Lynne Heitman

Opasno slijetanje
Alex Shanahan 1.
Hard Landing

W
 Kao nova upraviteljica Majestic Airlinesa na međunarodnoj zračnoj
luci Logan u Bostonu, Alex Shananhan očekuje svoj dio turbulencija -
ali ne tako mnogo, tako brzo. Zračna luka Logan je u kaosu, s
podijeljenim interesima koji je razdiru. A nad svačijom glavom visi
misteriozno samoubojstvo Alexine prethodnice.

W
 PROLOG
Angelo se protegnuo preko svoje žene i pokušao dohvatiti telefon
prije nego ponovo zazvoni.
Zgrabio je slušalicu i malo je zadržao prije no što se javio,
osluškujući njeno pravilno disanje kako bi se uvjerio da još uvijek
spava.
– Daa?
– Angie, diži se iz kreveta. Moraš mi nešto obavit'!
Odmah je prepoznao glas, ali mu se ton nije svidio. – Tko je to?
– Prestani se zezati, Angie.
Prebacio je slušalicu na drugo uho i spustio glas: – Kojeg me vraga
zoveš ovamo u ovo doba noći?
Probudit ćeš Theresu.
– Moraš mi pronaći Petea.
– Sigurno se šališ. – Okrenuo se kako bi pogledao na radio-sat na
svojoj strani kreveta. Bez naočala, trebao je dobro zaškiljiti kako bi iz
mutne crvene mrlje razabrao pojedinačne brojke. Dvanaest i dvadeset,
za ime Božje, dvanaest i dvadeset u ledeno jutro. – Imam jutarnju
smjenu, a vani lije kao iz kabla. Nađi ga sam.
– Radim, Angie. Ne mogu napustiti aerodrom.
– To te nikad nije sprječavalo. Nazovi me sutra.
– Nemoj mi poklopiti, proklet bio.
Iako je već napola spustio, Angelo je još uvijek mogao čuti urlanje. –
Da se nisi usudio poklopiti!
Ali nije to bilo ono što gaje zaustavilo. – Duguješ mi. čuješ li me?
Duguješ mi više od ovoga. – Bio je to očaj – štoviše, panika. U trideset
godina, koliko gaje poznavao, Pete Dwyer stariji nikada nije bio ni
blizu tome da izgubi kontrolu.
Angelo povuče slušalicu. Prekrivši rukom mikrofon, mogao je na
njemu osjetiti jak miris svoje žene – gust, sladak miris njene noćne
kreme pomiješan s blagim medicinskim vonjem, koji je, čini se, u
zadnje vrijeme bio posvuda u njihovom domu. – Koji ti je vrag?

W
 – Nemoj nikada više ništa učiniti za mene, Angie, ali ovo mi noćas
moraš učiniti.
Stare opruge na krevetu su zacviljele kako se Theresa okrenula.
Osjetivši njenu ruku na svom koljenu, uhvatio ju je među svoje
pokušavaj ući joj ugrijati prste koji su u zadnje vrijeme stalno bili
hladni. Sada je ionako bila budna. – Slušam.
– Vjerojatno je u jednoj od onih rupa u Chelseau ili Revereu. Neki
momci će ga tražiti. Hoću da ga ti prvi nađeš.
– Jel' ti govoriš o murjacima? Jer ja neću...
– Ne. Ne murjaci. Sada ne mogu govoriti.
Pete stariji je morao povisiti glas kako bi ga se čulo, a Angelo je po
prvi put zamijetio buku u pozadini. Ljudi su vikali, radne čizme su
strugale po škripavom linoleumu, a vrata su se otvarala i zatvarala uz
tresak. – Što se tamo događa?
– Samo učini to što ti kažem.
– Što trebam učiniti s njim? Hoću li ga dovesti k tebi?
– Jebi ga, ne, Angie, ne razumiješ. Nađi Peteyja i sakrij ga negdje
dok mi ne završi smjena. Drži ga dalje od aerodroma i ne daj da itko
dođe do njega prije mene. Nitko. čuješ li me?
Linija se prekinula. Angelo je držao slušalicu na prsima dok mu je
Theresa nije uzela iz ruke i spustila. – Koliko je sati?, promrmljala je.
– Dvanaest i trideset, dušo. Moram nakratko izaći.
– Tko je to bio?
– Pete stariji želi da mu pronađem klinca.
– Opet?
– Da, ali ovaj put je nešto posebno. Nešto se događa.
– Mmmmmm...
Nagnuo se i poljubio ženu u obraz. – Spavaj, mala. Dignut ću
slušalicu da te nitko ne gnjavi.
Veliki V8-motor starog Cadillaca prodrmao je stražnje sjedalo.
Nagazio je čizmom na kočnicu, stresajući kišu s kose i čekajući da
odmrzivač proradi.
Prstima hladnim i ukočenim poput ženinih, pritisnuo je kabinsko
svjetlo, pokušavajući ga upaliti.
Gdje su mu, dovraga, uopće te rukavice, i kakvo je to smeće na
radiju? Vražji klinci i njihova rap glazba, ako se to uopće može nazvati

W
glazbom. Udario je po gumbu i pustio da se automatski pronađe
njegova omiljena stanica, dok je tražio rukavice po džepovima.
– ... čiji su prijatelji i članovi obitelji na tom letu, savjetuje se da idu
na šalter Nor'easter Airlinesa u Zračnoj luci Logan, gdje predstavnici...
Angelo se sledio. Koji vrag...? Htio je pojačati, ali nije mogao izvući
ruku iz džepa. Srce mu je počelo tući dok je pokušavao osloboditi ruku i
slušati u isto vrijeme.
– Ponovo, ako ste nam se tek sada pridružili, primili smo... – Stanica
se uključila i provalila je gorljiva bujica riječi gostujućeg urednika
ponoćnog radija.
Trznuvši, Angelo je oslobodio ruku, nagnuo se naprijed i, dovraga,
tresnuo čelom o upravljač. Još uvijek stišćući rukavice u šaci, pritiskao
je namještač zvuka sve dok ozbiljni ton spikera nije izronio iz smetnji.
– ... što znamo do sada jest da se let 1704 Nor'easter Airlinesa, na
svakodnevnoj liniji, s devetnaest putnika i dva člana posade srušio
noćas u blizini Baltimorea.
Angelo stavi obje ruke na upravljač da bi zaustavio drhtanje.
– Taj je let napustio Zračnu luku Logan ranije večeras. Prema
informacijama koje imamo do sada, nema preživjelih, ali kao što smo
već spomenuli, to izvješće nije potvrđeno.
Izvješće se ponovilo dok se Angelo naginjao naprijed da rukavom
jakne obriše zamagljeni vjetrobran. Zagledao se kroz prošarano staklo u
crno nebo. Nije se moglo vidjeti ništa osim hladne, zlobne kiše, koja je
još uvijek padala. Ali on je osjećao. Osjećao je umirući avion kako pada
na zemlju, kako pada kroz krov starog Cadillaca. Osjećao je kako pada
ravno na njega.
Proklet bio, Pete stariji. Proklet bio.

GLAVA PRVA
Kada se ugasila lampica za obvezno korištenje sigurnosnog pojasa,
bila sam prva na spojnom mostu. Noge su mi klecale, mišići su me
boljeli, a stopala su mi bila poput kobasica, nagurana u plitke kožne
cipele, koje su bile odgovarajuće veličine kada smo se ukrcali šest sati

W
ranije. Samo sam htjela sići s aviona, prijaviti se u hotel, uroniti u vruću
kupku i zaboraviti pet sati provedenih u zraku, pola sata na stanci i
beskonačnih dvadeset i pet minuta koje smo proveli zadržani na zemlji
jer je, kako nas je kapetan uvjeravao, naša pista bila zauzeta.
Bila je to avionska laž.
Kada sam pogledala kroz prozor, dolje na pistu, nisam vidjela
signalistu na svojoj strani aviona, stoje značilo da nismo čekali na izlaz,
čekali smo zemaljsku posadu da nas svečano uvede. Teško zamislivo.
Nije da smo se pojavili neočekivano. Posada, koja je konačno išetala,
bio je zapravo jedan čovjek, nizak i bez uniforme. Zabilježila sam to u
mislima.
Na dnu spojnog mosta, vrata čekaonice bila su zatvorena. Zgrabila
sam ručicu na vratima i mogla sam se zakleti daje vibrirala. Okrenuvši
je, gurnula sam vrata – a ona su mi se zalupila u lice. čudno.
Iza mene, suputnik iz aviona, docupkao je niz spojni most i stao, s
mobitelom i ručnom prtljagom, žmirkajući u mene. Pokušala sam
ponovo, ovaj put podmetnuvši rame, i probila se kroz zapreku, koja je,
kako se ispostavilo na moju sramotu, bila četveročlana obitelj – majka,
otac i dvoje male djece. Bili su prikovani masom ljudi čija se veličina i
opseg mogao razabrati tek pošto su se vrata širom otvorila, a tutnjava,
koju sam do tada čula, postala je jasna vika.
Sigurno je tisuću ljudi bilo nagurano u čekaonici, barem dvostruko
više nego što može stati u taj prostor. Sudeći po njihovim licima i
zapaljivoj atmosferi, svi su oni trebali biti negdje drugdje a ne u Zračnoj
luci Logan u Bostonu. Za razliku od otoka Ellis, ljudi su pokušavali
izaći, a ne ući.
Predstavnik kompanije koji je dočekao naš let, prošao je pored mene
prije no što sam se snašla.
– Oprostite, rekla sam, ali moj glas se izgubio u buci gomile.
Pokušala sam ponovo.
– Odjel za prtljagu je onamo, gospođo. – I ne pogledavši me,
pokazao je niz mnoštvo, okrenuo se i nestao kroz zid od kaputa.
Stajala sam tako i gledala strujanje pristiglih putnika kroz masu do
prtljage, tihih hotelskih soba i toplih kupki. Tehnički gledano, mogla
sam im se pridružiti. U Bostonu sam bila anonimus, a moja dužnost nije
službeno započinjala do sutra. No, na kraju sam postupila kao i uvijek.

W
Probila sam se do jednog od šaltera za prijavu, ostavila kaput i torbu u
ormarić, prikačila svoju identifikacijsku karticu Majestic Airlinesa i
primila se posla.
Ugledala sam višu referenticu za prodaju karata kako juri kroz
gomilu, od izlaza do izlaza, s onoliko autoriteta koliko su okolnosti
dopuštale. Kada sam je sustigla, savjetovala se s mlađim plavokosim
službenikom najednom od šaltera.
– Morat ćete pričekati svoj red, prasnula je prije no što sam i otvorila
usta. – Tamo je red.
Ako je i postojao red na ovom šalteru, bio je spretno skriven u
ljutitoj gomili. Kliznula sam oko šaltera i stala pored nje. – Ja nisam
putnik. Ja sam nova glavna upraviteljica.
Pogledala je moju značku, očiju punih sumnje, misleći možda da
sam gnjavator koji se želi nametnuti u ovom neredu.
– Ja sam Alex Shanahan. Došla sam letom iz Denvera.
– Novi glavni upravitelj? Nije im dugo trebalo.
– U čemu je ovdje problem?
– U svemu čega se možete sjetiti, ali u osnovi imamo problema s
redom letenja. U posljednja dva sata ni jedan nije poletio na vrijeme.
Zapravo ni jedan nije poletio uopće.
Pročitala sam ime na njenoj pločici. – JoAnn, možda ja mogu
pomoći. Kada bih mogla...
– Jeste li gluhi? Ili glupi?
Obje smo se okrenule i pogledale preko podija čovjeka u talijanskom
odijelu, sa svilenom kravatom koja je vjerojatno koštala više nego sva
moja odjeća.
Nakon što ju je izgrdio, službenica je prikovala pogled za tipkovnicu
pred sobom.
– Znate li koliko milja ja preletim svake godine s ovom
kompanijom? – Uperio je svoj mobitel u nju, na što joj je brada
zadrhtala. – Neću sjediti u ekonomskoj klasi, hoću sjediti u prvoj klasi,
a vi ćete mi pronaći mjesto pa makar morali nekoga skinuti s ovog
prokletog aviona.
čak i u čekaonici prepunoj bijesnih ljudi, ovaj je tip privlačio
pozornost. Nagnula sam se preko šaltera tako da bi me mogao čuti. –
Mogu li vam pomoći, gospodine?

W
 – Tko ste sada vi?
Odvela sam ga na stranu i saslušala njegovo nadmeno brbljanje,
gledajući ga u oči i klimajući suosjećajno, kako bi uočio moju duboku
zabrinutost. Kada se konačno ispuhao, objasnila sam mu daje ovo
iznimna situacija te da ga možda nećemo moći ukrcati na vrijeme.
Zamolila sam ga da bude strpljiv i da surađuje, obećavši da ću mu
poslati dvije besplatne karte. česti putnici reagiraju na besplatne karte
kao i dresirani tuljani na sirovu ribu. Morala sam mu obećati pet
besplatnih karata, ali tek s još jednom dobačenom primjedbom na račun
naše – goleme nesposobnosti, konačno je prihvatio moju posjetnicu i
ispriku te nestao.
Našla sam JoAnn kako ide prema drugom šalteru. – Barem mi dajte
broj Službe za operacije, rekla sam, tapkajući za njom. – Mogu nazvati
službenika ondje.
Naškrabala je broj na poleđini omotnice za kartu i pružila mije.
Uzela sam svoj mobitel i nazvala.
– Operacije – ovdje – Kevin – pričekajte – molim. – Kevinov irski
naglasak činio se previše blag za ovakvu situaciju. Kada se ponovo
javio, rekla sam mu što trebam.
– Jeste li razgovarali s Dannyjem o tome? – Začepila sam drugo uho
i okrenula leđa gomili. – Ukoliko nije pored vas, Danny je predaleko da
bi sada bio od koristi. Odmah trebam pomoć, Kevin. Ako mi ne možete
pomoći, netko će ovdje nastradati.
Nakon kratke pauze rekao je: – Nastavite.
Pet minuta sam razgovarala s Kevinom, praveći zabilješke,
postavljajući pitanja i primajući savjete. Kada sam poklopila, buka je
bila u porastu, a JoAnn je razmišljala da pozove osiguranje. Nije mi bilo
jasno kako bi nekoliko krupnih momaka s puškama i konjaničkim
čizmama mogla smiriti situaciju, pa sam je zamolila da pričeka.
Pronašla sam ispravan mikrofon, pritisnula gumb i duboko udahnula.
– Ja sam Alex Shanahan, glavna upraviteljica za Majestic ovdje na
Loganu.
Brujanje je postalo glasnije.
Zbacila sam cipele, popela se na vrh šaltera i ponovila svoj uvod. To
što su me ljudi mogli vidjeti i čuti, potpuno je promijenilo stvar.
– Dame i gospodo, ispričavam se zbog neugodnosti koje su nastale

W
večeras. Znam da vam je neudobno i da vam je bilo teško doći do
informacija, pa ćemo zato odatle i početi. Je li netko za let 497 za
Washington D.C.? – Nekoliko ruku, punih nade, se podiglo. Ostali su ih
slijedili oklijevajući.
– Vaš je let bio na rasporedu u 5.15. Avion je upravo stigao i putnici
iz Chicaga, dok vara ovo govorim, iskrcavaju se na izlazu – pogledala
sam u bilješke – "četrdeset i četiri. – Glave su izvirivale tu i tamo, kako
su se ljudi protezali da bi vidjeli izlaz. – Možemo ili očistiti kabinu, ili
vas ukrcati i otpremiti iz grada. Koliko vas želi otputovati odmah? –
Morala sam se nasmijati jer su sve ruke poletjele u zrak.
– Ljudi, razumijem vas, sada se obraćam putnicima za Washington.
Dame i gospodo, budite spremni na to da kabina neće biti onako čista
na kakvu ste navikli na Majesticu, ali vi ćete otići, a mi ćemo i dalje biti
ovdje. – Kako sam nastavljala, let po let, buka se stišavala, službenici
obrađivali promjene i nešto nalik na red počelo se uspostavljati.
četiri sata kasnije, gotovo u deset sati, zadnji putnici su se ukrcali.
Zatvorila sam vrata i povukla spoj ni most. Službenici su otišli ili
odjaviti se ili na druge poslove, ostavljajući predvorje za ukrcaj praznim
kao Times Square na Novu godinu. Bila sam gladna, iscrpljena, i nisam
se tako dobro osjećala gotovo osamnaest mjeseci, otkada sam napustila
aktivnu službu. Ništa ne može tako uzburkati adrenalin kao velika
operativna kriza.
Otišla sam do ormarića po kaput i torbu i u takvom uzbuđenju, u
kakvom sam bila, gotovo sam previdjela ono stoje bilo pričvršćeno na
unutrašnjoj strani vrata.
Ludilo je vladalo kada sam prvi put otvorila ta vrata, ali čak i u
takvoj situaciji primijetila bih list papira, veličine bilježnice, u visini
očiju – a naročito ovaj. Skinula sam ga i zagledala se u njega. Bio je to
grub crtež kuće s oštro nagnutim krovom. Na vrhu se isticala vjetrenica
u obliku pijetla. Ispod njega, u potkrovlju, žena je visjela na konopcu.
Uže omotano oko njenog vrata izvinulo joj je glavu pod grotesknim
kutem. Mlitave ruke spustile su se niz tijelo, jezik je visio iz
razjapljenih usta, a mrtve oči bile su prevrnute. Pošto sam pročitala
natpis, uzburkani adrenalin naglo je opao, a u prsima sam osjetila
stezanje. Ime Shepard, naškrabano ispod, bilo je prekriženo i
zamijenjeno mojim – Shanahan.

W
 – To je poruka.
Skočila sam preplašena zvučnim i odmjerenim glasom, u sada pustoj
zgradi. JoAnn je stajala iza mene, prekriženih ruku, crnih očiju
prikovanih za crtež u mojoj ruci. – To je dio poruke, a večerašnja
operacija bila je ostatak.
– O čemu govorite?, rekla sam.
– Nisam to shvatila dok se niste pojavili, ali sada se sve slaže.
Sigurno su otkrili da dolazite večeras, rekla je…
– Tko?
– Sindikat. Momci odozdo vam poručuju da vi možda mislite da ste
glavna ovdje, ali niste. Ako samo pokušate to biti – pokazala je na crtež
– završit ćete kao i vaša prethodnica.
– Ellen Shepard se ubila, rekla sam.
– O, da. – Kiselo se nasmiješila odlazeći. – Dobrodošli u Boston.

GLAVA DRUGA
– Vidim jebeni avion iz svog ureda. Roger stoji na platformi čekajući
izlaz. Pošalji nekoga tamo vani, mogu dodati prokletu stvar kroz prozor
pilotske kabine.
Glas je dolazio iza jednih od dvaju zatvorenih vrata. Bio je slab,
neugodan i gorljiv, s ritmom boksera – brzi udarac i čisti lijevi direkt.
Nisam mogla točno odrediti naglasak, ali Brooklyn je bio dovoljno
blizu. Ma tko to bio, uranio je. Htjela bih biti prva u uredu svog prvog
radnog dana.
– Slušaj me, Roger. Hoćeš li me saslušati? Ne možemo čekati ni
minutu više. Bolnica je zbog ovoga satima na nogama. Koliko ja znam,
tipa su već rasporili.
Drugi ured, pretpostavila sam, pripadao je mojoj prethodnici i sad bi
trebao biti moj. Uhvatila sam kvaku. Zaključano. Kako nisam imala što
drugo raditi, provjerila sam svoju novu recepciju. Bio je to tipičan
stražnji ured jedne zračne kompanije, zanemareni džep davne prošlosti,
zatrpan četrdeset godina starim namještajem čiji je rok trajanja bio
dvadeset godina. Ovaj je imao dodatne značajke – bio je malen i stisnut.

W
Bio je tu čelični sivi stol – slobodan – na kojem je stajao telefon i
kalkulator, istrošena pepeljara i telefonska sekretarica, između ostalog.
Iza stola, na podu, bilo je računalo.
Mogla sam napisati OPERI ME u prašini na monitoru. Fotokopirni
aparat je bio prastar, registratori neoznačeni, žarkonarančaste stolice i
niski stolić, koji su činili prostor za sjedenje, žudjeli su za čupavim
tapetom. Cijeli je ured bio svjetlosnim godinama udaljen od glatkih
stolova od tikovine, glatkih kožnih stolica i preskupih računala u
glavnom sjedištu u Denveru.
Bila sam tako zadovoljna što sam ponovo u aktivnoj službi.
– Pokušavam ti reći, grmio je glas, – ne treba ti izlaz za ovo. Netko
mora bit' tu. Isuse Kriste, Roger, jel' moram sve sam?
Telefon se zalupio, vrata se širom otvorila, a on je prošao pored
mene, praćen vlastitim glasom niz hodnik, zajedno s jekom svojih
užurbanih koraka. – Vraćam se za minutu. Moram samo otići obaviti...
– I nestao je. Pogledala sam u ured kojeg je upravo napustio. U stolici
sa strane mirno je sjedio neobično mršav mlad čovjek, vjerojatno u
ranim dvadesetim, valovite plave kose, blijede puti i dugih nogu
pokrivenih bijelim pamučnim gaćama. Imao je limetastozelenu
biciklističku majicu koja je naglašavala njegovu mršavost i par
vrećastih kratkih hlača preko dugog donjeg rublja.
Bogomoljka u Birkenstocksu. – O, hej! – rekao je kad me vidio.
– Kako ste? – rekla sam ja, iako bi – Tko ste vi? – bilo puno
prikladnije.
– Bubreg.
– Što?
– Čekam bubreg, rekao je. – Trebao je stići rano jutros, ali je netko u
kompaniji zaribao. Upravo je stigao. Mislim da će ga kicoš osobno
donijeti.
Upalila mi se lampica i neobična odjeća dobila je smisao. – Vi ste
teklić?
Klimnuo je. – Radim za bolnicu.
– Je li to bio Dan Fallacaro?
– Tako mi je rekao. – Nešto mu je vani na pisti privuklo pozornost.
– Evo ga, čovječe. Super.
Podigao se iz stolice i zakoračio do bočnog zida ureda, koji je

W
zapravo bio prozor od poda do stropa, a gledao je na pistu. Bez sumnje,
lik koji je upravo projurio pored mene, sada je trčao preko betona po
kiši prema B737 u praznom hodu, na asfaltnoj površini aerodroma.
Imao je na sebi teški kaput koji je pripadao uniformi kompanije, ali
ne i kapuljaču ili šešir, i nosio je lagane ljestve. Teklić i ja stajali smo
jedno pored drugog uz prozor, gledajući kako se Dan Fallacaro penje po
ljestvama, udara šakom po prozoru kabine, potom čeka mokar do kosti
kako bi primio mali hladnjak veličine pakiranja od šest piva. Stavio gaje
pod ruku pošto se spustio i pokupio ljestve.
Kad se okrenuo da otrči, mirno, natrag do zgrade, vidjela sam da nije
niti povukao zatvarač na jakni.
– Strašno, rekao je mladić. – Nisam znao da se to može učiniti.
– Neki to i ne bi učinili.

Teklić je pogledao na sat. Misleći na taj krhki teret, morala sam

zapitati: – Vi ste teklić na biciklu?
– U Bostonu? Mislite da sam lud? Imam Ford Exploree. Vidimo se.
Dok sam čekala da se Dan ponovo pojavi, vratila sam se do
recepcije. Kada je telefon na pultu zazvonio, zgrabila sam slušalicu. –
Majestic Airlines.
– Hej, Molly... – Bio je to muški glas, usiljen, jedva čujan uz
prigušeno cviljenje mlaznih motora i glasove drugih ljudi. – Molly,
prenesi Dannyu poruku, 'oćeš?
– Ne čujem te, Molly. Ovdje je ludnica. Samo mu reci da sam mu
ukrcao paket. Osobno sam ga predao kapetanu. Svakako mu to reci, da
ga nitko drugi nije vidio.
– Tko je to?!
– A što, zaboga, misliš? Norm. I reci mu da sam napisao njeno ime
na iskazu robe, ali ne i obrazac 12A, kao stoje on rekao. Znat će on.
Norm se pozdravio, držeći do kraja daje razgovarao s Molly.
Teška vrata dvorane sa šalterima su se otvorila i zatvorila, oni isti
užurbani koraci su se približavali, i bio je tu. Dan Fallacaro, bez daha i
bez hladnjaka.
– Spasili ste me, rekla sam. – Ne bih željela biti odgovorna za
gubitak vitalnog organa, prvog radnog dana.
– Hvala. – Skinuo je mokri kaput. Ispod, rukavi su mu bili zavrnuti,

W
kravata olabavljena, a prednji dio košulje vlažan. Prilijepila mu se za
tijelo, naglašavajući žilavu šasiju građenu za brzinu. Prema onome što
sam vidjela, njegov metabolizam je bio prebrz da bi zadržao suvišne
masti.
– Ja sam Alex Shanahan, rekla sam, pružajući ruku.
– Znam tko ste. Ja radim za vas. – Obrisao je mokri dlan o hlače
odijela i površno mi stisnuo ruku.
– Dan Fallacaro. Kako ste? – Iako je gledao pored mene, ne u mene,
mogla sam primijetiti da ima zanimljive oči, onakve, kakve su sivooki
ljudi poput mene, uvijek priželjkivali. Bile su zelene,
mahovinastozelene boje koja je prelazila u tamnosmeđu oko rubova
šarenice.
Zazvonio je njegov telefon i on je jurnuo pored mene u svoj ured.
čekala sam na pristojnoj udaljenosti dok razgovor nije završio, zatim
sam još malo pričekala, dok nije postalo jasno da se neće vratiti i da me
neće pozvati unutra. Samo sam prošla kroz vrata i našla ga kako sjedi za
stolom brišući lice i ruke papirnatim ručnikom. Ako je osjetio ikakvo
uzbuđenje zbog mog dolaska, uspio gaje obuzdati.
– Stoje to bilo s bubregom?, upitala sam.
– Stigao je kasno.
– Kako se to dogodilo?
– Netko gaje u Chicagu stavio na pogrešan let. Trebalo ga je
preusmjeriti.
– Niste imali dovoljno izlaza?
– Ne.
– Zato što avioni ne lete po rasporedu?
– Da.
– Kako to?
– Zima.
– Uh-huh. Zašto ste morali otići osobno po to? – Odmotao je još
jedan ručnik i otrgnuo ga. – Zato stoje jutros praznoglavi Roger dežurni
u Operacijama, a ne mogu naći svog nadzornika smjene, čak i kad bih
mogao, nitko ga ne bi poslušao. – Sagnuo se kako bi obrisao cipele.
– Je li Norm, slučajno, vaš nadzornik smjene? – Naglo se podigao. –
Je li zvao?
– Upravo sada, rekla sam. – Ostavio je... – Danje zgrabio telefon ... –

W
Ostavio mije poruku za vas. – ...
prilijepio slušalicu za uho... – Želite li čuti poruku? – ... počeo birati
brojeve...
– Paket za koji ste ga zamolili da se pobrine je ukrcan.
... i stao. – To vam je rekao?
– Rekao je daje stavio ime na otpremnicu robe, ali ga je ispustio s
12A. Predao ga je osobno i nitko ga drugi nije vidio.

Polako je poklopio, kao da bi spuštanje slušalice bio znak da mi je

povjerovao, a taj znak dobre vjere nije bio spreman ponuditi. Jednom
rukom bacio je mokri papirnati ručnik u metalnu kantu za otpatke, u
koju je pao uz mukli udarac. Drugom je izvukao češalj iz ladice i
nasumce ga provukao kroz svoju gustu, vlažnu kosu.
– Molly vas može smjestiti. – Mol, jesi li tamo?, podigao je glas.
Da je Molly bila unutar 100 jardi, čula bi ga, ali odgovora nije bilo.
– Za ime Boga, Molly, vidio sam te kako ulaziš.
Ženski glas je dolepršao.
– Već sam ti rekla, Danny, da neću odgovarati kad urlaš.
Zadovoljan, ustao je i počeo se spremati za odlazak. – Može vas
smjestiti, rekao je grabeći blok s podloškom i ključeve sa svog stola.
Mogla sam biti klonula lončanica u kutu, što se njega tiče.
– Moramo razgovarati o prošloj noći, rekla sam dok je izlazio kroz
vrata.
– Što u vezi s prošlom noći!?, prasnuo je, namrštivši se.
– Budući da niste bili tu, a ja jesam, možda vas mogu izvijestiti.
Prekrižio je ruke preko podloška i pritisnuo ga na prsa. – Nadzornik
smjene nije se javljao na radio-stanicu, počeo je, prihvaćajući neizrečen
izazov, – a šef kabinske posade bio je AWOL1 zajedno sa svima
ostalima u svojoj posadi. Nitko nije očistio kabine. Poslužitelji na
letovima nisu htjeli preuzeti zrakoplove jer su bili prljavi, a oni ih nisu
htjeli sami očistiti jer im to nije u ugovoru.
Službenici su pokušali na brzinu počistiti, samo da bi ih pokrenuli,

1
AWOL (absent without leave) – napustiti dužnost bez dopuštenja
(u vojsci, zrakoplovstvu).

W
dok su zapravo trebali rješavati promjene. – Njegove riječi su navirale
tako brzo, daje zvučao poput strojnice.
– Chicago je bio uključen. Miami je koristio mehanički, a postojao je
samo jedan ispravan mikrofon kojeg ste vi iskoristili za najave, stojeći
na vrhu šaltera na izlazu četrdeset i dva.
– Niste spomenuli da sam bila bosa.
– Ne zato što to nisam znao. – Imao je dovoljno samokontrole da mi
se zapravo ne naruga, ali nije mogao sasvim prikriti svoj zajedljivi ton.
– A niste spomenuli ni tisuće uznemirenih putnika koji su bili
stisnuti u čekaonici, tražeći krv.
Mislila sam da ćemo morati ponuditi jednog službenika kao ljudsku
žrtvu.
Jače je stisnuo podložak. – Što želite reći?
– Želim reći da je sinoćnja operacija bila potpuna katastrofa, a tu su i
neki pokazatelji da je sve bilo priređeno izričito zbog mene – neka vrsta
dobrodošlice u Boston od sindikata.
– Tko vam je to rekao?
– Nije važno. Ja sam sad ovdje glavna, vi ste moj zamjenik, i mislim
da bismo trebali razgovarati o tome. Želim razumjeti što se događa.
– Prošla noć je riješena.
– Što je riješeno?
– Razgovarao sam s voditeljem smjene zbog njegovog nejavljanja na
radio. Što se tiče šefa posade u kabini, imam disciplinsko saslušanje u
četvrtak. On je bio izvan aktivne službe. Ja znam da jest, svi znaju daje
bio, ali nitko neće progovoriti, a kamoli dati izjavu, stoga ću staviti još
jedan ukor u njegov dosje, sindikat će se žaliti i vi ćete ga maknuti. Kraj
priče.
– Je li to način na koji se ovdje stvari rješavaju, ili to vi predviđate
što ću ja učiniti?
– Moram stići na posao, rekao je. – Još nešto?
– Biste li mogli... imate li što protiv ako sjednemo na trenutak?
Teško mije razgovarati s vašim potiljkom.
Njegova vilica se pomicala natrag-naprijed, njegove su se zelene oči
naoblačile, a duboki uzdah bio bi glasno jecanje, da mu je dao glasa.
No, otišao je iza stola, smjesta pronašao olovku i nastavio bubnjati
njom o naslon za ruku na stolici.

W
 Zatvorila sam vrata i smjestila se u stolicu preko puta njega. – Dan,
jeste li ovako grubi, osorni i nadmeni sa svakim? Ilije ovo ponašanje
reakcija na mene posebno? Ili ste možda nezadovoljni s nekim drugim,
praznoglavim Rogerom, na primjer, pa se istresate na mene? – Sjetila
sam se još jedne mogućnosti. – Ili ste možda naprosto šupak?
Njegova je reakcija bila tako tipično muška, da je bilo teško ne
nasmijati se. Gledao je zapanjeno, zgranuto, kao da ga moje
dosađivanje nije uopće razdraživalo.
– Tko, ja? Zašto bih bio ljut na vas? Ja vas čak i ne poznajem.
– Upravo tako. Većina ljudi me mora prvo upoznati prije nego im se
ne svidim.
Buljio je nekoliko sekundi, zatim položio olovku na stol i protrljao
oči dlanovima. Kad je završio, primijetila sam prvi put kako je izgledao
iscrpljeno. Očne jabučice kao da su mu utonule dublje u očne šupljine,
lice mu je bilo izduženo, a obrazi upali kao da nije pojeo topao obrok i
dobro se naspavao cijeli tjedan.
Tada sam čula.
– Uzrujani ste zbog onog pepela, zar ne?
Fiksirao je svoje tamnozelene oči na mene, umornog, ali čvrstog
pogleda.
– Onog kojeg je Norm sredio za vas.
– Proklet bio... – Bio je na nogama i spreman poći za Normom, a ja
sam znala da sam bila u pravu.
– Nije mi Norm rekao.
– Tko onda?
– Sama sam shvatila. Obrazac 12A je prijava za prijevoz ljudskih
ostataka. Rekao je daje stavio kutiju u kabinu, a ne u trbuh aviona, pa
sam pretpostavila da ostaci nisu bili u lijesu. A budući da se vaša šefica
objesila prošli tjedan...
– Prošli ponedjeljak. Umrla je prošli ponedjeljak navečer.
– Dakle, drugi razlog zbog kojeg ste možda ovako ljuti i uzrujani je
to što ste EUen Shepard i vi bili prijatelji, a ja sam upala u posebno
nezgodno vrijeme, jer danas šaljete njen pepeo kući.
Utonuo je dublje u stolicu, zabacio glavu natrag i zatvorio oči.
Izgledalo je kao da više nikada ne želi ustati.
– Čemu sva ta tajnovitost? Zašto se ne može staviti njeno ime na

W
otpremnici robe?
– Zato što nisam htio da taj ološ odozdo gasi cigarete u njenom
pepelu.
– Recite mi da pretjerujete.
– Govorimo o istim momcima koji su sinoć prevarili gotovo tisuću
putnika samo da bi vam poslali upozorenje.
Naslonila sam se i osjetila kako uzbuđenje zbog novog posla i toga
što sam ponovo bila u aktivnoj službi, nestaje.
– Trebao sam biti ovdje, rekao je, i dalje zabačene glave i očiju
uprtih u strop. – Ali morao sam – trebao sam biti ovdje.
Zapravo nije to rekao, ali to je zvučalo najbliže isprici koju sam
trebala dobiti.
– Žao mije zbog Ellen, Dan.
– Poznavali ste je?
– Ne.
Naglo je podigao glavu. – Zašto bih vam onda bilo žao?
– Zato što ste je vi poznavali.
Ovaj put kad je sijevnuo, ne bih ga bila mogla zaustaviti ni da sam
ga svezala.
– Izvješće je točno u 9.00, rekao je širom otvarajući vrata. – To je
vaš sastanak, ako ga želite.
Sjedila sam i ponovo slušala zvuk njegovih koraka kako nestaje niz
dugi hodnik. Vrata dvorane za šaltere su se otvorila i zatvorila, i znala
sam da je otišao. Konačno sam se izvukla iz stolice i otišla upoznati
svog novog pomoćnika.
– Nemojte to shvaćati osobno, rekla je kad me vidjela. – Takav je sa
svima.
Molly je imala slap tamnih kovrči, velike smeđe oči i pune crvene
usne koje su zauzimale polovinu lica. Njena maslinasta put ukazivala je
na hispansko podrijetlo, ili možda portugalsko, budući je ovo bio
Massachussetts. Bila je vjerojatno u kasnim pedesetima, ali njen
otmjeni stas činio ju je mlađom. Bila je sitna, gotovo poput ptičice, ali
sudeći prema oštrim crtama oko očiju i načinu na koji je razgovarala s
Dannyjem, bila je prije vrana nego vrabac. Barem je imala takav glas.
Zaškiljila je prema meni.
– Vi ste nova glavna upraviteljica?

W
 – A vi ste Molly?
– Danny je malo uzrujan ovih nekoliko proteklih dana.
– Sudeći po mojih prvih..., pogledala sam na sat, – petnaest sati na
ovoj funkciji, ima dobar razlog.
Naslonila se na stolicu, prekrižila noge i postrance povukla duboki,
dugi dim tanke cigarete, odmjeravajući me poput srednjoškolki kada
odlučuju s kim će se pojaviti u školskoj kantini. Možda nije bila u
srednjoj školi preko 30 godina, ali još je imala taj stav.
– Dakle, poslali su nam drugu ženu, rekla je podigavši obrve.
– Očito.
Uz šuštanje najlona o najlon, ustala je sa stolice i zašla na moju
stranu stola. Moguće da sam zadovoljila na ispitu, ali vjerojatnije je da
nije mogla odoljeti sjajnoj prilici da me sruši.
– On ju je našao, znate?
– Koga?
– Ellen.
– Danje našao Ellenin leš?
– Kada se nije pojavila tog jutra, on se odvezao do njene kuće. Bila
je u potkrovlju. – Mollyje posegnula iza sebe za pepeljarom na stolu i
kratko otresla pepeo. – Kad ju je pronašao, već je cijelu noć visjela
tamo.
Nagonski sam podigla ruku i stavila je oko vrata koji se napeo pri
pomisli na to kako tijelo izgleda nakon što toliko visi obješeno za vrat.
Palcem sam mogla osjetiti vlastitu krv kako pulsira u punoj veni.
– To je sigurno bilo strašno za njega. Jesu li bili prijatelji?
Klimala je otpuhujući dim. – Ne želi pričati o tome, ali, da,
promijenio se otada. Kao što sam rekla, ne primajte to osobno. –
Ponovo je otišla iza stola i otvorila ladicu, ali ovaj put se vratila s
velikim prstenom prepunim ključeva. – Odvest ću vas u vaš ured.
Otišla je do vrata, a ja sam stajala iza i gledala je kako se bori s
bravom.
– Kako su ostali ovdje to primili?, upitala sam. – Kakvo je
raspoloženje?
– Miješano. Ljudi koji su je voljeli, uzrujani su. Oni koji nisu, sretni
su stoje nema. Jednostavno.
Većina ju je voljela, ali oni koji nisu, toliko su je mrzili daje to

W
nadilazilo sve ostale.
– Uglavnom momci dolje na pisti, čujem. Ne službenici.
Klimnula je. – Način na koji ste se sinoć pojavili i ono što ste učinili,
dalo im je materijala za razgovor. Svi čekaju da vide kakvi ste, što ćete
učiniti s Peteom mladim. – Brava nije popuštala i ona se počela
uzrujavati.
– Tko je Pete mlađi i zastoje mlađi?
– Pete Dwyer mladi. On je nestali šef posade, onaj koji je izazvao
sve nevolje sinoć. Većinu, u svakom slučaju. Svi ga zovu Pete mladi,
jer i njegov otac radi ovdje. Pete stariji vodi sindikat.
– Mislila sam daje Victor Venora predsjednik lokalnog sindikata.
– Titule ovdje ne znače mnogo. A i nemaju ništa s tim tko ima
stvarnu moć.
– A tko bi to...
S konačnim snažnim okretom, vrata su se naglo otvorila. – Uh,
zaboga! – Molly je povukla ruku kao da je bila uhvaćena u mišolovku.
– Slomila sam nokat. Prokleta brava. – Uzela je snop ključeva,
odmarširala natrag do svog stola, po svoj prilici na hitan popravak i
doviknula preko ramena:
– Uđite. Odmah ću vam se pridružiti.
Vrata su se s lakoćom širom otvorila na moj dodir. Umjesto jednog
prozora od poda do stropa na zidu koji gleda prema pisti, bila su dva
koja su se spajala u kutu. Za razliku od Danovog ureda, zavjese su bile
zatvorene, filtrirajući sve osim nekoliko zraka svjetlosti koje su padale
na pod poput sjajnih vrpci. Zrak je bio ustajao, blago pljesniv. Na
sredini prostorije svakako je dominirao masivni kićeni drveni stol.
Prostrana radna površina bila je pokrivena debelom staklenom pločom.
Ispod je bio veliki ugravirani znak za... Nor'easter Airlines?
– Kakav stol, huh? – Molly se naslonila na dovratnik s novom
cigaretom.
– Odskače od ovog mjesta, rekla sam, prilazeći prozoru kako bih
otvorila zavjese.
– Pripadao je predsjedniku naše kompanije.
– Naša kompanija – bio je izraz kojim su stariji zaposlenici
Nor'eastera nazivali svoju staru tvrtku koja se ljuljala nad provalijom

W
bankrota, dok se Bili Scanlon, predsjednik i CEO2 u Majesticu, našoj
kompaniji, nije umiješao i dobio bitku.
Kao rezultat, Scanlon je bio obožavan od većine u Nor'easteru.
Nama, ostalim plebejcima Majestica, su zamjerali.
Nisam joj rekla da nitko u glavnom sjedištu Majestica ni mrtav ne bi
bio uhvaćen s takvim stolom.
Nije se uklapao u poslovnu okolinu, jednostavnu, oskudnu i, iznad
svega, bezličnu.
Kad sam povukla zavjese, sunce se rasulo po prljavom linoleumu
boje žutog voska. Kut u kojem sam stajala bio je pokriven čudnim
bijelim talogom, nalik prašini od krede. Podsjetilo me na otrov za
štakore. Jutarnje svjetlo dalo je otmjenost starom stolu, otkrivajući sjaj i
detalje koje nisam uočila prije. Također nisam primijetila otisak dlana u
prašini na staklu, a koji je sada bio jasno vidljiv.
– Je li netko ulazio ovamo od Ellenine smrti?
– Danny i ja smo bili ovdje i pretraživali njen adresar, kako bismo
našli nekoga kome bi se javili.
Ispostavilo se daje najbliži rod bila jedna teta u Kaliforniji. Ako
nešto zatrebate, vjerojatno je tu cigaretom je pokazala na stol – oprema i
ostalo. Ellen je bila prilično uredna po tom pitanju.
Okrenula se kako bi otišla, ali je zastala . – Oh, moram vas upozoriti,
nemojte unutra držati ništa važno. Brava više ne radi.
– Je li pokvarena?
– Moglo bi se tako reći. – Ušla je u ured i sjela na naslon za ruku
jedne od stolica sa strane.
Prošla sam okolo na radnu stranu stola. Fine drvene oplate ladica bile
su napukle i izgrebene oko malih bravica, a rubovi rascijepljeni i
razbijeni na mjestima gdje ih je netko pokušavao otvoriti.
Stavila sam prst u ružnu zjapeću rupu gdje je nedostajala jedna
brava. – Što se ovdje dogodilo?
– Sindikat.
– Sindikat je provalio u stol? Zašto?
– Samo da pokaže da može.

2
CEO (chief executive officer) – osoba na najvišoj poziciji u tvrtci.

W
 Bila je to utješna misao. Ustala sam i pogledala je. – Stoje to Ellen
učinila da ih je tako uzrujala?
– Pa, da vidimo. Bila je žena, bila je iz Majestica, i htjela je da rade
za svoje plaće, umjesto da po cijeli dan sjede. To su tri udarca.
Izvukla sam krvnikov crtež iz svoje aktovke. Osjetila sam bockanje u
vratu kada sam ga pogledala.
Dala sam joj list. – Jeste li ovo već vidjeli?
– Ne tu verziju. Odakle vam?
– Netko mije to ostavio sinoć kao neku vrstu poruke.
Zatresla je glavom. – Nije im trebalo puno. Odlučili su na vrijeme
započeti s vama, držati vas u defenzivi od samog početka.
– To znači da su znali da dolazim tim letom.
– Nema sumnje.
– I vidjeli su gdje sam ostavila torbe, što ne bi bilo lako u onom
kaosu. Netko me pratio.
Otpuhnula je dugi dim visoko u zrak i vratila mi crtež. – Oni uvijek
prate.
Pratila sam dim koji se kovitlao prema stropu. Ovo očito nije bilo
ništa novo za Molly, ali ja nisam mogla ne biti barem malo potresena
crtežom obješene žene s mojim imenom.
Molly je ustala kako bi otišla.

– Je li netko ukrao i njene slike?, upitala sam.

Pogledala je tamo gdje sam ja gledala, na gole zidove. – Ovaj je ured
upravo onakav-kakvim gaje ostavila, rekla je. – Nikada nije vješala
slike.
– Koliko je dugo bila ovdje?
– Gotovo trinaest mjeseci.
Zidovi su bili obojani neodređenom bijelom bojom s ožiljcima od
prijašnje uprave, na mjestima odakle su čavli i kukice bili iščupani.
Prišla sam i dodirnula veliku rupu u zidu odakle je provirivalo gipsano
središte.
– Nije ostavila puno iza sebe, zar ne?

W
 GLAVA TREĆA
Molly je upravo stavljala telefonski poziv na čekanje, kad sam ušla
na vrata.
– Kakav je bio vaš prvi sastanak?
– Dug.
– Imate poziv na liniji jedan, rekla je, – i izgleda da je važno jer on
nikada ne čeka i nikada ne zove ovako rano.
Pogledala sam na sat. Bilo je deset ujutro. – Tko je to?
– Vaš šef.
– Uh-oh. – Brzi treptaj živaca bio je poput kofeinskog juriša. –
Odakle zove?
– Iz svog ureda u D.C.-u.
Još je nešto rekla, ali nisam čula što, jer sam već bila za svojim
stolom, nagnuta nad bilješke koje sam napravila na sastanku,
pripremajući se za bilo koje pitanje koje bi Lenny mogao postaviti u
svezi operacija prošle noći. Netko kome sam se divila i koga sam
duboko cijenila, jednom mije rekao da najbolje prilike za ostavljanje
dobrog dojma proizlaze iz katastrofa – ako ih dobro prevladaš. Prošla
noć je zasigurno bila katastrofa, a ja sam se spremala isprobati tu teoriju
na svom novom šefu.
Pošto sam kratko sabrala misli, sjela sam te zatim podigla slušalicu.
– Dobro jutro, Lenny. Kako ste? – Isuse, zvučala sam tako usiljeno.
– Vrlo dobro, Alex. A kako ste vi jutros? – Njegovo hotimično
otezanje zvučalo je kao da dolazi s dna kante za otpatke i znala sam da
je uključio mikrofon. Mrzila sam mikrofone. Mogli ste se obraćati
gomili veličine Yankee stadiona, a da to i ne znate.
– Dobro sam, Lenny, hvala.
– Možemo li jutros raspraviti neke stvari?
– Svakako. – čula sam šuštanje papira i zamislila ga kako prelistava
izvješća, usmjerivši se na ono iz Bostona i čita rastvorenih očiju o
sinoćnjem debaklu. Ali bila sam spremna, pripravna odgovoriti na bilo
što što bi mogao pitati.
– Dakle... čekala sara, napetih mišića.

W
 – ... kada ste stigli?
– Sinoć.
– Dobar let?
– O, da. Let je bio u redu.
– Drago mije to čuti.
Stranice su se i dalje okretale. Malo po malo sam se pomicala
najprije po rubu stolice, napinjući se da čujem, čekajući da krenu prava
pitanja. I čekala. I... i... Nisam mogla čekati. – Lenny, imali smo
nekoliko problema u sinoćnjoj operaciji. Ne znam jeste li vidjeli
službeno izvješće, ali...
– Je li to bilo nešto što niste mogli riješiti?
– Ne, riješili smo to. Bilo je...
– Dobro. Slušajte, moram vas zamoliti da mi nešto obavite.
Nije baš oštro ispitivanje kakvo sam očekivala. Papir je ponovo
zašuštao i ovaj put zvuk je bio razgovjetniji, polagan, tromi luk kojeg
sam prepoznala. Lenny nije prelistavao službena izvješća. čitao je
novine. Zavalila sam se u stolicu i opustila. Bez neočekivanih pitanja
danas. Razočaravajuće, na neki način. – Kako mogu pomoći?
Nakon kratke stanke čula sam klik i znala da me skinuo s mikrofona.
– Imate kontrolora utovara tamo gore, Angela Di Biasija. Jeste li čuli tu
priču? – Bez kutije, njegov je glas poprimio intimniju notu. Ostatak
svijeta bio je isključen. Samo sam ja mogla čuti stoje govorio.
– Ne, nisam čula priču.
Skupina službenika za prodaju karata, pričajući i smijući se, upala je
na recepciju i pozdravila Molly. Odgurnula sam stolicu unatrag preko
sobe kako bih mogla dosegnuti vrata i zalupiti ih.
Lenny je još uvijek govorio. – On je jedan od noćnih gmizavaca, radi
ponoćne. Upoznao sam ga kad sam bio tamo. Znali ste da sam radio u
Bostonu, zar ne? Prije nego što sam došao u D.C.?
– Jesam. – Spomenuo je to najmanje šest puta za vrijeme mog
intervjua.
– U svakom slučaju, stari Angie se uvalio u malu nevolju.
– Što je učinio?
– Proklet bio ako znam. Možda je bio na krivom mjestu u krivo
vrijeme s obzirom na ukrcaj tereta.
– Što znači daje krao – ali mije teško otpustiti momka s preko

W
četrdeset godina staža, nije mi važno što je učinio.
– Četrdeset godina? – Bila sam naviknuta na postaje na Zapadu gdje
je dvadeset godina bio itekakav staž. – Kakav mu je status?
– Fallacaro gaje otpustio, a podnio je molbu za arbitražu i sada čeka
saslušanje. Ali Angie nije loš momak. Imate daleko gorih tamo, a i žena
mu je bolesna. Ima šezdeset i tri godine. Moglo bi potrajati i godinu
dana do saslušanja, a ja bih ih oboje rado poštedio toga.
Skupina vani je postajala glasnija, te sam morala pozorno slušati.
Mogla sam čuti što govori, ali morala sam znati ono što nije govorio, a
imala sam osjećaj daje toga bilo podosta.
– Ako je Angelo pod arbitrarnim postupkom, to znači daje Ellen
odbila njegovu pritužbu.
– Da. Da, odbila je, a mogu shvatiti i zašto. Ellen je tamo morala
uspostaviti autoritet. Ali vi nemate takvih problema. Vi imate puno više
iskustva u aktivnoj službi od nje i sada kad sjedite u stolici glavne
upraviteljice, savršeno je opravdano da obustavite paljbu. Kao što znate,
ja se mogu umiješati tek nakon arbitraže.
Kako nisam odgovorila, osjetila sam da Lenny pokušava pročitati
moju šutnju. Htio je da jednostavno učinim ono što je tražio, ali to je
bilo teško, budući da nisam poznavala igrače.
Obustava paljbe bila je velika stvar. To bi poslalo snažnu poruku o
meni, svim ljudima koji su radili u bazi. Htjela sam biti sigurna da je to
bila poruka koju sam htjela poslati.
– Još ste tu, Alex?
– Oprostite, Lenny. Tu sam.
– Jeste li imali prilike povezati se s Victorom Venorom?
– On mije na popisu, ali još nisam stigla do njega.
– Evo vam ideja, ponudio je, a njegov je ton postao znatno prijazniji.
Preuzimao je novi smjer.
– Dogovorite sastanak s Victorom da se upoznate s činjenicama i
prvo što ćete učiniti, prije nego uopće otvori svoja velika usta, jest reći
mu da vraćate Angela na posao. Počnite izravno s gestom dobre volje
prema sindikatu. Sredit ćete ga na brzinu.
Okrenula sam se u stolici tako da sam mogla vidjeti kroz prozor,
tražeći prostor za disanje. Lenny me opkoljavao. Pokušala sam razlučiti
jesam li bila lukava i snalažljiva ili odlučna i tvrdoglava.

W
 Katkad mi se to činilo isto. Znala sam da traži od mene da pristanem
na dogovor, a da i ne znam što je taj momak Angelo učinio i htio je da
to učinim bez da me otvoreno zamoli, te bi u tom slučaju to bila
zapravo moja ideja. Nije zvučalo previše riskantno i nisam imala
razloga ne vjerovati Lennyju, ali sam se u prošlosti opekla zbog
pristajanja i na daleko manje ustupke.
Morala sam biti lukava i snalažljiva.
– Lenny, krađa je automatski razlog za otkaz, i...
– Nisam rekao daje krao.

Ne, i nije. Ali mije upravo pružio izlaz. – Vi ste apsolutno u pravu.
Niste to rekli i očito je da moram prikupiti neke činjenice kako bih se
bolje pripremila za razgovor s vama. Nadam se da nemate ništa protiv
da uzmem koji dan da malo istražim. Rado bih razgovarala s Danom,
budući gaje on i otpustio.
Ili je to bila bremenita stanka ili je on još uvijek čitao novine i
provjeravao prodaju u Barneyju.
čekala sam njegovo dugo izdisanje i mogla sam osjetiti tu igru živaca
od koje se linija kočila.
Zabrinula sam se. Naposljetku, bio je to moj novi šef.
– Ispričavam se, Alex.
– Molim?
– Zaista. Kada bolje razmislim, uviđam da vas stavljam u težak
položaj. Znam da morate stati na svoje noge i znam kako tamo imate
težak posao. Samo vam pokušavam dati neke ideje jer želim da radite
dobro, to je sve. Uzmite vremena, prikupite činjenice i odlučite slažete
li se sa mnom u Angelovom slučaju. Ali što god odlučili, to je vaš
izbor.
U sekundi sam se osjetila manje lukavom. Koliko bi bilo teško
jednom u životu učiniti ono što se od mene traži? – Odmah ću to
ispitati, rekla sam i mislila sam tako.
Poklopio je, ostavljajući me potpuno na strani odlučnosti i
tvrdoglavosti.
Gomile službenika više nije bilo kad sam otvorila vrata. Dala sam
znak Molly, koja je upravo završavala telefonski razgovor, te otišla
nazad do svog stola i čekala. Kad je ušla, ponovo je stavljala ogromnu

W
naušnicu na uho.
– Što je?, upitala je.
– Što je Angelo Di Biasi učinio?
– Ukrao je televizor u boji od sedamdeset centimetara. Ustvari,
pokušao.
Srce mije klonulo. – Ne postoji mogućnost namještaljke ili
nesporazuma? Nema sumnje u to što se dogodilo? – Nema mogućih
osnova za povlačenje razrješenja?
– Jedino je upitno kako je Angie mogao biti tako glup. Danny ga je
uhvatio kada ga je utovarivao u svoj auto. Na licu mjesta gaje otpustio,
jer je to bila krađa, a krađa...
– ... je automatski razlog za otkaz. Znam. Što je s njegovom ženom?
– Rak dojke. Imala ga je ranije, a sad se vratio. – Molly je postala
neraspoložena. – Jadna Theresa, uzdahnula je. – čini se daje oduvijek
bolesna.
Moje je srce potonulo do dna.

GLAVA ČETVRTA
Popodnevna smjena je već započela kad sam konačno otišla dolje
naći se s Kevinom, operativnim službenikom, koji je prošle noći bio od
tako velike koristi. U usporedbi sa sjajnim, uzvišenim prostorima
rezerviranim za stranke, malo se brige posvećuje prostorijama za
zaposlene na aerodromu. Najvećim dijelom prostori dolje bili su zečje
rupe, a ni ova nije bila iznimka. Grafiti su prekrivali zidove, smeće se
prelijevalo iz kanti, a zgnječeni opušci pokrivali su betonski pod. Kroz
vrata koja su negdje ostala otvorena, ulazio je hladan zrak, unoseći dim
mlažnjaka koji se izmiješao s gorkom aromom pržene kave.
Kevin je bio s druge strane vrata s oznakom OPERACIJE. Buljio je
u monitor s telefonom naslonjenim na jedno rame i stišćući radio u
drugoj ruci. Izgledao je sposobno i poslovno, kao stoje i zvučao. Kad
sam vidjela da vjerojatno ima koju godinu staža, nisam se iznenadila.
Služba operacija je darwinovska, preživljavaju samo oni najsmireniji.
Kad je čuo da ulazim, klimnuo je u mom pravcu i nastavio govoriti u

W
radio. – Moramo držati taj izlaz otvorenim za DC-10. On slijeće.
Nisam mogla razabrati odgovor, ali tko god da je govorio, zvučao je
zbunjeno. Kevin nije. – Zato stoje to jedini izlaz koji imam, a koji može
podnijeti 'desetku'. Sve ostalo je pretijesno.

Dok sam čekala, podsjetila sam se kako izgleda operativni ured.

Ovaj, pravokutan i oko deset koraka dug, imao je što i svi –
meteorološke uređaje, pisače svih vrsta, monitore, radija, telefone i
registratore. Također je imao i sedam TV-monitora zatvorenog kruga.
Prema oznakama, svaki od šest izlaza imao je kameru za četrdesetu do
četrdesetpete, i jednu za četrdeset-šestu – ploču golog betona korištenu
za svakodnevne operacije, na koje se ukrcaj vršio sa zemlje, ne preko
spojnog mosta. Na zidu je bila slika našeg vođe, predsjednika i CEO-a
Majestic Airlinesa. Bio je to crnobijeli snimak koji ne bi odskakao od
okoline daje ovo bila 1961. i da je visio pored 8x10 ulaštene slike J.F.
Kennedyja. Buljio je u mene, a ja u njega, znajući kako bi ga vrijeđalo
to što njegova slika visi u tako jeftinom plastičnom okviru. Trudila sam
se ne zadržavati na slici, skrenuti pogled, gledati dalje. Ali nisam bila u
stanju krenuti dalje veći dio prošle godine.
Obično, jedino što prekid veze može učiniti podnošljivim je to što se
mnogi bolni podsjetnici na osobu koju pokušavate prestati voljeti mogu
ukloniti iz vašeg života. Možete baciti slike, spaliti pisma i sve one
knjige koje vam je poklonio dati u antikvarijat. Ali dok god budem
radila za ovu kompaniju, Bili Scanlon uvijek će buljiti sa zida nekog
ureda, podsjećajući me kako je gledao mene.
Ili ću naići na njegov potpis na memorandumu i sjetiti se kako je
njegova ruka blago počivala na mom boku. Njegov trag u ovoj tvrtci –
uistinu, u cijeloj industriji – bio je tako širok i dubok, da nikad ne bih
mogla zapravo pobjeći od njega. Naposljetku, on je bio, prema
Bussiness Weekw – čovjek koji je spasio kompaniju.
Gledajući izraz na njegovom licu, osjetila sam ono što sam osjećala
gotovo od prvog dana otkako je otišao iz mog života. Nedostajao mije.
Kevin je završio razgovor i ustao me pozdraviti, lagano se savijajući
u struku i pružajući ruku gestom koja je bila pretjerano formalna u
datom okruženju. – Dobrodošli u Boston, gospođice Shanahan. Kevin
Corrigan, na usluzi.

W
 Rukovali smo se. – Zovite me Alex.
– Hvala, sa zadovoljstvom. – Sjaj u njegovim svijetlo-plavim očima
ukazivao je na vrckavu inteligenciju, a njegov irski naglasak koji sam
čula preko radija, u prirodi je bio još šarmantniji.
– Spasili ste operaciju sinoć, Kevine. Ali nemojte to reći nikome jer
ja dobivam sve zasluge za to.
– Kao što i treba. – Ponovo je sjeo i okrenuo se prema računalu,
podižući glas da ga čujem jer mije sada bio okrenut leđima. – Lijepo od
vas što ste sišli. Obično se mučim u potpunoj tami, osim ako netko želi
vikati ili se žaliti. U tom slučaju, nasmiješio se, – i previše sam
dostupan. Kako ste se snašli?
– Dobro. Odsjela sam u Harborside Hvattu dok ugrabim priliku da
potražim stan.
– Ne zvuči baš domaće.
– S obzirom na ono što sam vidjela sinoć, moram biti blizu
aerodroma neko vrijeme. Nadam se da je ono bilo najgore, da stvari
mogu ići samo na bolje.
– Ne nužno, ali zato ste tu, zar ne? – Okrenuo se i nasmiješio mi se,
podižući obrve. – Konačno, vi ste tražili ovu dužnost.
– Kako ste znali?
– Svi znaju. Zapravo... – protegao se da bi otrgnuo nešto s pisača –
svi znaju sve o vama.
Vrat mi se ukočio kad sam pomislila na crtež u ormaru prošle noći.
Nisam htjela da svi znaju sve o meni, posebno ne gdje sam u svakom
trenutku, ali nadala sam se da Kevin nije mislio na to. – Bilo bi mi
stvarno neugodno kad bi svi znali moj broj cipela.
– Hoću li vam dati sažetak?
Naslonila sam se bokom na dugački pult koji mu je služio kao radni
stol. – Recite mi otvoreno.
– U ovoj ste tvrtci četrnaest godina, ali na strani Majestica. Počeli ste
kao službenik na aerodromu i napredovali. Živjeli ste i radili u nekoliko
različitih gradova. U međuvremenu ste položili MBA 3, pohađajući
večernju školu. Zadnjih 18 mjeseci proveli ste u sjedištu, stičući

3
MBA (Master of Business Administration) – magisterij.

W
iskustvo u administraciji. Pošto ste to obavili, na dobrom ste putu do
potpredsjednika, možda ćete čak postati prva žena potpredsjednik u
ovoj djelatnosti.
Potajno sam uživala čuti ovo posljednje. – Trebali biste napisati moj
rezime. Tko je detektiv?

– Ovdje nema tajni. Danas netko sazna. Ubrzo svi znaju, a onda
izgleda kao da smo oduvijek znali.
– Vidim. – Skinula sam podložak s čavla i pogledala službeno
izvješće. Cijelih osamnaest mjeseci provedenih u sjedištu nisam vidjela
službeno izvješće, pa sam sada koristila svaku priliku da pogledam
neko, kako bih se podsjetila da sam ponovo u aktivnoj službi, i to bi mi
svaki put dalo lagani polet. Bilo je to kao kad čujete omiljenu staru
pjesmu na radiju i podsjetite se koliko vam se sviđa. Ova je večer
obećavala više nego prethodna – nebo je bilo čisto, barem za sada, sva
oprema je bila u službi, a nijedan šef posade nije bio bolestan. Objesila
sam podložak natrag na čavao i krenula prema prozoru u obliku
četverokuta u visini prsiju, koji se protezao cijelom duljinom ureda.
Ravno ispred, dvojica radnika na pisti stavljala su prtljažne remene
na torbe, a potom u trbuh zrakoplova. Pokreti su im bili usporeni,
nezainteresirani. Malo dalje bila je gomila kolica i – traktora – s
propelerom u jakim grimiznim bojama Majestica. Boja se ljuštila,
prozori su bili napukli, a parkiralište je bilo zbrkano i neuredno. U
daljini blistao je Deltin terminal. čak i odavde, njihove sigurnosne
oznake i smjernice u reflektirajućim bijeložutim bojama, bile su sjajne i
uočljive. Svaki dio opreme bio je na pravom mjestu, a svi su nosili
odore. Okrenula sam se. – Što se ovdje događa, Kevine?
– Molim?
– Šefovi posade napuštaju svoju smjenu, Dan Fallacaro izgleda kao
daje iz groba izašao...
– Nemojte kriviti Dannyja. On je dobar čovjek i nije kriv za to. On je
ovdje najbolji operativac.
– Htjela bih tako misliti, ali da budem fina, malo ga je teško natjerati
da se izjasni. Svi šapuću, nitko ništa ne radi, ovdje vlada nered, a čini se
da to nitko ne primjećuje.
– Stvarno nitko ne primjećuje. Svi smo na to navikli.

W
 – Hoćete reći kako je to normalno? – Prošla sam okolo kako bih mu
vidjela lice jer je izgledalo kao ... da. Smješkao se. – Jesam li rekla
nešto smiješno?
Podigao je pogled s ekrana. – O, ne, oprostite. Samo, zvučali ste
poput svih ostalih kad prvi put dođu ovdje. Ljudi koji dolaze u ovaj
ured izvana uvijek su šokirani i začuđeni. Ne brinite, proći će.
– Ne želim da me prođe. Radije bih riješila probleme. – Isuse, jesam
li zaista bila tako pompozna i puna sebe? – Samo želim reći da...
– Znam što želite reći. I vi ćete, poput Ellen, otkriti kako nitko ne
želi da se ovo mjesto sredi, inače bi to već bilo učinjeno. Igra je
nepoštena.
– Ne vjerujem.
– Uvjerit ćete se.
– Možda je bilo tako u vrijeme Nor'eastera, ali spajanje donosi novu
igru s novim pravilima.
– Tako je i Ellen mislila, rekao je.
– Možda Ellen Shepard nije bila prava osoba za ovaj posao. Aktivna
služba je skroz druga priča od administracije, a ona nije imala
operativnog iskustva. Svi u aktivnoj službi su se pitali kako je uopće
dobila taj posao. I svi smo joj zamjerali na tome, barem dok se nije
ubila.
– Bilo bi lijepo tako misliti, zar ne? Da je podlegla pritiscima posla?
– čula sam da su pritisci bili prilično jaki?
– U to nema sumnje. Jedan dan sam došao na posao, a skladište je
gorjelo. Tjedan kasnije svi monitori računala u Odjelu nabave bili su
smrskani u komadiće. Jedne noći je 25% cijele ponoćne smjene
prijavilo bolest. I nije se moglo pratiti trag sve robe koja je ukradena.
Još gore, kući je primala pozive, prijetnje i upozorenja osobne naravi.
Zatresao je glavom. – Grozne stvari. Vrlo tužno, ako vam je bila
draga, a meni jest. – Telefon je zazvonio, a on je načas zastao prije no
što se javio. – Ellen Shepard nije bila pod pritiskom, bila je pod
opsadom.
Buljila sam kroz prozor dovoljno dugo, pa sam ovaj put pregledala
ploču s izvješćima. Većina onoga što se tamo nalazilo bilo je toliko
staro daje požutjelo, sa zavrnutim krajevima. Kevin je završio razgovor.
– To stalno napadanje, rekla sam, – bilo je zbog toga što je

W
pokušavala promijeniti neke smjene, ukinuti prekovremene?
– Ellen Shepard nije umrla zato stoje htjela ukinuti prekovremene, i
ne zbog nekog osobnog problema kojeg je možda imala. To je samo
prikladna partijska linija. Svi njeni problemi bili su upravo ovdje dolje,
na pisti. Jedan od njih, napose, prošao je bolje od nje te noći, to je sve.
– Koji?
– Ne mogu reći.
– Zašto ne?
– Svoja uvjerenja držim za sebe, rekao je. – To je tajna moje
dugovječnosti.
– Nemojte mi reći da ste vi jedan od teoretičara zavjere.
Izraz mu se nije promijenio.
– To su apsurdne glasine, rekla sam, s malo više žara nego što je bilo
potrebno. – Policija je ocijenila Elleninu smrt kao samoubojstvo. Osim
toga, ako je Ellen ubio neko od njenih zaposlenika, koji bi razlog tvrtka
imala da to zataška?
– Dugo sam na Loganu, rekao je, – dovoljno dugo da znam kako u
svakoj glasini ima zrnce istine, ma kako malo ono bilo.
U njegovom tonu bilo je taman toliko smirenog racionalizma da me
obeshrabri. Ako sam vjerovala da zna pripremiti izlaze, te koji
zrakoplov otpraviti i kada, zašto mu ne bih povjerovala i ovo?
– Stvarno me počinjete uznemirivati, Kevine.
– I trebate biti uznemireni. – Ustao je, prišao zatvorenim vratima i
prislonio obraz o staklo, vireći prvo na lijevo, a onda na desno. Došao je
do mene i šapnuo prijekim i ozbiljnim tonom. – Ovdje nije sigurno,
pogotovo za ženu, a ako vam to nitko nije rekao, trebao je. – Sjaj je
nestao iz njegova oka.
– Ne pokušavajte preuzeti sindikat. Ne pokušavajte biti heroj, i ne
očekujte da ćete ovdje napraviti karijeru. Samo odradite svoje i izađite
odavde u jednom komadu.
Tada se okrenuo i vratio poslu kao da se ovaj razgovor nije ni
dogodio.
Prišla sam prozoru i gledala radnike na pisti kako opslužuju svoj let.
Nebo, još uvijek čisto, već se mračilo u rano zimsko popodne. Vidjela
sam više zimske opreme na pisti. Deblje kapute. Rukavice.
Bilo je sve hladnije, obavila sam ruke čvrsto oko sebe da bih

W
spriječila drhtanje. Niski oblaci su se skupljali na zapadu i pitala sam se,
da sam vani, bi li namirisala dolazak snijega?

GLAVA PETA
Sljedećeg jutra kad sam stigla, Dan je već radio. Stajala sam u
stražnjem dijelu čekaonice i gledala kroz gomilu putnika kako
pregledava torbe i izdaje propusnice za let. Radio je to upravo kako
treba, premještajući ih poput stoke na dražbi, ali nekako uspijevajući da
se svaka krava osjeća prekrasnom, kao da je jedina u stadu.
Kad sam otišla iza pulta, ugledala sam Danovu aktovku na podu
zajedno s krpom za koju se ispostavilo daje njegov mantil i sako. Još
nije stigao do svog ureda.
– Mogu li kako pomoći?, upitala sam.
– Mislim da smo sve pokrili, rekao je tapkajući s dva prsta po
tipkovnici.
– Idem u ured. Želite li da uzmem vaš kaput i sako?
– Bili su i na gorim mjestima. – Pokretom je pozvao sljedećeg u
redu.
– Dobro. – Mogla sam samo pokušati. – Kad završite ovdje, htjela
bih razgovarati s vama o nekim stvarima. Što mislite koliko će vam još
trebati?
Popeo se na otvor za prtljagu i procijenio duljinu reda. – Petnaest
minuta.
I ja sam pogledala red, a menije izgledao kao dobrih trideset minuta.
– Kad završite, nađimo se na kavi, dolje u dvorani sa šalterima, rekla
sam. – Ja častim.

Dan je pozdravio sljedećeg putnika dok sam prolazila pored pulta,

pozdravljajući u prolazu jutarnju smjenu, pokušavajući povezati imena i
lica i upoznati moje zaposlenike.
Četrdeset i pet minuta kasnije, Danny je sjedio za stolom nasuprot
mene u Donkin Donutsu, pretvarajući šalicu crne kave u bijelu s pet
paketića šećera i dvije plastične tube šlaga.

W
 – Trebali biste prestati pušiti, rekla sam. – Bilo bi to bolje za vas.
– Svi ćemo jednom umrijeti. – Postoje srknuo kavu, poput radara je
promotrio dvoranu u potrazi za bilo kakvim problemom koji bi
zahtijevao njegovu trenutnu intervenciju. čini se daje njegov plan bio
dati svakome i svačemu svoju pozornost, osim meni.
– Želim znati što se ovdje događa?
– Kako?
– Mislim da ste me čuli.
– čuo sam vas, ali nemam pojma na što mislite?
– Znate, i ono što činite upravo sada, ovaj razgovor, je dosadan k'o
vrag. Bilo bi lakše kad biste samo odgovorili na pitanje.
Zagrizao je plastičnu žličicu i, bez žurbe, lagano se okrenuo u stolici,
dovoljno da sam mogla uočiti mali napredak.
– Jučer sam razgovarala s nekima od mojih zaposlenika, rekla sam,
naginjući se bliže, kako ne bih morala povisiti glas. – Pola njih vjeruje
daje Ellen Shepard ubio netko tko radi dolje na pisti. Gotovo svi misle
da ste vi uzrujani od njenog samoubojstva.
– Što bi to trebalo značiti?
– Da ste nedodirljivi, nestajete, ne odgovarate na dojavljivač. Ne
mogu vas pronaći kad vas trebaju.
Prošla noć je pravi primjer.
Pobunio se, ali se obuzdao kao da nije htio da vidim njegovu
reakciju. Koliko sam mogla procijeniti, nije htio da znam išta o njemu.
– Ljudi će misliti što će misliti, rekao je mirno, – i nitko se ne treba
brinuti za mene.
– U redu. Nemojmo se brinuti za vas. Razgovarajmo o Operaciji.
Cijelo mjesto je paralizirano glasinama o Ellen Shepard, i gotovo nitko
ne vjeruje da se ubila.
Oči su mu se suzile. – I što mislite, zašto je tako?
– Jer nitko ne razgovara s njima. Nitko im ne daje činjenice niti
odgovara na njihova pitanja. U nedostatku istine, mislit će najgore.
– A vi znate što je istina?
– Znam daje policija istraživala, ocijenila smrt kao samoubojstvo i
zaključila istragu. Znam da su je našli obješenu u njenom domu, i da ste
je upravo vi pronašli, nakon stoje cijelu noć visjela ondje.
Također znam da vam je bila prijateljica.

W
 Bio je stjeran u kut, još uvijek žvačući žličicu. Tajanstvenim
osmijehom i tresući glavom davao mi je do znanja da nikad neću
shvatiti.
– Ako ima još, recite mi.
– Želite znati ostalo? – Osmijeh je blijedio. – Ellen je umrla prije
tjedan dana. Od tada nijedan predstavnik Majestic Airlinesa, izvan ove
postaje, nije ništa učinio kako bi izrazio poštovanje. Bez cvijeća, bez
telefonskog poziva, bez pisma ili izraza sućuti. Ni od Lennyja ni
prokletog Billa Scanlona. Samo gomila pitanja. – Zamalo je prevrnuo
svoju kavu, ali je uspio uhvatiti šalicu, prije no što se teško zavalio u
stolicu. – Prvi glas izvana bio je vaš dolazak iz sjedišta, kako biste je
zamijenili.
– Nisam iz sjedišta. Od 14 godina, ondje sam provela 18 mjeseci.
Imam iskustva u aktivnoj službi koliko i vi.
– Kako god.
– Je li u tome stvar? Zamjerate mi jer mislite da ste vi trebali dobiti
ovaj posao?
– Ne bih ga prihvatio ni da su me molili.

– Je li to zato što dolazim iz uprave? – To je bilo moje zadnje

pogađanje. Nisam namjeravala postaviti dvadeset pitanja pokušavajući
dokučiti u čemu je problem.
– Znam samo da ste u brzoj traci, rekao je, – a ja ću biti u Bostonu
zauvijek. Stoga, nije mi važno.
Razumijete?
– Ne.
– Možete prisvojiti sve pohvale kad se stvari budu odvijale dobro,
možete okriviti mene kad krene po zlu. Nije mi stalo do moje karijere.
Nije mi stalo do promaknuća. Stalo mi je samo da me se pusti na miru
da obavljam svoj posao kako treba. Samo zato što nisam vani gdje me
ljudi mogu vidjeti cijelo vrijeme, ne znači da ne radim svoj posao. I
sljedeći put kad budete htjeli znati nešto o meni, pitajte mene, a ne moje
zaposlenike.
Danovo ime prolomilo se iz razglasa. Prije nego je poziv završio, bio
je na nogama, skupljajući sve prazne paketiće šećera i uputio se prema
kanti za smeće.

W
 – Dan, ako sad odete, kao što ste to učinili jučer, to će me naljutiti,
što vama možda neće ništa značiti, ali će meni uništiti cijeli dan jer ću
ga morati provesti pokušavajući dokučiti kako izaći na kraj s vama. –
Stajao je s pepeljarom u jednoj, šalicom u drugoj ruci, buljeći niz
dvoranu sa šalterima prema izlazima. – Ne želim izlaziti na kraj s vama,
rekla sam, povlačeći se malo, – želim raditi s vama.
Slobodnom rukom je nekoliko puta potapšao stolicu. Nije sjeo, ali
nije ni otišao.
– Izgubiti prijatelja na takav način mora biti teško. Ako bilo što
mogu učiniti da vam to olakšam, učinit ću.
– Ja ću to riješiti.
– Dobro. Dok to rješavate, razmislite o ovome. Želite li raditi sa
mnom? Ako ne, probat ćemo nešto drugo.
Ruka mu je još bila na naslonu stolice. – Ne idem odavde.
– Nisam tražila da o tome razmislite. Želite li raditi uz mene? To je
pitanje i želim definitivan odgovor.
– Ne idem iz Bostona, rekao je odlučno i protegao se kako bi bacio
smeće. Vratio se i to ponovio, za slučaj da nije bilo jasno. – Nema
teorije da napustim Boston. A ako me se vi i ova jebena tvrtka
pokušavate riješiti, kao Ellen, razglasit ću što se ovdje događa, tako mi
Bog pomogao.
Brzo se okrenuo i nestao. Mora daje ugledao zbunjenu stariju ženu,
dok smo razgovarali, jer se uputio ravno k njoj. Pročitao je njenu
propusnicu za let, pružio joj je ruku i pomogao do njenog izlaza. Onda
je, ne okrećući se, nestao u rijeci putnika, klizeći glatko kroz gomilu,
uranjajući i izranjajući iz nje, sve dok ga nisam izgubila iz vida.
Ponovo mi je nestao, ostavljajući me da probirem po cijeloj gomili
pitanja koja nisam imala priliku postaviti, ijednom velikom pitanju. Što
se ovdje zapravo događalo?

GLAVA ŠESTA
Kad sam se uspjela vratiti u svoj ured, Molly je već odavno bila
otišla, a Dan je bio dovoljno oprezan da uspije ne naletjeti na mene

W
ostatak jučerašnjeg dana i cijeli današnji. Viđala sam ga po cijelom
aerodromu, ali nisam ga uspjela uloviti. Sjela sam za stol kako bih
pokušala riješiti dolaznu poštu.
Razvrstavala sam poštu iz sjedišta – uobičajena upozorenja, prijetnje,
uzajamna optuživanja prerušena u izvješća, memorandume i statistike –
stavljajući ih sa strane kako bi ih ignorirala kasnije.
Ponovo sam pregledala Danovo izvješće, koje je pokazivalo da smo
premašili proračun i podbacili plan. Bez šale. Na Lennyjevo površno
pitanje zastoje to tako, sastavila sam površan odgovor.
Većina onog što je ostalo, bilo je iz spisa koje je Ellen Shepard
pregledala i ostavila za kasnije. Na rubovima mnogih dokumenata bile
su njenim rukopisom ispisane bilješke. Rukopis joj je bio brižljiv,
uredan i vrlo pregledan. Mogao je poslužiti školskoj djeci, kao primjer
za učenje kurziva.
Negdje na pola te gomile počela sam je shvaćati, čuti njen glas.
Govorile smo istim jezikom, jezikom rada.
Po njenim pitanjima moglo se zaključiti daje nova u Službi za
operacije. Bilo ih je puno – pitanja o opremi, značenju, zašto nešto
radimo tako kako radimo, o ljudima koji su radili za nju te koliko nešto
košta i zašto. Otkrivalo se njeno neiskustvo, ali i njena ustrajnost. Kad
ne bi dobila potpun odgovor, jednostavno je pitala ponovo. A sudeći po
njenoj korespondenciji sa sindikatom, nije uzmicala. Možda je bila
uredski tip i možda je nekome s više kvalifikacija oduzela dobar posao
u aktivnoj službi – na primjer, meni. Ali morala sam priznati daje
naporno radila. Trudila se.
Kad sam konačno stigla do dna gomile, ostao mije jedan predmet s
kojim nisam znala što bih. Bio je to račun od tvrtke Crescent Security.
Nije bilo bilješki, ni pitanja, ništa što bi ukazivalo zastoje tu i što
trebam napraviti s tim. Stoga sam postupila kao i obično u takvim
situacijama – odgodila to za nekoliko dana. Pošto sam to sredila,
zavalila sam se u stolici i buljila ravno pred sebe. Već je nekoliko sati
bio mrak i prozori su se pretvorili u nesavršena ogledala, odražavajući
sliku institucionalne praznine – a ja sam bila usred nje. Sjedeći tako i
buljeći u svoj odraz, pomalo sablastan pod oštrim, umjetnim
blještavilom fluorescentnog svjetla, pitala sam se, rastreseno, što ljudi
poput mene rade večeras. Pitala sam se je li Ellen ikad tako gledala i

W
razmišljala o istom.
Sinulo mi je da ja nisam mogla vidjeti van zbog svjetla, ali svatko na
pisti je mogao pogledati gore i vidjeti me. Odozdo, moj je ured sigurno
izgledao kao izložbeni salon u Muzeju nacionalne povijesti. Prišla sam
prozoru da zatvorim rolete i virnula vani. Laknulo mije kad sam vidjela
da operacija teče. Lanci za vuču klopotali su naprijed-natrag, – traktori
– su gurali zrakoplove s pisti, a posade su utovarivale kutije, torbe i
vreće s poštom u utrobe velikih aviona. Niz snježnih naleta prošao je
pored nas prema jugu, donoseći sobom tračak toplijeg zraka što se
provlačio kroz gustu, vlažnu maglu koja je raspršivala svjetlo na tlu i
ublažavala prizor. Daje Monet naslikao pistu, izgledala bi upravo
ovako.
Bilo je vrijeme za odlazak kući – zapravo natrag u hotel. Brzo sara
pretražila stol, misleći da ću možda pronaći dosje Angela Di Biasija
kako bih održala obećanje Lennyju. Nisam imala prilike pitati
nestajućeg Dana o tom slučaju, a na taj način, prošao bi još jedan tjedan
dok bih bila spremna donijeti odluku. Našla sam ladicu punu
neriješenih spisa, označenih ceduljama u boji, ispisanih Elleninim
rukopisom. Kopala sara po uredno složenim fasciklima i nisam našla
ništa o Angelu.
Pokušala sam u srednjoj ladici. Ondje nije bilo ničeg osim
telefonskih imenika tvrtke, uvezane kopije ugovora sa sindikatom, nešto
uredskog materijala i džepna verzija OAG-a4. Red letenja bio je tipičan
dio opreme zaposlenika, raspored svih linija za sve gradove. Ellenin je
bio aktualniji od mog, pa sam izbacila svoj i ubacila njen u aktovku. U
tom trenutku nešto je skliznulo između mekih stranica. Bila je to kartica
za česte putnike United Airlinesa – i bila je izdana na Ellenino ime.
A što joj je ovo trebalo? Ovo imaju samo stvarni putnici. Njena
jedina svrha bila je dobijanje besplatnih letova, a mi smo to ionako
imali. I za dobivanje nagradnih milja na one karte koje ste, ne daj Bože,
morali platiti. Zaposlenici u zračnom prometu bi sve učinili prije nego
to. Prelistala sam vodič da vidim je li možda Ellen bila dovoljno

4
OAG (Official Alrline Guide) – red letenja, mjesečno izdanje
rasporeda letova svih zrakoplovnih kompanija.

W
susretljiva i istaknula odredište ili presavila stranicu.
Mogla sam i misliti. Mogla sam se zakleti daje Ellen bila pedantan
tip djevojke – savijanje listova nije bilo dopušteno. Tako je bilo i s
vodičem, ali na poleđini kartice bio je telefonski broj službi za
korisnike. Ako je United bio poput naše kompanije, mogla sam pozvati
njihov elektronski sustav i dobiti zadnjih pet segmenata gdje je letjela,
vrlo korisna mogućnost ako ste zaboravili gdje ste bili.
Nazvala sam broj. Elektronski kontrolor je tražio broj računa, koji
sam ubacila s kartice. Sljedeći zahtjev bio je tvrd orah. Trebala sam
Ellenin poštanski broj. Onaj s aerodroma nije odgovarao, što znači da je
sigurno koristila kućnu adresu na računu.
Poklopila sam i otišla je potražiti u Mollynom adresaru. Postala sam
svjesna koliko je u uredu tiho, tek kad je zazvonio telefon u toj dubokoj
tišini i gotovo me izbacio iz cipela. Dok sam se javljala, osjetila sam se
krivom, kao da sam uključila alarm svojim njuškanjem. – Majestic
Airlines.
– Policija iz Marbelheada želi stupiti u vezu s vama. – Bio je to
Kevin, na drugoj strani i nije se potrudio reći zdravo.
– Zašto?
– Uhitili su Dannyja.
– Zašto?
– Nisam siguran, ali žele da vi dođete po njega. Želite li ime i broj
policajca?
Zapisala sam podatke kao i upute kako stići do Marbelheada. Bio je
udaljen od grada otprilike trideset i pet minuta uz obalu.
– Imam drugi poziv, rekao je. – Trebate li još nešto?
– Ne… čekajte... Stoje u Marbelheadu?
– Kuća Ellen Shepard.
Telefon je bio glasan u tihom predvorju. Kad je prestao, vrata u
stražnje urede su se otvorila i detektiv Pohan se nagnuo van da me
pozdravi, jednom nogom zadržavajući vrata. Bio je u kasnim
četrdesetim, vitkog stasa, žalosnih očiju i ovješenih brkova, gustih za
razliku od kose. – Brzo ste stigli. Zahvaljujem vam. Želite li doći
otraga?
Slijedila sam ga niz dug, uzak prolaz između niza ureda na lijevoj i
gomile pregradaka čudnih veličina na desnoj strani. Primijetila sam da

W
nema neke velike aktivnosti. Možda detektivi u Marbelheadu nisu imali
puno poziva u noćnoj smjeni.
Zadnji ured u nizu bila je soba za sastanke. Vrata su bila zatvorena,
ali kroz prozor sam mogla vidjeti Dana kako sjedi sam za stolom. Sa
svih osam prstiju i dva palca bubnjao je po stolu. Nisam mogla vidjeti,
ali mogla sam se zakleti da su mu se koljena odbijala jedno o drugo kao
dva klipa.
Pohanje dohvatio spis sa svog stola. – Stanodavac Ellen Shepard
kaže da Majestic Airlines sređuje poslove pokojnice.
– Stvarno?
– Rečeno nam je da nazovemo svog čovjeka u Washington, ako
budemo imali problema. – Držao je spis otvorenim, pozivajući me da
pročitam ime koje je pokazivao. – Evo, nemam naočale. Stoje ovo?
Castle? Castner?
– Caseaux, rekla sam naglašavajući zadnji slog kao što je to činio
Lenny. – Leonard Caseaux. Radila sam za njega. – Pohanje klimnuo
prema Danu. – Ovaj nas je zamolio da prvo nazovemo vas.
– Je li? – Ponovo sam provjerila da se uvjerim da je to bio pravi
momak. Što je to bilo tako loše daje Dan osjetio potrebu da pozove
mene, od svih ljudi? – Zašto je ovdje, detektive?
– Uhvaćen je prilikom provale u kuću Ellen Shepard.
– Provale?
– To je drugi put. Prvi put ga je kućevlasnik vidio kako se penje kroz
prozor. Ovaj put je uspio ući, ali uključio se protuprovalni alarm.
Pogledala sam kroz prozor u Dana. Smirio se i buljio je u stol kao
polomljena igračka. Izgledao je tužno. – Mogu li razgovarati s njim?
– Samo izvolite. Nije u pritvoru ili nešto slično.
Pohanje otvorio vrata i slijedio me unutra. Danje naglo ustao i zastao
s rukama u džepovima. – Žao mi je zbog ovog, rekao je, pokušavajući
gledati u mene dok je govorio, ali uglavnom zadržavajući pogled na
podu. Njegova drskost je potpuno nestala. Bilo je teško ljutiti se na
njega kad je izgledao poput psića kojeg je netko zviznuo smotanim
novinama.
– Zašto ste se uvlačili kroz Ellenin prozor?
– Da bih ušao u kuću.
– Zašto, zaboga?

W
 Pogled je prebacio na Pohana. Po tome kako su se gledali, znala sam
da su već to raspravili. Pohan je pogledao na sat, stavio spis na stol i
duboko uzdahnuo. – Sjednimo.
Pošto smo se svi smjestili, Pohan je preuzeo vodstvo. Klimajući u
Danovom pravcu, rekao je:
– Možete ga pitati, ali nagađam daje tražio bilo što stoje nama
promaklo, a što će dokazati da je Ellen Shepard ubijena.

Kosa mi se nakostriješila.
Glasine su bile jedno, ali čuti riječ – ubijena – od službenog
detektiva u ovim službenim okolnostima, dalo joj je veću težinu no što
mi se svidjelo.
– Postoji li razlog da se vjeruje u to?
– Nijedan.
Okrenula sam se Danu. – Zbog čega mislite da je bila ubijena?
– Zato što znam da se nije ubila.
Pohan se nagnuo naprijed, s laktovima na stolu, sklopljenih ruku. –
Gospodine Fallacaro, znam da vam je Ellen Shepard bila prijateljica i
znam kako mislite da nismo učinili sve što smo mogli, ali ne možemo
promijeniti činjenice u ovom slučaju.
Gotovo sam mogla vidjeti kako se Danu diže tlak, pa sam pokušala
skrenuti razgovor. – Zbog mene, detektive, možete li ukratko iznijeti
činjenice ovog slučaja.
Pohan se naslonio i pogladio brkove, stoje, čini se, bila stara navika.
Još je na trenutak usmjerio svoju pozornost na Dana, a onda otvorio
dosje.
– Nije bilo dokaza nasilnog ulaska. Po vama, gospodine Fallacaro,
zasun je bio spušten kad ste stigli.
Upotrijebili ste ključ kućevlasnika kako biste ušli.
Zastao je da bi dobio potvrdu, ali nije je bilo.
– Svi prozori i vrata bili su zatvoreni. Nije bilo tragova borbe. Prema
autopsiji, tragovi traume nađeni su samo u području vrata gdje je bio
konopac. Nije bilo udaraca u glavu. Kućevlasnik je prepoznao konopac.
Rekao je daje bio u potkrovlju kuće nekoliko godina, dakle nitko ga nije
donio sa sobom. Uzimala je lijekove za kroničnu depresiju...
– Uzimala je antidepresive?, upitala sam.

W
 – Da.
Pogledala sam u Dana, ali bilo je nemoguće procijeniti je li on to već
znao. Ako nije, dobro je to skrivao.
– Pronašli smo praznu bocu vina u kući. Po alkoholu u krvi, čini se
da je sama popila cijelu bocu te noći. Lijekovi, alkohol, depresija... –
Glas mu se stišavao kako je zatvorio spis i položio ruke preko njega. –
Ovaj je slučaj odmah ocijenjen kao samoubojstvo, a mi nismo pronašli
ništa što bi ukazivalo na to da je ubijena.
Danova stolica je lagano zaškripala kad se odmaknuo od stola. – Ona
se nikad ne bi ubila, rekao je, – a da i jest, ostavila bi poruku.
– To nije uvijek slučaj. Iznenadili biste se da znate da većina
samoubojica ne ostavlja poruke.
Danovo strpljenje me impresioniralo. Imati posla s ljutitima i
ožalošćenima bilo je dio njegovog posla, isto kao stoje raspravljanje sa
srditim putnicima bio dio mog. Prije bih odabrala svoj.
Danje tresao glavom, izgledajući kao da nikad neće povjerovati u to.
Pohanje bio razumniji od njih dvojice, ali ja sam s Danom morala raditi.
– Detektive, nisam poznavala Ellen, ali iz onoga što sam vidjela, bila
je pedantna. Ako je uložila vrijeme i trud da se objesi, što nije
impulzivan čin, ne čini vam se da bi u svoj plan uključila i poruku?
Naslonio se u stolici. – Imala je tridesetpet godina i bila je neudana.
Nije imala obitelji. Po svemu što se pripovijeda, nije se viđala ni s kim.
Za koga bi ostavila poruku?
Danov je odgovor bio vulkanski. – Imala je prijatelje. Ljudima je
bilo stalo do nje.
Pohanje podigao ruke kao da će smiriti vode. – Siguran sam daje
tako. Jasno je daje vama bilo stalo do nje. Samo želim reći da ona to
možda nije znala. Možda je sve to dio objašnjenja zašto je to učinila.
Bilo je teško pobiti takvo stajalište. Gledala sam Dana kako se ljulja
naprijed-natrag u škripavoj stolici. Pohan nas je gledao oboje. – Ovo
nije najbolji način da se zatvori ovaj slučaj, rekao je.
– Puno je neodgovorenih pitanja, znam, ali tako je to kod
samoubojstava. Nažalost, viđao sam to.
Žao mije.

Nitko nije ništa rekao, a Pohanje diskretno pogledao na sat,

W
vjerojatno misleći kako se više nema što reći. Kad se nismo pomakli,
nasmiješio se plaho: – čujte, ponudio bih vam kavu ili nešto drugo, ali
moram po dijete. Trening hokeja.
– Naravno, rekla sam. Pogledala sam Dana, nehajno zavaljenog u
stolici, poraženog. – Detektive, znam da imate upute da nazovete
gospodina Caseauxa, ali mislite li da biste mogli ovaj put meni
prepustiti da riješim stvari?
Lice mu se zgrčilo pod brkovima i ja sam znala da tražim od njega
nešto što mu se nije sviđalo.
– Rekao sam da ću prvo nazvati vas, ali nisam rekao da neću nazvati
Caseauxa. Imamo vrlo određene upute.
– Znam da imate. A da vam obećam da se ovo neće ponoviti?
Osobno ću jamčiti.
Ne znam je li to bilo zbog moje iskrene molbe ili zato što je kasnio
na trening hokeja, ali pristao je.
– Hvala vam, rekla sam. – Još samo nešto. Smatra li se Ellenina kuća
još uvijek mjestom zločina? Je li to dio problema što je Dan bio tamo?
– Ne. Mi smo završili istragu, ali gospodin Fallacaro nema
dopuštenje da bude u kući, i ako se ne bude držao podalje, bit će
nastrijeljen. Kućevlasnik živi preko puta i stari čuva svoje vlasništvo
poput sokola. Obično nosi pušku kad ide u obilazak.
– U redu.
Kad sam ustala, i oni su. Dan je u sekundi bio van. Pohanje zastao da
mi da posjetnicu.
– Detektive, hvala vam puno na pomoći. Ja – mi stvarno...
Kad sam izašla potražiti Dana, on je već bio na dnu hodnika,
čekajući da mu otvore vrata.
Pohan gaje gledao kako odlazi, vrteći glavom gotovo tužno. – Jednu
stvar naučite prilično brzo u ovoj vrsti posla, rekao je. – Stvari nisu
uvijek onakve kakvima se čine. Ali opet, nekad su upravo onakve
kakvima se čine.

GLAVA SEDMA
W
 Iako je bilo gotovo devet sati navečer, restoran Sal's Dinner bio je
ispunjen aromom masnog pleha i znala sam da će moj vuneni kaput
nositi miris pržene slanine cijeli sljedeći tjedan.
Dan je stajao zguren, s prstima obavljenim oko šalice, i buljio je u
svoju kavu. – Zašto ste došli?, upitao je.
– Zbog našeg bliskog odnosa.
Spustio je glavu još niže, gotovo prikrivajući crvenilo od srama koje
mu je obojilo lice.
– Znam, znam. Nisam baš bio od pomoći...
– Bili ste potpuni idiot.
Prihvatio je ukor bez komentara. Osjećala sam se tako dobro da sam
nabacila još jedan, za dobru mjeru. – Jasno mi je da ste izgubili
prijateljicu, čak mogu shvatiti i zašto mi zamjerate, ali niste mi čak ni
pružili priliku.
– Što sam trebao misliti? Došli ste u velikom stilu kao superzvijezda
koju je Scanlon pomno odabrao da bi riješila probleme u tvrtci. Smatrao
sam da je vaš posao da me obuzdate ili izvještavate što radim.
– Mislili ste da me ovdje postavio ni manje ni više no predsjednik
tvrtke, kako bi vas držao na oku?
Nisam više bila ljuta na njega jer me nazvao superzvijezdom. –
Sigurno ste prilično važni. Ilije to, ili ja nisam.
– Nije to ... nisam mislio... – Kad je konačno podigao pogled,
nasmijala sam se kako bih mu dala do znanja da sam ga zezala.
Sjeo je natrag, duboko odahnuo, i činilo se da se prvi put te večeri
opustio. Ispružio je ruku preko naslona klupe i povukao jednu nogu
gore na sjedalo. Konobarica je shvatila njegov pokret kao poziv, dolila
mu kavu i ostavila račun. Kad se protegnuo i povukao ga na svoju
stranu stola, shvatila sam da smo prebrodili krizu.
– Zašto mi jednostavno ne kažete što se s vama događa, Dan?
– Znam što svi misle, rekao je. – Znam što kaže policija i znam da
im vi vjerujete. Ali Ellen Shepard se nije ubila, ni slučajno. Ni u ludilu.
Ona je ubijena.
Ton mu je bio ujednačen, stalno me gledao u oči i po prvi put od
kako sam ga srela, bio je potpuno smiren. Nije bilo sumnje da je
vjerovao u ono što je govorio. – Što mislite tko ju je ubio?
– Pete Dwyer mlađi.

W
 – Šef posade koji je nestao u nedjelju navečer?
– Točno.
– Zašto on?
Odsutno je slegnuo ramenima i zabuljio se u strop. – Ja čujem svašta.
– Morat ćete se više potruditi, Dan. Nemojte me držati za budalu.
Iskapio je ostatak kave i koljeno je ponovo zaigralo, kada me
pogledao. čekala sam.
– Dobro, rekao je konačno. – Nemam ništa čvrsto. Samo puno
sumnjivih stvari, govorkanje ljudi, stvari koje je Ellen radila u zadnje
vrijeme, a koje nisam shvaćao.
– Kao što?
– Nekoliko tjedana prije smrti, imala je neugodno istraživanje o
Peteu Dwyeru mlađem. Postavljala je gomilu pitanja, čitala dosjee o
njegovom osoblju, pregledavala sve njegove izvještaje.
– Možda je tražila način kako izaći na kraj s tim momkom. I ja sam
to radila, pogotovo s teškim slučajevima, pokušavajući shvatiti zašto su
takvi kakvi jesu.
– Ne treba vam istraživanje da biste saznali zastoje taj tip govnar.
Zbog svog starog, govnara starijeg. Isti su. U svakom slučaju, to ne
objašnjava zastoje htjela da ga ja čuvam.
– Da ga čuvate? Mislite, sjediti u autu u sjenci, piti lošu kavu i čekati
da se pojavi kako bi ga, što ... slijedili u stopu?
– Da.
Tražila sam ironičan osmijeh, znak da se šalio, pretjerivao barem.
Bio je savršeno ozbiljan. – Vi momci ste bili u svom vlastitom lošem
filmu. Što ste otkrili?
– Otkrili smo da Angelo Di Biasi ima jaja veća od mozga. Jadno
kopile. Što znači biti na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Ja
sjedim u kamionu dolje pored stovarišta, čekajući da se Pete mlađi
pojavi, a Angie se prokotrlja mimo u tegljaču, vukući televizor na
kolicima. Sustigao sam ga kad ga je utovarao u svoj auto.
– Što se dogodilo s Peteom mlađim?
– Angie me provalio.
– I nikad niste saznali zašto mu je Ellen bila za petama?
Odmahnuo je glavom. – Pretpostavljam daje dobila mig od svog
doušnika.

W
 – Doušnika?
– Imala je doušnika dolje na pisti, momka koji ju je upozoravao.
Naravno daje imala doušnika. – Zašto ne pitate doušnika o čemu se
radilo?
– Ne znam tko je on. Tajila je to da bi ga zaštitila. – Sigurno je
zamijetio trag sumnje u mom izrazu.
– Znam da ovo nema smisla, rekao je, – ali imat će. Kod Ellen je sve
imalo smisla. Samo još nemam sve dijelove slagalice.
– Koji bi razlog imao Pete mladi da ubije Ellen?
– Mislim daje to bilo zbog paketa. – Zurila sam u njega.
– O, da. Nisam vam to rekao. Jedne sam noći bio kasnije nego
obično na aerodromu, a Ellen ulazi u svoj ured. Uzima telefon i
razgovara s nekim o nečemu što je u paketu. Tada moj telefon zazvoni,
ja se javljam i to je to. Ona zna da sam ondje. Ustaje i zatvara vrata i to
je sve što znam.
– Kako ste mogli ne spomenuti taj mali detalj?
– Jer se toliko toga događalo ovdje da ponekad ne mogu sve
pohvatati. A vi ste prva osoba s kojom sam mogao razgovarati o tome.
Shvatio sam da ju je ubio zbog paketa.
– To ne znate. – Pravili smo prenagle, velike zaključke s vrlo malo
činjenica, a to se protivilo mojim uvjerenjima. – Što je moglo biti u tom
paketu?
– Ne znam. Može biti da je otkrila nekakav 'poslić' Petea mlađeg, ili
njegovog starog. Možda je znala dovoljno da im zapapri.
– Ubio bi je da zadrži posao? – Trudila sam se ne zvučati zbunjeno
kako sam se osjećala, ali između ove diskusije i one s Kevinom,
osjećala sam da moje upraviteljske povlastice postaju sve ograničenije.
– Možda je otkrila nešto što bi ih obojicu strpalo u zatvor. To bi bilo
dovoljno da gurne Petea mlađeg preko ruba. Kao prvo, on nije baš
najstabilniji momak.
– Tamo ste nestajali noću? Kako biste pratili Petea mlađeg?
– Nastojao sam ga držati na oku, ali to mi je bilo nemoguće samom.
Najbliže što sam shvatio, jest da je bio AWOL četiri puta otkako je
umrla.
– Četiri puta u devet dana. Kada radi?
– Ne radi. To ste vidjeli u nedjelju navečer. Ali njegov ga tata uvijek

W
pokriva i nitko ga od njegove sindikalne braće neće izdati. – Dan se
duboko koncentrirao na jedan od paketića šećera koji mu je pretekao.
Presavijao gaje na sve manje, dok nije postao veličine čačkalice. – Što
mislite, gdje ode kad ovako nestane?
– U bar, pogađala sam, – ili kući naspavati se. Možda kod djevojke.
– Dolazi ovamo u Marblehead.
– Jeste li sigurni?
– Jedne sam ga noći pratio do pola puta ovamo, ali vjerojatno me
vidio pa se okrenuo i otišao u bar u Chelseau. A noćas sam otkrio daje
netko ušao i izašao iz Ellenine kuće usred noći.
– To bi mogli biti vi, zar ne?
– Ne. Murjaci su pretpostavili da sam to bio ja, ali nisam, jer da sam
mogao ući na vrata, zašto bih se penjao kroz vražji prozor?
Morala sam razmisliti o tome. Danova logika je bila jedinstvena. –
To bi značilo da je Pete mlađi imao sigurnosnu šifru i ključ od kuće.
Zašto?
– Tip koji ju je ubio imao je šifru – šifru i ključ. čuli ste stoje Pohan
rekao. Nije bilo nasilnog ulaska.
Počela sam shvaćati njegovu logiku. Bila je kružna. – Dan, nije samo
to rekao. Što je s antidepresivima i alkoholom? Jeste li znali za to?
– Da. Ne. Hoću reći, antidepresivi vas štite od depresije, je li tako?
Antidepresivi. Dakle, ako ih je uzimala, nije bila depresivna. A nije bila
ni pijanica. Tu i tamo čaša vina, ali nikad je nisam vidio pijanu.
Znao je da pretjeruje i znao je da ja znam. Ali bio je tako siguran i
silno se trudio da me uvjeri – nije škodilo slušati, a pored toga, nisam
imala gdje otići, osim u svoju hotelsku sobu, sama.
– Ako ju je on ubio, rekla sam, – ne bih očekivala da će se vratiti u
kuću, poslovično mjesto zločina.
– Traži paket. Zato sam pokušao ući u kuću da ga nađem.
– Dakle, vaša je teorija da je ubio zbog paketa, ali još uvijek ga traži.
– Tako je. Vjerojatno gaje negdje sakrila.
Pomislila sam na provaljeni stol u svom uredu. – Jeste li sigurni da je
u kući?
– Nema sumnje. Nikad nije ostavila ništa važno na aerodromu.
Razmišljanje o stolu podsjetilo me na Elleninu karticu za česte
putnike. – Znate li zašto bi Ellen letjela po punoj cijeni na Unitedu?

W
 Odmahnuo je glavom. – Ellen nije nikad nikamo putovala. A i da
jest, ne bi ni slučajno platila kartu.
Nitko u ovom poslu to ne čini.
Kartica je bila ugurana u džep moje suknje. Mogla sam je osjetiti. I
mogla sam osjetiti kako klizim s te glatke, vinilne klupe, ravno u
poslove Ellen Shepard. Znala sam ako pokažem tu karticu Danu, da će
se upravo to dogoditi. Ali nisam mogla ni mirno sjediti dok se on
žestoko borio da nade smisao njene smrti. Osim toga, morala sam
priznati da sam bar malo znatiželjna. Izvukla sam je i položila pred
njega na stol.

– Što je to? – S mukom je pruženu karticu odvojio od stola.

Konačno, povukao je preko ruba na dlan.
– Ellen je imala račun za česte putnike u Unitedu.
– To nema nikakvog smisla. – Podigao je pogled prema meni. –
Znate što mislim da je ovo? – Stavio je karticu natrag na stol i zatim je
ponovo uzeo. – Vjerojatno je skupljala milje s kreditnom karticom ili
telefonske pozive ili neku sličnu glupost. čak sam na TV-u vidio prije
neki dan da možete sakupljati milje kupujući sušilo za kosu.
– Sumnjam daje to činila.
– Želim reći da ovo, samo po sebi, ne znači da je kupovala
zrakoplovne karte.
– Ako znate Ellenin kućni poštanski broj, možemo to odmah saznati.
– Posegnula sam preko stola i okrenula karticu u njegovoj ruci tako daje
sada gledao poleđinu. – Tu je broj telefona za korisnike usluga.
– Ne znam što je to ovdje gore. Oh-dva-nešto ... čekajte. – Ispustio je
karticu i izvukao iz džepa košulje nešto stoje sličilo na papirnatu
maramicu. – Imate li mobitel?
Izvukla sam telefon iz džepa kaputa koji je mirisao na slaninu.
– Policija mije napisala prijavu što sam bio u kući. Ima adresu i broj.
Spremni?
Pročitao mi je broj i ja sam nazvala ponovo. Kad sam došla do
zahtjeva za poštanski broj, utipkala sam broj koji mi je dao i ušla sam.
Dan je budno pazio dok sam prolazila kroz izbornik. Prva mogućnost
mi je davala njene ukupne milje. Osamnaest tisuća. Definitivno je
koristila ovaj račun. Utipkala sam izbor za zadnjih pet putovanja i dala

W
Danu znak da mi doda olovku, koju je on odmah stvorio. Kako je
računalo nabrajalo odredišta, ja sam brzo zapisivala šifre gradova na
svoj ubrus. Sa svakom sljedećom, Danove su oči postajale veće – DEN,
SFO, ORD, IAD i MIA5. Pored svake šifre grada zapisala sam datum
putovanja.
Kad sam prekinula i spremila mobitel, zgrabio je ubrus. – Imamo
letove za San Francisco i Chicago i Washington Dulles. Stalno letimo
za Miami i, za ime Božje, sjedište tvrtke je u Denveru. Koji joj je vrag
bio da plaća putovanje?
– Recimo da niste ni znali daje odsutna, možda je to činila kako bi
prikrila svoja putovanja. Daje letjela s Majesticom, ljudi u bazi mogli su
je pratiti pomoću sistema, je li tako? Znali bi kuda je otišla.
– Dovraga, znali bi na kojem je sjedalu i koje je piće naručila. Ljudi
u ovoj bazi su gori od CIA-e u tom pogledu. – Ponovo je podigao
karticu i kucnuo je kažiprstom. – Mogu li ovo zadržati? Htio bih
pozvati svog prijatelja u Unitedu. Može mi pokazati sve promjene na
tom računu. Možda dokučimo što je radila.
Konobarica je došla po treći put, i po treći put smo joj rekli da ne
trebamo ništa. Ovaj put je zastala, klateći se, dovoljno dugo da bi Dan
izvukao nekoliko novčanica i platio račun. Primijetila sam da joj je
ostavio velikodušnu napojnicu. Mi u uslužnim djelatnostima cijenili
smo jedni druge.
Dan je sjedio na mjestu suvozača dok smo se spuštali glavnom
ulicom Marbleheada u mom iznajmljenom Camryju. Svako malo bi
ispustio dubok uzdah i premještao se kao da je sigurnosni pojas bio
previše stegnut. Išli smo do Ellenine kuće kako bi on uzeo svoj auto.
S rukavicama na rukama, kucnula sam kažiprstima po upravljaču,
pokušavajući smisliti najbolji način da postavim pitanje. – Dan, što
mislite, zastoje Ellen bila tako tajnovita?
– Kako to mislite?
Ono što sam mislila, ali nisam znala kako pitati, bilo je zašto nije

5
DEN, SFO, ORD, IAD, MIA – zrakoplovni kodovi za Denver, San
Francisco, Chicago (Orlando Airport), Washington (Dulles Airport),
Miami.

W
uključila njega, ako su bili tako veliki prijatelji. čemu tajno putovanje?
Zašto nije uključila njega u špijuniranje, odnosno u to što se već
događalo s Peteom mlađim. – Nemojte krivo shvatiti, ali doimate se
tako odlučnim, čak opsjednutim time da otkrijete što joj se dogodilo.
Očito ste jako odani sjećanju na nju. – Trudila sam se gledati cestu i
pratiti njegovu reakciju istovremeno, ali on je buljio kroz prozor i nisam
mu mogla vidjeti lice. – Ako je bila upletena u nešto što se odnosilo na
bazu i zaposlenike, zašto vas više nije uključila?
Nastavio je zuriti kroz prozor, ostavljajući me u sumnji jesam li
prekoračila granicu našeg novog, krhkog prijateljstva. Dovezla sam se
do znaka stop i nagazila kočnicu.
– Dan?
Sjajna neonska cijev u prozoru mljekare bacala je jezovit ružičasti
sjaj u auto, osvjetljavajući njegov profil kad se okrenuo naprijed. – Jeste
li kad čuli za tipa po imenu Ron Zanetakis?
– Nadzornik piste na Kennedyju?
– Na Newarku. Bio mije šef kad sam tamo radio na pisti. Kad sam se
spremao doći ovamo na svoj prvi uredski posao, održao mije malu
prodiku, kao daje moj stari i tako nešto. Rekao mi je kako se postaje
dobar upravitelj.
Zvuk automobilske trube odostraga podsjetio me da sam još stajala
na semaforu. Krenula sam. – I kako?
– Nikad ne prolazi pored zatvorenih vrata.
– Što to znači?
– Upravitelj se kreće po Operaciji, dolazi do vrata koja bi trebala biti
otvorena, ali nisu. Prislanja uho na vrata i čuje da se unutra nešto
događa. Nitko ne zna daje on na vratima i najlakše bi bilo otići. Ali oni
dobri uvijek će ući. Ako je zaključano, provale. Ne boje se znati što se
događa. Ellen nikad nije produžila. Nikad se nije bojala i stoga ne mogu
vjerovati da bi se ubila zbog nekoliko prijetećih poziva. I uvijek me
podupirala. Možda mi nije uvijek govorila što čini, ali sam znao da kad
prođem kroz vrata, ona će biti odmah iza mene. – Skrenite ovdje, rekao
je, gotovo prekasno, – skrenite u petu ulicu lijevo. Njena kuća je na
kraju desno.
Kod prvog skretanja kriomice sam ga pogledala. Dan je zurio ravno
naprijed kroz vjetrobran, ali izgledalo je kao da gleda u prazno. činilo se

W
kao da i nije sa mnom u autu. – To vam je puno značilo, što vas je Ellen
podržavala?
– Možda ne zvuči kao bog zna što, ali na mjestu kao stoje Logan,
važno je. Meni, u svakom slučaju.
Glas mu je nestajao i on se vratio u neki svoj svijet.
Počela sam brojati ulice. Ellenina je bila asfaltom pokrivena cesta.
Jedini zvuk u autu bio je poskakivanje kotača dok smo se kotrljali po
nejednakim komadićima šljunka, a ja sam se pitala je li tako bilo i onog
jutra kad ju je došao potražiti.
Niski crni kupe parkiran pod uličnom svjetiljkom bio je jedini
automobil u toj slijepoj ulici.
Pretpostavila sam daje Danov i zaustavila sam se iza njega. Sat na
instrumentalnoj ploči pokazivao je deset i jedanaest. Kuća je bila na
kosini, i kako sam bila prenisko da bih je vidjela, buljila sam ravno
ispred sebe, baš kao i Dan. No ja sam gledala u gusti niz velikih starih
stabala, s golim granama na povremenoj mjesečevoj svjetlosti.
– Razmišljala sam, Dan, ako ste htjeli ući u kuću, zašto ne bismo
tražili odobrenje i ušli na vrata?
– Ne mogu. Teta iz Kalifornije postavila je Lennyja za glavnog, a on
drži ključeve. Nitko ne ulazi ako on ne dopusti.
Bilo je teško ocijeniti pretjeruje li. Dan je predstavljao činjenice na
svoj način. Ako je to bila istina, činilo mi se prilično čudno. –
Vjerojatno želi biti pristojan i pomoći joj. Možda je ta teta stara.
Možda ne može putovati. Jeste li ga pitali? Mogli ste čak ponuditi
pomoć.
– Nisam jedan od Lennyjevih miljenika. Zapravo sam na njegovoj
crnoj listi.
Pogledala sam ga i znala sam, točno sam znala, da će svako pitanje
povući deset novih.
– To je duga priča, rekao je čitajući mi misli. Tad se okrenuo prema
meni i mogla sam se zakleti da sam vidjela aureolu iznad njegove glave.
– Ali mogu se kladiti da bi vas pustio unutra.
– Dan...
– Mogli biste ponuditi pomoć u sređivanju stvari. Vjerojatno bi
rekao kućevlasniku daje u redu. I...
– Dan.

W
 – Što?
– Nisam sigurna koliko se želim uplesti u ovo. Već sam ionako
autsajder ovdje, a posao sam po sebi bit će taman toliko koliko mogu
podnijeti. A ako Lenny sazna što se dogodilo noćas, ni ja neću biti
jedna od njegovih miljenika.
Teško se spustio natrag u sjedalo, a aureola je nestala. – Želite reći
da bi to bio loš potez za karijeru, otkriti daje netko iz tvrtke ubio Ellen?
– Nisam to rekla, i to nije fer. – Iako je dobro rekao. Nije da sam
morala zaštititi svoju karijeru pod svaku cijenu. Ali nisam je htjela ni
uništiti, pokušavajući dokazati daje ženu ubio netko od zaposlenika
Majestic Airlinesa, ako se stvarno ubila.
– U pravu ste. – Naglo je otvorio vrata automobila. – Bio je to loš
potez. Ali možda možete razmisliti o tome. – Izašao je, zatim se
naslonio i provirio glavom unutra. – Hvala što ste došli večeras. Stvarno
to nisam očekivao.
– Zovite me impulzivna.
– Impulzivna, taman posla, nasmijao se. – Možda ste iznenadili
mene, ali imam osjećaj da sebe ne iznenađujete često.
Nasmijala sam se jer me prokužio i oboje smo to znali. – Ne znam
zašto sam došla. Ne znam zašto se zanimam za cijelu tu stvar. Još
pokušavam shvatiti. Ali o ovome s Lennyjem, razmislit ću.
– Vidimo se sutra, šefice.
Nakon stoje okrenuo automobil i krenuo niz ulicu prema autoputu,
napravila sam zaokret u namjeri da krenem za njim. Ali sada, s autom u
suprotnom položaju, imala sam dobar pogled na Elleninu kuću. Bila je
izgrađena na uzvisini, s crnim kapcima na brojnim prozorima. Pitala
sam se jesu li Ellenini unutarnji zidovi bili goli. Razmišljajući o tome,
počela sam shvaćati zašto su oni u uredu bili. Fotografije, posteri i slike.
Nagrade, priznanja i certifikati. Svaki bi otkrivao dio nje – gdje je bila,
koga je voljela, što je postigla. čak i o čemu je sanjala. Počela sam
shvaćati što je Kevin mislio kad je rekao da na Loganu nema tajni. Na
takvom mjestu, nije mi više bilo čudno to što je Ellen Shepard htjela
neke stvari zadržati za sebe.
Bacila sam zadnji pogled, naslanjajući se na instrumentalnu ploču,
kako bih slijedila liniju nagnutog krova sve do vrha. U stomaku mi je

W
zatreperilo kad sam vidjela stoje gore i shvatila otkud mije poznato.
Bila je to vjetrenica u obliku pijetla, ona ista koja je bila na
tajanstvenom crtežu. Tko god da je nacrtao onaj bolesni crtež, bio je u
Elleninoj kući.

GLAVA OSMA
Posljednja rajčica u mojoj salati kotrljala se po zdjeli, skliska od
začina, izmičući tupim zupcima male plastične vilice. Nitko nije gledao,
pa sam je uhvatila, zabacila glavu i ubacila je u usta. Barem sam mislila
da nitko ne gleda. Tad sam ugledala svoj ured pun ljudi u intenzivno
purpurnim uniformama Majestica.
– Mogu li vam pomoći, gospodo?, upitala sam i bacila plastičnu
zdjelicu u smeće. činilo se kao da ih je bilo više, ali zapravo su bila
samo četvorica. čak i tada, gledajući ih kako mile po mom uredu, po
prvi put sam bila zahvalna što imam stol veličine nosača aviona. Tako
sam mogla promatrati, hladnog pogleda preko njegovog širokog obzora
boje višnje, ljude koji su upali nenajavljeno, nepozvano i očito
neopterećeni bilo kakvim poštovanjem prema mom autoritetu.
– Ovdje smo rad' sastanka.
čovjek koji je progovorio bio je pedesetogodišnjak s ružičastim
podbratkom i kosom premladom za njegovo lice. Bila je crna kao ugljen
i počešljana u pompadour stilu.
– Ne sjećam se da sam sazvala sastanak, rekla sam, – i ne znam tko
ste vi?
– Ja sam predsjednik podružnice 412 Međunarodnog bratstva
zemaljskog osoblja. Ovo je moje poslovno vijeće i došli smo na
saslušanje Petea mlađeg.
Najmlađi od četvorice muškaraca stajao je naslonjen na zid, zureći
odsutno kroz prozor, izgledajući poput manekena za donje rublje. Nitko
nije spomenuo da Pete mladi uopće nije mali i to ne samo zato stoje bio
dosta viši od 180 cm. Imao je čvrsto oblikovanu, brižljivo održavanu
gradu bodybuildera, koja se dojmljivo ocrtavala pod tijesno pripijenom
košuljom. Njegova je nazočnost bila zastrašujuća, pogotovo kada sam

W
se sjetila Danova uvjerenja daje ovaj čovjek ubio Ellen. Kada je
skrenuo pogled tako da su nam se oči srele, usta su mi se osušila.
Ostala trojica su bila manja, starija i nekako preo-bična, u usporedbi
s njim. Obratila sam se Pompadouru. – Vi ste Victor Venora?
Nije ni potvrdio ni zanijekao, samo je pokazao na desno, – George
Tutun, tajnik, i lijevo – Pete Dwyer stariji. On je potpredsjednik. Kao
što sam rekao ovdje smo rad' sastanka.
Kradom sam pogledala u starijeg Dwyera, čovjeka kojeg je Dan
nazvao govnarom. Baš kao što ni Pete mladi nije bio mali, Pete stariji
nije bio velik. – Ako se ne varam, Victore, Dan vodi Peteovo
saslušanje.
– Nema ga.
Pogledala sam sat na stolu, bila je to diskretnija gesta nego da sam
pogledala na svoj ručni sat, iako ne znam zašto sam se trudila biti
pristojna. – Možda zato što ste uranili tri sata. Taj je sastanak zakazan
za četiri sata.
– Nama više odgovara sada.
– Razumijem. – Zasjeda. Umjesto da su poslali jednog nadzornika s
Peteom mladim, što je bila rutina za disciplinski razgovor, pojavili su se
svi izabrani dužnosnici bostonske podružnice IBG-a6. Kao šlag na torti,
jedan od članova vijeća bio je otac Petea mlađeg. Ili su u prošlosti imali
uspjeha s ovakvom grubom taktikom ili su me smatrali beskičmenom
budalom.
– Pa, drago mi je da sam vas upoznala, sve vas. Ispričavam se...,
izašla sam iza stola, prošla između Victora i Petea starijeg i provirila
vani kako bih pronašla Molly koja se upravo vraćala s ručka.
– Molly, hoćete li pozvati Dana na dojavljivač i zamoliti ga da dođe
u moj ured?
– U upravi je, rekla je nadvirujući se oko mene da vidi tko je to. –
Želite da ih prekinem?
– Molim vas. Kada stigne, recite mu da uđe, ali mu prvo recite daje
njegov sastanak zakazan u četiri sata stigao ranije.

6
IBG (International Brotherhood of Grounchvorkers) –
Međunarodno bratstvo zemaljskog osoblja.

W
 – Dakle, to je u pitanju, rekla je tresući teškim smeđim kovrčama. –
Nemojte dopustiti da vas zbune.
Stalno to čine. – To je značilo da nisu nužno mislili da sam
beskičmena budala, ali došli su saznati.
Razina vlage u malom uredu bila je u porastu kad sam zatvorila vrata
i ponovo sjela. Sva su topla tijela odašiljala toplinu. Sobom su donijeli i
zemljani vonj ljudi u zatvorenom, odjevenih za rad vani. Nije mi
smetalo. To me podsjetilo da su bili na mom terenu.
Victor je i dalje mumljao kao da smo još uvijek bili usred razgovora,
– ... osim ako ne želite da sačekamo Dannyja.
– Zašto bih to željela?
– Možda želite da on odavde rješava stvari vani.
Moja je publika gledala, čak i Pete mladi, hoću li jurnuti u sigurnost
kroz mali izlaz za nuždu kojeg je Victor upravo otvorio. Negdje u
podsvijesti, odzvanjalo je Kevinovo upozorenje: – Nemojte se zamjeriti
sindikatu, rekao je. Pogledala sam izabrane predstavnike IBG-a koji su
stajali ispred mene i razmatrala njegov savjet. Otprilike pola sekunde.
– Dan će nam se ubrzo priključiti i ako ga želite čekati, svakako ću
to poštovati. Inače, možemo nastaviti. Pete mladi – pokazala sam na
stolicu nasuprot mene – hoćete li sjesti? – Pokrenuo se, a ja sam
pogledala ostale. – Tko je od vas njegov nadzornik?
– Pete stariji. – Victor je očigledno danas govorio u ime svih.
– U redu. Ne želim biti nepristojna, ali zašto ste vi ostali ovdje?
Pitam samo da znam radi li se u Bostonu nešto drukčije nego u ostalim
dijelovima sistema.
– Samo smo mislili, pošto vam je ovo prvo disciplinsko saslušanje i
...
– Nije mi prvo discplinsko saslušanje, ali ako želite ostati, dobrodošli
ste.
Pogledali su se, ali nitko nije otišao pa sam započela. Pete mlađi je
sada sjedio nasuprot mene, čačkajući krastu na podlaktici, a stolica je
pod njim izgledala mala. Izraz njegovog lica bio je lijen i tup i gotovo
da sam se pitala ima li koga ondje.

– Gdje ste bili u nedjelju između pet i devet popodne?

– Odrađivao svoju smjenu, promrmljao je.

W
 – Zašto vas nitko nije mogao dobiti na radio?
– Ne znam.
– Nije imao radio, rekao je Victor uslužno. – To ide na račun vas
ovdje što ih niste kupili dovoljno.
Ignorirala sam Victora i usmjerila se na Petea mlađeg. Nekako je
uspijevao u isto vrijeme izgledati grubo i meko. Tamnu kosu šišao je u
vojničkom stilu, izbrijano sa strane. Nešto poput onih koje možete
vidjeti na poluobrijanim glavama. Ali imao je i zaobljene usne,
zamrznute u prezirni osmijeh. Kada je Victor govorio za njega, gledao
je dolje i čačkao po naboru na hlačama ili naslonu za ruke. Ali kada sam
mu se obraćala, gledao je ravno u mene, a iza tog dosadnog i tupog
izraza, oči su mu gorjele, kao da ga je sam pogled na mene pokretao.
Bilo je nečeg jezivog u tim očima, ostatak neke dugotinjajuće mržnje
koja se nije mogla ticati mene, ali je izgledalo kao da me se tiče.
Bilo je uznemiravajuće.
– čak i bez radija, rekla sam, – ako ste odrađivali svoju smjenu,
možete mi objasniti što se događalo te noći i zašto vaša posada nije bila
tu da očisti kabine.
– On o tome ne zna ništa, rekao je Victor, ovaj put glasnije.
– Morate biti komatozni da ne primijetite te probleme. Ili to ili
potpuno odsutni i ne govorim vama, Victore.
Pogledala sam ga i odmah sam znala da sam pogriješila. Victor je
disao ubrzano, nadutih obraza, a njegov glas zagrmio je negdje iz
dubine. – Nemamo dovoljno radne snage. Nemamo dovoljno opreme.
Ne možemo koristiti prekovremene. Kako očekujete da obavljamo svoj
posao?
Manjak radne snage. Isuse. Najstariji, najistrošeniji argument u
industrijaliziranom svijetu. – Kao prvo, prestanite vikati na mene.
Drugo, popodnevna smjena možda nema dovoljno osoblja, uzvratila
sam jednako, – ne znam. To nema nikakve veze s činjenicom da se Pete
mlađi, kao šef posade, nije cijelu noć javljao na radio. Nije bio na svom
radnom mjestu, kao ni nijedan član njegove posade. – Pokušala sam
vratiti razgovor na svoje mjesto, ali je momak koji je trebao biti tema
ovog sastanka, našao novi nedostatak za pregledavanje, ovaj put na
laktu. Zurila sam u njega, uzrujavajući se i pokušavajući to prikriti.
Pete Dwyer stariji zviznuo je sina rukavicom po potiljku rekavši mu

W
da pokaže malo poštovanja i neka ustane.
Promatrala sam Petea starijeg u potpuno novom svjetlu kada je
Victor ponovo buknuo. – Momci jure po cijeloj pisti nastojeći držati
korak. Netko će nastradati tamo i uprava će biti odgovorna za to.
Brzo je udahnuo. – Povrh toga, Danny Fallacaro se šulja okolo cijelu
noć špijunirajući vlastite radnike. Špijunira dobre ljude koji pošteno
rade svoj posao. George, kako zovu ono ... ono što su učinili Angelu?
– Postavljanje zamke.
Sveta kravo. George je ipak znao govoriti. – Što je loše u tome da
upravitelj posjeti jednu od smjena?, pitala sam. – To je njegovo pravo.
– Ne čini on to. On...
Victor je zastao. Pete stariji mu je diskretno dodirnuo ruku: –
Apsolutno ste u pravu, gospođice.
Danny ima pravo ići bilo gdje u Operaciji, u bilo koje vrijeme. Kao i
vi. Stvar je u tome, zastao je, tužno se osmjehujući, – da neočekivani
posjet malko uznemiruje momke. čini svakoga nervoznim.
Osjećaju se k'o da rade nešto loše, iako nije tako.
– Nije u tome stvar, Pete.
– Umukni, Victore. – Glas Petea starijeg bio je tih, smiren, hrapav i
presjekao je Victorovu galamu, kao kosa visoku travu. – Hoće li vam
smetati ako sjednem?, upitao me, dajući do znanja da pravi sastanak tek
počinje.
– Ni najmanje.
Bez da mu se reklo, Pete mlađi je skočio kao lutak iz kutije kako bi
oslobodio stolicu za oca. Sada sam preko stola gledala Petea starijeg.
Imao je četvrtasto lice kao i sin, i kosu boje srebrnine moje majke kada
nije ulaštena. Između sive i smeđe, mutne boje, a izgledalo je kao da se
sam šišao.
Možda bez ogledala. Koža mu je bila istrošena od izlaganja
vremenu, ali očekivano izborana za čovjeka koji je većinu života proveo
na pisti. Izloženost elementarnim nepogodama različito je djelovala na
ljude. Obično bi ih postaralo, ali čini se daje s ovim čovjekom bilo
suprotno, istrošilo se sve osim najčvršće kamene podloge od kosti,
mišića i hrskavice.
– Ja vidim problem, počeo je, – u tome što ljudi postaju nervozni. A
kada su ljudi nervozni, ne zna se što mogu napraviti. Cijela situacija

W
postaje – nagnuo je glavu na jednu pa na drugu stranu kao da će istresti
pravu riječ – nepredvidiva.
U ureduje bilo mnogo ljudi, ali Peteovo ponašanje, njegovo ton,
način na koji me gledao, isključivao je sve osim nas dvoje.
– Nepredvidiva?
– Gledajte na to ovako. – Lagano je kažiprstom lupnuo po mom
stolu. – Boston je grad visokog profila, visoke vidljivosti – pogotovo
nakon ovoga što se upravo dogodilo. Mnogo ljudi vas promatra. Hoću
reći da ako sve bude u redu, sve zasluge idu vama. Ako krene po zlu,
pa... – Zavalio se u stolici, lagano spuštajući ruke na naslon. – U vašoj
stolici su sjedili neki koji se nisu znali nositi s takvom vrstom pritiska.
Ali nisu ni imali vaše iskustvo.
Oči Petea starijeg bile su zanimljive sive nijanse. Bile su lukave i
pronicljive i, sada sam bila sigurna, odašiljale su poruku koja je samo
meni bila namijenjena. Pete mladi se sav užario, ali ja sam sada shvatila
da se moram daleko više brinuti zbog njegova oca, koji je bio hladan
kao led. I u tom trenutku izgovarao tešku prijetnju.
– To je poput ovoga s Angelom, rekao je. – Znate za Angela, je li
tako?
– Znam ono što trebam znati o Angelu.
– Stvar je u tome da Angelo ima četrdesetdvije godine u... –
četrdesetjednu.
Prijazno se nasmiješio. – Imate pravo, ali možete li to zamisliti?
Jedne je noći odrađivao smjenu, obavljao svoj posao, kada su ga
uhvatili u nekakvoj peckavoj operaciji i otpustili zbog nesporazuma.
– U čemu je bio nesporazum? Kada je uzeo TV iz skladišta ili kada
gaje utovarivao u svoj auto?
Pete se nije uznemirio. – Da ga se ostavi na miru, možda se taj
nesporazum mog'o razjasnit' na svačije zadovoljstvo i bez da itko izgubi
posao. Tome služi sindikat. Ali nisam na to ciljao. Ljudi se pitaju kakvo
je ovo mjesto kada se uprava šulja okolo usred noći postavljajući nam
zamke? Mislim da ne želite na taj način rješavat' stvari.
– Kako bih htjela rješavati stvari?
– U početku, možemo zaboraviti ovaj problem s radnom snagom za
sada. Radit ćemo s onim što imamo.
Tada biste možda, kao izraz dobre volje prema ljudima na pisti,

W
mogli naći načina da vratite Angijea da odradi svoju četrdesetdrugu –
oprostite, četrdesetprvu godinu. I još nešto ... Danny Fallacaro ide noću
kući spavati.
Naslonila sam se u stolici i pokušala dokučiti u čemu je ta nagodba
bila dobra za mene. Onda sam pokušala shvatiti kako smo došli do toga
da razgovaramo o nagodbi za Angela, umjesto da razmotrimo ušljivi
rad Petea mlađeg. Dogodilo se to kad je Pete stariji preuzeo pregovore.
A kada je ovo uopće postalo pregovaranje? Pogledala sam njihova lica.
Svi su gledali u mene, ali jedino sam kod Petea starijeg imala osjećaj da
mi može čitati misli.
– Da vidim jesam li shvatila što se ovdje događa, rekla sam. –
Pojavite se nepozvani u mom uredu u vrijeme kada znate da Dana
nema. – Klimnula sam prema Victoru. – Zločesti Policajac prostire stol
tako što postavlja zahtjev za dodatnim ljudstvom, nečim što znate da
nećete dobiti. Tada vi, Dobri Policajac, susretljivo povlačite zahtjev ako
se ja složim da, kao izraz dobre volje, vratim Angela lopova i usput
držim Dannyja dalje od noćne smjene. A nigdje nema nikakvog
priznanja činjenice da je Pete mladi većinu svoje smjene u nedjelju
proveo izvan aerodroma.

Nasmiješio se, dajući mi do znanja da sam potkopala atmosferu i da

ga nije naročito briga.
– Problem je u tome što ne vidim vašu moć, osim ako ne implicirate
da će se određeni elementi razdora pojaviti u Operaciji ako ne dobijete
ono što želite.
Kad sam završila, u sobi je zavladala potpuna tišina. Nije bilo
kašljanja ili struganja nogama ili šmrcanja. Osjećala sam miris octa iz
zdjelice na dnu smeća.
Pete stariji je zirkao kroz prozor. – Nisam rekao ništa slično.
– Dobro, jer ja nisam spremna jednostavno vratiti Angela Di Biasija
na platnu listu jer ste mi vi zaprijetili. – Nakon svega ovoga, bila sam
sklona tome da ga nikad više ne vratim, bez obzira na to stoje to Lenny
želio.
Pete stariji je bio zamišljen. – Ako tako morate postupiti...
– Što se tiče Dana, ja sam ovdje tri dana, on je ovdje tri godine.
Jasno vam je da bi mi bilo teško dovoditi u pitanje njegovu procjenu.

W
Kad smo to spomenuli, nešto bih željela.
Pete stariji se naglo okrenuo od prozora, zainteresiran.
– Želim da vicevi o smrti Ellen Shepard prestanu. Želim da svaka
slika, crtež i svaka bolesna aluzija nestane. Zauvijek. Ako bi to bilo
moguće, možda bi Dan i ja bolje spavali noću.
– A on bi spavao doma?
– Da.
– To se može srediti. Ali stvarno mislim da biste trebali razmisliti o
Angelu. To bi meni osobno puno značilo.
– A ja mislim da biste vi trebali shvatiti daje napuštanje službe usred
smjene jednako jak razlog za otpuštanje kao i krađa televizora. –
Pogledala sam Petea mlađeg, koji je proučavao nokat na palcu i gotovo
mi je laknulo što nije podigao pogled. Ponovo sam se obratila ocu. –
Nazovimo tu prijateljsku opomenu izrazom moje dobre volje.
Pete stariji je duboko i tužno uzdahnuo. Kada je ustao, primijetila
sam da je niži od 180 cm, ne tako fizički impozantan kao njegov sin, ali
ipak čovjek koji je imao svu pozornost u prostoriji kada je to htio. Kada
se pokrenuo, to su učinili i ostali. Prije nego je izašao, nagnuo se preko
mog stola, pružajući mi ruku, dok se dlanom druge oslanjao na staklo.
To me podsjetilo na otisak dlana, kojeg sam vidjela ovdje prvog dana.
Ruka mu je bila hladna.
– Dobrodošli u Boston, gospođice. Bit će pravo zadovoljstvo raditi s
vama.
Nakon što su otišli, dugo sam stajala s rukama obavijenim oko sebe.
Nisam znala od čega mi je bilo hladno, od hladne ruke Petea starijeg ili
njegovih hladnih očiju koje su se činile još ledenijima.
Pogledala sam u otisak dlana na mom stolu. Tada sam se nagnula i
rukavom košulje obrisala i zadnji trag.

GLAVA DEVETA
– Ne mogu vjerovati svojim očima, da se tako pojave. – Dan je
kliznuo u stolicu u kojoj su, prvo Pete mlađi, a zatim Pete stariji, sjedili
ranije tog dana i počeo bubnjati vršcima prstiju po naslonu za ruke.

W
Nazvao je upravo kada je saslušanje propalo. Kada je čuo daje
propustio zabavu, proveo je većinu popodneva u Operaciji. – Što su još
htjeli?
– Dvije stvari. Ja da vratim Angela, a vi da prekinete svoje noćno
nadgledanje.
– Što ste im rekli?
– Da ću vratiti Angela – ne još, u svakom slučaju – i da ćete se vi od
sada držati dnevne smjene.
– Zašto ste pristali na to?
– Zato što sam htjela pokazati sindikatu da ću surađivati s njima, na
što sam spremna do određene granice. Osim toga, mislim da se nismo
puno odrekli. Opasno je za vas da lutate po aerodromu usred noći, a
ionako niste ništa otkrili.
Bio je povrijeđen – usporio je bubnjanje prstima – ali brzo gaje
prošlo. Gotovo odmah je počeo ponovo.
– Zašto su svi tako zapeli da vratim Angela natrag? Meni izgleda
prilično beznačajan.
– Tko svi?
– Lenny želi da ga ponovo rasporedim. Sada ovi momci pokušavaju
izvršiti pritisak. Što me više ljudi nastoji prisiliti da to učinim, ja to
manje želim, a čak i ne poznajem tipa.
Lenny je samo lijeni gad koji želi biti fin s prijateljima iz sindikata.
Pete stariji želi pokazati vama i svima ostalima da je on glavni. Kao i
bilo tko drugi, Angie je tu oduvijek. Svi znaju njega i njegovu ženu,
znaju daje stvarno bolesna. Ima male sinove. Blizanci su i tako su
slatki. Mnogi od nas su bili lani na njihovu krštenju.
– Zvučite suosjećajno.
Prebacio je težinu i počeo ljuljati koljenom u ritmu bubnjanja. – Što
se mene tiče, s Angelom nema problema. Za mene je krađa krađa. Kao
dokaz tome, morate znati daje momak to radio godinama, u svakom
slučaju od kada je u noćnoj. Dickie Flynn i Lenny prije njega, znali su
na što je spreman, ali nisu se htjeli gnjaviti.
Oštar miris octa iz smeća još je visio u zraku. Prišla sam Danu s
druge strane stola, uzimajući stolicu i odmičući se od smrada. – Dickie
Flynn bio je momak kojeg je Ellen zamijenila?
– Da. Bio je zadnji glavni upravitelj Nor'eastera.

W
 – Jeste li vi radili s njim?
– On je radio moj posao kada sam došao ovdje iz Newarka, i radio
sam za njega kao nadglednik piste. Dickie je radio za Lennyja, kad je
još bio glavni upravitelj. Kad je zaključen posao s Majesticom, Lennyje
postao potpredsjednik i otišao u D.C., a Dickie i ja smo unaprijeđeni.
– Kakav je bio?
– Dickie? Hodajuća katastrofa. Tip je bio pod gasom 98% vremena.
Pravo je čudo daje ovo mjesto opstalo nakon stoje otišao.
– A Lenny je to trpio?
– Molly i ja smo ga pokrivali. Ona je vodila administrativne poslove,
a ja Operacije. Osim toga, Lenny nikada nije vidio ono najgore. Tek
pošto je on otišao u D.C., pravo cuganje je počelo.
– Trebao je znati.
Dan je slegnuo ramenima. – Nikad ne pokušavam dokučiti što Lenny
zna.
– Što je bilo s Dickijem?
– Ostavila ga je žena, odvela djecu, izgubio je sav novac. Ono što se
događa s mnogima, samo što on to nije mogao podnijeti. Počeo se
opijati.
– Ne, mislila sam zašto je otišao iz tvrtke?
– Jadno kopile, dobio je rak želuca i umro prije šest mjeseci.
– To je tužno.
– Bio je to vraški gubitak. Nisam vidio boljeg operativca od Dickijea
Flynna kad je bio trijezan. Sve što znam o operativnim postupcima,
naučio sam od njega.
– Je li bio tako dobar kao Kevin?
– Bolji. Dickie je započeo kao operacijski službenik, zatim je otišao
na pistu, a onda u prijevoz.
Mislim da je neko vrijeme radio i s putnicima. – Odmahnuo je
glavom. – Kakva šteta. Tip je bio prava nevolja sve do dana kad je
umro.
– Što je s Lennyjem? Jeste li ikad radili za njega?
– Ne izravno.
– Zašto ste neku večer rekli da mu niste dragi?
– Jer nisam. Što želite učiniti s Angelom?
Nasmijala sam se. – Ako mi ne želite reći, zašto to ne kažete?

W
 – Nije to. To je duga i dosadna priča i ne tako važna, a ja sam
umoran.
– U redu, razgovarajmo o Angelu. Ima šezdeset i tri godine, bolesnu
ženu i četrdeset i jednu godinu staža u tvrtci. Uz takvu priču nijedna
arbitrarna porota neće podržati otkaz. Lenny hoće da ga vratim, pa bi
bilo bolje da to učinim prije nego što to učini i komisija i pokupi slavu.
Zarađujem bodove kod šefa i sindikata.
– Vjerojatno ste u pravu.
– Zašto to onda ne želim učiniti?
– Zato što ste tvrdoglavi.
– Jeste li sigurni daje bezopasan?, upitala sam.
– Bezopasan je.
– I vama to ne smeta?
– Meni ne, šefice.
– U redu.
– Dakle, želite da gaja vratim?
– U redu, znači da ću još malo razmisliti o tome.
Dan mi se nasmijao i zatim zijevnuo, stoje i mene natjeralo da
zijevnem i podsjetilo me kako je dug bio ovaj dan. Ustala sam i protegla
se. – Da vas još nešto pitam. Ako je Ellen otkrila nešto o Peteu mlađem,
bi li imalo smisla daje i Pete stariji bio upleten?
– Pete mlađi ne bi znao ni koju će košulju ujutro obući, bez svog
starog.
– Tako sam i mislila. Razmišljala sam kako bi stvari mogle biti
drukčije kada bismo mogli izbaciti oba Petea. Victor je nevjerojatno
dosadan, ali svejedno bih radije imala posla s njim nego s Peteom
starijim. I ne mogu se sjetiti ni jednog dobrog razloga zbog kojeg bismo
zadržali Petea mlađeg.
Jeziv je.
– Rekao sam vam.
Prišla sam prozoru i promijenila nagib žaluzina kako bi se izvana
manje vidjelo u ured, ako je netko bio tome sklon. Već se nanovo
smračilo. Nikada nisam napustila aerodrom za dana. Kada razmislim,
bio je mrak i ujutro kada sam dolazila. Počela sam se osjećati kao
vampir. – Imate li kakvu ideju stoje Ellen mogla imati protiv oca i sina?
– Droga.

W
 – Stvarno?
– Razmišljao sam sinoć kada sam stigao kući, kako mi je odjednom
jednog dana, bez razloga, počela postavljati gomilu pitanja o
Beechcraftu.
– Beechcraft. Redovna linija?
– Da. Oni mali komarči koji lete za D.C. tri puta dnevno. Naš zadnji
dnevni let je za Karibe.
– Južni koridor nije dobar put za trgovinu drogom.
– Povezuje i unutar granice također. Sva su njena pitanja bila u vezi s
odjeljcima za teret, kapacitet, postupcima ukrcaja. Mislim daje pokušala
dokučiti koliko su dodatne težine mogli ponijeti. Možda gdje bi se
mogao sakriti paket. Također mi je tražila kopiju operativnih postupaka
za pistu.
– Čekajte malo... – Otišla sam do gornjeg odjeljka mog ormarića i
otvorila ga. – Imala je svoj vlastiti priručnik za postupke. Tu je. Zašto bi
tražila vaš?
Dan je došao oko stola i pokazao na znak oslikan preko priručnika. –
To su procedure Majestica.
– Ništa čudno, s obzirom da smo mi Majestic Airlines.
– Nismo uvijek bili, barem ne ovdje u Bostonu, u svakom slučaju.
Htjela je moj stari Nor'easterov priručnik. Dao sam joj ga, a sad je
nestao.
– To je vrlo čudno. – Gurnula sam priručnik natrag na policu. – Niste
Nor'easter više od dvije godine.
Otišao je do stolice dok sam se okrenula i otvorila ladicu sa spisima
u mom stolu i prelistavala po plastičnim oznakama. – Prije neku večer
tu je bilo nešto u vezi Nor'eastera – evo ga. – Dohvatila sam to i
povukla, ali izvukla sam samo prazan fascikl s oznakom. Dokument o
sjedinjavanju Nor'eastera i Majestica je nestao. A bio je to jedini koji je
postojao. Pokazala sam Danu prazan fascikl.
– Ne mora ništa značiti, rekla sam.
– Ovdje ništa nije beznačajno.
Ostavila sam fascikl na stolu kao podsjetnik da o tome pitam Molly.
– Ne znam za spajanje ili za Bee-chcraft ili za proceduralne priručnike.
Znam samo da se može završiti u zatvoru zbog krijumčarenja droge, a
da ne govorimo o gubitku posla.

W
 Nasmiješili smo se jedno drugom. – Sviđa mi se kako razmišljate,
Shanahan.
– Jeste li slobodni sutra navečer?
– Petak navečer? Pozivate me van, na sudar, šefice?
– Zvali su me danas iz kadrovske u Denveru. Ellenina teta Jo iz
Kalifornije imenovana je korisnikom Ellenine police životnog
osiguranja i nedostajali su im neki podaci. Lennyja nije bilo, pa su zvali
mene, a ja sam ponudila da ću kontaktirati tetu Jo umjesto njih. Njeno
ime je Jo Shepard.
Starija je sestra Elleninog pokojnog oca. Jeste li ikada razgovarali s
njom?
– Ne.
– Kako ste znali kamo poslati pepeo?
– Lenny mije ostavio poruku. On je kontaktirao s njom od početka.
– Da, kako sam shvatila, teta Jo je starija i ne putuje baš puno. Kada
je Lenny nazvao da je obavijesti o Elleninoj smrti, ponudio je pomoć
tvrtke u sređivanju njenih poslova. Prodati njen automobil, riješiti se
namještaja, platiti zadnje račune. Prihvatila je njegovu ponudu, sastavila
punomoć i poslala mu je.
Teško se spustio u stolicu i uzdahnuo. – Nikad nećemo ući u tu kuću.
– Ne baš. Sinoć mije poslala jednu kopiju. Trebala bi stići sutra.
Oči su mu ponovo zaiskrile. Moglo bi se čak reći sijevnule. – Je 1' vi
mene zezate?
– Objasnila sam joj tko sam. Rekla sam joj za vas i da smo tu u
Bostonu, te da i mi želimo pomoći.
Shvatila sam daje vrijedilo pokušati. Bila je presretna zbog svake
pomoći koju je mogla dobiti, a kako punomoć određuje mjerodavnog
predstavnika Majestic Airlinesa kao njenog zastupnika, vrijedit će i za
nas.
Dan je vrtio glavom, pokušavajući shvatiti. – Isuse Kriste, Shanahan,
ne mogu vjerovati da ste to učinili. Vi ste u redu, nije me briga što drugi
govore.
– Nadam se da će i Lenny tako misliti kad sazna.
– Koga briga što Lenny misli? Bolje je tražiti oprost nego
dopuštenje. To ja uvijek kažem.
– Mene je briga što Lenny misli. A i vas bi trebalo biti.

W
 Odskočio je sa stolice i zaletio se prema vratima, kao da ima što
raditi i gdje ići.
– Već sam razgovarala s Pohanom, viknula sam za njim. Zastao je na
vratima. – Zovite kućevlasnika. Trebat će nam ključ. I pitajte ga zna li
kako se mijenja šifra na protuprovalnom alarmu. Ako ne zna, nazovite
zaštitarsku tvrtku. Ako to sredite do sutra, možemo otići sutra na večer
– tj. ako ste slobodni.
U mraku sam mogla vidjeti njegov cerek od uha do uha. – Riješit ću
se obaveza.

GLAVA DESETA
Zvuk zalupljenih automobilskih vrata odjeknuo je oštro u uspavanom
susjedstvu, pa sam spremno očekivala da susjedi izađu na trjemove da
vide što ih uznemirava. Dok je Dan otišao do kućevlasnika po ključ, ja
sam stajala pored njegovog automobila i zurila u kuću. Nitko nije
navukao zavjese ili spustio rolete na Elleninoj kući, ostavljajući prozore
mračne i neosvijetljene, a unutrašnjost izloženu svakom tko se usudio
prići. Pristala sam na ovo pretraživanje – ja sam omogućila ovo
pretraživanje – ali sada kada sam bila ovdje, činilo mi se daje ideja bila
bolja u teoriji nego u praksi.
Danje došao i dao mi ključ. Nije bilo zvona, zečjih stopa, ničeg osim
tanke, sjajne niti, koja je nestala u mojoj rukavici.
– Idemo, šefice. Guzica mi se smrzla ovdje.
– Zar se ne... – Nisam mogla pronaći pravu riječ, jer sam znala da se
ne boji. Zapuhao je slab vjetrić, donoseći otpalo lišće. – Je li vam bar
malo nelagodno ući unutra?
– Ne. Zašto?
Ponovo sam pogledala gore u odbojnu građevinu. – Ne znam. Samo
sam pomislila...
– Shanahan, previše mislite. Slijedite me. – I krenuo je. Dostigla sam
ga na trijemu. Dok je držao otvorena aluminijska vrata s mrežom, ja
sam na uličnom svjetlu pokušavala pronaći zasun. Bilo je mračno, ali
mogla sam vidjeti da je cilindar sjajan poput novog novčića.

W
 – Nova brava?
Klimnuo je. – Ona je postavila i sigurnosni sistem. Kućevlasnik to
nije htio platiti.
Skinula sam rukavicu i dodirnula bravu. Bila je hladna. – Nešto ju je
uplašilo.
Zasun je lako skliznuo natrag, a isti je ključ otvarao i donju bravu.
Pozdravio nas je prodoran zvuk sigurnosnog sistema. Znala sam daje to
samo podsjetnik da se isključi alarm. Ipak, činilo mi se kao da nas kuća
posljednji put upozorava, daje nam posljednju prigodu da se vratimo.
Dan je kliznuo pored mene i čitajući s malenog komadića papira,
ukucao šestoznamenkastu šifru u tipkovnicu na zidu. Alarm je utihnuo,
a u kući je nastala takva tišina da sam gotovo poželjela da se opet
oglasi.
– Počet ću s podrumom, rekao je Dan, koji je već bio na pola puta
prema stražnjem dijelu kuće.
– Moramo ponovo postaviti alarm, viknula sam kako bi me mogao
čuti. – Zar nije u tome bit cijele stvari, u nabavljanju nove šifre? Zar
nismo upravo zbog toga nabavili novu šifru?
– O, da. – Vratio se, ponovo pogledao u svoje zabilješke i ukucao
drugi niz brojeva. – Eto, sve zdravo i čitavo.
Nestao je prije no što sam stigla odgovoriti. Zrak u kući je bio leden.
Bio je gust, s okusom ustajalosti, kao da se vlažan povjetarac s oceana
uvukao nekada davno i nikad nije izašao. A bio je tu i miris. Slab.
Slatkast. Miris tijela? Kako sam mogla znati? Nisam znala kakav je
miris mrtvog tijela.
Povukla sam zasun, okrećući unutarnju ručku na sjajnoj novoj bravi,
koju je Ellen postavila.
Osjećala je opasnost i poduzela razumne mjere opreza kako bije
zadržala s druge strane vrata. Ali nije bila sigurna. Ako se ubila, onda je
prava prijetnja bila u kući, s njom. S druge strane – ako se nije ubila –
omotala sam kaput čvršće – bilo je glupo od nas što smo bili tu.
Sobe su bile pomalo trošne, otkrivajući starost kuće, ali ostavština
sjajnih vremena se zadržala.
Svijećnjaci su visjeli s visokih stropova, iako su neke žarulje
nedostajale. Ukrasi, barem dio kojim je Ellen doprinijela, bili su
besprijekorni – jednostavne skromne stvari postavljane u ponekad

W
iznenađujućim, ali uvijek savršenim međusobnim odnosima. Za razliku
od onih u njenom uredu, zidovi nisu bili goli. Bili su prekriveni
suvremenim slikama i reprodukcijama pažljivo odabranim.
Edward Hooper je bio najzastupljeniji, u svojim mračnim prizorima
urbane izolacije i ljudi koji zure u prazno, u svoj vlastiti očaj.
Od sobe do sobe tražila sam dokaze da su uljezi bili tu. Nisam
vidjela otvorene ladice, razbacane jastuke. Ipak, imala sam čudan
osjećaj daje Dan bio u pravu, daje duh kuće bio uznemiren, daje
Ellenino utočište bilo oskvrnuto na neki način.
Isti sam osjećaj imala i na katu, dok sam stajala pored njenog
kreveta, zureći u njen brokatni prekrivač i fine baršunaste jastuke.
Otkako sam se odselila iz mamine kuće ni jedan put nisam napravila
krevet. Nisam vidjela svrhe u tome. Ellen je namjestila svoj krevet ili
ujutro onog dana kada je umrla ili – ovo je bila uistinu čudna zamisao –
zar gaje možda namjestila prije no što je otišla gore i ubila se?
Ostatak spavaće sobe bio je očekivano uredan, kao i njeno kupatilo,
ali kada sam otvorila ormar, bila sam zapanjena – i tada sam se glasno
nasmijala. Konačno sam otkrila nešto o ovoj ženi stoje bilo
vjerodostojno i nenamješteno i sasvim zabavno izvan kontrole. Njen
ormar bio je u totalnom neredu. Nije bio neuredan koliko ... opušten.
Pogotovo u usporedbi s ostatkom kuće. Kao da je njen nagon za
kupovinom vodio bitku s njenom opsjednutošću redom. Red nije imao
šanse. Vješalice na lijevo i desno bile su pretrpane svilenim bluzama i
malim vestama i vunenim kostimima i lanenim hlačama i jednom
lanenom jaknom, koja mi se učinila posebno elegantnom. Njene su
cipele potpuno zatrpale priručnu policu i padale po podu.
Dugo sam istraživala ormar – imala je mnogo torbica koje sam
morala pregledati – a kada sam bila gotova, nisam htjela otići. Prije
svega, zato stoje ovdje bilo toplije. Ali uglavnom zato što sam, stojeći u
tom ormaru, upoznala Ellen kao stvarnu osobu, osobu koja je imala
očitu slabost prema prirodnim vlaknima i dobrim kožnim cipelama.
Mogla bih ići u kupovinu s ovom ženom i dobro bismo se zabavile.

Okrenula sam se kako bih krenula, kada mi je ispunjeni list papira

pričvršćen na unutrašnju stranu vrata ormara, privukao pozornost.
Sadržavao je datume, udaljenosti i ulaze napisane Elleninom rukom i

W
kada sam pogledala okolo po podu, morala sam se nasmijati. Bila su tu
dva para dobro iznošenih, blatom zamazanih tenisica, skupih, složenih
tik do pomodnih malih balerinki. Ellen je bila i trkačica. Učinila sam što
i svi trkači – odmah usporedila njene pruge s mojima. Možda nisam bila
disciplinirana kao ona – trčala je puno češće nego ja, i po rasporedu,
strogom kao i sve ostalo u njenom životu – ali bila sam izdržljivija.
Trčala sam dalje.
Nešto je zaškripalo na stropu, točno iznad moje glave, nešto glasno.
Danje trebao biti u podrumu, ali ... ponovo je zaškripalo. Glasni, teški
koraci. Ja sam bila na drugom katu, a buka je dolazila odozgo, dakle, ili
Dan nije više bio u podrumu, ili – prenula sam se na zvuk muklog
udarca – je netko bio u potkrovlju.
Tiho sam stupila u hodnik. Vrata su bila odškrinuta, uokvirena
svjetlošću iz pozadine. Kroz otvor unutra sam mogla vidjeti drvene
stube koje su se uspinjale, pretpostavljala sam, u potkrovlje.
Ponovo koraci i još jedan glasan tresak. Stajala sam mirno i
osluškivala, osjećajući svaki korak u prsima kao da su moja rebra
pucala pod težinom, a ne suhi drveni pod iznad glave.
– Jesi li to ti, Dan?
Drugi mukli udarac bio je različit, više nalik hotimičnom udarcu
nogom, praćen s: – Isuse Kriste, sveca mu Božjeg. Da, ja sam.
Ispustila sam dubok uzdah kojeg sam nesvjesno zadržavala, popela
se strmim stubama i provirila kroz daščani pod u potkrovlje. Mirisalo je
na kuglice protiv moljaca i starudiju, a moj je pogled odmah privukao
vrh onog poznatog kosog krova, gdje je Ellen visjela dok je Dan nije
pronašao.
Sjedio je na sanduku, trljajući potkoljenicu. Izgleda daje negdje
ostavio kaput i kravatu. Ovratnik mu je bio otkopčan i mogla sam
vidjeti obrub njegove pamučne majice. U potkrovlju je bilo toplije nego
u ostalim dijelovima kuće, osim možda u Elleninom ormaru, ali ipak
hladno. Odredila sam put do mjesta gdje je sjedio, pazeći da ne
promašim dasku.
Podigao je pogled prema meni. – Što mislite što znači riba?
– Je li ovo neka šala?
– Pogledajte ovo. – Pružio mi je stranicu iz stolnog kalendara za
ponedjeljak 22. prosinca 1997. s bilješkom napisanom rukom – RIBA

W
1016.96A.
– Riba? Nemam pojma. Je li to bilo u njenom uredu?
– Iza stola, na podu.
– Na podu? Gdje je ostatak kalendara?
– Nestao. Kao i kaseta iz automatske sekretarice.
– Koja? Ulazna, izlazna?
– Obje su nestale.
– Vau, rekla sam, – to zvuči malo ... neuobičajeno. Kao da ju je onaj
tko ih je uzeo, poznavao i razgovarao s njom telefonom. To nije
slučajno Pete mladi?
– Mogao bi biti, ako je zvao da joj prijeti.
– U pravu ste. čini se da ostatak kuće nije pretraživan. Ako je netko
bio ovdje, tražio je nešto određeno i znao je gdje treba tražiti. – Kucnula
sam noktom po stranici kalendara, dok sam razmišljala o tome što
nismo našli. – Jeste li pronašli kakve diskete? Ili možda rokovnik? Je li
nosila aktovku?
– Nema rokovnika ni disketa. Njena aktovka je dolje, ali u njoj nema
ničega osim nekih stvari s posla.
– Što je s njenim autom?
– U garaži je. Pregledao sam ga prije nekoliko dana. Nema ničega u
njemu.
Ponovo sam pogledala u bilješku. Riba. Kakve je to veze moglo
imati bilo s čime? Odmahnuo je rukom kad sam mu je htjela vratiti. –
Vi je zadržite. Ja ću je izgubiti.
Gurnula sam stranicu kalendara u džep kaputa i sjela do njega na
sanduk. – Nemate pojma što su mogli tražiti?
– Nemam blage veze.
Prostor je bio velik za potkrovlje. Nekoliko istih sandučića bilo je
nemarno razbacano po podu, kao i nešto starog namještaja, previše
otrcanog da bi bio Ellenin. Za potkrovlje, prostorija je bila čista, ali ipak
ne baš slika koju bih ponijela u grob. Nekoliko kartonskih kutija bilo je
uredno složeno na jednu stranu. – Jeste li pogledali ove kutije?
– Ne. Zato sam i došao ovamo gore. Želite pogledati?
Pregledali smo kutije i sandučiće. Svaka je imala oznaku u boji,
onakvu kakve se koriste kod selidbe za popis i to me podsjetilo na moje
kutije za selidbu, koje imaju oznake preko oznaka.

W
 Nismo našli ništa što se ne bi očekivalo na tavanu – ukrase za Božić i
stare porezne kartice i kutije s knjigama i odjećom. Najintrigantnija
kutija imala je oznaku – osobne uspomene. Htjela sam sjesti na tavan i
provesti neko vrijeme proučavajući dio po dio, ali iz posve drugih
razloga od onih zbog kojih smo došli. Željela sam otkriti nešto o Ellen.
Kad smo završili, Dan i ja sjeli smo na par sandučića i pogledali se.
Osvijetljeno golom žaruljom sa stropa, njegovo liceje bilo puno svijetlih
kutova i dubokih žljebova.
– Nije imala cipele na nogama.
– Što?
– Konopac je bio oko one visoke grede. – Upro je prstom prema vrhu
krova. – Jedan njegov kraj, u svakom slučaju. Drugi kraj je bio zavezan
oko onog stupa. Policija misli da se popela na ovo i prebacila ga preko.
– Prišao je jednom od sandučića i gurnuo ga vrhom cipele. – Na sebi je
imala nekakvu trenirku za trčanje, ali ništa na nogama. Bile su bijele.
To sam prvo uočio kada sam se popeo gore. Njena su stopala bila
potpuno bijela i... ne znam ... poput voska ili tako nešto. čudno, jer
ovdje je bilo prilično mračno, ali od nekud je dolazilo svjetlo. –
Pogledao je po potkrovlju i u udaljenom kutu našao prozor pokriven
drvenim letvicama, poput napola zatvorenih roleta. – Otuda,
pretpostavljam. Bila je okrenuta prema meni. Visjela je, ali potpuno
mirno, stoje bilo stravično. A njene oči ... mislio sam da se oči zatvore
kad osoba umre. – Pognuo je glavu, a kada je ponovo podigao, svjetlo
nad glavom otkrilo mu je svaku crtu lica. – Kad razmišljam o tom danu,
još uvijek mislim na njene noge. Nisam joj nikad vidio gola stopala.
Ponovo je našao sanduk, sjeo i stavio lice medu ruke. – Tako sam
umoran večeras.
Nisam znala što bih rekla, pa nisam rekla ništa. Razmišljala sam
kako mu je bilo stajati posve sam u potkrovlju, gledajući je tako. Pitala
sam se kako te takvo nešto može promijeniti. Dok sam ga gledala kako
trlja oči, poželjela sam da sam ga poznavala prije no što ju je tako
našao.
– Jeste li vidjeli kakvu poštu dok ste bili dolje? – Skupio je energiju
kako bi ustao.
– Ne, kad malo razmislim. Ali nisam ni gledala.
– Idem dolje vidjeti hoću li što naći.

W
 – Silazim odmah. Samo ću ugasiti svjetla. – A i htjela sam nešto iz
njezina ormara. Nisam znala zašto, ali htjela sam njen dnevnik trčanja.
Kada je Dan bučno zatoptao niz drvene stube, bacila sam zadnji pogled
na tavan i kutija s osobnim stvarima mi je ponovo zapela za oko. Imala
je ručke vješto urezane sa strana, a kada sam je podigla nije bila teška.
Odlučila sam i nju uzeti, jer nije pripadala mjestu na kojem je umrla.
Odnijela sam kutiju i dnevnik trčanja na dno stuba i vratila se da
ugasim svjetla. Dan ne samo daje ostavio svjetlo u svakoj prostoriji,
nego je ostavio otvorene i neke ladice u Elleninom stolu, kao i vratašca
za kasetu na automatskoj sekretarici. Bio je u pravu. Obje su trake
nestale. Sve sam zatvorila i pružila ruku da bi ugasila stolnu lampu, kad
sam primijetila crveno svjetlo na faksu. Nije bilo papira. Prema signalu,
u memoriji je bio pohranjen dopis. Znala sam da bi Ellen imala pri ruci
papir i nije mi trebalo dugo da ga nađem. Ubacila sam ga unutra i
čekala. Nakon nekoliko trenutaka, stroj je živnuo, uvukao jednu
stranicu i počeo je okretati, izbacujući je djelić po djelić. S nervoznim
očekivanjem, iščupala sam je. Druga je krenula odmah.
Bilo je ispisano slovima izrezanim iz novina, poput poruke za
otkupninu. Nije bilo adresirano na mene. Nije meni bilo namijenjeno,
ali me ipak dovoljno uzdrmalo, da sam morala sjesti. Pisalo je:

– Ellen Shepard je dokaz da psi jebu majmune. – Sjela sam u njenu

stolicu i zurila u poruku. To je moralo biti od nekoga s aerodroma,
nekoga od njenih zaposlenika, a kako je to bilo mučno morati se
pojavljivati na poslu svaki dan, znajući da možda gledate ili razgovarate
ili prolazite pored osobe koja je ovo napisala? Apstraktno razmišljanje o
uznemirivanju bilo je jedno. Držati ga u ruci, nešto drugo. Vjerojatno
zato što sam znala što slijedi, činilo se kao daje drugoj trebalo duže.
Ova je bila rukom napisana, naškrabana dijagonalno: – Gledaj svoja
posla, pizdo.
I nastavile su stizati, jedna za drugom, svaka grublja i odvratnija od
prethodne. Kako su se odmotavale, pogledala sam vrijeme i datum i
broj s kojeg je poslano. Sve su poslane usred noći s faksa u uredu –
mom uredu. Ali barem su bile stare. Barem u ovom trenutku nije bilo
nikoga s druge strane tko bi ubacivao poruke brzinom kojom sam ih ja
mogla izvlačiti. Pravovremeno mučenje – to je bila misao od koje mi se

W
stisnuo želudac i sinulo mi je da je s razlogom izvadila papir.
Posljednja koja se odmotavala bila je opet u jednom redu, ovaj put
tipkana: – Uobičajeno mjesto, uobičajeno vrijeme u utorak, bilo je sve
stoje pisalo. Nije bilo imena ni potpisa. Prema vremenu poslana je u
23.07 u subotu, 3. siječnja – dva dana prije nego je umrla – od
gospodina Speedyja u mjestu zvanom Nahant. Bio je to doušnik. Morao
je biti. Stavila sam je na hrpu, ugasila svjetlo i već sam bila u hodniku
kada sam to čula. Došlo je iznenada i neočekivano u pretežnoj mračnoj,
praznoj kući, daje djelovalo kao električni šok na moje srce. Trebao
mije trenutak da se smirim i shvatim da je to samo zazvonio telefon.
Ellenin telefon. Bio je to savršeno uobičajen, svakodnevni zvuk, a ja
sam se ukočila od straha. To stoje zazvonio samo jedanput i prestao bilo
je još jezivije. Odmah iza toga uslijedio je zvuk faksa koji se ponovo
uključivao u mračnom uredu. Bio je to tako običan zvuk, tako svjetski, i
bila je to jedna od najstrašnijih stvari koje sam ikad čula.
Zazvala sam Dana. Nije bilo odgovora. Mogao je biti bilo gdje u toj
ogromnoj staroj kući. Faks je počeo tiskati, a moj je puls počeo rasti.
Pozvala sam ga ponovo i shvatila da čak i da dođe, neće učiniti ništa što
ja ne bih sama mogla učiniti, zar ne? Bio je to samo faks, zaboga.
Upalila sam svjetlo i vratila se u ured, prikradajući se faksu kao da je
čegrtuša. Stranica se polako odmotavala, pa sam mogla čitati riječ po
riječ. – Mi... stroj mi se činio glasnijim nego ranije, – ... te... – i sporiji,
– ... gledamo. – Pribrala sam se i jednostavno je is-trgnula prije nego je
završio... – Pratimo te, pisalo je, a ispod je bio broj 1018.
Ispočetka se nisam mogla pomaknuti, a onda se nisam mogla
pomaknuti dovoljno brzo. Izjurila sam vani, odbijajući se od zidove
hodnika i niz one velike stube. Nisam sigurna da su mi noge uopće
doticale pod. Probala sam ulazna vrata. Zaključano. Uhvaćena sam u
klopku.
Tada sam se sjetila zasuna...
Dan me, dolazeći iz podruma, samo pogledao. – Što se dogodilo?
– Upravo sam dobila ... tu je poruka. – Počela sam mu pokazivati, ali
nije bilo vremena. – Moramo ići.
Smjesta.
– U redu. Samo da uključim alarm.
Jedva sam uvukla ključ u bravu, a onda ponovo s druge strane. Kad

W
smo bili u automobilu, pokazala sam mu zadnji faks. Podigao gaje
prema svjetlu ulične svjetiljke. – Kakav je ovo broj, ovaj 1018?
Skutrila sam se pri samoj pomisli. – Broj moje hotelske sobe.
– Ta kopilad, rekao je. – Kunem se da ću ubiti nekog prije nego se
ovo završi.
– Koga točno? Koja kopilad? Tko bi znao da smo tu, osim ako nas
nisu slijedili? Možda nas i sad gledaju.
– Neka gledaju. – Upalio je motor, ali je zastao, upalio svjetlo u
automobilu i pobliže pogledao faks.
– Poslan je s aerodroma. Jebeni Pete stariji. Ponovo počinje.
Pružila sam ruku i ugasila svjetlo.
– Smirite se, Shanahan.
– Zašto?
– Samo vas hoće zastrašiti.

– Misija izvršena. Mičimo se odavde, Dan. Smjesta.

Kako se odmakao od ruba i krenuo tihom ulicom, ja sam virila u
svaki parkirani automobil, pratila pokrete iza svakog stabla koje se
njihalo. Mislila sam, hoću li se ikad više osjećati sigurnom.
– Možda želite učiniti nešto, rekao je, pošto smo odmakli nekoliko
blokova u tišini.
– Što?
– Promijeniti hotelsku sobu.
– Hotelsku sobu!? Možda želim promijeniti grad.

GLAVA JEDANAESTA
Kad sam u ponedjeljak došla na aerodrom, Molly je već bila nagnuta
nad svojim stolom u tihom uredu, izgubljena u dubokoj koncentraciji.
– Uranili ste, rekla sam.
Glava joj je odskočila kako se zaljuljala u škripavoj stolici. Trgnula
sam se i, da ne bih prolila kavu, ispustila sam ključeve.
– O, Bože, nemojte mi se tako šuljati.
– Oprostite. Nisam bila svjesna da se šuljam. – Posegnula sam za

W
ključevima. – Što radite ovdje? Još nije ni sedam sati.
S rukom na prsima, nekoliko je puta teatralno uzdahnula. – Vrijeme
je za račune. Ostavljam ih i sredim jedanput mjesečno. I trebat će mi
potpisi, zato se nemojte udaljavati. – Evo – predala mi je jutarnju poštu
– ovo će vas uposliti.
– Dakako, dođite kad budete spremni. – Kad se vratila poslu,
otključala sam vrata i pobjegla u svetost svog vlastitog ureda, gdje sam
mogla nastaviti odgonetati u miru.
Bila sam još potresena od petka navečer. Trebala sam provesti
vikend u potrazi za stanom. Umjesto toga, čamila sam u hotelskoj sobi,
naručivala hranu u sobu i gledala filmove na kabelskoj televiziji.
Izlazila sam jedino na trčanje i pritom bih se barem jedanput
osvrnula i mrzila sam to.
Skinuvši kaput, s čajem u ruci i poštom ispred sebe, pokušala sam se
uključiti u jutarnju rutinu. Ali normalna rutina nije podrazumijevala
namještanje roleta tri puta ili razmještanje stolica ispred stola ili
poravnavanje svih olovaka u ladici. činilo se da je Ellen to već obavila,
u svakom slučaju.
Nakon što ih cijeli vikend nisam pogledala, konačno sam popustila i
izvukla faks-poruke iz aktovke.
Ništa se na njima nije promijenilo od petka i bile su jednako
uvredljive na danjem svjetlu. Još sam osjećala ono grebanje u želucu
kad sam ih pogledala, ali nisam mogla prestati gledati. Molly je došla,
pružajući mi dobar razlog da ih odložim. Zbunjenost.
Progurala se kroz vrata s teškom glavnom knjigom, fasciklom na
harmoniku i kalkulatorom s velikim tipkama i sve je to metodično
posložila na svoju stranu stola.
– Trebate još samo zeleni štitnik na čelu, rekla sam.
– Nije važno što trebam. Imam sistem i dobro je funkcionirao
dvadeset i dvije godine. Računi se plaćaju na vrijeme, ne plaćamo ih
dvaput i revizori su zadovoljni.
– Prije nego počnemo, imam pitanje za vas, rekla sam. – Znate li
gdje mogu unajmiti video za moju hotelsku sobu?
– Već smo vam dosadili?
– Odgledala sam sve filmove na kabelskoj za ovaj mjesec, neke
dvaput. Trebam nešto novo.

W
 – Vidjet ću što mogu učiniti. Suprug jedne službenice popravlja
televizore. Sigurna sam da vam mogu dogovoriti nešto.
– Sigurna sam da možete.
Predala mije omotnicu za kartu. – Prvo ovo potpišite.
Otvorila sam je i pogledala unutra, pokušavajući dešifrirati njen
zapetljani rukopis. – Što je ovo?
– Besplatna karta.
– Znam da je besplatna karta, rekla sam potpisujući. – Ali tko je naša
Gospa od programa? Svetac zaštitnik, radio-emisija? časna Marija
Megahertz?
– Pruga, rekla je, istrgavši ga natrag, – ne programa. To je kapelica
ovdje na aerodromu. Imaju dražbu svake godine, a mi uvijek doniramo
besplatnu kartu.
– Ah. – Sjetila sam se Ellenine kartice za česte putnike. – Jeste li
ikad tražili besplatnu kartu za Ellen na Unitedu?
– Nikad nisam tražila nikakvu besplatnu kartu za nju, točka. Svoje
vrijeme provodila ovdje na aerodromu. Vikende također.
– Dakle niste znali da kupuje karte u Unitedu?
– Sasvim sigurno to nije činila. Ja bih to znala.
Dala mije prvi račun. Stotinu i pedeset tisuća dolara za tri stotine
barela tekućine za odmrzavanje, podsjetnik da sam bila u postaji sa
zaista hladnim vremenom po prvi put u životu. – Koliko ću ovakvih
potpisati ove zime?
– Možda dva, možda deset. Ovisi o vremenu.
– To sužava listu. – Potpisala sam i vratila joj ga. – Našla sam
karticu za česte putnike u stolu. Ellen je letjela s Unitedom barem pet
puta za koje znam. Dan otkriva je li ih bilo još.
Predala mi je sljedeći račun bez riječi. Bila je to odšteta putniku čiji
je kaput zakačila tekuća vrpca na kontrolnoj sigurnosnoj točki i iznosila
je gotovo sto dolara.
– Ovo je prilično skupo kemijsko čišćenje, rekla sam.
– Kaput je bio od antilop-kože.
– Je li traka bila neispravna?
– Ne. Zapravo, nadzornik kontrolne točke misli da je putnik to
možda namjerno napravio kako bi dobio novi kaput.
Potpisala sam i vratila joj ga. – Ne bi bilo prvi put. Što je s Elleninim

W
putovanjem?
– Povjerovat ću u to kada vidim. Morat ćete mi to dokazati.
– U redu. Kartica je kod Dana. On vam može dokazati.
Sljedeći račun je bio za zalihu karata, a onaj poslije za raščišćavanje
snijega na parkiralištu za zaposlenike. Oba sam potpisala. – Molly?
– Mmmmm... – Bila je zauzeta prevrtanjem papira.
– Neku večer sam pronašla nešto u Elleninom dosjeu o suspenziji i
ne znam što ću s tim. Bila je to kopija starog računa iz 1992. Nije bilo
bilješki ni uputa. Znate li možda zašto je to imala?
– Dajte da vidim.
Tajanstveni račun iz Crescenta ispao je iz dosjea i ponovo se našao u
mom pretincu. Izvukla sam ga i dala joj ga. – Je li vas zamolila da ga
izvučete?
– Ne. Ništa mi ne znači.
– Poznata vam je tvrtka?
– Svakako. Crescent Security. Obavljali su neki posao za nas, sitne
poslove, kao provjere poslovanja, ali nisam čula ništa o njima nekoliko
godina. Želite li da učinim nešto s tim?
– Prikačite ga natrag u raspored za idući tjedan. Ako se ništa ne
pojavi do tada, bacite ga.
– Još jedan. – Zadnji račun koji mije dala pokrivao je troškove novog
vjetrobrana za jedan od kola za vuču na pisti. Bio je vezan za zahtjev
kojeg je odobrila Ellen.
Pročitala sam objašnjenje. – Istrošeno i potrgano?
– Palicom za bejzbol. Dečki na pisti su bili uzrujani zbog zadnje
ponude. – Počela je sakupljati svoje spise, a onda preletjela pogledom. –
Pa, što ste vas dvoje pronašli u Marbleheadu? Bilo što?
– Što?
– Vi i Danny bili ste tamo u petak, zar ne?
– Kako znate?
– Svi u postaji su znali.
Prateći moju reakciju, prestala je slagati spise. – A, molim vas. Pa ne
možete se šuljati okolo. Za vas radi četiri stotine ljudi, i svaki pojedini
misli da ima pravo znati što smjerate u svakom trenutku, pogotovo ako
to ima veze s Ellen.
Okrenula sam faksove i gurnula joj ih preko stola, zadržavajući onog

W
od doušnika i onog za mene sa strane. – Našla sam ovo.

Prelistavala je hrpu, s isto toliko uzbuđenja kao da je pregledavala

uzorke zidnih tapeta.
– To nije ništa, rekla je, sarkastično se osmjehujući. – Trebate vidjeti
što su napisali o njoj po utrobama zrakoplova.
– Je li ovo zabavno?
Naslonila se natrag u stolicu, izgledajući više iznenađeno nego
ljutito. Ali tada se njen vrat ukočio, kao i njena odlučnost. – Što hoćete
da vam kažem? Da, užasno je to. I da, vrijeđa me. Ali ne iznenađuje me.
Kad radite ovdje dovoljno dugo, naviknete se. To je tako.
– Ovo nije ništa. – Zgrabila sam faksove sa stola i podigla ih,
iznenađena vlastitom ljutitom reakcijom. Ali nisam si mogla pomoći.
Sve me to počelo nervirati. – Kako se itko može naviknuti na ovo?
Njen zaštitni znak, crvene usne, kao da su sve jače drhtale. Tada sara
shvatila da je zapravo njeno lice postajalo sve bljeđe. – Mislim da mi se
ne sviđa vaš ton.
Ustala je i bijesno izjurila, ostavljajući sve svoje dokumente na mom
stolu i mene kako buljim u točku na stolici gdje je upravo sjedila.
Limun je predugo plutao u mom čaju, i bio je gorak kad sam povukla
zadnji gutljaj. Bacila sam šalicu u smeće, a zatim sjela, pokušavajući
shvatiti na koga sam zapravo bila ljuta.
– Molly?
Očito nije otišla predaleko jer se smjesta vratila, stojeći na vratima s
rukama na bokovima.
– Žao mije, Molly, to je bilo neopravdano.
– Zašto vičete na mene?, pitala je. – Zašto uopće vičete na mene?
– Vratite se i pokazat ću vam.
– Mogu li ponijeti cigarete?
– Možete.
Kad je bila smirena i spremna, ušetala je i sjela, zatvorivši vrata za
sobom. Nikad nisam provela toliko vremena iza zatvorenih vrata.
Izvukla sam faks – Gledamo vas – i pokazala joj. – Ovo je stiglo za
mene u petak navečer u Elleninoj kući. Stajala sam tamo, a ova stvar se
samo odmotala.
Pokazala sam na broj. – To je moja hotelska soba. – Prisjećajući se

W
zvuka stroja u onoj tihoj kući, naježila sam se. – Usrala sam se od
straha.
Odmahnula je glavom i ponovo zauzela stav – sve-mi-je-to-poznato,
stavljajući cigaretu medu usne i govoreći preko nje. – Moram priznati,
to jest uznemirujuće, ali ne znači da vas je netko slijedio.
Rekla sam vam, svi službenici za pultom brbljali su kao svrake o
tome da ste vi i Dan otišli u Marblehead kko bi pronašli Elleninog
'ubojicu'. – Prevrnula je očima kao da se raspalila.
– Kako ljudi znaju te stvari?
– Što se tiče hotelske sobe, to je lako. Netko vjerojatno zna nekoga
tko zna nekoga u Hvattu. Inače, prisluškuju. čitaju poštu kad stigne.
Prisluškuju telefonske razgovore. Imaju prijatelje i rođake i braću i
sestre koji rade negdje u gradu. Uspoređuju bilješke i zbrajaju dva i dva.
Zbog toga uvijek zatvaramo vrata.
Prisjetila sam se prošlog tjedna. Vrata su zaista bila otvorena kad
smo Dan i ja razgovarali o dobivanju punomoći i odlasku u
Marblehead.
Molly je sjedila na rubu stolice, promatrajući me, a njene male,
manikirane ruke visjele su s naslona za ruke. – Molly, vjerujete li daje
Ellen ubijena?
Odmahivala je glavom. – To pridonosi govorkanju, ali se ne poklapa
s činjenicama. Žao mije.
Meni nije bilo, i po prvi put otkako sam otišla u Elleninu kuću,
ramena su mi se opustila.
– Pomozite mi da shvatim što se ovdje događa.
Klimnula je, duboko povukla dim zatvorenih očiju i ostavljajući
svijetlocrveni trag na filtru. – Prije tri mjeseca, otprilike, Ellen je
promijenila ljudstvo na pisti. Nema ničeg lošeg u tome. Zapravo,
vjerojatno je bilo zastarjelo. Ali kao konačan rezultat, dovelo je do
ukidanja mnogih sindikalnih poslova s punim radnim vremenom i
najpopularnijih smjena. Također je ukinula prekovremene, stoje nekima
vrijedilo kao i plaća. I oborila se na zloupotrebu bolovanja, divljaštvo,
pljačku i potkradanje.
– Drugim riječima, radila je svoj posao.
– Da ovo nije Boston, složila bih se s vama. – Govorila je s velikim
strpljenjem i tolerancijom, trudeći se što je bolje mogla u ulozi

W
povjesničara postaje. – Ali ovdje morate uzeti povijest u obzir, a uprava
ima običaj zažmiriti na ovakve probleme. Ili to ili se prave da ne vide.
Kad je Lenny vodio ovo mjesto, dostaje žmirio. Dickie Flynn je bio
slijep. Slijepo pijan.
– A Ellen nije bila ništa od toga.
– To je istina.
– Dan mije rekao za Dickijea.
– Što vam je rekao?
– Da su ga žena i djeca ostavili i da se propio.
– To on misli. – Povukla je dim i dugo zurila kroz prozor, izgubljena
u svojim mislima. – Kao ulje i voda, njih dvojica. Danny je uvijek
zamjerao Dickijeu zbog pokrivanja, a Dickie je obično prijetio Dannyu
otkazom zbog ovog ili onog razloga. Kao daje to mogao učiniti. Ovo
mjesto bi propalo bez Dannyja.
– Dickie nije bio alkoholičar?
– Bio je, ali Dickie je bio drag čovjek, koji se izgubio negdje usput.
Nešto se dogodilo s njim, ne znam što, ali ne zbog toga što ga je žena
ostavila. Twyla i cure su ga obožavale. Ona ga nikad ne bi napustila da
nije bilo pića.
– Štoje s Lennyjem? Kakav je bio kao upravitelj?
– Uvijek spreman za nagodbu. Lenny je vrlo šarmantan momak, kad
to želi biti, ali govoreći istinu, njemu je bilo stalo samo do zarade i
promaknuća. Sjajno ćete se slagati s njim, samo ako budete zarađivali.
Tu je Ellen zapala u nevolje.
– Kako?
– Zato što je došla ovamo iz Majestica, i što je bila mlada i žena i iz
uprave i trudila se dokazati.
Mislim da se previše trudila, ušla je u to prebrzo i htjela sve
promijeniti odjedanput. Ovdje morate raditi polako, pogotovo sa
sindikatom.
– Je li tada počelo zlostavljanje?
– U početku se sindikat ponašao kao i uvijek kad su ugroženi.
Usporili su Operaciju, odgađali letove, podmetali vatru. Oprema je
počela nestajati ili se kvariti i nisu htjeli dolaziti na Ellenine sastanke.
Uobičajeno.
– To je uobičajeno?

W
 Slegnula je ramenima. Dim joj je izlazio iz usta dok je klimala
glavom prema malo zgužvanim faksovima na mom stolu. – No tada su
se počele pojavljivati ove tipkane poruke i osjetila sam da se nešto
promijenilo. One su bile, kao što ste rekli, osobnije. A počela ih je
dobivati i kod kuće. Koliko znam, sindikat nije nikada svoje pritužbe
slao upravitelju kući. S druge strane, isto tako nikada prije nisu morali
raditi za ženu. Možda ih je to pokrenulo.
– Kad je sve to postalo osobno?
– Prije dva, možda tri tjedna. Otprilike u vrijeme kad je našla mrtvog
štakora u poštanskom sandučiću.
– Mrtvog štakora?
– Da, bilo je odvratno. Glava mu je bila smrskana, bio je sav ukočen
i osušen.
– Kako znate?
– Slikala ga je.
– To je svakako prisebnost.
– Htjela je imati dokaz. Mislim daje tada promijenila brave i, ako
mene pitate, bio je to početak kraja.
Ellen je bila uvijek tako pribrana. Znate što hoću reći? Kosa, nokti,
odjeća. Ali nakon toga kao da je više nije bilo briga. Provodila je sve
više i više vremena na aerodromu, većinu vremena u svom uredu sa
zatvorenim vratima. Mislim da se bojala otići kući. Prilično sam sigurna
daje mršavila.
– Pričajte mi o njenom posljednjem danu.
– Cijelo je jutro bila sama u uredu sa zatvorenim vratima. Primila je
par poziva, ali mislim daje uglavnom ona zvala. Oko jedan sat vidjela
sam da se svjećica na njenoj liniji ugasila, vrata su se otvorila i ona je
izašla. Pokušavala je to sakriti, ali nos joj je bio sav crven i imala je
sunčane naočale. Rekla mi je da se ne osjeća dobro, pokupila se i otišla
kući. Nikad je više nisam vidjela.
– Nemate pojma što se dogodilo?
– Ne. A obično znam sve. Što god daje bilo, dobro je čuvala tajnu.
– Pitam se je li imala povjerenja, barem u nekoga? Ne znate s kirnje
razgovarala prije nego je otišla toga dana?
– Ne. Javljala se na svoj vlastiti telefon. Ja imam popis svih njenih
telefonskih poruka, ako mislite da bi to pomoglo. – Otišla je vani do

W
svog stola, ovaj put odnoseći račune sa sobom. Kad se vratila, imala je
još jednu od svojih knjiga, koju je otvorila ispred mene na stolu. Bio je
to ispis poziva, datuma i vremena poruka koje je Molly primila za
Ellen.
– Kontrolirate li i mene?
Okrenula je stranicu s mojim imenom na vrhu. Ispisane su bile sve
poruke koje sam primila otkada sam bila ovdje.
– Dickie me optuživao da mu ne prenosim poruke, rekla je, – kao da
se mogao sjetiti barem što se jučer dogodilo. Tada sam počela bilježiti.
Nekad stvarno dobro dođe.
Proučavala sam stranice, nekoliko stranica s Molly koja je gledala
preko mog ramena. – Ovi ljudi izvan Majestica, znate li što su bili
Ellen?
– Kad netko nazove, pitam o čemu se radi. Ako kažu, zapišem to u
poruku. Ne zapisujem taj dio, ali mogu se sjetiti većine njih. Poput ove
– njene narukvice su zazveckale u mom uhu kad je pružila ruku i
pokazala jednu stavku – ovo je bila žena koja ju je šišala. Ovo je tetin
poziv na Ellenin rođendan. To je bila jedina poruka koju sam primila od
nje. Ova žena ovdje, sjećam se da nije htjela reći što treba i nije ostavila
broj telefona. Rekla je daje osobno.
– Julia Milholland. Zvuči kao staro ime iz Bostona. Zvala je tri puta
u jednom tjednu?
– Htjela je dogovoriti nekakav sastanak s Ellen.
– Izvukla sam blok, prepisala ime Julie Milholland i pregledala
ostatak liste. – Matt Levesque. Njega poznajem. On je šef Službe
financija. Radili smo skupa.
– On je obično odgovarao na njene pozive. Mislim daje radila s njim
na spajanju. On je sada ravnatelj, a ne šef.
– Ellen je radila na spajanju?
– Ovamo je došla s te dužnosti, nekakvog stručnog tima.
Otvorila sam ladicu i izvukla prazni fascikl s oznakom –
NOR'EASTER/MAJESTIC INTEGRACIJA. – Znate li slučajno gdje je
ovaj dokument?
– Ne znam gdje je sad, ali ona gaje imala na stolu prije dva tjedna.
Prepisala sam Mattov broj. – Mislim daje vrijeme da nazovem starog
prijatelja i čestitam mu na promaknuću.

W
 GLAVA DVANAESTA
– Lenny je na liniji jedan, doviknula je Molly sa svog stola, – a Matt
Levesque na liniji dva. Matt kaže da će biti ovdje još samo par minuta.
Pogledala sam na sat. U Bostonu nije bilo ni šest sati, što znači daje
u Denveru bilo još rano.
– Recite Mattu da moram razgovarati sa svojim šefom i da će
potrajati možda desetak minuta.
Zamolite ga da pričeka.
Na trenutak sam pregledala listu. Pravim spisak stvari koje ću reći
Lennyju ili stvari koje bi on mogao pitati mene. Bio je tu špediter kome
je treći put u mjesec dana ukradena pošiljka od pet jastoga iz našeg
skladišta. Bio je tu i vječno rastući iskaz bolovanja i odgovarajućih
prekovremenih na pisti. Bio je tu i inspektor FAA-a koji je uhvaćen pri
pokušaju prenošenja pištolja kroz kontrolnu točku. I bio je tu Angelo.
Njegovo ime je bilo prvo na listi i jedino oko kojeg nisam poduzela
ništa.
Znala sam da ću ga na kraju vratiti, ali do sada nisam bila u stanju
povući obarač. Dan je vjerojatno bio u pravu, bila sam tvrdoglava.
Podigla sam slušalicu. – Znam zašto zovete, Lenny.
– Znate?, i opet me uključio na zvučnik.
– Bila sam malo spora u uključivanju u Angelov slučaj, ali stići ću
do toga ovaj tjedan i donijeti odluku. Obavezujem se.
– To je dobro, Alex. Nisam zato zvao, ali lijepo je znati da niste
zaboravili moju molbu. Ostanite na liniji, molim vas.
Teško sam se spustila u stolicu i prisluškivala dok je potpisivao nešto
tajnici i zamolio je da to odmah pošalje. Mogla sam to i bolje izvesti, a
ne započeti s ispričavanjem. To stvara potpuno krivi dojam, i tko zna?
Možda bi prošao cijeli razgovor, a da i ne postavi to pitanje.
– Vidim da slično razmišljamo, Alex. – Lenny se vratio.
– U kom smislu?
– Upravo sam razgovarao s Jo Shepard u Kaliforniji.
– Uh-oh.
– Kaže mi da ste vas dvije lijepo popričale.

W
 Spustila sam se još niže u stolici. Bila sam gotovo u horizontali, a
Angelov predmet mi se počeo činiti sve izvodljiviji. Barem što se tiče
Angela, moj je grijeh bio u tome što nisam učinila ništa. S tetom Jo
nisam mogla tvrditi isto. Zamalo sam izlanula i drugu ispriku, ali sam
odlučila pričekati njegovu reakciju. – Razgovarala sam s njom prošli
tjedan, rekla sam. – Zvali su iz Službe za osoblje u Denveru zbog nekih
podataka.
– Zašto mi niste rekli da ste se vi i Ellen poznavale?
– Nismo. Je li vam Jo Shepard to rekla?
– Ne. Ali pretpostavljao sam da ste vas dvije sigurno bile prijateljice.
Zašto biste inače htjeli dobiti pristup kući?
– Pa, mislila sam da joj mogu pomoći oko Ellenine osobne pokretne
imovine. činilo se da nema tko drugi.
– Jeste li zato bili tamo u petak? Kako bi pomogli oko njenih stvari?
čvrsto sam stisnula oči. Jesu li svi znali sve što ja radim? Mogla sam
isto tako oglasiti i dnevni raspored. Ovo je izmicalo kontroli. Nisam
htjela lagati šefu. – Ne. Nisam zato otišla tamo, Lenny.
Istina je da Dan ima teoriju...
– Daje Ellen ubio sindikat iz Bostona. A on želi ući u kuću kako bi
našao dokaz. Jesam li blizu?
– Točno u metu. – Trebala sam pretpostaviti da on zna.
– Alex, slušajte me. Trebali ste me nazvati prije no što učinite nešto
tako ... a mislim da sam i ja vas trebao upozoriti na Fallacara.
– Što s njim?
– On je loša vijest, Alex. Već je uništio nekoliko karijera, uključujući
i vlastitu. I nije činio Ellen nikakve usluge. Uvijek je imao svoj vlastiti
plan, a siguran sam da ga ima i sad.
Naglo sam se ispravila. – Kako to mislite?
– On je poticao Ellen da bude tako beskompromisna sa sindikatom.
Našla se između dvije vatre. On sada okrivljuje sebe, a njegov način da
se nosi s tim je da poriče ono stoje očito, da uporno tvrdi daje ubijena. –
Lennyjev južnjački naglasak postajao je dublji i bogatiji kako je rasla
njegova uzrujanost. Obećala sam sebi, kad sam nazvala tetu Jo, da neću
kasnije zažaliti, da si neću to učiniti.
Slabi izgledi. Dok sam slušala Lennyja, osjećala sam krivnju kao
prilijepljenu penjačicu koja raste oko te prkosne odluke, istiskujući

W
život iz nje.
Lenny je nastavljao. – A reći ću vam još nešto. On je destruktivan.
Ova smiješna priča je destruktivna za tvrtku, i kao predstavnik Majestic
Airlinesa u Bostonu, Alex, vi se morate pobrinuti da štetne i neistinite
priče poput ove, ne izmaknu kontroli. Ne želim se vidjeti na vijestima.
A vi?

– Naravno da ne, ali meni se ovo ne čini kao područje Mikea

Wallacea.
– Ne? Razmislite o tome. Prije pet godina, žena nadzornik za
Northwest bila je ubijena na Loganu.
Sada imamo drugu mrtvu mladu ženu na Loganu, ovaj put za
Majestic. Bila je mlada, neudana, ne baš iskusna, i radila je na
neugodnom mjestu s neugodnim sindikatom. Majestic je
visokoprofilan, BillScanlonje visokoprofilan, a ona odabere čudan
način umiranja. Mogla bi se ispresti zanimljiva priča.
To je bila istina, ali...
– To zvuči kao da tvrtka želi nešto sakriti.
– Ne. Bez obzira na to što Dan Fallacaro kaže, Ellen se ubila. Ako
smo učinili nešto krivo, onda je to bilo to stoje nismo izvukli odande
prije nego je bilo prekasno. – Dugo je šutio, a kada je ponovo
progovorio, glas mu je bio mekši, s više oblih uglova nego oštrih
rubova. – To je bila moja greška.
Trebao sam uvidjeti kako je bila zatrpana. – Podigao je slušalicu. –
Alex, neću ponoviti grešku. Moj je posao da vas usmjerim na prave
stvari i to je sve što pokušavam učiniti. Vodite računa o aerodromu i
onome što tamo treba obaviti. Popravite rezultate i ne dajte se smetati.
Ja ću držati Scanlona podalje dok ne dovedete stvari pod kontrolu tamo
dolje.
– Scanlon? – Srce mi se dvaput stegnulo.
– Boston uživa neobično zanimanje predsjednika. – Rastegao je-o-
ne-ooo-bično. – Naziva me gotovo svaki dan otkada ste stigli.
– U vezi čega?
– U vezi problema u vašoj postaji. Znam da ste tamo samo tjedan
dana, ali njega ne zanimaju isprike. Mogu samo toliko učiniti prije no
što izgubi strpljenje s oboje.

W
 Lenny nije imao pojma kako je prazna bila njegova prijetnja. Nisam
se bojala Billa. Ali nisam ni željela da se zanima za moj posao. Ustala
sam, otišla do prozora, okrenula se, došetala natrag, sjela i ponovo
ustala. Nisam ga željela vidjeti, nisam htjela razgovarati s njim
telefonom; čak i razgovor o njemu dirnuo je u živac koji je još uvijek
bio bolno izložen. Preseljenje u Boston bio je način da stvorim distancu
medu nama, a on je obećao da će poštovati tu odluku. Mogla sam se
samo nadati da će, unatoč bilo kakvom problemu kojeg sara imala ovdje
ili onome stoje Lenny govorio, održati obećanje.
– Razumijete?, upitao me Lenny.
– Razumijem.
– Cijenim vašu predanost Angelovom slučaju, rekao je, – i zamolio
bih za još jednu uslugu.
Planiram poslati tamo nekoga iz moje službe ovdje u D.C.-u da sredi
Elleninu pokretnu imovinu, nekoga tko ima prakse na tom području. Da
budem miran, možete li mi obećati da ćete poraditi na problemima na
aerodromu dok ne budem mogao nekoga poslati?
– Da, mogu.
– To znači da ćete se držati podalje od Ellenine kuće?
Zaista nisam imala nikakvog valjanog razloga da mu to ne obećam. –
Držat ću se podalje.
– Imam vašu riječ?
– Imate moju riječ.
– Dobro. Sada, samo morate tražiti i ja ću se pobrinuti za Fallacara.
Možete dovesti nekog svog momka – ili curu.
Mislim da nisam poznavala nijednu – curu. – Pobrinuti se kako?
– Postavit ću ga za nadzornika piste u najudaljenijem mjestu kojeg
mogu naći od New Jerseyja.
– Mislite na Boston?
– Mislim na New Jersey. Newark. Ako vas bude više gnjavio, recite
mu tako. I nazovite me kad donesete odluku o Angelu.
– Hoću.
Kad sam poklopila, Molly je stajala na vratima u kaputu. – Matt
ponovo zove. Bilo mu je dosadilo čekati, pa je prekinuo.
Pogledala sam drugu liniju, nesvjesna daje uopće zazvonila.
– A ja idem kući. Nemojte zaboraviti da je sutra utorak i da imate

W
sastanak osoblja.
– Hvala, Molly. Ugodna večer. – Preuzela sam Mattov poziv.
Promaknut je otkad sam ga zadnji put vidjela, pa je tako umjesto u
upraviteljevom sobičku, sada sjedio u uredu s velikim prozorom u
stolici na okretanje s visokim naslonom iza ogromnog stola.
– Držiš li noge na stolu, Matt?
– Tome i služi, zar ne?
– I kladim se da tjednima nisi pogledao u planine. – Matt je imao
predivan pogled sa svoje strane zgrade. Provodila sam većinu vremena
u sjedištu, zureći kroz prozor u slikovite vrhove Međunarodne zračne
luke Denver, a u pozadini, bila je prava stvar – veličanstveni vrhovi
velikog Rocky Mountainsa.
– Previše smo zaposleni da bi se divili prirodnoj ljepoti našeg
okoliša. čujem daje kod tebe uzbudljivije. Kako je tamo?
– Kao na aerodromu, Matt. – Pogledala sam kroz prozor, gdje sam
mogla vidjeti niz purpurnih repova sa znakovima Majestica, po jedan na
svakom izlazu. – Imamo ovdje zrakoplove, putnike i teret.
Trebao bi ponekad izaći i vidjeti kakvim se poslom baviš.
– Nemam vremena za to. – Začula sam klikanje tipki na računalu i
znala sam da provjerava e-mail.
– Mislim na sva ova govorkanja. Ovdje se priča kako svi u Bostonu
misle daje netko ubio Ellen Shepard. Ne osjećaš li se strašno? Ja se
osjećam strašno, ali ti sjediš u njenoj stolici.
– Ono što se s njom dogodilo nije zarazno, Matt, i volim misliti o
tome kao o svojoj stolici sada.
Dotakla sam naslon za ruke, osjetila grubo, grudasto tkanje, trajno
poput čelika. Ova će stolica vjerojatno nadživjeti sljedećih dvanaest
glavnih upravitelja. – Tužna sam zbog onoga što se dogodilo Ellen, ne
užasnuta. Bila je više od glasina. Ti to znaš. Radio si s njom.
– Bilo je to prije dvije godine, rekao je. – Nije bila sklona
samoubojstvu kada sam je ja poznavao.
– Nisam sigurna da bi to priznala, pogotovo osjetljivom momku kao
što si ti. Kako je zvučala kad si razgovarao s njom prošli tjedan?
– Kako znaš da sam razgovarao s njom?
– Ostavio si poruku na telefonu. Što je htjela?
– Imala je neka pitanja u vezi jednog starog financijskog projekta.

W
Ne vjerujem da bi se to odnosilo na išta što ti sad radiš?
Njegov je glas poprimao onu prepredenu profesionalnu značajku
koja mi se zaista uvukla pod kožu.
Bilo je dobro što sam ga poznavala od kada je bio mali analitičar. –
Matt, ako mi ne želiš reći stoje htjela, samo reci, ali nemoj mi
mudrovati.
Klikanje tipki je prestalo. – Zašto to trebaš znati? Misliš daje
ubijena?
– Imam neke problematične zaposlenike ovdje, i mislim daje Ellen
radila na tome da se riješi barem jednog od njih. Ako jest, htjela bih
završiti ono stoje ona radila.
– čekaj. – čula sam ga kako ustaje i zatvara vrata svog ureda. – Nije
zato zvala, rekao je kad se vratio, – ali ipak ću ti reći. Tražila je jedan
stari popis, nešto još otkad smo bili u stručnom timu.
– Majesticov akvizicijski stručni tim.
– Da. Skupa smo radili na tome. Htjela je popis prilagođivanja
nabavnih cijena.
Otvorila sam ladicu, pronašla list papira i počela praviti bilješke. –
Što je prilagođivanje nabavnih cijena?
– Prilagođivanje cijene koju je Majestic platio za kupovinu
Nor'eastera.
– Što je tu posebno?
– Ništa. To su samo troškovi koji su nametnuti kao dio nagodbe, pa
se oni naplaćuju prema kupovnoj cijeni umjesto normalnoj operaciji.
Zato se drže odvojeno.
– Daj mi jedan primjer.
– Odvjetnici. Moraš imati odvjetnike za pregovore i izradu
dokumenata za transakciju, a oni to naplaćuju. Knjigovođe, savjetnici,
svi koje zapošljavamo zbog marljivosti. Ne bismo plaćali njihove
usluge da ne radimo nagodbu, pa se njihova naknada naplaćuje po
nagodbi.

– To ne zvuči naročito važno za pistu u Bostonu.

– Rekao sam ti.
– Postoji popis svih troškova?
– Da. Ellen ga je zadržala kad je bila u timu. Nije više imala njihovu

W
kopiju, pa je nazvala mene.
– Kako to izgleda?
– Ništa više od tabele. Na jednoj strani imaš dobavljača i vrstu
troška, ako nije očito. Na drugoj imaš dolarski iznos.
– Zašto bi je zanimalo nešto takvo nakon dvije godine?
– Nemam pojma.
– Ne znaš ili mi ne želiš reći?
– Nije htjela reći. Rekao sam joj gdje će ih naći, i to je to.
– Gdje?
– U arhivi. Svi dokumenti o spajanju arhivirani su prije otprilike
godinu dana.
– Možeš li meni poslati kopiju tog popisa?
– Morao bih potpisati, a mislim da ne želim svoje ime na ičemu što
ima veze s Ellen Shepard. Ovdje je cijela ta stvar sada tabu. Ne bismo
trebali ni misliti, a kamoli govoriti o tome. Mogao bih upasti u nevolje.
– Ma daj, Matt, koliko sam te puta izvukla u prošlosti? Sjećaš li se
ono kad si radio na onom aproprijacijskom zahtjevu za San Francisco i
odmah si trebao podatak, a ja sam bila ta koja se vratila po njega na
aerodrom te noći da ga dobiješ...
Uzdahnuo je. – Gledaj, ne znam što radiš tamo, ali ako ti dam ovo,
moraš izostaviti moje ime iz toga.
– Tvoj besprijekoran ugled je siguran sa mnom.
Moja druga linija je zasvijetlila i bljesnula nekoliko puta prije nego
sam se sjetila da nema Molly da odgovori. Tada se oglasio moj
dojavljivač. Pogledala sam broj.
– Nešto se ovdje događa, Matt. Pozivaju me iz Operacija. Hoćeš li
mi poslati kopiju svega što je tražila?
– Hoću. Ali nismo nikad vodili ovaj razgovor.
– Ako ti tako kažeš, Matt.
čim sam uključila drugu liniju, Kevin je progovorio. – Trebali biste
sići, rekao je. – Imamo problem.

GLAVA TRINAESTA
W
 Hodajući niz hodnik, došla sam do vrata s oznakom MUŠKA
GARDEROBA. Druga vrata nisu imala oznaku, samo dvije spljoštene
kugle stvrdnutog ljepila, gdje je možda nekad bio znak za prostoriju u
kojoj posada dobija zadatak prije leta. čula sam muške glasove unutra.
Unatoč svim tim godinama koje sam provela u aktivnoj službi, još
uvijek mi nije bilo lako ući u dvoranu za pripremu leta. Neki su
aerodromi bili bolji od drugih, ali na većini su pistom dominirali
muškarci, a u dvorani za pripremu leta su se skupljali da bi činili ono
što ljudi u grupi čine. Zastala sam na trenutak da se smirim, a onda ušla.
Unutra je bilo osam momaka, u različitim stupnjevima pripravnosti –
jeli su, čitali novine, igrali karte. Jedan je spavao. Mojim dolaskom svi
razgovori su naglo prekinuti, ostavljajući stari televizor u boji kao
zvučnu kulisu. Osjećala sam se kao da sam neovlašteno ušla u tajni
dječački klub.
– Gospodo, rekla sam, koncentrirajući se da bi glas zadržala jakim i
sigurnim, što nije bilo lako, s obzirom kako su zurili u mene. – Nisam
imala prilike upoznati se s većinom vas. Ja sam Alex Shanahan, nova
glavna upraviteljica, i trebam šefa dežurne posade.
Većina njih se vratila onome stoje radila. Nekoliko ih je buljilo s
izrazom dosade koji je vjerojatno bio rezerviran samo za upravu.
Budući je to bila večernja smjena, većina su bili mladi momci, neki
upravo izašli iz škole. Imali su onaj blijedi, kruti, bezosjećajni pogled
djece koja su odrasla u mračnim prostorima velikih gradova. U ovoj
sobi nisam imala prijatelja.
Poželjela sam da sam obukla suknju s džepovima, jer nisam znala
kamo bih s rukama. To što sam bila uopće svjesna da imam ruke, bio je
već loš znak. – Pitat ću ponovo...
– Nije o'de. – Glas je došao s druge strane fotelje s pokretnim
naslonom.
Zaobišla sam je i ugledala čovjeka tamne, kovrčave brade, ćelave
glave i ogromnog trbuha. Kao daje bio kod kuće u naslonjaču pred
televizorom.
– Znate li gdje je?
– Mogao bi biti bilo gdje.
– Pretpostavljam da to znači da bi mogao biti i ovdje.
– Nije ovdje.

W
 Bubnjao je prstima po napuklom naslonu za ruke. Gledala sam
betonske zidove. – Zašto nije izložena lista zaduženja za ovu smjenu?
Odgovor mije došao odostrag, a bio je to glas kojeg sam poznavala.
– Zato što svatko u ovoj smjeni zna svoj posao. – Pete stariji se naslonio
na zid do onoga za što se ispostavilo da je unutarnji ulaz u mušku
garderobu. Očito je tek ušao, jer daje cijelo vrijeme bio tamo straga,
osjetila bih njegovu prisutnost.
– Netko ne zna svoj posao, rekla sam. – Majestic Express je sletio
prije dvadeset minuta. Nitko ga nije dočekao, torbe su još u zrakoplovu,
a putnici čekaju na prtljagu.
– Nitko ovdje nije dežuran, rekao je, a da nije, makar površno,
pogledao po sobi. – Ako jedan od nas ode tamo, platit ćete duplo. Vaš
nadzornik smjene bi to znao. Ili Danny.
Dan je bio vani na sastanku, a moj nadzornik smjene je zapeo s
mušterijom dolje u skladištu –
vjerojatno špediter s jastozima, ili bez jastoga, već prema tome – ali
nisam vidjela razloga da objašnjavam sve to. – Mislim da vi i ja
možemo ovo riješiti.
– Mogli bismo, rekao je, – ali, kao što vidite, još nisam dežuran. –
Bio je u običnoj odjeći i potpuno opušten, čovjek koji je potpuno vladao
svojim okruženjem. Bili smo na njegovom terenu.
– Ako u ugovoru stoji duplo, platit ću duplo. A također ću zabilježiti
ime kontrolora utovara koji nije preuzeo let.
Krajičkom oka vidjela sam čovjeka na drugom kraju sobe koji je
ustao i navukao jaknu. – Ja sam dežuran, rekao je. – Ja ću to obaviti.
Okrenula sam da ga pogledam. Vjerojatno je bio u ranim
četrdesetima, snažnih nogu, građe čvrste od dugogodišnjeg teškog
fizičkog rada. Njegovo je ponašanje bilo osorno – čak grubo – ali na
licu mu je bilo blagosti koja je nekako uspjela preživjeti čak i u
ovakvom nepomirljivom mjestu.
– Johnny, nisi dežuran. – Pete je zurio u njega, ispaljujući nekoliko
otrovnih strelica kako bi ga ušutkao. To je vjerojatno djelovalo kod svih
ostalih.
– Ja sam dežuran. – Johnnyjevo ponašanje prema Peteu starijem bilo
je uljudno i potpuno uvažavajuće. – Ne morate platiti dvostruko, obratio
se meni. – Ja ću to odraditi.

W
 – To nije po propisu, Johnny. Sindikat nije odgovoran ako se
ozlijediš.
Veliki čovjek se okrenuo i pogledao Petea starijeg, s rukama
krupnim poput cjepanica, prekriženih na prsima. – Sindikat nije
odgovoran za moju sigurnost, rekao je, – i hvala Bogu na tome.
Pete se okrenuo, i također prekrižio ruke. Sada su dvojica muškaraca
stajali licem u lice. – Plaćaš takse kao i svi ostali ovdje, John.
– To te ne čini mojim predstavnikom, Pete.
Netko je smanjio ton na TV-u, tako da je jedini zvuk dolazio od tipa
koji je sjedio za drvenim stolom, žvačući čips. Drugi je zastao usred
vezivanja cipele, i dalje nagnut preko koljena gledao kako se drama
razvija. John se nije pomicao, a Pete stariji više nije bio naslonjen na
zid. Sudeći prema načinu na koji su se gledali, bilo je jasno da što god
daje bilo medu njima, nije počelo tog dana i da neće na tome završiti.
Pete stariji, proračunat kao žohar, sigurno je shvatio isto, jer je
laganim klimanjem glavom i brzim osmijehom smanjio napetost.
Trenutak je prošao i svi su se vratili uobičajenim aktivnostima. Bez
riječi, John je izašao, povlačeći kapuljaču preko glave. Gledala sam
kroz prozor dok se tromo kretao preko piste, popeo u tegljač i odvezao.
Vrata, na kojima je maloprije stajao Pete stariji, su se njihala.
Odlučila sam, kao upraviteljica, da ga ne slijedim u mušku garderobu.
Umjesto toga, izašla sam iz dječačkog kluba i otišla do Kevina, najviše
zbog toga da vidim njegovo prijateljsko lice.
– Tko je ovaj momak, John ili Johnny?, upitala sam kad se ured
Operacija ispraznio i Kevin i ja ostali sami.
– Gospodin John McTavish, jedan od vaših boljih zaposlenika. –
Okrenuo je stolicu i protegnuo noge.
– On i njegov brat. Njih dvojica obavljaju posao za šestoricu.
– Ne znam za njegovog brata, ali izgleda da se John ne boji Petea
starijeg.
– Johnny nije plašljiv tip. Jesu li se pograbili njih dvojica?
– Proradio je testosteron.
– Ne čudi me. Medu njima je zla krv. Bili su na suprotnim stranama
kod izglasavanja ugovora prije nekoliko godina.
– Kakvog izglasavanja ugovora?
– IBG glasanje. To je bilo na zadnjem prijedlogu ugovora

W
Nor'eastera, onom prije samog spajanja. I bio je to plodonosan trenutak
u dugoj i uzbudljivoj povijesti ovog velikog aerodroma, i za IBG,
također, moglo bi se reći. To je rascijepilo sindikat točno napola.
Nasmiješila sam se. Sviđalo mi se Kevinovo pretjerivanje. – Radni
ugovor koji je bio plodonosni trenutak? Pričajte.
– Prije tri godine, kad je IBG-ov ugovor došao na raspravu,
Nor'easter je bio u škripcu, kao što sigurno znate. Tvrtka je predložila
sindikatu nešto stoje bilo ispod svake razine. Kad je prijedlog došao na
glasanje, neka su braća stala na jednu, a druga na drugu stranu.
– Pretpostavljam da je Pete Dwyer stariji bio beskompromisan.
– Dobro pretpostavljate. Bez ustupaka upravi, nipošto, bez obzira na
sve. Johnny McTavish je bio na drugoj strani. Smatrao je da ako ne
pomognu tvrtci da se izvuče, neće više biti tvrtke i bio je u pravu.
Ugovor je propao zbog nedostatka glasova i to je razlog zašto danas
nema Nor'eastera, počivao u miru.
– Barem vi, momci, niste bankrotirali.
– Recite to nekome od onih četiri tisuće ljudi koje je Majestic
otpustio. To je bilo prije gotovo dvije godine, ali većina nas još nije
prebrodila šok.
– Čini se da ni John i Pete stariji nisu zakopali ratnu sjekiru.
– Ne. Mislim da neće nikad. Dwyerovi i McTavishovi nisu istog
kova.
Sa svog povoljnog položaja na prozoru, mogla sam vidjeti kako John
izbacuje torbe iz napuštenog Majestic Expressa. – Kako to da se nitko
nije pojavio da odradi ovaj let?
– Dečko koji to inače radi javio je da je bolestan. Tako su mi rekli.
– Dobro, ali bilo koji od četrdeset ili pedeset radnika u smjeni mogli
su uskočiti.
– Naravno, mogli su, ali problem je u tome što u ovoj postaji većina
kontrolora utovara ne želi raditi na Expressu.
– Što to znači? – Imamo sedam Expressa svaki dan. Želite reći da ih
odbijaju odraditi općenito?
– Ne toliko Express, koliko ne žele turboelisne zrakoplove. Ne žele
im ni prići, pogotovo stariji.
Obično mladi u smjeni zaglavi s njima.
– U redu, predajem se. Zašto ne žele turboelisne zrakoplove?

W
 – Zbog onog pada.
– Kojeg pada? – zastala sam na trenutak. – Pad kod Baltimorea?
Klimnuo je glavom. – Nor'easter Expressov let 1704. Srušio se na
prilazu malo izvan Baltimorea, zbog čega to većina pamti na taj način.
Ono što ne pamte je da je let krenuo iz Bostona.
– Što znači daje ovdje bio ukrcaj?
– Upravo tako. Kontrolori utovara su praznovjerni ljudi. A i nisu
samo oni u pitanju. Nema puno ljudi u ovoj postaji koji će govoriti o
tom incidentu. Nesreća.

Tako se mi odnosimo prema tome, – incident, samo da znate.

– Kada je to bilo? Devedesetčetvrte? Devedesetpete?
– U 22 sata, 15. ožujka 1995. Lako za zapamtiti.
– Martovske ide, rekla sam. – Ne želim biti netaktična ili neuljudna,
jer znam daje to bilo izuzetno teško za sve vas ovdje, ali to je bilo prije
dvije godine. čak niste ni ista tvrtka, a k tome, ako se dobro sjećam,
uzrok tom padu bila je greška pilota. To nije imalo veze sa zemaljskom
operacijom.
– Ah, ali takvo je praznovjerje, zar ne? Nije ni racionalno ni
razumno.
– Može li se možda to praznovjerje objasniti činjenicom da
kontrolori jednostavno ne žele opsluživati te male avione jer je njihov
utovar prava gnjavaža? – Njegov plahi osmijeh je sve rekao.
Protrljala sam sljepoočnice jer mije u glavi udaralo, a čim sam to
shvatila, sinulo mije da me noge bole, a kad sam to primijetila, nisam
mogla a da ne osjetim kočenje u vratu. Bila sam devet dana u ovoj
postaji, a svaki je dan bio duži od prethodnog.
– Kevine, ušla sam u ovaj posao s uvjerenjem da bih trebala biti
glavna ovdje na Loganu. Kako to da ne nalazim ništa u čemu sam
glavna?
Nasmijao se. – Doista ovdje imamo jedinstven način obavljanja
poslova. Potrebno je malo navikavanja.
– Je li itko ikada pokušao surađivati sa sindikatom na tom pitanju? –
Od samog razmišljanja o toj ideji poželjela sam poći u hotel, leći i
pokriti se po glavi. Ali vjerojatno su upravo to i htjeli.
– To je sada tako ukorijenjeno, većina momaka bi radije izgubila

W
posao nego opsluživali propeleraša.
Morali biste ih sve otpustiti.
Pete stariji se približavao preko piste, u uniformi i očito na dužnosti.
– Mislim da ne bih, rekla sam. – Treba samo otpustiti onog pravog.

GLAVA ČETRNAESTA
Prema Elleninom dnevniku trčanja, Esplanada duž rijeke Charles
bilo je jedno od njenih omiljenih mjesta. U središtu je grada, ni blizu
Marbleheada, a ipak mu se uvijek iznova vraćala. Shvatila sam zašto
kad sam i sama tamo otišla. S obrisom Bostona na jugu, Cambridgea na
sjeveru i Charlesom između, iza svakog ugla se imalo što gledati,
pogotovo po noći kao što je ova, kad je hladni zimski zrak donosio
svjetla grada tako blizu.
Bilo je ugodno trčati, biti vani, a ne zatvorena u hotelskoj sobi
gledati kasete na videu. Odlučila sam da se neću osjećati ugroženom
svake minute svakog dana, da ću uzeti svoj život u svoje ruke i osjećala
sam se dobro.
Ostavila sam mobitel u automobilu, što nije puno pomoglo kad se
uključio moj dojavljivač, negdje kod Harvardskog mosta. Morala sam
trčati po Cambridgeu dok nisam pronašla govornicu. Nisam prepoznala
broj na dojavljivaču, a kada sam nazvala nije zazvonio ni jedanput.
– Shanahan?
– Dan?
– Zovem vas na dojavljivač dvadeset minuta.
– Dvadeset minuta, hm? Deset minuta najviše?
– Kakva je to buka?, upitao je. – Gdje ste?
– Trčim. Je li vam ovo telefon u kolima? – Da. Idem na aerodrom.
Ako nas prekine, to je zato što sam u tunelu.
– Zašto mi ne kažete zašto ste me nazvali prije nego uđete u tunel?
– Došlo je do tučnjave večeras na aerodromu. Dva kontrolora
utovara su se potukla. Nazvali su me prije otprilike pola sata iz bolnice.
– Tko je ozlijeđen i kako?
– Pete Dwyer mlađi i Terry McTavish. Pete mlađi je u bolnici.

W
Posjekotine i razderotine. Ne znam za Terryja.
– Je li Terry McTavish Johnov brat?
– Da.
– To je slučajnost.
– Da su dva momka s istim imenom braća?
– Ne, ne. Imali smo sinoć odmjeravanje pogledom između Johna
McTavisha i Petea starijeg. Dok ste vi bili na sastanku.
– Šokirao sam se, rekao je. – Terry nije momak koji izaziva nevolje.
– Znate li zašto su se potukli?
– Nemam pojma. Idem tamo istražiti.
– Želite li pomoć? Mogu stići za sat.
– Ne. Želim da čujete pritužbe, zato morate ostati izvan akcije. Tako
neće morati izaći van postaje.
– Ne želite da to dođe do Lennyja?
– Kada Lenny čuje naše pritužbe, uvijek je na strani sindikata. Oni
ne mogu učiniti ništa toliko loše da Lenny ne bi sklopio dogovor i
vratio ih na posao.
– To zvuči pretjerano.
– Možete provjeriti zapisnik.
– U redu. Koliko je sati? Nemam sat kod sebe.
– Malo iza devet. – Veza je pucala. – Što radite vani tako kasno?
– Nazovite me kad završite, morate mi ispričati detalje, rekla sam,
ignorirajući pitanje. Zvučao je poput moje majke.
– Bi'ćete u hotelu?
Prije no što sam mogla odgovoriti, linija se prekinula. Sigurno je
ušao u tunel.
Unitedov B767 klizio je za teglenicom duž vanjske taksi-staze prema
hangaru za održavanje. Mogla sam to vidjeti sa svog hotelskog prozora.
Osim navigacijskih svjetala, zrakoplov je bio u mraku, svi motori
ugašeni. Krećući se tako kroz noć, izgledao je poput podmornice koja
klizi u dubinu.
Prošlo je gotovo tri sata otkad je Dan nazvao zbog tučnjave.
Zamišljala sam ga tamo kako razgovara sa šutljivim radnicima na pisti,
pokušavajući provesti istragu, pokušavajući shvatiti tko je kome što
učinio. Bilo je teško čekati. Mogla sam ga pozvati na dojavljivač, ali
znala sam da će nazvati čim bude nešto imao.

W
 Celticsi na TV-u su mi pravili društvo. Slušajući jednim uhom, znala
sam daje prvenstvo poodmaklo i Celticsi su bili u gostima na West
Coastu, pred potpunim porazom baš od Golden Statea između svih
ostalih klubova. Odmakla sam se od prozora, stala ispred TV-a i zurila
bezizražajno. Netko u žućkasto-zelenoj uniformi domaćeg tima upravo
je pozvan da brani. Krenula sam ga ugasiti, ali sam umjesto toga sjela
na krevet i gledala.
Moj otac je volio košarku. I nogomet. I bejzbol prije svega. Navijao
je za Cubse iz svog rodnog grada, ali gledao je sve momčadi. Sjedio je
satima ispred TV-a, a činio je to umjesto da komunicira s ostatkom
svijeta, uključujući moju braću, moju sestru i mene. Bila sam počela
sjediti i gledati s njim i ubrzo me počeo učiti sva pravila, sve momčadi i
sve igrače. Bila sam dobar učenik. Ispitivao bi me, i kada sam znala
nešto što nije očekivao, lice bi mu se ozarilo i bio bi tako ponosan. A
kada bi zaspao, ja bih i dalje gledala, trudeći se da naučim još imena, da
upamtim još više statistike, kako bih mu mogla, kad se probudi, ponovo
ozariti lice. Zavoljela sam nešto stoje on volio i to je bilo najbliže što
sam mu se ikad približila.
Warriorsi su bili na 12-0, i činilo se da nema puno nade. Osim toga,
izgubila sam nit. Nisam znala ni jednog od ovih igrača. Uzela sam
daljinski i ugasila.
Neko sam vrijeme sjedila na krevetu i zurila u telefon. Na kraju
nisam zurila u telefon, nego u kut sobe gdje sam ostavila Elleninu kutiju
osobnih uspomena. Nisam je dotakla od one noći kada smo pobjegli iz
njene kuće. Nekoliko sam puta počinjala – Dan je gotovo svaki dan
pitao za nju – ali preko vikenda se nisam htjela podsjećati. Nakon
Lennyjevog poziva u ponedjeljak, nisam bila sigurna želim lije uopće
otvoriti. Znala sam da ću, ako to učinim, saznati svakojake detalje o
Ellen, čudne i jedinstvene, koji će je pretvoriti u osobu. Da sam otvorila
tu kutiju, Ellen bi izašla i sjela do mene i razgovarala sa mnom i ja bih
je upoznala i uskoro je ne bih bila u stanju vratiti natrag.

Još sam neko vrijeme zurila u telefon. Ustala sam. Koračala po sobi.
Žalila što nisam ponijela posao kući. Kad sam drugi put pogledala u
kutiju, bilo je već prekasno. Otišla sam u kut, uzela je i podigla na
krevet. Prije nego sam je otvorila, položila sam ruku na nju, ispruženog

W
dlana, zastajući na trenutak prije nego ću uznemiriti njen sadržaj. Onda
sam podigla poklopac i počela.
Dan je ubacio unutra poštu koju je našao u kući, i sada je bila na
samom vrhu. Izvukla sam oveću hrpu brošura i kataloga. Ostalo je tek
nekoliko računa i praznih razglednica. Nije se puno razlikovala od moje
pošte. Prema računima, Ellen je plaćala cijelo bogatstvo da zagrije
onako veliku kuću, a bila je i česti pretplatnik filmskih programa na
kabelskoj, najboljeg prijatelja neudane žene. U Marblehead Athletic
Clubu naručivala je isto pecivo i svježi sir u voćnom baru, tri puta na
tjedan, svaki tjedan u prosincu. četiri puta mjesečno, jedanput tjedno,
ponedjeljkom, trošila je pedeset dolara za nešto šifrirano s OT, a što
sam pretpostavila da znači osobni trener. Počela sam to vraćati u
omotnicu, kad sam primijetila datum zadnjeg termina – 5. siječnja. Tog
je dana umrla.
Učinilo mi se čudno da netko vježba, a onda ode kući i objesi se. Na
računu je bio broj telefona.
Stavila sam ga sa strane, kako bih nazvala jednom, ali ne usred noći.
Zadnji predmet, razglednica, izgledala je kao reklamna brošura zbog
kompjuterski ispisane adrese, ali jedan red slova na poleđini pokazao je
da se radi o nečem puno zanimljivijem. – Nisam te mogla dobiti
telefonom. Molim te, nazovi me, pisalo je. A potpisala ju je, nitko drugi
do Julia Milholland, tajanstvena žena starog bostonskog imena. Tko
god daje ona bila, bila je uporna. I diskretna. Ne samo da nikad nije
ostavila trag u svojim brojnim porukama, nego je i prednja strana
razglednice bila prazna. Bez imena, podružnice, imena tvrtke, ali bila je
tu povratna adresa u Ulici Charles.
Stavila sam je s računom teretane.
Ostatak kutije bio je pun Elleninih omiljenih fascikli s oznakama u
boji, a to nije bio način na koji bih ja pohranila išta osobno. Jedan,
označen s PISMA, učinio se obećavajućim, ali nisam stigla daleko s
pisamcima punim naklapanja tete Jo i brbljavim pismima cimerica iz
srednje škole i fakulteta, kad sam shvatila da zapravo trebam kutiju
pisama koje je pisala Ellen.
Imala je hrpu identifikacijskih kartica s fotografijom, uglavnom iz
škole, s posla i teretana. Sjetila sam se da sam viđala Ellen na nekoliko
funkcija i sastanaka u tvrtci. Znala sam kako je izgledala, ali sada sam

W
prvi put vidjela njenu sliku. Imala je kosu do brade, crvene boje, i
kestenaste oči. Visoke jagodične kosti spuštale su se do prilično
četvrtaste čeljusti. Nije bila lijepa u klasičnom manekenskom smislu, ali
bila je privlačna na jedan neobičan način. Nije se puno smijala, činilo
se, barem ne na fotografijama. Poredala sam ih kronološki i promatrala
kako je sta-rila, sve do zadnje slikane u Bostonu. Prva je bila vozačka
dozvola države Florida izdana na njen šesnaesti rođendan.
Dugo sam zurila u nju, dok se nisam uvjerila da nema ničeg u
njenom osmjehu, ničeg u njenim očima, što bi nagovijestilo život koji je
već bio napola završen.
Ako se ljudi mogu definirati po stvarima koje čuvaju i stvarima koje
bacaju, za Ellen, tako posebnoj u svemu stoje činila, to bi bilo posebno
istinito. Ništa nije bilo u toj kutiji, a da joj nije nešto značilo. Ono što
me iznenadilo bila je činjenica da je i meni također nešto značilo.
Obavijesti o misama zadušnicama, neke s imenom Shepard, podsjetile
su me na istrošenu kožnu kutiju koju je moja majka držala u podrumu,
punu starih obiteljskih fotografija, crnobijelih, krutih od starosti.
Podsjetile su me na sliku koju sam pronašla u toj kutiji, sliku moje
majke na dan njene mature u katoličkoj školi u St. Louisu. Žmirila je u
aparat, sa sramežljivim osmjehom. Tada sam prvi put vidjela svoju
majku kao djevojčicu. Zurila sam u tu sliku cijelu vječnost. Izgledala je
puna nade, što nikad nisam vidjela na njoj u stvarnom životu. Tada sam
prvi put shvatila da je jednom bila mlada, da je imala život prije mene,
život bez mene.
Ellenina krunica bila je u baršunastoj vrećici sa zlatom izvezenim
Prva Sveta Pričest. Nisam bacila svoju, ali nisam je ni čuvala. Nisam
znala stoje bilo s njom. Ova je bila sićušna i fina, napravljena za ruke
devetogodišnjakinje s Gospom od bisera i jednostavnim zlatnim
raspelom. Tako dugo nisam dirala krunicu, da sam zaboravila kakav je
to osjećaj.
Bio je tu i njen rodni list iz bolnice u Dade Countyju, Florida. Kad
sam izvukla jedan neoznačeni fascikl odostrag, novinski izrezak pao je
na pamučne plahte. Kada sam ga okrenula, na trenutak sam se zbunila,
jer je žena, koja je zurila u mene s krhkog, požutjelog novinskog papira
mogla biti prirodan dodatak kronologiji Elleninih identifikacijskih
kartica s fotografijama. Mogla je to biti Ellen u srednjim godinama. Ali

W
bila je to fotografija njene majke, a ovo je bio njen nekrolog.
Anna Bache Shepard umrla je u četrdeset i osmoj godini života.
Nadživjeli su je Joseph T. Shepard, suprug s kojim je bila u braku
devetnaest godina, i četrnaestogodišnja kćer Ellen. Katolički obred
održan je u crkvi Krista Kralja u Miami Shoresu. Pročitala sam novinski
izrezak još jedanput, pitajući se zašto je umrla tako mlada, ali razlog
nije bio naveden. Shvatila sam zašto, nakon što sam pročitala jedini
preostali dokument, njenu smrtovnicu. Ellenina majka je počinila
samoubojstvo.
Objesila se.

GLAVA PETNAESTA
Telefon je konačno zazvonio – u 5.14 ujutro. U neko doba noći
naslonila sam glavu na uzglavlje da se malo odmorim i zaspala bez
snova. Kad sam otvorila oči, svjetla su još bila upaljena, stvari iz
Ellenine kutije rasprostrte po mom krevetu, a smrtovnica Anne Bache
Shepard još uvijek u mojoj ruci.
– Niste spavali, zar ne, Shanahan? – Danje govorio glasnije no
obično sa svog telefona u automobilu, a linija je pucketala.
– Idete kući? – Spustila sam noge na pod i ustala da se protegnem, a
kičma mije pucala na tri mjesta.
Lijeva mije ruka spavala, viseći mrtvo s ramena. Osjetila sam trnce
kad sam je protresla.
– Upravo skrećem na parkiralište vašeg hotela. Vidimo se dolje za
dvije minute.
Bili smo dobar par, nas dvoje, čekajući u predvorju da se kafić
otvori. Danje sjeo na niski kauč, nagnuvši se naprijed i udarajući
koljenima o stol od lažnog mramora na koji je odložio bilješke.
Njegove meke, izblijedjele traperice nekako su stajale bez remena.
Bijela pamučna košulja s otkopčanim ovratnikom bila je prošarana
sitnim naborima, koji nastanu kada nosite odjeću cijeli dan. Iste takve
nabore imao je ispod očiju.
– Kao što sam vam sinoć rekao, Pete Dwyer mlađi i Terry McTavish

W
ubili su boga jedan u drugome.
Obojica su ozlijeđeni i nijedan ne želi reći što se dogodilo. – Podigao
je pogled i vidio me kako zijevam. – Shanahan, ja sam bio budan cijelu
noć, kako to da vi izgledate užasno?
– Bila sam duhom s vama, rekla sam, prisjećajući se natečenih očiju i
opuštene kose u ogledalu jutros. Bila sam u iskušenju da obučem
majicu s kapuljačom i dobro zategnem vrpcu. Umjesto toga, skupila
sam kosu u rep, umila se i zaključila da izgledam pristojno. – Koliko su
teške ozljede?
– Terry ima veliku modricu na glavi i slomljenu ruku. Kako sam čuo,
Pete mlađi ima šavove na oku, ali njega nisam vidio. Moj glupi
nadzornik smjene je uzeo njegovu izjavu, odvezao ga u bolnicu i odatle
ga pustio kući. Lijeno kopile. Nije napravio čak ni test na droge.
– Tučnjava ne mora biti razlog.
– Mogao je navesti agresiju kao mogući razlog. Tako sam ja učinio
za Terryja. Natjerao sam ga da da mokraću, kad sam ga odveo u bolnicu
da mu srede ruku. Ipak već sada mogu reći da će nalaz biti čist. Terry
McTavish je dobar dečko.
– Što su izjavili?
– Pete mlađi tvrdi da se radilo o samoobrani. – Prelistao je njegov
dosje, našao stranicu koju je tražio i izvukao je. – Kaže da je išao preko
piste, kada ga je Terry zaskočio s leđa i bacio na zemlju. To je sve.
Osim činjenice daje lažljiva vreća govana.
– Kakva je Terryjeva priča?
– On nema priču. Cijelu sam ga noć pokušavao slomiti. Uspio sam
čuti samo to daje imao dobar razlog za ono stoje učinio i da ne bi trebao
zbog toga Izgubiti posao.
– Nema svjedoka?

– Nitko tko bi progovorio.

– Mislite li da... – Zastala sam i pogledala po predvorju. Recepcionar
je bio straga, a osamljeni noćni čuvar bio je predaleko da bi nas mogao
čuti. Ipak sam spustila glas. – Možda ovo ima veze s vašom teorijom o
krijumčarenju droge. Terry je možda nabasao na nešto i sada se boji o
tome govoriti.
– Mislim da ne. Raspitivao sam se okolo, kod mojih neslužbenih

W
izvora. Onih koji će se zakleti u bilo što da se ništa takvo ne događa na
Loganu. Ne znam je li to istina, ili je to zato stoje Pete mlađi upleten, ali
ništa ne ukazuje na drogu. ćorak.
– Što vaša veza kaže o prošloj noći? – Polako sam shvaćala daje Dan
uvijek u bliskom kontaktu sa svojom vezom.
– Mislim da je Pete mlađi sinoć bio pijan i što god da se dogodilo,
rezultat je toga.
– Pijan u toku smjene?
– Ne bi to bilo prvi put.
– Pete mlađi je alkoholičar?
– Mislio sam da znate, rekao je.
– Kako bih to znala?
– To je opće poznato.
– Ne nekome tko je ovdje dva tjedna.
Slegnuo je ramenima. – Oprostite, šefice. – Imala sam loš osjećaj
kao da ću povratiti, kakav sam imala uvijek kada bih čula da zaposlenici
na aerodromu piju na poslu. Točno sam mogla vidjeti Petea Dwyera
mlađeg kako se tetura po pisti, lišen motorike, oko zrakoplova, u
viljuškaru. Ne daj Bože daje tresnuo u motor ili udario u trup aviona.
Bog nam pomogao svima ako je to učinio, a nije nikome rekao.
– Koliko je to ozbiljno?
– Zapravo kao da svi ostali imaju problema, jer kada je pijan, Pete
mladi je zločest k'o vrag. Jednom je pogodio tipa radijom u glavu, samo
zato što je promijenio program na TV-u.
– Zašto još uvijek radi ovdje?
– Taj put je Lenny sve sredio i vratio ga natrag. Tip kojeg je udario
proglašenje trajno nesposobnim.
– Zašto bi ga Lenny vratio? Ako stvarno samo gleda svoju korist,
kao što svi govore, ne bih očekivala da preuzme takav rizik.
– Rekao sam vam za nagodbe, a Lenny ih je sklopio mnogo da bi
zaštitio tog malog. Svaki put kad upadne u nevolju, pošalju ga na
liječenje. Bio je dvaput. – Dan je bubnjao olovkom po stolu i to krajem
s gumicom, a zvuk se činio glasan u tihom predvorju. – Ne mogu
zamisliti da bi Terry nekoga zaskočio, rekao je, – ali mogu zamisliti
obrnutu situaciju u kojoj se Terry branio.
– Pretpostavljam da nema teoretske šanse da nam kaže što se

W
dogodilo.
– Ne. Dwyeri i McTavishi se mrze. Ali ipak, Terry neće izdati
sindikalnog kolegu i uzrokovati njegov otkaz.
– Bi li se odrekao vlastitog posla da bi zaštitio pijanicu? Jer, ako se
budem morala riješiti obojice, kako bih makla Petea mlađeg s piste,
učinit ću to.
– S onim što imam sada, bit će vam teško ukloniti Petea mlađeg. Bez
testa i bez svjedoka ne mogu dokazati da je bio pod utjecajem, a bez
Terryjeve izjave, nikad i neću.
– Može li ovako? Držimo ih oboje izvan službe dok provodimo
istragu i obavljamo neke razgovore.
Ako dokažemo daje Pete mlađi pio na poslu, riješimo ga se zauvijek.
U najmanju ruku, možemo ga prisiliti da se vrati na liječenje. U
međuvremenu, možda Terry razmisli o svojoj priči.
– Ako ne?
– Neka se goni. Nije me briga za sindikat i bratstvo i svo to sranje.
Ako mu ne smeta da pijanac radi s njim na pisti, onda i on zaslužuje
otpuštanje.
– Ako dođe do toga da on izgubi posao, možemo očekivati da se
jedan ili dva poštena momka dobrovoljno jave u službu. McTavishi
imaju veliku podršku ovdje, a ona će nam trebati. Moram vam reći, ako
otpustite Petea mlađeg, započet ćete rat.
– Vi predlažete da ga ostavim?
– Samo vam iznosim činjenice, šefice. To je moj posao.
Naslonila sam se na meki, baršunasti jastučić i razmotrila svoje
ograničene mogućnosti. činilo se da je to ovdje bila praksa – odvojiti
loše opcije od gorih i odabrati jednu. – Možete li riješiti prosvjede na
pisti ako se odlučimo za otpuštanje?
– Kako sam već rekao, momci poput Terryja i njegovog brata imaju
nekog utjecaja. Mislim da možemo to prebroditi. Ali to neće biti baš
zabavno.
– Vratit ću Angela. To će možda olabaviti pritisak. Svakako će mi
skinuti Lennyja s vrata. Što vi mislite?
– I vrijeme je, zaboga. Govorite da ćete to učiniti ot-kada ste došli.
Oboje smo se okrenuli kada smo čuli vrata koja su se širom otvorila.
Kafić je bio otvoren. Uzela sam fascikl kojeg sam donijela iz sobe,

W
ustala i protegnula se. Nisam se mogla razgibati. – Idemo, rekla sam. –
častim vas doručkom. Želim s vama razgovarati o još nečemu.
Danje zurio kroz prozor. Daje bilo ljeto, gledao bi u bujno, terasasto
dvorište, tepih rascvjetanih biljaka i bazen. Ali bio je mračni siječanj,
reflektori su bili upaljeni, a umjesto u treperavu tirkiznoplavu površinu,
buljio je u tešku smeđu ceradu, prekrivenu zimskim nanosima. U ruci
mu je bila smrtovnica Ellenine majke. Kada je konačno progovorio,
glas mu je bio bezizražajan, kao i lice. – Nikad mi nije ništa rekla o
tome.
– Mislim da nije govorila nikome, rekla sam. – Nikome na poslu, u
svakom slučaju. Daje netko znao, govorio bi o tome. To nije bilo u
njenom osobnom dosjeu. – Ponovo sam pregledala nekrolog.
– Ellen je imala četrnaest godina kad se to dogodilo. Sigurno joj je
bilo bolno govoriti o tome.
Kad nije odgovorio, nisam znala što bih više rekla, pa sam gucnula
svoj sok od naranče. Bio je iz limenke, ali dovoljno oštar da ispere okus
kasnog odlaska u krevet i ranog ustajanja. Jedina gošća u kafiću,
plavuša, strogo profesionalna u uglađenom kostimu i s još uglađenijom
frizurom, sjela je za stol sama. Oboje smo je pogledali kad je kihnula.
– Netko je znao, rekao je vraćajući se razgovoru, a oči su mu
bljesnule, pune energije, od nove teorije.
– Što je znao?
– Tko god da ju je ubio, znao je za majčino samoubojstvo. Zato ju je
objesio, da bi izgledalo da se i ona ubila. Zar ne uviđate?
Htjela sam odgovoriti, kad je došao konobar. Nakon što nas je
poslužio, naslonila sam se i radoznalo zagledala u Dana. Ili je bio tako
zagrizao u poricanje da nije mogao jasno razmišljati ili je bio
najprilagodljiviji čovjek kojeg sam ikad srela. Možda oboje. Druga je
mogućnost bila ta daje Lenny govorio istinu, daje ova njegova
neprirodna opsjednutost bila posljedica najdubljeg osjećaja krivice.
– Dan, vi ste sposobni sve činjenice prikazati tako da idu u prilog
vašoj teoriji. Zar ne uviđate? Ne razumijem zašto ste tako uporni...
– Rekao sam vam...
– Znam, rekla sam, – bila je dobra šefica i vaša prijateljica, a vi ste
joj odani, ali ovo postaje pomalo apsurdno. Pogledajte tu smrtovnicu i
razmislite što ona znači.

W
 Uzeo je vilicu i gurnuo je u svoja četiri meko kuhana jaja, uz
palačinke, tri trake gnjecave slanine i gomile tosta. Reklo bi se da inače
uživa u tako obilnom doručku, ali danas ne. Spustio je vilicu.
– Dobro, koja je vaša teorija?
– Dan, nisam poznavala Ellen, pa mogu samo izvlačiti zaključke iz
činjenica. Došla je u Boston s čistom reputacijom i puna entuzijazma.
Preuzela je posao za koji nije bila kvalificirana. Nakon što se trinaest
mjeseci trudila stoje više mogla da preokrene postaju, nije bila ništa
dalje nego prvog dana. Možda je čak i bila prisiljena na uzmak. I bila je
zlostavljana zbog pokušaja, na najogavniji način.
Zurio je u jaja.
– Čini mi se da joj je nešto zbilja krenulo nizbrdo, Dan. Policija
nema dokaza za ubojstvo. Ellen se liječila od kronične depresije. Nije
imala puno toga u životu, osim svog posla. Bila je naviknuta na uspjeh,
i kada se učinilo da će zakazati u Bostonu, možda je osjetila daje cijeli
njen život promašaj.
Ja se nekad tako osjećam, vjerujte mi. A sada otkrijemo da se njena
majka ubila.
I ja sam griznula svoj doručak. Zobena kaša sa smeđim šećerom
imala je bolji izgled nego okus, a mene je hvatala depresija gledajući
Dana kako pati i razmišlja o Elleninoj situaciji. Odgurnula sam žilavu
smjesu i okrenula se tekućem doručku od narančinog soka i mlijeka.
čekala sam odgovor nekoliko neugodnih trenutaka. Kako ga nije bilo na
vidiku, krenula sam ravno u srž. – Lenny me jučer nazvao i zamolio da
se okanimo ovoga, Dan. Možda je vrijeme.
– Prljavi gad, promrmljao je.
– Nije se doimao prljavo u vezi s ovim. činilo se da čuva leđa tvrtki,
a možda i vlastita. Što je to medu vama dvojicom?
– Zašto? Što je on rekao?
– Rekao je ... rekao je da ste vi nagovorili Ellen da zauzme
beskompromisan stav sa sindikatom, te da je razlog vašoj
nepopustljivosti, glede njene smrti, to što se osjećate krivim. Ne želite
prihvatiti činjenicu da se možda ubila.
Danu je navirala krv u lice. – A vi ste mu povjerovali?
– Ne znam što bih vjerovala. Znam da medu vama ima nečega o
čemu ne želite govoriti. A osjećam da ste s Ellen imali nešto više od

W
prijateljstva. Jeste li bili u vezi, jer ako jeste, meni to ne mijenja stvari...
– Nemojte to govoriti, Shanahan. Nemojte to nikada više reći. Sve
što sam vam rekao, istina je.
– Ali ima nešto što mi niste rekli?
Zurili smo jedno u drugo i postalo je jasno da me neće prihvatiti
odgovorom. Uzvratio je protupitanjem. – Je li vam Lenny ponudio
promaknuće ako me uspijete ušutkati?
– Što?
– Promaknuće. Do toga vam je stalo, jel' da? Do vaše karijere?
Kliznula sam u stolicu i duboko udahnula. Trudila sam se ne
smetnuti s uma daje bio na nogama cijelu noć i imao posla s
tvrdoglavim zaposlenicima. Ali ja nisam bila jedna od njih. – U pravu
ste, rekla sam jednolično, – stalo mije do moje karijere, i ne želim da
me se natjera na mišljenje daje ono što želim išta manje važno ili na
neki način manje plemenito od onoga što vi želite. Mislim da stvari nisu
tako jednostavne.
Naslonio se, prekrižio ruke na trbuhu i zurio u strop. Oči su mu bile
crvene i umorne, a kada me ponovo pogledao, nešto se u njima
promijenilo. – Oprostite, rekao je tiho. – Lako je njemu reći da mi nije
stalo do karijere, jer je i nemam. I to traje tako dugo da ponekad
zaboravim kako bi to bilo kad bih imao što izgubiti. U pravu ste. Ovo
nije vaša bitka.
Imao je izvanrednu sposobnost da me natjera da se osjećam
vrijednom i krivom u isto vrijeme.
– Ovo nije moja bitka, ali me zanima kako će se stvari odvijati. Ako
možemo naći načina kako da se riješimo Dwyera, bit će mi jako drago.
A i vi imate što izgubiti – barem Lenny tako misli.
– Što je još rekao?
– Rekao je, ako želim da će vas postaviti za nadzornika piste i
premjestiti iz Bostona u najudaljeniju postaju od New Jerseyja.
Problijedio je kao mrtvac, a onda naglo pocrvenio kao da će dobiti
infarkt. – To je rekao?
– Upravo tako je rekao.
– Kučkin sin. – Bacio je salvetu u tanjur. – Jebena budala. – Kada je
skočio sa stolice zamalo ju je prevrnuo, udario bedrom o stol i zatresao
svo posuđe.

W
 Uglađena je podigla pogled, ali samo toliko da okrene stranicu
novina.
Dan je koracao gore-dolje oko praznih stolova, vratio se do našeg, a
onda ponovo napravio krug.
Mogla sam se samo nadati da će ostati u kafiću dovoljno dugo da mi
kaže što sam to rekla.
– Čak mi to nije mogao reći u lice, mumljao je praveći još jedan
zaokret. – Prokleti ološ.
– Hoćete li sjesti i reći mi o čemu se radi?
Vena na vratu mu je pulsirala kada je ponovo sjeo i gurnuo sa strane
ostatke svog doručka. – Dijete mi živi u New Jerseyju. Prijeti da će me
poslati daleko od nje. Eto što se događa.
Nisam bila sigurna jesam li dobro čula. – Rekli ste da imate dijete?
– Ona živi sa svojom majkom, djedom i bakom u Newarku. Ne
mogu vjerovati da bi mogao čak i reći takvo što. – Udario je dlanom o
stol i zamazao rukav želeom. Dala sam mu svoju salvetu i on gaje
obrisao, u početku nemarno, a onda opreznije. I kada ga je potpuno
obrisao, mrlja je ostala, a on je stisnuvši usta u bijesnu grimasu i
izgubljenog pogleda, nastavio čistiti.
– Nazvat ću ga. čim se dovuče na posao, reći ću mu...
– Mislim da to nije pametno. Recite mi stoje to između vas.
Sjedio je neuobičajeno mirno, izbjegavajući moj pogled. Nije
bubnjao prstima, nije cupkao koljenima. – Trebam ključ od kuće.
– Trebate otići kući i naspavati se.
– Samo mi dajte prokleti ključ.
Ovaj put je privukao pozornost uglađene žene. I moju. Zurila sam u
njega, više zbunjena no ljuta, nadajući se da ću pripisati ovaj izljev
prevelikoj uzrujanosti i nespavanju.
Duboko je uzdahnuo i izgledalo je da se sabrao. – Samo želim da sve
to završi. Ne mogu to više podnijeti. Umoran sam i bojim se što bih
mogao učiniti, ako mi Lenny bude opet tako prijetio. Ako je paket u toj
kući, ja ću ga naći. Zato, mogu li, molim vas, dobiti ključ?
Konobar mije donio račun na potpis. Dok je Dan čekao u predvorju,
ja sam otišla gore po ključeve Elle-nine kuće. Gledajući ga kako izlazi,
nisam mogla a da ne pomislim kako mi nije uopće odgovorio na pitanje.
Je li bilo nečeg što mi nije rekao?

W
 Posegnula sam preko stola po salvetu. – Kako se zove? – Što?
– Vaša kći, kako se zove? – Michelle. Michelle Marie. Ima šest
godina. – Živi u Newarku, rekli ste?
– Belleville, malo izvan. – Pogledao je na sat. – O čemu razmišljate?

GLAVA ŠESNAESTA
Pete Dwyer stariji čekao me tog jutra na recepciji, s novinama,
nekoliko medvjeđih šapa iz Dunkin Donutsa i velikom šalicom kave.
Znala sam da me čuo kako dolazim hodnikom, ali nije se potrudio
pogledati me, dok nisam progovorila.
– Zastoje ovdje tako vruće?, pitala sam, izvlačeći se iz kaputa. U
ureduje sigurno bilo devedeset stupnjeva. Pete je skinuo većinu gornjih
slojeva, ali je još izgledao kao da se isparava, možda zato stoje pijuckao
vruću kavu.
– Prokleto grijanje, rekao je, gotovo pljujući riječi iz usta. – Još
jedna stvar ovdje koja ne funkcionira.
– Jesmo li mi za to odgovorni ili uprava aerodroma?
– Aerodrom. Barem jedanput svake zime sistem za grijanje u cijeloj
zgradi poludi. Obično im treba tjedan dana da ga poprave.
– Tjedan?' Slabi izgledi.
Presavio je novine, pokupio doručak i stao točno iza mene dok sam
otključavala vrata ureda. Kad smo ušli, sjeo je u jednu od stolica,
izgledajući u mom uredu više kod kuće nego ja, i gledao me onim
hladnim sivim očima, hladnim unatoč temperaturi u sobi i vrućem
napitku.
– Ne mogu vjerovati da pijete vruću kavu.
– Radio sam vani cijelu noć. Ondje nije ovako vruće.
– Hajdemo onda vani. – Nisam čekala odgovor, samo sam zgrabila
kaput i izašla. Nakon što sam uzela čaj, otišli smo u garderobu za
međunarodne letove, gdje je bilo bučno, ali četrdeset i pet stupnjeva
hladnije nego u mom uredu. Bilo je to srce posla u ovo doba dana.
Torbe i kutije stizale su jednoličnim tokom od brojača i od nosača na
traci u duboku betonsku garderobu na sortiranje, ukrcaj na kolica i

W
odvoz do zrakoplova – nadajmo se onih pravih.
Nagnula sam se prema Peteu i podigla glas kako bi me čuo uz
škripanje remenja torbi i tutnjavu traka koje su protjecale s kolicima
nakrcanim torbama. – Što mogu učiniti za vas?
Strpao je i posljednju medvjedu šapu u usta i poli-zao šećer s palca. –
Hajdemo u ured, rekao je.
Slijedila sam ga do udaljenog ugla gdje su se dvije tanke pregrade
spajale, tvoreći ured za šefa osoblja u garderobi. Sjeo je u fotelju,
ostavljajući mi kancelarijsku stolicu na kotače s napuklim kožnim
sjedalom i jednim naslonom za ruke. Još uvijek smo kroz prozore mogli
vidjeti aktivnosti u garderobi, ali nije bilo tutnjave, a zatvorena vrata
pružala su olakšanje od stalnog škripanja remenja.
Bilo je dovoljno tiho da sam mogla čuti kako Pete stariji dlanovima
lasti koru grejpa, koji se iznenada našao u njegovim rukama. Vjerojatno
gaje već imao u uredu. Uzeo je nož za papir i počeo ga guliti.
– Je li to vaš grejp?
– Držite nevinog čovjeka van službe, rekao je, potpuno ignorirajući
moje pitanje. – Petey je bio sasvim nevini pasivni promatrač u onom
događaju prošle noći.
– Počinjem shvaćati da nitko ovdje nije nevin, a Vic-tor je
predsjednik sindikata, pa zašto vi razgovarate sa mnom o ovome?
– Nemam povjerenja u Victora, kad je u pitanju rješavanje ozbiljnih
stvari, njegov pogled je bio oštar, – a ni vi.
– Zašto tako mislite?
– Istina je, zar ne?
Bila je to istina, naravno, iako nisam htjela vjerovati da sam tako
prozirna, cijenila sam poštovanje koje je pokazao rekavši mi da jesam.
To je značilo da zauzvrat mogu biti jednako otvorena. – Ako je Pete
mladi bio pasivni promatrač, zašto ima dvanaest šavova na glavi? A i ne
vjerujem daje Terry McTavish sam sebi slomio ruku.
– Ako vas netko zaskoči s leda odjedanput i baci vas na pod, imate
se pravo braniti.
– Nisam upoznala Terryja, ali voljela bih upoznati čovjeka koji se
mogao prišuljati vašem sinu i baciti ga na pod.
Suspregnuo je osmijeh. – Valjda je to bio faktor iznenađenja.
– Valjda. Gledajte, mislim da znam što se dogodilo sinoć. – Povukao

W
se i gledao me ukočenog vrata i zlobnog pogleda. – Stoga umjesto da
me pokušate uvjeriti da nije, jednostavno mi recite što želite.
Bacio je komad kore u smeće, potom se naslonio i stavio noge na
stol, s petama na starom, umrljanom upijaču. – U redu. Znam da ste vi
ovdje na poziciji. Imate situacije o kojima morate razmišljati i morate
poduzeti neku akciju. – Kada je stisnuo koru, a svježi miris voća
ispunio ured, primijetila sam da mu je bilo teško oguliti voće jer su
njegovi nokti bili tako kratki – bolno kratki – i krnji. Nisu bili ništa veći
od korijena, i znala sam da grize nokte, jer sam ih i sama grizla. Kod
Petea Dwyera starijeg dojmilo me se više stvari, pali grickanje noktiju
nije bila jedna od njih. Pitala sam se što gaje to činilo nervoznim.
Primijetio je da buljim u njegove nokte, jer je zabio prste u voće,
odvajajući kriške. – Po mom mišljenju, nastavio je, – Terry je prvi
udario. Ako ga želite isprašiti, mi vam se nećemo suprotstaviti. Jamčim
vam da neće čak ni podnijeti žalbu.
– A što je s Peteom mladim?
– On nije ništa napravio, pa se treba vratiti na posao. – Kora grejpa je
odletjela u smeće, a jedna je kriška nestala u njegovim ustima.
– Smiješno je kako se to riješilo. – Premještala sam se da nađem
ugodan položaj na napuklom kožnom sjedalu. Nisam ga našla pa sam
ustala. – Vi i John McTavish dođete u sukob one noći.
Sljedeće što znam, njegov brat Terry upada u nevolju pod sumnjivim
okolnostima. Zna li Terry da njegov sindikalni predstavnik predlaže
njegov otkaz? Bit ću preciznija, zna li John?
– Ne trebate se vi brinuti što se događa u sindikatu. Vi se samo
trebate brinuti za sebe. – Na trenutak me zapravo pogledao u oči i
zadržao pogled. – Pokušavam vam pomoći. – Možda je to bila moja
mašta, ali činio se čudno iskren, iako se silno trudio da to ne bude. Nije
bilo upitno da je pokušavao pomoći sebi i svom sinu, ali također je
moguće daje istinski vjerovao da pomaže i meni.
– Cijenim vašu gestu, rekla sam, – ali zvuči kao da je vaš sin taj koji
treba pomoć. čujem da ima problema s alkoholom.
Pete nije prestao žvakati. – Jel? Tko kaže?
– Događalo se prije da je radio pijan, mislim da to opet čini i
sumnjam daje on izazvao nezgodu prošle noći, a ne Terry McTavish.
– Moj sin nema takvih problema. Da ima, nitko ovdje vam to ne bi

W
rekao.
Njegovo lice nije odavalo ništa kada je ubacio drugu krišku u usta i
ispljunuo koštice, ali ne bez napora. čula sam mu to u glasu. Govorio je
odmjereno i precizno formulirajući riječi. Osjećala se napetost. Zvučala
je staro, hrapavo i pomislila sam da možda mogu shvatiti zastoje grizao
nokte.
Pete stariji nije bio drugačiji od bilo kojeg oca koji ima
problematičnog sina. Gotovo sam ga žalila.
– Što mislite, do kada ćete ga moći pokrivati? Ne možete ga stalno
pratiti.
– Nemate nikakvih dokaza protiv mog sina. – Pojeo je zadnju krišku
i obrisao ruke komadom papira iz kante za smeće. – Nikad nećete imati.
– Ne želim ga vidjeti kako radi oko zrakoplova, rekla sam.
– Ako radi na pisti, radi oko zrakoplova.
– U tom slučaju, morat ću se nekako pobrinuti da ne radi na pisti. Što
ako prouzroči neku nezgodu?
Biste li mogli živjeti s tim?
– Ne biste smjeli ni reći nešto takvo.
– I vas to plaši, zar ne?
Polako je ustao, kao da se odmotava, i otresao nekoliko tvrdoglavih
pahuljica šećerne glazure s košulje. Krenuo je prema meni i zaustavio
se tek kad sam mogla osjetiti grejp u njegovom dahu.
Mišići u leđima su mi se napeli i po prvi put sam se osjećala
nelagodno s njim. – Moj sinje moja odgovornost, rekao je. – Ostavite ga
meni i nećete imati problema. Ali budete li upirali po tome, zažalit ćete
dan kad ste zatražili ovaj posao.
Počela sam malo brže disati. – Prijetite mi?
Prošao je oko mene, otvorio vrata i pustio unutra buku iz garderobe.
Tada se sagnuo i šapnuo mi u uho. – Sjetite se što se dogodilo djevojci
koja je ovdje bila prije vas. – Zurila sam ravno naprijed, fiksirajući
pogled na nož za papir kojeg je ostavio na stolu. – Potpuno ste sami
ovdje, kao i ona, usamljeniji nego što mislite. Ne bih želio da upadnete
u depresiju i ubijete se.
Okrenula sam se da ga pogledam u lice, ali on je već bio na vratima i
nestao. Nikad više neću osjetiti miris grejpa bez tog groznog osjećaja
kako mi srce propada u želudac.

W
 Molly je bila za stolom, hladila se lepezom i izgledala kao da će se
onesvijestiti.
– Popravlja li netko grijanje?
– Ovo se događa svake godine, rekla je bez daha.
– čula sam. Otiđite i nabavite neke ventilatore. Na račun tvrtke.
– Sredina je zime u Bostonu. Gdje ću naći ventilatore?
– Otkud znam, Molly? Samo učinite nešto.
Ušla sam u ured i zalupila vratima. Otišla sam do stola i ravno do
aktovke, gdje sam našla faks iz Ellenine kuće, na kojem je bio dogovor
za sastanak u isto vrijeme, na istom mjestu. Poravnala sam ga na stolu i
napisala izravno na stranici, – Subota, 7.00 ujutro, Ciao Bella u
Newbury ulici. – To je bio jedini restoran u gradu za kojeg sam znala.
Potpisala sam se, otišla do faksa i utipkala broj gospodina Speedyja u
Nahantu. Prst mi se ukočio nad gumbom Enter, pružajući mi zadnju
priliku da razmislim što radim. Nisam imala pojma tko je poslao tu
poruku, i samo mi je moj instinkt govorio daje to bio prijatelj, ne
neprijatelj. Ali trebala sam više ljudi na svojoj strani, a ako je ovo bio
netko kome je Ellen vjerovala, možda njemu ili njoj i ja mogu vjerovati.
Pritisnula sam dugme, stroj je zazujao i poruka je nestala.

GLAVA SEDAMNAESTA
Petak popodne bio je najgori mogući dan za otkazivanje leta. Imali
smo dva mehanička kvara za redom i otkazali oba leta. Provela sam
nekoliko zadnjih sati za pultom, pomažući u promjeni rezervacija za
nekoliko stotina uznemirenih putnika. Promjena rezervacija je tehnički
termin. To znači ponuditi neprijateljski raspoloženim putnicima popis
groznih alternativa i zamoliti ih da odaberu jednu. To obično potraje.
Gotovo sam bila prošla pored Danova ureda, kad sam shvatila daje
bio unutra i sjedio za stolom, olabavljene kravate i zavrnutih rukava.
Promijenio je košulju od jučerašnjeg doručka, ali oči su mu još bile
mrtve. Jednom rukom je podupirao glavu, a drugom je okretao stranice
nečega što gaje potpuno zaokupljalo.
– Da sam znala da ste ovdje, pozvala bih vas da dođete do pulta i

W
sudjelujete u našoj najnovijoj katastrofi.
Odgovorio je ne podigavši pogled. – Upravo sam stigao. Bio sam u
Elleninoj kući cijeli dan.
– Što znači da ste na nogama cijela dva dana.
– Evo, prije nego zaboravim... – Zavukao je ruku u džep i izvadio
ključ Ellenine kuće. – Otišao sam i do pošte i preusmjerio njenu poštu
na aerodrom.
– Dobar plan. – Sjela sam i izula cipele. – Jeste li što pronašli?
Kasete s telefonske sekretarice, možda?
Ili ribu? – Umorno je odmahnuo glavom. – Pretražio sam svaki
kvadratni centimetar te kuće. Što god daje skrivala, mislim da to nije u
kući, osim ako je iza neke tajne pregrade ili nečeg takvog. U tako staroj
kući, tko zna? Ali nešto sam ipak našao. – Spustio je glas tako da je
postao jedva čujan.
– Razgovarao sam sa starim, kućevlasnikom, i on je rekao da se
alarm ponovo uključio one noći.
Policija je došla, ali nikoga nije zatekla. Znate što to znači. – Nije mu
trebao moj odgovor. – Pokušao je ući netko tko nije imao novu šifru.
– Zar vas to nije činilo nervoznim, biti tamo sam, znajući to?
Pogledao me i znala sam da nema smisla nastavljati tu temu.
Materijal kojeg je tako intenzivno proučavao bio je zidni kalendar. –
Planirate godišnji odmor?
– Ovo je Mollyn lanjski kalendar. Moj prijatelj iz Uniteda mi je
nabavio listu Elleninih odredišta iz njihovog Odjela za česte putnike.
Ukupno je putovala petnaest puta, a njih trinaest je mogla putovati s
nama. Dva za koja nemamo let su Pittsburgh i Charleston. Dobivala je
nagradne milje za svaki let, dakle bili ste u pravu. Kupovala je karte kao
običan putnik.
Okrenula sam kalendar prema sebi, tako da vidim datume. – Jeste li
rekli Molly? Jer meni ne vjeruje.
– Da. Niti jedno od nas ne može vjerovati.
Kalendar je bio od osiguravajućeg društva, onakav kakve poklanjaju
svake godine. Bile su tu slike turističkih atrakcija Massachusettsa kroz
godišnja doba. Gledali smo Bunker Hill pokriven snijegom u studenom.
Danje upisao troznamenkaste kodove gradova za Ellenina odredišta
tijekom godine.

W
 Većina se poklapala s ELS-om, Mollynoj oznaci za Ellen, i jedno
objašnjenje za posjet zubaru ili sastanak na terenu ili slobodan dan. Za
neke, kao daje odletjela navečer i vratila se ujutro, jer ništa nije bilo
zabilježeno u kalendaru. Nikakav gubitak vremena.
– Ima li kakvog uzorka ili zanimljivog niza?, upitala sam.
– Ništa mi ne upada u oči, ali radim na tome. Moj sljedeći korak je
nazvati glavne upravitelje u tim postajama.
– Ako se šuljala okolo i letjela pod zaklonom druge zračne tvrtke,
malo je vjerojatno da se javljala kolegama dok je tamo.
– Znam, ali ne znam što bih drugo učinio.
– Postoji li ikakva veza s trokutom Beechcraft?
– Sjetio sam se toga, rekao je. – Ako postoji, ne mogu je dokučiti,
osim činjenice da smo ih isprašili odavde. Velika stvar.
– Rekli ste da se raspitivala o Beechesu? Što ju je zanimalo?
– Kao što sam rekao, pitanja u vezi s odjeljenjima za teret, koliko
težine mogu primiti, položaj spremnika za gorivo, takve stvari. Zato
sam to povezao s drogom.
– Ali, mislimo da nije bila droga, zar ne? Dakle, što je bilo?
Slegnuo je ramenima.
– Zašto ne pronađete još jednu kopiju onog proceduralnog priručnika
Nor'eastera?, rekla sam.
– Ako ga sami pregledamo, možda shvatimo što je radila s njim.
Zurili smo jedno u drugo. Bili smo zlovoljni. Zbunjeni i zlovoljni.
Konačno, posegnula sam za kalendarom i povukla ga na krilo. – Kada
je bilo njeno prvo tajno putovanje?
Pogledao je svoj papir. – Prije nešto više od godinu dana. Nedugo
nakon stoje došla ovamo.
Listala sam unazad kroz mjesece, čitajući razne bilješke koje je
Molly napisala i na poleđini skicirala nedavnu povijest postaje. Osim
Elleninih putovanja, bili su tu rođendani zaposlenika i godišnjica tvrtke,
ručkovi povodom odlaska u mirovinu i godišnja božićna zabava. Rujan
prošle godine imao je jednu stavku u crvenom, okruženu velikim
strelicama. To je uvijek bio događaj kada je Bili Scanlon obilazio
postaju.
– Mislite daje Ellen započela svoju istragu prije par tjedana, je li
tako?

W
 – Malo ranije, negdje prije Božića.
– Ako je njeno prvo putovanje bilo prije više od godinu dana, teško
gaje povezati s istragom.
Zapravo... – Okrenula sam nekoliko stranica, kada mi je na um pala
ideja. Okrenula sam još nekoliko i znala sam da sam u pravu. – Meni
sliče na tajne sastanke, pogotovo ova noćna.
– Što, mislite da se nalazila s nekim?
– S nekim za koga nije htjela da itko zna.
– Zašto?
– Kako mislite zašto? Zašto žena obično ima tajne sastanke?
– Mislite daje imala vezu? Ni govora.
Znala sam da sam u pravu. Osjećala sam to, ali morala sam naći
način da uvjerim Dana u to, a da mu ne kažem da se moja pretpostavka
temeljila na mom osobnom iskustvu putovanja kroz zemlju sjena i
tajnih razgovora, potajnih planova i skrivenih odredišta. – Dan, već smo
ustanovili sposobnost ove žene da čuva tajne. Mislim daje vrlo
vjerojatno bila u vezi s nekim u ovim gradovima.
Počela sam prepoznavati njegov bolni izraz, stisnutih usta i
namrštenih obrva, jer bi ga poprimao svaki put kad bismo otkrili nešto o
Ellen što nije znao ili mu se nije sviđalo. Počeo je odvrtati rukave i
zakopčavati manšete. Kako je udario nogom ispod stola, nešto je
zašuškalo. Šutnuo je opet razdraženo, a onda još jedanput prije nego je
pogledao pod stol.
– O, sranje. – Pogledao je na sat, posegnuo dolje i izvukao torbu. –
Moram ići.
– Kamo ćete? – Koliko sam ja znala, Dan nije putovao nikamo osim
do aerodroma i natrag.
– Jersey. Idem vidjeti svoju kćer.
– Michelle.
– Da, nazvao sam je sinoć i rekao joj da dolazim. čekat će me. – Nije
se mogao prestati smješkati dok je navlačio jaknu. Bio je to smion
osmijeh, osmijeh koji je govorio lud-sam-za-tom-malom-i-nije-me-
briga-tko-to-zna. – Smijurija. Ne mogu vjerovati čega se sve dosjeti.
I ja sam se nasmiješila, zamišljajući malog ženskog Dana kako juri
okolo nadzvučnom brzinom, izbacujući psovke. – Govori li kao i vi?
Trebao mu je trenutak da shvati smisao pitanja, a kad je shvatio bio

W
je užasnut. – Ni slučajno! Ne psujem kad sam s njom. – Stavio je ruku
na srce. – Majčinog mi groba, nikad nije čula psovku od mene.
Nijednom. Ne moja malena.
– Kako vi kažete. – Povukao je zatvarač na torbi i počeo ubacivati
fascikle i spise. Zgrabila sam ih, uključujući i kalendar. – Ja ću se
pobrinuti za ovo.
– Sigurni ste?
– Vi ćete biti sa svojom kćeri, budite s njom. I, usput, zašto sam
morala od Lennyja čuti za nju?
– Ne znam. Nismo nikad došli do toga. – Zatvorio je torbu i
pogledao me. – Imate li ih vi?
– Djece? Ne.
– Jeste li bili u braku?
– Ne.
– Eto vidite. Nisam to znao o vama. Nismo nikad došli do toga.
Navukla sam cipele i slijedila ga do recepcije. – čekajte, otpratit ću
vas do izlaza. – Zgrabila sam kaput i aktovku, zaključala ured i krenuli
smo. Bilo je teško razgovarati dok smo se probijali kroz gužvu u
predvorju, pa sam čekala dok nismo došli do izlaza. Službenici na
njegovom letu su se raspršili, pa sam imala priliku reći mu za moj
sastanak u četiri oka s Peteom starijim. Govorila sam tiho kako nitko ne
bi mogao prisluškivati.
– Postupam li pravilno što neću vratiti Petea mlađeg na posao?,
upitala sam.
Torba je bubnula o pod dok se naslanjao na prozor. – Mislim da
postupate pravilno... – Zastao je, a onda počeo ispočetka. – Ja znam da
postupate pravilno. Pitanje je možemo li se nositi s posljedicama? I ne
govorim samo o Bostonu. Jeste li o tome razgovarali sa šefom?
– Ne baš.
– Reći ću vam što će se dogoditi. Uz pretpostavku da uopće
nagovorimo Terryja McTavisha da progovori i da najprije ščepamo
malog Petea, Lenny će naći načina da se dogovori sa sindikatom i
vratiti ga na mala vrata. Lenny će biti heroj, a mi ćemo ispasti idioti.
– Ako dokažemo daje tip bio pijan na poslu i fizički napao drugog
zaposlenika, ne shvaćam kako bi ga Lenny mogao vratiti, ako ni zbog
čega, a ono zbog svog položaja. Na stranu pitanje moralne odgovornosti

W
i kreposnog udaranja u prsa, iz vlastitog interesa, znajući što mi
znamo...
– Sumnjamo. Što mi sumnjamo. Za sada ne možemo ništa dokazati.
– U pravu ste, ali ako dođemo do toga da možemo dokazati, nećemo
imati izbora nego tražiti njegovo otpuštanje. A ako je Lenny bio
svjestan tih istih činjenica, i on bi imao problema.
– Zaprijetit ćete mu?
– Samo ću ga upoznati sa svim činjenicama. Možda pismenim
putem.
– Lukavo, ali budite oprezni. Lennyju nije problem zaštititi svoja
leđa. Vi me brinete. On će naći načina da dobije ono što želi i svali
krivnju na vas. To je stalno radio Ellen. – Provjerio je što se događa na
vratima za ukrcaj. – Usput, je li sljedeći tjedan dovoljno brzo za
Angela? Mislio sam ga nazvati kad dođem, u ponedjeljak.
– Ponedjeljak je u redu, rekla sam. – Jedva čekam upoznati slavnog
Angela. U mojim mislima je gotovo poprimio mitsku veličinu.
– Što radite ovaj vikend, šefice? Tražite stan?
– Ne. A neću se ni zabavljati kao vi. Pazit ću na Operacije, i ako
budem imala vremena, možda odem i do Marbleheada.
– Ići ćete tamo? – Prebacio je torbu na rame. – Mislio sam da ste dali
riječ Lennyju.
– Samo sam rekla da neću ulaziti u kuću. Idem pogledati EUenin
atletski klub, razgovarati s njenim trenerom. Ako sam dobro pročitala u
njenim računima, imala je trening nekoliko sati prije smrti, što mi se
čini čudnim. Tu je i tajanstvena žena, Julia Milholland. Ako ikad
odgovori na moj poziv, možda će tu biti posla.
Smiješio se. – Znao sam da ćete doći na moje.
– Nisam došla na vaše. Samo nalazim odgovore na par pitanja zbog
vlastitog zadovoljstva.
– Kako god vi kažete. – Predstavnik kompanije na izlazu dao je znak
Danu. Prošla sam s njim kroz čekaonicu.
– Još nešto, rekla sam. – Sjećate se da sam vam pokazala onaj faks
koji sam našla u Elleninoj kući?
Onaj na kojem je poziv na sastanak? Vratila sam ga sa zahtjevom za
sastanak.
– Za kada?

W
 – Sutra navečer.
– Shanahan, jeste li sigurni da to želite obaviti sami? Ne znamo tko
je to.
– Ako je to netko tko je radio s Ellen, dajućijoj informacije, može
biti od pomoći.
– Što ako to nije ta osoba? Što ako je to osoba koja je ukrala kasete s
automatske sekretarice? Je li vam to palo na pamet?
– Zapravo nije. Dogovorila sam ga u restoranu, pa će biti gužva,
puno ljudi okolo. Osim toga, on vjerojatno neće ni dobiti poruku.
Mislila sam da vrijedi pokušati.
– Moramo krenuti, Danny. – Predstavnik na izlazu je postajao
nervozan.
Dan je otišao do šaltera i brzo zapisao telefonski broj. – Bit ću na
ovom broju u Jerseyju. To je stan mog rođaka. Vratit ću se najkasnije u
nedjelju ujutro, ali nazovite me ako me budete trebali. Vratit ću se.
– Ništa se neće dogoditi i ne želim vam pokvariti vikend s kćeri.
– Samo ga pokvarite, Shanahan.
Uzela sam omotnicu. Zatim sam ga otpratila do izlaza i gledala kako
odlazi niz spojni most čavrljajući s predstavnikom.
– Dan...
Zastao je i okrenuo se, dok je predstavnik produžio.
– Da, šefice?
– Želim vam sjajan vikend s Michelle.
Imao je opet onaj vedar osmijeh kad se okrenuo da bi se popeo u
zrakoplov. Otišao je vidjeti svoju djevojčicu, a ja sam otišla natrag u
hotel.

GLAVA OSAMNAESTA
Marblehead je bio drukčiji danju. Dvadeset milja sjeverno od
Bostona, bilo je to jedno od onih klasičnih mjesta u Novoj Engleskoj.
Imao je izgled europskog sela s uskim zavojitim ulicama, ugniježdenim
između brežuljaka i visokog drveća. Kuće su bile besprijekorne, s tristo
godina starim oplatama, oslikanim u savršenim nijansama narančaste ili

W
sive ili plave ili žute s odgovarajućim poklopcima, stazama od cigle s
posudama za cvijeće. Sve do jedne. Više su sličile na muzeje, nego na
kuće, a ja sam imala utisak da ljudi koji ih nastanjuju žive među nama,
ali ne s nama, što, kad malo razmislim, nije bilo nespojivo s Elleninim
načinom života.
Brineta mliječne puti, dvadesetak i koju godinu stara, po imenu
Heather, bila je za pultom u Marblehead Athletic Clubu. Kad me vidjela
kako dolazim, stavila je dva velika, pahuljasta ručnika na pult. Ovo je
sigurno bio dobar klub. To se uvijek može vidjeti po kvaliteti ručnika.
A budući da ih mora dijeliti osoblje, a ne leže okolo svakome pri ruci,
sigurno je bio dobar klub.
– Kakav pretinac želite?
– Trebam Tommvja Kerwina. Imam dogovoreno.
– Oh, povukla je one ručnike i pospremila ih na sigurno iza pulta. –
Pozvat ću vam ga na dojavljivač.
– Hvala.
Ellenin osobni trener bio je dvadesetih godina, čvrst komad mišića u
tamnozelenoj majici Marblehead Athletic Cluba i crnim kratkim
hlačama. Njegova me grada podsjetila na one robote igračke kojima
poskoči glava kad ih dobro udarite.
– Vi ste je zamijenili, rekao je, proučavajući moju posjetnicu.
– Da, ja sam je zamijenila.
– Znate li zašto se ubila? – Bilo mi je drago vidjeti iskreno
zanimanje u njegovim očima, a ne morbidnu znatiželju.
– Pokušavamo dokučiti zašto. Zato sam htjela razgovarati s vama.
– Sa mnom? – Oči su mu se raširile dok mije vraćao posjetnicu.
– Mislim da ste vi bili posljednji koji ju je vidio tog dana.
Snažno je odmahnuo glavom. – Nisam je vidio.
Račun kojeg sam pronašla u Elleninoj pošti bio je u mom rokovniku.
Izvukla sam ga i pokazala na stavku OT-e. – Zar ovo ne znači daje tog
dana imala trening s vama? Pretpostavila sam da to znači OSOBNI
TRENER. – Žmirkao je dok je proučavao izvadak. – Imala je
dogovoreno, ali je otkazala to popodne. Promašila je rok za otkazivanje
za pola sata, pa sam joj morao naplatiti. Takva je politika kluba.
Razumjela je.
– Kada je imala dogovoreno?

W
 – Uobičajeno vrijeme, u sedam sati ponedjeljkom navečer.
– A kakav je rok za otkazivanje?
– Morate otkazati najmanje šest sati unaprijed, kako vam ne bi
naplatili.
To je značilo da je vjerojatno zvala s aerodroma negdje iza trinaest
sati. – Je li rekla zašto otkazuje?
– Ne. Pitao sam je li sve u redu, jer je rijetko kada izostajala, a ako i
je, uvijek bi mi rekla razlog.
Mada nije morala. Plaćala me. U svakom slučaju, rekla je daje nešto
iskrsnulo i nije htjela promijeniti termin, ali da će me nazvati kasnije.
To je bilo sve.
– Kako je zvučala?
– Kako to mislite?
– Pa, učinila je što je učinila, samo nekoliko sati nakon razgovora s
vama. Pitala sam se je li možda zvučala depresivno ili tužno ili, ne
znam, na bilo koji način drukčije nego inače.
Lice mu se napelo kada je, čini se po prvi put, shvatio svoje mjesto u
nizu događaja koji su vodili do Ellenine smrti.
– Možda je bila, ne znam, rastresena. Teško je reći.
Oštro udarena lopta doletjela je s terena za racket-ball i odskakala po
malom predvorju gdje smo sjedili. Tommy, čovjek od malo riječi, zurio
je u mene čekajući sljedeće pitanje, a ja sam poželjela da sam bolja u
ovom detektivskom poslu. Nisam znala što bih pitala ili čak što tražim.
– Kakve je vježbe radila?
– Ubojite, rekao je, brzo se zagrijavajući za novu temu. – Sve je na
njenom kartonu za vježbe, ovdje.
Slijedila sam Tommvja u teretanu, gdje su dva muškarca i jedna žena
vježbali na nautilusu7, uz glasnu, tutnjajuću glazbu, koja je izgleda bila
obavezna zvučna podloga posvuda u ovakvim klubovima. Dok je on
pretraživao ormarić s dvije ladice, stajala sam pored, osjećajući se
previše odjevenom u trapericama i džemperu.
– Evo ga.

7
Nautilus – vrst sprave za vježbanje u fitness klubovima (s
pokretnom trakom).

W
 Pogledala sam u kruti ružičasti karton koji mi je pružio. Tommy je
bio u pravu. Ellenine vježbe su bile ubojite, s tri serije čučnjeva,
utezima za noge, pregibima, istezanjem leda, sklekovima i mnogim
drugim. čak je dizala utege. Dvanaest puta. U najboljem slučaju, mogla
sam napraviti možda tri, i to samo uz puno gunđanja i varanja. – Puno
je vježbala, rekla sam.
– Ma kako joj teške vježbe davao, uvijek je tražila još. I odradila bi
sve što sam joj dao. – Zatvorio je ladicu i naslonio se na ormarić,
prekriživši ruke. – Kad sam pročitao o njoj u novinama, nisam mogao
povjerovati. Zašto bi vježbala tako naporno kako bi održala formu,
zdravlje, a onda ... to učinila?
Kucnula sam noktima po kartonu. – Ne znam, rekla sam. Ali
pomislila sam daje razlog bio onaj isti pritisak koji ju je tjerao da radi
kao pas, organizira i označi sve u svom životu, i trudi se biti savršena u
svemu. Vježbanje je bilo samo još jedan način za postizanje
savršenstva.
Na razglasu se začulo Tommvjevo ime zbog poziva na liniji jedan.
Laknulo mu je što je imao izgovor da prekine ovaj razgovor.
Podigla sam karton. – Mogu li ovo zadržati?
– Možete. Ja bih ga ionako bacio.
Zahvalila sam mu i zaputila se kroz predvorje vani do automobila,
dok je on tražio telefon.
– Oprostite, gospođice? – Pozvala me Heather, stojeći iza pulta, baš
u trenutku kad sam stigla do vrata. – Hoće li netko isprazniti njen
ormarić?
Trenerica se bezuspješno trudila da krupnim škarama za žicu skine
Elleninu bravu sa šifrom. Poslali su sa mnom u garderobu ženu koja
nije znala s alatom. Što se duže mučila, ja sam sve više venula u vlazi iz
saune, s mirisom eukaliptusa. Kad su škare treći put kliznule, iako samo
vrhovima prstiju, čvrsto sam uhvatila bravu. Objema rukama uspjela je
pronaći pravo uporište i snažnim stiskom prerezala debelu metalnu
kvaku. Brava je otpala, ja sam otvorila vrata, a onda smo obje pogledale
unutra.
– Pogledat ću imamo li kakvu torbu, rekla je.
Krenula sam odozgo. Na gornjoj polici bila je posuda puna tuba,
plastičnih boca, jastučića od vate, češljeva. Na četki je još bilo vlasi

W
njene crvene kose. Na kukicama su visjele hlače od trenirke, majice i
nekoliko kapa za bejzbol. Bila je tu i stara izblijedjela majica iz
Whartona, Ellenine poslovne škole. Na neki način, sviđala mi se ta
krutost i miris osušenog znoja. Gotovo svaki drugi aspekt Elleninog
života, za mene je bio prošlost, ali miris osušenog znoja bio je tako
blizak, da sam mogla zamisliti Ellen živu u toj majici, neposredno
nakon dugog, veselog trčanja u bistro zimsko jutro u Novoj Engleskoj.
Ili večernjeg džoginga uz Esplanade.
Na dnu ormarića bila je hrpa čistih čarapa, nekoliko sportskih
grudnjaka i dva para složenih tajica.
Kad sam htjela izvući odjeću, prsti su mi zagrebli po nečem tvrdom,
što definitivno nije bila odjeća.
Izvukla sam to. Bila je to videokaseta. Videokaseta? U njenom
gimnastičkom ormariću? I ne bilo kakva stara videokaseta. Ako je
ovitak bio pokazatelj, bila je pornografska – stvarno pornografska.
Stoje, zaboga, radila s tim? I gdje je bila kaseta? Kada sam je
podigla, držala sam u ruci praznu kutiju. Iskreno sam se nadala da
nećemo otkriti neki mračni i izopačeni kutak Ellenine duše, jer ja to
nisam htjela. Počela mi se sviđati Ellen, barem oni njeni dijelovi koje
sam mogla vidjeti, a oni su mi pomagali da shvatim one dijelove koje
nisam mogla vidjeti.
Negdje sa strane čula sam umorni glas neke žene, a onda odgovor
njene djevojčice. Gurnula sam kutiju pod odjeću i sve zajedno stavila na
hrpu na podu.
Bilo je još toga na dnu ormarića, a kad sam gurnula na stranu ostatak
čarapa, osjetila sam bockanje, nekakve trnce od glave do pete jer je
ispred mene u ormariću bila traka sa znakom Nor'eastera. Bio je to
Danov nestali proceduralni priručnik, a kad sam vidjela što je bilo ispod
njega, bockanje je postalo električno. Nabreknut, zamrljan, zavinut na
krajevima, bio je to Ellenin dosje o spajanju Majestica i Nor'eastera,
onaj koji je nestao s njenog stola. Prekapala sam po gimnastičkoj
odjeći, misleći da bi možda i kasete s automatske sekretarice mogle biti
ondje. Gledala sam medu čarapama kada se trenerica vratila.
– Samo sam ovo našla, rekla je, držeći otvorenu jednu od dvije
papirnate torbe.
– Poslužit će. – Brzo sam natrpala odjeću i kozmetičke potrepštine u

W
prvu torbu, a spise, kutiju videokasete i proceduralni priručnik u drugu.
– Hvala na pomoći.
S torbom pod svakom rukom, leđima sam gurnula okretna vrata
garderobe, prošla pored Heather na recepciji i izašla na jutarnji zrak,
svjež u usporedbi s vlagom i mirisom eukaliptusa na mojoj koži i kosi.
Torbu s odjećom stavila sam u prtljažnik, a spise kod sebe sprijeda.
čak nisam ni pričekala da se vratim u Boston. Parkirala sam pored
prvog kafića na kojeg sam naišla – u Marbleheadu se zovu čajane –
naručila svoj jutarnji čaj i krenula od proceduralnog priručnika.
Bio je debeo i gust i pun uglavnom osnovnih stvari, na primjer, kako
natovariti zrakoplove. Naučila sam mnogo o postupcima na
Nor'easterovoj pisti, koji se nisu puno razlikovali od ostalih, ali ništa o
tome zašto je Ellen smatrala priručnik tako zanimljivim da gaje odnijela
sa sobom u vježbaonicu.
To baš i nije štivo koje biste rastvorili pred sobom na spravi.
Povremeno sam nailazila na bilješke na rubovima, ali to nije bio Ellenin
rukopis. Uvijek su se odnosile na podatke na toj stranici, a pretpostavila
sam da su bile Danove. Ali prva stranica o Beechcraft odjelu bila je
označena spajalicom. Također i grafički prikaz zrakoplova, koji je
pokazivao gornju i bočnu stranu, položaje sjedala i odjeljke za teret,
prednji i stražnji dio. Ali to je bilo sve. Nije bilo naznaka zašto bi joj to
bilo zanimljivo.
Gotovo sat kasnije, utapala sam se u irskom čaju. Konačno sam
popustila i uzela biskvit. Ne volim biskvite – imaju okus vrućeg
kamenja, ponekad čak ne vrućeg – ali samo su to imali. Što bi bilo loše
u tome da poslužuju pecivo ili pšenični tost? Listala sam dokument o
spajanju, čitajući dosadne bilješke, memorandume, pravne dokumente i
prisjećajući se što mi se to najmanje sviđalo u mom poslu u sjedištu.
Tada sam ga pronašla. Medu papirima bio je čekovni odrezak. Datum je
bio travanj 1995. Nije bilo imena, ali bio je naznačen lijepi okrugli
iznos od deset tisuća dolara, a izdao ga je nitko drugi nego Crescent
Security, isto kao i račun koji sam dva puta ostavila sa strane. Molly je
opisala Crescent Security kao bezvrijednu firmu, koja je obavljala
provjere poslovanja, čija vrijednost nije prelazila dvije stotine dolara.
Pokušala sam se sjetiti iznosa na računu. činilo mi se da nije bio veći od
nekoliko stotina dolara. Znala, sam da nije bio ni blizu deset tisuća.

W
 Kafić se napunio otkad sam došla, i nekoliko glava se okrenulo
prema meni kad se moj dojavljivač oglasio. Pogledali su me kao da mi
je mobitel zazvonio u crkvi. Pogledala sam zaslon i iznenadila se kad
nisam vidjela broj Operacija. Broj mi je bio odnekud poznat, ali nisam
ga mogla smjestiti, pa sam ga ignorirala. Pošto mi je preostalo samo
nekoliko stranica spisa, htjela sam doći do kraja. Bilo mije drago kad
sam stigla.
Uguran na kraju spisa, kao da nije ondje pripadao, bio je napol
savijen list papira. Na njemu je crnom tintom bio napisan ulomak.
Razmišljam kakav bi bio moj život bez njega i pomisao da
odustanem smrtno me plaši. Ne mogu jasno razmišljati o tome, pa se
prišuljam toj misli, zaobilazim osjećaj, dodirujem ga i povlačim se.
Kad dođem preblizu, teško dišem. Pluća mi se napune nečim teškim
i hladnim i osjećam kako tonem. Tada pomislim na svoj život prije
njega, na posao koji mi je ispunjavao dane i na duhove koji su noću
hodali sa mnom, a onda ponovo osjetim kako tonem i jedino što mi drži
glavu iznad vode je pokret kojim ga želim dosegnuti. I ne mogu ga
pustiti. Jer kada sam s njim, postojim. Bez njega, bojim se da ću nestati,
nestati negdje gdje me Bog ne može spasiti, a ne mogu se spasiti ni
sama.
Zrak je iznenada postao gušći, teže sam disala. čak i da nisam već
poznavala njen rukopis, znala bih da je Ellen napisala ove riječi.
Prepoznala sam njen glas – čežnju u njenom glasu. Pročitala sam ga
ponovo. O kome je pisala? Je lije ostavio? Je li zato – nestajala? Jer se
nije znala spasiti? Odložila sara papir, odmakla se od stola i naslonila.
Nekoliko sam puta duboko udahnula i polako ispustila zrak. U mislima
sam vidjela Ellen kako piše ove riječi.
Vidjela sam je kako pruža ruke, poseže za njim, pokušavajući ne
potonuti. Njegovo lice nisam mogla vidjeti, lice čovjeka za kojim je
posezala. I nisam vidjela njega kako poseže za njom. Pružala je ruke u
prazninu, a ja sam znala kakav je to osjećaj.
Krupna žena mi je u prolazu udarila u stolicu. Okrznula se o moje
rame, tako da sam se povukla u stranu. Bilo je vrijeme za krenuti.
Sjedila sam u automobilu s otvorenim vratima i bilješkom u ruci,
osjećajući na licu svježi oceanski zrak i slušajući krikove galebova. Sve
do tada Ellen mi je bila neuhvatljiva, skrivena medu oznakama u boji i

W
krasopisu i praznim uredskim zidovima. Ali na ovom papiru, u ovim
riječima, nije se skrivala i bilo je gotovo bolno gledati je tako jasno, kao
da sam gledala u sunce nakon duge šetnje u mraku. Okrenula sam papir
u nadi da ću naći potpis ili datum, neki ključ koji ju je nadahnuo. Ništa.
Moglo je biti napisano prije mjesec dana. Moglo je biti napisano prije
pet godina.
Imala sam snažan osjećaj, zasnovan samo na instinktu, da bi prije
moglo biti prošlog mjeseca.
Ponovo sam ga pročitala, ovaj put sporije. Nije bilo križanja ni
ispravljanja. činilo se da su već gotove misli i riječi istjecale na papir
potpuno oblikovane, kao da ih nije mogla zaustaviti. Prema kraju
rukopis je popuštao, bio je gotovo opipljiva slika autora, koji se malo-
pomalo razotkrivao.
Možda je Ellen ipak ostavila oproštajno pismo.
– Hotel Harborside Hyatt, kamo ću usmjeriti vaš poziv?
Nije čudo da mi je broj na dojavljivaču bio poznat. Bio je to broj
mog hotela.
– Ovdje Alex Shanahan. Odsjela sam kod vas i netko iz hotela me
pozvao na dojavljivač.
– Pričekajte. – Dok je u slušalici svirala glazba, pojačala sam ton na
mobitelu, kako bih mogla čuti pored buke na cesti. Promet na cesti 1A
se pojačavao.
– Recepcija. Mogu li vam pomoći?
Ponovila sam službeniku"svoju priču i čekala nakon što me i on
stavio na čekanje.
– Gospođice Shanahan, ovdje vratar. – Treći hotelski službenik, ovaj
put žena, i još jedna prilika da ponovim svoju priču.
– Primili smo hitan faks za vas jutros, rekla mije, – s naznakom da
vas odmah obavijestimo.
Hitan faks. Kako dramatično. Vjerojatno od Lennyja. – Imate li ga
kod sebe?
– Da. Hoću vam ga pročitati?
– Izvolite.
– Piše, 'Vidimo se večeras, sedam sati u restoranu Ciao Bella'.
Kosa mi se nakostriješila, a oči su mi postale suhe. Restoran Ciao
Bella. Tajna šifra. – To je sve?

W
 – Da, čini se da jest. Nema potpisa ni naslovnice.
– Možete li pogledati vrijeme na vrhu i reći mi odakle je poslan?
– Poslao gaje gospodin Speedvjutros iz Nahanta u 9.40.
Sastanak je dogovoren. – Hvala vam. Ostavite mi ga, pa ću ga uzeti
kad dođem. Oh...
– Da?
– Još nešto. Odakle vam broj mog dojavljivača?
– Bio je na faksu s naznakom da vas obavijestimo odmah.
– U redu, hvala još jedanput.
Teško sam upravljala volanom, jer su mi ruke bile tako znojne.
Nisam mogla namjestiti temperaturu u automobilu, a miris eukaliptusa
u mojoj kosi bio je prejak u zatvorenom prostoru. Trebala sam skinuti
kaput za vožnju natrag. Nisam imala pojma tko je bio gospodin Nahant,
pa čak nije li to uopće muškarac. Tko god daje bio, znao je broj mog
dojavljivača, stoje bilo daleko više od onoga što sam ja znala o njemu.

GLAVA DEVETNAESTA
Šarke su zaškripale, vrata su se otvorila i još je jedno društvo ušlo u
restoran Ciao Bella, ali ne da bi se našlo sa mnom. Petnaest minuta
razvuklo se na trideset, trideset na četrdesetpet. Pojela sam previše
kruha s lukom i maslinovim uljem i gledala stišanu utakmicu hokeja na
televiziji.
Očekivanje je vodilo do uzrujanosti, uzrujanost do gladovanja i
konačno do raviola. Dvadeset minuta nakon što sam završila s jelom,
još uvijek sam bila ovdje i još uvijek sama. Dala sam konobarici veliku
napojnicu što sam tako dugo zadržala stol i otišla u Newbury ulicu.
Protratila sam cijelo poslijepodne u napetom iščekivanju, hodajući
gore-dolje po sobi, nagađajući tko je bio tajanstveni čovjek i što bi mi
mogao reći. Napunila sam glavu brigama i sad nisam znala gdje bih s
njom. Vedra novoengleska subota je nestala, pretvarajući se prvo u
sivu, zatim hladnu, jednoličnu kišu koja je padala cijelo popodne. Nije
baš bilo idealno vrijeme za šetanje, ali prestalo je kišiti i ja sam se ipak
odlučila na to.

W
 Većina trgovina na Newburyju je bila zatvorena, ali njihovi elegantni
izlozi s obje strane ulice bliještali su, posebno dramatično u noći bez
mjeseca. Pune Armanijevih odijela s duplim kopčanjem, cipela Cole-
Haan i Coach torbi od meke kože, sjajna svjetla trgovina obasjavala su
pločnik od crvene cigle kako to starinske ulične lampe od čelika nikad
ne bi mogle.
Zastala sam pred nekoliko izloga i u jednom ugledala par nabranih
sportskih hlača. Pokušavala sam se sjetiti kad sam zadnji put sebi nešto
kupila, kad sam vidjela – osjetila, zaista – brz, nagao pokret krajičkom
oka. Ulica je bila puna pješaka, ali ovo je bilo prebrzo za takvo ležerno
tumaranje, i skrivenije, poput štakora koji juri u svoju rupu. Pogledala
sam lica prolaznika, ali nisu mi bila ništa poznatija od onih u restoranu.
Previše tjestenine, možda. Definitivno previše napetosti.
Zaboravila sam na hlače i nastavila hodati, zamotavši se da se
zaštitim od olujnog vjetra, dok sam prelazila Arlington, krenuvši prema
Public Gardenu. Bila sam ondje nekoliko puta otkako sam došla u grad.
Jedini put kada sam zakazala sastanak za traženje stana, posrednik za
prodaju nekretnina inzistirao je da me provede dvaput, i iz valjanog
razloga. Bio je očaravajući po danu, čak i zimi. Ali noću, kad ste već
nervozni i umorni i preopterećeni, to je već druga priča.
Unutar ograde od kovanog željeza, u zaklonu od starih stabala, vjetar
je zamro i bilo je puno tiše.
Dovoljno tiho da sam čula pucketanje grančice iza sebe. Ili nisam?
Bilo je teško išta čuti uz plimu panike koja mi je udarala u ušima. Da,
netko je bio tu, bila sam sigurna, pa iako ga nisam mogla čuti ni vidjeti,
mogla sam osjetiti njegovu prisutnost onako, kako se može osjetiti sjena
koja prelazi preko sunca.
Vitica hladnog povjetarca našla je malo izložene kože na mom vratu
i poslala trnce pod moju jaknu.
Mogao je biti bilo gdje, iza drveta ili kipa. Park me opkoljavao, a u
isto sam se vrijeme osjetila potpuno razotkrivena.
Pognula sam glavu i krenula brže. Osluškivala sam i koncentrirala se
tako snažno da sam se zamalo naglavce zabila u par koji mi je išao u
susret. Morala sam se naglo zaustaviti da bi ih pustila da prođu.
Okrenula sam se i pogledala ih. Držali su se za ruke, smijali se i stiskali
da bi se zagrijali.

W
 Gledajući ih tako zajedno, osjetila sam još veću hladnoću i samoću.
Kad sam se okrenula kako bih pošla, začula sam glas niotkuda: –
Odabrali ste loše mjesto za sastanak, rekao je – i govorio je meni. Za
trenutak se nisam mogla uopće pomaknuti. Poželjela sam pobjeći što
brže mogu. Vjerojatno sam i trebala. Umjesto toga, okrenula sam se da
bih ga pronašla.
Pogledom sam preletjela prostor iza sebe i nisam mogla ništa vidjeti.
Ruke su mi bile zabijene u džepove i osjećala sam kako mi se ramena
skupljaju, kako mi se tijelo samo od sebe sužava da bih se mogla
izgubiti u gomili. Pokušala sam progutati, ali hladni mi je zrak odavno
odnio vlažnost iz grla.
– Taj je restoran bio prepun ljudi.
– Poznajem li vas?
– Ja radim za vas. – Kad je ponovo progovorio, uočila sam ga, bar
njegovu siluetu, nekih šest-sedam metara dalje pored velikog stabla i
duboko u sjeni. Bio je krupan i čvrst, građen poput drvosječe i u tamnoj
odjeći. Nisam mu mogla vidjeti lice, ali glas mije bio poznat. Pitala sam
se je li to dobro ili loše.
Izašao je iz mraka. Naprezala sam se da ga vidim dok je izlazio iz
sjene. Prilazio je bliže i bliže, ali još ga nisam mogla vidjeti. Ponovo
sam poželjela pobjeći, kada je konačno stao na svjetlo tako da sam mu
mogla vidjeti lice. Prepoznala sam to lice. – John McTavish, je li tako?
– Da. Nisam vas htio preplašiti. Oprostite.
Ponovo sam počela disati; tada sam skinula rukavicu i pružila mu
ruku. Brzo je odvratio pogled, kao da je taj goli dodatak, blijed i ranjiv
na ovom mutnom svjetlu, bio dio mog tijela kojeg nije trebao vidjeti.
Nije prihvatio moju ruku, pa sam je ponovo zavukla u džep.
– Kako ste znali da sam to ja?, prošaptao je.
– Nisam znala da ste to vi, rekla sam također šapćući, – ali znam tko
ste. Zapamtila bih svakog tko se suprotstavi Peteu starijem.
Bio je savršeno miran, kao i kada sam ga vidjela u dvorani za
pripremu leta, jedino je micao očima, brzo i oprezno, gledajući lica
slučajnih prolaznika, provjeravajući, pretpostavila sam, da su zaista
neznanci. Bilo je zbunjujuće gledati ga tako nervoznog.
– Zašto ste onda poslali faks?
– Na blef. Našla sam vašu poruku Ellen na faksu u njenoj kući.

W
 Razmislio je o tome. – Puno ste riskirali.
Nisam htjela ni razmišljati o svim rizicima koje sam preuzimala. –
Možemo li otići negdje gdje je toplo i razgovarati o ovome? Uši su mi
tako hladne da me žare. Mislim daje to loš znak.
Nadobudno sam koraknula u pravcu Charles ulice, ali on se nije ni
pomaknuo. Nije se čak ni okrenuo za mnom.
– Zašto ste htjeli ovaj sastanak?, upitao je.
– Htjela sam znati zašto se Ellen Shepard ubila.
– Vi tako mislite? Da se ubila?
Vratila sam se natrag i stala ravno pred njega, šmrčući. Nos mi je
procurio od hladnoće, a nisam imala maramice. – Znate li vi nešto
drugo?
Još uvijek se nije micao i znala sam što misli. Znao ili ne, zašto bi
rekao meni? Prisjetila sam se osjećaja kojeg sam imala onog trenutka
kad sam poslala onaj faks. – Imam problema sa sindikatom, s Peteom
starijim, a možda čak i sa šefom. Osjećam se bespomoćno i tražim
pomoć, zato sam ga poslala. Trebam pomoć i pomislila sam, ako ste
htjeli pomoći Ellen, možda ćete pomoći i meni.

Stajao je tako još trenutak u zakopčanoj jakni, majici i trapericama, s

izgledom koji se dojmio mene koja pripadam lakoj kategoriji. Tada
mije pružio ruku, veliku i žuljevitu, a ja sam je zgrabila. Nije imao
rukavice, ali su mu ruke bile tople. Po prvi put me pogledao u oči. –
Hajdemo, rekao je. – Ne biste smjeli biti sami vani.
– Previše prozora, objasnio je, misleći na restoran Ciao Bella. –
Sjedili bi gotovo nasred ulice u jednom od najprometnijih dijelova
grada.
– Zar bi bilo toliko loše da vas vide sa mnom?
– Pogrešni ljudi, da, bilo bi.
Ovdje nas nitko nije mogao vidjeti. Pokušali smo na dva mjesta, dok
nije konačno izabrao ovo u podrumu u Charles ulici, sa zidovima od
cigle, velikim kaminom, ali bez prozora i sa samo dvije mušterije osim
nas. Primijetila sam kako sićušno izgleda šalica kave u Johnovim
rukama. Prisjetila sam se njegove staloženosti dok je stajao nasred
dvorane za pripremu leta i buljio u Petea starijeg. A sada mije govorio
da ga na aerodromu nešto plaši. Sjedili smo ispred vatre, ali ja kao da

W
nisam osjećala njenu toplinu.
– Rekla sam vam zašto sam vam poslala poruku, rekla sam. – Zašto
ste vi odgovorili?
Odložio je šalicu sa strane i položio ruke na stol, pri čemu je čvrsti
komad namještaja izgledao klimavo. – Moj brat, Terry ... čuo sam da
gaje Pete stariji ponudio kao žrtvu za Petea mlađeg.
– Jest.
– Također sam čuo da niste prihvatili, pa sam pomislio da biste
možda poslušali cijelu priču prije nego što donesete odluku.
– Više sam nego voljna čuti priču vašeg brata, ali on ne progovara.
Počinjem se pitati je li on bio uopće u toj borbi.
– Bio je tamo, i to je dobro.
Naslonila sam se i proučavala Johnovo lice. Bilo je to široko lice s
lagano savijenim nosom, širokim čelom i pogledom punim gnušanja,
kojeg je bezuspješno pokušavao sakriti. – Pete mlađi je bio pijan, zar
ne?
– Nisu napravili test. Što kažete na to? – Pogledao me oštro. – Je li
još netko razgovarao s vama?
– Ne. Ja svašta čujem. A sljedeći put, ako ga bude, napravit će se
test. Nadzornik je kažnjen.
– To će biti od koristi.
– Ispričajte mi što se dogodilo. Ako želite pomoći svom bratu,
moram znati.
Ispustio je dugi, potišteni uzdah, a onda počeo, nerado, pričati. – Pete
mladi je bio pijan kad je te noći došao na posao. Sjedio je u garderobi
nekoliko sati i pio, prema onome što sam čuo, hrpu bočica. Myer's –
crni rum, to voli. Onda je sjeo u traktor i, dok je vozio preko piste, ispao
van.
– Ispao je iz traktora?
– Tako je razbio glavu.
Prsa su mi se počela napinjati kao da je nešto istiskivalo zrak iz
mene. Ponekad izbacim iz sebe bijes poput ribarske mreže, hvatajući
sve i svakoga na dohvatu. Ali na ovog se čovjeka nisam mogla ljutiti.
Kako bih mogla? Ovog puta se bijes smjestio u mojim prsima i ostao
tamo kao astma. – Je li vam to Terry rekao?
– Da. Ali sam i provjerio kod dosta momaka, pa znam daje istina.

W
 – Dakle, bilo je svjedoka?
Vrat mu se ukočio i buljio je u svoju šalicu kave. – Neću vam dati
nikakva imena. Govorim samo u ime svog brata.
– Razumijem.
– Dakle, Pete mladi je vani na pisti, a traktor se i dalje kreće. Prolazi
na, otprilike, trideset metara od zrakoplova i zabija se u kolica za torbe.
Također prelazi preko teglenice Boeinga 727. Terry sve to gleda i kaže
mu da nađe nekog da ga odvede kući. Pete mlađi ga šalje dovraga i
otetura za traktorom. Terry ga pokušava zaustaviti i tada ga Pete mladi
napadne. Možete provjeriti. Dnevnik održavanja će pokazati daje
teglenica te noći bila neispravna.

Nisam trebala provjeravati. Govorio je istinu.

– A to čak nije ono najgore.
– Nije? – Bilo me gotovo strah čuti ostatak.
– Pete mladi je vodio osoblje te noći, a jedan od njih je shvatio dok
su tovarili avion, da je on krivo rasporedio teret.
Naslonila sam se u stolici. Nisam čak mogla naći riječi da bih
komentirala.
– Srećom, rekao je John, – zaustavili su to prije nego je prošlo izlaz.
Osoblje ga je poslalo unutra dok su oni to sredili.
Ukočila sam se i od same pomisli što se moglo dogoditi. Jedno je
izgubiti torbu ili odgoditi let i nekome upropastiti dan. Potpuno druga
stvar je ukrcati ljude u avion koji neće ostati u zraku jer teret nije
pravilno izbalansiran, a teret nije pravilno izbalansiran zato što je šef
osoblja bio tako pijan da nije razlikovao prednju od stražnje strane
aviona. To bi bilo teško objasniti.
– Terry mora dati izjavu, John.
– Čeka da vidi što ćete učiniti s njim ako to ne napravi.
– Otpustit ću ga.
Klimnuo je glavom. – To sam mu i rekao. Ako kaže što se dogodilo,
hoće li zadržati posao?
– Jedino će tako zadržati posao.
– A Pete mladi ide u zatvor?
– Makar to bilo zadnje što ću učiniti.
Okrenuo se prema kaminu, okrećući cijeli gornji dio tijela na način

W
na koji se krupni ljudi moraju kretati. Oči su mu bile uprte u vatru koja
se gasila, a izgledao je umorno. Klonulo, više nego umorno. Bio je to
onaj isti izgled koji sam vidjela kod Dana nekoliko puta. čekala sam.
Znala sam da će ponovo progovoriti kada bude spreman.
– Kada sam počeo raditi na aerodromu, rekao je i dalje zureći u
vatru, – radio sam dolje u otpremništvu pošte. Drugog ili trećeg dana,
sindikat je poslao nadzornika da mi kaže da usporim.
Rekao mi je da otkrivam sve ostale i ako želim zadržati taj posao,
moram usporiti. Rekao sam mu da se goni.
– Kako im se to svidjelo?
– Još su me jedanput upozorili. Onda jedne noći na parkiralištu, dva
su me tipa zaskočila s leda.
Prvom koji me pokušao zgrabiti, slomio sam ruku. Drugi je pobjegao
kada je čuo kako puca kost.
Vatra je zapucketala, a ja sam se trgnula. – Slomili ste mu ruku?
– Imao je palicu za bejzbol. Nisu me puno gnjavili nakon toga.
Pogledala sam njegove nabrekle bicepse ispod majice i pitala se kako
je ikome moglo uopće pasti na pamet da ga napadne. – Je li vam ovaj
posao tako važan?
Stolica je zloslutno zaškripala kada se naslonio. – Kao dijete radio
sam na očevoj ribarici, ja i moj brat. Na posao rano ujutro dok je još
mrak, kući poslije mraka. Jadan, promrzao i mokar, a radiš cijeli dan.
Otac nas nije puno plaćao, ali nas je nešto naučio – ako te netko plaća
da obaviš neki posao i ti pristaneš na to, onda ga moraš i obaviti. To je
tako. – Okrenuo se od vatre. – Primamo dobru plaću i povlastice za
bacanje torbi nekoliko sati na dan, a ostatak smjene provodimo u
dvorani za pripremu leta, gledajući TV. Povrh toga, vi i cijela vaša
obitelj može letjeti bilo kuda, gotovo besplatno. Nismo baš kvalificirani
radnici. Ovo je dobar posao za nekoga poput mene.
Njime ću platiti djeci fakultet i nitko me neće spriječiti u tome.
– Imate obitelj?
– Imam ženu i dvoje djece, tri i sedam godina.
– Zvuči kao da su vas pokušali spriječiti, ali nisu uspjeli.
– Znam se brinuti za sebe. Ali drugačije kada je u pitanju obitelj, a
reći ću vam i još nešto – Pete mlađi me užasno plaši. Tom malom nešto
nije u redu s glavom. Dobro je kada je Pete stariji u blizini, ali kada ga

W
nema, kao da poludi. A kada je pijan, zaboravite.

Kada je trijezan nikad ne znate što će učiniti, a kada je nakresan čak

je i njegovom ocu teško s njim izaći na kraj.
– Vjerujete li da bi mogao ubiti nekoga?
Bore na njegovom čelu su se produbile. – Daje Pete bio jedan od one
dvojice koja su me napala na parkiralištu one noći, bio bi pobjegao. Ne
mogu stalno paziti na Terryja, i bez uvrede, ali sigurno neću računati s
tim da će ga tvrtka zaštititi. Tvrtka je sklonija tome da se nagodi i Petea
vrati na posao.
Htjela sam reći da se to neće dogoditi. Htjela sam ga uvjeriti da, kada
Lenny čuje sve detalje kao ja sada, Pete mladi ni slučajno neće biti
vraćen, niti će Terry biti otpušten. Nisam mu to mogla reći jer nisam
bila sigurna. Lenny mi je još uvijek bio zagonetka. – Recite bratu da ne
popušta dok smislim što ću. Naći ću način kako bih ovo riješila.
– Kako?
– Nemam pojma. I zahvalite mu.
– Hoću.
Sjedila sam tiho dok je on, pronašavši žarač, bezuspješno pokušavao
potaknuti vatru. Kada je ponovo sjeo, pitala sam ga želi li još kave.
– Smjena mi započinje u četiri ujutro. Noćas moram malo odspavati.
To je možda bio znak da želi poći kući, ali meni je bilo ugodno
sjediti s njim. Unatoč svemu ostalom, s njim sam se osjećala sigurno, a
to nisam osjetila već neko vrijeme. – John, vani ste rekli nešto o tome
da Ellenina smrt nije bila samoubojstvo. Vjerujete li da je ubijena?
– Ne znam. – Način na koji je to rekao jasno mi je dao do znanja da
nećemo o tome razgovarati te noći, ili možda nikad i morala sam to
poštovati. Pokušala sam s nečim lakšim.
– Kako ste se povezali s Ellen?
– Pokušavao sam zaposliti brata na aerodromu.
– To se ne čini tako teško.
– Sindikat nije želio ovdje još jednog poput mene, pa su mu
namjestili nadzornike. Rekli su da će, ako se Terry zaposli, usporiti
posao, zapaliti nešto. Rekao sam joj to, a ona je osobno razgovarala s
njim i prisilila ih da ga zaposle. Nakon toga, rekao sam joj da mi se javi
ako bude ikad trebala pomoć.

W
 – I javila se.
– Da.
– Zbog čega?
Još je jedanput pogledom preletio po restoranu, ali nije bilo nikog
poznatog, uključujući konobara.
– Trebala je nešto ... ovaj paket.
Sjela sam uspravno kao svijeća, gotovo prevrnuvši stol njemu u
krilo. – Kakav paket?
– Ne znam, ove veličine – veličine pisma – svijetlo-smeđa omotnica
oblijepljena trakom i prekrivena prašinom.
– Što je bilo u njoj?
– Nije rekla da trebam pogledati unutra, a nije je ni otvorila ispred
mene, tako da ne znam.
U ovom slučaju, voljela bih daje bio mrvicu manje principijelan.
Nisam mogla dovoljno brzo postavljati pitanja. – Zastoje trebala vas da
ga donesete?
– Bio je u stropnim pločicama u muškoj garderobi. Sigurno ga je
Dickie bacio tamo gore kada je ovdje radio.
– Dickie Flynn?
– On joj je rekao gdje je.
– Zastoje bio na stropu?
– Dečki koriste strop za skrivanje stvari kada su u žurbi.
– Ne čini se baš jako praktično.
– Recimo da se poslužuju kolicima za katering, kradući bočice.
Poslije koktela ne žele šetati okolo lupkajući praznim bocama u
džepovima, a ne žele ih ni ostavljati po kantama za smeće, pa ih zato
bacaju gore. Strop ovdje zvecka već godinama, čak desetljećima.
– Ali nitko nikada nije nabasao na taj paket?
– Bio je daleko u kutu. Ne biste ga našli osim ako niste znali što
tražite.
– To znači daje mogao biti gore neko vrijeme. A vi ne možete ni
pretpostaviti o čemu se radi? Nikad nije rekla?
– Ne, ne znam. Ali mislim da bi Angie mogao znati.
– Angie kao 'Angelo'?
– Da. Imao je nešto stoje trebala, pa je htjela vršiti pritisak na njega.
– Di Biasi? – Morala sam zastati trenutak i sabrati se. Pogodila sam

W
ravno u zlatnu žilu i bilo mije teško usvojiti sve te nove podatke. –
Mislila sam daje Angelo beznačajan. Prikrivena misao. Krivo mjesto,
krivo vrijeme, cijela ta priča.
John je odmahnuo glavom. – Angelo je bio meta cijelo vrijeme.
Cijela ta stvar s nadzorom izmišljena je samo da bi izgledalo da su ga
slučajno šepali. Pomogao sam joj u tome.
– Ellen mu je smjestila?
– Koliko ja znam, sve je to bila njena ideja.
– Neka sam prokleta. – Naslonila sam se i pustila da se ovaj novi
podatak slegne na sve ono što smo znali. To je dalo potpunu dimenziju
onome što sam znala o Ellen. A nametnulo je i novu procjenu koliko je
duboka bila ta baruština. Paketi, namještaljke, nadziranja. Nestali
dokumenti, nestale trake, nestale videokasete. Možda tajanstveni
ljubavnik. Nisam znala hoćemo li ikada naći dno, niti na što ćemo naići
ako tamo stignemo. Znala sam samo da slijedim Ellenine tragove ravno
u bezdan.
– Ovo s Angelom, pitala sam, – je li bilo prije ili poslije paketa?
– Poslije.
– Dakle on može imati neke veze s tom omotnicom. Možda zato
sindikat tako nastoji da ga se vrati, rekla sam. – I Lenny, također,
pretpostavljam. Pokušavaju mi oduzeti moć. Nisam ni znala da imam
moć. John, znam da ne znate što je bilo u paketu, ali je li Ellen ikad išta
rekla o Beechcraftu?
Izgledao je zbunjeno. – Ne. Meni ne.
– A o ribi? – Zbunio se još više. – Kao srdeli?
– Mislim da ne, ali ne znam.
– Crescent Securityju?
Odmahnuo je glavom.
– čini se da je Ellen radila na nečemu, skupljala podatke. Možda je to
imalo veze sa spajanjem Majestica i Nor'eastera ili s Beechcraftom. čak
smo mislili daje Pete mladi umiješan u krijumčarenje drogom.
– Ne. O tome bih čuo. Osim toga, Pete stariji bi ubio Petea mlađeg
golim rukama da sazna da ima veze s drogom. Ionako malo nedostaje
da ga ne ubije zbog pića.
– Je li mu stvarno toliko stalo do njega koliko se čini?
– Da, stalo mu je do njega, ali dijelom je to i zbog osjećaja krivice,

W
kao da mu je on prenio bolest.
Pete stariji je i sam bio alkoholičar sve do prije par godina – cijelo
vrijeme Peteovog odrastanja, u svakom slučaju. Stalno ga pokušava
natjerati da ode na sastanak liječenih alkoholičara s njim. Mali ne želi
ići.
Izgrizeni nokti Petea starijeg sada su imali neki smisao. Sjedili smo
još nekoliko minuta u tišini, a onda se počeo vrpoljiti, dajući mi jasno
do znanja da želi otići.
– John, mogu li vas ponovo kontaktirati?
– Imate li nešto za pisanje?
Našla sam kratku olovku u jakni, skupa s džepnom postavom i starim
kartama za kino.
– Možete ostaviti poruku na ovom broju, rekao je, pišući na ubrusu,
– i ja ću potražiti vas.
Broj mi je bio poznat. – Gdje je ovo?
– Sir Speedv u Nahantu. Moja sestra tamo radi.

Jedna tajna je riješena.

Ulica Charles, još vlažna od kiše, prijetila je da se zaledi, a pločnik
od cigle bio je klizav i nesiguran. John mi je ponudio prijevoz do
hotela, ali znala sam da ne želi da ga itko vidi sa mnom, a nisam bila
oduševljena ležanjem na stražnjem sjedalu pod pokrivačem.
– John, je li itko znao da ste razgovarali s Ellen?
– Čak ni moj brat. I ne smijete nikome reći. čak ni Fallacaru.
– Ne vjerujete Danu?
Nije odgovorio, pa sam ga uhvatila za ruku i prisilila ga da stane. –
Hoćete reći da nemate povjerenja u Dana?
Dugo je gledao u stranu kao da pokušava naći riječi. – Ja to gledam
ovako, rekao je. – Da mu je ona vjerovala, poslala bi njega po paket, zar
ne?
Nije čekao odgovor, stoje bilo dobro, jer ga nisam imala. Gledala
sam kako nestaje pokrajnjom ulicom u sjenu; onda sam se okrenula i
uputila prema stajalištu za taksije. Još sam pokušavala probaviti zadnju
misao kada mije palo na pamet daje adresa na razglednici Julie
Milholland bila negdje u Charles ulici. Stočetrdeset i dva ... stočetrdeset
i šest, možda. Išla sam od vrata do vrata čitajući imena uz zvona i vireći

W
kroz prozore s debelim staklima u kemijske čistione, drogerije i darovne
dućane. Došla sam do broja sto-pedeset i dva gdje se nalazilo nešto po
imenu Boston-inčommon. članak gde Milholland bio je u izlogu. Bio je
to savjet kako pronaći savršenog partnera.
Boston-in-Common bila je agencija za ugovaranje sastanaka.
Taksi me dovezao pred hotel. Pružila sam mu novac kroz prozor, a
kada sam se okrenula osjetila sam nekoga iza sebe, osjetila sam ga i
prije no što sam ga ugledala, kako stoji po strani u kožnoj jakni s
ovratnikom podignutim preko lica. Nisam mu morala vidjeti lice da bih
prepoznala Petea mlađeg.
– Što radite ovdje?, upitala sam, trudeći se ne pokazati iznenađenje.
Ili išta drugo.
– Došao sam vidjeti vas.
Kiša je prestala, ali je i dalje bilo hladno, pa je znoj koji mu je padao
s lica bio zbunjujuće neprimjeren. Potočići su slijedili ružne, nabrekle
šavove koji su vijugali kroz desnu obrvu. Pomisao na to kako ih je
zaradio činila me još nervoznijom i pitala sam se je li opet pijan.
– Ako želite razgovarati sa mnom, učinite to na poslu. – Nadala sam
se da zvučim ljutito i zapovjednički.
Šaka mu je poletjela u zrak. Ustuknula sam i zakoračila unazad, i
gotovo se spotakla, sigurna da će me ta ruka, poput grane, tresnuti po
glavi.
– Ne mogu doći na posao, zacviljeo je.
Ništa od udarca; bio je to samo izraz njegove uzrujanosti. Bez
obzira, puls mi je jurio. Nisam bila nervozna, bila sam uplašena. Nije
teturao i nisam primijetila da zapliće jezikom, ali bio je ispijen.
Vidjela sam to sada kada sam ga pogledala u oči.
– Tome služi sindikat, rekla sam uzmičući korak po korak, prema
ulazu u hotel.
– Ne trebam jebene sindikalne lajavce da se zalažu. za mene. –
čovjek koji je izašao iz hotela reagirao je na oštar ton Petea mlađeg – ili
možda njegov oštar jezik – mrkim pogledom. Ja sam reagirala tako što
sam se pomakla bliže vratima.
– Nisam ja kriv, rekao je povisujući glas sa svakim mojim korakom
natrag, – za ono što se dogodilo.
Kriv je onaj jebeni McTavish.

W
 Bio je tu, onaj bijes, kakav sam vidjela u njegovim očima za vrijeme
njegovog saslušanja. Nisam imala pojma odakle dolazi, ni zašto ima
ikakve veze sa mnom. Samo sam znala da mije duša zadrhtala kada sam
ga vidjela u tim praznim pijanim očima.
– Da mi niste nikada više ovako prišli!
Okrenula sam se i uputila prema vratima. Srećom, nije me pratio,
samo je vikao za mnom. – Neću izgubit' posao zbog ovog! Nećete mi
oduzeti moj posao!
Pritisnula sam gumb za zatvaranje vrata u dizalu. Kada se nisu
zatvorila dovoljno brzo, pritisnula sam ponovo i ponovo i ponovo.
Mislim da nisam disala dok nisam stigla u sobu i zaključala vrata.
Otkucaji srca mi se nisu smirili ni satima poslije kada sam konačno
zaspala.

GLAVA DVADESETA
Danove tenisice škripale su po ulaštenom podu dok je tjerao loptu i
jednim izvježbanim pokretom postizao koš.
– Košarka u srednjoj školi?, upitala sam.
– Da, ali nisam tamo stvarno naučio igrati. – Ubacivanje s crte bilo
mu je jednako dobro. Zabio je koš, zgrabio loptu i stao ispred mene,
znojeći se u staroj majici s kapuljačom i onome što su nekada bile hlače
od trenirke. – Igrališta u Newarku. Rođak i ja smo igrali za novac.
– Laktaš, ha? U Newarku, ništa manje. Vjerojatno ste sretni da ste
živi.
Kada sam spustila ruksak i podigla rukave na majici, dodao mije
loptu i uhvatio se košarke. Vratila sam mu je, a on je pogodio tricu.
– Kako je bilo na putu?
– Dobro.
– Zašto ste se vratili sinoć?
– Mislio sam da bi se vrijeme ovdje moglo pogoršati. Osim toga,
nedjelja je tamo obiteljski dan. Svi idu na misu, vraćaju se kući i
pripremaju bogate stolove i svatko želi da mu je dijete s njim.
Slegnuo je ramenima. – Javiše nisam član obitelji. – Naglo mije

W
dobacio loptu. – Niste morali doći ovamo, rekao je. – Našao bih se s
vama negdje.
Odriblala sam nekoliko puta, naciljala i bacila loptu koja se odbila od
obruča. U sedmom razredu mi je bolje išlo, ali barem mi lopta nije
ispala.
– Hotelska soba me gušila. Drago mije da ste ponijeli dojavljivač u
teretanu. Ili što ovo već jest.
– Ovo je moj rekreacijski centar iz susjedstva.
– Kako to da se drugi ne rekreiraju?
– Ovo će mjesto popodne biti zakrčeno tisućama vrišteće djece, zbog
čega i dolazim ujutro. Ali kada budem imao više vremena bit ću trener
dječjeg košarkaškog tima.
– Poučavat ćete ih guranju?
– Svakako, nasmiješio se, – zašto ne? – Skočio je još jednom ispod
koša, promašio i krenuo za loptom koja je odskočila do drvenih
nenatkrivenih tribina. Slijedila sam ga, pa smo sjeli na klupu na tračak
sunca koje je dolazilo kroz niz visokih prozora. Zeleni zidovi od
cementnih blokova, teška dupla vrata i pljesnivi vonj, vratili su me na
sat tjelesnog odgoja.
– Moram vas nešto pitati prije nego zaboravim, rekla sam. – Niste
još razgovarali s Angelom, zar ne?
– Kanio sam ga nazvati večeras, reći mu da se spremi za povratak na
posao. Ima slobodno u nedjelju i ponedjeljak, dakle došao bi u utorak.
Tako ste htjeli, zar ne?
– Predomislila sam se. Još ga ne želim vratiti.
– Zašto ne?
Zaista sam mu htjela ispričati cijelu priču o tome kako je Ellen
smjestila Angelu. Htjela sam mu reći za paket i pitati ga što je po
njegovom mišljenju Angelo mogao znati. Ali nisam mogla. – Želim
pričekati još dan-dva i vidjeti što će se dogoditi. – čekala sam reakciju,
pitajući seje li taj odgovor zvučao tako mlako kako je izgledalo. Ali ako
je bio imalo znatiželjan, nije to rekao.
– S Angelom nemamo problema jer je već otpušten, ali moramo
nešto učiniti s Peteom mladim i Terryjem McTavishem. U srijedu
navečer će se navršiti tjedan dana pa moram započeti otpusnu
proceduru ili ih vratiti.

W
 – Pretpostavljam da Victor ne bi pristao na produženje?
– Mogu razgovarati s njim, ali ako to učinim bit će gotovi. Znaju da
Terry nije rekao ni riječi. Znaju da nemamo ništa i htjet će ga natrag. Ne
Terryja nego Petea mlađeg.
– Ipak ga pitajte.
– U redu.
– Posjetio me sinoć.
– Victor?
– Pete mlađi. čekao je pred hotelom kada sam se vratila s večere.
– Ubit ću ga, bjesnio je, stišćući loptu tako da sam mislila da će
puknuti. – Otići ću do njegove jebene kuće...
– Dobro, Dan, samo mi to treba, da radim na ovome sama. –
Raskopčala sam ruksak i počela se raspremati. – Barem pričekajte da
vidite što sam pronašla jučer u Marbleheadu. Jučer sam tamo bila jako
zaposlena. – Prvi izložbeni materijal bio je njegov proceduralni
priručnik Nor'eastera, a izložak broj dva bio je dokument o spajanju. –
Ovo je bilo u Elleninom ormariću u teretani.
– Nemojte me zafrkavati. – Prebacio je ručnik oko vrata i zgrabio
priručnik. – Prilično vam ovo ide, Shanahan.
Bio je to samo usputan komentar, ali mi je ipak puno značio. –
Pogodite što je još bilo ondje?
Izvukla sam kutiju pornokasete, a on ju je zgrabio, širom otvorenih
očiju. – Isuse Kriste, Shanahan.
Što će vam ovo?
– Bila je u Elleninom ormariću sa svim onim stvarima.
– Ovo je njeno? Ni govora. Ellen je bila katolkinja i to dobra. Ne kao
ja. Nisam je nikad čuo da psuje. – Otvorio je kutiju. – Gdje je kaseta?
– Tako sam je našla.
Još je nekoliko puta okrenuo kutiju, čitajući sve stoje na njoj pisalo,
čega nije bilo puno, a onda ju je stavio sa strane s izrazom potpune
zbunjenosti. I dalje tresući glavom, posegnuo je za dosjeom o spajanju.
– Ima li tu išta? – čekovni odrezak iz Crescenta bio je na vrhu.
Pogledao ga je i nastavio.
– Ima li nešto u ovom spisu o ribi?
– Nema ribe. A nema ni kaseta iz automatske sekretarice. – Pružila
sam ruku, izvukla odrezak i pokazala mu ga. – Jeste li ikad čuli za ovu

W
tvrtku?
– Ne, nikada.
– Kad ste rekli da ste došli u Boston?
– 23. svibnja 1995.
– Točno mjesec dana nakon što je ovaj ček izdan. Ali to vam ništa ne
govori?
– Ne. Zašto?
– Ellen je imala kopiju računa iz Crescent Securityja u svom
rasporedu. Ovdje se opet pojavljuje u dosjeu o spajanju. Neke mi se
stvari počinju činiti važne, čak i ako je to samo zbog toga što se stalno
pojavljuju, a spajanje Majestica i Nor'eastera je jedna od njih. –
Usporila sam se i podsjetila da ne odajem stvari koje sam saznala od
Johna, stvari koje nisam trebala znati. – Prvo je Ellen došla raditi u
Boston odmah nakon zadatka u Nor'easterovom stručnom timu, što
možda ne znači ništa, osim što je prije nekoliko tjedana izvukla ovaj
spis, kucnula sam po fasciklu od čvrstog smeđeg papira na njegovom
koljenu, – i sakrila ga ispod sportskih čarapa. U isto se vrijeme jako
zainteresirala za vaš Nor'easterov proceduralni priručnik – posebno za
Beechcraft – i također ga spremila s čarapama. Kontaktirala je kolegu iz
projekta za spajanje i pitala ga gdje može pronaći dokumente koji imaju
veze s poslom.
– Kakve dokumente?
Objasnila sam što sam doznala od Matta. – Jasno je rekla što želi.
Bili su to programi koji su se odnosili na neku vrst troškova prije
spajanja, nečim što se zove prilagođivanje kupoprodajnih cijena, stoje
otmjeniji način za opis liste suradnika i koliko im plaćamo usluge
vezane za posao.
– Kakve bi veze spajanje moglo imati s Peteom mlađim?
– Nemam pojma.
Zadnje što sam izvukla bio je rukom ispisan tekst. Uzeo gaje i
pročitao tako brzo da biste pomislili da će mu oči izgorjeti. Zatim gaje
okrenuo i pogledao poleđinu. Kako nije našao ništa više nego ja,
presavio ga je i gurnuo mi ga natrag bez riječi.
Uzela sam ga i rastvorila. – To je Ellenin rukopis, zar ne?
– Pa? Ne znate koliko je to staro? Možda je otprije deset godina.
– čemu takav obrambeni stav?

W
 – Rekao sam vam da se nije viđala ni s kim.
– Pretpostavimo samo daje svjež, može? Mislim da se Ellen tajno
viđala s nekim, Dan. Vjerujem daje to razlog onim putovanjima s
Unitedom. Možda je putovala okolo da bi se našla s njim i nije htjela da
itko zna za to. – Razglednica Boston-in-Commona je bila u jednom od
džepova na mom ruksaku. Izvukla sam je i pružila mu. Hvala Bogu da
sam ponijela i vidljiva pomoćna sredstva, jer se pretvarao u neugodnu
publiku. – Ellen je bila član agencije za upoznavanje.
– Dajte, Shanahan, rekao je gurajući razglednicu natrag u moj
ruksak. – Razglednica to ne pokazuje.
Ne pokazuje ništa.
– Adresa na toj razglednici odgovara adresi nečega što se zove
Boston-in-Common u Charles ulici.
Vidjela sam ga i to je agencija za upoznavanje. Možda je tamo
nekoga upoznala. Možda se zaljubila. Zar vam je tako teško povjerovati
u to? Moguće da ju je ostavio, a budući je njoj bilo jako stalo do te
osobe...
– Želite reći da se ubila zbog nekog tipa?
– Poslušajte stoje napisala, Dan. – Pročitala sam mu zadnji red. Bez
njega, bojim se da ću nestati, nestati negdje gdje me Bog ne može
spasiti, a ne mogu se spasiti sama. Zvuči kao da se boji života bez
njega.
– Zašto bi to tajila?
– Ne znam, Dan. Ellen je imala mnogo tajni. Sutra ću otići u Boston-
in-Common kad otvore, da vidim hoće li mi dati kakvu informaciju,
iako sumnjam da hoće. čini mi se da su previše diskretni.
Danje skočio na pod i počeo hodati gore-dolje duž tribina, driblajući
loptom. – Nije se ubila zbog nekog tipa. – Naglasio je tu misao jednim
snažnim udarcem loptom.
– To ste već rekli.
– Ali vi se ne slažete.
– Mislim da se ne moramo složiti po tom pitanju. Ja sam dovoljno
zainteresirana da nastavim kopati, bez obzira kako je umrla, a sve što
otkrijem podijelit ću s vama, kao i do sada.
– Ali ne vjerujete u to, zar ne? Da se popela na onaj ormarić, omotala
konopac oko vrata i skočila.

W
 Savila sam papir, odložila ga sa strane i pokušala dokučiti što sam
zapravo mislila o toj ženi.
– Mislim da su postojale dvije Ellen, Dan – jedna koju je pokazala
svijetu i druga koju je čuvala za sebe. Zato stalno nalazimo stvari koje
vas iznenađuju. Budući je uopće nisam poznavala, moguće je da vidim
nešto što vi ne možete, ili to bar vidim drugačije. Taj ulomak kojeg je
napisala, to je najiskrenije, najistinitije što sam do sada našla o njoj.
Agencija za upoznavanje, majčino samoubojstvo, to mi se čini kao
prava Ellen, a prava Ellen je jako tužna. No, ne znam zašto je to krila od
vas.
Tribine su zaškripale kada se ponovo popeo gore i spustio na klupu
do mene, stisnuvši loptu medu svoje staromodne visoke tenisice. –
Znate li kada se učlanila u tu agenciju? – Ispljunuo je riječ agencija kao
da je inćun.
– Nadam se da ću sutra saznati.
Naslonio se natrag na laktove i žmirkao u prozore. – Ne mogu
vjerovati daje imala ikakvu vezu, zbog nečega što mi je jednom rekla.
Uvijek je govorila kako je divno to što imam dijete i kako to nikada ne
smijem uzimati zdravo za gotovo. Tako sam jednog dana rekao nešto
glupo u smislu:
'Nije to svemirska tehnologija. I ti to možeš.' Rekla je daje prekasno.
Imala je trideset i pet godina, a govorila je kao da joj je osamdeset i pet.
Samo se nasmijala i rekla: 'Što ću učiniti? Dam otkaz, udam se i
podižem obitelj s nekim koga nisam čak ni upoznala?' Rekao sam:
'Zašto ne? Ljudi to stalno čine.' Odgovorila je da se ona odlučila prije
mnogo godina, a da toga nije bila ni svjesna. I rekla je da ja to ne bih
shvatio jer sam muško.
– Jeste li shvatili?
– Ne.
– Govorila je daje odabrala posao.
– Ali to nije izbor kojeg je napravila, a da toga nije bila svjesna.
– Ja bih to rekla drugačije. Za mene to nije nesvjestan izbor, to je
posljedica. Kao odabir puta za koji misliš da vodi... ne znam, u Pariz.
Ali završiš u Tulsi, u Oklahomi, i ne možeš dokučiti gdje si krivo
skrenuo. Istina je da si cijelo vrijeme bio na cesti za Tulsu, a kada se
probudiš i shvatiš to, vjerojatno je već prekasno.

W
 – Nikad nije kasno.
– Vi osjećate da je i samo je to važno. To postaje samoispunjenje
proročanstva.
– Mogla je dati otkaz.
– Lako je to reći, ali ja volim svoj posao, a vjerujem da ga je i Ellen
voljela. Svake večeri, kada otpremim avion koji će sljedećeg jutra biti u
Londonu, ili kada položim ruku na motor aviona, osjetim onaj isti naboj
kao i prvi put kada sam to učinila. Volim ovaj posao. Volim
dinamičnost i svaki mogući način na koji stvari mogu poći naopako.
Volim kako je teško sve opet dovesti u red, ili samo održavati u redu
svakog dana. Volim Majestic Airlines, i to što sam dio te velike tvrtke,
sa svim zahtjevima koji idu uz to. To je moj dom. To je najveći dom što
sam ikad imala. Ne znam tko bih bila da ne radim ovaj posao.
Uzela sam loptu između njegovih stopala, ustala, ponovo šutirala i
ponovo promašila. – Možda se zato Ellen učlanila u agenciju.
– Zašto?
– Da bi saznala tko je bila, izvan ovog posla. Može biti da ste je
naveli da pomisli kako nije kasno.
Pošla sam preko igrališta po loptu. Ruke su mi bile teške dok sam se
saginjala daje podignem. Bila je to ona ista težina koju bih osjetila
uvijek kada bih dopustila sebi da razmišljam o svom životu, svojim
izborima i stvarima za koje bih željela da sam napravila drugačije.
– Još ćete mi reći da se i vi tako osjećate?
– Za par mjeseci ću napuniti trideset i dvije. Nemam muža, djecu ni
budućnosti. Nemam čak ni psa.
Moj stan u Denveru je pun kutija koje nisam nikad raspakirala.
Boston bi trebao biti moj novi dom, ali ovdje sam dva tjedna, a provela
sam otprilike pet minuta razmišljajući o tome da nađem stan. Da ovisi o
meni, vjerojatno bih odabrala privremeni smještaj dok ne bi ponovo
došlo vrijeme za selidbu. Tako je lakše otići.
Pošla sam do koša, odriblala dvaput i stvarno se koncentrirala. Ako
je Ellen vjerovala da nije kasno, zavidjela sam joj. Kada sam bacila
loptu, napravila je savršen luk, odbila se od stakla i kliznula kroz
mrežu. Igra je počela, kako je moj tata uvijek govorio. Pogledala sam
Dana. Gledao me s bradom među dlanovima i laktovima na koljenima.
– Ne, rekla sam, okrećući se prema košu, – mislim da neću vidjeti

W
Pariz. Ali možda ni Tulsa nije tako loše mjesto. Barem se tako
uvjeravam.
Lopta se otkotrljala u kut i smirila.

GLAVA DVADESET I PRVA

Boston-in-Common je bio više nalik na umjetničku galeriju nego na
agenciju za upoznavanje. Imala je ulaštene drvene podove, profinjenu
neizravnu rasvjetu i male fotografije s velikim podlošcima, koje su
naglašavale glatke, prazne zidove. Izgledalo je skupo i minimalistički, a
ja sam se osjećala kao da tamo ne pripadam. Nikad prije nisam bila ni
blizu neke agencije za upoznavanje, i što se mene ticalo, mogla sam
mirno provesti cijeli život, a daje ne posjetim. Nije da sam imala puno
sreće sama, ali bilo je nečeg u tom sređenom aspektu cijelog posla,
usiljena društvenost koja se činila tako umjetnom. Od same ideje me
hvatala jeza.
– Dobrodošli u Boston-in-Common. Mogu li uzeti vaš kaput?
Mlada Azijatkinja sa savršenom, blijedom puti, crvenim ružem i
kacigom precizno podrezane, blistave crne kose, izašla je iza
kromiranog stola i čekala da mi skine kaput.
– Svakako, ali prilično je mokar. – Odgurnula sam pramen zamršene
kose s lica. Moj novinski kišobran nije baš pružio zaklon, a i nije bio
dan za cipele od antilop-kože, makar i Scotchguardove.
Osjećala sam se kao da sam stajala na dvije mokre spužve. – Imam
dogovoren sastanak s Juliom Milholland.
– Da, očekivali smo vas, gospođice Shanahan. Želite li se osvježiti?
– Shvatila sam to u smislu:
– Izgledate očajno i trebali biste se bar počešljati, ali sam se
nasmiješila, a ona mije pokazala put do toaleta.
Kad sam se pogledala u ogledalo, morala sam priznati da je bila u
pravu. Nisam dobro spavala, moj raspored trčanja bio je kompliciran, i
nisam ni jela kako treba i sve me to činilo mrzovoljnom.
Vrijeme sam provodila ili na aerodromu ili kopajući okolo po
Elleninom životu, pa je moja put počela poprimati ono Danovo bljedilo.

W
Osjetila sam se još neuredni]e, razmišljajući kakvo je ovo mjesto i zašto
ljudi ovamo dolaze. Nisam mogla puno učiniti, osim provući češalj kroz
mokru kosu i praviti se da trebam tako izgledati. Nikad nisam bila
naročito dobra u dotjerivanju.
Zvuk potpetica na drvenom podu prethodio je dolasku Julie
Milholland. Bila je ono što su ljudi nazivali zgodnom ženom,
besprijekorno odjevena s neobično dobrim držanjem. Iako je vjerojatno
bila bliže šezdesetoj godini, izgledala je kao da ima pedeset, a kada mi
se predstavila, zamolila je daje zovem Julia. Kako ljubazno od nje.
Možda je to bilo moje osobno mišljenje, ali dok sam je slijedila do
njenog ureda, izgledala mi je krajnje odmorna.
Pošto se smjestila za svoj stol, sklopila je ruke i nasmiješila mi se
preko stola, kao što bi se pedijatar nasmiješio svom pacijentu. – Dakle,
Alex, da vas čujemo.
– Ispričavam se ako sam vas navela na pogrešno mišljenje, gospođo
Mil – Julia, ali nisam se došla učlaniti u agenciju. Došla sam vas upitati
za jednog vašeg člana. – Pružila sam joj svoju posjetnicu.
– Ellen Shepard.
Nije ni pogledala posjetnicu, a kamoli uzela. Odložila sam je na stol.
– Žao mije, rekla je ukočeno. – Da sam znala, rekla bih vam preko
telefona i poštedjela vas puta. Mi štitimo privatnost naših klijenata, pa
vam ne mogu reći ništa, ako nemate Ellenino dopuštenje.
Ramena su mi se objesila. Pretpostavila sam da zna za Ellen. Ne
znam zašto. Nitko nije poslao obavijesti. Sada sam joj morala reći.
Ispravila sam se na stolici i odmaknula neposlušnu kosu iz očiju. –
Imam loše vijesti, Julia. O Ellen.
Lagano je okrenula glavu. – Oh?
– Umrla je. Prije dva tjedna.
S usana joj se oteo lagan uzdah. – Oh, joj. Razgovarala sam s njom
prije ... oh, Bože, što se dogodilo?
– Izgleda da se ubila.
Pomakla je ruku prema vratu, prstima tražeći amajliju koja je visjela
na zlatnom lancu oko njenog vrata, neka vrst kineskog slova. Našla ju je
i čvrsto uhvatila. – Ta jadna, jadna žena.
– Rekli ste da ste razgovarali s njom? Jer, vidjela sam u njenoj pošti
da ste je pokušali kontaktirati.

W
 Imala sam utisak da vam to nije bilo lako.
Držeći i dalje amajliju, Julia je promatrala moju posjetnicu i nije me
slušala. Barem nije odgovarala.
– Ellen nije ostavila poruku, rekla sam, – i kad sam pronašla vaše
ime u njenoj pošti, pomislila sam da biste možda mogli pomoći.
Pretpostavila sam da je bila vaš klijent.
– Da i ne.
– Molim?
– Kad vam kažem kako mi radimo, mislim da ćete shvatiti. –
Ispustila je ogrlicu dovoljno dugo da skine obrazac s hrpe pored njenog
lakta i pruži mi ga preko stola. – Kada se klijent upiše u Boston-in-
Common, zamolimo ga da ispuni ovaj upitnik, a onda ga snimimo na
video od sedam do deset minuta.
Pogledala sam obrazac. Popratna provjera nije mogla biti temeljitija.
Pitanja su, po mom mišljenju, bila osobna, neka duboko, i osjetila sam
se razotkrivena već i od samog čitanja.
– Podaci iz upitnika idu u našu bazu podataka. Vršimo usporedbe
dok ne pronađemo one koji se podudaraju. Dva klijenta, par, čitaju
upitnike i gledaju snimke onog drugog. Ako im se svidi ono što vide,
povezujemo ih.
– Je li Ellen ispunila upitnik i napravila snimku?
– Pristala je na snimanje prije mjesec dana, mislim. – Julia je listala
unatrag svoj stolni kalendar. – Da, to je bilo u utorak, 2. prosinca.
Donijela je sa sobom svoj upitnik. Gotovo odmah sam joj pronašla par.
Nije bilo teško. Bila je sramežljiva, ali meni se činila jako privlačna i
prilično šarmantna, sa sjajnim smislom za humor.
– Biste li bili voljni dati mi ime njenog para?
– Naravno da ne. Ionako vam to ne bi pomoglo, jer ga nikad nije
upoznala. Nisam je mogla naći da joj dam njegovu adresu, pa sam zato
poslala posjetnicu. Kad se konačno javila, odjavila je uslugu.
– Odjavila uslugu?
– Da. Rekla je daje nešto iskrsnulo. Nije htjela novac natrag, ali
znala je da to kod nje neće funkcionirati. Prekinula je članstvo prije
nego je upoznala i jednog muškarca. Bila sam zaprepaštena, jer ona je
bila tako ... tako... – čekala sam, ali ona se zabuljila u točku na stolu i
izgledala je kao da su joj se baterije upravo istrošile.

W
 – Uzbuđena?
– Mislim daje odlučna preciznije.
– Koliko je novca izgubila?
– Tisuću i osamsto dolara.
– Tisuću i osamsto? Što se dobiva za to?
Julia je podigla bradu tek toliko da me može pogledati s visoka. – Mi
smo vrlo ekskluzivna agencija, gospodo Shanahan. Pristojba je za
godišnje članstvo i uključuje jedan par svaki mjesec.
Htjela sam pitati za jamstva i pravo na odštetu, ali to bi bilo
izazivanje, pogotovo kad nisam došla istresti tisuću i osamsto
zelembaća. – U redu. Dakle, ako se upišete i platite članarinu,
vjerojatno želite ozbiljno upoznati nekoga.
– Mi prihvaćamo samo kandidate koji su ozbiljni i – uprla je u mene
značajan, sveobuhvatan pogled – emocionalno dostupni.
Ponovo sam se osjetila emocionalno razgolićena. Gore nego
razgolićena. Rendgenski snimljena.
Radijator u kutu, obojan u bijelo da bi se slagao sa zidovima, se
uključio i ured se ispunjavao onom suhom toplinom koja mi je uvijek
bila neugodna. Konačno je nastavila.
– Rekla sam Ellen da ću držati njen račun aktivnim još nekoliko
mjeseci u slučaju da se predomisli.
Zahvalila mije i rekla da zatvorim račun.
– Bila je tako sigurna?
– Da. Rekla je da zna da se nikad neće vratiti.
Glas joj je zamro, a ja sam promatrala kako se Ju-lijino lice mijenja
kad se prisjetila Ellenine izjave s novim značenjem. Bore su postale
dublje i sada je stvarno izgledala kao šezdesetogodišnjakinja.
– Ako se slažete, Julia, pomoglo bi mi da dobijem kopije Elleninih
materijala. – Izvukla sam punomoć tete Jo i pružila joj je. – Kao što sam
rekla, imam dopuštenje obitelji.
Stavila je naočale, pažljivo pročitala dokument, a onda me pogledala
preko rubova naočala. – Mogu li ovo kopirati? Htjela bih prvo provjeriti
s mojim odvjetnikom prije nego išta ustupim, ako se slažete. – Julia nije
bila impulzivna osoba.
– Mogu li sačekati dok to obavite? Možda bih mogla iskoristiti to
vrijeme da pogledam Elleninu snimku.

W
 Skinula je naočale, okrenula se i gledala jednoličnu kišu vani, a ja
sam mislila da razmišlja o mom zahtjevu. – Radeći ovaj posao,
susrećete svakakve vrste ljudi, rekla je, zureći i dalje, – i svi oni dolaze
tvrdeći da su spremni promijeniti svoj život. Ali za to treba hrabrosti, a
tako puno njih je nema. Mislila sam da je Ellen ima, zbog čega sam i
bila tako iznenađena kad je otkazala. Mislila sam daje to za nju bila
duga i teška borba, ali daje bila spremna, i premda je nisam dobro
poznavala, vjerovala sam da joj predstoje lijepe stvari. – Položila je
naočale na stol i pogledala me, lice joj je još uvijek bilo odlučno, ali su
njene oči svjetlucale kao mokro prozorsko okno. – Sve mije ovo jako
tužno, gospođice Shanahan, vrlo tužno, zaista.
Nisam znala što bih rekla, a glas mi je zapeo u grlu, pa sam samo
klimnula glavom.
Ukočeni snimak savršeno pristaje uspomeni na mrtve. Zauvijek
zamrznuta slika koja hvata samu suštinu smrti, beskrajnu mirnoću, kraj
starenja. Vidjela sam Ellenine slike, ali kad sam vidjela njen video-
snimak na svijetloplavom ekranu i kada sam po prvi put čula njen glas,
postala je živa, tako živa da sam osjetila prazninu na njenom mjestu.
Prvo što sam primijetila, bila je njena kosa. Znala sam daje bila
crvena, ali boja je bila življa i intenzivnija nego što sam zamišljala, a
pod svjetlom se sjajila poput ulaštenog mahagonija. Bila je kratko
podšišana u visini brade, što je ublažavalo njenu četvrtastu vilicu. Njene
kestenaste oči bile su prikovane za točku van kamere i imala je izraz
kojeg svi imamo kad smo s krive strane objektiva – užasnut. Ali unatoč
očitoj neugodi, osjećala sam njenu prisutnost. Bila je to snaga
odlučnosti ili možda čista snaga volje što joj je bila potrebna da sjedne
tamo i izvrgne se nečemu što ja sigurno ne bih mogla. Bila sam
impresionirana.
– Počet ćemo s nečim lakšim, Ellen. – Bila je to Julia iza kamere, čiji
se otmjeni Beacon Hill glas lako prepoznavao. – Recite nam nešto o
sebi.
– Potječem iz Fort Landerdalea. Pohađala sam fakultet na Sveučilištu
Florida, a postdiplomski na Wactonu u Pennsvlvaniji.
Bila sam iznenađena Elleninim glasom. Bio je gotovo promukao s
nijansom južnjačkog naglaska.
– Što ste studirali?

W
 – Financije.
– Vi ste magistrica poslovnog upravljanja?
– Da.
Stanka je bila dovoljno duga da bude neugodna, i pomislila sam da
Julia nije očekivala tako oskudne, precizne odgovore. No, ona je bila
profesionalac i ubrzo se snašla. – Moram priznati da mi matematika baš
ne ide, i uvijek se divim ljudima kojima to ide. Mislim da imate jako
zanimljiv posao, Ellen. Pričajte nam o tome.
– Radim na aerodromu. Generalni sam upravitelj Majestic Alrlinesa
ovdje u Bostonu.
– To zvuči kao važan posao, i težak, pogotovo za ženu. – Julia
definitivno nije pripadala našoj generaciji. – Što točno radi generalni
upravitelj?
– To sam prvo morala naučiti kada sam došla. Došla sam u aktivnu
službu ravno s uredskog posla, što znači da nisam imala iskustva za
ovaj posao, i bilo je izazovno.
Dala je sistematski detaljan opis svog posla – našeg posla. Dok je
govorila o svom radu lice joj se opustilo i živnulo.
Glas joj je postao sigurniji dok je govorila o svom položaju s takvim
ponosom, da mije bilo žao što sam uopće dovodila u pitanje njeno
pravo da bude tamo.
– Moja osnovna obveza je da pošaljem naše putnike tamo gdje žele
ići na vrijeme i sa svim njihovim stvarima. Ali moji zaposlenici
određuju kako to dobro obavljamo. Moj najvažniji zadatak je dati im
razlog da žele da to funkcionira.
Ni sama to ne bih bolje rekla.
– Dobijate li besplatne karte? – Julia je postavila pitanje s osjećajem
strahopoštovanja i čuđenja koje mi je uvijek mamilo osmijeh. Za ljude
van tog posla, takve pogodnosti su apsolutno neodoljive.
– Da, rekla je Ellen, također s osmjehom, – to je velika prednost. Ne
putujem onoliko koliko bih htjela, ali nadam se da će se to promijeniti.
Julia je skočila na ovo otvaranje. – Možete li nešto više reći o tome?
Zvuči kao da uvodite mnoge promjene u svom životu.
čini se da je nagli zaokret uhvatio Ellen nespremnu. Ponovo se
nasmiješila, ali taj je osmjeh bio zategnut i provizoran i više je bio nalik
grimasi. Nismo više govorili o poslu.

W
 Počela je polako, tražeći svaku riječ. – Počela sam raditi dok sam još
bila u srednjoj školi. Radila sam tokom studija, tokom stručnog
usavršavanja i zaposlila se u Majesticu dva tjedna nakon diplome.
Počela bih i ranije, ali trebalo mije dva tjedna za selidbu. Od tada sam
ondje.
Sjedila sam u sobici zastrtoj zavjesom u Boston-in-Commonu sa
slušalicama na ušima slušajući Ellen i klimala glavom. Osim što sam ja
išla u večernju školu, nakon što sam se zaposlila, mogla je jednako
opisivati i moj život.
– Volim svoj posao, dodala je naglo, – i ne žalim se. Volim
zrakoplovstvo. No postoji tu i produženo radno vrijeme i selidba svakih
par godina. Teško je ... žrtvujete ... možete se zavaravati da ste sretni i
ponekad izaberete ono što nije dobro za vas.
Činilo se daje razapeta između želje da se proda i potrebe da se
rastereti. Za nekoga tko nije žalio, izgledala je vrlo tužno dok je zurila
sebi u krilo.
– Uvijek sam birala ljude, situacije koje nisu imale izgleda. Ovdje
sam zato što to želim prekinuti.
Podigla je ruku i manikiranim prstom nježno uklonila pramen kose
koji joj je padao u oči. Više se nije ni trudila nasmiješiti se. – Nadam se
da nije prekasno.
– Nikad nije prekasno, Ellen. – Julijin odgovor bio je automatski, ali
onda je uslijedila stanka, a ja sam pretpostavila da je bila malo osupnuta
EUeninom iskrenošću. Nestalo je malo oholosti u njezinu glasu. – Još
samo jedno pitanje, draga. Opišite mi kako bi vaš život izgledao da se
svi vaši snovi ostvare.
Ellen se malo okrenula i po prvi put se potpuno zagledala suprotno
od kamere, kao da je odgovor tražila vani, kroz prozor. Alija sam znala
da nije tako. Znala sam da gaje tražila unutar i borila se zadržati svoju
prirodnu sklonost da se zatvori, da si uskrati čak i tako jednostavno
zadovoljstvo da naglas kaže svoje snove. Jer, ako ih nikada ne
izgovorite naglas, možete se i dalje praviti daje razlog što to nemate taj
što nikad niste htjeli započeti s tim. Sve ostalo nanosi previše boli.
– Vjerujem da je dar znati svoje snove. – Ellen se sabrala i usmjerila
pogled ravno u mene – u kameru. – Da sam znala u što će se pretvoriti
moji snovi, drugačije bih odabrala. Ne kažem da ne bih radila, ali bi

W
moji prioriteti bili drugačiji. Želim... – Zastala je, počela govoriti, stala i
pokušala ponovo. – Želim naučiti dopustiti ljudima da me upoznaju.
Želim upoznati čovjeka koji me želi upoznati bolje nego što me itko
poznaje. Želim biti majka kako bih ostavila nešto iza sebe. Ako na
ovom svijetu postoji mjesto za mene, želim ga naći. To je moj san.
Nasmiješila se u kameru, blistavim osmjehom punim nade, gotovo
trijumfalnim. Bila je to njena zadnja slika, a onda je traka istekla i ekran
je ostao prazan.
Stajala sam u natkrivenom ulazu Boston-in-Commona i zurila vani u
hladnu kišu. Bio je to jedan od onih sumornih dana kada unutra morate
držati upaljeno svjetlo, a vani, zbog vjetra, ne možete nikako ostati suhi.
Bila je to vrsta zimskog dana koji vam prodire do kosti i čini vam se da
se nikada nećete ugrijati.
Ellenina snimka mije bila pod kaputom gdje sam je mogla zaštititi.
Odgledala sam je dvaput čekajući Juliu, misleći oba puta, da nije bila u
pravu; može biti prekasno. Za Ellen je bilo prekasno, a imala sam
osjećaj daje ona, kada je pravila tu snimku, to nekako i znala.
Uključila sam mobitel i nazvala aerodrom. – Molly? – Kiša je počela
jače udarati po ciglama i morala sam ustuknuti kako me ne bi
poprskala. – Zovem vas već sat vremena, rekla je. – Gdje ste bili? –
Morala sam obaviti jedan posao. Rekla sam vam da ću izaći.
– Niste rekli da ćete biti nedostupni.
– Zar ne mogu imati jedan sat za sebe?
– Nije moja koža u pitanju. – čula sam kako povlači dim cigarete. –
Samo sam pomislila da biste htjeli znati da vam je garderoba odletjela u
zrak.

GLAVA DVADESET I DRUGA

Kada sam vidjela reportažna kola parkirana ispred terminala, znala
sam da će to biti jedan od onih dana kada sam željela da netko – bilo
tko – obavlja moj posao umjesto mene. Bombe na aerodromima uvijek
su bile udarna vijest, ali su me reporteri plašili gotovo jednako kao i
bilo što što se moglo dogoditi u Službi za operacije, uključujući i

W
bombe.
Otišla sam na stražnji ulaz, gdje sam mogla ući preko piste. Slijedila
sam pokazivače, službeno uniformirano osoblje i oštar vonj koji je palio
sinuse. Probila sam se kroz gomilu zaposlenika kroz vrata, pitajući se
tko obrađuje letove i pokazala svoju identifikacijsku karticu stražaru.
Podigao je žutu traku i pustio me unutra gdje sam se našla među
sigurno dvadeset i pet vatrogasaca, pripadnika garde, inspektora,
zaposlenika aerodromskih vlasti, mehaničara i mnogih drugih,
naguranih u betonski prostor nalik bunkeru. Po načinu na koji su vrvjeli
i razgovarali, izgledalo je kao da su na nekoj apsurdnoj koktel zabavi,
osim što su jedan zid i dio stropa bili potpuno crni, šmrkovi su bili
poredani na mokrom betonu, a usred svega bila su pocrnjela kola za
prtljagu, izobličena, iz kojih se još uvijek dimilo, a nagoreni teret bio je
razbacan po podu. Bilo je mnogo skija – zapravo, dijelova skija.
Osjećala sam se onako kako se osjećam na koktel zabavama, kao da
sve to što se oko mene događa nema veze sa mnom, ali ne iz tog
razloga. Pogledala sam po mjestu eksplozije, znajući da sam od svih
ljudi u prostoriji samo ja bila odgovorna za ono što se dogodilo.
Ugledala sam debeljuškastog nadzornika kako razgovara s nekim tko
je izgledao važno. Norm me predstavio Georgu Carveru, zapovjedniku
vatrogasaca. Bio je to krupan čovjek, u kasnim pedesetima, strogih
kestenastih očiju.
– Moglo je biti puno gore, gđice Shanahan, rekao je.
– Je li netko ozlijeđen?
– Ne. Srećom nikog nije bilo u garderobi kada se naprava aktivirala.
Nisam se osjećala tako sretnom. – Možete li mi reći što se dogodilo?
Bila sam odsutna i upravo sam stigla.
Prekoračili smo preko šmrka i došli do kola za prtljagu, zapravo,
metalne kutije na kotačima otvorene na dvije strane i pokrivene
plastičnom ceradom i policom po sredini. Ova su bila malo nakrivljena
s razderanom i rastopljenom ceradom. Osjećao se miris spaljene
plastike.
– Bila je to mala eksplozivna naprava kućne izrade, postavljena
vjerojatno ovdje. – Olovkom je upro u mjesto na dnu kola. – Vidite
kako je ovo savijeno? – Govorio je o polici koja je sada nalikovala na
zlatni luk. – Bila je s ove strane. Vidite kako je eksplozija izbila na ovu

W
stranu? – Betonski zid prema pisti bio je pokriven čađom. Računalo
koje je bilo na klimavom stolu ležalo je na podu smrskano.
Poveo me na drugu stranu. – Praktički nema štete na traci za prtljagu.
Ova strana bila je natovarena tako da zadrži udarac i usmjeri štetu u
drugom pravcu.
Prokleto uviđavno. – Rekli ste da nikog nije bilo ovdje u to vrijeme?
– Točno.
– I bila su samo jedna kola za prtljagu na sredini? Ne vlak?
Klimnuo je. – Morat ćete provesti istragu da otkrijete je li naprava
došla avionom ili ne. Mislim da nije ušla u predanoj torbi. Po mom
mišljenju netko je dovezao kola unutra, natovario ih, postavio napravu i
pobjegao glavom bez obzira.
– Isuse. – Zurila sam u B727 parkiran na izlazu udaljenom manje od
60 metara. Kroz okrugle prozorčiće vidjela sam putnike kako se kreću
kroz prolaz do svojih sjedala. Koljena su mi klecala dok sam uviđala
razmjere onoga što se moglo dogoditi.
Zapovjednik Carver je pratio moj pogled. – Kako sam rekao, moglo
je biti gore. Mi ćemo provesti istragu i dati vam cjelovito izvješće. Moći
ću vam reći kakva je to bila naprava. Stavit ćemo to s ostalim našim
izvješćima o incidentima Majestic Airlinesa na Loganu.
– Viđali ste ovo i prije?
– Bombe, prijetnje bombama, požari. Samo recite. Vi ste dečki pravi
bacači plamena. Stalno vas upozoravam, ljudi, da će netko nastradati.
– Jeste li ikada identificirali ikoga od tih bacača plamena?
– Ne, i ukoliko ne istupi netko tko je nešto vidio ili čuo, nećemo
uhvatiti tog tipa.
– Ako itko zna nešto o ovome, naći ćemo ih. – Trudila sam se da
izgledam i zvučim sigurno, ali znala sam jako dobro kako je sindikat
zbio redove. Znao je i on. Odvratio mi je pogledom koji je bio jednak
tapšanju po glavi.
Morali smo se maknuti s vidika gardistu koji je fotografirao mjesto.
Netko od službenih mije mahao.
– Zapovjednice Carver, drago mije da smo se upoznali, iako mije žao
zbog okolnosti. Rado bih vas posjetila i porazgovarala s vama o
preventivnim mjerama koje možemo poduzeti kako bismo ubuduće
izbjegli ovakve stvari.

W
 – To bi bilo pohvalno. Znate gdje ćete me naći.
Zgrabila sam Norma koji je promatrao izokola. – Gdje je Dan?
– čuo je da dolazite, pa je procijenio da netko mora održavati
Operaciju.
– Dobro. – Okrenula sam ga prema licima koja su zurila u nas kroz
otvorena vrata garaže. – Vidite li sve one ljude? Pošaljite one u
uniformama Majestica na njihova radna mjesta, a ostale na njihovu
službu. – Pokazala sam na kompoziciju kola na pisti punu dolazne
prtljage. – Zatim smislite kako svu tu prtljagu vratiti bijesnim ljudima s
druge strane vrata. Provjerite možemo li se poslužiti USA-irovim
odjelom za prtljagu za večeras.
– Tražit će da im platimo.
– Platit ćemo im. Javite mi što ste saznali. I dovedite što je moguće
više službenika do trake za prtljagu. Tamo će biti pravi užas.
Brzim pogledom provjerila sam je li Pete stariji medu promatračima,
ali nisam ga vidjela. Nije bila njegova smjena, a to ionako ne bi bio
njegov stil. Ali osjećala sam njegovo prisustvo. Kao da je i napisao
svoje inicijale na čađavom zidu.
Stajala sam ispred uništenih kola s rukama u džepovima, da nitko ne
vidi kako se tresu. Stvari su izmicale kontroli, a ja sam se morala
zapitati koliko će daleko to otići. Norm je tjerao ljude natrag na posao,
ali neki su ostali na vratima zureći u mene. Ja sam bila glavna. Morala
sam znati što treba napraviti, ali nikakvo iskustvo nije me ni približno
pripremilo na nešto ovakvo.
Šutnula sam ostatke aktovke ispred sebe. Znak Samsonitea bio je
netaknut, a na ručki je bila etiketa za prtljagu s posjetnicom. Učinila
sam jedino za što sam bila sigurna da mogu. Podigla sam je, izašla u
odjeljak za putnike i počela tražiti vlasnika.

GLAVA DVADESET I TREĆA

Nadala sam se da će telefon prestati zvoniti dok nađem ključ i
otvorim vrata moje hotelske sobe.
Nisam imala sreće.

W
 – Halo?
– Bože, što je s tobom? Zvučiš kao da si na kraju snaga.
Bio je to Matt. Bacila sam se na krevet i legla. Tetiva lijevog koljena
– stalni podsjetnik stare ozljede od trčanja – udarala je, vrat mi je bio
ukočen, a moji ostali mišići su se tako brzo napinjali da sam se gotovo
fosilizirala na mjestu, buljeći u strop. – Danas je moja garderoba
odletjela u zrak. Sindikat je podmetnuo bombu kako bi mi poslao
poruku.
– Ovdje koristimo e-mail u tu svrhu.
Obično me Matt znao nasmijati, ali ne noćas. Malo toga me noćas
moglo usrećiti. Našla sam daljinski i uključila TV, isključivši ton, da
mogu vidjeti jesam li na kasnim vijestima. Onda sam zbacila cipele i
pomakla se bliže sredini kreveta kako bih podigla noge. – Očito si već
čuo.
– Bilo bi teško ne čuti. Ovdje svi samo o tome govore. Tvoje je ime
na svačijim usnama.
Znala sam daje Matt u pravu, a to nije bilo dobro. Nikad ne biste
htjeli biti tema razgovora po sjedištu, pogotovo nakon stoje priča imala
vremena marinirati se u sočnim glasinama. Po prvi put otkako sam bila
u Bostonu, pitala sam se stoje Bili mislio o mojoj situaciji. Brinula sam
se što su mu rekli, i zbilja, zbilja sam željela njegov savjet. Možda sam
samo željela s nekim razgovarati, s nekim tko će biti uz mene onako
kako je on bio. To je bilo ono što mi je najviše nedostajalo.
– Reci da me zoveš jer imaš moje spise, Matt.
– Arhivar ih ne može naći. Još traži.
– To je čudno.
– Ne bi to govorila da si vidjela arhiv. To je veliko skladište
ispunjeno tisućama kutija i jednim jedinim dečkom koji bi morao biti u
tijeku sa svime. čudim se kako uopće išta pronađe. Što me dovodi do
sljedećeg pitanja. Želiš li i ono drugo stoje tražila, račune? Jer ako želiš,
moram otići u poseban...
– Ellen je tražila račune?
– Htjela je kopije pravih računa skupa s rasporedom za
prilagođivanje kupoprodajnih cijena.
Pretpostavljam da želiš i izlist?
– Umjesto čega?

W
 – Ribe.
Tako sam se naglo podigla da sam morala pričekati da mi se krv
vrati u glavu. – Jesi li rekao riba?
– Riba, riba – kako god želiš – mikrofilm8 je ovdje u zgradi.
– Mikrofilm? Kako sam to mogla dokučiti?
– Ali ona nije htjela ribu. Rekla je da treba izliste, koji su preko u
računovodstvu. Ako želiš i to, moram priložiti poseban zahtjev.
– Pričekaj, Matt.
Ellenine stvari su se počele miješati s mojima. Stajala sam nasred
sobe u čarapama i pokušavala naslutiti gdje je ona stranica iz njenog
kalendara, ona koju mi je Dan dao na čuvanje. Gdje sam je spremila?
Aktovka? Ne. Stol na kojem je bila hrpa stvari s kojima nisam znala
kamo bih? Ne.
Kutija na podu...? Da.
Stranica s oznakom riba bila je pomiješana s poštom. – 1016.96A. Je
li to oznaka na mikrofilmu?
– Ne znam. Rekao sam joj da nazove računovodstvo, ali to ne zvuči
kao njihov način registriranja.
Obično stavljaju datum, a osim toga, rekao sam ti daje tražila izliste,
ne ribe.
– E, da. Rekao si.
– Hvala.
Trenutak zanosa je prošao. Ponovo sam utonula u krevet i skinula
čarape, što nije bilo lako, držeći jednom rukom telefon. – Što bi to
izlistci mogli imati, a mikrofilmovi ne?
– Potpise. Pretpostavljam da je htjela vidjeti tko je odobrio plaćanje
računa. To je raspored predračuna – popis računa.
– Računi. – Rekla sara to kao za sebe. – Kao Crescent Security.
– Što je to?
– Lokalni suradnik. Stalno se pojavljuje u Elleninim stvarima. Našla
sam kopiju jednog starog računa, a ona je imala čekovni odrezak iz
Crescenta zakačen u njenom dokumentu o ujedinjenju.
Kakve bi veze lokalni suradnik u Bostonu mogao imati s
ujedinjenjem?

8
Microfiche – mikrofilm (igra riječi: fish = riba).
W
 – Ako je to bio Nor'easterov prodavač, ništa. Majestic i Nor'easter
bili su dva odvojena entiteta prije ujedinjenja. Odvojena uprava,
odvojeno računovodstvo, odvojene operacije.
Bez čarapa, mogla sam bolje razmišljati i prisjetila sam se razgovora
s Kevinom. – Ali ima nešto što povezuje Boston sa spajanjem. Ugovor s
IBG-om, posljednji prije sklapanja dogovora. Kako sam shvatila,
neuspjeh tog ugovora doveo je do prodaje Nor'eastera.
– Nije bio u pitanju samo Boston. Bilo je to glasanje IBG-a u cijeloj
tvrtki, a ja moram ići jer ću zakasniti na sastanak kućnog savjeta.
– Ali to je točno, zar ne? Daje ugovor prošao, ne bi bilo dogovora.
– Vrlo točno. U osnovi, odbor Nor'eastera je bacio kocku i stavio
budućnost tvrtke u ruke IBG-a.
– I izgubili su.
– Ne, dobili su. U to vrijeme najveći dioničar Nor'eastera bila je
grupa ulagača. Oni su već povukli sav novac iz posla i tražili su izlaz.
Shvatili su da će sindikat glasati protiv ugovora, stoje značilo da će
potpredsjednik proglasiti stečaj i okriviti njih. Naravno, to je i za nas
bilo dobro. Te noći kad smo saznali daje propalo, cijeli je tim otišao u
bar slaviti. čak je i Scanlon došao. – Govorio je brže i znala sam da želi
prekinuti.
– Dakle, ulagači su imali poticaj kako bi osigurali neuspjeh ugovora?
Ali zar to ne bi smanjilo vrijednost njihovog ulaganja?
– Nor'easter bi vrijedio više s potpisanim ugovorom sa svojim
najvećim sindikatom, ali ti su dečki kupili dionice tvrtke vrlo jeftino, pa
bi čak i uz smanjenu cijenu sve nadoknadili. Stvarno moram ići, ali ako
ti ovo pronađem, nećeš više ništa tražiti, zar ne?
– Ne znam. – Matt se prebacio na ozbiljan, obrambeni način, a
njegov je ton poprimio odliku svak-za-sebe. Dohvatila sam daljinski
upravljač i počela birati programe. – Netko ti pravi probleme?
– Ne želim dospjeti na Lennyjevu crnu listu. čula si što govori za
tebe, zar ne?
Prst mi se ukočio na daljinskom, a tetiva na koljenu ponovo je počela
udarati.
– Što govori?
– Da ne možeš izaći na kraj sa sindikatom i da će vjerojatno morati
osobno doći tamo. A ako to učini, morat će dovesti nekog drugog, i

W
zabrinut je zbog promjene uprave na aerodromu i onoga što ona radi
jadnim zaposlenicima koji su ionako već svašta prošli. Shvaćaš zašto ga
ne želim razljutiti?
– Rekao je da će me smijeniti? – Ispustila sam daljinski. Pao je preko
ruba kreveta i lupnuo o pod. – S kim je razgovarao?
– Sjedinim koji se računa.
– Rekao je to Billu Scanlonu? – Na jedno je pitanje bilo odgovoreno.
Sada sam znala što su rekli Billu. Nisam znala stoje vjerovao. – Kako
znaš?
– Rekao je cijelom Scanlonovom osoblju. Iznio je to na sjednici za
mjesečno planiranje. Ako mene pitaš, on unaprijed osigurava svoja
leda, za slučaj da nešto krene po zlu.
– Proklet bio. On je takav lažljivac. Upravo sam telefonom
razgovarala s njim. Pružio mije podršku.
To se događa, rekao je 'ne brinite zbog toga, to se ne odnosi na vas.'
Dolazi ovamo sutra.
– Ne zovemo ga Veliki Ljigavac bez razloga.
– Kako?
– On je iz New Orleansa. Tako ga zovemo.
Unatoč svemu, morala sam se nasmijati. Veliki Ljigavac. Nikad to
nisam čula.
– Još uvijek želiš sve ove stvari, ako ih nađem?
– Da, i nazovi me kad budeš nešto imao.
Poklopila sam. Zaustavila sam se na programu Animal Planet. Ton je
još uvijek bio isključen. U tišini sam gledala malu kornjaču, prevrnutu
na leda u pijesku na plaži. Borila se da se preokrene, da se uspravi tako
da joj oklop bude gore. Njene male peraje očajnički su mlatarale, dok se
valjala s jedne strane na drugu. Znala sam kako se osjećala. Počela sam
shvaćati kako se Ellen morala osjećati. Lenny je bio moj šef. Trebao je
biti na mojoj strani, osigurati zaštitu dok sam se ja borila u prvim
redovima. Sve što sam doznala o Lennyju, činilo gaje prezira vrijednim.
Ali na kraju, znala sam da mogu izaći na kraj s njim. Ono s čim nisam
mogla izaći na kraj bila je misao da bi Bili Scanlon mogao početi
ispitivati moje sposobnosti, povjerovati da nisam uspjela ovdje. Našla
sam adresar u aktovci. Telefonski broj je bio upravo ondje gdje sam ga
zapisala, bez imena i napisan lagano običnom olovkom na unutrašnjoj

W
korici. Nisam ga koristila više od godinu dana, čak sam se natjerala da
zaboravim taj broj koji sam znala napamet. Ali nisam ga nikad izbrisala
i nisam nikad zaboravila daje tamo.
Sjela sam na krevet, zureći u telefon, dok se nisam prisilila podići
slušalicu. čak i nakon što sam izbirala brojeve, tako poznatu
kombinaciju na tipkovnici, jedva sam se suzdržala da ne poklopim.
Dobila sara govornu poštu i pomislila sam da sam spašena, ali tada
sam začula njegov glas. Bila je to snimljena poruka, ali bio je to njegov
glas i moje cijelo biće je reagiralo kao i uvijek na zvuk, modulaciju,
ritam njegovog glasa. Bio je to savršen poticaj za dosegnuti nešto u
meni, a njegov glas podsjetio me na njegov dodir, njegov okus. Trebala
sam samo govoriti, ostaviti jednostavnu poruku, reći što sam trebala, ali
mogla sam samo sjediti na rubu kreveta, u sobi koja se okretala oko
mene, slušajući elektronskog operatera koji je tražio da ostavim poruku
ili prekinem.
Poklopila sam.
Kad sam pogledala u ekran, male kornjače više nije bilo. Našla sam
daljinski pod krevetom i pričekala nekoliko sekundi prije nego sam
ugasila televizor, ali nje nije bilo na vidiku. Nikad neću saznati je li
otišla ili su je odnijeli.

GLAVA DVADESET I ČETVRTA

Dan se okrenuo od prozora i koracima odmjerio duljinu mog ureda.
Posložio je stolice tako da mu ostane prolaz ispred mog stola. Dok je
koračao, nastavio je s izvješćem, označavajući jednu po jednu točku. –
Koristimo USA-irov odjel za prtljagu dok ne osposobimo svoj, što
može potrajati i dva tjedna. Naplaćuju nam to kao svetog Petra kajganu,
ali nemamo izbora. Zatvaramo sve pristupe našima, dok ih ponovo ne
osposobimo. Nema štete na avionima, ali Odjel za održavanje mora
provjeriti sve što je bilo parkirano na toj strani zgrade u trenutku
eksplozije. Odgodili smo tri leta, otkazali posljednjeg i prebacili svih na
United i American.
– Izgubili smo prihod?

W
 – Nismo imali izbora, šefice. Nijedan naš avion noćas nije letio u
pravcu Denvera. Nekoliko je ljudi bilo tako prestravljeno da nisu uopće
putovali.
– Pretpostavljam da smo uništili nekoliko godišnjih odmora. Koliko
smo prtljage izgubili?
– Trideset i sedam komada za dvadeset i dva putnika. Sve što je bilo
na kolima uništeno je ili spaljeno do neprepoznatljivosti, uglavnom
skije.
– Znam za skije. Sinoć sam provela nekoliko sati u Odjelu za
prtljagu, dopuštajući ljudima da urlaju na mene. Nevjerojatno kako se
ljudi mogu vezati za svoje skije. Nekoliko tipova je čak tražilo da im
vratimo komadiće. Bilo je naporno.
– Inspektori su posvuda, rekao je, – aerodromsko osiguranje,
istražitelji, gardisti. Izbjegavam medije i nastojim se ne spotaknuti o
ljude iz sjedišta koji su došli da nam 'pomognu'.
– Što se tiče medija, rekla sam, – jutros sam ponovo nazvala Odjel za
odnose s javnošću. Sva pitanja uputite njima. – Ustala sam i naslonila se
na vitrinu, odmarajući kukove na rubu radne površine.
Nekako, nije bilo u redu sjediti dok se sve ovo događalo. – Ovo je
zbog Petea mlađeg, je li tako?
Zato što ga nisam vratila na posao?
– Ako nije, onda je nevjerojatna slučajnost. Jučer ujutro sam
razgovarao s Vicom o odgađanju odluke, a jučer popodne garderoba
odleti u zrak. Rekao bih da to ima veze jedno s drugim.
Nisam znala jesam li nervozna ili ljuta. Odlučila sam da sam
općenito uznemirena i neprestano na rubu. – Što mislite, što bismo
trebali učiniti, Dan?
– Imali smo dogovorene sastanke sa zaposlenicima. Sinoć ste, što ste
imali, rekli Vijeću za poslovanje.
– Svakako, to je bilo učinkovito. 'Učinit ćemo sve što možemo da
vam pomognemo u ovome', rekla sam, oponašajući Vicov dosadni glas,
– 'ali moramo točno znati kako ćete zaštititi naše ljude'.
Dan je prestao koračati. čim je sjeo na stolicu, ja sam ga zamijenila.
Udaljenost od zida do prozora bila je točno sedam koraka. Na jednom
okretu zatvorila sam vrata. – Sigurno možemo učiniti nešto što će im
privući pozornost.

W
 – Mislim da ste je već privukli, šefice. Dok se god bude poduzimalo
nešto u vezi toga, evo što će se događati. Mi ćemo provesti svoju
istragu, vatrogasna služba svoju. Nitko neće ništa govoriti, što znači da
ne možete okriviti sindikat jer ne možete dokazati da su to oni učinili,
što znači da ne možete poduzeti formalne mjere protiv njih.
– Ne želim dići ruke od ovoga, Dan.
– Možda nećete imati puno izbora. Ako Terry McTavish nije govorio
prije, sigurno neće ni sada progovoriti. Osim toga... – Zurio je kroz
prozor u veliki prazni prostor gdje je trebao biti zrakoplov.

Izlaz najbliži mom prozoru bio je izvan upotrebe dok se spojni most
popravljao. – Nisam siguran daje dobro za vas ne popuštati Peteu
starijem.
Okrenula sam se i zagledala u njega. – Kako to možete reći? Zar im
trebamo dati ono što žele zato što su nešto digli u zrak? Ili nešto
zapalili? Ili usporili Operaciju? Zato i jesmo tu, da se pozabavimo s tim.
– Ne, nije. Nije to zato što ste vi nešto učinili ili ja ili Ellen. Lenny je
u pitanju. Postaja je otišla vragu, dok ju je on vodio. Kad je Dickie bio
glavni, postalo je samo gore, i dok god Lenny bude vaš šef, ništa se
neće promijeniti. Ne možete se natjecati sa sindikatom bez potpore
tvrtke, a kako ovdje stvari stoje, tvrtka je Lenny. Meni je svejedno. Ja
nikud ne idem. Ali bili ste u pravu prije neki dan.
Vi imate što izgubiti.
Na spomen Lennyja prisjetila sam se uspravljene kornjače. Jučer sam
bila tako umorna, ali nakon onoga što mije Matt rekao kako me moj
vlastiti šef blati iza leda, provela sam veći dio noći uzrujavajući se
umjesto spavajući. Jutros sam ustala iscrpljena, ali odlučna u jednoj
stvari – ako trebam otići, neće me iznijeti. Stala sam uz prozor i zurila
dolje u praznu pistu. – Mislite da je Scanlon znao što se događa u
Bostonu dok je Ellen bila ovdje?
– Ne.
– Jeste li sigurni?
– Razmislite malo. Znate da se Lenny neće suprotstaviti svom šefu, a
ja znam da ga Ellen ne bi napumpala.
– Ne?
– Uvijek je mislila da može izaći na kraj s Lennyjem, da će joj

W
pomoći ako mu objasni što se stvarno događa, a ako mu ne bude
pomogla da shvati, bio bi to njen promašaj. Osjećala je da mu je dužna
zato što joj je dao posao. Rekla je daje on bio jedini u službi koji joj se
usudio pružiti priliku.
Okrenula sam se prozoru, misleći kako je Ellen riskirala, ne Lenny.
Riskirala i izgubila.
Dan je prišao i stao pored mene. – Kad smo kod toga, kad Lenny
dolazi?
– Tek u dva sata. Zašto? Želite dočekati njegov let?
– Nakon onoga što je rekao o mom djetetu, mogao bih ga ubiti ako
ga vidim. Osim toga, to je vaš posao. Zato upravitelji dobivaju veliki
novac. Trebate li još nešto prije nego se pojavi?
– Možda kisik. Imamo li dodatne zalihe dok je on ovdje?
– Pozvao sam neke nadzornike koji imaju slobodan dan, a i
razgovarao sam s nekima od pouzdanijih šefova osoblja. čim ga
pronađem, ponovo ću razgovarati s Victorom, tek toliko da mu dam do
znanja da pazim. Stvari će se izgladiti pa makar morao osobno zasukati
rukave.
– Slušajte – okrenula sam se kako bih provjerila vrata, zaboravljajući
da sam ih već zatvorila – sinoć sam opet razgovarala s mojim
prijateljem iz financija, i saznala sam što znači riba. To je mikrofilm.
– Bez zafrkavanja!?
– Također mi je rekao da je Ellen tražila račune vezane za ona
prilagođivanja prije kupnje, ali je tražila izričito izliste, jer je htjela
vidjeti potpise. Mislimo da je htjela vidjeti tko je odobrio isplatu tih
računa.
– Mislite da ti računi imaju veze s onim kojeg ste pronašli ... kako se
zvalo?
– Crescent Security. Mislim da postoji veza između dogovora i
Nor'easterove operacije u Bostonu.
Mislim da to ima neke veze s ugovorom IBG-a koji je propao, a
mislim daje Crescent Security sudjelovao u tome. Molly će izvući sve
informacije koje o njima pronađe u lokalnim spisima. Ako mi Matt
ikada pošalje one dokumente, možda pronađemo vezu.
Dok smo gledali, vozač je, vukući vlak trima kolima, prebrzo izašao
iz odlazne garderobe, oštro skrenuo tako da su dvije kutije i kofer

W
odletjeli po pisti. Nije se ni osvrnuo.
– Idiot glupi. – Danje krenuo prema vratima. – Recite prijatelju
Mattu neka požuri. Ako Lenny stiže ovamo, možda nam vrijeme ističe.
Usput, rekao je, zastajući na otvorenim vratima, – dobro ste izgledali
sinoć na TV-u, kao da stvarno imate sve pod kontrolom. čak ste i mene
uvjerili.
Izjurio je, smijući se na moj račun, dok je Molly ušetala s jutarnjom
poštom. – Trebali ste staviti malo ruža, ako ste trebali biti na TV-u.
– Vjerovali ili ne, nisam jučer ujutro ustala s idejom da ću dan
završiti na WBZ-u.
– Ne smijete nikad izaći iz kuće bez ruža u torbici.
– Hvala vam, gospođice uglađena.
Uzela sam gomilu pošte i otišla do stola. Molly se nije žurila vratiti
na posao. Stajala je ispred mog stola, pregledavajući ured poput
soboslikara. – Kad ćete nešto objesiti na ove zidove?
– Ne znam. Mislim da su sve te stvari za sada uskladištene.
Brzo sam probrala poštu, pola bacila, a ostalo odložila u pretinac za
ulaznu poštu. Molly se nije micala.
– Danny mi je pokazao Elleninu karticu za česte putnike, rekla je, – i
popis njenih putovanja.
– Jeste li se sada uvjerili?
– Imam teoriju, rekla je, provokativni]'im tonom no inače, – mislim
da je imala ljubavnika, tajnog ljubavnika.
Naslonila sam se u stolici. – Zašto to mislite?
Samo je to čekala. Zatvorila je vrata, dovukla jednu stolicu do stola i
sjela. – Priznajem, nisam znala za ta poslovna putovanja, ali pomislila
sam da se nešto događa čak i prije toga. Primala je telefonske pozive.
Obično bi zatvorila vrata, ali nekad bih slučajno čula i ma tko to bio –
podigla je obrve – zvučala je onako. Znate na što mislim?
Pomislila sam na Elleninu bilješku, pomislila sam na glas koji sam
čula sinoć preko telefona, i točno sam znala o čemu govori. – Tako
govorite s nekim koga volite.
– Upravo tako. Onaj ton. Nekako dubok i seksi i blag. Nakon takvog
poziva raspoloženje bi joj se potpuno promijenilo. Bila bi sretna cijeli
dan. A nekad bi došla sva dotjerana bez nekog posebnog razloga. Ako
mene pitate, tim danima bi se nalazila s njim i htjela je izgledati što

W
bolje. Otuda i ta putovanja. Nije htjela da itko sazna.
– Je li s vama ikad razgovarala o tome?
Odbacila je tu ideju kratkim odmahivanjem glavom. – Ellen je bila
previše zatvorena za to. Ali nekad žena jednostavno zna, a ja sam znala
da se nešto događa.
– Jeste li znali za agenciju za upoznavanje?
– Agenciju za upoznavanje? Kad je to bilo?
– Nedavno. Učlanila se i odustala u zadnja dva mjeseca.
Opet je oštro odmahnula glavom. – Što god da se događalo s njom,
počelo je odmah po njenom dolasku ovamo i trajalo do samog kraja.
Zapravo, sjećate se da sam vam pričala o tom zadnjem danu, kad je
izašla iz ureda plačući? Možda ju je ostavio. Žene su se ubijale i za
manje.
Čak i s intrigama i prijetnjama, pitanjima, tajanstvenim paketom,
bilo je teško suprotstaviti se depresiji, alkoholizmu, detektivu Pohanu i
genetici. Ellenina majka se ubila. A kad dodate mogućnost slomljenog
srca ... Molly i ja bile smo definitivno na istom tragu – ali, je li to zato
tako i bilo?
– Dan ne vjeruje daje imala ljubavnika, rekla sam. – Zapravo, izričito
se protivi.
Jednim od svojih savršeno lakiranih noktiju prošla je rubom zlatne
narukvice. – Danny ne želi povjerovati ni u što loše o Ellen.
– Ako imati momka znači biti loš, tada smo svi u nevolji.
– Oh, ne brine njega što nego tko. – Podigla je svoje tamne oči, i ja
sam shvatila daje to bilo ono na stoje cijelo vrijeme ciljala.
– Znate li tko je on?
– Bio je to Lenny.
Mislim da mi je vilica mogla zapravo otpasti. Nagnula sam se
naprijed tako da mi je brada gotovo doticala stol. – Lenny?'
– Mislim da je uvijek imala mali poklon za njega otkako joj je dao
ovaj posao, a on se nije dao nagovarati na tom području. Izgubila sam
trag o njegovim izvanškolskim aktivnostima otkako je napustio postaju,
ali više djevojaka ovdje je upoznalo Lennyja dok je bio šef, ako me
razumijete.
– Lenny Caseaivć?
– Naravno. Zgodan je momak, a taj njegov južnjački naglasak može

W
biti šarmantan na neki način.
Osim toga, on je šef. Moć je uvijek seksi.
– Valjda. O njemu sam uvijek razmišljala samo kao o šefu. Zar nije
oženjen?
– Što mislite zašto su to tajili?
Shvaćala sam zašto bi Danny mogao biti uznemiren tom idejom. –
Zaista vjerujete da bi se ubila zbog Lennyja?
– Evo što ja mislim. Ellen je naporno radila, nije imala svoj život, a
osjećala se kao da stari. Ako je pokazao i najmanji interes za nju, možda
je odlučila da je i to bilo bolje nego biti sam.
Razmišljala sam o Elleninoj videosnimci. Prema njenom vlastitom
priznanju, birala je situacije koje nisu imale izgleda za uspjeh. Ova se
svakako uklapala. Protrljala sam oči i osjetila olakšanje dok se nisam
sjetila da imam maškaru.
Molly je samo odmahnula glavom. – Mogu to potvrditi, rekla je,
vadeći mi maramicu iz džepa na suknji. – Mogu usporediti popis njenih
odredišta s rasporedom njegovih putovanja. Tajnice unose putne
kalendare službenika u računalo. Možemo vidjeti jesu li bili zajedno u
istim gradovima.
– Treba li vam lozinka za tu stranicu?
Njene pune crvene usne iskrivile su se u lukav osmijeh. – Dajte mi
par dana.
Telefon je zazvonio i ona je odgovorila u mom uredu dok sam ja
uzela malo ogledalo iz stola –
Ellenino ogledalo – i pokušala popraviti svoje rakunske oči.
– Mi o vuku, rekla je, poklopivši slušalicu.
– Uljepšaj mi dan i reci da Lenny ne dolazi.
– Ne dolazi. – Prošla je oko stola i stala ispred. – Ovdje je.
– Ovdje je. Sada? – Skočila sam sa stolice i nabacila sako. – Trebao
je stići tek za tri sata. – Otvorila sam vrata i istrčala, usput pokušavajući
popraviti ovratnik. Bila sam na pola puta do dvorane sa šalterima, kad
sam se morala okrenuti i potrčati natrag.
– Gdje je on uopće?

W
 GLAVA DVADESET I PETA
Lenny je bio na telefonu kad sam stigla na USA-irov terminal, što je
bilo dobro jer mi je trebalo vremena da bih došla do daha. Pričao je na
zadnjoj u nizu govornica, jedini glas u inače pustoj čekaonici. Kad sam
došla u njegov vidokrug, okrenuo se od mene, a ja sam stajala zureći u
njegova leda. Teško se to moglo pozitivno protumačiti, ali ionako ni ja s
njim nisam bila previše oduševljena.
Nekoliko ljudi je bilo uočljivo tog ranog jutra, uglavnom lutalice koji
su umornih nogu išli prema traci za prtljagu.
Osjetila sam ga kako se približava odostraga, prije nego sam ga čula.
Okrenula sam se i pogledala, i samo djelić sekunde buljio je u mene.
Onda se široko osmjehnuo, a oči su mu se namreškale u kutovima. –
Ispričavam se što sam uranio, zvučao je kao pukovnik konfederacijske
vojske. – Nadam se da vam nisam previše poremetio raspored.
Molly je bila u pravu. Mogao je biti šarmantan kad je to htio. –
Zadovoljstvo mije prilagoditi se vašem rasporedu, rekla sam, trudeći se
da ne zvučim kao južnjačka ljepotica.
– Razumljivo je što niste pričekali moj zrakoplov. Trebao sam vas
nazvati. Samo upamtite, kad predsjednik dolazi, ne smijete ga gubiti iz
vida, jer on je uvijek točan, bez obzira kad dolazi.
Ponovo mi je uputio onaj osmijeh, ali je ovaj put bio manje
šarmantan. – Moje je pravilo da ga nikad ne puštam da luta po postaji
bez mene. Nikad ne znate što može otkriti.
Krenuo je, a ja sam morala hodati žustro, kako bih pratila njegov
dugi korak. S potpeticama od pet centimetara, imala sam sto i
osamdeset centimetara, a još uvijek sam dosezala Lennyju samo do
brade. Bio je visok i prilično mršav, a nosio je samo europska odijela po
mjeri. Kružila je priča kako je jednim od naših noćnih letova slao
košulje u Pariz na kemijsko čišćenje. Nisam znala je li to istina, ali
sudeći po načinu kako je nosio odjeću, načinu držanja, a pogotovo po
načinu na koji bi lagano dodirnuo ovratnik kad bi se nasmiješio, mogla
sam u to povjerovati.
– Je li danas nešto odletjelo u zrak?

W
 – Danas ništa, rekla sam, ignorirajući sarkastičan ton. Odlučila sam
ne dopustiti mu da me izbaci iz takta.
– Pa, to je pozitivan znak. Želio bih da me izvijestite o problemu s
Petevjem Dwyerom. Kako to da ga je napao drugi zaposlenik, a njega
ste udaljili s posla?
– Nije tako bilo. – I otkad je to Pete mladi postao Petey za Lennyja?
– Bilo je tako prema izjavama dvojice umiješanih. – Pogledao me
preko ramena. – Bilo bi mi draže da sam to čuo od vas.
– Žao mije što vas nisam izvijestila. Trebala sam. – Stvarno sam
trebala. Bila je to taktička pogreška koja mu je dala pravo da sebe drži
pravičnim. – Nitko još ne zna pravu priču o onome što se dogodilo te
noći, ali situacija je puno ozbiljnija nego što se možda na prvi pogled
čini. Pete mladi je izazvao tučnjavu, bio je pijan kad se to dogodilo i
stalno radi pod gasom. Pokušavamo pronaći...
– Imate li ikakve dokaze za to što govorite?
– Zasad ne, ali radimo na tome.
– Ali nećete to moći učiniti, zar ne? I vi i ja to znamo. Stoga mi se
čini čudno da prolazimo svu tu zbrku. Možete li me prosvijetliti?
Dok smo prolazili, još je putnika dolazilo u šaltersku dvoranu.
Vukući torbu na kotačima, jedna je žena išla ravno na mene, čitajući
svoju kartu i ne obraćajući pozornost. Morala sam je zaobići da bih
izbjegla frontalni sudar. Lenny je produžio.
Bila sam spremna prosvijetliti ga, barem pokušati, ali kad sam ga
sustigla, još uvijek je govorio.
– Trebali ste doći ovamo smiriti situaciju, govorio je. – Do sada se
Operacija pogoršala, potpuno ste udaljili sindikat zbog nekog
beznačajnog naguravanja, a sada odbacujete dogovor s Vicom da vratite
Angela. Ah, i garderoba je eksplodirala. Je li onda čudo da ovdje vlada
metež? Mislio sam da se možete nositi s ovom Operacijom, Alex, ali
gubim povjerenje u vas. Vaš rad je razočaravajući.
Gubila sam strpljenje, i to ozbiljno jer ga nisam mogla ni sustići.
– S dužnim poštovanjem, Lenny, čak i da je sve to istina, ne vidim
kako bi to moglo opravdati postavljanje bombe u garderobi. Mislim da
to moramo rješavati odvojeno. Ako želite, mogu vam svaku stvar
izložiti pojedinačno.
Sada je on postao uzrujan, od čega me ispunio osjećaj topline.

W
Pogledao me, a ja sam se slatko nasmiješila.
– Što se događa s Angelom?, upitao je.
– U svjetlu nedavnih događaja, odlučila sam zamrznuti sve
pregovore sa sindikatom. Angelov status je na čekanju.
– Razumijem. Pa, ovdje sam da vam pomognem da ga vratite s
čekanja, a evo kako ćemo to učiniti.
Sastat ćemo se sa sindikatom, vi i ja, i naći ćemo načina da riješimo
stvari. Hoću reći da ćemo na kraju sastanka imati plan za vraćanje
Angela u službu i povratak Peteyja na posao. Bojim se da ćemo morati
otpustiti malog McTavisha, budući je poticao tučnjavu. Sigurno će
zažaliti zbog svog djela, i ja ću rado poslušati njegovu pritužbu. To bi
vam trebalo pomoći da se koncentrirate na ono što trebate raditi.
– Koncentrirana sam, Lenny. Koncentrirana sam poput laserske
zrake na problem koji imamo s Peteom Dwyerom mlađim.
– Kakav problem?

– Pete mlađi pije na poslu. Opasan je za sebe, svoje kolege i

Operaciju. Noć prije tučnjave bio je tako pijan daje krivo rasporedio
teret najednom avionu. Imali smo sreću da je njegovo osoblje to
primijetilo prije nego je napustio izlaz. Ako dokažem što radi, neću ga
vratiti na posao ni pod kakvim okolnostima. – Nisam gledala u Lennyja,
ali usporio je korak i osjetila sam kako postaje napet. Kao daje postajao
viši. Ovlažila sam suhe usne i nastavila, pokušavajući ostati smirena, ali
bila sam sve više uzrujana. – Ako me prisilite da ga vratim, to će ići na
vaš račun, jer ja ću službeno iznijeti i dokumentirati svoje mišljenje
pismenim putem.
Stao je tako naglo da sam produžila naprijed, pa sam se morala
vraćati.
– Razumijem vašu zabrinutost, doista, rekao je, – i ne bih htio da
učinite bilo što što bi vam bilo neugodno, pa ću naći načina da ublažim
tu brigu. Ali dopustite da vam dam savjet. – Smješkao se, ton mu je bio
bolesno ugodan, a ja sam se koncentrirala na disanje, budući sam
izgubila prirodan ritam disanja. – Ako i dok ne dokažete to što govorite,
ne bi bilo mudro napisati ijednu riječ. Jer, ako to učinite, smatrat ću da
ste nepromišljena, nepotrebno neprijateljski raspoložena prema
sindikatu, te da nemate sposobnost procjenjivanja, koja je potrebna

W
zavođenje ove postaje, a u tom slučaju bio bih prisiljen prekinuti vaš
radni odnos u ovoj tvrtki. Shvaćate? – Okrenuo se kako bi otišao, a
onda je opet zastao. – A sve to, a da i ne uzmem u obzir vaš neposluh u
slučaju smrti Ellen Shepard. Hoćemo li porazgovarati o tome kako ste
došli do punomoći i što ste s njom radili?
Stajali smo nasred prostranog predvorja, okruženi vrtlogom ljudi i
prtljage i nosača i kola i nosiljki za životinje. Ali ja sam čula samo
oštricu ispod tog otegnutog govora, a bila je tako oštra daje mogla rezati
dijamante. Znala sam da sam prešla granicu, i znala sam daje bilo glupo
od mene prijetiti mu.
Mogla sam predvidjeti posljedice. Ali kada ih je on izgovorio naglas,
koljena su mi kleknula.
Kada smo došli do toga, shvatila sam da bi Bili intervenirao ako bi
mi Lenny dao otkaz. Ali nisam ga htjela staviti u taj položaj, a osim
toga, bilo bi škakljivo kad bi se Lenny uključio. Lenny nije bio glup.
Što god da bi se dogodilo, moja bi karijera u Majesticu bila zauvijek
kompromitirana. Osjetila sam kako mi samopouzdanje pada. Osjetila
sam kako mi se bijes ispu-huje. – Razumijem.
Primakao se toliko blizu da sam osjetila oštar miris njegovog losiona
poslije brijanja. Tada je stavio ruku na moje rame. Kao da mi je štakor
stao na sako, i samo sam mogla ne otresti ga. – Dopustite da vam dam
savjet, šaptao je. – Nemojte mi nikada više prijetiti. Ako to učinite,
budite spremni ići do kraja, ili će to biti zadnje što ćete učiniti u ovoj
tvrtki. Sada, rekao je s dražesnim osmjehom, – hajdemo pogledati vašu
Operaciju.

GLAVA DVADESET I ŠESTA

Provela sam cijeli mučan dan s Lennyjem, zavlačeći se u svaki
pedalj Operacije, uključujući štetu od bombe. Uložila sam ogroman
napor samo da budem uljudna s njim, dijelom zbog toga što ga nisam
podnosila, a uglavnom zbog toga što nisam podnosila biti s njim.
Zadnje što sam htjela, kad sam se vratila u sobu, bilo je ponovo izaći.
Srušila sam se potrbuške preko kreveta, potpuno odjevena. Da je tapet

W
bio u plamenu, nisam sigurna da bih mogla ustati i pobjeći. Ali telefon
je zazvonio i ispostavilo se da je to bio jedini tip koji mi je mogao
promijeniti planove.
– Pokušavam vas dobiti cijeli dan.
John nije rekao zdravo, ali prepoznala sam njegov glas. Pozivi na
odlazne letove treštali su u pozadini uz stalni žamor gomile, pa sam
znala da je na aerodromu, vjerojatno u govornici na katu.
Uvijek sam ga zamišljala u govornici kad je zvao, stisnut,
pokrivajući slušalicu jednom rukom, a skrivajući lice drugom.
– Jeste li na pauzi?
– Da, ali završavam za sat vremena. Dobio sam vašu poruku. Stoje
nova?
Da sam mu rekla preko telefona da će mu brat dobiti otkaz, mogla
sam si prištedjeti put. Mogla sam ostati u krevetu, naručiti poslugu u
sobu i provesti večer sažalijevajući sebe. Ali razgovarala sam s
čovjekom koji se zbog mene izvrgavao opasnosti. Presvukla sam se i
krenula naći se s njim.
Došao je iza zavoja na Tremontu i odmah sam ga uočila u mnoštvu
po njegovoj gradi drvosječe i laganoj odjeći. Što je to bilo s tim
momkom? Svi su na ulici, uključujući mene, pokrili svaki centimetar
tijela, a on je izgledao kao da ide na jedriličarsku regatu. Sajderice9,
traperice, majica i vjetrovka. Njegov jedini ustupak hladnoći bila je
pletena kapa navučena preko ušiju.
– Zar se nikad ne razbolite ovako odjeveni?
– Nikad. Volim ovo vrijeme. Dobro je za rad. Ne podnosim ljetne
vrućine. Usporavaju vas.
Udahnuo je duboko i dugo i izgledalo je da crpi energiju iz hladnoće.
Samo gledajući ga, pluća su mi se smrzla. – Možemo li se bar skloniti
od vjetra?
– Svakako.
Nismo bili daleko od stanice podzemne na Park Streetu, pa sam
predložila vožnju u nepoznato.
– Mnogi dečki s piste idu podzemnom, rekao je odmahujući glavom.
– Ali to mije dalo drugu ideju.

9
Topsiders – vrsta cipela za jedriličare, s kožnim vezicama.
W
 Slijedila sam ga pored grupe uličnih prodavača, okupljenih oko kola
koja su se pušila, puna pečenih kestena i vrućih pereca. Prošli smo kroz
okretna vrata, niz široke betonske stube do stanice podzemne željeznice
i za osamdeset i pet centi ušli u utrobu bostonskog masovnog prijevoza.
Dok smo se kretali po peronu punom ljudi, primijetila sam da je većina
svakodnevnih putnika bila pretopio odjevena za zrak u podzemnoj, ali
su izgledali umorno da bi išta učinili, ,osim znojili se. Osjećala sam
njihovo zajedničko isparavanje. Bilo je poput mog vlastitog.
John je nestao niz drugi niz betonskih stuba, u uski sporedni tunel.
Kad sam ga stigla, bio je naslonjen na zid od cigle.
– Ovdje?
– Rekli ste da se želite skloniti od vjetra.
Zvuk vlakova koji su strugali i škripali gore, odjekivao je dolje u
tunelu, ali to nije smetalo čovjeku koji se smotao u fetalni položaj desno
od mene. Disao je – provjerila sam – a po njegovom vonju, i ostale su
tjelesne funkcije bile u redu. Nabrala sam nos i trudila se isključiti
smrdljivi zrak.
– Ugodno vam je ovdje dolje?
Nasmijao se. – Rekao sam vam da sam radio na ribarnici. Kakve su
novosti o Terryju?, upitao je dok sam skidala šešir, rukavice i šal.
– Lenny Caseauxje stigao.
– Čuli smo.
Naravno da su čuli. – Nije oduševljen načinom na koji sam rješavala
stvari. Vratit će Angela i Petea mlađeg natrag na posao i osobno će
poslušati Terryjevu pritužbu.
– Znači, s Terryjem je gotovo.
Bilo bi lakše da sam na njemu vidjela bar malo ljutnje ili čak
cinizma. Ali nije bilo ničeg takvog, samo bespomoćnost, i sumorno
prihvaćanje koje mu se ocrtavalo na licu i zbog čega sam se sramila što
sam u zapovjednom lancu s Lennyjem. John je zaslužio bolje. I njegov
brat. I ja sam se, zapravo, osjećala kao potpuni gubitnik zato jer se
nisam suprotstavila Lennyju u interesu svih nas.
– Mogu ga izazivati i dalje, rekla sam, – ali već me pokušava
maknuti s posla.
– Rekao je to?
– Uglavnom.

W
 – Znam da ste učinili što ste mogli, rekao je, pokazujući barem
onoliko brige za mene, koliko i za svog brata, – to nije vrijedno toga da
ostanete bez posla. Osim toga, radije bih imao vas za upravitelja nego
nekoga koga bi on doveo.
Oboje smo šutjeli i zurili u pod. Tlo je bilo pokriveno odbačenim
tiskanicama, mokrim i natopljenim, koje su obećavale sve vrste
raskalašenih predstava u muškom klubu niže u ulici.
Odgurnula sam neke vrhom čizme, smišljajući način da pitam ono
što me zanimalo. Odlučila sam se za izravan pristup. – John, znate li tko
je postavio bombu?
Odmahnuo je glavom. – Ne.
– Biste li mi rekli da znate?
Gurnuo je pletenu kapu naviše, zatim ju je potpuno skinuo i rukavom
obrisao znoj s čela. – Ne bih vam rekao sve što se ovdje događa, ali to
bih vam rekao. Postavit' bombu na pistu tako blizu spremnika za gorivo,
dok avion stoji na izlazu – to je glupo. Ljudi su mogli poginuti.
– Mislim daje to bila ideja Petea starijeg.
– Nešto tako krupno se ne bi dogodilo bez znanja Petea starijeg. Ali
on je nije postavio, i nikad nećete dokazati daje on rekao nekome da to
učini.
– Koja je poruka?
– Pokušavaju vas zaplašiti, dati vam na znanje da niste glavna.
Razljutili ste ih kad ste udaljili Petea mlađeg. Nisu navikli na takve
izazove. To je pokušala još samo Ellen.
– A pogledajte što joj se dogodilo.
– Što? Nisam vas čuo.
– Ništa. – Nisam ni bila svjesna da sam to rekla naglas. – John, recite
mi što znate o izglasavanju ugovora s IBG-om, onim koji je pokrenuo
ujedinjenje.
– Zašto? Mislite da to ima neke veze sa svim ovim?
– Možda. Pregledavam reference o nagodbi Majestica i Nor'eastera, i
jedina veza s Bostonom, koju mogu naći, je taj ugovor s IBG-om.
– Možda to ima veze s tim stoje Pete stariji torpedirao taj ugovor.
Zurila sam u Johna, ne zato što mu nisam vjerovala, jer jesam. Bilo
je zadivljujuće što sam mogla čuti od njega kad bih postavila prava
pitanja. A činilo se daje to općepoznato dolje među osobljem, ali ne i

W
gore, u administraciji.
– Kako je to izveo? Mislila sam da je to bilo glasovanje na razini
tvrtke. Zar bi mogao imati toliki utjecaj?
– Imao je koliko je trebao. Za vrijeme Nor'eastera, Boston je bio
najveća podružnica IBG-a. Što god je bilo izglasano ovdje, vrijedilo je
za cijelu tvrtku, a Pete stariji htio ju je uništiti.
– Vi ste htjeli da prijedlog prođe?
– Kako se meni činilo, sindikat nije trebao dati ništa zauzvrat, ali
znao sam da ćemo, ako se spojimo, ostati bez posla. To se svaki put
dogodi. Mnogo se momaka složilo sa mnom, dok nisu počeli nalaziti
probijene gume ili razbijene prozore, kiselinom polivene automobile.
Jedan je našao svog rotvajlera mrtvog. Slomljenog vrata.
– Netko je slomio vrat rotvajleru? – Kralježnica mi se ukočila od
same pomisli.
– Rekao sam vam za Petea mlađeg, kako se ponaša kad je pijan.
– To je on učinio?
– Nije mogao držati jezik za zubima. Htio je da svatko zna kako je
upotrijebio palicu za bejzbol. Ja mislim daje sreća daje to bio samo pas.
– Isuse Kriste. Što bi Pete stariji dobio time da upropasti ugovor?
Zašto mu je to bilo važno? Bio je dovoljno star da ne izgubi posao. A i
njegov mali, je li tako?
– Bio je potplaćen, jasno i glasno. Htio je to prikazati kao da se
zauzima čvrsto za radnike, ali taj tip ni u što ne vjeruje, ne zauzima se
ni za što.
– Tko mu je platio?
– Ne znam. Tada je bilo toliko nagodbi i isplata da je bilo teško sve
pratiti.
Prebirala sam po listi neraspoređenih, nadajući se da ću naći nekoga,
koga bih mogla osvijetliti na svoj suhoparan način. Već sam ga pitala za
Beechcraft. Saznala sam što znači 'riba'. Ostala je nerazjašnjena
Ellenina pornokaseta i njena tajna ljubavna veza.
– John, ovo je nezgodno ... ne znam koliko ste dobro poznavali
Ellen, ali otkrila sam neke stvari koje mi nisu jasne. Mi – ja mislim da
se Ellen viđala s nekim, putovala tajno da bi se sastala s njim. S
obzirom na toliki oprez, pitala sam seje li netko odozdo...
– Mislite da je hodala s nekim s piste? – Počeo je prebacivati svoju

W
popriličnu težinu s lijeva na desno, s noge na nogu i na trenutak sam
pomislila da je to možda bio on. Ne.
– Zapravo sam mislila da je netko s piste možda nešto vidio ili čuo.
To je tema koja bi, čini se, zanimala vaše kolege. – Prebacivao se sve
brže i znala sam da sam naišla na nešto. – Je li to istina, John? Je li vam
netko nešto rekao?
Okrenuo se i jednim ramenom naslonio o zid, gledajući ispred sebe
tako da mu nisam vidjela lice.
– Mislim da ne bih trebao govoriti o tome. čemu bi to sada koristilo?
Val uzbuđenja prošao mi je kroz umorne mišiće i iscrpljeni mozak.
On je znao. – Moglo bi nam pomoći da saznamo što joj se dogodilo.
Razmišljao je na trenutak i duboko izdahnuo. – Jedan od mojih
kolega je bio u Miamiju na vjenčanju prošle godine. Morao se vratiti
Unitedovim noćnim letom da bi stigao na svoju smjenu, i vidio je njih
dvoje na aerodromu te noći. On je bio na Majesticu, a ona s ovim
mojim na Unitedu. Kad gaje vidjela, počela se čudno ponašati,
pokušavala se sakriti.
– Tko, John? Tko je bio taj muškarac na Majesticu?
– Lenny Caseaux.
Naslonila sam se na zid do njega. – Vaš je kolega vidio Ellen i
Lennyja zajedno u Miamiju?
– Da, ali čudno su se ponašali, kao da su ignorirali jedno drugo.
– Kao što se dvoje ljudi ponaša, rekla sam, – kada ne žele da ih se
vidi zajedno. – Kakva deprimirajuća misao. – Dakle, ipak je istina.
– Obećao sam kolegi da nikome neću reći, mislim da nije ni on.
Nikad nikoga nisam čuo da govori o tome.
– Ellen je znala čuvati tajnu – pogledala sam ga – a vi ste joj bili
dobar prijatelj. – Vratio mi se dah i bila sam spremna krenuti. – Sjest ću
na vlak i otići do aerodroma. Ostala sam bez goriva.
– Prije toga, još vam nešto moram reći, a volio bih da ne moram.
Naslutila sam, prema zastajanju u njegovom govoru, da mi se to neće
svidjeti. Zapravo, bilo mu je tako neugodno da me nije mogao ni
pogledati. To je bilo uznemiravajuće. – Što?
– Bilo je govorkanja dolje...
– O čemu?
– O vama. O Peteu mlađem. Nema pametnijeg posla ovih dana nego

W
ići okolo i opijati se, a izveo je priličnu svinjariju na vaš račun. –
Zaustavio se i zacrvenjeo. – Oprostite, ja...
– Nastavite, što kaže?
– Govori se da priča kako bi vara se moglo dogoditi kao i
prethodnoj, Ellen.
Zurio je ravno ispred sebe, govoreći sve sporije sa svakim novim
otkrićem. Htjela sam ga zgrabiti za ta široka ramena i protresti. – Što
još?
– Kaže da samoubojstvo nije dobro. Tko bi povjerovao za dva u
nizu, točno? Ali nesreća, možda...
Nije morao završiti. Konačno me pogledao u oči i gledao me kao da
sam bila u ozbiljnoj nevolji.
– O, Bože. – Počela sam koračati po tunelu naprijed-natrag, skliskim
potplatima po mokrom tlu.
– Ovo je ... kako može ... kakvo je ovo mjesto?
– Znam. – Bilo je sve stoje mogao reći.
Trenutak smo zurili jedno u drugo, dok je vlažno-hladni zrak
pritiskao, zrak čija se prisutnost u tunelu osjećala više nego prisutnost
živog ljudskog bića, sklupčanog na zemlji.
– Je li to stvarno misliš? Trebam li se zabrinuti, ili su to samo priče?
Prije nego je odgovorio, gore je protutnjio vlak. Pričekao je da prođe.
Ali ja sam mu u očima vidjela odgovor, i premda sam bila u tom
zagušljivom prolazu, s previše odjeće na sebi, osjetila sam hladnoću
koja je dolazila odnekud iz dubine i nije prolazila.
Kad je ponovo zavladala tišina, upitala sam ga: – John, mislite li daje
Ellen ubijena?
Pogledao je na obje strane tunela i prišao bliže. – Kad ste dolje,
najviše se brinete kada je tiho. Stvar se dogodi, nešto se događa, nigdje
ne možete otići, a da ne čujete sve o tome, o stvarima koje su istinite, a
pogotovo o onima koje nisu. Upravitelj umre, ubije se. Očekivali biste
da se samo o tome priča, iz dana u dan.
– Nitko ne priča?
– Svi se osvrću, ali nitko ne priča.
– Ali niste čuli ništa konačno? Ne znate ništa pouzdano?
– To vam i govorim. Nitko nije rekao ništa pouzdano, ali to ne znači
da ne znaju.

W
 Nastavila sam nabacivati ostale slojeve – kaput, šešir, šal. Osjećala
sam se klaustrofobično u tunelu.
Htjela sam van, na otvoreno, medu ljude. – Ne želim ovo raditi sama,
John. Ne mogu.
– Pomoći ću vam koliko budem mogao.
– Znam da hoćete, ali govorim o Danu. Želim mu sve reći.
Zagrizao je gornju usnu i podigao pogled prema stropu, i znala sam
da sam ga stavila u težak položaj. Iskreno, nije me bilo briga. – Moram
mu reći da imam izvor, John. Neću mu reći da ste to vi, ali trebam
njegovu pomoć, a ako mu ne kažem, neću moći objasniti odakle mi svi
ti podaci. A želim mu reći za ove prijetnje. Molim vas, John.
Prebacio je pogled na pletenu kapu, koju je prevrtao objema rukama.
– Vjerujete mu?
– Vjerujem, a ako vi ne vjerujete, voljela bih da mi kažete zašto.
Slegnuo je ramenima. – U redu. Ako mislite da morate. Ali pod
uvjetom da ne kažete moje ime.
– Hvala. Moram krenuti, a znam da ne želite ići sa mnom, ali hoćete
li pripaziti na mene iz daleka, dok se ne ukrcam u vlak? Još bolje,
mislim da ću uzeti taksi.
– Svakako, i reći ću Terryju što ste pokušali učiniti za njega.
Krenula sam, a onda sam se sjetila da sam još nešto htjela pitati, prije
nego me obuzeo strah. – Je li Angelo bio umiješan u ovo namještanje
glasova? Je li možda zato Ellen htjela razgovarati s njim?
– Što god Pete stariji radio, Angelo zna za to.
– Oni su prijatelji?
– Dugogodišnji.
– Imate li ikakvog utjecaja na Angela?
– Nitko ne može utjecati na njega, osim njegove žene, Therese.
– U redu. – Nisam bila sigurna kako mije to pomoglo.
– Hvala.
Krenula sam na jednu stranu tunela, a on na drugu preko perona.
Kad sam došla do vrha stuba, okrenula sam se i pogledom ga
potražila. Promatrao me iza stupa, a kada sam se uputila na ulicu ušao je
u vlak i nije se osvrtao.
Jednom sam se s Johnom osjećala sigurnom. Sada se ni s kim nisam

W
osjećala sigurnom.
Kada sam provukla plastičnu ključ-karticu na vratima moje hotelske
sobe, bilo je gotovo deset sati.
Odjeća mi je bila mokra i teška i jedva sam je čekala svući.
Narančasto svjetlo za poruke na telefonu bilo je upaljeno, trepereći u
mračnoj sobi poput svjetionika koji šalje upozorenje u noći.
Upalila sam svjetlo, zakoračila unutra, naglo zastala. Napravila sam
još jedan oklijevajući polukorak, a onda mi se smračilo pred očima, jer
je scena preda mnom izazvala, kratki spoj. Sve su ladice bile otvorene.
Moja je odjeća bila po podu. Moja aktovka je bila prevrnuta, a njen
sadržaj istresen na stol. Stajala sam nasred sobe, pritišćući srce objema
rukama, pokušavajući ne paničariti.
Samo – nije bila tišina. Buka – škripavi zvuk, naprijed-natrag. Bio je
to ... Isuse, dolazio mije s leda, a zvučalo je kao ... prisilila sam se da se
okrenem, a kad sam ga ugledala, srce mi je stalo, a sva se krv sledila.
Bila je to omča, velika, čvrsta omča s velikim čvorom, a netko ju je
omotao oko onoga – onog metalnog na vratima, pneumatske kvake.
Zanjihala sam je kad sam ušla i još uvijek se ljuljala poput klatna,
stružući lagano po boji. Pokušala sam se sabrati, ali nije išlo. Pokušala
sam pomaknuti tijelo, ali nije išlo. Nisam mogla maknuti pogled s
omče. Bila je poput živog bića, poput ptice koja je mogla odletjeti s
prečke na kojoj je stajala i uhvatiti me u zamku, omotati mi se oko vrata
i istisnuti očne jabučice.
Mučan prizor Ellen izronio je iz nekog grozničavog kuta mog
pamćenja. Posrnula sam natraške, a onda mije sinula misao, užasna
misao dok sam pogledom kružila po sobi – možda je još uvijek ovdje.
Izjurila sam kroz vrata, dolje do predvorja gdje sam s recepcije pozvala
osiguranje.
Sat kasnije prijavila sam se u hotelu Ramada, lošijim od dva hotela
na aerodromu. Ušla sam u svoju novu sobu, otišla ravno do telefona i
nazvala broj iz adresara, broj koji nisam nikad zapravo zaboravila, ma
koliko se trudila. Kad sam ovog puta začula njegov glas, zatvorila sam
oči, brojala u sebi i nakon signala ostavila svoj broj i poruku:
Moram razgovarati s tobom. Molim te, nazovi!

W
 GLAVA DVADESET I SEDMA
– Dakle, nedostaje samo kaseta? – Danje pokušavao biti mrk i
zabrinut dok sam stajala uz prozor na izlazu četrdeset i dva, ali nije
mogao potpuno sakriti uzbuđenje. Provala u hotelsku sobu bila je
upravo ono od čega bi mu uzavrela krv. Šteta što se to dogodilo meni, a
ne njemu.
– Kaseta je nestala, ali to definitivno nije ona koju je tražio.
Videoteka The East Boston Video neće biti oduševljena sa mnom. To
im je bila jedina kopija Divlje družine, obljetničko izdanje.
– Štoje to?
– Stari western. Klasik.
Zurio je u mene.
– Sam Peckinpah? William Holden? Ernest Borgnine?
– Ne bih nikad rekao da ste ljubitelj westerna, Shanahan.
– Volim westerne, ali ovo nije običan western. To je...
Prasak se prolomio tihom šalterskom dvoranom. Prenula sam se, a
onda shvatila da su to bila metalna vrata na izlazu iz dvorane. Netko s
kontrolne točke ih je podigao u kućište na stropu, vjerojatno radnici za
održavanje u svom svakodnevnom mjerenju kalibra detektora za metal.
Bilo je četiri i trideset ujutro, i Operacija Majestic Airlinesa na Loganu
bila je spremna za posao.
– Polako, šefice.
– Nervozna sam.
– Mislite daje to Pete mladi bio u vašoj sobi?
– Da, mislim. Dirao je sve moje stvari. Sva mi je odjeća bila
izbačena iz ladica. U kupatilu, četkica, britvica, sva šminka, sve je bilo
pomaknuto kako bih znala daje sve dirao. Bilo je to osobno.
Osjećala sam njegovu prisutnost. Od toga mi se koža ježi.
Dan se naslonio na prozor, s rukama u džepovima, i prekrižio noge.
Izgledao je kao da se oblačio u mraku tog jutra. Okrajak košulje mu je
ispao iz hlača, kravata mu je bila nakrivljena, a na košulji je nedostajao
jedan gumb. Ni sama nisam bolje izgledala, iako sam imala manje toga
na sebi. Imala sam jednostavnu smeđeplavu dolčevitu, dugu, tešku, koja

W
mije sezala gotovo do bedara. Nosila sam je preko smeđe antilop suknje
do listova i kožnih čizama, i zar je bilo čudno to što sam prekrila svaki
centimetar tijela tog jutra? Naši su kaputi bili prebačeni preko stolice
iza nas.
– Znamo da zna gdje ste odsjeli, rekao je Dan. – Ima dovoljno
slobodnog vremena, budući da ne radi, a mrzi vas iz dna duše. –
Dobacio mi je pogled preko oka i nasmiješio se.
– Meni ovo nije smiješno.
– Oprostite, šefice. Zafrkavam vas. Osvećujem vam se što mi niste
rekli da ste našli Elleninog doušnika.
– Učinila sam ono što sam smatrala ispravnim. Boji se da netko ne
otkrije što radi i ne mogu mu to zamjeriti. Ovdje svi sve znaju.
Kucnuo je prstima, a onda prstenom Svetog Kristo-fora po metalnom
potpornju koji je razdvajao velika prozorska okna. To je bio jedini zvuk
u tihoj dvorani koji je šuplje odzvanjao u to doba dana.
– Ma, 'ko ga šiša, rekao je konačno, gotovo za sebe.
– Molim?
– Ko ga šiša ako mi ne vjeruje?
– Dobro je što to ne primate osobno. Koncentrirajmo se na njegove
informacije, a ne na njega.
– Dobro. Zašto bi Pete mladi uzeo vašu kopiju – koji ono vrag?
Divlja družina?
– Vjerojatno je mislio daje nešto drugo. Sada imam kutiju bez
kasete. Zvuči poznato?
– Pornokaseta u Elleninom ormariću u teretani?
– Točno. Imala sam dosta vremena za razmišljanje o tome, dok sam
cijelu prošlu noć ležala budna, buljeći u strop. Mislim da je Dickie
Flynn poslao Ellen tu videokasetu. To je bilo u tajanstvenom paketu.
– Zašto bi mislili daje kod vas, pogotovo kad nije?
– Pretpostavljam daje netko saznao da sam unajmila videorekorder,
zaključio da sam pronašla kasetu i došao je potražiti. Ali samo kasetu.
Sve stvari iz Ellenine kutije, njeni spisi i pošta bile su bačene na pod, ali
sve je bilo tu.
– Što doušnik kaže?
– Nisam ga imala prilike pitati, ali paket kojeg je opisao mogao bi
biti odgovarajuće veličine. Mogla je to biti videokaseta, ali nije

W
pogledao u omotnicu, stoga ne bi mogao biti siguran. – Kada sam se
naslonila na prozor do Dana, osjetila sam hladnoću stakla na ruci, čak i
kroz debeli džemper.
– Mislim da tražimo videokasetu Dickijea Flynna, mislim da je to
ključ onoga što se dogodilo Ellen, a Dwyerovi misle da smo je već
našli.
Dan je naginjao glavu s jedne strane na drugu, razmatrajući tu ideju.
– Stoje na toj kaseti?
– Ne znam. Počnimo s tim zašto bi Dickie Flynn uopće poslao Ellen
paket. Je li je uopće poznavao?
– Poznavao je. Otišla gaje posjetiti kada je čula da je bolestan. Što u
Nor'easteru, što u Majesticu, čovjek je proveo trideset i pet godina u
tvrtki, i ona je smatrala da mu netko mora odati poštovanje.
Lennyja nije bilo briga.
– Jeste li vi išli?
– Ne. Dickie je bio idiot. Zato što je umirao nije bio manji idiot.
Nemojte me krivo shvatiti. Nisam mu želio rak želuca. Bože sačuvaj,
nitko ne zaslužuje takvu smrt, ali uvijek me tretirao kao smeće, a ja
nisam htio biti licemjer.
Krajičkom oka vidjela sam službenicu kako žuri kroz šaltersku
dvoranu na svoju jutarnju smjenu.
Mahnula je u prolazu, a mi smo odmahnuli. Ako je bila iznenađena
što nas vidi ondje u to doba, nije to pokazala.
– Kada ga je Ellen posjetila?
– Kada smo čuli da umire, možda prije šest mjeseci. Negdje krajem
prošlog ljeta. – Nasmijao se.
– Kad se vratila, rekla je daje idiot.
– Prošlo ljeto je prerano. Kad je umro?
– Za praznike. Dan zahvalnosti, mislim. Molly je bila na pogrebu.
Ona će znati.
To se već bolje uklapalo. Napravila sam par koraka prema šalteru na
izlazu, koji je u to doba bio zatvoren. Kad sam sredila misli, vratila sam
se. – Neposredno pred smrt, negdje oko Dana zahvalnosti, Dickie Flynn
je poslao Ellen tajnu kasetu, nešto što je sakrio godinama ranije, kad je
još radio ovdje. Pogledala ju je i to stoje vidjela potaknulo ju je da
započne istragu. Ne znamo o čemu se radilo, ali nakon toga je nazvala

W
Matta Levesquea i pitala ga gdje može naći stare dokumente o spajanju.
Našli smo njen osobni fascikl o spajanju skriven u ormariću u teretani.
Bila je u stručnom timu i upoznata s detaljima transakcije.
– Dakle, pronašla je nešto čudno u vezi sa spajanjem?
– Mislim da da, a to mora biti ugovor s IBG-om, onaj koji je bio
nadglasan jer se to dogodilo upravo u Bostonu. I to je bilo značajno.
Neuspjeh tog ugovora jamčio je nastavak dogovora. Moj izvor mi kaže
daje Pete stariji bio plaćen da ga upropasti.
– To su glasine. Oduvijek je bilo glasina, ali nitko ne zna sigurno.
– Kladim se da je Dickie Flynn znao sigurno. Možda je poslao Ellen
neku vrst dokaza o prijevari s ugovorom ili potkupljivanju ili kako god
to želite nazvati, a ona je pokušavala napraviti slučaj.
Paket je dokaz i zato ga Pete stariji želi.
– Mislite daje dokaz na kaseti?
– To je ono što ne znamo. Također mi nije jasno zašto je Ellen tražila
vaš primjerak Nor'easterovog proceduralnog priručnika. čemu, dovraga,
to zanimanje za Beechcraft. I Crescent Security. Ne znamo zastoje to
važno.
Osjetila sam da mi se ramena povijaju pod teretom svega što nismo
znali, ali Danje gledao na to iz drugog ugla. – Znamo puno više nego
što smo znali prije tjedan dana, rekao je vedro.
Nedaleko od nas zaustavio se putnik, poslovni čovjek s dvije novine
i šalicom kave. Pomakli smo se nekoliko prozora dalje.
– Znamo i još nešto, Dan. Ellen se viđala s Lennyjem. Viđeni su
zajedno na istom aerodromu, kako ignoriraju jedno drugo. Molly će
usporediti Lennyjev raspored putovanja s Elleninim popisom odredišta.
Tako ćemo biti sigurni.

Okrenuo se prozoru i gledao dolje na pistu, na koju je preko noći

palo petnaest centimetara snježnog pokrivača. Ili se slamao, ili je
odlučio prestati trošiti riječi, jer, iako je odmahnuo glavom, nije se
suprotstavljao. Rekao je samo: – Što još?
– Angelo?
– Što s njim?
– Cilj onog praćenja na koje vas je Ellen poslala bio je Angelo, ne
Pete mlađi. Ellen mu je podmetnula. Izgleda da ga je htjela otpustiti i

W
mijenjati njegov povratak na posao za informacije.
– Pretpostavljam da postoji dobar razlog zašto mi Ellen nije rekla
ništa o onome stoje radila.
– Ne znam, Dan.
Dlanom je protrljao obraz. – Dakle, Angie nešto zna, i zbog toga
niste htjeli da ga vratim.
– Žao mi je što to nisam mogla objasniti, ali sada moramo smisliti
kako ga nagovoriti da progovori i moramo požuriti. Lenny pokušava
zakazati njegovo arbitrarno saslušanje u sljedeća dva tjedna.
– Ako to učini, gotovi smo. Arbitri će ga vjerojatno vratiti, a čak da
ga i ne vrate, nakon saslušanja Lenny može učiniti što hoće.
– Da, ali do tada je u mojoj nadležnosti. Ovdje je dobio otkaz, a sada
sam ja glavni operativac.
Lenny ne može učiniti ništa, bar ne službeno, bez izuzeća od
međunarodnog, a za to treba Scanlonovo odobrenje.
Vani su se stvari počele kretati nabolje. Prijašnja bijela prostranstva
između izlaza počela su sličiti na apstraktne slike, čista platna prošarana
crnim tragovima guma u širokim lukovima i gustim petljama.
– Idem dolje provjeriti odmrzavanje, rekao je. – Obavijestit ću vas
kad stupim u kontakt s Angijem.
– Dobro. Hvala što ste došli ovako rano. Hej ... – Morala sam vikati
za njim jer je ubacio u brzinu i bio već na stubištu. – Zaboravili ste
kaput!
Kad je otišao, ostali smo samo putnik i ja. Okrenula sam se prozoru
da još jednom pogledam taj mirni prizor prije nego bude potpuno
izbrisan. Na svakom je izlazu bio avion, a snijeg na njihovim glatkim
hrbatima i širokim ravnim krilima izgledao je kao meki poplun.
Kasnije, kad je nebo postalo svjetlije, a avion se spremao za polijetanje,
svaki njegov trag morao je biti izbrisan visokotlačnim mlazom šmrka za
odmrzavanje. Ali za sada su suhi, bijeli kristali omekšavali oštre rubove
i donosili sklad i mekoću ovom surovom mjestu. Da sam zurila
dovoljno dugo, skoro bih povjerovala u tu iluziju. Možda je to bio
Danov problem s Ellen. Bilo mu je teško napustiti iluziju.
Ostala sam u dvorani dok prvi avioni nisu poletjeli, pozdravljajući
putnike, otkidajući kupone karata i pomažući službenicama. Kad sam
došla u svoj ured, Molly je bila unutra.

W
 – Što radite ovdje?, upitala je, razrogačenih očiju.
– Radim ovdje.
– Zar ste zaboravili na sastanak?

GLAVA DVADESET OSMA

Zurili su u mene. Ljudi koji su buljili s prozora gradskog autobusa u
prolazu nisu mogli izgledati bezizražajnije. Osim struganja nogu,
pročišćavanja grla, ponekog kašlja tu i tamo, nisam mogla izvući
reakciju od dvadeset i pet ili trideset radnika na pisti okupljenih ispred
mene. Bili su zavaljeni na klupe i stolice, nagomilani na vratima i
poredani uza zidove sala za pripremu leta, među kaputima obješenim na
vješalicama. Kišna oprema pokazala je više živosti.
Već sam obavila kratku prezentaciju, dajući im podatke o bombi u
garderobi, kružeći oko slika izobličenih kola i slomljenih skija. Mi –
zapravo ja sam već razgovarala o troškovima rekonstrukcije,
privremenom korištenju USA-irovog odjela za prtljagu i imovini
putnika smrskanoj u komadiće.
– Ima li netko pitanje?
Tišina.

Ravnodušnost je bila tako neprobojna, izgledala je poput čina

agresije, i to unaprijed usklađenog.
Nisam im morala biti draga, ali nisam mogla otići odande bez nekog
priznanja, makar i sićušnog, da eksplozija u garderobi – ili bilo gdje
drugdje – nije bila u redu.
Pete stariji, čija je smjena završila, bio je naslonjen na zid u
suprotnom kutu. Još uvijek u uniformi, bio je, kao i uvijek, izvana
neodređen, s nekoliko slojeva neuredne odjeće i nepočešljanom kosom.
– Pete, kao predstavnik sindikata, imate li što reći?
Dugo se nije pomaknuo ni odgovorio. Konačno se neznatno
pomaknuo, tako da je bio više profilom okrenut sobi. Uputio mi je jedan
od onih beživotnih pogleda i počeo držati govor. – Kao prvo, želim reći
da sindikat ne opravdava ovakve aktivnosti.

W
 Na zvuk njegovog hrapavog glasa, neki od okupljenih su pogledali u
njegovom smjeru. Oni koji nisu gledali kroz prozor.
– Drugo, moram naglasiti kako ne mislim daje netko od vas
sudjelovao u tome. Za mene, to je bio netko izvan službe tko je probio
osiguranje, došao do naše piste i to učinio. Možda neki terorist o
kakvima samo čujemo.
čak je i nekim radnicima bilo teško održati ozbiljno lice.
– Želim da svi budete oprezni. činjenica je da ovdje nismo tako
sigurni kao bismo htjeli vjerovati.
Ne ustručavajte se prigovoriti svakomu tko ne nosi svoj bedž. A ako
znate nešto o tome tko je mogao ovo učiniti, sindikat želi da istupite i
kažete to upravi. – Klimao je prijazno, a kad mije vratio riječ, bilo je to
uz samodopadan izraz, koji kao daje pitao: Sjajna predstava, ha?
Vratila sam se do panoa i našla veliki flomaster, savršen simbol za
ono kako sam se osjećala. – Želim reći još nešto, samo da se
nadovežem na Petea. Tko god daje to učinio, ovaj broj, dvaput sam
podcrtala ukupne troškove eksplozije, – pretvara se u sedam ili devet
redovnih sindikalnih poslova godišnje, koji bi mogli nestati zato što je
netko pokušavao poslati poruku – pogledala sam Petea –
– bez obzira tko to bio. – Zatvorila sam flomaster i pogledala imam li
boje po rukama. – Ne možemo čak izračunati prihod kojeg ćemo
izgubiti zato što putnici uglavnom izbjegavaju zračne kompanije u
kojima su bile postavljene bombe. Vi mlađi zaposlenici bi trebali
posebno obratiti pozornost. Vi ste na dnu liste staža, i vi ćete biti prvi
koji će se naći na ulici. Prema kliznoj skali plaća, trebat će deset do
dvanaest vas da bi se dostigla ova brojka. Pete je u pravu. U interesu
svih nas je da se ovo više ne ponovi.
Bila sam ohrabrena komešanjem u hodniku, mrmljanjem koje je
ulazilo u sobu, prošavši kroz grupu poput zapaljenog fitilja. Dopirala
sam do njih.
– Može biti, rekao je Pete podrugljivo, – ali svi smo u istom
sindikatu, i nećete nas uspjeti okrenuti jedne protiv drugih. Osim toga,
uprava je odgovorna za sigurnost. Ako ne možete sačuvati sigurnost na
radu, možda biste se trebali brinuti za svoj posao.
Soba je utihnula. Krv mi je jurnula u glavu. Osjećala sam kako mi se
lice žari. Jedan primjeren pametan odgovor skrenuo bi pozornost s

W
mene, a njega stavio tamo gdje mu je mjesto, ali s trideset pari očiju
uperenih u mene, nisam ga mogla naći.
– Prijatelju – glas je prasnuo kroz otvorena vrata – "njen posao nije
tvoja briga.
Naglo sam okrenula glavu da vidim varaju li me uši. Gomila
navratima se razdvojila, kao daje otvorena patentnim zatvaračem, i ušao
je Bili Scanlon – predsjednik, CEO, zrakoplovna legenda.
Bila sam zapanjena – naglo sam i potpuno zanije-mila pred sobom
punom mojih zaposlenika.
Trebala sam istupiti, pružiti ruku na uobičajeni profesionalni pozdrav
i zaželjeli mu dobrodošlicu.
Ne daje on trebao dobrodošlicu, ali tako bih imala što činiti, osim
stajati ukopano na obojanom cementnom podu. Ali nisam mogla.
Nisam mogla čak ni skupiti snagu da skinem pogled s njega.
Prigušeni žamor prerastao je u uzbuđeno brujanje kad je dugim
koracima stupio u sredinu prostorije.
– Ispričavam se što ovako upadam. – Njegovje osmijeh bio oštar i,
osjetila sam, hladno bezličan.
Preplavili su me osjećaji, koje nisam mogla pokazati, i činilo mi se
da sam jako dugo stajala otvorenih usta, ali bojala sam se progovoriti,
bojala sam se onoga što bih mogla reći, a kada sam konačno
progovorila – "U redu je, mislim da sam rekla – zvučalo je strano, kao
da sam govorila glasom neznanca u prolazu koji je otkrio moje prazno
tijelo i uselio se u njega. Ali znala sam da to unutra nije neznanac, jer
osjećaj koji je i dalje nadirao poput najvećeg vala u razornoj oluji, bio je
strah. Bojala sam se da je ljut, da je napravio cijeli taj put u Boston
samo da bi sredio ono što ja nisam mogla. Bila sam iskreno zabrinuta da
sam ga razočarala i da mije to došao reći.
No, kad se okrenuo da skine dugi kaput od kašmira – ponoćnoplave
boje – prikovao je pogled za moj sekundu duže nego stoje to bilo
potrebno, i u toj jednoj sekundi kao da je uzeo svo uzbuđenje koje je
unio u prostoriju, skupio ga u buket i pružio mi ga kao tajni poklon.
Njegove su oči govorile ono što nije mogao reći na glas: Tako mije
drago što te vidim.
Dok je predavao kaput, a potom i sako, Normu koji je skočio sa
stolice da ih prihvati, oluja se u meni stišala, sve se smirilo i sunce je

W
izašlo.
Bili se prijazno nasmiješio Normu, zahvalio mu se bez i najmanjeg
traga ljubaznosti pa se okrenuo meni. Bio je spreman za posao.
– S vašim dopuštenjem...
– Samo izvolite.
– Možda želite da netko pravi bilješke.
– Naravno. – Kao da ne bih zapamtila svaku riječ koju će izgovoriti.
Primijetila sam kako je bilo toplo u prostoriji, barem deset stupnjeva
toplije otkako je on ušao. Ali možda sam to samo ja osjećala.
Skupina nije bila susretljiva prema meni kao što je bila prema
predsjedniku, pa sam se morala probiti do vrata gdje sam mogla biti
dostupna, a nenametljiva. U prostoriji je bila sve veća gužva, kako su
odozgo pristizali službenici sa šaltera. Zaposlenici Majestica nikad nisu
propuštali priliku da izbliza vide – čovjeka koji je spasio tvrtku, a
vidjeti ga u iznenadnom posjetu bila je dvostruka premija.
Zamolila sam jednu službenicu da pozove Molly i kaže joj neka
pronađe Lennyja, a onda sjela pogledati predstavu.
Stajao je nasred prostorije u pamučnoj košulji, finoj, ali umjerenoj
kravati, i savršeno skrojenim hlačama, prema njegovom vitkom stasu.
Netko bi možda osjećao da mu nije mjesto u toj prljavoj prostoriji, kao
što sam ja gotovo uvijek osjećala. Ali on je bio čovjek s čvrstim
uvjerenjem da gdje jest, tu i pripada i da će se okolina – bio to hangar ili
Senat – prilagoditi njemu.
– Dame i gospodo, rekao je tiho, privlačeći ih unutra svojim glasom,
– odabrali smo težak posao, vi i ja. Slažete se?
Nitko se nije pomaknuo. Svi su se slagali.
– Gledam neke velike face koji vode poslove i svakog dana
pomislim, u usporedbi s nama, oni sve dobijaju na gotovo. Uzmite, na
primjer, softwer djelatnosti. Ti dečki u Silikonskoj dolini imaju posao s
visokom maržom, tržišta koja rastu eksponencijalno, nova tržišta koja
se otvaraju svakodnevno, a dolaze na posao u kratkim hlačama i
sandalama. – Njegov osmijeh nas je sve opustio, uz blago zadirkivanje.
– Tko ne bi mogao zarađivati na taj način? Ili, na primjer, novčari na
Wall Streetu, savjetnici za ulaganja i upravitelji zaklada. Na ovako
surovom tržištu kakvo imamo danas, ne moraju ni doći na posao da bi
ostvarili profit. – Kružio je po tom malom prostoru, čineći ga većim no

W
stoje bio, zastajkujući tu i tamo da izabere nekoga iz gomile i cijeli se
usmjeri na njega. – Ali vama i meni, nama nije tako lako. Mi imamo taj
masivni, složeni stroj – raširio je ruke, kao da drži cijelu napravu sa
svoje dvije ruke – s više pomičnih dijelova nego što ijedan čovjek i
većina računala može sadržavati. Imamo pitanje vremena, pitanje
rasporeda – avione, pilote, poslužitelje letova koji svi moraju biti
raspoređeni prema svojim specifičnim radnim ugovorima. Imamo
regulacijske za-htjeve, ekološke zahtjeve i odredbe kontrole zračnog
prometa. I imamo posla sa strojevima, dakle imamo i uvijek
nepredvidljivu varijablu održavanja.
Sve su glave u prostoriji klimnule u znak slaganja.

– Vi ste ovdje u prvim redovima, rekao je. – Vi znate bolje od ikoga

kako svaki dan moramo sve to povezati onako kako je to najbolje za
naše stranke, zaposlenike i dioničare. Svaku večer idemo kući i svako
jutro moramo ustajati i obaviti sve to ispočetka, zato što nemamo
inventara. Jesam li u pravu?
Naravno daje bio u pravu. Pogađao je u osjetljivu žicu ovih ljudi –
svih ljudi – govoreći im kako je težak njihov posao, kako naporno rade i
kako ih nitko ne razumije bolje od njega. Znao je komunicirati s bilo
kim o bilo čemu na bilo koji način. I mogao vas je natjerati da se složite
s njim. Mogao vas je natjerati da se želite složiti s njim. Imao je dara za
to. Znao je naći načina da vas vodi kud želi. Pokušala sam se prisjetiti
da su postojali dobri razlozi zašto više nismo bili zajedno. Gledajući ga
kako radi, bilo je teško sjetiti se što je to točno bilo.
– U ovom poslu ne zarađujemo novac bez svakodnevnog napornog
rada, sedam dana u tjednu, dvadeset četiri sata na dan. Mi u Majesticu
to radimo uspješnije od naših konkurenata. Kako to?
– Bolji smo od njih, viknuo je netko otraga, jedan od radnika koji je
bio nezainteresiran dok sam ja govorila.
– Jesmo li? – Bili gaje pogledao i, izazivajući ga zbog njegovog
glatkog odgovora, kojeg je očito očekivao. – Naši planovi isti su kao i
njihovi, naše su kabine jednako pune, a naša sjedala jednako zbijena.
Ne letimo ništa brže od njih. Zašto smo bolji?
Nitko se nije usudio riskirati još jedan pogrešan odgovor. Kratka
stanka prerasla je u dugu, nitko nije progovarao, a on i dalje nije ništa

W
govorio. čekao je trenutak kad je tišina postala nepodnošljiva, a onda
odgovorio na svoje pitanje.
– Način na koji mi zarađujemo novac, jedini način na koji svatko tko
upravlja zračnom tvrtkom zarađuje novac, jest upravljati bolje, zastao je
trenutak, – ... i bolje, ponovo je zastao, – ... jeftinije od drugih,
pokazujući veću predanost našim strankama, i biti ništa manje nego
nemilosrdan u sprečavanju rasta troškova. Nemilosrdan, dame i
gospodo.
Završio je kod panoa i stao ondje, motreći slušatelje, zamjećujući sve
i svakoga, ne puštajući nikoga na miru. Kada je zastao, zurio je u mene.
– Neću spekulirati o identitetu osobe ili osoba koje su postavile bombu
u mojoj Operaciji one noći, rekao je. – To bi bio gubitak vremena –
vašeg i mog.
To je bilo kao daje sam postavio bombu u prepunoj prostoriji. Nitko
se nije micao, svi su prestali disati. Ponovo je preletio po prostoriji
pogledom koji se činio mračnijim. – I nikada ne bih optužio nekoga da
je to učinio namjerno. Imate dobru upravu ovdje u Bostonu i sposobne
sindikalne predstavnike i ja vjerujem da će riješiti ovaj problem. Kad
sam ušao, vaša upraviteljica vam je govorila o tome kako ovakvi
incidenti mogu utjecati na radna mjesta i to onih koji nemaju nikakve
veze s onim što se dogodilo. To nije u redu, zar ne?
Svaki se mišić u mom tijelu ukočio, sve do stopala. Previše sam ga
puta vidjela, a da ne bih znala da nešto slijedi. Gledala sam ga kako
hoda rubom svoje pozornice, krećući se polako tako da ga je svatko
mogao vidjeti dok je prolazio. – Učinit ću nešto bolje. – Kada je stao,
gledao je Petea starijeg, ravno u oči, kao da drži ruku na njegovom
naboranom vratu. – Ako ikada otkrijem da je netko tko radi za mene
postavio tu bombu, daje sebe, svoje kolege, naše putnike i svu našu
opremu izložio opasnosti, zatvorit ću ovu Operaciju.
Ljudi su se međusobno pogledavali, da vide jesu li čuli ono što su
mislili da su čuli. Kad su počeli shvaćati stoje govorio, Bili je čekao,
koristeći trenutak za svaki prizor drame. – Sva ću radna mjesta iz ovog
grada premjestiti u Philadelphiju ili Providence ili Wilmington,
Delaware. Svejedno.
Ugledao je spremnik za vodu i svi smo ga gledali kako mu je prišao,
izvukao plastičnu čašu i napunio je. – A ako ne vjerujete da ću to

W
učiniti, prijatelji moji, pokušajte ponovo. – Iskapio je vodu, okrenuo se i
pogledao gomilu.
– Ima li pitanja?
– Lijepo od tebe što si se pojavio na poslu, Leonard. – Bili je gledao
Lennyja dok smo nas troje stajali oko stola u maloj konferencijskoj
dvorani u Peak Clubu, našem raju za putnike u prvoj klasi i vrlo česte
putnike. Lenny je izgledao kao da su ga izvukli iz kreveta, što se očito i
dogodilo.
– Bili, nismo imali pojma da dolaziš – dobacio mi je sumnjičavi
pogled – je li tako?
– Nitko nije znao, prasnuo je Bili, – a upravo sam to i htio. Moj
sastanak u New Yorku jutros je otkazan, pa sam odlučio doći ovamo i
prodrmati ove ljude. Kako je bilo?, upitao me. – Hoće li vam to
pomoći?
– Strahovito puno, rekla sam jednolično, prihvaćajući svoju ulogu u
toj paradi. – Hvala vam. Želite li se sastati s još nekim, možda sljedeći...
– Neće vam trebati više sastanaka. Poruka je dostavljena.
Klimnula sam. Taj je čovjek bio jako svjestan svog utjecaja.
Iz aktovke je izvukao zgužvani list papira i stavio ga pred nas na stol.
Bila je to kopija onog užasnog crteža koji mije bio uručen prve večeri u
postaji, s krvnikovom omčom i Ellen na njenom kraju. – Želim čuti o
ovome.
– Bili, ti znaš što je to. To se samo dečki odozdo ispuhavaju.
– Ne, nije, Lenny. To je, Lenny, loše za posao. Ljudi koji imaju
vremena crtati slike i slati ih meni imaju previše slobodnog vremena.
Ljudi koji šire glasine, ne rade.
Lenny je zavukao ruke u džepove, odlučivši ne nastavljati razgovor o
tome.
Bili se okrenuo meni. – A što je s ovom bombom? Što ste saznali?
– Vatrogasna služba provodi istragu, rekla sam s više pouzdanja. O
ovoj sam temi nešto znala. – Ne očekuju da će išta pronaći. Mi imamo
Corporate Security i Aircraft Safety na terenu. Gotovo smo sigurni da je
neki kontrolor utovara postavio bombu.
– Nema dokaza za to, Bili. Moramo biti oprezni s optužbama.
Bili gaje prodorno gledao. Očekivala sam da će se opekline pojaviti
na Lennyjevoj svijetlosmeđoj pamučnoj košulji. – Ono oko čega

W
moramo biti oprezni je da lopovi, ubojice i kriminalci, koje si zaposlio u
svoje vrijeme, ne umisle da mogu prijetiti ili zastrašivati bilo koga od
članova moje uprave i proći nekažnjeno. Upravo ste izgubili jednog
glavnog upravitelja na najneugodniji način.
Opet je podigao papir. – Mislite li zaista da je dobra ideja da ovakve
stvari kruže ovuda?
Nisam gledala u Lennyja, jer da jesam, sigurno ne bih mogla sakriti
zadovoljstvo koje je izbijalo iz mene.
– Molim vas, kažite mi samo jedno. – Bili se okrenuo meni. –
Osjećate li se sigurno?
Lenny me pogledao. Ja sam pogledala Billa. – Molim?
– Vi morate živjeti i raditi ovdje svaki dan. Želim znati osjećate li se
ugodno u ovoj postaji, a ako ne, želim da mi to kažete.
Dakle, ako je postojalo sugestivno pitanje, onda je to bilo ovo. Lenny
me i dalje pozorno promatrao.
Ako priznam da se ponekad bojim, hoće li me maknuti s posla? I
nikad mi više ne ponuditi drugi?
Ako ne, odričem li se time unaprijed svih prava na strah? Po prvi put
sam primijetila glazbu koja je ulazila u sobu s premalenog zvučnika
odozgo – instrumentalna verzija pjesme Iskreno te volim. činilo se kao
da se cijela pjesma odsvirala dvaput dok sam odgovorila. – Dobro mije
ovdje.
Billove su se oči lagano suzile i imala sam osjećaj da pokušava
razlučiti je li to bio iskren odgovor ili gluma. Pravi je odgovor bio da mi
nije uvijek ugodno ovdje, i da nisam htjela napustiti Boston.
Lenny nije reagirao.
– Dobro, rekao je Bili, prebacujući se na sljedeću temu, – evo što
ćete učiniti. Dovest ćete ovamo tog tikvana koji vodi podružnicu. Kako
se zove?
– Victor Venora.
– Dovedite ga u svoj ured i recite mu točno ono što sam rekao na
sastanku. Još jedan incident koji bi samo izgledao sumnjivo, i zatvorit
ću ovu Operaciju tako brzo da će mu se okrenuti ta prazna glava.
– Biste li to stvarno učinili?, upitala sam.
Zbog izraza na njegovom licu, osjećala sam se glupo što sam to
uopće pitala.

W
 – Vi upravljate ovom postajom, Alex, ne sindikat. Nemojte im
dopustiti da vas omalovažavaju, i ne bojte se biti oštri. – Istovremeno
sam klimnula glavom, izgledala ozbiljno i grdila sebe što sam bila tako
uzbuđena kad je izgovarao moje ime. – A ti, Leonard, očekujem da joj
pružiš podršku da to obavi.
Kad je zatvorio aktovku, obratio nam se oboma. – Želim da se ovo
mjesto promijeni i to brzo. U protivnom, vas dvoje ću smatrati
odgovornim za to. Razumijete? – čekao je da potvrdimo ono što je
rekao. – Dobro. Idem u centar naći se s nekim analitičarima iz
Ministarstva. Lenny, ti pođi sa mnom i pusti je da radi svoj posao.
Izletio je kroz vrata, vukući Lennyja za sobom, a ja sam ostala
stajati. Kad sam pogledala na sat, shvatila sam kako sam bila potpuno
dezorijentirana i neusklađena. Cijeli je susret trajao malo duže od
jednog sata. Još nije bilo ni deset ujutro.

GLAVA DVADESET I DEVETA

Bilo je to onakvo zijevanje od kojeg su mi oči suzile, tako široko i
duboko, koje prijeti da vam okrene lice naopako. Crnobijele slike na
povezanim TV-monito-rima stopile su se u jednu veliku, mutnosivu
sliku. Slično kako je prošao i moj dan.
– Čujem da sam propustio pravu uzbuđenje jutros, rekao je Kevin,
ulazeći na vrata i zvučeći neobično vedro. Ili sam ja bila neobično
utučena.
Njegov je radni dan počinjao, dok je moj, Bogu hvala, završavao. –
To vam se događa kad radite noćnu.
– Doista, ali kako sam mogao znati, za vidjeti Njega osobno vrijedilo
bi skočiti iz kreveta rano.
– Nitko nije znao. Samo se stvorio u dvorani za pripremu leta poput
munje. Bio je to plemeniti Scanlon.
– čuo sam. Cijelo mjesto dršće. – Smijuljio se dok je vješao kaput,
prišao i stao pored mene. – Je li stvarno rekao da će nas zatvoriti?
– Jasno.
– Nadam se da su shvatili poruku. Ne želim ostati bez posla. –

W
Pogledao je zid elektronskih prozora prema pisti, a onda obrisao
prljavštinu s jednog ekrana. – U što ovdje gledamo?
– Jesu li ove kamere namještene za snimanje?
– Ne.
– Jesu li ikad bile?
– Nikad nisu imale tu namjenu. – Njegova stolica na kotačima je
zaškripala kada je sjeo i odmah počeo kršiti prste, jedan po jedan. – Ne
razmišljate o nadzoru piste, zar ne?
– Ne, ali zašto ne? Druge to postaje rade.
– Očito niste čuli za fijasko Dickijea Flynna.
Prišla sam mu i naslonila se na njegov pult dok je započinjao svoj
ritual, onakav kakav svi prolazimo kako bi se pripremili za novi radni
dan. – Dickie Flynn je nadzirao pistu?
Kevinovi pokreti su bili izvježbani i vješti, a razgovarao je sa mnom
a da ni jednom nije prekinuo svoj posao. – Dickie je imao svoje faze,
različite vrste faza upravljanja. Pokušao je s upravljanjem pomoću
zastrašivanja, ali nitko ga se nije bojao. Pokušao je s upravljanjem
pomoću konsenzusa, ali nitko se nije slagao s njim, a kamoli
međusobno. Jednom se uzrujao i pokušao s upravljanjem pomoću
špijuniranja.
– Špijuniran]a? – Trudila sam se zvučati samo usputno
zainteresirana. – Videokamerama? – Nije bilo lako.
– Kamerama postavljenim posvuda. U garderobi, dvorani za
pripremu leta, menzi. No nikad nije prihvatio činjenicu da ne možete
provesti tajno nadziranje u Operaciji koja radi 24 sata dnevno, stoje bila
kobna pogreška u njegovoj shemi.
– Ljudi su znali za kamere.
– Naravno da jesu. čak ih je pokušao premještati svakih nekoliko
dana, ali za par sati sindikat bi objavio lokacije na oglasnim pločama
posvuda. Konačno je odustao nakon što je jedne noći netko zamijenio
sve kasete s nekoliko – kako da to fino kažem – snimki zabave za
odrasle.

– Pornokasetama? – Uspravila sam se tako naglo da me zbunjeno

pogledao.
– Kako sam shvatio, cijeli asortiman. Za svakog po nešto –

W
heteroseksualne, homoseksualne, bestijalne...
Dok je govorio zurila sam u vrhove čizama, staklenog pogleda,
nesvjesna svijeta oko sebe kada su se dijelovi počeli slagati u mojoj
glavi. Monitori su me vratili natrag, te sam svakog pažljivo proučavala,
dok su se figure pomicale preko crnobijelih ekrana, pripremajući izlaze
i opremajući letove. Slike su bile jasne, a kamere visoke kvalitete, ali
dovoljno daleko da nisam mogla razabrati lica.
– ... da, zaista, šokantne stvari, govorio je, – ali ne tako šokantne da
se ne bi svi okupili u dvorani za pripremu leta na matineju, razumijete...
– Kevin, kažete daje netko donio hrpu pornokaseta na aerodrom
jedne noći i zamijenio ih s nadzornim kasetama?
– Tako nekako.
– Što znači da su vjerojatno Dickijeve kasete bile premještene iz
kamera... ravno u kutije pornokaseta. – Sada sam govorila više za sebe i
osjećala se sve manje umorno.
– Ne znam, ali pretpostavljam daje tako.
Zvuk dojavljivača i inače mije smetao, ali naročito u ovom trenutku.
Nisam prepoznala broj.
– Kevin, jesu li ikada otkrili tko je ukrao kasete?
– Sigurno se šalite?
– Jesu li kamere koje je koristio bile kvalitetne? Kao ove?
– Dickie nije nikada štedio kada se trošio novac kompanije.
Pogledala sam na sat. četiri sata. – Mogu li posuditi vaš kaput?
– Bit će mi čast.
– Hvala. – Telefon je zazvonio, a kada se javio zgrabila sam kaput i
set ključeva za kola s kukice na zidu i krenula prema vratima. Dickie
Flynn je poslao Ellen nadzorne kasete. Nadzorne kasete. Jedva sam
čekala reći Danu. Ako budem imala sreće, još ga mogu uhvatiti na
sastanku u pošti preko piste.
Dok sam žurila niz hodnik, dojavljivač mi se opet oglasio.
Tko god to bio, nije htio čekati.

GLAVA TRIDESETA
W
 Maitre u klubu Locke-Ober bio je čovjek sitnih kostiju, u crnom
odijelu s ukočenim licem i njegovim uškrobljenim, bijelim manšetama.
Na zlatnoj pločici na njegovom sakou pisalo je Philip.
– Dobra večer, rekla sam.
Pogledao je pored mene po praznom foajeu. Locke-Ober nije ni
dopuštao pristup ženama do 1970., pa je, nema sumnje, tražio mog
muža. Kada nije našao pratnju, odsutno mi se obratio. – Mogu li vam
pomoći?
– Da, hvala. Nalazim se s nekim na večeri. – Iako mi se želudac
prevrtao, znala sam da će mi biti teško jesti.
Oklijevao je nad knjigom rezervacija. – Gospodinovo ime, molim?
– Ime osobe je William Scanlon. – Isuse.
Philipovo držanje se smjesta promijenilo kako sam postala društvena
veličina, tu pred njegovim očima. Klik.
– Doista, gospodin Scanlon je ovdje. U baru je. Obavijestit ću ga
daje njegov gost stigao.
– Ja ću ga naći, samo me uputite u pravom smjeru.
– Svakako. Bar je ondje. – Povukao je jednu manšetu i pokazao u
pravcu bara. – Recite gospodinu Scanlonu da ćemo čuvati njegov stol
koliko on želi.
Zato sam ovdje, Philip, da dostavljam tvoje poruke.
Prevladavajući materijal u baru bio je taman, gust i težak. Ulaštena
oplata pokrivala je zidove, brojan i masivan namještaj ispunjavao je
pod, a tona zagušljive tkanine upijala je svu svjetlost s prozora. U zraku
su se miješali mirisi nekoliko različitih cigara.
Zagledala sam se kroz maglu boje mahagonija i našla ga za šankom,
u centru pozornosti. Imao je ono isto odijelo od jutros, s drugom, ali
jednako kićenom kravatom i onaj naelektrizirani izgled, pun
samopouzdanja, koje je na nas ostale, obične smrtnike, djelovalo
hipnotizirajuće. Uzmimo ljude u ovom baru. Nitko ovdje nije radio za
njega; sumnjam da gaje itko i poznavao. Ipak, kada se on smijao, oni su
se smiješili. Kada je govorio, naginjali su se da čuju što ima za reći. Bez
ikakvog napora zaokupljao je svu pozornost u prostoriji samo snagom
svoje osobnosti.
– Alex Shanahan. – Njegov je glas zasjekao kroz prigušenu akustiku,
svraćajući pozornost sviju na – mene. Ljudi su zurili diskretno, ali

W
dovoljno intenzivno da podignu razinu vlage ispod mog kostima za
nekoliko stupnjeva, a on je to znao. Nasmiješio se vedro, uzimajući
novčanik i okrećući se prema šanku.
Radije nego da stojim na vratima izložena pogledima, uputila sam se
i stala ravno iza njega.
Preblizu, ispostavilo se, jer me zamalo srušio kada se okrenuo.
– Ah, rekao je hvatajući me da ne padnem, – evo te. – Pomislila sam
daje zadržao ruke. Mislila sam, ali nisam bila sigurna. Bila sam sigurna
samo u trnce koji su s njegovih ruku prešli kroz moje ruke niz leda,
gotovo me podižući s poda, divnog podsjetnika na onu snažnu fizičku
povezanost koja je uvijek postojala među nama – i kako bi malo trebalo
da se probudi stara vatra. I on je to osjetio.
Vidjela sam mu na licu.
Vidjela sam mu u očima i znala sam da, da sam zaista željela
zadržati distancu medu nama, ne bih došla ovamo večeras.
– Hvala što si došla, rekao je, stišavajući glas. – Gladna?
– Da. – Ne baš. – čuvaju tvoj stol.
– Hajdemo ga onda zatražiti. – Još mi je jedanput stisnuo ruku.
Philip, s njegovim šestim čulom, čekao nas je s dva menija. Osobno
nas je ispratio uza stube do stola, stavio mi ubrus preko krila i obratio se
Billu. – Drago nam je što ste opet s nama, gospodine.
– Uvijek je lijepo vratiti se. Pitajte Henryja ima li još onog caberneta
kojeg sam pio prošli put. Bio je jako dobar. – Pogledao me. – I bijeli
burgundac, također. Recite mu da donese najbolje što ima.
– Da, gospodine, odmah ću ga poslati. Uživajte u večeri.
Philip je nestao u blagovaonici, a Bili se naslonio, pružajući svoje
duge noge tako daje stol izgledao još manji i intimniji. Ja sam zakopala
ruke u krilu, a noge podvila pod stolicu.
Dodirnuo je pribor s obje strane tanjura, prelazeći prstom po dršci
noža i vrhu žlice. – Bijeli burgundac, zar ne?
Pogledao me u mutnom svjetlu stolne svijeće koja je treperila
između nas, a lagani smiješak se pojavio – otvoren osmijeh koji nije bio
namijenjen masama, nego samo meni. Kada se tako smiješio, mijenjao
se. Kada se tako smiješio, ja sam se mijenjala.
– Znaš da volim burgundac, rekla sam. – Ti nikad ništa ne
zaboravljaš.

W
 Gurnuo je tanjur naprijed i, nalaktivši se, nagnuo se prema meni
koliko je to stol dopuštao. – Ništa o tebi nisam zaboravio. Dok nisam
čuo tvoju poruku, mislio sam da si ti zaboravila mene.
Proučavala sam mu lice: njegove duge obraze, liniju čela, oblik
njegovih očiju, način na koji su se lagano spuštale u kutovima, što mu
je davalo gotovo dječački izgled. Ne, nisam ništa zaboravila. U tome je
i bio problem. Koliko god se trudila i koliko god se udaljila, nisam ga
mogla zaboraviti.
– Bio je ono dobar nastup jutros.
– Dramatičan, zar ne? – Razvedrio se na spomen toga kao dijete na
Božić. Zaista je uživao biti Bili Scanlon. Oboje smo se naslonili,
propuštajući konobara koji je došao sa srebrnom posudom za led, dvije
boce i ostalim potrebnim priborom someliera.
– Iznenadio si me, rekla sam.
Odmahnuo je glavom i nasmiješio se. – Mislim da nisam. Da me nisi
htjela vidjeti, ne bi nazvala. Ti si otvorila vrata. Ja sam samo ušao.
– Prije provalio.
Nasmijao se, a i ja. Bilo je lijepo opet se smijati s njim.
Henry nam je natočio vino i, nakon više nepotrebnih nespretnih
naklona, iščeznuo.
Bili je nazdravio. – Za provaljivanje vrata ... i svih ostalih prepreka
medu nama.

Kucnuli smo čašama. Jutros kada je zurio u Petea starijeg, oči su mu

bile skoro crne. Ali pri ovom svjetlu bile su jasno žute, gotovo
iskričave. Kao da sam gledala u rijeku i vidjela kako se sunce odbija o
pjeskovito dno. Nedostajao mije moj odraz u njima.
Spustila sam čašu, tražeći i pronalazeći točno mjesto na stolnjaku
gdje je prije stajala.
– Odakle ti onaj crtež?
– Netko gaje poslao anonimno. Obično bacam takve stvari, ali
postoje to bila tvoja postaja...
– Znam. i žao mije zbog toga. Mogu objasniti...
– Viđaš li se s nekim?
Zatreptala sam. čekao je podignutih obrva. Gucnula sam hladno
vino, puštajući da mi se kotrlja po jeziku. – Ne.

W
 – Zašto ne?
Zato što nisam tebe preboljela. – Znaš li što znači taj crtež? Je li ti
Lenny rekao – je li ti itko rekao što se ovdje događalo?
– Lenny nastoji ne reći mi ništa, a to je jedan od razloga zbog kojih
sam ovdje.
– Hoćeš reći da ne znaš ništa o glasinama, niti zašto su aktivirali onu
bombu?
– Nisam to rekao. Rekao sam da mi Lenny nije rekao. I ne želim
razgovarati o njemu. Jesi li se viđala s nekim u Denveru?
Povlačila sam se malo po malo. On se nije pomakao, a ipak mi se
činilo daje bliže. U naša dobra vremena s njim sam se uvijek osjećala
bolje – sigurnije, čvršće na zemlji. Imao je ogromno samopouzdanje, i
ponekad kada bih ga dodirnula, znala sam kakav je to bio osjećaj ne
bojati se ničega.
– Zašto želiš znati jesam li se viđala s nekim?
– Zato što sam čuo da jesi.
– A zašto bi ti to bilo važno?
Nisam osjetila oštricu u tom pitanju dok se nije ispravio kao daje
dobio udarac u želudac. Uzeo je bocu crnog i natočio drugu čašu. Kada
je popio vino, gotovo sam mogla pratiti toplo protjecanje kroz njegov
sustav i činilo mi se da se pokušava opustiti, naći prave riječi.
To što nije imao prave riječi i način da ih kaže, bilo je
razoružavajuće.
– Viđao sam te po glavnom sjedištu, u kantini, kako zamičeš za ugao
na kraju hodnika. Ili bih ponekad sjedio na sastanku i vidio te kako
prolaziš kroz otvorena vrata. – Odmahnuo je glavom i nasmiješio se,
kao da mu je sjećanje pružalo zadovoljstvo. – Znaš da moj ured gleda
na parkiralište?
Gledao bih te navečer kako ideš do auta. Stajao bih uz stol čekajući,
pronalazeći neki posao. Nikad nisam htio otići kući dok te ne vidim.
Zurila sam u svoje ruke na krilu i sjetila se svih onih prilika kada bih
zastala pored auta i pogledom ga potražila gore – brzo i krišom, kako
me nitko, pogotovo Bili, ne bi uhvatio – samo da znam daje ondje.
Sjetila sam se i praznine koju bih osjećala kada je svjetlo bilo ugašeno,
a njega nije bilo.
Nikada ga nisam vidjela da gleda dolje. Ali zapravo, to je bila vječna

W
priča. Ja sam uvijek tražila njega, ali nikada nisam osjetila da mi on
uzvraća.
– Alex, nisam mogao podnijeti pomisao da si s nekim drugim. To me
izluđivalo. Stotinu sam te puta htio nazvati tijekom prošle godine.
– Zašto? Da saznaš jesam li s nekim drugim? Jer, naposljetku, Bili,
kada sam htjela da me nazoveš, kada sam te trebala, nije te bilo.
– Koliko se sjećam, ti si mene nogirala. – Rekao je to uz mali
osmjeh, bezuspješno se trudeći zvučati vedro. – Nisi me htjela nikad
više vidjeti.
Uvukla sam se u stolicu, iscrpljena činjenicom da, ma kako seja
trudila da mu objasnim, on nije shvaćao onda, a ni sada. – Nisi bio kriv
ti, Bili. Nikada. Bile su to okolnosti. Za mene, one su nadjačale sve, a ti
ih ne bi promijenio.
– Alex, nisam mogao javno pokazati našu vezu.
– Nisam tražila da sazoveš konferenciju za tisak. Samo sam htjela da
se prestanemo šuljati okolo kao par bjegunaca. Htjela sam moći otići na
večeru bez straha da nas netko vidi zajedno. Htjela sam prestati osjećati
da nisam dostojna biti s tobom. Što je išlo dalje, sve sam više osjećala
da si... da si me se sramio.
– Znaš da nije bilo tako. Tada sam trebao biti imenovan
predsjednikom i nisam mogao biti u vezi sa ženom koja je radila za
mene. Tvrtka ima pravila za to. A ni za tebe to ne bi bilo dobro.
Suspregnula sam se da mu oštro ne odgovorim. Uvijek sam mrzila
kada bi donio odluku koja je očito išla njemu u prilog, a onda to
okrenuo tako da ispadne kako to radi zbog mene.
Uzeo je kruh, kojeg nisam ni primijetila da su donijeli, i otkinuo
tamni i tvrdi komad. – Samo kažem da si mi mogla dati još malo
vremena. Mogla si čekati.
– Onog trenutka kada sam potegnula to pitanje, Bili, iste sekunde,
kada sam progovorila i zatražila što sam htjela, ti si se povukao.
Odjedanput si postao nedostupan. Bio si na sastancima. Bio si na putu.
Prestao si zvati. – Udahnula sam i pokušala smiriti glas, koji se počeo
pomicati naviše na decibelnoj ljestvici. Htjela sam mu reći kako je to
bilo strašno bolno, kako me potpuno izbacilo iz ravnoteže, kako mi je to
uništilo svaki osjećaj sigurnosti i samopouzdanja kojeg sam uspjela
odnjegovati u zaklonu kojeg mije pružala naša veza. Ali pomislila sam

W
da ću se rasplakati ako to učinim. – Nije bilo u pitanju vrijeme, Bili. Ti
nisi htio biti sa mnom toliko koliko sam ja htjela biti s tobom.
Eto. Rekla sam. Otrgnula sam krastu i boljelo je sada jednako kao i
onda. Možda i više.
– A ono najgore, najgora stvar koju si mi ikada učinio, bilo je to što
mi nisi rekao. Nestao si. Prvo, nisi htio da te vide sa mnom...
– To nije istina, i ti to znaš.
– ... onda si nestao iz mog života. A ja sam morala i dalje ići na
sastanke s tobom i sjediti za stolom nasuprot tebe i gledati te na
prezentacijama. A ti si me cijelo vrijeme ignorirao, ili se pretvarao da
me nema. Nisam to više mogla podnositi. Zato sam otišla.
Dotaknula sam dno čaše. – Barem sam ti rekla da odlazim. Ti si
otišao puno prije nego smo rekli zbogom.
Riječi su bile stare, osjećaji poznati, bol još uvijek prisutna. Ovo je
za nas bilo dobro poznato područje, a ja sam bila razočarana kada sam
shvatila da nije bilo ničeg novog.
Henry se opet pojavio da nam napuni čaše. Dok nas je posluživao,
gledala sam vani u druge stolove, jer nisam mogla gledati Billa. Tko bi
rekao? Nismo bili jedino dvoje ljudi na svijetu večeras. U blagovaonici
je bilo nekoliko žena, ali ja sam čula samo muške glasove. Kao da su
godine ekskluzivnosti na ovom mjestu očistile zvuk ženskog glasa.
Pokušala sam pogoditi po njihovim licima o čemu su govorile. Jesu li
sretne? Tužne? Povrijeđene?
Kocke su pucketale kada je Henry gurnuo bocu burgundca natrag u
posudu za led. Pogledala sam Billa. – Zašto bi ovako došao? Zašto želiš
opet kopati po tome?
– Tražila si me.
– Tražila sam profesionalnu podršku.
Njegov nježni osmjeh potvrdio je moje tvrdoglavo samozavaravanje,
a u isto vrijeme dopuštao da prođem nekažnjeno. – Ti si tako pametna u
tim stvarima, Alex – pametnija od mene. Mislio sam da si shvatila do
sada.
– Ništa nisam shvatila, Bili.
Bio je njegov red da gleda okolo po prostoriji i sabere misli. –
Uplašila si me.
– Što sam?

W
 Nagnuo se naprijed i spustio glas. Govorio je tiho, ali s toliko
uvjerljivosti, da nisam mogla odvratiti pogled. – U pravu si. Povukao
sam se. Tada sam mislio ... ne znam što sam mislio, daje tako bilo
najbolje za tebe, da s dvije karijere, oboje u istoj kompaniji, nemamo
izgleda. Ali istina je da sam stalno mislio na tebe. Kada sam bio s
tobom, kada nisam bio s tobom. Nisam te mogao izbaciti iz glave.
– Tako se ljudi osjećaju kada su zaljubljeni. To sam ja osjećala za
tebe.
– Nikad to nisam osjećao za moju bivšu ženu – ni za koga drugog,
zapravo. A mislio sam, zato što to nisam mogao kontrolirati, daje to
slabost, nekakav gubitak svoje volje. Nikada nisam tako izgubio
kontrolu. Mislio sam daje najbolje napraviti pauzu, pustiti da se sve to
malo slegne.
– Da si mi samo rekao da se o tome radi...
– Nisam razmišljao što bi to značilo za tebe. To je bila greška i došao
sam ti se ispričati. Žao mije, Alex. Žao mije.
Naslonila sam se u stolici i osjetila kako se ljutnja, koju sam nosila u
sebi, neukrotivo klupko gorčine, počinje rastapati poput maslaca na
tanjuru ispred mene. Pogledala sam njegovo lice.
Obrijao se od jutros, obrijao se zbog mene. Sjetila sam se kakav je
bio osjećaj dirati mu kosu. Bila je gusta, tamna i čvrsta, onakva kakvu
Talijani i Grci odnose u grob.
– Sve što ti mogu reći jest da mi nedostaješ. Želio bih razgovarati s
tobom, držati te i smijati se s tobom. U mom životu nema nikog za koga
nešto tako osjećam. I želio bih biti s tobom, voditi ljubav s tobom. Kada
sam dobio tvoju poruku, ne mogu ti opisati kako sam se osjećao nakon
toliko vremena. A kada sam te vidio danas na onom sastanku, biti tako
blizu, a ne moći te dodirnuti, mislio sam da ću te zgrabiti pred svim
onim ljudima. Iskalio sam se na jadnom starom, kako se zove onaj sa
smiješnom kosom.
– Pete stariji.
– čak i sada ... gledajući te opet...
Osjećala sam njegov pogled na sebi, na mojoj kosi, na mojim očima,
mojim usnama, mom vratu i počela sam osjećati kako me preplavljuje
toplina pod onim velikim džemperom.
– Trebam te, rekao je. Taje izjava bila tako lijepa u svojoj

W
jednostavnosti i tako snažna, osjećala sam udaljenost koju je prevalio da
bi mi to rekao, i to ne zemljopisnu udaljenost.
Njegova ruka, kada mi ju je pružio, dlanom prema gore, izgledala je
poput kolijevke. Svijeća na sredini stola bacala je čudno svjetlo na nju,
pa se činilo kao da sjaji u mračnom uglu gdje smo sjedili.
Napustiti ga bilo je nevjerojatno bolno, kao da sam tupim nožem
odsjekla ruku u ramenu. Rana je još uvijek boljela, pogotovo noću. Ili
rano ujutro prije zore, kada je moja soba bila tiha, moj krevet prazan, a
ja sam razmišljala kako započeti još jedan dan u samoći. Uvijek sam
sebi govorila da je tako bilo najbolje za mene, da su postojali dobri
razlozi. Ali zbog vremena i udaljenosti bilo je teže sjetiti ih se. A čak i
da sam mogla, ovako blizu njega, to ne bi bilo važno. Možda ne bi bilo
važno čak i da se nije ispričao. Ono što je bilo važno u tom trenutku bila
je njegova ruka ispružena prema meni. Bile su važne stvari koje je moje
tijelo još uvijek pamtilo kada bih zatvorila oči. Osjećala sam ga u koži,
u mišićima, kostima – svakom svom dijelu, najdublji dio mene
prisjećao se kako sam se osjećala s njim i htio je to osjećati ponovo.

***
Probudila sam se u mraku, a on je disao pored mene, dugim,
jednoličnim disanjem dubokog sna. Kada su mi se oči priviknule,
vidjela sam njegovo lice, napola zakopano u jastuk, s otvorenim ustima
poput dječaka. Kosa mu je pala preko očiju, a ja sam odoljela porivu
daje odmaknem, da meko spustim svoje usne na njegove. Nisam ga
htjela probuditi.
Kada sam se okrenula na drugu stranu, prebacio je ruku preko mene i
povukao me bliže, dok moja koža nije bila uz njegovu. Stavila sam ruku
preko njegove i činilo se da je sve na mjestu, kao da smo bili dva
slijepljena dijela razbijene keramike, slijepljena tako čvrsto daje
pukotina nestala.
Zaspala sam razmišljajući kako mu osjećam otkucaje srca,
razmišljajući kako se nikada više ne želim buditi sama.

W
 GLAVA TRIDESET I PRVA
Zrak je bio sparan kada sam otvorila oči, i topao, kao tropska kišna
šuma. Očekivala sam da će Bili izaći iz kupatila, u vlažnoj maglici, ali
njegov je glas dolazio s drugog kraja sobe. Sjedio je za stolom i pričao
na telefon. Nasmiješila sam se na taj prizor. Očito je raspravljao važna
pitanja jer je nabacio svoj profesionalni ton. Ali sjedio je prekriženih
nogu, samo s debelim bijelim ručnikom preko krila. Vidio je da ga
gledam i dao mi znak da će brzo završiti. Protegnula sam se u velikom
Four Seasons krevetu – nisam mogla dotaći dno nožnim prstima ni
rubove vrškovima prstiju – a onda sklupčala umotana u svježe, izuzetno
kvalitetne hotelske plahte.
– Nazovi me kada to središ. – Po njegovom tonu moglo se zaključiti
daje to već trebalo biti riješeno.
– Imam konferencijsku vezu za sat vremena. Ne smijem kasniti zbog
tebe.
Poklopio je i sjeo za stol, zureći u mene, naborana čela, zabrinutog
izraza.
– Tko..., pročistila sam grlo kašljući. – Tko je to bio?
– Tony Swerdlow.
– Iz Denvera? – pogledala sam na radio-sat pored kreveta.
– Upravo imam pregovore za jedan od najvećih poslova u povijesti
kompanije, a dečko spava.
– Bili, to ljudi rade u tri i trideset ujutro?
– Ne ako nisu obavili svoj posao. Kasni tjedan dana s mojim
podacima za prezentaciju, za sat vremena razgovaram s Aerospatialeom
i ne mogu više čekati.
– Nitko ne spava dok Veliki Gazda nije zadovoljan.
Zadirkivanje je izmamilo osmijeh. Omotao se ručnikom i prišao
krevetu, sagnuo se i poljubio me.
– Pogotovo ti.
Njegova vlažna prsa na mom dlanu, njegov miris, njegov okus –
nakon toliko vremena provedenog bez njega, jedna noć nije bila
dovoljna. – Vrati se u krevet.

W
 – Moram se obrijati.
– Za konferencijsku vezu?
– Ne želim kasniti. Ionako će mi očitati bukvicu.
– Zašto?
– Zato što bih trebao biti tamo osobno. – Nasmiješio se čekajući da
shvatim.
– A ti si ovdje sa mnom.
Morala sam to pustiti da se slegne. Uvijek sam ja organizirala svoj
život prema njemu. Nisam se mogla sjetiti ni jedne prilike kada je on to
učinio za mene. činjenica da je to sada učinio bila je iznenađujuća. Više
nego iznenađujuća. Bila je šokantna – i stvarno seksi.
Uspravio se, pošao, ali ja sam u zadnji tren uhvatila kraj ručnika.
Skliznuo je lako, brzim trzajem ručnog zgloba. Kada gaje pokušao
uhvatiti, povukla sam ga pod pokrivač.
Stajao je za trenutak gledajući na sat, a ja sam odgurnula plahte
pozivajući ga u krevet i on mije kliznuo u zagrljaj i ispružio se pored
mene.
– Činiš me glupim, nježno mije mrmljao u uho.
Koža mu je bila topla, a kosa još uvijek vlažna od tuširanja. Prošle
noći u mraku, ponovo sam otkrila njegovo tijelo – način na koji su mu
se leđa uvijala pod mojom rukom, dodir grubog ožiljka na njegovom
koljenu kada bi se očešao o moju nogu, nježan dodir njegovih dugih
trepavica na mom licu kada bi zatvorio oči.
Prstima sam prelazila gore-dolje po njegovoj kralježnici, idući svaki
put malo dalje, dok nisam čula zastoj u disanju i osjetila njegove ruke
na mojim leđima.
– Kako ću uopće raditi s tobom u blizini? Ne mogu maknuti ruke s
tebe. – I nije mogao. – Izludila si me jučer na onom sastanku. Zamišljao
sam te ispod onog džempera, zamišljao kako bi bilo skinuti ti ga.
– Pokaži mi.
Osjetila sam njegovu ruku na mom boku. – Ovdje je počinjao, ne?
TU negdje?
– Zapravo ovdje. – Gurnula sam mu ruku niže dok je nisam osjetila
na bedru.
– Mmmm, mislim da si u pravu. – A onda je polako, polako gurnuo
gore zamišljeni džemper –

W
 milimetar po milimetar, vrhovima prstiju kao perima prateći oblik
mog boka, liniju mog struka, zaustavljajući se na svim onim mjestima
koje je još uvijek pamtio.
– Nemoj prestati, prošaptala sam.
Podigao mi je ruke iznad glave i vrhovima prstiju klizio unutarnjom
stranom ruku. Zatvorila sam oči i kada je bio iznad mene, omotala sam
se oko njega i prepustila se. Boston, pista, Lenny i oba Petea, Ellen
Shepard i Dan Fallacaro – ništa nije bilo važno. Ništa nije bilo važno
osim njega u meni i ovog trenutka.
– Moram se obući. – Ležao je na leđima zatvorenih očiju.
Razmrsivši noge od mojih, skotrljao se s kreveta i pronašao svoj ručnik,
koji je nekako završio na podu. Prije nego je otišao u kupatilo, povukao
je plahtu, a onda i deku prema gore i utisnuo ih pod moju bradu. – Ne
ometaj me više.
Dok je izašao iz kupatila, složila sam na hrpu sve jastuke i naslonila
se kako bih ga mogla gledati.
Uvijek sam voljela gledati kako se oblači.
– Moram te nešto pitati, rekla sam.
– Što?
– Zašto Lenny radi za tebe?
– Zato što ima važne veze u Washingtonu koje su se pokazale vrlo
korisnima u nekim od onih velikih slučajeva. On nije moj najbolji
operativac, nije definitivno visoka kategorija, ali od njega mogu dobiti
ono što trebam. – Odabrao je dvije kravate i prislonio ih uz odijelo tako
da mogu vidjeti.
– Sviđa mi se tamniji uzorak, rekla sam, – a Lenny ne obavlja svoj
posao. Zapošljava budale poput mene ili Ellen koje će sve učiniti da ne
pogriješe, što znači da on neće pogriješiti.
– Što znači da ja neću pogriješiti. Što tu ne valja?
– Zar nisu važne njegove metode?
Spremio je drugu kravatu, potom sjeo na rub kreveta, leđima prema
meni, i navukao čarape. – Jesi li zato zvala? Zato što imaš problema s
Lennyjem?
– Misliš li da bih te zvala da interveniraš u mojoj prepirci sa šefom?
– Kada nije odgovorio, bocnula sam ga nožnim palcem kroz pokrivač. –
Misliš?

W
 – Ne. Dakle, što se događa? I reci mi brzo jer imam samo dvadeset
minuta. – Otišao je u kupatilo, a onda izašao tražeći nešto. – Jesi li
vidjela moj sat?
– Evo ga ovdje. – Povukla sam ga s noćnog ormarića i dobacila mu
ga. – Imam dvadeset minuta?
– Imali bismo više vremena da nismo...
– U redu, dat ću ti skraćenu verziju.
Namjestila sam jastuke kako bih sjela uspravno. – Nisam sigurna da
se Ellen Shepard ubila.
Zastao je dok je zakopčavao sat i pogledao me. – To je provokativna
izjava.
– Moguće da ju je netko ubio i učinio da izgleda kao samoubojstvo.
– Imao sam osjećaj da se o tome zapravo radi.
– Zašto?
– Zato što je to savršena namještaljka za tebe. Apelira na sve tvoje
instinkte kao hraniteljice slabih, istjerivačice pravde, one koja ispravlja
sve prijašnje pogreške...
– Dakle ne vjeruješ u glasine o Elleninoj smrti?
– Sve te priče, oni grozni crteži, to je vrsta zlobnog ogovaranja među
uskogrudnim ljudima koji žive u skučenim svjetovima i nemaju
pametnijeg posla nego brbljati o toj jadnoj ženi. To je tragedija, tragična
situacija i nitko je ne bi smio koristiti za zabavu.
– Ja nisam uskogrudna, nije mi to zabavno, a ovo je mojih dvadeset
minuta.
– To me ljuti.
– To si rekao. A rekao si i da ćeš me saslušati.
– Oprosti. Nastavi.
– Ellen se uplela u nešto neposredno prije nego je umrla. To mora
imati veze s Peteom Dwyerom starijim i njegovim sinom i nekim
Angelom koji radi na pisti, a koji bi mogao biti ključ svega.
Mislim da sve to ima veze s tim daje netko potplatio Petea Dwyera
starijeg da minira izglasavanje ugovora s IBG-om, stoje omogućilo
spajanje. Sumnjam daje i Lenny umiješan, ali još ne znam kako.
– Prije svega, Lenny nije omogućio spajanje a nije ni taj idiot Pete
stariji. Ja sam omogućio taj posao. Drugo – još se jedanput pogledao u
ogledalo, popravljajući kravatu, gladeći kosu – mrzim što ti ovo moram

W
reći, ali ništa od ovoga nije novost.
– Nije?
– O tom poslu oko ugovora se govorkalo godinama. I mogu ti reći
točno kako je Lenny mogao biti upleten.
– Znaš?
– On je taj koji je trebao obaviti podmićivanje, a razlog je, kada je
Nor'easter prodavao, on je unovčio sva svoja dionička prava. Ne pitaj
me kako ih je dobio, ali imao ih je hrpu sa stvarno niskim cijenama.
– Stvarno?
– Dečko se obogatio.
– Dakle, Lenny ipak ima svoje prste u tome.
– Nisam to rekao. Rekao sam da se tako govorkalo. Ništa se nije
dokazalo.
– Dokaz je u paketu, rekla sam, povezujući kockice.
– Kakvom paketu?
– Znaš li tko je bio Dickie Flynn?
– Pijanac koji je nekada upravljao tvojom postajom.
– Umro je lani, ali prije smrti poslao je Ellen paket s materijalom
kojeg je bio sakrio na stropu muške garderobe na aerodromu. Mislim
daje to bila snimka nadzora piste, ali što god daje bilo, počinjem
sumnjati daje zbog toga ubijena.
– Zašto policija to nije našla?
– Nitko iz bostonske Operacije nije nikada, niti će ikada razgovarati
s policijom. Alija imam izvor, momka s piste s kojim sam ranije
razgovarala.
– Kako znaš da te ne vuče za nos, iz zabave.
– Ne vuče. Znam da me ne vuče za nos. On je otišao po paket za
Ellen.
– Je li kod njega?
– Ne zna se kod koga je. Mislimo da ga je Ellen sakrila...
– Tko 'mi'?
– Dan i ja, Dan Fallacaro. Još ga nismo uspjeli pronaći. Znam samo
da nismo jedini koji ga tražimo.
Netko je prekopao moju sobu i prilično je jasno da su tražili Dickijev
paket.
– Što?

W
 – To je bilo one noći kada sam te nazvala i ostavila poruku. Mislim
da je to bio Pete mladi.
– I to mi samo tako kažeš? Jesi li prijavila Službi za osiguranje?
Mogu smjesta nazvati Teda Gutekunsta...
– Rekla sam im, rekla sam i policiji, promijenila sam hotel i prilično
sam se smirila.
Prišao je krevetu s rukama u džepovima, s izrazom kao da je
spreman riješiti problem odmah i na licu mjesta. – Nisam siguran da bi
trebala biti mirna u vezi toga.
– Mislim da mogu naći paket, rekla sam, – tu snimku nadgledanja.
To bi ti pomoglo da se riješiš Lennyja, zar ne?
– Možda, ali...
– Čak ako Lenny i nema ništa s ovim, kriv je zato što nije podržao
Ellen. Ovo je težak posao, a kada je trebala pomoć, nije ga bilo.
Sumnjam daje čak radio protiv nje, što ne mogu shvatiti jer su spavali
skupa. Možda su imali nekakvih razmirica.
– Kako znaš da su spavali skupa?
Pogledala sam ga. – Kako ti znaš?
– Pitao sam Lennyja.
– I on je to potvrdio?
– Zanijekao je, a samo sam to trebao čuti. On već ima reputaciju u
takvim stvarima.
– Onda ću te ponovo zapitati, zašto je još uvijek ovdje?
– Gledaj, rekao je, – sad mi se čini da smo Ellen dali posao s kojim
se, za početak, nije mogla nositi, a daje Lenny vršio prevelik pritisak na
nju i tešku situaciju učinio još gorom kada je započeo vezu s njom.
Stvorio je okruženje u kojem nije mogla uspjeti. On će za to odgovarati,
ne brini. Ali napokon, kada nije mogla izaći na kraj s tim, sama je
donijela konačnu odluku, ne Lenny. A ako je bila u vezi s njim i to je
sama odabrala. Da pokušam spriječiti sve veze u kompaniji, zabranjene
i druge, ne bih ništa drugo radio.
– To je linija manjeg otpora, Bili.
– Jesi li poznavala Ellen Shepard?
– Ne, ali...
– Ja jesam. Bila je u mom stručnom timu za spajanje i mogu ti reći
ovo – bila je krhkija nego što su to ljudi mislili. I napetija.

W
 – To ne znači...
– Poznavao sam je, Alex. A poznajem i tebe. Ne možeš spasiti Ellen
Shepard. Prekasno je. Nemoj da to postane tvoja stvar više nego njena.
Znaš da ti to ponekad činiš. Imam cijele odrede ljudi koji su obučem za
ovakve poslove. Nema razloga da se ti uplićeš. To nije dobro za tebe, a
mene zabrinjava. – Pozornost mu je privukao sat na noćnom ormariću.
– Alex, moram se spremiti za ovaj razgovor. Oprosti. Možemo kasnije
još razgovarati o ovome. – Nestao je u susjednu sobu.
Našla sam jedan od debelih bijelih hotelskih ogrtača, obješen na
unutarnjoj strani vrata kupatila.
Omotala sam se jedan i pol put, ali dobila sam što sam trebala. On je
bio vani u dnevnoj sobi svrstavajući papire po aktovci.
– Trebam još samo par minuta, molila sam. – Obećavam.
Ponovo je pogledao na sat. – Pa, neće početi bez mene, to je sigurno.
Mogla bi to čak biti dobra pregovaračka strategija, malo kasniti. Da
čujem.
– Trebam tvoju pomoć u jednoj stvari, Bili. – Ispričala sam mu priču
o Peteu mlađem i Terryju McTavishu.
– Kažeš da imaš izvor?, upitao je.
– To je onaj isti o kojem sam ti prije govorila. On je kontrolor
utovara i jako je blizak Terryju. Ne plaši ga moć sindikata. Dobar je
čovjek. Vjerujem mu.
– Stoje s tim Peteom mladim? Što ćemo s njim?
– Sinoć sam na izlasku čula da ga je Lenny već vratio na posao.
Nije to rekao, ali Lennyja je čekao loš dan. – Možeš li ga ponovo
izbaciti?
– To će nam biti prioritet. Momci poput njega uvijek ti pruže novu
priliku.
– Dakle, želiš da se taj mali McTavish vrati na posao?
– Ne zaslužuje otkaz.
– Sređeno.
– Hvala ti, rekla sam, – i još ti nisam sve rekla o Ellen.
– Možeš pričati što god želiš, rekao je, podižući slušalicu. – Samo
nemoj učiniti nešto od čega možeš nastradati. Molim te.
Nakon noći provedene u hotelu Four Seasons, moj se hotel činio
zabrinjavajuće neprimjeren, kada sam se otišla presvući. Prolazeći

W
pored recepcije, pokupila sam poruke. Prva je glasila: – Gdje ste?
Dan je htio znati sinoć u osam i trideset i ponovo u devet i petnaest.
Ali zbog Mollyne poruke sam požalila što tako kasnim. – Crescent
Security, nećete vjerovati, pisalo je.

GLAVA TRIDESET I DRUGA

Danje gulio koru na zadnjem pečenom krumpiru. Bili su obilno
napunjeni kiselim vrhnjem i slaninom, a kore su činile jednu trećinu
varljivo nazvane Ribarove plate. Druge dvije trećine činili su prženi luk
i nachosi. Ta kolesterolska ekstravagancija bila je njegova tipična
narudžba u Lobster Potu, otmjenom i preskupom aerodromskom
restoranu i našem uobičajenom mjestu za ručak na Majesticovom
terminalu. Primijetio je da buljim. – Što? – Je li vam riječ angioplastija
išta znači?
– Ne počinjite, Shanahan. – Polizao je kiselo vrhnje s prsta. – Ovo je
jedno od malo zadovoljstava koje još imam u životu.
Konobarica je tresnula račun o stol dovikujući nešto konobaru.
Poznavali su nas u Lobster Potu, znali su da ne moraju trošiti ljubaznost
na goste koji ionako nemaju izbora otići nekamo drugo.
– O čemu ste htjeli razgovarati, šefice? – Ponovo sam se osvrnula po
restoranu, provjeravajući šank i sve uglove. – Niste vidjeli Lennyja?
– Lennyja ne biste ni mrtvog vidjeli na ovakvom mjestu. Osim toga,
mislim da gaje Scanlon poslao nekud poslom. Nije dugo bio ovdje.
U sebi sam zahvalila Billu. Nisam se ni sjetila zamoliti ga da odvrati
Lennyjevu pozornost. Gurkala sam stolicu dok se nisam našla tik do
Dannyja. – Crescent Security, rekla sam, – znam stoje to.
– I čekali ste do kraja ručka da mi to kažete?
– čekala sam da Victor i njegovi ortaci odu. Sjedili su dva stola dalje.
Pogledao je stolove u prostoriji, sada prazne. – Što ste otkrili?
Izvukla sam računalni ispis sa susjedne stolice, raščistila stol i stavila
ga pred njega. Počeo je listati.
– Što je ovo?
– Molly je potražila dokumente u postaji, tražeći bilo što o Crescent

W
Securityju. Tražila je onoliko unatrag koliko obuhvaćaju lokalni spisi,
stoje otprilike...
– Sedam godina.
– Točno. Nije našla ništa. Stoga je nazvala sjedište i zatražila da
naprave pregled svih isplata Crescent Securityju od strane Boston
Nor'eastera ili Boston Majestica. Dobila je ovo.
Okretao je stranice, prateći kažiprstom dolarski stupac. – Izgleda ...
koliko, pedeset, šezdeset tisuća godišnje? – Prosjek iznosi četrdeset
tisuća godišnje za pet godina, rekla sam. – Preko dvjesto tisuća dolara,
ukupno.
– Za što?
– Nitko ne zna.
– Kako to mislite?
– Molly se ne sjeća provođenja ni jedne isplate toj kompaniji, nema
lokalnih zapisa, a ipak je Crescent primio dvjesto tisuća dolara isplata
odobrenih u ovoj postaji.
– Stoje s Mollynom glavnom knjigom? Jeste li ikada vidjeli te
proklete stvari? čak i ako su dokumenti izgubljeni, trebala bi to imati u
njima, zar ne ? Zato to radi na taj način, da ne bude plaćeno ništa što ne
bi trebalo biti.
– Kažem vam da nema lokalnog zapisa. Ali Odjel za obračun u
Denveru ima kopije računa.
Pokazala sam mu faksove koje mi je Molly dala, glatke papire koji
se nisu dali izravnati. Sigurno smo bili zadnji ured na svijetu bez ravnog
papira za faks. – Pogledajte ovo.
Pritisnuo je stranice na stol i pregledavao ih jednu po jednu. –
Izgleda da su pravilno kodirane. Ovo su računi koje je Nor'easter
koristio za provjeru sigurnosti, mislim. Trebali su to napisati u rubrici
za primjedbe. Potpis je Lennyjev, ali on bi potpisao da je bio generalni
upravitelj. Ako ih Molly nije kodirala, tko je?
– Lenny.
Pustio je faksove i oni su se smjesta počeli savijati. – Ma dajte.
Lenny bi si radije slomio ruku nego kodirao račun. Mislim da nije ni
jednom dotaknuo račun od kada gaja znam.
– Molly je prepoznala njegov rukopis u rubrici za kod.
Danje odmotao jedan list i ponovo pogledao, usredotočivši se na

W
rukom napisane kodove računa.
Našao je vezu; vidjela sam mu to na licu kada je podigao pogled
prema meni. – Sedmice.
– Točno. Rekla je da Lenny križa sedmice ovako, europski stil.
– U pravu je. Prokleti Lenny. Želi da svijet misli da je rođen u
Francuskoj. A zapravo je iz neke učmale selendre u Louisijani.
– On je iz New Orleansa.
– To sam i rekao. Što je Crescent radio za nas? četrdeset tisuća je
puno provjera.
– Mislim da nisu obavili ništa. Evo što ja mislim. Lenny je tražio da
mu Crescent šalje račune izravno. Kodirao ih je, potpisao i proslijedio
Odjelu za obračun. Molly ih nikada nije vidjela, a on nije držao kopije
na koje bi mogla slučajno naići. Odjel bi izdao ček i poslao ga izravno
Crescentu.

– Ali Crescent nije nikada ništa učinio za taj novac i Lenny je to

znao.
– Točno.
– Isuse Kriste, hoćete reći daje krao?
– Pronevjeravao.
Naslonio se u stolici i odmahnuo glavom. – To nema smisla,
Shanahan. Dvjesto tisuća dolara je sitna lova za Lennyja. Tip je krcat.
– Od nagodbe.
– Točno. Dobio je jackpot.
– Zašto mi to nitko nije rekao?
– Mislio sam da znate.
– Nisam znala. Osim toga, ovaj lopovluk se događao prije nagodbe.
– Istina. – Nagnuo se nad svoj tanjur i prevrtao kolut luka. – Ne
znate tko su ti ljudi iz Crescenta?
– Adresa na isplatama je bila Elizabeth, New Jersey.
– Znam za Elizabeth. To nije daleko od mog rodnog mjesta.
– Gdje god da su bili, sada ih više nema, ali ja sam shvatila nešto
drugo. Znate li kako zovu New Orleans?
– Mislite kao French quarter i Mardi Gras?
– Kada letite s juga noću za New Orleans, dolazite preko Meksičkog
zaljeva i vidite svjetla grada.

W
 Prelijepo je, i ima oblik mjeseca – polumjeseca.
Zurio je u mene, držeći kolut luka nad umakom.
– New Orleans je poznat kao Crescent City10, Dan. Crescent Security
je bio Lenny. Mora biti.
Ispustio je kolut luka, uzeo ubrus iz krila i polako obrisao masnoću s
prstiju. – Neka sam proklet.
– Lenny je krao iz Nor'eastera da bi platio sebi. A mislim daje
koristio taj novac za podmićivanje.
Zato je talon bio u Elleninom dokumentu o spajanju. Sjećate se onog
talona na deset tisuća dolara?
– Da.
– Kladim se da je to bilo podmićivanje, a Crescent je bio neka vrsta
obračunske kase za njega – način da svoje ilegalne isplate prikaže kao
zakonite.
Danje zurio u ispise. Lice mu je bilo bezizražajno. Očekivala sam
burniju reakciju. Molly mi je dala isplate Crescentu, ali ostatak sam
dokučila i sve je došlo na svoje mjesto. Bila sam oduševljena, ali on je
ostao nepomičan. – Stoje?
– Mislite li da ovo ima ikakve veze s Ellen?
– Da, mislim. Saznali smo za Crescent preko bilješke u njenim
dokumentima. Prvo sam pomislila daje to bio novac za kupovinu
ugovora s IBG-om. Ona je to otkrila i to ju je dovelo u neprilike. To bi
mogla biti veza.
– Ali sada tako ne mislite?
– Nisam sigurna. Isplate su počele puno prije nego je nastala ideja o
prodaji Nor'eastera. A pogledajte zadnju stranu.
Prelistao je do zadnje stranice i zamalo prevrnuo mlin za papar u
obliku svjetionika. Bio je rastresen, ali ja sam ga uhvatila na vrijeme.
Pokazala sam na zadnji ulaz. – Vidite kako isplate prestaju u kolovozu
1994. Molly mi je rekla da glasovanje za ugovor nije bilo prije
studenog. Rekla je daje to svima upropastilo Dan zahvalnosti, dakle
vremena se ne poklapaju, ali čak da se i poklapaju, tu ima manje od
trideset tisuća za 1994. Prvo sam pomislila da to nije bilo dovoljno za

10
Crescent City – Grad polumjeseca.

W
kupovinu ugovora. Ali onda sam pomislila, otkud bih ja to znala?
Jednom sam na vijestima čula za tipa koji je platio pet tisuća dolara za
ubojstvo žene. To mi se također činilo malo.
Dan je zabrinutog lica češao čelo.
– Što vam je?
– Ništa. Samo ... stvar je ... mislim da taj novac nije bio za to. Mislim
daje taj novac došao s nekog drugog mjesta.
– To i ja kažem, ovo je bila kasa od sitnijih prijevara. Negdje drugdje
je postojala veća, za posebne prilike.
– Dakle, Ellen je znala za ovo?
– Morala je znati.
– Što ste još otkrili?
– To je sve. Molly će to još istražiti. Sada radi na tome. Shvatila je
osobno to stoje Lenny korumpirao njen sistem.
– Da, takva je ona.
Platila sam račun. častila sam ručkom da proslavimo otkriće
Lennyjevih prljavih poslova. Dan još uvijek nije bio previše uzbuđen, i
hodao je sporije od mene dok smo išli preko prostorije sa šalterima
prema uredu. – Jeste li dobro?
– Što? Ne, dobro sam. Ali jutros me nazvala moja bivša. Michelle
ima gripu. Mislio sam popodne otići dolje i iznenaditi je. Odnijeti joj
frape ili tako nešto. Hoće li vam to smetati? Možete me pozvati na
dojavljivač ako me za trebate.
– Ne budite smiješni. Uzmite vremena koliko trebate. Zapravo, zašto
ne ostanete dolje preko vikenda? Na rasporedu imam samo sastanak s
trećom smjenom večeras, u vezi one bombe.
– Hoćete li se snaći sami?
– Svakako. – Stajao je tako, s rukama u džepovima, premještajući se
s noge na nogu. Očito je jedva čekao krenuti. – Javite mi kako je.
– Hoću, rekao je, požurujući. – Hvala.

GLAVA TRIDESET I TREĆA

Napustila sam Operacije nekoliko minuta prije jedan ujutro i uputila

W
se u dvoranu za pripremu leta.
Moja će verzija govora o bombi u garderobi biti blijeda kopija
predsjednikovog, ali ipak sam dugovala noćnoj smjeni sastanak licem u
lice. Dodirnula sam sat. Bili je otišao zadnjim letom za Denver. Sada bi
trebao stići. Trebalo mije nekoliko mjeseci da prestanem na ovaj način
razmišljati o njemu, pitajući se u bilo kojem trenutku gdje je i što radi.
Bilo je neobično – možda zastrašujuće –
kako se brzo i kako živo sve to vratilo. Gotovo kao da nikada nije ni
otišao iz mog života.
Osjećala sam se dobro razmišljajući o njemu, dovoljno dobro da
prebrodim uobičajeni trenutak nesigurnosti i prođem kroz vrata dvorane
za pripremu leta bez oklijevanja. Mislila sam da sam ondje gdje
pripadam. Šteta što je svo to samopouzdanje bilo uzalud.
U zraku se zadržao oštar miris burritosa iz mikrovalne. Vrata su
zacviljela iza mene, njišući se naprijed-natrag na škripavim šarkama, a
soba, u kojoj sam trebala održati sastanak, bila je potpuno prazna. A u
slučaju daje poruka bila previše profinjena, ona napisana debelim crnim
flomasterom na ploči, bila je izravnija. Pisalo je: – Goni se, Shanahan. –
Anonimna, naravno. Gotovo sam osjećala kako mi se koža zadebljava
dok sam stajala ondje. Takve su me stvari sve manje pogađale. Više me
ljutilo to što sam ostala budna ovako kasno, a bez razloga.
Izašla sam kroz vrata na okretanje i otišla ravno do Operacija.
– Pete Dwyer, šef noćne smjene, Pete Dwyer, molim, javite gdje ste!
– Otpustila sam gumb na radiju i čekala. Kevin je otišao kući i ured je
bio tih. Ponovo sam pozvala i ponovo čekala. Treći put sam pozvala
bilo koga tko je znao gdje je Pete Dwyer. Gle! Netko je odgovorio. Tko
god to bio, predložio je garderobu.
– Dolaznu ili odlaznu?
Nije bilo odgovora.
Provjerila sam prvo odlaznu, a dolazna garderoba je još uvijek bila u
gradnji i zabranjena za zaposlenike, što je bio dovoljan razlog da
povjerujem kako bi Pete stariji mogao biti upravo ondje.
Kevinov kaput od uniforme visio je gdje i uvijek, na vješalici pored
vrata. Bio je otprilike trideset centimetara kraći od moje suknje i debeo
kao odjeća vatrogasaca, ali me grijao za duge, vjetrovite šetnje preko
otvorene piste.

W
 Kako sam i očekivala, vrata za dolaznu garderobu bila su otvorena,
teškom ciglom pričvršćena za zid.

Već ispred vrata sam čula tiho struganje, za koje sam znala da dolazi
od teških konstrukcija cerada koje su visjele sa stropa, ali svjetla su bila
ugašena i nisam ništa vidjela. Bila sam neodlučna i vjerojatno sam se
trebala smjesta vratiti, ali još me više uznemiravala činjenica da sklopka
nije bila na uobičajenom mjestu pored vrata i, zaboga, nisam imala
pojma gdje je. Mrzila sam biti na novom poslu.
Pozvala sam Petea. Jedini je odgovor bio šuštanje cerada kada ih je
žestoki udar vjetra uzvitlao, razbacujući stare etikete za torbe i
pronalazeći svaki djelić tijela koji mi nije bio pokriven Kevinovim
kaputom. On se još uvijek nije javljao, i što sam duže stajala, uglavnom
u praznoj Operaciji, dozivajući Petea, osjećala sam se sve prevarenije i
idiotskije. Najbolje je bilo vratiti se u hotel i riješiti se Petea Dwyera
starijeg i njegovih tvrdoglavih kolega u svjetlu novog dana. Ili večeri.
Kada sam se okrenula da bih otišla, petom sam udarila u nešto tvrdo
i naletjela na nešto – ne, nekoga tko je stajao iza mene. Isuse, tik iza
mene. Odskočila sam, spotaknula se i zamalo pobjegla.
– čujem da me tražite. – Lice mu je bilo sakriveno ispod kapuljače na
pamučnoj majici, koja je izlazila ispod kaputa i progutala mu cijelu
glavu. Ali hrapavi glas je bio jasan.
– Dovraga, Pete, što radite? – Tresla sam se od zakašnjelog vala
adrenalina, a želudac me bolio kao da ga je nagazio s tom teškom
čizmom preko koje sam se spotaknula.
– Tražim vas.
– Zašto niste odgovorili na moj poziv.
– Odgovarao sam na zov prirode.
– Niste imali radio kod sebe?
– Rekao sam da sam se išao pomokriti. Osim toga, sada sam ovdje?
– I pun poštovanja, kao i uvijek.
Način na koji se njegov glas širio iz crne rupe gdje mu je trebalo biti
lice, bio je jezovit. Izgledao je kao sportska verzija smrti. Smetalo me,
jako me smetalo što mi se prišuljao, a ja sam bila dovoljno rastresena da
mu to dopustim.
– Hajdemo u Operacije, rekla sam, – želim razgovarati.

W
 – Možemo ovdje razgovarati.
Prošao je pored mene, kroz vrata i iza cerada prije nego sam stigla
reagirati. čula sam težak škljocaj i svjetlo se upalilo. Pete je znao gdje je
sklopka. Kada je izronio kapuljača mu je bila spuštena, otkrivajući
neobrijano lice i tanku sijedu kosu koja je stršila u nejednakim
čupercima. Gledajući mu lice, nisam mogla shvatiti zašto gaje uopće
pokrivao. Njegova gruba, izborana koža izgledala mi je kao dostatna
zimska zaštita.
– Ovo je područje u kojem su potrebne kacige, Pete.
– Ja neću odati, ako vi nećete.
Pista iza mene je bila prazna i osjećala sam izoliranost. Bili smo
Bogu iza leda usred hladne noći, a nitko nije znao da sam ovdje.
Oklijevala sam.
– Neću vas ugrist', rekao je, uviđajući svoju prednost. – Samo hoću
da nešto vidite, to je sve.
čekao je povukavši pokrivač u jednu stranu. Konačno, moja je
znatiželja istisnula moju opreznost, a osim toga, Pete stariji me nije
kanio ugristi. Prema onome što sam čula, mogao bi reći nekom drugom
da me ugrize, ali sam to nikada ne bi učinio.
– Poslije vas, rekla sam zakoračivši kroz plastični portal, – i pokažite
mi gdje je sklopka, ako vam nije teško.
– Svakako. – Odveo me do otvorene kutije s osiguračima u kutu. –
Prekidač na zidu još nije postavljen, pa morate koristiti ove. – Jedan je
prekidač bio spušten. Otpustio je još jednog dok smo tu stajali. Ništa se
nije dogodilo.
– Zašto ste to napravili?
– Vidjet ćete.
Produžili smo kroz labirint zidova s plavim draperijama, zaobilaznim
putem prema sjevernoj traci za prtljagu. Dolazna garderoba je bila
manja od odlazne i služila je puno jednostavnijoj svrsi. Dvije ovakve
trake – zvali smo ih trkalište – omotane su oko zida koji je odvajao
beton od tapeta. Pokretne trake nosile su prtljagu od radnika u garderobi
do putnika u Odjelu za preuzimanje prtljage. Remeni su se okretali
pomoću ploče s gumbima na zidu, gdje sam našla Petea kada sam ga
sustigla.
– Spremni?, pitao je.

W
 – Za što?
Pritisnuo je gumb. Triput se oglasio alarm za upozorenje kako su
uređaji počeli škripati, a prastari otpremni mehanizam zapištao, žaleći
se na hladnoću. To bi objasnilo drugi prekidač koji je spustio.
– Gledajte u zaštitna vrata. – Pokazao je svojim kratkim prstom na
otvor u zidu kroz koji se prtljaga otprema do putnika. Teška vrata su se
automatski otvorila kada se traka pokrenula, ostavljajući samo zastor od
gumenih vrpci koji se njihao u skladu s trakom.
– Gledate?
– Gledam.
Okrenuo je prekidač za hitno zatvaranje. Alarm se ponovo oglasio,
traka je trznula i stala, a zaštitna vrata su se spustila slobodnim padom
iz kućišta, tresnuvši gromoglasno na traku, svom silinom, od čega sam
poskočila pedalj od zemlje. – Isuse Kriste!
– Neispravna su.
– Nadam se.
Bio je tik do mene, ponovo preblizu, a da bih se osjećala ugodno.
Zakoračila sam unatrag, kada je podigao nogu na traku i izvadio kutiju
Camela – bez filtera. Traka je bila isključena, garderoba tiha, a
škljocanje njegovog upaljača bilo je preglasno u čudnoj tišini koja je
nastala nakon odzvanjajućeg treska.
– Jednom mom momku je zamalo otkinulo nogu prije nekih šest
mjeseci. Pokušavao je progurati zaglavljenu torbu kada je neki idiot
tamo pritisnuo 'stop' u slučaju opasnosti. – Klimnuo je prema zidu,
dajući mi do znanja da je – idiot – bio putnik koji je predizao prtljagu.
– Je li mu dobro?
– Dugotrajno je nesposoban za rad, a njegova noga i ne izgleda baš
kao noga. Ali, hvala Bogu, nije ju izgubio.
Stajala sam s rukama u džepovima Kevinovog kaputa, u kojima je
bilo pijeska, prebacujući se s noge na nogu, pokušavajući zadržati osjet
u nožnim prstima. Hladnoća betona prodirala je kroz tanke potplate
mojih cipela, a ja sam drhtala, ali ne od hladnoće. Zamišljala sam što bi
ta kostolomna sila mogla učiniti od noge. Upravo takvoj se reakciji on
nadao i oboje smo to znali.
Naslonio se naprijed na koljeno i gledao me zadovoljno, kao da smo
se našli u baru da porazgovaramo o starim vremenima.

W
 – Zašto mi to pokazujete?
Zurio je u žar cigarete. – čujem da se mali McTavish vraća.
– Pa što? – Ne elegantan povratak, bez sumnje, ali nitko mi nije
rekao, bar ne službeno, da se Terry vraća i ljutilo me stoje Pete stariji
bio stalno bolje informiran od mene. – Osim toga, Pete mladi se vraća, a
Terry ga je samo spasio od još veće nevolje od one koju je izazvao.
– Ne znam na koju nevolju mislite.
– Na onu kada je krivo rasporedio teret, jer je bio pijan.
činilo se da ga ne zabrinjava činjenica da sam znala jednu od
njegovih tajni. Klimnuo je prema meni, gotovo pomirljivo. – To je bio
hrabar potez, tako zaobići Lennyja. Moram vam odati priznanje za to.
Lenny je govnar, ali ne da se vozati.
Još jedanput je povukao dugi dim, pri čemu su mu se obrazi udubili,
a onda polako ispuštao, usmjeravajući dim prema stropu.
– Moram se zapitat' otkud vi toliko znate o onome što se događa
dolje kod nas.
– Imam veza.
– Ilije to ili imate doušnika...
Nešto me u vratu počelo zatezati.
– ... što znači da mi imamo cinkaroša.
Dim cigarete se dizao prema stropu, stropu koji je još bio čađav od
bombe koju je, sasvim sigurno, konstruirao ovaj čovjek. Sinula mi je
ideja. Napetost u vratu se pojačala. – Recite što mislite.
– U redu. Znam za Johnnyja McTavisha. Znam da vam dostavlja
informacije. Znam daje zbog toga njegov braco vraćen na posao.
Stajala sam potpuno nepokretno, budući da sam odavno izgubila
svaki osjet u stopalima.
– Je li to razlog ovoj demonstraciji? Je li to prijetnja da prestanem
tražiti ono što vi i ja ne tražimo?
– Ovo nije ništa više od prijateljskog podsjetnika da je pista opasno
mjesto. Nesreće se stalno događaju, i iako vi niste ovdje tako često,
drugi ljudi jesu. – Pogledao me onim kameleonskim očima. – Mi ovdje
ne volimo cinkaroše. Momak kojem je nagnječena noga, i bio je
cinkaroš, i imao je sreću da mu nije uhvatilo glavu. Johnny Mačje
prilično čvrst momak, ali njegove su kosti lomljive kao i svačije. Kao i
vaše. – Prišao je malo bliže. – Kao i njene.

W
 Srce mije udaralo o rebra. – O čemu vi govorite?
– čujem daje tako umrla – slomljen vrat. – Pucnuo je prstima. – Tako
lako. To se tako brzo može dogoditi. – Razvukao je usne u tanak
osmjeh koji je za mene bio jednak škripi noktiju po školskoj ploči. –
Možete li zamisliti?
– Vi pokvareni, prljavi gade!
– Ono što se dogodilo toj ženi nije se trebalo dogoditi, rekao je, – ali
se dogodilo. To je gotovo i ničim to ne možete promijeniti. Ničim. Ovo
nije vaša bitka, a to što tražite, nitko ne želi da nađete.
Nitko.
Po prvi put sam osjetila pravu paniku, kao da sam se uvalila preko
glave, kao da sam započela nešto što je prijetilo da se otme kontroli.
Htjela sam otrčati do telefona i nazvati Johna, nazvati Dana, nazvati sve
koje sam znala i uvjeriti se da su noćas na sigurnom. I htjela sam
pobjeći odavde.
– Odlazim.
Ispustio je cigaretu na betonski pod i zgnječio je čizmom. Onda je
stao ispred mene, ovaj put na pristojnoj udaljenosti, s rukama u
džepovima kaputa. – Slušajte me. Ovdje se ne događa ništa što se nije
događalo i prije, a dok vi to shvatite, da to nije vrijedno truda, bit će
prekasno. Žao mije što vam to ja moram reći, ali ovdje nemate
prijatelja, uključujući onog idiota Fallacara.
Ukočenost u nožnim prstima počela mi se veoma polako uvlačiti u
listove, u koljena... – Što s njim?
– Laže vam od samog početka.
... bedra, bokove i želudac...
– Što mislite tko mi je rekao da je Johnny Mac cinkaroš?
– To što govorite za Johna McTavisha nije istina. Ali čak i daje... –
Riječi mi nisu išle u korak s mislima. – Što bi Dan imao od toga da vam
kaže nešto takvo?
– Nije rekao meni. Rekao je vašem šefu.
– Zašto bi rekao Lennyju nešto... – Hladan, suh zrak probadao mije
grlo, i postalo mije bolno disati, gotovo nemoguće govoriti i sada sam
bila potpuno ukočena. Nisam osjećala hladnoću. Ništa nisam osjećala. –
Dan mrzi Lennyja. čak nije ni bio u Bostonu većinu vremena kada je
Lenny bio ovdje.

W
 – Znate za Crescent Security, znam da znate. No, znate li gdje je bio
smješten?
Otvorila sam usta da ću odgovoriti i zatvorila ih.
Pete me pozorno promatrao klimajući. – Security je vodio Lennyjev
zet u Elizabethu, New Jersey, što je nedaleko od Newarka. Koristio gaje
za podmićivanje. Ako je trebao isplatiti nekoga, učinio bi ih ugovorni-
cima Crescenta. Ali ponekad je trebao tajno prebaciti velike iznose u
gotovini, i tu ulazi vaš suradnik. To je bila Danny Fallacaro dostava – iz
Jerseyja u Boston, po dostavljaču. Bolje nego Fedexom. Tako je dospio
u upravu. Prije toga je bio samo običan bacač torbi ... jedan od nas.
Pokušala sam zadržati ravnotežu, jer se betonski pod ispod mene
rušio. Htjela sam reći da mu ne vjerujem, ali nisam imala glasa.
– Ako mi ne vjerujete, pitajte njega. – Pete je navukao kapuljaču
preko glave, a kada se okrenuo i zakoračio, nisam mu više mogla vidjeti
lice, mogla sam mu samo čuti glas. – Pitajte ga za pretinac trideset i
devet. Znat će.

GLAVA TRIDESET I ČETVRTA

Staza na East Boston Memorial stadionu je točno nasuprot Loganu,
okružena bučnom cestom s četiri trake, koja se savija unutra i van
terminala. Ali dok sam trčala ravnim dijelom staze, jedini zvuk koji sam
čula bili su moji koraci na stazi i moje naporno disanje dok sam
sprintala zadnjih sedamsto metara tempom koji sam jedva mogla
izdržati, žureći prema cilju, za-mahujući rukama, nadimajući grudi,
izvlačeći zadnje zalihe energije.
Obilazeći zadnju okuku, oštra, poznata bol sijevnula je poput vrućeg
žarača iz lijevog koljena uz stražnji dio bedra i znala sam da sam
pretjerala. Ponovo. Tetiva u koljenu mi se pogoršala u zadnje dvije
godine, ali nisam nikada prestala trčati dovoljno dugo da bi potpuno
zacijelila. Usporila sam i nastavila trčati, a onda hodati, s rukama na
bokovima, štedeći lijevu stranu.
– Shanahan...
Zaklonila sam oči kako bih se mogla zagledati niza stazu, ali nisam

W
morala vidjeti. Tenor i modulacija Danova glasa postali su mi poznati
kao i vlastiti. Stajao je nasred moje pruge, potpuno odudarajući od ovog
mjesta u svom sivom vunenom odijelu, s nogavicama koje su lepršale
oko cipela. Ruke su mu bile u džepovima kaputa od devine dlake, koji
je bio par centimetara predug za njegovu visinu. Pored njega, promet je
neprestano kolao preko prilazne ceste, izlijevajući se poput blata iz
aerodroma. Nebo iznad njega bilo je bistro, čisto i plavo.
– Odabirete najčudnija mjesta za sastanke, šefice. – Veseo ton bio je
neskladan. Satima sara bila u crnoj rupi otkako sam razgovarala s
Peteom starijim, nisam mogla spavati, bila sam previše uzrujana da bih
jela. činila sam ono što me jedino moglo opustiti. Ali postoji granica
koliko možete istrčati prije nego se vaše tijelo slomi i morate se suočiti
s poteškoćama u životu, a malo je toga bilo teže od onoga s čim sam
kanila suočiti Dana.
– Kakav je bio sastanak sinoć?, upitao je kada sam prišla bliže.
– Nije ga bilo, rekla sam, brišući znoj s očiju, – ali dugo sam
razgovarala s Peteom starijim.
Torba mi je bila na tribinama. Bol u nozi se pojačavala. Bila je to
oštra, ozbiljna bol, kao da je nešto značajno puklo. Svaki je korak bio
bolniji od prethodnog, dok sam šepala preko staze prema torbi.
Dan mije bio za petama. – Stoje taj govnar imao reći?
Zadnjih nekoliko riječi zaglušila je buka aviona koji je napuštao
pistu na drugom kraju terminala.
Podigla sam pogled, a onda i on, te smo oboje stajali i gledali ga
kako se uspinje. Sunce je obasjalo čiste linije i skladne krivine aviona
B767, jednog od mojih omiljenih tipova u floti. Kada je nadletio luku
nagnut na krilo, bilo gaje lako identificirati kao jednog od naših, po
kraljevski grimiznom repu s znakom planinskog vrha. Gledala sam dok
ga nisam izgubila iz vida, potom sam izvukla tanak hotelski ručnik iz
torbe i počela se brisati, prvo lice, a onda vrat. Opet sam normalno
disala, ali bol iz noge preselila se u srce, koje kao daje udaralo, a ne
kucalo.
– Ne bi se baš reklo da se približava snježna oluja, zar ne? Ali tako
kažu. – Još uvijek je zurio u nebo, ali prema zapadu. – Najkasnije sutra
navečer.
Riječi su mi krenule i zapele u grlu, ali konačno sam ih izgovorila. –

W
Stoje pretinac trideset i devet, Dan?
U početku se nije pomakao, samo je i dalje buljio u nebo, tražeći
oluju koja se približavala. Potom je polako spustio glavu i zatvorio oči.
Dugo je izdisao, a dah mu se zgusnuo u tanak stup. Izgledao je kao da
je zrak doslovno izlazio iz njega, poput balona koji će završiti zgužvan i
smežuran pred mojim nogama.
– Jebeni Pete Dwyer, rekao je tiho. To nije bila reakcija nedužnog
čovjeka.
Nagnula sam se naprijed i pokušala istegnuti, govoreći sebi kako
moram smanjiti ukočenost te tetive u koljenu, ali zapravo pronalazeći
razlog za okret. Kada sam se istegnula i izravnala leda, hladni zrak
ušuljao mi se pod jaknu, pronašao vlagu medu lopaticama, od čega me
prošla drhtavica kroz kosti. Kako sam se počela tresti, nisam mogla
prestati.
– Što je rekao za mene?
– Da ste bili jedan od Lennyjevih momaka. Da ste vi gotovinu iz
Crescent Securityja dostavljali Lennyju u Boston.
– Taj mali usranac. – Snažno je udario šakom po metalnoj klupi,
šaljući glasan vibrirajući odjek kroz cijeli niz sjedala i očigledno,
njegovu ruku. – Prokletstvo. – Uhvatio se za ručni zglob, okrenuo se u
mjestu, napravio nekoliko koraka i vratio se natrag. – Morate mi
dopustiti da objasnim, Shanahan.
Bila je to više molba nego izjava.
Omotala sam ručnik oko vrata, spakirala opremu i povukla zatvarač
na torbi.
– Ne možete samo tako otići bez – ne mogu vjerovati. – Riječi su se
izlijevale dok je nervozno hodao u krug, zaustavljajući se i krećući,
otresajući povrijeđeni zglob. – Prokleti idiot Dwyer. Pitajte bilo što,
samo ostanite i dopustite da vam objasnim.
– Ne mogu. – Glas mi je pukao. Jedva sam mogla govoriti i osjećala
sam kako se gasim, dio po dio.
– Kad onda? Kada vam to mogu objasniti? Shanahan... – Uhvatio me
za ruku, panično zarinuvši prste kroz jaknu, majicu i sloj dugog donjeg
rublja. Držao me čvršće nego stoje vjerojatno bio svjestan. Pogledala
sam u njegove cipele, crne cipele prekrivene tankim slojem narančaste
prašine sa staze. Atletske čarobne prašine. Kada bih mogla učiniti da

W
ovo nestane.
– Što je pretinac trideset i devet?
Popustio je stisak i kada sam ga pogledala u oči, znala sam da će mi
slomiti srce. Ruke su mu pale uz tijelo kada se okrenuo da vidi još jedan
uzlet. Ja sam gledala njega.
– Trideset i devet je Lennyjev sretni broj. Postigao je zgoditak
jednom u Vegasu, ili je to možda bio Atlantic City. Ne mogu se sjetiti.
Rulet ili tako nešto. Pretpostavljam daje dobio veliku svotu. – Glas mu
je bio miran, ali izgledao je kao da mu je bilo bolno držati oči otvorene.
Mene su pekle oči gledajući ga kako se okreće još dalje. – To je
pretinac na aerodromu gdje sam ostavljao pošiljke.
Imali smo dva ključa tako da sam ja ostavljao omotnicu unutra, a on
bi poslao nekoga daje uzme.
Težina, pustoš se ugnijezdila kao tupa bol u moja prsa. Nisam
shvatila, do tog trenutka, koliko sam željela da to nije istina, koliko sam
nade polagala. Nisam to htjela ostaviti. Krivila sam njega što me
natjerao da je ostavim.
– Proklet bio. Proklet bio, Dan. Sve te priče o poštenju i čestitosti i
odavanje počasti Ellen. Prolasci pored zatvorenih vrata. Sve je to sranje.
Vi ste jedan od onih tipova iza zatvorenih vrata.
Stajao je spuštene glave, prihvaćajući što god sam mu morala
servirati. Da sam ga htjela upucati, mislim da ne bi prigovorio. – Je li
Ellen znala?"', pitala sam.
– Ja – nisam joj nikada rekao.
– Je li vam zato nije rekla što radi? Mislila je da biste rekli Lennyju?
– Tijelo mi se ohladilo, ali ja sam se raspalila, gonjena rastućim
bijesom, bijesom kakvog nisam dugo osjetila. – Kao što ste mu rekli za
doušnika.
Širom je otvorio oči. – Nisam mu rekao za Johnnyja. Kunem se da
nisam.
Zinula sam u njega dok je nastavljao klepetati, ne vjerujući da nije
shvatio što je upravo rekao.
– ... I nisam nikada iznevjerio Ellen. Rekao sam joj istinu. I sve što
sam vama rekao bila je istina.
– Kako ste znali da je to bio John?
– Što? – Dok sam zurila u njega, njegova zbunjenost je polako

W
ustupala mjesto panici, kada je i sam shvatio. – Netko s piste mije
rekao. čak se i ne sjećam tko je to bio.
– Ne vjerujem vam, Dan. – Uzela sam torbu i prebacila je preko
ramena. – Vi ste jedan od njih ... a ja to nisam vidjela. Sram me bilo.
– To o čemu on govori dogodilo se davno prije. To nema nikakve
veze s Ellen. To nema nikakve veze s vama.
– Kako to možete reći? Povjerovala sam vam. Vjerovala sam vam, a
vi ste mi lagali.
– Kako? Kako sam lagao?
– Tako što ste dopustili da vjerujem da ste nešto što niste.
– Ja čak nisam dovoljno pametan da budem ono što nisam. Isuse
Kriste. Rekao bih vam – hoćete li stati, molim vas.
Posegnuo je za mojom rukom, ali ovaj sam se put izmakla. Stajali
smo na izlazu aerodromske staze, licem u lice, teško dišući. Automobili
su jurili samo nekoliko metara dalje, a od nezdravog dima mije bilo zlo.
Od nečeg mi je bilo zlo, i mislila sam da ću se onesvijestiti ako ne
pobjegnem od njega. Prišla sam bliže da ne moram nadglasavati buku s
ceste.
– Osoba za kakvu sam vas smatrala, Dan, zaista mi se sviđala. Sada
bih voljela da vas nikada nisam srela.
Ustuknuo je, i zurili smo jedno u drugo još jedan neizvjestan
trenutak. Izraz na njegovom licu promijenio se zapanjujućom brzinom,
od krivnje preko bijesa do tuge i konačno do nečeg što sam mogla
opisati samo kao čistu bol, kao veliku otvorenu ranu. Vidjela sam da
sam ga povrijedila.
Nisam se od toga osjećala ništa bolje.
Umjesto da odem do semafora, čekala sam da se otvori i šepajući
prešla cestu s četiri trake. Još sam čula sirene kada sam stigla u sobu i
zalupila vrata za sobom. Skinula sam znojnu odjeću sloj po sloj i
ostavila je na hrpi na podu. Nakon tuširanja – najdužeg tuširanja u
povijesti – prišla sam prozoru da navučem zavjese, pogledala dolje i
vidjela da je još tamo; sjedi sam na tribinama, pogrbljen na vjetru poput
starca. Ne znam koliko je dugo ondje ostao. Navukla sam zavjese i
nisam više gledala.

W
 GLAVA TRIDESET I PETA
Javila sam se na telefon, ne maknuvši hladan mokri ručnik s lica.
– Lenny je poludio. – Mollyn glas se probio kroz nejasnu sumaglicu
između jave i sna. – Kaže da vas nije vidio dva dana i inzistira da
saznam hoćete li se ikada vratiti na posao.
– Što ste mu rekli?
– Da imate dogovoren sastanak u gradu.
– S kim se sastajem?
– S jednim od naših špeditera. Hoćete li stići danas ili da izmislim
nešto drugo?
– Izmislite nešto drugo.
– To mu se neće svidjeti. Već gunđa.
– Koliko je sati?
– Zar nemaju satove u tom hotelu?
– Skoro je podne. Želite li mi reći što se događa?
– Ne baš. Ima li poruka?
Šutjela je, razmišljajući hoće li se dati tako lako odbiti. Vjerojatno je
izračunala vjerojatnost svog uspjeha prema tonu mog glasa i zaključila
da su joj izgledi slabi.
– Zvao je Matt Levesque. Rekao je da mu se javite. Zvao je i Johnny
McTavish.
– Štoje rekao?
– Da vam uzvraća poziv.
– Je li ostavio broj?
– Šalite se? Nije ni ime rekao, ali znala sam daje to on.
– U redu. Zovite me ovamo ako nešto iskrsne.
– Jeste li sigurni da...
– Dobro sam, Molly.
– Kako želite.
Ljutito je prekinula. Okrenula sam ručnik na hladnu stranu i opet
utonula u polusan.
Razmišljala sam da ovaj put pustim telefon da zvoni, ali hotel nije
imao govornu poštu, samo jednog preopterećenog recepcionara, koji

W
možda nikad neće stići uzeti poruku.
– Halo?
– Netko zna.
Bio je to Matt. Drijemala sam dovoljno dugo da se ručnik osuši i
skruti. Povukla sam ga i pokrila rukom bolne oči. – Tko što zna?
– Otkriven sam. Šefica me jutros pozvala k sebi. Htjela je znati zašto
sam zatražio onaj dosje o pretkupovnom dogovoru iz arhive, a nisam
baš mogao reći daje to za neki projekt na kojem sada radim.
– Kako je saznala?
– To mi nije rekla.
Dan je jedini znao da sam razgovarala s Mattom i zašto. Pokušala
sam ne misliti na to. – Što si joj rekao?
– Rekao sam joj istinu, da si ti nazvala i zamolila me za osobnu
uslugu da izvučem dosje. Nisi očekivala da ću se žrtvovati za tebe, zar
ne?
– Nisam tražila da lažeš zbog mene. Jesi li rekao išta o Ellen?
– Ona nije pitala, a ja nisam rekao. Ali me je izribala zato što je
nisam obavijestio o zahtjevu izvan odjela. Mislim da će je to za neko
vrijeme zadovoljiti.
– Žao mije, Matt. Nisam te htjela uvaliti u nevolje. Nije vrijedno
truda. – Spustila sam noge na pod, ali nisam imala energije pomaknuti
se s ruba kreveta. Dakle, sjedila sam tako, naslonivši glavu na slobodnu
ruku. – Ništa od ovoga nije vrijedno truda.
– Primjećujem notu očaja, dubokog razočaranja, možda trag cinizma
... definitivno gorčine...
– Nisam ogorčena, prasnula sam prilično ogorčeno. – Samo sam
iscrpljena. Ovo od početka nije bila moja bitka. A sada je gotovo.
Prema radio-satu bilo je 13:27, ali u sobi je još bilo mračno, ove
mauzolejske hotelske draperije upile su svo prirodno svjetlo. Vrlo
zbunjujuće. Otišla sam u kupatilo provjeriti štetu u ogledalu. Oči su mi
bile zakrvavljene od plača, podočnjaci zabrinjavajuće očiti, a moja
kosa, koja je bila mokra od tuširanja kada sam otišla u krevet, osušila se
i sama oblikovala u užasnu periku.
– Pričam lija sam sa sobom?
– Oprosti, Matt. Nešto si rekao?
Ogorčeno je uzdahnuo. – Rekao sam, kako se dokumenti nisu

W
pojavljivali iz arhive, počeo sam razmišljati tko bi još mogao imati
kopije pretkupovnog dogovora. A onda mije sinulo – naša vanjska
knjigovodstvena firma čuva sve dokumente. Stoga sam nazvao momka
koji je radio s nama na tom poslu, jedan od mlađih knjigovođa, a on to
ima na disketi. Odmah je izvukao. Bio je tako ponosan na sebe.
Vjerojatno se nada promaknuću. Što bi onda bio, stariji knjigovođa?
– Ovo je popis kojeg je Ellen napravila? Onaj kojeg je tražila?
– Ponuda Majestic Airlinesa za preuzimanje Nor'e-aster Airlinesa.
Pretkupovni dogovor za dvanaesto-mjesečni period od kolovoza 1994.
do srpnja 1995'. Imam ga pred sobom. Tu je popis suradnika s
datumima i iznosima isplata. Ali ako te to ne zanima, u redu. Onda je
izgledalo da ti je važno, zbog čega sam se doveo u neugodan položaj
zbog tebe, ali nemoj dopustiti da to na bilo koji način utječe na tvoju
odluku. Ne brini o mogućoj šteti za moju karijeru, i jednostavno
zaboravi da sam bio toliko podao da sam otkrio...
– Matt.
– Molim?
– Šuti.
– U redu.
Pokušala sam dokučiti je li tiho udaranje u mojoj glavi bila
glavobolja ili slabi otkucaji srca znatiželje koja je odbijala umrijeti.
Trak svjetlosti zasjao je preko sobe probivši se kroz uski procjep među
zavjesama. Telefonska žica bila je taman toliko duga da sam mogla
otići tamo. Prešla sam prstom po rubovima hrapavih draperija i pitala se
hoću li ugledati Dana ako ih razmaknem. Pomisao na njega kako
pognute glave sjedi na tribini, rastužila me. Razljutila. Ne, rastužila.
– Još si tu, jer nemam cijeli dan za ovo.
– Razmišljam, rekla sam.
Mogla sam poklopiti. Mogla sam odbiti da saznam stoje to što mi je
jedva čekao reći. Mogla sam provesti ostatak svog vremena u Bostonu
dopuštajući Peteu starijem da upravlja, radeći što Lenny hoće, nikada ne
dovodeći u pitanje njegove razloge, nikad ne saznavši što se stvarno
dogodilo s Ellen, ni stoje bilo u onom paketu. Vjerojatno bih bila i
promaknuta. Postala bih prva žena potpredsjednik Majestic Airlinesa u
aktivnoj službi – moj san bi bio ispunjen.
I nikad se ne bih dobro osjećala. Nikad.

W
 Razmaknula sam zavjese i pustila popodnevno svjetlo u sobu. –
Pročitaj mi popis.
– Sada govoriš kako treba. – Matt je počeo čitati suradnike s liste,
ispočetka tako brzo da sam ga morala usporiti. Prošli smo otprilike
dvadeset imena, a njemu je postajalo dosadno i ponovo je ubrzavao,
kada sam čula.
– Stani. Pročitaj mi zadnje.
– Cavenalugh? Leasing?
– Ono odmah iza toga.
– Crescent Consulting.
– Crescent Consulting? Ne Security?
– Vjerovala ili ne, znam čitati.
– Majestic je vršio isplate Crescent Consultingu? Je li to znači to?
– Da.
– Prije spajanja?
– Tako ovdje stoji.
– Koliko?
Papiri su šuškali s njegove strane, dok sam ja tražila aktovku. Gdje
sam je dovraga ostavila? Soba nije bila tako velika.
– Ugrubo tri četvrtine milijuna dolara kroz osam mjeseci.
– Tri četvrtine milijuna?, srce mije snažno udaralo – To je to. To
mora biti to.
– Mora biti što?
Kut aktovke izvirio je ispod pokrivača. Kleknula sam, otvorila je i
našla dokument o Crescentu.
Učvrstivši slušalicu između ramena i uha, počela sam kopati u
potrazi za Mollynim dokumentom.
– Koji je datum na isplatama, Matt?
– Tri rate – dvjesto tisuća u listopadu '94. i još dvije stotine u
prosincu te godine, te tri stotine u srpnju '95.
Sjela sam na pod, naslonila se na krevet i prevrtala izlist dok nisam
pronašla što sam trebala. Molly je rekla daje glasovanje za IBG-ov
ugovor svima upropastilo Dan zahvalnosti. Zabilježila sam datum – 20.
studenog 1994. Dakle, isplata u listopadu, glasovanje u studenom i
isplata u prosincu.
Sretan Božić, Lenny.

W
 – Kada se posao Majestic-Nor'easter zaključio?
– 21. srpnja 1995.
Ijedan veliki poticajni bonus iduće godine kada je posao zaključen.
– Hoćeš li mi reći što je taj Crescent Consulting?
– Rekla sam ti. To je lokalni suradnik kojeg je Nor'e-aster u Bostonu
koristio ranih devedesetih, navodno za provjere i druge uzgredne
poslove. Ispostavilo se da je Crescent Security zapravo Lenny Caseaux.
Pretpostavljam daje isto i s Crescent Consultingom.
– Ne može biti. To je sukob interesa osiguravati usluge kompaniji za
koju radiš.
– On nije osiguravao nikakve usluge.
Trebala je nanosekunda da mu proradi logika.
– Ma daj.
– Ozbiljno.
– To je pronevjera.
– Da, upravo to. – Zatvorila sam izlist, ustala i polako koraknula. –
Kada je bio upravitelj u Bostonu, ukrao je preko dvjesto tisuća iz
Nor'eastera, plaćajući lažne račune tvrtki Crescent Security. To je bila
sitnica – trebalo mu je pet godina – i nije bilo dosta za kupovinu
sindikalnog ugovora. Ali sedamsto tisuća u deset mjeseci bilo bi
prilično.
– Kupovinu ugovora? Ne razumijem.
– Lenny je platio Peteu starijem da se pobrine da Nor'easterov
prijedlog ugovora s IBG-om propadne.
– Tko je stariji...
– Pete Dwyer, rekla sam. On ovdje vodi sindikat.
– Lenny je kupio ugovor...
– Da bi omogućio spajanje. – Hodala sam oko kreveta i natrag. –
Upravo to kažem.
– A onda je Majestic to platio. – Matt je počeo shvaćati. – Savršeno.
Tip je genijalac.
– Genijalac? Mislim da ti nije posve jasno.
– U redu. Dakle on je zloduh. Nikad ne bih pomislio da Lenny
Caseaux ima toliko mozga da izvede ovakvo nešto i da ga ne uhvate.
Prijevara s ugovorom, potkupljivanje izbora – to je za policiju, za FBI.
Vjerojatno i za osiguranja i burzovnu komisiju, budući daje srozao

W
vrijednost kompanije.
Definitivno bogata osnova za dioničarsku tužbu. Nije čudo da svi to
nastoje zataškati. A on se izvukao.
– Taj dio ne razumijem. Shvaćam kako je odobravao isplate samom
sebi iz Nor'eastera, ali nikada neću shvatiti kako to revizori nisu
primijetili.
– Sa stajališta financijske kontrole, Nor'easter je bio užas. S te bi
strane bilo lako. Genijalnost plana bilo je navesti Majestic da fundira
isplate.
– Kako je to mogao postići? U to vrijeme nije radio za Majestic i nije
mogao osobno odobriti te isplate.
– Rekla si da je Crescent bila zaštitarska tvrtka. – čula sam Matta
kako grize olovku dok je govorio, što je činio uvijek kada je duboko
razmišljao.
– Lažna zaštitarska tvrtka.
– Lenny je mogao postaviti Crescent kao opskrbljivača
savjetodavnih usluga u tom poslu. Što se tiče marljivosti, moglo ih se
angažirati da pregledavaju programe treniranja, provjeravaju uslužnost,
testiraju kontrolne točke, takve stvari. S takvim poslom možeš zapravo
sve. Troškova savjetovanja ima posvuda i to postaje dio pregovora tko
što plaća. Vjerojatno je postigao dogovor da Crescent može naplaćivati
od Majestica umjesto od Nor'eastera. To čak ima smisla jer Nor'easter u
to vrijeme nije imao novca. A činjenica da je to bilo pretkupovno
prilagođivanje, omogućava lakše prikrivanje. Nema proračuna, a
dvjesto tisuća pojedinačno ne bi se baš isticalo u usporedbi s drugim
troškovima na ovoj listi. – Zagundao je. – Trebaš vidjeti odvjetničke
honorare.
– Dakle, Lenny i drugi ulagači Nor'eastera, koji su htjeli zaraditi u
zrakoplovnom poslu, smislili su način kako da Majestic plati, što je
automatski osiguralo da će Majestic kupiti njihovu kompaniju – i
zaraditi. A Lenny je to očito namjestio.
– Rekao sam ti, čisti genije, dodao je.
– Još uvijek ne shvaćam kako je postigao da prihvate Crescent kao
suradnika. Kao što si rekao, netko bi to trebao ugovoriti.
– To je lako. Lenny Caseaux je sastavio pregovarački tim za
Nor'easter. – Stvarno?

W
 – Da, mislio sam da si to znala. Tu sam ga i upoznao. – Je li ga Ellen
tada poznavala?
– Svi smo ga znali. Nije baš sramežljiv. I uvijek se vrtio oko Ellen.
Sjetila sam se onoga stoje Molly rekla kako je Ellen možda reagirala
na Lennyja, na nekoga tko je pokazao zanimanje za nju. – Jesu li
izgledali... jesu li se dobro poznavali?
– Tko?
– Lenny i Ellen.
– Provodili su dosta vremena zajedno, zbog čega ima smisla daje ona
djelovala iznutra.
– Ellen? – Spiralna telefonska žica se zakačila za okvir na dnu
kreveta i zamalo povukla telefon.
– Kako si naglasila, Lenny je trebao nekoga u timu tko će odobravati
njegove račune i neće postavljati pitanja. Lenny Caseaux i Ellen
Shepard su provodili toliko vremena zajedno da su ljudi počeli misliti
da su u vezi. Dakle, to je išlo otprilike ovako: Lenny – zapravo –
Crescent joj šalje račune koje ona odobrava. Majestic izdaje ček
Crescentu i papiri idu u pohranu. Lenny kupuje ugovor, posao uspijeva,
a on i njegova suradnica ubiru novac. Ellen dobiva promaknuće na
mjesto za koje nije imala kvalifikacije. I eto. Sve se savršeno slaže.
– Imaš li ikakav dokaz za to što govoriš, ili je to samo nagađanje?
– Što misliš što se dogodilo s originalom Elleninog pretkupovnog
sporazuma, onim iz arhive?
– Imam osjećaj da ćeš mi ti reći.
– Ellen gaje ukrala.
– O čemu govoriš?
– Nakon što sam joj rekao gdje može naći dokumente, odletjela je u
Denver, otišla u arhivu i uzela ih.
– Kako to znaš?
– Kada arhivar nije mogao pronaći dosje, otišao sam tamo samo
provjeriti zna li što treba tražiti.
Kada je moja tajnica napravila zahtjev, dala mu je samo broj
reference. Kada sam mu opisao popis koji želim i rekao mu daje u
dosjeu o spajanju, rekao mije daje Ellen osobno bila ondje. Glavom.
– On je poznaje.
– Ne prima baš puno posjetitelja, a i zapamtio je njenu crvenu kosu.

W
Podsjetila ga je na sestru.
Zamolila gaje da joj pokaže gdje su dosjei o spajanju. Tko je to drugi
mogao biti? Sigurno se dogodilo nešto zbog čega je pomislila da će se
sve otkriti pa je morala sakriti dokaze.
– Kao naprimjer?
– Ne znam. Ti si to otkrila, zar ne? Možda je još netko tamo znao za
to.
– Čini se da ovdje puno ljudi zna za ovo, rekla sam, – ali svi šute.
Poput irske mafije.
– Možda je netko zaprijetio da će progovoriti. Štogod...
Sjetila sam se tajanstvenog Angela i onoga što je on znao i činjenice
da mu je Ellen dala otkaz.
Sjetila sam se Dickijea Flynna i njegove samrtne ispovijesti.
Kliznula sam na pod, gdje sam mogla dohvatiti aktovku. – Kada je to
bila u arhivi? – Ako je Ellen bila u Denveru, to je vrlo vjerojatno bilo na
popisu njenih tajnih odredišta.
– Rekao je daje to bilo prvog dana nakon praznika.
Njeno zadnje putovanje bilo je u Denver – Unitedom 29. prosinca.
Bilo je zapisano u kalendaru.
Otišla je i vratila se istog dana. Osam sati leta i samo tri sata u
Denveru. Treba imati poseban razlog za takvo što. Bila sam razočarana.
čak prevarena. – Nisi je ni poznavala. – Bili mi je rekao i bio je u pravu.
A paket,
L možda ga nismo mogli naći jer gaje ona uništila. Što je s izlistcima
računa, potpisima?
– Nestali, također, iako se nitko u računovodstvu ne sjeća da ih je
ondje vidio.
– Ne mogu u to povjerovati. A ti, Matt? Ti si je poznavao. Možeš li
stvarno zamisliti da bi Ellen učinila nešto takvo?
– Mislim da znam način da to otkrijem. Što ako saznam tko je
potpisao račune Crescenta?
– U tom bi slučaju bio jako pametan, zaista. Mislila sam da nema
kopija.
– U stručnom timu je bila osoba za administrativnu potporu, Hazel.
Bila je žestoko organizirana.
Strašno. I dostaje radila s Ellen.

W
 – Poznavao si je?
– Bio sam joj drag. Donosio sam joj pisma ujutro, samo da ostanem
u njenoj milosti. častit ću je još jednim duplim pićem za dobra stara
vremena i saznati što ona ima. Iako sumnjam da je sačuvala kopije
računa. U najboljem slučaju mogla bi imati nekakvu bilješku o tome tko
je potpisao. To bi bilo njoj slično. Ako ih je Ellen potpisala, znat ćemo
pouzdano.
Podigla sam se i odšetala do prozora. – Kada bi mogao nešto znati?
– Već sam dobio poziv od Hazel. čim nešto saznam, na ovaj ili onaj
način, nazvat ću te. – Uslijedila je kratka pauza. Nisam imala što reći,
pa sam čekala da ostane bez energije. – Nisi komentirala moju teoriju,
Alex. Divno je, zar ne, kako se svi djelići slažu, a pogotovo kako sam ja
to smislio?
– Izvrsno, Matt. To je izvrsna teorija.
Pošto sam poklopila, buljila sam dolje u prazne tribine. Danje
odavno otišao, a isto tako i plavo nebo.
Oblačno nebo bilo je tako intenzivno u svojoj nezanimljivoj bjelini
da su me oči boljele. Htjela sam navući zavjese, ali ipak nisam. Ako
sam kanila raditi, trebala sam svjetlo.
Većina Elleninih stvari bila je unutar i na vrhu kutije njenih osobnih
uspomena, koja je stajala u kutu sobe. Jednim pokretom sam je podigla
na krevet. Nekoliko predmeta je skliznulo s vrha i prosulo se po
plahtama kao špil karata. Izaberi kartu, bilo koju kartu. Izvukla sam
dosje iz hrpe, jedan kojeg sam već dva puta pročitala. Naoružana bocom
vode iz mini-bara, smjestila sam se na krevet i počela ga ponovo čitati.
Slijedeći put kada sam pogledala bilo je prošlo pet sati.
Podigla sam slušalicu i nazvala ured. Nisam imala razloga misliti
daje Molly još na poslu, ali kako je telefon zvonio i zvonio, nadala sam
se. Molim te, molim te, molim te, molim te, molim te javi se.
Konačno se javila.
– Molly, jeste li ikada dobili onu lozinku za raspored službenih
putovanja?

GLAVA TRIDESET I ŠESTA

W
 Kada su mi se oči naviknule na slabo svjetlo, vidjela sam dvoje ljudi
kako klečeći mole – stjuardesa u zadnjoj klupi na lijevo, i Dan u prvoj
klupi na desno. Pognute glave, klečao je ispred kipa Djevice Marije.
Stajala sam otraga i razgledavala kapelicu bez prozora. Jedini
reflektor osvjetljavao je težak drveni križ iznad uzdignutog oltara.
Jedino drugo svjetlo dolazilo je od redova zavjetnih svijeća uzduž
zidova. Izgled crkve bio je bogat i moderan, ali miris je bio drevan –
starog tamjana i gorućih svijeća, ulja i pepela. Više od petnaest godina
nisam bila u katoličkoj crkvi, od očeva pogreba, ali još sam
prepoznavala taj miris. Ovo je bilo mjesto na koje su ljudi donosili
svoje grijehe.
Kada sam došla do Danove klupe, kleknula sam i prekrstila se.
Primijetio me, prekrstio se i sjeo na klupu, podigavši noge na klecalo.
Umjesto uobičajenog poskakivanja i vrpoljenja, bio je miran. – Vi ste
katolkinja?, upitao je glasom jedva malo jačim od šapata.
– Više ne.
– Zašto ne?
Pogledala sam u blistavi oltar od bijelog mramora, čvrst i
nepomirljiv. – Cijelom stvari upravlja postariji, neoženjeni bijelac čiji je
posao da vam kaže kako ćete živjeti čist i neokaljan život u prljavom i
kompliciranom svijetu. Za mene to nema nikakvog smisla i ne trebam
pomoć u osjećanju krivice. A vi?
– Moje me dijete uvijek pita idem li, stoga idem. Osim toga, ovo je
za mene jedino mjesto na kojem mogu u miru razmišljati. – Govorio je
tako tiho da smo samo nas dvoje mogli čuti.
– O čemu razmišljate?
– O mojoj baki. Ona me odgojila. – Zabacio je glavu unatrag i zurio
u strop. – Govorila mi je da su muškarci poslani na zemlju da se brinu
za žene.
– To je starinski.
– Bila je sitna Talijanka, ali žestoka. Nitko se nije šalio s njom.
'Muževi se trebaju brinuti za svoje žene, a očevi za svoju djecu',
govorila je, 'i samo tako može biti.'
– Vjerujete li u to?
– Vjerovao sam cijelog života. A sada me žena ostavila, moja mala
djevojčica me vida dvaput mjesečno ako imam sreće, Ellen je mrtva, a

W
vi me mrzite iz dna duše. – Protrljao je oči i zagledao se u svijeće koje
su gorjele uz bose keramičke noge Djevice Marije. Većina svijeća je
bila zapaljena, dokaz da je još bilo ljudi koji su vjerovali. – Mislim da
se moja baka ne bi ponosila sa mnom. – Glas mu je utihnuo i čula sam
samo stjuardesu koja je straga molila krunicu, lagano udarajući zrnima
o drvenu klupu. – Ellen je znala, rekao je.
– Što?
– Vic Venora joj je rekao za mene, za pretinac trideset i devet. To je
bio moj zadnji razgovor s njom.
Učinila je isto što i vi, pobjesnila. Samo što je to bio zadnji put da
sam je vidio. Živu, u svakom slučaju. – Zurio je u plamičke svijeća i za
trenutak se činilo da su ga paralizirala, ta svjetla od molitava drugih
ljudi. – Ne mogu prestati misliti, da nije otkrila ili da sam joj sam rekao,
da bi mi vjerovala. Ne bi pokušala to riješiti sama.
Mogao sam joj pomoći. Ali nisam imao priliku da joj objasnim.
I samo tako, sve je došlo na svoje mjesto. Njegova opsesivna
potraga, njegovo beskrajno racionaliziranje, njegovo nepromišljeno
podcjenjivanje samog sebe: sve je to vođeno najsnažnijim i
najnemilosrdnijim od svih impulsa – krivnjom. – Objasnite meni, Dan.
Želim shvatiti.
Zurio je u svoje cipele, žalosnog lica i praznog pogleda. Počeo je
polako. – Imao sam dvadeset i osam godina i još sam radio na pisti u
Newarku. Bio sam u braku pet godina i još uvijek sam živio u kući
moga punca. Radio sam k'o konj svaki dan, a svaku sam večer išao na
predavanja, pokušavajući ući u upravu. Jednog dana nazove Stanley.
Stanley Taub. Znate ga?
– Bio je upravitelj u Newarku za Nor'easter.
– Točno. Nije me poznavao od ranije, ali pozove me u svoj ured i
kaže mi da ima slobodno mjesto nadzornika smjene na pisti. Pita me
želim li ga. Nisam mogao dovršiti, mislim, nisam mogao vjerovati.
Mislio sam da se šali. Zatim kaže da ću možda morati učiniti nešto što
mi neće biti drago.
Ja mu kažem da ću čistiti toalete ako treba. Prat ću njegov auto. Po
prvi put u životu sam trebao zarađivati pristojan novac, stoga sam
rekao, odlično, zabilježite me.
čak ni sada nije mogao sakriti tračak uzbuđenja kojeg je tada

W
osjećao. – Stanley nije govorio o čišćenju toaleta, zar ne?
Odmahnuo je glavom. – U početku je od mene tražio da napravim
neke glupe sitnice, primjerice da ga od-vezem do grada i ostavim kako
ne bi morao parkirati. Onda mi je počeo govoriti, a da mi zapravo ne
kaže, da se držim dalje od nekih mjesta u određenim smjenama. 'Mislim
da ne morate biti kod tereta noćas', rekao bi, 'sredio sam to.'
– I vi ste se držali podalje?
– Nisam imao izbora. Mislio sam da je dogovor bio da radim što mi
kaže ili da se vratim na prebacivanje torbi, a to nisam htio ni slučajno.
Dijete je već imalo dvije godine, i ja sam bio spreman priuštiti nam
vlastiti stan, pa makar se i ubio. činio sam što mije bilo rečeno.
– Kada nastupa Lenny?
Glava mu je bila tako spuštena, gotovo daje govorio sebi u košulju. –
Lenny je trebao nekoga da prenosi one omotnice u Boston iz Jerseyja, i
Stanley je preporučio mene.
Buljila sam u svoje ruke na krilu. – Omotnice pune novca?
– Kunem se Bogom, Shanahan, nisam nikad pogledao. Dobio bih
upute da odletim u Boston i ostavim omotnicu u pretinac trideset i devet
na Nor'easterovom terminalu, pa bih tako i učinio, potom se okrenuo i
otišao kući. Nikada nisam znao tko ih je pokupio. Nisam nikada čuo za
Crescent Security. Nisam nikada znao čemu služe. Nisam htio.
Vjerovala sam mu. Ne znati ili ne htjeti znati meni bi bilo
neshvatljivo, ali to je bio dio njegovog karaktera, ali i odanost šefu. –
Koliko ste novca zaradili za to?
Stavio je ruke pored sebe na klupu, zanjihao se naprijed i zurio u
svoje cipele tako da mu nisam vidjela lice. – Plaćali su mi dodatne
prekovremene koje nisam radio. Došlo bi s plaćom.
To nije moglo biti puno, a to je tako sličilo njemu da se proda za
prenisku cijenu. – Zašto ste prestali?
– Michelle. – Nagnuo je glavu, pogledao me i nije mogao sakriti
osmjeh. – Bila je tako lijepa, tako savršena. Jednog me dana pogledala
onim velikim nedužnim očima, i ja sam se vidio onako kako me ona
mogla vidjeti i prestrašio sam se. Počeo sam se osjećati da je ne
zaslužujem i da će me Bog kazniti, oduzeti mije. Odlučio sam da više
nikada neću učiniti ništa na što moje dijete ne bi bilo ponosno, i nisam
više nikada uzeo ni novčića.

W
 – Lenny sigurno nije bio oduševljen?
– Rekao mi je da nikada neću biti promaknut dok god je on živ, ali
što je drugo mogao učiniti? Dati mi otkaz zato što više nisam krao?
– Tada ste bili u Bostonu?
– Da. Znate, cijelo vrijeme dok sam bio u sindikatu radeći na pisti,
svi su ondje varali kompaniju na svaki mogući način. Svakog sam dana
i ja imao prilike za to, ali nisam nikada. Obučem uniformu nadzornika
smjene i otkrijem da uprava krade više nego itko i pitam se, ako svi
potkopavaju kompaniju, tko je onda kompanija?
Naslonio se slegnuvši ramenima i sklopivši ruke u krilu, izgledajući
kao da je dobio dobre batine od svijeta, i shvatila sam da mi u mislima
nije nikada lagao. Nije ni mogao. Sve što je bio, sve što je želio biti,
bilo je ovdje, na njegovom licu. Da sam ga poznavala kada je varao,
znala bih da vara, isto kao što sam sada znala da govori istinu.
– Jeste li rekli Peteu starijem za Johna McTavisha?
– Bakinih mi očiju, nisam mu rekao.
– Znate li kako je otkrio?
– Ne, ali razmišljao sam o tome, i sada se sjećam kako sam ja
saznao. Victor Venora. Stavio je sebi u dužnost pronaći me da mi kaže.
– Možda je to Pete stariji provjeravao. Pravo je pitanje, kako su ti
momci saznali?
Pogledao je po cijeloj kapelici, a onda u mene. – Zašto ste me zvali?
– Zato što sam se smirila. Stekla sam malo drukčiju sliku, i zaključila
da sam kreten kada sam povjerovala Peteu starijem, a vama nisam dala
priliku za objašnjenje.
– Hvala vam, rekao je, promuklim glasom.
– Zadovoljstvo mi je ... a ima još. Provela sam zadnjih pet sati
pregledavajući svaki komad pošte, svaki dokument, sve što imam od
Elleninih stvari, i mislim da sam dokučila neke stvari. Moram vam to
ispričati.
– Krenuo sam se naći s Angelom. Dođite sa mnom i razgovarat ćemo
usput.

GLAVA TRIDESET I SEDMA

W
 – Vidite li ovo sranje! – Danje upravljao automobilom u gustoj
koloni koja je tekla cestom 1A.
– Nikad nećemo stići. Angelo će otići prije nego stignemo tamo.
Izlaz iz tunela Sumner, kraći put do grada, bio je zatvoren za sve
osim za taksije i autobuse. To je bila mjera prometne kontrole, koja se
obično događala na aerodromu petkom u ovo doba noći.
Prometnik je stajao na cesti s rotirajućim svjetlima na patrolnim
kolima države Massachusetts na kiši koja se cijedila sa štita na kapi.
Svjetiljkom je usmjeravao prgave vozače na groznu zaobilaznicu. A od
Dana nije bilo prgavi]eg vozača u tom trenutku.
– Dovraga! – Udario je po upravljaču, a onda ponovo, za svaki
slučaj.
– Smirite se. Ne možemo ništa učiniti. Kamo idemo?
– Angie ne želi da ga vide s nama. Zato nas je natjerao da dođemo u
neku jazbinu u Medford ili Medfield ili neko prokleto mjesto. – Nagnuo
se naprijed i rukavom jakne obrisao maglu s prozora.
Kada je očistio dovoljno veliku površinu, istegnuo je vrat i zagledao
se u nebo. – Ne sviđa mi se kako izgleda. – Napravila sara svoj
prozorčić. Vidjela sam samo kišu, koja je iz neba crnog kao ugljen,
pljuštala po nama. – Ovo bi poslije trebalo okrenuti na snijeg.
– Znam. Stoje tu novo?
Ovo baš nije bilo mjesto za iznošenje novosti, ali nije bilo druge.
Okrenula sam se prema njemu.
– Moj prijatelj Matt je zvao danas.
– Matt iz Odjela za financije?
– Našao je kopiju pretkupovnog sporazuma, onu koju je Ellen tražila.
Dok sam objašnjavala sedamsto tisuća dolara i tri isplate i Crescent i
sve ostalo, osim onoga daje Ellen bila umiješana, on je pritiskao
kočnice, mileći u koloni, a ja sam uglavnom govorila u njegov potiljak.
– Ne slušate me.
– Slušam, inzistirao je. – Bile su tri velike isplate iz Nor'eastera za
Crescent, koji je zapravo Lenny, a on je iskoristio novac za kupovinu
ugovora. To je vaša velika vijest?
– Isplate za kupovinu ugovora došle su iz Majestica, ne iz
Nor'eastera. To je velika vijest, Dan.
Lenny – ili netko drugi – smislio je kako da sve to plati Majestic. Ali

W
da bi to funkcioniralo, trebao je partnera unutar Majestica, nekoga u
stručnom timu da odobri njegove lažne račune za Crescent.
Udahnula sam duboko. – Možda je to bila Ellen.
Naglo je stisnuo kočnice i oboje smo poletjeli naprijed, zategnuvši
sigurnosni pojas.
– Kučkin sin. – Na trenutak sam pomislila da viče na mene, ali
njegov je bijes bio usmjeren na vozača kamiona koji nas je pokušavao
preteći.
– Tko to kaže?
– Matt. Pomakla sam se na sjedalu. Traperice su mi postajale tijesne.
– I ja, Dan. Mislim daje moguće daje bila upletena.
– To je vic, zar ne? – Bijesno je gledao vozača kamiona u
retrovizoru. Jasno mi je da taj jebeni usranac iz Odjela za financije
razmišlja tako glupo. Koliko ima, dvanaest godina? Ali vi, Shanahan,
što je to?
Bijesni ste na mene, pa je sada i Ellen prljava?
– Ellen i Lenny su zajedno radili na spajanju. Bili su na suprotnim
stranama u pregovorima, ali očito su se zbližili. Taj je projekt trajao
osam mjeseci.
Bio je nepopustljiv, stišćući upravljač i gledajući ravno pred sebe. –
To ne dokazuje ništa, za ime Krista.
– Cijelo sam popodne radila na ovome, pregledavajući svaki detalj.
Sve sam to ponovo prošla –
kutiju koju smo donijeli iz njezine kuće, njena pisma, njene dosjee,
njene dokumente. Odgledala sam onu snimku desetak puta, a prošla
sam i cijelu hrpu njene pošte koja je poslana na aerodrom...
– Što ste očekivali da ćete naći?
– Neku vrst ključa za njene razloge. Zašto je bila upletena u sve to.
– Bila je upletena zato što ju je onaj šupljoglavac Dickie Flynn upleo
kada joj je poslao onaj paket.
– Mislim daje bila upletena prije nego je dobila taj paket. Razmislite.
Mogla je predati paket federalcima, ili Corporate Securityju. Nikome
nije rekla što radi. Skrivala se na drugim zračnim kompanijama. A ja
sam našla nešto u njenim spisima. Zatražila je i dobila posebne ovlasti
potpisa dok je bila u stručnom timu.
– Pa što?

W
 – Sa svojim redovnim ovlastima nije mogla potpisivati one račune
Crescenta. Bili su preveliki.
Pobrinula se da to može.
– Zar ne možete jednostavno povjerovati da ona nije mogla učiniti
nešto takvo?
– Ali učinila je. Našla sam zahtjev i odobrenje u njenim spisima.
– Govorim o cijeloj pronevjeri. Kažem vam da nije bila takva osoba.
– Naslonila sam se na vrata suvozača. – Dan...
– Tvrdim da je bila čista, da je pokušavala učiniti ono stoje u redu, a
vi me ne shvaćate ozbiljno.
Dakle, svodi se na to da mi ne vjerujete. Nemate povjerenja u mene.
– Nervozno je rukom prošao kroz kosu i zurio kroz mokri vjetrobran u
crvenu mrlju stražnjih svjetala. Ratobornost u njegovom glasuje
iščeznula. Zvučao je gotovo plačno. – Nemate povjerenja u mene.
Jedini zvukovi u autu bili su šum grijanja i škripanje mokrih brisača,
jednakomjerno poput takto-mjera. Okrenula sam se prema naprijed i
silno željela da nismo zapeli u prometu, da možemo stvoriti neki
razmak između nas i ovog mjesta na kojem smo bili.
– Poslušajte što sam saznala, a onda možete sami odlučiti. Šest dana
prije smrti, Ellen je otputovala u Denver. Ne znam sjećate li se popisa
njenih tajnih putovanja, ali ovo je putovanje bilo na njemu. To je bilo
zadnje odredište.
Nije odgovorio, ali znala sam da se sjetio.
– Odletjela je tamo i natrag istog dana, a čini se da je to bilo posebno
putovanje za posjet arhivu.
Arhivar se sjeća. Tražila je da vidi pretkupovni sporazum. Kada je
Matt otišao zatražiti iste dokumente prije nekoliko dana, nije ih bilo.
Originalni računi s potpisima također su nestali.
– To ne znači da ih je ona uzela.
– Dajte, Dan...
– Ili, ako ih je uzela, a ne kažem da jest, uzela ih je da bi imala
dokaze protiv Lennyja. To smo govorili cijelo vrijeme. Uzela ih je da ih
sačuva.
– Gdje su onda? Gdje je dokaz?
– Naći ćemo ga.
– Razmislite o ovome. Ako je radila iznutra na prijevari s Lennyjem,

W
njen bi potpis bio na računima.
Njihovo uništenje bio bijedan način da prikrije svoju upletenost.
– Dajte mi jedan dobar razlog zašto bi bila upletena u takvo što.
– Spavala je s Lennyjem.
Okrenuo se cijelim gornjim dijelom tijela prema meni. Da smo išli
imalo većom brzinom od deset kilometara na sat, bili bismo skrenuli s
ceste u jarak.
– Sranje, Shanahan, sranje. Već sam vam rekao da je to glupost.
– Molly je izvukla Lennyjev raspored putovanja za zadnjih
osamnaest mjeseci. Kada smo ga usporedili s Elleninim popisom, deset
od šesnaest gradova se poklapalo. Deset. Ajedan od pet koji se nisu
poklapali bilo je zadnje putovanje u Denver. Deset puta je bila s njim u
istom gradu. Tajno.
Nagnuo je glavu u stranu, polako, kao da otvara vrata. Promet se
zgušnjavao i razrjeđivao, pa je morao više paziti na cestu. Možda je to
razlog što nije rekao ni riječi gotovo sedam kilometara –
dugih, sporih sedam kilometara.
Konačno je prekinuo tišinu. – Je li Lenny bio u Bostonu one noći
kada je umrla?
– Nema zapisa da je sletio u Boston, rekla sam, – ali mislim daje bio
ovdje. Mogao se dovesti.
– Zašto to mislite?
Posegnula sam u stražnji džep, izvukla omotnicu i otvorila je. –
Našla sam ovo pismo među njenom poštom. Stiglo je ovaj tjedan.
– Što je to?
Izvukla sam ga iz omotnice. Bilo je premračno za čitanje, ali nisam
ni morala. – Ovo je pismo restorana Maitre d' Express. To je servis za
dostavu večere.
– Kao Domino Pizza?
– Ne. Oni samo vrše dostavu. Možeš naručiti iz brojnih restorana u
gradu, a oni ti donose na kuću.
Unutra je priznanica kreditne kartice i pismo u kojem stoji da Ellen
još nije platila zadnju narudžbu iako je nije preuzela.
– Kakve to ima veze s bilo čim?
– To je bilo one noći kada je umrla.
Pogledao me, ali nije rekao ni riječ.

W
 – Priznanica je bila na stotinu i petnaest dolara. Dvadeset i pet je bilo
za dostavu iz Bostona u Marblehead. Ostaje devedeset dolara, stoje čak
i po bostonskim standardima previše za jedan obrok. Stoga sam nazvala
Maitre d' Express i imali su zapisanu narudžbu u računalu. Jedno
predjelo, dvije salate i dva glavna jela iz restorana Hamersley. U osam
sati je nazvala i otkazala, ali bilo je prekasno. Narudžba je već bila
gotova, pa su joj svejedno naplatili.
Sjene su se pomicale po autu s tokom farova koji su nam dolazili
ususret. Promatrala sam mu lice.
Trzao je vilicom, ali nisam primijetila neki znak daje slušao.
– Evo što ja mislim da se dogodilo tog dana. Ellen je s Lennyjem
razgovarala telefonom tijekom jutra. Ne znam što je bilo medu njima,
ali sigurno ju je nagovorio da se vide te večeri kod nje. Prije nego je
otišla s posla, otkazala je dogovor s trenerom za tu večer, ali prema
rasporedu za trčanje, otišla je to popodne na trčanje pored rijeke
Charles, dakle htjela je odvježbati, ali nije htjela zadržati dogovor za tu
večer. Došla je kući oko četiri i nazvala onaj servis da naruči večeru.
– A kad se Lenny pojavio, ubio ju je.
– Jedno je sigurno. Tko god ju je ubio, poznavao ju je. Imao je
pristup kući, vjerojatno ključ i šifru alarmnog sustava. Ili gaje ona
pustila unutra. Nije bilo nasilnog ulaska. Znao je za njenu majku, znao
je dovoljno o njoj i njenom životu da bi mogao prikazati ubojstvo kao
uvjerljivo samoubojstvo.
– Zašto bi je ubio?
– Možda je onaj Dickijev paket nešto pokrenuo. Možda je došlo do
nekakvih razmirica medu njima, pa nisu više vjerovali jedno drugom.
Možda je skupljala dokaze protiv njega. Očito je Ellen imala dokaze, ne
Lenny, i on ih još uvijek traži, on i njegovi ortaci Dwyeri.
Na kraju izlazne rampe skrenuo je desno i došli smo na slabo
osvijetljenu sporednu cestu. Kroz prozor sam gledala industrijsku zonu
aluminijem obloženim skladištima i prostranim parkiralištima
popunjenim šleperima do podignutih betonskih rampi za utovar. Bilo je
osamljeno, hladno i zapušteno.
– Samo ne shvaćam, rekla sam, – zastoje otkazala večeru. Što joj se
dogodilo između četiri popodne kada je naručila i osam sati kada je
otkazala?

W
 Na to nije imao odgovor. Nismo progovorili ni riječ ostatak puta.
Bijela kosa Angela Di Biasija padala je po mlohavom podbratku na
njegovom vratu. Iznošena pamučna majica pokrivala je uska prsa koja
su se napuhala u veliki ovješeni trbuh, koji gaje sprječavao da se
približi stolu. S jednim okom skoro zatvorenim, drugim je namignuo
prema meni, dok se obraćao Danu. – Zašto sije doveo?
– Ne počinji, Angie. Rekao sam ti da ću je možda dovesti.
– A ja tebi da ne...
– Što pokazuje da nisi ovdje glavni. Ti sjediš u kući bez posla, a ona
te može vratiti, stoga budi pristojan.
Danov je ton bio ozbiljno oštar, kao da mu je po-nestajalo vremena i
strpljenja, iako smo tek stigli.
Bili smo na fluorescentnom otoku odmorišta za kamione uz glavnu
cestu. Za dugačkim šankom bile su stolice, a pepeljare na svakom
klimavom stolu.
Kada me Angelo ponovo pogledao, oči su mu bile podbule i crvene,
kao kada provedete noć ležeći budni. Ili plačući. Ili oboje. Pružila sam
mu ruku preko ljepljivog stola i predstavila se. – Žao mije zbog vaše
žene i nadam se da ćemo naći neko rješenje.
Prebacio je cigaretu u drugu ruku i prihvatio moju ruku. Prsti su mu
bili dugi i mršavi u mojoj ruci, jedino što se na njemu činilo nježnim.
– Završimo s ovim. – Pustio mije ruku i ponovo se okrenuo Danu. –
Ne želim da me itko vidi s vama.
Otresao je pepeo cigarete i ovlažio usta vrhom jezika. – Donijeli ste
nešto napismeno u vezi našeg dogovora.
– Još nemamo dogovor, rekao je Dan, – zbog toga i razgovaramo.
– Nisi tako rekao mojoj ženi. Zašto si je uopće nazvao? Nemaš pravo
zvati je i gnjaviti mojim stvarima. – Prsa su mu se nadimala, a vrat mu
se ukočio i izgledao je kao stari pijetao kada je odmahnuo sijedom
glavom. – Ono što si ti učinio, nitko nikome ne bi smio učiniti.
Danje promiješao kavu. – Žao mije što sam gnjavio Theresu, ali
postoje ona bolesna, mislio sam da ima pravo znati da postoji način da
dobiješ natrag svoj posao. Ti joj nisi rekao. – Podigao je šalicu do usta,
predomislio se i odložio je. – A osim toga, imaš čudne ideje o tome
stoje pravo. Ona započinje kemoterapiju za dva tjedna, a ti kradeš
televizore, dobiješ otkaz i gubiš zdravstveno osiguranje.

W
 – Uzeo sam taj televizor zbog nje, rekao je srdito, – da može gledati
kada... – Naglo je stao i okrenuo glavu prema prozoru. Bio je to veliki
prozor koji je gledao na parkiralište gdje su se pahuljice počele
nakupljati u lokvama. čvrsto je stiskao cigaretu između palca i
kažiprsta. Sjedili smo u tišini gledajući ga kako puši sve do filtera. čim
je ugasio čik, zapalio je novu. – Reci mi ponovo, rekao je iscrpljeno, –
što želiš i što nudiš?
Danje naslonio laktove na stol. – Ne znam što to ti znaš, Angie, ali
moja je šefica prošla mnoge nevolje pokušavajući razgovarati s tobom,
prije nego je umrla, zato moram misliti da je to nešto krupno. Daj mi
ono što je ona tražila, a mi ćemo te vratiti na posao. Bez otpusta, bez
saslušanja i arbitraža, ništa od tog sranja. Jednostavno se vraćaš sutra
kao da nisi nikada ni otišao.
– Govoriš o šefici koja se ubila. Ne o ovoj. – Klimnuo je prema
meni, ne pogledavši me, a ja nisam znala je li zaista bio zbunjen ili gaje
namjerno nervirao.

– Govorim o Ellen Shepard.

– Otkud bih ja mogao znati stoje htjela? čak je nisam nikada sreo.
– Nemoj mi trošiti vrijeme, Angie. Nisam raspoložen.
Angelo se naslonio i izbacio jednu nogu, protežući je kao da ima
bolesno koljeno. – Zašto bih ti išta rekao? Mogu postići isti dogovor s
Peteom starijim, a da ne budem doušnik.
– Ako te Pete stariji vrati na posao, to znači da će to učiniti preko
Lennyja, a ako te Lenny želi vratiti, mora čekati da prođe arbitraža.
Takva su pravila, Angie, a tko zna koliko saslušanje može potrajati?
Tvoje vjerojatno neće trajati duže od koliko? – Dan me pogledao. – Šest
mjeseci?
– Jednom sam imala momka koji je čekao cijelu godinu, ponudila
sam uslužno.
– Uzet ću malo slobodnog vremena. – Angelo je nervozno
prebacivao pogled s Dana na mene i natrag. – Sada je ionako pravo
vrijeme.
– Točno, rekao je Dan, – a na kraju tvog 'odmora', možda ćeš biti na
poslu sa svim zaostalim plaćama. A opet, možda ćeš čekati i nikad se ne
vratiti. Teško je reći što se može dogoditi s arbitrarnom komisijom. Ali

W
recimo da se i vratiš. Znaš li tko te ondje čeka?
Angelo je buljio, dišući sve pliće između dimova.
– Ja.
Od samog početka je bio na rubu, a sada sam primijetila kapljice
znoja na gornjoj usni.
– Ako se vratiš uz Lennyjev dogovor, Angie, učinit ću te svojim
osobnim rehabilitacijskim projektom. Pobrinut ću se da ne budeš imao
vremena za krađu jer ćeš raditi kao konj.
Dan se primakao bliže, gurnuvši pepeljaru u stranu. Angelo je šarao
očima tamo-amo, pokušavajući izbjeći Danov pogled, ali nije mogao
gledati nigdje drugdje.
– Reći ću momcima dolje da se pobrinu da imaš posla, Angie. Nećeš
imati ni sekunde za sebe, a ako mi ponovo pokušaš ukrasti, uhvatit ću te
i to će biti kraj. Izbacit ću te zauvijek.
– To je zlostavljanje.
– Nigdje u ugovoru ne stoji da te ne mogu natjerati da radiš svoj
posao.
– Isuse Kriste, Danny. – Ugasio je cigaretu gnječeći je tako snažno,
da se suhi pepeo prosuo po stolu.
– Misliš da nemam dosta problema i bez tvojih prijetnji? – Spustio je
glavu, stisnuo oči i dlanovima masirao sljepoočnice, a pritom mu je lice
postalo grimizno. Pored cigareta, bolesne žene, nezaposlenosti i
Danovog pritiska strepila sam za njegovo srce.
– Angelo, rekla sam, – možete na to gledati i drugačije. Vaša žena
započinje kemoterapiju za dva tjedna.
Klimnuo je i dalje zatvorenih očiju.
– Prihvatite naš dogovor i vaše će povlastice biti vraćene sutra.
Prihvatite Lennyjev dogovor i morat ćete čekati šest mjeseci, možda i
duže, bez povlastica i bez jamstava. Kako ćete do tad plaćati račune? –
Pokrio je oči rukama. – Želite li da se vaša žena brine zbog toga dok
pokušava ozdraviti?
Stalo vam je do duševnog mira vaše žene, vidim to. Recite nam što
znate, vratite se na posao i pružite joj taj duševni mir. To će joj značiti
više od TV-a.
Pogledao me zakrvavljenih očiju. – Dobit ću sve zaostatke?
– Da.

W
 – I sve moje povlastice, uključujući putne?
– Naravno.
Zavalio se u stolicu i proučavao strop dok je nadlanicom brisao nos.
Kada se konačno nagnuo naprijed, Dan i ja smo se također naslonili. U
tom trenutku, prije nego je počeo, dok smo svi zurili jedno u drugo,
znala sam daje ovo najbliže istini što smo do sad bili – bilo kakvoj istini
– o smrti Ellen Shepard, i jedva sam stajala mirno. Gledala sam
Angelovo lice i sve je izgledalo kao usporena snimka, kada je otvorio
usta i rekao: – Želim bolji dogovor.
– Bolji dogovor?, nisam mogla vjerovati da sam dobro čula.
– Želim otići u mirovinu danas, ali želim otpremninu i sve
povlastice, uključujući mirovinu.
– Jesi li potpuno poludio? – Danje progovorio za nas oboje.
– Doveo si me u poziciju u kojoj nemam izbora, Dan. Imam
četrdeset i jednu godinu staža i neću otići praznih ruku.
– Sam si se uvalio u ovu nevolju i još imaš petlje pokušati nas
namagarčiti.
– Slušaj što ti kažem. – Pogledao je po restauraciji i spustio glas. –
Ta tvoja gospoda šefica, ona druga, bila je u pravu. Ja nešto znam. A
ako je i ona to znala, to je razlog zastoje mrtva. Stoga te pitam, da su je
ubili, što mislite koliko bih ja dugo opstao dolje na pisti.
Dan i ja smo izmijenili poglede. Nikoga nije bilo u restoranu osim
dečka koji je radio za šankom i pisao domaći rad. čula sam škripanje
flomastera po udžbeniku. Bockavi val uspinjao se uz moj vrat i zavukao
mi se pod kosu. – Angelo. – Srce mije udaralo u grlu i iznenadila sam
se da mi glas nije drhtao. – Znate li da je Ellen ubijena, da se nije ubila?
Znate li to? – Klimnuo je. – Znam previše za svoje dobro.
– Ti bijedni ološu. Sve ovo vrijeme nisi rekao ni jednu...
Položila sam ruku na Danovu. – Recite nam što znate, Angelo, i dat
ću vam što god hoćete.
Pogledala sam ga u oči i znala sam, bez obzira što mu je Pete stariji
obećao, da se boji, da voli svoju ženu i da želi da se ovo završi. Pa ipak,
nije popuštao dok god je mogao, dok mu kut usana nije počeo drhtati. –
Postoje dva dijela ove priče, rekao je konačno. – Tko ju je ubio i zašto.
Večeras ću vam reći tko. Izvršite svoj dio nagodbe i reći ću vam
ostatak.

W
 Dan se odmaknuo od mene i naslonio se s rukama čvrsto
prekriženim na prsima. Klimnula sam Angelu i on je započeo.
– Pete stariji, Pete mladi i Lenny – a i Dickie prije nego je otegnuo
papke – svi su oni bili upleteni u ono što se dogodilo ovdje prije
nekoliko godina, a ispostavilo se daje ona nekako znala za tu tajnu i da
će ih prijaviti.
– Kakvu tajnu?, pitala sam. – Je li to bilo glasovanje za ugovor s
IBG-om?
– Neću reći o čemu se radi dok se ne dogovorimo, ali nije bilo to. To
je bilo ništa. Ono što ću vam reći je da neki ljudi nisu bili gdje su rekli
da su bili one noći kada je ubijena.
Bockanje se vratilo, ali ovaj put sam ga osjećala po cijelom tijelu.
– Dogodilo se da sam te noći bio na parkiralištu za zaposlenike
sređujući neke osobne poslove. Dok sam bio tamo, Pete mladi je
dojurio u onom velikom kamionu kojeg mu je stari kupio. Vraća se na
posao usred svoje smjene, stoje bilo čudno, jer kada bi jedanput otišao,
nikada se nije vraćao.
– U koliko sati?, pitala sam.
– Oko ponoći.
– Je li bio pijan?, pitao je Dan.
– Popio je koju, ali viđao sam ga u gorem stanju. Povezao sam ga do
pruge kako bi našao Petea starijeg. Bio je nervozan, kao da mu je
trebalo piće. Nije prestajao lajati kako će zahvaljujući njemu nastupiti
velike promjene i sve će se vratiti u normalu.
– Kako ste to shvatili? – Grlo mi se stiskalo.
– Nikako. Mali uvijek mudruje o nečemu. Ali bio je uporan, pa sam
ga pitao je li to zna zato što mu je to otac rekao. Zato što svatko zna
daje jedini način da dijete ikad išta sazna taj da mu otac kaže, zar ne? Ja
mu to kažem, a to ga razbjesni. Kaže da njegov otac nije znao ništa o
tome, da su on i Lenny bili u dogovoru. – Angelo je spustio pogled i
otpuhnuo dugi dim koji je raspršio pepeo sa stola. – Na kraju više nije
mogao izdržati i jednostavno je to rekao. Prokleti gad je sjedio u mom
tegljaču i rekao mi da je upravo ubio gospodu šeficu.
Dan je bubnuo šakom o stol prevrćući Angelovu šalicu kave. Angelo
je odskočio sa stolice. Ja sam skočila na noge. Moja se stolica
prevrnula, a vruća se tekućina razlila po stolu. Jedino Dan nije reagirao.

W
Sjedio je ukočen, s rukom još uvijek na stolu stišćući šaku tako čvrsto
da se tresla. Vruća je kava natapala rukav njegove pamučne košulje.
Gledala sam ga, a on mije uzvratio pogled.
– Kučkin sin, rekao je. – Taj jebeni kučkin sin ju je ubio. Znao sam.
Izvukla sam svežanj ubrusa iz kromiranog držača i bacila ih na
prolivenu tekućinu. Podigla sam Danovu ruku iz tog nereda i pružila mu
svežanj. Konačno smo sjeli na svoja mjesta, a ja sam upitala Angela: –
Stoje još rekao?
– Rekao sam mu daje lažljivac i da mi mora dokazati. – Nervozno je
bacio pogled na Dana. – Pokazao mi je ključ njene kuće.
– Odakle mu ključ?, pitala sam.
– Lenny mu gaje dao.
Stol je bio prekriven mokrim brežuljcima boje pijeska, koji su
izgledali kao pješčane dine i mirisali kao ustajali kruh. Bilo mi je zlo od
mirisa hladne kave i jedva sam povezivala misli, ali trudila sam se.
Ellen je vjerojatno dogovorila sastanak s Lennyjem u kući. Lenny je
dao ključ i šifru za alarm Peteu mlađem i poslao ga umjesto sebe.
Dakle, obojica su je ubili. – Zna li još netko što se dogodilo te noći?
– Ne. Pete stariji se pobrinuo za to kada je saznao. Bio je tako
bijesan, mislio sam da će ubiti tog malog. Poslao me da odvezem Petea
mlađeg kući.
– Dakle, Pete stariji zna sve.
– Apsolutno.
– Stoje s paketom?, upitala sam.
– Kojim paketom?
– Paketom Dickijea Flynna, na stropu.
– Ne znam za nikakav paket.
– Recite nam, Angelo, zamolila sam, – zašto su je morali ubiti?
Odmahnuo je glavom.
– Hoćete li reći policiji?
– Ništa neću reći nikakvom policajcu, a ni vama ništa više. – Ustao
je i navukao jaknu. Onda se nagnuo nad stol i spustio glas. – Dajte mi
ono što tražim, i reći ću vam ono što vas zanima. Ionako je vrijeme da
se sve sazna.
Brisači na Danovu automobilu vodili su uzaludnu bitku s vjetrom
gonjenim snijegom. Automobil je podrhtavao pod snažnim udarima

W
vjetra. Stajali smo na parkiralištu restauracije, čekajući da se grijanje
uključi. Oboje smo zurili preda se. Nakon nekog vremena primijetila
sam daje prozor zamagljen i ništa se nije vidjelo. Pokušavala sam
isključiti sve osim činjenica, jer me sve osim činjenica nasmrt plašilo.
– To je prilično čudno, rekla sam, pušući u prste, – daje Angelo bio
voljan reći nam daje Ellen ubijena, daje to Lenny sredio i daje to obavio
Pete mlađi. Ali ne želi nam reći zašto.
– Misli da ima više moći u ovome zašto. Misli da će tako dobiti ono
što traži.
– To i govorim. Govori nam, a da ne kaže, daje razlog za Ellenino
ubojstvo veći od samog ubojstva.
Što mislite što je razlog?
– Ne znam i ne briga me. – Dan nije nosio rukavice i ruke su mu
izgledale kao kosti obavijene oko upravljača. – Ubit ću Petea mlađeg. A
kad završim s njim, potražit ću onog drugog gada, Lennyja.
Uhvatit ću ga za ptičji vrat kao...
– Moramo otići na policiju, Dan.
– Jeste li gluhi? Angie je upravo rekao da neće razgovarati s
policijom.
– Oni će ga natjerati. To im je posao. Ne želim da nas dvoje jedini
znamo stoje rekao.
– Policija je već odustala od ovoga, sjećate se? – Ubacio je u rikverc,
gurnuo ruku iza mog sjedala i okrenuo se da pogleda iza sebe. Uz
škripu je krenuo natrag, naglo stao i kliznuo na zaleđeni beton.
– Gdje vas treba odvesti?, pitao je gledajući me mrko u mraku.
– Odvesti?
– Možete činiti što hoćete. Ja idem na aerodrom.
– čekajte. – Uhvatila sam ga za ruku, pokušavajući misliti brzo dok
se on spremao ubaciti u brzinu i pokrenuti nešto što je moglo samo loše
završiti. – Nagodimo se. Neću pozvati policiju dok ne pronađemo
Dickijev paket, ako mi obećate da ćete se držati dalje od Petea mlađeg.
– Vi više ne vjerujete da paket postoji, sjećate se?
– Ne znam postoji li ili ne, ali nastavimo ga tražiti.
Zurio je ravno naprijed škrgućući zubima i lupkajući prstom po
upravljaču. – Već sam tražio taj paket svuda gdje god mije palo na
pamet.

W
 – Nismo zapravo tražili na aerodromu?
– Nije tamo.
– Nismo tražili. Želite se pobrinuti da Lenny dobije po prstima zbog
ovog, zar ne? Ako postoji dokaz protiv Lennyja, u tom je paketu.
Lupnuo je još nekoliko puta, počeo polako klimati, a onda ubacio u
brzinu i u luku izletio na glavnu cestu.
– Dogovoreno, rekao je, netom prije nego je pritisnuo gas.

GLAVA TRIDESET I OSMA

Prekriženih nogu Dan je sjedio na mom stolu, igrajući se ravnalom.
Izgledao je kao na splavi za spašavanje u moru papira. U zadnjem grču
manične frustracije uzeli smo Ellenine uredno označene registratore i
fascikle i bacili ih na hrpu na pod – i nismo našli ništa. Kako nismo
imali gdje drugdje pogledati, pretražili smo svaki centimetar tog
masivnog stola, misleći da je paket možda skriven u nekom tajnom
pretincu. Ta se ideja pokazala jednako neodrživa kako je i zvučala.
– Još mi nije jasno zašto ste pomislili daje ovdje, rekao je po peti put.
– Nikada nije držala ništa važno na aerodromu. Stalno vam pokušavam
to reći.
– Vrijedilo je pokušati, odgovorila sam po peti put, – prije nego
prevalimo sav onaj put do Marbleheada.
Sjedila sam u kutu na podu poput zombija. Bila sam jako umorna,
mozak mi je počeo zapinjati kao stroj koji radi bez ulja. Nisam se
sjećala kada sam zadnji put jela, a najgore od svega, grijanje se ponovo
uključilo na najjače i temperatura u uredu se primicala kritičnoj točki.
Ali znala sam, ako sebi dopustim da osjetim išta od toga, nikad se neću
pomaknuti s tog mjesta, a morala sam odvući Dana s aerodroma. Nisam
imala pojma je li ijedan od Dwyera bio u smjeni, ali nisam htjela
riskirati.
Pogledala sam na sat. Skoro devet sati. – Ako želimo otići do kuće
večeras, bolje da krenemo.
Mobitel je zapištao i mi smo se pogledali.
– Ne gledajte mene, rekao je. – Ja ne nosim tu prokletu stvar. –

W
Skočio je sa stola, a ja sam dopuzala do gomile papira, odakle je
očigledno dopirala zvonjava.
– Evo ga. – Izvukao je moj ruksak ispod jedne hrpe i dodao mi ga.
Iskopala sam mobitel i javila se.
– Našao sam te.
Billov glas bio je poput naleta hladnog zraka u toj suhoj pustinji od
ureda. čim sam ga čula osjetila sam kako mi se mišići u ramenima
opuštaju, a napetost je nestala. Kako god okrenula, bio je upravo ono
što sam tada trebala. – Možeš li pričekati?
– Nije dobar trenutak?
– Ne. Samo trenutak. – Pokrila sam rukom telefon. – Dan, oprosti,
moram obaviti ovaj razgovor.
Ravnalom se češkao po glavi. Trebao mu je trenutak, ali je shvatio. –
Što znači čisti se odavde.
Ravnalo je zaklepetalo po stolu, a on je izašao van i zatvorio vrata za
sobom.
Po buci u pozadini, Bili je bio u autu. – Tako mije drago što si
nazvao. Gdje si?
– U Coloradu. Što radiš tamo? Lenny je histeričan.
Počela sam praviti osmice oko hrpi na podu. – Zvao te?
– Da, zvao me, što znači daje stvarno očajan jer on nikada ne zove,
čak ni kad bi trebao. A tko je taj tip Angelo?
Sledila sam se. – Spomenuo je Angela? – Rekao je da si pokušavala
nešto na svoju ruku i ponudila Angelu nagodbu, a da mu nisi rekla.
Lenny želi pristupiti IBG Internationalu i sklopiti vlastitu nagodbu za
njegovo vraćanje na posao. Trebam li mu dopustiti?
– Ne! Apsolutno ne. Isuse. – Počela sam brže koračati, a mišići u
ramenima su se ponovo počeli grčiti. Sigurno je Angelo rekao Lennyju
da je razgovarao s nama, ali zaboga zašto – možda je htio sjediti na
dvije stolice. – Bili, što god učinio, nemoj dopustiti da Lenny sklopi tu
nagodbu. Ako išta, Angela treba zaštititi od Lennyja. čini se da ga treba
zaštititi i od njega samog.

– Reci mi tko je on i zašto je sve to važno.

– Rekla sam ti za Angela. On je radnik kojeg je Ellen otpustila prije
nego je umrla. Dan i ja smo se sastali s njim večeras, i rekao nam je da

W
je Lenny dao ubiti Ellen.
– Što vam je rekao?
– Pete mlađi ju je ubio, ali Lenny mu je dao ključ njene kuće. Angelo
gaje vidio.
– Vidio je ubojstvo?
– Ne, ključ. – Govorila sam prebrzo, razočarana što me nije slijedio.
– U noći ubojstva Pete mlađi se vratio na aerodrom i pokazao Angelu
ključ kojim je ušao u Elleninu kuću i ubio je.
– Gdje si ti sada?
– Na aerodromu. Slušaš li ti mene?'
– Alex, moraš otići odatle. Ako je išta od toga istina...
– Treba mi još jedan dan, i trebaš odobriti moj dogovor s Angelom.
Rekao nam je tko ju je ubio, ali nije nam htio reći zašto. Moram znati
zašto...
– Ti moraš znati?
– Da, ja moram znati. – Šutnula sam jednu hrpu papira na podu. – To
ima neke veze s onim paketom Dickijea Flynna i mislim da možemo
naći paket ako budemo imali još malo vremena. A ako nađemo paket,
imamo Lennyja. – Pod pretpostavkom da paket još postoji.
Kada sam dovoljno usporila da bih primijetila, čula sam samo kako
diše. A onda ni to nisam čula.
– Bili, jesi li tamo?
– Slušaj me pažljivo, rekao je smirenim i odmjerenim glasom. –
Samo šuti i slušaj.
Zurila sam u stare žute pločice na stropu. Nisam mogla vjerovati
kako sam bila uvrijeđena – i kako ljuta. Htjela sam da i on bude dio te
mahnitosti, da podupre moju mahnitost. Ali on je bio tako racionalan da
sam se osjećala kao pomahnitala luđakinja. Gubila sam perspektivu, i
upravo mi je to kanio reći, a ja upravo to nisam htjela čuti. – Slušam.
– Ako je istina to što govoriš...
– Sve je istina, znam...
– Zamolio sam te da me slušaš.
– Oprosti. Samo ... zvučiš kao da mi ne vjeruješ.
– Nije važno što ja vjerujem. To ti pokušavam pokazati. Ako Lenny
zna daje Angelo razgovarao s tobom, onda ne ovisi o meni koliko
vremena imaš. – Zastao je kako bi pustio da se to slegne.

W
 – Razumiješ li sada?
Obrisala sam znoj s očiju kratkim rukavom majice. Bio je u pravu.
Ako je Lenny znao daje Angelo razgovarao s nama, onda su i znali
Dwayeri, a to nije bilo dobro ni za koga od nas – posebno za Angela.
– Zovem FBI, rekao je, – i šaljem Corporate Security na teren. Tom
Gutekunst će biti na noćnom letu večeras. Može biti u Bostonu rano
ujutro.
– Angelo neće razgovarati s Corporate Securityjem ili bilo kim
drugim. Zar ne... – Zastala sam na trenutak kako bih kontrolirala glas.
Bio je u pravu. Ja nisam.
Bio je razuman, a ja sam bila tvrdoglava do besvijesti. Ali nisam
mogla odustati. – Zar ne želiš znati što Angelo zna, zbog čega je EU-en
mrtva?
Veliki uzdah. – Što je s Fallacarom? A da on ode s Gutekunstom
sutra?
– Ako je preopasno za mene, onda je i za Dana.
– Možda. Alija nisam zaljubljen u Dana Fallacara.
– Neću dići ruke i ostaviti Dana da ovo završi... – Što je rekao?
Prebacila sam slušalicu na drugo uho.
Možda nisam dobro čula. – Što si rekao?
– Rekao sam da sam zaljubljen u tebe, Alex.
Koljena su me zamalo izdala.
– Ja sam beznadno...
Ruke su mi drhtale.
– ... očajnički...
Suze su mi navrle na oči.
– ... patetično zaljubljen u tebe.
Morala sam se uhvatiti za nešto, naći rub stola i nasloniti se. Nije
nikada rekao ni da me voli – da me treba, želi, a još manje očajnički
voli, i premda sam čeznula da to čujem, nikad nisam tražila da to kaže
jer sam se bojala onoga što bih mogla čuti.
– Ne želim te ponovo izgubiti. Ne želim život bez tebe.
Nastojala sam zadržati misli da mi ne pobjegnu. Zabacila sam glavu
skroz natrag i pustila da se njegove riječi kotrljaju po meni. Bio je
zaljubljen u mene. I nisam se mogla prestati smješkati.
– Ja sam ovdje u Denveru, nastavio je, – potpuno bespomoćan dok ti

W
juriš okolo po Bostonu s nekim ljudima koji su očito prilično opasni.
Želim samo da dobro procijeniš neke stvari. Zar puno tražim?
Buka u pozadini je nestala i znala sam daje zaustavio auto.
Bez smetnji je zvučao bliže, kao da je tu sa mnom i šapće mi u uho.
– Ako se brineš za Fallacara, reci mu da ode i on. Ali otišao on ili ne,
želim da se ti makneš, Alex. Želim da budeš na sigurnom.
Ponovo je duboko uzdahnuo. – Sada moram ići. Kasnim na večeru i
sjedim ispred restorana dvadeset minuta.
– Ima tu još puno toga što ti moram reći. – Ali trenutno mije glava u
oblacima i nisam se mogla sjetiti što.
– Reci mi večeras. Nazvat ću te. Sada me ljudi unutra čekaju. Ali
neću prekinuti dok mi ne daš riječ.
Hoćeš li otići doma večeras i čekati pomoć?
Skočila bih s litice za njega. – Da, otići ću doma.
– Dobro.
– Ali što kažeš na ovo? Kada Tom sutra dođe, reći ću mu sve što
smo otkrili, ali idem s njim na razgovor s Angelom. I moramo otići
ponovo u Marblehead potražiti onaj paket.
– A večeras?
– Pozvat ću Dana i idemo kući. Samo nemoj dopustiti da Lenny vrati
Angela.
Linija je počela pucati i krčati, a onda je nastupila serija smetnji, i za
trenutak sam ga izgubila.
– Bili?
– Čuo sam te, rekao je, uključujući se i isključujući, – ali prazni mi
se baterija. Nazvat ću te kasnije, u hotel.
– Bit ću tamo, Bili... – Nije odgovorio. – Jesi li tu? – Ništa. – I ja
tebe volim. – Rekla sam tiho, ali veza se prekinula.
Dan je bio u svom uredu s nogama na stolu. Pregledavao je ekran s
tipkovnicom na krilu.
– Što radite?
– Provjeravam radni raspored za večeras.
– Tražite Petea mlađeg?
– Samo mislim daje dobro znati gdje je.
– I, radi li?
– Ne, prema rasporedu napravljenom jučer.

W
 Tiho sam odahnula s olakšanjem. – Žao mi je što sam vas izbacila.
– Razumijem. Sve vi žene imate svoje tajne.
– Vi se javite.
Dopustio je mali pokajnički osmjeh. – Možemo li se maknuti
odavde, zastenjao je, – prije nego se rastopim? Dug je put do
Marbleheada.
– Ja sam spremna, ali ne idemo u Marblehead. Moram vam reći neke
stvari.
– Hej, viknuo je kada sam se uputila u svoj ured, – što vam je to na
stražnjici!?
– Molim?
– Sjeli ste na nešto. Cijela stražnjica vam je bijela.
Okrenula sam se na jednu, a onda na drugu stranu kako bih vidjela
iza sebe. Bez sumnje, nešto nalik na kredu bilo mije na trapericama. –
Ne znam. – Pokušala sam to otresti pa sam uprljala znojne ruke.

– Mislim daje to iz onog ugla pored prozora gdje sam sjedila. Hrpa
ovoga je na podu otkako sam došla ovdje. Ne znači puno našim
čistačicama.
– Ne mogu vas voditi nikamo takvu, Shanahan. Potpuno ste u
neredu.
Otišla sam u svoj ured i napunila ruksak. Dok sam čekala Dana,
otišla sam u kut ispitati čudan bijeli talog na podu, koji me podsjetio na
otrov za miševe mog prvog dana u postaji. čučnula sam i protrljala malo
praha među prstima. Bilo je zrnastije i oštrije od krede. Nije bilo očitog
izvora na dnu zida ili oko prozora. Ustala sam, obrisala ruke o traperice
i krenula kada sam ugledala još toga na vrhu ormarića za kartoteku s
dvije ladice. Ruksak mije s treskom pao na pod kada sam zastala i
zagledala se u strop. Nije to bila kreda.
– Dan. – Nije odgovorio. – Dan, viknula sam penjući se na ormarić.
– Dođite ovamo!
– Što!?, viknuo je. – Dolazim!
Ušao je upravo kada sam izvlačila smeđu omotnicu kroz otvor gdje
je bila kutna pločica. Još je bijelog praha palo kada sam pomakla
pločicu. Strugotine pločice padale su mi u oči i lijepile se za vlažno lice.
Morala sam trepnuti nekoliko puta prije nego sam pogledala dolje i

W
vidjela ga kako stoji uz ormarić. Predala sam mu paket Dickijea Flynna.
– Vi momci uvijek kažete daje strop najbolje mjesto za skrivanje
stvari.

GLAVA TRIDESET I DEVETA

TV se uključio uz svojstveni elektronski škljocaj i udar smetnji je
zagrmio. Kreštava buka djelovala je kao brusni papir koji struže po
otvorenim živcima.
– Bože Svemogući. – Dan je poletio sniziti ton, pritisnuo krivi gumb
i smetnje prebacio u treštajući nasnimljeni smijeh. Smijeh, pogotovo
lažan, zvučao je ogavno u krhkoj tišini i činio našu situaciju utoliko
nadrealnijom. Našao je gumb za jačinu zvuka i stišao, dok sam ja
drhtavim rukama nespretno vadila kasetu iz omotnice.
– Gdje je glupi daljinski?
– Sigurni ste da Delta neće imati ništa protiv što smo ovdje?
– Rekao sam vam, imamo dogovor. Ja njima posuđujem sajlu za
vuču Boeinga 767 kada im treba, a ja mogu koristiti njihov VCR kad
hoću.
Umetnula sam kasetu u otvor – pokušala, u svakom slučaju – gurnula
sam je nekoliko puta prije nego sam shvatila da je jedna već unutra.
činilo se da je svaki korak trajao cijelu vječnost, dok sam pronašla
gumb za izbacivanje, izvukla kasetu i umetnula našu. Dan je našao
daljinski, ugasio svijetlo i smjestio se do mene ispred ekrana. Osjetila
sam toplinu njegovog ramena uz moje kada smo se naslonili na
konferencijski stol, i bilo mi je drago da ono što ćemo vidjeti, neću
vidjeti sama.
Nekoliko sam puta duboko udahnula, pokušavajući zaustaviti
drhtanje. Nije djelovalo.
Usmjerio je daljinski prema ekranu. – Spremni. – Ne sačekavši
odgovor, uključio je.
Za nekoliko sekundi slika se promijenila od svijetlih žarkih boja
komedije do zrnate crnobijele nadzorne snimke. Datum i sat bili su
označeni u donjem desnom uglu, a ostatak ekrana bio je prekriven

W
slikom malog aviona na kiši, parkiranog na platformi. Bila je to redovna
linija, pa nije bilo spojnog mosta, samo turboelisni parkiran na izlazu.
Pogledala sam oznake na repu. Val prepoznavanja počeo je kao trnci po
tjemenu kada sam shvatila da sam prepoznala i izlaz. Datum –
pogledaj ponovo datum. Bockavi osjećaj stezanja proširio se od vrha
lubanje ravno niz leđa, stegnuvši se čvrsto, poput šake, oko moje
kralježnice. Bilo je to 15. ožujka 1995. u 19:20. Martovske ide.
Ne pomaknuvši pogled s ekrana, Dan je našao gumb za
zaustavljanje. Zurili smo, ukočeni kao i slika pred nama i čula sam kako
diše, osjećala sam ukočenost njegova tijela, da misli isto što i ja, da nije
moguće, ne daj Bože da...
– Onaj Beechcraft, prošaptaoje.
Rekao je onaj Beechcraft, ne Beechcraft. Pogledala sam ga žudeći za
umirenjem, nadajući se da na njegovom licu neću vidjeti ono čega sam
se najviše bojala. Ali čudan sjaj TV-a pretvorio je njegovu kožu u sivi
pergament, a njegove oči u duboke šupljine. Ispod jednodnevne tamne
brade izgledao je osupnut.
– Jesi li siguran? Je li to... – Pokušala sam progutati knedlu u grlu. –
Provjeri broj na repu.
Nije provjerio. Nije trebao provjeriti. Oboje smo znali u što gledamo.
Bila je to jedna od nadzornih snimki piste Dickijea Flynna, ona
snimljena 15. ožujka 1995. Te se noći let 1704 srušio iznad Baltimorea.
Ovo je bio Beechcraft koji je pao, a ovo je bila naša pista na kojoj je bio
parkiran.
Nedostajalo je manje od tri sata do kobnog slijetanja, i nisam
sumnjala da ćemo, kada podigne daljinski i uključi snimku, vidjeti što
nismo trebali vidjeti. Otkrit ćemo ono stoje Ellen znala i možda shvatiti
zašto je umrla.
Ponovo sam pogledala u ekran, širom otvorenih očiju, ukočenog
vrata zureći ravno pred sebe.
Osjećaj straha je ispunio sobu – Danov ili moj ili zajednički, nisam
znala. Rastao je, ispunjavajući mali prostor i, poput one vrućine u mom
uredu, pritiskao me i otežavao mi disanje. Pitala sam se je li i Dan to
osjeća, ali nisam ga mogla pogledati. Nepomično sam gledala u ekran,
bojeći se nastaviti gledati, ali bojeći se i odvratiti pogled.
Podigao je daljinski, ali prije nego je ponovo uključio, zaustavio se,

W
ispravio ramena i namjestio se, poput vojnika koji se sprema za bitku.
Pritisnuo je – plav – i kiša je ponovo počela padati.
Jaka kiša je padala uvečer 15. ožujka 1995., toliko jaka da sam
vidjela kako se kapi odbijaju od mokrog betona. U prve dvije minute
snimke, koje smo vidjeli, Beechcraft je bio parkiran na pljusku.
Povremeno, neki radnik bi prošao kroz kadar, ili bi tegljač presjekao
kroz uzak prolaz između aviona i terminala, što ne bi smjeli činiti.
Cisterna s gorivom ušla je u kadar. Danje bio miran, ali kada je
cisterna stala točno iza lijevog krila, počeo je prebacivati težinu s noge
na nogu.
– To je Bili Newman, rekao je kada je vozač izašao i otišao do
stražnjeg dijela cisterne.
– Tko je on?
– Dostavljač goriva.
– Je li to nešto znači?
– Ne znam, šefice. On je samo još jedan od momaka ondje.
Ne znajući što točno radimo, sve je imalo neko značenje – ili nije.
Morali smo pomno pratiti svaki pokret, svako kretanje, a kad je Bili
Newman nestao iza svoje cisterne na neuobičajeno dug period, oboje
smo se primakli bliže ekranu. Ali kada se ponovo pojavio, samo se
prihvatio posla i ulijevao je gorivo u avion. Priključio je na jednu stranu
i stajao na kiši s kapuljačom preko glave. Kada je prvi spremnik bio
pun, otišao je okolo i počeo na drugoj strani.
– Ovo me ubija. – Danje usmjerio daljinski i stisnuo. – Premotat ću
naprijed do mjesta gdje se nešto događa.
– Jeste li sigurni? čak i ne znamo što tražimo.
– Ako nam nešto promakne možemo krenuti ispočetka. Osim toga,
imam osjećaj da ćemo znati kada to vidimo.
Traka je zazujala kada je posada izašla, natovarila svoju opremu i
popela se u avion. Tada su se pojavili putnici, većina s kišobranima,
formirajući red do stuba. Trudila sam se ostati mirna, hladnim
analitičkim okom tražiti bilo što neobično u ubrzanoj snimci. Ali ovi
ljudi, snimljeni na ovoj traci, uskoro će umrijeti. Ja sam to znala, a oni
ne i pomislila sam, možda bih trebala pogledati u stranu, spustiti pogled
i – koga sam ja zavaravala? Bila sam poput svakog drugog lešinara,
širom otvorenih očiju, opuštene vilice i vrata istegnutog od

W
radoznalosti. Osjećala sam se posramljeno i prljavo. Ovako ubrzani,
njihovi su pokreti prebrzi i mahniti, gotovo komični, a ja sam čula jeku
onog snimljenog smijeha. Trebali bismo usporiti, pomislila sam.
Požurujemo ove ljude, a ono što trebaju u ovom trenutku je još
vremena.
– Čekajte, zaustavite ovdje.
– Vidim. – Dan je već zaustavio i premotavao unatrag. – Dovraga. –
Njegovo polagano prebacivanje korak po korak, ubrzalo se na nervozno
kotrljanje dok je pretražujući kasetu prvo otišao previše unatrag.
Slučajno je pritisnuo gumb za vraćanje, vraćajući se još više unatrag, a
onda brzo naprijed.
Ja sam pratila sekunde na vremenskoj oznaci, a svaki je treptaj brojki
povećavao napetost.
Konačno smo pronašli normalnu brzinu. Tegljač, koji je vukao kola
puna prtljage i tereta, ušao je u kadar. Vozilo, prevelikom brzinom za te
uvjete, zakočilo je pored repa Beechcrafta. Zadržala sam dah. Vozač je
izašao na kišu, posrnuo i zamalo pao na mokri beton. Dan gaje u
trenutku spasio, zaustavivši snimku.
– O, moj Bože. – Napeto sam zurila u ekran tako da su mi oči bile
suhe, a pogled mi se počeo magliti.
Ali nije bilo pogreške u identitet onog čovjeka – njegova veličina,
njegova grada, raspon njegovih širokih ramena. Bio je to Pete mladi, a
Pete mladi je bio pijan.
Dan je jednom rukom stiskao daljinski. Druga mu je bila na vrh
glave, kao daje zadržava da ne poleti. – Taj jebeni kreten, rekao je
glasom tako tihim, daje bilo stravično.
– Jeste li znali daje on opsluživao taj let?
– Nisam znao daje bio u ovakvom stanju. Nitko nije znao.
Ruka mu je skliznula s vrha glave, očešavši usput moju podlakticu.
Gotovo to nisam ni osjetila.
Djelići su se počeli uklapati, svaki je padao na mjesto uz tup brutalan
udarac koji je bio poput udarca u stomak. – Netko je znao, Dan. Netko
je znao. – Počeo me obuzimati strašan osjećaj panike. Ali morala sam
biti koncentrirana. – Krenimo dalje.
Pokrenuo je i Pete mladi je nastavio svoj groteskni ples,
pokušavajući se uhvatiti za upravljač kako ne bi pao. Ostao je tako

W
nekoliko sekundi, njišući se kao daje tlo bilo olujno more. A tada je,
sačuvaj nas Bože, počeo utovarati u avion.
Stomak mi se stisnuo u čvrsti grumen dok sam ga gledala kako s
kola podiže nosiljku sa psom, tetura do aviona i gura ga kroz stražnji
otvor za teret, gurajući prste kroz rešetke prije nego je kavez potpuno
gurnuo unutra. Nisam bila sigurna je li dražio životinju ili ju je na neki
nespretan, sentimentalan, pijani način pokušavao utješiti.
Za razliku od kretanja putnika, pokreti Petea mlađeg pri normalnoj
brzini bili su spori i jednolični i nemarni, ali znajući što se dogodilo
kasnije te noći, svaka stvar koju je učinio bolno se usijecala.
Poslije psa prenosio je torbe, povremeno se zaustavljajući kako bi
izvukao komad papira iz džepa i nešto zapisao.
Dan je odmahnuo glavom. – Ne mogu vjerovati da se stvarno drži
plana utovara.
– Meni se ne čini da se on drži bilo kakvog plana. Trpa teret gdje god
ga može ugurati.
– U pravu ste, ali zapisuje promjene. Pogledajte ovdje. – Pete mladi
je opet izvadio papir i napravio olovkom neke preinake. Završio je
pokušavajući ugurati dvije kutije u prednji odjeljak. Nije potrajalo dugo
kada je odustao i ugurao ih straga kod psa. – Nije ništa utovario
sprijeda, rekao je Dan. – Jeste li vidjeli? Sav je teret straga.
– Nije bio izbalansiran, rekla sam, osjećajući kako zrak izlazi iz
mene kada je još jedan komad ubačen uz tresak. Pete mlađi je bio pijan
te noći kada je došlo do tučnjave s Terryjem McTavishem i krivo je
posložio teret na mlažnjaku, a više-manje isto je napravio i ovdje. –
Pete mladi gaje krivo utovario, a okrivljena je posada aviona.
Gledali smo ga kako zatvara odjeljke za teret, skoro se poskliznuvši
kod stražnjih vrata. Nestao je u kabini svog tegljača, a onda naglo
iskočio sa svojim fluorescentnim palicama. Nevjerojatno sabran, stao je
pred avion, pred pilota i odveo avion izvan kadra.
Pete mlađi se vratio u domet kamere i spremio palice.
Dan i ja smo još dugo buljili u ekran nakon što se on odvezao.
Nijedno se nije pomaklo da ugasi kasetu, iako se više nije imalo što
vidjeti osim kiše koja je padala na praznu betonsku ploču.
Na kraju, osjetila sam postojanu bol usred leđa i shvatila da stojim
tako ukočeno da bih se mogla slomiti. Danje počeo hodati uokolo.

W
Izgledalo je kao da je i sam u ubrzanoj fazi dok je koračao oko stola i
govorio sam sa sobom. – Taj kučkin sin. Taj šupljoglavi, pokvareni
ološ. Bio je pijan. Sjebao je utovar. On je uzrokovao pad. U tome je
stvar.

Našla sam sklopku i upalila svijetlo, ali nisam imala snage hodati, pa
sam se naslonila na zatvorena vrata, kako zbog potpore tako i zbog
bolnih leda. – Kako je pilot podigao avion sa zemlje?
– Kako to mislite?
– Ako je teret bio toliko loše izbalansiran da sruši avion, kako ga je
mogao podići sa zemlje? Rep bi ga ometao.
Odgovorio je hodajući neprekidno. – Na Beechcraftu ne treba puno
da se pomakne centar ravnoteže.
To je mali avion. Nekoliko stotina kilograma na krivom mjestu bilo
bi dovoljno. Mogao je poletjeti, ali ne i sletjeti. To je moguće.
– Ne mogu vjerovati.
– Zašto ne? Pri slijetanju koriste krilca, ali ne i pri polijetanju. Plus,
spremnici s gorivom su sprijeda, dakle, ako su bili puni, mogli su
nadoknaditi...
– Ne. Kažem da ne mogu vjerovati da bi itko bio tako nemaran, tako
glup. Kako su mu mogli dopustiti da radi takav? čak i njegov otac –
pogotovo njegov otac.
– Dajte, Shanahan, poznajete te ljude. A kako su tek glupi kad su to
zataškali i prošli nekažnjeno?
– E, da, kako su to uspjeli? – Spustila sam se na stolicu uz
konferencijski stol. Ispred mene je bila raširena hrpa papira i
dokumenata koji su se prosuli iz Dickijeve omotnice skupa s kasetom.
Cijela je stvar snimljena na nadzornoj kaseti. Pete mladi je očito bio
pijan, a ipak prava istina nikada nije otkrivena. Piloti su okrivljeni za
ono stoje on učinio. Očito da se kaseta nije nikada pojavila, ali ipak...
– Lenny mora biti upleten u ovo, rekao je. – Bio je upravitelj. Nema
teorije da se ova stvar zataška, a da on ne zna za to.
– Nema sumnje. Pete Dwyer mlađi sam nije zavarao nikoga. –
Palcem sam prelazila po rubu konferencijskog stola, izbjegavajući da
nam se pogledi susretnu. – A ako je Lenny bio umiješan, Dan, mislim
da moramo razmisliti o tome da je i Ellen bila, barem u zataškavanju.

W
Ovdje ima dosta razloga za ubojstvo, kako god okreneš.
Njegov je odgovor bio trenutačan. – Nećete me nikad, nikad uvjeriti
da je Ellen Shepard bila upletena u ovo.
– Možda je bila uvučena. Kada se jedanput kompromitirate, kada
jedanput odete tako daleko, ako se nešto ovakvo dogodi, morate to
zataškati kako biste zaštitili sebe. Tonete sve dublje, iako to ne želite.
– Kupovina ugovora je jedno, ali ovdje je dvadeset i jedna osoba
poginula.
– A daje pravi razlog ikada otkriven, ne bi bilo dogovora. To znate.
Imali biste istrage i tužbe na sve strane. Nor'easter bi bio prizemljen,
možda bi mu čak i certifikat bio poništen. Ono stoje počelo kao
namještanje ugovora kako bi se ostvario dogovor, završilo je kao
zataškavanje da ne bi sve propalo.
Stajao je nasuprot mene s druge strane stola, s nogama u raskoraku i
prekriženih ruku. Izraz lica mu je bio krut, kao i njegov stav. – Ellen
nije znala za ovo.
Bio je tako uvjeren, tako siguran daje, čak i da nije ništa znao o
Ellen, znao ono važno. Jednostavno je odbio vjerovati ono najgore o
svojoj prijateljici. Naslonila sam glavu na visoki naslon stolice i zurila u
televizijski ekran. Nadzorna snimka još se vrtjela. Nijedno od nas nije
ju ugasilo. Zavidjela sam Danu na njegovoj sigurnosti, i silno sam žalila
što nisam poznavala Ellen. Što sam morala izvlačiti zaključke o njoj iz
onoga stoje držala na zidovima, ili onoga stoje ostalo na pultu u njenoj
kuhinji, ili onog izraza u njenim očima na snimci agencije za
upoznavanje, kada je rekla da više ne želi biti sama. Kiša je i dalje
padala na beton 15. ožujka 1995. Padala je jače, i bez obzira na to što su
činjenice govorile o Ellen, htjela sam da Dan bude u pravu. Htjela sam
da nije znala ništa o tome.
– Pogledajmo na to iz drugog ugla. Ellen nije znala ništa o padu –
pravom uzroku pada – dok nije došla u Boston. Dickie joj je poslao ovaj
paket, a ona je vidjela snimku i shvatila daje Lenny iskoristio novac
kojeg su ukrali...
Otvorio je usta da opet prigovori, ali ja sam nastavila. – Iskoristio
novac za nešto drugo osim kupovine ugovora. Razljutila se ili uplašila i
zato je uzela dokaz. Kada je shvatila u što ju je uvukao, uspaničila se.
Dugo je zurio u mene i nisam mogla dokučiti što misli. Ali sigurno je

W
razmatrao tu teoriju i sigurno je odlučio da bi mogao to prihvatiti. –
Došla je prvo do dokaza, rekao je hvatajući nit, – zaprijetila da će ih
objaviti i zato su je ubili. – Dodirnuo je usne kažiprstom. – Sada to
samo moramo dokazati.
– To nije naš posao.
Okrenuo se uzrujano, a onda ponovo prema meni i rukom pokazao
na ekran. – Zar vas ne zanima kako su to učinili? Onaj glupi mali
Dwyer je srušio taj Beechcraft i još uvijek radi na pisti utovarujući
avione. Radi sutra. Što da se, ne daj Bože, nešto dogodi, a mi smo znali
za to i nismo ništa poduzeli?
– Možemo ga maknuti s posla. Ili ga predbilježiti za skladište.
– Šefice, ne želim tog tipa ni blizu mojih aviona.
Nakon ovoga što sam upravo vidjela, bio je teško suprotstaviti se
tom stavu. S oba dlana položena na stol, nagnuo se preko. – Shanahan,
rekao je gledajući me ravno u oči, – ovo moram završiti večeras.
Kravata mu je odavno nestala, okrajak košulje je visio, i po prvi put
sam primijetila kako je mršav, premršav za hlače. Lice mu je bilo
izmučeno, čelo izborano svakom besanom noći koju je proveo
razmišljajući zašto je Ellen ubijena, i još bolnije od toga, kakva je
mogla biti njegova uloga u tome. Imala sam osjećaj da gaje gledanje te
kasete puno više iscrpilo nego je mogao priznati, i učinilo mi se da se
naslanja na taj stol jer je bio previše izmučen da bi stajao. Bez obzira na
to što sam obećala Billu, nije bilo prilike da Dan večeras ode kući. S
odgovorom tu pred nama na stolu, nije mu ostalo puno da bi čekao do
sutra. Moralo se završiti noćas.
Pogledala sam na sat. Tom Gutekunst iz Corporate Securityja bit će
ovdje u šest ujutro. Imamo skoro osam sati. Posegnula sam za hrpom
papira.
– Sjednite prije nego se srušite, rekla sam pružajući mu polovicu, – i
počnite s ovim.

GLAVA ČETRDESETA
Svako malo podigla bih pogled prema Danovim usnama koje su se

W
micale dok je čitao papire u krilu.
Ja sam se još uvijek mučila s prvim dosjeom kojeg sam odabrala.
Službeno poznat kao Izvješće Odbora za sigurnost nacionalnog
transporta o avionskoj nesreći za Nor'easter Airlines, Inc., let 1704,
Korporacija Beech Aircraft 1900C, Baltimore, Maryland, 15. ožujka
1995. Izgledao je kao što izvješća o avionskim nesrećama izgledaju –
standardnog formata, ispunjen činjenicama i statistikama – i bilo mi je
teško čitati ga. Upravo sam vidjela ljude koji su se ukrcali na taj let,
ljudska bića koja su ovdje svedena na grafikone, tabele i šifre. Gubici
života i gubici opreme tretirani su bez razlike, sve je bilo izmjereno,
izvagano, izračunato i stavljeno na papir, crno-na-bijelo.
Prelistala sam na početak i počela ponovo, čitajući riječi koje sam
već dvaput pročitala, ovaj put tražeći istaknuta mjesta i pokušavajući
zapamtiti barem neke informacije.
– 15. ožujka 1995., Beech 1900C, koji je operirao kao NOR 1704,
srušio se pri slijetanju u Baltimore. Sedamnaest putnika, pilot i prvi
časnik su poginuli. Pas, koji je bio u kavezu u stražnjem odjeljku za
teret, preživio je.
U dijelu označenom – INFORMACIJE O OSOBLJU, saznala sam
daje pilot imao četrdeset ijednu godinu.
Letio je s Nor'easterom sedam godina i radio kao instruktor za ovaj
tip aviona. Kolege iz posade opisale su ga kao – marljivog, dobro
obučenog i savjesnog. – Prvi časnik je imao trideset i šest godina.
Služba u Nor'easteru bio mu je prvi lokalni posao u zračnoj kompaniji,
ali letio je devet godina. Bila je to iskusna posada.

Nekoliko stranica dalje i dva pasusa niže, bio je dio označen s

POVIJEST LETA. Na dan nesreće, pilot je došao na aerodrom u
Baltimoreu u trinaest sati za provjeru 1400. Nitko tko ga je vidio to
popodne nije primijetio ništa neobično u njegovu ponašanju. Tog su
dana on i njegov prvi časnik imali kružno putovanje iz Baltimorea do
Svracuse, s predviđenim slijetanjem u Boston u oba pravca. Obavili su
još dva kružna putovanja između Baltimorea i Bostona tog popodneva i
večeri.
Let 1704 bio je posljednji na rasporedu za taj dan. Nikada nisu stigli
kući.

W
 Na toj zadnjoj etapi, let je odgođen u Bostonu zbog lošeg vremena i
nije poletio do 20:15, devedeset minuta nakon predviđenog polaska.
Prognoza u vrijeme polaska bila je jaka kiša, niski oblaci i slaba
vidljivost.
U 21:49 toranj u Baltimoreu naredio je NOR-u 1704 da se spusti i
ostane na 6000 stopa.
U 21:56 NOR 1704 kontaktirao je toranj i zatražio izvješće o
vremenu u Baltimoreu. Bilo je trideset i sedam stupnjeva, niska
razbijena naoblaka, vjetar sjeverozapadni, deset čvorova.
U 21:57 NOR 1704 dobio je dopuštenje za slijetanje.
Svjedoci koji su vidjeli avion pri slijetanju, rekli su da su mu se krila
počela ljuljati. Avion se okrenuo nosom prema gore, potom u kosi
položaj i počeo se okretati. Desno krilo je prvo dotaknulo zemlju.
Njegov prednji moment sile prouzročio je okretanje na krilo, koje se
razbilo u komadiće, a krhotine su se raspršile na četvrtinu milje.
Nesreća se dogodila tijekom noći. Dio, ali ne i cijeli trup, se zapalio.
Avion je bio uništen. Nije bilo preživjelih.
Buljila sam u tu stranicu dok mi se nije učinilo daje Dan nešto rekao,
ali kada sam podigla pogled, sjedio je isto kao i prije, s nogama na
stolu, jednom rukom na izvješćima, a drugom na naslonu za ruku
podupirući glavu. Iza njega, na ekranu, snimka se još uvijek vrtjela.
Našla sam daljinski upravljač i isključila je.
– Štoje bilo? – upitao je.
– Ništa. – Da i nisam ništa rekla, nisam sigurna da bi primijetio.
Razgovarao je sa mnom, ali potpuno zaokupljen onim što je čitao.
Jedan od dodataka u mom izvješću bila je mapa krhotina,
kompjuterski izrađen dijagram koji je pokazivao veće komade, kojih je
bilo puno, i gdje su pali u odnosu jedni na druge i na aerodrom.
Okrenula sam stranicu i pogledala to ponovo, ovaj put proučavajući
pomnije. Pokušala sam se sjetiti kako je ovaj pad izgledao. Tražila sam
sliku, upečatljivu snimku, koja je tako instinktivna, tako strašna, ili tako
oštra da se usiječe u našu kolektivnu svijest i postaje scenografija za
ovu i samo ovu tragediju. Radnici s čizmama do kukova i ronilačkom
opremom, koji ustrajno hodaju po močvarama s plinskim maskama i
dugim motkama. Flota čamaca na sivim vodama s ljudima mračnih lica,
kako izvlače dijelove tijela i strojeva iz vode. Sprženi planinski vrhovi i

W
plameni oceani i snježna polja zamazana uljem i čađom. Dijelovi repa s
neoštećenim znakom, apsurdno šarenim, izobličenim, pocrnjelim
krhotinama. Pokušala sam se sjetiti 1704, ali kada sam zatvorila oči,
vidjela sam samo komad golog betona. U sobi je bilo tako tiho da sam
skoro čula kišu.
– Sranje, šefice. – Dan je bubnuo nogama o pod, vraćajući me u
sadašnjost. – Sranje.
Njegove podignute obrve i uzbuđeni osmjeh govorili su mi daje
pogodio zlatnu žilu. – Recite.
– Nećete vjerovati stoje ovo. Vi tamo imate službenu verziju onoga
što se dogodilo te noći –
klimnuo je prema mom izvješću – ali ja imam pravu priču. – Podigao
je otrcanu hrpu rukom ispisanih papira sa svinutim krajevima, koju je
čitao. Bili su povezani u uglu, ali labavo. – Ovo je ispovijest Dickijea
Flynna.
– Ispovijest? – Sama riječ, opterećena svim onim katoličkim
značenjem, unijela je strepnju. Koje ćemo grijehe čuti?
– Sve što se dogodilo te noći, redom – cap, cap, cap. A vidite ovo?
Dickie je to sam napisao i potpisao. – Okrenuo je na zadnju stranicu i
držao je u zraku dovoljno dugo da sam mogla vidjeti naškraban potpis
nekog Richarda Waltera Flynna. – Prema ovome, Dickie je bio ovdje te
noći, i to usred svega.

Odložila sam svoje izvješće sa strane. – Kako su to izveli?

– Pokazat ću vam. Što su istraživači naveli kao službeni uzrok?
– Greška pilota. Kažu da je pilot loše proračunao centar gravitacije,
daje moglo biti čak dvadeset i pet centimetara iza stražnjeg limita, stoje
bitno zafrknulo teret i ravnotežu.
– Drugim riječima, bio je teži u repu.
– Previše tereta straga, rekla sam. – Izgubio je kontrolu kada su
zakrilca bila spuštena za slijetanje.
– Usrani Pete mladi. Proklet bio! – Sada je bio na nogama i tražio
nešto. Pretpostavila sam daje to bio daljinski i dodala sam mu ga.
Gotovo jednim pokretom gaje uhvatio i uključio premotavanje kasete.
– Dobro, prođimo to. Pilot je odgovoran za izračunavanje centra
gravitacije, je li tako?

W
 – Tako je.
– Ali on mora imati sve podatke za izračunavanje. Treba mu težina
putnika, goriva i plan ukrcaja tereta – težine i položaji.
– Da, da, rekla sam, jedva čekajući da čujem ono glavno, –
standardne stvari.
Danje podigao jedan prst dajući mi znak da budem strpljiva i stekla
sam dojam da to prolazi naglas, kako bi i sam shvatio. – U Bostonu,
službenik u Operacijama je odgovoran za prikupljanje svih podataka iz
radnog lista. Na radnoj listi pretvara galone goriva u kilograme,
primjenjuje prosječne težine za putnike i ručnu prtljagu. Kontrolori
utovara koji krcaju u avion mjere težinu tereta. On radij om javlja
rezultate posadi, a oni obavljaju svoje. Na kraju svakog dana radne liste
idu u dokumentaciju postaje.
Oštar klik označio je kraj premotavanja. Uključio je kasetu i Billy
Newman se opet pojavio i ponovo napunio gorivom Beechcraft, ovaj
put ubrzano. Dan je prebacio na normalnu brzinu kada je dostavljač
goriva krenuo prema kameri. – Evo Billy ide u Operacije prijaviti svoje
podatke za gorivo.
Slijedeći je put zaustavio kasetu nakon što se zadnji putnik ukrcao.
Službenik, koji je opsluživao let, zatvorio je avion i prišao kameri kad i
Billy. – Evo službenik na izlazu dolazi prijaviti broj putnika.
Sada smo opet došli do trenutka gdje Pete mlađi dolijeće u sliku,
jureći nesmotreno do aviona. Premotao je do utovarivanja. Prije nego je
ponovo zaustavio, shvatila sam. – Nikada nije došao u Operacije.
– Pogodak. On nema radio, a da ih je dao direktno posadi, vidjeli
bismo.
– Kako znate da nije imao radio?
– Dickie je rekao.
– U redu, ali prepravio je svoj plan, rekla sam. – Vidjeli smo ga.
Spuštene glave, Danje provjeravao činjenice u Dickijevoj
kronologiji. – Pete mladi je promijenio utovar, prepravio brojeve i
nikome nije rekao.
Pokušala sam pratiti kako bi to funkcioniralo. Za ovakve propuste,
trebali smo imati zaštitare na mjestu. – Prije svega, Kevin Corrigan je
dobar službenik Operacija. Bez podataka s piste imao bi veliku rupu na
svojoj radnoj listi. On to ne bi dopustio, a čak i daje, posada ne bi mogla

W
izračunati centar gravitacije bez podataka o utovaru tereta. Ne bi čak ni
poletjeli.
– Slažem se s vama. Kevin je dobar operativac. Šteta što nije radio te
noći.
– Tko je radio?
– Kevin je bio u Irskoj na bratovom vjenčanju. Radio je Dickie.
Nagnula sam se naprijed i dobro koncentrirala. Između vrućine i
svega ostalog što se događalo noćas, osjećala sam se tupo. – Hoćete reći
daje Dickie Flynn, upravitelj piste Dickie Flynn, radio kao službenik
operacija u noći pada?
Danje klimnuo. – Da. Tada je bio upravitelj, ali počeo je kao
operacijski službenik i znao je tu i tamo zamijeniti Kevina, kada ne bi
našao nikog drugog da ga zamijeni. Eto to je radio tamo one noći –
kucnuo je s dva prsta po ispovijesti – i zato je tako puno znao. On je
opsluživao let, on i Pete mlađi.
– Dickie je bio u poziciji da pokrije Petea mlađeg, rekla sam.
Klimnuo je. – Sada shvaćate.
– Ali Dickie je ipak morao dati pilotu broj. Je li ga jednostavno
izmislio?
– Koliko sam ja shvatio, Pete mlađi je telefonom javio prethodni
plan Dickijeu, prije nego je napustio dvoranu za pripremu leta da bi
obradio let. To ne bi smjeli raditi, ali nekad ipak čine jer se utovar na
ovako malim avionima nikada ne mijenja. Pete mlađi je bio pijan, što
smo upravo vidjeli, i nije natovario avion prema planu. Sav je teret
stavio u rep. Označio je promjene na svojoj teretnici, vjerojatno ga
namjeravajući prijaviti. Tada je nestao.
– I nitko nije dobio prepravljene brojeve.
– Prema Dickijeu, oluja se pogoršavala, pilot je htio krenuti, on nije
mogao pronaći Petea mlađeg, pa mu je dao brojeve koje je imao,
smatrajući da bi mu Pete mladi rekao daje nešto promijenio.
– Što znači da pilotov proračun nije odgovarao stvarnom utovaru, a
taje razlika bila dovoljna da prizemlji avion. Isuse! – Naslonila sam čelo
na dlanove i razmišljala o neobičnom spoju događaja koji su se odigrali
one noći. Uvijek je tako kod pada aviona. Ima tako puno pokrivanja za
pokrivanja propusta sustava sigurnosti i procedura, što uvijek uključuje,
ne jedan, nego neobičan lanac čudnih događaja da bi se srušio jedan

W
avion.
Pogledala sam Dana, koji je sjedio zavaljen u stolici kao daje u
fotelji. Završili smo s demonstracijom. Ponovo je slika na ekranu bila
ona prazna platforma na kiši. – Zašto to istraživači nisu shvatili?
– Nema crnih kutija, kao prvo. Avion mora biti registriran nakon
listopada 1991., mislim, ili imati više od dvadeset sjedala da bi se
zatražilo kutije. Ovaj nije zadovoljavao.
– Vidjela sam to u izvješću. Nije bilo kutija ni nadzorne snimke jer
ju je Dickie uzeo. Posada je poginula. To znači da su jedine osobe koje
su znale što se zapravo dogodilo, bili Dickie i Pete mlađi.
– Nisu bili jedini koji su znali. Kada je Dickie čuo da se avion srušio,
shvatio je što se dogodilo.
Uplašio se i htio promijeniti radnu listu kako bi spasio sebe. Kako bi
to prikazao kao pogrešku pilota, morao je znati kakav je bio pravi
utovar. Ali nitko nije mogao pronaći Petea mlađeg i njegov plan. Tu na
scenu stupa naš kompa Angie.
– Angelo?
– Pete stariji ga je nazvao doma te noći nakon nesreće i poslao ga da
traži Petea mlađeg. Angelo ga je našao u baru u Chelseau i, pazite ovo,
idiot je još imao tu prokletu stvar gdje ju je i ostavio – u svom džepu. –
Izvukao je list papira iz svoje hrpe i podigao ga. – Ovo je plan utovara
Petea mlađeg, ono stoje stalno izvlačio iz svog džepa.
– Dajte da vidim. – Bio je to zgužvan, kompjutorski izrađen plan
utovara s jednim kutom otrgnutim, i bio je u neredu. Skoro je svaki
položaj bio precrtan ili prepravljen. – Tu zaslugu morate pripisati
Dickijeu, on je vodio temeljit zapis.
Dan je uzeo plan natrag. – Angelo je malog negdje sakrio i vratio
ovaj primjerak na aerodrom.
Dickie je napravio lažnu radnu listu, dao kopiju Peteu starijem, koji
ju je dao Peteu mlađem.
Dvanaest sati poslije, mali se otrijeznio, svi su pričali istu priču
istraživačima i činilo se daje posada pogriješila. Slučaj završen.
– Dok, dodala sam, – Dickie nije odlučio da ne želi umrijeti s
dušama dvadeset i jednog čovjeka na savjesti. Nije čudo da je ostatak
života proveo pijan. Spominje li tu Lennyja?
– O, da. – Nasmiješio se ubojito. – Lenny je bio tu od početka.

W
Izašao je te noći, i prema Dickijeu, on i Angelo primili su novac od
Crescent Securityja – najmanje jednu veliku isplatu.
– To je značio onaj odrezak u Elleninom dosjeu. Onaj na deset
tisuća, to je bio Dickijev dio za šutnju. Deset tisuća dolara od ukupno
sedamsto tisuća dolara za potplaćivanje. Ne baš visoka cijena za
prodaju duše.
– Dickie je uvijek izvlačio kraći kraj.
Trenutak smo sjedili u tišini s dokumentima i papirima rasutim oko
nas. Svi su se djelići posložili na najgori mogući način i osjećala sam
težinu svega što smo otkrili u toj sobi. Bila sam slomljena od te strahote
– svega toga što se dogodilo i svega što će se dogoditi.

Konačno, Danje ustao i prišao televizoru. Htio je izvaditi kasetu, ali

sam ga spriječila. – Želim pogledati još jedanput.
Okrenuo se i pogledao me. – Zašto? Tražite li nešto?
– Lica putnika. – Morala sam ih ponovo vidjeti, vidjeti ih kao
pojedince – kao muškarce i žene, djecu, majke, očeve, muževe i žene.
Nisam željela da budu pomiješani u masu koju sam znala samo kao
dvadeset ijedna osoba je poginula u padu leta 1704.
Bez riječi, Dan je premotao traku i pronašao početak ukrcaja putnika.
Ovaj put, gledajući uz normalnu brzinu, potrudila sam se pogledati
svakog od njih, dok su prolazili po kiši i penjali se stubama.
Gledajući njihova lica, sjetila sam se Ellenine snimke, kako sam se
osjećala kada sam joj čula glas, kada sam vidjela njen osmjeh, vidjela
nedoumicu na njenom licu i frustraciju i odlučnost – sve ono što nas
čini onim što jesmo. Ta snimka mi je učinila stvarnom osobu koju
nisam nikada srela. Stvorila sam u mom životu prazninu za nekoga
koga nisam ni poznavala. Zureći u ekran, pomislila sam na obitelji i
prijatelje žrtava, kako će se to odraziti na njih kad vide osobe koje su
voljeli, koje još vole, u njihovim zadnjim trenucima, a nijema crnobijela
slika opet se zamutila.

GLAVA ČETRDESET I PRVA

W
 Dan je buljio u ekran mog računala. – Tko je H. Jergensen? – upitao
je.
– Ne znam. – Pokušavala sam posložiti papire s poda mog ureda na
jednu hrpu, kako Molly ne bi doživjela infarkt kada u ponedjeljak dođe
na posao. Grijanje je napokon prestalo, i naši su uredi sada bili samo
sparni, a ne i opasni po život. – Zašto?
– Jer imate e-mail poruku od nje i to hitnu.
– Što stoji pod predmetom?
– Matt Levesque.
Matt... H. Jergensen ... H ... Hazel – Hazel. Je li to Hazel Jergensen?
– Pojurila sam tamo i gotovo ga premjestila s puta kako bih ja mogla
sjesti za tipkovnicu. – Maknite se, maknite se, maknite se!
– U redu. Isuse Kriste. Stoje to?
– To su računi za Crescent, konačno. Ili barem prikladan prijepis. –
Sjela sam i kliknula na odjeljak elektronske pošte za Majestic kako bih
pronašla poruku. – Hazel Jergensen je radila za Ellen u stručnom timu i,
prema momku iz Odjela za financije, vodila zapisnik o svemu. Mislio je
daje možda imala zapisnik o tome tko je potpisao račune za Crescent.
Dovraga. – Govorila sam što sam brže mogla i griješila. – Saznat ćemo,
jednom zauvijek, je li Ellen bila u ovome, barem u pronevjeri. – Nakon
višestrukih pokušaj a pronašla sam poruku, dvaput kliknula i čekala da
se otvori.
Dan nije odgovorio, a kada sam se okrenula da ga pronađem, bio je
stoje dalje mogao od računala, a da ostane u uredu. – Zar ne želite
saznati?
– Da budem iskren, rekao je, – već sam otkrio više nego što sam
želio znati.
– Što ako to nije bila ona? Nismo sigurni, Dan. Ovo će nam reći.
Činilo se da CPU11 – radi beskonačno, zujeći i škljocajući dok sam
promatrala treperavi pokazivač na ekranu. Zbog vunene presvlake na
stolici, mrlje znoja su izbile s unutrašnje strane koljena mojih traperica.
Kada se poruka konačno pojavila, bila je u dijelovima. – Evo stiže.

CPU (Central Processing Unit) – centralna jedinica, dio računala

11

koji nadzire rad ostalih jedinica.

W
 Prvo se pojavilo pola poruke od Hazel, a pisalo je samo da ju je Matt
zamolio da ... pojavio se ostatak poruke ... pošalje informacije. Kliknula
sam na priloge. Prvi dio, uključujući naslove i zaglavlja stupaca –
suradnici, plaćeni iznosi, brojevi čekova i u zadnjem stupcu na desno, –
Odobreno od:. Nastojala sam ostati smirena, ali bilo je teško. Ako je sve
bilo tu, Hazel nanije poslala upravo ono što smo trebali.
'"Ajde, 'ajde, 'ajde, nagovarao je Dan. Nisam ni primijetila, ali sada
je bio nagnut nad moju stolicu, dišući preko mog ramena, kada se
izvješće počelo pojavljivati.
Ekran je promijenio nijansu kada se zadnji podatak pojavio. Obrazac
je bio tako velik da smo mogli vidjeti samo prvih nekoliko stupaca.
Spustila sam se kroz slovo A. Bilo ih je dosta pod B. Odvjetnici,
knjigovođe, revizori. Savjetnici – savjetodavci svih vrsta. U jednom
sam se trenutku uzrujala i krenula prebrzo pa smo završili na slovu H.
Konačno sam pronašla. Srce mije malo zaplesalo od samog prizora.
Crescent Consulting – u svoj svojoj veličini.
Duboko sam uzdahnula i čula kako je i Dan to učinio. – Jeste li
spremni? – upitala sam ga.
– Nikad spremniji. Nastavite.
Smanjila sam format, kako bismo vidjeli cijeli obrazac. Tada smo
vidjeli potpis. Oboje smo se istovremeno naslonili, ja na stolicu, a Dan
na stol. Učinilo mi se da sam ga čula kako izdiše. Ili sam to bila ja.
Spustila sam dolje dok nismo vidjeli sve ulaze Crescenta.
Sve ih je potpisala Ellen.
Bila sam tužna. To je bio najbolji izraz. Razočarana i tužna. Dan se
ponovo odmakao. – Dan, žao mije. Ali zar nije bolje znati, nego ne
znati?
Okrenuo se, zaustio da nešto kaže, a njegov se dojavljivač oglasio.
Prije nego je reagirao, oglasio se moj, pa su tako zajedno činili jezovit,
isprekidan stereo-alarm.
– Operacije, rekla sam, stišavajući ton na svom.
– Oboje, rekao je tiho. – Sigurno je nešto krupno.
– Da, Kevin ... uh-huh ... u mom uredu... – Danje držao slušalicu na
uhu. – Ne, prebacio sam ovamo telefone ... Što? Kada? – Oklijevao je,
gledajući u mene. – Stupit ću s njom u kontakt. U redu, silazim odmah.
– Nismo otpravili ni jedan avion više od sat vremena, rekao je kada

W
je poklopio. – Imamo po jedan na svakom izlazu, barem dva na zemlji
koji pokušavaju ući, još ih stiže, a vidljivost je nikakva. Kevin kaže da
je jednostavno sve stalo.
– Vrijeme?
– Nije vrijeme u pitanju.
Čak i u pregrijanoj, prenapetoj atmosferi, osjetila sam duboku,
duboku hladnoću, kada je jurnuo u svoj ured.
Slijedila sam ga. – Što je onda?
– Svi su radnici nestali. Zgrabio je ručni radio s punjača. – Kevin ne
može nikoga naći.
Kao da gaje struja tresla. Osjećala sam to. Struja visoke voltaže koja
je uvijek označena kao opasna.
Motori su mu povećavali broj okretaja. Pogađala sam nasumce. –
Jesu li Dwyeri u smjeni?
– Pete mladi jest. Sigurno se mijenjao s nekim.
Uhvatila sam ga za desni lakat, u strahu da bi mogao izaći i otići u
Operacije, prije nego bih i shvatila da ga nema. – Što kanite učiniti?
– Vidjet ću mogu lija pokrenuti koji avion.
– Nemojte me zafrkavati. Idete dolje naći Petea mlađeg.
– Ne idem dolje naći Petea mlađeg, ali ako je taj pušioničar slučajno
tu negdje, neću ga zaobići.
– Nešto ovdje nije u redu, Dan. Ne može cijela smjena samo tako
nestati. Netko nas pokušava namamiti tamo dolje. Ne budite glupi.
– Nitko me nikad nije optužio da sam pametan.
Stajao je mirno. Nije radio ništa osim stoje gledao u mene, ipak, ja
sam osjećala pritisak koji nas je oboje vukao prema vratima. Uspaničila
sam se da će, ako ga pustim, kliznuti, i ovaj put ga više nikada neću
vidjeti.
– Pustite me, šefice.
Pogledala sam ga pozorno. Bio je umoran, neuredan, neobrijan – i
potpuno miran. Nisam ga nikad vidjela tako mirnog, i znala sam da ga
ne mogu zadržati. Pustila sam ga, ali samo da uzme drugi radio koji je
još bio na punjaču. Prije nego sam pričvrstila, vrata šalterske dvorane su
se otvorila i zalupila. Zurili smo jedno u drugo. – Dickijev paket, rekla
sam.
– Što ste učinili s njim? – Prošaptao je.

W
 – Ja sam ga zadnja imala?
Koraci su se polako približavali. Požurila sam u svoj ured i našla
omotnicu na stolu, točno gdje sam je ostavila. Nismo vratili stropnu
pločicu na mjesto, i kada je Dan skočio na ormarić za datoteku, dodala
sam mu paket. Koraci su postali glasniji, ali potpuno bez žurbe, potpuno
neprimjereno u jednom aerodromu, pogotovo ove noći. Učinilo mi se
čak da sam čula... da, zviždukao je. – Požurite, Dan, požurite. – Kada je
namjestio pločicu natrag na mjesto, sagnuo je glavu, a ja sam ustuknula
kada je nešto ispalo iz otvora, odbilo se o njegovu cipelu i palo na pod.
Ležalo je između zida i ormarića. Bio je to mali, plastični predmet, od
prozirne plastike.
Danje skočio uz tresak. – Stoje to, dovraga, bilo?
– Ne znam. – Bilo mije izvan dohvata, i kako sam se protegnula da
ga dohvatim, morala sam okrenuti glavu uza zid i nisam mogla vidjeti
što je to. Zamalo sam ga dotakla vrhovima prstiju. Bio je tako blizu...
tako blizu ... imam ga.
– Ju-hu.
Nisam imala vremena pogledati, ali sam po obliku znala stoje, i
odmah sam znala da smo našli nestalu kasetu iz Ellenine sekretarice.
Nisam čak ni imala vremena gurnuti je u džep. Sakrila sam je u šaku,
stavila ruke iza leda i okrenula se da vidim Lennyja kako dolazi preko
recepcije ravno prema nama.
– Ima li koga kod kuće?
Izgledalo je upadljivo elegantan večeras u hlačama boje devine dlake
nabranim u tankom struku, košulji boje slonove kosti i vrlo finom
odgovarajućem džemperu od devine dlake. Stajao je na vratima
naslonjen na dovratak, onoliko miran koliko sam ja bila iscrpljena. – I
kakav sretan slučaj da sam vas oboje našao ovako zajedno. Ne mogu
vjerovati koliko imam sreće.
Sigurno smo izgledali potpuno uhvaćeni na djelu. Ja sam stajala
ukočeno ispred mog stola s obje ruke iza leđa. Danje bio iza stola i ja
sam se iz petnih žila nadala da će tamo i ostati. Prije samo par sati
govorio je kako će mu golim rukama iščupati grkljan. S mukom sam
progutala, naslonila se nespretno na rub stola i pokušala govoriti
mirnim glasom. – Malo je kasno za vas, zar ne Lenny?
Pogotovo za petak.

W
 Dugo je zurio u nas, prelazeći pogledom s mog lica na Danovo i
natrag. Bio je dovoljno podao da prepozna podmuklost kada je vidi. –
Je li? – Izvukao je paketić žvakaćih guma iz džepa i ponudio me.
– Ne, hvala. – Dana nije ponudio.
– U svjetlu katastrofe koja se razvija vani u vašoj Operaciji upravo
sada, rekao bih da, ako je za ikoga kasno, onda je kasno za vas. Moram
reći, da nikad nisam vidio putnike tako ljute kao što su ovi vani u vašoj
čekaonici u ovom trenutku. – Louisijansko otezanje u govoru večeras
bilo je posebno jako i sočno, gotovo vlažno. – Što vas je ovdje večeras
tako zaposlilo?
– Upravo smo krenuli vani, rekla sam, ležerno gurajući ruke u
prednje džepove traperica, pohranjujući ondje sićušnu kasetu.
– Dobro, rekao je, ušetavši u moj ured, polako, zavirujući tu i tamo.
Srce mije stalo kada se zadržao malo duže na ormariću za datoteku, na
hrpi strugotina od pločice, koja je još bila tamo, vjerojatno zato što je u
njoj još bio Danov otisak stopala. Nije išao tako daleko da pogleda u
strop, ali znao je.
Dovraga. Radio je dovoljno dugo u Bostonu. Znao je.
Pogledala sam Dana. – Možda bi jedno od nas trebalo ostati ovdje i
paziti na telefon, rekla sam. Bio je to izgovor, ali najbolji kojeg sam
mogla smisliti u trenutnim okolnostima. Uglavnom, pokušavala sam
izvući Danovu reakciju i uspjela sam.
– Možete ostati ako želite, rekao je brzo, – ali ja idem dolje.
To je bio moj izbor. Ostati uz kasetu i pustiti Dana da se sam suoči s
Peteom mlađim, ili otići s njim i dopustiti da Lenny nade kasetu.
Lenny je bio oduševljen. – Vratite se ovamo kada sredite stvar.
– Ako je tamo tako loše kao što kažete, rekla sam, – dobro bi nam
došla vaša pomoć.
– Htio sam ponuditi svoju pomoć, ali budući ste oboje ovdje, mogu
mirno sve prepustiti u vaše sposobne ruke. Pogotovo kada je gospodin
Fallacaro ovdje, jedan od najboljih operativaca. Zar nije tako, Danny,
momče?
Osjećala sam napetost kao daje nešto tiho prošlo između njih, nešto
što sam vidjela, ali nisam razumjela. Znala sam da se ova dva čovjeka
mrze. Bilo je to iz raznih razloga, ali uglavnom zbog tajni koje su znali
jedan o drugom. Kliznula sam sa strane stola kako bih bila bliže Danu.

W
 – Znam što si učinio, Danje rekao Lennyju.
Lenny je žvakao žvakaću i smješkao se. – Ne znam na što misliš,
Danny, momče, ali što god to bilo, zar ne bi trebao uključiti i sebe? Što
se započne, mora se i završiti, prijatelju moj. A kako je slatka Michelle?
Kako će joj se svidjeti posjeti tati u federalnoj kaznionici?
Dan je zamalo preskočio stol. Trebala mi je sva snaga da stanem
pred njega kada je kriknuo preko mog ramena i upro prstom u Lennyja.
– Ako ikad više spomeneš ime moje kćeri, pušioničaru, ubit ću te.
Otkinut ću ti jaja i gurnuti ti ih u to lažljivo grlo, ti prljavi gade.
Lenny se povlačio unazad, ne naprijed, što nije bilo iznenađujuće.
Ostao je podalje dok sam izvodila Dana vani na hodnik. Kada me nije
mogao zaobići da se dočepa Lennyja, udario je u zid.
– Mrzim tog gada.
– Ostanite ovdje, Dan.
– Naći će je.
– Tiho.
Snizio je već promukao glas. – Dočepat će se kasete i nećemo imati
ništa.
– Ne možemo ništa učiniti. To je nadzorna kaseta snimljena na
opremi koja je u vlasništvu kompanije. Sve je ondje vlasništvo
kompanije. Smislit ćemo nešto drugo. Ne vraćajte se unutra.
Otišla sam natrag po naše jakne. Također sam htjela svoj ruksak, u
kojem je još bio moj mobitel.
Lenny, samodopadnog izgleda, šetao je pored mojih vrata. – Bolje
vam je bježite, rekao je žmirkajući prema meni, – dok još uopće imate
Operaciju koju možete spasiti.
Opet sam bila mokra do kože, ali u cijeloj gužvi Lenny se nije čak ni
oznojio. Pretpostavljam da se gmizavci ne znoje.
– A usput, rekao je opuštajući se na mojoj stolici, – kada dođete
dolje na pistu, pozdravite mi Angela.

GLAVA ČETRDESET I DRUGA

Ventilacijski sustav na terminalu se potpuno poremetio, a zbijena,

W
oznojena tijela stvarala su zagušljivu atmosferu. Vonj oznojenih vlasišta
i pazuha visio je u zraku poput vlažne magle. Ljutita odlučnost na
Danovu licu činila me nervoznom.
– Tražimo Angela, zar ne? Nikog drugog.
Njegovo odsutno klimanje nije mi ulijevalo povjerenje. – Ja ću uzeti
sjeverni kraj do skladišta, rekao je, zakopčavajući jaknu, – a vi uzmite
jug. I javite mi što ste saznali u Operacijama.
Navukao je rukavice. Skijaške rukavice bile su čvrste, ali meni su
izgledale kao boksačke rukavice.
Bio je tako nabrušen od susreta s Lennyjem, i znala sam da što god
rekla, on je bio projektil usmjeren ravno na Petea mlađeg. A ni slučajno
nije mogao dobiti tu bitku.
– Ostanite preko radija u kontaktu sa mnom, rekla sam mu na uho, a
onda se povukla kako bih mu vidjela oči. – Molim vas, Dan.
Uzvratio mi je samo krutim klimanjem i gledala sam ga kako nestaje
u gomili bijesnih putnika.
Odlazio je tako od mene od prvog dana kako smo se sreli.
Ako je prve noći mog dolaska gomila bila neprijateljski raspoložena,
ovi su ljudi bili ubilački raspoloženi. Moje odredište su bile Operacije,
ali nisam mogla napraviti ni jedan korak, a da me netko ne zaustavi da
bi pitao nešto što nisam znala. Ili da viče na mene.
Najbrži način da se maknem bio je oko gomile. Probila sam se do
prozora, a ono što sam tamo vidjela, prije ono što nisam mogla vidjeti,
sledilo me. DC 10, vrlo veliki avion, bio je parkiran odmah ispred
prozora na izlazu., ali tako je jako sniježilo i puhalo, da se jedva vidio.
Zaklonivši oči rukama od svjetla nad glavom i prilijepivši nos uz staklo,
vidjela sam bolje. Zemaljska oprema bila je razbacana posvuda, trbusi
aviona bili su otvoreni, a kabina osvijetljena, čineći sablastan niz
zamagljenih prozorčića koji je nestajao u snježnim zapusima. Ali koliko
sam mogla vidjeti, pista je bila prazna. Nisam vidjela dolje ni žive duše.
Osjetila sam gurkanje otraga i oštar udarac u bubreg koji me
prilijepio za staklo. Odvratila sam udarac, ali bio je to samo putnik
kojega je netko gurnuo. Netko drugi me uhvatio za ruku i povukao.
– Gđice Shanahan. – Bila je to službenica, ali trebao mije trenutak da
registriram daje to bila JoAnn.
Radila je one noći kada sam stigla i bila je tu ponovo, usred nove

W
katastrofe, čak i gore. – čula sam da ste ovdje, rekla je brzo. – Imam
otprilike sto ljudi koji žele razgovarati s upraviteljem. – Hoćete li nam
pomoći?
Prizor je, kunem se, postajao kaotičniji dok sam stajala ondje. Razina
buke se povećavala s napetošću, a njene tamne oči su me preklinjale da
ponovo preuzmem odgovornost. I ja sam to htjela. Više no išta sam
željela daje dovođenje Operacije u red moja najveća briga večeras.
Kako nisam smjesta odgovorila, izraz na njenom licu je prešao iz
očajničke nade u hladni cinizam.
Skinula sam bedž Majestica i gurnula ga u džep traperica i okrenula
se kako bih otišla.
– čekajte malo. – Stavila sam joj ruku na rame. – Lenny Caseaux je
upravo sada u mom uredu.
Nazovite ga i zamolite da siđe. Ako neće, počnite slati putnike u
uredu k njemu u upravu. Može?
Kada je shvatila, klimnula je uz lukav osmjeh. To joj je bilo
zabavno. Sretno joj bilo.
Kaos je gore bio gotovo nepodnošljiv, ali tišina dolje je bila još gora.
Negdje u udaljenom kraju dugačkog, praznog hodnika, vrata, koja nisu
bila dobro zatvorena, otvarala su se i zatvarala uz tresak, a dok sam
prolazila pored otvorenih vrata i praznih ureda, vani sam čula oluju,
urlanje vjetra, a šljunak i kiša udarali su o prozore.
Nikad nisam vidjela Kevina tako opsjednutog i poraženog.
– Zašto ste sve poslali kući? – rekao je i ne pogledavši me.
– Što?
Njegova kovrčava kosa bila je ovješena od čestog provlačenja
nervoznim prstima, a kada me pogledao u oči, jedva se mogao
usredotočiti na mene. – Recite mi što se događa, Kevin?
čekala sam dok je odgovorio na radijski poziv razbjesnjelog pilota na
izlazu četrdeset i tri, koji je zahtijevao odgovor na isto pitanje.
Kevin ga je smirio kako je najbolje znao, rekavši mu da ne popušta.
– Šef osoblja je došao prije pola sata, rekao je ponovo se obraćajući
meni, – da mu isključim radio.
Rekao je da ima vaše odobrenje da sve smjesta pošalje kući. Rekao
je da ste proglasili vremenske nepogode.
– Nisam to učinila, Kevin. To je sigurno bio Lenny. – Ponovo se

W
javio na radio, ovaj put je bila JoAnn. Htjela sam mu zgrabiti mikrofon
iz ruke i prisiliti ga da me sluša. Umjesto toga, prišla sam spojenim
televizijskim monitorima i pogledala svaki ekran, ali nije se imalo što
vidjeti u tim uvjetima gotovo potpune bjeline. Dok je razgovarao,
priviđali su mi se svi mogući užasi na bijelim ekranima, a u
sljepoočnicama mije bubnjalo od novih mogućnosti.
– Kada ste zadnji put vidjeli Petea mlađeg? – izlanula sam.
– Pete mladi je bio ovdje ranije, rekao je. – Tražio je Angela, a to je
druga stvar...
– Angelo je još u službi?
Gledao me kao da su mi oči iskočile iz glave, a možda i jesu.
– Nazvao je prije otprilike sat vremena iz poštanskog skladišta.
– Zašto mi se, dovraga, nitko nije sjetio spomenuti da se Angelo
vraća?
– Znači, Angelo ima radio.
– Ne. Svi su bili izdani kada je došao ovamo. Zvao je na telefon, a ja
sam mu rekao da ode doma.
Rekao je da je tek stigao i da ostaje. Za njega je vjerojatno dobra noć
za pljačku skladišta.
– Jeste li rekli Peteu mlađem gdje je?
– Naravno da jesam. On je šef osoblja. Tražio je osoblje.
Ruka mi je automatski krenula prema radiju. – Poziv Danu Fallacaru
od Alex Shanahan, čujete li me? Dan, čujete li?
– I vas je tražio.
– Tko, Dan?
– Ne, Danny je nazvao prije nekih dvadeset i pet minuta. Tražio vas
je Pete mladi.
Ohladila sam se, sledila kao daje zid nestao i oluja ušla unutra, u
moje tijelo. – Što – stoje rekao?
– Danny? Rekao je da ne koristite radio, da ga Pete mlađi ima, ma
kojeg to vraga značilo.
Sa stolnog mikrofona zakokodakao je bijesan glas još jednog pilota.
Kevin je posegnuo za njim kako bi odgovorio. Prije nego je uspio, pilot
je izbacio bujicu kletvi od kojih bi se i Dan zacrvenjeo.
Ovaj put sam zaista zgrabila mikrofon, rekla pilotu da zaveže, a onda
ugasila radio. Kevin je zurio u mene zaprepašteno.

W
 – Što je Pete mladi rekao za mene?
– Rekao je da zna da ste na poslu i da želi raspraviti svoju pritužbu s
vama. Nekoliko pritužbi, mislim da je rekao. A zašto ste ugasili radio?
Nastojala sam ostati smirena, koristeći kap znoja na njegovom čelu
kao žarišnu točku. – Ovo će vam se činiti bez smisla, Kevin, ali trebam
uslugu i to odmah sada i nemam vremena za pitanja. Samo slušajte.
Pogled mu je odlutao na utihnuli radio. – Jeste li sigurni da znate što
činite?
– Izvadite svoj imenik. Trebate mi obaviti neke razgovore.
– Poziv Danu Fallacaru od Alex Shanahan, čujete li me? – Dvorana
za pripremu leta bila je napuštena, kao i garderoba. Stolni radio u uredu
šefa osoblja bio je uključen, razglašavajući moje pozive, uz kakofoniju
koja mije glas činila promuklim. Znala sam da Pete mladi možda sluša,
ali morala sam znati kako je Dan znao da Pete mlađi ima radio.
– Dan, molim vas, javite se.
– Ovdje McTavish za Shanahan. čujete li me? – John McTavish?
Jeste li to vi? – Odjednom sam se osjećala malo bolje. Johnova
umirujuća prisutnost imala je takav učinak na mene, i nadala sam se
daje u blizini. – Gdje ste?
– Upravo sam došao iz skladišta i sada sam dolje na izlazu četrdeset i
pet sa svojim osobljem. – Jedva sam ga čula uz taj vjetar. –
Pokušavamo otpraviti ovu desetku odavde. Što se događa?
– Jeste li vidjeli Dana?
– On je...
Cviljenje motora potpuno gaje zaglušilo.
– Ponovite, John. Nisam vas čula.
– Moj brat je vidio Dannyja kako ide prema garderobi.
– Dolaznoj ili odlaznoj?
– Odlaznoj, mislim. Terry kaže da se žurio. Želite li da vam ga
nađem?
Stajala sam uz prozor, gledala vani i pokušavala odlučiti. – John,
morate mi pronaći Angela.
Čekala sam, ali nisam dobila odgovor, nego samo smetnje.
– čujete li me?
– A što s avionom?
– Zaboravite to. Povedite osoblje i kada ga nađete, ne ispuštajte ga iz

W
vida. Razumijete li?
– Ako tako želite. McTavish-isključujem-se.
Vratila sam se kroz garderobu i zamijenila svoju laganu jaknu
zimskom kaputom kompanije. Debeo i dugačak, omotao me u oštar
vonj vlasnikova napora. Stavila sam mobitel i dojavljivač u džepove, i
radio također. Ionako neću moći čuti. Onda sam povukla zatvarač i
izašla vani kroz najbliža vrata.
Prvih nekoliko sekundi mogla sam se samo stisnuti, okrenuta prema
zgradi s vjetrom u leđa.
Hladnoća je prošla kroz sve slojeve. Mogla sam jednako tako biti i u
kupaćem kostimu. Kada sam se okrenula u vjetar, surov zamah mije
otpuhao kapuljaču, i bila sam sigurna da mi se kosa zamrzla u istom
trenutku. Ali ništa nisam osjećala jer, iako sam imala rukavice, prsti su
mi već bili ukočeni.
Jedva sam ih pomaknula da podignem kapuljaču, a onda sam je
morala držati jednom rukom. Oči su mi suzile. Zemaljska oprema je
bila posvuda. Vozila su bila parkirana kao da je svaki vozač naglo
zakočio i izletio van. Neka kola za prtljagu dobila su krila kada je vjetar
podigao plastične zavjese na njima, vani i gore. Ne bi me čudilo da su
neka od njih poletjela.
Slijedila sam najkraći put do garderobe, ravno preko piste i pored
izlaza za redovne linije, istog onog izlaza kojeg smo Dan i ja vidjeli na
kaseti. Kada je to bilo? Izgubila sam potpuno osjećaj za vrijeme. Drugi
je Beechcraft bio ondje parkiran, a ja sam se pitala zašto ga nitko nije
odmakao na zaklonjenije mjesto. Bit ćemo sretni bude li sutra još uvijek
u jednom komadu.
Ono što je inače bila dvominutna šetnja, činilo se da traje cijelu
vječnost kada sam podigla glavu i teškom mukom koračala naspram
vjetru. Zastajala sam tu i tamo, tražeći Dana okolo i da se uvjerim da
sam još uvijek sama. Netko je mogao biti odmah iza mene, a ja ga ne
bih čula.
Ulazak u odlaznu garderobu s urlajućeg vjetra, donio je relativnu
smirenost i duboku tišinu. Prošla sam kroz vrata tražeći radio i
pokušavajući povratiti osjet.
– Kevin, prijam. Kevin Corrigan, javite se, molim. – Bilo je teško
govoriti smrznutih usana.

W
 Prtljaga je bila posvuda – na platoima, na podu oko platoa i na
rubovima, gdje su bile nabacane u goleme, nejednake hrpe, koje su
zapriječile kolnik sve do zida uz pistu. Traka za prtljagu je vjerojatno
neko vrijeme radila, dok netko nije shvatio da je posada napustila brod.
– Ovdje Kevin. Nastavite.
– Imate li novosti?
– Djelomično.
– Nazovite me na mobitel.
– Roger.12
Trebala mu je sekunda da nazove. – Policija je zauzeta, rekao je.
– Zauzeta?
– Trenutno su svi zauzeti iskliznućem aviona.
– Čijim?
– TWA13 je imao jedno klizanje s piste, pa je cijela gomila njih tamo.
Očito su sve ceste koje vode do ovog mjesta i iz njega, užas, pa je
ostatak njih u prometnoj kontroli.
– Prometnoj kontroli? Jeste li im rekli što se događa?
– Rekao sam im, ali to je prilično čudna priča, morate priznati.
Odmaknula sam pramen napola smrznute kose iz očiju i bila bih se
prebacila na plan B, da sam ga imala. Računala sam na pomoć vojske.
– Rekli su da će se javiti čim budu mogli povući jedinicu. I dalje ću
ih zvati.
– Što je s Peteom starijim?
– Njegova žena ne zna gdje je, ali kaže da ima dojavljivač. Ona ne
zna broj, ali Victor zna, ako u to vjerujete. čekam da me Vic nazove.
– Nikog niste čuli, zar ne?
– Je li se Lenny računa? Gore šizi. Zvuči kao da će dobiti infarkt.
– Dobro. Od Dana ništa?
– Ne, ali Jonny Mac vas je zvao. Jeste li čuli?
– Štoje rekao?
– Razgovarao je s Terryjem, a on kaže da trebate otići u drugu
garderobu – dolaznu.

12
Roger – izraz koji se koristi u radio-vezama, a znači potvrdu
13
TWA – Trans World Airlines, američka zrakoplovna kompanija.

W
 – Dovraga. – Bila sam u pogrešnoj garderobi. Poklopila sam, podigla
kapuljaču i opet izašla na oluju.

***
Vrata dolazne garderobe bila su teška čelična ploča, ali mogla su isto
tako biti i od trstike, s obzirom na to kako su mlatarala naprijed-natrag
na oluji. Ciglom sam zaustavila vrata. Nisam bila sigurna da će držati,
ali unutra je bilo mračno pa je i mutno svjetlo s piste, bilo bolje nego
nikakvo svjetlo. Težak zrak zarobljen između četiri betonska zida
vonjao je na žbuku i boju i terpentin, kada sam se našla ondje s Peteom
starijim. Kada sam ušla i zaobišla zastore, one iste koji su mi sinoć
zapriječili put, nisam osjećala nikakav miris. Nadajući se da neće otići
dalje, potisnula sam tjeskobu koja mi se skupila u grlu i zazvala: –
Dan!?
Jedini je odgovor bio šuštanje cerade kada je vjetar uletio kroz
otvorena vrata iza mene.
Da bih upalila svjetla, morala sam pronaći razvodnu kutiju, onu koju
mije Pete stariji pokazao.
Nisam bila sigurna da ću se sjetiti gdje je. Bila sam sigurna da je bila
dalje nego sam htjela ući.
Ponovo sam zazvala Dana i osluškivala. Ništa.
Dovraga.
Skinula sam kapuljaču – da bih osjetila ako bi mi se netko približio
sa strane – a onda napravila nekoliko nervoznih koraka. Ispipavala sam
rukama lijevo i desno, ali prsti su mi bili ukočeni od hladnoće.
Dlanovima sam opipavala teške zastore u prolazu, tražeći uzak hodnik
između njih.
Gotovo sam osjećala kako se tama zgušnjava oko mene, dok sam
ulazila dublje u tišinu.
– Dan, jeste li ovdje?
Nagnula sam se naprijed kako bih čula, napravila još korak, i pala na
nešto glatko. Srce mije skočilo u grlo i ostalo ondje kada sam se
poskliznula. Bespomoćno sam se izvinula u leđima pokušavajući se

W
uhvatiti za nešto, bilo što da ne padnem, i cijelu sam vječnost visjela
natraške nad betonom, priljubljena za ceradu koja nije ni slučajno
mogla izdržati moju težinu. Adrenalin je pojurio kada sam se uspravila,
dovodeći mi srce u divlji, lud ritam, od kojeg mi se vrtjelo u glavi.
Sagnula sam se s rukama na koljenima i udahnula. A onda ponovo, i
ponovo, dišući duboko dok mi zvijezde pred očima nisu izblijedjele.
Čak i tako pognuta, glavom blizu betona, nisam mogla vidjeti na što
sam se okliznula. Ali imala sam odvratan osjećaj da sam znala. Držeći
se za ceradu, povukla sam nogu naprijed-natrag, pokušavajući osjetiti
što bi to moglo biti. Htjela sam vjerovati daje bilo ulje ili masnoća ili
neko čudno mazivo koje je samo sličilo na krv, ali razum mi to nije
prihvaćao.
Makla sam u stranu ceradu koju sam stiskala, loveći malo svjetla.
Kako sam je pomakla, iste se sekunde otkačila s onoga što ju je držalo
na visokom stropu. Izmakla sam se – jedva – kada se srušila na gomilu.
Sve u meni mi je govorilo da bježim, ali bila sara paralizirana jer, bez
cerade da ga zakloni, snop svjetla padao mije preko nogu. Svjetlo je
bilo mutno, ali dovoljno da vidim da to u čemu sam stajala nije bila
lokva, nego gust potok koji je tekao po podu ispod zastora – gust potok
tamnocrvene boje.
Ovaj put mi dah nije mogao izaći iz prsiju. Usisavala sam zrak,
boreći se za kisik, ali ništa nije izlazilo. Počela sam se povlačiti,
pomičući se unatrag sve dok nisam udarila u zid. Bilo je toliko krvi.
Buljila sam u nju i osjećala samo slab, oštar bol u vršcima prstiju.
Počeli su se otapati.
Dohvatila sam radio, držeći ga čvrsto na ustima i pritisnula gumb,
pritišćući tako da sam pomislila da će kućište puknuti. – Dan Fallacaro,
javite se, molim. – Jezik mi je bio prevelik, a usta kao kredom
premazana. – Dan, jeste li tamo?
Smetnje.
Dodirnula sam glavom zid iza sebe. Ovo je bio zid na kojem je Pete
stariji našao razvodnu kutiju?
To mora biti taj zid. Ako ne, što drugo mogu učiniti? Polako, počela
sam pipati put do mjesta gdje sam vjerovala da se nalazi kutija. Kada su
mi prsti dodirnuli otvorena vrata kutije, nije bilo teško naći teške
sklopke. Prva koju sam otpustila uključila je svjetla odozgo.

W
 Zatvorila sam oči, čekajući da se priviknem na svjetlo, i opet ih
otvorila. Svuda oko mene bile su plave cerade. Nisam vidjela dalje od
deset metara u bilo kom pravcu. Tamni potok pod mojim nogama
pretvorio se u živocrveni. Dolazio je iz pravca trake za prtljagu.
Okrenula sam se u tom pravcu, odgurnula u stranu prvu ceradu i
krenula do slijedeće. Kretala sam se polako i usiljeno, grčevito i
zastajkujući, jer sam se bojala – strahovito – ići dalje.
– Dan, ako ste tamo, molim vas, odgovorite. – Dah mi se maglio
kada sam ga ponovo pokušala dozvati preko radija. Smetnje kao da su
prolazile kroz mene. Raspadala sam se iznutra. Oči su mi gorjele kada
sam odgurnula u stranu slijedeću plastičnu zavjesu. Pomislila sam na
Michelle.

– Molim vas, Dan, molim vas.

Pitala sam se kako izgleda, ima li njegove zelene oči. Pozvala sam
ponovo, mislim da jesam, dok sam prilazila zadnjem zastoru, a suze su
mi navirale jer sam znala da neće odgovoriti. Pognula sam glavu i
čvrsto stisnula oči. Nisam se molila Bogu petnaest godina i zamišljala
sam kako mi se s neba smije dok sam to sada pokušavala.
O moj Bože, iskreno se kajem što sam Te uvrijedila...
Otvorila sam oči. Moje bijele tenisice bile su umrljane krvlju. U
glavi mije tuklo, kao da će eksplodirati. Što sam dulje ondje stajala, to
je bilo teže.
... i prezirem sve svoje grijehe...
Uhvatila sam rub zavjese. Bila je hladna i hrapava.
... ali najviše od svega zato što sam uvrijedila Tebe, moj Bože...
Polako sam je odmaknula u stranu. Pogled mi se prikovao na prizor
ispred mene i morala sam pobjeći. A onda sam počela plakati.
... koji si sve dobro i zaslužuješ svu moju ljubav.
Nije bio Dan.
Pokrila sam lice s obje ruke i plakala. Nije bio on. Od plača me srce
još više boljelo, a od jecanja sam još teže disala i kuhala sam se u tom
ogromnom kaputu pa sam ga otkopčala i pustila da sklizne na pod kao
teret koji mije upravo pao s ramena. Hladan zrak, koji mi se očešao o
vlažnu kožu, osjećala sam kao olakšanje i pokušala sam ga uvući
dugim, dubokim disanjem. Nije bio on.

W
 Bio je to netko u uniformi Majestica. Kada je grč popustio, vratila
sam se onom stravičnom prizoru.
Ležao je potrbuške na traci za prtljagu s rukama ovje-šenim s obje
strane. Njegova lijeva ruka je bila ispred mene, na podu, okrenuta
dlanom prema gore, a ja sam osjetila kako se dio one težine vratio, jer
ovaj je čovjek imao duge, tanke prste, prste kojih sam se sjećala iz
kafića, one koje sam držala u vlastitoj ruci prije samo nekoliko sati. Bio
je to Angelo. Potražila sam mu lice, a kada sam ga ugledala, gorčina mi
se skupila u grlu, želudac mi se stisnuo kao da ću povratiti i morala sam
opet odvratiti pogled. Nije čudo daje bilo toliko krvi. Glava mu je bila
smrskana, zgnječena između trake i pokvarenih sigurnosnih vrata koja
su se spustila poput giljotine i rascijepila mu glavu.
Osjetila sam prije nego sam čula. Pritisak u prostoriji se promijenio.
Cerade su prasnule oko mene.
Vrata su se zalupila. Dok se mukla tutnjava prestala razbijati o gole
zidove, bila sam na koljenima, šćuću-rena, osluškujući. Zvuk oluje je
nestao. Cerade su stajale mirno. Bilo je potpuno tiho, a ako sam stvarno
imala sreće, vrata su se zalupila sama od sebe.
Šćućurila sam se niže, osluškujući cijelim tijelom. A onda sam čula
da dolazi, ne po zvuku koraka, nego po zvuku prstiju koji su klizali po
ceradama. Trudila sam se ne paničariti, premda sam se jedva mogla
pomicati. Bilo bi bolje da potražim izlaz.
Bila su tu vrata, vrata za terminal, i nisu bila tako daleko. Ako se
pokrenem sada, mogla bih tamo stići prije nego razmakne zadnju
zavjesu. Ali morala sam krenuti ... sada. Zaletjela sam se iz čučnja,
prešavši udaljenost do vrata brže nego što sam mogla i zamisliti.
Udarila sam ramenom u vrata – ali nisu se pomakla. Morala su se
otvoriti. Ova se vrata nisu trebala zaključavati s ove strane. To je bilo
protupožarno pravilo. Gurnula sam ponovo i ponovo, ali bila su čvrsta.
Bila sam u klopci.
Zvuk prstiju je prestao. čuo me. Zamišljala sam kako podiže glavu
kao i ja, kao da smo nas dvoje odrazi u ogledalu koji reagiraju jedan na
drugi. Možda bih uspjela stići do radija i pozvati pomoć.
Možda bih se trebala sakriti. Možda...
– Dovraga, tko je tamo!?
Da nije bilo vrata da me uhvate srušila bih se na pod. Noge su mi

W
postale klimave, a sve kosti kao da su se rastavile, kako je nestalo
napetosti. Zatvorila sam oči i zazvala. – Dan?
– Šefice?
Poletjela sam prema njemu, a kada sam ga ugledala nisam se mogla
suzdržati da mu se ne bacim oko vrata. Iako je bio mokar od oluje,
jakne pokrivene ledom, osjećala sam samo njegovo toplo, živo i zdravo,
potpuno neozlijeđeno tijelo. Držao me dok nisam bila spremna pustiti
ga, onda sam koraknula unatrag da mu vidim lice. Izgledao je tako
zbunjen da sam se morala nasmijati. – Mislila sam da ste mrtvi.
– Nisam mrtav.
– Očito. Gdje ste bili?
– Tražio sam vas. Našao sam Angela i, Isuse, skoro sam se
ispovraćao uokolo, a onda sam odložio radio negdje i nisam se mogao
sjetiti gdje sam ga ostavio...
– Moramo izaći odavde. – Gurnula sam ga prema vratima.
– Zašto?
– Zato što su vrata prema terminalu zaglavljena i mislim daje to Pete
mladi učinio, a nema drugog izlaza odavde. Hajde, hajde, idemo.
Nije se micao. – Dan...
– Ne možete vani tako. Zar nemate kaput?
Bio je u pravu. Vratila sam se po kaput, trudeći se da ne gledam u leš
dok sam ga oblačila. Kada smo oboje bili zamotani, stali smo na vrata
pripremajući se izaći na pistu i suočiti se s bijesom oluje.
– Spremni? – Glas mu je bio prigušen debelim šalom omotanim oko
vrata.
Stisnula sam se iza njega i gurnula ga. Naslonio se na vrata, a čim ih
je otvorio, vjetar kao da ih je uhvatio i izvukao mu ih iz ruku. Nalet
vjetra koji me udario bio je tako hladan da mi je zatvorio oči i bila sam
slijepa. čula sam glasan udarac, tresnula glavom i pala na trticu. Nešto
mije palo na prsa i ostalo ondje, nešto dovoljno teško da mi izbije zrak
iz pluća. Nisam mogla disati. Nisam vidjela.
Garderoba se okretala. Pokušala sam zbaciti teret.
– Isuse Kriste. Isuse Kriste...
Teret na mojim prsima bio je Dan. Bio je na meni, pokušavajući
ustati, a ja sam se pokušavala izvući ispod njega. čelo mije udaralo,
kaput mije bio poput luđačke košulje i nisam mogla logično razmišljati.

W
Nisam uopće mogla razmišljati. Vrata su se zalupila i bilo je tiho. Dan
se otkotrljao i ja sam sjela uspravno. Kada mi se vid konačno razbistrio,
mozak dešifrirao, a magla se podigla, zurila sam gore, visoko gore, u
lice Petea mlađeg Dwyera.
– Vi ljudi, vi prokleti ljudi. Jednostavno se niste mogli držati podalje,
rekao je vrteći glavom.

GLAVA ČETRDESET I TREĆA

Dan je stao na noge prije mene i pružio ruku da mi pomogne ustati.
Da je bio nekoliko centimetara niži, slomio bi mi nos kada su nam se
glave sudarile. Bilo kako bilo, prilično dobro me udario u čelo.
Dodirnula sam meku pulsirajuću modricu koja se stvarala.
Pete mladi je bio poput planine ispred vrata. Dan je bio pedeset
centimetara niži i najmanje trideset kilograma lakši, ali to ga nije
uznemirivalo. – Miči se s puta, zahtijevao je.
Veći je čovjek pogledao dolje. – Što ćeš učiniti ako se ne maknem?
Zapisati me? Staviti dopis u moj osobni dosje?
Zvučao je smireno, čak zbunjeno, ali ožiljak iznad njegovog oka bio
je svjež i bolan. Upravo je došao s bijesne oluje, i činjenica da nije imao
kaput bila je uznemirujuća. Na sebi je imao samo zimsku uniformu
preko majice. Duge rukave je zavrnuo kako bi bolje istaknuo te
mišićave podlaktice. Nije drhtao. Nisam primijetila naježenu kožu. Što
god da je ulio u sebe, izgleda da ga je poprilično grijalo – ali ja sam od
toga drhtala.
Danje iznenada krenuo prema vratima. Pete mlađi je podigao jednu
ruku i upro prste u Danova prsa zaustavljajući ga. – Vrati se natrag,
upozorio je s tihom odlučnošću koju bih očekivala od njegova oca, ali
ne i od njega. – Vrati se natrag, rekao je, ovaj put još sporije, – i daj mi
svoj radio.
– Goni se, mali.
Osjetila sam upozoravajuće drhtaje u sebi kada se Pete mladi
odmaknuo od vrata, gurajući Dana pred sobom. Pri tom se lagano
okrenuo, a moji su drhtaji prerasli u pravu trešnju. Imao je pištolj.

W
 Bio je crn i plosnat i utisnut u stražnji dio njegovih hlača. Držak je
bio gladak, a iako je meni izgledao ogromno, oružje se činilo kao
igračka naspram njegovih širokih leđa.
– Nema radio, rekla sam brzo, bez puno razmišljanja. – Uzmite moj.
– Nespretno sam izvukla tešku jedinicu iz džepa i pružila mu je.
Pete mlađi je još uvijek zurio u Dana. – Znam daje imao radio. čuo
sam ga.
– Izgubljen je tu negdje. Ne znamo gdje je. – Opet sam gurnula radio
prema njemu. – Evo vam moj.
Kada se okrenuo i pogledao me ravno u lice, vidjela sam tamne mrlje
sprijeda na košulji – tamne i mokre. Dok sam zurila u krv, Angelovu
krv, uzeo mi je radio iz ruke i, naoko ležernim pokretom ručnog zgloba,
zavitlao ga preko prostorije, ravno u jedini betonski zid koji nije bio
prekriven plastikom. Gledala sam u uništene komade na podu, a onda
sam zurila u crvene mrlje na mojim cipelama. Oboje smo imali
Angelovu krv na sebi.
Danovo ruganje prekinulo je tišinu. – Velik si ti čovjek, ti mamlazu.
Ubio si radio. Starci, žene i radija. Što je slijedeće? Psići i mace?
Gledala sam kako se velika ruka Petea mlađeg savila u šaku i
stisnula. Savila i stisnula. čula sam sve o žestokoj naravi ovog momka i
pitala sam se kako se očitovala. Je li dugo, polako kuhao, a onda
eksplodirao? Ili bi u zasljepljujućom bljesku, nekontrolirano, bez
razlike, ravnao sve što mu se nade na putu? Da sam bar znala što mogu
očekivati od njega.
– Mobitel, rekao mije, i dalje svijajući i stišćući.
– Što?
Prišao je i nadvio se iznad mene, toliko blizu da sam osjećala njegov
znoj, da sam osjećala njegov šapat poput upaljača na mojoj koži, bilo je
gore nego da me dodirnuo. – Ne tjerajte me da sve ponavljam, rekao je,
– mrzim to.
Htjela sam mu položiti obje ruke na prsa i odgurnuti ga. Ali osjećala
sam nešto kod njega, što je bilo jednako snažno kao i zadah krvi,
duhana i alkohola. Ponovo sam pogledala mrlje koje su se sušile na
njegovoj košulji. Pogledala sam ga u oči i vidjela onu istu smrtno
smirenu odlučnost, koju sam čula u njegovom glasu. Ovo je čovjek koji
više nije imao što izgubiti – i znao je to.

W
 Učinila sam što je tražio.
– Dobra cura, rekao je kada sam mu predala preklopni mobitel.
Divio se toj maloj napravi. – Lijep je. – Gurnuvši ga u stražnji džep,
okrenuo se Danu. – Skini jaknu.
Dan se, naravno, nije pomaknuo, nije čak ni trepnuo. Pete je podigao
ruku, a Dan ju je žustro odbio. Osjećala sam kako mi se kapi znoja
kotrljaju s unutrašnje strane ruke, dok sam gledala dvojicu muškaraca
kako se odmjeravaju poput pasa sa smetlišta. Pete je zamahnuo ponovo,
ovaj put brže i uhvatio jedan kraj šala omotanog oko Danova vrata.
Dogodilo se tako brzo.
– Bože, nemojte..., bilo je sve što sam mogla izustiti dok sam jurila
prema Peteu mlađem. Lako me zadržao jednom rukom, dok je drugom
povlačio šal zategnut oko Danove glave, gotovo sasvim ga podižući sa
zemlje. Danove ruke su poletjele prema vratu i počeo se gušiti.
– Odmaknite se, Pete je zarežao na mene, – ili ću mu slomiti vrat.
Bila sam paralizirana. Zabljesnula mije slika Ellen, Ellen obješene za
vrat. To me tako uplašilo da sam prestala disati, kao što je sigurno i
Dan. Pete mladi ga je držao u zraku jednom rukom naprežući duge
tetive i mišiće podlaktice. Bio je nabildan, uzbuđen vlastitom fizičkom
nadmoći. Ali Dan je izgledao kao da umire. Lice mu je bilo plavo, oči
izbuljene i ispuštao je užasan, grčevit zvuk.
– Spustite ga, molila sam, – molim vas, spustite ga.
Počeo je odmotavati improviziranu omču, polaganim ležernim
pokretima. Kada je bio oslobođen, Dan je pao na koljena, hvatajući se
za grlo s obje ruke.
Pete mladi je uzeo šal i omotao ga oko svog vrata. – Mogu vam
pomoći da skinete i tu jaknu, rekao je cereći se – ali možda bih vam
morao slomiti ruke.
Nisam sumnjala da ne bi.
Dan je još bio pognut i gušio se, a ja sam se pitala ima li dovoljno
zraka u ovoj prostoriji za nas oboje. Položila sam mu ruku na leđa.
Pogledao me, crvena lica i razvodnjenih očiju.
– Učinite što kaže, Dan.
S mukom je ustao, a ja sam mu pomogla da brzo svuče jaknu. Pete
mlađi se umiješao, podigao Danu ruke iznad glave i udario ga. Onda je
uzeo od mene jaknu.

W
 – Gdje nabavljate ovakve? – upitao je pretražujući džepove. –
Nabavili ste ga ovdje negdje?
– Što? – nisam imala pojma što pita.
Dobacio mi je upozoravajući pogled. – Rekao sam vam da me ne
tjerate da ponavljam.
– Oprostite, ja ne...
– Mobitel. Taj vaš mali mobitel. Gdje ste ga nabavili?
– Denver, rekla sam boreći se da ostanem u toku s onim što je
govorio, ma što to bilo. – Kupila sam ga u Denveru prije nego sam
došla ovamo.
– Kakav mu je domet?
Vilica mi se napela. Noge su mi se tako tresle, da su mi koljena
skoro udarala jedno o drugo. Nisam znala odgovor i nisam znala hoće li
ga to uzrujati i nisam znala trebam li nešto izmisliti i...
– Ne dopuštaju mobitele u zatvoru, budalo. – Danje povratio glas,
upravo na vrijeme.
Pošto nije našao ništa osim novčanika, ključeva i nešto sitniša u
Danovoj jakni, Pete mladi ju je bacio na pod, izvukao kutiju cigareta iz
džepa na košulji i, baš kao i njegov otac sinoć, vrtio cigaretu polako
između palca i kažiprsta, prije nego je zapalio. Počeo se kretati dok je
pušio, dodirujući se ramenom o jednu ceradu dok je koračao naprijed-
natrag. Imala sam osjećaj da pokušava smisliti što dalje činiti. Da je bar
Pete stariji bio tu da mu kaže. Bog zna što će sam smisliti.
Otkopčala sam jaknu. Morala sam. Iako je u garderobi bilo hladno,
meni je bilo tako vruće da sam se zamalo onesvijestila. Danje s obje
ruke stiskao vrat. Kako mu je glava bila zabačena unatrag, vidjela sam
duge crvene brazde ispod ovratnika košulje.
– Jeste li dobro? – pitala sam ga, držeći Petea mlađeg na oku.
Zurio je u pod, izgledajući ogorčeno, čak posramljeno, a ja sam se
sjetila što mu je baka usadila, da su muškarci poslani na zemlju da se
brinu o ženama.
– Dan, on je veći od nas oboje zajedno, pio je, ima pištolj i mislim da
ga nije briga hoće li živjeti ili umrijeti noćas. Mislite li stvarno daje
dobro izazivati ga?
I dalje nije odgovarao.
– Cilj je preživjeti, rekla sam. – Ako vam nije stalo do sebe, učinite

W
to zbog mene. Ne želim ostati sama s njim. – Pogledala sam ga u oči i
nisam skrenula pogled dok nije klimnuo.
Pete mladi je držao svoj radio zakačen za remen i svako malo bi se
javljao. Naćulio bi uho i slušao i pogledavao na sat. U jednom sam
momentu čula Kevina kako me poziva. Svi smo čuli. čini se da je to
podsjetilo Petea mlađeg da nismo u vakuumu. Nakon što je povukao
zadnji dugi dim, bacio je cigaretu na beton i zgnječio je nogom.
– Vas dvoje tamo, prestanite šaptati, rekao je ponovo gledajući na
sat. Što je čekao?
– Idite onamo. – Pokazao je prema ceradama omeđenom prolazu,
onom koji je vodio straga do mjesta gdje je Angelo ležao. Krenula sam
prva, a Dan za mnom. Pete nas je slijedio. Kada sam stigla do otvora
pokretne trake za prtljagu bilo mije teško i pogledati u leš. Ne i Peteu
mlađem.
– Stanite ondje gdje vas oboje mogu vidjeti, i ne činite nikakve
gluposti.
Pomakli smo se gdje je pokazao, lijevo od njega i stali leđima uza
zid. Nismo bili daleko od vrata za terminal, onih koje je već nekako
blokirao.
Prišao je pokretnoj traci za prtljagu i pognuo glavu na trenutak šutnje
iz poštovanja nad čovjekom kojeg je upravo ubio. – Jebeni Angie, rekao
je glasom punim čudnih emocija. Onda je gurnuo jednu nogu ispod
Angelova koljena i, pazeći da ništa ne pomakne, odbacio se preko trake,
preko tijela u središte 'trkališta'.
Otišao je ravno do udaljenije pruge i vratio se s kutijom koja je
zveckala. Ponovo se prebacio preko i stavio kutiju na kantu s bojom.
Bio je to rum Myer, cijela kutija vjerojatno iz Caribbean dutyfree
shopa, i najvjerojatnije ukraden nekom naivnom turistu. I već je bila
otvorena. Upravo to je trebalo u ovoj situaciji – piće.
– Počast Angelu, rekao je, odčepivši jednu od karakterističnih
pljoski. Onda je nazdravio svojoj žrtvi. – Za tebe, stari. – Zabacio je
glavu, zatvorio oči i potegnuo dugi gutljaj. Kada je završio, obrisao je
usta rukom i ponovo se obratio lesu. – Trebao si začepit' svoja velika
pasja usta.
Dan se nije više mogao suzdržavati. – Što!? – prezirno se
osmjehnuo. – Znači Angie je kriv što si mu morao smrskati lubanju?

W
 – Ne, nije on kriv. – Pete mladi je poletio okolo i uperio pljosku u
Dana, a ja sam se skutrila na pomisao da je to lako mogao biti i pištolj.
– Ti si kriv.
– Ja sam kriv?
– Ti si nazvao Theresu. čak ne možeš rješavati problem kao
muškarac s muškarcem. Morao si uplest' i njegovu ženu. – Pete je još
jedanput brzo potegnuo iz boce. – Sada ovdje leži mrtav zbog tebe.
– Ti si najveći prokleti...
– Hej, rekla sam, uglavnom Danu, – možemo li se smiriti, molim
vas?
Pete mlađi je bio samouvjeren. – Ljut je zato što sam ja glavni noćas,
što ja povlačim poteze. Jel' tako, Danny, momče?
– Ljuti me činjenica što još dišeš.
Pete mladi se nasmijao. – Što je s vama? – upitao me. – Želite li me i
vi vidjeti mrtvog? Svi drugi žele.
– Ne želim da itko od nas umre, uključujući i vas.
Klimnuo je mlako se osmjehujući. – Pametnija je od tebe, Danny
momče. Dovoljno je pametna da me se boji. I ti bi me se trebao bojati.
– Zašto bih...
– Oboje vas se bojimo, rekla sam, presijecajući Dana. – I vi ste
glavni noćas. Oboje to vidimo.
Pete mlađi je suzio oči, sumnjajući da se netko možda slaže s njim. –
Da vas nešto pitam, rekao je obraćajući mi se sada kao da smo stari
prijatelji. – Ne mislite li da čovjek ima pravo zaštititi svoje ime?
– Koje ime? – Dan je prasnuo. – Šupljoglavi?
– Ne razgovaram s tobom. – Ponovo se okrenuo meni. – Vidite, tako
ja gledam na cijelu ovu stvar. To je kao samoobrana. Znala je što će se
dogoditi ako ne bude gledala svoja posla. Kada je već učinila stoje
učinila, nisam imao izbora – ali ona je.
Vilica mije drhtala, a oči su mi gorjele slušajući ga kako usput
spominje daje ubio Ellen. Bilo je užasno, a još više slušati njegovo
opravdanje i znati da on u to vjeruje. Ovaj je čovjek bio sposoban
učiniti bilo što.
– Sama je odabrala, rekao je, – i sama se ubila. Kučka je bila
upozorena.
činilo se da mu je bilo važno da mu vjerujem, važno da netko bude

W
na njegovoj strani, a ja sam odlučila da ću tako postupiti. Samo nisam
računala na Da-novu reakciju. Uhvatila sam ga kada je krenuo na Petea
mlađeg. Mišić na njegovoj podlaktici bio je tvrd kao kost.
– Što mislite, što će se noćas ovdje dogoditi? – govorila sam samo da
govorim, ne govoreći zapravo ništa, trudeći se da ostanem ispred Dana i
dobijem malo na vremenu.
– Mislite da on to uopće zna? Kao da ovaj gad od ubojice ima
nekakav plan. Nema mu tate da razmišlja umjesto njega...
– Zaveži, idiote.
– Da, Dan, zaveži. – Pete je sve više pio, a sve manje razmišljao.
čula sam mu to u opuštenom glasu, vidjela u njegovim tromim
reakcijama, a svaki put kada bi se okrenuo, pištolj je bio ondje. Dan nije
bio puno bolji. Koža mu je bila tako nategnuta da mi se činilo da vidim
mišiće ispod, i doslovno je vibrirao od napora da ostane miran. – Ti si
bezvrijedno smeće, vikao je. – Nikad nisi kriv.
– Dan, prestanite. – Uspaničila sam se jer sam znala da neće. Znala
sam točno što će se dogoditi i nisam imala načina to spriječiti.
– Ja sam kriv što si ti morao ubiti Angela. Ellen je kriva što si morao
ubiti nju. Da te pitam nešto.

Tko je bio kriv što si ubio dvadeset i jednu osobu u Beechcraftu?

Bilo me gotovo strah pogledati Petea mlađeg. Stajao je savršeno
mirno uz Angelovo tijelo, oko tri metra dalje od nas. Ruke su mu
nezgrapno visjele uz tijelo. Brzim zamahom u trenutku bi bio Danu za
vratom. Na trenutak sam pomislila da će upravo to učiniti, dok se, činilo
se, opirao porivu, stišćući bocu u rukama. Stiskao je dok se nije
zgnječila. Primijetila sam da je prazna. Kada je on to primijetio,
okrenuo se i otišao do svog spremišta ruma, pretvarajući se da bi ionako
tamo otišao.
Ubacio je praznu unutra, izvukao drugu bocu i odčepio je. – Za to je
bio kriv Dickie, rekao je, otpivši trećinu boce kao daje Gatorade.14
Danje podigao ruke u zrak. – Naravno daje Dickie bio kriv.
Pete mladi se okrenuo. – Snimka će to pokazati. Pokazat će da to

14
Gatorade – bezalkoholno gazirano piće, namijenjeno sportašima.

W
nisam ja učinio.
– Kako to mislite? – upitala sam ga, pokušavajući ga zaokupiti.
– Dao sam Dickijeu pravi utovar. – Opet se silno trudio da me uvjeri
– ili sebe. – Imao je prave podatke. Zaribao je kada ih je davao pilotu.
Sve je na snimci, zbog čega ju je morao sakriti. – S bocom u ruci,
koračao je ukrug oko svog improviziranog bara. – Ovdje nikad ne
dobivamo ono što trebamo. Nikad dovoljno radne snage, oprema je
sranje, a onda kada nešto krene naopako okrivite ... okrivite sindikat. –
Redao je optužbe, ali mehanički, tražeći nešto što je znao, što je trebao
znati. – Okrivite sindikat. Morao sam ... morao sam isprobati troja kola
te noći, dok sam našao jedna ispravna. Tako je. Trebao mije sat
vremena da pronađem palice, nisam uspio pronaći prokleti radio, a u
kolima koja sam našao nije bilo benzina.
– E, da, to je dobar izgovor. Najjednostavniji prokleti posao na
svijetu, a ti ga zaribaš. Mora da si najgluplji kreten na licu zemlje.
– Dao sam mu prave podatke, a on ih uopće nije javio pilotu.
Dan gaje pritisnuo. – Kako si mu dao brojeve? Upravo si rekao da
nisi mogao naći radio te noći. A uopće nisi otišao u Operacije.
Pete mlađi nam je okrenuo leđa ispijajući rum. Pištolj nije nikada
izgledao tako prijeteći. – Vi idioti iz uprave, rekao je tiho. – Bio je to
Dickie. Bio je Dickie, bio je to Dickie, bio je to jebeni Dickie Flynn. –
Spustio je glavu i nekoliko puta udahnuo, a kada se ponovo okrenuo
prema nama, oči su mu bile mrtve. Izgledalo je daje donio odluku.
Uopće nije pogledao Dana, a ja sam imala užasan osjećaj da Dan za
njega više nije postojao. Dotaknuo je radio i opet pogledao na sat. –
Sranje, rekao je posežući za pištoljem. – Idemo.
– Čekajte. – Izlanula sam i samo nastavila govoriti. – Niste nikada
vidjeli snimku, zar ne, Pete? Niste ni mogli. I ne možete znati, zar ne?
Znate samo ono što vam je otac rekao da kažete. – Pogledala sam ga u
lice i pokušala shvatiti što misli. – čekate Lennyja. To je plan. Lenny bi
trebao naći traku i donijeti je vama. Zato stalno gledate na sat, je li
tako?
– Sve će izaći na vidjelo, rekao je, – nakon svih ovih godina.
– Slušajte me. Snimka vas neće obraniti. A i ostalo uz nju će
dokazati daje Lenny bio umiješan. Ako nade taj paket, uništit će ga.
Odmahnuo je glavom.

W
 – Mora, rekla sam. – Razmislite o tome, Pete. Lenny neće optužiti
sebe.
Protrljao je čelo drhtavom rukom, istom onom kojom je posegnuo za
pištoljem i nije uspio.
– Mi vas možemo odvesti do kasete, rekla sam. – Našli smo je
večeras i sakrili, i ako požurite možete je se dočepati prije Lennyja.
Zurio je u mene, a ja sam se trudila izgledati pouzdano, tako iskreno
da nije mogao dovesti u pitanje moje motive. Osjetila sam da mije želio
vjerovati, da je želio vjerovati da mu netko govori istinu.
Počeo je klimati i na trenutak sam ponovo mogla disati. Jedva. Kada
bismo bar izašli vani, imali bismo šanse. Mogli bismo ga izgubiti u
oluji, možda, ili bi se možda policajci pojavili. Imali bismo šanse.

Danje bio iza mene. Okrenula sam se i pogledala ga, a on mije

uzvratio pogled na način koji mije dao tračak pouzdanja da će se i on
smiriti.
– Pijete li? – pitao je Pete premećući po kutiji ruma.
Ni jedno od nas nije odgovorilo dok se nije okrenuo i pogledao me.
– Pijem li? – bila sam zbunjena pitanjem, ali još više činjenicom da
se spremao odčepiti treću bocu.
Shvatila sam da će me ponuditi, što sam prihvatila kao dobar znak. –
Da, pijem.
– Mrzim žene koje piju. Ona je bila pijana one noći, rekao je
zamagljena pogleda, govoreći gotovo sam sebi. – Zaudarala je na
alkohol. Mrzim kuju koja pije. – Izvadio je bocu i gurnuo je u džep.
Kada je pogledao u Dana, nije imao tako zamagljen pogled, a kada sam
vidjela osmjeh, znala sam i prije no što je išta rekao, daje gotovo. –
Kako je mirisala kada sije ti našao?
Dan me zaobišao prije nego sam ga mogla zaustaviti. Vidjela sam
kako se ruka Petea mlađeg savija prema pištolju.
– Neeeee! – Bacila sam se na njegovu ruku, ali on je zamahnuo i
tresnuo me laktom u glavu. Sve se zabijelilo, a garderoba se nagnula
kao veliki brod u oluji. Srušila sam se na pod. Vidjela sam Dana kako
nasrće na Petea mlađeg – činilo se da se kreće vrlo polako. Bacio mu se
na koljena i Pete mladi se srušio, oboje su pali natraške u otvorenu
kutiju ruma. Cijela je kutija tresnula o zemlju, rum se prolio po podu, a

W
neke boce koje se nisu razbile, letjele su po betonu poput hokejskog
paka.
Pokušala sam ustati. Sve se događalo prebrzo. Dva muškarca su bila
dolje, činilo se nekoliko sekundi. Danje pao na Petea mlađeg, ali onda
je bio na podu na leđima. Pete mlađi gaje prevrnuo na stranu poput
novina. Dan se vratio. Pete mladi gaje ponovo odgurnuo i ovaj put je
udario u zid i tresnuo ramenom.
Pete mladi je posegnuo iza leđa, a pomisao da će se pištolj pojaviti
svakog trena, probila se kroz maglu u mojoj glavi. Ali onda je pao na
ruke i koljena, puzeći po podu. Izgubio gaje. Izgubio je pištolj.
Rukom sam napipala bocu na podu i zgrabila je. Pete mlađi je i dalje
puzao za pištoljem, ne obraćajući pozornost na mene.
Kada me vidio da se približavam, prignuo je glavu i ramena. Morala
sam upotrijebiti obje ruke kako bih ga uhvatila oko vrata i spriječila da
me prebaci preko leđa. Morala sam ispustiti bocu. Propeo se kao grizli
pokušavajući me zbaciti, ali ja sam se držala čvrsto i pronašla šal koji
mu je još bio omotan oko vrata. Zgrabila sam ga, zatvorila oči i stisnula
što sam jače mogla. Uhvatio me čvrsto za ruke i pokušao se osloboditi.
Lice mi je bilo pripijeno uz njegov potiljak, a njegov miris bio je u
mom nosu, mojim ustima, mojoj glavi – znoj i rum i što god daje stavio
na kosu kako bije učvrstio. I krv. Mirisao je na krv koja je bila na
njegovoj košulji. Držala sam se. Pokušao me otresti, ali nije uspio.
Posegnuo je otraga i pokušao me povući naprijed preko glave, i osjećala
sam njegove velike prljave ruke kako traže moj vrat, pokušavajući me
ščepati. Omotala sam noge oko njegovog struka.
Tada je pokušao ustati. Kada se konačno uspravio na snažnim
nogama, znala sam da će pobijediti.
Čula sam krik koji je parao uši, osjetila divlji udarac, a onda smo se
svo troje stropoštali u jednu od cerada i ravno u zid. Cerada je pala po
nama poput zamke u džungli. U mraku, ruke i noge su letjele posvuda,
nitko nije zadao nikome udarac, nitko nije imao prostora.
Cerada se odmotala i mi smo se razdvojili.
Našla sam se na stražnjici s dlanovima na podu i leđima uza zid.
Jakne mi nije bilo i osjećala sam da mije sve u tijelu slomljeno ili
rastrgano. Dan se pre-vijao držeći se za trbuh, iskašljavajući krv i
pokušavajući disati. Pete mladi je na rukama i koljenima nestao iza

W
cerade i znala sam da će pronaći pištolj. Pogledala sam gore, u zid iznad
moje glave, onda se gurnula gore, pužući na lopaticama.
Noge me nisu htjele držati, a kada sam došla do razvodne kutije,
nisam vidjela sklopke – nešto mi je bilo u očima – ali napipala sam ih.
Otpustila sam sve. Ako je bila uključena, ja sam je isključila, a ako je
bila isključena, ja sam je uključila. Svjetla su se ugasila i prostorija je
utonula u potpuni blaženi mrak. Htjela sam skliznuti natrag na pod i
sklupčati se u loptu.
A onda se oglasio alarm – tri duga zvuka kao signal za zaranjanje na
podmornici. Žuta svjetla za upozorenje bljesnula su na stropu, čineći
čudan svjetlosni efekt. Začula se poznata tutnjava, pa prestala, onda
opet počela kako se traka za prtljagu pokušala pokrenuti, a onda se
pretvorilo u navalu kobnih zvukova – glasno cviljenje i mljevenje
zupčanika i škripanje metala. Angelovo tijelo je zapriječilo prtljažnu
traku.
Obrisala sam oči i potražila Dana. Kada sam našla mjesto gdje je bio,
više ga nije bilo. Uz škripanje i struganje, čula sam ih. Zvuk njihove
tučnjave bio je zbunjujući, zatomljen pod žmirkavim svjetlima, a ja sam
osjećala kako će se nešto srušiti na mene ili u meni, a da ja to nisam
mogla vidjeti. Strgnula sam ceradu koja mi je bila na putu. Posrnuvši
prema dvojici muškaraca, sve sam ih strgnula, ostavljajući niz
plastičnih dina za sobom. Kada sam povukla posljednju, vidjela sam
Petea mlađeg kako se uspravlja i uzmiče. Sve je bilo kao u starom
crnobijelom filmu, čudno ubrzanih pokreta pri treperavom svjetlu. čak
je i struganje trake utihnulo kada je podigao ruku i uperio pištolj u
Dana.
Ali Danje gledao u mene.
Pucanj je bio tako glasan, poput eksplozije. Zaletjela sam se
odostraga u Petea mlađeg opasavajući mu koljena. Pao je natraške
preko mene, a dio mene vidio je Dana kako pada.
Zatim sam se pokrenula, sklizala, posrtala prema pisti, prema
pomoći. Bio je to izravan pucanj u vrata sa spuštenim ceradama. Tek
što sam dohvatila kvaku, bio je tu. Zgrabio me za članak tako da sam
pala na vrata, na pistu i u oluju. Bradom sam udarila u stvrdnuti led i
snijeg, pretresavši svaki zub u glavi. Vrata su se otvorila uz tresak,
odbila se od zida i udarila ravno u moj lakat, ali ja to nisam osjećala.

W
Osjećala sam samo njegov stisak, kao željezne okove, dok me
pokušavao povući unutra. Uhvatila sam se za dovratnik s obje ruke dok
mije snažno trgnuo nogom, podigavši me sa zemlje i gotovo mi istrgnuo
oba ramena iz zgloba. Bilo mi je sve teže i teže držati se hladnim i
ukočenim prstima. Klizila sam, dahtala, vrata su udarala, a ravno ispred
mog nosa bila je cigla ... cigla. Cigla za zaustavljanje vrata bila je ondje.
Hrapava i tvrda i teška i nadohvat. Ali morala sam pustiti dovratnik ...
bio je samo jedan način da to napravim kako treba ... pokušati se povući
naprijed ... bolne ruke, onda pustiti...
Povukao me unutra, ali kada sam se prevrnula na leđa, imala sam
ciglu u rukama. Naciljala sam mu vrh lubanje, ali bila je tako teška da
nisam mogla baratati njome dovoljno brzo, te je imao vremena
ustuknuti. Udarila sam ga u sljepoočice, ali ipak to je bilo dovoljno da
me pusti i zatetura unazad, a ja sam ustala i potrčala. Hladan zrak i
mokar snijeg su me ošinuli. Klizala sam se preko piste, jedva se
održavajući na nogama. Osvrnula sam se i vidjela ga kako se približava,
proklet bio, približavao se s pištoljem u ruci, otvorenih usta, urlajući.
Ali nisam ga mogla čuti uz tutnjavu.
Beechcraft jejoš uvijek bio ondje. Kada je podigao pištolj, otrčala
sam na drugu stranu, ostavljajući avion između nas. Stala sam iza krila,
podalje od motora zato što – zato što su bili u pogonu. Ovaj je avion
trebao krenuti. Sagnula sam se da provirim ispod trbuha, da otkrijem
gdje je on. čučao je s druge strane, s jednom rukom na pisti zbog
ravnoteže, zureći u mene. Djelić sekunde smo se gledali. Vjetar je i
dalje puhao, snijeg je padao, buka je bila zaglušujuća, a on je samo
zurio u mene.
Tada sam ugledala svjetlo, dva reflektora i crvene bljeskalice kako
idu prema nama. Pojurila sam naprijed prema nosu aviona, ali sam se
poskliznula i pala. Sa zemlje sam vidjela da stoji, vidjela sam mu noge
dok se primicao prednjoj strani aviona. Pokušala sam ustati i ponovo
pala – ovaj put, mislila sam, zauvijek, jer je zaobilazio nos i išao ravno
na mene.
Motori iza mene su povećavali broj okretaja. Avion se spremao za
polijetanje. Svi instinkti su me gurali dalje, van njegove staze, ali
prisilila sam se krenuti unatrag, puzeći na bolnim laktovima, natrag
prema motoru, pod krilo. Baš kada je Pete mladi zaobišao nos, sirena je

W
slabo zacviljela. I on je čuo, jer je krenuo prema meni, smješkao se i
odmahnuo glavom kao da kaže, – Prekasno.
Zaustavio se. Podigao pištolj. Avion se počeo kretati, a ja sam samo
mislila kako je toliko bučno da neću čak ni čuti pucanj koji će me ubiti.
Sklupčala sam se i pokrila uši kada je pilot oštro skrenuo na desno
kako bi krenuo prema uzletištu.

Vidjela sam čizme Petea mlađeg dok se pokušavao maknuti u stranu.

Nije imao vremena vikati.
Kada je desno krilo prošlo iznad mene, zatvorila sam oči, ali čak i s
rukama na ušima mogla sam čuti odvratan, mukli, isprekidani udarac
propelera.
A onda je sve utihnulo. Sve je stalo osim snijega koji je padao.
Prestalo je puhati. Pilot je ugasio motore, a njihovu buku zamijenio je
zvuk sirena. Dugo se nisam micala. Samo sam ležala ondje osluškujući.
Kada sam otvorila oči, nisam ih mogla fokusirati. I boljele su me.
Laktovi su me boljeli, i noge, i leđa i sljepoočnice.
Povirila sam preko koljena i vidjela vatrogasca koji se naginjao nad
nečim, spuštao prema nečemu ispred nosa Beecha. Drugi vatrogasac
pogledao je dolje i okrenuo se pokrivši usta rukom. Okrenula sam se na
leda, kada je došao netko s pokrivačem i pomogao mi sjesti. Pojavio se
pilot, gologlav na snijegu. Sagnuo se nad tijelom, gledajući gdje i oni,
uhvativši se za glavu s obje ruke.
Vatrogasac mi je postavljao pitanja. Jesam li ozlijeđena? Mogu li
hodati? Trebam li pomoć? Što se dogodilo? Gledala sam ruku koju mi
je pružio i pro-mrmljala nešto što možda nije bilo suvislo.
Pomogao mi je ustati i omotao deku oko mene. Drhtala sam i nisam
mogla prestati. Brada me pekla, a krv mije tekla niz vrat, a možda i niz
grlo jer sam je osjećala u ustima. Vonjala sam na rum.
Pokušao me odvesti do svog vozila, ali ja sam ga povukla prema
garderobi, vukući ga za sobom i urlajući da netko pozove hitnu.
Cijeli se bolni prizor počeo ponavljati u mojim mislima, pogotovo
onaj dio kada su se svjetla ugasila, a pištolj opalio i sjetila sam se,
nisam htjela, ali sjetila sam se da sam vidjela Dana kako pada. Pokrila
sam oči rukama. Pokušavala sam to razabrati, a kada sam ponovo
pogledala, bio je ondje. Stajao je na ulazu, držeći se za dovratnik, s

W
jednom rukom spuštenom niz tijelo.
Vatrogasac je otišao po nosila. Kada sam se dovoljno približila,
Danje zabacio glavu unatrag i pogledao me dok mu se krv slijevala u
oči. – Jeste li ubili tog gada?
– Ubio gaje Beechcraft.
– Dobro.
Prebacila sam njegovu ruku oko svog vrata, ali ni sama nisam bila
dovoljno stabilna. – Je li vas pogodio?
– Mislim da nije.
– Rame vam krvari. Pričekajmo nosila.
– Dovraga, ne. Želim se uvjeriti daje kreten mrtav.
– Zaista je mrtav, Dan. Imate moju riječ.
Hitna je došla i odvela nas oboje kolima. Bili su iz vatrogasne
jedinice u službi, i Dan ih je sve poznavao, zovući ih po imenima.
Odbio je otići u bolnicu, unatoč njihovom nastojanju.
Netko se probijao kroz krug vatrogasaca i bolničara koji su kružili
oko tijela. čula sam buku i pogledala vani. Pokušali su mu zapriječiti
put, ali ništa nije moglo spriječiti Petea starijeg da dođe do svog sina.
Pao je na koljena, nagnuo se i pokušao povući sina u naručje. Kada mu
nisu dopustili, zabacio je glavu, otvorio usta i ispustio dug, užasan krik,
koji je po tom snijegu i vjetru, koji se smirivao, zvučao kao s drugog
svijeta, kao da nije ljudski. Učinio je to opet. I opet. Onda se utišao,
nepomičan, pognut nad tijelom. Netko mu je položio ruku na rame.
Pružio je ruku da još jednom dodirne svog sina, a onda ustao na drhtave
noge. Kružio je pogledom po gomili, istraživao i istraživao. Kada me
pronašao, nije se pomaknuo, a nisam ni ja, dok smo zurili jedno u
drugo. Nisam čula ljude kako viču, strojeve kako se kreću, i sirene kako
zavijaju. Osjećala sam snijeg na licu, dok je on brisao suze. Omotala
sam se dekom, pokušavajući prestati se tresti i gledala kako ga odvode.
Izgledao je malen i star i ne više tako zastrašujuće. Nipošto
zapovjednički.
Vonjala sam po rumu i nisam mogla prestati drhtati.
Gruba deka ogrebala mi je vrat dok sam je namještala oko ramena.
Prve jutarnje sate provela sam u društvu policije Massachusettsa – i ove
deke koju mije dao vatrogasac na pisti. Bez razmišljanja, izašla sam
vani s njom na sebi, što je, ispostavilo se, bilo dobro, budući je sada

W
pokrivala mrlje od krvi na mojoj košulji.

Događaji od prošle noći izbacili su Operaciju iz kolosijeka, najblaže

rečeno. A naša je šalterska dvorana ostavljala dojam ostataka svih
ružnih, nedovršenih poslova. Još uvijek je bio mrak u te sate pred zoru,
fluorescentne svjetiljke odozgo bacale su neobično oštro svjetlo. Ubrusi
Dunkin' Donutsa i dijelovi Boston Heralda bili su posvuda. Nekoliko
putnika, koji nisu imali kamo, spavali su u vrećama na podu. Neki su
bili nagurani u tvrdim stolicama u čekaonici, koje nisu bile ugodne ni za
sjedenje, a kamoli za spavanje. Jedan od naših službenika na izlazu,
sigurno se sažalio na te jadnike.
Neki od njih bili su ogrnuti onim intenzivno purpurnim primjercima
od poliestera, koji su prolazili za deke u našim avionima.
Još uvijek sam lagano drhtala, spopadali su me snažni, naknadni
napadaji, uglavnom kada bih pomislila kako se sve moglo završiti
sinoć. A nos mi nije prestajao curiti. Kada sam posegnula u džep za
maramicom, napipala sam nešto plosnato i tvrdo. čim sam to dotakla,
sjetila sam se što je –
sićušna kaseta koja je pala sa stropa mog ureda. Stajala sam nasred
šalterske dvorane, držeći je na dlanu, nestalu kasetu iz Ellenine
sekretarice. Buljila sam u nju. Prozirna plastična kutija s dva
minijaturna svi tka i komad tanke trake. To je bilo sve. Moglo je čekati.
Htjela sam je ponovo gurnuti u džep. Istina, ne bih je mogla preslušati u
hotelu – nije bilo telefonske sekretarice – a da sam otišla tada, možda
bih morala pričekati. čak i da sam je htjela preslušati, morala bih se
ponovo vratiti u svoj ured, a to nisam htjela. Nisam htjela ponovo zuriti
u zjapeću rupu na stropu kroz koju je Lenny sigurno izvukao paket
dokaza Dickijea Flynna. Gledala sam u kasetu. Bila je tako mala.
Koliko je mogla biti važna? Što smo još trebali znati o prljavom
poslu u kojeg se Ellen uplela – a i mene? Jesam li uopće mogla
podnijeti još jedno otkriće?
Stišćući kasetu u šaci krenula sam, ispočetka polako, a onda brže, i
što sam brže hodala, bila sam sve ljuća. Ubrzo sam bila bijesna,
proklinjući ime svih koji su mi u zadnje vrijeme učinili život paklom na
zemlji. Što se mene ticalo, to što gaje isjekao propeler bila je predobra
sudbina za Petea mlađeg Dwyera. A Pete stariji, on je zaslužio da izgubi

W
sina na taj način, jer je bio tako hladan, arogantan kreten. A prokleti
Lenny, prljavi gad, nadam se da će trunuti u zatvoru za sve što je
učinio, a možda i za nešto što nije. Od same pomisli na Dana, kipjela
sam od bijesa, od same ideje daje zamalo poginuo ispred mene. Željela
sam samo vrući tuš, toplu hranu i svježe plahte. Svaka je stanica u meni
vrištala za tim. Ali ne. Morala sam posegnuti u džep i izvući zadnji
detalj. Najveći upitnik na svijetu. Majka svih neriješenih pitanja.
Prokleta Ellen, također, što je uopće napravila ovaj nered i što ga je
ostavila meni da ga rješavam. Stajala sam na vratima svog ureda i pitala
se zašto me jednostavno nije mogla pustiti na miru.

GLAVA ČETRDESET I ČETVRTA

Sunce je izlazilo. Spuštalo se kroz drvene prozorske kapke skoro kao
i onog dana kada sam prvi put ušla u ovaj ured. Mollyna telefonska
sekretarica stajala je na staklenoj ploči usred ugraviranog znaka Nor'e-
astera. Znak me podsjetio na ono što je Molly rekla tog prvog dana o
tome zastoje stol bio skriven u Bostonu. – Nitko nikad ne bi ovdje
tražio nešto dobro, rekla je. Pritisnula sam gumb za preslušavanje
poruka i poslušala još jednom Ellenin zadnji dar iz groba. Molly je bila
u pravu.
Nije bilo ničeg dobrog ovdje.
Trebala bih otići, i dalje sam razmišljala. Trebala bih ustati i odnijeti
ovu kasetu nadležnima. Ali samo sam sjedila i buljila i gledala sunce
kako izlazi. Nisam mogla učiniti ništa drugo.
Monitor računala je zatreperio. Još jedno izvješće se pojavljivalo.
Okrenula sam se i pogledala, žmirkajući u svijetli ekran, kako bih
spriječila slova da se stapaju. Kada sam vidjela što piše – isto što i na
prošlom – tupa bol iza desnog oka ponovo se pojavila, ovaj put posred
lubanje. Pritisnula sam dlanom glavu, ali nije prestajalo, osim ako mi
srce ne prestane kucati. Pritisnula sam – Print – i zavalila se u stolicu.
– Lijepo je vidjeti te u komadu.
Glas je, jasan, dolazio je s vrata, iza mene. Nisam ga čula kako ulazi,
ali tako je Bili Scanlon uvijek ulazio i izlazio iz mog života – bez

W
upozorenja i pod njegovim uvjetima. Okrenula sam se kako bih ga
vidjela, preumorna da bih bila iznenađena, preukočena da bih osjetila
njegovo prisustvo.
Naslonio se na dovratnik s kožnom aktovkom u jednoj ruci, i onim
poznatim plavim kaputom od kašmira u drugoj. Odijelo je savršeno
pristajalo njegovoj vitkoj figuri, jake ugljenosive boje, koja je isticala
fini srebrni sjaj u gustoj crnoj kosi. Besprijekorno, kao i uvijek.
Kada nisam odgovorila, ušao je tiho u ured, odložio kaput i aktovku
na pod i zatvorio vrata. – Jesi li dobro?
Nisam bila dobro, možda nikad više neću ni biti. Sigurno mu je izraz
mog lica dovoljno govorio, jer je krenuo prema meni. Željela sam to
više nego išta. Htjela sam nasloniti lice na njegova prsa i osjetiti sigurnu
utjehu njegovog disanja, osjetiti snažne ruke na mojim leđima, koje bi
spriječile da se razletim u komadiće. Ali prije nego je stigao okružiti
stol, odmahnula sam glavom i klimnula prema prozorima. Netko bi
mogao vidjeti. Zastao je, ali njegove oči kao da su pitale: Jesi li
sigurna?
Kada sam ponovo klimnula, otišao je do stolice nasuprot moje i sjeo.
– Pričaj, rekao je, – želim znati svaki detalj.
Nisam mogla pronaći glas. Umjesto toga, kada je sjeo, ja sam ustala.
Dok sam se dizala sa stolice, kičma mi je zaškripala i mišići su me
zaboljeli. Krećući se po sobi, osjećala sam kako me gleda dok sam
zurila vani kroz široke rebrenice drvenih kapaka, i znala sam da će
sjediti tiho i čekati, čekati koliko god budem htjela.
Snijeg koji je prošle noći bio tako okrutan, jutros je bio blistav.
Obasjan ranojutarnjim suncem, bio je to svjetlucavi tapet koji se
prostirao s udaljenog dijela piste sve do pruge. Ispod mog prozora,
radnici su izlazili kako bi započeli novu smjenu, a prizor je ponovo
počinjao izgledati normalno. Jedini podsjetnik na prošlu noć bio je
slatkast, neugodan vonj koji se i dalje širio s mrlja od osušenog ruma na
mojoj košulji. To i telefonska sekretarica na mom stolu.
– Bilo bi lakše da mi kažeš ono što već znaš, rekla sam konačno i ne
okrenuvši se. Ako mu nisam morala gledati u oči, mogla sam
funkcionirati barem granično.
– Zapravo, već znam poprilično. Cijelu sam noć telefonirao iz
aviona. Znam da je taj Pete Dwyer, sin, ubio čovjeka, onog s kojim si se

W
pokušavala susresti. Angelo, zar ne?
– Da.
– Onda je pokušao ubiti tebe i Fallacara. Došlo je do nekakve svađe i
on je završio viseći na propeleru. On je mrtav, a ti si heroj. Je li to
otprilike sažetak?
Bilo mije teško govoriti, teško suzdržavati od plača. – Nastavi.
čula sam kako se miče iza mene, zamišljala ga kako je prekrižio
noge i nagnuo se naprijed, s laktovima na naslonu za ruke i rukama
sklopljenim ispred sebe. Bilo bi mu neugodno da ne postavlja sva
pitanja, ne usmjerava tok razgovora. Nije volio situacije kada nije
glavni.
– Lenny je u pritvoru, nastavio je, – zbog razloga koje ne mogu
dokučiti. čini se da postoje neke naznake da si ti bila u pravu, daje taj
Pete mlađi zaista ubio Ellen, ali još uvijek nema dokaza za to i ne
znamo zašto bi učinio nešto takvo. Kako se čini, sada kad ga više nema,
možda nikad i ne saznamo.
Suze su mi počele navirati, klizeći niz tragove koji su mi se usjekli u
lice od proplakane noći.
Spustila sam glavu i rukom pokrila oči. Kada sam čuo da je ustao,
dah mi je zastao u grlu. Kada sam čula kako ide prema meni, rekla sam
sebi da se maknem u stranu, da se odmaknem, pobjegnem izvan
domašaja prije nego bude prekasno. Ali osjećala sam se tako izloženo.
Osjećala sam se kao da mi je i sama koža oguljena i da me čak i zrak
vrijeđao na dodir. Utjeha mije bila užasno potrebna, i znala sam da ako
se smjesta ne odmaknem od njega, možda se ne odmaknem nikad. Ipak,
nisam se pomakla. Nisam mogla. Ali rekla sam nešto za što sam znala
da će ga zaustaviti. – Paket je kod policije. – Tada sam zatvorila oči i
čekala.
Računalo je tiho zujalo na mom stolu. S piste se začuo povik, muški
glas prigušen prozorskim staklom. Bili nije rekao ništa. Obrisala sam
oči i okrenula se prema njemu.

– Lenny je pokušao uništiti dokaz, rekla sam. – Našao gaje. Odnio ga

na pistu sinoć i pokušao spaliti u kanti za smeće.
Lice mu je bilo savršeno mirno, čak spokojno. Kada sam pokušala
progutati, grlo mi se zalijepilo i bilo mi je teško nastaviti. Ali jesam. –

W
Oluja je bila tako snažna da ga nije mogao zapaliti. Jedan od mojih
šefova osoblja gaje uhvatio.
Pomisao na veliku ruku Johna McTavisha oko Lennyjevog članka,
dok je njegov brat Terry polugom oslobađao omotnicu, pružila mije
kratak trenutak zadovoljstva u mom bolu.
– Spasili su dokaz, Bili. Ispovijest, videosnimku – sve je kod
policije.
Primijetila sam najmanje oklijevanje prije nego mu se licem proširio
osmjeh. – To je sjajno, rekao je. – Dakle, postojao je paket. I u tome si
imala pravo. – Vjerojatno bi zavarao nekog drugog. Alija sam čula
usiljen entuzijazam, osjetila sam kako se prisiljava ispod premaza od
umiljatosti. Znala sam sa sigurnošću, koja je bila poput noža u moje
srce, da je topli pogled u njegovim smeđim očima, usredotočen tako
pozorno na mene, bio lažan. Počeo se ležerno odmicati, prolazeći
kažiprstom po rubu stola, dok se vraćao prema prozoru. – Što je bilo u
tom spašenom paketu? – Ne tjeraj me da ti govorim ono što već znaš. –
Nasmiješio se nesigurno.
– Ne znam na što misliš? – Otišla sam do ormarića gdje su na
pladnju ležali rasporedi koje sam isprintala. Podigla sam prvi, položila
ga na stol i gurnula preko staklene površine koja se činila miljama duga.
– To je tvoj raspored putovanja za zadnjih dvanaest mjeseci. – Spustio
je pogled i pročitao ga, zatim me pogledao kao da hoće reći: Pa što?
Stavila sam drugi papir pored prvog, listu Elleninih tajnih odredišta i
pokušala smiriti drhtaje u prsima. – Ovo je Ellenin. Bio si u istom gradu
kada i ona petnaest puta od mogućih petnaest prilika.
Izvukla sam zgužvani papir iz stražnjeg džepa i izravnala ga na stolu.
Mrlje su se pojavile kao kapi kiše, kako su moje suze padale po stranici,
kapale na papir razmazujući crnu tintu dok sam čitala Elleninu bilješku
još jednom.
... onda ponovo osjetim kako tonem i jedino što mi drži glavu iznad
vode je pokret kojim ga želim dosegnuti. I ne mogu ga pustiti. Jer kada
sam s njim, postojim. Bez njega, bojim se da ću nestati, nestati negdje
gdje me Bog ne može spasiti, a ne mogu se spasiti ni sama...
Stavila sam ga na stol ispred njega. – Pisala je o tebi.
Nije ni pogledao drugi raspored. Nije uopće pogledao Elleninu
bilješku. Gledao je mene. Fiksirao je pogled na mene i nije ga micao. –

W
Što želiš reći, Alex?
– Ne moram ništa reći, Bili. – Posegnula sam preko stola za
telefonskom sekretaricom i uključila je.
Glasovi su zvučali mutno i metalno na jeftinoj telefonskoj
sekretarici, ali bio je to, bez sumnje, Ellenin glas s onim blagim
južnjačkim naglaskom, za mene još uvijek tako neočekivanim. Traka je
bila točno ondje gdje sam je zaustavila, u trenutku kada je Ellen
govorila izbacujući riječi u bujici tjeskobe i boli.
– Crescent Consulting. Znam da se sjećaš toga. Platili smo im stotine
tisuća dolara. Ja sam potpisala račune. Crescent Con...
– Crescent Consulting. Shvatio sam. – Billov glas je bio potpuna
suprotnost – smiren, racionalan, pomalo iritantan uz škljocanje i
pucketanje smetnji. Sigurno je bio u autu. – Stoje s tim?
– To je bila prijevara. Ništa više od bankovnog računa kojeg je
Lenny koristio za potplaćivanje.
Znao si za to, Bili. Morao si znati.
– Nemojmo sada o tome. Na mobitelu sam.
– Sada ćemo razgovarati o tome. – Zvučala je panično, gotovo
histerično. – Da se nisi usudio prekinuti.
– Dobro, dobro. Zašto to govoriš?
– Zbog posebnih ovlasti potpisa. Svih onih gluposti o tome koliko mi
vjeruješ. Podvalio si mi. Jedini razlog zbog kojeg si me naveo da tražim
veća ograničenja, bio je da ne moraš ti potpisati one račune. Svaki račun
iz Crescenta si proslijedio meni. Svaki. Ti si znao, Bili... – borila se sa
suzama – i ne mogu vjerovati da si mi to učinio.

Konačno, više nije mogla izdržati, i njen se glas pretvorio u jecaje.

čim bijedan prestao, drugi bi počeo, i znala sam da dolaze nekud iz
dubine jer, kada sam jutros plakala s njom, slušajući kasetu prvi put, bol
mije izvirala iz cijelog tijela, iz svakog mog dijela. Zvučalo je kao –
bilo je kao – da je to tisuću godina držala u sebi.
Kada se dobro isplakala, nastupila je tišina, a onda Billov glas,
nježan i umirujući. – Mislio sam daje bolje da ne znaš.
– Misliš da će itko vjerovati da nisam znala? – Ellen, nisi učinila
ništa loše. Ja sam taj koji je zaribao, i ja ću te zaštititi.
– Reci mi što si učinio? Reci mi u što si me uvukao? – U vrijeme

W
kada smo radili na poslu Nor'easter, Lenny mije došao s idejom da ne
moramo čekati glasovanje ... da on ima neki način za kupnju IBG-a...
– Nije on samo kupio glasove za ugovor, Bili Iskoristio je novac za
prikrivanje onog pada, onog –
pravog razloga avionske nesreće, za milost Božju. Mi smo mu dali
taj novac, Majestic mu je dao, ti i ja, a moje ime je posvuda... – Zastala
je kao da još ne može vjerovati riječima koje su izlazile iz njenih usta. –
Onaj Nor'easterov Beechcraft koji se srušio 1995., imam snimku
nadzora, ove ... ove dokumente koje je Dickie Flunn sklonio na strop.
Nisu bili krivi piloti. M/e bila njihova greška. Bio je to Pete Dwyer
mladi, i Dickie Flunn, i Lennu... – Imaš li taj paket?
– Držim ga u rukama, ine ... mislim da ga trebam odnijeti nekome.
Ne mogu ... O, Bože, Bili, ne traži od mene da...
– Ne, u pravu si, moramo ga odnijeti pravim ljudima. Samo da
razmislim trenutak.
– Reci mi ...jednu stvar, rekla je Ellen preklinjući. – Reci mi da nisi
znao za ovaj pad, da si znao samo za onaj posao s IBG ugovorom.
Nije oklijevao. – Nisam znao apsolutno ništa o tome. Kunem ti se. A
ako je Lennu učinio ono što kažeš da jest, skinut ću mu glavu.
– Hvala Bogu, Bili. Hvala Bogu.
– Moramo proslijediti taj paket. Zamolit ću te samo da pričekaš dan-
dva dok stignem tamo. Želim sjesti s tobom. Želim ... stalo mije da
dobijem priliku da ti objasnim. Želim da shvatiš. I želim da mi
pomogneš smisliti što učiniti, Ellen. Ovo možemo prebroditi skupa.
Nije bilo odgovora.
– Ellen, slušaj me. Ne razmišljaj o tome što ćeš mi sljedeće reći.
Samo slušaj. Slušaš li?
Ja sam slušala, a koljena su mi bila slaba, znajući što slijedi.
– Zaljubljen sam u tebe, Ellen. Beznadno, očajnički, patetično sam
zaljubljen u tebe, i ne želim život bez tebe. Neću dopustiti da ti se nešto
dogodi, Ellen. Zar to ne znaš?
Isključila sam kasetu.
Ruke su mi se počele tresti, a suze su mi tekle niz lice. Preslušavala
sam taj dio ponovo i ponovo.
Nije bilo ničeg na toj kaseti što već nisam čula. Ali slušajući je s
njim, gledajući njegovo lice dok je slušao sebe kako zavarava Ellen,

W
govoreći joj iste riječi koje je govorio i meni, bilo je gotovo više nego
sam mogla podnijeti. Bilo kakav izraz, bilo kakva reakcija od njega,
mogla bi mi dati barem sjeme sumnje, ako je to bilo ono što sam htjela.
Ali kada je podigao pogled prema meni, lice mu je bilo kameno. Kada
me pogledao, osjetila sam kako odmjerava moju odlučnost, pitajući se
kako bi me mogao smiriti, i proračunavajući svoj rizik ako ne bih
pristala. U tom sam trenutku shvatila da je to bila istina – da je mogla
biti istina. Sve to.
– To si bio ti, rekla sam, uzmičući korak po korak, dok se nisam
našla uza suprotan zid, udaljena od njega koliko sam mogla biti u
tijesnom uredu. – Ti si bio Lennyjev partner iznutra, ne Ellen. Ti si
ukrao novac, a nju si iskoristio da zaštitiš sebe, gade. – Riječi su
pljuštale, paleći mi grlo i pekući oči. – Od početka si znao za pad. Znao
si da će s vremenom ona to shvatiti, i znao si da bi predala dokaze. Ti si
dao ubiti Ellen, ne Lenny. To si bio ti.
Samo je spustio pogled i dodirnuo Elleninu bilješku, prelazeći
vršcima prstiju preko njenih riječi, misleći, možda, da može učiniti da
nestanu. Jedva primjetan osmjeh mu se pojavio na usnama.

– Ellen je zaista uvijek imala smisla za dramatičnost.

Imala sam osjećaj da mi se tijelo urušava iznutra, zidovi nestaju, a
svijet se ruši, dok napokon nismo ostali samo nas dvoje usred neplodne
pustopoljine, suhe dokle je pogled sezao. I znala sam da gledam u život
koji sam sama za sebe stvorila, a kada sam ponovo pogledala, bila sam
sama, beznadno sama.
Prišao je prozoru i stajao tako s rukama duboko u džepovima,
ljuljajući se naprijed-natrag. – To je sigurno bila dobra oluja sinoć.
Uglavnom se ispuhala prije nego smo sletjeli.
Gledala sam ga, zurila u njegov profil, dok je žmirio u sjajno sunce.
– Jesi li vidjela snimku?, pitao je, tonom koji se može opisati jedino
kao živahan.
– Sinoć, prošaptala sam, naslanjajući se na zid. – Vidjela sam je
sinoć.
– Ja je nisam nikada vidio. Pretpostavljam da je zaista izvanredna.
Pretpostavljam da ću je sada vidjeti. Svi će, zar ne?
Kada se okrenuo prema meni, svjetlo mu je dolazilo s leđa i nisam

W
mu mogla vidjeti lice, ali njegovo ponašanje je bilo uglađeno kao i
uvijek i znala sam da se smješka. čula sam mu to u glasu.
Ton mu nije bio baš neozbiljan, samo bezbrižan i vrlo, vrlo siguran.
To me razbjesnilo.
– Što misliš zašto je to ostavila ovdje one noći?
– Možda se opametila i odlučila da ti ipak ne vjeruje.
– Imam neke ideje u vezi te snimke, rekao je. – Želiš li ih čuti?
– Ne. – Odmakla sam se od zida i polako se vratila k stolu. Kada sam
došla do stola, naslonila sam se, podupirući se s obje ruke.
– Što si rekla vlastima?, upitao je tiho.
– Rekla sam im ono što sam tada znala.
– A što je to bilo?
– Da je u noći 15. ožujka 1995. Pete Dwyer mladi opsluživao let
1704 pod utjecajem alkohola, i njegov je nemar prouzročio pad aviona.
Rekla sam im daje taj incident zabilježen na nadzornoj snimci, od
početka do kraja, i da su, kako bi to prikrili, Dickie Flynn, Pete Dwyer
stariji i Lenny Caseaux ukrali kasetu i prepravili službene dokumente
kompanije. Rekla sam im da vjerujem da su Dickie i još jedan čovjek,
Angelo Di Biasi, dobili svaki po deset tisuća dolara da šute o onome što
su znali. Rekla sam im da bi Lenny Caseaux sve učinio da dovede do
kraja prodaju.