Sven Hassel

LEGIJA PROKLETIH

NASLOV IZVORNIKA Legion of the Damned PREVELA REBEKA TOTH IZDAVA: Zagrebaka naklada 10000 ZAGREB ZA IZDAVAA Zdenko Vlaini UREDNIK Kreimir Maligec SLIKA NA NASLOVNICI eljko Pahek KOMPJUTORSKA OBRADA NASLOVNICE Dario Bajurin GRAFIKA PRIPREMA Lobel Machala TISAK: STUDIO MODERNA 10000 ZAGREB Copyright Sven Hassel, 1957. Copyright ZAGREBAKA NAKLADA 2003. Sva prava pridrana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili koristiti u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektronikim ili mehanikim, ukljuujui fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatikim sustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole izdavaa.

Ova knjiga je posveena nepoznatim vojnicima koji su pali za politiku koja nije bila njihova, mojim najboljim prijateljima iz 27. oklopne pukovnije, i hrabrim enama koje su mi pomogle u tim tmurnim i stranim godinama:

Oberst Manfried Hinka Oberstleutnant Erich von Barring Oberfeldvvebel Willie Beier Unteroffizier Hugo Stege Stabsgefreiter Gustav Eicken Obergefreiter Anton Steyer Gefreiter Hans Breuer Unteroffizier Bernhard Fleischmann Gefreiter Asmus Braun i Eva Schadovvs, studentica prava Ursula Schade, lijenica Barbara von Harburg, medicinska sestra

"Pa, pet minuta je isteklo. Morate snositi posljedice!" Pritisnuo je gumb. Dvojica krupnih SSovaca ula su u prostoriju. Kratka naredba - i odvukli su Evu do stola prekrivenog koom. PRLJAVI DEZERTER Prethodnoga dana krupni je miner bio pred vojnim sudom i izreena mu je kazna od osam godina tekog rada. Sada je doao red na mene. Odveden sam na sud, a uvala su me dva nadzornika "psa uvara". Zadrali su me u velikoj prostoriji, iji je jedan zid bio prekriven ogromnom slikom Adolfa Hitlera, nasuprot kojemu je visio Friedrich Veliki. Iza naslonjaa predsjedavajueg bile su objeene etiri velike zastave - zastava zranih snaga, mornarice, kopnene vojske i SS-a. Du zida bile su poredane zastave razliitih rodova vojske: bijela s crnim kriem predstavljala je pjeatvo, crvena topnitvo, uta konjanitvo, ruiasta oklopne jedinice, crna sa srebrnim obrubom inenjeriju; zastava lovake pukovnije bila je zelena s lovakim rogom, a tamo su bile i sve ostale. Sam suev stol bio je prekriven crno-bijelo-crvenom zastavom Wehrmachta. Sud se sastojao od pravnog savjetnika koji je imao in bojnika, te dvojice sudaca -jedan od njih bio je Hauptmann, a drugi Feldwebel; tu je jo bio i tuitelj - SS-ov Sturmbannfiihrer. Prljavi dezerter nije zasluio da ima branitelja. Proitana je optunica. Potom su me ispitali. Sudac je naredio da budu ispitani i svjedoci. Prvi od njih bio je pripadnik Gestapa, koji je uhitio Evu i mene dok smo se kupali u blizini ua Wesera, i zvuk valova koji su se lijeno valjali iznenada se nametnuo suenju. Vreli, bljetavobijeli pijesak ... Eva stoji na njemu i brie runikom svoja punana bedra ... njezina kapa za kupanje ... osjet vruine na mojim leima ... vruina, vruina. "Da, skoio sam na stol, a s njega kroz prozor." Sve u svemu, ispitalo me pet razliitih policijskih slubenika, i oni su se sada pojavljivali pred sudom i davali svoje iskaze. "Da, dao sam mu lano ime." "Ne, objanjenje koje sam mu dao nije bilo istinito." Bilo je udno vidjeti Kriminalsekretara koji je naredio da Eva bude izbievana. Ostali su bili sadisti, ali on je bio samo korektan. A protiv ljudi koji su korektni ne moete nita uiniti. Takvih ima i previe. Zapoeo sam predivno sanjarenje: svi smo dezertirali, ba svi. Ostali su samo asnici. I to su mogli uiniti? Svi smo pobjegli. Sve su ceste bile prekrivene hordama. Vojnici se vraaju kui. asnici su ostali na bojitu, i iza linije fronta, sa svojim mapama i planovima i svojim urednim asnikim kapama i ulatenim izmama. Ostali su se vraali kuama, i nisu me zaboravili. Za neko vrijeme vrata e se otvoriti i oni e ui unutra. Nee nita rei, a predsjedavajui, pravni savjetnik i dvojica sudaca e skoiti na noge, blijedih lica ...

"Uvedite svjedokinju. Eva Schadows!" Eva! Ti ovdje? Da li je to stvarno bila Eva? Ah da, bila je to Eva, ba kao to sam ja Sven. Mogli smo jedno drugo prepoznati po oima. Sve ostalo, sve to smo znali -malene intimne ivotne tajne koje smo samo mi znali, koje smo upijali oima i ustima i gledali rukama - sve to vie nije postojalo; ostale su samo nae oi, one i njihov strah i njihovo obeanje da smo mi i dalje mi. Moe li toliko toga nestati u samo nekoliko dana? "Poznajete ovog ovjeka ovdje, Eva Schadows, zar ne?" "Kiseli smijeak" je izraz kojega prezirem. Uvijek mi se inio grubim, vulgarnim i pretjeranim, ali nije postojao drugi kojim bi se mogao opisati izraz tuiteljeva lica - on se kiselo smijeio. "Da," Evin glas je bio gotovo neujan. Zautao je nekakav list papira, i taj nas je zvuk sve uznemirio. "Gdje ste se upoznali s njime?" "Upoznali smo se u Kolnu - tijekom uzbune." Da, dogaalo se to onih dana. "Da li vam je rekao daje dezerter?" 10 "Nije." Drska tiina koja je nastala je bila previe za nju, pa je oklijevajui nastavila: "Mislim da nije." "Promislite dobro prije no to neto kaete, mlada damo. Znate, nadam se, daje davanje lanog iskaza na sudu vrlo ozbiljna stvar." Eva je stajala pogleda uprtog u pod. Niti na trenutak me nije pogledala. Lice joj je bilo sivo, poput lica pacijenta netom nakon operacije. Ruke su joj drhtale od straha. "Dakle, to je istina? Nije li vam rekao daje dezerter?" "Pa, pretpostavljam da jest." "Morate odgovoriti sa "da" ili "ne"; moramo dobiti nedvosmislen odgovor." "Da." "to vam je jo rekao? Odveli ste ga u Bremen i dali mu odjeu, novac i sve ostalo. Niste li?" "Jesam." "Morate to ispriati sudu. Trebali biste vie govoriti, a ne da izvlaimo iz vas svaku rije. to vam je rekao?" "Rekao mi je kako je pobjegao iz svoje pukovnije; rekao mije kako bih mu ja trebala pomoi; i da mu nabavim dokumente. To sam i uinila. Od ovjeka koji se zvao Paul." "Da lije imao uniformu na sebi kada ste ga prvi puta sreli u Kolnu?" "Da." "Kakvu uniformu?" "Crnu uniformu tenkista s oznakom ina Gefreitera." "Drugim rijeima, nije bilo nimalo sumnje da je on vojnik?" "Ne." "Je li vas on pozvao da idete s njim u Bremen?" "Ne, to je bio moj prijedlog. Ja sam mu rekla da bi trebao ii sa mnom. On se htio predati, ali sam ga nagovorila da to ne uini." Eva, Eva, to to, do vraga, govori? to im to pria? 11 "Drugim rijeima, vi ste ga odvratili od njegove dunosti i sprijeili da se preda?" "Da, ja sam ga odvratila od njegove dunosti."

Nisam mogao to sluati. Skoio sam i povikao iz svega glasa, viknuo sam predsjedavajuem kako ona lae s namjerom da me spasi, kako smilja olakotne okolnosti za mene, ali kako nije znala da sam vojnik, nije to uope znala. Svukao sam svoju uniformu u vlaku izmeu Paderborna i Kolna. Kada sam je upoznao, bio sam u civilnoj odjei. Morate je pustiti; ona nije imala pojma o niemu sve dok me nisu uhitili; kunem se u to. Moda bi predsjedavajui vojnog suda mogao biti human; nisam to znao, ali mislio sam da bi mogao. Ali oi su mu bile hladne poput krhotina stakla, i nije bio nimalo dirnut mojim povicima. "Ne smijete nita govoriti dok ne ponemo ispitivati vas. Ako jo ita kaete, morat u vas udaljiti", i ponovno je svojim hladnim staklenim pogledom pogledao Evu. "Eva Schadows, jeste li se spremni zakleti daje vaa izjava tona?" "Jesam. Sve to sam rekla je tono. Da me nije sreo, bio bi se predao." "Vi ste mu takoer pomogli kada je pobjegao od tajne policije?" "Jesam." "Hvala vam. To je sve ... osim ... jeste li ikada prije kanjavani?" "Trenutano sluim kaznu u trajanju pet godina u koncentracijskom logoru Ravensbriick." Dok suje vodili van iz sudnice, pogledala me dugim pogledom i usnicama oblikovala poljubac. Usne su joj bile plave, a oi beskrajno tune, ali i sretne. Uinila je neto kako bi mi pomogla. Nadala se, vjerovala je kako e to spasiti moj ivot. Zbog krhke nade da e moi malo priloiti mojoj obrani, bila je voljna rtvovati pet godina svog ivota. Pet godina u Ravensbriicku! Bio sam vrlo nesretan. 12 t Takoer su doveli Trudi kao svjedokinju, ali ona se onesvijestila ubrzo nakon stoje dala luaku izjavu s ciljem da podupre Evino svjedoenje. udno je to kada se svjedok onesvijesti na sudu i kada ga iznesu. Trudi su iznijeli kroz malena vrata, a kada su se ona zatvorila za njom, inilo mi se kako je i cijeli moj sluaj nekamo odnesen. Nije im dugo trebalo da se odlue. Za vrijeme izricanja kazne svi su ustali, a nazoni asnici i slubenici drali su ruke podignute na nacistiki pozdrav. "U ime Fuhrera. Sven Hassel, Gefreiter uli. pukovniji husara, se ovim osuuje na petnaest godina prisilnog rada zbog dezertiranja. Nadalje, odlueno je da bude otputen iz svoje pukovnije, i lien svih civilnih i vojnih prava u neodreenom trajanju. . HeilHitler!" Zato se ne onesvijesti? Nije li ti crno pred oima, ba kao to je bilo kad su te prestali udarati? Kako to ono oni zovu: stid gori od smrti? To je to. To je taj kliej. Mislio si da tu reenicu nee nikada upotrijebiti. Ali klieji postoje da bi se koristili. A sada moe ii i objanjavati ljudima to to tono znai. Ne, ti ne ide nikamo. Bio sam toliko smeten i odsutan duhom da sam bez razumijevanja sluao stoje predsjedavajui tada rekao kao komentar mojoj kazni. Rekao je kako su milou ublaili pravdu; kako su mi po-tedjeli ivot. Nisam bio osuen na smrt. Uzeli su u obzir injenicu da sam bio Auslandsdeutscher i da sam bio unovaen u Danskoj, te da su me neodgovorne ene, ene koje nisu zasluile da budu nazvane njemakim enama, potakle na dezerterstvo. 13 Bili smo privezani zajedno, dvojica po dvojica, lisiinama i negvama, te, na posljetku, lancem koji je obuhvaao itavu skupinu. Bili smo odvezeni na teretni kolodvor, a uvali su nas teko naoruani pripadnici vojne policije.

U vlaku smo bili tri dana i tri noi... UMIRALI SU DANJU, UMIRALI SU NOU "Prije no to vam izrazim dobrodolicu u nae prekrasne male toplice, najbolje bi bilo da ujete tko ste i to ste. Vi ste horda prljavih ena i nitkova, svinjska rulja; vi ste otpad ovjeanstva. To ste oduvijek bili, a to ete i ostati sve do svoje smrti. A kako biste mogli uivati u svojoj odvratnosti, pobrinut emo se da umirete polagano, vrlo polagano, tako da imate dovoljno vremena za sve. Dajem vam svoju vlastitu rije da nikome nee niega nedostajati. Ustrajat emo na vaem lijeenju. Bit e mi uasno ao ako itko od vas propusti pokoji tretman. Sada vam elim dobrodolicu u SS-ov i Wehrmachtov kanjeniki koncentracijski logor u Lenggriesu. Dobro doli, dame i gospodo, u logor smrti Lenggries." Lagano je kucnuo ibom po svojoj ulatenoj izmi i pustio da mu monokl padne s oka. Zato ljudi ovoga tipa uvijek nose monokle? Mora postojati nekakvo psiholoko objanjenje. Jedan SS Hauptscharfuhrer proitao je pravila, koja su se svodila na sljedee: sve je bilo zabranjeno, a kazne za sve prijestupe bile su izgladnjivanje, udaranje, smrt. Zatvor je bio peterokatna graevina koja se sastojala od kaveza, izmeu kojih nije bilo pregradnih zidova, samo reetke. Bili smo pretraeni i okupani, i obrijana nam je glava. Potom je u sva mjesta na naim tijelima obrasla dlakom bila utrljana nekakva smrdljiva tekuina koja nam je prila kou gore od vatre. Nakon toga smo bili smjeteni u eliju, u kojoj smo ekali 14 posve goli gotovo etiri sata dok su nas neki pripadnici SS-a pretraivali. pricama su nam isprali ui, prstima prepipali usta, a nisu preskoili ni nosnice niti pazuha. Na posljetku nam je svakom dan klistir, od kojega smo hitno morali na toalete, koji su bili poredani du jednog od zidova. Najgore je bilo dvjema mladim enama, koje su morale podnositi nepristojne duhovitosti straara i podvrgnuti se "posebnom pregledu". Odjea koju su nam dali - prugasta bluza i hlae - bila je napravljena od uasnog materijala koji nas je grebao poput vree, tako da smo se itavo vrijeme osjeali kao da smo prekriveni nekakvim nametnicima ili mravima. Jedan Oberscharfuhrer naredio nam je da iziemo na hodnik, gdje smo se postrojili ispred Untersturmfuhrera. Pokazao je prema ovjeku koji je stajao posve desno. "Doi ovamo!" SS-ovac koji je stajao iza njega gaje gurnuo, zbog ega je posrnuo prema sitnom, umiljenom asniku, ispred kojega je bio stajao u stavu "pozor". "Kako se zove? Koliko si star? to si uinio? Brzo odgovori." "John Schreiber. Dvadeset i pet. Osuen na dvadeset godina prisilnog rada zbog veleizdaje." "Reci mi, nisi li bio vojnik?" "Da, gospodine; bio sam Feldwebel, u 123. pjeakoj pukovniji." "Dakle, drugim rijeima, rije je o istom neposluhu to se ne trudi raportirati kako treba. Osim toga, dovoljno si drzak da mi se ne obraa onako kako si nauio. Stani u stav "pozor", ti smrdljive. Sada emo te pokuati izlijeiti od tvojih loih navika. Ako to ne pomogne, samo nam reci, pa emo pronai nekakav drugi lijek." Untersturmfuhrer je ukoeno pogledao prema gore i kreta-vim glasom rekao: "Batinanje po tabanima." Nekoliko trenutaka kasnije, ovjek je leao na leima, a bosa su mu stopala bila privrena za stup. 15 "Koliko, gospodine Untersturmfuhreru?" "Daj mu dvadeset."

Kada su zavrili s batinanjem, ovjek je bio u nesvijesti. Ali, imali su oni metode za borbu protiv toga, neopisive metode, i proao je samo trenutak prije no to je ponovno stajao na svom mjestu u vrsti. Sljedei, koji je izvukao pouku iz ovoga iskustva, odgovorio je kako je trebao. "Gospodine Untersturmfuhreru, bivi Unteroffizier Victor Giese iz 7. inenjerske pukovnije eli prijaviti da imam dvadeset i dvije godine i da sam osuen na deset godina tekog rada zbog krae." "Krade! Prljavi lopove! Ne zna li da vojnik ne smije krasti?" "Gospodine Untersturmfuhreru, elim prijaviti kako znam da vojnik ne smije krasti." "Ali svejedno si to inio, zar ne?" "Jesam, gospodine Untersturmfuhreru." "Dakle, teko ui?" "Da, gospodine Untersturmfuhreru, elim prijaviti da teko uim." "Pa, bit emo velikoduni i poslati te na poseban teaj. Ovdje imamo jednog neobino dobrog uitelja." Untersturmfuhrer je ukoeno pogledao u vis i kretavim glasomrekao: "Devetokraki bi." Kada su ga pri vezali za zapea, ovjekovi su noni prsti jedva dodirivali pod. Nitko od nas nije izbjegao kaznu, pa ak niti ene. Ubrzo smo nauili kako u Lenggriesu nismo mukarci ili ene, ve samo svinje, balegai, bludnice. Gotovo sve povezano s Lenggriesom je neopisivo, odvratno, jednolino. Mata sadista ini ti se zapanjujue ogranienom, u svoj svojoj sablasnoj inventivnosti, dok ti sam postaje zatupljen; ak je i monotono gledati ljude kako pate i umiru na 16 naine koje bi prije smatrao nezamislivima. Naim muiteljima bile su odrijeene ruke da uivaju u svojoj udnji za moi i okrutnosti, a oni su tu priliku posve iskoristili. Uivali su kao nikada do tada. Njihove su due zaudarale vie od bolesnih, izmuenih tijela njihovih zatvorenika. Ne elim nita predbacivati naim uvarima. Oni su bili rtve situacije koju su stvorili drugi, i do odreene granice njima je nakon toga bilo gore nego nama. Oni su zaradili smrdljive due. Neko vrijeme sam mislio kako e biti dovoljno da samo ispriam o Lenggriesu, pa da e ljudi postati ispunjeni gaenjem koje sam ja osjetio, odluiti da pretvore svijet u bolje mjesto, i poeti izgraivati ivot u kojem nee biti mjesta za muenje. Ipak, ne moe natjerati ljude da shvate to misli ako nisu i sami preivjeli ono to si ti proivio, a takvima ne mora nita rei. Ostali, koji su cijelo vrijeme bili slobodni, gledaju me kao da bi mi htjeli rei kako ja zasigurno pretjerujem, iako znaju da to nije tako, jer su eljno gutali izvjetaje s nirnberkih procesa. No oni se ustruavaju pogledati cijelu tu stvar u lice, i radije prikuca-vaju jo jedan sloj izolacije preko trulei u temeljima, pale jo vie tamjana, i krope jo miomirisa uokolo. Moda ipak postoji jedna hrabra dua koja e se usuditi uti i vidjeti bez zgraanja. Potrebna mi je takva osoba, jer sam bez nje usamljen. Takoer mije potrebno da ispriam svoju priu i rasteretim se; moda je to i jedini razlog zbog kojeg piem; moda samo umiljam kada kaem da elim upozoriti kako se povijest ne bi ponovila. Moda se samo zavaravam kada elim vikati s vrha krovova o onome to sam doivio; daje sve to time elim postii privlaenje pozornosti i divljenja, i da me smatraju junakom koji je proivio stvari koje nije svakome bilo dozvoljeno iskusiti. Ne, nije svatko dobio ono to je htio, ali dovoljno je onih koji su razumniji i ne smatraju me fenomenom. Tako u opisivanju Lenggriesa u sljedeoj zgodi ne mogu tono odrediti zato to inim. Svatko mi moe pripisati motiv koji on ili ona smatra tonim. 17

Takoer znam da su ba oni koji vole zamiljati kako ne mogu vjerovati u ono to ja priam ti koji moraju podnijeti glavni teret krivnje koja e pasti na svakoga od nas ako se ne dokinu svi Lenggriesi, gdjegod ih se jo bude moglo nai. Nema potrebe za spominjanjem mjesta, zemalja, imena -koji bi samo odvlaili pozornost i vodili u prepirku i obostrane optube izmeu suprotstavljenih strana, izmeu nacija, ideja, blokova, od kojih je svaki previe zaposlen uvrijeenou zbog onoga to ine drugi, kako bi uinio bilo to u vezi svog vlastitog ponaanja. Ovo je bio Lenggries: Mlaahni Feldwebel, osuen na trideset godina prisilnog rada zbog sabotiranja Reicha, je jednog dana uhvaen kako pokuava dati komadi sapuna zatvorenici pokraj sebe. Straar je pozvao zapovijedajueg u odjeljenju, Obersturmfuhrera Steina, ovjeka odvratne mate. "to ja to, do vraga, ujem o vama golupiima? Jeste li se zaruili? Pa to mora biti proslavljeno." Zatvorenicima cijelog kata je nareeno da siu ujedno od dvorita. Dvama mladim ljudima je nareeno da svuku odjeu sa sebe. Bio je Badnjak i pahuljice su letjele oko nas. "A sada bismo htjeli vidjeti malo kopulacije!" rekao je Stein. Ukiseljene haringe koje su nam posluivali u iznimnim prigodama su bile neprikladne za ljudsku konzumaciju, ali mi smo ih jeli - glave, kosti, ljuske i sve ostalo. U elijama smo bili privezani lancima tako da su nam ruke bile iza lea. Leali smo potrbuke i lizali svoju hranu s poda poput svinja. Imali smo na raspolaganju tri minute tijekom kojih smo morali pojesti obrok, a esto je znao biti kipu. A kada su zatvorenici trebali biti smaknuti: Takvi bi dani poinjali prodornim zvukom zvidaljke, dok je veliko zvono zvonilo razliit broj puta kako bi oznailo s kojeg 18 kata zatvorenici moraju sii. Prvi puta kada bi se zvidaljka oglasila, morali smo ustati u stav "pozor", licem okrenuti prema vratima elije. Na drugi zviduk, poinjali bismo odbrojavati vrijeme lupajui nogom o pod: tup, tup, tup. Tada bi mehanizam kojega je pokretao jedan SSovac otvorio vrata svih elija u isto vrijeme, ali mi bismo i dalje stajali u eliji i odbrojavali vrijeme, sve dok se ne bi zauo novi prodoran zviduk. Jednoga od takvih dana trebalo je biti objeeno osamnaest zatvorenika. U dvoritu smo oformili polukrug oko vjeala, pozornice visoke oko tri metra koja je na sebi imala osamnaest postolja. S njih je njiui se visjelo osamnaest ueta s napravljenim omama. Prizor ueta s omom koje se njie postao je dijelom mog ivota. Ispred vjeala nalazilo se osamnaest ljesova od neobraene jelovine. Osueni mukarci na sebi su imali svoje prugaste hlae, a ene svoje prugaste suknje, ali nita vie. Pobonik je proitao smrtne presude, a potom je njih osamnaest polo uskim stepenicama na pozornicu i poredalo se, svatko pokraj svoga ueta. Dvojica SS-ovaca predstavljali su krvnike, s rukavima koulja zasukanima visoko iznad lakata. Bili su objeeni jedno za drugim. Kada su svi osamnaestero ve visjeli, a urin i izmet im se cijedili niz noge, stigao je SS-ov lijenik, nezainteresirano ih pogledao i dao krvnicima znak daje sve u redu. Tijela su tada skinuta s vjeala i baena u ljesove. Pretpostavljam kako bih u ovom trenutku trebao rei rije ili dvije o ivotu i smrti, ali ne znam to bih mogao rei. O vjeanju mogu rei jedino to daje prilino neromantino. Ali ako ikoga zanima neto vie o smrti, tu je bio Sturmbann-fuhrer Schendrich. Bio je prilino mlad, zgodan, elegantan, uvijek prijateljski raspoloen, ljubazan i uglaen, ali su ga se plaili ak i ljudi iz SS-a koji su mu bili podreeni. "Dakle, da vidimo", rekao je jedne subote tijekom prozivke, "jeste li shvatili to sam vam rekao. Sada u nekima od vas dati jednostavnu naredbu, a mi ostali emo promatrati hoe li ona biti tono izvrena." 19

Prozvao je pet zatvorenika iz vrste. Bilo im je nareeno da stanu okrenuti licem prema zidu koji je okruivao zatvor. Zatvorenicima je bilo strogo zabranjeno da mu se priblie na manje od pet metara. "Naprijed mar!" Gledajui ravno pred sebe, njih je petero krenulo prema zidu, a straari iz tornjeva su ih upucali. Schendrich se okrenuo prema nama ostalima. "To je bilo lijepo. Tako se izvravaju naredbe. Sada se spustite na koljena kad vam zapovjedim, i ponavljajte za mnom ono to u govoriti. Na koljena!" Bacili smo se na koljena. "A sada ponavljajte za mnom, ali glasno i razgovijetno: Mi smo svinje i izdajice." "Mi smo svinje i izdajice!" "Koje treba unititi." "Koje treba unititi!" "A to je ono to zasluujemo." "A to je ono to zasluujemo!" "Sutra, u nedjelju, bit emo bez hrane." "Sutra, u nedjelju, bit emo bez hrane!" "Jer kada ne radimo." "Jer kada ne radimo!" "Mi ne zasluujemo hranu." "Mi ne zasluujemo hranu!" Ovo suludo vikanje odzvanjalo je dvoritem svakog su-botnjeg poslijepodneva, a nedjeljom nismo dobivali hranu. U eliji pokraj moje bila je Kathe Ragner. Izgledala je zastraujue. Kosa joj je bila bijela poput krede. Ispali su joj gotovo svi zubi, kao rezultat nedostatka vitamina. Ruke i noge bile su joj poput dugih, tankih kostiju. Tijelo joj je bilo prekriveno velikim, gnojnim ranama, iz kojih je kapalo. "Tako me udno gleda", rekla mi je jedne veeri. "to misli, koliko sam stara?" Nasmijala se suhim, bezbojnim smijekom. 20 Nisam joj odgovorio. "Oekujem da e rei najmanje pedeset. Sljedeeg e mi mjeseca biti dvadeset i etiri. Prije dvadeset mjeseci neki mi je ovjek rekao da imam osamnaest godina." Kathe je bila tajnica visoko pozicioniranog asnika u Berlinu. Upoznala je mladog natporanika u istom uredu, i nakon nekog su se vremena zaruili. Ve su i odredili datum vjenanja, ali do njega nikad nije dolo. Njezin je zarunik uhien, a etiri dana kasnije doli su i po nju. Gestapo ju je muio tri mjeseca, pod optubom daje napravila kopije odreenih dokumenata. Nije razumjela mnogo od onoga za to su je optuivali. Ona i jo jedna djevojka su osuene svaka na deset godina. Njezin zarunik i jo dvojica asnika su osueni na smrt. etvrti je osuen na doivotni prisilni rad. Bila je primorana da gleda smaknue svoga zarunika, a potom je poslana u Lenggries. Jednoga jutra, Kathe i jo trima enama je bilo nareeno da puu niz dugo i strmo stepenite koje je povezivalo sve katove. To je bio jedan oblik vjebe kojim su nas nai uvari voljeli astiti. Bile bi nam stavljene lisiine i negve i tako smo morali puzati niz stepenice glavom prema naprijed, a nismo smjeli zastati. Ne znam je li Kathe pala ili se pustila da padne s petog kata. Bila je potpuno slomljena, to je znailo da je moglo biti bilo koje od toga. Samo sam zauo vrisak, a potom udarac, iza kojega je uslijedilo nekoliko sekundi smrtne tiine, nakon ega je kre-tavi glas po vikao odozdo: "Kuka je slomila vrat!" 21

Nekoliko dana nakon Katheine smrti, mene i nekolicinu ostalih zatvorenika su prebacili u koncentracijski logor Fagen u blizini Bremena. Rekli su nam kako smo odreeni za "poseban posao od iznimne vanosti". Nije nas zanimalo to je taj posao. Nitko od nas nije vjerovao da e biti ugodniji od onoga na koji smo bili navikli. Bili smo navikli raditi kao teglee ivotinje ispred pluga, drljae, valjka ili kola, vukui dok ne bismo pali mrtvi. Bili smo naviknuti raditi u kamenolomu, dok ne bismo pali mrtvi. Takoer smo radili u tvornici jute, dok ne bismo pali mrtvi zbog krvarenja u pluima. Sav je rad bio jednak: od njega si padao mrtav. FAGEN U Fagenu se obavljala dvojaka djelatnost: zapravo je to bio logor za eksperimentalnu medicinu, ali tu su takoer bile i bombe. Prvih nekoliko dana odredili su me za rad u kamenolomu. Radili smo poput robova na galijama, iskopavajui pijesak od pet ujutro do est poslijepodne, a sve to na tankoj zobenoj kai koju smo dobivali tri puta dnevno. A tada mi se pruila velika prilika, koju sam odmah prigrabio: ansa da budem pomilovan! Zapovjednik logora obavijestio nas je kako oni koji se dobrovoljno prijave imaju izgleda da budu pomilovani. Morali smo obraditi po petnaest komada za svaku godinu kazne koje su nam jo preostale za odsluiti. To je znailo da ih ja moram obraditi dvije stotine dvadeset i pet. Ali nisam objasnio o emu se radilo. Morali smo razmonti-rati petnaest neeksplodiranih bombi za svaku godinu kazne koja nam je jo preostala. Kadaje netko, poput mene, imao jo petnaest godina za odsluiti, to je znailo da on mora razmontirati dvije stotine dvadeset i pet bombi. A tada e, moda, biti pomilovan. No, to nisu bile obine neeksplodirane granate, ve one koje se ni Civilna obrana niti vojne jedinice nisu usudili dotaknuti. 22 Neki bi ljudi uspjeli razmontirati njih pedesetak prije no to bi poginuli, ali ja sam tvrdio da prije ili kasnije netko mora stii do dvije stotine dvadeset i pet, pa sam se prijavio. Moda je to bio razlog zbog kojeg sam se na to odluio, a moda je to bila i injenica da smo svakoga jutra prije no to bismo izili van dobivali etvrtinu raenog kruha, maleni komad kobasice i"tri cigarete kao dodatnu porciju. Nakon kratke obuke u razmontiranju bombi, SS-ovci su nas vozili na razliita mjesta gdje je bilo neeksplodiranih granata. Nai su uvari stajali na sigurnoj udaljenosti, dok bismo mi kopali u potrazi za granatama, ponekad ak i do pet ili est metara duboko. Potom su one morale biti oiene od zemlje; trebalo ih je omotati komadom ice, spustiti dizalice u rupe oko njih, nakon ega ih je trebalo pomicati djeli po djeli centimetra, sve dok se ne bi nale u uspravnom poloaju. im bi se jedna od tih razornih naprava nala objeena na svojoj dizalici, svi bi nestali -paljivo, kao da se trude daje ne probude, brzo, kako bi se to prije udaljili i sklonili. Samo bijedan ovjek ostajao bombi praviti drutvo, a to bi bio zarobljenik koji je trebao odvrnuti upalja. U sluaju da zabrlja ... Imali smo nekoliko drvenih sanduka u kamionetu za one koji bi zabrljali, ali nije bilo potrebe za njima svakog dana - ne zato to ljudi ne bi zabrljali, ve zato to ne bismo uvijek uspjeli pronai ita od njih to bismo mogli staviti u sanduke. Dok smo odvrtali upalja, sjedili bismo na bombi, jer je tako bilo lake drati ga u istom poloaju; noja sam otkrio kako je bilo bolje leati na dnu rupe ispod bombe kadaje trebalo izvaditi upalja, kao stoje bilo jednostavnije pustiti da vam vanjski dio bombe padne u ruku s azbestnom rukavicom. Moja ezdeset i osma bomba bio je zrani torpedo, za kojega nam je trebalo petnaest sati da ga iskopamo. Kada ste na takvom zadatku ne razgovarate puno. itavo ste vrijeme na oprezu. Kopate paljivo, i dobro razmislite prije no to jae pritisnete pijukom, rukama ili nogama.

Vae disanje mora biti smireno i ravnomjerno, vai pokreti odmjereni i uinjeni jedan po jedan. 23 Dobro je kopati rukama, posebice zato to morate paziti da ne doe do odrona zemlje. Ako se torpedo pomakne i najmanji djeli centimetra, to moe znaiti kraj. Torpedo je tiho u svojoj sadanjoj poziciji; no nitko ne zna to bi si ono moglo umisliti ako promijeni poloaj; a mora ga promijeniti, mora biti podignuto dizalicom, jer upalja mora biti uklonjen. Prije toga nije sigurno, do tog trenutka ne usuujemo se disati; pa da zavrimo s tim - ne, ne previe urno, samo polako, svaki pokret mora biti odmjeren i miran. Takav zrani torpedo je hladnokrvan protivnik; on nita ne odaje, apsolutno nita. Sa zranim torpedom ne moete igrati poker. Poto smo ga otkopali, rekli su nam kako ne smijemo vaditi upalja sve dok ne iznesemo torpedo iz grada. To je moda znailo da se radi o novom tipu torpeda, kakvog nitko nije poznavao, ili da se nalazio u takvom poloaju da bi eksplodirao ako bi itko izdahnuo u smjeru prokletog upaljaa, a ako bi komad poput ovoga eksplodirao, to bi raznijelo taj itavi dio grada. Stigao je Krjjpp-Dieselov kamionet opremljen dizalicom i stao da prieka svoj monstruozni teret. Bilo nam je potrebno etiri sata kako bismo podigli bombu dizalicom, spustili je na mjesto i privrstili je tako da se ne moe pomaknuti. Kada je to bilo uinjeno, pogledali smo kamionet i osjetili olakanje. Ali neto smo zaboravili. "Tko zna voziti?" Tiina. Kada vam zmija puzi uz nogu, morate se pretvoriti u kameni stup, u neivu stvar koja ju ne zanima. Pretvorili smo se u kamene stupove, mentalno se povukavi u dubinu sjene, kako ne bismo bili vieni, dok je SS-ovac pogledavao od jednoga od nas prema drugome. Nitko od nas nije gledao njega, ali bili smo ga toliko svjesni da su nam srca divlje lupala, a ivot u nama je jurcao, postrance poput raka, izbjegavajui kratere, i izmeu ruevina. "Ti tamo! Zna li voziti?" Nisam se usudio rei ne. 24 " "Uskai!" Put koji sam trebao prijei bio je obiljeen zastavicama. Jedina svijetla toka je bila ta stoje bio raien i popravljen, pa mu je povrina bila razmjerno ravna. Sve zbog njihovih blagoslovljenih kua! Nisam vidio niti ive due. Ostala vozila su gmizala iza mene. Nisu osjeali potrebu da se priblie opasnosti. Proao sam pokraj kue u plamenovima, koja je gorjela u tiini. Oi su me zapekle od dima koji je izlazio iz nje, i jedva sam mogao vidjeti; ali nisam se usuivao ubrzati. Prolo je pet minuta agonije dok nisam ponovno bio u mogunosti udisati isti zrak. Ne znam o emu sam razmiljao tijekom te vonje. Sjeam se samo kako sam imao dovoljno vremena za razmiljanje, i kako sam bio smiren, moda pomalo zanesen, ak donekle i sretan po prvi puta u dugo vremena. Kada vam sljedea sekunda moe biti posljednja, imate dovoljno vremena za razmiljanje. Takoer se sjeam kako sam po prvi puta nakon dugo vremena bio svjestan svoga postojanja. Bio sam izgubio sebe, ak sam prestao imati bilo kakvo miljenje o sebi, moja je osobnost bila izbrisana - a ipak sam preivio degradaciju, svakodnevnu degradaciju. Ovdje si, rekao sam sam sebi, ovdje si. elim ti dobar dan. Ovdje si. Radi ono to se nitko drugi ne usuuje. Ipak si na posljetku osoba koja moe neto uiniti, netko tko moe biti koristan. Pripazi malo na one tramvajske tranice! Iziao sam iz grada, pokraj posljednjih koliba i limenih nastambi, u kojima su ivjele samo skitnice, propalice i nezaposleni. Moda su tamo ivjeli i pristojni ljudi, sada kad je bio rat i

kada je grad svake noi doivljavao nova bombardiranja. Neki je usamljeni ovjek kopao. Naslonio se na svoj pijuk i pogledao me. "Neete li se skloniti u zaklon?" povikao sam prema njemu. Rekao je neto, iako zbog buke motora nisam mogao razabrati to, i ostao na svom mjestu kao i do tada. Moda mi je poelio ugodno putovanje. Bilo mi je udno voziti tako sporo po posve praznoj cesti. 25 .U gradu se sada zasigurno polako vraaju u svoje stanove i trgovine. Prvo oni najhrabriji. A za njima e doi i ostali, osjeajui olakanje i veselje. Gledajte, i dalje je tu. Moda sam mogao pobjei; bilo je mnogo prilika za to u praznim ulicama. Mogao sam iskoiti iz kamiona i baciti se u zaklon, dok bi bomba nastavila bez vozaa jo koju minutu, sve dok ne bi eksplodirala. Ne znam zato nisam to uinio. Ali nisam. Zapravo sam ba uivao. Bili smo sami, moj dragi zrani torpedo i ja, i nitko mi nije mogao nita uiniti. Zastavice su jo uvijek obiljeavale rutu, ali su razmaci meu njima postajali sve vei. Sada se moj instinkt za samoouvanjem probudio iz svoje udne obamrlosti: nismo li ve stigli? Do vraga, bila bi prevelika teta da, nakon svih ovih kilometara, nakon ... etrnaest kilometara izvan grada mogao sam stati na pustopoljini. Budui da su smatrali kako je nemogue istovariti torpedo, detonirali su ga dok je visio na dizalici u kamionu. Zbog toga to sam ga prevezao, dali su mi tri cigarete, uz uobiajenu primjedbu kako ih nisam zasluio, ali su mi ih dali jer je Fuhrer dobrostiv. Smatrao sam tri cigarete dobrom plaom. Oekivao sam kako u dobiti samo jednu. Dogodilo mi se najgore to se moglo dogoditi bilo kojem zatvoreniku - razbolio sam se; a to mi je moda spasilo ivot. Nastavio sam raditi pet dana nakon to sam se razbolio. Kada ste prijavili kako ste bolesni, bili biste odmah poslani u logorsku bolnicu, gdje bi vrili eksperimente na vama, sve dok ne biste postali potpuno neupotrebljivi; a neupotrebljivi biste postali tek kada biste umrli od toga to ste bili upotrijebljeni. Iz tog razloga ne biste prijavili da ste bolesni. Ali tijekom prozivke sam se onesvijestio, a kada sam doao svijesti nalazio sam se u bolnici. Nikada mi nisu rekli od ega sam bolovao - kao niti ikome od ostalih pacijenata. Sve je poelo onoga dana kada sam se 26 osjeao dovoljno dobro da sam mogao ustati. Dali su mi razliite injekcije. Smjestili su me u jako zagrijanu prostoriju punu pare, a potom odveli u hladnjau, tijekom ega su mi neprestano uzimali uzorke krvi. Jednoga bi mi dana dali jesti koliko god sam mogao, a ve sljedeega sam bio izgladnjivan i dran bez vode sve dok se ne bih naao na rubu sloma. Ponekad su mi gurali gumene cijevi u trbuh i izvlaili iz mene sve to bih pojeo. Jedno je bolno stanje slijedilo za drugim, da bi mi na posljetku uzeli velik uzorak lene modine, nakon ega su me lisiinama prive-zali za kolica puna pijeska koja sam neprekidno morao gurati oko nekakvog velikog ograenog prostora. Svakih etvrt sata uzeli bi mi uzorak krvi. itavog sam dana gurao svoj teret, osjeajui stranu vrtoglavicu. Dugo vremena nakon toga imao sam nepodnoljive glavobolje. Ipak, imao sam vie sree od mnogih drugih. Jednoga su dana odluili kako mije bilo dosta, ili im moda vie nisam bio zanimljiv. Vratili su me u logor. Ondje mi je nacereni SS-ovac rekao kako sam skinut s liste za demontiranje bombi. One bombe koje sam bio onesposobio vie se nisu raunale. Vratili su me robovanju u kamenolomu. Kasnije su me nenadano ponovno poslali da radim na bombama; ali ba kada sam doao do prilino dobrog broja demontiranih bombi, vratili su me natrag u Lenggries, i itav je moj posao ostao uzaludan. Sedam mjeseci u jamama za kopanje ljunka u Lenggriesu. Monotono, letargino ludilo.

Jednoga me dana doao traiti neki SS-ovac. Pregledao me lijenik. Imao sam gnojni osip po itavome tijelu. Oprali su me i namazali nekakvom mau. Lijenik me pitao osjeam li se dobro. "Da, lijenice, osjeam se dobro i dobroga sam zdravlja." Ovdje se ovjek nije smio aliti. Osjeali ste se dobro i bili dobroga zdravlja sve dok bi u vaem tijelu bilo daha. Odveli su me Sturmbannfuhreru Schendrichu. Na prozorima je imao zastore. ak su i bili isti. Zamisli, zastori! Svijetlo-zeleni zastori s utim uzorkom. Svijetlozeleni s utim uzorkom. Svije27 "U to, do vraga, toliko zuri?" Poeo sam govoriti. "U nita, gospodine Sturmbannfuhre-ru. Oprostite, elim prijaviti kako ne zurim u nita." Zbog trenutane inspiracije dodao sam tiim glasom: "elim prijaviti kako samo zurim." Zbunjeno me pogledao. Tada mije, odagnavi svoje misli, pruio komad papira. "Potpisat e ovdje kako si bio hranjen uobiajenom vojnikom hranom, kako nisi bio izlagan gladi niti ei bilo koje vrste, i da nema nikakve osnove prema kojoj bi se alio na uvjete koji su ovdje vladali za vrijeme tvoje prisutnosti." Potpisao sam. Zastoje to bilo vano? Da li su me prebacivali u neki drugi logor? Ili je doao moj red da budem objeen? Gurnuo je prema meni jo jedan dokument, vrlo zastraujueg izgleda. "A ovdje e potpisati kako su se prema tebi ponaali strogo, ali pravedno, i kako ti nije bilo uinjeno nita u suprotnosti s meunarodnim pravom." Potpisao sam. Zastoje to bilo vano? "Ako ikada kae ijedan slog o onome to si vidio ili uo ovdje, biti e vraen natrag, a ja u ti prirediti posebnu dobrodolicu, razumije?" "Razumijem, gospodine Sturmbannfuhreru." I tako su me premjestili. Uveli su me u eliju u kojoj je na podu leala zelena uniforma bez ikakvih oznaka. Reeno mi je da je obuem. "I oisti nokte, svinjo!" Potom su me odveli u zapovjednikov ured, gdje mije isplaena jedna marka i dvadeset i jedan pfennig za sedam mjeseci rada, od est ujutro do osam naveer. Stabscharfuhrer je zagrmio prema meni: "Zatvorenik broj 552318 A - za oslobaanje. Ot-pust!" Dakle, i na takav e nas nain muiti. Bio sam prilino ponosan to si nisam dozvolio da se ponem jae nadati. Elegantno sam se okrenuo i krenuo prema van, oekujui da u zauti salve smijeha. Bili su suptilni. Lica su im bila ozbiljna. 28 "Sjedni van u hodnik i ekaj!" Nisu se nasmijali kad sam iziao. Na kraju mi je to poelo ii na ivce, jer sam morao ekati vie od jednog sata. Poeo sam se baviti glupim mislima, pitajui se kako ljudrmogu biti tako niski, tako zli. Ali i sam vidi da mogu, rekao sam sam sebi. Mislio sam da si prestao biti tako djetinjast. ak i danas moe me potpuno obuzeti ta krajnja, nijema zbunjenost u kojoj sam slijedio Feldwebela u maleni sivi Opel, nakon to mi je reeno kako sam pomilovan i kako u sluiti u kanjenikoj bojni. Teka masivna vrata zatvorila su se za nama. Siva betonska zgrada s mnogo malenih prozora s reetkama ostala je iza nas i ja sam odvezen iz neizrecivog uasa i straha. Nisam to shvaao. Bio sam zapanjen - ne, zaprepaten - i nisam se poteno oporavio ak niti kada smo ve prolazili trgom u Hannoveru. Sada, mnogo godina kasnije, vie se ne sjeam tog neizrecivog uasa i mnogih strahova, osim kao neega to je prolo i svreno.

Ali zbog ega moja zaprepatenost kada sam otiao odande? Na to pitanje jo nisam odgovorio. 29 Dvadeset puta dnevno govorili bi nam uz mnogo psovki i proklinjanja kako smo u kanjenikoj bojni, i kako to znai da moramo biti najbolji vojnici na svijetu. Prvih est tjedana imali smo vjebe od est ujutro do pola osam naveer. Samo vjebe. STOTINU TRIDESET I PET LEEVA Vjebali bismo sve dok nam ne bi potekla krv ispod noktiju - i to ne figurativno, nego u gruboj stvarnosti. Ili bismo stupali ukoenim paradnim korakom u punoj opremi: nosei elini ljem, ranac, torbe za municiju napunjene pijeskom, odjeveni u zimske kapute, dok su drugi ljudi hodali u ljetnoj odjei, alei se na vruinu. Ili bismo se vukli po blatu koje nam je dopiralo do polovine nogu; stajali u vodi do vrata i vjebali s pukama bez ikakvog vidljivog znaka na ukoenim licima. Nai su doasnici bili opor zavijajuih vragova, koji su galamili i urlali na nas sve dok se ne bismo nali na rubu ludila. Nikada nisu proputali priliku. Kazna poput liavanja slobode nije postojala, zbog jednostavnog razloga to nismo imali slobodu. Sve je bilo samo dunost, dunost i opet dunost. Istina, imali smo sat vremena za objed, i teoretski smo bili slobodni od pola osam do devet naveer, ali ako ne bismo posvetili svaki trenutak toga vremena ienju svojih blatnjavih uniformi, hlaa, opreme i izama, doivjeli bismo najstranije odmazde. U devet sati morali smo biti u krevetima. Ali to nije znailo da smo mogli mirno spavati. Svake svakcate noi vjebali bismo uzbune ili brzo navlaenje uniforme. Kada bi se oglasio alarm, popadali bismo iz kreveta, stavili na sebe punu ratnu opremu i postrojili se. A potom bi nas poslali da se presvuemo u paradne uniforme. A potom u odijela za 30 vjebu. I na posljetku ponovno u ratne uniforme. Nikada to nismo dovoljno dobro uinili. Svake bismo noi po nekoliko sati bili tjerani niz i uz stepenice poput krda uplaenih ivotinja. Postupno smo dovedeni u takvo stanje daje i sjenka doasnika bila dovoljna da se oznojimo od straha. Nakon prvih est tjedana zapoeli smo vjebe s pukama i terenske vjebe. Tada smo nauili to znai umor. Nauili smo kilometrima puzati na trbusima po vjebalitu, preko otre ljake i kamenja koji su nae dlanove pretvorili u krvave trake, ili kroz debelo, smrdljivo blato u kojem smo se gotovo uguili. No, najvie smo se bojali mareva. Jedne su nas noi izbacili iz kreveta. Nai doasnici uli su u sobe, u kojima smo premoreni spavali, viui iz svega glasa: "Uzbuna! Uzbuna!" Usporeni zbog umora, isteturali smo iz kreveta, irom otvorili rmarie i u grozniavoj urbi isprekidanoj psovkama obukli uniforme. Remen koji se teko zakopavao, tvrdoglava kopa, pola sekunde izgubljenog vremena, to je bila katastrofa. Prije isteka dvije minute zvuk zvidaljki odjekivao je hodnicima. Naa su se vrata s treskom otvorila. "Satnija broj tri -postroji se! Do vraga, to vam je, vi smrdljivi svodnici, zar jo niste dolje u dvoritu? Jo niste pospremili krevete? Mislite daje ovo staraki dom? Lijene deve!" Glavinjali smo niz stepenice, usput zakopavajui posljednji remen, i nekoliko trenutaka kasnije stajali smo u dva krivudava reda na trgu izmeu spavaonica. Tada se zaulo: "Satnija tri - u svoje sobe - U PAROVIMA!" udno to im nita ne bi prsnulo u glavama kada su tako urlali! Ili su moda neto uinili mjestu na kojem normalni ljudi dre zdravi razum. Jeste li primijetili kako govore? Ne mogu

normalno govoriti. Rijei u njihovim reenicama su spojene zajedno sve dok ne postanu lave, a posljednja rije je pretvorena u pucanj biem, ako je to ikako mogue. Nikada ih se ne moe uti kako zavravaju reenicu nenaglaenim slogom. Sve raskomadaju na komadie vojnikoga govora, kako bi postalo nerazumljivo. To urlanje, to neprestano urlanje. Ti ljudi su jednostavno ludi. 31 Poput poplave koja nosi sve pred sobom, nas stotinu i trideset pet regruta jurimo uz stepenice kako bismo se vratili u svoje sobe i presvukli u odijela za vjebu, prije no to bi se ponovno zaulo: "Postroji se!" Nakon to smo desetak puta potjerani gore-dolje uz najlue kletve i psovke, ponovno smo na trgu, oznojeni i izbezumljena pogleda, postrojeni u redove za stupanje, spremni za polazak na nonu vjebu. Na zapovjednik, jednoruki natporunik Lopei stajao je promatrajui nas s neznatnim smijekom na usnama. Od svoje satnije zahtijevao je elinu disciplinu, neljudsku; no ipak smo mislili kako on, jedini od naih muitelja, ima neto ljudsko u sebi. Bio je barem toliko pristojan daje i sam radio sve stoje nas tjerao da radimo, i nikada od nas nije oekivao da radimo neto to on sam ne bi mogao napraviti. Kada bismo se vratili s vjebe, on bi bio jednako prljav kao i mi. Stoga je bio poten, na to nismo bili naviknuti; navikli smo da osoba koja ima mo odabere rtvenog jarca, nekog jadnika kojem bi stalno visio za vratom, i ne bi ga ostavljao na miru sve dok ovaj ne bi bio premoren, nemoan, onesposobljen, ubijen od umora ili prisiljen poiniti samoubojstvo. Natporunik Lopei nije imao ni rtvene jarce niti miljenike - on je bio onaj rijetki tip asnika koji je mogao primorati svoje ljude da prou kroz pakao zbog njega, zato to e ih on tamo odvesti, i zato to je bio poten. Da hrabrost i potenje toga ovjeka nisu bili upregnuti u Hitlerov jaram, da je bio asnik u gotovo bilo kojoj drugoj vojsci, svidio bi mi se. Ovako sam ga potovao. Zapovjednik je kratko pregledao odjeu svoje satnije. Tada se odmaknuo od nas, a njegov prodoran, zapovijedajui glas odjeknuo je trgom: "Satnija broj tri-po-zor! Ravnaj se prema naprijed! Puke na ramena!" Tri ritmina udarca odjeknula su kroz no dok je stotinu trideset i pet puaka zabaeno na ramena. Nekoliko trenutaka 32 potpune tiine - svi asnici, doasnici i vojnici stajali su ukoeno poput tapia za nabijanje puaka, gledajui ravno pred sebe ispod ljemova. Jao onom jadniku koji pomakne i vrak jezika! Ponovno je zapovjednikov glas odjeknuo izmeu visokih jablana i sivih spavaonica. "Nadesno krug! Desno - okret - MAR!" Zauo se gromoglasni udarac kada su nae izme sa eljeznim potplatima poele stupati po tlu. Na kraju trga smo zaokre-nuli i nastavili niz kiom natopljenu cestu obrubljenu visokim jablanima. U kanjenikoj bojni svi su razgovori i pjevanje bili zabranjeni; ljudi etvrtog razreda ne mogu imati iste privilegije kao njemaki vojnik. Isto tako nismo imali pravo nositi znaku u obliku orla, niti bilo koje druge znakove raspoznavanja; sve to smo imali bila je uska bijela vrpca koja je uvijek morala biti bijela!, smjetena nisko na naim desnim rukavima, a na njoj crnim slovima ispisana rije sonderabteilung1. Budui da smo morali biti najbolji vojnici na svijetu, svi su nai marevi bili usiljeni marevi, i tako ne bi prolo niti etvrt sata, a mi bismo prokuhali. Poinjala bi nam se znojiti stopala; otvorili bismo usta i poeli disati i kroz njih, jer nam sam nos nije bio dovoljan da udahnemo dovoljnu koliinu kisika. Remenje puaka i naramenice ranca bili su prepreka slobodnom kruenju krvi u naim rukama, pa bi nam prsti postali bijeli, oteeni i pomalo umrtvljeni. Ali na takve se sitnice vie nismo niti obazirali. Mogli smo marirati usiljenim korakom dvadeset i osam kilometara bez da smo osjetili i najmanju nelagodu.

Potom su dole vjebe: napad u otvorenoj formaciji, u kratkim naletima, pojedinano. Dok su nam se pluna krila napinja-la poput mjehova, jurcali smo preko polja, puzali preko raskvaenih i smrznutih oranica, ukopavajui se poput uplaenih ivotinja naim kratkim alatkama za ukopavanje. Ali, naravno, niti jednom to nismo uinili dovoljno brzo. Svaki bi nas put zvuk zvidaljke pozvao natrag, i mi bismo stajali grevito se borei za zrak tih nekoliko kratkih sekundi dok su 1 posebna jedinica nap. prev. 33 nas grdili. A tada sve ispoetka. Napad - napad - napad. Bili smo obloeni mokrom, izoranom zemljom; noge su nam se tresle, potom smo se poeli znojiti; znoj je tekao u potocima niz naa tijela, arei nam kou na mjestima gdje ju je izgreblo remenje i teka oprema. Odjea nam je bila natopljena znojem, i mnogi su imali tamne mrlje na poleini gornjih dijelova uniformi. Gotovo nita nismo mogli vidjeti, jer smo bili zaslijepljeni znojem; ela su nas svrbjela i arila jer smo ih otirali prljavim rukama i grubim rukavima uniformi. Ako bismo stajali najednom mjestu, naa vodom natopljena odijela postajala bi ledena. Koa na unutarnjoj strani bedara i preponama bila mi je oguljena i krvava. Znojili smo se od straha. Iscrpljeni, postali smo svjesni da svie zora. Tada je dolo vrijeme za vjebe u sluaju da smo napadnuti iz zraka. Morali smo trati niz neravnu cestu. Svaki kamen, svaka i najmanja lokva, da ne spominjem proklete duboke koloteine koje su se skrivale pred naim uplaenim pogledima, znaili su da se moramo koncentrirati i paziti da naa stopala reagiraju na pravi nain, da se ne spotaknemo, posrnemo, ili iaimo gleanj. Jednostavan zadatak primoravan"a stopala da rade kako treba, obino tranja i hodanja, stvari koje obino radite bez razmiljanja o njima, postale bi tako muan fiziki i mentalni napor. Noge su nam se doimale tekima, tako tekima. Ali uporno smo trali, teturali i posrtali. Naa inae pepeljastosiva lica s duboko upalim oima bila su crvena poput jastoga; oi su nam bila ukoene i izbuljene, a vene na elima oteene. Hvatali smo zrak; usta su nam bila suha i puna sluzi, i svakih nekoliko trenutaka na njima bi nam se pojavila bijela pjena. Oglasila se zvidaljka. Pojurili smo prema objema stranama ceste, i slijepo se bacili u jarke, bez obzira jesu li u njima bile koprive, voda ili neki bri kolega. Potom smo panino urili da postavimo minobacae i strojnice na mjesta. Sve je to trebalo napraviti u roku nekoliko sekundi, tako daje bilo bolje raskidati prste u komadie ili biti udaren u lea, samo da ne bude presporo. 34 Nastavili smo marirati, kilometar za kilometrom. Vjerujem kako sam nauio sve to je bilo vano znati u vezi cesta: upoznao sam meke ceste, tvrde ceste, iroke ceste, uske ceste, kamene, blatne, asfaltirane, prekrivene bljuzgom, snijegom, brdovite, poljunene, klizave, pranjave. Moja su me stopala nauila svemu to je trebalo znati o cestama, blatnjavim neprijateljima i muiteljima mojih nogu. Kia je stala. Pojavilo se sunce. To je znailo e, umor, glavobolje, tokice ispred oiju. Stopala i glenjevi bi nam oti-cali u uzavrelim izmama. Vukli smo se uokolo u nekakvom udnom transu. U podne nam je nareeno da stanemo. Miii su nam bili toliko izmueni da su nas boljeli ak i zbog samog prestanka kretanja; i nekolicina jednostavno nije imala snage stati, nego su nastavili teturati naprijed nakon stoje izdano nareenje, sve dok se ne bi zaletjeli u ovjeka ispred sebe i ostali stajati sputene glave dok ih ostali ne bi odgurali natrag na njihova mjesta. Nalazili smo se na rubu nekog sela. Nekoliko djeaka dotralo je kako bi nas promatralo. Dozvoljeno nam je pola sata odmora. Bez razmiljanja kako smo udaljeni osamdeset kilometara od naih spavaonica, bacili smo se na zemlju na mjestima gdje smo se u tom

trenutku nalazili, bez da smo popustili remenje, samo smo se bacili dolje i zaspali jo prije no to smo dotakli tlo. Iste sekunde, ili se barem tako inilo, ponovno se zaula zvidaljka. No, prolo je trideset minuta, itav na dragocjeni poinak. Sljedeih etvrt sata bilo je pravo muenje: ukoeni miii i stopala estoko su protestirali; nisu nas htjeli ponovno pokrenuti. Svaki korak izazivao je niz probadajuih bolova. Stopalima smo mogli osjetiti svaki avao u potplatu izme, pa smo se osjeali kao da hodamo po krhotinama stakla. Ali, pomoi nije bilo - nije bilo kamioneta da pokupi one koji bi pali u jarak sa strane. Ne, oni bi, jadnici, dobili poseban tretman od natporunika i trojice najeih doasnika. Bili su zastraivani i tiranizirani, sve dok ne bi izgubili glave i poludjeli, 35 ili izgubili svijest, ili se pretvorili u robote bez slobodne volje koji bi automatski izvravali sve naredbe, i koji bi skoili s etvrtog kata ako bi im tako bilo nareeno. uli smo doasnike kako psuju i urlaju, prijetei kako e ih izvesti pred sud zbog odbijanja izvravanja naredbi, ako ih ne budu izvravali bre. Kasnije te veeri, umarirali smo na trg izmeu naih spavaonica, spremni za spavanje. "Paradnim - KORAKOM!" Sabrali smo se krajnjim snagama. Noge su nam same letjele, a stopalima smo udarali o poploani trg. Iskre su nam svjetlucale pred oima; doista smo mogli osjetiti kako nam pucaju uljevi. Ali morali smo to obaviti. Morali smo. Natjerali smo svoja bolna stopala da udaraju o tlo, stvarajui bol. Skupili smo svoje posljednje zalihe snage. Zapovjednik logora, Oberstleutnant von der Lenz, stajao je na mjestu na kojem smo trebali zaokrenuti prema spavaonicama. Natporunik Lopei je naredio: "Satnija broj tri - pogled - NALIJEVO!" Okrenuli smo glave lijevo kako je trebalo, i gledali smo u lik pukovnika; ali ukoeni pokreti koji su dio pozdrava nisu uope bili ukoeni. ak smo ispali iz koraka! Natporunik Lopei je zastao, otiao sa strane i promatrao svoju satniju. A tada se zaulo otro: "Satnija tri - STOJ!" To je bio pukovnik. Nastao je trenutak smrtne tiine, a potom se zauo pukovnikov reei glas: "Natporunie Lopei, zovete li vi ovo satnijom? Ako elite krenuti na bojite sa sljedeom pjeakom bojnom, samo recite. Ima mnogo asnika koji bi bili vie nego sretni da dobiju va posao u garnizonu." Pukovnikov glas bijesno se podigao: "Kakva vam je ovo zbirka prljavih dukela? Kakvo je ovo nedisciplinirano smee? Nitko ne bi pomislio kako su oni pruski vojnici. Svi bi pomislili kako su oni ugavi psi. Ali to se moe izlijeiti!" 36 Arogantno je promatrao nau iscrpljenu satniju. Stajali smo omamljeni na mjestima. Kad bi samo brzo zavrio, pa da moemo otii u svoje spavaonice, skinuti se i zaspati. "To se moe izlijeiti", prijetei je ponovio, "S dukelama se treba pozabaviti, malo ih izvjebati. Zar ne, natporunie Lopei?" "Da, doista, gospodine Oberstleutnant, izvjebati ih." Tupa mrnja nakupljala se u nama pomijeana sa samosaa-ljenjem. Ovo e nas kotati najmanje sat vremena najtee vjebe u njemakoj vojsci, najpodlije, najvie iscrpljujue vjebe u njemakoj vojsci. To je moglo biti jedino mariranje paradnim korakom. Jesu li vam ikada otekle i otvrdnule lijezde u preponama zbog previe rada, tako da su vas boljele pri svakom koraku, miii u bedrima se pretvorili u ovrsnule kugle koje ste svako malo morali udarati svom snagom kako bi ih pokrenuli, miii vaih nogu se zgrili tako da vam se inilo kako svaka vaa izma tei stotinu kilograma, a svaka noga tonu, i tada pokuali

podii nogu u visinu bedara s prstima ispruenima u zrak, i to inili s takvom lakoom, ivahnou i ritminou poput djevojica u zboru? Jeste li nakon toga pokuali, kada su vam glenjevi bili slabi i odavno otkazali poslunost, a noni prsti se pretvorili ujedan krvavi grumen, s goruim stopalima i ogromnim uljevima ispunjenima vodom, ili puknutim uljevima koji krvare, peku i bole, jeste li se pokuali gipko pomaknuti prema naprijed na jednoj nozi, dok ste drugu izmu morali s treskom spustiti na tlo? A to je moralo biti napravljeno na vrijeme, sa takvom preciznou kao daje stotinu trideset i pet nas bilo jedan; to je moralo ostaviti takav dojam da bi ljudi zastali, posluali i rekli: "Ovo je pravo mariranje! To je sjajno! Kakvu mi vojsku imamo!" Paradno mariranje uvijek oduevljava nezrele. Mi nismo bili oduevljeni. To je najmrskija, najzamornija vjeba u vojsci. Zbog nje je puklo vie miia i otetilo se vie 37 limfnih vorova no zbog bilo koje druge vjebe. Pitajte lijenike! No mi smo podcijenili naeg Oberstleutnanta. Nije nam slijedilo sat vremena mariranj a paradnim korakom. Otiao je, a natporunik Lopei mu je salutirao, no prije no stoje otiao, rekao je, "Da, tako mi Jupitera, to se moe izlijeiti: Natporunie Lopei!" "Gospodine!" "Odvest ete ovu gomilu do podruja za vjebu i nauiti ih da budu vojnici, a ne opor prljavih dukela. Neete se vratiti prije devet sati sutra. A ako do tada vaa satnija ne bude mogla svladati paradni korak koji razbija kamenje kojim je poploeno dvorite, opet ete se vratiti tamo. Razumijete?" "Razumijem, gospodine Oberstleutnant." itave smo noi vjebali napad na otvorenom i paradni korak. Sljedeeg jutra u devet sati u ritmu smo progrmjeli pokraj Oberstleutnanta. Nije htio riskirati. Natjerao je satniju da pokraj njega promarira sedam puta, i siguran sam daje bilo koji od nas bio desetinku sekunde izvan ritma, da bismo bili ponovno poslani natrag. Bilo je ve deset sati kada smo dobili otpust i slijepo otetu-rali u sobe i zaspali. Taj tretman nije bio za ljude - ali, mi niti nismo bili pravi ljudi. Bili smo prljave dukele opor izgladnjelih dukela. Ovaj prikaz nae vjebe zahtijeva jo jedan posljednji detalj. Kako biste sve stavili u pravu perspektivu morate dodati glad. Nikada nam nije bilo dozvoljeno da pojedemo dovoljno. Po tom pitanju smo zapravo bili pomalo izludjeli, kao i po mnogo drugih. Na kraju rata, 1945., itav je njemaki narod ivio na bonovima za sljedovanja, ali 194041. mi smo imali manje no najsiromanija skupina stanovnitva - to jest, obini civili -1945. Nismo nita mogli kupiti jer nismo imali kupone. Ruak je bio isti svakoga dana: litra slabane juhe od repe i aica kiselog 38 kupusa koju bismo stavili u juhu, ali kiseli smo kupus dobivali samo svakog drugog dana. Nije nam doputeno da postanemo razmaeni ili izbirljivi. Meso je bio luksuz kojega nismo poznavali. Uveer bi nam dali porciju suhe hrane za sljedei dan: debeo komad raenog kruha, koji bi se, uz neto vjebe, moglo izrezati u pet kriki, tri za tu veer, i jo dvije za doruak. Osim toga, dobivali smo po dvadeset grama ustajalog margarina i zalogaj sira, sira s najveim udjelom vode na svijetu - u tome siru moralo je biti barem pet posto vode. Subotom smo dobivali dodatnu porciju od pedeset grama marmelade od bundeve. Za doruak bismo dobivali slabu kavu, boje aja, koja je imala odvratan i miris i okus, no ipak bismo je gutali s uivanjem. Ponekad bismo, kada bismo bili vani na vjebi, pronali krumpir ili repu. Kada bi se to dogodilo, obrisali bismo je daje oistimo od najgoreg blata, a potom je strpali u usta i pojeli. Sve bi bilo gotovo tako brzo da bi neki promatra pomislio da izvodimo maioniarski trik.

Nije nam dugo trebalo kako bismo otkrili da su kora breze i jedna posebna vrsta trave koja je rasla pokraj jaraka bile prilino ukusne, moda ak i hranjive, ali u svakom sluaju bile su to tvari koje su ostajale u elucima i otupljivale kande gladi. Evo i recepta: uzmete malo brezine kore ili trave, sameljete je izmeu dva ljema, dodate odgovarajuu koliinu instant kave i pojedete je poput kae. Ako bi, nekim udom, netko od nas dobio potom kupon za kruh, tada bi u sretnikovoj sobi bila odrana gozba. itava truca! 39 Uvijek smo se bojali kontrole ponedjeljkom. Na jutarnjoj prozivci morali smo se postrojiti odjeveni u elini ljem, paradni gornji dio uniforme, snjenobijeli donji dio uniforme sa avovima otrima poput noa, te na sebi imati pojas, torbe za municiju, ranac, alatku za kopanje rovova, bajunetu, teleak i puku. Zimski kaput morao je biti smotam po propisima i objeen preko prsa. Svaki je ovjek morao imati ist, zeleni rupi u depu. I taj je rupi morao biti sloen po propisima. PLJUNI I ULATI Urednost nikome nije na odmet. Niti red. A u vojsci mora biti i urednosti i reda, i sve se mora odvijati prema detaljnom i razraenom planu. Savjestan vojnik mora provesti nezamislivu koliinu vremena posveujui se redu i urednosti, ali vojnik u kanjenikoj bojni mora sve svoje slobodno vrijeme posvetiti tome - tonije reeno, sve vrijeme tijekom kojega nema nikakvog drugog posla. itavu nedjelju ne bismo radili nita drugo osim prali, istili, i preslagivali na propisani nain, vjeali dio odjee na propisani nain, a ostalo odlagali na druga mjesta prema propisima. Koni odjevni predmeti morali su se sjajiti, kao da su bili polirani; na naim uniformama ili opremi nije smjelo biti niti jedne mrlje, kako izvana, tako i iznutra. Mogu s krajnjom iskre-nou tvrditi kako su mukarci iz njemake kanjenike bojne, kada bi ponedjeljkom imali smotru, bili besprijekorni od glave do pete. Ali takoer mislim kako zasigurno neto nije u redu s tim vojnim redom i urednou, ako nakon ulaganja itave nedjelje kako biste to postigli, ne osjeate nimalo zadovoljstva, nimalo olakanja kakvo bi ovjek inae trebao osjeati nakon takvog ienja. Ta smotra ne bi bila festival istoe. Za nas je ona bila prava nona mora. Besprijekorno ist i uredan vojnik ne bi se osjeao istim; osjeao se poput progonjene ivotinje. 40 Shvatio sam kako itavo vrijeme koristim izraze poput "progonjene ivotinje", "panini strah", i "poludjeli od straha". Znam kako ponavljanje nije dobro, kako dobar knjievni stil zahtijeva raznolikost izraza, ali bojim se kako u morati nastaviti grijeiti, jer kako pronai bogatstvo izraza koji opisuju neto to je nepromjenjivo? Neki bi to moda i mogli, ali nisam siguran da mogu i ja. Previe sam umoran, previe odsutan duhom, previe oajan, ponekad takoer i previe ljutit, kako bih mogao posvetiti vrijeme i energiju potrazi za nijansama znaenja i suptilnim razlikama. Ono to moram ispriati je tako tragino; pa ak i sada, nakon svih tih godina sam ponekada tako izmuen time, te osjeam kako imam pravo od vas traiti pomo da upotrijebite svoj vokabular na mjestima na kojima nisam uspio neto doarati. Sve dok moete razumjeti to hou rei, ne smeta mi ako pone-. kad odmahnete glavom i kaete: "To je mogao i bolje napisati." Mi, besprijekorni, osjeali smo se poput progonjenih ivotinja. Znali smo da emo biti kanjeni bez obzira to se dogodilo. Najparadoksalnije od svega u toj itavoj izvedbi bilo je to to bi Hauptfeldwebel, ako ne bi uspio pronai nita zbog ega bi nas kaznio, bio uasno bijesan, i neki od nas besprijekornih vojnika bio bi kanjen gore no ikad. Jadan onaj tko bude kanjen zbog niega - on bude kanjen deseterostruko. Nije lako postupiti pravedno u takvoj situaciji. "Prednji red jedan korak naprijed - zadnji red jedan korak natrag-MAR!"

Jedan-DVA. Dvije duge minute nakon to bi se redovi razdvojili, Haupt-feldwebel bi stajao promatrajui. Onaj tko se i najmanje zanjie biva kanjen zbog neposluha. No, nauili smo pretvoriti se u drvene stupove, i tako smo nepomini mogli stajati i po pola sata. To je zapravo nekakva vrsta transa ili katalepsije, ta sposobnost da se postigne ono stoje bilo vrijedno zlata vojniku koji zna vrijednost toga da se samo stoji poput komada drveta. Hauptfeldwebel bi tada zagrmio: "Je li sve spremno za inspekciju?" A satnija bi u zboru odgovorila: "Da, gospodine Haupt-feldwebelu." 41 "Nitko nije zaboravio neto oistiti?" Zbor: "Ne, gospodine Hauptfeldwebelu." Promatra nas okrutno. Sad nas ima. "Ta nemojte mi rei", kae ironino. "To je prvi puta u povijesti ove bojne, ako je istina. Ali to emo jo morati provjeriti." Polagano se pribliava prvom komadu drveta, obilazi ga jednom ili dvaput; kruenje oko protivnika bez rijei je vrlo djelotvorno oruje u ratu ivaca. Stranji dio vrata vam postaje vru, a ruke hladne i vlane, misli u vaoj glavi poinju histerino kruiti u svim smjerovima, osim onog normalnog. Stojite nepomino i postajete nervozni, ostajui pri tom bez daha, iznenada osjeate da smrdite i figurativno i u stvarnosti. "Da, da - to emo jo provjeriti", ponavlja iza treeg ovjeka u prednjem redu. Dok pregledava etvrtog i petog mrtvaka je tiina. A potom se uje uzvik: "Satnija tri pozor!", koji je popraen uobiajenim nizom verbalne prljavtine. Uvijek smo za Hauptfeldwebela govorili kako ne moe progovoriti, a da mu prije toga ne ispadne smee iz usta; moda i nije neka dosjetka, ali bilo nas je lako zadovoljiti po tom pitanju - no to je bio dobar opis ovog brutalnog, krajnje bolesnog pripadnika sitnoga graanstva kojemu je bio dan maleni udio u kolau moi. "Stoje, do vraga, ovo, vi posrana satnijo!? Niste juer radili nita drugo osim umakali jedan drugome u guzicu? Kaljuanje u hrpi izmeta, to je prava stvar za krdo svinja poput vas. Sada sam provjerio pet ljudi, i svi oni nalikuju svodnicima koje su rodile sifiline drolje, a izvukli su ih klijetima ..." To nije bio govor jednog ljudskog bia, ve smrdljivi izljev. Jedan od omiljenih izraza ovog brutalnog ovjeka bio je "francuska bolest". On sam bolovao je od "pruske bolesti" u uznapredovalom stadiju, od potrebe da poniava druge. To je bolest koja nije bila ograniena samo na kanjenike jedinice; proirila se itavom njemakom vojskom, poput poasti s irevima. A u svakom iru moete pronai po jednog doasnika, ovjeka koji je postigao neto, a bez daje zapravo neto. 42 Nakon toga imamo kanjeniku vjebu, koja traje oko tri sata. Njezino finale ini dugi kanal dubok vie od metra i pol, napola ispunjen fermentirajuim blatom ija je povrina prekrivena nekakvom ukastom masnom sluzi. Moramo je otirati iz oiju svaki puta kad nas naredba "potrbuke" poalje na dno. Potom je vrijeme ruka. Mariramo natrag do spavaonica i takvi blatnjavi prodiremo hranu. Nakon toga se moramo baciti na posao, jer moramo biti isti i blistavi jo jednom kada se postrojimo za poslijepodnevnu vjebu pola sata kasnije. Peremo sebe i uniforme o jednom troku, stojei potpuno odjeveni ispod tueva. Puke i ostalu opremu moramo prvo oprati, potom paljivo osuiti krpom i na posljetku nauljiti. Cijev puke moramo paljivo proistiti. Normalni vojnici ovako temeljito iste svoje oruje jednom, moda dva puta tjedno, ako su imali nekakve posebno prljave vjebe. Mi to moramo initi nekoliko puta dnevno. Kada se nakon toga postrojimo, nae su uniforme, dakako posve mokre, ali to nije bitno sve dok su iste.

Postojalo je jo samo neto ega smo se bojali jednako kao tih odurnih smotri ponedjeljkom, a to je bila kontrola soba svake veeri u 22 sata. Bilo je naprosto nevjerojatno kakve su sve zadatke doasnici koji su bili na dunosti mogli smisliti i zadati krajnje umornim ljudima da ih izvre nakon iscrpljujueg dana. Prije no to bi doasnik na dunosti uao, svaki je ovjek morao leati na svome leaju, naravno u propisanom poloaju -na leima, ruku uz tijelo iznad pokrivaa, i stopala ogoljenih za pregled. Redar je bio zaduen da nigdje u prostoriji ne bude niti trunke praine, da sva stopala budu ista poput stopala novoroenadi, i da sve u naim ormariima bude smjeteno i posloeno u skladu s propisima. Na poetku inspekcije redar je morao ra-portirati: "Gospodine Unteroffizieru, redar sobe regrut Brand prijavljuje kako je sve u redu u sobi 26, u kojoj je dvanaest ljudi, od 43 toga jedanaest u krevetima. Soba je oiena u skladu s propisima i prozraena, nemam nita drugo za prijaviti." Doasnik obino ne bi obraao pozornost na to, ve bi gledao uokolo. Teko onome redaru za vrijeme ije bi smjene doasnik pronaao i najsitniju mrlju, ili ormari koji ne bi bio propisno zakljuan, ili par stopala sa najmanjom sjenom. Doasnik Geerner - vjerujem kako je bio pravi sluaj za umobolnicu - znao je ponekad zavijati poput psa. Zvualo je kao daje uvijek na rubu plaa, a za njega nije bilo neuobiajeno da doista plae od bijesa. Kada je on bio na dunosti, uvijek bismo grozniavo ribali, prali i pospremali sve oko sebe. Sjeam se jedne nesretne veeri kada je Schnitzius bio redar. Schnitzius je bio rtveni jarac nae sobe, uvijek dobroudan, ali tako beznadno netalentiran daje bio prirodna rtva svakoga od svojih nadreenih od Stabsfeldwebela nadolje. Schnitzius je bio jednako nervozan kao i nas ostalih jedanaest koji smo leali ekajui Geernera, pitajui se to smo zaboravili napraviti. Mogli smo ga uti iz neke druge sobe. Zvualo je kao da razbija sve krevete i ormarie na komadie drveta veliine ibice, a u meuvremenu smo uli njegovo vritanje, zavijanje i jecajui glas: dukele, prljave svinje, itd. Problijedjeli smo, iako smo ve ionako bili blijedi. Geerner je bio u formi. Ba e se dobro zagrijati dok stigne do sobe 26. Iskoili smo iz kreveta i jo jednom pregledali itavu sobu, ali nismo uspjeli nita pronai. Vrata su se s treskom otvorila. Ah, daje samo netko drugi bio te veeri redar, a ne Schnitzius, netko malo dovitljiviji! Schnitzius je stajao ukoen i smrtno blijed, kao da ima kratki spoj. Samo je uplaenim oima zurio u Geernera. Geerner je stigao do njega u jednom skoku, i sa udaljenosti od pet centimetara zagrmio na njega: "Do vraga, ovjee! Hou li ekati itavu no da ti raporti-ra?" Schnitzius je drhtavim glasom odverglao svoj izvjetaj. 44 "Sve u redu?" frknuo je Geerner. "Ti daje lani izvjetaj!" "Ne, gospodine Unteroffizieru", odgovorio je Schnitzius, drhtavim glasom, dok se polagano okretao na peti, kako bi ostao licem okrenut prema Geerneru, dok je ovaj kruio sobom, gledajui i zavirujui. Nekoliko minuta sve je bilo tiho kao u grobu. Leali smo u svojim krevetima, i oima pratili Geernera dok je on polako koraao sobom u potrazi za prainom. Podigao je stol i povukao prstom ispod svake noge. Nije bilo praine. Ispitao je potplate naih izama. isto. Prozore i kabel svjetiljke. Nita. Zurio je u naa stopala kao da bismo pali mrtvi ako on ne bi pronaao nita na to bi mogao staviti primjedbu. Na kraju je stao i promotrio sobu tunim, paljivim pogledom. Doista se inilo kako nas ovog puta nee moi gnjaviti. Ponaao se poput nekoga kome se djevojka ne bi pojavila na

sastanku, i tko je zbog toga morao otii kui i u krevet sam sa sobom i svojim nezadovoljenim udnjama. U trenutku kada je zatvarao vrata za sobom, okrenuo se na peti. "Sve u redu, kae? Ba se pitam." U jednom velikom skoku naao se pokraj naeg lonca za kuhanje kave, velikog lonca od aluminija u kojega je moglo stati trinaest litara vode. On je svake veeri morao biti ulaten i napunjen istom vodom, a daje to i te veeri bilo tako Geerner je sa aljenjem otkrio samo trenutak prije. Ali tada smo shvatili - i srca su nam svima zastala - kako je Geerner smislio neto novo. Stao je i pogledao povrinu vode sa strane. Bilo je nemogue izbjei da se na povrinu ne spusti nekoliko zrnaca praine kada je bila odloena nekoliko minuta. Geernerovo zavijanje bilo je nevjerojatno. "Ovo zovete istom vodom! Tko je, do vraga, prljava svinja koja je napunila ovaj lonac govnom? Doi ovamo, ti izmetom prekriveni blatobranu!" Geerner se popeo na stolicu, a Schnitzius mu je morao dodati lonac. 45 "Pozor! Glavu natrag! Otvori gubicu!" Polagano je sadraj lonca ispraznio u Schnitziusova usta. Gotovo se uguio. Kada se lonac ispraznio, ludi gaje doasnik razbio o zid, a potom izjurio iz sobe, nakon ega smo ga zauli kako buci u veeraju i otvara slavinu. Ubrzo nakon toga razlio je kantu vode po naoj sobi. Kada je istresao kantu est puta, naredio nam je da osuimo pod. Budui da smo imali samo nekoliko potrganih krpa, trebalo nam je dosta vremena za to. Tu je alu ponovio etiri puta prije no to mu je dosadila. Tada je Unteroffizier Geerner smiren otiao u krevet, a mi smo ostavljeni na miru. Furor germanicusje naziv kojim su stari Rimljani oznaavali posebnu vrstu ludila u bitkama s kojom su se susretali dok su vodili ratove s plemenima sjeverno od Alpa. Moda bi Rimljanima i drugim neprijateljima Germana nekakva vrsta utjehe bila spoznaja da su Germani jednako ludi u ponaanju prema samima sebi, kao i prema svojim susjedima. Geerner je bio siroti doasnik, bolesni jadnik koji se morao zadovoljavati susretima s prainom. Neka mu je pokoj dui. Furor germanicus - njemaka ili pruska bolest. 46 Zapovjednik je potom predao zapovjednitvo nad satnijom kapelanu. "Satnija broj tri - za molitvu - KLEKNI!" zagrmio je kapelan. TAKAV TIP VOJNIKA Naa je vojnika izobrazba zavrila vjebom koja je trajala sedam dana i besanih noi. Odigrala se na prostranom podruju za vjebe zvanom Sennelager. Tamo su bila izgraena itava sela, mostovi, eljeznike pruge, sve je bilo potpuno osim to nije bilo stanovnika; i tamo smo se morali probijati kroz zamreno raslinje, movare i rijeke, preko njiuih mostova koji su bili labavo postavljeni iznad dubokih ponora. To moda zvui romantino, poput igre Indijanaca na odrasloj razini; ali dok smo se igrali izgubili smo ovjeka. Pao je s jednog od nestabilnih mostova i slomio vrat. Jedna od igara sastojala se od kopanja rupa u tlu koje su bile dovoljno duboke da budemo tono ispod ravnine okolnog tla kada bismo se skutrili u njima; nakon ega bi doli teki tenkovi i prelazili preko rupa, dok bismo mi uureni u njima drhtali od straha. Za ovim "uzbuenjem" odmah je slijedilo drugo. Morali bismo se baciti na tlo i pustiti da tenkovi prijeu preko nas. Mogli smo osjetiti kako nas elino dno tenka dodiruje po leima, dok su masivne gusjenice klopotale lijevo i desno od nas. Morali smo ovrsnuti na tenkovske napade.

U svakom sluaju, bili smo uplaeni, a to je bilo normalno. Njemaki vojnik je odgojen na strahu, izvjeban da na isti teror odgovori poput stroja, a ne da se hrabro bori jer ga na to potiu nekakvi veliki ideali zbog kojih e se rtvovati ako se za tim ukae potreba. Moda biste ovu moralnu inferiornost mogli nazvati karakteristinom osobinom pruskoga mentaliteta i kroninom boleu njemakoga naroda. 47 Sljedeeg dana nakon ove vjebe morali smo se zakleti na odanost. Za tu prigodu, satnija je bila poredana uz tri strane trga, izmeu nas je dovezen tenk, a sa svake njegove strane postavljena je po jedna strojnica. im je taj zgodni prizor postavljen, pojavio se zapovjednik u drutvu svog pobonika i kapelana koji je, kako bi prigodu uinio jo sveanijom, na sebi imao sve svoje ukrase. Zapovjednik je tada odrao govor: "Pripadnici pruske vojske! Vaa je obuka sada dovrena. U kratkom vremenu biti ete dodijeljeni razliitim pukovnijama na terenu, kao to su minobacaka, antitenkovska, izviai, pa ak i u jedinice samozatite. Bez obzira na to kamo bili poslani, morate izvriti svoju dunost. Vi ste izopenici, ali ako pokaete da ste hrabri i neustraivi, moda e doi dan kada e vas veliki Fiih-rer ponovno uzeti u milost. Vi ete sada poloiti staru zakletvu odanosti, zakletvu koje ste se jednom ve odrekli, ali siguran sam kako e vas ona od sada nadalje, sve do kraja vaih ivota, vezati u odanosti prema vaoj zemlji. Od svakoga od vas oekujem da vie nikada ne zaboravi svoju zakletvu i dunost prema naoj drevnoj domovini i naem velikom narodu, svoju dunost prema Fuhreru i naem Bogu." Ubrzo nakon toga svi smo kleknuli, skinuli ljemove i rukama uhvatili cijevi svojih puaka. Prizor je zasigurno bio vrlo dirljiv, ba prava stvar za kino-novosti. Kapelan je tada izgovorio kratku molitvu velikom, svemoguem, i naravno, njemakome Bogu, koji e omoguiti pobjedu nacista. Idiot nije doista upotrijebio rije nacist, ali na to je drugo mogao misliti kada je rekao: "Svemogui Boe, na Gospodine, pokai nam Svoju veliinu i dobrotu i omogui njemakome oruju pobjedu nad naim barbarskim neprijateljima." Njihovi su barbarski neprijatelji, da vas podsjetim, bili narodi iz kojih su potekli mukarci poput Ibsena i Nansena, Hansa Andersena, Rembrandta i Spinoze, Voltairea i Renea Claira, 48 ajkovskog i Gorkoga, Shakespearea i Dickensa, Abrahama Lin-colna i Theodora Dreisera, Chopina i Kopernika, Sokrata i Homera, i ene poput Florence Nightingale i Emmeline Pankhurst, Marion Anderson i ge Roosevelt, Marie i Irene Curie, Katarine II., Ivane Orleanske, sestara Bronte, Anne Pavlove. Potom je blagoslovio oruje kojim smo trebali istrijebiti barbarstvo, ali mislim da to nije pomoglo. Da jedan mizerni maleni sveenik ustane i naini znak kria na velikome tenku ne moe biti ba uinkovita arolija, ak niti ako vjerujete u arolije, to ja osobno ne mogu. U najboljem sluaju mogli biste zamisliti tu figuru kako baca ini na sitnije komade oruja. No, u svakom sluaju, izgubili su rat. Tada smo poloili zakletvu. Kapelan ju je recitirao, po nekoliko rijei odjednom, a satnija ih je ponavljala u zboru, dok je jedan od nas stajao ispred satnije s tri prsta dodirujui vrh zapovjednikovog isukanog maa. To je isto bio dio predstave. Glasovi su odjekivali utihnulim trgom: "Kunem se Bogom - naim svetim ocem - da u se u svemu - boriti odano i vjerno - i dati svoj ivot - ako to bude potrebno -za Fiihrera, narod i domovinu - onaj koji se kune ovom zakletvom - mora znati - da je ona utisnuta u njegovo srce - i ako je prekri - neka mu se milostivi Bog smiluje - jer e se on tada odrei - svog prava na ivot - i biti e muen - za itavu vjenost - u vatri pakla - amen."

Potom smo zapjevali Deutschland, Deutschland, iiber al-les! Time smo se potvrdili, ali nismo dobili nikakve poklone. Sljedeega dana podijeljeni smo u manje grupe, koje je inilo od pet do petnaest ljudi, a dobili smo i novu terensku opremu. Meni i nekolicini drugih dali su crne uniforme i beretke tenkovskih jedinica, i sljedeeg smo jutra otili pod zapovjednitvom Feldwebela do vojarne u Bielefeldu, gdje smo smjesta bili povjereni satniji koja je ba bila na odlasku na bojite, i ukrcani u kamion s trupama. 49 "Hoe li ovu satniju opteretiti sjo vie vas prokletih kriminalaca? Odvratno! Nemojte da vas uhvatim kako inite i najmanji prekraj, jer u vas poslati natrag u zatvor gdje biste odavno umrli da ste imali imalo pristojnosti, i neka me vrag odnese ako to ne napravim. Zatvor je mjesto za ovakve poput vas." To je bio pozdrav dobrodolice kojim nas je doekao zapovjednik satnije broj 5, gojazni Hauptmann Meier, muitelj regruta. Ali bili smo navikli na takve stvari. Bio sam dodijeljen eskadronu broj dva pod zapovjednitvom Leutnanta von Barringa, a tada su se poele dogaati stvari na koje nisam bio naviknuo. NA PRVI SUSRET Barring je ispruio ruku i uhvatio moju, te je snano, prijateljski stisnuo. To je bilo neto to asnik u pruskoj vojsci nikada ne bi uinio, no on jest; i kada je to uinio, rekao mije: "Dobro doao mome, dobro doao u satniju broj pet. Upao si u paklenu jedinicu, ali moramo se drati zajedno i izvui najbolje to se moe. Idi tamo do vagona broj 24 i javi se Unteroffizieru Beie-ru, koji je voa sekcije jedan." I potom se nasmijeio - irokim, otvorenim smijekom, smijekom dobrog, prijateljski raspoloenog mladog ovjeka. Bio sam potpuno smeten. Uskoro sam pronaao vagon 24, gdje su mi pokazali Unte-roffiziera Beiera. Sjedio je pokraj velike bave i kartao sjo trojicom - nizak, snano graen ovjek star oko trideset i pet godina. Stao sam propisana tri koraka od njega, skupio pete uz klo-pot i jasnim glasom glasno zapoeo svoj raport: "Gospodine Unteroffizieru, elim-" No nisam stigao dalje. Dvojica mukaraca od etvorke koja je kartala skoili su s kanti na kojima su sjedili i stali ukoeno poput stupova, drei priljubljena tri prsta uz avove hlaa. Un-teroffizier i etvrti ovjek pali su na lea, a karte iz njihovih ruku 50 poletjele su poput suhog lia u jesenjoj oluji. Na trenutak su sva etvorica zurili u mene. Tada je visoki crvenokosi Obergefreiter rekao: "Do vraga, ovjee! Preplaio si nas na mrtvo ime. Vidim daje sam Hitler uao u tebe. Koji je vrag mogao opsjesti takvog balegara kakav si ti, pa da doe i prekida miroljubive graane pri njihovim nedunim zabavama? Reci nam, tko i to si ti?" "Raportiram, gospodine Obergefreiteru, da me alje Leut-nant von Barring i da se moram javiti u sekciju 1, Unteroffizieru Beieru", odgovorio sam. Beier i etvrti ovjek, koji je jo uvijek bio na leima, ustali su i sva su se etvorica u strahu zagledala u mene, izgledajui kao da e se vritei razbjeati u svim smjerovima ako napravim ijedan korak prema njima. Odjednom su sva etvorica prasnula u smijeh. "Jesi li ga uo! Gospodine Obergefreiteru. Ha, ha, ha! Gospodine Unteroffizieru Beieru, ha, ha, ha!" povikao je crvenokosi Obergefreiter, koji se potom okrenuo k Unteroffizieru, duboko poklonio i rekao: "Presvijetlo visoanstvo! Vaa oboavana milosti, vaa oaravajua velianstvenosti, gospodine Unteroffizieru Beieru, htio bih prijaviti..." Zapanjeno sam pogledavao od jednoga prema drugome, nikako ne shvaajui to im je bilo tako nevjerojatno smijeno. Kada su se oporavili od napadaja smijeha, Unteroffizier me pitao odakle dolazim. Odgovorio sam mu, a oni su me saaljivo pogledali.

"Ne mora biti tako drven", rekao je crvenokosi. "Kanje-nika bojna u Hannoveru. Sada nam je jasno zato se tako ponaa. Mislili smo kako pokuava napraviti budale od nas kada si onako lupio petama; ali pretpostavljam daje pravo boje udo .to jo uvijek ima pete. Pa, eto te na pravom mjestu!" S tim sam rijeima primljen u sekciju 1, i ve sat vremena kasnije bili smo na putu za Freiburg, gdje smo trebali biti posloeni u borbene jedinice i poslani u mjesta irom ludilom zahvaene Europe na posebne vjebe. Dok smo se tako truckali 51 i u vlaku, mojih etvorica kolega su se predstavili, i s njima sam proivio itav rat. Willie Beier je bio deset godina stariji od nas ostalih, i zbog toga smo ga zvali Stari Un. Bio je oenjen i imao je dvoje djece. Po zanimanju je bio stolar, rodom iz Berlina. Zbog svoje politike orijentacije je bio osamnaest mjeseci u koncentracijskom logoru, nakon ega je "pomilovan" i poslan u kanjeniku bojnu. Stari Un se tiho nasmijao: "I ovdje u zasigurno i ostati, sve dok jednog lijepog dana ne naletim prevelikom brzinom na metak." Stari Un je bio vrst suborac. Uvijek je bio smiren i tih. Niti jednom tijekom tih etiriju stravinih godina koje smo proveli zajedno ga nisam vidio nervoznog ili uplaenog. Bio je jedno od onih udnih bia koja zrae smirenou, koju smo mi ostali tako jako trebali u tekim situacijama. Bio nam je gotovo poput oca, iako je bio samo deset godina stariji od nas, i mnogo puta sam se veselio svojoj srei to sam bio rasporeen ba u njegovu jedinicu. Obergefreiter Joseph Porta je bio jedan od onih nepopravljivih aljivina kojega se nikada nije moglo nadmaiti. Nije uope mario za rat, i vjerujem kako su se i Bog i vrag pomalo bojali uplitanja u bilo kakve poslove s njim jer bi im se moglo dogoditi da naprave budale od sebe. Bilo kako bilo, bojali su ga se i svi asnici u satniji, koje je mogao izbaciti iz takta samo ih neduno pogledavi. Nikada nije propustio rei bilo kome koga bi sreo kako je Crveni. Jednu godinu je proveo u Oranienburgu i Moabitu, optuen za sudjelovanje u komunistikoj propagandi. Ono to se doista dogodilo bilo je to daje 1932. pomogao nekim prijateljima da objese socijaldemokratske zastave na toranj crkve sv. Michaela. Uhvatila gaje policija i proveo je 14 dana u zatvoru, nakon ega je itava stvar bila zaboravljena sve do 1938., kada ga je iznenada uhitio Gestapo, iji su se pripadnici vraki namuili kako bi ga uvjerili da on zna tajnovito mjesto na kojem se skrivao debeli, ali posve nevidljivi Wollweber, voa komunista. 52 Nakon to su ga izgladnjivali i maltretirali nekoliko mjeseci, dotjeran je pred sud i optuen za "komunistike aktivnosti". Sucima je predoena viestruko poveana fotografija, na kojoj se moglo vidjeti Portu kako s ogromnom zastavom ide prema crkvi sv. Michaela. Dvanaest godina prisilnog rada za komunistike aktivnosti i oskvrnjenje boje kue. Kratko vrijeme prije no to e izbiti rat, kao i mnogi drugi zatvorenici, bio je pomilovan na uobiajeni nain poslanje u kanjeniku bojnu. S vojnicima je isto kao s novcem - uope nije vano odakle dolaze. Porta je bio Berlinac i imao je vulgaran berlinski smisao za humor, bridak jezik i suludu hrabrost. Bilo je dovoljno da samo otvori usta, i svi oko njega bi se previjali od smijeha, posebice kada bi svome glasu dao afektirani prizvuk i zauzeo tako arogantan i uvredljiv stav kakav se inae susretao samo u sluge nekog njemakoga grofa. Osim toga, Porta je bio muzikalan i posjedovao je pravi prirodni talent. Jednako oaravajue svirao je na drombuljama i crkvenim orguljama, i gdjegod je iao, nosio je svoj klarinet, na kojemu je proizvodio aroliju, dok bi svojim praseim oima tupo zurio pred sebe, a crvena mu kosa bljetala poput stoga sijena u oluji. inilo se kako same note pleui izlaze iz instrumenta, bez obzira je li svirao neku popularnu melodiju ili improvizirao na klasine teme.

itanje nota za njega je bilo nepoznanica, ali ako bismo naili na nekakve note, bilo je dovoljno da Stari Un odzvidi melodiju, i Porta bi je odsvirao teno kao da ju je sam skladao. Porta je takoer bio roeni pripovjeda. Njegove pria znale su trajati i po nekoliko dana, iako su bile same lai i izmiljotine od poetka do kraja. Kao i svaki pravi Berlinac, Porta je uvijek znao gdje ima to za pojesti, kako se toga moemo domoi, te ako bi bilo vie mogunosti, koja je najbolja. Moda su i praljudi imali nekakvoga Portu dok su jo lutali divljinom. Porta je inzistirao kako ima uspjeha kod ena, ali zbog njegovog izgleda u to je bilo teko povjerovati. Bio je beskrajno visok 53 i proporcionalno mrav. Vrat mu je poput rodina virio iz ovratnika uniforme, a njegova Adamova jabuica nas je svaki puta razveselila, jer nismo mogli prestati promatrati kako poskakuje svaki puta kad je neto govorio. Glava mu je bila trokutastog oblika, a na lice mu je bila nasumce baena aka pjegica. Oi su mu bile malene, zelene i prasee, imale su duge bijele trepavice, koje su prepredeno treptale prema osobi s kojom bi razgovarao. Kosa mu je bila vatrenocrvena i strala je u svim smjerovima poput slame. Ponosio se svojim nosom, sam bog zna zato. Kada bi otvorio usta, ugledali biste samo jedan zub, usred gornje eljusti. Tvrdio je kako ima jo dva, samo to su to bili dobro skriveni kutnjaci. Gdje mu je osoba odgovorna za odjeu pronala izme, ostalo je tajna; zasigurno je nosio broj pedeset. Trei lan ovoga kvarteta, Pluton, bio je brdo miia. Bio je Stabsgefreiter, pravim imenom Gustav Eicken. Tri je puta bio u koncentracijskom logoru, no kod njega uzrok tomu nije bila politika, nego pravi poteni zloin kojega je poinio. Bio je luki radnik u Hamburgu, ali on i neki od njegovih kolega su sasvim dobro zaraivali kraom malo ovoga i malo onoga iz skladita i brodova. Tada su uhvaeni, a to ih je stajalo est mjeseci. Dva dana nakon stoje puten iz zatvora, policija je ponovno dola po njega. Ovoga puta zbog njegovog brata, koji je krivotvorio putovnicu, zbog ega su mu odrubili glavu. Plutona su drali u zatvoru devet mjeseci bez ikakvog ispitivanja, a potom su ga izbacili van bez objanjenja, nakon to su ga temeljito pretukli. Tri mjeseca kasnije natovarili su mu neto to se moglo nazvati pravom kraom. Radilo se o krai kamiona punog brana. Meutim, Pluton nije znao nita o tome, ali su ga svejedno pretukli, a potom suoili s ovjekom koji se zakleo kako mu je Pluton bio suuesnik s kojim je ukrao kamion brana. Suenje je trajalo tono dvanaest minuta i zaradilo mu est godina zatvora. Prve dvije je proveo u Fuhlsbiittelu, a potom je poslan u uobiajenu kanjeniku bojnu, s kojim je, kao i s ostatkom 27. kanjenike pukovnije umarirao 1939. u Poljsku. Ako ste eljeli doista 54 razbjesniti Plutona, bilo je dovoljno izgovoriti reenicu u kojoj su se pojavljivale rijei kamion i brano. etvrtog, Obergefreitera Antona Stevera, nikada nisu zvali drugaije osim Titch. Bio je visok metar i pol, rodom iz Kolna, gdje je radio u tvornici parfema. Prilino buna prepirka u pivnici njemu i dvojici kolega priskrbila je tri godine u koncentracijskom logoru. Druge dvojice ve odavno nije bilo: jedan je poginuo u Poljskoj, a drugi je dezertirao, pa su ga uhvatili i smak-nuli. est je dana na vlak kloparao Njemakom prije no to smo stigli do naeg odredita, pitoresknog junonjemakog grada Freiburga. Nismo oekivali kako e nam biti dozvoljeno da se tamo dulje zadrimo. Zalee nije normalno mjesto za kanjenike jedinice, ija je dunost uvijek biti naprijed i ispisivati krvave stranice povijesti. Kruile su glasine da emo biti poslani u Italiju, a otamo u Libiju, no nitko nije imao sigurne informacije. Prvoga smo dana bili klasificirani, davane su nam razne upute i obavljali smo druge ugodne dunosti. Slobodno smo vrijeme veselo proveli u restoranu Zum Golden Ffirsch, iji se ljubazni domain zvao Schultze, i naravno, pokazalo se kako je stari Por-tin prijatelj.

Vino je bilo dobro, djevojke raspoloene, a nai glasovi buni. Prolo je puno vremena otkako sam sudjelovao u ovakvoj vrsti aktivnosti, a tako odvratne stvari su leale neposredno iza mene, te sam imao znatnih poetnikih problema u zakopavanju prolosti, odnosno u zaboravljanju prolosti barem na jednu veer, kada se ve ponudila prilika. Ako sam ponekad i uspio zaboraviti, bilo je to zahvaljujui Porti, Starom Unu, Plutonu i Titchu. I oni su, poput mene, proli kroz mnogo toga, i to ih je uinilo jaima, te kada bi bilo vina, djevojaka i pjesme nije ih bilo briga za nita drugo. 55 ovjek sa eljeznice je prvo odbio. Dobar nacionalsocija-list ne obavlja sitne poslove za vojnike koji izdravaju kaznu. Ali kada je Porta spomenuo neto o boci punoj ruma, eljezniar je na tren zaboravio kako je superiorno bie. Otiao je do terase naeg debelog restauratera Schultzea, i ubrzo nakon toga vratio se s krupnim smotuljkom, kojega je nezainteresirano pruio. Porta ga je beskrajno zahvalno pogledao. "Vi ste lan Stranke, zar ne?" rekao je Porta, s najnedunijim izrazom lica. "Naravno", odgovorio je eljezniar, i pokazao prema velikom stranakom bedu koji je resio dep njegove uniforme. "Zato pitate?" Porta je suzio svoje zelene prasee oi. "Rei u vam, dobri ovjee. Ako ste doista lan stranke, potovat ete Fuhrero-vu zapovijed koja kae kako je dobrobit zajednice vanija od dobrobiti pojedinca. I zbog toga ete vi rei neto poput ovoga: "Hrabri ratnici 27. pukovnije! Kako bih vam pomogao da se jo vatre nije borite za Fuhrera i Narod, ja vam u svojoj zahvalnosti poklanjam ovu bocu ruma, koju je gospodin Joseph Porta, bojom milou Obergefreiter, u svojoj beskrajnoj dobroti htio pokloniti mojoj bezvrijednoj osobi." Nije li to ono to ste upravo htjeli rei? Nisu li to rijei koje su vam treperile na vrhu jezika? Dragi ovjee, zahvaljujemo vam iz dubine naih dua, i sada moete poi." Porta je gracioznom kretnjom rukom pokazao put eljezniaru, zadigao kapu i povikao: "Gruss Goti!" im je siroti nacistiki eljezniar otiao, bijesno stiui zube, otvorili smo smotuljak. U njemu je bilo pet boca vina, itav komad peene svinjetine, dva peena pileta, i jo ... 56 KURIOZITETI BALKANA "No, moramo upamtiti kako idemo u rat," rekao je drhtavim glasom, "a rat moe biti prilino opasan. ujete za svakakve stvari, i za ljude koji su umrli od njih. Pretpostavimo samo naas da se niotkuda pojavi metak i odjednom ubije svu petoricu nas. Ili pretpostavimo" - glas mu se pretvorio u ustraeni apat -"pretpostavimo da ne pogodi nikoga od nas, nego proe kroz ove tri boce dok u njima jo ima neto. To bi bila - to bi bila prava ratna strahota!" ak i imajui na umu tu stranu mogunost, ostavili smo boce po strani za kasnije. Ubrzo nakon toga vlak je krenuo. "Krenuli smo! Krenuli smo!" Bog zna zato smo to povikali, jer je to bilo savreno oito i nama u vagonu i onima koji su stajali vani. Klizna vrata sa svake strane su bila otvorena, i mi smo stajali na njima, visei jedni preko drugih, i viui sve dok ne bismo promuknuli. Nije bilo vano koga bismo susreli: maku, kravu, da ne spominjemo nekakvu enu, sve bismo oduevljeno pozdravljali. "Reci mi, zbog kojeg se mi vraga zapravo veselimo?" iznenada je pitao Stari Un. "Jesmo li toliko sretni to smo na putu u klaonicu?" Porta je uutio usred povika i razmislio o tome. "Zato se veselimo? Pa, dragi moj praiu, vidi, mi se doista veselimo - ali zato?" Pogledao je iza prema nama ostalima. "Mislim da ja znam", rekao je Titch. "Pa, zato?"

"Zato to" - sveano nas je pogledao - "zato to, jeste li ikada uli za rat kojem se ljudi u poetku nisu veselili?" Nakon toga je dodao: "Osim toga, krenuli smo u vanu misiju. Mi smo na putu kako bismo pomogli Fiihreru, kako bismo pomogli naem velikom Adolfu da ostvari stvaran, veliki poraz, kako bi ovaj prljavi rat mogao zavriti i predaja postala divna stvarnost." 57 Porta je podigao Titcha, poljubio ga u oba obraza i ponovno ga posjeo. Tada je izdigao svoj dugi labui vrat iznad nas i ispustio veseli urlik kojega je Fiihrer moda i uo, ali ga zasigurno nikako nije mogao protumaiti. Nije na meni da sudim, ali oima obinog vojnika poznati njemaki talent za organizaciju ba se i nije inio posebnim, barem ne u sluaju vojnih transporta. Dojam kojeg su briljantno planiranje i hvaljena organizacija glavnog stoera ostavljali na obinog vojnika je bio taj da se vojnike uvijek prevozilo u cik--cak potezima, bilo gdje oni trebali ii. Transportiranje vojnika od toke A do toke B du ravne linije i bez dugih zastoja na nepredvienim mjestima izmeu polja kukuruza ili na krajnjim kolosijecima ranirnih kolodvora - jednom rijeju, transportiranje vojnika bez gubitka goriva ili vremena, bilo bi ekvivalentno revolucioniranju voenja rata, i kao rezultat bi imalo to da se njihovi fini planovi vie ne bi pretvarali u nered. A dobro je poznata injenica, koju mogu potvrditi svi vojnici u svim zemljama, da se rat ne moe voditi bez nereda. Koliina nereda i ogromni gubici ljudskih ivota, hrane, materijala i planiranja koji lee iza izraza poput "napredovati prema planu", a da ne spominjem "ojaati front" ili "elastino povlaenje", su tako nemjerljivo tragini da ih ne moete zamisliti, ak niti ako biste pokuali. ini mi se kako postoji objanjenje za nered u ratu. Moda je stvar u tome to bi se moglo pronai tko je odgovoran za to kada ne bi postojao nered. A moda je to samo jedan od razloga. Ako uzmemo daje nered - odgovornost, tada moje objanjenje postaje posve uvjerljivo: ako rat nered i nered nema odgovornosti tada rat nema odgovornosti a to je jednadba kojoj emo se esto vraati. Bez odgovornosti preli smo jugoslavensku granicu, gdje su nam rekli kako smo dok nas ne obavijeste drugaije pripadnici 18. bojne 12. oklopne divizije i kako smo poslani na podruje za vjebe negdje na Balkanu, gdje emo vjebati uporabu 58 novog tenka, nakon ega emo biti poslani na bojite. Kada su nam to rekli, Porta se oduevljeno nasmijao. "Ovakvim tempom, to se nee dogoditi jo sljedee trideset i etiri godine", rekao je. "Dobra srea nam je osigurana. Svi emo biti prekrasno sretni i postati neopisivo bogati, a rei u vam i zato. Na Balkanu posao cvjeta kao nigdje drugdje u Europi, jer se sva trgovina obavlja izravnom metodom: svi kradu jedni od drugih, ali to nikoga ne smeta. A to je vojnik, ako ne dobar poslovni ovjek? Zato budite dobri vojnici, upamtite to ste nauili, i to i primijenite. Prekrasni Balkan u napustiti kao zadovoljan i bogat mladi." Iz Zagreba u Banja Luku; iz Banja Luke u Sarajevo; otamo iznenadan pokret prema sjeveru do Broda, tada istono preko maarske granice do Peuha; i tako je 18. bojna kruila uokolo, usput izvodei velike i dugo pamene pothvate, iako ba ne onakve kakve su brzojavi s bojita objavljivali Neuropi, i koji su publiku u kinima ostavljali zaaranom kada bi bili prikazivane "dokumentarne" vijesti u pratnji vojne glazbe. Ne, 18. bojna nikada nije bila snimana ili spominjana u vijestima. Bila je samo jo jedna od nepoznatih sivih bojni koje su bile brisane, preustroja-vane, brisane, preustrojavane i brisane - stotinu puta ispoetka, zbog ideje koje smo se gnuali, iako nismo mogli izraziti svoje osjeaje s takvom zavidnom konciznou kao

Porta, kojem nikada ne bi nedostajalo "vjetra" s kojim bi stavio toku na kraju ne ba previe istinitog "pregleda vijesti" nekakvoga komentatora. Malo je nedostajalo da ostavimo Portu u malenom gradu Melvkutu, sjeveroistono od Peuha. Dotrao je u posljednjem trenutku i morali smo ga uvui u vagon. Nekoliko trenutaka kasnije, kada smo prolazili pokraj nekakve kolibe na kraju grada, ugledali smo tri Romkinje kako stoje i eznutljivo mau. Porta im je odmahnuo i po vikao: "Zbogom djevojke. Ako dobijete dijete, i bude djeak, nazovite ga Joseph po njegovom ocu. I za ime Majke boje, ne dopustite mu da bude vojnik, puno radije svodnik, to je asnije zanimanje." 59 Potom se Porta udobno smjestio u uglu vagona, iz depa izvadio nevjerojatno mastan pil karata i uskoro smo se zadubili u igru neizbjenog vingt-et-una. Kada smo igrali ve etiri sata, vlak je stao na stanici u Makou, jugoistono od Szegeda. Reeno nam je kako emo ondje ekati deset sati, prije no to nas poalju u Rumunjsku. Skoili smo iz vagona i odetali kako bismo malo razgledali okolicu. Kao i obino, Porta je otiao sam, i kao i obino, neto kasnije vratio se do Starog Una i mene s nevinim izrazom na licu i proaputao: "Doite!" Gradi je - bilo je to neto izmeu gradia i sela - tih leao u vrelini poslijepodneva. Odjea nam se zalijepila za oznojena i vrua tijela dok smo etali niz glavnu ulicu na kojoj su seljaci u ritama leali i spavali u sjeni drvea. Iznenada se Porta popeo preko nekoliko ograda i proao kroz ivicu, i nali smo se u malenoj ulici s kuicama koje su imale svoje malene vrtove. "Mogu nanjuiti svata", rekao je Porta, i pourio. Krajnji ishod bio je taj da smo se Stari Un i ja skrili iza ivice, svaki s po jednom zadavljenom guskom u rukama, a Porta je trao koliko su ga noge nosile ispred desetak mukaraca i ena koji su vikali za njim. Pourili smo natrag do vlaka, skrili guske, i vratili se natrag kako bismo spasili Portu. Ugledali smo ga kako koraa uz veliku pratnju koja se sastojala od maarskog porunika, dvojice maarskih policajaca s isukanim bajunetima, dvojice naih vojnih policajaca i najmanje pedeset civila, Maara, Rumunja, Slovaka i Roma, koji su galamili i gestikulirali. Porta je sve to podnosio s najveom smirenou. "Kao to vidite," rekao nam je, "maarski regent Horthv, najbolji prijatelj naeg Fuhrera u ovoj zemlji, dao mije poasnu strau." Sreom, ba je bojnik Hinka bio taj koji je primio ovu procesiju kada je stigla do vagona s asnicima. Hinka je bio mlad i pristojan, i poseban Portin zatitnik. Paljivo je sasluao sve optube koje je iznio maarski porunik; te je, nakon stoje ovaj dovrio, rekao: 60 "Pa to te, do vraga, sada spopalo, ovjee? Pljaka i pokuaj ubojstva. Ne samo da si krao guske i tako izazvao itavo stanovnitvo na nas, nego si i, neka me vrag odnese, napadao maarske vojnike, nau brau po oruju. I udario vrijednoga psa. Razbio ovjeku umjetne zube. Bio uzrokom dvaju spontanih pobaaja. to ima na to rei, ti krivonogi majmune!" Sve je to bilo izgovoreno vikom, kako bi uzbuena gomila mogla vidjeti da Porta biva kanjen. Porta je odgovorio: "Gospodine bojnie, ova gomila nesuvislih idiota su takvi lasci daje moja pobona dua potresena do temelja. Tako mi presvetog ezla svete Elizabete, kunem se da sam u miru i tiini etao, neduno uivajui u prekrasnom pogledu i divnom vremenu. Upravo sam bio usred tihe molitve kojom sam zahvaljivao Bogu to mije omoguio da budem meu sretnicima koji su postali nai uzvieni i oboavani Fiihrerovi vojnici i tako dobili priliku da vide svijet i iza naeg prekrasnog Berlina, kada me od mojih pobonih i prekrasnih misli,

naglou koja je bila strana za moje delikatne ivce, otrgnula ova banda divljih vragova koja je iznenada izjurila iz nekakvoga grmlja, gdje se skrivala kako bi me doekala u zasjedi. Nemam pojma to sam im uinio; ali zar je udno to sam od straha povikao i dao petama vjetra? Jedino to mogu zakljuiti jest kako su me htjeli ubiti, jer nikako nisam mogao zamisliti da su samo eljeli posuditi ibicu, ili, primijetio sam kako je jedan od njih imao runi sat, pa sam bio siguran kako me nisu htjeli pitati koliko je bilo sati. Tada, kad sam zaokrenuo iza ugla najbrom dozvoljenom brzinom, ugledao sam jednoga od tih kazalinih ratnika s perima u njegovom imbecilnom eiru i slikarskom paletom na grudima. Kada me pokuao zaustaviti nisam mogao uiniti nita drugo do njeno ga odgurnuti, no uvjeravam vas da nisam htio biti neljubazan. Vjerujem daje pao prilino jako, ali ako jo uvijek ne moe ustati rado u pomoi da ga odvedemo u bolnicu. Nakon toga itavo je jato ovih pernatih kokoi potralo za mnom, zavijajui poput Indijanaca na ratnom pohodu, kako 61 je to opisano u onoj predivnoj knjizi - gospodin bojnik je zasigurno zna - zove se The Deer Slayer, a ako je niste proitali pisat u kui svojoj baki da mije poalje, znam daje ona ima." "To e biti dovoljno, Porta", rekao je bojnik Hinka. "Moe li mi objasniti za guske?" "Gospodine bojnie," rekao je Porta, i na nae veliko zadovoljstvo tada su mu i suze poele tei niz obraze, "nemam pojma o kakvim to guskama ovi ljudi priaju; ali i sami znate kako se esto dogodi da me pobrkaju s nekim drugim. Ja sam najnesret-niji ovjek, i uvjeren sam kako imam barem dva dvojnika. I moja baka tako kae." Miii lica bojnika Hinke poeli su podrhtavati, ali uspio je odrati ozbiljno lice dok se okrenuo prema maarskom poruniku i uvjerio ga kako e Porta biti propisno kanjen za krau. Te je veeri i bojnik Hinka veerao peenu gusku. 62 Propuzali smo ispod i preko bezbroj vagona s namirnicama i doli do jednog velikog i prekrivenog, ija su vrata bila zapeaena VVehrmachtovim peatom. Meutim, i peat i teki lokot su bili slomljeni, i Stari Un je brzo odgurnuo vrata u stranu. "Pogledajte ovo i recite mi to mislite", rekao je. Gotovo smo pali nauznak pred prizorom koji se prostirao pred naim izbuljenim oima. O, bogovi! - pa zar su takve stvari jo postojale? Limenke ananasa, kruaka, govei butovi, unke, paroge, jastozi, raii, masline, portugalske sardine, staklenke umbira, breskve. Prava kava i ajevi, okolada, cigarete i vino, bijelo i crno, konjak, ampanjac. Prava trgovina mjeovitom robom na kotaima, pjesma, uskrnji igrokaz. "Svemogui Boe!" prozborio je Titch. "Komu je namijenjen ovaj vagon?" "Misli, komu je bio namijenjen", rekao je Pluton. "ak i udovite poput tebe je moralo shvatiti kako je Bog predvodio tvoje korake. A On to nije uinio kako bi ti sada tu stajao na svojim stranjim nogama i postavljao glupa pitanja." Sljedeeg dana, kada smo doli do velikog teretnog kolodvora u Bukuretu, gdje smo trebali sii s vlaka, Porta je nestao sa sandukom vina, i ubrzo nakon toga jedna je lokomotiva odvukla na vagon do udaljenog kolosijeka, gdje je bio skriven od znatieljnih pogleda. Porta je ak pridobio jednog Stabsfeldwe-bela da ispuni nekakve papire za taj vagon, pa je on doista pripao 18. bojni. 63 DIVOTE BALKANA Smjestili su nas u rumunjsku vojarnu pokraj rijeke DTm-bovite, malo izvan grada. Jedne subotnje veeri Porta je otiao u Bukuret igrati poker s nekim Rumunjima koje je poznavao, i nije se vratio do vremena kada smo se morali pojaviti na prozivci u nedjelju ujutro. Nismo mogli uiniti nita drugo, nego sam ja rekao "Ovdje" kada je prozvano njegovo ime.

Pluton je mislio kako je Porta, riskirajui i izgubivi sve, ukljuujui i odjeu zasigurno s nekom djevojkom i trai pomo. Nama ostalima je bilo teko povjerovati u to, jer je Porta bio genijalac u varanju na kartama. Vjerojatnije i zabrinjavajue objanjenje, osjeali smo, je bilo da je poistio sve novce od ostalih, pa da su se oni okomili na njega. im smo pojeli, pourili smo u grad kako bismo ga pokuali pronai. To nikako nije bio jednostavan zadatak, jer je Bukuret bio velik grad s vie od milijun stanovnika. Ne samo to, ve je bio i rairen na velikom podruju i pun velikih parkova, irokih bulevara i beskrajnih nizova kua s vrtovima. No, nismo imali razloga za brigu. Dok smo hodali ulicom u jednoj od najboljih stambenih etvrti ugledali smo udnu povorku koja se kretala prema nama, tako neobinu da su svi zastajkivali i promatrali. etiri mukarca - dva rumunjska vojnika, talijanski narednik i ovjek u veernjoj odjei - ili su posrui i izmeu sebe nosei nosiljku veliine kupea u eljeznikom vagonu. Dok su hodali, pjevali su "U perzijskom vrtu" uz pratnju flaute. Sviraa flaute nije se moglo vidjeti; sjedio je unutar udovita od crvenog laka i pozlate. Odjednom je povikao: "Stanite, robovi! Pripremite se da me spustite! Pozor - spu-tajV Dvojica prednjih nosaa spustila su svoj kraj uz tutanj koji se mogao uti kilometrima daleko, i van je isteturao Porta. I on je bio odjeven u utirkanu koulju i frak, a na sebi je imao cilindar i monokl. Pozdravio nas je gestom kakvu su loi francuski 64 romanopisci s poetka stoljea nazivali "neopisivom", i pozvao Starog Una i nas ostale afektiranim glasom: "Cheris! Mesfreres! Moje ime je grof de la Porta, bojom milou. Ako nisam u krivu, vas gospodu poznajem? Ide li sve dobro s njemakim orujem? Da vidim listu dananjih pobjeda." "U emu ti to, do vraga, ide uokolo?" rekao je Titch. "Zar ti na stoni vagon vie nije dovoljno dobar?" "Razmiljam da se dadem transportirati na Istonu frontu u ovom posebnom prijevoznom sredstvu, koje je sada rezervirano iskljuivo za najboljega vojnika u njemakoj vojsci. JameS" -ovo je bilo usmjereno meni - "ti e hodati tono iza mene i dodavati mi puku kada budem trebao pucati. Pobrinuti se za to da najbolji Nijemac dobro naniani prije no to ja povuem okida. Ne elimo nikakve promaaje u ovom ratu." "A gdje je vaa uniforma?" "Gospodo, ovo je gospodski rat. Obukao sam gospodsku uniformu ... Osim ove nosiljke i ovog besprijekornog fraka, osvojio sam i 2300 leja i jako dobru glazbenu kutiju, iz koje u vam sada svirati." Porta je uronio u dubine nosiljke i pojavio se s prekrasnom glazbenom kutijom u stilu rokokoa, koja je svirala menuet dok su dvije porculanske pastirice plesale. Nedvojbeno je to bio vrijedan komad. Nekoliko dana kasnije poklonio ju je kondukteru u tramvaju. "I na posljetku, osvojio sam ljubovcu - s bedrima i svime ostalim." "Koga?" "Koga?" ponovio je Porta. "Zar ne zna, dijete moje, stoje ljubovca? To je igraka za grofove i barune. Ima bedra, stranjicu i grudi. S time se igra. Moe ih kupiti u vrlo skupim trgovinama, u kojima ispija ampanjac dok odabire model. Mora je naviti novanicom kako bi se pomakla. Pomie se gore-dolje sve dok se ne umori, a tada je se ponovno mora naviti novom novanicom. Ako ima dovoljno novanica, nee nikada stati." 65 Porta je pruio bocu vina svojoj etvorici nosaa i povikao: "Evo, robovi, gorivo! Pijte i veselite se!" Potom je nama dodao nekoliko boca rakije i rekao: "Pjevajmo u zahvalu dobrim

starim bogovima!" Stavio je flautu izmeu usana i poeo svirati, a etvorica oduevljenih nosaa zapjevala su u zboru: "Sada je vrijeme da iskapimo puni pokal, sad da neokovanim stopalima izudaramo pod od plesa, sad da salijskom gozbom ukrasimo poivaljke bogova, moji drugovi!" "Odakle si, do vraga, sada izvukao Horacija?" upitao sam gaPorta je bestidno odgovorio kako je sam smislio stihove. "Doista?" zainteresirano je rekao Stari Un. "Nisam mislio da si tako star. Rimljani su to pjevali prije dvije tisue godina." Portini robovi su nam potom ivopisno opisali to se dogaalo no prije. Porta je igrao poker s mladim barunom. Obojica su toliko varali da bi i malo dijete primijetilo. Na kraju je Porta osvojio sve, ukljuujui i odjeu koju je barun imao na sebi. Nakon toga, otiao se gostiti s etvoricom veselih momaka, koji su ga sada nosili prema Trgovinoj ulici i mladoj dami koju je osvojio od nesretnog baruna. Potom su podigli nosiljku i ponijeli je na put, dok smo mi ostali ondje stajati, odmahujui glavama i steui svoje boce rakije. Kasnije istoga poslijepodneva, etvorica su robova ostavili Portu, flautu i sve pokraj zida izvan vojarne. Uspjeli smo ga unijeti unutra i podmititi jednoga od mlaih lijenika koji gaje primio u bolnicu, gdje je odspavao itava dva dana. Spakirali smo njegovo veernje odijelo na dno njegove torbe, i on gaje vukao sa sobom itavoga rata. U sveanim prigodama - odnosno u situacijama kada smo mi mislili daje prigoda za slavlje - odjenuo bi ga, inei to ak i u rovovima, vie no jednom prigodom. Moda ona nosiljka jo uvijek stoji pokraj zidova vojarne izvan Bukureta kao nekakav miroljubivi ratni spomenik. Ako 66 je tako, Rumunji je sigurno radije gledaju no ruevine, koje su stvarni memento kojeg je njemaka vojska ostavila za sobom. Daje bilo vie Porta, a znatno manje Hauptmanna Meiera, nema sumnje da bismo osvojili narode, nadjaali neprijatelja i pretvorili ga u svoga prijatelja i brata pijanca. Ne bismo ga nadjaali u krvavoj borbi, nego u natjecanju u pijenju, koje nikada nije tako tmuran posao, i ima tu prednost da zadovoljava svakoga i da se puno lake oporaviti od mamurluka nego od toga da ostanete bez noge. U Rumunjsku nismo doli kao dobrodoli turisti, jo manje kao sveta braa po oruju, iako su novine objavile kako su Njemaka i Rumunjska bliske saveznice koje se bore poput brae, rame uz rame, za pravu stvar. Ljudi poput Porte, Starog Una, i mnogih drugih robova u njemakoj vojsci vie su se sviali Rumunjima no to i se moglo zamisliti, ali nije im se sviala naa uniforma, a ona je bila ono to su vidjeli. Oni su vidjeli jedino da smo mi saveznici eljezne garde, velikaa, antisemita, diktatora generala Iona Antonescua, sve gospode koja je unitavala zemlju poau nerazvijenosti. Zapravo, bilo je gotovo tee u naoj bratskoj zemlji Rumunjskoj sprijateljiti se s ljudima, ili odreenim dijelom stanovnitva, no stoje to bilo u mnogim zemljama koje je njemaka vojska okupirala kao neprijateljske. Mi smo bili braa po oruju za koju nitko nije osjeao nita drugo osim dubokog nepovjerenja. Bilo je tipino to je Porta pronaao put do srca Rumunja preko raskalaenog baruna. Gornji slojevi bili su jedini koji su htjeli imati posla s nama. Naravno, mi smo bili tamo kako bismo obranili njihov novac i privilegije, kako bismo ih obranili ne samo od Sovjeta ili socijalizma, nego i od zlostavljanih, nezadovoljnih rumunjskih radnika i sitnih zemljoposjednika nad kojima je bila potrebna represija krvavom vladavinom. Bosi, pothranjeni, prisiljavani i prkosni ljudi nikada nee lako prihvatiti strance, koliko god oni na vrhu govorili kako su im to braa i svojevrsni zemljaci jer oba naroda pripadaju Novoj Europi. ivot je u Rumunjskoj

tada bio vie-manje onakav kakvim gaja sad zamiljam daje u panjolskoj, gotovo nemogu jer se 67 nije smjelo vjerovati nikome niti niemu, s pogubnim unutarnjim razdorom ispod povrine, koji je ipak bio toliko blizu da ste morali biti slijepi kako ga ne biste primijetili. Naalost, mnogi njemaki vojnici bili su i slijepi i gluhi. Nisu otkrili pravu vezu izmeu stvari. Zaslijepio ih je Hitler, a zagluio Goebbels. Vjerovali su svemu to bi im bilo reeno, i stoga nisu mogli shvatiti zato ih Rumunji nisu prihvatili kao junake osvajae. To im se nije svialo; bili su povrijeeni. Drugi su mogli nanjuiti trule posvuda oko sebe, ali bili su previe zavarani i preplaeni od kue da bi se usudili uhvatiti ukotac s problemom. Pustili su da stvari teku svojim uasnim tokom i nisu se usudili gledati jedni druge - a jo manje svoju "brau po oruju" - u lice. Porta je bio pozitivan sluaj, opljakao je baruna, proveo se jednu veer od dobitka, i tada ostatke plijena poklonio kondukteru u tramvaju. Uspio je puno bolje no mi. Mi smo se manje--vie morali zadovoljiti vizualnim uitcima, ljepotom krajolika, beskrajnom melankolinou puste; ravni i plodnou rumunjskih itnica; pitoresknim carstvom planina; selima zaspalima u podne, ali ivahnijima uveer; stadima ovaca s usamljenim pastirima koji su hodali uokolo u bijelim grubim kaputima i kapama od ovje koe, s konom bocom povezanom na uzici oko ramena i sa svim vremenom na ovome svijetu; skupine mravih odraslih i krupnooke, rahitine djece. I Bukuret, bijeli, prekrasan grad sa svojim velianstvenim stambenim etvrtima, skupim automobilima, drskim bogataima i gunavim, bijedno odjevenim siromasima; te znatieljnim seljacima u raznobojnim narodnim nonjama. ivot ljudi mogli smo samo promatrati, ali ne i uplitati se, osim ako je to bio od boga zaboravljeni Porta. Samo povremeno bi netko od nas uspio koristei neznatne nijanse u glasu i ponaanju postii odreenu koliinu plahog suosjeanja - koje nikada nije bilo izraeno rijeima - sa onima u ijoj smo se zemlji nali pod najteim moguim okolnostima - u ulozi neeljenih prijatelja. Nismo niti mogli biti ita drugo, jer je to bila stara 68 pria: uli smo u zemlju pod izlikom da dolazimo kako bismo se borili protiv zajednikog neprijatelja. U stvarnosti bili smo neophodni dodatak njihovoj domaoj policiji. Pod izlikom da titimo rumunjski narod od sovjetskog osvajanja, prvenstveno smo onamo doli kako bismo sprijeili da naftni izvori, rudnici, eljeznike koncesije, velika imanja, monopoli na vino, ibice, tekstil, eer, papir, kozmetiku i beskonanu koliinu drugih proizvoda, zapravo itava zemlja sa svojim osiromaenim narodom poe tunom, tunom cestom koja vodi nacionalizaciji. Kakvo pravo ima narod na svoju vlastitu naftu? Nikakvo - sve dok smo mi u Rumunjskoj, zajedno s Maarima, Talijanima i drugim stranim "prijateljima" koji nam pomau. Bogati su bili bestidno bogati, siromani bestidno siromani a koncentracijski logori ... itava ta stvar je bila bestidna. Vjerujem da sam ba na Balkanu shvatio potrebu ne samo za revoltom, nego za organiziranim revoltom protiv rata. Doao sam do zakljuka da rat i nije bio toliko besmislen, kao to smo osjeali u trenucima emocionalnosti. Poanta svega bila je ta da smo pokuavali izvui odreeno kestenje iz vatre. Nakon to smo to uinili, mogli smo vidjeti hoemo li moi ivjeti na pepelu. Te mi ideje tada nisu bile jasne u glavi, ali postojale su u njoj. Tada nisam nauio razmiljati. ivio sam za trenutak i nikada nisam puno mislio. Morao sam poteno preboljeti ono to sam bio prije no to sam se mogao upustiti u bilo to tako naporno kao to je bilo razmiljanje. 69 Jedno smo drugome napisali mnogo sentimentalnih pisama otkad smo se rastali u Freiburgu, ali u svim sam Ursulinim pismima opaao trake obeshrabrivanja, koji bi me ponekad znali

izbaciti iz takta zbog bola neuzvraene ljubavi, pa bih eznuo da je mogu uvjeriti da je u krivu, da me zapravo voli, samo si to ne eli priznati. Njezin odgovor na moj brzojav doao je uveer: EKAJ ME U BEU STOP BUDI U RESTORANU PRVOGA RAZREDA STOP URSULA IJRSULA Ursula nije bila ondje. Zasigurno joj kasni vlak. Uskoro e doi. Sjeo sam za stol, na mjesto s kojega sam mogao pripaziti na vrata. Ljudi su itavo vrijeme ulazili i izlazili. Ponekad bi ih odjednom ulo toliko da ih ne bih uspio sve obuhvatiti jednim pogledom pa bih ustao u nekakvom polubijesu. Prolo je vie od jednog sata. Izvadio sam njezina pisma iz unutarnjeg depa i poeo ih itati po tisuiti put, jedan po jedan redak, izmeu kojih bi pogledao prema vratima. Iznenada me uhvatila panika: pomislio sam kako je ona moda bila tamo dok sam ja gledao u pismo; pretpostavio kako je stala i pogledala uokolo i nije me primijetila, pa je izila, ula u vlak i vratila se u Miinchen. Nakon to sam tamo sjedio dva sata, iziao sam i pitao je li vlak iz Miinchena kasnio. Rekli su mi kako je stigao sat vremena prije moga. ovjek je bio pristojan i ljubazan, ali prilino nezainteresiran za moj vani problem, o kojemu mu nisam nita rekao, ali kojega su mi svi mogli proitati s lica. Osjeajui se prazan zbog neodlunosti, hodao sam uokolo bez ikakva plana. Zbog ega sam, do vraga, doao ak u Be? Vratio sam se na svoje mjesto u restoranu i sjedio tamo zurei pred sebe, pokuavajui razmiljati, volei, jecajui u sebi, mrzei, stvarajui teorije, smiljajui genijalne planove kako je pronai, izmiljajui vjerojatne nevjerojatnosti koje su joj se mogle 70 dogoditi, dok su glasovi oko mene zamorili, zemljano posue lupalo, dvije blagajne zujale, a njihove se ladice s novcem otvarale i zatvarale. Svi ostali bili su uposleni ili posluivanjem, ili jedenjem i puenjem, razgovaranjem, smijanjem - u svakom sluaju ivljenjem. Ja sam bio jedini koga nitko nije poznavao, i stoga nisam mogao ivjeti, nego sam morao samo sjediti, postajui sve vie i vie divlji, dok je moj unutarnji ivot poprimao sve neobinije oblike. Ne vjerujem kako postoji nenormalnije bie od osobe koja sjedi negdje i eka voljenu osobu. Do tog trenutka je ve bilo prolo tri sata otkako smo se trebali nai; nee doi. Moje ludilo je bilo vrlo bolno, ono nikada ne bi bilo izlijeeno da se nije pojavila. No, dola je, meka i graciozna poput plamika. Prstima sam zdrobio cigaretu koju sam drao, i sjajni je kraj pao u moj dlan, no moj mozak nije uo zov dlana koji mu je javljao daje opeen, moje oi su onemoguile njegov zov jer su gledale i gledale -gledale u sivo odijelo, udobne cipele, prolazni smijeak, maleni smei koveg sa srebrnim slovima US i ruku koja gaje drala, stvorenu ba da odgovara irini stranje strane mukoga vrata. "Dola sam pogrenim vlakom. Strano mije ao." Protestirala je, ali sam joj svejedno poljubio ruku i gurnuo stol prema naprijed kako bi ona mogla sjesti pokraj mene. "Draga." "Sada, moj mome, mora prvo naruiti svojoj dragoj neto za pojesti - ne, ne, budi dobar, narui neto fmo i bocu vina. Onda u ti rei to emo raditi." Naruio sam piletinu i riu i pokazao na neki broj na listi vina. Jo uvijek sam bio potresen i nisam se mogao sabrati, ali sam zadrao dovoljno prisustvo uma kako bi svoje izjave u sljedeih etvrt sata ograniio na samo jednu rije - "draga". To je bilo iskreno priznanje da u glavi ba i nisam bio posve svoj, i stoga priznanje koje ju je moglo jedino udobrovoljiti i biti prihvaeno. Kretali smo za Hochfilzen. Za sat vremena.

"Toliko mi se svia to mjesto, i kada si mi poslao brzojav da ima dopust i eli doi, da ima pet dana, pomislila sam kako je to mjesto kamo emo ii. I ti si lud za planinama, zar ne?" 71 "Draga." "Prilino si nemogu. Mora piti mnogo vina. Moramo te ponovno dovesti u normalno stanje. Ne elim putovati s blesanom. Nije da sam i sama ba neto najbolje u glavi. U to sam se to upustila?" Iskapio sam svoju au, a potom ponovno napunio i njezinu i moju. Hrana na mom tanjuru je ostala netaknuta, ali ona je u usta ubacivala i piletinu i umak od paprike i riu i kruh, zveckala priborom i pokazivala veliku i utjenu aktivnost. Bio sam pomalo razoaran to mi nije rekla kako bih trebao jesti. Inae mi je uvijek to govorila. Uvijek mi je govorila kako sam previe mrav, kako bih trebao dobro jesti. Sada to nije rekla. Neto u vezi nje se promijenilo, i nisam bio siguran da nije bila jednako nervozna kao i ja, te da nismo ondje sjedili pipkajui jedno oko drugoga, traei put jedno do drugoga. "Upustila si se u medeni mjesec", zamiljeno sam odvratio. "Na medeni mjesec." Nasmijala se; potom je, nakon to je neko vrijeme sjedila gledajui pred sebe zamiljena izraza lica, odjednom uhvatila moju ruku i pritisnula je na svoj obraz. Tako smo sjedili okrenuti prema restoranu. "Nisam ba sigurna u to", rekla je. "Nisam ba sigurna u to. Ali budui da ima samo pet dana i da se moda nikada vie nee ... ispunit u ti elju, ispunit u ti je. Jesi li sretan?" To me posve iznenadilo, i zavaralo me da je promatram s velikom nadom. No ona mi nije dala tu veliku nadu, ona mi je samo udovoljavala, jer je htjela biti ljubazna prema meni. "Ne elim da mi ispuni elju," rekao sam, "nego daje ispuni sebi... i ispunit e svoju elju. Hoemo li krenuti na vlak?" Dok smo hodali peronom, ponovno me uhvatila za ruku, stala i pogledala me. "Vrati se i kupi bocu konjaka." Kada nas je stoerni natporunik ugledao u kupeu, elegantnu enu, bocu konjaka i ofucanoga vojnika iz kanjenike bojne, okrenuo se na peti. Uskoro potom pojavila se vojna policija. 72 Izmeu nas je naglo zavladala tiina, dok sam traio svoje papire i pokazivao kako imam dodatnu kartu za drugi razred. Ursula je na njihove poglede odgovorila tamnocrvenom tihom indignacijom. Bilo je dobro to nije nita rekla. Natporunik je iziao u Linzu. Nije proveo ugodno putovanje, jer ga Ursulin pogled nije napustio niti trena. Dvoje civila izilo je u Setztalu, pa smo imali itav kupe na raspolaganju. Na moje veliko iznenaenje, poljubila me dugo i eznutljivo, tako daje nakon toga kratko vrijeme disala kratkim drhtavim udisajima. "Dobit e sve to eli", rekla je bez daha, dok je gledala kroz prozor. "Postoje granice do kojih im smije biti dozvoljeno da te maltretiraju." Okrenula se prema meni, i dalje ljutitoga pogleda. "Moe to dobiti i sada, ako eli." Bilo je lijepo moi se smijati, smijati se kako treba. "Nemoj se brinuti za ono to su rekli. Ni mi sami se ne obaziremo na to. Oni su sitniavi i vrijedni prezira. Ponekad se oklizne o nekoga od njih, nakon ega obrie cipele i nastavi dalje. Obrisi svoje cipele, curo moja, i idemo dalje." Otvorio sam bocu. "Hoemo li nazdraviti istim cipelama?" Vani, planine su prolazile pokraj prozora, zajedno s kiom, telegrafskim stupovima i sumrakom. Na posljetku je doao mrak, i ostao tamo, pravei nam drutvo. Kada smo se probudili bila su tri sata, a mi smo trebali izii u Hochfilzenu u dvanaest i petnaest. Zvunik na peronu probudio nas je sa svojim: "Innsbruck. Innsbruck. Innsbruck."

Izili smo van, pijani od sna, i dok se Ursula otila malo urediti nazivao sam hotele u okolici. "Jesi li naao sobu?" upitala je kada smo se nali ispod sata. "U hotelu Jagerhof", odgovorio sam. "Je li bilo teko? Hladno mi je." Nazvao sam dvadeset i tri razliita hotela, ali rekao sam da je bilo lako, da nisu imali snage rei "ne" mom melodioznom baritonu. Velika ekaonica na kolodvoru bila je prazna i napola u mraku. Netko je negdje zveckao vjedrom, a u blizini je ovjek sa irokom mekom metlom metodino istio prainu. 73 "Dakle, imat emo medeni mjesec u Innsbrucku", rekla je. "Je li ti ao?" "Nije. I ovdje ima planina. Daj da ponesem tvoj koveg." Trg ispred kolodvora je takoer bio prazan. Padala je kia, a zrak je bio hladan. to sada? Gdje je hotel Jagerhof? "Priekaj me trenutak", rekao sam i vratio se u zgradu kolodvora kako bih pronaao nekoga tko bi mi mogao dati upute ili kako bih nazvao taksi. Nije bilo niti ive due, ali pokraj kioska s novinama nalazila se telefonska govornica. Upravo sam htio otvoriti vrata. "Samo trenutak!" Pustio sam kvaku i okrenuo se. Vrata iza mene zatvorila su se s uzdahom. "Slijedite me." U uredu vojne policije bilo je jako svijetlo. Poeo sam se znojiti. Svjetlo je bilo previe bljetavo. Bijelo svjetlo me ak i danas moe natjerati da se preznojim. Doasnik na dunosti upitno je pogledao dvojicu koja su me dovela, a potom mene. "to se dogodilo?" rekao je. Ona dvojica su ukoeno stala u stav "pozor". "Nali smo ovog ovjeka u hodniku." Drugi me ponovno pogledao. "to si tamo radio u ovo doba noi?" Stao sam u stav "pozor". "Htio sam pozvati taksi. Moja supruga i ja stigli smo nonim ekspresom iz Bea kako bismo ovdje proveli moj dopust. Ovdje su moje isprave." Pogledao ih je. "Dopust za vojnika kanjenika. To mi zvui neobino." Pogledali smo jedan drugoga. Negdje je zujala muha - zujala i zujala, dok je kruila sobom. "Gdje ti je supruga?" "Stoji vani pokraj glavnog ulaza." Kimnuo je prema jednom od one dvojice. "Dovedi je." Sluao sam njegove korake kako odlaze, gledao muhu. Doasnik se pomaknuo u svojoj stolici. Pokrajnja vrata su se otvorila i na njima se pojavila pospana glava. "Koliko je sati?" 74 "Pola etiri." Glava je ponovno nestala. "U meuvremenu, daj da vidim tvoju kartu." To me preplailo. Da kaem kako sam je bacio? Onda bi me pitao zato nisam kupio povratnu do Bea. Takoer bi htio pogledati i Ursulinu kartu. Nije bilo izlaza. "Ovo je samo do Hochfilzena. Kako to objanjava?" "Zaspali smo i probudili se tek ovdje u Innsbrucku." "Hoe rei kako ste putovali bez plaanja od Hochfilzena do Innsbrucka?" "Da. Nije bilo vremena da platimo. Morali smo pouriti kako bismo izili iz vlaka. Ali, naravno, rado u nadoplatiti ostatak." Nije mi nita odgovorio. Zazvonio mu je telefon. Podigao je slualicu. "Policijska stanica - tko? Samo trenutak." Preao je prstom preko popisa prikucanog na zid iza njegovih lea. "Ne, nemamo ga.... To mora daje nekakva pogreka.... Da, uobiajeni nered. Oni uvijek dre svoje stvari u neredu ondje. ... Rado u ponovno pogledati, ali neete imati nita od toga ..."

Ursula je ula. Pogledala me, uplaena. ekali smo. Muha je zujala. Kanjenika bojna. Kanjenika bojna. Osuenik. Osuda. Osuenik. ovjek za stolom nasmijao se u slualicu i spustio je. Kada nas je ugledao zatraio je Ursuline isprave, i tada smo morali priznati kako nismo vjenani. "Ne jo", rekla je Ursula. "Ne do sutra." Odjednom se sabrala. "Sad sluajte", rekla je, "pustite nas da idemo. itava stvar je nesretna pogreka, i da nismo zaspali sili bismo tamo gdje smo i namjeravali, i nita se od ovoga ne bi niti dogodilo. Znate i sami kako je teko ovjeku u - u - kanjenikoj bojni dobiti dopust. Moj suprug je dobio dopust. Nije nita loe uinio; moja je krivnja to smo zaspali. Shvaate, nismo se toliko dugo vidjeli, i tako sam eljela uiniti na susret sretnim; htjela sam da njemu bude lijepo. I onda smo malo popili" pruila je bocu konjaka pred sebe - "ja sam bila ta koja gaje nagovorila daje kupi, kao i dada ..." "to?" 75 Bila je velianstvena. Bijesno je crvenjela, oi su joj blistale i sijevale, zadirala je ravno ovjeku u srce na enski beskrupulozni nain. "Znate, ostali smo sami u kupeu. A prolo je toliko vremena otkad sam ga vidjela. On nije uinio nita loe; ponio se kao dobar vojnik." Posljednja primjedba bila je upravo genijalna. ovjek za stolom vratio nam je nae isprave. "Moete ii." Potom se okrenuo prema meni. "I nastavi se ponaati kao dobar vojnik." Kada su se vrata zatvorila za nama ovjek u sobi je buno prasnuo u smijeh. "Idemo", proaputala je i povukla me za sobom gotovo u trku. "Bojim se." Kada smo se ponovno nali na kiom natopljenom, naputenom trgu, vidio sam kako joj je lice blijedo, a elo ispod njezine crne kose oroeno sitnim kapima znoja. "Dri me," prostenjala je, "mislim da u se onesvijestiti." I tako sam stajao s bocom u jednoj ruci, kovegom u drugoj i Ursulom u naruju. Morao sam urno odloiti koveg i pridrati je, sve dok je nisam uspio posjesti na jednu od stepenica. "Glavu dolje meu koljena", rekao sam. "Sada budi posve mirna. Proi e za tren." "Sada mi je dobro", rekla je kada je dola k sebi. "Ljuti li se jako?" "Zbog ega?" "Zbog toga to sam se tako onesvijestila. Nisam ti ba od neke pomoi." "Svidjelo mi se kako si reagirala! Da nisi spasila situaciju, mogla se razviti u tko zna to. U svakom sluaju, dok bi oni potvrdili moju izjavu i nazvali sve od Heroda do Pilata, ne bih se izvukao do jutra. Takve stvari znaju dugo trajati, a telefonski poziv za Bukuret se ne moe uspostaviti za samo etvrt sata, u to moe biti sigurna. Mislim da si bila velianstvena i vrlo hrabra ... zasigurno si strano umorna. Hoe li da pozovem taksi?" "Ne, ne. Neemo se vie razdvajati. Idem s tobom. Ako mogu sjediti jo nekoliko minuta, ii emo zajedno potraiti taksi ..." 76 Tako smo sjedili neko vrijeme, ona vrsto priljubljena uz mene. Zadrhtala je. "Hladno mije." "Hajde, idemo." Pronali smo zaprena kola koja su bila u funkciji taksija i otili do hotela. Bio je velik, bijel i usnuo, ulazna vrata su bila otvorena, a prilaz je bio posut debelim slojem ljunka zbog kojega je konj iznenada usporio. Stari noni portir prekriio je Ursulino ime kada sam ga upisao u knjigu gostiju, rekavi mi prijateljskim tonom kako ne moram upisivati djevojako prezime svoje supruge. "Upisati emo samo "i supruga"", rekao je uz smijeak. "To e biti dovoljno." Bio sam crven poput boura. ak nam se uinilo kako se i liftboj nasmijao, pa sam pogledao ukoeno pred sebe. Dok je sobarica namjetala krevet, Ursula je izila na balkon, a ja sam rekao "Hm" i otiao u kupaonicu. Uskoro smo stajali sami nasred sobe, promatrajui jedno drugo.

"Pa, evo nas! Cigaretu?" " ibica se slomila, a ruka joj je zadrhtala. Bilo nas je strano stid. Suhi zrak u nepoznatoj hotelskoj sobi, gdje je sve bilo isto i strano. Emocionalno uzbuenje. Da lije sve to bilo samo zbog emocionalnog uzbuenja? I umora. Osjeao sam se iscrpljenim i tekim kao nakon vjebi; a ona je stajala meni suelice pognutih ramena, s oima boje ljenjaka. Niti jedne oi ne mogu izgledati tako beskrajno tune i umorne kao oi boje ljenjaka; i niti jedno od nas nije znalo da lije ono drugo oekivalo to, ili mislilo kako to ono drugo oekuje; i jesmo li mogli, jesmo li htjeli, ili emo oboje eprtljavo nastojati ugoditi jedno drugome ne znajui to bi bilo najbolje uiniti? Ili uiniti to posve pogreno? Napeti pogrene miie i na kraju se povui zbog oklijevajue nunosti, izmueni umorom i matarijama? "Idem van na balkon dovriti cigaretu, dok se ti ne skine." Ovo je bilo grozno. ak se nisam usudio izgovoriti "krevet". Postoji li ita tako mimo kao to je no? Planine su bila golema nejasna masa negdje u daljini, ekale su dan kako bi mogle pokazati kako doista izgledaju. Velika planino, mona planino, sutra u te vidjeti, i Ursula e te vidjeti. Sutra emo spavati, i 77 dorukovati uz tebe, i razgovarati o tome kako emo te posjetiti. Sada je mrano, i ti nam nema to pokazati. "Moe sada ui." U kupaonici, jedna je aa za odlaganje umjetnih zuba bila gotovo dopola puna konjaka. Druga je bila prazna, ali mogao sam nanjuiti kako je i u njoj bio konjak. Boca je bila prazna. Podigao sam au. Ako kaem kako smo previe umorni, moda e pomisliti kako sam samo obazriv, pa e i ona rei da jesmo, i tako emo doi na mrtvu toku i oboje emo se bojati biti prva osoba koja e zaspati. Moda e ona biti pomalo razoarana, ak i ako je mrtva umorna. A ako kaem ... Doista nije lako biti siguran oko takvih stvari. Ti ljudski bikovi i pastusi u amerikim romanima, hemingvejevski, osjeajni, seksualni junaci sa slomljenim srcima ... U tom odlunom trenutku sam im za vidio. Ali ne, niti jedan trenutak nije odluan, sve do smrti. "Nazdravimo istim cipelama", rekao sam glasno i iskapio konjak. "Ba si sladak", rekla je priguenim glasom iz sobe. Stavio sam njezinu glavu na svoje rame i pokrivaem joj pokrio grudi. "Sutra", rekao sam, "u biti jedan od Hemingwayevih najemotivnijih, najseksualnijih junaka. Planina me zamolila da ti kaem kako e nam sutra otkriti sve svoje tajne. A sada, tako mi nebesa, elim spavati." Nasmijala se. "Ba si sladak." Dobro sam se izvukao. Ubrzo nakon toga dodala je: "Hvala, dragi." Stavila je glavu na svoj jastuk, podvila moju lijevu ruku i stavila svoju desnu ispod moje, i tako smo zaspali. Spavali smo vrstim, dobrim, snom konjaka, i probudili smo se nekoliko sati kasnije u isto vrijeme i u istom poloaju, pa nam je planina pokazala sve, i mi smo se zajedno popeli na nju i kasnije se tamo odmorili. Samo se treba dobro naspavati. 78 "Volim te. Volim te svim srcem." Krupne, sjajne suze blistale su na njezinim dugim trepavicama i klizile joj niz obraze. Oi su joj bile zatvorene. POSLJEDNJI "ANI Jutarnje sunce sjalo je na nas kroz otvorena balkonska vrata. Sjedili smo, svatko na svojoj stolici i jeli doruak kojeg nam je posluitelj upravo donio. Pruila mije kriku kruha namazanu debelim slojem maslaca.

"Mora jo neto pojesti!" "Ne mogu jesti toliko puno", rekao sam. "Ve due vrijeme sam naviknut da ne jedem mnogo. Zato ne mogu." "Mora se rijeiti svojih loih navika. Premalo jede. Nebesa, mome, sama si kost i koa." Promotrio sam se. Imala je svako pravo to mi rei. Ruke su mi bile toliko mrave da sam ih mogao obuhvatiti jednom akom. Stoje zaboga traila s nekim poput mene? Ona, ena koja je bila dobro popunjena, ivahna i draesno jedra. Punane stranjice, vrste i lijepo oblikovane. Bila je stvorena kako bi bila sreditem suncem oprenog mnotva; debeljukaste djeice, visokih dugokosih momaka i hihotavih djevojaka koje neprestano dolaze u potrazi za neim to bi se moglo pojesti, a potom ponovno odlaze van. I da ima visokog i krupnog mukarca koji bi uveer doao kui, pravog medvjeda od ovjeka. Monog ovjeka. Ne mene. "Sad jedi, i nemoj samo sjediti saalijevajui se. Sasvim si dobar i ovakav kakav jesi. Nakon doruka oekujem mnogo toga od tebe. Mnogo. Ali prvo mora jesti. Mora pojesti dva jaja. A tada biti zastraujue orijentalan." "Ne moe mi to initi", rekao sam zlovoljno. Kruh je bio tako suh u mojim ustima. Samo se pomicao uokolo. "to ne mogu?" 79 "Hladno sjediti, smireno jesti i ekati to e biti poslije." "Ti prestani ekati to e biti poslije. Sada jedi, dragi. Evo, popij au mlijeka; moda si edan. Ako te budem morala sama hraniti, nee mi pobjei dok ne bude imao trbui. Ne smije zaboraviti da sam ja lijenica, a vidim da ima englesku bolest, pati od manjka vitamina i mnogo drugih manjaka, ak iako si vjet orijentalist." "Ja sam vrlo, vrlo vjet." "Gdje si to sve nauio? Veinom su mukarci samo nasilni i misle kako to znai biti vjet." "Otkada sam dobio tvoj brzojav, vjebao sam na devet tisua ena i turskom bubnjaru posebno naruenom iz Constanze." Ipak je bilo po njenom. Pojeo sam i popio sve to mi je pruila, a potom smo ona i ja bili vrlo, vrlo vjeti. Glupost je da mukarci samo ele ono. Mukarci ele isto to i ene. Oni ele ono to je korijen i hrana svake kulture: znati. Kasnije smo se etali uz planinu sve do malenog samostana, kojeg smo razgledali uz vodstvo nekog sjedokosog sveenika. Vidjeli smo sve to se moglo vidjeti u planinama. Najednom smo mjestu sreli stado koza i arenih krava koje je uvao slikoviti pastir s dugom bradom i planinarskim izmama. Neto dalje smo sjeli i promatrali seoce ispod nas u kojem su prevladavale krivudave ulice i svijetle boje. Dvije djevojice pjevale su uz veselu pratnju kravljih zvona, a iz visina dolazio im je odgovor: "Holidorio! Holidorio!" Visoko na plavom nebu kruio je orao. Pravi orao, ivo bie, a ne onaj heraldiki koji je stezao itavu Europu svojim krvavim kandama. Prizor koji je tako napadno idilian poput ovoga moe postati nepodnoljiv. Previe je lijep, previe jasan, snijegom prekriveni vrhovi previe umirujui. Ne slae se s nemirnom duom ovjeka. Mora ili ustati i otii, ili zaspati u mirisnoj toplini punoj zujanja kukaca. Idila se nastavila. Ja, vojnik, bio sam pogoen idilom. I dok smo tako sjedili i jeli itave planine ukusne hrane i edno pili vino iz glinenih alica boje jantara, i kad sam preao rukom preko 80 njezinih bedara tako da se trgnula, odjednom me uhvatio strah i zle slutnje: ostala su nam samo jo dva dana. "Samo pomisli", iznenada je rekla, "imamo jo itava dva dana." To je bio nain na koji je to ona rekla. No, plakala je i bila jednako nesretna kao i ja. Gostioniar je rekao "Griiss Gott" i

ozbiljno pogledao za nama kada smo odlazili. Nakon nekog vremena, Ursula se okrenula. On je jo uvijek stajao u dovratku i mahao za nama, i dalje ozbiljan. "Bio je ba ljubazan", rekla je. "Svakako." Rukom me obgrlila oko ramena. "Zar ne shvaa, mome, da bih proivjela pravi pakao kad bih se zaljubila u tebe?" "Zaljubila se u mene?" iznenaeno sam rekao. "Mislio sam kako ve jesi." "Ali govorim ti itavo vrijeme kako nisam. Samo to mi ti ne eli vjerovati. No to je druga pria. Jednostavno nisam mogla ne doi. Ti - ti si netko na koga se ene nisu naviknule. Barem ja nisam. Moda zato to nisam posebno ..." "Jesi, jako, jako", rekao sam ja, i spustio ruku kako bih je uhvatio za dojku; ali ona ju je odmaknula i vratila natrag na svoje rame. "Nemojmo priati o tome", rekla je. "Samo emo postati zbunjeni. Ali ... ne znam to bih rekla." "Ja znam", rekao sam. "eli rei da nisi zaljubljena u mene. Nemojmo izgovarati teke rijei, Ursula. Znam da sam ja kriv za to, no dugo si me vremena drala na odstojanju, a sada nisi. Tako daje doista teko izraziti se objektivno." "A ti si tako mrav i izmuen. Zna li da plae u snu?" "Doista? Ali inae sam dobro." "Moda. Ali sve mije to pakao." Odjednom je postala neobuzdana. Bacila se na mene i jecala i jecala. "Ne smije me ostaviti", jecala je. "Oni mi te nee uzeti, zar ne?" "Nee, nee", rekao sam, "nee." Bilo je to sve to sam mogao rei. Pogladio sam je po leima i proaputao: "Nee, nee." Nisam mogao uope shvatiti nita od toga. 81 Te je veeri odjenula jednostavnu, usku crnu haljinu i stavila ogrlicu sa zelenim i crnim kamenjem. Izgledala je vrlo skupo. Znao sam da mi je moja crna uniforma tenkista davala nekakvu tmurnu eleganciju koja je bila naglaena time to nisam imao eljezni kri niti trake odlikovanja, nego samo obine oznake jedinice. Osjetio sam odreeni ponos kada sam vidio da ljudi gledaju u nas dok smo ili prema stolu. Dok smo jeli, pokraj nas je proao neki porunik, gotovo okrznuvi stol i ispred mene je ispustio komadi papira, pretvarajui se daje to bilo sluajno. Zbunjen, podigao sam ga i proitao: "Ako si ovdje bez dozvole, pouri i bjei van. Vojna policija je u susjedstvu. Ako treba pomo, bit u u hodniku." Pogledao sam Ursulu i ona mene. Sloili smo se kako bih trebao izii van i zahvaliti mu na upozorenju i rei kako su moje isprave u redu. Ugledao sam ga kako stoji i pui u kutu hodnika. Nakon to sam se kratko predstavio, zahvalio sam mu i rekao: "Bi li bilo nepristojno kada bih vas pitao zato ste bili tako dobri prema meni?" "Ti si u tenkovskoj, kao i moj brat. Poznaje li Hugu Ste-gea?" Rekao sam mu kako je Stege jedan od mojih najboljih prijatelja u satniji. "Ma nemoj mi rei?" veselo je rekao porunik. "To moramo proslaviti. Hoete li ti i tvoja djevojka biti moji gosti veeras? Znam jedno zabavno mjesto na koje moemo otii nakon to jedemo." Vratili smo se zajedno Ursuli. Predstavio se kao Paul Stege iz inenjerije. Kada smo se, nakon zabavne noi, opratali ispred naeg hotela, rekao nam je da ga nazovemo ako budemo imali ikakvih problema. Gore u svojoj sobi, bacili smo se umorno u naslonjae i bez rijei popuili posljednju cigaretu. Vani je poelo svitati, pa sam ustao i spustio venecijanere na balkonskim vratima. Potom sam

82 ukljuio radio. U to doba znalo je biti dobre glazbe, u takozvanom "programu za bojite". Simfonijski orkestar, zasigurno Berlinske filharmonije, svirao je finale Lisztovog Preludija. Hitler i Goebbels su upropastili ak i ovaj buran romantini komad, pretvarajui ga u glazbu za svoj prokleti rat. To je bila glazba koju je UFA2 koristila kao podlogu za vijesti o napadima Luf-twaffe. To je Luftwaffe pripremala put za nas tenkovske jedinice. To je Luftwaffe doslovce sravnjivala varavski geto sa zemljom tijekom tri dana i noi. Kada se vratila tiina i raziao se dim, na tom irokom prostoru nije bilo niega vieg od metar i pol. Samo aica od nekoliko stotina tisua idova pobjegla je iva kroz nasmijani kordon jedinica SS-a. aica idova i nekoliko milijuna takora. Uz zvukove Lisztove vesele glazbe. "Neemo li to ugasiti?" rekla je Ursula. "Taj mi komad stvarno ide na ivce." Iskljuio sam radio i svukao se. "Danas je bio doista divan dan. Gledaj, uskoro e svanuti. Gotovo je teta zaspati." "Mislim kako e biti predivno spavati - u svakom sluaju, barem nekoliko sati. Prilino smo umorni." "ivot bi uvijek trebao biti lijep poput ovoga sad. Ima mnogo stvari zbog kojih ovjek treba biti sretan! Moi jesti kada si gladan. Moi piti i postati pomalo veseo i duhovit. Otvoriti oi i biti potpuno budan, jer te eka dan ispunjen svjeim zrakom. Biti umoran na pravi nain. Ja sam umoran na pravi nain, u ovom trenutku ne udim za niim." I skidam njezinu ogrlicu. I njezinu cipelu. A potom patent zatvara, da, patent zatvara; ah, patent zatvara - evo ga! "Kako su ti mirne ruke. One doista znaju svata. Kada e mi skinuti i drugu cipelu? Ne, ne ovo sada! Njih na kraju." "Ne, njih sada." Skinuo sam joj i cipelu. 2 Universum-Film A.G.; filmska kompanija koju je 1917. formiralo vrhovno zapovjednitvo njemake vojske kao sredstvo propagande. Od 1937. u slubi je irenja nacistike ideologije. Godine 1945. zatvorili su je Saveznici, nap.prev. 83 "Pazi da mi noktom ne izvue oicu. To mi je posljednji pristojni par. Pa zar nisi rekao da idemo spavati?" Nisam joj odgovorio. Imao sam svoju lutku za igranje. I ja sam njoj dao jednu, pa smo uutjeli i postigli smirenu gipkost, onu nemjerljivu usporenost nakupljanja oblaka, ogromnih, na nebu dovoljno prostranom za sve vrste sijevanja, valjanja, grmljavine i iznenadnu kiu prije no to oluja stigne. ovjek ekana toliko nepotrebnih stvari, i zbog toga to su one suvine postaje nestrpljiv, nemiran, bijesan i nagao, a u meuvremenu oblaci prou iznad njegove glave i nestanu, a on ostaje zbunjen. Ali kada ono to eka nije nepotrebno, eka strpljivo i spremno, tako da se zadovoljan moe mirno pustiti u valove i s uitkom ih pratiti. "Sada sam te pojeo." Pogledati u oi u kojima valovi odlaze i dolaze. Biti tako dobar prijatelj sam sa sobom, da ti i bogovi posuuju svoja ula, pa moe osjetiti i pritisak jednog miligrama, pomak djelia milimetra. To znai ujediniti tijelo i duu. "Pomakni se malo prema gore", njeno sam rekao. "Tako je dobro. Eto" "Pa ... i to sada?" Nisam joj imao potrebe odgovoriti. Vei su valovi naili sami i prelili se preko naih lica. Ursula se naglo okrenula na bok i ostala tako leati, meni okrenuta leima. Drhtaji su prolazili njezinim tijelom u pravilnim razmacima. Isto je bilo i sa mnom. Oboje smo bili potreseni u

dubini, izmodeni, nas dvoje. Nismo nita govorili. Nije postojalo nita to bi se moglo rei. Podigao sam poplun s poda prije no to nam je postalo hladno. Zapisao sam to kao memento, kao podsjetnik da sam doivio ono to se naziva potpunom sreom, prije no to sam ponovno ukljuio radio: 84 "... sovjetske vojske da bude upotrijebljen u napadu. Ofenziva je krenula od Sjevernog arktikog oceana do Crnog mora, i ve stiu izvjetaji o napredovanju i pobjedama zdruenih njemako-talijansko-rumunjskih..." Pogledao sam prema Ursuli, otiao pravo u krevet, tiho je pozvao. Spavala je. Hvala bogu. Neki ljudi e sigurno biti uvrijeeni, a drugi e se cinino i s visoka smijati mom mementu. Ali to su ljudi, vidjet ete, koji i dalje njeguju ideje o duhovnom i materijalnom, o tijelu i dui, koja je na takozvanoj vioj razini nego ostalo. Neka samo budu uvrijeeni, ili se smiju svojim podcjenjivakim smijehom. Jednom kada i sami budu izmodeni, sve e to puno bolje shvatiti. Sljedeeg dana vjenali smo se u malenom samostanu. Paul Stege je doveo Ursulu pred oltar. Donio joj je veliki buket bijelih rua, koje su je dirnule. Sjedokosi sveenik je oklijevao da nas vjena, jer sam ja bio taj koji sam bio; no primorali smo ga, a kada je uo kako sam ja Auslandsdeutscher dansko-austrijskog porijekla i gotovo naturalizirani Skandinavac, pristao je. "Proveo sam mnogo godina svoje mladosti u toj malenoj zemlji na sjeveru. Prava oaza u sreditu Europe. Nadajmo se kako e biti poteena, i ako bude, tada idite i nastanite se tamo im to budete mogli." Kao svadbeni poklon dobila je dio naeg rumunjskog blaga: svilenu spavaicu s pravom ipkom, dva para najfinijih najlonskih arapa, pet pari pravih svilenih arapa i prsten kojeg mi je nabavio Porta. Bio je to zlatan prsten s velikim safirom okruenim sitnim dijamantima. Sve zajedno, te su stvari vrijedile pravo bogatstvo na crnom tritu. Samo se djelomino sjeam veeg dijela posljednjeg dana: "to nas se ovaj glupi rat tie? Znamo da imamo jedno drugo." "Ne, ne, ne, mora mi obeati. Ako se ita dogodi. Mora mi obeati da e ga se rijeiti. Moramo priekati dok rat ne zavri i vidjeti kakva e biti zemlja." 85 "Dragi! Sjea li se, u Beu nisi govorio nita drugo osim "draga". Sada sam ja ta koja govori "dragi" i nita drugo osim "dragi"." "Obeaj mi da e se brinuti za sebe. Prestani se dobrovoljno javljati za sve. Obeaj mi da e mi stvarno esto pisati. O, Sven, Sven!" "Daj, daj. Ne smije sada plakati." "Zbogom, Sven. Jesi li zapamtio ..." Ursula, Ursula. Blijedo lice koje nestaje, sve bre i bre. Ursula, Ursula. Ur-su-la, dumdadum, dum-dadum, kotai, ko--ta-i ... Telegrafski stupovi su se kretali u suprotnom smjeru. Kupei su bili krcati. Ljudi su razgovarali i razgovarali. Vjerovali su u izvjetaje o uspjesima, i zbog toga sam moda bio jo depresivniji i otueniji nego zbog rastanka. Kojemu sam od tih brbljavih nerazumnih bia mogao objasniti kako e savreni ratni stroj kao ovaj njemakih generala jadno zavriti u kratkom vremenu? Kojemu od njih sam mogao rei kako savrenost ba i nije bila tako savrena; kako se sastojala samo od uvjetovanih refleksa uvjebanih do savrenosti: sposobnosti da se ustane na "pozor"; to nije moglo zahtijevati nikakvo potovanje, niti su bili dovoljno pametni kako ne bi traili nita vie od savrenstva u stajanju na "pozor". Ono stoje doista nedostajalo bila je sposobnost da se poznaje i cijeni put kojim se mariralo. Reeno vam je da idete tim putem, pa biste njime i ili. Stroj je marirao prema neprijatelju koji je posjedovao ono to dovodi do pobjede: moralnu superiornost.

Jedino sam ljudima poput Porte i Starog Una mogao rei kako smo mi samo stare iznoene izme; no oni su to ve znali. To se u onim godinama moralo drati za sebe. 86 "to se mene tie", odgovorio je Stari Un, "bio je to vrlo lijep, dopust s mojom suprugom i djecom. Lijep - ali kakva korist od tih nekoliko dana? Supruga mije postala vozaica tramvaja na ruti 61. To je uvijek bolje nego biti kondukterka. Sada u kui imaju dovoljno novaca. Pravi je pakao to se ovjek mora vratiti u ovu prljavtinu. Kada bih barem bio te sree da ostanem bez noge, onda bih bio gotov s ovim smrdljivim nacistikim ratom." "Bolje bez ruke", rekao je Porta. "Mi jo niti nismo bili u njemu", rekao sam. "Ali, dobri boe, moda emo se izvui." Stari Un je rukama prekrio lice. "Mislim da smo bili u ratu dovoljno", proaputao je. "Stvarno mi vie ne treba. Ne trebaju mi velianstvene pobjede. Treba mi mir. Preivjeti! Tko e htjeti imati bilo to s nama kada preivimo? Nitko. ak niti mi sami. Do vraga." Porta je vratio flautu u kutiju. Nije je zasvirao. PORTIN DOPUST "Mogu lijepo uzeti svoj izvjetaj i jebat se. Prije no to stigne, ja u biti u pustinji, i htio bih vidjeti to e mi tamo moi napraviti, samo zato to je balavi eljezniar dobio dobro zaslueni udarac nogom u svoju stranjicu." Porta je ispuhao nos u ruku i pljunuo na zid, pogodivi obavijest na kojoj je pisalo kako je pljuvanje zabranjeno. "Imao sam vraku nesreu sa svojim dopustom. Jedva sam uao kroz vrata, kad je nekakva vjetica iz Spandaua dotrala s djetetom i imala mi drskosti rei ravno u moje nevino, zgodno lice kako sam ja njegov otac. Rekao sam joj na uljudan i civilizirani nain daje zacijelo dolo do nekakve alosne pogreke, i da moe ii i jebat se u vrtu. Proklet bio, ta me je mula odvukla na sud - i morao sam stati pred nekakvog stvora koji je stalno galamio, sjedei za visokim stolom i baljezgajui kako sam ja otac tomu nusproduktu te bestidne drolje. 87 Smireno i tiho sam mu rekao ono to je bila injenica, da bi svatko morao biti u stanju vidjeti kako je bilo fiziki krajnje neizvedivo da tako zgodan mukarac kakav sam ja bude otac djeteta koje je onako izgledalo, i pokazao prema produktu kojeg je drolja ponijela sa sobom. Bilo je mnogo govora o testiranju krvi, i kiljava individua, koja se predstavila kao lijenik sredila je tu stvar, i bio sam sretan, jer sam vjerovao kako e se to sve razjasniti, no pokazalo se kako nikada ne treba vjerovati lijenicima, jer, neka me vrag odnese, su na kraju rekli kako se mene mora smatrati ocem tog djeteta." "Ali, Porta, oni to ne mogu uiniti! Ako tvoja vojnika knjiica pokazuje kako nisi bio u Berlinu, oni ne mogu ..." "Oni mogu to hoe. Ba sam bio u punom zamahu i njeno se opratao od svojih dragih roditelja i sve je bilo prokleto idilino, kada se pojavila nekakva sakata stara krmaa i obavijestila me kako e se oprasiti. "Vrlo zanimljivo", rekao sam ja, "i sretno u vezi toga - Fiihrer e biti jako sretan. Pozdravi mua i reci mu kako sam mu poruio da mora svaki dan iznositi smee, sve dok se sve to ne zavri." To nije bio moj problem, naravno, ali ovjek ipak mora imati svoje manire. I tako sam malo popriao s mulom o velikoj srei koja je oekuje, i kako bi i ona znala daje Boi otili smo u drugu sobu i zajedno pojeli kola. Meni, glupanu kakav jesam, nije nita bilo sumnjivo, sve dok mula nije proaputala u moje uho oblika koljke: "Ti si otac, dragi; je 1" ti nije drago?" "Drago?" povikao sam. "Mora da si totalno luda!"

I tako je otila bez moga blagoslova. ovjeka jednostavno prati nesrea. Ne znam kako je s ostalima, ali meni je dovoljno da mi ena samo sjedne u krilo, i eto ga." "Trebao bi pokuati zakopati rasporak", rekao je Stari Un. "Reci mi iskreno, Porta, zar uope nisi bio u Berlinu prije deset mjeseci?" "Moe se i sam uvjeriti, tako pie u mojoj vojnoj knjiici", rekao je Porta. "Da, da, ali ono to pie u knjiici je jedno, a to ne pie je drugo." "Et tu, Brute", rekao je Porta, povrijeen. "Bio sam u Berlinu prije deset mjeseci - ali, do vraga, samo na pola dana." "To nije vano ako si bio u lovu na suknje", odvratio je Stari Un. 89 Samo me pustite da se doepam vrata onog pjesnika koji je napisao kako je Mediteran plav, prekrasan i nasmijeen. ODREDISTE: SJEVERNA AFRIKA S nogama koje su se klatile preko rubova stonih vagona, 18. bojna je prola kroz Rumunjsku, Maarsku i Austriju, a ota-mo smo se spustili kroz Italiju. Pet puta smo natjerali Portu da ustane i doe do vrata kako bi vidio polje makarona. Nikada ga nismo uspjeli posve uvjeriti kako makaroni nisu biljke. Bili smo smjeteni u Napulju, opremljeni novim novcatim tenkovima i odjeveni u tropske uniforme. Porta je odbio zamijeniti svoju staru crnu beretku od filca za ljem, i dolo je do takve prepirke izmeu njega i Feldvvebela skladitara da se mogla uti na obroncima Vezuva. Rezultirala je kompromisom: Porta je prihvatio ljem, ali Feldwebel nije dobio svoju beretku. Netom prije no to smo se trebali ukrcati, izbila je epidemija u bojni, i za nekoliko dana nai su gubici bili toliki da smo morali ostati gdje smo bili jo neko vrijeme, dok nisu stigla pojaanja iz Njemake. Kada smo se konano ukrcali, bilo nas je pet bojni, pet tisua ljudi podijeljeno na dva broda, nekadanja putnika parobroda. Klicali smo "hura" dok je na brod izlazio iz luke. Visjeli smo preko ograde i gore na jarbolima i zvonili, i vikali, i klicali. Svaki vojnik dobio je prsluk za spaavanje, i bilo nam je strogo nareeno da ih nikada ne skidamo, ali inili su previe dobre jastuke kako bi itko potovao takvu naredbu. amci za spaavanje visjeli su i ljuljali se na sohama. Na palubi su bili protuavionski topovi, a pratila su nas tri talijanska torpedna broda iz ijih je zdepastih dimnjaka izlazio gusti crni dim. Brod se mahnito ljuljao, a u potpalublju se nije moglo boraviti zbog odvratnog smrada bljuvotina. Porta, Stari Un i ja umotali smo se u kapute i leali u zavjetrini iza kuice na palubi. Ne mogu se 90 sjetiti o emu smo razgovarali, ali sjeam se kako smo bili poprilino zadovoljni svojim udesom. Vjerujem da smo samo pu-ili i tiho razgovarali o openitim stvarima, smislene primjedbe izreene u trijeznim razdobljima. Razgovarali smo poput nadniara koji sjede na rubu brazde tijekom stanke za ruak. Na neko vrijeme prestali smo biti ptiice s vjeala kakve smo inae bili, ak niti Porta nije ispunjavao svoje reenice rijeima koje su opisivale ljudske reproduktivne organe, kao stoje inae obiavao. ak se i on ponaao normalno. Shvatio sam kako eznem za Ursulom i mirom, kojeg nam je bilo dozvoljeno na tren okusiti, na ratnom brodu natovarenom vojnicima i tenkovima. Porta se sjetio kako se zaelio glazbe, no otkrio je kako mu je nestao koveg. "Upomo!" povikao je. "Upomo! Mrtav sam! Ubijen! Lopovi, ubojice, prokleti opor nacista! Opljakan sam! Pokraden! Moja flauta i moj frak!" Odbio je nae pokuaje da ga utjeimo, ak i kada smo ga uvjeravali kako e si moi kupiti novu flautu u Tripoliju. Niti jedna flauta iz Tripolija nikada ne bi mogla biti tako dobra kao njegova stara. Polako smo zaspali.

Probudila nas je strana buka motora u tami upravo iznad naih glava. Prkosni crveni plameni jezici palucali su po nama iz zraka. kripanje i zvidanje razdiralo nam je bubnjie; ulo se udaranje i razbijanje o elinu oplatu bokova broda. Na top opalio je kroz tamu prema bombarderima koji su napadali. ulo se bum - bum - bum, a strojnice su bijesno tektale. Stajali smo priljubljeni uz kuicu i uplaeni i ugodno uzbueni - ovo je, na posljetku ipak bio prvi put da smo bili u akciji - dok smo pokuavali shvatiti to se dogaalo. Sada su se avioni ponovno vratili, grmei dok su ponirali. Tada se glasnije od grmljavine zauo nekakav fijuk. Stari Un me gurnuo i povikao: "Dolje! To je to!" Potom se uo tresak, i veliki se brod zatresao. Ponovno smo zauli strano zvidanje, ali ovoga su puta napadali drugi brod. 91 S njega je uz tresak prema nebu suknulo nekoliko vatrenih stupova, a u njihovom sjaju mogli smo jedni drugima vidjeti lica. Za nekoliko sekundi, drugi se brod pretvorio u uzburkano more plamena. Crveni i uti jezici lizali su prema gore kroz gusti dim uz glasnu tutnjavu. Neki se avion spustio na prednju palubu i ostao tamo leati. Potom je i on bio okruen plamenom. Iznenada, pomislio sam kako su mi prsnuli bubnjii. Nisam mogao uti nikakav zvuk. Bilo je poput filma, kada bi se prekinula traka sa zvukom. Ustao sam i pogledao preko tamnocrvenog mora, no odjednom sam bio baen i shvatio sam kako ponovno ujem. Vodoskoci vatre i vode podigli su se prema nebu. Iz unutranjosti broda uo se odjek eksplozija. Jedan od naih triju velikih dimnjaka je poletio i polagano u luku odjedrio u tamu. Bio je to zapanjuju, nestvaran prizor. "Brod se prevre!" Tutnjava je jo uvijek dopirala iz unutranjosti broda, kada se zauo uasnut povik tisua onih koji su bili u spavaonicama. Zbunjeno smo pogledali jedan drugoga. Tada smo skoili. Voda je bila tako nestvarno duboko ispod mene da sam pomislio kako nikada neu stii do nje; no odjednom se zatvorila nada mnom, i ja sam tonuo i tonuo, osjeajui se kao da mi je tijelo slomljeno na dva dijela. U uima mi je grmjelo i kljualo, a u glavi neto tuklo sve bre i bre, sve glasnije i glasnije. Na kraju to vie nisam mogao podnijeti. Odustao sam. Sada e umrijeti, pomislio sam, i u tom trenutku usta su mi izvirila iznad povrine i moja bolna plua udahnula su zrak. No u trenutku sam se opet naao ispod. Panino sam mahao rukama i nogama kako bih otiao to dalje od tonueg broda kako me ne bi povukao za sobom kada potone. Sve dugine boje plesale su i bljeskale pred mojim oima. Ne znam jesam li plivao u pravome smjeru, ali pretpostavljam da jesam, iako se ne sjeam da sam se orijentirao prema neemu. Samo sam mlatio kako bih spasio goli ivot, dok su mi miii vritali od bola i molili me da im dozvolim da prestanu raditi ono to su radili, poeljevi radije umrijeti. Meutim, moj je instinkt za samoodranjem bio jai od mojih miia, 92 bolnih plua ili volje; bio je jai od svega i natjerao me da se drim, jecajui, smijui se, samo polusvjestan, pojasu za spaavanje koji se iznenada pojavio. Plutao sam, rukama se drei za pojas. Crni, pjenom prekriveni valovi bacali su me poput rakete u zrak, sve dok se nisam naao na vrhu visoke vodene planine, uasnuto gledajui dolje u klokotavi dolac vala. Nekoliko puta, dok bih ponirao u takvu dolinu, histerino sam zavritao. U daljini, plamen je obojio nebo u crvenoljubiastu boju; inae, nije bilo niega osim vode, vode, divlje mone vode i zastraujue crne noi. Morski psi! Stoje s morskim psima? Ima li morskih pasa u Sredozemnom moru? Da, ima! Histerino sam poeo udarati nogama, sve jae i jae, ali sam se uskoro umorio i morao sam prestati. Tada sam se sjetio Starog Una i Porte i poeo izvikivati njihova imena u tamu: "STA-RI! PO-R-TA! PO-R-TA!"

Odgovorila mije samo grmljavina valova, i ponovno sam zajecao divlje i oajniki. U strahu sam poeo dozivati majku i Ursulu. "Saberi se, ovjee!" povikao sam, a tada sam se poeo smijati. Zavijao sam poput hijene, nalazio se izvan sebe, isputajui luake zvukove koji vie nisu bili moji, a potom sam se oporavio i nastavio jecati. itavu su me no uokolo bacakali valovi, imao sam morsku bolest, povraao i jecao. Je li to netko vikao? Posluao sam. Da, netko je vikao u tami. Tamo! Siguran sam. Glupost. Svi su mrtvi. Nema nikoga. Jo malo pa e i ti umrijeti u tami. Svi su mrtvi. Imaju druge stvari na pameti. Nitko ne misli na tebe. Oni su svi zli i hladni; smijean si ako ita oekuje od ljudi. Da, ali nekoga mora biti. Nisi samo zaboravljen i ostavljen da lei u vodi. Kada pregledaju popise i otkriju tko nedostaje, poslat e sve koji budu na raspolaganju ... Kako bi traili tebe? Tebe? Vojnika osuenika! Ha-ha-ha! Poelo je svitati. Nije li to neto s desne strane? Zar to nije nekakav ovjek koji lei na pojasu ba kao i ti? 93 Priinjaju ti se stvari, stvari koje bi elio vidjeti. Ti si budala, i vidi stvari kojih zapravo nema. No to je bio Porta. Uz iroki osmijeh izvukao je svoju crnu beretku iz gornjeg dijela uniforme, stavio je na glavu i podigao je na pozdrav poput eira. "Dobar ti dan, moj mome! Dakle, i ti si doao na plau? Malo su mi se smoila stopala, ali povremena kupka nikome nije na odmet." "Porta!" s oduevljenjem sam povikao. "O, hvala bogu, ti stari razbacivau gnojiva!" Bio sam pomalo lud, a u njegovim sam oima mogao vidjeti daje i on. "Gdje je Stari Un?" "On je ovdje negdje u jezeru", rekao je Porta uz zamah rukom. "No ne pitaj me gdje tono lei sa svojom njukom u ili izvan vode." Povezali smo nae pojaseve za spaavanje kako ne bismo riskirali da ponovno budemo razdvojeni. "Moda ekate isti tramvaj kao i ja, gospodine?" upitao je Porta. "I zato ste, do vraga, tako mravi?" rekao je zurei gladno u mene. "Na vama nema ak niti za jedan poteni obrok. Ali biti e zabavno za stotinu godina, kada budem mogao priati svojim unucima kako sam si spasio ivot uz pomo vree kostiju zvane Sven. Zar nisi ponosanto e moi zavriti svoju junaku karijeru kao obrok za Hitlerovog najboljeg vojnika? Kad se vratim kui pobrinut u se da ti podignu spomenik. Da li ti se vie svia granit ili bronca?" Odjednom je ispustio straan urlik i pokazao prema brodu u daljini. "Na tramvaj!" Dozivali smo i vikali sve dok nismo promuknuli, ali brod je nestao. "Drago mi je to si morao otii!" povikao je Porta, dok je brod nestajao iza obzora. "Samo nas ostavi na miru. Nismo ti nita uinili!" Sivo oblano jutro proveli smo u razgovoru. Sunce je nemilosrdno peklo kada bi se povremeno probilo izmeu oblaka. 94 Na kraju sam postao napola omamljen od iscrpljenosti, a Porta je nastavio dugi monolog. "Nekoliko galebova poput ovih, oni se mogu svemu smijati. Ne bi bilo nikakvih problema kada bismo imali krila; ali umjesto toga, evo nas ovdje kako sjedimo sa stranjicama u kupki za stopala. Potroi itav svoj dugi ivot trudei se svim silama ne doi preblizu prokletom moru, i naravno, smrdljiva te vojska poalje ravno onamo. To je ono to sam oduvijek govorio: nikada nita dobro nije izilo od toga to sam vojnik. Obeaj mi da nikada nee biti general, sine moj! Samo kada ne bi bilo ovako mokro ovdje."

"Porta ... misli li da emo se izvui?" "Izvui se? Ne, moe se zakleti da neemo, pa pogni glavu, moj mome. Ali ako bude cmizdrio, dobit e jednu takvu pljusku preko njuke, da e morati biti izvuen van harpunom. Dri svoju runu gubicu izvan ovog smrdljivog lonca ovdje. Rei u ti kada moe prestati. U meuvremenu, budi sretan to ne lei u smrdljivoj rupi od granate dok topovi imaju koncert. Naravno, one sitnije rupe na niijoj zemlji su odline za one koji su skloni zatvoru, ali ovo je bolje. Vidi - a to je jedinstvena, u tvom sluaju niim zasluena srea ovdje moe ne samo uprljati hlae, ve istovremeno i biti opran naisto. To ne moe postii u rupi od granate." "Porta ... vjeruje li ti u Boga?" "Koga, njega? Ako misli na momka o kojem priaju sveenici, moe otii svom vikaru kada doe kui i rei mu kako bi mu bilo bolje dati otkaz i pronai nekog boljeg za koga e vrbovati muterije." "I moje je miljenje kako je Crkva i sve u vezi nje prevara vrijedna prezira. udno, rekao sam "moje je miljenje". Inae to ne govorim." "Odlino! Dakle, sada si posve poludio. Ve sam se uplaio kako leim ovdje i uivam u kupci s mentalnim bolesnikom koji me eli preobratiti na vjeru. Ali prevara - to ovisi o tome kako na to gleda. U svakom sluaju, nemoj troiti snagu prezirui vjeru. Ona nije vrijedna toga. Pusti ljude da vjeruju ako to ele. Sve 95 dok mene ne sramote svojim vjerovanjima, nita me se ne tie; a ako u tome mogu pronai utjehu, pa, sretno im bilo. Osobno, radije posveujem svoju pozornost misnom vinu i opaticama. Budi siguran, ako si jednom posjetio dobro opremljen enski samostan, nee biti razoaran vjerom." Porta je, naravno, bio pomonik vrtlara u samostanu. Otupjelo sam sluao sone opise njegovih dogodovtina, dok sam se u mislima i dalje bavio pitanjem svemoguega, sveznajuega i vrhovnog dobrog Stvoritelja. "Ne slua me, mome", rekao je Porta, i naglo uutio. Naa situacija ba i nije bila pogodna za improvizacije na temu skrivenih radosti ivota u samostanu. Shvatio je to. No, tada mu se lice ponovno ozarilo: "Postoji ipak jedna stvar koju mi je dala Crkva, a koja nije prevara." "to?" "Orgulje. Kada bismo samo imali jedne sada sa sobom, ne vjerujem da bi mi smetalo leati ovdje s mokrim nogama i umirati od hladnoe. Poznavao sam jednog orguljaa, i on me nauio svirati orgulje. No, istini za volju, ak iako je sve ono o molitvama i kako bi siromani trebali biti sretni jer e otii na nebo samo mazanje oiju i ne predstavlja nita ovom tatici ovdje, prokleto je lijep prizor kada postave prave jasle s boinim drvcem i svim ostalim. A kada pjevaju i sviraju crkvenu glazbu, mogu ti rei - poeli tiho zaplakati zbog prokletih istih osjeaja. Kad zauje glazbu, jednostavno ti voda pone tei niz njuku." e nas je ubijala, pa smo utihnuli. Netom nakon stoje svanulo drugoga dana, nisko nas je nad-letio talijanski avion i izbacio gumeni amac koji se spustio samo dvadesetak metara od nas. Smijali smo se i plakali, a Porta je povikao prema avionu: "Hvala vam, stari derai pageta! Ipak i u vama ima neto dobroga." Otplivati dvadesetak metara do amca i popeti se u njega ispostavilo se teim no to smo oekivali. Prili smo amcu svaki sa jedne strane. Odluili smo kako u ja prvi pokuati, pa sam se 96

borio i skakao gore-dolje u vodi, kliznuo ispod i skoro se utopio, jer sam se poeo smijati od umora i nisam mogao prestati. No, na kraju, obojica smo se uspela u amac i estitala jedan drugome. "Sada nam jo samo treba pil karata." Nismo ga mogli pronai, ali vodootporni paket sadravao je nekoliko limenki mlijeka, suhog mesa, keksa i etiri boce rakije. Jeli smo i pili, potom smo se pruili ispod pobonog jedra na krmi i zaspali. Hladnoa nas je probudila usred noi. Poeli smo bubati akama jedan drugoga, i to, kao i nekoliko dobrih gutljaja rakije uskoro su nas zagrijali, pa smo se ponovno namjestili i nastavili spavati. Oko podneva sljedeeg dana nastavili smo pretraivati brodske ormarie, a ovoga smo puta pronali kutiju signalnih raketa i limenku nekakve ute tekuine. Nju se trebalo izliti na vodu, to smo i uinili, i sljedeeg se trenutka ta uljasta tvar proirila i stvorila ogromnu svijetloutu mrlju koju je zasigurno bilo lako primijetiti iz zraka. Ispucali smo nekoliko raketa i klicali, kao da smo na vrtnoj zabavi. Potom smo zapjevali po jednu njemaku, francusku i englesku pjesmu, kuali preostale zalihe, dobro se zabavljajui meusobnim zavaravanjem, no pred kraj smo ih dijelili poput prave brae, i od silne gladi pojeli sve to je bilo preostalo osim nekoliko keksa. Poeli smo razgovarati o ostalima, veina kojih je najvjerojatnije bila mrtva. "Biti emo zaposleni pisanjem pisama kada se vratimo na obalu", rekao je Porta, "svim onim silnim majkama, draganama i suprugama." Ursula. Sljedeeg jutra popili smo preostalu rakiju i pojeli posljednji keks. "Sljedea e poslastica biti nae izme. Kako bi htio prirediti svoje, s gljivama ili umakom od vanilije?" Ubrzo nakon toga naili smo na tijelo koje je plutalo u pojasu za spaavanje. Uz puno muke uspjeli smo ga privui. To je bio Unteroffizier, gadno opeen po nogama i trupu. U depu je imao biljenicu punu biljeki i adresa, a pronali smo i njegovu vojnu 97 knjiicu i novarku. Iz njih smo saznali da je njegovo ime bilo Alfred Konig i daje bio Unteroffizier u 161. topnikoj pukovniji; daje bio vojnik tri godine, imao dvadeset i dvije i bio oenjen dvadesetogodinjom Irmom Bartels iz Berlina. U njegovoj su novarki bile slike njega i mlade djevojke svijetle kose. Zadrali smo njegove stvari i pustili ga da otplovi. "Pozdravi sve ostale u akvariju", rekao je Porta. "Napisat u lijepo pismo Irmi i rei joj kako si umro kao junak; uspravan i sam zadrao si nadmonog neprijatelja etiri dana, sve dok nisi pao pokoen metkom u srce, trenutano mrtav. Da, znam Stoje potrebno, kako bi tvoja mala Irma mogla ponosno rei svojim prijateljicama da je njezin Alfred poginuo na propisani nain, borei se za svoju prljavu, ponosnu domovinu. Nita o tome kako je prvo bio ispren poput guske, a potom namoen u moru. Tvoja Irma moda ba sada lei kod kue u Berlinu, ne razmiljajui ni o emu, samo eznui za svojim Alfredom. itati e iznova tvoje posljednje pismo u kojem si joj napisao kako si dobro i kako si joj vjeran i puno misli na nju, i kako ti zbog toga ne pada na pamet zabadati nos, a jo manje neto drugo u napasti Napulja. Tada e obrisati suzu i pustiti inkasatora da ode, a da nije uinio nita drugo osim oitao brojilo. I to e biti Irmin ivot. Svakoga dana nee dobiti ono to bi trebala, jer joj je to oduzeo Fiihrer i poslao na dno mora. A jednoga dana dobit e razglednicu iz vojske, jednostavnu, kratku i vojniku: Unteroffizier Alfred Konig, iz 161. topnike pukovnije, pao je 30. rujna 1941., junaki se borei za Fuhrera i Domovinu a ispod toga bit e pomno dotjerani neitki potpis nekog prljavog asnika. A ispod toga, finom goticom, poput citata iz Biblije: Fiihrer vam zahvaljuje - Heil Hitler!"

Porta je glasno prdnuo i promotrio sivu jednolinost oko nas. "Nekoliko dana Irma e hodati uokolo crvenih oiju i s tom kartom u torbici, i neki e je ljudi aliti, ali ne mnogi, jer ona nee biti jedina, a ako bi ovjek alio zbog svih, to bi bilo vie 98 no to bi mogao podnijeti; ne, gdje bih mogao uicati etvrt kilograma maslaca? A sljedei puta kad inkasator doe, biti e mu dozvoljeno da uini jo neto, a ne samo oita brojilo, i po tom e pitanju Alfredova smrt biti pozitivna, jer je Alfred dolazio samo jednom godinje, dok inkasator dolazi u svakom kvartalu, i on ne moe pasti za Fuhrera i Domovinu, jer ima drvenu nogu ... Bog zna, moda emo zavriti u panjolskoj. Sluaj, zgodna sitna crnko s karanfilom u kosi, ti ..." Muila me e i shvatio sam da me Portino beskrajno pro-staenje poinje smetati. "Uuti, ti velika svinjo", plovoljno sam rekao. "Kako moe razmiljati o bludnienju dok leimo na rubu otezanja papaka od gladi i ei?" "Otegnuti papke? Jesi li poludio? Ne misli valjda da su nam Kraljevske talijanske zrane snage poklonile ovaj fini gumeni amac, u kojem emo se odvesti do panjolske, kako bismo u njemu otegli papke? Bacili ga usred Kraljevskog talijanskog Sredozemnog mora - ti si poludio, ovjee! To bi gotovo bila uvreda kralju Italije kad bismo sad ovdje legli i umrli. Pitam se imaju li kraljevi zlatne tetie s plianim sjedalicama?" Svukao je hlae i sjeo tako da mu je stranjica visjela preko krme amca. Povremeno bi se podigao val i opalio ga po goloj stranjici. "Ah! Kako ovo kaklja! Ali dobro je za higijenu. I ti bi trebao pokuati. Puno je zdravije nego kako to radi kralj Italije." "Porta, nisi vie zanimljiv." Njegova me vitalnost omamljivala i iscrpljivala; poput bijelo okreenog zida na podnevnom suncu. Ipak svaki put kada sam pomislio kako bih ga mogao zgrabiti za vrat, zaustavile bi me njegove oi. U njima sam mogao vidjeti kako smo, bez obzira na sav njegov galgenhumor, bili u istom stanju. Ali onda mije ak i to poelo ii na ivce, i da nismo uoili brod u daljini ba prije no stoje pao mrak, vjerujem kako bih ga tijekom noi ubio u slijepoj, luakoj mrnji. Dozivali smo, mahali i ispaljivali rakete, pa nas je pokupio talijanski razara. Ulje s potonulog broda isprali smo iz kose pod vruim tuem; smjeteni smo u suhe, tople krevete i nahranjeni brdom pageta, 99 koje smo potjerali s dvije litre crnog vina; i tada smo zaspali kao klade. Sljedeega jutra, mornari su nam rekli kako je velik broj ljudi s ona dva broda spaen i kako su svi prevezeni u Napulj, kamo e odvesti i nas. Doao je i brodski lijenik i pregledao nas, pitao nas kako se osjeamo, i otiao bez daje ita uinio. Poeli smo razgovarati o ostalima. Porta je tuno uzdahnuo. "Nee biti ugodno pisati supruzi Starog Una. Posjetio sam ih kad sam bio na dopustu, a ona, Stari Un, njegov stari otac i ja smo se sloili kako emo svi opet biti kod kue za est mjeseci, jer e tada rat ve biti gotov i provedena revolucija. Vraga! Nadam se da ga je Kraljevski gusarski klub ovih pagetojedaca negdje upecao i da lei u nekakvoj napolitanskoj krmi ili neemu slinom i naruava ugled svom asnom imenu i ugledu u drutvu pijanaca, kockara i lakih ena ... Ali zato mi, do vraga, ovdje leimo i cmizdrimo? Naravno da su upecali Starog Una. to bi inae Rommel uinio u Sjevernoj Africi? Nikada ne bi uspio bez Starog Una, ak niti uz nau pomo." Kada smo stigli u Napulj, bili smo uporni i napravili scenu. "Ba me briga to si bojnik. Za nas nema vojske dok ne saznamo gdje je Stari Un. Pa nismo zbog vlastitog zadovoljstva dopustili da budemo torpedirani i onda tamo leali i danima ljubili morske pse Sredozemlja, niti se to dogodilo zato da bismo sada ovdje stajali i zaradili

sputena stopala od ekanja na vae popise za dobivanje namirnica i raune za odjeu. Stari Un je na prijatelj, i sve dok ne saznamo neto o njemu ti nisi bojnik niti ita drugo to se nas tie. Sjest emo ovdje i ne miemo se; pa nas jednostavno ubijte ili bacite u okove, ili to god elite." Blago reeno, nismo ba bili sasvim svoji. To je bila reakcija. Nismo to vie mogli podnijeti. Na sreu, vidjeli su u kakvom smo stanju bili, a bojnik je bio razuman ovjek. Pomogao nam je kako god je mogao, a kada smo saznali kako je on bio u onom drugom brodu i sve to i sam proao, postali smo po-sluniji. Kada nas je Feldwebel u odjelu za uniforme vidio, uz irok je smijeak pruio ruku Porti, a kada smo mu ispriali o naem spaavanju i pitali gaje li uo ita o Starom Unu, rekao nam je 100 da si sami potraimo stvari dok je on otiao da vidi to moe uiniti. Nestao je u svom malenom uredu, i pojavio se nakon nekog vremena rekavi nam da uemo tamo i priekamo. Imat e vijesti za deset minuta. Dao nam je rakije i cigareta i pitao nas razliite pojedinosti o gubitku brodova, no mi smo mu govorili bilo to, jer smo bili napeti i inilo nam se kako deset minuta vrlo sporo prolazi. Osjeali smo kao daje Stari Un tamo, samo mu ne dozvoljavaju da nam se pridrui. Svaki puta kad bi zazvonio telefon, poskoio bi na mjestu. "Halo ... da .. .gdje? ... Hvala." Feldwebel se okrenuo prema nama. Jo uvijek pamtim njegov smijeak. "On je u jednoj od mornarikih vojarni pokraj luke." Nadam se da je Feldvvebel shvatio kako nisu nezahvalnost ili nepristojnost izbacili Portu i mene treim korakom iz njegovog ureda bez da smo mu se zahvalili. Ali u ratu, prijatelj je posebno bie. U poetku ivite u bunoj samoi, u divljoj usamljenosti; tada pronaete prijatelja, i itavo ste vrijeme svjesni kako bi on mogao nestati ve sljedeega trena, ostavljajui vas ponovno samima u buci i samoi, bez igdje iega. Sljedeih etiri ili pet dana proveli smo samo zujei uokolo i ne radei nita. Naravno, posjetili smo Pompeje i popeli se na Vezuv, iji je krater naravno, postao rtvom Portine retorike. Tada smo jednog jutra ukrcani u transportne avione, takozvane Auntie Jusz"s i odletjeli smo, dvanaest aviona u V-formaciji, zatieni lovcima. Sredozemno more je nestalo iza nas, a duboko ispod nas prostirale su se crne planine. Povremeno bismo ugledali jezero ili grad. Sletjeli smo dva puta prije no to smo stigli do svoga odredita, vestfalskog grada Wuppertala. Odmar-irali smo kroz grad do vojarni u predgrau Elberfeldt. Tamo smo trebali biti preraspodijelieni u tri satnije, jer nas je samo toliko preostalo, i nakon toga smo trebali biti poslani na Istoni front i dodijeljeni 27. tenkovskoj pukovniji. 101 Stari Un odmahnuo je glavom i prezrivo rekao: "Ne budi naivan, Hans. Sve dok bude i jednog asnika koji ustraje na disciplini, bit emo tihi, i odravat emo korak i smjer. Pogledaj samo kako je bilo 1918. Sve dok nije itava prokleta stvar kolabirala, momci u vojniki sivom nisu se pobunili. Ali neka nas Bog sauva revolucije. Bespotrebna, besciljna glupost. Ne, mome moj, maleni njemaki kobasicojedac se tako boji svega da se ne usuuje razmiljati, a revolucije ne pokreu uplaeni ljudi, iji se eluci okreu pri bilo kakvim intenzivnijim prizorima. Zavrilo je ba kao to je i moralo: oni pametni pobjegli su s plijenom. Ovi lovaki psi ostali su nekanjeni, i evo ih danas, ponovno pucketaju svojim bievima iznad naih glava. Nimalo ne sumnjam da e itava ova prokleta stvar ponovno propasti, ali moete me zvati Adolf ako to dovede do revolucije. Opet ista prokleta pria. Pametni e pronai sebi sline, i pobrinuti se samo za sebe, a kad proe odreeno vrijeme, ponovno e pomoi lovakim psima i staviti im nove lijepe bieve u ape, i tada emo opet ispoetka morati podmetnuti lea. Sve dok moji cijenjeni sunarodnjaci ne ponu otkrivati o emu se tu zapravo radi, nemam nikakva povjerenja u njih. Hitler i njegovi balegari e biti pogubljeni, naravno, to prije to bolje, ali to

su oni no smrdljive marionete? A unitavanje lutaka i dozvoljavanje redatelju da pobjegne s plijenom nije revolucija." Tako je govorio Stari Un 1941. 102 TRI DJEVOJKE Meu mnotvom novih ljudi kojima je popunjena naa satnija pronaao sam novog prijatelja, Hansa Breuera. Bio je policijski porunik u Dusseldorfu, a u nau prekrasnu ispostavu je doao jer je odbio biti dobrovoljac za SS, kako je Hitler odredio da bi svi policajci trebali. Bio je uvjeren kako e Njemaka uskoro izgubiti rat, jer je od svoga brata, koji je radio u Goebbelsovom Ministarstvu propagande, uo kako je nacizam na rubu propasti. Nacisti su se mogli osloniti samo na djeli oruanih snaga, i bilo je samo pitanje vremena kada e generali poravnati raune s Hitlerom i njegovom ludom bandom. Hans i ja smo nekoliko puta razmatrali mogunost da ponovno dezertiramo, ali Stari Un nam je savjetovao da to ne pokuavamo. "Niti jedan od tisuu ne uspije to izvesti, a ako vas uhvate, gotovi ste. Dat e vam jedino zid. Puno je bolje biti ranjen - samo, zaboga, nemojte to sami uiniti, jer vas podrobno pregledaju kako bi utvrdili da li je to moglo biti samoozljeivanje. Upamtite, ako prislonite pitolj na ruku ili nogu, u rani uvijek ostane neto naslaga, a ako te uhvate s tim, mome moj, tada si nagrabusio. Tifus ili kolera su najbolji; kod njih vam nita ne mogu dokazati. Sifilis nije dobar. Otpreme te u bolnicu, ali dva tjedna kasnije ve te izbace van, nakon to dobije tretman kakvog nikada nee zaboraviti. Drite se podalje od spolnih bolesti, jer e vas ive nabosti na kolac ako se s njima pojavite. Neki popiju gorivo koje koristimo za tenkove, to je prilino dobro; dobije se bubonska kuga koju moete odravati etiri ili pet mjeseci, ako znate trik. Ili biste mogli provui cigaretu kroz ispuni ventil i pojesti je; i to je poprilino dobro, dobije se fina groznica, ali ne traje toliko dugo, i morate prokrijumariti bocu goriva i paket eera sa sobom u bolnicu, i svaki dan pojesti komad eera umoen u gorivo; to vam odrava temperaturu na 39C, ali ne smijete dozvoliti da vas uhvate, jer e vas kazniti za "sniavanje borbenog morala". Ako moete deurnom bolniaru dati nekoliko stotina 103 cigareta, moe vam srediti gangrenu na nozi; tada izgubite nogu i rat je zavren, barem to se vas tie. Takoer moete nabaviti vodu zaraenu tifusom. No uvijek postoji nekakva kvaka u vezi tih trikova, kao i veine ostalih smicalica; ili ne djeluju na vama - Porta ih je isprobao sve; ak je pojeo i nekakvog mrtvog psa punog crva, ali na Portu takva stvar vie djeluje ljekovito - ili postanete paralizirani, ili zavrite na groblju. Mnogi su tako proli." U nedjelju, 12. listopada, na je vlak preao poljsku granicu u Breslau. Dok smo stajali na teretnom kolodvoru u Czesto-chowi podijeljene su nam namirnice za nudu. Svaki se paketi sastojao od limenke gulaa, neto keksa i pola boce ruma. Strogo nam je nareeno da ne smijemo dotaknuti te zalihe sve dok nam se to ne kae; i, vie od svega, nismo smjeli popiti rum. Sa svojim uobiajenim ukusom za bombastine gluposti, vojska je ovo nazvala "eljeznom zalihom". Prvo to je Porta napravio, naravno, bilo je to da je popio svoj rum. Boca se nije odvojila od njegovih usana sve dok se nije ispraznila. Tada ju je elegantnim zamahom bacio preko ramena, oblizao usta, i legao na slamu koja je prekrivala pod vagona. Prije no stoje zaspao, pustio je vjetar i rekao: "Pomiriite, draga djeco. Vitamini su u zraku." Nekoliko sati kasnije, Porta se probudio, podrignuo, protegnuo se i na nae veliko uenje, iz svog ruksaka izvukao jo jednu bocu ruma, stoje popratio blaenim izrazom lica. Tada je potraio karte i primorao nas da igramo vingt-et-un s njim. Sve je bilo u redu, dok netko izvana nije po vikao: "Obergefreiter Porta, izii van!" Porta je ostao na svom mjestu, ne marei.

"Porta! Hoe li smjesta izii!" Porta nije niti pogledao prema vratima kada je po vikao: "Zaepi gubicu, ti svinjaru s ravnim stopalima. Ako me treba, ti blebetavi tupoglave, doi ovamo, ali sjeti se da prvo mora obrisati svoje blatnjave noge, i sljedei puta kad me bude zvao, mora rei "Gospodine Obergefreiteru Porta", upamti to. Nisi kod kue ako si u vojarni, ti uljivi klipane!" 104 Smrtna tiina uslijedila je nakon ovog pozdrava. Tada je itavi vagon prasnuo u smijeh. Kada je smijeh utihnuo, izvana je zagrmjelo: "Porta, ako ne izie van ovoga trenutka, ja u te dati na vojni sud!" Porta je zurio u nas. "Moj boe, vjerujem daje to Haupt-mann Meier", proaputao je. "Sada e Porta dobiti po guzi." Iskoio je iz vagona i lupio petama ispred naeg muitelja Meiera, koji je stajao raskreenih nogu i s rukama na kukovima, lica grimiznog od bijesa. "Dakle, udostojao si se doi, gospodine Obergefreiteru! Nauit u ja ovakvog prljavog tvora kakav si ti da potuje naredbe. I kako se, do vraga, usuuje nazvati me svinjarom i uljivim klipanom? to? Stani u "pozor", ovjee, ili u ti razbiti glavu. Jesi li poludio? to te opsjelo da uvrijedi asnika? Stoje ovo, do vraga? Zaudara na rum, ovjee! Pijan si. Sada mi je jasno. Uzeo si ga iz svoje eljezne zalihe, zar ne? Zna li to to znai? To je nepokornost! I, tako mi Boga, kaznit u te zbog toga!" Porta nije odgovorio, samo je stajao u stavu "pozor" izgledajui nevjerojatno tupo. Na kraju je Meier izgubio ostatke svoje samokontrole. "Odgovori, ti balegaru! Jesi li pio rum?" "Da, gospodine Hauptmanne, ali bila je to samo malena kapljica koju sam dolio u na inae toliko ukusni nacionalsocija-listiki instant aj. No to je bio rum kojega mi je gospodin Kiicheunteroffizier dugovao jo iz vremena kada smo se borili u Francuskoj. Iskreno preporuujem gospodinu Hauptmannu da ga kua. On ini izvrsni instant aj kojega nam na oboavani Fuhrer daje jo izvrsnijim." "Koji ti je vrag, ovjee! Pokuava li napraviti budalu od mene? Daj da vidim rum kojega si dobio kao dio eljezne zalihe." Na to je Porta izvukao jo jednu bocu ruma iz jednoga od mnogih njegovih prostranih depova iz kune radinosti, i uz smijeak je pruio prema svjetlu kako bi zaprepateni Hauptmann mogao vidjeti daje puna. 105 Neki je cinkaro zasigurno rekao Meieru kako je Porta popio svoj rum. tovie, kasnije smo otkrili kako je Meier obeao Gefreiteru dodatnih dva tjedna dopusta ako uspije pronai dokaze koji bi mu omoguili da privede Portu. "Razumijem", rekao je Porta sav blag i pokoran, "daje gospodin Hauptmann mislio kako sam sa svim stvarima koje sam sada izrekao mislio na gospodina Hauptmanna, ali nikada mi ne bi palo na pamet da kaem ita takvoga svom gospodinu Haupt-mannu i cijenjenom zapovjedniku satnije. Mislio sam kako sam vikao na Unteroffiziera Fleischmanna. Njegov je otac imao ui, znate, i on ih je dobio od njega." Meier je, kao i obino, napravio budalu od sebe kada je poslao po Fleischmanna, koji mu je smrtno ozbiljna lica rekao kako su se on i Porta okladili koji moe bolje psovati. A takoer je bila istina, rekao je, kako je imao ui. itava njegova obitelj ih je dobila od njegova oca. Ui su potekle iz rata 1914.-1918., kada se njegov otac borio kod Verduna. "Djeco," rekao je Porta jednog poslijepodneva dok smo ekali na sporednom kolosijeku izmeu Kilsua i Cz?stochowe, "ivimo u ovom kraljevskom apartmanu ve nekoliko tjedana, a jo uvijek ne znamo stoje iza ovih ovdje vrata."

Govorio je o kliznim vratima na lijevoj strani naeg vagona. Do sada smo otvarali samo ona s desne strane. "Znamo da iza onih vrata", nastavio je Porta, pokazujui prema desnim vratima, koja su bila otvorena, "imamo Poljsku. To znamo. Ali kakve su velike misterije skrivene ovdje", pokazujui prema drugim, zatvorenim vratima, "to ne znamo. Moda emo iza njih otkriti" - u ovom se trenutku uhvatio za vrata - "pobjedu samu, koja mora biti na jednom ili drugom mjestu, jer nije li Fiihrer rekao kako je naa? Ili moda ak i neto bolje - moda iza ovih tajnovitih, nikada otvorenih vrata" - ovdje mu je glas prerastao u apat - "stoji itava gomila prelijepih ..." 106 Ekstravagantnom gestom cirkuskog najavljivaa povukao je vrata tako da su se irom otvorila. Bio je iznenaen kao i mi ostali, jer su ondje u stvarnoj stvarnosti stajale tri mlade ene. Stajale su gledajui u vlak i nesigurno nam se nasmijale. Vojniku je ena neobino i sloeno bie. Ona je romantini, udaljeni i uzvieni cilj bolnih nezado-voljenih udnji, stvorena u usamljenikim snovima o izgubljenom, normalnom, civilnom ivotu, tako dalekom daje postao nestvaran, pobjegavi uplaen pred razmetanjem i bukom vojnikog ivota; istovremeno ona je cilj akumulirane pohotno-sti ovjeka bez ena. Vojnik je bie u uniformi, jedan iz krda, meu svojima, i stoga se on usuuje izraziti svoje seksualne fantazije, to nikada ne bi spomenuo kada bi ivio obinim ivotom meu ljudima. Uniforma mu je zatita od identifikacije; dozvoljava si da se ponaa kao razbojnik na svoj nain. On je cijela satnija, a to mu daje podrku. Iskoili smo van, itava gomila, i poeli se odavati najrazlii-tijim nepristojnostima od koji se die kosa na glavi. Time nismo mislili nita loe, nismo htjeli uiniti nita naao djevojkama, a ja sam primijetio kako ene ne shvaaju ozbiljno primjedbe skupine vojnika. Kada je bio iscrpljen ak i Portm repertoar, veina se vratila natrag u vagon, jer je bilo strano hladno; ali Porta, Pluton, Hans i ja se nismo mogli otrgnuti. Gledali smo djevojke i one nas, i tek tada smo shvatili jedan neobini aspekt te situacije. Naravno, bili smo toga svjesni cijelo vrijeme, ali preveliko iznenaenje to smo ugledali ene ondje gdje smo ih najmanje oekivali, odagnalo je bilo kakve druge misli iz naih glava. Tri su ene bile odjevene u prugasta zatvorenika odijela, a izmeu nas i njih nalazila se tri metra visoka ograda od bodljikave ice. One su bile zatvorenice u koncentracijskom logoru. Sve tri su, kako su nam rekle, bile iz Francuske i nalazile se ve dobrih etrnaest mjeseci u logoru. Jedna od njih je bila idovka. Kada su ule kako idemo u Rusiju zamolile su nas da ih povedemo sa sobom. Naravno, to je bila ala. 107 "Nema anse, moje cure", odgovorio je Hans. "Gestapo bi nas ubio." Jedna od njih, visoka djevojka svijetle kose i inteligentnih oiju, zafrkantski je rekla: "Bojite li se? Pokaite nam da ste mukarci!" I odjednom, bez daje itko od nas to poelio, svi smo osjetili da smo ozbiljno mislili. "Bolje bi bilo da odemo", nervozno je rekao Hans. "Ako SS-ovci vide djevojke kako stoje i razgovaraju s nama, tui e ih sve dok ih ne obogalje. Znam to jer sam bio u policiji." "Ostat emo sve dok nam se ne prohtije da odemo", rekao je Porta. "Da, ali mi neemo nadrapati niti priblino kao one", rekao je Hans i napeto pogledao lijevo i desno ne bi li primijetio stra-ara. Bilo je neega u onome stoje rekao. Stojei ondje, izlagali smo te djevojke mogunosti da budu zlostavljane na najgori mogui nain. Neodluno smo ih pogledali. One su nas pogledale rezignirano.

"Do vraga i bestraga! Trebali bismo ih povesti s nama", rekao je Pluton. "Jadna djeca. Pogledaj ih kako su mrave." "Ali svejedno slatke", rekao sam. Nismo se mogli oprijeti njihovim prijateljskim osmjesima. Dobacili smo im cigarete preko ograde. Potom smo samo stajali tamo, bespomoni i ispunjeni mrnjom prema onima koji su zatvorili ove tri ene. "Nema smisla biti neodluan", rekao je Stari Un, koji je iz nekog razloga ispuzao ispod vagona s Asmusom. "Idu li s nama ili ne? Ako idu, onda to mora biti odmah." Stari Un je bio priseban i brz kao munja. Prije no to smo shvatili to radimo, napravili smo piramidu pokraj jednoga od stupova, i Stari Un je stajao na ramenima Asmusu i Plutonu. Povezali smo svoje pojaseve jedan za drugi i spustili ih djevojkama, koje smo podigli jednu po jednu; pa im je Stari Un pomogao preko ice, a uhvatili smo ih Hans, Porta i ja, dok su padale. Tada su se Asmus, Hans i Pluton popeli u vagon i izbacili van 108 sve one kojima ondje nije bilo mjesto i zatvorili vrata sa suprotne strane; tako nitko nije mogao vidjeti da su se djevojkepopele u vagon. Dok su nam srca ubrzano lupala, gledali smo te tri jadne djevojke. U to smo se to upustili? Gotovo u najopasniju stvar koja nam je mogla pasti na pamet. Neto nas je iznenada spopa-lo. Moemo li upotrijebiti teku rije i nazvati to ivotom? U svakom sluaju, smrtno uplaeni ove avanture u koju smo se naglavce upustili, bili smo i sretni i ponosni; osjetili smo onu rastuu radost koja dolazi kada otkrijete kako ste sposobni nadii samoga sebe, uinivi daleko, daleko vie od onoga to ste se smatrali sposobnim uiniti. Htio bih da ovo mogu dobro opisati, bez da zvui hvalisavo kako bi se moglo initi, ali injenica jest da kada se govori o junakim pothvatima, ja uvijek prepriam ovaj dogaaj kao kriterij za odreivanje to je doista junaka situacija, a to nije, i prema tom kriteriju ima mnogo hvalisavih podviga kojima seja, uz najbolju volju, ne mogu diviti. Ovo je bila prigoda kada je bratstvo ostvarilo veliku pobjedu nad usamljenou. "Budimo praktini", rekao je Stari Un, nakon to smo se oporavili od prvog urotnikog uitka. "Ne mogu hodati uokolo u zatvorenikoj odjei. Morat emo ih obui u neto drugo. Izvucite sve to imate, momci, i ne skrivajte nita!" U trenutku, etrdeset je ranaca bilo prekopano, a arape, hlae, demperi, koulje, kape, izme su bile ponuene djevojkama na izbor. Kada su djevojke smireno skinule svoju odjeu i ostale gole, etrdeset je pokvarenih vojnika okrenulo glave i u tiini svrnu-lo poglede na drugu stranu. Sam Bog zna, bili smo skupina prilino pokvarenih nitarija. Pretpostavljam daje civilizacija bila ta koja nas je uinila ovakvima kakvi smo bili, pa tako ovdje imate primjer zato ne bismo trebali biti toliko pesimistini to je vanjski sjaj civilizacije toliko tanak, jer injenica da se tako daje prirodnom odgoju ansu da bude primijeen. Nije samo stid bio razlogom to smo dozvolili djevojkama da na miru presvuku svoju odjeu; istovremeno je to bio demonstrativni in protiv 109 straara, koji su etrnaest mjeseci gazili i izrugivali se svemu to se naziva ljudskom pristojnou. Htjeli smo pokazati tim slatkim djevojkama kako obzirnost, skromnost i ljudskost jo uvijek postoje, ak iako smo mi bili samo gomila pokvarenih vojnika. Skrili smo ih iza hrpe naprtnjaa; tada smo Stari Un, Porta i ja izili van vidjeti je li bila oglaena uzbuna u logoru, dok su drugi sjedili na otvorenim vratima kako bi ostalima sprijeili ulazak u na vagon. Na vlak je krenuo prije no to je bijeg bio otkriven. Nahranili smo te tri djevojke najboljom hranom koju smo imali. Najstarija, Rosita, bila je nastavnica glazbenog. Porta je postao njezin posebni zatitnik. Nije htjela rei zbog ega je bila poslana u logor.

Jeanne, najmlaa, stara samo dvadeset ijednu godinu, bila je na Sorbonni. Njezina dva brata bili su porunici u vojsci i sada su bili ratni zarobljenici. Nijemci su traili njezinog oca, a Gestapo ju je odveo kao taoca. Maria, idovka, bila je uhapena na ulici jedne veeri i poslana u logor u Poljskoj bez ikakvog komentara ili ispitivanja. Bila je udana za poslovnog ovjeka u Lyonu i imala sina starog dvije i pol godine. Tri mjeseca nakon to je stigla u koncentracijski logor, rodila je jo jednog djeaka, ali on je umro dva tjedna kasnije. Nakon pet dana provedenih s njima, svih etrdesetorica nas smo bili beznadno zaljubljeni u njih sve tri; i poput djeaka koji su pronali gnijezdo malih ptia, nismo imali pojma to bismo s njima mogli uiniti. Stalno smo razgovarali o tome i smiljali najnestvarnija i najnepraktinija rjeenja. Meutim, sloili smo se kako niti pod kakvim okolnostima ne smiju s nama doi do bojita i pokuati pronai priliku da prebjegnu Rusima. Dijelom zbog toga to bi nam bilo nezgodno skrivati ih na bojitu, a dijelom i zbog injenice, na kojoj su mnogi inzistirali, ako budu dovoljno nesretne da prijeu na podruje koje dre mukarci iz nekakvog udaljenog, primitivnog, azijatskog naroda, na licu mjesta e ih silovati gomila njih. 110 Fleischmannov brat rijeio je taj problem za nas. Jednoga dana Fleischmann je dotrao i rekao nam kako je njegov brat Oberfeldwebel na oklopnom vlaku koji je neto dalje bio zaustavljen na sporednom kolosijeku. Taj je vlak iao za Francusku i djevojke su mogle poi njime. Pourili smo kako bismo ih spremili za putovanje. Nisu odmah shvatile to se dogaa, nego su pomislile kako se Gestapo doepao naeg vlaka, zbog ega je Maria poela plakati. Ali Porta je sa smijekom rekao: "Tiho sada, mala Maria, na putu si prema tekoj artiljeriji. Ii e u oklopnom puf-pufu sve do Francuske. Fleischmannov brat je sve sredio." Preli smo bezbroj eljeznikih pragova, nekoliko smo puta ak morali i nositi nervozne djevojke kako bismo bili bri, i na posljetku smo se nali pred kiklopskim oklopnim vlakom, iji su ogromni topovi bili prijetei usmjereni prema nebu. Fleischmannov brat je sve ve priredio kada smo stigli tamo, ak je postavio nekoliko ljudi da straare. Kratko se nasmijeio dok se rukovao s djevojkama. "Pourite i uskaite. I nemojte viriti van. Samo itavo vrijeme ostanite na leaju, donijet emo vam sve to budete trebale. Morat ete podijeliti samo jedan najgornji leaj najbolje to budete mogle. Ali odvest emo mi vas sigurno kui, vidjet ete." Podigli smo ih u vagon i sami se popeli kako bismo vidjeli gdje e one ivjeti. Dobile su najgomji leaj u najdaljem i najne-pristupanijem dijelu vagona koji je bio pun oruja i municije. Svakog od nas svaka je djevojka poljubila u usta. Porta ih je nazvao svojim mladim golubicama, pa su njega svaka poljubile jo jednom. Ubrzo nakon toga, stajali smo i gledali veliki vlak dok je nestajao prema zapadu. Jesu li ikada vie vidjele Francusku, ne znam, ali vlak je stigao onamo. Fleischmannovog brata je est tjedana kasnije ubio neki francuski partizan u Le Mansu. Ubijen s lea, i uzet mu je pitolj. Da je taj francuski domoljub znao za one tri djevojke, to se nikada ne bi dogodilo. Ali takav je rat. Bez smisla! 111 Na transportni vlak kotrljao se prema istoku, prema irokim stepama i divljim, crnim umama Rusije. Pe u vagonu bila je usijana, ali mi smo se smrzavali. Danju i nou sjedili smo u-ureni u kaputima, s kapama natuenima preko uiju. Bez obzira koliko loili, koliko toga odjenuli na sebe, i koliko blizu jedan drugome se uurili, i dalje nam je bilo oajniki hladno. U CRKVI

Bilo je kasno poslijepodne kada smo usred snjene oluje uli u stanicu u Pinsku. U kuhinji Crvenoga kria dobili smo smeeg graha, i konano je obrok bio dovoljno velik da smo se uspjeli najesti. Stari Un se zapriao s jednom od sestara Crvenog kria, i ona nam je preporuila da odemo vidjeti velianstvenu staru crkvu koja se nalazila ba iza stanice. Sama nam je pokazala smjer, a budui da nismo znali to bismo drugo mogli raditi, odetali smo do nje daje pogledamo. Crkva je bila dostojna svoga opisa, jer je bila vrlo stara i odisala je mirisima stoljea, i vrlo lijepa. Bila je puna masivnih predmeta, detaljnih rezbarija, prekrasnog zanatstva i katolike udobnosti, siunih lampica i ivih plamiaka, malenih nia sa svecima obojanima jednostavnim svijetlim bojama, nebeskocr-venimai nebeskoplavima. Mnogi su od njih bili poutjeli i jednostavni poput crtea odrasle djece. U uglovima su se nalazili manji oltari prekriveni bijelim tkaninama, a sredinom je dominirao veliki prostor, dovoljno visok kako bi omoguio duama da se podignu do dobre djece nebeskoga Oca, pod budnim okom sveenika, blagih ili strogih, vjeito strpljivih ili zauvijek ogorenih, asketski skromnih, ili pretilih i bludnih. Porta je smatrao kako je prilino glupo ii razgledati crkvu kada je bilo toliko hladno; ali tada je otkrio orgulje. "Sada ete vidjeti kako sviram!" rekao je, oduevljeno se smijeei i odjednom izgledajui poput djeteta koje neto oekuje. 112 Pronali smo stepenice koje su vodile do potkrovlja s orguljama. Porta je zamolio nekoliko nas da odemo otraga i pokreemo stvar koja stvara zrak pomou kojega orgulje sviraju. Pluton je imao snagu trojice, pa je sam otiao raditi na mijehu. Porta nam se jo jednom veselo nasmijeio, dok je sjedao za velike orgulje. "Sada ete vidjeti kako Joseph Porta svira!" Stari Un se popeo na ogradu, gdje je sjedio i puio lulu vlastite proizvodnje, koju je sada izvadio iz usta: "Daj da ujemo ono od Bacha to si mi svirao u Jugoslaviji", rekao je. Porta nije znao na koji je komad Stari Un mislio, pa je Titch morao odzvidati nekoliko taktova. Bila je to Bachova 7b-kata i fuga. im je Porta shvatio stoje Stari Un htio uti, lice mu se ozarilo smijekom. Tada je povikao Plutonu: "Nagazi, ti stari robe, a Joseph Porta, bojom milou Ober-gefreiter, e ti pokazati kako se svira na ovoj stvari." inilo se daje duboko udahnuo, a izraz mu je nestao s lica. Bilo je to poput pranjenja ostatka ustajalog piva iz ae, jer ju je trebalo napuniti nekim plemenitim vinom. Porta je zasvirao. Izgledao je kao da zabavlja samoga sebe. Note su letjele po crkvi poput jata ptica, nekako malene i piskutave, neke uz snaan lepet krila. Kada je zavrio, inspirirano se nasmijao. Pripalio je cigaretu i udobnije se namjestio. Stari Un mije kimnuo i, ne skidajui pogleda s Porte, proaputao: "Sada e uti prave stvari. Sada je uhvatio zamah." Stari Un je bio poput oduevljenog, ponosnog oca, srce mu je bilo ispunjeno istom i nepatvorenom odanou neemu stoje doista vrijedilo. Porta ga nije razoarao. Svirao je fantastino. Prvo je svirao lagano i bezbrino; onda je odjednom postao opinjen svojim vlastitim sviranjem: Beethovenova Die Himmel riihmen des Ewigen Ehre; Schlafe mein Prinzchen schlaf ein nepoznatoga autora, koju je svirao tako neizrecivo njeno da su suze navrle na oi i Starom Unu i meni, i osjetili smo veliku sreu to je u ivotu ipak bilo toliko dobroga, i tugu to smo sputani u tami. 113 Onda je Porta poludio. Odbacio je sva ogranienja i potresao crkvu uraganom zvuka. Plesala je i vritala od veselja, sve ivo i mrtvo bilo je ujedinjeno u pjesmi hvale. Mone, tretave

fanfare, u koje je puhalo tisuu glasnika. Ples milijuna snjenih pahuljica u tihoj boinoj noi u miru. Ptice ume i polja koje svojim kljunovima pokazuju prema suncu u zenitu i putaju svoja grla da proizvedu nebeski koral. Sluali smo kao pretvoreni u kamen. Runi, prljavi vojnik, a tada ova velianstvena, sveobuhvatna, ista oda srei. Sluajno sam pogledao dolje u crkvu i, na svoje veliko zaprepatenje, shvatio da je bila napola ispunjena nepominim, utihnulim ljudima. Pokraj oltara stajao je visoki sjedokosi sveenik, a neto dalje skupina zanesenih civila koji su gledali prema galeriji. U sredim crkve stajali su i sjedili vojnici u prljavim kaputima, kapama prekrivenih lica ispijenih pothranjenou. Meu njima sam vidio ijednu ili dvije sestre iz Crvenog kria; ali iako su takva bia obino predmet naeg eznutljivog interesa, zaboravio sam na njih zbog predivne Portine glazbe. Kada je prestao svirati, u tiini smo mogli uti jedino Plutona kako s naporom hvata zrak na svom poloaju iza orgulja. Porta je pogledao Starog Una i mene. "Prokleto dobro sviranje u crkvi", rekao je. "Prokleto dobro." I on je bio sretan - dostojanstveno sretan. Glas Staroga Una drhtao je od emocija: "Porta, ti runi stari idiote! Ti crvenokosi glupane." Uskoro je doao i sveenik. Zagrlio je Portu koji se smijeio i poljubio ga u oba obraza. Tada je dotrao Asmus i povikao da odlazimo. Ponosni sveenik nainio je znak kria iznad nas: "Blagoslovio vas Bog, djeco moja." Potom smo se ponovno nali na ulici. Snijeilo je, a mi smo se probijali natrag prema naem stonom vagonu i neto prljave slame na njegovom podu. Pokrili smo se to smo bolje mogli, i nastavili na drhtavi put prema nepoznatom cilju. Iskrcali su nas u Smolensku. 114 "Natrag, NATRAG, prokleti bili! Noga mu je ispod gusjenica!" Portina reakcija bila je gotovo istovremena. Tenk se povukao natrag a Porta je iskoio iz njega, te smo on i ja zajedno uhvatili Hansa koji je stajao, bijel kao kreda, i drao se za tenk. Unijeli smo ga u kolibu, a Stari Unje pripalio cigaretu i stavio je izmeu svojih poplavjelih usana. Odmahnuo je glavom dok je rezao izmu s Hansovog zdrobljenog stopala. "Djeco, djeco, vi ste ludi!" PRIJE NAPADA Bili smo smjeteni u predgrau Smolenska u civilnim barakama. im smo potroili svoje zalihe, odetali smo do velike otvorene trnice koja je bila krcata ljudima iz svih moguih vojski: lanovi SS trupa s nasmijanim licima i kapama; padobranci; pripadnici konjice u hlaama od jelenje koe i visokim izmama s mamuzama; pripadnici pjeatva u udnim konim jaknama obojenima mrljama smee, zelene i plave boje; Rumunji i Maari u neudobnim kaki uniformama - svakakvi vojnici iz razliitih vojski Srednje Europe mogli su biti vieni ovdje na trnici u Smolensku, od elegantnih asnika u zranim snagama s monoklima do prljavih, uljivih pjeaka. To je mjesto bilo prepuno i ruskih civila u podstavljenoj odjei, koja je veim dijelom bila iznoena. Na nogama su nosili nekakve bezobline filcane izme. Nailo je est ili sedam ena, svaka je na leima imala ruksak, a sve su brbljale nadugako i nairoko. Odjednom je jedna od njih zastala, rairila noge, i sljedeeg trenutka zauo se glasan pljusak i velika se lokva proirila tlom izmeu njezinih nogu. im je dovrila, mirno je nastavila dalje hodati. "Neka sam proklet. Poput stare krave." Porta je pogledom preao od lokve na staricu. "Neka sam proklet", ponovio je. Rusi su odavali dojam da im stravina hladnoa, koja je tako loe utjecala na nas, ba i nije previe smetala. 115

U Smolensku smo ostali svega nekoliko dana, a tada smo kamionima prebaeni u Bjelev, gdje je bila smjetena 27. pukovnija. Naa satnija dodijeljena je 2. bojni pod zapovjednitvom Oberstleutnanta von der Lindenaua, a bojnik Hinka bio je broj 2. Da samo nismo imali takvu svinju kakva je bio Meier za zapovjednika satnije, sve bi bilo u najboljem redu. Porta je inzistirao kako mu se Gospodin ukazao u nekakvoj viziji i rekao da e sezona lova na svinje uskoro poeti, kao i da e satnija uskoro dobiti novog zapovjednika. To je bilo ono to je Gospod rekao Obergefreiteru Porti, amen. U satniji je bilo mnogo govora o lovu na svinje. Meier sije dozvoljavao naj ne vjerojatnije slobode s nama; varao nas je i bio zao prema nama u svakoj prilici. Njegova glavna toka bila je da nas poalje na vjebe i mariranje, stoje bilo pogreka kad su u pitanju snage na bojitu. Svi su asnici odmahivali glavama i smatrali ga ludim, i od tog trenutka svi smo znali da uzrok Meie-rove smrti nikoga nee zanimati. Nakon toga, Meier je bio na. On sam to nije znao, ali mi jesmo. Prestali smo razgovarati o lovu na svinje, a mnogi od nas su napravili dumdum metke. Vie nije bilo razloga za priu. Jedan od onih koji su najvie k srcu uzeli Meierovo svinjsko ponaanje je bio Hans Breuer. Jednom ili dva puta me pitao hoemo li zajedno dezertirati, ali nisam se usudio. "Neka ga vrag nosi, Sven, zar ne vidi da moramo pobjei od svega ovoga, bez obzira kako?" zamiljeno je dodao. Pogledao sam ga. "Hans," iskreno sam rekao, "nemoj sada uiniti nita glupo." Jedne veeri stigla je naredba da pripremimo tenkove za akciju. Napunili smo ih gorivom i uljem i nakrcali municijom: po dvadeset tisua naboja za svaku od naih dvaju strojnica; stotinu visokoeksplozivnih granata; stotinu oklopnih granata, pedeset protuoklopnih Sgranata; rune bombe, signalne rakete, municiju za nae sitno oruje i naftu za bacae plamena. Porta je leao potrbuke, toliko duboko u motoru tenka da su mu se samo vidjele noge koje su virile van, i psovao na prokletu vojsku koja pretvara ljude u svinje. Povremeno bi se prigueno nasmijao i povikao od svojih cilindara i ventila: 116 "Hej, Stari Un, ovaj puta u tono pogoditi. Bog mi je to upravo rekao." "Ako netko ne bude bri od tebe", rekao je Stari Un. "U satniji ih ima sedamsto." Portin odgovor na to je bio zviduk protisnut izmeu zuba poput lovakog doziva. Stari Un i Titch uli su u kolibu kako bi nam pripremili veernji obrok, dok je Pluton otiao kod skladitara po naa sljedovanja. Porta i ja smo trebali dovesti tenk blie kuici i skriti ga uz pomo granja i snijega kako bismo sprijeili da bude vien iz ruskih aviona koji su nas svake noi nadlijetali i izbacivali signalne rakete privezane za padobrane. Prije no to smo smjestili tenk na odgovarajue mjesto, doao je Hans i rekao nam kako je upravo dobio pismo u kojem pie kako mu je supruga u bolnici zbog ozbiljnih abdominalnih bolova. Bio je jako potiten. Jo uvijek krivim sebe to ga nisam drao na oku. Znao sam da bih trebao; samo nisam razmiljao, a sljedeeg trenutka je ve bilo kasno. Stajao sam ispred tenka i rukama davao znakove Porti, kako bi mogao dovesti tenk na pravo mjesto, a da pri tom ne srui nau kolibu. Tada sam uo Hansa koji je bolno zajeao, i znao sam da je to napravio. Kada sam stigao do njega, stajao je s jednim stopalom zaglavljenim izmeu gusjenice i tekog valjka. Nakon to su ambulantna kola otila, razgovarali smo o tome to bi Stari Un trebao napisati u izvjeu. Sloili smo se kako emo rei da se Hans pokuao popeti sa strane na tenk, i da je u tom trenutku Porta krenuo natrag, mislei kako je uo moj signal. Zbog toga se Hans pokliznuo na gusjenici, koja mu je uhvatila stopalo. To je zvualo uvjerljivo, ali nije bilo savreno, jer je penjanje na tenk sa strane bilo strogo zabranjeno. Uvijek smo se morali popeti s prednje strane, gdje nas je voza mogao vidjeti.

Osim toga, inilo se prilino udnim to mu se noga zaglavila ba prije no to smo trebali krenuti u akciju. "Svejedno kako se ini", rekao je Stari Un. "Niti jedan od nas ne sumnja da je to uinio namjerno. Ali sve dok ne mogu nita dokazati, sve e biti u redu. A to ne mogu sve dok se mi drimo ovog objanjenja." 117 "Samo se moramo nadati da Hans nee priznati", uzdahnuo je Porta. "Vragovi." Tada smo otili u krevet, kako bismo malo odspavali, jer smo prema bojitu trebali krenuti tijekom noi. Probudili su nas ujedan sat. Titch je uspio upaliti svijeu, i uz njezin drhtavi sjaj smo se spremili, iako smo bili tek napola budni. Porta je sjedio uspravno na slami, steui svoja prljava kokoja prsa, dok mu je crvena griva strila u svim smjerovima. Stari Un i Pluton su hvatali ui, koje su bacali u plamen svijee, na kojem bi se rasprsnule uz tihi zvuk i proirio bi se odvratan miris koji je izazivao muninu. Za etvrt sata uspjeli smo utovariti svoju opremu, i drui od studeni, uspeli smo se u tenk. Svojim masnim alovima vrsto smo omotali vratove, i povukli kape s naoalama za snijeg preko uiju. Kolika je razlika izmeu svjeeg, urednog, uspravnog mladog junaka koji mirno gleda u daljinu, ratnika kojim su ene oarane, kojega moete vidjeti na plakatima koji pozivaju na regrutaciju irom svijeta, i unjkavog, uplaenog jadnika s prehladom, zadahom iz usta i blijedim, nezdravim licem, koji je stvarnost rata. Da su umjetnici koji su naslikali te junake s plakata znali koliko je bio tragian zadatak kojega su promovirali svojom smijenom umjetnou, zasigurno bi si potraili druge poslove. Ali, vjerojatno ih nisu mogli dobiti, jer kada poblie promotrite, ubrzo otkrijete da se samo esto- ili sedmorazredni umjetnici ele baviti takvom naruenom "umjetnou". Plakati koji promoviraju regrutaciju su polje djelovanja vrlo slabih talenata. Brojni motori nae bojne su brujali i zujali po itavom selu. Tu i tamo pojavio bi se kratak bljesak signalne rakete, a sve ostalo je bilo obavljeno u najveoj tami iz respekta prema "mlinovima za kavu", kako smo nazivali ruske avione zbog njihovog kominog tektavog zvuka, koji su uvijek bili na oprezu dok bi, nevidljivi, letjeli iznad naih glava, ponekad tako nisko da smo mogli uti buku njihovih motora kroz buku naeg vlastitog. 118 Selo smo napustili u satnijama. Bio je mrkli mrak, i morali smo biti paljivi kako se ne bismo zabili u tenk ispred naega. Kako bismo Porti, koji je sjedio pokraj instrumenata i upravljakih palica u tenku, olakali posao Pluton i ja smo sjeli na topovsku kupolu i davali mu upute telefonom. Zveckali smo i brujali prema naprijed brzinom od 55 kilometara na sat. Odjednom smo zauli zvuk lomljave. Pola minute kasnije, isti zvuk se ponovno zauo, i istovremeno su veliki komadi drveta poeli letjeti oko naih uiju. Kada se to ponovilo pet puta, shvatili smo da ruimo telefonske stupove, i brzo usmjerili Portu natrag na cestu. Neto kasnije gotovo smo se zabili u tenk pred nama, koji je stao jer smo naili na most kojega su tenkovi mogli prijei samo pojedinano. Nas dvojica smo morali stati, svaki sjedne strane mosta i drati pripaljene cigarete u rukama kako bismo preveli nae teko udovite prijeko. Samo nekoliko centimetara previe na stranu i rijeka Upa bi uhvatila plijen kojega je ekala. Oko etiri sata stali smo na rubu gutare. Motori su bili iskljueni, i udna se tiina spustila na nas. Jedini zvuk bilo je kloparanje itektanje "mlinova za kavu" iznad nas. Svakih nekoliko sekundi poela bi se sputati nova signalna raketa na padobranu, osvjetljavajui krajolik jasno kao po danu. Dok su nai asnici od zapovjednika pukovnije dobivali nareenja za bitku, pokuali smo malo odspavati, napola leei na elinom podu tenka. im samo zaspali nareeno nam je da se postrojimo. Nai zapovjednici prenijeli su nam nae zadatke. 119

SPEKTAKL "Dvadeset i sedma tenkovska e zajedno s 4., 18. i 21. divizijom napasti ruske poloaje u Serpuhovu, sjeverno od Tule. Te poloaje treba probiti s ciljem kretanja prema Moskvi. Tenkovska pukovnija 12. oklopne divizije e biti na elu napadakog klina, a jedinice SS-a e biti u rezervi na desnom krilu. Naa satnija e biti na krajnjem lijevom krilu i imati za zadatak prodor iza ruskih poloaja i pripremanje puta za satnije koje e ii iza nje. Trea satnija e biti predvodnika." "ast spomenu na treu satniju", rekao je Porta kroz smijeh. "Trebamo se probiti do razruenog sela tono iza glavne crte bojinice. Ondje e oklopni grenadiri iz 104. streljake pukovnije krenuti iza naih tenkova. 06.40 sati. tuke napadaju. 06.48 sati. Trea satnija napada. 06.51 sati. Naa satnija slijedi. Barana vatra e biti uspostavljena tri kilometra u dubinu neprijateljskog teritorija u 06.50 sati." Bio je to velianstven prizor. Projektili svih duginih boja letjeli su uz fijuk nebom. ume i sela su bili u plamenu du cijelog horizonta, pa je nebo bilo proarano crveno-purpurnom bojom. Usamljene granate eksplodirale bi uz otar zvuk i bijele bljesko-ve, ali osim toga, postojala je samo posvemanja tiina koja prethodi oluji. Ponegdje bi se zaulo tektanje strojnica, poput bijesnih pasa uvara, a zalutali meci zabijali su se u ruevine oko nas. Bila je to velianstvena drama. Bitka je velika predstava, prava atrakcija. Rat sa svojom prolongiranom neizvjesnou, prainom, gladi i nejunakim jadom kulminira u napetoj manifestaciji divote i divljatva. Uplaena dua se oslobaa i uzdie noena jakim krilima i leti kako bi se susrela sa svojom krajnjom sudbinom. To je veliki trenutak napaenog civila. Njegova dua nikada nije imala priliku otkriti svoje bogatstvo i rasko; postala 120 je prana u nekakvom neurednom uredu, gdje je bila oblikovana prema kalupu kojeg je stvorila osoba zaduena za osoblje. Nije niti pronala nikakve prilike na duhovnom planu; nije bila takvoga kalibra, a nije niti bilo dovoljno novaca za obrazovanje i manire. I kada ju je posjetila Ljubav, moda to nije bilo nita vie od kratkog susreta u dovratku, potom dijete, brane veze, maleni stani u ulici bez pogleda, rauni, znoj, udnja s potkresanim krilima i ena koja ubrzo postaje propast ivota, smrtno dosadna supruga. U bitci maleni civil mobilizira sav svoj nakupljeni strah, a ima ga mnogo, odlazi u bitku i oslobaa svoju duu u velikoj drami ivota i smrti. Ne! Dua nije osloboena. To je samo karikatura. Daleko od postajanja slobodnim ljudskim biem, to nastaje luda, histerina dukela, koja je slijepo posluna svome strahu od samostalnog djelovanja. Ono to inije ba ono to nikada nije htjela, ili se barem nikada nije usudila, no ono za ime je itavog svog ivota bila u iskuenju: ubija za hranu. I zbog toga to se izlae suludom riziku smrti inei to, vjeruje kako je njezin vlasnik hrabar ovjek, i kako on nije ni ivio niti e umrijeti uzalud. Takva je suhoparna istina. Ni u kom sluaju ne vjerujem u pjesnike rata. Nitko me ne moe uvjeriti kako je rat smjela, uzbudljiva avantura za prave mukarce, safari za lovce bogatije i monije od milijunaa. Stari Un mi je esto priao o tenkovskim napadima u kojima su deseci tenkova bili zapaljeni neprijateljskim protutenkovskim naoruanjem, a njihove su posade izgorjele u njima do smrti. Takoer su mi nebrojeno puta rekli kako je predvoenje napada bilo poduhvat iz kojega bi se tek rijetki vratili ivi. A mi, kanjenika pukovnija, emo uvijek biti vrh bodea. "Pa, Sven, jesi li se sjetio napisati nekoliko rijei za oprotaj svojoj majci i dragoj?" Ozbiljni glas Starog Una koji mi se umijeao u misli me pokrenuo. Pronaao sam list papira i navrljao nekoliko rijei

121 pod slabim svjetlom ploe s instrumentima. Kada sam dovrio Porta mi je dodao bocu i rekao uz podrugljiv smijeak: "Popij malo nizozemske hrabrosti, pa e zaboraviti da ovi vani ne koriste kolske metke. Osjeat e se kao na vjebi." Ispostavilo se kako je Portina nizozemska hrabrost isti 96--postotni alkohol, kojega je asno zdipio iz ambulante. Otada sam ga popio mnogo, ali nikada nerazrijeenoga. Porta se nasmijao kad je vidio izraz mog lica. "Oprosti mi! Zaboravio sam ti rei da gurne usnu resicu na stranu i brzo proguta." Na moje veliko uenje, Titch je prislonio bocu na usne i otpio veliki gutljaj bez daje okom trepnuo. Porta mu je morao oteti bocu. "Bilo bi dosta. Pa nismo na boinoj veeri s boinom jelkom i petardama, ti magare." "Hvala na poklonu, dragi Porta", rekao je Titch, i glasno podrignuo. "Ako se dogodi da poem na putovanje prema gore, naruit u zbor anela da te priekaju kad bude dolazio." "Boe nas sauvaj", rekao je Stari Un. "Posluaj ih. Oni misle da e ii na nebo. Ne, maleni moji, perca koja emo mi dobiti e biti osmuena." Izvana se zauo priguen zvuk izdavanja naredbi, i ubrzo nakon toga nekoliko grenadira se popelo na tenk. Provirili su unutra i pogledali nas, smijeei se. Pripalili smo posljednju cigaretu. "Spremni za napad! Peta satnija - naprijed mar!" Uz grmljavinu motora, proli smo kroz razrueno selo. Otvori na naim oklopnim kupolama su jo uvijek bili otvoreni, a iznad nas sjedili su grenadiri, spremni da skoe dolje kad zabava i igre otponu. Portin pogled je bio prikovan za uske proreze kroz koje je gledao, a rukama je vrsto stezao palice za upravljanje. Stari Un je stajao u kupoli, ukoeno gledajui kroz okrugli prozori, a Pluton je bio spreman da zapuca iz tekog topa im bude izdana naredba za otvaranje vatre. Titch je otvorio sve spremnike s municijom i stajao je spreman da pone ubacivati 122 bombe u top dok prazne ahure budu usijane ispadale van. Na svom mjestu, pokraj radija, po dvadeseti put sam provjerio svoju strojnicu kako bih se uvjerio daje sve u redu, i namjestio dugi pojas s municijom koji je bio omotan oko mene poput iroke, plosnate zmije. Zauo se nasmijani glas: "Satnija broj pet, satnija broj pet. Ovdje zapovjednitvo. Svi tenkovi otvorite vatru!" Tada je zapoeo pravi pakao. Glave su nam bile pune tutnjave, praska, lupe, buke razularene snage. Dugi, ukasto-crveni plamenovi poput vatrenih noeva izlazili su iz otvora cijevi puaka. Unutranjost tenka bila je poput vjetijeg kotla. Dim iz ahura pekao nas je i tipao u oima i grlima. Svaki puta kad bi opalio top, iz njegovog zatvaraa bi suknuo iljati plamen. Prazne ahure su se nagomilavale i uz uasan klopot kotrljale u dubinu tenka. Sjedio sam irom otvorenih usta i zurio u krajolik kojim smo prolazili. Odjednom sam ugledao ruske pjeake tono ispred nas. Mehaniki sam pogledao niz cijev i kroz prednji nian, kaiprst sam omotao oko okidaa na propisani nain - sad! Hladnim pogledom i suenim oima promatrao sam mjesta gdje su udarila svjetlea zrna, tonije naciljao i poeo ubijati. Odjednom sam bio baen prema naprijed snanim trzajem, i da nisam nosio koom podstavljenu zatitnu kacigu, lice bi mi se razdera-lo na komadie na zatvara strojnice. Stari Un opsovao je Porti, koji nas je dovezao u rupu od bombe duboku par metara. "Samo ekaj da ja ponem voziti tvoju ragu, onako kako bi se po mom skromnom miljenju nju trebalo voziti", povikao je Porta.

Rusko protutenkovsko topnitvo je poelo odgovarati, i prvi uniteni tenkovi su ve stali i gorjeli bijesnim crvenim plamenom koji se uzdizao oko njihovih elinih trupova, a kaskade gustog, barunastog crnog dima dizale su se prema nebu. Polako smo napredovali prema naprijed, nai grenadiri uali su otraga u zaklonu, spremni se sukobiti s ruskim pjeatvom nakon to probijemo njihove pozicije. Oko podneva Rusi su se 123 povukli. im smo dobili dovoljno goriva i municije, krenuli smo punom brzinom za neprijateljem koji se povlaio. Povremeno bismo zastali u nekom selu gdje su se Rusi ukopali i iz kojega bi morali biti istjerani dimom i vatrom; za manje od etvrt sata od sela vie ne bi ostalo nita, samo vatra, u kojoj smo kruili uokolo, pred sobom kosei sve: vojnike, mukarce, ene, djecu i ivotinje. Ako bi nam se na putu nala kua u plamenu, proli bismo ravno kroz nju, izazivajui rojeve iskri oko sebe, dok su gorue grede padale na tenk, koji ih je vukao za sobom jo neko vrijeme, izgledajui kao da je i on zapaljen. Ruski vojnici znali su kako treba umrijeti. Vie nego jednom primijetili smo kako aica njih zaposjeda neki strateki vanu toku i odugovlai nae napredovanje sve dok ne bi potroili i posljednji metak, ili dok i sami ne bi bili zdrobljeni ispod gusjenica naeg tenka. udno je vidjeti ovjeka kako lei ili sjedi ili tri ili epa tono ispred vas, a vi ne skreete, nego vozite ravno naprijed, preko njega. udno. Nita ne osjeate. Svjesni ste jedino da ne moete nita osjeati. Moda nekog drugog dana, za tjedan, mjesec, godinu, pedeset godina. Ali ne u tom trenutku. Nema vremena za osjeaje; sve to je samo neto to se dogaa, odvija, slike i zvukovi, istanano percipirani, ali odmah automatski gurnuti na stranu kako bi kasnije bili analizirani. Upoznali smo ruske teke tenkove, ogromne nemani od devedeset ili stotinu tona s velikim topovima od 22 centimetra koji su virili iz njihovih snanih topovskih kupola. U takvim borbama, meutim, oni nam nisu predstavljali ozbiljnu opasnost. Bili su prespori, previe nalik na mastodonte. Bez tekoa smo ih unitavali jednoga za drugim. Nakon osam tjedana neprekidnog napredovanja, naa se borbena snaga smanjila i stali smo u Podolsku, jugozapadno od Moskve. Prestali smo napredovati usred ruske zime, ija surovost ne poznaje granica. Tisue njemakih vojnika umrle su od nezapamenih ozeblina. Morao je biti organiziran neprekidan transport kako bi se kuama poslali oni koje je gangrena ostavila bez ruke ili noge. 124 Zalihe su nam nestale. Nije bilo niti goriva niti municije za tenkove. Nalazili smo se usred Rusije na temperaturama od 60C ispod nitice, a gotovo nitko nije imao neto krzneno ili drugu zimsku opremu kojom bi obuzdao zavijajue snjene oluje. Mnogo puta vritali smo i cmizdrili poput male djece zbog divljih bolova u rukama i stopalima. Nitko nije mogao ostati na strai dulje od deset minuta u komadu; uiniti takvo neto znailo bi sigurnu smrt. Ako bi netko bio pogoen, obino bismo ga pronali smrznutog u istom poloaju u kojem je bio kada ga je pogodio metak. Pronalaenje takvog smrznutog mrtvaca koji bi se naslanjao na stablo ili zid rova bilo je svakodnevni dogaaj. Sada je doao red na Ruse da preuzmu inicijativu, i mi smo doista respektirali njihove sibirske trupe, izvjebane za zimsko ratovanje. Napadali su nas neprestano i bez milosti. Mnogo naih tenkova bilo je izvan upotrebe zbog nedostatka goriva; ali ak i da smo imali sve gorivo ovog svijeta, ne bi nam pomoglo, jer su svi motori bili smrznuti i beskorisni. Upravljai i poluge za mijenjanje brzina razbili bi se na komadie kada bismo ih dotakli, kao da su bili napravljeni od stakla. Nakon tri tjedna, tijekom kojih smo bili neprestano napadani danju i nou, 22. prosinca 1941. povukli smo se kroz snjenu vijavicu. Raznijeli smo sve svoje tenkove kako bismo sprijeili da padnu neprijatelju u ruke. Iscrpljeni i napola slijepi zbog gustog snijega, teturali smo prema zapadu.

Hodao sam izmeu Porte i Starog Una, i bio sam toliko bolestan od hladnoe, gladi i slabosti, da su me oni gotovo morali nositi vei dio puta. Kada bih pao i ostao leati, oni bi me udarali i psovali, sve dok me ne bi ponovno pokrenuli. Zahvaljujui njihovim upornim nastojanjima, Titch i ja nismo podijelili sudbinu s tisuama koji su ostali leati u snijegu, jer je bilo tako lijepo biti ondje i smrznuti se do smrti. Rusi su nam neprekidno bili za petama. Hladnoa im nije nimalo smetala. itavo su vrijeme bili sposobni za borbu. Budui da smo bili kanjenika pukovnija, morali smo biti na zaleu, kao to smo tijekom napada bili najistureniji. 125 Neto junije od Kalinjina nareeno nam je da se ukopamo u snijegu i zadrimo poloaj to je bilo selo Gordanja - po svaku cijenu. Tada su uslijedili nepodnoljivi dani kada su se Rusi doslovno bacali u smrt na nae poloaje. Tisue i tisue mrtvih nagomilavale su se tono ispred nas, no oni su uporno gurali nove mase u borbu. Bio je to jedan od velikih masovnih pokolja. Ustrojeni smo u odjeljenje od dvanaest ljudi, kojemu je Stari Un bio voa. Jedne noi su se Rusi konano probili vie od dvadeset kilometara iza naih linija. Leao sam iza strojnice s Asmusom i Fleischmannom, pucajui na nadolazee valove. Morali smo dobro otvoriti oi kako ne bismo pokosili nae vlastite ljude, jer i Rusi i mi smo nosili duge, bijele ogrtae s kukuljicama koje su pokrivale ljemove. Uglavnom nas je vodio instinkt. Odjednom smo zauli glasan povik na ruskom iza nas. Pokupite strojnicu, automatske pitolje, rune bombe i bjeite! Bjeite to dalje! Potrali smo prema natrag, svi osim Asmusa, a on je glupan potrao ravno prema Rusima. No, i mi smo, jer smo bili opkoljeni. 126 Jako sam nesklon napisati ovo poglavlje o razdoblju kada sam bio zarobljenik. Znam da e ono biti koriteno kako bi se poduprla stajalita s kojima se uope ne slaem; dok e me suprotna strana bez sumnje nazvati laljivcem i varalicom, izdajicom ideala naeg naroda. Kad proitaju ovo poglavlje, pristae jednog stajalita e marljivo crvenom olovkom debelo podvui odlomke i trijumfalno objasniti: Eto ga! Tako je dakle tamo! Uvjerite se sami. Svjedok! Proitajte to kae svjedok! Posluajte istinu o Sovjetskoj Rusiji! Ako me itko bude pitao da lije doista "tako" u Rusiji, moi u mu samo odgovoriti kako to doista ne znam. SSSR je velika zemlja. Ondje sam proveo samo kratko vrijeme i vidio samo vrlo mali dio nje, a okolnosti moga boravka su bile takve da mije bilo prilino nemogue ostvariti bilo kakav pravi kontakt ili stvoriti bilo kakav cjeloviti pogled, a kamoli neto tako sloeno kao to je procijeniti "kakva je situacija". Doao sam kao neprijatelj u zemlju koja je imala opsene temelje na osnovu kojih bi me mogla mrziti, maltretirati ili na nekakav drugi nain biti krajnje ravnoduna prema onome to mi se dogaalo. Na posljetku, ja sam bio jedan od onih koji su pomogli spaliti na tisue sela i unititi temelje za ivot milijunima ljudi. Ne dijelim ono nepromiljeno stajalite da su nacizam i narodna demokracija bili jedna te ista stvar, i da su Staljin i Hitler bili istoga kova. Samo jedan pogled na njihove portrete e pokazati kako je to glupost. Hitler je bio histerian, Staljin tvrdoglavi ovjek koji je imao dovoljno razuma da se ne poigrava s revolucijama, nego je nastavio svojim putem, temeljito, znanstveno, i s beskrajnim strpljenjem i beskrajnom nepovjerljivom budno-u. On nije bio budala, a zasigurno niti jedno od dobre Boje djece. Ali budui da ga nisam osobno poznavao, ne bih nagaao. No, kao to se mogu usporediti lica ta dva ovjeka, tako se mogu usporediti i njihovi spisi, koji e takoer pokazati da su Hitler i Staljin bili razliiti koliko to dva ovjeka mogu biti.

Ovaj opis vremena koje sam proveo kao ruski ratni zarobljenik se dakle ne smije smatrati niti koristiti kao argument ni za niti protiv socijalizma, za ili protiv Staljina, za ili protiv Istoka. Sve dok Hitler i njegovi suradnici, i oni koji su mrtvi i oni koji jo 127 uvijek ive bilo gdje u svijetu, jo uvijek ire utjecaj, kao to to ine, odlazak ak u Moskvu kako bi se pronali razlozi strahova kojima je opsjednut itav svijet bio bi rasipanje truda. Sve dok demokratska sloboda ostaje nita vie od problematinog postulata, nemamo moralno pravo mesti bilo gdje osim ispred svojih vlastitih prljavih pragova. Osim toga, moete mirno zadrati svoju slobodu, barem to se mene tie, sve dok je meni dozvoljeno da zadrim svoj mir. Moja potreba za slobodom ne ukljuuje zveket oruja. Iskusivi rat, dragovoljno u se podiniti ak i najstrooj prisili, ako bi to bilo potrebno, s ciljem da moemo ivjeti svoje ivote u miru, kako ih i ivimo. Nije dovoljno samo ustati i rei: "Mi ne elimo vie ratova"- i tada misliti da ste odradili svoj dio. Mora postojati i potvrda voljnosti; netko se mora pobrinuti da svi imaju dovoljno hrane, da se svi veliki humanitarni planovi i programi prevedu s papira u stvarnost. A to e zahtijevati znatne rtve, koje e trajati moda i nekoliko generacija; to e zahtijevati suzdravanje i strogu samodisciplinu kako bi se stvorio moan aparat koji e osigurati proizvodnju i distribuciju hrane svima. To e zahtijevati najteu od svih prisila: potrebu da se podvrgnemo zahtjevima opeg dobra. Zahtijevat e da se svatko i svi odreknu udobnosti i lagodnosti i prionu na posao. Zahtijevat e da ljudi zaborave na sebe, da prestanu ivjeti samo za sebe, i likvidaciju onog oblika individualizma koji prepoznaje samo prava pojedinca - ona koja mu omoguuju da sakuplja za sebe - ali koji postaje tako umoran i iscrpljen i tako ozlovoljen, kada netko preuzme na sebe da ih podsjeti na dunosti pojedinaca. Svi mi previe priamo o slobodi, implicirajui kako elimo istrijebiti druge. Ili, to je prilino sramotno, kako mi elimo da se drugi meusobno istrijebe, dok mi gledamo sa strane i profitiramo time. Meutim, postoje dva povezana razloga zbog kojih u pisati o vremenu koje sam proveo kao zarobljenik usprkos svojoj neodlunosti i strahu da u biti pogreno shvaen: prvi je taj to bi moj prikaz rata, onakvog kako sam gaja doivio, bio nepotpun bez ovog poglavlja, a drugi je taj stoje takvo poglavlje neophodno u knjizi ija je svrha da bude protiv bilo kakvog rata, to je sve samo ne suprotno prikazivanju "stvari kakvima zapravo jesu" u Sovjetskom Savezu, velikoj zemlji, koju - ponovit u - uope ne poznajem, ali za koju mislim da je jednako ljudska i sazdana 128 od nepravilnosti u vrijeme mira kao i bilo koje drugo ljudsko drutvo; drugim rijeima: prilino obina i svakidanja. ZAROBLJENITVO Nita vas ne ini tako sklonima oajavanju kao zatoenitvo. Fleischmann i ja smo bili zatvoreni u kui u selu Klin, a ruski vojnik stajao je pred naim vratima. utanje, udarci i psovke pljutali su po nama itavim putem s bojita, sve dok nismo bili predani na zbornoj toki u selu Klin. Ispitao nas je neki asnik koji je htio saznati kako je bila sastavljena naa pukovnija i sve ostalo. Na putu natrag prema kui vidjeli smo kako ubijaju deset SS-ovih strijelaca tako da su im zabili prazne ahure u potiljak. Na drugom mjestu, raspeli su nekog bojnika na vrata. Druge su tukli kundacima puaka i kozakim bievima dok nisu postali bezoblina masa. Sat osvete je doao. Kasnije tokom noi sakupili su nas u veliku kolonu od nekoliko tisua ljudi, i straari na konjima potjerali su nas prema istoku. Nismo smjeli izii iz vrste, pa smo se morali olakavati u vlastite hlae. Oni koji su pali u snijeg, bili bi bievani sve dok se ne bi ponovno ustali. Ako ne bi mogli ustati, bili bi probodeni sabljom.

Tri dana kasnije stigli smo u selo Kimri, gdje su nas zatvorili u veliku staju i dali nam na prvi obrok otkada smo otili iz Klina. Hrana je bila uasno smrdljiva nedefinirana masa, i nismo je mogli jesti, unato stranoj gladi. Fleischmann i ja odluili smo pokuati pobjei. Zatvorenicima je bilo dozvoljeno da odu iza staje kako bi obavili nudu, i najednom od tih izleta vidjeli smo svoju priliku i punom brzinom potrali preko polja. Pretrali smo preko smrznutog jezera nekih tri stotine metara od staje, i dalje i dalje ne osjetivi ni 129 najmanji umor. Jedino to smo osjeali bio je strah. Trali smo cijelu no, orijentirajui se prema zvijezdama, koje sam dosta dobro poznavao, jer sam nekada bio zainteresiran za astronomiju. Protrali smo kroz veliku umu i dalje preko smrznutog jezera. Gotovo smo stigli na njegovu drugu stranu, kad je za nama povikao vojnik odjeven u krzno, ali mi smo nastavili trati. Ispucao je desetak metaka za nama; oni su zvidali oko naih uiju, no niti jedan nas nije pogodio. Nekoliko minuta kasnije leali smo u zaklonu od grmlja. Te smo veeri stigli do nekakvih koliba i skrili se u staji. Tamo smo leali i odmarali se dvadeset i etiri sata. Pronali smo koko, slomili joj vrat i pojeli je sirovu. Sljedeeg dana preselili smo se u novo sklonite - neku drugu staju, gdje smo se ukopali duboko u nekakvu staru slamu nagomilanu u jednom kutu. Poslijepodne smo, to nas je uplailo, zauli mnogo vike u dvoritu, i kada smo oprezno provirili kroz rupu u krovu, ugledali smo pet ruskih vojnika s dva psa. Nakon podueg pregovaranja sa stanovnicima farme otili su. Leali smo na mjestu jo nekoliko sati, a kad je pao sumrak, pomislili smo kako emo se iskrasti. Starac nije izgledao iznenaen to nas vidi u svojoj staji. Samo nas je upitao traljavim njemakim: "Ratni zarobljenici?" Kimnuli smo. Uveo nas je u svoju kuu i dao nam jesti. U prostoriji je sjedio jo jedan mukarac i etiri ene. Tiho su nas pozdravili i napravili nam mjesta za stolom. Neujno su nas promatrali dok smo jeli njihovu ovetinu i kuhane krumpire. Nitko nije progovorio. Stari poljoprivrednik dopustio nam je da spavamo u toj prostoriji, pa smo se mogli poteno odmoriti, a ujutro nam je svakome dao podstavljene hlae i odgovarajuu jaknu. Bila je to dobra, topla odjea, i imala je tu neprocjenjivu prednost daje bila anonimna, pa smo mogli putovati danju bez opasnosti da budemo 130 prepoznati zbog svojih crnih uniformi. Srdano smo se oprostili od tih utljivih, ljubaznih ljudi. Sljedea etiri dana hodali smo prema zapadu, ali tada nas je rano jednog jutra pretekla zla srea. Kad smo izili iz nekakvog umarka nali smo se licem u lice s nekoliko ruskih vojnika, koji kao da su niknuli iz zemlje. Zatraili su nae dokumente. Poeo sam priati danski, ali nisu me razumjeli. Tada sam pokuao engleski, to je prolo neto bolje. Rekao sam im kako smo mi Danci, kako smo bili u njemakom koncentracionom logoru i dezertirali iz kanjenike pukovnije. U ruskoj jedinici kojoj smo se prijavili rekli su nam da poemo u Moskvu, ali putem do eljeznike stanice smo se izgubili. Nakon toga dolo je do poduljeg razgovora, iz kojega sam uspio shvatiti da mi oni ne vjeruju. Na kraju su nas odveli svom zapovjedniku. Putem je jedan od njih primijetio moj runi sat, kojeg nakon toga vie nisam imao. Drugi mije uzeo zlatni lanac kojega mi je dala Ursula. Zapovjednik jedinice se prema nama ponaao pristojno i vrlo nas temeljito ispitao. Pitao nas je jesmo li komunisti, na to smo mu odgovorili da jesmo; no nismo se usuivali pretvarati da smo lanovi Partije, to se moglo provjeriti. Promrmljao je neto to je zvualo kao neslaganje

s tim to se nismo potrudili da postanemo lanovi, ali najvanije je bilo da smo dobri komunisti. Sljedeeg dana su nas do eljeznice odvela dvojica vojnika iji je zadatak bio da nas otprate do Moskve i predaju u GPU3 na daljnje ispitivanje. Nakon trideset i est sati provedenih u vlaku, dovedeni smo u neku prostoriju na kolodvoru u Moskvi. To je bila velika prostorija s gustom ianom mreom na prozorima, koji su gledali na ogromnu ekaonicu kolodvora koja je vrvjela vojnicima i civilima. Nekoliko njih se popelo gore i gledalo nas. ekali smo nekoliko sati, a tada su stigla petorica teko naoruanih ljudi iz GPU i odvela nas u veliki crni policijski automobil. Velikom brzinom projurili smo kroz grad do velikog zatvora. 3 Glavnoje Politieskoe Upravlenije; policija zaduena za kontrolu dravne sigurnosti, nastala 1922., kasnije ukljuena u NKVD. nap. prev. 131 "Sad smo gotovi", proaputao je Fleischmann. "Ili e nas strijeljati ili poslati u Sibir." Fleischmannovo aputanje kotalo nas je niza udaraca kundacima puke uslijed kojih smo napola u nesvijesti pali s klupe, ali nekoliko udaraca nogama u trbuh uskoro nas je ponovno osovilo na noge. Proveli su nas kroz labirint zatvorskih dvorita s reetkama. Zaustavili smo se pokraj malenih vrata, kroz koja smo bili doslovno utnuti unutra. Odveli su nas do ureda, u kojem nas je asnik GPU doekao dobro usmjerenim udarcima akom, tono kako me i SS doekao u Lenggriesu. Nakon to su unijeli nae podatke u registar - obojica smo rekli kako smo danski dravljani odveli su nas u eliju u kojoj je ve bilo nagurano dvadeset i pet ljudi. Nai kolege bili su uhieni zbog svih moguih vrsta zloina, i politikih i civilnih. Jedan narednik Crvene Armije, koji je svojoj eni prerezao vrat noem za kruh, rekao nam je sa sigurnou strunjaka: "Za nekoliko mjeseci poslat e vas u koncentracijski logor s prisilnim radom. Ako se ispravno postavite prema tome, tamo vam moe biti sasvim lijepo. Najvanije je da radite to manje, a i ono to napravite mora biti nekvalitetno. Takoer se pobrinite da se sprijateljite s momkom iz GPU-a, tako da mu "nabavite" neke stvari iz tvornice u kojoj budete radili; ali to naravno, mora biti dobra roba." Ondje je bio i profesor koji je bio nagraen Staljinovom nagradom, ali je sada bio optuen za protudravne djelatnosti. Kazna za to iznosila je dvadeset i pet godina prisilnog rada. Rekao nam je kako legalnim putem nikada neemo izii iz Rusije, i savjetovao nas da pobjegnemo to prije budemo mogli. Samo dvanaest nas moglo je istovremeno leati. U jednom kutu elije bila je kanta bez poklopca. Smrad je bio nepodnoljiv i uvlaio se u odjeu. Tu su jo bile ui i glad. Ali nije nam bilo hladno. Znojili smo se danju i nou, kao u turskoj kupelji. Ako bismo stali nekome na ramena, mogli smo vidjeti dolje u veliko dvorite, u kojem su pogubili desetke zatvorenika, mukaraca i ena, svake noi. Zvuk kojeg povezujem s tim zatvorom 132 je zvuk salvi i motora velikih kamiona. Kao i sav ostali transportni posao u Moskvi, i odvoenje zatvorenika se obavljalo nou. Ispitao nas je mladi komesar. Ispitivanje je trajalo pet sati, i morali smo ispriati sve o sebi i naim obiteljima. Dva dana kasnije, ponovno smo bili ispitani, a pitali su nas ista ta pitanja, samo drugaijim redoslijedom. S time su nastavili i sljedeih nekoliko dana, pa smo se na kraju ve nalazili na rubu ivanog sloma i bili toliko zbunjeni da smo poeli govoriti stvari suprotne onima koje smo prije rekli. Tada su vikali na nas kako smo im rekli gomilu lai, i pokuali su nas primorati da priznamo kako smo pijuni iz SS-a. Sljedea tri dana nije bilo ispitivanja, i tada smo izvedeni pred sud i ja sam bio osuen na deset godina prisilnog rada, a Fleischmann na petnaest, ali zbog ega smo osueni nitko nam -nije rekao. itava je stvar trajala pet minuta.

Ubrzo nakon toga, mi i jo dvije stotine drugih mukih i enskih zatvorenika smo kasno jedne noi odvezeni do eljeznike stanice i ukrcani u teretni vlak. U svakom vagonu odabrali su po jednog mukarca i postavili ga za svojevrsnog glavnog zatvorenika, i on je bio odgovoran za sve u svom vagonu. Ti glavni zatvorenici su uglavnom bili oni na koje su se ljudi iz GPU-a, iz tko zna kojeg razloga namjerili, i koji su morali patiti za sve stvarne ili izmiljene prekraje. Ljudi u naem vagonu bili su iz svih slojeva drutva. Bio je tamo jedan seljak u podstavljenoj odjei i nezgrapnim filcanim izmama. Pokraj njega leao je stariji ovjek u sivom odijelu, prljavom i izguvanom, ali dobroga kroja, a na nogama je imao cipele, stoje bila privilegija najvie klase. Nasuprot meni je sjedila ena u krznu i elegantnim svilenim arapama. Pokraj nje je sjedila djevojica u radnoj odjei, a bilo ih je i u ljetnim haljinama usprkos otroj hladnoi. Vlak je iao prema istoku, no nitko nije znao kamo smo ili. Tri puta dnevno istjerali bi nas van na prozivku. Metoda prebrojavanja bila je takva da su nas posloili u jednu vrstu, iza koje bi stao vojnik, snano opalio prvoga u vrsti biem i rekao 133 "Jedan!"; i tako bi nastavio niz itavu vrstu. Jednoga jutra nestao je zarobljenik iz naeg vagona. Ispostavilo se da je to bio bivi asnik, koji je tijekom noi uspio nekako otvoriti vrata i iskoiti van. Na glavni zatvorenik za ovaj je bijeg platio svojim ivotom. U Kujbjievu na Volgi, naem je vlaku pridodano jo nekoliko vagona sa zatvorenicima. Svakoga dana netko bi od nas umro od hladnoe i iscrpljenosti. Natjerali su nas da tijela preminulih drimo u vagonu, i morali smo ih iznositi van na svaku prozivku, na kojoj bi i oni primili svoje udarce biem. Jednog dana, kad smo stali u Bogolovsku, daleko na monom Uralu, inilo se kako su straari poludjeli, jer su se vrata iznenada otvorila i bujica metaka bila je ispaljena ravno u vagon, u kojem smo leali poput sardina u konzervi. Vrata su se potom ponovno zatvorila uz gromoglasan smijeh. Dvije ene su postale histerine i poele su zavijati poput pasa, ukoena pogleda i usta punih pjene. Fleisch-mann i ja pobrinuli smo se za jednu, dok se nekoliko bivih vojnika bavilo drugom. Morali smo ih prizvati zdravom razumu udarcem u lice, kao to bismo inili na bojitu kada bi netko poludio. To je gotovo uvijek uinkovito, kada se uini kako treba i udarac doe kao ok. Obje su ene prestale sa svojom ludom galamom, zgrile se i nakon toga dugo vremena provele sjedei sve dok nisu iz sebe isplakale ostatke svoje uznemirenosti. Pustili su nas van u Tobolsku. Logor za prisilni rad ondje nije mogao nita vie nauiti od nacistikih logora straha. Rekli su nam kako emo prvih nekoliko dana raditi u umi, a potom e nas poslati u razliite tvornice i na razliite poslove. U naem oslabjelom stanju, rad u umi nam je predstavljao nezamisliv napor, i bilo je dobro stoje trajao samo nekoliko dana, jer inae ne bismo preivjeli. Fleischmanna i mene su potom poslali da radimo u podzemnoj tvornici koja je proizvodila radio-lampe, i sudei prema onome to su nam drugi rekli, imali smo sree. Izgleda da su oni koji su bili poslani da rade u tvornicama municije umirali kao muhe. Bilo nam je dozvoljeno pet sati spavanja dnevno. Spavali smo u kolibi, u kojoj su tri mukarca morala dijeliti jedan leaj 134 koji nije imao madraca i samo jednu deku. Tri puta dnevno dobivali smo nekakvu jadnu riblju juhu, ali nimalo kruha. Kruh je bio luksuz, vjerojatno zbog toga to su itorodna podruja pokraj Crnog mora bila izgubljena u borbama. Nakon nekog vremena prebacili su nas u logor za slobodne zatvorenike. To je bilo mjesto iz kojega biste bili posueni tvornicama i drugim poduzetnicima koji nisu bili pod izravnim nadzorom GPU-a, u kojima su uvjeti bili mnogo humaniji i u kojima je vladao ljudski nered. Prema nama su se pristojno ponaali, a ak su nam dali i malu plau. Ako ste bili doista

pametni, mogli ste nagovoriti predradnika da vas zapie kao strunjaka za neto, zbog ega biste postali nenadoknadivi. Na je vlak tumarao pet dana dok nismo stigli u Jenisejsk na rijeci Jeniseju. Na putu tamo smo proli pokraj jezera Kalun-da, gdje smo se domogli hrpe suene ribe i gotovo se ubili od prejedanja. To je bilo prvi puta nakon dugo vremena da smo pojeli koliko god smo mogli - a kako nas je bolesnima to uinilo! Nai oslabljeni eluci nisu mogli probaviti tako obilan obrok, iako je upitno bi li ak i zdravi eludac mogao podnijeti vie od trideset takvih riba. U naoj pratnji bilo je nekoliko pristojnih starijih mukaraca iz takozvanog plavog GPU-a. Novi logor u Jenisejsku bio je znatno bolji, barem po naem miljenju. Istina, nije bilo mnogo prostora, ali nikada nas nije bilo vie od dvojice po leaju. Osim toga, bili smo relativno slobodni i nismo bili izloeni okrutnostima. Naprotiv, izmeu zatvorenika i Onih zaduenih za njih razvio se prilino ugodan odnos. Svakog jutra i veeri morali smo prisustvovati prozivci, koja je imala oblik raportiranja straaru GPU-a, koji bi zapisao vae ime na plou. Kada bi prozivka bila gotova, ploa bi bila noem ostrugana naisto. Nije bilo papira za takve stvari. Ako biste se zaboravili odazvati na prozivci, mogli ste dobiti zau-njak, ali nije bilo brutalnog udaranja. esto bi vojnik na dunosti samo pitao nekoga od nas moemo li jamiti daje osoba koja nedostaje unutar logora, a ako bi odgovor bio "da", tada bi vojnik upozoravajue rekao: 135 "Recite mu daje ovaj put zapisan, ali mora se pojaviti sutra ili u se doista naljutiti na njega. Moramo imati reda ovdje." U tom logoru doivio sam jedno od najudnijih iskustava u ivotu. Ovo je bio nain na koji su odabirali "strunjake". "Reci mi to zna raditi." Znajui da je bilo kljuno biti odabran za strune poslove, Fleischmann i ja smo im obojica hladno rekli kako smo "strunjaci za motore". Time su nas svrstali u grupu sa strunjacima. Kada smo svr-nuli pozornost ovjeka iz GPU-a na injenicu da je zapisao "strunjak" umjesto "strunjak za motore", on se veselo nasmijao, namignuo i rekao: "A to biste uinili da trae kuhara, a vi ste zapisani kao "strunjak za motore"?" Bio je praktian ovjek. Zapoeli smo na izradi drvenih kljueva za matice. Nitko nije imao pojma za to e oni biti upotrijebljeni. Tvornica koja ih je proizvodila tim poslom je zapoljavala dvadeset i pet ljudi. Nakon deset dana premjeteni smo u drugi odjel koji je proizvodio kompase i takve stvari. Niti u svojim najluim snovima nisam pomiljao daje mogue sabotirati posao do te mjere kao u toj tvornici. Pedeset posto svega stoje bilo proizvedeno moralo je biti baeno u otpatke. Primjerice, gradili su radionicu za popravak lokomotiva, to je bio posao na kojem je bilo uposleno barem est stotina strunjaka. Poduzete su sve mjere kako bi bila sagraena lijepa zgrada. Arhitekti i voe iz GPU mjerili su ono to se radilo nekoliko puta dnevno i plivali su u crteima i nacrtima. Izgradnju je s velikim zanimanjem pratilo itavo mjesto. Kada je radionica konano bila dovrena, bila je nakrivljena poput tornja u Pii, i svi osim onih odgovornih za to remek-djelo su se smijali glasno i neobuzdano, ukljuujui i nae ljude iz GPU. Isto je bilo i sa strojevima u tvornicama. Oni su se neprestano kvarili, a tada bi radnici oduevljeno povikali: "Pokvario se stroj! Pokvario se stroj!" 136 Bez obzira koliko sitan bio kvar, bilo je sigurno da e za njegov popravak biti potreban ostatak dana, dok bi aka praine u dinamu uvijek iziskivala dulje vrijeme za popravak. Ako je za jedan stroj bio potreban neki dio, uzeli bismo ga s drugog stroja, a na tome ga zamijenili s treeg, i tako dalje, sve dok posljednji ne bismo uzeli sa stroja koji nije radio, jer je ekao na neto iz Moskve prije no to bi mogao ponovno proraditi. Imali smo jedan veliki stroj, koji se

jednog dana pokvario, zbog ega je cijeli odjel morao prestati s radom. Nakon dugog pregovaranja, mi strunjaci smo odluili kako zasigurno neto nije u redu sa svjeicama. Budui da takav tip svjeica nismo imali u zalihama, morali smo poslati u Moskvu po novi komplet. Kada su one na posljetku stigle, tri tjedna kasnije, stigla ih je itava kutija, samo to je kutija kada smo je otvorili bila puna vijaka. Ponovno smo poslali zahtjev u Moskvu. Prolo je jo tri tjedna, a potom je stigla jo jedna kutija svjeica, ovog puta doista sadravajui svjeice. No u meuvremenu je sam stroj tiho nestao. Od toga velikog stroja nije ostalo nita osim zamanjaka. Predradnik je neko vrijeme gledao u ostatke, potom je odmahnuo glavom i otiao posjetiti natporunika Turgojskog, efa GPU, i napio se votke. Bilo bi pogreno misliti kako se iz ovoga moe zakljuiti da su svugdje u SSSR-u stvari bile tako kaotine i sabotirane kao u Jenisejsku. Vojska koja nam je bila suprotstavljena funkcionirala je savreno. Ako ve njezina oprema nije bila bolja od njemake - to rijetko nije bila - bila je barem jednako dobra, a takoer i manje komplicirana. A ljudski je materijal bio bolji. Primitivniji, ali pouzdaniji. To ne bi bilo mogue u zemlji koja je bila iskvarena u svim pogledima. Mnogi bi ljudi htjeli misliti kako je sve u Sovjetskom Savezu trulo, kao to je bilo u Jenisejsku, ali trebali biste paljivo zakljuivati. Da su stvari bile takve kakve su bile u Jenisejsku ne treba se uditi kada znate da je tamo bilo trideset tisua radnika na prisilnom radu, od kojih je bilo est tisua stranaca. Ondje je bilo trideset tisua ljudi koji su razmiljali samo o tome kako sabotirati posao kojega su obavljali, ili kojima je u krajnjem sluaju bilo krajnje svejedno hoe 137 li stvari biti proizvedene, a posao obavljen, ili nee. Bili smo tamo i bilo nam je relativno dobro, tako da nam je jedina briga bila kako ostati ondje. Drugim rijeima, morali smo se pobrinuti da stvari ostanu onakve kakve jesu to je due mogue. Veliki kanali i elektrane koji su bili izgraeni, dovreni irigacijski radovi, razvoj teke industrije i irenje opeg obrazovanja, sve su to stvari koje pokazuju da u toj velikoj zemlji nisu mogli biti samo saboteri. Razmjeri su ondje toliko veliki da se pogreke i gluposti, kojih niti jedno drutvo nije lieno jer ljudi nisu strojevi, nuno ine veima u oima Zapadne Europe i privlae pozornost. Tome se moe dodati imbenik da je zemlja bila u ratu, i ve iz tog razloga uvjeti su morali biti nenormalni. Upoznao sam njemakog komunista, Bernharda Krusea iz Berlin Lichterfeldea. On je sudjelovao u borbama na barikadama nakon Prvog svjetskog rata. Godine 1924. je preao u sovjetsku Rusiju, gdje je doekan irom otvorenih ruku. Bio je monter i dobio je dobar posao u nekoj tvornici u Lenjingradu, gdje je postao predradnik i instruktor za nekoliko stotina ljudi. Dobro je zaraivao i uivao je u svim povlasticama sovjetskog graanina gornje klase, ukljuujui i tu da je mogao kupovati u velikim partijskim trgovinama gdje se sve moglo dobiti. Oenio se djevojkom iz Moskve. Tada je 1936. uhien, odveden u Lu-bjanku i ondje dran dvije godine ne znajui zastoje bio tamo. Kada je neki asnik doao u njegovu eliju tijekom inspekcije zatvora, pitao gaje moe li mu rei zbog ega je uhien. asnik je poslao po registar, okrenuo na Kruseovo ime i proitao: "Tvoje ime je Bernhard Kruse; roen si u Berlinu 1902. i oenjen za Katju Wolin. Ti si strojar i bio si inenjer u nekoliko tvornica u okrugu Lenjingrad. Dobio si poasnu diplomu za usluge u izvjebavanju ruskih radnika i lan si Partije." asnik je nastavio itati. Na posljetku je odmahnuo glavom. "Ovo se ini udnim", rekao je. Tadajepovikao: 138 "Aha! Evo ga. Preao si poljsku granicu 1924. i uao u sovjetsku Rusiju. To je ilegalno." "Da, ali sam dobio rusku putovnicu, i svatko je znao kada sam i kako uao u Rusiju, i ovdje sam ve dvanaest godina."

asnik je samo slegnuo ramenima. "Zasigurno si neto zatajio GPU-u, to su oni sada saznali", rekao je. Godinu dana kasnije Kruse je osuen na petnaest godina prisilnog rada jer je uao u Sovjetski Savez ilegalno i tajno, vjerojatno s namjerom da bude pijun. O svojoj kazni je bio obavijeten u eliji, i tako uope nije vidio suca. Povjereno mije mnotvo takvih pria. Jesu li njihovi pripovjedai doista bili nevini i tako nesvjesni razloga zbog kojega su bili kanjeni je pitanje na koje ja ne mogu odgovoriti. Jedan stari Rus je rekao: "Ako je netko doista neto loe uinio, njega odmah ubiju." Postao sam doista dobar prijatelj s komesarom za distribuciju zatvorenikog rada. Nekoliko puta je doao k meni u tvornicu i traio da njemu privatno neto napravim. Jednoga sam ga dana upitao bi li mi mogao pronai bolji posao, to je obeao uiniti. Ve sljedeeg dana doao je k meni s ludim prijedlogom: "Zna govoriti i engleski i njemaki. to kae na to da po-stane uitelj jezika? Zasigurno moe djecu neemu poduiti. Kada naie inspekcija, samo pozovi komesara na pie, i on odmah zaboravi obaviti kontrolu. To emo napraviti." Nasmijao sam se. "To nikada nee uspjeti", rekao sam. "Mogu prilino razumljivo govoriti ruski, ali uope ga ne znam pisati. Morate smisliti neto bolje." Zapanjeno je odmahnuo glavom. "Zauzvrat te djeca moraju nauiti pisati ruski. Siguran sam da e upaliti." Meutim, nisam postao uitelj nego "mlinarski strunjak". U sluaju da me netko neto pita, trebao sam odgovoriti kako sam bio komesar za sve mlinove u Skandinaviji. Jedan mladi Rus pokazao mi je Mlin za brano broj 73. Razgledali smo sita u kojima je bilo najbjelije brano kojega 139 sam ikada vidio, i koje se legalno nije moglo kupiti. Tada je napunio vreu od sedam kilograma, zavezao je, pritisnuo je da se stanji i rekao mi daje stavim ispod jakne i malo oblikujem, kako ne bi bilo previe oito. "I to moe napraviti svakog jutra. Svi mi to inimo." Uz pomo svog tog dragocjenog brana kojega sam "nabavio", postao sam dobar prijatelj s mnogim ljudima iz GPU, kojima sam ga prodavao, pa sam uspio prebaciti Fleischmanna na pristojan posao izvan logora. Nije prolo dugo, i uspio sam nam obojici priskrbiti dozvole da se slobodno kreemo gradom, sve dok se budemo pojavljivali na jutarnjoj prozivci. Nekoliko smo se mjeseci dobro provodili i ivjeli jednako dobro kao i bilo koji slobodni ruski graanin. Jednom na tjedan ili bismo u kino i gledali ruske filmove, koji su veinom bili izvrsni, ali tjedne "film--vijesti" s bojita nisu. Meni su se one inile lanima i bombastinima, ponekad ak i grotesknima. Jedna od njih bila je o sovjetskom vojniku koji se borio na Krimu. Bio je teko ranjen, obje su mu noge bile odsjeene iznad koljena, a krhotina granate mu je izbila oi, no im je bio umotan zavojima, odmah je iskoio iz kreveta, dograbio naramak bombi i istrao van na svojim patrlj-cima kako bi nastavio borbu. Njemaki tenkovi su se kretali ulicom. Poput tigra, taj se Rus bez nogu i oiju popeo na tenk i raznio ga. Nastavio je to raditi sve dok ih nije unitio desetak; potom, kad su svi tenkovi bijesno gorjeli, taj je hrabri Rus dozvolio da ga odnesu natrag u poljsku bolnicu gdje su ga lijenici operirali i dovrili. Kada je film zavrio, neki je asnik iz gledalita po-vikao: "Drugovi! Tako se Crvena Armija bori protiv slijepih pristaa buroazije i kapitalizma!" Prije ili kasnije sve to je dobro mora doi svome kraju, i kada sam uo od jednog ovjeka iz GPU kako se pria da e nas ubrzo premjestiti, moda ak natrag u pakao Tobolska, Fleischmann i ja smo odluili pobjei. Odluili smo pokuati otii u Moskvu i ondje potraiti utoite u vedskom veleposlanstvu. Jednog sam jutra obeao ovjeku iz GPU koji je bio na dunosti 140

kako u mu dati vreu brana da ne primijeti ako se nas dvojica ne pojavimo na prozivci sljedeeg jutra. Nasmijao se i rekao neto o djevojkama. Pa smo ga ostavili u tom uvjerenju. U mlinu sam zatraio nekoliko slobodnih dana, jer sam trebao obaviti nekakav posao za komesara. Ponio sam si vreu za brano i u nju nagurao sav novac koji sam utedio svojim ilegalnim trgovanjem branom. Tada sam mirno ietao iz grada do mjesta na kojem smo se trebali sastati. Hodao sam dvadeset i etiri sata bez prestanka, i kada sam si na posljetku dozvolio da legnem u kanal bio sam tako iscrpljen da sam smjesta zaspao. Nema dosadnijeg krajolika od ruskog. Seoske ceste su duge i zavojite, napravljene samo od zemlje i ljunka. Sa svih strana prostire se stepa i samo stepa, sve dokle pogled dopire. Ponekad se moe vidjeti i nekakvu pticu. Sela su meusobno udaljena stotinjak kilometara. Nakon dva i pol dana hoda doao sam do eljeznike pruge, koja je sudei prema karti morala biti ona izmeu Gorkog i Saratova. Osjeajui se umorno i iscrpljeno, legao sam na padinu nasipa i ekao. Nije bilo hlada, pa me arko sunce gotovo ispeklo. Poela me muiti e. Iskre su mi plesale pred oima. Nisam mogao spavati, a iznutra sam se osjeao umorno i ispranjeno. Vrijeme je stajalo i nije me vie zanimalo. Samo sam leao i svijao se u depresiji. Osjeajui se i apatino i divlje, udio sam za enom. Ursula, ti si otila, nikada te vie neu vidjeti. Ne znam jesam li plakao zbog toga; moda sam utao nogama zemlju i proklinjao Boga i ponaao se poput razmaenog djeteta, ali to su bili uasni, beskrajni i gorki sati koje Sam proveo leei i ekajui vlak negdje izmeu Gorkog i Saratova. Kada je vlak konano naiao, bio je to teretni vlak koji je vozio prilino brzo. Uskoit e u ovoga, pa makar te to kotalo i glave, rekao sam sam sebi. im je lokomotiva prola pokraj mene, poeo sam trati uz vagone, uasnut milju da bih mogao 141 nabasati na olabavjelo kamenje nasipa i pasti pod kotae. Uhvatio sam se za ogradu jednog otvorenog vagona. Tri, etiri puta pokuao sam se zaljuljati na njega, ali nisam uspio, i gotovo sam izgubio glavu i pustio ogradu ili prestao trati i jednostavno pustio da mi se noge vuku za vlakom; no tada sam stisnuo zube i ponovno skoio. Trenutak kasnije, uskoio sam preko ograde u stranji dio vagona i pao na kolica koja su bila skrivena nepromoivom ceradom koja je prekrivala vagon. Tada sam gotovo doivio srani udar, jer se iznenada neko odvratno lice pojavilo iza kolica na kojima sam leao teko diui. Paralizirani strahom, gledali smo jedan drugoga. Tada sam izvukao pitolj iz depa. On je zajeao i zatvorio oi. "Jetzt ist alles ausl" "to - do vraga - pa ti si Nijemac!" Zapanjen, spustio sam pitolj, i sljedeeg se trenutka pojavio jo jedan ovjek. Oni su pobjegli iz logora za ratne zarobljenike stotinu i osamdeset kilometara sjeverno od Alatira. U poetku su bila etvorica; ali jedan od njih je ispao iz vlaka i bio pregaen, a drugi je skoio ravno u ruke trojice Rusa. Sreom, nisu odluili pretraiti vlak. Prouili smo moju kartu i shvatili da emo kada stignemo do Saratova morati biti paljivi kako nas ne bi odvezli dolje do Kaspijskog jezera. Sloili smo se da e najbolje biti pokuati se probiti do Volge, sjeverozapadno od Staljingrada, gdje su njih dvojica rekli da se nae trupe trenutano nalaze. Obojica su bili zarobljeni etiri mjeseca ranije u Majkopu, a otada su Nijemci jo napredovali prema Volgi. Kada smo stigli u Saratov, ispuzali smo van kako bismo vidjeli stoji li tamo neki drugi vlak u kojega bismo se mogli ukr cati, ako na nastavi ii u krivom smjeru. Pronali smo hrpu kutija punih sirove ribe, otvorili jednu od njih i najeli se. Sirova riba je stvarno ukusna, uz uvjet da ste dovoljno gladni. Nekoliko zainteresiranih maaka pojelo je nae otpatke i posljednje tri ribe iz kutije, koje mi nismo mogli pojesti. Tada smo se vratili na mjesto gdje se nalazio na

vlak. Ondje ga vie nije bilo, ali pronali smo drugi vlak, a budui da je bio nakrcan kamionima i 142 municijom, bili smo sigurni da zasigurno ide u naem smjeru -prema bojitu. Tada sam po prvi puta shvatio da sam na putu natrag na bojite. Do tog trenutka nisam zastao kako bih razmislio to radim, ali tada mi je pogled na kutije s municijom vratio u svijest tu injenicu. Vratiti se svemu tome! Ranije sam samo razmiljao kako se izvui iz Rusije, jer je Sovjetski Savez za mene bio opasno mjesto. Ali ako sam htio spasiti vlastiti ivot, bih li se trebao vraati na bojite? Natrag, predvoditi sve napade i biti na zaelju svih povlaenja? Taj me paradoks inio depresivnim. Zato je ivot tako besmislen? Zar ne bi bilo najjednostavnije odmah poiniti samoubojstvo? To je bilo udno i neobjanjivo, ali u tom sam se trenutku osjeao mnogo potistenijim nego kad sam se vraao sa svog dopusta kojega sam proveo s Ursulom. Moda su nae vjenanje i moj dopust inili dio mog ivota koji je sam po sebi bio potpun i zadovoljavajui; to mije prualo utjehu da i ako ne budem imao nita vie od ivota, imao sam to. Meutim, ovdje u Sovjetskom Savezu nisam doivio nita to bi samo po sebi bilo potpuno iskustvo. Mnogo sam putovao, usamljeni bjegunac, iako su mi mnogo puta pomogli, i ta velika zemlja mi je usred sve moje osobne patnje pokazala kako je svijet divan, prepun boja, bogat i pun mogunosti avantura. Vidio sam neto to je bilo mnogo veih razmjera od malene, opkoljene Njemake, koja se sada guila. Upoznao sam enu koja je izgledala kao da je stigla ravno iz zlatnim koncem izvezenog, arolikog tkanja Tisuu ijedne noi. Bez oklijevanja, ona mije dala stoje imala, i znao sam da bih uvijek mogao doi ponovno i da bi mi ona uvijek dala vie, da joj nikada ne bi bilo dovoljno. Ali ja nikada vie neu doi; mi se vie nikada neemo pronai. Velika zemlja je bila u procesu zatvaranja vrata za mnom nakon to sam je nakratko posjetio. Osjetio sam divlju potrebu da se vratim natrag, da se vratim onome to je bio ivot na rubu vulkana, i da ponovno pronaem svoju princezu i dovrim avanturu. Bilo je glupo od mene ne uiniti to. Bilo bi ludo to uiniti; ali je takoer bilo glupo radije krenuti kui i neobinoj "sigurnosti" tenka na bojinici. Istina je da su uvjeti u kojima je netko 143 poput mene ivio u Sovjetskom Savezu bili neljudski, ali takvi su bili i u tenku, i bilo je besmisleno jer nije bilo dalekih, izazovnih vrhunaca, do ijeg bi se podnoja mogao probiti, podnosei glad i ed, i nakon toga se uspeti. Vraao sam se tamo gdje moje ruke nee opipati nita osim bombi, a s njima se ovjek ne moe igrati. Nita se ne dogodi kada stavite prst na vrh bombe. Uzeli smo kutiju ribe i s njom se popeli ujedan od vagona, i dok je vlak tropotao naprijed, zaspali smo ispod nekoliko kamioneta. itavog sljedeeg dana lijevala je kia, ali mi smo ostali suhi ispod cerade, gdje smo sjedili jedui ribu, spavajui i lijeno razgovarajui. Moje su kolege bili strano dosadni. Bili su nacisti i vjerovali su kako emo pobijediti. Vjerovali su kako moemo poraziti tako veliku zemlju. Jedan se zvao Jiirgens, a drugi Bar-tram. U Uvarovu, istono od Dona, vlak je stao i dalje nije trebao ii. Neto izvan grada prouili smo svoju kartu i odluili da se nalazimo otprilike tristo pedeset kilometara istono od Voronjea. Morat emo stii na otprilike stotinu kilometara juno od Voronjea da bismo se mogli nadati kako emo pronai Nijemce na naoj strani Dona, jer smo znali da su sjeverno od Voronjea, zapadno od rijeke, Rusi, i nadziru sve mostove i mjesta gdje je plitak prijelaz preko rijeke. Cesta je vrvjela vojnicima, topovima i kamionima, ali nismo se usudili zamoliti za prijevoz, jer sam samo ja znao govoriti ruski. Posvuda je bilo ruske vojne policije, i zbog toga smo se danju skrivali. Blizu Sakmanke nas je zaustavio ruski narednik. Veliki kamion, u kojem je putovao sam je utonuo u meku cestu. Nakon to smo mu pomogli da ga izgura, ubio sam ga i obukao njegovu

uniformu. Uinio sam to ne razmislivi o tome to radim. Bila je to samo stvar koju je trebalo uiniti. Polegli smo ga u grmlje, i tada sam ja vozio kamion, a ostala dvojica su bila u stranjem dijelu. U kabini sam pronaao automat i nekoliko bombi. Vozio sam prilino brzo, i prevalili smo dvije stotine kilometara prije 144 no to smo ostali bez goriva. Tada smo ostavili kamion i nastavili pjeice. Ponio sam automat sa sobom. Pribliavali smo se sreditu oluje. Sljedeeg dana mogli smo uti topove. Bilo je udno ponovno uti taj zvuk. Kada je pala no, horizont je bio krvavocrven. U unitenom Jelansku skrili smo se u neku ruevinu, ali ondje nismo mogli dobro spavati, samo pet kilometara od linije bojita, jer je buka topnitva bila zagluujua, a prolo je tako dugo otkad smo je sluali, pa smo se odvikli od spavanja usprkos buci. Stoga smo bili na rubu ivaca kada smo, nakon to je pao mrak, krenuli prema rovovima. Granate su zujale pokraj naih uiju gotovo neprekidno, prizemljujui uz potmule udarce i eksplodirajui uz zagluujui tresak, razbacujui zemlju, kamenje i elik oko naih glava. Bilo nam je potrebno nekoliko sati da stignemo do ruskih rovova, gdje smo pronali rupu za zaklon. Leali smo ondje, promatrajui usamljenu dvojicu vojnika s tekom strojnicom. U prikladnom trenutku smo ih zaskoili i smrskali im glave; tada smo protrali kroz njihov rov i potrali glavom bez obzira prema drugoj strani. Morali smo se baciti u rupu od granate usred niije zemlje, jer je nae iznenadno pojavljivanje izazvalo napad paljbe s obaju strana iz oruja svih moguih kalibara i svih moguih vrsta si-gnalnih raketa. Prolo je mnogo vremena prije no to se sve dovoljno stialo kako bismo se usudili izii iz rupe i prevaliti trkom posljednji dio puta do njemakih poloaja. Kad smo gotovo stigli, oglasila se njemaka strojnica i Jiirgens je posrnuo uz jauk. Bio je mrtav, stoje bilo olakanje, barem zbog toga to ga nismo morali nositi. Bartram i ja smo nastavili trati, viui: "Nicht schiessen! Wir sind deutsche Soldaten!" Drhtei i bez daha, upali smo u rov i odmah smo odvedeni zapovjedniku satnije. Nakon nekoliko pitanja poslao nas je u zapovjednitvo pukovnije, gdje smo dobili jesti i mjesto za odspavati. 145 ... onda je on bio toliko glup da se povjerio jednoj bolniarki koja nije znala drati jezik za zubima. Ostatak moe sam zamisliti. Jednog jutra na prozivci Stari nam je proitao sljedeu obavijest: "Gefreiter Hans Breuer iz 5. satnije, 27. tenkovske pukovnije je 12. travnja osuen na smrt zbog prekraja protiv morala tako to je namjerno dozvolio da mu lijeva noga zapne u gusjenice tenka. Trajna degradacija i gubitak poasti. Kazna je izvrena 24. travnja u Breslau." Tako je to otprilike bilo sroeno. Stari Un otpuhnuo je dim iz lule, a Porta se tuno nasmijao: "Ne, ne isplati se uiniti to sam." Sjeo sam kako bih pisao majci i Ursuli i rekao im kako u dobiti dug dopust za otprilike tjedan dana. Iste sam veeri bio pozvan kod zapovjednika satnije. Meier je sjedio u stolici za kampiranje naslonivi se, i u tiini me promatrao. Na posljetku je prozborio: "Kako se usuuje biti tako nepristojan i traiti dopust mimo svoga zapovjednika satnije!" "Nisam traio dopust", odgovorio sam. "Pukovnik je bio taj koji je rekao kako u ga dobiti kada se vratim." "Tvoj dopust je otkazan. U ovoj satniji ja odreujem tko e ii na dopust. Moe ii." Vratio sam se. 146 SVINJA MEIER "NOSOVE na rusku zemlju, vi zatvorenici!"

Odjednom su se zauli urlici i brzo se izgubili u zveketu smrti. Tenk 534 je utonuo u meku zemlju i zgazio petoricu ljudi kojima je Hauptmann Meier naredio da legnu na trbuhe ispred njega. Na trenutak je nastupila smrtna tiina; tada se iz satnije zauo glasan urlik. Kada je pet zdrobljenih tijela bilo izvueno Meier ih je na trenutak pogledao, kao da ga se itava stvar uope ne tie. Svatko od nas je dobio kratku pjeaku lopatu za iskopavanje mina, i bili smo spremni da iziemo na niiju zemlju. Bilo je devet naveer. Sve to je moglo zazveckati i odati nas naoale, plinske maske, ljemove i baterije - ostavili smo u zemunici. Nae jedino oruje bili su pitolj, no i nekoliko malenih runih bombi. Porta je imao svoj ruski snajper, kojega je uvijek vukao sa sobom. Netom prije no to smo trebali izii iz rova, doao je Hauptmann Meier da nas vidi, a s njim je bio Oberleut-nant von Barring. Meier je bio uvredljiv kao i obino: "I obavite svoj posao kako treba, vi svinje", rekao je. Ne obraajui pozornost na Hauptmanna, von Barring se rukovao sa svakim od nas i poelio nam sreu. Stari Un dao nam je znak, skoili smo preko grudobrana i pojurili kroz nae barikade od bodljikave ice. Iza njih se prostirao dug i opasan otvoreni komad puta kojega smo morali prijei punom brzinom. Kada smo bili otprilike na pola puta, eksplodirala je signalna raketa i tamu pretvorila u bljetavu svjetlost. Bacili smo se dolje i nepomino leali. I najmanji pokret se istoga trena moe primijetiti kada se dobro osvijetli, a svaki se pokret na 147 niijoj zemlji smatra neprijateljskim. Svjetlosti je trebalo nevjerojatno dugo vrijeme da potone do tla. Skoili smo i ponovno pojurili, ali preli smo svega nekoliko koraka, kad se nad nama pojavila nova raketa. Stari Un je divljaki psovao. "Ako se ovo jo dugo nastavi, neemo se vratiti ivi. Stoje, do vraga, veeras tim Rusima da alju u nebo sve to smee?" Zasiktalo je jo nekoliko raketa, a tada je nastala stanka u kojoj smo stigli do ruske ice. Leei na leima, prerezali smo je klijetima, i ice su se razdvojile i smotale se. Tada je slijedio najopasniji dio posla: leei potrbuke s klupkom bodljikave ice iznad nas, morali smo pronai mine gurajui u zemlju duge, tanke eljezne ice. Mine su bile napravljene od drveta, pa stoga nismo mogli koristiti detektor mina. To uope nije bio posao za tenkiste, a injenicu da smo ga mi obavljali imali smo zahvaliti iskljuivo svinji Meieru i njegovoj elji da zaradi odlikovanje. On je zamolio zapovjednika pukovnije da taj posao dodijeli njegovoj satniji. Ne samo da smo morali kartirati minska polja, nego smo morali iskopati nekoliko mina i postaviti ih u koridore koje su si Rusi ostavili istima da bi ih koristili prilikom napada. inei to, trebali smo napraviti nove koridore, za koje bismo znali samo mi i koje bismo mogli koristiti kad mi budemo napadali. Budui da nisam imao iskustva s iskopavanjem tih vragova, dobio sam jedini bode kojeg smo imali, i kojega su mi rekli da koso zabadam u tlo. Za trenutak ili dva bodeom sam naao neto tvrdo. "Stari Un", tiho sam ga pozvao. Dopuzao je do mene. "Jesi lije naao?" proaputao je. "Mislim da jesam." Uzeo je bode i oprezno ispitao tlo. "Dobro je. Naao sije. Sada samo budi paljiv da i ona ne pronae tebe." Obiljeio je minu na mapi. Nakon toga pronalazili smo jednu za drugom. Kada smo kartirali itavo polje, iskopali smo ih

148 nekoliko i postavili ih na druga mjesta. To je bio posao koji je strano unitavao ivce, jer bi nas odao i najtii zvuk. Gotovo smo dovrili posao kad nam je iznad glava eksplodirala signalna raketa. Ja sam hodao nosei minu, i morao sam se baciti potrbuke, pa sam gotovo ezdeset beskrajnih sekundi leao s visoko-eksplozivnim sredstvom stisnutim vrsto uz sebe. U zoru smo se svi vratili natrag, neozlijeeni. etiri noi za redom morali smo raditi taj posao. Imali smo nevjerojatnu sreu, jer se nikome od nas nije nita dogodilo. Kada smo raportirali kako je rad na minskom polju dovren, Hauptmann Meier se podrugljivo nasmijao. "Dovren, kaete? Leali ste i hrkali u nekakvoj rupi od granate, vi svinje. Nekoliko puta sam ispaljivao signalne rakete, ali niti jednom od vas nije bilo ni traga ni glasa. Ali neete se vi meni smijati, vi bijedne ivotinje. Javit ete se ovamo tono u 23.00 sa svojim mapama i ja u izii s vama i provjeriti va smrdljivi posao. Jeste razumjeli?" "Da, gospodine Hauptmanne", odgovorio je Stari Un, i napravio okret kojim je blatom popricao naeg ludog zapovjednika satnije. Mjesec je bio visoko dok smo se, zajedno sa svinjom Meie-rom, probijali niijom zemljom prema minskom polju. Sili smo u dugi kanal, u kojem nas Rusi nisu mogli vidjeti, ali u kojem su mine bile postavljene blizu jedna drugoj poput haringa u konzervi. Meierje iao prvi, traei iste koridore na mapi koju mu je dao Stari Un, a odmah za njim iao je sam Stari Un, takoer gledajui mapu, iako smo svi mi znali napamet itavo polje. Meierje skrenuo desno. Mi ostali smo zastali i tiho zalegli. Uao je deset, petnaest metara u minsko polje, i nita se nije dogodilo. Tada je otkrio daje sam. Nije se usuivao izderati na nas, kao to bi volio, jer bi to privuklo pozornost Rusa. "to ovo, do vraga, znai, vi smrdljivi kriminalci?" tiho je prosiktao. "Slijedite me kao to sam vam naredio, ili u vas dati uhititi i izvesti pred vojni sud!" 149 Stari Un se malo pridigao i rekao uz smijeh: "Sada je gotovo s tobom i tvojim vojnim sudom, jer e se u roku pet minuta pretvoriti u mljeveno meso, razumije li to?" Meier je pogledao, zapanjen, na mapu koju je drao u ruci. "Da, samo bleji u svoju mapu, ti govnaru", rekao je Porta. "Samo to postoji malena razlika izmeu nje i one koju mi imamo. Budui da si ti asnik, mora imati bolju mapu nego mi, pa smo pomislili kako bismo ti mogli dodati nekoliko tvojih crvenih kvaica na desnu stranu umjesto na lijevu. Dakle, ne moe rei da nismo nita za tebe napravili." Sljedeih nekoliko minuta glasno smo mu se smijali. Tada je Porta podigao svoj snajper i rekao mu: "A sada plei za nas, ti svinjo od asnika, ili u ti smjestiti metak u trbuh." Smrtno blijed, Meier je krenuo korak po korak prema natrag, ali prevalio je samo metar ili dva prema nama kad se zauo kratak rafal iz Portine puke i Meier je dobio dumdum metak u rame. Stajao je njiui se i stenjui od boli, dok mu je krv iz slomljenog ramena tekla niz prsa. "Plei, proklet bio, ti svinjo kakva jesi", siktao je Porta. "Plei valcer! Mi emo svojim pukama oponaati bubnjeve, ovima koje ste nas ti i ovakvi poput tebe nauili koristiti!" Stari Un je izvukao svoj pitolj i opalio metak izmeu Meie-rovih stopala, tako daje ovaj poskoio kao da plee. Stege, Plu-ton, ja i ostali takoer smo ispaljivali metke u tlo ispred drhtavog, nemirnog asnika. Kada je pao, prva je mina eksplodirala i odbacila ga visoko u zrak. Pet puta je njegov pad prouzroio eksploziju sljedee mine. Poele su svijetliti signalne rakete, jer su eksplozije uzbudile itav sektor. Zatektale su strojnice, a povremeno bi se zaula i tupa eksplozija granate. Na njemakoj strani, u zrak su poletjele crvene signalne rakete, dajui znak topnitvu da zapone baranu vatru du ruskih linija; Rusi su ispalili svoje rakete da pozovu otvaranje barane vatre na njemake linije. Obje su strane vjerovale kako se druga strana sprema pokrenuti napad.

150 Oluja se spustila na nas poput uragana, a zemlja je poletjela u zrak stvarajui zid. Bacili smo se naglavce u rupu od granate, u kojoj smo leali dva sata, dok se duel nije stiao. Ubrzo nakon toga, uskoili smo u svoj rov, a Stari Un izvijestio je Oberleut-nanta Barringa: "Gospodine Oberleutnant! Unteroffizier Beier vraa se s odjeljenjem 2, koje je bilo odreeno za izvianje u neprijateljskom minskom polju. Izvianje je obavljeno po planu, pod zapovjednitvom Hauptmanna Meiera. Hauptmann je poginuo, jer je, bez obzira na upozorenja odjeljenja inzistirao na ulasku u neprijateljsko minsko polje." Barring nas je paljivo pogledao; pogledom je prelazio s ovjeka na ovjeka, na trenutak promatrajui svako od lica. Nikada nisam vidio tako duboko humane i ozbiljne oi poput njegovih. "Hauptmann Meier poginuo? Pa, dogaa se to u ratu. Unter-offizieru Beier, povedite svoju grupu natrag u zemunicu. Odjeljenje broj 2 je napravilo dobar posao s tim minskim poljem. Poslat u izvjee viim asnicima." Salutirao je, s dva prsta prislonjena uz rub kape, i vratio se u svoju zemunicu. Stari Un se nasmijao. "Sve dok je on iv, nee vie biti lova na svinje u 5. satniji." "Jeste li primijetili salta koja je svinja izvodila dok su ga nae drage mine bockale u lea?" rekao je Porta veselo. "Njegov nekadanji profesor tjelesnog bi bio razdragan da gaje mogao vidjeti." Takav je bio nadgrobni govor za Hauptmanna, Meiera, njemakog pripadnika srednje klase koji je bio premalen da ode u rat i postane netko. 151 "to? Zar ih nije bilo dvije?" Ispustivi urlik, Pluton je potrao za Portom i djevojkama. Uskoro su bili izvan domaaja vida, ali i dalje smo mogli uti veselo cicanje dvaju prsatih djevojaka. "Neemo ih vidjeti nekoliko sati", rekao je Stari Un uz osmijeh. Mi ostali leali smo u visokoj travi. Leali smo ondje sanja-rei i promatrajui dim iz naih lula. Tiho smo razgovarali o suborcima koji vie nisu bili s nama. DEKI, NASPAVAJTE SE Rano ujutro, kada biste doli sa svjeeg zraka u prenatrpanu seosku kolibu, njezin je smrad bio gotovo dovoljan da vas obori s nogu, ali ak i na to biste se privikli, i u roku nekoliko minuta zaspali biste uz hrkanje i hrakanje Rusa. Znali smo daje ena bolovala od TBC-a, ali to s tim? Prihvatili smo bacile kao i sve ostalo: ui, takore i prljavtinu. inilo se da jo nismo ni zaspali, a ve bi nas probudili Rusi koji su se budili. Porta im je opsovao, ali stari Rus odgovorio je smireno i odrjeito: "Zaepi, Herr vojnik i spavaj!" Sat vremena kasnije kvocajui je ula kvoka, a za njom i svi pilii, i kada je ona stala Porti na lice, posve je poludio. Iskoio je iz slame poput rakete, zgrabio kvoku za vrat, oamario je kaiprstom i po vikao: "A sada nosi sebe i svoj nezakoniti pomladak van odavde, ti neodgojena ivino!" Potom je izbacio kvoku kroz prozor i poeo tjerati uspaniene pilie prema vratima. To je privuklo snahu, koja je poela vikati. "Moram imati mira!" povikao je Porta i psovao joj sve dok nije izgubila ivce i udarila ga po glavi velikom kutlaom. Mi ostali smo prasnuli u glasan smijeh, to je Portu dovelo na rub pameti. Potrao je za enom samo u koulji, iji su repovi 152 leprali oko njegovih mravih nogu. Istrao je skroz u polje, Rusi su umirali od smijeha, a ubrzo nakon toga vratio se gotovo bez daha, zatvorio vrata uz tresak koji je uzdrmao itavu kolibu, gurnuo glavu kroz prozor i povikao:

"elim spavati, i sljedea osoba koja me bude ometala, biti e upucana, bang-bang, gotova, mrtva!" Kada smo ustali bilo je skoro podne, i ja sam donio nau hranu iz kuharskog kamiona. Konano smo imali neto pristojno, varivo od graha. Nae porcije su bile gotovo pune, a prodrli smo ga poput zvijeri. Nakon to smo polizali tanjure, bacili smo se na paket kojega je Stege dobio od kue. U njemu je bilo ipsa, sitnih kolaia i velik komad dimljene unke. Odnijeli smo sve to na stol kojega smo napravili pokraj nunika. Porta je imao bocu votke. Okrenuli smo svoj zahod tako da smo mogli sjediti jedni nasuprot drugima sa stolom izmeu nas. Kad smo se smjestili, pronali smo svoj umaeni pil karata i poeli igrati. Jeli smo kolaie, a povremeno bismo si odrezali komad unke. Boca je kruila izmeu nas. ae ili alice predstavljale su luksuz kojega smo ve odavno poeli smatrati nepotrebnim i enskastim. I tako smo nas petorica sjedili s hlaama oko koljena, jedui, pijui i kartajui se, puei i razgovarajui, radei ba ono zbog ega smo doli i uivajui u ivotu. Nae gole stranjice veselo su se smijeile ljudima na seoskoj ulici, jer je zahod bio smjeten na uzvisini, s koje smo imali dobar pogled na sve strane, kao to su i svi imali dobar pogled na nas. Neka ptica je pjevala na stablu, a pokraj nas leao je pas, lijeno opruen na toplini jesenjeg sunca. ene koje su radile u polju pjevale su neku rusku pjesmu. Sve do veeri, kada bi Rusi poinjali dolaziti kui s polja, ne bismo se ustajali iz nae idile, a tada bismo se lijeno odvukli do kolibe. Jednog prijepodneva, Stari Un i ostali tenkovski zapovjednici su bili pozvani kod zapovjednika satnije. Kad se Stari Un sat vremena kasnije vratio, s oduevljenjem nam je rekao: "Deki, kreemo na malenu ekspediciju. Trebamo otii do ravnice dvadeset kilometara juno od Novija i ukopati staru kantu 153 sve dok samo topovska kupola ne bude virila van. Bit emo ugodno sami i pedeset kilometara iza linije bojita, pa nee biti nikakve pucnjave. Tamo emo ostati, cvjetajui i ekajui sve dok se Ivan ne probije kroz nae poloaje na bojitu, a tada moramo unititi njegove tenkove, dok nam budu prilazili. Poloaj moramo zadrati pod svaku cijenu, a klju za paljenje moramo baciti im ukopamo staru kantu." Porta se nasmijao: "Rekao si klju za paljenje?" Stari Un se nasmijeio: "Da, to je sve stoje bilo spomenuto." "Izvrsno." Imali smo etiri rezervna kljua. Neto prije zore stigli smo na svoju novu poziciju. Nalazila se tono usred ravnice, gdje je trava bila toliko visoka da smo morali stati uspravno kako bismo vidjeli preko nje. Bilo je hladno, pa smo na sebi imali krznene kape, kapute, debele rukavice i kone hlae povrh naih crnih hlaa uniforme. Budui da smo u tenku imali samo dva pijuka i lopatu, samo trojica su mogli raditi istovremeno, a za to je postojalo veliko nadmetanje, jer je bilo hladno. Stari Un zamahnuo je rukama i lirskim glasom rekao: "Djeco, djeco, malena djeco. Nije li divno biti ovdje kopati na otvorenome. Vidite, sunce sada izlazi i vie se ne moramo bojati prikaza. Biti e toplo, a ptice e pjevati mnogo pjesmica samo za nas, i ako budemo jako, jako dobri Starac iz stepe e moda doi i ispriati nam dugaku, pokvarenu priu. Zar ne osjeate poljupce svjeeg stepskog vjetra na vaim mekim obrazima, i kako se poigrava s vaim kovrama? Kako se sunce uzdizalo, izgubili smo poneto od svoje revnosti. Poeli smo se znojiti i skidati komad po komad odjee, sve dok na kraju nismo radili samo u kratkim hlaama i izmama. ak i tada, znoj je curio s nas, a na rukama smo dobili uljeve od rada na kojega nismo navikli, iskopavanja tvrdog tla stepe. "Recite mi," rekao je Porta, "jesmo li mi nadniari ili vojnici? Samo me zanima zbog lanarine za sindikat."

154 Izmjerili smo tenk kako bismo ustanovili hoe li rupa uskoro biti dovoljno duboka, ali u podne, kad smo kopali ve sedam sati, jo smo uvijek bili na pola puta. Stari Un poeo je proklinjati vojsku, a Porta gaje neduno pitao moe li osjetiti njene poljupce stepskog vjetra, i nije li mu srce razdragano toplim zracima sunca i edukativnim uinkom rada pijukom? Stari Un je bijesno bacio pijuk prema Porti i otiao se opruiti u sjenu tenka. "Neu iskopati niti liicu vie. U ovom ratu vie nee biti rupa. Laku no." Porta, Stege i ja kopali smo jo pola sata, a tada su nas Pluton i Stari Un trebali zamijeniti. Nakon mnogo prepiranja, natjerali smo ih u rupu. Sljedeih nekoliko sati je prolo u redu, a tada smo smjene od pola sata u kojima smo trebali kopati zamijenili petnaestominutnima, a nas kraju smo sva petorica legli na lea, gledajui u zrak, nesposobni da bilo to uinimo. No, rupa je morala biti iskopana, od toga se nije moglo pobjei, pa nakon to smo leali sat vremena Stari Un i Pluton su se osovili na noge, a mi ostali smo ih uskoro slijedili. U pet ujutro sljedeeg jutra rupa je bila dovrena, i mogli smo uvesti tenk u nju. U tren oka smo si podigli ator, pa da moemo na spavanje; ali budui da smo bili u podruju u kojem su partizani navodno bili brojni, morali smo postaviti uvara. Nismo se mogli sloiti tko e prvi straariti. Usred nae bune prepirke, Stari Un je iznenada rekao: "Ja sam Unteroffizier i ne moram stajati na strai. Za to se morate sami pobrinuti." Potom se umotao u pokrivae i zaspao. "A ja sam Stabsgefreiter", rekao je Pluton. "Laku no, djeco draga." "A bila bi sramota za nau vojsku da se jedan Oberfreiter ponizi obavljajui neto tako prljavo poput straarske dunosti", rekao je Porta. To je ostavilo Stegea i mene da gledamo jedan u drugoga. "Nemojmo to uope raditi", rekao sam. "Ovdje nema partizana." "Niti jednoga", rekao je Stege, bijesan. 155 I tako smo sva petorica spavali. Prvi koji je ujutro iziao iz atora je bio Stege. Htjeli smo popiti svoju kavu u krevetu i vukli smo slamke tko e je napraviti, pa je posao pripao njemu. Pet minuta nakon to je ustao, povikaoje s tenka: "Izlazite van, dolazi asnik!" Isteturali smo van, ne elei biti uhvaeni na spavanju u svom atoru u jedanaest prije podne; ali takav je bio Stegeov smisao za humor, pa smo upuzali natrag unutra, legli i poeli glasno vikati traei kavu. Na posljetku smo je i dobili, ali im smo dovrili svoj obrok i Stege odnio alice, opet je izvana po-vikao: "Sada morate izii. Pourite! Stari i skiper dolaze. Pourite, vi glupe svinje, ovaj puta je ozbiljno." Ali mi smo se samo smijali, a Porta je povikao da ako ga asnik bude traio, Stege odgovori kako Porta danas nije kod kue, to je jo i popratio gromoglasnim vjetrom. Stari Un slijedio je njegov primjer. "Iziite van, svi. Ovo je krasan posao", rekao je glas vani, a bio je to asnikov glas. Iskoprcali smo se van. Kad smo stali u stav "pozor" licem okrenuti prema dvama svenamjenskim vozilima koja su stajala pokraj nae rupe, naa je odjea bila svakakva samo ne onakva kakvu bi se moglo nazvati propisnom. asnik nas je bijesno gledao. Izraz lica Oberleutnanta von Barringa je bio nezamisliv. Izgledali smo poput ale u stripu: Stari Un je nosio kaki kratke hlae, arape i koulju prljavih krajeva. Porta je na sebi imao svoje hlae za vjebu, ije su nogavice bile zabijene u arape i bljetavocrveni svileni rubac svezan oko vrata. Plutonova koulja je visjela izvan hlaa, a oko glave je poput turbana imao zamotan zeleni al.

"Jeste li vi zadueni za ovaj tenk?" zagrmio je asnik prema Starom Unu, dok mu je monokl prijetei sjajio. "Da, gospodine Oberst!" "Pa to, do vraga, ekate? Zar mi neete raportirati?" 156 Stari Un je otrao do njegovog automobila, lupio petama i na propisani nain povikao u tiinu stepe: "Gospodine Oberst! Unteroffizier Beier raportira da prvi tenk odjeljenja broj 2 nema nia posebno za spomenuti." asnikovo liceje pocrvenjelo. "Dakle, nemate nita posebno za spomenuti", rekao je. "Ali ja imam ..." i tada smo dobili jezikovu juhu. Kasnije se von Barring vratio sam. "Vi ste najgora prokleta skupina u itavoj vojsci", rekao je odmahujui glavom iznad nas. "Zaboga, pa mogli ste postaviti straaraprvi dan. Morali ste znati kako e asnik doi u kontrolu. Sada je svaki od vas dobio po tri dana u zatvoru, koje ete morati odsluiti kad budete zamijenjeni. Rupa koju ste iskopali ne zadovoljava; i morate iskopati drugu desetak metara prema natrag; i mogu vam jamiti kako emo asnik i ja navratiti tijekom veeri, pa bi vam bilo mudro da odmah zaponete." Nakon stoje otiao dugo smo vremena sjedili u tiini. Iskopati novu rupu? Nikada. Ali, to uiniti? Stege je smislio plan. "Draga moja djeco", rekao je odjednom. "Trebali biste se zahvaliti Bogu to meu vama postoji inteligentan ovjek, koji vam moe pomoi kada je potrebno razmiljati. Ono to moramo uiniti jest odvesti staru kantu natrag u Oskol, lijepo zaeljeti dobar dan i pozvati Ruse na vonju; kao njihov doprinos proslavi, zamolit emo ih da ponesu svoje pijuke." Ukotrljali smo se u selo koje je lealo obavijeno nedjeljnom tiinom, i nismo imali problema s pronalaenjem i vie dobrovoljaca no to nam je trebalo, tako da smo se natrag vratili s teretom od gotovo etrdeset mukaraca i ena. Rusi su vonju na tenku smatrali najveom moguom zabavom, i uz pratnju pjesme i poalica, nova je rupa bila iskopana za dva sata, iako su povremeno odbacivali pijuke i plesali i pjevali, podiui oblake praine. Bili smo toliko zaokupljeni ovim novim oblikom nedjeljne zabave, da nitko nije primijetio kako je doao Oberleutnant von Barring. Stajao je i pomalo zapanjeno promatrao veselo okupljanje. Tada je odmahnuo glavom: 157 "Vama stvarno nikada nije dosadno, moram rei", rekao je, a potom se, jo jednom odmahnuvi glavom, odvezao. Kasnije, naveer, odvezli smo te vesele Ruse natrag u njihovo selo. Porta je otkrio nekoliko djevojaka, koje su mu sada gotovo visjele oko vrata, pa ga uope nije bilo lako odvui. Je li bilo nedomoljubno to su nam ti Rusi pomogli protiv svojih sunarodnjaka? Pretpostavljam da jest. Ali nisam siguran da ono to su oni uinili nije bilo puno uinkovitije od pokuaja partizana ili regularne vojske. Takvo bratimljenje je vie od svega omraavalo rat njemakom vojniku. Znam mnoge koji su bili istinski i trajno izlijeeni od svog vjerovanja u idiotski mit o nadmonim ljudima kada su otkrili kako "neprijatelj" nije i njihov neprijatelj, a posebice nije nie bie. Obini njemaki vojnik proirio je svoje znanje o ovjeku i narodima. Takvi susreti su u njega usadili sjeme suuti i solidarnosti s obinim ljudima. Polako, ali sigurno, on je bio udaljen od svojih lanih i prenapuha-nih ideala, svoga histerinog Fuhrera, svojih arogantnih generala. On je nauio aktivno mrziti SS, kojega se prije bojao budalastim i poniznim strahom. Nemate nikakve elje pucati na ljude s kojima ste dan prije plesali, bez obzira na to bio rat ili ne; tako da ete vie nego vjerojatno pucati u zrak, osim ako asnik ne stoji iza vas i promatra.

158 Smijui se, pruio nam je nae dokumente za dopust i rekao: "Ako pourite i spremite se, moete se sa mnom povesti do vlaka. Imate dopust od etrnaest dana i jo pet dodatnih dana za put." Pjevali smo i klicali; poludjeli smo od veselja. Otplesali smo do nae kolibe i borili se za staru britvu koju smo do tada upotrijebili barem ezdeset puta. Porta je poljubio staru rusku baku tono posred njezinih naboranih usta i plesao uokolo s njom, tako da su joj odletjele papue. Stara je zakljuala poput kvoke i gotovo pala na pod od smijeha. "Gori ste od kozaka", rekla je. 98". PRIUVNA BOJNA U Gomelj smo stigli dvadeset i etiri sata prekasno. Odlaz-ni vlak za taj dan je ve otiao, pa smo morali ekati sljedei sutradan. Neki doasnik nam je rekao daje na bojitu pravi pakao. Oigledno su Rusi napali du linije koja se prostirala od Kalinji-na do bazena Dona, i na nekoliko su je mjesta uspjeli probiti. "Imali smo vraku sreu da smo uspjeli otii na vrijeme", rekao je Porta. Stari Un odmahnuo je glavom. Na licu mu se pojavio zabrinut izraz. "Ne zaboravi da emo se za etrnaest dana morati vratiti natrag, a teko da e se stanje imalo popraviti do tada." "Daj zavei, ti stari kvaritelju raspoloenja", rekao je Stege. "Ti si ludi stari momak. itavih etrnaest dana kod kue s mamom. Rat e moda i zavriti prije no to se mi budemo morali vratiti." Vei dio noi proveli smo razgovarajui o tome to emo raditi kada doemo kuama. Razmiljao sam o Ursulinom vrstom, oblom tijelu, prisjetio se njezinog zagrljaja i kako su njezine ruke putovale niz moja lea. Utihnuo sam i napeto iekivao. Na je vlak trebao krenuti u 18.40, ali ve u 17 sati bili smo na peronu. Osjeali smo se kao kraljevi kada smo pruali nae dokumente vojnoj policiji na pregled. Pronali smo si dobro 159 mjesto u vlaku. Porta i Pluton su se popeli na police za prtljagu kako bi na njima spavali, a nas trojica smo skinuli izme i rasko-motili se. Postupno se cijeli vlak ispunio bunim vojnicima koji su ili na dopust. Leali su na podovima kupea i u hodniku. Boce rakije kruile su uokolo, a zvui glazbe i pjevanja dopirali su iz vie kupea. Porta je izvadio svoju flautu i svirao melodiju jedne zabranjene pjesme, to nas je potaklo da otpjevamo itav svoj repertoar zabranjenih i prostakih pjesama. inilo se kako to nikome nije smetalo. Mi stari vojnici pjevali smo ono to se nama svialo. Daje itko pokuao neto prigovoriti, bio bi izbaen kroz prozor bez ikakvog komentara. Klicali smo dok je vlak nastavljao svoj put. U neko doba noi, vlak je stao na stanici u Mogiljevu. Do tada se tiina ve spustila na nas, i veina je spavala i sanjala o svom dopustu. Za mnoge je to bio prvi nakon nekoliko godina. Osjetio se trzaj i vlak se poeo kretati, no prevalio je samo malu udaljenost, a potom je ponovno stao. Ubrzo nakon toga zauli smo povike koji su dolazili iz jednog od vagona, a gotovo istovremeno vrata naega su bila otvorena, i nekoliko vojnih policajaca sa ljemovima na glavama je upalo unutra, viui: "Svi van i ponesite svoju opremu. Svi dopusti su otkazani. Rusi su se probili, i vas emo ustrojiti u privremenu priuvnu bojnu i poslati na bojite." Doli je do stranog metea. Vikali smo i urlali, sve u isto vrijeme, i rekli policajcima neka se nose sa svojim loim alama. Ali, na nesreu, to nije bila ala. Pospani i razbjenjeni, morali smo se postrojiti na otvorenom prostoru ispred stanice: topnici i posade tenkova na lijevoj, ostali na desnoj strani: pjeaci, zrakoplovci, mornari, bez obzira, svi na desno. Oduzete su nam nae potvrde o dopustu, a tada je nareeno: "Kolona - na desnoj strani - desni okret - brzi - MAR!"

itave smo noi hodali. Put je bio zatrpan snijegom, a ledeni vjetar puhao nam je u lica. Jo uvijek nismo mogli vjerovati daje taj nevjerojatno prljavi trik bio istinit. Takve se stvari ne rade vojniku; ne izbacuje ga se iz vlaka koji ga vozi na etrnae-stodnevni teko zaraeni dopust, i alje na mar po zakrenoj 160 seoskoj cesti, tjerajui ga natrag na bojite da se bori protiv tenkova, bacaa plamena i granata. To je unitilo i ono malo morala ili volje da se borimo koju je itko od nas mogao jo uvijek imati. est dana probijali smo se naprijed kroz snijeg i snijeg i snijeg. Tada smo se sukobili s neprijateljskim snagama, neto sjevernije od sela Livina. Granate su tako udno zvuale kada bi pale u snijeg. Polako smo se povlaili pred napadima ruskog pjeatva, koje je napredovalo, nezainteresirano za gubitke. Polako i sigurno nae novostvorene formacije dolazile su sve blie i blie rasulu i unitenju. Mi, koji nismo imali nikakva posla u Sovjetu, nismo se mogli oduprijeti tim ljudima koji su bili odluni da oiste svoju zemlju od nas. Moralno pravo je bilo na njihovoj strani, jer su se oni doista samo branili od napada. Rei njima kako se brane protiv agresora nije bila propagandna smicalica, poput one koju je Hitler iskuao na nama. Naa jedinica se zvala 988. priuvna teritorijalna bojna, a smijeno je bilo to se sastojala od svega - od zrakoplovaca preko mornara do domovinske strae - ali samo jednog pripadnika teritorijalnih jedinica. Bile su zastupljene sve vrste epoleta i oznaka, ali jedna nam je stvar svima bila zajednika: svi smo mrzili 988. priuvnu bojnu i udili da se vratimo svojim jedinicama. Istono od Volhova uli smo u estoke borbe, u kojima su Rusi koristili tenkove i borbene zrakoplove. U nekoj unitenoj kui u Volhovu pronali smo riu maku, koja je sjedila u kolicima i tuno mijaukala od hladnoe i gladi. Silom smo joj ulili malo rakije u grlo i nahranili je, a kada smo morali napustiti kuu ponijeli smo je sa sobom. Budui da je bila ria, nazvali smo je Staljin. Staljin je proao kroz bitku u Volhovu sjedei u Portinom ruksaku. Pluton i Stege nainili su mu kompletnu uniformu - hlae, jaknu i kapu, koju smo mu pri vezali tankom uzicom kako ne bi pala. Budui daje bio maak kanjenike pukovnije, Staljin nije smio nositi nacistiku ptiurinu na grudima. U poetku je mrzio nositi uniformu, ali postupno se naviknuo i na nju i na rakiju, i postao pijanica poput nas. Moete to nazvati okrutnou prema ivotinjama, ali Staljin nije pobjegao od nas, krzno mu je ubrzo 161 postalo sjajno, a on sam drzak i bezobrazan, kakav maak postaje kada je s njegovim svijetom sve u redu. Pribliavanjem Boia, bojna je bila svedena na jednu jedinu satniju, a tada je bila rasputena. Nas petorica dobili smo zapovijed da odemo pjeice do Godnjoa na rijeci Worskli, gdje se tada nalazila 27. tenkovska pukovnija. Tri dana kasnije prijavili smo se u svoje zapovjednitvo, a sljedeeg smo dana poslani na liniju bojita, gdje su bili tenkovi. Meutim, prvo smo dobili svoju potu. Dobio sam itavu hrpu pisama od Ursule i svoje majke. Pro-dirali smo svoja pisma, itali ih mnogo puta ispoetka, i na posljetku ih itali jedni drugima, dok smo sanjarili, eznuli i doputali svakoj rijei da prodre do naih usrdnih i ednih dua. U jednom od svojih pisama, Ursula je napisala: Miinchen, 9. prosinca 1942. Moja jedina ljubavi! Patim zajedno s tobom zbog zvjerske okrutnosti koja je bila uinjena tebi i tvojim suborcima; ali nemoj si dozvoliti da bude obeshrabren to su ti ukrali dopust. Dri glavu visoko usprkos prljavim trikovima ovih pasa. Prije nego to mislimo ova e nona mora biti gotova, a pera iupana iz nacistike ptiurine, koju e uskoro sve nitarije moi nositi na svojim grudima.

Molim se Bogu da dri svoju ruku nad tobom i zatiti te od svih uasa ria bojitu. Iako sebe naziva poganinom i kae kako ne vjeruje u Boga, znam da te On voli, ba kao to voli i najbolje od svojih sveenika, i kad rat zavri moi u te uvjeriti u to i otopiti tvrdu ljuturu cinizma kojom se vi jadnici u jedinicama koje ne nose pticu ograujete. Zapamti, dragi, da prije ili kasnije mora nastupiti mir, i tada e svi nai lijepi snovi postati stvarnost. Mislim kako bih do tada ve trebala imati lijepu ordinaciju ovdje u Miinchenu ili u Kolnu, a usrdno se nadam da e ti izuiti za zubara ili tako neto. Samo mi jedno mora obeati, da nee ostati u vojsci ako ti se prui prilika da u njoj ostvari karijeru. 162 Za est mjeseci u dovriti svoju specijalistiku obuku za kirurga, i tada u poeti tedjeti za na dom. Nadam se kako u imati ve sve spremno jednoga dana kad se ti vrati. Ali-ne. Nadam se kako nee proi toliko dugo prije no to mi se zauvijek vrati. Najvie bih voljela da se odmah danas moe vratiti. Sada. Otac i majka su se sada ve naviknuli na pomisao da imaju zeta. U poetku su, naravno, bili zbunjeni, i trebao si vidjeti lice mog oca kada sam mu rekla kako si bio u zatvoru i koncentracijskom logoru i kako si sada u kanjenikoj jedinici. Prvo je mislio kako sam poludjela, ali nakon to sam mu malo poblie objasnila i rekla kako je tvoj "zloin" bio politiki, prihvatio je to bez rezerve i rekao da, sve dok mi volimo jedno drugo, nita drugo nije vano. Ne mogu pisati o politikim dogaajima, za koje sam sigurna da e ih i sam saznati, jer mislim da ste vi tamo dobro obavijeteni. Tjeim samu sebe milju da, budui da nee proi dugo vremena prije no to emo mi opet biti zajedno sve do kraja naih ivota, jedan dopust i ne znai toliko puno. Osim toga, dopust bi sada bio pravo muenje, jer bih ja stalno razmiljala o tome kako se svemu tome mora vratiti, a i ti bi samo na to mislio. aljem ti u ovom pismu maleni zlatni krii. Nosila sam ga oko svog vrata uz kou jo otkad sam bila djevojica, i elim da ga ima. Nosi ga, kao to sam gaja nosila; zatitit e te od svega zla tamo. Poljubi ga svake veeri, kao to ja ljubim tvoj prsten. Dragi, dragi Sven, volim te toliko da me boli srce, i plaem od sree pri pomisli kako emo se uskoro sresti, a tada te neu pustiti da ode. Ti si moj, samo moj, moj i niiji vie. Svjesna sam kako se ponekada pomalo zaljubi u neku rusku djevojku, ili u neku od Njemica koje susretne u vlaku, ali takoer znam da se u njih ne moe zaljubiti na isti nain na koji si zaljubljen u mene; i stoga ti unaprijed opratam ako poljubi neku drugu enu i nakratko potrai u njoj utjehu. Neu traiti od tebe da ivi poput 163 redovnika - samo mi mora obeati kako se nee upustiti u nita o emu mi ne bi mogao priati. Nema pojma koliko sam plakala kada mije onaj tvoj divni prijatelj, Stari Un, pisao kako si poginuo. To je bilo najljepe, iako i najrunije pismo kojega sam ikada proitala. No, ma koliko sam se tada okirala, to nije bilo nita u usporedbi s onim jedanaest mjeseci kasnije kada je stiglo tvoje pismo u kojem si mi pisao kako si bio zarobljen. Po prvi puta u ivotu sam se onesvijestila; temperatura mi je skoila i morala sam provesti tjedan dana u krevetu. Bio je to velik udarac. Ali, nebesa, koliko sam bila sretna! Kae kako ne vjeruje u Boga, ali ja vjerujem da je On drao svoju ruku nad tobom, jer si ti jako dobra osoba, ba kao i tvoji prijatelji. Imate svoje mane i slabosti, ali vi ste humaniji i istiji u srcu i poteniji u mislima nego mnogi od onih koji nikada nisu bez krunice u rukama. Nemoj misliti kako ne dijelim tvoj prezir prema licemjerima i onim sveenicima koji su samo licemjerne sluge svojih gospodara, koji ne znaju, ili koje ne priznaje pravi Bog ili pravo kranstvo. Ali On koji propovijeda milosre, ne moe otjerati te licemjere koji su tamo, a ti

ne smije misliti kako sluajui ono to On ima rei nama svima pristaje uz zle sveenike. Ja arko elim da ti to shvati, i jednog dana i hoe, u to sam sigurna. Ali sada moram stati, moj dragi, voljeni suprue, a na posljetku te jo jednom molim da se pazi. Znam kako je to teko, ali ne dozvoli da bude previe pod utjecajem one cinine ravnodunosti koja je tako karakteristina za vas vojnike s prve crte bojita. Nastavi vjerovati kako na ovom svijetu postoji i dobrota. Budi paljiv, kad god to moe; to e uvijek pomoi mojim nastojanjima da te vratim ivoga kui. I neka ba ova Nova godina bude ta koja e donijeti sreu i veselje svima nama, i svima ostalima. Tvoja odana supruga, Ursula 164 Raunali smo na to kako emo dobiti zamjene prije Badnjaka, ali sve su nam nade propale. Ne samo to, nego smo morali djelovati kao pjeaci i proi neke teke bitke na prvim linijama bojita. U sedam sati naveer na Badnjak, bio sam poslan na straarsku dunost na isturenim poloajima, usred niije zemlje. Svaki od nas nalazio se u jednoj od rupa, koje su meusobno bile udaljene pedesetak metara. Zamisao iza tih isturenih straarskih poloaja bila je ta da emo mi moi podii uzbunu na vrijeme ako neprijatelj poalje nonu ophodnju. Meutim, koliko god mi dobro straarili, te su ophodnje prolazile naprijed i natrag, i tek kada bi se razdanilo bismo primijetili da su oni prolazili, jer smo pronalazili svoje straare prerezanih vratova. Ili bismo pronali praznu rupu, ako bi Rusi odveli sa sobom naeg ovjeka kao zarobljenika. Izvlaili smo slamke tko e ii straariti. Von Barring je inzistirao da straarska dunost na Badnjak bude dodijeljena na takav nain. Barem te jedne noi on je htio da ne mora nikome narediti da ide na strau. Slamke smo stavili u njegov ljem - ne samo vojnici, nego je i cijela satnija, ukljuujui i njega, morala izvlaiti. Jedan od naih porunika morao je ii straariti od 22.00 do 01.00. I tako sam Badnju veer 1942. proveo u rupi za straarenje na niijoj zemlji. Ispred sebe, na njezin rub, poloio sam svoje bombe i automat spremne za upotrebu. Kada ste tako na strai postanete zastraujue pospani. Ne umara samo neprestano naprezanje da percipirate i interpretirate sve tihe zvukove i zamiljene prizore iz tame, nego i sama izoliranost djeluje kao sredstvo za umirenje. Prilino ste sami. Prvo i najvanije, meutim, jest to to ste paralizirani nekom vrstom elje za smru. Pomisao da zaspite i rijeite se svega, da zaspite i nikada se ne probudite, je vrlo privlana - to je tako lako i 165 bezbolno. Sve stvari za koje mislite kako bi zbog njih bilo vrijedno ivjeti se rastapaju u nekakvu nestvarnost, postaju daleka, iscrpljena tualjka, neto stoje preteko ponovno osvojiti. Odjednom me zvuk udara elika o elik natjerao da se ukoim. Bio je to vrlo tih zvuk, ali od toga trenutka moji su ivci bili napeti i na oprezu. Uhvatio sam bombu u jednu ruku i oslukivao; no sve je bilo mirno. Tada se krv zaledila u mojim venama; neto je projezdilo neposredno pokraj moje rupe. Poeo sam drhtati. Zamiljao sam kako ve mogu osjetiti otricu noa na svom vratu. Grizao sam se za usne dok nisu poele krvariti, i pilio u tamu sve dok mi se oi nisu zamutile i orosile. Tada sam pomislio kako sam uo klizanje skija preko snijega. Ne bih li trebao ispaliti signalnu raketu? Pitao sam se, ali nisam se usudio riskirati da napravim budalu od sebe. Obiaj je tako snaan da ete u odreenim situacijama uvijek postupiti u skladu s njim, ak i ako vas to moe stajati glave. Naravno, ako bih ispalio raketu, to bi odalo moj poloaj Rusima, koji moda ve lee uokolo sa spremnim noevima. Negdje u daljini, nekoliko vukova je tuno zavijalo, ali osim toga nije bilo niega do smrznute tiine zimske noi. Potom je odjeknuo prodoran krik, kojega je slijedilo uasno krkljanje; a u istom

trenutku drugi je glas po-vikao: "Upomo! Upomo! Ivan me dohvatio!" Povik je naglo prekinut, kao daje netko stavio ruku preko usta ovjeka koji je vikao. Kosa mi se podigla na glavi, i kada sam pomislio kako mogu razabrati nekakve likove, bijesno sam prema njima bacio nekoliko bombi, i ispalio rafal iz svog automata. Histerino sam ispaljivao signalne rakete, i za kratko vrijeme, itavo je podruje bilo okupano svjetlou. Nas je devet krenulo na strau. estorica se nisu vratila. Pet smo ih pronali prerezanih vratova; estog jednostavno nije bilo. Boina pota koju smo oekivali nije stigla, a u pono smo dobili i objanjenje preko zvunika s ruske strane: "Pozdrav! Pozdrav 27. tenkovskoj pukovniji! elimo vam sretan Boi. Ako elite svoje boine pakete i pisma, samo doite do nas. Imamo njih, kao i vaeg teklia. Pakete su dobili..." 166 Tada je glas proitao sva imena onih koji su dobili pisma ili pakete. im je to bilo gotovo, glas je nastavio: "Drugovi iz 27. Sada emo vam proitati poneto iz pisama, tako da se uvjerite da su prava. Evo jednoga, primjerice, za Kurta Hessnera. "Dragi Kurt," kae, "veeras je bio napad ... pala je bomba ... otac je ... strana tuga!" Ako Kurt Hessner eli uti ostatak pisma, samo neka izvoli doi ovamo." itali su dijelove iz jednog pisma za drugim, tako da bismo mi pomislili kako su nai kod kue ili poginuli, ili osakaeni, ili kako ih je snaao nekakav drugi uas. Mnogi su gotovo poludjeli od straha i brige, i na kraju su petorica doista otila preko. Kad je svanula zora, vidjeli smo kako tri mrtva Rusa lee u snijegu tono ispred rupe u kojoj sam ja bio, a samo metar i pol od nje su bili tragovi skija. Jednog je dana Porta netragom nestao. Dobili smo doputenje da petnaest najstarijih i najiskusnijih ljudi u satniji izvede prepad. I sam Leutnant Holler inzistirao je da poe s nama. Skinuo je sve svoje oznake i zvjezdice prije no to smo krenuli. Neko smo vrijeme leali ispred ruskog rova i oslukivali kako bismo otkrili gdje se nalaze njihovi straari. Tada smo se okomili na njih, bacili nekoliko bombi u njihovu zemunicu, i poigrali se malo automatima i bacaima plamena po njihovom uskom rovu. Sve to je trajalo najvie nekoliko minuta, nakon ega smo ve bili na putu natrag s dva zarobljenika. im smo se vratili, poeli smo ispitivati nae zarobljenike, od kojih je jedan bio zastavnik. im smo im opisali Portu, prasnuli su u smijeh. "On je potpuno lud", smijao se zastavnik. "Upravo u ovom trenutku sjedi i natjee se s naim komesarom koji e vie popiti. eli kupiti kaput od medvjee koe i sanduk votke, i sa sobom ima pet tisua cigareta kojima e to platiti." Na naa iznenaena pitanja kako je dospio tamo, zastavnik je odgovorio kako gaje uhvatila ophodnja. 167 Dva dana kasnije, kad smo dobili zamjene, i dalje nije bilo ni traga ni glasa od Porte, i iskreno smo oplakivali svoj gubitak. Tjedan dana kasnije doetao je u nae selo odjeven u teki kaput ruskog asnika, a sa sobom je nosio rusku aktovku koja se doimala vrlo tekom. "Vraki lijepo vrijeme danas." To je bilo sve stoje rekao. Stali smo okolo njega, zijevajui. "Nadam se da ne kasnim na veeru. To bi bila prava teta, jer sam donio malo estokog." U njegovoj je aktovci bilo est boca votke, a osim toga donio je natrag i onih pet tisua cigareta.

"Ruski komesari katastrofalno igraju vingt-et-un", rekao je Porta, i to je bilo sve to smo ikada uspjeli izvui iz njega o njegovom udnom posjetu Rusima, tako da ne postoji razumno objanjenje onoga to se dogodilo. est boca votke, torba u kojoj ih je nosio i potpuno novi asniki krzneni kaput. Rat j e stvarno udna stvar. 168 Zbog velikih gubitaka koje je doivjela 27. tenkovska pukovnija, uslijedila su mnoga promaknua. Poginuo je zapovjednik, pa je Oberstieutnant von Lindenau postao Oberst. Bojnik Hinka je postao Oberstieutnant i zapovjednik nae bojne, a von Bar-ring je postao Hauptmann 5. satnije. Stari Un je unaprijeen u Feldwebela i zapovjednika voda. Nas petorica smo dobili novi tenk tipa nazvanog "pantera", koji je trebao biti tenk 3. voda. Porta je trebao postati Unteroffizier, ali je jasno i glasno odbio svoje promaknue. Dolo je do velike strke, ali je sve zadovoljavajue zavrilo. Oberstieutnant Hinka je rekao: "U redu, ti crvenokosi majmune, nee biti Unteroffizier, nego Stabsgefreiter. Hoe li tako biti zadovoljan?" I bio je, jer Stabsgefreiter je bio glavni vojnik, a ne doasnik. Na maak, Staljin, koji je sada dobio i minijaturnu vojniku knjiicu, bio je unaprijeen u Obergefreitera, pa smo mu na rukav njegove nove uniforme prisili dvije oznake ina. I on je nevjerojatno nevoljko proslavio tu prigodu. STIE SMRT "Evo, Sven, popij rakije. Samo potegni. Svinje! Proklete svinje. Neka im Bog pomogne kada ovdje budemo gotovi i vratimo se!" Porta je pitao to se dogodilo. "Sada u ti proitati pismo", rekao je Stari Un. "I daj ovamo rakiju, tako da Sven moe piti kako bi zaboravio. Ali ne smije piti sam." Stari Un razmotao je pismo Ursulinog oca. Miinchen, travnja 1943. Dragi moj sine! Imam tune vijesti za tebe. Mora ih primiti to mirnije, i obeati mi kako se nee slomiti niti uiniti ita nepromiljeno nakon to ovo proita. 169 1 Naa voljena, hrabra Ursula je mrtva. Nacisti su je ubili. Kada doe u Miinchen, ispriati u ti sve pojedinosti; do tada e ti ovaj kratak opis morati biti dovoljan. Jedan poznati Gauleiter se trebao obratiti studentima na sveuilitu, ali njegov je govor bio prekinut demonstracijama. Nekoliko mladih studenata je bilo uhieno, a s njima i naa voljena djevojica. Nekoliko dana kasnije bili su izvedeni pred sud i osueni na smrt. Kada im je proglaena kazna, Ursula je odgovorila: "Nije daleko dan kada ete vi, nai suci i tuitelji i sami biti optueni, dok e nai drugovi biti vai suci. Budite sigurni kako e toga dana i vae glave doi pod sjekiru." To je rekla svojim nacistikim sucima, i sigurno e se pokazati kako je bila u pravu, ako je na ovom svijetu jo uvijek ostalo imalo pravde. Posjetio sam je dan prije izvrenja kazne, i zamolila me da ti prenesem kako e u smrt otii s tvojim imenom na usnama, i zamolila te da vjeruje u Boga i da ete se vas dvoje sresti na nebu. ak su i zatvorski uvari bili zadivljeni njezinom ponosnom hrabrosti, i donosili su joj mnoge zabranjene stvari posljednjih nekoliko dana, iako je prezala od uzimanja bilo ega od ljudi koji su nosili njoj omraenu uniformu. Jedan je moj prijatelj bio nazoan pogubljenju tih mladih ljudi, i rekao mije kako su otpjevali nekoliko zabranjenih pjesama, tako glasno da su odjekivale zatvorom, a ostali su im se zatvorenici pridruili u pjesmi sa svih prozora. Ni prijetnje niti udarci ih nisu mogli utiati, i

kada je i posljednji od njih bio pogubljen, sa svih se prozora zaulo gromoglasno: "Osveta! Osveta!" i tada su zapjevali Red Wedding.4 Spali ovo pismo im ga proita. aljem ti ga po dobrom prijatelju, koji ide na bojite u blizini tvoje pukovnije. Prilazem ti njezinu sliku i pramen njezine kose. Dragi zete, Ursulina shrvana majka i ja te, naravno, nikada nismo vidjeli, ali te molimo da nas doe posjetiti im bude 4 Revolucionarna pjesma. Wedding je berlinski okrug. nap. autora 170 mogao. Smatrat emo te naim sinom i molimo te da na dom, i sve to je nae smatra svojim. aljemo ti svoje najsrdanije pozdrave i najiskrenije se nadamo da e s tobom biti sve u redu. Nadam se kako emo te uskoro vidjeti ovdje kod nas! Iskreno tvoj, Kada je Stari Un dovrio itanje pisma, svi smo sjedili u tiini i puili, dok je tama u prljavoj kolibici postajala sve gua. Neprestano sam drhtao, jer sam cijelo vrijeme pred sobom vidio Ursulinu glavu kako se kotrlja u koaru s piljevinom, dok je krv liptala iz njezinog vrata u gustim mlazovima, njezina lijepa crna kosa bila je ukoena i ljepljiva od krvi, a irom otvorenim staklastim oima bezizraajno je gledala u nebo, u koje je vjerovala. Znam tono kako se njezino jo toplo tijelo trzalo i kako je konano bilo ravnoduno baeno u grob. O, znam tako tono kako se to sve dogodilo. Znao sam sve detalje, jer sam mnogo puta i sam to vidio. Prije no to su me moji prijatelji uspjeli sprijeiti, svojim sam revolverom zapucao prema drvenom raspelu i slici Bogorodice na zidu, i raznio ih u komadie. Tada sam prislonio bocu na usta i iskapio je u jednom gutljaju. Stari Un me pokuao utiati, ali bio sam u bunilu. Morao me oboriti udarcem u bradu. Kada sam doao svijesti, sjeli smo da pijemo; i pio sam kao to nikada prije nisam pio. Danima sam bio omamljen rakijom. Istog trenutka kada bih se probudio, poinjao sam piti i pio sam sve dok se ne bih opet onesvijestio. Na kraju je to postalo previe za Starog Una. On i Porta istjerali su me u dvorite i zatvorili me sve dok nisam ponovno postao normalan, a sljedeih nekoliko dana nisu mi dozvoljavali da niti trenutka sjedim besposleno. Bio sam mrtav umoran i sav plav kada sam odlazio u krevet, a im bih se ujutro probudio, vodili bi me do korita i ispirali ledenom vodom. To je pomoglo. Polako mi je poelo postajati bistrije u glavi - bistrije i hladno i umrtvljeno. Postao sam lovac na glave, ljutit i pomalo lud. Poeo sam stajati u rovu sa snajperskom pukom i teleskopskim nianom i 171 ubijati Ruse u njihovom rovu. Bio sam oduevljen svaki puta kada bih vidio kako bi jedan od njih poskoio u zrak, kao daje metak pronaao svoj put kui. Jednoga je dana Hauptmann von Barring doao i samo stajao iza mene, promatrajui me u tiini. Ne znam koliko je dugo ostao tamo. Smijao sam se i rekao mu kako sam krknuo sedam za pola sata. Bez rijei mije uzeo puku i otiao. Kratko sam zaplakao i dugo vremena prazno gledao ispred sebe. Naravno, bio je u pravu. Sljedeeg se dana jasno sjeam. Punio sam svoju porciju orbom, orbom od neke stare krave, kad se zauo prasak i neto kipue me udarilo u nogu. Ode ti noga, pomislio sam, ali to to je eksplozija bacila na mene je bila polovica stranje etvrtine stare krave. itav kuharski kamion je bio raznesen i oko njega je " lealo pet ili est tijela koja su plivala u juhi i vlastitoj krvi. Metar od mene leala je noga sa izmom i svime ostalim. Zabacio sam stranju etvrtinu na rame i otiao natrag do nae spavaonice, gdje smo odrali gozbu. "Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane", rekao je Porta filozofski. Nikome ne bi palo na pamet uiniti bilo to drugo osim onoga to sam ja uinio: odnio meso i poastio se njime. Razlog zbog kojega nisam zastao kako bih pomogao ranjenima nije bio

cinizam, nego rat. Rat je takav. Ima i drugih koji mogu pomoi. Osim svojih neposrednih suboraca, u ratu nikoga ne poznajete. Borbe su se ponovno rasplamsale u proljee, kada su ceste i polja postali suhi i dovoljno vrsti za takve aktivnosti. Boca votke krui posljednji put. Stari Un gura pripaljenu cigaretu meu moje usne, i ja pohlepno uvlaim dim duboko u plua, dok s elom priljubljenim na gumeni rub periskopa gledam raspucalu zemlju vani. "Svi tenkovi - otvorite vatru!" Pakao zapoinje. Vruina u tenku postaje nesnosna. Nadi-remo preko ruskih rovova poput lavine. Na otvorenoj stepi stoje 172 bezbrojni tenkovi u plamenu, dok crni dim izvire iz njih prema nasmijanim plavim nebesima. Tenkovi ne mogu hvatati zarobljenike, samo ubijati i unitavati. Vie nismo bili ljudska bia, nego strojevi koji su izvodili pokrete koje smo rutinski nauili. Tenkovi T-34 su krenuli prema nama u protunapad, tako da vie nismo imali vremena ubijati pjeake koji su bjeali, ve smo se morali boriti za vlastite ivote. Tenkovska kupola se okretala sa svojom dugom topovskom cijevi, a granata za granatom izbacivane su prema gromoglasnim T-34. Bio sam na rubu guenja. Osjeao sam pritisak u elu i grudima, kao da sam u stisku eljeznih obrua koji su me polako drobili. Shvatio sam kako se za kratko vrijeme vie neu moi kontrolirati i kako u morati otvoriti otvore na kupoli i iskoiti iz tog usijanog elinog udovita. Tada se zaula gromoglasna grmljavina, i tenk je uz trzaj stao. U istom trenutku plaviastocr-veni plamen je suknuo iz jedne strane tenka. Kao kroz izmaglicu vidio sam Plutona i Portu kako iskau van kroz prednje otvore, dok je Stege iskoio kroz otvor kupole. itava je stvar trajala svega nekoliko sekundi, tada sam doao k sebi i uinio ono stoje trebalo: podigao poklopac i iskoio jednim snanim skokom. Ogromni plamenovi uzdizali su se iz tenka. Iznenada je prsnuo poput balona i eksplodirao tako glasno da smo gotovo ostali bez zraka. Usijani metal bio je odbaen visoko u zrak. Kada smo se vratili u svoju jedinicu na drugom tenku, Porta je nosio Staljina ispod ruke. Staljinu je bilo oprljeno krzno, ali ne dovoljno jako da bi ga za to bilo briga. Polizao je svoju votku s oitim uitkom. Bili smo poslani u Dnjepropetrovsk kako bismo dovezli nove tenkove, i nekoliko dana kasnije vratili smo se u bitku koja je bjenjela nesmanjenom estinom, iako je trajala ve deset dana. Sve raspoloive snage bile su upotrijebljene za borbu. Beskrajne kolone rezervista urno su stizale cestama iz pozadine i nestajale kada bi stigle do bojita. Bilo je to poput slaganja cjepanica na vatru. 173 Iz Senkova, koji je nekada bio selo a sada je samo jo zgarite, pribliava nam se T-34 punom brzinom. Poput munje nia-nim i prilagoavam top. Ili e preivjeti oni, ili mi, ovisi tko prvi tono pogodi. Ciljam tono u obrub ispod kupole, to je slaba toka tenka T-34. Brojke na periskopu pleu mi pred oima. Tada se nasuprotne toke mehanizma za nianjenje susreu, i uz prasak granata kree na svoj put, praena jo jednom gotovo dok niti prva nije izila iz cijevi. Kupola T-34 odbaena je u zrak, i prije no to je posada imala vremena izii, itav je tenk eksplodirao. I to je to. Izmeu kua u plamenu vodi se estoka i ogorena borba. Iz jedne kue ruska strojnica puca na nae pjeatvo. Porta zao-kree tenk, oblak cigli i buke iri se u svim smjerovima dok prolazimo kroz zid. Prestravljeni Rusi stiu se uz jedan zid i bivaju pokoeni naom strojnicom, i tako mi vozimo kroz kuu i izlazimo kroz vapnenu izmaglicu. I to je to. Neto dalje se desetak pjeaka pokuava sakriti u zaklon. Priljubljuju se uz vlanu zemlju, tada opaaju kako se kotrljamo prema njima, ustaju i tre prema kui. Jednome od njih noga

se zaglavljuje u ogradi, i prije no stoje uspijeva osloboditi postaje krvava nedefinirana masa pod naim gusjenicama. I to je to. Obaramo stabla, probijamo se kroz zidove, preko ljudi u smeim uniformama. Morate se nalaziti unutar tenka i uti udarac kada granata pogodi vau kupolu i tek ete tada shvatiti stoje eksplozija. Top iz kojega pucaju na nas je zaklonjen kamenom ogradom. "Poljubi ih bacaem plamena", govori Stari Un. "Potom im za desert daj visokoeksplozivnu granatu." urno prilagoavam baca plamena, i u istom trenutku dok on ispaljuje plamen na topnike, 10,5-milimetarska granata iz naeg topa eksplodira tono izmeu njih. Tri minute nakon toga, dok se valjamo preko tog istog mjesta, ondje vie nema niega osim izobliene, neprepoznatljive mase oko koje pleu plamenovi i koja je sva sprena i crna. 174 Naprijed. Naprijed. Dalje. Na tlu kojim prou iroke gusjenice tenka vie nema ivota. Kada promotrite pokolj koji se dogodio u proljee 1943., shvaate koliko je dobro iscerena mrtvaka glava pristajala uniformama tenkovskih jedinica. Povremeno smo morali stati kako bismo obnovili svoje zalihe goriva i municije, i servisirali motore. Teko onome tenku kojem bi se motor pokvario tijekom bitke. Bio bi izbuen poput sita za tri minute. Borili smo se protiv velike sile T-34. Ti zastraujui ruski tenkovi bili su neizmjerno snani i brzi, i samo smo se s naim novim tipovima, kao to su bili Tigrovi i Pantere, usuivali prihvatiti njihov izazov. I rusko i nae pjeatvo bili su u zaklonima tijekom ove gromoglasne bitke kopnenih bojnih brodova, najvee tenkovske bitke tog rata. Tama se spustila, ali usprkos znaajnim gubicima ljudstva i zaliha, na ukrajinskoj stepi borba se nastavila. Uspjeli smo se domoi nekoliko sati prijeko potrebnog nam sna dok su jedinice za odravanje opskrbljivale tenk, a tada smo bili probueni, i oteturali jo uvijek napola spavajui do naeg tenka, gdje su ljudi iz opskrbe objesili nau opremu na nas i pomogli nam da uemo unutra. Kroz maglu sam vidio kako Feld-webel dodaje Staljina Porti; a tada se uz tutanj upalio motor. Kada je nakon etiri dana konano nastala stanka u bitci, 27. tenkovska pukovnija je bila gotovo unitena. Izgorjele olupine naih tenkova bile su naikane po stepi. Od etrdeset tenkova ostala su nam samo dva. Od etiri stotine vojnika u pukovniji, preivjelo je osamnaest. Veina posada leala je sprena i mrtva u svojim tenkovima. Posvuda na udaljenosti od pet ili est kilometara jo su uvijek gorjeli T-34. Oni koji su izbjegli junaku smrt izgaranjem i uspjeli stii u bolnicu samo napola peeni vritali su od bolova, ne danima, nego mjesecima, a poneki i godinama. Tijekom noi dovozili su nove tenkove i posade. Nai tenkovi koji su jo uvijek bili upotrebljivi morali su biti odravani spremnima, kao i oni ostalih pukovnija. Pokuavali smo spavati dok je jo bilo vremena, sjedei u tenku, glavama naslonjeni na 175 periskope i topove; sljedeeg bi se dana tenkovska bitka nastavila, i tako je to trajalo, dan za danom. Neprekidni nizovi svjeeg topovskog mesa dolazili su iz priuvnih bojni u Njemakoj i stanica za obuku novaka u okupiranim zemljama, bili su to momci od sedamnaest ili osamnaest godina sa est tjedana obuke. Bili su jako dobri u vjebanju i elegantnom salutiranju, i ginuli su radei to. Bilo je tu i pedesetogodinjaka, koji su dopremani iz koncentracijskih logora. Hi-tler je grebao po dnu svoje bave. Bolnice su takoer morale poslati svoje bijedne kvote - blijede, mrave, esto i grozniave ranjenike kojima bi iznenada bilo reeno kako su dobro, i podobni da budu puteni; a pretpostavljam kako zavoji nisu bili nikakva prepreka tome da budu pogubljeni. U Kubansku na rijeci Oskol T-34 i mi istovremeno pucamo. Obje su granate pogodile svoj cilj; ali ruski se tenk zapalio, a kupola mu je bila otkinuta, dok smo se mi izvukli s pet otkinutih spona s blie gusjenice i dva oteena valjka. To je bila stvarno loa srea, jer se

satnija povlaila, i tako smo mi morali biti ostavljeni sa svojim vlastitim resursima iza neprijateljskih linija. Skrivali smo se u nekakvome grmlju dok nije pao mrak, a tada smo se bacili na zamjenjivanje oteenog dijela gusjenice i dvaju valjaka. To je bio teak posao, a osim toga i vrlo poguban za ivce, jer smo itavo vrijeme morali paziti na beskrajnu rijeku ruskih tenkova koji su prolazili pokraj nas cestom udaljenom samo stotinu metara. Ve je bila duboka no kada je tenk bio spreman za pokret. Tada smo samo jo morali priekati svoju priliku. Porta i ja sjedili smo u kupoli s ruskim kapama na glavi, spremni odgovoriti na ruskome ako nam se netko obrati. Svoje oznake smo prekrili blatom. U pravom trenutku ubacili smo se iza tri tenka T-34, i tako smo vozili kilometrima, sve dok se nismo nali iza linije bojinice; ondje su naa tri predvodnika skrenula lijevo prema nekakvom selu, a mi smo nastavili ravno. U cijevi topa se nalazila granata spremna da bude ispaljena na prvog tko nam se isprijei na putu, a Stege je bio spreman s jo nekoliko njih da budu 176 ispaljene odmah za njom. I strojnice i baca plamena su bili spremni za trenutano djelovanje. Uspjeli smo stii do nae pukovnije. U zoru je ponovno oglaena uzbuna, i na je vod bio poslan u potjeru za nekoliko T-34 i KW2 koji su se bili probili kroz nae linije i pravili pakao u pozadini. Oni su prenuli itavu bojnu iz drijemea u vojarni za odmor u Isjumu, i prema svim izvjetajima ponaali se poput krda bunih divljih svinja. Poput lovakih pasa koji su nanjuili trag, naa su dva tenka pojurila kroz umarak u kojem su se vidjeli iroki otisci gusjenica, koji su mogli pripadati samo T-34 ili KW2. S vrha uzvisine vidjeli smo ih na rubu sela dobrih tri kilometra daleko. Prema karti, to je moralo biti selo Svatov. Vidjeli smo samo tri tenka T--34, pa smo pretpostavili kako su ostali otili nanositi tetu drugamo. im su ta tri tenka nestala izmeu kua, krenuli smo punom brzinom niz brdo kako bismo im prili sa stranje strane. Obili smo jezero i skrili se u gustom grmlju, nadajui se kako emo se kroz njega moi prikrasti na malenu udaljenost prije no to budemo primijeeni. Na je drugi tenk zauzeo poloaj iza duge graevine, kole ili neeg slinog, kako bi ih doekao u zasjedi, a mi smo krenuli naprijed sve dok se nismo nali na samo pedesetak metara udaljenosti od dva T-34. Stari Un je dopuzao pokraj mene kako bi se uvjerio da sam dobro namjestio top, jer bi neprecizan hitac znaio nau smrt. Potom je odjeknuo hitac. Stege je ubacio sljedeu granatu u top. Kupola se brzo okretala sve dok nisam periskopom ugledao drugi T-34. Odjeknuo je jo jedan hitac, i na toj maloj udaljenosti granata je doslovce otkinula kupolu s T-34. Dva su tenka bila u plamenu kad smo izjurili iz grmlja punom brzinom kako bismo pomogli naim suborcima, koji su sudei prema estokoj pucnjavi oigledno bili u kripcu. Meutim, prevalili smo svega nekoliko stotina metara cestom, kada smo ugledali jedan od tenkova KW2. To su moni razarai teki devedeset tona s naoruanjem koje je inilo pet strojnica, baca plamena i 15-centimetarski top koji je virio iz ogromne kupole. Stajao je poprijeko na cesti, 177 a njegove strojnice poigravale su se po selu. Pucao je i iz svog velikog topa, tako da nam je odjekivalo u uima, a velike granate bile su poput uragana koji je jurio zrakom. Stege je ubacio S-granatu u top, jedinu koja je mogla probiti debeli oklop KW2. Plameni jezici izvirali su iz cijevi dok smo pucali. Na svoj veliki uas, opazio sam kako sam naciljao prenisko. Granata je eksplodirala na gusjenici udovita. Porta i Stari Un izderali su se na mene zbog moje nespretnosti, a kupola velikog udovita poela se okretati prema nama. Na sreu, kupola tenka KW2 se sporo okree. "Pali, proklet bio!" povikao je Stari Un. "to eka?" Na je top ponovno opalio, i granata je udarila u bok udovita. Kupola je na trenutak zastala, a potom se nastavila okretati.

"Porta, krei, proklet bio!" Stari Un me odvukao od sprave za nianjenje i sam sjeo za nju. U trenutku je okrenuo kupolu i promotrio situaciju; potom je na top opalio jo pet puta. Unutar udovita zaula se gromoglasna eksplozija, no ono se zaudo nije zapalilo, iako mu je kupola bila otkinuta od svoga postolja i objeena na stranu. Tri ovjeka su iskoila, ali smo ih pokosili strojnicama. Stari Un je KW2 pogodio s jo dvije S-granate, nakon ega su dim i plamenovi poeli sukljati iz njega. Tako nam je protekao itav dan, i na kraju vie nismo imali svoj tenk, nego smo morali sjediti na stranjem dijelu von Bar-ringova dok je on vozio natrag prema naim linijama. Tri dana kasnije, nakon borbe koja je neprekidno trajala osam dana, naa je pukovnija izvaena iz bitke i poslani smo u vojarnu za odmor u selu Ahtvrka. Moda e se ovi opisi bitaka nekima initi romantinima i uzbudljivima. Svaka borba sa smru, na bilo koji nain jest dramatina; udaljava vas od svakodnevice. Ali sukobiti se sa smru moete i na druge naine osim odlaskom u rat, a osjetit ete jednaku dramu, samo uz jednu razliku: njezina je svrha razumna, a namjera joj je spaavanje ivota. 178 Samo nekolicina smatra rat uzbudljivim i romantinim. Veini on predstavlja samo prainu, patnju, neprekidnu jednolinost; a njegov se vrhunac sastoji od pritiska na gumb koji oslobaa ono to vi elite iskusiti, mnogo kilometara dalje. Rat je lo nain za doivljavanje vrhunaca ivota; ostavlja vas razoarani-ma, a kada se vratite iz njega shvatite kako niste imali nikakvu razumnu svrhu i kako ste izgubili kontakt s onime emu ste se vratili; postali ste nemirni, kako se to naziva, a ivci su vam potpuno otili. To vrijedi i za pobjednike i za poraene. Moda je tragedija za pobjednika jo i vea. On je pobijedio, ali koga je unitio i zato je osvajao? Ne moe to uope shvatiti. Bilo je tako drugaije kada je krenuo, jer tada je vjerovao u jednostavnu istinu; ali koja se pokazala beznadno upitnom jednom kada je bila ogoljena od ponosnih rijei kojima mu je bila predstavljena. Nakon to su Rusi bili potisnuti natrag do Belgoroda na rijeci Donec, njemaka proljetna ofenziva je zaustavljena, uguena u krvi, i itava je linija bojita od Arktikog oceana do Crnog mora postala statina. ak su i avioni obaju strana ostali neaktivni. Bilo je to prekrasno ljeto. 179 "Prvo bih dao napraviti kupaonicu", rekao je Porta. "U njoj bi bio tu, dizajniran tako da bi voda padala poput njene ljetne kie; a kada bi mi bilo dovoljno kie, dola bi skupina krepkih i slasnih djeva i odnijela me u jednu od mojih trideset i sedam soba. Sve bi se one palile na mene, i lijepo bi naizmjence sjedile pokraj mene i igrale se junim voem. Tada bi dola sljedea ekipa, i ove sve sami krasni primjerci, i donijela bi mi stotinu lula ispunjenih razliitim vrstama najfinijeg duhana kojeg bi se moglo nabaviti. Djeve bi mi pripaljivale lule, i drale ih ispred mojih usta, tako da bih ja mogao samo leati i uvlaiti dim i otpuhivati ga. Ponekad bi mi jedna ili dvije hvatale jezik po ustima. Sve do jedne bi mirisale na ljubice. Kada bih poelio jesti, djevojke bi izrezale moj obrok na lijepe sitne komadie i puhale u njih, i ako bi bilo neega to se treba vakati, one bi i to inile umjesto mene, kako se ne bih morao muiti." "Pretpostavljam kako bi imao jo jednu ekipu koja bi ti brisala stranjicu nakon zahoda?" rekao je Stari Un. "Jeste li proitali ono zadnje pismo od Asmusa?" ubacio se Pluton. "Ako je istina samo pola od onoga to pie, ne bih imao nita protiv toga da mi odreu obje noge i ruku. Kae i da ga vie ne boli. Samo zamislite da vam netko zahod donosi u krevet, i da vam slatka medicinska sestra daje tretman ljepote nakon to se uneredite. A ini se da Asmus dobiva pire krumpir i hrpe narezane unke svakoga dana, a nedjeljom ak i dva jaja! Njima je stvarno dobro, tim ranjenicima!

Kakvu je sreu taj Asmus imao!" 180 ZASEBNI MIR Rusi su nas bombardirali lecima i propagandnim pamfletima. Najednom od njih proitali smo kako je Hitler umro prije tjedan dana i kako je Staljin ozbiljno bolestan. Hitlera je ubio neki general, ali su nacisti njegovu smrt drali u tajnosti, dok je tajnu o Staljinovoj bolesti uvao Politbiro. Pamflet je zavravao sljedeim apelom: Pripadnici vojski i mornarica ruskih i njemakih snaga! Ujedinite se za slobodnu Njemaku i Rusiju! Okrenite svoje oruje prema svojim pravim neprijateljima, SS-u i Gestapu, ubojicama koji uvaju zatvore u Njemakoj, onima koji prolongiraju ovaj rat, onima vrijednima prezira koji vole rat. Njemaki vojnici! Odbacite od sebe okove ropstva! Ne ekajte, nego uinite to odmah. A vi, vojnici stare svete Rusije, pucajte na GPU i komesare! Koliko ete jo vremena dozvoljavati da vas predvode ti zloinci, koji siluju vae supruge, sestre i djevojke kod kue, dok vi prolijevate svoju krv na bojitu? Vojnici ruske i njemake vojske! Prestanite pucati na svoju brau; umjesto toga okrenite svoje oruje prema ubojicama u SS-u i GPU! VOJSKA SLOBODE Ovaj je letak bio proitan i prodiskutiran s uzbuenom ozbiljnou. Bili smo vie nego eljni vjerovati u bilo kakvu izjavu, ma koliko nepouzdana bila, koja je govorila daje Hitler mrtav i da emo se uskoro moi vratiti kui i izravnati raune s njegovim ljudima. Revoluciju smo shvatili zdravo za gotovo, i pretpostavili smo da e biti brzo dobivena. Porta je zamiljeno rekao: "Prvo emo morati poistiti dio ovog nereda kojeg smo napravili i predati mjesto natrag Rusima lijepo i uredno. Lijepo sve cigle poslagati na hrpu, tako da oni mogu samo ostaviti oruje i poeti ponovno graditi kue. Takoer bismo trebali ponovno 181 izgraditi jedan ili dva mosta i popraviti jo poneto od tete koju smo im morali nanijeti, tako da mjesto ne izgleda previe loe kada ga predamo." "A to je sa svim naim gradovima u Njemakoj?" povikao je Stari Un. "Moete se zakleti da nam Britanci nee pomoi i sloiti nam cigle." "Nemoj biti tako siguran", odgovorio je Porta uvjeren u ono to govori. "Inae bi im se moglo dogoditi da mi i Rusi krenemo da ih pouimo lijepom ponaanju. Ali, naravno, nai e piloti morati otii prijeko i poistiti sav nered kojeg su tamo napravili. To bi bilo razumno." Pluton j e spomenuo Francusku i sve ostale drave u koj ima smo napravili nered i u kojima emo morati raiivati, a Porta se zamislio. "Izgleda da emo imati mnogo toga za raditi u blioj budunosti", rekao je. "No, to god se dogodilo, svi generali i asnici e morati skinuti svoje epolete i pomoi nam kopati. Bila bi dobra ideja poslati Goebbelsa, Goringa, Adolfa i Himmlera i - onog tipa Rosenberga i ostalu gospodu da poiste varavski geto. Trebalo bi ih natjerati da obrisu krvave suze." Nekoliko dana kasnije bili smo bolje upueni. Rat se nastavljao, i to ne nakratko. Naa bojna je trebala biti upotrijebljena kao pjeatvo i trebali smo zamijeniti 14. lovaku bojnu, koja je uvala podruje uz Donec. Bojite je bilo tiho, i nismo uli niti pucnja dok smo se nou namjetali na poloaje. Staljin je sjedio na Portinom ruksaku, odjeven u tanku uniformu od bijeloga platna, potpuno uivajui u putu. On je bio jedini Obergefreiter u njemakoj vojsci koji je obukao bijelu tropsku uniformu, ali Kommandofekhvebel je unio pismenu potvrdu da to smije uiniti u njegovu vojniku knjiicu, koju je prema propisima nosio u svom desnom depu na grudima, tako da su "lovaki psi" mogli doi u kontrolu koliko god su htjeli. Sve to je bilo vezano uz Obergefreitera Staljina iz 5. satnije 27. pukovnije bilo je u najboljem redu. 182 Dok smo preuzimali poloaje, ljudi iz 7. satnije lovake bojne su nam rekli:

"Nemojte sad poeti pucati na Ivana. Oni tamo su vrsta druina. Ovdje nema takvih gluposti kao stoje pucanje." Mislili smo kako su poludjeli. Ubrzo nakon zore zauli smo strano komeanje s ruske strane, povike, dozivanje i viku. Oigledno su uivali u neemu, to smo mogli razabrati; tada se nekoliko njih pojavilo na grudobranu svog rova i viui nam poeljelo dobro jutro, dok smo mi zbunjeno promatrali. Istovremeno su nas ljubazno upitali jesmo li mi novi ovdje i jesmo li dobro spavali. Izrazili su svoju nadu kako nam nije smetao njihov pas sa svojim lajanjem. Tada su stvari na ruskoj strani postale doista ivahne: itava gomila njih pojurila je gola golcata prema rijeci i naglavce skoila u nju, dok smo mi virili do polovice tijela iz rova i gledali ih, a oi su nam gotovo iskoile iz glave. Rusi u rijeci su vikali, smijali se i pljuskali vodom jedni druge, te povikali prema nama: "Pourite i ulazite. Voda je dobra i topla." Na elu s Portom, goli golcati osim kapa, pojurili smo prema tamo. Porta je uskoio sa Staljinom u rukama, pa su se Rusi gotovo utopili od smijeha kada su uli kako se na maak zove Josif Visarionovi Staljin. "Ovo je rat kakav bi trebao biti, zar ne mislite tako?" povikao je ruski doasnik, i mi smo se sloili s njime. Oni su povikali tri puta hura za Njemaku, a mi za Rusiju. Stari Un je bio sretan poput djeteta. "Ovo je prokleto dobro", povikao je, a oi su mu sjale. "Moji kod kue bi mislili kako to nije istina." Dan je donio jo nevjerojatnih iznenaenja. Pokazalo se, primjerice, daje postojalo sveope slaganje da Rusi ispale nekoliko granata svakoga dana izmeu etiri i pola est poslije podne, dok smo mi svoje ispaljivali izmeu tri i etiri i trideset, a svaka je granata pala na niiju zemlju gdje nikome nije mogla nauditi. To je zadovoljavalo generale. Kada se pucalo iz strojnica i sitnoga oruja, pucalo se u zrak. Kada bi Rusi ispalili crvenu 183 signalnu raketu to je znailo da im je doao asnik u inspekciju i da zbog vanjskog izgleda moraju malo pucati iz automata. Kada bi asnici otili, bila bi ispaljena zelena raketa. Imali smo mnogo razliitih signala koji su nam svima inili ivot ugodnijim. Naravno, ili smo jedni drugima u posjete, na veeru i votku. Mijenjali smo se i trgovali zamjenom robe do mile volje: rakija, duhan, hrana u limenkama, pokrivai, oruje, satovi, novine i asopisi. Ilustrirani magazini su bili posebno traeni, i ako bismo naili na neke slike koje bi nas posebno zanimale, preli bismo preko da nam prevedu tekst, a naravno i Rusi su to inili. Osim toga, ti su ljetni mjeseci prolazili tiho i lagano u monotonom poslu. Kada smo bili u svojoj vojarni u Ahtvrki, morali smo pomagati pri izvjebavanju regruta koji su se neprekidno slijevali iz Njemake. Uvjebavanje regruta je dosadan posao, posebice kad ne moete shvatiti svrhu onoga za to to radite. Imali smo jedan dobar potez, kada smo iz kamiona za dostavu uzeli osamnaest boca i jednu bavu od pedeset litara dobrog francuskog konjaka. Na tom dobrom temelju, organizirali smo gozbu. Razmijenili smo pet boca za trideset jaja, tri pileta, pet kilograma krumpira, te neto ljiva u limenkama i rajica; tada smo nadjenuli pilie ljivama i rajicama i raznim drugim stvarima, te izlili itavu bocu konjaka preko njih i pozvali ruske vlasnike naih spavaonica na pie. Porta je posudio kozakovog konja on je bio jedan od kozakih dobrovoljaca koji su se borili s Nijemcima, ali budui da Porta nikada nije jahao konja, itava je epizoda zavrila tako daje konj slomio vrat. Kozak je postao problematian, i na kraju smo ga morali svezati i staviti zajedno s njegovim mrtvim konjem na drvenu splav i poslati ga niz rijeku koja je prolazila kroz selo. Jedan od Rusa nas je zamolio da ubijemo njegovu maku umjesto njega, jer mu je krala kokoi, a Porta je to sredio na takav nain daje izazvao sveope odobravanje. Istina je da maka nije umrla zbog njegovog djelovanja, ali kada je lov prekinut zbog

nedostatka municije, Porta je ve bio ubio jednog psa, tri kokoi, ranio kravu i kozu i metkom propucao eir starog Rusa koji je bio vlasnik make. Stari Rus 184 je utjeio Portu rekavi mu kako je maku bilo neobino teko pogoditi. Jedne smo noi ukrali krmau teku dvije stotine kilograma od 89. topnike pukovnije u susjednom selu Starji. Nakon toga sjedili smo na svome zahodu i jeli kuhanu svinju, pili votku i kartali sedam punih sati. Stari Un je izvadio Porti jedan zub. Imao je stranu zubobolju dugo vremena, ali nije se usuivao ii zubaru. Pokuali smo starim trikom, privezati konac za zub i vrata i naglo otvoriti vrata, ali konac je pukao. Tada je na stari Rus od nekuda izvukao stara zubarska klijeta, pa smo pri vezali Portu i Stari Un je izvukao zub iz njegove glave. No, bio je to pogrean zub, pa je cijela procedura morala biti ponovljena. To je u Portinim ustima ostavilo samo jedan zub, prednji, koji je bio posve crn, pa je Stari Un iupao i toga prije no to smo odvezali njegovog urlaj ueg pacijenta. Morali smo ih drati na odstojanju dugo vremena, ali na kraju se Porta uspio osvetiti. Uspio je svezati Starog Una, nakon ega mu je skinuo izme i arape, svezao mu oba stopala za motku, natrljao ih solju i doveo dvije koze da ih obliu. Dok je Stari Un vritao, Porta je pio pivo i drao nas ostale na odstojanju dugim kozakim biem. Koze su lizale i lizale, Stari Un je uzdisao i vikao i grevito se smijao. To je bilo pravo ljeto! 185 Daleko u Istonoj Pruskoj odrano je veliko okupljanje svih zapovjednika njemakih snaga. Bilo je tamo i Generalobersta i Generalfeldmarschalla s krvavocrvenim prugama na vanjskim stranama nogavica njihovih dobro izglaanih hlaa. Zlatni pleteri na njihovim crvenim ovratnicima natjecali su se svojim sjajem s draguljima s Ritterkreuzova koji su visjeli oko vratova te gospode. S dobro namjetenim monoklima, naginjali su se iznad velikih karata ogromnoga bojita. Proveli su sate i sate pomiui malene obojene zastavice s pribadaama. Svaka zastavica oznaavala je diviziju od osamnaest do dvadeset tisua ljudi. Biti objektom zadovoljstva malenoga Fuhrera znailo je mo i ast. "... i zamolio bih vas da prenesete moje pozdrave mnogima kojima e biti omoguena ponosna sudbina umiranja u borbi, borei se za Domovinu i ast nae vojske." Tako je rekao zapovjednik nae vojske svojim zapovjednicima divizija, meu kojima je bio i zapovjednik divizije kojoj je pripadala 27. tenkovska pukovnija. Medaljama ovjenan, taj debeli masovni ubojica s monoklom je tada salutirao i odvezao se natrag do svog zapovjednitva daleko, daleko iza linije bojita, dok su se zapovjednici divizija vratili svojim divizijama kako bi se pripremili za ofenzivu, tako da bi se oni ovjenani medaljama mogli nastaviti igrati svojim malenim zastavicama i lijepim velikim kartama. "Pukovnijo! Za molitvu - KLEKNI!" Kapelan je imao asniku uniformu s purpurnim vrpcama. Imao je in bojnika i tako je bio poravnat sa stoernim asnicima. Na lijevoj strani njegove jakne visio je i sjajio se eljezni kri. "Sveti oe! Blagoslovi ovo ponosno oruje, koje stoji ovdje u Tvoju ast! Daj im da unitavaju i mue crvene barbare, molimo Te, Oe.na na nebesima, daj nam snage da budemo instrument Tvoje kazne tim crvenim stanovnicima movara." 186 Kasnije u vam ispriati to se dogodilo kada smo se Porta i ja doepali tog kapelana tijekom velike bitke. DOSTOJANSTVENA SUDBINA "Van, van", povikao je Stari Un. "I to brzo. Ovo je kraj 27. tenkovske pukovnije."

Dvadeset minuta kasnije, naih est stotina tenkova bili su samo izobliene buktee olupine. Nakon jo dvadeset minuta Oberst von Lindenau se dovezao u svom vienamjenskom vozilu i, nakon to je pogledao unitene tenkove, rekao je umornim glasom: , "Svi vi koji ste u stanju vratite se u nae staro zapovjednitvo. 27. pukovnija vie ne postoji, sada kad ju je unitilo zrakoplovstvo." Zrakoplovstvo je bilo nae vlastito. Nekom alosnom pogrekom, bombardirale su nas nae vlastite tuke. Nekoliko dana kasnije, ponovno smo bili u akciji s novim posadama i novim tenkovima koje su nam urno dopremili iz Harkova. Tada sam na svoje veliko zaprepatenje otkrio kako vam rat moe zatrovati misli. Oduvijek sam mrzio rat, i mrzim ga i danas; no ipak uinio sam neto to nisam trebao, upravo ono to sam mrzio i osuivao, i to alim to sam uinio, i jo uvijek ne mogu shvatiti kako sam to uinio. Svojim periskopom ugledao sam ruskoga pjeaka kako je iskoio iz rupe od granate i pojurio prema sljedeoj rupi. Brzo sam ga nanianio i kratko zapucao iz strojnice. Meci su pogaali zemlju oko njega, ali on nije bio pogoen. Dok se na tenk pribliavao, on je iskoio iz te druge rupe i poput zeca pojurio prema sljedeoj. Ponovno su meci zaprtali oko njega. I Pluton je zapucao prema njemu, no niti jedan od nas ga nije pogodio. 187 Porta se poeo previjati od smijeha i podigao je Staljina kako bi mogao pogledati kroz prorez za promatranje: "Pogledaj kako gaaju nai izvrsni strijelci", rekao je Staljinu. Rus je zasigurno izludio od straha, jer je sada trao uokolo u krugu. Ponovno su nae strojnice zapucale prema njemu, no na nae veliko uenje, svejedno ga nismo mogli pogoditi. Stari Un i Stege smijali su se gotovo koliko i Porta, a Stege je prezrivo rekao: "Dobri Boe, zar ak ne moe nijednoga blijedog jebenog Rusa staviti u vodoravan poloaj?" Opsovao sam sebi, i dok je momak skakao u jo jednu rupu od granate, okrenuo sam baca prema njoj i poslao mlaz plamena po tlu. Tada sam se okrenuo k Starom Unu i rekao: "Nakon ovoga se sigurno nee ustati." "Nee?" rekao je Stari Un. "Pogledaj kroz svoj periskop." Jedva sam mogao vjerovati svojim oima: momak je bio tamo, crn od ae iz bacaa, ali je trao i nestao u unutranjosti neke kue. Ostala etvorica su mi se grohotom nasmijala. Ubiti toga ovjeka je sada za mene postalo pitanje asti, pa sam pucao prema kui sve dok nije planula. Pitanje asti. Kako sam mogao? Kako sam mogao ubiti ovjeka samo zbog ouvanja vlastitog ponosa? Ali to sam uinio, i sada zbog toga alim. Rat sa svojim neprestanim ubijanjem, bukom, plamenovima i unitavanjem me kriomice zatrovao. ak su i najfanatiniji nacisti morali priznati kako je Njemaka izgubila veliku ofenzivu, jer smo se pripremali za povlaenje u velikim razmjerima. Uinili smo i posljednji nadljudski napor kako bismo ostvarili pobjedu njemakoga oruja. Naa je satnija stigla ak do Birjutska, gdje smo iznenadili itavu konjaniku jedinicu u vojarni za odmor. S male udaljenosti i u kratkom vremenu, preobrazili smo ljude i konje u vriteu krvavu masu prestravljenih ljudi i ritajuih ivotinja. Tada smo se morali povui, jer je na nas poslana velika sila tenkova T-34. 188 Posvuda je bilo tekih borbi i velikih gubitaka. Masakrirali smo jednu pukovniju koja se nala u okruenju, ali poput nae 104. grenadirske, nismo je mogli prisiliti na predaju. Dovezli smo svoje tenkove na mjesta i granatirali ih tri sata. Njihovi su vriskovi bili odvratni. Nakon to su bili uniteni, ugledali smo stravian prizor: posvuda su se nalazili razneseni kamioni, oruje i nevjerojatno osakaeni vojnici, koji

su svi redom bili ene. Mnoge od njih su bile mlade i zgodne, imale bijele zube i nokte lakirane crveno. To je bilo otprilike dva kilometra istono od sela Livnija. Stari Un je problijedio: "Obeajmo jedan drugome kako emo mi, ili jedan od nas koji se izvue iv iz ovog, napisati knjigu o ovom smrdljivom neredu u kojem sudjelujemo. To mora biti knjiga koja e biti trn u oku itavoj prljavoj vojnoj brani, bez obzira bili to Nijemci, Rusi, Amerikanci ili drugi, tako da svi ljudi mogu shvatiti kako je imbecilno i pokvareno ovo idiotsko zveckanje orujem." Nae su naredbe govorile da tijekom povlaenja moramo sve unititi. Rezultat toga gotovo je nemogue opisati. Mostovi, sela, ceste i pruge su bili razneseni. Hrana svake vrste koju nismo mogli ponijeti sa sobom je bila natopljena benzinom, katranom, ili sadrajem nunika. Prostrana, velianstvena polja suncokreta su bila spaljena ili pogaena traktorima. Svinje i sve ostale ivotinje su bile ubijene i odvuene na sunce, pa su za nekoliko sati poele trunuti i smrdjeti. Posvuda smo ostavili zamke, takve da bi, primjerice, koliba eksplodirala ako bi netko otvorio njezina vrata. Posvuda se moglo vidjeti samo pustoenje, runi krajolik smrti. Kao i obino, 27. tenkovska pukovnija se tijekom nekoliko tjedana smanjila do ruba nestanka, jer smo mi naravno, bili posljednji u povlaenju i jer smo se neprestano borili protiv nadmonih ruskih tenkovskih snaga. Meutim, ovoga nam puta nisu bila poslana pojaanja. Preivljavanje pukovnije je bilo pitanje tjedana, moda ak i dana. 189 Dok smo se kotrljali cestom iza njemakih jedinica koje su se uurbano povlaile, ponekad je bilo nemogue napredovati zbog gustih kolona konjice, pjeatva, topnitva i tenkova u bijegu. Beskrajni nizovi kamiona, tenkova, topova, konja i ljudi oajniki su se vukli pranjavim cestama, gdje su praina i vruina ivot inile grozniavim snom. U poljima s obaju strana ceste nalazile su se jednako guste i jednako duge kolone ljudi i ivotinja, ali to su bili civili. Oni su upotrebljavali vrlo udna vozila, u koja su se mogli upregnuti stari konji ili krave, ili oboje, ili pas, magarac ili ovjek, ili su se jednostavno vukli sa svojom imovinom na leima. Svima je na umu bila samo jedna pomisao: pobjei. udno, ali uope nismo vidjeli ak niti sjenku ruskog aviona, inae bi rat zavrio godinu dana ranije no to doista jest. Kada bi se neko od naih vozila pokvarilo, bez obzira bio to samo automobil ili tenk, nije bilo vremena za popravke. Tenk bismo prevrnuli u jarak, gdje ne bi smetao prometu. Bezbrojni iscrpljeni vojnici bacali su se u jarke, odakle bi nas preklinjali da ih povezemo, ali to nije bilo dozvoljeno. Bilo je srceparajue sluati njihove molbe, a ne moi umiriti glas savjesti time to bismo povezli barem jednoga od njih s nama. Nitko nije zastajkivao i primao ljude na vonju. Tenk za tenkom prolazio je pokraj njih, podiui ogromne oblake praine iznad polja. Stotine izbjeglica je takoer padalo i lealo kao da su umrli na uasa-vajuoj vruini. No nitko se nije obazirao niti na njih. S vozakog mjesta u dubini tenka, Porta je povikao: "Ovo je neto poput povlaenja, deki. Ovo je gore nego kada smo ratovali u Zemlji abara, gdje su se svi Francuzi i Tom-miji povlaili pred nama. Tih dana nai tenkovi nisu bili toliko brzi, ali sada imamo puno bolju izvedbu. Pojest u svoju lijevu nogu ako Goebbels ikada izgovori ijednu rije o ovoj velianstvenoj maloj utrci. Ako nastavimo ovim tempom, stii u u Berlin do svog roendana. Staljine, stari maoru, dobit e prekrasan komplet civilne odjee umjesto ove prljave uniforme koju si prisiljen nositi, i dobit e priliku da dobro poee Adolfovu pozadinu. I vi ste svi pozvani; i jest emo pire krumpir i svinjetinu 190 izrezanu na kockice, a nakon toga kolae od krumpira, eera i dema, i sve to god budete mogli progutati. I dovest emo onog jednonogog magarca, Asmusa iz bolnice s njegovom drvenom nogom i privatnim zahodom." Poslao nam je bocu i rekao da pijemo u ast sretnog poraza pruskih nacistikih oruanih snaga.

Istono od Harkova poslani smo u veliku akciju osiguravanja odstupnice, u kojoj su svi nai tenkovi bili izbaeni iz borbe, tako da smo i mi postali pjeatvo. Porta i ja smo bili sami, oko pola kilometra udaljeni od Starog Una i ostalih, i opsluivali smo teku strojnicu. Dok smo tako leali tamo i putali da strojnica puca po Rusima koji su napredovali, dotrao je neki lik koji bi protrao prijeko Rusima da ga Porta nije uhvatio za jednu nogu. Bio je to kapelan - kapelan koji je molio onu molitvu tako punu milosra i ljubavi prije no stoje poelo povlaenje. Porta je sjeo zajahavi ga i opalivi mu zvonku zaunicu. "Kamo si krenula, ti prokleta kravo? Ne dezertira valjda?" "Izgubili smo rat", jecao je kapelan. "Bolje da se predamo svojom voljom, tada nam sigurno nee nita uiniti." "Predat u ja tebe, ti prljava jezuitska ivotinjo! Jesi li zaboravio svoj moralno prosvjetljujui govor, u kojem si nam rekao da idemo ubijati crvena bia iz movare? Sada e nam vraki pomoi sa ovom strojnicom ili u ti zabiti ahuru u elo, pa makar i mi umrli od smrada! Sada e okusiti ubijanje koje si tako toplo preporuivao nama, ti kukavno smee!" Porta mu je napravio ljivu na oku, potom ga udario svojim elinim ljemom, tako da se ovaj sloio poput mokre krpe. "Ovo je - nepokornost", povikao je kapelan histerino. "Pobrinut u se da vas izvedu pred vojni sud ako istoga trenutka ne ..." Udario sam ga u lice stisnutom pesnicom i pritisnuo cijev svog pitolja na zlatom optoeni kri koji mu je bio zaiven na depu na grudima i povikao: "Ili e se za tri sekunde nai s druge strane ove strojnice i dodavati nam municiju, ili e biti mrtvi kapelan." 191 Jecajui od straha i bijesa zbog svog ponienja, dopuzao je do mjesta koje smo mu pokazivali. Nismo bili nimalo milostivi prema njemu, nego smo dali oduka svojoj nagomilanoj ei za osvetom. Svakoga puta kad bi bio nespretan, udarili bismo ga jako po prstima naim pitoljima. "Ovo ti je za Hansa Breuera!" "Ovo je za Asmusa!" "A ovo-a ovo-i evo ti jo-za Ursulu!" I jo jednom jer sam snajperom ubio dvanaest ljudi u sat vremena, onda kada sam bio izvan sebe zbog tuge za Ursulom! I jo jednom jer sam ubio onog jadnika kojega je bilo gotovo nemogue pogoditi, neki dan. Iskrilo mije pred oima, i poludio sam. Htio sam da dobije stoje zasluio. I Porta je imao podugaak raun kojega je trebalo podmiriti. "Sada si doao u ljudske ruke, ti svinjo, i mi te neemo pustiti." Kad smo bili gotovi s njim, natjerali smo ga da krene prema ruskim linijama i propucali ga kroz obje noge kada je prevalio dvije treine puta. Trojica Mongola su ispuzala da ga uhvate. Prestali smo pucati sve dok ga nisu odvukli. "Ne znam za tebe," rekao je Porta, briui znoj s lica, "ali ja se osjeam novim i boljim ovjekom." Kada smo se vratili u satniju, podnijeli smo propisanu prijavu daje kapelan von Wilnau iz 12. oklopne divizije dezertirao neprijatelju, te da smo pucali u njega i ranili ga dok je to inio. Tako e ga, ak i ako bude uspio pobjei od Rusa, Nijemci sigurno ubiti kao dezertera. "Jesu li ga uhvatili Rusi ili Azijati?" upitao je Pluton. "Azijati." "Tada e dobiti siguran, pravi blagoslov."

Nastalo je sveope zadovoljstvo to je kapelan pao u ake ratnicima iz barbarskijih dijelova Sovjetskog Saveza. Nisu ba svakoga dana dobivali pravog nacistikog sveenika da bi se poigrali s njim. . 192 Volio bih biti human. Volio bih moi rei kako nisam imao krvoednih instinkata: ali ak i danas mi se zamrai pred oima kada pomislim na, a posebice kada sretnem one koji potiu na rat, sve one idiote koji izravno ili varljivim insinuacijama podravaju razdor i ratoborne instinkte. Vidio sam rezultate sramotnog djelovanja tih propagandista, kritiara, fanatika, hladnih poslovnih mozgova i politiara eljnih vlasti. Oni su odvratna gamad, i kao takvi trebaju biti uniteni. Mora ih se istjerati iz njihovih rupa i pukotina i srediti ih! Znam daje nae ponaanje prema kapelanu bilo barbarsko, ali nismo mogli drugaije postupiti. Nemam suuti prema onima koji ele rat, koji ele natjerati milijune miroljubivih ljudi da odbace svu ljudsku obzirnost. Oni su opasni, i znam da im se treba suprotstaviti svim silama. Znam to, kao to to u dubini svoga srca zna svaki Nijemac. Ah, kad bi si samo Nijemci mogli to utuviti u glave i imati hrabrosti da djeluju prema vlastitom znanju. Ujedinjeni njemaki revolt protiv rata, nemilosrdno poravnavanje rauna s duhom i pristaama militarizma - to bi vratilo stvari na svoje mjesto. Prije no to smo zauvijek napustili Harkov, inenjerija ga je potpuno unitila. Harkov je bio velik grad; zauzimao je podruje pribline veliine Kopenhagena i na poetku rata imao dobrih osamsto pedeset tisua stanovnika. Harkov je bio jedan od najljepih gradova Sovjetskog Saveza, i imao je isti presti poput Moskve ili Odese. Ubijeno je otprilike tristo tisua njegovih stanovnika. Kao stoje general Zeitzler ponosno rekao, bio je "" resilo s vern ich tet". Bih li trebao imati samilosti prema takvome sveeniku? Jednostavno ne mogu. 193 "Sve ja to dobro znam, dragi moj Beieru." Barring je nervozno odmahnuo glavom, a rukuje spustio na rame Starog Una. "itava je ta stvar nemogua. To vie nije rat, nego isto i jednostavno samoubojstvo. Moramo voditi rat oslanjajui se na djecu i starce, ali mora shvatiti kako njima, jadnicima nije lako ovako neizvjebanima biti poslan u ovu najgoru prljavtinu. Zato bih te zamolio da bude dobar prema njima. Pomisli kako bi to mogao biti tvoj otac ili mlai brat; prema njima bi sigurno imao obzira. I neki od vas su plakali kad ste imali petnaest ili esnaest godina, u to ne sumnjam. Ako biste mi htjeli uiniti nekakvu uslugu, budite pristojni prema njima. Pomozite im da stanu na svoje noge, koliko je to mogue u ovim luakim uvjetima. Mislim kako im ne bismo trebali jo pogoravati; oni to nisu ni najmanje zasluili, jer ako je itko ovdje nevin, onda su to ti djeaci. Jedno je sigurno, sudei prema regrutima koje nam trenutano alju, dno bave e uskoro biti pogrebeno, pa moemo pretpostaviti kako e i rat doi svome kraju." "O, ne, Hauptmanne", rekao je Porta uz smijeak. "Tada e nam poslati jo i sve djevojke. Moemo li se odmah zapisati za neke dobre statistice? Rado bih obuavao jedinicu njih. Znam neke vrlo stimulirajue vjebe u leeem poloaju ..." "Porta, budi siguran da u te postaviti za odgovornoga za statistice ako do toga doe", prekinuo gaje von Barring uz smijeh. "U meuvremenu mi uini uslugu i upamti ono to sam upravo rekao. To je samo moja sugestija, ali siguran sam da vam nee biti teko posluati me." 194 OKLOPNI VLAK Nakon pada Harkova, 27. pukovnija je povuena i poslana u Dnjepropetrovsk, gdje nam je dodijeljen oklopni vlak "Leip-zig". im smo bili postavljeni, mi i jo jedan oklopni vlak poli smo prema Harolu, 100 kilometara zapadno od Poltave, gdje smo imali vjebe gaanja kako bismo se upoznali s naim novim naoruanjem. Nama petorici dodijeljen je jedan vagon: Stari

Un je bio zapovjednik vagona; Porta je bio zaduen za osam strojnica i tri automatska topa; a Stege za kupolu broj 1, ja za kupolu broj 2 sa svojim 12-centimetarskim topom s dugom cijevi, kakvu je imao i Stege. Pluton je bio zaduen za radio i komunikacije. Kao posadu dobili smo dvadeset i pet regruta, koji su proli etve-rotjednu obuku. Najmlaem je bilo esnaest, a najstariji je imao ezdeset i dvije godine. Bili su prilino jadan prizor. Krenuli smo prema bojitu, a nismo znali kamo zapravo trebamo ii. Pokazalo se daje to bio L"vov, gdje smo raznijeli jedno selo u komadie i borili se protiv ruskog topnitva naim automatskim naoruanjem. Nakon toga krenuli smo na jugozapad. Danju i nou prevaljivali smo stotine kilometara tranica, stajui samo zbog vode ili nafte, ili kako bismo priekali na sporednom kolosijeku da bi propustili vlak iz suprotnog smjera. Smjeli smo se opruiti i spavati u svojim vagonima, i divno smo se provodili. Mislili smo kako rat i nije toliko lo, samo kad se povremeno moe naspavati do mile volje. Neprestani nedostatak sna kojem smo bili stalno izloeni je inio to sve tako nepodnoljivim, a nae ivce napetima. U Kremenugu smo se etali po stanici, kada je odjednom enski glas povikao: "Sven! Sven!" Zapanjeno smo se okrenuli. Ugledali smo prazni vlak-bol-nicu, a na jednim je njegovim vratima stajala medicinska sestra i mahala prema meni: "Sven, doi i priaj mi kako si!" 195 Bila je to Asta. Zagrlila me i poljubila. Jedva sam je prepoznao u njezinoj uniformi, i zato to je u danima kad sam je poznavao u Gothenburgu bila rezervirana i pomalo dosadna, iako je bila lijepa. Primijetio sam da ju je rat razdrmao. U njezinim oima ili pokretima nije bilo oklijevanja. Povukla me u vlak, dok su druge dvije sestre preuzele Portu i Starog Una u svoje ruke. Asta se bila udala i razvela od ovjeka koji je bio dvadeset i dvije godine stariji od nje. Potom su se ona i jedna prijateljica dobrovoljno prijavile u njemaki Crveni kri, i tada, i tada ... Boe, kako sam bio pohotan. I Boe, kako je ona bila pohotna. Gledali smo jedno u drugo, ali nismo govorili o onome to bismo eljeli. Tada je dola neka druga sestra i apnula joj neto u uho. "Doi", rekla je Asta i povela me do drugog vagona, gdje me ugurala na donji leaj, navukla zavjesu i skinula se brzim, izvjebanim pokretima. Samo jedan okret i skinula je haljinu, i vie nije bilo niega o emu bismo priali - oboje smo to jednako oajniki eljeli, i bilo je dobro i lijepo biti tako iznenada obdaren istom, dobro opranom djevojkom vrstih miia, koja je znala to radi i kako je etvrt sata sasvim dovoljno vremena ako ga se ne trati na razgovore o vremenu ili razmiljanje o tome to se ne usudite uraditi. Toliko smo udjeli za time, bili smo toliko pohlepni i usklaeni da smo uspjeli dva puta, iz jednostavnog razloga to nismo zastali kako bismo razmiljali, nego smo djelovali bez oklijevanja, povinujui se elji koja se skupljala mnogo mjeseci. udno je kako ivot, gol i bestidan, odabire doekati u zasjedi trojicu prljavih vojnika i podsjetiti ih na njihovo postojanje, njihovo golo postojanje na eljeznikoj stanici, bilo kojoj staroj stanici. To pokazuje kako se uvijek moe naii na neto dobro, i kada se to dogodi, kako je etvrt sata vie nego dovoljno vrijeme, ako to sami elite da bude. Jo uvijek mogu zamisliti i smijati se pomalo kominom prizoru nas trojice prljavih vojnika kako ponosno koraamo prema naem oklopnom vlaku, leima tvrdoglavo okrenuti prema 196 vlaku-bolnici koji samo to nije krenuo. Nismo se osvrnuli, ali uvijek sam zamiljao kako su najednom prozoru vagona stajale djevojke s njenim, dirnutim izrazima na licima. To nisu bile tri medicinske sestre, ve ene iz vlaka-bolnice koje su svoje darove podarile trojici ljudi i dobile neto dobro zauzvrat. To se dogodilo tako brzo, a bilo je tako potpuno. Sa smijekom u oima ukrcali smo se u na vlak.

Je li bilo dobro? Doista jest. ak je i Porta bio tih, to pokazuje kako na svijetu postoji jo neto osim pohote. Stari Un je poeo pjevati neto za sebe, a Porta je izvadio flautu. Tada smo prasnuli u smijeh i ostavili druge u neznanju. "Jadne djevojke", rekao je Stari Un. "Mora da su dobile gomile uiju." Pa smo odsvirali onu pjesmu o kralju koji je dobio buhu. Bilo je to pravo poetsko udo, jednako prirodno i iznenaujue kao kada, dok leite na travi nekog ljetnog dana, iznenada otkrijete kako mladi zec njui vae prste. Oklopni vlak nastavio je prema ratitu tijekom sljedeih dvadeset i etiri sata. U Bahvoratu, blizu pokrajine Donec, rekli su nam koji je na zadatak. Morali smo biti podrka napadu, i tada prodrijeti to smo dublje mogli iza linije Lugansk-Harkov i u neprijateljskoj pozadini napraviti to vei nered. Potom smo se trebali povui, unitavajui za sobom mostove i tranice. U sluaju da vlak bude onesposobljen za daljnje djelovanje, trebali bismo ga dignuti u zrak i svi preivjeli se pokuati probiti do naih linija. Glas Oberstleutnanta Hinke obratio se preko razglasa svim vagonima: "Budite spremni. Pripremite se za akciju." Skinuti su poklopci s topova, pripremljene granate, i svaki je ovjek zauzeo svoje mjesto. Vlak je polako ubrzavao, sve dok se nije poeo ljuljati, a kotai zujati i povremeno kripati i cvi-ljeti na otrim zavojima. Tada se iz zvunika zaula naredba: 197 "Vlak! Pripremi se za sukob!" Zadnjaci cijevi velikih topova su se otvorili, granate i naboji su bili ugurani unutra. uo se zveket i udarci elika o elik; kotaii za mijenjanje postava topova su se okretali, a automati su se jednolino punili. Istovremeno smo navukli svoje azbestne ljemove na glave. Kroz periskop sam promatrao seoski krajolik. Ispred nas sjedne strane leala je rijeka, iroka i prljavouta, izvijajui se poput vrpce izmeu sivih padina. Velikom brzinom proli smo kroz naputeno selo, i preko velikog eljeznog mosta. Duboko ispod nas, rijeka je izgledala poput velikog utog krova od valovitog lima. Dobrih pet kilometara dalje od rijeke dolo je do prvog susreta s neprijateljem, koji je iznenada ispalio nekoliko granata na nas. Vlak je naglo ubrzao, tako da je buka njegovih tekih kotaa gotovo nadglasala fijukanje granata. Potom su se u svim kupolama oglasila zvona za uzbunu, i dobili smo nareenje da otvorimo vatru. Zapovjednici svih vagona su bili obavijeteni o svojim metama, a oni su potom obavijestili svoje zapovjednike kupola. Veliki topovi okrenuli su svoja crna usta prema umama i poljima okupanima suncem. Tada je stigla naredba: Pali! i zaula se zagluujua, stravina odjekujua grmljavina kada je naih trideset tekih topova zapoelo svoju pjesmu smrti za taj nasmijani ljetni krajolik. Nakon kratkog vremena bili smo zaogrnuti dimom i prainom. Svaki put kada bi topovi zajedno ispalili salvu granata, vlak bi se tako snano zatresao da smo mislili kako e se prevrnuti. Rusi su nam poeli odgovarati, a granate su se s treskom zabijale u strane vagona; no bile su premalene da bi mogle uiniti nekakvu ozbiljniju tetu. No, nije prolo mnogo vremena, a oni su na nau vatru poeli odgovarati iz tekih 28-centimetarskih topova, pa su neke od njihovih granata i imale uinka, udarajui nas poput uragana. Brzo smo promijenili cilj i poeli gaati rusko topnitvo. Odjednom je vlak stao. Uskoro su se proirile glasine kako je izravno pogoen jedan od prednjih vagona, i kako je uniten 198 jedan od njegovih podvoza. Neki nai inenjerci morali su izii van i zaklonjeni vlakom prevrnuti oteeni vagon s tranica. Imperativ je bio ponovno krenuti stoje prije mogue, jer oklopni vlak koji stoji je samo bespomona lovina neprijateljskog topnitva. Meutim, prije

no to su uspjeli prevrnuti taj vagon i ukloniti ga s tranica, Rusi su uspjeli unititi jo jedan vagon, pobivi cijelu njegovu posadu. Ova snana topnika vatra prisilila nas je da se povueno prema velikom eljeznom mostu na rijeci. Dok smo ili prema njemu, za sobom smo unitavali tranice uz strane detonacije. Tada su nam iz naeg zapovjednitva daleko s one strane rijeke poslali nareenje da stanemo jedan kilometar istono od mosta i osiguravamo odstupnicu pjeatvu dok ga oni budu prelazili. Kada ga oni prijeu, tada ga moemo prijei i mi, a potom e inenjerci razruiti most. Drugi oklopni vlak, "Breslau", nam je poslan kao pojaanje, i im je on zauzeo poloaj pokraj mosta, Oberstleutnant Hinka je htio uiniti proboj linije Rostov-Voronje naim vlakom i uiniti to bude mogue kako bi se omelo neprijatelja. Hinka je mislio kako bismo mi morali moi stii do gradia udaljenog dvadesetak kilometara, gdje se nalazilo rusko zapovjednitvo divizije. "Breslau" je trebao ostati stajati pokraj mosta i pucati na neprijatelja, u nadi da oni moda nee primijetiti kako je "Leipzig" krenuo prema njihovoj pozadini. Prvih nekoliko kilometara smo jurili punom brzinom, a na nas se nije pucalo; no tada su prema nama okrenuli svoje najjae topove, i u sljedeih petnaest minuta, nekoliko naih vagona je bilo jako oteeno, iako su i dalje bili sposobni za borbu. Potom je naa lokomotiva i sama primila nekoliko ozbiljnih pogodaka, pa smo se morali povui, polako puzajui natrag putem kojim smo doli. Pribliilo nam se nekoliko velikih tenkova, pa smo morali spustiti svoje topovske cijevi i sukobiti se s njima. Bilo je fantastino vidjeti kako ih pogaamo. Nae 12-centimetarske granate raznijele bi takav tenk na komadie, odbacujui njegove eline ploe u zrak poput pera iz razderanog jastuka. 199 1 Granate su neprestano padale oko nae lokomotive, koja je gubila paru kroz bezbrojne rupe, stoje rezultiralo smanjivanjem nae brzine na polagano i trzavo napredovanje. Bilo je vie nego sumnjivo da e se oklopni vlak "Leipzig" uspjeti vratiti natrag. Kad pomislim na sav taj neizmjerno skup materijal, i neprijateljski i na, kojega sam pomogao unititi, um mi se zgraava nad samim iznosima o kojima se tu radi. Kad pomislite na to, morate se nasmijati glasno i prodorno, jer ete inae briznuti u pla i ubiti se. Zar ljudi ba nita ne shvaaju? Zar vi, koji ovo itate, ne shvaate kakvo fantastino bogatstvo lei i eka na vas da ga iskoristite, i ako upotrijebite vojsku u svoju vlastitu korist, va materijalni i kulturni poloaj e danas biti dobar? Moi ete si priutiti da dobro ivite, dobro jedete i imate svako po automobil, ili to god elite imati; moi ete putovati cijelim svijetom; moi ete izii van i provesti se; moi ete sagraditi kuu bez straha ili tjeskobe. Ima dovoljno, vie nego dovoljno za svakoga. Nitko u to ne vjeruje - ili, tonije, nitko se ne usuuje u to vjerovati. Kakvo nas to prokletstvo sve ini tako inertnima i zastraenima da se ne moemo sabrati i liiti generale njihovih povlastica? Mi smo veinom glupi, lijeni i neuki, i samo klimamo glavama i zadovoljni smo kada ujemo gomile dubokoumnih gluposti o "ravnotei moi" i "meudjelovanju sila" i sav ostali argon. Ravnotea moi? Kada bi se svaki mali ovjek potrudio i zahtijevao da novac bude potroen na poboljanje njega samoga umjesto na oruje i rat, ne bi bilo rata, i svima bi nam bilo bolje. Ali svi ti mali ljudi prvo moraju lupiti akama o stol i dati na znanje tko ima mo u svojim rukama i kako e se ta mo upotrijebiti. Ali injenica je da ti mali ljudi nisu dovoljno obrazovani, pa se stoga moraju oslanjati na osjeaje, a to nije dovoljno. Sve e biti u redu, kau, i dobro nam je ovako kako je; i, svejedno, mi se ne razumijemo u politiku, a politiari ionako izvode prljave trikove s nama im se doepaju plijena. Ako kaete obinom ovjeku kako moe dobiti automobil besplatno i bez poreza, a kako benzin ne mora kotati vie od nekoliko novia po litri, on 200

e se samo nasmijati, jer ne zna. A ako im sve ponete raunati i pokazivati im koliko to kota, tada se naljute jer je to jednako kao da im pokazujete kako su bedasti idioti koji nepotrebno izdaju novac. Bilo je potrebno svega nekoliko sati kako bi se unitilo oklopni vlak opremljen topovima, ije su same cijevi vrijedile pravo bogatstvo. Bili smo okrueni fijukom granata, i iako smo unitavali tenk za tenkom, oni su nam se postupno primicali poput odvratnih kukaca u napadu. Tada je centar za kontrolu paljbe utihnuo. Pluton je grozniavo okretao gumb, ali nije mogao uspostaviti kontakt niti s ostalim vagonima. Otada nadalje je Stari Un morao sam voditi na dio borbe. Sada smo bili udaljeni samo osamsto metara od mosta i "Breslaua"; ali je "Breslau" u meuvremenu bio pretvoren u plamenu olupinu, a svi su njegovi topovi utihnuli. Snana eksplozija protresla je na vagon i odjeknula jo nekoliko puta u naim uima. Neki lanovi posade poeli su vritati, vriskovima koji su nam ili na ivce, a dim i plamen provalili su iz prve kupole. Bio je to izravan pogodak. Ugasili smo poar naim aparatima za gaenje, i tada prebrojali: etiri mrtva i sedam ranjenih. Na sreu, Stege je bio neozlijeen osim nekoliko manjih opekotina na rukama. Sada je moj top bio jedini iz kojega se moglo pucati. Znojili smo se dok smo se kretali pregrijanom kupolom, u kojoj su se pojavljivali plamenovi nakon svakog hica kojeg bismo ispalili. Jedan za drugim, vagoni su bili uniteni, i na posljetku je cijeli vlak stao, pa gaje neprijatelj mogao precizno gaati. Potom se zaula eksplozija kao daje Sudnji dan, i bijeli plamen ispunio je kupolu. Dobio sam jak udarac u prsa i sve mi je pred oima postalo crno. Zastenjao sam. Osjeao sam kao da mi je tijelo zdrobljeno. Morao sam disati vrlo paljivo, ali ak i tada sam osjeao svaki dah kao da me netko probada noevima. Nisam se mogao pomaknuti. Bio sam uhvaen u krip koji se sastojao od topa, koji je bio izbaen iz svoga leita, i elinog zida kupole. 201 Bio sam pokropljen krvlju od glave do pete. Nisam znao ijaje to krv bila, ali pretpostavljao sam daje moja. Pokraj mene je leao jedan lan posade topa, kojemu je vrh glave bio otkinut poput vrha kuhanog jajeta. Moje lice i ramena su bili prekriveni njegovim mozgom. Osjetio sam nepodnoljiv smrad: mjeavinu uzavrele krvi i utrobe, pomijeanu s jetkim mirisom municije. Povratio sam. Zaula se jo jedna glasna detonacija, i plamenovi su poletjeli na sve strane. Vagon se poeo naginjati i inilo se da e se prevrnuti, ali neto gaje uhvatilo i on je ostao nakoen pod kutom od 45. Drugi pogodak je malo pomaknuo top, pa sam mogao pomaknuti noge i jednu ruku, te sam uspio obrisati dio ljepljivog mozga sa svog lica. Iza mene leao je Schultz, momak od esnaest godina, a obje su mu noge bile pretvorene u crvenu masu. Iznad moje glave je visjela neija otkinuta ruka, a najednom njezinom prstu bio je zlatan prsten s plavim kamenom. Zavrtjelo mi se u glavi, i poeo sam vritati. Meutim, brzo sam se pribrao i poeo dozivati Starog Una i Portu. Ubrzo nakon toga zauo sam glas koji je dopirao kroz debele eline ploe, i koji mi je govorio da ponem lupati po ploi kako bih im otkrio gdje se nalazim. I tada se zauo utjeni glas Starog Una: "Stie pomo, stari!" Napravili su rupu aparatom za rezanje, kroz koju je Porta gurnuo svoju blagoslovljenu runu njuku: "Dobar dan!" rekao je isceren. "Jeste li za etnju?" Paljivo su me oslobodili. Od posade naeg vagona devetorica su preivjela, i dok smo omotavali zavojima jednog od njih, doletjela je jo jedna granata i zatrpala nas u vagonu. Porta i Pluton udarali su po oklopnim vratima s nekoliko tekih maljeva, pa smo ih uspjeli dovoljno otvoriti kako bismo se mogli izvui van. Naoruani automatima i ponekom granatom potrali smo prema mostu, zaklonjeni nasipom. Nekoliko ruskih tenkova pourilo je prema naprijed kako bi nas odsjekli, i nali smo se u utrci za ivot ili smrt, koju oni koji je

budu preivjeli zasigurno nee zaboraviti. Mi smo stigli prvi. Naboji eksploziva bili su spremni za tren, a upaljai pripaljeni. Tada smo punom 202 brzinom pojurili preko mosta, izmeu ijih elinih pragova smo mogli vidjeti rijeku duboko ispod sebe, uzburkanu granatama i mecima. Rusi su svojim strojnicama meli po mostu, i nekoliko naih je bilo pogoeno i palo je dolje u uznemirenu utu vodu. Bili smo ga ve gotovo preli, kad nam je strahovit prasak presjekao dah. Most se polako poeo uruavati. "Drite se za ogradu", povikao je Porta. Vei dio mosta pao je u rijeku. Pragovi su padali poput listova sa stabla u jesenjoj oluji. Tranice su se lomile uz kripu, a matice i vijci su letjeli u svom smjerovima, poput projektila iz automatskog topa. Na posljetku je buka utihnula. Uz pomo nekakvih ica Porta i ja smo se uspjeli popeti na stup mosta, a otamo smo hvatajui ravnoteu preko svijene tranice stigli do obale i ostalih. Von Barring je bio jako opeen po licu i trpio je strane bolove. Oberstu Hinki je nedostajao nos i jedna strana lica. im smo se vratili u svoju vojarnu zaspali smo. 203 Povukli smo svoje zatitne naoale prema dolje i povezali svilene rupce oko vratova. Von Barring podigao je Staljina i dodao ga Porti. Potom je glas Starog Una izdao naredbu preko zvunika ostalim vozilima: "Upalite motore! Pripremite se za akciju!" Automatsko oruje je bilo utovareno, dugi pojasevi municije na svojim mjestima. Zapovjednici vozila javili su da su spremni; nakon ega se ponovno zauo glas Starog Una: "Prvi oklopni izviaki vod - naprijed - mar!" Motori su zapjevali, ljunak je prtao ispod masivnih guma. IIALS-UND-BEINBKIJCIF "Je li strano, Stari Un?" uspio sam proaputati. "Par sitnih krhotina u tvom trbuhu i nogama. Ne izgleda strano. Slobodno se oraspoloi. Vidjet e, za kratko vrijeme opet e biti dobro. Vodimo tebe i Stegea u trijanu stanicu. Stege je dobio samo u nogu." Trgnuo sam se od boli kad je automobil poskoio. "Vraki me boli, Stari Un. Daj mi gutljaj vode." "Ne smije nita piti sve dok te lijenik ne pregleda", odgovorio je Stari Un i pogladio me po kosi. "Zna i sam da je to strogo zabranjeno kod ozljeda trbuha." "Daj pogledaj mi to. Izluuje me." "Ve smo ti stavili zavoje. Nita vie ne moemo uiniti dok te lijenik ne pregleda." Automobil je stao. Stari Un je iskoio iz njega, a do mene se sagnuo Porta. "Sada mome, dobro stisni zube, jer emo te Pluton i ja podii iz ove kutije i dodati te dolje Starom Unu i Titchu. Kad to obavimo, najgore e biti iza tebe. Samo pomisli, stari mome, na sve one male medicinske sestre koje e prati tvoje vitalne organe 5 njemaka uzreica kojom se eli nekome dobru sreu nap. prev. 204 istim krpama etiri puta dnevno, kao to to rade naem bezno-gom prijatelju Asmusu." Usne su mi krvarile kada sam se napokon naao na tlu s kutijom za plinsku masku pod glavom. Sad je odjednom postalo vano biti vraki hrabar i sve to, i ne vritati. Kad su spustili Stegea, on je glasno zastenjao, jer mu je noga udarila o kota oklopnog vozila. Nai suborci su se nagnuli nad nas da se pozdravimo. Stari Un pritisnuo je svoju ekinjavu bradu na moju i proaputao: "Potrudi se da se zadri po garnizonima dok se rat ne zavri." Porta nam je stisnuo ruke i pruio nam Staljina kako bi se i on mogao oprostiti od nas; tada je ba prije no to je ponovno nestao u vozilu, po vikao:

"Blago vama, vragovi! Poljubite ih sve od mene i recite im da u se brinuti o svom tenu svakoga dana, tako da u biti jednako zgodan kada me ponovno budu vidjele." Tada je snani motor zabrektao. Stari Un, Titch i Pluton su nam mahali iz otvorene kupole, a tada su i oni i oklopno vozilo nestali u oblaku praine. Osim bola, osjeao sam se uplaeno i usamljeno. Bilo je dobro to sam uz sebe imao Stegea s kojim sam se zajedno mogao osjeati usamljenim. Nekoliko bolniara nas je unijelo u veliki hodnik, po ijem je podu bila razastrta slama i koji je bio prekriven ranjenim vojnicima u otrcanim i prljavim uniformama. Stege me uhvatio za ruku im su nas spustili u slamu. "Je P te boli, stari? Zna, uskoro e ti biti bolje, kad te pregleda lijenik i kad ti da injekciju u ruku. Moramo nekako izvesti da moemo cijelo vrijeme ostati zajedno." "Da, nikako se neemo dati razdvojiti, ma to se dogodilo. Boe, to ovo boli. Kao da su mi izvadili utrobu. Ali kako je tvoja noga? Je 1" jako oteena?" "Pomalo me boli", rekao je Stege, pokuavajui se slabano nasmijeiti. "Najvie me boli stopalo. Ali, do vraga, i noga, mogu mije odrezati. Vie se brinem za tvoj trbuh." 205 Doao je lijenik s nekoliko bolniara, koji su ispisivali kartone za svakog pacijenta prema lijenikovu diktatu. Bacio je ravnoduan pogled prema Stegeovim zavojima i rekao: "Krhotina granate u lijevoj nozi, transport 6, odmah svjei zavoji i 3 cc. tetanus." Stavio je istu gazu na moj trbuh: "Krhotine granate u lijevoj nozi, desnom stopalu i trbuhu, transport 1, 3 cc. tetanus, 2 cc. morfija odmah i takoer prije transporta." Odvaio sam se i upitao moemo li Stege i ja ostati zajedno. "Nije previe vano hoe li umrijeti ovdje ili u bolnikom vagonu, to se samog toga tie", beutno je odgovorio. "Ali ozljede trbuha idu transportom 1, a ovaj ovdje transportom 6. U vezi toga ne mogu nita uiniti." Tada je nastavio dalje, a bijeli je ogrta leprao oko njega. Ne mislim kako je bio arogantan ili okrutan, samo preoptereen. U zamjenu za dobru englesku lulu, nae cigarete i duhan, Feldwebel zaduen za transport obeao mije kako e vidjeti to moe uiniti za nas. Primio sam svoju injekciju i utonuo u san iz kojega sam se probudio tek kada sam bio podignut na nosilima i uguran u ambulantna kola. U njima su se nalazila etvora nosila jedna iznad drugih. Stege je bio ispod mene, dakle Feldwebel je odrao svoje obeanje. Kada bi ambulantna kola poskoila ili se zanijela, udarili bismo o nosila iznad sebe, ili u sluaju najgornjega, u krov. Izmeu nosila bilo je svega nekoliko centimetara prostora, pa smo se osjeali pritijenjeno. Na najgornjim nosilima leao je topnik sa slomljenom zdjelicom, on je vritao i vritao, i molio nas da pozvonimo, jer se bojao da e iskrvariti do smrti. Stege je neprestano pritiskao gumb zvonca koje je zvonilo u vozaevoj kabini, ali ni on niti njegov pomonik nisu obraali pozornost. Kada je dolo vrijeme da nas ukrcaju u vlakbolnicu, topnik je bio mrtav. Bolniari su ga beutno izvukli van, izvrnuli na tlo i prekrili ga ceradom; tada su nas poeli istovarivati. Vlak-bolnica je bio jedan od onih zloglasnih "pomonih" -samo beskrajan niz teretnih vagona sa slamom na podu i etrdeset ljudi u svakom, samo grubo podijeljenih. Vlak je neprestano 206 zastajkivao i kretao uz nizove trzaja, kao da su pokuavali ra-stresti vagone u komadie. Jedanaest ljudi u naem vagonu je umrlo. Gotovo sam skrenuo s uma od boli i ei, ali Stege je bocu s vodom drao daleko izvan moga domaaja. Da sam popio vode, to bi za mene znailo smrt. To je putovanje trajalo tri beskrajna, strana dana i noi; nakon ega su nas polegli u redove na peronu na kijevskom kolodvoru sa ceradom ispod nas, kaputom preko nas i vjenom kutijom za plinsku masku pod glavama. itavo smo poslijepodne leali na natopljenom peronu, dok je sve vie ljudi umiralo. Samo sam kroz maglu bio svjestan onoga to se

dogaalo oko mene. Stege je leao pokraj mene i drali smo se za ruke kao da smo bili maleni djeaci, a ne ovrsli stari konji, dobro naviknuti na prizore ljudi koji umiru, vritei poput ivotinja. Kasnije tijekom veeri, po nas su doli bolniari i ruski zarobljenici koji su nas u kolima hitne pomoi odvezli u 13. poljsku bolnicu, koja je bila podignuta u predgrau Pavilo. Ondje smo bili odvedeni ravno u podrum i oieni od uiju. To su radili ruski ratni zarobljenici, i ja nikada u ivotu nisam imao njenije ili spretnije bolniare. Ako bi nas ponekada krivo uhvatili i natjerali nas da za-stenjemo, bili bi tako dirljivo preplaeni, da smo samo zbog njih stiskali zube i trudili se da ne pokaemo svoju bol. Svi mi ranjenici smo se sloili kako e nam biti doista dobro, ako se samo budu mogli brinuti za nas ti veliki, dobroudni stvorovi, pa smo im iz zahvalnosti poklonili sve preostale cigarete. I oni su bili u rovovima poput nas, i iako su bili druge rase i nacionalnosti i iako smo jednom pucali jedni na druge, jer su oni na vlasti proglasili kako smo neprijatelji, meunama je postojalo suosjeanje jae od bilo kakvih proglasa koji su se ve odavno pokazali prilino nevezanima za bilo kakvu stvarnost za koju bi obian vojnik mogao biti zainteresiran. Ja i jo etvorica drugih leali smo u operacijskoj sali i ekali svoj red promatrajui nesretnog kolegu na stolu ispod bljetavog svijetla. etiri kirurga radilo ja na njemu brzinom svjetlosti. Amputirali su mu nogu. im su je otpilili, bacili su je u bijelu kantu u kojoj je ve bila jedna noga, otpiljena tono ispod koljena, 207 i ruka, iji je krvavi patrljak virio iznad ruba kante. Zbog toga mi je postalo loe i povraao sam, tonije reeno, pokuao sam povraati, ali izilo je samo neto krvi i ui. Sljedei pacijent je bio mladi sa slomljenim leima. inilo se da nije pri svijesti. Stariji kirurg s monoklom je neprestano psovao na druge kirurge i bolniare, ali se inilo daje predivno struan, jer je radio poput munje, ne inei niti jedan suvian pokret. Nakon to su radili na mladiu desetak minuta, stari kirurg je ljutito po vikao: "No, do vraga, taj tip je mrtav. Dolje s njim i donesite sljedee tijelo. I dajte se pokrenite." Gurnuo je jednoga od bolniara. Prije no to sam shvatio to se dogaa leao sam privezan za operacijski stol. Dali su mi injekciju u ruku i jo jednu u trbuh. Jedan od kirurga udario me po ramenu. "Sada stisni zube, deko. Nee dugo trajati, ali e vjerojatno boljeti, jer ti moemo dati samo lokalni anestetik. Stoga budi hrabar, a mi emo te uskoro lijepo zakrpati." Ubrzo nakon toga postao sam svjestan reza preko trbuha i zauo sam tihi zveket instrumenata. Sljedeeg trenutka, imao sam osjeaj da mi je izvaena cijela utroba. Peklo me, boljelo i razdi-ralo poput usijanih klijeta. Nikada nisam mislio da moe postojati takva bol. Vritao sam poput luaka i mislio kako e mi oi iskoiti iz glave. "Zaepi", izderao se stari kirurg. "Jo nismo niti poeli kako treba. uvaj svoje zavijanje za vrijeme kada bude neega vrijednog zavijanja." Kada je dolo do "toga neega vrijednog zavijanja" ne znam; samo znam da sam, kada su bili gotovi, bio u svijetu muenja u kojeg samo malobrojni idu. Bio sam slomljen, uniten. Na kolicima su me odvezli na odjel, stavili na krevet, dali mi injekciju, i potom sam zaspao. Prvih etrnaest dana bio sam svjestan samo djelia onoga to se dogaalo oko mene ili meni; no vrlo polako, moja se snaga poela vraati. U krevetu pokraj moga leao je pilot s gadnim opeklinama. Zvao se Zepp. Bila su tu jo estorica tekih ranjenika, od kojih su dvojica umrla tijekom nekoliko dana. Nisam 208 imao pojma to se dogodilo sa Stegeom, a to mi nitko nije znao rei. Tri tjedna nakon operacije bio sam proglaen sposobnim za premjetaj. Stavili su me u pravi vlak-bolnicu s pravim leajima i velikim prozorima kroz koje se moglo vidjeti, ili tonije, kroz koje su mogli vidjeti oni na srednjim leajima. Budui da su mi zavoji morali esto biti

mijenjani, dobio sam jedan od traenih srednjih leaja. Iznad mene je leao moj novi prijatelj Zepp, iji mi je vedar duh bio od velike pomoi. Odvezli su nas u L"vov, gdje su Zeppa i mene poslali u 7. priuvnu bolnicu. Lijenik je rekao kako moja rana izgleda stvarno dobro i nasmijao se. Tempo u toj bolnici nije bio tako uurban, pa su lijenici imali vremena nasmijati se i razgovarati s nama kako treba. Izvukao je nekoliko krhotina granate iz moje noge, od ega su mi zadrhtali ivci, ali tada je na moje olakanje, bolniarka vratila zavoje natrag. Nisu mi dali da jedem nita osim zobene kae, i toliko mi se omrznula da sam gotovo poludio; no kada bih pitao lijenika mogu li dobiti neto raznovrsno za jelo, on bi me pogladio po obrazu i rekao: "Kasnije, prijatelju moj. Kasnije." Zepp i ja smo bili na odjelu za teko ozlijeene. Danju i nou ulo se stenjanje i jaukanje, i esto je grozno zaudaralo na gnoj i trule. Jednoga dana se neki mladi, koji je znao da e umrijeti i ve se tri tjedna muio s tom spoznajom, ustao, odvukao van na hodnik i bacio se niz stepenice. Bilo je strano, jer se nismo mogli ustati i sprijeiti ga. Zepp je pokuao, ali je pao svega nekoliko koraka od svog kreveta; mi ostali zvonili smo sve dok zvono nije gotovo puklo. Bila su to teka vremena. Moj mi je trbuh uzrokovao strane bolove, a nije bilo za aliti se niti kada bi lijenik kopao po mesu moje noge kako bi pronaao sitne krhotine granate. Temperatura mije rasla, umjesto da se smanjivala, ali lijenik je svejedno rekao kako napredujem. "Tebi je sve dobro", neraspoloeno sam mislio. Jednom sam se probudio usred noi. Zavoji su mi bili mokri i ljepljivi. Rekao sam Zeppu da pozvoni. Sljedeeg trenutka utrala je sestra. 209 "Stoje s tobom?" ljutito je proaputala. "Jesi li poludio da tako zvoni u ovo doba noi?" "Rana mi se otvorila", odgovorio sam. "Prokrvarila je kroz zavoje." Bio sam gotovo izvan sebe od straha i ve sam mogao zamisliti kako moja majka prima lakonsku razglednicu od vojske: "Umro je junakom smru za Fiihrera i Domovinu." Odmaknula je pokrivae na stranu. Iz obzira prema ostalima nije palila svjetlo, nego je koristila svoju baterijsku svjetiljku. Brzo i spretno odmotala je zavoje. Na odjelu je bila tiina. Mladi na drugom kraju sobe promrmljao je neto u snu. Zepp se uspravio u krevetu, ali ga je sestra gurnula natrag i rekla mu da nastavi spavati. "Sven i ja emo se lake s ovim nositi sami", rekla je i otila po lavor s vodom. Uplaeno sam pogledao Zep-pa, i on je pogledao mene, jednako uplaen. Vratila se i bez rijei me oprala. Samo se u sebi pomalo smijuckala, i samo je jednom pogledala moje uplaeno lice. "Ovo nije nita ega bi se trebalo bojati", rekla je. "Lako je vama to rei", rekao sam. "Nemate vi krvarenje." Nije nita odgovorila, samo se tajanstveno nasmijala. "Moda i nije tako strano?" zanimalo me. "Nije uope strano", odgovorila je. Kada je dovrila svoj posao, pokrila me pokrivaem. Tada je zastala na trenutak i pogledala me. "Nije to bila krv", rekla je. "Nije bila krv?" rekao sam. "Ali osjetio sam ..." Proi e dugo vremena prije no to zaboravim njezin osmijeh. Pocrvenio sam i osjetio se strano postienim. "Samo si sanjao, prijatelju moj. Sigurno je da se oporavlja." Pogladila me po obrazu i otila s lavorom. "Mora daje sanjao o vama, sestro!" guio se od smijeha Zepp. "Sada na spavanje, obojica!"

I tada je otila. 210 Na kraju sam ga morao zamoliti da bude miran do jutra, tako da moemo odspavati prije no to nam proe cijela no. Ali nije prolo mnogo: "Sven, je I" spava?" Zavukao sam glavu pod pokriva. "Sven!" "Da. Stoje sad?" "Margaret kae kako e biti posebnih jednogodinjih teajeva za demobilizirane kad rat zavri. Jesi li ti uo to o tome? Sven, doi i popui posljednju cigaretu sa mnom ... nemoj misliti da je Margaret..." "O, zaboga!" Te sam noi gotovo dobio trovanje nikotinom. On je neprestano ustajao iz kreveta kako bi doao i sjeo na rub moga i objasnio mi sve o tome to e on i ona raditi jednom kad ovaj prljavi rat zavri. ELIM VAM DUGU BOLEST Jednog etvrtka ujutro prvih dana prosinca 1943. proglasili su me sposobnim i rekli mi kako se u subotu odlazim pridruiti svojoj jedinici. "ao mi je to to moram uiniti, moj mome. Zapravo bi trebao ostati ovdje barem jo est tjedana. Sada e se morati snalaziti to bolje bude mogao. Ne znam hoe li tamo dobivati dosta toga za jesti; ali mora pojesti to god moe kad god ti se prui prilika. Moi e se nositi s time samo ako bude dovoljno jeo, i po mogunosti jo malo vie od toga." Tako mije rekao glavni lijenik u bolnici u Truskavicama. Bio je dobar lijenik i vodio je svoju bolnicu prema naelu da njegovi pacijenti ostaju u njoj sve dok ne budu u dobrom stanju, a kada bi se oporavili, pokuavao je pronai isprike kako bi ih zadrao jo neko vrijeme. Sada je, meutim, dobio naredbu s visokog poloaja da mora barem pedeset posto svojih pacijenata 211 proglasiti sposobnima i poslati natrag njihovim jedinicama. No, prema propisima, ako bi vojnika proglasio sposobnim, a on to zapravo ne bi bio, lijenik je mogao biti izveden pred vojni sud - to pokazuje kako ovi na vrhu mogu izvoditi uda. Uzmete potvrdu o sposobnosti, peat i vojni sud i - zlo i naopako! - bolesni postaju zdravi i spremni. Da takvi "sposobni" vojnici nekada mogu biti ogroman teret svojim jedinicama kada ih njihovi suborci moraju njegovati i pomagati im usred bitke, to nikome od onih na vrhu nije palo na pamet. Glavni lijenik je tuno odmahnuo glavom kad se oprostio od mene. Barbara je zaplakala kada sam doao i rekao joj alosnu vijest. Bio sam toliko ogoren i potiten da nisam uope osjetio potrebu daje tjeim. Bilo bi lano pokuati neto tako bedasto kao to je utjeiti zaljubljenu enu koju volite. Barem sam tako mislio u tom trenutku. Posvetio sam se utapanju svega toga u estokoj senzualnosti. Vrata nisu bila zakljuana, ali vjerujem kako niti jednom od nas ne bi smetalo daje itav njemaki narod uao unutra. Mi smo bili u pravu. Narod je zahtijevao - ili je barem dozvolio da to bude uinjeno u njegovo ime - toliko mnogo od nas, da smo i mi imali pravo zahtijevati neto zauzvrat: a mi smo traili samo to, ali pod uvjetom da nam dozvole da to i zadrimo, a to nismo nikome uzeli. Ostao sam leati na njezinom krevetu kada je pourila na dunost u svoj odjel, i tamo sam popuio cigaretu i mirno razmislio o svom poloaju. Zapravo i nije bilo niega o emu se trebalo razmiljati, osim ako nisam planirao dezertirati. Ne bih se bojao to uiniti; ali nisam se bojao niti povratka na bojite. Vie se nisam niega bojao, bio sam samo opsjednut hladnom, snanom mrnjom prema svemu to smo mrzili pod zajednikim imenom: "prljavi rat". Budui da se vie nisam niega bojao, mogao sam

jednostavno otii i prouavati taj fenomen sa stajalita smirene, nezainteresirane ogorenosti, s kojega se moe tono promatrati. Kada je moja cigareta bila napola popuena, Margaret je utrala u sobu i bacila se jecajui na svoj krevet, uope me ne primijetivi. U ruci je imala pismo. 212 Dakle, Hugo Stege je mrtav. Izgovorio sam to za sebe i nisam osjetio nikakvo iznenaenje. Nisam imao potrebu proitati pismo. Hugo je bio mrtav. Ne progovorivi niti rijei, gurnuo sam cigarete i ibice prema njoj. Uplaeno se trgnula. "O, ti si tu? Oprosti, nisam te vidjela." "Preskoi to", rekao sam. "Zakljuaj vrata dok se oblaim. Bit e mi dosta dvije minute." I tako sam se odijevao dok je ona leala i plakala. Tada sam otkljuao vrata i proitao pismo: Istoni front, studeni 1943. Feldpostnummer 23645 Feldwebel Willie Beier. Moja draga gospoice Margaret Schneider, Piem vam ovo kao prijatelj i suborac Huga Stegea, kako bih vam priopio tunu vijest daje poginuo. Rekao mije toliko lijepih stvari o vama, tako da u potpunosti shvaam kakvu neizmjernu i stranu tugu e vam donijeti ovo pismo. Moda e vam malo utjehe donijeti ako budete znali kako se to dogodilo. Rano jednoga jutra, kada smo bili u ophodnji naim oklopnim vozilom, na nas su iznenada zapucali. Metak je pogodio vaeg zarunika izravno u sljepoonicu, i bio je na mjestu mrtav. I u smrti se smijao svojim lijepim smijekom, pa moete zakljuiti kako nije patio. Vi sada ne smijete oajavati; mladi ste i morate mi obeati kako ete ovo zaboraviti to je prije mogue. ivot pred vama zasigurno vam obeava jo mnogo veselih i svijetlih dana, i najpametnija i jedina prava stvar koju trebate uiniti -iako vam se sada moda nee svidjeti moj savjet -jest pronai mladia kojega ete zavoljeti jednako onoliko koliko sada volite Huga. U ime vaeg voljenog i mog prijatelja, nemojte plakati, jer e ga to samo rastuiti, ako to bude mogao vidjeti. Ne? nasmijeite se, i samo pomislite koliko toga je bio poteen. U 213 svakom zlu ima i neto dobra ... Ono to se dogaa s naim umrlima mi ne znamo, ali znamo da im je dobro. itavim svojim srcem suosjeam s vama. Iskreno va, Willie Beier. Kako je to pismo samo nalikovalo na Starog Una, s njegovom oinskom brigom. Istom je potom stiglo i pismo za mene. Dragi stari mome, Hvala ti na tvojim pismima. Dobili smo ih pet odjednom. Naalost, imamo samo vremena za kratko javljanje, jer se nalazimo usred prilino prljavog nereda. Ako Ivan ne napada, napadamo mi. Mira nema. isti pakao. Uini to god moe kako bi ostao u pozadini to je due mogue. Stege je mrtav, a Titch je nestao bez traga, izgubio se tijekom napada. to se toga tie, pisao sam Margaret i rekao joj kako je pao pogoen metkom u glavu - ali ti zna kako vojnik iz tenka naputa ovu dolinu tuge. Jadnom Stegeu su izgorjele obje noge. Nije ga bilo nimalo ugodno sluati tijekom deset ili dvanaest sati koliko mu je trebalo da umre. Nevjerojatno je kako imaju snage vritati toliko dugo. Prije no to ovaj smrdljivi rat zavri, vjerojatno emo svi otegnuti papke, i tako e stranaki glavonje, generali i ostali koji su se drali podalje od njega pobrati sve lovorike - i sve ostalo. Sada moramo krenuti, pa dragi Sven, ostani u zadnjim redovima u svojoj bolnici, tako da se bar jedan od prave sorte nae negdje gdje ima ansu preivjeti. Ine zaboravi kako smo jedan drugome obeali kako emo napisati knjigu o ovom prljavom poslu. Najsrdaniji pozdravi od Porte, Plutona i tvog Starog Una

Posljednje veeri jeli smo kolae i pili liker od jaja, a na radiju je svirala lijepa, polagana glazba. Barbaraje dobila slobodnu 214 veer. Ali nismo se mogli dobro zabavljati. Vani je zavijala oluja, a kia je ljutito ibala po prozorima. Zepp je tuno pogledao u svoju au i rekao: "Ovakve noi mije gotovo drago zbog moje nepokretnosti. Zamisli kako je biti u rovu po ovakvom vremenu." Margaret je otila kod Elizabeth u sobu spavati, tako da smo Barbara i ja mogli biti sami te posljednje veeri. Kada je izlazila iz sobe sa svojim potreptinama za no, Margaret me zagrlila, i gledajui me sa suzama u oima, ozbiljno rekla: "Sven, tamo mora biti paljiv. Stari Un ne smije dobiti priliku da pie i Barbari za nekoliko tjedana." Tada me poljubila i brzo nestala kroz vrata. Sljedeeg jutra navukao sam omraenu uniformu i dugi sivi kaput. Ruksak mije bio oteao od svih lijepih stvari koje su mi djevojke stavile unutra: dva velika kolaa koje je Barbara sama ispekla, dvije staklenke dema od Elizabeth, dimljena unka od Margaret, limenka kruaka od Zeppa. Suze su me guile u grlu, i uz najbolju volju na svijetu, nisam mogao pojmiti kako u ikada poeljeti pojesti bilo to od toga. Tada sam opasao svoj pitolj oko struka, objesio kutiju s plinskom maskom preko ramena i na kraju stavio svoju malu crnu kapu sa titnikom na glavu. Sve tri djevojke otpratile su me na stanicu. Ljubio sam suze u Barbarinim oima. "Nemoj plakati, Babs; trebala bi se smijati. Zapamti," brzo sam nastavio, "ovo nije zbogom. Ovo je samo do vienja." "Sven, obeaj mi da e se brinuti za sebe." Kada se zaula zvidaljka, sve tri su me poljubile, kao posljednji zavjet prijateljstva, ljubavi. Zbogom, Truskavice! Zbogom, moja oazo. Zbogom, vi mirne sobe s istim i urednim krevetima. Zbogom, vi ene s mirisavom, sjajnom kosom. Pritisnuo sam elo na hladni i vlani prozorski okvir u kupeu, a suze su mi potekle niz obraze. 215 Ledena ruka zgrabila me za srce kad sam vidio koliko se promijenio. Kosa mu je bila gotovo posve sijeda, koa uta, a oko umornih oiju imao je tamne kolobare. Bio je mrav i pogrbljen, a uniforma je visjela na njemu, sada puno prevelika. Jadni, jadni Stari Uni Pluton je izgledao ba kao i Stari Un. Von Barring je izgledao ba kao i oni. Svi su izgledali jednako. Svi? Nije ih ba puno ostalo. Kada smo prvi puta krenuli u rat, bilo nas je est tisua. Sada nas je bilo sedmorica - sedam ljudi. RAT SE NASTAVLJA PREMA PLANU Sjeli su na trenutak i pogledali kola, kao da je on neto uzvieno i sveto. Na posljetku je Porta skupio hrabrosti, ali gaje Stari Un lupio licom po prstima. "Kola kojega su ispekle prave djevojke mora se jesti s moralom, manirima i osjeajem, a ne prljavim prstima." I tako smo postavili stol kako treba, s nekoliko runika umjesto stolnjaka, i poklopcima naih porcija umjesto tanjura. Oprali smo ruke i oistili nokte, poeljali se, ietkali uniforme i ulatili izme, te smo dvadeset minuta kasnije sjeli za stol i sveano jeli Barbarin kola i pili Margaretin liker od jaja. "Je 1"bilo fino?" "Da, bilo je jako, jako fino."

Pogledali smo jedan drugoga. Pogledao sam njihova naborana, napeta lica puna nekog iekivanja. Sada mora dati ono najbolje to u tebi postoji, rekao sam si. Razmiljao sam neko vrijeme prije no to sam otpoeo: "Njihova je odjea bila istija od bilo koje odjee koju ste vidjeli. Kada bi se nagnule iznad vaeg kreveta da ga namjeste ili kada bi potezale plahte ispod vas, osjetili biste miris svjee 216 izglaanog, pomalo ukrobljenog rublja, koje kao daje upravo bilo izvaeno iz ormara. Imalo je miris kao daje potpuno isto, suho, iako kao da je bilo gotovo oprljeno. Kad nisu bile na dunosti, nosile su svoju vlastitu odjeu, koja je bila jednako tako ista, i koja je mirisala na neto lagano i toplo, a istovremeno hladno. Imale su haljine. Vidio sam svijetloplavu svilenu haljinu sa svijetlosivim pticama. Imala je kratke rukave, a na vratu je bila skupljena u gomilu nabora, tako daje u preklopima padala preko njezinih grudi i lea. Kada bi povukao bijelu svilenu uzicu, pala bi joj s ramena, ali tada bi zaboravio na dvije manje uzice na kratkim napuhanim rukavima. To je bila haljina moje djevojke. Margaret, koja je bila Stegeova, se najradije sjeam u plamenocrvenoj haljini od nekakvog tankog vunenog materijala, koja joj je prianjala uz tijelo kao daje bila naslikana na njoj. Bila je poput plamena. A bila je ondje i djevojka koja je nosila suknju koja joj se njihala na bokovima, i koja je uvijek bila etvrt okreta iza nje kada bi se okrenula. Ona u svijetloplavoj svilenoj haljini," nastavio sam gotovo u transu, dok sam zatvarao oi i koncentrirao se da vidim Barbaru, "tonije, ona koju sam ja imao, kada si povukao tu uzicu i kada bi ona povukla one dvije manje, i kada si pronaao dva "drukera" i kukicu i uicu sa strane i otkopao ih, tada bi itava haljina pala poput neeg prozranog i mekog, a ona bi samo stajala okruena prstenom svijetloplavo-ga koji bi se stvorio oko njezinih stopala. Djevojke su bile jednako iste kao i njihova odjea, i predivno su mirisale na parfem odmitsouke ..." "Mitsouke?" "Da, Porta, dozvoli mi da objasnim, tako da ti i ostali moete to shvatiti. Djevojke su bile iste poput pitolja prije smotre u vojarni. Blistale su poput Dunava u zimskoj noi, kada mjeseeve zrake ine da led svjetluca poput milijuna dijamanata. A njihova su tijela mirisala poput ume iza Berezine u proljetno jutro upravo nakon kie. Moete li to shvatiti?" Nekoliko sati sam im morao priati o divnom svijetu u kojem sam bio. Nikako im nije bilo dosta prie. 217 "Samo jednu stvar ne mogu posve shvatiti", rekao je Plu-ton. "Kako to da si ti, koji si ivio poput orijentalnog princa, koji si prodirao kolae i peenu paetinu i gutao vino, i imao harem koji ti je davao sve to ti je trebalo u prikladnim malim komadiima, kako to da si mrav poput motke?" Tada sam im morao ispriati kako smo, nakon to su moje ozljede zacijelile, ja, Stege, Zepp i jo jedan vojnik, kupili nekakvu vodu za tri stotine cigareta i popili je. Dvije vrste vode, da budem precizniji: jednu s tifusom, a drugu s kolerom. "Zar vam nije Stege to ispriao?" upitao sam. "Postali smo bolesni iz osvete. Zepp je jo uvijek paraliziran ispod pojasa, a etvrti je vojnik umro. Ja sam bio u nesvijesti devetnaest dana, a nakon toga odbijao sam hranu. Barbara i neka Poljakinja koja je pospremala odjel su me hranile na silu, licu po licu, etrnaest dana. Lijenik me pet puta otpisao. Davali su mi injekcije svakakvih vrsta, slanu vodu i glukozu. I sada su me otpustili est tjedana prerano. Heil Hitler!" "Jesu li imale i arape s petama?" "Francuske arape? Jesu." Ostali su odmahnuli glavama i oajavajui pogledali jedni druge. "Zna, Sven da su svi dopusti otkazani", rekao je Porta kratko, kao da neto objanjava, kao da ja to nisam mogao shvatiti. "Porta," rekao sam, "jednu stvar ne mogu shvatiti." "to?"

"Volio bih da znam. Neto vam se svima dogodilo, a ne znam to. Proli ste mnogo toga, razumijem. Neto u ovom sektoru jako smrdi. Ali nije samo to. Mora postoja"J jo neto. Isto je bilo i s Barringom kada sam mu se prijavio. Zato od tebe, Porta, nisam uo niti jednu prljavu rije?" Pogledali su me. Potom su pogledali jedan drugoga; ili tonije, pogledali su jedan pokraj drugoga, ba kao na spomen neega o emu se ne usuujete govoriti. Ugoaj u toj mranoj, prljavoj kolibi postao je nestvaran i zastraujui. Porta je ustao i stao leima okrenut prema nama, a licem prema prozoru. 218 "Stari Un," rekao sam zapanjeno, "reci mi, to nije u redu? Izgleda kao da si na sprovodu svoje bake. Kao da si mrtav." Na tu rije "mrtav" neto je kliknulo u mom mozgu. Nisam praznovjeran, a ono to mi se odigralo u mislima nije nimalo znaajno ili neobjanjivo. Iznenada sam shvatio da su mrtvi, mrtvi, a da ne postoji nekakva senzacionalna tajna oko toga. Oni su se prestali nadati da e ikada stii ivi svojim kuama. Oni su sve, ukljuujui i svoje ivote, smatrali beznadnima. Kada sam im priao svoju priu, bilo je to kao da sam priao o neemu to nije postojalo. Njihovi snovi o velianstvenoj velikoj propasti su bili razbijeni. Revolucija do koje je trebalo doi kada se vrate kuama, i koja je trebala biti zavrena za etrnaest krvavih dana, je bila samo himera, fantomski brod na puini crnog mora smrti. Jedino Por-tino vrsto sidrite, njegov bijeg, toplina enskog trbuha, ak je i ono izgubilo svoju vanost. To ne znai daje Portino ponaanje postalo manje nemoralno, jer gdjegod opazio okruglu stranjicu, on bi je pljesnuo. Ali, kao to je i sam rekao, nekoliko dana kasnije - upravo je bio s farmerovom kerkom i opisivao nam je to se dogodilo na svoj uobiajeni slikoviti nain, kada je iznenada zastao usred reenice i pogledao nas: "Nekada je to bilo kao da stojim tamo i promatram sebe. Sada to ne radim. Ja stojim i gledam kroz prozor, dok Herr Porta, bojom milou, lei ondje i izvodi vragolije. Kad bi samo bilo neega zanimljivog to bi se moglo vidjeti kroz prozor: vatrogasna vjeba, ili kako briju Hitleru polovinu brkova prije no to treba odrati govor - ali vani nema niega to bi vrijedilo pogledati, a ak i da ima, bio bih prilino nezainteresiran. Vi to, naravno, ne razumijete, ali to nije vano, jer ne razumijem niti ja." Danima sam pokuavao odbaciti to tmurno uvjerenje da su mrtvi, jer nisam mogao o tome normalno razgovarati s njima. Tada sam ih jednog dana izravno upitao da li ija to samo zamiljam ili su oni doista tako krajnje pasivni kako se meni inilo, iako smo vrijeme provodili jednako kao i prije. 219 "Ja doista ne znam to da ti odgovorim", rekao je Stari Un. "Svi dopusti su otkazani", rekao je Porta. "Ostalo nas je samo sedam od itave pukovnije, koja je brojala est tisua ljudi kada smo krenuli 1941.", i nabrajao nas je na prste: "Oberst von Lindenau, Oberstleutnant Hinka, Haupt-mann von Barring, plus asni pripadnici ove satnije. Alah je velik, ali je popis rtava jo vei." "Aleluja i prekrii svoj ...!" "Amen!" "Da", rekao sam, a glas mi je bio pomalo kretav dok sam udisao, s osjeajem straha u dubini eluca. "Ali ne smijete napustiti knjigu za koju smo jedan drugom obeali da emo je napisati." Pogledali su me. Moj pogled je u panici prelazio s jednoga na drugoga. Oni me nisu poznavali, ili su me poznavali bolje nego ja sam sebe, i osjeali su najdublje, najsmirenije

suosjeanje prema meni, jer sam i dalje gajio glupe nade i imao tjeskobno, lupajue srce, iznad kojega su puhali vjetrovi. "Kad napie nau knjigu", rekao je Porta, sastavljajui svoju flautu, "toplo pozdravi sve djevojke od mene. Nee biti nikoga tko e se potruditi proitati je, jer ne moe cijenjenoj publici ponuditi knjige koje nisu o malenoj gospoici s telefonske centrale i gazdinom nepokolebljivom sinu u dvokrevetnoj sobi. Ili je ona medicinska sestra, a on glavni kirurg. Ali u svakom sluaju, niti jedan od likova ne smije biti uljiv. Kao to sam rekao, nikada se nee obogatiti od svoje knjige. Ljudima jednostavno nije stalo. Zato e morati posegnuti rukom u svoj vlastiti dep kad se napije kao majka na na raun onoga dana kad je dovri." 220 Dok smo bili na tim poloajima, stigao je i Boi 1943., i pokuali smo ga uiniti to sveanijim. Posadili smo maleno stablo jele u praznu kutiju za municiju ... SOVJETSKA PROPAGANDA NA BOJITU Propagandni materijali koji su nam bili slani s druge strane bili su nevjerojatni u svojoj inventivnosti. Povremeno su nam servirali takve monstruozne prie kakve niti jedna normalna osoba ne bi mogla progutati, ali nitko od nas nije bio normalan, pa su one uvijek imale uinka. One su nas uzrujavale, ispunjavale nas sumnjom i potitenou zbog nae oajne situacije, naih nevrijednih okolnosti, pa su njihovi ruski autori mogli ubiljeiti dobru etvu. Pod time ne mislim toliko na ljude koji su prebjegli i dozvolili da budu zarobljeni - ponekada bi otile itave jedinice, na elu sa svojim niim asnicima. Njih se moglo prebrojati. to se ticalo veine nas, pruska disciplina i Goebbelsova propaganda o uasnim uvjetima u Sovjetskom Savezu su nas uhvatili u kripac; a ak i bez toga, ono malo zdravog razuma kojeg smo jo zadrali govorilo nam je da, s obzirom kako je njemaka vojska unitila i opljakala rusku zemlju, teko moemo oekivati da emo biti primljeni irom otvorenih ruku kako nas je laskanje koje je dopiralo iz zvunika u rovovima nastojalo uvjeriti da e biti. Ono to sam htio rei je bilo to da je ruska propaganda imala paralizirajui uinak na ljude koji su odluili ostati ondje gdje su se nalazili. Ona je nae umove ostavljala razderanima i iscrpljenima. Rusi su uglavnom koristili prodorne, objektivne argumente koji su vam ostajali u mislima, bez obzira koliko sami sebi i drugima govorili: propaganda! Bila je to propaganda, ali je imala dobre osnove - imali su svoje dokaze. 221 Ruski zvunici su tretali: "Drugovi Nijemci! Doite prijeko svojim ruskim prijateljima! Zato biste tamo leali smrzavajui se? Doite kod nas i dobit ete topli krevet i pristojnu sobu. Lijepe ene e se pobrinuti da vam nita ne bi nedostajalo. Sljedovanja hrane e biti tri puta vea od onih koje vam daju nacisti. Gefreiter Freiburg e sada doi do mikrofona i potvrditi vam daje istina ovo to vam govorimo. On je s nama ve dvije godine. Posjetio je sve nae logore za ratne zarobljenike, i vidio kako oni uope ne nalikuju onakvim zarobljenikim logorima kakvima ih vi zamiljate. Nai logori su u velikim hotelima ili izletnikim kampovima, a najvie ljudi u jednoj sobi su dva mukarca i dvije ene. Ali, ovdje je Gefreiter Freiburg, pa ga moete i sami posluati." Ubrzo nakon toga, zaorio je srdaan glas: "Halo, drugovi iz 27. tenkovske pukovnije. Govori vam Gefreiter Jiirgen Freiburg iz 309. grenadirske pukovnije. Roen sam 20. svibnja 1916. u Leipzigu, a ivim u Adlerstrasse 7 u Dresdenu. Ruski sam zarobljenik od kolovoza 1941., i lijepo sam proveo svoje vrijeme ovdje. Bio sam u gotovo svakom logoru u Rusiji, i mi imamo sve to nam srce poeli." Tada je preko sat vremena opisivao raj u kojem je ivio. Izmeu ostaloga, proitao nam je jelovnike za cijeli tjedan, koji su ukljuivali kavijar, peenu svinjetinu, guske i golubove. Tekle su nam sline na samo spominjanje takve hrane.

Jedne veeri su podigli veliko filmsko platno na grudobranu svoga rova i prikazali nam film, koji je mnoge od nas uinio bolesnima i ludima. Vidjeli smo njemake ratne zarobljenike kako sjede u elegantnom salonu. Tada smo slijedili nekolicinu njih od trenutka kada su zarobljeni, vidjeli kako ih posluuju poput prineva u prekrasnim sobama, u kojima su se nalazili ogromni stolovi nakrcani hrpama predivne hrane, koja je bila snimljena iz svakog zamislivog ugla i prilino izbliza. Sjedili smo i glasno vakali, a da toga nismo bili svjesni, dok su ta uda fotografije bila prikazivana, i gotovo sam uvjeren kako bi, da su nastavili prikazivati te slike hrane, itava 27. pukovnija potrala prema platnu. 222 Sljedei prizor odigravao se u luksuznoj sobi, kojom je dominirao ogromni krevet. Zgodna mlada ena polako se svlaila pred pripadnikom njemakog pjeatva. Skidala je komad za komadom odjee, okreui se i izvijajui pred vojnikom. Kada je bila gotovo posve gola, svukla je vojnika; a tada je uslijedio pornografski prizor kojem bi bilo teko parirati u pogledu lascivnosti. U njemakim redovima zavladala je tiina. Mnogi su uzdi-sali i nesvjesno isputali tihe zvukove. Bilo je strano sluati to. "Bravo, bravo, Ivane!" vikali smo. "Dajte da ponovno vidimo. Jo jednom! Jo jednom!" Vikali smo i ritmino pljeskali dlanovima. Tada je zapucketao zvunik, a mi smo utihnuli: "Drugovi. Nemojte dozvoliti da budete ubijeni zbog ideje koja nije vaa. Pustite bandite iz SS-a i junake iz Goringovog salona, koji uivaju u ivotu u okupiranim zemljama, pustite ih da se bore za Hitlera i njegovu bandu. Vi stari veterani iz prave njemake vojske ste predobri za ovu svinjariju. Doite prijeko kod nas, doite! Vi koji se budete htjeli prikljuiti Crvenoj armiji i boriti se za svoja istinska prava ete dobiti isti in koji i sada imate. Ali ako to hoete, morate doi odmah!" U drugim prilikama bi demonstrirali, objektivno i bez komentara kako Hitler nije odrao niti jedno od svojih lijepih obeanja. Ili bi nam ruski lijenik govorio kako simulirati bolest ili oboljeti od pravih bolesti. "Drugovi, odbacite svoje oruje i doite k nama! Glupo je od vas da se nastavite boriti. Zar ne vidite kako vas zloupotrebljavaju nacistike svinje? Zar ne znate da jedna treina njemakog Wehrmachta sada uiva u ivotu ve etvrtu godinu u okupiranim zemljama, gdje se prederavaju, dok se vi morate smrzavati i gladovati? Druga treina je kod kue u Njemakoj, spava s vaim djevojkama, dok vi, posljednja treina, morate izdravati paklenu oskudicu ovdje, u velikoj djedovini vaih ruskih drugova." "Tako je! Tako je!" vikali smo i bacali svoje ljemove u zrak kako bismo pokazali svoje entuzijastino slaganje s tako istinitom tvrdnjom. 223 itava saksonska divizija je prebjegla, na elu sa svojim pukovnikom. Thuringijska priuvna pukovnija u sektoru pokraj naega je prela preko sa svim svojim asnicima. Ali takoer se dogaalo, i to prilino esto, da ruski dezerteri dou k nama, i da se Nijemci koji su bili zarobljeni vrate natrag, kao to sam i ja jednom uinio. Naravno, oni nisu imali nikakvih pria o luksuznim hotelima koje bi priali, niti o prekrasnim odmaralitima. Veina od njih pretrpjela je mnogo toga, ba kao i ja: u nekim logorima su se prema njima ponaali pristojno, u drugima strano; na nekim mjestima su Rusi bili eljni ostvariti ono o emu su priali u svojoj propagandi, pa su pokuavali pridobiti ratne zarobljenike za ideje i doktrine socijalizma; na drugima nisu to uope pokuavali, a na treim su mjestima opet bili prilino nehumani, esto pokretani potpuno razumljivom eljom za osvetom, koju ja ne mogu osuditi. Nain na koji su Rusi bili ubijani, primjerice, kada bi SS krenuo u akciju ne da se ni opisati niti pojmiti, tako da kada je dan mrnje svanuo za potuene naciste, prokuani pobjednici su se nemilice osvetili za velike koliine muenja i patnji. Ne spominjem ovo kako bih opravdavao ili uljepavao tragediju, ili ita objanjavao. Spominjem to kako bih pokazao da

nije teko pronai dokaze za ono to mi eufemistiki nazivamo "ruskim uvjetima" -ali takvim dokazima moete dokazati da su "ruski uvjeti" prevladavali u svakoj zemlji koja je bila u ratu. Ponekad se dogode neke stvari koje nas ostave irom otvorenih usta od zapanjenosti. Primjerice, tijekom jednog napada zarobljeno je nekoliko naih esnaestogodinjaka i sedamnae-stogodinjaka. Ve sljedeeg dana Rusi su ih poslali natrag, prvo podrezavi nogavice njihovih hlaa, kako bi izgledale poput djeakih. Na leima jednog od njih bila je sljedea poruka: Crvena armija se ne bori protiv djece, stoga vam ove aljemo natrag i zahtijevamo da ih poaljete dalje - kui majkama, tako da mogu dovriti njihovo dojenje. Pozdrav od Crvene armije." 224 Ili ona stvar sa starim Unteroffizierom. U 3. satniji imali su postarijeg ovjeka koji je bio Unterof-fizier. Jednoga je dana dobio brzojav u kojem je stajalo kako su njegova supruga i troje djece poginuli tijekom zranog napada na Berlin. Odmah je otiao kod svog zapovjednika i prijavio se za dopust; ali iako se njegov zapovjednik stvarno potrudio, zahtjev je bio odbijen. U svom bijesu i oaju, starije Unteroffizier dezertirao, ali na nae veliko iznenaenje, vratio se sljedeeg dana. Rekao nam je kako mu je sam ruski zapovjednik divizije za ovaj sektor dao odobrenje za dopust. Mislili smo daje starac siao suma, ali na nae iznenaenje imao je i zapeaeno pismo naslovljeno na naeg pukovnika i potpuni komplet ruskih dokumenata za dopust, ispravno popunjenih i potpisanih, izdanih za sljedeih etrnaest dana i vrijeme koje je potrebno za put do Berlina i natrag. Rusi su mu ak i napisali tona vremena polaska vlakova kojima je trebao putovati. Von Barring mi je kasnije rekao to je pisalo u pismu za Obersta von Lindenaua. Tekst je iao ovako: Dragi Oberst, Istinski smo iznenaeni to stvari sada tako loe stoje s njemakom vojskom da ne moete ak dati dopust sirotom Un-teroffizieru, koji je, poput ovoga, izgubio sve stoje imao. Crvena armija e, meutim, ovom zarobljeniku dati etrnaest dana dopusta, i u isto vrijeme ga posve osloboditi. Potpuno sam svjestan da ete vi, Oberste von Lindenau, sada moda kazniti ovog Unteroffiziera za bratimljenje s neprijateljem, ali predlaem vam da ovaj jedan put zamirite na ono to se dogodilo i pobrinete se da on bude u mogunosti otii kui na dopust. Osobno, smatram daje ve dovoljno kanjen time stoje izgubio sve tijekom onog napada na Berlin. Stjepan Konstantinovi Radion general-pukovnik zapovjednik 61. pjeake divizije Crvene armije. 225 Ovo pismo i ruski dokumenti za dopust bili su poslani naem zapovjedniku divizije, Generalleutnantu von Rechtnagelu, kako bi on donio odluku o tako neobinoj aferi, kao to je bila ova s Unteroffizierom koji je otiao neprijatelju i od njega dobio dopust. Sljedeih nekoliko dana, itava 27. tenkovska pukovnija je s nestrpljenjem ekala ishod. Rusi su neprestano ispitivali preko zvunika je li ovjek dobio svoj dopust, i svaki puta mi smo im morali odgovoriti kako nije. Padale su i oklade. Veina nas je mislila kako e taj ovjek biti ubijen. Jednostavno su ga morali kazniti. To se nije moglo izbjei bez da se ponovno napie itav vojni zakonik. Na posljetku je naa neizvjesnost dovrena: ovjek je dobio svoj dopust i kanjen je s tri dana strogog zatvora jer je napustio svoj poloaj bez odobrenja. Tu je kaznu trebao odsluiti nakon to se vrati s dopusta. Rusi su imali i druge, robusnije metode propagande. Primjerice, imali su neto to su nazivali "radio-prijenosima". Oni bi poinjali podrugljivim skeom o njemakom radiju, esto prilino

prostom, ali vrlo duhovitom i uinkovitom. Nakon toga je slijedio program po eljama. Dobro izvjeban glas spikera bi rekao: "Sada ete uti traeni koncert razliitih instrumenata. Prvo skladba za lake instrumente." Na to bi orkestar strojnica i laganih topova poeo pucati, i raznio bi nae grudobrane na komadie, dok je zemlja prtala oko naih uiju. "A sada, dragi sluatelji, uti ete fantaziju na "Staljinovim orguljama"6." Sljedeeg trenutka kao da je doao kraj svijeta; uznemirujue raketne bombe iz poznatih "orgulja" spustile bi se na nas i eksplodirale uz zagluujue praskove. 6 lanser raketa prvi puta upotrijebljen u srpnju 1941. Mogao je izbaciti 320 132-milimetarskih raketa na metu u 25 sekundi, nap. prev. 226 "I za sveano finale odabrali smo potpuri svih instrumenata u naem velikom i dobro uvjebanom simfonijskom orkestru." Joj, taj nasmijani, razgovorljiv glas! itav sektor drhtao je od straha tijekom uragana koji bi tada bio osloboen na nas. Dok smo se stiskali uz pod, svatko je pazio na ovjeka do sebe, spreman da ga obori istog trenutka kada bi primijetio da ovaj pokazuje znakove rastrojenosti uzrokovane granatama. U njemakoj vojsci postojale su razliite jedinice ruskih dobrovoljaca. Ba kao i poznata divizija izdajica generala Vla-sova, bilo je tu i nekih kozakih pukovnija koji bi postali pravi vragovi kada bi se radilo o loem postupanju s Rusima koji bi pali u njihove kande. Najstravinija od svega je, meutim, bila enska bojna. Ove harpije bi obino svukle odjeu sa svojih zarobljenika i vezale ih za stol ili krevet, nakon ega bi uzbuivale jadnike sve dok ne bi htjeli ne htjeli postali sposobnima da zadovolje zvjerske seksualne potrebe ostalih. Uobiajeni zavretak ovakvih orgija je bio takav da bi one ili odrezale penis svoje rtve i zabile ga u njegova usta, ili bi mu zdrobile testise ekiem. Ovome posljednjem je Porta bio jednom svjedok, i ono to je vidio uzrokovalo je da sedam od tih ena te iste veeri zavre s metkom iz njegovog snajpera u glavi. Kada bi se Rusi doepali bilo koga od tih Kozaka ili Flin-tenweibera, naplatili bi im na njihov nain. Najgori sadizam cvao je i irio se poput spora gljive. Bilo je i Ukrajinaca koji su bili ukljueni u nezavisne bojne u SS-u, a drugi, individualno ukljueni u njemake pukovnije, bili su poznatiji pod imenom Hiwis hilfswillige, i svi su oni postajali sve vie i vie oajni i nesretni kako se rat bliio neizbjenom, i za njih uasnom kraju. Kladili su se na krivoga konja, bez obzira da li zbog uvjerenja ili kalkulacija, a spoznaja ih je pretvarala u divlje zvijeri. Naravno, dogaalo se i da su se neki od tih ruskih dezertera zasitili njemake discipline i dezertirali natrag Rusima. Nikada nismo uspjeli otkriti to bi se s njima kasnije dogodilo. Vjerojatno bi bili objeeni zbog veleizdaje. Tada su Rusi iznenada i radikalno stali na kraj tome prometovanju. Sve ruske i ukrajinske 227 dezertere bi vratili nama jednostavno ih dovezavi avionom preko njemake linije i potom ih jednostavno izbacili van. U prednjem depu na grudima svakoga od njih bila je uta omotnica i biljeka o dostavi: Vojna policija jedinica 174 ovime vraa SS-ovog dobrovoljca Borisa Petrovia Turgojskog roenog 18. oujka 1919., u Tiflisu. On je dezertirao 27. prosinca 1943. u Lebedu iz 18. SS bojne, a zarobila gaje 192. streljaka pukovnija Crvene armije. Ovog dezertera njemakoj vojsci vraa porunik Barovi, pilot zranih snaga Crvene armije. POTVRDA Ovime se potvruje primitak dezertera in... Ime ... Jedinica ...

Zahtijevamo da ovu potvrdu nakon stoje popunite dostavite najblioj jedinici Crvene armije. Ovakve monstruoznosti imale su zapanjujui uinak na ljude. Dugo vremena hodao bih uokolo u stanju udne, otupjele rezigniranosti i bio bih na rubu da se zarazim uvjerenjem mojih suboraca da nam je svima odzvonilo i da nita nije bitno, jer su svi ljudi bez iznimke zli i mrani. Hauptmann von Barring poeo je piti. 228 Odstranili su samo strojnice. Uhvatili smo zemljoradnika i pitali ga kako je, do vraga, tenk dospio u njegovu staju. Oduevljeno nam je pokazao komad papira na kojem je na njemakom pisalo: "Mi, posada, prodali smo ovu limenu kantu zemljoradniku Petru Aleksandroviu za jednu kravu, oboje u dobrom stanju. Heil Hitler! Poljubac u dupe, dragi, lanu stranke." Na gotovo svakom gazdinstvu u Ukrajini, velikom ili malenom, mogli ste oekivati da ete pronai njemaki automobil ili vozilo bilo koje vrste. POVLAENJE IZ KIJEVA Razlog kojim su to objasnili bio je taj stoje neki SS-Unter-sturmfuhrer bio ubijen odmah pokraj sela. Kao upozorenje ostalima, zapovjednik SS-a je naredio da svi mukarci i ene izmeu etrnaest i ezdeset godina starosti budu objeeni. Utjerani su u nekoliko kamiona, koji su zatim bili dovezeni ispod vjeala; oko vratova su im svezali uad, a kamioni su krenuli. Glasna, jasna tutnjava zaula se iz naih tenkova dok smo prolazili pokraj njih. Pripadnici SS su nervozno kiljili prema nama i vre stezali svoje oruje, dok su nas nai asnici pourivali, kako bi izbjegli sukob. Konflikt izmeu vojske i SS-a je bio na rubu toga da se pretvori u otvoreni sukob. Himmler je unitio sve pokuaje stvaranja organiziranog podzemnog pokreta protiv reima, iji je on bio pas uvar, ali to nije imalo svrhe, jer nije identificirao svoga neprijatelja. Zapravo, unitio je pogrene. Pravi neprijatelj - iako on to naravno nije mogao znati -je bilo oruje straha, za koje je smatrao da ga moe koristiti kako je njemu odgovaralo. Ono je zapravo bilo koriteno bez plana, i na kraju je postalo njegova propast. Ono je probudilo njemaki pokret otpora sve dok se 229 nije pretvorio u podzemni pokret, ije kronike nisu napisane, i nikada nee ni biti, jer ne postoje pisani dokumenti. Nije to bio organizirani pokret, ali je bio prisutan, i radio je svoj posao na isti neupadljiv i prividno sluajan nain, kao kada smo mi likvidirali svinju Meiera. Rusi su okupirali polovicu Kijeva kada smo ga mi napali. U gradu smo se razdijelili u malene borbene skupine, koje su neovisno jedna o drugoj prodirale u razliite ulice. Ja sam se kotrljao u svom tenku iza tenkova u kojima su bili Porta i Stari Un. Ili smo niz Vosduhvockoje, potom preli eljezniku prugu i niz Ulicu Djakova, u kojoj su sve kue okupirali Nijemci. Nakon toga smo skrenuli prema Pavolu na sjevernom kraju grada. Vozili smo niz uske uliice i prolaze, i ba u osvit zore stigli smo do stare tvornice. U velikom dvoritu otkrili smo osamnaest tenkova T-34 i pet KW2 poredanih jedne do drugih, a njihove su posade upravo bile postrojene na prozivci ispred svojih tenkova. Iznenadna pojava naa tri tenka na niti dvadeset metara udaljenosti ih je paralizirala. Odmaknuo sam naeg neiskusnog UnterofFiziera od sprave za nianjenje, pa su baca plamena, strojnice i top zagrmjeli zajedno. Pripadnici lijepo postrojene satnije poruili su se poput unjeva, a u kratkom vremenu svi su ruski tenkovi bili u plamenu. Nakon toga smo punom brzinom proli kroz nekoliko sporednih ulica, susreli se sa satnijom pjeaka i rijeili ih

se, upotrijebivi prvo bacae plamena, potom strojnice, a onda su se nae eline gusjenice pobrinule za onih nekoliko preivjelih. Nastavili smo dalje, unitavajui sve to bi nam se nalo na putu. Iznenada se zauo glasan prasak i tenk Starog Una se zaustavio sa pokvarenom gusjenicom. Okrenuo sam punom brzinom i spustio se niz sporednu ulicu kako bi priao s lea ruskom protutenkovskom topu. Njega i njegovu osmerolanu posadu sam jednostavno pregazio; ali oni su ve uspjeli zapaliti tenk Starog 230 Una i ubiti dva lana njegove posade. Stari Un je uao u moj tenk, a druga dvojica u Portin. Tako smo nastavili itavoga dana. Bilo je iscrpljujue, monotono, a zbog stalne napetosti gotovo smo izludjeli. Kad smo se vratili natrag, saznali smo daje 5. satnija izgubila sve svoje tenkove i da je Oberst von Lindenau izgorio do smrti. Kijev je gorio. Ne postoji za ivce pogubniji ili brutalniji oblik ratovanja od ulinih borbi. Nikada doista ne znate protiv ega se borite, dok trite od vrata do vrata, ponekad se iznenada morate zakloniti iza betonskog stupa javne rasvjete, jer vas iz kua gaaju nekakvim fijuuim, zvideim, eksplozivnim napravama. U nekoliko navrata smo morali otii iz kue jer bi se sruila pod nama, pa bismo propali tri ili etiri kata. Borili smo se okrutno prsa o prsa, koristei noeve i bodee, a itavo vrijeme grad je gorio; uvijek su nas okruivali plamenovi, eksplozije i vriskovi. Ljudi su dobivali ozebline, jer je temperatura bila minus 40-50C. Veliki eljezni most preko Dnjepra je bio raznesen, i samo su izoblieni komadi elika virili iz vode. Ponos grada, radio stanica sa svojim elinim jarbolima je sada bila samo hrpa polomljenog eljeza i iskrenutih kablova. U velikim klaonicama, tisue leina bile su namoene u kiselinu. Stotine tona suncokre-tovih sjemenki i ulja od prosa su bile natopljene benzinom i zapaljene. Velike radionice za popravak lokomotiva nalikovale su grobljima slonova. Tijekom povlaenja, buknula je naa mrnja prema SS-u i dolo je do njezinog otvorenog izraavanja. Stvari su dosegle takve razmjere da se niti jedna jedinica SS-a nije usuivala pomaknuti tijekom napada ako bi jedinice regularne vojske bile iza njih. Nekoliko puta se ponovilo da bi, usred sukoba izmeu Rusa i Nijemaca, koji bi pucali jedni prema drugima sa suprotnih strana ulice, kada bi se u sredini pojavila jedinica SS-a, dolo do stanke u borbi kako bi se Nijemcima omoguilo da pokose SS. Kada bi dovrili s njima, borba bi se nastavila. 231 Rano jednoga jutra, neto prije zore doli smo u sektor blizu Berdieva, gdje se neto kuhalo. Osim nae pukovnije, tamo je bila i priuvna pjeaka pukovnija. Budui da smo ostali bez tenkova, i mi smo postali pjeaci. Mi iz 27. pukovnije odmah smo upuzali na niiju zemlju, koja je oduvijek bila mjesto za nas. Iskopali smo si uske pojedinane streljake zaklone, u kojima smo mogli bez posljedica leati dok bi ruski tenkovi prolazili preko nas. Zamisao je bila da, kada tenkovi prou, napadnemo njihovo pjeatvo strojnicama, bacaima plamena, a moda i orujem za blisku borbu, bajunetima i bodeima. U rovovima iza nas, nai su grenadiri bili izloeni estokom bombardiranju. Prolazio je sat za satom, a topniki duel se smanjio samo intenzitetom; tada je u tri sata nastala nenadana, kratka stanka i barana vatra je premjetena tono iza prednjih linija i nastavljena jainom uragana. Zbog prizora koji se tada naao pred naim prestravljenim oima gotovo smo se onesvijestili. Kroz nisku izmaglicu velika krda tenkova T-34 zagrmjela su prema nama, a iza njih se kretala smea masa pjeaka s namjetenim bajunetima.

Odjednom je u mom zaklonu postalo mrano, a neto zemlje odronilo se na mene. Hladni znoj izbio mije na elu, a koljena su mi poela klecati. Jo je jedan tenk preao preko mene, a im je proao, ve je naiao sljedei. Tada su se oglasile i strojnice, popraene pucnjavom pi-tolja. To je znailo da su se sukobili s naim grenadirima i protutenkovskim topovima. Nisam se usuivao proviriti iz rupe i pogledati uokolo, jer sam se bojao da bi mogao naii T34 i odsjei mi glavu, ali kada je strojnica u zaklonu do moga zatektala, morao sam se uspraviti. Pedesetak metara dalje ugledao sam rusku teku strojnicu na poloaju i dvanaest ljudi koji su leali oko nje. U trenutku 232 sam naciljao svojim bacaem plamena i pritisnuo okida. Zauo se uplji zvuk dok je crveni plamen bljesnuo prema njima. Dvojica su se napola uspravila i ponovno pala, estoko gorei. Tada je na mene zdesna osuta paljba, iz druge strojnice, i morao sam se brzo pognuti, ugasivi baca. Paljivo sam izvukao cijev bacaa plamena preko ruba svoje rupe, upotrijebio periskop kako bih nanianio i pritisnuo okida. Strojnica je utihnula. Potom je naiao sljedei val tenkova, a ovoga puta bilo je jo gore, jer su sada znali da smo u rupama. Metoda bliske borbe izmeu pjeaka i tenka tekog sedamdeset tona je sljedea: pjeak, neustraiv u skladu s propisima, iskae iz svoje rupe, juri prema tenku od naprijed i baca se na njegov pramac, vrsto se drei za njegovu veliku kuku za vuu jednom rukom, dok mu druga stee magnetsku bombu. Zbog ovog mahnitog truda naskakivanja na ogromni tenk koji je jurio punom brzinom sam se dobro oznojio. Sreom po takve poput mene, posada T-34 ne moe vidjeti nita unutar kruga od tri metra od njihovog tenka. Nekoliko puta sam bio gotovo zbaen; ruke su mi bile razderane i krvarile su, a nokti su mi bili slomljeni. Ali neustraivi ratnik je ustao i zalijepio bombu za elinu ogradu koja se nalazi oko stranjeg dijela kupole. Tada je izvukao osigura, skoio dolje i bacio se u rupu od granate, u kojoj je lealo desetak grenadira sa strojnicom. Pet sekundi kasnije odjeknula je uplja detonacija iz tenka, koji je stao s nosom u rupi od granate. itava njegova posada je poginula istoga trena od eksplozije snane magnetske bombe. Kada je naiao sljedei T-34, neustraivi vojnik je uzeo jednu od bombi koje su grenadiri imali uz sebe i s preciznou se bacio na tenk, slomivi jo nekoliko noktiju. Takva stvar gotovo prerasta u rutinu. Koliko je uspjena ta rutina bila, shvatio sam tek kada je komad kupole tenka, nakon stoje napravio salto u zraku, pao samo tridesetak centimetara od mene uz silovit tresak. Nije mogao teiti manje od pola tone. 233 Nae protutenkovsko topnitvo odbilo je neprijateljske tenkove, prognavi ih granatama i magnetskim bombama. Tada su zapucale ruske strojnice, a grenadiri i svi novajlije u 27. pukovniji sili su s pameti. Dali su se u trk glavom bez obzira u svim smjerovima. ak su zarazili i nas, stare vojnike, pa smo i mi slijedili njihov primjer. Rusko pjeatvo nas je odmah poelo progoniti uz povike: "Hura za Staljina! Hura za Staljina!" Postariji bojnik pokuao nas je zaustaviti i prisiliti da se okrenemo i suoimo s Rusima, ali oteli smo mu automatski pitolj iz ruku, a uspanieni vojnici pregazili su ga nasmrt. Ne znam to nas je iznenada prizvalo razumu i natjeralo da stanemo, ali jesmo stali; i tako smo se borili protiv Rusa prsa o prsa. Uhvatio sam puku nekoga Mongola objema rukama i pokuao mu je oteti. Grizli smo i reali jedan na drugoga poput dvije ivotinje, jer smo znali da jedan od nas mora umrijeti. Opsjednut bijesnim ludilom, oteo sam puku i brzinom munje zabio bajunet u njegova lea. Pao je naprijed uz urlik, otimajui mi puku iz ruku. Morao sam stati nogom na njega kako bih izvukao bajunet. Kada sam ga iupao, pojurio sam naprijed, riui poput bika i vritei poput luaka, s bajunetom ispruenim pred sobom. Zatrao sam se u nekog Rusa

takvom silinom da mu je bajunet izvirio kroz lea. Zavritao je, irom otvorenih usta. Nije bilo niega osim tih povika i vrisaka, samo ivotinjski zvukovi, i izobliena lica. Odjednom mi se krv sledila u ilama. irom razjapljenih usta pogledao sam prema nebu, s kojega se prema nama sputao gusti oblak fijuuih, svjetleih raketa koje su za sobom vukle plamene repove vatre. Cviljele su strasnije od svih zloduha iz pakla, odvratnim zvukom koji je polako naprezao sve ivce u mom tijelu. Svi smo leali priljubljeni uz tlo, i vritali smo od nezamislivog straha, grizli i udarali. Bile su to "Staljinove orgulje", najstraniji instrument svih vremena. Nakon trideset i est sati borbe, ruski je napad popustio i klonuo, a krajnji rezultat svega je bio taj da smo se i mi i Rusi nali na naim starim poloajima. Tada je otpoeo straan topniki sukob, uragan koji je trajao est dana i noi, a mnoge stajao 234 razuma. Jedan umarak je bio sravnjen sa zemljom u roku od dva sata tako potpuno da vie nije ostalo nita to bi dalo naslutiti kako se na tome mjestu ikada nalazila uma. Sjedili smo u svojim zemunicama gledajui u svemir svojim bolesno krvavim oima. Razgovarati se nije moglo, jer je bilo nemogue da vas va susjed uje, iako ste vikali na sav glas. Pogled na Portu i Starog Una spasio me od gubitka razuma. Samo sam ih morao pogledati kako sjede prilino nezainteresirani za eksplodirajui, zagluujui pakao, i postao bih miran. Stari Un puio je lulu, a Porta je svirao na svojoj flauti, dok je Staljin spavao smotan u njegovom krilu. Nitko, ak niti Porta nije mogao uti niti note pjesme koju je svirao, ali on je nastavljao svirati, potpuno koncentriran, ne obraajui pozornost na buku. Moda je dostigao takav stupanj udaljenosti daje mogao uti to svira. Tijekom prijepodneva etvrtoga dana, von Barring se pojavio u naoj zemunici. Izgledao je bolesniji no ikada. Stari Un nam je rekao kako boluje od ubitane dizenterije i kako najvei dio dana mora provesti sjedei s hlaama oko koljena, a neto mu nije bilo u redu i s bubrezima. Prema svemu sudei, nije mu jo dugo ostalo. Pruio je Starom Unu papir na kojem je pisalo: "Moramo ljudima nabaviti neto za jesti. Ve sam poslao etiri tima po zalihe, ali nisu se vratili. Hoete li ti i tvoji suborci pokuati? Moramo nabaviti hranu. Vas trojica ste moj a posljednja nada." Pogledali smo jedan drugoga, a potom von Barringa, koji je iscrpljeno sjedio s glavom u dlanovima. Stari Un slegnuo je ramenima i kimnuo glavom. Dobio je i izvjee koje je morao prenijeti, javiti naem zapovjednitvu da nam je telefon raznesen na komadie. Ono to smo ugledali, kada smo s kantama za hranu privezanima za naa lea, uskoili u razrueni rov bilo je neopisivo. Bio je izrovan poput mjeseevog krajolika. Neprestana kia vatre i elika sputala se iz tamnoga neba. Oblaci su bili nisko i izgledali prijetee. Stari Un zabrinuto je odmahnuo 235 glavom. Porta je ravnoduno kimnuo, a potom smo iskoili iz rova. Bilo nam je potrebno est i pol sati da prijeemo artiljerijski pojas koji je bio irok etiri kilometra, i sedam sati da se vratimo natrag s kantama punim hrane. Donijeli smo svinjetine i graka. Mi smo se najeli u poljskoj kuhinji, jeli smo, jeli i jeli, sve dok se i kuhari nisu poeli iuavati. Porta je utrpao po komad kipueg, drhtavog mesa u svaki dep hlaa, uz primjedbu kako moramo misliti i na veeru. Kante su nam se inile vraki tekima kada smo ih ponovno pri vezali za sebe. Porta je smjestio Staljina u dep kojega je napravio s vanjske strane kaputa, i ondje je sjedio gledajui van, taj crveni maak sa iltericom privezanom za glavu. Takoer sam se borio i duboko ispod zemlje. Rusi su poeli kopati ispod naih poloaja. Kada bismo prislonili ui na pod zemunice, uli bismo potmule udarce njihovih pijuka dok su radili

ispod zemlje. Na je zadatak bio iskopati dolje do njih, ubiti njihove rudare i zauzvrat potkopati ruske poloaje. Leali smo u rudnikom rovu i sluali Ruse kako rade: tup, tup, tup. Odjednom je nastala tiina. Oslukivali smo potpuno napetim osjetilima. Jesu li dovrili kopanje i hoemo li uskoro zauti prigueni prasak, nakon ega e se zemlja uruiti na nas? Oslukivali smo etvrt sata, a to je dugo vremena ako se samo sjedi i oslukujui eka zvuk koji se ne pojavljuje, a vlada apsolutna tiina. Oslukivali smo sat vremena. Tada su udarci ponovno poeli odjekivati. Bilo je to poput pojavljivanja novog ivota. uo sam kako je Stari Un duboko uzdahnuo s olakanjem iza mene. Pripremili smo se za akciju. Stari Un je tiho apnuo onima koji su bili mladi i neiskusni: "Upamtite, kada ubadate nekoga noem, nikada ga ne ubadajte izmeu rebara, jer no se tamo zaglavi. Ubodite ga u vrat ili trbuh, po mogunosti pod otrim kutom u prepone, reui prema gore dok izvlaite no." Oprezno smo se spustili niz duge tunele koji su mjestimino bili tako uski da smo morali puzati na trbusima. Skrenuvi iza jednog ugla, gotovo smo se zaletjeli u etiri Rusa, koji su leali tri metra dalje i marljivo radili svojim pijucima. Bez ikakvog zvuka prikrali smo im se s lea i izboli ih. Posvuda oko nas u kopovima leali su nai ljudi i ekali ruske inenjerce, koji su se sada pribliavali, nanjuivi opasnost. Stari Un, Porta, ja i jo estorica otpuzali smo naprijed prema kraju tunela, iz kojega se moglo vidjeti osmoricu Rusa kako rade. Dok su se ostali skrili u tunelu, Porta je po vikao na ruskom: "Drugovi, pourite i iziite van. Stigla nam je smjena." Rusi su iznenaeno gledali u tamu tunela, ali nas nisu vidjeli. Jedan od njih povikao je: "Trebamo li svi doi?" "Da. Pourite! Ostali su ve gore. ekaju vas." Oborili smo ih kad su se nali usporedo s nama. Nai noevi zasjali su na svjetlu njihovih baklji. Jedan od njih uspio je zabiti svoj kratki pijuk u trbuh jednog od naih momaka, koji je poeo vritati, pa smo mu morali prerezati vrat. Bacili su puno eksploziva na nas. Jednog dana smo pokopali Plutona. Nismo uspjeli pronai njegovu glavu, ali ostatak je bio tamo. Naoj je pukovniji pripao zadatak da ostane iza svih u sektoru dugom stotinu i dvadeset kilometara, iz kojegasu se ostali 236 237 evakuirali, kako bismo prikrili veliko povlaenje. Poloaji u ovom sektoru su bili izgraeni iznad razine tla, a mi smo se morali pobrinuti da u sljedeih dvadeset i etiri sata pei budu upaljene i da dim izlazi iz dimnjaka, a povremeno smo morali ispaljivati nekoliko salvi vatre iz strojnica prema Rusima. Osim toga, morali smo postaviti zamke. Naoj satniji je bilo dodijeljeno dvadeset kilometara, a bilo nas je dvije stotine. Imali smo stroge naredbe da pod nikakvim okolnostima ne smijemo napustiti svoje poloaje osim ako ruska vojska doista ne ue u nae rovove. U naem vodu bilo nas je trideset, a bilo nam je suprotsta-vljeno etiri tisue i petsto sibirskih strijelaca, najstranija od svih jedinica Crvene armije. Zapoeli smo svoje pripreme. Sva smo vrata povezali s minama koje bi eksplodirale istog trenutka kada bi se vrata otvorila ili zatvorila. Cjepanica posve nedunog izgleda detonirala bi sveanj punjenja meteoritnog kamena ako bi je itko uzeo u ruke daje stavi na vatru. Neuvrena daska na rubu rova bila je povezana s pedeset tenkovskih mina udaljenih stotinu metara. Bilo je udno hodati uokolo i pripremati ta iznenaenja. Zato ih nismo ostavili nepovezana? Moda zato to je jednako besmisleno kao napraviti ih bilo i ne napraviti ih. Poslijepodne je prolo mirno. Rusi oito nisu primijetili kako protiv sebe imaju samo aicu izgubljenih, tunih ljudi. No koja je uslijedila nije ba bila ugodna. Nismo se usudili spavati.

Samo smo sjedili i piljili pred sebe. Izmeu vas i vama najblieg suborca bilo je pedeset ili stotinu metara, i nikada niste znali kada vam se moe priuljati ophodnja - sibirska ophodnja! Glave ispunjene takvim mislima, sjedio sam u uglu s hrpom granata spremnom za bacanje i dva napunjena automata pokraj sebe, zurei i zurei u tamu. U zoru su Rusi posumnjali da nije sve uobiajeno. Poslali smo im nekoliko metaka, no oni su postajali sve hrabriji, izvirujui glavama preko grudobrana i znatieljno nas promatrajui. Otrao sam Starom Unu i uzbueno mu rekao: 238 "Ne bismo li trebali pobjei sada, prije no to bude prekasno? Pa ne moe biti razlike ako ostanemo ovdje dvadeset ili dvadeset i etiri sata." Stari Un odmahnuo je glavom. "Sven, naredba je naredba; i iznad svega, ostali se uzdaju u nas dok hodaju tamo negdje kroz snijeg. Jadnike ionako ekaju teka vremena. Dajmo im barem priliku da se spase iz zamke, ako budu mogli." Porta nam se tada pridruio, i on je gunao, ali je Stari Un samo rekao kako mi moemo ii ako hoemo, ali kako e on ostati i sam ako bude trebalo. "O, zaepi, ti stari Feldwebelu", povikao je Porta ljutito. "Naravno da te neemo ostaviti. Ali nemoj rei da te nismo upozorili, "f Pjenei se i psujui vratili smo se na svoje poloaje, gdje smo ostali promatrajui Ruse i strahujui od najgorega. Nekoliko Rusa se sada popelo na vrh svog grudobrana i pokazivalo prema nama. Ispalili smo na njih nekoliko salvi, zbog ega su skoili natrag; ali ubrzo nakon toga ve su bili na istom mjestu. Iznenada sam na svoje zaprepatenje vidio kako prljavo lice viri preko grudobrana niti deset metara od mjesta na kojem sam ja sjedio. Brzinom munje bacio sam granatu na njega. ovjek je bio ubijen na mjestu. Tada su stvari postale kaotine. Rusi su krenuli prema nama u velikim grupama, a tada je Stari Un izdao nareenje da napustimo svoje poloaje. Jurili smo na skijama preko snijegom prekrivene stepe. Povremeno bismo iza sebe zauli praskove. To su bile nae zamke. Osim toga, sve je bilo mirno i naputeno. Ponekad bi cestom udaljenom jedva dva kilometra prola kolona ruskih tenkova. Nakon pet dana potrage, pronali smo ostatke 27. pukovnije, koju su napokon povukli iz borbi kako bi je preustrojili. Postao sam Fahnenjunker, to mi se nije svidjelo. Do tada sam bio lijepo skriven meu obinim vojnicima, ali otada sam morao stajati naprijed i primati izvjee Kommandofeldwebela, koji je prije bio meni nadreen. Bilo je to kao da sam morao stajati tamo gol. Moji su se suborci nasmijali. 239 Neto kasnije rekao je istim aputavim glasom: "Kada podignete revoluciju protiv nacista i generala, hoete li zadati Adolfu nekoliko dodatnih udaraca od mene?" "Obeavamo ti to, Porta. Dobit e toliko u brkove od tebe, da bi se ti jako umorio da si mu sam morao zadati te udarce", odgovorio je Stari Un. "Izvrsno!" Tada je dugo vremena potrajala tiina, i mogli smo uti samo Starog Una kako pui svoju lulu. "Stari Un, ima li kod sebe svoj instrument?" Stari Un izvukao je svoju usnu harmoniku iz depa. "Sviraj onu o djevojci koja se elja. O onoj koja sjedi na kamenu i elja se." Stari Unje svirao, a ja sam tiho pjevao, dok je Porta leao i gledao u strop. Ich weiss nicht, was soli es bedeuten, dass ich so traurig bin; ein Marchen aus alter Zeiten, das kommt mir nicht aus dem Sinn." Plakali smo. Tada je Porta proaputao:

"A sada Joseph Porta, bojom milou Stabsgefreiter, odlazi. Pomalo je teko. Obeajte mi da ete paziti na Staljina. Dajte da ga vidim, prije no to dignem jedra." Stari Un podigao je maka i stavio ga pred Portino lice. "Ne zaboravite udariti Adolfa i Himmlera! Servus!" ukasto-crna tekuina potekla je iz kuta njegovih usana, a njegov stisak naih ruku se malo pojaao. Tada je, polako, stisak popustio. Porta je bio mrtav. T NEKI OVJEK LEI NA ICI" Iako to tada nisam znao, moj se drugi put u bolnicu pokazao prekretnicom. Bio sam ostavljen visjeti na bodljikavoj ici, ali tada su me skinuli s nje i poslali u zalee u bolnicu. Nakon to sam puten, bio sam poslan u kolu za tenkiste u Wunschdorffu u Berlinu na kratak asniki teaj prije no to sam se vratio natrag u 27. pukovniju. Ondje, u Berlinu, sam udnom igrom Providnosti postao kurir u uroti protiv Hitlera. Ali o tome drugom prilikom. Jednog jutra dok sam bio u bolnici u Franzenbadu, nizak nabijeni ovjek star otprilike dvadeset i pet godina doao je na na odjel i krenuo ravno prema mom krevetu, pruio mi ruku i rekao s bekim naglaskom: "Prijatelju stari, evo mene Ernsta Stolpea. Sedma alpska pukovnija i fali mi jedna daska u glavi, sasvim lud i imam papire koji to dokazuju; evo, uvjeri se sam." Dao mi je papire koji su bili "dozvola za lov" koju si svaki razumni vojnik sanja "srediti": Obergefreiter Ernst Stolpe, iz 7. alpske lovake pukovnije, treba se ubrojiti u teke stradalnike rata zbog tri ozbiljne ozljede glave. Niti pod kojim okolnostima ne smije biti upuen na tei rad ili nositi teku opremu, posebice elini ljem. U sluaju napadaja, treba ga odmah odvesti u najbliu vojnu bolnicu. Standortlazaret 40, Pari Dr. Waxmund, Oberstabsartz. "Prijatelju stari, to je prilino Heil Hitler, zar ne? Ti nisi lud, pretpostavljam? Ako jesi, to ne smije rei, jer nee biti dobro ako nas bude dvojica u jednom lovitu. Hodam uokolo i nosim pisma razliitim idiotima u zapovjednitvima i garnizonima. Kad mije potrebno malo odmora, opalim nekog asnika po nosu, lijepo mu se nasmijeim i pokaem mu svoju dozvolu. Tada me poalju u bolnicu. Kada ti bude dozvoljeno ii van, pokazat 240 241 u ti Franzenbad, Eger i Prag. Zanima li te kako sam dospio u ovu tvornicu snova?" "Da, priaj mi", odgovorio sam. Odjednom mi je palo na pamet kako se nisam nasmijao nekoliko tjedana. Poslao sam Barbari brzojav, i ona je dola, a tada je zatraila premjetaj kako bi mogla ostati u Franzenbadu i brinuti se za mene, ali moje se raspoloenje nije popravilo. Bio sam jako umoran i iscrpljen. Barbara je bila vrlo zabrinuta. "Opusti se i sluaj, golupiu", rekao je Stolpe. "Prvi puta sam dobio malo previe u glavu u Francuskoj. Bilo je to deblo stabla u vagonu, a dobio sam ravno po iji. Fraktura lubanje. U bolnicu. Pa van. Van na etrnaest dana, a potom sam pokazivao nekom deku kako voziti motocikl na nain kako bi se trebao voziti. Skinuo sam ruke s upravljaa, ali prokletstvo, netko je stavio ogradu ba onamo kamo sam ja naumio ii. Poletio sam zrakom poput granate i prizemljio u eljezno korito za vodu. Korito je izdralo. Ja nisam. Nova fraktura lubanje, i slomljena kljuna kost. Otputen bez potvrde. est tjedana i evo mene opet. Ovaj puta je rije o rudu vagona. Sada, rekao sam sam sebi, ovoga puta moram uspjeti; ali nema pojma kako je teko dobiti potvrdu u kojoj stoji da ti nisu sve daske u glavi. Pravom njemakom vojniku su sve daske na broju, niti jedna ne manjka. Mislim kako je to stoga to veina dobrih njemakih vojnika koje sam sreo uope nema dasaka u glavi. Pa, dobro sam poeo, ali morao sam jo poraditi na tome, prije no to sam ostvario bonus. Poeo sam slomivi nos kunom lijeniku. Oh, trebao si vidjeti njegovu njuku nakon toga; al" je plakao, to ti mogu rei. "Svia li ti se ovo?" ljubazno sam ga upitao. "Moje ime je Stolpe." Ali nije upalilo. Pa, pomislio sam, mora

krenuti grubljim pristupom; tako sam jednog poslijepodneva rekao glavnoj sestri, postarijoj i vrlo naboranoj djevici od pedesetak godina:" Skidaj gae, Kleopatra; htio bih porazgovarati s tobom!" Niti to nije upalilo; pretpostavljam da se jo uvijek nadala. Pa, rekao sam, ali sam sebi, dobar njemaki vojnik nikada ne odustaje. Ono to trebam jest eki. Pa sam si nabavio eki i priekao da situacija 242 sazri. Jednoga dana shvatio sam daje dolo vrijeme; otiao do bojnika. Lijepo sam ga i pristojno pozdravio i divio se njegovoj privatnoj sobi. Potom sam se divio njegovom runom satu, elegantnom komadu zlata. Pitao sam gaje li vrst. ovjek nije nita odgovorio, samo je zinuo. Pa sam trepnuo, izvukao eki, i spustio ga na sat. Ne, to uope nije bio vrst sat, rekao sam, i obrisao eki, dok je on zvonio na svoje zvonce. Samo jeftini bofl, rekao sam prezrivo i pruio mu deset pfenniga. To vam je za sreku na lutriji za novi sat, rekao sam. Pola bolnice se trcalo unutra, ali ja sam se tiho iskrao do kuhinja i tamo namignuo djevojkama. Prilino je vrue ovdje dolje, kaem ja. Zar ne biste voljele da vam otvorim prozor, djevojke? I tako izvuem svoj eki: osam stakala. To vas je malo zaudilo, ha, dame? Tada sam bacio svoje arape, tri rupia i krpu za brisanje poda u juhu i upitao mogu li mi ih oprati kad su ve tu. To mi je, napokon, omoguilo da dobijem svoju potvrdu." Nikada nisam uspio dokuiti koliko je zapravo lud Stolpe bio; ali s njegovim smislom za lijepo i korisno nije bilo nikakvih problema; Barbara je bila presretna to me on uzeo pod svoje okrilje i oraspoloivao me svojim ludim idejama, koje su imale nevjerojatnu naviku da zavre nekakvim bolnikim nepodoptinama. Kada sam bio sposoban ustati, dobio sam svoja invalidska kolica, jer sam jo uvijek bio gotovo nepokretan, a Stolpe je uivao vozei me uokolo. Invalidska kolica su se pokazala vrlo korisnima, posebice kada smo ili u kazalite ili na neko drugo mjesto gdje se trebalo ekati u redu; jer bi me Stolpe dogurao do jednoga od prolaza i tada sjeo pokraj mene; u kolicima je taman bilo mjesta za nas dvojicu. Takoer smo se dobro zabavljali dok bi netko trei gurao nas obojicu lijepim ulicama Egera ili Praga, dok smo mi sjedili jedan pokraj drugoga, sa smijekom prihvaajui suutne poglede mladih dama. To je dovelo do toga da smo jednog dana bili pozvani na vrlo otmjenu zabavu, na kojoj su bili prisutni neki postariji njemaki i slovaki asnici. Oni i dame iz visokog 243 prakog drutva bili su gotovo do suza dirnuti pogledom na nas dvojicu kako sjedimo u jednim kolicima, Stolpe u sivozelenoj lovakoj uniformi s velikim runolistom u zapuku, a ja u svojoj crnoj uniformi tenkista s beretkom okrenutom na stranu. Nije bilo granica onome to su oni htjeli uiniti za nas, pa su nam se depovi napunili svim vrstama delikatesa, koje smo kasnije podijelili s ostalima u bolnici. ak su nas i fotografirali kako bi imali uspomenu na trenutak kada su pripadnik lovaca i pripadnik tenkista sjedili zajedno u invalidskim kolicima. Ono to nije bilo tako sretno dogodilo se kada su dvije od tih dobrostivih gospoa uhvatile Stolpea i mene u svojevrsnoj improviziranoj utrci u invalidskim kolicima,.prilikom ega Stolpe nije bio u kolicima, nego ih je gurao i trao ulicom najbre to je mogao. Nakon toga vie nismo bili pozivani na nikakve zabave. Kada nam je trebalo novca i zabave, Stolpe bi nazvao svoju prijateljicu, suprugu SSStandartenfuhrera u Niirnberg. "Bok, stara moja bogata djevojko", zagraktao bi u slualicu, zbog ega bi se svi prisutni u potanskom uredu okrenuli i pogledali ga. "Kako je jadnik? Je li kod kue? Nije? Zaglavio u Rusiji, ha? Pravo mjesto za njega! Sluaj, stara kobilo, nauio sam novu pozu, pa ako si zainteresirana, najbolje bi bilo da doe. Ali vrlo je zahtjevan poloaj, pa ako nema neto osvjeavajue za ponijeti, nemoj se ni truditi doi. I zna, nemoj donositi onaj porto; uvijek sam govorio kako je to smee koje je kupio onaj tvoj prosjak. Ne elim vidjeti porto sve dok

ne popijete sve to sada imate. Pa, ne mogu ovdje stajati i traati s tobom itav dan. Oekujem da stigne s onim u dva i trideset dva." Potom je ispustio slualicu ne stavivi je na njezino mjesto, tako da je ona visjela njiui se, a iz nje je nekoliko sekundi dopirao protestirajui smijeh prije no stoje utihnula. Nekoliko djevojaka se nasmijalo, i na tom inae dosadnom mjestu nastalo je sveope loe prikriveno veselje. Stali smo u red i kupili potansku markicu, koju je Stolpe nalijepio na elo policajcu neto dalje. Ovaj je to dobro primio. 244 Na moje iznenaenje, sredovjena supruga Standartenfuhre-ra je doista stigla sljedeeg dana, donijevi hrpu dobara s crnog trita. Ernst i ona su proveli nekoliko sati u hotelskoj sobi, nakon ega ju je poslao natrag u Niirnberg, uz ispriku da nema mnogo vremena. Nakon stoje otila, itav se odjel napio od vina i likera koje je donijela. Jednoga dana Stolpe je nestao. Poslali su ga u posebnu bolnicu. Tjedan dana kasnije, dobio sam razglednicu od njega: Tvornica snova, Nurnberg, 18. travnja 1944. Dragi Sven, U kakvom sam se ja smeu naao! Puenje zabranjeno. Izlaenje zabranjeno. U velikoj tajnosti odlazim na zahod, i vraki se bojim da u jednoga dana saznati kako je i to zabranjeno. Sve do juer sam svoju hranu jeo ispod kreveta, ali tada mije sestra objasnila kako nije zabranjeno jesti. Sva su vrata zakljuana, osim zahoda, a ta su irom otvorena. Na svim su prozorima eljezne reetke, ali nikako ne znam da li su tamo zbog toga da sprijee nas koji smo ovdje da pobjegnemo ili one koji su vani da dou i odnesu nas. Pozdrav, Ludi Ernst. 245 "Draga!" "Dragi! O, kako je lijepo opet te vidjeti, Sven. Toliko sam eznula za tobom." "I ja za tobom, Barbara. Daj da ti ponesem jedan koveg. eka nas automobil. Jesi li gladna ?" "Naravno da jesam." Nakon to smo jeli, otili smo u njezin hotel, gdje se okupala i odmorila pola sata. udno, nismo pali jedno drugom u naruje. Jednostavno smo bili previe dirnuti, a ovako nam je bilo lijepo i osjeali smo se sigurnima. Bio sam mnogo mirniji no nekoliko prolih napetih mjeseci. Imali smo si mnogo toga za rei. Ono drugo nee pobjei. Izili smo u Potsdam i tamo veerali i proetali drei se za ruke parkom Sans-souci. Jedan od jaih zranih napada bjesnio je i grmio nad Berlinom. Barbara se nervozno pripita uz mene dok smo stajali gledajui dim i plamenove iznad Neukollna. Val za valom, bombarderi su dolijetali iznad grada kako bi ispustili svoje terete. Odjednom se zauo visoki fijuk. Poput munje povukao sam Barbaru dolje i bacio se pokraj nje. Jo jedna bomba je zafijuka-la. Barbara je skoila i vritei potrala niz ulicu, izvan sebe od panike. Skoio sam i potrao za njom, viui: "Barbara, baci se na tlo! Barbara! Barbara!" Zbog jo jednog fijuka i ja sam se bacio u jarak. Po meni se osula zemlja. Ostao sam tako leati nekoliko sekundi prije no to sam ustao. Barbara je nestala. Pronaao sam je dvjestotinjak metara dalje. Njezino je tijelo lealo na cesti u lokvi krvi. Nisam nita osjeao, nisam nita vidio, nisam uo kada se oglasila sirena za prestanak zrane opasnosti. Zaustavio se automobil. ovjek u uniformi uveo me u njega. U prtljanik su stavili nekakav pokriva, a u njemu je bila moja Barbara. Svukli su mi odjeu. Lijenik je priao neto o oku. Neka ruka me uhvatila za zapee, njena ruka koje me uhvatila na isti lagan, osjeajan nain poput Barbarine - Barbare koju su ubili. ZAPOVJEDNIK SATNIJE

Poslali su me natrag u moju pukovniju kao Oberleutnanta i zapovjednika moje stare satnije. Von Barring je postao Oberst-leutnant i zapovjednik bojne. Od starog drutva, ostali smo samo Oberst Hinka, von Barring, Stari Un i ja. Stari Un je sada bio Oberfeldwebel. Jednog hladnog, sivog kinog dana Stari Un i ja smo se vraali s prvih linija bojita. Zadnji komad do naeg sela ili smo nekom starom eljeznikom prugom. Gotovo smo stigli do provizorne stanice, u ijoj se blizini nalazilo skladite municije, kada se zaulo strano, poznato zujanje u zraku. Stari Un me gurnuo naglavce u jarak, a on se bacio za mnom. Sljedeih pola sata bilo je kao daje doao kraj svijeta. uli su se fijukanje, udaranje i grmljavina neprestanog niza eksplozija. Bljetavobijeli plamenovi dizali su se u zrak uz zvuk poput pucketanja biem. itavi svenjevi granata bili su odbacivani, eksplodirajui, u svim smjerovima. Dva vagona proletjela su zrakom i pala stotinu i pedeset metara dalje u polje. itavo po-dvozje teretnog vagona probilo je zid skladita i uz tresak palo nedaleko od nas. Sruila su se dva visoka tvornika dimnjaka. Jedan se istovremeno slomio na nekoliko mjesta; drugi se polako nakrenuo i u oblaku praine zavrio na tlu. Sve kue u irokom krugu su bile sravnjene sa zemljom. Tiina koja je uslijedila je bila odvratna. Polako sam doao k sebi, ustao i osvrnuo se oko sebe. Stari Un je leao nekoliko metara od mene. "Pa, Stari, pretpostavljam da bismo trebali krenuti dalje? Ovo je bilo prilino gadno, zar ne?" Nije bilo odgovora. Obje noge slomljene, lijevi kuk smrskan, isto kao i rame. Stavio sam njegovu glavu u krilo i svojim alom mu obrisao znoj sa ela. 246 247 "Stari Un, staro mome", aputao sam, "je 1" misli da e izdrati do trijane stanice ako te budem nosio?" Otvorio je oi na trenutak. "Stari Un je gotov, Sven. Hajdemo radije ostati ovdje i drati se za ruke. Neu jo dugo. Ubaci mi cigaretu, ako ima koju." Pripalio sam cigaretu i stavio mu je izmeu usana. Boljelo gaje kadje govorio. "Kad umrem, ti e pisati mojoj eni i djeci, hoe li? Recept zna: pogoen u sljepoonicu i bezbolno ... svejedno me ba i ne boli, osim udaranja u leima kad govorim ... Dajem ti svoju lulu i depni noi; ostalo poalji kui zajedno s dva pisma koja imam u depnoj knjiici." Neko kratko vrijeme je tiho leao, zatvorenih oiju, dok su mu bolovi proimali tijelo. Stavio sam mu svoju uturicu na usta. "Stari Un, evo ti malo rakije. Pokuaj malo popiti." Uspio je progutati nekoliko gutljaja i ponovno je otvorio oi. Grubo je proaputao: "Najvie me boli to to te ostavljam samoga. Nadam se da e se uspjeti vratiti u onu malenu zemlju u kojoj se osjea kao kod kue i o kojoj si mi priao mnogo lijepih stvari." Kad je sve bilo gotovo, podigao sam ga na rame i teko se vukao kroz bljuzgavicu, na kojoj su mi se noge neprestano klizale. Plakao sam i kripao zubima u bespomonom bijesu svaki puta kad bih se okliznuo, dok mije znoj tekao niz vrat, a iz usta mi izlazila para. Rusi su zapanjeno gledali kada sam posrui uao u sobu sa svojim mrtvim prijateljem i polegao ga na krevet. Tada sam otiao do von Barringa. "Sada i on", stenjao je von Barring. "Ne mogu to vie podnositi." Zgrabio me za ramena i povikao: "Sven, poludjet u. Osjeam se kao mesar svaki puta kad moram izdati naredbu za napad." Potresen jecajima, bacio se u stolicu i pustio da mu glava klone na ruke koje je ispruio ispred sebe preko stola. "O, Boe na nebesima, daj da se ovo uskoro zavri! Daj da se uskoro zavri!" 248

Sipao je votku u dvije ae sve dok se nije prelila, a potom mi dodao jednu. Popili smo ih naiskap. On ih je ponovno napunio, ali kada je posegnuo za svojom, zaustavio sam njegovu ruku. "Erick," rekao sam, "ostavimo ae dok ne pokopamo Starog Una. Mora sada doi sa mnom da ga pokopamo. To moramo uiniti samo nas dvojica, jer smo ga poznavali. Nakon toga u se rado napiti s tobom do smrti." Otkinuli smo svastiku sa zastave u koju smo ga umotali. Dok priteem svoj remen ispod brade i namjetam ljem, pogledom promatram satniju iji sam zapovjednik. Na mjestu tono ispred mene nekada je stajao Hauptfeld-webel Edel. On je umro od tifusa 1943, Iza njega je nekada stajao visoki, dobroudni Feldwebel Bielendorf, koji je bio iv zakopan sa itavim 4. vodom tijekom borbi za mostobran Kuban. Na desnoj strani drugoga voda je stajao Stari Un, kojeg su prekjuer ubile granate. Iza njega Stabsgefreiter Joseph Porta, koji je na svoj vjeni poinak otiao s trbuhom rasporenim noem. Pokraj njega Titch, nepoznate sudbine. Plutona je dekapitirala bomba u umi kod Rogileva. Hugo Stege, Unteroffizier, izgorio je u svom tenku trbuha rasporenog krhotinom granate. Asmus Braun, uvijek veseo; otkinute obje noge i ruka u veljai 1942. Unteroffizier Bernhard Fleischmann, nestao u Moskvi nakon to je pobjegao iz logora za ratne zarobljenike u Sibiru. Gefreiter Hans Breuer, degradirani policijski porunik, pogubljen nakon to je dopustio da mu noga bude zdrobljena u gusjenici tenka. Slijedi ga Leutnant Huber iz 5. voda, star samo devetnaest godina, pravi prijatelj svojih ljudi. Jednog jutra u travnju 1943. 249 odsjeene su mu obje noge, nakon ega je iskrvario do smrti na bodljikavoj ici, dozivajui svoju sestru Hilde. Tenkist Kurt Breiting, esnaest, umro u paklenim mukama nakon to mu je fosforna bomba eksplodirala u rukama, dok smo opsluivali oklopni vlak u lipnju 1943. Obergefreiter Willy Pallas, nizak i uvijek nasmijeen, ubijen istom prigodom. Topnik Ernst Valkas, raznesena mu je glava u tom istom vlaku. Njegov me mozak popricao. Oberleutnant von Sandra. Ostao bez utrobe nakon to gaje granata pogodila u trbuh. Leutnant Bruno Haller, trideset i pet. Iskoio iz gorueg tenka sa svojim gadno opeenim bratom, Unteroffizierom Pau-lom Hallerom u naruju, da bi umro od fosfornih opeklina. Dvojica brae bila su pokopana spojenih ruku u Berdievu. Zajedno su proli Hitlerove koncentracijske logore i kanjenike jedinice, i zajedno poivaju u hladnoj zemlji ruske stepe. Boe, ako postoji, tada te molim da pusti da ova mona vojska mrtvih zauvijek marira pred oima odgovornih feldmara-la! Neka nikad nemaju mira od topota koraka mrtvih vojnika! Neka gledaju u stotine tisua optuujuih oiju. Neka majke, supruge i sestre istupe naprijed i sasipaju im u lice svoje optube protiv njih i njihovih stoernih asnika, koji su planirali masovna ubojstva kako bi zadovoljili pripadnika sitne buroazije, hi-sterinog soboslikarskoga naunika. Zapanjeno sam shvatio kako je Hauptfeldwebel upravo dovrio svoje izvjee meni. Salutirao sam i izdao nareenje: "Satnija broj 5. Satnija - oruje na ramena!" Pokreti slabo izvjebanih ljudi su nevjerojatno spori. Mnogi od njih su proli samo tri tjedna obuke kao regruti. "Satnija - nadesno - desni okret - brzim korakom!"

ljapkajui po bljuzgavici bez dna, dvije stotine komada topovskog mesa odmarirale su na cestu i prema svojim poloajima. 250 Oberstleutnant von Barring i ja smo sjedili u zemunici moje satnije uz treperavu svjetlost svijee. Pili smo. Ispred nas je stajao itav sanduk praznih i polupraznih boca votke i konjaka. Barringovi ivci su bili potpuno istroeni, i on vie nije mogao podnijeti da bude trijezan. Kada je bio, zapao bi u takav bijes da smo ga morali svezati kako bismo ga sprijeili da ozlijedi sebe ili nas. Kako bismo ga vie-manje imali pod kontrolom, Hinka i ja smo morali naizmjence piti s njim. Samo jedan od nas nikako ne bi mogao drati korak s koliinom koju bi on popio. Dok smo ga odravali u stalnom stanju mrtve pijanosti, bio je manje-vie normalan. "Sven, kakva je prokleta prljavtina itava ova stvar", rekao je i napunio veliku alicu votkom, koju je pio kao daje bila pivo. "Kada se sjeti ime su nas Adolf i onaj laac Goebbels trpali, to je nezamislivo! Sanjamo li mi, ili je doista istina da itava nacija moe progutati i prihvatiti toliko lai i kontradikcija? to nije u redu s nama Nijemcima? Svi znamo da emo ravno u pakao, a to smo znali i itavo ovo vrijeme. Jesmo li samoubojice, svi mi? Ili smo glupi ba kao to se inimo? Tako slijepi i ludi za moi, i tako tupi? Vjerujem da smo ludi... znam da ja jesam." 251 v,sm- VON BARKING "Moe li se sjetiti kada je Adolf vritao preko radija "Ako elim osvojiti Staljingrad, to nije zbog toga to mi se svia njegovo ime, nego zato to je neophodno da to vano ivano sredite ruskog rijenog prometa oduzmemo neprijatelju, i ja u osvojiti Staljingrad kada budem smatrao daje vrijeme za to!" I nekoliko tjedana kasnije, kada je bila zarobljena itava esta armija, kako je idiot ustao i po vikao, uz divlji pljesak imbecilnih lanova svoje stranke: "Kada sam shvatio nebitnost osvajanja Staljingrada, koji nema nikakvog znaaja za konanu pobjedu naih jedinica, izdao sam naredbu za privremeno povlaenje!" Ljudi su klicali nakon tog govora. Stotinu i osamdeset tisua, meutim, nije se uspjelo povui. Bili su potueni u borbama za Staljingrad, "nevaan grad"." "Tja!" odgovorio sam. "Vidimo prevaru; ali to jedna kanjenika pukovnija moe protiv ezdeset do sedamdeset milijuna urlajuih ljudi koji ne vide nita, jer to ne ele. Radije umrijeti nego izgubiti rat, to oni govore danas, kad je rat ve izgubljen. Ono to ele rei jest: radije neka drugi poginu, nego da mi izgubimo ivote. uo sam kako je neka ena u Berlinu rekla da e, ak i ako na bojitu ostane samo jedna njemaka pukovnija, Njemaka pobijediti, uz uvjet daje ta pukovnija SS--Leibstandarte!" "ene su najgore od svih", rekao je von Barring. "Boe me sauvaj fanatinih ena. Ali, do vraga sve. Hitler je izgubio rat, ali drugo je pitanje hoemo li nas dvojica vidjeti velianstveni pad. Uskoro e doi red i na nas. Zamisli, ivjeti samo od nade da e cijela stvar propasti stoje prije mogue! Pijmo, Sven, to je jedino to nam je preostalo." "Pijmo u ime skorog susreta s lijepom enom. Fanatina ili ne, meni je svejedno." "Da, sve su one iste na leima: to je prednost. Kada samo one ne bi bile takva potlaena gomila s kojom ne moe niti razgovarati, jer nikada nisu nauile raditi nita drugo osim lei na 252 lea i rei "da" i "amen" na sve to spomene. Jesi li ikada upoznao enu koja je imala vlastito miljenje?"

Prekinula nas je zvonjava poljskog telefona. Obavijestili su me da me alju u L"vov po etrdeset dragocjenih tenkova, vjerojatno posljednjih koje je vojska uspjela sklepati. Meutim, taj je put u L"vov morao biti odgoen, jer su Rusi izabrali ba taj trenutak za napad i dali nam dovoljno posla za cijeli sljedei tjedan. Jednoga dana von Barring je doao u moju zemunicu u sklopu svoje inspekcije. Stajao je i gledao oko sebe tupim pogledom. "Sada me se vie ne smije ometati", rekao je i iziao. Potrao sam za njim. Ispred moje zemunice poeo je ispaljivati signalne rakete svih boja, tako da nai topnici nisu znali to se od njih trai. Savladali smo ga, svezali i odnijeli natrag u zemunicu. Nastavio je vikati grubim, ukavim glasom, a gledao je ravno pred sebe, oima rairenima od straha, straha kojeg je osjeao samo on, ali kojega su i ostali mogli sasvim dobro zamisliti: "Vama na usluzi, Vae Visoanstvo! Visoanstvo Hitler, ha, ha, ha! Oberstleutnant von Barring iz Pukovnije smrti javlja se na svoju dunost u paklu. Ovamo s najboljim vilama, Vae Visoanstvo! Ubojica von Barring javlja se na dunost, velianstveni Hitleru!" Prstima sam zaepio ui kako ne bih sluao njegov smijeh. Kada sam vidio da je na rubu uzrokovanja sveope panike meu prisutnima u zemunici, dok su svi kao hipnotizirani promatrali luaka, morao sam ga onesvijestiti. Sada smo od Pukovnije smrti ostali jo samo Hinka i ja. Barring, koji je nekada tako raspoloen i mlad i ispunjen nepatvorenom dobrotom ustao u nau obranu dok smo patili pod svinjom Meierom, sada je popustio pod pritiskom. Neto kasnije, kada smo Hinka i ja bili na kratkom slubenom putu, stali smo u Giessenu i otili u tamonju vojnu umobolnicu u kojoj je bio von Barring. Bio je privezan za svoj krevet i 253 idiotski se smijao ne prepoznavi nas. Slina mu je tekla niz bradu, i bio je to odvratan prizor ak i nama, njegovim prijateljima. Kad smo se ponovno nali u vlaku, bili smo tako potreseni da se niti jedan od nas nije dugo vremena usudio progovoriti. Na posljetku se Hinka nervozno, ne, oajniki nasmijao i rekao: "Dakle, nismo tako ovrsli kao to smo mislili." "Nismo", odgovorio sam. "Bilo je strano." "U sluaju da se to dogodi jednome od nas - ne bismo li se trebali sloiti da pomognemo jedan drugome pronai izlaz?" Pruio mi je ruku.