LYNETTE NONI

Prevela s engleskoga
Iris Spajić

Zagreb, 2021.
 SKEN:
ROBERT

OBRADA:
PRAETORIOUS

Naslov izvornika
Lynette Noni
The Prison Healer
Copyright © Lynette Noni 2021
Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d.o.o. 2021. i Iris Spajić.
Sva prava pridržana. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili
javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja
nakladnika.
 Za Saru J. Maas

Hvala ti što si bila tako velikodušna u

prijateljstvu, podršci i poticanju. Ali
najviše ti hvala što si vjerovala u mene,
čak — i posebice — kad ja nisam.
 PROLOG

SMRT JE STIGLA U SUMRAK.

Djevojčica je uz rijeku brala sladobobice s mlađim bratom, a njihov
je otac čučao pokraj ruba smrznute vode i obnavljao svoju zalihu
alojabilja. Umirujući gel trebat će joj poslije, s obzirom na to koliko joj
se trnja zabilo u meso. No gotovo da i nije osjećala bol, umjesto toga
razmišljala je o večeri koja ih je čekala. Njezina majka radila je najbolji
džem od sladobobica u cijelom Wenderallu, a uzevši u obzir da su
srebrne bobice bile najslađe kad ih se bralo dok bi mjesec bio najviši na
noćnom nebu, znala je da će ova runda biti slasna. Kad bi samo uspjela
natjerati brata da se prestane prejedati njima, mogla bi majci napokon
donijeti dovoljno sladobobica i ubrati plodove svojeg rada.
Košara je jedva bila dopola puna kad je prvi vrisak proparao tihi
noćni zrak.
Djevojčica i njezin brat su se sledili, njemu je srebrni sok bio
razmazan svuda oko napola otvorenih usta, a njezino se čelo naboralo
od brige. Smaragdnim je očima pogledala oca koji je stajao pored
ledenog potoka s hrpom alojabilja u ruci. Pogled mu nije padao na
mahovinom obrasle biljke, nego je zurio u malenu kolibu na brežuljku, a
s lica mu je nestajalo boje.
»Tata, što...«
»Tiho, Kerrine«, ušutkao je čovjek sina, ispustio alojabilje i požurio
k njima. »Vjerojatno se Zuleeka i Torell samo zafrkavaju, ali trebali
bismo provjeriti...«
Š to god je namjeravao red o njihovoj starijoj sestri i bratu prekinuo
je još jedan vrisak i udarac koji je odjeknuo sve do mjesta na kojem su
stajali.
»Tata...« progovorila je ovoga puta djevojčica, no prenula se kad joj
je otac istrgnuo košaru iz ruku, na što su se bobice razletjele posvuda, i
grčevito joj stisnuo prste. Nije uspjela ništa više red prije nego što je
prodoran glas njezine majke izviknuo upozorenje.
»BJEŽ I, FARANE! BJEŽI!«
Očev je stisak postao bolan, ali bilo je prekasno da posluša ženinu
zapovijed. Vojnici su navirali iz kolibe, njihov je oklop imao srebrni
odsjaj, čak i na slabom svjetlu, a mačevi su im bili podignuti.
Bilo ih je barem deset.
Tako puno.
Previše.
Djevojčica je kroz trnovito grmlje posegnula za bratovom rukom —
dlan mu je bio ljepljiv od soka sladobobica, a prsti su mu se tresli. Nisu
imali kuda pobjeći, zapeli su na mjestu jer je ledena rijeka bila iza njih, a
struja je bila prebrza i rijeka preduboka da bi je riskirali prijeći.
»U redu je«, rekao je otac drhtavo dok su se vojnid približavali. »Sve
će biti u redu.«
A onda su ih opkolili.
DESET GODINA KASNIJE
 PRVO POGLAVLJE

dječaka privezanoga za metalni stol ispred nje, Kiva

DOK JE GLEDALA
Meridan mu se približi i šapne: »Duboko udahni.«
Nije uspio ni trepnuti, a ona ga uhvati za zapešće i zabije mu vrh
usijane oštrice u nadlanicu. Vrištao je i koprcao se — uvijek su to činili
— ali ona pojača stisak i nastavi urezivati tri duboke linije u njegovu
kožu, oblikujući slovo Z.
Jedno slovo kojim će ga obilježiti kao zatvorenika Zalindova.
Rana će zacijeljeti, ali ožiljak će zauvijek ostati.
Kiva je radila najbrže što je mogla, a olabavila je stisak tek kad je
završila s urezivanjem. Suspregne poriv da mu kaže da je najgore
prošlo. Iako je jedva bio tinejdžer, bio je dovoljno star da razazna istinu
od laži. Sad je pripadao Zalindovu — metalna narukvica oko njegova
zapešća identificirala ga je kao zatvorenika H67L129. Njegova
budućnost nije nosila ništa dobroga — nije imao koristi od laži.
Nakon što mu je razmazala sok ljulja po krvavoj rani da spriječi
infekciju, i dodala malo praha hrena da mu ublaži bol, Kiva mu zamota
ruku u komadić platna. Potiho ga upozori da ranu drži suhom i čistom
sljedeća tri dana iako je bila bolno svjesna da će to biti nemoguće ako
mu dodijele rad u tunelima, na farmama ili u kamenolomu.
»Budi miran, samo što nisam gotova«, reče Kiva i zamijeni oštricu
škarama. Bile su prošarane hrđom, no rubovi su im bili dovoljno oštri
da presijeku čelik.
Dječak se tresao, zjenice su mu se raširile od straha, a koža mu je
bila blijeda.
 Kiva mu nije pružila utjehu, nije mogla dok je naoružana žena
stajala na vratima ambulante i motrila svaki njezin pokret. Obično je
imala malo privatnosti, radila je bez dodatnog pritiska hladnih,
pronicljivih očiju stražara. No nakon prošlotjednih pobuna bili su
napeti, sve su pomno motrili — čak i one poput Kive koje su smatrali
odanima nadzorniku Zalindova, izdajicama ostalih zatvorenika.
Doušnicima. Š pijunima.
Nitko nije mogao prezirati Kivu više od nje same, ali nije mogla
žaliti zbog svojih postupaka, ni pod koju cijenu.
Zanemarujući dječakovo cviljenje dok mu se primicala glavi, Kiva
mu kratkim, oštrim pokretima započne šišati kosu. Sjetila se svojeg
dolaska u zatvor prije deset godina, ponižavajućeg procesa skidanja,
ribanja i šišanja. Napustila je ambulantu nadražene kože i bez kose, a
jedino što je posjedovala bila je gruba siva tunika i jednake hlače.
Unatoč svemu što je prošla u Zalindovu, ti prvi sati poniženja bili su
jedni od najgorih kojih se mogla prisjetiti. Sada kad je razmišljala o
njima, iz njezina je ožiljka izbijala bol prisjećanja, što joj je privuklo
pogled na narukvicu koju je nosila ispod njega. N18K442 — njezina
identifikacijska oznaka — urezana u metal, bila je neprestan podsjetnik
na to da je nitko i ništa, na to da bi jedna pogrešna riječ ili postupak, čak
i pogled upućen krivoj osobi u krivo vrijeme, mogli značiti njezinu smrt.
Zalindov nije imao milosti, čak ni prema nedužnima.
Posebice ne prema nedužnima.
Kiva je netom navršila sedam godina kad je stigla, no njezina je dob
nije zaštitila od brutalnosti zatvorskog života. Znala je bolje od ikoga da
su joj udisaji odbrojeni. Nitko nije preživio Zalindov. Bilo je pitanje
vremena kad će se pridružiti mnogima koji su već otišli.
Znala je da ima sreće u usporedbi s drugima. Oni kojima je
dodijeljen težak rad rijetko bi izdržali šest mjeseci. Godinu dana uvrh
glave. Nikad nije morala prolaziti takav iscrpljujući rad. U prvim
tjednima nakon dolaska Kivi su dodijelili posao u ulaznom bloku, gdje je
prebirala odjeću i imovinu oduzetu novim zatvorenicima. Poslije, kad je
trebalo popuniti drugo mjesto — zbog smrtonosne epidemije koja je
odnijela stotine života — poslali su je u radne prostorije gdje je dobila
zadatak čišćenja i popravljanja uniformi stražara. Prsti su joj krvarili i
postali žuljeviti od beskrajnog pranja i šivanja, no čak se ni tad, u
usporedbi s drugima, nije imala previše razloga žaliti.
Kiva je strahovala od naredbe da se pridruži radnicima, ali poziv
nikad nije stigao. Umjesto toga, nakon što je spasila život stražara s
trovanjem krvi jer mu je savjetovala da koristi oblog koji je vidjela da
njezin otac izrađuje bezbroj puta, dobila je mjesto u ambulanti kao
vidarica. Gotovo dvije godine kasnije jedini zatvorenik koji je osim nje
radio u ambulanti pogubljen je zbog krijumčarenja anđeoskog praha
očajnim zatvorenicima, ostavivši dvanaestogodišnju Kivu da preuzme
njegovu ulogu. S tom je ulogom došla i dužnost urezivanja
identifikacijskih oznaka Zalindova u kožu pridošlica, nešto što je, do
dana današnjega, Kiva prezirala. Međutim, znala je da će, ako ih odbije
obilježiti, i ona, kao i novi zatvorenici, osjetiti bijes stražara. To je brzo
naučila — i nosila je ožiljke na leđima kao podsjetnik. Bičevali bi je na
smrt da ju je u ono doba mogao zamijeniti netko dovoljno vješt. Sada je,
naime, ipak bilo onih koji bi mogli zauzeti njezino mjesto.
Bila je zamjenjiva, baš kao i svi u Zalindovu.
Dječakova je kosa bila raščupana i strašno neuredna pa je Kiva
napokon odložila škare i posegnula za britvom. Ponekad je bilo
dovoljno odrezati zapetljane dijelove, a ponekad su pridošlice dolazili
sa zamršenom kosom punom uši i tada je bolje bilo sve obrijati nego
riskirati da se epidemija malih nametnika proširi po jedinici.
»Ne brini se, narast će«, reče mu Kiva nježno, razmišljajući o
vlastitoj kosi, crnoj kao noć, koju su joj pri dolasku odrezali, a sad joj je
već dobrano padala niz leđa.
Unatoč njezinim pokušajima da ga utješi, dječak nastavi drhtati,
otežavajući joj tako nastojanje da ga ne okrzne oštricom dok mu prelazi
preko tjemena.
Kiva mu je htjela reći s čim će se suočiti jednom kad napusti
ambulantu, no čak i da stražarica nije pažljivo motrila s vrata, to nije
bilo na njoj. Nove su zatvorenike prvih nekoliko dana sparivali s drugim
zatvorenicima, a dužnost je te osobe bila da ih uvede u Zalindov, da ih
upozori i otkrije im načine kako preživjeti. Naravno, ako su to željeli.
Neki su ljudi stigli sa željom da umru, njihova je nada bila slomljena
prije nego što su uopće prošli kroz željezne vratnice u bezdušne
vapnenačke zidine.
Kiva se nadala da u dječaku još ima borbenosti. Trebat će mu da
prođe kroz sve što ga čeka.
»Gotovo«, reče spustivši britvu pa stane opet pred njega. Izgledao
je mlađe bez kose, raširenih očiju, upalih obraza i klempavih ušiju. »Nije
bilo tako strašno, zar ne?«
Dječak je zurio u nju kao da će mu svaki čas prerezati grkljan.
Navikla je na taj pogled, posebice od pridošlica. Nisu znali da je jedna
od njih, robinja hirova zatvora Zalindov. Ako poživi dovoljno dugo,
ponovno će pronaći put do nje i otkriti istinu: ona je na njegovoj strani i
pomoći će mu kako god bude mogla. Kao što je pomagala drugima,
koliko je mogla.
»Gotovo?« upita stražarica s vrata.
Kiva stisne šaku oko britve prije nego što prisili prste da se opuste.
Posljednje što joj treba jest da stražarica osjeti bilo kakvu iskru pobune
u njoj.
Ravnodušna i ponizna — tako je preživljavala.
Mnogi su je zatvorenici zato ismijavali, posebice oni koji nikad nisu
trebali njezinu pomoć. Kuja Zalindova, neki su govorili. Bezdušna
rezačica, siktali su drugi kad je prolazila. No najgore je bilo, možda,
princeza smrti. Nije ih mogla kriviti što su je tako doživljavali, i zato je
to ime najviše mrzila. Istina je da se mnogi zatvorenici koji su ušli u
ambulantu nikad više nisu vratili, i to je njoj bilo na duši.
»Vidarice?« zazove je stražarica ponovno, ovoga puta glasnije. »Jesi
li gotova?«
Kiva kratko kimne pa naoružana žena napusti svoje mjesto pokraj
vrata i uđe u prostoriju.
Stražarice su bile rijetkost u Zalindovu. Na dvadeset muškaraca bila
je možda jedna žena i rijetko su ostajale u zatvoru prije nego što bi
potražile mjesto negdje drugdje. Ovo je bila nova stražarica, Kiva ju je
prvi put zamijetila prije nekoliko dana, jantarne su joj oči bile hladne i
rezervirane na mladom licu. Koža joj je bila dvije nijanse svjetlija od
najcrnje crne, što je značilo da dolazi iz Jiirve ih možda Hadrisa, a oba
su kraljevstva bila poznata po vještim ratnicima. Kosa joj je bila ošišana
tik uz tjeme, a s jednog joj je uha visio zub od žada. To nije bilo
pametno; vrlo lako netko bi joj ga mogao istrgnuti. S druge strane,
zračila je tihim pouzdanjem, a tamna uniforma stražarice — duga kožna
tunika, hlače, rukavice i čizme — jedva joj je pokrivala žilave mišiće.
Malo je koji zatvorenik htio stati na žulj ovoj mladoj ženi, a oni koji bi to
učinili vjerojatno bi dobili jednosmjernu kartu za mrtvačnicu.
Proguta knedlu zbog te pomisli, zakorači unatrag kad stražarica
priđe te dječaku u prolazu u znak ohrabrenja stisne rame. Tako se
silovito trznuo da je to istoga trena požalila.
»Samo ću...« pokaže Kiva na odbačenu hrpu odjeće koju je dječak
nosio prije nego što se presvukao u sivu zatvoreničku odjeću, »...
odnijeti ovo u ulazni blok na sortiranje.«
Ovoga puta stražarica kimne, a zatim usmjeri svoj jantarni pogled
na dječaka i naredi: »Dođi.«
Miris njegova straha prožimao je zrak dok je ustajao na klimave
noge, pridržavajući ranjenu ruku zdravom, i izišao iz prostorije za
stražaricom.
Nije se osvrnuo.
Nikad nisu.
Prije nego što se pomaknula, Kiva je pričekala dok nije bila sigurna
da je sama. Njezini su pokreti bili brzi i uvježbani, ali popraćeni
mahnitom žurbom, pogled joj je bježao prema vratima i natrag, i bila je
svjesna da je mrtva ako je uhvate. Nadzornik je imao druge doušnike
unutar zatvora; iako je favorizirao Kivu, to je ne bi spasilo od kazne —
ili pogubljenja.
Dok je prebirala po hrpi odjeće, nos joj se nabirao zbog neugodnih
mirisa uzrokovanih dugim putovanjem i lošom higijenom. Nije se
obazirala kad je dotaknula nešto mokro — plijesan i blato i druge stvari
koje radije ne bi raspoznavala. Tražila je nešto. Tražila, tražila, tražila.
Prijeđe prstima po dječakovim hlačama, ali ne pronađe ništa, pa
prebaci pozornost na njegovu lanenu košulju. Bila je istrošena, na
nekim mjestima rasparana, na drugima pokrpana. Kiva pažljivo prouči
sve šavove, ali i dalje nije bilo ničega, pa počne gubiti nadu. No onda
posegne za njegovim otrcanim čizmama, i eto ga. Pronašla je skriveni
komadić presavijenog pergamenta u oštećenom, rastvorenom šavu
lijeve čizme.
Drhtavim ga prstima rastvori i s njega pročita kod.

Kiva glasno izdahne, a ramena joj se opuste od olakšanja dok ga je

u mislima prevodila: Na sigurnom smo. Ostani na životu. Doći ćemo.
Prošla su tri mjeseca otkad se Kivi posljednji put javila njezina
obitelj. Tri mjeseca pretraživanja odjeće novih zatvorenika, koji nisu bili
svjesni što nose, nadajući se bilo kakvoj informaciji iz vanjskog svijeta.
Da nije dobrostivosti glavnog konjušara Raza, ne bi imala kako
komunicirati s onima koje najviše voli. Riskirao je svoj život da bi kroz
zidine Zalindova krijumčario poruke namijenjene njoj, i unatoč tome
što su one bile rijetkost — i što su bile kratke — Kivi su bile sve na
svijetu.
Na sigurnom smo. Ostani na životu. Doći ćemo.
Istih je osam riječi, ili sličnih, stizalo povremeno kroz posljednjih
deset godina, uvijek kad su Kivi Me najpotrebnije.
Na sigurnom smo. Ostani na životu. Doći ćemo.
Ovo središnje bilo je lakše reći nego učiniti, no Kiva će napraviti
kako joj je rečeno jer je bila sigurna da će njezina obitelj jednog dana
ispuniti svoje obećanje i doći po nju. Neovisno o tome koliko su puta
napisali te riječi, neovisno o tome koliko je već čekala, vjerovala je
njihovim riječima, ponavljajući ih uvijek iznova u glavi: Doći ćemo. Doći
ćemo. Doći ćemo.
 Jednog će dana ponovno biti sa svojom obitelji. Jednog će dana biti
slobodna od Zalindova, više neće biti zatvorenica.
Deset je godina čekala taj dan.
No svakim tjednom koji je prolazio nada joj je sve više kopnjela.
 DRUGO POGLAVLJE

STIGAO JE KAO I MNOGI DRUGI: prekriven krvlju i nalik na smrt.

Prošao je čitav mjesec otkad se posljednji pridošlica pojavio u

Zalindovu; mjesec otkad je Kiva bila prisiljena urezati Z u nečiju kožu.
Osim uobičajenih zatvorskih ozljeda i izbijanja tunelske groznice — čije
su žrtve bile u karanteni, od kojih su neke umrle, a većina željela
umrijeti, no ipak bi opet stali na noge nakon što bi im vrućica prošla —
za nju nije bilo puno posla.
Danas, međutim...
Troje novih pridošlica.
Svi muškarci.
Svi navodno iz Vallenije — glavnog grada Evalona, najvećeg
kraljevstva u Wenderallu.
Kola su se rijetko pojavljivala u zimskim mjesecima, posebice ona
koja su dolazila s južnih područja kao što je Evalon. Obično su
zatvorenike koji su dolazili s tolike udaljenosti držali u gradskim
tamnicama ili seoskim zatvorima do buđenja proljeća, kad bi bila manja
vjerojatnost da će skončati tijekom tjedana putovanja. Ponekad ni sami
stražari ne bi preživjeli putovanje kroz pustinju Belhare i preko
Tanestra planina, posebice kad bi se vrijeme preokrenulo i mećave
zamele prolaz. A oni koji bi se uputili izravno iz Vallenije trebali bi
prijeći Divlju poljanu i Surovu močvaru, a zatim zaći u samo srce
Ž alosne šume — bio je to naporan put, čak i u najboljim uvjetima,
posebice kad je išao ruku pod ruku s nečovječnim ophođenjem stražara
koji su ih dovodili u zatvor.
 Zima, ljeto, proljeće ili jesen, nije bilo važno kad su zatvorenici
stizali, ili odakle su dolazili: putovanje do Zalindova i iz njega uvijek je
bilo opasno. Budući da se nalazio na sjeveru Evalona, u blizini granice s
Mirravenom i Caramorom, do zatvora nije bilo lako stići ni iz jednoga od
Wenderallovih osam kraljevstava. Ipak, sva su se ta kraljevstva koristila
zatvorom te su se njihovi problematični stanovnici prevozili sa svih
strana kontinenta, bez pretjeranog razmišljanja hoće li preživjeti
putovanje.
Doista, od trojice muškaraca predanih na glavnim vratnicama i
poslanih ravno u ambulantu, samo je jednom trebala Kivina njega, jer
druga su dvojica već napustila ovaj svijet, tijela blijedih i ukočenih. Još
nisu zaudarali na propadanje, što je značilo da su nedavno skončali, no
to nije činilo nikakvu razliku. Bili su mrtvi — nije ih se moglo vratiti.
Treći je zato... otkucaji srca u njemu bili su iznenađenje, bez obzira
na to koliko slabi bili.
Dok ga je gledala, Kiva se pitala hoće li izdržati sat.
Davala je sve od sebe da zanemari dva leša prebačena preko
metalnih ploča njoj zdesna. Kiva je proučavala živog čovjeka,
razmišljajući odakle da počne. Trebalo ga je oprati, ne samo zato što je
bio prljav, nego zato što nije mogla razaznati koliko je krvi kojom je bio
prekriven bilo njegovo te ima li rana za koje bi se trebala pobrinuti.
Kiva razgiba ramena i zavrne otrcane rukave do lakta, lecnuvši se
kada joj je grubi sivi materijal nadražio kožu duž unutarnje strane
podlaktice koja još nije zacijelila. Nije si htjela dopustiti da razmišlja o
tome što su joj stražari učinili prije tri noći, ili što se moglo dogoditi da
nova stražarica — mlada žena opreznih jantarnih očiju — nije stigla u
tom trenutku.
Kiva i dalje nije znala zašto se žena umiješala i upozorila ostale na
nadzornikovo nezadovoljstvo. Stražari nisu bili budale. Znali su da
nadzornik, iako se u Zalindovu vlada željeznom rukom, nije odobravao
zloupotrebljavanje moći. To ih ipak nije sprečavalo u zlostavljanju
zatvorenika. Samo su vodili računa o tome da ih ne ulove.
Nova stražarica u svojim jantarnim očima još nije izgubila iskru
časti, života, koja bi obično nestala nakon prvih nekoliko tjedana
provedenih u zatvoru te se pretvorila u ogorčenje i srdžbu. Jedino se
tom razlogu njezina uplitanja Kiva uspjela domisliti. No, koliko god joj
bila zahvalna, sad se osjećala dužnom, a nikad nije slutilo na dobro
dugovati ikome išta u Zalindovu.
Potisnuvši zabrinutost, Kiva uzme drveno vjedro sa svježom vodom
i vrati se do muškarca. Počne ga čistiti, pažljivo, precizno, u hodu
skidajući slojeve njegove otrcane odjeće.
Nikad ne zaboravi, mišiću: ne postoje dvije osobe koje izgledaju
jednako, ali svatko je od nas lijep na svoj način. Ljudsko je tijelo remek-
djelo koje zaslužuje naše poštovanje. Uvijek.
Kiva oštro uzdahne kad joj očev glas doluta u mislima. Prošlo je
puno vremena otkad su je obuzele uspomene iz djetinjstva; puno
vremena otkad je čula nadimak »mišić« — stekla ga je glasnim
cviljenjem kad god bi se prestrašila kao dijete — puno vremena otkad je
osjetila peckanje suza u očima.
Prestani, reče sama sebi. Ne idi ondje.
Duboko uzdahne, pričeka tri sekunde da povrati kontrolu, zatim
odlučno nastavi s radom. Srce ju je boljelo od šapta očeve nježne upute,
a misli joj nehotice otputuju u dane koje je provodila u njegovoj radnoj
sobi pomažući mu sa seljanima koji bi ga tražili zbog neke bolesti.
Njezina su najranija sjećanja bila vezana uz njega — dohvaćala mu je
vodu, trgala posteljinu, čak i sterilizirala oštrice kad je bila dovoljno
stara da se pritom ne ozlijedi. Od sve svoje braće i sestara, ona je bila ta
koja se rodila s očevom strašću za viđanjem, ona je bila ta koja je htjela
olakšati patnju drugima.
A sada se, evo, spremala urezati tijelo još jednog čovjeka.
Svrbjelo ju je bedro. Ignorirala ga je.
Kiva stisne zube, odagna sjećanja i usredotoči se na uklanjanje
posljednjeg komada muškarčeve odjeće, ostavljajući ga samo u donjem
rublju. Nije osjećala nelagodu vidjevši ga obnaženog. Bilo joj je prirodno
gledati ga stručnim okom, procjenjivati samo ozljede na njegovu tijelu.
U zakutku uma divila se njegovoj mišićavoj građi i medenoj koži koja je
izvirivala ispod krvi koju je nastavila ispirati, no umjesto da se upita od
kakvog je načina života imao takvu zdravu tjelesnu građu — i što ga je
zatim dovelo u Zalindov — bojala se što će to za njega značiti kad se
probudi. Mišići su mu bili dovoljno definirani da ukažu na to da je
snažan, što bi moglo privući pogrešnu vrstu pozornosti i priuštiti mu
najgoru vrstu raspodjele posla.
Možda bi ipak bilo bolje da se ne probudi.
Kiva se ukori zbog te pomisli i udvostruči napore da ga očisti,
svjesna, kao i uvijek, stražara koji motri svaki njezin pokret. Danas je
Mesar stajao na vratima, zamijenivši Kosti tijekom smjene straže. To im
nisu bila prava imena, ali Kivini su kolege zatvorenici imali valjan razlog
da ih koriste. Mesara se rijetko viđalo izvan bezdana, kaznenog bloka uz
sjeveroistočni zid. Njegovo je ime istodobno bilo upozorenje i obećanje
za sve one koji su poslani tamo, a rijetko se tko od njih ikad vratio. Kosti
se, s druge strane, redovito viđao oko zatvora, često je patrolirao
vapnenačkim zidinama sa samostrelom preko ramena, ili je bio
smješten na stražarskom tornju. Iako nije bio strašan kao Mesar, zbog
njegove sklonosti hirovitom lomljenju kosti zatvorenicima Kiva je uvijek
pazila da ga zaobiđe u širokom luku.
Nije bilo uobičajeno da ijedan od tih okrutnih muškaraca dežura u
ambulanti, ali u posljednje su vrijeme zatvorenici bili nemirni, a ugriz
zime sve ih je, još više nego obično, uznemiravao. Zbog stalnih mrazova
obroci su neprestano bih oskudni, plodovi oštećeni teškim vremenskim
prilikama koje su ograničavale radnicima ubiranje s farmi. Kad ne bi
dosegnuli dnevnu kvotu — a sad već tjednima nisu — osjetili bi
posljedice bolje od ikoga, kako u trbuhu tako i zbog stražara koji su ih
nadzirali.
Zima je u Zalindovu bila neumoljiva. Svako je godišnje doba u
Zalindovu bilo neumoljivo, no zima je bila posebno teška za zatvorenike
— kao što je Kiva znala, nakon deset godina iskustva. Bila je previše
svjesna da onaj par leševa nadomak njezine ruke nisu jedina dva trupla
koja će predati u mrtvačnicu ovog tjedna, te da bi mnogi mogli poći za
njima u krematorij prije kraja zime.
Obrisavši posljednje tragove krvi s muškarčevih prsa, Kiva
promotri njegovu netom očišćenu kožu, zamijetivši izraženu modricu
koja mu se protezala trbuhom. Kaleidoskop boja procvao mu je na
tijelu, ukazujući na to da je više puta pretučen tijekom putovanja iz
Vallenije. Ali nakon pažljivog opipavanja Kiva je bila sigurna da nema
unutarnjih ozljeda. Trebala bi se posvetiti nekolicini dubljih
posjekotina, no one nisu bile dovoljne da opravdaju količinu krvi koja
ga je prekrivala. S određenim je olakšanjem shvatila da su najteže rane
morale pripadati njegovim preminulim suputnicima, i da im je
vjerojatno pokušao spasiti život zaustavljanjem krvarenja, premda
uzalud.
Ш... možda je on bio taj koji ih je ubio.
Nisu svi poslani u Zalindov bili nevini.
Većina nije.
Uz samo lagano drhtanje prstiju, Kiva usmjeri pozornost na
muškarčevo lice. Budući da se usredotočila na provjeru njegovih
vitalnih organa, još uvijek nije očistila krv i prljavštinu, tako da su gusti
slojevi i dalje otežavah razaznavanje njegova izgleda.
Prije bi počinjala od glave, no davno je naučila da ne može puno
učiniti kad je u pitanju oštećenje mozga. Bolje se usredotočiti na
sastavljanje svega drugog i nadati se da će se dotična osoba probuditi s
netaknuti umom.
Motreći muškarčevo prljavo lice, a zatim jednako prljavu vodu u
vjedru, Kiva zagrize usnu i razmotri svoje mogućnosti. Posljednje što je
htjela jest uputiti molbu Mesaru, ali trebala je čistu vodu da dovrši
posao — ne samo da mu opere lice i kosu, nego i da bolje očisti njegove
rane prije nego što ih zašije.
Pacijent uvijek mora biti na prvom mjestu, mišiću. Njihove potrebe
ispred tvojih, svaki put.
Kiva tiho uzdahne kad ponovno začuje očev glas, no ovoga je puta
bol u srcu bila gotovo utješna, kao da je bio s njom u prostoriji i govorio
joj ravno na uho.
Znala je što bi on učinio na njezinu mjestu pa je podignula vjedro i
okrenula se prema vratima. Mesarove su blijede, sive oči zurile u nju, a
mračno se iščekivanje širilo njegovim rumenim licem.
»Trebam...« Kivin je tihi glas prekinut prije nego što je uspjela
dovršiti molbu.
 »Opet te trebaju u izolacijskom bloku«, reče stražarica jantamih
očiju, pojavivši se iza Mesara i odvrativši mu pozornost. »Ja ću
preuzeti.«
Bez riječi — ali uputivši Kivi pohotan pogled od kojeg se naježila —
Mesar se okrene na peti i odmaršira, a čizme su mu krčkale na
šljunčanom putu koji je vodio iz ambulante.
Kiva poželi da je voda u njezinim rukama dovoljno čista da sapere
sa sebe pogled koji joj je uputio na odlasku. Zataknuvši pramen kose iza
uha da sakrije nelagodu, podignula je pogled prema stražarici jantamih
očiju.
»Trebam čistu vodu«, reče Kiva koja se manje bojala ove žene nego
Mesara, аli i dalje je bila dovoljno oprezna da joj glas bude tih i da
djeluje pokorno.
»Gdje je dječak?« upita stražarica. Zbog Kivina nesigurnog pogleda
žena objasni: »Crvenokosi mali koji muca. Onaj koji ti pomaže«, pokaže
po prostoriji rukom na kojoj je bila rukavica, »sa svim ovim.«
»Tipp?« upita Kiva. »Poslali su ga u kuhinju tijekom zime. Tamo ima
više posla za njega.«
No uz nedavno izbijanje tunelske groznice Kivi bi mnogo značila
Tippova pomoć s pacijentima u karanteni, jer drugih dvoje zatvorenika
dodijeljenih ambulanti imalo je sklonost umišljanju bolesti pa su je se
što je više moguće klonili. Zbog njih je Kivin opseg posla zahtijevao
prekovremene sate, osim onih rijetkih kad je noću spavala, no ostatak
vremena samostalno je liječila brojne zatvorenike Zalindova — to je bio
zahtjevan zadatak čak i za zimskih mjeseci kad su pridošlice bili rijetki.
Kad bi došlo proljeće, sama bi urezivala oznake u brojne ruke, povrh
toga što se morala pozabaviti svakodnevnim zdravstvenim problemima
zatvorenika. Ali tad bi joj barem vratili Tippa koji bi dio poslova
preuzeo na sebe, pomažući makar sa sitnim zadacima kao što je
svlačenje posteljine s kreveta i održavanje stvari što je moguće čišćim u
njihovu izrazito nesterilnom okruženju.
Kako god bilo, u ovom trenutku Kiva nije imala pomagača; bila je
prepuštena sama sebi.
Stražarica jantarnih očiju razmišljala je o Kivinim riječima dok je
upijala prostoriju, zapazivši preživjelog muškarca prljavog lica,
prepunog modrica i napola obnaženog, dvojicu mrtvih muškaraca i
kantu prljave vode.
»Pričekaj ovdje«, reče napokon stražarica.
A zatim ode.
 TREĆE POGLAVLJE

KIVA SE NIJE usudila

ni mrdnuti dok se stražarica nije vratila nekoliko
minuta poslije. S njom je bio mladić kojem je pokretom ruke pokazala
da uđe u prostoriju. U trenutku kad mu se pogled susreo s Kivinim,
njegovo se lice, poprskano pjegicama, razvedrilo i razvuklo u veliki
krezubi osmijeh.
Zbog svoje jarko crvene kose i širokih plavih očiju Tipp je izgledao
kao goruća svijeća. I ponašao se kao svijeća, bio je prepun energije i
pucketao od strasti. Činilo se da ga s njegovih jedanaest godina ništa ne
može uznemiriti. Bez obzira na podsmijeh i frustraciju s kojima se
suočavao svakog dana, uvijek je sa sobom posvuda nosio svjetlost,
uvijek je imao lijepu riječ i nježan dodir za zatvorenike koji su ga najviše
trebali. Čak je bio ugodan i prema stražarima, bez obzira na to koliko su
bih grubi i nestrpljivi s njim.
Kiva nikad nije upoznala nekoga poput Tippa, posebice ne na
mjestu kao što je Zalindov.
»K-Kiva«, reče Tipp požurivši naprijed. Na trenutak je izgledao kao
da bi je mogao pokušati zagrliti — kao da se nisu vidjeli godinama, a ne
danima — ali u posljednjoj je sekundi odolio tom porivu zbog govora
njezina tijela. »Nisam znao zašto me Naari d-dovodi ovdje! Bio sam u s-
s-s-s-s...« Napravi grimasu i pokuša s drugom riječju. »Bio sam z-
zabrinut.«
Kiva pogleda stražaricu, nimalo iznenađena što je Tipp, ljubazan
kakav jest, znao njezino ime. Naari. Sad barem Kiva više neće morati
razmišljati o njoj kao o ženi jantarnih očiju.
»Vidarici treba pomoć, dječače«, reče Naari kao da se dosađuje.
»Donesi joj čiste vode.«
»Na zapovijed«, Tipp će oduševljeno, jurnuvši šeprtljavo prema
vjedru. Na trenutak se Kiva pobojala da će krvava, blatnjava voda
završiti po čitavom podu ambulante, ali Tipp iziđe s teretom prije nego
što ga je uopće uspjela upozoriti da bude oprezan.
Nastane neugodna tišina, a onda Kiva pročisti grlo i promrmlja:
»Hvala. Zbog Tippa, mislim.«
Naari kimne.
»I... za sinoć«, doda Kiva tiho. Nije pogledala svježe tragove
opeklina na ruci, nije skrenula pozornost na to kako su stražari odlučili
da im ona bude zabava te večeri.
To nije bio prvi put.
To čak nije bio ni najgori put.
No bila joj je svejedno zahvalna što se umiješala.
Naari ponovno kimne, a ponovljena je radnja bila dovoljno ukočena
da Kiva shvati da ne treba više ništa reći. Ipak, to je bilo neobično. Sad
kad je znala ime stražarice, osjećala je manju strepnju, manju...
ustrašenost.
Oprezno, mišiću.
Kivi nije bio potreban odjek očeva upozorenja. Naari je u svojim
rukama imala moć života i smrti — Kivina života i smrti. Bila je
stražarica Zalindova, oružje za sebe, utjelovljenje smrti.
Kiva se udari u mislima, a potom se vrati preživjelom muškarcu
pozabavivši se provjeravanjem njegova pulsa. Još je uvijek bio slab, ali
snažniji nego prije.
Tipp se vratio s bunara u rekordnom roku, a drveno je vjedro bilo
do vrha napunjeno svježom, čistom vodom. »Š to i-im se dogodilo«,
upita je pokazavši na dvojicu mrtvih muškaraca kad je Kiva počela
nježno prati lice onoga preživjelog.
»Nisam sigurna«, odgovori Kiva i kratko pogleda Naari da procijeni
njezinu reakciju na to što razgovaraju. Stražarica se činila
nezainteresiranom pa Kiva nastavi: »Ovaj je bio prekriven krvlju.«
Tipp je zamišljeno zurio u muškarca. »Misliš da je on to u-učinio?«
Kiva ispere prljavu krpu, a potom nastavi brisati slojeve blata. »Je li
to važno? Netko misli da je nešto učinio, inače ne bi bio ovdje.«
»Bila bi to d-dobra priča«, reče Tipp te odskakuće prema drvenom
radnom stolu i počne skupljati predmete koji bi Kivi mogli zatrebati.
Lice joj se smekša zbog njegove obazrivosti, premda je bila pripazila da
joj izraz lica prijeđe u ravnodušnost prije nego što se okrenuo.
Privrženost je bila opasna u Zalindovu. Naklonost je samo vodila do
boli.
»Sigurna sam da ćeš to pretvoriti u dobru priču iako ona to nije«,
reče Kiva napokon prešavši na muškarčevu kosu.
»Mama je uvijek g-govorila da ću postati b-bard kad odrastem«,
reče Tipp nacerivši se.
Kivini prsti grčevito stegnu tkaninu, a srce joj se bolno stisne pri
pomisli na Tippovu majku Ineke, prvi put nakon tri godine. Kad ju je
plemkinja optužila za krađu nakita, nakon čega je poslana u Zalindov,
tad osmogodišnji Tipp nije htio pustiti njezine skute pa je ubačen u kola
s njom. Š est mjeseci kasnije Ineke se posjekla dok je radila u klaonici, a
stražari joj nisu dopustili da ode u ambulantu sve dok nije bilo
prekasno. Infekcija joj se već proširila na srce te je u roku od nekoliko
dana umrla.
Kiva je te noći satima držala Tippa, a njegove su tihe suze natapale
njezinu odjeću.
Idućeg je dana dječačić crvenih očiju i natečenog lica rekao samo
pet riječi: Željela bi d-da ja živim.
Tako je i bilo. Čitavim svojim bićem, Tipp je živio.
Kiva je bila odlučna da i nastavi — izvan Zalindova. Jednog dana.
Snovi su za budale. A Kiva je bila najveća budala.
Posvetivši ponovno pozornost muškarcu pred sobom, polako je
raspetljavala čvorove u njegovoj prljavoj kosi. Nije bila duga, što je bilo
od pomoći, ali nije bila ni kratka. Kiva je razmišljala treba li je obrijati,
pomno je proučavajući. No nije vidjela znakove nametnika, a jednom
kad su krv i prljavština nestale, i kosa se počela sušiti — otkrivajući
bogatu zlatnu boju, nešto između plave i smeđe — blistavi je sjaj
postajao uočljiviji.
Zdrava kosa, zdrava tjelesna građa. Obje su stvari bile rijetke kod
pridošlica.
Kiva se ponovno zapita zbog kakvog je načina života pao tako
nisko.
»Nećeš valjda p-pasti u nesvijest?« reče Tipp pojavivši joj se pokraj
lakta s koštanom iglom i kirurškim koncem u ruci.
»Molim?«
Tipp kimne prema muškarcu. »Onesvijestiti se. Z-zbog njegova
izgleda.«
Kiva se namršti. »Zbog njegova...« Njezin pogled odleprša prema
muškarčevu licu te ga prvi put pomno pogleda. »Oh.« Još se više
namršti i reče: »Naravno da neću pasti u nesvijest.«
Tippove se usne trznu. »U redu je ako se to d-dogodi. Uhvatit ću te.«
Kiva ga prostrijeli pogledom i zausti da mu oštro odgovori, ali prije
nego što uspije išta reći, Naari se pojavi tik do njih, prišavši im brzim,
tihim korakom.
Kiva tiho zaciči prije nego što se uspije zaustaviti, no stražarica ne
skrene pogled s muškarca koji je ležao na metalnoj klupi.
Ne, ne muškarca. Sad kad je bio dovoljno čist da mu lice bude
vidljivo, Kiva shvati da još nije u potpunosti odrastao. Ali nije više bio ni
dječak. Možda je imao osamnaest ili devetnaest — bio je otprilike
godinu ili dvije stariji od nje.
Budući da je Naari nastavila zuriti u njega, Kiva učini isto. Visoke
obrve, ravan nos, duge trepavice... crte lica koje bi oduševile slikara.
Preko lijevog je oka imao posjekotinu u obliku polumjeseca koju je
trebalo zašiti, dovoljno duboku da će na njegovoj medenoj koži ostaviti
blijed ožiljak. Izuzev toga, lice mu je bilo besprijekorno. Za razliku od
ostatka tijela, što je Kiva uvidjela dok ga je prala. Leđa su mu bila
prekrivena mrežom ožiljaka, sličnih njezinu i onima drugih zatvorenika
koji su pretrpjeli pokoje bičevanje. No njegovi ožiljci nisu imah
karakterističan izgled korbača; Kiva nije znala koja vrsta biča ostavlja
takve rane, ali tragovi ozljeda bih su mu samo na leđima, a tek pokoji na
ostatku tijela, uz svježe povrede koje je zadobio tijekom putovanja u
Zalindov.
»Hoćeš li se ti o-onesvijestiti, Naari?«
Tippove su riječi privukle Kivinu pozornost i ona oštro uzdahne
shvativši da ispituje stražaricu.
Zatvorenici nikad ne bi smjeli ispitivati stražare.
Još gore, on ju je... on ju je zadirkivao.
Kiva se od smrti Tippove majke trudila štititi ga što je više moguće,
ali nije mogla puno učiniti. A sad, nakon ovog...
Naari konačno odmakne jantarni pogled s mladićeva lica, zaškiljivši
kad uoči Tippov vragolasti smiješak i Kivin loše suspregnuti strah.
Samo reče: »Treba ga čvrsto držati za slučaj da se probudi.«
Kivi zarobljen dah pobjegne iz pluća, a od olakšanja joj se zavrti u
glavi, čak i kad primijeti kamo je Naari usmjerila pogled i ugleda što je u
Tippovoj drugoj ruci. Skalpel, već zagrijan, s vrhom naoštrenim do
točke usijanja.
Naravno. Ne samo da je Kiva trebala pokrpati mladića, trebala ga je
i urezati. Pitanje je bilo što prvo učiniti? No očito, je stražarica već
odlučila, a njezina je blizina Kivi bila jedina potrebna motivacija da
radije posegne za oštricom nego za iglom i koncem. Oni će na red doći
kasnije, kad se stražarica, nadajmo se, vrati na sigurnu udaljenost.
»Ja ga m-mogu držati«, reče Tipp, zaobiđe Kivu i stane s mladićeve
druge strane. Činilo se da je nesvjestan opasnosti koju je upravo nekim
čudom izbjegao, a Kivin se očajnički pogled upozorenja otkotrljao s
njega.
»Uzmi ga onda za noge«, naredi Naari. »Ovaj izgleda snažno.«
Snažno. Ta se riječ kotrljala po Kivinoj utrobi. Nije bilo šanse da mu
dodijele rad u kuhinji ili radnim prostorijama. Bit će zadužen za teški
rad, u to nije bilo sumnje.
Čeka ga šest mjeseci. Godina, ako bude imao sreće.
A onda će umrijeti.
Kiva si nije mogla dopustiti da mari. U posljednjih je deset godina
vidjela previše smrti, bila svjedok tolike patnje. Sudbina još jednog
čovjeka neće ništa promijeniti. On je bio samo broj — D24L103, prema
metalnoj narukvici koju su mu oko zapešća već pričvrstili stražari koji
su ga doveli u zatvor.
Povlačeći prvi potez skalpelom duž njegove lijeve nadlanice, Kiva je
ignorirala bedro koje ju je ponovno svrbjelo te se podsjećala zašto to
radi, zašto izdaje sve što bi vidar trebao biti time što namjerno ozljeđuje
druge.
Na sigurnom smo. Ostani na životu. Doći ćemo.
Nakon te posljednje poruke od svoje obitelji više ništa nije čula, a s
obzirom na to da je zima bila u punom jeku, nije ni očekivala da će išta
čuti dok na proljeće ponovno ne započne stalan pritok zatvorenika. No i
dalje se držala riječi koje su joj nedavno uputili, uvjeravanja, zahtjeva,
obećanja.
Kiva je radila što je morala — liječila je ljude, ali im i nanosila bol.
Sve kako bi preživjela. Sve kako bi kupila vrijeme da njezina obitelj dođe
po nju, da pobjegne.
Ovaj mladić... on je bio jedan od boljih koje je urezivala, zbog čega je
lakše podnijela osjećaj krivnje. Budući da je već bio u nesvijesti, nije
morala gledati njegove oči ispunjene bolom dok mu se oštrica zabadala
u kožu, nije morala osjetiti kako se trese pod njezinim dodirom, nije
morala vidjeti kako je gleda kao čudovište, iako je to i bila.
Tipp je znao — vidio je kako Kiva urezuje bezbroj zarobljenika i
nikad je nije zbog toga osuđivao ili je gledao bilo kako osim s
razumijevanjem.
Stražare nije bilo briga za njezin zadatak, samo su željeli da ga
obavi brzo. Naari nije bila iznimka, čak ni kad je tek stigla. Ipak, od svih
je stražara stražarica jantarnih očiju bila jedina koja je pokazivala
natruhe gađenja. Čak i sad, čeljust joj je bila stisnuta dok je Kiva
zabadala oštricu u mladićevu kožu, a Naari s rukama u rukavicama
pritiskala njegova ramena o metalnu ploču za slučaj da se probudi.
Kiva je brzo radila, a kad je završila, Tipp je već bio pripremio sok
ljulja i čisti komad tkanine. Kao da je bila zadovoljna što nema
opasnosti da će se pridošlica pomaknuti i upropastiti svježe urezano Z,
stražarica se povuče do vrata i ponovno zauzme svoj položaj bez ijedne
riječi.
»Š teta zbog p-posjekotine na njegovu licu«, reče Tipp kad Kiva
završi s prematanjem muškarčeve ruke i nastavi raditi na ostatku
njegova tijela, šivati otvorene rane, a zatim na vrh nanositi
antibakterijski sok.
»Zašto?« promrmlja Kiva, samo napola slušajući.
»Uništit će mu l-lijepo hce.«
Kivini se prsti zaustave usred posjekotine koju je zatvarala na
desnoj strani njegovih prsa. »Lijep ili ne, i dalje je muškarac, Tippe.«
»Pa?«
»Pa,« reče Kiva, »većina muškaraca su svinje.«
Zavlada napeta tišina, jedino se začuje tihi frktaj koji Naari ispusti
na vratima — gotovo kao da se zabavlja — prije nego što Tipp napokon
reče: »Ja sam muškarac. Nisam s-svinja.«
»Ti si još mlad«, uzvrati Kiva. »Daj si vremena.«
Tipp prasne u smijeh, misleći da se šali. Kiva ga nije prosvijetlila.
Iako se nadala da će Tipp ostati drag i brižan kao sad, svi su izgledi bili
protiv njega. Jedini muškarac kojeg je Kiva ikad poštovala bio je njezin
voljeni otac. Ali... on je bio jedinstven.
Kiva ovoga puta ne dopusti nostalgiji da je obuzme, nego brzo i
učinkovito završi sa zatvaranjem ostatka posjekotina na trbuhu i leđima
mladića, provjerivši dvaput da ih nema na nogama prije nego što mu
prijeđe na lice.
Tad, baš kad je spustila koštanu iglu prema njegovu čelu, on otvori
oči.
 ČETVRTO POGLAVLJE

KIVA JE ZATETURALA UNATRAG kad se mladić naglo uspravio. Nije bila

sigurna tko je od njih zaprepašteniji — ona, on, Tipp ili stražarica.
»Koji...« započne muškarac dok mu je pogled mahnito prelazio po
prostoriji. »Tko... Gdje...«
»Polako«, reče Kiva podigavši ruke. Zagleda se u koštanu iglu, a
zatim primijeti krv koja joj je zaprljala ruke — njegovu krv. U sljedećoj
sekundi siđe s druge strane metalne klupe i počne uzmicati kao
životinja stjerana u kut.
Svjesna toga da Naari brzo prilazi, Kiva ponovno progovori,
pokušavajući smiriti muškarca prije nego što stvari eskaliraju. »U
Zalindovu si. Ozlijeđen si na putu ovamo. Ja sam te«, pokaže
bespomoćno na svoje krvave ruke, »šivala.«
Tad se muškarčev pogled zaustavi na stražarici. Ima plave oči,
zamijeti Kiva, ali sa zlatnim obrubom oko zjenice. Upečatljive oči,
drugačije od svih koje je dosad vidjela.
Upečatljive oči na upečatljivom licu. To se nije moglo poreći sada
kad je bio budan. Ali ipak su se riječi koje je uputila Tippu pokazale
istinitima: neće uskoro pasti u nesvijest.
Kad je ugledao potpuno naoružanu stražaricu, izgledao je
pokolebano, kao da je napokon shvatio gdje se nalazi, a možda se
prisjetio i zašto. Prestane uzmicati — nije da je imao kuda otići jer je bio
stiješnjen uz radni stol — i okrene se od Naari da promotri Tippa koji je
stajao smrznut, razrogačenih očiju i razjapljenih usta. Muškarac virne
prema svojem tijelu i primijeti manjak odjeće i zavoje na ranama,
uključujući svježe zavoje na ruci. Potom se, napokon, opet okrene
 j j j j p p
prema Kivi, kao da je donio odluku.
»Oprosti«, reče smirenim, uglađenim glasom. »Nisam te htio
preplašiti.« .
Kiva trepne. Zatim opet trepne.
»Ovaj, u redu je«, odgovori, osjećajući se neuravnoteženo. Na kraju
krajeva, probudio se i vidio je iznad sebe s okrvavljenom iglom. Ona je ta
koja je njega preplašila. »Trebao bi ponovno sjesti. Dopusti mi da
završim s tom posjekotinom na tvojoj glavi.«
Dodirne čelo, lecnuvši se kad naiđe na kvrgu, a prsti mu se
zacrvene od krvi. Kiva se ugrize za obraz da ga ne izgrdi. Morat će opet
očistiti ranu prije nego što napravi šavove.
Mladić problijedi, kao da ga je sustigao iznenadni napor, a šok
nastupio. Kiva se zajedno s Tippom baci prema njemu i stignu točno na
vrijeme da zgrabe novog zatvorenika kad su mu koljena zaklecala.
»Ne b-brini se«, reče Tipp, koji je mladiću bio jedva do prsa, no i
dalje podnese dobar dio njegove težine. »D-držimo te.«
Kiva ga u međuvremenu samo pokuša uhvatiti a da ga ne ubode
iglom. Danas je već nanijela dovoljno ozljeda njegovu tijelu.
»Oprostite«, reče muškarac glasom slabijim nego maločas. »Ne... Ne
osjećam se najbolje.« A onda tiho zastenje.
»Tippe«, uzvikne Kiva njegovo ime kao naredbu.
Dječak je, kao i Kiva, znao što to stenjanje znači, pa odjuri, zbog
čega ona tiho zastenje kad preuzme cijelu mladićevu težinu. Uspije ga
odvući tih preostalih nekoliko koraka do metalne klupe i prisiliti ga da
sjedne baš kad je Tipp dojurio s praznim vjedrom. Kiva vjedro namjesti
u trenutku kad muškarac ponovno zastenje, nagne se i povrati.
»To je bilo b-blizu«, reče Tipp sa smiješkom.
Kiva ne odgovori. Samo čvršće stisne vjedro dok je muškarac
nastavio povraćati.
Nije bila iznenađena. Ozljede glave bile su poznate po tome što
uzrokuju mučninu. Osjećat će se užasno sve dok mu ne uspije očistiti
ranu i dati mu makova mlijeka. Da je barem ostao u nesvijesti još koju
minutu, tad ne bi morao patiti dok obavlja završne radnje.
Kad se napokon činilo da u njemu više nema ničega, Kiva mu
pomogne leći, Tippu predajući vjedro, koji brzo nestane kroz vrata.
»Oprosti«, reče mladić glasom još slabijim nego prije, a lica
zabrinjavajuće blijedoga.
»Prestani se ispričavati«, reče mu Kiva prije nego što se uspije
obuzdati. Mogao se ispričavati ako želi, to je bilo njegovo pravo. Nje se
nije ticalo ono što je govorio i radio.
Kiva baci pogled prema Naari, koja je stajala na pola puta između
vrata i muškarca, kao da ne zna je li on prijetnja. Budući da trenutačno
nije mogao ni sjediti uspravno, Kiva nije bila zabrinuta, pa je pogled koji
je uputila Naari to i odavao. Stražarica se ne povuče, ali su joj se ramena
malo opustila.
»Brzo ću završiti s ovim i dat ću ti nešto protiv boli«, reče Kiva.
»Nakon toga možeš ići odavde.«
Nakon što je ponovno brzo očistila ranu — pritom zahvalna što je
mladić imao zatvorene oči — Kiva je stojeći nad njim pregledavala
posjekotinu i razmišljala kako je najbolje zašiti. Kad se Tipp vratio s
iznova očišćenim vjedrom, tiho mu reče da donese čistu odjeću pa on
opet odjuri.
Svjesna da će ga, bez obzira na to kako zatvori ranu, zapeći, Kiva
reče: »Pokušaj ostati miran. Ovo će malo boljeti.«
Muškarac otvori oči, a njihova plavo-zlatna boja susretne Kivinu
zelenu, što je nagna da brzo uzdahne. Sekunde... minute... nije bila
sigurna koliko je vremena prošlo prije nego što je napokon odvratila
pogled, ponovno se usredotočivši na njegovu posjekotinu. Pogled mu je
ostao na njezinu licu — osjećala je kako je promatra dok je iglom
probijala njegovu kožu.
Najmanji trzaji bili su njegova jedina reakcija.
Njezino srce... Kucalo je dvostrukom brzinom dok je započinjala sa
šavovima.
 Unutra, van, okolo, čvor.
Unutra, van, okolo, čvor.
Unutra, van, okolo, čvor.
Kiva pusti da je poznati ritam smiri, svjesna da je mladić čitavo
vrijeme promatra. Ako je to bilo potrebno da se ne trza, mogla se
pomiriti s vlastitom nelagodom.
»Uskoro smo gotovi«, reče mu kao što bi rekla bilo kojem drugom
pacijentu.
»U redu je.« Zastane i doda: »Jako si dobra u tome. Jedva išta
osjećam.«
»P-puno je vježbala«, reče Tipp pojavivši se pokraj nje. Kiva se
lagano trzne, ali srećom nije bila usred šava.
»Tippe, što sam rekla o...«
»Oprosti! Oprosti!« reče. »Uvijek zaboravim koliko si s-strašljiva.«
Nije bila strašljiva, nalazila se usred zatvora smrti. To je bio i više
nego dovoljan razlog da bude napeta.
»Gotovo«, reče Kiva, odreže posljednji šav i razmaže sok ljulja.
»Pomogni mu da se uspravi, Tippe.«
Potonje je rekla ležerno te se nadala da dječak neće komentirati ili
propitivati zašto ona ne pomogne mladiću ustati. Istini za volju, obično i
bi. No budući da joj se puls još nije vratio u stanje mirovanja nakon što
su im se pogledi susreli, zaključi da bi bilo pametno držati što veću,
profesionalnu udaljenost te dogledno vrijeme ne dirati njegovo golo
tijelo.
»Samo da ti donesem makova mlijeka, onda možeš...«
»Neću makovo mlijeko.«
Te je tri riječi mladić izgovorio tako oštro da je opet privukao Kivin
pogled. Namršti se i reče mu: »Neću ti dati puno, tek toliko da ti
pomogne s bolovima. Umirit će ti glavu i...« mahne, pokazavši na ostatak
njegova tijela punog modrica i posjekotina, »... sve ostalo.«
»Neću makovo mlijeko«, ponovi.
 Čuvši njegov nepopustljiv ton, Kiva polako reče: »U redu, želiš li
malo anđeoskog praha? Mogu...«
»Ne, nipošto«, reče, ponovno problijedjevši. »Ja... Ja ne želim ništa.
Dobro sam. Hvala ti.«
Dok ga je proučavala, Kiva je primijetila ukočenost njegova držanja
i mišiće koji su mu se napinjali kao da se priprema za bijeg. Pitala se je li
mu se nešto dogodilo pod utjecajem tih opojnih sredstava ih se možda
ranije predozirao. Možda je poznavao nekoga tko je bio ovisan. Š to god
da je bio razlog nije imala drugog izbora, osim možda prisilno mu dati
drogu, nego udovoljiti njegovim željama, čak i znajući da je to na
njegovu štetu.
»U redu«, reče Kiva. »No daj da ti barem dam malo praha hrena.
Neće odagnati sav bol, ali malo će ti pomoći.« Zastane razmišljajući.
»Ako ga spojimo s malo vrbina uvarka koji će ublažiti mučninu i malo
žutog oraha koji će ti podignuti razinu energije, to bi moglo biti
dovoljno da ti pomogne s... onim što slijedi.«
Izvio je zlatnu obrvu, ali nije preispitivao njezinu izjavu, niti se
ponovno pobunio na izbor terapije. Umjesto toga kratko je kimnuo, a
boja mu se polako vratila u lice.
Kiva pogleda prema Tippu i dječak otrči skupiti sastojke. Prah
hrena dobro je djelovao lokalno kad bi ga se posipalo po rani, ali mogao
se i samljeti u pastu pa uzeti oralno, ciljajući receptore bola u cijelom
tijelu. Kiva ga nikad prije nije miješala s vrbinim uvarkom i žutim
orahom, ali od mirisa ukapljene kombinacije nabrao joj se nos pa je
upitno pogledala mladića, sigurna da bi mu se više svidjeli makovo
mlijeko ili anđeoski prah s okusom karamele koji su i puno lakše klizili
niz grlo.
Mladić umjesto odgovora posegne za kamenim peharom i iskapi
napitak.
Kiva primijeti Tippovu grimasu, boreći se da ne napravi istu.
Mladić, pak, tek blago zadrhti.
»To bi, uh, trebalo početi djelovati za nekoliko minuta«, reče Kiva
zatečeno. Pokaže na sivu tuniku i hlače koje je Tipp stavio na rub
metalne klupe. »To je za tebe.«
 Dok se mladić presvlačio, zaokupila se vraćanjem praznog pehara
na radni stol, a Tippa je ostavila da mu pomogne. Kad je vratila sve
sastojke na mjesto, više se nije mogla pretvarati da ima posla, pa se
okrenula, vidjevši odjevenog muškarca i primijetivši da je svi
promatraju, čekajući. Uključujući Naari.
Uperivši pogled u stražaricu, Kiva reče: »Nije li sad tvoj red?«
Nije bila sigurna što je kod ovog mladića uznemiruje. Njezin se
nagon za preživljavanjem poremetio. Nikad prije ne bi ni s jednim
stražarom tako izravno razgovarala. Ne bi izdržala posljednjih deset
godina ovdje da se ponašala tako nepromišljeno.
Naari mrvicu podigne tamne obrve, kao da zna o čemu Kiva
razmišlja — i kao da se slaže s njom. Ali baš kad je Kiva pokušala
smisliti kako da je zamoli za oprost i izbjegne kaznu, stražarica reče:
»Dodjeljujem ga tebi za orijentaciju.«
Kiva se iznenađeno trzne. Nikad joj nisu dali da vodi orijentaciju
zatvorenika. To je radila jedanput ih dvaput dok je još bila u radnim
prostorijama, ali nikad otkad je preuzela ulogu zatvorske vidarice.
»Ali... što s...« Kiva započne, a potom pokuša ponovno. »Moram se
pobrinuti za pacijente.«
Naari još više podigne obrve dok je gledala po praznoj ambulanti.
»Mislim da tvoji pacijenti«, kimne prema dvojici mrtvih muškaraca,
»mogu čekati.«
Kiva je mislila na zatvorenike u karanteni, ali Naarino se tijelo
napelo pa Kiva proguta odgovor. Orijentacija neće dugo trajati. Pokazat
će mladiću Zalindov, saznati koji mu je zatvorski blok dodijeljen, a zatim
ga tijekom noći ostaviti s cimerima u ćeliji. Sutra će mu biti dodijeljen
posao te će ga preuzeti netko drugi.
»U redu«, reče brišući ruke — još su uvijek bile umrljane njegovom
krvlju — vlažnom krpom. Kad su bile gotovo čiste, pođe prema izlazu iz
ambulante. »Slijedi me.«
Vidjevši da je i Tipp zakoračio, Kiva ga prekine rekavši mu preko
ramena: »Možeš li reći Motu da ih treba pokupiti?« Kimne prema dvojici
umrlih muškaraca.
 Tipp se premještao s noge na nogu i nije htio pogledati Kivu. »Mot
trenutačno nije baš z-zadovoljan mnome.«
Kiva zastane na vratima. »Zašto?«
Ako išta, Tippu je bilo još neugodnije. Pogledavao je prvo Kivu pa
onda Naari i tako u krug, a Kiva shvati da mora biti nešto loše kad se
Tipp uspio suzdržati pokraj stražarice.
Uzdahnuvši reče: »Nema veze, sama ću. Možeš li provjeriti
pacijente u karanteni? Nosi masku i ne približavaj se previše.«
»Mislio sam da je to samo t-tunelska groznica?«
»Bolje spriječiti nego liječiti«, upozori ga Kiva i prijeđe prag, a
mladić krene za njom.
I... Naari.
Kiva brzo pogleda stražaricu, a zatim skrene pogled, uznemirena
njezinim neprestanim društvom. Bilo je uobičajeno da su stražari
smješteni u svakoj radnoj zgradi — rjeđe u ambulanti, barem prije nego
što se nedavno povećao broj pobuna — ali nikad nisu pratili
zatvorenike na otvorenim prostorima zatvora. Nije bilo potrebe.
Zalindov je imao danonoćni nadzor s više stražarskih tornjeva i stražara
u ophodnji, kako ljudi tako i pasa, od kojih su potonji bih naučeni da
trgaju meso s kosti na znak zvižduka.
Naarino je društvo bilo zastrašujuće, što je nagnalo Kivu da se upita
sumnja li stražarica da je mladić opasniji nego što se čini. To je bio
dodatan razlog za Kivu da požuri i završi s njegovom orijentacijom.
Namjerno ubrzavši, skrene lijevo i pođe prema sljedećoj zgradi, dok
joj je šljunak pod nogama glasno krčkao u tihom ranovečernjem zraku.
Ostali će zatvorenici uskoro krenuti prema svojim zatvorskim
blokovima, ako već i nisu bih tamo. Ali zasad je dvorište bilo tiho.
Gotovo mirno.
»Kako se zoveš?«
Kiva oštro podigne pogled, vidjevši mladića kako mirno korača
pokraj nje i upitno zuri u nju. Unatoč modricama i udarcima, i unatoč
novom, nepoznatom okruženju, činio se potpuno, nedokučivo opušten.
 Prisjeti se svojeg prvog dana u Zalindovu, trenutka kad je izišla iz
ambulante držeći zamotanu ruku, svjesna da su joj obitelj, sloboda i
budućnost oduzeti u jednom mahu. Nikoga nije pitala za ime. To joj je
posljednje bilo na pameti.
»Ja sam zatvorska vidarica«, odgovori Kiva.
»To nije tvoje ime.« Pričeka časak, a zatim reče: »Ja sam Jaren.«
»Nisi«, uzvrati skrenuvši pogled. »Ti si D24L103.«
Neka o tome misli što ga volja, o podsjetniku na to kako — i zašto
— mu je bila dovoljno blizu da upamti njegovu identifikacijsku
narukvicu. Morao je to osjetiti, morao je znati što pulsira ispod zavoja
na njegovoj ruci. Kiva je čula za Zalindovljev oblik žigosanja i znatno
prije nego što je stigla, a imala je tek sedam godina. Nije bilo šanse da
ovaj mladić — Jaren — nije znao za slovo Z prije nego što su ga ubacili u
zatvorska kola. Bilo je to neizbježno za sve koji su osuđeni na Zalindov.
Čekala je gađenje i bijes, obično su nastupali kad je urezivala
oznake. Ali on je bio u nesvijesti, tako da je sad bilo vrijeme za to. Nije
se pripremala. Nije joj mogao reći ništa što već nije čula.
»D24L103«, napokon ponovi promatrajući znakove urezane u
metalnu narukvicu. Pogled mu je prešao na zavoje, kao da je mogao
vidjeti tri duboke posjekotine ispod njih. »To je malo nezgodno.
Vjerojatno je lakše da se držiš Jarena.«
Kiva lagano posrne i oštro okrene glavu prema njemu, a onda
ugleda njegove plavo-zlatne oči obasjane humorom.
Humorom.
»Je li tebi ovo šala?« prosikće, ukopavši se na šljunčanoj stazi
između ambulante i najbliže kamene zgrade pored nje. »Tebi je jasno
gdje si sad, zar ne?« Podigne ruke kao da će mu to pomoći otvoriti oči.
Svjetlost je polako blijedjela dok se sumrak smještao preko prostranog
dvorišta, a vapnenačke su se zidine uzdizale visoko oko njih,
onemogućavajući im da zaborave da su zarobljeni poput štakora u
kavezu.
Jarenov humor ispari, a pogled mu počne prelaziti s Naari na Kivu.
»U pravu si. Ž ao mi je.« Trljao je vrat i izgledao kao da mu je neugodno.
»Pretpostavljam da... nisam siguran kako bih se trebao ponašati ovdje.«
Kiva duboko uzdahne, zatim otrese napetost s ramena. Ljudi se na
različite načine nose sa strahom i neizvjesnošću, podsjeti se. Humor je
obrambeni mehanizam, i sigurno nije najgori. Treba biti strpljivija s
njim.
»Zato sam ja ovdje«, reče mu nježnije. »Da ti kažem što trebaš znati.
Da ti pomognem da preživiš.«
»A koliko dugo ti preživljavaš ovdje?«
Nije oborila pogled. »Dovoljno da budem dobra učiteljica.«
Činilo se da je zadovoljan odgovorom jer ju je bespogovorno
slijedio kad je ponovno pošla naprijed. Barem dok se nije zaustavila na
ulazu u sljedeću zgradu i rekla: »Mislim da bi prvo mjesto koje posjetiš
trebalo biti ono koje posjetiš i posljednje.«
Kad ju je Jaren zbunjeno pogledao, kimnula je prema mračnom
ulazu i dovršila: »Dobro došao u mrtvačnicu.«
 PETO POGLAVLJE

KIVA GA JE POVELA u hladnu kamenu zgradu, a nos joj se nabrao od

oštrog mirisa koji se širio od poda do stropa. Tamjan je gorio na malom
radnom stolu u kutu četvrtaste prostorije, ali nije uspio prikriti smrad
smrti, neugodnu mješavinu pokvarenog mesa i kiselog mlijeka.
Odvod se nalazio na sredini poda, a njemu najbliže kamenje bilo je
crveno-smeđe boje. Samo je dio zatvorenika balzamiran, obično oni iz
povlaštenih obitelji kojima je dopušteno da preuzmu voljene nakon
njihove smrti. U zraku je bio miris majčine dušice, ružmarina i lavande
koji je škakljao Kivine nosnice, ali danas nije osjećala vino, što je
ukazivalo na to da je prošlo neko vrijeme od posljednjeg pokušaja
konzerviranja.
Kamene su ploče bile smještene oko odvoda u pravilnim
razmacima, a iako na njima nije bilo leševa, miris je bio jednako jak kao
i u danima kad ih je prostorija bila puna. Mot je, zatvorenik zadužen za
mrtvačnicu, bio imun na njega, no čak ni stražari nisu nadzirali ovu
zgradu jer nisu mogli podnijeti taj neprestani smrad.
»Veče’, Kiva«, reče Mot koji je sjedio na stolici za radnim stolom,
blago pogrbljen, a čija je sijeda kosa bila prorijeđena na vrhu. »Kak’ ti
mogu pomoć’?«
Čula je kako Jaren pokraj nje za sebe šapuće njezino ime te u sebi
uzdahne.
»Imam dvojicu koju treba preuzeti«, reče Kiva starijem muškarcu.
Bio je relativno nov u Zalindovu s obzirom na to da je stigao prije samo
osamnaest mjeseci. Budući da je bio prestar da bude koristan za teški
rad, dodijelili su mu posao u ambulanti, no zbog njegove je
fasciniranosti smrću od njega bilo više štete nego koristi. Više su puta
pacijenti s jednostavnim tegobama umirali dok je on bio na dužnosti.
Postao je toliko problematičan da je Kiva prvi — i jedini — put zatražila
nadzornika da ga prebaci negdje drugdje. To je ispalo dobro jer je Mot
prije dolaska u Zalindov bio ljekarnik, tako da je bez problema prešao iz
ambulante u mrtvačnicu, postavši glavnim mrtvozornikom u kratkom
roku od nekoliko mjeseci. Zapravo, čak je zahvalio Kivi zbog uloge koju
je odigrala u njegovu premještaju, tvrdeći da se osjeća gotovo kao da se
vratio kući.
Kiva i dalje nije znala kako da se pomiri s tim da je ovaj obzirni
starac, što je naknadno saznala, osuđen na Zalindov jer je namjerno
davao pogrešne dijagnoze pacijentima da može na njima iskušavati
nove eksperimentalne lijekove, što je rezultiralo višestrukim smrtima.
No nije bilo važno što je učinio izvan zidina. Ovdje su oboje imali posla,
a iz očitih je razloga ambulanta bila usko vezana uz mrtvačnicu.
»Dvojicu, kažeš?« reče Mot prevrćući po nekim pergamentima. »Je
l' ih to još uvijek kosi tunelska groznica?«
Kiva odmahne glavom. »Pridošlice. Nisu preživjeli put.«
Motov mutni pogled prijeđe na Jarena. Naari je ostala na vratima, a
Kiva joj je zavidjela na svježem zraku.
»Ti s novi danas, dječače?« upita Mot, a zglobovi su mu krckali dok
je stajao.
Jaren pogleda Kivu kao da traži njezino dopuštenje da progovori.
Možda ipak jest razumio ozbiljnost boravka u Zalindovu. No ona nije
bila ta čije je dopuštenje trebao. Bez obzira na to, brzo kimne, a on
odgovori Motu s jednostavnim: »Da, gospodine.«
»Ha!« uzvikne Mot uz ozareni smiješak, a luminijske su mu
svjetiljke pričvršćene na kamene zidove otkrivale smeđe zube.
»Ču’eš to, Kiva? ‘Gospodine’ To je poštovanje.« Namigne joj. »Sviđa
mi se ovaj.«
»Mote...«
»Drž’ se svoje vidarice, dječače«, nadglasa Mot Kivu. »Dobro će se
brinut’ za te. Pazi šta ti kažem.«
 Kiva stisne usne u čvrstu liniju. Ona nije bila Jarenova vidarica. Ona
je bila zatvorska vidarica — vidarica svih.
»Hoćeš li ih preuzeti prije nego što završiš večeras, Mote?« upita
Kiva nakon što opusti čeljust.
Mot odmahne rukom. »Naravno, naravno. Ali morat će čekat’
spaljivanje. Grendel je danas već ubacila jednu turu.«
Kivu nije bilo briga kad će dvojica muškaraca biti kremirana, sve
dok nisu propadali u njezinoj ambulanti. »U redu. Tipp trenutačno
obilazi moje pacijente u karanteni, ali samo ga pozovi ako trebaš
pomoć.«
Mot zaškilji. »Tipp?«
Kiva se sa zakašnjenjem sjeti zašto je ona u mrtvačnici, a ne njezin
pomoćnik. Budući da još uvijek nije bila sigurna što se dogodilo, ogradi
se: »Klonit će te se, osim ako ga budeš trebao.«
»Znaš li šta je to derište napravilo?«
Kiva pogleda Naari, ali stražarica im je bila okrenuta leđima dok je
promatrala dvorište. Nije se moglo zaključiti sluša li ih.
»Možda ne bismo trebali...«
»Skoro me strefilo srce zbog njega«, reče Mot mršteći se. »Ove stare
oči nisu k’o prije, znaš. Kako sam ga treb’o vidit’ da leži ispod nekog od
tijela?« Još se jače namršti. »Kad sam se približio, uspravio se s truplom,
mahao rukama od trupla i vrištao na mene. Mislio sam da se mrtvi
vraćaju osvetit’.«
Kiva začuje da Jaren kašlje pokraj nje, ali ga se ne usudi pogledati
jer je i sama susprezala smijeh.
»Razgovarat ću s njim«, reče Kiva kad je bila sigurna da će moći
ostati ozbiljna. »Neće se ponoviti.«
»I bolje«, reče Mot. »Moj herc to ne može još jednom podnijet’.«
Naknadno doda: »A mrtvi zaslužuju naše poštovanje.«
Ovo je potonje bilo točno i Kiva bude razgovarala s Tippom. Ne
samo zbog mrtvozornika, nego i zbog samog Tippa. Da su ga uhvatili...
da je itko od stražara svjedočio njegovoj psini... nikad ne bi napustio
mrtvačnicu.
Kivu obuzme hladan osjećaj, ali ga otrese i ponovno obeća Motu da
će ozbiljno razgovarati s dječakom. Zauzvrat joj Mot obeća da će odmah
preuzeti preminule muškarce. Zadovoljna, brzo napusti mrtvačnicu s
Jarenom te oboje duboko uzdahnu jednom kad su izišli.
»Čini se osebujnim«, komentira Jaren.
Kiva ništa ne reče, nego brzo pogleda prema Naari, ali stražarica
nije odavala je li čula što o Tippovim nemilim pustolovinama. Ako jest,
Kiva se mogla samo nadati da joj neće biti toliko stalo da ga prijavi.
Nadzornik je Tippu u prošlosti progledao kroz prste zbog nekih
njegovih nepodopština, ali samo kad je Kiva u zamjenu za dječakovu
sigurnost mogla ponuditi nešto zauzvrat. Tračevi u zatvoru bili su
rijetki u posljednje vrijeme, zbog čega nije imala prostora za pregovore,
nego samo neugodan osjećaj u želucu.
Promatrajući dvorište, Kiva odagna brige koje su je izjedale i
razmisli o svojem sljedećem potezu, pokušavajući se prisjetiti vlastite
orijentacije. Prizori, zvukovi, mirisi... sve joj je izblijedjelo u sjećanju.
Sjećala se samo onoga što je osjećala.
Strah.
Tuga.
Beznađe.
Ta je snažna kombinacija zamaglila sve ostalo.
Jaren, pak, nije djelovao preplavljen osjećajima. Oprezan, možda.
Nesiguran, sigurno. Ali... promatrao ju je i znatiželjno, nestrpljivo
čekajući što će sljedeće reći ih učiniti.
Kiva donese odluku.
»Zaboravi sve što su ti rekli o Zalindovu prije nego što si stigao
ovdje«, reče skrenuvši lijevo i trudeći se ignorirati krckanje Naarinih
stopala koja su se vukla za njima.
»Čuo sam da je ovo zatvor smrti«, reče Jaren. »Da vrlo malo ljudi
preživi. Da je pun ubojica i pobunjenika.«
 Kiva se jedva suzdrži da ne pogleda Naari i kaže da je upravo ovo
razlog zašto ne bi trebala voditi orijentaciju za nove zatvorenike.
»U redu, da, trebaš pokušati zapamtiti sve to«, ispravi se.
»Jesi li ti ubojica?« upita Jaren. »Ili pobunjenik?«
Kiva se naceri, a njezina je zabavljenost prije svega bila posprdna.
»Ako želiš preživjeti dulje od jedne noći, nemoj nikoga pitati zašto je
ovdje. Nepristojno je.«
Jaren je pomno promotri, a onda se opet usredotoči na šljunčanu
stazu. Privuče ranjenu ruku trbuhu — to je bio prvi znak da ga nešto
boli iako je čisto sumnjala da je urezana oznaka najgore od svega.
»Zar ne želiš znati što sam učinio?« upita tiho.
»Ono što trebaš znati o Zalindovu«, reče Kiva, »jest da ono tko si bio
vani«, pokaže preko vapnenačkih zidina, »ovdje ništa ne znači. Tako da,
ne, ne želim znati što si učinio jer nije važno.«
Lagala je oboma, ali Jaren je nije dovoljno dobro poznavao da bi je
zbog toga prozvao pa se okani te teme.
Polagano izdahnuvši, Kiva se zaustavi kad su iz mrtvačnice došli do
sljedeće zgrade. I ona je bila izrađena od potamnjenog kamena, a do u
blizini ulaza bilo je prašno od pepela. Dva su velika dimnjaka, od kojih
se jedan lagano pušio, virila s krova.
»Dva krematorija u Zalindovu«, reče Kiva ravnodušno. »Većina
mrtvih dovodi se ovdje na spaljivanje da bi se spriječilo širenje bolesti.«
Pokaže na dimnjak koji se nije pušio. »Drugi se koristi samo kad se peć
u prvom pokvari, ili u slučaju epidemije i pogubljenja, kad jedan nije
dovoljan.«
Jaren podigne obrve. »Događa li se to često?«
»Epidemija? Ponekad.«
»Ne.« Pogled mu je bio usmjeren na dim koji se lijeno dizao u zrak.
»Pogubljenja.«
Kiva se nije usudila pogledati Naari dok je odgovarala. »Svaki dan.«
Jarenovo je lice bilo bezizražajno kad se okrenuo prema njoj. »A
koliko često masovno?«
»Ne toliko često, ali nije ni neuobičajeno«, reče, gotovo s
olakšanjem što je postavljao ovakva pitanja. Morao je znati kakva bi mu
mogla biti budućnost ako imalo prevrši mjeru.
Proučavao joj je lice, a ona mu to dopusti u nadi da će iščitati koliko
je ozbiljna, u kolikoj su svi opasnosti, svaki trenutak svakog dana.
Napokon kimne, lagano se lecnuvši kad zbog toga trzne glavom.
»Shvaćam.«
I povjerovala mu je. Između obrva mu se nalazila brazda koje prije
nije bilo, sjena na njegovu licu, nova težina na njegovim ramenima.
Možda će ipak preživjeti.
... Barem do trenutka kad mu tijelo više neće moći podnijeti koji
god posao da ga je čekao.
»Dođi, još mnogo toga trebamo obići«, reče Kiva uputivši se prema
središtu dvorišta.
Prešli su sa šljunka na mješavinu uvele trave i prljavštine dok je
razmišljala kako najbolje usmjeriti Jarena.
»Zalindov ima oblik šesterokuta«, reče dok su nastavili hodati.
»Š est vanjskih zidina dovoljno debelih da se može stražariti sa samog
vrha bedema te potpuno naoružani stražarski tornjevi na svakom od
šest uglova.« Pokaže prema onima koje su mogli vidjeti odakle su
stajali, a zatim prema onima iza njih. »S obzirom na stanje u kojem si
stigao, pretpostavljam da si bio bez svijesti posljednji dio putovanja?«
Kad potvrdi, nastavi: »Onda si propustio pravi doček u Zalindov. Prije
željeznih ulaznih vratnica, prije farmi i kamenoloma i pilana i svega
ostalog, neposredno izvan zidina, postoji još jedna vanjska ograda, s još
osam stražarskih tornjeva. Stražari su neprestano u ophodnji. I psi.«
Pobrine se da dobije njegovu pozornost kad ga upozori: »Nemoj se ni
truditi pokušati pobjeći. Nijedan zatvorenik nije živ prešao vanjsku
ogradu.«
Jaren ne odgovori. Činilo se da je napokon počeo shvaćati stvarnost
Zalindova. Boja koja se postupno vratila u njegovo lice ponovno je
blijedjela, premda je to moglo biti i zbog povećana bola. Kiva nije znala
koliko će napitak koji mu je dala potrajati. Vjerojatno neće još dugo
moći stajati.
»Unutar zidina nalaze se još četiri samostalna stražarska tornja«,
reče Kiva dok su prilazili jednom od njih, zastrašujućoj kamenoj zgradi
u obliku visokog pravokutnika koja se uzdizala u nebo, a gornji joj se
dio otvarao u kružnu platformu. Sa svojeg je položaja vidjela dvojicu
stražara kako se šeću njome i znala je da ih je još više unutra. »Zajedno
sa šest tornjeva na zidinama imaju pogled iz ptičje perspektive na cijelu
jedinicu. Netko uvijek promatra — nemoj to nikad zaboraviti.«
Ponovno, Jaren ne odgovori.
Kiva nastavi hodati dok se nisu našli najbliže središtu dvorišta što
ih je mogla dovesti.
»Ambulanta, mrtvačnica i krematorij nalaze se uz sjeverozapadni
zid.« Pokaže na put kojim su hodali. »Da smo nastavili tim putem, došli
bismo do radnih prostorija. Tamo se odvija sve — od šivanja do
administrativnih poslova. Da smo išli u suprotnom smjeru, skrenuli
desno kod ambulante, došli bismo do kaveza i središnjih baraka — gdje
je spavala većina stražara — te ulaznih blokova pored glavnog ulaza
gdje novi zatvorenici prolaze obradu.«
Jaren zaškilji kroz sumrak u tom smjeru, a pogled mu je bio blago
neusredotočen dok ga je obuzimao bol. »Dolaze li nam ovdje
posjetitelji?«
Pitanje ju je iznenadilo. »Zatvorenicima nisu dopušteni
posjetitelji.«
»Š to, nikad?« upita Jaren okrenuvši se brzo prema njoj. Malo se
zaljulja i Kiva se morala oduprijeti porivu da posegne za njim i primiri
ga. »Znači li to... Nisi nikad rekla koliko si dugo ovdje.«
Slegne ramenima i skrene pogled. Bio je to dovoljan odgovor.
»Ž ao mi je, Kiva.«
Četiri riječi, koje je rekao tihim, nježnim glasom, gotovo su je
osudile na propast. Četiri ljubazne riječi neznanca na nju su utjecale
dovoljno da je zapeku oči od suza — je li tako nisko pala?
 Na sigurnom smo. Ostani na životu. Doći ćemo.
Ne može biti tako slaba, ni pred Jarenom, a zasigurno ne pred
Naari. Morala je ostati jaka zbog svoje obitelji.
Probijajući se kroz težinu u prsima, Kiva se uspravi i odlučno reče:
»Nema ti zbog čega biti žao. Moja uloga zatvorske vidarice od mene
iziskuje da pomognem tebi i drugima, ali i ja sam ovdje s razlogom, baš
kao i svi drugi. Ubojice i pobunjenici — to smo mi. Sam si to rekao.«
Jaren dugo ništa ne reče, ali onda, polako, izjavi: »Dakle... nema
posjetitelja.« Kad Kiva ukočeno kimne, nastavi: »To nije velika šteta.
Ionako ne bih želio da moja obitelj dođe.« Slabašno se nasmije. »A oni bi
još manje htjeli doći u posjet.«
U Kivi zaiskri znatiželja. Činilo se da je otuđen od obitelji, a ona se
pitala je li razlog ono što ga je dovelo ovdje. Ali onda primijeti da je i
dalje pažljivo promatra te shvati što radi: odvraća joj pozornost, daje joj
trenutak da povrati kontrolu, nudi joj vrata razgovora koja može
ostaviti otvorenima ih zalupiti njima.
Ali... zašto bi to učinio?
Još jedan razlog zašto nije voljela voditi orijentaciju zatvorenika. To
je značilo da mora razgovarati s njima. Provoditi vrijeme s njima.
Upoznati ih. Radije bi bila sama u ambulanti i viđala ih kad su bolesni ih
povrijeđeni, a zatim ih ponovno poslala da idu svojim putem. Ovo nije
bilo... Ovo joj se nije sviđalo.
Zatvorivši ponuđena vrata, brzo se vratila ulozi vodiča.
»Previše je toga da ti sve pokažem večeras, a većinu ćeš ionako
zaboraviti«, reče Kiva, djelomice jer ga se željela riješiti, a djelomice jer
se i dalje ljuljao i nije ga htjela nositi do njegova zatvorskog bloka.
»Većina toga što trebaš znati ovisit će o tome koji će ti posao biti
dodijeljen, a to ćeš saznati sutra.«
Napravivši još nekoliko koraka i zaustavivši se ispred kupolaste
zgrade od raznolikog kamenja, Kiva se pljesne po boku i reče: »Nakon
radnog vremena zatvorenici se mogu slobodno kretati dvorištem, pa
ako se ikad izgubiš, potraži četiri unutarnja stražarska tornja i kreni
prema njihovu središtu. Naći ćeš se ovdje, u samom srcu Zalindova, i
moći ćeš se opet snaći.«
»Š to je to?« upita Jaren promatrajući zgradu neobičnog oblika.
»Ulaz u tunele«, reče Kiva.
»Čuo sam već za to.« Jaren dotakne glavu nezamotanom rukom,
kao da želi ublažiti bol. »To mi se čini glupim. Kao otvoreni poziv na
pokušaj bijega.«
Kiva frkne, a Jaren se iznenađeno okrene prema njoj. Odmah se
pobrine da joj lice bude bezizražajno. »Dolje je labirint — kilometarski
tuneli. Kad bi netko bio dovoljno glup da pokuša pobjeći, nikad ne bi
pronašao izlaz. A osim toga«, doda, »većina je tunela potopljena, barem
djelomično.«
»Izvor vode u Zalindovu«, reče Jaren.
»Ovdje ima više od tri tisuće zatvorenika«, reče Kiva. »Bez vode
umiremo.« Trzne glavom prema kupolastoj zgradi. »Izvana ne izgleda
posebno, no to je samo ulaz u ono što se nalazi ispod. Sve se događa
duboko pod zemljom — ne samo kopanje daljnjih tunela, nego i
pumpanje vode kroz vodonosnik.«
Jedva se suzdržala da ne kaže da su to najgora dva posla u
Zalindovu — kopanje tunela i pumpanje vode. Kamenolomi ih prate u
stopu na trećem mjestu, a slijedi ih sječa drva i žetva.
»A sad, zaboravi na trenutak tunele i pozorno slušaj da se ne
izgubiš«, reče mu, uglavnom zato što mu je pogled gubio jasnoću što su
dulje tamo stajali. Okrene se i pokaže. »Ambulanta je tamo.« Zatim se
okrene u smjeru suprotnom od kazaljke na satu i ponovno pokaže.
»Barake, ulazni blok, prednje vratnice.« Još jedan okret. »Tvornica za
žetvu gdje se sortiraju i proizvode žitarice te spremište luminija iza
nje.« Pa još jedan. »Kuhinje i blagovaonica.« Zastane i doda: »Sutra ćeš,
kad ti dodijele posao, dobiti i raspored obroka. Ne preskači ih. Obroci su
rijetki, posebno zimi, a trebat će ti sva snaga koju možeš dobiti.«
Pričeka da promrmlja da se slaže, a zatim se opet okrene.
»Zatvorski se blokovi nalaze iza blagovaonice. Tamo ćemo sad poći.
Ukupno ih ima deset, tristotinjak zatvorenika po bloku.«
Jarenove se oči rašire. »Tristo? Svi spavaju u istoj zgradi?«
 »Samo čekaj da vidiš WC-e. Čeka te pravo iznenađenje.«
Kiva se smiluje zbog njegova užasnutog izraza lica. »Naviknut ćeš
se na to. Svaki zatvorski blok ima tri kata tako da je to zapravo samo
stotinu zatvorenika po katu. I, iskreno, za dan ih dva bit ćeš previše
umoran da mariš za to.« Pod pretpostavkom da poživi toliko dugo.
Jaren napravi grimasu. »Zbog toga bih se trebao osjećati bolje?«
Ovoga puta Kiva pogleda Naari jer je to bio još jedan savršen
primjer zašto ne bi trebala voditi orijentaciju. Stražarica se nije ni
trudila prikriti zabavljenost.
Okrenuvši se prema Jarenu, Kiva pokuša pronaći neku riječ
ohrabrenja. »Ne mogu ti reći ništa što će te pripremiti na ono što ćeš
doživjeti. Ž ao mi je, to je samo stvarnost Zalindova. Ovo će mjesto
iskušati tvoje granice, i više od toga. No nije nemoguće preživjeti. Ja sam
živi dokaz tomu.«
Jaren zadrži pogled na njezinu i tiho upita: »Koja je tvoja tajna? Za
preživljavanje, mislim?«
Pažljivo je birala riječi prije nego što je odgovorila: »Pomaže ako
imaš nešto za što živiš. Za što se boriš. Prizemlji te, daje ti razlog da
ustaneš svako jutro. Daje ti razlog da želiš preživjeti. A ta želja nekad
čini razliku. Jer jednom kad ovdje odustaneš,« pokaže na svoje srce,
»onda je isto kao da si mrtav.«
Nakrivi glavu. »Š to je tvoje nešto? Za što ti živiš?«
Kiva izvije obrve. »To se tebe ne tiče.« Ponovno počne koračati
prema naprijed. »Idemo do tvojeg zatvorskog bloka. Nekoliko sati sna i
probudit ćeš se osjećajući se puno bolje.«
Jaren reče suho: »Oprosti što pomalo sumnjam u to.«
Kiva je bila itekako svjesna da će mu se izranjavani i izmučeni
mišići ukrutiti u snu, zbog čega će se ujutro vjerojatno osjećati jadno.
No pravi bi mu odmor ipak trebao pomoći pri oporavku.
»Ovuda«, to je bilo sve što je rekla, vodeći ga dalje.
Jaren i Naari neko su se vrijeme tiho vukli za njom, tri su para
koraka krčkala dok su prelazila preko prljavštine, a zatim opet preko
šljunka, dok im je dah zamagljivao zrak zbog naglog pada temperature.
Iako je snijeg bio uobičajen u planinama koje su okruživale Zalindov,
rijetko je padao na tako nisko područje kao što je zatvor. Pa ipak,
hladnoća je bila izuzetno neumoljiva, a led je često prekrivao područje
zatvora. Najgore će biti nakon solsticija koji će nastupiti za nešto više od
tjedan dana. Kiva se već pripremala za sve bolesti vezane uz vremenske
prilike koje će morati liječiti prije dolaska proljeća.
Bili su blizu odredišta kad Jaren pokaže na sjeveroistočni zid i reče:
»Nisi rekla što se nalazi u onom smjeru.«
Naari glasno pročisti grlo te se Kiva upita znači li to da ne bi trebala
odgovoriti. Ali stražarica nije više ništa učinila pa Kiva reče: »Tamo se
nalazi bezdan.«
»Bezdan?«
»Kazneni blok Zalindova.«
Kiva začuje nevjericu u Jarenovu glasu kad upita: »Dakle, osim što
radimo do smrti, ima još kazni?«
Jaren nije znao ni pola toga, a Kiva zaista nije htjela biti ta koja će
mu reći. Ali... morala ga je upozoriti, pa posegne za njegovim rukavom,
povuče ga da se zaustavi te zaškilji pri slabom svjetlu da uhvati njegov
pogled. Osim što su stražarski tornjevi imali luminijske svjetiljke koje
su stražari mogli usmjeriti prema mjestu po izboru, na dvorištu je u
Zalindovu inače bio mrkli mrak kad se noć potpuno spustila — a to je
bilo vrlo blizu s obzirom na to da su protratili posljednju svjetlost
hodajući od tunela.
»Nitko ne zna što se događa u bezdanu«, reče Kiva Jarenu ozbiljnim
tonom. »Samo se zna da je loše. Tamo su smješteni stražari poznati po
svojoj... kreativnosti.« Pustila je da mu se to slegne. »Većina zatvorenika
više ne iziđe, a oni koji iziđu zauvijek se promijene. Dakle, ako cijeniš
svoj život, učini sve što je potrebno da izbjegneš da te tamo pošalju,
jasno?«
Srećom, Jaren nije ni raspravljao ni preispitivao ono što je rekla.
»Jasno.«
Kiva pogleda Naari i, sa svim poštovanjem koje je mogla skupiti,
upita: »Koji mu je blok dodijeljen?«
»Sedmi. Drugi kat.«
Kiva stisne zube i uputi se onamo. Naravno da mu je dodijeljen isti
zatvorski blok kao i njoj. Barem su bili na različitim katovima, on je bio
iznad nje.
Tek kad su napokon stigli do duge pravokutne zgrade u kojoj su sad
oboje bili smješteni — i tristotinjak drugih — Kiva se zaustavi pred
velikim ulaznim vratima.
»Uđi unutra i pođi stubama s lijeve strane, a zatim pronađi ležaj na
drugom katu«, reče Jarenu. »Kupaonice i WC-i nalaze se na samom
kraju prizemlja. Voda se u bloku za tuširanje ne zagrijava, zato budi brz,
i nemoj smočiti odjeću ih će te uhvatiti zimica.« Natjera se da ga
pogleda pa doda: »Nema razdvajanja po spolovima, ni za spavanje ni za
kupanje, pa postoji nepisano pravilo o poštovanju. Stražari ga se ne
drže, ali život je ovdje i previše težak da bi se još uz to morao brinuti
kad će te sljedeći put napasti pa zatvorenici pokušavaju paziti jedni na
druge.«
Jarenove se obrve skupe. »To se ne čini sigurnim.«
»Nije«, potvrdi Kiva. »Ali rijetko se kad moraš paziti zatvorenika.
Kao što sam već rekla — svi su previše umorni da bi stvarali takve
probleme.«
Zapazivši njezinu formulaciju, Jaren upita: »Š to je sa stražarima?«
Kiva skrene pogled, a podlaktica joj je pulsirala kao podsjetnik.
»Oni nisu toliko umorni.«
Kad se ponovno okrenula prema Jarenu, čeljust mu je bila stisnuta.
»Jesu li ikad... Jesi ti ikad...«
»To je još jedno pitanje koje nikoga ovdje ne bi trebao pitati«, Kiva
ga odlučno prekine. Bila je svjesna da je Naari udaljena tek nekoliko
koraka, tiha i mirna.
Jaren je izgledao kao da će početi raspravljati, ali onda podigne
neozlijeđenu ruku i uznemireno je provuče kroz kosu upitavši umjesto
toga: »Trebam li još nešto znati?«
 Kiva ga pogleda mrtva ozbiljna. »Mnogo je toga što trebaš znati, ali
trebaš zapamtiti jednu stvar: u Zalindovu možeš vjerovati samo sebi.«
Na to se okrene na peti i pođe natrag prema ambulanti, čime je
njegova orijentacija službeno završila.
 Š ESTO POGLAVLJE

»čuo SAM DA JE JEDAN od pridošlica preživio«, reče nadzornik Rooke

pijuckajući jantamu tekućinu iz kristalnog pehara. Stajao je uspravno i
ponosno te virio kroz svoj prozor na vrhu južnog zida. Dok je većina
stražara imala osobne odaje unutar baraka, nadzornik je živio visoko
iznad svih njih. Motreći — uvijek motreći. »A njegovi suputnici nisu?«
Kiva odmahne glavom, ukočeno smještena u njegovoj dnevnoj sobi
jedva sat vremena nakon što je ostavila Jarena i Naari ispred zatvorskog
bloka. »Obojica su mrtva.«
»Hm«, progunđa Rooke vrteći piće u peharu. S tamnom kožom,
ošišanom kosom i kratkom bradom izgledao je poput mnogih ostalih
krupnijih stražara. Ali zbog svojeg se ožiljka uistinu razlikovao od
drugih, bio mu je urezan iznad i ispod desnog oka, poput isprekidanog
dijamanta. Zbog toga, ali i autoriteta kojim je zračio, pojačanog
njegovom crnom kožnom uniformom koja je sezala sve do savršeno
ulaštenih čizama. »Preživjeli je prekriven krvlju. Je li šteta velika?«
Oprezno, uvijek je tako prokleto oprezno davala informacije, Kiva
odgovori: »Ništa dugoročno.«
Nadzornik se nasmiješi, a tamne mu se oči naboraju u kutovima.
»Dobro. To je dobro.«
Još jedan radno sposoban muškarac. Do toga je nadzorniku jedino
bilo stalo. Nije bilo važno što je Zalindov već pucao po šavovima, čak i
uz visoku stopu smrtnosti.
Tijekom deset godina, koliko je Kiva živjela u zatvoru, prihvatila je
da nadzornik nije zao čovjek, ali bio je hladno pragmatičan. I moćan —
jako moćan, s teškim bremenom odgovornosti na leđima. Njegova je
j g j g j
ovlast u Zalindovu značila da nije odgovarao samo jednom kraljevstvu,
nego svima, s obzirom na to da su svi osuđeni građani zatvoreni pod
njegovim nadzorom. Iako se morao pokoriti izravnim naredbama
vladara svih osam teritorija, uglavnom je bio prepušten sam sebi, te mu
je povjereno da bez nadzora nadgleda svakodnevno rukovodstvo
zatvorenicima i stražarima. Njegova je stvar bila kako će to raditi.
Kiva nije voljela nadzornika Rookea. Odanost njemu bila joj je
sredstvo za preživljavanje, ništa više. Ipak, znala je da bi njoj i ostalim
zatvorenicima moglo biti puno gore. Rooke je barem imao morala, ma
koliko ograničenog. Nije željela zamišljati što bi se moglo dogoditi kad
bi Mesar ih Kosti ih bilo koji drugi nasilniji čuvar dobili mjesto
nadzornika. Ostali bi samo krv i pepeo.
»Imaš li mi još nešto večeras reći, Kiva?«
Nadzornik ju je pomno promatrao. Bio je pametan, znala je to.
Previše pametan za njezin ukus. Ž ivio je i radio među najgorom vrstom
ljudi te ih je odavno naučio čitati. Čitati nju.
»Zatvorenici su nesretni«, odgovori. »Ali to već znate.«
Rooke uzdahne i otpije još jedan gutljaj pića. »Uvijek ima problema
u ovo doba godine. Gladni su. Hladno im je. Umorni su. Ne mogu puno
učiniti vezano uz to.«
Kiva se nije slagala, ali ne reče ništa. Više obroka, toplija odjeća i
prekrivači, kraće radno vrijeme — sve je to nadzornik mogao učiniti. Ali
zatvorenicima ne treba biti ugodno. Nitko nije na odmoru u Zalindovu.
Ovdje su dolazili raditi, a potom umrijeti.
»Š to je s pobunjenicima?« upita Rooke.
Kiva se promeškolji dok je nadzornik pratio svaki njezin pokret.
»Predvodi li ih i dalje Cresta?« ponuka je.
Kiva obliže usne, polako kimne i kaže: »Koliko mi je poznato.«
Rooke zaškilji dok je ponavljao: »Koliko ti je poznato?«
Natjera se pogledati ga. »Pobunjenici me ne vole. Posebice Cresta.«
Kiva ih nije mogla kriviti. Kao Rookeov doušnik — protiv svoje volje ih
ne — itekako je zaslužila njihov prijezir. »Ne obavještavaju me tko im je
predvodnik. A ni o svojim planovima.«
Ovo je bilo najviše što se Kiva usudila pokazati zube, ali nakon
tolikih godina sastajanja s nadzornikom osjećala se sigurnije s njim
nego s bilo kojim drugim stražarom. Imala je razlog za to iako je znala
da joj odanost ne jamči sigurnost.
Nadzornik je trljao sljepoočnicu: »Kiva, znaš da te poštujem. Čak mi
je i stalo do tebe. Nebrojeno si se puta dokazala kao vješta vidarica i
zaslužila si moje poštovanje tijekom svojih godina službe. Zato te
moram upozoriti.«
Kiva se pripremi.
»Približava se dan kad ću trebati više od tebe«, Rooke nastavi.
»Pobunjenici unutar zatvora postaju problem. Mogu samo pretpostaviti
da je to zato što njihov pokret vani napreduje, a broj pobunjenika raste
dok ih ta njihova kraljica vodi u pokolj. Budale.« Rooke odmahne
glavom kao da ih sažalijeva.
Kivi se broj otkucaja srca udvostruči. Na bilo kakav spomen
vanjskog svijeta Kiva je čeznula za više informacija. U posljednjih je
deset godina uspjela čuti tek djeliće onoga što se događalo izvan zidina
Zalindova. Kad je tek stigla u zatvor, pobunjenički pokret bio je tek
nešto više od skupine strastvenih nomada koji su tragali za svojom
davno izgubljenom kraljicom, šapćući o tome kako ima legitimno pravo
na prijestolje Evalona — veleizdajničke riječi koje su imale ozbiljne
posljedice za one koje bi uhvatila Kraljevska straža. Tek nakon što je
zatvorena, Kiva je saznala da se kraljica prestala skrivati, čula je da se
njihova kraljica izvukla iz skrovišta i sad je vodila njihov pokret, tražeći
jedno: osvetu.
Ne pravdu, ni priliku za raspravu zašto joj kruna pripada. Ne,
kraljica pobunjenika htjela je osvetu za sve što joj je oduzeto. Za sve što
je izgubila. Za kraljevstvo i njegovu moć koja je trebala biti njezina od
rođenja.
Iz informacija koje je Kiva sakupila u prethodnih nekoliko godina,
kraljica pobunjenika polako je — jako polako — počela zauzimati
teritorij.
Rooke ih je zvao budalama, ali Kiva nije bila toliko uvjerena u to.
 »Imaju energiju, iskru koja raste«, nastavi nadzornik i dalje
govoreći o zatvorenim pobunjenicima. »Možda ona još nije velika, ali i
najmanja iskra može izazvati požar, a to želim izbjeći. Za njihovo
dobro.« Kiva zadrhti zbog pogleda u njegovim očima. Pobunjenike u
Zalindovu snašla bi brza smrt kad bi Rooke ih bilo koji od stražara uočili
samo nagovještaj da nešto smišljaju. Nije bilo važno jesu li namjeravali
pobjeći ili učiniti nešto jednostavnije, primjerice uzdrmati ostale
zatvorenike ih pridobiti još i veći broj ljudi na svoju stranu. Kad bi nešto
poduzeli — na bilo koji način — život bi im bio gotov.
Kivi je bilo teško suosjećati s njima. Trebali su biti pametniji,
pritajiti se, a ne biti toliko neoprezni da privuku nadzornikovu
pozornost. Sami su se ukopali, što se nje tiče. Njezin izraz lica vjerojatno
je to dao Rookeu do znanja jer je ponovno uzdahnuo, ali ovoga puta
glasnije.
»Samo... vidi što možeš saznati prije nego što te opet pozovem«,
reče. Popije ostatak pića i, pogledavši je, završi rečenicu: »Bila ti vješta
vidarica ih ne bila, mogu pronaći nekog drugog tko će raditi u
ambulanti. Tvoja je vrijednost u onome što mi možeš reći. Trebaju mi
informacije, Kiva. Bolje informacije.«
Okrene se i ponovno pogleda kroz prozor, iz čega je bilo jasno da
može otići, pa je sa zidina isprati drugi stražar, a Kiva ode teška srca i s
grčem u želucu.
Nije mogla dati Rookeu što želi. Nije mu lagala; pobunjenici u
Zalindovu su je prezirali jer su je promatrali kao nadzornikovu
špijunku. Njihova predvodnica Cresta bila je posljednja osoba na svijetu
koja bi Kivi povjerila neku informaciju.
Pa ipak, Kiva će učiniti što je uvijek činila — pronaći će način da
udovolji Rookeovim zahtjevima. Preživjet će još jedan dan. Morala je
ako želi opet vidjeti svoju obitelj. Na ovaj ih onaj način, pod svaku
cijenu, prikupit će informacije o onom što je žeho znati.
 SEDMO POGLAVLJE

JARENU JE DODIJELJEN posao u tunelima.

Tipp je to rekao Kivi; Tipp koji je te večeri žurno napustio

ambulantu kad se Kiva vratila, pohitavši do zajedničkog zatvorskog
bloka kako bi se uvjerio da je Jaren zauzeo ležaj pokraj njegova; Tipp
koji je pridošlici šapnuo sve tajne Zalindova, sva upozorenja i savjete
koje Kiva nije uspjela dati.
Kiva si je govorila da je Jaren poput svakog drugog zatvorenika, da
nije htjela Tippove česte izvještaje. S obzirom na posao koji mu je
dodijeljen, nije bilo šanse da uloži vrijeme ili energiju da Jarena pobliže
upozna, čak i da je htjela — a nije. Već je imala dovoljno briga, a njemu
je sada sat otkucavao do smrti. Kiva je j znala kakvi su izgledi: trideset
posto ljudi koji su radili u tunelima nije preživjelo prvih šest tjedana, a
pedeset posto nije živjelo dulje od tri mjeseca.
Jaren je bio živi mrtvac.
Š teta, pretpostavljala je Kiva, ali to je život u Zalindovu. Umjesto da
razmišlja o Jarenovoj neizbježnoj smrti, bila je ;jl zahvalna što je zbog
njegova dolaska ponovno dobila asistenta, i Tippa nisu preraspodijelili
u kuhinju pa joj je u ambulanti još uvijek pomagao s pacijentima u
karanteni. Slutila je da je Naari odgovorna za njegov trajni povratak
iako sama stražarica nije bila dodijeljena ambulanti od Jarenove
orijentacije. Kivi je gotovo nedostajala ta staložena mlada žena,
pogotovo kad su Kosti ili Mesar bih na dužnosti. Ponekad, međutim, nije
bilo stražara, što je bio znak da se stvari u Zalindovu vraćaju u normalu.
Neko vrijeme nije bilo nereda, a iako je Rooke tvrdio da pobunjenici
predstavljaju sve veći problem, oni su bili pritajeni. Zasad.
 Polako ali sigurno, karantena je završila, pacijenti koji su preživjeli
bitku s tunelskom groznicom vratili su se na posao, a oni koji nisu
poslani su u mrtvačnicu.
Prošlo je deset dana i Kiva se vratila rutini brige o zatvorenicima
koji su dolazili i odlazili, dok je istodobno osluškivala bilo što što bi
mogla prenijeti nadzorniku. Ubrzo je bila previše opterećena opsegom
posla da bi razmišljala o njegovu zadatku jer je zima stvarala probleme
svim zatvorenicima, bez obzira na to koji im je posao bio dodijeljen. Oni
koji su radili vani borili su se s pothlađenosti i ozeblinama, dok je
radnike u podzemlju pogađala bolest znojenja jer je voda u tunelima
bila uzrok brojnih bakterijskih infekcija.
Zbog rastućeg niza zdravstvenih problema Kiva je bila previše
zauzeta da bi razmišljala o bilo čemu drugom — ili bilo kome. No onda,
jedanaest dana nakon Jarenova dolaska, netom nakon što je Tipp otišao
na večeru, Kiva je sređivala tjedni inventar kad se začuo glas s vrata
ambulante.
»Nadam se da ne prekidam?«
Kiva se okrene i ugleda Jarena. To je bio prvi put da ga je vidjela
nakon orijentacije.
»Izgledaš užasno«, Kiva se nije mogla obuzdati da to ne izgovori
dok mu je pokazivala da uđe.
Jaren se tiho nasmijao dok se ukočeno kretao prema njoj. »Baš se
lijepo ponašaš prema pacijentima.«
Kiva to nije porekla. »Iznenađena sam što si još uvijek živ. Bila sam
sigurna da ću te dosad poslati u mrtvačnicu.«
Još se jedanput nasmijao, ovoga puta glasnije. »I komplimenti se
samo nižu.«
Kiva si nije dopustila da osjeća olakšanje što je stajao pred njom, a
uz to se činio i dobro raspoložen. Izdržao je gotovo dva tjedna, što je
dulje nego što bi drugi mogli reći, posebice oni kojima je dodijeljen rad
u tunelima.
»Kako ti mogu pomoći, Jarene?«
 Odmah je uočila svoju pogrešku, ali bilo je prekasno da se ispravi i
nazove ga identifikacijskim brojem. Umjesto toga je ignorirala njegov
zadovoljan izraz lica i nestrpljivo lupkala nogom.
»Tipp je rekao da bih trebao navratiti skinuti konce.« Jaren se
počeše po čeljusti i prizna: »Rekao je deset dana, tako da sam
prekoračio dan, ali jučer je bio dug dan i zaspao sam odmah nakon
večere.«
Glas mu je bio lišen osjećaja, što je bio znak da ne traži sažaljenje i
suosjećanje pa mu Kiva ne ponudi nijedno.
»Sjedni«, reče mu prije nego što je s radnog stola uzela što joj je
trebalo.
Jaren blago zastenje dok je sjedao na najbližu metalnu klupu, a iako
Kiva nije pokazala nikakvu izvanjsku reakciju, iznutra se lecnula svjesna
koliko su naporno radnici u tunelima bili prisiljeni raditi. Bila je
iznenađena što Jaren nije došao prije da ga opskrbi lijekovima protiv
bolova i upale. U najmanju ruku, pomoglo bi mu nešto za opuštanje
mišića, posebice tijekom prvih nekoliko dana dok se navikavao na rad.
»Ima li kakvih problema za koje bih trebala znati?« upita Kiva
prilazeći. »Svrbež, oteklina, crvenilo?«
Jaren je izgledao zabavljeno. »Nisi li se o svemu tome trebala
raspitati ranije?«
»Ja nisam tvoja majka«, reče Kiva. »Ovdje si sam odgovoran za svoje
zdravlje. «
»I evo opet tog lijepog ponašanja prema pacijentu«, reče Jaren
ispod glasa.
Kiva se pravila da ga nije čula pa je posegnula prema njegovoj
lijevoj ruci. Koža mu je bila prljava, što je bio znak da je došao ravno iz
tunela nakon što mu je završila smjena. Bio je prekriven zemljom i
prašinom od glave do pete, gotovo u jednakoj mjeri kao i kad je tek
stigao u Zalindov, iako ovoga puta bez krvi.
»Ovo je dobro zacijelilo«, reče Kiva dok je pregledavala urezanu
oznaku. Nastale su kraste, a s jedne od urezanih linija već je i otpala
otkrivši svjež ružičasti ožiljak.
 Okrene mu ruku da mu promotri dlan te napravi grimasu kad
ugleda okrvavljene žuljeve i raspucana zadebljanja.
»Lijepo, ha?« reče Jaren. »Neki stražari misle da zabušavamo u
podzemlju pa je ovo barem neporeciv dokaz da radim.« Micao je
prstima.
Kiva zaustavi njegovo kretanje prelazeći mu preko ruke spužvom
umočenom u slanu vodu, što ga je navelo da tiho opsuje zbog peckanja.
»Moraš ih održavati čistima ih će se upaliti«, reče mu nemilosrdno
ribajući prljavštinu.
»Oboje znamo da je to nemoguće«, uzvrati.
Kiva nije raspravljala.
Kad mu je očistila obje ruke i namazala ih sokom ljulja, reče: »Skini
košulju i legni.«
»Polaskan sam, ali jedva se poznajemo.«
Kivin pogled poleti prema njegovu licu. Možda je bilo umrljano
prašinom i naborano od iscrpljenosti, no plavo-zlatne oči su mu plesale.
Približi mu se i prosikće: »Možeš ovo shvatiti ozbiljno ili možeš
otići.« Pokaže prema vratima. »Sigurna sam da će ti Tipp rado pomoći
sa skidanjem konaca u zatvorskom bloku.«
»Ali Tipp ne zna tako divno s ljudima«, odgovori Jaren uz cerek i
zgrabi rub tunike te je povuče preko glave prije nego što brzo legne na
klupu.
Kiva je stručnim okom uočila razlike na njegovu tijelu. Modrice na
trbuhu su znatno izblijedjele, sad je ostao samo blagi zelenkasto žuti
trag. Malo je smršavio, ali to je bilo očekivano. Njegova je mišićna masa i
dalje bila dobra, možda čak i bolja nego kad je tek stigao, posebice u
rukama i torzu, ali opet, to je bilo normalno s obzirom na naporan rad.
»Kakva je presuda, zatvorska vidarice? Umirem li danas?«
Kiva zaustavi pregled i osjeti njegov pogled na sebi. Iako mu se ni
na koji način nije divila, toplina joj se uvuče u obraze, kao da ju je
uhvatio da ga odmjerava. Zapanjena svojom neutemeljenom reakcijom,
odgovori: »Dan još nije gotov.«
Trbušni mu se mišići zatresu od smijeha, a Kiva stisne zube
posegnuvši za priborom.
»Budi miran«, reče kad je počela rezati konce. Rane su savršeno
zacijelile, a ona ih je u hodu čistila, otkrivajući zdravo ružičasto meso.
Kad je završila s prednjom stranom i zamolila ga da se okrene na
trbuh, oklijevao je. Kiva pretpostavi da je riječ o ožiljcima na njegovim
leđima, no već ih je vidjela. Izgleda da se Jaren toga sjetio i učini što je
tražila, premda vidno nevoljko.
Dok je rezuckala konce na njegovoj desnoj lopatici, nije uspjela
obuzdati znatiželju pa prokomentira: »Vidim puno ožiljaka, ali ovi su
zanimljivi.«
Prstom prijeđe preko jednog od njih, a Jaren se vidno napne.
Kiva je znala da je se to ne tiče, no opet, nije se mogla suzdržati i
upita: »Kako si ih zadobio?«
Tišina koja je nastala bila je toliko glasna da je Kiva bila sigurna da
Jaren neće odgovoriti. Ali iznenadi je i napokon reče: »Većinom remenje.
Neki su od noktiju, jedan ih dva od drvenog štapa ili slomljene vaze.
Mislim da je jedan čak i od hrpta knjige. Š to god je bilo pri ruci u to
vrijeme.«
Kivine se ruke zaustave. »Hoćeš reći... Je li netko...«
»Viđaš puno ožiljaka, sjećaš se?« prekine je Jaren. »Nemoj mi reći
da si šokirana.«
Kiva nije znala što da kaže pa nastavi rezati konce, prešavši na
drugu ranu. Da, vidjela je puno ožiljaka, ali oni slični Jarenovim uvijek
su bili od nekakvog biča, kao kazna za loše ponašanje. Čak je i Kiva na
leđima imala tri linije ožiljaka od bičevanja koje je zaradila tijekom
prvih godina u Zalindovu — prvi i jedini put kad je odbila urezati nečiju
kožu. No ono što je Jaren govorio... zvučalo je kao...
»Je li to bio netko blizak?« tiho upita Kiva.
Duboko uzdahne prije nego što odgovori: »Da.«
 Kiva osjeti napetost njegova tijela po čemu je znala da više neće
odgovarati na pitanja. Već je rekao više nego što bi ona rekla na njegovu
mjestu.
»Pa, sad možeš dodati nekoliko novih ožiljaka na popis«, reče
unoseći vedrinu u svoj glas dok mu je mazala sok ljulja na nadraženu
kožu. »Možeš se opet uspraviti.«
Jaren to učini, zamahnuvši nogama preko metalne klupe. Na licu
mu nisu bili vidljivi osjećaji, a pogled je oborio, kao da očajnički želi
izbjeći kontakt očima nakon onoga što je upravo priznao. Nije posegnuo
za tunikom, a Kiva nije željela da pomisli kako joj je neugodno što nije
odjeven, pa ne reče ništa osim: »Š ećer na kraju«, dok je pokazivala na
posjekotinu na glavi.
Bilo je to neobično raditi dok je uspravno sjedio. Shvatila je da ga je
trebala zadržati u ležećem položaju, no sad nije imala valjan razlog da
to zatraži, osim što joj je bilo čudno stajati mu tako blizu.
»Jesi li osjećao kakvu nelagodu zbog ove rane?« upita Kiva dok je
čistila tunelsku prašinu. »Glavobolja, mučnina, problemi s pamćenjem,
vidom?«
»Prva dva dana bila su neugodna, ali bolovi su nakon toga
popustili«, reče Jaren. »Iako ti to ne misliš, nisam idiot. Vratio bih se da
sam zbog nečeg bio zabrinut.«
»Hm«, reče Kiva neodređeno.
»Već sam imao potres mozga«, obrambeno će Jaren kad je počela sa
skidanjem konaca. »Dvaput, zapravo. Znam na što treba paziti.«
S obzirom na njihovu neposrednu blizinu, Kivi je bilo manje
neugodno kad bi govorio nego kad bi samo buljio u nju, pa ga potakne
da nastavi: »Š to se dogodilo?«
Jaren se lagano pomakne, a Kiva mu uputi pogled upozorenja.
Radila mu je opasno blizu oka.
»Prvi put je to bila nesreća na jahanju. Moj se konj uplašio kad sam
bio u lovu i strmoglavio sam se u jarak.«
Kiva je razmišljala o onome što je nehotice odao. Zasigurno dolazi
iz bogate obitelji kad je bio u lovačkoj ekspediciji. Obično je taj sport
rezerviran za one iz viših društvenih krugova ili one bliske njima.
Ponekad su bili pozvani i trgovci ili učenjaci ako su bili povezani s
aristokracijom, ali to su obično bili oni najuspješniji. Ako je Jaren bio iz
dobrostojeće obitelji, imalo je smisla da ga nisu bili voljni posjetiti u
Zalindovu. Vjerojatno su ga razbaštinili u trenutku izricanja presude.
»A drugi put?« upita.
»Učio sam brata da se penje na drveće pa sam se poskliznuo.«
Tržne se. »Ne ponosim se time.«
»Imaš brata?«
»Da. Otprilike Tippove dobi. Malo je iznenadio moju mamu.«
Zastane pa doda: »Imam i sestru, ali ona je starija.«
»Znači, ti si srednje dijete«, primijeti Kiva. »To puno toga
objašnjava.«
»Š ala? Zatvorska vidarica se šali?« Jaren zaškilji prema njoj. »Jesi li
sigurna da ne umirem?«
Kiva se nije udostojala odgovoriti dok je rezala posljednji konac,
premazala ga sokom i povukla se na sigurnu udaljenost pokazavši mu
da navuče tuniku.
»Koliko još moraš ostati ovdje večeras?« upita Jaren dok mu je
pogled lutao ambulantom. Pokušala ju je vidjeti iz njegove perspektive:
metalne klupe, drveni radni stol prekriven priborom, ležajevi
prekriveni tankim pokrivačima, okruženi još tanjim zastorima za
pacijente kojima je bila potrebna dulja njega. U dnu su prostorije bila
vrata koja su vodila do karantene u kojoj se trenutačno nalazilo
nekoliko pacijenata sa želučanom virozom koja je kružila uokolo.
»Još nekoliko sati«, odgovori Kiva. »Olisha i Nergal će doći i
preuzeti kad bude vrijeme da odem na spavanje.«
Za razliku od mnogih drugih zatvorenika, Kivino je radno vrijeme
bilo dulje. Većina je radila dvanaest sati, ponekad i četrnaest. No nije
bilo čudno da kao zatvorska vidarica radi osamnaest sati, pogotovo kad
bi stigla kola puna pridošlica. Ohsha i Nergal, ostalih dvoje kojima je
dodijeljen rad u ambulanti, dijelili su noćnu smjenu, a ostatak su im
vremena davali različite administrativne zadatke, ovisno o tome gdje su
ih trebali. Izuzev kad je Kivi očajnički trebala pomoć tijekom dana, njih
troje rijetko su radili zajedno, što je možda bio još jedan razlog zašto je
to dvoje starijih zatvorenika bilo toliko nesposobno. Nije ih imao tko
poučiti kako se liječe složeniji zdravstveni problemi.
»Evo«, reče Kiva, uzme malu teglicu gela od alojabilja iz svoje zalihe
i pruži je Jarenu.
Vrtio ju je među prstima. »Š to je ovo?«
»To ti je za šake«, reče. »Trebao si zbog njih prije doći k meni.«
Jaren nakrivi glavu. »Je li to tvoj način da mi kažeš da sam ti
nedostajao?«
Kiva brzo zatrepće. »To je moj način da ti kažem da će se pogoršati
ako ne budeš pazio.«
»Pošteno«, reče Jaren uz nagovještaj osmijeha. »I vjerojatno se još
ne poznajemo dovoljno dobro da bih ti nedostajao.«
Kiva ponovno zatrepće. »Nema potrebe da dodaješ još. Nikad se
nećemo dovoljno poznavati.«
Jarenova su se usta razvukla u nakrivljeni cerek. Skočio je s klupe, a
zbog tog se pokreta razmak između njih još više smanjio. Instinktivno
se htjela odmaknuti, ali nije mu željela priuštiti to zadovoljstvo pa je
ostala na mjestu.
»Možda da...«
Š to god je Jaren htio reći, Tipp ga je prekinuo kad je utrčao u
ambulantu kroz vrata koja nitko nije čuvao.
»Kiva! J-jesi li čula?«
»Jesam li čula što?« upita okrenuvši se prema njemu.
»Stigao je p-pridošlica!«
»Š to? Sad?« reče Kiva mršteći se. Ne samo da je i dalje bila ciča
zima, nego je bila i noć. Nijednom u deset godina Kivina zatvoreništva
nijedan novi zatvorenik nije isporučen tako kasno.
»Da! I n-nećeš vjerovati što k-kažu tko je to!«
 Prije nego što je Kiva uspjela išta upitati, Naari se pojavila na ulazu
u ambulantu, s napetim izrazom lica. Odmah za njom dođoše dvojica
stražara, obojica muškarci, s nosilima na kojima se nalazilo nešto poput
svežnja krpa čudnog oblika s nejasnim obrisima čovjeka.
»Sklanjaj se s puta, dječače«, zareži jedan od stražara na Tippa koji
brzo pojuri prema Kivi i Jarenu.
»Ti, vidarice«, grakne drugi stražar na Kivu dok su grubo
prebacivali mlitavu težinu osobe odjevene u krpe s nosila na metalnu
klupu s koje je Jaren sišao. »Imaš tjedan dana prije nego što se suoči s
prvim suđenjem. Ž elimo se dobro zabaviti pa učini što možeš da je
središ dotad.«
I onda dvojica stražara nestanu u noć, a jedan od njih snažno gurne
Tippa dok je prolazio pokraj njega, zbog čega Kiva zarije nokte u
Jarenovu nadlakticu da ne bi nasrnuo na muškarca. Čvrsto odmahne
glavom, a njemu se olujni izraz lica smrkne prije nego što izdahne i
razbaruši Tippovu kosu. Dječak nije bio ni približno uzrujan kao Jaren
— naguravanje je bilo najbezazlenije što je stražar mogao učiniti i Tipp
je to znao.
Bacivši se na posao, Kiva priđe onesviještenoj ženi, prisluškujući
Jarenovo pitanje: »Š to je mislio pod suđenjem?«
Na Kivino iznenađenje, Naari, koja je ostala nakon što su kolege
stražari otišli, odgovori na pitanje. »Ova žena mora proći Suđenje
kušnjom.«
Kiva, koja je posegnula za krpama što su zaklanjale pogled na lice
pridošlice, ukoči se i okrene da pogleda stražaricu. I Jaren je s
nevjericom gledao u Naari, premda je u njegovu izrazu bilo još nečega,
nečega što Kiva nije mogla pročitati jer ga nije dovoljno dobro
poznavala.
Primijetivši njihove reakcije, Tipp upita: »Š to je S-Suđenje
kušnjom?«
Nitko ne progovori.
»Ljudi. Š to se d-događa?« ustrajao je Tipp. »Š to je to s-su-đenje?«
Kiva se polako okrene od Naari prema dječaku i reče: »Na Suđenje
kušnjom osuđeni su samo najopasniji zločinci. Posljednji se put to
dogodilo prije nekih dvadeset godina.«
»Trideset«, reče Jaren, napetog izraza lica, dok je gledao prema
onesviještenoj ženi iznad koje je Kiva ukočeno stajala.
»A-ali što je to?« upita Tipp.
»Četiri elementalna zadatka — koji se nazivaju kušnjama — kojima
se određuje krivnja osobe: Suđenje zrakom, Suđenje vatrom, Suđenje
vodom, Suđenje zemljom«, odgovori Jaren kao da čita iz arhiva. »Ako
osoba preživi, smatra se nevinom.«
Da Kiva nije bila toliko šokirana ženinom kaznom, možda bi dovela
u pitanje izvor Jarenova znanja. I sama je tijekom godina u Zalindovu
čula šaputanja, legende o zatvorenicima koji su dobili nemilosrdne
kazne. Ali prije dolaska nije znala ništa o suđenjima.
»Elementalni z-zadaci?« Tipp se namršti. »Ali u današnje vrijeme
samo članovi k-kraljevske obitelji posjeduju elementalnu m-magiju.«
»Zadaci su možda nadahnuti drevnom magijom,« nastavi Jaren, »ali
govori se da će, ako je osoba zaista nevina, uspjeti proći sve četiri
kušnje a da ne posjeduje moći.«
»Znači... ako ova žena p-prođe ta suđenja, moći će n-napustiti
Zalindov? Slobodno?« upita Tipp opčaran tom mišlju, kao da bi to sam
sebi poželio u budućnosti.
»Nitko nikad nije preživio cijelo Suđenje kušnjom, Tippe«, upadne
tiho Kiva: »Možda jedan ih dva zadatka. Taman dovoljno da ih uljulja u
lažni osjećaj sigurnosti. Ali nikad sva četiri«, prošapće. »To je smrtna
kazna.«
Jaren mračno kimne u znak slaganja.
Tipp problijedi, a zatim pogleda onesviještenu ženu. Ugrize se za
usnu i reče: »Pretpostavljam da to i-ima smisla ako je z-zaista ona na
koju misle.«
Kiva napokon pomakne prste da bi uklonila tkaninu s lica
pridošlice. »Š to misle tko je ona?«
Naari odgovori dok je Kiva odmicala krpe otkrivajući žensko lice.
 »Vjeruju da je to Tilda Corentine«, reče stražarica. »Kraljica
pobunjenika.«
Kivino se srce zaustavi kad ugleda sredovječnu ženu.
Ravan nos, guste trepavice, tamna kosa i obrve. Njezina je
preplanula koža imala nezdravu nijansu, a kad je nakratko otvorila oči
prije nego što ih je opet žmirkajući zatvorila, bile su mliječno bijele.
Ž ena je bila slijepa, a s obzirom na to da se istodobno tresla i znojila,
bilo je jasno da je jako bolesna.
Sve je to Kiva uočila u razmaku od pola udaha jer joj je toliko
vremena bilo potrebno da je obuzme šok.
»Kralj Stellan i kraljica Ariana žele da ona bude primjer,« nastavi
Naari, »posebice zato što su je uhvatili dok je pokušavala pridobiti još
sljedbenika u Mirravenu, a Evalon nema s njima ugovor o izručenju s
obzirom na slab odnos između naša dva kraljevstva. Najbolje što su
kralj i kraljica mogli učiniti jest zatražiti da je pošalju ovamo gdje bi
pravda mogla biti zadovoljena, iako bi to možda značilo da je prethodno
neće moći ispitati.« Naari pogleda bolesnu ženu. »Iako... sumnjam da bi
u ovom stanju mogla išta otkriti, čak i da su je mogli presresti prije nego
što je stigla.«
Kiva je imala poteškoća s udisanjem zraka u pluća. Trebala je
njegovati ovu slijepu, bolesnu ženu — najtraženiju osobu u Evalonu.
Kraljicu pobunjenika. I ne samo to, nego...
»Š -što je ovo?« Tippov glas prene Kivu iz uspaničenih misli. Okrene
se i ugleda ga kako kupi nešto s poda — mali komad pergamenta.
»Mislim da je i-ispao iz pokrivača kad su je m-micali s nosila«, reče
rasklapajući pergament i škiljeći prema njemu. Okrene ga na stranu pa
naopačke, a Kiva osjeti stezanje u želucu.
»Daj da vidim«, reče, a glas joj lagano zakriješti usred rečenice.
»To je ništa. Samo neke ž-žvrljotine«, reče Tipp, ali joj ga preda
kako je i tražila.
Kivin puls naglo poskoči kad ugleda poznate kodirane simbole i
prevede njihovo značenje.
 Poruka je bila jasna:
Ne dopusti da umre.
Dolazimo.
Kivi dah zapne u grlu dok joj se posljednja riječ ponavljala u glavi.
Dolazimo. Dolazimo. Dolazimo.
To više nije bilo neodređeno obećanje da će doći jednog dana, nego
da će doći uskoro.
Njezina obitelj dolazi. Napokon, nakon toliko dugo čekanja, oni
dolaze. Po Kivu... i po Tildu.
Dolaze po kraljicu pobunjenika.
Kiva opsuje u sebi. Ž ena možda neće preživjeti noć, a čak i da
preživi...
Deset je godina Kiva slijedila kodirane zapovijedi. No prvi put nije
imala pojma kako učiniti ono što joj je rečeno. Jer čak i da može spasiti
Tildu od bolesti, nije bilo načina da je spasi od njezine sudbine.
Njezina je smrt dolazila, na ovaj ili onaj način. I Kiva tu ništa nije
mogla učiniti.
 OSMO POGLAVLJE

PROŠ LA SU DVA, tri, četiri dana, a još uvijek nije bio vidljiv napredak
kod kraljice pobunjenika — kod Tilde. Kiva ju je liječila najbolje što je
znala, ali kako nije znala što je dovelo do njezina trenutačnog stanja, sve
se svodilo na metodu pokušaja i pogreške.
»Njezini simptomi jednostavno nemaju smisla«, požali se Kiva
Tippu pet dana nakon Tildina dolaska. Stajali su nad ženom koja je
prebačena na ležaj na samom kraju ambulante. Kiva je bila uvjerena da
ono od čega je bolovala nije zarazno pa je bilo sigurnije da je drže
podalje od onih koji su već bili u karanteni.
»Nije joj g-gore«, reče Tipp. »I to je nešto.«
»Još je samo dva dana dijele od prve kušnje,« reče Kiva, »a ne mogu
joj čak ni smanjiti vrućicu.« Zatrese glavom. »Ovim tempom neće moći
napustiti krevet, a kamoli se suočiti sa svime što je čeka.«
»Možda će p-promijeniti datum?« reče Tipp. »Dati joj najprije više
v-vremena za oporavak?«
Kiva mu uputi pogled kojim mu je jasno dala do znanja što misli o
toj ideji.
»M-možda je to najbolje«, reče Tipp tiho. »Ako će ionako u-umrijeti,
barem će ovako... b-biti brzo, zar ne? I neće z-zapravo biti svjesna?«
Kiva je mrzila što ju je Tipp to pitao, mrzila je što je slatki, nedužni
dječak čak i razmišljao o tome. Kao vidarica koja je bila bolno svjesna
kojim bi užasima ljudsko tijelo moglo biti podvrgnuto, slagala se s njim.
Brza je smrt uvijek bila bolja u takvim slučajevima. Ali... zanemarivši
činjenice, zanemarivši ono čemu je previše puta svjedočila... Kivu je
boljelo srce dok je gledala ženu koja je drhtala.
Ne dopusti da umre.
Kiva je davala sve od sebe. Ali nije joj uspijevalo.
U potrazi za nečim što bi joj skrenulo pozornost, Kiva se okrene od
Tilde i upita Tippa: »Razgovarate li opet ti i Mot?«
»Otišao sam se i-ispričati kao što si mi rekla«, reče Tipp. »Sad je sve
d-dobro.«
Kiva je sumnjala da bi se Mot tako lako smekšao. »Možeš li mu otići
reći da će trebati preuzeti tijelo?«
»Nadao sam se da će se Liku i-izvući«, reče Tipp žalosno, a pogled
mu odluta prema zatvorenim vratima karantene.
»Da su joj dopustili da dođe ranije, možda i bi«, izjavi Kiva. Odavno
je naučila potisnuti ubod gorčine koji je osjećala prema stražarima koji
nisu dopuštali zatvorenicima da dođu u ambulantu dok nije bilo
prekasno. »Sad obavijesti Mota da možemo isprazniti njezin krevet.«
Tipp ode, a kako nije bilo stražarice koja je nadzirala ambulantu,
Kiva je prvi put bila sama s Tildom otkad je žena stigla.
»Zašto se ne oporavljaš?« šapne Kiva gledajući u kraljicu
pobunjenika. Položi ruku na Tildino čelo potvrdivši ono što je već znala
— i dalje je trese vrućica.
Kiva se morala pomučiti da žena unese tekućinu, budeći je iz
nesvijesti svakih nekoliko sati da bi joj prisilno dala malo juhe. Svaki je
put Tilda prazno gledala kroz slijepe oči, ništa ne govoreći, bila je nešto
više od mlitave težine koja se brzo vratila u san.
»Moraš ostati živa«, nastavi šaptom Kiva dok je ravnala Tildine
pokrivače, uvlačeći ih u strane tankog madraca. »Moraš.«
Ne dopusti da umre.
Pomaknuvši pramen tamne kose sa ženina lica, Kiva baš htjede
otići provjeriti pacijente u karanteni kad se Tildino usnulo tijelo trzne, a
mliječne oči otvore.
Kiva odskoči, ali se onda urazumi. »Polako, polako«, reče dok joj je
srce udaralo, a nije bila sigurna razumije li je žena uopće. »Dobro si.«
Tilda se okrene prema zvuku Kivina glasa. U sekundi jurne
naprijed, posežući naslijepo, najprije rukama uhvati Kivina ramena pa
ih onda pomakne naviše i njima obgrli Kivin vrat — a zatim ga stisne.
Kiva je bila toliko zapanjena da nije shvatila što se događa dok nije
bilo prekasno. Pokušala je odbiti ženu, prstima stisnuvši Tildine
nadlaktice i gurnuvši je svom silom, ali žena nije popuštala stisak.
»P-prestani«, Kiva pokuša reći, ali jedva uspije udahnuti zrak kroz
dušnik. Zabije nokte u Tildinu kožu, no žena nije popuštala. U očaju
pokuša zakoračiti unatrag, ali Tilda krene s njom jer je sad punom
težinom visjela za Kivinim vratom, zbog čega Kiva izgubi ravnotežu te
se obje skotrljaju na pod.
Tamne mrlje preplave Kivin vid, a pluća su joj vrištala za kisikom.
Izbezumljena, pokuša noktima ogrepsti ženino lice, no Tilda ih izbjegne
kao da ima šesto čulo, ostavši taman izvan dohvata, sa stiskom čvršćim
nego prije.
A onda njezine ruke nestanu.
U jednom trenutku Kivino je tijelo postalo tromo i zakolutala je
očima. A već u sljedećem Tildina težina nestane i Kiva počne kašljati i
hroptati na tlu.
»Jesi li dobro?«
Kiva nije mogla odgovoriti jer je još uvijek bila previše zauzeta
pokušajima disanja. No bila je dovoljno svjesna da joj Naari, stražarica
koja je povukla Tildu s nje, postavlja pitanje.
Kroz suzne oči vidjela je da se Tilda hrva s Naarinim stiskom,
boreći se kao pobjesnjelo stvorenje. Stražarica ju je odvukla dovoljno
daleko da je prisloni uz radni stol, ali unatoč tome što je Naari, kao i
obično, bila u potpunosti naoružana — dva mača privezana za leđa i
mnoštvo oružja pričvršćenog i skrivenog među njezinim kožnim
oklopom — nije posegnula ni za jednim oružjem, nego je rukama držala
Tildu na udaljenosti. Ali Naari nije mogla vidjeti što je Kiva vidjela s da:
Tilda je slijepo prevrtala po radnom stolu, a zatim sklopila prste oko
Kivine oštrice za urezivanje.
 »Pazi!« reče Kiva glasom hrapavim poput šljunka.
Naari se brzo kretala, ali Tilda je bila brža i udari stražaricu u glavu.
Za nekoga tko je slijep, ciljala je jako precizno, a Naari jedva uspije
reagirati. Jedino što je mogla učiniti bilo je da jednom rukom ispusti
Tildu te blokira udarac, zbog čega joj se oštrica zarila u zapešće
prekriveno rukavicom.
Nije zavapila ni dala do znanja da je boli. Samo je zavrtila Tildu i
jednim je brzim pokretom udarila laktom u lice.
Borbenost je u trenu napustila Tildu i ona se sruši na tlo, u
nesvijesti.
Kiva se još uvijek borila za zrak, zaprepaštena koliko je brzo borba
završila.
»Jesi li dobro?« upita ponovno stražarica.
Ne, Kiva nije bila dobro. Upravo ju je napala pacijentica — ona koju
je pokušavala održati na životu, zaštititi pod svaku cijenu.
»Jesi li ti dobro?« uzvrati Kiva, lecnuvši se jer ju je boljelo govoriti.
Zvučala je kao da je progutala cijeli kamenolom luminijske prašine.
Tako se i osjećala. No ipak, bila je zatvorska vidarica, i njezina je
usredotočenost nadilazila njezine potrebe, pa je prešla na oštricu koja
je virila iz Naarina zapešća.
Isprativši njezin pogled, stražarica pogleda prema dolje i, ne
pokazavši nikakvu emociju, iščupa oštricu.
Kiva se za razliku od Naari trzne. No onda uoči ono što prije nije
primijetila — nije bilo krvi, niti je curila iz Naarine ruke niti je bila na
oštrici.
Kiva ustane i na drhtavim nogama pođe prema stražarici i
zatvorenici. Tilda je bila u nesvijesti, ružičasta joj je modrica cvjetala na
sljepoočnici od Naarina udarca. Kiva nije bila sigurna kojoj je prije
potrebna njega pa odluči slijediti mig stražarice, koja je trznula glavom
prema zatvorenici, i zajedno odvuku Tildu natrag na ležaj.
Nije se iznenadila kad je Naari posegnula prema okovima s obje
strane madraca, zavezavši Tildine šake prije nego što je posegnula za
remenom za prsa, koji je stegnula preko ženina trupa. Okovi su bili
pričvršćeni na sve krevete u ambulanti, uključujući krevete u karanteni,
no rijetko su se koristili. Unatoč tome što je Tilda učinila Kivi, nije joj se
svidjelo što ženu vidi zavezanu, jer joj je ideja potpunog zarobljavanja
nekoga bila odbojna iako ju je taj netko upravo pokušao zadaviti.
»Ne ide nikamo«, reče Naari. »Pobrini se za sebe.«
Kiva bezizražajno pogleda stražaricu prije nego što Naari prozbori:
»Tvoje grlo. Imaš li nešto što bi ti moglo pomoći?«
Nije bila sigurna zašto je Naari uopće marila dovoljno da to
zamijeti, no Kiva polako kimne i odvuče se do radnog stola. Pluća su joj
gorjela od svakog udaha, koljena su joj podrhtavala, ali prisili se na
razmišljanje i posegne za bočicom nektara lojarke. Suze joj navru na oči
od citrusnog okusa koji je peckao cijelim putem niz grlo, no nektar je
bio najbolji lijek za oštećenja grla i pluća. Kiva je razmišljala o dozi
makova mlijeka koje bi joj pomoglo s bolovima, ali brzo odagna tu ideju
jer joj je u ovom trenutku trebala bistra glava.
»Tvoj red«, reče Kiva glasom snažnijim nego prije.
»Dobro sam«, odgovori Naari, ostavši u položaju nad Tildinim
krevetom, kao da je očekivala da će se žena svaki čas probuditi i
osloboditi okova.
Kiva nije htjela raspravljati sa stražaricom. Znala je cijelim svojim
bićem koliko to može biti opasno. No ipak...
»Ubola te«, reče oprezno. »Trebala bi mi dati da ti pogledam ranu.«
»Dobro sam«, ponovi Naari, ovoga puta čvršćim tonom.
Kiva se ugrize za usnu. Pogled joj opet padne na oštricu na stolu te
ponovno primijeti da na njoj nema krvi. No... vidjela je da je Tilda ubola
Naari. Vidjela je da oštrica viri iz Naarina zapešća.
»Dopusti mi da ti barem dam nešto čime ćeš očistiti ranu«, reče
Kiva tiho. »Možeš sama, ako ne želiš da ja to učinim. Ali ne želiš da ti se
inficira, pa...«
Naari makne pogled s Tilde i upre pogled u Kivu prije nego što
zakorači naprijed, naušnica od žada je blistala dok se udaljenost između
njih smanjivala. Kiva nije bila sigurna treba li se povući ili ne. Nije mogla
pročitati stražaričin izraz lica i bojala se da je bila previše nametljiva.
Naari se nije ponašala poput ostalih stražara u Zalindovu, brutalno i
neumoljivo. Ali koliko je Kiva znala, bila je ista kao i oni.
»Ja...« Kiva otvori usta da se ispriča, ali Naari je zaustavi pogledom.
I pokretom.
Stražarica skine rukavicu s lijeve ruke — one u koju je ubodena.
Kad ju je oslobodila crne kože, Kiva raširi oči.
Nije bilo krvi jer nije bilo rane. A nije bilo rane jer nije bilo mesa na
kojem bi nastala.
Naari je imala umjetnu ruku. I baš je tu, na zglobu gdje joj se koža
podlaktice spajala s protezom, bio trag koji je ostavila oštrica.
»Oh«, glupo reče Kiva. Pa još gluplje doda: »To je zgodno.«
Naarine se usne trznu. »Dobro ju je imati pri ruci.«
Kiva se iznenađeno nasmije zbog te igre riječi, ali brzo smijeh
pretvori u kašalj, što joj prouzroči bol u grlu.
U potrazi za nečim što bi joj skrenulo pozornost dok je Naari
ponovno navlačila rukavicu, Kiva ne uspije odoljeti pa upita: »Bi li ti
smetalo da pitam kako se to dogodilo?«
Zaustavi dah, pitajući se je li trebala šutjeti, no činilo se da Naari
nije uzrujalo to pitanje.
»Š titila sam nekoga do koga mi je stalo«, reče stražarica stežući
ruku u rukavici. »Vodili su računa o tome da se pobrinu za mene.«
»I sad si ovdje«, reče Kiva. Istog je trena požalila zbog tih riječi, no
Naari opet nije odavala dojam da se ljuti.
»I sad sam ovdje.«
To objašnjava puno toga, pomisli Kiva. Iako je bila relativno nova,
Naari je u Zalindovu već bila dulje od ostalih stražarica. Unatoč visokoj
kvaliteti njezine umjetne ruke, bilo bi joj izazovno pronaći drugi
položaj, a kamoli probiti se do višeg položaja kroz vojne činove.
Zatvorski je stražar bio na dnu ljestvice, ali ipak joj je zbog različitog
uda bio najbolja opcija ako je i dalje željela služiti kraljevstvu u pogledu
zaštite.
»Boli li? « upita Kiva prebacivši se u ulogu vidarice.
»Ponekad«, prizna Naari.
Kiva je nastavi gledati i ponudi: »Ako ikad bude potrebe za nečim
protiv bolova...«
Naari je trenutak šutjela prije nego što napokon reče: »Javit ću ti.«
Kiva je znala da se događa nešto neobično. Promjena dinamike
između njih. Granica između stražara i zatvorenika postala je nejasna, i
to ne samo zašto što je Naari više puta spasila Kivu.
»Hvala ti«, Kiva reče tiho. »Š to si mi pomogla. Opet.«
Naari izvije obrve na Kivine riječi jer je bila itekako svjesna da je
više nego »pomogla«, ali je ne ispravi. »Samo budi zahvalna što sam
stigla kad sam stigla.«
Kiva je bila zahvalna. Itekako. No ipak reče: »Ovdje čitav dan nije
bilo stražara. Zašto si sad došla?«
Prije nego što je Naari uspjela odgovoriti, Tipp doskakuće natrag u
ambulantu, a za njim i Mot i Jaren.
Mrtvozornik nije bio iznenađenje, ali Kiva se nije mogla suzdržati a
da upitno ne pogleda Jarena. On se, pak, iznenada zaustavio kad ju je
ugledao, dok su Mot i Tipp zinuli.
»Kiva, srce, šta je bilo?« upita Mot, a gnjev mu prekrije obraze kad
je Naari uputio optužujući pogled.
Stražarica samo prekriži ruke i uzvrati mu pogled.
Kiva isprva nije razumjela, аli onda je vidjela kamo je Jarenov
pogled bio usmjeren. I Tippov. Prstima dotakne vrat, pretpostavivši da
je već procvjetao u zabrinjavajuću duginu boju.
»Tilda se probudila i... malo smo se natezale«, reče Kiva
pretvarajući se da to nije ništa. Š kripavi glas i oklijevanje nisu joj išli u
prilog. »Naari je stigla na vrijeme da... uskoči.«
Kiva je gotovo mogla čuti kako stražarica koluta očima na njezin
izbor riječi.
»Nisam te smio o-ostaviti samu«, reče Tipp, a njegovo je pjegavo
hce bilo blijedo dok je gledao prema zatvorenici koja je sad bila
okovana. »Ž -žao mi je, Kiva.«
»Ja sam ti rekla da odeš«, reče ona. Pogleda Mota i doda: »Hvala što
si došao tako brzo.«
I njegov je pogled bio usmjeren na okovanu zatvorenicu. »To je ona,
je l'? Ona o kojoj svi pričaju?«
»Kraljica pobunjenika«, reče Jaren, a to su bile prve riječi koje je
izgovorio otkad je stigao. Za danas je završio s dužnostima u tunelu pa
se unutar zidina zatvora mogao skitati gdje je htio. Ipak, Kiva
pretpostavi da je ovdje s razlogom pa pogledom pretraži ima li ozljeda,
no izvana nije pronašla ništa.
»Onda ona zaista jest k-kraljica?« upita Tipp, a lice mu je sjalo od
čuđenja, kao da dosad u to nije vjerovao.
»Nije još«, reče Jaren. »Ali to je ono što ona i njezini ljudi žele —
srušiti Evalon, preoteti krunu.«
»Ili vratit’ krunu,« ubaci se Mot, »ovisi u koju priču vjeruješ.«
»Neovisno o tome u koju priču vjeruješ,« prekine ga Naari, a pogled
joj prijeđe na Kivu, »sada imaš još tjedan dana da ponovno stane na
noge. To sam ti došla reći.«
»Mislio sam da imamo još samo d-dva dana?« upita Tipp češkajući
nos.
»Kraljevska je obitelj odlučila doći i svjedočiti prvoj kušnji«, reče
Naari. »Treba im više vremena za putovanje.«
Jedan dugi trenutak nije bilo zvuka u ambulanti. A onda...
»Što?«
Kiva nije bila sigurna kome je pripadao najglasniji uzvik, ali znala je
da nije jedina koja je uzviknula.
»Kralj Stellan i kraljica Ariana dolaze u Zalindov?« upita Mot, a
jedna mu je ruka bila prislonjena na proćelavu glavu. »Vidi vraga.«
 »Ne, ne oni«, reče Naari. »Oni su predaleko, još su uvijek u Valleniji.
Ali prijestolonasljednik i princeza zimuju u Tanestra planinama.
Naređeno im je da dođu u ime roditelja.«
Tipp razjapi usta, Mot je izgledao ošamućeno, a Jaren iskolači oči
od šoka. Kiva se osjećala bolje jer nije jedina bila iznenađena, no sad je
pritisak da učini nemoguće bio još veći.
Ne dopusti da umre.
Dolazila kraljevska svita ili ne, nije bilo razlike. Tilda je i dalje bila
jako bolesna i možda uopće neće ni doći do prvog suđenja, a kamoli da
će ga preživjeti.
»Znači, tjedan dana?« reče Kiva. »Sad barem imamo vremena nešto
i učiniti.«
Pogledala je prema Tildi, a želudac joj se ponovno stisnuo kad je
ugledala okove.
»Mora da se stvarno oće uvjerit’ da će pravda bit’ zadovoljena«,
komentirao je Mot prateći Kivin pogled. »Inače ne bi prevalili tol’ki put,
šta ne?«
»Rekla sam ti, ona nije...«
»Hoćeš li mi i-ispričati priču, Kiva?« zamoli je Tipp. »Ispričala si mi
samo neke d-dijelove prije, ali n-ne razumijem zašto je tako opasna.«
Kiva ga bespomoćno pogleda, pa onda i druge. Pogled joj padne na
Jarena te, umjesto da odgovori Tippu, upita: »Zašto si ti ovdje?«
Susretnu im se pogledi. »Došao sam po još masti za ruku. Ali sad
želim čuti ovu priču.«
Mot kimne u znak slaganja, a Kiva se okrene prema Naari, nadajući
se da će stati ovome na kraj. Umjesto toga, stražarica pođe do najbliže
klupe i sjedne, kao da se namješta za ono što slijedi.
Kiva se jedva suzdržala da ne zuri u nju, a onda se to pretvorilo u
mrštenje kad su se i drugi poveli za Naarinim primjerom i zauzeli svoja
mjesta, gledajući u Kivu s iščekivanjem.
»Ja sam zatvorska vidarica«, reče im. »Nisam pripovjedačica.«
 »Danas si oboje«, reče Mot.
Kiva ponovno pogleda Naari, gotovo u očaju, ali bilo je očito da se
stražarica neće umiješati.
Uzdahnuvši, Kiva pođe prema praznom prostoru pokraj Jarena,
popustivši im, i započne priču koju je svake noći kao mala molila majku
da joj ispriča.
»Davno, kad je magija vladala zemljom, živjeli su muškarac i žena,
Torvin Corentine i Sarana Vallentis, koji su potjecali iz dvije najmoćnije
krvne loze svih vremena.« Kiva pogleda svoje prste, zamišljajući kakav
je osjećaj imati takvu snagu. »Torvin je imao moć manipulacije ljudskim
tijelom te se sve do danas smatra najvećim vidarom kojeg svijet
poznaje. Sarana je mogla kontrolirati četiri elementa: zemlju, zrak, vodu
i vatru — dar koji nitko nije u cijelosti posjedovao od njezine smrti.
Zajedno su bili nezaustavljivi, a nakon što su postali muž i žena, bili su
kralj i kraljica kakve svijet nikad nije vidio.«
Da barem ja posjedujem takvu magiju.
Kiva zatvori oči dok joj je glas preplavljivao um — njezin glas,
godinama mlađi. Pa ipak, nije mogla odagnati uspomene iz glave, ni
majčin tihi odgovor.
Radije bih da želiš razum ili odanost ili hrabrost, slatka moja
djevojčice. Magija je opasna, a oni koji je posjeduju vječno gledaju preko
ramena.
To je samo zato što su plave krvi, bila je odgovorila Kiva. Danas samo
oni koji su u srodstvu s Torvinom i Saranom posjeduju magiju. To ih čini
metama.
Kiva potisne sjećanje duboko, duboko, prisilivši se vratiti u
sadašnjost.
»Kao što je to slučaj s ljudima, oni koji imaju veliku moć riskiraju da
joj podlegnu«, reče, pogleda usmjerenog na Tippa koji je gutao priču,
baš kao i ona kad je bila mala. »Dok je Torvin vladao čestito i imao srca.
za svoj narod, koristeći magiju kako bi pomagao svima koji su tražili da
ih izliječi, Saranina je moć tinjala u njoj, kvareći je iznutra. Postajala je
ogorčena na muža, ljubomorna na njegovu velikodušnost i način na koji
su njihovi podanici reagirali na njegovu dobrotu. Tama je u njoj rasla
sve dok nije odlučila da više ne želi dijeliti krunu. Ž eljela je da njihovo
kraljevstvo — Evalon — bude samo njezino. Stoga se okrenula protiv
Torvina, iznenadnim napadom magijom, koji ga je teško ozlijedio. Zatim
je lagala njihovu narodu i rekla im da je on nju napao jer ju je htio
svrgnuti; jer ju je htio ubiti, njihovu voljenu kraljicu.«
»Š to se d-dogodilo?« upita Tipp prigušenim šaptom.
»Kraljevstvo se pobunilo i zahtijevalo Torvinovu glavu«, odgovori
Kiva. »Bez saveznika i pomoći, kralj nije imao drugog izbora nego
pobjeći. Zašao je duboko u Tanestra planine prije nego što više nije
mogao dalje putovati.«
Tipp uzdahne. »Umro je?«
»Nitko ne zna sa sigurnošću«, slegne Kiva ramenima. »Dok je
kraljica još dugo vladala, do smrti koja je stigla puno kasnije, Torvin se
nikad nije vratio po krunu koja mu je s pravom pripadala. No bilo je
šaputanja onih koji su ga tražili, onih koji nisu vjerovali Saraninim
lažima i koji su se pobunili protiv nje. Neki su pogubljeni, neki
zatvoreni, a za mnoge kažu da su pobjegli, baš kao i Torvin. Jesu li ti
pobunjenici ikad pronašli svojeg prognanog kralja ili ne...« Kiva
ponovno slegne ramenima.
»Dakle, tako su n-nastali pobunjenici«, reče Tipp s prizvukom
strahopoštovanja u glasu.
»Ako su glasine istinite,« reče Mot, »onda je Tilda Corentine
Torvinova pra-pra-pra-neš'-unuka, ne? S još nekoliko pra ubačenih
između?«
»Navodno«, reče Kiva, a njezin pogled pobjegne prema ženi.
»Ako je tvoja priča točna, onda ona zapravo nije pobunjenica, ne?
Nitko od njih nije«, reče Mot. Prijeđe prstima po svojoj neobrijanoj
bradi. »Ja sam čuo da Sarana i Torvin nisu imali zajedničkih nasljednika,
ali su imali djecu nakon što su se rastali. Obje su se loze nastavile. To
znači da svaki Corentineov nasljednik ima pravo na Evalonovo
prijestolje. Oni uopće nisu pobunjenici. Ako pretpostavimo da
posjeduju magiju, naravno, jer to je pravi dokaz, ne?«
 Svi pogledaju prema Tildi i odjednom shvate.
»Svi članovi k-kraljevske obitelji imaju elementalne moći, poput
Sarane«, istakne Tipp. »Pa ako je Tilda doista T-Torvinov potomak, ne bi
li trebala imati njegovu vidarsku m-moć? Ne bi b-bila ovako bolesna,
zar ne?«
Kiva shvati da svi očekuju njezin odgovor, napravi bespomoćan
pokret rukom i reče: »Ne znam... možda samo može izliječiti druge, a ne
i sebe? Možda magija preskače generacije? Možda uopće nije s
Torvinom u rodu, nego su je zamijenili s nekim?«
»To je puno možda«, promrmlja Mot. »Ali sviđa mi se tvoja priča o
podrijetlu pa ću nastavit vjerovat da je ona Torvinova pra-šta-god-
unuka i da su se sve te druge stvari dogod’le kao šta si rekla.«
»Ne vjeruj svemu što čuješ, Mote«, reče Jaren uz popustljiv, no ipak
ironičan osmijeh.
Kiva izvije obrvu.
Jaren uhvati njezin pogled i slegne ramenima. »Čuo sam tisuću
različitih verzija legende o Torvinu i Sarani. Tko može reći koja je
istinita?«
»Čini se da kralj i kraljica misle da u tome ima istine jer se inače ne
bi osjećali ugroženima zbog onog što ona predstavlja«, zamijeti Kiva i
kimne prema Tildi.
»Kralj i kraljica potječu iz linije Vallentisa«, zamišljeno će Mot. »Oni
su u izravnom srodstvu sa Saranom — odnosno, barem kraljica. Moraju
bit oprezni i istražit’ svaku glasinu, ne? Posebno one o kraljici
pobunjenika koja bi im mogla preotet’ prijestolje.«
Kiva se uhvati za korijen nosa. »Možemo li, molim vas, prestati
razgovarati o tome? Moram se vratiti poslu.«
»Imam p-pitanje«, reče Tipp koji je poskakivao na mjestu. - »Bit ću
brz, o-obećavam.«
»Spusti ruku, Tippe«, reče Kiva umorno.
Učinio je to, ali nastavio poskakivati dok je postavljao pitanje:
»Kako funkcionira njihova m-magija? T-Torvinova i Saranina? I cijele
obitelj V-Vallentis — svi imaju elementalne moći. Zapravo, ne k-kralj,
nego kraljica i njezini nasljednici. K-kako«, pucnuo je prstima kao da
zamišlja da iz njih frcaju iskre, »prizivaju m-magiju?«
Kiva zaškilji prema dječaka. »Kako da ja znam?«
»Nisu samo oni plave krvi u pitanju«, uskoči Jaren, a između obrva
mu se pojavi mala bora od razmišljanja. Svi upere pogled prema njemu,
a izraz lica mu se brzo razbistri. »Mislim... Čuo sam da postoje i
anomalije. Oni rođeni izvan kraljevske loze, baš kao i u davna vremena.
Oni su rijetkost, ali ipak...«
Kiva frkne. »Svi smo čuli za te ‘anomalije’. To nije ništa više od
čeznutljivih priča za djecu, nešto o čemu mogu sanjati, ali nikad
dostići.«
»Ne, srce, Jaren je u pravu«, reče Mot češkajući svoj ćelavi dio glave.
»Jednom sam vidio jednu takvu.«
Kiva se uspravi. »Molim?«
»Putov’o sam Mirravenom prije mnogo godina i onda sam je vidio«,
reče mrtvozornik. »Djevojčica od možda pet ili šest godina, mahala je
ručicama i učinila da voda iskače iz fontane.«
»Stvarno?« reče Tipp, a pogled mu je bio pun čuđenja.
Mot kimne. »To je stvarno bilo nešt’. Nisam vidio ništa takvo prije ih
nakon toga.«
Tipp se okrene prema Kivi. »Misliš li da bih ja m-mogao imati
magiju u sebi? Možda to samo još n-ne znam?«
Kiva se osjećala potpuno nekompetentnom za ovaj razgovor. Reče
najnježnije što je mogla: »Ž ao mi je, Tippe, ali čak i da anomalije jesu
stvarne, Jaren je u pravu kad kaže da su rijetke. Govorimo o jednoj u
svakih sto godina. Ako i to.«
»Ali Mot je v-vidio...«
»Tu iznimku«, reče Kiva nježno. Iako se pitala kad je Mot vidio to
dijete s magijom te je li možda taj dan bio pod utjecajem nečega.
Skočila je s klupe spremna raspravu staviti na počinak. »Kasno je, a
ja moram provjeriti pacijente, tako da je vrijeme za priču gotovo.«
Pogleda Tippa i, ignorirajući bol koju je osjetila kad je vidjela njegovo
razočarano lice, reče: »Možeš li pomoći Motu s Liku?«
Dječak je oklijevao, kao da želi postaviti još pitanja, ali što god da je
pročitao iz Kivina izraza lica natjeralo ga je da kimne i sklizne s metalne
klupe. I Mot je izgledao kao da želi nastaviti razgovor, ali je mudro
slijedio Tippa koji ih je vodio prema karanteni.
Kiva je pošla do svojih zaliha i prekopala ih u potrazi za još jednom
malom staklenkom alojabilja koju će dati Jarenu, spremna da i on ode.
Nije shvatila da je slijedi sve dok nije progovorio točno iza nje.
»Zašto joj pomažeš?«
Kiva se okrene. »Molim?«
Jaren pogleda prema Tildi. »Ako je ona zaista kraljica pobunjenika,
onda je ona odgovorna za sve što rade. Za sve nemire unutar Evalona.«
Ponovno se okrene prema Kivi. »Ljudi umiru zbog nje i njezinih
sljedbenika. Mnogi ljudi.«
»Pretjeruješ«, reče Kiva prezirno.
»Ne pretjerujem«, Jaren će odlučno. »Stvari se vani mijenjaju, Kiva.
Ono što je započelo kao mirni prosvjed, pretvorilo se u krvoproliće,
pobunjenici idu od sela do sela, regrutiraju ljude i ubijaju stražare koji
ih pokušavaju zaustaviti. Da ne spominjem nevine koji usputno
stradavaju.« Zadržao je njezin pogled dok je završavao misao: »I evo
tebe, pokušavaš spasiti život njihove predvodnice.«
Ne dopusti da umre.
»To je moj posao«, odgovori Kiva obrambeno, dok joj je led stezao
srce.
»Ozlijedila te.« Jarenov pogled prijeđe na njezin vrat, a glas mu je
bio tih od zabrinutosti. »A po svemu sudeći, pretpostavljam da je
pokušavala učiniti više od toga. Š to bi se dogodilo da Naari nije došla?«
Kiva se prisjeti tame koja joj se širila vidnim poljem, osjećaja
gušenja dok se borila za zrak, panike jer se nije mogla osloboditi.
»Nije važno«, reče okrenuvši se pa nastavi tragati za alojabiljem,
sad već očajnički želeći da napokon ode.
»Kako to možeš reći?« upita ogorčeno.
Kiva napokon spazi malu staklenku i pobjedonosno posegne za
njom. Tek se tad ponovno okrene prema njemu i reče: »Jer nije.« Mahne
slobodnom rukom pokazavši izvan zidova ambulante. »Ovo je mjesto
puno ubojica i silovatelja i otmičara, no ne mogu tako razmišljati o
njima. Ako mi dođu s nekim problemom, moram ih liječiti. Moj posao
nije da ih osuđujem, nego da ih izliječim.« Kivin pogled prijeđe na Tildu
dok je završavala rečenicu: »Nije važno je li kraljica pobunjenika ih ne,
želi li svrgnuti kraljevstvo ili ne, pokuša li me ponovno ubiti ili ne, nije
važno. U svakom joj slučaju moram pomoći. Razumiješ li?«
Jaren je dugo proučavao Kivino lice prije nego što je uzdahnuo i
kimnuo. »Razumijem. Ali ne sviđa mi se to.«
»Nikad nisam rekla da se meni sviđa«, uzvrati Kiva. »Š to misliš
kakav je osjećaj pomagati čovjeku koji je isjeckao vlastitu djecu i tvrdio
da prodaje svinjske komade u svojoj lokalnoj konobi kad je to zapravo
bilo ljudsko meso?«
Jaren napravi grimasu. »Molim te, reci da si to izmislila.«
Kiva trzne palcem prema karanteni. »Trenutačno je tamo, povraća
ko lud. I unatoč tome što je učinio, moram napraviti sve da mu
pomognem da preživi.« Nastavila je gledati Jarena pa dodala: »Š to se
mene tiče, možda si i ti učinio nešto slično, a ja sam ti bespogovorno
pomogla.« Gurnula je staklenku prema njemu. »Još uvijek ti pomažem.«
»Jamčim ti da nisam zaklao svoju obitelj«, reče Jaren vidno zgađen.
»Ili bilo koga drugog, što se toga tiče.«
»To i dalje ostavlja puno drugih otvorenih mogućnosti«, reče Kiva
odmaknuvši se od njega. »A sad me ispričaj, moram provjeriti je li koljač
djece još uvijek živ. I znaš li zašto?«
»Jer je to tvoj posao.«
»Sad shvaćaš«, odgovori Kiva prije nego što mu poželi laku noć,
kimnuvši s poštovanjem prema Naari koja je izgledala službeno, i
provukavši se kroz vrata karantene dok su Tipp i Mot izlazili noseći
mlitavo tijelo Liku.
Još jedna noć u Zalindovu, još jedan mrtvi zatvorenik.
 DEVETO POGLAVLJE

OLISHA I NERGAL su kasnili, kao i uvijek, ali napokon su stigli u

ambulantu malo prije ponoći, spremni odmijeniti Kivu. Zijevajući ih je
uputila da provjere pacijente u karanteni i objasnila im zašto je Tilda u
okovima te ih zamolila da dođu po nju ako se osvijesti.
Teturajući natrag u svoj zatvorski blok, Kiva je drhtala od svježeg
zimskog zraka i uživala u mirnoći zatvora noću. Osim stražara na tornju
koji su koristili svoje luminijske svjetiljke, njezin je put bio gotovo posve
mračan, osvijetljen samo mjesečinom. Nekoć ju je šetnja užasavala. Sad
se navikla na to, pronalazeći utjehu u tišini i izoliranosti nakon dugog
dana koji je izdržala. Ipak, ubrza korak, vapeći za brzim tušem da se
može srušiti u krevet i prespavati brige.
Kad je stigla do zatvorskog bloka sedam, Kiva se uvuče unutra i
požuri ravno prema odajama za kupanje na samom kraju bloka. Njezini
su sustanari hrkali dok je prolazila pokraj njih, paleta za paletom
iscrpljenih zatvorenika, od kojih su mnogi drhtali ispod tankih
pokrivača.
Blok za tuširanje bio je prazan, kao što je gotovo uvijek bio kad bi
Kiva stigla. Nije odugovlačila, brzo se svukla i stisnula zube
pripremajući se na ledenu vodu. Dahnula je kad joj je hladan mlaz
dotaknuo kožu, ali netom nakon što je zakoračila pod tuš, netko ju je
izvukao. Vrat joj je škljocnuo od okrutnog potezanja za kosu te joj je
nečija ruka prekrila usta i izvukla je iz vode, dok joj je golo tijelo klizilo
po vapnenačkom podu.
Kiva vrisne, ali zvuk priguši ruka na njezinim ustima, dok se ona
koju joj je netko držao u kosi sad poput zmije ovila oko njezina trbuha i
stisnula je toliko čvrsto da joj je izbila zrak iz pluća.
»Začepi, vidarska kurvo«, hladan joj glas prosikće u uho. »Vrisni još
jedanput i požalit ćeš.«
Kiva se prestala opirati kad je prepoznala glas. U tom su je času
ruke pustile i oteturala je dalje od svoje otmičarke — Creste,
predvodnice pobunjenika u zatvoru.
»A-a, ne tako brzo«, reče Cresta, a ton joj je bio dovoljno prijeteći da
se Kiva zaustavi. »Ti i ja moramo razgovarati.«
Drhteći cijelim tijelom — i to ne samo od hladne vode od koje joj se
ježila koža — Kiva se uspravi do pune visine. Ne obazirući se na svoju
nagost, stavi ruke na bokove i reče zahtijevajući odgovor: »Š to ti,
dovraga, pada na pamet?«
Cresta prebaci crvenu kosu preko ramena pa zapetljani uvojci više
nisu skrivali obris tetovirane zmije koja se spuštala lijevom stranom
lica. »Rekla sam ti, moramo razgovarati.«
Kiva je vagala mogućnosti prije nego što je shvatila da ih nema.
Cresta je radila u kamenolomu i bila je jedna od rijetkih koja je stigla
kao tinejdžerica i poživjela dulje od očekivanog, odnosno preživjela pet
godina Zalindova. Ruke su joj bile debele kao Kivino bedro i ostatak
tijela pun mišića, bila je građena kao bik — a tako se i ponašala. Drugi
su zatvorenici možda bili previše iscrpljeni da bi stvarali puno
problema, ali Cresta je uživala u tome, aktivno dajući sve od sebe da
započne glasine i svađe. Gotovo sve nerede koji su se dogodili u
posljednjih pet godina poticala je ona, iako je bila dovoljno pametna da
se pobrine da netko drugi uvijek preuzme krivnju. Jednako kao što je
bila dovoljno pametna da se ne sazna da je predvodnica pobunjenika
Zalindova. Iako se pretpostavljalo da je bila na tom položaju, nije bilo
dokaza, ništa zbog čega bi stražari mogli nešto poduzeti.
Nadzorniku Rookeu bile su potrebne informacije, a ako Kiva ovo
pametno odigra, možda Cresta pogriješi i nešto oda, nešto zbog čega bi
Kiva mogla dokazati svoju vrijednost kao doušnica.
»Razgovarati o čemu?« upita Kiva, a drhtanje se pretvorilo u
trešnju cijelog tijela na ledenom zraku.
 »Zaboga, obuci se«, reče Cresta s podsmijehom. »Ne trebam
vidjeti«, mahne rukom i napravi grimasu, »sve to.«
Kiva je pregrizla jezik kako joj ne bi odgovorila da se mogla hrvati s
njom i prije nego što je ušla pod tuš, ili čak i nakon što završi s
tuširanjem, ali nije htjela riskirati da razjari ženu. Kad bi došlo do
tjelesnog obračuna, Cresta bi pobijedila, s lakoćom.
Nakon što se brzo odjenula, Kivi je bilo tek malo ugodnije kad se
opet okrenula prema ženi koja radi u kamenolomu. Otvorila je usta da
zatraži odgovor, ali Cresta ju je pretekla.
»U zatvoru se priča da je kraljica pobunjenika ovdje i da je
bolesna.«
Kiva ne reče ništa jer nije bila iznenađena što Cresta zna. Imala je
gotovo jednako puno špijuna kao i nadzornik.
»Ž elim se nagoditi s tobom«, nastavi mlada žena.
Kiva je imala prazan izraz lica iako nije mogla poreći znatiželju. Š to
je Cresta željela? I što je mislila da to vrijedi Kivi?
»Spasit ćeš život Tildi Corentine«, izjavi Cresta. »Pobrinut ćeš se da
ostane živa dovoljno dugo da je spase. A zauzvrat neću ubiti dječaka koji
ti je drag. Onog koji muca. Tipp, zar ne?«
Kiva ostane bez zraka. »Š to?« prošapće.
»Čula si me«, reče Cresta, a oči boje lješnjaka su joj sijevale. »Spasi
kraljicu pobunjenika i spasit ćeš dječaka. Ako ona umre, on umire.«
Prije nego što je Kiva uspjela umiriti uspaničeni um, luminijska
svjetiljka u zatvorskom bloku zašušti i pukne, obavivši je tamom. Vratila
se u život nekoliko sekundi kasnije, ali dotad je Cresta nestala.

* * *

»NE RAZUMIJEM ZAŠTO misli da se treba nagoditi s tobom«, reče

nadzornik Rooke zureći u Kivu s druge strane stola, prstiju spojenih
ispod brade.
 Nakon sukoba s Crestom Kiva se odmah uputila prema južnom zidu
i rekla stražarima na dužnosti da mora razgovarati s narednikom.
Unatoč tome što je došla usred noći, Rooke je i dalje bio budan i radio u
uredu, a njegovo je ulašteno savršenstvo bilo sušta suprotnost njezinu
izgužvanom, vlažnom i drhtavom stanju.
»Već imaš naredbe da pomogneš Tildi Corentine da ozdravi do
Suđenja kušnjom. Zašto bi Cresta mislila da ti treba dodatna
motivacija?« upita Rooke. Bio je zamišljen dok je nastavljao: »Osim ako
ne zna za suđenja. Nismo ih još najavili, ali pretpostavio sam da se vijest
počela širiti neovisno o tome.« Mali, zadovoljni smiješak dotakne mu
usne. »Možda pobunjenici u zatvoru nisu toliko informirani koliko
misle.«
»Nije važan razlog«, reče Kiva koja je sjedila na rubu stolice, a
osjećala je popriličnu težinu tjeskobe u želucu. »Prijetila je Tippu
smrću. Morate ga pustiti da ode.«
Rookeove tamne obrve izviju se prema rubu čela. »Molim?«
Bila joj je potrebna sva snaga da odagna strepnju i kaže: »Ovdje je
samo zato što je bio s majkom kad je uhvaćena. Tad je imao osam
godina, bio je samo dječak. Još uvijek je samo dječak. Ne zaslužuje
ovakav život.«
Nije ga ni Kiva zaslužila, koja je stigla godinu dana mlađa od Tippa,
ali već je odavno odustala od pokušaja da pregovara za svoju slobodu
od Zalindova.
Nadzornik ispusti nestrpljiv zvuk. »Već smo razgovarali o ovome.
Više puta. Moj odgovor ostaje isti — sve dok nema skrbnika koji bi
došao po njega, smatra ga se štićenikom Zalindova. Može slobodno otići,
ali samo ako netko dođe po njega.«
»Ali on je nevin«, reče Kiva nagnuvši se, jedva se suzdržavši da
ostane sjediti. »A sad ga Cresta želi iskoristiti protiv mene.«
»Mnogi su ovdje nevini«, Rooke će nezainteresirano. »Ako budeš
dobro radila svoj posao, Cresta mu neće imati razloga nauditi. Za
promjenu se ona i ja slažemo oko nečega. Zamisli to.«
Kiva se pitala je li ikad nadzornika mrzila više nego u ovom
trenutku.
Ugrize se za usnu i tiho prizna: »Tilda je stvarno loše. Ne znam što
je s njom — ne znam mogu li je spasiti. A ako ne mogu...«
»Dopusti mi da budem iskren«, reče Rooke sjedeći i opustivši se još
više u svojoj plišanoj stohci. »Mene osobno nije briga hoće li kraljica
pobunjenika živjeti ili umrijeti. Ova su predstojeća suđenja gnjavaža, a
od njihova planiranja imam probavne smetnje. Toliko se pravila treba
pridržavati, toliko se toga treba organizirati za pripremu četiri zadatka,
s tim da svakodnevno iz svakog kraljevstva stižu pisma u kojima daju
savjete i pišu da žele biti informirani. Hvala bogovima što samo
Vallentisovi nasljednici dolaze osobno jer će mi i oni zadati glavobolju
za čitav život.« Rooke stisne usne i nastavi: »Ali koliko god sve ovo bilo
frustrirajuće, naređeno mi je da vodim računa da se provede kazna
Tilde Corentine.«
Napetost njegova lica bila je jasan pokazatelj kako se osjeća zbog
tih naredbi, posebice jer je dosad mogao vladati s malo odgovornosti.
»Da bi se to dogodilo, ona mora ostati živa«, nastavi Rooke. »A da bi
se to dogodilo, moraš raditi svoj prokleti posao.« Lice mu se smračilo
kad je dodao: »Ako Tilda ne poživi dovoljno dugo da se natječe u prvom
suđenju, neće samo Tippov život biti u opasnosti. Jesam li bio jasan?«
Kivi je srce udaralo u grudima. Progutala je i kimnula jer nije mogla
oblikovati odgovor.
Lice se nadzornika Rookea razvedri: »Dobro si postupila što si
večeras došla k meni, Kiva. Drago mi je što si slušala kad smo posljednji
put razgovarali. Samo tako nastavi i sve će biti u redu.«
Kiva ponovno kimne, i dalje ne mogavši ništa reći. Njegova joj je
pohvala trebala donijeti nekakvo olakšanje, potvrdu da mu je dala
dovoljno informacija da neko vrijeme bude korisna. Ali on nije znao što
mu je prešutjela. Cresta nije samo naredila Kivi da spasi Tildin život —
Cresta je rekla da kraljica pobunjenika mora ostati živa dok je ne spase.
To spašavanje Kiva nije spomenula Rookeu, iz straha što bi to moglo
značiti za njezinu predstojeću slobodu — unatoč tome što nije znala
kad će se to dogoditi.
Jedno je bilo poslušati narednikovu zapovijed da Tildu dovede do
prvog suđenja. Ali više od toga... Kako će održati kraljicu pobunjenika
na životu? Tippov je život ovisio o tome da to dokuči. Kivin je život
ovisio o tome da to dokuči.
Ako podbaci, svi su mrtvi, a presudit će im ili Cresta ili nadzornik.
 DESETO POGLAVLJE

NAKON ČETIRI DANA Tildi je vrućica popustila.

Kiva je istodobno osjetila olakšanje i zabrinutost. Olakšanje jer je to

značilo da će žena vjerojatno preživjeti bolest koja joj je još uvijek
preplavljivala imunološki sustav. Zabrinutost jer su preostala još samo
tri dana prije nego što stignu prijestolonasljednik i princeza koji će
svjedočiti Suđenju zrakom.
Nestajalo joj je vremena.
Iako Tilda više nije natapala plahte znojem svakih sat vremena, te
iako je dulje bila budna, Kiva i dalje nije mogla shvatiti što nije u redu s
njom. Ž ena nije mogla — ili nije htjela — govoriti, a čak joj ni Kivini
blagi poticaji nisu pomogli da objasni svoju bolest. Povremeno se činila
lucidnom, ali nekoliko bi je trenutaka poslije obuzeo delirij, hrvala se
protiv okova, pjena bi joj išla na usta i vrištala bi dovoljno glasno da
stražari dojure u ambulantu.
Kiva nije znala što da učini i kako da joj pomogne. I povrh toga, bila
je iscrpljena, ne samo od povećanog broja želučanih viroza, nego i od
pomaganja zatvorenicima koji su dolazili k njoj zbog drugih problema,
od kojih je sve veći broj bio uzrokovan sukobima sa stražarima.
Ovako duboko u zimu, uz vrlo malo novih dolazaka, stražari su bili
zlovoljni i bilo im je dosadno. Tražili su zabavu kod ženskih zatvorenica,
ponekad i muških. Nakon deset godina Kiva se već navikla na to, ali to
nije ugasilo žar mržnje koji je osjećala kad bi horda preplašenih žena
dolazila i molila za jalovu koru da im zaustavi ciklus. Iscrpljujuća
priroda rada i ograničeni obroci značili su da većina zatvorenica uopće
nije krvarila, ali one koje jesu... Posljednje što je netko želio u Zalindovu
bila je trudnoća. Događalo se, naravno, i u rijetkim slučajevima kad je
žena iznijela trudnoću, Kiva je pomogla oko poroda. Ali nijednom
tijekom desetljeća koje je provela u zatvoru majka i novorođeno dijete
nisu dugo poživjeli.
Kiva je i sama poduzela mjere predostrožnosti, ali zahvaljujući
radnom vremenu koje je bilo dulje nego kod ostalih i njezinoj navodnoj
odanosti nadzorniku, obično bi izbjegla pažnju stražara. Nije uvijek bila
imuna na to — kao što je bio slučaj nekoliko tjedana prije kad se Naari
umiješala. No iako je nekoliko puta patila što im je bila igračka, uvijek bi
se zaustavili prije nego što bi otišli predaleko, kao da su svjesni da će im
u budućnosti možda zatrebati njezina medicinska pomoć. To je ujedno
bio i blagoslov i prokletstvo — blagoslov jer je bila spašena od
potpunog oskvrnuća, ali i prokletstvo jer nije mogla učiniti ništa da
zaštiti druge. Ponekad bi spavala u ambulanti, ne samo da izbjegne
nemirne stražare, nego i da bude neprestano na raspolaganju onima
koji je trebaju.
Tijekom jedne od takvih noći Kivu je probudio tih, oštar zvuk. Bila
je rekla Olishi i Nergalu da odu kad su stigli u smjenu, s obrazloženjem
da želi imati pod nadzorom neke od pacijenata u karanteni. Zapravo,
Naari je bila upozorila Kivu da se tu noć ne vraća sama u zatvorski blok,
a s obzirom na to da je stražarica morala biti negdje drugdje, nije ju
mogla otpratiti.
Kiva se okretala satima nakon njezina upozorenja. Pitala se je li je
Naari upozorila zato što je bila žena ili zato što je bila normalno ljudsko
biće unatoč svojoj ulozi u Zalindovu. Bez obzira na razlog, Kiva je bila
zahvalna, a nakon što je Tippa otpravila ranije nego obično i rekla mu
da ostane blizu Jarena, ostala je u ambulanti te se sklupčala na ležaju
kad više nije mogla oči držati otvorene.
Ponovno se začuo tihi, oštar zvuk, a Kiva se još više uskomešala
boreći se protiv sna koji ju je vukao. No kad je shvatila da buku
proizvodi Tilda, i da to nije samo nerazumljivi zvuk nego riječ
izgovorena kroz stenjanje, uspravila se, prebacila noge preko kreveta i
približila se ženi.
»Vooode. Voooooooode.«
 Tilda se napinjala u okovima, odmahivala glavom s jedne na drugu
stranu, slijepo zurila u slabo osvijetljenu prostoriju.
»Ovdje sam«, reče Kiva stavivši joj ruku na rame da je smiri.
»Donijet ću ti malo vode.«
Kivi je srce udaralo u ušima kad je pojurila po pehar i uronila ga u
vjedro svježe vode. Jedva je uočila da se stražar nalazi na vratima
ambulante, neki kojeg nije poznavala. Naoružani je muškarac
znatiželjno pogledavao prema Tildi i nije bilo sumnje da pažljivo sluša.
Osjetila je nelagodu pri pomisli da ih je obje promatrao dok su
spavale. Kiva je izbjegavala uspostaviti kontakt očima i požurila je
natrag, nježno pridignuvši ženinu glavu i prinoseći joj pehar usnama.
Tilda je pila dovoljno željno da joj je dio vode curio niz bradu, a kad
je završila, Kiva ju je osušila.
»Hvaaaa... Hvaaaaaaaala...«
»Nema na čemu«, reče Kiva progutavši knedlu.
Samo ju je jedan dan dijelio od prve kušnje, a iako joj je vrućica
popustila ranije toga tjedna, nije bilo velike naznake poboljšanja Tildina
stanja. Sad kad ju je napokon vidjela da pokušava govoriti... Kiva je
ponovno morala progutati knedlu, a val se osjećaja podizao u njoj.
Nije se smjela vezati za pacijente. To je bilo prvo pravilo koje je kao
zatvorska vidarica trebala usvojiti. Kao bilo kakva vidarica, što se toga
tiče. A posebice ovdje u Zalindovu. Pa ipak, ova žena... Kiva se nije mogla
ne osjećati povezano s njom.
Ne dopusti da umre.
»Znaš li gdje si?« upita Kiva tiho, privuče stolicu i sjedne pokraj
Tildina kreveta. Nije bila sigurna je h žena uopće razumjela njezine
riječi, ali morala je barem pokušati. Unatoč tome što je stražar
prisluškivao i što će vjerojatno sve prijaviti nadzorniku. Morat će biti
oprezna. Obje će morati biti oprezne.
»Zalih... Zaaaaaalllll...«
»Zalindov, tako je«, reče Kiva ohrabrujuće. Uočila je da Tilda ima
problema s govorom, dodavši to na listu simptoma koji bi joj mogli
pomoći pronaći uzrok bolesti. Sjeti se nečega i reče: »Odmah se
vraćam.«
Poskočivši, Kiva požuri do svojih preparata i izvadi posudu s
gingilojem koji je Tipp već samlio u pastu. Muljevita smeđa boja nije
bila privlačna, ali mirisala je na svježe bilje i bila je dobra za opuštanje i
bistrinu.
U nadi da će to opustiti Tildine riječi, Kiva se vrati do nje i zamoli je
da otvori usta. Ž ena je oklijevala i Kiva je strahovala da će se odupirati
— možda čak i boriti s njom oko okova — ali za tren Tilda učini što je
tražila i Kiva joj namaže jezik gingilojem.
Nakon što je prošlo dovoljno vremena da pasta počne djelovati,
Kiva upita: »Možeš h mi reći svoje ime?«
Ž enine se usne otvore i zatvore prije nego što napokon reče: »Tilda.
Ja sam... Tilda .« Grlo joj se micalo kao da pokušava gutati, ali joj to
uzrokuje bol. »Gdje... sam... ja?«
Kiva glasno uzdahne iako joj je srce sišlo u pete. Kad je čula Tildu
da izgovara vlastito ime, činilo joj se kao da napokon napreduje —
barem dok Tilda nije upitala gdje je — nakon što je sama već bila
odgovorila na to pitanje.
»U Zalindovu si, sjećaš se?« upita Kiva polako.
Ž ena slijepo trepne prema stropu. »Zalindov? Da. Da... gdje?«
Kivi srce nastavi ponirati: »Stigla si prije deset dana«, reče, a nije
bila sigurna što da još nadoda. Tilda se lagano, iznenađeno trzne. »Jako
si bolesna. Ja ti... Ja ti pokušavam pomoći.«
»Zašto?«
Zbog te jedne oštre riječi Kiva shvati da ne zna kako odgovoriti. Bilo
je toliko razloga od kojih većinu nije mogla izreći. Posebno kad je
stražar prisluškivao.
Ne dopusti da umre.
»Jer ja... Jer ti... Jer mi...«
»S-suđenja...« prekine je Tilda, a njezin je glas ponovno počeo
zvučati slabo. »Moja... kazna. Zašto...« Drhtavo uzdahne i uz vidljivi
napor nastavi: »Zašto me održavati... na životu... samo da... mogu...
umrijeti?«
Zbog isprekidanih riječi Kiva stisne šake u krilu, a nokti joj se zariju
u kožu. Od svih stvari koje je Tilda mogla znati, kojih se mogla sjetiti...
zašto je baš morala pitati za suđenja? Š to je Kiva trebala reći? Previše joj
je odgovora iskakalo u mislima.
Jer je to moj posao.
Jer mi je nadzornik to naredio.
Jer mi je sestra napisala poruku.
Jer će Cresta ubiti Tippa ako to ne učinim.
Jer si neću moći oprostiti ako...
»Gdje... sam... ja?« upita opet Tilda prekinuvši Kivine misli.
Klonuvši, Kiva je namjeravala ponoviti da je Tilda u Zalindovu, ali
zastane, upitavši se misli li Tilda na nešto drugo. Brzo pogleda stražara i
odvagne riječi te, ne vidjevši nikakvu štetu ako to izrekne, odgovori: »U
ambulanti si. U Zalindovu u ambulanti.«
Nastane trenutak šutnje, a onda Tilda upita, glasa tihog kao šapat:
»Tko... si... ti?«
Opet brzo pogleda stražara i reče joj najiskrenije što se usudila:
»Netko tko želi da preživiš ovo — sve ovo.« Ispruži ruku i, instinktivno,
stisne Tildinu prije nego što se sabrala i brzo je ispustila. »Trebaš se
odmoriti. Možemo sutra ponovno razgovarati.«
No kad je svanulo, Tildu je ponovno obuzeo delirij. Ovoga puta ni
gingiloj nije pomogao.
Sati su pretjecali, a Kiva je čekala da vidi hoće li žena doći k sebi, no
uzalud se nadala. Tilda je i dalje bila previše bolesna, prepuštena na
milost i nemilost onoga što ju je mučilo. A kad je stigao sljedeći dan —
dan prve kušnje — Kiva je znala da joj je vrijeme isteklo.
Ne dopusti da umre.
Ne dopusti da umre.
 Ne dopusti da umre.
Kiva cijele noći nije ni oka sklopila, moleći se da se Tilda čudesno
oporavi pa da barem ima priliku nekako preživjeti Suđenje zrakom. Kao
što je Kiva rekla Tippu, prvi zadatak nije bilo nemoguće izvršiti, češće
ga se koristilo da okrivljenike navedu da povjeruju da imaju šanse
preživjeti, što se na kraju ispostavilo uzaludnim kad su došli do druge,
treće ili četvrte kušnje. Pa ipak, čak kad bi i smanjili težinu prvog
zadatka, to bi i dalje bio izazov, i za osobu u zdravom tijelu, što Tilda
očito nije bila.
Ne dopusti da umre.
Prve su četiri kodirane riječi iz sestrine poruke neprestano plivale
Kivinim mislima, naredba, zahtjev. A tu je bila i Crestina prijetnja, njezin
sikćući glas koji je neprestano ponavljao: Spasi kraljicu pobunjenika i
spasit ćeš dječaka. Ako ona umre, on umire.
Kivin um je bio ratno polje.
Ne dopusti da umre... Ako ona umre, on umire... Ne dopusti da umre...
Ako ona umre, on umire...
Kiva nije znala što da radi, nije znala kako da spasi Tildu, kako da
spasi Tippa. Sjetila se samo jednog načina koji bi mogao upaliti, ali...
rizik... cijena...
Ne dopusti da umre.
Ako ona umre, on umire.
Kad je Naari, smrknuta lica, stigla u ambulantu netom prije
podneva, Kivi je u želucu bio grč.
»Vrijeme je«, reče Naari.
»A-ali... i dalje je bolesna«, reče Tipp sklopivši prste oko Tildine
mlitave ruke, kao da je želi utješiti.
Tilda je bila budna, ali nije bila suvisla. Mrmljala je sebi u bradu i
zurila u prazno, mišići u tijelu su joj se grčili svakih nekoliko sekundi.
»Imam naredbe«, reče Naari neumoljivo. »Princ Deverick i princeza
Mirryn su stigli i ne namjeravaju ostati dulje nego što moraju.«
 Kiva se borila da ne zakoluta očima. Koja bi šteta bila da kraljevska
obitelj provede vrijeme u ovom paklu. Ne dao vječni svijet da vide što se
zaista događa iza zidina: poguban rad, okrutni stražari, loši uvjeti. Čim
napuste ovo mjesto, vratit će se ravno u zimsku palaču i neće dalje
razmišljati o zatvorenicima i izazovima s kojima se svakodnevno
suočavaju.
A zašto i bi? razmišljala je podrugljivo Kiva. Š to se tiče kraljevske
obitelji, svi su u Zalindovu bih krivi i zaslužili su biti tamo.
»Može li hodati?« upita Naari.
Kiva ne odgovori, ali je Naarin pogled govorio sve: danas je Naari
bila stražarica Zalindova, baš kao i ostali. Nema popuštanja, nema
suosjećanja.
»Da«, Kiva će promuklo. »Ali potrebna joj je pomoć. I nema pojma
što se događa.«
Naarina se vilica stisne, što je bila najmanja naznaka kako se osjeća
zbog toga, ali ipak kimne. »Podigni je. Ostatak stražara okuplja
zatvorenike u istočnom dijelu.« Zastane. »Budi spremna: podignuli su
sve s radnih mjesta.«
»Pretpostavljam da k-kraljevska obitelj želi publiku«, reče Tipp, a
njegovo je mlado lice bilo blijedo.
Kiva je, međutim, zastala na Naarin spomen istočnog dijela. Ne
samo da je ta točka u dvorištu bila najudaljenija od ambulante, nego su
se tamo nalazila i vješala. Jesu li to spremali Tildi? Jesu li je za Suđenje
zrakom planirali objesiti da vide može li preživjeti slomljeni vrat ili, što
je vjerojatnije, smrt gušenjem.
Zasigurno ne. Nitko ne preživi vješala. Zatvorenike su vješali
svakog tjedna i svi su završili u mrtvačnici. Nema šanse da bi Tilda...
»Moramo se pokrenuti«, reče Naari kad su se još trojica stražara
pojavila na vratima ambulante, čekajući da ih isprate. »Sad.«
Osjećajući se tupo, Kiva otpusti Tildine okove i remen na prsima.
Ž eljela je da se žena bori kao prije tjedan dana i otkrije da je u njoj ostao
nekakav duh. Ali nije bilo ničega, i dalje je samo mrmljala ispod glasa i
trzala se dok su Kiva i Tipp prebacili njezine ruke preko svojih ramena i
pošli iz ambulante za Naari i njezinim kolegama stražarima.
Kiva nije urezala oznaku u Tildinu lijevu ruku. Nije imala srca to
učiniti, ne i ženi koja je tako bolesna. To je značilo da je Tilda jedina
zatvorenica u Zalindovu koja nije imala Z urezano u kožu. Nisu joj dali
ni metalnu identifikacijsku narukvicu, a ipak, svi su znali tko je ona.
Glasine su planule kad je Cresta napala Kivu u bloku za tuširanje, a sad
je bilo općepoznato da je kraljica pobunjenika među njima. Oko zatvora
su kružila šaputanja, neka ogorčena, neka puna poštovanja. Nestabilna
je atmosfera zabrinjavala Kivu, energija u zraku bila je nalik na onu koju
je osjetila u prošlosti kad je zatvorenicima kap prelila čašu pa su
podignuli novu bunu. To joj je posljednje trebalo, povrh svega ostalog.
Dok su bolesnu ženu vukli po dvorištu, Kivi su se misli vraćale na
Tildinu lijevu ruku. Je li joj Kiva trebala urezati kožu? Š to ako jedan od
stražara uoči da nema ožiljka? Ako kraljica pobunjenika danas umre bez
simbola Zalindova, je li ona zapravo zatvorenica ili je još uvijek
slobodna?
Kiva zbog svojih zbrkanih misli zaključi da paničari i natjera se
duboko udahnuti. Nije pomagalo ni to što su se morali probijati kroz sve
više zatvorenika kako se bližio kraj šetnji. Njihov je žamor postajao
glasniji, isprva poput zujanja kukaca, no kad se istočni dio pojavio na
vidiku, Kiva je jedva čula vlastiti um. Da nije bilo Naari i trojice stražara
koji su odgurivali masu, ne bi se uopće uspjeli probiti kroz gomilu.
Činilo se da je cijelo stanovništvo Zalindova u iščekivanju onog što
dolazi.
Kad su se vješala pojavila pred njima, Kivin se želudac tako snažno
trznuo da se uplašila da će povratiti. No kad se prisilila bolje pogledati,
nije vidjela da s grede visi omča, ili da pokraj poluge stoji krvnik.
Međutim, ono što jest vidjela bila je mala skupina ljudi koja je
stajala na vrhu platforme, sigurna izvan dosega zatvorenika. Nadzornik
je bio tamo, uspravnih leđa i uzdignute glave dok je bezosjećajno zurio
u gomilu. Nijedan drugi stražar nije bio uz njega; umjesto njih, na
podnevnom je suncu srebrnom bojom svjetlucao prepoznatljiv oklop
Kraljevske straže, a dva su najsmrtonosnija zaštitnika kraljevstva
okruživala dvije zasebne figure. Oboje su bih odjeveni u teške zimske
ogrtače koji su ih prekrivali od glave do pete i iz njihova je držanja bilo
jasno da ne pripadaju mjestu poput Zalindova.
Kiva im je pokušala vidjeti lica, ali ne samo da su ih strogo
okruživali stražari, nego su nosili i maske. Čula je glasine da su
Vallentisovi nasljednici tijekom javnih događanja skrivali lica, i pitala se
je li to neka vrsta igre moći, još jedan način da naglase koliko su
zapravo pučanima bili izvan dosega. Zbog tih je maski Kiva jedino mogla
razaznati da je prijestolonasljednik viši od sestre i da oboje imaju
svijetlu kosu.
Gledajući njih i njihove stražare, Kivi je istodobno bilo vruće i
hladno. Tresla se, ali nije bila sigurna je li u pitanju bio strah za Tildu ili
bijes zbog cijelog ovog spektakla. Znala je samo da su nekoliko koraka
udaljeni od podnožja vješala gdje se Tilda mora suočiti s prvom
kušnjom i gotovo sigurnom smrću.
Ne dopusti da umre.
Ako ona umre, on umire.
Kiva stisne zube, a znoj joj je curio s čela unatoč ledenom vjetru.
Ne dopusti da umre.
Ako ona umre, on umire.
Kiva nije mogla zaustaviti suđenje, nije mogla spasiti Tildu od
onoga što će joj se dogoditi kad se uspne stubama do vješala, nije mogla
spasiti Tippa, nije mogla spasiti sebe.
Tri su života visjela o niti, sve zbog jedne žene.
Ne.
Dopusti.
Da.
Umre.
Kiva je zatvorila oči, a srce joj je bubnjalo u ušima, nadglasavši
podsmjehivanje gomile.
Znala je što mora učiniti.
Mučnina ju je obuzela kad je naglo otvorila oči, mahnito tražeći
poznato lice u moru zatvorenika. Mota nije bilo na vidiku, kao ni Olishe i
Nergala. U očaju, pogled joj padne na Jarena, čije su crte lica bile toliko
prekrivene prašinom da je bio gotovo neprepoznadjiv dok je stajao s
ostatkom radnika u tunelima u blizini podnožja vješala.
»Jarene!« Kiva vrisne preko mase koja je svašta dobacivala, ne
obazirući se na pogled upozorenja koji joj je Naari uputila. »Jarene!«
Izgledao je zbunjen njezinim dozivanjem, gotovo uznemiren, a
pogled mu je bio uprt u kraljevsku obitelj i njihove stražare kao da se
boji njihove pažnje.
»Š to r-radiš?« vikne na nju Tipp s Tildine druge strane, što se jedva
čulo od klicanja i uzvika zatvorenika koji su ih pritiskali.
Ignorirala ga je i usporila njihov tempo dok su olakšanje i strah
kolali njome nakon što se Jaren počeo probijati kroz gomilu, došavši do
njih kad su bih tek nekoliko koraka udaljeni od vješala.
»Ostanite ovdje«, naredi Kiva i njemu i Tippu, maknuvši Tildinu
ruku sa svojeg vrata i bez pompe zamijenivši mjesta s Jarenom,
ostavivši ga da pomogne bolesnoj ženi. Bez objašnjenja se probila kroz
ostatak zagušujuće gomile i skočila ravno pored Naari i trojice stražara
u pratnji, penjući se preko dvije stepenice istodobno sve dok nije došla
do vrha drvene platforme.
Istog je trena pet oštrica mačeva bilo upereno u Kivu kad se
Kraljevska straža pokrenula. S druge strane, nadzornik Rooke se ukipio,
a ožiljak u obliku dijamanta gotovo su mu zaklonile oči koje je
razrogačio kad se pojavila.
Publika se začas utišala.
»Tko si ti, djevojko?« najbliži stražar zatraži odgovor. »Gdje je
kraljica pobunjenika?«
Ne dopusti da umre.
Drhtavo uzdahnuvši, Kiva se uspravi i pogleda preko stražara u
maskiranog princa i princezu te izrekne glasno jedine riječi koje su
Tildu mogle održati na životu.
»Zovem se Kiva Meridan i preuzimam njezinu kaznu.«
 JEDANAESTO POGLAVLJE

KAD JE KIVAizgovorila te riječi, zavladala je zaglušujuća tišina,

no ubrzo je uslijedila buka okupljene gomile, val zvuka toliko
glasan da zatetura na platformi.
»TIŠINA!«
Glasan urlik ispusti stražar najbliži princu i princezi. Iznad srca je
imao zlatno izvezen amblem, dok je ostatak Kraljevske straže imao
amblem izvezen tamnijom nijansom srebrne boje: četiri kvadrata
predstavljala su elementalnu magiju — zemlja, vatra, voda i zrak — iza
mača prekriženog strijelom na čijem je vrhu bila kruna.
Grb obitelji Vallentis.
»Neka prođe«, — naredi muškarac sa zlatnim amblemom
zapovjednik Kraljevske straže, shvati Kiva. Koljena je gotovo izdaju.
Stražari spuste mačeve, a ona zakorači naprijed na drhtavim
nogama dok joj je srce bubnjalo u grudima. Nisu u potpunosti odstupili
te je njihov stav upozoravao da su spremni odmah reagirati ako napravi
i najmanji pogrešan potez.
Činilo se kao da je prošla vječnost dok je prilazila središtu
platforme. Nije se usudila pogledati još uvijek nepomičnog nadzornika,
a nije podignula pogled ni prema gredi vješala koja se nalazila iznad nje.
Pokušala je podsjetiti samu sebe da je prva kušnja najlakša te da
okrivljenici mogu preživjeti — i jesu preživjeli. Odbila je razmišljati
dalje od toga, da razmotri posljedice svojih ishitrenih postupaka ili da
se upita što bi joj kasnija suđenja mogla donijeti. Vjerojatnost da preživi
ovo... Kiva je znala da si je sad vjerojatno potpisala smrtnu presudu, sve
samo da poštedi Tildin život.
 Ne dopusti da umre.
U tom je trenutku Kiva mrzila svoju sestru, mrzila je Crestu,
nadzornika Rookea i obitelj Vallentis, pa čak i vladare Mirravena koji su
poslali Tildu u Zalindov. Pa ipak, sama je odlučila. I živjet će — ili
umrijeti — s posljedicama.
Kad se našla tek nekoliko metara od zapovjednika, on se pomakne;
taj je pokret bio gotovo neprimjetan, ali dovoljan da shvati da se više ne
primiče.
Kiva se prisili da ga pogleda pa uoči prosijedu kosu i podšišane
brkove koji su se spajali s kratkom, urednom bradom. Naborane crte
lica odavale su da on nije bio samo figura Kraljevske straže, nego da se
pokazao na djelu, i to prilično.
Kao da Kiva to već nije znala.
U redu je. Sve će biti u redu.
Očev se glas zabije u nju, rastrgavši joj srce, zbog čega joj zastane
dah. Ali odagna to sjećanje jer je htjela posvetiti punu pozornost
muškarcu pred sobom i nije htjela odati da zna tko je, da ga se sjeća.
Zapovjednikove se smeđe oči susretnu s njezinima dok je
izgovarao: »Izjasni se, Kiva Meridan.«
Kad je izgovorio njezino ime svojim promuklim glasom, Kiva se
morala boriti da ne skoči s platforme i nestane u gomili koja ih je
promatrala. Ali nije to mogla učiniti — ne bi to učinila. Donijela je
odluku i sad će ustrajati.
»Kao što rekoh, zapovjedniče,« reče Kiva jasno, osjetivši olakšanje
kad joj glas nije odao unutarnje previranje, »preuzimam kaznu kraljice
pobunjenika.«
»A otkud ti to pravo?« uzvrati, izvivši tamnosivu obrvu.
Kiva je bila svjesna koliko je pogleda uprtih u nju, a cijela se publika
naprezala da čuje njezine riječi — zatvorenici, stražari, kraljevska
obitelj. Osjećala je nadzornikov pogled koji je gorio od jačine. Negdje u
publici promatrali su je Cresta i njezini pobunjenici. Jaren, Tipp i Naari
su promatrali. Svi su promatrali.
 Znoj joj je curio niz kralježnicu, a hladna joj se koža ježila.
Moleći se da je zapamtila točnu formulaciju i da su glasine koje je
čula istinite, Kiva izjavi: »Peto pravilo Suđenja kušnjom, kako stoji u
Zakoniku, kaže: ‘Ako netko preuzme kaznu okrivljenika, onda će se ta
osoba suočiti sa suđenjima kao prvak okrivljenika.’« Kiva nastavi gledati
zapovjednika, primijetivši iznenađeni pogled — možda čak i pogled
poštovanja — na njegovu licu. Zbog toga je bila sigurnija da je ono što je
rekla točno, dovoljno sigurna da nastavi: »Ja sam kaznu preuzela. Prema
vašem zakonu, ja sam prvakinja Tilde Corentine.«
Zbog iznenadne provale smijeha Kiva okrene glavu prema
kraljevskoj obitelji.
»Sviđa mi se«, reče prijestolonasljednik, a u glasu mu se jasno čula
zabavljenost iako mu je maska skrivala izraz lica. »Ima duha.«
»Ima želju umrijeti«, usprotivi se princeza, iako je i ona zvučala
zabavljeno.
Kiva je gorjela od prezira prema oboma, no brzo se ponovno
okrenula prema zapovjedniku. Ali ne prije nego što je uočila olujni
pogled na licu nadzornika Rookea. Progutala je, shvativši da je njezino
uplitanje sigurno omelo njegove planove za kraljicu pobunjenika.
Tvrdio je da mu nije stalo hoće li preživjeti ili umrijeti, ali Kiva je znala
da bi mu život bio lakši kad bi Tilda umrla tijekom današnjeg suđenja.
Kazna bi bila izvršena zbog njezina neuspjeha, a njezino smaknuće
legalno u očima zakona. Zalindov nije mario za pravdu, ali s obzirom na
to da je čitav Wenderall promatrao, Rooke je bio oprezan. Njegov je
mračan pogled Kivi govorio jedno: ako preživi prvu kušnju, odgovarat
će mu.
»Mislim da ne razumiješ posljedice, djevojko«, reče zapovjednik
prekriživši ogromne ruke na oklopljenim prsima. »U drugoj polovici tog
pravila stoji da je tvoja sudbina vezana uz njezinu. Ako ne uspiješ proći
sva četiri suđenja, obje umirete.«
Ž amor je preplavio gomilu koja ih je slušala.
»NE, KIVA! N-NEMOJ!«
Kiva se ogluši na Tippov vapaj. Ovo nije radila samo zbog Tilde,
nego i da spasi Tippov život, kao i svoj. Nije se dala pokolebati unatoč
tome što ju je obuzimao vrtoglavi osjećaj panike, što je osjećala trnce u
prstima, što joj se vid na rubovima zatamnjivao.
Skupivši snagu koju nije osjećala, Kiva zabije nokte u dlanove, a bol
joj pomogne da se usredotoči i izjavi: »A ako uspijem, obje ćemo dobiti
slobodu.«
Nije vidjela smisla u tome da prizna da nema puno izgleda. Svi su to
znali. Ali kad bi Kiva uspjela riješiti ovaj prvi zadatak...
Na sigurnom smo. Ostani na životu.
Ne dopusti da umre.
Dolazimo.
Dolazimo.
Kiva je morala vjerovati da je poruka njezine sestre značila
sljedeće: da sad, nakon deset godina, napokon dolaze, spremni ispuniti
obećanje. Posebice sad kad je Tilda bila ovdje — dodatni poticaj
njezinim sljedbenicima da riskiraju povući potez protiv Zalindova a da
ujedno oslobode i Kivu. To je značila Crestina prijetnja: pokušaj
spašavanja je u tijeku.
Obitelj Meridan — Kivina obitelj — ima složenu povijest s
pobunjenicima. Iako je bila mlada kad su je odveli od njih, još uvijek se
sjećala. Njezini su se roditelji nastojali držati podalje od političkih
nemira koji su jačali u Evalonu, a njihovo se malo selo nalazilo u
podnožju Armine planina koje su stranci većinom zaboravili. Ali stvari
su se promijenile u posljednjih deset godina otkad je Kiva zatvorena.
Jednako kao što je ona činila sve da preživi, tako je, čini se, i njezina
obitelj činila isto.
Možda... samo možda... ako uspije preživjeti prvo suđenje... ako
uspije Tildi kupiti više vremena, dovoljno da drži Crestu podalje od nje,
da dođu pobunjenici, dovoljno da dođe Kivina obitelj...
Možda bi napokon doživjela svoje oslobođenje.
Ne dopusti da umre.
Dolazimo.
 Princeza zakorači prema naprijed, a crveni joj je ogrtač obložen
krznom šuštao pri kretanju, odvukavši Kivu od njezinih nadanja —
makar očajničkih.
»Zašto riskiraš svoj život?« princeza Mirryn promotri Kivu ispod
maske. »Zašto preuzimaš takvu kaznu kad znaš da može imati samo
jedan ishod?«
Kiva nije trošila riječi na prepiranje oko toga da postoji i drugi
ishod — da bi mogla i preživjeti. Umjesto toga, jednostavno reče: »Ž ena
koju ste osudili smrtno je bolesna, ne može samostalno stajati, a kamoli
samostalno pokušati proći današnju kušnju. Prešli ste dug put da biste
se zabavili, princezo. Umjesto da propitujete moje razloge, zašto
jednostavno ne uživate u predstavi, kao što je i zamišljeno?«
Za razliku od prinčeve zlatne maske koja je u potpunosti skrivala
njegov izraz lica, princezina je maska bila poput topljenog srebra,
prelazeći dijagonalno s jedne strane lica na drugu. Zbog toga su njezine
crvene usne bile dovoljno vidljive da uoči kako prelaze u podsmijeh
trenutak prije nego što ona izjavi: »Definitivno ima želju umrijeti.«
A zatim Kiva odleti u zrak.
U jednom su joj trenutku stopala bila na platformi drvenih vješala,
a u drugom trenutku ispod nje nije bilo ničega, ništa je nije držalo dok
je letjela zrakom kao da ju je povukao nevidljivi lanac. Jak joj je vjetar
šibao lice, dah joj je zastao u plućima i zaustavio vrisak u grlu. Imala je
tek nekoliko sekundi da se zapita što se događa — je li to bila kušnja?
Š to je trebala učiniti? Kako bi trebala preživjeti? — prije nego što se
njezin zalet zaustavio te se strmoglavila.
U sekundi ju je obuzeo čisti užas prije nego što su joj se stopala
zabila u čvrstu površinu, a tijelo joj se srušilo u hrpu kad joj noge nisu
mogle podnijeti težinu tijela.
Nije bila mrtva.
No nije bila ni sigurna na tlu.
Umjesto toga, dok je ustajala, strah je obuzeo Kivu kad je shvatila
da se nalazi na vrhu jednog od samostalnih stražarskih tornjeva koji su
gledali na istočni dio, okomito na vanjski zid.
 Bila je tako visoko. Tako visoko.
Zbog udarca iza nje Kiva se okrene i ugleda zapovjednika
Kraljevske straže koji je spretno sletio samo nekoliko metara dalje, a i
njega je ovdje dovela princezina elementalna magija.
»Budi zahvalna što te princeza Mirryn nije spustila s veće visine jer
inače sad ne bi stajala«, reče zapovjednik primijetivši da Kivi drhti cijelo
tijelo.
Kiva se bojala da će joj pozliti. Nadala se da će, ako već na taj način
izgubi dostojanstvo, barem pritom upropastiti zapovjednikove ulaštene
čizme.
»Princ i princeza odlučili su prihvatiti tvoj zahtjev, prenose kaznu
Tilde Corentine na tebe, prema petom pravilu Zakonika«, nastavi
zapovjednik. Mirno je gledao u nju kad je dodao: »Ako su vijesti o
njezinu lošem zdravlju istinite, žrtvuješ svoj život bez razloga. Stoga ti
dajem posljednju priliku da povučeš zahtjev.«
Kiva ne reče ništa, djelomice zato što se bojala da će, ako otvori
usta, učiniti upravo to što joj je zapovjednik ponudio. Ali, podsjeti se,
sve što treba učiniti jest prolaziti kroz suđenja korak po korak. Ona to
može učiniti. I bude to učinila.
Ne dopusti da umre.
Ovo je bio jedini način da održi kraljicu pobunjenika na životu. Ako
— kad — Kiva preživi Suđenje zrakom, Tilda će imati više vremena za
oporavak, a Kiva će kupiti više vremena pobunjenicima da dođu po nju
— po obje.
Ali... ako Kiva danas umre... mrtvima ništa ne znači osuda živih.
Tildina sudbina više neće biti njezina odgovornost.
»Neka tako bude«, reče zapovjednik kad je nastavila šutjeti iako se
činio nezadovoljnim. Kiva se pitala zna li tko je ona, sjeća li se, ali onda
shvati da bi se, da je to istina, sasvim drukčije ponašao prema njoj.
U redu je. Sve će biti u redu.
Duboko je udahnula kroz nos i prisilno odagnala sjećanje.
»Kiva Meridan«, zazove pojačani glas prijestolonasljednika,
ponukavši nju i zapovjednika da pogledaju s balkona stražarskog tornja.
»Dobrovoljno si se javila da se upustiš u Suđenje kušnjom umjesto
optužene kraljice pobunjenika. Danas ćeš se suočiti sa Suđenjem
zrakom. Imaš li što reći za kraj?«
Kiva je imala mnogo posljednjih riječi, no ni zbog jedne ne bi ostala
živa ako uspije preživjeti suđenje, pa je držala jezik za zubima i
odmahnula glavom. Nije se usudila pogledati prema mjestu gdje je
posljednji put vidjela Tippa, Jarena, Tildu i Naari, niti je tražila Mota ili
neko drugo poznato lice u gomili, da ne izgubi hrabrost.
»Dobro«, reče princ Deverick koji je elementalnom magijom
projicirao glas da ga svi čuju. Kiva nikad prije nije svjedočila takvoj
moći. U bilo kojoj drugoj prilici divila bi se tome — i onome što je
princeza učinila premjestivši Kivu i zapovjednika na stražarski toranj.
Umjesto divljenja, međutim, trudila se ne unerediti hlače dok je čekala
čuti što je čeka. Bit će u redu, podsjeti samu sebe. Preživjet će. Hoće.
»Zapovjedniče Veris,« nastavi princ Deverick, »biste li bili toliko
ljubazni i objasnili prvu kušnju prvakinji?«
Kiva se ponovno okrenula prema zapovjedniku, u mislima se
trudeći navesti ga da pretpostavi da je uvijek tako blijeda.
»Suđenje zrakom je jednostavno«, reče Veris. »Trebaš skočiti
odavde,« pokaže na rešetkasti pod na kojem su stajali, »onamo.«
Kiva pogledom poprati njegov prst, a u glavi joj se zavrti kad on
označi njezino odredište.
Vrh istočnog zida — udaljen trideset metara.
»To je nemoguće«, potisne Kiva iz stegnutog grla, a njezino
samopouzdanje nestane u trenu.
»I ne treba biti lako«, reče Veris bez sažaljenja.
Čak i da je toranj bio bliže zidinama, i dalje bi to bio izazovan skok.
Ali s obzirom na toliku udaljenost između njih, a i tjesnac promatrača
ispod...
Kiva ispusti smijeh pun nevjerice. Toliko o tome da se može
preživjeti prvo suđenje. Ž aljenje joj se penjalo kralježnicom —
pomiješano s velikom količinom panike — ostavljajući jezu za sobom.
»Zabilježeno je«, reče zapovjednik Veris zapodjenuvši razgovor, »da
je najdalje što je netko uspio preskočiti u jednom skoku nešto više od
dvadeset devet metara. Ovdje ima jedva nešto više od toga.«
»Na tlu«, hrapavo će Kiva. »I pretpostavljam da je to sa zaletom.«
Veris ostade nepomičan. »Možeš skočiti ih te ja mogu gurnuti. Tvoj
izbor.«
Kiva mu htjede reći što može učiniti s tim izborom. Umjesto toga
duboko udahne i zakorači bliže rubu balkona, stavi ruke na klimavu
drvenu ogradu da pogleda preko i procijeni udaljenost do tla. Odmah se
povuče kad je obuzme vrtoglavica.
»Ne mogu... Ne možeš... Nije...« Kiva nije mogla izgovoriti ni
rečenicu. Ponovno udahne pokušavši smiriti rastuću histeriju.
»Nemamo cijeli dan«, javi se princ pojačanim glasom, a ton mu je
odisao nestrpljenjem. »Imaš trideset sekundi, prvakinjo, inače ćemo to
shvatiti kao predaju.«
Svjetlost sijevne pred Kivinim očima. Predaja je značila neuspjeh, a
neuspjeh je značio da će i Tilda i ona izgubiti živote. Tipp bi, barem,
trebao biti siguran jer više ne bi služio za ucjenu, ali tko će ga štititi
jednom kad Kive ne bude?
Umjesto da ta pomisao doprinese njezinoj užasnutosti, ona je
umiri. Zbog iznenadne lucidnosti shvati da je bolje izgubiti život
pokušavajući ga spasiti, nego da ih sve osudi svojim kukavičlukom.
Vrijeme. Sve što joj je trebalo jest vrijeme. Kad bi nekako mogla
učiniti čudo, nekako preživjeti ovaj zadatak...
Njezina je sloboda bila samo skok udaljena.
Kiva posljednji put smireno udahne, skupi hrabrost i pokaže na
ogradu. »Otvorite ovo.«
Zapovjednik Veris nije joj zamjerio na zapovijedi, vjerojatno jer je
mislio da je to posljednja koju će izreći. Pucne prstima, a dvojica
stražara požure i otvore zasun na uglu prepreke, gurnuvši je u vedro
nebo.
 »Dvadeset sekundi, prvakinjo«, začu se princ, zvučeći kao da se
dosađuje. Kiva nogom dotakne rub balkona, prisilivši se da ovoga puta
spusti pogled. Vidjela je kraljevsku obitelj i Rookea kako još uvijek stoje
ispod nje na platformi vješala, gomilu zatvorenika kako gledaju s
iščekivanjem koje im je blistalo na licima.
Zabavljeni. Svi su bih zabavljeni, a njezin život — ih smrt — za njih
nije bio više od spektakla.
»Deset sekundi i to će biti neuspjeh«, obznani princ.
Kiva zatvori oči, zaklonivši pogled na sve koji su gledali, čekali.
»Devet!« uzvikne publika ispod nje.
Počne uzmicati.
»Osam!«
Korak po korak, po korak.
»Sedam!«
Bila je svjesna da joj se zapovjednik Veris maknuo s puta, a da su
drugi stražari ostali na balkonu i gledali.
»Šest!«
Nastavi ići unatrag, korak — »Pet!« — po korak — »Četiri!« — po
korak — »Tri!« — sve dok se nije našla na najudaljenijoj točki od
otvorenog ruba.
»Dvije sekunde, prvakinjo!« upozori princ.
Ne dopusti da umre.
Ostani na životu.
Kivin se um isprazni kad potrči naprijed, u potpunosti
usredotočena na zadatak pred sobom. Snagom je uma slala snagu u
noge, lakoću u tijelo, zrak u svaki atom bića dok je sprintala tornjem pa
snažno skočila s ruba.
Ostani na životu.
Dolazimo.
 Ledeni joj je vjetar grizao kožu i potezao odjeću kad se raširila u
zraku. Činila je to — zaista je to činila. Zid se približavao svakim
ubrzanim otkucajem srca, srce joj je lupalo toliko glasno da je umalo
prigušilo pobješnjeli šum zraka pored njezinih ušiju.
Vinula se, sve bliže i bliže, prkoseći gravitaciji, a vrh se istočnog
zida približavao svakom milisekundom koja je prolazila.
Uspjet će. Uspjet će unatoč slabim izgledima, uspjet će u prvoj
kušnji. Trijumf je bjesnio u njoj. Gotovo je osjećala čvrsti zid ispod sebe,
gotovo je mogla osjetiti okus pobjede.
A onda je počela padati.
Tako blizu... bila je tako blizu. Kad bi samo mogla ispružiti ruku i
uhvatiti se za rub, onda bi mogla...
Bilo je prekasno.
Već je padala, dolje, dolje, dolje, na tlo.
U redu je. Sve će biti u redu.
U ušima joj odjekne očev glas, ali ovoga puta nije ga odagnala.
Ž eljela je da bude s njom dok je padala, trebala joj je njegova utjeha dok
se suočavala s krajem.
U redu je. Sve će biti u redu.
Kiva zatvori oči ne želeći gledati kako se neizbježno odigrava.
Držala ih je zatvorenima i razmišljala o ocu, o onome što se dogodilo
toga dana kad joj je oduzet život. Vrijeme joj je otkucavalo deset godina,
a danas je tom vremenu došao kraj.
U redu je. Sve će biti u redu.
Odjednom šum u ušima prestane, ledeni vjetar nestane, a onda...
Bol.
Zasljepljujući, golemi bolovi prodirali su u svaki centimetar Kivina
tijela.
A onda više ničega nije bila svjesna.
 DVANAESTO POGLAVLJE

»SVE JE U REDU. Sve će biti u redu.«

Kiva nije pustila očevu ruku kad ih je Kraljevska straža okružila, a
nije pustila ni bratovu ruku, koji joj je bio s druge strane. Slatka aroma
sladobobica zagolicala joj je nosnice kad su najbliži vojnici zgazili košaru
koju su ona i Kerrin napunili, sav je njihov trud zgažen u blato. Njihova
majka neće večeras napraviti pekmez, više ne.
»Farane Meridane, uhićeni ste«, izjavi stražar koji se zaustavio točno
pred Kivinim ocem. Ima dobroćudno lice, pomislila je Kiva, pa nije mogla
shvatiti zašto izgleda tako Ijutito. Zlatni grb iznad njegova srca
razlikovao se od srebrnog amblema koji su imali ostali vojnici.
»Za što sam optužen?« ustrajao je na odgovoru Faran.
Kiva je pogledala u oca, začuvši neobičnu emociju u njegovu glasu.
Kao kad su se ona i Kerrin prošlog ljeta igrali u rijeci i pokušali vidjeti tko
može dublje zaroniti i dulje zadržati dah. Kiva je, dakako, pobijedila, ali
kad se vratila na površinu, otac joj se tresao i rekao joj da nikad više ne
ostane pod vodom tako dugo.
Glas mu je bio istog tona, a drhtava mu je ruka stiskala njezinu kao
da ih oboje želi primiriti.
Čvršće ga je stisnula, dajući mu do znanja da je tamo. Kad su vojnici
počeli navirati iz njihove kolibe okruživši ih, rekao je da će sve biti u redu.
Kiva mu je povjerovala jer je znala da joj nikad ne bi lagao.
»Viđeni ste na tržnici s poznatim pobunjenikom«, odgovorio je
stražar sa zlatnim grbom. »Zatvorit ćemo vas zbog sumnje da ste izdali
krunu.«
 Jedan se dugi trenutak činilo da Kivin otac ne može progovoriti, a lice
mu je bilo blijedo poput mjeseca koji im se polako dizao iznad glave.
»Ja... Vi...« Faran je izravnao ramena i pokušao ponovno. »Tržnica je
puna ljudi. Mogao sam okrznuti hrpu pobunjenika a da toga nisam ni
svjestan. Mogao sam ih i liječiti, što se toga tiče. Ja sam vidar — dolaze mi
ljudi iz različitih sfera života, a ja ih ne ispitujem prije nego što im
pomognem.«
»Možda biste trebali«, rekao je bezosjećajno stražar. »Odmaknite se
od djece i pođite dobrovoljno s nama ili ćemo vas prisilno odvesti.«
Faranov se stisak pretvorio u drobljenje. Kiva je ciknula od straha, a
njezin je brat glasno uzdahnuo. Okrenula se prema Kerrinu i vidjela mu
usta umrljana srebrnim sladobobicama i raširene smaragdne oči potpuno
iste nijanse kao i njezine. Drhtao je pored nje, a unatoč tome što ju je očev
stisak počeo boljeti, bila je pažljiva i mlađem je bratu lagano, umirujuće
stisnula ljepljive prste.
»Nisam... Ne možete me odvojiti od obitelji«, rekao je Faran.
»Ostatak je vaše obitelji već pobjegao«, rekao je stražar pokazavši
oklopljenom rukom prema kolibi na brežuljku gdje su posljednji put
vidjeli Kivinu majku i stariju braću i sestre. Dim se polako počeo izvijati iz
njihove kuće, a treperavi je narančasti sjaj krvario s prozora u noć.
»Trebate zahvaliti vječnom svijetu što vas toliko želimo da ne idemo za
vašom obitelji, inače bi i oni krenuli u Zalindov s vama.«
»Zalindov?« Faran se zanjihao na nogama, potaknuvši Kivu da
pojača stisak, a njihovi su dlanovi bili klizavi od znoja unatoč zimskom
zraku. »Ne možete... Ne možete me poslati...«
»Dosta«, prekinuo gaje stražar sa zlatnim grbom. Pogledao je prema
dvojici najbližih vojnika i naredio: »Vodite ga.«
Te su dvije odrješite riječi razvezale Kivin jezik — i oslobodile paniku.
»Ne!« zavapila je držeći oca još čvršće.
»Tata!« vrisnuo je Kerrin.
Vojnici su podignuli izvučene mačeve i pošli naprijed zatvorivši
prostor između njih. Faran je iščupao svoju ruku iz Kivine, odgurnuvši je
tolikom silinom da zatetura tri koraka unatrag prije nego što izgubi
ravnotežu i padne na tlo.
Kerrin je trebao pasti s njom, ali njegovi su prsti ljepljivi od bobica
iskliznuli iz njezinih dok je skakao — ne prema njihovu ocu, nego prema
bodežu koji je Faran koristio da se opskrbi alojabiljem.
»KERRINE! NEMOJ!« viknula je Kiva.
Kerrin je nije čuo, nije slušao. Umjesto toga, dječak je dohvatio
oštricu i uz urlik se bacio prema stražarima koji su prilazili.
To se dogodilo toliko brzo da Kiva iz svojeg položaja na tlu nije
vidjela, nije shvatila, dok nije bilo prekasno.
U jednom je trenutku Kerrin jurio naprijed, u sljedećem je padao na
tlo hvatajući se za prsa — i za mač u njima.
Godine su prošle za vrijeme koje je vojniku trebalo da izvuče oštricu...
da mučan zvuk prolaska čelika kroz meso i kosti izblijedi... da svi koji su
promatrali u potpunosti shvate šio se dogodilo.
»NE«, zavapio je Faran i pao na koljena pored sina, pritisnuvši ruke
na dječakova mala prsa. »Ne, ne, ne!«
»Kerrine«, šapnula je Kiva dok su joj suze preplavljivale oči. Kroz
blato je došla do njih dok joj je sok sladobobica prljao ruke, koljena,
odjeću. »K-Kerrine!«
»Dajte mi... dajte...« Faran nije uspio dovršiti svoju jecajima
prigušenu naredbu jer mu nitko nije mogao ništa donijeti, nikakav lijek
koji bi mogao pomoći, ništa što bi se moglo učiniti dok su se Kerrinove oči
gasile.
»N-ne!« rekla je Kiva, posegnuvši svojim ljepljivim rukama prema
njemu. »Ne! KERRINE! NE!«
Prije nego što je poput oca uspjela pritisnuti prste na njegovu ranu,
prije nego što ga je uspjela dotaknuti, čelična ju je ruka uhvatila oko
struka i podignula u zrak.
»Ovo se nije trebalo dogoditi«, zarezao joj je glas u uho — čovjek sa
zlatnim grbom. »Ovo se nikad nije trebalo dogoditi.«
 »PUSTITE ME!« vrisnulaje Kiva udarajući ga, a suze su joj se slijevale niz
lice. »PUSTITE ME... TREBAM... TREBATE...«
»Podignite ga«, naredio je stražar vojnicima koji su išli prema
Faranu. Onaj s čije je oštrice kapala Kerrinova krv stajao je nad njim,
mlado mu je lice bilo sivo, sve dok ga njegovi nisu odgumuli u stranu. Tek
je tad došao k sebi, obrisao svoj mač i pošao naprijed s drugima. »Imamo
naredbe.«
»TATA!« zajecala je Kiva i dalje udarajući stražara, ali njegov je stisak
bio nepopustljiv.
»TATA!«
I sam je Faran mogao biti beživotan kao i njegov najmlađi sin s
obzirom na njegovu reakciju na Kivine molbe. Nije se opirao, nije se uopće
borio kad su ga stražari podignuli i počeli odvlačiti.
»TATA!« ponovno je viknula Kiva.
»Pokopajte dječaka«, preostalim je vojnicama naredio čovjek koji ju
je držao.
Tišim je, promuklim glasom dodao: »Ali pripazite. On je samo dijete.«
Kad su stražari krenuli po Kerrina, Kiva se počela još žešće otimati
stražaru koji ju je zarobio.
»NE... DIRAJTE... GA!« zakriještala je. »DA... SE... NISTE... USUDILI...«
»Žao mi je zbog ovoga, djevojčice«, promrmljao je muškarac koji ju je
držao. »Ali sama si kriva.«
»PUSTI ME!« procijedila je Kiva između jecaja, »TATA! TA...«
Ali brzaju je bol prekinula usred uzvika, zatim joj je tama preplavila
vid, a njezin je svijet... i njezin život... nestao u trenu.

»NEMAM CIJELI DAN, vidarice. Probudi se!«

Netko ju je grubo prodrmao i Kivine su se oči naglo otvorile
natjeravši je da se uspravi uz uzdah koji se pretvorio u napad kašlja.
Nije mogla disati.
 Nije mogla uvući zrak u pluća.
Nije mogla...
Nije mogla...
»Oh, prestani biti tako dramatična«, reče oholi ženski glas nekoliko
trenutaka prije nego što se nečija ruka spustila na Kivina leđa snažno ih
udarajući.
Suho kašljući i gušeći se, Kiva pokuša odgurnuti napadača pored
sebe, ali joj je pokušaj bio slabašan. Bol joj se širio rukama, niz noge i
trbuhom. Osjećala se natučeno posvuda, kao da je netko došao s batom
za meso i udario je njime tisuću puta.
»Za ime vječnog svijeta, samo diši kao normalna osoba«, naredi
osoba i dalje je udarajući po leđima. »Nije tako teško.«
Polako, Kiva uspije prestati kašljati iako ju je sve boljelo. Suze su joj
se slijevale niz lice zbog napora koji je bio potreban da napuni pluća te
podigne drhtavu ruku da razbistri zamagljen vid. Kad je napokon
uspjela toliko puta trepnuti da počne jasno vidjeti, uvuče zrak tako
oštro da je gotovo opet počela kašljati.
»Vaša... Visosti«, iznenađeno dahne Kiva kad ugleda princezu kako
sjedi na stolici pokraj njezina kreveta u ambulanti. »Š to... Vi...«
»Popij ovo prije nego što opet počneš umirati«, prekine je princeza
Mirryn gurnuvši mali kameni pehar prema Kivi. Bio je tek četvrtinu
napunjen, a Kiva nije ni morala pomirisati bijelu tekućinu da bi
prepoznala makovo mlijeko. Obično nije željela da joj išta pomuti
lucidnost, posebice u prisutnosti člana kraljevske obitelji Evalona, ali
jedva je mogla misliti, a kamoli govoriti, zbog bolova koji su joj bjesnjeli
tijelom.
Popivši naiskap tekućinu s okusom orašastih plodova, Kiva je bila
zahvalna princezi što joj je dala nekoliko trenutaka da počne djelovati.
Doza nije bila dovoljna da je onesvijesti, ili da je uopće drogira, ali brzo
je ublažila bol i tupo pozadinsko udaranje.
»Bolje?« upita princeza Mirryn.
»Puno«, reče Kiva. Prisili se dodati: »Hvala.«
 Oprezno, vrlo oprezno, Kiva pomakne jastuk i nasloni se na zid,
lagano se lecnuvši i poželjevši da je uzela još makova mlijeka prije nego
što se pomaknula. Ali sad je imala bolji oslonac i nakon nekoliko
ravnomjernih udisaja bolovi su ponovno bili podnošljiviji.
»Trebam li... ovaj«, Kiva gestom ruke izvede naklon.
Mirryn frkne. »Voljela bih vidjeti kako pokušavaš.«
Kiva to protumači kao da je princeza neće kazniti zbog manjka
bontona prema pripadnici kraljevske obitelji.
»Vjerojatno se pitaš zašto sam ovdje?« upita Mirryn uzevši pehar
od Kive i počevši ga prevrtati među prstima, kao da je morala nešto
raditi s rukama.
Kiva razmisli o pitanju te polako odgovori: »Iskreno, pitam se zašto
sam ja ovdje.«
Kad je makovo mlijeko počelo djelovati, njezina je pozornost
skrenula s tjelesnog bola, pa nije mogla pomiriti ono čega se sjećala o
Suđenju zrakom sa svojim trenutačnim stanjem.
»Pala sam«, nastavi Kiva. »Trebala bih biti mrtva.«
»Da«, odgovori Mirryn. »Trebala bi biti.«
Princeza više ništa ne reče, a iako je Kiva vrvjela pitanjima, držala
je jezik za zubima i čekala. Iskoristila je tišinu da promotri ambulantu,
zamijetivši da prijestolonasljednik nije sa sestrom. Vidjela je, međutim,
zastore navučene oko kreveta u kutu — Tildina kreveta — pa je s
nadom pretpostavila da su Jaren i Tipp vratili bolesnu ženu nakon što je
kušnja završila. Nijedan od njih nije bio u prostoriji, ali je zapovjednik
Veris stajao na ulazu ambulante, a njegov se oprezan pogled pomicao s
princeze na Kivu, a potom na tlo. Nijedan drugi stražar nije bio prisutan,
ni kraljevski ni bilo koji drugi.
Pri pogledu na zapovjednika Kivin se želudac uznemiri, uspomena
na njihov prvi susret bila je svježa. Još uvijek se sjećala kako se osjećala
kad ju je podignuo, njegovih ruku, njegova nepopustljivog stiska dok se
svom snagom borila da se oslobodi. Još se uvijek sjećala da je bio tamo
onog dana kad je život njezina brata završio. Kad je njezin život završio,
ali na drukčiji način.
 Progutavši, Kiva se okrene i shvati da je princeza proučava. Znala je
da treba skrenuti pogled, pokazati poštovanje, ali nije to imala u sebi.
Hrabro izdrži Mirrynin pogled, a princezina maska nije pomogla sakriti
zanimanje u njezinim plavim očima.
»Učinila bi to«, reče Mirryn napokon. »Umrla bi za nju.«
»Bolje rečeno, umrla bih s njom«, reče Kiva. »Ja umrem, ona umire,
sjećate se?«
»A ti živiš, ona živi«, uzvrati princeza. »Ako preživiš sljedeće tri
kušnje, oslobodit ćeš najtraženiju ženu u kraljevstvu.«
»To je dovoljno velik ako da mislim da se ne trebate brinuti oko
toga u ovom trenutku.«
»Lako je tebi reći«, uzvrati Mirryn. »Ne pokušava ukrasti tvoju
krunu.«
»Jeste li je vidjeli?« Kiva kimne prema zatvorenim zastorima. »Neće
tako skoro nešto ukrasti.«
Kiva je znala da treba biti opreznija, ali nije se mogla natjerati da
pazi što govori, čak ni kad je princeza zaškiljila ispod maske.
Odupirući se nagonu da se izvuče i okrivi makovo mlijeko za svoju
iskrenost, Kiva podigne bradu i nastavi pažljivo netremice promatrati
princezu. Ž eljela je da je netko drugi bio uz nju kad se probudila —
Tipp, Mot, Jaren. Čak i Naari ili nadzornik. Netko kome bi mogla
postaviti pitanja. Ali budući da je samo Mirryn bila ovdje, morat će joj
biti dovoljna.
»Kako sam preživjela suđenje?« upita Kiva izravno. Bila je
preumoma i previše ju je boljelo da bi okolišala.
Mirryn stavi pehar na stol pokraj Kivina kreveta, a prsti su joj se
micali dok se igrala s izvezenim rubovima crvenog ogrtača. »Podsjećaš
me na moju djevojku. Ne bi mi dala mira da sazna da si umrla danas.
Nekome tko ima tvoj duh treba dati priliku za borbu — to bi mi rekla.«
Kivi se svijet zaljuljao.
»Vi ste me spasili?«
 Mirryn frkne. »Pobogu, ne. Zašto bi mene bilo briga što će biti s
tobom?« Odmaknuvši nevidljive dlačice s ramena, nastavi: »Moj idiotski
brat, međutim...« Zakoluta očima. »Čini se da i prijestolonasljednika
lijepo lice može oboriti s nogu. Kome treba pravda kad je privlačnost
očito puno važnija?«
»Čekajte, princ Deverick me spasio?« Kivin se um nastavi vrtjeti.
Mirrynina se blijeda obrva izvije iznad maske. »Pala si s kule visoke
petnaest metara. Nije baš da si sama preživjela.«
»Ja... Vi... On.. .« Kiva nije mogla oblikovati rečenicu. S obzirom na
sve što je znala o obitelji Vallentis — s obzirom na to da su oni bili
razlog zašto je uopće u Zalindovu — nije mogla pojmiti ovu
nevjerojatnu istinu. »Ali... zašto?«
Princeza ispusti nestrpljiv zvuk. »Upravo sam ti rekla. Zar ne
slušaš?« Prestane se igrati i prekriži ruke. »Nevažno, samo budi
zahvalna što si živa.«
Kiva se pomakne u krevetu i ponovno napravi bolnu grimasu te se
ne uspije suzdržati da ne promrmlja: »Jedva.«
»Molim?«
Mirrynina se druga obrva podigne ususret prvoj.
»Rekoh, jedva«, ponovi Kiva. »Osjećam se kao da sam slomila sve
kosti u tijelu.«
Princeza se iznenađeno nasmije. »Je li to zahvala mojem bratu što ti
je spasio život?«
»Trenutačno nije ovdje.«
»Nije, ali ja jesam«, reče Mirryn, a opasna joj se oštrina uvuče u
glas. »I bilo bi ti bolje da pokažeš malo poštovanja.«
Kiva se otrijezni, podsjetivši se s kim razgovara. Opojno je sredstvo
utjecalo na nju više nego što je mislila ako se namjerno suprotstavlja
jednoj od najmoćnijih osoba u kraljevstvu. K tome, princeza je bila u
pravu — princ Deverick joj jest spasio život iako je to možda bilo samo
iz površnih razloga.
 »Ispričavam se, Vaša Visosti«, prisili se reći, a riječi su joj na jeziku
bile poput užarenog ugljena. »Molim vas, prenesite bratu moju
zahvalnost.«
Mirryn se nasloni, a plave joj se oči suze. Prošao je dug trenutak
šutnje prije nego što je izrekla: »Razočarana sam. Očekivala sam da ćeš
se više boriti.«
Kiva se namršti. »Želite da budem svojeglava?«
»Ž elim da pokažeš snagu koju sam vidjela kad si dojurila na
vješala«, reče Mirryn. »Ž elim da pokažeš hrabrost koja ti je bila
potrebna za skok sa stražarskog tornja. Ž elim da pokažeš duh zbog
kojeg bi te moja djevojka bodrila — duh zbog kojeg te moj brat ostavio
na životu.«
»Rekli ste da me spasio zbog mojeg lica«, Kiva će bezizražajno.
»Rekla sam i da je idiot.«
»Tvrdili ste da želim umrijeti«, podsjeti je Kiva. »Dvaput.«
»A vidi te sad, živa i zdrava«, uzvrati Mirryn.
»Samo zbog vašeg brata«, reče Kiva optužujućim i zbunjenim
tonom. »Računa li se to uopće kao pobjeda nad kušnjom? Hoću li
morati...«
Princeza Mirryn odmahne rukom i prekine Kivu. »U očima zakona
prošla si suđenje. Preživjela si... to se broji.«
Kad je Kiva otvorila usta kako bi joj proturječila, Mirryn ju je oštro
pogledala i rekla: »Ne počinji. Već sam morala slušati predavanje o
uplitanju iako nisam ja bila ta koja je brzopleto postupila. Ali naravno
da sam morala biti uvučena u ovo, zar ne?«
Dok je Mirryn nastavila ljutito mrmljati ispod glasa, Kiva je
pogledavala po ambulanti. »Gdje je princ Deverick? Zašto nije ovdje?«
Princeza se nasmije otvoreno i izuzetno zabavljeno. »To je odlično
pitanje. Moj brat je nepromišljena, impulzivna budala, a ujedno je jedan
od najboljih ljudi koje poznajem. Vjerojatno se upravo pokušava
sprijateljiti s kriminalcima i stvara dugoročne veze.« Mirryn lukavo
nastavi. »Prilično je opčinjen tobom, znaš — ako to što si živa već nije
očit znak.«
Toplina navre u Kivine obraze kad se sjetila kako je princ izjavio
sviđa mi se ispred okupljene mase. Nadajući se da će time spriječiti
princezu da to primijeti, Kiva upita: »Osoba koja vam je držala
predavanje... Mislite li na zapovjednika Verisa?«
Dotični stražar trzne očima na spomen svojega imena, ali se inače
ne pomakne s mjesta i lice mu ostane bezizražajno.
Mirryn se ponovno nasmije. »Veris je velika dobrica. Čudim se što
se nije bacio s tornja da te sam uhvati.«
Kiva ne reče ništa, bojeći se što bi mogla reći ako otvori usta, bojeći
se što bi mogla otkriti o svojem prvom susretu s tim muškarcem, i
svemu što joj je oduzeo — sve u ime obitelji Vallentis. Mirrynine obitelji.
Obitelj koju je Kiva mrzila i koju će mrziti cijeli život.
»Ne, nadzornik Rooke je imao... nekoliko riječi za mene i mojeg
brata«, objasni Mirryn.
Kiva bi dala svašta da sazna kakve su to riječi bile. Za bilo koga tko
nije bio plave krvi, uplitanje u suđenje značilo bi strogu kaznu: zatvor,
možda čak i smrt. Ali, princ? I prijestolonasljednik, k tome? Kiva je čisto
sumnjala da će uskoro urezivati Deverickovu kožu unatoč tome što se
posvađao s Rookeom.
»Nadzornik je izrazio svoje nezadovoljstvo postupcima mojeg brata
i dao do znanja da... ne bismo trebali biti prisutni na sljedeća tri
suđenja«, reče Mirryn. »Između nas, to nije neka velika tragedija.«
Š mrcne i nabere nos, kao da je i sam zrak vrijeđa.
Kivu nije iznenadilo što je Rooke prekorio princa i princezu, kao ni
to što su se pokorili njegovu zahtjevu, jer posljednje što ijedan član
kraljevske obitelji Evalona želi jest biti u lošim odnosima s čovjekom
koji je držao njihove najveće neprijatelje zatvorenima.
»Zašto ste ovdje, princezo?« upita konačno Kiva jer su joj trebali
odgovori, posebice nakon što je saznala da je Rooke raspustio članove
kraljevske obitelji. Nije bilo razloga da Mirryn bude u ambulanti, nije
bilo razloga da se princeza uopće udostoji tratiti vrijeme na razgovor sa
zatvorenicom. »Vaš me brat spasio iz... iz bilo kojeg smiješnog razloga
koji vam je rekao. I zahvalna sam, zaista jesam. No to i dalje ne
objašnjava zašto ste vi ovdje čekali da se probudim. Š to mi ne govorite?«
Princeza podigne ruku, a Kiva uzmakne, što je bila automatska
obrambena radnja. Mirryn zatrepće iza maske, ali ne reče ništa, nego
sklopi ruku u šaku. Kad je to napravila, zrak se oko njih namreškao,
Kivine su uši pucketale dok ju je tlak pritiskao, a glava joj je bila kao
napunjena vatom.
»Smjestila sam nas u zračni džep«, reče Mirryn, »zbog privatnosti.«
Kimne prema Verisu koji je promatrao dvorište, nesvjestan da se
razgovor nastavio.
Diveći se onome što je princeza učinila, Kiva pokuša zijevanjem
odagnati pritisak, ali neugodan osjećaj nije posustajao.
»Nemamo puno vremena prije nego što se zapita zašto smo tako
tihe i shvati što sam učinila«, nastavi princeza, s prizvukom hitnosti u
uglađenom, pristojnom glasu. »Reci mi, koliko si sigurna da možeš
preživjeti sljedeće tri kušnje?«
Kiva je bila dovoljno iznenađena da prestane s pokušajima
zijevanja, natjeravši se da ignorira neobičan osjećaj prouzrokovan
zračnim džepom. »Mislim da je bolje pitanje koliko nisam sigurna.«
»Ozbiljna sam, vidarice.«
»I ja sam, princezo«, uzvrati Kiva. »Nitko nikad nije preživio sva
četiri.«
Nije htjela priznati da se nada da neće morati proći sljedeća
suđenja jer bi njezina obitelj prije njih mogla doći po nju.
Mirryn odmahne glavom. »Nije istina. Davno su ljudi uspijevali
preživjeti.«
Kiva se podsmjehne, a makovo mlijeko nadvlada njezin nagon za
preživljavanjem: »Dakako, prije su ljudi vladali magijom. Ž ao mi je što
ću vas razočarati, ali ako nisam vaša davno izgubljena sestra, u žilama
mi ne teče ni trunčica elementalne moći.«
»Onda se moraš koristiti drugim vještinama«, reče Mirryn, koja je
postajala sve frustriranija. »Š to znaš raditi?«
 Kiva podigne ruke, istog trena požalivši jer joj je taj pokret
uzrokovao nalet bola. »Osvrnite se. Ovo znam raditi — ja liječim ljude.
To je sve.«
»Onda ćeš umrijeti.«
Tri riječi zbog kojih se Kivi dah zaledi u plućima.
Mirryn se naslonila na svojem sjedalu, a lice joj je bilo nepomično
unatoč smrtnoj presudi koju je upravo izrekla. »Istina je, znaš da je«,
reče princeza hladno. »I premda ti možda ne zaslužuješ takav kraj, svi
vjeruju da ona zaslužuje.« Mirryn elegantnim prstom pokaže prema
Tildinu zatvorenom zastoru.
Kiva proguta.
»Umrijet ćeš,« ponovi Mirryn, »a i ona će umrijeti.« Princeza joj
uputi nemilosrdan pogled. »I, iskreno, svima bi nam skratila muke kad
bi tako i bilo.«
Kiva uzdahne, ali Mirryn nije završila.
»Ali,« reče princeza, pa uzdahne, dugo i glasno, »čini se da sam
previše velikodušna za svoje dobro.«
Kiva se namršti i upita: »Š to?«
Mirryn ponovno uzdahne, a potom reče: »Nadzornik Rooke rekao
je da si ovdje deset godina. Ti si borac, Kiva Meridan, a ako si mogla
toliko izdržati, možeš preživjeti još šest tjedana. Posebice ako ti se
pomogne.«
Kiva se borila popratiti što se događa, a lijekovi su joj protiv bolova
usporavali misli. Zvučalo je kao...
»Evo«, reče Mirryn, gurne ruku u ogrtač i nakon što brzo pogleda
nesvjesnog Verisa, izvuče sjajnu amajliju.
Kiva je uzme na Mirryn poticaj i okrene je među prstima. Kad
shvati što je to, razmotri je li makovo mlijeko dovoljno dobro
opravdanje da je baci princezi u lice. Na kraju blistavog lanca bio je
savršen prikaz grba obitelji Vallentis. Mač, strijela, kruna i četiri polja
izrađena od čistog zlata, a elementi od dragog kamenja u boji: safir za
vodu, smaragd za zemlju, topaz za zrak i rubin za vatru.
 Amajlija je bila prekrasna.
Ali predstavljala je sve — sve — što je Kiva mrzila.
»Jako lijepo«, protisne i gurne je natrag prema princezi.
Mirryn je ne uzme. Umjesto toga reče: »Većina moje obitelji ima
samo jednu elementalnu moć, ali ja imam dvije. Zrak, kao što već
znaš...« Zastane da se uvjeri da Kiva prati: »I vatru.«
Bacivši još jedan brzi pogled na zapovjednika Verisa, Mirryn se
okrene prema Kivi i otvori dlan. Plamen joj se pojavi iznad ruke. Ne, ne
iznad ruke — na ruci. Okruživao joj je kožu, vatra je plesala kako je
pomicala zapešće tamo-amo, a žar joj je počeo lutati podlakticom prije
nego što je pucnula prstima i učinila da sve nestane.
Koža joj je bila netaknuta, a rukav kaputa nije bio oštećen iako je na
njemu bilo malo uglja.
»Dojmljivo«, protisne Kiva kad je vidjela da princeza čeka njezinu
reakciju.
Mirryn se nasmije i kimne prema amajliji koja je još uvijek bila u
Kivinoj ruci. »Rubin u grbu može upiti magiju ako netko — poput mene
— stavi svoje moći u njega.« Još se šire nasmije, jasno davši do znanja
na što misli. »Ne znam kakvo će biti Suđenje vatrom, ali sve dok ovo
nosiš,« opet pokaže na amajliju, »magija će te iznutra štititi.«
Kiva je buljila u princezu, a potom u amajliju, bez riječi.
»Ne daj da je itko vidi ili će misliti da si je ukrala«, upozori je
Mirryn. Zastane i nastavi: »Nisam toliko velikodušna. Morat ćeš smisliti
nešto za posljednja dva suđenja.«
Kiva nijemo kimne, još uvijek ne uspijevajući odgovoriti.
Ipak stegne prste oko amajlije i ugura je pod pokrivač, da je sakrije
od pogleda.
Kad je amajlija bila skrivena, Mirryn podigne ruku i ponovi radnju
kojom je stvorila zračni džep. Kivine su uši ponovno zapucketale, ovoga
puta od olakšanja kad je pritisak nestao, i znala je da više nisu u balonu
privatnosti.
 »Bilo je... pravo iskustvo... upoznati te, vidarice«, reče princeza
ustavši i izgladivši nevidljive nabore na ogrtaču. »Veselim se čuti vijesti
o tome kako si prošla na ostalim suđenjima, kakva god ti sudba bila.«
Mirryn nije izrekla nikakve riječi ohrabrenja ili dobre želje da Kiva
preživi. Zapravo, dok je odlazila, činila se prilično zadovoljna što će
očistiti svoje misli od Zalindova i njegovih stanovnika, uključujući
zatvorsku vidaricu. A ipak, Kiva se nije mogla suzdržati da je ne zazove,
napokon u stanju progovoriti.
»Čekajte!«
Princeza se zaustavi, napola se okrenuvši prema njoj.
»Zašto mi pomažete?« upita Kiva, dok je amajlija gotovo gorjela
ispod pokrivača. »Rekli ste prije da vas nije briga što će biti sa mnom.
Ne... Ne razumijem.« Proguta i natjera se dodati: »Ako ja preživim,
preživjet će i Tilda. Zašto biste to riskirali?«
Kasnije, kad joj makovo mlijeko napusti tijelo, Kiva bi se mogla
zapitati o vlastitoj odvažnosti. Ali sad su joj bili potrebni odgovori.
Znala Mirryn to ili ne, obitelj Vallentis je bila razlog zašto se Kiva
uopće našla u ovoj situaciji. Sumnja na izdaju krune — iz toga je razloga
Faran Meridan uhićen. Nije bilo dokaza, nikakve pokvarene zavjere, niti
je poduzeo kakve korake: samo je viđen na javnoj tržnici u blizini
pogrešne osobe, u pogrešno vrijeme. Zbog svojeg je zločina završio u
Zalindovu, a s njim i Kiva. Oboje su bili žrtve okolnosti... a Kerrin je bio
samo kolateralna žrtva.
Kiva je provela deset godina mireći se s tim što se dogodilo te noći,
učeći prihvatiti da je razmišljanje o tome što se dogodilo njezinoj
obitelji neće održati na životu. Ta je nepravda i dalje ostavljala gorak
okus u njezinim ustima, ali uspjela se oduprijeti tomu i usredotočiti na
ono što je važno: preživljavanje. Zato je bila dovoljno razumna da shvati
kako joj je, ako je ne spase do sljedećeg suđenja, princeza dala
neprocjenjivo blago — siguran prolaz do treće kušnje.
Ali Kiva nije znala zašto.
Okrenuvši se više prema njoj, Mirryn je motrila Kivu, važući
odgovor. Naposljetku princeza odgovori: »Djelomično zato što je moj
brat mekog srca — previše mekog ako mene pitaš. Posebice za jednog
prijestolonasljednika.« Mirryn zakoluta očima ispod maske. »Ali
neovisno o tome je on pohotni idiot ili nije, dugovala sam mu uslugu.«
Pohotni idiot, doista. Kiva nije imala pojma što je princ Deverick
mislio. Iako je bila zahvalna, nikad nije tražila njegovu pomoć, a s
obzirom na to da je bio član obitelji Vallentis, nije mu se imala namjeru
odužiti. Nikad.
»A s druge strane...« nastavi princeza. »Imaš duh borbene osobe i to
jednostavno poštujem. Mislim da bismo se u nekim drugim okolnostima
zbližile. Čak i postale prijateljice.«
Kiva iznenađeno uzdahne. Mogla je ih učiniti to ili se početi smijati.
Sa zaštitnom amajlijom ih bez nje, nije bilo šanse da...
»Ali ovo nisu druge okolnosti«, nastavi Myrrin prekinuvši Kivino
unutarnje poricanje. »I istini za volju, pretpostavljam da čak ni uz moju
pomoć nećeš uspjeti. Zato ti pružam priliku, iako beznadnu.« Slegne
ramenima neumoljivo. »Vjerojatnost da ti i Tilda preživite sljedećih šest
tjedana, sama vjerojatnost da Tilda poživi dovoljno dugo s obzirom na
njezinu bolest... Pa, ne trebam ti ja govoriti kolika je vjerojatnost za to.«
Istina — Kiva je to već znala. Samo što je računala na nešto što
princeza nije znala. Na nekoga. Ili više njih.
Na svoju obitelj.
I na pobunjenike.
Ostani na životu.
Ne dopusti da umre.
Dolazimo.
»Uvijek sam navijala za gubitnike«, reče Mirryn gotovo zamišljeno.
»A ti, Kiva Meridan, definitivno si najveći gubitnik kojeg sam vidjela.«
»Moram se složiti s tobom«, ubaci se novi glas.
Kiva je samo zurila kad je prijestolonasljednik glavom i bradom
ušao u ambulantu, uspravnih ramena, visoko uzdignute glave, s plaštem
koji se dramatično vukao za njim dok je mirno, bez žurbe prilazio.
 »Napokon«, reče mu Mirryn.
»Isprike, najdraža Mirry. Imao sam posla«, reče princ. »Ima toliko
zanimljivih ljudi ovdje. Toliko fascinantnih priča.«
Zbog načina na koji je Deveric gledao Mirryn Kivi se činilo da
razgovaraju bez riječi, pa osjeti bol jer je i sama nekoć imala tihe
razgovore sa svojom braćom i sestrama.
»Pa, hej, ljepotice«, reče princ zaustavivši se pokraj Kivina kreveta.
Cerio se savršenim zubima. Maska mu je skrivala sve osim usta i očiju
boje kobalta koje su, činilo se, zabavljeno plesale. »Dobro izgledaš.«
Namigne. »Jako dobro.«
Kiva se pitala misli li on da je šarmantan. Sama uopće nije bila
impresionirana. Bila je u potpunosti nezainteresirana. Impulzivan i
nepromišljen, takvim ga je Mirryn nazvala. Izgleda da je donekle bio i
gad. Kiva je to i pretpostavljala jer joj je spasio život zbog izgleda. Ipak,
poklonjenom se konju ne gleda u zube, čak i kad je taj konj prekriven
ljigom.
»Vaša Visosti«, uzvrati ukočeno. »Hvala što ste me spasili.«
Princ Deverick odmahne rukom, i dalje se cereći. »Ma to je bilo
ništa. Zaista.«
»Vidarica ima neke pritužbe oko svojeg tjelesnog stanja«, reče
Mirryn bratu dok je proučavala svoje nokte. »Budi sretan što si dobio
ikakvu zahvalu.«
Kiva raširi oči.
»Priznajem, bilo je blizu«, reče princ. »Još nekoliko sekundi...«
Pljesne rukama dovoljno glasno da se Kivi okrene želudac. »Ali živa si, a
to je jedino važno. Bila bi šteta da netko tako Ijubak...«
»Bogovi, poštedite me«, proštenje Mirryn, a lice joj se izobliči.
»Možemo li sad ići? Moram se kupati sljedećih sto godina. Bojim se da
nikad neću saprati smrad ovog mjesta sa sebe.«
»Princeza ljudi«, reče Deverick Kivi sarkastičnim tonom. »Strpljiva,
ustrajna, puna radosti te obilja ljubavi i dobrote i...«
»Oh, začepi«, reče Mirryn, uhvati brata za ruku i odvuče ga od Kive.
»Uživaš u vlastitom glasu.«
»To je jako lijep glas«, reče princ. »Zar ne, Kiva?« Kiva poskoči na
zvuk svojeg imena s njegovih usana. Bilo je zastrašujuće kako ga je
opušteno koristio, kao da se poznaju godinama. Ništa ne reče, zbog čega
se njegov osmijeh još više raširi.
»Uživao sam u ovome«, reče sestri iako ga je ona nastavila gurati
van iz prostorije. »Nadam se da će nam se putovi sresti, prvakinjo.«
A onda ga Mirryn odgura pored zapovjednika Verisa i kroz vrata,
zaustavivši se samo da izravna plašt i dovikne Kivi: »I dalje mislim da
žehš umrijeti. Slobodno me razuvjeri.«
 TRINAESTO POGLAVLJE

NAKON ŠTO SU članovi kraljevske obitelji izišli iz ambulante, Kiva je

pokušala ustati iz kreveta, ali njezino bolno tijelo nije bilo doraslo
zadatku. Umjesto toga, prevrtala se sve dok joj i to nije bilo previše
bolno, pa je ležala i razmišljala o svemu što se dogodilo tog dana, prije
nego što ju je makovo mlijeko napokon oborilo pa je zaspala.
Kad se ponovno probudila, ambulanta je bila znatno tamnija, a
slaba je svjetlost luminijskih svjetiljki otjerala najgore vrste noćnih
sjena — i shvatila je da nije sama.
»Š to radiš ovdje?« grakne Kiva glasom hrapavim od sna.
Jaren je sjedio na stolici pokraj njezina kreveta i gledao u ruke, ali
glava mu se naglo podigne na njezino pitanje te mu olakšanje preplavi
lice. »Zašto me to uvijek pitaš?«
»Možda zato što sam neprestano iznenađena što te vidim živog.«
Natruha osmijeha dotakne mu usne prije nego što izblijedi, a onda
mu se izraz lica skameni. »Isto bi se moglo reći i za tebe, nakon
vratolomije koju si danas izvela.«
Kiva nije željela ležeći voditi ovaj razgovor. Nije uopće htjela
razgovarati, a posebno ne u ovako ranjivom položaju.
Dok se pridizala, zatomi grimasu zbog bola koji joj je istodobno
prostrijelio ruke, trup i glavu, te pažljivo, naslonivši se na zid, zauzme
isti položaj kao i kad je princeza bila ondje.
»To je izgledalo bolno.«
Kiva prostrijeli Jarena pogledom. »Izgled može zavarati.«
 Nije znala zašto je pokraj njega uvijek zauzimala obrambeni stav,
zašto je mrzila pokazati bilo kakav znak slabosti.
Jaren uzdahne i prođe prstima kroz kosu. Čudno je stršala, kao da
je ponovio tu radnju bezbroj puta. Kiva ga pomnije promotri i uoči da je
prekriven s još više zemlje i prljavštine nego kad ga je vidjela pokraj
vješala, što je ukazivalo na to da je naporno radio u tunelima prije i
poslije toga. Imao je podočnjake i činio se umornim. Zalindov je
ostavljao traga na njemu, vidjela je to, čak i ako ga još nije slomio.
»Mogu li... Trebam li ti nešto donijeti?« upita je Jaren tiho.
Prisjetivši se njegova snažnog otpora prema lijekovima za
ublažavanje bolova, Kiva odmahne glavom, odlučivši pričekati da ode
prije nego što uzme još jednu dozu makova mlijeka. Ali i zato što je
htjela biti bistrog uma dok je prisutan.
»Dobro sam«, reče Kiva. »A sad mi odgovori — zašto si ovdje?«
Jaren ispusti zvuk pun nevjerice. »Š to misliš zašto?« upre prstom
prema njoj i reče, očigledno je optužujući: »Zamalo si umrla, danas,
Kiva.«
»Pa što?«
Te su joj dvije riječi ispale iz usta prije nego što ih je uspjela
zaustaviti.
»Pa što?« ponovi u nevjerici. »Pa što? Š ališ se?«
Ne reče ništa, iznenađena njegovom žestokom reakcijom.
»Jesi li htjela umrijeti?« zahtijevao je odgovor. »Je li to bio tvoj
plan?«
Kiva odskoči unatrag. »Naravno da ne.« Jedva je bila svjesna da su
se vrata karantene otvorila i zatvorila, ali nije skidala pogled s Jarena.
»Zašto onda, Kiva? Zašto si se tako žrtvovala? Zašto riskiraš svoj
život zbog žene koju i ne poznaješ?« Pokaže oštro prema zastoru oko
Tildina kreveta. »Zašto žrtvovati sve zbog nje?«
»Š to se to tebe tiče, Jarene?« uzvrati Kiva. »Ne poznaješ me
dovoljno da bi bio ovako uzrujan.«
 »Ne, ali ja te p-poznajem!«
Kiva je ignorirala Jarenov povrijeđeni pogled pa se okrenula i
ugledala Tippa kako stoji na vratima karantene. Kad je ugledala suze u
njegovim očima, obeshrabrila se.
»Tippe...«
»Zašto si to u-učinila, Kiva?« upita drhtavim glasom, dok su mu se
pjegice isticale na blijedom licu. »Rekla si mi da nitko ne m-može
preživjeti suđenja, da su ona s-smrtna presuda.«
»Tippe, dođi ovamo«, reče Kiva ispruživši ruku. Blago se tresla, što
zbog sukoba, što od bolova. Princ Deverick je možda ublažio Kivin pad
dovoljno da spriječi njezinu smrt, ali nije bio nježan.
Polako, Tipp priđe dok su mu se suze slijevale pri pogledu na nju.
»Zašto Kiva?« Grlo mu je drhtalo. »R-rekla si mojoj majci da ćeš me
štititi. Ne možeš to učiniti ako si m-mrtva.«
Iako Kiva nije namjeravala reći Tippu za Crestine prijetnje smrću, i
dalje je željela voditi ovaj razgovor nasamo s dječakom. Kratko je
pogledala Jarena, ali on je samo prekrižio ruke i mirno joj uzvratio
pogled. Naari je također promatrala s ulaza ambulante, i ne
pokušavajući prikriti da prisluškuje.
»U pravu si, rekla sam tvojoj majci da ću paziti na tebe«, tiho će
Kiva uzevši Tippovu ruku u svoju. »I planiram to i dalje raditi, još dugo
nakon što završe suđenja.«
Kad Tipp okrene lice od nje, Kiva mu stisne prste da ponovno
pridobije njegovu pozornost i nastavi: »Hej, ozbiljna sam. Preživjela
sam jednu kušnju — koliko teške mogu biti preostale tri?« Pokuša uliti
samopouzdanje u svoj glas, prikrivši sve tragove sumnje i pazeći da
sakrije nadu da se možda uopće neće morati suočiti s preostalim
suđenjima.
Ostani na životu.
Ne dopusti da umre.
Dolazimo.
»A što onda?« upita Tipp. »B-bit ćeš slobodna, a ja ću biti sam.«
 Kiva mu nije mogla reći istinu, ni za svoj plan — ne još. Ne dok ne
razgovara s nadzornikom. Čak i tad, šutjet će iz straha da se Tipp uzalud
ne ponada. Predstojao je dug put, a Kiva nije mogla jamčiti da će dobro
završiti. Za bilo koga od njih.
Pomalo promuklo reče: »To nije današnji problem pa nema smisla
da se o tome sada brinemo.«
»Onda se usredotočimo na danas«, ubaci se Jaren. »Još uvijek nam
nisi rekla zašto si učinila to što si učinila.«
Kiva je morala izbrojiti do deset ne bi li pukla i rekla mu da se to
njega ne tiče, zatražila ga da napusti ambulantu. Istini za volju, svidjelo
joj se što se probudila i vidjela ga pokraj svojeg kreveta. Svidjelo joj se
što se brine, što mu je bilo dovoljno stalo da bude ljutit. Vrlo je malo
ljudi u Zalindovu uopće marilo za njezinu dobrobit — uvijek je ona bila
ta koja se brinula za druge, a ne obratno.
Ali... još uvijek je stajala iza onoga što je rekla, da je ne poznaje
dovoljno da bude uzrujan. Nije razumjela što se događa između njih te
se pitala osjeća li se povezano s njom samo zato što je ona bila prva
osoba koju je upoznao kad se probudio u Zalindovu. Ne bi bilo prvi put
da zatvorenik reagira na taj način, čak i nakon što bi urezala njegovu
kožu. Doživljavali su je kao nekog poznatog tijekom neugodnog
prijelaza u novi život. Gotovo kao utjehu. Ali njihova bi ovisnost obično
izblijedjela nakon nekoliko tjedana, a Kiva bi rijetko opet razgovarala s
njima, osim kad bi u pitanju bili problemi sa zdravljem — ili ako bi bih
pronađeni mrtvi, pa bi ih onda ona trebala poslati u mrtvačnicu.
Jaren je, međutim, u Zalindovu bio već gotovo tri i pol tjedna, a nije
davao naznake da nestaje iz njezina života. Ako išta, upravo suprotno,
sve ga je više viđala kako je vrijeme odmicalo. Dijelom je za to bila
zaslužna spona između njega i Tippa, mlađi je dječak prisvojio Jarena
odlučivši da je njegova svrha pomoći pridošlici da preživi. A Tippova je
povezanost s Kivom značila da je Jaren, zajedničkim poznanstvom,
povezan i s njom.
No ipak... Kiva je bila izgubljena u ovoj situaciji i nije imala pojma
kako da odgovori na njegovu molbu — ne, njegov zahtjev — za
odgovorima. Iako je bila ganuta što mu je stalo, plašila se takve pažnje.
Bila je u Zalindovu dovoljno dugo da zna da ne treba stvarati trajne
veze. Tipp je bio jedina osoba kojoj je Kiva dopustila da joj se donekle
uvuče u srce, i bila je odlučna da tako i ostane.
Ipak, kad je vidjela brigu na Jarenovu licu, i suze koje su još bile u
Tippovim očima, čak i blagu napetost kod Naari koja ih je slušala, Kiva
nije mogla prizvati netrpeljivost potrebnu da ne odgovori na pitanje.
»Pomogni mi da ustanem, može?« reče nježno. »Ž elim ti nešto
pokazati.«
Iako bi više voljela Tippovu pomoć, Jaren joj je mogao pružiti bolju
potporu, pa proguta ponos i dopusti mu da je obujmi rukom dok je
drhtavo ustajala.
Kiva nije mogla zaustaviti tihi jecaj koji je ispustila zbog naleta
struje koja joj je prolazila nogama, odnosno živaca koji su se protivili
kretanju. Iako ništa nije slomljeno, i dalje se činilo kao da je sve
slomljeno.
»Jesi dobro?« upita Jaren.
Pogleda ga, shvativši koliko mu je lice blizu njezina, njegove plavo-
zlatne oči ispred nje, i čvrsto si napomene da joj nitko neće dopustiti da
zaboravi ako mu sad porumeni u naručju. »Već sam ti rekla, dobro
sam.«
»Niši dobro«, usprotivi se i namršti. »Ne moram biti vidar da mi to
bude jasno.«
»Zašto onda pitaš jesam li dobro?« uzvrati Kiva, pokušala je — i
nije uspjela — držati živce pod kontrolom. Kad je vidjela da mu se mišić
trznuo, uzdahne i reče strpljivije: »Pala sam s petnaest metara, Jarene, i
još uvijek sam živa — tako da jesam dobro s obzirom na drugu
mogućnost.« Zaustavi se i nevoljko prizna: »Ali ipak se osjećam kao da
sam pala s petnaest metara, tako da je dobro relativan pojam.«
Jaren je obujmi još čvršće i privuče je bliže svojem tijelu kao da se
želi apsolutno uvjeriti da se neće još više ozlijediti. »Princ te trebao
prije uhvatiti«, reče strogo.
Kiva ga nije pitala kako to zna, pretpostavivši da se vijest po
zatvoru proširila poput požara. Samo se nadala da ne zna zašto ju je
princ spasio. Nije joj trebalo još poniženja večeras. »Nije me uopće
trebao uhvatiti.«
Jarenova se obrva podigne. »Ti braniš...«
»On je razlog zašto sam još uvijek ovdje«, prekine ga Kiva, iako je
bila iznenađena više od svih što je to izrekla. Nije mogla ni zamisliti da
će braniti člana obitelji Vallentis.
»Ali...«
»Š to nam želiš p-pokazati, Kiva?« prekine Tipp Jarena. »Ne bi
trebala dugo biti izvan k-kreveta.«
Kiva u srcu osjeti toplinu prema dječaku pa mu uputi mali osmijeh.
Ne uzvrati joj ga, a i dalje ju je jedva gledao u oči. Uzdahnuvši u sebi,
Kiva reče Jarenu: »Možeš li mi pomoći da odem do Tilde?«
Jarenove se usne stisnu kao jasan pokazatelj toga kako se osjeća
zbog druge žene. Ali učini što ga je Kiva zamolila i pomogne joj u
bolnom prelasku prostorije te odgrne zastor i otkrije usnulu kraljicu
pobunjenika.
Čitavim je putem Kiva pokušavala ignorirati čvrstoću njegova tijela,
potvrdu njegove snage koja ju je podupirala. Nije si htjela dopustiti da je
utješi njegov dodir, bez obzira na to koliko se sigurno, koliko se
zaštićeno osjećala u njegovu naručju.
Odgumuvši se od njega kako bi sjela na stolicu pokraj Tildina
kreveta — i lakše dišući sad kad je bilo više prostora između njih —
Kiva pričeka da se Tipp približi prije nego što pokaže na ženu i upita:
»Kad je gledaš, što vidiš? Š to ona predstavlja?«
Naari se približi, kao da ne želi propustiti ono što će Kiva reći. Kiva
se nije obazirala na nju — nakon što se suočila s princezom Evalona i
nakon što se morala nositi s razvratnim prijestolonasljednikom,
zatvorska stražarica više nije djelovala toliko zastrašujuće. Š to je mogla
učiniti? Osuditi Kivu na smrt? Već je bila osuđena na nju kroz kušnje;
malo se čega još imala bojati. A osim toga, Naari je dokazala da nije
jedna od stražara zbog kojih se Kiva trebala brinuti. Ako je žena
jantarnih očiju htjela slušati, neka joj bude.
»Kako m-misliš?« upita Tipp maknuvši crveni pramen s očiju. »To je
samo T-Tilda.«
»Pogledaj pažljivije«, potakne ga Kiva. »Tko je ona?«
Tipp je izgledao zbunjeno. »Kraljica p-pobunjenika?«
Jarenovo se tijelo ukoči, a pogled mu je prelazio s Kive na Tildu i
natrag. Kao da je bio na oprezu zbog odgovora, polako upita: »Jesi li ti
njezina pristalica? Jesi li je zato spasila?«
Kiva odvagne odgovor, razmišljajući o kompliciranoj povijesti svoje
obitelji s pobunjenicima i o tome gdje se uklapala, u što je vjerovala. Sa
svakom sekundom koja je prolazila Jaren je postajao sve napetiji, sve
dok Kiva napokon ne reče: »Nisam neka pobunjenička podanica, ako to
pitaš.«
Jaren se vidno opustio.
»Međutim, nije da nisam pristalica«, prizna Kiva, zbog čega se opet
ukočio. Bilo je očito što misli. S obzirom na njegov ispad nakon Tildina
dolaska, Kiva je znala da čvrsto stoji na strani protiv pobunjenika.
»Kako možeš...«
»Ovdje sam dovoljno dugo da čujem obje strane priče«, prekine ga
Kiva: »Svi ste bili prisutni kad smo razgovarali o povijesti Evalona, o
tome kako su Torvin Corentine i Sarana Valientis postali neprijatelji,
kako su nastali pobunjenici. Kako je Mot rekao, oni polažu pravo na
krunu.« Kiva pogleda Tildu i tiho doda: »Ona polaže pravo na krunu.«
»Ali...«
Još jedanput Kiva nadglasa Jarena: »Ponovno, ne kažem da sam
pobunjenica.« Nije planirala priznati da njezina obitelj ima veze s njima,
ili da se nada da će je Tildini sljedbenici spasiti iz Zalindova — najbolje
je bilo dati odgovor koji će umanjiti njegovu brigu. I Naarinu, s obzirom
na to da je stražarica bila jednako napeta. »Imala sam samo sedam
godina kad sam stigla ovdje, sjećaš se? Nije da su me planirali pokušati
regrutirati prije toga.« Podari im natruhu osmijeha, potičući ih oboje da
se opuste.
»Ako nisi za njih, kako ti je u redu to što rade? Neredi koje
uzrokuju?« upita Jaren vidno frustriran. »Ovdje si deset godina i ne znaš
kako je vani, koliko je opasno. Evalon se gotovo raspada. Većina je
savezničkih kraljevstava zatvorila granice u strahu da će se pokret
pobunjenika proširiti na njihovu zemlju. U nekima već jest. A naši
neprijatelji... Caramor i Mirraven napeto čekaju da pokrenu napad,
čekaju najmanju natruhu slabosti. Da nema Tanestra planina koje im
otežavaju prolazak vojske...« Odluta, odmahujući glavom.
Kiva se opametila kad se podsjetila koliko malo zna o izvanjskom
svijetu. Kodirane poruke koje je primala nisu sadržavale političke
vijesti, tako da je najbolje čemu se mogla nadati hječenje novih
zatvorenika koji su bili brbljavi — ili da Rooke nešto oda tijekom
njihovih privatnih susreta. No... nije bila Jarenova krivnja što nije bila
upućena, tako da se prisilila smireno reći: »Ne kažem da podržavam išta
od toga, samo kažem da razumijem njihove motive — da vjeruju da im
kraljevstvo pripada s pravom te ga žele natrag. Ali,« požurila je kad je
Jaren ponovno zaustio, »prema mojem iskustvu, ljudi koji se pedjaju s
pobunjenicima obično završe u zatvoru ili mrtvi. Ja sam već u zatvoru
— ne želim biti mrtva.«
»I dalje ne...«
»Nemojmo se svađati oko toga«, prekine Jarena. Opet. Očito je bio
strastven oko toga, dovoljno da se Kiva zapita ima li neki dublji, osobniji
razlog zašto je toliko protiv pobunjenika. Ako ima obitelj ili prijatelje
koje su oni povrijedili — ili nešto gore — njegova reakcija ne samo da
ima smisla, nego je i opravdana. Iako Kiva neće dopustiti da joj
promijeni stav, nije ga htjela dalje uzrujavati pa nastavi: »Ako se i dalje
brineš kome sam odana, razmisli o tome koliko sam beskorisna ikome
od njih, posebice ovdje.« Mahnula je rukom podsjećajući ga gdje se
nalaze. »Pobunjenici u zatvoru aktivno me preziru, pa teško da će me
pitati za pomoć.« Pitati, nikako. Prijetiti da će Tipp stradati, svakako, ali
Kiva odluči to ne spomenuti. »Čak bih i izvan Zalindova bila grozna
novakinja. Moj vidarski kodeks podrazumijeva da moram pomoći
svakome tko me potraži, uključujući one koji su odani obitelji Vallentis.
Sumnjam da bi to dobro prošlo — na bilo kojoj strani.«
Jarenova se napetost istopi i oči mu se napokon razvedre, kao da je
i sam shvatio koliko bi apsurdne bile takve okolnosti.
»I dalje n-ne razumijem«, reče Tipp, a osjećaji u njegovu glasu
dotaknu Kivino srce. Postala je smetena nastojeći spriječiti Jarena — i
Naari — da preispituju njezine motive, zaboravivši na razlog zbog kojeg
ih je dovukla do Tilde i objašnjenja koje je namjeravala dati, neovisno o
tome koliko ono bilo varljivo.
Obrativši se dječaku, Kiva reče: »Pitala sam te što misliš kad
pogledaš Tildu. Vidiš ženu, kraljicu pobunjenika ili nešto drugo. Ali ja je
gledam i vidim nekoga tko je smrtno bolestan i kome je potrebna moja
pomoć.« Kiva ponovno pogleda prema krevetu i nastavi davati jedino
objašnjenje koje bi Tipp prihvatio, koje bi smatrao istinitim s obzirom
na to koliko ju je dugo poznavao.
»Ona predstavlja sve koje sam pokušala spasiti tijekom ovih
godina. Sve koje nisam uspjela spasiti tijekom ovih godina. Za mene to
nije samo jedan život — nego svi, a svi su važni.«
Nesvjesno je trljala bedro, ali se ukoči, prisilivši se umiriti ruku. Ni
Jaren ni Tipp nisu primijetili, ali Naari ju je toliko pažljivo promatrala da
Kiva proguta knedlu i izbjegne njezin pronicljiv pogled.
»Tako da,« nastavi, »možda ne mogu sve održati na životu, ali ovu
ženu? Ovu pacijenticu?« Pažljivo slegne ramenima. »Mogla sam učiniti
nešto, pa i jesam.« Samozatajno se osmjehne, barem se nadala da je
tako. »Sad samo trebamo pričekati da vidimo hoće li to učiniti ikakvu
razliku.«
Kiva nije lagala. Mislila je što je rekla i vjerovala je u to. Ali nije im
mogla reći sve, nije s njima mogla podijeliti pravi razlog zašto je
preuzela Tildinu kaznu na sebe — i ne samo zato što je Naari slušala.
Povjerenje nije bilo nešto što je Kiva lako ukazivala, posebice na mjestu
kao što je Zalindov.
»Dakle... hoćeš reći da si se d-dobrovoljno javila jer je bolesna?«
upita Tipp, a mlado mu je lice bilo začuđeno. Barem više nije bilo suza.
Jaren i Naari su izgledali sumnjičavo, kao da znaju da u Kivinoj priči
mora biti nešto više, ali Kiva je izbjegavala njihov pogled, odlučna da se
drži svoje priče.
»Umrla bi danas«, reče Kiva. »Znam da je to nerazumno, znam da je
život takav, posebno ovdje, ali sita sam toga da ljudi umiru dok sam ja
odgovorna za njih. Tako da, da, Tippe. Ako joj mogu spasiti život, ili
barem odgoditi smrt, onda ću to i učiniti.«
Posebno ako je to značilo da će obje biti slobodne.
Dječak je sisao donju usnu među zubima, grizući je dok je
razmišljao o njezinim riječima. Napokon reče: »Izgleda da ćemo se onda
morati više p-potruditi da joj bude bolje. Onda će ti m-moći sama
zahvaliti.«
Olakšanje preplavi Kivu, a pojača se kad joj se Tipp krezubo
osmjehne, koliko god to drhtavo bilo. Posegne prema njemu i uhvati ga
za ruku, držeći je čvrsto dok je govorila, samo njemu: »Učinit ću sve da
te ne ostavim, razumiješ li? Obećala sam to tvojoj majci, a ja ispunjavam
svoja obećanja. Zajedno smo u ovome, ti i ja.«
Kiva se molila da Rooke pristane na ono što ga je planirala pitati,
čak i ako bi to vrijedilo u najgorem slučaju, odnosno u slučaju da mora
proći kroz sve preostale kušnje. Prema zakonu se održavaju svaka dva
tjedna, tako da je imala toliko vremena do sljedeće. Ako njezina obitelj i
pobunjenici ne dođu na vrijeme, onda je sama u ovome — a ako ne
uspije, zbog smrti će napustiti Tippa.
Pogledala je Jarena i shvatila da je on već promatra. Nije ustuknula
pred njegovim pogledom, nego mu pokuša priopćiti sve što je mislila,
sve što je osjećala. Ako umre, morala je znati da će netko paziti na Tippa
što je dulje moguće.
Jaren se, za svaku pohvalu, nije borio protiv njezine tihe
komunikacije. Usne su mu se stisnule, a izraz lica produbio, kao da joj
želi reći da ne treba uopće razmišljati o svojoj smrti, ali kad ga je ona
nastavila mirno, izravno gledati, uzdahnuo je i lagano kimnuo u znak
prihvaćanja. Dogovora.
Budući da se osjećala blago uznemireno zbog tog razgovora bez
riječi, Kiva skrene pogled s njega i nagne se da stavi dlan na Tildino
čelo. Vrućica se nije vratila, ali bila je nemirna i stenjala je u snu.
»Ima li kakve promjene danas?« upita Kiva, koja se nije mogla
suzdržati da se ne vrati u ulogu vidarice.
»Ne kod nj-nje«, reče Tipp. U glasu mu se čulo da oklijeva pa Kiva
podigne pogled prema njemu dok je nastavljao: »Ali p-pacijentima se sa
želučanom virozom pogoršalo. A ona se i dalje širi. Stražari su d-dovukli
još troje dok si... spavala.«
Spavala je bila jako blaga riječ za Kivino stanje nesvijesti. Okrenula
se prema vratima karantene pitajući se ima li snage provjeriti bolesne
pacijente.
»Ni ne pomišljaj na to.«
Kiva se okrene prema Jarenu te primijeti njegov beskompromisni
izraz lica pa napravi grimasu.
»Možeš se mrštiti koliko te volja, ali ideš ravno u krevet«, reče.
Ostao je vjeran svojoj prijetnji pa ju je obujmio rukom i nježno je
osovio na noge. Ovoga se puta ugrizla za jezik kako ne bi zastenjala, no
Jarenov joj je pogled jasno dao do znanja da je svjestan da prigušuje bol.
Odlazak do ležaja, činilo joj se, bio je mučniji od šetnje do Tilde, a
premda to nikad ne bi priznala, Jaren je bio u pravu — nije bilo šanse da
bi mogla stajati dovoljno dugo da pregleda bolesne pacijente.
»Hvala ti«, prisili se tiho reći kad se ponovno smjestila. Cijelo joj je
tijelo pulsiralo, ali i dalje to nije htjela pokazati. Unatoč tome, bila je
izrazito svjesna da zacijelo izgleda jednako grozno kao što se i osjećala.
Jaren kimne, a zatim se udalji krenuvši prema drvenom ormariću
na kraju radnog stola s druge strane prostorije. Razmijeni zbunjeni
pogled s Tippom, koji slegne ramenima i namjesti joj jastuk iza leđa.
Nisu morali dugo čekati da se Jaren vrati s kamenim peharom u ruci.
»Pij«, reče, predavši ga Kivi.
Glupo je treptala pri pogledu na bijelu tekućinu. »Donio... si mi...
makovo mlijeko.«
Nije to oblikovala kao pitanje, nego zbog iznenađenja povisi ton na
kraju razlomljene rečenice.
»Pij«, ponovno će Jaren. »Pomoći će ti.«
»Ali... ti ne...« utihne, gledajući ga i pokušavajući razumjeti.
Usne mu se trznu na rubovima te odmahne glavom kao da mu je
njezina reakcija zabavna. »Samo zato što ja to ne volim piti, ne znači da
drugi ne bi trebali. Kako si i sama rekla... danas si pala s petnaest
metara. Ako itko treba biti drogiran, to si ti.«
Doza koju je natočio bila je veća od one koju joj je Mirryn dala —
pola pehara. Zasigurno dovoljna da je obori.
Blago se mršteći, Kiva reče: »Ja...«
»Samo popij, Kiva«, reče Jaren, premda nježno. Na njezinu
slobodnu ruku položi svoju, a žuljevi su mu na dlanu bili hrapavi na
njezinoj koži, no nekako neobično utješni. Bili su dokaz da je
preživljavao u tunelima, da nije odustao, za razliku od mnogih. »Moraš
se odmoriti.«
»Olisha i Nergal će uskoro d-doći«, reče Tipp. »P-pobrinut ću se da
znaju za nove p-pacijente i da obećaju da će ih pripaziti. Spavaj, Kiva. M-
mogu preživjeti noć bez tebe.« !
Dječak se nagne i poljubi je u čelo, prije nego što počne kuckati
prstima po ruci u kojoj je držala pehar.
Tipp se nikad nije sramio iskazati naklonost, ali poljubac u čelo bio
je nešto novo. Treptanjem pokušavši zadržati suze zbog nježne geste,
Kiva podigne pehar s makovim mlijekom i proguta sadržaj te ga
ispražnjenog vrati Jarenu.
»Sigurna sam da ću sutra ponovno biti na nogama«, reče im
zijevajući dok je opojno sredstvo počinjalo djelovati.
»A onda m-možemo smisliti kako ćeš proći sljedeću kušnju«, reče
Tipp ušuškavši je.
Kiva ne odgovori, samo se smjesti dublje u krevet, osjetivši
olakšanje kad napipa hladni metal amajlije skrivene ispod pokrivača.
Ako je bilo vjerovati princezi Mirryn, Kiva se nije morala brinuti oko
sljedeće kušnje. Ali oko iduće dvije...
Ne prvi put, Kiva se zapita što joj je bilo kad je zauzela Tildino
mjesto. Molila se da je u pravu što se tiče nadolazećeg spašavanja, ali
čak i da je u krivu... dok su joj se kapci sklapali, a makovo je mlijeko
obaralo, još uvijek se nije mogla natjerati da požali zbog svojih
postupaka. Ne kad joj je u mislima ostao Tippov poljubac u čelo.
 »Slatko snivaj, Kiva«, Jarenov se šapat činio kao da dolazi izdaleka.
Shvatila je da je još uvijek drži za ruku kad ju je stisnuo te je to bilo
posljednje što je osjetila, posljednje što je čula prije nego što je utonula
u blaženi san.

BILO JE GLUHO doba noći kad se Kiva opet probudila, ustavši uz

preplašeno cviljenje kad je ugledala sjenu nad sobom. Bio je potreban
trenutak da joj se oči naviknu na slabo osvjedjenje u ambulanti, a kad se
to dogodilo, strah joj se povećao jer je prepoznala prijeteći lik.
»Š to ti je, za ime bogova, bilo u glavi?« zahtijevao je odgovor
nadzornik Rooke, ruku stisnutih na bokovima, dok su mu tamne oči
blistale.
»Ja...«
»Imaš li pojma što si učinila?« ispali. »Imaš li pojma kako si
nepromišljeno, kako budalasto...«
»Cresta bi ubila Tippa«, prekine ga Kiva ne želeći da joj se Rooke
obraća svisoka. Ne dok joj je makovo mlijeko bilo u organizmu i davalo
joj priličnu dozu hrabrosti.
»Pa?« podigne Rooke ruke. »On je samo jedan dječak. Neka umre.«
Od te se pomisli Kivi sledi krv. »Važan mi je.«
»Onda si budala«, reče Rooke uperivši prst u nju. »Š to će se sad
dogoditi? Čak i da preživiš suđenja, što nećeš, što onda? Otići ćeš, a
Tipp.. .«
»Poći će sa mnom.«
To je zateklo nadzornika. Nagnuo se na petama, škiljeći u nju.
»Molim?«
Kiva obliže usne, nadajući se da će moći ovo izvesti. Poželjela je da
joj um nije pomućen lijekom, ali ujedno je bila zahvalna što je zbog
njega hrabrija. Nikad se prije nije osjećala tako neustrašivom u
nadzornikovoj blizini.
»Rekli ste mi da Tipp može napustiti Zalindov ako po njega dođe
skrbnik izvana«, reče. »Ako preživim suđenja i budem slobodna, ja ću
biti njegova skrbnica. Otići će sa mnom.«
Nadzornik dugo nije ništa rekao. Kiva se bolno promeškoljila u
krevetu, a ruke su joj postajale ljepljive dok je čekala njegov odgovor.
Napokon progovori: »Moraš preživjeti suđenja da bi se to
dogodilo.«
Kiva se htjela nasmiješiti, smijati, ustati i plesati pobjednički ples.
Rooke se nije protivio — nije se mogao usprotiviti jer je upotrijebila
njegove riječi protiv njega. Ali ipak, bojala se da će pronaći neki izgovor,
neki način da je odbije. Umjesto toga joj je ukazao na vjerojatnost
njezina neuspjeha. S tim se mogla nositi.
»I prije sam prkosila sudbini«, odgovori Kiva. »Deset sam godina
ovdje i još sam živa. I to mora nešto vrijediti.« Prisjetila se da joj je
Mirryn rekla da je borac, prisjetila se da je Rooke bio taj koji je to uopće
rekao princezi.
»Ž iva si jer sam te štitio«, prosikće nadzornik Rooke, a bijes mu se
vrati u lice. »Ž iva si jer mi je tvoj otac spasio život, a ja sam mu zauzvrat
obećao da ću te pripaziti. Š to misliš kako si preživjela tako dugo?«
Kiva ustukne na spomen svojeg oca, ali ne uspije se suzdržati da ne
odgovori pomalo ogorčeno: »Jer ljudi znaju da sam vaša doušnica, a s
obzirom na to da mi nitko ne vjeruje i da me svi mrze, puštaju me na
miru.«
»Pogrešno«, protisne Rooke kroz zube. Kiva nikad nije vidjela da
ovaj inače staloženi čovjek pokazuje toliko osjećaja. »To je zato što svi
ovdje — zatvorenici i stražari — znaju da moraju odgovarati meni ako
te dotaknu.«
Kiva gotovo frkne. Zlostavljali su je nebrojeno puta, posebice
stražari. A onda se pojavila Cresta i njezina prijetnja Tippu, za što
nadzornik nije nimalo mario. Toliko o toj zaštiti koju spominje. Odanost
njemu Kivi je donijela samo nevolje, kao i neprestan osjećaj tjeskobe što
mora davati dovoljno informacija da mu i dalje bude korisna.
Ali... bio je u pravu da joj se ništa uistinu grozno nije dogodilo, za
razliku od onoga što su trpjeli mnogi drugi zatvorenici, posebice ono što
bi im priuštili stražari. Sumnjala je da Rookeova pažnja na njih djeluje
poput upozorenja, ali nikad nije razmišljala da je to zato što je želi
zaštititi, da vraća dug njezinu ocu što ga je spasio od gotovo
smrtonosnog slučaja sepse prije gotovo deset godina. Možda je Rookeu
bilo stalo do nje, na neki neobičan način. Ta joj je misao čudno sjela, kao
da se nije mogla pomiriti s idejom da je on drži na životu, a istodobno
joj često prijeti smrću.
»Nisi to mogla pustiti na miru?« konačno reče Rooke kad je Kiva
nastavila šutjeti. Sad je zvučao umorno, a ljutnja mu je izblijedjela iz
glasa. »Da se nisi umiješala Tilda Corentine bi danas umrla i život bi se
vratio u normalu. Nema više kraljevskih naredbi, nema više slanja
obavijesti o njezinu stanju, ni odgovaranja na upite je li dovoljno
svjesna za razgovor.«
Kiva se ugrize za jezik da spriječi sarkastičan odgovor o tome kako
ga je inkomodirala.
»Zahvaljujući tebi, moramo dovršiti ostatak suđenja«, nastavi
Rooke. »Ili barem onoliko koliko uspiješ preživjeti.« Namršti se. »A kad
ne uspiješ — a nećeš uspjeti, Kiva — ostavit ćeš me bez sposobnog
zatvorskog vidara.«
»Imate Olishu i Nergala«, reče Kiva iako joj se stegnulo grlo zbog
toga kako je olako odbacio mogućnost da preživi. Očito je bilo
presnažno reći da mu je stalo do nje, bilo to na neobičan način ili ne.
Ona mu je bila samo oruđe. Vidarica, doušnica. »I rekli ste mi prije —
puno puta — da me lako možete zamijeniti.«
Rooke prođe rukom kroz svoju kratku kosu i zanemari optužbu u
njezinu glasu. »Danas si napravila kobnu pogrešku. Učinio sam sve što
sam mogao za tebe. Ne mogu ti pomoći s ovim kušnjama — sad si
prepuštena sama sebi.«
Kiva je bila prepuštena sebi gotovo deset godina, čak i s njegovom
navodnom zaštitom. Može preživjeti još šest tjedana — ili manje, ako
njezina obitelj dođe na vrijeme.
Nadzornik se okrene na peti i udalji se od nje. Tek kad je došao do
vrata ambulante, zastane pokraj stražara na dužnosti i okrene se da
zada udarac na odlasku.
 »Tvoj bi otac bio tako razočaran s tobom.«
A onda ode, ostavivši Kivu da neprestance ponavlja tih osam riječi,
sve dok je makovo mlijeko još jedanput nije oborilo s nogu.
Dok su joj se oči sklapale, nije mogla prestati razmišljati da je
nadzornik u krivu. Njezin bi je otac prvi potaknuo da spasi život.
Njezina majka, s druge strane... Njezina majka bi upotrijebila snažne
riječi za Kivine današnje postupke.
Ali nijedno od njih je ne bi spriječilo.
I tako će Kiva morati živjeti s posljedicama.
Ili umrijeti zbog njih.
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

UNATOČ KIVINIM NAPORIMA, sljedećeg dana nije bila na nogama. Prošla

su četiri dana prije nego što je mogla stajati bez pomoći, a čak se i tad
još uvijek osjećala kao da su je pregazila Zalindovljeva željeznička kola
puna luminija.
Neovisno o bolovima koje je osjećala, Kiva je prestala uzimati
makovo mlijeko nakon drugog dana koji je provela u krevetu.
Djelomično zato da izbjegne ovisnost o njemu, što je svakako bio rizik
uzevši u obzir njegova opojna svojstva. A djelomično kako bi sačuvala
preostalo dostojanstvo, jer uzela je veliku dozu u nezgodno vrijeme,
netom prije jednog od Jarenovih čestih i redovitih posjeta. Kad je bio
sjeo pokraj nje i pitao je kako se osjeća, rekla je, ničim izazvana: »Imaš
najljepše oči koje sam ikad vidjela. Poput sunčeve svjetlosti na moru.«
Usne su mu se bile izvile na rubovima i on se približio. »Jesi li ikad
prije bila na moru?«
»Jedanput«, odgovorila je Kiva. »Otac me odveo.«
Jaren je pogrešno bio protumačio emociju koja joj je preplavljivala
lice. »Kladim se da te čeka tamo vani. Preživi suđenja i bit ćeš slobodna
pa ćeš ga moći ponovno vidjeti.«
»Ne«, odgovorila mu je Kiva nježno: »Neću.«
Tipp je tad bio uskočio u ambulantu, na čemu mu je Kiva bila
iznimno zahvalna kad je makovo mlijeko prestalo djelovati.
Trebalo joj je tjedan dana da ponovno dođe k sebi. Svakim danom
koji je prolazio osjećaj nelagode sve je više rastao. Najprije je to bila
nemirna želja da napusti postelju jer je navikla brinuti se o pacijentima,
a ne biti pacijent. Kako je vrijeme prolazilo počela se boriti sa svojom
neaktivnošću, posebice zato što Tilda i dalje nije. reagirala, a sve je veći
broj zatvorenika bio žrtvom želučane viroze koja se širila. Kivi nije
ulijevalo povjerenje to što su se Olisha i Nergal brinuli o njima, jer par je
na liječenju bolesnih radio što je manje mogao — držeći se na
udaljenosti da i sami smanje rizik od zaraze. To ju je beskrajno
frustriralo svaki put kad ih je morala podsjetiti da provjere kako su
Tilda ili pacijenti u karanteni, znajući da bez njezina pritiska ne bi ništa
napravili.
Da nije bilo Tippa, Kiva bi si iščupala kosu. I Jaren je bio neočekivan
pomagač, posebice zato što je svaki dan nalazio ispriku da posjeti
ambulantu, prije i poslije svoje smjene, uvijek pod krinkom da prikuplja
različite lijekove za kolege u tunelu. Iako su se zatvorenici mogli
slobodno kretati unutar zidina Zalindova nakon radnog vremena, Kiva
je i dalje mislila da provodi previše vremena u ambulanti. Kad god bi
Naari bila na vratima, gotovo bi uvijek zakolutala očima zbog Jarenova
dolaska, očito svjesna da samo nalazi razloge da posjeti Kivu.
Bilo to očito ili ne, Kiva se pobrinula da uposli Jarena jer je trebala
nekoga tko će uz Tippa voditi računa o tome da pacijentima bude što je
moguće ugodnije, ali s druge strane i da Jarena drži podalje. Dokle god
bude zaposlen, neće sjediti pokraj njezina kreveta i upuštati se u
razgovor s njom; neće je suptilno poticati da ne voli pobunjenike; neće
je čuti kako nehotice recitira sonete o boji njegovih očiju.
To bi voljela zaboraviti, i zakopati duboko u podsvijest.
Kad se primaknuo kraj tjedna, Kivin je nemir nastavio rasti iako se
ponovno mogla sama kretati. Bez obzira na količinu posla koji ju je
okupirao, nije mogla spriječiti borbu s tjeskobom zbog iduće kušnje, jer
bila je svjesna da će morati proći kroz nju ako je njezina obitelj ne
oslobodi na vrijeme. Pokušala je zamisliti s čim će se morati suočiti, kao
da će joj to pomoći da se bolje pripremi. Neki scenariji nisu bili tako
loši, poput hoda po užarenom ugljenu ili držanja usijanog željeza.
Nijedno od toga ne bi bilo ugodno, naravno, ali bilo bi lakše preživjeti
nego, recimo, da bude zavezana za drvenu lomaču i zapaljena. U
Zalindovu se to već dulje vrijeme nije dogodilo jer se vješanje smatralo
bržom i čišćom smrću, ali prije nekoliko je godina gomila zatvorenika
živa spaljena. Svaki put kad bi se Kiva toga prisjetila, probio bi je znoj od
nervoze, a rukom bi automatski stisnula amajliju skrivenu ispod tunike.
Ako se izvana ne umiješaju prije druge kušnje, Kiva se morala
osloniti na Mirrynino obećanje da će je grb prožet magijom zaštititi.
Sama ideja da vjeruje nekom iz obitelji Vallentis ostavljala joj je
neugodan okus u ustima, dovoljno da pokuša pronaći rezervni plan u
slučaju da je princeza lagala. Problem je bio što nije znala kakvo će biti
suđenje, zbog čega nije imala puno izbora. Bilo je balzama koje je mogla
utrljati u kožu da je zaštite od opeklina, ali nijedan u potpunosti
pouzdan. Bilo je lijekova koji bi mogli ublažiti štetu prouzrokovanu
udisanjem dima, ali to joj ne bi pomoglo tijekom samog suđenja. U očaju
je potražila radnicu u krematoriju, Grendel, i pitala ju je li joj nadzornik
rekao da nadzire izgradnju lomače, no Grendel ništa nije čula te joj nije
mogla reći kakva bi kušnja mogla biti.
Iako je Kivi teško palo to priznati, čarobna amajlija bila joj je
najbolja šansa za preživljavanje, bez obzira na to od koga ju je dobila.
Ali... koliko je bilo poznato, Suđenje vatrom nije nužno uključivalo oganj,
pa joj stoga amajlija neće nužno ni biti od pomoći. Možda će se morati
oduprijeti metaforičkoj vatri, poput suočavanja sa strahovima — iako
nije znala kako bi netko mogao smisliti zadatak vezan uz Kivine
strahove.
Koliko god razmišljala o tome, Kiva nije uspjela pronaći odgovor.
Kad više nije mogla podnijeti nakupljenu tjeskobu, a da bi očuvala zdrav
razum — i jer su bolesni zatvorenici trebali njezinu punu pozornost —
odlučila je da neće razmišljati unaprijed i zdvajati nad mogućnostima.
Njezina će obitelj doći na vrijeme ili neće.
Amajlija će djelovati ili neće.
Preživjet će ili neće.
U međuvremenu ništa nije mogla učiniti — barem ne za sebe. Ali
mogla, je učiniti nešto da pomogne drugima.
Kiva preusmjeri pozornost na to da pokuša shvatiti zašto sve veći
broj zatvorenika ima želučanu virozu. Kad su prvi oboljeli došli u
ambulantu, utvrdila je da imaju infekciju probavnog sustava, a bilo je
općepoznato da se takve bolesti šire poput kuge u zatvorenom prostoru
poput Zalindova. No osim što je neuredan i neugodan, takav se oblik
virusa obično pojavljivao i nestajao brzo, a životni vijek mu je bio od
dva do pet dana.
Postajalo je jasno da je Kiva postavila pogrešnu dijagnozu jer ne
samo da se virus zadržavao u tijelu zaraženih, nego se nije ni širio kako
je trebao. Bilo je sve više zaraženih, ali nije bilo obrasca zaraze, a s
obzirom na to da je svim oboljelima bilo previše loše da bi mogli
govoriti punim rečenicama, Kiva nije imala pojma što ih povezuje.
Povrh toga, ono što je najviše uznemiravalo, nije im bilo bolje. Bez
obzira na to koliko je lijekova isprobala, koliko im je sredstava za
smirenje dala, na koliko ih je antivirusnih i antibakterijskih lijekova
prisilila, ništa nije pomagalo. Čak je s nekoliko bolesnijih pacijenata
iskušala puštanje krvi, no i dalje nitko nije pokazivao znakove oporavka.
Oni su, međutim, počeli umirati.
Jedan po jedan padali su u vječni svijet, s tim da su prvi pacijenti
već završili u mrtvačnici, dok su im se mnogi kasnije oboljeli brzo
pridružili. Inkubacija je kod svakog trajala drukčije; neki su umrli u
roku od nekoliko dana, dok su neki umrli kroz nekoliko sati.
Kiva to nije mogla dokučiti, a svaka je nova žrtva doprinosila
njezinoj frustraciji — i bespomoćnosti.
»Ne b-brini se«, Tipp joj reče jedne večeri, deset dana nakon
Suđenja zrakom, »s-s-s-s-s... odgonetnut ćeš to.«
Bilo je kasno, a dječak je cijeli dan jurcao pomažući Kivi. Bio je
toliko umoran da se njihao na nogama iako mu je ona više puta rekla da
sjedne i odmori se. Htjela je izbjeći da padne, ali istodobno je htjela
spriječiti da se naljuti na sebe jer je uvijek postajao uznemiren kad bi
mu zbog iscrpljenosti mucanje bilo izraženije.
»Jednostavno ne razumijem«, reče Kiva dok je ribala ruke i brisala
ih uljem srebrnog sjemena iz predostrožnosti. Dodala je tikvicu Tippu i
motrila ga dok nije učinio isto. »Simptomi su im identični: visoka
temperatura, proširene zjenice, glavobolja, povraćanje, proljev...«
»Ne z-zaboravi osip«, prekine je Tipp vraćajući joj ulje za
steriliziranje i nabravši nos zbog jakog mirisa.
 »... i osip na trbuhu«, doda Kiva lupkajući prstima. »Sigurna sam da
svi boluju od iste stvari.«
»U čemu je onda problem?«
Kiva se okrene, ne čuvši da je Jaren ušao u ambulantu. Čini se da
nije samo Tipp bio umoran.
»Problem je«, reče Kiva, ne želeći se umarati pitanjem zašto je on
tu, »što Rayla radi u administraciji.«
Jaren nakrivi glavu, zbog čega je tunelska prašina na polovici
njegova lica bila još upečadjivija. »Trebam li znati što to znači?«
»Ona je p-povlaštena«, odgovori Tipp umjesto Kive, zatim jako
zijevne i ponovno se zanjiše.
Uzbunjen, Jaren posegne za njim, uputi mu pogled kojim mu je dao
do znanja da nema rasprave te ga odvede do metalne klupe i odlučno
pričeka dok nije sjeo. Iako je Kivi laknulo što dječak više nije bio na
nogama, i dalje je u sebi gunđala što se pomaknuo tek kad se Jaren
umiješao, a ona ga je više od sata molila da se odmori.
»Kako misliš povlaštena?« upita Jaren.
Naari se, koja je bila na dužnosti na ulazu ambulante, nakašlje. Kiva
je imala potrebu učiniti isto. No umjesto toga, odgovori što je obzirnije
mogla.
»To znači da ima dodatne povlastice kod stražara — topliju odjeću,
bolje obroke, sigurnije poslove, takve stvari — u zamjenu za... usluge.«
»Ne r-razumijem«, reče Tipp ponovno zijevnuvši. »Mislim, k-kakve
usluge može p-pružiti a da im drugi ne pružaju? Već imaju z-
zatvorenike koji im peru rublje, prave obroke, č-čiste njihove odaje. N-
ništa im više ne treba.«
Naari se ponovno nakašlje, a ni Kiva ni Jaren ne odgovore.
»Razumijem«, reče Jaren odrješito. »Ali i dalje ne razumijem zašto
je Rayla-iz-administracije problem.«
»Povlašteni zatvorenici su odvojeni od nas ostalih«, reče Kiva.
»Rayla je bila vrlo malo ili gotovo pa nikako u doticaju s bilo kim osim
stražarima s kojima je...« Pročisti grlo i nastavi. »Čak joj je i spavaonica
udaljena od ostalih spavaonica u zatvorskom bloku, bliže odajama
stražara.«
Ili unutar njihovih odaja, nije bilo potrebno ni dodati.
»Ne bi trebala biti bolesna«, reče Jaren, a lice mu se ozari kad
shvati.
»Ne bi trebala biti bolesna«, potvrdi Kiva. »Mislim, nije nemoguće
da je bila u doticaju sa zaraženom osobom, ali ako je to istina, zašto se
nitko od stražara s kojima je bila...« Kiva zastane brzo pogledavši Tippa
prije nego što se opet okrene prema Jarenu. »Hm, blizu kojih je bila, nije
razbolio?«
»Ž eliš reći da se nitko od stražara nije razbolio?«
Kiva se okrene i vidi da se Naari tiho približila, pridruživši se
razgovoru.
»Nitko«, izjavi Kiva kojoj je još uvijek bilo blago neugodno
razgovarati sa stražaricom jantarnih očiju, iako je taj osjećaj polako
iščezavao.
»Koliko se zatvorenika razboljelo?« upita Naari.
Kiva izračuna u glavi. »Uključujući one koji su već umrli, blizu
sedamdeset, a prosječno se svakog dana razboli još deset.« A barem ih
toliko dnevno i umre. Karantena je bila gotovo popunjena, a bila bi i
puna da nije bilo zabrinjavajućeg povećanja broja umrlih. Kivi su čak
dodijelili dodatne radnike da joj privremeno pomognu u njezi
bolesnika, kao što je bio slučaj i s Motom i Grendel u mrtvačnici i
krematoriju.
»Statistički gledano, nije li se barem nekolicina stražara dosad
trebala zaraziti?« upita Jaren. Činilo se da se ne boji Naari, iako on nije,
kao Kiva, bio svjedok brutalnosti stražara.
»Ako je u pitanju želučana viroza, kako sam pretpostavila, onda
da«, reče Kiva. »No iako svi simptomi ukazuju na to...«
»Rayla-iz-administracije opovrgava tu teoriju«, Jaren dovrši
umjesto nje. »Ili, zapravo, stražari s kojima je bila u kontaktu, a nisu
bolesni.«
»Dakle, ako n-nije virus, što je?« upita Tipp trljajući oči.
»To je pravo pitanje, zar ne?« reče Kiva naslonivši se na radni stol i
osjećajući se starom tri tisuće godina. »Moglo bi biti bilo što — spora u
zraku, bakterija u vodi, plijesan u žitaricama, zaraženo meso ili mliječni
proizvodi... popis je beskonačan.«
»Dakle, svi smo u opasnosti«, reče Jaren tonom koji je bio
djelomično pitanje, a djelomično izjava.
Kiva napravi bespomoćan pokret. »Iskreno, ne znam. Zašto su oni
bolesni,« pokaže prema zatvorenim vratima karantene, »a mi nismo?
Zašto su se neki zarazili ovim, što god to bilo, prije nekoliko tjedana,
dok su neki tek danas razvili simptome?« Zastane razmišljajući. »Ako je
problem u našoj hrani ili vodi, imalo bi smisla da stražari nisu zaraženi
jer imaju odvojene zalihe i pripremu obroka od ostalih. Ali ako je nešto
u zraku ili životinjama ili u žitaricama...« Namršti se i nastavi, gotovo za
sebe: »Ako ne mogu shvatiti što nije u redu, moram pronaći izvor
bolesti. Možda će mi to pomoći da osmislim lijek.«
»S-sljedeća kušnja je za četiri dana«, reče Tipp. »Mislim da se
trebaš u-usredotočiti na to.«
Tipp je bio vrlo tih oko suđenja otkad se Kiva javila da zauzme
Tildino mjesto. Ponekad ga je čula kako šapće bolesnoj ženi, koja je i
dalje bila previše u deliriju da bi mu odgovorila. Kiva je znala da je
zabrinut, ali isto je tako znala da pokušava ostati pozitivan oko svega,
što joj je bilo prijeko potrebno. Katkad si je zbog toga zamjerala jer je
ona trebala biti ta koja njega tješi, ali njegova ju je sunčana osobnost
izvlačila iz sjena kad joj je strah postao prevelik.
»Četiri su dana dovoljna za početak«, reče Kiva. I dovoljna da
pobunjenici stignu, unatoč tome što im još uvijek nije bilo ni traga ni
glasa. Umirujuće mu namigne i doda: »A ja mogu nastaviti istraživati
kad sljedeće suđenje završi.« Ako još bude ovdje.
Njegov joj krezubi osmijeh uljepša noć, ispunivši joj grudi toplim,
slatkim osjećajem.
»Kako ćeš to učiniti?« upita Jaren i nasloni bok o klupu pored nje.
»Mislim na istraživanje. Imaš li plan?«
Budući da je bio tu prije samo nekoliko sekundi kad joj je ideja pala
na pamet, Kiva se jedva suzdržala da ne izrekne nešto sarkastično.
Umjesto toga promisli i reče: »Prvi su zatvorenici sa simptomima bih
radnici u kamenolomu, tako da ću započeti ondje. Mogu napraviti krug
oko vanjske strane zatvora, provjeriti farme, pilane, sva ta vanjska
mjesta, prije nego što istražim što se događa unutar zidina.«
Shvativši da je zaboravila nešto važno, Kiva se okrene prema Naari i
uz malo oklijevanja reče: »Bi li... ovaj, bi li mogla pitati nadzornika
Rookea za dozvolu? Ne mogu proći kroz vratnice bez pratnje.« Obično
bi Kiva sama pristupila nadzorniku, ali nije ga vidjela od noći njezine
prve kušnje. Sljedećeg se jutra probudila dovoljno čiste glave da bude
zgrožena svojim odvažnim ponašanjem na makovu mlijeku te je
smatrala da je najbolje da izbjegne razgovor s njim u skorije vrijeme.
Za razliku od Kive stražarica nije oklijevala te potvrdno kimne.
»Naari bi trebala ići s tobom«, reče Jaren.
Kiva se okrene prema njemu, jedva suspregnuvši poriv da se
tjeskobno nasmije. »Neću moći izabrati pratnju. To ne ide tako.«
Jaren pogleda stražaricu. »Trebala bi ići s njom.«
Kivi srce stane. Koliko god da je bila srdačna, nije bilo šanse da
Naari dopusti Jarenu da prođe nekažnjeno jer joj se obratio kao da su
ravnopravni.
»Razgovarat ću s Rookeom«, reče stražarica.
Kiva izdahne. Bila je sigurna da izgleda kao zaprepaštena sova,
trepćući od šoka zbog onoga što se upravo dogodilo.
Naari je barem trebala upozoriti Jarena da se sjeti gdje mu je
mjesto. On je bio zatvorenik, a upravo je nešto zatražio stražaricu
tonom koji je zvučao poput naredbe. Kiva je svjedočila pogubljenju
zatvorenika za puno manje prijestupe.
Dok ih je oboje promatrala, Kiva se zapitala nije li Jaren možda već
znao sve o »povlaštenim« zatvorenicima. Bio je mlad, u formi,
privlačan... kao i Naari. Osim u nekoliko prilika Kiva je rijetko vidjela
Jarena bez Naari, kao da je na sebe preuzela nadzor njegova kretanja
unutar zatvora, čak i u njegovo slobodno vrijeme. Tolika pažnja....
posvećenost...
»Kakav je to pogled?« upita Jaren škiljeći prema Kivi.
Pokušala je razbistriti izraz lica, ali nije bila sigurna je li uspjela.
»Nikakav.« Okrene se opet prema Naari i reče: »Svejedno mi je tko će
me pratiti, zaista.«
Ako može birati između Naari i bilo kojeg drugog stražara, poput
Kosti ih Mesara, onda bi Kiva naravno izabrala ženu jantarnih očiju. No
za razliku od Jarena Kiva nije planirala riskirati s takvim osobnim
zahtjevom.
»Razgovarat ću s Rookeom«, ponovi Naari, a ton joj je bio dovoljno
čvrst da je Kiva znala da se treba ostaviti te teme.
Nije imala predodžbu zašto je stražarica htjela surađivati kad nije
imala apsolutno ništa od toga.
... Osim, možda, Jarena.
Zbog te je pomisli Kiva imala odvratan okus u ustima, ali odbijala je
razmišljati zašto. Umjesto toga smogne posljednju trunku hrabrosti i
reče: »Š to prije to bolje.«
Naari kimne, a prije nego što Kiva uspije išta drugo reći, Jaren cikne
i skoči s radnog stola.
»Koji...« pregrize ostatak psovke uz nelagodan osmijeh kad ugleda
čađavo sivu mačku koja se iskrala iz skrovišta u ormariću s lijekovima i
okrznula ga. »Pa, bok. Tko je to?«
Kiva je morala stisnuti usne da se ne nasmije, a zbog njegove
ustrašene reakcije bilo joj je malo lakše zbog vlastite plašljive prirode.
»To je Č-Čizma«, reče Tipp pokazujući na četiri bijele šape koje su
objašnjavale ime.
Kad Jaren krene prema mački ispružene ruke, Kivina zabavljenost
nestane te ga upozori: »Pazi, ona je ćudljiva.«
Jarenove oči zaigraju dok je odgovarao: »Mora da je tvoja.«
 Tipp se zahihoće, Naari zasmijulji, a Kiva ih sve troje ošine
pogledom.
»Zar je nisi već u-upoznao?« upita Tipp prevladavši svoju
zabavljenost.
Jaren se približi klupi, a Kiva ga ovoga puta ne upozori. Umjesto
toga se odmakne od mačke na sigurnu udaljenost.
»Viđao sam je po zatvoru,« odgovori Jaren Tippu, »ali mislio sam da
je skitnica koja dolazi i odlazi.«
Tipp odmahne glavom. »Ovdje je cijelu v-vječnost. Dulje od m-
mene.« Pokaže na mjesto gdje je trebao biti Čizmin rep, ali imala je
samo batrljak. »Vidiš joj rep? Izgubila ga je n-netom nakon što sam
došao. Došlo je do nekakve pobune i z-zatvorenici su joj zalupili rep v-
vratima.«
Jaren se trzne. »Au.«
»Kiva ju je morala p-pokrpati«, nastavi Tipp priču, a umor mu je
iščeznuo kad se prisjetio prošlosti.
»Liječiš i životinje?« upita Jaren podignutih obrva. »Izuzetno
talentirana žena.«
»Baš mi je jako zahvalna zbog toga«, reče Kiva zanemarivši lepršavi
osjećaj zbog njegove pohvale. »Bila je vražja mačka prije nesreće, a otad
me još više mrzi. Ne mogu joj se ni približiti a da me na smrt ne
izgrebe.«
»Ali«, reče Jaren, a osmijeh mu se pojavi na licu kad shvati
prethodno upozorenje. Ili tako Kiva pretpostavi dok nije ponovno
posegnuo da pomiluje pahuljastu mačku.
»Ne, stani...« Kiva započne, ali se zaustavi kad Čizma nije pokazala
da je utjelovljenje zla, nego se izvila na Jarenov dodir predući dovoljno
glasno da je svi čuju. »Izdajice«, promrmlja ispod glasa.
Jaren joj uputi zasljepljujući osmijeh. »Tako djelujem na sve
ćudljive...«
»Ako ti je život drag, nemoj završiti tu rečenicu«, izjavi Kiva i osjeti
da joj se obrazi počinju žariti.
 Tipp se opet počeo smijati, ali to se pretvorilo u tako ogromno
zijevanje da je Kiva bila uvjerena da je čula kako mu vilica puca.
Zaškiljivši, pokaže prstom na njega i reče: »Ti, krevet.« Doda Jarenu,
jednako oštro: »Ti se pobrini da stigne tamo a da ne zaspi putem.«
Jaren se tiho zahihoće kao da je u potpunosti svjestan da ne želi
ostati sama s njim. Nije da bi bili sami kad je Naari ondje, ali opet. Kiva
nije tajila da izbjegava biti nasamo s njim. Nije shvaćao mig da se ne
može — i neće — vezati u Zalindovu, čak ni prijateljski.
»Do sljedećeg puta, Čizmo«, reče Jaren mački počešavši je
posljednji put ispod vrata, a zatim se odmakne od radnog stola i uhvati
Tippa baš kad se počeo rušiti na tlo.
»Vidimo se s-sutra, Kiva«, reče dječak mašući dok ga je Jaren
odvodio, a potonji podari smiješak Kivi prije nego što obojica nestanu iz
ambulante.
Naari, međutim, ostane. Kad je Kiva pogleda, žena reče: »Spavaš li
večeras u zatvorskom bloku?« Kad Kiva kimne, Naari nastavi: »Pričekat
ću dok budeš spremna poći.«
Kiva je morala progutati što je osjećala, iznenađena što je to bilo
olakšanje, a ne strah. Ostali su stražari i dalje zatvorenicima stvarali
više problema nego inače. Naarina će ih prisutnost držati podalje.
»Hvala ti«, progovori Kiva.
Na to će Naari: »Vidjela sam kako si gledala Jarena i mene.«
Kiva je željela da može reći da ne zna o čemu stražarica govori. »To
se mene ne tiče«, promrmlja i posegne prema Čizmi, no povuče ruku
kad demonska mačka zasikće te se potom odgega u svoje skrovište.
»Imaš pravo, ne tiče te se«, složi se Naari. »Ali svejedno, nikad ne
bih bila u neprimjerenom odnosu s nekim za koga sam zadužena.«
Kivi kamen padne sa srca, iako se u mislima prekori zbog toga. Bilo
joj je svejedno jesu li Naari i Jaren u nekakvom odnosu —
neprimjerenom ili bilo kakvom drugom — ili se barem u to pokušavala
uvjeriti.
»To je vrlo... profesionalno od tebe«, reče Kiva u očajničkom
pokušaju da nešto kaže. »Sigurna sam da govorim u ime svih
zatvorenika kad kažem da to cijenimo.«
Naari nakrivi glavu, a njezina su ošišana kosa i naušnica od žada
sjale na svjedu luminijskih svjetiljki. »Fasciniraš me.«
»Ja te... što?«
»Na dužnosti sam ovdje već mjesecima«, reče Naari pokazujući na
ambulantu. »Dovoljno dugo da vidim kako komuniciraš s drugima. Osim
s Tippom, i u rijetkim slučajevima s Motom i Grendel, držiš se isključivo
sebe.«
Kiva je širom otvorenih očiju zurila u nju, iznenađena ne samo zato
što ju je Naari promatrala, nego i zato što je znala imena drugih
zatvorenika. Većina se stražara obraćala zatvorenicima prema njihovu
poslu, fizičkom opisu ili, ako su bili dovoljno blizu da pročitaju, njihovim
identifikacijskim oznakama.
»Zašto si ne dopustiš da se zbližiš s drugima?« nastavi Naari
zvučeći istinski znatiželjno. »Jaren se čini kao jedna od rijetkih dobrih
osoba. Mislim da bi mogao biti vrijedan tvojeg vremena.«
»Teško možeš procijeniti nekoga na temelju trideset tri dana
poznanstva«, reče Kiva. U potrazi za nečim što bi joj odvratilo
pozornost, podigne otvorenu tikvicu i počne tražiti čep.
Naarine oči zaiskre. »Znači, brojiš dane?«
Psujući u sebi, Kiva samo reče: »To je procjena.«
»‘Trideset’ je procjena. ‘Mjesec’ je procjena. ‘Nekoliko tjedana’ je
procjena.« Naari se naceri, a zubi su joj bili sjajni naspram tamne kože.
»‘Trideset tri’ je točan broj.«
»Znaš što?« reče Kiva kad je pronašla čep i gurnula ga u otvor
tikvice jače nego što je bilo potrebno. »Sve imam pod kontrolom, ako
želiš otići.«
Naari se nasmije. Bio je to srčan zvuk, dubok i gotovo promukao.
»Reci mi radije što treba napraviti prije odlaska pa ću ti pomoći
završiti.«
U Kivinu je mozgu gotovo došlo do kratkog spoja te dahne: »Š to?«
 »Imam dvije ruke i noge«, reče Naari. Podigne lijevu ruku s
rukavicom i doda: »Ovo nije samo ukras. Daj mi zadatak i obavit ću ga.«
Kiva zanijemi zbog ponude i ne uspije odgovoriti sve dok je Naari
ne potakne: »Hajde, vidarice, nemam cijelu noć. Ž elim stići u Vaskin
prije nego što gostioničar najavi zadnju rundu.«
Udaljen samo deset minuta jahanja, Vaskin je bio grad najbliži
Zalindovu, tako da su stražari često išli tamo nakon smjene da se
ispušu. Neki su čak tamo i živjeli, posebno oni koji su imali obitelj, jer
zatvorske barake nisu bile mjesto za partnere i djecu. Iako ju je
zanimalo živi li Naari unutar zatvora ili izvan njega, Kivi još uvijek nije
bilo ugodno postaviti tako osobno pitanje. Umjesto toga, kad joj
stražarica uputi smion pogled, odagna strepnju i prihvati Naarinu
ponudu.
»U redu«, reče Kiva neuspješno prikrivajući strah. No uspravi
ramena i, s više samopouzdanja, podijeli zadatke koje je još trebalo
izvršiti prije Olishina i Nergalova dolaska. Nastavi iznenađeno
promatrati kad Naari kimne u znak razumijevanja pa zasuče rukave.
I tako su vidarica i stražarica radile rame uz rame u noć, dok je
ravnoteža moći između njih postajala nejasna — a možda je i, kako je
Kiva počela shvaćati, u potpunosti iščezla.
 PETNAESTO POGLAVLJE

DVA DANA KASNIJE jutro

svane prijeteći kišom koja se nazirala, no Kiva
je bila odlučna da je ništa neće spriječiti da započne istragu izvora
želučane bolesti.
Kad je preksinoć ostavila Naari — ili, bolje rečeno, kad je stražarica
ostavila nju nakon što ju je sigurno dovela u zatvorski blok — žena
jantarnih očiju ponovno je obećala da će razgovarati s nadzornikom
Rookeom što je prije moguće. I doista, kad je Kiva sljedećeg jutra stigla
u ambulantu, Naari ju je čekala, tvrdeći da joj je nadzornik dopustio da
otprati Kivu kroz vratnice. Nažalost, Kivi je jučerašnji priljev pacijenata
oduzeo sve vrijeme i pozornost, no danas je planirala da Olisha i Nergal
preuzmu dnevnu smjenu kako bi mogla otići s Naari.
Nakon što je brzinski pregledala pacijente u karanteni i Tildu, koja
nije pokazivala znakove napretka, Kiva se našla s Naari na ulazu u
ambulantu. Stražarica je izgledala isto kao i uvijek u crnoj koži, uz
neznatnu razliku što je sad nosila mali ruksak, a umjesto dva mača na
leđima imala je samo jedan opasan oko struka te je samostrel nosila
preko ramena.
Kiva nije mogla spriječiti unutarnje podrhtavanje kad je ugledala
oružje, iako je ono bilo dijelom propisanog standarda za sve stražare
koji napuštaju vratnice. Iako je postojala druga vanjska ograda daleko
izvan vanjskih radnih područja, samostrel dalekog dometa dodatno bi
obeshrabrio zatvorenike koji su željeli okušati sreću u bijegu. Kiva nije
bila glupa — znala je da nema šanse za bijeg. Ne bez pomoći.
Ostani na životu.
Ne dopusti da umre.
 Dolazimo.
»I dalje je kamenolom prvi na redu?« upita Naari Kivu kad se našla
ispred nje.
»Takav je plan«, reče Kiva, a stražarica samo kimne i iziđe prva iz
ambulante.
Tipp je htio poći, no Kiva nije htjela izazivati sreću s nadzornikom.
Nije bilo valjanog razloga da Tipp pođe s njom pa mu je dala drugog
posla dok nje nema. Taj je posao bio važan jer to što prikupi mora biti
spremno kad se Kiva vrati, ali nije mu zavidjela na zadatku. On je,
doduše, odgovorio s dječačkim oduševljenjem, ponašajući se kao da mu
je odjednom dala rođendanski i Yulemas dar. Ponekad bi Kiva
zaboravila da mu je samo jedanaest.
Naari nije ništa govorila dok su hodale prema glavnim vratnicama
pa se Kiva povede za njezinim primjerom. Počelo je lagano kišiti baš kad
su prolazile pokraj kaveza i prilazile središnjim barakama, a Kiva se
tresla dok su joj ledene kapi udarale o kožu. Navikla je izdržavati vrlo
niske temperature odjevena samo u tanku tuniku i hlače, ali uvijek se
grozila zimskih mjeseci. Imala je sreće, u usporedbi s onima koji su
morali raditi vani, ali ipak, hladnoća je hladnoća.
»Evo«, reče Naari posegnuvši u ruksak kad je kiša počela jače
padati. Izvadila je pončo i dodala ga Kivi.
Kiva ga uze utrnulim rukama — od šoka, ne hladnoće — nijemo
zureći u njega.
»Obuci ga prije nego što pokisneš«, reče Naari kao da razgovara s
budalom.
Kiva instinktivno posluša njezinu zapovijed. Platno je bilo teško na
njezinim ramenima, ali zaštitilo ju je od kiše i osjetila je trenutačni nalet
vrućine od zarobljene topline tijela. Nakon što je stavila kapuljaču
preko tamne kose, gotovo je zastenjala zbog razlike u temperaturi.
»Posljednje što nam treba je da se razboliš«, objasni Naari prije
nego što je Kiva uspjela izraziti svoju zahvalnost. »Olisha i Nergal su
beskorisni. Ako će itko shvatiti kako zaustaviti ovu bolest prije nego što
svi poumiremo, to ćeš biti ti.«
 To je bio valjan izgovor za ponudu, ali Kiva nije bila uvjerena da je
to jedini razlog zašto je Naari ponijela pončo. Vlastiti kožni oklop štitio
ju je od lošeg vremena — unatoč njezinim riječima, nije trebala donijeti
ništa za Kivu. A ipak jest.
Kiva se pitala bi li možda u neko drugo vrijeme, na nekom drugom
mjestu, mogle biti prijateljice. Čak se i ovdje počelo činiti kao da jesu
prijateljice, premda se nije usudila o tome dugo razmišljati jer je znala
da takva misao može biti opasna. Stražari su dolazili i odlazili, a i Naari
će uskoro otići, kao i svi oni prije nje.
Kad su zakoračile iza ugla ulaznog bloka, željezne se vratnice
podignu visoko iznad njih, dvoja željezna vrata ukovana u vapnenačke
zidove koji su okruživali kompleks. Tračnice željezničkih kola
presijecale su ulaz, vodile su od spremišta za luminij i tvornica za žetvu
unutar dvorišta, a zatim nastavljale kroz vratnice prema pilani,
farmama i kamenolomu. Na kraju svakog dana radnici bi tovarili kola i
vraćali se sa svojim plijenom, ali trenutačno su tračnice bile samo put za
Kivu i Naari.
Mahnuvši stražarima na tornju, Naari nije zastala prije izlaska, a
Kiva je, iako napeta, hodala tik iza nje.
U deset godina koje je Kiva provela u Zalindovu prošla je kroz vrata
tek nekoliko puta kako bi liječila zatvorenike koji nisu uspjeli doći do
ambulante bez medicinske pomoći. U svakom od tih slučajeva osjećala
je ono što i sad — uzbuđenje zbog toga što je bila izvan središnjeg
kompleksa, tako blizu slobodi, ali još uvijek tako daleko.
Pitala se gdje joj je obitelj, koliko će još proći prije dolaska
pobunjenika koji bi je trebali osloboditi. Zatim je tu misao izbacila iz
glave jer je znala da ne može učiniti ništa da ubrza proces. Danas je
imala jedan cilj i posvetit će mu punu pozornost.
»Stražarice Arell, možemo li razgovarati?«
Kiva i Naari zaustavile su se kad su začule glas nadzornika Rookea
kako ih doziva, nije ga se moglo zamijeniti čak ni dok je kiša i dalje
bubnjala. Okrenule su se i ugledale ga kako korača kroz vratnice bez
obzira na vodu koja mu se odbijala od kožne uniforme.
Pitajući se zašto je ovdje, Kiva je gledala kako upravitelj glavom
pokazuje na konjušnicu netom izvan ulaza u zatvor dajući im znak da se
sklone unutra. Kad je ušla unutra, miris sijena i konja napadne joj
nosnice, dok je kiša gotovo zaglušujuće udarala po krovu iznad njih.
»Ti ostani«, reče Rooke Kivi prije nego što oštro pogleda Naari i
pođe prema kraju staje, još uvijek unutar vidokruga — i dosega
samostrijela — ali dovoljno daleko da Kiva ne može čuti što govore.
Bila je izuzetno znatiželjna, ali nije znala čitati s usana pa je
uzdahnula i naslonila se o najbliža vrata staje, milujući glavu konja
vlažnog izgleda kad je provirio da istraži što se zbiva. S obzirom na
mokro blato zapleteno u grivi, pretpostavila je da je stigao nedavno, a
da je jahač možda glasnik koji dostavlja jedno od brojnih kraljevskih
pisama koja su u posljednje vrijeme inkomodirala nadzornika. To bi
sigurno objasnilo mračan izraz njegova hca dok je razgovarao s Naari,
koja se s druge strane činila kao da se dosađuje, a ruke su joj bile
prekrižene na prsima.
Bacivši pogled uokolo, Kiva je vidjela ostale konje već smještene u
staje, kao i prazne staje između njih. Okomito na mjesto na kojem je
stajala nalazila se osamljena kočija koju je prepoznala kao
nadzornikovu jer ga je viđala kako njome dolazi i odlazi iz Zalindova,
iako rijetko. Rooke nije često napuštao zatvor — baš kao što je kralj
rijetko napuštao svoje kraljevstvo.
»Psst.«
Kiva odmakne pogled s kočije i namršti se konju koji joj je sad
gurkao rame.
»Psst, Kiva. Ovdje, dolje.«
Oči joj se rašire kad zaviri preko staje i ugleda glavnog konjušara
Raza kako čuči blizu prednje noge konja. Sredovječni je muškarac držao
četku u ruci i bio je prekriven sitnim dlakama, što je bio znak da je
timario stvorenje po njihovu dolasku i da je odlučio ostati izvan
vidokruga.
Kiva nije dobro poznavala Raza. Zapravo ga je nastojala izbjegavati
jer bi svaki njihov kontakt mogao završiti smrću jednog od njih. Za Kivu
je to bio rizik koji je bila spremna preuzeti, s obzirom na prednosti. Ali
Raz nije bio zatvorenik, niti je bio stražar, i premda je u Zalindovu bio
zaposlen davno prije nego što je stigla, mogao je izgubiti puno više od
nje.
Raz je bio Kivina veza s vanjskim svijetom. Prije deset godina
njegova ga je trudna supruga posjetila tijekom dana i prerano su joj
počeli trudovi. Da nije bilo Kivina oca, izgubili bi i bebu i majku. U znak
zahvalnosti Raz je ponudio da iskrade poruku izvan zatvora i pošalje je,
jer znao je koliko su slabi komunikacijski kanali do Zalindova i od njega.
Faran Meridan bio je pametan. Znao je da ima znatiželjnih očiju pa
je upotrijebio zamjenski kod koji su Kiva i njezina braća i sestre izmislili
iz zabave, onaj koji bi svatko u njihovoj obitelji mogao protumačiti bez
problema. I tako je započela njihova komunikacija, a Raz se ponudio
nastaviti pružati usluge Kivi.
Unatoč Razovoj ljubaznosti, Faranu, a potom i Kivi, bilo je izazovno
slati pisma iz zatvora. Samo je nekoliko puta vrijedilo riskirati potražiti
Raza, pogotovo zato što je bio u konjušnici — izvan vapnenačkih zidova.
I samo je dvaput Kiva uspjela poslati svoje poruke preko njega, prvi put
s tri riječi: Otac je mrtav, drugi put s pet: Ja sam nova zatvorska vidarica.
Pisma njezine obitelji bila su češća, iako nedovoljno česta za Kivin
ukus. Unatoč tome, Raz je uvijek bio oprezan kako ih krijumčari unutar
zidina, uvlačeći ih u odjeću pridošlica kad bi pomagao stražarima da ih
izvuku iz zatvorskih kola, znajući da će ih potom poslati u ambulantu i
skinuti. Bilo je opasno, ali dosad nitko nije otkrio njihov trik. Vjerojatno
zato što nisu riskirali — kao sada. Kiva nije imala pojma zašto joj Raz
privlači pozornost, naročito jer su Rooke i Naari bih udaljeni samo
nekoliko koraka od njih.
»Imam nešto za tebe«, reče Raz jedva čujno od kiše koja je i dalje
padala.
Kiva je pazila da ne radi nagle pokrete dok je Raz iz kaputa vadio
poruku umrljanu blatom i podignuo je prema njoj.
Kiva najprije brzo pogleda nadzornika i Naari, a tek kad je bila
sigurna da još uvijek žustro razgovaraju, sagne se pod glavu konja, sve
dok je djelomično nije zaštitio, prije nego što posegne za onim što joj je
Raz pružio.
Srce joj je tuklo dok je čitala kod napisan sestrinim poznatim
škrabotinama i bila je uzbuđena zbog onog što bi moglo pisati te se
nadala da će biti nekih vijesti o spašavanju. Ali onda procesira riječi.

Ne dopusti da umre.
Dolazimo.
Poruka je bila potpuno jednaka prethodnoj.
Potpuno jednaka.
Kivu zapeku suze bijesa. Zgužva poruku u šaci, preplavljena
mješavinom bijesa i očaja. Ali onda je obuzme nesmotrenost i ponovno
poravna pergament, provlačeći ruku kroz blatnjavu, zapetljanu konjsku
grivu i pritišćući kažiprst u prostor ispod sestrina zapisa.
»Š to radiš?« prosikće Raz.
Kiva ne reče ništa, samo opet brzo pogleda prema Rookeu i Naari,
prije nego što tiho zamoli konja da se ne miče, da bude prepreka
između njih.
Kiva bjesomučno naškraba vlastiti blatnjavi kod, simbol za
simbolom, najduži koji je ikad napisala.

Ona je bolesna.
Ja sam njezina prvakinja u Suđenju kušnjom.
Trebam spašavanje — kad???
Brzo, brzo preklopi blatnjavu poruku i gurne je Razu.
 »Kiva, ne mogu...«
»Molim te«, prošapće Kiva, a usne su joj se jedva micale jer su
Rooke i Naari napokon prestali razgovarati i išli su prema njoj. Čak je i
kiša popustila, kao da je dala sve od sebe da pomogne, a sad je završila.
»Molim te.«
Rezignirani je uzdah bio Razov jedini odgovor, ali ispuni Kivu
olakšanjem. Odnijet će poruku sa sobom u Vaskin; poslat će je njezinoj
obitelji. A onda — onda će napokon dobiti neke odgovore. Zbog
uznemirenosti je znoj prekrivao Kivino čelo dok se nadzornik
približavao, ali on je ni ne pogleda kad prođe pokraj nje i iziđe iz
konjušnice, pa se ona okrene prema Naari. Stražarica ju je pomno
promatrala, kao da vidi njezinu napetost, pa se Kiva prisili opustiti. Kad
Naari progovori, učini joj se da je trud bio uzaludan.
»Tko ti je prijatelj?«
Panika preplavi Kivu dok joj je um vrištao da brzo razmišlja, da joj
objasni da nema pojma o čemu govori, da nikad prije nije upoznala
Raza. Ali onda stražarica ispruži ruke i pomiluje konja, a Kiva ostane
bez daha kad shvati.
»Ali, da. Predivna je«, protisne Kiva koja nije znala je li konj muško
ili žensko. Osjetila je blato koje joj je prekrivalo ruke — blato s kojim je
napisala poruku — te ih podigne, dodavši: »Prljava, doduše. Treba je
dobro očistiti.«
»Sva si prljava«, uoči Naari. Zatim zatrese glavom i reče: »Krenimo
prije nego što kiša opet počne padati.« Ispod glasa doda: »Ili prije nego
što se Rooke predomisli što nas je pustio.«
Kiva iznenađeno trepne, shvativši da se nadzornik zasigurno
prepirao s Naari oko njihova zadatka. Možda je sama trebala
razgovarati s Rookeom, podijeliti s njim zabrinutost oko širenja bolesti.
Ali da je to učinila, ne bi imala priliku pisati svojoj obitelji. Ako je Naari
voljna voditi Kivine bitke, onda joj ih je Kiva više nego voljna prepustiti.
Kiva se nije usudila pogledati prema Razu dok je izlazila iz
konjušnice. U mislima ga je molila da pošalje poruku što je brže
moguće, nadajući se da će joj obitelj brzo odgovoriti. Nadajući se da će
osjetiti njezinu hitnju. Nadajući se da će doći.
 Š ESNAESTO POGLAVLJE

KIŠA JE U POTPUNOSTI kad su nastavile put prema

PRESTALA
kamenolomu, prošle pokraj plantaže povrća i farme pšenice, no lagano
je opet počela dok su prolazile pokraj svinja i peradi. Kivi je bila
potrebna velika samodisciplina da se ne zaustavi na svim mjestima
pored kojih su prošle, ali natjera se prisjetiti svoje strategije. Morala je
početi od početka i nastaviti sustavno raditi.
Hodale su sve dalje i dalje, ostavljajući farme iza sebe, ne
razmijenivši nijednu riječ. Tek kad su se našle u ravnini s istočnim
zidom — otprilike tamo gdje je Kiva trebala skočiti tijekom Suđenja
zrakom, Naari prekine tišinu.
»Čula sam da si upoznala princezu nakon prve kušnje. Š to je
rekla?«
Kiva je razmišljala kako da odgovori, ali zaključi da ih ništa što je
Mirryn rekla — osim onoga o amajliji — neće dovesti u nepriliku.
»Mislim da sam je uglavnom zanimala ja i zašto sam odlučila to učiniti.«
»To je sve?«
»Izgleda daje podsjećam na njezinu djevojku«, reče Kiva. »Nešto
kao da imamo isti borbeni duh. Mislim da je to možda trebao biti
kompliment?« Slegne ramenima. »Iskreno, imala sam jake bolove dok
smo razgovarale, čak i uz makovo mlijeko. Nisam je dobro mogla
pročitati.«
Naari se okrene prema Kivi. »Princeza Mirryn ima djevojku?«
Kiva ponovno slegne ramenima. »Tako je rekla.« Pažljivo promotri
Naari i doda: »Nisi valjda jedna od onih obožavateljica opsjednutih
članovima kraljevske obitelji. Jedna od onih očajnih za bilo kakvom
informacijom?«
»Naravno da ne«, reče Naari namrštivši se. »Samo sam
iznenađena.«
»Zato što je u vezi?«
Naari ne reče ništa, ali njezina je šutnja bila dovoljna potvrda.
Kiva prasne u smijeh, a potom se sjeti s kim je i to pokuša pretvoriti
u kašalj, što je rezultiralo odvratnim zvukom pa je bila zahvalna što
nitko drugi — poput Jarena — nije bio ondje da to čuje.
»Š to je smiješno?« upita Naari dokazavši daje Kivin pokušaj kašlja
bio promašen.
»Ma samo...« Kiva zašuti pokušavajući smisliti najbolji način da
kaže što misli a da pritom ne uznemiri ženu koja je bila naoružana do
zuba. »Pretpostavljam da kralj i kraljica ne objavljuju s kim im djeca
izlaze. Da se Mirryn planira zaručiti, onda da, kraljevstvo bi znalo za to.
Ali to što ima djevojku?« Kiva odmahne glavom. »Ž ao mi je, ali ne možeš
biti iznenađena što to ne znaš.«
Naari opet ništa ne reče. Ali onda...
»Čini se da možeš zahvaliti prijestolonasljedniku što ti je spasio
život.«
Kiva napravi grimasu i reče: »Ne želim razgovarati o njemu.«
»Čujem da je zgodan«, komentira Naari.
Kiva se gotovo spotakne o vlastite noge. »Razgovaramo li mi
ozbiljno o tome?«
»Samo kažem, mnogi ljudi sanjaju o vjenčanju s princem.«
»O vjenčanju... s...« Kiva će nepovezano, nije mogla ponoviti rečeno.
»Jesi li luda? Ne pada mi na pamet ništa gore.« Posebno kad je u pitanju
hulja kao što je Deverick. Već je nekoliko minuta provedenih u njegovu
društvu bilo dovoljno da Kiva požeh baciti nešto na njega, bio on njezin
spasitelj ili ne.
Stražarica se nasmije — na Kivine riječi ili na njezin zgađen izraz
lica, Kiva nije bila sigurna.
»O čemu onda sanjaš, vidarice?«
»Imam ime, znaš.«
»Znam.«
Kiva uzdahne. »Imam puno snova. I puno noćnih mora. Samo će
vrijeme pokazati kojim će me putem život odvesti.«
Uslijedi značajna stanka prije nego što Naari tiho reče: »Mudra si za
svoje godine, Kiva Meridan.«
Puno si mudrija za svoje godine, mišiću.
U Kivinu se grlu stvori knedla zbog sjećanja koja su prizvale
Naarine riječi, na nešto što bi joj otac rekao svaki put kad bi osmislila
novi lijek ili način liječenja koji nije razmotrio. Mudra kao sova, naša
Kiva, nastavila bi majka umjesto njega, govorila bi svima i ponosno se
smiješila svojoj kćeri.
Kivu su suze zapekle u očima, ali ih je otjerala treptanjem jer više
nije imala zaštitu kiše koja bi ih sakrila. Pogledala je prema naprijed da
vidi koliko još trebaju prehodati te joj je laknulo kad je shvatila da već
prolaze napuštenim kamenolom s njihove desne strane i da im se
odredište nazire ravno naprijed.
Kiva nikad nije posjetila napušteni kamenolom. Bio je iscrpljen
godinama prije nego što je stigla u Zalindov, a radnici su se preselili
dalje na sjever u mnogo veći rudnik prema kojem su Naari i ona sad
hodale. Iako je napušteni rudnik bio manji, čula je glasine da su
zatvorenici bih prisiljeni kopati tako duboko da je došlo do brojnih
urušavanja, što je rezultiralo mnogim smrtnim slučajevima. Slične su se
nesreće događale i u novijem kamenolomu, iako rjeđe.
»Kakav je plan?« upita Naari dok su im zvukovi čekića i dlijeta u
dodiru s kamenjem dopirali do ušiju. Pokaže na torbu koju je Kiva
ponijela sa sobom i doda: »Kamenolom je ogroman. Odakle želiš uzeti
uzorke?«
»Trebamo otići tamo gdje je najveća koncentracija radnika; na
mjesto kojem mnogi imaju pristup ili gdje provode većinu vremena.«
 Naari suho odgovori. »Smišljaš ovo u hodu, zar ne?«
To nije bilo pitanje pa Kiva ne odgovori, iako su joj se obrazi blago
zažarili.
»Ovim putem«, reče Kiva kad su došle do kraja tračnica. Ž eljeznička
su kola bila nagomilana i prazna te su čekala da ih zatvorenici natovare
pa odguraju u spremište kad njihova smjena završi. Bio je to naporan
posao, iscrpljujući za um i tijelo. Radnici u kamenolomu, kao i oni u
tunelu, ne bi dugo poživjeli u Zalindovu.
Samo je jedan stražarski toranj gledao na kamenolom, ali na terenu
je bilo puno stražara koji su se pobrinuli za to da zatvorenici rade — i
da ih motiviraju onda kad nisu radili, njihovi su bičevi i štapovi bih
zamrljani krvlju. Harlow, nadglednik kamenoloma, bio je najgori od
svih, i mrko je promatrao Kivu i Naari dok su prilazile mjestu gdje je
čekao u podnožju stražarskog tornja.
»Čuo sam da dolaz’te«, reče Harlow žvačući otvorenih usta i
pljunuvši gomilu crne gume dovoljno blizu Kivinih nogu da se zapitala
je li je htio pogoditi. Ne bi se iznenadila, iako bi mu zbog toga bila manje
voljna ublažiti bol kad je sljedeći put posjeti zbog kroničnog veneričnog
osipa. Kiva nije mogla poželjeti bolju bolest takvom čovjeku i silno je
uživala dajući mu lijekove koji bi pekli i palili njegova donja područja, te
je jednostavno zanemarivala rješenja koja bi ga u trenu izliječila.
Možda ju je trebao pljunuti. Zasigurno bi to učinio kad bi znao da je
posljednji lijek koji mu je dala služio tome da namjerno potpiri njegove
simptome, dovoljno da prođe neko vrijeme prije nego što bude mogao
sudjelovati u aktivnostima zbog kojih je i dobio bolest.
Tako mu i treba, smeće štakorsko.
»Nećemo smetati«, reče Naari smireno.
»I bolje vam je«, reče Harlow. »I nemojte ometat' moje radnike. Ne
plaćam ih da ljenčare.« Iznenada se počeo smijati, jednom se rukom
držeći za bačvasti trbuh dok je izvijao leđa i pucao od smijeha. »Plaćam?
Ha! Zamisli to!«
Kiva razmijeni pogled s Naari, koja je bila jednako zgađena.
»Nećemo dugo ostati«, reče Naari, iako Kiva nije bila sigurna je li to
upućeno njoj ili Harlowu.
»Možete ostat’ kol’ko 'oćete, samo ne u kamenolomu«, reče Harlow.
Pogleda ih obje i obliže usne. »Možete doć’ u moj kamenolom kad god
hoćete. Zapravo, zašt’ ne bi...«
»Nećemo dugo ostati«, ponovi Naari odrješito, a usne joj se izviju
od očiglednog gađenja. Okrene se na peti i, oštro pogledavši Kivu koja ju
je slijedila, namjerno se odmakne od Harlowa. Posljednji prizor koji je
Kiva vidjela kad je pogledala odvratnog nadglednika dok su zalazile u
kamenolom, bio je kako češa međunožje, na što je morala suspregnuti
smijeh.
»On je svinja«, reče Naari kad se zaustavila da pogleda slojevitu
panoramu koja se širila u daljinu.
»Gori je od svinje«, Kiva će. Promisli sekundu pa tiho doda. »Ali ako
te tješi, upravo pati u tišini.«
Kad ju je Naari upitno pogledala, Kiva joj je ispričala o Harlowovu
zdravstvenom stanju i najnovijem lijeku koji mu je propisala. Stražarica
se toliko smijala da je morala obrisati suze.
»Podsjeti me da ti se nikad ne zamjerim«, reče Naari i dalje se
hihoćući.
»Zaslužio je to«, doda Kiva.
»To sigurno«, složi se Naari. Pokaže prema prizoru ispred njih i
reče: »Ne želim mu dati priliku da dođe i gnjavi nas, pa, kamo ćemo?«
Kiva je grizla obraz, razmišljajući. Najviši su slojevi kamenoloma
već iskopani pa je tamo bio oštar — i čist — pad do mjesta gdje su se
zatvorenici dlijetima probijali do nižih rubova jame. Samo je zemljište
bilo sušno sivo, izuzev svjetlucanja koja su se svako malo mogla
nazrijeti na svjetlu, naznake svjetlucavog lumnija koji se probijao kroz
kamen.
»Zašto ne bismo pratile put dok ne dođemo do dna, a ja ću pronaći
mjesta na kojima ću uzeti uzorke jednom kad budemo bliže
radnicima?« Kiva će napokon.
Naari pođe niz padinu samouvjerena koraka, dok je Kiva pažljivije
birala put. Bio je dovoljno širok za kola, ali trebala je samo uganuti
gležanj da bude u velikoj nevolji. Za razliku od Naari, Kiva nije bila
atletski građena ni snažna jer joj život zatvorenice nije omogućavao
neku kondiciju. Radnici su bili iznimka; budući da su bili prisiljeni raditi
u takvim iscrpljujućim uvjetima, nisu mogli ne biti u formi. Mogli su
birati između toga i smrti. A ionako bi gotovo uvijek umrli.
Baš kao što će i Jaren.
Kiva odagna tu pomisao. Od trenutka kad ga je upoznala, znala je
da će mu biti dodijeljen fizički posao i da će ga on odvesti u smrt. Nisu
ništa mogla učiniti po tom pitanju i nije bilo svrhe razmišljati o tome.
Zalindov je okrutan — oduvijek je bio i zauvijek će biti.
Ali prvi put nakon dugo vremena Kiva poželi da može spriječiti
neizbježno.
»Tiha si.«
Kiva podigne glavu na Naarine riječi. »Samo pazim kuda hodam.«
Naari je pusti da se provuče iako je bilo jasno da zna da se Kiva
hrva sa svojim mislima. Ubrzo je buka postala toliko glasna da ionako
ne bi mogle lako razgovarati uz zvukove koji su im odzvanjali u ušima
— čekića koji razbijaju stijene i krampa koji otkida kamen.
S obzirom na prostranost jame, ovdje je bilo raspoređeno više
zatvorenika nego bilo gdje drugdje. U svako je doba bilo više od sedam
stotina radnika u kamenolomu, od kojih su neki preživjeli dulje od
drugih, ali većina bi stradala unutar godine dana. I nije to bilo samo zato
što ima prostora za njih; bilo je to i zato što je luminij bio neophodan —
ne samo zbog struje i rasvjete, nego i zbog infrastrukture i arhitekture.
Š to je bilo više radnika, luminij se brže mogao izvaditi, a još je dodatnih
tristotinjak zatvorenika bilo raspoređeno u skladište unutar vratnica
gdje se mineral obrađivao i gdje su ga pripremali za otpremu u
Wenderall.
Bio je to dobro podmazan stroj koji se oslanjao na život — i smrt —
zatvorenika.
Dok su se Kiva i Naari probijale pored prvih radnika u sivoj odjeći i
stražara koji su ih nadzirali, odzvanjanje alata pojačavao je oštar miris
znoja i krvi, u kombinaciji s vapnenačkim mirisom kamenolomske
prašine. Nekoliko ih je ljudi pogledavalo, ali nitko ih nije zaustavio.
Zatvorenici prekriveni prljavštinom nisu imali dovoljno energije za
znatiželju, a stražari su pomno promatrali zatvorenike za koje su
zaduženi, s bičevima u rukama i spremni reagirati na najmanji znak
ljenčarenja.
Kiva je u grudima osjećala srdžbu, ali se prisjeti da je ovdje samo iz
jednog razloga: prikupljanje uzoraka. Ako odgonetne odakle dolazi
bolest, mogla bi, ako ništa, spriječiti da svi ti radnici umru prije
vremena.
Dok su hodale na nižim razinama jame, Kiva bi signalizirala Naari
kad bi pronašla mjesta na kojima je kontakt radnika bio ili trenutačno
jest na višoj razini. Zastala bi svaki put, sastrugala uzorke u tikvice koje
je ponijela sa sobom, prije nego što bi nastavila niz stazu. Uglavnom je
tražila lokve vode i male kaljuže blata u kojima je bila mješavina
minerala iz kamenoloma, posebno kad bi bile utabane tragovima
zatvorenika ili kad bi se ugnijezdile u stjenovite pukotine u blizini
mjesta na kojem su radnici obavljali posao.
Baš kad je htjela reći Naari da ima dovoljno uzoraka i da je
spremna krenuti, zazove je prezirni glas.
»Vidi, vidi, vidi, nije li to kuja Zalindova.«
Kiva se drveno okrene i iza sebe ugleda Crestu.
Lice crvenokose žene bilo je umrljano kamenolomskom prašinom,
no ne toliko da prekrije tetovažu zmije koja se protezala po cijeloj lijevoj
strani.
Posljednji put kad ju je Kiva vidjela, Cresta je prijetila da će Tipp
stradati. Zasad se Kiva držala svoje strane dogovora da održi Tildu na
životu, ali pogled koji joj je Cresta sad upućivala služio je kao jasan
podsjetnik da ima još posla. Pobunjenici u Zalindovu neće biti sretni
dok njihova kraljica ne bude slobodna — a možda i oni.
Kiva zadrhti. Nije razmišljala što će se dogoditi kad pobunjenici
dođu spasiti Tildu. Hoće li povesti i ostale sa sobom? Ostale... kao što je
Cresta?
 Odagna tu misao shvativši da to nije njezin problem. Imala je
dovoljno briga i bez da uzima u obzir moralne posljedice takve odluke.
»Ima li ovdje problema?« upita Naari približivši se.
»Vidi tebe s dadiljom«, Cresta će podrugljivo, ne obazirući se na
stražaricu, osim što je lagano stegnula prste oko krampa koji je držala.
»Kakav je osjećaj raditi u dvorcu dok mi ostali robujemo ovdje?«
S jedne strane, Kiva nije mogla vjerovati da se Cresta usudila ne
samo otresti na Naari, nego i nastaviti pljuvati Kivu dok je stražarica
ondje. S druge strane, to je bila Cresta, i ona je uvijek radila što god je
htjela i nekako bi preživjela posljedice.
»Teško da bih nazvala ambulantu dvorcem,« uzvrati Kiva apatično,
»ali rekla bih da je to stvar perspektive.« Namjerno se okrene i počne
udaljavati, dobacivši Naari preko ramena: »Gotova sam ovdje. Idemo.«
»Tako je, vidarska kurvo, bježi, kao i uvijek«, vikne Cresta za njom.
»Bolje skupi hrabrosti prije drugog suđenja. Bit će ti potrebna!«
Kiva je ignorirala Crestino blebetanje, sigurna da će, ako pogleda
preko ramena, vidjeti upozorenje u očima mlade žene. Unatoč lažnom
preziru, Cresta je bila itekako svjesna da je Tildina sudbina vezana uz
Kivin uspjeh.
»Ž eliš mi reći što je to bilo?« upita Naari kad su se dovoljno
odmaknule.
»Ž eliš mi reći zašto je nisi kaznila?« odgovori Kiva.
Naari sporo odgovori, ali naposljetku reče: »Jesi htjela da to
učinim?«
Kiva uzdahne i podigne vreću s uzorcima više na rame. »Ne.
Zanemari.«
»Nisi mi odgovorila na pitanje.«
Kiva je dugo šutjela, razmišljajući o svojem odgovoru. Tek kad su
izišle iz kamenoloma i pošle tračnicama do vratnica zatvora, napokon
odgovori.
»Ja predstavljam sve što Cresta mrzi kod Zalindova«, reče Kiva. »U
njezinoj glavi ja radim što mi je rečeno, kad mi je rečeno. I istina je — to
radim.« Jer za razliku od Creste Kivi je bilo stalo hoće li živjeti ili
umrijeti te je shvatila da će uz poslušnost vjerojatno ostati na ovoj
strani vječnog svijeta. Igrala je igru, davno izabravši da će žrtvovati
dušu da spasi život. Ostali su joj zatvorenici zamjerali zbog toga.
Posebice pobunjenici. A ipak, i dalje je disala, dok su mnogi od njih bili
mrtvi.
»Urezivanje«, pretpostavi Naari.
»Između ostalog«, reče Kiva. »Plus, održala sam je na životu kad je
stigla ovdje.«
Naari zbunjeno zastane prije nego što reče: »Obično su ljudi
zahvalni na tome.«
»Ne ako žele umrijeti.«
Napeta tišina dočeka Kivine riječi, a za to se vrijeme ona prisjeti
kako se Cresta pokušala ubiti u prvim tjednima boravka u Zalindovu,
prerezavši vene staklenim krhotinama. Da Kiva nije brzo reagirala,
bijesna bi mlada žena umrla. Kiva je bila ta koja je nakon toga nehotice
zapalila vatru u Cresti, rekavši joj da je snažna i moćna i da može
preživjeti bilo što te da si duguje pronaći razlog za život.
Cresta je učinila upravo to, skupila je pobunjenike u zatvoru i
odlučila da joj je životna svrha izazvati što više sukoba, kako za stražare
tako i za zatvorenike.
»Stvarno ti dobro ide sprijateljavanje, zar ne?« suho će Naari
nagnavši Kivu da se nevoljko zahihoće.
»To je jedan od mojih najjačih talenata«, odgovori jednako suho.
No dok su se vraćale prema vratnicama, Kiva je uhvatila mali
osmijeh skriven na licu stražarice i pomislila da joj možda ipak ne ide
tako loše — i zbog te joj se pomisli želudac stegnuo toliko da je odbila
dalje razmišljati o tome. Umjesto toga usredotočila se na povratak u
ambulantu i testiranje svojih uzoraka, odvraćajući si pažnju od
nadolazećih kušnji i vrlo stvarne prijetnje smrću koja joj se nadvijala
nad glavom.
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

»KAKO JE P-PROŠLO?«
Kiva i Naari jedva su kročile u ambulantu kad ih je Tipp spopao,
skačući gore-dolje dok je čekao odgovor.
»Imam dovoljno da počnem«, reče mu Kiva tapšajući torbu. »Kako
je tebi prošlo?«
»I-imam ih nekoliko«, odgovori dječak pokazujući na pod pored
radnog stola gdje je od različitih predmeta napravio mali kružni tor.
»Koliko je nekoliko?« upita Kiva krenuvši za njim do tora.
»Pet«, reče Tipp. »Ali Grendel mi je rekla da je vidjela hrpu koja se
gnijezdi blizu krematorija, tako da ih mogu n-nabaviti koliko ti treba.«
Kimnuvši u znak odobravanja, Kiva pogleda pet štakora koji su
trčkarali oko tora te odluči ne komentirati improvizirane prepreke za
igru koje je Tipp napravio od otpadaka. Umjesto toga reče: »Kad uzmem
uzorke s drugih mjesta, trebat će nam način da ih razdvojimo. Ne mogu
miješati testirane štakore iz kamenoloma s testiranim štakorima s farmi
ili bilo kojih drugih mjesta. Ako se razbole, moram znati koji je izvor.«
»Već radim na tome«, odgovori Tipp. »Mot d-dolazi kasnije da mi
pomogne podijeliti t-tor na odjeljke.«
Kiva pažljivo stavi torbu na radni stol. »Zapravo, dobro bi mi došla
Motova pomoć.«
»Jaren ti može pomoći«, reče Naari Tippu. »Dobar je s rukama.«
Kiva podigne obrve.
 Naari zakoluta očima. »Čula sam da je rekao nekim radnicima u
tunelu da je pomagao bratu izgraditi utvrdu za igru. Dobar je s rukama
što se tiče gradnje stvari.«
Strog način na koji je pogledala Kivu mogao je biti i vrisak kojim
ponavlja ono što je rekla neku noć — da se uvijek ponaša isključivo
profesionalno prema zatvorenicima, uključujući Jarena.
Tiho kašljući, Kiva reče: »Zvuči kao dobar plan.« Zatim ih posloži na
klupu da odluči što će dalje poduzeti. U to se amajlija pod njezinom
tunikom pomakne, što prouzrokuje nalet panike u njoj. Suđenje vatrom
je za dva dana. Dva dana. Ako njezina obitelj uskoro ne dođe...
Kiva odagna tu misao. Nije mogla učiniti ništa osim nadati se da će
doći. A ako ne dođu, morat će se uzdati u princezine riječi, u njezinu
magiju. Morat će se uzdati u osobu iz obitelji Vallentis — oni su bili
jedni od zadnjih ljudi u koje bi se Kiva birala uzdati, ali to joj je bila
jedina šansa ako želi ostati živa.
Skrgućući zubima, Kiva je pokušavala radom skrenuti misli. Ako ne
pronađe način liječenja želučane bolesti, postojala je velika mogućnost
da se i sama razboli. Ako se to dogodi... pa barem se više neće morati
brinuti oko suđenja. A neće joj trebati ni spašavanje.
S tom mračnom mišlju odbacila je sve brige i usredotočila se na
svoj zadatak.
Prolazili su sati dok je pripremala doze i počela ih davati štakorima,
miješajući male količine prikupljenih uzoraka u obroke hrane i bacajući
ih u tor. Iako Kiva nije voljela testirati žive životinje, znala je da ovi
štakori žive dulje od očekivanog. Ako ih Čizma ne ulovi i pojede, to će
učiniti izgladnjeli zatvorenici. U svakom slučaju, sudbina im je bila
zapečaćena.
»Š to sad?« upita Naari kad je Kiva nahranila sve štakore s
dovoljnom količinom hrane.
»Sad čekamo.«
Stražarica je izgledala kao da još nešto želi pitati, ali u tom trenutku
Jaren je ušao u ambulantu i privukao im pozornost.
Kiva ga u nevjerici pogleda i upita: »Š to se tebi dogodilo?«
 Jaren podigne ruku prema licu, kao da će tako uspjeti sakriti
pozamašnu modricu koja mu je zatamnila oko. Ili ogrebotinu na čelu. Ili
razbijenu usnu.
»Ništa«, odgovori Jaren. »Kako je prošlo danas?«
Naari priđe bliže i pokaže prstom prema Jarenovim ranama. »Tvoja
te vidarica nešto pitala.«
»I rekao sam da nije ništa.« Jaren zakorači pokraj Tippa, u prolazu
razigrano razbarušivši dječakovu kosu, a zatim se zaustavi pred Kivom.
Kratko pogleda štakore prije nego što upita: »Nisi imala problema s
uzimanjem uzoraka iz kamenoloma?«
Kiva je proučavala njegove ozljede, zaključivši da, ako je u stanju
riskirati svoj život time što je odbrusio stražarici, sigurno nije teško
ozlijeđen. Ali s obzirom na okruženje, i dalje ga je trebalo liječiti.
»Nagodimo se«, reče. »Daj da te očistim, a ja ću ti odgovarati na
pitanja.«
Jaren nakrivi glavu. »Bilo koja pitanja?«
»Samo ta dva.«
Zubi mu zabljesnu pri brzom osmijehu. »Teško da je to neki poticaj.
Imam puno pitanja. A ti si rijetko raspoložena za odgovore.«
»Nisam ni sad raspoložena za odgovore.«
Dok ju je Jaren samo nastavio mimo promatrati, Kiva je
procjenjivala koliko bi ga bilo teško natjerati da se pokori, pa na kraju
reče: »Dobro. Ali samo ako i ja smijem postavljati pitanja.«
Njegov je osmijeh ovoga puta bio širi. »Nikad ti nisam uskratio
odgovore. Užasna si u pregovorima.«
Kao odgovor, Kiva jednostavno pokaže na najbližu metalnu klupu.
»Sjedni.«
Jaren se zahihoće, ali učini kako mu je naređeno. Naari je, međutim,
izgledala kao da je sekunda dijeli od toga da istrese odgovor iz njega.
Mračni pogled na njezinu licu... Kiva se pitala osjeća li Naari ipak nešto
prema Jarenu, no sprečava li je njezin kodeks časti da nešto i poduzme.
Ili je taj isti kodeks časti značio da je još uvijek dovoljno nova da joj
brutalnost prema zatvorenicima teško pada, a da je dokaz na Jarenovu
licu dostatan da je uznemiri. Ako je tako, morat će ojačati, i to brzo, ili
neće dugo preživjeti u zatvoru.
Koji god razlog bio Kiva je znala da se mora umiješati pa brzo reče
Tippu: »Možeš li reći Motu da ga neću trebati večeras, ali da bi mi sutra i
dalje dobro došla njegova pomoć?« Nakon što dječak željno kimne, Kiva
se okrene prema Naari i doda: »Bi li ti bio problem otići s njim? Kasno je
i ne želim da tumara sam.«
Bila je to loša izlika jer je Tipp često sam hodao zatvorom, neovisno
o dobu dana. Ali s obzirom na ponašanje stražara u posljednje vrijeme i
sve veće neslaganje među zatvorenicima nakon Tildina dolaska —
posebice zatvorenika koji su već motrili Tippa — ono što je Kiva rekla
bila je istina, a Naari je, od svih ljudi, to najbolje znala. Stražarica kimne,
iako ukočeno. Ali to je vjerojatno bilo i zato što je uočila Kivino suptilno
namigivanje, znak da će pokušati natjerati Jarena da progovori. Unatoč
tome, Naarino je lice i dalje bilo napeto dok je odlazila iz ambulante s
Tippom.
»A ja sam mislio da me izbjegavaš.«
Kiva se okrene i susretne Jarenov razigrani pogled. »Molim?«
»Ti. Ja«, reče mašući rukom između njih, da ne bi bilo zabune.
»Rijetko smo sami. Pretpostavio sam da je to tvoje maslo.«
Kiva se iznutra prekoravala što je otpravila dvoje ljudi koji su im
bih tampon-zona, a zatim reče: »Nismo sami«, i pogleda prema Tildi
koja je spavala na drugoj strani prostorije.
Jaren isprati njezin pogled. »Ima li napretka s njom?«
Kiva je znala da ne pita jer mu je stalo do Tilde. Jasno je dao do
znanja što misli o kraljici pobunjenika i njezinu pokretu. Ali bilo mu je
stalo do Kive, i znao je da je, zbog nekog njemu nelogičnog razloga, njoj
stalo do Tilde. Činjenica da mu to nešto znači — da mu ona nešto znači
— natjerala ju je da se opire osjećaju topline koji joj se širio venama.
»Je li to tvoje prvo pitanje?« upita Kiva, iako je znala da nije, ali je
željela izbjeći priznati koliko je zabrinuta što se Tilda ne oporavlja.
Nadala se da će joj s vremenom biti bolje, ali Kiva je već tri i pol tjedna
njegovala bolesnu ženu, a gotovo da nije bilo napretka.
Jaren ju je dugo proučavao i vidio sve što je željela da ne može
vidjeti. Kao da je točno znao što treba reći, nasmiješi se i odgovori:
»Samo ako je ovo tvoje.«
Kiva mu je okrenula leđa da ne bi mogao vidjeti kako su joj se
kutovi usana izvili te se zaokupila prikupljanjem medicinskih
potrepština. Kad se vratila ispred klupe na kojoj je sjedio, posegne za
njegovom bradom i reče: »Hoćeš mi reći kako se ovo dogodilo?«
»A-a-a«, ušutka je. »Ja počinjem.«
»Obično su dame prve«, reče Kiva okrećući njegovo lice.
»Mislio sam da si liberalna žena, ona koja bi se podsmjehnula da se
ponašam kao gospodin prema tebi.«
Kiva frkne. »Dobar pokušaj.«
»A osim toga«, nastavi Jaren veselo. »Već sam postavio prvo
pitanje.«
Budući da je Kiva pristala na njih, umoči krpu u slanu vodi i reče:
»Ovo će zapeći«, prije nego što ju je prislonila na Jarenovu porezanu
usnu. Dok se on trzao od bola, ispričala mu je o svojem danu u
kamenolomu i da je zapravo uživala u Naarinu društvu.
Nije imao reakciju na to — ništa što bi pokazalo što osjeća prema
stražarici — pa Kiva nastavi dalje o tome kako su se vratile i počele s
testiranjem Tippovih štakora.
»Š to misliš koliko će proći prije nego što počnu pokazivati
simptome?« upita Jaren pogledavajući prema improviziranom toru.
»Ako pokažu«, ispravi ga Kiva, jer nije bilo garancije da je bolest
potekla iz rudnika. »Nisam sigurna, ali nadam se da će mi sutra Mot
pomoći ubrzati proces. Zna puno više od mene kad je riječ o
eksperimentalnim testiranjima.«
»Jer je stariji?«
Kiva odmahne glavom, ponovno uronivši krpu. »To je uvijek slučaj s
ljekarnicima i vidarima. Ljekarnici poznaju mnogo različitih lijekova,
dok vidari poznaju tijela u koja ti lijekovi idu.« Vidjevši da se Jaren
namrštio, pokuša bolje objasniti. »Ako netko bolestan dođe vidaru, mi
postavljamo dijagnozu i liječimo ga, ali rijetko sami izrađujemo lijekove
— velik dio onoga što koristimo dolazi iz ljekarne ili je riječ o nizu
sastojaka koji se miješaju prema ljekarnikovu receptu. Njihov je posao
izrađivati lijekove, naš je odlučiti koja je terapija potrebna i primijeniti
je.«
To je vrijedilo za izvanjski svijet. Stvari su bile drukčije u Zalindovu
te se Kiva često morala snaći s onim što ima te stvarati vlastite lijekove
uz pomoć malog ljekovitog vrta iza ambulante i drugih sastojaka koje je
mogla iskamčiti.
»Hoćeš reći da su vidari ruke, a ljekarnici mozak?«
Kiva nabere nos zbog te analogije, ali kaže: »Blizu si.« Počne čistiti
ogrebotinu na čelu i doda, pomalo zamišljeno: »Ovo je sve
općepoznato... Čudim se da to već ne znaš.«
»Nisam imao prilike u djetinjstvu naučiti nešto o tome«, Jaren
slegne ramenima. »Lijekovi su mi uvijek dolazili od vidara pa sam
pretpostavio da ih sami rade.« Pokaže prema radnom stolu. »Kao što ih
ti ovdje radiš.«
Njegov je odgovor nije iznenadio jer je svaki dobar vidar bio dobro
opskrbljen. Kivin je otac uvijek imao više nego što bi mu ikad trebalo i
pazio je da redovito radi inventuru kako ne bi riskirao da mu ponestane
zaliha. To joj je opetovano naglašavao kad je postao njezin učitelj: Bolje
je biti previše pripremljen, nego nedovoljno pripremljen, mišiću. Ako
budeš imala priljev pacijenata, može se raditi o životu ili smrti, pa je
najbolje da se opskrbiš kad god možeš.
Ono što ju je iznenadilo jest to što je Jarenu nedostajalo onog što je
Kiva smatrala općepoznatim životnim znanjem i razmišljala je bi li ga
pitala za više detalja, no nije bila sigurna što pitati. Neko je vrijeme
pretpostavljala da dolazi iz bogate obitelji iz više klase, ali sad se pitala
je li bila u krivu. Možda je baš suprotno bilo istina, posebice ako mu
roditelji nisu uposlili učitelja koji bi ga naučio takvim stvarima. Možda
si ga nisu mogli priuštiti.
»Pa, sad znaš«, reče Kiva optimistično ne želeći mu stvarati
nelagodu. Ljudi — posebice muškarci — znaju loše reagirati ako misle
da im netko vrijeđa inteligenciju.
Spusti krpu, posegne za malom posudom sa sokom ljulja i bez
razmišljanja ostruže trunčicu na prst i nagne se da mu ga malo nanese
na porezanu usnu.
Jaren zapanjeno uzdahne, a Kivin se pogled susretne s njegovim.
Bili su tako blizu, a prst joj zastane na njegovim usnama.
Imala je sekundu da odluči što će učiniti. Dio nje htio je odskočiti
unatrag da budu na što je moguće većoj udaljenosti, ali znala je kako će
to izgledati, kako bi on mogao doživjeti takav postupak, znala je da bi to
odalo kako on utječe na nju. Dakle, unatoč tome što je cijeli njezin
živčani sustav bio itekako svjestan kako ga — i gdje — dodiruje,
nastavila je opušteno nanositi ljekoviti sok na njegovu ranu, snagom
volje tjerajući toplinu iz obraza i moleći se da izgleda opuštenije nego
što se osjećala.
»Ovo nije toliko strašno, tako da bi trebalo biti bolje za nekoliko
dana«, reče Kiva, a glas joj je bio za oktavu viši nego inače. Tiho pročisti
grlo te napokon makne ruku s njegovih usana, posegnuvši prema čelu.
»Ova ogrebotina gotovo dodiruje ožiljak koji si dobio kad si stigao, ali
ovoga puta imaš više sreće — plitka je i trebala bi zarasti a da ne ostavi
trag.« Nježno namaže sok na ranu i, prisjetivši se dvojice mrtvih
muškaraca koji su došli u Zalindov s njim, doda: »Nikad mi nisi rekao
što se dogodilo. Ili kako si završio ovdje.«
Uslijedi mala stanka prije nego što Jaren odgovori: »Mislio sam da
si rekla da je nepristojno pitati ljude što je dovelo do njihova
zatvaranja?«
Ton mu je bio šaljiv, no oči su mu bile ozbiljne, a to je upozorenje
Kiva, unatoč znatiželji, odlučila poslušati.
»Pošteno. A što je bilo danas? Jesi li mi spreman reći što se
dogodilo?«
Isprala je ljepljivu ruku u slanoj vodi i pošla do radnog stola pod
krinkom da treba uzeti malo gela od alojabilja. Zapravo se na trenutak
trebala maknuti od njega, ali vratila se kad je počeo govoriti.
 »Posvađao sam se s drugom zatvorenicom za večerom, s nekim tko
je tvrdio da je tvoj stari poznanik«, reče Jaren gotovo previše opušteno.
»Nije mi se svidjelo kako je govorila o tebi, a njezinim se prijateljima
nije svidjelo što sam je zamolio da prestane. Stvari su izmaknule
kontroli sve dok više nismo razgovarali riječima.«
Kiva je hodala prema Jarenu kad je počeo pričati, no zaustavila se
usred koraka, na pola njegova odgovora. »Molim te, reci da se šališ«,
protisnula je.
Jaren pokaže na svoje lice. »Izgleda li kao da se šalim?«
Kiva reče bezizražajnim glasom: »To je bila Cresta, zar ne?«
»Crvena kosa? Tetovaža zmije?« upita Jaren. Kad Kiva kimne, reče:
»To je ona. Voli se razmetati, ali ne zadržava se rado jednom kad akcija
počne.«
Kiva je to već znala. Cresta je bila poznata po tome što voli stvarati
probleme, a onda prepustiti drugima da do kraja obave njezin prljavi
posao, dok ona zbriše prije nego što sama osjeti posljedice. Bilo je pravo
čudo što Jarena i onoga s kim se potukao nisu odvukli stražari i poslali
ih za kaznu u bezdan. Ili na vješala.
»Ti si takva budala«, prosikće Kiva ljutito gazeći prema njemu.
Morala se prisiliti da se prisjeti svoje vidarske obuke kako bi joj prsti
ostali nježni dok je nanosila gel od alojabilja na njegovo natučeno oko, a
bila je posebno pažljiva na dijelovima koji su već počeli naticati.
»Je li to zahvala koju dobivam što sam ti obranio čast?« uzvrati
Jaren zvučeći ozlojeđeno. »Trebala si čuti kako te nazivala.«
»Kuja Zalindova? Bezdušna rezačica? Princeza smrti? Vidarska
kurva? Zatvorska pi...«
»Da«, prekine je odrješito Jaren, dok mu se mišić trzao u obrazu.
»Između ostalog.«
»Vjeruj mi, sve sam ih čula«, reče Kiva nanoseći još gela. »Ali ne
vidiš da se ja tučem zbog njih. Posebice s pobunjenicima u zatvoru. Za
ime bogova, gdje ti je bila pamet?«
»Pobunjenicima ...« Jaren opsuje. »Jesi li ozbiljna?«
 »Ozbiljna kao smrt«, reče odlučno Kiva. »Za koju se moraš
pripremiti ako odluče da si im meta.«
Jaren tiho reče: »Nisam znao tko su.«
»Cresta je njihova predvodnica ovdje«, reče Kiva, a Jaren opet
opsuje. Pogled joj prijeđe na Tildu pa doda: »Imaš sreće što sad imaju
većih briga ili bi ti sljedeća postaja bila mrtvačnica.«
Nakon jednog napetog trenutka Jaren tiho upita: »Zar ti ne smeta
što govore? Ne samo Cresta, nego i ostali? Ne boli li te?«
»To su samo riječi«, reče Kiva ignorirajući bol u srcu. Naravno da
boli. Nitko ne želi biti poznat kao kuja ili kurva ili bilo koje od imena
koja su joj dobacivali posljednje desetljeće.
»Nisu to samo riječi«, usprotivi se Jaren. »To su podle, neistinite
klevete koje izgovaraju nepristojni nasilnici, a ti ne zaslužuješ da se
prema tebi tako ponašaju. Ne spavaš jer pokušavaš pomoći svim ovim
ljudima, uključujući Crestu. Najmanje što mogu učiniti jest da te javno
ne vrijeđaju.«
Kiva završi s gelom, zakorači unatrag i upita: »Ne bih li ja to trebala
odlučiti?«
Jaren se namršti. »Š to?«
Kiva pokaže prstom na svoja prsa. »Govore te stvari o meni. Ne bih
li ja trebala odlučiti želim li ih ili ne želim kazniti? Ili misliš da bih
izabrala da ih udariš šakom u lice samo da bi nešto dokazao?«
Zlatna je boja u Jarenovim očima bijesno plamtjela naspram plave.
»Nisi bila tamo.«
»A ti nisi bio ovdje posljednjih deset godina kad se to događalo«,
Kiva mu uzvrati. »Misliš da dosad ne znam kako se nositi s tim? Misliš
da se nisam pokušavala osvetiti i naučila iz prve ruke koliko to
pogoršava stvari?«
Jaren je bio toliko pristojan da izgleda posramljeno pa se Kiva
potrudila ublažiti ton kad je nastavila: »Ganuta sam što si se uzrujao
zbog toga što si čuo, ali ne trebaš voditi moje bitke. Ovdje sam dovoljno
dugo da znam da je najbolje što mogu učiniti ignorirati i ponašati se kao
da to ne utječe na mene. Mogu reći što god žele — i devet od deset puta
na kraju se ionako ispričaju, obično kad su bolesni ili ozlijeđeni i shvate
da sam jedina koja im može pomoći. Ne«, doda naglašeno, »da bih im
uskratila liječenje ako se ne pokaju. Samo kad sami iskuse da mi
zapravo jest stalo do njih, više ne iskaljuju svoj bijes na meni. Jer to je
zapravo samo to, Jarene. Oni su bijesni i uzrujani, frustrirani i
bespomoćni, kao i svi mi ovdje. Oni jednostavno iskaljuju svoje osjećaje
na pogrešne načine.«
Jaren dugo ne reče ništa, ali potom skoči s klupe i upita:
»Pretpostavljam da Cresta nije jedna od tih devet-od-deset?«
Kiva mu to nije trebala potvrditi, premda ga upozori: »Ona je
opasna. Ako cijeniš išta što ti kažem, kloni je se.«
»Cijenim sve što kažeš, Kiva.«
Te su riječi bile tihe, ozbiljne, nagnale su Kivu da ga pogleda,
vidjevši da i on nju gleda mirno i značajno.
Tišina se spustila nad njih dok su zurili jedno u drugo, oboje su
razmišljah o onome što je onaj drugi rekao. Jaren je prvi prekinuo
šutnju, a glas mu je bio ispunjen žaljenjem.
»Oprosti što sam se ponašao kao grubijan. Neće se ponoviti.« Nije
prekinuo njihov pogled dok je nastavljao: »I samo da znaš, ne vidim te
kao neku damu koju treba spasiti. Nikad nisam upoznao nikoga
snažnijeg od tebe — ne samo zato što si preživjela desetljeće na ovom
odvratnom mjestu, nego zato što iznova i iznova žrtvuješ svoje potrebe
da bi služila onima oko sebe, čak — i posebno — onima koji ne žele
tvoju pomoć. Tako da si u pravu, ne trebam voditi tvoje bitke.«
Primakne se korak bliže, a glas mu je bio promukao dok je završavao
rečenicu: »Ali... ako mi dopustiš, rado bih bio uz tebe dok ih vodiš.«
Kivi je srce glasno udaralo u ušima. Leptirići su joj se rojili u
trbuhu, a kožom su joj prolazili strujni srsi. Nije znala kako da odgovori,
jedva je mogla razmišljati od tjelesne reakcije na njegovu izjavu.
Oprezno. Oprezno. Oprezno.
To nisu bile riječi njezina oca ili majke ili bilo koga drugog. Nisu
bile iz sjećanja; bile su Kivine. Njezino jedino pravilo u Zalindovu bilo je
da ne sklapa prijateljstva jer će ih vjerojatno uvijek izgubiti. S Jarenom...
nije bila sigurna traži li on prijateljstvo, ili nešto više, ali bilo kako bilo,
tu granicu nije mogla — i neće — prijeći. Bez obzira na to što joj je srce
lupalo, bez obzira na to kako ju je sad gledao, čekajući njezin odgovor,
nije mogla raditi iznimke.
»Ja...«
Oprosti, ja ne mogu, to je planirala reći, a riječi su joj se već
oblikovale na usnama. Ali prije nego što ih je uspjela izreći, Tipp se
vratio u ambulantu, a u stopu ga je pratila Naari, te se Kiva teturavo
odmaknula od Jarena, provlačeći drhtave prste kroz kosu dok je na
klimavim nogama hodala prema radnom stolu.
Nije se usudila ponovno pogledati Jarena, ni kad ga je Tipp upitao
da mu pomogne prepraviti tor za štakore, niti kad se Jaren tiho složio i
pitao kojim alatima raspolažu. Kivin je um jurio, jurio i jurio, sve dok na
ruci nije osjetila dodir lagan poput pera te odskočila, a kad se okrenula,
vidjela je da je Naari šutke došla do nje.
»Jesi dobro?« prošapće stražarica kao da je svjesna da Kiva
trenutačno ne želi privlačiti pozornost.
Kiva je namjeravala kimnuti, ali nije se mogla natjerati da laže
Naari nakon što je čitav dan provela s njom. Umjesto toga, iskreno brzo
odmahne glavom i zadrži dah, čekajući što će stražarica učiniti. Ali
Naari samo pogleda nju i Jarena, a zatim se okrene s malim,
suosjećajnim osmijehom prije nego što prošapće: »Bit ćeš.«
I Kiva joj povjeruje — ponajviše zato što je odlučila da će se, zbog
vlastitog duševnog mira, ponašati kao da se razgovor s Jarenom nikad
nije dogodio.
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

KIVA JE S NAARI sljedećegjutra opet namjeravala poći izvan zatvora da

prikupi uzorke s farmi, no ne samo da stražarice nije bilo u ambulanti,
nego je Kivi nešto hitnije zaokupilo pažnju.
Tilda je prestala disati.
Bila je čista sreća što je Tipp prolazio pokraj njezina kreveta kad su
joj počele konvulzije, čista sreća što je Kiva provjeravala pacijente u
karanteni i što je bila dovoljno blizu da dotrči kad je dječak vrisnuo
njezino ime, čista sreća što je uspjela reanimirati Tildu pomoću masaže
srca.
Kiva je bila oblivena znojem od glave do pete kad je žena ponovno
bila stabilna, dijelom od straha, a dijelom od toga koliko se žestoko
borila da Tilda ostane na životu. Tipp se tresao kao list i bio blijed poput
makova mlijeka koje je Kiva dala bolesnoj ženi u nadi da će joj opustiti
tijelo i spriječiti ponovne konvulzije.
»Š to j-je to bilo?« upita Tipp kad je sve napokon bilo gotovo, a glas
mu je bio piskutav od prethodne panike.
»Ne brini se, to je normalno za nekoga tko je dugo bolestan«, umiri
ga Kiva, nježno ga posjevši na stolicu prije nego što se sruši. »Trebala
sam je pomnije nadzirati.«
Zapravo, Kiva nije imala predodžbu zašto je Tildi zatajilo srce jer
nije znala od čega kraljica pobunjenika boluje. Moglo se to dogoditi iz
razloga koji je rekla Tippu ili je moglo biti da ih Tilda polako napušta,
dan po dan.
Ne dopusti da umre.
 Kiva nije mogla učiniti ništa, ništa za Tildino zdravlje, osim da joj
bude ugodno — i da je zaštiti od neizbježne smrti na kušnjama, od kojih
je sljedeća bila za jedan dan. Kiva trenutačno nije mogla razmišljati o
tome, nije bila u stanju nositi se sa stezanjem u prsima i plitkim dahom
pri samoj pomisli na ono s čim će se uskoro suočiti. Kako su sati
odmicali, bila je sigurna samo u jedno: još uvijek nije bilo traga njezinoj
obitelji i pobunjenicima, nije bilo dokaza da su primili njezinu poruku i
da su svjesni da je vrijeme ključno. Sve se više i više činilo da će se
morati pouzdati u princezinu amajliju da preživi.
Ostatak se dana Kiva bojala odmaknuti od Tilde te je ostala u blizini
u slučaju da opet bude imala epizodu. Kad je trebalo provjeriti pacijente
u karanteni, poslala je Tippa da se pobrine za njih, a kad se Naari
napokon pojavila, Kiva je tvrdila da je bolje da dan provede testirajući
štakore iz kamenoloma s Motom umjesto da tumara oko zatvora
skupljajući još uzoraka. Potonje je bilo točno, jer jest trebala testirati
štakore, ali to je bio i izgovor da ostane u ambulanti i pazi na bolesnu
ženu.
Kad je Mot stigao sredinom jutra, a Kiva mu objasnila situaciju,
bivši je ljekarnik sjedio u tišini dobrih pet minuta, žvačući svoj prljavi
palac, naboranog čela. Napokon je izrecitirao popis sastojaka koji bi
mogli ubrzati proces inkubacije, a Kiva ga je uputila prema ljekovitom
vrtu. Kad se vratio natovarenih ruku, preuzeo je njezin radni stol i
pozvao je pokretom ruke da joj objasni kako napraviti i primijeniti ono
što je nazivao svojim eliksirom proricanja.
»Ovo će ti reć’ što trebaš znat za nekol’ko sati«, reče Mot kad je
završio, podarivši joj samozadovoljan osmijeh smeđih zubi dok su
gledali u zelenkastu mješavinu.
»To je nevjerojatno«, reče Kiva starijem muškarcu, udišući slatku
cvjetnu aromu. »Hvala, Mote.«
»Samo rec’ ako još išta trebaš, srce«, odgovori, preda joj grabilicu i
protegne pogrbljena leđa, a zbog zvuka se pucanja Kiva naježi. »Ove
stare kosti ne mogu držat’ korak s mrtvima koje m’ šalješ. Bilo b’ dobro
da otkriješ koja je to bolest prije nego što nas sve uzme, je l’?«
»Takav je plan«, reče Kiva baš kad je Tipp zakoračio kroz vrata
karantene, zatvorivši ih za sobom. Zbog njegova je izraza lica Kiva znala
što će reći prije nego što je progovorio.
»Izgubili smo j-još jednog.«
Kiva uzdahne. »Koga?«
»Ž enu iz r-radnih prostorija. Mislim da popravlja uniforme s-
stražara.« Tippov glas zadrhti te se ispravi: »Popravljala je.«
Mot prođe rukom preko proćelave glave. »Poslat ću nekoga po nju.«
Glasno uzdahne. »Skoro ispada da bi treb’o ostavit nekoga da ih odvlači
kad padnu jer se to tol’ko često događa. Jes’ znala da su rekli Grendel da
naloži drugu peć. Sam Rooke je to rek’o tako da vjerojatno misli da je
epidemija dovoljno raširena da planira dodatna spaljivanja.«
Nadzornik je ispravno odlučio, pomisli Kiva, posljednje što im treba
je da se tijela nakupljaju u mrtvačnici, posebno kad je bolest zarazna.
Čak i da nije, mrtvi ne mogu trunuti dok čekaju svoj red za kremiranje.
Najbolje ih je maknuti s puta i smanjiti rizik da se druge bolesti prošire
zbog hrpe tijela koja propadaju.
»Tippe, možeš li otpratiti Mota do mrtvačnice, a nakon toga otići do
gnijezda štakora koje je Grendel spomenula? Trebat ćemo ih još za nove
uzorke, tako da ih ulovi koliko god možeš ponijeti«, reče Kiva
razmišljajući kako dječaku treba malo svježeg zraka i da se makne od
oblaka smrti koji je gotovo neprestano bio nadvijen nad ambulantom.
Plave su mu oči zasjale od pomisli na lov na još štetočina — Kiva
nije mogla shvatiti to uzbuđenje, ali možda je to bilo zato što nije bila
jedanaestogodišnji dječak.
Pokazala je na eliksir i upitala Mota: »To samo umiješam u hranu?«
»Možeš tako, naravno, ili u vodu«, reče. »Ili im ga možeš kapaljkom
gurnuti niz grlo.«
Kiva napravi grimasu zbog kontakta koji bi takvo što iziskivalo.
»Mislim da ću se držati podalje, hvala.«
Mot se nasmije, dubokim i hroptavim zvukom koji je trebao biti
odbojan, ali je zapravo bio utješan.
»Čuvaj se, Kiva, srce«, reče Mot koji je šepao prema vratima, dok ga
je Tipp pratio. »I puno sreće sutra. Da se kladim, kladio bih se na tebe.«
Zastane pa doda: »Imaš plan? Za preživljavanje?«
Kivina se unutrašnjost stisne, a kugla joj se napetosti smjesti u
trbuhu poput kamena. Instinktivno posegne za amajlijom zataknutom
ispod tunike, čija joj je sad već poznata težina davala tračak sigurnosti. I
dalje je vjerovala — i dalje se nadala — da neće biti potrebna. Još je bilo
vremena da njezina obitelj dođe. Ali ako ne dođu...
Ž eljela je znati što je sutra čeka, poželjela je da se sjetila pitati
princezu treba li učiniti nešto da elementalna magija amajlije proradi,
željela je da se uopće ne mora suočiti sa suđenjem. No priželjkivanje joj
nikad nije donijelo ništa dobrog, baš kao što je znala da ni sad neće.
Izraz Tippova lica spriječio je Kivu da podijeli svoje nesigurnosti s
Motom te umjesto toga protisne: »Naravno. Uopće nisam zabrinuta.«
Mot zaškilji prema njoj, a zatim pogleda Tippa koji je zračio od
olakšanja zbog Kivine prividne samouvjerenosti.
»Razumijem«, reče starac. Bez riječi se okrene i odšepa prema
ljekovitom vrtu, vrativši se s još jednom hrpom koju nabaci na Kivin
radni stol.
Zabezeknuto je promatrala kako mjeri, reže i melje mješavinu, prije
nego što je prekopao njezine zalihe, sve dok nije pronašao staklenku s
karosovim uljem koje je Tipp satima mukotrpno skupljao. Mot je ulio
cijelu teglu u svoju smjesu, promiješao je, a zatim je gurnuo prema Kivi.
»Neka odleži tijekom noći«, uputi je.
Udišući slastan, svjež miris, Kiva upita: »Š to je to?«
Mot joj stavi naboranu ruku na rame: »To je za tvoje suđenje, Kiva,
srce. Da te zaštiti.« Kad se ukočila od šoka, lagano ju je stisnuo i kimnuo
prema vrču. »Postat će voštana do jutra, Pobrini se da je dobro
razmažeš po cijeloj koži, jes’ me čula? Neće te spasit’ ako te misle stavit’
na lomaču, ali pomoći će više od bilo kojeg drugog melema. Možda ti da
priliku za borbu, više vremena da se oslobodiš ili slično.« Zastane.
»Nemoj da ti uđe u oči. Peče za popizdit’.«
Kiva nije znala bi li se smijala ili plakala — ili povratila — pri
pomisli na lomaču. Činilo se da Mot, kao i ona, pretpostavlja da je to
mogućnost s kojom bi se mogla suočiti.
Iznenadivši ih oboje, nagne se i zagrli ga, što je za nju bio neviđen
izraz naklonosti, dovoljan da ga zaprepasti toliko da ne uzvrati zagrljaj
prije nego što se odmakne.
»Hvala ti, Mote«, reče glasom punim osjećaja. »Zaista.«
»Možeš mi zahvalit’ kad završi suđenje i kad još budeš živa«, reče, a
rumeni su mu obrazi blago pocrvenjeli. Onda se okrene prema Tippu
koji se smiješio još jače nego prije, kao da je bio siguran da je Mot Kivi
omogućio siguran način da preživi. » Ajmo, dečko. Ne treba gubit’
vrijeme.«
Njih su dvojica izišla iz ambulante, ostavivši Kivu samu s mislima.
Strah od nadolazećeg dana ubrzo je vrištao tražeći pozornost. Trebala
je nešto da joj odvrati misli, nešto što će je spriječiti da zapadne u
paniku. Imala je amajliju i ako magija u njoj podbaci, sad je imala
Motovu zaštitu, čak i ako ju je upozorio na ograničenja mješavine. Više
ništa nije mogla učiniti. Morala je prestati razmišljati jer je to samo
pogoršavalo stvari.
Pogledavši prema Tildi, Kiva donese naprasnu odluku. Izuzev
stražara na vratima, bile su same, pa pođe do kraljice pobunjenika i
pogleda je. Bila je smrtno blijeda, čak i više nego kad je tek stigla, ten joj
je polako gubio boju kao da je život nestajao iz nje tijekom tjedana koje
je provodila u krevetu. Kiva se ponovno zapita koliko je dugo bila
bolesna prije dolaska, je li to nova bolest ili nešto s čim se borila neko
vrijeme. Imala je toliko pitanja, više nego što bi ikad uspjela postaviti,
čak i kad bi se Tilda čudesno oporavila.
»Š to radiš ovdje?« prošapće Kiva. »Kako da ti pomognem?«
Tilda, naravno, ne odgovori.
Kiva se pitala je li bila slučajnost što su prije prve kušnje vodile
polulucidan razgovor. Možda je to što je čula da se probudila te noći bila
samo sreća i dobar timing. Poželjela je da se Tildine oblačne oči
ponovno otvore i da kaže nešto — bilo što — da Kivi pomogne da se
sjeti zašto se toliko bori da je održi na životu. Nije joj zapravo trebao
podsjetnik, ali... čeznula je za malom utjehom.
 Utjehom od umiruće žene; žene zbog koje je Kiva riskirala sve da je
spasi, a ipak, i dalje nije uspijevala.
Ostani na životu.
Ne dopusti da umre.
Dolazimo.
Kiva glasno uzdahne, sjedne pokraj Tildina kreveta, pripazi da ima
na umu da ih stražar čuje, te uzme njezinu ruku, nježno je držeći u
svojoj.
»Da je moj otac ovdje, rekao bi da je moguće da čuješ sve što se
događa«, Kiva će tiho. »Rekao bi da je važno da znaš da te netko pazi, da
želi da živiš.« Kiva joj stisne ruku. »Vjerojatno bi ti ispričao priču. Tako
bi i meni kad god sam bila bolesna. On i moja... i moja majka.« Kiva se
zagrcne zbog te riječi. Sjećanja na oca bila su joj bolna, ali i ona na
majku, samo iz drugih razloga. Kiva je znala da njezina majka ništa nije
voljela više od svoje obitelji. Učinila bi sve da ih zaštiti. Prije deset je
godina njezin najmlađi sin umro, a najmlađa kći i muž poslani su u
Zalindov. Kiva nije mogla ni zamisliti što je njezina majka prolazila
nakon toga ili kako se osjećala kad je primila Kivinu poruku da je Faran
umro. Muž i sin, obojica zauvijek nestali. Kći zatvorena. Pola njezine
obitelji razrušeno.
Treptanjem otjera suze i ponovno se usredotoči na Tildu, ne
dopustivši da nastavi lutati mislima.
»Ne znam mnogo priča. Ali...« Zaustavi se, ugrize usnu, a potom
nastavi. »Moj mi je otac znao pričati jednu kad smo tek bili stigli,
ponavljajući je iznova i iznova. To je bila priča o tome kako je upoznao
moju majku.« Kiva nije bila sigurna može li nastaviti, ne dok joj je
sjećanje na obitelj bilo tako svježe, tako bolno. Ali trebalo joj je ovo —
trebalo joj je nešto što će joj odvratiti pažnju. Pa se natjera nastaviti:
»Š aptao mi je noću kad nisam mogla spavati, te bi time tjerao zvukove
drugih zatvorenika, lajanje pasa i bučanje stražara. Ž eliš li je čuti?«
Tilda ne reče ništa, a s obzirom na to da je Kiva počela drhtati zbog
onog što je čeka sutra, odlučila je da bi mogla ispričati priču, pa makar
samo zbog sebe. Nekoć ju je to umirivalo; možda će i sada.
 Kiva zatvori oči, ali nastavi držati Tildinu ruku dok je govorila:
»Otac mi je odrastao na jugu Fellariona, dok je moja mama rođena u
Lamontu, daleko na sjeveru, blizu granice s Mirravenom. Bili su toliko
udaljeni da nije bilo razloga da se ikad upoznaju. Tata je znao reći da ih
je sudbina spojila, ili usud, ili — kad se osjećao poetično — da je to bilo
zapisano u zvijezdama.« Kiva se nasmiješi čak i dok je slobodnom
rukom brisala suzu s oka. »Ali to je prije svega bila slučajnost jer su se
oboje našli u Valleniji na svadbi kralja Stellana i kraljice Ariane. Tata je
tad bio vidar-učenik i nije mogao odoljeti tome da posjeti najpoznatiju
ljekarnu u glavnom gradu. Nije znao da je ta trgovina bila žarište lopova
i džeparoša. Prije nego što je tata uspio shvatiti što se događa, prerezali
su mu torbicu i odjednom je lovio počinitelja ulicama Vallenije, da bi ga
na kraju uspio stjerati u kut u jednoj uličici te zahtijevati da mu vrati
zlato.«
Kiva se nastavila smiješiti dok joj se priča odvijala u mislima. »Na
to se kradljivica okrenula i spustila kapuljaču, a tata ju je prvi put vidio
kako treba.« Osmijeh joj se raširio. »Rekao je da je to bila ljubav na prvi
pogled — barem s njegove strane. Nikad nisam uspjela pitati mamu što
je pomislila.« Kiva osjeti knedlu u grlu i čvršće stisne Tildinu ruku, kao
da bi to moglo ublažiti bol koju je osjećala.
Nastavila je promuklim glasom: »Tatu je ona toliko oborila s nogu
da je stajao tamo zureći u nju kao budala, a mama je bila dovoljno
pametna da to iskoristi. Tad je već živjela nekoliko godina u Valleniji jer
je pobjegla od svoje obitelji u Lamontu nakon...« Kiva se zaustavi kad je
shvatila da je skrenula s teme te počne iznova. »Bila je u glavnom gradu
dovoljno dugo i dobro je poznavala ulice pa joj je bilo lako proći pored
mojeg šašavog oca, a zatim nestati u gomili. Tata je bio shrvan — ne
zbog novčanika, nego zbog većeg blaga koje mu je, bio je siguran,
kliznulo kroz prste.«
Kiva se još jedanput nasmiješila dok je nastavljala: »Tražio ju je i
pitao sve kojih se mogao sjetiti, ali nitko od njegovih uglednih
poznanika nije znao kako pronaći lopova. Tata je u očaju krenuo prema
pristaništima u gluho doba noći jer je znao da je to središte kriminalnih
aktivnosti, posebno kad padne mrak.« Zatresla je glavom. »Kao imućni
mladić koji očito nije bio iz grada i koji je lutao uokolo po zloglasnom
kvartu, izazivao je nevolju. Naravno, napali su ga i ostavili da umre. Ali
na njegovu sreću, moja ga je majka promatrala iz daljine nakon što mu
je ukrala zlato, čekajući da mu uzme još koji novčić jer se pokazao kao
laka meta. Umjesto da mu još više ukrade, na kraju mu je spasila život.«
Otrijeznivši se, Kiva reče: »Voljela bih da mogu reći da su živjeli
sretno do kraja života. Jesu, jedno vrijeme. Vrlo sretno.« Glas joj je opet
postao hrapav. »Ali u životu se događaju stvari koje ne očekuješ, stvari
koje ne možeš planirati i koje ne možeš zaustaviti. Njihova priča nije
završila kako je trebala. Ali znam da bi je ponovno preživjeli, čak i kraj,
sve dok je to značilo da mogu zadržati svoj početak.«
Ali, tata, završeci su najbolji dio.
Ponekad, dušo. Ali ponekad su počeci.
Kiva ispusti Tildinu ruku da objema rukama obriše lice. Nije znala
zašto u posljednje vrijeme toliko čuje očev glas, zašto su joj uspomene
tako često navirale. Bilo je i bolno i umirujuće, kao da je dio njega još
uvijek bio s njom, kao podsjetnik da nije sama.
»Dakle«, reče Kiva pretjerano vedrim glasom, ustajući. »Tako su se
upoznali moji majka i otac.« Gledajući bolesnu ženu, nastavi: »Nadam se
da me možeš čuti gdje god da ti je sad um. Nadam se da sanjaš o toj
priči i ljubavi koju su dijelili i nadam se da će te podsjetiti da postoji
toliko razloga da se boriš protiv svega što te muči, ali najveći je taj što
postoje ljudi koji te vole i žele da se probudiš. Ljudi koje ti voliš. Pa ako
to ne možeš učiniti zbog sebe, učini to zbog njih.« Kiva se nagne bliže i
šapne joj na uho: »Bori se, Tilda. Jača si od ovoga. I dolaze po tebe.«
Zatim se uspravi i vrati do svojeg radnog stola da počisti nered koji
su napravili ona i Mot, spremna štakorima dati doze eliksira i početi se
mentalno pripremati za sljedeći dan. Priča njezina oca imala je željeni
učinak — donijela joj je unutarnji mir. A riječi upućene Tildi bile su u
jednakoj mjeri upućene i njoj.
U slučaju da pobunjenici ne stignu na vrijeme da ih oslobode prije
kušnje, Kiva će se boriti i nastaviti boriti, jer ovdje je bilo ljudi koji su je
trebah. A bilo je ljudi i izvan zidina Zalindova koje je bila odlučna
ponovno vidjeti.
Čekala ju je njezina obitelj. Dolazili su po nju. Znala je to, kao što je
znala i svoje ime. Jednog će dana ponovno biti zajedno.
 Odbila je dopustiti da njezina priča završi prije nego što taj dan
dođe.
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

NAKON ŠTO JE podijelila očevu priču s Tildom, Kiva je pošla u ljekoviti

vrt, mjesto na kojem se uvijek osjećala najbliže njemu. Olisha i Nergal
stigli su ranije u smjenu, tako da je znala da netko nadzire bolesnu ženu,
spreman pozvati je na prvi znak problema. Ali Kiva je bila sigurna da je
Tilda opet stabilna, barem trenutačno.
Š etala se šljunčanom stazom i prelazila prstima preko uhomaže
koja je bila viša od nje i zaklanjala većinu puta ispred nje. Dugi su zeleni
izbojci zapravo bili korov, ali su se stabljike mogle iscijediti i koristiti za
ublažavanje bolova u ušima, a Kivi se sviđala privatnost koju su pružale
— iluzija da je ovo djelić raja skriven usred zatvora, samo za nju.
Ovo može biti naše mjesto, mišiću, rekao joj je otac. Kad god trebamo
pobjeći od svega, možemo doći ovdje. U naše utočište.
Kiva sklopi oči dok ju je njegov glas preplavljivao, a prsti joj i dalje
vijugali kroz travu. Ponovno ih otvori tek kad je došla do zavoja staze, te
krene oko petlje. S njezine su desne strane bile gredice — neven,
ljekoviti neven, lavanda i makovi, uz snježnicu i sladicu. Nasuprot njih
bile su bobice, zatim klice i bilje, pa koprive... i tako se nastavljalo, vrt je
bio podijeljen u odjeljke po vrstama biljaka, kao i po njihovim
ljekovitim svojstvima, a najopasnije su se biljke nalazile na kraju petlje,
u odvojenim gredicama da bi se smanjio rizik od slučajnog širenja.
Gledajući uokolo, Kiva se prisjeti prvog puta kad je kročila u vrt, a
njezin ju je otac, držeći za ruku, proveo niz puteljak u sumrak.
To je naša tajna, rekao joj je otac namigujući. Dokle god sam ja
zatvorski vidar, možeš se ušuljati ovdje kad god želiš.
Ali što je sa stražarima, tata?
 Pretvorit ćemo to u igru, odgovorio je Faran. Skrivača, baš kao što si
se znala igrati sa Zulee i Torom i... Zastao je prije nego što je spomenuo
Kerrinovo ime. Nikad nije spominjao Kerrinovo ime.
Kiva proguta kad se toga sjeti.
Njezin otac, zatvorski vidar.
Bilo je logično da mu je dodijeljen taj položaj nakon dolaska u
Zalindov. Prvog su ga dana poslali ravno u ambulantu, a radio je s
glavnom liječnicom, ogorčenom ženom po imenu Thessa, koja mu je
bila nadređena. Faran je bio puno kvalificiraniji, ali Thessa je bila glavna
već godinama i odbila ga je slušati, a kamoli učiti od njega — ili mu
popustiti.
Kiva već dugo nije razmišljala o Thessi. Dok je klečala i čupala
korov koji je gušio gredicu zlatnog korijena, vratila se u one prve dane
ispunjene strahom i tugom, ali i dalje se prisjećala trenutaka radosti,
kao onog kad ju je otac prvi put uveo u ovaj vrt.
Obećaj mi da, bez obzira na to što se dogodi, nikad nećeš izgubiti
nadu, šapnuo joj je u uho točno na ovom mjestu, klečeći pred zlatnim
korijenom. Tvoj brat i tvoja sestra, tvoja majka, glas mu je tad pukao, doći
će po tebe, jednog dana.
Misliš po nas, tata? Doći će po nas?
Faran je ispružio ruku i prešao joj prstima po jagodičnoj kosti.
Naravno, zlato. To sam mislio.
Samo nekoliko kratkih tjedana nakon toga Thessa je umrla od
želučane bolesti i Faran je došao na njezino mjesto glavnog liječnika, a
Kiva je bila sama većinu vremena, pogotovo kad je njegovo vrijeme
ubrzo zaokupila...
Kivi se tijelo sledi, a prsti joj se zgrče u zemlji.
Thessa je umrla od želučane bolesti.
Njezin je otac postao glavni liječnik.
A onda...
A onda...
 Kiva je naprezala mozak trudeči se prisjetiti svega što je mogla o toj
prvoj godini. Imala je samo sedam godina. Bila je premlada da razumije.
Premlada da se sjeti.
A ipak, neke stvari nikad neće zaboraviti.
Iako jest zaboravila.
Dosad.
Ž elučana bolest — dogodila se već.
Prije devet godina.
Deseci mrtvih.
Stotine.
... Uključujući, naposljetku, njezina oca.
Kivi suze navru na oči, prsti su joj i dalje bili sleđeni u zemlji, a
pogled usredotočen na uspomene koje su joj se vrtjele u glavi.
Faran je dao sve svojim pacijentima; Kiva ga je jedva viđala tih
posljednjih nekoliko tjedana kad je zatvorenik za zatvorenikom počeo
obolijevati. Otac joj je rekao da se ne brine, da je mlada i zdrava i da se
nema čega bojati, ali vidjela je njegovu blijedu kožu, vrećice ispod očiju,
čelo naborano od brige, čak i kad ju je pokušavao umiriti, dan za danom.
Obećao joj je da je sigurna, a ona mu je vjerovala.
Nikad nije obećao da je on siguran.
A ona se nikad nije sjetila pitati.
A onda se jednog dana nije vratio u njihov zatvorski blok.
Čak i kad bi dugo ostajao s pacijentima u karanteni, uvijek bi se
vratio u njihov zatvorski blok. Svake noći, neovisno o tome koliko je bio
iscrpljen, uvijek je smogao snage da nauči Kivu sve što je znao o
liječenju, podsjećajući je koliko je bilo važno da nauči, da razumije.
Svaku je noć dijelio svoje dugogodišnje znanje, testirajući je s
izmišljenim pacijentima i njihovim bolestima. Tek kad su bili preumorni
da nastave, ušuškao bi je u krevet i ispričao joj priču, obično onu kako je
upoznao njezinu majku jer je znao koliko je smiruje.
 To su bile neke od najgorih uspomena koje je Kiva imala.
Bile su i neke od najboljih.
Ali te noći kad se nije vratio, Kiva je znala.
Nikad je više neće poučiti svojem zanatu, nikad joj više neće
ispričati priču.
Obrisavši rukama oči, Kiva napregne mozak pokušavajući se sjetiti
svega što joj je tad mogao reći, bilo čega što bi moglo nagovijestiti je li
bolest koja je sad harala zatvorom ista ona od prije devet godina. Je li
njezin otac pokušao pronaći izvor kao i ona? Je li shvatio što je
uzrokovalo bolest ili kako je liječiti? Ili je jednostavno nastojao da
njegovim pacijentima bude što lakše dok ne skončaju? Dok on ne
skonča?
Kiva se nije mogla sjetiti koliko je dugo trajala bolest. Bila je toliko
izgubljena u svojoj tuzi nakon njegove smrti da joj vrijeme više ništa
nije značilo. Ali... sjetila se svojeg osmog rođendana jer je to bio prvi put
da se vratila u ambulantu nakon što joj je otac umro, nakon što ju je
napustio. Na čelo je došao novi zatvorski vidar, Kivin prethodnik, koji joj
je bio nadređen kad je počela raditi dvije godine kasnije i čije je mjesto
zauzela još dvije godine nakon toga.
Nitko nije bio bolestan kad je stigao njezin rođendan, sjeti se Kiva,
želučana je bolest prošla. Znala je to po tome što je morala pronaći
vidara koji je bio u praznoj karanteni i miješao zabranjeni anđeoski
prah na samom kraju prostorije. Skočio je kad je došla i zahtijevao da
mu kaže zašto je tamo. Rekla mu je — stražar je pretukao jednog od
zatvorenika u radnoj prostoriji i bio je na samrti.
Vidar nije mario. Izvukao je bočicu makova mlijeka i rekao da je da
žrtvi, a zatim je rekao Kivi da ga pusti na miru.
Po izlasku iz ambulante, posjetila je vrt.
Suze su joj se slijevale niz lice dok se tiho, posljednji put opraštala,
te je tad, berući alojabilje, donijela odluku, a potom, na odlasku iz
ambulante, ukrala malo soka ljulja i rezervnu posteljinu.
Sama se pobrinula za pretučenog zatvorenika, baš kao što bi to
učinio njezin otac.
 U tom je trenutku Kiva odlučila nastaviti njegovo nasljeđe, znala je
da je otišao, ali da je još uvijek s njom — i da će uvijek biti.
Sad se niz Kivino lice slijevalo još suza, a ona ustane, udišući svježe,
zemljane mirise vrta.
Očeva utočišta.
Njezina utočišta.
Njihova utočišta.
Faran Meridan umro je zbog želučane bolesti — možda iste one od
koje su oboljeli zatvorenici u Zalindovu.
Prošlo je devet godina, no Kiva neče dopustiti da njegova smrt bude
uzaludna. Dao je sve — uključujući život — da pokuša spasiti tadašnje
bolesnike. Kiva je bila odlučna završiti što je započeo. Bila je odlučna da
će ovoga puta pronaći lijek, da će sasjeći bolest u korijenu. Nije znala je
li i prije pronađen lijek ili je bolest nestala organski. Ali nije bila
spremna čekati tjednima, možda i mjesecima, da se to dogodi.
Ionako nije imala toliko vremena.
Nakon sutrašnjeg će joj suđenja preostati još samo četiri tjedna za
testiranja, i to ako preživi sve sljedeće kušnje — i ako joj obitelj i
pobunjenici prije ne pomognu pobjeći. Zato nije imala puno vremena da
osmisli lijek, ali Kiva će svejedno pokušati napraviti što može, dokle god
to bude mogla.
Kimnuvši samoj sebi, Kiva obriše ruke o hlače uklonivši tako
zemlju, te se vrati stazom. Vrt joj je pružio mir, baš kao i uvijek, ali je u
njoj zapalio i vatru, te joj je čast nalagala da djeluje.
Učinit će oca ponosnim; uspjet će u onome u čemu on nije uspio.

TE NOĆI KIVA je napustila ambulantu očiju mutnih od vremena koje je

to kasno popodne provela zapisujući sve što joj je palo na pamet o
bolesti. Boljela ju je ruka, a prsti su joj se još uvijek trzali od energičnog
rada, no bila je zadovoljna što će netko, ako iznenada napusti Zalindov
— ih umre — biti u mogućnosti nastaviti njezino istraživanje. Poželjela
je da se njezin otac sjetio dokumentirati svoja otkrića, pa čak i Thessa
prije njega, ali nije bilo ničega. Kiva je provjerila svaki centimetar
ambulante, a jedini pergament koji je pronašla bio je tajni recept
njezina prethodnika za jaču dozu anđeoskog praha. Bijes je ključao u
njoj zbog tog otkrića jer je njegov posao bio pomagati zatvorenicima, a
ne pretvarati ih u ovisnike. Nadala se da trune u vječnom svijetu i žanje
ono što je posijao.
Mrmljajući ispod glasa o prokletoj prirodi čovječanstva, Kiva pođe
prema blagovaonici — u velikoj zgradi punoj dugačkih drvenih stolova,
od kojih je većina trenutačno bila puna gladnih, umornih zatvorenika
koje su služili drugi gladni, umorni zatvorenici. U posljednje joj je
vrijeme Tipp donosio obroke izravno u ambulantu, ali večeras je željela
biti među ostalim zatvorenicima, dijelom da bi se prisjetila kako je to
biti oko živih ljudi koji su disali, ali i da osjeti atmosferu u zatvoru i vidi
postoji li opasnost da izbije još jedan nered. Obično su Cresta i njezini
pobunjenici poticali nasilje, ali ne uvijek. Ponekad je to bilo nešto sitno
što je preraslo u nešto veće; ponekad uopće nije bilo razloga. Bez
dokazane formule, Kiva je bila nervozna zbog predstojećih dana,
posebice kad će suđenja doprinijeti novom, nepoznatom elementu koji
može produbiti nemire — ili ih smanjiti.
Većinu zatvorenika u Zalindovu nije zanimalo hoće li Tilda
preživjeti. Samo je manji broj zatvorenika bio pobunjenički i samo će
njima biti stalo hoće li Kiva preživjeti kušnje, makar samo zbog njihove
kraljice. Ali ostatak stanovništva... Jesu li bili uzbuđeni zbog sutrašnjeg
suđenja ili samo frustrirani prekinutom rutinom? Jesu li bili ljubomorni
što oni nemaju priliku za slobodu? Jesu li zamjerali Kivi što se javila da
zauzme Tildino mjesto? Jesu li htjeli da uspije ili nisu? Je li ih uopće bilo
briga? A ako i je — ili nije — je li to bilo dovoljno da izazove bijes koji bi
mogao biti smrtonosan? Jer to se događa tijekom pobuna: ljudi umiru.
Kiva nije imala odgovor ni na jedno pitanje, ali nadala se da će steći
neki dojam tijekom boravka s ostalim zatvorenicima. Jedva je došla do
polovice jednog od dugih stolova prije nego što je iz prigušenih
razgovora shvatila da su stvari gore nego što je mislila — ali ne zbog
suđenja.
»... sve više i više prijatelja se razboljelo...«
»... čuo sam da kraljica pobunjenika spava s nadzornikom...«
 »... deseci umiru svaki dan...«
»... kuja Corentine će dobiti što zaslužuje...«
»... nije gotova karantena...«
»... ugušiti takozvanu kraljicu u snu...«
»... škaklja me grlo, misliš li da je to...«
»... vidarska kurva ništ’ ne radi...«
Zbog posljednje rečenice Kiva uspori i ne mogne se suzdržati da ne
posluša pažljivije. Iako ju je uzbunio bijes prema Tildi, nije bila
iznenađena. Ako je istina ono što su rekli nadzornik i Jaren, pobunjenici
su prouzročili puno štete u svojoj namjeri da ponovno preuzmu Evalon i
u procesu su povrijedili brojne ljude. Gotovo je bila sreća što je kraljica
pobunjenika toliko bolesna jer je barem bila sigurna unutar ambulante,
zaštićena od bijesa svojih neprijatelja unutar zatvora. Bila je pod
stalnim nadzorom, tako da bi svaki protivnik pobunjenika koji bi htio
ubrzati njezinu smrt zapravo sam sebe osudio na smrt.
Zasad je Kiva više bila zabrinuta zbog šaputanja o bolesti — i
najnovijim razgovorom koji je prisluškivala, a odnosio se baš na nju.
»Zašto bi išta radila?« odgovori drugi muškarac kojem se vidio
samo zatiljak ćelave glave. »Previše je zauzeta širenjem nogu za
stražare, zar ne? Previše se zabavlja da bi se trudila održavat’ nas ostale
na životu, je l’ tako?«
Prijatelj mu se nasmijao, a Kivini su obrazi gorjeli. Nijedan od njih
nije bio svjestan njezine prisutnosti, a ona požuri naprijed prije nego
što shvate da je ondje, ali ne prije nego što čuje prvog govornika: »Ja
sam za malo zabave s njom, ako me razumiješ? U kojem je ono
zatvorskom bloku? A možda ću je posjetit’ u ambulanti i reć’ da sam
bolestan i da mi treba dobra njega.«
Kivi se smuči u želucu kad su se obojica muškaraca nasmijala,
prestane se kretati prema naprijed i umjesto toga se okrene na peti jer
je dovoljno čula. Bilo je baš onako kako se bojala — zatvorenici su bili
bijesni, uplašeni, nesigurni. Glasine o bolesti su se širile, a zbog Tilde je
još bilo puno nemira. I to što su ta dvojica odvratnih muškaraca
govorila...
 »... udvostručili su stražu na vanjskoj ogradi. Priča se da su
pobunjenici pokušali doći po svoju kraljicu...«
Sve misli o onome što su rekla dvojica muškaraca nestale su iz
Kivina uma i ona se naglo zaustavi, okrene i ugleda tri zatvorenika kako
razgovaraju ispod glasa, dvije žene i muškarac. Jedna od žena je
govorila, a njezine su riječi gotovo zaustavile Kivino srce.
»Š to si upravo rekla?« dahne, nametljivo se uključivši u razgovor.
Druga žena i muškarac podrugljivo se podsmjehnu Kivi, no prva je
žena samo oprezno pogleda prije nego što reče: »Neki su drvosječe rekli
da je došlo do nemira na mjestu gdje se šuma spaja s vanjskom
ogradom, rekli su da skupina pobunjenika pokušava provaliti.« Nagne
glavu i doda: »Čuvaj leđa, vidarice. Ako uđu i budeš im na putu, presjeći
će ti vrat da dođu do svoje kraljice.«
Kivina su usta bila toliko suha da joj je bilo teško govoriti. »Jesu li...
Jesu li se uspjeli probiti kroz ogradu?«
Druga se žena podsmjehne i reče: »Naravno da ne. Nitko ne uspije.«
Kivi se zacrni pred očima, strahovala je od najgorega, sve dok se
čovjek ne ubaci i reče: »Stražari su bijesni što ih nisu uhvatili. Zato su
udvostručili nadzor, u slučaju da pokušaju opet. Neće, doduše.
Pobunjenici nisu budale.«
Kiva više nije mogla slušati. Na drhtavim se nogama vratila istim
putem i požurila iz blagovaonice, a apetit joj je iščeznuo.
Pobunjenici su došli.
Pobunjenici su došli.
Ali nisu uspjeli.
Je li njezina obitelj bila među onima koji su riskirali svoje živote?
Da su ih stražari uhvatili... Prije nego što je muškarac prozborio, Kiva se
bojala da su ih uhvatili — ili ubili. Preplavilo ju je olakšanje kad je
saznala da su pobjegli na sigurno. Ali ipak...
Zato su udvostručili nadzor, u slučaju da pokušaju opet. Neće,
doduše. Pobunjenici nisu budale.
 Muškarac je bio u pravu. Pobunjenici nisu budale. Ali... što je to
značilo za Kivu?
Dolazimo.
Došli su. Hoće li to opet učiniti? Jesu li imali drugi plan kako da
dođu do Tilde, kako da oslobode nju i Kivu?
Prvi put u životu Kiva je razmišljala da potraži Crestu u nadi da
dobije više informacija. Ali rizik... nije bio vrijedan toga. Pobunjenici su
u zatvoru bili nepredvidljivi, posebno njihova predvodnica. Kad bi
Cresta odlučila iskaliti svoj bijes na Kivi, Tipp bi stradao, Tipp bi umro
ako Cresta izgubi kontrolu. Ne, zasad Kiva mora pričekati.
Tjeskoba se mućkala u njoj dok je hodala stazom između
blagovaonice i zatvorskih blokova. Više nego ikad čeznula je da postoji
način da komunicira s vanjskim svijetom. Zasigurno su pobunjenici
imah druge planove; sigurno će pokušati ponovno. Možda su čak i sad
tražili drugu ulaznu točku, slabost u vanjskoj ogradi, način da ponovno
uđu i iziđu. Njihova je kraljica zatvorena — doći će po Tildu, bez obzira
na sve.
I Kivina će obitelj doći po nju.
Bez obzira na sve.
S trunčicu više samopouzdanja, Kiva se približavala prvom od
zatvorskih blokova kad je netko zazove.
»Ti, vidarice!«
Kiva oštro uzdahne i zaustavi se na stazi. Polako se okrene,
prepoznavši kome glas pripada, grozeći se onoga što bi mogao značiti.
Kosti je koračao prema njoj, duge su mu noge gutale udaljenost,
samostrel mu je bio ležerno prebačen preko ramena, a crne su mu oči
bile poput smrti.
»Trebamo te u barakama«, reče u obliku jasne naredbe.
Kiva proguta slinu i kimne, a zatim brzo krene za njim kad joj je dao
znak da ga slijedi.
Kosti je bio poput divlje životinje. Ponekad je bio blag. Ponekad
nije. Svakog je tjedna liječila zatvorenike koji su bili žrtve njegova
gnjeva — liječila je njihove slomljene prste, zapešća i rebra. Sve što je
imalo njemu drag zvuk pucanja, to je volio. Kiva je dugo radila na tome
da ne osjeća mučninu zbog njegove prisutnosti, premda je bilo slučajeva
kad je još uvijek morala suspregnuti gorčinu.
Bojala se da će, bez obzira gdje je večeras vodi, ovo biti jedan od tih
puta.
Kiva nije mogla prestati razmišljati o Naarinim upozorenjima u
posljednje vrijeme, o tome kako se namjerno zadržavala u ambulanti s
Kivom ili se pobrinula da Kiva ne ode sama. Bila je zima. Stražari su bili
uznemireni. To se događalo svake godine, a svake je godine Kiva uspjela
preživjeti najgore od svega.
Baš kao što će preživjeti i večeras.
»Unutra«, zadere se Kosti kad su stigli do ulaza u baraku.
Kiva zakorači kroz drvena vrata u kamenu zgradu, premda je sve u
njoj htjelo vrišteći otrčati u drugom smjeru. Nije mogla riskirati da Kosti
zamijeti njezino oklijevanje, kao ni to što bi joj mogao učiniti zbog toga.
Kad bi kod nje nanjušio samo dašak pobune, uživao bi u tome da je
natjera da plati. To su joj govorile njegove crne oči, iščekivanje je u
njima blistalo dok ju je promatrao poput sokola koji vreba svoj plijen.
»Ovim putem«, reče i prođe pokraj nje, toliko blizu da su im se
tijela dodimula.
Kiva prestane disati, a strah je u njoj rastao, prije nego što je
natjerala otkucaje srca da se smire. Još joj ništa nisu učinili. Nije bilo
razloga vjerovati da budu. Stražari su je trebali živu — ne samo kao
zabavu u kušnjama, nego i kao zatvorsku vidaricu. Pogotovo s ovim
širenjem bolesti. Bila im je najbolja šansa i oni su to znali. Ne bi riskirali
da je slome, tjelesno ili duševno.
Osjećajući se snažnije, Kiva je slijedila Kosti niz hodnik, pored
zatvorenih vrata za koja je znala da vode u privatne odaje, prema velikoj
zajedničkoj prostoriji na kraju dugog hodnika. Netko je svirao, što je
Kiva rijetko čula u Zalindovu, te je, iako nije mogla točno odrediti izvor,
prepoznala pjesmu, staru tužaljku koju je njezina majka pjevala dok je
Kiva bila dijete.
 Nostalgija je preplavi snagom vala, ali dok je pogledom prelazila po
prostoriji, utješnost sjećanja u trenutku je pometena.
Stražari su imali zabavu — ili Zalindovljev ekvivalent zabave.
Otvorene boce alkoholnih pića bile su poredane na drvenim
stolovima, pored njih nagomilana hrana, uglavnom netaknuta, unatoč
tome što je pića gotovo nestalo. Stražari, svi muškarci, bili su opušteni u
prostoriji. Sklupčani na njihovim krilima bili su zatvorenici u raznim
stanjima razodjevenosti, svi sjajnih, grozničavih očiju i rumenih obraza.
Kiva je slutila zašto su je doveli ovamo. Nije bila sigurna osjeća li
olakšanje jer je njezin prvotni strah bio da će postati igračka, ali sad...
»Ova se malo previše zabavila«, reče Kosti i pokaže na najudaljeniji
kut u kojem je Mesar sjedio zavaljen u naslonjaču, a polugola mu je
zatvorenica ležala na krilu.
Kiva nije poznavala zatvorenicu, ali je vidjela da je žena u nesvijesti.
Kao što je vidjela da Mesara nije bilo briga — ili možda nije shvaćao jer
su i njegove oči bile izvan fokusa, glava mu je visjela, a na usnama je
imao vodenast osmijeh dok je njuškao ženinu kosu, ruke...
Ovoga je puta Kiva morala suspregnuti gorčinu.
Skupi hrabrost i priđe im, svjesna da je Kosti prati u stopu. Ostali su
se stražari jedva osvrnuli, previše zaokupljeni vlastitim zatvorenicima
da bi se brinuli o tome što se događa u kutu.
Kad je došla do Mesara, Kiva procijeni situaciju. Mislila je da je u
prostoriji samo alkohol, da su i stražari i zatvorenici pijani, ali izbliza
ugleda zlatni prah kako svjetluca na ženinim prstima, ispod nosa, na
usnama. Isto je vidjela na Mesaru, čije su oči bile napola sklopljene, i
čije su ruke i dalje lutale, nesvjestan da zatvorenica koju drži ne reagira.
Jer nije mogla.
Kiva joj nije morala provjeriti puls. Bilo je očito.
Ž ena je mrtva.
Predozirala se.
Anđeoskim prahom.
 U Kivi je rastao bijes, snažan i istinski. Ovi stražari, njih nije bilo
briga — oni su samo željeli svoje igračke, svoju zabavu, a onda bi ih
opet odbacili. Zatvorenici im nisu značili ništa, čak ni oni povlašteni.
Ljudima kao što su Kosti i Mesar bilo je svejedno jesu li živi ili mrtvi.
»Pa, vidarice?« požuri je Kosti. »Možeš li je probuditi? Još nismo
gotovi s njom. Vrijeme je za drugi krug.«
»Misliš treći!« dovikne drugi stražar.
»Četvrti!« začuje se drukčiji glas.
Kosti se nasmije, a Kiva se ovoga puta bojala da neće moći
suspregnuti sve što osjeća. Stisne ruke dovoljno čvrsto da joj nokti
probiju kožu te iskoristi bol da se prizemlji. Tek kad je bila sigurna da
može otvoriti usta bez rizika, odgovori: »Ne mogu je probuditi. Ona je
mrtva.«
Tužaljka je i dalje svirala, a refren odjekne nakon Kivine izjave.
»Moja ljubavi, moja ljubavi, čekat ću te dok se napokon ne sretnemo
u vječnom svijetu.«
»Kako misliš, mrtva?« Kosti je zahtijevao odgovor.
Kiva bezizražajno odgovori: »Mrtva, u smislu beživotna.«
»Znam što znači mrtva, ti mala...«
»Š to se ovdje događa?«
Kiva se gotovo onesvijestila od olakšanja kad je začula Naarin glas,
okrenula se i zatekla je kako stoji na ulazu u prostoriju, škiljeći dok je
promatrala prostor.
»Kako ti izgleda?« frfljao je nepoznati stražar straga, milujući ruku
žene koja se hihotala obavijena oko njega. »Imamo zabavu. Trebaš nam
se pridružiti, Arell. Spusti kosu.« Š tucne od smijeha i pokaže na Naarine
ošišane uvojke. »Oh, čekaj, nemaš je dovoljno.«
Nije bilo ničeg ni približno smiješnog u onome što je rekao frfljavi
stražar. Ili u onome što je radio.
»Vidarice, trebaju te u ambulanti«, reče Naari, čije su oči frcale od
bijesa iako je Kiva znala da bijes nije usmjeren na nju.
 »Čekaj malo«, reče Kosti, ispruži ruku i uhvati Kivinu nadlakticu.
Stisak mu je bio toliko čvrst da se trgne, svjesna da je potrebno samo
još malo pritiska da joj pukne zapešće.
Kapljica znoja curila joj je niz vrat, a ona se ukoči na mjestu, jedva
dišući.
»Upravo smo izgubili jednu od naših djevojaka«, reče Kosti Naari
kimnuvši prema predoziranoj žrtvi. »Netko je treba zamijeniti.«
Kivi se utroba sruši u koljena.
»Vidaricu trebaju u ambulanti«, ponovi Naari čvrstim tonom. Ne
pomakne se s ulaza, ali zrak se u sobi promijeni, napon je zračio s
mjesta na kojem je stajala. Upozorenje, prijetnja i obećanje.
»Vidarica može ići u ambulantu«, reče Kosti. Toliko pojača stisak da
Kiva osjeti kako joj se kosti trljaju jedna o drugu te je morala
suspregnuti cviljenje. »Ali može ići poslije.«
»Onda možeš nadzorniku objasniti zašto mora čekati.«
Kao da je Naari upotrijebila magiju, njezine su riječi natjerale Kosti
da pusti Kivu toliko brzo da posrne.
»Zašto nisi rekla da je Rooke čeka?« nezadovoljno će Kosti. Zatim
reče Kivi: »Gubi se odavde.«
S olakšanjem zakorači naprijed, no on ponovno posegne za njom i
uhvati je za zapešće, stisnuvši njezinu već natučenu kožu kad se nagne i
šapne: »Ako kažeš nadzorniku za ovo, sljedeći put kad budemo imali
zabavu, opet ćeš biti ovdje, neovisno o tome što si njegova miljenica. Ali
ne kao vidarica — bit ćeš ovdje za četvrti krug. I peti krug. I šesti krug.«
Jače je stisne. »Jasno?«
Kiva kimne, a svu snagu usmjeri na to da joj suze boli ne preplave
oči.
»Dobra mala vidarica«, zapjevuši Kosti, napokon je pusti i gurne u
leđa, potjeravši je naprijed. »Uživajte u ostatku večeri.«
Kiva na drhtavim nogama krene prema Naari, koja posegne za
njom, ali se zaustavi kad Kiva vidno ustukne.
 Naarina ruka padne kroz zrak, a oči joj se toliko ispune brigom da
je Kiva nije mogla ni pogledati, iz straha da ne izgubi kontrolu nad
svime što je očajnički pokušavala spriječiti da se izlije iz nje.
Previše je zauzeta širenjem nogu za stražare, zar ne? Previše se
zabavlja da bi se trudila održavat’ nas ostale na životu, je l' tako?
Kuja Zalindova.
Princeza smrti.
Vidarska kurva.
Kiva je izabrala ovaj život. Izabrala je biti poslušna nadzorniku,
dopustila je stražarima da joj naređuju i da se ponašaju prema njoj kako
žele, dokle god je to značilo da će poživjeti.
Ali to nije značilo da je ono s čim se upravo suočila nije pogodilo, da
nije traumatizirana time što je vidjela predoziranu ženu... time što je
znala da je to lako mogla biti ona.
Naari nije pokušavala razgovarati s Kivom dok ju je vodila, ne u
ambulantu, nego ravno do njezina zatvorskog bloka, a zatim i u njega.
Tek kad su se zaustavile kod njezina ležaja, Kiva protisne: »Ali...
Nadzornik?«
»Lagala sam«, reče Naari. »Rooke te ne čeka.«
Kiva se u tom trenutku gotovo slomila, ali nije. Umjesto toga, kimne
i prošapće: »Hvala ti.«
»Nismo svi takvi«, prošapće Naari bolnim glasom.
»Znam«, Kiva će promuklo.
I znala je jer je Naari bila dokaz da su neki stražari dobri. Ali ono
što se upravo dogodilo, ono čemu je Kiva svjedočila, ono što je gotovo
doživjela...
Kiva to nije mogla izbaciti iz glave, čak ni nakon što je Naari otišla i
zatvorski se blok počeo puniti ljudima koji su se spremali na spavanje.
Prolazili su sati dok je ležala, čvrsto sklupčana, drhteći. Zvukovi su
izblijedjeli kad su s obje strane iscrpljeni zatvorenici zaspali, a Kiva je
znala da bi im se trebala pridružiti jer se vrijeme za njezinu drugu
kušnju brzo primicalo. Bila joj je potrebna snaga za ono s čim se sutra
trebala suočiti, posebice zbog onoga što je saznala o neuspjelom
pobunjeničkom pokušaju spašavanja. Ako već nisu imali drugi plan,
Kiva će morati izvršiti Suđenje vatrom. Trebala se odmoriti, ali... svaki
put kad bi zatvorila oči, vidjela je predoziranu ženu, Mesarove lutajuće
ruke, anđeoski prah koji je svjetlucao na njima. Neprestano je čula
prijetnju koju je Kosti izrekao, zajedno s riječima ljudi u blagovaonici:
Previše je zauzeta širenjem nogu za stražare, zar ne?
Vidarska kurva.
Takvom su je svi smatrali.
Varali su se.
Bezdušna rezačica — nije ni to bila. Iako, trenutačno je poželjela da
jest ako bi to odagnalo sve što osjeća.
Kiva nije bila sigurna koliko je dugo ležala tresući se ispod tankog
pokrivača i držeći povrijeđeno zapešće na prsima prije nego što je
začula tihe korake, prije nego što je osjetila nježnu ruku na ramenu
popraćenu udubljivanjem ležaja kad joj se netko primaknuo s leđa i
spustio se pored nje.
Nije odskočila; znala je tko je to. Miris svježe zemlje i prskanja
mora i još nečeg svojstvenog Jarenu, poput jutarnje rose pomiješane s
dimom drveta, prethodili su njegovu dolasku, umirujuće se šireći
njezinim nosnicama, donoseći joj utjehu koju nikako nije mogla shvatiti.
»Naari mi je rekla što se dogodilo«, šapne jer je znao da je budna
zahvaljujući drhtajima koji su joj još uvijek obavijali tijelo. »Jesi li
dobro?«
Kiva odmahne glavom. Bilo je previše tamno da vidi jer se samo
tanki djelić mjesečine uvlačio kroz male četvrtaste prozore sporadično
prošarane na dugim zidovima, ali osjetio je pokret. Pomakne ruku s
njezina ramena, prelazeći joj po ruci, sve dok joj nije pažljivo omotao
prste oko bolnog zapešća. Kiva ga ne upita kako zna o kojem se radi —
jedino je tako mogla spriječiti jecaje kad ga je nježno, tako nježno držao
u rukama.
»Ž ao mi je, Kiva«, prošapće.
 Suza joj klizne iz oka. Zatim još jedna.
»Dobro sam«, prisili se reći. Glas joj je bio grub, bolan za vlastite
uši. »Stvarno sam dobro.«
Palcem ju je nježno poput pera mazio po koži. »U redu je ako nisi.«
Kiva proguta. Zatim opet proguta. Knedla u grlu se nije otapala. A
suze nisu prestajale teći iz njezinih očiju.
Nije se opirala kad je Jaren legao na ležaj i okrenuo je prema sebi,
povukavši je u zagrljaj. Znala je da bi mu trebala reći da ode, ali nije se
mogla natjerati, nego se zabila dublje u njegova prsa dok ju je držao uza
se, a njegova joj je tunika prigušivala jecaje i upijala suze.
Utonula je u san tek kad se do kraja isplakala, u Jarenovu zagrljaju,
osjećajući se sigurno i zaštićeno prvi put nakon mnogo godina.
 DVADESETO POGLAVLJE

»KAKO SE OSJEĆAŠ?«
Kiva je sljedećeg jutra podignula pogled i uočila Jarena kako joj
prilazi kroz ambulantu. Na ovom se svjetlu vidjelo da mu se na licu i
dalje prelijevaju boje, ali mu je oteklina na oku gotovo nestala.
»Š to radiš ovdje?« gotovo zaciči. »Zar ne bi trebao biti u tunelima?«
U panici pokaže prema vratima kroz koja je tek ušao, uočivši s
nemalim olakšanjem da nema stražara. »Moraš otići prije nego što te
netko ulovi.«
Jaren se imao hrabrosti nasmijati. »Opusti se, Kiva.«
»Opusti se? Opusti?«
»To je možda loš izbor riječi s obzirom na sve«, reče i približi se
dovoljno da joj stavi ruke na ramena. »Š to kažeš na ovo umjesto toga:
diši.«
Kiva pokuša učiniti kako je rekao, udahnuvši što je dublje mogla, a
ramena su joj se dizala i spuštala dok su njegove ruke bile na njima. Nije
ga odbila jer joj je njegov dodir pružao više utjehe nego što je željela.
Posebice nakon sinoć.
Nisu o tome razgovarali, čak ni nakon što su se probudili
isprepleteni.
Kiva je bila osjetila trenutačni nalet uzbunjenosti pomiješane s
krajnjom posramljenošću, ali Jaren je jednostavno protrljao snene oči i
nerazgovijetno rekao »Jutro« prije nego što ju je razgovjetnije upitao
kako je. Njezin nejasan, nerazumljiv odgovor ga je nasmijao, što ju je
toliko bilo iznerviralo da ga je bijesno pogledala.
»Ako me tako gledaš,« rekao je cereći se, »onda znam da ćeš biti u
redu.« Zatim joj je prstom prešao preko obraza i otišao u kupaonicu.
To je bilo sve. Nije bilo neugode, srama, spominjanja što se
dogodilo prethodne noći — prije ili nakon što joj se pridružio u krevetu.
Bilo je jasno da je pušta da se pomiri s tim — sa svim — bez
navaljivanja. I na tome mu je bila zahvalna.
Provela je jutro raščlanjujući prethodni dan, od Tildine skore smrti,
preko otkrića u vrtu o ocu i želučanoj bolesti, do onoga što je čula u
blagovaonici i, na kraju, sukoba sa stražarima. Promišljajući o svemu,
Kiva je znala jedno: preživjela je deset godina u Zalindovu. Deset godina.
Jučer je bio težak dan, ali doživjela je i gore — čak i sa stražarima.
Barem ovoga puta nije bilo tjelesne štete osim modrice koja joj se
stvarala na zapešću.
Kiva je bila živa, to je bilo najvažnije. To ju je nagnalo da shvati da
nema smisla razmišljati o tome što se dogodilo. Bilo je gotovo, a jedino
je htjela zaboraviti i krenuti dalje.
Sinoć je s Jarenom imala trenutak slabosti — ili možda snage,
ovisno o perspektivi. Dao joj je što je trebala, kad je trebala. I bila je
zahvalna. Tako zahvalna. Čak i sad, bio je opet s njom, ponovno joj
nudeći utjehu, ne zbog onoga što je jučer prošla, nego zbog onog s čim
se danas suočavala.
Drugo suđenje.
Još jedan od razloga zašto je Kiva trebala prethodni dan izbrisati iz
sjećanja i usredotočiti se.
Ponovno postupi po Jarenovim uputama i natjera se drugi put
duboko udahnuti.
»Bolje?« upita.
»I dalje moraš otići«, reče Kiva umjesto odgovora.
»Htio sam te vidjeti prije kušnje«, reče Jaren. »Jesi spremna?«
»Naravno da jesam.«
 Jaren nastavi gledati u nju, očekujući istinu, pa Kiva uzdahne.
»U redu. Užasno sam nervozna. Sretan?«
Jaren joj nježno stisne rame, a pogled mu se smekša. »Možeš ti to,
Kiva.«
»Nitko ne preživi sva suđenja, Jarene«, prošapće Kiva, dok joj se
želudac grčio još otkad je toga jutra namazala kožu Motovom
mješavinom karosova ulja. Sad kad je gotovo kucnuo čas za početak,
nije imala toliko povjerenja u njegovu zaštitu i bila je svjesna više nego
ikad da će joj, ako pobunjenici ne pokušaju opet, princezina amajlija biti
najbolja šansa za preživljavanje. Možda i jedina šansa. Njezin je život bio
u rukama Vallentisa — okrutna igra sudbine, zaista.
»Već si preživjela jedno«, reče Jaren tiho i umirujuće. »Možeš to
ponovno učiniti.«
»Ali...«
»Ja vjerujem u tebe«, prekine je, bez natruhe sumnje u glasu. »Tipp
vjeruje u tebe. Mot vjeruje u tebe.« Zaustavi se. »Čak i Naari vjeruje u
tebe.«
»Većinu zatvorskih straža ne bi bilo briga hoću li preživjeti ili
umrijeti.«
»Naari se ne čini kao većina stražara«, reče Jaren ističući očigledno.
»Vidi se da si joj draga.«
»To je zato što sam jedina osoba koja stoji između nje i smrti, ako se
bolest nastavi«, promrmlja Kiva, iako je znala da to nije jedini razlog.
Činilo se da stražarici zaista jest stalo do nje, čak je sinoć lagala drugim
stražarima da je zaštiti.
Jaren zatakne pramen kose za Kivino uho, zbog čega ona duboko
uzdahne. No prije nego što uspije nešto učiniti — odskočiti, nagnuti se,
ostati zaleđena — on se odmakne, a obje ruke opusti uz tijelo.
»Možda«, reče. Usna mu se trzne. »A možda je to zbog tvoje topline
i dobrote i sveukupne druželjubivosti.«
Kiva prekriži ruke. »Ha-ha.«
 Jaren se tiho nasmije, a taj zvuk pomalo opusti grčeve u Kivinu
želucu.
Kimne prema toru za štakore i upita: »Ima li napretka?«
Kiva s neskrivenom zahvalnošću prihvati promjenu teme. Brzo mu
objasni sve o Motovu eliksiru i reče: »Mislim da kamenolom možemo
isključiti kao izvor. Da se nešto trebalo dogoditi, već bi se dosad
vidjelo.«
»Vraćamo se na početak?« upita Jaren
»Prije bih rekla da nastavljamo drugim putem«, reče Kiva.
»Š to ćeš i učiniti nakon današnje kušnje«, reče Jaren glasom punim
samopouzdanja.
Kiva proguta, ali ne skrene pogled s njegova mirnog pogleda. »Da.«
»Uskoro počinje«, začuje se Naarin glas dok je ulazila u ambulantu.
Kiva ostane bez zraka, najprije zato što nije bila spremna, a zatim
jer Jaren nije trebao biti ovdje za vrijeme radnog vremena.
Na jednu se sekundu ludo upita kako ga može sakriti, prije nego što
se urazumi i shvati da je prekasno jer Naari već gleda ravno u njega.
»Ostale zatvorenike okupljaju«, reče mu stražarica. »Moraš se
požuriti i pridružiti ostalim radnicima iz tunela prije nego što shvate da
nisi s njima.«
Jaren brzo kimne pa se okrene prema zabezeknutoj Kivi. »Vidimo
se kasnije.«
Nije joj poželio sreću, a posebno joj nije rekao zbogom; samo ju je
ohrabrio da će se ponovno vidjeti, što se neće dogoditi ako ne prođe
suđenje.
Jer će biti mrtva.
Kiva je bila zbunjena. Jaren se nije suzdržavao prekoriti je nakon
što se dobrovoljno javila da preuzme Tildinu kaznu, ali danas se činio u
potpunosti uvjeren da će uspjeti. Ta ju je promjena iznenadila gotovo
jednako kao i Naari koja nije bila zabrinuta što ga je pronašla negdje
gdje nije smio biti. I to Kiva nije mogla shvatiti.
 Baš kad je Jaren stigao do vrata ambulante i gotovo nestao kroz
njih, Kiva zazove njegovo ime, nagnavši ga da zastane i pogleda je preko
ramena.
»Poslala sam Tippa da danas pomogne Motu u mrtvačnici jer sam
htjela da bude zaokupljen i da nema vremena razmišljati o... bilo čemu«,
reče Kiva. »Možeš li... Hoćeš li...« Zastane, proguta i pokuša ponovno:
»Samo, pazi ga, molim te.«
Jarenovo se lice smekša. »Držat ću ga na oku tijekom suđenja, ali
nakon toga ćeš ga i dalje sama paziti. Baš kao što si obećala.«
Zatim iziđe na dvorište, a njegove se riječi zadrže u zraku između
njih i probude nadu u njoj, ujedno doprinoseći njezinoj strepnji. Ako
pobunjenici ne dođu... ako ona ne preživi kušnju...
»Imaš li ideju što očekivati danas?« upita Naari i prekine Kivino
kovitlanje misli.
»Nekoliko,« odgovori Kiva, »ali trudila sam se ne misliti na to.«
»To je vjerojatno najbolje«, reče stražarica.
Kiva je posljednjih dana izbjegavala hodati bilo gdje blizu vješala
jer nije htjela otkriti jesu li počeli s gradnjom drvene lomače. Iako se još
uvijek molila za spas, ako netko ne dođe na vrijeme, mogla se samo
nadati da će njezino Suđenje vatrom zahtijevati nešto manje strašno od
toga da je živu spale. Međutim, nije se mogla osloboditi osjećaja da će
kušnja biti dramatična. Iako ovoga puta članovi kraljevske obitelji nisu
bili prisutni, ostatak populacije Zalindova opet će svjedočiti, pa će
nadzornik i ostali nadglednici i dalje od toga htjeti napraviti spektakl.
»Trebaš h išta napraviti prije nego što pođemo«, upita Naari.
»Imamo nekoliko minuta.«
Kiva je razmislila na trenutak. Više nije bilo Motove voštane
mješavine pa je nije više mogla namazati na kožu. Već je provjerila
pacijente u karanteni — i poslala još dva tijela u mrtvačnicu. Provjerila
je Tildine vitalne znakove, uvjerena da je zdravlje žene dovoljno
stabilno da neće imati napad konvulzija dok se odvija kušnja.
»Ničega se ne mogu sjetiti«, Kiva napokon odgovori Naari. Nije
htjela otići prije nego što su morale pa je odugovlačila rekavši: »Ali
imam pitanje za tebe.«
Naari ju je pogledala, čekajući.
Kiva se prisjetila vremena kad se ne bi usudila upitati stražaricu
bilo što. A evo je sad, namjerno produljuje razgovor, makar samo da
odgodi predstojeću propast. Koliko je znala, njezinoj obitelji i
pobunjenicima trebalo je samo malo više vremena. Ako su se zaista već
pokušah uvući u Zalindov, sigurno će to učiniti opet. Možda su upravo
sad bili izvan zidina, čekajući da napadnu, spremni za bijeg i s Kivom i s
Tildom.
Čak i kad je pomislila na to, Kiva se pokoleba.
Obećaj mi da, bez obzira na to što se dogodi, nikad nećeš izgubiti
nadu, rekao joj je otac u vrtu. Tvoj brat i tvoja sestra, tvoja majka, doći će
po tebe, jednog dana.
Možda hoće. Možda jesu.
A možda je to bilo to.
Gotovo.
Učinjeno.
Bilo je samoubojstvo provaliti u Zalindov. Ako su već udvostručili
stražare... Kiva je znala istinu iako ju je htjela ignorirati.
Pobunjenici neće doći. Njezina obitelj neće doći.
Pokušali su i nisu uspjeli.
Možda će pokušati ponovno, kad se stvari smire, kad oprez stražara
izblijedi. Ali za to će trebati vremena — a Kiva nije imala vremena.
Danas je imala kušnju.
Nada je bila droga, a Kiva ovisnica. Nije mogla nastaviti vjerovati,
nije mogla nastaviti imati povjerenja, nije se mogla nastaviti nadati.
Doći ćemo.
Deset godina. Njezina je obitelj čekala deset godina.
Dolazimo.
Već su trebali doći. Prije ovoga — prije Tilde. Ali nisu.
 Povrijeđenost je rasla u Kivinim prsima, zasljepljujuća u svojem
intenzitetu, ali odgurne je, potisne duboko u sebe, baš kao što je to
činila godinama.
Sad je sve ovisilo o njoj.
Na Kivi je bilo da preživi.
Najprije Suđenje vatrom.
A zatim, što god uslijedi.
Neovisno o tome što ju je otac natjerao da obeća, nije mogla
nastaviti čekati da dođe pomoć.
Umjesto toga, Kiva će spasiti samu sebe.
Baš kao što je to činila prethodnih deset godina.
Ona je borac — i preživjet će ovo.
»Kiva?«
Kiva poskoči na Naarin poziv i shvati da je predugo šutjela te brzo
zacementira svoju novu odluku dok je razmišljala o jednom od mnogih
pitanja koja su joj se motala po glavi, odlučivši se za najnovije:
»Zašto nisi kaznila Jarena što danas nije bio u tunelima?«
Naari nakrivi glavi. »To je već drugi put ovaj tjedan da me pitaš
zašto nisam kaznila drugog zatvorenika.«
Kiva se počeše po nosu ne znajući kako da odgovori. »Uh...«
»Ovako«, reče Naari, opusti ruke i zakorači bliže. »Š to se mene tiče,
već ste dovoljno kažnjeni što ste zatočeni ovdje. Ne trebaju vam stražari
brzi na okidaču da pogoršaju stvari zbog ispada moći. Je li se Jaren
trebao iskrasti iz tunela? Ne, naravno da nije. Je li glupo riskirao što te
došao vidjeti? Apsolutno. Ali ako ga stražari u tunelu nisu uhvatili, onda
je to njihova stvar, a ne moja. Š to se mene tiče, mogli su mu dopustiti da
dođe ovamo jer je bolestan ili ozlijeđen, pa ako netko pita, to je priča
koje se držimo, slažeš se?«
Kivi se tržnu kutovi usana. »Razumijem.« Zastane. »I hvala ti.«
»Na čemu?«
 Kiva je nastavi gledati i prisjeti se što joj je stražarica sinoć rekla pa
odgovori: »Š to nisi kao ostali.«
Naarine se jantarne oči smekšaju. Otvorila je usta da odgovori, ali
prije nego što je uspjela išta izgovoriti, Kosti se pojavio na vratima
ambulante.
Kivi je srce zapelo u grlu pri pogledu na njega, ali podsjetila se na
svoju odluku da zaboravi što se dogodilo i krene dalje. Viđat će Kosti
oko zatvora, to je bilo neizbježno. Kad bi pomislio da ga se boji, samo bi
je natjerao da pati. Neće se dati zaplašiti.
»Spremni su za tebe«, reče grubim glasom i lagano se lecne kad
pogleda u prostoriju osvijetljenu suncem koje je dopiralo s prozora.
Kiva bi osjetila oduševljenje zbog njegova očitog mamurluka da joj
njegove riječi nisu odzvanjale u ušima. Iako se prije samo nekoliko
trenutaka odlučila spasiti, preživjeti, to nije značilo da je njezin strah
nije gotovo paralizirao kad je stigao taj čas.
Iracionalno, Kiva se odjednom prisjeti milijun stvari koje bi trebalo
napraviti. Ponovno provjeriti karantenu, dati Tildi još malo juhe da
bude hidrirana, vidjeti imaju li štakori simptome, trebala bi...
»Smiri se«, prošapće Naari približivši se. »Možeš ti to.«
Kiva je očajnički željela stisnuti amajliju da se pribere, ali znala je
da bi time riskirala da skrene pozornost na nju. Zadovoljila se time što
je ispod tunike osjećala veliku težinu skrivene amajlije koja je bila
dobar podsjetnik na to da se neće sama suočiti sa suđenjem. Naari je
bila u pravu. Ona to može.
»Slijedi me, vidarice«, naredi Kosti Kivi. Zatim se okrene na peti i
pođe preko dvorišta.
Kivi je srce udaralo u ušima dok je vukla olovna stopala za njim.
Pronašla je malu utjehu u Naarinoj prisutnosti, a žena je ostala uz
nju, pružajući tihu podršku.
Ta se utjeha ipak rastopila kad je Kosti skrenuo prema sjeveru
umjesto prema istoku; kad je ugledala zatvorenike zbijene mnogo bliže
nego prije dva tjedna, čvrsto stisnute u prostoru koji nije bio predviđen
za velika okupljanja, za razliku od istočnog dijela na kojem su stajala
vješala.
Kad Kosti još jedanput skrene, Kiva shvati zašto.
Nisu išli prema vješalima.
Išli su prema krematoriju.
 DVADESET PRVO POGLAVLJE

KIVA JE BILA SIGURNA da će povratiti pred svima. Ili to ili će se

onesvijestiti. Pitala se bi li se svejedno trebala suočiti sa Suđenjem
vatrom ako je u nesvijesti. Bi li to bilo važno ako bi rezultat bio isti? Kiva
zasigurno ne može preživjeti ono što slijedi, s amajlijom ili bez nje.
Prisjetila se što je Mot jučer rekao: Jes' znala da su rekli Grendel da
naloži drugu peć. Rooke je to sam rek’o...
Kiva to nije preispitivala, bila je u potpunosti uvjerena da je to
priprema za sve veći broj mrtvih. Ali sad, dok se približavala
krematoriju i pokušavala spriječiti da joj drhtanje obuzme čitavo tijelo,
nije znala je li dobro ili loše što nije razmišljala o Motovim riječima, što
nijednom nije pomislila da bi se mogle odnositi na nju.
Ovo je bilo gore od drvene lomače.
Puno gore.
I baš kao što je Kiva znala, nije bilo ni traga ni glasa njezinoj obitelji,
ni traga ni glasa pobunjenicima.
Zaista je bila prepuštena samoj sebi.
Zatvorenici su se razdvojili poput vala dok je Kosti vodio Naari i
Kivu prema ulazu u kamenu zgradu gdje je nadzornik Rooke stajao s
trojicom stražara i Grendel. Radnica u krematoriju gledala je u tlo,
držala se za oba lakta i očigledno je sad željela biti bilo gdje osim u
središtu pozornosti. Kiva se pitala što joj je prolazilo glavom, je li i ona
strahovala zbog onog što će se dogoditi.
Grendel je u ranim tridesetima poslana u Zalindov zbog
podmetanja požara pa su je stražari iz zabave postavili kao glavnu
osobu u krematoriju — ali ne prije nego što su joj poželjeli
»dobrodošlicu«. Više od polovice Grendelina tijela bilo je prekriveno
ožiljcima od opekotina zbog onoga što su učinili, a preživjela je samo
zato što je Kiva danonoćno neumorno radila da je spasi od smrti. Ona je,
kao i mnogi zatvorenici, Kivi dugovala život... A sad se činilo da će joj
narediti da vrati taj dug tako što će pomoći da je ubiju.
Nadzornik Rooke stajao je uspravno i ponosno pokraj Grendel, a
crna mu je kožna uniforma bila savršeno ulaštena, kao i uvijek. Nije
pokazivao osjećaje kad je ugledao Kivu, a iz njegova joj je držanja bilo
jasno da je mislio što je rekao nakon prve kušnje — neće joj pomoći.
Navodna zaštita koju joj je pružao proteklih deset godina sad je nestala.
»Kiva Meridan«, reče Rooke duboko i glasno kad se približila.
»Danas ćeš se suočiti sa svojom drugom kušnjom, Suđenjem vatrom.
Imaš li što reći za kraj?«
Princ Deverick je Kivi postavio isto pitanje prije dva tjedna, i kao i
tad, držala je jezik za zubima — dijelom zato što nije htjela provocirati
nadzornika, a dijelom zato što nije htjela povratiti po svojim stopalima.
Umjesto toga se ogledala po publici, osjećajući njihovu energiju. Neki od
najbližih zatvorenika su se podsmjehivali, a njihova je ogorčenost
prema njoj i suđenjima sad bila opipljiva. Neki su bili osnaženi, kao da
ih izgledi ove kušnje oduševljavaju, neovisno o ishodu. Naposljetku, bilo
je onih koji su zurili začuđenog izraza lica. Ako ona može preživjeti,
mogu i oni. Ako ona bude slobodna, možda će i oni jednom biti. Ona je
bila njihova nada, vjera u drukčiju, bolju budućnost.
Ali Kiva je bila daleko od uspjeha. A na to ju je podsjetio Crestin
pogled boje lješnjaka — predvodnica pobunjenika stajala je prekriženih
ruku, a njezin izraz lica gotovo je vrištao da je Kivi bolje da preživi. Ili će
biti problema.
»U redu«, reče Rooke kad je nastavila šutjeti. Obratio se okupljenoj
gomili: »Zbog prirode ovog zadatka danas nećete biti svjedoci.
Međutim, ostat ćete ovdje dok ne bude donesena presuda i tek ćemo vas
tad pustiti da se vratite na posao.«
Kiva osjeti da se kod zatvorenika širi nezadovoljstvo, dovoljno da se
njezina zabrinutost na trenutak proširi izvan nje same. Ovoliki broj
zatvorenika na jednom mjestu recept je za katastrofu, savršeno mjesto
za izbijanje pobune. Stražari bi imali prevlast, uvijek su imali, ali žrtve...
Kiva proguta i natjera se odagnati strahove. Svi su više bili u iščekivanju
nego ljuti, više su bili uzbuđeni nego bijesni, što je ukazivalo na to da su,
zasad, sigurni.
Ili da su barem svi osim Kive sigurni.
»Slijedi me«, naredi nadzornik Rooke okrenuvši se na peti i
zakoračivši kroz kamena vrata u zamračenu zgradu.
Naari zgrabi Kivinu ruku i uvede je unutra. Promatračima bi se
njezini postupci činili agresivnima. Nisu mogli vidjeti nježan dodir i
ohrabrujuće stiskanje prstiju, tiho uvjeravanje da će sve biti u redu.
Njezina je dobrota Kivu gotovo nagnala na plač i pitala se hoće li joj
to biti posljednji ljudski kontakt ako stvari ne budu išle po planu.
Motova voštana mješavina bila je gotovo beskorisna u situaciji s kojom
se trebala suočiti, što je značilo da je amajlija princeze Mirryn sve što
Kiva ima. Ako to ne upali...
Prestani, reče sama sebi. Nije si mogla dopustiti sumnje, ne kad je
toliko toga bilo na kocki.
Preživjet će.
Preživjet će.
Dok je prolazila pokraj posljednjih zatvorenika, Kiva je imala
spušten pogled jer nije htjela riskirati da ugleda Tippa ili Jarena u
publici. Morala je imati na umu njihovu vjeru u nju, a ne njihova blijeda,
zabrinuta lica. Htjela je izbjeći poglede zatvorenika koje je liječila
tijekom godina jer su je sažaljivo gledali kao da misle da je posljednji
put vide, kao da znaju da korača u smrt.
»Usredotoči se, Kiva«, promrmlja Naari. »Zaboravi na sve i
svakoga.«
Kiva duboko udahne, a zatim izdahne baš kad su prilazili velikim
vratima. Jedanput kratko podigne pogled prije nego što zakorači unutra,
primijetivši da se puši samo jedan dimnjak, dok je drugi — koji pripada
drugoj peći — još uvijek mirovao i šutio. Čekao je, činilo se, Kivu.
 Dok joj je srce udaralo u ušima, Kiva se oslonila na Naarin dodir da
je smiri dok su ulazile u kamenu zgradu, očima joj je trebao trenutak da
se prilagode tamnijem prostoru. Luminijske su svjetiljke bile
pričvršćene na zidove, osvjetljavajući prostoriju dovoljno da Kiva
uskoro uspije promotriti prazno predvorje. Bila je ovdje prije, samo
nekoliko puta tijekom proteklih godina, ali nikad s ovakvim strahom u
želucu.
»Za Suđenje vatrom, kako stoji u Zakoniku, trebaš se suočiti s
elementalnim zadatkom koji uključuje oganj«, reče nadzornik Rooke
ruku sklopljenih na leđima.
Kosti se naslonio na zid blizu njega, činilo se kao da se dosađuje,
dok su ostala trojica stražara bila opreznija, kao da čekaju da Kiva
pukne i sve ih napadne. Grendel i Naari stajale su poput stražara, prva
se i dalje držala kao da bi radije bila bilo gdje drugdje, a potonja joj je
još uvijek pružala tihu podršku.
»Čuvarica krematorija bila je toliko ljubazna da pomogne s
pripremom tvojeg zadatka«, nastavi Rooke pokazavši glavom prema
Grendel. »Možda je najbolje da ona objasni što trebaš učiniti.«
Grendel naglo podigne glavu i usmjeri uplašen pogled najprije
prema Rookeu, a zatim, na njegovo kimanje glavom, prema Kivi. Ž ena
obhže usne pune ožiljaka i reče hrapavim glasom, jer joj je grlo bilo
nepovratno oštećeno kad je zadobila rane: »Očistila sam drugu peć za
tebe. Spremna... Spremna je za paljenje kad... uđeš unutra.«
Kiva se zaljulja, a samo ju je Naarin pojačan stisak spriječio da
padne.
Kad Grendel više ništa ne doda, Rooke ispusti nestrpljiv zvuk i
nastavi umjesto nje. »Kao što znaš, Zalindovljeve vatre namijenjene su
za masovno kremiranje, pretvaraju tijela u pepeo u roku od dva-tri sata.
No potrebno je manje od pet minuta da plamen prodre kroz kožu i
zahvati organe i kosti. Sve smo to uzeli u obzir i odlučili smo biti
velikodušni s tvojim suđenjem. Ugasit ćemo peć nakon deset minuta, a
ako još budeš živa, smatrat ćemo da si prošla ovu kušnju.«
To je smatrao velikodušnim?
Od Naarina je stiska počela dobivati modrice, a Kiva shvati da je to
zato što je počela glasno hiperventilirati, pa joj je stražarica bez riječi
govorila da se sabere. To je bilo teško kad su joj zvijezde preplavljivale
vid, a panika joj rasla u grudima, dok joj je tijelo prelazilo u način rada
za preživljavanje, a suđenje nije ni započelo.
Kiva se lecne kad osjeti ubod Naarinih noktiju, a brzi joj je
nagovještaj bola davao nešto na što će se usredotočiti, nešto što će je
povući iz uma koji je bio u procesu slobodnog pada.
»Razumiješ li zadatak?« upita nadzornik Rooke, tamnih očiju
uprtih u njezine. Kao i prije, nije bilo emocija na njegovu licu, kao da mu
je bilo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. U oba je slučaja bila smetnja.
Zbog još jednog uboda Naarinih noktiju Kiva uspije protisnuti:
»Da.«
»Dobro«, reče Rooke. »Onda me slijedi.«
Kiva nije bila sigurna hoće li moći napraviti još koji korak. Nije
osjećala noge, cijelo joj je tijelo utrnulo. Možda je to bilo i najbolje ako
Mirrynina amajlija ne bude djelovala, ako joj Motova mješavina ne pruži
zaštitu. Nije htjela osjetiti plamenove koji joj razdiru meso, nije htjela
osjetiti kako joj se koža počinje guliti, kako se stvaraju mjehurići i kako
se otapa s njezinih kosti, njezine...
»Kiva«, prosikće Naari, a nokti joj se ovoga puta još jače zariju,
dovoljno da Kiva pođe naprijed za Rookeom i njegovom pratnjom.
Kiva je uputila Naari zahvalan pogled, bila je svjesna da osjeća kako
joj se cijelo djelo trese u dodiru s njezinim. Stražarica ju je pogledala
samouvjereno i umirujuće pa je Kiva uspjela udahnuti punim plućima.
Naari joj ne bi pružala utjehu da ne vjeruje da može preživjeti.
Dok je koračala naprijed, nije mislila ni na što drugo osim na grb
koji joj je visio oko vrata i voštani sloj na koži, te je slijedila nadzornika,
uočivši da je Grendel zbog svega izgledala jednako traumatizirano kao
što se Kiva osjećala.
Prošli su pored velikih zatvorenih vrata iz kojih je isijavala
neizmjerna količina topline, a oštar miris dima pomiješan sa zapaljenim
mesom i kosom zalijepio se za Kivine nosnice i natjerao je da se bori da
ne povrati na suho. Zadržala je dah dok su nastavili hodati dugačkim
hodnikom, odbijajući razmišljati što se krilo iza tih vrata — ih tko.
»Evo nas«, reče Rooke kad su stigli do kraja zgrade i zaustavili se
pred još jednim zatvorenim vratima. Iz ovih nije izlazila toplina iako je
Kiva znala da je to samo privremeno.
Nadzornik mahne rukom prema Kosti, koji zakorači naprijed i,
zastenjavši od napora, otvori vrata. Bila su izrađena od debelog kamena
i dovoljno široka da se kola s tijelima mogu poslati izravno u prostoriju,
baš kao što je i hodnik u kojem su stajali bio dovoljno velik da omogući
takav prijevoz.
Kiva u ušima začuje visoki zvuk zujanja kad nadzornik uđe u
prostoriju i pokaže joj da ga slijedi. Da nije bilo Naari koja ju je povukla
unutra i trojice stražara koji su ostali u hodniku iza nje Kiva bi možda
razmislila o tome da pokuša pobjeći.
Mogu ovo preživjeti, reče Kiva sebi, dok joj je unutarnji glas drhtao
zbog onog što ju je očekivalo. Pa ipak, bila je odlučna boriti se, živjeti, do
samog kraja. Preživjet ću ovo.
Tijelo joj je podrhtavalo, ali Kiva se natjera osvrnuti po velikoj
prostoriji u čijem se središtu sad zaustavila. Poput vrata, i zidovi i pod
bili su od debelog kamena, a izložene su površine bile čađave od
desetljetnog korištenja. Tri su zida bila ispresijecana zapečaćenim
metalnim rešetkama, na kojima se Kiva nije dugo zadržavala jer je bila
itekako svjesna njihove svrhe. Lučni kameni strop sužavao se visoko
iznad njezine glave i izdizao u cijev za koju je znala da izviruje na vrhu
krematorija kao drugi dimnjak. Uskoro će iz njega izlaziti dim, baš kao i
iz prvoga.
»Deset minuta, Kiva Meridan«, reče nadzornik Rooke te se
odmakne prema vratima i pokaže Naari pokretom glave da ga slijedi.
»Vidjet ćemo možeš li prkositi sudbini i drugi put.«
Kiva se pitala smatra li da su njegove riječi ohrabrujuće, no one su
ostavile pepeljast okus u njezinim ustima, kao da je njezino tijelo već
znalo što slijedi.
»Vidimo se za deset minuta«, odlučno reče Naari i pusti joj ruku, a
jantarne su joj oči bile prikovane za Kivu i gorjele od silnih osjećaja, kao
da pokušava podijeliti svu svoju snagu, sve svoje samopouzdanje da će
Kiva i dalje biti živa kad istekne tih deset minuta.
Onog trenutka kad je Naarin dodir iščeznuo, Kiva ga je željela
natrag. Ništa je više nije smirivalo, ništa je nije sprečavalo da padne.
»Polako diši«, šapne Naari pretiho da bi Rooke mogao čuti jer je već
čekao pokraj vrata. »I drži se tla.«
Kiva je jedva mogla shvatiti upute koje joj je stražarica dala na
rastanku, dok ju je obuzimao čisti užas i stezao joj rebra.
Amajlija, podsjeti se. Vjeruj u amajliju.
Sve je to bilo divno i krasno, ali značilo je da vjeruje princezi, a Kiva
je i dalje prezirala sve što je ona predstavljala.
Zvuk zatvaranja vrata odjekne prostorijom i Kiva se okrene prema
njima dok se nalet panike oslobađao u njoj.
»Ne! Vratite se!« vrisne u očaju, trčeći prema kamenoj prepreci i
udarajući rukama o nju. »Molim vas!«
Nije se otvorila.
Dim zagolica Kivine nosnice i ponovno joj se zavrti, leđima je bila
naslonjena na vrata dok je zurila u tri metalne rešetke, a zvuk škljocanja
i mljevenja dopirao joj je do ušiju.
»Ne, ne, ne«, šapne Kiva stisnuvši se uz kamena vrata što je bliže
mogla, kao da je bila sigurnija što je dalje mogla pobjeći od rešetki. Bila
je to laž — u ovoj prostoriji nigdje nije bila sigurna, ugljen na vratima
pokraj njezina lica to joj je davao do znanja.
Polako diši, rekla joj je Naari. I drži se tla.
Polagano disanje trenutačno nije bilo moguće jer je Kiva hvatala
zrak. Ali natjerala se slijediti drugu zapovijed pa spuzne niz vrata sve
dok nije čučala na tlu, te rukom posegne za amajlijom i izvuče je ispod
tunike, stisnuvši je toliko čvrsto da su joj se rubovi grba zabili u dlan.
Doista je bilo ironično što joj je zlatna kruna probijala kožu, oštećujući
je prije nego što ju je vatra uopće dotakla.
No onda ugleda dubok narančast sjaj na rubovima triju
zapečaćenih rešetki, a dašak vrućine dodirne njezino otkriveno tijelo
dok je miris dima postajao sve jači.
Možda će se peć pokvariti. Možda će Grendel pronaći način da
izgleda kao da radi a da pritom ne spali Kivu. Možda...
Rešetke su se otvorile, na škljocaj zupčanika metal se otpečatio i
kliznuo prema gore.
A onda uslijedi pakao.
 DVADESET DRUGO POGLAVLJE

KIVA JE VRISNULA.

Nije htjela, zvuk joj se sam oteo iz grla, a amajliju je ispustila iz ruke
da pokrije lice dok je olujni plamen nadirao u prostoriju i ispunjavao
čitav prostor, od da sve do zasvođenog stropa.
Nekoliko sekundi — toliko je bilo potrebno da je okruži. Vatrena
oluja bila je jedino što je vidjela, jedino što je čula, huk i pucketanje
preplavili su joj uši dok je žestoka vrućina poput vala udarala u nju.
Očekivala je da će u trenutku osjetiti agoniju vatre kako joj prži
tijelo dok njezini krikovi prelaze iz užasa u bol, a život joj prolazi pred
očima dok brzo izgara do smrti.
Ništa se od toga nije dogodilo.
Kiva polako spusti ruke, zabezeknuta zbog onog što je shvatila.
Plamen je dodirivao svaki dio nje, a opet, nije. Amajlija koju je
nosila blistala je, jarko svjetlo pulsiralo je prema van i prekrivalo je
poput pregrade od glave do pete.
Ispruži drhtave prste, sa strahopoštovanjem promatrajući kako se
pakao kovitla po prostoriji, u potpunosti je obuhvaćajući, a pritom joj ne
naudivši.
Kiva se manično nasmije, no taj se smijeh brzo pretvori u jecaj,
prije nego što uspije uhvatiti zvuk i gurnuti ga duboko u sebe da spriječi
njegovo daljnje naviranje. Ako ikad više vidi Mirryn, odbacit će svoje
neprijateljstvo i zasuti princezu zahvalnošću. Da nije bilo njezine
elementalne magije, Kiva bi se sada previjala na kamenom podu, a ne
čučala i promatrala vatru kako bjesni oko nje.
 Sekunde su se pretvorile u minute dok se Kiva držala tla. Nije se
usudila pomaknuti, a kamoli riskirati poremetiti magiju u amajliji. Da je
bila hrabrija, ustala bi i prošetala se po prostoriji, poput neke božice
vatre koja pleše u plamenu. Ali samo je ostala stisnuta uz vrata,
potiskujući suze dok je čekala, čekala, čekala da deset minuta prođe.
Jedna minuta.
Dvije minute.
Tri minute.
Kiva je odbrojavala u glavi, tražeći nešto što će joj skrenuti
pozornost od sve veće vrućine, od dima koji ju je počeo gušiti, neovisno
o tome koliko je nisko čučala u potrazi za svježijim zrakom.
Četiri minute.
Pet minuta.
Znoj se cijedio s nje, natapajući joj odjeću, miješajući se sa suzama
koje su napokon počele teći kad je nastupio šok. Nije bilo važno što je
još živa, kao što nije bila važna ni amajlija koja ju je čuvala od plamena.
Njezin je užas bio prevelik, previše moćan da bi mogao ostati zakopan u
njoj. Ovdje nitko nije mogao vidjeti njezine suze — vrućina je bila
gotovo dovoljno jaka da ispare prije nego što su joj uspjele skliznuti s
brade.
Š est minuta.
Nešto nije bilo u redu. Kiva je znala čim je počela kašljati, dok je
vrućina polako prelazila iz neugodne u gotovo nepodnošljivu. Pogledala
je prema dolje i vidjela da amajlija još uvijek pulsira od svjetlosti, ali i
titra kao da joj nestaje moći.
Ne, Kiva ju je molila, držala je čvršće, pazeći da ne govori naglas da
ne bi udahnula još više dima. Samo još malo dulje.
Sedam minuta.
Kivin se rukav zapali.
Zaurla i poskoči, dok joj se plamen podizao u lice, udahnuvši dim
punim plućima, što ju je natjeralo da se nakašlje. Baci se na tlo i počne
kotrljati po kamenu da ugasi vatru koja je zahvatila i ostatak njezine
odjeće, ali od toga nije bilo koristi.
Ne, ne, ne! Kiva vrisne u sebi, grlo joj je gorjelo dok se trudila disati,
no nije uspjela udahnuti ništa osim vrućeg zraka i dima.
Osam minuta.
Kivina je tunika gorjela, hlače su joj se pretvarale u pepeo, a
amajlija se sad napinjala da zaštiti samo njezinu kožu. Miris karosa
škakljao joj je nosnice usred žestokog dima. Motova se voštana
mješavina napokon morala boriti uz princezinu magiju.
Bila je tako blizu kraja — tako blizu da preživi kušnju. Ali snaga
amajlije je blijedjela, a Kiva nije znala koliko će još potrajati. Već je
mogla osjetiti kako joj grlo natiče, kako se iznutra stvaraju mjehurići.
Elementalna magija možda može zaštiti njezino tijelo, ali prostorija je
sad bila puna otrovnog dima, a preostalo je vrlo malo kisika. Kiva nije
znala koliko još može izdržati bez svježeg zraka. Hoće li zbog gušenja
izgubiti život, premda joj ga sama vatra možda ne uspije oduzeti? Hoće
li joj organi početi otkazivati, jedan za drugim? Ili će šok uzrokovati
srčani zastoj? Srce joj je iskakalo iz grudi i prije nego što su je zatvorili u
ovu prostoriju; sigurno neće moći još dugo izdržati.
Devet minuta.
Kiva zastenje dok joj je znoj klizio niz tijelo da bi zatim ispario u
nekoliko sekundi. Osjećala je da joj Motov voštani pripravak nestaje s
kože, a da se zaštita koju joj je pružao otapa. Dahtala je i teško disala, a
u njoj nije bilo snage da učini bilo što, osim da se sklupča u položaju
fetusa uz kamena vrata, omotavši ruke oko koljena i zatvorivši oči. To je
bilo to. Nije mogla više izdržati, nije mogla preživjeti do kraja, nije
mogla...
Hučanje prestane.
Vrućina počne nestajati.
Vrata se otvore, a Kiva padne prema natrag, još uvijek sklupčana.
Nije mogla otvoriti oči, nije se mogla pomaknuti, svaki ju je dio
tijela bolio.
 Ali zrak... svjež, čist zrak dozivao ju je pa udahne prije nego što
počne kašljati, kašljati, kašljati.
Osjećala se kao da umire, pluća su joj gorjela, a grlo vrištalo.
»Dobro si, živa si, samo diši«, činilo se kao da Naarin glas dopire
izdaleka.
»Na...«
»Ne pokušavaj govoriti«, reče stražarica, a Kiva osjeti kako je
prekriva tkanina poznatog mirisa kože i naranči, koji prepozna da
pripada Naari, te skriva njezino nago tijelo.
»Š to je ovo?« začuje se drugi glas — nadzornik Rooke.
Kiva osjeti da joj je teret skinut s vrata. Pokuša se opirati, pokuša
otvoriti oči i vratiti amajliju, ali i dalje je prejako kašljala.
»Nevjerojatno«, zareži Rooke. »Rekao sam tim prokletim članovima
kraljevske obitelji da se ne miješaju.« Opsuje. »Tipično... trebao sam to
očekivati od tih derišta iz obitelji Vallentis.«
»Rekao si im da ne dođu na današnje suđenje«, reče Naari
nadzorniku. »Ništa više.«
»Vraga ništa više. Da je to bio bilo tko drugi...« Rooke ispusti zvuk
nezadovoljstva, a zatim uzdahne i reče: »Š to je bilo, bilo je. Podigni je.
Mora izići odavde na vlastitim nogama.«
»Nije u stanju...«
»Podigni. Je«, ponovi Rooke, a tonom je davao do znanja da nema
mjesta za raspravu.
Nježne ruke posegnu prema Kivi, a tkanina — Naarin kratki ogrtač
— koja joj je pažljivo stavljena preko ramena, spuštala se dok joj nije
prekrila trup i zaustavila se na gornjem dijelu bedara. Ogrtač nije
skrivao dovoljno njezina tijela da joj bude ugodno, a nisu ni slojevi
crnog ugljena koji su joj prekrivali kožu. Obično bi Kiva bila zgrožena da
treba paradirati tako oskudno odjevena pred okupljenom gomilom
ispred krematorija. Ali trenutačno je nije bilo briga hoće li se morati
gola vrtjeti među njima, sve dok je to značilo da će se vratiti u sigurnost
ambulante i dati si nešto što će joj olakšati disanje.
 »Hajdemo na noge«, reče Naari prebacivši Kivinu ruku oko ramena
i preuzevši većinu njezine težine. »Imam te.«
Kiva htjede zahvaliti stražarici, no sama joj se pomisao na to da
oblikuje riječi činila nesavladivom. Brzi, iscrpljeni pogled na hodnik
otkrio joj je Rookeovo smrknuto lice, Grendelin komični šok i Kosti koji
je zurio u Kivine gole noge. Zbog njegova se izraza lica poželjela uputiti
ravno pod tuš, ali onda proguta, a mjehurići na kraju dušnika vrisnu u
znak protivljenja. Prvo lijek, a zatim će se očistiti i pokriti.
»Završimo s ovim«, promrmlja Rooke povevši ih hodnikom, a zatim
u predvorje na ulazu u krematorij. Kad je stigao ondje, pričekao je da ga
Kiva i Naari sustignu — one su bile puno sporije jer je, unatoč tome što
Kivino tijelo nije izgorjelo, još uvijek patila od posljedica toplotnog
udara i udisanja dima. Osim što joj je grlo bilo oštećeno, gorjele su joj
oči, bubnjala joj je glava, mišići su joj se grčili, a puls joj je i dalje bio
prebrz. Š to je više hodala, to je manje bila uvjerena da će se sama
uspjeti vratiti u ambulantu, bez obzira na Naarinu pomoć. Samo se
htjela zaustaviti i odmoriti, tek na nekoliko minuta.
»Otvori oči«, prosikće Naari i lagano je protrese, zbog čega Kiva
osjeti strujanje duž živčanih završetaka te se osvijesti baš kad je počela
tonuti. »Ostani sa mnom toliko da Rooke proglasi svoje, a onda se možeš
onesvijestiti.«
Kiva je imala poteškoća s razumijevanjem, a kapci su joj se sklapali
unatoč Naarinoj naredbi, dok je škripavo dahtala. Ali prisili se ostati
budna, ostati uspravna, dok joj je Naari pomagala izići iz krematorija za
Rookeom, na jarko zimsko sunce.
Ledeni joj je vjetar dotaknuo lice, noge, svaki izloženi dio tijela.
Kiva je zastenjala, uživajući u hladnom olakšanju. Bila je u iskušenju da
zbaci ogrtač, ali razum je prevladao pa je slobodnom rukom držala
tkaninu sprijeda, pokušavajući zadržati privid čednosti.
»Prvakinja Tilde Corentine uspješno je završila Suđenje vatrom«,
najavi glasno nadzornik Rooke zatvorenicima koji su iščekivali ishod.
Š ok protrese publiku prije nego što odjeknuše uzvici i pljesak,
isprva neodlučni, a zatim dovoljno glasni da Kivu zabole uši, povrh
svega ostalog. Nije imala snage promatrati kome je doista drago što je
preživjela, a tko bi volio da nije uspjela.
Rooke podigne ruke, a kad se gomila opet stiša, reče: »Za dva tjedna
Kiva Meridan suočit će se s trećim zadatkom, Suđenjem vodom. Bit ćete
svjedoci, kao što zakon nalaže. Dotad se možete vratiti svojim redovnim
dužnostima.«
Gomila se počela razilaziti dok se Kiva njihala u Naarinim rukama.
»Jesmo li gotovi?« upita stražarica Rookea.
»Idite«, odgovori nadzornik uz pokret ruke. Ali kad Naari počne
odvoditi Kivu, Rooke reče: »Ne, pričekaj.«
Podigne amajliju između njih. Kivin je pogled bježao okolo-
naokolo, dok se, trepćući, pokušavala riješiti neugodnog osjećaja suhoće
očiju nakon požara, boreći se da ne popusti pred mrakom koji joj se
uvlačio u vid.
»Ovo se ne može ponoviti«, Rooke upozori Kivu tihim glasom.
»Rekao sam da ti ne mogu pomoći i pretpostavio sam da se
podrazumijeva da ti ni nitko drugi ne može pomoći. Nije me briga što je
princ Deverick nasljednik Evalonova prijestolja. Ako se netko umiješa u
treći zadatak, bio to član kraljevske obitelji ili bilo tko drugi, bit će
posljedica. Razumiješ li?«
Kiva odmahne glavom, ali ne zato što nije razumjela. »To nije bio
princ«, hrapavo će Kiva, a svaka je riječ zvučala poput struganja ugljena
o drvo.
Rookeov se izraz lica postroži. »Ne laži mi.« Gurne amajliju prema
Kivi, a ona posegne prema njoj rukom koja je još uvijek stezala ogrtač.
Naari je uzme i gume u svoj džep na sigurno.
»Ne lažem«, reče Kiva gotovo hripajući. »To nije bio princ. Bila je to
princeza.«
»Svi znaju da princeza Mirryn nema dovoljno vatrene magije za
vratolomiju koju si danas izvela«, reče Rooke. »Ovo je rekord. Ona, u
najboljem slučaju, može prizvati nekoliko plamičaka, ali iznimno je
talentirana za upravljanje zrakom. Snaga u tvojoj maloj amajliji — na
tome možeš zahvaliti princu Devericku. Njegovo je upravljanje vatrenim
elementom najjače u obitelji Vallentis.«
 Kiva se pokuša prisjetiti trenutka kad joj je Mirryn dala amajliju.
Odavala je dojam da je ona napunila rubin vlastitom magijom, no Kiva
shvati da to zapravo nikad nije izričito rekla. Je li se doista
prijestolonasljednik opet upleo? Mirryn je aludirala na Deverickove
površne misli prema Kivi, a i on je sam očijukao s njom u ambulanti, ali
je li to uistinu bilo dovoljno da je spasi? Dvaput? Čak i da je tako, zašto
je Mirryn natjerala Kivu da povjeruje da je amajlija njezina?
Potonje je, pretpostavi Kiva, zato što joj brat i sestra Vallentis ne bi
smjeli pomagati. Tilda Corentine bila je njihova neprijateljica, a ako se
zanemari njezina misteriozna bolest, Kiva je bila sve što je stajalo
između kraljice pobunjenika i smrti. Prijestolonasljednik bi se našao u
velikim problemima na svojem dvoru da netko shvati što je učinio.
Ali... zašto je to učinio? Je li zaista zato što ga je privlačila?
Moj brat je nepromišljena, impulzivna budala, a ujedno je jedan od
najboljih ljudi koje poznajem.
Prisjetivši se onoga što je Mirryn rekla o Devericku, Kiva se upita je
li prijestolonasljednik možda, ali samo možda, razumio pravdu bolje od
ostatka svoje obitelji. Možda je smatrao da Tildi vrijedi dati priliku za
borbu. Možda je smatrao da ju je vrijedno spasiti — kao i Kivu.
Budući da nije bila sigurna, Kiva shvati da sad nije vrijeme da o
tome razmišlja. Ne kad je jedva bila pri svijesti.
»Neće se ponoviti«, reče Kiva misleći to. Nije imala više asova u
rukavu, amajlija ih bilo čega što bi joj pomoglo sa sljedećim
elementalnim zadatkom. A brat i sestra iz kraljevske obitelji davno su
otišli. Neće dobiti pomoć — ni odgovore — od njih.
»Pobrini se da tako bude«, reče osorno nadzornik. Tad mu se ton
smekša i približi joj se, sve dok se nisu našli oči u oči. »Meni je... drago
što si još živa.«
Kiva se borila održati korak s promjenom teme razgovora, svaki ju
je dio bolio.
»Mislim to«, nastavi Rooke. »Moram se pridržavati zakona kad su u
pitanju kušnje, ali laknulo mi je što si preživjela.«
Kiva proguta emocije koje su navirale u njoj, a bol joj je razdirala
grlo dok je to činila. Možda je Rookeu bilo stalo na njegov način.
»Na kraju krajeva, budući da bolest kruži...« Rooke utihne
odmahujući glavom kao da se boji što bi njezina smrt značila za sve njih.
Kivi srce potone kao podsjetnik na to da njemu nije stalo do nje,
nego do onoga što može učiniti za njega. Bila je budala što je pomislila
da bi ikad bio zabrinut za njezinu dobrobit. Rooke je bio previše
pragmatičan za to, previše proračunat da misli na bilo koga osim sebe.
»Čujem da napreduješ?« upita.
»Da«, protisne Kiva, ne mogavši reći više. To je bila laž, ali nije
imala energije sad ga izvještavati.
»Nešto se slično dogodilo prije nekoliko godina, netom nakon što
sam postao nadzornik«, reče Rooke s nostalgičnim pogledom u tamnim
očima. »Vjerojatno si premlada da bi se sjećala...«
»Sjećam se.«
Rooke je nastavi promatrati, a zatim mu se izraz lica razbistri, kao
da se odjednom prisjetio zašto se sjećala — i koga je izgubila zbog
bolesti. Jedanput kimne i reče: »Sretno ti bilo onda. Zvuči kao da mnogi
računaju na tebe.«
Uključujući tebe, poželi reći Kiva, ali ne učini to. Dijelom zato što ga
nije htjela provocirati, a dijelom da izbjegne bol koju bi riječi
uzrokovale.
»Otprati je u ambulantu, stražarice Arell«, reče Rooke Naari, a ona
kimne u znak slaganja. Nadzornik se zatim okrene i ode, a za njim i
trojica stražara i Kosti.
»Kiva, tako mi je žao«, reče Grendel tihim, promuklim glasom
nakon što su stražari otišli. »Do jutros mi nije rekao za što je peć, a onda
te više nisam imala vremena upozoriti. Da sam znala...«
»Nisi ti kriva«, Kiva će hrapavim glasom. Htjela je posegnuti prema
ženi s ožiljcima, ali s obzirom na to da joj je jedna ruka bila oko Naari, a
drugom je stezala ogrtač, jedino se mogla pokušati nasmiješiti radnici u
krematoriju, iako je to više nalikovalo na grimasu.
»Kako si preživjela?« šapne Grendel. Nije stišala ton da ih ne čuju
jer su zatvorenici oko njih pravili strašnu buku dok su odlazili s
okupljališta u neorganiziranim skupinama. Ne, glas joj je bio prigušen
jer je još uvijek bila šokirana što je Kiva živa, jer ju je ono s čime se
suočila trebalo ubiti.
»To je duga priča«, protisne Kiva, lecnuvši se jer joj je sve teže bilo
govoriti. »Ispričat ću ti drugi put.«
Bilo je to prazno obećanje jer Kiva nije bila sigurna hoće li se sjećati
ovog razgovora nakon što se drogira do zaborava.
Kao da je osjetila da im vrijeme otkucava, Naari reče Grendel da
treba odvesti Kivu u ambulantu, a onda stražarica pomogne Kivi da
teturajući krene u tom smjeru. Srećom, samo ih je mrtvačnica dijelila od
odredišta, a Kiva se osjećala relativno uvjerenom da će uspjeti doći
dotamo.
A onda je noge izdaše.
Naari prostenje zbog dodatne težine, a tri muška glasa uznemireno
zavape Kivino ime.
Tipp.
Mot.
I Jaren.
Potonji je prvi došao do nje, a prije nego što Kiva shvati što se
događa, podigne je u naručje, preuzme od Naari i brzo krene prema
ambulanti.
Kiva se htjela usprotiviti, ali nije imala snage osjećati nelagodu, a
kamoli zatražiti da je pusti. Čak i da ju je spustio, ne bi sama mogla
napraviti ni koraka, ne bez pomoći.
»Oprosti«, hrapavo mu šapne u vrat čvrsto se držeći.
»Nemoj govoriti«, reče joj. »Skoro smo tamo.«
»Š to se d-dogodilo na suđenju?« upita Tipp trčkarajući da sustigne
Jarenove duge korake. »Vidjeli smo da dim i-izlazi iz...«
»Tiho, dijete«, prekine ga Mot. »Daj Kivi da se malo odmori. Zašt’ mi
ne b’ pomog’o tijekom popodneva pa je možeš posjetit’ kasnije
večeras?«
»Ali...«
»U redu je, Tippe«, reče Jaren. »Pobrinut ću se za nju.«
Kivi su se oči sklapale same od sebe, ali svejedno začuje kako Tipp
govori: »O-obećavaš?«
»Obećavam.«
Kiva nije bila sigurna što se dalje dogodilo jer je počela lebdjeti iz
svijesti u nesvijest. Bila je svjesna da Tipp i Mot odlaze kad su stigli do
mrtvačnice, nakon čega je čula Naari i Jarena kako šapuću dok su
nastavljali prema ambulanti. Uhvatila je samo dijelove njihova
razgovora, ali prema onome što je mogla popratiti u svojem
polusvjesnom stanju, Naari je govorila o amajliji koju je uzela od Kive,
vjerojatno informirajući Jarena da je prožeta princezinom — ne,
prinčevom — vatrenom magijom i da joj je spasila život.
Sljedeće čega je Kiva bila svjesna jest da je u ambulanti, na krevetu
u kojem se probudila nakon posljednje kušnje. Ali umjesto Mirryn
ovoga je puta uz nju bio Jaren.
»Koliko sam dugo bila u nesvijesti?« zakriješti, a glas joj je i dalje
zvučao užasno.
»Tek nekoliko minuta — upravo smo stigli«, reče Jaren pokazavši
na Naari koja je stajala nad radnim stolom i mrštila se zbog
organiziranog kaosa. »Nismo sigurni što trebaš. Makovo mlijeko?«
Kiva kimne, a zatim odmahne glavom, prije nego što slabašno
odgurne pokrivač prebačen preko njezinih golih nogu.
»Ne, ne, ostani u krevetu«, reče Jaren i zaustavi joj ruku. »Reci nam
i mi ćemo ti donijeti.«
Kiva pokuša natjerati mozak da se usredotoči i hrapavo izrekne
nekoliko naziva, pazeći da spomene precizne doze. Zbog prevelike bi se
doze pogrešne kombinacije na kraju osjećala još gore.
Nakon što je naiskap popila obilne količine lojarke za pluća i grlo,
kraljevske koprive za glavobolju i vrtoglavicu, žutoga oraha za
podizanje energije i malu dozu makova mlijeka za preostale bolove,
Kiva proguta gotovo cijelo vjedro svježe hladne vode, prije nego što
napokon legne u svoj krevet spremna za spavanje sljedećih trinaest
godina.
»Još nešto?« upita Jaren.
»Neću odbiti malo gela od alojabilja«, promrmlja Kiva te joj lakne
što joj glas više ne zvuči bolno — niti je osjećaj bio tako bolan. Još je
uvijek bila promukla, ali ni blizu onako kao prije nektara lojarke koji je
brzo djelovao.
Čula je kako se Jaren udaljava od njezina kreveta, zatim lupkanje
predmeta koje je pomicao po radnom stolu prije nego što se vratio k
njoj. Oči su joj još uvijek bile zatvorene, sve dok nije osjetila da ju je
uhvatio za ruke, što je bilo popraćeno hladnim, umirujućim osjećajem
kad je alojabilje nježno utrljao u njezino tijelo.
Kiva naglo otvori oči i uspravi se. »Mogu sama.«
»Legni, Kiva«, naredi joj Jaren tonom koji nije dopuštao gluposti.
»Ali...«
»Samo zatvori oči i odmori se«, reče odlučno.
Kiva se ugrize za usnicu, ali osjećaj gela na koži bio je predobar da
bi se mogla usprotiviti. Nije zadobila opekline, ali i dalje je osjećala
posljedice tolike vrućine, kao da joj se vatra zavukla duboko u kosti i
sad pokušava pronaći izlaz. Alojabilje je smirilo taj osjećaj, zajedno s
Jarenovim dugim, nježnim potezima, zbog kojih se Kiva ubrzo opusti,
gotovo u potpunosti protiv svoje volje.
Usredotoči se na njezine dlanove i ruke, pazeći da mu prsti ne
zalutaju bilo gdje drugdje, a ona je zauzvrat bila oprezna da ne
spominje nijedno drugo mjesto koje je iziskivalo pažnju. Nakon što on
ode, može se pobrinuti za ostatak svojeg tijela, pogotovo zato što se
sjetila, kad su počeli djelovati drugi lijekovi, da na sebi ima samo Naarin
kratki ogrtač i lagani pokrivač. Iako su svi njezini važni dijelovi bili
pokriveni, i dalje je bila mnogo ranjivija nego što je ikad bila pokraj
Jarena. Osim, možda, sinoć. Ali čak su i tad oboje bili potpuno odjeveni.
»Bolje?« upita kad je završio s drugom rukom i sjeo pokraj nje.
 »Puno«, reče mu, ponovno zahvalna što joj glas ne zvuči promuklo.
»Hvala ti.« Pogleda oko sebe da vidi gdje je Naari jer se i njoj htjela
zahvaliti za svu pomoć, ali stražarica se sigurno iskrala dok je Kiva pila
lijekove.
»Imam pitanje za tebe«, reče Jaren pomalo oklijevajući.
Kiva mu uzvrati pogled primijetivši da se igra rukama. Bio je
nervozan iako si nije mogla predočiti zašto. Pretpostavljala je da želi
pitati za kušnju, unatoč tome što ga je Naari već informirala o amajliji —
koju joj stražarica nije vratila, a Kiva je sumnjala da će je ikad više
vidjeti. Grb je učinio ono što je bilo potrebno; nije više imala koristi od
njega.
Mnogo se toga dogodilo u krematoriju, a za većinu toga Naari nije
znala jer je Kiva bila sama u peći. Protrne i blokira sjećanje jer još nije
bila spremna razgovarati o tome, čak ni s Jarenom. Upravo mu je to
htjela reći, ali on nastavi govoriti prije nego što je stigla zaustiti.
»Ne želim da pomisliš da sam iskoristio priliku«, započne Jaren, a
zatim zastane.
Kiva podigne obrve jer nije očekivala takav početak. Njezino se
tijelo lagano napelo od iznenađenja, ali onda se opet opusti prisjetivši
se s kim je i koliko joj se opreznim činio. Osim toga, zvučalo je kao da je
ne namjeravati pitati o suđenju, a trebalo joj je nešto što će joj skrenuti
pažnju.
Kiva ga je htjela umiriti jer je vjerovala da sigurno nije iskoristio
priliku, o čemu god bila riječ, pa se našali: »Ako ne dovršiš rečenicu,
pretpostavit ću da si upravo to učinio.«
Njezin pokušaj humora nije ga nimalo smirio.
»Samo...« Neugodno se promeškolji kao da ne zna što da kaže. Ili
možda kako da to kaže.
»Š to, Jarene?«
Trljao je vrat i izbjegavao njezin pogled, ali naposljetku uzdahne i
reče: »Nema veze. Zaboravi da sam išta rekao.«
»Samo mi reci«, navali Kiva, istodobno znatiželjna i zabrinuta.
 Jedan je dugi trenutak Jaren šutio, kao da raspravlja sam sa sobom.
Ali onda duboko uzdahne i ponovno je pogleda. »Tvoji ožiljci. Na
bedrima.« Zastane. »Vidio sam ih kad sam te nosio ovamo. Izgledaju
poput...«
Opet utihne, no Kiva ga ovoga puta ne potakne da nastavi. Sledi se
iznutra zbog njegovih riječi, a um joj se zakoči pa ne uspije oblikovati
suvislu misao.
»Nije to ništa. Oni su ništa«, reče nezainteresirano odmah- nuvši
rukom. Ali glas joj je bio previsok, a njezin pokušaj ravnodušnosti
previše očit.
Jarenove su plavo-zlatne oči bile uprte u njezine i sada ona odvrati
pogled, kao da se boji da će joj izvući odgovor iz duše.
Pročisti grlo, trgne se zbog preostalog bola i poželi da je zatražila
jaču dozu makova mlijeka, makar samo da je nokautira i spriječi ovaj
razgovor.
»Nisu izgledali kao ništa«, reče tihim glasom. Kao da je nagovara,
ali ne i zahtijeva.
Zbog pažljiva načina na koji se držao i strpljivo čekao njezin
odgovor, Kiva je znala da će, ako ponovi svoj odgovor, pustiti tu temu i
vjerojatno je više nikad neće o njoj pitati. Otvori usta da učini upravo to,
da sačuva svoju tajnu, ali kad mu je drugi put pokušala lagati, riječi joj
nisu izlazile iz usta.
Nije bila sigurna je li to samo vrtoglava kombinacija svih lijekova
koji su se sad kovidali u njoj, ali kad joj pogled ponovno susretne
Jarenov, poželi mu reći istinu. Vidjela je ožiljke na njegovim leđima,
saznala za zlostavljanje koje je pretrpio kad ih je zadobio. Njegova
skrivena tapiserija i priča iza nje. Možda ne bi bilo tako loše podijeliti
svoju priču.
Kiva usmjeri pogled prema stropu jer ga nije mogla gledati dok je
davala tako sirov uvid u svoju prošlost.
»Imala sam dvanaest godina kad sam prvi put trebala urezati
oznake Zalindova u nečiju kožu«, reče, jedva čujno, kao da još uvijek
odlučuje želi li da je čuje. »Bezdušna rezačica — čuo si kako me zovu.
Unatoč tome što misle, unatoč tome kako vide da se ponašam, osjećam
svaku od tih oznaka koju urežem u osobu. I tako već pet godina.«
Jaren se pomakne prema njoj, ali Kiva ga ne pogleda ponovno.
»Više to ne radim«, prošapće, a jedna joj se ruka nesvjesno
pomakne na pokrivač preko bedra. »Ali na početku... Osjećala sam
previše, a nisam imala s kim razgovarati o tome. Svaki put kad bih
nekoga urezala, bilo mi je potrebno izbaciti osjećaje, bilo mi je potrebno
iskupljenje«, reče. »Pa sam nakon svake osobe koju bih urezala, ja... ja
zarezala i sebe. Kasnije, naravno — kad nije bilo nikoga. Nitko nikad to
nije saznao.«
Duboko uzdahne i skupi snagu da pomakne pokrivač, dovoljno da
otkrije ožiljke na bedrima, dok je ostatak njezina tijela i dalje bio
pokriven Naarinim ogrtačem.
Prstom prijeđe preko ružičastih linija zamrljanih ugljenom, njihova
jačina izblijedjela je tijekom godina otkad je prestala sa
samoozljeđivanjem.
»Kad se osvrnem, nisam sigurna jesam li kažnjavala sebe što sam
nanosila bol drugima ili sam mislila da stojim uz njih ako dijelim
njihovu bol, iako oni to nisu znali, i nikad neće saznati.« Proguta. »Ali
kad je to postala ovisnost, znala sam da moram prestati. Prepoznala
sam znakove kad sam počela žudjeti za boli, za naletom endorfina koji
je prodirao kroz žestoku ravnodušnost koju sam osjećala. Znala sam da
to nije zdravo, znala sam da neću moći nikome pomoći ako najprije ne
pomognem sebi.«
Opet proguta. »Nije bilo lako prestati. Ali išla sam dan po dan,
jedno po jedno novo urezivanje i na kraju je ravnodušnost nestala,
zajedno s potrebom da se ozljeđujem.« Ponovno prijeđe prstima po
ožiljcima i prizna: »Još uvijek osjećam krivnju. Svaki put. Ali isto tako
znam da nisam ja kriva, i mislim da to najviše pomaže. To je ono što me
sprečava da se vratim starim navikama.« Zastane, zagledavši se u
izblijedjele ružičaste linije prije nego što završi: »Pa, to i usredotočenost
na liječenje svih koji mi dođu. Nikad ne želim riskirati da iz bilo kojeg
razloga ne budem tu za njih — posebno razloga za koji sam sama
kriva.«
 Kivi ponestane riječi. Iznenadilo ju je koliko je otkrila Jarenu, kako
mu je gotovo doslovce ogolila rane. I dalje ga nije mogla pogledati,
bojeći se onoga što bi mu mogla vidjeti na licu, nije bila sigurna hoće li
to biti sažaljenje ili razumijevanje ili gađenje... ili sve troje.
Ali onda se pomakne i ustane sa svojeg mjesta pored njezina
kreveta, a ona se ne uspije suzdržati da ga ne pogleda dok se naginjao
prema njoj, sve bliže i bliže, sve dok joj njegove usne nisu okrznule čelo
tihim šaputavim poljupcem.
»Hvala ti na povjerenju, Kiva«, reče joj tiho kad se odmaknuo
dovoljno daje pogleda u oči. »Hvala što si to podijelila sa mnom.«
Na licu mu nije bilo sažaljenja, razumijevanja ili gađenja, a izraz lica
mu nije nalikovao ni na jedan koji je Kiva dosad kod njega vidjela.
Toplina joj se skupi u središtu tijela, a mnoštvo joj leptirića poleti
trbuhom dok su zurili jedno u drugo, odvojeni jedva dahom.
Kiva nije znala što reći, nije bila sigurna ni hoće li moći odgovoriti,
strahovala je da će izgovoriti pogrešnu stvar.
Ali uopće nije trebala govoriti jer Jaren prekine njihov kontakt i
posegne za prekrivačem, povuče ga opet preko nje i uvuče ga sa strane
dok nije bila zamotana poput kukuljice. Zatim je uzme za ruku i
ispreplete im prste prije nego što ih stavi na njezinu pokrivenu nogu,
točno preko njezinih ožiljaka, i reče: »Moraš se odmoriti.« Stisne joj
ruku i obeća: »Pripazit ću na Tildu i pacijente u karanteni dok Tipp ne
dođe. Jednostavno pusti da lijek djeluje i prespavaj sve što se danas
dogodilo. U redu?«
Zbog njegovih nježnih postupaka i velikodušnosti Kivi se stisne još
uvijek bolno grlo, što je spriječi da verbalizira odgovor. Ali kimne i skupi
hrabrosti da mu uzvrati stisak.
Jaren joj se nasmiješi, a cijelo mu se lice ispuni otvorenom
naklonošću, te ona tu sliku zadrži u mislima kad sklopi oči i napokon
dopusti da joj se tijelo opusti nakon traumatičnog dana.
Bojala se da će joj se kušnja vraćati u mislima, držati je budnom,
podsjećati na vatrenu oluju koju je jedva preživjela, ali ne — Jarenov je
osmijeh nije napuštao. Ni sam Jaren, jer bila je svjesna da se tiho kreće
po ambulanti, provjerava kako je Tilda i zatim ulazi u karantenu, baš
kao što je i obećao.
Kiva nije mogla sakriti osmijeh te se zavuče dublje u svoju
kukuljicu.
Nekoliko je sekundi kasnije zaspala.
 DVADESET TREĆE POGLAVLJE

KIVA JE U KREVETU provela ostatak subote i čitavu nedjelju, poslušavši

Motovu, Tippovu, Jarenovu i Naarinu naredbu. Kad se ponedjeljak
zakotrljao, već je počela ludjeti, očajnički je htjela nastaviti istraživati
želučanu bolest — bolest od koje je njezin otac umro — i to je probudi u
cik zore, pa je sa strepnjom iščekivala dolazak svoje pratnje.
Naari si je uzela vremena, a kad se napokon pojavila na ulazu
ambulante, Kiva izjuri kroz vrata.
»Hajde, hajde, imamo hrpu posla«, reče i počne žustro koračati
prema glavnim vratnicama.
Naari se zahihoće. »Netko je bio predugo zatvoren.«
»To je bilo nepotrebno«, reče Kiva zaobilazeći lokvu na šljunku.
»Jučer sam bila savršeno dobro.«
Stražarica suho odgovori. »Da, bila si oličenje zdravlja kad si ustala
iz kreveta i pala ravno na lice.«
»Nakon toga sam bila dobro.«
»Priznaj, samo si opet željela Jarenove ruke oko sebe.«
Kiva se tako brzo okrene da posrne na stazi. Ošine nacerenu Naari
pogledom i reče: »To nije ono što se dogodilo.«
»Bila sam tamo«, reče stražarica, a njezin se osmijeh raširi. »Vrlo te
brzo uhvatio — i vrlo sporo te spustio.«
Kiva zaškrguće zubima. »Mislim da bismo se trebale vratiti hodanju
u tišini.«
 Naari se nasmije, a istinska joj zabavljenost preplavi lice.
»Prekasno, vidarice. Više me se ne bojiš. Prošla baba s kolačima.«
»Nikad te se nisam bojala«, slaže Kiva.
Naari otpuhne u nevjerici.
»Ti si stražarica.« Kiva prizna i podigne ruke. »Trebala bi izazivati
neku razinu straha. To je čitava poanta tvojeg posla.«
»Čini se da nisam rođena za posao na mjestu kao što je Zalindov«,
zamišljeno će Naari.
Zbog tih riječi Kivu prođe jeza. Naari je već sad bila u zatvoru dulje
od većine stražarica tijekom proteklih godina. Iako je Kiva zamijetila da
bi joj zbog nedostatka uda bilo teže pronaći stražarski posao negdje
drugdje, nije značilo da je to nemoguće. No pomisao da ode...
»Drugdje se barem ne bi morala brinuti hoćeš li se zaraziti
smrtonosnom bolešću«, reče Kiva ignorirajući jezu koja ju je obuzimala.
»Čudim se što nisi otišla prvim kolima kad smo shvatili da se bolest
širi.«
Naari ispusti zamišljeni zvuk, ali onda reče: »Nikad nisam bila
osoba koja ode kad stvari postanu teške.« Podigne umjetnu ruku i
mahne prstima prema Kivi. »Kakva bih to osoba bila?«
Kiva ne odgovori iako se osjećala kao da joj je kamen pao sa srca.
Istodobno je bila uznemirena jer je to što se bojala da će Naari otići
značilo da se zbližila sa stražaricom više nego što je bilo pametno. Ali
isto tako nije imala pojma kako to promijeniti, kako zaustaviti
prijateljstvo koje se nekako stvorilo između njih. Još gore, nije znala želi
li. I u tome se krila stvarna opasnost.
Nije bilo iznenađenje što se u očajničkom vjerovanju da njezina
obitelj dolazi po nju uhvatila za još jedan izvor utjehe, bliskosti. Njezina
ju je obitelj — zajedno s pobunjenicima — iznevjerila jer nije došla
prije drugog suđenja. To nije značilo da još uvijek nisu ondje, da ne
smišljaju strategiju za još jedan plan oslobađanja Kive i Tilde, ali Kiva
nije mogla zatomiti ogorčenost koja je ključala u njoj, osjećaj
napuštenosti koji se u nju uvlačio deset godina. I dalje je voljela svoju
obitelj, naravno. Ali nije mogla poreći koliko se razočarano osjeća — i
osjećala se, cijelo desetljeće. Sve veći pomak u odnosu s Naari pomogao
je to prikriti, duboko potisnuti.
... I sve veći pomak u njezinu odnosu s Jarenom.
»Š to nam je danas u planu?« upita Naari dok su prolazile pokraj
baraka i nastavile putem.
Zahvalna što joj je skrenula pozornost, Kiva odgovori: »Sve farme
— životinje, uključujući mliječne proizvode, povrće i žitarice.« Brojila je
na prste dok je govorila. »I klaonica.«
Naari zazviždi kroza zube. »To je puno.«
»Moramo sve nadoknaditi jer ste jučer odlučili biti previše
zaštitnički nastrojeni prema meni«, istakne Kiva. Znala je da su imali
dobre namjere, ali ljudi su umirali. Baš kao i prije devet godina. Baš kao
njezin otac. Nije htjela prihvatiti da itko drugi do koga joj je stalo bude
žrtva ove bolesti. »Ako danas skupim dovoljno uzoraka, sutra ću
testirati štakore. Mislim da je to najbolji način.«
»Dan sakupljanja, a nakon toga dan testiranja?«
Kiva kimne. »Na taj će način rizik od previđanja bilo kakvih
simptoma ili zamjenjivanja ispitanika biti manji. Sužavat ću opcije
mjesto po mjesto dok ne pronađemo izvor.«
»Možda nam se baš danas posreći pa više nećemo morati
pretraživati druga mjesta, ako dolazi s farmi.«
»Tome se nadam«, reče Kiva. »Š to prije otkrijemo gdje je izvor, prije
mogu početi istraživati kako zaustaviti bolest.«
»Kako?«
Pridigavši torbu sa zbirkom tikvica na rame, Kiva se zapita što bi
njezin otac učinio, ali nije pronašla odgovor. »Nisam još sigurna. Jednom
kad otkrijem izvor, nadam se da će mi to pomoći oko liječenja.«
»Š to ako ne bude tako? Š to ako ne otkriješ?«
Kiva se natjera da slegne ramenima i opušteno kaže: »Onda ćemo
svi umrijeti, pretpostavljam.«
Naari izvije obrvu, a Kiva krajičkom oka uhvati njezin izraz lica dok
su hodale jedna pored druge prema ulaznom bloku.
»Podsjeti me da nikad ne dođem k tebi na razgovor ohrabrenja«,
promrmlja Naari ispod glasa.
Kiva sakrije osmijeh, ali onda reče: »Gotovo se svaka bolest može
tretirati. No nešto je u potpunosti drugo može li se liječiti. Ali s obzirom
na simptome koje sam vidjela, sigurna sam da se može pronaći lijek za
ovo, što god to bilo. Samo mi treba još informacija.«
I njezinu je ocu trebalo više vremena. Bila je sigurna u to. Faran
Meridan bio je jedan od najboljih vidara koje je Kiva poznavala.
Naposljetku bi otkrio kako izliječiti bolest. Možda i je, pa je zato iščezla
nedugo nakon njegove smrti. Ali za sobom nije ostavio nikako
istraživanje, nikakve upute. Tako da je sad na Kivi bio red da to otkrije.
»A što je s tvojim sljedećim suđenjem«, upita Naari kad su napokon
prišle vratnicama. »Jesi li već počela razmišljati o tome?«
Kivi je bilo teško ne razmišljati o tome. Jedva je preživjela Suđenje
vatrom, čak i uz pomoć magije. Nije znala što će morati učiniti tijekom
Suđenja vodom, nije znala kako će to izdržati.
»Imam dvanaest dana da se o tome brinem«, odgovori Kiva. »Moj je
prioritet da svi ostanemo živi dotad.«
Naari krišom pogleda Kivu prije nego što mahne stražarima na
stražarskom tornju. »Idemo onda pribaviti što ti treba«, reče. »Nakon
tebe, vidarice.«
I tako je Kiva, drugi put u tjedan dana, izišla iz zatvora, moleći se,
unatoč svemu, da će pronaći ono za čim je tragala.

OSTATAK JE TJEDNA Kiva provela slijedeći obrazac koji se počeo

ponavljati, što ju je beskrajno uzrujavalo.
Nakon posjeta farmama i klaonici provela je dan onako kako je i
rekla Naari: testirajući štakore i motreći ima li naznake promjene.
Kad se nisu pojavili nikakvi simptomi, Kiva zamoli Tippa da prikupi
još štetočina, a sljedećeg dana ona i Naari iziđu iz zatvora po još
uzoraka. Ovoga puta pođu prema sjeveru do šume Blackwood, a taj je
put trajao dulje od puta do kamenoloma. Kad su napokon stigle, Kiva
prikupi uzorke iz pilane, pa čak i iz same šume, kao i sa željezničkih
kola kojima su drva prevozili do zatvorskih vratnica, a potom iz
Zalindova do Vaskina i dalje. Od piljevine, preko gljiva truležnica,
cvjetne peludi do mahovine, uz uobičajene lokve i blato, Kiva je
sakupljala sve što bi moglo biti plodno do za viruse ili bakterije. Ali kad
je sutradan testirala štakore, opet nisu pokazivali znakove bolesti.
Nakon što je sakupila uzorke izvan zidina Zalindova, Kiva je
preusmjerila pozornost na mjesta unutar zatvora.
U petak, gotovo tjedan dana nakon Suđenja vatrom, Kiva pođe
prema skladištu luminija, velikoj kvadratnoj zgradi na južnoj strani
dvorišta, tik do vratnica. Više nije trebala Naarinu pratnju jer je bila
unutar dvorišta, no stražarica ju je i dalje pratila, do skladišta i susjedne
tvornice za preradu. Kiva nije bila sigurna zanima li Naari istraživanje ili
pak samo želi nastaviti provoditi vrijeme s njom. Jedanput ili dvaput
Kiva je u sebi preispitivala motive stražarice, čak do te mjere da se
upitala je li možda povezana s pobunjenicima pa motri Kivu zbog Tilde.
Kiva je razmatrala i mogućnost da joj je Rooke naredio da je štiti — ili
špijunira. Nijedna joj se opcija nije sviđala, a nije ni imala dokaza, pa je
odlučila da je najbolje da se ne brine hoće li joj Naari zabiti nož u leđa,
metaforički rečeno. A možda i doslovce.
Kivu je, međutim, nešto živo zanimalo oko stražarice, a ticalo se
njezina odnosa s Jarenom. Iako je Naari odlučno rekla da nikad ne bi
prešla granicu, u Kivi je i dalje bio crv sumnje, posebno kad je otkrila da
Naari ima zadatak nadzirati tunele kad god ne stražari u ambulanti,
stoga je viđala Jarena puno više nego što su davali do znanja. Koliko god
se trudila, Kivi je bila sumnjiva lakoća i opuštenost kojom su
komunicirali. Iako nije promatrala ljudsko tijelo kao objekt, Kiva je
vidjela kako Jaren izgleda bez tunike. Osjetila je njegove ruke oko sebe,
njegove usne kako joj dodiruju čelo, njegove prste isprepletene s
njezinima. Dovraga, spavala mu je u naručju, a njegova su je toplina i
snaga okruživale cijelu noć, štiteći je i držeći na sigurnom kao da se
nalazi u vlastitoj kukuljici zvanoj Jaren.
Zbog tih je sjećanja Kivi navrla toplina u obraze te se ukori što je
tako blesava. Ako je Naari lagala da je intimna s Jarenom, to je između
njih dvoje. Kivu nije bilo briga. Nije.
Kako god, postala je vrlo dobra u samozavaravanju.

NAKON ŠTO JE sljedećeg dana testirala štakore, uzorci iz skladišta

luminija bih su negativni, a Kiva je postajala sve zabrinutija jer se popis
mjesta koja treba provjeriti smanjivao.
»Ne brini se, srce«, rekao joj je Mot u subotu navečer kad je došao s
radnicima iz mrtvačnice pokupiti još mrtvih. »Skužit ćeš to. Uvijek
skužiš. K’o tvoj tata.«
Mot nikad nije upoznao Kivina oca, аli vjerojatno je čuo sve o
Faranu Meridanu od nekih starijih zatvorenika, a Kiva je predmnijevala
da su to većinom bile pretpostavke. A ipak su joj zbog njegovih riječi
suze navrle na oči jer je bio u pravu što se tiče jedne stvari: njezin otac
nikad ne bi odustao dok ne riješi problem, makar ga to ubilo. Š to se u
ovom slučaju i dogodilo. No Mot nije bio u krivu — Kiva je bila poput
svojega oca. Ni ona neće odustati.
»Zaboravi zasad na bolesne«, nastavi Mot. »Š ta s tvojom sljedećom
kušnjom? Je l' imaš neku ideju s čim ćeš se suočit’? Je l' imaš plan?«
Kiva je čitav tjedan razmišljala o tome. Nakon dugog razmatranja
došla je do zaključka da će treće suđenje vjerojatno imati veze sa
Zalindovljevim vodonosnikom, ogromnim podzemnim rezervoarom u
koji se napajala voda iz tunela. Ništa drugo ne bi moglo ponuditi istu
vrstu drame kao prve dvije kušnje — ili istu vrstu opasnosti. Većina
zatvorenika nije znala plivati, pa se očekivalo da će se Kiva utopiti.
Međutim, nitko nije znao gdje je odrasla — uz brzu, duboku rijeku
Aldon koja je tekla uz kolibu njezine obitelji na rubu Riverfella. Nisu
znali ni koliko su sati ona i njezina braća i sestre proveli usavršavajući
svoje plivačko umijeće. Doduše, prošlo je puno vremena otkad ga je
Kiva koristila, ali bila je sigurna u sebe dovoljno da se osjeća manje
zabrinutom zbog nadolazećeg suđenja nego zbog bilo kojega drugog.
To nije značilo da i dalje nije bila prestravljena.
Pri prve dvije kušnje imala je podršku Vallentisa — prinčeva
elementalna moć spasila joj je život — dvaput. Kiva se još uvijek nije
mogla pomiriti s tim kako se osjeća zbog toga, što osjeća prema njima, s
obzirom na to da je zbog njihove obitelji izgubila deset godina života u
Zalindovu, da su oni razlog zašto je otrgnuta od majke i starijih braće i
sestara, da su oni razlog zašto su joj otac i brat mrtvi.
Pa ipak... Kiva bi dosad već stradala da joj princ Deverick nije
spasio život — dvaput.
Ma koliko ih željela mrziti, sve njih, Kiva nije mogla. Ali nije im
mogla ni oprostiti, ni za svu elementalnu magiju na svijetu.
Ipak, željela je da joj ta elementalna magija pomogne pri posljednja
dva suđenja. Posebice jer je odustala od vjerovanja da će pobunjenici
drugi put napasti zatvor. Cresta je gotovo titrala od bijesa svaki put kad
bi je Kiva vidjela, što je bila dovoljna potvrda da im je plan propao.
Trebat će im vremena prije nego što pokušaju ponovno, vremena koje
Kiva nije imala. Otpočetka je bilo uzaludno nadati se, ali to joj je
pomoglo da preživi prve dvije kušnje. Ali sad bez pobunjenika, bez
članova kraljevske obitelji, mogla se uzdati samo u sebe. Hoće li
preživjeti Suđenje vodom ovisi isključivo o njezinim vještinama, o
njezinoj snazi, o njezinoj želji da uspije.
Motu, međutim, Kiva samo odgovori: »Radim na tome.«
Starac joj uputi umoran, prodoran pogled. »Pričo sam s Grendel.
Mislimo da će bit’ dolje u...«
»Vodonosniku«, reče Kiva i kimne u znak slaganja. »Tog sam se
jedino i ja mogla dosjetiti.«
»Mogli bi te bacit’ u bunar,« reče češkajući kratku bradu, »ali nitko
ne bi vidio kako se utapaš. Samo bi morali poslije izvuć’ tvoje truplo,
natopljeno i otečeno. To je dosadno. Isto k’o i bilo šta u bloku za
tuširanje. Ne možemo svi stat’ tamo da gledamo, je l'? Al’ u tunelima
ima puno prostora za publiku, čak i ako se neće puno vidjet’.« Mrmljao
je za sebe: »Treba brzo doć’ dolje da imamo dobar pogled.«
Kiva je znala da pokušava pomoći, ali ipak, želudac joj se grčio,
posebice kad je vidjela natruhu uzbuđenja na njegovu licu, kao da se
raduje vidjeti ono što bi se moglo dogoditi. Kad je ugledao njezin blijed
izraz lica, i njegov se promijeni u kajanje i sram.
 »Ne boj se, Kiva, srce«, reče Mot. »Razmislit ću kako ti mogu
pomoć’. Ima puno toga za izdržljivost, ali morat ću bit’ kreativan kod
širenja pluća, upijanja kisika i slično. Prepusti to starom Motu, riješit ću
ja to.«
Osmijeh koji mu je Kiva uputila bio je drhtav: »Hvala ti.«
Starac joj odgovori cerekom, pokazujući smeđe zube: »Ti si borac,
Kiva Meridan. Preživjet ćeš i ovo.«
Nakon tog ohrabrenja odšepa iz ambulante vozeći kola puna leševa.

SLJEDEĆEG SU DANA Kiva i Naari pošle skupiti uzorke vezane uz

skladištenje i pripremu hrane. Od mesnice s prostorijama za puštanje
krvi, dimljenje, sušenje i soljenje mesa, silosa za žito i tvornice za
sortiranje, do velikih podzemnih podruma u kojima se voće i povrće
čuvalo uz mlijeko i sir, Kiva je imala puno posla. Ne samo da je morala
uzeti uzorke hrane, nego je morala uzeti i brisove ručnih alata s kojima
su radnici sve radili, od kiseljenja rotkvica, preko bućkanja maslaca, do
pečenja kruha. Obroci dodijeljeni zatvorenicima možda su bili oskudni,
ali stražari su dobivali obroke u tri slijeda za doručak, ručak i večeru, pa
su prostorije za pripremu vrvjele od aktivnosti dok su Kiva i Naari
pokušavale izvršiti svoj zadatak.
Nakon što su prešle iz prometne kuhinje u praznu blagovaonicu,
napokon su se vratile u ambulantu, gdje ih je već čekao Tipp igrajući se
s još više štakora. Kiva nije imala pojma kako ih je uspijevao nabaviti i
bila je iznutra užasnuta zbog pomisli koliko ogromno gnijezdo u blizini
krematorija mora biti. Potajno je osjećala olakšanje što ne treba
skupljati uzorke iz peći jer se nitko tko tamo uđe više ne vrati.
Nitko osim nje.
Odagnavši tu misao, Kiva nahrani štakore najnovijim uzorcima, ali
nakon što ih je sljedećeg dana testirala, nijedan nije imao simptome i
ona počne gubiti nadu.
»Sutra će biti taj d-dan«, rekao je Tipp kad je vidio koliko je te noći
bila obeshrabrena. »Osjećam to. Dogodit će se nešto v-veliko. Samo
čekaj.«
 Ohrabrena njegovom samouvjerenošću, Kiva sljedećeg jutra opet
pođe s Naari, ovoga puta testirati većinu preostalih zgrada unutar
dvorišta, uključujući ulazni blok, glavne radne prostorije i upravu,
stražarske barake i kaveze i, na kraju, deset zatvorskih blokova u kojima
su spavali zatvorenici, zajedno s pripadajućim WC-ima i kupaonicama.
Nakon toga preostalo joj je još samo testirati vodonosnik, crpnu stanicu
i tunele — što je planirala učiniti u preostala četiri dana prije sljedeće
kušnje ako štakori i dalje budu zdravi. Sad je više nego ikad bila svjesna
da joj nestaje vremena — i mogućnosti.
Kad se Kiva s Naari te večeri vratila u ambulantu noseći vrećicu
uzoraka sa sobom, očekivala je da će Tipp biti ondje s još štetočina.
Zapravo su ih imali već dovoljno jer ih je dječak tako vješto hvatao, no
ipak, bilo je neobično što nije bio u ambulanti, s obzirom na to da je
poslušno pazio na Tildu i pacijente u karanteni dok je Kiva skupljala
uzorke. Prije joj se želio pridružiti, pogotovo kad više nije morala ići
kroz vratnice. No budući da su Olisha i Nergal pružali samo minimalnu
njegu bolesnima, Tipp se dobrovoljno javio da ih pazi, što je Kivu
ispunilo neizmjernim ponosom.
»Jesi vidio Tippa?« upita Kiva Nergala dok je spuštala torbu na
radni stol, mahnuvši Naari kad joj je stražarica gestom dala do znanja
da ide, vjerojatno do tunela — i Jarena.
Kiva se podsjeti da je nije briga. Š to su radili kad su bili sami... Nju
nije bilo briga.
»Nisam ga vidio«, reče Nergal koji je sjedio na stolici u blizini
radnog stola i češljao prstima dugu plavu kosu prije nego što će je
kožnom vrpcom svezati na potiljku.
»Je li s pacijentima u karanteni?« upita Kiva svjesna Nergalova
kratkog raspona pozornosti i toga da ga često treba potaknuti.
»Nisam siguran«, reče vitki čovjek, ustane i protegne se, kao da je
upravo završio s napornim poslom. Kiva je sumnjala da se satima uopće
pomaknuo iz tog položaja. »Možda.«
»Olisha?« upita Kiva ženu rohava hca, koja je brzo obrisala usta
nakon što se poslužila Tildinom hranom, kao da Kiva nije znala da
opetovano krade hranu bolesne žene — i svih drugih bolesnih
zatvorenika.
»Nisam ga vidjela od jutros«, odgovori Olisha. Jednim je smeđim
okom gledala Kivu, a drugo joj je, lijeno oko, visjelo. Prije Zalindova
imala je naočale za ambhopiju, ali su se oštetile tijekom pobune nedugo
nakon njezina dolaska tako što su stakla zgažena. Tvrdila je da vidi
jednako dobro kao i svi, ali Kiva ju je često čula kako psuje kad bi srušila
stvari. »Izišao je obrezati čičkovinu nedugo nakon što si otišla, Kiva,
dušo, ali nije se vratio poslije toga, pa pretpostavljam da je otišao po još
tvojih štakora.«
Za razliku od Nergala, koji se trudio biti što beskorisniji, Ohsha je
barem pokušavala pomoći oko ambulante. Da nije bilo njezina
kroničnog straha od bolesti i smrti — i da nije poricala da loše vidi —
Kivi bi više značila njezina pomoć. Umjesto toga, često bi uvidjela da joj
njih dvoje samo povećavaju opseg posla. Ali ako ništa drugo, uskočili bi
kad bi Kiva morala biti negdje drugdje, a uvijek je cijenila predah koji bi
joj omogućili kad pokriju noćnu smjenu.
»Je li išta rekao?« upita Kiva Olishu dok je žena suptilno micala
mrvice s tunike. Kivu nije bilo briga za ukradenu hranu — Tilda je jedva
uspijevala pojesti juhu, a nije bila ni blizu toga da pojede mrvice kruha
— ali bilo ju je briga za Tippa.
»Ništa čega se sjećam, slatkice«, reče Ohsha.
Kiva se namršti. »I nije se vraćao cijeli dan? Sigurna si?«
Ohsha je izgledala nesigurno, kao da sumnja u sebe. »Mislim da
nije.« Pogledala je prema toru za štakore, kao da odgovor leži u
štetočinama.
»Dolaziš, Lish?« prekine ih Nergal. »Skoro je vrijeme za večeru.«
Ohsha cmokne usnama, kao da nije jela tri godine, i brzo baci
pogled na Kivu tražeći dopuštenje da ode.
Jedva se suzdržavši da ne zakoluta očima, Kiva reče: »Idi. Neću vas
trebati sutra tijekom dana, ali trebat ću vas u četvrtak.«
»Vidimo se onda«, reče Ohsha prije nego što požuri za Nergalom,
koji nikad nije mario što mu je Kiva nadređena. Bila je zatvorenica, baš
kao i on — jedino je to vidio kad bi je pogledao.
 Proteklih nekoliko tjedana ni Ohsha ni Nergal nisu postavili nijedno
pitanje o bolesti koja se širila ih istraživanju koje je Kiva provodila. Nisu
ni trepnuli kad su prvi put vidjeli tor za štakore, kao da su eksperimenti
usred ambulante sasvim normalna stvar. Možda je razlog bio taj što nisu
provodili puno vremena u karanteni pa nisu shvaćali ozbiljnost
situacije; možda nisu shvaćali koliko se brzo širi, koliko ljudi umire. Ili
ih možda jednostavno nije bilo briga pa nisu htjeli biti upoznati s tim. U
svakom slučaju, Kiva nije bila sigurna je li osjećala olakšanje što nije
morala odgovarati na njihova pitanja na kraju svakog dana ili ju je
nerviralo što nisu bili dovoljno zabrinuti da ponude pomoć.
Kiva stavi ruke na bokove i osvrne se po ambulanti glasno se
upitavši: »Tippe, gdje si?«
Budući da je samo Tilda bila u prostoriji, odgovora nije bilo, pa Kiva
počne organizirati uzorke prije nego što njima nahrani štakore. Tad uoči
da je pri kraju eliksira proricanja, pa, nakon što Tildi nasilu ugura malo
juhe i provjeri pacijente u karanteni, po Motovim uputama skuha novi
napitak. Većina sastojaka već je bila na njezinu radnom stolu, ali
vjekobobice i snježnice trebalo je ubrati svježe iz vrta, pa Kiva dobro
promiješa eliksir i baš se spremi krenuti van po njih kad Jaren i Naari
uđu kroz vrata ambulante.
»Došli ste u pravom trenutku«, reče Kiva. »Može li netko od vas,
molim vas, ovo promiješati?«
Pruži grabilicu Jarenu koji je prvi došao do nje. Kao i obično, bio je
prekriven tunelskom prašinom, ali su mu modrice i ogrebotine na licu
koje je zadobio u sukobu s Crestinim plaćenicima zarasle te je ostao
samo tanki ožiljak u obliku polumjeseca na lijevom oku od dana kad je
stigao u Zalindov.
»Vraćam se za sekundu«, reče pokazavši na vrata koja vode u
ljekoviti vrt.
»Š to je ovo, ništa od: ‘Bok, kakav ti je bio dan?’« uzvrati, uputivši joj
umoran, ali i dalje zadirkujući osmijeh.
»Pitala bih te da me briga«, dobaci mu Kiva preko ramena dok se
udaljavala, a nije mu htjela dopustiti da joj vidi osmijeh.
Naari ga, međutim, uhvati, a jantarne joj oči zablistaju kad uzme
grabilicu od Jarena i kaže: »Zašto ne pomogneš Kivi s... čim god se već
bavi.«
Vječni svijete, pomogni mi, pomisli Kiva zbog Naarina nedostatka
suptilnosti. Š to god da se događalo između stražarice i Jarena, očito je
nije spriječilo da glumi Kupida. Možda ipak nije lagala o svojoj vezi s
njim.
»Nema potrebe«, dovikne im Kiva.
»Nemam ništa protiv toga da ti pomognem«, reče Jaren, a ona
začuje kako je slijedi. »Kad smo već kod pomoći, gdje je Tipp?«
Kiva sačeka Jarena pokraj vrata, a zatim ih otvori. »Ohsha je rekla
da je otišao jutros i da se nije vratio. Nastojim se ne brinuti, ali...«
navlačila je otrcani rub svoje tunike. »To nije nalik na njega, znaš?«
»Jesi li pitala Mota?« upita Jaren. »Možda je opet s njim u
mrtvačnici.« Oči mu zasvijetle kad doda: »Ili opet smišlja neku psinu.«
»Za ime bogova, nadam se da ne«, zastenje Kiva kad je izišla na
svjež noćni zrak, trljajući ruke da se ugrije, dok je visoka uhomaža
nicala oko njih. »Napokon su opet u dobrim odnosima nakon posljednje
koju je izveo.«
»Moraš priznati da je mali maštovit«, reče Jaren cerekajući se.
»Zaista je«, Kiva se složi. Tiho doda: »Stvoren je za više od ovoga.
Svijet treba ljude poput njega da osvjetljavaju mračna mjesta. Ovdje
trati potencijal.«
»Neće biti zauvijek ovdje«, odgovori Jaren jednako tiho. »Nećeš ni
ti.«
Kiva se okrene prema njemu, dok je mjesečina sjala i naglašavala
njegove snažne crte lica. Nikad je nije previše zanimala umjetnost, ali
dok ga je sad gledala, prsti su joj žudjeli za bojom, ugljenom ili bilo čim
što bi moglo uhvatiti njegove gotovo savršene crte lice. Pitala se zna li
on koliko je privlačan, pitala se je li prije Zalindova iskorištavao svoj
izgled. Možda ga je to dovelo ovdje, zabranjena veza ili tajna afera. Kći
dvorjanina, sestra stražara, plemićeva supruga — zbog svake je od njih
mogao izgubiti slobodu. Ali Kiva nije mislila da je to u pitanju. Iako je
Jaren bio vragolasto šarmantan, sumnjala je da je sposoban za nevjeru.
 »Nadam se da si u pravu«, reče Kiva skrenuvši pogled s njega na
mladice koprčnjaka blizu njezinih nogu.
Nježnim joj prstima podigne glavu, a rukom obujmi lice.
»Nešto moraš znati o meni, Kiva Meridan,« tiho će Jaren, »ja sam
uvijek u pravu.«
Najednom Kivi srce ludo zakuca u grudima. Toliko glasno da je bila
uvjerena da ga Jaren čuje. Ali nije to dao naslutiti, samo ju je gledao u
oči, dok je mjesečina poput tekućine tekla između njih, posipavši sve
blistavom plavkasto-srebrnom bojom.
Kiva se ukoči na mjestu jer nije bila sigurna želi li odgurnuti Jarena
ili ga želi privući k sebi. Mozak joj je uzvikivao upozorenja, govorio da
treba održati razmak, a tunelska prašina na licu bila je prokleti
podsjetnik na to gdje je radio i koje su šanse da preživi. I on je, kao i svi
radnici Zalindova, bio jednom nogom u grobu, bio toga svjestan ili ne.
Ali... Cresta je godinama radila u kamenolomu, a i nekolicina
zatvorenika je prkosila sigurnoj smrti. Možda bi Jaren mogao biti jedan
od njih — možda će poživjeti dovoljno dugo da bude toga vrijedno.
Kiva se, međutim, još uvijek morala suočiti s dvije kušnje, što bi je
moglo stajati života. A ako bi nekim čudom preživjela, mogla bi
slobodno napustiti Zalindov, i nikad više neće vidjeti Jarena.
Bili su osuđeni na neuspjeh prije nego što su uopće išta započeli.
Pa ipak... unatoč onome što joj je um govorio, unatoč svim
pravilima kojih se pažljivo pridržavala godinama, Kiva ga ne zaustavi
kad se približi. Ruka joj se sama od sebe podigne te se uhvati za njegovu
uprljanu tuniku dok se naginjala prema njemu, dok su joj koljena
klecala, dok se udaljenost između njih smanjivala.
»Kiva«, šapne, dahom joj dodirujući usne.
Trnci joj prođu kralježnicom, a oči joj se zatvore dok joj je jednom
rukom prolazio kroz kosu prije nego što se zaustavio na početku vrata.
»Kiva«, ponovno šapne. »Moram ti nešto...« Iznenada se zaustavi, a
tijelo mu se napne uz njezino. »Jesi li čula?«
Kiva opet treperavo otvori oči. Ošamućeno upita: »Čula što?«
 Ali onda začuje tiho stenjanje.
Jaren pokaže dalje prema vrtu, no uhomaža im je zaklanjala pogled.
»Dolazi odande.«
»Možda je to Čizma?« upita Kiva. Dala je sve od sebe da mačka bude
izvan ambulante i dalje od štakora, a mala je zvijer zbog toga bila još
zlovoljnija nego inače. Međutim, nikad prije nije čula da Čizma
proizvodi takav zvuk.
»Možda«, reče Jaren iako nije zvučao uvjereno.
Stenjanje se ponovno začuje i Kivi se nešto učini poznatim.
Previše poznatim.
Krv joj se sledi u žilama i bez razmišljanja pojuri u tamu, a začuje i
Jarenove korake tik iza sebe:
Vrt je bio malen pa je jedva morala jedanput skrenuti prije nego što
se zaustavila i pronašla malo tijelo sklupčano na tlu pokraj obraslog
grma čičkovine, blijedo i drhtavo na mjesečini.
To je bio Tipp.
I bio je bolestan.
 DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

NOĆ KOJA JE USLIJEDILA bila je jedna od najgorih koje je Kiva doživjela.

Nakon što je Jaren utrčao u ambulantu s Tippom u naručju, Kiva

mu je pomogla poleći ga u krevet nasuprot Tildina, ignorirajući sve
procedure karantene u korist toga da joj bude blizu u svako doba.
Temperatura mu je bila nevjerojatno visoka, hvatao se za trbuh i
stenjao, ali nije mogao ništa priopćiti Kivi o onome što osjeća.
Na silu mu je dala lijek koji je napola povratio, pa mu je u očaju
zasjekla podlakticu i gurnula mu malu šuplju cijev u venu i uvela lijek
izravno u njegov krvotok. To je bezuspješno pokušala s nekim drugim
bolesnicima, ali ovo je bio Tipp. Morao je preživjeti. Morao je.
Prošla su tri sata.
Š est sati.
Dvanaest.
Jaren i Naari ostali su s Kivom, donosili svježu vodu i čistu
posteljinu, pripremali lijekove, micali kante s bljuvotinom. Kad je došlo
vrijeme da Jaren započne s radom u tunelima, nije otišao, a Naari ga nije
natjerala. Njih su troje ostali uz Tippa, pazeći ga, čekajući bilo kakav
znak poboljšanja — ili pogoršanja.
Kiva se nije mogla prestati prekoravati što je dječaka ostavila
samog, što su joj istraživanje i kušnje odvukli pozornost. Da je barem
jučer išao s njom skupljati uzorke, onda možda...
To nije imalo svrhe, znala je. Nije imala pojma od čega se razbolio,
kao što nije imala pojma zbog čega se bilo tko razbolio. Zvala se
vidaricom, no što je ona zapravo znala? Nikad nije imala nikakvu
službenu obuku, niti je izučila zanat kod nekoga, nikad nije učila na
Akademiji. Znala je samo ono što ju je otac naučio u kratkom vremenu
koje su proveli zajedno, i uz ograničene resurse. Ništa je nije pripremilo
na bolest ovih razmjera, na to koliko će ljudi umrijeti a da ne zna
uzrok... na mogućnost da će izgubiti još jednu osobu koju voli.
Njezin je otac podlegao istoj bolesti. Nije mogla podnijeti pomisao
da će Tipp možda uskoro poći njegovim putem.
»K-Kiva? «
Kiva naglo podigne glavu. Zbunjenost joj pomuti um prije nego što
ga adrenalin raščisti, shvati da je zakunjala s licem na Tippovu krevetu,
da su je neprospavane noći i dugi sati prethodnog dana sustigli.
»Tippe«, dahne posegnuvši za njegovim rukama. Bile su ledene, ali i
ljepljive od znoja. Namršti se zbog toga jer nitko od ostalih bolesnih
pacijenata nije imao slične simptome, ali odagna misao iz glave i
usredotoči se na dječaka koji je zurio u nju sa suzama u uplašenim
plavim očima.
»H-hoću li umrijeti?«
»Naravno da ne«, reče Kiva strogo kao da je ta ideja besmislena,
unatoč tome što se svaki dio nje zgrčio iznutra.
Dva su se para koraka približavala iza nje, a pripadali su Jarenu i
Naari. Snažne se ruke zaustave na njezinim ramenima, a dašak meda,
đumbira i mente dodirne joj nos — zatražila je Jarena da umiješa te
sastojke u ljekoviti čaj u nadi da će Tipp možda moći malo popiti.
»Hej, prijatelju, izgledaš dobro«, reče Jaren preko Kivina ramena.
»J-Jarene«, Tipp će, a njegove se blijede usne razvuku u osmijeh.
Zbog njega je izgledao još bolesnije, kao da ga je taj trud skupo stajao.
»Ovdje si.«
»Gdje bih drugdje bio«, reče Jaren i pusti Kivu da čučne pokraj
njegova kreveta. »Pa ovdje je zabava.«
Tipp se nasmije, tihim, gotovo bolnim glasom. Kiva nije bila sigurna
želi li da Jaren zašuti i ode da se dječak može odmoriti ili je bilo važnije
da oraspoloži Tippa i time mu pruži priliku za borbu.
 »I N-Naari, isto«, reče Tipp gledajući preko Kivina ramena u
stražaricu.
»Ne bih pokušavao razgovarati s njom«, upozori ga Jaren
konspirativno. »Preskočila je doručak, a znaš što to znači.«
Tippov se osmijeh raširi, a natruha svjetla dodirne njegove oblačne
oči. »Gladna?«
Jaren ozbiljno kimne. »I ljuta. Gora je od ivooka nakon hibernacije.«
Naari progunđa iza Kive, ali Tipp se ponovno nasmije, a ovoga puta
nije zazvučalo tako bolno. Kiva se morala ugristi za obraz da zadrži suze
jer joj je pogled na njega tako živahnog, tako živog, dok je ujedno
izgledao tako maleno u krevetu u ambulanti bilo preteško podnijeti.
»Š to kažeš na malo čaja?« upita Kiva, a glas joj je samo malo drhtao.
»Jaren ga je napravio pa postoji dobra šansa da ćeš se još gore
osjećati...«
»Hej!«
»... ali trebao bi ti malo umiriti trbuščić«, nastavi Kiva preko
Jarenova negodovanja. »Zvuči dobro?«
Tipp se sklupča u sebe, kao da je uplašen zbog pomisli da pokuša
nešto unijeti u sebe nakon što je toliko toga iz sebe, u tako kratkom
roku, izbacio. Pa ipak reče: »M-mogu pokušati.«
Kiva začuje uznemirenost u njegovu glasu, čak i ako ju je pokušao
sakriti. Htjela mu je reći da mogu pokušati kasnije, ali očajnički mu je
trebalo malo tekućine. Od dehidracije bi se samo osjećao još gore.
»Samo malo«, reče Kiva kad Jaren ustane iz čučnja i krene po
napitak. »Nekoliko gutljaja.«
Ali Tipp nije uspio popiti nekoliko gutljaja. Povratio je nakon prvog,
a suze su mu se slijevale niz obraze dok se iznova i iznova ispričavao.
»Š ššs, dobro je«, reče mu Kiva koja je sjedila pored njega na krevetu
i prolazila mu rukom kroz znojnu kosu. »U redu je.«
»Ž -žao mi je!« zavapi. »P-pokušao sam!« Gledao ju je kroz
vodenaste plave oči ispunjene strahom dok je jecao: »Ne želim u-
umrijeti!«
Kiva proguta vlastiti jecaj, a srce ju je boljelo. Na licu nije
pokazivala što osjeća, skrivala je strah i paniku, te prekršila sva svoja
pravila kad je legla i povukla ga u zagrljaj. Njegovo se malo, grozničavo
tijelo zarobilo u njezino, čvrsto se držeći kao da mu je ona jedina
slamka spasa na svijetu.
»Ovdje sam«, šapne Kiva dok je drhtao uz nju, a suze i znoj
namakali su joj tuniku. »Ovdje sam, Tippe.«
Stalno se ponavljala, podsjećajući ga da je tamo, da ga neće
napustiti, sve dok napokon u suzama, iscrpljen, nije zapao u san. Čak ga
ni tad Kiva nije pustila, držeći ga uza se, osjećajući dizanje i spuštanje
njegovih prsa, stabilnost njegova disanja, života koji je ostao u njemu,
koliko god da mu je preostalo.
»Kiva?«
Makne pogled s dječaka u svojem naručju i pogleda Jarena čija joj
nježna zabrinutost nagna suze na oči. Skrene pogled, pažljivo se izvuče
iz Tippova zagrljaja i ušuška ga pokrivačima, baš kao što je Jaren nju
ušuškao jedanaest dana prije.
»Ja... Možeš li... Trebam...« Kiva nije mogla završiti rečenicu, a grlo
joj se bolno stezalo dok je pokušavala spriječiti suze da se izliju. Nije
mogla ponovno pogledati Jarena i vidjeti suosjećanje koje je znala da će
vidjeti na njegovu licu pa se okrene Naari i reče: »Treba nam još
đumbirove trave.«
Kad stražarica pođe prema vratima, Kiva podigne ruku. »Ne, ja ću
otići po to. Možete li... Možete li ga samo na minutu pričuvati? Oboje?
Odmah... Odmah se vraćam.«
Nije pričekala da se slože, nego pojuri preko ambulante i kroz vrata
koja su vodila u ljekoviti vrt.
»Kiva!« vikne Jaren za njom. »Kiva, čekaj!«
Nije čekala, čak ni kad je čula da je slijedi. Nastavila je hodati i
skrenula dok nije stigla do čičkovine, mjesta na kojem su prethodne
noći pronašli Tippa, sad okupanog mekom, jutarnjom sunčevom
svjedošću.
 »Kiva, stani.«
Ruka na njezinu ramenu. Samo je to bilo potrebno da se raspadne.
Jaren je uhvati prije nego što koljenima dotakne blato, okrene je i
privije k sebi dok su joj se suze koje se toliko trudila sakriti počele
slijevati niz lice poput rijeke.
»Ne mogu ga izgubiti!« zajeca mu u prsa.
Jaren ju je privio čvršće i umirujuće joj mazio leđa. »Š ššš, tu sam.«
Kiva je prolijevala suzu za suzom, dok su je nakupljeni strah i tuga
preplavljivali, sve dok napokon njezino jecanje nije počelo jenjavati,
prepuštajući mjesto iscrpljenosti.
Hrapavim šaptom i riječima punim boli, Kiva ponovi: »Ne mogu ga
izgubiti, Jarene.«
»Znam«, šapne i on, i dalje je držeći uza se, ruku čvrsto stisnutih
oko nje.
Odmakne se tek toliko da podigne pogled i susretne njegov, plavo-
zlatne oči bile su mu zabrinute.
»Ne znaš«, reče promuklim glasom. »Ne mogu ga izgubiti.«
Jaren posegne za njezinim licem, nježno joj brišući suze. »Draga,
znam.«
»On mi je poput brata«, reče, i ne uspije se spriječiti da prizna
istinu, koliko joj je jako stalo do dječaka. »Ne mogu...« Zastane zbog još
jednog jecaja, ali onda se sabere i duboko uzdahne. »Ne mogu izgubiti
još jednog brata. Jednostavno ne mogu.«
I tad se riječi izliju iz nje — priča o tome kako je Kerrin ubijen dok
je pokušavao spriječiti uhićenje njihova oca, kako je Kiva odvedena u
Zalindov s Faranom, samo da bi ga izgubila nakon manje od godinu
dana. Čitavo vrijeme dok je govorila, Jaren ju je držao na prsima, grleći
je čvrstom, utješnom toplinom.
Kad je napokon pala posljednja suza i napetost napustila njezino
tijelo, nije imala snage osjećati se posramljeno, ne povrh svake druge
emocije s kojom se nosila. Ipak, uspije zakoračiti iz Jarenova zagrljaja i
šapnuti: »Oprosti.«
Odmahne glavom. »Nikad se ne ispričavaj što voliš nekoga. Čak i
kad boli. Posebno kad boli.«
Kiva duboko uzdahne trudeći se obuzdati suze. Dosta je plakanja.
Dokle god je bilo daha u Tippovu tijelu, neće odustati od njega. Bio je
mlad i zdrav. Ako itko ovo može preživjeti, to je on. Mora ovo preživjeti.
»Trebali bismo se vratiti«, reče pokazavši na ambulantu. »Ja... Samo
mi je trebala minuta.« Natjera se da pogleda Jarena. »Hvala ti. Š to si
ovdje.«
»Ne idem nikamo, Kiva«, reče nježno. »Nisi sama u ovome. Ni u
čemu.«
Proguta i kimne, nije mogla verbalizirati odgovor, ali i dalje je htjela
prenijeti koliko joj njegove riječi znače, koliko mu je zahvalna što je uz
nju.
»Hajde, idemo se pobrinuti da Naari slučajno ne oslobodi štakore«,
reče Jaren, uze Kivu za ruku i povede je natrag stazom. »Posljednje što
nam treba jest da se Tipp probudi i počne ih loviti po ambulanti.«
Kiva se blago nasmije, pomalo šuplje, ali još uvijek iskreno. Prihvati
njegovu šalu, odagnavši strah i tugu, pa reče: »Imao je infekciju prsnog
koša prije otprilike dvije godine i kunem se da je bio najgori pacijent
kojeg sam ikad vidjela. Nisam ga mogla zadržati u krevetu — uvijek je
morao nešto napraviti, negdje je morao biti. Umalo sam ga morala
vezati samo da bi otišao na spavanje.« Tiho se nasmiješi tom sjećanju.
»Da smo tad imali štakore, on bi bio noćna mora, htio bi se cijelo
vrijeme igrati s njima. Ne bi bilo šanse da ga držim pod kontrolom.«
Jaren se zahihoće. »Samo čekaj onda. Ako ima takav borbeni duh,
siguran sam da će začas biti na nogama.«
Bilo je to prazno obećanje, ali Kiva je baš to trebala čuti dok su
prilazili ulazu u ambulantu i dok se pripremala za ono što bi se moglo
dogoditi tijekom sljedećih nekoliko sati.
»Spremna?« upita Jaren stisnuvši joj prste.
»Ne«, Kiva će iskreno. »Ali želim biti s njim.«
 I tako su zajedno ponovno ušli u ambulantu, a Kiva je provela
ostatak dana pazeći na Tippa, potičući ga da se bori, potičući ga da živi.
Sati su prolazili dok su se sjene premještale po prostoriji, sve dok
odjednom opet nije bila noć. Kiva nije znala treba li osjećati olakšanje ili
zabrinutost što se Tipp nije probudio od tog jutra. Ostala je bdjeti
pokraj njega, a ostavila bi ga samo nakratko da provjeri Tildu i ostale
pacijente. Još ih je sedam trebalo njezinu njegu, a još ih je devet umrlo,
taj je broj nastavio rasti iz dana u dan. Kad je Mot došao po mrtve, nije
ništa pitao Kivu jer su ga Naari i Jaren već upoznali sa svime. Ipak je
neko vrijeme stajao iza nje, i pravio joj tiho društvo dok su gledali
dječaka, brojeći mu udahe.
»On je jak, srce«, reče Mot, a ruka mu je bila mirna na njezinu
ramenu. »Ako se i’ko može izvuć’, to je naš Tipp.«
Kiva je samo kimnula, a zatim je slušala kako Motovi koraci nestaju
zajedno s radnicima mrtvačnice koje je poveo da odnesu tijela. Nije si
dopustila da se upita koliko će vremena proći prije nego što dođu po
Tippa... ili kako će se nositi s tim kad dođe taj trenutak.

BILO JE NEŠTO prije ponoći kad se Tipp ponovno promeškoljio.

Kiva je bila usred kuhanja čaja od žutog oraha, očajnički si je željela

podignuti energiju jer je jedva uspijevala držati oči otvorene. Naari i
Jaren strovalili su se na stolice, naslonjeni na radni stol, a oboje su
izgledali umorno kao i ona. Ali ipak, bili su s njom, držali su se Jarenova
obećanja da neće biti sama.
»Je li j-jutro?«
Kiva se okrene i ugleda kako se Tipp uspravlja u krevetu. Spusti
cjedilo i požuri do njega, a Naari i Jaren pratili su je u stopu.
»Nije još«, odgovori Kiva i opipa mu čelo. Pitala se je li možda
hladniji nego prije, ali to su vjerojatno bile njezine puste želje. »Kako se
osjećaš?«
Tippovo se lice objesi, kao da se odjednom sjetio gdje je i zašto, i
malo se više uvuče u sebe. »Boli me t-trbuščić.«
 »A glava?« upita Kiva čija je ruka još uvijek bila topla od njegove
vruće kože.
»Ne, samo moj t-trbuščić.«
Kiva se namršti. »Jesi li siguran? Ovdje ne boli?« Dotakne mu stranu
lica, blizu sljepoočnice.
Tipp odmahne glavom i ponovi: »Samo moj t-trbuščić.«
Kiva odmakne ruku i pažljivo ga pogleda. Svi su ostali bolesni
zatvorenici imali užasne glavobolje praćene bolovima u trbuhu,
uključujući nove pacijente koji su stigli tog dana. Bio je to jedan od
najranijih simptoma koji su iskusili, zajedno s povišenom
temperaturom.
Kiva posegne za Tippovim pokrivačem, odgurne ga i podigne rub
njegove tunike, ignorirajući njegovo blago negodovanje kad ju je
podignula dovoljno da razotkrije kožu njegova trbuha.
Nema osipa.
Koža mu je bila glatka.
Kiva ga opet ušuška u pokrivač, stisne mu brzo i utješno ruku
dajući do znanja da je gotova, a misli su joj se kovitlale dok je
pokušavala utvrditi vremenski slijed bolesti. Temperatura, glavobolja i
povraćanje bili su na prvom mjestu, osip se obično pojavio unutar
dvadeset četiri sata. Nije znala u kojem je trenutku Tippa jučer pogodila
bolest, ali Kiva je otišla rano ujutro s Naari. Ako je ubrzo nakon toga
izišao u vrt, kako tvrdi Olisha, tad je već prešao granicu od dvadeset
četiri sata, čak i od trideset šest sati pa nadalje. Već bi trebao imati osip.
A od početka je trebao imati strašnu glavobolju.
Možda je bolesti trebalo više vremena da preplavi njegov
organizam zato što je mlad, a možda će simptomi tek uslijediti.
Pa ipak... Kiva se prisjeti nečega što joj je otac rekao kad joj je
pokušavao objasniti kakvu bi razliku kod bolesti mogla činiti dob.
Djeci je često gore, rekao je, zglobovima prstiju prelazeći po njezinu
rumenu obrazu. Napadne vas brzo i žestoko, a na taj način i ode, Onda ste
na nogama puno brže od nas staraca, potpuno se oporavite u tren oka,
dok smo mi još uvijek jadni i čekamo da ostaci napuste naše tijelo.
Namignuo joj je i završio: Čuvaj dar mladosti dok ga još imaš, mišiću.
Ako je njezin otac bio u pravu — a uvijek je bio što se liječenja tiče
— onda bi Tippu trebalo biti znatno gore nego sad.
Kiva si nije željela davati lažnu nadu, ali... što ako Tipp nije
bolestan? Ili barem nije bolestan od onoga što se širilo zatvorom?
Njegovi su simptomi bili slični, ali to je bio problem s kojim se Kiva
čitavo vrijeme suočavala — simptomi su bili toliko općeniti da ih je
mogla uzrokovati bilo koja bolest, od virusa, preko alergija, do nečega
tako jednostavnog kao što je konzumiranje pokvarene hrane.
Nije bilo načina da to sa sigurnošću zna, ništa se nije moglo učiniti,
osim čekati i vidjeti što će se dogoditi u sljedećih nekoliko sati.
I tako je Kiva sjela pokraj njega, uhvativši ga za ruke, i čekala.

NAKON ČETIRI SATA Tippu je temperatura pala.

Prestao ga je boljeti trbuh.

Tražio je kruha.
Htio se igrati sa štakorima.
Kiva je plakala.
 DVADESET PETO POGLAVLJE

»AKO N-NE ODEŠ , sam ću te gurnuti kroz v-vrata.«

Kiva se iskreveljila Tippu koji je stajao s rukama na bokovima
pokraj tora za štakore, zureći u nju poput nezadovoljna psića.
Prošla su tri dana otkad ga je pronašla onesviještena u vrtu. Prvi je
dan bio pakao, a bila je sigurna da će uskoro biti na putu za mrtvačnicu.
Ali nakon što mu je kasno te noći pala temperatura, stanje mu se
drastično popravilo i bilo se teško izboriti s njim da se odmara dok je
ostatak onoga čime se zarazio napuštao njegovo tijelo. Uspjela ga je
zadržati u krevetu samo zato što mu je obećala da će testirati uzorke
koje je sakupila onog dana kad se razbolio, a koje je ostavila po strani da
se skrbi o njemu.
Jučer je završila s testiranjima pod njegovim budnim okom, dok su
bili sami u ambulanti, a Jaren se vratio u tunele u pratnji Naari da
izgladi eventualne probleme nastale zbog njegova odsustva. Kiva je već
davno prešla točku preispitivanja motiva stražarice, i sad je bila samo
zahvalna na tome što je postala neočekivan saveznik — svima njima.
Ali danas... budući da su se posljednji testovi opet pokazali
neuspješnima, Naari je tog jutra rano stigla u ambulantu, podsjetivši
Kivu da ima još uzoraka koje treba prikupiti. I unatoč Kivinu
negodovanju da treba ostati s Tippom za slučaj da mu se opet pogorša,
dječak joj je odbio dopustiti da ostane i tetoši ga još jedan dan.
»S-sljedeća je kušnja sutra, Kiva«, reče Tipp. »Moraš t-testirati
vodonosnik i t-tunele da završiš s tim. Dobro sam, zato se prestani
brinuti i samo idi.« Pokaže na vrata kao da bi mu to moglo pomoći da je
uvjeri.
 »Ne brini se, slatkišu, pripazit ću na njega«, reče Olisha koja je s
Nergalom došla preuzeti dnevnu smjenu da bi Kiva mogla otići s Naari.
Ponuda je trebala umiriti Kivu, ali posljednji put kad je Olisha
pazila na Tippa, srušio se na cičoj zimi, u potpunosti zaboravljen. Zato
Kiva nije imala puno povjerenja u sposobnost žene koja bi ga trebala
nadgledati.
Tipp uzdahne i reče: »Obećavam. N-neću napustiti ambulantu. Čak
ni ako bude p-požar.«
Kiva se namršti. »Molim te, otiđi ako bude požar.«
»U redu, a-ali osim toga, neću se mrdnuti. Držat ću Č-Čizmu podalje
od štakora i pobrinut ću se da Tilda nešto pojede. Čak ću p-pokušati
natjerati Nergala da obavi neki posao.«
Dotični čovjek ispusti zvuk u znak pobune i nastavi čistiti nokte,
dok se Olisha smijuljila.
»Š to kažeš na to da malo odrijemaš«, predloži Kiva. »San će ti
koristiti.«
»S-spavao sam danima«, požali se Tipp. »B-bolje mi je, Kiva.«
Ispruži ruke na stranu. »Zdrav kao d-dren.«
Istina je da se Tipp nevjerojatno oporavio, do te mjere da je bilo
gotovo nemoguće povjerovati kako se prije samo nekoliko dana bila
bojala da je na samrti. Ali to nije značilo da se nije borila sa žestokim
užasom koji je osjećala pri pomisli da će ga izgubiti.
»Ako se budeš osjećao imalo loše...«
»Reći ću nekom da o-ode po tebe«, reče Tipp kolutajući očima.
»Znam, znam.«
Kiva se nije obazirala na njegovo kolutanje očima pa se približila,
čvrsto ga zagrlivši. Sledio se u njezinim rukama prije nego što ju je
obgrlio i uzvratio joj zagrljaj.
»Ovo je l-lijepo«, reče, a riječi su mu bile prigušene njezinom
tunikom. »Trebali bismo to češće r-raditi.«
Kiva se nasmije i odgurne ga, pokazavši prstom prema krevetu u
kojem je bio otkad se razbolio. »Odmaraj se. Ozbiljna sam.«
Drugi put zakoluta očima, ali poslušno se odvuče do kreveta i
sjedne. Kiva nije znala koliko će ostati tamo, ali vjerovala je da neće
prekršiti obećanje i napustiti ambulantu dok nje nema.
»Vratit ću se što je prije moguće«, reče Kiva Olishi i Nergalu, prva
kimne u znak odgovora, a potonji nezainteresirano podigne ramena.
Kiva požuri do Naari koja je čekala na vratima, slijedeći stražaricu u
vedro jutro i prema središtu zatvorskog dvorišta.
»Danas testiraš vodu?« upita Naari.
»To je zaista jedino preostalo«, reče Kiva. »To i tuneli.«
»I tamo idemo?«
Kiva kimne. »Sve je ostalo pod zemljom pa možemo provjeriti
nekoliko prolaza nakon vodonosnika i crpne stanice. Onda ćemo biti
gotove.«
»Gotove?« ponovi Naari. »Kao, gotove-gotove?«
»Ako se ne možeš sjetiti još nečeg što bi trebalo testirati,« reče
Kiva, »onda da, gotove-gotove.«
Nijedna od njih nije izrekla ono što su obje mislile — sve ovisi o
današnjim uzorcima. Ako štakori ne budu imali simptome do sutra,
njezin će pokušaj otkrivanja izvora bolesti propasti.
»Ne razmišljaj o tome«, reče Naari kao da čita Kivine misli. »Voda
može biti leglo raznih vrsta bakterija. Sigurna sam da ćeš danas nešto
pronaći.«
Kiva je cijenila njezinu uvjerenost u to, i spremala joj se to reći kad
bijesan glas poviče njezino ime. Bile su na pola otvorenog prostora
između ambulante i kupolaste zgrade u središtu zatvora, gdje je do bilo
blatnjavo, a trava nejednaka i većinom osušena. U blizini se nalazilo
malo toga, a najbliža je zgrada bila stražarski toranj, zbog čega se Kiva
toliko iznenadila kad se okrenula i vidjela da Cresta maršira u njihovu
smjeru, sa šakama stisnutim na bokovima.
»Kamo si se, dovraga, ti zaputila?«
 Kiva podigne obrve. »Molim?«
Cresta se zaustavi ispred Kive, uprijevši prstom ravno u njezino
lice. Naari se približila, ali se nije uplela.
»Moji su prijatelji bolesni i umiru«, reče Cresta pokazavši prstom
na ambulantu. »A ti ovdje radiš... što? Š to radiš, vidarice? Jer im
zasigurno ne pomažeš.«
Isprva je Kivi laknulo jer se bojala da joj Cresta prilazi kako bi je
podsjetila da Tilda treba ostati na životu i da je Tippov život gotov ako
Kiva ne uspije u sutrašnjem zadatku. Kao da je bilo bitno što će i Kivin
život biti gotov. Sad su svi bih povezani; Cresta joj nije imala potrebe
dalje prijetiti. Ali onda Kiva shvati što je bijesna žena rekla i osjeti
težinu u želucu. Ovdje uopće nije bila riječ o zaštiti kraljice pobunjenika.
Ovdje je bila riječ o nečemu što je izvan moći jedne osobe, izvan moći
svih, uključujući pobunjenike.
»Cresta...«
»Nemoj ti meni ‘Cresta’«, ispljune mlada žena, a izraz lica joj je bio
toliko bijesan da je zmija na tetovaži izgledala kao da će se izdići s
njezina lica i napasti Kivu. »Ž eliš li znati što se upravo dogodilo? Туkon
je pao kao ploča luminija na pola puta do kamenoloma i nije više mogao
ustati. Tresao se i povraćao posvuda. Harlow mi je dopustio da ga
odvučem natrag, ali samo da bi mogao buljiti u moje dupe cijelim
putem, perverzno go...«
»Gdje je Tykon sad?« prekine je Kiva, zgrožena zbog pomisli na
odvratnog gospodara kamenoloma.
Cresta opet pokaže prema ambulanti. »On je tamo gdje bi i ti
trebala biti. Ali nisi. Jer si ovdje.« Bijesno pokaže prstom prema tlu,
šutke tražeći odgovor.
»Ja... radim na tome da to popravim«, Kiva će oprezno.
»Da popraviš što?« Cresta prebaci zapetljanu crvenu kosu preko
ramena. »Ovu želučanu virozu?«
»Da«, reče Kiva, ne otkrivši više i pitajući se kad će Naari uskočiti i
zaustaviti ovo.
 Cresta zaškilji. »Lažeš.«
Kiva podigne ruke. »Ne lažem. Š to misliš zašto sam bila u
kamenolomu? Skupljala sam uzorke za testiranje, baš kao i danas.«
Potapša torbu na ramenu.
»To je bilo prije više od dva tjedna«, uzvikne Cresta. »Svakim danom
umire sve više ljudi. Dovraga, svi koji te posjete i zbog najmanje stvari
na kraju se razbole — objasni to, vidarice! Ž eliš li mi reći da još uvijek
pokušavaš otkriti zašto?«
Kiva nije imala odgovor, nije bila sigurna što smije reći, pogotovo
nekom tako nestabilnom poput Creste. Ako predvodnica pobunjenika
iskoristi ovo da uzrokuje još više nezadovoljstva među zatvorenicima,
ako pokuša stvoriti paniku... Stvari su već navirale preblizu površini, a
glasine su počele kružiti o onome što se dogodilo prije devet godina,
isto širenje bolesti, iste masovne smrti. Ž amor je rastao, a strahovi se
pojačavali. Ako nešto uskoro ne smiri zatvorenike...
»Mislim da se sad trebaš vratiti u kamenolom«, reče Naari koja je
očigledno bila istog mišljenja. »Gdje je Harlow?«
»Š to misliš?« upita Cresta s jednom rukom na boku. »U kuhinjama,
krade od naših obroka. Kao da ne dobivate dovoljno naše hrane ovako i
onako.« Lice joj se smrači. »Vjerojatno se ujedno zbližava s tamošnjim
radnicama, pa se, vjerujte mi, neće žuriti s odlaskom.«
Naarino se lice uozbilji, a oči su joj plamtjele kad se okrenula
prema Kivi. »Naći ćemo se na ulazu u tunele. Ne ulazi bez mene.« Naari
reče Cresti: »Pođi sa mnom.«
I bez riječi krene u smjeru kuhinja te ne pričeka da vidi hoće li je
Cresta poslušati.
»Da nije stražarica, mislim da bi mi se svidjela«, razmišljala je
naglas bijesna žena. Ali onda se sjeti s kim stoji i podsmjehne se Kivi.
»Popravi to, vidarska kurvo. Prije nego što svi umremo. Naša je krv na
tvojim rukama.«
S tom se rečenicom rastane od Kive, okrene se i počne odlaziti.
»Čekaj!« zazove Kiva.
 Cresta zastane, bacivši pogled preko ramena.
Imajući na umu da ima tek nekoliko sekundi prije nego što Naari
postane sumnjičava, Kiva se približi Cresti i prošapće: »Jesi li čula išta?
O Tildi? O još jednom pokušaju spašavanja?«
Crestin je izraz lica bio poput granita kad je protisnula jednu riječ:
»Ne.«
Kiva slegne ramenima kao da je to već i pretpostavljala: »Š to to
znači?«
»To znači da čekamo«, reče Cresta. »I ti radi što moraš — drži je na
životu dok ne dođe vrijeme.«
Oštro, upozoravajuće pogledavši Kivu, Cresta ponovno krene i
ostavi je samu.
»Lako je to reći«, promrmlja za sebe. Ne samo da je trebala
preživjeti sutrašnje suđenje, nego je trebala čuvati sebe i Tildu da se ne
zaraze želučanom bolešću — a da nije znala kako se ona uopće proširila
— i ako nekako to uspije, morat će se suočiti s još jednom kušnjom za
dva tjedna.
Kiva uzdahne i protrlja sljepoočnice. Š to se sukoba s Crestom tiče,
ovaj nije bio tako loš. Još je uvijek osjećala nagrizanje zabrinutosti u
trbuhu i pitala se što bi predvodnica pobunjenika mogla učiniti s
informacijama koje je saznala o bolesti, neovisno o tome koliko oskudne
bile. Da je bilo tko drugi bio u pitanju, Kiva ne bi bila toliko zabrinuta.
Ali Cresta... bila je nepredvidiva. Postojala je mogućnost da neće učiniti
ništa, da će ostati pritajena i nastaviti usmjeravati energiju na ono što
se događa s pobunjenicima unutar i izvan zidina. Ili bi mogla iskoristiti
ono što je čula da doprinese strahu koji se širio među zatvorenicima,
čime bi stvorila opasno okruženje u kojem bi svi bili još više na rubu,
uključujući stražare.
Kiva opet uzdahne, znala je da ne može ništa učiniti pa podigne
torbu više na rame i nastavi put do ulaza u tunel, ponovno se
usredotočivši na svoju misiju. Vodonosniku i crpnoj stanici prilazilo se
kroz isti otvor koji je vodio do tunela, pa, nakon što stigne do kupolaste
kamene zgrade, uđe i sačeka Naari. Nije imala što gledati, samo su
ljestve virile iz velike pravokutne rupe u zemlji.
 Stražarica stigne nekoliko minuta kasnije, bijesna izraza lica.
»Molim te, reci mi da je Harlowov osip bolan i da ga svrbi.«
Kiva proguta smijeh i reče: »Sudeći po onome kako se lecne dok
hoda, pretpostavljam da je.«
»Dobro«, reče Naari zvučeći zadovoljno. Kimne prema ljestvama
koje su vodile u otvor. »Završimo s ovim.«

NAJPRIJE SU SE uputile prema crpnoj stanici, ali samo iz praktičnih

razloga, jer se nalazila najbliže dnu ljestava — Ijestava, jer bilo ih je
nekoliko kojima su se morale spustiti prije nego što su stigle do kata
tunela, od kojih su svi bili povezani tako uskim platformama da je Kiva
osjetila kako joj želudac skače u grlo svaki put kad bi se prebacivala s
jedne na drugu.
Samo se dvaput prije zaputila ispod Zalindova, oba puta da bi u
vodonosniku testirala vodu na alge i druga prirodna onečišćenja, a oba
su putovanja bila jednako mučna kao i današnje. Noge su je slabo
služile, kao da su se pretvorile u puding, kad je napokon dodirnula
zemlju u dnu otvora, a znoj joj je prošarao čelo od napora i od vlage koja
joj se lijepila za kožu. Jednom je vjerovala da su tuneli puno hladniji od
vanjske temperature, ali tijekom svojeg prvog podzemnog pothvata
naučila je da se vrući zrak tamo lakše zadržavao, te je zimi okoliš bio
gotovo blag, dok je ljeti bio posve neugodan. Toliko je zatvorenika koji
su radili pod zemljom patilo od bolesti povezanih s vrućinom i
dehidracijom, posebice tijekom toplijih mjeseci. Još je k tome to bila
tvornica smrada zbog svih tijela stisnutih jedno uz drugo i slabe
ventilacije.
»Grozno je ovdje«, reče Naari kad se lagano spustila pokraj Kive.
»Ne znam kako to itko može podnijeti.«
Ne može, htjede reći Kiva. Zato toliko puno njih umire. Barem
zatvorenici — stražari su se izmjenjivali svakih nekoliko smjena. Čak je i
Naari samo povremeno dolazila i odlazila iz tunela, provodeći znatno
više vremena iznad nego ispod zemlje. Kiva ju je pokušala ne osuđivati,
pogotovo jer je i sama imala toliko sreće s raspodjelom posla... Ali bilo je
teško prihvatiti da stražarica nije bila prisiljena ostati dolje cijeli dan
dok ljudi poput Jarena nisu imali izbora.
»Krenimo dalje«, reče Kiva zakoračivši naprijed.
Pogledala je desno gdje je bio iskopan dugačak prolaz, a luminijske
svjetiljke pričvršćene na vapnenačke zidove da osvjetljavaju prostor
koji je sezao dalje od pogleda. Kasnije će Kiva i Naari krenuti tom
stazom, a na kraju će začuti odjek radnika u tunelu koji neumorno rade
na proširenju labirinta. Neki od prolaza bili su suhi i moglo se proći
njima, ali drugi, oni koje su zatvorenici pokušali otkriti, bili su
djelomično potopljeni te su bile potrebne plutajuće daske za veslanje da
bi se njima prošlo. Ta je voda napajala vodonosnik i, konačno, održavala
sve u Zalindovu na životu.
Nitko to nije priznavao, ali bez radnika u tunelu i vode koju bi
pronašli i proveli do vodonosnika, svaka bi osoba u zatvoru, uključujući
stražare, bila mrtva za nekoliko dana. Zato je bilo toliko važno imati
stalan protok radnika pod zemljom, unatoč lošim uvjetima i visokoj
stopi smrtnosti. Kivi je bila muka zbog toga, ali s druge je strane
razumjela što bi se dogodilo da prestanu tražiti još vode, da prestanu
puniti vodonosnik. Nije bilo moguće pobijediti — ili nekoliko ljudi
umire ili će svi umrijeti.
Dok je Kiva vodila Naari niz uski prolaz s lijeve strane otvora, zvuk
crpnih stanica dopirao je do njih i prije nego što su uopće došle na
odredište. Upravljalo se ručno, dva radnika po pumpi koji su
neprekidnim pokretima gore-dolje-gore-dolje navodili vodu ondje kuda
je trebala ići. Neke su pumpe izvlačile vodu iz tunela u vodonosnik, ali
većina je provodila vodu u manje bunare kojima se pristupalo iznad
zemlje, poput onih koje su zatvorenici koristili za donošenje svježe
pitke vode. Druge su izravno napajale prostorije za tuširanje i kupanje
gdje su ostatak posla obavljale gravitacijske cijevi. Gdje god se koristila
voda, to je bilo zahvaljujući radnicima koji su danonoćno pumpali da bi
na površini bilo stalne opskrbe.
Kiva se uvijek mučila kad bi joj radnici na pumpama došli u
ambulantu, obično zbog oštećenja živaca na rukama ili bolova u leđima,
vratu i ramenima. Nije mogla puno učiniti za njih, osim ponuditi im
lijekove protiv bolova, ali nakon nekog bi vremena učinak tih sredstava
oslabio, zbog čega je toliko radnika na pumpama postalo ovisno o težim
opojnim sredstvima, poput anđeoskog praha. Za razliku od Kivina
prethodnika, nikad im ga nije bila voljna dati. Nije imala pojma kako ga
se sad uspijevaju domoći, ali kad je vidjela njihove staklene oči dok je
uzimala bris s opreme i skupljala uzorke, znala je da nekako dolaze do
njega.
Osjetivši pustoš u zraku, Kiva se nije dugo zadržala u crpnoj stanici,
nego je uzela što joj je trebalo dok je Naari razgovarala s dežurnim
stražarima. Nisu koristili bičeve, ali nisu ni trebali. Ti su zatvorenici već
bili slomljeni.
»Pitala sam mogu li radnici na crpki dobiti dodatne obroke«, reče
Naari dok su išle prema sljedećem prozoru, a zvukovi pomicanja poluga
i jauci od napora sve su više blijedjeli što su dalje odlazile.
Kiva je nastojala ne pokazati svoj šok zbog onoga što je Naari
upravo rekla. »I?«
Stražarica odmahne glavom i ponovi: »Grozno je ovdje.«
Bila je to samo kratka šetnja između crpne stanice i vodonosnika.
Kad se uski prolaz počeo širiti, a rezervoar pojavio na vidiku, Kivi srce u
prsima počne brže kucati. Luminijske su svjetiljke bile raspoređene u
isprekidanim razmacima tako da su davale ograničeno svjetlo, ali bile
su dovoljno raširene po podzemnoj provaliji da Kiva može vidjeti koliko
daleko voda seže — dalje nego što je mogla vidjeti — a tama je
ukazivala na jednako košmarnu dubinu.
»Nešto nije u redu?«
Kiva se okrene prema Naari koja ju je pomno proučavala, pa je
upita, pomalo besmisleno: »Ovdje je, zar ne?«
Luminijske su svjetiljke bacale sjene na Naarino lice, ali nedovoljno
da sakriju njezin zbunjeni pogled. »Š to je ovdje? Izvor bolesti? Ne
pokušavamo li to dokučiti?«
Kiva odmahne glavom. »Ne — sutrašnja kušnja. Održava li se
ovdje?«
To joj je bila jedina pretpostavka, dovoljna da se zbog nje osjeća
nelagodno dok je promatrala naizgled beskrajno podzemno jezero.
 Naari shvati i pogleda preko vodonosnika, kao da ga promatra iz
nove perspektive. »Ne znam.«
Kiva nije bila sigurna što joj je Naari vidjela na licu, no kad se
ponovno okrenula prema njoj, brzo reče: »Kunem se, Kiva. Nisam znala
koji je zadatak ni prije posljednja dva suđenja. Da znam kakav je
sutrašnji zadatak, rekla bih ti.«
Njezin je ton bio iskren i Kiva joj je povjerovala. Prije nekoliko
tjedana ne bi uopće imala hrabrosti upitati takvo što, ali nekako je Naari
postala jedna od ljudi kojima je Kiva vjerovala najviše na svijetu. Ako je
stražarica rekla da ne zna, onda nije znala.
Ali Kivi to i dalje nije bilo od pomoći, nimalo.
»Š to misliš koliko bi trebalo da se prepliva preko?« upita Kiva
čučnuvši pored najbližeg ruba vode i skupivši nešto u tikvicu, oprezna
da ne izgubi ravnotežu.
»Iskreno, ne želim razmišljati o tome«, reče Naari, a drhtaj se
začuje u njezinu obično snažnom glasu. Vidjevši Kivin izraz lica, žurno
doda: »Ali sigurna sam da to neće potrajati predugo, ako je to ono što
moraš učiniti. I to je slatka voda, pa unutra ne živi ništa gadno, nema
morskih nemani ili krokodila ih bilo kojih drugih morskih zvijeri.«
To Kivi nije ni palo na pamet. Izvuče ruku iz vode i brzo se povuče,
napola očekujući da će na površinu izbiti bijesni zubati raljar.
»Barem je voda pitka«, Naari je pokuša utješiti kad shvati da je
samo doprinijela Kivinoj zabrinutosti. »Nećeš ožednjeti ako budeš
morala plivati satima.«
»Misliš da pomažeš, ali ne pomažeš«, reče Kiva izravno.
Naari je blaženo šutjela dok je Kiva skupljala ostatak svojih
uzoraka, nakon čega su ponovno pošle uskim prolazom. Obje su bile
izgubljene u mislima, s tim da se Kiva zadržala kod vodonosnika,
zabrinuta zbog onoga što će sutra morati učiniti. Opsesivno
razmišljanje o tome nije joj donosilo odgovore dok su prolazile pored
crpne stanice i vratile se do ulaznog otvora.
Namjeravale su zatim krenuti većim prolazom u labirint tunela da
bi Kiva prikupila posljednje uzorke, ali taj se plan promijenio kad su
zatekle Olishu kako ih čeka u podnožju ljestava.
»Nisam znala kojim ste putem otišle pa sam zaključila da je
najbolje da ostanem ovdje dok se ne vratite«, objasni žena stišćući ruke.
Kiva nije mogla razmišljati zbog panike koja je oživjela u njoj, a sve
su joj misli o sutrašnjem suđenju isparile. »Je li riječ o Tippu? Je li opet
bolestan?«
»Oh! Ne, dušo, nije Tipp.«
»Je li njegov želudac u pitanju?« upita Kiva ne slušajući i
posegnuvši za donjom prečkom ljestava, pripremajući se pojuriti uz njih
i do ambulante. »Je h opet dobio temperaturu?«
»Kiva, slatkišu«, reče Olisha zaustavivši je rukom. »Nije Tipp. Tilda
je.«
Val olakšanja preplavi Kivu prije nego što je poklopi jeza. »Ima li
opet konvulzije? Je li ona... Je li...?«
»Dobro je, dobro je«, prekine je Ohsha mirnim glasom.
Kiva zbunjeno pusti ljestve i pogleda Naari koja je izgledala jednako
smeteno. Okrenuvši se opet prema Olishi, Kiva upita: »Zašto si onda
ovdje?«
»Jer je budna. Tilda je budna.«
Kiva još zbunjenije reče: »Budi se nekoliko puta svaki dan.« Zastane
pa doda: »Vidi možeš li joj dati nešto juhe prije nego što opet zaspi.
Moramo održavati unos tekućine.«
»Ne, dušo, ne razumiješ«, Olisha će nestrpljivo. Gledala ju je u oči
dok je objašnjavala: »Tilda je budna — i lucidna.«
 DVADESET Š ESTO POGLAVLJE

KIVA SE BORILA obuzdati disanje dok su se ona, Naari i Olisha penjale

uz ljestve na otvoru, a po ostale uzorke iz tunela odluči se vratiti poslije.
Napokon su izišle na površinu, dašćući i znojeći se, dok su im mišići
gorjeli. Odnosno, barem Kivini i Olishini. Naari gotovo uopće nije ostala
bez daha, bila je slika i prilika fizičke spreme. Da se Kiva nije toliko
žurila vratiti u ambulantu, pitala bi je više o protezi i tome kako je tako
besprijekorno funkcionirala jer se stražarica bez problema hvatala za
ljestve i rukom radila sve što je htjela.
Zanemarivši potrebu svojeg tijela za kratkim predahom, Kiva iziđe
iz kupolaste zgrade, s Naari za petama, dok je Ohsha bez daha povikala
za njima da će ih sustići.
Budući da nije bila sigurna što će zateći, što bi htjela zateći, Kivin je
um bio vrtlog misli, brige i pitanja kad su stigle u ambulantu i zakoračile
unutra.
»Kiva! V-vratila si se!« uzvikne Tipp koji je sjedio pokraj Tildina
kreveta držeći je za ruku.
Kiva osjeti bol u srcu dok je žena okretala lice, ne posve u pravom
smjeru zbog sljepoće, ali dovoljno precizno.
Progutavši, Kiva najprije odloži uzorke iz crpne stanice i
vodonosnika na radni stol blizu kojeg je Nergal sjedio na stolici, točno
tamo gdje ga je ostavila.
»Možeš ići«, reče mu. »Reci isto i Olishi — ona se vraća iz tunela.«
Muškarac je brzo ustao i otišao iz ambulante kao da se bojao da se
ne bi predomislila. Ali Kiva nije htjela da bude ovdje. Ni Olisha. U
idealnim okolnostima, u prostoriji ne bi bili čak ni Tipp i Naari, nego bi
Kivi omogućili trenutak privatnosti s pacijenticom. Ali Tipp je već
potiho razgovarao s Tildom, a Naari je koračala prema njezinu krevetu.
Stražarica je izgledala nepovjerljivo pa je Kiva pretpostavila da se
prisjeća ničim izazvanog napada kraljice pobunjenika nedugo nakon što
je stigla. Tilda je otad privezana, ali Naari je neupitno i dalje bila
izuzetno oprezna.
Kivi je srce tuklo u ušima dok je odrvenjenih nogu prilazila Tildinu
krevetu. Nije bila sigurna zašto je toliko nervozna. Ne, to nije istina —
bilo je mnogo razloga, a jedan od njih, ne najmanje važan, bio je taj sjeća
li se Tilda ičega od prije dolaska u Zalindov. Je li znala za poruku Kivine
sestre? Je li znala da ju je Zuleeka poslala, da je Kiva riskirala sve, i još
uvijek riskira sve da je održi živom. Š to s njezinim sljedbenicima izvan
zidina — je li znala da su je pokušali osloboditi? Da nisu uspjeli? Je li
znala imaju li rezervni plan? Ili su to bile Kivine puste želje?
Toliko pitanja, a nijedno nije smjela postaviti dok su Tipp i Naari
prisutni.
Prilazeći s hrabrošću koju nije osjećala, Kiva zaobiđe stražaricu
koja je gledala ženu zatvoreno i nepovjerljivo, te se zaustavi iza Tippova
ramena.
»Čujem da se netko malo bolje osjeća«, reče Kiva, a glas joj je
zazvučao neobično u vlastitim ušima.
»Z-zapravo nije ništa rekla«, podijeli Tipp s Kivom. »Samo je p-
pitala gdje je. I zatražila malo v-vode.«
Kiva osjeti napad uznemirenosti jer je Tilda posljednji put, kad je
bila donekle lucidna, znala da je u Zalindovu — a zatim nije, zaboravivši
to samo trenutak kasnije. Bilo je dobro što je htjela vode. Vječni svijet
zna koliko je problema Kiva imala da je održi hidriranom.
»Kiiiivva«, reče žena. »Kiiiiiva.«
»Tako j-je«, reče Tipp ohrabrujuće, tapšajući je po ruci. »Ovo je Kiva
— tvoja z-zatvorska vidarica. Pričao sam ti o-o njoj, sjećaš se? Kiva M-
Meridan. Najbolja vidarica u cijelom W-Wenderallu. Pazila je n-na tebe.«
»Kiiiiiiiiiiva«, reče Tilda zureći slijepo u smjeru Tippova glasa.
 Kiva zabije nokte u dlanove kad je čula kako Tilda izgovara njezino
ime. Unatoč tome što je Olisha rekla, Tilda se uopće nije činila lucidnom.
Ili je možda opet imala problema s govorom, kao i kad je posljednji put
pokušala razgovarati s njom, prije nekoliko tjedana.
»Jesi li joj dao gingiloj?« upita Kiva Tippa.
Oči mu zasvijetle pa ispusti Tildinu ruku, skoči sa stolice i požuri
prema radnom stolu po muljevitu smeđu pastu. Potom je preda Kivi
koja je namaže na Tildin jezik, pa pričeka da vidi hoće li je to razbistriti i
opustiti joj usta.
»Kiva«, reče kraljica pobunjenika nakon nekoliko trenutaka, više
nije nejasno izgovarala riječ, no i dalje nije ništa drugo govorila.
»O-ovdje je«, reče Tipp. »I N-Naari. Pričao sam ti i o-o njoj. Ona je s-
stražarica. D-draga je. Svidjet će ti se.«
Tilda je okretala lice tamo-amo, kao da ih pokušava vidjeti. Kiva se
ponovno zapitala koliko dugo već ne vidi te je li to nuspojava onoga što
ju je mučilo ili je prošlo neko vrijeme otkad je izgubila vid.
»Možeš li mi reći kako se osjećaš?« Kiva se prisili upitati, odlučna u
tome da se prisjeti da je vidarica i da mora obaviti posao. »Glavobolja,
mučnina, bilo kakvi bolovi? Ovdje si gotovo šest tjedana, a još uvijek
nisam uspjela shvatiti što nije u redu. Sve što mi kažeš moglo bi
pomoći.«
»S-suđenja«, reče Tilda. »Zašto nisu... došli po... mene?«
Kiva, Tipp i Naari su šutjeli, nitko od njih nije znao što reći.
»Zašto... sam... još uvijek živa?«
Tipp se promeškolji na stolici. Naari prekriži, opusti, pa opet
prekriži ruke.
»Trebala... bih biti... mrtva.«
Te su četiri riječi slomile nešto u Kivi. Ne samo zbog iznošenja
činjenica, nego i zbog emocija koje su stajale iza toga. Sjeti se onoga što
je Tilda rekla tijekom njihova prethodnog razgovora: Zašto me
održavati... na životu... samo da... mogu... umrijeti?
 Kivu suze zapeku iza nosa kad je ta misao pogodi snažno i istinito:
zvučalo je kao da Tilda želi umrijeti. Kao i mnogi koji su došli u Zalindov,
zvučalo je kao da nema za što živjeti, kao da nema nešto zbog čega želi
preživjeti. Ali Kiva je znala da nije tako. Kao kraljica pobunjenika imala
je svrhu, imala je ljude koji su se ugledali na nju, trebala je povratiti
kraljevstvo. Ona bi trebala biti posljednja osoba na svijetu koja želi
umrijeti, a svakako ne prije nego što da sve od sebe da povrati
obiteljsku krunu.
»Kiva... zašto?« upita Tilda, a zvučala je kao da preklinje dok joj je
znoj blistao na čelu jer je mnogo napora ulagala u ovaj razgovor.
»Zašto, što?« upita Naari progovorivši prvi put.
Kiva poskoči, gotovo zaboravivši da ih je stražarica promatrala,
pomno promatrala.
»Zašto?« ponovi Tilda, a glas joj je bio pun emocija.
»Mislim da ž-želi znati zašto je još uvijek ovdje — još uvijek ž-živa«,
prošapće Tipp iako su već znali da to pita.
Kiva se, međutim, upita traži li Tilda drukčiji odgovor, onaj koji joj
nije mogla dati.
»Ž ao mi je«, reče Kiva preko knedle u grlu. »Nisam sigurna zašto si
bolesna, ali činim sve što mogu da ti pomognem da ozdraviš.«
Uključujući to što je preuzela Tildinu kaznu kao svoju, ali Kiva to
nije planirala otkriti, a da ih utiša, uputi Tippu i Naari pogled
upozorenja.
»Z-zato si još uvijek živa«, Tipp će vedrim tonom. » Zbog K-Kive.
Začas ćeš se o-osjećati kao prije.«
Tilda tiho jaukne, a zvuk prodre ravno u Kivino srce.
»Kiva«, reče žena, a glas joj prijeđe u šapat. »Kiiiiva.«
»Š to nije u redu s njom?« upita Naari tiho.
»Bolesna je«, reče Kiva jedva se suzdržavši da ne pukne.
Naari napeto zastane, prije nego što oprezno, gotovo nježno reče:
»Znam da je bolesna, Kiva. Mislila sam, zašto stalno izgovara tvoje ime
na taj način?«
Kiva samo odmahne glavom jer zbog stezanja u grlu nije mogla
ništa reći.
»Ispričaj mi... priču«, reče Tilda zatvorivši oči i spustivši glavu.
Naari i Tipp se zbunjeno namršte, a Kiva je morala duboko disati da
zadrži suze koje ju više nisu peckale samo u nosu, nego i u očima. Ova
žena, ova jadna, bolesna žena... Kiva nije znala koliko joj je još preostalo.
Nije znala kako joj može pomoći.
»Tvoj... otac... Kiva«, reče Tilda podigavši slabašnu, drhtavu ruku
prema njoj. »I... kradljivica. Ispričaj mi... priču.«
Kiva proguta, pa opet proguta. Bilo je bolno, poput stakla koje joj
prolazi kroz jednjak. Prsti su joj drhtali kad je Tildinu ispruženu ruku
uzela u svoju jer je znala da to žena želi.
»O čemu ona govori?« upita Naari.
Kiva se napokon natjera prevaliti riječi preko usana i reče:
»Ispričala sam joj priču, dan prije Suđenja vatrom. Nije dobro spavala
— bila je nemirna, stenjala je. Mislila sam da bi joj to moglo pomoći.«
»Volim p-priče«, gorljivo će Tipp. »Hoćeš li je opet i-ispričati?«
Kiva pogleda dječaka i njegov otvoreni izraz lica, Naari koja se
doimala znatiželjnom, ali više ne i opreznom, a zatim i Tildu, koja je
izgledala kao da će usnuti i da će je tamo opet savladati delirij. Možda je
bilo najbolje što kraljica pobunjenika nije mogla pošteno razgovarati,
možda je bilo dobro što je bolesna i zatvorena u ambulanti. Ne samo da
je bila zaštićena od zatvorenika koji su se protivili pobunjenicima, nego
je nisu mogli poslati u bezdan i ispitati. Dok Kiva ne završi sa
suđenjima, Tilda će ostati zatvorenica, a život će joj biti u opasnosti sve
dok je u Zalindovu. Nije bilo naznake da njezini sljedbenici drugi put
dolaze po nju. Kivin uspjeh ili neuspjeh značio je Tildino pogubljenje ili
slobodu. A dok se jedno od toga ne dogodi, bolesna je žena bila u
opasnosti jer joj je pobunjeničko znanje bilo zarobljeno u glavi. Možda
joj je zato još uvijek bilo toliko loše — jer je na podsvjesnoj razini znala
što će se dogoditi ako pokušaju iz nje iščeprkati tajne. Možda je zato
htjela umrijeti, da zaštiti svoje planove za povrat kraljevstva, da zaštiti
one do kojih joj je stalo.
Ali... I Kiva je imala ljude do kojih joj je stalo. I u dobru i u zlu, Tilda
je bila jedna od njih. Sve dok je Kiva živa, bila je odlučna da i Tilda
ostane živa.
Ne dopusti da umre.
Kivi više nije trebao podsjetnik iz poruke.
Nikad joj nije ni trebao.
Povukla je stolicu pokraj Tippa i čvrsto držala Tildu za ruku kad je
otpočela priču o tome kako je otac upoznao njezinu majku, nadala se da
je Tilda, ako je razumjela priču kad ju je prvi put ispričala, čula i Kivine
molbe da se prisjeti svojih najmilijih. Da se sjeti da im je trebala živa i
da se bori.

»ZAISTA TI JE stalo do nje, zar ne?« upita Tipp kasnije te večeri dok je
Kiva davala još uzoraka štakorima. Dječak je pokušavao pomoći, ali više
je smetao jer se radije igrao sa štetočinama nego ih smirivao.
»Do koga?« upita Kiva smeteno.
»Do Tilde«, reče Tipp. »Vidio sam k-kako je gledaš danas dok si p-
pričala priču. U-usput rečeno, bila je odlična. Nikad ne pričaš o-o
roditeljima.«
»Nema se puno toga reći«, Kiva će ravnodušno, makar samo da bi
ublažila bol koju je osjećala kad god bi pomislila na majku i oca koje je
izgubila. I na sestre i braću.
Tipp je znao da je ne treba pritiskati pa se vratio svojem prvom
pitanju. »Š to je s-s njom? S T-Tildom? Je li ti još uvijek stalo do nje samo
zbog onog što ona p-predstavlja — da si s-sita toga što ljudi umiru i da
ćeš to pokušati spriječiti ako možeš? To si rekla, zar ne?«
Kiva opazi njegovu znatiželju i uhvati se kako odgovara: »To je to,
da. Ali...« zastane, a onda tiho prizna: »Podsjeća me i na nekoga koga
sam poznavala.«
Tipp se u potpunosti okrene prema njoj, a njegove se plave oči
odjednom napune suzama. »Nisam b-bio siguran jesi li primijetila.
Nisam h-htio ništa reći, da ne napravim p-pompu od toga.«
Kiva ispusti hranu u koju je miješala mahovinu s vodonosnika i
zakorači prema njemu. »Tippe...«
»Nisam to p-primijetio kad je tek stigla, ali kad si je o-očistila...«
reče Tipp brzo brišući lice. »J-jako me p-podsjeća na mamu.«
Kiva raširi ruke pozivajući ga, a on iziđe iz tora za štakore i zagrli je.
Nije plakao, ali njegova ih je tuga i dalje obavijala.
»Ineke bi bila jako ponosna na tebe«, reče mu Kiva tiho. »Znaš to,
zar ne? Jako ponosna.«
Kiva ni za živu glavu nije mogla shvatiti kako je Tilda podsjetila
Tippa na njegovu pokojnu majku, osim što su bile slične dobi i imale
tamnu kosu. Možda je jedino to bilo potrebno da prizove uspomene u
prvi plan Tippova uma. Isto se događalo Kivi nakon što joj je brat
ubijen; godinama ju je svaki dječak podsjećao na Kerrina.
»Samo... stvarno mi je d-drago što ti je stalo do nje«, reče Tipp.
»Iako znam da to zapravo nije mama, puno mi znači što č-činiš sve što
možeš i pokušavaš joj pomoći.« Odmakne se od Kive i počne se
premještati s noge na nogu kad prizna: »Znam da sam se uznemirio š-
što si preuzela njezinu kaznu, a-ali učinila si ispravnu stvar. I tako ti
dobro i-ide s kušnjama pa sam siguran da će s-sutra biti isto.«
Kivi se zgrči želudac pri pomisli na sutrašnje suđenje, a onda se još
više stegne kad shvati da će, ako preživi ovu i posljednju, slobodno
napustiti Zalindov. Ona, Tilda i Tipp, sve troje.
Ali napustit će Jarena i Naari. I Mota.
Pri pomisli na muškarca, Kivi pogled prijeđe na radni stol i malu
tikvicu mliječne tekućine koja je tamo stajala. Bivši ju je ljekarnik
dostavio to popodne nakon što je proveo tjedan dana dolazeći i odlazeći
u Kivin ljekoviti vrt, mumljajući sebi u bradu. Danas joj je napokon
predao napitak i rekao: Popij to sutra ujutro. Ne pitaj šta je unutra —
vjeruj mi, ne želiš znat'. Samo najprije začepi nos ili ga nećeš probaviti.
Trebat će mi nešto više informacija, odgovori Kiva i sumnjičavo
odmjeri tikvicu.
 Većina se ljudi utopi od panike ili iscrpljenosti, pa pretpostavljam da
će to biti kušnja, rekao joj je Mot. Pretpostavimo da će te bacit’ u
vodonosnik i da ćeš morat’ malo plivat’ — znaš plivat’, je l'? — ova će ti
mješavina pomoć’ fizički. Trebat će ti dulje da se izmoriš, ublažit će ti
grčeve i spriječit’ da ti se mišići ukoče. Pokus o sam dodat’ nešto da te
smiri, ali, uh, loše je reagiralo. Pa ćeš morat’ sama vladat’ svojim
osjećajima.
Zatim joj je poželio sreću i rekao da će početi razmišljati o načinima
kako da joj pomogne sa Suđenjem zemljom. Kiva je bila zahvalna na
njegovoj uvjerenosti da će doći do toga, a grlo joj se stegnulo kad joj je
mahnuo i napustio ambulantu.
Neće biti lako napustiti Mota ako Kiva preživi sve četiri kušnje. Ali
kao što je slučaj s Jarenom, ni za Mota ne može ništa učiniti. Tipp i Tilda
su, međutim, računali na nju, unatoč tome što to nisu znali.
»Naravno da mi je stalo do nje«, odgovori Kiva dječaku zanemarivši
sve drugo što joj je prolazilo kroz glavu. »A drago mi je što je i tebi.«
Tipp kimne. »Zaista j-je. Možeš računati na mene kad god nisi ovdje
— brinem se o njoj g-gotovo jednako dobro kao i ti.«
»I bolje, kladim se«, reče Kiva posegnuvši da mu začešlja
razbarušene crvene šiške. »Sigurna sam da si joj najdraži. Daleko
najdraži.«
Tipp se naceri. »Pa, nisam htio ništa reći...«
Kiva se nasmije i vrati svojim uzorcima. Tog se popodneva nije
vratila u tunele, nego se zadržala u ambulanti nakon što je Tilda
zaspala, čekajući hoće li se ponovno probuditi lucidna. Ali, očekivano,
bolesna je žena ponovno zapala u delirij. Kiva je čekala i testirala
štakore, što bi obično učinila tek sljedećeg dana, ali s obzirom na to da
je kušnja bila sutra, nije htjela riskirati s gubljenjem vremena.
Kiva je ujutro namjeravala s Naari brzo otići do tunela da prikupi
posljednje uzorke i vrati se prije suđenja. Bit će tijesno jer će se morati
vratiti u ambulantu prije nego što je pozovu na suđenje, ali bila je
sigurna da će se moći provući.
Međutim, sljedećeg su joj se jutra poremetili planovi zbog
obavijesti da su upravo stigla zatvorska kola s novim zatvorenicima.
Budući da su nju trebali najprije posjetiti, Kiva je morala ostati u
ambulanti da ih pregleda i ureže im nadlanice, a za to je bilo potrebno
vrijeme, što ju je sprečavalo da prikupi posljednje uzorke. Pozitivno je
bilo što su pridošlice Kivi odvratili misli, a osim što je vodila računa o
tome da unese Motov napitak odvratnog okusa, jedva je bila svjesna
minuta koje su otkucavale do njezine kušnje.
Bilo je ukupno četvero zatvorenika, tri muškarca i jedna žena,
različite dobi i boja, koji su dolazili iz cijelog Wenderalla.
Svaki je bio dovoljno dobrog zdravlja pa je Kiva znala da posljednja
dionica njihova putovanja nije bila jako udaljena jer su do kraja zime
bila još gotovo četiri tjedna. Bilo kako bilo, Kiva je bila iznenađena
njihovim dolaskom. Samo su Jaren, dva mrtva čovjeka, i kasnije Tilda
prebačeni u Zalindov otkad se vrijeme promijenilo — plus kraljevska
svita za prvu kušnju, ali njihovo se ugodno putovanje itekako
razlikovalo od onog što su zatvorenici doživljavali.
Pridošlice su dolazili Kivi jedan po jedan, a ona ih je pregledavala,
urezivala i slala dalje, kao što je to činila godinama. Tipp je ostao s njom,
donosio joj čistu vodu i davao prah hrena, a zatim im svima pomogao da
se obuku u novu zatvorsku odjeću.
Samo se žena usudila nešto reći Kivi, požaliti se što su bili prisiljeni
na ovo ledeno putovanje jer je svaka tamnica u kojoj su se usput
pokušali zaustaviti bila prepuna. Jedva je to uspjela izreći prije nego što
ju je Kiva ušutkala, jer nije Naari donijela vijest o njihovu dolasku, niti
ih je žena jantarnih očiju nadzirala u ambulanti. Umjesto nje Kosti i
Mesar stajali su na vratima, a njihova je tiha prijetnja ispunjavala
prostor i poticala Kivu da požuri.
Napokon je završila s posljednjih dvoje pridošlica koje su dvojica
režećih stražara potjerala tamo gdje su ostali čekah, nakon čega su svi
konačno napustili ambulantu, uključujući Kosti i Mesara. Sad su bili tuđi
problem, pomisli Kiva s olakšanjem što joj opet nisu dodijeljene
orijentacijske dužnosti, za razliku od slučaja s Jarenom.
Iako... to na kraju nije ispalo tako loše.
»To je b-bilo napeto«, reče Tipp skupljajući odbačenu odjeću i
stavljajući je na hrpu. »Ne znam k-kako to uspijevaš.«
»Puno prakse«, reče Kiva i počne mu pomagati. Podigne prljavu
tuniku koja je pripadala jednom od muškaraca, a nos joj se nabere dok
ju je istresala, a zatim slagala. Gotovo joj je promakao mali lepršavi
predmet koji je sletio na pod, gotovo nije reagirala dovoljno brzo da ga
pokrije čizmom prije nego što ga Tipp vidi.
Srce joj je skočilo u grlo, ali ostala je mirna i nastavila slagati odjeću
dok sve nije bilo gotovo.
»Možeš li ovo odnijeti do ulaznog bloka na sortiranje?« upita Kiva
Tippa moleći se da ne primijeti kolebanje u njezinu glasu.
»Bit ću j-jako brz«, odgovori. »Uskoro će doći po tebe. Ne želim to
propustiti.«
Kiva gotovo da i nije razmišljala o tome kako je uskoro vrijeme za
njezinu sljedeću kušnju. Samo je zadržala dah dok Tipp nije otišao iz
prostorije, nakon čega se brzo osvrnula da se uvjeri da je sama, osim
Tilde koja je spavala. Kad je bila sigurna, pomaknula je stopalo i sagnula
se da pokupi ostatak pergamenta koji je ispao iz tunike.
To je to, pomisli. Njezina je obitelj primila poruku koju je poslala
preko Raza, i napokon su joj poslali odgovor daje obavijeste o
nadolazećem spašavanju.
Drhtavim prstima Kiva otvori poruku. Bila je to jedna riječ, kod,
ovoga puta naškraban bratovim neurednim, užurbanim rukopisom.

Kiva se namršti, čitajući iznova i iznova, pitajući se prevodi li

pogrešno.
Bilo je to ime. Grad.
Oakhollow.
Ako se dobro sjećala osnovnih poduka iz geografije, nalazio se
južno, blizu Vallenije.
 Ali zašto bi...
Kiva uzdahne kad shvati.
Brat joj je rekao gdje je. Gdje je njezina obitelj.
Gdje ih može pronaći ako preživi kušnje, ako zasluži slobodu.
To je ispuni nadom, toplinom, što vjeruje da može pobijediti u
onome u čemu mnogi nisu uspjeh.
A ipak... ta nada nestane kad je obuzme očaj. Njezino je treće
suđenje danas, a oni je još uvijek nisu došli spasiti. Rekla im je da je
treba spasiti, a ovo je bio njihov jedini odgovor.
Dolazimo.
Laži.
Puste laži.
Jer nisu dolazili.
Duboko uzdahne, nastojeći obuzdati suze koje su htjele poteći iz
njezinih očiju.
Nije ih mogla kriviti. Nitko nikad nije provalio u Zalindov. Nitko
nikad nije pobjegao. Znala je da je to bio nemogući zadatak, nemoguća
molba. Ali nadala se... uz pomoć pobunjenika, nadala se...
Nije bilo važno.
Sad je sve bilo na Kivi. Ako ikad više želi vidjeti svoju obitelj, mora
si sama osloboditi put do njih. Poruka njezina brata govorila joj je dvije
stvari:
Čekali su je. I željeli su da im se pridruži.
Još dva tjedna.
Još dvije kušnje.
Onda bi mogla biti slobodna.
Onda će biti slobodna.
»Oh, slatkišu, ti si još uvijek ovdje.«
 Kiva zgužva poruku i gurne je ispod klupe prije nego što se okrene i
vidi Olishu da ulazi kroz vrata ambulante.
»Š to radiš ovdje?« upita Kiva, a glas joj je bio promukao od svega
što je osjećala.
Olisha potapša ruksak koji je držala, a zveckanje ukaže na
pomicanje stakla, pa odgovori: »Upravo sam došla popuniti zalihe.«
Kiva trepne. »Zalihe?«
Ohsha priđe radnom stolu, klekne ispred njega te otvori ploču
sprijeda. Kiva zine jer nije znala da je u drvo ugrađen ormar.
»Zalihe«, ponovi Olisha, posegne u torbu i izvadi bočicu bistre
tekućine kojom je mahala prema Kivi: »Znaš, za jačanje imuniteta.«
Hladan osjećaj obuzme Kivu dok je na utrnulim nogama hodala
prema ženi. »Za jačanje imuniteta?«
»Mhm«, reče Olisha prigušenim glasom jer joj je glava bila napola u
ormariću dok je raščišćavala prostor oko ostalih bočica koje su već bile
tamo. »Da bar nisam alergična na zlatni korijen. Kao i Nergal. Inače
bismo ih pili u hektolitrima.«
»Mogu li...« Kiva pročisti grlo. »Mogu li vidjeti jednu, molim te?«
Olisha je upravo namjeravala staviti novu bočicu u ormar, ali
umjesto toga pruži je Kivi i posegne za drugom te nastavi popunjavati
prostor.
Kivi su se tresle ruke, no otvori poklopac i primakne bočicu nosu.
Trebala je samo jedanput onjušiti da je obuzme još veća panika, ali
prisili se zadržati mirnoću u glasu kad upita: »Odakle ti ovo, Olisha?«
»Hm? « upita žena zaokupljena svojim zadatkom.
»Ove bočice — odakle ti?«
»Nergal mi ih je dao, slatkišu«, reče Ohsha. »Ide s drugima gledati
tvoje suđenje, ali moji živci to ne mogu podnijeti. Ponudila sam se da ih
ostavim kad sam ionako krenula ovamo. Netko mora paziti na pacijente
dok te nema.«
»Nergal... ti je dao ovo... za jačanje imuniteta?«
 »Pa, da«, reče Olisha, a nešto je u Kivinu glasu nagna da zastane s
radom i podigne pogled prema njoj. »Ali dobio ih je od nekoga drugog.
Dijelili smo ih cijelu zimu. Kad god netko dođe, natjeramo ga da ga
uzme. Baš kao i ti.«
»Ja... što?«
Olisha se namršti. »Davala si ih, zar ne?«
Kad Kiva polako odmahne glavom, a užas počne rasti u njoj, Olisha
se potpuno namršti i reče: »Trebala bi biti pametnija, draga. Zbog ove
bolesti koja kruži potrebna nam je sva moguća pomoć. Nije svatko
alergičan na zlatni korijen. Ti bi prva trebala pacijentima gurati lijek u
usta. Ne bolesnima — pokušali smo i to, ali im je bilo još gore. Ali onima
koji dođu s ranama ili prehladom ili... ili... zdravima. Njima smo davali
lijekove za jačanje imuniteta, htjeli smo im dati priliku za borbu. Š to si i
ti trebala raditi.« Olisha stisne usne. »Razočarana sam s tobom, Kiva.«
Kiva ju je prestala slušati. Umjesto toga čula je Crestin glas, njezine
jučerašnje optužbe: svi koji te posjete zbog najmanje stvari, na kraju se
razbole — objasni to, vidarice!
Vječni svijete, pomogni im.
Kiva je znala što uzrokuje bolest.
Olisha je bila u pravu — u bočici je bio zlatni korijen, prirodni lijek
za jačanje imuniteta.
Ali Olisha je bila i u krivu jer nije samo zlatni korijen bio u bočici.
Miris se zadržao u zakutku Kivina nosa — gorki bademi s
natruhom trulog voća. Ljuti zlatni korijen gotovo ga je prikrio, dovoljno
da neuki vidari poput Olishe i Nergala ne bi shvatili, ne bi znali.
Visoka temperatura, proširene zjenice, glavobolja, povraćanje,
proljev, osip na trbuhu — to su sve bili simptomi želučane bolesti... Ali
su bile i tipične nuspojave nečega drugog, nečega što je mirisalo na
gorke bademe i trulo voće.
Zlosutnica.
Poznatija kao zagrljaj smrti.
 Lijek za jačanje imuniteta nije bio lijek.
To je bio otrov.
Zatvorenici se nisu zarazili bolešću. Bolest im je dana.
»Vrijeme je.«
Kiva se okrene od Olishe prema vratima ambulante, a od šoka zbog
onog što je upravo saznala drhtalo joj je cijelo tijelo.
»Gdje je Naari?« Kiva se zagrcne pri pogledu na nadzornika Rookea
koji je koračao prema njoj.
Muškarac podigne tamnu obrvu. »Prilično si se zbližila s njom, zar
ne? Budi oprezna, vidarice.«
Kiva je zurila u njega, izvan sebe zbog onoga što je upravo saznala.
Otvori usta da kaže Rookeu, ali ugleda stražare s njim, one koji su stajali
uz njega i druge koji su stajali tik pred vratima i mogli ih čuti. Ponovno
se sjeti Olishinih riječi: dobio ih je od nekoga drugog.
Kiva nije mogla riskirati da oda što je otkrila, sve dok nije bila
sigurna da će odgovorna osoba biti uhvaćena. Ohsha i Nergal bili su
samo pijuni. Idiotski pijuni, ali i dalje pijuni. Dok ne otkrije tko im je
dobavljač, Kiva mora biti oprezna kome će reći. Nije mogla izbrbljati
istinu nadzorniku Rookeu, barem ne dok su i drugi slušali. Nisu samo
zatvorenici tračali u Zalindovu. I među stražarima su se širile glasine, pa
bi vijesti uvijek opet stigle do zatvorenika.
Trebalo je to riješiti — ali potiho. Zalindov je već bio tempirana
bomba koja je svakog časa mogla eksplodirati. Kad bi ljudi otkrili da
bolest nije bolest... da ih netko namjerno truje.
»Š to to imaš?« reče Rooke zureći u tekućinu koju je Kiva držala
stisnutu u ruci.
Tragajući za mirnoćom koju nije osjećala, dok je vraćala bočicu
Olishi, Kiva slaže i reče: »Ništa važno.«
Rooke je sumnjičavo pogleda i Kiva osjeti iskru nade jer je znala da
jako dobro čita ljude. Zasigurno je prepoznao paniku na njezinu licu,
dovoljno da shvati da nešto nije u redu, da zatraži da ga ostave nasamo
s njom. Onda bi mu mogla reći istinu bez znatiželjnih ušiju.
 Ali ništa ne reče, nije bio svjestan svega o čemu je razmišljala i što
je osjećala. Samo se okrene i pokaže joj da ga slijedi. »Dođi. Čeka nas
put.«
»Samo malo!« uzvikne, ne mogavši se zaustaviti. »Možemo li kratko
razgovarati? Nasamo?«
Rooke uopće ne uspori kad joj preko ramena dobaci: »Kasnimo. Š to
god da je u pitanju, može pričekati da završiš sa suđenjem.«
»Ako još budeš živa«, cereći se reče stražar koji je ušao s njim te,
prišavši bliže, gurne Kivu prema naprijed: »Hodaj, vidarice.« »Ali...«
»Hodaj ili ću te ja nositi.« Stražar je opet gurne. »Tvoj izbor.«
Kiva zaškrguće zubima, ali poslušno pođe kroz vrata, u sebi psujući
Rookea što nije shvatio da je očajnički htjela s njim razgovarati.
Misli su joj se rojile kad je izišla, a stražar koji se i dalje cerio požuri
za nadzornikom zajedno s još dvojicom. Putem im se pridružilo još troje
stražara, no nijedan od njih nije bila Naari. Kiva ju je očajnički htjela
vidjeti i podijeliti ono što je upravo saznala, uvjerena da će je Naari, za
razliku od nadzornika, poslušati, i bila je sigurna da će stražarica znati
što treba poduzeti. Ljudi su umirali zbog otrova. Netko je to trebao
znati, netko je trebao dokučiti tko stoji iza toga i izvesti ga pred lice
pravde.
Kiva najprije pomisli na Crestu. Ako su se zatvorenici uspijevali
domoći prokrijumčarenog anđeoskog praha, onda mogu doći i do
drugih stvari. Posebice predvodnica pobunjenika u zatvoru. Ali... Cresta
se doimala previše bijesnom kad se jučer sukobila s Kivom, tvrdila je da
joj prijatelji obolijevaju i umiru. Da je ona ta koja nabavlja otrov
zasigurno bi ga držala podalje od onih do kojih joj je stalo.
To je morao biti netko drugi, netko tko je imao drukčiji motiv od
širenja straha i mržnje, za što Cresti nije trebao otrov. Ali tko...
Kivi koncentracija popusti kad glas dozove nadzornika i nagna
njihovu malu skupinu da se zaustavi. Toliko joj lakne kad se okrene i
ugleda Naari kako korača prema njima.
»Arell«, progunđa Rooke. »Pitao sam se gdje si. Jesi li znala da nitko
ne čuva ambulantu?«
 »Jutros su stigla kola«, reče Naari. »Rekli su mi da je pokrivena.«
Nadzornikove su se usne stisnule, ali njezin ga je odgovor
zasigurno zadovoljio jer je nastavio hodati.
Kiva nije pošla za njim sve dok je Naari nije pogurala, a čak se i tad
vukla što dalje od nadzornika i njegove pratnje.
»Moram razgovarati s tobom«, šapne Kiva.
»Trebaš se usredotočiti«, šapne Naari.
Kiva krajičkom oka pogleda stražaricu, zamijetivši njezin blijed,
napet izraz lica, nervozno držanje.
»Hitno je«, šapne Kiva. »Riječ je o...«
Ali Kiva se zaustavi kad shvati da nešto nije u redu.
Nisu hodali prema ulazu u tunel, prema vodonosniku.
Hodali su prema vratnicama Zalindova.
Odjednom joj sve misli o otrovu nestanu iz glave, a strah je obuzme
kad se sjeti da se sprema suočiti s trećom kušnjom, koja bi vrlo
vjerojatno mogla završiti i njezinom smrću. Bila je nervozno
samopouzdana jer je mislila da će morati preplivati vodonosnik,
posebice s Motovim energetskim napitkom koji joj je kolao žilama, ali
sad...
Sad nije imala pojma što se događa.
»Kamo idemo?« šapne Kiva.
Naarin je ton bio mračan, kao i izraz njezina lica kad odgovori: »Ne
znam, ali ne sviđa mi se ovo.«
Ni Kivi se nije sviđalo. Ali dok su prolazili kroz vratnice iza Rookea,
slijedeći tračnice pokraj farmi, a zatim dalje, shvati kamo bi mogli ići.
Slina joj se nakupljala u ustima i znala je, više nego ikad prije, da
mora hitno podijeliti što je saznala, pa posegne za Naarinim kožnim
rukavom i nagne se šapćući: »U pitanju je otrov.«
»Š to?« upita stražarica prije nego što joj brzo rukom signalizira da
šuti, baš kad se Rooke okrene prema njima.
 »Držite korak«, reče nadzornik. »Svi nas čekaju.«
Kiva je znala da misli na ostatak stanovništva Zalindova. Pitala se
jesu li i Tippa poslali s gomilom kad se vraćao iz ulaznog bloka te se
nadala da je s Motom ih Jarenom i da se nije izgubio u moru krupnih
drvosječa ili radnika iz kamenoloma. Ali isto je tako znala da se dječak
može sam snaći pa odluči da se neće brinuti zbog njega, nego se
usredotoči na to da prenese poruku Naari.
Rooke je, međutim, sad primijetio da kaskaju te i sam uspori da ih
prisili da ga sustignu. Kad je Kiva pogledala Naari, ona se uopće nije
činila zabrinutom, zbog čega Kiva zaključi da nije razumjela što joj je
rekla, a ni koliko je to važno. Morala je pronaći način da joj objasni, i to
brzo.
Ali Rooke skrene s glavne staze tračnica i pođe dalje prema istoku,
negdje gdje Kiva nikad nije bila, te shvati da je bila u pravu oko toga
gdje ju vode, a srce joj zapne u grlu zbog te zastrašujuće potvrde.
Napušteni rudnik.
Poplavljena smrtonosna zamka.
Savršeno mjesto za Suđenje vodom.
 DVADESET SEDMO POGLAVLJE

KAO I PRIJE PRVA DVA SUĐENJA, Kivi je srce lupalo u ušima sad kad se
bližilo treće. Za razliku od ogromnog kamenoloma koji su ona i Naari
posjetile prije više od dva tjedna, ovaj je napušteni bio mnogo uži, no
govorkalo se da mu je dubina velika jer su radnici duboko kopali dok na
kraju nisu iscrpili luminij. Bilo je nemoguće procijeniti dokle je sezao
jer se tijekom godina otvoreni rudnik napunio vodom zbog kišnice i
podzemnih izvora.
Kiva uopće nije razmišljala da bi kamenolom mogao biti povezan s
njezinom trećom kušnjom jer je zaboravila da uopće postoji. Sad se
lupala po glavi, trudeći se pogoditi što bi mogao podrazumijevati njezin
zadatak i pitajući se hoće li joj Motov napitak i dalje pomoći.
Dok je nadzornik vodio Kivu do vrha jame, čiji je pogled pucao na
kamenolom, nije si mogla pomoći a da duboko u sebi ne pomisli kako je
lijep. Voda je bila briljantne tirkizne boje jer su vapnenac i drugi
minerali prodrli u nju, a na površini se naziralo svjetlucanje ostataka
luminija. Na ljetni bi je dan dozivala, preklinjala da se okupa. Ali i dalje
je bila zima — i za razliku od vodonosnika, koji je zbog vrućine u tunelu
održavao temperaturu — ledena se kora stvarala tamo gdje se voda
susretala s kamenom.
Kiva nije bila sigurna što je gore: to koliko voda mora biti hladna ili
to što nije bilo moguće pretpostaviti što se skriva ispod nje. Potopljeno
kamenje, napuštena rudarska oprema, mineralni toksini... popis
opasnosti bio je beskonačan.
»Kreni«, reče Rooke pokazavši Kivi da ga nastavi slijediti kad je
pošao stjenovitom stazom. »Moramo ići još malo dalje.«
 Kiva se trudila ne gledati zatvorenike koji su okruživali rubove
kamenoloma, tri tisuće neobičnih ljudi koji su zurili u vodu i čekali što
će se sljedeće dogoditi. Iščekivanje u zraku bilo je opipljivo, ček i više
nego prije Suđenja vatrom. Uzbuđenje... Bijes... Ogorčenost...
Ljubomora... Nada... Bila je to vrtoglava mješavina osjećaja, što su
sigurno i stražari osjećali jer je Kiva vidjela da oni razbacani među
zatvorenicima čvrsto drže oružje.
Opasnost, upozoravao je Kivin um. Opasnost!
Ali nije mogla razmišljati o svojoj publici jer je svaki dio nje drhtao
od straha. Znala je samo da je Jaren, Tipp i Mot odnekud izdaleka
promatraju, moleći je da ostane živa. Pitala se jesu li više ili manje
zabrinuti od nje, bili su natjerani da svjedoče, a ipak bespomoćni da
nešto učine.
Prošli su kroz kamenolom možda jedan hodnik niže od točke s koje
su krenuli kad se Rooke napokon zaustavio. Između nje i površine vode
nalazila se strma litica, a Kiva je pretpostavljala da je udaljena između
petnaest i trideset metara, no bilo je teško reći zbog varljive tirkizne
boje i njezine reflektirajuće mirnoće.
»Kiva Meridan«, reče Rooke glasno, a riječi se odbiju od kamena do
zatvorenika i stražara koji su čekah okružujući kamenolom. »Danas ćeš
se suočiti sa svojom trećom kušnjom, sa Suđenjem vodom. Imaš li što
reći za kraj?«
Kiva poželi da je to prestane ispitivati prije svakog suđenja. Š to su
očekivali da kaže?
Ali onda se sjeti da nešto želi reći i pogleda Naari, pokušavajući bez
riječi komunicirati s njom. Stražarica zauzvrat blago slegne ramenima,
dajući do znanja da ne razumije.
Kiva je znala da joj nestaje vremena te se okrene prema Rookeu i
odmahne glavom, i dalje mahnito razmišljajući o tome kako bi mogla
ukrasti trenutak s Naari prije početka suđenja.
Rooke nije bio svjestan koliko je smetena i nastavi otkrivati što će
morati učiniti. »Prosječna osoba može zadržati dah pod vodom do dvije
minute.«
 Kiva se sledi, ali Rooke nije bio gotov.
»Rekord je pola sata.« Nadzornik zastane prije nego što reče: »Ali
taj je čovjek nakon toga pretrpio nepopravljivu štetu, a komplikacije su
poslije dovele do smrti.«
Uskratiti mozgu kisik toliko dugo... Kiva je bila zadivljena što je
rekorder uopće preživio, a kamoli da je živio još neko vrijeme dok nisu
nastupile komplikacije.
»Za današnje suđenje«, nastavi Rooke, »uzeli smo u obzir ta
vremena i temperaturu vode. Uz pomoć tereta spustit ćemo te i poslati
u kamenolom gdje ćeš ostati potopljena ukupno petnaest minuta.«
Š utne vapnenački kamen pokraj nogu i uže namotano na njega. »U tom
ćemo te trenutku povući natrag. Ako još uvijek budeš živa, to će značiti
da si uspjela.«
Kiva je ostala na nogama samo zato što ju je Naari uštipnula, a bol
zbog njezinih noktiju bila je jedino što je spriječilo da joj vid preplave
crne točkice panike koje su se prikradale s krajeva.
Petnaest minuta.
Petnaest minuta.
Kiva ni u jednom času nije razmišljala hoće li morati zadržati dah
pod vodom, čak ni kad je razmišljala o svim scenarijima koji uključuju
vodonosnik. Mislila je da plivati, a ne da će je potopiti. Iako je znala da
postoje ronioci na dah, većinom uzgajivači ribe s obale Albreeja i radnici
u slivu Grizel, koji mogu toliko dugo zadržati dah, ona nije bila jedna od
njih. Jedino joj je iskustvo bilo u rijeci kao dijete, gdje je ronila možda po
nekoliko minuta — dovoljno da zabrine roditelje, ali ne dulje od toga.
Petnaest minuta... To je bilo nemoguće.
Kiva nije mogla vjerovati da je to pomislila, ali poželi da su princeza
Mirryn ili princ Deverick opet uspjeli pronaći način da joj pomognu,
unatoč Rookeovu upozorenju da nema više uplitanja. Unatoč tome što
Mirryn nije posjedovala vodenu magiju, mogla joj je na neki način
pomoći. A Deverick... pa, Kiva je pretpostavila da ni on nije posjedovao
vodenu magiju jer je već imao zrak i vatru, kao i njegova sestra. Ali ipak.
Bilo koja elementalna magija bila je bolja od ničega, onoga što je Kiva
imala. Neće joj pomoći ni Motov napitak — kad nije trebala plivati da
spasi život, neće joj oslabiti mišići, niti će imati grčeve. Njoj je trebao
eliksir koji bi joj pomogao da diše pod vodom, a to, znala je, ne postoji.
Kiva je bila borac. Ali... bojala se da to neće biti dovoljno za ovo
suđenje.
»Razumiješ li zadatak?« upita nadzornik.
Kiva nije mogla verbalizirati odgovor pa kimne, te ponovno pogleda
preko litice u kamenolom. Zavrtjelo joj se u glavi kad je shvatila da se
neće više spuštati, da će s ove visine pasti u vodu. Očajnički se nadala da
je udaljenost bliža petnaest nego trideset metara jer će joj u protivnom
zadržavanje daha biti najmanji problem.
»Stražarice Arell, želiš li imati tu čast?« upita Rooke.
Kivi srce poskoči kad Naari popusti sa štipanjem i čučne, posegne
za užetom i zaveže kraj najbliži kamenu oko Kivina gležnja. Shvativši da
joj je ovo posljednja — a vjerojatno i jedina — prilika, pričeka da se
Rooke zaokupi jednim od stražara prije nego što se sagne i šapne Naari
u uho. »U pitanju je otrov, Naari — nisu bolesni, truju ih.«
Nije imala vremena reći više, objasniti sve o Olishi i Nergalu i
lijekovima za jačanje imuniteta jer se Rooke okrenuo i zaškiljio prema
njoj upitavši: »Š to si rekla?«
»Rekla sam da me boli«, slaže Kiva. »Uže je prečvrsto.«
»Treba biti čvrsto«, reče Rooke. »Ne želimo da ga odvežeš dok si
dolje. A, osim toga, kako ćemo te izvući ako sklizne?«
Kiva ne odgovori, ali pogleda Naari dok je stražarica polako
ustajala, a jantarne joj oči zablistaju kad shvati. I kad se zgrozi.
»Jesi sigurna?« dahne Naari.
Kiva pogleda Rookea, a zatim opet stražaricu. »Da.«
»Rekao sam ti, treba biti čvrsto«, zareži Rooke, koji nije bio svjestan
što Naari zapravo pita i na što joj Kiva odgovara.
Nadzornik zgrabi Kivu za rame i pokaže na kamen, kao znak da ga
pokupi. Kad to učini, tiho izusti uff zbog njegove težine, a on uhvati
drugi kraj užeta i usmjeri je prema rubu litice. Iz publike iznad njih
začuje se nešto slično zajedničkom uzdahu.
»Nisam siguran koliko je duboko«, reče Rooke češkajući se po
kratkoj bradi dok je gledao u vodu. »Pretpostavljam da ćeš to sama
morati otkriti.« Stišao je glas toliko da ga je samo ona mogla čuti i u
njemu se začuo najmanji prizvuk empatije, no Kiva je bila pametnija od
toga da misli da se to odnosi na nju — on je samo bio zabrinut da će
izgubiti najbolju vidaricu: »Sad trebaš zadržati dah. Spremna?«
Ne. Kiva nije bila spremna. Nikad neće biti spremna. Ali nije imala
izbora pa se brzo prisjetila svega što je znala o kapacitetu pluća i
kontroliranom disanju, i polako je počela hiperventilirati. Znala je da na
taj način može smanjiti krvni tlak dovoljno da uzrokuje hipoksiju, ali
ako ne uspije raširiti pluća prije ulaska u vodu, ionako će vrlo brzo pasti
u nesvijest. Morala je učiniti sve da si pruži priliku za borbu. Ako mogu
ronioci na dah, možda bi mogla i ona. Morala se barem nadati da postoji
mogućnost da uspije, inače bi mogla odmah odustati.
»Na tri«, reče Rooke.
Kiva se usredotoči na disanje, jedva svjesna da je Naari zakoračila
pokraj nje te da je lagano drhtala — bilo zbog onoga s čime će se Kiva
sad suočiti ili zbog spoznaje o otrovu, Kiva nije bila sigurna. U njoj nije
bilo mjesta za strah, nije imala viška kisika potrebnog da nahrani
tjeskobu. Mogla je jedino disati.
»Jedan«, reče Rooke.
Kiva udahne. Izdahne. Udahne. Izdahne.
»Dva.«
To je bilo to.
Kiva napuni pluća, udišući sve više i više zraka, dijafragma joj se
raširi do točke bola, a zbog ošamućenosti joj se zavrti pred očima.
»Tri.«
Nadzornik gurne Kivu, ona svim silama pokuša zadržati zrak koji je
tako pažljivo zarobila, a svaki je dio nje htio vrisnuti dok je padala niz
liticu i...
Pljus.
 U vodu.
Zbog šoka ispusti kamen, podigne ruke da prekrije usta, nos, dok je
tonula sve dublje, dublje, dublje. Jedva je osvijestila osjećaj bola kad joj
je tijelo pljusnulo o površinu, a zbog visine pada gotovo izdahne. Ali nije
popustila te ispusti samo najmanje mjehuriće dok se spuštala u dubine
kamenoloma, a tirkizna je voda postajala tamnija što se niže spuštala i
sunce se borilo prodrijeti ovako duboko.
Kivi se činilo da joj uši krvare, a pritisak zbog brzog silaska činio se
poput bodeža koji joj se zabijaju u mozak. I hladnoća... hladnoća.
U tih prvih nekoliko sekundi nije to ni primijetila jer su joj
adrenalin i bol zbog surova slijetanja odagnali sve misli osim one da
zadrži dah, ali kad je taj šok izblijedio, nastupio je drukčiji šok.
Voda je bila poput leda.
Petnaest minuta — bilo je predugo, preduboko, prehladno.
Začuje se šuplji odjek i Kiva se zaustavi kad kamen napokon udari o
dno kamenoloma ili možda neku sretno postavljenu stijenu koja je
spriječi da dublje potone.
Nije bilo važno. Još je uvijek bila predaleko, a voda oko nje bila je
toliko mračna da nije vidjela ništa osim mutnih, iskrivljenih oblika.
Nitko od promatrača nije mogao ništa vidjeti jer su tone i tone vode
blokirale pogled na nju.
Hladno — bilo joj je tako hladno.
Kiva ispusti još nekoliko mjehurića dok su joj pluća već sad molila
za svjež zrak. Privuče ruke i zagrli se, kao da će joj to pomoći zadržati
tjelesnu temperaturu, no bilo je beskorisno. Ledena voda probijala joj je
kroz kožu, u kosti. Njezini su udovi već trnuli, a krv joj je navirala prema
središtu da zaštiti vitalne j organe, srce, mozak. Možda je Motov napitak
pomagao, ali nije bio dovoljan.
Tijelo joj se izvijalo, kao da kašlje, no ispusti tek nekoliko
mjehurića, jer znala je da ne smije ispustiti više, s obzirom na to da više
nije imala što udahnuti.
Petnaest minuta.
Nije imala pojma koliko je prošlo. Nije imala pojma koliko je ostalo.
 Nije imala pojma koliko će još uspjeti izdržati.
Nije osjećala prste na rukama. Nije osjećala prste na nogama.
Osjećala se kao da gori, a hladnoća ju je toliko grizla da su joj živci žarili.
Diši! Tijelo joj je vrištalo, diši.
Nije mogla.
Nije bilo zraka.
Nije bilo zraka.
Kiva se ponovno izvije, a zbog gušenja počne gubiti kontrolu. Ovoga
puta nije mogla zaustaviti struju zraka koja joj je bježala iz pluća, ni
prirodnu reakciju da pokuša više udahnuti.
Ne.
Ne.
Gušila se, voda joj je preplavila dušnik umjesto kisika.
Kašljanje i gušenje i kašljanje i gušenje — voda joj je ispunjavala
pluća, ispunjavala trbuh, kad je slučajno progutala, a sav zrak koji je
pažljivo čuvala sad je nestao.
Utrnulost se širila njezinim tijelom, a ruke i noge su joj bile poput
plutajućih utega.
I tama... pojačavala se, pred očima joj se zacrnilo dok joj se tijelo
izvijalo, izvijalo, izvijalo.
Mučenje, bilo je to mučenje.
A onda prestane.
Borbenost je napusti.
Zaborav preuzme.
 DVADESET OSMO POGLAVLJE

»DIŠI, DOVRAGA!«
Kiva se naglo uspravila, a voda joj je počela izlaziti iz usta dok je
kašljala, gušeći se zbog zraka, udišući ga, a istodobno izbacujući
tekućinu iz pluća.
»To je to, izbaci sve. Držim te.«
Kiva nije mogla razmišljati ni o čemu osim o bolovima i hladnoći.
Tresla se cijelim tijelom, utrnuli su joj udovi, boljela su je prsa i glava,
gorjela su joj pluća i grlo, pulsirala joj rebra.
»Držim te«, reče glas opet, a Kiva ga napokon prepozna, i ruke koje
su je držale, i tijelo o koje je bila oslonjena.
»J-Jarene?« pokuša upitati, ali jedva uspije izreći riječ.
»Ovdje sam«, reče, čvršće je stisnuvši. »Ž iva si. Živa si.«
Rekao je to kao molitvu, kao da nije mogao vjerovati.
Zbog pulsiranja u rebrima Kiva se zapitala koliko je blizu smrti bila,
zapitala se duguje li mu svoj život.
Ali onda se zapitala zašto je u njegovu naručju. Gdje je Rooke?
Naari? Ostali stražari?
Kiva polako otvori oči, što je bilo gotovo nemoguće zbog ledene,
bolne iscrpljenosti koja joj je preuzela tijelo. Ali kad je vidjela gdje je,
gdje su oni, osjetila je novi nalet adrenalina i trgnula se u Jarenovu
naručju.
»Š to...«
 Kiva nije mogla završiti rečenicu, trudila se razumjeti što je vidjela.
I dalje su bili u rudniku.
Pod vodom.
Kamen je još uvijek bio zavezan za Kivin gležanj.
Ali... disali su. Razgovarali su. Nisu se utapali.
Okruživao ih je džep, mjehurić u ljudskoj veličini taman toliko velik
da ih obuhvati, a mali se zračni lijevak protezao iz njega u vodu iznad
njihovih glava, vjerojatno na površinu, opskrbljujući ih svježim zrakom.
»Koji...«
»Mogu objasniti«, brzo je prekine Jaren. »Ali najprije te moramo
zagrijati. Tijelo ti pada u šok.«
Nije padalo u šok. Nego je bilo u šoku.
A taj je šok eksponencijalno rastao kad ju je Jaren još više privukao,
netom prije nego što se vatreni krug pojavio oko mjesta gdje su sjedili
na podu kamenoloma.
Vrućina, divna vrućina počela je prodirati u Kivine kosti, topeći je
izvana prema unutra.
Zastenjala je i uhvatila se za Jarena, koji ju je i dalje čvrsto držao uz
sebe, a njegova joj je tjelesna temperatura u kombinaciji s bezdimnom
vatrom vraćala osjet u udove i tjerala ledeno hladno ništavilo.
Ali dok joj se tjelesna bol smanjivala, um joj je ponirao u noćnu
moru.
»N-ne razumijem«, šapne i dalje drhteći, ali ni blizu onoliko jako
kao prije. Pusti Jarenovu tuniku natopljenu vodom i odmakne se tek
toliko da mu pogleda lice.
Nije mogla pročitati njegov izraz. Krivnja, strah, rezignacija.
Kombinacija sve tri emocije, i još više njih.
»Ne razumijem«, Kiva će opet, pogledavajući najprije njega pa
plamen, pa zračni džep, pa onda i tamnu vodu iza njega.
»Da, razumiješ«, reče tiho.
 Kiva odmahne glavom. Zatim ponovno odmahne glavom, a mokra
joj je kosa kapala niz lice.
»Ne«, reče, i dalje poričući. »Nije moguće.«
Više nije drhtala zbog hladnoće.
Drhtala je zbog nečeg u potpunosti drugog.
»Nisam te mogao pustiti da umreš, Kiva«, prošapće Jaren, a njegove
su je ruke i dalje držale, osjećale njezine drhtaje. »Predugo si bila dolje.
Ti.. .« Proguta knedlu. »Kad sam stigao, nisi disala. Morao sam te
oživljavati.«
Kiva je osjećala da govori istinu, ne samo zbog njegova izmučenog
pogleda, nego i zbog pulsiranja njezinih prsa, pluća i srca.
Vratio ju je u život.
Ali to nije bio dio koji nije razumjela.
Bili su okruženi vatrom. I zrakom. Usred vodene površine.
Kiva poliže usne i upita: »Je li... Je li ti princeza dala amajliju?«
Jaren polako odmahne glavom.
»A princ?« šapne Kiva promuklo.
Jaren zatvori oči i ponovno odmahne glavom. Jednako promuklim
glasom reče: »Ne.«
Ta je jedna riječ bila dovoljna da shvati.
Jaren nije imao amajliju.
Jaren nije trebao amajliju.
Jer je Jaren posjedovao elementalriu magiju.
Sjećanje od prije nekoliko tjedana preplavilo joj je misli, Jarenove
riječi o osobama koje posjeduju magiju: Čuo sam da postoje i anomalije.
Oni rođeni izvan kraljevske loze, baš kao i u davna vremena.
Anomalija.
Jaren je bio anomalija.
 Kiva nije mogla vjerovati.
»Kako...?«
Jaren je prekine psovkom, a pogled usmjeri prema vodi iznad njih.
»Nemamo više vremena«, reče, stane na noge i povuče je sa sobom, a
zračni mjehurić se proširi oko njih. »Volio bih da ti mogu objasniti, i
hoću, kunem se. Ali sad mi moraš obećati da nećeš nikome reći što se
dolje dogodilo. Vidjeli su da sam skočio s litice i zaronio, ali voda je
preduboka da bi vidjeli išta drugo. Ne smiju saznati za moju magiju.
Nitko osim Naari ne zna.«
»Naari zna?« Kiva uzdahne. Ž eljela je da joj se mozak brže oporavi
od svega što se dogodilo da lakše probavi što je saznala.
»Obećaj mi, Kiva«, reče Jaren s hitnjom u glasu. »Ne smiješ nikome
reći tko sam. Razumiješ li?«
Ali Kiva mu nije imala priliku ništa obećati jer se uže zategnulo i
povuklo je za gležanj.
»Udahni, brzo!« naredi Jaren, netom prije nego što učini da magija
koja ih je zaštitila nestane.
Kiva se začas ponovno naguta ledene vode, ali ovoga su je puta
podizali, a Jaren ju je čvrsto držao dok su ih zajedno vukli prema
površini, a zatim izvan površine, pa u zrak.
Put je trajao dovoljno dugo da Kiva opet počne kašljati i drhtati kad
su je napokon povukli preko ruba litice. Nije se morala praviti da se bori
s disanjem jer su joj pluća istinski prosvjedovala zbog ponovnog
nedostatka zraka. Jaren je bio uz nju, i on je pljuvao, a koža mu je bila
modra od hladnoće, kao i njezina, u što je bila uvjerena.
»Na noge«, začuo se grub glas i ruka je uhvatila Kivu za stražnji dio
tunike te je uspravila. Jedva je mogla stajati, ali i dalje je bila dovoljno
razborita da strahuje zbog onog što će se dogoditi.
»Upozorio sam te«, zareži nadzornik Rooke i uđe joj u vidokrug. U
njegovim očima nije bilo olakšanja; ako išta, vidio se tračak frustracije,
kao da je pomislio da bi je se napokon mogao riješiti.
Tko god da je Kivu osovio na noge, ostao je iza nje, a šaka mu je
držala tkaninu blizu njezina vrata, zbog čega se morala boriti za dah
dok joj se smrznuto tijelo snažno treslo. Krajičkom oka pogleda Jarena,
a strah joj se udvostruči kad uoči tko ga drži — Mesar.
»Upozorio sam te«, ponovi Rooke, a tamno mu je lice bilo ispunjeno
bijesom dok mu je pogled prelazio između njih dvoje. »Zar nisam bio
jasan kad sam rekao da neću dopustiti nikakvo uplitanje u ovo
suđenje?«
Kiva pokuša kimnuti, ali opet počne kašljati.
»Nije ona kriva«, izjavi Jaren preko vlastitog kašlja. »Ja sam skočio
za njom.«
Rooke zakorači prema njemu i posegne mu za rukom te pogleda
metalnu narukvicu oko njegova zapešća. »D24L103. Ti si nov.«
»Ovdje sam gotovo dva mjeseca«, reče Jaren. Izdrži nadzornikov
oštar pogled i doda: »Dovoljno da znam koga vrijedi spasiti.«
Kiva osjeti kako se njegove riječi uvlače u nju, a ujedno ga je u
mislima tjerala da zašuti jer je znala da će sve što kaže samo pogoršati
stvari. Nadzornik ju je upozorio. Bio je vrlo jasan da će svako uplitanje
ovoga puta rezultirati kaznom.
Jaren joj je spasio život. Nije mu mogla dopustiti da zbog toga
izgubi svoj.
»Zamolila sam ga da to učini«, ispali.
Jaren naglo okrene glavu prema njoj. »Ne, Kiva, nemoj...«
»Ozlijedio se, a ja sam mu pomogla, pa je mislio da mi duguje«, brzo
će Kiva, a laži su joj padale s usana. Blago se pokolebala kad je vidjela
Naari krajičkom oka — lice stražarice bilo je blijedo dok je
zaprepašteno promatrala. Ali Kiva se sabere i nastavi: »Rekao mi je da
je ronio u jezeru blizu svoje kuće, rekao je da može dugo zadržati dah.
Dogovorili smo se da će uskočiti nakon što neko vrijeme budem dolje,
da će mi udahnuti zrak u pluća i pomoći mi da dulje preživim. Ja sam
kriva, nije on. Moja ideja.«
»Kiva...«
»Dosta«, Rooke prekine Jarena uzviknuvši. Zakoračio je bliže Kivi i
rekao tihim, prijetećim glasom: »Pokušao sam te zaštititi, ali ne mogu te
spasiti od tebe same. Više ne.«
Prije nego što je uspjela shvatiti nadzornikove riječi, kimnuo je
prema stražaru iza nje. On joj pusti tuniku i ona u tom trenutku
olakšanja pomisli da je slobodna. Ali onda joj oštar bol sijevne u
zatiljku.
Kiva je posljednje čula kako Jaren izvikuje njezino ime dok se
urušavala na tlo.
 DVADESET DEVETO POGLAVLJE

KAD SE KIVA PROBUDILA, u glavi joj je bubnjalo i osjećala je oštru

bol u dnu lubanje.
Otvorila je oči s naporom, a prostor oko nje bio je mračan i mutan
jer joj se vrtjelo pred očima. Pokušala se uspraviti, no trebala su tri
pokušaja da ustane s hladnog kamenog poda.
»Au«, zastenje za sebe i pritisne glavu rukom.
Kad je primirila disanje, pokušala je razbistriti um, shvatiti gdje je i
zašto.
Preplavio ju je adrenalin kad se sjetila.
Suđenje vodom.
Utapanje.
Jaren joj spašava život.
Magijom.
Rooke.
A onda ništa.
Srce koje joj je udaralo zaboljelo ju je još više, ali donijelo je i toliko
potrebnu bistrinu, a Kiva uspije drhtavo stati na noge i pošteno
pogledati prostoriju u kojoj se nalazila. Ćeliju u kojoj se nalazila. Jer to je
bilo baš to — ništa više od malog praznog prostora okruženog debelim
kamenim zidovima, metalnim vratima na jednom kraju, i prigušenim
luminijskim svjetiljkama koje su davale tek toliko svjetla da se može
vidjeti.
 Kiva nikad prije nije bila u takvoj ćeliji. Obuzme je užas dok je
razmišljala što zna o Zalindovu. Od svih zgrada koje je posjetila kao
zatvorska vidarica, postojala je samo jedna u koju nikad nije kročila.
Bila je u kaznenom bloku.
Bezdan.
Zvuk struganja na metalnim vratima natjera je da se okrene prema
njima, a zatim uzmakne što je dalje mogla. Puls joj je ubrzao, živci su joj
strujali kroz udove. Da joj je mjehur bio pun, uneredila bi se, jer bila je
toliko užasnuta zbog onog s čim se trebala suočiti, zbog osobe koja se
spremala zakoračiti kroz ta vrata.
To nije bio Mesar.
To nije čak bio ni Kosti.
Tek neki drugi stražar, netko koga Kiva nije prepoznala.
Znala je da ne treba osjećati olakšanje, posebice kad je stražar
zarežao: »Hajde, vidarice. Traži se tvoja prisutnost.«
Kivi su noge drhtale kad je pošla za muškarcem iz ćelije niz mračan
kameni hodnik. Duž njega bilo je raspoređeno više metalnih vrata i bila
je sigurna da je čula plač i stenjanje dok je prolazila pored nekih od njih.
Je li Jaren bio iza jednih? Je li bio ozlijeđen?
Zrak je mirisao na strah — krv, znoj, bljuvotinu i ostali otpad. Ž uč
se digne u Kivinu grlu, ali je potisne i počne disati na usta, te se ogluši
na krikove koje je čula.
»Unutra«, reče stražar koji ju je rukom držao za rame, kao da je želi
spriječiti da pobjegne.
Otvorio je vrata, ovoga puta drvena, i zakoračili su u prostoriju.
Bila je veća od ćelije koju je napustila, dovoljno velika da se
nekoliko ljudi opušteno kreće. Zidovi su i dalje bili od debelog kamena,
a pod je bio blago nagnut prema malom odvodu u središtu prostorije u
koji se slijevala svježa krv.
... Krv koja se slijevala s Jarena, koji je bio zavezan za stup za
bičevanje, pognute glave, a čija su leđa bila išarana dubokim crvenim
posjekotinama.
»Ne«, dahne Kiva, a koljena joj popuste. Samo ju je stražarov čvrsti
stisak spriječio da ne padne.
Jaren se tek blago pomakne kad začuje njezin glas, kao da pokušava
podignuti glavu, ali ga snaga izda prije nego što to uspije.
»Dobro je, ovdje si.«
Kiva se ukočeno okrenula prema čovjeku koji je držao bič. Blijede
Mesarove oči sjale su od sadističkog oduševljenja, a cerek mu se
protezao preko rumenog lica dok je vrtio korbač u rukama.
»Stigla si na najbolji dio«, nastavi, krećući se polako prema Jarenu.
»Ne, molim vas«, preklinjala je Kiva krenuvši naprijed. Napravila je
tek jedan korak prije nego što ju je stražar povukao natrag, obuhvativši
je sleđa drugom rukom oko struka.
»A-a-a«, prošapće joj u uho, a dah mu je bio poput trule ribe. »Ti
ostaješ ovdje. Imaš najbolje mjesto.«
»Ne brini se, vidarice«, vikne joj Mesar. »Samo se zabavljamo.
Uživat ćeš. Kunem se.«
I bez upozorenja, zamahne rukom prema natrag, a zatim prema
naprijed dok je korbač letio zrakom... i ošinuo Jarenovu kožu.
Tijelo mu se naglo trznulo te je zastenjao prije nego što se opet
strovalio na stup koji je bio jedino što ga drži na nogama.
Suze su se skupljale u Kivinim očima, a onda i potekle kad je Mesar
opet zamahnuo rukom.
»Nemojte«, poviče Kiva, a glas joj se slomi na pola riječi.
»Prestanite!«
Ali Mesar nije slušao.

»PRESTANITE!« Kiva vrisne kad bič proleti zrakom drugi put.

»PRESTANITE! MOLIM VAS! PRESTANITE!«
Vrištala je na njega iznova i iznova, ali on se oglušio na njezine
molbe dok je bičem udarao Jarenova leđa.
Opet.
I opet.
I opet.
U očaju, Kiva se borila sa stražarom koji ju je držao, koprcala mu se
u naručju da bi se otrgla, da dođe do Jarena. Ali nije bilo koristi — bio je
prejak, stisak mu je bio presnažan, i bila je prisiljena gledati kako Mesar
nastavlja s mučenjem i pretvara Jarenovu kožu u meso prepuno ožiljaka
od biča.
Kiva je iskreno jecala kad se Mesar konačno odmaknuo, a glas joj je
bio hrapav od vrištanja da prestane.
A zatim okrene blijedi pogled prema njoj.
U njoj nije ostalo mjesta za strah dok joj je prilazio — koža i odjeća
bile su mu poprskane Jarenovom krvlju, a s biča na boku je kapala.
Osjećala je samo bijes. I strah. Ali ne za sebe, nego za Jarena, koji je i
dalje bio zavezan za stup, nepomičan.
»Dobro je. Zacijelit će«, reče Mesar prezirno dok je prilazio. »Rooke
je rekao da mora osjetiti bol, ali da ne smije biti trajne štete.«
Izgledao je razočarano, baš kad je Kiva pomislila da ne može biti
više zgađena.
Zurila je u bič jer nije mogla podnijeti pogled na Mesarovo crvenom
bojom poprskano lice. Kap, kap, kap. Gledala je kako Jarenova krv kapa
na pod, a mučnina se mućkala u njoj.
Mesar se nasmije, posegnuvši da uhvati Kivinu bradu, a bolan je
stisak njegovih prstiju prisili da ga pogleda.
»Ne brini se, vidarice. Rooke je rekao da tebe ne smijemo dirati.«
Taman mu cerek obasja lice. »Smatrao je da će ti biti veća kazna ako
budeš prisiljena gledati.« Drugom je rukom obrisao suzu s njezina
obraza, a cerek mu se raširio kad se pokušala odmaknuti od njega,
stisnuvši joj jače bradu. »Imaj njezina prijatelja na oku. Ako se
pomakne...« Mesar preda okrvavljeni bič i stražar ga uzme, željno
kimnuvši.
 U Kivi nije preostalo riječi, nijednog vriska, kad joj je Mesar pustio
bradu, samo da bi je uhvatio za rame i prisilio je da se okrene. Nije
mogla prizvati osjećaj olakšanja što je neće sljedeću bičevati jer je
Rooke bio u pravu oko njezine kazne — promatranje je bilo gore.
Njezina je životna svrha bila liječiti ljude, a ne im nanositi bol. A Jaren je
patio ne samo zbog nje, nego i umjesto nje.
»Kreni, vidarice«, naredi Mesar gurnuvši je prema vratima.
Posrtala je za njim, hodajući ošamućena, u nemogućnosti pojmiti
što je trebala učiniti, kako se trebala osjećati jer joj se u glavi samo
ponavljala slika kako Jarena opetovano udara bič.
Nezadovoljan brzinom njezina hoda, Mesar joj je čvrsto obujmio
zapešće, vukući je niz kameni hodnik. Ruka mu je bila mokra na njezinoj
koži, a kad je Kiva pogledala mjesto gdje su bile spojene, dignuo joj se
želudac jer je ugledala Jarenovu krv kako joj se prenosi na kožu.
»Požuri«, zareži Mesar vukući je okrutno za sobom.
»Kamo me vodite?« Kiva napokon uspije hrapavo izgovoriti.
»Postoje različite vrste mučenja, jesi li to znala?« reče razgovornim
tonom, i nastavi je vući. »Postoji fizička vrsta mučenja — sad sam se
tako zabavio s tvojim dečkom.«
Zabavno. Mesar je mislio da je ono što je upravo učinio zabavno.
»Nije mi dečko«, prošapće Kiva promuklo, čak i dok joj je glasno
udaranje, udaranje, udaranje njegova biča u doticaju s Jarenovom
kožom odzvanjalo u ušima, a sjećanje na to nije blijedjelo.
»A onda postoji i psihička vrsta«, nastavi Mesar, nesvjestan njezina
unutarnjeg nemira. A možda je i uživao u njemu. »Rooke mi je rekao da
tebe ne smijem fizički kazniti«, bljesne zubima. »Nije spomenuo ništa
drugo.«
Zastao je i pustio da joj se to slegne, ali Kiva je previše otupjela da
bi osjetila uznemirenost. Samo je zurila u krv na Mesarovim rukama,
nogama, prsima, licu.
Toliko krvi.
Njezina krivnja — za sve je Kiva bila kriva.
 »Hoćete...« Jedva je mogla postaviti svoje pitanje, ali morala je znati
pa zakriješti: »Hoćete li ga ubiti?«
Mesar se oštro nasmije. »O, ne.«
Kiva klone od olakšanja.
»Ali kad se probudi, poželjet će da jesam.«
Suze ispune Kivine oči, a mašta joj poludi kad su stigli do kamenog
stubišta. Mesar je povuče niz njega, pa niz još jedno. Zrak je ovdje bio
hladan, mirisi još gori, kao da su sve patnje odozgo prodirale ispod
zemlje i zadržavale se ovdje poput duhova.
»Znaš li zašto ovo mjesto nazivaju bezdan?« upita Mesar kad su se
napokon zaustavili pred drugim vratima, od debelog neprobojnog
kamena.
Kiva se osjećala šuplje iznutra, a osjećala je i da bi je bojazan za
Jarena mogla svladati. Ali dok je gledala u ova vrata, naglo je i sve
snažnije strahovala i za sebe.
Nije imala priliku odgovoriti Mesaru prije nego što ih je otvorio,
gurnuo je u mračni prostor i izjavio: »Uskoro ćeš otkriti.«
A onda, tama.
 TRIDESETO POGLAVLJE

KAMENA SU SE VRATA OTVORILA.

Tračak svjetlosti.
Kiva je okrenula glavu prema njoj, a svjetlost ju je toliko zaslijepila
da ništa nije vidjela, no ipak, nije uspjela suspregnuti tih uzdah čežnje.
Svjetlo.
Bilo kakvo svjetlo.
Posegne prema njemu, kao da ga želi zarobiti vršcima prstiju.
A onda ono nestane.
To se dogodilo šest puta.
Š est puta u onome što se činilo kao tjedni.
Mjeseci.
Godine.
Kiva nije znala koliko je dugo zaključana u mračnoj ćeliji, istinskom
bezdanu Zalindova. Mesar je bio u pravu — psihičko je mučenje gore od
bilo kakvog tjelesnog bola. Nije imala pojam o vremenu, pojam o
prostoru... pojam o sebi. Osim šest kratkih trenutaka kad bi joj donijeli
hranu i stavili je na tlo tik do vrata do kojih se morala dovući i slijepo ih
napipati, Kiva nije imala predaha od tame. Da nije bilo tih šest
donošenja hrane, možda bi pomislila da je mrtva, a zbog osjetne bi
deprivacije povjerovala u to.
Kopanje, kapanje, kapanje, u kutu gdje se iz malog odvoda prljava
voda izlijevala u vjedro, bilo je jedino što joj je pomoglo da barem
trunčicu sačuva zdrav razum. Kivi se na početku gadilo piti iz nje, ali
kad su joj prvi put donijeli hranu, ali ne i vodu, znala je da je neće dobiti.
Ako nije željela umrijeti od dehidracije, jedini joj je izbor bila prljava
voda.
Nije pogledom mogla procijeniti stanje; nije ju mogla vidjeti, samo
je čula polagano curenje dok je padala i skupljala se u mali spremnik
koji je trebala koristiti, ne samo za piće, nego i za pranje. Voda je
mirisala na mokrog psa, a kad je napokon skupila hrabrosti da je
proguta, prinoseći je rakom ustima, imala je jednak okus.
Ali nije se razboljela od nje, nije umrla.
I neovisno o užasnom mirisu, kapanje, kopanje, kopanje bilo joj je
stalno društvo, sve što je imala i sve što je razbijalo posvemašnje
ništavilo.
To, i njezine misli.
To je možda bilo i najgore mučenje.
Satima, danima, tjednima, godinama — koliko god da je bila
zatvorena — opet je prevrtala sve što ju je dovelo do ovog trenutka, sve
stvari koje je još trebala učiniti, sva pitanja koja su ostala neodgovorena.
Je li Jaren bio siguran? Jesu li mu još uvijek nanosili bol? Je li uopće
živ?
I... što s njegovom magijom? Je li on bio jedina anomalija, ili je bilo i
drugih? Zašto je uopće bio u Zalindovu kad je mogao iskoristiti moći da
izbjegne uhićenje? Kakav je zločin počinio?
A onda je tu bila Naari — kako je znala za Jarenovu tajnu? Zašto ju
je skrivala od ostalih stražara, od nadzornika? Je li zato tako pomno
motrila Jarena, iz straha da ne pokuša pobjeći?
Ali čak i nakon što je Kiva prevrtala sva pitanja o Jarenu, kako je
vrijeme odmicalo, bilo je sve više stvari koje nije znala, sve više je
očajnički željela čuti bilo kakve novosti.
Je h Tipp dobro bez nje? Tilda?
Je li Naari otkrila tko truje zatvorenike? Je li shvatila da su Olisha i
Nergal pijuni? Je li rekla Rookeu? Jesu li pronašli lijek ili ljudi još uvijek
umiru?
Hoće li se Kiva suočiti s posljednjom kušnjom, Suđenjem zemljom?
Hoće li jednostavno zaboraviti na to i zauvijek je držati u izolaciji? Ako
tako bude, što će to značiti za Tildu? Hoće li joj dopustiti da živi kao
zatvorenica ako preživi bolest? Hoće li je ubiti? Jesu li je već ubili? Nisu
joj samo bolest ili stražari bili prijetnja — bili su to i ostali zatvorenici.
Kiva je čula protivnike pobunjenika kako šapuću, kako osmišljavaju
njezinu smrt:... ugušiti takozvanu kraljicu u snu...
Kiva nije razmišljala o tim prijetnjama jer je znala da je Tilda
sigurna dok se ona brine za nju. Ali sad je bila u zatvoreništvu... Svašta
se moglo dogoditi dok je nije bilo.
I... što je s Kivinom obitelji? Je li Cresta javila pobunjenicima da je
Kiva u bezdanu? Je li im rekla da je Tildin život u opasnosti ako se Kiva
opet ne izvuče? Zna li njezina obitelj da pati u mraku? Je li ih briga?
Ne dopusti da umre.
Dolazimo.
Nisu ispunili obećanje, a Kiva više nije bila sigurna može li ispuniti
svoje — ono koje je dala Tildi, i sebi.
Kodirane poruke njezine obitelji davale su joj snage da preživi,
spoznaja da su još uvijek ondje, nada da će im se jednog dana pridružiti.
Ali Kiva se sad bojala da se to nikad neće dogoditi, da neće doživjeti
život izvan zidina Zalindova.
Izvan ćelije.
Izvan ove tame.
Kiva se ponovno nagne zbog još jednog tračka svjetlosti na vratima.
Činilo se kao da je prošla tek minuta otkad su joj donijeli hranu te se
upita je li možda zaista počela gubiti razum jer joj je percepcija vremena
postala iskrivljena. Je li pojela obrok? Nije se mogla prisjetiti njegova
okusa, nije se mogla prisjetiti je li ga uzela. Ali Kiva nije dopustila da je
to muči, umjesto toga okrene se cijelim tijelom prema svjetlu, uživajući
u trenutnoj utjesi koju je pružalo, znajući da će za koju sekundu nestati.
Ali nije.
 »Hvala vječnom svijetu što si živa.«
Kiva je bila sigurna da sanja, da luminijska svjetiljka koja se ljuljala
pri ulasku u ćeliju i osvjetljavala prostor mora biti halucinacija, kao i
osoba koja ju je držala.
»Naari ?« izgovorila je hrapavim glasom. Ili je barem pokušala. Nije
se mogla prisjetiti kad je posljednji put govorila i riječi su joj teško
silazile s usana.
Kamena se vrata gotovo potpuno zatvore pa ostane samo najmanji
procijep, no svjetlost se zadrži. Kiva je bjesomučno treptala dok su joj se
oči privikavale na svjetlost, jer dugo nije vidjela ništa osim mraka.
»Imamo samo nekoliko minuta«, reče stražarica i spusti se da
sjedne u skučeni prostor. »Ne bih trebala biti ovdje.«
Kiva posegne prema njoj da je dotakne, jer i dalje nije vjerovala da
je ovdje, ali kad joj prsti dotaknu čvrstu kožu, zacvili od olakšanja.
»Stvarna si«, šapne Kiva. »Stvarna si.«
»Jesi li ozlijeđena?« upita Naari. »Jesu li ti nešto učinili?«
Kivi su misli bile maglovite i još uvijek nije mogla povjerovati u ono
što se događa. Ali Naari, koja je mogla odgovoriti na njezina pitanja, bila
je pred njom, pa se sabrala.
»Je li Jaren... jesi li ga vidjela? Je li dobro?« upita Kiva umjesto da
odgovori.
»On se... oporavlja«, reče Naari.
»Oporavlja?« Kivi se ubrza puls. »Š to su mu učinili?«
Luminijske svjetiljke otkrile su Naarinu začuđenost. »Rekao je da si
bila tamo. Da su te natjerali da gledaš.«
»Vidjela sam da ga je Mesar bičevao, ali od toga su prošli tjedni. I
dulje. Tek smo bili stigli«, reče Kiva progutavši uspomene: »Jesu li... Jesu
li ga opet ozlijedili? Je li mu netko pregledao rane?«
Grozila se pomisli da ga se iznova i iznova kažnjava, a sve zato što
joj je spasio život.
»Tjedni?« ponovi Naari još zbunjenija. Ali onda se osvrne po maloj
tamnoj ćeliji i shvati da je jedini izvor svjetlosti ono što je donijela sa
sobom, a lice joj se razbistri zbog te spoznaje. A onda ga preplavi
sažaljenje. Ton joj je bio pažljiv, oprezan, čak zabrinut, kad izgovori:
»Kiva... ovdje si tek šest dana.«
Kiva ostane bez zraka. »Š est...«
Š est dana.
Bila je zatvorena samo šest dana?
Činilo se kao da je ovdje čitav život.
Dva života.
Kako je moglo proći tako malo vremena?
»Svakim danom mu je sve bolje«, brzo će Naari, a iako je možda
vidjela da suze nemoći blistaju u Kivinim očima, nije skretala pozornost
na njih. »Uspjela sam se samo dvaput ušuljati da ga vidim — motre ga
gotovo jednako pomno kao i tebe. Ali očistila sam mu i previla rane, kao
što sam vidjela da ti radiš. Nema znakova infekcije, ali Tipp mi je dao
malo latica cvijeta johe da ih sažvače, za svaki slučaj. Rekao je da će u
kombinaciji sa sokom ljulja održati njegovu krv čistom.«
»Dobro«, odgovori Kiva nepoznatim, prigušenim glasom. »To je
dobro.«
Š est dana.
Nije mogla vjerovati.
Ali ipak, natjera samu sebe da se sabere, prisjetivši se da je Naari
rekla da imaju samo nekoliko minuta, te pokuša dati prednost onome
što je trebala znati.
»Je li Tipp dobro?« upita, unatoč tome što ga je stražarica upravo
spomenula.
»Dobro je«, uvjeravala ju je Naari. »Zabrinut je za tebe, ali pazim na
njega.«
»A Tilda?«
Naari nije odmah odgovorila, kao da nije mogla vjerovati da Kiva
gubi vrijeme na pitanja o kraljici pobunjenika, ali na kraju reče: »Nema
promjene.« Zastane, a zatim nastavi: »Tipp je čuva poput psa čuvara,
jedva napušta ambulantu kako bi ostao uz nju. Kaže da bi ti to učinila da
si tamo pa on pazi na nju umjesto tebe.«
Oh, Tippe, Kiva opet osjeti val naklonosti prema dječaku koji joj je
jako nedostajao, te požeh da samo malo njegove živahnosti prodre u
tamnu ćeliju. Ne bi mu trebala luminijska svjetiljka — on bi sam
osvijetlio prostor.
»A otrov?« upita Kiva ne mogavši više čekati. »Š est dana... Mislila
sam da je prošlo više vremena, ali jesi li shvatila? Pitala sam se najprije
je li Cresta odgovorna, ali ne mislim da je ona....«
»Nije Cresta«, reče Naari. Nešto nije bilo u redu s njezinim glasom.
Bio je previše tih, previše jednoličan, prepun osjećaja. Ljutnja,
nevjerica... očaj.
»Dakle, shvatila si?« upita Kiva jer je to samo po sebi bilo olakšanje
unatoč Naarinu neobičnom tonu.
»Nakon kamenoloma«, reče stražarica koja je i dalje zvučala
neobično, »Olisha me potražila jer je znala da smo se zbližile. Bila je
ljuta na tebe i rekla je da si nemarna u obavljanju svojih vidarskih
dužnosti. Kad mi je objasnila sve o bočicama koje su ona i Nergal davali,
nije mi trebalo puno da shvatim što je zapravo u njima.« Naari odmahne
glavom. »Ne mogu vjerovati da nam se to događalo pred nosom.«
»Nismo mogli znati«, reče Kiva, iako je bila jednako ljuta na sebe.
»Razgovarala sam s nadzornikom Rookeom«, nastavi Naari.
Pomakne se na tlu i privuče ruke bliže sebi. Kiva nikad nije vidjela da
izgleda tako poraženo. »Rekla sam mu sve — za sve testove koje si
napravila, o tome kako se ništa nije otkrilo. Tad sam mu rekla što si mi
rekla u kamenolomu i što sam saznala o takozvanim lijekovima za
jačanje imuniteta.«
Kiva pričeka, ali kad Naari više ništa ne reče, upita: »I?«
Naari duboko udahne. »I... on je već znao za njih.«
Kivi se okrenuo želudac. Obuzeo ju je osjećaj poricanja, žestoko i
naglo. »Nije«, reče promuklo, prisjećajući se kako ju je vidio da drži
bočicu netom prije Suđenja vodom. Izravno ju je pogledao i upitao što je
to.
Ali onda... namrštio se zbog njezina odgovora, kad mu je rekla da
nije važno, i odbio je razgovarati s njom nasamo, čak i kad je ispalila tu
molbu. Ako je zaista već znao istinu...
»Zašto nije ništa rekao?« zahtijevala je odgovor Kiva.
Kad je Naari nastavila šutjeti, ne gledajući je, Kiva nastavi: »Toliko
izgubljenog vremena! Ako je znao za bočice, zašto nas je pustio da kao
idioti tražimo izvor? Ti si mogla loviti dobavljača, a ja bih radila na
lijeku! Toliko bismo toga učinili drukčije da smo znali! Toliko ljudi nije
trebalo umrijeti!«
Kiva je izgarala od ljutnje. Da se mogla kretati po ćeliji, ustala bi i
koračala. Gdje je nadzorniku Rookeu bila pamet kad joj je to prešutio?
Koliko dugo je znao? Nakon Suđenja vatrom poželio joj je sreću. Rekao
joj je da mnogi računaju na nju. Je li tad znao? Je li joj se samo smijao
dok se suočavala s neuspjehom za neuspjehom?
Nešto se slično dogodilo prije nekoliko godina, netom nakon što sam
postao nadzornik. Vjerojatno si premlada da bi se sjećala.
»Ne razumijem«, zavapi Kiva prisjećajući se onoga što joj je rekao,
znala je da se prije nekoliko godina suočio s istom bolešću — istim
otrovom. »Zašto bi to držao u tajnosti kad je mogao pomoći? I on je bio u
opasnosti. Svi su bili.«
Samo... to nije bila istina, shvati Kiva.
Jer nijedan stražar nije obolio.
Neobični se trnci počnu širiti njezinom nutrinom, kao da je počela
shvaćati nešto što se, jednom kad otkriješ, nije moglo zaboraviti.
Nešto se slično dogodilo prije nekoliko godina, netom nakon što sam
postao nadzornik.
Naari joj ne uzvrati pogled. Osjećaj se u Kivi pretvorio u kipteću
mučninu, istinsku prestravljenost.
»Naari?« reče Kiva, a glas joj je bio nenamjerno tih, kao da
podsvjesno ne želi pitati, ne želi znati.
 Stražarica joj napokon uzvrati pogled. Isti su joj osjećaji i dalje
plamtjeli iza očiju — ljutnja, nevjerica, očaj. Ali tu je bio i jedan novi:
bespomoćnost.
»Kunem se da nisam znala«, šapne Naari, a inače snažan glas sad joj
je bio hrapav. »Da sam znala, rekla bih nešto, učinila nešto. Zaustavila
bih to.«
»Zaustavila što?« upita Kiva, ali bojala se da već zna.
Nešto se slično dogodilo prije nekoliko godina, netom nakon što sam
postao nadzornik.
Naari se stegne grlo. »Očekuju rekordan broj zatvorenika na
proljeće. Zima je bila oštra, na cijelom kontinentu. Bilo je više zločina
nego inače, posebno kad se pobunjenički ustanak proširio na druga
kraljevstva, a glasine o ratu su bile na pomolu.«
Kiva se osjećala kao daje nešto propustila. »Pa?«
Naari je gledala u Kivu, očigledno užasnuta zbog onoga što je
namjeravala otkriti: »Zalindov puca po šavovima. Tako da se Rooke
odlučio na vlastiti oblik... kontrole stanovništva.«
Kontrola stanovništva.
Te su dvije riječi odjeknule u Kivinu umu, potvrdile njezina
strahovanja.
Zatvorenike su trovali. Ne, ne samo trovali. Pogubljivali.
To je bilo namjerno.
A dolazilo je s vrha. Od samog nadzornika Rookea.
Nešto se slično dogodilo prije nekoliko godina, netom nakon što sam
postao nadzornik.
Sad je ubijao zatvorenike, baš kao što je to činio i prije.
Prije devet godina.
Nadzornik Rooke joj je ubio oca.
Kiva se osjećala kao da ju je netko udario u trbuh, a zatim zgazio da
ne bi ponovno ustala.
 Je li zato bila zatvorena u bezdanu? Ne samo zbog Jarenova
uplitanja u kušnju, nego i zato što je, nakon što se Naari suočila s
Rookeom, shvatio da bi Kiva mogla pronaći lijek za njegov otrov i
pokvariti mu planove? Ili je prije toga, kad je vidio da drži bočicu, donio
odluku da je se riješi, a Jarenovo mu je spašavanje u rudniku dalo izliku
da je zatvori prije nego što ga spriječi.
Kivi je odjednom sve postalo jasno. Nikad je nije htio zaštititi —
htio ju je držati blizu, htio je biti siguran da će ostati poslušna,
marioneta. A čim je saznao da neće...
Rooke nije odgovarao nijednom kraljevstvu — odgovarao je svima.
Ali ako nisu znali što radi, ako vijest nikad nije napustila zidine
Zalindova, tad bi mu Kiva bila jedina prijetnja. Pa ju je poslao u bezdan,
zajedno s bilo kakvom mogućnosti za izlječenje.
Je li to napravio i njezinu ocu? Je li Faran Meridan saznao istinu
gotovo deset godina prije? Kiva je pretpostavila da se razbolio, no sad se
pitala je li saznao za Rookeovu prevaru — i platio to životom.
Vatra je kolala Kivinim venama, a čitavo joj je tijelo drhtalo.
»Ima još nešto gore«, reče Naari.
Kiva nije vjerovala da je to moguće.
»Bih smo u ambulanti kad sam razgovarala s njim«, nastavi Naari.
»Došao je provjeriti kako je Tilda, želio je izvještaj o njezinu stanju, kao
da se nada da će od nje dobiti neke informacije o pobunjenicima dok još
može.« Stražarica je petljala oko luminijske svjetiljke, ali se natjerala da
prestane s tim i umjesto toga spoji prste. »Tipp je bio u karanteni, Olisha
i Nergal nisu bili u blizini. Mislila sam da smo sami«, zastane. »Nisam
znala da je Cresta dovela još jednog bolesnog radnika iz kamenoloma,
da se sakrila i sve čula.«
Vječni svijete, pomogni im.
Ako je Cresta znala...
»Kad su vijesti počele kružiti, bilo je prekasno«, reče Naari. »Sad se
ne može ništa učiniti. Zatvorenici znaju da ih se truje, znaju tko to čini i
znaju da se to još uvijek događa jer Rookea nije briga što su ga otkrili.
Nije promijenio svoj plan. Sve dok nitko izvan Zalindova ne zna, siguran
je.«
Siguran. Kad nitko drugi nije.
»Zatvorenici su prestravljeni. I bijesni. Nikad nisam vidjela da se svi
okupljaju, pobunjenici i protivnici pobunjenika. Ostali ih stražari tuku
da budu ponizni, ali to su tri tisuće protiv nekoliko stotina. Nisam
sigurna koliko će vremena proći prije nego što dođe do potpunog
nasilja.«
Kivino je drhtanje prešlo u trešnju. Već je vidjela kako se to
odigrava. Tijekom njezina boravka u Zalindovu dogodili su se brojni
neredi, od kojih je svaki bilo zastrašujuće proživjeti, ali oni najgori —
oni iza kojih je ostalo na desetke, ponekad i stotine mrtvih — dogodili
su se samo dva puta. Kiva je nakon oba mjesecima imala noćne more,
strahujući da će svaki mali zvuk pokrenuti nove smrtonosne pobune i
masovna smaknuća koja bi uslijedila.
Zatvorenici nikad nisu pobijedili. Možda je brojnost bila na njihovoj
strani, ali bih su slabi, pothranjeni i iscrpljeni, dok su stražari bili
savršenog zdravlja i imali smrtonosno oružje, kao i prednost
stražarskih tornjeva i zidina.
Neredi su Zalindov pretvorili u klaonicu, a rezultat im je bio samo
pustošenje.
»Čim sam saznala što se događa, odjahala sam u Vaskin i poslala
sam pismo kralju Stellanu i kraljici Ariani«, reče Naari uobičajenim
glasom, pokušavajući Kivi dati do znanja da radi na rješenju, kao da bi
sama mogla sve popraviti. »Rekla sam im sve o Rookeu i njegovu otrovu.
Oni će ovo zaustaviti. To je barbarski, čak i za Zalindov. Neće to
dopustiti. A kad zatvorenici više ne budu umirali, ostali će se smiriti.
Sve će se vratiti u normalu.«
»Zašto bi kralja i kraljicu bilo briga?« Kivin je glas zvučao daleko, a
beznađe ju je proždiralo. »Ti si zatvorska stražarica. Š to se njih tiče,
mogla bi biti nitko i ništa. Neće ih biti briga što imaš reći.«
Riječi su bile oštre, a da Kivu nije toliko uznemirilo sve što je čula,
bila bi taktičnija. Ali Naari se nije uvrijedila. Zapravo, djelovala je
zbunjeno.
 »Zatvorska stražarica?« ponovi mršteći se. Polako upita: »Mislila
sam da si razgovarala s Jarenom? Dolje u kamenolomu?«
Kivin je um još uvijek bio usredotočen na spoznaje o otrovu i
predstojećim neredima. Obuzimao ju je strah, bojala se što bi to moglo
značiti za neke od njih, za sve njih. Naari je bila u pravu — Rookeovi su
postupci bili barbarski. Ali to što misli da će kraljevskoj obitelji Evalona
biti dovoljno stalo da intervenira, kad su oni bili razlog zašto je toliko
zatvorenika bilo u Zalindovu... Naari je sanjarila. I to ako uopće
pročitaju njezino pismo, što je po Kivinu mišljenju bilo malo vjerojatno.
»Zar ti nije rekao?«
Zbog riječi stražarice Kiva opet usmjeri pozornost na nju. I na
nevjericu na njezinu hcu.
»Rekao što?«
»Vidjela si njegovu magiju.« Naari je djelovala zbunjeno.
»Upotrijebio ju je da te spasi.«
Kiva nije mogla pratiti, nije razumjela zašto je Naari tako
uznemirena. »Znam to.« Pokaže rukom po ćeliji. »Zato smo ovdje — jer
se umiješao.« , Kiva se nije žalila jer ju je Jaren spasio od sigurne smrti.
Možda je mrzila sve vezano uz bezdan, ali barem je bila živa. I Jaren.
»Onda... znaš tko je on«, Naari će isprekidano, kao da je ona ta koja
ne razumije.
Kiva se namršti. »Tko je on...« utihne jer joj nešto klikne u glavi.
Ne smiješ nikome reći tko sam.
To joj je Jaren rekao u kamenolomu. Tad je mislila da je shvatila, da
je sama shvatila. Nije joj rekao da nikome ne kaže što može učiniti, nije
ju molio da ne spominje njegovu čarobnu sposobnost. Umjesto toga,
upozorio ju je da ne otkrije tko je on.
Ne smiješ nikome reći tko sam.
Pretpostavljala je da je on anomalija. Čekala je objašnjenje toga
kako posjeduje magiju kad je takvo što bilo rijetko za one koji nisu
rođeni u kraljevskoj kući Corentine ili Vallentis — loza Corentine s
iscjehteljskom magijom, a loza Vallentis s... s...
 Elementalnom magijom.
Kiva uzdahne, a ruke joj polete na usta.
Bila je takva budala.
Takva slijepa, glupa budala.
Ne smiješ nikome reći tko sam.
Jaren nije bio zatvorenik — bio je Vallentis.
I to ne bilo koji Vallentis.
Prilično je opčinjen tobom.
Mirryn nije govorila o čovjeku s maskom na vješalima koji se
pretvarao da je princ, o hulji koja je očijukala s Kivom u ambulanti.
Govorila je o svojem bratu — svojem pravom bratu — koji je nosio
prljavu tuniku i stajao u gomili. Isti brat koji je spriječio da Kiva padne i
umre, a zatim uho vatrenu magiju u grb svoje obitelji, natjeravši Mirryn,
svoju sestru, da je isporuči.
Jer mu je bilo stalo do Kive.
Jer nije želio da ona umre.
Jer je imao moć da je spasi.
A to je i učinio.
Pravi princ Deverick — to je bio Jaren.
»Ne!« Kiva se nije mogla suzdržati da ne uzvikne.
»Mislila sam da ti je rekao«, tiho će Naari. »Mislila sam da znaš.«
Kiva odmahne glavom. Ponovno odmahne. Nastavi odmahivati kao
da bi tako mogla izbrisati ono što je upravo otkrila.
Jaren je bilo Vallentis.
Zbog njegove je obitelji umro njezin brat, oni su bili razlog zašto je
otrgnuta od obitelji i zašto je izgubila cijelo desetljeće života, razlog
zašto je njegova oca ubio psihopat u ovoj rupi.
Zatvorit ćemo vas zbog sumnje da ste izdali krunu.
 Kruna — Vallentisova kruna.
Jarenova kruna.
Trebao je naslijediti prijestolje.
Prijestolonasljednik.
I lagao joj je.
Tjednima.
Suze zablistaju u Kivinim očima. Naari posegne prema njoj, ali Kiva
ustukne. Povrijeđenost zapljusne lice stražarice, ali Kiva je bila previše
zaokupljena svojim unutarnjim ratom da bi osjetila kajanje.
»Zašto je ovdje?« hrapavo će Kiva.
Bio je princ Evalona — zašto se maskirao kao zatvorenik u
Zalindovu? Zašto je iz dana u dan riskirao život dolje u tunelima? Zašto
nitko osim Naari nije znao?
»Ne mogu ti to reći«, odgovori stražarica. Kad Kiva otvori usta da se
usprotivi, Naari brzo doda: »Ž ao mi je, položila sam zakletvu. Ali on će ti
reći. Hoće. Sve će ti objasniti, Kiva, čim bude mogao.«
»Položila si zakletvu?« ponovi Kiva. Vid joj je bio zamagljen, a suze
su joj se prijetile spustiti niz lice. Sjeti se što je stražarica rekla, kako se
činilo da je uvjerena da će je kralj i kraljica poslušati. Čak i prije toga —
prije nekoliko se tjedana iznenadila kad je saznala da je princeza
Mirryn u vezi, kao da je već trebala znati. »Tko si ti?« Kiva je zahtijevala
odgovor.
Naarin je pogled bio smiren. »Ja sam Jarenov Zlatni štit.«
Zlatni štit — najviši položaj časti za stražara. Za Kraljevsku stražu.
Štitila sam nekoga do koga mi je stalo, rekla je Naari kad ju Kiva
pitala kako je izgubila ruku. Vodili su računa o tome da se nakon toga
pobrinu za mene.
Nije bilo čudo što joj je proteza tako napredna. Darovao joj ju je
sami prijestolonasljednik. Za kojeg je radila. Kojeg je štitila.
Ali Naari je stigla u Zalindov prije Jarena. Pa kako...
 »Ne bi trebao biti ovdje«, reče Naari kao da je vidjela kako joj se
pitanja pojavljuju na licu. »Trebao je doći drugi kraljevski stražar,
Eidran, a plan je bio da ja dođem prije njega da ne izazovemo sumnju.
Ali Eidran je slomio nogu samo nekoliko sati prije premještaja
zatvorenika, a Jaren...« Naari opsuje. »Ne mogu ti više reći, Kiva. Morat
ćeš pričekati. Ali ništa se od ovog nije trebalo dogoditi.« Izgledala je kao
da je nešto proganja. »Kad si očistila krv s Jarena onog prvog dana i kad
sam ga prepoznala...« Zatresla je glavom. »On je jedina osoba toliko
nepromišljena da uđe u kola s dvojicom nasilnika koji su se odlučili
međusobno poubijati i da pokuša izigravati mirotvorca... Naravno da su
ga gotovo pretukli na smrt, budalu.« Ispusti ozlojeđen zvuk i nastavi
mumljati ispod glasa o kraljevskim idiotima.
Kiva nije željela više čuti. Jednom je htjela. Bila je znatiželjna oko
Jarenova dolaska, zašto su dvojica muškaraca s njim bila mrtva i zašto je
bio prekriven njihovom krvlju. Ali sad je nije bilo briga. Nije ga željela
ponovno vidjeti, a kamoli razgovarati s njim. Dovraga i njegova
objašnjenja. Bilo koje od njih.
»Nije znao za otrov«, reče Naari tiše. »Obećavam — bio je jednako
užasnut kao i ti kad sam mu prije nekoliko dana rekla za bočice i
nadzornika. Rekla sam ti istinu prije. Rooke djeluje samostalno, bez
dopuštenja obitelji Vallentis. Zaustavit će ga čim vijest stigne do njih.
Kunem se.«
Otrov je trenutačno Kivi bio posljednji na pameti. Mogla je jedino
disati da prijeđe preko vrišteće izdaje, a srce joj se istodobno lomilo i
gorjelo, te su se povrijeđenost i bijes borili za prevlast.
Vrlo tih zvuk odjekne kroz mali procijep na vratima, a Naari još
jedanput opsuje.
»To je upozorenje za mene. Stražari mijenjaju smjene, moram ići.«
Ustane, a luminijska svjetiljka zatitra po kamenu.
Kiva brzo ustane za njom. Unatoč svemu što je tek saznala, nije
željela da Naari ode, da je ostavi da se ponovno sama suoči s tamom.
Ž eljela je mrziti stražaricu, prekoriti je što joj je lagala otkad su se
upoznale. Ali Naari je samo postupala prema zapovijedima koje su joj
dane, čuvala je Jarenove tajne — tajne princa Devericka. U Kivinim je
očima stražarica bila isključivo puna poštovanja, ljubazna, zaštitnički
nastrojena. Postala joj je prijateljica, ostajala je uz nju i pomagala joj da
se ne raspadne — ponekad doslovno, u slučaju suđenja. Koliko god je
željela, Kiva nije mogla skupiti gorčinu potrebnu da joj zamjera, ne kad
su svi ti osjećaji bili usmjereni prema prijestolonasljedniku. Nije bilo
prostora da se ljuti na bilo koga drugog.
»Znam da je ovo puno informacija«, reče Naari glasom punim
hitnje, prigušivši luminijsku svjetiljku najviše što je mogla, kao da se
boji da bi je netko mogao vidjeti kroz procijep na vratima. »Znam da ti
se sad sigurno vrti u glavi, zato me, molim te, poslušaj kad ti kažem da
će sve biti u redu. Natjerat ćemo Rookea da prestane koristiti otrov. A
Jaren će objasniti sve ostalo. Samo... pokušaj ostati otvorenog uma dok
ne razgovaraš s njim. Imaš pravo biti ljuta, ali neka te to ne spriječi da
mu oprostiš. Sve što je učinio, učinio je iz ispravnih razloga.«
Lako je Naari bilo reći, ona nije znala što Kiva zna, nije znala za
njezinu obitelj, njezinu povijest. Kiva nije mogla biti otvorenog uma kad
je znala sve što je znala. A oprost? Nemoguće.
»Još jedna stvar«, reče Naari, a Kiva se zbog nečega u njezinu glasu
povuče u sebe, kao da očekuje udarac. Još jedan. »Moraš se suočiti sa
svojom posljednjom kušnjom. Ali...«
»Ali što?« zakriješti Kiva.
»Ali dotad će te držati ovdje.«
Ne.
Do posljednjeg je suđenja bilo još osam dana. Kiva je jedva
preživjela prethodnih šest zatvorena u bezdanu. Ali... još osam...
»Vratit ću se ako budem mogla«, reče Naari. »Sada sam imala sreće,
dugovali su mi uslugu, ali nisam sigurna...« utihne jer nije htjela dati
obećanje koje nije mogla ispuniti. Umjesto toga, posegne prema Kivi i
stisne joj rame, a ovoga puta Kiva ne ustukne jer joj je bila potrebna
utjeha ljudskog dodira.
»Vidimo se uskoro«, reče stražarica odlučno, prije nego što klizne
kroz vrata, a čvrsti se kamen zatvori za njom.
Tek kad su tragovi svjetlosti nestali, Kiva padne na koljena,
plutajući u moru tame, sama sa svojim vrištećim umom i bolnim srcem.
 Svjetlo, zasljepljujuće svjetlo preplavi Kivine oči, prodirući u tamu
koja ju je proždirala u vremenu koje se činilo kao vječnost, a grubi se
glas zadere: »Ustaj, vrijeme je za polazak.«
I znala je da je došlo vrijeme za njezinu posljednju kušnju.
 TRIDESET PRVO POGLAVLJE

dok ju je Mesar vukao stubama i duž kamenog

KIVA JE JEDVA VIDJELA
hodnika jer su joj se oči toliko privikle na tamu da je žmirila čak i pri
slabom svjetlu prigušenih luminijskih svjetiljki.
Osam dana nije ni s kim razgovarala, bila je sama u izolaciji. Kad ju
je Naari napustila, strahovala je da neće preživjeti, ali to joj je pomoglo,
barem malo, jer je znala da postoji krajnji rok, da će netko na kraju doći
po nju i odvesti je na suđenje. Vodila je računa o tome da nastavi piti
onečišćenu vodu, da nastavi jesti hranu koju su joj povremeno donosili,
jer je znala da će joj biti potrebna snaga da preživi ono što slijedi.
Suđenje zemljom bio je njezin posljednji test. Današnji će dan
odlučiti hoće li preživjeti ili umrijeti, hoće li je osloboditi ili smaknuti. I
Tildu, jer je njezin život — ili smrt — bio vezan uz Kivin.
Osam je dana razmišljala o tome: s čim bi se mogla suočiti tijekom
suđenja i kako bi to moglo završiti, potpuno svjesna da vjerojatno svoje
posljednje sate provodi sama u mračnoj, smrdljivoj ćeliji.
Ali to nije bilo sve o čemu je razmišljala. Misli o otrovu, Rookeu i
Jarenu obuzele su njezin um. Jaren pogotovo. Shvatila je da više ništa ne
može učiniti u vezi s nadzornikom i njegovim podlim postupcima;
morala je vjerovati da će Naari to riješiti, kao što se i zaklela. Morala je
vjerovati da će se nadzornik držati zakona i pustiti je u slučaju da
preživi posljednje suđenje, unatoč onome što ona sad zna. Ubio joj je
oca i stotine nedužnih, kako sad tako i devet godina prije. Bila je
odlučna u tome da plati za svoje zločine, čak i ako je to bilo izvan
njezine moći — zasad.
Ali Jaren...
 Kiva se još uvijek nije mogla pomiriti s tim tko je on, s tim što joj je
lagao. Ali... ni s tim što ju je spasio.
Neovisno o vremenu koje je provela u ćeliji, neovisno o vremenu
koje je imala za promišljanje o svemu, i dalje nije mogla odlučiti kako se
osjeća, može li prijeći preko ljutnje i povrijeđenosti. Koliko se god
trudila, nije prestajala čuti zvuk biča koji mu je doticao kožu, njegovo
bolno stenjanje, vidjela je krv koja mu se skupljala na leđima, prekrivala
Mesara, curila na kameni pod.
Učinio je to za nju. Prijestolonasljednik — Vallentis — riskirao je
svoj život skočivši u kamenolom da je spasi, a zauzvrat su ga bičevali
gotovo na smrt. Nije to mogla zanemariti, iako je htjela.
Kad je Kiva najprije saznala za njegovu prevaru, nije ga htjela
vidjeti, ni čuti njegova objašnjenja. Ali početni je bijes izblijedio te se
sad htjela suočiti s njim, očajnički želeći čuti što ima reći. Problem je bio
što, s obzirom na njezino današnje suđenje — i njezinu predstojeću
smrt ili oslobođenje — nije znala hoće li ga ikad više vidjeti.
»Kiva Meridan.«
Mesar zaustavi Kivu, a ona ugleda, da su blizu nečega za što je
nagađala da je ulaz u kazneni blok, malog prostora ispunjenog šačicom
stražara, od kojih je jedan bio nadzornik. On je progovorio, blago zureći
u Kivu, kao da nije odgovoran za prijevremenu smrt tolikih zatvorenika.
Uključujući odgovornost za smrt njezina oca.
U Kivi je gorjela mržnja, ali bila je dovoljno pametna da ne učini
ništa po tom pitanju. Bilo je važnije da čuva snagu i pokuša preživjeti
ovo suđenje. Pobrinut će se da Rooke jednog dana dobije što je zaslužio.
Ali da bi se to ostvarilo, morala je ostati živa.
Kiva se ogledala po prostoriji, no nije bila sigurna treba li osjećati
olakšanje što se činilo da su svi relativno opušteni. U posljednjih se
osam dana, između ostalog, brinula je li eskaliralo nasilje među
zatvorenicima, strahujući da nije došlo do potpune pobune. Da i jest,
sad je bilo gotovo. A osoba koja ih je trovala — nadzornik — očito je još
uvijek bila živa. I Naari, jer ju je Kiva vidjela u kutu, no tijelo joj je, za
razliku od ostalih stražara, bilo napeto. Zbog pogleda na nju Kivi umalo
navru suze, zbog pogleda na prijateljsko lice nakon dugog razdoblja
samoće.
»Danas ćeš se upustiti u svoju posljednju kušnju, Suđenje
zemljom«, reče Rooke nabravši nos kad je uočio njezinu prljavštinu.
Oprala se najbolje što je mogla u prljavoj vodi u ćeliji, ali nije nosila
čistu odjeću još od prije kamenoloma. Dio nje uživao je u tome što mu je
neugodno, drugi je dio čeznuo za kadom i čistom tunikom.
Kiva je gledala u njega i čekala da pita ima li posljednje riječi, ali
prvi put to nije učinio. Pitala se boji li se da će spomenuti otrov ili mu je
jednostavno dosadilo igrati po pravilima pa je bio spreman završiti sa
Suđenjem kušnjom.
»Zbog prirode ovog zadatka danas neće biti publike«, nastavi
Rooke.
Kiva podigne obrve jer ju je zanimalo je li to zato što sam zadatak
to ne dopušta ili je situacija sa zatvorenicima zaista bila toliko loša da
zapovjednik nije želio riskirati i okupiti ih na jednom mjestu.
Pretpostavljala je da je riječ o potonjem jer su sve prethodne kušnje bile
pomno planirani spektakli. No s druge je strane posljednja dva tjedna
provela razbijajući glavu time što bi se od nje u Suđenju zemljom moglo
zahtijevati i previše joj je mogućnosti padalo na um da bi suzila izbor.
Na kraju je odustala jer je dosad ionako svaki put bila u krivu. Jedino je
žalila što nije mogla vidjeti je li Mot osmislio nešto što bi joj moglo
pomoći. U ovoj je kušnji doista bila sama.
»Ako danas uspiješ, bit će ti oprošteni svi zločini i oslobodit ćemo
te, kako stoji u četvrtom pravilu Zakonika«, nastavi Rooke dok se Kivin
želudac prevrtao. »Budući da si prvakinja optuženice, i Tilda Corentine
bit će pomilovana.« Rooke zastane, a zatim doda: »Međutim, ako
stradaš tijekom zadatka, optuženica i će biti pogubljena.«
Kiva je znala za sve te činjenice, ali kad ih je čula ovako izložene, i
kad je njihov konačni ishod bio toliko blizu, koža joj se naježi.
»Kao i u prethodna dva suđenja, imaš vremensko ograničenje za
posljednju kušnju«, nastavi Rooke. »Jedan sat — ni manje ni više. Ako se
ne vratiš prije isteka vremena, nećeš uspjeti i kraljica i pobunjenika bit
će pogubljena.« Zastane pa doda: »Ako preživiš, ali se vratiš nakon
isteka vremena, poći ćeš za Tildom u smrt.«
 Kivin želudac, koji se dosad prevrtao, sad je počeo izvoditi salto kad
je čula riječi vratiti se i preživjeti. Š to je, za ime vječnog svijeta, imao u
planu za nju?
»Još nešto«, reče Rooke, kao da je dosad bio nepresušan izvor
informacija, a nije. »S obzirom na ono što se dogodilo tijekom Suđenja
vodom i uplitanja zatvorenika D24L103, donijeli smo odluku oko
njegove kazne.«
Kiva se trzne, a krajičkom oka vidi da se i Naari pomaknula na
sličan način prije nego što se sabrala.
»Zar nije već dovoljno kažnjen?« grubo će Kiva, čiji je glas bio
hrapav od manjka korištenja. Nije mogla vjerovati da brani j Jarena —
princa Devericka — ali nije mogla ni zaboraviti da je ona razlog zašto se
našao u ovom kaosu. Niti je mogla zaboraviti. Ako su ozljede bile upola
strašne kao što je Kiva zamišljala, dva tjedna nisu bila dovoljna da se
oporavi, bez obzira na to je li ga Mesar otad pustio na miru. Nije zaslužio
više patiti.
Ali nadzornik se nije slagao s njom jer je nakon nekoliko sekundi
Kosti dovukao Jarena u prostoriju, dok je ovaj posrtao, očigledno u
bolovima, i borio se da ostane uspravan unatoč stisku stražara.
»Ah, baš na vrijeme«, reče Rooke.
Mesar se cerekao iza Kive jer je rekao nešto slično prije nego što je
zabio korbač u Jarenovu kožu. Potisne sjećanje i pogled joj susretne
Jarenov. Gotovo je mogla čuti njegov glas u glavi kako je pita je li dobro,
a strah i briga — za nju — preplavljivali su mu blijedo i bolno lice.
Skrene pogled i usredotoči se na zapovjednika, a srce joj je udaralo
dok je čekala što će reći.
»Budući da ti se D24L103 tako žarko želio pridružiti u trećem
suđenju,« reče Rooke, »odlučili smo da će dijeliti tvoju sudbinu u
četvrtom.«
Kiva opet pogleda prema Jarenu, i unatoč burnoj oluji koju je
osjećala prema njemu, u njoj počne gorjeti bljesak nade. Neće se morati
suočiti s kušnjom sama. Bit će s njom — on i njegova elementalna
magija.
 Ali tad uoči da mu je pogled prešao na Naari, pa Kiva učini isto i
ugleda zaprepaštenu stražaricu koja je izgledala kao da će za tri
sekunde izvući mač i sasjeći sve u prostoriji da zaštiti svojeg štićenika.
Kiva se bojala da je krvoproliće neizbježno, ali Jaren blago
odmahne glavom te Naari opusti šake. Lice joj se stegne zbog tihe
naredbe, no ipak ne posegne za oštricom.
Izdahnuvši od olakšanja — premda nije bila sigurna zašto jer bi dio
nje bio vrlo sretan da Naari sravni Rookea sa zemljom — Kiva se opet
okrene prema nadzorniku.
Loš se predosjećaj počne kovitlati u njoj kad ugleda da mu se licem
počinje širiti spori osmijeh. Toliko ju je smela interakcija između Jarena
i Naari da nije razmišljala zašto misli da je to što će poslati Jarena s
njom kazna.
Nadzornik nije duljio i u šest riječi otkrije njihovu sudbinu.
»Čestitam, vi ćete uskoro zajedno umrijeti.«
A onda se, drugi put u dva tjedna, nešto tvrdo zabije u Kivinu glavu
i ona ponovno potone u mrak.

* * *

KAD SE KIVA OSVIJESTILA,

najprije je prstima opipala kvrgu na stražnjoj
strani lubanje, zadrhtala je zbog bola i pokušala razmišljati unatoč
ritmičnom udaranju u glavi. Imala je sreće što je uopće mogla
razmišljati, potpuno svjesna koliko ozbiljni potresi mozga mogu biti te
da i najkraća nesvjestica može prouzročiti nepovratno oštećenje. Imala
je sreće, bez obzira na to što su joj bol u glavi i nemir u želucu govorili
suprotno.
Kiva se probije kroz bol i mučninu te se s mukom uspravi i pokuša
orijentirati. Gdje god da se nalazila, bio je mrkli mrak, a nakon što
suspregne trenutačnu paniku da ju je ozljeda glave oslijepila, uslijedi
strah da su je opet poslali u izolacijsku ćeliju. Ali kad proširi svoja
osjetila, shvati da je miris drukčiji, da je osjećaj drukčiji. Zrak nije bio
svjež, ali nije smrdio kao u bezdanu. Bio je... mokar. Pljesniv. Zemljan. A
iako nije bilo toplo, nije bilo ni hladno kao tamo gdje je provela dva
tjedna, bilo je vlažno.
Kiva se naježila kad je ispružila ruke, pokušavajući napipati nešto
što bi joj moglo ukazati na to gdje se nalazi ili ublažiti strah od toga gdje
je mislila da se nalazi. Mašući rukama, pažljivo se pomakne prema
naprijed, no prije nego što uspije napraviti dva koraka, noga joj zapne
za nešto i spotakne se, slijepo padajući.
Nije sletjela na čvrsto tlo.
Sletjela je na nešto tvrdo, ali i mekano.
Nešto što je zastenjalo kad se njezina težina srušila na to; nešto što
se kretalo.
To je moglo biti samo jedno.
To je mogla biti samo jedna osoba.
Kiva se žurno pokuša otpetljati od Jarena u mraku, slučajno ga
udarivši laktom dok je uzmicala, izazvavši još jedan jauk bola.
»Oprosti!« reče hrapavim glasom. Posljednje što je htjela jest
ispričati se njemu od svih ljudi, ali to je bio automatski odgovor.
»Kiva?« uzvrati Jaren, jednako hrapavim glasom zbog nedovoljnog
korištenja. »Jesi li to ti?«
Htjela ga je otrovno upitati tko bi drugi bio, ali pregrize jezik i samo
reče: »Da, to sam ja.«
Začuje se još jedan tihi jauk popraćen zvukom Jarenova ustajanja.
»Osjećam se kao da mi je netko raspolovio glavu«, reče.
Kiva nije potvrdila da se osjeća jednako. Nije uopće znala što da mu
kaže.
»Čekaj«, reče Jaren. »Samo da...«
Kiva ustukne i zaštiti lice dok je vatra izbijala poput plutajuće
vatrene kugle koja je osvjetljavala prostor oko njih. Oči su joj se suzile
dok su se prilagođavale, ali onda shvati gdje se nalaze, što potvrdi
njezine strahove.
 »U tunelima smo«, reče Jaren, shvativši, a njegov je ton bio gotovo
smeten.
Kiva ga pogleda, osjećajući se kao da ga vidi prvi put. Princ,
prerušen u zatvorenika, još uvijek u istoj odjeći u kojoj ga je vidjela prije
dva tjedna, ali sad umrljanom krvlju. Njegovom krvlju. Da nije znala tko
je on zapravo, da dokazi nisu lebdjeli u zraku pred njom, nikad ne bi
vjerovala da je to moguće.
»Kiva, jesi li me čula?« upita Jaren, a pogled mu prijeđe s tunela na
nju. Zbog njezina izraza lica zašuti.
»Trebao si mi reći.«
Te su četiri riječi izišle negdje duboko iz nje. To se »negdje«
proteklih osam dana hranilo izdajom i povrijeđenosti. To je »negdje«
koje je bilo prožeto njezinom boli i usamljenosti proteklih deset godina.
»Kiva...«
»Trebao si mi reći« ponovi i opet ustane jer nije htjela biti na tlu
zbog onoga što se trebalo odviti.
Jaren ustane za njom, lica blijeda poput duha i stegnuta od bola dok
se mučio podignuti, najprije na koljena, a zatim do kraja uspraviti. Kiva
mu nije pokušala pomoći, odupirući se svakom vidarskom instinktu
kako bi se mogla nastaviti ljutiti.
»Pokušao sam ti reći«, reče Jaren, bio je lagano zadihan jer mu je
bilo teško ustati, a jednom se rukom držao za trbuh. Naslonio se
ramenom na vapnenački zid, koristeći ga da se podupre i ostane stajati
na nogama. »U vrtu, prije nego što smo pronašli Tippa. Namjeravao sam
ti reći.«
»Jesi li to planirao učiniti prije ili nakon što bi me poljubio?« reče
Kiva ozbiljnim glasom. Jasno se sjećala tog trenutka, kako se naginjao,
dok mu je dah šaptao preko njezinih usana. Potisne to sjećanje,
odbijajući priznati kako se još uvijek zbog njega osjeća.
»Prije«, reče Jaren, a glas mu je bio tih, umirujući, kao da razgovara
s divljom životinjom. »Htio sam ti reći neko vrijeme, ali nikad nisam
našao pravi trenutak. Ne bih dopustio da se stvari nastave razvijati
između nas prije nego što ti kažem.«
 »Imao si devet tjedana, Jarene!« uzvikne Kiva, zanemarivši
činjenicu da su posljednja dva proveli u različitim kaznenim ćelijama.
»Čak i nakon te noći u vrtu, i dalje je bilo dana prije onoga što se
dogodilo u kamenolomu. Mogao si mi reći u bilo kojem trenutku. Trebao
si mi reći u bilo kojem trenutku.«
»I što bih rekao?« upita Jaren, a njegov se mirni ton pretvorio u
ogorčenost. »‘Znaš što, lagao sam ti o tome tko sam. Molim te, nemoj me
mrziti zbog toga'? Da, siguran sam da bi ti to bilo prihvatljivo.«
»Naravno da mi ne bi bilo prihvatljivo!« reče Kiva dovoljno glasno
da joj se glas odbije o zidove tunela. U zakutku je uma znala da bi se
trebali usredotočiti na Suđenje zemljom, na to da pokušaju shvatiti gdje
su i pronaći izlaz prije nego što istekne sat. Ali previše se toga kuhalo u
njoj da bi se mogla usredotočiti na bilo što osim osobe ispred nje. Princa
ispred nje.
»Ne znam što bih mogao reći da popravim stvari«, reče Jaren
prolazeći slobodnom rukom kroz kosu.
»Možeš mi reći zašto!« uzvikne Kiva, a glas joj se slomi.
Jarenovo se lice smekša. Nije htjela da je tako gleda, da shvati
koliko je uzrujana.
»Nitko ne zna cijelu priču«, reče tiho, zakoračivši prema njoj, ali se
zatim blago izvije i pomakne unatrag da bi se ponovno naslonio na zid,
pa se i drugom ruku uhvati za trbuh. Kiva primijeti taj pokret, duboko u
sebi se namršti, ali prije nego što uspije prizvati svoju unutarnju
vidaricu i pitati ga je li dobro, on nastavi: »Samo Naari.« Zaustavi se.
»Pretpostavljam da znaš...?«
»Da je ona tvoj Zlatni štit?« reče Kiva. »Da. Oboje ste zaista prepuni
iznenađenja.«
Jaren je imao toliko pristojnosti da izgleda skrušeno, ali Kiva ostane
ravnodušna.
Duboko uzdahne, a zatim se lecne od bola i još više problijedi, te
otkrije: »Došao sam u Zalindov prikupiti informacije o pobunjeničkom
pokretu.«
Kiva se sledi. »Š to?«
 »Čuli smo da je Tilda Corentine uhićena, ali našli su je preko
granice u Mirravenu, izvan naše nadležnosti«, Jaren objasni nešto što je
Kiva već znala. »Vladajuća kuća Mirravena nije uopće htjela razmotriti
da nam je preda, unatoč tome što zna za povijesti loza Vallentis i
Corentine. Uživali su u tome da nam onemoguće razgovor s njom, i
nismo to mogli učiniti a da ne započnemo rat s njima.«
»Razgovarati s njom«, Kiva ponovi, promuklog glasa. »Misliš,
ispitati je.«
Jaren ju je pažljivo promatrao, očigledno važući što će reći. »Znam
da imaš razumijevanja za njezin pokret, već si mi to rekla.«
Vječni svijete, pomogni joj, bio je u pravu. Rekla je
prijestolonasljedniku i njegovoj najpouzdanijoj stražarici da razumije
motive pobunjenika. Mogla im je reći i da je jedna od njih, ne bi bilo
razlike. Da već nije bila zatvorena u Zalindovu, upravo bi je zatvorili
zbog te izjave. Njezin je otac uhićen zbog manje stvari.
»Tvoje je suosjećanje prema njima vrijedno divljenja«, nastavi
Jaren. »I tvoje je razmišljanje ispravno.«
Kiva razjapi usta. I ponovno ih brzo zatvori.
»Ali to ne mijenja činjenice«, nastavi. »Ono što sam ti rekao i dalje
stoji: posljednjih je godina previše nemira zbog pobunjeničkog pokreta,
a nikad više nego u proteklih nekoliko mjeseci. Njihov je ustanak u
punom jeku, a oni pod svaku cijenu žele uzrokovati nerede i razdor, ne
samo u Evalonu, nego i izvan njega. A Tilda Corentine je njihov vođa,
regrutirala je sve više sljedbenika i ujedinila ih protiv krune Vallentis.
Moje krune.«
Kivina je krv bila poput leda. Nije bilo čudo što se Jarenu nikad nije
sviđala Tilda. Bili su zakleti neprijatelji.
»Neću lagati,« reče Jaren, »bilo je teško čuti kako braniš njezin cilj.«
»Nisam branila njezin cilj.« Kivina usta izgovore rečenicu prije nego
što im je dala dopuštenje. »Samo sam rekla da ih razumijem.« Zatrese
glavom da razbistri misli. »Još uvijek nisi objasnio zašto si ovdje. Kakve
si informacije mislio pronaći?«
»Došao sam zbog Tilde«, reče Jaren kao da to nije bilo očito. A
zaista je bilo, iako je Kivi to bilo teško prihvatiti, razumjeti. »Kad se
Mirraven napokon složio s tim da je pošalje ovamo, shvatio sam da
postoji način da netko razgovara s njom — da, u redu, da je ispita — a
da oni ne saznaju za to. Ne možemo riskirati otvoreni rat. Ali kad bi
netko uspio doći ovdje u tajnosti i približiti joj se, potaknuti je da otkrije
svoje planove... Imalo je smisla pokušati.«
»Imalo je smisla!« ponovi Kiva u nevjerici.
Jaren posegne da se počeše po bradi, a zatim brzo vrati ruku na
trbuh. »Kad se osvrnem, bio je to glup plan.«
»Ma nemoj mi reći.«
»Znali smo da je rizik«, Jaren će obrambeno. »Ali nismo mogli
propustiti priliku, ne kad sam znao da bi znanje koje posjeduje Tilda
moglo biti ključno za sigurnost našeg kraljevstva.«
»Stani malo«, reče Kiva podigavši ruku. »Tko je to mi?«
»Troje nas je bilo uključeno u plan. Ja sam samo trebao nadzirati
izdaleka«, reče Jaren. »Kad smo saznali da Tilda dolazi, Naari i još jedan
član Kraljevske straže dobrovoljno su se javili da se infiltriraju u zatvor.
Ali drugi je stražar, Eidran...«
»Slomio nogu«, reče Kiva odjednom se sjetivši što joj je Naari rekla
u bezdanu. »Onda si ga ti zamijenio.«
Jaren zaškilji. »Već znaš?«
»To je sve što znam. Ništa više.«
Jaren razmisli o tome što je rekla pa objasni. »Moja sestra i ja išli
smo u obiteljsku zimsku palaču u Tanestra planinama kad smo čuli da je
Tilda zarobljena. Poslao sam pismo roditeljima, ali koliko god da su bili
uzrujani, jedino su mogli pregovarati s Mirravenom da se Tildu dovede
u Zalindov. Znao sam da će ti pregovori trajati tjednima — to je bilo
dovoljno vremena da Naari, Eidran i ja osmislimo plan; dovoljno
vremena da Naari ode prva i ubaci se na mjesto zatvorske stražarice te
da pričeka Eidrana koji bi stigao kasnije i stopio se s ostalim
zatvorenicima, a zatim bi pronašli najbolji način da ispitaju kraljicu
pobunjenika.«
 »Ali onda se Eidran ozlijedio«, reče Kiva.
Jaren kimne, a znoj mu počne prekrivati čelo, dok su mu se oči
sjajile od bola. »Timing je bio grozan — to se dogodilo na dan kad su ga
trebali prebaciti ovdje. Donio sam naprasnu odluku i zauzeo njegovo
mjesto kad su kola iz Vallenije prolazila pored zimske palače, računajući
na to da ću ući u zatvor, dobiti odgovore, a da će me zatim Naari iskrasti,
kao što je bio plan s Eidranom.«
Zastane, a zatim prizna: »Međutim, nismo znali da je Tilda bolesna.
Ni da će biti osuđena na Suđenje kušnjom. To moji roditelji nisu
podijelili sa mnom prije nego što sam stigao. Morao sam promijeniti
taktiku nakon što sam saznao, što je značilo da ću ostati dulje nego što
sam planirao. Onda sam se usredotočio na ostale pobunjenike ovdje,
pokušao ih natjerati da mi vjeruju dovoljno da podijele bilo kakav djelić
informacije. No napravio sam ključnu pogrešku u procjeni.«
»Samo jednu?« reče Kiva.
Jaren zanemari njezin ton i reče: »Nisam znao da im je Cresta
predvodnica. I nakon što sam stao u tvoju obranu one noći...« Odmahne
glavom. »Recimo da sam otad imao problema sa sklapanjem
prijateljstava, bez obzira na to koliko sam se trudio.«
Kiva se prisjeti kad je došao u ambulantu nakon tučnjave s
pobunjenicima, njegova napetog izraza lica kad mu je rekla tko je
Cresta. Mislila je da je zabrinut oko toga da ne stvori neprijatelje. Nije
imala pojma da se htio s njima sprijateljiti — makar samo da ih
iskoristi, a onda odbaci.
»Čini se da si dobio više nego što si tražio«, izjavi Kiva ne mogavši
prizvati suosjećanje.
Jaren uzdahne, a zatim se lecne jer je zbog pokreta trznuo trupom.
»Moram priznati da mi je plan zabrinjavajuće brzo propao, ali strategija
mi je bila dobra.«
Kiva će ravnodušno: »Ta je strategija bila da sve uvjeriš da si
zatvorenik, a ne princ.«
Jaren napravi grimasu. Bio je to prvi put da ga je tako oslovila, a
riječ je visjela u zraku između njih.
 »Mislio sam da će mi krinka pomoći da pobunjenici misle da sam
jedan od njih«, prizna Jaren kliznuvši malo više niza zid, kao da je samo
naslanjanje iziskivalo previše napora. »Nakon što sam shvatio da Tilda
ne može ništa reći, mislio sam da bih ovdje mogao postati dio zajednice,
da bi mi njezini sljedbenici mogli vjerovati i otkriti... ne znam... nešto što
bi moglo pomoći.«
»Pomoći s čim?« Kiva je zahtijevala odgovor, a bijes ponovno plane
u njoj. »Pomoći ti da zadržiš svoje kraljevstvo? Svoju krunu?«
»Jebeš moju krunu«, reče Jaren, a njegova je izjava bila dovoljno
žestoka da je iznenadi. »Nije mi stalo do nje, stalo mi je do njih.« Mahne
rukom, ali onda se opet lecne i brzo je vrati na trbuh. »Mojih ljudi — do
njih mi je stalo. Oni su ti koji pate i umiru zbog ovog ustanka. Muževi,
žene, djeca. Nevini. To se pretvara u građanski rat.« Pogled mu je bio
uprt u njezin i sjajio je pod svjetlom vatre. »I bez obzira na to kako bi to
tebi moglo zvučati, stalo mi je i do toga što se događa s pobunjenicima.
Jer, sviđalo se to njima ili ne, i oni su moji ljudi. Sve dok Evalon nazivaju
domom, oni su pod zaštitom moje obitelji.« Plamen mu u očima oslabi
kad mu tuga ispuni glas. »Ali ne mogu ih zaštititi od njih samih.«
Kivi se vrtjelo u glavi zbog svega što joj je Jaren upravo otkrio, od
svega što je iz srca podijelio. Ž eljela ga je nastaviti mrziti jer joj je lagao
— i zbog toga tko je. Ali ovo...
Imaš pravo biti ljuta, ali neka te to ne spriječi da mu oprostiš. Sve što
je učinio, učinio je iz ispravnih razloga.
Naarin je prijekor lebdio u Kivinoj glavi dok je zurila u Jarena,
razmišljajući o svojem sljedećem potezu. Dao joj je vremena i
promatrao je u tišini, čekajući da vidi što će reći.
Zbog njega je izgubila obitelj i završila u Zalindovu. Možda ne baš
zbog njega, ali zbog prijestolja čiji je predstavnik bio.
Zatvorit ćemo vas zbog sumnje da ste izdali krunu.
Samo... Jaren nije znao. Govorila mu je o bratovoj smrti i da su je
zatvorili s ocem, ali nikad nije rekla zašto je Faran Meridan uhićen, da
su ga primijetili u blizini pobunjenika na tržnici. Nije ni spomenula da je
član Kraljevske straže ubio Kerrina, što bi je očigledno odalo.
 Jaren nije imao pojma da je njegova obitelj odgovorna za svu patnju
koju je prošla tijekom posljednjeg desetljeća.
»Nisam siguran što bih još mogao reći, Kiva«, napokon reče Jaren,
glasom slabijim nego prije, dok mu je snaga brzo kopnjela. »Razumijem
da si ljuta na mene, ali čak i ti moraš shvatiti da sam pokušavao spasiti
živote. Nisam ti mogao reći dok ti nisam vjerovao. Nisam mogao
riskirati da itko sazna tko sam, jer bi to sve ugrozilo.« Ž alosno odmahne
glavom. »Nije da je to sad važno. Nisam saznao ništa važno otkad sam
stigao. Doživio sam spektakularan neuspjeh.«
»Ako nisi uspijevao dobiti informacije,« procijedi Kiva, »a nikad nisi
bio zatvorenik, zašto onda jednostavno nisi otišao?«
Pogledao ju je plavo-zlatnim očima: »Jer sam pronašao razlog da
ostanem.«
Kivu gotovo izdaju noge, a značenje njegovih riječi bilo je
nemoguće previdjeti.
»Ti si budala«, reče glasom jedva čujnijim od šapta.
Očekivala je da će sklopiti oči i da će mu se povrijeđenost pojaviti
na licu. Umjesto toga, usne su mu se razvukle u ironičan, samozatajan
osmijeh.
»Moja je sestra rekla istu stvar kad mi se obratila nakon prve
kušnje. Samo se poslužila snažnijim izrazima.«
Kiva se prisjeti da je rekao da su samo Naari i ozlijeđeni Eidran
znali za njegov cjelokupan plemeniti — ali glupi — plan. »Nisi rekao čak
ni svojoj obitelji?«
»Mirryn i moj rođak Caldon su znali ponešto.« Zastane prije nego
što dalje objasni: »Moj brat Oriel trebao se sastati s Mirry i sa mnom u
zimskoj palači, ali je u zadnji trenutak odlučio ostati u Valleniji. Cal je
došao umjesto njega, nekoliko dana prije nego što je Eidran slomio
nogu, tako da su on i Mirry bili tamo kad sam promijenio plan. Rekao
sam im koliko sam se usudio, a onda su se zakleli da će čuvati tajnu.«
Jaren nastavi: »Kad sam čuo da će moja obitelj svjedočiti prvom
suđenju, rekao sam Naari da pošalje poruku Calu, molio sam ga da dođe
i da se pravi da sam ja. Već smo to znali raditi — iste smo visine i građe,
a maske nam skrivaju lica. K tome, dugovao mi je uslugu.« Brzo i tiho
frkne: »Brojne usluge. Ljudi kažu da sam ja nepromišljen, ali Caldon je
prava opasnost.«
Prava opasnost, zaista. Kiva shvati da je Jarenov rođak bio na
vješalima onog dana te da je kasnije došao u ambulantu i očijukao s
njom. Mislila je da ju je on spasio. Ali to nikad nije bio on, to nikad nije
bio Caldon.
»Spasio si me«, Kiva izjavi ukočeno jer je već dokučila istinu
duboko u utrobi bezdana, no htjela je da on to potvrdi, da prizna. »U
kušnjama. Svim. Od prve, Suđenja zrakom.«
Jarenovi obrazi blago potamne, što je bilo jedva vidljivo na
svjetlosti plamena, ali dovoljno da ga oda. »Nisam mogao podnijeti da
umreš«, reče tiho. »Imao sam sreće što su Mirry i Cal shvatili što sam
učinio pa su me pokrili.« Glas mu je bio pun žaljenja kad je nastavio:
»Bio sam toliko ljut na sebe nakon toga. Ne zato što sam te ulovio,« brzo
doda, »nego zato što mi je toliko dugo trebalo da odlučim, zbog čega si
tako jako udarila o tlo...« utihne, a pogled mu je bio pun isprike.
Princ te trebao prije uhvatiti, rekao je Jaren nakon prve kušnje, a
lice mu je bilo zgrčeno od ljutnje dok je govorio o sebi, dok se
prekoravao. Ali Kiva se jedva sjećala bola pa je njegovo kajanje — zbog
toga — bilo nepotrebno.
»A amajlija? I to si bio ti?« reče iako je već znala odgovor. »Zato nisi
bio zabrinut za mene prije Suđenja vatrom? Jer si znao da će me magija,
tvoja magija, zaštititi?«
Jaren je izgledao kao da mu je još neugodnije, ali kimne.
»A onda Suđenje vodom... Zašto, Jarene? Zašto si me spasio?«
»Zato što si dobra, Kiva«, reče kao da je samo to bilo važno.
»Promatrao sam te kako se ponašaš prema drugim zatvorenicima —
čak i prema ljudima poput Creste koji daju sve od sebe da ti zagorče
život — a ti se prema svima njima ponašaš jednako. Dovraga, čak se i
prema kraljici pobunjenika ponašaš kao prema ostalima. Pa i bolje. I
znam da si mi već rekla zašto, baš kao što znam da to nikad neću u
potpunosti razumjeti. Ali ne moram, jer vidim tvoju dušu. Nisi zaslužila
umrijeti i bilo je u mojoj moći da ostaneš živa. Pa sam to učinio.«
 Bila je svjesna koliko je to što je podijelio s njom veliko. Upleo se u
Suđenje kušnjom, ne jedanput, ne dvaput, nego tri puta. Spasio joj je
život, iznova i iznova.
»Ne znam što da kažem na to«, prizna, a glas joj je bio promukao.
»Ne moraš ništa reći«, reče i spuzne još niže niz vapnenački zid, a
svake je sekunde zvučao sve slabije. »Jednom si mi rekla da svijet treba
ljude poput Tippa, da ovdje trati potencijal. Rekao bih da isto vrijedi za
tebe.« Tiše, završi: »Ništa ne očekujem od tebe, Kiva. Samo želim da
živiš. Ž elim da budeš slobodna. A za to trebaš preživjeti.«
Kiva zatvori oči zbog njegovih riječi, zbog čežnje koju je osjetila u
duši jer poželi da su istinite. I mogle bi biti — upravo sad, bile su joj
nadomak ruke. Morala je samo preživjeti ovo suđenje, i imat će sve što
Jaren želi za nju, sve što sama za sebe želi.
»Onda bismo trebali pronaći izlaz iz ovih tunela«, reče Kiva, a riječi
su joj zbog emocija zapinjale u grlu. Bila je sigurna da joj je sve što
osjeća prema Jarenu sjajilo u očima kad ih je ponovno otvorila pa je
skrenula pogled od njega prema mračnom prolazu. »Ali... istječe nam
vrijeme. A i činilo se da je Rooke prilično uvjeren da ćemo umrijeti
ovdje.« '
»Izići ćemo unutar sat vremena, bez problema«, reče Jaren. Zbog
Kivina iznenađenog pogleda doda: »Rooke je pogriješio što me poslao s
tobom«, reče Jaren. »Zajamčio ti je uspjeh.«
Kiva podigne obrvu.
»To je zvučalo uobraženije nego što sam namjeravao«, reče Jaren, a
obrazi mu se opet zarumene. »Samo sam mislio...« Lagano slegne
ramenima zbog nelagode, ali taj mu je pokret stvarao napor pa zastane
usred rečenice, jaukne, i spuzne još niže niza zid, gotovo na tlo.
»Š to nije u redu s tobom?« Kiva ga napokon upita. »Jesu li leđa u
pitanju?«
Znala je da nisu, zbog načina na koji se držao.
»Dobro sam«, dahtao je Jaren, pokušavajući povratiti izgubljenu
visinu. »Treba mi samo sekunda.«
 Kiva zakorači prema njemu. »Da vidim.«
»Dobro sam, Kiva«, ponovi. »Stvarno nije niš...«
»Da vidim«, prekine ga najstrožim glasom vidarice.
Jaren se nije ponovno pobunio, ali je potonuo sve dok se nije u
potpunosti spustio na do, ramenom se oslanjajući na zid, štiteći leđa, ali
i prednju stranu.
»Š to se dogodilo?« upita odgurnuvši more emocija, koje su se i
dalje kovitlale u njoj, da se usredotoči na njega.
»Mesar mi je odlučio ostaviti poklon za rastanak«, reče Jaren, iako
nevoljko.
Kiva osjeti rupu u želucu dok je klečala pred njim. Polako, pažljivo,
posegne mu za rubom tunike, navlačeći je iznad struka njegovih hlača, a
um joj se borio sa srcem. Centimetar po centimetar i torzo mu je bio
izložen, a mišići su se mreškali dok je svjetlo vatre otkrivalo što je
Mesar učinio.
Kiva brzo uzdahne kad ugleda duboke, raznobojne modrice, a
pogled joj prijeđe na Jarena koji ju je mirno promatrao, čekajući njezinu
presudu.
Ne razmišljaj o njemu kao o princu, reče sama sebi jer je znala da bi
joj to rekao otac. Ne razmišljaj o njemu ni kao o Jarenu — i definitivno ne
razmišljaj o njemu kao o Vallentisu. 0 njemu razmišljaj samo kao o
pacijentu.
»Da vidimo s čim imamo posla«, reče natjeravši se da zvuči
bezbrižno prije nego što je rukom nježno dodirnula njegovu kožu.
Jaren prosikće, a Kiva brzo odmakne ruku i zabrinuto ga pogleda s
obzirom na to da ga je jedva dotakla.
»Oprosti, prsti su ti hladni«, reče Jaren zvučeći kao da mu je
neugodno. A tako je i izgledao.
Kiva se mogla nasmijati. Možda i bi da nije bila tako ranjiva zbog
svega što su netom prošli.
»Ne može nam svima frcati vatra iz ruku«, reče Kiva, ali protrlja
ruke da ih malo zagrije prije nego što ponovno posegne prema njemu.
Probijala se kroz njegove modrice što je pažljivije mogla,
pokušavajući utvrditi kolika je šteta. Unatoč svemu, mrzila je što mu
nanosi bol, nije mogla prečuti njegovo isprekidano disanje ni previdjeti
stezanje mišića svaki put kad bi ga prejako stisnula.
Kiva nije bila sigurna kome je više laknulo kad je napokon sjela i
izjavila: »Nekoliko napuklih rebara, ali mislim da nema unutarnjeg
krvarenja. Pripazit ćemo na tebe za svaki slučaj.«
»Znači li to da me nećeš ostaviti samog ovdje?«
Ton mu je bio šaljiv, ali Kiva mu u očima ugleda tračak zabrinutosti
— ne zbog toga hoće li ga napustiti ovako ozlijeđenog, nego zbog toga je
li još uvijek toliko uzrujana da razmotri tu mogućnost.
Kiva ga ne umiri, nego samo reče: »Nagni se. Ž elim ti provjeriti
leđa.«
»Sve je...«
»Ako kažeš ‘sve je u redu', ostavit ću te ovdje.«
Jaren se odmah nagne, a Kiva mu više zadigne tuniku. Krv joj se
zbog onog što je vidjela istodobno sledila i ispunila vatrom. Duboke,
guste rane tek su djelomično zacijelile, čak i nakon dva tjedna. Ono što
je Mesar učinio... šteta koju je načinio...
»Ovo dobro zacjeljuje«, natjera se reći dok je pokušavala obuzdati
bijes — i krivnju. Prijeđe prstom preko jedne od krasti, a Jaren zadrhti
zbog njezina dodira. »Ovo izgleda bolno, doduše.«
»Vrijedilo je«, reče Jaren tiho, a Kivino srce preskoči zbog onoga što
je implicirao. Pročisti grlo i doda: »Ali da, nije sjajan osjećaj. Hodanje
nije baš zabavno.«
Nije spomenuo ono što su oboje znali — Mesarovo posljednje
premlaćivanje samo je pojačalo bol.
Budući da pri ruci nije imala ništa da mu pomogne, Kiva je
namjeravala spustiti tuniku kad joj je pogled pao na jedan od njegovih
starijih ožiljaka, zakopan ispod svježijih krasta, ali još uvijek vidljiv. U
potrazi za nečim što bi joj skrenulo pozornost — bilo čim — zbog onog
što je osjećala kad je vidjela njegove novije rane, dotakne ga prstom, na
što Jaren ponovno zadrhti, a onda se ukoči kad ona kaže: »Rekao si da ti
je to učinio netko blizak.«
Jaren se odmakne od nje i sam spusti tuniku. »Zaboravi što sam
rekao.«
Zaboravi?
Zaboravi?
On je bio prijestolonasljednik, jedan od najzaštićenijih ljudi u
kraljevstvu. A netko ga je ozlijedio. Zlostavljao. Kako je mogla
zaboraviti?
»Ozbiljno«, reče Jaren odlučno vidjevši njezin izraz lica. »Pusti to.«
Kiva pobjesni. »Pusti to!« ponovi, a ljutnja ponovno nastupi.
»Spreman si mi povjeriti svoju magiju, svoj identitet i svoje tajne,
zabranjene planove, ali ne i ovo?«
Jaren je i dalje šutio.
Kivin je gnjev rastao te mu uperi prst ravno u lice i reče: »Nakon
svega što smo prošli! Nakon suđenja i otrova — prokletog otrova za koji
se Naari kune da će ga tvoja obitelj zaustaviti — nakon svega toga, želiš
da to samo...«
»U redu, to je bila moja majka!«
Kiva zatetura unatrag kad su riječi koje je Jaren uzviknuo odjeknule
tunelom.
Kraljica ga je ozlijedila? Kraljica Ariana mu je nanijela te ožiljke?
Vatra zatreperi, kao da reagira na Jarenovu bol.
»Ona... To je...« Zaustavi se, opsuje, prijeđe rukom preko lica,
lecnuvši se kad zbog tog pokreta trzne trbuhom. Duboko uzdahnuvši,
pokuša opet. »To zapravo nije ona. To je anđeoski prah. Ima problem s
njim, ponekad uzme previše. Prečesto. Kad se to dogodi, zaboravi tko je,
postane zbunjena, izgubi kontrolu.«
Kivu preplavi suosjećanje i ugasi njezin prethodni gnjev. U
potpunosti.
 Nije mogla vjerovati tomu što čuje, ali bilo je očito da Jaren ne laže.
To je objašnjavalo zašto nije htio uzeti makova mlijeka ili bilo koje
drugo opojno sredstvo. Vidio je što može učiniti ako se nepravilno
koristi. Osjetio posljedice. Ž ivio je s ožiljcima.
Otvori usta da kaže nešto, bilo što, ali on se prvi umiješa.
»Molim te«, reče hrapavim glasom. »Ne gledaj me tako. Ne gledaj
me kao da sam slomljen.«
Kiva nije mislila da je slomljen. Nakon svega što je saznala o njemu,
mislila je da je vjerojatno jedan od najsnažnijih ljudi koje poznaje.
I grozila se toga.
»Dođi«, reče, ustavši na noge i ispruživši ruku. »Trebali bismo
krenuti.«
Jaren je zurio u njezine prste kao da će ga ugristi.
»Ništa ne govoriš«, reče.
»Upravo sam nešto rekla«, uzvrati Kiva. »Rekla sam da bismo
trebali...«
»O mojoj majci. O mojim ožiljcima.«
Kiva ga pogleda. »Ž eliš li da kažem nešto?« upita. »Ž eliš li da ti
kažem koliko mi je žao što si to morao proći? Da ne mogu zamisliti
koliko ti je teško moralo biti? Da mislim da je nevjerojatno što možeš
razlučiti opojno sredstvo od korisnika i da ti je još uvijek dovoljno stalo
do majke da je želiš zaštititi?«
Jaren proguta knedlu.
Kiva primakne ruku i on je ovoga puta prihvati i dopusti joj da mu
pomogne pri bolnom ustajanju. Zanjiše se i pokuša uspostaviti
ravnotežu, a ona ga instinktivno zagrli i pomogne mu da se primiri dok
je nastavljala: »Mogu ti reći sve to, ali mislim da to već znaš. Ili se,
barem, nadam da znaš.« Zastane, ali se natjera dovršiti: »Osim toga
mogu ti reći da moraš naći nekoga da joj pomogne ako već ne dobiva
pomoć.«
Jarenove se ruke zaustave na njezinu struku dok je pokušavao
pronaći ravnotežu, ali na Kivine riječi, iako se taman počela odmicati,
ponovno je privuče i čvrsto stegne ruke oko njezinih leđa, sve dok je
nije potpuno zagrlio.
»Hvala ti«, reče joj u uho, a glas mu je bio promukao od osjećaja.
Nije bila sigurna na čemu joj zahvaljuje — zato što ga nije
sažalijevala, a od čega je toliko strahovao, ili zbog ohrabrenja da majci
pronađe potrebnu pomoć. U svakom slučaju, srce joj je u njegovoj
blizini gotovo iskakalo iz grudi jer se tako dobro osjećala u njegovu
naručju, čak i dok se borila sa svime što je još uvijek znala o njemu, o
sebi.
Ali ipak, dopusti si taj trenutak. Taj jedan trenutak u vremenu, stopi
se s njim, zatvori oči i obujmi ga rukama.
A onda se sjeti njegovih rana.
Nije ispustio nijedan jauk, ali znala je da ga mora boljeti — ne samo
leđa, nego i njegova napukla rebra — od toga koliko ju je čvrsto zagrlio.
Zato se nježno odmakne iz njegova zagrljaja, pogleda ga u oči i upita:
»Bolje?«
Sramežljivo se nasmije. »Bolje.«
»Dobro«, reče i nezainteresirano kimne kao da joj srce još uvijek
nije trostruko pumpalo. »A sad, što si ono prije rekao? O tome da je
Rooke pogriješio što te poslao ovamo?«
»Ali, to«, reče Jaren, koji je trljao čeljust i izgledao kao da mu je
nelagodno, no Kiva je znala da to nije bilo zbog trenutka koji su upravo
podijelili. Činilo se da on nije imao problema obasipati je naklonošću.
Ali opet, bio je princ. Vjerojatno je navikao na to da mu žene padaju pod
noge. Nabere nos zbog te pomisli, a to mu dovoljno privuče pozornost
da ga odvuče od onog što je namjeravao reći, te umjesto toga upita:
»Čemu taj pogled?«
Kiva nije htjela priznati o čemu je razmišljala pa brzo razmisli i
reče: »Upravo sam shvatila da ne znam kako bih te zvala. Jaren?
Deverick? Nisam sigurna kakav je protokol.«
Ovoga puta Jaren nabere nos. »Mrzim ime Deverick. Oduvijek sam
ga mrzio. Moje srednje ime je Jaren — tako me zovu moji prijatelji i
obitelj.« Značajno reče: »Tako me i ti zovi.«
»A ne princ Jaren?« upita Kiva.
»Ne, samo Jaren.«
»A što kažeš na Vaše Visočanstvo?«
Napravi grimasu. »Definitivno ne.«
»Vaša Visosti?«
»Nisam knez.«
»Vaša Ekscelencijo?«
»Ni lord.«
»Vaše Veličanstvo?«
»Molim te, prestani.«
Kiva nije mogla vjerovati da suspreže smijeh, nakon svega što su
prošli. Ali izraz na njegovu licu...
»Dobro, prestat ću«, složi se. »Ali samo zato što ne želim da me
strpaš u zatvor.« Lupne prstom po usnama. »Oh, čekaj.«
»Urnebesna si«, Jaren će bezizražajno, ali u njegovim je očima
ponovno bilo svjetlosti, a ona zbog toga osjeti određeno olakšanje. »Da
se zna, nikad nisam nikog poslao u zatvor. I nakon što sam i sam bio
ovdje...« Zadrhti. »Nikad i ne namjeravam. Barem dok ovo mjesto ne
prođe značajnu promjenu. Stvari se moraju promijeniti.« Tiho, kao da
sam sebi obećava, reče: »Stvari će se promijeniti.«
Kiva mu je željela vjerovati. Zaista je. Ali neće moći ostvariti svoje
dobre namjere iz središta labirinta tunela.
»Š to kažeš na to da počneš razmišljati o unapređenju zatvora nakon
što pronađemo izlaz odavde«, reče.
»Tako je«, složi se Jaren. »To sam ti htio reći — zašto je Rooke
pogriješio.«
»Slušam«, reče Kiva. Primijetila je da se Jaren ponovno počeo
njihati pa ga odluči poduprijeti i pažljivo mu rukom obujmi struk. Znala
je da će mu time nanijeti bol, ali nije bilo šanse da uopće iziđu iz tunela
ako mu ne pomogne hodati.
»Nadam se da se podrazumijeva da većina onog što sam ti danas
rekao mora ostati tajna«, reče Jaren.
»Shvatila sam«, reče Kiva jedva se suzdržavajući da ne zakoluta
očima.
Jaren na trenutak zastane, kao da razmišlja o onome što namjerava
podijeliti. Na kraju reče: »Iznevjerio sam tvoje povjerenje pa se nadam
da će ti ovo dati razlog da opet vjeruješ u mene. To je nešto što samo
šačica ljudi na svijetu zna.«
Kiva naćuli uši i pogleda mu liсе, a on jače obavije rukom njezina
ramena.
»Mirryn je godinu dana starija od mene«, reče. »Trebala je biti
nasljednica, prijestolonasljednica, ali onda sam naišao ja.«
»Prvorođeni sin ima pravo na prijestolje«, promrmlja Kiva.
»Tipično.«
»Zapravo nije«, reče Jaren. »Naš predak, kraljica Sarana, vladala je
sama — hoću reći, nakon što je kralj Torvin otišao. Kasnije u životu
Sarana je imala kćer koja je nastavila vladati kad je umrla. Zatim je ta
kći imala kćer, koja je imala kćer, i tako je krenulo, cijelom lozom.
Nekoliko je prinčeva postalo kraljevima ako su slučajno bili najstarija
braća, аli majke su u obitelji Vallentis uglavnom imale prvorođene
kćeri.«
Kiva se namršti. »Pa zašto onda...«
»Ovo je dio koji zna samo nekoliko ljudi izvan moje obitelji«, reče
Jaren, a ton mu je bio dovoljno ozbiljan da Kiva shvati koliko joj vjeruje.
Kad mu je uzvratila pogled, nudeći mu zauzvrat tiho obećanje, skrenuo
je pogled i poslao svoju lebdeću vatru prema naprijed, a ona se
zaustavila na mjestu koje se račvalo u tri smjera te ga osvijetlila.
Kiva je osjetila rupu u želucu kad je najednom shvatila koliko je
situacija u kojoj se nalaze strašna. Ovo je bilo Suđenje zemljom — bacili
su ih duboko ispod zatvora Zalindov, u labirint tunelskog sustava.
Prostirao se kilometrima u svim smjerovima, beskrajan labirint u kojem
se ni stražari nisu u potpunosti snalazili. Neki su se prolazi pretvarali u
slijepe ulice, drugi su bili potopljeni i išli prema vodonosniku, a
mnogima naizgled nije bilo kraja. Bez Jarenove bi vatre ovdje bili slijepi.
Možda je Rooke na to računao, pretpostavljao da neće moći ništa vidjeti,
da će napipavati put u tami dok ih dehidracija, iscrpljenost i glad ne
ubiju.
Nije ni čudo što je nadzornik toliko likovao pri oproštajnom govoru.
Kakva grozna smrt.
Ali... iako im je Jarenov plamen omogućio da barem vide, to im nije
pomagalo da iziđu iz tunela. Još su uvijek bili izgubljeni; još uvijek nisu
znah kako pobjeći.
Kivu počne oblijevati znoj kad je obuzme iznenadan, intenzivan
osjećaj klaustrofobije. Nije bilo neuobičajeno da se dijelovi tunela uruše,
i tako u trenu ubiju mnoštvo zatvorenika. Takvo što bi se jednako lako
moglo dogoditi njoj i Jarenu.
»Kiva?« začuje se Jarenov glas, a njegova joj ruka stegne rame.
Trepne i ponovno ga pogleda, vidjevši zabrinutost na njegovu licu i
shvativši da već neko vrijeme razgovara s njom.
»Oprosti, što?« upita, a čak je i ona mogla čuti strah u svojem glasu.
Na licu mu se pojavi razumijevanje i ponovno joj stegne rame,
ovoga puta utješno.
»Upravo sam rekao da moramo ovim putem.« Slobodnom rukom
pokaže na lijevo račvanje. »Trebat će nam oko dvadeset minuta i izići
ćemo, a vremena će ostati napretek.«
Kiva pogleda prolaz pa opet Jarena. »Kako znaš?«
»Jer mogu to osjetiti.«
»Možeš to...«
Kiva se prekine kad ugleda što Jaren radi, pokazujući slobodnom
rukom na tlo. Pred njezinim se očima zemlja pomakne, a iz vapnenca se
pojavi zelena stabljika, lišće i trnje na njoj, a vrh propupa i procvjeta u
najsavršeniju snježnicu koju je Kiva ikad vidjela.
Ali to nije bilo sve.
 Još se zemlje raščisti oko podnožja cvijeta, povuče, a nekoliko
sekundi kasnije pojavi se mali jarak koji se brzo napuni vodom.
Kiva je zurila u prizor. Zurila i zurila i zurila dok nije shvatila.
Ne samo da je Jaren mogao upravljati zrakom i vatrom. Mogao je
kontrolirati i zemlju i vodu.
Sva četiri elementa.
Nitko nije posjedovao takvu moć još od same kraljice Sarane.
»Sad znaš sve moje tajne«, reče Jaren tiho. »I zato je Kraljevsko
vijeće odlučilo imenovati mene nasljednikom, a ne Mirryn.«
Kivi je vlastito disanje zvučalo glasno. Nije bila sigurna kako
probaviti ono što je upravo saznala, važnost onoga što je upravo
podijelio. Ali osjećala je Jarenovu napetost, tijelo mu je bilo
paralizirano, kao da se boji njezine reakcije, pa se prisili opustiti i reče:
»Pa, idemo lijevo?«
Jaren uzdahne i nasmije se od olakšanja, gotovo u nevjerici: »Aha«,
reče. »Idemo lijevo.«
Kao da si nije mogao pomoći, nagne se i utisne joj poljubac u
sljepoočnicu — u znak neizrečene zahvalnosti što nije burno reagirala
na nešto što je zaslužilo burnu reakciju.
»Dvadeset minuta, je l'?« reče Kiva koja je i dalje nastojala ostati što
mirnija izvana, dok se iznutra sve u njoj kovitlalo. »Veselim se vidjeti
izraz Rookeova lica kad shvati da smo živi.«
»Ja se veselim što ću mu vidjeti izraz lica kad te bude morao pustiti
na slobodu«, reče Jaren kad su polako počeli hodati u smjeru vatrene
svjetiljke koja se njihala.
»I to«, reče Kiva koja nije mogla suspregnuti čuđenje u glasu. Š to se
tiče suđenja, ovo je — dosad — bilo najlakše, ali samo zbog Jarena. Bez
njega i njegove elementalne magije koja je njušila izlaz Kiva bi skončala
u ovim tunelima. Bila je sigurna u to.
Jaren je na trenutak oklijevao, ali onda, kad su skrenuli prema
lijevom račvanju i pošli dalje, dok je vatra lebdjela pred njima, oprezno
reče: »Tilda će biti oslobođena s tobom.«
 Kiva je shvaćala zašto mu to predstavlja problem. Iskreno, bila je
zadivljena što ju je spasio u svim kušnjama kad je to značilo da spašava i
svoju zakletu neprijateljicu. U njoj je procvjetao neobičan osjećaj zbog
kojeg su je prošli srsi, ali ga je sasjekla u korijenu. Sad nije bilo vrijeme
za to. I dalje je imala o toliko toga razmisliti, s toliko se toga pomiriti.
»Ona je zaista bolesna, Jarene«, reče Kiva. »Bila ona kraljica
pobunjenika ih ne, nije neka prijetnja.«
»Zasad«, uzvrati. »Ali ako joj bude bolje...«
»To je problem za neki drugi dan«, Kiva će odrješito.
Jarenova napetost nije jenjavala, a Kiva ga nije mogla kriviti jer je
znala tko je i što mu Tilda predstavlja. Tražila je neki kompromis, nešto
što će Tildu izvući iz Zalindova, ali i neutralizirati opasnost za koju je
strahovao da ona predstavlja.
»Mogao bi je povesti sa sobom u Valleniju«, reče Kiva, iako joj to
nije bilo lako prevaliti preko usana. »Tvoji bi kraljevski vidari mogli
učiniti puno više za nju nego bilo tko drugi. A ako se ona oporavi,
možda ćeš i dalje moći dobiti odgovore zbog kojih si došao. Mogao bi
saznati što planiraju pobunjenici, čak je i pitati zašto je uopće bila u
Mirravenu. Bila bi slobodna od Zalindova, ali sigurna pod tvojim
nadzorom.«
Kiva nije bila sigurna je li se ikad više mrzila. Ali na ovaj je način
Tilda imala priliku da se oporavi — dobru priliku jer su kraljevski vidari
poznati po svojim vještinama. Jedini je problem bio što bi predala
kraljicu pobunjenika u ruke njezinih neprijatelja.
Ali barem bi bila živa.
Kivi je to bilo najvažnije. Nije riskirala život iznova i iznova da Tilda
umre.
»To nije loša ideja«, prizna Jaren. »Ali ako to ne uspije,« Kiva se
pripremi, uvjerena da će u tom trenutku izreći Tildinu kaznu,
»najvažnije je da si slobodna, makar to značilo da će i ona biti
slobodna.« Jaren joj je palcem mazio rame. »Kasnije ćemo se pozabaviti
posljedicama.«
Da Kiva nije nosila veći dio njegove težine, možda bi se srušila zbog
značaja njegovih riječi. Bio je spreman pustiti kraljicu pobunjenika na
slobodu samo da bi i ona bila slobodna? To je bilo... to je bilo...
To je bilo nečuveno.
To je bilo nevjerojatno.
I to je ispunilo Kivu toplinom od glave do pete.
Ali onda se sjeti još nečeg i, iako nije htjela izazivati sreću, ne uspije
se suzdržati i upita: »Znaš, budući da si ti princ...?«
Jaren se nasmije, a tijelo mu se micalo uz njezino dok su skretali u
drugi prolaz osvijetljen njegovim plamenom. »Svjestan sam toga.«
»Pa...« Kiva se ugrize za usnu jer nije bila sigurna kako da ga to pita.
»Odgovor je da, Kiva.«
Zaobiđu veliku vapnenačku ploču na putu prije nego što upita:
»Kakav odgovor?«
»Nagađam da me pokušavaš pitati za Tippa«, pretpostavi ispravno.
»Nema šanse da dopustim da ostane ovdje. Jednom kad ti budeš
slobodna, i on će biti slobodan. Pobrinut ću se za to.«
Kivine se oči ispune suzama i ne pokuša ih sakriti kad se Jaren
okrene da je pogleda.
»Hvala«, reče, očigledno prepuna osjećaja. Iako je već razgovarala s
nadzornikom da postane Tippova skrbnica ako preživi suđenja, nakon
svega što je saznala o Rookeu, bojala se da se neće držati dogovora
samo da joj napakosti. Sad je barem imala potporu
prijestolonasljednika. Tipp će napokon biti slobodan.
Jaren joj uzvrati blagim osmijehom prije nego što se uozbilji. »Ne
znam čeka li vas itko vani. Ijedno od vas. Ali razmišljao sam... Hoću reći,
nadao sam se...« Zastane pa pokuša ponovno. »Ako želite... doista bih
vam volio pokazati Valleniju. I tebi i Tippu.«
Drugi put u nekoliko minuta Kiva se zamalo sruši.
Ostani na životu.
Ne dopusti da umre.
 Dolazimo.
»Ž eliš da pođemo s tobom?« stegne joj se grlo. »U glavni grad?«
»Najprije bismo se morali zaustaviti u zimskoj palači,« reče Jaren,
»samo na dva tjedna ili malo dulje, dok ne počne proljeće i otapanje, što
bi nam olakšalo putovanje. Ali onda, da. Povratak u grad.«
»I živjeli bismo s tobom, u dvorcu?«
Jaren kimne. »Razmišljao sam da bi možda htjela ići na pokoje
predavanje na Akademiju, nastaviti brusiti svoj zanat.«
Vidarska akademija. Kiva nije mogla vjerovati što joj Jaren nudi na
pladnju.
»A Tipp je otprilike iste dobi kao i Oriel«, nastavi. »Moj brat zna biti
mala napast, ali dobar je u duši. Mislim da bi se stvarno dobro slagali.
Osim toga, Ori bi pomogao Tippu u učenju, pretpostavljam da će trebati
neke stvari nadoknaditi.«
Kivi oči još više zasuze od pomisli da bi taj san mogao postati
stvarnost. Zbog mogućnosti koje je mogla tako jasno vidjeti u svojem
umu.
Ali... njezina obitelj...
Dolazimo.
Nisu došli po nju, ali to nije značilo da ona ne može otići k njima.
Brat joj je pisao, rekao joj gdje su. Bilo je jasno što je mislio: čekali su.
Deset je godina čeznula da ponovno bude s njima. Ali sad kad bi to
napokon mogla slobodno učiniti...
Kiva više nije znala što želi. Nije mogla poreći da su je povrijedili,
razočarali, i to jedno cijelo desetljeće. Obećali su da će doći, ali nisu, čak
ni nakon što joj je otac umro. Bila je sama, prepuštena sebi, i preživjela
je više strahota nego što su mogli pojmiti.
Pa ipak... i dalje su bili njezina obitelj.
Voljela ih je.
Baš kao što je znala da i oni nju vole.
 »Ne moraš sad odgovoriti«, brzo će Jaren ubacivši se u njezine
misli. »Samo... samo razmisli, u redu?«
Kiva uspije tek kimnuti. A onda, kad joj Jaren pokaže da skrene
desno, učini to i pomogne mu šepati niz dugačak mračni tunel, ne
sluteći gdje će završiti, ali sigurna da će joj sve što je iza ugla zauvijek
promijeniti život.

KIVA JE BILA u pravu što se tiče nadolazeće promjene.

Ali ne na način na koji je to očekivala.

Jaren je to shvatio znatno prije nje, Jaren je primijetio da u
tunelima nema radnika, nema zatvorenika koji kopaju da ih produže i
pronađu još vode.
Labirint je bio prazan.
A kad ih je njegova zemaljska magija napokon dovela do ljestava, i
kad su se s mukom uspeli na površinu, postalo je jasno da će Kivin
uspjeh na suđenjima morati staviti na čekanje.
Nitko ih nije čekao.
Nije bilo Rookea, nije bilo Naari, uopće nije bilo stražara.
Samo vrištanje.
 TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

KIVI JE TREBALO tek nekoliko sekundi da shvati što je započelo dok su

ona i Jaren prolazili podzemnim labirintom.
Nisu samo vriskovi odali što je posrijedi. Bili su to zvukovi udaraca
čelika o čelik, zviždanje prepirki i strijela, lavež pasa... i krv.
Tlo Zalindova već je jednom bilo umrljano njome.
Ovo je bilo mnogo gore od ijedne pobune kojoj je Kiva svjedočila.
Čak i iz unutrašnjosti kupolaste zgrade koja je prekrivala ulaz u tunele,
vidjela je gomilu zatvorenika koji se bore protiv naoružanih stražara —
čekići i dlijeta i krampovi protiv mačeva i štitova i lukova. Kamo god je
pogledala, ljudi su se hrvali, tijela su prekrivala tlo, neki su se grčili od
bola, a drugi su bili nepomični i tihi. Nitko nije vikao glasnije od onih
koji su se branili od pasa, čiji su oštri zubi trgali meso i kidali kosti.
Sve je to Kiva upila u jednom dahu, a panika joj obuzme um prije
nego što ga adrenalin razbistri. Pogleda Jarena i dahne: »Tipp... Tilda...
Moram...«
»Idi!« završi umjesto nje i požuri je da krene. »Sustići ću te!«
Već je trčala kad je povikao za njom: »Budi oprezna!« Znala je da će
je slijediti onoliko brzo koliko mu to ozlijeđeno tijelo dopusti, ali to
možda neće biti dovoljno brzo. Morala je stići u ambulantu, do Tippa, do
Tilde, uvjeriti se da su na sigurnom. Zabarikadirat će vrata, zaključati ih
u karantenu ako bude morala, što god bude potrebno da ih zaštiti.
Olisha i Nergal će se pobrinuti sami za sebe — vjerojatno su već i
pronašli skrovište — ali Tipp i Tilda... Kiva se morala požuriti, požuriti,
požuriti.
 Zbog zvižduka je skrenula baš na vrijeme da izbjegne strelicu koja
se zabila u tlo, previše blizu da bi joj laknulo što ju je promašila. Noge su
joj otkazale, strah stezao grudi, ali nastavila je dalje, projurivši kroz
usko grlo zatvorenika i stražara koji su se sukobljavali u blizini
zapadnog stražarskog tornja, izmicala se i saginjala sve dok nije stigla
do vojarne gdje se mogla sakrila. Zbog zvukova bitke očajnički je htjela
začepiti uši, makar samo da utopi agoniju svuda oko sebe. Zašto to
rade? Time neće ništa postići. U trenutku kad je započelo nasilje,
nadzornika su odveli na vrh zidina, po protokolu kojeg su se držali kad
se radilo čak i o najmanjim pobunama. Do njega se nije moglo doći,
osim ako zatvorenici ne svladaju svakog stražara i zatim se sami popnu
na zidine. Rooke je bio najsigurniji čovjek u Zalindovu, koji je s visine
promatrao kako pada zatvorenik za zatvorenikom, a tako će i ostati sve
dok pobuna bude trajala.
Možda je to čitavo vrijeme htio. Pobuna je bila najbrži način za
siguran masovni pokolj. Nakon današnjeg dana neće biti potrebe za
njegovim otrovom i nitko ništa neće pitati — neće snositi posljedice za
svoje zločine, a krivnja zbog brojnih mrtvih past će na nekontrolirano
nasilje.
Zvižduk još jedne strelice natjera Kivu da se sagne u trenutku kad
joj je prošišala pokraj uha, dovoljno blizu da osjeti kako se zrak pomiče.
Od straha ispusti zvuk grgljanja, ali on se utopi u galami oko nje, u vici
stražara i zatvorenika.
Kiva je jurila preko dvorišta, pazeći na strelice i leteće bodeže
stražara, ali isto tako pazeći na improvizirano oružje zatvorenika, te je
vidjela stražare nagomilane na tlu s razbijenim glavama i otvorenim
posjekotinama, a iz nekih je još uvijek virio ručni alat dok su slijepo
gledah u nebo.
Na svakog stražara koji je pao Kiva je vidjela deset oborenih
zatvorenika. I više. Znala je da bi im se svaki čas mogla pridružiti. Pa
ipak, još uvijek je trčala, motreći hoće li uočiti Naari, a nije bila sigurna
želi li da stražarica bude uz nju ih da požuri zaštititi Jarena. Nije bila
sigurna...
BUM!
 Kiva padne s nogu i vrisne kad se vine u zrak, pa padne na hladno
tvrdo tlo.
Na trenutak je samo ležala, ošamućena. U ušima joj je odzvanjalo,
zvuci daljnjeg nereda pretvorili su se u prigušenu, besmislenu
pozadinsku buku, vid joj je bio zamagljen te se naizmjenično izoštravao
i mutio.
Dok je ležala na trbuhu, Kiva okrene glavu baš na vrijeme da vidi
kako stražarski toranj pada.
Eksplozija — netko je prouzročio eksploziju. Raznijeli su podnožje
tornja i kameni se kut raspadao ispod nje, a cijela se konstrukcija
opasno nagnula prije nego što se zbog gravitacije srušila na do.
Zemlja se zatresla od udara, a stražari koji su iz sigurnosti
podignute platforme ispaljivali strijele sad su bili smrvljeni ispod nje.
Mrtvi.
»Eto vam, psi jedni!« Kivi se sluh vratio dovoljno da čuje Motov
uzvik, a vid joj se razbistrio toliko da je vidjela kako je trijumfalno
podignuo ruke.
»Kad se igrate s ljekarnikom, što posijete, to ćete i požeti!« reče
ponosno prije nego što odšepa u pješčanu oluju nastalu od srušenog
tornja i nestane s vidika.
Ta ista prašina dopre do Kive nekoliko trenutaka kasnije, a njezina
su se bolna pluća pobunila kad je počela kašljati da udahne čist zrak.
Ustani, naredi si. USTANI!
Tippu i Tildi još je uvijek bila potrebna. Nije ih mogla iznevjeriti.
Nije.
Odlučna, pridigne se uz pomoć slabih ruku dok joj se vrtjelo u glavi.
Zamalo je opet pala, ali uspostavi ravnotežu i otetura naprijed. Bilo je
teže vidjeti sad kad je sve prekrivala izmaglica, ali Kiva se probijala
dalje i, kako se prašina polako slijegala, vidjela je poznata lica koja se
bore za život.
Najprije Crestu, predvodnicu pobunjenika, koja je ukrala bodež i
mač te ih koristila da sasiječe sve koji joj stoje na putu. Dok je Kiva
promatrala, Harlow je pao pod njezinim oštricama te se nadglednik
kamenoloma srušio na koljena dok mu se svjetlost u očima gasila.
Zatim je vidjela Grendel, radnicu u krematoriju koja je u lice njoj
najbližih stražara bacila nešto što je izgledalo poput pepela, oslijepivši
ih prije nego što se sagnula u zaklon, a onda sve iznova ponovila.
Zatim Kiva ugleda Kosti i Mesara kako se bore rame uz rame u
sredini dvorišta — dvojica su okrutnih muškaraca bila oblivena krvlju i
ubijala sve zatvorenike koji su im se usudili prići. Kivi je bilo mučno dok
ih je gledala; njihovi su radosni pogledi pokazivali koliko su uživali u
nasilju.
Požuri, reče si, skrenuvši pogled. Nije se mogla zadržavati, nije si
mogla priuštiti da protrati još vremena.
Natjeravši se da se brže kreće, pomicala je teturave noge sve dok
opet nije potrčala, sprintala, vijugala oko zatvorenika i stražara u
dvoboju, sve dok napokon:..
Eto. Kiva ugleda ambulantu. Zajeca od olakšanja. Nije mogla
vjerovati koliko sreće ima kad je shvatila da se u blizini ulaza nitko ne
bori, gomila se raščišćavala kako se kretala dalje od središta dvorišta,
gdje je bilo najviše ljudi. Ispusti još jedan jecaj iako je i dalje trčala
prema ambulanti. Bila je tako blizu, tako blizu, ali onda...
Ugleda vrata.
Bila su razvaljena.
Kiva posrne jer su joj se stopala prebrzo kretala po neravnom tlu,
mahala je rukama da ostane na nogama — baš kad joj još jedna strijela
prostruji točno iznad glave, točno tamo gdje bi joj bilo srce da se nije
spotaknula.
Š ok i užasnutost borili su se za njezinu pozornost, ali ih odagna.
Nije mogla razmišljati o tome što je upravo jedva izbjegla, nego se samo
usredotočila na to da dođe do ambulante, dok su joj pluća gorjela, mišići
je boljeli, a svaki dio nje očajnički želio saznati, očajnički želio vidjeti...
Proleti kroz vrata i naglo se zaustavi sad kad više nije bila u
neposrednoj opasnosti. Dok se osvrtala oko sebe, ostane bez ono malo
preostalog daha, a srce joj zastane kad vidi u što se pretvorilo njezino
vidarsko utočište.
Staklene bočice razbijene na tlu, tor za štakore slomljen na komade,
a štetočine nestale, posteljina rasparana, ljepljivi lijekovi posvuda, od
klupa do zidova i poda. Ambulanta je bila uništena, ali Kivi nije bilo
stalo do prostorije — bilo joj je stalo do onih u njoj.
Na drhtavim nogama Kiva krene prema Tildi. Više nije imala
potrebe žuriti. Već je to vidjela s druge strane prostorije.
Krv.
Tildina krv.
Bila je posvuda, posteljina joj je bila natopljena crvenom bojom.
A njezine oči... Tildine slijepe oči... zurile su u strop, ne trepćući, ne
mičući se, baš kao i ostatak nje.
Kao da promatra iz sna, iz noćne more, Kiva stavi drhtave ruke
preko Tildina srca, preko razjapljene ubodne rane koja je mogla značiti
samo jedno.
Ništa.
Nijedan otkucaj.
Mirna kao smrt.
Ne dopusti da umre.
Kiva nije mogla ništa učiniti za nju.
Ne dopusti da umre.
Dala je sve od sebe — sve — da održi Tildu na životu.
Ne dopusti da umre.
Suza kane iz Kivina oka, zatim još jedna, prije nego što joj koljena
zaklecaju te se sruši nad ženu, ne obazirući se na njezinu krv, misleći na
sve što je pretrpjela da je zaštiti. Kiva je preživjela nemoguće, dovršila
cijelo Suđenje kušnjom, sve za Tildu, sve da bi mogla biti sigurna,
oslobođena. A sad...
Sad je bila mrtva.
 »Ž ao mi je«, protisne Kiva. »Pokušala sam. Pokušala sam.«
Samo je dvaput prije proživjela ovakvu agoniju. Ovakvu bol u srcu.
Mogla je jedino nastaviti šaptati. »Žao mi je, žao mi je«, iznova i iznova.
»K-Kiva? «
Kiva naglo podigne glavu, a suze joj zamagle vid dok je mahnito
tragala za vlasnikom slabašnog glasa. »Tippe?« hrapavo će, jedva
uspijevajući oblikovati riječ zbog emocija koje su je preplavljivale. »Gdje
si?«
Budući da Tipp nije odmah odgovorio, Kiva obriše lice, stojeći
pokraj Tildina kreveta, i ponovno zazove: »Tippe?«
A onda ga ugleda na suprotnoj strani Tildina kreveta, zapetljanog u
poderan zastor... i kako leži u lokvi vlastite krvi.
»TIPPE!« uzvikne Kiva, pojuri oko kreveta i spusti se pokraj njega
tako brzo da su joj koljena vrisnula od bola. Odgurne zastor, a oči joj se
ispune novim suzama dok je gledala dječaka i kad je pronašla izvor krvi.
Čitavo joj je tijelo drhtalo dok je posezala prema njemu, rukama mu
pritišćući trbuh i pokušavajući zaustaviti protok krvi, iako je već znala
da je izgubio previše. Nije bilo ništa što je mogla napraviti da ovo
popravi, nikakvog lijeka koji bi ga spasio.
»P-pokušao sam je z-zaštititi«, prošapće Tipp, a lice mu je bilo
toliko blijedo da je bilo gotovo jednako plavo kao njegove oči. »Ž -žao mi
je. P-pokušao sam.«
Zakašlje se, a krv mu počne curiti iz usta niz bradu.
»Š ššš«, reče mu Kiva dok su joj se suze slijevale niz lice. »Čuvaj
snagu.«
»V-volim te, K-Kiva«, nastavi šaptati Tipp, a glas mu je sve više
blijedio kao da se držao samo da je vidi posljednji put. »Hvala t-ti... z-za
sve.«
Kiva štucne od jecaja. Rukama je još uvijek stiskala njegov
razjapljeni trbuh iz kojeg se krv sad zabrinjavajuće sporo slijevala.
»I ja tebe volim«, prošapće, pomaknuvši jednu mokru ruku da mu
je prisloni na obraz, dok su joj se suze još brže slijevale. »Zato moraš
ostati sa mnom, u redu? Prebrodit ćemo ovo, kao i sve drugo.«
Tipp joj se nasmije, a unatoč bljedilu, unatoč težini rane, još uvijek
je osvjetljavao prostoriju. »U-uvijek s-si... l-loše... lagala«, prošapće, i
dalje se smiješeći. »T-trebaš... T-trebaš...«
Ali ne završi rečenicu jer ponovno počne kašljati i kašljati, sve dok
nije zakolutao očima... i dok mu se grudi nisu prestale micati.
»Ne«, dahne Kiva. »Ne, ne, ne, ne, ne.« Pomakne okrvavljene ruke
preko njegova srca. »Tippe, molim te.«
Još uvijek je kucalo, ali slabašno. Čuli su se najmanji udarci, ali ne
zadugo — ne sad kad više nije disao.
»Ne mogu i tebe izgubiti«, zajeca Kiva, čije su suze padale na njega.
»Ne mogu i tebe izgubiti.«
I odjednom, Kiva više nije vidjela Tippa; ambulanta je nestajala dok
se vraćala deset godina unatrag u ledenu zimsku večer. S mučnom se
jasnoćom prisjetila trenutka kad je mač izvučen iz Kerrinovih prsa i kad
je usporeno pao na tlo, i oca kako mu je pritisnuo ruke na ranu i vrisnuo
upomoć, kako je Kiva posegnula za njim — ali su je povukli prije nego
što ga je uspjela dodirnuti.
Danas je nitko neće povući.
Obećaj mi, mišiću, prošaptao je njezin otac prve noći koju su proveli
u Zalindovu. Obećaj mi da to nikad više nećeš učiniti.
Ali, tata, ruka ti je krvarila. Bio si ozlijeđen.
Nije važno, rekao je s hitnjom u glasu. Znaš zašto sam te podučavao
vještini viđanja, znaš zašto je toliko važna, zašto moraš nastaviti učiti.
Da nitko nikad ne sazna, rekla je Kiva poslušno.
Tako je, dušo, rekao je Faran poljubivši je u obraz. Moraš prestati. Ne
smiješ riskirati, ne ovdje. Čak ni za mene.
Ali...
Ozbiljan sam, Kiva. Obećaj mi, rekao je odrješito Faran. Obećaj mi da
dokle god si ovdje, neovisno o čemu se radi, o kome se radi, to više nikad
nećeš učiniti.
I tako je Kiva obećala.
Čak i kad je strahovala da joj se otac razbolio kao i mnogi drugi, čak
i kad je umro, održala je svoje obećanje.
Ali više nije mogla održati to obećanje.
Možda je prošlo deset godina, ali njezina ju je krv cijelo to vrijeme
dozivala, čekala, čekala, čekala. Nije bila obučena, nije imala iskustva s
ovako ozbiljnim ranama, ali očaj je nagna da se usredotoči na Tippove
otkucaje srca koji su blijedjeli, na njegov razjapljeni trbuh, na život koji
ga je brzo napuštao.
»Molim te«, šapne, a glas joj se lomio dok se koncentrirala jače
nego ikad prije, moleći se da uspije učiniti za Tippa ono što je željela
učiniti za brata uz rijeku prije svih tih godina. Da je barem mogla
položiti ruke na Kerrina — trebao joj je samo trenutak, jedan dodir
prije nego što mu je srce stalo i to bi sve promijenilo. »Molim te.«
Samo je to bilo potrebno.
Zlatno se svjetlo izlilo iz vršaka Kivinih prstiju, prodirući u Tippova
prsa, plaveći se duž njegova trupa, zatvarajući njegovo meso, centimetar
po bolan centimetar.
Upalilo je — upalilo je.
Otkucaji njegova srca postajali su jači, otkucaj za otkucajem za
otkucajem.
I onda...
Udahne, a prsa mu se rašire.
Kiva je iskreno plakala, držeći ruke na mjestu, u mislima moleći to
zlatno svjedo da nastavi zacjeljivati, da nastavi zatvarati. Još malo i to je
to, još samo nekoliko centimetara do kraja, i bit će potpuno...
»KIVA!«
 TRIDESET TREĆE POGLAVLJE

KIVA JE POSRNULA UNATRAG, maknula je ruke s Tippa u trenutku kad se

naglo okrenula prema vratima, a zlatno je svjetlo nestalo djelić sekunde
prije nego što je Jaren uletio u ambulantu s Naari za petama. Stražarica
je bila poprskana krvlju, oči su joj bile divlje dok je upijala nered, a
pogled joj je letio po prostoriji prije nego što se zaustavio na Tildi, a
zatim na podu pronašao Kivu i Tippa.
»Kiva!« uzvikne ponovno Jaren koji ju je vidio u isto vrijeme kad i
stražarica. Njih dvoje dojure, pri čemu se Jaren nije obazirao na bol dok
je prestravljeno zurio u dječaka okruženog morem crvenila.
»Dobro je«, hrapavo će Kiva. »To je Tildina krv. Ima samo malu
posjekotinu na trbuhu i kvrgu na glavi. Bit će dobro.«
Nije imala pojma kako se iz nje tako lako slijevaju laži. Jedino o
čemu je mogla razmišljati bila su očeva upozorenja i obećanje koje mu
je dala. Već je prekršila to obećanje, ali bila je dovoljno pametna da
nitko za to ne sazna, a ponajmanje njezino sadašnje društvo.
»Može li ga se micati?« upita Naari.
Kiva drhtavim rukama prijeđe na Tippov trbuh, provjeravajući
stanje. Ostale su najmanje posjekotine — neće mu trebati ni šav. Kiva
umalo opet zajeca, ali umjesto toga protisne: »Da. Samo to mora
prespavati.«
Taj dio nije bio laž. Tippu je trebao kvalitetan, dug, ljekovit san. A
kad se probudi, Kiva ga mora uvjeriti da mu rana nije bila toliko strašna
kako se činila. Tipp će joj povjerovati. Nije bilo razloga da joj ne
povjeruje.
 »Dobro«, reče Naari pogledavši prema vratima s očiglednom
nelagodom. »Ovo se mjesto pretvara u zonu smrti. Moramo krenuti.
Odmah.«
Jaren pruži Kivi ruku i ona je prihvati, previše zapanjena svime što
se upravo dogodilo — što se sad događalo — da se sjeti njegovih
ozljeda. On ispusti samo najmanji zvuk bola i umiri je kad je noge umalo
izdaju, trauma zbog onog što je upravo proživjela harala joj je tijelom.
Iscrpljenost ju je prijetila oboriti, a napor zbog onog što je učinila nije
se mogao ni s čim usporediti. No bez obzira na to, kad Jaren krene
podignuti Tippa, Kiva ga zaustavi.
»Ja ću ga uzeti«, reče glasom promuklim od plača.
»Teži je nego što se čini«, upozori je Jaren.
»Ja ću ga uzeti«, odlučno ponovi Kiva jer je znala da Jarena
adrenalin možda drži na nogama, ali nije bilo šanse da će zbog ozljeda
moći nositi dječaka. Osim toga, Kivi je bilo potrebno osjetiti Tippa u
naručju, i život koji kuca u njemu, makar samo da se uvjeri da je još
uvijek živ.
Za razliku od Tilde.
Kiva nije mogla pogledati ženu, čak ni kad je vidjela kako Naari i
Jaren sa sažaljenjem na licu pogledavaju nju i kraljicu pobunjenika jer
su oboje znali koliko je dala da zaštiti Tildu. Da je Kiva uspjela stići prije,
možda bi mogla učiniti za nju ono što je učinila za Tippa. Ali čak ni ona
nije imala moć vratiti mrtve.
Za Tildu je bilo prekasno.
Nije bilo prekasno za Tippa, kao ni za Jarena, Naari i Kivu.
Ali bit će ako ne iziđu iz Zalindova prije nego što neredi eskaliraju.
»Požurite«, reče Naari ponovno pogledavši prema vratima.
Kivi nije trebalo dvaput reći pa podigne Tippa u naručje. Jaren je
bio u pravu oko njegove težine te ona malo zastenje i posrne, ali onda se
primiri i pogleda stražaricu.
»Slijedite me«, reče Naari brzo krenuvši prema vratima, dok je dva
krvava mača držala obrambeno pred sobom — prinčev je Zlatni štit bio
spreman žrtvovati svoj život ako je to značilo da će ga zaštititi. Zaštititi
sve njih.
»Ne brini se, sve će nas izvući odavde«, reče Jaren Kivi kad vidi da
oklijeva.
»Znam«, odgovori pa pođe za stražaricom.
Njezino oklijevanje nije bilo zbog straha da je slijedi — skupljala je
snagu da pogleda Tildu, posljednji put.
Ali natjera se da to učini.
Natjera se da šapne posljednje riječi: »Neka te mir pronađe u
vječnom svijetu.«
A zatim požuri kroz vrata, nikad zahvalnija što se ambulanta nalazi
blizu zatvorskih vratnica, a jednako zahvalna što se hrpa borbi odvija u
središtu dvorišta — i dalje preblizu da Jaren riskira da ga itko vidi kako
koristi elementalnu magiju da ih zaštiti, ali dovoljno daleko da je ne
treba koristiti.
Prije nego što je uspjela trepnuti, stajali su ispred masivnog
željeznog ulaza, a vratnice su sad bile zatvorene zbog pobune.
»Ovim putem«, reče Naari krećući se prema podnožju stra žarskog
tornja, gdje su puno manja vrata bila urezana u vapnenački zid. Kiva ih
nikad prije nije uočila jer nikad nije bila toliko blizu vratnicama kad su
zatvorene.
Izvukavši veliki mjedeni ključ iz svojeg okrvavljenog oklopa, Naari
ga umetne u vrata.
»Stanite!«
Kivu obuzme užas kad začuje zapovjedni glas, okrene se i ugleda
nadzornika kako korača prema njima, sa stražarima za petama.
Izišao je iz skrovišta zbog nje — zbog Kive. Nije ju htio pustiti na
slobodu. Nikoga od njih. Ne kad su znali njegovu tajnu.
»Odmakni se od vrata, stražarice Arell«, zareži Rooke. »To je
naredba.«
»Ne primam naredbe od tebe«, reče Naari, stane korak ispred Kive i
Jarena te opet stisne oštrice. »Više ne.«
Rooke podigne obrve i oštro pogleda prema stražarima. »Š to točno
misliš da će se dogoditi? Da ću vas samo pustiti?« Odmahne glavom.
»Ne mogu to učiniti, bojim se.«
»Š teta što nemaš izbora, konjino.«
Mot brzo došepa u vidokrug, držeći podignutu bočicu poput oružja.
»A-a-a«, otpuhne ljekarnik kad su stražari krenuli u njegovu
smjeru. »Jeste vidjeli šta se dogodilo sa stražarskim tornjem? Ako
nećete da se ponovi ono tamo,« pretrese bočicu izazivajući ih, »pustit
ćete Kivu i njezine prijatelje.«
Kivi se srce stegne na njegove riječi. Ne zbog te prijetnje, nego zato
što nije rekao da ide s njima.
»Mote...«
»Bježi odavde, Kiva, srce«, reče Mot, a pogled mu se smekša kad ga
uputi u njezinu smjeru, a zatim spusti na Tippa u njezinu naručju.
»Pruži mu dobar život, može? Oboje zaslužujete sreću.«
»Pođi s nama«, preklinjala ga je iako mu je u očima vidjela da je već
donio odluku.
»Samo ću vas usporit’. A, osim toga, imam još posla ovdje, šta ne?«
Namigne joj i uputi osmijeh pun smeđih zubi.
»Mote...« pokuša Kiva ponovno, ali je nadzornik prekine.
»Š to čekate?« vikne Rooke na stražare. »Učinite nešto!«
Na njegovu zapovijed oni opet zakorače prema Motu, podignutih
mačeva, a Rooke se primakne Kivi.
»Ne ideš nigdje«, bijesno će nadzornik.
»Ne, ti ne ideš nigdje«, reče Mot i prije nego što itko uspije
progovoriti, baci bočicu pod Rookeove noge.
Vatra bukne pri udaru, dovoljno da Naari opsuje, dok su se ona,
Jaren i Kiva odmicali od neizmjerne vrućine, sve dok se nisu zabili u
vapnenački zid iza sebe. Nije to bila eksplozija poput one koja je srušila
toranj, ali požar je bio iznenadan i silovit te je stvorio barikadu od
plamena između njih i nadzornika, zbog čega se Rooke povukao jer je u
protivnom mogao riskirati da živ izgori.
»Kreni, Kiva!« zaurla Mot s druge strane vatre. »Zadržat ću ih —
samo krenite.«
Naari povuče Kivu za rukav i znala je da je mora slijediti, znala je da
mora poštovati Motovu žrtvu, čak i ako ga svaki dio nje želi spasiti,
osloboditi.
»Ž ao mi je Kiva, ali moramo...«
»Znam«, prekine Naarino upozorenje, a glas joj se slomi. »Pratim
te.«
I tako je i bilo.
Kad je Naari okrenula mjedeni ključ i otvorila vrata, Kiva je čvršće
uhvatila Tippa i teturajući pošla za njom kroz izlaz, dok ju je Jaren
pratio.
»Ovim putem«, reče Naari kad su svi bili s druge strane zida,
povevši ih brzim korakom prema konjušnici.
Kiva proguta pitanja — i osjećaje, dok su ulazili u veliku zgradu,
moleći se da Naari ima plan.
A onda ugleda kočiju.
Kiva bi se smijala da nije bila u strahu da će početi plakati. Postoji li
bolji način da pobjegnu stražarima na vanjskoj ogradi nego u
nadzornikovu osobnom prijevoznom sredstvu?
»Jarene, možeš li...« započne Naari koju prekine drugi glas.
»Š to radite ovdje?«
Kiva se okrene, dok su se Tippove noge luđački ljuljale u zraku, baš
na vrijeme da ugleda Raza kako izlazi iz prazne staje s vilama koje je
labavo držao u rukama.
Sekundu kasnije vila nije bilo, glavni je konjušar bio na podu, a
Naari je koljenom pritisnula njegova leđa i jednu mu oštricu prislonila
na vrat.
»Pomakni se i mrtav si«, prosikće stražarica.
 »Naari, stani!« uzvikne Kiva.
Raz ispusti uznemirujući zvuk grgljanja, ali Naari ga i dalje nije
puštala.
»On je prijatelj«, reče Kiva nategnuvši istinu jer nije htjela da glavni
konjušar strada. »Molim te, neće nam stvarati probleme. Zar ne, Raz?«
Začuje se još jedan zvuk grgljanja kao odgovor, ali očito je to bilo
dovoljno da Naari bude zadovoljna jer se osovila na noge i spremila
oštricu.
Polako i Raz ustane, trljajući vrat dok je blijedog lica zurio u njih.
»Pobuna je u tijeku«, reče mu Kiva dok su Naari i Jaren pripremali
kočiju za polazak. »Loša — jako loša.«
»Znam«, reče Raz kojemu je glas blago drhtao, ali ne zbog vijesti o
pobuni. »Zaključali su vratnice. Nitko ne može ući ni izići.«
Kiva nije trošila vrijeme na objašnjavanje kako su ona i njezini
prijatelji prošli kroz vratnice. Umjesto toga kaže: »Mi odlazimo. Trebaš
poći s nama.«
Razu je trebao trenutak da odgovori jer se još oporavljao od
Naarina napada: »Dovoljno sam siguran ovdje. I ne mogu riskirati da
izgubim ovaj posao, Kiva.«
Znala je da će to reći, ali morala je ponuditi.
»Neću vas spriječiti da odete«, nastavi Raz tihim glasom, kao da se
boji da bi nadzornik mogao čuti. »Ti od svih ljudi zaslužuješ priliku za
slobodu.«
Novi val osjećaja preplavi Kivu, ali ga potisne. Sad nije bilo vrijeme
za to, ne kad se morala usredotočiti na bijeg, a zatim na sve što slijedi.
»Ako to doista misliš,« reče, »mogu li zatražiti još jednu uslugu?«
Raz uzdahne, već znajući što će zatražiti. »Budi brza.« Glavom
pokaže na Naari i Jarena koji su pokušavali pridobiti konje da krenu
prema zaprezi — potonji je drhtao od boli, ali je brzo radio unatoč
ozljedama.
Svjesna da nema puno vremena, Kiva pažljivo spusti Tippa na balu
sijena, a zatim pretraži prostor u potrazi za ostacima pergamenta i
nečim s čim bi mogla pisati. Ne uspije ništa pronaći pa pogleda Raza, ali
on napravi bespomoćnu gestu. Stisnuvši zube, Kiva pokida komad
platna s dna svoje prljave tunike, umoči prst u mokru krv koja joj je
prekrivala tijelo te započne pisati svoje posljednje pismo kao
zatvorenica Zalindova.

»Spremni smo — što to radiš?«

Jarenov je glas bio dovoljno blizu da Kiva odskoči i da joj se
posljednji simbol u kodiranoj poruci razmulja po materijalu, no još je
uvijek bio čitljiv.
»Pišem svojoj obitelji«, odgovori jer nije vidjela smisla u tome da
laže. Planirala mu je reći više, objasniti da im je Raz godinama bio
glasnik, ali Naari ih je pozvala, upozorivši ih da se požure, pa Kiva
otrgne pogled od Jarena i preda zakrvavljeni materijal konjušaru.
»Molim te da im ovo daš što prije budeš mogao.«
Kivu nije bilo briga hoće li poruku poslati tako ili će najprije
prebaciti kod na pergament, sve dok njezina obitelj primi poruku.
»Hoću«, obeća Raz dok je ponovno uzimala Tippa u naručje. »Čuvaj
se, Kiva.«
»I ti«, prošapće prije nego što se okrene na peti i pođe za Jarenom
prema kočiji gdje ih je Naari čekala nestrpljivo prebacujući težinu s
noge na nogu.
»Brzo, ulazite«, reče stražarica skočivši naprijed da ih vozi.
»Moramo proći kroz vanjsku ogradu prije nego što Rooke obavijesti
tamošnje stražare. Bit ćemo slobodni nakon toga — neće riskirati
napuštati svoje mjesto da nas ulove.«
Ž urba je i dalje bubnjala između njih dok je Naari pripremala
polazak i kad je Jaren otvorio bočna vrata te pružio ruku da pomogne
Kivi. Zajedno su smjestili Tippa unutra, oboje zadihani kad su napokon
ušli, a Jaren je doviknuo Naari kad su bih spremni za polazak. Nekoliko
sekundi kasnije počeli su se kretati, i izletjevši iz konjušnice te ostavivši
Raza za sobom dok su hitali niz prašnjavu cestu u slobodu.
Jedan se dio Kive htjede osvrnuti, samo na trenutak, da vidi je li se
nadzornik povukao u sigurnost vrha zidina i promatra li pandemonij
daleko ispod sebe. A možda je promatrao malu konjsku zapregu koja je
sigurno prošla kroz vanjsku ogradu i nastavila dalje izvan vidokruga.
Ali ne osvrne se.
Čak ni za čovjekom koji joj je ubio oca.
Zalindov je sad bio iza nje.
Bila je slobodna.
Suze su je zapekle u nosu kad je postala svjesna svega, i jer ju je sve
što se dogodilo iznova počelo preplavljivati. Tildina smrt, Motova žrtva.
Sve što je bilo prije i poslije.
Pogledavši prema dolje, premjesti Tippa u krilu, koji će prespavati
ono što je trebala biti kobna rana, a dječakovo je nježno lice bilo mirno,
nije bio svjestan da su pobjegli. Nije imao pojma da više nije zatvorenik.
Kad se probudi, imat će potpuno nov život.
Baš kao i Kiva.
»Š to si napisala obitelji?« upita je Jaren. Sjedio je nasuprot nje,
držeći se za trbuh, smrtno blijedog lica. Ali bio je živ.
Oboje su bili živi.
Unatoč izgledima, preživjeli su.
I pobjegli.
»Rekla sam im da sam sigurna. Da sam slobodna.« Proguta
pogledavši Tippa, razmišljajući o Tildi čije je tijelo ostalo u zatvoru, i
završi: »Rekla sam im gdje me mogu pronaći, ako žele. Da ću biti u
Valleniji. S tobom.«
Pogled koji joj je Jaren uputio ugrijao je otupljenost koja ju je
preuzela otkad je ušla u ambulantu i pronašla Tildino tijelo natopljeno
krvlju.
Kiva se nikad neće oporaviti od tog trenutka, dokle god bude živa.
Ali kad je hladnoća popustila i ona se naslonila u kolima, prisjetila se
poruke koju je napisala, prisjetila se da se pobrinula da sadrži sve što
njezini brat i sestra trebaju znati. Čak je i sad iznova i iznova prevodila
kod u glavi.
Majka je mrtva.
Na putu sam u Valleniju.
Vrijeme je da preuzmemo kraljevstvo.
I dok je Kiva prstima prolazila kroz Tippovu kosu, dječak je čvrsto
spavao u njezinu krilu. Pogledala je prema gore i još jedanput susrela
Jarenove plavo-zlatne oči i njegov krajnje nježan pogled. Sramežljivo mu
je uzvratila osmijeh, ne otkrivajući mu koga vodi u grad... koga prima u
svoj dom.
Kivu Meridan.
Rođenu kao Kiva Corentine.
Kraljica pobunjenika možda je skončala u Zalindovu, ali njezina je
kći bila živa i zdrava, i slobodna od Zalindova nakon deset dugih godina.
Princeza pobunjenika napokon je spremna ustati.
 ZAHVALE

Ne koristim često riječ »diviti se«, ali to sam radila od trenutka

začetka Zatvorske vidarice. Divila sam se kako se posložila, kao što sam
se divila ljudima koje mi je dovela u život.
Mojoj agentici, Danielle Burby, hvala ti što si riskirala na temelju
nekoliko probnih stranica koje sam prikupila u avionu. Skočila si na
glavu sa mnom, prihvativši autoricu s toliko tereta da se još uvijek
čudim što nisi vrišteći pobjegla glavom bez obzira. Ti si čudo i zauvijek
sam ti zahvalna na trudu, razumijevanju i sveopćem rasturanju. Hvala i
Kristin Nelson što je pročitala nekoliko prvih, ugrubo napisanih
stranica i što je znala da ćemo Danielle i ja biti savršen spoj — izuzetno
sam zahvalna što si s nama u ovoj pustolovini od samog početka.
Za moje divne urednice, Emiliju Rhodes i Zoe Walton — cure, vi ste
genijalne. Hvala na svim mudrim uvidima i promišljenom vodstvu pri
pretvaranju ove knjige u nešto što sama nisam mogla ni zamisliti.
Oduševljena sam kako se razvila pod vašim nadzorom, a uzbuđenija
sam nego ikad oko svega što tek slijedi.
Velika hvala svim ludo talentiranim ljudima koji su urednički radili
na ovom rukopisu da ga ulašte do savršenstva, posebice mojoj lektorici
Ani Deboo, i mojoj korektorici Ellen Fast — obje ste sjajne! Hvala i Jimu
Tiemeyju za predivnu naslovnicu (i fantastičan dizajn koda), kao i
Francesci Baerald za o-moj-Bože-ne- mogu-prestati-zuriti-u-njih karte.
*srcolike oči*
Za ostatak tima iz HMH Teena (SAD) i Penguin Random Housea
(ANZ), puno vam hvala što ste prigrlili mene i ovaj serijal od samog
početka. Zagrljaji i virtualna torta za svaku osobu koja je pomogla u
ovom procesu!
Ogromnu zahvalnost dugujem svojoj agentici za autorska prava u
inozemstvu Jenny Meyer što je prodala ovaj serijal brojnim državama
diljem svijeta. Prilično sam sigurna da si duh koji ispunjava želje jer si,
što se mene tiče, učinila čudo. Također sam ludo zahvalna filmskoj
agentici Mary Pender i veselim se svemu što nas čeka!
Mojim prijateljima autorima koji mi nude savjete, ohrabrenje i
prijateljstvo u ovom zastrašujućem svijetu izdavaštva, hvala vaaaaam!
Ima vas previše da vas sve nabrojim, ali posebno bih spomenula Saru J.
Maas jer je trpjela moje progoniteljsko pisanje poruka u smiješne sate
dana i noći (hej, nisam ja kriva što smo na suprotnim stranama svijeta!)
i Jessicu Townsend zbog budimo-brze-jer-obje-imamo-rokove-
doručaka (koji su ionako na kraju trajali satima — ups).
Apsolutno moram zahvaliti prvim dvjema osobama koje su ikad
pročitale Zatvorsku vidaricu, Anabel Pandiella i Paige Belfied. Hvala vam
na strasti i entuzijazmu i (nasilnim) zahtjevima za nastavkom. Vaše su
reakcije bile neprocjenjive. Velika hvala i mojim nevjerojatnim
prijateljima koji su bili uz mene, blizu i daleko, dok je ova knjiga bila u
procesu. Jedva, čekam izići na površinu i opet slaviti život s vama (ovaj,
jednom kad se vidimo — hvala, COVID, *uzdah*)
Neopisivo me blagoslovio Bog pun ljubavi i tako sam zahvalna što
je bio uz mene na svakom koraku ovog putovanja. Zahvalna sam što
imam tako divnu obitelj, bez koje danas ne bih bila gdje (i tko) jesam.
Hvala svima — svima vama — za sve što mi predstavljate i za sve što ste
učinili. Ova je knjiga za vas.
Na kraju bih htjela zahvaliti svojim divnim čitateljima, i onima koji
me već neko vrijeme prate, a i onim novima koji su otkrili ovaj serijal:
hvala vam. Ne mogu dočekati da vam pokažem svijet izvan Zalindova.
Pripremite se, Kivino je putovanje tek počelo!