Lee Child

PREVIŠE VREMENA
Naslov originala
Too Much Time (2017)

U minuti je šezdeset sekundi, u satu šezdeset minuta, u danu

dvadeset i četiri sata, u tjednu sedam dana, u godini pedeset i dva
tjedna. Reacher je otprilike izračunao u glavi i dobio malo više od
30 milijuna sekundi u godini. Tijekom tog vremena će samo u
SAD-u biti počinjeno gotovo deset milijuna zločina. Približno
jedan svake tri sekunde. To je često. Nije bilo nevjerojatno da ćete
ga vidjeti kako se događa pred vašim očima. Dakako, lokacija je
bitna. Zločin slijedi ljude.
1
 Izgledi da vidite neki zločin veći su u središtu grada nego na
livadi.
Reacher je bio u polupraznom gradu u Maineu. Grad se nije
nalazio blizu jezera. Niti na obali mora. Nije imao nikakve veze s
jastozima. Ali jednom je bio dobar za nešto. To je bilo jasno. Ulice
su bile široke, a zgrade izgrađene od cigle. Osjećao se dojam davno
nestalog bogatstva.
Na mjestu nekoć glamuroznih butika sad su bile trgovine »sve
za jedan dolar«. Ali nije bilo baš tako strašno. Trgovine »sve za
jedan dolar« ipak su poslovale.
Bila je tu i poslovnica lanca kafića. Stolovi su bili na pločniku
ispred izloga. Na ulici je bila gotovo gužva. Lijepo vrijeme je
pomagalo. Bio je prvi dan proljeća i sunce je sjalo.
Reacher je skrenuo u ulicu dovoljno široku da u njoj bude
zatvoren promet i da je nazovu trgom. S obje strane ulice ispred
zgrada od crvene cigle bili su kafići sa stolovima na pločniku, a
između njih polako je hodalo tridesetak ljudi. Reacher je prizor
ugledao sprijeda, s nasumično razmještenim ljudima ispred sebe.
Poslije je shvatio da su najvažniji akteri bili raspoređeni u
savršenom obliku, poput velikog slova T. On je bio na njegovu dnu,
gledajući prema gore, a 40 metara u daljini, kao po gornjoj crti
slova T, hodala je mlada žena, pod pravim kutom u odnosu na
njegov smjer gledanja, zdesna nalijevo preko široke ceste, izravno
s pločnika na pločnik. Imala je platnenu torbu prebačenu preko
ramena. Platno se činilo srednje debljine i nije bilo obojeno, pa je
izgledalo blijedo pokraj njezine tamne majice. Imala je oko 20
godina. Ili je čak bila mlađa. Mogla je imati i samo 18. Hodala je
sporo, gledajući prema gore, kao da uživa u suncu na svojem licu.
A onda je s lijeve strane, također po gornjoj crti zamišljenog
slova T, ravno prema njoj dotrčao mladić. Bio je njezinih godina.
Na nogama je imao tenisice, odjeven u uske crne hlače i majicu s
2
kapuljačom. U prolazu je zgrabio ženinu torbu i strgnuo joj je s
ramena. Žena je pala i raširila se po pločniku, usta otvorenih u
nekom zadihanom poviku. Mladić u majici s kapuljačom gurnuo je
torbu pod ruku, poput lopte u američkom nogometu, skrenuo
desno i počeo trčati niz uspravnu crtu zamišljenog slova T,
izravno prema Reacheru koji je bio pri njegovu dnu. A zatim su, iz
istog smjera kao i žena s torbom, naišla dva muškarca u odijelima,
također hodajući izravno od pločnika do pločnika. Bili su oko
dvadeset metara iza nje. Zločin se dogodio neposredno ispred
njih. Reagirali su jednako kao i većina ljudi. Prvi su se djelić
sekunde skamenili, a onda su pogledom ispratili mladića u trku pa
podigli ruke užurbano i nespretno te povikali nešto što bi moglo
biti »Hej!«
A onda su krenuli u potjeru. Kao da su začuli pucanj pištolja za
početak utrke. Potrčali su iz sve snage dok su se krajevi odijela
vijorili za njima. Policajci, pomislio je Reacher. Morali su to biti.
Potrčali su kao jedan, bez izgovorene riječi. Nisu se ni pogledali.
Tko bi drugi tako reagirao?
Četrdeset metara od Reachera mlada se žena podigla na noge i
pobjegla.
Policajci su nastavili potjeru. Ali klinac u crnoj majici s
kapuljačom imao je deset metara prednosti i trčao je mnogo brže
od njih. Nisu ga mogli sustići. Ni slučajno. Udaljenost između njih
je rasla. Klinac je sad bio udaljen dvadesetak metara od Reachera,
skretao je lijevo i desno, kao da trči kroz protivničku obranu koja
se raspala. Bio je udaljen oko tri sekunde i ispred sebe je imao još
jednu prazninu između prolaznika, jasan put. Sada je bio udaljen
dvije sekunde. Reacher je napravio jedan korak udesno. Mladić je
bio udaljen jednu sekundu. Još jedan korak. Reacher je udario
klinca bokom i ovaj je pao u isprepletenu hrpu ruku i nogu.
Platnena je torba poletjela visoko u zrak, a klinac je pao i
3
zakotrljao se još tri metra, a onda su dvojica u odijelima skočili na
njega. Okupila se mala gomila i okružila ih. Platnena je torba pala
na tlo oko metar od Reacherovih nogu. Bila je čvrsto zatvorena
patentnim zatvaračem. Reacher se sagnuo da je podigne, a onda je
još jednom promislio. Bolje da ostavi dokaze netaknutima, kakvi
jesu. Napravio je korak unatrag. Iza njega se naguralo još
promatrača.
Policajci su uspravili još zbunjenog mladića i stavili mu lisičine
zavezavši mu ruke iza leđa. Jedan je policajac gledao uokolo, a
drugi je prišao torbi i podigao je. Izgledala je ravno, lagano i
prazno. Kao da se urušila. Kao da u njoj ničega nema. Policajac je
pogledao lica oko sebe i usredotočio se na Reachera. Izvukao je
lisnicu iz džepa hlača i otvorio ga iskusnim pokretom. Iza prozirne
plastike bila je njegova iskaznica s fotografijom. Detektiv Ramsey
Aaron iz okružne policije. Na fotografiji je bio isti čovjek, samo
malo mlađi i mnogo manje zadihan.
Aaron je rekao: »Zahvaljujemo vam na pomoći s time.«
»Nema na čemu«, odvratio je Reacher.
»Jeste li vidjeli što se točno dogodilo?«
»Uglavnom.«
»Onda morate potpisati izjavu očevica.«
»Jeste li vidjeli da je žrtva poslije pobjegla?«
»Ne, nisam to vidio.«
»Činilo mi se da je dobro.«
»Drago mi je to čuti«, rekao je Aaron. »Ali ipak morate potpisati
izjavu očevica.«
»Bili ste bliže nego ja«, rekao je Reacher. »Dogodilo se točno
pred vama. Sami potpišite izjavu.«
»Iskreno, gospodine, potpisana izjava obične osobe značila bi
mnogo više. Hoću reći, izjava civila. Porote obično ne vole
policijska svjedočenja. To je znak vremena.«
4
 »I ja sam nekoć bio policajac«, rekao je Reacher.
»Gdje?«
»U vojsci.«
»Onda ste još bolji svjedok od običnog građanina.«
»Ne mogu ostati na suđenju«, rekao je Reacher. »Samo sam u
prolazu. Moram dalje.«
»Neće biti suđenja«, rekao je Aaron. »Ako imamo očevica koji je
veteran, iz iskustva znam da će obrana pristati na pogodbu.
Jednostavna aritmetika. Plus i minus. Poput kreditnog rejtinga.
Tako to sada ide.«
Reacher nije rekao ništa.
»To je samo deset minuta vašeg vremena«, rekao je Aaron.
»Vidjeli ste što ste vidjeli. Što se najgore može dogoditi?«
»Dobro«, rekao je Reacher.

Već na samom početku trajalo je dulje od deset minuta. Neko su

vrijeme stajali i čekali da stigne policijski auto i odveze uhićenog
mladića u policijsku postaju. Auto je naposljetku stigao u pratnji
kola Hitne pomoći kako bi provjerili zdravstveno stanje uhićenog
mladića. Kako bi ga proglasili prikladnim za privođenje. Kako bi se
izbjegla neobjašnjiva smrt u pritvoru. A sve je to trajalo. No
naposljetku je klinac završio na stražnjem sjedalu, policajci u
odorama na prednjem i auto se odvezao.
Okupljena gomila raspala se i promatrači su se vratili šetnji.
Reacher je ostao sam s dvojicom policajaca. Drugi policajac rekao
je da se preziva Bush. I da nije u rodu s Bushevima iz
Kennebunkporta. Također je bio detektiv okružne policije.
Pokazao je da im je auto parkiran u pokrajnjoj ulici na suprotnom
kraju trga. Pokazao je prstom. Prema mjestu na kojem su započeli
svoju, ubrzo prekinutu, šetnju. Svi su krenuli hodati u tome
smjeru. Uz uspravnu crtu zamišljenog slova T, a zatim desno po
5
poprečnoj crti. Policajci su se vraćali putem kojim su došli, a
Reacher ih je slijedio.
»Zašto je žrtva pobjegla?« pitao je Reacher.
»Mislim da ćemo to morati otkriti«, rekao je Aaron.
Njihov policijski auto bio je star, izlizan, ali ne propao. Čist, ali
ne sjajan. Reacher je sjeo straga. Nije mu to smetalo jer je auto
iznutra bio običan. Nije bilo neprobojne pregrade. Ni implikacija
da je uhićen. A imao je i mnogo prostora za noge ako bi sjeo
bočno, naslonjen na vrata. Ni to mu nije smetalo jer je bio uvjeren
da se stražnja vrata policijskog automobila gotovo sigurno neće
otvoriti od blagog pritiska iznutra. Bio je uvjeren da su dizajneri
automobila mislili na to.
Vožnja je bila kratka i dovela ih je do niske i sumorne betonske
zgrade na rubu. Na krovu je imala visoke antene i satelitske
tanjure. Na parkiralištu su bila tri neoznačena automobila i jedan
crno-bijeli policijski automobil, svi u nizu, a zatim još desetak
praznih mjesta te naposljetku olupina razbijenog plavog terenca.
Detektiv Bush skrenuo je na parkiralište i zaustavio auto na
mjestu označenom kao D2. Svi su izašli iz auta. Slabašno proljetno
sunce još je sjalo.
»Samo da znate«, rekao je Aaron. »Što manje novca uložimo u
uređenje zgrade, to više možemo uložiti u lov na zločince. A to
nam je prioritet.«
»Zvučite poput gradonačelnika«, rekao je Reacher.
»Dobro pogođeno. Citirao sam jedan gradonačelnikov govor. Od
riječi do riječi.«
Ušli su u postaju. Unutra nije bilo tako loše. Reacher je cijeli
život posjećivao razne državne zgrade i provodio vrijeme u njima.
Ne nužno elegantne mramorne palače u Washingtonu nego i
prljava, trošna mjesta na kojima se postupak vladanja državom
zapravo odvija. Ova okružna policija bila je negdje pri sredini
6
ljestvice što se tiče luksuza svojih prostorija. Njihov glavni
problem bio je nizak strop. To je bila posljedica loše sreće. Čak bi i
državni arhitekti katkad podlegli modi, a u doba koje su nazivali
»atomskim« nakratko su favorizirali surove građevine od debelog
betona, kao da se javnost tijekom 1950-ih osjećala sigurnije ako
su se čuvari zakona nalazili u zgradama naoko otpornim na
nuklearni udar. No koji god bio razlog, taj se bunkerski mentalitet
prečesto širio unutra, stvarajući skučene, zagušljive prostore. To
je bio jedini pravi problem sa zgradom postaje okružne policije.
Ostatak je bio prilično dobar. Možda malo previše običan, ali nitko
pametan ne bi htio mnogo kompliciranije. Izgledalo je poput
dobrog mjesta za rad.
Aaron i Bush poveli su Reachera u sobu za razgovore u hodniku
paralelnom sa zajedničkom sobom detektiva.
Reacher je pitao: »Nećemo razgovarati za vašim stolom?«
»Kao u TV serijama?« rekao je Aaron. »To nije dopušteno. Više
ne. Ne nakon napada 11. rujna. Nitko neovlašten ne smije u
operativni prostor. A nisi ovlašten dok tvoje ime nije navedeno u
službenom spisu kao ime svjedoka koji surađuje. A tvoje još nije,
očito. Osim toga, naše nas osiguranje najbolje pokriva ako smo
ovdje. I to je znak vremena. Ako padneš i udariš se, bolje je da u
prostoriji bude kamera kako bismo snimkom mogli dokazati da
nismo bili u tvojoj blizini.«
»Shvaćam«, rekao je Reacher.
Ušli su u prostoriju. Bila je standardna, a možda čak i malo
depresivnija zbog dojma skučenosti i zatvorenosti koji je dolazio
od tisuća tona betona posvuda uokolo. Unutarnji zidovi nisu bili
ožbukani, ali bili su okrečen i toliko puta da su bili glatki i sjajni.
Boja je bila blijedozelena, tipično za državne zgrade, a svjetlo iz
ekoloških žarulja nije mnogo pomagalo. Zrak je ostavljao dojam
mučnine. Na krajnjem zidu bilo je veliko ogledalo. S druge strane
7
je bez sumnje bilo prozirno.
Reacher je sjeo nasuprot ogledala, na mjesto kamo obično sjede
osumnjičeni, nasuprot Aarona i Busha koji su pred sobom imali
blokove papira i hrpe olovaka nadohvat ruke. Aaron je najprije
upozorio Reachera da kamere snimaju sliku i zvuk. Zatim ga je
pitao koje mu je puno ime, datum rođenja i osobni identifikacijski
broj, a Reacher je odgovorio istinito jer zašto ne bi? Zatim je
Aaron pitao za trenutačnu adresu, što je započelo dugu raspravu.
Reacher je rekao: »Nemam stalno prebivalište.«
»Što to znači?« pitao je Aaron.
»Ono što sam rekao. To je poznata fraza.«
»Ne živiš nigdje?«
»Živim na mnogo mjesta. Svaku noć na jednom.«
»Kao u auto-kući? U mirovini si?«
»Nemam auto-kuću«, odgovorio je Reacher.
»Drugim riječima, beskućnik si«, rekao je Aaron.
»Ali dobrovoljno.«
»Što to znači?«
»Putujem s mjesta na mjesto. Provodim dan ovdje, dan ondje.«
»Zašto?«
»Zato što mi se to sviđa.«
»Nešto poput turista?«
»Moglo bi se tako reći.«
»Gdje ti je prtljaga?«
»Nemam je.«
»Nemaš svojih stvari?«
»Vidio sam neku knjižicu u trgovini na aerodromu. Navodno
bismo se trebali riješiti svega što nam ne donosi sreću.«
»Pa si bacio svoje stvari?«
»Tada više nisam nosio prtljagu. Taj sam dio shvatio prije više
godina.«
8
 Aaron je nesigurno zurio u svoj komad papira. Rekao je: »Koja
bi te riječ najbolje opisala? Lutalica?«
Reacher je odvratio: »Putnik, namjernik, prolaznik.«
»Jesi li otpušten iz vojske s nekom dijagnozom?«
»Bi li to umanjilo moju pouzdanost kao svjedoka?«
»Rekao sam ti, to je poput stanja na računu. Ako nemaš stalno
prebivalište, to je loše. Ako imaš PTSP, to bi bilo još gore.
Odvjetnik obrane mogao bi dovesti u pitanje pouzdanost tvog
svjedočenja. To bi moglo umanjiti tvoju vjerodostojnost pred
porotom.«
»Bio sam u 110. postrojbi vojne policije«, rekao je Reacher. »Ne
bojim se PTSP-a. PTSP se boji mene.«
»Kakva je postrojba bila 110.?«
»Elitna jedinica.«
»Koliko već dugo nisi u vojsci?«
»Dulje nego što sam bio u njoj.«
»Dobro«, rekao je Aaron. »Ali o ovome ne odlučujem ja. Sad je
jednostavno riječ o brojevima. Suđenja se odvijaju u računalima.
Postoje posebni programi za to. Rade po 10000 simulacija.
Prihvate onu koja ima najveću vjerojatnost. Nekoliko bodova na
jednu ili drugu stranu moglo bi biti ključno. Nije idealno to što
nemaš stalno prebivalište, čak i ako ne uzmemo u obzir ostalo.«
»Uzmite ili ostavite«, rekao je Reacher.
Pristali su, kao što je Reacher i znao da hoće. Nikada im nije bilo
previše. Uvijek im se može dogoditi da dio izgube. To je
uobičajeno. Mnogo dobro obavljenog posla propadne, čak i u
ovako jednostavnim slučajevima u kojima je ishod siguran. Stoga
je opisao sve što je vidio. Pomno, razumljivo, detaljno, od početka
do kraja, s lijeva nadesno, izbliza prema daljem. Naposljetku su se
svi složili da je opis bio potpun. Aaron je poslao Busha da zatraži
izradu i ispis transkripta kako bi ga Reacher mogao potpisati. Kad
9
je Bush izašao iz prostorije, Aaron je rekao: »Hvala vam još
jednom.«
»Nema na čemu još jednom«, odvratio je Reacher. »Sad mi
recite koja je vaša uloga u svemu tome.«
»Kao što ste vidjeli, sve se dogodilo točno ispred nas.«
»Počinjem misliti da je to zanimljiv dio. Koji su izgledi za to?
Detektiv Bush parkirao je na mjestu D2. Što znači da je drugi
detektiv po važnosti. Ali vozio je auto i sada donosi i odnosi stvari
za vas. Što znači da je ste vi prvi detektiv u postaji. Dakle, dvojica
najvažnijih u najelitnijem odjelu cijele okružne policije slučajno su
šetala 20 metara iza djevojke koju je netko slučajno opljačkao.«
»Slučajnost«, rekao je Aaron.
»Mislim da ste je slijedili«, odvratio je Reacher.
»Zašto to mislite?«
»Jer se čini da vas nije briga što se s njom dogodilo poslije.
Vjerojatno zato što ne znate tko je. Znate da će uskoro sama doći i
sve vam ispričati. Ili znate gdje je pronaći. Jer je ucjenjujete. Ili je
dvostruka agentica. Ili je možda jedna od vaših, na tajnom
zadatku. Kako god bilo, vjerujete da se može brinuti sama za sebe.
Niste zabrinuti za nju. Zanima vas samo torba. Bila je nasilno
opljačkana, ali vi ste slijedili torbu, ne nju. Možda je torba važna.
Iako mi nije jasno kako. Izgledala mi je prazno.«
»Čini se kao da je riječ o velikoj zavjeri.«
»Odao vas je odabir riječi«, odvratio je Reacher. »Zahvalili ste
mi na pomoći. Pomoći s čime? Da je to zaista bio iznenadan,
trenutačni hitni slučaj mislim da ne biste upotrijebili tu frazu.
Rekli biste, sjajno izvedeno. Ili nešto takvo. Ili samo podigli obrve.
Kao probijanje leda prije razgovora. Kao da smo dvojica običnih
ljudi u neobaveznom razgovoru. Ali umjesto toga zahvalili ste mi
prilično formalno. Rekli ste: >Zahvaljujemo vam na pomoći s
time.<«
10
 »Trudio sam se biti pristojan«, rekao je Aaron.
Reacher je odvratio: »Mislim da je za takvu formalnost potrebna
dulja inkubacija. I rekli ste >s time<. S čime to? Trebalo bi vam
malo više od djelića sekunde da internalizirate to. Trebalo bi biti
poznato otprije. I upotrijebili ste trajni glagolski oblik. Zahvalili
ste mi na pomoći s time. A to implicira nešto što traje. Nešto što je
postojalo i prije nego što je klinac ukrao torbu i nastavit će se i
poslije. I upotrijebili glagol u množini. Rekli ste >zahvaljujemo
vam<. Znači, vi i Bush. S nečime što već znate, što već vodite i što
je na trenutak ispalo iz tračnica, ali naposljetku šteta nije bila
prevelika. Mislim da ste mi zahvaljivali na takvoj pomoći. Jer vam
je uvelike laknulo. Moglo je biti mnogo gore da je klinac pobjegao.
Zato ste rekli >zahvaljujemo vam<. To je bilo pretjerano za običnu
krađu. Doimalo vam se važnijim.«
»Samo sam bio pristojan.«
»Mislim da je moja izjava očevica uglavnom namijenjena za šefa
policije i gradsko vijeće, a ne za suđenje putem računala. Da im
pokažete da niste krivi. Da im pokažete da niste vi gotovo zabrljali
neku dugotrajnu operaciju. Zato ste tražili običnu osobu. Bilo tko
od građana bio bi dobar. Inače biste imali smo svoje svjedočenje u
svoju korist. Doimalo bi se kao da vi i Bush čuvate jedan drugome
leđa.«
»Bili smo u šetnji.«
»Niste se ni pogledali. Niste se predomišljali ni trenutka. Samo
ste potrčali za tom torbom. Razmišljali ste o njoj cijeli dan. Ili cijeli
tjedan.«
Aaron nije odgovorio i nije više dobio priliku raspravljati o tome
jer su se u tome trenutku otvorila vrata i kroz njih je provirila
neka druga glava. Laganim trzajem pozvala je Aarona van da
porazgovaraju. Aaron je otišao i vrata su se tiho zatvorila za njime.
Ali prije nego što se Reacher mogao počeo brinuti oko toga jesu li
11
zaključana, ona su se opet otvorila. Aaron je provirio u prostoriju i
rekao: »Ostatak razgovora vodit će drugi detektivi.«
Vrata su se opet zatvorila.
I opet se otvorila.
Kroz njih je ušao onaj koji je prvi provirio u prostoriju, a slijedio
ga je sličan tip. Obojica su izgledali poput tipičnih stanovnika
Nove Engleske s povijesnih crno-bijelih fotografija. Bili su rezultat
mnogih naraštaja napornog rada i samoodricanja. Obojica su bili
mršavi i žilavi, same tetive i ligamenti, gotovo ispijeni. Nosili su
tanke platnene hlače, karirane košulje i sportske sakoe. Imali su
vojničke frizure u kojima nije bilo ni trunke estetike, samo
funkcionalnost. Rekli su da rade u Agenciji za kontrolu droge
države Maine. Budući da su bili državna organizacija, i njihova je
istraga bila na državnoj razini, pa je bila važnija od okružne
istrage. Zbog toga su preuzeli ispitivanje. Rekli su da imaju pitanja
o tomu što je Reacher vidio.
Sjeli su u stolce iz kojih su prije ustali Aaron i Bush. Onaj s lijeve
strane predstavio se kao Cook, a onaj s desne kao Delaney. Ovaj
drugi se doimao kao nadređeni. Izgledao je kao da namjerava
voditi glavnu riječ. O onome što je Reacher vidio, rekao je opet.
Ništa više. Nema razloga za zabrinutost.
Ali onda je rekao: »Najprije trebamo više informacija o jednom
aspektu. Mislimo da su naši kolege iz okružne policije olako prešli
preko toga. Nisu to smatrali važnim, što je možda i razumljivo.«
»Što to nisu smatrali važnim?« pitao je Reacher.
»Koja je točno bila vaša namjera kad ste srušili tog klinca u
trku?«
»Ozbiljno?«
»Svojim riječima.«
»Koliko njih?«
»Koliko god vam je potrebno.«
12
 »Pomagao sam policajcima.«
»Ništa više?«
»Vidio sam krađu torbice. Počinitelj je bježao ravno prema
meni. Bio je brži od onih koji su ga progonili. Nisam sumnjao je li
kriv ili nije. Pa sam mu stao na put. Čak nije ni teško ozlijeđen.«
»Kako ste uopće znali da su progonitelji policajci?«
»Bio je to moj prvi dojam. Jesam li pogriješio?«
Delaney je zastao na trenutak.
Zatim je rekao: »Sad mi ispričajte što ste vidjeli.«
»Sigurno ste i prvi put čuli što sam govorio.«
»Jesmo«, rekao je Delaney. »Također i vaš razgovor s
detektivom Aaronom nakon toga. Nakon što je detektiv Bush
izašao iz prostorije. Čini se da ste vidjeli više nego što ste naveli u
svojoj izjavi. Nešto o dugotrajnoj operaciji.«
»To je nagađanje«, rekao je Reacher. »Tomu nije mjesto u izjavi
očevica.«
»Iz etičkih razloga?«
»Vjerojatno.«
»Jeste li vi etična osoba, g. Reacher?«
»Trudim se biti.«
»Ali sada se možete opustiti. Dali ste izjavu. Sada možete
nagađati koliko želite. Što ste vidjeli?«
»Zašto pitate mene?«
»Možda imamo problem. Možda biste nam mogli pomoći.«
»Kako bih vam mogao pomoći?«
»Bili ste vojni policajac. Znate kako takve stvari funkcioniraju.
Znate sagledati širu sliku. Što ste vidjeli?«
Reacher je rekao: »Vidio sam Aarona i Busha kako slijede
djevojku s torbom. Nadzirali su nešto. Vjerojatno torbu prije
svega. Kad ju je klinac ukrao, posve su ignorirali djevojku.
Pretpostavljam da je djevojka trebala predati torbu još
13
nepoznatom osumnjičenom. Ali kasnije. Na drugom mjestu. Poput
dostave ili isplate. Možda je bilo važno nadzirati samu razmjenu.
Možda je taj nepoznati osumnjičeni posljednja karika u lancu.
Zbog toga su torbu slijedila dva najvažnija policajca u postaji. Ili
kako god. Ali plan nije uspio jer se umiješala sudbina u obliku
nasumičnog kradljivca torbi. Obična loša sreća. Događa se i
najboljima. A nije ni ništa strašno. Mogu sve ponoviti sutra.«
Delaney je odmahnuo glavom.
»U mutnim smo vodama. Ljudi s kojima imamo posla ne žele
više ni čuti za tebe ako propustiš jedan sastanak. To je gotovo.«
»U tome mi je slučaju žao«, rekao je Reacher. »Ali sranja se
događaju. Najbolje bi bilo prijeći preko toga.«
»Vama je to lako reći.«
»Ovo nije moja predstava«, rekao je Reacher. »Niti moj cirkus. Ja
sam samo u prolazu.«
»I o tome moramo razgovarati. Kako vas možemo kontaktirati
ako nam bude potrebno? Nosite li mobitel?«
»Ne.«
»Kako vam se onda ljudi javljaju?«
»Ne javljaju mi se.«
»Ni obitelj i prijatelji?«
»Nemam više obitelji.«
»Ni prijatelja?«
»Ne takvih koji zovu telefonom svakih pet minuta.«
»Tko onda uopće zna gdje ste?«
»Ja znam«, rekao je Reacher. »To je dovoljno.«
»Sigurni ste?«
»Još me nikada nije trebalo spašavati.«
Delaney je kimnuo glavom.
Rekao je: »Vratimo se na ono što ste vidjeli.«
»Koji dio?«
14
 »Sve. Možda još nije gotovo. Može li postojati još koje
tumačenje?«
»Svašta je moguće«, rekao je Reacher.
»Što bi sve bilo moguće?«
»Nekoć su mi plaćali za takve rasprave.«
»Mogli bismo vam donijeti šalicu kave.«
»Može«, rekao je Reacher. »Crna, bez šećera.«
Cook je otišao po kavu, a kad se vratio, Reacher je popio gutljaj i
rekao: »Hvala. Ali zaista mislim da je to bio samo nasumičan
događaj.«
»Upotrijebite maštu«, rekao je Delaney.
»Upotrijebite vi svoju«, odvratio je Reacher.
»Dobro«, pristao je Delaney. »Pretpostavimo da Aaron i Bush
nisu znali gdje ni kad ni tko ni kako, ali očekivali su da će torba
naposljetku prijeći u nečije druge ruke.«
»Dobro, pretpostavimo«, rekao je Reacher.
»I možda su upravo to i vidjeli. Samo malo ranije nego što su
očekivali.«
»Svašta je moguće«, rekao je Reacher opet.
»Moramo pretpostaviti da su zlikovci pokušali održati
tajnovitost i prikrivenost. Možda su dogovorili lažan sastanak i
namjeravali ukrasti torbu usput. Radi iznenađenja i
nepredvidivosti. To je uvijek najbolji način izbjegavanja nadzora.
Možda su to čak uvježbali. Sami ste rekli da je djevojka prilično
lako predala torbu. Rekli ste da je pala, a zatim opet skočila na
noge i otrčala.«
Reacher je kimnuo glavom.
»Drugim riječima, to znači da je klinac u crnoj majici bio
nepoznati osumnjičeni. Želite reći da je zapravo cijelo vrijeme
trebao dobiti torbu.«
Delaney je kimnuo glavom.
15
 »I uhvatili smo ga, što znači da je operacija u potpunosti
uspjela.«
»To vam je lako reći. Također je vrlo pogodno za vas.«
Delaney nije odgovorio.
»Gdje je klinac sada?« pitao je Reacher.
Delaney je pokazao prema vratima.
»Dvije prostorije dalje. Uskoro ćemo ga prebaciti u Bangor.«
»Je li progovorio?«
»Još nije. Glumi dobrog malog vojnika.«
»Osim ako uopće nije vojnik.«
»Mislimo da jest. I mislimo da će progovoriti kada shvati u
kakvoj je zapravo opasnosti.«
»Postoji još jedan velik problem«, rekao je Reacher.
»A to je?«
»Torba je izgledala prazno. Kakva bi to bila dostava ili isplata?
Nećete nikoga osuditi ako slijedite praznu torbu uokolo.«
»Torba nije bila prazna«, rekao je Delaney. »Barem ne izvorno.«
»Što je bilo u njoj?«
»Doći ćemo do toga. Ali najprije se moramo vratiti na ono što
sam vas pitao na samom početku. Da budemo sigurni. U vaše
stanje svijesti.«
»Pomagao sam policajcima.«
»Zaista?«
»Brinete se zbog odgovornosti? Kao civil koji je pružao pomoć
policiji dobivam jednak imunitet koji imaju i oni. Uostalom, klinac
ionako nije ozlijeđen. Možda ima koju modricu. Ili ogrebotinu na
koljenu. Nema problema. Osim ako imate vrlo neobične suce.«
»Imamo dobre suce. Kada razumiju kontekst.«
»Koji bi drugi kontekst mogao biti? Svjedočio sam kršenju
zakona. Bilo je očito da policajci žele uhvatiti počinitelja. Pomogao
sam im. Želite mi reći da vam to smeta?«
16
 Delaney je rekao: »Možete li nas ispričati na trenutak?«
Reacher nije odgovorio. Cook i Delaney ustali su od stola i jedan
za drugim krenuli prema vratima, izašli kroz njih i napustili
prostoriju. Vrata su se tiho zatvorila za njima. Ovaj put Reacher je
bio uvjeren da su zaključana. Bacio je pogled prema ogledalu.
Vidio je samo svoj odraz, siv sa zelenim odsjajem.
Deset minuta vašeg vremena. Što je najgore što se može dogoditi?

Ništa se nije događalo. Barem ne tijekom sljedeće tri duge

minute. Zatim su se Cook i Delaney vratili. I opet sjeli, Cook s
lijeve, a Delaney s desne strane.
Delaney je rekao: »Tvrdite da ste pružali pomoć čuvarima
zakona.«
»Upravo tako«, odgovorio je Reacher.
»Želite li promijeniti tu izjavu?«
»Ne.«.
»Sigurni ste?«
»Vi niste?«
»Ne«, odgovorio je Delaney.
»Zašto ne?«
»Mislimo da je istina potpuno drukčija.«
»U kojem smislu?«
»Mislimo da ste uzeli torbu klincu. Baš kao što ju je on uzeo
djevojci. Mislimo da ste bili drugo, posve nepredvidivo
iznenađenje.«
»Torba je pala na pod.«
»Imamo svjedoke koji kažu da ste se sagnuli kako biste je
podigli.«
»Shvatio sam da je tako bolje. Ostavio sam je na tlu. Aaron ju je
podigao.«
Delaney je kimnuo glavom. »A dotad je već bila prazna.«
17
 »Želite li mi pretražiti džepove?«
»Mislimo da ste izvadili sadržaj torbe i predali ga nekome u
gomili.«
»Što?«
»Ako ste vi bili drugi čovjek u planu, zašto ne bi postojao i
treći?«
»Glupost«, rekao je Reacher.
Delaney je rekao: »Jack Reacher, bez srednjeg imena, uhićeni
ste zbog zločinačke umiješanosti u reket korumpirane
organizacije. Imate pravo na šutnju. Sve što kažete može se
upotrijebiti protiv vas na sudu. Imate pravo zatražiti nazočnost
odvjetnika prije daljnjeg ispitivanja. Ako ne možete platiti
odvjetnika, dodijelit ćemo vam ga o trošku poreznih obveznika.«
U prostoriju su ušla četvorica policajaca iz okružne postaje.
Trojica sa izvučenim pištoljima, a četvrti sa sačmaricom koju je
držao poprijeko prsa. S druge strane stola Cook i Delaney samo su
povukli rub sakoa ustranu kako bi pokazali svaki svoj Glock 17 u
futroli. Reacher je sjedio mirno. Šestorica protiv jednog. Previše ih
je. Vrlo loši izgledi. U zraku se osjećala napetost, a nekoliko je
prstiju bilo na okidaču. K tomu razina obuke, stručnosti i iskustva
tih policajaca bila je posve nepoznata.
Mogle su se dogoditi pogreške.
Reacher je sjedio mirno.
Rekao je: »Želim javnog pravobranitelja.«
Nakon toga nije govorio više ništa.
Vezali su ga lisičinama iza leđa i izveli ga u hodnik te ga, nakon
dva skretanja, proveli kroz čelična vrata u betonskom okviru do
minijaturnog prostora za pritvor sa uskim hodnikom i tri ćelije te
po jednim ležajem u svakoj. Na kraju hodnika bio je stol za
privođenje koji je trenutačno bio prazan. Jedan od policajaca
spremio je pištolj u futrolu i sjeo za stol. Reacheru su skinuli
18
lisičine s ruku. Predao je putovnicu, debitnu karticu, četkicu za
zube, sedamdeset dolara u novčanicama, sedamdeset pet centa u
kovanicama i vezice za cipele. U zamjenu je dobio guranje u leđa i
prvu ćeliju u nizu samo za sebe. Vrata su se zalupila uz metalni
zveket, a zasun je sjeo na mjesto poput željezničkog klina koji
udara malj. Policajci su ga gledali još trenutak, poput posjetitelja u
zoološkom vrtu, a zatim su se okrenuli i prošli pokraj stola za
privođenje i izašli iz prostorije, jedan za drugim. Reacher je čuo
kako se čelična vrata zatvaraju za posljednjim od njih. Čuo je kako
se zaključavaju.

Čekao je. Bio je dobar u čekanju. Bio je strpljiv čovjek. Nije imao
kamo ići, a imao je više nego dovoljno vremena da stigne onamo.
Sjeo je na krevet, koji je bio izliven od betona, kao i mali stol i
stolac uz njega. Stolac je imao okrugli jastučić od spužve
prekrivene plastičnom navlakom, kao i madrac na krevetu.
Školjka WC-a bila je od metala, a iznad nje bio je udubljeni metalni
umivaonik. Samo s hladnom vodom. Poput najlošije motelske
sobe na svijetu, dodatno ogoljene do neizbježnog minimuma, a
zatim smanjene do jedva podnošljivih dimenzija. Arhitekti iz
1950-ih ovdje su upotrijebili još više betona nego drugdje. Kao da
bi zatvorenik koji pokušava pobjeći mogao imati više snage od
atomske bombe.
Reacher je u sebi pratio protok vremena. Prošla su dva sata, a i
dio trećeg, a onda je najmlađi od policajaca u odorama koji su ga
doveli došao provjeriti što radi. Pogledao je kroz rešetke i pitao:
»Dobro si?«
»Jesam«, odvratio je Reacher. »Možda sam pomalo gladan. Već
je prošlo vrijeme ručka.«
»Imamo problem s time.«
»Kuhar je na bolovanju?«
19
 »Nemamo kuhara. Naručujemo hranu iz obližnje zalogajnice.
Smijemo naručiti ručak do cijene od četiri dolara. Ali to je za
okružne zatvorenike. Vi ste državni zatvorenik. Ne znamo koliko
oni plaćaju za ručak.«
»Više, nadam se.«
»Ali moramo znati točno. Inače bi nam mogao ostati višak
troškova.«
»Zar Delaney ne zna? Ili Cook?«
»Otišli su. Odveli su drugog osumnjičenog u svoje sjedište u
Bangoru.«
»Koliko trošite na večeru?«
»Šest i pol?«
»Na doručak?«
»Nećete biti ovdje za doručak. Državni ste zatvorenik. Kao i onaj
drugi. Doći će po vas večeras.«

Jedan sat poslije mladi se policajac vratio sa sendvičem od

prženog sira i kavom u plastičnoj šalici. Cijena je bila malo veća od
tri dolara. Detektiv Aaron rekao je da će osobno platiti razliku u
slučaju da država plaća manje.
»Zahvali mu«, rekao je Reacher. »I reci mu neka bude oprezan.
Usluga za uslugu.«
»Oprezan s čime?«
»Koju će stranu izabrati.«
»Što to znači?«
»Ili će shvatiti ili neće.«
»Želite reći da niste krivi?«
Reacher se nasmiješio. »Vjerojatno si to već čuo.«
Mladi je policajac kimnuo glavom.
»Svi to kažu. Nitko od vas nikada nije ništa učinio. Očekujemo
da to kažete.«
20
 Zatim je policajac otišao, a Reacher je pojeo svoj obrok i vratio
se čekanju.

Dva sata poslije mladi se policajac vratio treći put.

Rekao je: »Stigla je javna pravobraniteljica. Razgovara o slučaju
telefonom s kolegama iz državne agencije. Još su u Bangoru. Čim
završi razgovor, doći će k vama.«
»Kakva je?« pitao je Reacher.
»Nije loša. Jednom mi je netko ukrao automobil i pomogla mi je
oko isplate osiguranja. Išla je s mojom sestrom u srednju školu.«
»Koliko je godina tvojoj sestri?«
»Tri godine je starija od mene.«
»Koliko ti imaš godina?«
»Dvadeset i četiri.«
»Jesu li ti isplatili premiju osiguranja?«
»Jesu dio.«
Nakon toga policajac je otišao do stola za privođenje i sjeo za
njega. Kako bi tijekom posjete pravobraniteljice ostavio dojam da
se brinu za zatvorenike kako valja, pretpostavljao je Reacher.
Reacher je ostao gdje je i bio, na krevetu. Samo je čekao.

Trideset minuta poslije odvjetnica je ušla u prostoriju.

Pozdravila je policajca za stolom na prijateljski način, kako bi
svatko pozdravio mlađeg brata stare školske prijateljice. Zatim je
rekla još nešto, službeno i tiho, o povjerljivosti odnosa s klijentom,
a policajac je ustao i izašao iz prostorije. Zatvorio je čelična vrata
za sobom. Prostorija s ćelijama je utihnula. Odvjetnica je
pogledala Reachera kroz rešetke. Poput posjetiteljice zoološkog
vrta. Možda ispred kaveza s gorilama. Bila je srednje visine i građe
i nosila je crno odijelo sa suknjom. Imala je kratku smeđu kosu sa
svjetlijim pramenovima, smeđe oči i okruglo lice, sa ustima
21
okrenutim prema dolje. Poput osmijeha okrenutog naopako. Kao
da je u životu doživjela mnoga razočaranja. Nosila je kožnu torbu
za spise, previše debelu da bi je zakopčala. Iz nje je na vrhu virio
pravnički blok žutih papira. Bio je prekriven ručnim bilješkama.
Ostavila je torbu na podu pa otišla natrag do stola, izvukla stolac
i dovukla ga do Reacherove ćelije. Namjestila ga je ispred rešetki,
sjela na njega i udobno se smjestila, s čvrsto pritisnutim koljenima
i stopalima na prečki između nogu stolca. Kao da je na običnom
sastanku s klijentom, svatko sa svoje strane stola. Ali ovdje nije
bilo stola. Samo gusti niz debelih čeličnih rešetaka.
Rekla je: »Ime mi je Cathy Clark.«
Reacher nije rekao ništa.
Rekla je: »Oprostite što sam došla tek sad. Imala sam
dogovorenu kupoprodaju kuće.«
»Bavite se i nekretninama?« pitao je Reacher.
»Većinu vremena.«
»Koliko ste imali slučajeva kaznenog prava?«
»Jedan ili dva.«
»Između jedan i dva velika je razlika u postocima. Koliko
točno?«
»Jedan.«
»Je li onaj kojeg ste branili oslobođen?«
»Nije.«
Reacher nije rekao ništa.
Ona je rekla: »Dobijete koga dobijete. Tako to ide. Postoji popis.
Ja sam danas bila na njegovu vrhu. Poput reda taksija na
aerodromu.«
»Zašto nismo u sobi za razgovore?«
Odvjetnica nije odgovorila. Reacher je imao dojam da su joj se
sviđale rešetke. Cijenila je to što su razdvojeni. Vjerojatno se
osjećala sigurnije.
22
 »Mislite li da sam kriv?« pitao je.
»Nije važno što mislim. Važno je što ću učiniti.«
»A to je?«
»Razgovarajmo«, rekla je. »Morate objasniti zašto ste bili
ondje.«
»Moram biti negdje. Oni moraju objasniti zašto bih im dao svog
suučesnika u zločinu. Izručio sam im ga izravno u ruke.«
»Misle da ste bili nespretni. Namjeravali ste zgrabiti torbu, no
slučajno ste ga srušili. Misle da je namjera bila da nastavi trčati.«
»Zašto su okružni detektivi sudjelovali u državnoj operaciji?«
»Zbog uštede«, odvratila je ona. »Podijelili bi i zasluge, da svi
budu zadovoljni.«
»Nisam zgrabio torbu.«
»Imaju četiri svjedoka koji kažu da ste se sagnuli prema njoj.«
Reacher nije rekao ništa.
Ona je rekla: »Zašto ste bili ondje?«
»Na trgu je bilo tridesetak ljudi. Zašto je bilo tko od njih bio
ondje?«
»Dokazi pokazuju da je mladić potrčao ravno prema vama. Ne
prema njima.«
»Nije tako bilo. Prepriječio sam mu put.«
»Točno.«
»Mislite da sam kriv.«
»Nije važno što ja mislim«, rekla je opet.
»Što tvrde da je bilo u torbi?«
»Još nisu rekli.«
»Zar je to prema zakonu? Ne bih li trebao znati za što sam
optužen?«
»Mislim da zasad jest prema zakonu.«
»Mislite? Trebam više od toga.«
»Ako želite drugog odvjetnika, platite ga.«
23
 »Je li klinac već progovorio?« pitao je Reacher.
»Tvrdi da je to bila obična krađa. Da je mislio da djevojka u torbi
nosi vrijedne stvari. Gotovinu i bankovne kartice. Možda i mobitel.
Državni agenti smatraju to pripremljenom pričom, za svaki
slučaj.«
»Što misle zašto ja nisam pobjegao? Zašto bih ostao ondje?«
»Iz istog razloga«, rekla je. »Uvježbana priča. Prešli ste na nju
čim je sve pošlo po zlu. Vidjeli ste ih da hvataju vašeg pomoćnika,
pa ste se odmah prebacili na plan B. On je obični kradljivac, a vi
pomažete policiji. On će dobiti trivijalnu kaznu, a vas će potapšati
po ramenu. Od obojice očekuju određenu razinu sofisticiranosti.
Ovo je navodno važan slučaj.«
Reacher je kimnuo glavom.
»Što mislite, koliko velik?«
»Istraga traje već vrlo dugo.«
»Vjerojatno je i skupa.«
»Mislim da jest.«
»U vrijeme štednje na proračunu.«
»Uvijek se štedi na proračunu.«
»I uvijek se procjenjuje nečija uspješnost, a ljudi sa snažnim
egom nikada ne vole da im se ukalja ugled. Pomislite na Delaneyja
i Cooka. Stavite se u njihovu kožu. Dugotrajna i skupa istraga
propadne zbog slučajnosti. Moraju se vratiti na početak. Možda i
gore od toga. Možda je i sve propalo. Mnogi bi se crvenjeli zbog
toga. Što se zatim događa?«
»Ne znam.«
»Ljudska priroda«, nastavio je Reacher. »Najprije su bjesnjeli,
psovali i udarali šakom u zid. Zatim se uključio njihov instinkt za
preživljavanje. Tražili su način da se pokriju. Tražili su način da
kažu kako je operacija zapravo uspjela. Agent Delaney rekao je
upravo to. Izmaštali su ideju da je klinac dio svega. A onda su čuli
24
kako Aaron razgovara sa mnom. Čuli su kako sam rekao da
nemam stalno prebivalište. Lutalica sam, kako je Aaron rekao. To
im je dalo još bolju ideju. Mogu to predstaviti kao dvostruki
uspjeh. Mogu tvrditi da su uhitili dvojicu i u potpunosti osujetili
cijelu operaciju. Nakon svega bi ipak mogli dobiti pohvale i pisma
preporuke.«
»Želite reći da su izmislili cijeli slučaj.«
»Znam da jesu.«
»To je prilično nategnuto.«
»Dvaput su sve provjerili. Htjeli su biti sigurni. Dvaput su pitali
nosim li mobitel, dvaput su pitali zna li netko kuda se krećem.
Uvjerili su se da sam savršeno žrtveno janje.«
»Složili ste se s idejom da mladić nije bio običan lopov.«
»Samo hipotetski«, rekao je Reacher. »I ne posebno
entuzijastično. Bio je to dio profesionalne rasprave. Laskanjem su
me navukli da se složim. Rekli su da znam kako to funkcionira.
Složio sam se kako bih im udovoljio. Oni su izmišljali gluposti
kako bi se pokrili, a ja sam samo htio biti pristojan.«
»Rekli ste da je to moguće.«
»Zašto bih to rekao ako sam umiješan?«
»Misle da je to bi dvostruki blef.«
»Nisam toliko lukav«, rekao je Reacher.
»Misle da jeste. Bili ste u elitnoj jedinici vojne policije.«
»Ne bi li to značilo da sam na njihovoj strani?«
Odvjetnica nije odgovorila. Samo se malo promeškoljila na
stolcu. Nelagodno joj je, pomislio je Reacher. Ne suosjeća s njime.
Ne vjeruje mu. Možda joj je čak i odbojan. Želi se maknuti od
njega. To je ljudska priroda. Znao je kako takve stvari
funkcioniraju.
Rekao je: »Provjerite snimku. Čuli su me kad sam rekao da
nemam stalno prebivalište i pokrenuli su im se kotačići u glavi.
25
Ubrzo su došli u prostoriju sa mnom i preuzeli razgovor. Zatim su
opet izašli, samo nakratko. Htjeli su razgovarati u četiri oka.
Provjerili su zajedno imaju li dovoljno. Mogu li prodati takvu
priču. Odlučili su da to učine. Vratili su se u prostoriju i uhitili
me.«
»Ne mogu s time na sud.«
»S čime možete?«
»Ni sa čime«, rekla je. »Najbolje što mogu je pokušati se
nagoditi.«
»Ozbiljni ste?«
»U potpunosti. Optužit će vas za vrlo ozbiljan prekršaj. Oni će
sudu iznijeti uvjerljivu teoriju i potkrijepiti je izjavama lokalnih
očevidaca koji su gotovo svi prijatelji ili susjedi članova porote. Vi
ste stranac s neshvatljivim životnim stilom. Odakle ste uopće?«
»Ni s jednog određenog mjesta.«
»Gdje ste rođeni?«
»U Zapadnom Berlinu.«
»Nijemac ste?«
»Nisam. Otac mi je bio marinac, rođen u New Hampshireu. U to
je doba bio raspoređen u Zapadnom Berlinu.«
»Znači oduvijek ste bili u vojsci?«
»Još od djetinjstva.«
»To nije bilo dobro. Ljudi su vam zahvalni za ono što radite, ali
duboko u sebi misle da ste svi uništeni traumama. Postoji
značajna vjerojatnost da ćete biti osuđeni, a ako budete, dobit ćete
dugu kaznu. Sigurnije je priznati krivnju i dobiti manju kaznu.
Uštedjet ćete im vrijeme i novac za suđenje. To mnogo znači. To bi
mogla biti razlika između pet i dvadeset godina zatvora. Kao vaša
odvjetnica, kršila bih svoju dužnost kad vam to ne bih
preporučila.«
»Preporučujete da idem u zatvor na pet godina zbog nečega što
26
nisam učinio?«
»Svi kažu da su nedužni. Porote to znaju.«
»A odvjetnici?«
»Klijenti uglavnom lažu.«
Reacher nije rekao ništa.
Odvjetnica je nastavila: »Žele vas premjestiti u Warren
večeras.«
»Što je u Warrenu?«
»Državni zatvor.«
»Fantastično.«
»Tražila sam da vas zadrže ovdje dan ili dva. Tako mi je
zgodnije.«
»I?«
»Odbili su.«
Reacher nije rekao ništa.
Odvjetnica je nastavila: »Dovest će vas natrag sutra ujutro na
čitanje optužnice. Sudnica je u ovoj zgradi.«
»Vozit će me onamo i vratiti me natrag u manje od dvanaest
sati? To baš nije učinkovito. Trebao bih ostati ovdje.«
»Sad ste u sustavu. Tako to ide. Više vam ništa neće imati smisla.
Naviknite se na to. Razgovarat ćemo o vašoj nagodbi sutra ujutro.
Predlažem vam da noćas vrlo ozbiljno razmislite o njoj.«
»A jamčevina?«
»Koliko možete platiti?«
»Oko sedamdeset dolara.«
»Sud bi to smatrao uvredom«, rekla je. »Bolje je to ne
spominjati.«
Zatim je ustala sa stolca, uzela svoju prepunu torbu i izašla iz
prostorije. Reacher je čuo kako se čelična vrata otvaraju i
zatvaraju. Prostorija s ćelijama opet je utihnula.
Deset minuta vašeg vremena. Što je najgore što se može dogoditi?
27
 Prošao je još jedan sat, a onda se mladi policajac vratio. Rekao je
da su državni policajci odobrili šest dolara i pedeset centa za
večeru, baš koliko bi potrošila okružna policija. Rekao je da može
uzeti bilo što s jelovnika zalogajnice. Izrecitirao je opširan popis
jela u ponudi. Reacher je razmislio trenutak. Možda složenac s
piletinom. Ili tjestenina. Ili salata s jajima. Naglas je razmišljao o te
tri mogućnosti. Policajac je preporučio složenac s piletinom.
Rekao je da je dobar. Reacher mu je povjerovao.
I kavu, dodao je. Mnogo kave, naglasio je. Zaista mnogo, u
termos-boci, da ostane topla. S pravom keramičkom šalicom i
tanjurićem. Bez šećera ili šlaga. Policajac je sve zapisao na
komadić papira gotovo posve istrošenom olovkom.
Zatim je rekao: »Kakva je bila odvjetnica?«
»Dobra«, rekao je Reacher. »Doima se finom. I pametnom. Misli
da je sve to nesporazum. Kaže da državni agenti katkad znaju biti
previše revni. Nisu poput vas, okružnih policajaca. Nemaju
zdravog razuma.«
Mladi je policajac kimnuo glavom. »Katkad zna biti tako.«
»Rekla je da će me sutra vjerojatno pustiti, a da onda budem
miran i vjerujem sustavu.«
»To je obično najbolji način«, rekao je mladi policajac. Papirić sa
zapisanom narudžbom gurnuo je u džep, a zatim izašao iz
prostorije.
Reacher je ostao na krevetu. Čekao je. Osjećao je kako zgrada
postaje sve tiša dok je dnevna smjena odlazila kući, a noćna
dolazila na posao. Manje ljudi. Ušteda. Ipak je to bio seoski okrug
u slabo naseljenom dijelu države. Naposljetku se mladi policajac
vratio s hranom. To mu je gotovo sigurno bila posljednja dužnost
toga dana. Nosio je pladanj na kojem je bio keramički tanjur s
metalnim poklopcem, bijela termosica za kavu, tanjurić i na njemu
28
naopako okrenuta šalica te nož i vilica zamotani u papirnati
ubrus.
Plastična boca bila je ključni sastojak. Zbog nje je sve zajedno
bilo previše visoko da bi prošlo kroz vodoravni otvor u rešetkama.
Policajac nije mogao staviti termosicu na svoju stranu pladnja.
Prevrnula bi se i kava bi se prolila po složencu. Nije ju mogao
gurnuti ni kroz rešetke jer se u donjem dijelu širila pa nije mogla
proći.
Mladi je policajac zastao, nesiguran.
Ima 24 godine. Bio je početnik. Reachera je poznavao samo kao
mirnog sredovječnog čovjeka koji je sve vrijeme provodio u
krevetu, naoko opušten i pomiren sa situacijom. Nije vikao niti
urlao. Nije se ni bunio. Nije bio naprasit.
Vjerovao je sustavu.
Nije predstavljao opasnost.
Stavit će pladanj na jednu ruku, poput pravog konobara. Skinut
će ključeve s pojasa, otključat će vrata nogom. Futrola za pištolj
bila je prazna. To je posvuda bila standardna praksa. Nijedan
zatvorski čuvar nije bio naoružan. Nositi oružje među
zatvorenicima značilo bi tražiti nevolje. Ući će u ćeliju, vratit će
ključeve na pojas i opet uhvatiti pladanj s obje ruke. Okrenut će se
prema betonskome stolu.
Taj bi položaj ponudio razne mogućnosti.
Reacher je čekao.
Ali ne.
Policajac je bio početnik kojem su ukrali auto, ali nije bio
potpuna budala. Privremeno je spustio pladanj na pod ispred
ćelije, maknuo s njega termosicu s kavom i šalicu na tanjuriću, a
zatim ih stavio na pod s vanjske strane rešetaka. Potom je opet
podigao pladanj i gurnuo ga kroz otvor u rešetkama. Reacher ga je
uzeo. Kako bi popio kave, morat će gurnuti ruku kroz rešetke i
29
tako si natočiti šalicu. Šalica je mogla proći između rešetaka.
Možda ne na tanjuriću, ali nije večerao u Ritzu.
»Izvolite«, rekao je mladi policajac.
Nije bio posve glup.
»Hvala«, rekao je Reacher. »Cijenim to.«
»Uživajte«, rekao je policajac.
Ali Reacher nije uživao. Složenac je bio loš, a kava slaba.

Sat poslije došao je policajac u drugoj odori uzeti pladanj i

posuđe.
Noćna smjena. Reacher je rekao: »Želim vidjeti detektiva
Aarona.«
Novi je policajac odvratio: »Nije ovdje. Otišao je kući.«
»Recite mu neka se vrati. Odmah. Važno je.«
Policajac nije odgovorio.
Reacher je rekao: »Ako sazna da sam ga tražio, a ti ga nisi
pozvao, nastradat ćeš. Možda ostaneš bez posla. Čujem da štedite
na svemu. Nemoj mu dati izgovor da uštedi na tvojoj plaći.«
»O čemu je riječ?«
»O uspješnom zaključenju slučaja.«
»Priznat ćeš?«
»Možda.«
»Ti si državni zatvorenik. Mi smo okružni policajci. Nije nas
briga što si učinio.«
»Ipak ga nazovi.«
Policajac nije odgovorio. Samo je odnio pladanj i zatvorio vrata
za sobom.
Vjerojatno je ipak nazvao jer se Aaron pojavio sat i pol poslije.
Negdje pri sredini večeri. Bio je u istome odijelu. Nije izgledao
entuzijastično, ali ni uzrujano. Doimao se ravnodušnim. Možda
pomalo znatiželjnim. Pogledao je kroz rešetke.
30
 »Što želiš?« pitao je.
»Razgovarati o slučaju«, odgovorio je Reacher.
»To je sad državni slučaj.«
»Nije ako je to bila obična krađa.«
»Nije bila.«
»Vjeruješ li u to?«
»Bio bi to dobar način da se nadmudri nadzor.«
»A što je sa mnom kao drugim tajnim sastojkom?«
»I to je uvjerljivo.«
»Bilo bi to pravo čudo koordinacije, zar ne? Morao bih se naći
na pravome mjestu u pravo vrijeme.«
»Mogao si ondje čekati satima.«
»No jesam li čekao? Što kažu vaši očevici?«
Aaron nije odgovorio.
Reacher je rekao: »Provjeri trajanje snimke našeg razgovora.
Zamisli slijed događaja. Delaney se zapalio za mene zbog nečega
što je čuo.«
Aaron je kimnuo glavom.
»Tvoja nam je odvjetnica to već prenijela. Beskućnik kao
savršeno žrtveno janje. To me nije uvjerilo onda, a ni sada.«
»Izvan svake razumne sumnje?« pitao je Reacher.
»Ja sam detektiv. Razumnom sumnjom bavi se porota.«
»Drago ti je što će nedužan čovjek otići u zatvor?«
»O krivnji i nedužnosti odlučuje porota.«
»Što ako me oslobode? Slučaj će ti propasti.«
»To nije moj slučaj, nego državni.«
»Poslušaj opet snimku«, rekao je Reacher. »Provjeri slijed
događaja.«
»Ne mogu«, rekao je Aaron. »Nema snimke.«
»Rekao si da ste snimali.«
»Mi smo okružna policija. Ne smijemo snimati razgovor
31
državnih agenata. To nije naša jurisdikcija. Stoga smo prestali
snimati.«
»Prije je bila vaša jurisdikcija. Kad smo nas dvojica razgovarali.«
»Taj je dio zabrljan. Prethodni je razgovor izbrisan kad je
snimanje prekinuto.«
»Da?«
»Nezgode se događaju.«
»Tko je zaustavio snimanje?«
Aaron nije odgovorio.
»Tko je to bio?« pitao je Reacher opet.
»Delaney«, rekao je Aaron. »Kad je preuzeo razgovor od mene.
Ispričao se. Rekao je da nije upoznat s našom opremom.«
»Povjerovao si mu?«
»Zašto ne bih?«
Reacher nije rekao ništa.
»Nezgode se događaju«, rekao je Aaron opet.
»Siguran si da je to bila nezgoda? Da ne zamataju u celofan ono
što su zabrljali? Da ne prikrivaju tragove?«
Aaron nije rekao ništa.
Reacher je dodao: »Nikada nisi vidio da se takvo što dogodilo?«
»Što želiš da kažem? On mi je kolega.«
»I ja sam ti kolega.«
»Bio si nekoć davno. Sada si samo stranac u prolazu.«
»Jednog ćeš dana biti i ti. Želiš da sve te godine ne znače ništa?
Aaron nije odgovorio.
Reacher je rekao: »Na samom početku govorio si mi da porota
ne voli uvijek svjedočenje policajaca. Zašto je tomu tako? Zar te
porote uvijek griješe?«
Bez odgovora.
Reacher je rekao: »Zar se ne sjećaš o čemu smo razgovarali?«
»Čak i da se sjećam, bila bi moja riječ protiv riječi državnih
32
agenata. A nije riječ o neoborivom dokazu.«
Reacher nije rekao ništa. Aaron je još neko vrijeme gledao kroz
rešetke, a zatim je opet otišao.
Reacher je legao na leđa na uski ležaj, s laktom jedne ruke
naslonjenim na zid i glavom naslonjenom na dlan. Provjeri slijed
događaja na snimci, rekao je prije. Pokušao se prisjetiti svog prvog
razgovora s Aaronom. U prostoriji nalik bunkeru osvijetljenoj
zelenkastim svjetlom. Davao je izjavu očevica. Najprije podaci.
Ime, datum rođenja, osobni identifikacijski broj. A zatim adresa.
Bez stalnog prebivališta i sve što je uslijedilo. Zamislio je Delaneya
kako sluša putem zvučnika u drugoj prostoriji. >Drugim riječima,
beskućnik si<, rekao je Aaron tada. Delaney ga je čuo kako to
govori. Jasno i glasno. Koliko mu je trebalo da uoči svoju priliku i
preotme razgovor?
Predugo, pomislio je Reacher.
Najprije je uslijedilo njegovo razmetanje na temu PTSP-a i 110.
jedinice vojne policije, pa razvučeno Aaronovo nagađanje o tomu
hoće li njegovo izjava pomoći ili odmoći, a zatim naposljetku i
izjava. Pomna, staložena, detaljna, jasna i spora. A zatim privatni
razgovor poslije toga. Nakon što je Bush izašao iz prostorije.
Nagađanja i semantička analiza izjave >Zahvaljujemo vam na
pomoći s time<. I tako dalje. Sve to. Sve u svemu, možda sedam
minuta. Ili osam, devet.
Možda čak i deset.
Previše vremena.
Delaney je reagirao na nešto drugo.
Nešto što je čuo poslije.

Kad je Reacherov unutarnji sat otkucao 22 sata, u hodniku s

druge strane čeličnih vrata začuli su se teški koraci. Vrata su se
otvorila i šestorica ljudi prošli su kroz njih. Imali su drukčije
33
odore. Bili su iz državne policije i prevozili zatvorenike. Za
pojasevima su imali sprejeve sa suzavcem i elektrošokere. K tomu
i lisičine, okove i tanke metalne lance. Znali su što rade. Rekli su
Reachera neka se leđima nasloni na rešetke i gurne ruke iza sebe,
kroz otvor za pladanj s hranom. Stavili su mu lisičine, a jedan ga je
čvrsto uhvatio za njih, dok je drugi čučnuo i provukao ruke kroz
rešetke, baš kao što si je on točio kavu, ali u suprotnom smjeru.
Stavili su mu okove na gležnjeve i povezali ih lancem koji su
prebacili preko njegovih lisičina. Zatim su otključali vrata i otvorili
ih. Reacher je isteturao van malim, zveckajućim koracima.
Zaustavili su ga kod stola i uzeli njegove stvari iz ladice. Njegovu
putovnicu, debitnu karticu, četkicu za zube, sedamdeset dolara u
novčanicama, sedamdeset pet centa u kovanicama i vezice za
cipele. Sve su to stavili u žuto-smeđu omotnicu i zatvorili je. Zatim
su ga izveli iz prostorije s ćelijama. Trojica ispred njega, trojica iza.
Vodili su ga kroz hodnik, skrenuvši s njim nekoliko puta ispod
niskog betonskog stropa i van na parkiralište. Pokraj olupine
terenca u kutu parkirališta nalazio se školski autobus obojen u
sivo, sa žičanom mrežom na prozorima. Gurnuli su ga u autobus i
posjeli ga sjedalo na samom kraju. Nije bilo dragih putnika. Jedan
policajac je vozio, a preostalih pet sjedilo je na okupu u prednjem
dijelu autobusa.
Stigli su u Warren malo prije ponoći. Zatvor je bio vidljiv s više
od kilometra zbog jarkih snopova svjetla koji su se probijali kroz
izmaglicu. Autobus je zastao ispred vrata, uz glasan zvuk
dizelskog motora u praznom hodu, dok su reflektori prošli preko
njega sa svih strana, a zatim se uvezao u zatvorski krug. Opet je
zastao ispred drugih vrata, pa naposljetku zaustavio motor u jarko
osvijetljenom prostoru blizu vrata na kojima je pisalo 'Primanje
zatvorenika'. Reachera su proveli kroz njih pa niz desni hodnik, od
dva koja su se nudila, do pritvora za još neosuđene optuženike.
34
Skinuli su mu lisičine, lance i okove. Spremili su njegove stvari u
žuto-smeđoj omotnici i dali mu zatvorenički kombinezon i plave
papuče za tuširanje. Odveli su ga do ćelije gotovo identične onoj u
kakvoj je bio do malo prije. Zatvorili su vrata za njim i zaključali
ih. Njegova je pratnja otišla i minutu poslije svjetla su se isključila
i cijeli se blok ćelija našao u bučnoj i nemirnoj tami.

Svjetla su se opet upalila u šest ujutro. Reacher je čuo čuvara u

hodniku kako otključava jedna vrata za drugima. Naposljetku se
pojavio ispred Reacherovih vrata. Bio je to čovjek od oko trideset
godina, zlobnog izgleda. Rekao je: »Idi sad na doručak.«
Doručak je bio u velikoj sobi niskog stropa, ispunjenoj mirisom
kuhane hrane i sredstva za dezinfekciju. Reacher je stao u red s
još desetak zatvorenika. Klinac u crnoj majici s kukuljicom nije bio
među njima. Još je bio u Bangoru, pretpostavljao je Reacher, u
državnom sjedištu Agencije za suzbijanje droga. Možda je
progovorio, a možda i nije. Reacher je došao na red i dobio žlicu
žute kaše koja je mogla biti kajgana na šniti nečega što je moglo
biti bijeli kruh i plastičnu šalicu napola punu nečega što bi moglo
biti kava. Ili voda preostala od pranja posuđa od prethodne noći.
Sjeo je na klupu pokraj praznog stola i jeo. Zatvorenici oko njega
bili su raznoliki, ali uglavnom plahi i tihi. Stražnji dio Reacherova
mozga automatski je procijenio moguće prijetnje i zaključio da se
nema radi čega brinuti, osim ako je karijes zarazan.
Nakon doručka svi su izvedeni van na jedan sat obavezne
ranojutarnje tjelovježbe. Pritvorski dio bio je mnogo manji od
samog zatvora, pa je imao i manje dvorište, otprilike veličine
košarkaškog terena odvojenog od ostalih zatvorenika visokom
žičanom ogradom. Na ogradi su bila vrata sa zasunom, ali bez
brave. Čuvar koji ih je izveo van stao je pred ta vrata, stražareći.
Iza njega se na nebu počela javljati bljedunjava proljetna zora.
35
 Veći dio dvorišta bio je ispunjen muškarcima u kombinezonima
različite boje. Stotinama njih. Polako su hodali uokolo u grupama.
Neki su izgledali poput očajnika. Jedan od njih bio je krupan tip
visok oko dva metra i težak oko 150 kilograma. Poput karikature
starog drvosječe iz Mainea. Samo mu je nedostajala karirana
košulja i sjekira s dvije glave. Bio je krupniji od Reachera, što je
bila statistička rijetkost. Bio je udaljen pet-šest metara i gledao je
kroz žicu. Gledao je Reachera. Reacher mu je uzvratio pogled.
Gledali su se u oči. Tip je prišao bliže. Reacher ga je i dalje gledao.
U zatvoru je to bilo opasno. Ali nije bilo dobro ni skrenuti pogled.
Doimalo bi se previše pokornim. Bilo bi najbolje odmah riješiti sva
hijerarhijska pitanja. To je ljudska priroda. Reacher je znao kako
to ide.
Tip je prišao još bliže ogradi.
»Što ti gledaš?« pitao je.
To je uobičajeno otvaranje. Staro koliko i svijet. Reacher se
trebao uplašiti i reći: »Ništa.« Nakon toga bi tip rekao: »Ti kažeš
da sam ja ništa? »Nakon toga bi sve trebalo ići od zla na gore. To je
najbolje izbjegavati.
Zato je Reacher rekao: »Gledam tebe, seronjo.«
»Kako si me nazvao?«
»Seronjom.«
»Mrtav si.«
»Još nisam«, odgovorio je Reacher. »Ne kad sam zadnji put
provjeravao.«
Upravo u tome trenutku došlo je do velike strke u suprotnom
kutu većeg dvorišta. Poslije je Reacher shvatio da je to bilo pomno
tempirano. Šapati i signali širili su se među zatvorenicima, od
čovjeka do čovjeka. U daljini su se čuli povici i zvukovi tučnjave.
Stražari na tornjevima uključili su reflektore i okrenuli ih u tome
smjeru. Začulo se pucketanje prijenosnih radija. Svi su otrčali
36
onamo. Uključujući i čuvare. Uključujući i čuvara na vratima
malog dvorišta. Provukao se kroz njih i otrčao u gomilu.
Nakon toga je krupni tip krenuo u suprotnom smjeru. I prošao
kroz vrata na kojima više nije bilo nikoga. I ušao u manje dvorište.
Krenuo je ravno prema Reachera. To nije bio lijep prizor. Imao je
crne papuče za tuširanje, bez čarapa, i narančasti kombinezon
rastegnut preko golemih mišića.
A onda je postalo još gore.
Tip je zamahnuo rukom kao bičem i u rukama mu se pojavilo
oružje. Izvukao ga je iz rukava. Bio je to zatvorski bodež.
Od prozirne plastike. Možda drška četkice za zube naoštrena na
kamenu, duga dvadesetak centimetara. Poput bodeža. Trećina je
bila omotana ljepljivom trakom. Da ne klizi u ruci. Nimalo dobro.
Reacher je zbacio papuče s nogu.
Krupni tip učinio je isto.
Reacher je rekao: »Cijeli se život držim jednog pravila. Ako me
napadneš nožem, slomit ću ti ruke.«
Krupni tip nije rekao ništa.
Reacher je rekao: »Bojim se da to pravilo nije promjenjivo. Ne
mogu napraviti iznimku samo zato što si ti kreten.«
Krupni tip je prišao bliže.
Ostali u dvorištu napravili su korak natrag. Reacher je čuo kako
ograda tiho zvecka kad su se naslonili na nju. Čuo je strku na
drugom kraju većeg dvorišta koja je još trajala. Glumljena, stoga
poprilično bezvoljna.
Nije mogla trajati zauvijek. Reflektori će se uskoro okrenuti
natrag. Čuvari će se regrupirati i vratiti se. Trebao je samo čekati.
Ali to nije bio njegov način.
»Posljednja prilika«, rekao je. »Baci oružje i spusti se na tlo. Ili
ću te gadno ozlijediti.«
Upotrijebio je svoj glas vojnog policajca koji je tijekom godina
37
izvježbao tako da one koji ga čuju ispuni stravom i užasom, a sve
na rubu psihotičnosti koju je, smatrali su svi, pokazivao tukući se
u stražnjim ulicama diljem svijeta. Vidio je bljesak nečega u očima
krupnog tipa. Ali to je bilo sve. Neće upaliti. Morat će se boriti.
Iznenada je bio vrlo sretan zbog toga.
Jer sada je znao.
»Deset minuta vašeg vremena. Vidjeli ste što ste vidjeli«
Nije volio noževe.
Rekao je: »Hajde, debeli. Pokaži što znaš.«
Tip je napao, zakrećući pritom tijelo, sa šiljkom u ispruženoj
ruci. Reacher je fingirao pokret ulijevo pa se šiljak trgnuo u tome
smjeru, a Reacher se vratio desno, s unutarnje strane putanje
oružja i lijevom rukom zamahnuo prema van i napadačevu
zglavku, no uranio je za djelić sekunde i zgrabio njegovu šaku,
koja je bila veličine lopte za softbol, te je povukao, okrenuvši tako
napadača još malo, a zatim ga triput brzo udario u lice, bum, bum,
bum. Pokreti su se spajali u jedan, istodobno stišćući njegovu šaku
sa šiljkom što je jače mogao. Napadač je povukao ruku natrag, a
znoj na Reacherovu dlanu pomogao mu je da je izvuče, pa je
Reacher završio držeći samo šiljak. No to nije bio problem jer je
bio naoštren samo naprijed, ne sa strane, a bio je od plastike, pa je
Reacher samo naslonio vrh palca na točku gdje je završavala
ljepljiva traka i slomio cijeli šiljak kao da okreće kvaku na vratima.
Zasad je bilo dobro. U tome trenutku, oko tri sekunde nakon
početka borbe, Reacheru je glavni problem bio kako održati
obećanje i slomiti napadaču obje ruke. Bile su goleme. Deblje od
nogu većine ljudi. Sa svih su strana bile omotane slojevima mišića.
A onda je postalo još gore.
Tip je krvario iz nosa i usta, ali to mu je samo dalo dodatnu
energiju. Napeo se i zaurlao na način koji je Reacher vidio u
poslijepodnevnim emisijama o snagatorima gledajući TV u
38
motelskim sobama. Kao da se pripremao povući kamionsku
prikolicu ili stijenu veličine Volkswagena. Namjeravao je jurišati
poput vodenog bivola. Namjeravao je srušiti Reachera na tlo i
zatući ga.
To što nije imao cipele nije mu pomagalo. Udaranje bosim
nogama bilo je samo za gimnastičku dvoranu ili Olimpijske igre. A
gumene papuče za tuširanje bile su još gore. Reacher je
pretpostavljao da su ih zatvorenici zbog toga i morali nositi.
Udaranje nogom nije bilo moguće. To je, nažalost, bilo
ograničavajuće, ali i dalje je mogao udarati koljenima i laktovima.
Napadač je krenuo u juriš, kao da želi uhvatiti Reachera u
medvjeđi zagrljaj. Pa je i Reacher pojurio prema njemu. Bio je to
jedini izbor. Sudar bi mogao biti fantastičan, ovisi o tome tko koga
udari prvi. U ovom slučaju odgovor su bili Reacherova podlaktica i
gornja usnica krupnog tipa. Poput nesreće na autocesti. Poput dva
kamiona koji izravno udaraju jedan u drugi. Poput čovjeka koji
sam sebe udara šakom u lice.
Oglasila se zatvorska sirena.
Sagledaj širu sliku. Što si vidio?
Reflektori su se okrenuli natrag. Neredi su završili. Zatvorsko je
dvorište iznenada utihnulo. Krupni tip nije mogao odoljeti. Takva
je ljudska priroda. Htio je pogledati. Htio je znati što se događa.
Okrenuo je glavu. Samo malo. Bio je to instinktivan pokret i
odmah ga je zaustavio, ali bilo je kasno. Reacher ga je udario u
uho. Imao je više nego dovoljno vremena. Kao da udara loptu za
bejzbol koja visi sa stabla. A nitko nema mišiće u uhu. Sva su uha
više-manje jednaka. Ondje se nalaze najsitnije kosti u tijelu i razni
mehanizmi za održavanje ravnoteže. Bez kojih bi čovjek pao na
pod.
Krupni tip pao je uz tresak.
Reflektori su osvijetlili ogradu.
39
 Reacher je zgrabio tipa za ruku. Kao da mu želi pomoći da
ustane. Ali nije.
Zatim je izgledalo kao da se želi rukovati s njime i čestitati mu
na junačkom porazu.
Nije bilo ni to.
Reacher je progurao slomljeni šiljak kroz napadačev dlan i
ostavio ga tako da viri s obje strane, a onda se maknuo od njega i
pomiješao se s ostalima pokraj vrata. Sekundu poslije reflektor je
osvijetlio tipa na podu. Sirene su promijenile zvuk. Sada su ozna-
čavale povratak u ćelije.

Reacher je čekao u ćeliji. Pretpostavljao je da neće dugo čekati.

Bio je očiti sumnjivac. Svi ostali iz manjeg dvorišta bili su
dvostruko sitniji od tipa kojeg je prebio. Stoga će čuvari najprije
doći po njega. Vjerojatno. A to bi mogao biti problem. Jer, tehnički,
počinio je zločin. Neki bi to rekli. Drugi bi pak rekli da je napad
najbolji oblik samoobrane, koja je uglavnom još bila dopuštena
zakonom. Sve je to samo pitanje tumačenja.
Trebat će vrlo pomno argumentirati.
Što je najgore što se može dogoditi?
Čekao je.
Čuo je udarce čizama u hodniku. Dva su čuvara došla ravno do
njegove ćelije. Za pojasevima su imali sprejeve sa suzavcem i
elektrošokerom. K tomu i lisičine, okove i tanke metalne lance.
Jedan je rekao: »Ustani i pripremi se na zapovijed da se okreneš
leđima prema nama i gurneš ruke kroz otvor u rešetkama.«
»Kamo idemo?« pitao je Reacher.
»Saznat ćeš.«
»Volio bih saznati što prije.«
»A ja bih volio i najmanje opravdanje da upotrijebim
elektrošoker. Tko od nas će danas dobiti što želi?«
40
 »Čini se da bi najbolje bilo da ne dobije nijedan«, rekao je
Reacher.
»Slažem se«, odgovorio je čuvar. »Potrudimo se da tako ostane.«
»Ipak me zanima.«
Čuvar je rekao: »Vraćaš se onamo odakle smo te dovezli. Jutros
ti je čitanje optužnice. Prije toga ćeš dobiti jedan sat s
odvjetnicom. Zato ćeš odjenuti civilnu odjeću. Nedužan si dok ti se
ne dokaže krivnja. Trebao bi tako i izgledati. Ili kršimo Ustav. Ili
nešto takvo. Kažu da ljudi u zatvorskim odorama izgledaju kao da
su već krivi. Pa ljudi unaprijed sude o njima. Ali to je suđenje, zar
ne? Zar ne bi trebali suditi?«
Izveo je Reachera iz ćelije, malim zveckajućim koracima, a zatim
se njegov kolega nagurao sa stražnje strane i tako su ga odveli do
predvorja s dvostrukim vratima, na pola puta do izlaza iz zatvora
gdje su ga predali dvojici pravosudnih policajaca za prijevoz
zatvorenika, koji su pak Reachera odveli do sivog zatvorskog
autobusa u kakvom se već vozio. Odgurali su ga niz prolaz i
gurnuli ga u posljednji red sjedala. Jedan od policajaca sjeo je za
volan, a drugi je sjeo bočno iza njega, sa sačmaricom prebačenom
preko koljena.
Autobus je prešao isti put kao i onaj koji je dovezao Reachera do
zatvora manje od dvanaest sati prije, samo u suprotnome smjeru.
Prošli su svaki metar iste ceste i pločnika. Dvojica policajaca
razgovarali su cijelim putem. Reacher je čuo dio razgovora.
Ovisno o buci motora u danom trenutku. Neke se riječi nisu
najbolje čule. Ali čuo je mnogo priče o krupnom tipu kojeg su
pronašli u manjem dvorištu tog jutra. Za sada nitko nije bio
osumnjičen. Jer nitko nije shvaćao zašto se to dogodilo. Krupni je
sljedeći mjesec trebao imati saslušanje za uvjetno puštanje. Zašto
bi napao nekoga? A ako on nije napao nikoga, tko bi napao njega?
Tko bi ga napao, prebio i odvukao ga u manje dvorište poput
41
nekakvog trofeja?
Odmahnuli su glavama.
Reacher nije rekao ništa.
Vožnja natrag trajala je jednako, malo kraće od dva sata,
jednako i za noć i za dan jer njihovu brzinu nije određivala
gustoća prometa nego motor koji sporo ubrzava i mali raspon
brzina, što je bilo dobro za česta stajanja i kretanja u gradovima,
ali ne baš dobro za otvorenu cestu. No naposljetku su skrenuli na
parkiralište koje je Reacher prepoznao i zaustavili se pokraj
olupine plavog terenca. Reachera su pozvali da dođe niz prolaz,
izveli su ga iz autobusa i uveli kroz vrata kroz koja su ga večer
prije izveli. Unutra je bilo predvorje koje se moglo zaključati s obje
strane i ondje su mu skinuli lisičine i okove te ga predali odboru
za dobrodošlicu koji se sastojao od dvije osobe.
Jedna je osoba bio detektiv Bush, a druga javna
pravobraniteljica Cathy Clark.
Dvojica pravosudnih policajaca okrenuli su se i ubrzano otišli.
Žurilo im se. Vratit će se poslije, a nisu mogli pustiti da autobus
stoji u praznom hodu. Ostavljali su dojam da imaju mnogo poslova
taj dan. Mnogo malih dijelova. Možda je zaista bilo tako. A možda
su i voljeli duge pauze za ručak. Možda su znali neko dobro mjesto
za to.
Reacher je ostao sam s detektivom Bushom i odvjetnicom.
Samo na trenutak.
Sigurno se šalite, pomislio je.
Lagano je udario Busha visoko u prsa, tek pristojno upozorenje,
poziv za buđenje, ali dovoljno da izazove bespomoćnu utrnulost
raznih okolnih mišića, ali bez prave boli drugdje. Zatim je zavukao
ruku u Bushev džep i izvukao ključeve auta. Stavio ih je u svoj
džep i gurnuo detektiva u prsa, prilično blago i obzirno, koliko je
to bilo moguće, tek toliko da zatetura unatrag korak ili dva.
42
 Odvjetnicu nije ni taknuo. Samo se progurao pokraj nje i
nastavio dalje, podignute glave i samouvjeren, pod niskim
stropovima, kroz hodnik s više skretanja i van kroz glavna vrata.
Otišao je ravno do Bushevog auta na parkirališnom mjestu D2.
Stari Crown Vic. Istrošen, ali ne propao, čist, ali ne blještav.
Krenuo je iz prve. Već je bio zagrijan. Pravosudni policajci već su
ga prošli, na putu do svojeg autobusa. Nisu se osvrtali.
Reacher se odvezao Bushevim autom baš u trenutku kad su se
prva zapanjena lica počela pojavljivati na vratima i prozorima.
Skrenuo je desno pa lijevo pa opet lijevo, u nasumične ulice,
najprije ciljajući ono što je predstavljalo središte grada. Prvi
policijski auto krenuo je više od dvije pune minute iza njega. A on
je krenuo iz same policijske postaje. Bila je to sramota. A ostali su
bili još sporiji. To nije bilo najboljih pet minuta okružne policije.
Nisu ga pronašli.
Reacher ih je nazvao telefonom, malo prije pauze za ručak. S
javne govornice. U gradu ih je još bilo mnogo. Signal za mobitel bio
je slab. Reacher je skupio nekoliko kovanica ispod stolova u
kafićima. Uvijek ih ima nekoliko. Dovoljno za mjesni poziv. Broj je
vidio na posjetnici izloženoj iza blagajne u trgovini s robom od pet
i deset centa. Posjetnica je bila jedna od mnogih, a zajedno kao da
su tvorile neku vrstu obrambenog štita. Posjetnica je pripadala
detektivu Ramseyju Aaronu iz okružne policije. Imala je broj
telefona i adresu e-pošte. Možda su je dijelili u sklopu neke akcije
povezivanja sa zajednicom. Moderna policija radila je nove stvari.
Broj na posjetnici očito je bio izravna linija na Aaronovo radno
mjesto. Javio se nakon prvog zvona.
Rekao je: »Ovdje Aaron.«
»Ovdje Reacher«, rekao je Reacher.
»Zašto me zoveš?«
»Da bih ti rekao dvije stvari.«
43
 »Ali zašto mene?«
»Jer ćeš me ti možda saslušati.«
»Gdje si?«
»Daleko izvan grada. Više me nikada nećeš vidjeti. Bojim se da
su te tvoji kolege u odorama potpuno iznevjerili.«
»Trebao bi se predati.«
»To je bilo prvo«, rekao je Reacher. »To se neće dogoditi. To
mora biti jasno od samog početka. Ili ćemo potrošiti mnogo
energije na navlačenje oko toga. Nikada me nećeš pronaći. Nemoj
ni pokušavati. Samo dostojanstveno odustani. Radije potroši svoje
vrijeme na nešto drugo.«
»Jesi li ti učinio ono u zatvoru? Prebio tipa na uvjetnoj?«
»Zašto bi bio u zatvoru ako je na uvjetnoj?«
»Što si drugo htio reći?«
»Moraš pronaći tko je bila djevojka s torbom i tko je bio klinac u
majici s kukuljicom. Njihova imena i dosjee. I što je točno bilo u
torbi.«
»Zašto?«
»Jer prije nego što ti kažeš meni, ja ću reći tebi. Kad shvatiš da
imam pravo, možda počneš obraćati pozornost.«
»Tko su oni?«
»Nazvat ću opet kasnije«, rekao je Reacher.

Bio je u zalogajnici nekoliko ulica dalje. U onoj iz koje su mu

donijeli ručak i večeru. Bilo je to najsigurnije mjesto, usred sve te
panike. Nitko ga ondje nije još nikada vidio. Nijedan policajac neće
doći na pauzu za kavu. Ne tada. To nije dolazilo u pitanje. A
policijska postaja bila je središte oluje, što je značilo da su
policijski auti u njezinoj blizini ili snažno ubrzavali kako bi ga
tražili na nekom udaljenom mjestu ili naglo kočili dok su se
vraćali, razočarani i frustrirani. Dragim riječima, bili su emotivni i
44
proživljavali dramu pa nisu imali strpljenja gledati kroz prozor u
neposrednom susjedstvu postaje.
Telefon je bio na zidu u hodniku u stražnjem dijelu zalogajnice.
Lijevo i desno bili su toaleti, a na kraju hodnika požarni izlaz.
Reacher je spustio slušalicu i otišao natrag do svog stola. Bio je
jedan od šestorice ljudi koji su sjedili sami u sjenama. Nitko nije
obraćao pozornost na njega. Imao je dojam da stranci ovdje nisu
rijetkost. Barem kao ideja. Na zidu su bile stare fotografije i
predmeti. U gradu je nekoć bila snažna drvna industrija. Neki su
stekli i bogatstvo. Stotinu godina ljudi su dolazili i odlazili,
dovozili terete, prodavali alat i glumatali da su cijene užasno
visoke. Možda se u nekim dijelovima grada još radilo. Možda je
ponegdje bila neka usamljena pilana. Možda su neki ljudi još
dolazili. Ne mnogo njih, ali dovoljno. U svakom slučaju u
zalogajnici nitko nije zurio u njega. Nitko se nije krio iza novina i
kriomice birao broj na mobitelu.
Reacher je čekao.

Nazvao je opet, nasumičan broj minuta nakon što je prošao prvi

sat. Stavio je ruku preko usta kako pozadinska buka ne bi opet bila
jednaka. Želio je da misle kako je uvijek u pokretu. Kad bi pomislili
da nije, počeli bi se pitati gdje se krije, a Aaron se doimao dovoljno
pametnim da to zaključi. Mogao bi ući u zalogajnicu i sjesti
nasuprot Reachera.
Javio se na telefon nakon prvog zvona.
»Ovdje Aaron«, rekao je Aaron.
Reacher je rekao: »Moraš si postaviti pitanje i o prijevozu. Sinoć
su me u Warren pratila šestorica. Ali samo su me dvojica vratila
jutros. Šestorica pravosudnih policajaca mnogo je prekovremenih
sati u jednoj večeri. Pretjerano, rekli bi neki, za jednog
zatvorenika u autobusu. Osobito u doba štednje. Zašto su to onda
45
učinili na taj način?«
»Nisu znali ništa o tebi. Opreza nikad dosta.«
»Zašto me onda jutros nisu pratila šestorica? Ne znaju me ništa
bolje nego što su me znali sinoć.«
»Sigurno ćeš mi reći«, odvratio je Aaron.
»Dvije su mogućnosti. Ne isključuju jedna drugu. Zapravo su
povezane.«
»Reci mi.«
»Silno su me htjeli odvesti u zatvor sinoć. To im je bilo posebno
važno. Moja je odvjetnica imala razumnu molbu, no odbili su je.
Umjesto toga odlučili su se za nepotrebno povratno putovanje
koje je predstavljalo samo traćenje vremena i radnih sati.
Dodijelili su mi šestoricu čuvara kako bi se pobrinuli da sigurno
dođem do zatvora.«
»I?«
»Nisu očekivali da ću jutros doći natrag. Zato mi nisu dodijelili
dodatne čuvare. Zato su mi morali dodijeliti dvojicu koji su već
imali mnogo drugog posla danas.«
»To nema nikakvog smisla. Svi su znali da se jutros vraćaš. Na
čitanje optužnice. To je standardni postupak. Poznat svima.«
»Zašto su onda morali tražiti prijevoz u posljednji trenutak?«
»Ne znam.«
»Zato što nisu očekivali da ću se vraćati.«
»Znali su da ćeš morati.«
»Ne bih morao da sam bio u komi u bolnici. Ili mrtav. Takav bi
događaj inače bio neočekivan. Ali oni su znali unaprijed. Zato nisu
dogovorili prijevoz za povratak.«
Aaron je zastao na trenutak.
»Ipak si ono u zatvoru učinio ti«, rekao je zatim.
»Taj me tip nije ni poznavao«, rekao je Reacher. »Nikad se prije
nismo sreli. Ipak me je izravno napao. Dok su njegovi prijatelji
46
pripremili diverziju na drugom kraju dvorišta. Čekalo ga je
saslušanje za uvjetno puštanje. Pretpostavljam da je Delaney taj
koji ga je uhitio, nakon čega je osuđen na zatvor. Imam li pravo?«
»Da, tako je.«
»Pa su sklopili dogovor. Ako se krupni pobrine za mene,
neprimjetno, Delaney će govoriti u njegovu korist na saslušanju za
uvjetno puštanje. Rekao bi da se tip promijenio. Tko bi to bolje
znao od agenta koji ga je uhitio? Ljudi pretpostavljaju da postoji
neka mistična veza. Odbori za uvjetno puštanje obožavaju takva
sranja. Izašao bi iz zatvora. Ali nije obavio posao. Podcijenio je
svog protivnika. Možda nije imao odgovarajuće informacije.«
»Priznaješ kazneno djelo napada.«
»Nikada me nećeš pronaći. Sutra bih mogao biti u Kaliforniji.«
Aaron je rekao: »Reci mi tko je bila djevojka. I momak u majici s
kukuljicom. Pokaži mi da znaš o čemu govoriš.«
»I mladić i djevojka su pokvareni. Oboje su ucijenjeni kako bi
igrali ulogu. Djevojku su vjerojatno tek uhitili. Možda drugi put.
Možda čak i prvi. Uhitila ju je državna Agencija za suzbijanje
droge. Delaney. Uvjerio ju je da se premišlja bi li odbacio optužbe.
Predložio joj je nagodbu. Treba samo nositi torbu. Slično predlaže
i mladiću. Sitno uhićenje moglo bi biti zaboravljeno. Mogao bi se
vratiti na Yale ili Harvard, ili otkud je već, neocrnjen. Tatica ne
mora saznati. Samo treba potrčati i zgrabiti torbu. Mladić i
djevojka ne poznaju se. Iz različitih su slučajeva. Imam li pravo do
sad?«
»Što je bilo u torbi?«, pitao je Aaron.
»Siguran sam da u službenom izvješću piše da je bio
metamfetamin ili OxyContin ili novac. Jedno ili drugo. Dostave ili
isplata.«
»Bio je novac«, rekao je Aaron. »Bila je to isplata.«
»Koliko?«
47
 »Trideset tisuća dolara.«
»Ali nije. Razmisli o tome. Što me čini posve jednakim tome
mladiću i djevojci, a što me čini posve drukčijim?«
»Sigurno ćeš mi reći.«
»Troje ljudi na svijetu moglo je svjedočiti da je torba cijelo
vrijeme bila prazna. Mladić i djevojka jer su je morali nositi, pa su
znali da je laka poput pera, a poslije i ja jer je poletjela u zrak
metar od mojih očiju i vidio sam da u njoj nema ničega. Bilo je
očito.«
»A po čemu si drukčiji?«
»On kontrolira mladića i djevojku, ali ne kontrolira mene. Ja sam
neočekivana varijabla koja hoda uokolo i govori da je torba bila
prazna. To je ono što je čuo. Na snimci. Na to je reagirao. Nije
mogao dopustiti da to kažem. Nitko nije trebao znati da je torba
prazna. To bi moglo pokvariti sve. Stoga je izbrisao snimku, a
zatim pokušao ukloniti i mene.«
»Zaključuješ prije nego što znaš činjenice.«
»Zato je pitao kako mi se ljudi javljaju. Saznao je da me se može
riješiti i to nitko nikada ne bi saznao.«
»Nagađaš.«
»Sve ovo samo tako ima smisla. Delaney je ukrao trideset tisuća.
Znao je da će poslati novac za isplatu. Radi u Agenciji za suzbijanje
droge. Mislio je da se može izvući ako inscenira nesretan slučaj.
Mislim, nezgode se događaju, zar ne? Kao da ti kuća izgori u
požaru, a sav novac bio je ispod kauča. To su operativni troškovi.
Greška koja se gubi zaokruživanjem. Za njih su to samo poslovni
troškovi. Ne vjeruju nikome, pa ni vlastitoj majci, ali znaju da se
sranja prije ili poslije događaju. Jednom sam pročitao u novinama
da je neki čovjek ostao bez gotovo milijun dolara jer su mu sve
pojeli miševi. Delaney je zaključio da to može učiniti i ne stradati
zbog toga. Samo je trebao biti odlučan i držati se svoje priče.«
48
 »Čekaj«, rekao je Aaron. »Ništa od toga nema smisla.«
»Osim ako...«
»To je smiješno.«
»Reci to naglas pa ćeš vidjeti koliko to smiješno zvuči.«
»Ništa od toga nema smisla jer iako je Delaney možda znao da
će poslati novac za isplatu, kako je mogao doći do njega? Kako je
mogao kontrolirati tko će što nositi u torbi? I kada, gdje i kojim
putem?«
»Osim ako...« rekao je Reacher opet.
»Ovo je ludo.«
»Reci to.«
»Osim ako Delaney hoda mračnom stranom ulice.«
»Ne skrivaj se iza uglađenog jezika. Reci to naglas.«
»Osim ako je sam Delaney karika u lancu.«
»I dalje je pomalo uglađeno.«
»Osim ako je Delaney potajno diler, uz to što radi u Agenciji za
suzbijanje droge.«
»Trideset tisuća mogao bi biti upravo iznos naknade koju mora
platiti od svojeg udjela. Za vrstu dilera kakav je bio. Nije posebno
velik, ali niti sitan. Vjerojatno srednje velik, s relativno
civiliziranom klijentelom. Posao je lagan. Na dobrom je položaju
da se izvuče iz problema sa zakonom. Dobro zarađuje na tome.
Bolje nego što će imati mirovinu. Sve mu je išlo dobro. No ipak je
postao pohlepan. Ovaj put želio je zadržati sav novac za sebe.
Samo se pravio da šalje udio svome šefu. Torba je bila prazna od
početka. Ali nitko to ne bi znao. Policija bi u izvješću navela da
nedostaje trideset tisuća. Sve glasine koje bi se proširile od
očevidaca samo bi potvrdile da se radi o slučajnoj nezgodi. Njegov
bi šef mogao to prihvatiti kao istinu. Možda Delaney planira to
činiti jednom na godinu. Naoko nasumično. Kao dodatnu zaradu.«
»I dalje nema smisla«, rekao je Aaron. »Zašto bi torba bila
49
prazna? Stavio bi u nju izrezane novine.«
»Ne slažem se«, rekao je Reacher. »Što bi bilo da je klinac
zabrljao? Da joj nije uspio preoteti torbu? Ili da se prepao.
Djevojka je mogla otići sve do mjesta sastanka i torbu su mogli
uzeti oni kojima je trebala bila namijenjena. Bilo bi teško objasniti
im novine. To bi moglo pokvariti odnos. S druge strane, praznu bi
torbu mogao prikazati kao izviđanje. Probu radi uočavanja
možebitnog nadzora. Pretjerani oprez. Zlikovci se nisu mogli
buniti zbog toga. Možda su čak i očekivali takvo što. Poput
natjecanja za zaposlenika mjeseca.«
Aaron nije rekao ništa.
Reacher je rekao: »Nazvat ću opet uskoro«.
I spustio slušalicu.

Ovaj put je otišao. Izašao je kroz stražnji izlaz zalogajnice i

preko jednog izloženog uličnog ugla pa u uličicu iza lokala koji je
nekoć mogao biti salon elegantnog pokućstva. Ugledao je telefon
na stražnjem zidu trgovine guma. Možda je služio za to da kupci
nazovu taksi ako u trgovini nije bilo guma odgovarajuće veličine.
Zatim se povukao u jednu vežu i čekao. Sad je bio dvije ulice od
postaje. Još je mogao čuti policijske automobile kako dolaze i
odlaze. Brzo i s hitnjom. Pričekao je još trideset minuta, a zatim se
uputio prema trgovini s gumama. I telefonu na zidu. Ali prije nego
što je stigao do njega, neki je čovjek izašao iza stražnje strane
zgrade. Iz prostora gdje su kupci čekali svoje aute, s nejednakim
stolcima, s aparatom za kavu. Imao je kratko podšišanu kosu i
plavi sportski sako preko karirane košulje, sa smeđim platnenim
hlačama.
U rukama je imao Glock, izvučen iz futrole ispod ramena.
Bio je to Delaney.
Uperio je pištolj u njega i rekao: »Prestani hodati.«
50
 Reacher se zaustavio.
Delaney je rekao: »Nisi pametan kao što misliš.«
Reacher nije rekao ništa.
Delaney je rekao: »Bio si u policijskoj postaji. Vidio si kako je
slabo opremljena. Kockao si se s time da ne mogu ući u trag
pozivu u realnom vremenu. Pa si govorio koliko si htio.«
»Jesam li imao pravo?«
»Okružna policija ne može, ali državne agencije mogu. Znao sam
gdje si bio. Od početka. Napravio si pogrešku.«
»To je uvijek teoretska mogućnost.«
»Radio si pogrešku za pogreškom.«
»Jesam li? Razmisli malo o tome iz moje perspektive. Najprije
sam ti rekao gdje sam, a onda sam ti dao vremena da dođeš
ovamo. Morao sam čekati satima, ali nema veze. Jer stigao si.
Napokon. Možda sam upravo onoliko pametan koliko sam mislio
da jesam.«
»Želio si da dođem ovamo?«
»Licem u lice uvijek je bolje.«
»Znaš da ću te ustrijeliti.«
»Ali još ne. Najprije moraš saznati što sam rekao Aaronu. Jer
opet sam se kockao. Pretpostavio sam da ćeš otkriti odakle zovem,
ali ne i da ćeš moći prisluškivati. Ne odmah i nasumce bilo gdje u
državi. Ne bez sudskog naloga. Nemaš toliku moć. Još ne. Znači,
znao si za poziv i lokaciju, ali nisi čuo razgovor. Sada moraš
saznati koliko je još potrebno kontrole štete. Nimalo, nadaš se, jer
mnogo ćeš se teže riješiti Aarona nego mene. Radije to ne bi učinio
ako ne moraš. Ali moraš znati.«
»Pa?«
»Razgovarajmo malo o tehničkoj opremljenosti okružne
policije«, rekao je Reacher. »Samo na trenutak. Bio sam siguran
dok sam govorio. Imaju samo osnovnu opremu, ali nisu ni u
51
kamenom dobu. Barem mogu dobiti broj nakon završetka poziva.
Sigurno. Mogu saznati komu pripada broj. Možda su ga čak i
prepoznali. Znam da katkad naručuju hranu iz te zalogajnice.«
»Pa?«
»Pa mislim da je Aaron vrlo brzo znao odakle zovem. Ali
pametan je. Zna zašto lajem. Zna i koliko je potrebno da stigneš
autom iz Bangora. Pa je pričekao sat ili dva, samo da vidi što će se
dogoditi? Zašto ne bi? Što može izgubiti? Što je najgore što se
može dogoditi? A onda se ti pojaviš. Luda teorija je potvrđena.«
»Želiš reći da imaš pojačanje ovdje? Ja ga ne vidim.«
»Aaron je znao da sam u zalogajnici. Sada zna da sam ulicu-dvije
dalje. Samo treba pokrivati javne govornice. Sigurno je to shvatio
prilično rano. Pretpostavljam da nas upravo promatra. Cijeli
njegov odjel vjerojatno nas promatra. Mnogo ljudi. Nismo samo ti
i ja ovdje, Delaney, nego i mnogo drugih.«
»Što je ovo? Nekakve glupe psihološke igre?«
»Ono je što si rekao. Kockam se. Aaron je pametan. Mogao me
uhititi prije više sati. Ali nije. Jer je želio vidjeti što će se dogoditi.
Promatra već satima. Promatra nas upravo sada. Ili možda ne.
Možda je zapravo glupan. No izgleda li on tebi glupo? S time se
kockam. Moram ti reći da meni izgleda prilično pametno. Moj
stručni savjet je da prestaneš govoriti i legneš na pod. Posvuda su
svjedoci.«
Delaney je pogledao lijevo, prema stražnjem dijelu trgovine
guma. Pa desno, prema napuštenom salonu namještaja. I naprijed
prema uskoj uličici između njih. Posvuda su bila vrata i prozori,
sve je bilo puno sjena.
»Ovdje nema nikoga«, rekao je Delaney.
»U to možeš biti siguran samo na jedan način«, odvratio je
Reacher.
»A to je?«
52
 »Stani pokraj jednog od prozora i vidi hoće li te netko zgrabiti.«
»Neću to učiniti.«
»Zašto ne? Rekao si da ovdje nema nikoga.«
Delaney nije odgovorio.
»Vrijeme je da odabereš na što ćeš se kockati«, nastavio je
Reacher. »Je li Aaron pametan ili glup?«
»Vidjet će me kako pucam u bjegunca. Nije važno je li pametan
ili glup. Ako uspije napisati moje prezime kako valja, dobit ću
odlikovanje.«
»Nisam bjegunac. Poslao je Busha i odvjetnicu na sastanak sa
mnom. To je bio poziv. Nitko me nije progonio. Želio je da odem.
Kako bi bacio mamac.«
Delaney je zastao na trenutak.
Pogledao je lijevo. Pa desno.
Zatim je rekao: »Sereš.«
»To je uvijek teoretska mogućnost.«
Reacher nije rekao ništa više. Delaney se osvrtao na sve strane.
Posvuda zidovi od stare cigle, trule od čađe i kiše. Vrata i prozori.
Neki cijeli, još sa staklenim oknima, neki razbijeni, a neki samo
gole rupe u zidu, čak i bez drvenih okvira.
Jedan takav nalazio se u prizemlju blizu zapuštenog salona
namještaja. U visini prsa u odnosu na pločnik. Udaljen oko tri
metra. Malo iza Delaneyjeva desnog ramena. Bio je to položaj kao
iz udžbenika. Svaki zapovjednik pješaštva odmah bi ga zauzeo.
Dominirao je većim dijelom okolice.
Delaney se osvrnuo prema prozoru.
Počeo se polako pomicati prema njemu, s pištoljem i dalje
uperenim u Reachera, ali osvrćući se preko ramena. Prišao je
blizu, a zatim posljednjih nekoliko koraka prešao dijagonalno,
istodobno pokušavajući držati Reachera na oku i pogledati što se
događa u prostoriji.
53
 Stigao je do prozora, i dalje okrenut prema Reacheru. Još se
malo pomaknuo unatrag. Osvrtao se preko ramena lijevo i desno.
Nije vidio ništa.
Okrenuo se cijelim tijelom, brzo, kao da će samo pogledati, pa se
opet okrenuti natrag prema Reacheru. Na trenutak je bio posve
okrenut prema zgradi. Podigao se na prste i dlanovima se uhvatio
za rub prozora, i dalje držeći Glock, pa se nespretno podigao što je
više mogao, nagnuo se naprijed i gurnuo glavu kroz prozor kako
bi bolje vidio.
Jedna ga je ruka zgrabila za vrat i povukla ga unutra. Druga je
ruka zgrabila njegovu desnu, u kojoj je držao pištolj. Treća ga je
ruka zgrabila za ovratnik sakoa i povukla ga preko ruba prozora u
mrak.

Reacher je čekao u zalogajnici uz kavu i pitu na račun okružne

policije. Dva sata poslije ušao je mladi policajac u odori. Odvezao
se do Warrena kako bi uzeo smeđe-žutu omotnicu u kojoj su bile
Reacherove stvari. Njegova putovnica, debitna kartica, četkica za
zube, sedamdeset dolara u novčanicama, sedamdeset pet centi u
kovanicama i vezice za cipele. Mladi policajac donio je sve i
predao mu.
Zatim je rekao: »Pronašli su trideset tisuća. Novac je bio u
Delaneyjevu zamrzivaču. Zamotan u aluminijsku foliju s natpisom
>odresci<.«
Nakon toga je otišao, a Reacher je stavio vezice na cipele i
zavezao ih. Spremio je stvari u džepove, popio kavu do kraja i
ustao od stola.
Uto se na vratima pojavio Aaron.
Rekao je: »Zar odlaziš?«
Reacher je odgovorio potvrdno.
»Kamo ideš?«
54
 Reacher je rekao da nema pojma.
»Hoćeš li potpisati izjavu svjedoka?«
Reacher je odgovorio da neće.
»Čak ni ako te lijepo zamolim?«
Reacher je rekao da neće ni u tom slučaju.
Zatim je Aaron pitao: »Što bi učinio da nisam imao ljude iza
onog prozora?«
Reacher je odvratio: »Dotad je već bio vrlo napet. Sigurno bi
napravio neku pogrešku. Dobio bih priliku svladati ga. Sigurno bih
smislio nešto.«
»Drugim riječima, nisi imao ništa. Kockao si se sa svime na to da
sam dobar policajac.«
»Nemoj praviti od buhe slona«, odvratio je Reacher. »Zapravo
sam mislio da je vjerojatnost u najboljem slučaju pola-pola.«
Izašao je iz zalogajnice, a zatim i iz grada te se našao na
raskrižju gdje je jedna cesta vodila na sjever, a druga na jug.
Kanada u jednom smjeru, a New Hampshire u drugome. Odabrao
je New Hampshire i podigao palac. Osam minuta poslije bio je u
Subaruu i slušao vozača kako govori o tabletama protiv bolova u
leđima. Fantastične su. Najbolje ikad, tvrdio je.

kraj

55