Harold Robbins

79 PARK AVENUE

Harold Robins
 OVA JE KNJIGA PLOD MAŠTE

Nijedan osvrt na mjesnu prostituciju i

kockanje, nijedan događaj ili osoba opisani u
ovoj knjizi ne odnose se na stvarna zbivanja
ni na određene osobe. Ako se u knjizi slučajno
pojavilo neko poznato ime, dogodilo se to
nenamjerno, jer su sve osobe izmišljene.
Imena poznatih ljudi, kao što je na primjer
ime Thomas E. Dewey, spomenuta su uz put
da bi se točnije odredilo vrijeme i mjesto
zbivanja radnje, ali te osobe nisu likovi u
zapletu priče.

A oni, kad to čuše, počeše izlaziti jedan po

jedan, počevši od najstarijih. I ostade sam Isus
sa ženom koja bijaše stala ispred sviju, te se
uspravi pa je upita:
- “Gdje su? Nitko te ne osudi?”
- “Nitko, Gospodine”, odgovori ona.
- “Ni ja te - reče Isus - ne osuđujem.”

Evanđelje po Ivanu 8; 9-11

 JAVNO TUŽILAŠTVO PROTIV MARYANN FLOOD

Uvezao sam kola na parkiralište nasuprot krivičnom sudu.

Još nisam stigao ugasiti motor, a već mi je čuvar pridržavao vrata.
Polako sam se izvukao iz auta, pokupivši torbu za spise s
pokrajnjeg sjedala.
Još mi nikada nije bila iskazana takva pažnja.
- Lijep dan, gospodine Keyes - reče, držeći korak sa mnom
dok sam išao prema izlazu.
Pogledah prema nebu. Doista je bio lijep - ako volite sive
dane u prosincu. Kimnuh.
- Imaš pravo, Jerry.
Zaustavio sam se i pogledao ga. Osmijeh mu se pojavio na
licu. Nije mi trebao reći da već zna.
Mogao sam to i sam vidjeti. Zbog toga sam danas bio tako
visoko cijenjen.
- Hvala - rekoh i prijeđoh preko ceste do suda. Sam sam to
saznao tek prije dvadesetak minuta. Osam milja daleko i dvadeset
minuta ranije u bolničkoj sobi Harknessova paviljona. A ovdje su
već znali.
Lice staroga, sivo od bolova, gledalo me s bijelog jastuka.
Stajao sam uz podnožje kreveta.
- Morat ćeš ga preuzeti, Mike - prošapće. Zavrtjeh glavom.
- Ne, John. Ne mogu.
- Zašto ne? - Šapat mu je bio gotovo sablastan.
- Znate zašto - odgovorili. Oklijevao sam trenutak. - Predajte
ga nekome od ostalih. Imate dovoljno pomoćnika. Zašto ste izabrali
baš mene?
Šapat se naglo pretvori u prodoran glas.
- Jer su svi ostali plaćenici. Zato. Ti si jedini kome mogu
vjerovati, jedini kojeg sam ja zaposlio. Ostale su mi natovarili na
vrat, to dobro znaš.
Nisam odgovorio, iako sam znao da ne govori istinu. Još od
vremena kad je Tom Dcwey bio javni tužilac, služba je bila
oslobođena političkog pritiska.
Jedino političko u uredu bilo je častohleplje Johna De Vita
Jacksona.
Gledao me čvrsto u oči. Nisam mogao odvratiti pogled.
 - Sjećaš li se kad si prvi put došao k meni? Bio si tada
policajac, a đon na cipelama bio ti je gotovo dva prsta debeo. U ruci
si imao diplomu pravnog fakulteta i čak si se predstavio svojim
punim, maštovitim imenom Milard Keyes. Jezik ti se zaplitao dok
si me molio za namještenje. Upitao sam te: “Zašto upravo moj
ured?” Sjećaš li se što si odgovorio?
Dobro sam se sjećao. Bio je to jedini put kada nisam
upotrijebio ime kojim me ljudi inače zovu: Mike. Nisam mu ništa
odvratio.
- Reći ću ti što si kazao. - Digne glavu s jastuka. - Rekao si:
“Policajac sam, gospodine Jacksone, i poznajem samo jednu stranu
zakona”. Dao sam ti posao jer sam vjerovao u ono što si mi govorio.
- Glava mu umorno klone na jastuk, a glas ponovno prijeđe u šapat.
- A sada ćeš me ostaviti na cjedilu.
- Ne želim vas ostaviti na cjedilu - odgovorili brzo. - Ali ne
mogu preuzeti ovaj slučaj. To nije pošteno prema meni, a bojim se
da ne bih mogao biti pošten ni prema vama. Rekao sam to već onda
kada je sve počelo.
- Nisam se bojao za tebe ni tada, a ne bojim se ni sada -
prošapće silovito. Na trenutak okrene lice. - To prokleto slijepo
crijevo! Zar nije moglo pričekati još nekoliko tjedana?
Nasmiješio sam se i protiv volje. Stari nije propuštao nijednu
lukavštinu. Zaigrao je u sve žice.
- Pa znate što vam je liječnik rekao. - Ovaj put nije ga više
mogao zamrznuti - odvratih uz doličan izraz suosjećanja.
Žalosno je kimao glavom.
- Eto, kakvi su liječnici. I to uoči najvažnijeg suđenja u mojoj
karijeri.
Znao sam što misli. Za nekoliko mjeseci političari i njima
slični zasjedat će po zakucima u čitavoj državi, i do trenutka kad
stanu otvarati prozore da istjeraju dim i pare viskija, novi guverner
već će biti izabran.
Stari je vrlo mudro izabrao vrijeme. Ne prerano da ljudi ne
zaborave, ne prekasno nakon što su već odlučili. Ali sada se uplašio.
Što je trebalo poslužiti njemu, moglo je koristi i drugima. A on nije
želio riskirati.
Promatrao me preko ruba kreveta, očima punim neizrecive
tuge.
 - Mike - prošapće - uvijek si bio drugačiji od ostalih. Bio si
mi gotovo poput sina. Moja jedina nada, jedina osoba s kojom sam
se ponosio u ovom prokletom uredu. Bio si moj dječak. Nisam više
mlad. Smislio sam plan. Ako propadne, pomirit ću se s tim. To je
Božja volja.
Slegnuo je gotovo neprimjetno ramenima ispod bijele
bolničke košulje. Šutio je trenutak. Zatim nastavi tvrdim glasom.
- Ali neću da se neki bijedni kučkin sin penje mojim
ljestvama.
Nekoliko trenutaka šutke smo zurili jedan u drugog, a onda on
ponovno nastavi.
- Idi na sud umjesto mene, Mike - zamoli. - Imaš slobodne
ruke. Ti si gazda. Možeš uraditi što god želiš. Možeš čak zatražiti od
suda da otkloni tužbu, jer zbog nedostataka materijala ne možemo
povesti postupak. Možeš od mene učiniti majmuna ako želiš.
Svejedno mi je. Samo nemoj dopustiti ikome drugom da me pregazi.
Duboko sam udahnuo. Bio sam poražen, i to mi je bilo jasno.
Znao sam da ne misli ni riječi od onog što je rekao, no to nije ništa
mijenjalo. Nisko je i prepredeno udarao i prodavao led zimi. No
suze su mi navrle na oči, jer sam volio svaku lažljivu kost njegova
tijela. Znao je to, jer se nasmiješio.
- Učinit ćeš to, Mike?
Kimnuo sam.
- Hoću, John.
Pruži ruku pod jastuk i izvuče neke bilješke napisane strojem.
- O porotnicima - reče sada jačim glasom. - Pripazi na broj
tri... Prekinuhga.
- Znam sve o porotnicima. Pročitao sam zapisnik. - Pođoh
prema vratima. Okrenuvši se, rekoh:
- Uostalom, obećali ste mi slobodne ruke - sjećate li se?

►▻ ◈ ◅ ◄

Novinari su navalili na mene prije no što sam zakoračio na

prvu stepenicu pred sudom. Odbojno se smiješeći, pokušah se
probiti između njih. Mora da je stari dohvatio telefon istog trenutka
kada sam napustio sobu.
 - Čuli smo da preuzimate slučaj od javnog tužioca, gospodine
Keyes. Je li to istina?
Ne bih mu odgovorio i da nisam bio tako neraspoložen.
Mrzio sam ljude koji su moje ime izgovarali kao kis. Ime mi
je bilo Keyes, što se čita kao Kajs. Napravih hodati.
Slijedili su me s bujicom pitanja.
Zaustavih se na stepenicama podigavši ruke.
- Dopustite da predahnem, momci - obranih se. - Znajte, tek
sam se jutros vratio s dopusta.
- Zar je istina da vam je prekjučer javni tužilac, prije nego
što su ga otpremili u bolnicu, poslao brzojav i da je suđenje
odgođeno samo zato kako biste se mogli vratiti na vrijeme?
Progurah se kroz okretna vrata, skrenuh desno, prođoh
pokraj novinarske sobe prema dizalima. Nekoliko fleševa bljesne,
stvorivši mi pred očima uskovitlane purpurne mrlje. Okrenuh se
pred vratima dizala i pogledah ih.
- Za podnevnog odmora dobit ćete našu izjavu, gospodo.
Otada ću pokušati odgovoriti na svako vaše pitanje, ako budem
mogao. No sada želim biti nekoliko minuta sam prije nego što odem
u sudnicu.
Umakoh u dizalo, a liftboj im zatvori vrata ispred nosa. Iziđoh
na sedmom katu i pođoh u svoj ured na kraju hodnika.
Joel Rader me čekao. Priđe mi, pružajući ruku.
- Mnogo sreće, Mike! Prihvatih ruku.
- Hvala, Joel - rekoh. - Trebat će mi.
Joel je bio jedan od onih ljudi na koje je stari mislio. Bio je
pametan, krut i častoljuban, samo nekoliko godina stariji od mene.
- Kako je stari? - upita.
- Poznaješ ga - rekoh, nacerivši se. - Zavitlava. - Priđoh
svojem stolu.
- Čovječe, da si ga samo čuo neki dan kada mu je liječnik
saopćio žalosnu novost - reče, hodajući za mnom. - Gotovo mu je
otkinuo glavu.
- Mogu zamisliti - rekoh, bacivši šešir i kaput na malu
drvenu klupu nasuprot mojem pisaćem stolu. Sjeo sam i pogledao
ga. - Nisam želio upastiu tvoj djelokrug, Joel - rekoh.
Neiskreno se nasmijao.
 - Nisi upao, Mike - odvrati brzo. - Najzad, ti si zajedno sa
starim vodio istragu, shvaćam te.
I ja sam shvatio.
Unaprijed je prao ruke ako nešto slučajno pođe naopako.
Što nije značilo da i sam ne bi želio preuzeti slučaj. Volio je da o
njemu pišu u novinama, ali nije volio riskirati.
- Je li Alec ovdje? - upitah. Alec Čarter bio je drugi odvjetnik
koji je zajedno s Joelom pomagao starome na sudu.
- Pa poznaješ Aleca - odvrati Joel bezizražajna lica. - No
ostavio ti je na stolu bilješke staroga.
Znao sam kakav je Alec. Imao je nervozne bubrege i prije
rasprave veći je dio vremena provodio na zahodu. Ali čim bi ušao u
sudnicu, sve bi bilo u redu. Pogledah na stol. Bilješke, uredno
napisane strojem, ležale su preda mnom.
Ponovno se okrenuh Joelu. Predusreo me. Bio je po službi
pet godina stariji od mene i nije mi želio pružiti priliku da ga
otpravim.
- Bit ću u svojem uredu ako me budeš trebao, Mike - reče.
- Hvala, Joel - odgovorili, gledajući kako zatvara vrata za
sobom.
Izvadio sam cigarete iz džepa i zapalio jednu prije nego što
sam pogledao papire na stolu.
Optužnica je bila na vrhu hrpe. Uzeh je i zagledah se u nju.
Okrenuh stolicu kako bi svjetlo kroz prozor iza mene palo ravno na
papir. Debeo i crn tisak me zablješti.
Građani države New York protiv optužene Maryann Flood
Osjetih kako mi bolan grč steže srce. U tome je bila nevolja. Sve što
se zbilo ranije nije bilo ni slično ovome. Odsad ću morati živjeti s
tim.
Sklopih oči. Nisam smio dopustiti da me stari uvali u to.
Korijenje je sezalo predaleko.
Duboko sam udahnuo pokušavši ukloniti grč u prsima. Pitao
sam se hoću li se ikada nje osloboditi. Sjetih se trenutka kada sam je
ugledao prvi put. Kao da je odonda prošlo tisuću godina. Ali tome
nije bilo tako davno. To se dogodilo ljeti 1935. godine.
Sjećate li se još onog vremena ispunjenog tjeskobom,
nezaposlenih ljudi kojima je ljetna vrućina pritiskala već ionako
preopterećena leđa? Moj otac bio je poput ostalih.
 Dvije godine što ih je proveo kao kućni nadstojnik učinile su
od njega prerano ostarjela čovjeka.
Našao sam neko zaposlenje. U prodavaonici novina na uglu
86. ulice i Avenije Lexington. Od subote navečer do nedjelje ujutro
slagao sam novine s brojnim prilozima. Dolazio bih onamo u devet
navečer i radio cijelu noć do deset i trideset ujutro. Bilo mi je
šesnaest godina, a majka je uporno pazila da ne propustim
nedjeljnu misu. Stoga sam na putu kući odlazio u crkvu svetog
Augustina na misu u jedanaest sati.
Ni one nedjelje nije bilo drugačije. Došao sam u crkvu u
posljednji trenutak, uvukao se u jednu od stražnjih, gotovo praznih,
klupa i smjesta zaspao. Tek što sam zatvorio oči, osjetio sam kako me
netko gurka laktom u slabine.
Nesvjesno sam se pomaknuo kako bih propustio pridošlice
da uđu u klupu. Gurkanje se ponovilo. Ovaj put otvorio sam oči.
Trebala mi je gotovo cijela minuta da shvatim što sam vidio. Zatim
sam uvukao dah i pustio ih da prođu.
Stariju ženu tek sam letimično pogledao. Njezina izblijedjela
pepeljastosiva kosa i umorno lice nisu me zanimali. Prošla je pokraj
mene, promrsivši sasvim tiho nekoliko riječi, vjerojatno isprike. Ali
djevojka, njezina kćerka, pogodila me u najosjetljivije mjesto, u
moju bit.
Pepeljastoplava kosa Poljakinje uokvirivala joj je lice poput
svjetlucava zlata. U nje su bila pomalo divlja, velika usta, čulno
obojena grimizom, lagano rastvorene usne i bijeli zubi, što su se
nazirali u njihovoj sjeni. Imala je tanak, pravilan nos s nosnicama
koje su se naglo širile te visoke jagodice ispod smeđe ocrtanih
obrva, što su joj isticale oči.
Njezine su oči bile poglavlje za sebe. Razmaknute i smeđe s
vragoljastim zelenim mrljama uz rub šarenice. Bile su tople, sjajne,
pametne i odavale su strast koju sam tek trebao upoznati.
Dodirivale su i privlačile, a istovremeno odbijale na neki
neuhvatljiv način. Pokušao sam proniknuti ispod njihove površine,
ali nisam uspio probiti nevidljivi zaslon. Postojalo je nešto u tim
smeđim očima što nikada nisam uspio dokučiti. Ne možeš gledati u
njih niti čitati iz njih kao iz plavih očiju.
Gurajući se uz mene, odvratila je pogled. A mojim tijelom
prošlo je milijun sitnih električnih žmaraca.
 Majka, koja je bila dvostruko veća, provukla se mimo
mene a da me nije niti dotakla. Ali ne i ona.
- Oprostite - prošaptala je glasom punim skrivena smijeha.
Promucao sam neki nerazumljiv odgovor, koji se izgubio
u šuštanju odjeće vjernika koji su se u klupama spuštali na koljena.
Kleknuvši, promatrao sam je.
Klečala je oborenih očiju dok su joj ruke bile čedno
prekrižene na naslonu klupe ispred nje. Uz nju je majka, pritisnuvši
glavu na sklopljene ruke, molila nerazgovijetno na nekom tuđem
jeziku. Pogled mi se ponovno vratio djevojci.
Bujno tijelo isticalo se ispod lagane ljetne končane haljine.
Topao, čulni miris izvirao je iz nje, i vidio sam kako joj se ispod
ruke širi gotovo neprimjetna mrlja znoja.
Zatvorio sam oči pokušavši se sabrati za molitvu. Nekoliko je
sekundi prošlo, osjećao sam se bolje. Pri zatvorenim očima i nije
bilo tako strašno. Osjetio sam kako se djevojka malko pomaknula
prema meni.
Bedro je lagano pritisnula o moje.
Otvorio sam oči i pogledao je. Činilo se da nije svjesna
pritiska, jer su joj oči bile zatvorene u molitvi. Lagano sam se
odmaknuo susprežući dah.
Još uvijek zatvorenih očiju, pomaknula se za mnom. Bio sam
na kraju klupe i nisam se mogao maknuti dalje, a da ne padnem u
prolaz između klupa. Sjedio sam kako sam najbolje mogao,
pokušavajući se usredotočiti na božje riječi. Nije koristilo. Đavo je
bio sa mnom.
Napokon molitva završi, i vjernici umorno ustanu. Tek sam
se sada usudio otvoriti oči i pogledati je.
Nije me gledala. Pogled je pažljivo usmjerila naprijed. Htio
sam izići iz klupe, ali je ona već prolazila kraj mene. Povukao sam
se natrag, no i ona je stala i zajedno sa mnom zakoračila unatrag.
Bio sam zbunjen, a ona propusti majku ispred sebe, uljudno
se nasmiješivši. Dok se majka izvlačila iz klupe, ona se prisloni uz
mene.
Zatim se polagano cijela okrene.
Zagledah joj se u oči. Iskrile su jogunastim smijehom, kakav
nikada ranije nisam vidio ni u čijim očima. Divlja, opasna vatra
uvukla mi se u dušu.
 Usta joj se razvukoše u osmijeh, i ja odjednom čuh riječi,
premda bih se mogao zakleti da joj se usnice nisu niti pomakle.
- Jesi li se dobro zabavio, Mike? - prošapće.
Tek trenutak kasnije, kada se izgubila u mnoštvu koje se
guralo prolazom crkve, shvatih da je znala moje ime.
Polagano krenuh prema izlazu, pitajući se tko je ona. Možda
bi mi život ljepše protekao da to nikada nisam saznao.

►▻ ◈ ◅ ◄

Pokušao sam zaboraviti uspomene. U ruci su mi još uvijek

bili spisi.
Trebalo ih je tek pročitati. Za četrdeset minuta bit ću u
sudnici. Da bih se sabrao, počeh čitati optužnicu riječ po riječ.
Ušli smo u sudnicu kroz pokrajnja vrata. Među mnoštvom
zavlada muk dok smo prilazili svojim sjedalima na desnoj strani
sudnice. Ne podigoh pogled prema publici. Nisam htio da vide moj
bijes zbog njihove nezasitne radoznalosti.
Sjedoh na stolac i, okrenuvši im leđa, počeh rasprostirati
spise po stolu.
Osjetih kako u meni raste napetost. Suđenje u neku ruku
nalikuje na boks-meč. Ovlažih lagano usnice, nadajući se da će grč u
mojem želucu popustiti.
Samo da bih čuo vlastiti glas, obratih se Joelu.
- Koliko je sati?
Pogledao je prema velikom satu na zidu.
- Skoro će biti deset.
- Dobro.
Još malo i suđenje će započeti. Kradom pogledah prema
stolu optužene. Bio je još prazan. Joel uhvati moj pogled.
- Vito uvijek čeka do posljednjeg trenutka. To mu
omogućuje upečatljiv ulazak.
Potvrdno sam kimnuo. Vito je znao svoj posao. Bio je u New
Yorku jedan od najuspješnijih odvjetnika koji se bave obranom
kriminalaca. Visok, pristao muškarac bujne sijede kose, koja je
isticala pronicljive plave oči.
Izgubio je vrlo malo parnica. Trudio se u svojem poslu. Svi
mi iz javnog tužilaštva visoko smo ga cijenili.
 Odjednom se iza naših leđa proširi uzbuđen žamor. Sudnicu
zabljesne svjetlo fleševa nekoliko fotografskih aparata. Nisam se
morao okrenuti da saznam kako dolaze kroz prolaz. Šaputanje je to
javljalo bolje od kakva radara.
Podigoh glavu i okrenuh se prema njima upravo kada su bili
kod ograde.
Vito je već bio otvorio vrata i stajao leđima okrenutim
prema meni, kako bi oslobodio put svojoj klijentici. Pogledi nam se
sretnu dok je lice podizala prema njemu da mu zahvali.
Oči joj se lagano proširiše, i ja pokušah prodrijeti duboko u
njih. Bilo je to davno. Tako davno. Naš je pogled trajao samo
trenutak, zatim se ona okrene i pohrli prema svojem mjestu.
Promatrao sam je kako hoda. Dobro sam se sjećao tog
dugog, neusiljenog koraka, tih nježnih gležnjeva što su podrhtavali
ispod prozirnih čarapa. Nosila je taman kostim muškog kroja, a
preko ramena prebacila je modar ogrtač iz mekanog, čupavog
sukna. Kratko ošišana kosa blistala je bakreno zlaćanim sjajem i u
malim se uvojcima dizala visoko na tjemenu. Oprezno sjedne i
poravna suknju oko koljena. Vito zauzme mjesto pokraj nje, i oni
počnu razgovarati.
Joel mi prošapće na uho:
- Kakva žena! – Osjetivši oduševljenje u njegovu glasu,
kimnuh bez riječi. - Nema momka u ovoj sudnici koji bi otklonio
i jedan dio nje - šaptao je dalje.
Jedva sam uspio zatomiti gnjev. To je bila njezina nevolja.
Uvijek ista. Ubrajala se među žene kojima je seks pristajao savršeno,
poput aureole. Nije bilo muškarca koji to ne bi osjetio.
- Upravo je sramota kažnjavati ženu što radi nešto za što je
stvorena - nastavi Joel, kratko se nasmijavši. - A kako čujem, ona to
voli više od svega.
Ovaj put se nisam mogao suzdržati.
- Zaveži, Joel - rekoh hladno. - Ovo je sudnica, a ne igračnica
biljara. Zausti nešto, no tada uhvati moj pogled i riječi mu se zalede
na usnama.
Okrene se spisima na stolu pred sobom.
Uzeh olovku i stadoh rastreseno šarati po papiru. Alec me
gurne laktom, pa pogledah uvis.
 Hank Vito prilazio je našem stolu. Promatrao sam ga kako
se samosvjesno kreće sve dok nije stao preda mnom. Gledao me
osmjehujući se samouvjereno.
- Kako je starome, Mike - upita.
- Bolje, Hank - rekoh, uzvraćajući mu osmijeh. Stišao je glas
upravo toliko da bi se čuo do novinarskih redova.
- Ima veliku sreću što ga je baš sada zgrabilo slijepo crijevo.
Povisih glas tako da bi svi čuli i moj odgovor.
- Sva sreća, proizašla iz tog slijepog crijeva, pala je na vašu
stranu sudnice. Izraz lica nije mu se promijenio. Ako ikada postane
guverner, dugovat će vama, Mike, veliku zahvalnost.
Polagano ustadoh. Vito je bio visok čovjek, ali ja sam bio još
viši. Bez cipela 188 cm, a uz to i plećat. Sa slomljenim nosom
izgledam toliko opasno da se on kraj mene činio krhkim. Pogledao
me u oči, a ja se nasmiješih.
- Zahvaljujem vam na lijepim riječima, Hank. Znam da ćete
poslije suđenja priznati da sam ih zaslužio.
Još se uvijek smješkao, ali nije ništa govorio. Ispriječio sam
se između njega i slušatelja, pa nije imao razloga da nastavi. Vratio
se svojem stolu, otmjeno mahnuvši rukom. Gledao sam za njim dok
je prolazio kroz sudnicu i tek onda sjedoh na svoje mjesto.
Joel mi prošapće u uho:
- Ne dopusti da te razljuti, Mike. Hladno se nasmijah.
- Neću.
- Kad si ustao, pomislio sam da ćeš ga udariti - došapne Alec
s druge strane.
Smijeh mi se pretvori u režanje.
- Razmišljao sam o tome.
- Vidio sam ti na licu... - Alecovo šaptanje prekine kuckanje
drvenog čekića.
Odjeća je šuštala dok smo ustajali. Sudac je ušao u sudnicu.
Peter Amelie bio je nizak, zdepast muškarac. Dok je prilazio
sudačkom stolu sa svojim anđeoskim licem i ćelavom glavom koja
je virila iz crnog sukna svečanog talara, nalikovao je na malu
bucmastu lutku. Sjeo je i brzim pokretima lupao drvenim čekićem
po stolu.
Glas sudskog pisara odjekne:
 - Molim poslušajte, molim poslušajte. Počinje glavna
rasprava. Predsjedava poštovani sudac Peter Amelie.
Dospjeli smo, dakle, i dotle. Više nisam mogao odstupiti.
Borba je počela, sudac je bio u ringu. Odjednom je nestalo svake
napetosti u meni.
Odsad me ništa više neće uznemirivati, nikakve me
uspomene neće mučiti. Neću imati vremena za njih. Moram izvršiti
važan zadatak.
Nekoliko minuta kasnije sudac mi glavom dade znak. Ustao
sam i polagano prošao sudnicom do mjesta za porotnike. Optužena
nije podignula pogled dok sam prolazio mimo njezina stola, a ipak
sam znao da pomno prati svaki moj pokret, na onaj svoj poseban
način, bacajući poglede iz prikrajka. Zaustavio sam se ispred
porotnika i dao im priliku da me dobro promotre. Nakon nekoliko
sekundi progovorih. Počeo sam vrlo polagano.
- Gospođe i gospodo porotnici, osjećam se kao igrač
basebala kojeg su ubacili u igru kako bi izveo udarac umjesto Di
Maggia. Jer tko... - Prekinuh se na trenutak, dok se u sudnici nije
smirio val topla smijeha. - Jer tko se može mjeriti s Di Maggiom? -
nastavih i odmah odgovorih na vlastito pitanje: - Nitko. Prestadoh
se blago i ljubezno smiješiti.
- Ali građani države New York imaju pravo da ih službenici,
koje su izabrali, predstavljaju i štite. Građani države New York
smatraju potrebnim da preko Velike porote podnesu ovom sudu
optužnicu protiv stanovite osobe, zato što je prekršila zakon i što se
ogriješila o moralna načela. Usrdno vas molim za strpljenje dok
budem, koliko to najbolje mogu, zastupao građane države New
York protiv zločina Maryanne Flood.
Prema pravilima, Vito je smjesta uložio prigovor. Sudac ga
je prihvatio, kao što sam i očekivao. Ali postigao sam svoj cilj.
Ponovno sam se obratio poroti.
- Želio bih pročitati neke točke optužnice koja je podnesena
ovom sudu. Optužnica tereti okrivljenu Maryannu Flood da je
počinila razna krivična djela, što ćemo nedvojbeno i dokazati.
Maryann Flood, krijući se iza fasade ugledne Agencije za
manekene, Park avenija, udruženja s ograničenim jamstvom,
navodila je mlade djevojke i žene da vrše nezakonita i nemoralna
djela te ih tjerala u prostituciju.
 Maryann Flood je u više slučajeva potplatila ili podmitila
javne službenike kako bi zaštitili njezinu protuzakonitu
djelatnost. Maryann Flood je s pomoću veza koje je stekla u svojem
sramotnom zvanju uspjela iznuditi visoke svote novaca od svojih
klijenata, kojima je prijetila da će ih osramotiti.
Spustih optužnicu i pogledah porotu. Osjetih njihovo
zanimanje.
- Svođenje radi prostitucije. Podmićivanje javnih službenika.
Iznuđivanje i ucjena. Građanima države New York nismo predočili
lijepu sliku. Svake godine u New York dolaze tisuće djevojaka očiju
uprtih u zvijezde. Broadway, televizija, manekenstvo. Svaka
djevojka s vlastitom predodžbom o sjaju i uspjehu. Međutim, na te
nevine djevojke vrebaju u zasjedi osobe poput Maryann Flood.
Sigurne i svjesne da ih mito i iznuđivanje štite od zla i neprilika u
koje bi mogle zapasti zbog nečeg tako običnog i prozaičnog kao što
su zakoni građana države New York.
Sada se prvi put okrenuh i pogledah optuženu. Pogleda
oborena na stol, prstima je stezala olovku. Vito je razvukao usne u
slab smiješak.
- Maryann Flood! - poviknuh.
Nesvjesno je podignula glavu i čvrsto me pogledala. Oči su
joj odražavale bol kakve nikada ranije nisam vidio. Kada sam se
ponovno okrenuo porotnicima, pogled mi opet postane tvrd i
bezizražajan kao da je maloprije uopće nisam oslovio.
- Maryann Flood nalazi se pred svojim sudom, pred svojim
porotnicima, optužena zato što je prekršila zakone svojeg društva.
A mi, građani države New York, ljudi koje je prezrela, dokazat
ćemo optužbe koje smo iznijeli protiv nje, tako da ni u čijoj svijesti
ne ostane ni traga sumnje u njezinu krivicu. Pratit ćemo, korak po
korak, sve protuzakonite postupke u njezinu životu. Potanko ćemo
utvrditi svako krivično djelo. A kada sve razotkrijemo, pozvat
ćemo porotnike da donesu presudu koja će obeshrabriti i obuzdati
sve one koji misle da mogu izbjegavati odgovornost i kršiti zakone
ovog društva.
Dao sam poroti vremena da probavi moje riječi. Vratih se k
stolu i zamijenih optužnicu nekim drugim spisima. Zatim priđoh
porotnicima.
 - Gospođe i gospodo porotnici, želio bih vam sada prikazati
okolnosti u kojima se javno tužilaštvo upoznalo s djelatnošću
Maryanne Flood.
Porotnici se nagnu naprijed, a lica su im odražavala
zanimanje.
- Jednog popodneva u svibnju dopremljena je neka mlada
žena u bolnicu Roosevelt. Imala je unutarnja krvarenja. Posljedica
nezakonita zahvata. Usprkos svim naporima, naglo je slabila. Kao
šta je običaj u takvim slučajevima, obaviješten je naš ured. Djevojka
je bila preslaba da odgovara na mnoga pitanja, ali smo od nje ipak
nešto uspjeli saznati. Bila je fotografski model i radila je za
Agenciju za manekene, Park avenija. Zamolila je da obavijestimo
gospođicu Flood. Činilo se da vjeruje kako će joj gospođica Flood
moći pomoći.
Na prvi telefonski poziv službenica Agencije za manekene,
Park avenija odgovorila jeda nikada nije čula za manekenku koja se
tako zove. Otprilike sat kasnije telefonirala je gospođica Flood u
naš ured i objasnila kako se njezina službenica zabunila i da ta
mlada žena ipak radi za njezinu agenciju. Osobito se zanimala što
je djevojka izjavila, a zatim se još naknadno sjetila da nam ponudi
svoju pomoć. I telefonski poziv i ponuđena pomoć došli su
prekasno. Mlada je žena nedugo prije toga umrla. Ispitivanje
djevojčinih poznanika otkrilo je da je došla u New York otprilike
godinu dana ranije. Šest mjeseci jedva je spajala kraj s krajem.
Odjednom je zablistala u potpuno novoj odjeći i krznima.
Prijateljima je objašnjavala svoje novostečeno bogatstvo time što se
povezala s Agencijom za manekene, Park avenija. Počela je mnogo
izlaziti, a prijatelji su je viđali sve rjeđe i rjeđe. Govorila im je kako
je neprestano zauzeta, zaposlena cijele dane i noći. No kada smo te
izjave usporedili s podacima u poslovnim knjigama Agencije,
pokazao se velik nerazmjer. Ondje je stajalo da je u tih šest mjeseci
za Agenciju obavila tek dva ili tri posla. Kad smo odbili troškove
posredovanja, njezin ukupan prihod iznosio je nekih sto dvadeset
pet dolara.
Premetao sam papire u ruci, pretvarajući se da ih čitam, dok
sam se malko odmarao. Zatim sam pogledao porotnike. Bili su
spremni za nastavak priče.
 - Dok su tekla uobičajena ispitivanja, odjel za zaštitu
ćudoređa dobio je izvještaj da se u stanu poznatog proizvođača
ženskog donjeg rublja održavaju razuzdane orgije. Policija je još
upozorena da se proizvođač hvalio na raznim mjestima kako je
povezan sa stanovitom agencijom za manekene, što mu omogućuje
da svakog časa i danju i noću pribavi djevojke. Prijatelji treba samo
da ga zamole za uslugu.
Posljednjeg dana u mjesecu svibnju policajci su prekinuli
jednu takvu zabavu u njegovu stanu. Zatekli su četiri muškarca i
šest žena više ili manje razodjevenih i - da se oprezno izrazim - u
stanovitim sramotnim položajima. Svaka je djevojka navela da radi
kao manekenka. Jedna od njih priznala je da je zaposlena kod
Agencije za manekene, Park avenija. Ostale djevojke nešto su joj
šapnule, nakon čega je smjesta povukla tu izjavu. Ispitivanja su
dokazala da su sve djevojke prijavljene kod te agencije. Na toj
točki istrage policija i služba javnog tužilaštva shvatile su da su
nabasale na gadan slučaj organiziranja poroka. Odmah je počelo
provjeravanje agencije.
Okrenuvši papir u ruci, stadoh čitati:
- Agencija za manekene, Park avenija. Osnovana u
lipnju 1948. godine. Ovlaštena da zastupa fotografske modele za
umjetnost, fotografiju, modne revije itd. Direktor, Maryann Flood.
Okrenuh papir. Na idućoj stranici bio je policijski izvještaj o
Marji. Brzo ga preletih dok sam šutke prilazio poroti. Maryann
Flood, rođena 16. studenog 1919. u New Yorku. Neudata. Zapis o
prvom hapšenju u travnju 1936. godine. Optužba - napadaj sa
smrtonosnim oružjem na očuha. Dovedena pred mirovnog suca
Rossa pri sudu za maloljetnike.
Upućena u popravni dom za djevojke Rose Geyer u svibnju
1936. godine. Kad je navršila osamnaest godina, otpuštena je u
studenom 1937. godine. Uhapšena u veljači 1938. godine. Optužba -
skitnja radi bluda i izvršenja bludnih čina. Priznaje krivicu.
Osuđena na trideset dana prisilnog rada. Uhapšena u travnju 1943.
godine. Optužba - pljačka nakon izvršenog bludnog čina. Poriče
krivicu. Tužba odbijena zbog pomanjkanja dokaza. Kasnije više nije
hapšena. Poznato je da se druži s kažnjavanim osobama. U rujnu
1950. godine glavni je svjedok u umorstvu Rossa Dregoa poznatog
kockara i gangstera u Los Angelesu, u Kaliforniji.
 Brižljivo sam složio papire u ruci i uperio ih u porotnike.
- Polazeći od ovih podataka, javno tužilaštvo sastavilo je
izvještaj o poroku i pokvarenosti, od kojeg bi se smučilo i naj
ravnodušnijim činovnicima. To je pripovijest o nedužnim, mladim
djevojkama natjeranim u blud, nastranost, iznuđivanje, ucjenu i
porok, a što je sve prodrlo duboko u poslovni, društveni i službeni
život našeg grada.
Dokazi govore da iza cijele te prljavštine stoje spletke i
lukavštine tek jedne osobe. Okrenuo sam se i dramatskim pokretom
pokazao papirima na optuženu.
- Maryann Flood!
Ne okrećući se više poroti, prođoh kroz prostoriju do svojeg
stola. Sjedoh usred žamora koji se širio sudnicom iza mene.
Zapiljih se u stol. Oči su me pekle. Umorno zažmirih.
- Bravo, momče! - čuh kako šapću.
- Dobro si je udesio - javi se Alecov glas s druge strane stola.
Nisam podignuo pogled, jer je nisam želio vidjeti. Činilo mi
se kao da je prošlo tisuću godina otkako sam ustao da bih se obratio
poroti. Začuh zvuk sučeva čekića na stolu, a zatim i njegov duboki
glas.
- Rasprava se nastavlja u dva sata. Automatski ustadoh dok je
sudac napuštao sudnicu. Zatim bez riječi krenuh prema posebnom
ulazu u prostorije javnog tužilaštva.
Izbjegli smo novinare odlazeći na ručak kroz podrum.
Otišao sam u restauraciju Starom mlinu i dobio stol daleko u kutu.
Sjedio sam leđima okrenutim prostoriji, a licem prema Joelu i Alecu.
Konobarica nam priđe.
- Potrebno mi je piće - rekoh i naručih džin s ledom i
limunom. - A što ćete vi, momci?
Odmahnuli su glavama i naručili jelo. Iza nas se prostorijom
proširio žamor. Nisam se trebao okrenuti da saznam tko je ušao.
Upitno pogledah Joela. Potvrdno kimne.
- Tu su. Nasmijah se usiljeno.
- Ovo je slobodna zemlja. - Odjednom više nisam mogao
dočekati piće. Ta bi se prokleta konobarica mogla požuriti. - Gdje je
moje piće - prognuđah razdraženo.
- Konobarica se usput zaustavila da bi preuzela njihovu
narudžbu - brzo odgovori Alec.
 Trenutak kasnije stavljala je piće pred mene. Na licu joj je
bio poseban izraz, koji sam shvatio tek kad sam dignuo čašu. Na
ubrusu ispod čaše bilo je nešto napisano. Nisam morao pročitati
potpis. Znao sam čiji je to rukopis. Još je uvijek jednako djetinjasto
črčkala.
- Čestitam na velikom trenutku, odvjetniče - pročitao sam. -
Mnogo sreće!
- Potpis je bio “Marja”.
Zgužvah ubrus, kako ostali ne bi vidjeli da je nešto bilo
napisano, zatim otpih malo džina. To je bilo ono što sam kod nje
uvijek volio. Ničeg se nije bojala.
Poželila mi je sreću, znajući vrlo dobro da će ona, budem li
imao sreću, idućih deset godina provesti u zatvoru. Takva je bila još
kao djevojčica.
Sjetih se dana kad je usprkos crvenom svjetlu htjela prijeći
vrlo prometnu uicu, a ja sam je pokušavao spriječiti. Ljutito me
odgurnula.
- To je tvoja mana, Mike - reče. - Bojiš se riskirati. Čak i
u ovakvoj sitnici kao što je ova.
- Ali, Marja - usprotivih se - mogli bi te ozlijediti, pa čak i
usmrtiti. Pogledala me očima u kojima je plamtjela neobuzdana
vatra.
- I što onda, Mike? - reče zakoračivši na kolnik. - Ovo je moje
tijelo, a ne tvoje.
Bila je to osnovna razlika među nama. To njezino
shvaćanje života, a i koječega drugog. Pa i način na koji smo bili
odgajani. Posjedovala je začuđujuću proturječnu sposobnost da
bude istovremeno i osjećajna i okrutna.
Otpio sam još malko pića. Hladan, slatkast okus džina palio
mi je grlo.
Mislim da je majka pogodila istinu kad sam jedne noći
došao kući snužden, nakon što sam uzalud čekao da se Marja vrati s
nekog sastanka.
Bio sam prevelik da zaplačem, ali su mi se suze nazirale u
očima. Majka je znala čim sam ušao. Brzo mi je prišla. Okrenuo sam
se da odem u svoju sobu. No njezina je ruka uhvatila moju i
zadržala me.
 - Ona nije za tebe, Mike - reče blago. Ništa nisam odgovorio,
samo sam je gledao.
- Ne određujem ti koga da voliš, sine - nastavi. - Samo što
ona nije za tebe. Odgajana je bez ljubavi i ne razumije je.
Izvukao sam ruku i otišao u svoju sobu, ali ono što je majka
kazala usjeklo mi se u svijest. Bez ljubavi. Sada sam napokon
shvatio što je majka mislila. Najjednostavnije rečeno - to je bila
povijest Marjina života. Bez ljubavi.
 MARJA

Prva knjiga

Gurne vrata prodavaonice slatkišima i zastane trenutak

kako bi joj se oči priučile na polumrak. Jarko sunce iza nje pretvori
joj kosu u blještav zlatan okvir oko lica. Žarko crvena oštro ocrtana
usta iznad bijelih pravilnih zubi razvuku se u nesiguran osmijeh.
Priđe tezgi.
U prodavaonici nije bilo nikog. Nestrpljivo stane lupkati
novčićem po mramornoj ploči.
Iz stražnjeg dijela dućana, gdje je gospodin Rannis Imao
svoje sobe, smjesta začuje odgovor.
- Samo trenutk, samo trenutak. Već dolazim.
- Dobro, gospodine Rannis - vikne. - To sam samo ja. Pričekat
ću.
Na vratima stražnje sobe pojavi se starac. Rukama je
još uvijek uređivao odjeću.
- Marja! - povikne glasom u kojem se osjetio prizvuk
zadovoljstva. Ukočeno joj se približavao iza tezge. - Čime te mogu
poslužiti?
Ona mu se nasmiješi.
- Pet komada Twenty Grands, molim.
On se automatski okrene polici iza sebe, zatim zastane
oklijevajući, dobacivši joj preko ramena upitan pogled.
- Sve je u redu, gospodine Rannis - ona će brzo. - Imam novac.
Gospodin Rannis podigne otvoren omot, oprezno istrese
pet cigareta i položivši ih na tezgu pred nju prekrije ih rukom.
Ona gurne novčić od pet centi prema njemu. On makne ruku
s cigareta i prekrije novčić. Zatim ga povuče prema sebi i ubaci u
ladicu blagajne odmah ispod tezge.
Bijeli cigaretni papir blještao je na prljavosivom mramoru.
Polagano uzme cigaretu i stavi je u usta. Ispruži ruku prema
otvorenoj kutiji šibica na tezgi.
Još nije stigla upaliti šibicu, a već ju je on pripalio ispred nje.
Uroni cigaretu u plamen i duboko povuče dim. Osjeti kako joj opor,
jedak dim prodire u pluća. Dahne, istiskujući dim kroz usne i
nosnice.
 - Bože, kako to prija - reče. Pogleda starca. - Mislila sam da
se nikada neću izvući iz škole. Željela sam tu cigaretu cijeli dan, a
nitko mi nije dao ni jedan jedini dim.
Starac ju je gledao dok su mu se usne iznad djelomično
krezubih desni razvukle u smiješak.
- Gdje si bila, Marja? - upita. - Nisam te vidio cijelog tjedna.
Zagledala se u njega.
- Ostala sam bez prebijene pare - odgovori mu bez uvijanja.
- A već vam dovoljno dugujem.
Oslonivši se laktovima na tezgu, promatrao ju je onako kako
je on zamišljao da je privlačno.
- Zašto, Marja - predbaci joj. - Zar sam ikada tražio novac od
tebe?
Ponovno je povukla dim ne odgovorivši. Posegnuo je preko
tezge i uhvativši je za slobodnu ruku, stegne je.
- Znaš da sam uvijek sretan kad te vidim, Marja. Spustila je
pogled na ruku, ali je nije pokušala izvući.
Bljesnula je očima prema njemu.
- Sretni ste kad ugledate bilo koju od djevojaka. Sve ih
volite - reče ravnodušno.
- Ni jednu kao tebe, Marja - odvrati ozbiljno. - Volim
vidjeti tebe više nego ijednu drugu. Uvijek si mi bila miljenica. Čak i
dok si još bila djetešce.
- Svakako - odvrati mu sumnjičavo.
- Stvarno to mislim - usprotivi se. - Jedino tebi dajem
veresiju. Nikome ne bih dopustio da mi duguje tri dolara i dvadeset
pet centa, a da ga netjeram da mi vrati.
Polagano je izvlačila ruku iz njegove, gledajući ga u oči dok se
pomicala. Blago se osmjehnula kad je vidjela kako mu se muti
pogled.
- A što je s Francie Keegan? Rekla mi je da ste joj dopustili
da vam ostane dužna.
Prešao je jezikom preko usnica, koje su naglo postale suhe.
- Ipak mi je morala vratiti, zar ne? - upita. - A od tebe to
nikada nisam zahtijevao.
Šutke se odmakla od tezge i stala znatiželjno razgledavati
dućan.
- Ovdje se nešto promijenilo. Ponosno se nasmiješio.
 - Dao sam obojiti stražnje sobe. Izvještačeno je podignula
obrvu.
- Ah, tako.
- Lijepo svijetlozeleno - nastavi. - Namjeravam obojiti i
dućan, samo ako uspijem sakupiti novac.
- Hajde, prestanite, gospodine Rannis - nasmija se. - Imate
više novaca nego itko.
Na licu mu se pojavi uvrijeđen izraz.
- Svi tako govorite, djeco. Ne znam zbog čega. Zar ne
vidite kako mi ide posao?
- Upravo zato što to vidimo - odvrati mu. Naglo se okrene i
nagnuvši se preko tezge sa slatkišima pritisne tijelo o staklo.
Starac suspregne dah. Staklo je otkrivalo obrise bujnog
mladog tijela. Čvrsta, mlada prsa napinjala su tanku bijelu bluzu.
- Želiš slatkiše? - upita je.
Promatrala ga je zamišljeno preko ruba tezge.
- Nemam više novaca - reče oprezno.
- Zar sam spomenuo novac? - upita on, sagnuvši se brzo iza
tezge i otvori vrata. Zurio je u nju kroz staklo. - Što želiš?
Oči su joj se smijale kad su im se pogledi susreli.
- Svejedno. Možda mliječnu čokoladu.
Ne skidajući očiju s nje, dohvatio je čokoladu. Ruke su
mu drhtale. Jarko svjetlo s ulice iza nje oštro joj je ocrtavalo tijelo
kroz tanku suknju. Otkrio je već odavno povoljno mjesto za dobar
pogled. To je bio jedan od glavnih razloga za prigušeno svjetlo u
dućanu. Drugi je bio visoka cijena struje.
Gledala je dolje u njega, razmišljajući kako će dugo ostati
ondje. Bila je to poznata šala među djevojkama iz susjedstva. Znala
je u što gleda.
Rannisov izlog dopuštao je pogled na dvije strane, ali njoj je
to bilo svejedno. Pohotljivi je stari jarac zaslužio da ga zbog toga
iskorištavaju. A pogotovo ako nisu morale dati ništa zauzvrat.
Ubrzo joj dosadi ova mala igra, pa se vrati tezgi. Istog
trenutka on se uspravi, držeći u ruci malu pločicu čokolade. Lice mu
se zajapurilo od napora zbog klečanja. Jednom rukom gurne
čokoladu preko tezge prema njoj, a drugom obuhvati njezinu ruku,
koju je ispružila za čokoladom. Mirno mu je prepustila ruku dok joj
je govorio.
 - Marja, ti si najljepša djevojka u cijelom susjedstvu.
Prezirno je frknula nosom. - Ozbiljno to mislim, Marja - nastavi,
stežući joj čvrsto ruku. Okrenuvši je, rastvori joj šaku svojom
rukom. - Imaš lijepe ruke, a još si dijete.
- Više nisam - brzo će ona. - Uskoro ću navršiti šesnaest.
- Zaista? - upita je iznenađeno. Vrijeme je brzo prolazilo u
ovom kraju. Djeca začas odrastu, i dok se okreneš, već su se oženila
i otišla.
- Naravno - ona će samosvjesno. - Na jesen.
- Kladim se da u školi momci luduju za tobom - reče.
Suzdržljivo je slegnula ramenima.
Pogledao je u njezine ruke.
- Mogu zamisliti kako te neprestano pokušavaju stiskati po
kutovima. Pogleda ga glumeći zbunjenost.
- Što mislite reći, gospodine Rannis? - upita nedužno.
- Dobro znaš što mislim - odvrati.
- Ne, ne znam, gospodine Rannis - ustraje ona dok mu se
očima smiješila. - Objasnite mi.
Povukao je ruku s čokoladom, pustio njezinu, pa se uvukao
iza tezge u stražnji dio dućana. Sasvim na kraju, zaklonjen
staklenom tezgom od prednjeg dijela dućana, pozove je.
- Dođi ovamo, Marja, pa ću ti objasniti. Polagano je pošla
prema stražnjem dijelu dućana. Na usnama joj se nazirao smiješak.
Zakoračila je iza izloga i pogledala starca u oči.
Lice mu se zarumenjelo, a gornju usnicu prekrile su kapljice
znoja. Ustima je grčevito micao, ali nije istisnuo ni riječi.
Jače se nasmijala.
- Onda, gospodine Rannis?
Pružio je ruku prema njoj. Stajala je potpuno mirno.
- Zar te nitko nikada ne želi dotaći? - upita promuklim glasom.
Ona spusti pogled na njegovu ruku, udaljenu svega nekoliko
centimetara, zatim ga ponovno pogleda u lice.
- Gdje? - upita.
Lagano joj prijeđe vršcima prstiju preko bluze. Od dodira
čvrstog mesa prožme ga vatra.
- Ovdje? - upita napeto, tražeći joj na licu znakove straha. Ali
ih ne nađe. Ni najmanjim pokretom nije se pokušala odmaći od
njega.
 Umjesto toga nasmije se.
- Ah, da, gospodine Rannis - odvrati. - Uvijek to čine.
Njezin ga odgovor zapanji. Gotovo je zaboravio da je još
uvijek drži.
- A ti im to dopuštaš?
Još uvijek ga je gledala otvoreno.
- Koji put dopuštam, a koji put ne. Ovisi o tome kako se
osjećam. I ako mi se sviđa. - Polagano se okrene, odvajajući se od
njega. - Moju čokoladu, gospodine Rannis - reče ispruživši ruku.
Dade joj bez razmišljanja. Piljio je u nju, osjećajući još uvijek
u mislima njezine grudi pod rukom.
- Želiš li vidjeti kako su obojene stražnje sobe? - upita.
Ne odgovori mu ništa, samo ga pogleda odmatajući
čokoladu. Zatim polagano zagrize u nju.
- Ako dođeš ovamo otrga - zausti gorljivo - možda ću, budeš
li dobra, zaboraviti ona tri dolara i dvadeset pet centi, koliko mi
duguješ.
Progutala je komad čokolade, promatrajući ga zamišljeno.
Zatim se bez odgovora okrenula i pošla prema vratima.
- Marja - zovne je molećivim glasom. - Dat ću ti čak i nešto
novaca! Zaustavila se kod tezge s mramornom pločom, pokupila
cigarete i nekoliko šibica te se uputila prema vratima. Polagano ih
otvori.
- Marja! - Stari je preklinjao. - Dat ću ti sve što zaželiš!
Držeći ruku na vratima, zaustavi se na trenutak prije nego
što mu odgovori. A kad je progovorila, shvatio je da je razmišljala o
odgovoru.
- Ne, gospodine Rannis - reče uljudno, promuklim glasom. –
Nisam spremna za vas. Još nisam.
Vrata se zatvore za njom, i dućan ostane tmuran i prazan bez
sjajnog bljeskanja njezine zlaćane kose.
Umorno kao da je prošao kroz bitku, on se okrene i vrati u
stražnju sobu.
Rano lipanjsko sunce pržilo je cestama New Yorka i
pretvorilo asfaltnu površinu u spužvastu smjesu koja se podmuklo
lijepila za noge i činila svaki korak posebno napornim. Sunce se
odbijalo od glatkih betonskih zidova stambenih zgrada i udaralo u
lice poput plamena.
 Načas je oklijevala na vratima dućana prije nego što je
zakoračila u paklensku vrućinu ulice. Polagano je pojela ostatak
čokolade, dok su joj oči tražile tragove života duž ulice.
Sve je bilo gotovo pusto, samo se nekoliko djece igralo
nedaleko od ugla Druge avenije. Neka osamljena žena, noseći u ruci
torbu, izišla je iz Hochmeverove mesnice i uputila se niz blok.
Jedan taksi projuri ulicom, ostavljajući za sobom plavkaste tragove
na kolniku.
Pošto je pojela čokoladu, brižljivo obriše ruke u omot te baci
papir u žlijeb uz pločnik. Stavi cigarete u malu torbicu i stupi na
pločnik. Vrućina i sunce udare joj u lice te načas zatvori oči. Osjeti
kako joj izbija znoj i preplavljuje tijelo. Na tren požali što nije
ostala u prodavaonici slatkiša i još neko vrijeme zavodila starca.
Unutra je barem bilo svježe.
Nevoljko krene niz ulicu prema svojoj kući. Sat u jednom
izlogu pokazivao je skoro tri. Oklijevala je. Da nije bilo tako vruće,
ne bi otišla kući. Ali po ovakvom danu samo bi budala ostala na
cesti. Poželi da ima novaca kako bi mogla u kino. Kino RKO u 86.
ulici imalo je rashladni uređaj. Ventilatore koji su se vrtjeli iznad
velikih komada leda. Za deset centi mogao si ondje ostati cijeli dan
i nadvladati vrućinu.
- Marja! - zovne djevojački glas iza nje. Okrene se i pogleda.
Bila je to njezina prijateljica Francie Keegan. Pričeka da je djevojka
sustigne.
- Zdravo, Francie.
Francie je ostala bez daha jer je žurila uz blok. Bila je to
velika, glomazna djevojka, punih bujnih prsa i bokova. Imala je
gustu crnu kosu i tamnomodre oči i bila je godinu dana starija od
Marije.
- Kamo ideš, Marja? - upita još uvijek teško dišući.
- Kući - Marja će kratko. - Prokleto je vruće. Ne možeš ostati
vani. Francie je izgledala razočarano.
- Pomislila sam da bismo mogle poći u kino.
- Imaš li novaca? - upita Marja.
- Nemam.
- Ni ja - reče Marja pa krene uz blok. Prijateljica je koračala
uz nju.
- Kriste - povikne - cijeli svijet je bez prebijene pare.
 Na Marjinu licu pojavi se slab smiješak. Pogleda prijateljicu
krajičkom oka.
- Ma što mi ne kažeš.
Nekoliko koraka hodale su šutke, zatim Francie položi dlan na
Marjinu ruku.
- Imam ideju. - Marja je pogleda. - Stari Rannis. Možda
bismo mogle iscijediti nešto sitniša iz njega.
Marja odmahne glavom.
- A-a. Upravo sam bila tamo.
- I? - upita Francie znatiželjno.
- Ništa - odvrati Marja. - Izvukla sam jednu čokoladu, jer
sam dopustila da me rendgenizira.
- I onda?
- To je sve - nastavi Marja. - Zatim je tražio da pođem otraga
s njim i pogledam svježe obojene sobe, ali ne za novce. Već mu
ionako dugujem tri dolara i dvadeset pet centi. Dopustila sam mu
čak i da me opipa, ali on je zahtijevao da dođem u stražnju sobu.
Francie je razmišljala o prijateljičinim riječima. Naposljetku
progovori.
- Daj onda barem čokolade.
Marja se nasmiješi.
- Prekasno. - Značajno se potapše po trbuhu. - Već sam pojela.
- Prokletstvo! - opsuje Francie. - Danas upoće nemam sreće. -
Nastavi hodati. - Mislim da je najbolje da odemo kući. - Obriše lice u
kratak končani rukav haljine.
- Dođavola, što je vruće!
Marja ne reče ništa. Hodale su šutke. Došle su gotovo do
polovice bloka prijenego što su ponovno razmijenile nekoliko riječi.
- Tko ti je kod kuće? - upita Francie.
- Vjerojatno svi - odvrati Marja. - Mati ne odlazi na posao
prije pet.
Majka joj je bila čistačica u nekom uredu u središtu grada i
radila je do dva sata ujutro.
- Tvoj očuh također?
Marjinim očima proširi se hladan bljesak, koji ih učini gotovo
crnim.
- On pogotovo - prezirno će Marja. - Taj ne bi ostavio svoje
tri limenke piva ni za sav novac ovog svijeta.
 - Zar nigdje ne radi? Nikada? - upita Francie. Marja se
nasmije.
- A zašto i bi? Nikada mu nije bilo tako dobro. Tri obroka
dnevno i piva koliko god može popiti. Nije on budala. Cijeli se dan
samo vuče naokolo i podriguje.
U Francinim se očima pojavi čudan pogled.
- Neki me dan zaustavio u predvorju.
Marja se naglo okrene prema njoj.
- Što je htio?
- Ispitivao me o tebi.
- O čemu?
- O tome što radiš izvan kuće. O dečkima. I sličnom.
- Ah. - Marja je načas razmišljala. - I mene neprestano
zapitkuje. Što si mu rekla?
- Ništa - odvrati Francie. - Pa nisam budala. Lagan
uzdah olakšanja prijeđe Marjinim usnicama.
- Rado bi mi nešto naprtio. Mrzi me.
- Znam - reče Francie. – Koji put ga gore čujem kako viče. –
Francie je stanovala u stanu iznad Marje.
- Uvijek se dere - odvrati Marja.
Stigle su već gotovo do kuće. Sve su stambene zgrade u
ovom bloku bile jednake. Isti jednolični, smeđi kamen, koji je
jednom vidio i bolje dane, tamni prljavi prozori što slijepo zure na
ulicu.
Zaustave se pokraj stepenica ispred kuće. Kraj ulaza bila je
nepokrivena kanta za smeće. Dok su tamo stajale, jedna ulična
mačka skoči na nju, rastjera jato muha i počne kopati po kanti.
Šutke su je promatrale.
Marja se namrgodi.
- Čovjek bi pomisilo da je pazikuća ipak toliko pametan da
po ovoj vrućini zatvori kantu. - Uzdahne. - Ovo smrdi.
Francie ne reče ništa. Počnu se penjati stepenicama. Sa
suprotne strane ulice dopre do njih snažan zvižduk. Obje se okrenu.
Tri su momka upravo izišla iz igračnice biljara nasuprot
njihovoj kući i gledala prema njima. Jedan povikne:
- Hej, Francie, koja ti je to plavokosa prijateljica? Djevojke
se brzo pogledaju i kradom nasmiješe.
 - Zašto ne dođeš ovamo pa sam ne otkriješ? - dovikne mu
Francie.
Tri momka nešto prošapću, stojeći na vratima, dok ih je
Marja nastojala prepoznati. Onog koji je pozvao Francie vidjela je
već ranije nekoliko puta. Živio je na kraju bloka, ali mu se nije
mogla, sjetiti imena. Ostalu dvojicu nije još nikada susrela.
Oba nepoznata momka bila su visoka. U jednog je kosa bila
svijetlosmeđa, gotovo plava. Imao je otvoreno lice i blage modre
oči.
Drugi je bio puka suprotnost. Taman, pristao momak,
lijepih, pravilnih crta i punih čulnih usta. Plavokosi se ubrzo,
pokretom ruke, oprosti od ostalih, koji se polako doklate preko
ceste.
- Zdravo, Jimmy - reče Francie kad su im se približili.
Jimmy je bio mršav momak malko izbočenih očiju, lica
prekrivena ožiljcima nekadašnjih prištića. Nasmije se otkrivši
bijele izbočene zube.
- Gdje si se sakrivala, Francie? - upita.
- Svuda pomalo - odgovori. - A ti?
Zagleda se na trenutak u pločnik prije nego što joj odgovori.
- Ovdje i ondje - dobaci kratak pogled prijatelju.
- Što ste nakanile?
- Ništa - odvrati Francie. - Idemo gore da izbjegnemo vrućinu.
- Ross i ja upravo odlazimo na kupanje - Jimmy će brzo. -
Hoćete li s nama?
Francie pogleda Marju, koja je dotle šutjela. U Marjinim
se očima pojavi tračak zanimanja.
- Ako pođemo gore da uzmemo kupaće kostime – objasni
Francie - nećemo više smjeti natrag.
Drugi momak se nasmije. Smijeh mu je bio začuđujuće dubok.
- Tamo, kamo idemo, naći ćemo i kupaće kostime - reče.
- Ross ima automobil - reče Jimmy. - Odvest ćemo se na Coney
Island.
Marja prvi put progovori.
- Zašto onda još ovdje stojimo i brbljamo?
Ross uhvati Marju za ruku. Stisak mu je bio čvrst i
siguran, i ona siđe niz stepenice. Duboko u grlu još mu je uvijek
odjekivao smijeh.
 - Imaš pravo, mala - reče, izazivajući je očima. - Volim
djevojku koja zna što hoće.
Koračala je uz njega i podigla pogled, prihvaćajući izazov.
- Ne znam što hoću - nasmijala se. - Ali moje tijelo zna. A ono
je vruće.
- Ne može biti prevruće za mene - odvrati joj. Ostali
proslijede za njima. Marja baci pogled preko ramena na Francie.
Jimmy je nešto šaptao, a Francie se smijuljila i odobravala. Zatim
pogleda momka pokraj sebe.
- Gdje si ostavio kola?
- Odmah iza ugla - reče. - Zovem se Ross Drego, a ti?
- Marja - odvrati.
- Mislim tvoje puno ime - on ustraje. Pogledala ga je u oči.
- Marja Anna Flood.
- Flood je englesko ime - začudi se.
- Poljakinja sam - ona će brzo. - Promijenili smo ime od
Fludjincki.
- Jasno mi je zbog čega. - Osmijeh oduzme oštrinu njegovim
riječima.
Stigli su iza ugla, i on ih povede prema otvorenom Buicku,
čiji je krov bio spušten. Otvori vrati kićenim pokretom.
- Kočija je vaša, djevojke.
Marja se zaustavi pa pogleda prvo auto, a zatim njega.
- Što čekaš? - upita je. - Ulazi.
Odmahnula je glavom.
- Ne, neću. Čini mi se preopasnim.
Ross je zbunjeno pogleda.
- Što time misliš?
- Ne vozim se ni u kakvu šetnju ukradenim autom - reče. - Da
želim upasti u neprilike, mogu to i sama.
Ross se nasmije.
- Auto nije ukraden - reče. - Moj je.
Sumnjičavo ga je gledala.
- Ma nemoj! Odakle tebi tako nešto? Vjerojatno zato tvoj
prijatelj nije htio poći s tobom.
Ross se naceri.
- Misliš Mikea Keyesa? Morao je natrag na posao. Pomaže
starome pri poslu u kući. Otac mu je pazikuća.
 Još je uvijek bila sumnjičava.
- Meni to nećeš prodati - ustraje tvrdoglavo. Iza leđa začuje
Jimmijev glas.
- Hajde ulazi. To su njegova kola. Njegov stari mu ih je
poklonio. Odmaknula se od automobila.
- Najprije mi to dokaži - reče.
Iz Rossovih očiju nestao je osmijeh.
- Ne vjeruješ mi? - Glas mu je zvučio bezbojno i hladno.
- Vjerujem ti - reče ona gledajući mu ravno u oči. - Ali ne
želim riskirati. Poznajem djevojku iz naše ulice koja je vjerovala
momku pa sada sjedi u Bedfordu.
Rumenilo bijesa preplavi mu tamno lice.
- Tada se gubi - reče razdraženo. - Mogu naći tisuću jeftinih
cura poput tebe koje će poći sa mnom.
Okrenuvši se, stala se vraćati ulicom. Bila je već gotovo na
uglu, kad je zaustavi njegov glas. Pričeka dok je nije sustigao.
- Samo trenutaik, Marja - reče itražeći rukom po džepu. - To
je moj automobil. To ću ti dokazati.
Izvadi lisnicu i pruži joj je. Ona je pogleda. Unutra je bilo
više smotanih zelenih novčanica nego što je ona ikada vidjela.
Upitno ga pogleda.
Otvori lisnicu. U jednom je dijelu bila vozačka dozvola, a u
drugom isprava o vlasništvu kola. Obje su glasile na ime Ross
Drego, Park avenija 987, N.Y.C. Baci kratak pogled na datum
rođenja. Bilo mu je osamnaest godina. Šutke zatvori lisnicu i vrati
mu je.
- Hoćeš li sada poći? - upita je.
- Zar to nisi mogao odmah učiniti? - odvrati mu.
- Razljutio sam se - brzo će on. Na ustima mu se pojavi
osmijeh. - Žao mi je. Opraštaš mi?
Načas se zagleda u njega. Bio je čudan momak. Još nikada
nije susrela nekog nalik na njega. Lijepo se izražavao, no ipak je u
njemu osjetila neobuzdanost i zloću, koje bi nestalo čim bi se
nasmiješio. Usta joj se razvuku, uzvraćajući mu smiješak.
Ispruživši ruku, uhvati njegovu.
- Hajde, požuri - reče. - Tako je prokleto vruće i ne mogu
dočekati da se bacim u vodu.
 - Koji dio Coney Islanda je ovo? - upita Marja pošto je Ross
zaustavio automobil pred nekim vratima i zatrubio.
Pogleda je sa smiješkom u očima.
- Sea Gate. Imamo ovdje kuću.
- Što misliš time, kuću? Valjda ormarić u klubu? - upita ga.
Smiješak mu prijeđe na usta.
- Ne. Pravu kuću. Ovo je privatno zemljište. Vratar proviri
kroz rešetke.
- Otvaraj, Joe - dovikne mu Ross.
- Ah, to ste vi, gospodine Drego - reče vratar. Velika
željezna vrata polagano se otvore.
- To je ljetnikovac - objasni Ross, vozeći kroz ulaz. - Ovdje
boravimo kada mi je otac prezaposlen i ne može ostaviti ured.
Marja se ogleda. S obje strane ceste bile su prekrasne
kuće na njegovanim travnjacima, zaklonjene sjenom golemog
drveća.
- Kriste - uzvikne - pa to je kao da živiš u parku.
Ross ne odgovori. Marja se obrati Francie, koja je sjedila
na stražnjem sjedalu:
- Nije li, Francie?
Francie i Jimmy bili su također zadivljeni. Buljili su u kuće
duž ceste. Francie kimne.
- Kladim se da ovdje žive samo milijunaši - reče. Marja se
okrene Rossu. - Jesi li čuo? - upita.
Ross šutke kimne, očiju uprtih u cestu.
- Je li to istina? - zapita. Ross odmahne glavom.
- Nije.
- Tvoj stari mora da je vrlo bogat - doda ona. Ross skrene
auto na prilazni put i zaustavi ga. Pruži ruku i ugasi motor. Zatim je
pogleda natmureno i neljubazno.
- Zar ti je tako važno što mi je otac. Ja sam te doveo ovamo.
Marja je zurila u njega razmišljajući što li je to kazala da ga
je tako razljutila. Zatim reče:
- Nije.
Brzo kao što se i pojavila, hladnoća nesta iz njegovih očiju, i
on se nasmiješi.
- Onda dođi i pronađi kupaći kostim za sebe. Voda se odavde
čini divnom.
 Slijedila mu je pogledom prst, koji je pokazivao pokraj kuće.
Odmah iza nje pružala se plaža i talasao ocean. Iskočio je iz kola i
pridržao joj vrata.
Izišla je i pogledala kuću.
Bila je to velika zgrada. Dvokatnica. Drvo i daske što su
pokrivale krov bili su obojeni tamnozeleno. Nije se osvrtala na
Rossove riječi. Stari mu je morao imati hrpu love kad je mogao
uzdržavati takvu jazbinu.
Ross ih odvede do prednjeg ulaza, te izvadivši ključ otključa
vrata.
- Pođite za mnom - reče, penjući se stepenicama. Slijedeći
ga, pogled joj padne na pomno uređenu dnevnu sobu i
blagovaonicu. Spusti pogled na stepenice. Korake je prigušivao
debeo sag. Uvijek je mislila da ljudi ovako žive samo u filmovima.
Zaustavio se pred jednim vratima i otvorio ih.
- Ovo je soba moje sestre -reče. - Uđite, potražit ćemo
prikladne kupaće kostime.
Marja proslijedi za njim u sobu. Začuje kako iza nje Francie
hvata zrak. Mada se nije okrenula, znala je što misli. Još nikada nije
vidjela takve sobe.
Sve je bilo iz ružičastog i plavog atlasa. Zastori, krevetni
pokrivač, pa čak i dugačak, neobičan stolac pokraj kreveta. Sag je
bio tople ružičaste boje, a pokućstvo boje trešnje.
Ross otvori ugrađeni ormar.
- Kostimi su ovdje - objavi. Pokaže im još jedna vrata. -
Tamo je kupaonica. - Priđe vratima na kojima je stajao Jimmy. -
Dajemo vam deset minuta da se spremite.
Jimmy se smijuljio.
- Možda nas djevoke trebaju da im pomognemo. Francie
zahihoće. On stupi u sobu, no Rossov glas ga zaustavi.
- Dođi, Jimmy, potražimo kostime za sebe.
Jimmy se poslušno vrati kroz vrata, koja se za njim zatvore.
Djevojke pogledaju jedna drugu.
- Govori Ross što mu drago - prošapće Francie - stari mu
je sigurno milijunaš.
Marjin glas prijeđe u šapat.
- Ili je milijunaš, ili gangster.
Francie razrogači oči.
 - Kako to misliš?
Marja se nasmiješi.
- Mislim kako je bolje da se presvučemo prije nego što se
vrate. - Priđe ormaru. - Bože, Francie! - vikne. - Pogledaj ovamo.
Francie je zurila kroz otvorena vrata.
- Oh, - protisne, ostavši u čudu bez riječi.
U ormaru je visilo dvadesetak kupaćih kostima. Francie
oprezno ispruži ruku i dotakne jedan.
- Marja, pipni. Prava vuna! - Okrene se prijateljici.
Marja je već skinula bluzu i suknju i upravo je bila
zabavljena otkapčanjem grudnjaka.
Istrčala je iz vode, smijući se zadihano, dok joj je Ross bio za
petama.
- Nemoj, Ross, nemoj - vikne. - Imat ću punu kosu pijeska.
- Možeš je oprati - nasmije se Ross, pokušavajući je
uhvatiti za gležanj. Okrene se od njega, on se spotakne i padne na
koljena.
Pogleda ga preko ramena. Ross se uspravi i baci za njom.
Rukom je zgrabi za gležanj u trku, i ona posrne te padne na pijesak.
On se sruši kraj nje.
Šutke su ležali, pokušavajući doći do daha. Čula je kako mu
zrak šišti duboko u prsima. Došavši ponovno do daha, prevrnula se
na leđa.
Osjetila je sunce kako joj grije lice. Zatvorila je oči. Osjećala
se kao u raju. Čula je kako još uvijek snažno diše dok je mirno ležao
kraj nje. Polagano je otvorila oči.
Naslonio se na lakat, promatrajući je.
- Sviđa ti se ovdje? - upita, smiješeći se. Uzvratila mu je
osmijehom.
- Prekrasno je - odgovori.
- Drago mi je - reče, pa se okrene i sjedne. - Francie i
Jimmy su još u vodi.
Sviđalo joj se kako izgovara riječ “voda”. Pogleda niz plažu.
- Shvaćam ih - reče. - Zaista je divna.
Ponovno joj se okrene.
- A zašto si ti izišla?
 - Bilo mi je dosta - odvrati mu. - Nisam nezasitna. Osim
toga, previše dobrog moglo bi me razmaziti, a za to nemam dovoljno
novaca.
Licem joj se sasvim približio.
- Rado bih te razmazio - tiho progovori. - Ja za to imam
dovoljno novaca.
Gledala ga je ravno u oči. Nakon jednog trenutka osjetio je
kako su mu vjeđe otežale. Nikada ga još nitko nije ovako gledao.
Tako ovoreno i nepomično kao da mu pogledom prodire do dna
duše.
- Kako znaš? - upita ga promuklim glasom. - Možda bih te
preskupo stajala.
- Znam - odgovori, položivši joj ruke na ramena. Usne joj se
rastave očekujući njegove. Jezik joj potraži kutove njegovih usta,
ostavljajući sitne plamičke na svojem putu. Bilo mu zakuca u
sljepoočicama.
Pritisne joj glavu na pijesak, obgrlivši joj vrat rukom.
Njezine mu ruke lagano obaviju zatiljak. Sklopi oči. Nitko ga još
nikada nije ovako ljubio.
Njezine su oči još bile otvorene i promatrale ga. Tijelo joj je
prožimala ugodna toplina. Bilo je smiješno kako su svi jednako
izgledali dok su je ljubili. Lica bi sasvim približili njezinom i dva bi
im se oka gotovo stopila u jedno prije nego što bi ih sklopili. Bar u
tome nije se razlikovao od drugih.
Osjeti kako mu je ruka počela tražiti. Sviđao joj se njegov
dodir. Bio je topao i nekako nježan. Nije bio kao ostali, koji su joj
nanosili bol. Pusti naramenicu da spuzne kako bi osjetila njegovu
ruku na goloj koži.
Njegov dah stane joj žestoko puniti usta.
Prstima mu lagano prijeđe po mokrom kupaćem odijelu od
trbuha do stegna. Bio je vrlo snažan. Svi nabrekli mišići oštro su se
ocrtavali.
Nježno ga stegne rukom. Odmakne lice, a glavu mu pritisne na
svoje grudi.
Osjetila je tvrde zube iza usnica. Pokušao je otkrenuti lice,
ali ona ga je čvrsto držala. Pogledala je dolje prema njemu, lagano
se smiješeći u sebi.
 To je bilo ono najljepše. Sve ovo što bi činili zbog nje, na što
ih je mogla prisiliti. To je bilo ono zbog čega je bila sretna da je
žena. Jer je na kraju ona ipak uvijek ostala jača.
- Ross - prošapta. U očima mu ugleda razbuktalu bolnu
napetost.
Gotovo je viknuo. Osjetila je kako dršće. Zatim kroz
mokro kupaće odijelo prodre žar iz njegova tijela, izazivajući u
njoj toplinu koja je svu prožme, ostavljajući je bez daha. Načas se
tijesno pripije uz njega, zatim sve prođe i oni se smire.
Otkotrlja se od nje i ostane ležati licem u pijesku, teško
dišući. Nagnula se k njemu, pogladivši mu nježno kosu.
- Ross, mali moj - prošapće. - Sladak si.
Polagano joj okrene lice. U očima mu se nazirao čudan stid.
- Zašto si to učinila, Marja? - upita promuklo. Širom je
otvorila oči, a u smiješku na usnama sakupila se mudrost svih
žena.
- Jer si mi drag, dušo - odvrati mirno. - I jer želim da budeš
sretan.
Uglovi usta su mu se trzali dok je nastojao spriječiti
podrhtavanje usana. Jedan je trenutak bio na rubu suza. Znao je da
je stariji, ali sada se pred njom osjećao kao dijete. Otrgne oči od
njezina nepomičnog pogleda.
- Ne čini to više, Marja. Nikada - reče prepuklim, grubim
glasom.
- Zar to ne voliš, dušo? - upita ga nježno. Ne pogledavši je,
protisne:
- Ne volim.
- Onda neću, dušo - reče.
Osjetio je kako se pomaknula u pijesku pokraj njega, pa
se okrenuo da je pogleda. Sjedila je prolazeći rukom kroz kosu što
je blistala poput zlata.
Učini mu se da iz nje struji upravo životinjska životna snaga.
Ona ga pogleda, nasmiješivši se.
- Rekla sam ti da će mi kosa biti puna pijeska. - Ustala je. -
Idem u vodu da ga isperem. Pođi sa mnom. - Ispružila je ruke prema
njemu.
Nije se pomaknuo sa svojeg mjesta u pijesku. Pogledao ju je
preko ramena.
 - Idi samo - reče. - Doći ću odmah za tobom. Gledao je kako
trči u more i baca se u valove. Tek onda je ustao i potrčao niz obalu
za njom.
Prvo rumenilo večernjeg sumraka prekrilo je nebo. Na
zapadu sunce je još uvijek odolijevalo noći. Plamteća rumena kugla
očajnički se hvatala za protekli dan. Hladnoća se počela pomalo
osjećati u zraku.
Marja se uspravi na pokrivaču koji je Ross rasprostro za
njih.
- Bog zna koliko je sati - reče. Otvorivši oči, on žmirne prema
nebu.
- Bit će šest i četvrt - odvrati.
- Kako znaš? Osmjehne se na nju.
- Bio sam nekoć izviđač.
- Nisam još nikada poznavala ni jednog izviđača - ona se
nasmije spustivši mu ruku na koljeno.
On se nesvjesno ukoči. Osjetivši njegov pokret, brzo je
povukla ruku.
- Oprosti, zaboravila sam.
- Nemoj se ispričavati - reče.
- Ali ti ne voliš da te diram. Odmahnuo je glavom.
- Nije baš tako. Mislim da jednostavno nisam naviknut na to.
- Znači, ipak ti se sviđam? - upita ga.
- Svidjela si mi se već prvog trenutka kad sam te ugledao
kroz prljave prozore igračnice biljara.
- Časna riječ? - sada se smiješila.
- Časna riječ - odgovori, ozbiljno je gledajući. - Vidio sam te
kako hodaš s Francie niz blok i nisam mogao skinuti pogled s tebe.
Upropastila si mi igru. Mike me operušao.
- Mike? - upita ona. - Zar je to onaj plavokosi momak koji nije
htio poći s nama?
On kimne.
- Nije čak niti digao pogled sa stola dok sam mu govorio o
tebi. Malo se uvrijedila.
- Što si mu rekao? Nacerio se.
- Mama - rekoh - kupi mi nešto takvo! Nestašno ga je udarila u
bok.
- Bezobrazan si!
 - Sva sreća da je Jimmy bio ondje. Možda te inače ne bih
nikada upoznao - reče.
- Dakako - podrugljivo će ona. - Od onog drugog prijatelja
bila bi ti slaba pomoć.
- Mike je dobar momak - usprotivi se Ross. - Samo je
preozbiljan. Ne mari mnogo za djevojke. Cijelo vrijeme uči. Želi
postati odvjetnik.
- Jednako ste stari? Odmahnuo je glavom.
- On je godinu dana mlađi. Ali pohađamo isti razred.
Taština joj je bila povrijeđena. Ponosila se time što se sviđala
svim momcima.
- Uvjerena sam da nije zgodan kao ti.
- Hvala - reče suho. - Ti si prva djevojka koju poznam a koja
tako misli. Obično nemam izgleda čim ugledaju njega.
- Bit će da je strahovito umišljen - ona će bezbojno. -
Ne podnosim momke koji se prave važni.
- Mike je doista vrlo zgodan - reče Ross. - Mislim da uopće
niti ne zna kako se sviđa djevojkama.
Lagano je zadrhtala osjetivši hladnoću sumraka na leđima.
- Ionako ne marim za njega - ravnodušno će Marja. –
Pogleda niz plažu.
- Gdje je Francie?
- Otišli su u kuću još prije jedan sat dok si drijemala
- odvrati joj. - Francie je rekla da joj je postalo prehladno.
Ustala je i protegnula se.
- Najbolje da i mi pođemo. Postaje mi zima. Gledao je gore u
nju, dokono razmišljajući koliko joj može biti godina. Vjerojatno
sedamnaest. Još nikada nije upoznao djevojku koja bi u njezinoj
dobi već bila tako ženstvena. Ta besprijekorna svijetla put i visoko
položene jagodice, ta velika, čulna, gotovo prkosna usta i čvrsto
oblikovana brada. Ponovno se protegnula podignuvši ruke visoko
iznad glave. Mogao je vidjeti nježne plave malje ispod pazuha kako
se pružaju prema oblinama njenih mladih punih grudi, ispod kojih
se nastavljao nježan, jedar struk koji je zvonoliko prelazio u oble
visoke bokove i okrugla bedra. Čvrsto je stajala na dugim, ravnim, a
ipak ženstvenim nogama.
Bila je svjesna njegova ispitivačkog pogleda. Osmjehnula se.
Godilo joj je da je gleda.
 Nehotice mu izleti pitanje.
- Koliko ti je godina, Marja?
- Pogodi - odgovori mu, još uvijek se smiješeći.
- Sedamnaest - reče nasumce.
Bila je ponosna što je pomislio da je starija.
- Skoro - reče, oklijevajući upravo toliko koliko je trebalo.
Ovivši joj ruke oko nogu sruši je na sebe. Pala je smijući se
dok joj se lice posve približilo njegovom. Namrgođeno je upita,
trudeći se da mu glas zvuči obješenjački:
- Jeste li spremni da me poljubite, plavokosa, mlada
ljepotice_ Oči joj ne promijene izraz.
- Uvijek spremna - reče promuklo.
Pritisnuo joj je usta na usnice. Blago se iznenadio kad je
otkrio kako je imala pravo. I opet je pripila usnice uz njegova usta,
tražeći mjesta za jezik. No ovaj put bit će spreman za nju. Neće ga
više moći iznenaditi.
Borio se da svlada navalu strasti u sebi. Stegnuo ju je čvrsto,
ali oprezno.
No tada osjeti kako mu prstima lagano prelazi obrazom.
Duboko u njegovoj nutrini visoko lizne plamen strasti, i on shvati
da je pobijeđen.
Očajno, gotovo ljutito, otrgne usta s njezinih.
- Mislim da je bolje da se vratimo - reče zlovoljno.
- Dobro - ona će mirno. Ustala je i čekala ga. Izbjegavajući
njezin pogled, skupljao je pokrivač.
Složivši ga, presavio ga je preko ruke i ustao držeći pokrivač
ispred sebe. Ne gledajući je, krenuo je prema kući.
Uhvatila je korak s njim. Pruživši ruku, dodirnula je
pokrivač. Pogledao ju je- Smiješila se.
- Skrivaš li nešto, dušo? - upita ga.
Lice mu je oblilo jarko rumenilo. Na jeziku mu je bio ljutit
odgovor, no već su stigli do kuće. Umjesto da išta kaže, šutke joj
otvori vrata.
Ušli su u kuću kroz ulaz s obalne strane. Bio je to stražnji
dio podruma, pretvoren u neku vrst kabine za presvlačenje. Ona
zakorači unutra i naglo zastane. Ispruži ruku iza sebe, a prst druge
stavi na usta kako bi utišala Rossa.
- Pogledaj - prošapta, podrugljivo se smijuljeći. - Ljubavnici.
 On iskolači oči. Francie i Jimmy čvrsto su spavali, zagrljeni
na kauču. Bili su potpuno goli. U prvi mah bio je zgranut, ali taj
osjećaj ubrzo zamijeni smijeh. Izgledali su smiješino. Jimmy je bio
vrlo mršav, a Francie je bila krupna djevojka. Ross pritisne šaku na
usta da stiša hihot.
- Da ih probudimo? - prošapće. Ona odmahne glavom.
- Nemojmo. Izgledaju tako umorno, jadni mali.
Odšuljali su se na prstima u predvorje. Ona ga pogleda.
- Kako da dođem u spavaću sobu? - upita. - Htjela bih se
obući.
On joj mahne rukom i ona pođe za njim uz stepenice. Otvori
joj vrata sobe. Okrenuvši se, ona ga pogleda.
- Mogu li se istuširati? - upita.
- Ako ti ne smeta hladna voda - odvrati joj. - Još nismo
uključili grijač.
- Ništa zato - odvrati. Pokupivši odjeću sa stolca, pođe u
kupaonicu.
Zatvori i zaključa vrata, zatim zastane osluškujući. Začuje
kako su škljocnula vrata spavaonice kad je izišao. Tada, nasmijavši
se u sebi, zakorači u kadu, navuče zastor i otvori vodu.
Čak i hladna, bila je divna. Rado se tuširala. Sve što su imali
kod kuće bilo je korito za pranje rublja, i to u kuhinji. Zahod je bio
vani na hodniku. Ovo je bio život. Zapjeva jasnim, nemuzikalnim
glasom. Pošto je prošlo već gotovo deset minuta, nevoljko zatvori
vodu.
Odgurne zastor i, zakoračivši jednom nogom iz kade, podigne
pogled. Zaprepašteno pritisne šaku na usta.
- Oh!
Ross je stajao ondje smiješeći se i u ispruženim rukama
držao velik ručnik.
- Pomislio sam da će ti ovo trebati - reče. Nije se pomaknula.
- Kako si ušao? - upita.
- Kroz svoja vrata. - Pokaže rukom iza sebe. - Na drugoj su
strani. - Zagleda se u nju. - Bolje da uzmeš ovo - reče, pružajući joj
ručnik. - Čuo sam da su prave plavojke sklone prehladi.
Uzela je ručnik i omotala ga oko sebe.
- Hvala - reče hladno.
- Čekaj - izusti. - Nisi se valjda naljutila?
 Ona odmahne glavom.
- Ne volim kad se netko potajno šulja oko mene, to je sve.
Privuče je k sebi.
- Samo sam se šalio, Marja. - Pokuša je poljubiti. Okrene mu
obraz.
- To uopće nije duhovito - reče. - A sada me ostavi samu.
Želim se obući.
Mogao je osjetiti toplinu njezina tijela kroz debeo ručnik.
Prožme ga uzbuđenje. U mislima ugleda ljubavnike koji su ležali
dolje na kauču dok se njih dvoje šuljalo mimo. Čvrsto je stegne.
- Nećeš me ostaviti samo tako - protisne napetim glasom
dok mu je srce ludo udaralo.
Nepomično ga je gledala. Oči su joj bile najhladnije od svih
koje je ikada vidio. Ništa nije rekla.
Preplavi ga žestok bijes. Pokuša silom pritisnuti usnice na
njezine. Šutke se izvukla i otrgnula od njega.
Nije je mogao zadržati. Svom težinom baci se na nju i pritisne
je uza zid. Sada mu više nije mogla izmaknuti.
Piljio joj je u oči teško dišući. Gledala ga je neustrašeno.
- Dosta šale, Marja - reče muklo. - Što misliš, zašto sam te
doveo ovamo? Ništa nije odgovorila, samo ga je pozorno motrila.
Pokuša strgnuti ručnik s nje, ali ga je čvrsto držala. Osjeti da
više ne može obuzdati gnjev. Bilo je divlje radosti u njegovoj
grubosti. Ošamari je nadlanicom.
- Hajde, droljo jedna - izbaci. - Lezi! Francie je rekla da
hoćeš.
Osjeti kako se sledila i ukočila uza zid. Pogleda je. Tragovi
njegovih prstiju bijelili su se na suncem opaljenom obrazu. Napola
se nasmijavši, spustila je pogled.
- Ross, mali moj - prošapće nježno.
Samouvjeren smiješak pojavi mu se na licu. Te jeftine male
drolje sve su jednake. Koji put je potreban pravi potez da vide tko je
gazda.
Samosvjesno joj se približi.
Nije primijetio opak pokret njezina koljena na gore, sve dok
mu oštra bol nije proparala utrobu. Jedan trenutak stajao je
teturajući zapanjen pred njom.
 - Marja! - protisne zaprepaštenim glasom kroz usnice koje
su naglo blijedjele. - Bože moj, Marja! - Zatim ga drugi val strahovite
boli svali na tlo pred nju.
Vidio je, očima zamućenim od bola, kako ga hladno gleda gdje
joj skvrčen leži do nogu. Svijao se od muke dok su ga parali
strahoviti bolovi.
Osjetio je više nego što je vidio da je, prekoračivši ga,
pokupila stvari sa stolca. Propuh mu udari u lice kad je otvorila
vrata. Napregnuo se, pokušavajući je vidjeti.
Stajala je na vratima, gledajući ga. Njezin mu hladan glas
pogodi uši.
- Ako si samo to želio, zašto nisi odabrao Francie?
Bol je sada malo popustila. Opet je mogao disati. Nije se
usudio pomaknuti odstraha da se ne vrati. Prisilio se da progovori.
- Jer sam želio tebe, Marja - promrmlja kroz ukočene usnice.
Glas joj sada više nije bio tako hladan.
- Ima stvari koje radim i onih koje ne radim - reče
strpljivo, kao da objašnjava djetetu. - Što zapravo misliš, Ross,
kakva sam ja djevojka?
Vrata se za njom zatvore i on ostane sam na podu. Pritisne
gorući obraz na hladan pod i zatvori oči. U mašti je ugleda kako
izlazi ispod tuša, i bol se ponovno vrati. Zaustavi dah.
- Marja - prošapće u hladno tlo. - Kakva si ti djevojka?
Umorno otvori oči. U sobi je bilo mračno, a noć tiha. Okrene
se na drugu stranu, osjetivši kako se mekan krevet ugiba pod njim.
Ruke mu zapnu za pokrivač. Nejasno se upita kako je dospio
ovamo. Ponovno osjeti bol i sjećanje se pomalo počne vraćati.
Posrćući iz kupaonice, doteturao je do kreveta. Sjećao se još kako
je utonuo u njegovu ugodnu mekoću, i to je bilo sve. Nije se mogao
sjetiti da se pokrio.
- Osjećaš se bolje, Ross?
Okrene glavu prema Marjinom glasu. Na stolcu u kutu sobe
žarila se cigareta. Uspravio se u krevetu. Sada se svega sjetio. Ušla
je u sobu i pokrila ga dok je drijemao. Bio je drhtao kao u groznici.
- Bolje mi je - odvrati zlovoljno.
Cigareta se pomakne uvis, postane svjetlija, a zatim žar
potamni.
- Hoćeš li jedan dim? - upita ga.
 - Molim te.
Začuje kako se kreće po mraku, zatim joj se lik ocrta kraj
prozora. Osjeti kako krevet popušta pod njezinom težinom. Cigareta
je bila pred njim.
Zahvalno je uzme i prinese ustima. Jedan dim prodre mu
duboko u pluća. Osjećao se bolje.
- Koliko je sati? - upita.
- Oko devet - odgovori mu.
Ponovno povuče iz cigarete, zatim polagano otpuhne dim kroz
nosnice. Osjeti kako mu to pomaže da se razbudi.
- Gdje su ostali? - upita, pokušavajući je bezuspješno
razaznati u žaru cigarete. - Zar su još dolje?
- Nisu - odvrati mu odsječno. - Francie se uplašila kad
smo se popeli ovamo i našli te u krevetu. Htjela je otići kući, pa je
Jimmy pošao s njom.
Pomislio je gorko u sebi: “Baš lijepi prijatelji. Pobjegnu kad
ih trebaš.” Ali od Jimmyja nije ništa drugo niti očekivao. Mike to
nikada ne bi učinio. Jedna mu misao proleti sviješću.
- Jesi li im rekla što se dogodilo?
- Nisam - odvrati. - Zašto da im kažem? To se zbilo među
nama.
- A što su pomislili? - upita.
- Rekla sam im da ti je pozlilo - odvrati mu. Krevet se
zatrese kao da senasmijala, ali nije mogao biti siguran. - A tako si
i izgledao dršćući grozničavo.
Ross osjeti kako u njemu raste bijes. Ako su povjerovali da
je zaista bolestan, ponijeli su se još kukavnije. Mogao ih je stvarno
trebati.
Pokuša joj ponovno razaznati lice, ali je u sobi bilo
premračno. Nagne se u stranu i upali svjetiljku pokraj kreveta.
Svjetlo mu bolno udari u oči, i on na trenutak zažmiri.
- Zašto nisi otišla s njima? - upita gorko. Nije mu odgovorila. -
Znala si što se dogodilo i nije trebalo da ostaneš - doda. - Već bih se
snašao.
Oči su joj blistale u svjetlu svjetiljke. Kosu, koja je blještala
tako da je izgledala gotovo bijela, stegnula je na zatiljku tankom
vrpcom. Usta su joj bila crveno našminkana, puna i blistava. Sjedila
je nasuprot njemu nepomično, još uvijek šuteći.
 - Dakle? - upita zlobno. - Izgubila si jezik?
- Došla sam ovamo s tobom - ona će mirno. - S tobom ću se i
vratiti.
Opakost mu provali na usta.
- Zar vjeruješ da ću te povesti natrag nakon onog što se
dogodilo? Da ću to htjeti učiniti?
Šutke ga je promatrala, a oči joj postadoše velike i tamne,
tako da su se šarenice gotovo izgubile u njima. To je bilo
najzagonetnije na njoj.
Njezine oči, kao da su uvijek nešto govorile, samo on nije
mogao razumijeti što.
- Zaista to vjeruješ? - upita ponovno.
Ona duboko udahne i šutke ustane. Vrati se do stolca u kutu,
uzme malenu torbicu i krene prema vratima, ne pogledavši ga.
Čekao je dok nije stavila ruku na kvaku. Tek tada je zovne.
- Marja!
Zaustavila se, gledajući ga šutke.
- Kamo ćeš? - upita je nepotrebno.
- Kući - odgovori mu mirnim ravnodušnim glasom. - Sada ti je
već dobro.
- Imaš li novac za prijevoz?
- Snaći ću se - odgovori istim bezbojnim glasom. Brzim
pokretom istrgne joj iz ruke torbicu.
- Odakle ti novac? - upita hladno. - Francie je rekla da
nijedna od vas nema ni prebijene pare.
Ništa mu ne odgovori. Izraz lica joj se ne promijeni.
- Rekla sam da ću se snaći - ponovi bezizražajno. On otvori
torbicu i pogleda unutra. Ne nađe ništa osim ruža za usne, dviju malo
oštećenih cigareta, češlja i nekoliko drvenih šibica.
- Lisnica ti je ispod jastuka - ona će mirno. - Ja sam je onamo
stavila.
Nehotice je potraži i otvori. Banknote su bile unutra. Zastidi
se zbog svoje sumnje.
- Hoćeš li mi sada vratiti torbicu? - upita ga. - Želim poći kući.
Kasno je.
Pogleda prema njoj, zatim na praznu torbicu. Uzevši
banknotu od deset dolara iz lisnice, utrpa je unutra.
 - Uzmi taksi - reče vraćajući joj torbicu. Banknota mu doleti
natrag na krevet.
- Ne, hvala - odvrati ona suho. - Ne želim ništa od tebe. -
Vrata se zatvore za njom.
Trenutak je začuđeno sjedio, zatim skoči na noge. U
posljednji tren shvati da su mu svukli mokro kupaće odijelo.
Zgrabivši krevetni pokrivač da pokrije golo tijelo, pojuri u
predvorje za Marjom.
- Marja! - zovne. - Marja, pričekaj! - Sapleo se o prekrivač, i
da se nije uhvatio za ogradu, strmoglavio bi se niz stepenice.
Bila je već na dnu stuba kad se okrenula i pogledala ga.
Trenutak se zapilji u njega, zatim joj smiješak preleti licem i ona
prasne u smijeh.
Učinilo mu se da ga ismijava, pa se razbjesnio.
- Čemu se, do vraga, smiješ? - zaurla. Nije se mogla zaustaviti.
- Pogledaj se, Ross - gušila se, pokazujući prstom na njega. -
Izgledaš poput sablasti.
Okrenuo se prema ogledalu na zidu pokraj sebe. Zbog
bljedila na licu i razbarušene kose povrh bijela pokrivača,
izgledao je kao prava sablast.
Nasmije se i reče joj kroz smijeh:
- Daj mi vremena da se obučem, Marja, pa ću te otpratiti kući.
- Najbolje zaustavi ovdje da iziđem - zamoli ga. - Možda mi
je očuh na prozoru.
Ross šutke doveze automobil do ruba pločnika. Izišavši,
ukočena koraka obiđe kola, te joj otvori vrata. Uhvati joj ruku dok
je izlazila.
Trenutak su zbunjeno stajali na pločniku, zatim ona ispruži
ruku.
- Hvala ti na lijepom popodnevu, Ross - reče uljudno.
Potraži joj u očima tračak podrugljivosti, ali ga ne nađe.
Prihvati njezinu ruku.
- Hoćemo li se opet vidjeti, Marja? - upita. Ruka joj je
mirno počivala u njegovoj.
- Ako to želiš - odvrati ona.
Ross podigne nogu na papučicu automobila, trgnuvši se
od boli koju je izazvao pokret.
- Želim - reče.
 Marja mu na licu primijeti bolan izraz.
- Nisam te željela tako jako ozlijediti, Ross - izusti mirno.
Pogleda je u oči.
- Zaslužio sam - reče jednostavno. - Trebao sam biti
pametniji. Nakon nekoliko sekundi ona izvuče ruku.
- Bolje da idem. Stari će podivljati.
- Koji broj imaš? - upita je brzo i ugleda zbunjen izraz na
njezinu licu. - Da ti mogu telefonirati - doda.
- Ah, tako - odgovori Marja, odjednom ga razumjevši -
nemamo telefon.
- Kako da te onda nađem? - upita. Sada se on začudi.
Pretpostavljao je da svatko ima telefon.
Pogledala ga je.
- Obično sam oko tri sata u Rannisovoj prodavaonici
slatkiša, dalje gore uz blok u ulici nasuprot igračnici biljara.
- Sutra ću ti telefonirati onamo - reče joj.
- Dobro. - Trenutak je oklijevala. - Laku noć, Ross.
Nasmiješio se.
- Laku noć, Marja.
Promatrao je kako ide niz blok lupkajući poluvisokim
potpeticama.
Sviđalo mu se kako hoda uzdignute glave, sigurna koraka,
zabacujući lagano tijelo, kao da joj pripada cijeli svijet. Bilo je
prirodnog ponosa u njoj.
Pričekao je dok se nije popela stepenicama u kuću prije
nego što se vratio u kola. Zatim produži ulicom. U igračnici biljara
još je gorjelo svjetlo. Slijedeći iznenadan poriv, zaustavi automobil i
iziđe.
Imao je pravo. Nagnut nad stolom, sa štapom za biljar u
ruci, Jimmy je bio unutra usred gomile momaka.
Približavajući se začuje Jimmyjev glas, koji je bio tih,
povjerljiv i besraman.
- ... poput kune - govorio je. - Ross je ležao na krevetu kao da
mu je netko zakrenuo vratom. Okamenjen. Moja djevojka reče kako
je bolje da nestanemo prije nego što dođu cajkani. Plavojka je
govorila da netko mora ostati s njim. Mi smo onda zbrisali i ostavili
ga s plavušom...
 Šesto osjetilo prisili ga da podigne pogled. Na licu onu se
pojavi usiljen smiješak.
- Ross - reče promijenjenim glasom. - Kako se osjećaš,
momče? Zar se nismo divno proveli?
Rossovo lice bilo je hladno, a oči bezizražajne. Usne mu se
jedva pomaknu, ali riječi šiknu poput vitriola.
- Kukavno kopile! Zašto si pobjegao?
- Francie se uplašila, Ross. - Riječi su mu se ispreplitale na
usnicama od silne žurbe da sve objasni. - Netko ju je morao odvesti
kući. A Marja je ionako ostala s tobom. Barem je rekla da hoće.
Ross polagano krene oko stola prema njemu. Kad se približio
Jimmyju, momci se razmakoše.
- A što bi se dogodilo da mi je zaista pozlilo? - upita glasom
koji je iznenada postao varljivo blag. - Da mi je stvarno zatrebala
pomoć? A samo djevojka uz mene da mi je pruži?
Na Jimmyjevim usnama još je uvijek titrao smiješak, ali mu
je strah rastao u očima.
- Ali ta ti je djevojka sigurno mogla pomoći, zar ne, Ross? -
brzo reče. - Siguran sam da ona zna kako da to učini.
Rossova šaka pogodi ga u usta i on se sruši natraške na stol.
Jedan se trenutak oslanjao na nj, zatim okrenuvši štap u ruci
zamahne prema Rossovu licu.
Ross rukom odbije štap i sasvim se približi Jimmyju. Šake su
mu se tako brzo kretale da ih se nije moglo slijediti u žućkastom
svjetlu svjetiljki.
Biljarska palica ispadne iz Jimmyjevih ruku. Trenutak
kasnije Ross se odmakne.
U sljepoočicama mu je sijevala divlja bol dok je promatrao
kako Jimmy polagano pada na tlo a krv mu teče iz nosa i usta.
Jedino su kroz bol mogli izravnati račune. Jimmy je morao naučiti
kako to izgleda.
Jimmy je sjedio na stražnjici, staklastih izbezumljenih očiju.
Usnice su mu se pomicale, ali nije ispustio ni glasa. Polagano se na
podu prevalio u stranu.
Ross pokupi biljarski štap s poda i okrene ga u ruci. Oči su
mu bile hladne poput ledenih santi dok je stajao iznad ispružene
prilike. Polagano pritisne tupi kraj na Jimmyjeve hlače. Zavrti štap u
ruci, oslanjajući se na nj svom težinom.
 - Prokleto kurvino kopile! - reče.
Nehotičan krik provali iz Jimmyjevih usta prije nego što su
ostali dospjeli otrgnuti Rossa od njega. Štap se slomi u Rossovim
rukama.
- Prestani, Ross! - poviče jedan od njih. - Zar ga hoćeš ubiti?
Ross pogleda oštar, šiljat vrh štapa u svojoj ruci. Oko
njega sve je buktjelo.
Kao iz daljine začuje da su se zalupila vrata.
- Odlična zamisao - uzvikne i otrgnuvši im se iz šaka nasrne
štapom na Jimmyjevo lice.
Prije nego što je dosegao do Jimmyja, osjeti oko sebe dvije
ruke koje su mu pritisnule šake uz tijelo. Divlje se borio.
- Pusti me! Pusti me! - vikao je. - Ubit ću ga!
No dvije su ga ruke samo još čvršće stegnule i povukle
natrag.
- Smiri se, Ross - poznati mu glas progovori u uho. - Nećemo
još više neprilika.
Duboki, blagi glas bio je poput hladnog tuša. Ross osjeti da u
njemu popušta divlje drhtanje i da prevladava razboritost. Stajao je
vrlo mirno, duboko dašćući. Konačno ponovno ovlada sobom te
progovori:
- Sve je u redu, Mike - reče ne okrećući se. - Možeš me pustiti.
Smirio sam se.
Jake ga ruke oslobode. Ne podižući pogled, Ross se
okrene i pođe prema vratima. Kod blagajne se zaustavi, bacivši
novčanicu na tezgu.
- Ovo će biti dovoljno za nered koji sam učinio - reče.
Blijedi, stari čovjek koji je ondje sjedio ne odvrati ni riječi.
Ross iziđe, uđe u kola i stane čekati. Nekoliko sekundi kasnije
začuje korake kako se približavaju. Zaustave se ispred vrata.
- Odvezi me kući, Mike, molim te - zamoli ne podigavši
pogled. - Jako sam umoran.
Čuo je korake kako obilaze automobil. Vrata se na
suprotnoj strani otvore, i njegov prijatelj uđe. Šibica bljesne i
trenutak kasnije osjeti cigaretu u ruci. Duboko povuče dim,
nasloni glavu na naslon i sklopi oči.
- Na sreću, došao sam u pravi čas - začuje prijateljev glas. -
Imao sam predosjećaj da te moram potražiti.
 Slab smiješak ocrta se na Rossovim usnama.
- Još mi uvijek priskačeš u obranu, Mike? - upita. Kad su
igrali zajedno nogomet, Mike ga je štitio dok je Ross vodio loptu.
U Mikeovu se glasu nazre smijeh.
- Do đavola, a zašto ne bih? Nismo li drugovi? - Nagnuvši se
naprijed, upali motor i pusti ga da radi. - Uostalom, što se dogodilo?
Ubio bi ga da te nisam zgrabio.
- Znaš ona djevojka... - Ross počne objašnjavati.
- Zar ona plavuša koju si upecao danas popodne? - prekine ga
Mike.
- Jest - odgovori Ross. - Ona...
Mike ga ponovno prekine. Glas mu je imao prijekoran
prizvuk.
- Vjerovao sam da si pametniji, Ross. Ross okrene glavu.
- Kako to misliš?
Mike kresne šibicu i prinese je svojoj cigareti. Plamen mu se
odrazi zlatnim sjajem u očima.
- Uopće te ne shvaćam, Ross. Ni jedna djevojka ne vrijedi
toliko da zbog nje upadneš u neprilike.
Ross se zagleda u prijatelja. Mike je imao u jednom pravo -
nije shvaćao. Zatvori oči i zavali se na sjedalu. Osjeti i kako su kola
projurila kad ih je Mike pokrenuo.
Mike nije razumio. Nije to bilo zbog Marje. Obuzme ga
nejasna sumnja. Ili je možda ipak bilo? Okrene se i pogleda Mikea.
Mike je vozio oprezno, obraćajući pažnju na cestu pred sobom.
Uostalom, Mike je sve vidio oprezno. Nije uopće dopuštao pogrešku.
U tome je bila nevolja s Mikeom. Zato je uvijek igrao braniča
umjesto da igra u navali. Nije volio riskirati. Nije to bilo zbog
straha. Bio je jednostavno takav.
Mike nije shvatio. A kako bi i mogao? Nije poznavao Marju.
Čula je tanak plač djeteta čim je ušla u vežu, te se počela
penjati stepenicama. Plač je postajao sve jači što se više
približavala vratima. Ispod njih prodiralo je svjetlo. Trenutak je
oklijevala prije nego što ih je otvorila.
Načas je žmirnula kad joj je prljavo bijelo svjetlo udarilo u
oči. Dječja joj krika zapara uši. Uđe u sobu i brzo zatvori za sobom
vrata. Začuje korake lijevo iz hodnika. Okrene se prema njima.
 Tamo je stajao očuh u hlačama koje su mu labavo visile
preko širokih bokova. Bio je samo u potkošulji, a bijele naramenice
ležale su na čupavim, grubim, crnim dlakama što su mu pokrivale
izbočena prsa. Ništa nije rekao, samo su mu poput ugljena crne oči
opako piljile u nju.
- Zašto plače? - upita Marja pokazujući rukom prema
spavaćoj sobi.
- Gdje si bila? - upita je, ne obazirući se na njezino pitanje.
Krenula je prema spavaćoj sobi.
- Na plivanju - odvrati kratko.
- Do pola jedanaest noću? - upita očuh, gledajući na kuhinjski
sat.
- Dug je put od Coney Islanda - odgovori mu, otvarajući
vrata spavaće sobe.
Uhvati je za ruku i naglo okrene. Gledala je u njega
hladnim, bezizražajnim očima.
- Zašto nisi došla i rekla svojoj majci? - izdere se ljutito na
nju. - Bila je zabrinuta za tebe. A znaš da se ne osjeća dobro.
- Mnogo bi se bolje osjećala kad bi ti našao posao, a ona ne
bi morala raditi noću - odvrati drsko.
Podigne ruku kao da će je udariti.
- Hajde, samo pokušaj - izazivala ga je, pokazujući zube.
Opsuje joj na poljskom:
- Kurvo!
Prezir joj ispuni oči.
- Pijana propalico - prasne. - Nećeš se usuditi. Znaš dobro da
bi te majka izbacila kad bi pokušao.
Polagano spusti ruku na bok.
- Da nisam bio dobar prijatelj tvojem ocu dok je bio živ, ne
bih se brinuo za tebe - promrmlja.
- Okani se oca! - brzo će ona. - Barem je bio muškarac.
Brinuo se za obitelj. Nije se vukao okolo, pijući povazdan pivo.
Sada se već branio. Osjetila je to i likovala.
- Majka ti nije željela da dalje radim na gradnjama - reče
nesigurno.
- Kad smo se oženili morao sam joj obećati da neću. Sasvim
je dovoljno izgubiti jednog muža na njima, govorila je.
 - Vidio si kad je pao - ona će hladno. - Ostaješ li kod kuće
zbog obećanja ili od straha?
Dijete je plakalo sve jače i glasnije. Teško dišući, stajao je
ondje još trenutak, zatim se okrene od nje.
- Idi i pogledaj što je Peteru - reče.
Vrata spavaće sobe zatvore se za njom. On se nagne nad
hladnjak i izvadi limenku piva. Stručno probije poklopac i prinese
limenku ustima. Malo piva poteče mu niz obraze i prolije se po
patkošulji. Pio je dugo i pohlepno, bacivši zatim limenku u papirnatu
vrećicu na sudoperu. Gledao je prema zatvorenoj spavaćoj sobi.
Dijete je prestalo plakati.
Piljio je u vrata. Bila je drolja, nije imao druge riječi za nju.
Obrisao je usta nadlanicom. Nitko nije mogao izići na kraj s njom.
Tako je to bilo od onog dana kad joj je majka rekla da će se udati za
njega. Zatvori oči i pokuša se sjetiti. Bile su tome tek tri godine,
mjesec dana nakon što joj je otac zakoračio u prazno s dvadeset tri
kata visokog čeličnog grednika.
Još je živo vidio Henryjevo zaprepašteno lice kad je shvatio
da više nema grede koja je morala biti ondje.
Tog trenutka kao da je sve stalo. Usta su mu htjela izustiti
“Peter” dok je ruke grozničavo ispružio prema prijatelju. Zatim se
odjednom strmoglavio u dubinu. Gledajući dolje, Peter je vidio
Henryjevu kapu kako mu polagano sklizi s glave i prijateljevu
sjajnu plavu kosu kako se prelijeva na suncu dok se prevrtao u
zraku.
Smuči mu se od sjećanja, i pivo mu se podigne u želucu. Na
trenutak suspregne dah, zatim podrigne. Mučnine nestane. Svaki put
kad bi pogledao Marju, vidio bi u njoj prijateljev lik. Ista bijeloplava
kosa, visoke Poljakove jagodice i čulna usta. Pa i pokreti dok je
hodala podsjećali su na oca. Oboje su imali isti, poput mačke
siguran hod.
Prvi put je to primijetio one noći kad je došao zaprositi
Katti. Mjesec dana nakon što je umro Marjin otac. Obukao je svoje
najbolje odijelo, ono koje je nedjeljom nosio u crkvu, i kupio kutiju
slatkiša za dva dolara.
Prodavač ga je uvjeravao kako su to najbolji koje ima, a da su
i sasvim svježi.
 Popeo se stepenicama do stana i zaustavio na hodniku,
znojan od naprezanja i nervoze. Načas je oklijevao, zatim oprezno
pokuca na vrata.
Trenutak kasnije začuje glas Marjine majke.
- Tko je? - upita Katti.
- Ja sam, Peter.
Iza zatvorenih vrata začuje žurne, prigušene glasove. Zatim se
vrata otvore. Na njima je stajala Marja, uperivši pogled u njega. Oči
su joj bile širom otvorene.
- Zdravo, ujače Peter - reče.
Nasmiješi joj se, očima tražeći po sobi njezinu majku, ali je
nigdje ne ugleda. Kuhinjski stol bio je pun pribadača i komadića
bijele tkanine.
- Zdravo, Marja - odvrati zbunjeno. - Je li ti majka kod kuće?
Marja kimne.
- Oblači haljinu. - Povuče se s vrata. - Uđi, ujače Peter. On se
nespretno doklati u sobu i pruži joj kutiju slatkiša.
- Donio sam ti slatkiša.
Ozbiljnim izrazom lica prihvatila je kutiju.
- Hvala - reče stavljajući je na kuhinjski stol. - Mama je
rekla neka te odvedem u dnevnu sobu.
Skinuo je šešir stojeći u neprilici.
- Nije potrebno - reče ukočeno. - Pričekat ću u kuhinji.
Ona odlučno odmahne glavom.
- Mama je rekla da te odvedem u dnevnu sobu.
Ne okrećući se, povede ga kroz dugačak, uzak hodnik koji je
vodio u prednju sobu. Poput bijele sjenke poigravala je pred njim.
Posrnuo je u neočekivanom polumraku i osjetio da ga je dodirnula
rukom.
- Uhvati me za ruku, ujače Peter - mirno reče. - Poznam ovaj
hodnik. Spotaknut ćeš se u mraku. Osjeti njezinu toplu ruku u
svojoj velikoj šaci. Naglo je stala, i on naleti na nju.
- Oprosti - reče, svjestan svoje nespretnosti.
- Nije ništa - reče ona, izvukavši ruku. - Upalit ću svjetiljku.
Čuo je kako hoda po mraku, zatim nešto škljocne, i sobu
preplavi svjetlost. Stajala je ispred svjetiljke i svjetlo je prodiralo
kroz njezinu bijelu haljinu. Zagledao se u nju. Činilo se da ne nosi
ništa ispod haljine.
 Vidjela je da je promatra i na usnicama joj se pojavi slab
smiješak.
- Sviđa li ti se maja nova haljina za svršetak škole? - upita
vragolasto. - Mama ju je dovršila trenutak prije nego što si došao.
Kimne, dok su mu oči još uvijek bile uprte u obrise njezina
tijela.
- Vrlo je lijepa.
- Završavam školu u ovom polugodištu, znaš.
- Znam. Tvoj mi je otac pričao. Bio je vrlo ponosan.
Sjenka prijeđe njezinim očima. Načas je pomislio da će
zaplakati, no sjene brzo nestane. Marja se odmakne od svjetiljke.
- Slijedeće polugodište pohađat ću višu školu - reče.
- Tako skoro? - reče, pretvarajući se da je iznenađen. - Još
uvijek o tebi mislim kao da si malo djetešce. Stajala je sada pred
njim.
- Skoro ću imati trinaest - reče. - Nisam više dijete.
Nije joj proturječio. I sam je to vidio.
- Ali nisam ni prestara da ti poljupcem ne zahvalim za
izvrsne slatkiše kojesi nam donio, ujače Peter - reče smiješeći se.
Zbunjen osjeti kako mu rumenilo oblijeva lice. Nespretno se
premjesti s noge na nogu, ne rekavši ništa.
- Prigni se, ujače Peter - reče odlučno. - Inače ne mogu doseći
do tebe.
Sagnuo se pružajući joj obraz. Međutim, njezin ga je pokret
iznenadio. Ovila mu je ruke oko vrata i poljubila ga u usta. Nije to
bio poljubac djeteta, nego žene rođene da ljubi. Osjetio je pritisak
mladog tijela na kaputu. Nespretno spusti ruke kako bi je odgurnuo,
no nehotice joj dotakne grudi. Ruke mu padnu na bokove kao da su
iz vruće pećnice.
Odmaknula se od njega i pogledala ga sa smiješkom u očima.
- Hvala za slatkiše, ujače Peter.
- Nema na čemu - odgovori.
- Sjedni - reče prolazeći mimo njega u hodnik. Zaustavivši
se na pragu, okrene se i pogleda ga. - Nisam više baš tako mala, zar
ne, ujače Peter?
- Nisi - prizna.
Ponosno mu se nasmiješi, okrene i otrči niz hodnik.
- Mama - vikne. - Ujak Peter nam je donio kutiju slatkiša!
 Svalio se na stolac, sjećajući se onog što mu je njezin otac
govorio nekoliko dana prije nesreće.
- Još koju godinu, i dečki će trčati za njom kao psi za kujom u
doba parenja.
Odmahne glavom, čudno uzbuđen, dok su mu prstima,
kojima ju je dodirnuo, još uvijek prolazili trnci. Henry je bio slijep.
Dečki su sigurno već sada jurili za njom.
Začuje Kattine korake u hodniku, pa stane. Stajao je ondje
zarumenjena lica kad je ona ušla u sobu.
Pruži mu ruku, pa se rukovaše poput muškaraca.
- Peter - reče. - Tako si nam dobar. Nisi smio donijeti slatkiše.
Preskupi su.
Još ju je uvijek držao za ruku.
- Želim vam biti dobar, Katti - reče promuklo. Ona povuče
ruku.
- Sjedni, Peter - ponudi, spuštajući se na stolac nasuprot
njemu.
Motrio ju je. Bila je lijepa žena. Velika, bujno i skladno
građena. Žena iz starog kraja, a ne kao ove Amerikanke što su se
gladovanjem pretvarale u šibice. Bila je izvrsna kuharica. Sjećao se
kako je zavidno gledao Henryja dok bi otvarao kutiju s jelom.
Kakve mu je samo divne sendviče pripremala. A Peter je od svoje
gazdarice dobivao samo presušenu kobasicu.
Uvijek je govorio Henryju da je jedini razlog zbog kojeg se
nikada nije oženio taj što više nema žena poput Katti. Henry mu se
smijao govoreći mu kako je previše ogrezao u svojim navikama, pa
više i ne pokušava osvojiti neku ženu.
Ali nije bilo tako. Zapravo mu se nijedna druga nije sviđala.
Katti je pripadala onoj vrsti žena koje bi ga mogle usrećiti.
- Skuhat ću ti svježu kavu - reče Katti.
- Nemoj se truditi - odvrati zbunjeno. - Ne želim da se zbog
mene mučiš.
- Nije to ništa - odgovori Katti.
Nekoliko trenutaka šutke su sjedili, zatim ona prijeđe na
poljski.
- Sviđa ti se Marjina nova haljina?
On kimne, nesvjesno odgovorivši na istom jeziku.
- Sada je već odrasla djevojka. - Katti se složi.
 - Imaš pravo. U petak završava školu.
- Znam - on će brzo. - Henry mi je rekao. U oči joj navru
suze i ona odvrati lice.
- Oprosti - ispriča se. – Nisam htio ... Ona odmahne rukom.
- Znam. - Suze su joj se kotrljale niz obraze. - Ponekad mi
sve postane preteško i ne mogu se na to priučiti. Nikada ne znam
što bi trebalo učiniti. Henry je to uvijek znao.
Ustao je i gledao prema njoj. To je bilo ono što je volio kod
žena iz starog kraja. Znale su gdje im je mjesto i da je muškarac onaj
koji odlučuje.
- Imaš pravo - reče svečano. - Uvijek mi je govorio: “Peter,
ako se išta dogodi, pobrini se za Katti i za dijete umjesto mene.”
Suze presahnu jednako brzo kako su i navrle. Katti ga
pogleda razrogačenih očiju.
- Zar je to rekao? - uzdahne zadivljenim glasom. Šutke je
potvrdio.
- Zbog toga nas obilaziš dvaput tjedno? - upita ga.
- Isprva sam zbog toga dolazio, Katti - odvrati, naglo se
ohrabrivši. - Ali sada više ne.
Spustila je pogled.
- A zašto sada dolaziš? - upita Katti prigušenim glasom.
- Da bih tebe vidio, Katti - reče, osjetivši se hrabrijim nego
ikada ranije.
- Želim tebi i Marji stvoriti dom.
Prošlo je neko vrijeme dok nije progovorila. Tada joj ruka
potraži njegovu.
- Peter, tako si dobar prema nama.
Kasnije, kada je kava bila gotova, otišli su u kuhinju.
Pribadače i tkanina nestali su sa stola, a Marja, koja se presvukla,
sjedila je i pisala zadaću.
Otvorena kutija slatkiša stajala je pred njom, a usta su joj
bila umrljana čokoladom.
Nasmiješila se Peteru.
- Slatkiši su izvrsni, ujače Peter.
- Veseli me da ti prijaju, dijete - odvrati joj. Katti je prišla
peći.
- Marja - dobaci preko ramena, nalijevajući kavu - bi li
voljela da ti ujak Peter bude otac?
 Peter je vidio kako se djetetu oči šire. U njima se pojavi
izraz u koji nije mogao proniknuti.
- Kako to misliš, mama? - upita povrijeđenim glasom. Katti se
smiješila, donoseći kavu na stol.
- Mislim na ujaka Petera i mene. Vjenčat ćemo se.
- To nije moguće! - Marjin glas prijeđe u tjeskoban vrisak.
Oboje je zapanjeno zurilo u nju. Stajala je, a kutija slatkiša
bila je prosuta popodu ispred nje. Kattin glas postane strog.
- Marja - poviče. - Sada to ne razumiješ, ali kada odrasteš
shvatit ćeš. Ženi je vrlo teško ako je sama bez muškarca da se brine
za sebe i za djecu.
Marja je plakala.
- Ali mama! Pa, živjele smo sasvim dobro. Nas dvije. Ne treba
nam nitko. - Obrisala je oči rukama. - Nitko ne može zauzeti tatino
mjesto.
Kattin se glas sada ublažio.
- Nitko niti neće, dijete. Ujak Peter samo hoće biti dobar
prema nama. Voli nas i želi se brinuti za nas.
Marja se divlje okrene prema njemu.
- Ne vjerujem mu - vrisne. - Tom smiješnom, prljavom,
malom, crnom čovjeku koji uopće nije nalik na tatu!
Kattin glas opet postane strog.
- Marja! - izdere se. - Ne smiješ ovako govoriti sa svojim
novim ocem.
- On nije moj otac! - vikne Marja. - Niti će to ikada biti. -
Okrene se i otrči u svoju sobu odmah pokraj kuhinje, zalupivši
vratima.
Bespomoćno su se gledali kad je otišla. Peter šutke sjedne
za stol. Divlja je, pomisli. Henry je imao pravo kad je govorio da je
Marja neobuzdane ćudi. Trebat će pravilno postupati s njom.
Pobrinut će se za nju kad se oženi s Katti. Smirit će je nekoliko
crvenih tragova na toj lijepoj stražnjici.
Katti obiđe stol i položi mu ruku na rame.
- Nemoj joj zamjeriti, Peter - reče - Sva je uzbuđena. Upravo
je jučer prvi put prokrvarila. Znaš već kakve su mlade djevojke u toj
dobi.
 Tmurno, sivo jutarnje svjetlo provuklo se kroz maleno
dvorište i ušuljalo kroz prozor kad je Katti otvorila vrata sobe.
Načas se zaustavila gledajući kćerku.
Začudi je kako Marja izgleda dok spava. Budna, bila je već
gotovo žena, sada joj se učini kao dijete. Smirena i nježna lica,
disala je tako blago da joj se pokrivač preko prsa gotovo i nije
pomicao. Ovo je bila Marja koju je poznavala, njezina tiha,
dražesna, mala djevojčica.
Uđe u sobu i priđe kolijevci. Brzo opipa dijete, čudo. Bio je
suh. Sitno se oglasio na njezin dodir. Brzo se okrenula i pogledala
kćerku.
Marja je otvorila oči. Gledala je majku bistrim očima iz kojih
je nestalo sna.
- 'bro jutro, mama.
Katti ništa ne odgovori. Pomisli kako se jučer zabrinula za
Marju kad nije došla kući iz škole. Peter joj reče da je otišla na
kupanje. Nije se vratila skoro do jedanaest sati.
Marja se uspravi u krevetu, pokrivač joj spuzne do struka
otkrivši golo tijelo. Zijevne, protegne se, a bjelina njezinih grudi
oštro se ocrta na pocrvenjelim dijelovima kože koje je opeklo
sunce.
- Marja, pokrij se! - vikne Katti zgranutim glasom. - Koliko
puta sam ti već rekla da ne smiješ spavati bez pidžame? To nije
pristojno.
- Ali, mama, bilo je tako vruće. - Marja dohvati gornji dio
pidžame i ogrne ga nastavivši: - Osim toga, nitko me ne vidi.
- Svejedno - uistraja Katti. - Nije pristojno ovako spavati. To
rade samo životinje.
Marja zbaci pokrivač i ustane iz kreveta, a pidžama joj
spuzne na bokove. Priđe majci i poljubi je u obraz.
- Ne ljuti se, mama - reče.
I protiv volje, Katti se nasmiješi. Odgurne kćerku.
- Ne pokušavaj se ulagivati. Poznajem sve tvoje trikove.
Marja se osmjehne majci.
- Jučer sam bila na kupanju - reče brzo, pretekavši majčino
pitanje. - Jesi li vidjela kako me opeklo sunce?
- Vidjela sam - suho će Katti. - Kako bih mogla previdjeti?
 - Netko od Francinih prijatelja ima posjed na Coney
Islandu - objasniMarja. - Kuća je u Sea Gateu.
Katti je bila zadivljena.
- Sea Gate - dahne. - Ondje je sve vrlo skupo. Njezina obitelj
mora da je vrlo bogata.
- Bogati su - reče Marja, ostavivši majku u uvjerenju da je
Francin prijatelj djevojka. - Stanuju u Aveniji Park.
Dijete odjednom počne plakati. Katti se nagne nad
kolijevku pa ga podigne. Plač prestane, i dijete stane gukati.
- Ipak si trebala doći kući i kazati mi - obrati se majka Marji
preko djetetove glave. - Bila sam zabrinuta za tebe.
- Nisam dospjela - odvrati Marja. - Otišli smo odmah poslije
škole.
- Ali nisi se vratila kući do pola jedanaest - reče Katti
položivši dijete na Marjin krevet. Stane ga vješto previjati.
Marja uzme čistu pelenu sa starog toaletnog stolića i pruži je
majci.
- Htjela je da večeram s njom, mama - odvrati. - Pa sam
ostala.
Katti je hitro pogleda krajičkom oka.
- Nemoj to više činiti - reče mirno. - Otac ti je bio zabrinut.
Hladan pogled preleti Marjinim očima.
- Zašto? - upita podrugljivo. - Zar mu je ponestalo piva?
- Marja - oštro progovori Katti. - Ne smiješ tako govoriti o
ocu. Marja priđe ugrađenom ormaru, izvadi ponošen kućni ogrtač pa
ga odjene.
- On mi nije otac - odvrati tvrdoglavo. Katti uzdahne.
- Čemu to neprestano govoriš, Marja? - upita uvrijeđenim
glasom. - Voli te i želio bi da i ti voliš njega. Što može ako ga
ni ti ne pokušavaš zavoljeti.
Marja ne odvrati ništa. Uzme četkicu za zube iz čaše na
toaletnom stoliću i krene prema vratima. Tamo se zaustavi i,
okrenuvšd se, pogleda majku.
- Pripremit ću bočicu za Petera - reče.
U kuhinji stavi dječju bočicu u lonac s vodom na štednjaku.
Zapali pod loncem vatru i ode do sudopera. Opere se brzo i
temeljito, zatim uzme bočicu sa štednjaka i vrati se u sobu.
- Daj Peteru bočicu- reče Katti ustavši s kreveta.
 - Pripremit ću ti doručak. Ne želim da zakasniš u školu.
Marja se nagne nad dijete, držeći bočicu u ruci. Nasmije mu
se.
- Želiš li doručak, Peter?
Male tamne Peterove oči nasmiješe se. Pruži nježne ručice
za bočicom, a smijeh mu otkrije krezube desni.
- Tako si lijep - reče Marja, stavivši mu bočicu u usta.
Zadovoljno zaguče, stisnuvši ustima dugačku gumenu
dudicu. Kap mlijeka procuri mu iz kuta usta.
- Prasence malo - nasmije se Marja brišući ga ručnikom
koji je držala u ruci. Gledala ga je. - Možeš li sam pripaziti da ne
padneš s kreveta dok se Marja ne obuče? - upita ga.
Peter je zadovoljno sisao iz svoje bočice. Uspravila se, a
djetetove su je tamne oči slijedile.
- Mislim da ćeš se snaći - reče, smiješeći se. Zatim ode do
ormara i izvadi nešto odjeće.
Zbaci ogrtač, skine pidžamu i, gotovo istim pokretom, brzo
uskoči u gaćice posegnuvši za grudnjakom na toaletnom stoliću.
Svjetlost joj udari u oči, i ona pogleda u ogledalo iznad stolića.
Vrata iza nje bila su otvorena i mogla je vidjeti u kuhinju.
Očuh je sjedio za stolom i promatrao je. Prezir joj se proširi licem.
On obori pogled. Neprestano ga motreći, ona navuče naramenice na
ramena i zakopča grudnjak. Zatim se okrene i priđe vratima. On
ponovno podigne pogled. Trenutak je šutke stajala na pragu, zatim
zatvori vrata i dovrši odijevanje. Peter je ispraznio bočicu. Veselo ga
podigne na ruke i odnese u kuhinju.
Očuha više nije bilo.
Katti stavi posudu sa zobenim pahuljicama na stol i pruži
ruke prema djetetu.
- Je li sve pojeo? - upita.
Marja kimne, pruži Petera majci, pa sjedne.
- Zar opet zobene pahuljice? - upita zureći u posudu.
- To je zdravo za tebe - reče Katti. - Pojedi.
Marja niti ne dotakne hranu. Poželi cigaretu. Upitno pogleda
majku, razmišljajući bi li se usudila zapaliti jednu prije doručka.
Odluči ipak da neće.
- Nisam gladna - reče.
Očuh se vratio u kuhinju.
 - Zar zobene pahuljice nisu dovoljno dobre za tvoj otmjen
ukus? - upita zlobno. - Možda bi više voljela jaja s prženom
slaninom?
Marja ga je hladno gledala.
- Pravo da ti kažem - reče - baš i bih.
- Zar to nije vječna šteta? - upita sarkastično. Zatim se
okrene Katti. - Mislim da se stidi što smo presiromašni da bismo to
sebi mogli dozvoliti.
Marjine se oči jako prošire.
- Ne bismo bili kad bi se ti mogao odreći piva, barem tako
dugo dok se nezaposliš - reče mirno.
Peter beznadnim pokretom pruži ruke prema ženi.
- Ne osjeća poštovanje za roditelje - reče. - Samo uvrede.
To je naučila potucajući se noću naokolo.
- Poštujem ja roditelje - Marja će brzo. - Ali ne tebe.
- Marja! Prestani! - progovori oštro majka.
- Reci mu neka me prestane izazivati - Marja će mrzovoljno,
pa uzme žlicu i okusi zobene pahuljice. Bile su bljutave.
- Otac ima pravo - nastavi Katti. - Moraš ljepše razgovarati s
njim. On misli samo na tebe...
- Sranje - prasne Marja, odbacivši žlicu. - On misli jedino na
sebe! - Ustane. - Da je imalo muškarac, ne bi dopustio da radiš
cijele noći, dok se on vuče u potkošulji po kući. Najobičnija je
lijenčina.
Kattin pokret bio je munjevit. Ruka joj se samo kao
tamna mrlja ocrta na prljavosivom zidu. Šamar odjekne u
odjednom u utihloj kuhinji.
Marja dodirne rukom obraz na kojem se crvenilo naglo
širilo oko bijelih tragova prstiju. U očima joj se pojavi poseban
začuđen izraz.
- Udarila si me - obrati se majci užasnutim glasom.
Katti se zagleda u nju. Osjeti kako joj se isteže grlo. Shvati da
je prvi put ošamarila kćerku.
- Da te naučim poštovati roditelje - reče naglo, uzdrhtalim
glasom.
Činilo se kao da se Marjine oči pune suzama, i Katti načas
pomisli da će joj kćerka zaplakati. Ali Marja ne ispusti ni suze.
 Umjesto toga u njezine oči uđe hladnoća i ledeni mir. Katti
shvati kako je njezina Marja odrasla i da se zauvijek udaljila od nje.
- Marja - zavapi preklinjućim glasom, zakoračivši prema njoj.
Marja uzmakne.
- Žao mi je, majko - reče tiho, ispričavajući se kao da je ona
udarila majku. - Strahovito mi je žao.
Zatim se okrene i iziđe kroz kuhinjska vrata. Katti se
okrene Peteru. Čula je Marjine korake kako žure niz stepenice.
Zaplače.
- Što sam učinila, Peter? Što li sam to učinila svojem djetetu?
Nije joj se približio. U glasu mu se začuo odjek pritajenog
likovanja.
- Ono što si već odavno trebala uraditi, Katti. Ispravno si
postupila. - Pogleda ga.
- Stvarno to misliš, Peter? - upita prelazeći na poljski. Peter
kimne, dok su mu oči odavale duboko zadovoljstvo.
- Mislim.
Dugo je gledala u njega. Dijete joj u rukama zaplače.
Nesvjesno ga stane umirivati. Rado bi povjerovala mužu. Htjela je
biti sigurna da je u pravu. No koliko god je željela biti u to uvjerena,
negdje duboko u njoj nagrizala je vrebajuća sumnja.
Telefon se oglasio upravo kada je Marja ulazila.
- Ja ću se javiti, gospodine Rannis - vikne. - Za mene je. -
Zatvori za sobom vrata kabine i podigne slušalicu.
- Halo.
- Marja? - jedva razabere Rossov glas.
- Ja sam - odgovori.
- Ovdje Ross - javi se on.
- Znam.
- Što radiš?
- Ništa - odvrati mu. - Prevruće je.
- Hoćeš li se malo provozati? - upita je. - Odvest ćemo se do
Riverside Drivea. Ondje je svježe.
- Rado - reče Marja.
- Doći ću odmah po tebe - Ross će brzo. - Pričekaj me tamo.
- Nemoj... - oklijevala je. - Moram najprije otići kući da se
presvučem. Haljina mi se lijepi. Bolje da se negdje sastanemo.
 - Kod garaže - reče Ross. - U 81. ulici između avenija Park i
Lex. Treba li ti dugo?
- Pola sata - odvrati mu. - Zdravo.
- Do viđenja - odzdravi Ross.
Začuje još kako je prekinuo vezu, zatim objesi slušalicu i iziđe
iz kabine. Vani je stajao gospodin Rannis, sumnjičavo je gledajući.
- Tko je to bio?
- Jedan od mojih prijatelja - reče neodređeno i krene prema
vratima. Ispruživši ruku, zaustavi je.
- Hoćeš li možda čokoladu? - Odmahnula je glavom.
- Neću, hvala. - Ponovno krene, ali joj njegova šaka jače
stegne ruku.
- Ne trebaš platiti. Ona se nasmije.
- Ne bih niti mogla. Nemam ni pare. - Oslobodila je ruku. -
Ionako moram ići. Majka me čeka.
Nerado je pusti, gledajući kako odlazi.
- Ne zaboravi, Marja - dovikne joj. - Ako nešto poželiš, samo
zatraži.
- Hvala, gospodine Rannis - odvrati, izlazeći iz dućana. -
Upamtit ću to.
Katti je stajala na vratima kad je Marja prilazila stepenicama
ispred kuće. Zaustavila se gledajući kćerkinu kosu, koja je blještala
na suncu. Pričekala je dok se Marja nije popela do pola stepenica.
Tek tada progovori.
- Zdravo, Marja.
Marja odzdravi tihim glasom.
- Zdravo, mama.
- Je li u školi bilo sve u redu? - upita Katti. Marja je brzo
pogleda.
- Naravno - odvrati. - A zašto ne bi bilo?
Katti osjeti potrebu da se opravda.
- Samo sam pitala - odgovori. Htjedne reći kako joj je žao
zbog onog što se zbilo ujutro, ali ne uspije protisnuti ni riječi.
- Kamo ćeš? - upita Marja.
- U kupovinu - odvrati Katti. Lagala je. Nije htjela da kćerka
sazna da ide u bolnicu na pregled. - Što ćeš raditi danas popodne?
- Idem prijateljici učiti - odvrati Marja. - došla sam kući
samo da zbacim ovo sa sebe. Sva sam se uznojila.
 - Budi tiho - zamoli je Katti. - Mali spava. Pazi da ga ne
probudiš.
- Pazit ću - obeća Marja.
Popne se i polagano otvori vrata. U stanu je sve bilo mirno.
Ode u kuhinju, pa zastane usred prostorije osluškujući. Niotkuda
ne začuje ni glasa. Tiho pođe hodnikom pa proviri u prednju sobu.
Na stolcu pokraj otvorena prozora očuh je tvrdo spavao.
Glava mu je klonula u stranu, a na koljenima su mu ležale novine.
Odšulja se na vršcima prstiju kroz hodnik i kuhinju natrag u svoju
sobu.
Dijete je spavalo u kolijevci. Otvorivši polagano vrata
ormara, izvadi čistu bluzu i suknju. Položi sve na krevet, a pokraj
toga stavi svježe rublje.
Zbacivši brzo odjeću sa sebe, vrati se u kuhinju. Odvrne
slavinu samo toliko da bi voda potekla u tankom mlazu. Nastojala
je da ni šumom ne probudi očuha. Skine grudnjak i prebaci ga
preko naslona kuhinjskog stolca. Začas prekrije sapunicom tijelo.
Još trenutak i obriše je komadom frotira. Zatim stane prati lice.
čvrsto stisnutih očiju, kako bi ih zaštitila od sapunice, posegne
rukom za ručnikom. Vješalica do nje bila je prazna.
Naslijepo napipa drugu. Potegne ručnik i snažno istrlja lice,
ruke i tijelo.
Vrati ručnik na vješalicu. Ispruži ruku iza sebe da bi
dohvatila grudnjak, ali ga ne nađe na stolcu.
Okrene se i pogleda na pod, pomislivši da je vjerojatno
pao. Očuhov glas je uplaši.
- Pao je, Marja - reče pružajući joj grudnjak - pa sam ga
podignuo.
Zurila je trenutak u njega dok su joj oči izražavale čuđenje.
Zatim ispruži rukui uzme grudnjak.
- Baš ti hvala - reče zajedljivo, držeći grudnjak ispred sebe. -
Pao je tako bučno da te probudio.
Polagano se nasmiješio, ne mareći za podrugljiv prizvuk u
njezinu glasu.
- Ovako ti je izgledala majka u starom kraju dok smo još bili
mladi.
- Kako to možeš znati? - upita ga prezirno. - Onda još nije
znala ni da postojiš. - Htjede ga zaobići, ali joj on prepriječi put.
 Ispruživši šaku, uhvati je za ruku.
- Marja, zašto si uvijek tako osorna prema meni? Gledala ga
je u lice bezizražajnim pogledom.
- Ne radim to namjerno, ujače Peter - reče. - Jednostavno ne
podnosim da te stalno vidim u kući. Potpuno je pogrešno shvatio
zlobnu porugu njezinih riječi.
- A ako potražim namještenje? - upita gotovo molećivo. -
Hoćeš li onda biti ljubaznija sa mnom?
Zamišljen bljesak preleti joj očima.
- Možda hoću - reče.
- Mogli bismo onda ponovno biti prijatelji? - Privuče je k
sebi i nezgrapno je pokuša poljubiti.
Odvratila je lice i poljubac nespretno završi na njezinu
obrazu, a ona mu se izvuče iz zagrljaja. Na vratima se okrene i
pogleda ga.
- Možda - ponovi.
Vrata se za njom zatvore. Osjećao je kako mu bilo snažno
kuca u sljepoočicama. Ta mala drolja. Jednog će joj dana pokazati
kamo je može dovesti ova njezina igra. Okrene se hladnjaku i izvadi
novu limenku piva.
Katti je sjedila na klupi između dviju drugih žena i strpljivo
čekala svoj red za pregled. Nije više moglo dugo potrajati. Ispred
nje bila je još samo jedna žena.
U kutu sobe mlada je bolničarka sjedila za stolom i
pregledavala kartice pred sobom. Nakon određenog vremena sva
ta strana imena počnu jednako lagano prelaziti jezikom kao i Smith
ili Jones. Kad se to dogodi, znaš da si već iskusna bolničarka.
Mlad liječnik-stažist zaustavi se kod njezina stola i nešto joj
došapne. Ona kimne i izvadi slijedeće dvije kartice.
- Gospođa Martino u kabinu četiri, molim. Gospođa Ritchik u
kabinu pet.
Katti i žena do nje ustanu u isti tren. Nasmiješe se
jedna drugoj, osjetivši iznenadnu srodnost. Katti proslijedi za njom
do bolničarkinog stola.
Žena uzme karticu koju joj je bolničarka pružila. Uđe u
kabinu i navuče zastor za sobom.
Katti se obrati bolničarki.
- Gospođa Ritchik - reče.
 Bolničarka je ravnodušno pogleda, pružajući joj karticu.
- Prvi put ste ovdje? - upita. Katti odmahne glavom.
- Nisam. Bila sam već ranije. Kada se moj Peter rodio.
Bolničarka nestrpljivo zatrese glavom.
- Što su ovi ljudi glupi! Mislim ovaj put.
Katti je oklijevala.
- Jest, prvi put.
Bolničarka pruži ruku pod stol i izvadi malu bočicu široka
otvora.
- Za pretragu mokraće - reče. - Dajte to liječniku kad
dođe da vas pregleda.
Katti uzme bočicu, prođe između pretrpanih klupa i uđe u
kabinu iznad koje je bio napisan broj pet. Povuče zastor.
Pažljivo se svuče i pripremi za pregled. Konačno je bila
gotova, pa uzme s vješalice pokrivač i ogrne ga oko sebe. Zatim
sjedne na malen stolac u kutu i stane čekati liječnika.
Nakon nekog vremena začuje lagano kucanje i u kabinu uđe
mlada bolničarka-pripravnica, noseći u ruci blok papira.
- Gospođa Peter Ritchik? - Katti kimne.
Zatim je uslijedio niz pitanja bez kojih klinika ne bi mogla
raditi. Bolničarki je za to trebalo samo pet minuta, jer je Katti odmah
znala odgovore. Sjećala ih se još od prošlog puta kad je bila ovdje.
Bolničarka otkine najgornji papir s bloka i prikvači ga na
vrata. Napusti kabinu, ali se ubrzo vrati s novim arkom papira, koji
doda prvom. Zatim se nasmiješi Katti.
- Liječnik će začas doći.
- Hvala - reče Katti. Sjedne i stane strpljivo čekati.
Obično je trebalo najmanje petnaestak minuta da liječnik dođe.
Ovaj put potrajalo je gotovo pola sata. Zatim se zastor
pomakne i liječnik uđe u pratnji dvaju stažista. Skinuvši kartice sa
zida, brzo ih preleti. Tada pogleda Katti.
- Gospođa Ritchik?
- Da, gospodine doktore.
- Ja sam doktor Block - predstavi se. - Kako dugo ste već
trudni? - Slegnula je ramenima.
- Mjesec dana, možda i dva.
Liječnik svlada izraz negodovanja. Ovi su ljudi tako
nemarni u svojim navikama.
 - Legnite na stol pa ćemo vidjeti - reče kratko. Šutke se
popela na mali ginekološki stol i stavila noge u držače. Mala žuta
žarulja na stropu blještala joj je u oči. Zažmirila je.
Učini joj se kao da mu glas lebdi iznad nje.
- Duboko udahnite.
Uvukla je zrak duboko u pluća, zatim se potpuno umirila
pod prstima koji su prodrli u nju da bi je pregledali. Dodir mu je
bio lagan, stručan i kratkotrajan. Htjede se uspraviti, no on je
spriječi pritisnuvši joj rukom rame. Mirno je ležala čekajući.
Podignuo je pamučni pokrivač koji joj zakloni oči od
svjetla. Glas mu je tiho prolazio kroza nj. Govorio je stažistima.
- Carski rez pri posljednjem porođaju. Stisnuti jajovodi.
Operacija će ponovno biti nužna.
Pokrivač se spusti i ona se uspravi. Upitnim pogledom
zagledala se u lječnika.
- Zašto ste ponovno zatrudnjeli, gospođo Ritchik? - upita je.
- Iz vašeg kartona vidim da su vas upozorili na to da morate biti
oprezni i da ćete ugroziti svoj život budete li imali još koje dijete.
Slegnula je ramenima. Ti muškarci nikada nisu ništa
shvaćali. Za njih je sve bilo jednostavno.
Liječnik se okrene od nje, perući ruke u lavoru čiste vode,
koji mu je bolničarka upravo pripremila. Govorio je Katti preko
ramena. Riječi su bile dio njegova svakodnevnog posla, ali je
unaprijed znao da ih nitko neće poslušati.
- Budite mnogo na suncu i svježem zraku i odmarajte se.
Najmanje mjesec dana ne smijete imati spolni odnos. Jedite
hranjiva jela i pijte mnogo mlijeka i narančina soka. - Napiše recept
i pruži joj ga. - Uzimajte ovo i dođite ponovno za mjesec dana.
Pogledala ga je.
- Kada ću dobiti dijete, gospodine doktore? Oči su mu bile
bezizražajne.
- Nećete dobiti dijete, nego ćemo vam ga morati odstraniti -
reče bezosjećajno.
Lice joj je ostalo spokojno. Znala je to prije njega.
- Kada, gospodine doktore? - ustraje blago.
- U studenom ili u prosincu - odvrati. - Ne možemo dopustiti
da ga nosite punih devet mjeseci.
- Hvala, doktore - reče mirno.
 Liječnik se okrene i iziđe. Dva stažista proslijede šutke za
njim. Zastor se šušteći spusti za njima.
Katti polagano siđe sa stola i dohvati odjeću. Nije bilo tako
strašno. Moći će raditi sve do listopada. Zastor zašušti i ona pridrži
haljinu ispred sebe. Bio je to jedan od stažista. Zbunjeno joj se
osmjehne.
- Oprostite, gospođo Ritchik - reče. - Ali ovo sam
zaboravio. – Skine bočicu mokraće s police.
- Ne smeta - reče Katti.
Dobacivši joj kratak pogled, plaho se nasmiješi.
- Ne brinite, gospođo Ritchik - reče. - Sve će biti u redu. Ona
mu se osmjehne.
- Hvala, gospodine doktore.
On nestane iza zastora koji se spusti za njim. Katti se
polagano obuče, iziđe iz kabine i plati bolničarki pedeset centi
kliničke pristojbe. Zatim prođe hodnikom do bolničke apoteke i
preda recept.
Dok je čekala da pripreme lijek, razmišljala je kako da kaže
Marji. Marja neće razumijeti. Shvatit će to kao nov udarac i bit će
povrijeđena.
Prozovu njezino ime i ona podigne lijek. Tablete. Morat će ih
uzimati triput dnevno. Stavi ih u torbicu i iziđe na ulicu. Na dnu
bloka ugleda šiljate tornjevecrkve svetog Augustina.
Odluči da navrati onamo i porazgovara s ocem Janowiczem.
Bio je vrlo pametan čovjek. On će joj reći što da radi.
Marja se uspravi na travi i obuhvativši rukama koljena
zagleda se u rijeku Hudson. Pao je sumrak i svjetla su se poput
krijesnica počela paliti na obali Jersevja. Lagan, topao povjetarac
mrsio joj je kosu.
- Moram naći neki posao preko ljeta. Ross se prevrne na bok
i pogleda je.
- Zašto? - upita smiješeći se.
- Jer trebamo lovu - odgovori jednostavno. - Stari previše
voli pivo a da bi potražio posao. Majka radi noću. To nije dovoljno
za sve.
- A što bi ti mogla raditi? - upita je znatiželjno. - Kakav bi
posao željela?
 - Ne znam - odvrati iskreno. - Nisam još razmišljala o tome.
Možda kao prodavačica u nekom dućanu.
On se nasmije.
- Što je u tome smiješno? - upita ga.
- Nećeš baš mnogo zaraditi. Možda osam dolara tjedno.
- Osam dolara je osam dolara. Bolje i to nego ništa.
Podsmješljivo ju je gledao. Sestra mu je često govorila o
tome kako se želi zaposliti, ali nikako da konačno počne.
- Stvarno želiš? - Kimnula je.
Otrgnuo je vlat trave i zamišljeno je grickao. Marja ga je u
mnogome podsjećala na Mikea. Oboje su vrlo ozbiljno shvaćali
novac. Odjednom mu nešto sine.
- Znaš li plesati? - upita je. Znatiželjno ga je pogledala.
- Naravno - odvrati.
- Mislim, znaš li dobro? - ustrajao je. Ona potvrdno kimne.
- Prilično dobro.
Ustao je i otresao hlače. Pruži joj ruku i povuče je na noge.
- Dođi - reče krenuvši prema automobilu. - Vidjet ćemo.
Prigušena, neskladna galama plesnog orkestra prodirala je
kroz uzak hodnik do njih. Zidove su prebivale slike djevojaka na
čijim je usnama lebdio isti privlačan smiješak.
Ispod slika protezao se velik, bijelo obojen natpis:
DOĐI I PLEŠI SA MNOM. SAMO 10 CENTI.
Glazba je jačala što su se više približavali stepenicama. Na
vrhu se nalazila mala kabina. Ross se zaustavi ispred nje.
- Dvije - reče pruživši dolar kroz malen rešetkast otvor.
Čovjek mu šutke gurne dvije karte. Ross ih uzme i propusti Marju
kroz vrata. Drugi čovjek uzme karte i poništi ih.
Plesna dvorana bila je duga i uska, obojena prljavo-plavom
bojom.
Električno svjetlo bilo je prigušeno. Orkestar na drugom
kraju dvorane upravo je završio jednu točku programa. Parovi koji
su zaostali na plesnom podiju počeli su se razilaziti.
Nekoliko djevojaka sjedilo je za stolovima uz vrata. Podigle
su načas pogled kada je Ross ušao. Automatski osmijeh pojavi im
se na usnama, koji isto tako nestane kada su vidjele da nije sam.
Desno od njih nalazio se dugačak, uzak bar i nekoliko
redova neprostrtih stolova.
 Ross povede Marju onamo i oni sjednu za stol. Konobar im
odmah priđe.
- Pivo - naruči Ross ne podignuvši pogled. Upitno pogleda
Marju.
- Coca-colu - reče ona.
Konobar otiđe, a glazba ponovno zasvira, ovaj put lagani
fokstrot.
- Spremna? - upita Ross.
Na usnama joj se ocrta onaj čudan osmijeh.
- Uvijek spremna - odvrati mu.
- Zaplešimo - reče.
Uzavrela, rumena lica dovede je natrag do stola. Nije više
sumnjao u to kako pleše. Pratila ga je kao da je dio njega. Imala je
siguran osjećaj za ritam. I premda su se druge djevojke jače
privijale i čvršće ga stezale, nijedna nije poput Marje izazivala
osjećaj da glazba struji kroz njih i povezuje ih.
Smiješila se dok je podizao čašu i ispijao pivo.
- Dakle? - upita ga.
- Znaš plesati - promrmlja nevoljko i spusti čašu. - Gdje si
naučila?
- Nikada nisam učila - odvrati, još se uvijek smiješeći. Kratko
su vrijeme šutjeli. Čekala je da on nešto kaže.
- Ovdje djevojke zarađuju dvadeset do pedeset dolara tjedno
- reče.Još joj je uvijek smiješak titrao na usnama.
- Samo plešući? - upita sumnjičavo. Oklijevao je.
- Uglavnom.
- Plesanje donosi prosječao dvadeset - nagađala je.
Kimnuo je, pažljivo je motreći. Podignula je coca-colu i malo
otpila.
- Ne moraš ići s njima? Možeš samo plesati?
Ponovno je kimnuo bez riječi.
- To je mnogo love - zaključi ona.
Odjednom se zgadi sam sebi. Baci novčanicu na stol i ustane.
- Dođi - reče. - Idemo.
Marja šutke ustane. Iza leđa joj zagrmi muški glas.
- Hej Ross, već te odavno nisam vidio. Gdje si bio?
Ona se preplašeno okrene. Iza nje stajao je visok muškarac,
crne prosjede kose i tamnih, zasjenjenih očiju. Smiješio se.
 Muškarac se zagledao u nju nastavivši prije nego što je Ross
uspio odgovoriti.
- Ne trebaš mi ništa objašnjavati. Ne čudim se što ti
moje djevojke nisu dovoljno dobre.
Marja se nasmije pogledavši Rossa. Usnice mu se razvuku
u osmijeh, ali mu oči ostanu hladne.
- Zdravo, Joker. - Trenutak je oklijevao. - Joker Martin, Marja
Flood.
- Dođite k baru - reče Martin. - častim vas pićem.
Ross odmahne glavom.
- Ne, hvala, Joker. Moramo ići. Martin položi ruku na Rossov
lakat.
- Nisam vidio ovog momka već četiri mjeseca, mlada damo -
obrati se Marji svojim bučnim, oporim glasom. - A sada mu se žuri.
Recite mu kako bi bilo pošteno od njega da popije sa mnom nešto na
brzinu.
Marja se nasmiješi. Laskalo joj je da ovaj čovjek misli kako
ona može naređivati Rossu što da radi. Gotovo se činilo da je
smatra Rossovom djevojkom.
Rossov joj glas prekine misli.
- Dobro, Joker, jednu na brzinu.
Muškarci naruče pivo, a ona još jednu coca-colu. Martin se
obrati Marji.
- Morao bih se ljutiti na vas, djevojko - reče. - Ross nam je
bio zaista dobra mušterija. Sada ga više uopće ne viđamo, no
gledajući vas, to mu zaista ne mogu zamjeriti.
- Joker upravlja ovim ovdje, Marja - objasni Ross. - Uvijek
misli na novac.
Marja pogleda sjedokosog muškarca.
- A tko ne misli? - upita.
Joker se naceri. Rukom je potapša po ramenu.
- Pametna djevojka - reče. - Ne možemo svi biti bogati poput
našeg mladog prijatelja. - Marja mu prvi put zapazi oči. Bile su
lukave i pronicljive. - Tražite li posao, djevojko? - upita.
Prije nego što je stigla odgovoriti, Ross reče oštro:
- Ne traži. Još ide u školu.
Marja je mudro šutjela i pila coca-colu. Joker se obrati
Rossu.
 - Drago mi je da si navratio, Ross - reče. - Sredili smo ovdje
mnogo toga.Ross ga je gledao sa zanimanjem.
- Kako ste uspjeli?
- Našao sam vezu. Sada je sve u skladu sa zakonom.
Kockarnica je u prostoriji iza mojeg ureda. Imamo velik promet.
Rossov glas ostane nepromijenjen, ali na trenutak mu
žućkast bljesak preleti očima.
- Možda jedne noći navratim i pogledam.
- Dođi - zagrmi Joker. - Povedi sa sobom mladu damu za
sreću. - Pogleda Marju. - Bit će nam uvijek dobrodošla.
- Hvala, gospodine Martin. - Marja mu se nasmiješi.
Ispiju pića i Joker ih isprati do vrata. Glas mu oštro odjekne
uskim hodnikom.
- Veseli me što sam te opet vidio, Ross. Nemoj nas zaboraviti.
Glazba je ponovno svirala dok su se spuštali stepenicama.
Ispratila ih je na ulicu, a onda se izgubila u prometnoj buci.
- A kamo sada? - upita Ross, izlazeći autom oprezno na kolnik.
- Ne znam - odvrati ona. - Ti voziš.
Pogleda je letimice krajičkom oka. Gledala je ravno pred
sebe. Volio bi znati što je mislila.
- Kako bi bilo da pođemo k meni i pojedemo nešto? - upita je.
- Zar tvoje nećemo smetati? - Odmahnuo je glavom.
- Otputovali su preko vikenda.
- Dobro - reče ona.
- Dobar večer, gospodine Drego - reče vratar.
- Dobar večer, gospodine Drego - reče poslužitelj dizala
vozeći ih gore.
Nevezano su ćaskali dok lift nije stao, a onda su izišli.
Vrata se za njima zatvore i Ross potraži ključeve po džepovima.
Stan se nalazio nasuprot dizalu.
Pridrži joj vrata i Marja uđe u stan. Zatvorivši vrata,
potraži prekidač za svjetlo. Marja ga zaustavi pokretom ruke.
- Cijelo sam popodne s tobom, a još me nisi poljubio.
Spustio je pogled na nju i u polumraku pokušao
odgonetnuti izražaj njezina lica. Šutio je.
- Zbog čega se ljutiš, dragi? - upita ga. - Jesam li nešto
skrivila? Ili možda rekla?
 Šutke je odmahnuo glavom. Nije joj mogao reći kako se ljuti
na sebe što ju je odveo u plesnu dvoranu “Golden Glow”. Nije imala
nikakvih izgleda u onoj družbi. Za tjedan dana napravit će
djevojčuru iz nje.
Nikada to nije smio predložiti, koliko god joj novac trebao.
Tijesno mu se približila i lagano mu usnama prešla preko obraza.
- Ne ljuti se na mene, dragi - prošapće.
Ruka mu spuzne s prekidača i obavi je joj ramena.
Naslonivši se na vrata, privuče je k sebi. Prepustila mu se oslonivši
se na njega. Poljubio ju je.
Pripremila je sendviče i lončić kave. Ross ponese sve u
dnevnu sobu. Zatim su jeli sjedeći na kauču, dok je radio svirao, a
mala svjetiljka svjetlila u kutu sobe. Kad su završili, naslonila se na
jastuke, ispružila se i zadovoljno uzdahnula.
- Baš sam bila gladna - reče. Nasmijao se i pripalio cigaretu.
- Daj mi - zamoli ga ispruživši ruku.
Pruži joj cigaretu. Ona je stavi među usnice i duboko povuče,
zatim zatvorivši oči polagano otpuhne dim.
- Uopće ne znaš kako si sretan - reče. Bio je začuđen.
- Zašto?
Otvorivši oči pogleda ga.
- Trebao bi vidjeti gdje ja živim - reče. - Tada bi znao što
mislim. Ovdje je tako mirno. Ovamo ne dopire buka s ulice
zato stanuješ previsoko. Ne smrdi iz dvorišta, niti susjedi ne
galame.
Nije joj odgovorio, jer nije znao što da kaže. Uzme prazan
pladanj i odnese ga u kuhinju. Kad se vratio u sobu, ležala je mirno
na kauču zatvorenih očiju.
- Marja - prošapće.
Nije odgovorila. Grudi su joj se dizale i spuštale u mirnom
disanju. Sjeo je na kauč pokraj nje. Iznenada je otvorila oči.
- Zadrijemala sam - reče.
- Vidio sam - nasmiješi se.
- Koliko je sati? - upita ga.
- Skoro će deset. Naglo se uspravila.
- Moram poći. Uhvati je za ramena.
- Marja - reče. - Znaš li da sam lud za tobom? Trenutak
ga je mirno gledala, zatim kimne.
 - Voliš li me? - upita je.
Ustala je pogledavši ga. Lice mu je bilo blijedo i preklinjalo
je.
- Ti si najzgodniji dečko kojeg poznajem. Naravno da te volim.
Ljutito je ustao.
- Nisam tako mislio! - Silovito je privuče k sebi i poljubi.
- Želim te - reče promuklo. - Ti to znaš i osjećaš. Želiš li i ti mene?
Trenutak je stajala mirno u njegovu naručju, očiju uprtih
u njegove. Kad je progovorila, glas joj je bio vrlo blag.
- Ako te i želim, Ross, ne mogu ništa učiniti. Djevojka
sam. Popustim li, upast ću u neprilike. A to bi bilo zlo.
- Ali postoje sredstva... Prekinula ga je.
- Ne koriste uvijek. - Pritisne obraz uz njegovo lice, šapćući
mu u uho: - Sve ću učiniti da te usrećim, Ross, ali ono jedno ne mogu.
Zurio je u nju.
- Baš sve?
- Sve - odvrati.
Privine je k sebi i zajedno klonu na kauč. Ross zatvori oči. U
uho mu dopre šuštanje odjeće, u ruci osjeti toplu, čvrstu dojku. Bol
se u njemu pojača, postane neizdrživa. Pritisne njezinu glavu na
svoja prsa.
- Pomozi mi, Marja - krikne. - Molim te, pomozi.
Pogledao ju je. Njezina ga bijeloplava kosa zabliješti. Šapat
mu dopre u uši.
- Pomoći ću ti, Ross, mali moj. Lezi mirno.

►▻ ◈ ◅ ◄

- Na posao, Mike! Dolazi Times! - Riordanov glas bio je

hrapav od dugogodišnjeg izvikivanja novina.
Mike skoči s male klupe i požuri na pločnik. Timesov kamion
zaustavljao se uz rubni kamen. Mike nesvjesno pogleda na sat u
izlogu dućana preko puta. Deset i trideset. Upravo dovoljno
vremena da pripreme novine za mnoštvo koje će poslije jedanaest
navaliti iz kazališta u 86. ulici.
Dostavljač se penjao preko hrpe novina.
- Prava govnarija ove noći. Dvanaest priloga - progunđa.
 Mike ne odgovori ništa. Bilo mu je svejedno. Novine su
svakog tjedna postajale sve deblje. Naprtivši svežanj na leđa,
odnese ga za kiosk i spusti na tlo. Svežanj muklo zatutnji na
pločniku. Mike se vrati kamionu.
Kada je donio drugi svežanj, već je Riordanova sitna mršava
žena kliještima rezala žicu koja je bila omotana oko prvog. Bolje
da požuriš, Mike – reče nervozno, pogledavši muža u kiosku. -
Nemamo mnogo vremena.
Znoj mu probije kroz košulju, i Mike je svuče i objesi na
čavao. Vlažni mišići bijesnu na žućkastom električnom svjetlu.
Prilozi su sada bili rasprostrti. Brzo ih stane spajati i slagati u
urednu hrpu.
Stizale su i ostale novine, i noć je brzo prolazila. Tek poslije
jedan uspije ugrabiti nekoliko minuta da se odmori. Popne se na
hrpu novina i pripali cigaretu. Zahvalno zatvori oči. Bio je umoran.
Upravljao je cijelo popodne kućnim dizalom, jer je liftboj
obolio. A činilo se da će to morati raditi i sutradan. Ponada se da će
ova noć brzo proći.
- Hej, Mike.
Otvori oči. Ross je stajao pred njim osmjehujući se. Mike
se polagano nasmiješi.
- Mislio sam da si otišao iz grada sa svojima - reče. Ross
zavrti glavom.
- A-a. Imao sam posla.
- Kakva? - upita sumnjičavo Mike. Ross mahne rukom prema
kolima. - S onom plavušom?
Mike upre pogled u kola, no djevojčino lice bilo je u sjeni i
nije ga mogao razaznati. Ponovno pogleda Rossa.
- Mogao sam odmah znati da se radi o nekoj mački.
Rossovo lice pocrveni.
- Ne smiješ tako govoriti, Mike - ukori ga blago. - Uopće
ne poznaješ malu.
Mike ga začuđeno pogleda. Mora da je Rossa gadno
zgrabilo. Još nikada nije vidio da se ovako ponaša. Pokuša opet
pogledati djevojku, ali je svjetlo bilo preslabo.
Ross ponovno progovori.
- Dođi do automobila. Predstavit ću te.
Mikea ispuni čudan prkos. Odmahne glavom.
 - Čemu? - upita nepotrebno glasno. - Žena kao žena.
Upoznaš li jednu, upoznao si ih sve. - Baci cigaretu na rub pločnika.
Iz opuška polete iskre pred automobil. Mike spuzne sa svežnja.
- Želiš li novine, Ross? - upita. Ross šutke kimne.
Mike se sagne i izvukavši novine pruži ih Rossu. Ross mu baci
u ruku nekoliko novčića i uzme novine. Riordanov glas zaori oko
kioska.
- Donesi nekoliko primjeraka Americana, Mike. Ponestalo ih
je.
Mike se automatski prigne da bi podigao svežanj novina.
Kada se uspravio, Ross je već bio na pola puta do kola. Mike se
zagleda za njim. Nekim je momcima lako. Ne moraju se ni za što
brinuti. Prebaci novine na ramena i krene prema kiosku.
Ross uđe u auto i nagnuvši se naprijed okrene ključ. Motor
se odmah zapali i zabruji. Ross skrene na cestu.
- Tvoj prijatelj me ne voli - začuje Marjin glas. Pogleda je.
- Kako bi to bilo moguće? - upita odbojno. - Pa uopće te ne
poznaje.
- Čula sam što je rekao - odvrati.
- Jednostavno je umoran - objasni Ross. - Obično nije takav.
Šutke su se vozili niz blok. Zatim Marja progovori.
- Je li to Mike? Onaj što nije htio poći s nama na otok?
- Jest - odgovori Ross.
Sjetila se Mikea kako je stajao iza kioska. Znoj mu je prekrio
ruke uljastim sjajem, a mišići su mu se poput žičanih konopa isticali
na leđima i rukama.
- Misli da je glavni, zar ne? - upita zajedljivo. - Previše je
dobar za nas ostale?
Ross je mudro šutio. Nije mu se dalo upuštati u besmislenu
prepirku. A bilo mu je i svejedno što oni misle jedno o drugome.
Zamišljeno je nastavila.
- Možda će jednog dana nešto doživjeti od mene.
Iznenađeno je pogleda. Oči joj je ispunio povrijeđen izraz.
Odjednom shvati. Još je uvijek razmišljala o Mikeovim riječima.
Katti pođe, kao i obično, prema prednjim redovima u crkvi,
ali je Marja uhvati za ruku.
- Sprijeda nema mjesta, mama - prošapće. - Hajdemo ovamo.
 Katti krene prema klupi koju je Marja pokazala. Nije mislila
ni na što drugo osim na ono što je neki dan rekao otac Janowicz.
Neka što prije kaže Marji. Jedino će se tako riješiti brige.
Neki je mladić bio u klupi. Katti promrmlja ispriku gurajući
se mimo njega.
Spusti se tromo na klupu, pognuvši glavu kad je počela misa.
Zatvori oči moleći Boga neka sve sredi. Da je Marja shvati. Da Peter
nađe zaposlenje. Molila je za sve, osim za sebe. Kad je misa završila,
osjeti se bolje. Pogleda Marju.
Djevojčino se lice lagano zarumenjelo, a slab smiješak u
kutovima usna odavao je tračak zadovoljstva. Katti je bila sretna
što joj je uspjelo dovesti Marju na misu.
Vjernici su izlazili iz crkve, i Katti se progura pokraj Marje u
prolaz. Pogled joj padne na mladićevo lice dok je prolazila mimo
njega. Čelo su mu prekrile kapljice znoja. Bilo je toplo u crkvi tog
dana.
Marja je zaostala nekoliko koraka za njom i Katti pričeka da
je kćerka dostigne. Marjine su se oči smijale kad je uhvatila majku
pod ruku.
Katti je neko vrijeme promatrala kćerku. Već odavna nije
vidjela Marju tako sretnu. Bila je lijepa kad se smiješila. Katti odluči
da joj do večeri ništa ne kaže o djetetu.
Nije željela učiniti ništa što bi izbrisalo sretan smiješak s
Marjina lica.
Zakočivši vrata dizala, sjeo je na malu klupu u predvorju.
Uzeo je udžbenik matematike i otvorio ga. Ovog popodneva nije
bio tako umoran kako je očekivao. Kad se vratio iz crkve, spavao je
od deset pa skoro sve do četiri kadga je majka probudila.
Polagano okrene stranicu. Nije ga smetalo što upravlja
dizalom nedjeljom popodne. Kuća je bila ugodno mirna i mogao je
prionuti uz učenje.
Čuo je korake kako dolaze predvorjem pa prošavši mimo
njega ulaze u dizalo. Nije podigao pogled. Želio je riješiti posljednji
dio postavljenog problema.
Iz dizala se oglasi nježan glas, koji mu je odnekuda bio poznat.
- Zar i danas, Mike?
Iznenađeno spusti knjigu.
 Stajala je u dizalu smješkajući se. Bijeloplava kosa blještala
je na svjetlu poput zlata.
- Čim budeš spreman - reče mu.
Nespretno ustane osjetivši kako je u njemu nešto poskočilo.
Uđe u dizalo i otkoči zapor. Vrata se polagano zatvore. Pogleda je.
- Odakle znaš kako se zovem? - upita.
Nije mu odgovorila. Oči je uprla ravno u njega. Usta je
rastegnula u ljubezan smiješak, pokazujući pravilne, bijele zube.
Nemoćan da podnese izazov u njezinom pogledu, okrene se. Osjeti
kako mu obraze oblijeva rumenilo.
- Koji kat, molim? - upita neljubezno i pritisnuvši polugu
pokrene dizalo.
- Dvanaesti - odgovori mu. Odjednom shvati. Okrene se i
pogleda je.
- Ti si Rossova djevojka. - Bila je to više tvrdnja nego pitanje.
Lice joj je bilo bezizražajno. Ništa nije odgovorila. On
zaustavi dizalo između katova i okrene leđa ploči za upravljanje.
- Ti si Rossova djevojka? - ponovi.
- Jesam li? - upita ga izazovno. - Pa ti bi to morao znati. Zar
nisi stručnjakza žene? Upoznaš li jednu, upoznao si ih sve.
Lice mu je pocrvenjelo. Znači, čula je što je rekao prošle
noći. Nije čudo što se sada ovako ponašala. Jedino je tako mogla
razračunati s njim.
Oborio je pogled.
- Žao mi je - reče.
Nije odgovorila ništa. Pogledao ju je.
- Rekoh da mi je žao.
Gledala ga je još uvijek hladno i nepomirljivo.
- Čula sam.
Počeo se ljutiti.
- Tada bi bar nešto mogla reći.
Osmjehnula se.
- Hura! - Oči je uprla u njegove. - A što očekuješ - da ti
zaplješćem?
Naslonio se o zid dizala. Znao je kako valja postupati s
ovakvim mačkama. Stane je ispitivački odmjeravati od glave do
pete. To ih je uvijek uznemirilo. Nijedna cura nije voljela da se
ovako pilji u nju kako je on to sada činio.
 Ništa nije govorila. A kad ju je ponovno pogledao u lice, nije
na njemu vidio ni tračka zbunjenosti.
- Ross je imao pravo - reče jetko. - Upravo si stvorena za to.
U očima joj se naziralo samopouzdanje.
- Hvala - reče suho. - Čekala sam da mi ti to kažeš. Već
sam se bila zabrinula.
Usne mu se razvuku u smiješak. Bio je sada siguran u sebe.
Ona je samo mala podrugljiva droljica. Ispruži ruku i privuče je k
sebi. Nasmiješila se i spremno privila uz njega. Pogleda je u
lice. Oči su joj blistale. Sagne se da bi je poljubio.
Osjeti da je pomaknula ruku iza njegovih leđa. Odjednom
osjeti kako mu dno dizala naglo izmiče ispod nogu izazivajući
mučninu. Jednu sekundu skamenjeno je stajao. Zatim promrsi
psovku, okrene se i zgrabi polugu za upravljanje. Uključi polugu na
stoj, nadajući se da će kočnice uhvatiti. Ona ju je okrenula na brzi
pad. Začuje kako stroj cvili, zatim se dizalo zaustavi.
Okrene se prema njoj.
- Luda djevojčuro - okomi se na nju. - Mogli smo se ubiti.
Na licu joj ugleda divlje uzbuđenje, kakvo još nije vidio
nikada ni na kome. Nije pokazivala ni tračka straha.
- Zar zbilja? - upita, uljudno se podrugujući. - To bi stvarno
bila šteta.
On se okrene poluzi i usmjeri dizalo prema gore.
- Dobro - reče. Dizalo se polagano uspinjalo. Na Rossovu
katu ga zaustavi i otvori vrata.
Izišla je.
- Hvala, Mike - reče uljudno, osmjehujući mu se.
- Nema na čemu - odvrati joj istim ukočenim glasom. Ostavi
vrata otvorena dok je prolazila hodnikom. Promatrao ju je u malom
ogledalu u kutu dizala. Imala je lijep hod i znala je to.
Vidio je kako se zaustavila pred Rossovim vratima i
pritisnula zvonce. Gotovo istog trenutka vrata se otvore. Ugleda
smiješak na Rossovom licu i začuje mu glas.
- Uđi, Marja, već sam te čekao.
Nespretno ustane osjetivši kako je u njemu nešto poskočilo.
Uđe u dizalo i otkoči zapor. Vrata se polagano zatvore. Pogleda je.
 Stajao je gore još trenutak, zatim zatvori vrata i spusti
dizalo natrag u predvorje. Stavivši zapor na vrata, sjedne na klupu i
uzme ponovno udžbenik matematike.
Zurio je u stranice a da ništa nije vidio. Ona mu je bila pred
očima. Ljutito zaklopi knjigu. Nije imalo smisla. Nije mogao prestati
misliti na nju. U mislima je vidio kako se udaljuje od njega. Gledao je
Rossov smiješak i čuo riječi kojima ju je pozdravio. Skoči na noge i
vrati se u dizalo.
Tek kad se zaustavio na Rossovu katu, shvati da je prvi put
otkako živi ljubomoran na neku djevojku.
Začuje zujanje iz dizala. Ustane i pogleda na ploču. Crvena
su slova treperila: 12. Zatvori vrata i povuče polugu.
Čekao je dok nije ušla u dizalo. Tek je onda progovorio.
- Marja, oprosti, pogrešno sam te ocijenio. Sumnjičavo ga je
gledala. - Zaista to mislim, Marja - nastavi ozbiljno. - Nisam te želio
uvrijediti.
Sumnja se polagano gubila, i on tek sada zamijeti kako su
joj oči duboke i tamne.
- Život mi nije tako lagodan kao Rossu - nastavi. - Ross je
spretan i brz. Ja ništa ne dobivam a da se pošteno ne uznojim.
Nasmiješila mu se. Bio je to pravi, topao iskren osmijeh.
- Nisam ni ja bila baš Ijubezna - dopusti. - Hajde,
kažimo da smo izravnali račune.
On ispruži ruku.
- Dogovoreno?
Ona je prihvati, smiješeći se.
- Dogovoreno.
Spusti pogled na malu ruku u svojoj šaci.
- Zar si doista Rossova djevojka?
- Ross mi je dobar - reče. - Stvarno dobar. Nije poput
većine ostalih momaka, ako znaš što mislim.
Kimnuo je potvrdno.
- Ross je pristojan momak. - Pogleda je u lice, držeći je i
dalje za ruku. - Što misliš, da li bismo mogli jednom zajedno u kino?
Šutke je kimnula, gledajući ga u lice. Nešto se događalo s
njom. Prelazilo je iz njegove ruke u nju, nešto što joj se ranije još
nikada nije dogodilo. Poznavala je mnogo momaka, ali nijedan je
nije ovako uznemirio. Uvijek je bila sigurna što osjeća za njih. Ovo
je bila druga vrsta osjećaja. Neka unutarnja slabost.
Zakoračio je naprijed. Podignula je usta prema njegovim
usnicama. I poljubac je bio drukčiji. Topao i sladak, i gladan i
posjednički. Sklopi oči.
Učini joj se da pluta u toploj vodi. Žar joj prostruji tijelom, i
ona instinktivno shvati što se zbilo. Nije se više poigravala kao s
ostalima.Ovo je bila njezina igra. Taj novi osjećaj. Taj početak
žudnje. Odgurne ga od sebe. Lice joj je oblilo rumenilo.
- Odvezi me dolje - zamoli tihim, zbunjenim glasom.
- Marja - Mike će promuklo. Nije ga gledala.
- Molim te, odvezi me dolje - ponovi, razmišljajući što li se to
događa s njom da se osjeća tako toplo i sretno, a ipak joj suze naviru
na oči.
Mike se okrene i počne spuštati dizalo. Nisu razgovarali sve
dok dizalo nije stalo u predvorju. On otvori vrata i okrene se prema
njoj.
- Hoću li te opet vidjeti? - upita. Trenutak je gledala u njega.
- Ako budeš htio. - Zatim se okrene te pobjegne iz dizala i iz
kuće. Polagano se penjala stepenicama do stana.
Nije shvaćala samu sebe. Svi su momci bili isti. Pripadali
su igri koju je igrala. Bezlični poput kamenčića koje je bacala na
stepenicama ispred kuće ili dok se igrala škole. Zabavljao ju je
osebujan osjećaj snage, jakosti i nadmoćnosti.
Sada je sve bilo drukčije. Mike je bio drukčiji. No ona nije
znala zbog čega.
Iz zahoda dopre u predvorje zvuk povraćanja. Pogleda
prema zatvorenim vratima, razmišljajući kome je sada pozlilo. I to
je bilo nešto što je ovdje mrzila. Ni bolestan nisi se mogao povući,
jer su zahodi bili u hodniku.
Zahodska se vrata otvore i očuh iziđe. Ugleda je kako stoji
na kuhinjskim vratima.
- Donesi čašu vode - reče. - Majka ti povraća. Brzo napuni
čašu nad sudoperom i potrči natrag u hodnik.
Zahodska vrata bila su sada otvorena. Ugleda majku kako se
klonulo naslanja na zid, a očuh je podupire rukom ispod ramena.
Uzme joj čašu iz ruke i prinese Kattinim usnama. Katti brzo ispere
usta pa pljune u zahod. Zatim žedno popije ostatak vode.
 Marja tek sada progovori.
- Što ti je, mama?
- Ništa. Malo mi se smučilo.
- Ali... - Marja se zbuni. Majka nikada nije patila od želuca.
Jedino onda... kada se Peter rodio. Obuzme je nagli strah. Upitno
pogleda majku. Ne može biti opet to. Liječnik je rekao da ne smije.
- Mama, je li ti dobro?
Katti potvrdi glavom. Htjede nešto kazati, ali joj muž oduzme
riječ.
- Naravno da joj je dobro - reče grubo. - Ništa ne znači ako
povraćaš kad si trudna.
Marja s nevjericom pogleda majku.
- Ne, mama, ne možeš biti - usprotivi se povrijeđenim glasom.
- Liječnik je rekao da je preopasno.
Katti se pokuša nasmiješiti.
- Ne možeš im uvijek vjerovati. Žele te samo preplašiti. Peter
se hvalisavo isprsi.
- Bit će opet dječak - reče ponosno. - Sve sam isplanirao.
Marja je hladno piljila u njega.
- Sve si isplanirao, je li?
Kimao je potvrdno glavom cereći se.
- Jesam. Sve.
- Kad si već kod toga, isplaniraj onda što ćemo jesti kad
mama bude prestala raditi - okosi se na njega.
Zbunjeno ju je gledao.
- Zatim isplaniraj tko će ti plaćati pivo, jer ja sigurno neću.
- Okrene se i otrči niz stepenice.
- Marja - vikne Katti. No bilo je prekasno. Marja je već
nestala. Katti je još samo čula korake na donjem katu.
Trenutak je gledala muža, zatim se okrene i vrati u stan.
Načas joj bol propara tijelo i osjeti slabost. Poželi malko prileći.
Možda će joj onda biti bolje. Možda nestane potištenosti koja ju je
ispunjala. Otac Janowicz imao je pravo.
Trebala je skupiti hrabrosti i sama saopćiti Marji. Sama je
bila kriva. Kad bi Marji objasnila, možda bi je shvatila.
- Joker drži kockarnicu u stražnjoj prostoriji - reče Ross.
Mike podigne pogled. U prijateljevim očima zatreperi
poznati izražaj – žuti žar uzbuđenja.
 - Pa što onda? - upita Mike.
- Volio bih pokušati - odvrati Ross. Mike ustane i spusti
pogled na Rossa.
- Dobro znaš što ti je stari rekao. Zapadneš li u neprilike,
poslat će te preko ljeta na selo.
- Neću upasti u neprilike - ustraja Ross. - Potrebno mi je malo
uzbuđenja, to je sve.
Mike slegne ramenima.
- To si rekao i prošli put. Otac ti je vikao da će te ubiti kad te
morao izvlačiti iz bajboka.
- Neće nikada saznati - odvrati Ross pomislivši na ono
vrijeme kad su ga s bandom kockara ščepali iza neke garaže. - Joker
kaže da uživa zaštitu.
- Samo naprijed - reče Mike okrenuvši se od njega. - To je tvoj
problem.
- Želio bih da pođeš sa mnom - reče Ross. Mike ga pogleda.
- A zbog čega? Nemam love.
- Povest ću i Marju - odvrati Ross - ali ne želim da je svi
oni osvajači počnu napastovati čim im okrenem leđa.
U Mikeu se probudi zanimanje.
- Onda je ostavi kod kuće.
- Neću. Imam osjećaj da mi donosi sreću. - Ross se
zbunjeno osmjehne. Opravdavao je svoje praznovjerje tipičnom
isprikom igrača.
- Mislim da ću uspjeti ako ona bude uza me.
- Glupost - odvrati Mike. Ross ga pogleda.
- Imaš li kakav bolji program?
Mike odmahne glavom. Mislio je na Marju. Prošlo je više od
tjedan dana otkako ju je sreo u dizalu. Još uvijek nije prikupio
hrabrosti da je pokuša vidjeti.
- Hajde, dođi - stane, ga Ross nagovarati. - Uživaj život, što
se nakanio?Provesti ostatak života nosa zabijena u knjige?
- Dobro - reče Mike.
Marja je čekala u automobilu. Iznenađeno je razrogačila oči
kad je vidjela da se Mike približava. Ross je prvi stigao do kola i
otvorio vrata.
- Već dugo čekam da se vas dvoje upoznate - reče. - Marja,
ovo je moj prijatelj Mike. Mike, ovo je moja djevojka.
 Rumenilo oblije Marjine obraze. Nasmiješila se pružajući mu
ruku.
- Čula sam mnogo o tebi - reče gotovo bezbojno. Mike se
malko smete, ali podrži njezinu igru.
- I ja o tebi - promrmlja, stežući joj ruku. Bila je topla i kao
nabijena strujom. Brže je ispusti.
- Pomakni se malko - reče joj Ross, ulazeći u kola. - Mike ide s
nama.
Ni Marja ni Mike nisu izustili ni riječi do plesne dvorane.
Ross je, međutim, govorio cijelo vrijeme. Ako je i primijetio da oni
šute, nije to spomenuo. Dobili su stol blizu plesnog podija. Bilo je
već skoro devet sati i podij je bio pun plesača.
Ross naruči pivo za Mikea i sebe, a za Marju coca-colu.
Ogleda se po dvorani sa žarom u očima.
- Moram pronaći Jokera i saznati kada počinje igra.
- Odmah će početi - promrmlja Mike. Pogleda Marju, a glas
mu zazvuči pomalo podrugljivo. - Zašto najprije ne zaplešeš sa
svojom djevojkom?
Ross odlučno zavrti glavom.
- Ne - odvrati. - Samo vi zaplešite. Moram najprije nešto
provjeriti.
Marja ustane, a Mike je začuđeno pogleda. Nasmiješila se.
- Dakle?
On skoči sa stolce i povede je na plesni podij. Orkestar
zasvira brzi fokstrot. Sav se ukočio kad ju je obuhvatio rukama.
Gotovo istog trenutka spotakne se i stane joj na nogu.
- Ah, oprosti - promrmlja, a lice mu oblije rumenilo.
Ona mu se nasmiješi.
- Opusti se - reče. - Neću te progutati. Plesali su neko
vrijeme šutke, zatim ona progovori.
- Mislila sam da ćeš me potražiti.
- Imao sam posla - odvrati joj i nakon nekoliko koraka
nastavi. - Osim toga, ti si Rossova djevojka.
- To nisam rekla.
- Ali je on kazao - odvrati Mike. - A ti nisi porekla.
- Ne mogu ga spriječiti da govori - reče. - Uostalom, nisi mu
spomenuo da me poznaješ.
 - Ni ti to nisi spominjala. - Spusti pogled na njezino lice. -
Učinilo mi se kao da nisi željela ništa reći.
Glazba je prestala i ona se odmakne od njega. Krenula je
natrag i on pođe za njom k stolu. Stala je pred Rossa.
- Želim pivo - reče mu.
Ross je niti ne pogleda.
- Svakako, mala, svakako - odgovori, dok mu je pogled bio
uprt u mala vrata s druge strane plesnog podija.
- Popij ovo. Naručit ću sebi drugo - reče.
Uzela je čašu i malko otpila. Gledajući je, razmišljao je što
li je rekao da se tako razljutila. Šutjela je.
- Dakle? - upita Mike Rossa.
- Čekam - odvrati Ross. - Konobar mi reče da će se raspitati i
obavijestiti me.
Marja je bila zbunjena.
- Obavijestit će te, a o čemu? - upita. - Mislila sam da smo
ovamo došli plesati. - Ross je pogleda kao da je ne poznaje, činilo se
da je uopće ne vidi.
- Objasni joj, Mike - reče mahnuvši rukom.
Mike osjeti kako u njemu raste bijes. Uvijek isti stari Ross.
Ostavlja da drugi za njega vade kestenje iz vatre.
- Reci joj sam - odgovori.
Ross ih pogleda očima koje su se naglo razbistrile.
- Što je to s vama dvojima? Nisu mu odgovorili. Pogleda
Marju.
- Došao sam ovamo da sudjelujem u igri o kojoj mi je Joker
govorio, to je sve.
Marja skoči na noge.
- Kog si me vraga onda pozvao da pođem s tobom na ples?
- upita ga. - Zašto nisi odmah sve rekao?
Okrene se k vratima. Ross je zgrabi za ruku.
- Poveo sam te sa sobom kao amajliju - reče sa smiješkom.
- Slutim da ćeš mi donijeti sreću.
Pogledala ga je.
- A što je s Mikeom? - upita sumnjičavo. - Zar si ga doveo
da pazi na mene?
- Pa naravno - reče Ross, još uvijek smiješeći se.
 - Zar misliš da bih se izložio takvoj opasnosti sa svim ovim
donžuanima u blizini? Mike mi je, konačno, prijatelj. Znam da se
mogu pouzdati u njega.
Mike pogleda preko stola prvo nju a zatim njega. Polagano
mu usnama prijeđe smiješak.
- Ne bih baš bio tako siguran u to, Ross - reče. Rossove oči
postanu hladne.
- Kako to misliš?
Mike nije skidao oči s Marjina lica.
- Pravo si govorio, Ross. Divna je.
Marjino lice polagano se proširi u smiješak i ona sjedne.
- U redu, momci - reče dok joj se duboko u grlu osjećao
smijeh. - Borite se za mene.
Sve troje prasne u neobuzdan, veseo smijeh.
Sitne kapljice znoja oštro su se isticale na Rossovom čelu
dok je posezao za kockama. Okrenuvši se prema Marji, pruži ih
prema njoj.
- Puhni na njih za sreću.
Marja skupi usne i puhne mu u zaobljen dlan.
- Hajde, raspali - reče Marja, gledajući u sve manju hrpu
novaca ispred Rossa. Kocka mu nije dobro išla. Mora da je izgubio
gotovo četrdeset dolara, zaključi.
- Puhni jače - protisne Ross napetim glasom, približivši joj
usnama skupljene dlanove.
Duboko je udahnula i puhnula mu u šake. Zapazi kako
prstima vješto premeće kocke. Dlan mu se načas rasklopi i Marji
zastane dah u grlu.
Razrogačenih očiju zagleda mu se u lice.
Djelić sekunde pogled mu je bio hladan, zatim se opet
nasmiješio. Znao je da je vidjela.
- Hvala, malena - reče, okrenuvši se stolu. Ukočeno je stajala
dok joj je pogled klizio oko stola.
Nije moguće da nitko drugi nije ništa primijetio. Odjednom
shvati. Ross je bio lukav. Svi ostali gledali su samo u nju.
Rossov glas muklo zazvuči.
- Hajde, zakockajmo, momci! - Kocke zaigraju na zelenom
suknu i odbijuse od ruba stola.
 Prebacivale su se i kotrljale dok se napokon nisu zaustavile.
Sedmica. Ross privuče novac, a drugom rukom pokupi kocke, pa ih
opet staneprotresati. Pogleda niz stol.
- Raspalio sam se - zahihoće. - Bacajte novac na stol dok
groznica traje.Počne sklapati oklade dok se Marja povlačila od stola
prema Mikeu.
Mike joj se nasmiješi kad mu je prišla.
- Donijela si mu sreću ovaj put.
Lice joj ništa nije odavalo. Ni on nije vidio kako je Ross
zamijenio kocke.
- Dosta mi je. Želim otići - reče.
- Ali Ross još nije završio - reče začuđeno.
- Nije me briga - ustraja ona. - Želim otići.
- Reći ću Rossu - odvrati Mike. Njezina ga ruka zaustavi.
- Nemoj - reče. - Ostavi ga na miru. - Pogledala je prema
stolu. Ross je upravo ponovno izbacio sedmicu. Lice mu je bilo
uzbuđeno i sretno. - Postigao je ono zbog čega je došao ovamo.
Mike je zurio u nju.
- Što se dogodilo?
- Ništa - ponovila je. - Jednostavno želim otići.
- Dobro. - Uhvati je za ruku. - Ross, mi odlazimo - poviče.
Ross im mahne rukom. Najvjerojatnije nije ni čuo što mu je
Mike rekao. Opet je miješao kocke.
Orkestar je svirao dok su prolazili kroz plesnu dvoranu.
- Da zaplešemo? - upita Mike.
Odmahnula je glavom i nastavila hodati. Neki joj se
muškarac ispriječio na putu prema izlazu.
- Hej, malena!
Ne podigavši pogled, pokuša ga zaobići. Ali on zakorači pred
nju.
- Zar napuštaš svojeg momka? - upita. Pogleda ravno u Jokera
Martina. Oči su joj bile odbojne.
- Umorna sam i odlazim - reče.
S Martinovih usana nestane smiješka. Pogleda Mikea. Mike
slegne ramenima. Martin se makne s izlaza. Ona krene mimo njega,
ali je on zaustavi pokretom ruke.
Pogleda ga.
U oči mu se uvukao poseban sjaj dok ju je gledao.
 - Ne znam što te izjeda, malena - reče. - Ali kada to preboliš,
čeka te posao kod nas u “Golden Glowu”.
Prvi put joj lice promijeni izraz.
- Hvala, gospodine Martin - reče. - Možda se jednom vratim i
uhvatim vas za riječ. - Okrene se i stane silaziti stepenicama.
Zaustavila se ispred kuće i okrenula Mikeu.
- Hvala što si me dopratio - reče. Mike se nasmiješio.
- Bilo mi je zadovoljstvo.
- Nisam ti željela pokvariti večer. Ništa joj ne odgovori.
Počela se penjati uz stepenice, ali je njegov glas zaustavi.
- Kad ću te opet vidjeti?
- Ne znam - odvrati oklijevajući. Popeo se do stepenice ispod
njezine.
- Zbog čega? - upita je. - Zar zato što si Rossova djevojka?
Oči im se sretnu.
- Nisam Rossova djevojka - reče. - To sam ti već rekla.
- Kada ću te onda vidjeti? - ponovi Mike. Zavrtjela je glavom.
- Stvarno ne znam. Idući tjedan završava škola i morat
ću potražiti neki posao. Ne bih ti znala reći.
U njemu se probudi mučna bol ljubomore.
- Ali naći ćeš vremena da se sastaneš s Rossom - reče
zajedljivo. - Sada ima lovu koju treba potrošiti.
Iz nje provali bijes.
- Ne želim ni njega više vidjeti. Neka uzme svoju lovu i neka
je baci. Slobodno mu kaži što sam rekla.
Bio je iznenađen. Osjetilo mu se to u glasu.
- A zašto ja? Reci mu to sama.
Oči su joj hladno gledale u njega.
- Dobro znaš zašto. Zajedno ste me odveli onamo i obojica
ste znali što je Ross nakanio.
- Pa i ti si znala - razljuti se Mike. - Bilo ti je jasno da će
kockati i da neće igrati dječje igre. Zbog čega se onda ljutiš?
- Da - odvrati jetko. - Znala sam da će kockati, nakon što mi je
to saopćio, ali nisam znala da će promijeniti kocke. U takve prijevare
se ne upuštam.
- Promijenio je kocke? - upita je zbunjeno.
- Jest - odvrati mu. - Dok sam puhala u njih. Znao je da će
svi gledati u mene. Ne dopuštam da netko pravi budalu od mene.
 Mike zafućka. Sada je znao zbog čega je odjednom odlučila
otići kući.
- Možda mi ne vjeruješ, ali nisam imao ni pojma o tome.
Sumnjičavo je zurila u njega.
- Ovakva mi igra ne leži - nastavi on. Neko je vrijeme šutjela.
- Ne znam - reče oklijevajući. - Razumjela bih da si ti tako
igrao. Novac bi ti dobro došao. Ali Ross. Njemu ne treba ništa.
Mike je uhvati za ruku.
- Nisam znao ništa o tome, Marja - reče ozbiljno. Ona
spusti pogled na njegovu ruku, a zatim ga pogleda u lice.
- Dobro - reče naposljetku. - Vjerujem ti. - Izvuče ruku iz
njegove.
- Laku noć.
- Laku noć, Marja. - Gledao je za njom dok nije ušla u vežu.
Tek je onda krenuo kući.
Skrenuo je u uličicu koja je, između kuća, vodila do njegova
stana u podrumu velike stambene zgrade. Ross izroni iz mraka
pred njega.
- Mike - zovne ga. Mike stane.
- Što ćeš?
- Kamo si, do đavola, nestao? - upita Ross. - Dobio sam
gotovo stodvadeset dolara.
- Marja je htjela poći kući - odvrati Mike.
Ne obazirući se na Mikeove riječi, Ross izvadi svitak
novčanica iz džepa.
- Želim ti dati tvoj udio - reče, izvlačeći nekoliko
novčanica. - Evo ti dvadeset.
Mike spusti pogled na Rossovu ispruženu ruku, ali se ne
pomakne da bi uzeo novac.
- Što ti je? - upita Ross. - Uzmi ga. Mike ga pogleda.
- Hvala, neću. Ne želim nikakva udjela. Novac je samo tvoj.
Ross mu se zapilji u lice.
- Ne budi glup. Uzmi lovu. Ili je možda otrovana?
- Zadrži je, Ross - reče Mike. - Sva pripada tebi. Ti si je sam
zaradio.
U Rossovim očima bljesne spoznaja.
- Ah, tako! Marja je izbrbljala.
Mike ništa ne odgovori. Ross se odjednom naceri.
 - Bilo je sasvim lako. Kao da djetetu oduzimaš slatkiš. Svi su
bili zaposleni buljeći u Marju, kad se prignula. Bila je to puka
igrarija.
Mike je još uvijek šutio. Ross ga potapša po ramenu.
- Hajde, momče - reče s visoka - uzmi novac. Ujutro će
sve izgledati bolje.
- Ne želim ga! - Mikeova se ruker munjevito pokrene i
novac se razleti Rossu iz šake.
Ross se zapilji u njega.
- Što je to s tobom?
- Ništa - odvrati bijesno Mike. - Ovo mi se jednostavno ne
sviđa, i to je sve. Upotrijebio si malu kao mamac. Da su te uhvatili,
svi bismo ispaštali. Ona također. To baš ne bi bilo zgodno, zar ne?
- Ali nisu nas uhvatili - usprotivi se Ross. - Zašto se buniš?
Mike mu ne odgovori.
Ross klekne da bi pokupio novac.
- Ne znam koji je to đavao ušao u tebe - promrmlja.
Odjednom pogleda Mikea, dok mu se u očima pojavi sumnja. - Kamo
si je odveo? - upita, uspravivši se.
- Kući, već sam ti rekao - odvrati Mike.
- Prilično dugo ti je trebalo - reče Ross. - Čekam te ovdje
već dulje od sata.
- Išli smo pješice - odbrusi kratko Mike. - Stari mi još nije
kupio Buick.
- Niste li se načas zadržali u parku? - upita Ross. - Možda
ste se zaustavili u kakvom mračnom kutu pa te ona malko obradila
rukama. Ta mala drolja to, naime, voli.
Mike osjeti kako mu krv navire u sljepoočice. Podigne naglo
ruku i priklijesti Rossa uz cigleni zid.
- Ne govori tako o njoj - zareži. Rossove oči ispuni divlje
uzbuđenje.
- Znači da sam imao pravo - reče likujući. - I tebe je opčarala.
- Podsmjehne se. - Najuzbudljivija od svih cura, momče. Ali ne
daj da te smota. Jer tu je za svakoga.
Mikeova ruka bila je samo munja u noći. Rossova glava
poleti natrag, on se polagano svali na tlo, a iz ugla usta poteče mu
krv. Mike zakorači natrag motreći ga:
- Idući put začepit ćeš gubicu - reče.
 Ross je trenutak tupo sjedio na tlu. Zatim polagano podigne
ruku i prinese je ustima. Krv mu se cijedila niz prste. Pogleda
Mikea. U oči zamućene od bola uvlačio mu se sve hladniji pogled.
- Platit ćeš mi ovo, Mike - nejasno protisne kroz bolne usnice.
-Dvostruko ćeš mi to platiti.
- Pokušaj kad god zaželiš - podrugljivo će Mike. Još uvijek
sjedeći na tlu, Ross ga pogleda.
- Doći će vrijeme - reče polagano. - Ne brini.
- I neću - reče Mike, pa krene niz uličicu prema svojem stanu.
Ross na ulazu kupi cijelu gomilu karata za ples. Na vratima na
trenutak zastane da bi mu se oči priučile na osvjetljenje. Ogleda se
po prostoriji.
Bila je tamo. Sjedila je u uglu s ostalim djevojkama. I u
jeftinoj haljini, kakve je Martin kupovao svojim djevojkama, imala
je u sebi nešto što ju je izdizalo nad druge. Uzbuđenje. Neku
posebnu uzbudljivu privlačnost za muškarce, kakvu je rijetko koja
žena posjedovala.
Siđe stepenicama i zaustavi se pred njom.
- Zdravo, Marja - reče. Pogledala ga je.
- Zdravo, Ross. - Oči su joj bile bezizražajne. U njima nije
mogao pročitati ništa.
- Želiš li plesati? - upita je zbunjeno.
- Imaš li ulaznice?
On šutke pruži ruku. Ustala je.
- Hajdemo plesati - reče i povede ga na plesni podij.
Klizne mu u naručaj, no njemu se učini kao da pleše sa
stranom osobom. Automatski se prilagode ritmu orkestra.
- Prošla su dva tjedna otkako je završila škola, Marja - reče.
- Tri otkakote nisam vidio.
- Vrijeme leti, zar ne? - odvrati mu bez smiješka.
- Izbjegavaš me - prigovori joj.
- Imam posla - odvrati mu učtivo. – Moram zarađivati za
život.
- Nisi mi dala priliku da ti objasnim.
- Ne duguješ mi nikakvo objašnjenje - brzo mu odvrati. -
Odrastao si momak i upravljaš vlastitim životom.
- Zašto me onda ne želiš vidjeti? - upita je.
 Pogledala ga je u oči. Nešto je u njemu podsjećalo na
životinju. Neka divlja, neobuzdana, savršena sebičnost.
- Ne volim kad me netko izrabljuje - objasni mu. Glazba
prestane i ona krene prema stolovima, ali je zaustavi njegova ruka,
u kojoj se pojavi još jedna karta. Ona uzme ulaznicu, pričeka da
glazba opet zasvira i tek mu onda klizne u naručaj.
- Mislio sam da me voliš, Marja - reče joj.
- Voljela sam te - odvrati mu. - Ali nisi bio pošten prema meni.
- Žao mi je - osmjehne se. - Ali sve je uspjelo. Nitko nije
nastradao. U oči joj se uvuče izraz tuge.
- Osim mene - odvrati. - Ponadala sam se da si drukčiji od
ostalih.
- Bila je to samo šala, Marja - vikne, pokušavši je čvršće
privući.
Osjeti kroz kaput njezinu toplinu. Još je uvijek izazivala
divlje uzbuđenje unjemu.
- Muškarcu su potrebni neki užici.
Odmahnula je glavom.
- Da ti je bila potrebna lova, još bih te mogla razumjeti. -
Marja - protisne. Sada su stajali u nekom mračnom kutu i on je
pokuša poljubiti.
Odvratila je lice.
- Prestani, Ross reče oštro. - Trebam ovaj posao.
- Ali Marja - on će preklinjući. - Prekosutra odlazim i
vraćam se tek za pet mjeseci. Moramo se sastati prije odlaska.
Odmahnula je glavom.
- Ne mogu.
- Zašto? - upita je.
Glazba je ponovno zamukla. Ona se izvuče iz njegova
naručaja i uputi k stolovima. Ross je grubo povuče natrag.
- Evo ti sve ove proklete ulaznice - poviče divlje - i prestani
bježati čim glazba stane.
Uzela je šutke cijeli snop ulaznica strpavši ih u torbicu.
Glazba zasvira i on je ponovno obujmi rukama.
- Zašto se ne možeš sastati sa mnom? - upita je. Pogledala ga
je u oči.
- Stvarno želiš znati?
Kimnuo je glavom. Duboko je udahnula.
 - Kao prvo, jer ne želim - reče. - Kao drugo, jer nemam
vremena. Majka mi bolesna leži u krevetu. Izgubila je posao i ja se
preko dana moram brinuti za nju i za malog brata. Je li to dovoljno
razloga?
- Nije - reče grubo.
Odvuče je ponovno u mračni ugao i pokuša poljubiti.
Odmaknula je lice. Nije vidio kako je dala znak torbicom. Trenutak
kasnije surova ga ruka okrene. Iza njega stajao je izbacivač, nalik
na gorilu, a do njega Joker Martin koji se smješkao.
- Slušaj prijatelju - reče izbacivač - ponašaj se pristojno,
ili ćemo te izbaciti odavde.
Ross osjeti kako mu krv nestaje iz lica.
- U redu, Marja - reče. - Kako god želiš. - Okrenuvši se
napusti plesni prostor.
Joker Martin joj se pridruži dok se vraćala k stolovima.
- Čini se da ti se prijatelj jako razljutio - reče joj.
- On nije moj prijatelj - odvrati.
Licem mu preleti iznenađen izraz.
- Ali bili ste vrlo bliski kad sam vas prošli put ovdje vidio.
- Bili smo - ona će bezizražajno. - Tada je bilo drukčije.
Nije mi se svidjelo nešto što je uradio.
Martin spusti pogled na nju.
- A što je to učinio?
Slegnula je neodređeno ramenima.
- Jednostavno mi se nešto nije dopalo, to je sve.
- Zar nešto u vezi s lažnim kockama? - upita Martin običnim
glasom. Na licu joj je mogao pročitati iznenađenje. Nasmijao se.
- Misliš li da smo budale, malena? Mi smo ljudi od zanata.
Odmah smo ga progledali. - Pripali cigaretu. - Zaključio sam da si
zato tako brzo nestala. Jesi li znala što je namjeravao?
- Nisam - reče.
- To sam i mislio - odvrati.
- Ako ste znali, zašto niste ništa poduzeli? - upita ga. Blago se
nasmiješio. Stari mu ima jake veze. Ross će jednog dana opet doći i
vratiti nam lovu s kamatama. Do tada možemo pričekati. Strpljivi
smo. Uvijek se vraćaju.
 Pažljivo je objesila haljinu u ormarić. Pošto je na brzinu
provjerila lice u ogledalu, pojurila je kroz vrata. Bilo je nekoliko
minuta poslije dvanaest.
Preko tjedna posao nije bio tako težak - provela je na
nogama samo šest sati. No petkom i subotom bilo je naporno. Te
dane radila je od pet sati popodne do dva sata ujutro.
Stupi na bučnu ulicu i ugleda ga gdje stoji naslonjen na neki
automobil, čekajući je. Stajao je ondje svaku noć otkako je počela
raditi.
Na usnama joj se pojavi smiješak.
- Zdravo, Mike. - Osmjehne se.
- Zdravo, malena. - Nastave zajedno koračati.
- Ne moraš me čekati svake noći, Mike - reče. - Mogu i sama
stići kući.
- Ali ja to želim - odvrati.
- Mora da si mrtav umoran. Radiš dvanaest sati dnevno u
prodavaonici novina.
Nasmijao se.
- Ne oduzimaj mi jedino životno veselje - reče nježno. - Jesi li
za kavu?
Ona kimne glavom.
- Dobro. Ali ne zaboravi da danas ja častim.
- A što misliš zbog čega sam te pozvao? - nasmije se Mike.
Svrate u kavanu i sjednu na dva stolca za šankom.
- Dvije kave - naruči Mike. - Hoćeš li podijeliti uštipak sa
mnom?
Ona samo kimne.
Dovikne konobaru za barom narudžbu, pa se ponovno obrati
Marji.
- Kako ti je majka? - upita.
- Hvala, danas je nešto bolje - reče. - Prestala je krvariti.
Liječnik je rekao ako tako ostane, može sutra ustati.
- Dobro - reče Mike.
Neko je vrijeme šutjela, misleći na majku. Katti je ležala već
gotovo cijeli tjedan. Vratila se ranije s posla kad je počela krvariti.
Liječnik je isprva mislio da je pobačaj, međutim stanje se kasnije
popravilo. Ipak nije mogla dalje raditi. Teška vedra i mokre krpe
bilo je za nju previše.
 Marja se sjeti kako se majka uznemirila kad joj je rekla za
svoj posao. Ali dvadeset dolara tjedno značili su spas. Bez njih bi
umrli od gladi. Peter nije bio ni za što.
Konobar stavi kavu i uštipak pred nju. Ona ga brzo podijeli,
pružajući Mikeu veći dio.
- Kako je bilo danas? - upita Mike.
- Dobro - nasmije se. - Imala sam mnogo posla. On se naceri.
- Dobra si plesačica. Ona mu uzvrati osmijeh.
- Najbolja. - Iznenada joj smiješak nestane s lica. - Ross je
noćas navratio.
Mike je zurio u kavu.
- Što je htio?
- Rekao je da odlazi na neko vrijeme. Htio se sastati sa mnom.
Mike je još uvijek nije gledao.
- Što si mu rekla?
- Da od toga nema ništa. Postao je bezobrazan. Tada je
došao gospodin Martin, pa je morao otići.
Mike je neko vrijeme šutio.
- Otac ga šalje u Evropu. - Suspregnula je dah.
- Bože - prošapta - mora da je divno imati toliko love.
Mike je zurio u svoju kavu.
- Još ga voliš, zar ne?
Podignula je pogled prema Mikeu.
- Zapravo ne znam - reče pošteno. - Razlikuje se od ostalih
momaka koje poznam. Drukčije govori. Drukčije se ponaša.
- I ima novaca - doda gorko Mike.
- Nije sve u tome - ona će brzo.
- Nego u čemu? - upita Mike.
Pogledala ga je. Vidio je da pomno razmišlja.
- U njegovoj naravi. Vlada se uvijek onako kako bih se ja
ponekad željela ponašati. Kao da je sjeo na sam vrh, a svi mu se
ostali ulaguju.
- Mora da je lijepo biti momak na vrhu. - Položi mu dlan na
ruku. - Znaš - spusti glas do šapata - gospodin Martin je znao da je
Ross one večeri promijenio kocke.
Mike je bio iznenađen.
- Pa zašto ga nije spriječio?
 - Zbog Rossova oca - povjeri mu. - Stari mu ima strašne
veze, reče gospodin Martin. - Glas joj zazvuči zadivljeno.
Mike je pogleda.
- To je ono što ti se sviđa?
Stavila je cigaretu u usta i zapalila je. Duboko je uvukla dim.
- Možda - odvrati. - Rado bih živjela u obilju. A tko ne bi? To
je prokleto bolji život od ovoga kako sada živim.
Katti odloži šivanje i pogleda na sat. Bilo je skoro jedanaest
sati. Ustane sa stolca i priđe prozoru. Kolovoska noć bila je oblačna
i vlažna. Umorno obriše znojno lice ručnikom, koji joj je visio oko
vrata.
Oštra bol propara joj križa i ona zatetura. Brzo se uhvati za
stol čekajući da joj se prestane vrtjeti. Liječnik ju je upozorio na
napadaje vrtoglavice.
Rekao je da mora što više ležati, a što manje raditi. Ova
trudnoća previše joj je opterećivala srce.
Napadaj vrtoglavice prođe i ona se vrati u kuhinju te
pospremi svelo. Odluči da malo prilegne i pokuši se odmoriti.
Kuća je bila potpuno tiha. U mraku svoje sobe osluškivala je
svaki šum. Obično nije mogla zaspati dok Marja ne bi došla kući. Ali
ove noći bilo je gore nego inače. Peter je izišao poslije večere i još
se nije vratio. Znala je što to znači. Bit će nepristojan, razdražljiv i
pijan od piva kad stigne kući. Morat će ga držati podalje od Marje,
inače će opet biti prepirke.
Poslije nekog vremena postane joj bolje, ali još uvijek nije
mogla zaspati.
U sobi je bilo vruće, a krevet se ugrijao od topla tijela. Ustala
je i otišla u Marjinu sobu. Dijete je nemirno spavalo u kolijevci.
Tijelo mu je bilo ružičasto od laganog ljetnog osipa. Kad ga je
pogledala, odjednom se probudilo i rasplakalo.
Podigla ga je i šapćući ga umirivala, ali ono je i dalje
plakalo. Odnijela ga je u kuhinju i dala mu bočicu hladne vode.
Stalo je zadovoljno sisati, i ona ga položi natrag u kolijevku.
S kuhinjskih vrata začuje šum pa se okrene prema njima. To
mora da je Peter, jer je za Marju bilo još prerano. Jedan pogled na
njegovo zarumenjeno lice jasno joj reče gdje je bio.
Zatvorivši vrata, pogleda je. Oči su mu bile podbuhle i
podlivene krvlju.
 - Još si budna? - upita.
- Kao što vidiš - odvrati mu, prolazeći mimo njega u spavaću
sobu. - Dođi spavati.
- Prevruće je - odvrati. Prijeđe preko sobe do hladnjaka i
otvori ga.
- Hoću još piva.
- Zar ti još nije dosta? - upita ga bezizražajno.
Ne odgovorivši joj, probuši limenku i prinese je ustima.
Malo piva poteče mu niz bradu i kapne na košulju. Spusti limenku i
zapilji se u Katti.
- Brini se za svoj posao - zareži.
Jedan trenutak zurila je u njega, zatim se okrenula i otišla u
sobu. Nagnuvši se kroz prozor, gledala je zabrinuto niz ulicu.
Približavalo se vrijeme kad se Marja vraćala kući.
- Što radiš? - upita je svadljivo.
Nije mu odgovorila. Znao je što radi. Htjela je proći
mimo njega, ali je on uhvati za ruku.
- Čekaš li kćerku? - upita zlobno.
- Čekam - odvrati, prelazeći nesvjesno na poljski.
- Ima li nešto loše u tome? - Odgovorio je na istom jeziku. - Ne
moraš se brinuti za nju. Vjerojatno uz put u nekom stubištu zarađuje
neki dolar više od onog momka što je svake večeri prati kući.
- Idi u krevet - odvrati mu hladno. - Pijan si. Još jače joj stegne
ruku.
- Misliš li da ne znam što govorim? - upita lukavo.
- Sigurna sam da ne znaš - odvrati mu oslobodivši ruku od
njegova zahvata, pa se vrati prozoru. Pogleda van. Marja i Mike
dolazili su kući niz blok.
Prožme je zadovoljstvo. Taj Mike bio je tako zgodan momak.
Lijepo su izgledali hodajući zajedno. Možda jednog dana - ali to je
još bilo tako daleko. Koji put se morala prisiliti da shvati kako je
Marja još uvijek dijete. Nije to bio stari kraj. Okrenula se od
prozora a u kutovima usta još su se uvijek nazirali tragovi
zadovoljstva.
- Idem u krevet - reče. - Bolje da pođeš i ti.
Nije se niti pomaknuo.
- Ne idem. Prevruće je. Popit ću još jedno pivo.
Otišla je u spavaću sobu i počela se svlačiti.
 Čula je kako tetura po kuhinji - zatim škljocanje vrata od
hladnjaka, te oštar zvuk kad je otvorio limenku piva. Prebacivši
lagan kućni ogrtač preko spavaćice, otišla je u kuhinju da se opere.
Sjedio je za kuhinjskim stolom s napola praznom limenkom
u ruci, zureći u vrata.
- Što čekaš? upita ga. - Dođi u krevet.
Tvrdoglavo je odmahnuo glavom.
- Pokazat ću ti tko ne zna što govori. Pričekaj samo dok dođe.
Pokušala se nasmijati.
- Ne budi budala, Peter - reče. - Ostavi djevojku na miru i
dođi u krevet.
- Obična drolja, eto što je ona - promrmlja. Oštar šamar
ostavi mu bijeli trag na licu. Zapanjeno se zagledao u nju.
Kattino je lice problijedilo od gnjeva. Još je nikada nije vidio
takvu.
- Zaveži - reče mu bijesno. - Djevojka ima više mozga od
tebe. Da nema nje, skapavali bismo od gladi! - Krenula je u spavaću
sobu. Na hodniku se osvrnula pogledavši ga. - Zaboravljaš da je
Marja našla posao kad nam je trebao novac, a ne ti. - Glas joj ispuni
prezir. - Ona je kao i njezin otac. Nisi ni upola muškarac kakav je
bio on. Nadam se da će tvoja djeca biti nalik na njega. Inače neka im
se bog smiluje!
Skočio je brzo i pošao prema kuhinjskim vratima.
- Pokazat ću ti tko je pravi muškarac! - vikne otvarajući
vrata. - U mojoj kući nijedna djevojka neće biti kurva!
Uhvatila ga je za ruku i pokušala odvući natrag u stan.
- Ostavi je na miru, pijana protuho! - krikne. - Ona je moja
kćerka, a ne tvoja!
Grubo je odgurne i ona zatetura unatrag udarivši o
kuhinjski stol. Val boli preplavi joj tijelo. Zagledala se u njega dok
joj se pred očima mutilo.
Skinuo je remen s hlača i podignuo ga na nju.
- Jezik za zube, ženo, ili ćeš pobrati više od nje - reče grubo. -
Kad završim s njom, vidjet ćeš tko je ona. - Peter iziđe na hodnik.
Duboko udahnuvši, Katti potrči za njim. Ovaj čovjek bio je
lud. Marja je cijelo vrijeme imala pravo. Da ju je barem poslušala!
Glavu joj zahvati napadaj vrtoglavice, ali ga ona suzbije. Peter je
sada bio na stubištu.
 Katti mu obuhvati obje ruke.
- Ne diraj je! - prošapće, pokušavajući ga zadržati. Upravo
nadljudskom snagom prisili ga da se okrene. Oči je divlje uprla u
njegove. - Dotakneš li je, nećeš nikada više stupiti u ovu kuću!
Njezine riječi djelovale su mu na mozak poput mlaza hladne
vode. Oči mu se naglo razbistre i on žestoko otrese njezine ruke sa
svojih. Katti se uhvati za ogradu kako bi se održala na nogama.
Prošavši mimo nje do kuhinjskih vrata, osvrne se i pogleda
je.
- Tvoja je kćerka - reče hladno. - Njezini grijesi neka padnu
na tvoju glavu!
Vrtoglavica joj se proširi sve do slijepoočica i njegovo joj se
lice zamuti pred očima. Odmakne se od ograde i učini nesiguran
korak prema stanu, ali joj bol u sljepoočicama stane zastirati svijest.
- Marja! - krikne u neočekivano bolno ništavilo. Zatim kao
da joj je vrijeme pohrlilo u susret u obliku niza stepenica na koje je
padala.
Čuli su krik. Dok se Mike još nije stigao pomaknuti, Marja je
već preskočila polovicu prvog niza stepenica. Potrčao je za njom
dok mu je srce ludo udaralo, još u strahu od prodornog vriska. Na
trećem je odmorištu sustigne.
- Mama! - Marjin glas odjekne mu u ušima kao krik uplašena
djeteta.
Vidio je kako je klonula na koljena pokraj zgrčene žene.
Bespomoćno je stajao kraj nje.
- Mama! - Marjin glas zvučio je poput plača iz kolijevke.
Plava joj se kosa ljeskala dok je pritiskala usne na utihnulo lice.
- Katti!
Mike podigne pogled. Muškarac pepeljastosiva lica stajao je
na odmorištu iznad njihovih glava i nepomično ih gledao.
- Marja, što se dogodilo?
Marja nijemo zatrese glavom. Okrene se i pogleda Mikea.
Oči su joj bile prepune neshvatljive boli i tupe od užasa.
Sagnuvši se, Mike joj dotakne rame i osjeti kako joj tijelo
dršće.
- Ima li netko u kući telefon? - upita je.
 Nije mu odgovorila i on shvati da ga uopće nije čula. Pogleda
uz stepenice. Muškarac je sada polagano silazio, držeći se objema
rukama grčevito za ogradu kao da se boji da će se srušiti.
Vrata kraj njih se otvore i neki muškarac pogleda van.
- Dogodila se nesreća - brzo će Mike. - Mogu li telefonirati?
Muškarac kimne i iziđe na hodnik. Iza njega Mike ugleda
ženu koja je pridržavala kućni ogrtač.
Mike uđe u stan. Žena mu šutke pokaže telefon. Podigne
slušalicu. No prije nego što je progovorio do uši mu dopre nemoćan
tih jecaj. Bio je to jedini putu životu da je čuo Marju kako plače.
Tek nakon tjedan dana Marja se vratila na posao u Golden
Glowu. Lice joj je omršavjelo a oči upale. Prije toga pokopali su
Katti.
Misa u crkvi svetog Augustina bila je jednostavna. Otac
Janowicz govorio je ljubezno i pažljivo. Osvrnuo se dobrohotno na
majčinu veliku hrabrost i odanost katoličkim načelima. Gorljivo je
molio da se njezina djeca ugledaju na nju.
Marja je šutke sjedila pokraj Petera u kolima što su
osamljena slijedila lijes na groblje. Pogreb je bio kratak, jeftin i
brzo je prošao. Zatim su se vratili kući.
Kod kuće su ih dočekali predstavnici socijalne skrbi.
Francina majka, koja je čuvala dijete dok su bili odsutni, ostavila ih
je i vratila se gore. Mlad muškarac i postarija žena, koje je poslala
socijalna skrb, bili su zabrinuti hoće li njih dvoje biti sposobni da se
pravilno brinu za dijete.
Marja ih je uvjerila kako će sve biti u redu. Ona je kod kuće
danju, a Peter navečer, kad ona radi. Složili su se da sve ostane tako
do jeseni, kad će Marja morati ponovno u školu.
Načas je zastala na ulazu u plesnu dvoranu. Učinilo joj se
čudnim da je ovdjen sve ostalo isto, dok se kod nje toliko toga
promijenilo. Neukusne, jeftine dekoracije, prigušeno, plavo svjetlo,
loš ritam umornih muzičara - sve je bilo nepromijenjeno.
Gorila joj priđe. Majmunsko tupo lice bilo je bezizražajno.
- Gospodin Martin želi razgovarati s tobom - reče,
pokazujući palcem prema uredu.
Bez riječi prijeđe preko plesnog prostora i pokuca na vrata.
Iza vrata začuje Martinov glas.
- Naprijed.
 Otvori vrata. Sjedio je za pisaćim stolom, a pred njim su bili
rasprostrti neki papiri. Oklijevala je dok nije podignuo glavu. Zatim
uđe u sobu, zatvori vrata za sobom, pa stane pred stol.
- Htjeli ste razgovarati sa mnom? - upita bezbojnim glasom.
Kimnuo je.
- Sjedni. Pričekaj samo da ovo svršim.
Spustila se na stolac pokraj pisaćeg stola i promatrala ga.
Lice mu je bilo oporo i izbrazdano, a prosijeda crna kosa činila mu
je plave oči još hladnijima. Imao je čvrstu uglatu bradu, dok su mu
usta, premda tanka, izražavala neku čudnu blagost.
Konačno podigne pogled.
- Žao mi je zbog tvoje majke, Marja - reče blago. Spustila je
pogled na ruke.
- Hvala - protisne stegnuta grla. Bilo joj je još uvijek teško da
o tome razgovara.
Trenutak je šutio.
- Čovjek od socijalne skrbi bio je ovdje da bi se raspitao o
tvojem poslu.
Na licu joj se ocrta iznenadan strah. Upitno ga pogleda.
Umirujuće joj se nasmiješi.
- Ne boj se. Rekao sam im da radiš kao blagajnica. Ponovno
je spustila pogled na ruke. Glas joj se gotovo slomi.
- Ne znam kako da vam zahvalim, gospodine Martin.
Zagledao se u papire na stolu.
- Zašto mi nisi rekla koliko ti je godina, Marja? - iznenada je
upita.
- Biste li me zaposlili da sam vam rekla? - odvrati mu.
Oklijevao je.
- Pretpostavljam da ne bih.
- To je bio razlog - odgovori mu. - Osim toga, niste ime nikada
niti pitali.
Ispitivački joj je promatrao lice.
- Nisam nikada o tome razmišljao. Izgledala si dovoljno stara.
Blijed smiješak pojavi joj se na usnama.
- Dovoljno sam stara.
Ustane i priđe joj oko stola. Ispruži ruku i uhvati je za
rame. Zamišljeno je kimnuo. Sjećao se vlastite mladosti. Potekao je
iz slične sredine kao i Marja.
 - Mislim da jesi - reče. Upitno ga je pogledala.
- Mogu li se, dakle, vratiti na posao, gospodine Martin?
- Možeš - odvrati. - Ali drži oči otvorene. Pojave li se
neke neprilike, pobjegni što brže možeš. Ako te uhvate ovdje, ode
nam radna dozvola.
- Bit ću oprezna, gospodine Martin - reče ustajući. -
Obećajem.
Otvori joj vrata, a ona se načas zaustavi zahvalno mu se
osmjehujući.
- Mnogo vam hvala, gospodine Martin - reče tihim,
prigušenim glasom. - Nikada neću zaboraviti kako ste bili ljubezni.
Stajao je na vratima gledajući za njom dok je odlazila prema
garderobi.
Zavrti u čudu glavom. Iako je sada bio siguran, još uvijek mu
je bilo teško da povjeruje. Nije joj bilo ni šesnaest godina. Ove su
Poljakinje doista rano sazrijevale. Nasmije se u sebi, zatvarajući
vrata, pa se vrati pisaćem stolu.
Za nju godine nikada neće biti važne. Već je sada stekla svu
mudrost koja će joj biti potrebna. Imala je poseban osjećaj za
muškarce. Bilo je to šesto čulo, koje većina žena ne uspije otkriti
čitava života.
Otvori vrata i uđe u kuhinju. Očuh je čitao novine, koje su
ležale pred njim na stolu. Podignuo je glavu i pogledao je.
- Kako je mali? - upita ga.
- Dobro - odvrati ukočeno. - Mirno spava cijelu noć.
Otišla je u svoju sobu i povirila u kolijevku. Peter je mirno
spavao, turivši palac u kut usana. Marja mu nježno izvadi palac iz
usta. Odjednom osjeti očuhov pogled i naglo se okrene.
Stajao je na vratima njezine sobe motreći je. Lice mu
iznenada pocrveni.
- Što želiš? - upita ga.
On pročisti grlo.
- Ništa - odgovori joj, pa se vrati u kuhinju. Marja skine
haljinu i rublje. Prebacivši kućni ogrtač, ode u kuhinju i odvrne
slavinu nad sudoperom.
Peter ju je promatrao sa svojeg stolca.
- Taj momak, Mike - upita oprezno - dopratio te kući, zar ne?
- Da - odgovori, čvrsto trljajući lice sapunom i vodom.
 - Voli te, je li?
- Pretpostavljam - odvrati mu, perući još uvijek lice.
- Dugo se zadržavaš s njim dolje u stubištu. - U glas mu se
uvukao požudan prizvuk. - Prije nego što se popneš gore.
Marja mu se hladno obrati.
- Što pokušavaš doznati?
Nije mogao izdržati njezin pogled. Oborio je oči na stol.
- Ništa.
- Onda se ne miješaj u ono što te se ne tiče - odbrusi mu, pa
prošavši kroz sobu iziđe na hodnik.
Čekao je na vratima dok se nije vratila u kuhinju. Uhvati je za
ruku. Zagledala mu se u lice dok su joj se oči suzile. Ništa nije rekla.
- Vrlo si lijepa djevojka, Marja - progovori s molećivim
prizvukom u glasu.
Još uvijek nije rekla ništa.
- Mogla bi možda ponekad biti ljubezna sa mnom kao što si
s njim – reče nezgrapno. - Pa bismo svi bili sretni, hm?
Otrese njegovu šaku sa svoje ruke. Bila je preumorna da bi se
razljutila. Glas joj je bio tup i bezbojan.
- Peter - obrati mu se prvi put krsnim imenom, ispustivši
riječ “ujak” - ne budi budala. Ostajem ovdje samo zato jer bi tako
majka željela. Ali to je sve. I ništa više.
Proslijedio je za njom do spavaće sobe. Uvukao je zrak i
odvažio se na još jedno pitanje.
- Marja, znaš li što sam uvijek osjećao za tebe?
- Znam - odvrati hladno. - Ali nisi moj tip. Ako ti je tako silno
potrebna žena, idi pa nađi neku.
Zalupi mu brzo vrata pred nosom, okrenuvši glasno ključ u
bravi, kako bi on to mogao čuti. Pričeka trenutak dok ne začuje
korake kako se udaljuju. Zatim se sasvim razodjene i popne u
krevet. Ispruži ruke iznad glave i pusti laganom povjetarcu s
prozora da joj miluje tijelo. Duboko u sebi osjeti potmulu
osamljenu bol. Sklopi oči, a u mraku pred njom iskrsne majčino lice.
Učini joj se da Katti govori: “Budi dobra djevojka, Marja”.
- Bit ću - obeća joj šapćući, pa se okrene na bok. Čula je još
kako su vrata hladnjaka tiho škljocnula, zatim je utonula u san.
Joker Martin podigne glavu i pogleda je. Stajala je ispred
pisaćeg stola.
 - Sve sam uredio - reče. - U socijalnoj skrbi pristaju da
posjećuješ popodnevnu nastavu u školi i da nastaviš raditi ovdje.
Jednostavnim pokretom ruku izrazila je svoje osjećaje.
- Ne znam kako da vam zahvalim - reče. - Kao da uvijek
želite učiniti nešto dobro za mene.
Zbunjeno se nasmiješio.
- Valjda zato što si mi draga.
Ništa nije rekla.
- Pouzdana si, Marja - reče joj. - Redovito dolaziš svake
večeri. Nemam nikada neprilika s tobom kao s drugim djevojkama.
Možda zbog toga.
- Ne znam kako ću vam to moći vratiti - odgovori mu.
Zaustio je da nešto kaže, no uto zazvoni telefon na stolu.
Podigne slušalicu.
- Ovdje Martin.
Glas na drugom kraju govorio je neko vrijeme i Joker
podigne pogled prema Marji. Okrenula se i htjela otići, ali joj on
mahne rukom da ostane.
- Pričekaj trenutak - reče u telefon. Pokrivši rukom
slušalicu, obrati se Marji.
- Evo ti mogućnosti da mi zahvališ - reče. - Upravo me zove
vrlo važna osoba. Nedostaje im jedna žena za večerašnje društvo.
Zaradit ćeš pet dolara ako pođeš onamo.
Oklijevala je.
- Ne - ne bih baš rado, gospodine Martin. Mislim da ne
pristajem među njih.
Shvatio je što misli.
- Možeš mirno otići. Čovjek je u redu. Neće biti nikakva
nasilja. Morat ćeš jedino malko plesati s njima i našaliti se. Oko tri i
trideset moći ćeš otići.
Još je uvijek oklijevala.
- Sigurni ste? - Kimnuo je.
- Siguran.
- Ali nemam prikladne haljine. - Zatrese glavom. - Bolje da ne
idem.
- Uzmi ovu koju nosiš ovdje - reče. - Sutra navečer donijet
ćeš je natrag, a meni ćeš učiniti golemu uslugu.
 Duboko je uzdahnula. Nije znala kako bi mu to mogla odbiti.
Bio je uvijek tako dobar prema njoj.
- U redu.
Nasmiješi joj se.
- Dobra si ti djevojka. - Mahne joj rukom. - Idi po torbicu,
pa se vrati ovamo da ti dam adresu.
Pričekao je dok nije zatvorila vrata za sobom i tek onda
nastavio razgovor. Govorio je brzo i oprezno.
- Šaljem ti neiskusnu malu, Jack, pa budi oprezan. Ne bih
želio da se preplaši.
Šutio je neko vrijeme, dok mu je glas na drugom kraju
žice zvrckao u uho. Zvuk prestane i on ponovno nastavi,
nasmijavši se.
- Pazi, to je najdivnije stvorenje koje si ikada vidio. Ali
nemoj da te to zavede. Još je maloljetna i bit će neprilika pođe li
nešto po zlu. Budi razuman i pusti joj vremena. Već će se dati
nagovoriti. - Spustio je slušalicu kad se Marja vratila u ured.
Izišla je iz taksija ispred velike stambene zgrade. Vratar je
držao otvorena vrata dok je plaćala šoferu i izlazila iz automobila.
- Stan gospodina Osterea. - Vratar joj uputi značajan pogled.
- Stan D na vrhu, sedamnaesti kat.
Liftboj ju je gledao istim značajnim pogledom dok ju je vozio
gore.
- Lijevo - reče otvorivši joj vrata.
Pritiskujući zvonce, čula je kako se vrata dizala zatvaraju.
Vrata stana se otvore i na njima se pojavi muškarac u svečanom
večernjem odijelu.
- Gospodin Ostere? - upita. - Ja sam Marja Flood.
Muškarčevo lice ostane hladno.
- Izvolite ući - reče službeno. - Saopćit ću gospodinu Ostereu
da ste stigli.
Čekala je u predvorju. Čovjek nestane, ali se začas opet
vrati s nižim muškarcem odjevenim u tamno odijelo, koji joj priđe
ispružene ruke.
- Ja sam Jack Ostere - reče smiješeći se.
- Marja Flood - odvrati, prihvativši ispruženu ruku.
Zakoračio je korak natrag, motreći je.
 - Bože dragi! - povikne namješteno. - Joker je jednom ipak
imao pravo. - Prekrasni ste.
Zadovoljan smiješak preleti joj preko usnica.
- Hvala, gospodine Ostere - reče.
- Zovite me Jack - odvrati brzo. - Uđite i dopustite mi da vam
pripremim piće prije nego što stignu ostali gosti. Uhvativši je pod
ruku, odvede je u najveću dnevnu sobu koju je ikada vidjela.
Zaustavi se ispred malog pokretnog bara na kotačima.
- Što vam smijem ponuditi? Manhattan? Martini?
- Coca-colu? - upita ga oklijevajući. Podrugljivo je namrštio
čelo zatim se nasmiješio.
- Što god želite. - Okrenuvši se povuče vrpcu na zidu. Butler
se pojavi gotovo istog trenutka.
- Izvolite, gospodine?
- Jordan, donesite coca-colu za gospođicu Flood - reče
Ostere. Butlerovo lice ostane bezizražajno.
- Odmah, gospodine - reče odlazeći.
- S mnogo leda - zamoli Marja. Butler je pogleda.
- S mnogo leda, gospođice. - Zatim napusti sobu. Marja se
okrene domaćinu.
- Nadam se da nisam došla prerano.
Joker mi reče neka odmah krenem. Ostere je nalijevao viski
preko leda. Podigne čašu prema njoj.
- Kada je netko lijep poput vas, Marja, ne može nikada doći
prerano. Zvono na vratima skladno zazvoni.
- Oprostite - ispriča se Ostere. - Stigli su i neki drugi gosti
pa ih moram pozdraviti.
Butler donese Marji coca-colu. Ona stane brzo razgledavati
sobu. Bila je sigurno dvanaest ili trinaest metara dugačka, a na
jednom kraju nalazila su se velika staklena vrata koja su vodila na
terasu.
Domaćin se užurbano vrati s pridošlicama. Marja razgorači
oči. Jedna od djevojaka bila je filmska glumica koju je toliko puta
gledala na platnu RKO kina u 86. ulici. A muškarac je bio poznati
novinar, čiju je rubriku često čitala u jutarnjim novinama.
Prije nego što ih je Ostere sve upoznao, zvono se ponovno
oglasi i on odjuri da bi pozdravio ostale goste. Marja je širom
otvorila oči.
 Mada ih nije sve prepoznala, imena im je znala iz dnevnih
novina. Većinom je bila tiha i plaha, ne znajući o čemu da razgovara
s takvim ljudima. Iz razgovora razabere da je Ostere bogat čovjek
koji često ulaže novac u predstave.
Bio je vrlo brižan domaćin. Premda se neprestano kretao po
sobi razgovarajući sa svojim gostima, ipak bi joj svaki tren prišao
da vidi je li zadovoljna i da li se ugodno osjeća. Sviđao joj se. Bio je
simpatičan, užurban, malen čovjek.
U jednom trenutku novinar je odvede u kut i upita od čega
živi. U prvi mah nije znala što da mu kaže, no onda se sjetila.
- Plesačica sam - reče. Što je gotovo i odgovaralo istini.
Ostere se odjednom stvori uz njih, potvrđujući osmijehom
njezin odgovor.
- A gdje radite? - ustraja novinar. - Napisat ću o vama
reklamni članak u svojoj rubrici.
- Još nisam za to zrela - odvrati ona uz smiješak. - Ali računat
ću s vama i sjetiti vas se kada budem spremna.
Novinar je prilično popio i bio pomalo pijan. Znao je kakve
djevojke Ostere obično dovodi u večernja društva poput ovog. Želio
ju je dovesti u nepriliku.
- Pokažite nam kako plešete - reče zlobno. - Ne vjerujem vam.
Nakon ovih riječi oko njih zavlada muk. Svi su znatiželjno
gledali Marju i čekali što će učiniti. Ostereove djevojke nisu bile
nikakva tajna za njih.
Marja je širom otvorila oči odgovarajući mu.
- Vrlo rado - reče. - Ali na žalost ne mogu. Vidite, upravo
patim od profesionalne bolesti plesačica.
- Kakva je to bolest? - Novinar je govorio glasno gotovo
likujući. - Još nikada nisam čuo za to.
- Vi još mnogo toga ne znate, zar ne? - upita ljupko Marja. -
Zar još nikada niste čuli za ranjave noge?
Salva smijeha koja se proširila sobom razbije napetost, i
Ostere potapša Marju po ramenu, šapćući:
- Pametna djevojka.
Oko dva i trideset gosti se počeše razilaziti, a u tri sata
Marja i Ostere bili su ponovno sami. On se svali na stolac
pogledavši je.
 - Bože dragi - vikne, što sam sretan da je za ovaj tjedan
gotovo.
Marja je bila zbunjena.
- Ako ne volite ovakve večeri, zašto ih onda priređujete?
Nasmiješio se.
- Moram, drago dijete. Posao je posao. Osim toga, svi bi
bili razočarani kada bih prestao. Postalo je to tjednim običajem.
- Hoćete reći da to radite svakog tjedna? - upita ga.
Kimnuo je.
- New York više ne bi bio ono što jest bez ponoćnih
sastanaka utorkom kod Jacka Osterea. - Glas mu je zvučio ponosno.
Zavrtjela je glavom. Bilo je to izvan dometa njezina
razumijevanja. Nije shvaćala u čemu je bila razlika ako bi netko
došao ili izostao.
- Vrijeme je da i ja odem, gospodine Ostere - reče sada opet
službeno. Dobaci joj pogled koji je on smatrao privlačnim.
- Zar baš morate poći? - upita nestašno. - A ovdje ima toliko
prostora- Hladno ga je pogledala.
- Moram, gospodine Ostere. Otac me čeka.
Skočio je na noge.
- Naravno - reče. - Morao sam misliti na to. - Posegne u džep
i turne joj u ruku novčanicu.
Ona je niti ne pogleda.
- Mnogo hvala, gospodine Ostere - reče, pružajući mu ruku. -
Izvrsno sam se zabavljala.
Stegne joj ruku.
- Veselilo me što ste došli, drago dijete. Nadam se da ćete
me opet posjetiti. Možda idući tjedan.
Oklijevala je.
- Ne mogu vam ništa reći. Moram se dogovoriti s gospodinom
Martinom. Uz osmijeh otprati je do vrata.
- Ne brinite za Jokera. Govorit ću s njim.
- Laku noć, gospodine Ostere.
- Laku noć, Marja.
Vrata dizala se otvore i ona uđe unutra. Mahnula je Ostereu
koji je još uvijek stajao na vratima smješkajući se sve dok se dizalo
nije zatvorilo.
 Marja tek tada baci pogled na novčanicu koju je stezala u
lijevoj ruci. Zaprepašteno zine, ostavši bez daha. Držala je u ruci
dvadeset dolara - toliko bi inače zaradila za cijeli tjedan. Brzo strpa
novac u torbicu pitajući se nije li se možda zabunio.
Vratarevo je lice odavalo iznenađenje kad je izišla iz zgrade.
- Taksi, madame? - upita je.
Jedan se trenutak zagledala u njega, zatim slegne ramenima. A
zašto ne? Bila je puna para.
Bilo je tri i trideset kada se taksi zaustavio ispred
njezinih vrata. Izišla je istala se penjati stepenicama.
- Marja! - Neka prilika iskrsne iz sjene pokraj veže.
- Mike! Što radiš ovdje?
Glas mu je zvučao tužno.
- Čekam te. Zabrinuo sam se. Je li sve u redu?
Pripalila je cigaretu. Plamen šibice na tren joj obasja lice.
- Dobro sam.
- Čekao sam kod “Golden Glowa” do pola jedan - reče
glasom koji je postajao sve tužnijim. - Tada sam upitao za tebe, pa su
mi rekli da si već rano otišla. Došao sam ovamo misleći da ti možda
nije dobro, ali tvoj mi je otac kazao da se još nisi vratila.
- Nisi me trebao čekati - ona će brzo. - Bila sam na jednoj
zabavi.
- Gdje?
- Kod Jacka Osterea - reče naglo te nastavi: - Ne poznaješ ga.
- Zašto si išla?
- Joker me zamolio da odem.
Glas mu je bio vrlo tih.
- Ne sviđa mi se to.
- A zašto ne? - Glas joj je odavao zlovolju.
- Jednostavno ne volim da to radiš, to je sve - reče joj. - Nije
u redu da te Joker šalje u takva društva.
Sada se razljutila.
- Nitko te nije pitao za mišljenje - plane. Glas mu je bio
nepopustljiv.
- Nisi smjela poći.
- Da se ne šuljaš okolo i ne uhodiš me, ne bi ni znao.
- Ne uhodim te, Marja - odvrati povrijeđenim tihim glasom.
- Bojao sam se da ti se nije nešto dogodilo.
 Glas joj je bio hladan.
- Sada kad si se uvjerio u to da je sve u redu možeš ići kući.
Dodijavaš mi! - Potrčala je uz stepenice u predvorje, ostavivši ga da
stoji na cesti i gleda za njom.
Neko je vrijeme ondje stajao. Zatim ga ispuni neobična
tuga, pa se okrene i pođe kući. Ponekad je osjećao da je uopće ne
poznaje.
Peter je sjedio za stolom, a neizbježnu limenku piva
držao je pred sobom. Gledao ju je krvlju podlivenim očima.
- Gdje si bila? - upita je.
- Na poslu - odvrati mu kratko. Ispitivačkim pogledom
gledao joj je haljinu.
- Tvoj prijatelj je rekao da si otišla rano. Ali nisi stigla kući.
Marja ništa ne odgovori, već se uputi kroz kuhinju prema
svojoj sobi. Peter naglo skoči i presiječe joj put.
- Gdje si bila u toj haljini?
Pogledala ga je ravno u oči.
- Bila sam na poslu. Već sam ti rekla.
Rukama je zgrabi za ramena.
- U ovoj haljini iz koje ti prsa vise van?
- To mi je radno odijelo - odvrati mu. - Bila sam
preumorna da bih se presvukla, pa sam u njoj došla kući. - Pokuša
mu otresti ruke. - Miči ruke s haljine. Sutra je moram vratiti. Nije
moja.
Ruka mu naglo sklizne s njezina ramena, i prije nego što ga je
uspjela spriječiti dohvati torbicu i istrese sadržaj na stol. Na vrhu
hrpe ležalo je dvadeset dolara. Uzeo je novčanicu i stao je
premetati u ruci.
- Odakle ti ovo?
Zurila je u njega.
- To je napojnica.
- Takvu napojnicu nitko ne daje samo za ples - reče joj.
Ne odgovori mu ništa. Ruka mu poleti uvis.
- Droljo!
Udarac je napola okrene i odbaci prema zidu. Na licu joj
se pokaže bijeli otisak njegove ruke. Kopča naramenice otvori se i
haljina počne kliziti.
Brže je rukom pridrži pred prsima. Glas mu je bio grub.
 - Govorio sam majci što si, ali mi nije vjerovala. Na sreću,
nije ovdje da to vidi.
Glas joj je bio bezizražajan.
- Misliš, na tvoju sreću.
Skidajući pojas s hlača, stane joj se prijeteći približavati.
Ona mu se izmakne i izvuče oštar mesarski nož iz ladice
kuhinjskog stola. Podigne ga i uperi mu svjetlucavu oštricu prijeteći
u lice. Usnice je podigla i pokazala iskešene zube.
- Hajde - izazove ga - samo pokušaj! Netremice je motrio
nož, a zatim nju. U očima joj je plamtjela mržnja. Uzmaknuo je.
- Marja, ne znaš što radiš!
- Da se okladimo? - iskesi se.
Duboko je udahnuo. Djevojka je poludjela. Oprezno se
odmakne od nje.
- U redu, u redu - reče uplašeno.
- Novac. - Oči mu je uprla u lice.
Peter baci novčanicu na stol. Ona je brzo strpa u torbicu,
zajedno s ostalim stvarima. Lice joj je bilo nepomično i mrko.
- Ako mi se ikada približiš - reče mirnim, ubojitim glasom -
ili me pokušaš dotaknuti, ubit ću te, tako mi boga.
Ništa joj ne odgovori. Nije ni najmanje sumnjao u ozbiljnost
svake riječi koju je izrekla. Vrata se zatvore za njom, a on ispruži
prema hladnjaku ruku, koja je odjednom počela drhtati.
Marja se nasloni leđima na zatvorena vrata i sklopi oči.
Učini joj se kao da je prošlo tisuću godina otkako je majka umrla. A
zbilo se to tek prije nešto više od mjesec dana. Otvorivši oči, spusti
pogled na nož koji je još uvijek držala u ruci.
Prožme je hladna jeza i grčevito zadršće. Ispusti nož na
krevet i počne se razodijevati. Primijeti ga ponovno tek kad je
pošla u krevet. Pažljivo ga sakrije pod ugao madraca. Otada više
nikada nije legla a da nije provjerila je li još uvijek ondje.
Otada je uvijek odlazila onamo kamo bi je Joker slao. Malo-
pomalo počela mu je vjerovati. Nikada nije doživjela nikakvih
neugodnosti s muškarcima koje bi susretala. Bili su prema njoj
uljudniji nego dečki u školi. Dječaci su je oduvijek napadali i hvatali.
Nije se obazirala na njih.
Osjećala se u mnogočemu nadmoćnijom od svojih drugova u
školi. Što su oni znali o tome što se događa u svijetu?!
 Kako je zima nadolazila, sve je rjeđe viđala Mikea. Nekoliko
je puta zakazala sastanak s njim koji je zatim morala odgoditi jer je
Joker imao posao za nju. Od one noći kada ju je dočekao pred
kućom prestao je dolaziti pred plesnu dvoranu. Jedne su je večeri
pozvali na telefon.
- Halo - reče u slušalicu.
- Marja - dopre joj u uho poznat glas. - Ovdje Mike.
Osjeti kako je prožima toplina. Do tog trenutka nije bila ni
svjesna koliko joj je nedostajao. Nasmiješi se u telefon.
- Kako si, Mike?
- Dobro - odvrati. - A ti?
- I ja - reče Marja.
- Htio sam malko porazgovarati s tobom - reče joj. -
Bio sam jako zaposlen u školi.
- Drago mi je da si se javio, Mike - ona će nježno. -
Nedostajao si mi.
Glas mu odjednom postane vedar i sretan.
- Uistinu?
- Uistinu, Mike.
- Možemo li se sastati kad završiš s poslom? - upita je.
- Svakako - odvrati mu brzo.
- Dolje, na istom mjestu. Kod prvog automobila na uglu - on će
naglo.
- Dobro.
- Marja? - oklijevao je.
- Što je, Mike?
- Ovaj put me nećeš iznevjeriti? - zamoli je.
- Bit ću ondje, Mike - obeća mu i spusti slušalicu.
Čekao je naslonjen na automobil. Uspravio se kad mu je
prišla. Pogledala ga je u lice. Izgledao je umorno i mršavo.
- Zdravo - reče mu.
Zbunjeno se nasmiješio.
- Zdravo.
Stajali su neko vrijeme gledajući jedno u drugo. Marja
prekine šutnju.
- Zar me nećeš pozvati na kavu?
- Svakako - odvrati joj. - Upravo si mi otela riječ iz usta.
 Krenula je prema kavani, ali je on uzme pod ruku i odvede u
susjednu restauraciju. Uđu i sjednu za stol. Ona pogleda bijeli
stolnjak.
- Što smo otmjeni!
- Samo najbolje za nas - reče Mike, nasmijavši se. Ipak je
primijetila da naručuje oprezno.
- Što si radio? - upita ga.
- Svašta - odvrati joj. - Škola. Učenje. Posao.
- Omršavio si. Slegnuo je ramenima.
Ionako sam bio predebeo.
Konobar stavi kavu i kolačiće pred njih. Marja otpije gutljaj
kave, čekajući da on nastavi.
- Kako je mali Peter? - upita je.
- Dobro. - Nasmijala se. - Prohodao je i počeo govoriti. Zove
me “Ja-ja”.
Primijetila je da je ni jednom riječju nije pitao za očuha.
- Kako posao? - upita je.
- Dobro.
Šutke je gledao kako pije kavu, ali svoju šalicu nije niti
dotakao.
- Nisi popio kavu - reče mu.
- Nisam gladan - odvrati. Naglo ustavši, baci novčanicu na
stol. - Hajdemo.
Pošla je za njim na ulicu.
- Što ti je, Mike?
Pogleda je u lice.
- Imam poruku za tebe - reče bezizražajno.
Bila je zbunjena.Kimnuo je.
- Od Rossa. Poručuje ti da se vraća idući mjesec.
Ruka joj klizne iz njegove.
- Zar si me nazvao samo da mi predaš tu poruku?
Nije joj odgovorio, no lice mu je bilo mrko.
- Što očekuješ da sada učinim? Da poskočim od veselja? -
upita ga podrugljivo.
Još uvijek je šutio.
Stala je. Mike učini još dva koraka i tek onda primijeti da
više ne hoda uz njega.
- Što si rekla? - upita je zbunjenim glasom.
 - Dakle, dobro. Primila sam poruku. Hvala - reče hladnim
glasom.
- On te još uvijek smatra svojom djevojkom - reče Mike.
široko otvorenih očiju zagledala se u noć.
- A što ti misliš?
Nesretno je stajao kraj nje.
- Ne znam što bih mislio. On je tako siguran u sebe.
Marja se natraške povuče u mračnu vežu.
- Mike - zovne ga.
- Molim?
- Dođi ovamo, Mike.
Pođe u vežu za njom. Ona mu ovije ruke oko vrata i privuče
mu lice k svojem. Poljubi ga. Najprije je stajao ukočen, zatim je
čvrsto zagrli i privuče k sebi. Tako su stajali neko vrijeme dok mu je
u glavi sve brujalo.
Konačno se ona odmakne, podrhtavajući čitavim tijelom od
žestine njegova zagrljaja.
- A što sada misliš, Mike?
- Nikada nisi ništa rekla - reče joj zbunjeno. - Nisi se ni ti
ponašala kao da me želiš vidjeti. Posljednji put uopće nisi došla na
sastanak, čekao sam više od sata da dođeš, ali se nisi pojavila.
Oči su joj u noći zeleno sjale i iskrile su poput mačjih.
- Moram raditi. Trebam lovu. Dobro to znaš.
- Ima toliko drugih mogućnosti da zaradiš novac - reče joj.
Odmahnula je glavom.
- Ne radim ništa loše. Želim zaraditi samo toliko da ne
bih morala živjeti onako kako mi je živjela majka. Vidjela sam što se
njoj dogodilo.
- Ali nikada nisi...
- Nemoj - reče nježno, pritisnuvši mu prste na usne. -
Previše govoriš. Nikada me nisi pokušao poljubiti. Već sam se
pobojala da nešto nije u redu s tobom.
Osmjehnuo se. Smiješak kao da mu je obasjao cijelo lice.
Primakne joj glavu.
- Možda to i nije tako loše. Moram to sada nadoknaditi.
Ulica je bila mirna kad su prispjeli do njezine kuće.
Posljednji ožujski vjetrovi blago su ih udarali u lice dok su ulazili u
trijem.
 Tiho je zatvorila vrata gledajući ga u lice. Spustio je pogled
prema njoj. Oči su joj bile ozbiljne i on prošapće:
- Ljubim te, Marja. Ti to znaš, zar ne?
Ona kimne.
- Zavolio sam te onog dama u dizalu, ali nisam znao da li
me uopće primjećuješ. Ross ima tako mnogo, a ja nemam ništa.
- Nikad nisam ništa zahtijevala - reče ona.
- Znam - odvrati joj. - Ali možeš dobiti što god poželiš.
Svaki momak kojeg sretneš poludi za tobom.
Polagano se nasmiješila.
- Znam - reče zadovoljno. - Ali ne marim za njih. Svi su
budale. Misle da mogu dobiti nešto od mene što ja ne želim dati.
Nasmiješivši se, zadirkivao ju je.
- Zar sam i ja budala?
- Ti si najveća od svih - našali se. - Osim mene, jer sam se
zaljubila utebe.
Privuče je k sebi. Željno mu se privije u naručaj.
Njezine se tople usne otvore, a jezikom mu zapali vatru u
ustima. Mike naglo suspregne dah, zatim sklopi oči i utone u vrtlogu
strasti. Ona se odjednom odmakne od njega sa začuđenim izrazom u
očima.
- Tjeraš me u ludilo, Mike.
- Dobro - odvrati joj.
Marja odmahne glavom.
- Ne razumijem to. Još nikada nitko nije u meni uspio
probuditi ovakve osjećaje.
Ponovno je privuče k sebi.
- To će te naučiti da se ne šališ sa mnom, djevojko - nasmije
se. Poljubi je u vrat. - Sada zaista imaš momka.
Peter je sjedio u mraku uz prozor. Gledao je na ulicu. Marja
se trebala vratiti kući već prije jedan sat. Znao je da noćas nije
morala dugo raditi.
Nakrivi vrat kroz prozor. Dvoje je polagano šetalo niz blok.
Prošli su pokraj ulične svjetiljke. Jedno od njih bila je Marja. Uz nju
je hodao onaj momak. Mike. Koracali su zajedno uhvativši jedno
drugo oko struka. Prožme ga val ljubomore. Marja je odjednom
postala ženom. Za posljednjih nekoliko mjeseci silno se
promijenila. Bila je sigurna u sebe. Zahvaljujući svojem poslu.
 Čuo je mnogo priča o djevojkama koje su radile u plesnim
dvoranama. Bila je to razuzdana družina. Sjećao se nekih koje je
poznavao još dok nije bio oženjen. Većina nije vrijedila ništa više od
najobičnijih drolja.
Erotske predodžbe zaokupe mu maštu i on se uzbudi. Nije
to bilo pošteno. Vidio je Marju prije svih. Nije imala pravo da tako
postupa s njim. Da šeta po kući napola razodjevena, a dobro je
znala kako ga to uzbuđuje. Osjeti kako mu kapljice znoja probijaju
na čelo. Zatetura pijano u mračnu kuhinju i otvori hladnjak. U
njemu više ne nađe piva. Stajao je tiho psujući. Tada se sjeti boce
šljivovice u ormaru.
Skine bocu, izvuče čep i prinese je ustima. Zatim osjeti kako
ga oštar alkohol peče u grlu i želucu. Vrućina mu prostruji tijelom i
on se osjeti snažnim i moćnim.
Držeći pažljivo bocu, pođe natrag u sobu, pa pogleda kroz
prozor. Nije ih nigdje vidio. Pažljivo je osluškivao ne bi li začuo
Marjine korake na stepenicama. Nikakva glasa.
Čekao je gotovo deset minuta. Ponovno potegne iz boce.
Neće ga prevariti. Znao je što radi dolje. Ta ga pomisao razjari. Ta
podrugljiva mala drolja. Svakome je davala svoj dio, osim njemu.
Njega je ismijavala.
Sine mu sjajna misao. Oprezno prođe stanom pa iziđe kroz
kuhinjska vrata na hodnik. Tiho se prošulja stepenicama do prvog
odmorišta i proviri kroz ogradu u prizemlje.
Mogao ih je vidjeti kako stoje u kutu predvorja. Marja je
ovila ruke oko mladićeva vrata. Ljubili su se. Momkova leđa
sakrivala su Marju od Peterova pogleda, ali on je znao što rade.
Zaključio je to po načinu na koji su stajali.
Zvuk prigušena smijeha dopre mu do uha i Marja se odmakne
od momka. Sada joj je ugledao lice. Na tmurnom žutom svjetlu usne
su joj izgledale zadihano i otečeno. Smiješila se.
- Sutra? - začuje kako je Mike pita. Marja se sretno nasmije.
- Sutra, sigurno. - Okrenula se prema stepenicama. Peter se
brzo popne stepenicama u stan. Pričeka kod kuhinjskih vrata dok
joj ne začuje korake. Zatim kroz mračan stan tiho pretrči u dnevnu
sobu.
Sjeo je na stolac u kutu iz kojeg je na zidnom zrcalu mogao
motriti kuhinju. U njemu je kuhao divlji bijes. Utroba mu se grčila.
 Prinese bocu usnama. Nešto tekućine poteče mu niz bradu.
Kuhinjska se vrata otvore i Marjin se lik jasno ocrta na svjetlu iz
hodnika. Začuje joj glas.
- Peter?
On ne odgovori ništa.
- Peter, spavaš li?
Oprezno suspregne dah. Neka kučka pomisli da spava. Nije
joj morao govoriti što radi.
Ušla je u kuhinju i po mraku prošla do svojih vrata. Trenutak
kasnije prodre iz sobe blago svjetlo svjetiljke s njezinog noćnog
ormarića. Pažljivo ju je promatrao. Mislila je da on spava, jer nije
zatvorila vrata. Vidio je kako prolazi sobom i počinje svlačiti
haljinu. Blag zvuk pjevušenja dopre mu do uha. Činilo se da je ta
mala drolja jednom za promjenu doista sretna.
Bila je sada u donjem rublju. Podigla je pogled. Suspregnuo
je dah, pitajući se nije li možda posumnjala da je motri. No očito
nije na to niti pomislila.
Izišla je iz sobe i prošavši kuhinjom do sudopera nestala mu
iz vida. Začuje kako vadi suđe iz korita za pranje rublja i zatim kako
voda lagano teče.
Ponovno ju je ugledao i začuo kako tiho pjevuši. Vraćajući se
u sobu, skidala je grudnjak. Vidio je kako trlja leđa na mjestima
gdje su naramenice utisnule crveni trag u koži. Zatim je nestala u
kutu sobe blizu ormara i više je nije mogao vidjeti.
Prinese bocu usnama potegnuvši kratko i oprezno. Zatim
obriše usta poleđinom šake. Osjeti kako mu srce odjednom snažno
lupa. Začuvši korake, podigne ponovno pogled.
Dolazila je hodnikom. Kućni ogrtač lagano je lepršao oko
nje. Naglo se rastvorio dok je hodala. Ispod njega je bila gola. Prišla
je koritu, i on začuje kako se zadržala oko slavine. Odjednom se
sjeti. Namjeravala se okupati.
Obično bi pričekala da on ode od kuće, no sada je sigurno
vjerovala kako on spava. Tiho se naceri. Nije baš bila jako lukava.
Bio je mnogo prepredeniji od nje.
Prošla je kroz sobu i izišla'na hodnik ostavivši vrata napola
otvorena.
Skočivši hitro sa stolca, Peter se ušulja na prstima u kuhinju.
Trenutak je pažljivo osluškivao na vratima.
 Začuje šum vode i brzo se osvrne oko sebe. Nije više imao
vremena da se vrati natrag. Stoga skoči u njezinu sobu i sakrije se
iza vrata.
Sjela je u korito, koje je služilo umjesto kade, i dopustila
toploj vodi da joj miluje kožu. Jednog će dana imati pravu kadu u
pravoj kupaonici.
Dojadilo joj je kupanje u kuhinji i odlaženje na zahod u
hodniku. No baš sada voda joj je godila. Obilno je nasapunala tijelo.
Zatvorivši oči, mislila je na Mikea. Bio je divan. Bilo je čudno što se
događalo s njom. Osjećaj koji se budio u njoj kad bi je ljubio - bio je
kao u romanima. Prisan i uzbuđujući. U njoj je rasla nova čežnja,
tako silna da je, dok bi se ljubili, jedva stajala od neke čudne
slabosti u nogama.
Voda se već ohladila i ona ovori oči. Bilo je kasno, vrijeme
da pođe u krevet. Ispere sapunicu i iziđe iz korita. Povuče ručnik s
naslona i istrlja tijelo. Osjeti kako joj je koža meka i topla. Omota
ručnik oko sebe i vrati se u svoju sobu.
Priđe ormaru i objesi kućni ogrtač. Skinuvši spavaćicu s
vješalice, krene prema krevetu i objesi ručnik preko naslona stolca.
Stane oblačiti spavaćicu preko glave, ali je neki osjećaj prisili da
podigne pogled. Srce joj se stegne u prsima i iznenadni bolan strah
propara joj tijelo. Peter je stajao u kutu. Spustila je ruke pritisnuvši
pred sebe spavaćicu. Zakoračio je prema njoj budalasto se cereći.
- Marja - reče uhvativši je za ruku.
Uzmaknula je pred njim za kolijevku. Strah se pretvorio u
ledeni bijes.
- Gubi se! - zareži.
Stajao je tamo lagano se njišući, ukočena pogleda, dok mu je
znoj orosio čelo. Jezikom je prelazio preko usana.
- Gubi se! - vrisne Marja. - Prokleta pijana propalice!
- Marja - promuca. - Zašto si uvijek bijesna na mene? Ja te
volim. - Zakorači oko kolijevke prema njoj.
Uzmaknula je ne ispuštajući ga iz vida.
- Zaudaraš - reče. - Gubi se!
Dijete se probudilo i iznenada zaplakalo. Marja nagonski
skrene pogled na kolijevku. Peter se hitro pokrene i uhvati je za
ruku prije nego što je to mogla spriječiti. Privuče je k sebi i pokuša
poljubiti.
 Divlje mu se izvijala iz naručja, odvraćajući glavu od njega.
Noktima mu je rasparala lice.
- Ostavi me! Kučkin sine!
Rukom je zgrabio spavaćicu koju je držala pred sobom.
Noktima mu je izgrebla lice. Bolno viknuvši, on uzmakne dok mu je
u ušima šištao zvuk spavaćice koja se parala. Držao ju je još uvijek
za ruku, koja se divlje izvijala. Slobodnom je rukom opipao lice.
Kad ju je spustio, bila je ljepljiva od krvi. Tupo se zagledao u nju.
Gledala ga je, dok su joj se prsa zadahtano nadimala.
- Hoćeš li se konačno izgubiti odavle? - reče mu bez daha.
Stresao je glavom da bi je razbistrio.
- Prokleta kučko! - krikne. - Nećeš mi se više rugati! Pokazat
ću ja tebi! Podignuo je šaku i udario je u lice. Odletjela je od njega
srušivpi se napola na pod. Polagano joj je prišao očiju uprtih u nju.
U očima joj se nije odražavao strah, samo beskrajna mržnja.
Savila je noge ispod sebe. Iznenada je skočila proletjevši mimo
njega prema krevetu i pokušala dohvatiti nož ispod madraca.
Zgrabivši je za kosu, potegnuo joj je glavu unatrag, tako da je
ležala savinuta u luk na rubu kreveta. Vidjela je kako mu se šaka
okomljuje na njezino lice. Trgnuvši se u stranu, pokušala je izbjeći
udarac. Stotinu zvjezdica zabljesnulo joj je u glavi dok se rušila
naprijed, pokušavajući potisnuti suze u očima.
Osjetila je kako je njegove ruke okreću. Sitni bolni udarci
preplavili su joj tijelo, dok se njegova ruka pretvorila u nejasnu
mrlju pri zamućenom svjetlu. Tijelo joj je bilo teško kao pod
snažnim teretom. Zatim joj posljednja, najoštrija, bol propara
prepone, i ona gotovo sa zahvalnošću utone u mrak koji se spustio
oko njezina kreveta. Posljednje što je još čula bio je dječji plač iz
kolijevke.
Polagano se budila. Svijest se vraćala, a s njom i bol.
Osjećala je kao da joj tisuću tankih iglica bode tijelo. Oprezno
okrene glavu.
U sobi je još uvijek gorjelo svjetlo i bila je sasvim sama.
Malo-pomalo počela se sjećati. Uspravila se u krevetu, a iz usta joj
se otme bolan krik.
Na podu, pokraj kreveta, ugleda Peterovu odjeću. Zahvati je
mučnina i ona brzo otrči u kuhinju.
 Bolovi su joj u valovima stezali želudac dok je povraćala u
sudoper. Konačno je prošlo, i ona osjeti kako je preplavljuje ledena
hladnoća.
Brzo napusti vruću vodu u korito i popne se unutra.
Očajnički je trljala kožu sapunom, ali prljavština koju je osjećala
nije bila na površini.
Sakrivala se duboko unutra, odakle je nikada neće moći
isprati.
No topla voda donekle smiri bol i ona napokon iziđe iz
korita. Onako mokra otiđe u sobu i izvadi ručnik iz ormara.
Polagano obriše tijelo i stane se brižljivo odijevati.
Pred ogledalom pažljivo našminka lice i počešlja kosu.
Vlastito lice zurilo je u nju tupo i bezizražajno. Samo su joj još oči
živjele. Bile su zelene i ispunjene mržnjom.
Priđe krevetu i poravna ga. Jastučnica je bila zamrljana
krvlju, pa je zamijeni čistom. Nategne plahtu i podvine je.
Začuje slab glas iz kolijevke. Pogleda dijete. Bilo je mokro.
Brzo mu promijeni pelene i napunivši malu bočicu s vodom položi
mu je kraj usta.
Zatim otiđe do kreveta i izvadi nož ispod madraca.
Mirno je prošla kroz stan do Peterove sobe. Tiho je otvorila
vrata i pogledala unutra. Poput zdepaste sjene ležao je preko
kreveta. Upalila je svjetiljku iznad kreveta. Svjetlo je obasjalo sobu.
Peter se nije niti pomaknuo.
Ležao je na leđima, teško dišući, umotan u plahtu. Prislonila
mu je nož uz lice.
- Peter, probudi se - reče mirno.
Tiho je ležao. Hrkao je. Rukom mu je grubo prešla po licu.
- Probudi se! - zareži, podignuvši usnicu iznad zubi. Gotovo
istog trena otvorio je oči. Načas je nepomično ležao. Zatim je
ugledao nož i u očima mu se pojavio užas. Glas mu je zapeo u grlu.
- Marja, što to radiš?
- Došla sam da održim obećanje, Peter. - Glas joj je bio
dubok i napet. - Sjećaš li se još što sam ti bila rekla?
Zurio je u nju, ne usuđujući se pomaknuti.
- Luda si - protisne.
- Nimalo luđa od tebe - osmjehne se. Nož mu oštro prošiša
licem.
 Meso zjapne poput zrele dinje koja se rasprsnula na suncu.
Krv navrne i ispuni ranu šte se protezala od jagodica do čeljusti.
Kriknuvši u smrtnom strahu, on skoči iz kreveta prema vratima,
dok se plahta vijoreći vukla po podu za njim.
Istrčao je iz stana na hodnik i dalje vrišteći. Vidio je kroz
otvorena vrata kako je polagano proslijedila za njim. Potrčao je niz
stepenice, sapleo se u plahtu i pao niz nekoliko stuba na donje
odmorište.
Stajala je na vrhu stepeništa gledajući dolje na njega. Još je
uvijek vrištao. Zaklopila je oči. Nije prošlo mnogo vremena otkako
joj je majka ležala ondje. Okrenula se i vratila u stan.
Zatvorila je vrata za sobom i prišla sudoperu. Otvorivši
vodu, oprala je pažljivo nož i položila ga na stol. Zatim je sjela na
stolac, zureći u vrata.
Bio je to onaj isti stolac na kojem je majka uvijek sjedila
čekajući je da se vrati kući.
Oči su je pekle. Bila je umorna, strahovito umorna. Kapci joj
se spuste na oči.

►▻ ◈ ◅ ◄

Netko snažno zakuca na vrata. Otvorila je oči. U njima su se

mogle naslutiti suze.
- Uđite - reče tiho. Tako je dočekala policajce kada su ušli u
stan.
- Ali morala si imati neki razlog zašto si to učinila, Marja -
ustraja žena.
Marja je gledala socijalnu radnicu. Tvrdoglavo je
odmahnula glavom. Nije odgovorila.
- Valjda ne želiš da te pošalju u popravilište? - nastavi uporno
žena. Marja slegne ramenima.
- Ma što rekla, neće me osloboditi. U svakom slučaju nekamo
će me strpati.
- Ipak je velika razlika između odgojnog zavoda i
popravilišta – objasni žena.
Marjine se oči širom otvore.
- Za mene nije. Jedno je loše kao i drugo.
Žena duboko uzdahne.
 - Zar ne želiš više biti sa svojim malim bratom?
Marja je brzo pogleda.
- Biste li me ostavili s njim ako progovorim? Mogu raditi i
uzdržavati ga.
Žena sažalno odmahne glavom.
- Ne, to ne bismo mogli. Još si premlada. Ali...
- Onda je svejedno, zar ne? - upita Marja.
Žena ne odvrati ništa. Marja ustane.
- Dođite - reče. - Hajde da i s tim svršimo.
Sudnica je bila gotovo prazna. Samo je nekoliko gledalaca
sjedilo u redovima blizu ograde. Dok je prolazila, preleti praznim
pogledom preko njih. Motrili su je radoznalo ali ravnodušno. Nije
im značila ništa.
Jedna se ruka ispruži i dotakne je.
- Zdravo, Marja.
Iznenađeno je podigla pogled.
Bio je Mike. Srdačan, ohrabrujući smiješak titrao mu je na
usnicama.
- Pokušao sam te posjetiti - prošapće brzo - no nisu mi
dopustili.
Lice joj se pretvorilo u ravnodušnu, bezizražajnu masku.
Nije imalo smisla govoriti mu kako je zatražila da nikoga ne puštaju
k njoj. Pošla je dalje. Socijalna radnica bila je odmah iza nje.
- Zgodan mladić - reče prijazno. - Tvoj prijatelj?
Marjine oči bile su prazne.
- Ne znam tko je. Nikada ga nisam vidjela.
Sudac je bio umoran star čovjek s izrazom dosade na licu.
Spustio je pogled na Marju.
- Djevojko, optužena si da si nožem napala očuha.
Ništa nije odgovorila.
- Je li gospodin Ritchik ovdje? - upita sudac, obraćajući se
sudskom pisaru. Pisar povikne:
- Gospodin Ritchik.
Iz stražnjeg dijela sudnice pojavi se Peter. Lice mu je još
uvijek prekrivao velik, bijeli zavoj. Marja je gledala u njega kao u
stranca. Pet tjedana, otkako ga nije vidjela, bili su cijela vječnost.
- Gospodine Ritchik - reče sudac - ispričajte nam što se
dogodilo. Peter nervozno pročisti grlo.
 - Nije ona ni za što, poštovani suce. Obična skitnica. Nikog
nije slušala. Radila je u nekoj plesnoj dvorani i noću nije dolazila
kući. Ako bi se i vratila, bilo bi to vrlo kasno. One noći zatražio sam
od nje da dolazi kući u pristojno vrijeme poput drugih djevojaka.
Kad sam zaspao, uvukla se u moju sobu i razrezala mi lice.
Marja se morala nasmijati. Da nije bilo zbog uspomene na
majku, ispričala bi im što se zapravo dogodilo. Ali Katti je imala
pravo da barem počiva u miru.
Sve je brzo završilo. Stajala je ispred stola dok je sudac
preko naočala gledao dolje prema njoj.
- Marja - progovori - dok ne navršiš osamnaest godina,
šaljemo te u popravni dom za djevojke Rose Geyer. Nadam se da
ćeš korisno iskoristi vrijeme da izučiš kakav zanat i naučiš živjeti
kao kršćanka.
Bezizražajno je gledala u njega.
- Imaš li kakvih pitanja? - upita je.
Odmahnula je glavom. Udario je čekićem po stolu i ustao.
U sudnici su svi stajali dok je sudac svečano napuštao svoje
mjesto.Vrata se zatvore za njim, a socijalna radnica reče Marji:
- Pođi sa mnom, Marja.
Marja tupo krene za njom. Mike je stajao iza ograde. Pokušao
je nešto reći, no ona je gledala kroz njega kao da ga ne vidi. Na licu
mu se pojavio bolan izraz. Tek pošto je izišla iz sudnice shvatila je
da on plače.
Dom Rose Geyer nalazio se na dalekom kraju Bronxa.
Radoznalo ga je promatrala dok je s policajcem i socijalnom
radnicom izlazila iz automobila. Bilo je gotovo kao na selu. Oko
doma pružala su se široka polja.
Sat kasnije ju je u liječničku ordinaciju vodila jedna od
djevojaka koja ju je ispitivački promatrala, ali nije prozborila ni
riječi dok su hodale dugim sivim hodnikom.
Otvori Marji vrata.
- Ovamo unutra, draga - reče ljubezno. Proslijedi za Marjom
u ordinaciju. Mršav, sijed čovjek podigne pogled. - Evo vam nove
ribice, doktore – reče djevojka.
Liječnik umorno slegne ramenima.
- Uđi onamo. - Pokaže prema maloj sobi. - Svući sve sa sebe.
 Pregledao ju je brzo i temeljito. Dvadeset minuta nakon što je
ušla u ordinaciju bila je ponovno u prvoj sobi, potpuno odjevena.
Liječnik joj pruži recept.
- Neka ti ovo pripreme u apoteci pa uzimaj u toku cijele
trudnoće.
Marja je bila preneražena. Baci kratak pogled iza sebe.
Djevojka koja ju je dopratila sjedila je oslonjena na zid. Ponovno se
okrene liječniku.
- Tko, zar ja? - upita zapanjeno.
Iza sebe začuje bezizražajan i pomalo podsmješljiv djevojčin
glas.
- Ne misli mene, draga. Ovdje sam bez momka već dvije
godine, da ih đavao nosi.
Marja pogleda liječnika, a zatim papir u ruci. Odjednom
shvati što je to značilo. Svali se na stolac pokraj stola i počne se
smijati. Liječnik se zapilji u nju.
- Što je tako smiješno? - upita.
Podigla je pogled prema njemu, dok su joj suze curile niz
obraze. To je bilo ono paklensko. Nikada neće saznati. Niti će ikada
itko znati.
 JAVNO TUŽILAŠTVO PROTIV MARYANN FLOOD

Čekao sam dok je sudski pisar uzimao zakletvu od prvog

svjedoka javnog tužilaštva. Bila je to visoka, tamnoputa djevojka,
upadljiva razdjeljka po sredini duge, vrane kose. Doimala se
potpuno mirna i nije pokazivala nikakva zanimanja za ljude u
sudnici. Oči su joj bile tamne i tajanstvene.
- Vaše ime - upita pisar.
- Raye Marnav - odvrati neobično visokim i tankim glasom
za tako stasitu djevojku.
Pisar mi dade znak glavom i ja polagano stupih naprijed.
Zaustavili se pred njom i ona podigne pogled.
- Koliko vam je godina, gospođice Marnav? - upitah.
- Dvadeset tri - spremno odvrati.
- Gdje ste rođeni?
- U Chillicotheu, Ohio.
- Kada ste došli u New York? - upitah.
- Prije otprilike dvije godine.
Pomalo se stadoh privikavati na čudan, tanak zvuk njezina
glasa.
- Što ste radili u Chillicotheu?
- Tamo sam živjela - odvrati.
Začuh slab zvuk smijeha u sudnici. Pričekah da se stiša
prije nego što sam ponovno progovorio.
- Htjedoh čuti, gospođice Marnav, što ste radili u Chillicotheu
da biste mogli živjeti?
- Ah - reče - nisam znala da ste to mislili. Bila sam učiteljica.
Pogledah je. Nezgoda je bila u tome što je uistinu bila
učiteljica.
- U kojim ste razredima podučavali?
- U dječjem vrtiću - odvrati brzo. - Volim djecu.
Nisam mogao suspregnuti osmijeh zbog načina na koji je to
rekla.
- Ne sumnjam u to, gospođice Marnav - rekoh. Prestao sam se
smješkati. - Zašto ste odlučili doći u New York?
- Željela sam postati glumica - reče. - Profesor Berg,
nastavnik glume u višim razredima, napisao je igrokaz koji smo
izveli u malom kazalištu.
 Zvao se Ševa u dolini, a ja sam tumačila glavnu ulogu.
Profesor mi reče da sam jako nadarena i kako je šteta da moj
talenat propadne u malom gradu poput Chillicothea. Rekao je još da
sam nova Mary Astor. Zato sam odlučila otići u New York.
- Što se dogodilo kad ste stigli u New York? - upitah.
- Ništa - odvrati. - Tjednima sam obilazila naokolo a da me
nitko nije ni pogledao. Nisu koristila čak ni pisma profesora Berga.
- Zašto se onda niste vratili u Chillicothe?
- Nisam mogla - odvrati slabim glasom u kojem se osjetio
povrijeđen prizvuk. - Svi bi onda znali da nisam uspjela.
- Razumijem - rekoh. - Od čega ste živjeli?
- Zaposlila sam se kao konobarica u jednoj restauraciji na
Broadwayu, kamo su zalazili mnogi glumci i umjetnici, čula sam da
su moge djevojke koje su tamo radile dobile posao u kazalištu.
- Kako ste dugo ondje radili? - upitah.
- Oko tri tjedna - odvrati.
- Što se tada dogodilo?
- Otpustili su me - odgovori što je tiše mogla. - Poslovođa mi
je rekao da upravlja restauracijom, a ne glumačkom školom.
Sudnicom se ponovno proširi val smijeha. Pričekao sam dok
se nije stišao.
- Što ste potom učinili?
- Tražila sam drugi posao, ali ga nisam našla. Jednog dana
razgovarala sam o tome s djevojkom koja je stanovala u istom
pansionu gdje i ja. Rekla mi je da bih s takvim licem i stasom
trebala biti manekenka. Pomislih kako je to dobar savjet. Jer, kako
znate, mnoge manekenke postaju kasnije glumice. Upitala sam je
kako da postanem manekenka, a ona me poslala u Agenciju za
manekene, Park avenija.
Kimnuo sam.
- Jeste li tada prvi put pomislili da postanete manekenka?
- Prvi put - odvrati.
- Što ste zatim učinili? - upitah.
- Otišla sam u Agenciju za manekene, Park avenija i zamolila
zaposlenje.
- S kim ste tamo razgovarali?
- S gospođom Morris.
- Što vam je rekla?
 - Kazala je da se moram fotografirati kako bi mogla staviti
slike u svoju kartoteku i dala mi je karticu s adresama četiriju
fotografa. Dok ne donesem slike, reče, ne može ništa učiniti za mene.
Objasnila sam joj da nemam novaca za fotografe. Odvratila je kako
žali, ali da mi bez toga ne može pomoći. Upravo sam htjela otići,
kada je gospođica Flood izišla iz svojeg ureda i ugledala me.
- Mislite li gospođicu Flood koja se nalazi u ovoj sudnici? –
upitah. Kimnula je.
- Da, nju mislim.
- Što se zatim dogodilo?
- Kada me gospođica Flood ugledala, zapucketala je prstima
i rekla da sam upravo djevojka kakvu treba. Poslala me u krznariju
u 14. ulici. Tada sam prvi put radila kao manekenka. Nosila sam
jedan od njihovih krznenih kaputa i šetala amo-tamo u izlozima kako
bi me ljudi mogli vidjeti. - U glasu joj se začuo prizvuk ponosa. - Bila
sam im najdraža manekenka. Vidite, vrlo sam visoka i ljudi me već
izdaleka mogu vidjeti. Otada sam radila ondje najmanje tri dana
tjedno.
- Jeste li još negdje radili kao manekenka? - upitah. Trenutak
je oklijevala.
- To je bilo jedino mjesto gdje sam ikada radila.
Kimnuo sam.
- Koliko su vam plaćali?
- Deset dolara dnevno - odgovori.
- To bi bilo oko trideset dolara tjedno - rekoh. - Zar
vam je to bilo dovoljno za život?
Stresla je glavom.
- Nije. Više su me stajali satovi glume svakog tjedna.
- Kako ste zaradili dodatni novac?
- Imala sam mnogo sastanaka - reče.
- Sastanaka? - upitah. Kimnula je.
- Mi smo to tako zvali.
- Na koga mislite kada kažete “mi”? - upitah.
- Na djevojke koje sam poznavala - odvrati.
- Kako ste dolazili do tih... hm... sastanaka, kako ih vi zovete.
- Sve je počelo nakon što sam nekoliko tjedana radila kao
manekenka. Zamolila sam gospođicu Flood za dodatni posao, i ona
me pozvala u svoj ured.
 Pričala mi je kako je život manekenki često vrlo težak i da
ponekad mora proći mnogo vremena pa da se počne isplaćivati.
Rekla mi je još kako joj koji put mušterije telefoniraju i zamole je
neka im preporuči djevojke koje bi htjele izlaziti s njima. Ti su
muškarci vrlo darežljivi i daju djevojkama obilne napojnice za ono
vrijeme koje provode s njima. Pitala me da li me to zanima.
- Što ste odgovorili? - upitah.
-Da me zanima - odvrati.
Novi val smijeha proširi se sudnicom. Nisam im zamjerio.
- Što ste zatim radili?
- Gospođica Flood je još iste noći ugovorila za mene
sastanak. Bio je to vrlo zgodan gospodin. Izveo me na večeru, zatim
smo otišli u njegov stan na piće. Bio je vrlo zabavan. Kad sam
odlazila, dao mi je deset dolara. Zato, reče, što sam bila tako
ljubezna i neka kažem gospođici Flood da je vrlo zadovoljan.
- Je li to bilo sve što ste radili? - upitah. - Popili nekoliko
čašica?
Lice joj lagano promijeni boju. Kao da je malko porumenjelo.
- Dva puta smo se zabavljali - rekla je gotovo šapćući.
- Zabavljali? - upitah, gledajući porotu. - Što mislite kada
kažete da ste se zabavljali?
- Spolni odnos. - Još je uvijek govorila tihim, jedva čujnim
glasom.
- Mislite reći da ste imali dva spolna odnosa s tim
muškarcem? - upitah. Kimnula je.
- Da, to mislim reći.
- Nije li vas iznenadilo što je taj čovjek tražio? Što je to
smatrao samo po sebi razumljivim?
Odmahnula je glavom.
- Nije. Ni muškarci u Chillicotheu nisu bili drukčiji. Svi traže
isto.
Salva smijeha odjeknula je zidovima sudnice. Sudac je oštro
udario čekićem i buka se stišala.
- Što ste zatim radili? - upitah.
- Otišla sam kući spavati. Bila sam umorna.
Grohot smijeha gotovo je raznio sudnicu. I ja sam teškom
mukom zadržao ozbiljan izraz na licu. Konačno sam opet došao do
riječi.
 - Mislio sam reći, kada ste idući put došli u Agenciju za
manekene, Park avenija.
- Bilo je to slijedećeg dana. Otišla sam zahvaliti gospođici
Flood što je bila tako ljubezna prema meni. Upitala me jesam li se
dobro zabavljala i hoću li otići na još koji sastanak. Rekla sam da
hoću ako su svi muškarci tako uljudni kao što je to bio ovaj
gospodin. Uvjerila me kako poznaje samo zgodnu gospodu i upitala
me koliko puta smo se zabavljali.
Pošto sam joj odgovorila, izvadila je iz pisaćeg stola nešto
novaca i pružila mi. Nisam htjela primiti jer mi je, rekoh joj, onaj
gospodin dao deset dolara. Nasmijala se i kazala da je to bila samo
napojnica te me prisilila da uzmem novac.
- Koliko vam je dala? - upitah.
- Pedeset dolara - reče.
- Razumijete li što to znači? - upitah. - Izvršili ste čin
prostitucije.
- Nisam to tako shvatila. Da mi se čovjek nije svidio, nisam
morala ništa učiniti, a niti ne bih.
- Jeste li uopće ikada susreli muškarca koji vam se ne bi
svidio? - upitah podrugljivo.
Odmahnula je glavom.
- Nisam. Gospođica Flood imala je pravo. Poznavala je samo
vrlo finu gospodu.
Sudnicom se ponovno prolomio smijeh. Pričekao sam da se
utiša.
- Jeste li spolno općili za novac i prije nego što ste upoznali
gospođicu Flood?
Zavrtjela je glavom.
- Nisam.
- Jeste li imali intimne odnose za koje ste dobili novac nakon
što ste upoznali gospođicu Flood, a koje ona nije ugovorila za vas?
- Ne, gospodine - odvrati. - Nisam kurva.
- Hvala, to bi bilo sve - rekoh, udaljujući se od nje.
Zaustavih se ispred Vitova stola. Marja je podigla pogled
prema meni. Njezine velike, tamne i ponosne oči gledale su ravno u
mene. Imao sam čudan osjećaj da je ponosna na mene. Potrudih se
da mi pogled ništa ne oda kad sam se obratio Vitu.
 - Svjedok je vaš - rekoh vraćajući se svojem stolu. Sjeo sam i
gledao kako Vito polagano ustaje.
Bio je nesumnjivo pravi stručnjak. Čak i hod kojim se kretao
prema svjedoku pokazivao je koliko je siguran i sposoban. Glas mu
je bio pun i topao.
- Gospođice Marnav - pozove je. Podignula je pogled prema
njemu.
- Izvolite, gospodine.
I protiv volje morao sam mu priznati da je time kako je
izgovorio njezino ime izvojevao je vlast nad njom.
- Spomenuli ste da ste u Chillicotheu nastupali u nekom
igrokazu. Mislim da ste rekli da se zove Ševa u dolini.
Kimnula je.
- Tako je, gospodine.
- Izjavili ste da je igrokaz napisao profesor Berg, nastavnik
glume u višim razredima škole.
- Jest, gospodine.
- Naveli ste još kako ste došli u New York na nagovor
profesora koji je rekao da ste jako nadareni te da je šteta potratiti
vašu darovitost u malom gradiću poput Chillicothea.
- Tako je, gospodine.
- Pretpostavljam da je mislio na vaš glumački dar, zar ne?
Djevojka je oklijevala. Vitov glas zazvuči nestrpljivo.
- Hajde, gospođice Marnav. To sam mislio, zar ne?
Djevojčin glas bio je još tiši nego prije.
- Vjerujem da jest.
- Morali biste to znati sigurnije, gospođice Marnav -
podrugljivo će Vito.
- Dakako, gospodine - odvrati. - To je mislio.
- Što to? - upita Vito.
- Glumački dar - odvrati.
- Rekoste da ste igrokaz prikazivali u jednom malom kazalištu
u Chillicotheu. U kojem kazalištu?
Namrštila je čelo i dobacila mi zabrinut pogled. Nastojao
sam izgledati samouvjereno, ali nisam znao kamo on k vragu smjera.
- To... to baš i nije bilo pravo kazalište - promuca.
- A što je onda bilo, ako nije kazalište? - upita Vito.
 - Klub Antilopa - odvrati djevojka. - Profesor je napisao
poseban igrokaz za njihovu godišnju proslavu.
- Klub Antilopa - ponovi Vito, gledajući porotu. - Tako dakle.
- Ponovno se okrene djevojci. – Nije li to možda bila
predstava samo za muškarce?
Oborila je pogled na pod.
- Mislim da je bila.
- Jeste li bili jedina žena u glumačkoj družini? - upita Vito.
Kimnula je.
- Da, jedina.
- Koju ste ulogu glumili?
Glas joj je jedva dopro do mojeg stola.
- Glumila sam djevojku na farmi.
- Kakav je bio sadržaj igrokaza? Jeste li morali mnogo
govoriti? - Vitov glas je bio osoran.
- Radilo se o djevojci i trojici muškaraca koji su radili na
farmi, o farmeru, njegovom sinu i radniku na imanju, te o tome što
su radili jedne noći na farmi. Nisam ništa morala govoriti, sve je bila
pantomima.
Profesor je bio oduševljeni sljedbenik Stanislavskog i
njegova pristupa drami.
- Stanislavskv, hm... - Vito se počeše po glavi.
- Nije li to onaj Rus koji pretpostavlja radnju govoru?
- Točno - reče djevojka.
- A profesorov igrokaz bio je također pun radnje? - nadoda
Vito.
- Da, bio je - ona potvrdno kimne.
- Toliko je bio ispunjen radnjom da je policija izvršila raciju
i optužila vas kako izvodite nepristojnu predstavu - zagrmi Vito
zajedljivo. - Nakon toga su vas i profesora otpustili iz škole. Je li to
istina?
Nije odgovorila. Ugrizla se za donju usnicu kako bi je
spriječila da dršće. Vito je sada vikao.
- Hajde, gospođice Marnav, odgovorite na moje pitanje.
Boje je potpuno nestalo s njezina lica, samo su se tamne
mrlje šminke isticale na obrazima. Oborila je pogled. Glas joj se
izgubio u gotovo nečujnom šapatu.
- Istina je.
 - To je sve, gospođice Marnav. - Vito je gledao porotnike kao
da želi reći: “Možete li išta vjerovati što kaže djevojka poput
ove?” Slegnuvši napola ramenima, vrati se k svojem stolu.
Joel i Alec nagnu se prema meni dok sam pozivao slijedećeg
svjedoka, Njihov mi šapat odjekne u ušima.
- Vraški ju je udesio - reče Joel.
- Da - potvrdi Alec, dok je pogledom pratio djevojku koja
se vraćala nasvoje mjesto. - Stvarno ju je dotukao.
Duboko sam uzdahnuo.
- Nešto ste zaboravili, dečki. Uništio je djevojku, ali nije i
pripovijest koju je ispričala o Floodovoj. Zar niste primijetili kako
je to izbjegavao?
Joel kimne.
- Nije on glupan. Pokušava uništiti djevojčinu
vjerodostojnost.
- To mu ništa neće koristiti - odvratih. - Obračunat ću s
njim pomoću činjenica koje se odnose na slučaj. I on to zna.
- Na tvojem mjestu, bio bih svejedno oprezan, Mike -
prošapće Alec. - Pun je lukavština.
Sudski je pisar zaprisegnuo drugu djevojku, slijedećeg
svjedoka javnog tužilaštva. Polagano sam ustao.
- Svejedno će morati pronaći nešto jače od istine ako je s
ovom djevojkom nakanio nešto postići - rekoh, dok mi je sudski
pisar davao znak glavom. Obišavši stol, uputih se prema mjestu za
svjedoke.
Kada sam ulazio, bolnička soba bila je mračna i tiha. Čuo
sam kako stari polagano i mirno diše. Bolničarka stavi prst na usta.
- Spava.
Kimnuh i stadoh se povlačiti iz sobe.
- Tko spava? - Glas staroga odjekne snažno i gromko u tišini.
– Jesi l' to ti, Mike?
Zakoračih ponovno naprijed.
- Ja sam.
- Dođi ovamo i pričaj - reče razdražljivim glasom. - Ne čujem
te.
Priđoh uzglavlju kreveta. Uperio je bistre tamne oči u mene,
dok mu je polusmiješak lebdio na usnama.
- Kako je danas bilo, odvjetniče?
 - Dobro - rekoh. - Preslušali smo prva četiri svjedoka.
Njihovi iskazi nisu mnogo pomogli Vitu. Okomio se uglavnom na
ljude. Mislim da smo sve u svemu dobro prošli.
- Znam - reče stari. - Čuo sam.
Bacih pogled na telefon pokraj kreveta. Mora da je cijeli dan
visio na slušalici.
- Ipak, nešto me brine - reče. - Ne mogu uopće shvatiti
Vitovu strategiju. Trenutačno mi se čini kao da želi baciti ženu
vukovima.
Ništa nisam rekao. Srce mi ispuni čudan i neugodan osjećaj.
Mogao bih bio iznijeti mnogo bolje dokaze nego što je to učinio Vito
tog dana.
- Gotovo kao da mu je svejedno što će biti s našim slučajem.
Dopušta nam da prođe svaki navod optužnice.
- Jesi li vidio Floodovu? - upita stari. - Kako izgleda? -
Njegove su me oči promatrale vrlo pažljivo.
- Vidio sam je - rekoh. - Dobro izgleda.
- Mike - reče - meni to govoriš.
- Izgleda lijepo - odvratih. - Vrlo lijepo.
- Još uvijek osjećaš za nju isto? Čak i sada?
- Nisam siguran, John - rekoh. - Znam samo da se u sebi
gušim kad je pogledam.
Polagano je kimnuo.
- Razumijem što misliš, Mike. Govorio sam s njom nekoliko
puta. U nje je, sinko, silna snaga i prava hrabrost. Mogla je postati
velika dama da je krenulaa drugim putem.
- Možda nije nikada imala priliku - rekoh. Pogled mu
ponovno postane pronicljiv.
- Imala je svoju priliku, Mike. Nije važno što ti kažeš, ili što je
netko učinio, ona je na kraju odlučila. Sama je odbacila svaku
mogućnost.
Nisam odgovorio. Sjetih se davno prošlih vremena. Onog
trenutka kad me ostavila da stojim na cesti pošto sam bio došao da
je povedem sa sobom. Onog dana kada je izišla iz doma Rose Geyer.
Nešto joj se ondje moralo dogoditi. Znao sam to istog trena
kad sam je vidio kako mi prilazi putem. Bila je drukčija. Tek kad sam
joj ugledao oči, znao sam što se zbilo. Postala je starijom. Već tada
mnogo starijom nego što ću ja ikada biti.
 Vidio sam kako je ušla u taksi ostavivši me da stojim na
pločniku. Sjeo sam u automobil koji sam bio posudio da bih je
njime dovezao kući i polagano se odvezoh u grad. Uđoh u stan.
Mama i tata sjedili su za kuhinjskim stolom. Tata je bio u
nedjeljnom odijelu s kravatom. Noge su mi bile kao od olova dok
sam se vukao u kuhinju. Vidio sam kako gledaju kroz vrata iza
mene.
- Nije došla, mama - rekoh polagano. Majka je ustala
gledajući me nježno i mirno.
- Možda je tako najbolje, sine - reče blago. Tako sam snažno
odmahnuo glavom da sam osjetio kako mi se suze kotrljaju u očima.
- Nije, mama - viknuh. - Nije tako najbolje. Ona me treba.
Znam da me treba. Ali nešto je koči, a ja ne znam što.
Otac je ustao.
- Stavit ću tvoje stvari natrag u sobu, Mike - reče,
odlazeći polagano iz kuhinje.
Gledao sam za njim. Jadni tata. Jednostavno nije ništa
shvaćao. Ponovno se okrenuh majci.
- Što da sada radim, mama? - upitah. Trenutak se zagledala
u mene, zatim nježno progovori.
- Zaboravi je, sine. Nije ona za tebe.
- To je lako reći, mama - protisnuti. - Ali nisam više dijete.
Već mi je skoro dvadeset i jedna. I još je uvijek ljubim.
- Ljubiš je? - Majčin je glas bio ispunjen prezirom. - Što ti
znaš o ljubavi? Još si uvijek dijete. Jedino znaš nanositi bol i plakati.
- Glas joj se odjednom slomi i ona se okrene od mene.
Brzo joj priđoh uhvativši je za ruke. Oči su joj bile pune
neprolivenih suza.
- Prestani, mama - rekoh. - Prestani, već je i ovako dovoljno
zlo. U majčinim se očima pojavi izraz kojeg još nikada nisam vidio.
- Da prestanem - vikne. - Mrzim je! Neka mi Bog oprosti što
želim da joj duša završi u paklu zbog onoga što je učinila mojem
djetetu.
- Možda ne može drukčije, mama - rekoh. Majka podigne
pogled premа meni.
- Može, sine, može - reče polagano. - Ona uvijek može
odlučiti onakо kako to sama želi. Nemoj to nikada zaboraviti.
 Dogodilo se to prije mnogo godina, i sada mi je bilo čudno
slušati kako stari izgovara gotovo iste riječi. Pitao sam se hoću li
ikada shvatiti njihovo gledište. Odavno sam se prestao nadati da će
oni razumijeti moje.
- Koga ćeš pozvati sutra? - upita šef. Rekoh mu. Pomno je
razmišljao.
- Ako nastaviš ovakvom brzinom, moći ćeš održati završnu
riječ za manje od dva tjedna.
Kimnuo sam.
- Do tada ću već izići odavde. Možda ću ti moći pomoći - reče.
- Pogodili smo se, Johne - rekoh. - Ovo je moj proces. Obećali
ste.
- Ah - uzvikne nedužno - ne bih ti naređivao. Samo bih malko
savjetovao i pokušao pomoći.
Nacerih se. Predobro sam znao kako je izgledalo njegovo
pomaganje. Preuzeo bi sve.
- Ne, hvala - rekoh suho.
- Dobro, dobro - odvrati mrzovoljno.
Kada sam se vratio kući, legao sam ravno u krevet. Zapravo
sam bio sretan što nikoga nema u stanu. Bilo je bolje tako. Bio sam
nagovorio majku da ostane na selu. Mislim da je pristala samo zato
što je znala kako ne želim da bude uz mene dok traje suđenje.
Ispružih se na krevetu i sklopih oči. Marjino lice iskrsne
preda mnom. Na njemu je bio onaj isti izraz koji sam vidio tog dana
u sudnici. Još ga uvjek nisam shvaćao. Zašto da se ponosi mnome?
Pa nastojao sam je strpati u zatvor. Prožme me osjećaj krivnje.
Možda je očekivala da ću je poštedjeti? Ili je računala na moje
osjećaje prema njoj? Ali ona nije znala što ja sada osjećam za nju.
Morala je pretpostavljati da sam se promijenio. Mogla je postojati i
kakva druga žena.
No čim sam to pomislio, znao sam da ona zna. To je oduvijek
postojalo među nama. Taj osjećaj međusobnog poznavanja koji
nikada ni s kim nismo dijelili.
Prevrnuh se na bok pokušavši je potisnuti iz svijesti. No nije
mi uspjelo. Ma koliko se trudio, uvijek mi se nanovo uvlačila u
misli. Razmišljao sam o njoj. Toliko toga nisam znao, tako joj se
mnogo toga dogodilo u čemu nisam sudjelovao.
 Pomislih kako sam u bolnici razmišljao o njoj. Čudno da se
toliko uspomena probudilo u meni samo zbog onoga što je stari
rekao.
No postojalo je razdoblje o kojem nisam znao baš ništa - o
ona četiri mjeseca otkako je izišla iz popravnog doma pa do
trenutka kad joj se ime prvi put pojavilo u policijskim izvještajima.
Mora da je tada prošla kroz pakao. Pokušah se sjetiti što sam radio
u to vrijeme. Ali moja vlastita sjećanja bila su preslaba i moje su se
misli neprestano vraćale Marji. Što je tada radila? Kamo je pošla?
Nisam to znao. Jedino sam osjećao da me u to vrijeme trebala više
nego ikada. I naslućivao sam da sam je tada iznevjerio.
Stajala je na otvorenim vratima, a bijelo zlaćana kosa
blještavo se prelijevala na sunčevoj svjetlosti. Trenutak je
oklijevala, zatim prebaci malen kovčežić iz desne ruke u lijevu pa
pruži desnicu ženi koja je stajala tik iza nje.
- Zbogom, gospođo Foster - reče promuklo. Žena prihvati
ruku i stegne je gotovo muškom snagom.
- Zbogom, Mary - odvrati. - Čuvaj se. Slab smiješak preleti
Marjinim usnicama.
- Hoću, gospođo Foster - obeća. - U godinu i pol što sam
provela ovdje mnogo sam naučila.
Ženin je glas bio ozbiljan.
- Nadam se, Mary. Ne bih voljela da opet zapadneš u
neprilike. lijed osmijeh nestane s Marjinih usta.
- Neću - reče mirno. Ispustivši ženinu ruku, brzo iziđe.
Jarko joj sunce udari u oči, i ona se, žmirkajući, zaustavi na vrhu
stepenica. Začuje kako su za njom zalupila vrata uz zveckav zvuk
teška metala. Prožme je iznenadan osjećaj slobode, prštav poput
starog vina.
Okrenuvši se, pogleda zatvorena vrata.
- Nećete me više vidjeti - tiho im došapne. - Previše toga
sam naučila. Predobro ste me podučili.
Dva mala prozora na vratima zurila su u nju poput praznih
očiju kakva stranca. Odjednom zadršće od jeze koja iz nje otjera
osjećaj slobode.
Krene prema ulici.
Bila je visoka i vitka u tankom, tamnom ogrtaču koji joj je
poklonila uprava.
 Kasni novembarski vjetar pripio joj ga je uz tijelo
ocrtavajući čvrste grudi, tanak struk i nježno zaobljene bokove.
Lagano je hodala svojim čvrstim, ravnim nogama.
Starac koji je sjedio u kućici blizu vrata uz ogradu iziđe kad
ju je ugledao. Nasmiješi joj se kroz reumatičan pogled.
- Odlaziš kući, Marja?
- Nemam kuće, tatice - odvrati. - Sve se promijenilo. Čak i
moje ime. Sada se zovem Mary, upamtite!
Starac joj se mudro osmjehne.
- Upamtio sam. Ali ti ništa neće koristiti. Za mene si još
uvijek Marja. I ista vruća poljska prv teče ti žilama, a to ne možeš
promijeniti.
Gledala ga je još uvijek sa smiješkom na usnama.
- Još ću mnogo toga promijeniti dok ne stignem do kraja.
- Ali sebe nećeš - brzo će stari, okrećući ručicu koja je
otvarala vrata. - Kamo ideš? - upita je.
- Ne znam - odvrati. - Ali ću kao prvo uzeti sobu u nekom
hotelu i sjediti dva sata u kadi, a nitko me neće istjerati van. Zatim
ću kupiti nešto odjeće u kojoj ću se dobro osjećati, a ne kao u ovim
dronjcima. Poslije ću se počastiti dobrom večerom, pa otići u kino,
možda u Radio City. Zatim ću pojesti dva sladoleda i otići u hotel, te
spavati do sutradan popodne.
- A što ćeš raditi poslije toga? - upita starac.
- Potražit ću posao i raditi - odvrati.
- Učini to kao prvo - reče joj mudro. - Novac će ti možda
zatrebati.
Željezna se vrata otvoriše. Starac pokaže prema njima.
- Svijet te očekuje, Marja. Nadam se da će biti dobar prema
tebi.
Marja zakorači prema vratima, ali se onda okrene starcu.
Brzo ga poljubi u obraz.
- Zbogom, tatice.
- Zbogom, Marja - on odvrati s neočekivanom tugom u glasu.
Dirnuta, pogledala je u starčeve oči.
- Vi ste ovdje jedini koji ćete mi nedostajati, tatice.
- Zar zbilja? - reče joj zbunjeno. - Kladim se da to govoriš
svim momcima.
Vragoljast smiješak pomoli joj se na usnicama.
 - Ne, tatice. Samo vama. Želite me malko opipati za volju
starih uspomena?
Starca ispuni neko neobično dostojanstvo.
- Neću, Marja.
- Nećete - ponovi Marja s prizvukom čuđenja u glasu. - Zašto?
- Činim to zbog djevojaka - reče mirno - a ne zbog
sebe. Bolje se osjećaju kad vide da ih netko napastuje. Pa bio to i
starac poput mene. Dovoljno im je teško ovdje. Sve same žene,
svjesne da ih nitko ne želi. Ni obitelj. Ni itko drugi. Onda ih ja malko
uznemirim, pa se nasmiju i bolje se osjećaju.
Naglo ga još jednom poljubi u obraz.
- Hvala, tatice. - Okrene se i prođe kroz vrata.
- Budi dobra, Marja - povikne za njom. Osvrnula se,
nasmijavši se.
- Pokušat ću, tatice.
Vrata se glasno zalupe za njom dok je izlazila na ulicu.
Siđe s pločnika, pogleda na tlo i udari petom po kolniku. Ne začuje
nikakav odjek i osjeti pod nogom posebnu mekoću. Bio je to asfalt,
a ne beton. Beton je čudno odjekivao i nije popuštao pod pritiskom.
Ondje iza nje bio je posvuda beton; i u hodnicima, i vani na stazama.
Kamo god bi pošla, čula bi vlastiti odjek. Ali ovdje je bilo tiho.
Sretno stane koračati žlijebom uz kolnik. Slobodna. Uistinu
slobodna.
Snažan stisak stegne joj ruku u kojoj je držala kovčežić.
Poznati glas dopre joj do uha.
- Možeš poginuti, hodajući ovako ulicom. Zar si zaboravila na
automobile?
Znala je tko je, a da nije morala podignuti pogled. Očekivala
ga je od trenutka kad je prošla kroz vrata. Polagano pogleda gore i
dalje stežući kovčežić. Glas i oči bili su joj bezizražajni.
- Mnogo toga zaboraviš za godinu i pol, Mike.
Na Mikeovom licu pojavi se nervozan smiješak.
- Došao sam da te povedem kući, Marja. Ništa nije rekla. -
čekam ovdje već čitavo jutro - reče joj. Duboko udahnuvši,
odmahnula je glavom.
- Ne - reče. - Ne.
Vidjela je kako mu se bol uvlači u oči.
- Ali, Marja, ja...
 Istrgnula je kovčežić iz njegove ruke.
- Izabrao si pogrešnu djevojku. Sve se promijenilo. Čak i ime.
- Ne zanima me što se promijenilo, Marja. Ne marim što se
dogodilo. Znam da nikada nisi odgovarala na moja pisma, ali došao
sam da te povedem kući.
Zakoračivši na pločnik zagledala mu se u oči.
- Tko te zvao? - upita hladno. Oči je upro u njezine.
- Ljubim te, Marja, a i ti si govorila da me voliš.
- Tada smo još bili djeca - ona će brzo. - Ništa o tome nismo
znali.
- Djeca! -odvrati joj ljuti to. - Koliko si sada starija? Zar
dvije godine toliko znače?
- Znače, Mike - odgovori polagano. - Dvije godine mogu
značiti kao i tisuću. Naglo sam odrasla.
- I ja sam odrastao - reče gotovo dječački - ali jednako
osjećam za tebe. Uvijek ću osjećati isto.
- Ja ne osjećam - reče Marja.
- Što su ti učinili, Marja? - upita je s tjeskobom u glasu.
Umorno je odmahnula glavom.
- Ništa - odvrati. - Sve sam učinila sama. Prošlo je, Mike. Ne
možemo se vratiti. Nikad više nećemo biti djeca.
Polagano se okrene od njega, ali je čvrste ruke uhvate za
ramena i vrate natrag.
- Zašto, Marja? Što se dogodilo?
Ništa nije odgovorila. Upiljio je pogled u njezino lice.
- Duguješ mi odgovor zbog onog što smo jedno drugome
značili. Reci mi!
Nikada neće zaboraviti koprenu što joj je tog trena prešla
preko očiju. Postale su tako duboke da se u njima nije odražavalo
ništa. Čak ni sjaj jutarnjeg sunca.
- Kaži mi, Marja!
- Rodila sam dijete, Mike. Dok sam bila ondje unutra, rodila
sam dijete a ne znam niti je li bio dječak ili djevojčica. Pismeno sam
ga se odrekla prije nego što se rodilo. - Glas joj je bio šupalj i
bezizražajan. - Još uvijek želiš saznati što se dogodilo, Mike?
Na licu mu se odrazi nevjerica, a stisak na njezinim ramenima
oslabi.
 - Čije je bilo? Rossovo? - upita promuklo. Odmahnula je
glavom. - Ne bi bilo moguće. Nije bio ovdje. Sjećaš se?
Ruke mu skliznu s njezinih ramena, a usta mu se bolno zgrče.
- Misliš reći da je bilo i drugih?
Nije odgovorila ništa.
Plave oči postanu mu duboke i tamne od boli i napune se
suzama.
- Kako si mogla, Marja? Voljela si me. Glas joj je još uvijek
bio hladan i miran.
- Događalo se u domu i koješta drugo, Mike. Bila je ondje
jedna djevojka kojoj sam se svidjela. Naučila me igre koje su nam
pomogle da utučemo vrijeme. Želiš li o tome nešto čuti, Mike? Bilo
je zabavno.
- Ne želim - odgovori potreseno. - Misliš reći kako je Ross
čitavo vrijeme bio u pravu kada je govorio da si jeftina... - Nije
smogao snagu da izusti tu riječ.
Ona je izreče umjesto njega.
- Drolja.
Rukama joj je čvrsto stezao ramena dok joj je gledao u lice.
- Jesi li to bila, Marja? Bila si ono što je on tvrdio?
Nije mu odgovorila.
- Zašto si mi lagala, Marja? Zašto? - upita divlje. - Sve bih bio
učinio za tebe. Zašto si mi lagala? Uzvratila mu je pogled ne
trepnuvši.
- Sada više ništa nije važno, Mike - reče polagano.
- Istina je ono u što vjeruješ, a ne što ti netko kaže.
Jedan taksi dolazio je niz blok. Marja ga zovne i on se
zaustavi uz rub pločnika.
- Pusti me, Mike. Taksi čeka.
Ruke mu kliznu s njezinih ramena. Ona brzo uđe u kola i
zatvori vrata. Dok je taksi odmicao od pločnika, zurila je kroz
prozor. Mike je stajao gledajući za njom. Odjednom osjeti kako joj
naviru suze. Očajnički se borila da ih potisne dok su joj oči gorjele.
Sloboda je značila mnogo toga što je već gotovo zaboravila.
Obuhvaćala je i ljude koje voliš i one kojima nanosiš bol.
- Volim te, Mike - prošapće za sebe.
- Kamo, gospođice? - Vozačev glas odvrati joj pažnju s
prozora.
 - U hotel Astor na Broadwayu - odgovori drhtavim glasom.
Kad je ponovno pogledala kroz prozor, Mike je već bio
otišao. Više nije mogla svladati suze. Nikada ga neće biti dostojna.
Previše toga joj se dogodilo. Bila je okaljana ružnim žigom i nosit će
ga u sebi cijelog života. Mike je zaslužio bolje. Čisto, svježe,
netaknuto biće. Nekog tko blista kao i on, a ne ženu poput nje koja bi
mu uskratila ono što je zavrijedio.
Spustila je pogled na knjigu prijava koju je recepcioner
gurnuo prema njoj. Trenutak je oklijevala. Tri i pol dolara dnevno
bilo je mnogo novaca, pa čak i za luksuznu sobu s vlastitom
kupaonicom i tušem. Ovako joj novac neće dugo potrajati. Imala je
samo nešto više od sto dolara. Međutim, predugo je čekala na to, a
da bi je sada ova spoznaja mogla spriječiti. Obećavala je sebi taj
užitak sve od onda kad su je strpali u popravnidom. Brzo načrčka:
Mary Flood... Yorkvile, N.Y, 20. stud. 1937. god.
Gurne knjigu natrag recepcioneru, koji je preleti pogledom,
pa pritisne dugmena stolu.
- Upravo ste završili školu, gospođice Flood? - reče,
osmjehnuvši se.
Kimnula je. Nije ni znao kako je točno pogodio. Hotelski
poslužitelj dođe i uzme njezin kovčežić. Recepcioner mu pruži
ključ.
- Odvedi gospođicu Flood u sobu 1204.
Pričeka da se zatvore vrata za poslužiteljem, zatim se baci na
krevet. Osjeti kako tone u raskošnoj mekoći. Učini joj se da počiva na
oblaku.
Ovo je bio krevet, pravi krevet, a ne one nakarade što su
ih imali u domu. Otkotrlja se na suprotnu stranu, pa skočivši dolje
otvori vrata kupaonice.
Blistavi, bijeli porculan i bijele pločice zabljesnu je. Zurila
je zadivljeno u kadu. Bila je najnovije vrste, utonula u podu.
Dodirne oprezno strane. Bile su glatke, a ne hrapave kao u starih
željeznih kada. Naslonivši se lagano rukom na rub, stane
razgledavati prostoriju.
Veliki frotirski ručnici visili su na vješalicama. Brzim
pokretom dohvati jedan. Bio je lagan, mekan, kao od pahuljica.
Uroni lice u njega. Nije bio hrapav poput platnenih ručnika. Duboko
udahne. To je bio život.
 Pogleda na sat. Bilo je gotovo podne. Morala je još koješta
kupiti, a tek potom će ljenčariti u kadi, kako je to sama sebi bila
obećala. Nevoljko vrati ručnik na vješalicu i napusti kupaonicu.
Uzme torbicu, otvori je i ponovno prebroji novac. Sto
osamnaest dolara. Bio je to ostatak plaće što je dobivala za rad u
praonici. Strese načas glavu kako bi odagnala paru i jedak smrad
sapuna i lužine, koji su je tako dugo obavijali. Odlučno zatvori
torbicu i krene prema vratima.
Zaustavila se na stepenicama hotela i pogledala dolje na
Broadway. Bilo je vrijeme ručka, i gužva na ulicama bila je veća no
obično. Svi su nekamo žurili. Ljudi su imali zamišljena, ozbiljna lica i
nisu se zaustavljali niti na trenutak da bi pogledali oko sebe. Čudila
im se. Toliko toga shvaćali su kao gotove činjenice, što ona nikada
više neće prihvatiti.
Gledala je niz ulicu. U Paramountu igrao je novi film Binga
Crosbyja, onaj s Kitty Carlisle. Rialto je prikazivao dva filma strave,
a kino New York davao je dva vesterna. U Nedicku, na uglu preko
ceste, bilo je vrlo živo, gosti su stajali u tri reda oko šanka. Kineska
restauracija između 42. i 43. ulice oglašavala je još uvijek obrok po
trideset pet centi. Kavana Hector nasuprot hotelu još se hvalila
kako ima najveći izbor kolača u gradu, a slab zvuk glazbe iz plesne
dvorane u 45. ulici miješao se s neskladnom bukom prometa.
Zadovoljno se stane spuštati stepenicama kako bi krenula u
kupovinu. U blizini je bilo nekoliko dućana u kojima je mogla
prilično jeftino kupiti odjeću. U Plymouthu rublje i bluze, u
Markeru suknje i haljine, a kod Kitty Kely cipele. Tiho pjevušeći,
prijeđe preko ceste. Ono što je jutros rekla starome u popravnom
domu nije bilo točno.
Bila je kod kuće.
Lijeno se izvalila u kadi osjećajući kako je prožima ugodna
tromost. Vodu su prekrili blistavi prskavi mjehurići, a njihov težak
miris ispunjavao je zrak. Polagano se pomakne prelazeći rukama
tijelom. Sjeti se peckanja jeftinog sapuna, što su ga imali u
popravilištu. Nikada se nije osjećala čistom nakon što bi ga
upotrijebila. Kao da je na koži ostavljao hrapavu naslagu. Ali ovaj je
bio drukčiji. Osjeti kako joj je koža omekšala u vodi. Skine ručnik s
vješalice pokraj kade pa ga smota u malen jastuk. Pažljivo ga složi
na rub i nasloni glavu na nj, da ne smoči kosu i da se lakše odmori.
 Sklopi oči. Bilo je tako lijepo. Tako ugodno, toplo i udobno.
Bila je sigurna. Nitko je više nije mogao mučiti, niti zvati, niti joj
zapovijedati što da radi. Lagano zadrijema. Nije bilo kao u domu.
Pogotovo nije bilo kao onda kada se rodilo dijete.
Bolovi su bili vrlo jaki čitavog jutra. Medicinska sestra je
napokon odvede dolje u bolnicu. Liječnik je brzo pregleda. Glavom
dade znak bolničarki.
- Pripremite je. Neće više dugo trajati.
Stenjući, ispružila se na tvrdom, bijelom krevetu. Bolničarka
je počne pripremati za porod. U predahu između trudova užasne je
svijest da joj bolničarka brije stidne dlake. Nakon što je završila,
bolničarka je pokrije bijelom plahtom i napusti sobu.
Zatvorivši oči, teško je disala. Bila je sretna da će sve uskoro
proći. Činilo joj se beskrajno dugo da u sebi nosi taj osjećaj sramote
i nasilja. Začuje šuštanje pokraj kreveta pa se okrene.
Ondje je stajala nadstojnica prosjede crne kose koja je
stršala iznad naočala.U ruci je držala arak papira.
- Kako si, Mary?
- Dobro, gospođo Foster - kimne.
- Još mi uvijek nisi ništa rekla o djetetu, Mary. Uspjela se
slabašno nasmiješiti. Nije imala što reći.
- Još malo, i dijete će biti ovdje. - Ništa nije odgovorila. - Ali
otac, Mary - ustraje gospođa Foster. - Mogli bismo ga prisiliti da
plaća za uzdržavanje djeteta.
Bol joj propara tijelo i ona stisne oči. Trenutak kasnije
okrene se ženi.
- Nije važno - protisne drhtavim glasom. - Nikada nije bilo
važno.
Gospođa Foster slegne ramenima, spustivši pogled na papir.
- Dobro, Mary. Znači da dopuštaš da dijete bude posvojeno.
Mary kimne.
- Znaš što to znači - reče gospođa Forster hladnim glasom. -
Nikada ga više nećeš vidjeti, niti znati kod koga je. Što se tebe tiče,
bit će kao da se nikada nije ni rodilo.
Djevojka je šutjela.
- Jesi li me čula, Mary? - upita gospođa Foster. Potvrdila je
glavom.
- Ništa nećeš znati o djetetu - nastavi žena neumoljivo.
 Bol u Marvnom glasu prijeđe u srdžbu.
- Čula sam - vrisne. - Odmah sam sve razumjela! A što mislite
da ja mogu učiniti? Mogu li ovdje skrbiti za njega? Biste li mi
dopustili da ga zadržim?
- Da znamo tko je otac - nastavi uporno gospođa Foster -
mogli bismo ga prisiliti da sudjeluje u uzdržavanju. Dijete bismo
smjestili u neki dom dok ti ne stekneš pravo da ga uzmeš k sebi.
- A kada će to biti? - Maryn glas je podrhtavao.
- Kada dokažeš da si moralno i novčano sposobna da
ga uzdržavaš - odvrati žena.
- Tko će odlučiti o tome?
- Sudovi - odgovori gospođa Foster.
- Što znači da ga neću dobiti dok oni ne odobre. Smjestit
ćete ga u sirotište,zar ne? - upita Mary tiho.
Gospođa Foster kimne.
- No bude li usvojeno? Znači li to da odmah dobiva dom i
obitelj?
- Da. - Glas gospođe Foster bio je vrlo tih. Mary duboko
udahne.
- To i želim. - U glasu joj se osjeti neopoziva odlučnost.
- Ali... - Glas gospođe Foster sada je podrhtavao.
Djevojčino tijelo propara bol, prisilivši je da napola sjedne na
krevetu.
- Želim da bude tako - poviče. - Zar ne shvaćate da je to
jedina prilika koju mu mogu pružiti?
Okrenuvši se, žena napusti sobu i Mary je ponovno ugleda
tek tri sata kasnije. Tada je već sve bilo prošlo. Gospođa Foster
stajala je opet pokraj kreveta, gledajući dolje prema njoj.
Marjino je lice bilo blijedo i izmoreno, a gornju su joj usnicu
prekrile kapljice znoja. Oči je čvrsto stisnula.
- Mary - prošapće gospođa Foster. Djevojka se i ne pomakne.
- Mary - ponovi žena. - Marja.
Mary polagano otvori oči i žena shvati da nije spavala.
- Sve je dobro - prošapće gospođa Foster. - A dijete je
zdravo...
- Ne govorite mi ništa! - prekine je djevojka divljim otresitim
glasom. - Ne želim znati!
- Ali... - oklijevala je žena.
 Djevojka zarine glavu u jastuk. Glas joj umorno zazvuči.
- Pustite me - prošapće. - I ovako je već dovoljno teško.
Gospođa Foster je šutjela. Okovi zajedničkog spola zbližiše
ih i ruka joj potraži djevojčinu ispod tanka pokrivača.
Mary okrene lice prema ženi. Njezine oči raširenih zjenica
bile su duboke i tamne. Žena se prestraši, jer joj se učinilo da zuri
u ponor bez dna. Osjeti kako je djevojčini prsti lagano stežu kad je
ponovno progovorila.
- Boljelo me - šaptala je Mary glasom u kojem je odzvanjala
bol. - Boljelo me dok se rađalo.
- Znam, dušo - nježno će žena. - To uvijek boli.
- Znate li, gospođo Foster? - začuđeno će Mary, a iz
slijedećih njezinih riječi žena shvati kako ništa ne zna. - Nije mi
zadalo bol kakvu mi je njegov otac nanio kada me razdirao
stavljajući ga u mene. Boljelo je kao kad nešto dobivate, a svjesni
ste da to ne možete zadržati.
Žena je odjednom shvatila. Sjetila se zbog čega je djevojka
dospjela u dom. Samilost joj ispuni oči iza naočala i tek sada
razabere svu bol u tmini djevojčinih zjenica.
Načas su duboko gledale jedna u drugu, zatim Mary
progovori. Glas joj je bio blag.
- Dajte ga.
Žena gotovo nesvjesno potvrdno kimne.
- Hoćemo, Mary.
Suze su tiho navrle na djevojčine oči i polagano joj klizile niz
obraze. Nije dala glasa od sebe. Samo su suze neumoljivo slijedile
jedna drugu i padale na jastuk ispod nje.
Detektiv je bio visok, uljudan muškarac. Pridržao joj je
stolac dok je sjedala za njegov stol. Trenutak ju je pažljivo
promatrao prije nego što je obišao stol izauzeo svoje mjesto. Ova je
djevojka bila rođena za neprilike. Nešto je izbijalo iz nje.
Nije to bila vanjština. U njoj nije bilo ničeg vulgarnog. Čak i
bijeloplava kosa, koja bi zbog svoje neuobičajene boje mnogoj
davala izgled jeftine djevojke, pristajala joj je. Vjerojatno zato što
je bila prirodna. Ali lice, tijelo, hod - sve je govorilo da je to prava
žena. Od one vrste koja je stvorena za muškarce.
Baci pogled na karton ispred sebe. Mary Flood. Oči mu se
rašire. Sada je razumio. Podigne pogled na nju.
 - Gdje ste odsjeli, gospođice Flood?
- U hotelu Astor. - Glas joj je bio promukao. Izvadila je
cigaretu.
Brzo joj prinese zapaljenu šibicu. Učini mu se da nazire
iskru smijeha u tamnosmeđim očima dok ga je gledala iznad
plamena. Ali možda je pogriješio. Nijedna maloljetnica ne bi bila
tako sigurna u sebe pri svojoj prvoj posjeti policiji. Vjerojatno je to
bio samo odsjaj svjetla.
- Prilično skupo - primijeti. Duboko je povukla dim.
- Tu sam raskoš sebi bila obećala - odvrati kao da je time sve
objasnila. Spustio je pogled na karton.
- Našli ste posao? - upita. Odmahnula je glavom.
- Izišla sam tek prije dva dana. Nisam još niti pokušala.
- Ne mislite li da biste trebali? - upita blago. - Prilično je
teško nešto naći.
- Potražit ću - reče.
- Vjerojatno vam više nije ostalo mnogo novaca - nastavi on.
- Vidim da ste kupili novu odjeću.
Prvi put joj se u glas uvuče izazovan prizvuk.
- To je moja lova. Postoji li zakon koji bi mi branio da
učinim s njom što želim?
Odmahnuo je glavom.
- Ne postoji, gospođice Flood. Želimo samo biti sigurni da
nećete zapasti u neprilike, to je sve. Čovjek lakše zaglibi ako ostane
bez prebijene pare.
- Još nisam bez para.
Nije joj odgovorio. Šutke je sjedio i promatrao je, paleći
cigaretu. Ovoj djevojci neće biti teško doći do novca. Nesreća je bila
u tome što će naići i na previše muškaraca koji će joj ga vrlo rado
dati. Čekao je da ona progovori. Šutnja je bila jedino što one nisu
podnašale.
Ova je djevojka bila drukčija. Mirno je sjedila i promatrala
ga uprvši mu pogled u lice. Pomalo se počeo neugodno osjećati.
Kao da je on novajlija, a ona oficir koji čeka izvještaj. Pročisti grlo.
- Poznajete propise, gospođice Flood - reče. - Objasnili su
vam ih u domu.
Kimnula je.
On ih ipak ponovi.
 - Morate se ovdje javljati svakog mjeseca. Ne smijete se
družiti ili saobraćati s osobama koje su već bile kažnjavane. Morate
me obavijestiti o svakoj promjeni adrese. Morate mi javiti gdje
radite pošto nađete posao. Ne smijete napustiti državu a da vam to
mi ne dopustimo. Ne smijete posjedovati vatreno ili neko drugo
oružje... - Začuđeno se prekinuo. Smiješila se. - Što je tu zabavno,
gospođice Flood? - upita.
Ustala je s laganim smiješkom na usnama, pustivši da joj
kaput sklizne s ramena na stolac. Učini mu se kao da se
razodjenula.
- Mislite li da mi je potrebno? - upita ga. Osjeti kako mu lice
oblijeva rumenilo. Zakoni su koji put bili vrlo glupi. No nitko nije
mogao ništa poduzeti protiv oružja s kojim se netko već rodio.
- Ponavljam vam propise za vaše dobro, gospođice Flood -
reče mrzovoljno.
- Hvala, poručnice - odvrati mu i ponovno sjedne.
- Kakvo namještenje tražite, gospođice Flood? - upita. -
Možda bismo vam mogli pomoći da ga nađete.
Upitno ga je gledala.
- Znate li za neko? - Kimnuo je.
- Konobarica ili prodavačica u nekoj od većih robnih kuća.
- Koliko plaćaju?
- Dvanaest ili petnaest dolara tjedno.
- Ne, hvala - odvrati suho.
- Što vam se tu ne sviđa? - upita glasom koji je jasno
odražavao zlovolju. Ona se odjednom nasmiješi.
- Ne bi mi bilo dovoljno ni za najamninu. Trebam posao koji
će mi donijeti mnogo novaca.
- Ne mora svatko živjeti u Astoru - on će podrugljivo.
- Meni se sviđa - odvrati mu, još uvijek smiješeći se. -
Dovoljno sam dugo živjela u rupama. Ne želim više.
- A kako ćete zaraditi toliko novaca? - upita je.
Ništa nije odgovorila.
- Prostitucijom? - Glas mu je bio bezbojan i hladan. Oči je
čvrsto uprla u njegove. Smiješka je nestalo s usnica.
- Donosi li to tako mnogo, poručnice?
Glas mu sada ponovno zazvuči prijeteći.
 - Zapast ćete u neprilike. U pravu nevolju. Nisu to više
maloljetnički prijestupi. Ženski zatvor nešto je sasvim drugo nego
popravni dom. To ćete brzo shvatiti.
- Nemojte biti tako sigurni, poručnice - ona će mirno. - Ništa
još nisam uradila.
Ustao je.
- Pripazite dobro da ne učinite nešto što biste mogli požaliti.
- Gurne karton preko stola prema njoj i pruži joj svoje naliv-pero. -
Potpišite karton.
Ona potpiše, a on ga pokupi i pogleda potpis.
- Dobro - reče. - Možete sada ići. Ali imajte na umu ono što
sam vam govorio.
Ustala je, obukla kaput i pošla prema vratima. Otvorivši ih,
okrenula se prema njemu. Na usnicama joj je zaigrao podrugljiv
osmijeh.
- Hvala na ohrabrenju, poručnice. Hladno ju je gledao.
- Toliko da znate, nisam poručnik. Održavajte vezu s nama, i
to je sve.
- Hoću - odvrati mu, smiješeći se još uvijek. Pogled joj
polako prijeđe malom sobom, zatim se zaustavi na njemu. - Ako
vam možda jednog popodneva dosadi ovdje, poručnice, i osjetite
želju da ubijete vrijeme, posjetite me. Možemo ponovno malko
razgovarati o tome.
Zapanjeno je otvorio usta, ali nije našao riječi. Lice mu stane
rumenjeti. Njezin se smiješak pojača.
- Znate gdje stanujem, poručnice. Soba 1204. Zamolite
samo vratara da vas najavi.
Vrata se za njom zatvore prije nego što je pronašao
odgovor. Zamišljeno je zurio u zatvorena vrata. Trenutak kasnije
uzme olovku i zabilježi nešto na kartonu. Zatim dohvati telefon.
- Dajte mi Jokera Martina - reče glasu koji se odazvao.
Nekoliko sekundi kasnije začuje pucketanje u slušalici.
- Joker?
U aparatu je zujalo.
- Ovdje Egan iz 54. policijske stanice. Djevojka koju
tražite upravo se prijavila... Jest... Sada se zove Mary, a ne Marja...
Da, ista djevojka...
 Plavokosa i dobro građena... Ali pravi otrov, ne boji se
ničeg pod milim bogom... Hvala, Joker... Drago mi je što vam mogu
učiniti uslugu.
Joker Martin naslonio se na stolicu prinoseći šibicu cigari.
Ispunjavalo ga je tiho zadovoljstvo. Postupio je ispravno. Bio je
lukav. Već prije godinu i pol znao je da će se jednom morati
osnovati organizacija. Bilo je previše umorstava. Sjetio se vremena
kad je Mike Rafferty bijesno došao u klub.
- Što umišlja taj bijedni lopovčić, tko li je on? - režao je
Čelični Mike.
- Koji lopovčić? - upita Joker.
- Kane. Frank Kane. Sazvao je sastanak u hotelu. Svi smo bili
ondje. Rekao je da odsada imamo određena područja i da nitko ne
smije prijeći granice.
Martin je razmišljao o imenu. Pogleda Mikea.
- Zar misliš onog Fenelijevog momka? A koje je mjesto
zauzeo Silk? Zar prvo na svirali?
Rafferty odmahne glavom.
- Nije. Kane je sve prigrabio. Tog sam trenutka otišao. Neće
meni nikakav mali lopovčić naređivati što da radim.
- A što je s ostalima? - upita Joker. - Zar su otišli?
- Kukavni kučkini sinovi! - psovao je Čelični Mike. - Ostali su.
Joker je oklijevao.
- Možda je trebalo da i ti ostaneš, Mike.
- Prije ću se pržiti u paklu! - kleo je Rafferty. - Uvijek sam
svoje poslove vodio sam. Nitko se u njih neće miješati.
- Dobro, Mike - odvrati Joker.
- Idem kući na večeru - reče Mike. - Navratit ću kasnije.
Promislit ćemo što da dalje radimo. - Okrene se i bijesno iziđe iz
sobe.
Joker pričeka da se za njim zatvore vrata, zatim dohvati
telefon. U trenutku kad se telefonist javio, začuje nešto poput
prigušena praska ispušne automobilske cijevi. Brzo spusti slušalicu
pa pritrči prozoru. Na ulici ispred kluba skupila se gomila. Od ljudi
nije vidio tko leži na pločniku, ali je ugledao potočić krvi koji je
potekao prema žlijebu uz pločnik. Vratio se polagano telefonu i
podignuo slušalicu.
 Čelični Mike imao je pravo.Prije će se pržiti u paklu. Joker se
upita da li mu se to više sviđa. Prošapće telefonistu broj. Javi se
neki glas.
- Gospodine Kane - Joker će polaganim mirnim glasom. -
Ovdje Joker Martin. Ne, Čelični Mike nije promijenio mišljenje.
Prekasno je. Želim samo da znate da sam uz vas. Tisuću posto...
Postupio je pametno i napredovao je. Prevalio je dugačak i
težak put od plesne dvorane s kockarnicom u stražnjoj prostoriji,
što mu je dodijelio Čelični Mike. A sada mu je Kane prepustio cijelo
ovo područje u koje se nitko nije mogao miješati. Osjećao se
sigurnim, jer je Kane održavao mir.
Posao je napredovao i trebao je pomoć, ali ne raznih
siledžija, nego ljudi s mozgom, obrazovanih ljudi. Po novoj podjeli
na područja, njemu je pripala Avenija Park sve do 81. ulice. Tada je
prvi put pomislio na Rossa Drega.
Momak je bio mlad i neobuzdan, ali i bistar. Imao je.
osjećaj za kockanje. Dobro što ga se otac odrekao nakon
posljednjih neprilika u koje je bio zapao. Već je šest mjeseci radio
za Jokera, ali je i zaradio novac koji je dobivao. Poznavao je sve u
Aveniji Park, a velike poslovne magnate zvao je po imenu, jer je
među njima odrastao.
Morao je jedino pripaziti na momkovo častohleplje. Koji put
bi ga prevladalo. Previše se žurio i želio sve imati. Joker se
zamišljeno nasmiješi, pušeći cigaru. Mogao je obuzdati Rossa
pogotovo sada s ovim novim poslom koji je Kane predložio
organizaciji. Ross će imati cilj za koji se mora boriti i koji će ga
zadovoljiti sve dok ne završi posao.
Podigne slušalicu. Javi se tajnica.
- Je li Ross već došao? - upita.
- Već je krenuo k vama, gospodine Martin - odvrati mu.
Dok je spuštao slušalicu, vrata se otvoriše i Ross uđe. Joker
na trenutak spusti pogled na arak papira na stolu, zatim pogleda
Rossa.
- Imaš li novac? - upita. Ross kimne i baci omot na stol.
- Deset tisuća, Joker. Sve što imam.
Joker otvori ladicu, stavi novac unutra i izvadi potvrdu o
pravu na dionice pa je gurne Rossu.
Ross je podigne i pročita. Srdito je baci na stol.
 - Kog ti to đavola znači, Joker? Pa ovo je samo jedna dionica.
A ja sam mislio da će to biti velik posao.
Joker se smiješio.
- Pa i bit će.
- Sranje! - prasne Ross. - Kakvo ti je to dioničko društvo za
razvoj “Plavo nebo”? Još nikada nisam čuo za nj!
- To je Las Vegas.
- Las Vegas? A gdje je to, do vraga?
- U Nevadi - odgovori Joker. - Bit će to grad s najvećim
prometom novca u zemlji. Hoteli, kockarnice, noćni klubovi. A sve
potpuno zakonito.
- Vrati mi lovu - zareži Ross. - Želiš li da nešto kupim,
prodaj mi zemljište u Miamiju ili Renou ili...
- Ne budi budala - reče Joker. - Miami je preplavljen
čikaškom rajom i smrdi do neba. Što misliš, kako dugo to još može
potrajati? Morat će zatvarati. Reno je grad slomljenih srdaca. Ljudi
neće odlaziti onamo da bi se zabavljali. Dandy Phil i Big Frank
zaposjeli su New Orleans, i taj će doskora propasti. Sun Valev, Palm
Springs ne vrijede za kockanje.
- Pa što onda? - upita Ross. - Ali znam što tamo dobivam.
Pravu lovu.
- Ovo je bolje - reče Joker. - Tu si među osnivačima.
Kupujemo cijeli grad. Nekretnine i sve. Mi ćemo stvarati zakone.
Neće biti neprilika. Sve u skladu sa zakonom.
Rossov je glas sada bio mirniji.
- A kada će se sve to dogoditi?
- Takav posao zahtijeva vremena - odvrati Joker zamišljeno.
- Kane smatra za pet do deset godina. Ovisi o okolnostima.
- Do tada ću već biti starac - odreže Ross. Joker se široko
nasmije.
- Bit ćeš najbogatiji tridesetogodišnji starac u zemlji.
- Ne znam - oklijevao je Ross. - Ovaj mi je novac i sada
potreban.
Joker se nasloni preko stola pa progovori tihim, povjerljivim
glasom.
- A kome nije? Imam deset dionica poput tvoje. Zar misliš
da ne bih radije imao u džepu sto tisuća dolara?
 Sigurno, ali nipošto ako znam da će mi donijeti milijun. A sve
po zakonu i nitko te ne može ni za što optužiti.
- Uložio si u to sto somova? - upita Ross zapanjeno. Joker
kimne.
- Koliko je dionica izdano? - nastavi Ross.
- Tisuću - Jokerov je glas bio bezizražajan.
- Deset milijuna dolara! - Momkov je glas izražavao
strahopoštovanje.
- A jedini razlog zašto i tebe uključujem u posao - nastavi
Joker brzo, - što imam velike planove s tobom.
Ross ga pogleda naglo stisnuvši oči.
- Kakve planove?
Joker se nasloni, izvadi novu cigaru iz džepa i zapali je.
- Gledaj, to je potpuno zakonit posao. Nijedan gangster ne
može poći onamo. Sve mora biti potpuno čisto. Prikazat ću te
Kaneu kao momka koji će za nas provesti čitavu tu špekulaciju.
- Zar misliš da ćeš uspjeti? - upita Ross.
- Uspjet ću - Joker će samouvjereno.
Ross uzme potvrdu o dionicama pa je pogleda.
- Znaš, već mi mnogo ljepše izgleda. Joker se nasmije.
- Misliš reći da miriše na novac.
Ross se smijao spremajući potvrdu u džep.
- Postoje tri mirisa kojima ne mogu odoljeti. Mirisu novih
novčanica, novih automobila i novih djevojaka.
Joker se naceri.
- Ovo me podsjetilo na nešto. Upravo su me obavijestili o
jednoj tvojoj staroj prijateljici, ako te to zanima.
- Stare me cure ne zanimaju - Ross će brzo. - Rekoh ti već,
samo nove djevojke.
- Ova možda ipak - reče Joker smiješeći se. - Ona
plavokosa Poljakinja.
- Marja? - Rossov je glas imao čudan prizvuk, gotovo kao da
mu je bilo bolno izgovoriti to ime.
- Da - Joker je birao riječi. - Pomislih da je upecam za sebe,
ali sam najprije želio provjeriti imaš li ti nekih namjera.
Ross je upro pogled u prste. Lijepo je upao u Jokerovu
klopku. Nije mogao više ništa niti reći niti učiniti.
 Stariji muškarac promatrao ga je kao što strpljiv otac gleda
dijete. Rossov glas bio je vrlo tih.
- Nemam nikakvih namjera, Joker. Tvoja je.
Sjedila je u sobi čekajući da se oglasi telefon. U pepeljari su
se nagomilali opušci. Bio je petak ujutro. Boravila je ovdje već četiri
dana, a u novčaniku je imala upravo dovoljno novaca da plati
hotelski račun. Ali Evelyn je rekla da će nazvati u petak ujutro. O
svemu su se bile točno dogovorile.
Sve je počelo u praonici kojih šest mjeseci prije nego što je
Mary odande izišla. Vitka, tamnokosa djevojka, koja je stajala s
druge strane daske za glačanje, odjednom ju je pogledala.
- Što ćeš raditi kada iziđeš odavde, Mary?
Mary je upravo izglačala jastučnicu i sada ju je uredno
slagala. Trenutak jerazmišljala.
- Ne znam. Vjerojatno ću potražiti zaposlenje. Nisam još
razmišljala o tome.
- Kakvo zaposlenje? - Mary je glačala plahtu.
- Ne znam. Što god mogu raditi.
Evelyn se nasmijala.
- Umrijet ćeš od gladi. Dupe će ti proviriti prije nego što se
snađeš.
Mary je znatiželjno pogleda.
- Što ćeš ti raditi?
- Imam planove - Evelyn će tajanstveno. - Velike planove.
- Kakve?
Evelyn htjede odgovoriti, ali ugleda nadstojnicu kako im
se približava niz prolaz. Brzo promrmlja iz ugla usta.
- Potraži me noćas kad se ugase svjetla pa ću ti reći.
Mislim da bismo se mogle zajedno nečega prihvatiti.
Bilo je gotovo deset sati kad je Mary stala uz Evelynin krevet
gledajući u nju.
- Jesi li budna? - prošapće. Tamnokosa djevojka se uspravi.
- Jesam.
Mary sjedne na rub kreveta.
- Što ćeš raditi?
- Zarađivat ću mnogo novaca. Idem u glumice. Moj dečko će
mi nešto naći kada iziđem odavde.
- Kada će to biti? - upita Mary.
 - Tri dana poslije tebe - reče Evelyn. - Rekao mi je neka
nađem partnericu pa ćemo zajedno izvesti jednu točku. Obratila
sam se tebi jer mislim da bismo bile dobar par, ti plavokosa, a ja
tamna. Ljudi vole suprotnosti.
Mary je oklijevala dok joj je u duši rasla sumnja.
- Kakvu točku? - prošapće. - Nemam nikakvog glumačkog
iskustva.
Evelyn se tiho smijala.
- Mogu ti sve pokazati jedne noći.
- Ah - reče Mary. - To misliš? - Evelyn zakima glavom.
- Bolje nego da se ubijaš za deset dolara tjedno.
- Ne znam - reče Mary. - Nisam nikada o tome razmišljala.
- Zaveži! - drekne glas iz jednog kreveta. - Pokušavamo
spavati.
Evelyn odgrne pokrivač.
- Legni k meni - reče brzo. - Moći ćemo razgovarati, a da nas
dugouške ne čuju.
- Mislim da ću se radije vratiti u svoj krevet - reče Mary.
Evelynini bijeli zubi bljesnuše.
- Bojiš se?
Mary ne odgovori. Pomakne se na krevetu i Evelyn navuče
pokrivač preko njih. Trenutak su mirno ležale. Mary osjeti toplinu
koja se širila od djevojčina tijela.
- Što tebi znači mnogo novaca? - upita.
- Dvadeset do trideset dolara dnevno, za svaku - prošapće
Evelyn. - I to vrlo lako.
Mary je šutjela. Jedino je novac bio važan u životu. Bez njega
si propao.
Uostalom, ništa joj drugo nije preostalo. Nijedan
pristojan momak neće je htjeti pošto otkrije što joj se dogodilo.
- Što treba znati? - upita.
Djevojka ništa ne odgovori. Ruke joj se brzo pokrenu i
Mary suspregne dah. Naglo se odmakne.
- Prestani! - protisne bijesno.
- Pitala si me što treba znati.
- Jesam - procijedi Mary gnjevno - ali nisam mislila da si
lezbijka.
 - Nisam - prošapće Evelyn. - Ali to su vještine koje moraš
znati.
Mary ništa ne odgovori. Djevojčine su ruke ponovno bile na
njoj. Nehotice se ukoči.
- Opusti se, opusti - promrmlja prijateljica. - Neće te boljeti.
Malko vježbe ne škodi, a osim toga i pomaže da vrijeme brže prođe.
Dan prije nego što je Mary napustila dom, Evelyn joj je
pomogla da spremi kovčeg.
- Upamti što sam ti rekla - upozori je Evelyn. - Čekaj u sobi u
petak ujutro dok te ne nazovem.
- Upamtit ću - odvrati Mary.
Ponovno pogleda na sat. Bilo je već skoro podne. Ugasi
cigaretu i stavi kovčeg na krevet. Polagano počne slagati stvari u
njega. Nitko joj neće telefonirati, a ionako mora iseliti dok još ima
dovoljno novaca da plati račun.
Teleton se oglasi i ona brzo podigne slušalicu.
- Evelyn?
Odgovori joj muški glas.
- Ovdje Joe, Evelynin prijatelj. Ona čeka u automobilu. Jesi li
spremna?
- Još malo pa sam gotova - odvrati mu.
- Dobro - reče. - Dolazim gore po tebe.
Sve je bilo u kovčegu kada je zakucao na vrata. Otvori mu.
Vani je stajao visok muškarac crvena lica. Osmjehne mu se.
- Joe?
Kimnuo je i ušao u sobu pruživši joj ruku.
- Zaista si lijepa kao što te Evelyn opisala - reče usiljeno
srdačnim glasom.
Mary brzo ispusti njegovu ruku.
- Hvala - reče. - Možemo krenuti. - Pođe do telefona. -
Pozvat ću poslužitelja.
Joe odmahne glavom.
- Nemoj - reče. - Iznijet ću kovčeg kroz pokrajnja vrata. Iziđi
na prednja kao i obično. Tako ne moraš platiti račun.
Uporno ga je gledala.
- Plaćam svoje račune, hvala. Slegnuo je ramenima.
- To je tvoj novac.
 Dignula je slušalicu i nazvala recepciju. Evelyn je sjedila
u automobilu i smiješila se kad su joj prišli.
- Pitala sam se jesi li još ovdje, draga.
- Već sam gotovo napustila nadu - prizna Mary sjedajući uz
nju.
- Joe je bio nestrpljiv, pa smo na trenutak stali kod njega
da pokupi svoj kovčeg.
Mary brzo pogleda prijateljicu. Evelynino lice lagano se
zarumenjelo.
- Pokupio je svoj kovčeg? - upita je.
- Naravno - progunđa Joe, pokrenuvši automobil i
uključujući se u promet. - Ne možeš očekivati da muškarac otputuje
bez svoje odjeće.
- Otputuje? - Ponovi Mary. - A kamo putujemo?
- Na Floridu - reče Joe. - Miami. Imam u North Beachu lijep
malen stan. Ove sezone bit će ondje izvrsna zarada.
Visok, sjedokos muškarac priđe recepciji.
- Mary Flood, molim. Soba 1204. Recepcioner podigne
pogled.
- Upravo ste se mimoišli s njom, gospodine. Odjavila je
sobu prije pet minuta.
Joker Martin se zagleda u njega.
- Napustila je hotel? - U dušu mu se uvuče sumnja. - Zar je
netko bio s njom?
Recepcioner kimne.
- Neki muškarac, gospodine.
- Kako je izgledao? - upita Joker.
- Velik muškarac vaše visine, crvena lica.
- Ah - Joker se okrene.
- Zar nešto nije u redu? - upita recepcioner. Joker ga pogleda.
- Ne, sve je u redu - reče i prođe predvorjem prema ulici.
Barem to nije bio Ross. U prvi je tren pomislio na njega. Ali Ross je
bio tamnokos i nije bio visok kao on.
Progura se kroz okretna vrata na ulicu. Nije drugo ni
zaslužio kad je tako dugo čekao. Trebalo je da odmah dođe čim je
čuo da je tu. Mogao je znati da djevojci poput nje neće dugo trebati
da nađe društvo.
 Gurne u usta cigaru i stane je žvakati, ali je ne zapali. Možda
je zasada bolje ovako. Imao je previše drugih briga. Mogao je čekati.
Pojavit će se ona opet. Sve one, prije ili kasnije, dolaze ponovno.

►▻ ◈ ◅ ◄

Tri jutra promatrao je kako izlazi iz vode. Izranjala je

iz mora plutajući. Nosila je bijeli, kupaći kostim, koji joj se pripio
uz tijelo kao vlastita koža. Visoke pune grudi, tanak struk, vitki a
ipak zaobljeni bokovi izgledali su kao isklesani iz bijela mramora.
Polagano je skidala bijelu kupaću kapu. Gomila blještave bijelo-
plave kose rasula se oko suncem opaljena lica.
Polako je hodala obalom do prostirača. Sagnuvši se, uzela je
ručnik i snažno se istrjala. Mogao je upravo osjetiti bockanje
ručnika na vlastitoj koži. Još nikada nije vidio nikoga da s takvim
uživanjem izlazi iz vode.
Znao je što će zatim učiniti. Ispružit će se na prostiraču,
otkopčati naramenice kupaćeg kostima i ležati na suncu. Neće baciti
nijedan pogled na sljeme malog brežuljka gdje je njegova kuća
nadvisivala ocean. Pošto će ležati na suncu jedan sat, ona će ustati i
uredno složiti stvari u malu torbu za plažu. Zatim će prebaciti
kupaći ogrtač preko ramena, otići do kraja plaže, popeti se u malen
sportski automobil i odvesti se.
To se ponavljalo svakog jutra. Mogao je gotovo poravnati
sat prema njoj. Svakog bi je jutra gledao s prozora spavaće sobe
kako u jedanaest prolazi plažom. To se ponavljalo redovito otkako
je došao na Floridu potkraj siječnja, gotovo prije tri tjedna. Prvi put
ugledao ju je onog jutra poslije senatorove zabave.
Probudio se sa strahovitim mamurlukom i viknuo sluzi da
mu donese sok od rajčice. Ali Tom je bio nagluh i nije ga mogao, a
možda i nije htio, čuti. Ljutito je oteturao iz kreveta kroz sobu do
zvonca blizu prozora.
Pospano se naslonio na nj gledajući kroz prozor.
Upravo je izlazila iz vode. Najprije je stresao glavu
pomislivši da ima priviđenje. U magličastom jutarnjem svjetlu
učinilo mu se da je gola. Pošto mu se razbistrio um, vidio je bijeli
kupaći kostim. Okrenuo se pomislivši o sebi da je budala. Ali
sutradan je opet bio uz prozor, nadajući se da će se ona pojaviti.
 - Glupane! - govorio je sebi. - Ti si Gordon Paynter. Glavna
lovina sezone. Svaka majka na Floridi želite upecati za svoju
kćerku, a ti maštaš o nekoj djevojci na obali.
Čak niti ne znaš tko je ona. Vjerojatno kakva lutka koja ne
misli ni na što drugo osim na pijesak i sunce.
Odjednom osjeti da sluga stoji pokraj njega. Brzo se okrene.
Tom je buljio na plažu.
- Doista vrlo lijepa djevojka, gospodine Gordone - reče Tom.
Gordon se nasmiješi.
- Zar te zato ujutro ne mogu dozvati? I ti je promatraš?
Tom ga pogleda. Govorio je onom prisnošću koja se rađa iz
dugotrajne povezanosti.
- Ja sam doduše star, gospodine Gordone, ali imam oči.
- Znaš li tko je? - upita Gordon.
- A-a - odvrati stari. - Nigdje drugdje je nisam vidio osim
ovdje.
- Misliš li da bi htjela ručati kod nas?
Stari mu dobaci mudar pogled.
- Ne možete znati dok je ne upitate.
Gordon se okrene i pogleda na plažu. Ispružila se na
pokrivaču, gotovo se stopivši s pijeskom. Nasmijuljio se.
- Hajde, Tome. Zamoli je da ruča sa mnom.
Ležala je mirno na pijesku, a glava joj je počivala na rukama.
Vrelo sunce pržilo joj je leđa. Bila je to ugodna, čista toplina, a ne
prljava užarenost bijelih svjetiljki koje su je osvjetljavale na
sinoćnoj predstavi.
Mislila je na muškarce čije je požudne poglede osjećala na
tijelu poput dodira. Kakva su bića muškarci kada ih uzbuđuju takve
otrcane predstave?
Najteže ih je bilo poslije predstave uvjeriti da je to sve. Ništa
im više nije mogla pružiti. Nakon što su se obukle, čekala je obično
s Evelyn u automobilu dok Joe nije pokupio drugu polovicu njihova
novca. Zatim bi se odvezli.
Joc i Evelyn bi još nekamo izašli, ali ona se vraćala ravno
kući i lijegala u kadu. Vrela kupka ispirala je velik dio otrova. Zatim
je odlazila u krevet, malko čitala i brzo zaspala. Koji put se
probudila kada su se Joe i Evelyn vratili. Čula im je glasove u noći,
ali se pritajila dok opet nije sve utihnulo.
 Ujutro se budila dok su ostali još spavali. Oblačila je svoj
kupaći kostim, odlazila do automobila i vozila se na plažu. Kad se
vraćala s plaže, ostali su već bili budni i tada je pripremala doručak.
Kasnije su se Joe i Evelyn obukli i odlazili na trke. Vraćali su
se kasno popodne. Najčešće su izgubili sav novac i morali
posuđivati od nje za sutradan. Nikada joj ga nisu vraćali, no ona je
smatrala pametnijim da ga od njih ne traži.
Sve u svemu nije bilo tako loše. Uspjela je uštedjeti oko pet
stotina dolara koje je čuvala u banci u Miamiju. Jednom tjedno
odlazila je u grad da pogleda kakav film, ruča i svrati u banku.
Stanovite vještine, kako ih je Evelyn zvala, već je dugo nisu mučile.
Gledala je potpuno bezlično na njih. Napokon, bila je to samo
gluma, pri kojoj čovjek nije morao ništa osjećati.
Osjeti da se mora okrenuti. Leđa su joj bila topla i
opaljena suncem. Kad se pomaknula, primijetila je da netko stoji
pokraj nje. Brzo sjedne pridržavajući rukama naramenice kupaćeg
kostima. Naboran, sjedokos crnac stajao je pokraj nje osmjehujući
se.
- Gospođice - progovori blagim, nesigurnim glasom.
- Molim? - odvrati mu hladno.
- Gospodin Gordon Paynter vas pozdravlja, gospođice -
reče joj uljudno - i pita da li biste htjeli ručati s njim u njegovoj
kući.
Očima je slijedila lagan pokret njegove ruke prema kući na
vrhu brežuljka. Već ju je ranije bila zamijetila. To je morao biti
posjed bogata čovjeka, jer je bio okružen željeznom ogradom koja
se protezala sve dolje do plaže. Obratila se crncu.
- Recite gospodinu Paynteru da cijenim njegov poziv, no ako
želi da ručam s njim, može vrlo lako doći ovamo i sam me pozvati.
Duboko u starčevim očima zaiskri smiješak.
- Dobro, gospođice - reče ozbiljno. - Reći ću mu. - Lagano se
naklonivši, pođe natrag.
Mary ga je promatrala kako se penje prema kući. Zatim se
ispruži na pijesku i zatvori oči. Čudan način da se približiš djevojci
- da pošalješ slugu po nju. Pitala se kako gospodin Paynter izgleda.
Vjerojatno neki starkelja s jednom nogom u grobu. Sada mu je
pokazala kako treba postupati s njom. Još je nekoliko minuta
drijemala, zatim se stane spremati za odlazak.
 Već je stavila stvari u torbu i krenula prema automobilu, kada
začuje korake popijesku. Okrene se.
Neki je mladić trčao prema njoj.
Nosio je bijele platnene hlače i bijelu platnenu majicu.
Svijetlosmeđa, kovrčava kosa talasala se na morskom povjetarcu.
- Gospođice! - zovne je. - Gospođice!
Pričekala je dok je nije stigao.
Bio je visok. Imao je plave oči, pomalo umorno lice, a lagane
bore oko usta i očiju ukazivale su na razuzdan život.
- Bojao sam se da ćete otići prije nego što stignem ovamo. -
Glas mu je bio zadihan od napora na koji nije bio naviknut. - No
morao sam nešto obući.
Ništa nije rekla. Odjednom se osmjehnuo.
- Bože, nemam baš nikakve kondicije! Ne mogu doći do
daha. Zovem se Gordon Paynter.
Pažljivo ju je promatrao. Nikakvim znakom nije pokazivala
da je prepoznala ime. Još je uvijek šutjela.
- Promatrao sam vas nekoliko puta kako plivate. Ljudi obično
ne odlaze tako daleko uz plažu. Prepusto im je ovdje. - Sada je već
lakše disao.
Glas joj je bio vrlo tih.
- Zato mi se ovdje sviđa. Ne volim da me ljudi smetaju.
- Ah, oprostite - reče. - Nisam vam htio dosađivati. Mislio
sam samo kako bi bilo lijepo ako...
- Hvala, gospodine Paynter - odvrati mu brzo. - To je lijepo
od vas. Možda koji drugi put. - Okrene se od njega.
- Dopustite mi da vas otpratim do automobila - reče. -
Negdje sam vas već vidio. Siguran sam. Možda na senatorovoj
zabavi?
Dobacila mu je kratak pogled. Lice mu je bilo otvoreno i bez
tračka lukavosti. Nije izgledao kao čovjek koji bi posjećivao
sumnjive predstave. Samo joj se pokušao približiti. Polagano se
nasmiješi.
- Mislim da se još nikada nismo susreli, gospodine Paynter.
- Sigurni ste, gospođice, hm... gospođice...?
Ništa nije odgovorila. Kad su stigli do automobila, bacila je
torbu na stražnje sjedalo i ušla u kola.
 - Iz New Yorka ste - reče Paynter, gledajući registarsku
tablicu. – Ja također. Možda smo se sreli u...
- Nismo, gospodine Paynter. - Upalila je motor. - Sigurna
sam da se nikada ranije nismo upoznali.
- Gledajte, gospođice..., gospođice... - Napustivši nadu da će
mu ona reći svoje ime, nastavi: - Nadam se da vas neću otjerati s
ove plaže.
- Nećete - ona će brzo. - Sviđa mi se ovdje.
- Možda biste sutra htjeli ručati sa mnom? - upita ohrabrivši
se. Motor zabruji.
- Možda - nasmije se. - Zašto me ne upitate sutra, gospodine
Paynter?
Kola krenuše. Stajao je uz rub ceste gledajući za njima.
Počeše se po glavi, čudna djevojka. Činilo se da još nikada nije čula
za njega. Upita se nije li se možda pretvarala. Odmahujući glavom,
vraćao se kući. Možda će saznati sutra.
Kada je sutradan došla na plažu, začuđeno je žmirnula. Na
pijesku ispod suncobrana bio je prostrt stol pun hrane, a pokraj
njega stajao je Gordon Paynter.
Smijuljio se.
- Zakasnili ste deset minuta.
- Ja... ovaj... - ostala je bez riječi.
- Nisam želio riskirati. Rekao sam Tomu neka ovdje prostre
stol - objasni joj.
- Bojim se da se previše trudite ni za što, gospodine Paynter -
reče Mary.
- Ne slažem se s vama, gospođice Bezimena - odvrati joj.
- Kako ste me to nazvali? - upita ga.
- Gospođica Bezimena - on će brzo. - To mi se sviđa.
Čini vas vrlo tajanstvenom.
Lagano se nasmiješila.
- Ne mislim da sam tako tajanstvena.
- U Miamiju je svaka djevojka bez imena tajanstvena. -
Paynter se okrene stolu. - Nadam se da volite račiće. Tom priprema
najbolju salatu od račića na svijetu.
- Volim račiće - odvrati Mary.
- Izvrsno - reče Paynter, sjedajući za stol. - Počnimo jesti.
Mary spusti kupaći ogrtač na pijesak.
 - Radije bih najprije plivala.
- Dobro - odvrati on, pa ustane i skine košulju. Hlače baci na
pijesak do njezina ogrtača. Na sebi je imao žute kupaće gaćice.
- Hajdemo.
Proslijedi za njom do vode. Bacila se u valove i bučno
prskajući opet izronila.
- Voda je hladna - dovikne mu cvokoćući zubima. On se naceri.
- Govorit ću s Tomom. Možda možemo sprovesti cijevi s
vrelom vodom ovamo za vas.
- Luđače - smijala se okrenuvši leđa valovima. Velik val izbije
iza nje pa je baci na koljena. Osjeti kako su je njegove ruke uhvatile
za ramena i podignule na noge. Stajala je gledajući mu u lice. Oči su
mu bile vrlo ozbiljne.
- Ne mislite li, gospođice, da biste mi sada, kad sam vam
spasio život, mogli reći svoje ime?
Suspregnula je dah. Nešto u njegovim očima podsjeti je na
Mikea. Dok ju je gledao, pogled mu je bio jednako plemenit i blag.
Lagano se nasmiješila.
- Mislim da bih to morala iz puke pristojnosti – reče.
Kimnuo je, još uvijek je pridržavajući.
- Iz puke pristojnosti.
- Flood - reče ona. - Mary Flood.
- Drago mi je što sam vas upoznao, gospođice Flood - reče.
Poljubi je lagano u obraz i ispusti iz ruku. - Vrlo mi je drago što sam
vas upoznao, gospođice Flood.
- Još nikada nisam toliko jela, Gordone - reče odgurnuvši
tanjur.
On se nasmiješi.
- Tom će biti sretan. Voli ljude koji uživaju u jelima koje on
pripremi.
- Recite mu da je ovo najbolje.
- Još malo kave? - upita je smiješeći se. Odmahnula je glavom.
- Hvala, dosta mi je. - Pogleda na sat. - Bože, prošlo je jedan.
Moram požuriti.
- Što radite večeras, Mary? - upita je. - Možemo li se sastati?
- A-a - odvrati. - Voljela bih, ali ne mogu.
- Zašto? - upita.
- Moram raditi - reče.
 - A sutra navečer?
Zavrtjela je glavom.
- Nijedne večeri. Tada uvijek radim.
- Što radite? - upita radoznalo.
- S prijateljicom sam uvježbala jednu točku - reče oprezno. -
Izvodimo je svake večeri u drugom klubu.
- Gdje radite večeras? - upita. - Doći ću da vas vidim.
- Ne znam - ona će brzo. - Uskačemo. Čekamo kod agenta
dok nas ne pozovu. Ako neka točka otpadne, jurimo onamo i
izvodimo našu.
- Ah - reče Gordon. - Kada jednom budete znali unaprijed,
morate mi reći.
Kimnula je.
- Hoću, Gordone. - Podignula je torbu s pijeska. - Hvala na
ručku.
- Dopustite da je ponesem do automobila - reče,
uzimajući joj torbu iz ruke. - Dobro. Polako su hodali prema
kolima.
- Sutra ćemo se opet vidjeti - reče Gordon.
Oborila je pogled na pijesak. Odlučila je. Nikada više neće
doći na ovu plažu. Morat će pronaći drugo mjesto za plivanje.
- Svakako - odvrati mu.
Došli su do automobila. Gordon joj otvori vrata i ona uđe
u kola. On stavi torbu na sjedalo do njezinog.
- Hvala na svemu, Gordone - reče.
- Hvala vama, Mary.
Pruži mu ruku, a on je iznenadi. Umjesto da je stegne, prinese
je usnama.
- Do sutra - reče joj.
Ispusti njezinu ruku iz svoje. Ona uključi paljenje i motor
zabruji.
- Zbogom, Gordone - reče. - Bili ste vrlo dragi. Još jednom
hvala.
Vratila se u stan pjevušeći. Joe i Evelyn sjedili su za stolom
pijući kavu. Joe je pogleda.
- Zbog čega si tako raspoložena?
- Dobro se osjećam, to je sve - reče. - Neki mi je momak platio
ručak.
 Joe se oporo nasmije.
- Bit će bolje ako ti plati i više od ručka. Upravo sam čuo
od svoje tajne veze da ne možemo nastupati nekoliko tjedana.
Mary ga pogleda: - Što time misliš reći?
- Neko se vrijeme moramo pritajiti. Policija je nešto
nanjušila.
- Oh. - Mary sjedne za stol i zagleda se u nokte na prstima.
- što ćemo sada? - upita.
Joe dobaci kratak pogled Evelyni, pa bez riječi ustane i
otiđe u spavaću sobu.
Mary je pogleda preko stola.
- Što mu je?
Evelyn slegne ramenima.
- Poznaješ Joea - reče. - Ponekad je vrlo osjetljiv.
Mary se nasmije. Evelynine riječi bile su joj zato još
smešnije što ih je izgovorila tako ozbiljno.
- Jedino na što je ostljiv - reče Mary - jest njegova lisnica.
Evelyn nije shvatila porugu.
- Da, o tome se i radi - složi se. - Stidi se da te zamoli
lovu s kojom bismo se izvukli odavle i otišli u New Orleans.
Mary razrogači oči.
- A što je s njegovom lovom? Dobiva polovicu od svega što mi
zaradimo.
Evelyn izbjegne njezin pogled.
- Propala. Trke. Ostali razlozi. - Osmjehne se prema Mary. -
Rekla sam mu neka ne brine, jer da ćeš nam rado posuditi lovu ako
je imaš.
Maryno je lice bilo ozbiljno.
- Imam oko dvadeset dva dolara u torbici. Može ih
dobiti, ako će mu to pomoći.
Evelyn je razočarano pogleda.
- Zar je to sve? A što je s ostatkom love? Pa nikada nisi ništa
profućkala. Mary se nasmiješi.
- Potrošila sam na haljine. Nije to baš mnogo kad jednom
počneš kupovati. S praga spavaće sobe začuju Joeov ljutit glas.
- Rekao sam ti, Evelyn, da nam neće dati ništa. Predobro
smo postupali s njom. Postoji samo jedan način da drolja poput nje
shvati tko je gazda. - Prijeteći zakorači prema Mary.
 Mary mirno posegne u torbicu i izvadi džepni nož koji je
kupila pri jednoj od prvih posjeta trgovinama. Gledajući Joea čvrsto
u oči, pritisne dugme koje oslobodi pero noža. Oštra, sjajna oštrica
bljesne u svjetlosti sobe.
- Zar ti Evelyn nije nikada ispričala zbog čega su me poslali
u popravni dom? - upita tihim glasom.
Joe se naglo zaustavi dok mu je lice oblilo rumenilo. Upitno
pogleda svoju djevojku. Evelyn je bila sasvim blijeda.
- Grdno je udesila nožem očuha.
Joe se zagleda u Mary, koja je dokono čistila oštricom nokte.
Ponovno se okrene Evelyni.
- Fine prijateljice biraš - reče ogorčenim glasom. - A čini mi
se da si mi pričala kako je otmjena.
Otišla je rano u svoju sobu i još je malko čitala prije
spavanja. Kroz zatvorena vrata dopirao je do nje šum razgovora.
Tiho se smješkala. Joe je bez prigovora uzeo dvadeset dva dolara.
Pitala se što će dalje poduzeti. Napokon je ugasila svjetlo i zaspala.
Sutradan će biti još dosta vremena da se brine.
Kada se probudila, kroz otvoren prozor jarko je sunce
prodrlo u sobu.
Okrenula se na krevetu i rastegnula. Divno je kad možeš leći
u pristojno vrijeme. Već je i zaboravila kako to izgleda. Izvukla se iz
kreveta i pokupila kućnu haljinu sa stolca. U njezinoj maloj sobici
nije bilo ormara.
Nalazili su se u velikoj prostoriji u kojoj su spavali Joe i
Evelyn. Ogrnuvši kućnu haljinu, uđe u njihovu sobu. Začuđeno
podigne obrve. Krevet je bio prazan. Nitko nije spavao u njemu.
Priđe prozoru i pogleda napolje. I automobil je nestao.
Ode sudoperu i napuni lončić za kavu, još uvijek
razmišljajući. Vjerojatno su jučer izašli i još se nisu vratili. Otvori
žižak pod kavom i priđe ormaru.
Bio je prazan. Sva je odjeća nestala. Izvuče ladice toaletnog
stolića. Sve je iz njih nestalo. Tiho opsuje. Jedina odjeća koja je
ostala u stanu bilo je ono što je tog trenutka imala na sebi.
Spavaćica, jeftina kućna haljina i papuče s otvorenom petom.
Odnijeli su joj svu odjeću, čak i kupaći kostim.
 Kava je uzavrela. Natočivši šalicu, sjedne i stane razmišljati.
Polagano ispruži ruku da bi dohvatila kutiju cigareta, što je uvijek
stajala na stolu.
Ni nje više nije bilo. Otiđe u spavaću sobu pa izvadi omot iz
torbice. Netko pokuca na vrata i ona ih otvori. Vani je stajao
kućegazda.
- Izvolite? - upita ga.
Nizak, zdepast muškarac zurio je u nju ispod čupavih obrva.
- Prijatelji su vam otišli - reče. Stajala je na pragu.
- Znam - odvrati.
On zakorači kako bi ušao u stan, ali mu Mary prepriječi put.
- Rekli su da ćete platiti stanarinu - nastavi, trudeći se da
preko njezinih ramena vidi što je ostalo u stanu.
- Koliko vam duguju? - upita Mary.
- Stanarinu za tri tjedna - odvrati joj, izbjegavajući očima
njezin pogled. - Devedeset dolara.
Nije bila sigurna ne laže li. Ako je govorio istinu, onda je
Joe ukrao i njezin dio stanarine.
- Meni je kazao da vam je platio sve do posljednjeg tjedna –
reče. Pogled mu postane lukav.
- Imate li potvrde?
- Negdje moraju biti - odvrati Mary.
Znao je da ih nema. Kada je čuo motor usred noći, dojurio
je iz svoje sobe. Uvijek je spavao s jednim uhom okrenutim prema
stanarima. Iznajmljujući namještene stanove, morao se ovako
ponašati, jer bi inače doskora ostao i bez gaća. Netko ga je uvijek
pokušao prevariti za stanarinu.
Muškarac i djevojka stavljali su prtljagu u automobil.
- Hej! - vikne, vežući kućni ogrtač. - Kamo idete?
Muškarac se okrene prema njemu.
- Odlazimo.
- A što je s mojom stanarinom? - upita.
- Sve će biti u redu - odvrati muškarac. - Plavuša je još ovdje.
Ne ide s nama.
- Odakle da znam da ima lovu? - zapita. Muškarac dobaci
djevojci brz pogled, zatim uhvati kućegazdu za mišku te ga povede
iza kola gdje ih ona nije mogla čuti.
 - Ima lovu - prošapće. - Možete iscijediti iz nje stanarinu za
još nekoliko tjedana, a ne samo za ovaj.
Kućegazda nesvjesno snizi glas.
- Ali u vas su potvrde.
Muškarac se smijuljio vadeći nekoliko papira iz džepa. -
Sada vam ih vraćam.
Kućegazda spusti pogled na muškarčevu ruku u kojoj su bile
natipkane potvrde za nekoliko posljednjih tjedana.
Muškarac zahihoće.
- Moram bježati. Znate kakve su žene. Moja je djevojka
ljubomorna, a plavuša mi ne da mira. - Pogleda kućegazdu kao da
mu je iznenada sinula misao.
- Možda biste mogli s njom...
Kućegazda osjeti kako mu se suše usta. Vidio ju je kada je u
kupaćem kostimu išla do automobila.
- Mislite li? - upita.
Muškarac potvrdno kimne.
- Vrlo lako.
Kućegazda je neodlučno stajao. Dugovali su mu stanarinu
samo za dva dana.
- Kako to mogu znati? - upita.
Muškarac mu povjerljivo položi ruku na rame.
- Možete biti sigurni. Mala je uvijek spremna. Prava
nimfomanka koja ne može bez toga. Samo joj morate dati do
znanja.
Kućegazda duboko udahne.
- Dobro - reče odstupivši. - Riskirat ću. Gledao je za
kolima koja su nestajala u noći, zatim se vrati u sobu.
Ako ovaj čovjek i nije bio u pravu, najgore što mu se moglo
dogoditi bilo je da zaradi još nekoliko dodatnih dolara...
Gurne nogu u dovratnik.
- Slušajte - reče odlučno - stanarina nije plaćena. Zahtijevam
svoj novac.
Mary spusti pogled na njegovu nogu, zatim mu pogleda u lice.
- Ne možete ga dobiti - reče. - Barem ne prije dok ne odem
u banku i ne podignem novac.
Odmahnuo je glavom.
 - Poznajem takve trikove. Izgubit ćete se, a ja ću ostati
operušan. Želim ga sada.
- Nemam ga ovdje - odvrati Mary.
- Imate - reče, prelazeći joj značajnim pogledom niz
kućnu haljinu. - Koliko god vam treba.
Usnice joj se razvuku u smiješak. Odjednom je shvatila.
- Dobro - reče. - Ali trebam malko vremena da se
pripremim. Moram se okupati.
Ispruži ruku prema njoj. Osjeti čvrsta, bujna prsa ispod kućne
haljine. Ona se okretno izmakne. Još se uvijek smiješila.
- Ne sada - reče.
Gledao ju je. Onaj je momak imao pravo.
- Dobro - odgovori velikodušno. - Dajem vam jedan sat.
- Hvala - Mary će suho.
- Ali ne izmišljajte ništa. Policija je vrlo oštra s
varalicama koji ne plate stanarinu, pogotovo ako su turisti.
Mary zatvori vrata za njim, osluškujući kako mu se koraci
udaljuju hodnikom. Trenutak ostane mirno stajati, zatim se vrati
stolu. Podigne šalicu i otpije malko kave. Ohladila se.
Zapalivši novu cigaretu, odnese posudu na štednjak pa se
zamišljeno zagleda u kavu koja se grijala. Duboko u sebi oduvijek je
znala što će se dogoditi. Prije ili kasnije morala se odlučiti.
Kada se kava ugrijala, odnese je do stola i sjedne. Da je
imala barem nešto odjeće, mogla se izvući. No kad bi joj i uspjelo,
kućegazda bi pozvao pajkane. Joe je rekao kako je policija nešto
nanjušila. Možda bi u njoj prepoznali sudionicu u predstavi, pa bi
sve bilo još i gore.
Srkala je kavu i upalila novu cigaretu na opušku stare.
Gorko se nasmijala. Nije više imala što izgubiti. Nije bila djevica
koja mora braniti nevidljivu zapreku. Očuh se za to pobrinuo. A
znala je i kako treba da se čuva. Što se jednom dogodilo, neće se
više ponoviti. I to je naučila u popravnom domu. Nije imala razloga
da se boji. Ipak se uvijek zbog nečeg ustručavala.
Umorno sklopi oči. Uvijek su samo to od nje tražili. Svi su
muškarci bili isti. Znala je to. Nekoć im se smijala. Bila je to tada za
nju igra u kojoj je željela otkriti kako se daleko može upustiti s
njima a da se ipak izvuče čitava.
 Da je barem njihova žudnja nalazila odjeka u njoj. Možda bi
se onda prema tome odnosila drukčije. Jedino uz Mikea osjećala je
uzbuđenje.
Čudno da je baš sada pomislila na Mikea. Učini joj se da on
pripada nekom sasvim drugom svijetu. Pitala se da li je ljubav što
ju je osjećala za njega činila sve drukčijim. Sigurno jest. Nitko nije
nikada pobudio takve osjećaje u njoj.
Ispivši drugu šalicu kave, pogleda na sat. Još petnaest minuta.
Ustane, pa opere šalicu i tanjurić. Polagano ih obriše i stavi natrag
na policu.
Ponovno sjedne pogledavši na sat. Deset minuta.
Pripalivši još jednu cigaretu, čekala je gledajući na sat.
Poželi da osjeti nešto u sebi. Bilo što. Makar i strah. Ali ništa, čak ni
to. Samo ledenu sigurnost da se tako moralo dogoditi i da je to bilo
samo pitanje vremena.
Zurila je još uvijek u sat kad se začulo kucanje. Ustala je.
- Uđite - vikne.
Vrata se otvore i u njima se pojavi kućegazda. Trenutak je
oklijevao, zatim uđe u sobu zatvorivši brzo vrata za sobom. Lice mu
se sjajilo od uzbuđenja.
- Dakle? - upita.
Mirno ga je promatrala. Nesvjesno zapazi da se obrijao i
obukao čistu košulju. Nasmiješi se u sebi.
- Dakle? - odvrati mu.
- Spremna? - upita kućegazda približujući se.
- Uvijek spremna - odvrati automatski, dok joj je pogled i
dalje počivao na njegovu licu.
Ispruživši ruke prema njoj, on je grubo privuče i poljubi.
Osjetila je tvrde zube na svojim usnicama. Nije se pomaknula. Ruke
su mu se brzo pokretale i zvuk razderane tkanine dopre joj do
ušiju. Tada ga je odgurnula.
Žalosno je gledala poderanu kućnu haljinu na podu, a zatim
sebe. Sada više uopće nije imala odjeće. Podigne pogled na njega.
Buljio je u nju, dok su mu se iskolačene oči sve više bijelile.
- Bože - promuca, primičući se. - Bože!
Ona pokaže prema spavaćoj sobi. Sve joj je sada postalo
jasno. Dugo je trebala dok konačno nije shvatila. Bila je stvorena za
takav život.
 Neke se djevojke rađaju da bi postale supruge, tajnice,
činovnice ili glumice. Ona je bila rođena da bude kurva. Zato se i
dogodilo sve ono što je doživjela.
Svi su samo to nalazili u njoj.
- Onamo unutra - reče mirno, pokazujući vrata. Krenuo je
ponovno prema njoj.
Lagano je zavrtjela glavom.
- Čemu žurba? - upita ga. - Neću pobjeći.
Trenutak je oklijevao, zatim se okrenuo i svlačeći košulju
pošao u spavaonicu. Pokupivši poderanu kućnu haljinu,
proslijedila je za njim u sobu. Ugledala je tanak sloj dlaka što mu je
prekrivao prsa i ramena.
Sjetila se Evelyninog teksta uloge. Uvijek je izazivao val
uzbuđenja među gledaocima. Ako je već rođena da bude kurva, bit
će najbolja među njima. Riječi joj navrnu na usta kao da ih je cijeli
život govorila.
- Kako želiš? Obično ili posebno?
Ušla je u hotelsko predvorje i potražila neupadljivo mjesto u
malko udaljenom kutu. Otvorivši primjerak Voguea, koji je ponijela
sa sobom, stane ga polagano prelistavati. Tko god bi je pogledao,
pomislio bi da je lijepa, mlada djevojka, opaljena suncem, koja čeka
prijatelja, što je ona na neki način i činila.
Prođe nekoliko trenutaka. Zatim se pred njom zaustavi
hotelski poslužitelj.
- Soba tristo jedanaest - prozbori tihim glasom.
- Tristo jedanaest - ponovila je sa smiješkom na usnicama.
Kimnuo je.
- Točno. Očekuje vas.
- Hvala. - Osmjehnula se, pruživši ruku.
- I drugi put, gospođice - odvrati poslužitelj uzevši dvije
novčanice, pa se brzo udalji.
Polagano je sklopila časopis i osvrćući se po predvorju
ustala. Sve je bilo kao obično. Kućni detektiv gledao je na drugu
stranu, recepcioneri su užurbano upisivali nove podatke, ostali
ljudi u predvorju bili su gosti. Zadovoljna ishodom svoje brze
provjere, krene polako prema dizalima.
Nije se trebala brinuti. Za svakog s pobrinula. Kućegazda
Mac upozorio ju je na sve.
 - Izaberi mjesto na kojem ćeš raditi - poduči je iskusno. -
Prije nego išta učiniš, provjeri jesi li potplatila sve zainteresirane.
Ostavit će te na miru, čak će ti i pomoći.
Kimnula je.
- Zvuči razumno. Čvrsto ju je gledao.
- Samo pripazi da nikog ne dovedeš ovamo. Vodim pristojan
lokal i ne želim neprilika.
- Iselit ću, ako želiš - reče Mary. Trenutak je razmišljao.
- Ne, čekaj. Sjetio sam se. Šef posluge u Osirisu moj je
prijatelj. Govorit ću s njim. Možda ti može pomoći.
Osiris je bio jedan od novih hotela na obali. Šef posluge
odmah je pristao na suradnju. Neprestano su trebali nove djevojke.
Za nešto više od mjesec dana Mary je zaradila toliko novaca koliko
još u životu nije vidjela. No pošto je isplatila sve zainteresirane,
ostao joj je samo malen dio.
Prosječno je dnevno imala četiri posjete, kako ih je ona
zvala. Bile su razbacane po hotelima gdje je šef posluge imao svoje
veze. Tako nitko nije u nju posumnjao. Deset dolara po posjeti
donosi joj je četrdeset dolara dnevno. Trideset dolara odlazilo bi na
podmićivanje.
Pritisne dugme i čekajući dizalo izvadi novčanicu. Liftboj
je također morao dobiti napojnicu. Rame joj pritisne nečija ruka.
Nehotice poskoči, okrećući se. Gordon Paynter joj se osmjehivao.
- Nisam vas htio prestrašiti, gospođice Flood. Suspregnula je
dah.
- Gospodine Paynter!
- Pitao sam se što vam se dogodilo - on će brzo. - Nikada
više niste došli na plažu.
- Onog su dana prestali izvoditi našu točku - odgovori
mu. - Bila sam zaposlena tražeći drugi posao.
- Pođite sa mnom u bar na piće - reče - da jedno
drugome ispričamo najnovije doživljaje.
Vrata dizala otvore se i liftboj pomoli glavu.
- Gore, molim. - Pogledala je Gordona.
- Ne mogu - reče. - Imam sastanak.
- Zadržat ću vas samo nekoliko minuta. Tražio sam vas po
čitavom gradu.
 Nasmijala se u sebi. Nju nije bilo teško naći ako je čovjek
poznavao prave ljude. Sve što je Gordon trebao učiniti bilo je da se
prijavi u hotelu i zatraži da mu pošalju mladu plavušu.
- Stvarno ne mogu - reče. - Imam sastanak s nekim
čovjekom. Radi se o poslu.
- Čekat ću - reče Gordon. - Hoćete li se dugo zadržati?
Trenutak je razmišljala.
- Neću. Pola sata do sat.
- Bit ću u baru - reče Gordon. - Lako ćete me prepoznati.
Bit ću nagnut nad martini.
- U redu, gospodine Paynter - odvrati.
- Bili ste me već zvali Gordon - upozori je, smiješeći se.
- Dobro, Gordone - odgovori Mary, ulazeći u dizalo. -
Nastojat ću da se ne zadržim predugo.
Vrata se zatvore i liftboj se okrene prema njoj.
- Prijatelj ili mušterija? - upita radoznalim glasom.
- Četvrti kat, njuškalo - reče pružajući mu dolar. Primivši ga,
naceri se.
- Daješ li kome uz popust, Mary? Smiješila mu se dok se
dizalo zaustavljalo.
- Ne mogu to sebi dopustiti. Troškovi poslova su previsoki.
- Vrata se otvore i ona iziđe.
- Možda jedne noći kad budeš slobodna - vikne za njom.
- Prištedi sebi novac, mladiću - dobaci mu preko ramena. -
Nema u mene slobodnih noći. - čula je kako se vrata zatvaraju dok
je prolazila hodnikom. Zaustavila se pred sobom 311 i blago
zakucala. Kroz vrata začuje prigušen muški glas.
- Tko je?
Progovori tiho, ali ipak dovoljno glasno da bi se začulo kroz
vrata.
- Sobarica.
Ulazeći u bar, pogledala je na sat. Tri četvrt sata. Zaustavila
se kako bi joj se oči priviknule na polumrak. Sjedio je u separeu
sasvim otraga.
Mahnuo je rukom i ustao dok mu je prilazila.
- Jeste li dobili posao? - upita, pomaknuvši se da bi joj dao
mjesta.
 - U neku ruku jesam - odvrati mu sjedajući. Konobar priđe
stolu.
- Za mene još jedan martini - naruči Gordon. - A što ćete vi?
- Cassis (prim. prev. Liker od crnog ribizla koji se obično
miješa s vermutom) sa sodom.
- Vermut, cassis i soda - ponovi konobar.
- Bez vermuta - ispravi ga Mary. - Samo cassis sa sodom.
Kad se konobar udaljio, Gordon reče:
- To je čudno piće. Pogledi im se sretnu.
- Takvo volim.
- Vi ste čudna djevojka - reče Gordon, ispivši piće što je
stajalo pred njim. Mary ga oštro promotri. Možda mu je koji
poslužitelj objasnio sve o njoj.
Ne reče mu ništa.
- Niste dolazili, niste telefonirali. Ništa - nastavi on. - Da
vas slučajno nisam susreo, vjerojatno vas nikada više ne bih vidio.
- Možda bi to bilo bolje za vas - odvrati ona ozbiljno.
Oči mu se suze.
- Kako to mislite? Gledala mu je ravno u lice.
- Nisam za vas. Ne spadam među djevojke s kojima se obično
družite.
Usnice mu se razvuku u smiješak. Znači da je ipak čula o
njemu.
- Kakve su to djevojke? - upita.
- Iz otmjenog društva - odvrati. - Znate što mislim.
- Zar se, zato što radite, ne bih smio viđati s vama? - upita.
Ništa mu ne odgovori.
Smiješka nestane s njegovih usnica.
- U stvari, vi ste pravi snob - reče joj. - Nisam kriv što ne
moram raditi. To se moglo i vama dogoditi. Nitko ne može birati
roditelje.
Odjednom se nasmiješila.
- Da se to barem dogodilo meni - složi se ona. - Mogla bih
zamisliti i goru nesreću.
Ruka mu dohvati njezinu preko stola.
- I ja. - Smiješak mu se stopi s njezinim.
Konobar stavi pića pred njih na stol. Gordon uzme svoj
martini i podigne čašu prema njoj.
 - Da nazdravimo - reče. Mary podigne piće.
- Kome?
- Nama - reče. - I današnjoj večeri. Tom već dugo čeka da
ispeče patku za vas.
Oklijevala je.
- Neću dopustiti da me odbijete - nastavi Gordon brzo. -
Poslije ovog koktela vodim vas ravno na obalu.
Duboko je udahnula osjećajući kako je preplavljuje
razočaranje.
Nije se razlikovao od ostalih. I on je tražio isto što i drugi.
- Dobro - odgovori.
Još je uvijek držao visoko čašu.
- I da ne bude više nikakvih tajni. Želim vas češće viđati.
Polako je kimnula.
- Tom i ja smatramo da ste najljepša djevojka u Miami
Beachu - reče. - Mislim da smo se obojica zaljubili u vas. Polagano je
spustila čašu na stol.
- Ne govorite tako - reče. - Niti u šali. Nije potrebno.
- Donesi kavu i konjak na terasu, Tome - reče Gordon
odgurnuvši stolicu.
Tom pridrži Maryn stolac dok je ustajala.
- Bilo je izvrsno, Tome - osmjehne mu se. - Još nikada
nisam toliko pojela.
Stari se zasmijulji.
- Imate dobar apetit, gospođice. Jedete kao što pravi čovjek
treba da jede.
- Hvala, Tome. Nitko ne može odoljeti ovakvoj hrani.
- Hvala, gospođice. - Nakloni se smješkajući se. Gordon joj
otvori vrata i Mary zakorači u noć. Nebo je bilo vedro, a s oceana
pirkao je blag, svjež povjetarac.
Duboko je udahnula.
- Ovdje je kao u raju - reče. Nasmijao se.
- Nije sasvim, ali je dom. Naglo se okrenula prema njemu.
- Pozivate li svakog u svoju kuću, Gordone?
Začudio se.
- Kako to mislite?
 - Ako ga zapravo i ne poznajete? Ne znate ništa o meni.
Možda sam vas nakanila upecati, pa biste mogli zapasti u neprilike.
- Lice joj je bilo ozbiljno.
Nasmijao se.
- Takve bih neprilike volio. Hajde, osvajajte me.
- Ozbiljno vam to govorim - nastavi uporno. - Bogati ste i
poznati. Netko bi vas mogao iskoristiti.
- Da barem hoće - odvrati, smijući se i dalje. - Ne bih se
morao mučiti da ja iskoristim njih.
Prišla je ogradi. Mjesečev sjaj blistao je na vodi.
- Nema smisla da vam se išta govori - reče.
Položivši joj ruke na ramena, okrene je sebi. Usnice su mu
se smiješile, ali oči su mu bile vrlo ozbiljne.
- Nastavi pričati, malena. Lijepo je čuti da je netko jednom
zabrinut za mene. Obično svi jure za mnom jer nešto trebaju.
Gledala ga je ravno u oči.
- Dobar ste čovjek. Neću ništa od vas.
- Znam da nećete - odvrati. - Da ste htjeli, već biste se bili
vratili.
Ništa mu ne odgovori.
- Poslije dugog vremena vi ste prva osoba kojoj se
fućka što se zovem Gordon Paynter - reče on.
- Sviđate mi se - Mary će. - Pristojni ste.
Ruke mu skliznu s njezinih ramena.
- Glasovite posljednje riječi. Upravo vam se pokušavam
približiti, a vi mi oduzimate vjetar iz jedra.
Nasmiješi mu se.
- Neka vas to ne obeshrabri. Evo svježeg vjetra s oceana.
Odložila je šalicu.
- Strahovito mnogo pijete. A zašto?
Spustio je na stol svoju četvrtu čašu konjaka, pogledavši je.
- Volim piće - odvrati. Osjećajući alkohol, teško je oblikovao
riječi. - Osim toga, nemam nikakva drugog posla.
- Nikakva? - upita ga začuđeno.
- Nikakva - odvrati teško. - Držim se podalje od poslova,
jer smjesta izgubim novac čim se upustim u nešto. Naposljetku sam
potpuno odustao. Imam sve što mi treba ako i ne radim ništa.
Šutjela je. Zagledao se u nju.
 - Smatrate da je to loše, zar ne? - upita je prijekorno.
Odmahnula je glavom. Uhvati je za ruku.
- To mislite, zar ne? Svatko to smatra. Misle da je strašno
što ne moram raditi, dok polovica svijeta umire od gladi.
- Ne marim za ostali svijet - odvrati Mary. - Brinem se samo
za sebe.
Ispusti njezinu ruku iz svoje. Osjeti se nevjerojatno tužnim i
osamljenim.
- Ali ja marim - reče. - Mislim da je to strašno.
Oči su joj blistale u tmini.
- Pa zašto onda ne poduzmete nešto?
- Ne dopuštaju mi - reče, gotovo se rasplakavši. - Moji mi
pravnici ne dopuštaju. Ne mogu svoj novac čak ni pokloniti, pa
makar to i poželio. Spriječili bi me.
- Jadni Gordon - reče Mary, pogladivši ga po ruci.
- Jest, jadni Gordon - složi se on.
- Kad bih vas barem mogla žaliti - nastavi Mary.
Gordon naglo podigne glavu a oči mu se odjednom razbistre.
- Kako to mislite? Osmjehnula mu se.
- Nikome nije nikada bilo tako dobro.
Počeo se smijati. Zabacio je glavu natrag. Smijeh je izvirao
duboko iz njega i odjekujući kućom stapao se sa šumom valova.
Gledala ga je razrogačenih očiju.
- Čemu se smijete?
Na trenutak se uzmogne svladati, gledajući je u lice.
- I od svih mjesta baš ovdje da susretnem poštenu ženu -
protisne. – Ne bih to nikada povjerovao. Upravo u Miami Beachu!
Zbunjeno ga je gledala.
- Što je loše u Miami Beachu? - upita. - Meni se ovdje sviđa.
- Meni također - reče Gordon, još uvijek se smijući. Priđe
ogradi, zagleda se u vodu, zatim joj se ponovno okrene.
- Imam rezervne kupaće kostime, što mislite o kupanju? –
upita. Mary šutke kimne.
Vratili su se na terasu umotani u velike frotirske ručnike.
- Tome - zovne Gordon. - Malko vrele kave. Smrzavamo se.
Tome! Donesi malo kave.
Kroz kuću začuje Tomov glas.
- Donesite sami, gazda. Već sam u krevetu.
 Gordon se okrene od vrata tresući glavom.
- Ne mogu na kraj s njim. Već je predugo sa mnom.
Nasmiješila se.
- Ja ću skuhati kavu.
- Hoćete li? - upita Gordon.
- Hoću - odvrati. - I meni je hladno. Voda je divna, ali se
čovjek mora naviknuti na to.
Gordon je povede u kuhinju. Kava je bila na štednjaku. Mary
zapali plamen i poslije nekoliko trenutaka sjedili su na velikoj klupi
srčući kavu iz šalica koje su se pušile.
- Ovo prija - reče Gordon spustivši šalicu. Ona kimne.
Gordon se potpuno ispruži.
- Jeste li ikada primijetili kako su noću u ovom kraju
zvijezde velike? - upita je.
Na trenutak je pogledala zvijezde, a zatim ponovno njega.
- Meni izgledaju uvijek jednako.
Okrene se prema njoj.
- Djevojko, zar u vašoj duši nema romantike?
Nasmiješila se.
- Kasno je. Bolje da se odjenem. - Pokuša ustati. Njegova je
ruka uhvati za lakat.
- Mary Flood - reče. Spustila je pogled na njega.
- To mi je ime.
- Ne odlazite sada kada sam vas pronašao - reče.
- Ne znate što govorite - odvrati mu.
Povuče je na klupu. Zagledala mu se u oči. On joj položi
dlanove na obraze i privuče lice k svojem. Usta su mu bila topla i
meka. Nisu bila kao u ostalih. Toplina joj prožme tijelo i ona sklopi
oči. Osjeti mu ruke na svojim prsima. Pokretom ramena zbaci
naramenice. Začuje kako mu je dah zapeo u grlu i otvori oči.
Zurio je u nju.
- Lijepa si - prošapće. - Lijepa.
Ovila mu je ruke oko vrata i pritisnula glavu na svoje grudi.
Jedva je razabirala što joj je govorio.
- Otkako si izišla iz mora onog prvog jutra kada sam te
ugledao, znao sam da si takva.
Spustila mu je ruke niz bedra i čula kako je zastenjao kad su
ga dotakli njezini prsti.
 - Čekao sam i čekao - šaptao je. - Čekao sam tako dugo.
- Šuti! - protisne Mary muklo, osjećajući čudnu vatru u sebi. -
Previše govoriš.
Dva dana kasnije zamolio ju je da se uda za njega.
Kava je vrila na štednjaku kada je netko zakucao na vrata.
- Tko je? - upita Mary ne okrećući se.
- Ja sam - začuje težak prigušen glas. - Mac.
- Vrata su otvorena - dovikne mu. - Uđi. - Nalije dvije
šalice kave i donese ih na stol.
U rukama je držao novine.
- Jesi li već vidjela? - upita je. Pogledala ga je.
- Nisam - odvrati. - Bila sam previše zaposlena.
- To piše i u novinama - brzo će on. - Nalaziš se u svima.
Začuđeno se namrštila.
- Zar ja?
Potvrdio je glavom.
- Piše da ćeš se udati za Gordona Payntera.
Slegnula je ramenima.
- Zbog čega pišu o tome? - Srknula je kavu. - Zar je to tako
važno? Pa ljudi se neprestano žene.
Zurio je u nju.
- Šališ se. Gordon Paynter se ne ženi svakog dana. On je
jedan od najbogatijih momaka u državi.
Ništa nije odvratila, samo je uzela novine i počela Ih
prelistavati. Jedne su donijele sliku kako izlazi iz ureda koji izdaje
ženidbene dozvole. Da li je neki novinar fotografirao, nije uopće
razmišljala o tome. Sada se sjetila što joj je Gordon rekao prije nego
što su otišli po ženidbenu dozvolu.
- Podići će veliku galamu. Ne obraćaj pažnju na njih. Ma što
da učine, neće promijeniti moje osjećaje prema tebi.
Pogledala ga je, a oči su joj se snuždile. Odjednom je osjetila
strah u sebi.
- Možda ipak ne bi trebalo da to učinimo, Gordone. Bilo bi
možda bolje da malko pričekamo. Ništa ne znaš o meni. Nasmiješio
se, hrabreći je.
- Znam o tebi sve što me zanima. Svejedno mi je što si ranije
radila. Jedino znam što mi značiš, a samo je to na kraju važno...
Kućegazda je srkao kavu.
 - Zar je istina, Mary? Zaista ćeš se udati za njega?
Podignula je pogled s novina i polagano kimnula.
- Hoću.
Fućnuo je.
- To se zove sreća. A znade li on...?
Nije mu dopustila da izgovori pitanje.
- Rekao je da ne mari. Da ništa nije važno - reče brzo,
izbjegnuvši istinu.
- Mora da je poludio za tobom. - Mac stavi šalicu na stol i
ustane. - Pretpostavljam da ću izgubiti stanarku.
Ništa nije odvratila, samo ga je promatrala. Bio je drukčiji
nego inače. Bila je to lagana promjena, ali se ipak osjećala. Naslutila
je u njemu pokornost koje ranije nije bilo. Odmahnula je glavom.
- Još neko vrijeme nećeš, Mac - reče. - Tek se za tri
dana možemo vjenčati.
Otišao je do vrata i otvorio ih, zatim se zaustavio i pogledao
je.
- Ako išta zatrebaš, Mary - reče tihim glasom. - Samo vikni i
dotrčat ću.
- Hvala, Mac - reče Mary. Trenutak je oklijevao.
- I ne zaboravi da sam ti uvijek bio prijatelj.
- Neću, Mac - odvrati mu. Vrata se za njim zatvore. Mary
pokupi šalice pa ih stavi u sudoper. Ime i novac mijenjali su mnogo
toga. Usne joj se stegnu u gorku crtu. Stvorila je odluku. Bilo je
potrebno da joj Mac pokaže put. Imat će i novac i ime. Neka je onda
netko pokuša zgaziti.
Gordon iziđe ispod tuša, skine veliki ručnik s vješalice i
stane se oštro trljati, zadovoljno fućkajući. Još samo jedan dan.
Gledao se u zrcalu, četkajući kosu. Malko se prorijedila na čelu, ali
još je uvijek djelovala bogato i bujno. Upita se koliko to ovisi o
nasljeđu.
Otac mu je oćelavio još prije tridesete. Samozadovoljno se
naceri u ogledalo.
Počne se polagano odijevati. Stas mu je još uvijek bio dobar.
Tijelo mu nije bilo mršavo, ali ni mlohavo. Sjeti se kako mu je Mary
govorila da mora manje piti. Imala je pravo. Odavno je to znao, ali
nije mario. Nije imao nikakvog drugog posla.
 Otiđe u spavaću sobu i uzme košulju s jastuka kamo ju je
Tom bio položio.
Osjeti slab miris njezina parfema i preplavi ga uzbuđenje. U
svojoj strasti bila je poput tigrice. Divlja, grabežljiva, nezasitna.
Nikada mu nitko nije tako mnogo značio. Savršeno su se slagali. U
uhu mu je odjekivao njezin prigušen, promukao glas: “Uzmi me,
ljubavi, ispuni me svu”. Podiđu ga trnci i učini mu se da još uvijek
osjeća kako mu nokte zabada u kožu. Nikada se ranije nije osjećao
tako potpunim muškarcem.
- Gospodine Gordone - začuje Tomov glas odozdol. - Vrati se
iz sjećanja.
- Izvoli, Tome?
Neki gospodin želi razgovarati s vama.
- Kako se zove? - Gordon se ljutio. Toliko mu je uvek kazao da
upita za ime.
-Neće reći - odvrati Tom. - Kaže da je privatno i povjerljivo.
Radi se o gospođici Flood.
Gordonu se umršti čelo. Pitao se što li taj čovjek želi.
Vjerojatno kakav novinar. Oni se uvijek prave tajanstvenost.
- Zamoli ga da pričeka - vikne. - Sići ću za trenutak Malo
kasnije stupi u dnevnu sobu. Krupan čovjek crvena lica ustane sa
stolca.
- Gospodine Paynter? - upita.
Gordon potvrdno kimne, čekajući da se posjetilac predstavi.
- Zovem se Joe - čovjek će nervozno. - Prezime nije važno.
Došao sam ovamo samo zato da bih vam učinio uslugu. Što znate o
toj djevojci, o Mary Flood?
Gordon nagonski osjeti gnjev prema tom čovjeku.
- Van! - drekne, pokazujući prstom vrata. Čovjek se niti ne
pomakne.
- Morali biste znati nešto o njoj ako se želite oženiti njome -
reče.
- Znam sve što mi je potrebno - odvrati Gordon i prijeteći
priđe čovjeku. - Van!
Muškarac se nervozno pomakne. Posegne rukom u džep
i izvadi nekoliko papira.
- Prije nego što pobjesnite, radije pogledajte ovo - reče brzo
i gurne papire Gordonu u ruku.
 Gordon ih nesvjesno pogleda. Bile su fotografije. Dvije
djevojke. Gole. Osjeti kako mu se krv ledi u žilama. Jedna od njih bila
je Mary.
Pogledavši muškarca, upita dršćućim glasom:
- Odakle vam to?
Muškarac mu ne odgovori na pitanje.
- Bravo joj je ime Marja Fludjincki. Otpuštena je iz
popravnog doma u New Yorku prije nešto manje od godine dana.
Znam gdje mogu nabaviti negative ovih fotografija ako ih želite.

Gordonove se usne stegnu. Ucjena. Prođe sobom i podigne

slušalicu.
- Policiju, molim - reče telefonistu.
Muškarac je piljio u njega.
- To vam neće ni najmanje koristiti - reče. - Dajem vam
slike iz usluge. Postići ćete jedino da dođu u novine i da vam se svi
smiju.
Gordon spusti slušalicu i svali se na stolac. Trebala mu je
reći. To nije bilo pravo. Podigne pogled na čovjeka.
- Odakle da znam da nisu krivotvorene? - upita dok se u
njemu rađala slaba nada.
- Pokazat ću vam - reče muškarac i priđe vratima, otvorivši
ih. - Evelyn! - zovne. - Dođi ovamo!
Trenutak kasnije vrati se u sobu s djevojkom kratke, tamne
kose. Gordon spusti pogled na fotografije. Bila je to ona druga
djevojka uz Mary.
- Ispričaj mu cijelu priču - naredi muškarac. Djevojka ga
nervozno pogleda.
- Ali Joe...
Muškarčev glas bio je grub.
- Reci mu. Nismo se uzalud vozili čitavu noć od New Orleansa.
Kaži mu!
Djevojka pogleda Gordona.
- Upoznala sam Mary u popravnom domu za djevojke Rose
Geyer. Uvježbale smo zajedničku točku i došle ovamo. Izvodile smo
je za muška društva, u privatnim klubovima i na zabavama. Kada su
pajkani to nanjušili, Joe i ja smo napustili grad. Mary je ostala i čuli
smo da je...
 Gordon skoči sa stolca i brzo prođe kroz sobu. Glas joj se
prekinuo dok ga je uplašeno gledala. On otvori pokretni bar i izvadi
bocu viskija. Natočivši čašu, ponovno se okrene njima. Jaka, oštra
bol razdirala ga je.
- Hoćete li viski? - upita.
Muškarac prvi odgovori.
- Nemamo ništa protiv - reče, usiljeno se nasmijavši. - Zar ne,
Evelyn?
Izašla je pred kućom iz malog autobusa, prišla vratima i
pozvonila. Gordon joj otvori.
Čim je ušla, zapuhne je smrad viskija iz njegovih ustiju.
Okrene se prema njemu.
- Pio si - reče prijekorno. - A obećao si da više…
Nervozno se nasmijao.
- Slavimo, dušo. Ne događa se svakog dana da stari
prijatelji navrate u posjetu.
- Stari prijatelji? - upita.
On potvrdi glavom i povede je u dnevnu sobu. Zaustavila se
na vratima, ukočivši se od užasa. Evelyn je ležala na kauču
odjevena samo u grudnjak i gaćice, dok je ostala odjeća bila rasuta
po cijeloj sobi. Pijano mahne Mary.
Joe zatetura prema njoj.
- Dobra, stara Mary - poviče. - Imaš li koji poljubac za starog
Joea? - Odjednom počne pjevati. - Evo dolazi nevjesta - evo dolazi
nevjesta.
- Što tražite ovdje? - upita gnjevno Mary. Joe se nasmije.
- Došli smo da našoj djevojčici pomognemo pri vjenčanju, to
je sve, dušo.
Obratila se Gordonu.
- Kada su stigli ovamo?
- Po... popodne. - Pokušao je usmjeriti pogled u nju, ali ga je
previše boljela glava. Bilo mu je potrebno još jedno piće. Dohvati
bocu pružajući je prema njoj. - Hoćeš li nešto popiti?
Odmahnula je glavom.
Potegnuo je iz boce. Osjeti kako mu viski ugodno teče
grlom. Bio je topao i hrabrio ga je. Spusti bocu, gledajući je.
- Potreban mi je - reče. - Sigurna si da nećeš?
 - Ne, hvala - odvrati Mary suho. Uzme cigaretu i pripali
je. Dim joj se polako izvijao iz usta.
Joe se zaustavi pred njom.
- Hajde, popij nešto - salijetao je. - Raspoložit će te za
predstavu.
Glas joj je bio leden.
- Kakvu predstavu?
Evelyn posrne s kauča.
- Pričali smo tvojem prijatelju o našoj točki. Joe smatra
kako bi bilo veselo da je odglumimo za njega.
Ne obraćajući pažnju na djevojku, Mary se okrene Gordonu.
- Ispričali su ti. - Bila je to više tvrdnja nego pitanje.
Kimnuo je.
Glas joj je bio miran.
- Saslušao si ih a da mi nisi dao priliku da ti objasnim? -
Ovo je bilo više pitanje nego tvrdnja.
Pružio joj je fotografije.
- Slike su sve ispričale. Nije trebalo da išta slušam.
Letimice ih je pogledala i zatim ih šutke vratila. Gordon ih
baci na stol, okrenuvši se od nje, nesposoban da se suoči s njezinim
pogledom.
- Morala si mi kazati.
- Nisi mi dopustio - odvrati mu. - Kad god sam pokušala,
rekao si kako ne mariš za ono što sam bila. Govorio si kako je
dovoljno ono što znaš o meni.
Nije joj odgovorio.
Obratila se Joeu britkim glasom.
- Isti stari Joe. Prodao bi dušu da ugrabi koji dolar. Nadam
se da si ovaj put istjerao dobru lovu.
- Ne ljuti se, dušo - reče, prilazeći joj. - Zrak je čist.
Možemo ponovno staviti točku na program. - Pokuša je uhvatiti za
lakat.
Ruka joj se pokrene tako strelovito da je pogledom nije
mogao pratiti. Osjeti oštar udarac i na licu mu se pojave bijele i
crvene mrlje gdje ga je pljoštimice pogodio dlan.
- Droljo jedna! - povikne bijesno, zakoračivši prema njoj. -
Naučit ću ja tebe!
Na usnama joj se ocrta podrugljiv osmijeh.
 - Nauči me - reče tiho.
On se zaustavi uperivši joj pogled u ruku. Oštrica noža
bljesne na svjetlu. Joe naglo odskoči. Gordon je zurio u njih.
- Mary - vikne.
Okrenula se. U glasu joj se čuo ljutit, povrijeđen prizvuk.
- Pokvaren si kao i oni. Mene nisi želio čuti, ali si saslušao
prvog tko ti je ispričao priču. Jesu li ti rekli kako su pobjegli i
ostavili me bez novaca i bez odjeće u stanu? Kladim se da si se i ti
carski zabavljao!
Nije progovorio, samo je piljio u nju.
- Nisu ti mogli ispričati sve jer nisu znali - nastavi gnjevno.
- Nakon što su nestali, krenula sam na ulicu. Morala sam da bih
mogla platiti stanarinu i jesti. Dobro sam zarađivala, četrdeset
dolara dnevno. To sam radila i onog dana kad si me ponovno
pronašao!
- Nemoj, Mary! - prostenje Gordon.
- Nije ti bilo dovoljno što sam te izbjegavala. Morao si me
tražiti. Morao si učiniti nešto veliko iz toga. - Glas joj odjednom
prepukne i sasvim se stiša.
- Ja sam ispala budala, a ne ti. Pomislila sam da si iskren, da
si onaj pravi, da će i meni jednom život nešto pružiti. Prevarila sam
se. - Okrene se i pođe prema vratima.
Gordon je uhvati za ruku. Čudan osjećaj krivnje probudi se u
njemu.
- Mary.
Pogledala ga je u lice dok joj se u očima nazrijevao slab
tračak nade.
- Želiš me zadržati, Gordone?
Nije odgovorio. Vidio je kako je odjednom nestalo sjaja iz
očiju. Otresla mu je ruku sa svoje, zatim se vrata naglo zatvoriše za
njom. Stajao je trenutak zureći u njih, tada se okrenuo ostalima.
Joe razvuče usne u usiljen osmijeh.
- Bolje ti je bez nje, druže.
Gordon nije odmah odgovorio. Ali kada je progovorio, nije
prepoznao vlastiti glas. Tako je bio grub i ispunjen mržnjom.
- Van! - reče. - Nosite se oboje prije nego što vas ubijem!
Slijepo je posrtala stazom, očiju punih suza koje su se tiho
slijevale niz obraze. Blagi glas progovori pokraj nje.
 -Mogu li vam pozvati taksi, gospođice Mary?
Podigne pogled. Stari crnac stajao je ondje gledajući je
očima punim dubokog razumijevanja. Odmahnula je glavom.
- Ne hvala, Tome. - Glas joj zazvuči krhko i promuklo. -
Mislim... mislim da ću malko prošetati.
- Otpratit ću vas komad puta, ako dopuštate, gospođice Mary
- reče blagim, uljudnim glasom. - Ovdje je noću pusto.
- Ništa mi se neće dogoditi - odvrati. - Ne bojim se.
Polagano je kimnuo.
- Siguran sam da se ne bojite, gospođice Mary. Vi ste
najhrabrija žena koju poznajem.
Gledala ga je bez riječi. Odjednom je shvatila.
- Cijelo ste vrijeme znali - reče začuđeno. Kimnuo je.
- A ipak mu niste rekli. Zašto? Njegove se oči zagledaše ravno
u njezine.
- Zbog onog što sam rekao. Jer ste prava žena. A gospodin
Gordon nije drugo nego običan dječak. Nadao sam se da ćete biti
njegova sreća. Sada više ne. Nikada više.
Duboko je udahnula.
- Hvala, Tome. - Počela se udaljavati. Požurio je za njom. -
Imam nešto novaca, gospođice Mary - reče brzo - ako ste možda u
stisci.
Prvi put ove večeri prava joj toplina prožme tijelo.
Instinktivno uhvati starčevu ruku.
- Snaći ću se Tome.
Starac obori pogled.
- Žao mi je, strahovito žao, gospođice Mary.
Načas ga je promatrala dok joj se licem širio topao
prijateljski izražaj.
- Predomislila sam se, Tome. Nešto možete učiniti za mene.
Brzo je podigao pogled.
- Izvolite, gospođice Mary?
- Odvest ću se kući. Pozovite mi taksi.
Gledala je kako žuri na glavnu cestu gdje je prolazilo mnogo
vozila. Izvadila je cigaretu i pripalila je. Duboko je uvukla dim,
gledajući gore u nebo. Blistave zvijezde svijetlile su, a težak
mjesec visio je na nebu.
 Do uha joj je dopirao šum valova, a s oceana je puhao blag
povjetarac. Naglo baci cigaretu ti žlijeb uz cestu. Odlučila je.
Dojadila joj je Florida. Vratit će se u New York. Ovdje su
zvijezde previše sjajne.

►▻ ◈ ◅ ◄

Mike digne pogled s knjige pred sobom i umorno protrlja

oči. Imao je osjećaj da su crvene, bolne i da gore. Pogleda kroz
prozor. Još uvijek je sniježilo. U susjednoj sobi zazvoni telefon, čuo
je majčin glas kako se javlja.
Polagano zatvori knjigu. Bilo je već skoro vrijeme da pođe na
posao.
Ovaj mjesec vršio je službu noćnog pozornika. Ustane sa
stolca i pođe u kupaonicu. Pribor za brijanje bio je pripremljen na
umivaoniku. Upravo je prekrio lice sapunicom kada se majka
pojavila u vratima iza njega.
- Pripremit ću ti doručak, sine - reče.
- Hvala, majko - reče, uzme britvu i počne se brijati.
Stajala je promatrajući ga. Nakon nekog vremena osjeti
njezin pogled.
- Što je, mama? - upita.
Zavrtjela je glavom, okrećući se, ali mu se onda ipak obratila.
- Nisi mnogo spavao - reče. - čula sam te oko tri sata.
- Nisam bio umoran - odvrati. - Osim toga morao sam
pročitati ove knjige. Za nekoliko mjeseci su stručni ispiti.
Vjerojatno ne želiš da ostanem pozornik čitava života, zar ne?
- Ne želim - odvrati. - Ali bilo bi mi draže da si poput ostalih
momaka. Koristilo bi ti da koji put izađeš nekamo, umjesto da cijelo
vrijeme zabijaš nos u knjige. Poznaješ malu Galagherovu, trgovčevu
kćerku. Svakog je dana susrećem na cesti i uvijek me pita za tebe...
- Mama, već sam ti stotinu puta rekao da nemam vremena za
djevojke - reče nestrpljivo. - I kasnije ću još stići na to. Sada imam
previše drugog posla.
Njezin uporan pogled dočekao je njegov u ogledalu.
- Da se radi o Marji, već bi našao vremena.
Osjetio je kako mu lice rumeni.
- Zaboravi je, mama. Rekao sam ti da je to svršeno.
 Majčine oči odjednom postanu blage.
- Ja je mogu zaboraviti, sine - reče okrećući se. - No možeš li
je ti?
Slušao je kako se majčini koraci udaljuju niz hodnik, zatim
pogleda svoje lice u ogledalu. Odsutno prijeđe britvom preko
obraza. Osjeti oštru, peckavu bol.
- Do đavola! - reče glasno, spustivši britvu. Dohvati stipsu da
bi zaustavio krvarenje.
Brzo pritisne bijeli štapić na posjekotinu na obrazu. Jedak
vrh snažno ga zapeče. Marja, pomisli, Marja. Pitao se nije li majka
imala pravo. Osuši lice pa priđe prozoru. Još uvijek je sniježilo.
Pomisli gdje je Marja sada.

►▻ ◈ ◅ ◄

Veliki sat u predvorju odzvonio je osam sati kad je Mary

izišla iz hotela.
Bijeli sniježni pokrivač prekrio je ulice i prigušio buku
prometa. Krenula je 49. ulicom prema Šestoj aveniji. Oko
Rockefelerovog centra bit će mnogo življe. Ondje su i mušterije bile
otmjenije. Turisti i viši činovnici toga kraja mogli su više potrošiti.
Broadway, Sedma i Osma avenija omogućavale su poslove do
najviše dva dolara. U Šestoj aveniji djevojka je mogla zaraditi od
pet do deset dolara.
Pogleda u nebo. Još je uvijek jako sniježilo. Noćas neće biti
mnogo posla, ali nije sebi mogla dopustiti da ostane kod kuće. Nije
imala novaca, a za nekoliko dana morat će platiti stanarinu.
Polagano je šetala, okrećući lice od ulice prema izlozima kao da je
zanima ono što je bilo izloženo.
Zapravo je gledala u izloge kao u zrcala. Svakog muškarca
koji bi prošao pažljivo je ispitala i procijenila po osjećaju. Skrenula
je nalijevo u Šestu aveniju i prošetala do ugla Pedesete. Gotovo
nikog nije bilo vani. Ušla je u kafeteriju na uglu i naručila šalicu
kave.
Sjela je uz prozor, odakle je mogla promatrati ulaz u varijete
na suprotnoj strani ulice. Za dvadeset minuta završit će predstava.
Gomila ljudi nagrnut će van, a među njima vrlo se često moglo naći
posla.
 Provincijski bećari radije su pohađali ranije predstave kako
bi im noć bila slobodna.
Šalica je bila gotovo prazna kad se dvorana počela prazniti.
Brzo ispije ostatak kave i prijeđe cestu. Stala je u predvorje kao da
nekog čeka.
Razvođač publike prođe mimo. Nestrpljivo je pogledala na
sat kao da je već umorna od čekanja.
Ljudi su se gurali mimo nje, ali joj nisu značili ništa.
Mnoštvo se sada prorijedilo. Još nekoliko trenutaka i morat će
ponovno van na snijeg, činilo se da noćas neće biti posla.
Upravo se spremala da otiđe, kad je neki osjećaj prisili da
podigne pogled. Muškarac, koji je stajao na suprotnoj strani
predvorja, promatrao ju je. Brzo je spustila pogled na njegove
cipele. Bile su smeđe. Automatski je postao bezopasan. Pajkani su
nosili crne cipele.
Polagano je podignula pogled na njegovo lice, pazeći da joj
oči ostanu bezizražajne, zatim se okrenula i odšetala na ulicu.
Pričekala je na uglu zeleno svjetlo. Nije se morala okrenuti a da bi
znala kako je muškarac slijedi. Kada se svjetlo promijenilo, prešla
je ulicu i ušla u zgradu RCA-a. Sišla je malim stepenicama do
prolaza, pa se zaustavila ispred nekog izloga.
U odrazu stakla ugledala je muškarca koji je prošao iza nje.
Zaustavio se ispred izloga nekoliko vrata dalje. Polagano je prošla
mimo njega kroz okretna vrata, te se popela uz stepenice. Prošla je
pokraj pošte i zaustavila se pred restauracijom na kojoj su donji
dijelovi prozora bili obojeni crno, tako da se nije moglo gledati
unutra. Otvorila je torbicu i izvadila cigaretu. Upravo ju je htjela
pripaliti kad je kraj nje planuo upaljač.
Muškarčeva ruka lagano je drhtala kada je podigla pogled
prema njemu. Imao je okruglo, glatko lice i tamne oči. Izgledao je
bezopasno.
- Hvala - reče zapalivši cigaretu. Osmjehnuo se.
- Smijem li vas pozvati na piće? - Glas mu je bio grlen i
snažan. Upitno je podignula obrvu. Glas joj je bio ljubezan i lišen
svake poruge.
- Zar je to sve što želite? Muškarac je bio zbunjen.
- Ne... ne - promuca. - Ali...
 - Čemu onda sebi povisujete troškove? - smiješila se. - Nije
potrebno da trošite novac na mene.
Pročistio je grlo i uspravio se kao da se nadao da će
mu to podati izgled svjetskog čovjeka.
- Hm... ah, koliko?
- Deset dolara - Mary će brzo, promatrajući ga pažljivo,
spremna da spusti cijenu ako bi on ustuknuo.
- Dobro - pristane muškarac.
Smiješeći se, uhvatila ga je pod ruku. Zajedno su se
popeli stepenicama na ulicu. Povela ga je prema hotelu.
- Nema ništa ljepše od snijega po zimi - reče ona.
- Nema - odvrati on. - Ali u gradu nije lijepo. Posvuda je
bljuzgavica. Ne možete ništa raditi. - Pokušao se našaliti. - Ja sam
dobro uradio.
Nasmijala se i čvršće mu stisnula ruku. Nije bio baš
glup. Približili su se hotelu i ona je izvukla ruku ispod njegove.
- Idem ovamo unutra - reče mu. - Dajte mi pet minuta
vremena, zatim se popnite u sobu 209 na drugom katu. Soba 209.
Jeste li upamtili?
Kimnuo je.
- Dvjesta devet. Pet minuta.
Bila je u kućnoj haljini kad je pokucao. Brzo je prošla
kroz sobu i otvorila vrata. Čovjek je stajao pred njom oklijevajući.
- Uđite - reče mu.
Polagano je stupio unutra zaustavivši se usred sobe, dok
je ona zatvarala i zaključavala vrata. Prišla mu je.
- Dajte kaput - reče.
- Ah, naravno. - Zbacio je kaput i dao joj ga. Ona ga je stavila
na vješalicu i objesila na vrata. Kad se okrenula, već je skinuo kaput
od odijela i odvezivao kravatu.
Smješkajući se, sjela je na rub kreveta njišući nogama.
Promatrala je kako skida košulju. Mišići su mu igrali na ramenima.
- Kako se zovete? - upita je.
- Mary - odvrati mu.
- Što se dogodilo da se ovime bavite, Mary? - upita. - Čini
mi se da ste vrlo fina djevojka...
 Na licu joj se ocrta dosada. Svi su uvijek pitali isto. Koji
put je mislila kako dolaze zato da čuju priču, a ne zbog nečeg
drugog. Slegnula je ramenima.
- Djevojke moraju i jesti - reče. Počeo je skidati remen.
- Niste li nešto zaboravili? - upita ga. Najprije ju je začuđeno
gledao, zatim je shvatio.
- Ah, da - reče, posegnuvši rukom u džep. Pruži joj novčanicu.
Mary je stavi u novčarku na toaletnom stoliću. Zatim zbaci
kućnu haljinu pa se vrati krevetu. Potpuno gola ispruži se ondje pa
ga stane gledati.
Stajao je, još uvijek u hlačama, buljeći u nju.
- Hajde - reče - Mary. - Što još čekate?
On prijeđe jezikom preko usana. Posegne rukom ponovno u
džep i izvadi malu, crnu kožnatu lisnicu. Otvori je. Blistava srebrna
značka bljesne.
Odvrati lice od Mary.
- Detektiv Milersen, odio za ćudoređe. Uhapšeni ste. Obucite
se.
Brzo se uspravila na krevetu dok joj je srce snažno udaralo.
Jednom se moralo dogoditi. Oduvijek je to znala. Ali ne baš tako
skoro. Razvukla je usne u usiljen smiješak.
- Pogriješila sam, policajče - reče. - Ovo je poklon kuće.
Zavrtio je glavom.
- Obucite se. - Izbjegavao je njezin pogled.
- Izgledate neobično dobro za pajkana - reče, prilazeći mu
sasvim blizu. Odmaknuo se i postavio pred vrata. Oblačio je
košulju.
- Ne koristi, sestro - reče ravnodušno. - Bolje da se obučete.
Polagano se počela oblačiti.
- Koliko se dobiva za ovo? - upita.
- Je li vam to prvi put?
Kimnula je pokušavajući na leđima zatvoriti kopču haljine.
Prsti su joj drhtali i nije joj uspjelo.
- Hoćete li mi učiniti uslugu? - upita ga. Pokušajte zaboraviti
značku barem tako dugo dok mi ne zakopčate haljinu.
Prišao joj je s leđa i zakopčao haljinu.
- Trideset dana - odvrati joj.
 - Trideset dana, a za što? - ponovi, jer je već bila zaboravila
svoje pitanje.
- Trideset dana za prvi prijestup - reče joj, vrativši se
vratima.
- Ah - povikne Mary. - Koji dan je danas?
- Dvadeset sedmi veljače - odvrati joj. Mary otvori ormar i
izvadi kaput.
- Znači čitav ožujak. - Okrene mu se. - Imam li nekoliko
minuta vremena da spremim stvari? Znate ove buhare. Nakon
trideset dana više neću naći svoju odjeću.
Kimnuo je.
- U redu, samo požurite.
Promatrao je kako vadi kovčeg iz ormara. Nije imala
mnogo stvari. Sve je stalo u kovčeg. Spustivši pokrov, okrenula se.
- Gotova sam. Hvala.
Otvorivši vrata, proslijedio je za njom iz sobe. Mary ga je
pogledala u lice dok je prelazila preko praga.
- Mora da postoji ljepši način da se zarađuje za život - reče.
Policajčeve se oči iznenada ispune poštovanjem. Djevojka je
bila hrabra. Natmureno kimne.
- Vjerojatno postoji.
Uhvatila ga je pod ruku kao da su stari prijatelji koji su
krenuli na malu šetnju.
Glas joj je bio tih i promukao.
- Mislim za nas oboje.
 JAVNO TUŽILAŠTVO PROTIV MARYANN FLOOD

Polagano sam prošao pokraj porotnika. Slijedili su me

pažljivim pogledima dok sam prilazio sucu, kako bih, prije nego što
Vito započne obranu, odgovorio na njegov prijedlog da sud otkloni
optužbu. Nadao sam se da me porotnici čuju, premda sam govorio
vrlo tiho.
- Svaki sud mora imati na umu dvije činjenice: povredu
morala i povredu zakona. Kazniti možemo samo ono što smatramo
povredom zakona. No vrlo rijetko se pred sudom nađe slučaj u
kojem su povrede morala i zakona ovako tijesno povezane.
Sudu i poroti pažljivo smo razložili optužbu protiv
okrivljene. Savjesno smo je potkrijepili činjenicama, dokazima i
svjedocima. Optužbu javnog tužilaštva iznijeli smo bez
uveličavanja, bez obmanjivanja, s dubokim osjećajem odgovornosti
prema svim uključenim strankama. Izvršili smo svoju dužnost
neustrašivo i nepristrano te utvrdili prekršaje koji teško terete
optuženu.
Građani države New York očekuju pravdu od vas. Pravedno
ćete postupiti jedino ako odbijete prijedlog obrane.
Udaljujući se polagano od porotnika, zaustavili se usred
sudnice. Iza leđa začuh sučev glas:
- Odbija se prijedlog obrane.
Istog trenutka u sudnici izbije metež. Novinari se ustrče po
prolazima iza mene kako bi javili novost svojim redakcijama. Sudac
je udarao čekićem, dok konačnu nije uspio nadvladati buku.
- Suđenje se odgađa do sutradan u deset sati ujutro.
Skroz naskroz mokar udoh u ured i svalili se na stolac. Joel i
Alec išli su odmah iza mene.
- Potrebno ti je piće, čovječe - reče Joel promatrajući me.
Kimnuh, sklopivši oči. Trebao sam i više od toga. Nisam
znao kako ću preživjeti idućih dva tjedna suđenja dok Vito bude
branio optuženu.
Osjetih kako me napušta snaga.
- Izvoli - reče Joel.
Otvorivši oči, uzeo sam čašu i sasuo alkohol u grlo. Pekao
me čitavim putem do želuca. Zakašljao sam.
- Stopostotni burbon – reče. Pogledah ga.
 - Hvala bogu da je prošlo - rekoh usrdno. Alec se naceri.
- Bio si dobar. Stvarno dobar.
- Hvala - odvratih. - Ali nije potrebno da mi to kažeš. Znam i
sam da sam bio loš.
- Uopće nisi bio loš - uplete se novi glas. Začuđeno se
okrenusmo kvratima. Skočih na noge.
- Šefe!
Osmjehujući se, ušao je u sobu.
- Vrlo dobar - rekao bih.
Alec i Joel razmijene poglede. Bila je to najviša pohvala koju
su ikada čuli od staroga.
- Hvala, gospodine - rekoh. Podigne ruku.
- Nemoj mi zahvaljivati - reče. - Još nije svršilo. Vito još
uvijek ima razne mogućnosti. Nije gotovo sve dok porota ne kaže
svoje.
Dovukoh stolac za starog. Oprezno je sjeo. Prvi put poslije
operacije došao je u ured.
- Izvrsno izgledate, gospodine - reče Joel. Dobacih mu kratak
pogled. Bio je ponovno u staroj kolotečini. Ulizivao se, kao i obično.
Stari tome ne prida posebnu pažnju.
- Osjećam se prilično dobro. - Dohvativši omot cigareta, stavi
jednu u usta. Alec gotovo slomi prst pružajući mu vatru prije Joela.
Nasmijah se u sebi. Odjednom je sve bilo kao i prije. Počeh
se bolje osjećati. Možda zbog viskija koji mi je grijao želudac.
Stari mi se obrati.
- Što misliš da će Vito sada učiniti? - Odmahnuh glavom.
- Ne znam.
- Ne sviđa mi se njegov izgled - reče stari. - Previše je
bezbrižan.
- Vito uvijek tako izgleda, imao za to razloga ili ne - ubaci Joel
brzo. Stari ga ošine pogledom.
- Poznajem Hanka Vita gotovo dvadeset godina. Mogu
zaključiti kada glumi. Ovaj put to ne čini. Nešto drži u rukama. -
Otpuhne dim. - Dao bih još jedno slijepo crijevo da saznam što
sprema.
Trenutak smo sjedili nijemo, razmišljajući jesmo li možda
nešto previdjeli. Naposljetku stari ustane.
 - Dakle- reče natmureno. - Mislim da nećemo dugo čekati.
Bit će to vjerojatno prvo čime će nas sutra ujutro uzdrmati.
- Zašto tako mislite? - upita Joel. Odlazeći prema vratima,
stari nam se okrene.
- Nije uručio sudski poziv nijednom svjedoku za sutradan.
Ni jednom jedinom.
Mi ostali zaprepašteno smo se gledali. Alec je prvi duboko
uzdahnuo. Tvrdnja staroga zatekla nas je nespremne.
Lukavo je gledao u nas trojicu.
- Da je i jedan od vas, momci, bio dovoljno oprezan, bio bi
to provjerio prije nego što je napustio sudnicu - reče i nestane u
hodniku.
Joel se prvi izrazi.
- Moramo priznati starome Iiscu - reče srdačno. - Koliko god
bio star, nikad mu ništa ne promakne.
Proučavajući slučaj, te sam noći ostao u uredu do poslije
jedanaest sati.
Ništa nisam propustio. Ispitao sam podatke što smo ih
dobili od njegovih svjedoka. Usporedio sam ih s pitanjima koja je
postavio svjedocima javnog tužilaštva. Nigdje ni u čemu nisam našao
ništa što bi nam pokazalo kako će Vito dalje postupiti. Naposljetku
sam zaključao pisaći stol i pokupio šešir i kaput s vješalice.
Bio sam umoran, ali ne i pospan. Vani je bilo vlažno i hladno,
no ipak sam odlučio da malo prošetam, nadajući se da će mi svjež
zrak razbistriti um. Krenuo sam prema Broadwayu.
Broadway je u ovom dijelu bio mračan i pust. Daleko, prema
središtu grada, mogao sam vidjeti na nebu mutan odsjaj jarkih
svjetala Times Squarea. No ovdje su iz mraka izvirali samo veliki,
crni obrisi poslovnih zgrada. Povremena svjetla zatitrala bi tu i
tamo gdje su radile čistačice.
Podignuvši okovratnik da se zaštitim od vjetra, hitro sam
koračao. Prošao sam gotovo četiri bloka kada primijetili da neki
automobil polagano klizi cestom uz mene. Bacio sam znatiželjan
pogled na nj, ali nisam mogao vidjeti unutra jer je bilo premračno.
Nastavio sam hodati utonuvši u misli. Kad sam došao do
slijedećeg ugla, automobil mi presiječe put. Psujući odskočih natrag
na pločnik. Tiha salva smijeha dopre mi do uši. Bio je to poznat
smijeh. Ispruživši ruku, otvorih prednja vrata.
 Sjedila je za upravljačem. U mutnom svjetlu šoferske ploče
ugledah bijeli odsjaj zubi.
- Zdravo, Mike - reče promuklim glasom.
- Marja! - Nisam mogao sakriti iznenađenje u glasu dok sam
kao prikovan stajao na rubu pločnika.
- Uđi - reče. - Povest ću te.
Trenutak sam oklijevao, zatim sam ušao u kola. Smjesta je
upalila motor i automobil je krenuo. Neprestano sam piljio u nju.
Na slijedećem raskrižju velik automobil morao je stati zbog
prometnog znaka. Okrenula se pogledavši me.
- Radiš do kasna - reče. - Sjedim u autu pred tvojim uredom
već od šest sati.
- Zašto mi nisi javila? - upitah podrugljivo. - Ne bih dopustio
da čekaš tako dugo.
- Ah-ah - odvrati pokrećući auto. - Mladić se razljutio.
Izvadih cigaretu i pripalih je. Na svjetlu šibice kosa joj je bila
gotovo bijela. Usne je razvukla u tih osmijeh. Šutke je vozila s
bezbrižnim nemarom.
Poslije nekog vremena progovori.
- Bio si danas vrlo dobar, Mike. - Govorila je kao da se ne
sudi njoj.
- Hvala - odvratih.
Skrenula je automobil u pokrajnju ulicu i približivši se
pločniku ugasila motor. Odnekud izvuče cigaretu i ja joj pridržah
šibicu. Oči joj iznad plamena potraže moje.
- Prošlo je mnogo vremena, Mike.
Kimnuh. Već sam ranije čuo ove riječi, koliko se sjećam.
Šibica se ugasi, no još sam prije vidio kako joj se u oči uvukla čudna
bol. To me razveseli. Nisam vjerovao da itko posjeduje moć da je
povrijedi. Položi dlan na moju ruku.
- Nemojmo se svađati, Mike. - Glas joj je bio blag.
- Pa zar uopće nešto drugo i radimo otkako je počelo ovo
suđenje? – upitah ljutito. - Ne igramo valjda dječje igre.
Oči je uprla u moje iznad žara cigarete.
- To je nešto sasvim drugo, Mike. Ne tiče se nas osobno.
Osjetih privlačnu moć tih očiju i vrtoglavo uplovih u njihove
dubine. Ništa se ni najmanje nije promijenilo. Nagnuvši se prema
njoj, poljubih je.
 Usta su joj bila mekana i topla. Oćutjeh pritisak zubi iza
usnica i strast mi odjednom ispuni tijelo. Otrgnuh usta od nje. Ovo
je bila ludost.
Oči su joj još bile zatvorene.
- Mike - prošapće. Ruka joj potraži moju i čvrsto je stegne. -
Zašto se ovo moralo dogoditi baš nama?
Povukoh dim cigarete.
- Ne znam - odvratih promuklo. - Mnogo sam se puta to i sam
pitao.
Polagano je otvorila oči. Još mi se nikada nisu učinile
tako blage kao sada. Gledale su ravno u moje.
- Hvala, Mike - reče nježno. - Bojala sam se da si se
promijenio.
Ništa ne odvratih. Nakon jednog trenutka ponovno
progovori.
- Kako su ti roditelji?
Nisam je gledao.
- Otac je umro prije dvije godine od srčanog napadaja.
- Žao mi je, Mike - prošapće. - Nisam znala. - Uvuče dim
cigarete.
- A majka?
Letimice sam je pogledao, pitajući se da li zna što majka
osjeća prema njoj. Odvratih ponovno pogled. Naravno da ne zna.
Kako bi i mogla?
- Majka je dobro. Sada je na selu. Očekujem je za nekoliko
tjedana.
Ponovno smo zašutjeli. Cigarete su dogorjele, pa sam svoju
bacio kroz prozor. Činilo se da više nemamo što reći.
- Čuo sam da imaš kćerku - rekoh. Na usnicama joj se pomoli
smiješak.
- Imam.
- Bit će da je vrlo lijepa - rekoh. - Tvoje dijete mora biti
takvo. Oči joj zadobe čudan izraz. Glas joj se sasvim stiša.
- Lijepa je.
Ponovno zavlada šutnja. Bilo je milijun stvari koje sam joj
želio reći, tisuću pitanja koja sam je htio upitati, no vrijeme i
događaji ukočili su mi jezik. Pročistih grlo.
- Izvoli, Mike? - upita. Pogledah je.
 - Ništa nisam kazao - odvratih ukočeno.
- Ah - reče.
Niz blok je prilazio policijski automobil, usmjerivši svjetla u
naša kola.
Jedva sam se svladao da ne podignem ruku i sakrijem lice,
ali automobil produži dalje.
Okrenuh se Marji.
- Ovo je bila ludost - rekoh. Osmjehnula se.
- Volim ludosti.
- Ja ne volim - odvratih. - U tome smo se uvijek razlikovali.
- Ne propovijedaj, Mike - reče tiho. - Dovoljno sam se toga
naslušala u nekoliko prošlih tjedana.
Zagledao sam se u nju.
- Zašto, Marja? Zašto?
Gledala me ravno u oči. Slegnula je ramenima.
- Dogodilo se.
- Ali zašto nije nekom drugom, Marja? Zašto baš nama?
Ništa nije odgovorila.
Nagnuvši se naprijed, ljutito sam okrenuo ključ upaljača.
- Hajdemo - rekoh.
Poslušno je skrenula kola natrag na glavnu cestu.
- Kamo? - upita.
- Možeš me iskrcati na Broadwayu - rekoh. - Ondje ću naći
taksi.
- Dobro.
Nekoliko trenutaka kasnije stigli smo onamo i ona zaustavi
automobil uz rub pločnika. Otvorih vrata i već sam napola izišao
kad je progovorila. Zaustavih se i pogledah je. Odsjaji svjetla izloga
na uglu poigravali su joj na licu - na visokim jagodicama, širokim
ustima i nježno zaobljenim nosnicama.
- Željela bih da se dogodilo nekom drugom, Mike, a ne nama -
reče.
Osjetih bol u sebi.
- Sada je prekasno. Duboko je udahnula.
- Za nešto nije nikada, Mike. Zurio sam u nju.
- Za što?
Brzo se nagnula dotaknuvši mi lagano usnicama obraz.
 - Ljubim te, Mike - prošapće. - Uvijek samo tebe. Bez obzira
na sve što se dogodilo. Ali nisam znala naći bolji put.
Zatim uz buku motora automobil odjuri, ostavivši me da
stojim na cesti, gledajući za njim. Stražnja svjetla nestanu za uglom i
ja pođoh prema stajalištu taksija.
Još sam uvijek ćutio lagan pritisak njezinih usnica i miris
njezina parfema. Nisam razumio. Nikada neću razumjeti, što sam je
dulje poznavao, sve sam je manje shvaćao.
Na primjer ono što se dogodilo za vrijeme rata. Proveo sam
prekrasan vikend. Tada je bila samo moja - znao sam to, mogao
sam osjetiti. A ipak je otišla s Rossom. Zamišljeno sam protrljao
mjesto na kojem mi je nos bio slomljen. To je bilo dovoljno pa da se
sjetim. Bilo je to Rossovo djelo.
Usao sam u taksi. Dao sam vozaču adresu i zavalio se u
sjedalu. Toliko je godina prošlo. Toliko se toga promijenilo. Ross je
bio mrtav. Ništa nije bilo kao prije.
Duboko sam udahnuo. Ništa - osim mojih osjećaja za nju.
 MARYANN

Druga knjiga

Čistač cipela već je spremno čekao kad je Hank Vito otvorio

vrata svog ureda. Naglo je ušao, bacio kaput na malenu kožnatu
sofu i sjeo za svoj stol, položivši nogu na čistačevu kutiju.
- Dobro jutro, Tony - reče, posegnuvši za pristiglom
poštom što je bila nagomilana na stolu.
- Bongiorno, signor Vito - odvrati dječak, lašteći cipelu
krpom.
Vito brzo prelista novine što su ležale na vrhu hrpe. Natpisi
na prvoj stranici bili su isti kao i jučer. Nijemci su se povlačili u
sjevernoj Africi, ili Nijemci su napredovali - uvijek isto cijelog
proljeća 1943. godine.
Bacivši novine u košaru za otpatke, počne pregledavati
jutarnju poštu. Ništa važno. Na dječakov znak nervozno izmijeni
noge na kutiji pa se zagleda kroz prozor.Na suprotnoj strani ulice
nalazio se park, a iza njega siva, kamena zgrada krivičnog suda.
Osjeti se kao gladijator koji gleda u arenu.
Oduvijek je bilo tako, još dok je bio dječak u talijanskoj
četvrti. Izazivali su ga simboli vlasti. Prezreti zakon bilo je
prelagano. Izrugati mu se njegovim vlastitim postavkama bilo je
veselje. Osim toga, i isplatilo se.
Oslobađati savjest, svjesnu krivnje, okova zakona bilo je
unosno zanimanje. Osjeti lagan udarac na nozi koji mu naznači da je
laštenje završeno. Dobaci dječaku četvrt dolara pa se okrene prema
stolu. Dok je dječak odlazio, zazvoni telefon. Podigne slušalicu.
- Ovdje je neka Maryann Flood koja vas želi vidjeti - začuje
tajničin glas. Nije poznavao ime.
- Što hoće? - upita.
- Stranka - odvrati djevojka kratko. - Tvrdi da vas je netko
preporučio.
- Tko? - upita.
- Kaže da će vam to reći kad vas vidi. Rekla je još da plaća
unaprijed i u gotovom.
Vito se naceri. Tko god bila ta žena, svakako zna što hoće.
- Pošaljite je unutra - reče.
 Trenutak kasnije vrata se otvore. Pojavi se sekretarica koju
je slijedila mlada žena. Vito ustane.
- Gospodin Vito, gospođica Flood - upozna ih sekretarica.
Mlada žena pristupi mu s ispruženom rukom, koju on
prihvati. Stisak joj je bio čvrst i ozbiljan kao u muškarca, a ipak je iz
njega izbijala električna toplina, jasno pokazujući da je žena.
- Hvala što ste me primili - reče. Glas joj je bio dubok i
ugodan.
- Nema na čemu. - Vito pokaže rukom stolac nasuprot svojem
stolu. - Izvolite sjesti, molim.
Sekretarica uzme kaput sa sofe na koju ga je odvjetnik bio
bacio i iziđe. Vito sjedne zagledavši se u mladu ženu. Imala je
svijetli kostim od tvida i uz to prikladan ogrtač. Ispod kaputa
od kostima nazirala se bijela svilena bluza. Ruke su joj bile lijepo
oblikovane. Nije nosila nakit i osim lagano obojenih usnica nije bila
našminkana. Oči, široko usađene, bile su tamnosmeđe, gotovo crne.
Nježni pramenovi plave kose virili su ispod žućkastobijele kape.
Vito se ponosio sposobnošću da točno ocijeni stranku. Ova
je djevojka potjecala iz dobre obitelji. Čitavom pojavom upućivala
je na to. Došla je k njemu zbog brata ili rođaka koji su upali u
neprilike. Takve je slučajeve volio. Donosili su novac. Osmjehne joj
se.
- Što mogu učiniti za vas, gospođice Flood? - upita.
Mlada mu žena ne odgovori odmah. Izvadivši cigaretu,
čekala je da joj pripali. Pošto je to uradio, bio je još sigurniji da ju je
točno ocijenio. Samo su djevojke iz otmjenih obitelji imale bahat
običaj da čekaju dok im se ne pripali cigareta. Promatrao ju je kako
nježno uvlači dim u usta.
- Čula sam da ste dobar odvjetnik, gospodine Vito - reče
mlada žena blago. - Najbolji u New Yorku.
U sebi je sav zablistao.
- To je vrlo laskavo, gospođice Flood - reče skromno - ali
nije sasvim istinito. Radim kako najbolje mogu, to je sve.
- Sigurna sam da je to više nego što bi itko drugi mogao
učiniti. – U očima joj se nazirao podsmijeh.
Primijetio je to i smjesta postao oprezan. Neće
dopustiti da mu se neka otmjena damica podsmjehuje.
 - Trudim se - reče hladnim glasom. Djevojka mu je gledala
ravno u oči.
- Zato sam došla k vama, gospodine Vito. Trebam
odvjetnika i želim najboljeg. - Sada joj u očima nije bilo ni traga
smiješku.
- Zašto? - upita je.
- Jutros me nazvao jedan prijatelj. Izdan je uhidbeni nalog za
mene i predvestće me danas popodne. - Glas joj je bio bezizražajan.
Bio je preneražen.
- Vas će uhapsiti? A pod kojom optužbom?
Još ga je uvijek gledala u oči.
- Krađa poslije izvršenog čina prostitucije. Načas ga je glas
izdao.
- Što? - protisne, pošto je ponovno ovladao govorom.
Osmjehnula se s izrazom nehinjene zabave u očima. Zatim
ponovi optužbu.
- Zbog toga sam ovdje - doda.
Još nikada nije tako pogrešno ocijenio stranku. Uzme novu
cigaru, odgrize joj kraj, te prinoseći upaljenu šibicu pričeka dok se
vrh nije zažario. Zatim odbaci šibicu. Sada je opet vladao sobom.
- Ispričajte mi što se dogodilo - reče mirno.
- Sinoć oko jedanaest sati sjedila sam u Sherryju za barom,
uz čašicu prije spavanja, kad je ušao taj čovjek. Bio je pijan i uporno
zahtijevao da mi plati piće. Pričao je da je vrlo bogat i mahao
snopom novčanica kako bi to potkrijepio. Popili smo još nekoliko
čašica. Zatim je došao u moj stan, gdje smo nastavili piti. - Glas joj
je bio bezbojan i bezosjećajan kao da priča o nekom drugom. -
Otišao je oko pola pet. Dao mi je dvadeset dolara, a ja sam ga
poljubila na rastanku.
- Što se zatim dogodilo? - upita.
- Otišla sam spavati - odvrati. - Ujutro me probudio telefon.
Zvao me prijatelj iz policijske centrale. Rekao mi je kako se čovjek
pojavio ondje, danas ujutro, i, zaklinjući se da sam ga pokrala,
zahtijevao da me uhapse.
- Jeste li mu ukrali novac? - upita Vito.
- Nisam - odvrati mlada žena. - Stavio je novac natrag u džep
nakon što mi je dao dvadeset dolara.
- Tko me vama preporučio? - upita.
 - Detektiv, poručnik Milersen iz 54. policijske stanice -
odvrati. - Poznajem ga već pet godina. Zna da ne bih nikada učinila
tako nešto.
Poznavao je Milersena. Dobar policajac. Ne bi mu podvalio
neki sumnjiv posao. Ali i pajkan se ponekad može prevariti. Dobaci
djevojci pronicljiv pogled.
- Sigurni ste da niste uzeli novac? - upita. - Slobodno mi
kažite. Svejedno mi je jeste li ga ukrali ili niste. Svakako ću preuzeti
vaš slučaj. Želim to ipak znati zbog sebe.
Djevojka ga je netremice gledala široko otvorenih očiju.
Polagano je skinula kapu. Stresla je glavom i kosa joj se rasula oko
lica poput blještavog zlatnog vodopada.
- Gospodine Vito - reče tihim, promuklim glasom. - Kurva
jesam, ali kradljivica nisam.
- Gospodine Bel, koliko ste čašica popili prije nego što ste
susreli gospođicu Flood? - Vitov glas bio je jasan i miran.
Zdepast muškarac, koji je sjedio na mjestu za svjedoke,
uznemireno pogleda u suca. Sudac je upro pogled ravno pred sebe.
- Ne znam - odvrati Bel napetim glasom. - Popio sam vrlo
mnogo.
- Deset čašica? Dvanaest? Dvadeset? - Vitov je glas izražavao
znatiželju?
- Možda deset - dopusti čovjek.
- Možda deset. - Vito se okrene prema svojoj stranci. Ona
potvrdno kimne. Obrati se ponovno čovjeku. - A koliko ste popili u
baru s njom?
- Četiri? - odvrati čovjek upitnim glasom.
- Ja to sigurno ne znam, gospodine Bel - reče Vito
podrugljivo. - Vi ste bili ondje. Ja nisam.
- Ali kad nisam siguran - reče čovjek.
- Niste sigurni - ponovi Vito. Odmakne se nekoliko koraka
od mjesta za svjedoke. - Niste sigurni koliko ste popili prije nego
što ste sreli moju klijenticu, ne znate koliko ste popili u baru s
njom. Znate li, možda, koliko ste popili u njezinom stanu?
- Ne... ne znam - reče čovjek. - Ne mogu biti siguran. Te sam
noći strahovito mnogo pio.
Vito se nasmiješi.
 - U to smo svi uvjereni, gospodine Bel. - Okrenuo se i
pričekao dok val smijeha nije preletio gotovo praznom sudnicom.
Ponovno se okrene čovjeku koji je sjedio na mjestu za svjedoke. -
Očito se ne sjećate ničeg što se događalo te noći, gospodine Bel , zar
ne?
Bel se zajapuri.
- Imao sam tisuću petsto dolara u džepu kad sam one noći
krenuo - reče ljutito. - Sutradan ih više nije bilo.
- Kada ste prvi put primijetili da vam manjka novac,
gospodine Bel? - upita Vito.
- Kad sam se probudio - odvrati muškarac. - Pogledao sam
na toaletni stolić. Pošto sam vidio da novac nije ondje, pretražio
sam džepove. Ali ga nigdje nije bilo.
- Gdje se to zbilo i u koje vrijeme, gospodine Bel?
- U mojoj sobi u hotelu oko pola deset ujutro.
- Smjesta ste obavijestili policiju i prijavili krađu? - našali se
Vito.
- Nisam - odgovori Bel. - Obukao sam se i sišao na recepciju
da upitam nije li se netko javio da je našao novac.
- Tek tada ste pozvali policiju? - Vitov je glas bio blag.
- Nisam. Telefonirao sam udruženju taksista, kako bih
doznao nije li neki taksist vratio novac.
- Zar je to bio sav novac koji ste imali kod sebe, gospodine
Bel? - upita nehajno Vito.
Gospodin Bel potvrdno kimne.
- Da, nikada ne nosim sitniš po džepovima. Zadaje previše
brige. Ne uzimam ostatak. Uvijek im kažem neka ga zadrže.
- To je sve, gospodine Bel. Hvala. - Vito se naglo udalji.
Čovjek se zbunjeno ogledavao, tada nespretno ustane pa se
vrati na svoje mjesto. Vito pričeka trenutak, zatim prozove neko
ime. Sitan, mršav muškarac ustane i priđe mjestu za svjedoke.
Sudski pisar mu uzme prisegu i čovjek sjedne.
Vito priđe svjedoku.
- Što ste po zanimanju, gospodine Russo?
- Vozač taksija, gospodine - odvrati čovjek grlenim glasom.
- Za koje udruženje radite? - upita Vito.
- Za Snaggy Dog Cab Company - odvrati svjedok. - Vozim noću.
- Poznajete li nekog u ovoj sudnici? - nastavi Vito.
 - Poznajem - odvrati Russo. Kliznuvši pogledom oko sebe,
pokaže Bela. - Njega.
- Jeste li mu znali ime prije nego što ste došli u ovu sudnicu? -
upita Vito.
- Nisam - odvrati Russo. - Prepoznao sam ga jer sam ga neke
noći vozio.
- Kada je to bilo? - nastavi Vito. Russo izvadi arak papira.
- Ponio sam sa sobom popis vožnji one noći. Bilo je to u
utorak prije tjedan dana.
Vito uzme papir.
- Što je to?
- Popis vožnji. U njemu je zapisano gdje sam uzeo klijenta,
kamo sam ga odvezao i koliko je pokazivao taksametar. Tako gazda
zna koliko je kilometara prevaljeno i koliko je stajala vožnja.
Zapisano je i vrijeme svakog poziva.
Vito je gledao popis.
- Je li vožnja gospodina Bela na ovom popisu?
Taksist potvrdno kimne.
- Naravno, ovdje je. Četiri i četrdeset ujutro.
- Četiri i četrdeset ujutro - pročita Vito. - Od 72. ulice do
hotela Sherry.
- Pogleda svjedoka. - Je li to ova vožnja?
- To je - odgovori taksist.
- Šezdeset centi - pročita Vito na popisu.
- Tako je pokazivao taksametar - brzo će vozač taksija.Vito ga
pogleda.
- Kako vam je platio?
- Izvukao je dolar iz snopa novčanica i rekao mi neka zadržim
ostatak - reče taksist.
Potpuno bezizražajna lica, Vito pogleda suca.
- Još jedno pitanje, gospodine Russo. U kakvom je stanju bio
gost? Je li bio pijan?
- Bio je pijan kao klada - reče brzo taksist.
- To je sve, gospodine Russo. Hvala. - Vito je još uvijek gledao
suca.
Čekao je da svjedok napusti mjesto, zatim mu na
usnicama zaigra gotovo neprimjetan osmijeh. I u sučevim očima
nazre se nagovještaj vedrog smiješka. Sudac lagano kimne Vitu.
 Vito se sada široko osmjehivao.
- Predlažem sudu da odbije tužbu protiv moje klijentice, jer
nije potkrijepljena nikakvim dokazima o njezinoj krivnji.
- Prijedlog se prihvaća. Tužba se odbija - reče sudac.
- Zahvaljujem, poštovani suce. - Kad je sudac napustio
sudnicu, Vito se okrene Maryanni.
Smiješeći se, pružila mu je ruku.
- Hvala, Hank.
Smijuljio se.
- Rekli ste da sam najbolji. Nisam se smio pokazati ništa
gorim.
Ustala je i on joj pomogne obući kaput. Krajičkom oka ugleda
kako neki čovjekpredaje Belu papir. Smijao se u sebi kad su krenuli
van. Bel se ispriječi pred njim dok su prolazili.
- Gospodine Vito - reče ljutito, mašući papirom. - Što ovo
znači?
Vito mirno upita:
- A što je to?
- Parnica zbog pogrešnog hapšenja, klevete i štete nanesene
dobrom glasu vaše klijentice. Dvijesto pedeset tisuća dolara! -
Belov glas je podrhtavao od bijesa.
Vito propusti Maryann ispred sebe niz prolaz, odgovarajući
Belu.
- Prije nego što idući put optužite neku jadnu nedužnu osobu,
gospodine Bel, nadamo se da ćete se sjetiti da postoje zakoni koji je
štite.
Kad su izišli iz sudnice, Maryann se smijala.
- Imali ste pripremljen papir za njega. A što bi bilo da smo
izgubili?
Vito se osmjehne.
- Nismo mogli izgubiti.
- Nismo mogli? - upita ga sumnjičavo. Nije joj odgovorio na
pitanje.
- Dogovorili smo se za danas navečer? - upita umjesto toga.
Kimnula je.
- U koliko sati?
- Dođite kući po mene u pola osam - odvrati mu.
 - Dobro - reče. - Moram se vratiti u ured. Pozvat ću taksi. -
Dade znak taksiju, koji se zaustavi kraj njih. Otvori joj vrata.
Ušla je i pogledala ga.
- Što ste mislili kad ste rekli da nismo mogli izgubiti? Da
niste pronašli onog vozača taksija, bili bismo u teškom položaju.
- Tko je pronašao vozača taksija? - upita on nedužno.
- Znači vi ste...? - Prekinula se, dok joj je pogled odavao
da je počela shvaćati.
Smješkao joj se.
- A tko ne bi? Bel je bio tako pijan da se nije sjećao
vozača. Bilo je lako naći čovjeka iz istog udruženja koji se svega
sjećao bolje nego Bel. Pogotovo čovjeka koji radi noću i voljan je da
zaradi nekoliko dodatnih dolara za lagan popodnevni posao.
- Uistinu ste najbolji - reče mu smiješeći se. Vito zatvori vrata.
- Točno u pola osam - naglasi Vito, pa se fućkajući udalji.
Pogleda na ručni sat. Bilo je gotovo šest sati. Podigne
slušalicu i reče sekretarici:
- Nazovite brijača i recite mu neka me pričeka. Za pet
minuta sići ću da me obrije.
- U redu, gospodine Vito - reče djevojka. Već je spuštao
slušalicu, ali njezin glas nastavi. - Gospodin Drego je na telefonu.
- Ja ga nisam zvao - reče Vito.
- Upravo je telefonirao kad ste podignuli slušalicu - objasni
djevojka. Vito pritisne dugme telefona.
- Izvoli, Ross?
- Moram te večeras vidjeti, Hank. - Rossov glas bio je
ozbiljan.
- Ne može li to pričekati, sinko? - reče Vito. - Nagovorio sam
svoju staru da mi večeras dade izlaz i upecao sam jednu krasnu
malu. U koje god drugo doba želiš.
- Moram te vidjeti večeras, Hank - odvrati Ross.
- Žele me idući tjedan poslati na zapad. No najprije moramo
srediti neke stvari.
- Kriste! Baš nemam sreće - uzdahne Vito. Ross se nasmije u
telefon.
- Neću te dugo zadržati.
- Dobro - reče Vito.
Ross se opet smijao u telefon.
 - Ova lutka mora da je nešto posebno. Još nikada nisam čuo
da se zbog neke žene toliko uzbuđuješ.
- Ne vjerujem da na svijetu postoji još i jedna kao što je ova.
- odvrati Vito. - Rođena je da bude žena.
- Tu djevojku moram vidjeti - reče Ross. - Povedi je sa
sobom ako zna šutjeti.
- Dobro - reče Vito. - Bit ćemo kod tebe u osam.
- Nemojte - odvrati Ross. - Bolje dođite u pola devet u klub
Shelton. I ja ću povesti prijateljicu, pa ako nas netko vidi, pomislit
će da smo izišli da se zabavljamo.
- U redu - složi se Vito i spusti slušalicu. Ross je bio
pametan. Koji put prepametan. Ponovno uzme slušalicu pa stane
birati broj.
Javi mu se neki glas.
- Dajte mi Jokera - reče. Joker je imao pravo. Još prije mnogo
godina rekao je da će morati dobro pripaziti na tog momka.
Izišao je iz taksija ispred starinske kamene kuće u 73. ulici u
zapadnom dijelu. Plativši vozaču, popeo se uz stepenice. Svjetlo u
hodniku bilo je prigušeno pa je morao upaliti šibicu da pronađe ime
Maryann Flood.
Pritisne dugme.
Gotovo istog trena začuje zujalicu. Gurne vrata i uđe u
starinsko predvorje. Njezina vrata označena zlatnim slovom C bila
su na vrhu stepenica. Upravo htjede pokucati kad ih ona otvori.
- Uđite - reče smiješeći se, te zakorači unatrag kako bi ga
propustila.
Stupio je u sobu i skinuo šešir. Bio je iznenađen. Stan je bio
namješten ukusno i jednostavno, a ipak je djelovao pomalo
egzotično. Možda zbog mnoštva debelih, skupocjenih sagova i
bizarnih ukrasa na zidu - mača, starinske puške i biča s devet
krakova. Svjetlo je meko padalo na smeđe obojene zidove i
strop. Ispod prozora bile su police pune knjiga i ukrasnih predmeta.
- Vaš kaput? - upita ga smiješeći se.
- Ah, naravno - reče svlačeći ga. Ona ga prihvati.
- Ondje na stoliću stoje viski i led - reče. - Bit ću gotova
za nekoliko trenutaka.
Prišao je stolu. Posuda za led bila je od čistog srebra.
Pokraj nje stajale su teške staklene čaše i razne vrste viskija.
 - Dobro živite - reče Vito.
Prošivena kućna haljina od zelenog baršuna zaigra oko nje
dok se okretala da bi ga pogledala.
- I trebala bih - odvrati bez smiješka. - To je jedina nagrada
u mojoj profesiji. I nitko mi ne jamči da će ovako potrajati. Zato
moram iskoristiti svaki trenutak.
Natočivši čašu, prišao je policama s knjigama. Bilo je tamo
suvremenih romana, i dobrih i loših.
- Sve ovo ste pročitali? - upita znatiželjno. Potvrdila je
glavom.
- Obično imam cijeli dan na raspolaganju, pa ovime ubijam
vrijeme.
Kušao je viski.
- Smijem li vam pripremiti piće? - upita.
- Ne, hvala - odvrati Maryann. - Sama ću to učiniti. - Ulije u
čašu nešto creme de cassis, pa doda nekoliko kocaka leda i malo
sode. Podigne čašu. - Za najpametnijeg odvjetnika u New Yorku.
On se zasmijulji.
- Hvala. - Podigne vlastitu čašu. - Za najčarobniju
klijenticu koju je sreća dodijelila nekom odvjetniku.
- Hvala. - Spustivši čašu na stol, krenula je u spavaću sobu. -
Kako da se obučem? Kamo idemo?
Pošao je za njom do vrata spavaonice i zastavši zagledao se u
nju.
- Nakitite se - reče. - Idemo u klub Shelton. Moram se sastati
sa strankom.Podignula je obrve.
- Klub Shelton - zaista otmjeno.
- Za nas samo najbolje - reče Vito, smijuljeći se. Zbacila je
kućnu haljinu i sjela pred toaletni stolić.
Zaustavio je dah. Učinila je to tako nehajno. Na sebi nije
imala ništa drugo osim grudnjaka bez naramenica, gaćica i dugačkih
svilenih čarapa pričvršćenih na tanak pojas oko struka. Pogledala
ga je obješenjački.
- Oprostite što sam u radnoj odjeći.
Zaklonio je oči rukama.
- Začas ću se sabrati - reče. - Nisam naviknut na žene.
Nasmijala se šminkajući se.
- Dragi ste, Hank. Volim vas.
 - Hvala - odvrati Vito.
Okrenula se njemu.
- Stvarno to mislim. Vrlo je malo muškaraca koje volim.
Većinom su životinje.
Lice mu se odjednom uozbiljilo. Znala je to sigurno bolje od
svih ostalih.
- Nadam se da ćemo postati prijatelji - reče joj. U očima joj je
bio mudar pogled.
- Nadam se - reče iskreno. - Premda sumnjam.
Začudio se.
- Zašto?
Ustala je i okrenula se prema njemu. Odjednom se čudno
promijenila. Osjetio je kako mu bilo tuče u sljepoočicama. U mekom
svjetlu sobe učini mu se da se pretvorila u erotski kip: prsa su joj
bila bujna i čvrsta, oblina trbuha topla i primamljiva, noge poput
cvjetova dugih peteljki. Usta mu se odjednom osuše. Prinio je
čašu ustima, ali nije pio. Poželio je samo osjetiti hladnu vlažnost
na usnicama.
- Prekrasni ste - prošapće.
Blago se nasmiješila.
- Jesam li? - upita. - Zapravo i nisam. Noge su mi
predugačke, prsa prejaka, ramena preširoka, oči prevelike, brada
preuglata, jagodice previsoke, usta preširoka. Ništa ne odgovara
današnjoj modi. A ipak kažete da sam lijepa.
- Lijepi ste - ponovi Vito. Prodorno ga je gledala.
- Ne mislite samo na ljepotu. Smatrate da sam stvorena za
nešto drugo, zar ne?
- Po čemu bi se drugom mjerila ljepota? - upita je. Smiješak
joj iščezne s usnica.
- To sam i mislila. Zato sumnjam da možemo ostati prijatelji.
Uvijek sve završi isto.
Osmjehne joj se.
- Prozreo sam vas - reče joj blago. - Vi ne želite drukčije. To
je vaše jedino oružje. Vaš jedini način da budete ravnopravni.
Trenutak je zurila u njega, zatim ponovno sjedne za toaletni
stolić.
Dohvati jastučić za pudranje pa mu ga pruži.
 - Napudrajte mi leđa - reče mu. - Niste kao ostali. Pametniji
ste. Načas je piljio u jastučić zatim se okrene.
- Ako želite da ostanemo prijatelji - reče - napudrajte sami
leđa. I ja sam samo čovjek.
Kada je izišla iz spavaće sobe Vito ustane i zafućka. Bila je u
jednostavnoj haljini od zlatnog lamea golih ramena, koja joj je
lagano obavijala tijelo, padajući do listova. Uz to tanke svilene
čarape i zlatne cipele. Na ušima je imala male zlatne naušnice u
obliku srca, a oko vrata pleten zlatni lanac na kojem je visio kamen
sličan topazu. Kosa joj je bila bijelo plava i blještala je uz
zlaćanožutu boju haljine. Smješkala se.
- Sviđa vam se?
Kimnuo je.
- Čarobno!
Donese mu kaput, a preko svojih ramena prebaci ogrtač od
svijetla krzna kanadske kune.
- Spremni? - upita je, smiješeći se. Kako će samo Ross
izbuljiti oči.
- Uvijek spremna - odvrati mu.
Kad su poši prema vratima, zazvoni telefon. Zaustavio se,
pogledavši je.
- Nećete se javiti? - upita. Oči im se sretnu.
- Odazvat će se moja telefonska služba. Vjerojatno je to netko
tko ne zna da noćas izlazim.
Sjeli su u taksi i Vito reče vozaču adresu. Provukla je ruku
ispod njegove. Blagi miris parfema dopirao je do njega.
- Što tražite od života, Maryann? - upita je. Tama joj je
skrivala oči dok je odgovarala.
- Svi me pitaju isto. Hoćete li čuti otrcane fraze ili istinu?
- Istinu, ako ćemo biti prijatelji - odvrati Vito.
- Tražim ono što i svi ostali - reče. - Ljubav. Dom. Obitelj.
Sigurnost. Brak. Ne razlikujem se ni od koje druge djevojke.
- Ali... - počne Vito. Prekinula ga je.
- Htjeli ste reći da sam kurva.
Osjećao se kao da mu je pročitala misli pa se zbunjeno
nakašljao.
- To me još uvijek ne čini drugorazrednim građaninom -
nastavi Maryann mirno. - Osjećam poput svake druge žene.
 Jednako krvarim kad se porežem. Jednako plačem kad me
netko povrijedi. U svojem poslu radim jednako naporno kao i
svaka druga djevojka. Mnogo je teže biti dobra kurva negoli dobra
tajnica ili činovnica.
- Zašto onda niste nikada pokušali raditi nešto drugo?
- Odakle znate što sam pokušavala? - upita ga mirno. - Zašto
niste postali liječnik? Zato jer ste najbolji kao odvjetnik. Vidite, a ja
sam najbolja u ovome.
- Ali ja sam odvjetnik i zato što to želim biti i jer sam rođen
za to - brzo će Vito.
- Da vam povjerim kao profesionalac profesionalcu -
osmjehne se Maryann. - Cijelog života borila sam se protiv toga. Još
kao djevojčica, dok su dječaci trčali za mnom, branila sam se. Netko
mi je jednom kazao da sam za to rođena. Nisam mu povjerovala.
Međutim, imao je pravo. Sada sam u to uvjerena.
Uhvati je za ruku nježno je tapšući. Odjednom spozna koliko
mu je draga ova djevojka. Bila je čudesno poštena.
- Nadam se da ćete jednog dana dobiti ono što želite.
U restauraciji je pričekala da Vito preda svoj šešir i kaput.
Dok su prilazili stolu, Ross im je bio okrenut leđima. Napregnuto je
razgovarao s crnokosom djevojkom koja je sjedila do njega.
Vito se zaustavi iza njega položivši svoju ruku na Maryanninu.
- Ross - zovne.
Ross se naglo osvrne i podignuvši pogled nasmiješi se, dok
su mu tamne oči blistale.
- Hank!
- Ross, volio bih da upoznaš Maryann Flood - reče Hank. -
Maryann, ovoje Ross Dre... - Glas mu se odjednom prekine.
Ross problijedi i Hank na trenutak pomisli da mu je pozlilo,
toliko mu se bolnog uzbuđenja ocrtalo na licu. Samo su oči živnule
- bile su žive, sjajne i ispunjene žudnjom kakvu Vito još nikada nije
vidio. Naposljetku je progovorio. Glas mu je podrhtavao.
- Mar... Marja!
Vito pogleda Maryannu. Ispod šminke lice joj je bilo blijedo,
ali se bolje snašla nego Ross. Pružila mu je ruku.
- Ross! - reče promuklim glasom. - Odavno se nismo vidjeli.
- Sedam godina, Marja - reče Ross, teško ustajući. - Sjedni,
Hank.
 Sjednu za stol.
- Zajedno smo rasli, Hank - objasni Ross, ne skidajući očiju s
Maryann. - Sjećaš li se što si mi rekao preko telefona, Hank? Ovo je
jedina djevojka na svijetu za koju ti to doista vjerujem!
Vito je gledao jedno pa drugo. Ista ljuta životna snaga u
oboje. Bili su toliko slični u svojim suprotnostima, kao da su izišli iz
istog kalupa, a tek su na kraju različito oblikovani. Položivši ruku na
stol, nagnuo se naprijed.
- Pričajte mi o tome.
Crnokosa djevojka koja je došla s Rossom bila je Ijutita.
Obraćali su joj tako malo pažnje kao da i nije bila prisutna. Bilo joj
je savršeno svejedno što su Ross i Maryann radili dok su bili djeca.
Međutim, zanimalo je Hanka Vita. Postalo mu je jasno
mnogo toga što ga je zbunjivalo s obzirom na Rossa i Maryann.
Šutke je slagao njihove uspomene. Bio je sakupljač čudnih isječaka
ljudskih sudbina. U njegovom poslu takve su obavijesti često bile
vrlo korisne.
Jedno je odmah shvatio: morat će čekati svoj red kod
Maryann. Ako je ikada išta ostalo nedovršeno između dvoje ljudi,
onda je to bilo među ovo dvoje. Pogledao je crnokosu djevojku
osmjehnuvši se.
- Što mislite, da nestanemo i prepustimo ovo dvoje njihovim
uspomenama, dušo?
Djevojka mu se zahvalno nasmiješi.
- Ništa mi ne bi bilo draže, gospodine Vito. Tuda sjećanja vrlo
su dosadna. Hank se nije slagao s njom, ali je ipak ustao.
- Hajdemo - reče.
Ross podigne pogled prema njemu.
- Ali još nismo razgovarali o poslu - usprotivi se. Hank se
nasmiješio.
- Bit će to prvo što ćemo učiniti sutra ujutro u mojem
uredu. - Pruži ruku Maryanni. - Laku noć, prijateljice.
Uzvratila mu je blistavim, toplim osmijehom.
- Laku noć, savjetniče.
Ross ih je slijedio pogledom dok su odlazili, potom se okrene
Maryanni.
- Sjedni do mene.
 Šutke se premjestila na stolac koji je djevojka napustila.
Ross rukom prekrije njezinu.
- Još jedno piće? - upita. Odmahnula je glavom.
- Neću, hvala.
- Ja hoću. - Mahne rukom i konobar mu donese još jedan viski.
- Kako si upoznala Hanka Vita? - upita.
Pogledala ga je u oči.
- Zapala sam u neprilike i trebala sam odvjetnika. Otišla sam
k njemu.
- Odabrala si najboljeg - reče Ross. - Skup je, ali nema boljeg.
- Kojiput je najskuplje na kraju najjeftinije, ako gledaš
unaprijed – zaključi Maryann.
- On je i moj odvjetnik - reče Ross. Upitno je podignula obrve.
- Radim za organizaciju - nastavi Ross. - Znaš li što je to?
Kimnula je.
- Ali potpuno sam čist - doda brzo. - Obavljam samo
zakonite poslove. Upravo me šalju u Los Angeles da tamo osnujem
građevinsko poduzeće. Stoga sam večeras želio razgovarati s
Hankom.
Ništa nije rekla.
- Sjećaš li se Jokera Martina? - upita Ross. Potvrdno je
kimnula.
- On je sada jedan od glavnih. Nekoć sam radio s njim, no
sada sam se osamostalio. Uvjerio sam ih da bolje radim ako sam
neovisan. - Ross joj ponudi cigaretu i prinese vatru. - On je bio
jedini koji mi je ponudio posao kada me moj stari izbacio. Gledala
ga je u oči.
- Prilično si se dobro snašao. Zadovoljno je kimnuo.
- Oko nas sve je puno love, samo je treba pokupiti.
- Ako te ne pozovu u vojsku - reče Maryann. Nasmijao se.
- Neće me uhvatiti.
- Izgledaš siguran.
- Lako izbjegneš poziv ako se obratiš pravim liječnicima -
reče. - Kad te jednom razvrstaju, nijedna te svjedodžba ovog svijeta
neće izvući. - Uhvatio se za uho. - Osigurao sam se protiv poziva.
Imam rupu u bubnjiću vrijednu dvadeset pettisuća dolara.
Zavrtjela je glavom.
 Nisi se nimalo promijenio, Ross. Uvijek nešto izmisliš. -
Iznenada osjeti da je umorna. Ross ju je podsjetio na davno prošla
vremena i na mnogo toga što je htjela zaboraviti. Dohvati krzneni
ogrtač. - Kasno je, Ross, idem kući.
- Odvest ću te - reče brzo. - Auto mi je vani.
- Imaš li benzina? - upita.
- Naravno - nasmije se. sjećaš se, dušo? Razgovaraš s
Rossom.
Nije se mogla priučiti na zamračenje u gradu, koje je sve
činilo tihim i mirnim. Rekla mu je svoju adresu i zavalila se u
sjedalu dok je automobil jurio kroz noć. Sklopila je oči i osjetila se
daleko od ljudi i mjesta koje je poznavala.
Učini joj se da se već dugo voze kad se automobil
zaustavio. Otvorila je oči. Nije bila kod kuće.
- Ross! - reče oštro.
- Pogledaj, malena. - Rukom pokaže prema prozoru
automobila. - Toliko je vremena prošlo.
Okrenuvši se, ugledala je rijeku kako svjetluca pod
povremenim naletima treperava svjetla. Riverside Drive - koliko su
puta bili ovdje zajedno. Osjeti kako mu se ruka pomiče na naslonu
iza nje, pa se okrene prema njemu.
- Prestani, Ross. Prošlo je zaista mnogo vremena i ne možeš
ga više vratiti. Odvezi me kući.
Dok je ponovno palio motor, Maryann ugleda kako mu se
na usnama ocrtava razdražen izraz kojeg se dobro sjećala. Nakon
nekoliko minuta provedenih u šutnji stigli su pred njezina vrata.
Ross je pogleda.
- Mogla bi me pozvati na piće - reče - zbog starih uspomena.
- Dobro - odvrati mu nevoljko. - Ali samo jedno.
Slijedio ju je u stan.
- Sve je na malom stoliću - reče mu.
Prebacivši njegov kaput preko stolca, otišla je u spavaću
sobu. Poslije nekoliko trenutaka vratila se odjevena u zelenu
baršunastu kućnu haljinu.
Pogledao ju je smiješeći se.
- Još uvijek si najljepša.
- Hvala - odvrati mu suho.
Upitno je namrštio obrve.
 - Što te izjeda, dušo? Još se uvijek ljutiš zbog onog što se
među nama dogodilo prije toliko godina?
Zavrtjela je glavom.
- Više ne, Ross. Previše se toga od onda dogodilo a da bih se
mogla ljutiti na tebe.
Pruži ruku prema njezinoj, ali je ona izmakne.
- Što ti je onda? Još uvijek žudim za tobom. Polagano se
nasmiješila.
- Znam. Jednako kao i za svim ostalim djevojkama.
Glas mu postane tih.
- Ti si nešto drugo, malena. Oduvijek si bila nešto drugo.
- Jesam, Ross, jesam. - Glas joj je bio podrugljiv.
Spusti piće i naglo joj se približi. Uhvativši je svojim velikim
šakama za ramena, čvrsto je stegne. Gledala ga je očima u kojima
nije bilo straha.
- Još uvijek igraš svoju malu igru, zar ne, malena?
- Još uvijek izigravaš siledžiju, zar ne, Ross? - odvrati ona.
- Sada sam stariji - reče. - Ne možeš me se tako lako otarasiti
kao kada smo prvi put bili zajedno. - Privuče je k sebi. Ona mu ovije
ruke oko vrata. Nasmiješi joj se. - Ovako je već bolje, malena. -
Sagne se da je poljubi.
Iznenadna, zasljepljujuća bol propara mu sljepoočice.
Psujući klizne na pod, gledajući gore u nju. Bol je prestala čim ju je
pustio, ali u zatiljku je još uvijek ostao mučan osjećaj.
- Beštijo prokleta! - zareži. - Što si učinila? Osmjehujući se,
gledala je u njega.
- Naučio me prijatelj u policiji. Zovu to bolnim točkama.
Džudo.
Ustao je i dohvatio piće.
- Nimalo se nisi promijenila, zar ne?
Okrenula se bez odgovora stoliću i pripremila sebi piće.
Promatrao ju je.
- Što je to? - upita.
- Cassis i soda. - odvrati mu. Iskrivio je lice.
- Izgleda kao lijek.
- Volim to - reče Maryann. Ogledao se po stanu.
- Imaš lijep stan.
- Hvala - odvrati.
 - Mora da dobro zarađuješ.
- Snalazim se.
- Čime se baviš? - upita je znatiželjno.
Trenutak se zagledala u njega. U taj čas zazvoni telefon.
Pokrivajući dlanom slušalicu, pogleda ga ravno u oči i reče:
- Prostitutka sam.
Dah mu zastane u prsima. Kao iz velike daljine čuo je kako
govori u telefon.
- Ne, dušo, sada ne mogu. Zauzeta sam. Pokušaj sutra, hoćeš
li?
Spustila je slušalicu, prošla kroz sobu i uzevši njegov kaput,
pružila mu ga.
- Hoćeš li sada otići, Ross? Umorna sam.
Nije se pomaknuo s mjesta. Pogled mu je još uvijek počivao
na njezinom licu. Turio je ruku u džep i izvadio snop novčanica.
Pucnuvši prstima, baci ih prema njoj. Novčanice se oko nje rasprše
padajući na tlo.
- Upravo sam kupio ostatak noći - reče.
Mirno su ležali u krevetu. Prigušeni zvuči grada dopirali su
u sobu kroz zatvorene prozore. Okrene se k njoj. Žar cigarete
zatreperi, bacajući mekano svjetlo na njezino lice.
U dnu duše nešto ga je boljelo. Dotakne je. Ruka joj je bila
mekana i hladna. Sjeti se njezinog dodira i divljeg uzbuđenja koje je
izazivao u njemu.
- Marja - prošapće. Osjeti kako mu odgovara laganim stiskom
prstiju. - Marja - ponovi nježno. - Zar ništa nisi osjetila? Baš ništa?
Glas joj je bio tih i promukao.
- Naravno, dušo. Silan si ti momak.
- Marja, nisam to mislio! - Glas mu se stiša u bolan šapat.
Odjednom nešto prepukne u njemu i on zaplače. Toliko je toga bilo
izgubljeno.
Potresali su ga duboki, razdirući jecaji.
Marja ovije ruke oko njega, pritišćući mu glavu na svoja prsa.
- Hajde, dušo, hajde - prošapće, tješeći ga.
Miris pržene slanine udari mu u nos kada je još topao od
tuša izišao iz kupaonice. Snažno se istrlja, zatim pođe u kuhinju,
omotavši ručnik oko bokova.
 Odjevena u jednostavnu kućnu haljinu, Maryann je razbijala
jaja nad tavom namalom štednjaku. Kratko je podignula pogled.
- Obuci se. Doručak će začas biti gotov.
Zagledao se u nju. Oči su joj bile bistre. Na njezinom licu nisu
se vidjeli tragovi duge, burne noći. Nije bila našminkana, a ipak joj je
koža kao i uvijek odisala jednako zdravom, životinjskom svježinom.
- Zašto? - upita je. - Ne idem nikamo.
- Ideš, ideš - reče ona, pokazujući prema malom satu na peći.
- Skoro će podne. Vrijeme kada iz ovog hotela treba otići.
Lice mu porumeni. Gotovo kao da je on osjetio stid što
ga je ona trebala očutjeti.
- I ti odlaziš sa mnom - reče.
- Ne budi glup - odvrati mu suho. - Nemaš dovoljno novaca za
to.
Prišao je i uhvatio je za ruku.
- Marja - gotovo je preklinjao. - Zar je to sve što ja tebi
značim? Zar samo još jedan muškarac više?
Čvrsto ga je gledala u oči.
- Zovem se Maryann. Marja je nestala prije mnogo
vremena, a za Maryann svi su muškarci jednaki.
Prvi je oborio pogled.
- Želim se vratiti u prošlost. Hoću da počnemo od početka. Ti
i ja. Sada sam odrastao. Mogli bismo toliko toga učiniti zajedno.
- A što? - upita ga podrugljivo. - Vjenčati se?
Ponovno je porumenio. Nije mu dala vremena da odgovori.
- Ah, ne. Zadovoljna sam ovako. Ne želim se vezati ni za koga.
Istresla je jaja na tanjur.
- Radije požuri - reče - inače će se ohladiti jaja. Osjetio je
kako u njemu raste nemoćan bijes.
- Da se radi o Mikeu, kladim se da bi se drukčije ponašala! -
Naglo se lecnula i bio je siguran da je pogodio. - Što ti upoće taj
glupan može pružiti? Nikada neće postati ništa više od običnog
policajca kad se jednom vrati iz vojske. Glas joj je bio vrlo tih.
- Mike je u vojsci?
- Da - odvrati on. - Prijavio se dan poslije Pearl Harbora. Već
tjedan dana kasnije bio je vojnik redovne vojske.
- Ah - reče ona. - Je li negdje preko oceana?
 - Odakle, do bijesa, da to znam? - zareži. - Imam pametnijeg
posla nego da brinem o njemu! - Okrene se prema spavaćoj sobi. -
Možda želiš da ga potražim za tebe - dobaci joj zlobno preko
ramena. - Reći ću mu da za vojnike imaš posebnu cijenu.
Joker Martin uđe u restauraciju i priđe Vitovom stolu. Vito
podigne pogled i mahne rukom konobaru dok je Joker sjedao.
- Izgledaš zabrinuto, Joker - reče Vito.
- Brinem se - odvrati Joker. - Ne mogu nagovoriti Rossa da
ostane na zapadu. Neprestano se vraća svakih mjesec dana. Upravo
mi je brzojavio. Na putu je ovamo.
Vito naruči dva pića.
- Zašto ne uzmeš nekog drugog momka? - upita. Joker se
zagleda u stol.
- Razmišljao sam i o tome, ali koga da nađem? Oni ljudi tamo
vole Rossa. A i ime njegove obitelji velika je zaštita. Osim toga nitko
drugi nije tako pametan, a da i jest, ne mogu mu vjerovati.
Vito je zamišljeno šarao olovkom po stolnjaku.
- To traje već oko pet mjeseci, zar ne?
Joker kimne. Vito baci olovku.
- To je zbog te žene - reče.
- Koje žene.
- Maryann - reče Vito. - Rekla mi je kako je Ross nagovara
da pođe na zapad s njom, no ona neće.
- Maryann? - Joker je bio zbunjen. - Tko je to? Ross se
želi oženiti njome?
Vito odmahne glavom.
- Ne, ne želi se vjenčati. Barem mi to nije nikada kazala.
Poludio je za njom, to je sve. - Nasmije se. - Ne zamjeram mu, jer se i
meni dogodilo gotovo isto.
- Ross nikada nije spominjao nikakvu djevojku - reče Joker. -
Kakva je to žena?
Vito ga pogleda.
- Prostitutka. Stvorena za to, ali posebne vrste. Kurva s
moralnim načelima.
- Nijedna prostitutka nema morala - reče Joker. - Jedini jezik
koji razumiju je lova.
- Ne poznaješ Maryannu - reče Vito. - Možeš kupiti njezino
vrijeme, ali nju ne možeš.
 - Maryann - ponovi Joker tiho. - čudno ime za kurvu.
- Maryann Flood - reče Vito.
Jokerovo lice odjednom porumeni od uzbuđenja.
- Plavokosa djevojka velikih, smeđih očiju čiji pogled prolazi
kroz čovjeka?
- Da - odvrati znatiželjno Vito. - Poznaješ li je?
Joker ne odgovori. Lupi šakom lagano po stolu.
- Kučkin sin! - opsuje. - Prokleto pokvareno kopile!
- Što ti je? - upita Vito. - Zbog čega se ljutiš?
Joker zgrabi piće pa ga istrusi.
- Mogao sam to misliti. Marja Flood.
- Tako je i Ross zove - vikne Vito začuđenim glasom. -
Dakle, poznaješ je?
Joker kimne.
- Dakako da je poznajem. Radila je za mene u “Golden
Glowu” dok je još bila djevojčica. Do đavola, gotovo sam izgubio
dozvolu zbog toga što sam je zaposlio. Tada je još bila maloljetnica.
- Ah - reče Vito.
- Poslali su je u popravni dom jer je napala očuha
kuhinjskim nožem, čuo sam o njoj nakon što su je pustili, ali sam joj
kasnije izgubio trag - reče Joker. Mahne konobaru da mu donese još
jedno piće. - Ross je oduvijek čeznuo za njom, no ona ga nije htjela.
Postojao je jedan drugi, Rossov prijatelj. Taj je bio njezin momak.
- Što se dogodilo? - upita Vito.
- Strpali su je u dom, rekoh ti. Ne znam što se zatim zbilo.
Nakon pet godina ti si prvi koji mi je nešto spomenuo o njoj.
Vitov pravnički mozak nije volio ništa nedovršeno.
- Mislim Rossovog prijatelja. Što se s njim dogodilo?
- Postao je policajac, zatim je otišao u vojsku. Ross je to
jednom spomenuo prije nego što je otišao na svoj zadatak na
zapadu. - Joker je zamišljeno pijuckao. - Još kao djevojčica bila je
prava žena. Već je onda zaluđivala muškarce. Je li još uvijek takva?
Vito se nasmije. Joker podigne ruku.
- Ne moraš mi ništa reći jer znam. - Pripali cigaretu, i Vito
primijeti kako mu dršću prsti. - I sam sam imao velike planove s
njom - završi Joker.
Prigušen zvuk telefona prekine joj san.
Prevrne se u krevetu, zarinuvši lice ujastuk.
 Telefon je uporno zvonio i ona se protiv volje razbudi.
Njezina telefonska služba puštala je da telefon zvoni samo u hitnim
slučajevima. Podigne slušalicu.
- Maryann? - upita oprezan glas. - Ovdje Frank. Sada je bila
potpuno budna. Bio je Frank Milersen.
Detektiv poručnik Milersen.
- Zar opet neprilike, Frank? - upita, gledajući na sat. Bilo je
skoro deset sati ujutro. Nije je zvao još otkako su je bili optužili za
krađu.
- Ne. - Oprezan glas tiho se nasmije. - Sve je u redu.
Iz usta joj se izvije gotovo nečujan uzdah olakšanja. Mnogo je
vremena prošlo odonda kad ju je Milersen prvi put uhapsio. Bila je
tada još neiskusna djevojčica. Provela je trideset dana u zatvoru, ali
se sprijateljila s njim.
- Zbog čega me zoveš? - upita ga glasom koji je odjednom
postao promukao. - Želiš li me vidjeti?
Glas se ponovno nasmije.
- Neću, hvala Maryann. Policijska mi plaća to ne dopušta.
- Znaš da novac nije važan kad se radi o tebi, Frank - reče. -
Drag si mi.
- Ne zavodi me, Maryann - nasmije se. - Prepametni smo za to.
Nazvao sam te samo da ti kažem kako sam pronašao bivšeg
policajca za kojeg si me pitala prije nekoliko mjeseci. Onog koji je
otišao u vojsku. Mikea Kevesa, brata tvoje prijateljice.
Tijelo joj prožme uzbuđenje. Čim je Ross, tada nakon
ponovnog susreta, bio otišao, telefonirala je Millersenu i ispričala
mu prvo što joj je palo na pamet.
- Doista? - reče, brižljivo obuzdavajući glas. - Gdje je?
- U vojnoj bolnici St. Alban - reče Milersen. - Ondje je već tri
tjedna. Bio je ranjen u sjevernoj Africi.
Premda se svladavala, ipak joj se zabrinut prizvuk ušulja u
glas.
- Ranjen je?
- Da, ali - koliko sam čuo - nije teško. Sutra ga puštaju van
preko vikenda. Ako ga tvoja prijateljica želi vidjeti, bolje da bude
ondje već prije osam sati. Inače će biti prekasno. Znaš kakvi su
vojnici. - Milersen se ponovno zasmijulji. - Posljednje što žele
vidjeti je vlastita sestra.
 - Mnogo hvala, Frank - reče Maryann, spuštajući slušalicu.
Uzme cigaretu i zamišljeno je pripali. U plavičastom dimu ugleda
Mikeov lik i povrijeđen izraz u njegovim očima kada ga je posljednji
put vidjela.
Pitala se kako će iskoristiti slobodan vikend. Otac i majka
bili su mu u Kaliforniji, gdje mu je otac radio u obrani. Tako su joj
rekli kada je telefonirala u kuću gdje je Mike stanovao.
Tko zna nije li imao prijateljicu koju želi posjetiti. Pri toj
pomisli nešto je u dubini zaboli. Vjerojatno više nije mislio na nju.
Polagano ugasi cigaretu u pepeljari. Požali što je uopće popustila
porivu i zamolila Franka da ga pronađe za nju.
Zaustavila je kola nasuprot ulazu u bolnicu i čekala. Na uglu
je stajao veliki autobus i čekao da vojnike poveze u grad. Pogledala
je na sat. Bilo je pola osam. Lagano je zadrhtala i pripalila cigaretu.
Već odavno nije ustala tako rano.
Poslije nekog vremena počne se osjećati glupo. Bilo je ludo
ustati usred noći i prevaliti cijeli ovaj put ovamo samo da ga vidi.
Ne da razgovara s njim ili da ga dotakne, nego samo da gleda kako
prelazi nekoliko koraka i penje se u autobus. On nikada neće uopće
znati da je bila ovdje.
Pušila je već treću cigaretu kad se vrata otvoriše i prva
grupa vojnika iziđe. Iznenada je ispuni strah. U uniformama svi su
bili tako slični. Pitala se hoće li ga prepoznati. Možda se promijenio.
Mala kola kantine Crvenog križa zaustavila su se ispred
ulaza i žene su počele užurbano dijeliti vojnicima uštipke i vruću
kavu. Još su dva autobusa stigla i zaustavila se iza prvog.
Napeto je motrila lica vojnika. Prvi autobus bio je sada pun i
motor je glasno zabrujao. Krenuo je, a slijedeći autobus zauzeo je
njegovo mjesto. Promukli muški smijeh dopre do nje.
Drugi autobus krene, a posljednji se pomakne naprijed.
Uznemireno je pogledala na sat. Bilo je osam i četvrt. Milersen je
pogriješio. Mike neće izići. Još je ostalo samo nekoliko vojnika.
Gužva je prošla.
Brzo osmotri svako lice. Možda ga je previdjela u gomili
koja se ukrcala u ranije autobuse. Stazom je prilazilo još samo
nekoliko vojnika. Na pokretnoj kantini vrata se zatvore. Čula je
kako poslužiteljica govori drugoj ženi da je vrijeme da pođu.
Kantina se odveze.
 Maryann ugasi cigaretu u pepeljari i upali motor. Ili ga nije
prepoznala, ili on neće izići. Okrene ključ i motor zabruji. Posljednji
autobus krene cestom ispred nje. Stavi mjenjač u brzinu i
automobil krene. Posljednji poriv prisili je da pogleda preko ceste.
Upravo je izlazio kroz vrata. Noga joj nesvjesno pritisne kočnicu
dok je zurila u njega.
Bio je mršav, strahovito mršav, jagodice su mu iskočile
ispod duboko upalih plavih očiju. Lagano je hramao kao da štedi
desnu nogu. Kad je vidio da autobus nestaje iza ugla, zastao je.
Vidjela je poznati pokret razočaranja kad je zapucketao prstima i
gotovo je čula kako je kroz usne protisnuo “Prokletstvo!”.
Polagano je prebacio malu platnenu torbu iz desne u lijevu
ruku. Zapalivši šibicu, pripalio je cigaretu, zatim je bacio šibicu u
žlijeb uz pločnik pa krenuo niz ulicu.
Sjedila je kao oduzeta gledajući za njim. Izgledao je čudno u
uniformi, a ipak mu je pristajala kao da je oduvijek nosi. Sve na
njemu činilo se tako poznato. Kao privučena magnetom, izišla je iz
auta. Odjednom je trčala za njim. Ispružila je ruku položivši je
preko njegove na ručki torbe. U ušima je čula tako snažno
udaranje sirca, da je jedva razabirala vlastiti glas.
- Da ti ponesem torbu, vojniče?
Polagano se okrenuo. Oči su joj se zamutile i nije mu
mogla jasno razabrati lice. Zar se naljutio? Prestrašeno je ponovno
progovorila.
- Da ti ponesem torbu, vojniče?
Cigareta što mu je visjela u ustima stane polagano padati.
Otkotrljala se niz rever i pala na pločnik između njih. Stajala je
podrhtavajući i čekala da on nešto kaže.
Pomicao je usnice, ali nije uspio protisnuti ni glasa. Lice mu
je problijedilo i on se lagano zaljulja. Ispružila je ruku da ga
pridruži. Zatim je planula vatra među njima. Odjednom mu se nađe
u naručju, ljubeći mu usta, a sol nečijih suza vlažila im je usne.
Okrenula je ključ u bravi i otvorila vrata, gledajući ga u
polumraka predvorja.
- Kod kuće smo, Mike - reče.
Ušao je u sobu i okrenuo se da bi je pogledao. Već mu je
ranije objasnila kako je zamolila prijatelja da ga pronađe.
Zatvorila je vrata iza sebe i odjednom je postala plaha.
 - Sjedni i odmori se - reče. - Pripremit ću ti piće. - Prišla je
malom stolu. - Što želiš?
- Džin s ledom - reče slijedeći je pogledom. Brzo natoči piće i
pruži mu čašu. Skine mu kapu sa glave i zagleda mu se u lice.
- Promijenio si se, Mike.
Polagano se nasmiješio.
- Sada sam muškarac, Marja. Nisam zauvijek mogao ostati
dječak. Ti si mi to govorila, sjećaš li se?
Gledala ga je u oči, kimnuvši. Podignuo je čašu prema njoj.
- Za djecu koja smo bili - reče.
- Mike! - u glasu joj odjekne bol. - Pustimo uspomene.
Zamislimo da smo se upravo sreli. Zaboravimo prošlost i mislimo
samo na vedru budućnost pred nama.
Uglovi usta mu se iskrive.
- Teško je to zamisliti, Marja. Previše toga se događa oko nas.
- Samo ovih nekoliko dana, Mike! Molim te!
Odložio je piće, pruživši ruke prema njoj. Bacila mu se u
naručaj, a on joj pritisne glavu na svoja prsa. Čula je kako mu
duboko u nutrini odjekuje glas.
- Ništa ne moram zamišljati, Marja. Jedino što sami oduvijek
želio jest da budem s tobom.
Telefon se oglasi i on je pusti. Odmahnula je glavom.
- Ne želim se javiti.
- Možda je važno - reče.
- Mi smo jedino važno ovog vikenda - odvrati mu. Kad je
telefon prestao zvoniti, okrenula je neki broj.
- Ovdje gospođica Flood. Otputovat ću preko vikenda.
Preuzmite, molim, sve poruke i kažite to svakome tko me želi
vidjeti.
Promatrao ju je kako spušta slušalicu.
- Vjerojatno imaš dobro namještenje kad možeš ovdje
stanovati.
Nasmiješila se.
- Imala sam sreću.
U njegovim se očima nazre ponos.
- I pametna si. Sve ovo ne bi mogla imati da nisi bistra.
Postavši odjednom oprezna, potraži mu na licu skriveno
značenje. Zatim duboko udahne.
 - Ostavimo posao - reče. - Dosta mi ga je cijelog tjedna. Ovaj
vikend je moj.
Bila je skoro ponoć kad su se vratili s večere, još se uvijek
smijući nečem što je Mike ispričao u taksiju. No primijetila je da mu
je lice upalo i umorno. Odmah se pokajala.
- Tako sam se izvrsno zabavljala - reče - a zaboravila sam da
si upravo izišao iz bolnice.
- Dobro mi je - odvrati Mike.
- Ne, nije - reče Marja, prolazeći kroz spavaću sobu. -
Pripremit ću krevete i kupelj za tebe. Ideš odmah leći.
- Marja - usprotivi se Mike. - Postupaš sa mnom kao da sam
dijete.
- Ovog vikenda i nisi ništa drugo - reče smješkajući se - nego
moje djetešce.
Brzo skine pokrivač s kreveta, zatim otvori vruću vodu u
kupaonici. Kad se vratila u spavaću sobu, stajao je na pragu
gledajući je.
- Ne moraš mi prepustiti svoj krevet - reče. - Mogu spavati i
na kauču.
Osjeti kako joj se obrazi žare. Prijeđe kroz sobu i ovije mu
ruke oko vrata.
- Mike - prošapće - ti si takva luda - i poljubi ga.
Trenutak je stajao sasvim mirno, zatim je tako čvrsto zagrli
da joj ponestane daha. Pred očima joj zaigraju svjetla, a soba zaigra
oko nje. Osjeti kako mu se mišići snažno napinju. Zatvori oči.
Nikada ranije nije bilo ovako. Nikada. Ovo je bilo za nju. To su
bili njezini osjećaji, njezino uzbuđenje, njezina životna snaga. Tu je
bio njezin početak i njezin kraj. Nebo i zvijezde rasprsnu se u njoj.
- Mike! - vikne. - Ljubim te, Mike!
Mirno je ležala u krevetu, promatrajući ga kako spava. Sivo
jutarnje svjetlo prodiralo je kroz spuštene zastore. Zalutala
sunčeva zraka obasjala mu je usta. Izgledao je kao da se smiješi.
Naslonila je glavu na jastuk jedva se usuđujući da diše od straha da
ga ne probudi. Ovaj vikend je tako brzo postao jučer. Zatvorila je
oči kako bi se lakše svega prisjetila.
- Možemo se vjenčati prije nego što se ponovno javim u
bolnicu. - Glas mu je bio tih.
Zbunjeno je otvorila oči.
 - Mislila sam da spavaš - reče.
- Imamo vremena. Ne moram se vratiti prije podneva. -
Gledao joj je ravno u oči.
Nije odgovorila.
Ruka mu potraži njezine prste.
- Zar nešto nije u redu, Marja?
Zavrtjela je glavom.
- Sve je u redu.
- Nešto nije kako treba - reče Mike. - Osjećam to. Otkako
sam te jučer prvi put zapitao. Ne želiš se udati za mene?
Okrenula je glavu prema njemu.
- Ti najbolje znaš da želim.
- Što je onda? - upita. - Odavde odlazim u oficirsku
školu. Poručnici dobivaju prilične plaće. S tim se novcem možeme
snaći. Barem ćemo biti zajedno sve dok ponovno ne odem preko
oceana.
- Mike - prošapće - molim te, prestani. Ne pitaj me više.
- Ali, volim te, malena - reče. - Želim da uvijek budeš sa
mnom. Radi li se o tvojem poslu? O novcu što ga zarađuješ?
Odmahnula je glavom.
- Kad izađem iz vojske, studirat ću pravo. Odvjetnici
prilično dobro zarađuju.
- Nemoj, Mike, nemoj.
Privuče je k sebi i poljubi je.
- Ako se nečeg bojiš, reci mi. Svejedno mi je što. Ništa
što radiš ili si uradila ne može nas rastaviti. Previše te ljubim.
Pogledala ga je u oči.
- Ozbiljno to misliš, zar ne? - prošapće Marja. Kimnuo je.
- Jednom mi je netko to već kazao, ali nije ozbiljno mislio.
- Nije te volio kao što te ja volim - reče. - Nikada te nitko
neće voljeti kao što te ja ljubim.
Duboko je udahnula.
- Rado bih ti vjerovala. Možda jednog dana...
- Udaj se za mene, pa ćeš vidjeti - reče, smiješeći se.
Zvonce na vratima oštro zazvoni. On je pogleda.
- Očekuješ li koga?
Zavrtjela je glavom, dok je zvonce ponovno zazvonilo.
- Vjerojatno raznosač mlijeka. Otići će.
 No zvonce nije prestajalo zvoniti.
- Možda je ipak bolje da odeš i pogledaš tko je - reče Mike.
- Ah, dobro - odvrati Marja, posegnuvši za kućnom
haljinom. Prebaci je i prijeđe u drugu sobu, zatvorivši za sobom
vrata spavaće sobe.
Otvori vrata u predsoblju.
- Znao sam da si kod kuće - reče Ross - premda se ne
odazivaš na telefonske pozive cijelog vikenda.
Stavila je nogu za vrata.
- Ne možeš ući - prošapće. - Rekla sam ti da ne dolaziš
ako se prije nismo dogovorili.
Prkosno se zapiljio u nju.
- Kako da se dogovorim s tobom kad se ne javljaš na telefon?
- Navrati danais popodne - reče Marja, pokušavajući
zatvoriti vrata.
On ih odgurne i ona posrne natrag. Ross uđe u stan. U
njegovu dahu osjetila je miris alkohola.
- Neću navratiti popodne - reče. - Odlazim na obalu za stalno
i ti ćeš poći sa mnom!
- Poludio si, Ross! - Marja će ljutito. - Ne idem s tobom
nikamo!
Zgrabio ju je za ruku.
- Ideš! - vikao je.
Vrata spavaće sobe otvore se i u njim se pojavi Mike. U
prvi tren nije prepoznao Rossa.
- Da ti pomognem, Marja? - upita.
Ross ga je smjesta prepoznao.
- Mike! - poviče. Zatim prasne u smijeh. Mike je bio zbunjen.
- Što mu je?
- Pijan je - reče Marja. Ross otetura prema Mikeu.
- Stari moj druže - reče. - Hoćeš li objasniti ovoj ludoj ženi
da je bolje da pođe sa mnom u Kaliforniju, nego da ostane ovdje
uličarka.
Mikeov je glas bio leden.
- Zaveži, Ross. Ovako ne možeš govoriti pred Marjom.
Ross zašuti. Prvo je gledao u nju, a onda u njega. Izraz
bistrog razumijevanja proširi mu se licem. Činilo se da se naglo
otrijeznio.
 - Zato se cijelog vikenda nisi odazivala na telefonske pozive -
reče joj. Ništa nije odgovorila.
- Zavukla si se ovamo s njim.
Još uvijek nije rekla ništa. Obratio se Mikeu.
- Nadam se da ti je udarila povoljniju cijenu nego meni. Sto
dolara za jednu noć ogromna je lova za vojnika. Iako ti je poslužila
jaja sa slaninom za doručak.
Mike se zapiljio u nju. Lice joj je bilo samrtno blijedo. Ross je
primijetio pitanje u Mikeovim očima.
- Hoćeš reći da ti nije ispričala? - Obrati se njoj. - To nije
pošteno, dušo - reče zajedljivo. - Čekati posljednji trenutak i tek
onda uručiti račun. Možda nema toliko love. - Izvadi smotak iz
džepa i izvuče nekoliko novčanica. - Evo, Marja, ja plaćam.
Nije se pomakla samo je buljila u Rossa zaprepaštenim
pogledom kao da gleda u lice smrti.
Ross se okrene Mikeu.
- Evo, vojniče, uzmi lovu. Upravo sam ti platio vikend s
najboljom kurvom u New Yorku. Ionako sam oduvijek želio učiniti
nešto za armiju.
Mike je piljio u nju.
- To nije istina – reče muklim glasom. - Reci mi da to nije
istina.
Marja ne reče ništa, ali Ross uskoči.
- Ne budi budala, Mike. Zbog čega bih lagao?
- Rekla si mi da me ljubiš - reče Mike. Još uvijek je šutjela.
Rossov glas je bio grub i posprdan.
- Kada te grlila, nije li ti govorila kako si lijep? A kada si je
poljubio, nije li ti ponudila još više? A kada si bio na vrhuncu, nije li
ti stavila...
Dubok, životinjski krik izvije se iz Mikeovog grla dok se
bacao na Rossa.
Prekasno ugleda kako je nešto bljesnulo u Rossovoj ruci.
Osjeti oštru bol u glavi i posrne na pod. Pokuša se uspraviti, ali novi
bolni udar snažno mu prasne iza uha i on utone u blaženu tamu.
Ross se dašćući nadvio nad njega. Oči su mu bile zamućene
mržnjom, a u rucii mu se još uvijek njihao mali pendrek s olovnom
glavicom. Pakosno opali Mikea po licu.
 - Ovo ti dugujem već dugo - procijedi. Zatim ga zahvati luda
groznica i on stane divlje udarati.
- Prestani, Ross, prestani! - krikne Marja zgrabivši ga
noktima. - Ubit ćeš ga.
- Upravo to i želim - vikao je suludo. - Već odavno! - Ponovno
podigne ruku.
- Poći ću s tobom ako prestaneš! - kriknula je. Ruka mu se
zaustavi usred pokreta. Strese glavom kao da je želi razbistriti.
- Što si rekla?
- Poći ću s tobom ako prestaneš. - Glas joj je sada bio jasniji.
Ross polagano spusti ruku i pogleda pendrek u njoj kao da
se čudi da je ondje. Zatim ga polagano spusti u džep. Oči su mu bile
bistre a glas miran kao da se ništa nije dogodilo.
- Uzmi svoje stvari - reče tiho. Nije se pomaknula. Gledala je
u Mikea. Slijedio je njezin pogled na pod.
- Bože, kako ovaj izgleda! - U glas mu se uvukao začuđen
prizvuk.
Provukao je ruke ispod Mikeovih pazuha. - Prenijet ću ga u
krevet i malo urediti dok ti spremiš kovčege.
Bio je već sumrak kada je Mike otvorio oči. U nosnoj kosti
sijevala je mukla bol. Gušeći se zastenje.
- Marja – protisne. Ne dobije odgovora.
Sjećanje se mučno vraćalo. Sav ukočen ustao je iz kreveta.
Preplavio ga je val mučnine. Uhvatio se za stolicu dok ga
nije svladao, zatim se odvuče u kupaonicu. U mraku otvori hladnu
vodu. Pritisnuvši usta na slavinu žedno je pio, dok konačno nije
nestalo suhoće iz grla.
Uspravi se i upali svjetlo. Tuđe lice zurilo je u njega iz
ogledala iznad umivaonika. Jagodice su bile podlivene krvlju i
izranjene, nos polomljen i spljošten, a usnice ispucale i krvave. Oči
su se najstrašnije promijenile.
Bile su duboko upale i ispunjene boli koja nije bila tjelesna.
Polagano ih je sklopio i zatim opet naglo otvorio da vidi
hoće li bolnog izražaja nestati.
Nije ga nestalo, još je uvijek bio tu. I uvijek će ostati u njima,
isti kao i sada.
Bolan izraz koji nikada nikakve suze neće isprati.
 ►▻ ◈ ◅ ◄

Žarko kalifornijsko sunce zalazilo je za modre obrise

brežuljaka, kad se visok, sjedokos muškarac popeo stepenicama do
kuće i pritisnuo zvonce. Iz unutra začuo se lagan odjek udaljene
zvonjave. Osmotrio je kuću.
Jarka, svijetlomodra boja bazena bljeskala se poput
svjetlucavih dijamanata kad je voda prsnula uvis odbijajući zrake
sunca. Začuo je slab zvuk dječjeg smijeha, koji je dopirao iz vode, i
blag, prijekoran glas crne dadilje, koja je budno stražarila na stazi
oko bazena. Zadovoljno je kimao glavom dok su se vrata otvarala.
Stari crnac pogleda van. Uljudan osmijeh mu se proširi licem
kad je prepoznao posjetioca.
- Uđite, gospodine Martine - progovori punim, dubokim
glasom. - Reći ću gospođi Drego da ste ovdje.
Joker pođe za starcem u prostranu dnevnu sobu i priđe
golemom prozoru koji je gledao na bazen. Ugleda malu djevojčicu
bijelozlaćane kose kako se penje iz bazena. Dadilja brzo umota
dijete u ručnik i stane ga trljati.
Dijete je potpuno nalik na majku, pomisli. Nema ništa
Rossova u njemu.
Čudno da snažan muškarac poput Rossa ne ostavi traga na
svojem djetetu. Slab smiješak ocrta mu se na usnama. Je li Michele
zaista Rossovo dijete? Samo Marja može to reći, a on je bio
prepametan da je to pita. Pomisli kako vjerojatno ni Ross nije
upitao. Joker je bio siguran da bi Marja rekla istinu, ako bi je Ross
ikada zapitao, pa makar mu istina i ne bila po volji.
Zvuk koraka iza njega prisili Jokera da se okrene. Kao i
uvijek kad bi je ugledao, osjeti lagano uzbuđenje. Vrijeme joj ništa
nije oduzimalo, čak joj je i koristilo. Bilo je u njoj duboke istinske
životne snage, koja kao da je iz nje izbijala i čovjeka dodirivala.
Smiješka nestade s njegovih usnica.
Ispruži ruku.
- Maryann - reče.
Ona je prihvati svojom, koja je bila topla i čvrsta. Njezini
pravilni, bijeli zubi kratko zasjaše.
- Joker - reče. Toliko je vremena prošlo.
Kimnuo je.
 - Četiri godine. - Rukom pokaže prema prozoru - Michele je
onda imala tek dvije godine, a sada je već velika djevojčica.
Maryann se nasmiješi.
- Šest joj je godina.
- Nalik je na majku. I ona će lomiti srca - nasmije se
Joker. Čudan izraz preleti Maryanninim licem.
- Ah, bože, nadam se da neće! - reče odrješito. Joker izvadi
cigaretu.
- Nisi baš loše prošla. Oči joj zastre sjena.
- Ovisi o tome što čovjek očekuje, Joker. Svi mi želimo
različite stvari.
- Imaš pravo - odvrati on.
Povukla je vrpcu za zvonce pokraj prozora.
- Da ti donesem piće, dok čekaš, Joker? Ross se neće
vratiti najmanje još jedan sat.
- Molim - odvrati. - Dobro će mi doći.
Oštro ga je pogledala.
- Zar nešto nije u redu?
Njegove su je oči prodorno promatrale.
- Ovisi o tome što očekuješ, Maryann. - Prinese šibicu
cigareti. - Ovaj put nisam došao da vidim Rossa. Došao sam
razgovarati s tobom.
Lice joj je bilo neprobojno.
- Je li? - Glas joj je odavao upravo toliko znatiželje koliko je
zahtijevala uljudnost.
Stari sluga uđe u sobu.
- Izvolite, gospođo Drego?
Maryann mu se obrati.
- Donesi viski za gospodina Martina.
Starac se okrene i nestane. Joker je gledao za njim.
- Još uvijek isti čovjek, kako vidim.
Kimnula je.
- Ne znam kako bih sve dospijevala bez Toma. Pravi je
prijatelj.
- Nije li radio kod onog milijunaša koji je poginuo u avionskoj
nesreći? Kako se ono zvao?
- Gordon Paynter - odvrati ona. - Čim sam pročitala u
novinama vijest, otišla sam i potražila Toma.
 Bila sam vrlo sretna kad je pristao da dođe k meni. Gordon
ga je ostavio dobro opskrbljena.
- Dakle, poznavala si Payntera? - Glas mu je bio učtiv.
- Poznavala sam ga - odvrati bezbojnim glasom. - Trebali
smo se vjenčati.
Tom uđe u sobu donoseći viski, čaše i led.
- Da pripremim piće, gospođo? - upita. Maryann kimne.
Šutili su dok Tom nije pružio Jokeru piće pa zatim napustio sobu.
Tada Joker podigne čašu.
- U tvoje zdravlje.
- Hvala - ona će uljudno. Sjela je na stolac nasuprot kaminu i
gledala ga iščekujući. Nešto u njoj podsjećalo ga je na mačku.
Možda žutosmeđa boja njezinih očiju ili način kako je ondje sjedila
napeta i oprezna.
- Jesi li primijetila da se Ross promijenio tu posljednje
vrijeme? - upita je iznenada.
Izraz njezinih očiju samo se neznatno izmijenio. Sada se i
tamo nazirao oprez, kojeg maloprije u njima nije bilo.
- Kako to misliš? - odvrati.
Glas mu je bio osoran.
- Znaš što mislim.
Nije odgovorila.
- Ross je na najboljem putu da postane moćna osoba - reče
Joker. – Nekim ljudima se to ne sviđa.
- Vrlo je nervozan - reče Maryann. - Mnogo radi.
- Kao i ja - Joker će bezbojno. - Kao i mnogi drugi ljudi, ali
se ipak ne ponašaju kao Ross.
- Poznaješ Rossa - reče ona. - Na neki način još je uvijek
dijete.
- Znam Rossa - odvrati on. - Stoga sam i došao ovamo.
Čvrsto ga je gledala.
- I što smatraš da bih trebala učiniti? - upita ga. Okrenuo se
prema stoliću i pripremio još jedno piće prije nego što je
progovorio. Zagledao se kroz prozor. Dijete i dadilja prilazili su
kući. Nestali su za uglom.
- Voliš li Rossa? - upita je.
U glasu joj se začuo lagan prijekor.
- Joker, nije li to glupo pitanje?
 Okrenuo se od prozora i pogledao je.
- Ne znam. Kaži mi je li glupo?
Nije odgovorila.
- Živiš već sedam godina s njim. Moraš nešto osjećati za
njega, ili više ne bi bila ovdje. - Otpio je malko pića. - Zanima me
jedino je li to ljubav ili nije.
Oči je uperila ravno u njegove.
- Ross mi je drag, ako je to ono što si želio saznati.
Zavrtio je glavom.
- Nisam to želio čuti. Zanima me da li ga ljubiš.
Sjena joj zastre pogled.
- Ne, ne ljubim ga.
Iz usta mu se otrgne dubok uzdah olakšanja. Računao je s
takvim odgovorom. Ovako će sve biti lakše. Sjeo je na stolac
nasuprot njezinom.
- Ross boluje od neizlječive bolesti - od častohleplja - reče
polagano. - To će ga ubiti.
Vidio je kako joj je lice problijedilo ispod suncem opaljene
kože.
- Zar je zbilja neizlječiva, ili tek neki ljudi tako misle?
Odmahnuo je glavom.
- Previše je napredovala i nema joj lijeka. Nitko više ne
vjeruje pacijentu.
- Je li to zbog posljednjeg hotela? Zbog Shan Dua?
- I zbog Shan Dua i zbog drugih razloga. Bila je to posljednja
kap. Trebao je biti pametniji, a ne potrošiti novac za sebe.
- Ali sve je vratio - usprotivi se Maryann.
- Da, novac je vratio - odgovori Joker. - Ali sve drugo zadržao
je za sebe. Nismo ga poslali ovamo da samostalno počne raditi.
Rizik je prevelik.
- Da ja razgovaram s njim? - upita Maryann.
- Sada više ne bi pomoglo - reče Joker. - Već su odlučili.
- Želiš reći da si ti već odlučio - ona prasne.
Polagano je odmahnuo glavom.
- Nisam. Došao sam ovamo samo zato kako bih se pobrinuo
da se tebi ništa ne dogodi.
 - Postaješ preslavan, Ross - reče Joker, uzimajući još jedno
pecivo. - Moraš se malo povući. Previše je očiju upereno u tebe.
Novine prate svaki tvoj korak.
Ross utrpa u usta komad odreska.
- Pa što? - reče mrzovoljno. - Dobro obavljam poslove.
- Ne možemo sebi priuštiti ovakav publicitet - ustraje Joker.
Ross ljutito odbaci viljušku.
- Uostalom, što se vi ondje na istoku neprestano ljutite na
mene? Ovdje možeš uspjeti jedino ako mnogo bučiš. Tada te svi
poznaju i hrle da ti pomognu.
- Zajedno s pajkanima, poreznim organima i FBI-jem –
nadoda Joker osmjehnuvši se.
- Dosad mi još nitko nije ništa prišlo, ili možda jest? - upita
Ross.
- Ovisi o tome na koga i na što misliš - odvrati Joker. Ross
mu dobaci kratak pogled, zatim ljutito odgurne tanjur.
- Nisi doletio avionom sve dovde da me poučiš o lijepom
ponašanju – reče osorno. - Što te izjeda?
Tog trenutaka Maryann ustade.
- Idem pogledati je li mala već legla - reče.
Ross ne podigne pogled. Zurio je u Jokera dok je Maryann
odlazila iz sobe.
- Dakle? - upita.
- Na primjer hotel Shan Du - Joker će blago.
- Što je s njim? - upita Ross. - Moj je.
Joker zavrti glavom.
- Ništa ne shvaćaš, moj sinko. U tome i jest nevolja. I ovako
imamo dovoljno neprilika. Ne treba nam još i suprotstavljanje
iznutra.
- U Vegasu ima prostora za još dvadesetak hotela - reče Ross.
- Točno - odgovori Joker. - Zato smo se i upustili u to
još prije toliko vremena. Želimo ovdje imati što više svojih hotela.
Ross skoči na noge.
- Želiš li time reći da sam za sebe ne smijem posjedovati
ništa?
Joker podigne ruke.
- Nemoj me pogrešno shvatiti, Ross. Možeš imati što god
poželiš. Samo što mislim da to nije pametno.
 - Zaradio sam mnogo novaca za sve vas - vikne Ross.
Joker ustane i zapilji se u njega.
- I dobio si svoj dio - reče grubo. - Više od običnog
postotka. Zlo je u tome što si previše prigrabio.
Bio si takav još dok si bio dječak. Oduvijek si želio uzeti više
nego što ti je pripadalo. Ovaj put si pretjerao.
Joker se okrene i pođe iz sobe. Ross ga zgrabi za ruku.
- Kako to misliš?
Jokerove oči bile su sive i ledene.
- Sjećaš li se još kad si došao u kockarnicu iza plesne
dvorane? Kad si prvi put doveo Marju?
Ross kimne.
- Kakve to veze ima s ovim sada?
- Mislio si da si pametan kad si nam podmetnuo lažne
kocke. Nisi bio dovoljno lukav. Tada sam te zaštitio jer sam mislio
da ćeš nešto naučiti. Sada te više ne mogu braniti. - Istrgnuo je ruku
iz Rassova zahvata i napustio sobu.
Maryann je upravo silazila stepenicama.
- Odlaziš već, tako brzo? - upita. Pogledao ju je.
- Odlazim - reče. - Ne mogu ostati. Moram razgovarati s nekim
ljudima.
- Zar nema drugog izlaza? - upita Maryann. Gotovo je
neprimjetno odmahnuo glavom. Trenutak je oklijevao zatim
progovori tihim glasom.
- Da sam na tvojem mjestu, uzeo bih dijete i otputovao na
neko vrijeme. Stajala je gotovo nepomično.
- Zar je došlo već dotle?
- Jest, dotle je došlo - reče. - Otputovat ćeš?
Odmahnula je glavom.
- Neću. Ne mogu ga sada napustiti. No sutra ujutro poslat ću
dijete nekamo. Licem mu preleti zadivljen izraz.
- Dobro, ali budi oprezna. Ne približuj se otvorenim
prozorima. - Pođe vratima i otvori ih, zatim je pogleda preko
ramena.
- Telefonirali ću ti jednog dana.
Gledala je kako se za njim zatvaraju vrata, onda se vratila u
dnevnu sobu. Ross je nalijevao piće.
- Što je Joker htio? - upita ga.
 - Ništa - odvrati Ross.
- Ništa? - upita ga. - To nije nalik na njega. Nije bez
razloga prevalio cijeli put ovamo.
Naglo je ispraznio čašu.
- Ako sam rekao ništa, onda tako i mislim. - Tresnuo je čašu
na stol. - Ostavi me na miru - reče ljutito. - Moram razmisliti.
Načas se zagledala u njega, zatim se okrene i napusti sobu.
Kad je otišla, Ross priđe telefonu i brzo okrene broj. Javi se
neki glas.
- Pete - reče Ross - pošalji mi ovamo dva momka. Joker je
upravo otišao.
U slušalici je pucketalo. Ross se usiljeno nasmije.
- Jednom je do ovog moralo doći - reče. - Ne možemo im
zauvijek plaćati. Ne, nisam zabrinut. Neće se usuditi ništa učiniti.
Znaju da me svi motre. Samo sam oprezan.
Spusti slušalicu i pripremi još jedno piće. Polagano
pijuckajući, svali se na stolac. Koliko je Marja znala, upita se.
Nikada je nije mogao do kraja proniknuti. Mogao si prodrijeti do
stanovite granice, zatim bi naletio na kameni zid. Sjetio se dana
kada mu je saopćila da je trudna. Bilo je to prije mnogo vremena.
Tek su dva mjeseca bili u Kaliforniji.
Vratio se u apartman koji su privremeno unajmili dok ne
nađu neku kuću. Smjestili su se u jednom od velikih, raskošnih
hotela. Ušao je u spavaću sobu, tražeći je.
Na krevetu je bio kovčeg i ona je slagala odjeću u njega.
Brzo je prešao preko sobe.
- Kamo se spremaš? - upita.
Oči su joj mirno dočekale njegov pogled.
- Odlazim. - Glas joj je bio bezbojan i bezizražajan.
- Zašto? - upita je. - Dobro ti je sa mnom.
Kimnula je.
- Ne tužim se.
- Zbog čega onda odlaziš?
Gledala ga je ravno u oči.
- Dobit ću dijete - reče.
- Ah, tako - odvrati Ross dok mu tijelom prostruji čudan
osjećaj olakšanja. - Možemo to lako urediti. Poznajem jednog
liječnika koji...
 Zavrtjela je glavom.
- A-a. Želim to dijete.
Licem mu se proširi ponosan smiješak.
- Onda ga imaj. Vjenčat ćemo se i...
- Ne želim se udati za tebe - reče. Bio je zbunjen.
- Ali rekla si da želiš dijete. Kimnula je.
- Želim. - Zatvorila je kovčeg i izvadila drugi iz ormara,
stavivši ga na krevet.
Promatrao je kako sprema drugi kovčeg.
- Zašto da se onda ne vjenčamo? - upita je. - Konačno,
bolje je da sve bude sređeno kad ću već postati otac.
Pogledi im se ponovno susretnu preko kreveta.
- To je baš ono. Dijete nije tvoje.
Stajao je nepomično. Osjećao je kako mu krv nestaje iz lica
koje je samrtnički problijedilo.
- Čije je? - upita, osjećajući kako mu se grlo bolno steže.
Ravnodušno je slegnula ramenima.
- Zar je to važno ako nije tvoje?
Preko kreveta je zgrabi rukom za nadlakticu i grubo privuče.
Pala je na krevet gledajući u njega. U očima joj se čitala bol, ali ne i
strah. Prosiktao je.
- Je li Mikeovo?
Nije odgovorila.
Slobodna mu ruka poleti i snažno je ošine po licu. Vidio je
bijele tragove svojih prsti i zatim kako je krv navrla da ih ispuni. U
sljepoočicama mu je tutnjalo.
- Mikeovo je, zar ne? - zareži.
Bolan, podrugljiv osmijeh ocrta joj se na usnicama.
- Zar je to važno. Bilo je toliko muškaraca.
Ponovno je udari. Glava joj poleti na jednu stranu i kroz
usnice joj prodre slab jecaj. Krv stane kapati iz kuta usta.
- Kurvo!
Polagano ga je pogledala u lice.
- Nikad ti nisam dopustila da me zoveš krsnim imenom.
Ponovno je ošamari i ona spuzne s kreveta na pod,
gdje ostane ležati sklupčana. Ross obiđe krevet pa se zagleda u nju.
Ona se niti ne pomakne.
 Zamahne nogom i grubo je prevrne. Ispružila se na sagu,
zureći bezizražajno u njega. Bilo je to najstrašnije od svega. Nije
pokazivala nikakva čuvstva, čak ni mržnju.
- Nikuda ne ideš - vikne - dok te se ne zasitim i ne izbacim te
na ulicu.
- Dijete je Mikeovo - ona će muklo.
- Svejedno - reče Ross mrko. - Svejedno mi je čije je. Ti si
moja. A to je jedino važno.
Pila je kavu kad je sišao na doručak. Oči su mu bile teške i
pekle su ga. Cijele noći nije spavao, šutke je sjeo za stol.
- 'jutro - progunđa. Nasmiješila se.
- Dobro jutro. - Ustala je i otišla u kuhinju. Poslije
nekoliko trenutaka ponovno se pojavila noseći pladanj s pržencem
i lončićem svježe kave.
Iznenađeno je pogleda.
- Gdje je Bunny? - Bunny je bila služavka.
- Otišla je s Michele - odvrati. - Mislim da je bolje ako
provedu neko vrijeme u Arrowheadu. Mala loše izgleda.
Ross joj dobaci iznenađen pogled. Lice joj je bilo
bezizražajno. Znači, znala je. Sada je bio uvjeren u to.
- Dobra zamisao - reče. - Zar je i Tom pošao s njima?
- Ne - odvrati mu. - Nije htio poći.
Natoči mu malo kave u šalicu. On je žurno ispije. Trebalo mu
je nešto da ga ohrabri. Bio je umoran. Cijele se noći prevrtao u
krevetu. Polagano zagrize u prženac. Bio je bez okusa. Ipak je
žvakao dalje.
- Tvoji psi čuvari čekaju vani u kolima - reče ona. Ponovno
ga je iznenadila. Gotovo joj ništa nije promalko. Ispuni ga osjećaj
prkosne hrabrosti.
- Joker će mi to platiti - reče. Ništa nije rekla. - Jesi li čula -
reče gotovo histerično. - Joker mi ništa ne može.
- Čula sam - reče tiho. - No zna li to i Joker?
Srdito je ustao.
- Predaleko sam otišao a da bih dopustio da mi zapovijedaju.
Ništa nije rekla.
Ross se načas zagleda u nju, zatim napusti sobu. Za nekoliko
se trenutaka vratis automatskim pištoljem u ruci.
 Brzo pregleda šaržer, zatim spusti revolver u džep. Sjedne
ponovno za stol i uzme šalicu. Ruke mu zadršću i kava se prolije.
- Daj mi pištolj, Ross - reče Marja tiho. Namrgođeno je
pogleda.
- Zašto?
- Ništa ne znaš o njima - reče. - A toliko si nervozan da bi
mogao ozlijediti nekoga tko ti uopće ne prijeti.
Pištolj klizne preko stola i Marja ga spremi u ladicu.
- Sada, se osjećam bolje - reče mu.
- Možda bi i ti trebala poći u Arrowhead - predloži Ross.
- Ne bih. - Nasmiješila se. - Loše djeluje na moje sinuse.
- Mogli bi te ozlijediti - nastavi Ross.
- Mogu i pasti niz stepenice - odvrati mu.
Niti je što rekao, niti ju je pogledao. Nikada je neće
razumjeti. Odložio je šalicu.
- Moram poći. - Ustala je. - Čekat ću te, Ross.
Zahvalno je pogleda.
- Hvala, Marja - reče gotovo ponizno.
Popeo se u automobil i sjeo između dvojice muškaraca.
- Kakve su posljednje novosti? - upita dok su kola skretala na
ulicu.
- Prije pola sata govorio sam s Peteom - reče jedan od
dvojice. – Martin nije napuštao hotelsku sobu od jedan sat ujutro.
- Hajde da ga - reče Ross zadovoljno - dobro sredimo.
Visok čovjek guste brade priđe kolima dok je Ross izlazio.
- Još je uvijek ondje - prošapće muškarac. - Proveo sam
ovdje cijelu noć.
- Hvala, Pete.
- Imam glavni ključ i podmitio sam liftboja u teretnom liftu.
Otišao je na kavu - nastavi čovjek.
Ross ga pogleda.
- Zaista misliš na sve.
Lice visokog muškarca ostane nepromijenjeno.
- Radim ono za što sam plaćen.
Ross dade znak glavom dvojici muškaraca u kolima. Oni tiho
iziđu i uđu u zgradu. Ross osjeti kako mu srce snažno udara. Ovo je
bio najvažniji pothvat. Ovaj put nije smio dopustiti da išta pođe
krivo. Ako sada pogriješi - gotov je.
 Prođu dugačkim, sivim, cementiranim hodnikom hotelskog
podruma. Zaustave se ispred nekih vrata i Pete pritisne dugme.
Vrata se otvore otkrivajući dizalo. Muškarci brzo uđu unutra. Pete
pritisne dugme i vrata se zatvore. Dizalo se stane dizati.
Šutke su promatrali svjetla koja su odbrojavala katove. Na
petom katu dizalo se zaustavi i vrata se otvore.
- Ostani ovdje i zadrži dizalo - obrati se Pete jednom od
muškaraca.
Čovjek kimne, a ostali se upute niz hodnik. Pete osmotri
vrata i naposljetku potvrdi glavom. Ross baci kratak pogled na obje
strane hodnika. Bio je prazan.
Pete izvadi policijski pištolj iz džepa i lijevom rukom brzo
pričvrsti prigušivač na otvor cijevi. Pruži Rossu ključ.
Ross pogleda u ruku. Ključ mu bljesne na dlanu. Duboko
udahne. Osjeti kako mu se znoj slijeva niz lice i shvati da ga Pete
pomno promatra.
- Spremni? - prošapće muklo. Pete kimne.
Ross stavi ključ u bravu. Učini mu se da je ključ prouzročio
silnu buku dok ga je okretao. Naglo otvori vrata i Pete skoči u sobu.
Napola gurnut od čovjeka iza sebe, Ross proslijedi za Peteom.
Pete tiho opsuje i potrči u drugu sobu. Ross pojuri za njim,
ali samo začuje kako je iz Petea provalila bujica glasnih psovki.
- Što je? - vikne Ross kada je dospio do vrata. Sve mu je
postalo jasno čimje stupio u prostoriju.
Znoj mu iznova oblije lice. Glupo se zabulji u Petea.
- Što je, do bijesa, pošlo krivo? - upita. Pete zavrti glavom.
- Ne znam.
Ross se još jednom osvrne po sobi. Bila je prazna. Joker je
nestao.
Joker je bio umoran od buke motora. Uvijek ga je
uspavljivala. Nije bio posve siguran je li to od šuma, ili od sredstva
protiv mučnine koje je uzimao. Obično je sve letove prespavao.
Sklopi oči. Ispred kapaka zaigra mu njezino lice i on se uznemireno
pomakne. Obično mu se to nije događalo sa ženama. Sjeti se kako
ga je gledala prije mnogo vremena, dok je još bila djevojčica. Tada
je bila premlada. Ili je on možda bio budala? Ona nikada nije bila
premlada. Zatim se sjeti vremena kada je izišla iz popravnog doma.
Mimoišao ju je za svega nekoliko minuta.
 Duboko je udahnuo. Sada više neće morati dugo čekati.
Njegovo se vrijeme približavalo. Međutim, brinulo ga je njezino
dijete. Ako nije bilo Rossovo, znači da je postojao još netko drugi.
Razmišljao je tko bi to mogao biti.
Ona nije bila glupa. Prije nego što je ušao u avion, čuo je da
je u pet sati ujutro poslala dijete u Arrowhead.
Lagano se nasmiješio. To je bilo ono što je kod nje volio. Bila
je pametna. Da je Ross imao samo polovicu njezine razboritosti, ne
bi bio u gužvi u koju je sada zapao.
Prošlo je gotovo mjesec dana otkako je Joker otišao, i Ross
se počeo osjećati sigurnim. Smatrao je da je imao pravo: ne mogu
mu ništa, jer je bio u središtu pažnje javnosti. Prije ili kasnije morat
će ga pozvati i prihvatiti njegove uvjete.
Ušao je u kuću tiho fućkajući. Maryann, koja ga je čekala u
predvorju, bila je iznenađena. Bio je sasvim izmijenjen s obzirom
na njegovu nervozu prošlih tjedana. Pogledala je kroz otvorena
vrata iza njega. Tamo nije bilo nikog.
- Gdje su ti psi čuvari? - upita ga. Nasmiješi joj se. - Otpustio
sam ih. Umorio sam se gledajući ih neprestano oko sebe.
Oči joj se lagano prošire.
- Misliš li da je to pametno?
Otišao je u dnevnu sobu i natočio piće.
- Joker zna kada je poražen. Ne usuđuju se ništa poduzeti.
Šutke ga je promatrala.
Sasuo je piće u grlo. Viski ga je lagano peckao i zagrijao.
Večeri su postale hladnije.
- Sutra polazimo u Arrowhead po dijete i zatim u Vegas na
kratak odmor.
Odmahnula je glavom.
- Mislim da bismo trebali pričekati još neko vrijeme.
- Dojadila mi je ova besposlena dokolica. Ne moram se
više bojati. Sutra krećemo.
- Pogledat ću je li Tom dovršio večeru - reče Marja
napuštajući sobu.
Promatrao ju je kako odlazi, zatim natoči još jedno piće.
Nikada je neće shvatiti. Ako se bojala, zašto je ostala s njim? Nije
bilo ničeg što bi je prisililo da ostane ovdje. Nisu bili vjenčani. Ne
bi je osudio da ode. Polagano je ispijao čašu.
 Možda će je jednog dana razumjeti. Možda će jednom probiti
zapreku koja se ispriječila između njih.
Vratila se u sobu.
- Večera je gotova - reče.
Trenutak je stajao mirno. Iznenada pomisli da je shvatio.
Prijeđe kroz sobu i uhvati je za ruku.
- Marja - reče nježno - hajde da se sutra vjenčamo. Bit će to
pravi medeni mjesec.
Marja ga pogleda u oči. Osjeti kako joj se lagana bol uvlači u
dušu.
- Zaista to želiš, Ross?
Potvrdio je glavom.
- Sada to znam. Trebam te. Nije to više onako kako je bilo
prije.
Spustila je pogled na svoju ruku. Njegovi jaki, tamni prsti
čvrsto su je stezali. Znala je što je želio reći. Nešto se promijenilo u
njemu. Kao da je onaj Ross kojeg je oduvijek poznavala odjednom
odrastao. Zagledala mu se u oči i prvi put je otkrila u njima
osamljenosit i prazninu. Osjeti kako joj se steže grlo.
- Dobro, Ross - prošapće. - Sutra ćemo se vjenčati. Čvrsto je
privine sebi i poljubi.
- Nećeš požaliti - obeća.
Za večerom je bio veseo i pun planova i rekao je Tomu
neka otvori bocu šampanjca. Njegovo uzbuđenje i sreća prijeđu
napokon i na nju.
- Sagradit ćemo kuću - reče joj.
Nasmijala se.
- A što manjka ovoj?
- Želim da bude samo za nas. Kako mi zamislimo - objasni. –
Uostalom, ovu ne možemo kupiti. Vlasnik je ne želi prodati nego
samo iznajmiti.
- Možemo malo i pričekati - reče Marja. Odmahnuo je glavom.
- A-a. Učinit ćemo to sada. Zapelo mi je za oko zemljište u
brdima. Jutro ipol. Želim da sve bude kako treba.
- Ti si gazda - reče s pokornim izrazom lica.
Odloživši šalicu, ustane i priđe joj.
- Želim da budeš sretna. To je sada jedino važno.
Uhvatila ga je za ruku.
 - Bit ću, Ross.
Sat je odbijao deset kada su ulazili u dnevnu sobu. Izvalio
se na kauč i uzeo cigaretu.
- Sretan sam - reče. - Slutim da će biti divno.
Zapalila je šibicu i prinijela mu vatru.
- Bit će, Ross. Sve što moramo učiniti jest da se potrudimo i
to ostvarimo.
- Hoćemo - odvrati Ross. Prituče je sebi i poljubi u obraz.
- Jesam li ti ikada rekao koliko ti se divim malena? –
prošapće.
Zavrtjela je glavom. Pritisne joj glavu na svoja prsa.
- Volim te. To znaš, zar ne? Mislim da sam te oduvijek ljubio,
samo što to nisam nisam shvaćao. Bojao sam se da ću biti manje
vrijedan ako to priznam.
Nije odgovorila.
- Sjećam se kako sam se osjećao kad god bih te pogledao.
Mislio sam da ću se rasprsnuti.
Smješkala se.
- Ne moraš biti tako pažljiv, Ross - našali se. - Već sam rekla
“da”.
Gledao je u nju sa smiješkom na ustima.
- Zaista to mislim - nastavi Ross ozbiljno. - Toliko toga ti želim
reći što ti još nikada nisam rekao. Bit će mi potreban cijeli život
kako bih se svega sjetio.
Oči joj ispuni nježnost. Nagonski pritisne usne na njegov
obraz.
- Hvala ti, Ross - prošapće.
Zbunjeno pročisti grlo. Nije bio naviknut na to da mu ona
zahvaljuje.
Uspravi se.
- Da pogledamo televizijski program? - upita. - Mogli
bismo se početi ponašati kao oženjen par.
Nasmiješila mu se.
- Dobro.
Prešao je kroz sobu, upalio televizor i namjestio skalu.
- Kakva je slika? - dovikne joj preko ramena.
- Prilično dobra - odvrati Marja, promatrajući likove koji su
se pomicali na ekranu.
 - Bolje ne mogu - reče, vraćajući se na kauč. - Neki film.
- Nemam ništa protiv - odvrati mu.
Sjeo je kraj nje i uhvatio je za ruku. Šutke su gledali komičara
na ekranu.
Nije baš bio smiješan, ali se trudio. Prije dva tjedna
predstavu su izvodili u živo u New Yorku. Sada su na obali
prikazivali reprizu. Filmu je nedostajala prirodnost.
Motrila je Rossa dok je gledao u ekran. Crna mu je kosa
padala na čelo. Oči više nisu bile tvrde, čelično plave kao nekoć, bile
su mekane i toplije. Nasmiješila se u sebi. Dugo mu je trebalo da
odraste. Negdje u dubini kuće oglasi se telefon. Ross mu ne obrati
pažnju.
Zvonjava naglo prestane, i Marja začuje Tomov blag glas, ali
ne razabere što govori. Ponovno se usredotoči na ekran.
- Gospođo Drego - začuje Tomov glas s ulaza u predvorje.
Podigne pogled.
- Što je?
- Telefonski poziv za vas, gospođo - reče starac. Marja
ustane. Ross je pogleda.
- Požuri natrag, malena - reče, smiješeći se. Naglo ga je
poljubila u čelo.
- Hoću, dušo.
Prošla je kroz predvorje u malu knjižnicu i podignula
slušalicu.
- Halo - reče.
Ne začuje odgovora. Samo muklo zujanje u slušalici.
Odjednom joj ledena hladnoća prostruji tijelom.
- Halo, halo - ponovi.
Šapat, koji joj se učini nekako poznat, dopre iz slušalice.
- Marja?
- Da - reče. - Tko govori?
- Marja? - ponovi glas kao da se maločas uopće nije odazvala.
Prsti joj pobijele uslijed pritiska kojim je stezala slušalicu.
Prepozna glas. Shvati zašto su je pozvali na telefon.
- Ross - vrisne naglo, a glas joj zatutnji u ušima. - Ross!
Iz dnevne sobe začuje lagano kašljanje koje se izgubi u
prasku razbijena stakla. Slušalica joj isklizne iz obamrlih prstiju i
ona pojuri u dnevnu sobu.
 Ross je još uvijek sjedio na kauču. Zavaljen na naslon,
blijeda lica, očiju ispunjenih bolom i iznenađenjem, ruku pritisnutih
na prsa.
- Marja - prošapće muklo.
Vidjela je kako mu krv curi niz prste. Pogleda golem
prozor nasuprot kauču. Polovica je bila razbijena i staklo se rasulo
po sobi.
Pritrči Rossu.
- Tome - vrisne. - Pozovi liječnika.
Ross se polagano rušio prema njoj. Uhvati ga i prisloni
mu glavu na svoja prsa.
- Dušo, dušo, dušo - vrisne.
Osjeti kako Ross dršće od boli. Polagano je okrenuo lice
prema njoj.
- Imao sam krivo, Marja - prošapće.
- Nisi, dušo - protisne Marja.
Govorio je polagano kao da svaka riječ mora prijeći veliku
daljinu prije nego što mu se otkine s usta.
- Imao sam krivo, Marja, ali trudio sam se svim silama.
- Znam, Ross. - Suze joj poteku niz obraze. Poljubi njegovu
crnu kosu koja je blistala i bila mokra od znoja.
Ross je pogleda.
- Marja.
- Da, Ross?
- Sretan sam što je telefon zazvonio, Marja. Silno te ljubim.
- Glas mu je odavao muklu bol.
- I ja tebe ljubim, Ross - reče Marja plačući. U glas mu
se uvuče slab začuđen prizvuk.
- Zaista, Marja?
Odlučno je zakimala glavom.
- A što misliš zbog čega sam ostala?
Umorno je zatvorio oči.
- Doista, ostala si. - Trenutak je šutio. Kad je ponovno
otvorio oči u njima se odražavalo čudno zadovoljstvo. - Drago mi je
što si ostala, Marja - prošapće. - Da nisi, bojao bih se.
- Uvijek ću biti uz tebe, dušo - plakala je, pritiskujući mu
glavu na svoja prsa.
 Ross zakašlje i tanak mlaz krvi proširi se od njegovih usta
po njezinoj bluzi. Marja spusti pogled na njega. Oči su mu bile
prazne i ukočene. Pogleda bijelu bluzu. Mala krvava mrlja sve se
više širila. Televizija je treštala. Smijeh publike ispuni joj uši. Nježno
mu položi glavu na kauč.
Ustala je.
Tom je stajao na vratima pepeljastosiva lica.
- Pozvao sam liječnika, gospođice Maryann.
- Hvala, Tome - reče klonulo, pa prođe kroz sobu i isključi
televizor.

►▻ ◈ ◅ ◄

Mike uđe u ured i skine šešir. Baci ga na stolac nasuprot

pisaćem stolu. Čelo mu se sjajilo od znoja. Prišavši stolu, teško se
svali na stolac.
Joel podigne pogled sa svojeg stola.
- Toplo - reče. Mike se osmjehne.
- Vruće za svibanj. Kako se već sada čini, imat ćemo
paklensko ljeto. Joel se umorno nasloni na stolcu.
- Gotov sam. Imao sam vražji vikend. Ne mogu više
podnositi ovu vrućinu. Čovjek bi pomislio kako će stari odobriti da
se nabave klimatski uređaji za ured.
Mike se nakrevelji.
- Misli da se dobri odvjetnici rađaju u vlastitom znoju.
- Ne vjerujem da se ikada oznojio. Nema dovoljno krvi u
njemu - potuži se Joel. Pokupi papir sa svojeg stola pa ga pruži
Mikeu. - Ovo te ovdje čekalo.
Mike uzme papir i preleti ga.
- Do đavola - opsuje. Joel se naceri.
- O čemu se radi, sinko?
Mike ga pogleda i polagano ustane posegnuvši za šeširom na
stolcu.
- Ne gnjavi. Pa pročitao si.
- Čemu se tužiš? - nasmije se Joel. - Provozat ćeš se lijepim
automobilom izvan grada i provesti nekoliko sati u lijepoj, hladnoj,
čistoj, mirisavoj bolnici. Sretan ti što ne moraš ostati u ovom
starom, zagušljivom uredu.
 Mike je već bio na vratima.
- Dobru zabavu! - reče izlazeći na hodnik, ispraćen Joelovim
hrapavim smijehom. Pritisne dugme dizala pa ponovno pogleda
papir u ruci.
Sumnja na pobačaj.
Vrata dizala se otvore i on stupi unutra. Nastavi čitati dok se
dizalo spuštalo.
Florence Reese, primljena u bolnicu Roosevelt u 7.10 sati
ujutro, 10. svibnja 1954. godine. Unutarnja krvarenja uslijed
pobačaja. Stanje kritično.
Vrata se otvore i on iziđe. Prijeđe hodnik i otvori vrata. Kad
je ušao, nekoliko muškaraca podigne pogled s novina, pa se zatim
ponovno zadubi u njih. Prođe kroz sobu do drugih vrata s mliječnim
staklom na kojem je pisalo Kapetan F. Milersen. Otvori vrata i uđe.
Tamnokos muškarac za pisaćim stolom podigne pogled.
- Zdravo, Mike - pozdravi dubokim glasom. Mike se nasmiješi.
- Zdravo, Frank. Trebam čovjeka koji će me pratiti u
bolnicu Roosevelt. Sumnja se na pobačaj. - Baci papir na detektivov
stol.
Kapetan Milersen ga letimice pogleda.
- Jedna od onih, je li?
Mike kimne. Milersen ustane.
- Mislim da ću ovaj put sam poći s vama, Mike.
Mike ga začuđeno pogleda. Milersen nije nikada osobno
provodio istragu i izlazio na tereri, osim ako se nije radilo o nečem
velikom. U uredu se govorilo da ima upravo nepogrešiv osjećaj za
velike slučajeve i da ih već unaprijed nanjuši.
- Poći ćete sa mnom, Frank? - upita zapanjeno. Detektiv
potvrdi glavom.
- Da, dojadilo mi je sjediti za ovim stolom i grijati stolicu.
Mike ga je promatrao kako uzima šešir.
- Znate li nešto o ovome što ja ne znam? - upita sumnjičavo.
Milersen stavi cigaru u usta.
- Ništa ne znam osim da sam umoran od sjedenja.
Miris raskužnih sredstava obavijao ih je dok su koračali niz
zeleno obojen hodnik. Slijedili su bolničarku u bolničku sobu.
Daleko na kraju sobe stajao je krevet, oko kojeg su bili navučeni
zastori.
 - Ovdje leži - reče bolničarka odgurnuvši zastor.
- Može li govoriti? - upita Mike bolničarku.
- Vrlo slabo - odvrati bolničarka. - Budite pažljivi.
Mike prođe kroz zastore, a Milersen proslijedi za njim.
Stanu uz krevet i na trenutak se šutke zagledaju u djevojku
koja je ondje ležala. Činilo se da spava. Oči su joj bile zatvorene a
lice blijedo. Bezbojna koža bila je plavkastobijela kao da u njoj
uopće nema krvi. Usta su bila otvorena, a usnice samo malko
tamnije od obraza.
Mike pogleda detektiva. Milersen kimne. Blago se obrati
djevojci.
- Gospođice Reese.
Djevojka se ne pomakne. Ponovno izgovori njezino ime.
Ovaj put se lagano pomaknula. Polagano je otvorila oči. Bile su tako
izmučene da Mike nije razaznao koje su boje. Pomaknula je usta, ali
nije protisnula ni glasa.
Mike se primakne krevetu.
- Možete li me čuti, gospođice Reese?
Djevojka lagano kimne.
- Zovem se Mike Keyes, a ovo je kapetan Milersen. Dolazimo
iz javnog tužilaštva.
U djevojčinim očima pojavi se tračak straha. Mike nastavi
brzo govoriti kako bi je umirio.
- Sve je potpuno u redu, gospođice Reese. Nećete imati
nikakvih neugodnosti. Moramo vam postaviti samo nekoliko
uobičajenih pitanja kako bismo vam mogli pomoći.
Strah je pomalo nestajao iz njezinih očiju. Mike pričeka
trenutak. Vlastite riječi podrugljivo su mu odzvanjale u ušima.
Nikakvih neugodnosti. Naravno da je imala neugodnosti. Pa ona je
umirala.
Polagano i umirujući se nasmiješio.
- Imate li rođake koje bismo mogli obavijestiti?
Djevojka je odmahnula glavom.
- U gradu ili gdje drugdje?
- Nemam! - Djevojčin glas bio je tek šapat.
- Gdje stanujete, gospođice Reese?
- U hotelu Alingham - odvrati.
 Mike kimne. Bijaše to jedan od jeftinijih hotela za žene u
zapadnom dijelu.
- Jeste li zaposleni, gospođice Reese?
Djevojka odmahne glavom.
- Što radite?
Djevojčin glas bio je vrlo slab.
- Manekenka sam.
Mike izmijeni znalački pogled s detektivom. Polovina
nezaposlenih djevojaka u New Yorku bile su manekenke, a druga
polovica glumice.
- Radite li nezavisno ili za neku agenciju? - upita je.
- Za agenciju - odvrati djevojka.
- Za koju agenciju?
- Za Agenciju za manekene, Park avenija - odvrati djevojka.
Prvi put otkako je Mike razgovarao s njom promijeni joj se izražaj
lica. – Obavijestite Maryann...
Mikeu se učini da se na djevojčinu licu ocrtala slaba nada.
- Hoćemo - reče. - Maryann i kako još... i gdje da je nađemo?
Činilo se da djevojka skuplja snagu kako bi mogla nastaviti.
- Maryann u... u agenciji. Ona zna što treba učiniti. Ona je...
- Glas joj se izgubi, a glava klone u stranu.
Bolničarka brzo pristupi uzglavlju kreveta. Opipa djevojčino
bilo.
- Spava - objavi. - Morat ćete kasnije dovršiti ispitivanje.
Mike se okrene Milersenu. Lice u detektiva bilo je bijelo,
gotovo jednako blijedo kao i u djevojke. Mike smjesta promijeni
mišljenje o tom čovjeku.
Pričali su za njega da je tvrd kao čelik.
Milersen kimne i prođe kroz zavjesu. Mike ga je slijedio.
- Što mislite, Frank?
- Ništa nećemo otkriti – reče Milersen. Mike se začudi.
- Zbog čega tako mislite? Milersen se suho osmjehne.
- Previše sam sličnih susreo. Ne odvedu čovjeka nikamo.
- Ali djevojka umire! - vikne Mike. - Moramo nešto
poduzeti da bismo otkrili tko je to učinio. Taj mesar može udesiti i
koju drugu...
Detektiv ga stiša umirujućim pokretom ruke.
 - Ne uzrujavajte se, Mike. Tražit ćemo. No nećemo ništa naći.
Osim ako nam djevojka nešto ne kaže.
- Telefonirat ću u agenciju. Možda imaju neko obavještenje za
nas. - Mike krene prolazom između kreveta.
Milersen ga zgrabi za ruku.
- Ja ću telefonirati, Mike. Ostanite ovdje i razgovarajte s
djevojkom kad se osvijesti. Već se priučila na vas.
Mike kimne.
- Dobra zamisao. - Promatrao je kako se Milersen
udaljuje iz bolničke sobe, zatim se okrene prema zastoru.
Bolničarka je upravo izišla. Namrštila se kad ga je ugledala.
- Pričekat ću dok opet ne bude mogla razgovarati sa mnom -
objasni Mike. Bolničarka ga pogleda.
- Možete čekati za mojim stolom vani na hodniku - reče. -
Još će proći dosta vremena dok opet bude mogla govoriti - ako još
uopće ikada uzmogne.

►▻ ◈ ◅ ◄

Tom oprezno otvori vrata, noseći vješto poslužavnik u

slobodnoj ruci.
- Jeste li budni, gospođice Maryann? - upita tiho.
Ne začuje odgovor iz velikog dvostrukog kreveta.
Oprezno stupi u sobu odloživši poslužavnik na malen stolić.
Ne pogledavši na krevet, otiđe do prozora i razmakne zastore.
Blještava sunčana svjetlost preplavi sobu. Trenutak je stajao
gledajući kroz prozor.
Daleko dolje vidio je East River kako vijuga prema Hudsonu.
Jarko zelenilo parka Grade Square odskakalo je od sivila zgrada što
su ga okruživale. Promatrao je velik, crn automobil koji je skrenuo
na prilazni put za Gracie Mansion. Pogleda na sat. Osam sati.
Gradonačelnik ovog grada dolazio je rano na posao. Ponovno se
okrene prema sobi.
Bila je već budna, i široko otvorenim, velikim, smeđim očima
promatrala ga je s jastuka. Lagano je protegnula snažne, suncem
opaljene ruke i ramena.
- Dobro jutro, gospođice Maryann - reče prilazeći krevetu.
Nasmiješila se.
 - Dobro jutro. Tome. Koliko je sati?
- Osam - odvrati, stavljajući poslužavnik preko kreveta
pred nju.
- Vrijeme je da ustanete.
Iskrivila je lice i sjela u krevetu. Uzeo je kratki svileni
kaputić sa stolca blizu kreveta pa joj ga pridržao dok ga nije
ogrnula preko ramena.
- Što ima za doručak, Tome?
- Danas je dijetni dan, gospođice Maryann. Voćni sok i kava -
odvrati joj.
- Ali gladna sam - usprotivi se ona.
- Danas ste vrlo lijepi, gospođice Maryann - reče joj. Zar
ne želite ostati takvi?
Osmjehnula se.
- Tome, ti si stari laskavac. Uzvrati joj osmijeh.
- Hajde, jedite. Gospodin Martin je rekao kako dolazi u deset
da vas poveze u ured.
Uzela je čašu narančina soka i polako guckala.
- Još malo i upravljat ćeš cijelim mojim životom, Tome.
- Neću - reče tresući gustu, prosjedu kosu. - Ali želio bih
vidjeti muškarca koji bi to mogao.
Nasmijala se ispivši sok.
- Ima li pošte?
- Idem pogledati, gospođice Maryann. - Okrenuvši se,
napusti sobu izatvori vrata za sobom.
Maryann dokono posegne za novinama na poslužavniku pa ih
prelista. Uvijek iste vijesti: silovanja, paleži, umorstva i ratovi.
Srčući kavu preleti stripove. Podigne pogled kad se Tom vratio u
sobu donoseći pismo.
Uzme ga od njega brzo razderavši omot.
- Od Michele - reče sretno.
- Da - potvrdi, makar je već znao. Volio je da bude sretna.
Bila je to za njega najljepša i najtužnija žena na svijetu.
- Položila je ispite s drugom najboljom ocjenom u razredu -
reče uzbuđeno. - Jedva čeka lipanj pa da i mi dođemo onamo i
zajedno provedemo raspust.
Čudan izraz preleti Tomovim licem.
- Jeste li sigurni da ćemo moći putovati? - upita.
 - Htjela bih vidjeti onog koji će nas u tome spriječiti.
- Ali, gospodin Martin je rekao da ćete biti vrlo zaposleni
ovog ljeta.
- Neka gospodin Martin ide do đavola - usprotivi se
žestoko. – Spriječio me da otiđem prošlog ljeta, ali neće i ovog.
Čekao je u dnevnoj sobi kad je sišla stepenicama svog
dvokatnog stana. Osmjehnuo joj se.
- Dobro jutro, Maryann.
- 'jutro, Joker. Nadam se da nisi dugo čekao. Smiješak
mu se pretvori u cerenje.
- Već toliko vremena čekam, Maryann. Nekoliko minuta
manje ili više neće mi smetati.
Oči su joj čvrsto dočekale njegov pogled.
- Nagodili smo se. - Kimnuo je.
- Pogodba je pogodba - naglasi Maryann.
- Ponekad pomislim da si hladna poput leda.
- Nisam hladna, Joker. Samo mi je to toliko silno dosadilo
da više ne želim da mi itko s tim dodijava.
- Ni ja? - upita.
- Ni ti - odvrati mu. - Sjećaš li se još što smo se dogovorili?
Ponovno je potvrdio glavom. I te kako se dobro sjećao.
Došao je u kuću i Tom ga je uveo u dnevnu sobu. Golem
prozor imao je novo staklo i kroz njega je mogao vidjeti rub
bazena. Samo što se sada nikakvo dijete nije praćakalo po vodi.
Okrenuo se kada je začuo njezine korake. Zastala je na ulazu,
odjevena u jednostavnu crnu haljinu. Dok mu je prilazila, plava joj
je kosa blještala u svjetlu dana koji je zamirao. Lice joj je bilo
bezizražajno.
- Dobar dan, Joker - reče, ne pruživši mu ruku.
- Maryann - reče on.
Nije skidala pogled s njegova lica.
- Hvala za telefonski poziv.
- Kakav poziv? - upita Joker.
- Ne pretvaraj se, Joker - rekla je mirno. - Poznajem ti glas i
kada šapćeš.
Prišao je kauču.
- Što si sada nakanila? - upita. Slegnula je ramenima.
 - Ne znam. Radit ću, ako nađem kakav posao. Na licu mu se
ocrta iznenađenje.
- Mislio sam da ti je Ross dovoljno ostavio.
- Ross mi nije ostavio ništa - odvrati bez gorčine.
- Ali njegova si udovica - reče. - Nosiš crninu za njim.
- Možda sam njegova udovica, ali mu nikada nisam bila žena
- reče. - A to je bitno za isplatu. - Lagano se nasmiješila. - Osim toga,
ne nosim crno zbog njega nego zato što mi ta boja slučajno dobro
pristaje.
Osmjehnuo se.
- To je istina.
Kao i obično, premda ga je to iznenadilo, prešla je odmah na
bit.
- Nisi doputovao u Kaliforniju samo da mi kažeš kako lijepo
izgledam. Zbog čega si došao?
- Momci su zabrinuti za tebe - reče. Oči su joj bile
bezizražajne.
- Zbog čega su zabrinuti? Prošla sam kroz cijelu istragu a da
ništa nisam rekla.
- Ipak se brinu - reče. - Boje se da jednog dana ne zapadneš u
neprilike pa odlučiš da ponešto izbrbljaš.
- Prepametna sam za to - odvrati Maryann.
- Znam. - reče Joker - ali oni nisu uvjereni u to.
- Što bih morala učiniti da ih uvjerim? - upita.
- Vrati se sa mnom na istok. Imaju posao za tebe - odvrati.
- Kakav posao? - upita sumnjičavo.
- Da vodiš agenciju za manekene - reče. - Bolje će se
osjećati ako te mogu držati na oku.
- Agenciju za manekene? - upita. - Nemam pojma kako se to
radi.
Preko usnica mu preleti smiješak.
- Ne budi naivna, Marja.
Zurila je u njega.
- Što će se dogoditi ako se ne vratim?
Izvadi iz džepa kutiju cigareta i ponudi joj jednu. Odmahnula
je glavom.
Joker pripali cigaretu, stavi kutiju u džep i izvuče malu
fotografiju koju joj dobaci.
 Pogledala je sliku. Na njoj se vidjela mala djevojčica kako
se igra s dadiljomna nekoj livadi.
- To je Michele - reče glasom promuklim od straha.
Kimnuo je.
- Ne boj se. Nije joj ništa. Pomislili smo da bi te možda
razveselila ova njezina fotografija. Snimljena je prošlog tjedna u
Arrowheadu.
Trenutak je mirno stajala, zatim se okrenula i otišla do
prozora. Glas koji je preko njezinog ramena dopro do njega bio je
prazan i rezigniran.
- Ništa ih drugo ne bi zadovoljilo?
- Ništa drugo.
- Ako pristanem, neću li imati i drugih obaveza? - upita ga.
- Što želiš time reći? - upita je.
Okrenula se i pogledala ga očima punim iskustva.
-Sada si ti naivan - odvrati. Osjetio je kako mu je lice
pocrvenjelo.
- Nećeš imati drugih obaveza - reče. - Ali čovjeku ne možeš
zabraniti da se i dalje nada.
Uzdahnula je.
- Dakle, dobro - izjavi.
- Znači, dogovorili smo se - upita je. Kimnula je.
- Raduje me, Maryann - reče. - Nadao sam se da nećeš biti
tvrdoglava.
- Ne zovi me više Maryann - reče. - Možeš me odsada zvati
madame.

►▻ ◈ ◅ ◄

- Možeš me iskrcati na uglu Park avenije i 38. ulice -

reče Maryann, dalje mogu pješice.
- Dobro - složi se Joker, zaustavljajući automobil uz rub
pločnika. Nagnuvši se preko sjedala, otvori joj vrata.
- Hoćemo li zajedno večerati? - Kimnula je. - Dolazim po tebe
u osam sati.
- Dobro - odvrati mu zalupivši vratima. Promatrao je kako
se umiješala u mnoštvo i prešla preko ulice. Sviđalo mu se kako
hoda. Isti mladenački pokreti koje je oduvijek imala. Nasmiješi se u
sebi primijetivši kako se muškarci nehotice okreću za njom.
Nije im zamjerao. Neki vozač za njim zatrubi. Joker podigne
pogled i uoči da se svjetlo na semaforu promijenilo. Ubaci u brzinu.
Kuća se uklopila u niz njujorških starinskih, kamenih zgrada
u kojima se već odavno nije isplatilo uređivati stanove, nego su
preuređene u urede. Bile su pune malih reklamnih agencija i
sumnjivih skupina ljudi koji su sebe nazivali poduzećima, a i onih
koji su htjeli platiti višu cjenu za malo prostora, samo da bi kao
adresu mogli navesti Park aveniju.
Blistava mjedena pločica zabljesne je: Park avenija 79. Ispod
toga na manjim pločicama stajala su imena stanara. Za svaku
pločicu još se posebno plaćalo pet dolara mjesečno. Maryann
otvori velika ulazna vrata i stupi u dugačak, starinski hodnik. Na
desnim vratima pisalo je Agencija za manekene, Park avenija,
udruženje s ograničenim jamstvom. Dalje otraga vodile su stepenice
u ostale urede.
Prođe mimo stepenica do vrata na kojima nije bilo natpisa.
Otključa ih i uđe ravno u udobno namješten ured. Zbaci lagan
ogrtač i sjedne za pisaći stol. Rolete su bile spuštene. Upali svjetlo i
soba odjednom oživi. Na zidu su visile dvije dobre umjetničke slike
i nekoliko fotografija djevojaka u boji. Košara na stolu sadržavala je
još slika, a pokraj nje ležao je primjerak adresara manekenki.
Pritisne dugme na stolu. Trenutak kasnije žena srednje dobi
uđe u sobu.
Bila je vrlo uzbuđena.
- Gospođice Flood - reče - sretna sam što ste ovdje.
Telefonirao je neki čovjek od policije.
Maryann naglo podigne pogled.
- Što?
- Od policije, gospođice Flood - ponovi žena.
- Zbog čega, gospođo Morris?
- Zbog Florence Reese. U bolnici je. - Pobačaj. - Gospođa
Morris je teško disala. - Željeli su čuti radi li ona za nas.
- Što ste im rekli?
Gospođa Morris se uspravi.
 - Naravno, kazala sam im da ona ne radi ovdje. Ovakva bi
nas reklama uništila. Već nam je teško zaposliti i djevojke kod kojih
je sve u redu.
Maryann se zamislila.
- Niste smjeli lagati, gospođo Morris. Djevojka je možda
zaista u nevolji i treba našu pomoć.
Gospođa Morris nezadovoljno ju je gledala.
- Znate što mislim o ovakvim djevojkama, gospođice Flood.
Nijedan trenutak ne biste trebali potrošiti na njih. One to uopće ne
cijene i samo sramote sebe i sve ostale s kojima dolaze u dodir.
Maryann se zagleda u stol. Gospođa Morris je upravo sa
svojim iskrenim negodovanjem zbog zloupotrebe ovog zvanja
predstavljala odličnu fasadu za njihovu organizaciju. Udarila bi je
kap da je znala kakvi se sve poslovi ugovaraju preko dvaju
privatnih telefona na Maryanninom stolu. Ali Maryann sada nije
imala vremena za negodovanje gospođe Morris. Morat će smjesta
telefonirati Hanku Vitu i raspitat se što bi bilo najpametnije da se
učini.
- Dobro, gospođo Morris, hvala. Je li bilo još telefonskih
poziva?
- Još dva, gospođice Flood. Zvao je gospodin Gellard. Treba
tri naročito sposobne djevojke za danas popodne. Neki kupci došli
su u grad i on im želi prikazati svoje modele. Predložila sam mu
nekoliko djevojaka, no on je uporno zahtijevao da najprije
razgovara s vama. Drugi poziv došao je iz krznarije u 14. ulici.
Trebaju djevojku za izlog. Poslala sam im Rayu Marnav.
- Dobro - reče Maryann, posegnuvši za telefonom. -
Telefonirat ću gospodinu Gellardu.
Pričeka dok žena ne zatvori vrata za sobom, zatim okrene
broj. Zamišljeno se zagleda u vrata dok je telefon zvonio na drugoj
strani.
Siromašna Florence. Još joj je prošlog tjedna govorila neka
ne radi pobačaj. Predugo je čekala. Prošla su gotovo tri mjeseca.
Mnogo bi joj pametnije bilo da je rodila dijete, pa ga onda dala
nekome da ga usvoji.
Bilo bi to svakako najpoštenije rješenje.
Osim toga, Hank bi se pobrinuo da se pri tom i za Florence
nađe poneki dolar.
 No, vjerojatno je zapala u paniku i tako dospjela u ruke
nekog liječničkog mesara. Maryann osjeti kako bijes raste u njoj.
Kakav je čovjek taj liječnik, kad je ovako ugrozio djevojčin život?
Florence je bila kurva, ali je bila i ljudsko biće.
Muški se glas odazove.
- Maryann - javi se ona.
- Ah - muškarčev glas odavao je olakšanje. - Bojao sam se da
se nećete javiti do ručka. Došla su mi trojica Teksašana koja čeznu
za nečim velegradskim. Sada su u svojem hotelu. Obećao sam im
nešto uz ručak.
- Prilično kratko vrijeme, John - reče Maryann.
- Nisam kriv, draga - reče muškarac. - Ništa nisam znao dok
nisam jutros došao u ured.
- Potpun program? - upita Maryann. - Predstava i zabava?
- Svakako - odvrati muškarac.
- Stajat će mnogo novaca.
- Koliko?
- Tisuću dolara.
Fućnuo je.
- Čekajte malo! I troškovi za reprezentaciju imaju svoje
granice.
- Ne mogu vam pomoći - reče. - Nakon procesa Jelke teško
je nabaviti djevojke koje nešto vrijede.
- Dobro - odvrati, pošto je trenutak oklijevao. - Reći ću vam
kamo da ih pošaljete.
Maryann pribilježi olovkom podatke, zatim spusti slušalicu.
Pričeka trenutak, pa ponovno okrene broj. Ovaj put javi se ženski
glas. Maryann brzo reče:
- Sastanak za ručak, Cissie. Obavijesti i Estheru i Milie. Puna
cijena. Ide na račun poduzeća.
Ženski je glas govorio.
- Već imam dogovoren sastanak.
- Ja ću to urediti - reče Maryann. - Evo ti adrese. Poslije
razgovora upali cigaretu i ponovno posegne za slušalicom. Prije
nego što ju je dotakla, telefon se oglasio. Podignula je slušalicu.
- Molim?
- Maryann?
Muškarčev glas bio joj je poznat.
 - Ja sam - odvrati. - Ovdje Frank.
- Što se dogodilo?
- Djevojka u bolnici Roosevelt - reče. - Florence Reese. U
tvojem su uredu izjavili da ne radi za vas. Djevojka tvrdi suprotno.
Proturječne izjave izazivaju neprilike. Tvoja je službenica glupača.
Da nije zanijekala, mogao sam sve odmah obustaviti. No sada
je previše ljudi postalo radoznalo.
- Što da učinim? - upita.
- Ne znam - odvrati.
- Kako je Florenci?
- Umire - odgovori bezbojno.
- Jadna mala. Govorila sam joj neka to ne učini.
- Prestani se brinuti za nju - reče. - Sada je prekasno. Moraš
nešto izmisliti.
- Dobro, Frank. Telefonirat ću Vitu. On će znati što treba
učiniti. - Povukla je dim iz cigarete.
- Nadajmo se - reče Frank. - Bio sam u bolnici s jednim od
miljenika javnog tužioca. Sav je uskipio od bijesa.
- Kako se zove? - upita ga odsutno.
- Keyes. Mike Keyes.
Grlo joj se stegne.
- Mike Keyes? - ponovi. Oklijevao je.
- Da. Osjećam da ima nešto što bih o njemu morao znati.
Nekoć je bio policajac. Nije li to onaj momak kojeg sam još za
vrijeme rata morao pronaći za neku tvoju prijateljicu?
- Ne-ne sjećam se - promuca Maryann. - Tome je tako davno. –
Polagano spusti slušalicu zureći u vrata.
Bilo je tome tako davno. Gotovo kao da se dogodilo na nekoj
drugoj planeti.

►▻ ◈ ◅ ◄

Bilo je skoro četiri sata popodne kada je bolničarka izišla iz

bolničke sobe i prišla Mikeu, koji je sjedio pokraj njezina stola.
- Možete se vratiti u svoj ured, gospodine Keyes. Umrla je -
reče ravnodušno.
Mike polagano ustane.
- Samo tako - reče umornim glasom. Kimnula je.
 - Nije imala nikakvih izgleda. Bila je sva razderana. - Prvi put
začuje sućut u njezinom glasu. - Taj kučkin sin mora da je radio s
kačkalicama.
Pokupio je šešir sa stola.
- Sačuvajte tijelo za autopsiju. Raspitat ću se u bolnici o
ishodu.
Noge su mu bile kao od olova dok se vukao hodnikom.
Florence Reese. Pitao se što li je sve prepatila. Sigurno je bilo
strašno. Bila je još tako mlada. Došao je do stepenica upravo kad je
kapetan Milersen ulazio.
- Jeste li štogod saznali, Mike? - upita Milersen. Odmahnuo je
glavom.
- Više nije progovorila. A vi?
Milersenovo lice poprimi izgled neprovidne maske.
- Razgovarao sam s knjigovotkinjom Agencije za manekene
ovog jutra. Ništa nije znala o njoj. Provjerio sam u hotelu. Mala je
došla ovamo iz neke selendre u Pennsylvaniji prije nekih godinu
dana. Bilo joj je vrlo loše do prije otprilike šest mjeseci. Čini se da
se tada dobro snašla i da joj je krenulo.
- Roditelji su joj živi? - upita Mike, slijedeći Milersena do
automobila. Milersen kimne.
- Obavijestio sam ih prije jednog sata. Sada već putuju
ovamo. - Nasmije se. - Mislili su da im je kćerka uhvatila New York
za muda.
- Niti ne znaju koliko su imali pravo - mrko će Mike.
Došavši u ured, baci šešir na stolac. Joel Rader podigne
pogled sa svojeg stola.
- Netko te nazivao prije otprilike jednog sata.
Mike ga umorno pogleda.
- Tko je bio?
- Neka žena iz Agencije, za manekene, Park avenija. Ona
koju je Frank ispitivao. Čini se da je djevojka ipak povremeno
radila za njih i žena se raspitala ne bi li joj možda mogli pomoći.
Mike izvadi pero i počne pisati izvještaj.
- Nitko joj više ne može pomoći. Mrtva je.
- Strašno - reče Joel. - Je li bila lijepa?
Mike slegne ramenima.
 - Ne bih znao reći prema onome što sam vidio. Po svoj
prilici je bila. U svakom slučaju bila je mlada. - Završi izvještaj,
potpiše ga i ustane.
- Mislim da ću za danas završiti s poslom. Iscrpljen sam.
Joel se nakrevelji.
- Bolje da pripaziš da te stari ne vidi. U ratnom je
pohodu. Malo prije izgalamio se na Aleca.
- Jadni Alec - reče Mike smiješeći se. - Uvijek nastrada. –
Baci izvještaj na Joelov stol. - Predaj to umjesto mene, hoćeš li?
- Naravno.

►▻ ◈ ◅ ◄

Joel se na stolcu okrene od svojeg pisaćeg stola i obrati

Mikeu.
- Kako je završila istraga što si je provodio o onoj djevojci?
Mislim na onaj pobačaj prošlog tjedna?
Mike slegne ramenima.
- Nikako. Djevojka je umrla. Zašto pitaš? Joel mu pruži list
papira.
- Pogledaj ovo.
Bio je to izvještaj o hapšenju i puštanju na slobodu nekih
djevojaka koje je odio za zaštitu ćudoređa uhitio na nekoj zabavi.
Jedna od njih najprije je izjavila da radi u Agenciji za manekene,
Park avenija. Međutim, kasnije je promijenila svoj iskaz. Sve su
djevojke sutradan puštene uz jamčevinu. Na sudu ih je zastupao
odvjetnik iz ureda Hanka Vita.
Zabava je bila u stanu tvorničara Johna Gelarda. Racija je
izvršena na temelju pritužbe nepoznatih osoba protiv gospodina
Gelarda. U pritužbi je stajalo kako se gospodin Gelard hvalio svojim
vezama s nekim neimenovanim krugovima prostitucije.
Prisluškivanje njegovih telefonskih razgovora tog
popodneva otkrilo je da će zabava te noći biti vrlo razuzdana. I
gospodin Gelard pušten je na slobodu uz jamčevinu. Na sudu ga je
zastupao Hank Vito osobno.
Joel je čekao da Mike do kraja pročita izvještaj.
-Nisu li manekene, Park avenija ona ista agencija koju je
spominjala umrla djevojka?
 Mike šutke kimne. Ponovno pročita izvještaj.
- Što misliš? - upita Joel.
- Previše sličnosti a da bi mogla biti puka slučajnost -
odvrati Mike ustajući. - Odoh s ovim dolje do Franka Milersena.
Možda on zna više o tome.
- Javi mi ako nešto saznaš - reče Joel, okrećući se ponovno
svojem pisaćem stolu.
Frank Milersen podigne pogled kad je Mike ušao u njegov
ured.
- Zdravo, Mike, što mogu učiniti za vas?
- Pogledajte ovo, Frank. - Mike baca izvještaj na njegov stol.
Frank ga uzme i kratko preleti. Lice mu je bilo
bezizražajno kad je ponovno pogledao u Mikea.
- Što ću s tim?
- Znate li o tome nešto što ja ne znam? - upita Mike.
Milersen stavi lulu u usta.
- Ne baš mnogo - reče paleći lulu. - Bila je to samo jedna od
običnih racija za zaštitu ćudoređa. - Kratko se nasmije. -
Razgovarao sam s jednim od momaka. Mora da je tamo bila lijepa
gužva. Pričao mi je da su sve djevojke, kad su došli onamo...
- Nisam to mislio - presiječe ga Mike. - Jedna od djevojaka
spomenula je Agenciju za manekene, Park avenija. I Florence Reese
je izjavila da je radila za istu agenciju.
- Ne mislim da je to nešto značajno - reče Frank kroz
oblak dima. - Vjerojatno mnogo djevojaka poznaje to ime.
- Možda - dopusti Mike. - Ali zašto je kasnije zanijekala? To
mi se čini čudnim. Osim toga, zanima me kako su sebi mogle
priuštiti Vitov ured. On ne radi za čavle. Male droljice ne mogu
nikako uzeti njega.
- U izvještaju piše da ga je unajmio Gelard - reče Frank. -
Vjerojatno je platio i za djevojke. To je njegova samoobrana.
Mike je vrtio glavom.
- Ne znam, ali mi se sve to ne sviđa.
Frank mu se osmjehne.
- Zaboravite to, Mike. Kad budete radili ovaj posao dovoljno
dugo, vidjet ćete toliko slučajnih podudarnosti, da će vas to prestati
zabrinjavati.
 - Neće - reče Mike. - Ne mogu zaboraviti sirotu djevojku u
bolnici. Kako je strašno izgledala. Nije radi toga došla u ovaj grad.
Frank kimne.
- Sigurno da nije. Ali čestita djevojka neće nikada zapasti u
ovakvu nevolju. Razgovarao sam s njezinim ocem kad je došao po
tijelo. Oduvijek je bila neobuzdana.
- Ima razlike između razuzdanih i pokvarenih djevojaka -
reče Mike. Dignuvši izvještaj, ponovno ga pročita. - Volio bih da to
mogu zaboraviti.
- Što ćete sada poduzeti? - upita Frank.
Mike digne pogled s izvještaja. U detektivovim očima nazre
čudan izraz. Mike nastavi neuobičajeno oprezno.
- Ne znam. Najprije ću prespavati. Ako iskrsne nešto
novo, telefonirat ću vam ujutro.
Frank ustane osmjehujući se.
- To je najpametnije. Možda će dobar noćni san mnogo toga
razbistriti. Stojim vam sutra na raspolaganju, ako odlučite nastaviti
istragu.
- Hvala, Frank. - Mike napusti ured. Međutim kad je prelazio
preko hodnika prema dizalu, primijeti da je uz izvještaj pokupio
neki papir sa stola. Vrati se natrag.
Prođe kroz vanjski ured i otvori Frankova vrata.
- Frank... - reče prije nego što je primijetio da detektiv
telefonira.
- Pričekaj trenutak, Mary - reče Frank, brzo pokrivši slušalicu
rukom.
Mike ga je znatiželjno gledao.
Milersenovo uvijek crveno lice naglo je problijedilo.
- Oprostite, Frank - ispriča se Mike nesvjesno. - Nisam znao
da razgovarate. Uzeo sam ovo zabunom.
- Ostavi papir na stolu.
Na Frankovim usnama ocrta se usiljen smiješak.
- Hvala, Mike. Upravo razgovaram sa ženom. Mike kimne i
napusti ured, zatvorivši pažljivo vrata za sobom. Tek kad su mu se
koraci udaljili od vrata, čuo je šum Frankova glasa na telefonu.
Vrativši se u ured, tromo sjedne i zagleda se u izvještaj.
- Dakle? - upita Joel. Mike se namršti.
- Milersen smatra da to ne znači ništa.
 - Frank vjerojatno zna - reče Joel. - Stručnjak je za to.
Mike se ponovno zadubi u izvještaj. Nakon nekog vremena
obrati se Joelu.
- Znaš li slučajno kako se zove Frankova žena? -Joel se naceri.
- Pa naravno. Gospođa Milersen.
- Nije baš duhovito - reče Mike. - Znaš li?
- Zašto? - upita Joel.
- Samo sam radoznao - odvrati Mike. - Upravo je telefonirao
s njom kad sam ušao.
- Elizabeth - reče Joel. - Neke smo večeri nešto zajedno
popili. Zove je Betty.
Mike pripali cigaretu. Okrene se na stolcu i zagleda se kroz
prozor. Dolje na ulici muškarci su već hodali u košuljama. Ljeto je
nahrupilo na New York, obećavajući paklensku vrućinu. Betty. Zbog
čega je Milersen lagao?
Okrenuvši se k stolu, ponovno uzme izvještaj. Agencija za
manekene, Park avenija. Kakvo je to udruženje? Nikad ranije nije
čuo to ime, a sada, u dva tjedna, već je dva puta iskrsnulo. Posegne
za telefonom na svojem stolu.
- Dajte mi Aleca Templea - reče. Aleca su upravo premjestili
u odio za nadziranje sumnjivih poduzeća.
Alecov se glas javi u slušalici.
- Izvoli, Mike?
- Učini mi uslugu - zamoli Mike. - Želio bih da neupadljivo
provjeriš Agenciju za manekene, Park avenija, udruženje s
ograničenim jamstvom, u Park aveniji 79.
- Što te zanima? - upita Alec.
- Sve što možeš saznati o njima - odgovori Mike. - Ali je vrlo
važno da ni glas o tome ne procuri dolje. Ne želim da Milersenov
odjel za to sazna. Mislim da ćemo im ovaj put pokazati.
- U redu, Mike - nasmije se Alec. Između javnog tužilaštva i
policajaca koji su mu bili dodijeljeni dolazilo je uvijek do trvenja. -
Razumijem.
- Što prije možeš.
- Je li sutra ujutro dovoljno brzo? - upita Alec.
- Bilo bi izvrsno. Hvala. - Mike spusti slušalicu. Upravo je
ugasio cigaretu kad se oglasi telefon.
Podigne slušalicu i javi se.
 - Keyes.
- Mike, ovdje Frank Milersen. - Glas mu muklo zazvuči kroz
telefon.
- Izvolite, Frank - reče Mike.
- Upravo sam razmišljao ne bi li bilo dobro da malko
provjerimo onu Agenciju za manekene, ako hoćete.
U glasu mu se osjećala lagana isprika.
- Ostavimo to, Frank - reče Mike. - Vjerojatno imate
pravo. Slučajna podudarnost. Žao mi je što sam vam time dodijavao.
- U redu, Mike. - Milersen je oklijevao. - Ako ste sigurni.
- Siguran sam, Frank. No, svejedno hvala - reče Mike.
- Nema na čemu, Mike. - Milersen prekine vezu, a Mike
stane razmišljati nije li ono što je čuo u njegovu glasu bio uzdah
olakšanja.

►▻ ◈ ◅ ◄

Javni se tužilac lukavo zagledao u Mikea kroz velike

naočale u koštanom okviru. Zlatnom je olovkom blago lupkao po
papirima na stolu ispred sebe.
- Znači, želiš predati ostavku? - upita mirno.
- Da, gospodine - kimne Mike.
- Zašto?
- Iz osobnih razloga - odvrati Mike ukočeno. Stari mu okrene
leđa i zagleda se kroz prozor.
- Nezadovoljan si svojim poslom ovdje, Mike?
- Nisam, gospodine.
Stari zašuti i dugo se vremena u uredu čulo samo njegovo
teško disanje. Naposljetku progovori.
- Nisam te nikada smatrao kukavicom, Mike.
Mike ništa ne odgovori.
- Ovo čega si se prihvatio u vezi s Agencijom za manekene,
Park avenija jest velik pothvat. Jedan od najvažnijih slučajeva koji
su prošli kroz ovaj ured. I samo zato što istraga zadire u utjecajne
krugove, želiš se povući?
Mike još uvijek nije progovorio.
Stari se okrene da bi mu se zagledao u lice.
 - A što misliš kako se ja osjećam? - upita naglo. - Pošto sam
saznao da je u to upleten šef moje kriminalističke službe?
- Ne misliš da bih i ja najradije sve napustio? - Ne sačeka da
Mike nešto odgovori. - Ali ne mogu. Položio sam zakletvu. Istu
zakletvu koju si i ti položio kad sam te uzeo u službu. Ne možemo
odustati.
- To nema s tim nikakve veze - reče Mike.
- Glupost - prasne stari. - Pa što onda ako je tuce smrdljivih
političara i bogatih poslovnih ljudi upleteno? Zar se bojiš da će ti oni
uništiti karijeru?
Mike ne reče ništa.
- Pobjegneš li sada, nećeš uopće više imati karijere koju bi ti
netko mogao uništiti. Svi će znati da si kukavica - reče stari.
Mike duboko udahne.
- Žao mi je, gospodine. Je li to sve?
Stari se nagne preko stala, teško dišući.
- Još uvijek ne razumiješ, Mike. Ovo ti je jedinstvena životna
prilika.
Pogledaj kamo je Tom Dewey dospio poslije slučaja kao što
je ovaj. Kad sve završi, možeš se pokupiti i otići kamo te volja.
Ne odbacuj svoj život, momče.
- Mogu li sada otići, gospodine? - upita Mike.
U glas staroga uvuče se prezir.
- Rijetko sam pogrešno procijenio čovjeka, ali čini se da
sam se prevario kad sam te uzeo u službu. A to pokazuje da nije
dovoljno stati pred puške da bi čovjek dokazao svoju hrabrost.
Mikeovo lice oblije rumenilo. Ugrize se za usnicu da se
suzdrži od odgovora.
- Teško mi je bilo progutati ono o Milersenu, no najstrašnije
od svega je da sam shvatio da si kukavica. - Glas mu naglo promijeni
boju. - Star sam, Mike. Dobar dio života proveo sam u ovoj službi.
Jedino sam želio da dobro i pošteno obavljam svoj posao, da štitim
ljude koji su mi poklonili povjerenje. Prvi put osjećam da sam ih
iznevjerio.
- Niste ih iznevjerili - reče Mike. - Svi podaci leže pred vama
na stolu.
- Odgovaram za svakog čovjeka u svojem uredu - reče stari.
- Platiti ću za Milersena, a platit ću i za tebe.
 Biti javni tužilac znači nešto više nego istupiti pred Veliku
porotu, obrazložiti optužnicu i ishoditi osudu krivičnog suda. To
znači ponos. Ponos da vršiš svoj posao neustrašivo i nepristrano.
Akoti daš ostavku, isto je kao da sam je podnio ja. I cijeli svijet će to
znati. Mike ne reče ništa.
- U redu - reče stari. - Predaj ostavku ako tako želiš, ali budi
barem toliko pristojan pa mi kaži zašto. Znam da nisi kukavica.
Mike duboko udahne. Odjednom primijeti da mu ruke dršću.
- Reci mi, Mike - stari zausti blago. - Bio si dobar policajac, a
i dobar pomoćnik. Zašto odlaziš?
Mike pogleda starog čvrsto u oči.
- Ona je bila moja djevojka, gospodine - reče muklim glasom.
- Ona? - upita stari smeteno. - Tko?
- Marja - reče Mike. - Hoću reći, Maryann Flood.
- Ova Maryann Flood? - Mike kimne.
- Ali što... Kako? - Stari je bio zbunjen.
- Nisam znao da je ona umiješana u to kad sam prije tri
tjedna zamolio Aleca da provjeri Agenciju za manekene, Park
avenija. - Mike prestane da bi pripalio cigaretu. - Da sam znao,
vjerojatno ne bih ništa započinjao.
Javni tužilac se zagleda u njega, a u očima mu bljesne novo
razumijevanje.
- Imao sam pravo - napola prošapće. - Točno sam te
procijenio.
Mike nastavi kao da uopće nije čuo staroga.
- Budući da sam dobio izvještaj, morao sam nastaviti.
Podastro sam sve podatke i dobio dozvolu da istražujem dalje.
Dobili smo snimku telefonskih razgovora i počeli provjeravati. Sve
se razjasnilo - mnogo toga o čemu nismo niti sanjali. Na primjer,
zbog čega su mnoge naše racije propale. I koješta drugo. Pogotovo
kad smo provjeravajući njezinu prošlost otkrili da je Frank
Milersen bio onaj policajac koji ju je prvi put uhitio. Još uvjerljivija
je bila činjenica da je Frank Milersen ulagao u banku godišnje
gotovo dvadeset tisuca dolara. Nema na svijetu policajca koji bi to
mogao uštedjeti od svoje plaće. Od ovog otkrića bio je kratak put
do poslovnih ljudi koji su je podržavali, preko političara koje je
podmićivala do policajaca i detektiva za koje su se brinule njezine
djevojke. Jednako brzo kako je počela, istraga je i završila.
 Slučaj je bio spreman da ga se predloži Velikoj poroti i da
se podigne optužnica. Tada sam shvatio da ja to ne mogu učiniti.
Zamolio sam Joela Radera da preuzme slučaj umjesto mene. Stari je
uperio pogled u njega.
- Javio si da si bolestan. - Mike kimne.
I bio sam bolestan. Iznutra.
- Ali sada si ipak došao ovamo dok je Joel još u sudnici.
- Došao sam - odgovori Mike. - Želim se iz toga izvući
prije nego što saznam koliko sam joj zla nanio.
- Ne možeš pobjeći od toga, Mike - reče stari blago.
Mike duboko uvuče dim cigarete.
- Mogu pokušati, John.
- Još uvijek je ljubiš. - Bila je to više tvrdnja nego pitanje.
Mike ga je gledao ne progovorivši ni riječi. Vrata iza njega
se otvore i Joel Rader uđe uzbuđena lica.
- Uspio si, Mike! - vikne. - Podignuta je optužnica protiv
oboje. Flood, Milersen. Bit će to najveći proces koji je ikada
održan u ovom gradu!
Obrati se javnom tužiocu koji je još uvijek sjedio za svojim
stolom.
- Imam ovdje naloge za njihova hapšenja. Sada idemo dolje
da uhitimo Milersena.
Javni tužilac ustane.
- Poći ću s vama. - Pogleda Mikea. - Ideš li i ti, policajče?
Frank Milersen turne lulu u usta, brižljivo je paleći. Kad se
dobro razgorjela, počeo je pregledavati papire na stolu. Ništa
naročito. Mogao se veseliti mirnom vikendu s Betty i djecom. Bit će
im to prvi poslije dugo vremena.
Netko zakuca na vrata.
- Naprijed - vikne.
Šum koraka nekolicine muškaraca prisili ga da podigne
pogled. Pred stolom je stajao javni tužilac, a iza njega Keyes i Rader.
Pred vratima primijeti plavu uniformu policajaca. Osjeti čudno
stezanje u prsima, ali ustane usiljeno se osmjehujući i pruži ruku.
- Mnogo je vremena prošlo otkako niste sišli ovamo, šefe -
reče.
Ruka mu ostane visiti u prostoru među njima. Javni tužilac
niti ne pomakne svoju da je prihvati.
 Milersen nespretno podigne ruku i izvadi lulu iz usta,
trudeći se da ostavi dojam neprekinutog pokreta.
Glas javnog tužioca bio je vrlo tih.
- Imamo uhidbeni nalog za vas, Frank. Frank osjeti kako mu
lice blijedi.
- Pod kojom optužbom? - upita. Mogao ju je jasno pročitati
na Mikeovom licu.
- Moram li vam ih nabrojiti, Frank - upita stari tiho.
Milersenova ramena klonu i on se svali na stolac, kao da je
odjednom postao starac. Zagleda se u stol, prebirajući besciljno po
papirima. Strese glavom.
- Ne.
I ne podigavši glavu, znao je da se javni tužilac okrenuo i
napustio sobu. Raderov mu glas zatutnji nad glavom.
- Bolje da pođete s nama, Frank. Podignuo je pogled. Oči
mu je ispunila patnja.
- Dajte mi trenutak da se priberem - reče muklo. - Doći ću
odmah.
Joel pogleda Mikea, koji kimne.
- Dobro - reče Joel. - Čekat ćemo vas vani. Krenu prema
vratima, ali ih Milersenov glas zaustavi.
- Mike.
Mike se okrene i pogleda ga. Milersen se usiljeno osmjehne.
- Trebao sam se prisjetiti kakav ste bili prokleto dobar
policajac prije nego što ste se pridružili javnom tužiocu. Ni sam ne
bih to bolje izveo.
Mike stisne usnice.
- Žao mi je, Frank.
- To vam je bila dužnost, Mike - Frank će tiho.
Mike kimne i proslijedi za Joelom. Milersen je promatrao
kako se vrata zatvaraju za njima. Podigne lulu i turnuvši je u usta
snažno povuče.
Osjeti kako mu gorak dim prodire duboko u pluća.
Nije prema sebi osjećao sažaljenje dok je otvarao ladicu
pisaćeg stola i izvadio plavosivi pištolj. Osjetio je samo beskrajnu
tugu zbog Betty i djece dok je topli okus lule zamijenio hladnim
metalom revolverske cijevi.
 ►▻ ◈ ◅ ◄

Dok je umorno otvarao vrata, začuje majku kako razgovara

s nekim u kuhinji. Polagano prođe kroz dnevnu sobu i krene prema
svojoj. Nije se mogao sjetiti da je ikada bio tako umoran, tako
potpuno iscrpljen.
Majčin glas pozove ga iz kuhinje.
- Jesi li ti, Mike?
Stajalo ga je golemog napora da progovori.
- Ja sam, mama - odgovori.
Uđe u svoju sobu i zatvori vrata. Skinuvši kaput klone u
naslonjač pokraj prozora. Pripalivši cigaretu, zagleda se kroz
prozor očima koje nisu vidjele ništa pred sobom.
Vrata se iza njega otvore. Nije se pomaknuo.
- Jesi li dobro, sinko?
- Dobro sam, mama - odgovori.
Obišla je stolac i zagledala se u njega.
- Rano si se vratio kući. Zar se nešto dogodilo?
Podignuo je pogled. Na licu joj se ocrtavala zabrinutost.
- Ništa se nije dogodilo, mama.
- Loše izgledaš - reče. - Skuhat ću ti čaj.
U glas mu se uvuče zlovolja.
- Ostavi me na miru, mama - reče oštro. - Nije mi ništa.
Primijeti kako joj se u očima širi bolan izraz, pa je uhvati za
ruku.
- Žao mi je, mama. Nisam te htio uvrijediti.
- U redu, sine - reče. - Razumijem.
- Ne razumiješ, mama. - Nitko ga nije mogao razumjeti.
Jedino je on znao kako se osjeća.
Majka je neodlučno stajala.
- Poznajem ovaj izraz na tvojem licu, sine.
- Kakav izraz, mama? - upita odsutno, zagledavši se ponovno
kroz prozor.
- Ona djevojka - reče majka. - Vratila se. Vidim ti u pogledu.
Naglo ju je pogledao ništa ne odgovorivši.
- S takvim izrazom na licu vratio si se onda iz Bronxa kad si
pošao po nju da je dovedeš kući, a ona nije došla s tobom. - Glas joj
je bio prožet boli zbog njega. - Ne možeš je zaboraviti, sine?
 Ispusti joj ruku.
- Pokušao sam, mama. Ne znam što je to. Kao da je postala dio
mene.
- Vidio si je? - upita majka. Odmahnuo je glavom.
- Nisam, majko.
- Pa što se onda dogodilo?
- Policija je upravo na putu k njoj da je uhiti. Pokrenuo sam
protiv nje proces koji će je otjerati u zatvor.
Majka je trenutak šutjela.
- Bila je to tvoja dužnost, sine.
- Ne govori mi tako, majko - reče, razljutivši se. I Milersen
mu je to rekao, a sada je bio mrtav. - Budi pametna!
- Već sam ti odavno govorila da ona nije za tebe - nastavi
majka, uputivši se vratima. - Možda ćeš mi sada povjerovati.
- Ali što da radim kad znam da za mene ne postoji nitko
drugi - protisne Mike bolnim glasom.

►▻ ◈ ◅ ◄

Maryann podigne pogled s pisaćeg stola. Tom je stajao

pred njom, smiješeći se.
- Taksi, koji sam pozvao, čeka vas, gospođice Maryann -
reče. - Imamo još samo sat vremena da bismo dospjeli do
aerodroma.
Uzvratila mu je smiješak.
- Bit ću spremna za nekoliko trenutaka, Tome.
- Pričekat ću vani - reče. - Ne mogu dočekati da ponovno
vidim svoju malu, plavokosu djevojčicu.
- Ni ja - odvrati Maryann.
Tom iziđe iz sobe zatvarajući za sobom vrata. Načas joj se
pogled zaustavi na Michelinoj slici, koja je stajala na stolu. Zatim
uzme nekoliko papira i brzo ih pregleda. Bili su to računi koji su
mogli pričekati dok se ne vrati za dva tjedna. Spremi ih u mapu i
položi u košaru na stolu.
Zaključa ladicu i ustane.
Uzimajući ogrtač sa stolca, baci posljednji pogled na
prostoriju. Telefon zazvoni. Trenutak je oklijevala, zatim iskrivi lice i
krene prema vratima.
 Ako je to Joker zove, neka sutra otkrije da je otputovala.
Do đavola s njim. I prebrzo će se vratiti. Ovaj put je htjela održati
obećanje koje je dala Micheli.
Dok je pružala ruku prema kvaki, vrata se otvore i pred
njom se ispriječi visok muškarac. Nesvjesno spusti pogled na
njegove cipele. Osjeti kako je podilaze žmarci. Pajkan!
Je li vam ikada netko rekao da pokuca te prije nego što uđete
u nečiju sobu? - upita ga hladno.
Ušao je u ured i ona ugleda još nekoliko muškaraca iza
njega. Prvi se osmjehne.
- Nekamo putuješ, dušice?
- Ne tiče vas se - odbrusi Maryann.
Nizak, tamnokos muškarac progura se kroz gomilu.
- Prestani biti duhovit, George - reče oštro. Obrati se
Maryanni.
- Jeste li vi Maryann Flood? - Kimnula je.
- Zovem se Joel Rader i dolazim iz javnog tužilaštva. Ovi
ljudi su policajci. Zamolili bismo vas da pođete s nama - reče.
Zakoračila je natrag prema stolu.
- Zar je ovo hapšenje?
- Pa naravno da jest, dušo - grubo će visoki. Ne obraćajući
pažnju na njega, okrenula se niskom, tamnokosom muškarcu.
- Pod kojom optužbom, gospodine Rader? - upita.
- Ovaj uhidbeni nalog sve će vam kazati - reče Rader,
pružajući joj presložen arak papira.
Maryann ga uzme i brzo pročita. Kad je podignula pogled,
lice joj je bilo ravnodušno.
- Mogu li telefonirati svojem odvjetniku? - upita mirno.
Joel potvrdno kimne. Nemo ju je promatrao dok je obilazila
stol i dligla slušalicu. Brzo je birala broj. Nije ga čudilo što se mogla
baviti poslom koji je radila. Imala je čelične živce.
Čuo je kako joj se odazvao muški glas.
- Hank - reče mirno - upravo su me uhapsili... Ne, Još sam
uvijek u uredu... Hoću... Vidjet ćemo se ondje. Spustila je slušalicu i
pogledala Joela.
- Sada sam spremna - reče.
Stupio je u stranu da bi je propustio. Izišla je kroz vrata u
predsoblje.
 Lice crnca koji je ondje stajao bilo je sivkasto. Zaustavila se
da mu nešto kaže.
- Nemoj se brinuti, Tome - reče. - Idi kući, pripremi ručak i
javi maloj da smo zadržani poslom.
Tom je stajao u Vitovom uredu i zabrinuto gledao Jokera.
- Je li gospođica Maryann u velikoj nevolji?
Joker pogleda Hanka Vita, zatim se obrati Tomu.
- Da, u velikoj je nevolji.
- I to sve zbog tog odvjetnika? Onog za kojeg novine kažu da
je pokrenuo proces? Zbog gospodina Keyesa, koji je otišao na
odmor dok je gospođica Maryann u takvoj nevolji? - Tomov je glas
bio ogorčen.
- Da, zbog tog momka. - Joker zausti tiho.
- On je podlac, gospodine Jokeru - Tom će ozbiljno. - Sve
je to učinio gospođici Maryann samo zato što se nije htjela udati za
njega.
- Što? - Joker se nagne naprijed. - Kako to misliš?
Blijedo, uznemirujuće sjećanje stane ga mučiti. Onaj Rossov
prijatelj koji ju je dočekivao poslije posla u plesnoj dvorani zvao se
Mike. Joker se zapilji u Toma.
- Kako to misliš? - ponovi.
- On je Michelin otac - reče Tom.
- Odakle to znaš? - upita Vito. - Zar ti je rekla?
Tom odmahne glavom.
- To ona nikada ne bi učinila.
- Kako onda znaš? - upita Vito. - Kad bismo to mogli dokazati,
lako bih je izvukao. Nijedna porota na ovome svijetu ne bi vjerovala
da cijeli proces nije namješten.
- Ona čuva Michelin rodni list kod kuće u toaletnom stoliću.
Njegovo ime tamo stoji pod otac. Pročitao sam to mnogo puta kad
sam čistio - reče Tom.
Vito uzrujano skoči na noge.
- Idi smjesta kući po dokument i donesi ga ovamo. Ne daj ga
nikome. Jesi li me razumio?
Tom je već bio na vratima. Pogleda ih preko ramena sretno
se smiješeći.
- Naravno, gospodine Hank, sve sam razumio.
Vrata se za njim zatvore, a Vito se okrene Jokeru.
 - Dakle, što kažeš na ovo? - upita.
- Nek me vrag nosi! - Joker će začuđeno. - A cijelo nam
vrijeme nije rekla ni riječi o tome.
- Misliš li da je još uvijek zaljubljena u tog momka? - upita
Vito. - Joker slegne ramenima.
- Već sam odavno prestao pokušavati da je shvatim. -
Sačuvat ću to sve do samog suđenja - reče Vito. - Ne želim da javni
tužilac to iznese prije nas. - Prekine se zbog pomisli koja mu je
naglo sinula. - Misliš li da Keyes zna?
Joker zavrti glavom.
- A-a. Ne vjerujem da je ikada ikome rekla. Osim možda
Rossu, a on ne može reći nikome.
Vito se vrati za svoj stol.
- Ne razumijem tu ženu - reče zbunjenim glasom.
- Razgovarao sam jutros s njom u zatvoru, već treći dan je
ondje, a nije mi dosad rekla o tome ni riječi. Pitam se zna li što bi to
moglo značiti za nju.
- Ako i zna, sumnjam da bi išta rekla. - Joker se nasmiješi. -
Sjećaš li se što si mi o njoj rekao prije mnogo vremena, kad si mi
prvi put govorio o njoj?
Vito zavrti glavom.
- Ona je posebna žena - podsjeti ga Joker. - Kurva s moralnim
načelima.
 JAVNO TUŽILAŠTVO PROTIV MARYANN FLOOD

Kad sam ušao u ured, Joel je podigao pogled s pisaćeg

stola. Lice mu je odavalo zabrinutost.
- Stari je dignuo paklensku potjeru za tobom - reče. - Na
tvojem mjestu, preskakao bih po dvije stepenice do gore.
- A što hoće? - upitah, bacajući šešir i kaput na stolicu.
- Ne znam - reče Joel. - Čuo sam da je Vito s njim. To mi se ne
sviđa.
- Vito - začudih se.
Joel kimne.
- Radije požuri gore.
Sekretarica mi mahne neka odmah uđem u ured. Stari je
ledenih očiju sjedio za stolom, a nasuprot njemu Vito. Okrenuo se kad
sam ušao.
Prođoh pokraj njega do stola.
- Trebali ste me, gospodine?
Stari kimne, dok mu je pogled i dalje bio hladan.
- Nisi mi rekao sve o sebi i gospođici Flood. - Glas mu je bio
jednako leden kao i oči.
Osjetih kako u meni raste bijes. Tako se nismo pogodili.
Rekao sam starome sve što sam smatrao bitnim. On me prisilio da
nastavim kad sam želio dati ostavku. Potrudih se da mi glas bude
leden poput njegova.
- Bojim se da vas ne razumijem.
- Jedan Frank Milersen dovoljan mi je za cijeli život - zagrmi
stari udarajući šakom po stolu. Nastojao sam da mi glas ostane
miran, iako je moj bijes buktio do krova. Prošao sam kroz pakao i
nije mi bilo potrebno da se ovo staro kopile dere na mene.
- Još uvijek ne znam o čemu govorite.
- Možda ne znaš ništa ni o ovome? - upita stari posprdno i
turne komad papira prema meni.
Uzeh ga i pogledah. Bio je to rodni list Michele Keyes.
Nastavih čitati osjećajući kako mi krv nestaje iz lica. Majka –
Maryann Flood. Otac Michael Keyes. Pogledah datum, osjećajući
kako mi srce snažno tuče. Sve je bilo točno. Poklapalo se s
vremenom kad smo bili zajedno.
 Odjednom sam mnogo toga shvatio. Čudan pogled kojim me
jučer pogledala, kad sam je upitao za kćerku. Nisam niti pomislio da
je dijete moje.
Glas staroga propara mi uši.
- Zašto mi nisi ništa rekao o tome?
Pogledah ga, nastojeći svim silama da mi glas bude miran.
- Kako sam mogao? - upitah. - Ovog trenutka sam i sam to
saznao.
- Valjda ne očekuješ da ću u to povjerovati?
Moj bijes najzad provali.
- Fućka mi se vjerujete li vi ili ne! - izderah se.
- Znaš li što ovo znači za naš proces? - upita stari. - Potpuno
će pobiti sve naše navode.
Zapiljih se u njega. On je uvijek tvrdio da je istina jedini put
do pobjede.
- Zašto bi? - upitah hladno. - Vito nije uspio pobiti nijedan
navod optužnice.
Prvi put otkako sam ušao u sobu, Vito progovori.
- Čemu da se trudim? - upita. - Koja će porota povjerovati
optužnici kad vidi ovo ovdje? Sve će izgledati namješteno i kao
osobna osveta.
Spustih pogled na njega, prezirno se nasmijavši.
- Čuo sam da ste dobar odvjetnik. Jedan od najboljih. No
nisam znao da među svoja sredstva ubrajate i ucjenu.
Vito skoči sa stolice na mene, no ja ga rukom pritisnuh
dolje. Sjeo je, bijesno me gledajući.
Oglasi se interfon na stolu staroga. On pritisne dugme.
- Što je? - zalaje u telefon.
- Gospođica Flood je ovdje - reče glas sekretarice.
- Pošaljite je unutra - zapovijedi stari.
Vrata se otvore i Marja uđe. Zlaćanoplava kosa bila je
lagano raščešljana. Imala je na sebi plavi kaput, koji je nosila
cijelo vrijeme suđenja. Ušla je u ured istim sigurnim korakom
kojim se uvijek razlikovala od ostalih žena.
Ne obazirući se na mene, pogleda Vita.
- Što se zbiva? - Glas joj je biopromukao.
Usne mu se zategnu u usiljen osmijeh ispod elegantnog brka.
- Mislim da će nam javni tužilac predložiti nagodbu.
 Pogledala me, a oči joj bljesnuše.
- Mike, zar si ti...?
Vitov glas oštro zazvuči.
- Rekoh javni tužilac, a ne vaš prijatelj.
Sjaja joj nestane iz očiju jednako brzo kao što se i pojavio.
Ponovno ga pogleda.
- Kako to? - upita.
Šutke joj predah rodni list. Brzo pogleda papir, zatim
ponovno mene. Duboka bol ocrta joj se u očima.
- Odakle ti ovo? - upita drhtavim glasom. Pokazah glavom
prema Vitu. Pogleda ga.
- Kako ste ovo pribavili, Vito? - Glas joj je bio leden.
Osmjehne joj se.
- Tom mi je donio.
- Zašto mi niste ništa rekli o tome? - upita ga.
- Pa da dopustim da upropastite vlastiti proces, kako biste
zaštitili svojeg ljubavnika? - odvrati. - Vaš sam odvjetnik. I od mene
se očekuje da vas branim, pa makar i od vas same.
Duboko je udahnula.
- Nije me briga za njega. Da sam željela da on to sazna, već
bih mu odavno bila rekla. Brinem se za Michele. Sada je sretna.
Misli da joj je otac poginuo u ratu. Što mislite, kako će se osjećati
kada otkrije kako se rodila?
- Zar mislite da će joj biti milije kad sazna da joj je
majka u zatvoru? - upita Vito.
- Svakako će biti sretnija nego ako sazna da je kopile! -
prasne Marja.
Vito ustane.
- Učinit ćete kako kažem. Previše je toga stavljeno na
kocku a da biste se sada mogli povući. - Okrene se javnom tužiocu.
- Dakle, Johne, što kažete?
Stari ga je šutke promatrao.
- Jesmo li se nagodili? - ustraje Vito.
Javni tužilac odgovori mirno, uperivši pogled u mene.
- Keyes vodi proces. Moje je načelo da se nikada ne miješam
u posao svojih pomoćnika. Upitajte njega.
Vito me upitno pogleda.
- Neće biti nagodbe - rekoh.
 - Požalit ćete to, Mike - reče. - Pozvat ću vas da svjedočite, a
kad budem s vama gotov, više nećete imati kamo. Uništit ću vas.
- Riskirat ću - odvratih mrko.
Vito se ponovno obrati starome.
- To će upropastiti vaše izglede da postanete guverner.
Starčeve su oči bile bezizražajne.
- Podržat ću Mikea - reče.
Vito krene prema vratima crvena lica i razljućen.
- Hajdemo, Maryann. Pošla je za njim.
- Marja - zovnuh.
Zaustavila se pogledavši me preko ramena. Priđoh joj i
uhvatih je za ruku.
- Zašto mi nisi rekla? - upitah nježno.
Nije mi odgovorila. Oči su joj zablistale čudnim sjajem.
Upitah se ne skrivajuli se suze iza tih kapaka.
- Zašto, Marja? - ustrajah.
Netremice me gledala, širom otvorenih očiju.
- Izgubila sam jedno dijete jer su smatrali da nisam sposobna
da se brinem za njega, Mike - napola prošapće. - Nisam željela
izgubiti i ovo.
- Idete li, Maryann? - zaori s praga Vitov osoran glas.
- Oprosti mi, Mike - prošapće izvlačeći ruku iz moje i
udaljujući se prema vratima.
Polagano se vratih starome.
- No, dakle, ovo sam doista uprskao.
Stari se nasmije.
- Ispričavam se što ti nisam vjerovao, Mike.
- Zaboravite to, Johne - rekoh. - Sada više nije važno.
On tromo ustane.
- Suđenje počinje za nekoliko trenutaka. Bolje da siđemo.
Osjećao sam se kao što su se vjerojatno osjećali
gladijatori u starom Rimu, dok su stupali u arenu.
- Morituri te salutant - rekoh. Stari je bio duboko utonuo u
misli.
- Što ti to znači? - upita oštro.
Osmjehnuh mu se. Ponosio se svojim poznavanjem latinskog.
Čovjek nije često imao priliku da ga poklopi, pa čak ni onda kada
nije bio sabran.
 - Pozdravljaju te oni koji će umrijeti - prevedoh, nacerivši se.
U sudnici je vladalo raspoloženje prigušene napetosti. Kao
da se nekim tajanstvenim putem među prisutnima proširila vijest
da će se dogoditi nešto neočekivano. Čak su i inače ravnodušni
sudski pisari bili uznemireni.
Sudac je zakasnio dvadeset minuta. Ustali smo dok se penjao
na podij. Trenutak kasnije sud je već zasjedao.
Vito ustane i priđe sudačkoj klupi. Glas mu zaori sudnicom.
- Obrana želi pozvati kao svojeg prvog svjedoka gospodina
Michaela Keyesa, pomoćnika javnog tužioca!
Čak je i sudac bio očito zapanjen. Dobaci nam letimičan
pogled dok je u sudnici nastao urnebes. Čuo sam zvuk koraka
nekolicine novinskih izvjestitelja koji su trčali prolazom prema
vratima. Sudac stane udarati čekićem kako bi uspostavio red.
Trenutak kasnije zavlada tišina.
- Vrlo neobičan zahtjev, odvjetnice - reče sudac. -
Pretpostavljam da za svoj postupak imate valjan razlog.
- Imam, poštovani suče - odvrati Vito. - Smatram da je
svjedočenje gospodina Keyesa neophodno, kako bih mogao
ishoditi pravdu za svoju stranku.
Sudac me pogleda i ja krenuh kroz sudnicu. Vito me
promatrao bezizražajna lica.
Kad sam prolazio mimo nje, podigla je pogled prema meni.
Lice joj je bilo upalo i blijedo. Zatim je ostavih za sobom, a stolac za
svjedoke nađe se preda mnom. Zakoračih na stepenicu i okrenuh se
licem prema sudskom pisaru da bi me mogao zaprisegnuti. Fleševi
bijesnu, zaslijepivši me na trenutak.
Dok sam žmirkao očima, začuh njezin glas. Govorila je glasno
i jasno.
- Poštovani sude, smijem li načas razgovarati sa svojim
odvjetnikom? Želim priznati svoju krivnju.
Sudnicom se ponovno prolomi žamor, glasniji od onog
prijašnjeg. Bljesne još više svjetala, i kad sam ponovno mogao
gledati. Vito je već prišao njezinom stolu.
Trenutak su se očito prepirali. Zatim Vito pogleda suca.
- Poštovani suče, smijem li zamoliti za prijekid od deset
minuta? Moram razgovarati sa strankom nasamo.
Sučev čekić udari.
 - Sud se povlači na deset minuta. - Sudac napusti svoje
mjesto, a ja siđoh s podija za svjedoke i prodah kroz sudnicu do
svojeg stola.
Marja i Vito već su se povukli u sobu za vijećanje. Ogledah se
po sudnici.
Slušaoci koji su stajali u stražnjem dijelu sudnice bili su
stisnuti poput sardina. Osjetih kako me netko vuče za rukav. Spustih
pogled. Bio je to šef.
- Imao si pravo - prošapće zadivljeno. - Djevojka je sama
hrabrost. Skroz na skroz!
Vrata sobe za vijećanje otvore se i Vito iziđe sam. Pogledom
prijeđe po mnoštvu kao da nekog traži. Pokušah mu slijediti
pogled, no bio je prebrz. Učini pokret glavom koji je podsjećao na
kimanje, pa se vrati u sobu.
Nastavih promatrati publiku. Trenutak kasnije neki čovjek
ustane.
Čeličnosiva kosa bljesne na svjetlu žarulja. Prođe prolazom
prema vratima. Smjesta ga prepoznah: Joker Martin. Upitah se što
li on traži ovdje, ali se u to otvore vrata sobe za vijećanje pa
zaboravih sve ostalo.
Najprije je ušla Marja, sabrana i mirna lica. Vito ja je
slijedio. Prišli su svojem stolu i sjeli.
Trenutak kasnije sud je ponovno zasjedao. Vito ustane i
okrene se licem prema sucu. Bio je blijed, ali glas mu je bio čvrst.
- Moja stranka želi priznati krivnju za i sve optužbe.
Sudac je gledao dolje prema njoj.
- Je li to vaša želja, gospođice Flood?
Polagano je ustala.
- Jest, poštovani suče.

►▻ ◈ ◅ ◄

Probijali smo se kroz mnoštvo do dizala. Leđa su me boljela

od tapšanja onih koji su mi čestitali. Konačno sam bio sam sa šefom
u dizalu.
- Sutra ujutro naći ćete moju ostavku na svojem stolu - rekoh.
Nije me pogledao. - Žao mi je zbog cijele ove gužve, gospodine –
rekoh. Nije rekao ništa.
 Lift se zaustavi na mojem katu i ja iziđoh ostavljajući ga sama
u dizalu. Pođoh niz hodnik do svojeg ureda. Joel i Alec su još bili
dolje. Sjeo sam za pisaći stol i izvadio arak papira. Napisao sam
ostavku i stavivši je u omotnicu poslao je šefu.
Telefon na stolu zazvoni. Podigoh slušalicu.
- Keyes - javih se. Neću to još dugo raditi.
- Mike, ovdje Marja.
- Izvoli, Marja? - upitah iscrpljeno.
- Sjedim u Boydovoj koktel-restauraciji na Broadwayu.
Možeš li odmah doći ovamo?
Bili su brzi, mora im se priznati. Sud je odredio jamčevinu
od pedeset tisuća dolara i gotovo još prije nego što sam se popeo
gore, ona je već sjedila u baru. Oklijevao sam.
- Molim te, Mike - reče. - Vrlo je važno.
- Dobro - rekoh. - Odmah ću biti ondje. - Uzeh ogrtač. Vratit
ću se sutra i isprazniti svoj pisaći stol.
Vani je upravo zasniježilo dok sam se gurao kroz vrata u
polumračnu prostoriju. Sjedila je za stolom u kutu. Sjeo sam do nje.
Konobar nam priđe.
- Što ćeš? - upitah je.
- Cassis i sodu - odvrati.
- Džin s ledom za mene - rekoh konobaru, koji se zatim
udalji, a ja se obratih Marji. - Još uvijek piješ tu ludu mješavinu?
- Volim je - odgovori.
Konobar se vrati i stavi piće pred nas. Podigoh čašu.
- Neka živi zločin. - Čvrsto me gledala.
- Neću za to piti. - Nakreveljih se.
- Ross je obično tako govorio - reče. - Praznovjerna sam što
se toga tiče.
- Znaš li nešto bolje? - upitah. Kimnula je.
- Što? - upitah. Zagledala mi se u oči.
- Pijem za nas - reče mirno.
Osjetih toplinu koja je iz nje strujala prema meni.
- Nije loše - rekoh, pijuckajući džin. Stavivši čašu na stol,
pogledah je. - O čemu si htjela razgovarati sa mnom?
Neki muškarac uđe u restauraciju. Letimice ga je osmotrila,
zatim joj se pogledvrati k meni.
 - O nama, Mike - reče. Ruka joj se pomakne niz stol i prekrije
moju.
- Mislim da je već vrijeme.
Osjetih kako mi je od dodira njezinih prstiju prošla struja
kroz ruku. Pokušah smiriti glas.
- Zaista? - Polagano je kimnula.
- Nitko drugi za mene ne postoji. - Duboko sam uzdahnuo.
- Dugo ti je trebalo da to zaključiš.
- Žao mi je, Mike. Ništa nisam mogla. Nisam znala drukčije.
Objasnila sam ti to neke večeri u automobilu.
Trebalo mi je vremena da razmislim. Krv mi je udarala u
sljepoočicama. Promijenih temu razgovora.
- Tko je platio jamčevinu za tebe? - upitah. Vrata se
otvoriše i još jedan muškarac uđe unutra.
Dobaci mu letimičan, procjenjujući pogled, zatim se ponovno
okrene k meni.
- Joker Martin - reče.
Znači, zato je bio u sudnici. Vito je vjerojatno izišao iz sobe
za vijećanje kako bi dobio njegov pristanak za odluku o
priznavanju krivnje, čuo sam da Joker Martin drži u rukama gotovo
sve sumnjive poslove u gradu. Ne rekoh ništa.
Nagnula se prema meni te osjetih njezin topao miris.
- Neće dugo trajati, Mike - reče. - Ako se budem dobro
ponašala, pustit će me za nekoliko godina. Tada možemo nekamo
otići i započeti novi život. Nitko neće o nama ništa znati.
Ponovno uđe neki muškarac. Oči joj prelete preko njega, pa
se opet vrate k meni. Glas joj je bio tih i promukao.
- Hoćemo li uspjeti, Mike?
Duboko udahnuh. Polagano oslobodili prste od njezinih.
Spustila je pogled na moje ruke, zatim me ponovno pogledala u lice.
Odjednom joj se oči zamagle.
- Što je, Mike? Zar to što će me osuditi na zatvor?
Odmahnuh glavom. Još se uvijek nisam usudio progovoriti.
Glas joj poprimi malo oštriji prizvuk.
- Što te smeta? Imam pravo znati, Mike.
- Kako izgleda moja kćerka, Marja? - Učinilo mi se da govori
netko drugi, a ne ja.
U očima joj bljesne iznenadni nagovještaj razumijevanja.
 - Znači, to je, dakle - reče.
- Da, to je. - Spustih pogled na ruke. Vidio sam kako mi bilo u
žilama polagano tuče. - Nikada ne bih mogao od tebe sakriti dijete,
kao što si ti uradila.
- A što sam drugo mogla učiniti, Mike? - upita. - Tada
smo pripadali različitim svjetovima.
- A zbog čega misliš da smo sada bliskiji? - upitah grubo,
gledajući joj čvrsto u oči. - Potratio sam cijeli život čekajući tebe.
Smatrao sam da nema ničeg što bi mogla učiniti a što ja ne bih
mogao opravdati ili oprostiti. No, imao sam krivo. Jedino što
nikada nisi smjela učiniti bilo je da mi zatajiš moje dijete.
- Ne zaboravi da je Michele i moje dijete, Mike - odvrati
Marja brzo.
- Jedino na ovome svijetu što mi pripada, što je stvarno
moje. Više je moja nego tvoja.
- To sam i htio reći, Marja - nastavih, osjetivši kako me
svladava umor. - Mogla je biti naše dijete. Ali ti si mislila samo na
sebe. Ni na nju, ni na mene. Jedino na to da je želiš zadržati za sebe.
- Još uvijek nije prekasno, Mike. Možemo početi iz početka.
- Ne možemo, Marja. - Zavrtjeh glavom. - Ne možeš vratiti
kazaljku sata unatrag. Sama si mi to jednom rekla, sjećaš li se?
Oči su joj bile goleme i tamne. Bile su mi tako bliske, a opet
su se doimale kao oči stranca. Trenutak prođe. Zatim joj se lice
pretvori u bezizražajnu masku i ona polagano ustane. Bez riječi
iziđe na ulicu. Vidio sam kroz staklena vrata kako stoji na cesti, a
snijeg poput baršuna pada oko nje. Velika crna limuzina zaustavi se
pred njom. Iz automobila iziđe muškarac. Skinuvši svoj tamni šešir,
otvori joj vrata. Ugledah njegovu bijelu kosu. Dobro je pristajala
bjelini snijega. Bio je Joker Martin. Ušao je za njom u automobil, i
kola polagano krenu.
Istrusih ostatak pića i ustadoh. Bacivši nekoliko novčanica
na stol pođoh prema vratima.

►▻ ◈ ◅ ◄

Uđoh u sudnicu kako bih izvršio svoju posljednju službenu

dužnost. Da čujem Marjinu presudu.
 Vidjeh joj lice dok je gledala u suca. Bilo je blijedo, no pogled
joj je bio miran i neustrašiv dok je sučev glas orio povrh nje.
- Prva točka optužnice - svodništvo s ciljem prostitucije -
osuđeni ste na kaznu zatvora od tri do pet godina i na novčanu
kaznu od pet tisuća dolara.
Druga točka otpužnice - podmićivanje državnih službenika -
osuđeni ste na godinu dana zatvora i na novčanu kaznu od pet tisuća
dolara.
Treća točka optužnice – ucjenjivanje izgovorenim
prijetnjama - osuđeni ste na kaznu zatvora od godine dana i na
novčanu kaznu od pet stotina dolara.
Nakon što je sudac pročitao osudu, zabruji žamor glasova iza
nas. Sudac stane udarati čekićem kako bi ponovno uspostavio red. U
sudnici zavlada tišina.
Sučev glas bio je vrlo tih, ali se čuo do posljednjih redova u
sudnici.
- Javno tužilaštvo upozorilo je ovaj sud da je optužena
svojim postupkom pokazala želju da se popravi u očima društva.
Stoga je ovaj sud odlučio da svoje raznovrsne kazne može odslužiti
istodobno.
Glasan žamor prohuji sudnicom. To je bila velika povlastica.
Značilo je da neće morati odsjediti više od dvije godine, ako se
bude dobro ponašala.
Okrenuh se Alecu.
- Jesi li znao da stari namjerava ovo učiniti? - upitah.
Odmahnuo je glavom. Pogledah Joela. I on je zbunjeno gledao.
Pogledah preko prostorije Marju. Promatrala me čvrsto i
pomalo zahvalno. Poželih joj reći da je to zasluga javnog tužioca, a
ne moja, no nisam imao prilike da joj to saopćim.
Joel mi se pridružio dok smo izlazili iz sudnice.
- Stari postaje mek - reče. - Hoćemo li na piće?
Odmahnuh glavom i ostavih ga pred dizalom. Kad sam
došao pred vrata svojeg ureda, ona se naglo otvore i na njima se
pojavi stari. U ruci je držao omotnicu i uzbuđeno je njiahao njome.
- Valjda ne misliš da ću to prihvatiti, Mike - vikne. Vidio sam
da drži moju ostavku.
- Da, gospodine - rekoh. - Mislim da je to jedino ispravno.
- Još si gluplji nego što sam mislio, Mike Keyes - zagrmi.
 Brzim pokretima podere ostavku u komadiće i baci ih na
pod. Zatim bijesno otiđe.
Trenutak sam gledao u tlo. Sitni komadići papira bijelili su
se na prljavobijelom podu. Zatim pojurih za njim. Uhvatih ga za ruku i
on se okrene.
- Hvala, šefe - rekoh. Kimnuo je mrzovoljno.
- U redu, Mike. Nisu valjda pomislio da ću se tako lako
odreći dobra pomoćnika, je li?
Polagano se nasmiješih.
- Nisam mislio zbog sebe, nego zbog Marje. Gledao me u oči, a
pogled mu se naglo blažio.
- Nikada ne zaboravi, Mike, da na kraju pravde uvijek dolazi i
opraštanje.
Trenutak sam šutke stajao. Opraštanje. Bila je velika riječ.
Najveća. Pitao sam se da li je dostupno svima?
Prije nego što sam išta rekao, udario me je po ramenu.
- Vrati se u ured netko te želi vidjeti.
Teškim koracima pošao sam u svoj ured. Polagana otvorih
vrata.
Nitko unutra. Stari mora da je šenuo. Ušao sam i sjeo za stol.
Začuh šuštanje odjeće na sofi koja se nalazila uz zid iza vrata.
Djevojka je ustala i prišla mi. Podignuh pogled. Njezina kosa je bila
svijetlija nego bilo koja koju sam ikad vidio. Oči su joj bile velike,
okrugle i plave. Kada sam ih gledao činilo mi se kao da se gledam u
zrcalu. Bile su to moje oč. Steglo mi se grlo te mi ponestane zraka.
Zaustavila se pored stola, oči su joj bile širom otvorene.
- Zovem se Michele. Majka mi je rekla da ću neko vrijeme
biti kod vas i da će te se brinuti o meni. Nagovještaj suza vidio se u
preljepim plavim očima.
Osjetio sam kako i meni oči suze. Ustao sam i kleknuo
pored nje, zagrlio je i rekao:
- Da, Michele, brinut ću se o tebi.

KRAJ