1

TRYGVE GULBRANSSEN

VJETAR S PLANINE
ROMAN IZ IVOTA U NORVEKOJ 1810-1816 Druga knjiga S norvekog preveo Josip Tabak
Trilogija: I vjeno pjevaju ume Vjetar s planine Nema puta naokolo Naslov izvornika: Det blser fra Dauingfjell

Sadraj
PRVI DIO I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII XIII XIV XV XVI XVII DRUGI DIO I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII XIII

PRVI DIO I
Ve cio niz godina nalazi se major Barre izvan slube, ali se na njemu jasno razabire vojniko dranje kad onako uspravan i snaan koraa ulicom i mae tapom na kojem je glavica od kovine. Kasna je jesen razlila vani svoju sivou i blato, ali Barre nosi izme dokoljenke i stupa vrstim i sigurnim korakom. Jedva on i zapaa da je blato na ulici jer rijetko kad pogleda u zemlju. Izbrijani mu se podbradak ukoeno smjestio meu rubovima okrobljenog ovratnika nad sjajnobijelim nabranim grudnikom, a oi mu, irom otvorene, ravno gledaju naprijed, ali ne tako kruto da kadikad ne bi dopustile kratak pogled ustranu, prema prozorima za kojima stanuju znanci ili gdje je prije dan-dva opazio kakvo radoznalo ensko oko to viri iza zavjesa. Pokraj svih nedaa i unato siromatvu u kojem se zavrnuo, major Barre daleko je od toga da prevue kri preko ivota. ezdeset godina nije nikakva starost za ovjeka njegova kova. Jo mu se znaju zakrijesiti ive i smione oi kad otkriju togod lijepo, i kamo god bi doao i gdje god bi se pojavio, javljalo se i vedro raspoloenje. Iza ugla, tamo gdje poinje trg, iao pravni savjetnik Gabbe, stajui oprezno s kamena na kamen gdje je blato poduboko. Na nogama mu neizbjene cipele s kopama i zategnute arape oko vatiranih listova, a ispod rukava na salonskom kaputu, priljubljenu uz tijelo, proviruju ipkasti posuvraci nad zapeem. Stara luda, u sebi e Barre kad ga vidje, ali to ne ree, nego izdaleka udvorno pozdravi kad je pravni savjetnik naas podigao pogled. Gabbe se zaputio na drugu stranu ulice, ali zamiljeno stade kad opazi majora, te onda podie monokl i upravi svoj ispitni pogled u ovjeka koji ga pozdravlja. Poto je asak-dva razmislio, promijeni pravac i poe prema Barreu. Zastadoe, a sudski savjetnik jo jednom promotri majora kroza svoje staklo, 4

 Glasovi se pronose o vaoj gospoici keri, lijepoj Adelaidi tiho e savjetnik mijeajui s i z. Preko Barreova lica, to je pokazivalo dobro raspoloenje, prijee iznenaenje, javi se na njemu ozbiljnost, a oi pokazae strog pogled. Glasovi, to za nj bijahu loe vijesti. Pravni savjetnik opazi promjenu na njegovu licu i brzo dometnu: Jest, Adelaida je uvijek pokazivala slabost prema Rousseauu... Dalje nije stigao, jer ga major prekide svojim jakim glasom: Kako? Slabost prema Rousseauu? A tko je to, taj Rousseau? Na modrikastim usnama pravnog savjetnika zaigra fin smijeak, pun obzira, te stari gospodin uzvi obrvama, tako da su mu se izduljile oteene vjee. Eh, eh, dragi majore oprezno nadoveza savjetnik ta valjda poznajete toga buntovnog vicarca avo me odnio ako sam ikad za nj uo! zagrmje Barre. Ne poznajem vam ja nikakva vicarca! Pravni savjetnik nervozno se ogleda naokolo. Taj se major Barre uvijek lako uzbudi, ali to s njegovom keri zacijelo je gorka pilula, ako je pria istinita. A pravni savjetnik bijae silno radoznao, htio je da dozna to je i kako je zapravo. Objasnio je Barreu tko je Rousseau i kako je N o v a H e l o i z a omiljelo tivo majorove keri Adelaide, a major morade priznati da mu taj Rousseau nije ba sasvim nepoznat. Da ne bi sa svojim cipelama stajao u blatu, pravni savjetnik predloi da odu u klub, na au p o r t a. Dok su uli onamo, putem je iz majora uspio istisnuti da mu se ki doista zaruila na ladanju. Iz osjeaja takta pravni savjetnik nije spominjao rije s e l o i s e lj a k. Savjetnikovu enu, koja je s pokojnom majorovom enom bila u daljem srodstvu, smjerio je juer laki napadaj nesvjestice kad je ula o Adelaidinim zarukama. Neprestano je i sa sve veim uasom ponavljala rije s e lj a k, te je govorila kako se Adelaidina majka, a osobito baka, ena biskupa Ramera, zbog tih zaruka zacijelo okrenula u grobu. Govorila je kako je Adelaida, sa svojih dvadeset i sedam godina to e ih uskoro navriti, ve dobrano zrela ena, i kako nije nikakva tajna da je dala rije ljekarniku Bohru, a on je ipak imuan gospodin, premda je malo zategao godinama. I gle, sad je ona otpravila ljekarnika radi jednog seljaka. U kui pravnog 5

savjetnika imali su za to samo jedno objanjenje da je onaj Rousseau, koliko ga je itala, zavrtio Adelaidi mozgom. Za stolom u klubu pokajao se pravni savjetnik to je, voen svojom radoznalou, predloio da odu na au vina. Eto je ve dobio potvrdu te vijesti, i samo trati vrijeme to dalje sjedi s Barreom koji ga nikad nije zanimao i koga on, savjetnik Gabbe, poslije toga dogaaja sa kerkom, nije mogao vie ubrajati u svoj k r u g. Smetao ga je i agor, buka i udaranje kugl to dopirahu iz prostorije gdje se igrao biljar. Potegao je svoju zlatnu burmuticu, na kojoj je rezbom ukraen poklopac od slonovae, kucnuo lagano po njoj i uzeo jedan tipac. Majoru to bijae zgodna prilika, te on odbi kami na glinenoj luli, nasadi je na dulac to ga je izvadio iz depa, pa se obojica uvie oblakom dima od loa duhana to je upravo ujedao. Savjetniku bijae pri dui kao da je zabunom zapao u kakvu mornarsku krmu, pa je odluio da skrati svoje muke. Izvukao je zlatni sat s debelim zlatnim lancem i s privjescima to su zveckali i podugo je taj sjaj drao pred sobom da blista pred svim oima. Za koji asak valja mi krenuti dalje ree te ispod dugih i uvelih vjea pogleda u Barrea. A na majorovu licu nije bio samo obini izraz bezbrinosti. U njegovim se oima iskrilo zadovoljstvo, i pravni je savjetnik opazio to svjetlucanje im su se sreli. Ponovno je gospodin sa suda stavio monokl i majora promotrio ispitivaki a poneto i nervozno i nesigurno. Vas kao da ne brine sudbina vae keri ree pravni savjetnik, a u glasu mu treperilo jasno spoitavanje. Major Barre izvadi lulu iz usta, malko se uspravi, u pogledu mu bodrost: Ne on e sasvim mirno za nju nemam brige. Savjetniku se jedno oko, iza stakla, ukoeno zagleda, a drugo zamirka, nesigurno. Nakon duge utnje Gabbe obori pogled i gucne malko iz ae pred sobom. Onda odjednom podie pogled i upita: Kako se zove Htio je rei s e l j a k, ali se prekide i okrenu: Kako se zove mjesto kamo odlazi Adelaida? Bjrndal odgovori major, a oi mu zasjae. Mlohavo savjetnikovo lice pokazivae neobian nemir, a modrikaste usne procijedie nekakav glas nalik na mljaskanje, kakav 6

se ve uje u starih ljudi. Bjrndal tiho ponovi savjetnik i odsutan duhom upilji pogled u jednu toku pred sobom. Jednom sam imao posla s nekim ovjekom koji se zove Dag Bjrndal. Je li Adelaidin budui u rodu s njime? Jest odgovori major on je sin staroga Daga Bjrndala. Praskav glas, kao da se izvadio ep iz boce, izbi iz savjetnikovih usta, a monokl pade na stol. Vjee, to su se inae tako izraajno skupljale i razvlaile u svome neujnom i sigurnom govoru, sada se sastavie i trznue, savjetnikovo lice pokaza napol smuen izraz. Major, koji se zavalio u naslonja, pogleda u sparuenog savjetnika i svojski potegne iz lule da prikrije smijeak. Naposljetku se savjetnik sabere i stavi monokl na oko. A ima li tamo mnogo brae i sestara? upita nesigurno. Nema ih mirno e i jasno major Barre. Adelaidin budui jedinac je u oca. I valjade mu snano potegnuti iz lule da sakrije smijeh, jer je savjetnik, onako zbunjen i otvorenih usta, izgledao vrlo glupo, i majoru se trebalo ba upinjati da ne prasne u grohot. Jedinac Daga Bjrndala protisnu napokon pravni savjetnik e, valja onda rei... Zamiljeno je pogledao preko stola i otkrio da su ae prazne te narui da im se napune. Sasvim je smetnuo s uma da mu se ja maloas urilo i da nije imao vremena da ga trati sjedei s Barreom. Sad je prijateljski nazdravio majoru, opet je izvadio burmuticu nije mu se vie urilo, sad je trebalo da sabere misli. Jeste li ono ondje bili ljetos? upita majora. Jesam, a i zimus o Boiu odgovori Barre. A on, stari, zacijelo ima goleme posjede, majure, zgrade, ume i novac... Savjetnik je govorio tako tiho kao da govori sam sa sobom. I oito je vrlo mudar u novanim poslovima, razumije se on u to Sva je prilika potvrdi mu major. Ali iznenada e savjetnik digavi pogled zacijelo je ondje sve na starinsku, i ukoeno, a takav je i on, krt i tvrd ovjek, veoma tvrd Ah doeka Barre na Bjrndalu ima starog i novog, a 7

ja nisam imao razloga da se i na to potuim ondje. I ja sam prije sluao kako je Dag Bjrndal opasan ovjek i kako je pogibeljno imati posla s njime, ali otkad ga poznajem, siguran sam da ovjek ne moe nai boljeg prijatelja nego to je on. I koliko god neko bio tvrd, mislim da nema toga ovjeka koji bi mogao rei da mu je on nanio kakvu nepravdu. Barre se zanio, pa je govorio povienim glasom, a pravni se savjetnik pouri da uzvrati kako ni on nije uo drugo doli da je ondje sve u najboljem redu. I da izgleda ono to mu se omaklo o staromodnom i ukoenom, na kraju e uljepavajui: Ali... Adelaidin budui... on je posjednik. I pogleda olakano i zadovoljno. Na te se rijei major Barre nije mogao vie svladati. Glasno se nasmija, ba prasnu u smijeh i toliko se naduio smijati da su svi u dvorani zaueno pogledali u nj. Pravni savjetnik bijae sav zbunjen. Savjest mu nije bila mirna zbog cijeloga njegova dranja, a sad je, eto, morao da izazove jo i taj smijeh, zbog kojega se na njih dvojicu upravila panja to bijae krajnje neugodna. Osjeao se kao da je na eravi, znoj ga probio ispod vlasulje, a nosio je on vlasulju, jer bijae elav, premda je inae tvrdio kako je nosi samo zato to potuje dobre stare obiaje. Napokon se major umirio. Valja da mi oprostite, pravni savjetnie, to sam se morao smijati. Ali kad ujem kako se na moga budueg zeta priljepljuje naslov posjednik, postane mi zlo. On je, ba ako hoete, seljak i umar, lovac, ratnik, to god vam drago, samo nije posjednik. I nove su ae stajale prazne, pa se pravnom savjetniku ve urilo htio je to prije kui da eni pripovijedi to je uo i da joj kae kako u pogledu Adelaide moe biti sasvim mirna; sve ako se major i smijao naslovu posjednik, on e ga, pravni savjetnik, kod kue svakako potegnuti. To, pa ono bogatstvo Daga Bjrndala, u mnogome e uljepati cijelu priu, a osim toga, Adelaidin je budui mu u rodu s imunim trgovcem Holderom jer je stari Dag Bjrndal bio oenjen trgovevom striinom Terezom Holder. I to je pravni savjetnik dobro znao. udno je koliko toga ovjek zna, samo kad hoe da zna pa je i tu vaila ona da nije naodmet ako se to vie priblii novom bogatstvu u rodbini.

Pravni se savjetnik toliko urio da stigne kui i da ispria to je uo, da je u toj pustoj urbi smetnuo s uma dostojanstveno mirno dranje to ga je usvojio otkad je postao pravni savjetnik. Ljudi s kojima se susretao osvrtali se i gledali za njim, udei se to li je to njemu. Gospoa savjetnikovica, koja je mua upozoravala ta prilii ovjeku njegova poloaja i koja je bila silno otmjena, nije nalazila utjehe u onome to joj je mu kazivao, nego je izraavala svoju alost te i na francuskom i na norvekom iskazivala koliko joj je Adelaida uvijek bila draga. ak je zaplakala nad mnogim Adelaidinim vrlinama nad njezinim znanjem jezika, alila za njezinim nenadmanim francuskim, za njezinom glazbenou, za njezinim sposobnostima u voenju kue, njezinom naitanou, ljepotom i strogim, prema staleu primjerenim odgojem to ga je stekla kod svoje bake biskupove udovice; u koje je nala zatitu od lakomislenosti ovoga naeg vremena, tako te je mogla ouvati svoj ugled i neokaljano dranje. A sada e, avaj, sve te vrline otii jednome seljaku i zakopati se u dalekom selu. Savjetnikovica je plakala i jecala u svoj namirisani rupi. Pravni je savjetnik zinuo sluajui izljeve svoje ene i sve se vie udio. Prije je iz tih usta esto sluao kako je Adelaida uobraena i razmetljiva i kako se iza njezine nadutosti krije praznina i siromatvo. I najposlije bijae uvjeren da je svojim izvjeem razuvjerio enu, pa je sad odjednom u Adelaidi gledala utjelovljenje svih kreposti.

II
Mayor Barre stanovao na kraju grada, u drvenoj kui koja se sastojala od dviju malih soba i kuhinje. Ulice ili, bolje, ceste i staze bijahu tamo na periferiji tako krivudave, a vrtovi pred pojedinim kuama tako izboeni da je meu njima ostajao samo uzan prolaz. Mjestimice su ograde ak toliko iskakale iz reda da su zatvarale put i tvorile orsokake, pa je ovjeku valjalo okrenuti nazad i zaobilaziti, da pogodi i da stigne kamo je namjerio. Tako je i stara gospoica Eleonora Ramer morala napokon zamoliti nekoga umazanog derana da joj pokae put do kue majora Barrea. Zastala je pred vratima da uredi kovre pod eirom i nabore na haljini pod ogrtaem, a onda duge crne rukavice paljivo navue do lakata i premetnu mali suncobran iz ruke u ruku. Ni sada, u kasnu jesen, nije mogla bez suncobrana. Prilino je tako popostajala pred vratima prije nego to je pokucala. Njezin je posjet bio namijenjen Adelaidi, njezinoj sestrini, koju nije vidjela ima sedam godina. Glas to je dopro do nje bijae povod da se iznevjeri svojoj staroj odluci da nikad vie ne vidi majora Barrea. Njezina se sestra razila s majorom Barreom prije sedamnaest godina, zbog njegovih starih pria u vezi sa enama i zbog njegove rasipnosti, i sve odonda nije gospoica Ramer vidjela majora. Deset godina poslije rastave umrla je gospo a Barre, a onda je ki morala prijei ocu. Gospoica je Ramer, otkako ivi u gradu, mnogo puta zaeljela da posjeti svoju sestrinu, ali nije eljela da vidi majora, a Adelaida, opet, nije vjerovala da bi bila dobro do la svojoj strogoj tetki otkako je prela ocu. I zato je nije nikad posjetila, premda je mnogo puta osjetila elju da se s njome razgovori. Bile su neko tako dobre prijateljice. Gospoica je Ramer nekoliko puta premjestila suncobran iz ruke u ruku prije nego to je konano odluila da pokuca. Otvorila je Adelaida, i kad je gospoica Ramer ula da major nije kod kue, mirno je ula. Adelaida se nije od toga neoekivanog posjeta mogla nadati samo dobrim vijestima, ali se ipak najljubaznije nasmijeila, ponudila tetki stolicu i otila u kuhinju da pristavi vodu za aj, a i 10

zato da bi mogla pribrati misli prije nego to doe ono za to je znala da mora doi. Gospoica Ramer temeljito se ogleda po ureenim, premda siromano namjetenim sobama, i brzo prijee rukom preko oiju, da ne oda svoje uzbuenosti, kad je ula gdje se Adelaida vraa. Ni ona sama, gospoica Ramer, nije imala bogzna to, ali je imala svoje lijepo staro pokustvo i svoje stvari, dok je ovdje samo stari sat na zidu i nekoliko sitnica pokazivalo da tu stanuje bolji svijet. Dok se varila voda za aj Adelaida je izlazila i ulazila, ali tek poto je srknula malo aja i pojela koji suhi kolai s ukuhanim voem, dola je gospoica Ramer u koloteinu. A to je znailo da je i opet bila nalik na svoju majku, biskupovicu, koja se u govoru, kao to je poznato, nije nimalo skanjivala. Jest, draga Adelaida zapoe ona sigurno ti je jasno kako me samo neto krupno moe natjerati da prijeem preko praga tvog oca... Jest, posrijedi je tvoja udaja. Mogu ve zamisliti da te otac na to sklonuo, pa zato smatram za svoju dunost da se s tobom porazgovorim. I sama zna kako su skromna moja sredstva i kako je oskudan dohodak to ga imam od pouke u glazbi, ali u sve rado dijeliti s tobom da te od toga odvratim i spasim. I ti moe iskoristiti svoje znanje i svoje sposobnosti, pa emo ve nekako izlaziti nakraj. I nato priklopi nekoliko francuskih o tome kako je Mamon zaveo ve mnoge oajnike. Adelaida je sjedila oborene glave i svladavala smijeak. Ali, draga tetka, kako dolazi na tu pomisao? Pomisao? otro e gospoica Ramer. Zar si zaboravila koliko smo o tome razgovarale? Zar ti nisam pripovijedala kako u ivotu prolaze ene iz naeg roda? Zar ti nisam predoila ive primjere? Kako su sve pale u nesreu? Zar se ne sjea sudbine svoje majke? Nisam li ti rekla da nijedna iz naeg roda ne dobiva mua koga voli i da je nesrea stie kad ode za drugoga? Zaslijepilo te bogatstvo? Adelaida? Kad vidim kako ovdje ivi skueno, onda mi je i razumljiv tvoj korak. Ali se dobro uzmi u pamet i pazi to radi prije negoli bude kasno. Ali, draga tetka... htjede je prekinuti Adelaida. Ne, ne nastavi gospoica Ramer i vrsto spusti zdjelicu ti ne zna to te eka. Da je to barem ovjek od stalea i da je obrazovan, pa bi mogao imati obzira prema tebi i tvojoj naravi, kao 11

ljekarnik Bohr, ali... Zastade i pogleda iznenaena. Adelaida je ustala, a tetka buljila u nju ne shvaajui gledala njezin vitki stas i ponosno uzdignutu glavu. Sad ustade i biskupska ki. Bila je visoka kao i Adelaida, i unato njezinoj dobi a bijae se ona dohvatila pedesete bijae na njoj jasnih tragova nekadanje ljepote i dranja. U srcu se nadam da te bogatstvo nije toliko zaslijepilo ree odluno da vie ne haje za tetkino miljenje i ne eli ga uti. I brzo nadoveza francuski: Jesi li pomislila da time ne gazi samo svoju obrazovanost nego i prodaje svoje tijelo? uti! viknu Adelaida i prinese ruke licu. Ja ga volim, tetka, i zato mi nita vie ne kazuj! Gospoica Ramer ostade kao skamenjena. Pomicala je usne, ali ni glaska nije protisnula oi joj samo zbunjeno gledale u Adelaidu. Voli ga protisnu naposljetku. I tiho, da se jedva ulo, ponovi: Voli ga Obadvije opet sjedoe, ali ni jedna ne dodirnu zdjelice i ne srknu aja. Gospoica Ramer bijae sasvim zbunjena. Mislila je da e ponosnu Adelaidu zatei gdje oajava i gdje zbog ponienja lije suze, te se nadala da e svoju srdbu moi iskaliti na bezobzirnome majoru to je prodao svoju ker. Nadala se, naposljetku, da e u svojoj plemenitoj milosrdnosti odvesti Adelaidu sebi. Raunala je da joj vie nee trebati djevojka i da e tako jo i utedjeti kad joj doe Adelaida. A kad tamo, gle... svi joj se snovi rasplinuli kao mjehur od sapunice. Gospoica je Ramer dugo utjela i gledala u svoju zdjelicu. Gorko je to kad doe javljajui se kao nekakav spasilac, a onda otkrije da u onoga koga si htio spasiti nema potrebe za spasenjem. I misli su joj neumorno radile eda bi se neega prihvatila i pronala neto od ega bi Adelaidu mogla spasiti. Najposlije je to neto poprimilo oblik. Nikad ti nisam, Adelaida, kazala koliko si samo slina svojoj baki preuze ona. Kad te ovako gledam poslije tolikih godina to te nisam vidjela, ba mi je pravo udo koliko si nalik na 12

moju majku. A zna i sama to se o njoj kazivalo. Imala je dvije mane. Bila je previsoka za enu, a nos joj bio istaknut, no inae je bila savrena. I u tebe su iste mane, ali si inae lijepa, Adelaida. Da, lijepa, nema zbora. Uostalom, to i sama zna. Adelaida je pocrvenjela i pokuala da razgovor svrne na drugo, ali se gospoica Ramer zanijela u svoje, i vie se nije dala zaustaviti. Baka ti je bila jako sretna to te imala kraj sebe u svojih deset posljednjih godina. Nikad to nije spomenula pred tobom, ali je meni rekla da si nevjerojatno uena. Ona i tvoja majka omoguile su ti da savreno naui francuski, a dobro si nauila i njemaki i latinski, i neto grki. Hvalila je i tvoju nadarenost za glazbu, a bila je zadovoljna i tvojim domaim poslovima. I sama zna da nikad nije bila nikim i niim zadovoljna, pa kad te ona hvalila, onda to, Adelaida, i znai neto. Bilo joj je drago to su te njih dvije odgojile tako da nisi zapala ni u kakvu ljubavnu priu, premda ti je bilo gotovo dvadeset godina kad je legla na samrtnu postelju te mi to kazivala. Duboko je alila sudbinu svih siromanih mladih djevojaka to su dopale ovom ili onom ve u dobi od trinaestaketrnaestak godina i tek krizmane bile vezane za ovog ili onog rasipnika. Htjela je da odraste prije nego to se odlui na izbor, a posljednje to mi je kazala (tu gospoica Ramer briznu u pla) bijae neka te opomenem da bude ustrajna i vrsta dok ne doe pravi, jer je, ree mi, Adelaida odreena za bolje. Gospoica Ramer glasno zajeca, a i Adelaida brzo prijee rupiem preko oiju i ganuta obori pogled. Nije dosad ni slutila da je njezina baka toliko mislila na nju. Gospoica Ramer podugo sjedila i plakala, zagnavi se u svoje misli, a onda se ponovno pribra i uspravi. Draga Adelaida opet e ona tebi je dodue dvadeset i sedam godina, ali su se mnoge lijepo udale i u toj dobi, a znam da te mnogi gledaju. Nije pametno da sa svim svojim vrlinama sa svojom ljepotom, znanjem, sposobnostima i finoom naprosto ode na selo. Zar ti se i samoj ne ini glupo da se zakopa u onoj zabiti, daleko od ljudi, a samo zato to si se zaludila tim rusoovskim mislima? Rusoovskim? Adelaida se odjednom uspravi. Da, kad ve nije bogatstvo mirno proslijedi gospoica Ramer. I sama kae da ga voli, onoga o kome i tvoj otac veli da je ni vie ni manje nego surov seljak, da je lovac, ovjek iz ume... 13

Jest, kad ve nije bogatstvo posrijedi, onda tu moe biti samo jedno objanjenje... Adelaida je ustala, glas joj tamno podrhtavao kad je upitala: Je li otac rekao da je Dag surov? Gospoica je Ramer zbunjeno i uplaeno zurila u svoju sestrinu, u tu lijepu sliku, lijepu ali i punu prijetnje. Ne, nije ba to. Ali je svakako rekao da on nije nikakav posjednik, nego da i sam radi, da je ovjek koji vrlja po umi i... (tu glas gospoice Ramer zadrhta)... i da je lovac. To je tvoj otac rekao pravnom savjetniku Gabbeu. Mrana ozbiljnost na Adelaidinu licu pretoi se u vedar osmijeh. Znala je da njezin otac smatra pravnog savjetnika za najveu budalu u gradu, pa joj je bilo jasno zato je to otac rekao ba njemu. I zato je opet mirno sjela. Gospoica je Ramer vidjela onaj Adelaidin smijeak to odaje mir i sigurnost, pa je, moda podbodena njime, odapela svoju posljednju, odlunu strijelu. I ja sam ula da su ti ljudi na Bjrndalu b ezobzirni i kruti, i zato te pitam, draga Adelaida (sad gospoica Ramer i opet okrenu na francuski), jesi li promislila o tome to znai s nekim dijeliti postelju? Dalje nije stigla, jer je Adelaida prekide, prestraena: Ali, tetka...! A onda nadoveza neto tie: Lijepa ti hvala to si htjela da mi pomogne, ali... sve je drukije nego to misli, mnogo drukije... Kad je tetka Eleonora ustala i htjela da ode, bila je toliko zbunjena kao da se nalazila u posjetu u nekome sasvim drukijem svijetu nego to je njezin, a zaista i bijae tako, taj je svijet bio njoj nov i stran. A na vratima, izlazei, ree: Dobro je, vidjet u te ljude na svadbi. Kad je gospoica Ramer otila, Adelaida mimo svaki obiaj ostavi ajno posue gdje je i bilo, te zamiljena sjede i podnimi se. Tetkin je posjet toliko toga uzburkao u njoj. Uspomene na majku i baku i na njihove rijei da su svi mukarci varalice. Ali nije u njezinu srcu bilo mjesta za nepovjerenje prema onome koga je 14

odabrala. Bila je tvrdo uvjerena kako majka i baka, da su ga poznavale, ne bi izrekle onih gorkih rijei. Sa svom svojom zrelosti i sa svim svojim vrlinama Adelaida je vjerovala, kao to ve ene vjeruju, u svoga odabranog. Ali su se druge misli izvijale vezujui se uz bujicu rijei tetke Eleonore. Njeno tetkino bie sa svojim se mislima zavlailo u nju. Zato ljudi ne mogu jedan drugoga pustiti na miru? I svadba! To je Adelaida odbijala od sebe. Zapravo je njezin otac imao da dri svadbu i da se o tome brine, ali on za to nije imao sredstava. A onda se umirila na pomisao kako i ne treba nikakva svadbenog slavlja, nego e biti samo vjenanje. Tetka, koja je bila tako razborita i koja je znala da major Barre nema ni sredstava ni prostora za neko svadbeno slavlje, ipak bijae uvjerena da e se svadbovati svadba. I drugi su ve o tome ukali. to znai to? Odjednom se nala u neprilici. I tetka i svi drugi nadaju se svadbi na Bjrndalu, oekuju je i raunaju s pravim seoskim svadbenim slavljem to traje tri dana. Strogo su govorili o seljacima, rijei im bijahu pune prezira, ali ih je neodoljivo mamilo bogatstvo, snaga, doivljaj i ivot. Pred Adelaidinim oima prolazile slike: ljudi iz grada to umrkuju duhan, ive na zbijenom prostoru i meu sobom se deru i glou i veliko, etverouglasto dvorite na Bjrndalu sa svim zgradama u ravnim redovima uokolo i s dobrim razmakom i prostorom izmeu ljudi, tako da se slobodno die. Usred tih slika i misli iskrsnu joj u glavi kao neka mogunost, ak vjerojatnost da e stari Dag prirediti veliko svadbeno slavlje na Bjrndalu. Haljina bijae prvo na to je pomislila. Odakle da je nabavi? Sve neugodno i muno odbaci od sebe i poe se zamiljati kao mlada i, kao sve ene, uivala je pri pomisli na taj veliki dan. Onda odjednom u njezinu duhu zasvrdlae rijei tetke Eleonore i, suprotno veini ena, poe u svadbenom prizoru gledati neto runo i odbojno. Zar nije odvratno kad se svjetina natiskuje oko dvoje ljudi kojima bi trebalo mira i samoe? Taj runi stari obiaj da se roaci i prijatelji vrzu i guraju oko njih dvoje na njihovu putu u svadbenu no ne bi li ponovno osjetili okus svojih doivljaja, ih pak, ako su neoenjeni, da izbliza osjete poudan drhtaj zar sve to nije odvratno? Dugo je Adelaida Barre sjedila i zurila preda se. Njezine oi, koje su se mogle mijenjati i prelaziti od najmodrije modrine u sivu 15

boju kamena, ve prema svjetlu i raspoloenju, bijahu sada sive ka o kamen, te se inilo da u njezinoj dui blijedi i nestaje svaka boja i pline svaka uspomena na lijepe snove, rainjava se i utapa u sivoj magli, u kojoj ljudi tapkaju naokolo napol slijepi. Da, tako ljudi jedni drugima zagoravaju ivot. Odjednom podie glavu i maknu potitenost ustranu. Oi joj opet oivjee i prelie se modrom bojom. Ima ona nekoga na svijetu, nekoga u koga se moe pouzdati, nekoga tko je ivot vrsto uhvatio u ake. Nije tu mislila na svog zarunika ne; mislila je na njegova oca. Mogla bi rei starome Dagu Bjrndalu kako ona ne eli nikakva svadbenog slavlja, i ne bi morala da mu objanjava sve ono to se ne moe nikome iznijeti. Znala je da ne treba nita vie nego ga zamoliti da je potedi, a on bi je samo upitno pogledao, ali bi naslutio da ona ima svoje razloge za to, i nita ne bi pitao. Morala se nasmijeiti. Jest, tako je kako je otac rekao. Nije stari Dag nikakav posjednik, on je samo seljak. On je mjerio svojom mjerom, upravljao se svojom udi. Trebale bi joj tisue rijei d a bi drugima objasnila zato ne eli slavlja, pa ipak se nitko od njih ne bi odrekao svadbe jer naprosto ne bi mogao da ispuzi iz svoje eljice da i sam bude na slavlju i ta ih njihova sitna eljica prijei da shvate ikakve druge osjeaje. Stari Dag nije bio sputan nikakvim eljama ni eljicama. On je nikao i odrastao u ljudskom soju koji je imao volju i zato je bio pristupaan i mogao shvatiti da i drugi mogu imati svoju i da i drugi mogu neto eljeti. Ako mu kae da ona ne eli svadbenog slavlja, pogledat e je zamiljeno. Ali e imati na umu da nikad nije iznijela nikakvu bezrazlonu elju i nikakvu besmislenost, pa e i shvatiti da je u nje zacijelo i neki razlog kad je tako naumila. Ako mu i ne objasni nita poblie, ipak e on znati da je tu posrijedi neto o emu joj je teko govoriti. On samu nevjestu smatra svakako vanim sudionikom na svadbi, pa je oito da nee uiniti nita to bi se protivilo njezinoj volji. Zagnala se u misli o tome, jer je sve to tako bilo u skladu s ostalim lijepim slikama i ugodnim dojmovima o bezobzirnom i krutom starcu na Bjrndalu, koji e joj uskoro biti drugi otac. Da, drugi otac. I tada joj sinu: ni rijei nee ona spomenuti o svadbi. Ako je starom Dagu volja da svadbuje svadbu te ako mu je do toga stalo, onda e se i ona s time pomiriti kao i svi drugi, sve ako zbog toga i padnu rune sjene na dan velike prekretnice u 16

njezinu ivotu.

17

III
Pravni savjetnik Gabbe nije nikad pomislio da e pod svoje stare dane krenuti na takav dug i naporan put po loim cestama i p o loem jesenskom vremenu, a pogotovu nije mislio da e se u to upustiti da bi stigao na seosku svadbu. Ali onaj u koga je onako uporna i voljom jaka ena, kao to je gospoa savjetnikovica, mora prignuti iju i biti spreman da doivi i najnevjerojatnije. I tako se zbilo da se i taj nadasve otmjeni i dostojanstveni brani par naao u dugoj svatovskoj povorci to je jednog dana potkraj mjeseca studenog 1809. krenula prema sjeveru. Na Korsvoll, posljednju postaju gdje se mijenja zaprega, poslali s Bjrndala konje i kola da goste prevezu prema sjeveru, kroz opine u ravnoj upi pa preko bregova i kroza umsko naselje do dvora na Bjrndalu. Pravni savjetnik bijae meu prvima to su stigli do Korsvolla, te se silno zaudio kad je vidio sva ona kola to su ondje ekala. Znao je, dodue, o bogatstvu na Bjrndalu, ali, konano, i bogatstvu ima granica. Veina je tih kola, razumije se, posuena s mnogih strana, da bi se gosti zadivili. Titula to ju je nosio i poloaj to ga je zauzimao jo nisu iz pravnog savjetnika istisnuli radoznalost obina ovjeka, pa je on uzeo da ispituje koijae odakle su sve te koije. Zaudio se kad je razabrao koliko ih je iz Bjrndala, ali mu je bilo drago to se potvrdila njegova slutnja da su mnoga i s drugih imanja. Radost mu pak bijae kratka vijeka, jer je koija, koji je i sam bio iz Bjrndala, zatim suho dodao da je stari Dag vlasnik tih imanja, pa su dakle i ta kola njegova. Pravni savjetnik kao da splasnu. Koija je bio dovoljno lukav pa je odmah naslutio ta se krije iza tog pitanja. Tu je pravni savjetnik dobio prvu opomenu i potvrdu onoga to je ve prije uo: ako je ovjek seljak, ne znai odmah da je i glup. Nikad nije bio daleko od grada. I zato se s mranim slutnjama u dui otisnuo na to, po njegovu miljenju, ne ba bezo pasno putovanje. Na najteim zavojima i usponima iao je pjeke pokraj kola da tedi konja, kako je govorio. Kad su se vozili kroza umovite predjele, plaljivo se osvrtao; a sada, kad su se u sumraje 18

povezli ravnim krajem prema sjeveru i ugledali pred sobom visoku bjrndalsku umu, osjetili njezin miris i uli joj bruj, ba mu se stijesnilo oko srca. Uska cesta gore na umoviti greben pa dolje padinom u naselje, izmeu upavih divovskih jela i omorika to su ga milovale svojim granama, bijae pravnom savjetniku kao kazna tranja kroza ibe, bijae mu to kao prolaz izmeu sablasti to se saaptavaju. I kao to su odahnuli mnogi u prolosti, tako je i on odahnuo kad se uma prorijedila i rasvijetlila i kad je mogao pogledati dolje po kuama i kolibama u naselju. I kao svi drugi, tako se i on zanio kad je ugledao dvor na Bjrndalu, to se vidio izdaleka, taman, vrst i moan, s mnogirn zgradama na rubu ume, visoko nad ostalim krajem. Nije znao zato zapravo, ali mu je neto kazivalo da to nisu neznatni ljudi, ta eljad to je usred golemih uma iskrila prostor za toliki dvor i podigla vrste zgrade na mjestu odakle puca tako divan pogled kao ozgo, sa staroga seoskog dvora. Koija je kazao neto po emu su dva otmjena gosta mogla razabrati da je sve to to sada vide pred sobom cijelo naselje, s kolima, zgradama i kuama, i sa umom naokolo, na sve strane stari posjed Bjrndalaca, i pravni je savjetnik u glavi prevrtao i namatao misli o svemu to je uo i znao o moi staroga Daga nad mnogim imanjima i u samoj upi na jugu o njegovoj moi koja se raskrilila i na samu gospotiju Borgland, to je kao neko carstvo za sebe leala utisnuvi se u kraj kojim su se provezli. Koliko je sumrak doputao, pravni je savjetnik gledao i osvrtao se na sve strane kad su krenuli niz padinu, u bjrndalsko naselje. Zakrenuli su kroz dvorite na Harnarrbu, gdje su prastare, tamne zgrade s malim prozorima, irokim trijemovima i tekim krovovirna. Taj prvi, tamni seoski dvor u naselju ve je leao u dubokoj veernjoj sjeni pod brdskom hridi to je za njim strila tamnoplava i crna, i to bijae i njima, kao i tolikim drugima prije njih, prva neizbrisiva slika iz toga kraja. Vozili su se dalje nizbrdo, ve se umraalo. Nijedno drvo nije utalo, bujno je lie davno opalo i cvijee je s obje strane puta davno uvelo, da se opet pretvori u zemlju. Sve ono to je u ljetne dane resilo breuljke kod Hamarrba, bijae sada crn pepeo, ostale su samo padine s opasnim zavojima i sipkim kamenjem uo se samo ubor vode i pritiskala tama u zraku, u kojem te jesenska veer ispunjala grozom. 19

Put se sputao izmeu tamnih imanja u naselju, prelazio preko njihovih dvorita i pokraj malih, napol skrivenih zdanja. Negdje bi zalajao pas, a tu i tamo arilo se prozorsko okno za kojim je pucketala vatra. Inae tama posvuda, kasna je jesen preko svega prevukla svoju crnu halju. Pravni savjetnik i njegova otmjena supruga miljahu na Adelaidu, koja se, eto, sa svom svojom finoom i ljepotom i sa svim svojim vrlinama mora za cio svoj vijek vezati za taj sumorni kraj. Hladna ih groza strese i jeza ih zali svojim studenim valom, a gospoa savjetnikovica izvue rupi i jednim okrajkom obrisa oi. Uplaie se kad su teke potkove zatutnjile preko mosta od brvana, odakle poinje dugi uspon gore prema dvoru na Bj rndalu, te iroko otvorie oi kad vidjee kaka klize kroza irok drvored s tekim kamenim ogradama, s podzidom to je obrasla mahovinom, i s golemim drveem. Kako su se uspinjali, tako se pogled sa strane otvarao prema jugu, i to je ondje krajina dublje tonula i zavijala se u tamu, sve se vie pretvarala u tajnovitu zemlju sjen, nad kojom su se dizali. Bijae im kao da je ovdje svjetlije u zraku, a dah slobodniji sa svakim daljim korakom. A onda odjednom se u dnu drvoreda uzdie pred njima trak svjetla, divan, udesan. to su se vie bliili, sve su bolje vidjeli da se drvored zavrava sa dva golema stupa, to dre krov na kojem je busenje. Lave pasa i zveket lanaca kazivae im da je to ulaz na dvorite. Ubrzo se i uvezoe. Ono svjetlo to su ga vidjeli jo izdaljeg, bijae od svjetiljaka postavljenih vani, i sad se naoe posred ara monog starog dvora. Gledali su golemo dvorite, lijepo je i ureeno, u tami tamo dalje razabire vrste zgrade, mnogo ih je, a sastavljaju pravilan etverokut oziduju dvorite na kojem se u tamu uzdiu tri golema hrasta; zaostalo suho lie na njemu zvecka metalnim suhim zvukom na daku vjetra negdje prema vrikama, kamo svjetlo nije dosezalo. Pred irokim stubitem nove kue koija ustavi konje. Tu je kuu neko, prije itava ljudskog vijeka, sagradio kapetan Klinge, ali je jo i danas zovu novom, i nikada je zapravo nisu upotrebljavali. T bilo je toliko dobrih starih zgrada na Bjrndalu, sagraenih od najdebljih stabala, po starom obiaju: u njima su se gospodari Bjrndala najbolje osjeali a najee i gosti. Iz dugog trijema ili pristreja vodila vrata u staro predsoblje s velikim kaminom; to bijae kao neka prednja dvorana, i tu su u toku 20

vremena dolazili i zadravali se mnogi i razliiti ljudi. Nova je kua sagraena za volju Terezi Holder, eni starog Daga, a majci mladog Daga. Ona je dola iz grada, a bila je ki veletrgovca Holdera. Ona i njezina sestra, gospoica Doroteja, donijele su toliko finog namjetaja i drugog krasa i opreme, i tada su podigli novu kuu, ponajvie zbog pokustva. Velika je to zgrada, sa mnogo prostorija, u prizemlju i gore na katu, i s velikim prozorima. Otada su se uvijek sluili velikom kuhinjom u njoj, a velika se dvorana upotrebljavala svakog Badnjaka; tu su i u drugo doba odravali sveanosti, tu se plesalo, a gosti stanovali u utim i modrim, crvenim i zelenim sobama i u drugim prostorijama. Ali je inae ta novogradnja ponajvie stajala kao mrtva kua. Posljednjih godina, poslije smrti Doroteje i Tereze, stol u velikoj dvorani nove kue prostirali su samo na Badnjak uveer, a tu se davala i posmrtna daa za njima dvjema i za kapetanom Klingeom, koji je neko bio pisar na imanju. Sada se pravni savjetnik Gabbe sa enom dovezao pred novu kuu, pa je i njih, kao i sve goste na Bjrndalu, doekala gospoica Kruse, koja bijae ki bubnjara Krusea dolje iz upe u ravnici i koja je, zbog loih prilika doma, dola ovamo jo kao djevoje. Tu je stekla svoj strogi odgoj i obrazovanje, provela najvei dio ivota na Bjrndalu i upravljala svom poslugom u kui i na imanju. Gospoica Kruse doekala je goste ljubazno i dostojanstveno, odvela ih gore u plavu sobu i kazala im u koliko ih sati oekuju na veeru. Pravni savjetnik i njegova ena osvrnue se po sobi i pogledae jedno u drugo; nato gospoa savjetnikovica razgrnu zavjese na prozoru, pa ona i pravni savjetnik pogledae prema jugu, u novembarsku veer, povrh naselja. Ozgo mogahu jo vidjeti sve do Hamarrba i brdskih bila na zapadu, a dolje padinu kojom su se uspeli i pod njom cijelo naselje. Nebo bijae olovno, kakvo ve moe da bude jesensko nebo, ali sa svijetlim prugama to ih ostavljae posljednji sijevak dana. Pravni savjetnik i njegova ena opet se zagledae, i gospoa savjetnikovica ponovno izvadi rupi i krajikom lako prijee preko oiju; ovaj put jedva da je utrla suzu od samilosti prema Adelaidi Barre.

21

Nekoliko koija, sve jedna za drugom, stigoe s gostima iz grada; ostala kola stizala su u dugim razmacima, ve prema tome kakve imaahu konje i kakva koijaa i kako su se gosti putem snali. Posljednji su imali nepriliku s kolima, te su doli kasno. Jedini gost koji te veeri nije stigao bijae Adelaida. Novi je upnik bio roak Adelaidine pokojne majke i biskupa Ramera. On nije bio kao veina upnika onog vremena. On se strogo drao biblije i dobrih starih obiaja. Ako joj je elja da je on vjena u svojoj crkvi, onda joj no prije svadbe valja provesti na upnom dvoru. I tako je major Barre ostavio ker na upnom dvoru, a sam se povezao dalje na Bjrndal. Sutra e pravovremeno po nju, da krenu u crkvu. Stari Dag zamolio ga da ranije te veeri doe na Bjrndal, kako bi doekao goste iz grada, koji njemu, starom Dagu, bijahu veinom nepoznati. A major nije alio to mora ostaviti svoga strogog roaka upnika, kako ga nazivae, i to mora da tu veer bude na Bjrndalu. Major je doekao goste i uputio ih to i kako treba, a ba je uivao gledajui kako se ude lijepim sobama i posoblju, te mu je smijeh odzvanjao za veerom i jo dugo poslije.

22

IV
Dok je major uivao u veeri i u sveanosti, Adelaida je na upnom dvoru sjedila za tihim stolom i sluala slovo to joj ga drae pastor pripravljajui je za sutranju sveanost i za njezin budui ivot na Bjrndalu, dok se pastorova ena, kao jedini nijemi slualac i svjedok, drala silno ozbiljno i kimala glavom. U poetku Adelaidi bijae kao da upnik time grubo i neovlateno zadire u njezine osjeaje, koji su samo njezini i niiji vie; s tim osjeajima, koji se drugoga ne smiju ticati, htjela je da bude nasamu, ali je upnik oito mnogo nakanio kad je elio da ona veeras bude na upnome dvoru. Adelaida, koja nije imala majke, a ni oca s kojim bi se mogla razgovoriti i posavjetovati o krupnome i ozbiljnom, polako je poputala i najposlije su je umirile i zanijele ozbiljne i mudre upnikove rijei, te je osjeala kako jo nikad nije bila tako zatiena i nikad se nije nalazila okruena takvom briljivou. Pastor Nils Ditlev Ramer bio je strog starinski upnik i, premda se drao starog reda, nije trpio nikakve gluposti. Dogaalo se da bi mu doli ljudi iz zabaenih krajeva i, po starom obiaju, uli u arapama. On ih je odmah pozivao da obuju cipele. Ni u crkvu ne idete u arapama, a upni dvor nije neto vie od kue Boje, barem dok sam ja ovdje! Takve su se zgode pronosile meu narodom, i ljudi su se divili istinitosti u upnikovim rijeima. U svojim je propovijedima esto navodio ona mjesta iz biblije to su ih sami znali te se drao pojmova i uporeenja koja im bijahu bliska. A kad su k njemu dolazili s kakvim poslom, nije ih doekivao tuim rijeima i govorom, nego se pribliavao njima, njihovu jeziku i njihovu nainu miljenja kako bi lake dokuio to im je na srcu. Uvijek su od njega odlazili sigurniji i smireniji. upnik je Ramer u svojoj vjeri bio vrst kao stijena, i nije mu trebalo da svoje propovijedi die i zavija u oblake, nije ih zainjao uenim i nerazumljivim rijeima niti je potezao filozofske obrate. Uivljavao se on u njihovo i neprestano im se pribliavao, i nakon nekoliko mjeseci sve bijae na najboljem putu. Ali je, gore na sjeveru, imao i jednu vanjsku opinu, a odande 23

su ljudi rijetko kad dolazili u crkvu. Sakupio je sve to je mogao uti o ljudima ozgo, ali izvjetaji bijahu meu sobom opreni. Jedni su glasovi kazivali o upornosti i o prkoenju crkvi i svemu dru gom ak o samovolji i o tvrdokornosti gdje je posrijedi novac i imetak. Druge su opet vijesti govorile o ovjenosti i irokogrudnosti to je ona eljad pokazuje prema onome koji se nae u nevolji i nesrei. O ljudima ozgo upnik je uo i to da se strogo dre starih obiaja svoga kraja, a bilo je mnogo toga po emu je nasluivao da ive kranski. Ali, sve na jedno, s tim ljudima sa sjevera nikako nije mogao da bude naistu. Tako su se drali povueno od sviju i od svakoga i od njega samog. A ipak je gore bila mo mo nad onim krajem i nad drugima. Tajanstvena mo nad blagostanjem ljudi ak nad njihovim mislima i osjeajima. Mo koju je i sam osjeao. Mo bogatstva i mistina mo jakih, potpunih i nedokuivih ljudi nad obinim, nesigurnim, nitavi m ljudima ovog svijeta. upnik bijae radoznao, htio je da vidi kakva je to mo. U emu je njezina jezgra? to je uzrok te su ti ljudi sigurni u sebe, odakle im ta njihova sigurnost to sve druge plai i to se kao sablast javlja u tuim mislima? Ne moe joj izvor biti samo u bogatstvu. Zacijelo je posrijedi pusta sebinost, goli egoizam, ili pak nekakvo posebno vjerovanje u Boga, ili pak jedno spojeno s drugim. Jer se egoizam i vjera u Boga mogu mijeati na mnogo naina. I upravo to pretvara upniki poziv u vjenu borbu. Ljudski je mozak prihvatio Boju rije, ali ju je tumaio na svoju ljudsko srce nije dopustilo da Boja rije ugui egoizam u njemu i da zauzme mjesto to ga zauzima sebinost, nego je pomijealo jedno s drugim i uzelo da spaja takve goleme opreke. Jest, razmiljao je upnik o ovom i onom, i uza sve oprene vijesti ipak je bio naistu o toj eljadi na Bjrndalu. I u ono nekoliko puta to je starog Daga vidio u crkvi, tako je pomno promatrao izraajno i vrsto lice toga snanog i monog o vjeka da je, mimo svaki obiaj, gubio nit u svojoj propovijedi. Tako je bilo sa upnikom Ramerom u ono vrijeme kad su mu javili da e vjenati Adelaidu Barre i mladoga Daga Bjrndala. Nijedan ga nalog nije mogao iznenaditi koliko taj, i ba mu je trebalo vremena dok je sredio misli. Ali mu je onda njegova dunost 24

jasno stajala pred oima. Bojao se dodira s tim monim seljacima iz naselja na sjeveru bojao se da ima posla s njima, jer mu bijahu zagonetni. A sada, gle, dolazi njegova roakinja i veli da e onamo, na onaj dvor da bude jedno s onim ljudima. Sve se u njemu uskomealo, bijae mu to pravo udo. U svom je djelovanju imao nebesku pomo u to je sada bio siguran. Tako je i pisao majoru Barreu te zarunici i njezinu ocu stavio na raspolaganje svoju kuu pa je u vrstoj pobonosti doekao majora i Adelaidu kad su stigli. upnik ih nikad prije nije vidio, ali je neto uo o majorovu ivotu i njegovoj lakomislenosti i o ljepoti njegove keri i o njezinim mnogim vrlinama. A injenica to ju je odgojila udova biskupa Ramera dala joj je poseban sjaj u njegovim oima. to se major odvezao dalje, bilo je upniku sasvim pravo. Pod svojim je krovom htio da ima ker kako s obzirom na lijepi stari obiaj, tako i s drugih vanih razloga. Bila mu je dunost da pokua predobiti Adelaidu Barre, kako bi time sebi otvorio put u zatvoreni kraj gore na sjeveru, a moda jednom i u srce onih ljudi. Kad je major krenuo dalje, a Adelaida se preodjenula poslije putovanja i iz svoje sobe dola dolje, upnik ju je dugo promat rao. U pastora Ramera bijae tako dobar i fin smijeak, imao je tako dobre i blage oi. Oito divljenje to je sada izbijalo iz njegova smijeka a onda ona njegova duga utnja, natjera Adelaidi rumen u lice. Ali smijeka nestade, na upnikovu licu javi se sjena bijae u njegovim crtama neka sjeta. Mislio je na to kako je Adelaidi, tako lijepoj i obrazovanoj, i sa tolikim vrlinama, sueno da postane gospodarica na onome umskom dvoru a iza toga je, kao i toliki drugi, pomiljao na sjaj i mo bogatstva. Ali kad je kasnije Adelaidi za stolom drao svoje slovo, nita nije spomenuo o tome kako je mislio i na ulogu koju je bog Mamon mogao odigrati u njezinoj odluci. Lijepo je i jednostavno govorio samo o ljubavi i o srei koja se smijei eni kad polazi za onoga koga voli. A kasnije je zahvaljivao Bogu to on, upnik, u nekakvoj nepromiljenoj suuti nije zauvijek od sebe odbio svoju ponosnu roakinju. Polako je i oprezno Adelaidi iznio pred oi sveanu sliku vanog dogaaja u ivotu, dogaaja to nastaje stupanjem u brak. A jo je opreznije govorio kad je preao na obaveze i dunosti to ih brani drugovi imaju jedno prema drugome ne samo da u vremenitom budu vjerni i odani jedno drugome, nego da takvi budu i u duhovnom pogledu, na putu u vjenost. Jest, lijepim joj je i 25

razboritim rijeima iznio pred oi i stavio na srce dunost da bude najblii duobrinik svome muu da sa sobom ponese sve ono duhovno blago iz kue svoje bake, biskupove udovice, i da ga donese u novi dom, da njezinu muu, itavoj njezinoj okolini i djeci, kad je jednom imadne, bude najdragocjeniji dar. Adelaidin mozak, pri pomisli na sve ono to je eka, bijae ionako krajnje napet, pa su je se upnikove blage i tople rijei duboko dojmile; uza svu snagu volje nije se mogla svladati; suze joj navrijee na oi, te je morala posegnuti za rupiem. upnik je najprije pogleda uplaen, ali onda ustane, mirno prie iza njezina naslonjaa i blago je pogladi po bujnoj kosi. Mnogo jada donosi ivot ree joj naposljetku i znam, Adelaida, da si ve podnijela mnoge kunje. Ali budi vedra i s povjerenjem kreni u budunost koju ti je Bog odredio. Nemoj smetnuti s uma da ti se valja u nj uzdati kad dou brige. Sjeti se da sam ja njegov sluga i da ovdje na upnom dvoru mislim na tebe i oekujem te, pa doi k meni, ne samo u jadu i nevolji nego i u radosti, kad god ustreba i kad god zaeli.

26

V
Adelaida je te noi dugo leala budna. Ustala je iz postelje, prila prozoru i pogledala prema sjeveru. Svuda samo tmina, ali joj bijae kao da svojim pogledom mora prodrijeti kroz no, probiti oima tamu kroza sve uzvisine i ume dogledati tamo na sjever sve do Bjrndala. Je li ondje jo svjetlo na prozorima? I je li on sada kod kue Dag? Ili se zadrava u umi? Na to on sada misli? Studen je zali hladnim valom, prosrsi je strah. Je li sretan to je dobiva? Istinski sretan? Ili je u sumnji? Uvijek joj se inilo da je on u sumnji u pogledu nje, jo od lanjske jeseni, kad su se prvi put jedne veeri sreli u prednjoj dvorani na Bjrndalu. Ona i otac bijahu onamo krenuli s Borglanda da pozdrave oeva prijatelja, starog kapetana Klingea, koji je ondje u svojstvu pisara provodio svoje posljednje godine. Zurila je u tamu i mislila na to kako je prvi put vidjela Daga u razdrtoj odjei, s krvavim zavojem na zapeu, p oslije borbe s orlom, i kako je uza sve to bio ponosan i lijep. Zamiljala ga je onakva kakav bijae o Boiu, kad je proivjela divne dane u sobi pokojne gospoice Doroteje. Kako je bio plah, gotovo bez rijei, i samo ju promatrao oima koje su ispitivale i divile se. Mislila je na Badnju veer, punu dojmova, na ples na velikom Borglandu, na sjetnu vonju natrag na Bjrndal s Dagom, na posljednju veer, kad je rekao samo Laku no! i odmah odjurio u umu, i kako nije bio kod kue kad su ona i otac ujutro otputovali. Mislila je na sve svoje strepnje, bojazni i sumnje to su je kasnije muile u gradu, i kako je u svom oaju naposljetku starom ljekarniku obeala da e biti njegova. Mislila je i na posljednji odlazak na Bjrndal, odlazak na pogreb kapetana Klingea, mislila na to kako je s ocem ondje provela cijelo ljeto mislila na svoje samotne i tune etnje po ruinjaku i na sva lijepa mjesta oko Bjrndala, mislila na onu jutarnju etnju sa starim Dagom, koji ju je vodio na brijeg sjeverno od dvora, mislila na vidik to se ozgo pruao, na pogled to je pucao preko bjrndalskih uma i naselja, tako divan kakav nikad prije nije doivjela. 27

Sjeala se posljednjih dana na Bjrndalu, kad joj bijae kao da je zavrila svoj ivot i kad se pomirila sa strogom sudbinom: da ljekarniku postane njegovateljica kad se vrati u grad. A onda je dola posljednja veer s gorkim suzama u sobi pokojne gospoice Doroteje, kad se spremala na put, i sa strepnjom na sveanoj oprotajnoj veeri u velikoj dvorani a onda je odjednom d olo ono nevjerojatno: kad je njezin oaj doao do vrhunca, stari je Dag izrekao nevjerojatne rijei da su ona i mladi Dag zaljubljeni jedno u drugo. Sjeala se silne zbunjenosti i ujedno radosti, a onda straha da ipak nije istina da je Dag u nju zaljubljen. I kao u tihoj pobonosti pomisli na svoj susret s mladim Dagom one iste veeri, podno stubita u polutamnom predsoblju, kad se okrenula prema njemu, a on joj dao poljubac, jedini dosad, i rekao da je istina da je voli. Adelaida sjede i drui od studeni nalakti se na prozorski podboj te se zagleda u tamu. Njezin se strah odbijao od tame i ponovno padao na nju, osjeala ga je kao teak teret. Stari je Dag odonda sve dogovarao i sve uredio s njezinim ocem. Ni jedno jedino pismo nisu meu sobom izmijenili ona i mladi Dag, ni rijei jednu drugome napisali. Kad god bi doao, stari bi Dag izruio pozdrav od sina. Ali ga mladi Dag zacijelo nije molio da pozdravi. Stari joj je Dag donio i nakit, teke zlatne lance i zlatno prstenje, i rekao da je to od sina. A j e li mladi Dag uope znao za te darove? Jedva. Oni nisu gotovo nikad razgovarali jedan s drugim, otac i sin. Barem ona nije vidjela da razgovaraju dok je bila na Bjrndalu. Nisu bili neprijatelji naprotiv, voljeli su se. Ali je mladi Dag bio prema svima tako utljiv, i bijae kao da se stari Dag boji sina. Tama se sastavljala oko Adelaide, natisnula se kao da joj nema kraja i, premda nije imala oblija ni glasa, ipak je bila iva pravi vrtlog u kojem su se komeale sumnje i bojazni. Moda je Dag sada promijenio miljenje i namjeru? Moda se ne raduje to je dobiva? Moda sve to i nije njegova odluka...? Moda je i noas odjurio u umu kao i posljednje veeri onda poslije Boia pa se sutra i ne vrati, jer mu sve to nije po volji...? Ili mu se togod dogodi...? Opasno je u bjrndalskim umama. Ima ondje medvjeda i vukova, ima golemih sobova, a svuda stre klisure i zjape provalije, rue se vodopadi... A mladi je Dag tako neoprezno baratao svojom pukom. Jedan nepredvieni ili krivi hitac... 28

Adelaida ustade drui i vrati se u postelju, meu hladne plahte. Bilo je tako sumorno i hladno u velikim sobama na upnom dvoru pripoljski majuri i sam upni dvor imali su tako malo ume. Morali su tedjeti drva, gotovo kao u gradu. Veeras su, dodue, naloili pe tu u sobi, ali se vatra davno ugasila. Adelaida je mislila na Boine dane to ih je provela na Bjrndalu. Tamo je studen stezala oko kue, ali je unutri, u sobama, vatra plamsala u kaminima i pucketala u peima, sluge i slukinje neprestano donosili drvo za ogrjev, a gore u sobi pokojne gospoice Doroteje, gdje je ona stanovala za svog boravka na Bjrndalu, leala je brezovina visoko naslagana uza zid. Tu se moglo loiti koliko te volja. Eh, da, ona soba! Adelaida se skupila u hladnoj postelji. U sobi, u kojoj je stanovala na Bjrndalu, nalazio se velik, topao krevet. Odnekle je iz dalekog svijeta neko doao u finu gradsku kuu trgovca Holdera a odande na Bjrndal, s Holderovorn keri, gospoicom Dorotejom, koja je bila tetka mladog Daga i koja je ondje stanovala sve do svoje smrti. Zato su je zvali gospoiina soba i zato je ondje sve bilo tako fino kao nigdje drugdje i mnogo ukrasa i srebrnine bijae ondje u ladicama i na komodi. A na zidu nad posteljom visjelo raspelo od slonove kosti, srebra i zlata. Jedne je veeri Adelaida vidjela ono raspelo u neobinom sjaju. Zraka svjetla bijae pala na zid, kroza zavjesu na postelji, prosjala upravo na raspelo, ali nikad Adelaida nije mogla zaboraviti onaj neobini sjaj u tami. Bilo je ondje tako udobno i ugodno, u velikom krevetu u onoj sobi na Bjrndalu, bijae ona soba kao neka kua za sebe. Ugodno je bilo leati ondje, u toplini i sigurnosti, pod onim raspelom, dok se vani oluja razmahivala. Ondje e i opet leati sutra uveer. Hoe li doista? Odjednom joj postade vrue meu hladnim plahtama. Nikad vie nee sama spavati u onoj sobi. Sutra e biti udata. Gdje e ona i Dag stanovati na Bjrndalu? Dag je uvijek, jo od djetinjstva, stanovao sam, u jednoj od starih zgrada to su je zvali ognjenica, a to je stajala postrance, sa zabatom prema dvoritu. Tu je drao svoj ribarski pribor, tu su mu bili psi i oruje. Nasred poda nalazilo se ognjite, prozor nije bilo. Na krovu bila bada, kuda je dim izlazio i svjetlo ulazilo. Bijae to najstarija zgrada na Bjrndalu. Nije tu bilo mjesta za mladi brani par. A u staroj kui, opet, stanovao stari Dag, u velikoj spavaonici; nije odustajao od svojih navada i obiaja, ondje je bio, ondje i ostao. 29

Njima dvoma onda nema druge, valja im se smjestiti u novoj kui... Kad god je mislila o povratku na Bjrndal, jedan joj dio radosti bijae u tome to e opet stanovati u gospoiinoj sobi, u onoj udobnosti i ljepoti u malom i u velikom. Ona krasna postelja s rezbom u drvetu i s tekim zavjesama, ormar, komoda, sanduci i veliki, duboki naslonjai, pa onda balkon, gdje je prosjedila tolika jutra i veeri i gledala preko naselja sve tamo do Hamarrba... Istom joj se sada objasnilo da ta soba vie nee biti njezina. Ali... zar ne bi mogli ondje stanovati, Dag i ona? Ne, nije mogla zamisliti snanog i krepkog Daga kako se kree meu resama, ipkama i ukrasnim sitnicama to su ostale za pokojnom gospoicom Dorotejom nije mogla zamisliti ape njegovih pasa po sagu i po risjem krznu pred krevetom, ne bi tu pristajale puke po kutovima ni sjekira izmeu mirisnih boica i srebrnih sitnica na komodi pokrivenoj vezenim prekrivaem... Ne bi to Dag htio, a ni ona. Razlika izmeu nje i svega finog to je voljela, s jedne strane, i Daga, s druge, sa svim onim ivotnim i surovim to ga okruiva e ta joj je razlika sada prvi put jasno izila pred oi. Tjeila se malko time to ga je uzela u pamet dozivati onakva kakav bijae onda na Borglandu, na onom plesu o Boiu lijep i pristao, s blistavom bjelinom oko vrata i oko zapea, uredne valovite kose i snane pojave mirna i dostojanstvena dranja. A inae, u druge dane, bijae onakav kakva ga je vidjela prve veeri, kad je razdrte odjee banuo u predsoblje i sa sobom donio miris ume. A ona ga je voljela upravo takva kakav jest, a ipak i drukijeg, u sveanom ruhu. Ali... on se nije mogao dobro osjeati ondje gdje bi ona najradije stanovala... pa zato bi se ona morala dobro osjeati tamo gdje bi on htio stanovati? Njezin bajni nastan, njezin dvor iz snova, bijae ona sobica kako ju je jednom uredila njena i osjetljiva gospoica Doroteja a njegov prisni svijet bijae polutama u staroj kui ognjenici, s krutim lovakim priborom i sa psima to naokolo njukaju i tabaju. Istom sada, noas, istinska stvarnost jasno joj se javila u mislima. Ona je dosad sve to otklanjala od sebe, nije htjela da o tome misli, a ipak se ivot sastoji od toga. Sad su njezine misli bile nasamu s njome, u tami nisu imale kamo odlutati, pa su se namtale i sabirale oko onoga to je eka. Nee dakle, kao prije, leati u velikom krevetu sama. Prije ju je pri pomisli na to ispunjala sama radost, a sada sada nije bila sama radost. U ivotu je Adelaida 30

Barre ponajvie mislila na jedno: na samu sebe, i tako je trajalo dvadeset i sedam godina a sad se odjednom nala u vrtlogu koji ju je povukao u neto novo, u neto u to je, dodue, sama htjela, ali nikako tako naglo. Sve se zavrtjelo i krenulo tako brzo da u svojoj poneto krutoj naravi nije bila kadra da prati taj brzi slijed dogaaja. Mislila je na Daga, s kojim e se sutra vjenati ostaje jo nekoliko sati do asa u koji e se s njime vezati za cio ivot. Tolike je sate dosad mislila na njega ali su joj misli uvijek bile nekako kao priguene, jasnou im brkala toplina radosti. A sada, prije same odluke, u tami posljednje noi, razbistrile se misli i uljajui se krenule u obranu njezina j a. Kazivale joj kako je izmijenila jedva desetak rijei s onim koji e od sutra njome upravljati. Kao mu ta ona ga zapravo i ne poznaje, nema o njemu pojma, ne zna njegovih misli, nita ne zna o njegovu ivotu. Dugo je leala tako skupljena, bijae joj kao da ju je napao nekakav nenadani strah koji ju ne isputa, a onda joj glavom proe misao: ta kolikim je enama u moru vremena to bila sudbina! Veina se udavala u dobi od petnaestak-esnaestak godina pogotovu u gradu ne znajui nita o ivotu, a ponajmanje o svome muu. U njezinoj dobi mnoge su imale ve opor djece nalazile se posred zbilje ivota jo prije nego to su stigle i da ga ponu. A ona je mnogo ta vidjela, ula i itala, te je znala u to ide a o ovjeku ne stjee znanje samo po rijeima: u njezinoj dobi mnogo se ta moe vidjeti oima i uti uima. Ona je Daga dobro i esto promatrala, i dobro poznaje njegova oca, starog Daga. Mogla je dakle znati u to ide. Jedan jedini put, poslije onoga prvog veernjeg susreta, molila je Boga da joj dade da postane Dagovom enom da bude s njime u dobru i u zlu u svemu, i da je kazni ako zakae. A sada, gle, kad je pred njom ispunjenje njenih elja, puta da je sumnje zaokupe. Ne! I Adelaida se prui i lijepo smjesti glavu na uzglavlju, sklopi oi, a misli joj ispuni toplina radosti.

VI
Sve je prolo. Major se odvezao po ker, koijaio mu najstariji 31

sluga na imanju, Syver Bakpaa, a u koiju bio upregnut veliki pastuh Medonja. U crkvi bilo sveano, ljudi se natiskivali. upnik bio dostojanstven, jasan i odreit u govoru, nalazio je rijei to su s uha padale ravno na srce, a zatim je vjenanje obavio s takvom snagom i jasnoom u glasu i s takvom sigurnou u samom obredu, kako je stari Dag mogao samo poeljeti kad se u crkvi njegove upe vjenaje njegov jedini sin pred tolikim ljudima iz grada i sela to sve motre tako pomno. Duga, divna povorka koija krenula je od crkve prema Bjrndalu. Svi su sretno stigli i pri dolasku bili doekani kusnim zalogajem i dobrim gutljajem, po starom obiaju, a onda su u najboljem raspoloenju prili sveanom svadbenom stolu u velikoj dvorani, i ondje se pjevalo, drali se govori i zdravice po gradsko m obiaju. Svatko je iznio ono to mu je na srcu, ljudi upuivali svoje rijei mladencima, dvojedinoj kraljevini Danskoj i Norvekoj, kralju, domainu i slobodnim norvekim seljacima. Na stolu bijae mnogoga i raznolikog jela pravo obilje, kao odvajkada za svih sveanosti na Bjrndalu, bilo neobino finog vina, rakije i piva, a srebrnine dovoljno za svakoga, i sve je teklo u besprijekornu redu: lijepo odjevene djevojke, s imanja i one to su dole ozdo iz naselja, donosile na stol i odnosile i brinule se da ugode gostima i da sve bude kako valja. Oni koji su doli iz grada od samog su poetka unijeli raspoloenje pjesmom i govorom. Ve su se unaprijed pripremili da svojski slave seosku svadbu, i to je gozbovanje dalje odmicalo onako sigurno, spretno i beskrajno tako je i raspoloenje raslo i nosilo sa sobom i onoga koji bijae mrgodan. Pravni savjetnik Gabbe podigao monokl, pogledao prijeko, tamo gdje je sjedila njegova ena, i znaajno uzvio obrvom, a i drugi su izmjenjivali poglede koji mnogo kazuju. Neko je na Bjrndal jedna ena dolazila i odlazila punih osamdeset godina. Sve do duboke starosti strogo se i sveano pridravala onoga to je od najranije mladosti vidjela i ula o dobrim starim obiajima, osobito u pogledu kuhinje, spremanja i podvorbe. Zvala se Ana Hamarrb, a bila je u rodu s Bjrndalcima. Jo dok je Ana bila na ivotu, dola je Tereza Holder iz ugledne obitelji u gradu i postala gospodaricom na Bjrndalu. Ona je preuzela i zadrala sve Anine obiaje i na to dodala poneto od iskustva i obiaja iz svoga velikog domainstva u gradu. Za 32

Terezina ivota sve je to preuzela u nasljedstvo gospoica Kruse te vodila kuanstvo na Bjrndalu kao to je njime neko upravljala Ana Hamarrb. Tako gosti nisu imali prilike da misle na svoje inozemne obiaje i navade u pogledu jela i ostalog. Imali su i previe posla da kuaju sve ono to se donosilo na stol, a to je mogla pruiti uma i planina, more, jezero i rijeka, staja i etva na majuru. Jest, sve je sada prebroeno. Oko aa puna brujali glasovi po svim sobama. U sobicama stariji se kartali, u dvorani odlijegala glazba, a mladost i sve ono to jo ne bijae staro vrtjelo se u plesu. Ali je bilo i takvih koji se nisu ni kartali ni plesali. Ti su ponajvie sjedili u dvorani gdje su imali pregled svega to se zbiva. Tu se sastavljala glava do glave i aputalo se o svemu to su oi vidjele i to se toga dana dogodilo. I u prisobljima pokraj dvorane bijae onih to su samo promatrali. Takvi su sjedili na zavuenijem mjestu da budu ili da se osjeaju nevieni, a da sami mogu gledati ivot to struji dvoranom, Na takvu jednome mjestu sjedila je i stroga Adelaidina tetka Eleonora. Imala je na sebi haljinu od tekoga svilenog damasta s bogatixn naborima sasvim u suprotnosti s modom koja je tada vladala. I ona i njezina haljina bijahu iz davno minulog vremena. Haljina joj neko, sva je prilika, bijae duboko izrezana pod vratom, ali je sada bila strogo zatvorena, a pokazivala je tragove po kojima se vidjelo da je vie puta prepravljana, ve prema modi i, jo vie, prema dobi vlasnice, Tetka Eleonora bila je dijete jednog vremena kada je u svijetu vladala lakomislenost. Ali je ona bila ki jednog biskupa i napose jedne biskupovice koja, zbog svoje neumoljive strogosti u svakom pogledu, bijae pravo strailo za svu okolinu; i tako je cio Eleonorin ivot krenuo sasvim drukije nego to onda bijae obiaj potekao u sutoj protivnosti sa ivotom onog vremena. Jednom je imala i neku ljubav, ali joj je do uiju doprlo neto nepovoljno o prijanjem ivotu njezina odabranika i nato se povukla od ivota. Je li se kasnije moda pokajala? Nita nije svijetu odavala. A danas su njezini pogledi pratili Adelaidu i Daga pratili ih s neobinim zanimanjem. Adelaida je zapazila izraaj u njezinim oima kad su te oi 33

jednom pogledale Daga, i Adelaida odonda nije mogla zaboraviti taj tetkin pogled. Bijae kao da se tetka Eleonora prenijela u njezin poloaj i na njezino mjesto, zanijela se u snove kao Dagova nevjesta. Uvijek je Adelaida svoju tetku gledala kao ovjeka koji se nalazi postrani, sasvim izvan ive struje ivota; a sada je opazila da je s tetkom kao i s njom, opazila je srodnost izmeu tetke i sebe. Iza krute i stroge vanjtine mogao je ar ivota najjae buktjeti. Adelaidi bijae ao tetke Eleonore, i u sebi je zahvaljivala nebesima to njezina sudbina nije krenula tom tunom stazom i odjednom kao da za Adelaidu sve postade nekako vrednije i veliajnije. Toplina, o kojoj miljae da je mora obuzdati u osjeajima i u dranju, sada uze maha. Bijae kao da duboki i sjajni pogled kojim je tetka Eleonora obuhvatila Daga, doputa Adelaidi da izie iz svoje krute suzdrljivosti i da bude ono to sada i jest pred Bogom i pred ljudima naime, udata. Usamljena je sjedila tetka Eleonora, drala se ukoeno u visokom naslonjau, a svilena joj haljina padala u tekim naborima. Gdje je svjetlo padalo na svilu, prelijevala se svila u krvavocrvenom sjaju, a u sjeni tamnjela i prelazila u crno. I njezine su oi pokazivale slinu igru boja, svjetla i sjene. Duboko su se crnjele pod trepavicama, ivo se iskrile u svojoj modrini gdje ih je svjetlo milovalo, a sjaj kao da se u njima palio kad bi meu mnotvom otkrila Adelaidu ili Daga. Tetka Eleonora bijae posljednja blia roakinja Adelaidina s majine strane. Rekla je samoj sebi kako je njezina dunost da prevali taj dugi put do Bjrndala, da Adelaidi bude pomo i oslonac kad zakorai u taj teki dio svog ivota. A dola je i da vidi te ljude meu koje Adelaida dolazi i prilike u kojima e tei njezin budui ivot. U tetkinim oima nije bilo blagosti kad je sino zakoraila preko praga na Bjrndalu; ozlovoljila se kad je ula da je Adelaida, bez njezina znanja, smjetena na upnom dvoru te ne moe biti kraj nje. Osobito je pomno promatrala starog Daga, ali nije stekla nikakav drugi dojam doli taj da mu je dranje dostojanstveno i da je u svemu daleko od onoga to je ona mislila o njemu. I s njom bijae kao i s tolikima drugim koji su doli na Bjrndal. Postala je nesigurna. Dakako, s najveom je napetou oekivala da vidi samog mladoenju, ali se on cijele te prve veeri nije ni pokazao, pa 34

je tetka stekla dojam da se ti ljudi dre svojih zakona i po njima ive. Dola je kao jedini blii rod Adelaidin da joj bude okrilje i zatita. Tako je mislila, ali to je svadbeni dan dalje odmicao, sve je vie odustajala od te namisli. Pomno je promatrala starog Daga i mladoga kad su sveano odjeveni prilazili k stolu. Smatrala je da u nje ima sposobnosti rasuivanja, pa je ve poela osjeati kako je ispunja kao neki ponos pri pomisli na budunost svoje sestrine. A pogotovu se tetke dojmilo kad je vidjela sveano prostrti stol, onaj ivot i onu vrevu u velikoj dvorani i u pokrajnjim prostorijarna, a ponajvie onu sigurnost u svemu. Bijae tetka sasvim predobivena. I dok je onako sjedila u irokom naslonjau, dok su uzvanici ulazili i izlazili i sveanost brujala oko nje, osjeala se kao da je zap lovila u jedan od najveih dogaaja u svome ivotu. Obavijestila se o svima na Bjrndalu pa je razabrala da tu blii rod i svojtu ine stari Dag, mladoenja, Adelaida i major Barre i ona sama. Njezina roda s majine strane, koji je neko bio tako velik i moan u zemlji, vie nema i tako se dogodilo da je njegov posljednji izbojak, Adelaida, opet tetki stvorila porodicu. Tetka se ve toliko navikla da o porodici misli kao o neemu to prip ada prolosti, pa od sveanoga svadbenog objeda nije vie sluala niije miljenje o Bjrndalu. Tetki je postalo jasno: sada, kad se Adelaida udala za mladoga Daga, eljad na Bjrndalu njezin je rod, njezina porodica, i od toga je asa sve gledala drugim oima. Sad je Eleonora Ramer sjedila u srednjoj sobi, oi je uprla u veliku dvoranu i osjeala se kao domaica, mldin najblii rod po majci. Gledala je Adelaidu s dubokim razumijevanjem, mladog Daga arkim pogledom, a staroga sa sve veim potovanjem otkad je opazila onaj njegov mir i onu njegovu sigurnost. Opazila je i posmijeh na ustima starog Daga kad se ono drao govor o norvekom seljaku, i njegov hladni pogled kad su uglednici iz grada poeli pokazivati snishodljivost. Sve ono u emu se odraavala mo i blagostanje kue smatrala je za neto svoje, i najposlije je letjela na krilima ponosa gledajui pristale pojave starog Daga i mladoenje i njihova besprijekorna odijela. Bijae kao da joj je pogled na njih dvojicu pokazao smisao mode toga napoleonskog vremena, mode to je donijela odjeu krojenu tako da se priljubljuje uz tijelo, a ta je odjea isticala njihove snane i krepke likove izmeu kukavnih pojava to su se inae viale. A njih su dvojica sada n j e z i n a 35

porodica. Od toga svog otkria, dodue, nije mnogo imala, ali e kasnije za sve biti prilike. to joj se svialo htjela je poblie promotriti. I tako je gospoica Ramer sjedila u dostojanstvenoj povuenosti i budnim oima pratila to se zbiva u velikoj dvorani i u prostorijama s obje strane, a njezina su otra osjetila hvatala rijei i poglede. Njezini znanci iz grada morali su sada paziti i dobro se uvati da im ne izmakne kakva rije ili pokret koji bi odavao obescjenjivanje ili porugu. Jednom bi ih to moglo skupo stajati. Ona je imala svakojakih veza i bila utjecajna, a njezin je jezik jasno kazivao istinu o ljudima koji joj se nisu sviali: u tome nije u nje bilo skanjivanja ni okolianja. Major Barre spomenuo je starom Dagu kako mu gospoica Ramer nije ba poeljna na svadbi. Ona bi bila posljednja koju bi pozvao. Opasna je to ena, i teko onome koga ona svojim jezikom zahvati! Tako je rekao major, a onda nadodao uzdahnuvi: Ali je ovjek ne moe mimoii. Stari Dag nije pridavao mnogo vanosti majorovim rijeima; njemu je vanija bila injenica da je gospoica Ramer Adelaidina tetka i prema tome, sada kad se Dag oenio Adelaidom, jako bliza svojta Bjrndalcima. Kasnije, u toku veeri, izmijenio je u prolasku nekoliko rijei s Adelaidom i razabrao da njoj ta tetka nije deveta rupa na svirali, nego joj je draga i mnogo joj je do nje stalo. I tako je stari Dag krenuo kroza sveanu vrevu i prolazio iz jedne prostorije u drugu dok najposlije nije pronaao gospoicu Ramer. Nije ga se dojmila osobito ugodno kad ju je iz pokrajnje prostorije vidio gdje sjedi usamljena i ponosna kao kakva kraljica, i trebalo mu je truda i svladavanja da prie eljadetu o kojem je uo da je opasno. Ne, stari je Dag u ivotu susreo mnoge ljude i nikoga se nije bojao dosad. Sin mu se danas oenio. Oko njega, starog Daga, bit e dakle ivota, okruit e ga ivot kao u stara vremena. Kad sin bude iao u ume, ostat e kraj njega Adelaida s kojom e moi da razgovara, i major Barre koji e im biti est gost. Pod stare dane bit e mu, eto, ivot ugodniji. A doi e i djeca. Na tu pomisao starog Daga zapljusnu topao val od puste radosti. Nikad u ivotu nije bio tako pun pouzdanja kao sada. I on je pio kao i drugi i bio 36

dobro raspoloen. Tre se gospoica Ramer kad je ugledala lik staroga Daga. I ne hotei uze mahati lepezom ispred lica kad je stari Dag prikuio stolicu i sjeo odmah pokraj nje. Zatim je spustila lepezu i uzela se igrati irokom zlatnom narukvicom poteui je tamo -amo po zglavku. Ne, stari Dag nije bio nesiguran, ali bi drugi bili da su se nali na njegovu mjestu. Gospoica Ramer promatrala ga je iz blizine prvi put otkako je postala svjesna da su od danas u bliem rodu. Brzo je svladala prvi nemir, i njezine su ga otre oi sada paljivo promatrale a da nisu buljile u njega. Nikad nije vidjela prsnik na koulji tako lijepo nabran i tako snjenobijel, a nije manjkao ni zlatni privjesak na prsluku. Drugi su naokolo zveckali sa vie privjesaka, a taj je bogati ovjek nosio samo jedan. Odavde ti promatra ples? upita stari Dag. Gospoica Ramer malko se lecnula kad joj je rekao t i, ali je iz njegovih usta zvualo lijepo i kanda bilo jedino pravo i valjano. Da odgovori ona gledam ples i mladost i zabavljam se mislei na Adelaidu, radujem se to e joj biti tako lijepo. Gle! izrekla je to iskreno, sasvim otvoreno dogodilo se to tako lako gospoici Ramer. Stari Dag malko uzvi jednom obrvom te je pogleda. Sjetio se majorovih rijei i bio na oprezu. Misli li ona to ozbiljno ili se iza toga neto krije? Ali nije mogao opaziti ni traga kakve dvosmislenosti u svijetlim i iskrenim oima gospoice Ramer. Naprotiv, razabrao je da je velika slinost izmeu nje i Adelaide, i zato mu glavom proe misao kako e Adelaida tu na dvoru i na imanju hoditi mnoge godine poto njega spuste u grob. Neko je vrijeme tiho i sjetno gledao preda se, ali onda odluno podie glavu. Nije mu padalo na um da izrazi sumnju o tome hoe li Adelaidi biti tako lijepo kao to bi uinio drugi na njegovu mjestu, da bi mu se reeno opet potvrdilo. Ne, on je naprosto preuo one rijei, drao se kao da nisu ni izgovorene, te rekao: Adelaidi e oito biti drago ako neko vrijeme ostane ovdje, barem preko Boia... Mnoge je pozive dobila gospoica Ramer ali da ostane itava dva mjeseca, ne, to je nitko jo nije molio. Dobro je znala da je se ljudi boje i da je nitko ne eli dugo kod sebe, pa u tom pogledu nije bila tako sigurna ni kod Adelaide. Odgovori, nesigurno i nekako oklijevajui, da lijepo zahvaljuje na takvu pozivu ali u gradu je eka 37

kua i u kui djevojka. Adelaidi za ljubav moe ostati jo koji dan poslije svadbe ali preko Boia...? Tu se sjetila to je major u gradu pripovijedao o Boiu na Bjrndalu, pa se onda okrenula licem prema starome Dagu: Da, Boi... ree gospoica Ramer. Da, mnogo sam sluala o tome kako su ovdje Adelaida i njezin otac proveli proli Boi... Ako je to vaa ovaj tvoja elja, onda u vrlo rado doi o Boiu. Stari Dag, po obiaju, malko poeka da promisli, a onda joj odgovori neka samo odlui, ali, to se njega tie, on misli i govori ozbiljno. Gospoica je Ramer dobro opazila kako on nije navikao da ljudi sumnjaju u iskrenost u njegovim rijeima i namjerama, pa se gotovo zaboravila te umalo to nije stavila ruku na njegovo rame; u posljednji se as tre, te joj lepeza ispade iz ruke. Ve znam da vi, ovaj, da ti i misli kako govori rei e mu gospoica Ramer. to mogu kad sam se ve navikla da tako govorim. Dakle, ako Adelaida eli, rado u ostati koji dan, a smjednem li doi o Boiu, silno u se radovati. Stari Dag opet je pogleda. Nije mogao razabrati nita drugo nego to da je Adelaidina tetka iskreno i estito eljade, a ono to je o njoj rekao major valja majoru upisati u grijehe. Jer stari Dag nije bio slijep, znao je on majorove slabe strane. I tako je sjedilo njih dvoje u pokrajnjoj sobi, gospoica Ramer i stari Dag, i meusobno se pogledavalo, dok su oko njih brujali glasovi i zvonila glazba. Promatrao je stari Dag njezinu finu staromodnu haljinu i utio njezin miris i to ga je sjealo na mlade godine, podsjealo ga na njegovu naoitu enu i na njezinu finu i njenu sestru gospoicu Doroteju. Mislio je na njih obadvije. Kad je nakon stanke glazba opet odjeknula i zasvirala jedan izmeu starih plesova, podie se stari Dag i nakloni se pred tetkom Eleonorom. Njezinu uplaenost i njen izgovor kako ve odavno nije plesala, raspri on jednim jedinim smijekom. Svijet iz grada i sa sela irom rastvori oi kad je vidio kako gospoica Ramer u tekoj i utavoj svilenoj haljini pod ruku sa starim Dagom klizi u dvoranu; iza kartakih stolova po ustajali ljudi i s aom u ruci izili na sva vrata i buljili u nevjerojatni prizor to im se pruio kad je stari Dag zaplesao s gospoicom Eleonorom. to je stari Dag kasnije, kad je vidio da jo zna plesati, zaplesao 38

i s mldom, bijae neto to se razumije samo po sebi, i jo se dugo poslije toga govorilo, ne samo u tom kraju nego i u gradu, kakva divna bijae slika kad je Adelaida na svadbenu veer plesala sa starim Dagom u velikoj dvorani na Bjrndalu. I starog je Daga ponijela sveanost, dobra kapljica i glazba. Uspravio se u svoj visini, oi mu zasjale, kosa se zatalasala u toplini, i tako stari Dag pruae sliku koja se lako ne zaboravlja.

VII
Odmicala veer i u no se pretakala, ali slavlju i au kanda ne bijae kraja. Jedna prostorija nalazila se odmah pokraj kuhinje; stajala je zatvorena cijele veeri, ali sad u no gospoica Kruse otvori na njoj vrata i zamoli goste da uu. Unutri bio prostrt dugaak stol, onakav kakvi su obino bili stolovi o Boiu na Bjrndalu. Stol se savijao pod mnoinom svih moguih jela, i to u ono ratno vrijeme kad je u zemlji vladala oskudica i kada se i u boljim kuama tanko jelo. U toj sobi i naokolo sve oivjelo, jer se svatko morao sam posluiti za dugim stolom. Gospoica Kruse i dvije-tri starije djevojke stajale za svaki sluaj kraj stola, da se nau na usluzi. Inae je druga enska eljad otila jo tokom veeri. Djevojke to su posluivale otile su valjda za svojim dunostima. Oko stola bilo ivo, uzimala se jela i brujali glasovi ak i oni koji su se sve dotad drali ukoeno, sad su se otkrvili te ivnuli, rakija prije jela i jako pivo uinili su svoje. U blagovaonici i po sobicama drali se govori manjim ili veim skupinama i meetar je Rader za svoj raun drao govor, sasvim glasan i jasan, kako se kasnije pripovijedalo. Glazbenici su za to vrijeme otili u kuhinju i kad su se ondje okrijepili, opet su se vratili, te je glazba ponovno odjeknula velikom dvoranom, dok je jo poneki zakanjeli glas pjevao svoju vinsku pjesmu za dugim stolom. uti kabinet bijae ureen kao soba u nekadanjoj kui Tereze Holderove u gradu. Bijelo, zlatom obrubljeno posoblje u stilu rokokoa potjecalo je odande, a zidovi bijahu prevueni utim 39

damastom. Tu su se zadravale najotmjenije gospoe, ukoliko nisu bile na svojim obilascima kroz druge prostorije, da jednim okom paze na svoje mueve, a drugim da otkriju togod o emu bi kasnije mogle iznositi svoju kritiku. Malko su, reda radi, igrale l'hombre, ali su ponajvie govorile, esto i priguenim glasom. Tu su jezici zahvatili starog Daga i mladoenju, proeljali njihovo dranje, a i samu Adelaidu temeljito proreetali. Osobito je njezina haljina bila predmet razgovora. Nale su da je previe skupocjena za enu koja je proizila iz tako skromnih prilika. Osim toga, ta haljina, kako su ocijenile, nije ni staromodna niti je zapravo po sadanjem kroju i modi, a to dolazi odatle to Adelaida, rekoe, uvijek hoe da bude neto posebno. A nije ni bijela, nego plava. Najvie su Adelaidi zamjerale to se nije drala sadanje mode da joj haljina bude zatvorena oko vrata. Pokazati se kao mlda, u njezinim godinama, razgoliena vrata i jo sa staromodnim krojem uz tijelo da se istiu grudi to je naprosto izazovno. Kad ena ima stas koji privlai muke poglede, onda je neukusno takvo isticanje , a na sam dan vjenanja upravo je nedostojno. Ako i ogrne ramena svilenim alom, nije nita bolje, jer al lepra i svaki as klizne nastranu. Uz glazbu i uza zuj veselih glasova po sobama naokolo osjeale su se sigurne i govorile moda i previe otvoreno o Adelaidinoj haljini i o tome kako je preesto plesala, sa svima, a nisu opazile ni jedan jedini znak njezine sklonosti ili panje prema muu poslije jela jedva se i vidjela u njegovoj blizini. Ile su dotle da su ve alile mladog Daga to ga je za enu zapala Adelaida Barre, spominjale su kako je cijele veeri zamiljen i ozbiljan. Nitko ga nije vidio da se smije mora tome biti nekakav uzrok. Koliko su marno prionule da kude Adelaidu, naoe da je predobar za nju; isticale su njegovu ljepotu, njegovu pristalost, dranje i ozbiljnost i zaboravile to su prije o njemu mislile. Sada su nalazile da je ljepi i pristaliji od Adelaide, a k tome jo i bogat. A gle kako se Adelaida dri uza sve to Usred te bujice rijei iznenada se nakalja jedna izmeu prisutnih gospoa. Sve pogledae onamo i odjednom nastade grobna tiina, koja dugo potraja. Gospoica Ramer ula je iz pokrajnje sobe i utala klizei onuda, velianstveno uzdignute glave i sa zagonetnim smijekom oko usta. 40

Gospoe su dugo gledale za njom, a onda pogledale jedna u drugu; zatim proaptae neto francuski, i rijei opet potekoe, a razgovor krenu starom stazom. Jezici zahvaali gospoicu Ramer, njezinu oholost i siromatvo, njezinu smijenu haljinu, iznosili kako hoda kao paunica i kako se osjea sudionikom toga bogatstva. Rijei bijahu probrane, reenice pomijeane s francuskim frazama i glatke poput svilenog damasta na zidovima, a sadraj im tako dobro pristajao boji zidova u utom kabinetu. Adelaidina haljina napravljena je po neobinoj zamisli, i zato bijae onakva. Stari Dag koji je mislio na sve, mislio je i na haljinu kad je uo imena svih uglednih osoba to ih je major Barre posjeivao sa svojom keri i to ih je nakanio pozvati na svadbu. Stari je Dag odavna bio naistu s majorovim prilikama, znao je on da u majora nema novaca, i zato je ne okoliajui kazao kako se on, kao Adelaidin drugi otac, eli pobrinuti za Adelaidinu haljinu takvu kakva e priliiti onoj sveanosti i onim odlinim uzvanicima. Zamolio je majora da jednu Adelaidinu haljinu odnese krojau, da se po njoj skroji i saije nova; neka Adelaidi nita ne govori dok haljina ne bude gotova, a treba da bude od najskuplje svile i s takvim ukrasom i obrubima kako kroja najbolje zna i umije. Lake, jednostavne haljine u ono su se vrijeme ile kod kue, a je li trebalo da bude neto osobito fino, uzimala se velja u pomo. Krojai za dame bijahu izumrla rasa. Oni koji su preostali morali se hvatati drugog posla da bi mogli ivjeti. Starom Dagu i majoru nije to bilo poznato, pa je major iao od jednoga do drugog krojaa za koje je znao, a ishod pothvata u koji su se trojica vremenih ljudi upustila Adelaidi iza lea, bijae duboko izrezana haljina modra kao nebo, od debele svile, u struku usko priljubljena uz tijelo, sa irokim porubom na dnu, a taj porub od tamnoplave svile bijae izvezen zlatom; uz to je iao al od iste svijetlomodre svile kao i haljina, s jednakim tamnoplavim obrubom. Kroj donjeg dijela haljine bijae jednostavan i slobodan, kako je to onda propisivala grka mod a, ali je gornji dio bio previsok, izrez dubok, a svila preteka. Kad je prvi put ogledala to krojako djelo, Adelaida je ba zaplakala, ali je major u svojoj zbunjenosti tvrdio kako je stari Dag elio upravo takvu haljinu. Adelaida je razmiljala o tome, i nije joj ilo u glavu da je ba takva elja starog Daga. Ali se divila kroju i majstorskom obrubu s vezom. Stajala je na njoj kao salivena, i poto 41

je nekoliko puta ogledala haljinu, pomirila se s milju da je nosi: ta valjda e kroja bolje znati kakva je moda u svijetu nego to zna kakva velja ili ena u gradu. A da je sa svojom tamnoplavom kosom i svojim jasnomodrim oima lijepa u toj haljini to je znala sasvim dobro. Gospoica Ramer uhvatila je poneto od onoga to su gospoe govorile o Adelaidi, jer je zamiljena zastala na vratima koja vode u veliku dvoranu. Ali kad je ugledala Adelaidu, koja je u taj as, ugrijana, zavrila jedan ples, u oima gospoice Ramer kao da je zaplamsao modar plamen, te ona sa znaajnim smijekom oko usta poe Adelaidi u susret, a kad doe do nje, povue je ustranu i s njome sjede na sofu. Tvoj je svekar neobian ovjek rei e joj tetka Eleonora. Kako to misli? u sebi e Adelaida, ali nita ne ree, nego samo upitno pogleda tetku. Potrudio se da me potrai i dugo je sa mnom razgovarao. A valjda si vidjela da smo i plesali? Da preuze Adelaida da si samo mogla vidjeti kako je s tobom iao i koliko dri do tebe. Hm kratko e gospoica Ramer, a topao val zali joj obraze, te ona podigne lepezu. Jest, ostavio je sve drugo, da bi plesao s nama dvjema, samo s nama. Zbilja neobian ovjek. I nato kaza Adelaidi kako ju je pozvao da ostane na Bjrndalu, a ona mu obeala da e ostati nekoliko dana i opet doi o Boiu. Adelaida se najprije malko zamislila, a onda se sjeti kako bi divno bilo da tetki pokae sve naokolo, stare zgrade i sve u njima, i nasmijei se u iskrenoj radosti: ree kako e biti krasno ako tetka ostane, ali dugo, zaista dugo. Gospoica Ramer osjetila je iskrenost u Adelaidinim rijeima, i njezina radost bijae potpuna. Adelaida se dakle ne protivi da ona ostane; Adelaida joj je dakle oprostila to joj se ona nije javljala sedam posljednjih godina, i gospoica Ramer osjeti duboku radost koja ovjeka ispuni kad nae starog prijatelja. asak je zamiljeno promatrala Adelaidinu arku ljepotu, te se i opet u njezinim oima javi modri sjaj, kao onda kad je prolazila kabinetom, a oko usta zatitra isti onaj znaajni smijeak. Je li ti hladno, Adelaida? upita gospoica Ramer. 42

 Nije, draga tetka, odgovori Adelaida i pogleda je zaueno. Mislim po tome to neprestano navlai al oko sebe. Na ovoj vruini bolje je da ga sloi i nosi u ruci. Adelaida obori glavu i poe se lagano hladiti lepezom. I, Adelaida, mogla bi se malo drati mua, kadikad. Prirodno je da ena pokae neto panje prema svome muu. I jo takvom. Shvaam i jasno mi je da ga voli. Adelaida jo dublje sagne glavu i pone jae mahati lepezom. Nije nita odgovorila. Gospoica Ramer upitno je pogleda, a onda je lepezom lagano lupi po ruci. Veliko, sretno dijete ree joj francuski, ustajui. Adelaida je pogleda kad je ustala i opazi da su se u njezine stroge tetke orosile oi. Neko je vrijeme Adelaida sjedila sama i razmiljala. Zatim i ona ustane i lagano krene kroza sobe. Onima koji su htjeli plesati s njome odgovarala je da je malko umorna. Najposlije ugleda Daga. Sjedio je razgovarajui s potpukovnikom Baltom, koji bijae jedan od starih prijatelja njezina oca i, koliko je znala, strastven lovac. Potpukovnik bijae krupna ljudina, ovjek opravdano ponosan na svoje lovake pothvate. Sad je bio u ugodnu razgovoru s mladim Dagom, lijepo su razgovarali kao dvojica meu sobom jednaka, nazdravljali jedan drugome i ugodno se zabavljali. Adelaida se mnogo puta susrela s Baltom i znala je koliko se taj dri iznad mlaih i onih koji su po poloaju ili po inu nii od njega. A sad, gle, njih dvojica razvela iv razgovor I sam Dag, koji inae nije bio govorljiv, sad se raspriao nema sumnje, razgovaraju oni o lovu. Ustadoe njih dvojica kad je ona prila, ali ih ona, smijeei se, zamoli da opet sjednu i da nastave gdje su stali. Samo sam poneto umorna od tolikog plesa pa sam htjela da se malo odmorim ree Adelaida, ali ne uze stolicu to ju je ponudio potpukovnik, nego sjede pokraj Daga. Dag kao da nije znao moe li opet sjesti na svoje mjesto, ali Balt tada sjede, a Dag za njim. Zacijelo bi togod popila, rei e Dag, te odmah htjede da joj donese au. Samo mirno sjedite ree mu potpukovnik. Adelaida e radije piti iz mueve ae. 43

Dag se u neprilici nasmija, nasmija se i Adelaida te valjano potee iz Dagove ae. Halt zatim svrnu razgovor opet na prijanje, te njih dvojica nastavie gdje bijahu stali. Adelaida je sjedila naslonivi se na stolici pokraj mua; sada je prvi put ula i sluala kako Dag razgovara s nekim drugim. Nije pratila njihov razgovor, samo je sjedila i bila sretna. Ljudi izlazili i ulazili, svirala glazba, naokolo razgovor i smijeh, a netko je pjevao uz glazbu, tekla zabava. Ipak opet e potpukovnik nakon nekog vremena vi biste zacijelo htjeli plesati. I sve troje ustadoe. Adelaida potee al s ramena te ga sloi i uze u ruku, kako joj je savjetovala tetka Eleonora. Balt ju je otro promotrio, a onda preko njegovih oporih usta prije e osmijeh: Adelaida, ree potpukovnik dobila si sjajna lovakog druga, ali si i sama divan lovac! Malo zatim potpukovnik se srete s majorom Barreom te e, stavivi mu ruku na rame: Ima sada jednu obavezu, stari prijatelju: valja da me jednom povede ovamo da s mladoenjom odem u umu. Barre je uvijek sluao kako svi ele s Baltom u lov. Balt je uvijek vodio, a sad, gle, on bi za mladim Dagom. Adelaida i Dag krenue u dvoranu, na ples. Adelaidin je lijevi lakat poivao na Dagovoj ruci, a rukom je lagano mahala lepe zom i hladila vrue lice. U desnoj je, sputenoj ruci drala al, koji je visio i vukao se po podu. Ljubazno se naklonila gospo ama. Sjaj od svijea i utih zidova prelijevao zlatni odbljesak preko plave svile na Adelaidinoj haljini, a njezina bista i zlatni vez na obrubima njezine haljine prekrili se finom patinom kakva se vidi na staroj slonovai. Pravni savjetnik Gabbe, koji je upravo naiao, podie monokl i zadivljen upilji pogled u Adelaidu, a kad je pojave nestalo, okrenu se svojoj eni: Jesi li ikad takvo to vidjela? upita pun udivljenja. Ne otro e mu ona nisam. Gotovo je nalik na tvoju, hm, koju si nosila na prijelazu stoljea nastavljao pravni savjetnik. No? i ogleda se naokolo kao da pita. Odjednom je nastala grobna tiina, a nakon dugog muka opet se enski jezici dohvatie Adelaidine haljine, te nisu prestali cijele 44

veeri, premda je gospoama iznesena pod nos njihova lakomislenost iz nedaleke prolosti.

VIII
Kad su se Adelaida i Dag vraali s plesa na svoje mjesto, susretoe starog Daga. On je nazdravljao na sve strane i bio ljubazan sa svima, kako je i dunost domainu. Jo mu je na licu bio odraz smijeka kad je, oito pukim sluajem, naiao na dvoje mladih. Rado bih da nas troje naas skoknemo van ree te se okrenu i poe naprijed kroza sobe pa hodnikom sve do stuba. Adelaida prebaci al preko ramena, da se zatiti od none hladnoe, a sve se udila i u sebi pitala to li je to stari Dag naumio. Vani su gorjele dvije-tri svjetiljke i sumorno i nemono razbijale tamu, a i s prozora je padalo svjetlo. Inae je cijelo dvorite prekrivala mrklina, tama se stisla odasvuda, samo se na jednoj strani slabano svjetlo borilo s mrakom. Sablasno su svjetlucala hrastova stabla iz tmine na dvoritu. Iz nove zgrade za njihovim leima dopirao odjek glazbe. Sili su niza stube te izili na debele daske to zbog blata u ovu kasnu jesen bijahu poloene na dvorite. Stari Dag iao sprijeda, a mladi za Adelaidom, koja je ila u sredini, i tako krenue u tamu ne kazujui ni rijei. Glazba iz kue slavlja polako je zamirala za njima, a novi zvuci izranjali odande gdje se utjelo ono slabano svjetlo te postajali sve jai to se njih troje vie pribliavalo njihovu izvoru. Adelaida je napeto oslukivala. Zacijelo nikad nee sasvim dokuiti tu neshvatljivu bajku to za nju bijae taj veliki seoski dvor. Uvijek neto novo i neoekivano. Mukli bruj u jednakomjernu i sigurnu taktu i neko podvikivanje i potcikivanje, sve jasnije i jasnije, a izmeu svega neobian zvuk kakav Adelaida nikad nije ula. Svirala je ona na vie glazbala, poznavala i izvodila mnoge i mnoge napjeve, u blagdane i za sveanosti, mislila je da poznaje svaku vrstu glazbe, ali joj ta bijae sasvim nova i strana. Jest, ovo je njezin svadbeni dan, njezina svadbena no. Neizrecivu je brigu i muku premuila i neizmjernu radost proivjela oekujui taj as. Moda je i zato taj novi zvuk bio za nju tako 45

zamaman. U tami je koraala u susret jednoj bajki. Teko su i jednomjerno tutnjili mukli zvuci, vrsto i ritmiki zvonili povici, enjivo i toplo pjevao glas. Sve nekako jednolino, jednobojno, a ipak ivo i drhtavo, kao nekakav grgut i gukanje. Bijae to kao neka udnja za ivotom, kao neko uzlijetanje prema suncu. Kao tisue neizreenih rijei, kao ono neto neizrecivo u ljudskom srcu, neiskaziva enja za nedokuivim. Trak svjetla prema kojem su ili bivao sve jasniji. Iza malih i mutnih okana krto se prosipala svjetlost. U Adelaidi se stapala s toplim onim zvukom, postajala jedno s njime, stapala njezin vid i sluh u jedno jedino ulo koje je osjealo s dvostrukom snagom. Stari Dag zatoptao na pragu, zacviljeli eljezni stoeri na vratima, svjetlo prosjalo prema njima troma bijae Adelaidi kao da s Dagom koraa u nekakav nestvaran svijet. Vrata se za njima zatvorie. Stari je Dag zacijelo zamolio gospoicu Kruse da najavi njihov noni posjet, jer se ples u prostoriji za poslugu nastavio dalje, samo jo jae. Toptanje po podu, okretanje i lepranje, djevojako poskakivanje i momako podvikivanje, a kroza sve to i u svemu tome onaj zvuk iz nekog kuta u tami, onaj zvuk to doziva i mami. Iz polutame istupi momak i prie starom Dagu. Kratak apat, a onda se momak vrati onamo gdje se svjetlost borila s mrakom i nestade. Nastavljao se ples, viola jeala divlje, treperile na njoj strune. Adelaida tonula u njezine zvuke, predavala se toj glazbi, osjeala je svim osjetilima, a s tom glazbom osjeala sav ugoaj i sav smisao toga dana svog ivota. Taj ples i ta glazba bijae to bujica to je rasla i nosila, bijae to neto to je divljalo i bjenjel o, sve vie i vrtoglavije, a onda odjednom kraj. Prilike to su se jo maloas vrtjele po podu, kliznue u sjenu i nestadoe utihla viola, prestao njezin jecaj. Odjednom sve zamuklo, tiina legla po svemu. Ali je Adelaidi u uima i dalje odjekivao ples, jo je u njima jeala viola, melodija ivjela svojim ivotom i trajala bez glazbala, bez sviraa besmrtna. Iz tame se pojavi djevojka sa tri ae na drvenu pladnju. Troje pridolih uzme svako svoju. Kucanje aa i zveka pehara tamo iz tame. Zapucketala lu baena u kamin, oivjela vatra, zaplamsao plamen, na svjetlu vatre izranjala lica iz tame mnoga: stara ukoenih oiju i mlada smionih pogleda. Stari i mladi Dag stadoe iza Adelaide, plamen prosjao po nesvjesti. Pijmo u mldino zdravlje! ree stari Dag. 46

Tihi klokot praen tihim mljaskanjem. Sve bez rijei. Opet se pojavi djevojka s pladnjem, postavie se tri ae. Adelaida je sada opazila da sama stoji na svjetlu, pa se povue. Mladi Dag otvori vrata, otac krene za njim, ali se onda napol osvrne te e onima za sobom: Zabavljajte se umjereno! Ali mu u glasu nije bilo ozbiljnosti. I nato krenue. Ili su kroz tamu po daskama to su kripale, odmicali od glasova u prostoriji za poslugu, a primicali se brujanju i svjetlu to je dopiralo iz nove kue. Stari Dag odjednom zakrenu dugakom daskom koja je vodila prema starim zgradama, prema tamnom pristreju. Adelaida i Dag ili za njim radoznali. Adelaida je danas bila u jednoj velikoj sobi u novoj kui; kad je dola iz crkve, onamo su je uputili, da se preodjene; ondje e dakle stanovati ona i Dag. Sad je ponovno stupila na staru stubu pa u predvorje, kamo je u jadu i tuzi ulazila posljednjeg Boia i kasnije za ljetnih dana. Stari Dag otvori teka vrata, zacviljee eljezni stoeri pod teinom i tako uoe u staru prednju dvoranu. U kaminu je veeras gorjela vatra jo je i sad gorjela i davala dovoljno svjetla onome tko je dolazio iz tame to se sastavljala vani oko kue. Stari Dag krenu uza stube to su pucketale pod njegovim tekim korakom. Mladi pooe za njim bez rijei. Kad bijae gore, udari prema sobi pokojne gospoice Doroteje te otvori vrata. Unutri vladao mrak. Izvadi iz depa kresivo bijae dakle pripravan za taj as. Kresnu ognjilom, ali se od izmamljenih iskara nije primio oganj na uegu. Adelaida je ipak mogla razabrati da se nalazi na svome starom, dragom mjestu. Stari Dag kresnu i opet, izvi se vatra, te on uee svijeu na komodi. Mirno prie k pei, unu, otvori vrataca te kresivom upali vatru; rasplamsa se suha brezovina. Nato se stari Dag uspravi i rukom pokaza na mjesto izmeu pei i kreveta. Ovdje smo probili vrata ree te ih otvori. Iz pei bijae uzeo komadi upaljene brezovine i sad na vrata krenu nadesno, u tamu. Adelaida i Dag pooe za njim. Od tavanskog prostora to se ondje nalazio nainili su veliku sobu. Strop se i tu poneto ukosio prema jugu kao u gospoiinoj 47

sobi, ali je na junom zidu bio probijen nizak prozor. U kutu bio sazidan kamin slian onome dolje, u prednjoj dvorani, a dim iz njega iao na isti dimnjak na koji i pe u gospoiinoj sobi. Upaljena lu koju je u ruci nosio stari Dag, sada je pripaljivala suho drvo oko klade u kaminu. Dva od dobrih starih naslonjaa to ih je neko nainio Jrn zvani Mangfoldig ili Mnogostrani, s visokim naslonom i s prirujem, stajala pred kaminom, a kraj njih stol koji se moe proiriti. U krajnjem kutu, gdje se zavravao kosi strop, bio smjeten krevet, nainjen prema starima, zapravo oblikom podeen prema onome to ga je mladi Dag imao u staroj kui ognjenici, al i bijae iri i dulji, a bez velikih ukrasa: imae samo nekoliko izrezbarenih vijuga. Ali zato na njemu bijahu lijepe plahte i uzglavci to su sjali od bjeline. U stranjem unutarnjem kutu stajao velik ugaoni ormar, a do kreveta teka krinja i komoda s ogledalom. Na zidovima bile kuke od smrekovine. Pod bijae ist da ve ne moe biti istiji, a pred krevetom prostrt uzak sag. Stari Dag ogleda se po sobi. Leima okrenut njima dvoma, ree tihim, malko drhtavim glasom: Trebalo bi zapravo da se iselim, dolje, iz velike spavaonice. Mislio sam o tome, ali nisam mogao. Iselit u se, dakako, na groblje, jednom, ali dotle elim da svoje noi provodim ondje. Ti, Adelaida, sada, gdje si postala gospodaricom na dvoru i imanju, treba da odlui hoete li vas dvoje stanovati u novoj kui ili ti je moda ovdje milije. Otkad si posljednji put bila ovdje, tvoja je soba netaknuta, a za Daga smo uredili ovu sobu. Znam da se on najugodnije osjea u staroj ognjenici, ali smo i ovdje poneto uredili tako da moe svoje puke i ostalo objesiti na zidove, ako mu je volja, i da moe naloiti vatru kad doe kui. Stari Dag okrene se prema kaminu i pogleda unutra. Pucnu negdje u nekoj gredi, kako ve biva u starim kuama kad se vrijeme mijenja, u kaminu plamsala vatra a inae tiina svuda. Da proslijedi stari Dag treba da imate obzira sa mnom, starim ovjekom, ako sve nije kako bi moglo da bude... A onda, okrenuvi se njima dvoma onako kako su stajali. Adelaida na vratima, a mladi Dag iza nje ree podignuvi glavu i pogledavi ih ozbiljno: I treba da se u svemu drite Boga, dok sam ja na ivotu, a i kasnije. Tako je najbolje. Glas mu odavae kako mu je bilo teko dok je donio odluku da 48

im to kae. A sad je reeno. Mladi Dag iulja se u sobicu pa u hodnik kad je vidio da se otac sprema da ide. Ali Adelaida nije mogla ni da se makne s mjesta. Kad je stari Dag naiao pokraj nje, njoj al iz ruke kliznu na pod, te se ona svekru obisnu oko vrata, a suze joj potekoe niz obraze, nije ih mogla suzdrati. Kako li je bila tuna ondje prijeko, u novoj kui, mislei da mora ondje stanovati ondje gdje su zidovi tako hladni i gdje se osjea suhi vonj novog pokustva, tapeta i boje. A kako je pomiljala na staru kuu kojom je toliko puta prolazila, tu kuu gdje u zidovima tako ugodno pucketa, gdje je sve staro i ugodno, gdje uti vatru i dim iz kamina i gdje te okruava toplina staroga drvenog pokustva i ljudskog ivota kroza stoljea. Kako je plakala za mnotvom dragih stvarica u sobi pokojne gospoice Doroteje plakala to vie nikad nee tu spavati. A sada, gle, stari je Dag sve uredio tako lijepo tako kako je eljela iz dna srca i due, i povrhu se i ispriavao to sve nije jo i bolje.

IX
Okrobljeni prsnik na koulji starog Daga postao malko vlaan; nije vie bio onako lijepo nabran ni onako bijel kao to bijae kad je prolazio kroza sobe i kroz dvoranu u novoj zgradi, ali su mu prsa bila isto onako iroka, a moda i neto vie nego prije. Mladi Dag nije dodue istisnuo ni rijei o onome to misli, a ni Adelaida nije mogla nita rei, ali mu je jasno pokazala da je dobro uinjeno ono to je i kako je uinio. Bit e dakle kako je i elio: dvoje mladih stanovat e pod istim krovom s njime, bit e zajedno. Razlijegali se zvuci glazbe, plesalo se u dvorani. aputalo se u tamnim kutovima, orio se smijeh i brujali glasovi iz blagovaonice, gdje su neki poeli iz poetka. inilo se da slavlju, gozbovanju i zabavi nema kraja. Za Adelaidu bijae to ne kao jedan, nego kao mnogo dana to su se nanizali mnogo dana punih doivljaja i napetosti, sveanosti i ugoaja, raspoloenja i nemira. Sada je eznula za tiinom sobice u staroj kui. Stari Dag nije gore ugasio svijeu, jo je gorjela na komodi, i vatra u pei, a vrata u Dagovu sobu ostala irom otvorena, i ondje sada sigurno plamsa vatra u kaminu. Dok je 49

plesala, mislila je najvie na to, a poslije nije na drugo ni mislila. I krenu da potrai starog Daga. Kad ga nae, apnu mu kako sada ide, te mu zaelje laku no i zahvali na svemu. Stari Dag najprije je malko razmiljao, a onda kimnu gla vom i zavue ruku u dep na prsluku. Odatle izvadi malen klju i dade ga Adelaidi. Pisai stol i krinje gore u sobici bile su zakljuane kad si zadnji put bila ondje. Sve to se tamo nalazi sada je tvoje. Kljuevi od krinja negdje su u pisaem stolu. Ne, ne treba da meni zahvaljuje. To si naslijedila od Doroteje Holder. Sjeti se nje katkad. Sprijateljit e se s njome kad vidi sve njezine stvari. Gore je za tebe krzneni ogrta, krzna je Dag sakupio. Nije znao da e prenoiti na upnome dvoru, pa ga nisi imala za vonju u crkvu, kako je on namislio. Adelaidina aka nestade u svekrovoj stari je Dag stisnuo tu aku u svojoj neto vre nego ikad prije. Adelaida nato krenu kroz dvoranu da i tetki Eleonori zaeli laku no, a i svome ocu, ukoliko nije u predobru raspoloenju. Stari Dag sputene glave ostade gledajui za njom; njegove oi pratile su njezinu pristalu pojavu, a pogled mu uze kliziti od jednoga lica do drugoga, obuhvati sve koji ondje bijahu; u njegovim oima pokazao se neki sjaj zjenice kao da mu zaiskrie pobjedom. Od svoga najranijeg djetinjstva osjeao je obescjenjivanje to su ga upljani iz ravnice pokazivali prema njemu i njegovima prezir pripoljaca prema branima, i nikada se zapravo nije oslobodio toga osjeaja, unato svemu bogatstvu to ga je nagomilao. I veeras je ovaj ili onaj, u zdravici za stolom ili u nepromiljenim izjavama u razgovoru s njime, rekao ovo ili ono to mu nije bilo po volji. Kazivanje Ane Hamarrb iz davnih vremena da je prvi od njegova roda koji je stigao na Bjrndal bio kraljevske krvi nije uzimao za gotovo; nije to smatrao za pouzdano. Ali to su se njegovi preci borili sa umom i pobijedili, stvorili taj dvor i to naselje to mu se inilo prilino znatnim, i to je njemu i njegovima davalo prava da se mjere sa svakim. I sama Adelaida i ona s majine strane potjee od ljudi koji su sigurno ugledniji negoli itko od tih gostiju, a i otac joj je od valjana roda, koliko je Dag uo; i ta i takva Adelaida ulazi sada u njegov rod. Stari Dag sasvim se uspravi i onako jak krene vrsta koraka kroza silno svjetlo. Suze kojima je Adelaida nakvasila prsnik na 50

njegovoj koulji bijahu za nj sam biser. Adelaida je njima troma zaeljela laku no. to se tie njezina oca, on se ljutio to mu ki ve odlazi na poinak i umalo da to nije kazao. Ali se svladao i ak ju otpratio u staru kuu sve do prednje sobe, koju je Jrn neko uredio i pregradio od stare kuhinje i njezinih dviju prostorija to su se nalazile izmeu predsoblja i nove zgrade. Tu ju je major Barre pogladio po obrazu prvi put od onog vremena kad je jo bila desetogodinja djevojica, i protisnuo nekoliko rijei kako mu mora mnogo toga oprostiti, ali da je on bio vojnik pa je takav i ostao. Neobino se Adelaide dojmila ta mala molba njezina bunog i samozadovoljnog oca. Sa svima svojim slabostima i manama bio je ipak njezin otac, i upravo ju je on doveo na Bjrndal. Nije marila ni za nezgodu to joj je valjalo po tami uza stube, sve je zaboravila u pustoj elji da opet vidi onu sobicu, sama. Zatvorila je vrata za sobom i pobono zastala. Vrata to vode u Dagovu sobu bijahu odkrinuta mogla je ondje u tami raspoznati samo ar u kaminu. U njezinoj pei jo je pomalo pucketalo, te ona otvori vrataca i unutra nabaca neto brezova drveta. Udisala je miris brezovine to bijae naslagana uza zid. Taj miris bijae joj kao sama toplina, sva ugodnost i udobnost ovog svijeta. Bijela i svilenasta stoji breza vani, na obronku i na panjaku, ona je kraljevna ljeta a zimi, u kui, tvrdo je drvo to iri miris i daje toplinu. I rukom prijee po srebrnastoj kori jedne cjepke bijae to kao neko milovanje. Onda se uspravila te polako, sveana koraka, krenula kroza sobicu. Jest, sve je kao to je prije bilo. Miris despika iz ladica i teki sladunjavi miris uvelih rua u upiu na komodi. Sve je to gospoica Kruse spremila jo ljetos kad je Adelaida tu hodila u svom jadu i oaju prije nego to ju je zaprosio stari Dag jest, bijae on uprosnik za nju i za mladog Daga, on ih je oslobodio muke. Adelaida bijae gotovo nestana kad je kao u nekom plesnom koraku prila komodi, podigla upljikavi poklopac na upiu i duboko udahnula onaj miris. Te suhe rue, to su ljetos cvale dolje u ruinjaku, jo su u sebi imale miris ljetnih dana i sunca. Opet je 51

spustila poklopac i pogledala u ogledalo nad komodom zagledala duboko u svoje oi. Neto je danas opazila na sebi otkako je upnik obavio vjenanje, dao joj je boansko pravo na ljubav i na ivot. Osjetila je kao da su u njoj dvije prirode. Jedna bijae njezine majke opreznost, samosvladavanje a s druge strane bijae kao neka nestana radost koja se prelijevala preko svega to je prije bilo. Je li se to oeva narav sada javila u njoj, ili se neto takvo nalazilo u njezine bake, ili u majke, ili pak u tetke Eleonore prije nego to su se te ene sledile i ukrutile? Uspravila se i poela da skida zlatne kolute pomou kojih je kosu uzdjenula na grku, i teki su se uvojci valovito spustili oko njezina vrata. Odjednom se sjeti svojih stvari u novoj kui. Kako e sada do njih? Zabrinuta otvori najgornju ladicu komode, zatim niu pa dalje. Tu su njezine stvari. Gospoica Kruse mislila je i na to izmeu tisuu drugih poslova na koje je morala misliti u takav dan. Adelaida se okrenu i pogleda u kut gdje je postelja, onamo prema staklenim vratima i gle, ondje visi i njezina putnika odjea, a preko velikog naslonjaa prebaen ogrta od krzna to ih je Dag donio. Kao da je u crkvi, pokroi dva-tri sveana koraka polako i sae se nad ogrta. Bijae to prvi dar to joj ga je da rovao sam Dag, sam je sakupio krzna. Oprezno uze ogrta, podie ga i poe s njime prema svijei. Jest, sav je od kunovine cio ogrta. Zar ima toliko kuna na svijetu? I premda se nita nije razumijevala u lov, ipak joj bijae jasno koliko su napora i panje stajala Daga sva ta krzna malih, opreznih i poput munje brzih ivotinja. Prinese ogrta uz obraz, da pravo osjeti toplinu mekoga krzna, i uze ga okretati i promatrati. Iznutra bijae podstavljen debelom svilom. Adelaida je stavila klju u sekreter, ali ga je opet izvadila i metnula u jedan od pretinaca u najgornjoj ladici komode. Tajne njegovih mnogih pregradaka mogu ekati do druge prilike, a isto tako i tajne to ih skrivaju krinje. Pogledala je da li raspelo jo visi nad krevetom i razmaknula zavjese da bi svijetlilo kao prve veeri. Zavirila je u Dagovu sobu da vidi gori li vatra u kaminu. Ula je i 52

malko ondje posjedila na stolici, gledajui u kvrgavu borovinu to je lijepo plamsala. Noas je kanda to drvo putalo od sebe svu toplinu to ju je sabralo u stotinu godina. Ogledala se po Dagovoj sobi bijae ondje krt ureaj kao u kakva ratnika. Vratila se nato Adelaida u svoju sobicu i spremila se na poinak, ali prije nego to e u postelju, padne joj na um da ogleda krzneni ogrta, te ga navue. Osjeala ga je na sebi kao neku neobinu, meku i blisku toplinu sasvim drukije nego ikada prije. Stavi bose noge u papue, prie staklenim vratima to vode na mali balkon te ih otvori. Izila je na tu malu verandu ili balkon to je poput kakva gnijezda visio gore na zidu i uzvio se nad naselje. Bijae kao da je taj ogrta to joj ga je darovao Dag htjela ogledati na hladnome nonom zraku. Bilo je sumorno vrijeme, sivo, bez zvijezda i bez svjetla. Samo je strujao hladni dah jesenje noi, dolazio je od ume i prodirao kroz mrak. A tama, ako i jest naokolo stisla zube, bijae noas puna zvukova. Adelaida nije odmah razabrala kakvi su to zvuci misli joj bijahu odlutale daleko od svadbenog slavlja. A uo se to bruj ljudskih glasova i glazbe to se gubila u nonoj tiini iz dvorane u novoj zgradi, i iz prostorije za poslugu tamo dolje, kad bi se svirai u dvorani malo odmarali. Zakopala je ogrta, uzdigla ovratnik i sjela vani na klupu. Bilo joj je tako neobino sluati glazbu i bruj na tome mjestu, sluati je tako sama taj odjek njezina svadbenog dana. Bruj iz dvorane bijae kao neki oprotaj oprotaj sa svima tamo dolje, s gradom, s prolou. Posljednji akord njezina dosadanjeg ivota. I plesni napjev uz cilik viole to je dopirao iz prostorije za poslugu taj novi zvuk bijae kao zov novog ivota u koji sada stupa!

X
Adelaida je na svijetu proivjela deset sretnih godina. Bijahu to prve godine njezina djetinjstva. Otac je tada od dragunskog porunika postao kapetan, a ivjeli su na selu, na oevu ima nju, sa mnogo stoke i ilih konja. Kad je otac bio kod kue, bilo je ivota i veselja, bilo je vonje i jahanja, i Adelaida, prije nego to je navrila desetu, bijae pravi dragun na konju, kako je govorio otac. A onda je nastala neizreciva alost majka ju je sa sobom 53

odvela baki, i ondje su ostale. Otac nikad vie nije dolazio, a ono malo aputanja to je o njem ula, uilo ju je da prezire onoga za koga je veu njezine najsvjetlije uspomene. Tako je u njezinu duu usaeno prvo nepovjerenje prema ivotu. U bakinoj je kui provela deset mirnih godina, ali u strogosti i bez ikakve radosti. Kad joj umrije majka, a malo zatim i baka, dvadesetgodinjoj Adelaidi nije bilo drugog izbora: morade prijei svome ocu koga je, kako su je uili, imala prezirati. Posljednjih sedam godina, to ih je proivjela u siromatvu i u gorini, kod oca, duboko se usjeklo u njezinu duu. Zapravo je tih godina otkrila svoju ljepotu, i kraj oca vidjela sve radosti vremena. Mnogo je puta Adelaida Barre bila i kraljica plesa, pa ipak Ozbiljnost iz bakine kue i dalje ju je pratila nauila je Adelaida da zapaa bol iza smijeka na sveanostima i prazninu iza svih lijepih rijei i laskanja. Izvana sjaj, na zabavama i sveanostima, a kod kue jad i bijeda to bijae uzrokom to je sav ivot gledala kao neku golemu la. A onda je u sivou njezinih dana uao Bjrndal. Od prvog asa silno se Adelaide dojmio moni seoski dvor koji je s plahom ozbiljnou mladog Daga u njezinu duu urezao sliku ozbiljnosti i estitosti i ta slika bijae neto sasvim u suprotnosti s lanou i lakomislenou gradskog takozvanog boljeg svijeta, koji luduje u plesu dok se rat razmahuje sa svojim nesreama i dok nevolja hara po kuama. I ona koja bijae tako zastraena jo od djetinjstva i koja se nikad nije usudila da povjeruje ni u jednu od mnogih ljubavnih izjava i zakletvi to su joj ih aputali u zanosu, ona koja nije vjerovala ni u kakvo brbljanje o odanosti zanijela se ljubavlju prema ovjeku koji joj nikad nije rekao ni jedne lijepe rijei. U jednoj jedinoj neizmjerno dugoj godini proivjela je tako mnogo ljubavnog jada, boli i straha, sve do oaja. Sretna je bila Adelaida kad ju je upnik vjenao i uinio jednim s onim koga je htjela i odabrala ujedinio ju s njim pred Bogom i pred ljudima, s njime i s mjestom koje je njoj svijet istine. Jest, bila je sretna taj dan i mnogo, mnogo dana poslije od silne sree ve joj se vrtjelo u glavi. Plakala je od radosti u svojoj lijepoj sobici. Ona koja je u svakoj nedai tako visoko i ponosno 54

dizala glavu, smekala se u toplini ovjenosti i osjetila potrebu da ovije ruke oko vrata ako ne Dagu, onda, kad ve nije moglo biti drukije, Dagovu ocu. Ali eljade koje je usred sree svoga djetinjstva trovano i zatrovano nepovjerenjem prema svome najdraem i odgojeno u mrnji prema svome roenom ocu, eljade koje je proivjelo svoje zrele godine u goloj sumnji takvo eljade postaje upravo onakvo kakva je bila Adelaida. Koji tjedan poslije svadbe sjedila je jedne veeri u svojoj sobici. Stari Dag dobio je ne ba pouzdanu vijest iz grada da se rat sa vedima privodi kraju i da e se moda obnoviti plovidba u Englesku tiina to je neko vrijeme vladala u umama moda e se opet prometnuti u ivot i rad. I ne ekajui nita dalje, stari Dag odredi da se pone rad u umi. Imao je drveta dolje u gradu silne mnoine koje nije mogao ukrcati ni unoviti. Sad su odjednom htjeli sve kupiti, po staroj niskoj cijeni, i platiti bezvrijednim papirnim novcem. Ali ne! Kad nisu sve dosad obraunali i platili, sada e biti po mome, miljae stari Dag. Po njihovu nenadanom zanimanju i po njihovoj ustrosti zakljuio je on svoje. Imao je mnogo ljudi i konja koji su samo jeli, a od njih nikakve koristi: treba ih uposliti. Kazao je svoje miljenje sinu, i mladi Dag odlui da ode u umu, da pokrene posao; bijae kao da mu se silno uri i kao da mu valja to prije onamo. Adelaidi se nekako stjesnilo oko srca kad je ula da kani otii krenuti istog dana kad je razgovarao s ocem. Ve vie dana bijae Dag odsutan, a Adelaida nemirna i zabrinuta. Ali je mir starog Daga priguivao nemir u njoj, te je opominjala sebe da bude razborita. I dok je te veeri sjedila sama u svojoj sobici, padne joj na um kako se jo nije posluila kljuem to joj ga je stari Dag dao one noi kad su slavili svadbu. Tetka Eleonora dugo je boravila na Bjrndalu, Adelaidi nije ostajalo vremena da na miru i sama bude u svojoj sobi, a uveer bijae kasno, jer se kasno ilo na poinak. A stigle su i Adelaidine stvari, kolima to su dola iz grada, a meu njima bijahu i knjige to ih je naslijedila od bake knjige to su leale u sanduku u oevoj kui. Stari Dag odmah je odredio ovjeka da naini police po njezinoj elji jednu u njezinoj sobi, za njezine 55

najdrae knjige, a dvije u jednome od prisoblja u novoj zgradi, z a ostale. Mnoge je lijepe asove provela u svojoj sobi odonda kad je tetka otputovala, gledajui, listajui i itajui svoje knjige, te se sjeala vremena to ga je provela u bakinoj kui. Uza svu bakinu strogost bijae ono ipak lijepo doba u njezinu ivot u, a knjige su bile njezini prijatelji knjige biskupove. Ali se veeras sjetila neobinoga dvokrilnog ormara to je ondje uvijek stajao zakljuan i to ga je pokojna gospoica Doroteja nazivala sekreter; stari Dag poklonio joj ga sa svime to bijae unutri. Da kakav ormar ili sanduk bude zakljuan u gostinjskoj sobi, na to je bila navikla s drugih mjesta gdje je boravila kao gost, i to onda kad je prije boravila na Bjrndalu taj sekreter i sanduci bijahu zakljuani, nije joj bilo nita neobino; uostalom, salijetale su je onda druge misli. Ali veeras... Nemirno je izlazila na balkon pa se opet vraala u sobicu, zavirivala je u Dagovu sobu, ondje je u kaminu potpalila vatru, da joj u igri svjetla i sjene bude ivota u tome mranom prostoru, i mislila na veeri kad je s Dagom do kasne noi znala tu sjediti pred kaminom. Dok bi tako sjedili, ona bi iz njega vabila rijei i misli o umama i o ljudima tako mu se pribliavala; ali je uvijek osjeala da je neizmjerno daleko od njegove unutranjosti. Namatala je misli o tome i vratila se u svoju sobicu, i odjednom joj pade na um onaj klju. Izvadi ga. Bijae to klju s ukrasima na glavici i sa mnogo zubaca na bradici. Osjetila je kao neko drhtanje u ruci kad je klju stavila u sekreter gospoice Doroteje Holder. to li je moglo biti unutri u ormaru jedne fine i bogate gospoice? Keri jednog veletrgovca, koja bijae lijepa kao aneo, kako je razabrala po rijeima starog Daga; uostalom, njezinu je otmjenost i finou vidjela i sama, po ureaju u sobici. Klju se lako okretao, kao da je brava istom juer njime zakljuana, a krila se na vratima, jedno i drugo, tiho otvorie i povjerljivo pooe prema njoj, rastvarajui se. Bijahu tako napravljena a napravio ih je neko ba pravi majstor da su se polako otvarala sama. Adelaida nije nikad smjela zaviriti u sekreter svoje majke. Baka je odmah poslije majine smrti ispraznila sve pretince, a i sam je bakin sekreter stajao hladan i prazan kad je ona umrla. Nije za sobom ostavila nikakve tajne. Takva je bila ona, a tako e valjda biti i ovdje. Tereza, mati mladog Daga, preivjela je sestru Doroteju, a 56

kad je i Tereza promijenila svijetom, klju je uvao otac Dag. Zacijelo su sve ispraznili i spalili, kao to je bilo i kod drugih. Ali ne stari Dag, kad joj je predavao klju, rekao je kako je njezino sve to se nalazi u tom ormaru i u krinjama. Ne, nikako ne bi njemu priliilo i nije njegov obiaj da sveanim rijeima poprauje darujui neto to je prazno i pusto. Adelaida drhtavom rukom prihvati ruku najgornje ladice na lijevoj strani te je izvue. Unutri leali pisma, to li? poutjeli od starosti. Nato povue onu do nje a to u njoj debela knjiga, zacijelo biblija. Izvue treu, kad i opet knjiga. Uze je drhtavom rukom i otvori. Dan, mjesec i godina dnevnik. Slova, ispisana fino i kieno, zaigrala joj pred oima, te ona zaklopi knjigu i vrati je na mjesto. Bit e potrebni tjedni i mjeseci dok bude kadra da je i opet otvori i prodre u njezine tajne u tajne o Bjrndalu, o njegovim ljudima i o samoj gospoici Doroteji. Izvlaila je jednu ladicu za drugom. Ruke kao da su same inile svoje. Bila je ona i previe ena dobra i estita kova a da ne bi shvatila kakav joj je dar i poklon time dao stari Dag. Ali je ona posjedovala i ono to nazivaju bitno enskim svojstvom a ensko je zato to je ljudsko naime, bijae radoznala. Ali kao da su samo njezine ruke bile radoznale. Izvlaile su jednu ladicu za drugom, dok je ona mislila da se sama nalazi izvan svega toga. Ladice sa ipkama i svilenim ovratnicima, i miris ne od despika, nego ostatak drugih, ivih, zamamnih i toplih mirisa iz vremena pompoznih haljina i visokih, tekih frizura jaki, opojni mirisi iz dalekih junih zemalja. Jedna ladica bijae neto kraa od ostalih. Adelaida je znala to to znai, i njezine ruke izvuku ladicu sasvim, a onda segnu u udubinu te iz tajnog pretinca izvade kutiju koja se ondje nalazila. Nije osjeala iznenaenja. Bijae upravo ona ko kako i treba da bude u bajki. Teki zlatni lanci i narukvice jedan meu njima debeo kao palac prstenje s blistavim dragim kamenjem, ogrlica sa mnogo bisera sprijeda, zlatna ukosnica, a dolje, na dnu, dva krupna zlatnika. Istom sada prosrsi je srh tjeskobe spopade je onaj osjeaj koji snalazi nesigurna srca kad im se ispune nade. Za sreom je eznula, ona kao i svi drugi. A njoj se ostvarila srea vjenanjem, i ovom sobicom, i Dagom. Ali je bajka traila sve vie i vie pa se i to ispunilo: nikada joj kraja. 57

Jo nije zavirila u poutjele papire, ni u listove biblije, ostavljene za pisanje, ni u dnevnik jo nije pogledala ni u krinje, a nije nita znala ni o onome velikom, onome najveem u bajki o umama u koje Dag odlazi i u kojima se zadrava, a nikad i nee nita znati o tome dijelu bjrndalske bajke. Sve je tu kao to je stari Dag i kao to je mladi Dag. Tako je neizmjerno daleko od njih. itala je knjige, itala ih vie nego veina ljudi. Sjedila je i sjedila nad knjigama biskupovim, upijala u se sva mjesta ta ih je biskup neko oznaio svojim perom. Poznavala je propovijedi i poglavlja pisana o ljudima i za ljude, i neko je toliko drala do svog znanja. Jest, mislila je neko da razumije ljude. Udvarai, svi ljudi u gradu, uinie joj se smijeno jednostavni i svi jednaki. Ali o ovim ljudima, kojima sada i sama pripada ne samo po rijeima to ih je sveano izgovorio upnik nego i po svemu to je bilo odonda to ona zna o njima? Ovdje je godine i godine ivjela mati mladog Daga poto joj je umrla sestra, toliko je vremena tu provela, a nije dirnula stvari to su ostale za njezinom sestrom ni stari Dag nije se usudio da dirne ni ruku na sekreteru pokojne gospoice Doroteje. Sve je tu prekrila patina starine, leala tu posebna praina na svemu, a tajnovit miris parfema iz davnog vremena leao u papirima, u ovratnicima i vrpcama to ih ljudska ruka nije doticala ve godine i godine. A sad je stari Dag njoj dao klju to otvara bravu za kojom se nalaze sve tajne gospoice Doroteje. Bezgranino povjerenje prema pokojnici i prema njoj samoj. Bez jedne jedine rijei uspio je da joj iskae vie dobra nego svi drugi ljudi do tog asa. Takvo to nisu nikad bili kadri da izvre obini ljudi to se gube i utapaju u svojoj nesigurnosti i u svome nepovjerenju prema sebi i prema svima. Nevjerojatno je kako je netko mogao biti tako siguran! Adelaidino priroeno nepovjerenje prema svemu i prema samoj sebi nije se rasplinulo pred tim dojmovima: od njih joj je samo strah svojim srhom milio po hrptenjai. Kako e i ime e ona uzvratiti sve to to je dobila, kakvo uzdarje da dade starom Dagu i kako da se pokae dostojna njegova neizmjernog povjerenja? Vidjela je mnogo lakomislenosti u svijetu iz kojega je dola i u kojemu nita nije sveto. Nije mogla ni slutiti da su upnikove rijei na vjenanju u crkvi za starog Daga rijei boanske i vjene i da su je te rijei u njegovim oima uinile lanom njegove porodice. A u njegovu rodu nisu znali ni za kakvo kolebanje ili rastavu kad je vjenanje jednom 58

objavljeno. U mlaim je godinama otac Dag znao u srcu poneto kriti od svoje ene ili od njezine sestre. Ali je kasnije osjetio teinu ivota i imao prilike da osjeti svu ozbiljnost smrti; i mnogo toga to ga je prije titilo sad je postalo sitno i nevano. Toliko je toga nauio od njene i profinjene gospoice Doroteje dok je bila na ivotu. Moda e i Adelaida moi togod nauiti iz mrtvih ostataka Dorotejinih. Ako se na kojem listu u knjizi nalaze zabiljeke o njemu samom, nita zato: njegova i Adelaidina ast sad je jedna te ista. Ali je Adelaida bila dijete svoga svijeta, i sve ovo ovdje bilo je njoj neshvatljivo. Bijae kao da dragocjeni sadraj tog ormara baca svjetlo na cio dar starog Daga, tako te poklon postaje neshvatljiv i gotovo pun neke prijetnje. Pustila je da nakit i opet klizne na svoje mjesto, zatvorila ladice, zatvorila vrata na ormaru i okrenula klju u bravi. Ustade nemirna i prijee u Dagovu sobu. Tu nije bilo nikakvih tajni ni dragocjenosti. Od svojih stvari donio je gore samo jednu puku, i ta je usamljena i hladna visjela o kuki na zidu. U kaminu ne bijae od vatre vie nita. Samo je jedna jedina slabana erava svijetlila izmeu crnih ugaraka. Bijae kao da u njezinoj sobici sve gubi sjaj za nju, kao da sve tone i propada u mrak i tmin, a slabana i kukavna erava u kaminu jedina je jo toka koju mrak nije progutao. I sam je Dag negdje u tami, vani, daleko od nje. Ono malo rijei to ih je ovda -onda uspjela izvui iz njega tako je malo odavalo o njemu i tako malo kazivalo o njegovoj unutranjosti. Ne poznaje ga ona, i zato bijae kao da su bez vrijednosti svi ti lijepi darovi, sve to povjerenje i sve te tajne. Jer je Dag za nju ostao velika tajna do njega je put tako beznadno dalek. I nemir zbog toga to je doivjela u sobici poe se upredati u te nove misli, dok se strah hvatao njezina srca i prevlaio po njem svoje ledeno inje.

Nije poslije znala kako se dogodilo, ali je bez ikakve jasne namjere ustala, izila na hodnik i krenula niza stube. to je mogla tie otvorila je teka kuna vrata, a onda je noge ponesoe preko trijema u mrak, onamo gdje je mladi Dag imao svoje tajne to jest prema staroj ognjenici od tekih brvana koju je na mranom dvoritu 59

samo nasluivala. Je li zaista krenula onamo i to je zapravo ondje htjela? Je li uope znala to eli? Iz pristreja sila je na debelu dasku to vodi preko dvorita. Stara ognjenica, bez prozora, leala mranija nego li i sam mrak, puna i prepuna tajni, kao da e se od njih raspuknuti. Ali, ne svijetli li to neki trak svjetla, gore na krovu, gdje bi imala da bude bada, otvor na koji dim izlazi? I nije li to unutri kao nekakav um pas uka, to li? Adelaida zastade drhtei od straha, spremna da se i na najmanji uanj okrene i pobjegne. Ali se nije nita ulo, bijahu to samo glasovi noi, pucketanje u gredama, tiho kapkanje vode vani, a u zraku kao dah daleke ume i vonj stare kue i dima negdje s vatre. Dugo je ondje stajala i osjeala tihi disaj noi kao neku opojnost to se irila oko nj. Zatim se prenu te poe prema vratima ognjenice i oprezno pokuca. Odnekle se zauje muklo, jedva ujno reanje zaista je negdje pas reao, ali iznutra nikakva odgovora. Djevojke koje su mele pod u ognjenici i pospremale krevet obavljale su svoj posao izjutra; nitko drugi osim mladog Daga nije tu ulazio u drugo vrijeme, i tako bijae ve mnogo, mnogo godina. Adelaida okrenu kvaku i otvori vrata. Unutri osvijetljeno. Visoko se i toplo povija plamen vatre na ognjitu i dim se vije, obavija krovne grede i najposlije izlazi i kulja na badu. Unato plamenu nita se ne vidi od dima, Adelaida samo nejasno razabire visok lik Dagov istegao se kao nekakva prijetnja tamo za vatrom na ognjitu. Veeras je Dag doao iz ume, obrijao se i upravo u pukotinu drvenog zida zatakao zrcalo i britvu kad je uo da netko dolazi. Stajao je i u napetoj se panji okrenuo prema vratima kad se dogodilo dotad neuveno da je netko uhvatio za kvaku i uao u njegovu spilju, nou. Trebalo je vremena dok je Dag shvatio tko je to uao, a to se tie Adelaide, ona bijae toliko uzbuena da se stresla kad su se za njom zatvorila vrata. Najposlije se Dagovim licem razli osmijeh, te se i Adelaida nasmijei i olakano odahnu. Dag ukloni sa stolice kaput i prsnik te ih objesi o kuku na zidu, a onda joj ponudi da sjedne, gurnuvi stolicu prema ognjitu. Koulja na njemu bila razdrljena a rukavi 60

zavraeni do lakata. Sada je zakopa i spusti rukave te sjede na tronoac prema vatri. Adelaida pogleda naokolo bijae joj kao da je povrijedila neko pravo time to je tako banula i prodrla u Dagov svijet djetinjstva, u kojem je on ivio mnogo godina prije nego to se ona pojavila u njegovu ivotu. Ali nije mogla drukije, morala je sve promotriti krevet koji se raspremljen isticao svojom bjelinom u tamnom kutu, zidove na kojima su visjeli rogovi s puanim prahom, puke i ranjevi i mree za ribolov. Velik no stajao zaboden u drveni zid, a drugi u koricama visjeli o kukama. Sjekire stajale zabijene u debele grede, jednu je vidjela kako se sja zacijepljena u balvan kraj kreveta. Po kutovima i uza zidove lealo ostalo orue i pribor, a remenje, konopi i komadi lanca sve je to visjelo o kukama meu odjeom. Kraj kreveta leao pas s glavom meu prednjim apama i sjajnim oima gledao u Adelaidu, a drugi se pokraj Daga pruio uz ognjite, u toplini. utio se vonj dima, stare kue i pasa, plamen poigravao oko cjepanica to su itale na ognjitu, dim se irio naokolo i povijao se prema badi, a negdje pucketalo u gredi. udno je bilo Adelaidi da tu sjedi u posjetu kui svoga mua jer da je to njegov dom, u to nije sumnjala. I Dagu je to bio neobian trenutak. Da bi ga ona, koja se jednom zvala Adelaida Barre, mogla posjetiti nou u ognjenici bijae posljednje na to bi ikad pomislio. Sjedio je onako pleat i gledao u vatru. Taj posjet nije bio prvi znak ljubavi to ga je dobio. Unato svemu svome ponosu i unato svim opomenama to joj ih je udijelila baka, bijae Adelaida ena, i ona je zacijelo za njihovih zajednikih veeri izrekla mnogo vie nego Dag, bila paljiva i dobra prema njemu i proaptala mnogu lijepu rije. Dag nikad u ivotu nije naiao na zapreke. Sve je ilo po njegovoj volji. Neko je bio jako tuan za majkom, kad je umrla; ali je smrt znana goa, i stari je ljudi moraju oekivati, to je prirodno. Jedina muka u njegovu ivotu bijae ono doba kad je toliko eznuo za Adelaidom. A onda je otac i to uredio, umjesto njega.

61

XI
I na Bjrndalu su, kao posvuda u zemlji u ono vrijeme, tedjeli ito zimi; ali je zato bilo mesa i ribe i vodenastog gomolja koje se zove krumpir i koje se po nalogu starog Daga sadilo na svakom slobodnom djeliu zemlje u naselju, gore po krevinama, a i na samom Bjrndalu, i sad im je taj krumpir dobro dolazio. Mnogi su mislili: mijea li kruh s vodom ili s krumpirom, na isto ti izlazi ali su s vremenom uvidjeli koliko je brano izdanije kad se mijea s krumpirom, a i sa slaninom, mesom i ribom to novo gomolje sasvim dobro prija. Boi na Bjrndalu tekao kao i svake godine. Badnju veer, sa svom kunom eljadi za stolom u velikoj dvorani, Adelaida je ve doivjela lani; ali ove godine kao da bijae nekako sveanije. Moda joj se tako inilo i zato to vie nije bila gost, ali je najvie dolazilo odatle to joj je otac pripovijedao kakva oskudica vlada drugdje. A na Bjrndalu bijae kao svih prijanjih godina: kae i mesa, rakije i piva za svakoga nitko nije jeo posno. Meso je prije bilo najeljenije, a ove se godine najvie traila kaa. I tetka Eleonora, koja nije zaboravila da o Boiu doe u posjet, zaudila se i zadivila jo i vie negoli Adelaida prvi put i boinom stolu u dvorani, i mnotvu eljadi okupljene za tim stolom, i bibliji na stolu, sa svijeama oko nje, i ozbiljnosti u kojoj je stari Dag itao boini tekst, i svoj sveanoj dostojanstvenosti koja se vidjela na svemu i na svima. Kasnije je rekla Adelaidi kako nikad prije nije tako snano osjetila da je Badnja veer najvea u godini. Poslije boinih blagdana provedenih na Bjrndalu major Barre bio je nekoliko dana u gradu, ali se odande brzo vratio te je pripovijedao o potresnim doga ajima to su se ondje zbivali: o nestaici ita, o tome kako su ga dijelili u vijenici, o stranoj navali i o krvavom upletanju policije koja je svojim pernim buzdovanima obuzdavala izgladnjele ljude. Ali je pripovijedao i o nadama to ih je svijet polagao u oivljenje plovidbe i u trgovinu s Engleskom. Stari Dag marljivo je te veeri toio i ovda-onda ubacivao koju rije i tako je od majora saznao sve to je ovaj uo od istaknutih ljudi, a 62

napose o tome kako novac sve vie gubi vrijednost. Stari Dag bio ve odavno bogat ovjek. Cio jedan ljudski vijek nije on mislio na drugo doli na novac. Nauio je u to vrije me da ne vjeruje ljudima i da svoje povjerenje ne poklanja nikomu i niemu. A onda je razabrao koliko je drugog izgubio i koliko je radosti sebi uskratio radi pustog novca. Prvo to ga je probudilo iz njegove tlapnje bijae blaga opomena koju mu je uputila gospoica Doroteja uoi svoje smrti. A kad mu je i ena promijenila svijetom, spoznao je kako u trideset godina njihova zajednikog ivota gotovo nije naao vremena da s njome govori. Odonda je u mnogom pogledu postao blai te u novanim poslovima nije vie bio onako nemilosrdan kao dotad; osjetio je potrebu da se priblii ljudima i da im pokae kako dobra eljad oko njega nije ivjela uzalud, nego je djelovala na nj i tako koristila svima onima s kojima je dolazio u dodir na dvoru i u naselju, gore u uma ma i dolje na jugu, u ravnoj upi. Bijae to njemu kao neka dunost obaveza prema eni i svastici i prema starom kapetanu Klingeu, koji je na Bjrndalu proveo posljednje godine svoga ivota i udijelio mu mnogi valjan savjet. U posljednje doba samo je jo mislio na to da bude dobar i blag gospodar ljudima kojima upravlja i da im, ako je mogue, bude prijatelj. Zatim je mislio na sina i na Adelaidu i namatao misli o tom kako e na rodovskom stablu biti novih izdanaka. Mnogo je u sebi prebirao o tome, bijae kao da tone u maglu kad bi se mislima dohvaao budunosti u kojoj e na svijet doi malen djeak koji e onda s njime tapkati kroza stare sobe. Od nekog vremena spopada ga neto novo. Prije je bio pun nepovjerenja prema ljudima kad posrijedi bijae novac; sada je u sebi nosio novo nepovjerenje, i to prema novcu. Bilo je toga novca i previe. U trgovakim knjigama njegova roaka Holdera stajale su krupne brojke, a u podrumu na Bjrndalu sanduk bio nabijen novcem sve sam pust papir. Imao je jo mnogo graevnog drveta u gradu, koje se nije moglo ukrcati kad je dopremljeno onamo. Nije za nj dobio nikakve doznake, ali je sada dobivao pismo za pismom nudili mu za drvo sve vee svote. Bijae ga ondje mnogo naslagano, silne gomile, a nove e stii na proljee. Obarali su stabla u umi, mnogo je ljudi bilo zaposleno na sjei, sin mu je s njima, stari Dag zna da posao tee kako treba. 63

Stabla su to iz njegovih uma, vrijedi to drvo, i ne eli za nj papirne krpe. Kad je mladi Dag jednom hitno traio gotov novac , odgovorio mu je roak Holder kako mu je i samom potrebno srebro za kredit u Hamburgu, i zato Dagu ne moe isplatiti toliko. Stari je Dag malko razmislio o tome. Sve je to dobro i lijepo s Danskom i Kopenhagenom, i s kraljem na dvorima u Kopenhagenu, ali su se vrijednosti ondje najveim dijelom pretvorile u papir. Roak Holder oito ima svoje planove s tim Hamburgom, premda je to daleko u svijetu. Lijepo. Ali je on znao osjetiti i poneto je uo od onog vremena. A tamo, u Hamburgu, raune prebijaju u srebr u, a to je neto u to se stari Dag razumije. Kako bi bilo da za svoje drvo trai srebro u Hamburgu, bez obzira na to ilo drvo u London ili u Holandiju? Marno je te veeri toio majoru Barreu, i u zgodan a s spomenuo mu srebro i Hamburg i pustio ga da govori. A major je o tome mnogo uo te je sad ivo i slikovito prenosio. Kad je stari Dag iao na poinak, njegova je odluka bila vrsta, znao je to hoe. I tako je dolo da je za svoje drvo knjiio znatno manje svote nego drugi, ali zato vrste u Hamburkoj banci. Novac to ga je inae dobivao, ulagao je u zemljite i u robu, nabavio je svakakvo moderno orue da mu slui na imanju i da bude za posuivanje ljudima u naselju, u umi i dalje u nizini. A kad bijahu gotovi sa sjeom, odredio je da se grade staj e za stoku sitnog zuba, po krevinama i baijama, gdje ih prije nije bilo. Kupovao je konje i krave, svinje, ovce i kokoi i davao ih na uzgoj svojim seljacima. Ipak je nekakav izlaz to je stoka razmjetena kojekuda, kazivae u sebi stari Dag kad je nakon slabe etve zavladala oskudica u krmi. ili vranci s Bjrndala u vrstu kasu grabili svojim starim putem prema jugu i vraali se s tekim teretom, a vozari istovarivali u veernjoj tami i spremali u skladita ne kazujui ni rijei o tome to donose i odakle dolaze. Stari Dag imao je dunost da se brine o mnogima, a i mo da se probije u doba nevolje i oskudice. Morao je mnogima nabavljati ito za sjetvu, krumpir i povre za sadnju. Valjalo je dobavljati i novo ito za kruh i jo mnogo toga to je ljudima omoguavalo da doekaju novu etvu. Kasnije je major Barre imao malo vremena da bi mogao dulje boraviti na Bjrndalu, ali je ipak ovda-onda dolazio u krai posjet i 64

pripovijedao o ivotu u gradu, o poplavi od papirnog novca, o ljudima koji su se naglo bogatili, o gozbama sa ampanjcem, o lakomislenosti i o rasipanju. Ali je pripovijedao i o inovnicima i drugima koji su imali siguran dohodak, i o malom svijetu koji se zavrtao u svakoj nevolji. Ljetni dani prolazili na Bjrndalu k i prije, jednolino i polako, kadikad kia rominjala, da zatim opet sunce ogrije, bujalo rae, zelenjele se livade, zibalo se klasje na vjetru, rodno i zrelo. Valjalo je sagraditi dvije nove sue da bi toga ljeta moglo sve sijeno doi pod krov, i itnice su bile sve pune, pa je trebalo graditi nove. Stari Dag bijae svuda, nalazio se on na svakom poslu, od ranog jutra do kasne veeri. Nikad radovi nisu tekli tako sjajno kao te godine, s modernim oruem, i nikad se nisu toliko radovali etvi kao sada, poslije one mrave i gladne godine. Ljudi iz ume znali bi se nou douljati do njiva i trgati jo nezrelo klasje. Momak koga su uhvatili na tom djelu morao je pred starog Daga: osim ukora dobio je i zaunicu. Neki djeak koga su jednog dana doveli zbog istog djela toliko se uplaio da je od njega voda potekla po podu. Morao je obeati da vie nee krasti, nego da e se obratiti starom Dagu bude li mu u majke to nedostajalo. Rat harao u svijetu, a stari se Dag borio i skrbio za sve koji bijahu oko njega. Ali nisu samo te izvanje brige pokrenule ivot u njemu. Bijae neto i u samoj kui. On je, dodue, ve odavno mislio svoje, ali je te jeseni bilo tako tiho i tajanstveno oko njega da se upravo morao truditi kako bi pokazao da nita ne vidi i ne opaa.

XII
Stenjale stare zgrade na vjetru to se razmahivao za jesenskih noi. Kad bi vjetrina razvalila krajinom, bijae kao da se sve izvaljuje iz zemlje i kao da se itava kua podie te e u vihoru udariti u kovitlac. Prskalo i kripalo u debelim brvnima i gredama, a onda mahom prestajalo kad bi sjeverac legao. Bijae kao da stara 65

zdanja ive i pokreu se s vjetrom i olujom. Gore u sobici leala Adelaida budna i oslukivala. Na komodi gorjela svijea. Vrata to vode u Dagovu sobu stajala otvorena tako Adelaidi bijae sada po volji. Unutri je leao Dag i spavao u mraku, ne dajui glasa od sebe, ali je tamo u njegovoj sobi pucketalo u zidovima jo jae. Noas je udio vjetar, raskrivio se vihor tako te se ini da se sva kua die i pada kao na moru val ili je moda taj osjeaj samo od vrtoglavice? I zar je ve tako blizu to u nje? Imala je tako jasne znakove u toku dana i uveer. Onda je prestalo, a sad, evo, sve je poelo iznova; Prisiljavala se da oslukuje vjetar, ali nije uspijevala. Moda je slabi jecaj preao preko njezinih usana, jer je Dag odjednom stao kraj njezine postelje. Njeno ju je gladio po ruci svojom tvrdom akom i gledao je upitno. Vrkom jezika ovlaila je suhe usne i proaptala: Zamoli gospoicu Kruse da doe. asak se igrao njezinom rukom, a onda je malko podie, sae se i lagano na nju utisnu cjelov. Kad se uspravio i krenuo, oi mu sjale. Koliko li je puta Adelaida zaeljela da Dag uini tako da uini to su toliki drugi, prije, inili s njezinom rukom. eljela je da mu vidi glavu gdje se tako prigiba pred njom. I najposlije se, eto, dogodilo. Htjela je da ga drugom rukom pomiluje po kosi, ali vie nije mogla. Gospoica Kruse tiho ue, proapta neto i sjede malo dalje, kraj kreveta. Dag je krenuo po strunu pomo. ulo se gdje koija klopara u daljini. Adelaida pokua da oslukuje nevrijeme i vjetar to vani fijue, da misli svrne na drugo; ali su bolovi bivali sve jai. Odjednom joj se u mislima javie slike o neemu to je itala u dnevniku gospoice Doroteje, a kasnije saznala neto poblie od gospoice Kruse i od starog Daga o rodu i o ljudima, o roenj ima i o smrti tu na dvoru. Izmeu bolova vidjela je pred sobom Terezu, Dagovu majku. Toliko je puta gledala u njezin portret u dvorani. Zato nije na ivotu i sada? Gledala je pred sobom sliku to ju je u svojim mislima stvorila o staroj Ani Hamarrb, koja je bila tako uzviena i 66

stroga i koja je liila na starog Daga, jer je bila u rodu s Bjrndalcima. Sve prie o Aninoj valjanosti stvorile su Adelaidi ivu sliku te stroge starice, te je sada mislila na Anu i na to kako nikada nije pogrijeila kraj kolijevke. O onoj po koju je Dag sada otiao, nije Adelaida nikad nita ula niti ju je ikad vidjela, ali je zacijelo i ona valjana, i gotovo je neka sigurnost ve u samom njezinu imenu: Unn Hamarrb. Bila je praunuka stare Ane, a sama ju je Tereza Bjrndal uputila u umijee kako se pomae u porodu i u bolesti, i ona je tu dunost preuzela na se kada Tereza vie nije mogla pomagati nego je morala sjediti u svom naslonjau na kotaima. Tereza ju je svojedobno vodila sa sobom te se mogla uvjeriti da je Unn u tom poslu spretna. Tako je Unn poslije obavljala dunost u kojoj su se toliko istakle Ana i Tereza. Unn je rano obudovjela. Kad joj je mu umro, vratila se kui na Hamarrb, te su je ljudi i opet zvali njezinim djevoja kim imenom. Sada joj bijae etrdeset i osam godina. Adelaida je leala kao u nekoj omamljenosti, od bolova i od privienja. Ali je toliko vladala sobom da ni glas nije prelazio preko njezinih usana, i nita nije vidjela doli svojih utvara niti su joj ui ita hvatale. Zato i nije ula ono to je ula gospoica Kruse da su kola zakloparala po dvoritu i da se netko uspinje uza stube. Nita nije Adelaida zapazila sve dok joj oi odjednom ne ugledae ivu priliku sliku koju je u duhu stvorila o Ani Hamarrb, te se ona od uasa malko pridie u postelji i zbunjena se zagleda u pojavu to je iskrsla pred njom. Ovo je Unn zauje glas gospoice Kruse kao negdje izdaleka. Adelaida klizne opet na uzglavlje, prisili usne na muan smijeak i prui ruku. Unn joj prihvati ruku, vrsto, gotovo je privlaei k sebi, te sjedne na stolicu to bijae stavljena kraj postelje. Gospoica Kruse imala je, dakako, mnogo posla u asu kao to je takav, te se odmah udaljila kad je dola Unn, a Dagu rekoe kako bi bilo najbolje da tu no ide na poinak u staru ognjenicu. Tako Adelaida i Unn ostadoe same. Unn je sjedila drei i dalje Adelaidinu ruku u vrstu stisku te se duboko sagnula i uprla oi u Adelaidu, a Adelaida opet u nju. Bijae Adelaidi kao da se iznenada nala u ivu susretu sa 67

svom snanom prolou o kojoj se itala i sluala s tolikim zanimanjem. Dok je gledala Unninu stasitu pojavu, ono vrsto lice s otrim crtama i svijetlim oima, bijae joj kao da gleda prolost Dagova roda i ivot na Bjrndalu u dalekoj davnini. I Unn je proivljavala svean as. Nije dosad vidjela Adelaide, ni onda kad je o Boiu bila na Bjrndalu, ni onog Ijeta, ni otkad se udala za Daga ali je o njoj ula, i to mnogo. Adelaidin dolazak u prostoriju za poslugu, one noi kad se slavila svadba, bijae neto to se kao bajka pronijelo cijelim naseljem i stiglo do krajnjih baija svuda se govorilo kako je bila neizrecivo lijepa, sa zlatnim obruem u kosi, sa zlatnim ruama na haljini i s blistavim zlatom na rukama. Unn nije oekivala ni vjerovala da bi je mogli pozvati na Bjrndal, gdje je njezina prababa imala tolike asne dunosti. Zacijelo e, mislila je Unn, na Bjrndal pozvati babicu iz grada, ili lijenika, ili pak oboje. A onda je sam Dag doao po nju, i ona sada sjedi pokraj Adelaide, gleda je i dri njenu ruku u svojoj. I tako su se gledale, Adelaida i ona, ushiene obadvije, a ni jedna nije slutila to pokree drugu i to se u njoj zbiva. Unn bijae slina prababi kao jaje jajetu, ali su njihove roendane jedan od drugoga rastavljale tri etvrtine stoljea. Stara je Ana proivjela djetinjstvo i mladost u tekim vremenima, tako te je u starosti postala kruta, stroga i nemilosrdna. I Unnine su oi u svagdanjem ivotu gledale strogo, ali su znale biti i vrlo duboke i tople, a takve bijahu sada. Znale su one biti i prodorne prodornije nego to je i mislila. One su osvojile Adelaidu, bijae kao da ju taj pogled upravo nosi dalje od njenih bolova; te su oi u nju ulile vrstinu i povjerenje kad je dolo ono najtee. Bijae prema jutru. U sobici leala Adelaida u postelji i drala novoroeni ivot u naruju. Sve oko nje bilo svjee presvueno i sjalo se bjelinom. Stara kolijevka stajala pred krevetom, iroka i vrsta, ukraena rezbom gore i dolje, a puna fine rubenine, jastuia i ipaka to su visjele sve do poda. Adelaidi oi sjale duboko i ivo, na elu joj tragovi preboljelih muka, uvojci to su izvirivali ispod poculice lijepili se na vlane sljepooice, a na lijepim joj ustima jo nije sasvim iezla bolna crta. Iz Dagove sobe ulo se pucketanje u kaminu; naloili su ondje 68

vatru da bude tople vode, a lagano se loilo i u pei, u sobici, radi maloga novog ivota. Dag je upravo otiao, pa je Adelaida sada ekala starog Daga. Zapala je kao u neku toplu omamu od radosti to ju je preturila, to je dijete lijepo i jedro i to je sini. kripale stube, jedna po jedna, hodnikom se uli koraci po podnicama nije trebalo kucanja, dolazak starog Daga, bijae dovoljno najavljen. Tiho je zatvorio vrata, sveano priao i sjeo, a onda se sagnuo i pogladio Adelaidu po ruci dok je gledao maliana. Eh, Adelaida, i k tome sin! prozbori stari Dag. Adelaida mu nita ne uzvrati, nije smogla rijei: oi joj se orosile, samo je gutala i borila se da ne brizne u pla. Stari Dag bio je toliko ushien i zanesen da bi mogla glasno zaplakati od radosti. I njemu bijae neobino pri dui. Naglo je ustao, duboko udahnuo i malko okrenuo lice: zaustio je da neto kae, ali je tek u treem pokuaju uspio da progovori. ule su se stare rijei to su ih od pamtivijeka izgovarali nad svom novoroenadi u rodu: Bog blagoslovio tvoj dolazak na ovaj svijet, i pratio te u sve dane, i k sebi te uzeo kad ivot izmine! Glas se stiao prema svretku, i Adelaida opazi kako su se starom Dagu oi napunile suzama kad je prema njoj digao ruku kao na pozdrav, a onda se naglo okrenuo te iziao.

Bajka o Adelaidi namtala se dalje. Sad je Unn Hamarrb sama vidjela sobicu uvjerila se da je istina to su djevojke aptale o srebru i o ipkama, o raspelu to svijetli u mraku, o pokustvu s rezbom ljepom negoli u crkvi i o mirisu kao iz procvalih vrtova. Unn je dobro promotrila Adelaidu i uvjerila se da je lijepa kao nijedna druga, ali i nevjerojatno kruta ta donijela je krupno dijete na svijet, a nije ni rijei protisnula. Takvo to nije bilo ugodno, i za veernjih razgovora u kuama i kolibama, gdje se bajka o Adelaidi istegla u neto na emu je gotovo neprirodan sjaj, bijae rijei i o njezinu ukoenom ponosu, govorilo se kako je kruta, bezosjeajna i neshvatljiva. I tako je Adelaidina slika obilazila naseljem i umom i dopirala svuda gdje je bilo ljudi. Unn Hamarrb nije ni slutila da e njezine rijei o Adelaidi, to ih je iznosila u svem potovanju, naii na takvo tumaenje. 69

Adelaida bijae sretna, neizmjerno sretna. Nikad u ivot u nije zaboravila sreu koju je osjetila te jeseni i te zime. Kraj svega drugog to joj bijae srcu drago u toj sobici, imala je sada i svoje dijete u lijepoj kolijevci, za koju je gospoica Kruse neko izradila i saila svu sjajnu opremu, jo davno prije nego to se rodio Dag. Svi su na Bjrndalu susretali Adelaidu puni potovanja i pozdravljali je ve iz daljine, a stari je Dag svakog dana i asa pitao za maliana i najposlije ga je smio vrsto drati u naruju i valjano ga promatrati. I mladi je Dag nalazio vremena da se bavi malianom kad je bio kod kue. I jo vie: pomalo je gore u svojoj sobi poeo vjeati sad ovo, sad ono to je prije drao u staroj ognjenici. Trajalo je neko vrijeme dok je Adelaida to opazila. Jedne kasne veeri kad je Dag bio u umi, a ona htjela ugrijati malo vode da ne smeta nikoga dolje, zapalila je vatru u kaminu i sjela dok se voda ugrije. Kako je sjedila i ogledala se po sobi, otkrije po zidovima ovo i ono ega prije nije bilo; dolje pak, u tamnom kutu kraj kreveta, leale izme i jedna torba, a u gredu zacijepljena sjekira. Dag joj se dakle polako poeo pribliavati.

XIII
Boi su na Bjrndalu sveano slavili poslije tako dobre godine. Major i tetka Eleonora doli u posjet, a i drugi gosti, te je bilo slavlja i plesa, zdravica i pjesama. Nekim gostima teko bilo pomiriti se s time da na Badnju veer sjede za istim stolom sa svom poslugom i da pobono sluaju kako stari Dag ita boini tekst iz biblije poloene izmeu svijea, kao u crkvi. Jo gore bijae to se starac te veeri rano povukao na poinak, najavivi im kao neto neopozivo da im ujutru valja uraniti probudit e ih da se odvezu u crkvu, na misu zornicu. Kakav je to nain i postupak prema uglednim gostima? Nita im nije pomoglo: probudie ih u mrklu zoru i posluie u postelji, i tako su jutro poeli rakijom natate i zalogajem dok jo nisu ni istreptali san iz oiju. Svi se grozili i na samu pomisao na 70

vonju po nonoj hladnoi te srditi gunali. Ali zvon praporaca i svjetlost zubalja putem i sveana misa u crkvi djelovali su na njih kao i na druge. Ono naivno, prvotno u njima probilo se kroz maglu izvjetaenosti i gluposti u kojima su gledali sadraj i smisao svog ivota. Zveket praporaca na konjskoj opremi povijao im oko uiju svoju zvonku i meku pjesmu, a vatra zubalja gorjela pucketajui i tako divno sjala na snijegu i izmeu stabala na putu dok su se vraali na Bjrndal. Zbog mnogih gostiju jeli su do toga dana samo u novoj zgradi, ali kad su se vratili iz crkve, sveani su stol, kao i svake godine, prostrli u velikoj sobi u staroj kui, a bijae taj stol pokriven nevjerojatnim obiljem mesa, ribe i svakojakoga drugog jela, kako je obiaj od davnine. Svi se divili mnoini i raznolikosti jestvina, tu se jelo sigurno, dugo i polako, i svakom bijae prilike da bira ono to mu je najmilije. Adelaida je mislila na prvi Boi za stolom u toj sobi i na strahopotovanje to ju je tada ispunjalo, i pitala se to li misle i to li osjeaju ti koji su tu sada prvi put. Ista je tiina tu vladala sada kao i onda, tiina legla na ljude i na stvari. Bijahu obuzeti istim uvstvom kao i ona neko: osjeali su strahopotovanje pred dahom starine i snagom prolosti, bijahu puni udivljenja prema vjerodostojnosti, miru i sigurnosti to izbijae iz svega, od zidnih brvana pa do umjetniki izraenih naslonjaa i do srebra na stolu. I kao jedan, svi se pogledi u poetku upravie u starog Daga. Nisu bili s njime naistu. Adelaida se ugrize za usnu, da se ne nasmije. Tokom jueranjeg dana i na poetku dananjega stari Dag ovladao je tim svjetskim ljudima, te su sada sjedili tihi i puni potovanja. A toliko je danas otegao dok je podigao au. Zacijelo je sino i jutros uo togod od njihova gunanja imao je stari Dag fine ui te je sada moda putao da im se sveanost duboko uree u pamenje. Najposlije je podigao au i, kao obino, izgovorio nekoliko rijei u toj sveanoj prilici. Zahvalio im je to su doli iz daleka da se ne zatru stari obiaji i podsjetio ih kako za stolom valja pomisliti i na bogate darove Boje, a onda se sjetno nasmijeio, nazdravio i spustio ispranjenu au. Bijae sada kao to je i prije bilo za tim stolom. Stari Dag nije 71

vie priguivao radost, a rakija i dobro pivo svima povrati dah, i kao to je esto bilo, smijeh i buka i sad ispuni dvoranu. Tetka Eleonora zapazila je za stolom neto od onoga to je Adelaida osjeala, i preko njezinih usta prijee fin smijeak kad je starom Dagu zahvalila na gozbi i na vonji u crkvu. Adelaida je upamtila to je stari Dag rekao kako im se valja sjetiti darova Bojih za obilnim boinim stolom. Sve je tu imalo svoj prastari smisao.

XIV
Pokraj sve radosti te zime stari je Dag bio poneto zabrinut. Nakon bogate etve, a jo vie zbog toga to je novac izgubio vrijednost, ljudi su u okolini poeli da otkupljuju svoja zaloe na imanja i plaali su akom bezvrijednih papirnih novanica stotinu talira nije sada vrijedilo vie od nekoliko prijanjih ilinga. Mislio je na valjane talire, na srebrni novac to ga je davao kupujui zalonice pomou kojih je preuzimao imanja po okol ici. Bio je krut u ono vrijeme, i njegovo je geslo glasilo da pravo mora ii svojim putem, ma kako dunik lijepo molio. A sad se ve dvaput dogodilo da su mu ljudi doli i od njega uzeli nazad svoje imanje, a njemu ostavili sveanj triava papira. Ali i to bijae pravo koje je ilo svojim putem. Na papirnim krpama stajale su ispravne brojke. A to novanice nemaju vrijednosti, nije krivnja na dunicima. Mogao je i vie toga doivjeti: zakonsko pravo otkupa nasljednih imanja traje petnaest godina, a mnoga imanja nisu toliko vremena bila u njegovu posjedu. Ponajvie je mislio na Borgland, najvei posjed dolje na jugu, u ravnici; istom su dvije godine to je u njegovim rukama. Tamo je jo ivio stari vlasnik, pukovnik von Gall, i njegova zla ki Elizabeta, koja je neko Dagova starijeg sina, Torea, takorei gurnula u smrt, u ponor u Djevianskoj dolini. Stari se Dag zaveo te je uloio teke novce da bi kupio glavnu zalonicu na Borgland, i poslije je imanje prenio na se za svaku sigurnost, kako je kazao njegov odvjetnik u gradu. Dvije su godine ondje radili mnogi njegovi konji, snane miice njegovih ljudi i teko orue, ne samo u doba sjetve i etve 72

nego i u drugo vrijeme, da bi se dovelo u red ono to je zanemareno ili propalo, i jesenas se upravo zaudio kad je vidio kolika se ljetina sakupila na tamonjim golemim poljima i livadama. I sada, kad je sve doveo u red i podigao, sve e otii, i izgubit e sve to je uloio. Bilo je, dakako, obijesno to se nepotrebno uputao u tolike poslove. Dovoljno je posjedovao na Bjrndalu, u naselju i u beskrajnim umama. Ali je mislio da e jednom biti jo djece na Bjrndalu, mlaih sinova. Najstariji bi batinio Bjrndal, cio kako je uvijek bilo, a drugi bi mogao dobiti Borgland. Trei i ostali, kad bi ih bilo vie, dobili bi svaki svoj dio drugih posjeda to ih je imao dolje na jugu. Jest, misli starog Daga letjele su na orlovskim krilima. Sad je doao prvi unuk, a vrijednosti poele padati i zemlja poela izmicati iz Dagovih ruku. U to vrijeme u upi i naokolo poelo se pronositi kako stari Dag upotrebljava krupne novanice da pripaljuje lulu za posuvracima nosi pripaljae od samih talira. Neki su u tome vidjeli obijest, a drugi miljahu da se on izruguje vladi i upravi palei lani novac. A da je svoju lulu pripaljivao cijelim jednim imanjem to nitko nije znao. Zima stezala pa i prevalila, granulo proljee godine 1811. Gdje su se minulog ljeta na Bjrndalu zelenjele livade, tamo je sada u zemlji klijala ozima ra, ra staroga Daga. ovjek bi pomislio da ve vidi zeleni sjaj na breuljku, ali to jo nije bilo mogue u drugom tjednu mjeseca travnja. U suama leale drljae s dugim eljeznim zupcima i tekim eljeznim okovom, i teki plugovi s veim ralima i otrijim crtalima nego ikada dotad. Novo gospodarsko orue starog Daga. Bjrndalski konji, koji su navikli na teak rad u umama i na svakovrsnom tlu, nisu bili nemoni na borglandskoj mekoj zemlji, sve ako plug i drljaa i jesu bili tei nego obino i dublje sjekli u zemlju. Bliilo se vrijeme kad je najstariji sluga s Bjrndala imao s radnicima i s konjima doi da upuuje, zapovijeda i upravlja na starom posjedu porodice von Gall, a pukovnik, star i drhtav, da motri iz svoga skrovita u vrtu, dok e gospoica Elizabeta viriti iza zavjese u svojoj sobi. 73

Pukovnik je oronuo otkako se ono prije dvije godine odvezao na Bjrndal da u starog Daga trai zajam kako bi isplatio dospjelu hipoteku na Borgland te vidio da je stari Dag kupio zalono pismo. Pukovnik je, dodue, i dalje mogao mirno ivjeti na Borglandu i bez obrauna uzimati iz gospodarstva to mu je trebalo, a stari Dag nije nikad onamo zakoraio; pukovnik je ve bio utuen zbog prijanje nevolje, a otkad ga je pogodilo ono sa zalonicom, vie nije bio ni za to. Gospoica Elizabeta, neko tako lijepa i obijesna, nije odonda izila iz kue. Bijae drugi tjedan u travnju, sunce sjalo, laki se oblaci nagonili nebom i ostavljali bijele pruge na svijetlom plavetnilu, a u visini kliktale eve. U zemlji sve bujalo i rasIo, voda tekla, curila i uborila u svim pukotinama i brazdama. Borglandski konjuar izveo pred vrata gospoiina tankonogog tamnosmeeg jahaeg konja. Timario ga je i etkao to je mogao bolje, ali kako je konj dvije godine stajao u konjunici a da se nije kretao, nije ga ovjek mogao dotjerati u red, a osim toga bijae kao da se jadan konj ne usuuje ni zakoraiti. Ali su momku javili iz kuhinje da gospoica eli izjahati, i tako mu nije bilo ni kud ni kamo nego se prihvatiti toga posla. I kakva se to misao gospoici zavrgla u glavi? Izjahati! Kad su dvije godine bili na miru, mogla je i dalje mirovati i pustiti druge na miru mislio konjuar dok se motao oko konja i nastojao da ga dotjera. Zakiljio je prema gospoici Elizabeti kad je gospoica, oholo i bez pozdrava, ba kao neko, prila i uzjahala. Res ko mu zafijuka njezin bi preko uha, dok je osorno upitala: to! ZSar se tako isti konj? Bi i opet prasnu, ovaj put po konju, a i ostruge su zacijelo duboko zabole, jer se konj stresao i digao glavu protisnuvi alostan njisak, a onda jo alosnije pokuao da zagrabi u trk; najposlije pokrenu noge i otkasa s dvorita pa niz drvored. Momak ostade gledajui za njim i pritiui uho rukom. Dok je tako stajao, promrsio je otprilike isto to je o njoj znao rei pukovnikov suludi brat Lorenc, koji je po Borglandu obilazio kao sablast: avo je ivu odnio! Dolje na kraju drvoreda gospoica Elizabeta susrete bijednu i jadno odjevenu djevojicu, kerku nekog radnika iz ume. Mala je zacijelo ula mnogo zla o gospoici, jer je odmah potrala u stranu, 74

bez pozdrava, oito da to prije izmakne odande. Ali gospoica Elizabeta zaustavi konja i povika: Stoj! Djevojica stade, a bi joj zafijuka s obje strane oko uiju: zabolje je kao da su joj odrezali oba uha. Debele masnice iskoie joj preko oba obraza i po vratu pod tankim pletenicama. Mala je vriskala da bijae strahota, a gospoica Elizabeta se uspravi u sedlu: Drugi put e se pokloniti i pozdraviti! Onda oinu konja i podbode ga ostrugama te odjaha u proljetno sunce, uspravna i jo lijepa, unato tome to je dvije godine provela izmeu etiri zida. Gore na dvoritu momak krenu u staju, s rukom na uhu. to treba da znae sve te promjene u posljednje vrijeme? Suludi je Lorenc dvije godine vrljao naokolo kako je htio, zalazio u staju, u prostor za poslugu i svuda, te su se zabavljali i smijali njegovu brbljanju; a sad, od Boia, dre ga opet u njegovoj sobi kao i prije to su ga drali, te smije vrtom proetati samo izjutra rano, prije nego to drugi ustanu. A sam pukovnik, koji se naokolo vukao kao sjena, poeo se opet pokazivati svuda. Doao je da pogleda konje one koji jo nisu prodani i staro orue i sve drugo, te je govorio kako sve oteeno valja opet dovesti u red. A sad eto i gospoice pojavila se i ona sa svojom starom zloudnou, prohtjelo joj se jahati. Gospotija na Borglandu nije dviju posljednjih godina imala veze ni s kim. Zatvorili su se, od srama to su izgubili sve te vie nemaju nikakve rijei na Borglandu, nego im valja ivjeti od milosti starog Daga Bjrndala. Zato su i malo uli i doznali o onome to se zbiva u svijetu; ali ih je u poznu jesen neoekivano posjetio neki inovnik to je ivio neto junije, i od njega su doznali kako su se mnoga nasljedna imanja oslobodila hipoteke i kako je u tu svrhu lako doi do papirnog novca. Pukovnik je bio bezvoljan i slomljen, i najposlije se moda osjeao zadovoljnim to netko jai i sposobniji upravlja golemim posjedom. Bio je i dovoljno razborit da spozna kako jo mnogo toga nedostaje na imanju, sve ako i nije velika stvar da uzajmi novac za otkup. U stoci i u konjima nije bilo obnove ve godine i godine, najbolje su ivotinje bile prodane, orue se nalazilo u beznadnom stanju, a zgrade propadale, kako to ve biva gdje siromatvo gloe toliko vremena. Da se obnovi to ne valja i nadoknadi to ne dostaje i za to treba novaca, a tu ne pomae papirni novac kao u otkupu. 75

Za to su potrebne vee svote, po pravoj dnevnoj vrijednosti, za svaku pojedinu ivotinju ili spravu. A valja priznati: starac s Bjrndala bio je u svakom pogledu ovjek na mjestu i nadasve pristojan. Prve godine, onda kad ih je pogodila nerodica, prepustio im je svu ljetinu i jo im priskoio u pomo, usrdno i obilno, a druge godine, koja je tako divno ponijela i urodila, sebi je odvezao tako malo da je njima na Borglandu ostalo svega u izobilju. Pukovnik nije znao za kolebanje u poimanju asti i dunosti; u njemu se to shvaanje uvrstilo tokom mnogih pokoljenja. Dobro je znao to i koliko za Borgland znai pomo koju mu je stari Dag pruao u ljudima, konjima i oruu. U svome ponosu smatrao je za nepoteno da sve to zahvati povrh vrijednosti to ih je stari Dag u valjanu novcu platio za zalono pismo. To bi mirisalo na neasnost. Ali ga je gospoica Elizabeta podbadala, i dan i no punila mu ui, sve dok najposlije nije najavio otkup. A da se pukovnik ne bi predomislio, uzela je njegovo pismo o najavi te ga tjedne i tjedne uvala kod sebe. Po oevim je rijeima i po njegovoj nedoumici znala da mnogo toga jo nedostaje na Borglandu, pa se prema tome ravnala i donijela svoju odluku. Nije htjela poslati pismo prije nego to ljudi s Bjrndala i ove godine ne obave proljetne radove na Borglandu. Sve ako Bjrndalci time i steknu pravo na etvu (a ona to nije znala posigurno), barem e zemlja biti obraena, pa e se Bjrndalci i dalje brinuti i raditi kako su i poeli, a njezin e otac dotle imati vremena da nae zajam i namakne potrebni novac i da nabavi ivotinje i orue. Odluila je da ne izlazi iz kue dok ne poalje pismo. A danas je u zraku tako divan dah proljea. Elizabeta se osjeala kao preporoena na pomisao da e otac i ona opet postati gospodari Borglanda kao i prije, a napose je uivala mislei kako li e se drati njezina nekadanja prijateljica Adelaida, koja se udala na Bjrndal kako li e se drati i kako e joj biti kad sazna da im je Borgland iskliznuo iz ruku. Elizabeta je danas naprosto morala van, na sunce, da jae starim putovima i da osjea ivot oko sebe poslije tolike povuenosti. Elizabeta von Gall, koju su nazivali zla, jaui skrenu iz borglandskog drvoreda malko na sjever, kuda put vodi prema Bjrndalu. 76

Svata su o njoj aputali. Ona je Torea Bjrndala natjerala da krene starim putem oko Borglanda u ponor u Djevianskoj dolini, jedne noi za mjeseine i nitko ga poslije nije vidio. Njezin kavalir one veeri, snani porunik von Margas, krenuo je one noi za njim, s maem, a Tore Bjrndal bijae bez oruja. Odonda se Margas nikad vie nije pojavio na Borglandu kau da je otiao iz zemlje i da je pao u Napoleonovoj vojsci. Jednom je na Borglandu pozvala Toreova brata, mladog Daga, da plee s njom, i cijelu je veer oblijetala oko njega; ali on nije mario za nju, nego ju je prezreo te je najposlije plesao s Adelaidom Barre, koja mu je zatim postala enom. Jest, mnogo se toga aputalo o gospoici Elizabeti, o njezinoj avolskoj zlobi i okrutnosti prema ljudima i jadnim ivotinjama. Sad je oholo jahala na sunanom sjaju i malko krenula prema sjeveru. Bila je tako kratkovida gospoica Elizabeta, ali su njene ui uhvatile zvuk, ula je kako kloparaju kola to dolaze ozgo iz ume, a uskoro ih i ugleda. Okrenula je tada konja i polako jahala natrag, prema drvoredu. Ali su kola ila za njom i ula na borglandski drvored. Ona nato ustavi konja da vidi tko se to vozi. Bio je to Syver Bakpaa, najstariji sluga s Bjrndala; iao je da pregleda orue to su ga lani ostavili na Borglandu da vidi ima li togod to bi trebalo popraviti prije proljetne sjetve. Tako su uvijek pravodobno radili na Bjrndalu i svagdje gdje je upravljao stari Dag. Gospoica je Elizabeta razabrala tko je, ali je i on svoje uo o njoj pa se sad dovezao vrsto i sigurno, da se proveze pokraj nje bez pozdrava, samo to su mu oi kratko pogledale prema njoj. Zar ne zna pozdraviti? I bi fijuknu zrakom, ali ga doeka vrsta aka najstarijeg sluge, istre joj ga iz ruke i bi, rastrgnut na etiri komada, odletje pred njezinim nosom u blato na cesti. Htio je Syver krenuti dalje, ali mu ona otrim glasom zapovijedi da stane. Van iz aleje povika Elizabeta. to trai ovdjeP O odgovori Syver htio sam da malko pogledam orue. Ovdje nitko nema nita da gleda! Nitko odande! Orue emo izbaciti ovamo na cestu. Tu ga moete uzeti. Tako mi je naredio stari Dag, i to on kae ja izvravam. Gospoica Elizabeta umirivae konja, jer ga u bijesu bijae 77

podbola ostrugama. Gledaj da se kupi odavde! Nitko odande nema vie to da trai ovdje! Kai tamo da otkupljujemo posjed, jest, odmah, sve je ve napisano! Napisano, moda polako e Syver ali ne i urueno, dosad, a sada je prekasno. I to rekavi otpljunu u velikom luku. Gospoica Elizabeta problijedje u licu kao kamen. Prekasno? proapta gotovo bez daha. Jest, za takvo to treba sada platiti u pravom novcu priklopi Syver. Prema zakonskoj procjeni. Juer je stiglo pismo od odvjetnika. I u tim rijeima Syver Bakpaa proveze se Elizabeti ispred nosa i nekako posebno zakrenu i uveze se na borglandsko dvorite. Ulazio je u sue i tropotao po njima, prevrtao drljae, plugove i lopate da je odzvanjalo cijelim imanjem. Dok je stari Dag bio pun obzira i nije tu na posjedu nikog uznemirivao, bio je Syver Bakpaa prava suprotnost. Znao je on kako je gospotija na Borglandu prezirala sve to je s Bjrndala, i ne samo njih nego sve ljude uope, a nije mu bila nepoznata ni zla ud gaspoiina, pa ga je upravo bridjelo da dohvati tu vraju enu i da joj protrese kosti ali kako e dohvaati takvu gospotiju? Stari mu je Dag kazao da je odgodio proljetnu obradu, jer je tu kao i drugdje oekivao otkup imanja, ali je onda iz grada stiglo pismo u kojem odvjetnik javlja kako su dolje u Kbenhavnu odredili kraj papirnom novcu: 5. travnja bio je posljednji dan za takva plaanja. Ubudue valja vriti procjenu. Syver je tu sam obraivao tlo kako ga je upuivao stari Dag. A da su u to uloene i da se tu kriju neisplative vrijednosti, poto se obavi propisana procjena u to je Syver bio tvrdo uvjeren i toliko vjerovao u svoj rad. A pravo na otkup, koje je prije trajalo petnaest godina, sada je ogranieno na pet, rekao je stari Dag. I da vidimo hoe li pukovnik i ona naduta koza sabrati tolike svate u tri godine to jo ostaju. Prije e pozelenjeti od muke. Takvim bogatstvom raspolae samo stari Dag, miljae Syver. Da je Syver na mjestu starog Daga, ne bi on imao milosti ni obzira prema eljadi kao to su ti Borglanani. I usred rada pripali lulu, te je puio i buio kao da je on gospodar na Borglandu. Pokazalo se da je sve tono to je rekao Syver Bakpaa. 78

Gospoica je Elizabeta poslala skoroteu opinskom glavaru i dobila odgovor da je suvie oklijevala. Poslije toga leala je dane i tjedne u postelji. I pukovnika je to ljuto smjerilo, sada kad se ve bio odluio. Ali je ve sutradan etao po svom vrtu, netko ga je uo gdje i zvidue ba kao u dobra stara vremena. Pitao se Syver hoe li se stari Dag rasrditi kad mu on ispria o svom sukobu s gospoicom. Hoe li se razljutiti i narediti da se gospotija pokupi s Borglanda? Ali ne, stari je Dag jednom obeao pukovniku da moe mirno ivjeti na Borglandu, do kraja svog ivota, i ne bi mu nikad palo na um da promijeni odluku, jer je stari Dag drao rije. Kad se vratio na Bjrndal, Syver Bakpaa opie dogaaj bez ikakve estine. Svoj je gnjev ve istutnjio na Borglandu, pa je sada mogao mirno pripovijedati o onome to se zbilo. Poto je ono primio povoljnu vijest to se tie otkupa, stari je Dag bio blag te je ozbiljno rekao Syveru: Mirne due moe pukovnika pozdravljati uljudno i s potovanjem, jer je neko bio vojnik. S Borglanda nisu nita javljali o otkupu, pa su ljudi s Bjrndala, kao i prije, s konjima krenuli na Borgland, na proljetne radove, poto su obavili sjetvu na Bjrndalu. Teki su plugovi elinim ralima orali dobru zemlju i urezivali brazde dublje nego to su se urezivale za svih stoljea prije Dagova vremena. A pukovnik stajao u vrtu iza grmlja i sjetno promatrao stari posjed svoga roda, dok su se gore u sobi gospoice Elizabete micale zavjese iza okana. Stari Dag nije vie bio nezadovoljan hodom pravde ni upravom u zemlji i vie nije lulu pripaljivao papirnim novcem. Ljetina je dobro ponijela, a na Borglandu bijae ba obil na etva. A u kasnu jesen doe jo jedan sini na Bjrndal.

79

XV
Tuv poglavar zao glavar, govorio narod o naelniku Kristoferu Tuvu. Imao taj opinski naelnik dva imanja i na svakome enu. S jednom je bio rastavljen zakonski, ali ne i ljubavno, kazivao svijet; a imao je on i drugih ljubavnih pria. Kad bi se zasitio, onda bi se kartao i opijao. Pripovijedalo se kako bi znao ljude s ceste silom odvlaiti svojoj kui te ih opijati i peruati u kartanju. A bijae istina i to: kad bi ljudi doli k njemu da plate dau ili da vrate dug, on bi ih nudio piem i s njima se kartao, te bi nesretnici odlazili kui temeljito poskubeni s veim dugom na odlasku nego na dolasku. Imao je golema, crna holtajnskog psa kojega je uvjebao u razliitim majstorijama. O toj paklenskoj ivotinji namatale se mnoge prie, ali se strana psina nije nikad vidjela danju. Kasno uveer, kad su karte klizile i ljudi buili nalivenih dua, a duhanski se dim povijao naelnikovim uredom kao gusta magla, iskrsnuo bi pas kao kakav duh iz ovog ili iz onog kuta nitko nije znao odakle te bi se smjestio pod stol za kojim se kartalo. Naelnik je mogao navratiti psa da se nakostrijei i da strahovito rei, mogao ga je natjerati da se nevjerojatno istegne uvis i podigne cio stol. Ljudi koji bi to prvi put vidjeli odjurili bi odande zaboravljajui dobiveni novac, a poslije ga ne bi nali. Mnogim je nesreama kumovao naelnik. Nekoga bi gurnuo u propast zavedavi ga da se opija, a drugome bi na kartama odnio i kuu i kuite. Bilo je i drugih vlasti u tom kraju, ali njihovim predstavnicima nije bilo uputno mijeati se u naelnikove poslove, kad ni njihovi nisu bili mnogo bolji.

Ljudi su sada kao i prije dolazili starom Dagu, dolazili iz bliza i daleka da u njega uzajme manje ili vee svote. A on ih putao da govore, bio strpljiv i sluao, ali ne samo rijei nego i preljev u glasu, da bi razabrao kada lau, dok su mu oi budno gledale ispod obrva. Golemoj je veini pomagao, i sve ee to su godine prolazile; a nije li kome vjerovao, traio bi ubiljebu, i mnogoga je koji prije nije bio za rad nauio da savjesno radi. Unato njegovoj odmakloj 80

dobi, vidjeli su njega i njegova vranca svuda i po svakom vremenu. Odlazio je da vidi kako je kod onih kojima je pomagao i njegove su rijei i upute na mnogim mjestima pomagale vie nego novac. Bio je on dijete krutih vremena u krutome umskom kraju. Radio je dane i dane i borio se godine i godine po svakakvu nevremenu te je stekao neizmjerno iskustvo, koje iz svoga ivota, a koje iz stare mudrosti to se prenosila s pokoljenja na pokoljenje. Silna je ozbiljnost leala u dranju starog Daga i u stavu to ga je davno zauzeo. Jednom je pronaao da je ovjeku dunost da stane na svoje noge, a kad jednom stane, dunost mu je i drugom u tome pomoi. A kad je jednom doao do te spoznaje, nije se zadovoljavao golim saznanjem, nego ga je provodio i u djelo. I gdje nije mogao sam dospjeti, onamo je slao najstarijeg slugu, Syvera. A gdje bijae krupno posrijedi, ondje se ipak pojavljivao sam stari Dag, uvijek. Meu onima to su dolazili starom Dagu i tuili mu se na svoju jadnu sudbinu, naao se i poneki to je spominjao naelnika, opijanje i kartanje, i udovinog psa. Stari se Dag malko sagnuo kad je drugi put uo o tome, ali bijae on ve star pa je i zaboravio.

Iz prednje dvorane na Bjrndalu vodila su vrata nalijevo u novu blagovaonicu ili prednju sobu. Nova je bila samo utoliko to ju je neko preuredio Jrn zvani Mangfoldig ili Mnogostrani. Prije je ondje bila kuhinja u dvije prostorije dok se nije podigla nova zgrada. A onda su te dvije prostorije preuredili i sastavili u jednu i tako dobili kao neku blagovaonicu ili prednju sobu sa stolom, naslonjaima, stolicama i pisaonikom sve u stilu sa starim namjetajem na imanju. Kapetan Klinge, koji je starom Dagu vodio knjige i bio mu pisar, tu je imao kao neku pisarnu, a poslije je to i bila pisarnica, s knjigama i papirima u ormaru i s tintom i gujim perima na stolu uz juni prozor. Bila je to prilina prostorija s velikim kaminom koji je zidan osobito iroko i visoko da pokrije otvor nad nekadanjim ognjitem u staroj kuhinji. Otkad je umro kapetan Klinge, nije na imanju bilo drugog pisara. A nije ga ni trebalo, jer nije bilo neke strke u novanim poslovima. Ali se dogaalo da je stari Dag imao da ondje togod prol ista i zabiljei. I tako bi ovda-onda sjedio u toj sobi i marljivo radio. A 81

Klingeov rukopis budio u njemu mnoge misli, te je gotovo zaboravljao po to je zapravo doao. Bijahu tako dobri prijatelji, on i Klinge, najposlije. Kapetan je sa svima svojim slabostima bio kao neko sredstvo koje je pokretalo misli u starom Dagu.

Jednog dana sjedio stari Dag u pisarnici za stolom kraj prozora i listao po papirima, ali su ga preplavile uspomene na Klingea: sjedio je zamiljen, podnimivi se, i kroz prozor gledao d olje na polja po kojima je jesen prevukla svoju halju. Lula mu leala na rubu stola, dogorijevala, dim joj se u svijetlim prugama povijao prema vatri u kaminu pa gore u dimnjak. Zaulo se na vratima kucanje iz prednje dvorane, bila je to gospoica Kruse s nekom enom to je dola iz nekog udaljenijeg naselja na jugu da govori s Dagom. ena se poklonila na vratima kad ih je gospoica Kruse zatvorila za njom, i jo se dva -tri puta poklonila dok je najposlije sjela u naslonja kraj kamina to joj ga je Dag ponudio. On se pak okrene prema njoj na svojoj okretnoj stolici to je nainjena po nacrtu kapetana Klingea, i najposlije, nakon opirna uvoda, ena izie s onim to joj je na srcu. Svjetlost s prozora i sjaj vatre iz kamina otkrivali su na njoj svu brigu i tugu to joj se duboko urezala na licu. Nije se usudila da pogleda u starog Daga. Njezine izraene ruke neprestano se micale, vukle pregau i prelazile preko nje, i sve se ena njihala naprijed i nazad dok je kazivala svoje. Ono to je kazivala odnosilo se na naelnika. Mu joj poao po zlu, upao u naelnikovu mreu, pa iz dana u dan ondje pije i karta se. Ne usuuje se da naelniku kae ne, jer je ve preko uiju zapao u dugove pa mora dalje igrati a dugovi rastu li, rastu. A kad se i dogodi da na kartama dobije, novac iezava, jer avolska ona psina obilazi oko stola, i ovjek je sav prestravljen te je vie mrtav negoli iv kad doe kui. Sad je naelnika i opet spopalo, te se ve dva dana kartaju... I samo Bog zna kako e se to zavriti ree ena naposljetku i duboko uzdahnu. Da, Bog to zna, moe bit sigurna strogo e stari Dag. ena je duboko utonula u svoj jad da se lecnula kad su Dagove tvrde rijei odjeknule sobom. Zbunjeno je kruila pogledom kad ju je neto meke upitao: 82

 to misli, hoe li se njih dvojica i veeras kartati? Odgovorila je kako to u njih moe potrajati i cio tjedan ako se naelniku prohtije. Stari Dag nije poznavao tu enu, ali je naskoro razabrao da poznaje njezina mua. Dvaput je pokuao da toga ovjeka svrati na pravi put pomaui ga tako to mu je otpisao dug, posudio mu konje i opominjao ga ozbiljnim rijeima. Provlaio je prste kroz kosu, stari Dag. Tanka koa na brazgotini nad sljepooicom, to je potjecala od neke tunjave u mladosti, zadrhtala, poela se trzati, usne mu se stisle, a brada se izboila. Moe, majice, sada u kuhinju, da se malo okrijepi, a ja u dotle upregnuti konja odluno e stari Dag. Bog mi bio na pomoi! uzviknu ena. Nee valjda naelniku? Opasno je to! Vrata se otro zatvorie za starim Dagom, a ena se uzvrpoljila i zbunjeno se okretala tamo-amo, ali je najposlije pola za njim i nala put u kuhinju gdje je prije razgovarala s gospoicom Kruse. Stari Dag vozio enu kui, a veer odmicala. ena ga je putem lijepo molila da prieka do sutra pa da onamo ode za bijela dana i nekoga povede sa sobom neka zbog nje ne srlja u nesreu. Opominjala ga neka se uzme u pamet, jer naelnik nije obian ovjek nego vlast. A povrhu, ima i psa u kojem je sam avo! strahovala ena. Stari Dag priveza konja za stup od dvorinih vrata te blatnjavom stazom krenu u tami prema naelnikovoj kui. Svjetlo iza zavjese, glasovi i udarci po stolu jasno mu kazivahu kamo mu valja usmjeriti. Doao je do ulaza. Vrata nisu bila zakljuana; krenuo je onamo odakle su se uli glasovi. Mislio je da zbog psa ponese pitolj pokojnog kapetana i sjekiru. Ali nije ponio ni jedno ni drugo. Jednom u mladosti umalo to nije i bez oruja postao ubojica. Morao je paziti. Doao je do naelnikove pisarne i otvorio vrata. Uareno naelnikovo lice s ukoenim, od rakije pocrvenjelim oima sjalo se kroz oblake dima nad plamenom svijee, na kojem je upravo pripaljivao glinenu lulu. 83

I usred svoga pijanstva naelnik je osjeao toliko potovanja prema starom Dagu da mu je ispala lula iz ruke, a on ostao sjedei i buljio ukoenih oiju. Ostala trojica to su sjedila za stolom, upiljie u strahu pogled prema vratima, dok su im glave, u kojima se puilo od pia, klimajui padale prema stolu. Stari Dag zovnu po imenu mua one ene i strogo mu naredi da poe s njim. Ali se tada tre naelnik, vrati se u nj ivot. Neko je bio snaan momak, i sva nepodoptina u kojoj je ogrezao jo ga nije toliko sruila da bijes ne bi u njemu probudio neto prijanje snage i napritosti. Kleo je najstranije to je stari Dag ikad uo a onda u isti mah navalie na Daga i naelnik i golemi pas. Dag je bio star, istina je, ali u njegovoj glavi nije se puila rakija; osim toga, u svojoj mladosti mnogo je puta morao sunuti u borbu protiv ovjeka i protiv ivotinje, munjevito brzo. Jednom je sa sjekirom to je zujala u njegovoj ruci stajao usred vujeg opora, a istodobno udarao nogama, i njegovo je stopalo razbilo mnogu vuju njuku i prebilo mnogu vuju kimu. Samo jedan jedini udarac dlanom u bradu i naelnik pade nauznak, povukavi jednu stolicu sa sobom, a pas divlje zaurla da je odjeknulo cijelom kuom. Ali stari Dag zakorai samo korak naprijed i stopalom prebi psini kimu, i urlanje prestade. Zatim dohvati ovjeka po koga je doao te ga gurnu prema vrati ma, a prije nego to je i sam poao za njim baci svijeu sa stola, tako da je soba ostala u gustom mraku. Vani svojski izmlati ovjeka, ugura ga u kola, odveze ga kui i izrui eni, a na kraju mu zaprijeti da e mu polomiti kosti ako jo ikad prijee preko naelnikova praga ili pak dodirne kartu. Naelnik nije imao razloga da trubi o onome to se dogodilo, ali su ostala trojica pripovijedala svoje prenosili su to su vidjeli u svome pijanstvu, a to nije bila malenkost. Po njihovu, stari je Dag razlupao stolice u sobi, a psa zavitlao do tavanice, tako da je iz njega izletio avo strano zavijajui i sa sobom odnio svjetlo kad je prolazio kroza zid. To jo bijae najmanje to se govorilo, jer se pria namatala kao klupko. Ali je ostala istina da je Dag nae lniku oitao molitvu i da je zauvijek dokrajio njegove arolije sa psom.

84

XVI
Dolo proljee 1812, ali zapravo nije bilo proljea sama kia i mokrina. Na mnogim mjestima sijali su istom oko Svetog Olafa. Ni od ljeta ne bijae nita, samo kie i oluje. I jesen izostala, ali je zato zima uranila, i jo kakva! Jedne noi poetkom rujna oinuo mraz i sve sprljio crn i smeuran postao svaki plod, sve se sparuilo i nagnjilo od ega su ljudi imali ivjeti cijelu dugu godinu. A snijeg odmah opraio i prevukao svoj bijeli mrtvaki pokrov preko polja, brda i nizina. Unato obilnom rodu posljednjih dviju godina stari Dag nije prodavao ita. Mogao je za ito dobiti hrpe papirnog novca, ali se time nisu mogli hraniti ni ljudi ni stoka. Sjeao se ne samo gladne godine 1810, nego je imao na umu i prijanje o kojima je uo. Kod najpouzdanijih ljudi sagradio je itnice i spremita i ondje je spremio sve vikove. Sada je u rano ljeto razaslao svoje ljude svuda gdje mu bijahu spremita: bijae to glavom Syver Bakpaa, s kovaem i stolarom i s tekim bravama. Sva su okna bila uvrena i zakovana, sva vrata zabravljena i zakljuana, a kljuevi bili objeeni o kuke u sobi gospoice Kruse. Dolje u naselju, u zaklonu kua i ivica, stajale u pramioku male povrine zatiene od najljue studeni, na umskim krevinama rastao krumpir na junim padinama, a i na Bjrndalu ume su poneto prijeile nadiranje hladnoe. Ali vani na Borglandu, na otvorenim poljima, tamo je studen sve unitavala i pokrivala snijegom. Crna godina. Svuda se te godine, prema zimi, vidjeli odrasli i djeca mlitava i podbuhla tijela i uta lica od gladi, od kruha mijeana s korom i od puste vlage i mokrine. Srdobolja harala na sve strane, smrt kosila nemilice, a iz staja dopiralo alosno mukanje i blejanje ivotinja to su se ruile od gladi. I na Bjrndalu su tanko jeli. Stari je Dag tedio. Nitko nije mogao znati koliko e trajati nevolja. Ali je Boi bio kao uvijek. Najprije kaa, za podlogu, a onda 85

meso i slanina. Marljivo se klalo, a jo se marljivije, po zapovijedi starog Daga, postavljale zamke i stupice, jame i mree. uma e nas spasiti ako se potrudimo da uzmemo ono to nam ona moe dati govorio stari Dag. A uma je zaista davala mnogo toga: mahovine i trave, lia i mesa, riba i ptica.

Sa svih strana dolazili oni koji bijahu ovisni o starom Dagu, i svi su dobivali poneto. Javio se i ponetko od onih to su otkupili i ponovno stekli svoje imanje. Sad su ga htjeli Dagu dati za vreu ita. A Dag stajao i provlaio ruku kroz kosu, premiljao. Onda i oni dobie svoje, bez protuvrijednosti. Imali su poslije o emu razgovarati. Cijele zime ljudi neprestano dolazili, a stari Dag davao, ali je morao ostaviti ita i za proljetnu sjetvu. Jednog dana u rano proljee doe naelnikov momak, petnaestogodinjak pjegava lica i prasta nosa, da se raspita ima li u starog Daga ita. Za opinski magazin ree momak. Tada se zatrao stari Dag, pa je kasnije morao izbrojiti mnogo talira globe. epao je momka za iju i ubacio ga u njegova kola, a onda oinuo kobilu, sve bez ijedne rijei. Kad je kobila zagrabila s bjrndalskog dvorita, Dag je jo dugo gledao za naelnikovim kolima, mrk i pun prijetnje. Opinski magazin? A zar stari Dag nije dijelio i bez opinskog magazina? I jo koliko! A zar je sebi doputao previe? I je li on ikad iao u opinski magazin da prosjai ili itko od njegovih ljudi? Za ito to ga je izdijelio mogao je, da ga je lani prodao, dobiti hrpe papirnog novca i njime zatrpati naelnikova momka. Jest, raestio se stari Dag. Imao je i on pravo d a se jednom naljuti. Ispod klimavih podnica u spremitima, s tavana ljetnih staja, iz zakljuanih sanduka i sa svih moguih mjesta vadili su na Bjrndalu u to gladno proljetno doba ito za sjetvu. I nikada jo nisu brazde bile uzorane tako nagusto i nikad brane nisu branale tako temeljito kao u proljee 1813. pod strogim nadzorom Syverovim. Ni jedna 86

jedina aka ita to ga je stari Dag sauvao za sjetvu nije smjela otii nastranu. Syver je dobio upute i bio stroi negoli i sam stari Dag. Svako zrno trebalo je doi u zemlju, a onda su ga brane odmah branale. Nije bilo nita ni za vrapce ni za vrane ni jednog zrna te godine. Radije su sjeme dublje posijali, ma niklo i neto kasnije. Ali dugo je vrijeme, neizmjerno dugo, od sjetve pa do zrela ita. itava vjenost za onoga koji je ve napol mrtav od gladi jo prije proljea. Mnogima bijae tako te crne godine. I svi su dolazili na Bjrndal svi koji su imali neko pravo, a i mnogi drugi. Pouzdavali su se u starog Daga vie nego u vlasti, vie nego u vladu i u kralja. Vjerovali su da je naprosto arobnjak, jer su toliki pripovijedali kako su od njega dobili ita. Uza svu svoju nepokolebljivost i vrstou imao je stari Dag jednu slabost, jedno ranjivo mjesto. Je li tkogod njemu, doao u nevolji i sasvim uvjeren u pomo, onda Stari Dag nije mogao rei ne. A gdje srce zbori, esto biva krivo, pa je tako i na Bjrndalu najposlije polo krivo. Stari Dag jednog dana pregledao zalihe, pa se pokazalo da nee dostajati do etve. Konji ili u grad kao i prije vozili onamo krzna da bi se za njih neto kupilo, ali ita nije bilo, nije se moglo kupiti. Stizala su i pisma, i jednog dana stari se Dag odvezao u grad. Ro ak Holder u jednome pismu spomenuo mu neto o tome kako srebro u Hamburgu znai brodove na moru, a brodovi na moru mogli bi znaiti ito, bude li sree. U kasno ljeto kad je nevolja ve toliko pritisla da su ljudi od gladi padali po cestama i umirali, doveze se neki ovjek na Bjrndal, kako bijae dogovoreno za sluaj da stigne brod. Dovezao se na kolima to bijahu puna penice; rai nigdje nije bilo. Imao je i pismo u kojem Holder poruuje da konji mogu doi. Stari Dag prie zapadnom prozoru u velikoj sobi, kao za mlaih godina kad su mu stizala vana pisma, i ondje uze da ita to mu javljaju iz grada. Poto je proitao pismo, ponovno ga savi i baci u prazni kamin, a onda poput sjevernog jelena pro e kroza sobe pa van. Srebro je zaigrao, za sebe, a neto i za roaka Holdera, da otpremi brod, i eto je uspio. Syver Bakpaa dobio je nekoliko odreitih uputa, i konj za konjem krenu prema jugu. Nikad u ravnici 87

nisu vidjeli takva prizora kao sada kad su bjrndalski vranci stizali jedan za drugim. Brod moe nevjerojatno mnogo ukrcati, a taj je mnogo ukrcao, golem dio za Holdera, a za starog Daga koliko mu je trebalo do etve i jo dobrano povrh toga da je mogao i prodati. Ali samo za srebro rekao je Stari Dag jer sam i ja srebrom platio. Srebra nije bilo u zemlji, tako se barem govorilo, ali su sada svi iznosili stare talire i drugo, te je stari Dag dobio vie srebra nego to je izdao, a imao je i svoje ito povrhu. I opet emo tako ree roak Holder tako moemo zaraditi. Neu, imam dovoljno novaca odgovori stari Dag. I tako se obistinilo to je svijet govorio, pokazalo se da stari Dag umije arati. Uskos svim vlastima i kraljevskim odredbama, arolijom je namaknuo ito i dao ga u ruke siromaha. Nikada nije bilo sasvim zlo njegovim ljudima ni na Bjrndalu ni u naselju, a ni u umama. Jo je bilo neto zrnja na dnu ambar i spremit, a sad je stiglo drugo ito. Ali ozdo dolazili izgladnjeli pripoljci, i zacijelo je uivao to im moe pokazati svoju mo tako su ljudi govorili, a moda su imali i pravo ali je od njegove volje nastalo ito, a ito je znailo ivot. Da je stari Dag spasio mnoge, male i velike, iz ralja smrti u to doba u to nitko nije sumnjao. Poslije toga krenuo je na obilazak po umi, koji mu nije bio uobiajen, i dobro se ogledao naokolo. Naao je zgodno povieno mjesto odakle je mogao daleko dogledati. I gledajui tako u dalj prebirae po mislima. ito je dolazilo od srebra, a srebro od uma. Srebro bijae neprolazno kao i ume. Dao ga je za ito ali mu se srebro vraalo. Tako bijae i sa umom. Vraale se ma koliko ih sjekli vjene kao srebro.

XVII
Bijae lijepa jesen, etva dobra, i sve na Bjrndalu ilo po volji staroga Daga. Zima godine 1814. bila otra, studen stezala, ljudi u 88

gradu i drugdje muku muili, a na Bjrndalu gorjela vatra u kaminima sve hukui, k uvijek za hladna vremena. Major Barre doao u goste i pripovijedao o krupnim dogaajima to su se zbili vani u svijetu i o tome kako je na Sjeveru sklopljen mir. Potkraj mjeseca veljae doao je opet te je kiptei od bijesa kazivao kako je kralj u Kbenhavnu odstupio Norveku vedskoj, sve bez maa. to veli na to? na kraju e major upitati starog Daga. Danci ili vedi, meni svejedno. Major na to poskoi kao da su ga ilom podboli: Ali su vedi na zakleti neprijatelj! zagrmje on. Hja doeka stari Dag jednom vedi izmlatili nas, drugi put mi njih, tu je raun ist. Ali u svojim povijesnim knjigama ne mogu nai drugo doli da smo Dance vrsto dohvatili kad god smo ukrstili oruje, a ipak su oni vladali u naoj zemlji stoljea i stoljea. A to mi ne izgleda ist i poten posao. Major sjede razoaran. I o tome je stari Dag imao svoje miljenje, i njegov je pogled sezao daleko u prolost, toliko daleko da ga major nije mogao slijediti. I, ruku na srce, sud mu bijae ispravan. Ali opet e major, jo uvijek bijesan dobiti vedskog kralja! Za svega njegova vojnikog vijeka vedi bijahu neprijatelji. Major nije mogao prijei preko toga. Za nj to bijae isto to i predati se neprijatelju, a to nije bilo po njegovoj udi. Hm oporo e stari Dag taj Christian Frederik, oko koga svi oblijeu i koga svi slavite u naem glavnom gradu, veliki je enskar, koliko sam uo. A novi kralj u vedskoj, Carl Johan, taj se namirisao baruta. Stari je Dag ustao; kao prijetnja pojavio se njegov snani lik u odsjaju vatre iz kamina u prednjoj dvorani, gdje su sjedili, i osjeala se snaga u njegovu glasu kad je rekao: Mislim, uostalom, da bismo mogli sami sobom upravljati, bez Danaca i bez veda, kao to je bilo u staro doba. A ako za to nismo kadri, onda mi je svejedno da li nad nama vladaju oni s juga ili oni s istoka. Ovdje na Bjrndalu svoji smo na svome, i u to ime mogla bi nam gospoica Kruse donijeti ae. to veli na to? Neka tvrdoa, gotovo divljina, izbijala iz starog Daga za prvih rijei oito se bijae u njegovoj najdubljoj unutranjosti javilo neto prastaro, a onda je to prekrio ljubaznim obratom na kraju. 89

askali su uz jako pie do kasne veeri i proveli su tako ugodne asove. Ali major tu veer nije bio tako hitar na rijei kao inae. Zagnao se u misli. Prvi put je, eto, osjetio neto od D agove prirode, ugledao ga onakva kakav bijae iznutra, pod korom svoje svakodnevne vanjtine. Na to prije nije mislio. Ali bijae razumljivo da ovjek koji je u ivotu toliko toga uradio i stvorio zapravo u sebi krije neobinu snagu. Major je ve i prije uo da se Norveka treba osloboditi i onih s juga i onih s istoka, ma kako moni bili neprijatelji. Ali je on to uzimao za puke rodoljubne fraze, bijae mu to prazan govor. A sada, gdje je sa tolikom silinom izbilo iz samog starog Daga, iz njegove unutranjosti, bilo mu je neto vie nego gola fraza. U majorovim krugovima mnogi su uli za starog Daga. Zanimalo bi ih da uju to je rekao. U njihovoj bespomonosti moglo bi im to uliti snage. Stari Dag sve je manje mario za vanjski svijet. Unuci su rasli, jednome sada bijahu tri, a drugome dvije godine. Stariji malian vrljao posvuda, a manji za njim tapkao na krivim noicama i tepao. Stari Dag mnogo se bavio dvojicom maliana, njihovim djetinjim mislima i njihovim malim svijetom, te je sve zapaao i mogao se u sve uivjeti. Traio je da mu koijai na povratku iz grada donose slatkie i razliite sitnice, te bi subotom uveer sjedio pred kaminom u prednjoj dvorani, s jednim unuetom na svakom koljenu, i tada bi vadio slatkie iz depova i nastojao da im pripovijeda togod to bi bila bajka barem za matu starijeg maliana. I Adelaida je sjedila u velikom naslonjau kraj kamina, sa svojim runim radom. Ali kad bi se tu naao i mladi Dag, onda djed nije za unuke imao nikakve bajke. Otac i sin uvijek su se tuili i sustezali jedan pred drugim, i zacijelo je starom Dagu postalo jasno kako se nikad nije bavio svojim sinovima koliko se bavio unucima. Zaredali tako ugodni dani na velikom, tamnom dvoru. Adelaida bijae sretna zbog djece i zbog djedove radosti s unucima i zbog toga to je mladi Dag sada sve vie bio kod kue. Rijetko se kad zadravao u staroj ognjenici, sve je vie svog oruja i orua prenosio u sobu do njezine. Poeo se zanimati i za njezine knjige te je mnogu ugodnu veer sjedio kraj kamina i itao. Maliani su jurili k njemu kad bi doao kui. Stariji je imao kreveti u Dagovoj sobi, i svakog jutra, kad bi otac bio kod kue, capkao bi preko sobe u oevu postelju i ondje bi legao i snivao jutarnji san, priljubivi se uza iroka oeva lea. 90

Koliko god se mladi Dag sustezao da pokae osjeaje, ipak je Adelaida opazila da djeca nisu meu posljednjim razlozima s kojih joj mu ee ostaje kod kue. Kad bi doao, njima bijae upravljen njegov prvi pogled, a isto tako i posljednji kad bi odlazio. A kad je mislio da ga ona ne vidi, znao bi, dok bi sjedio s malianima na krilu, i rukom prelaziti po njihovim ruicama i noicama, kao da se udi kako su divno oblikovani ti siuni ljudski udovi.

91

DRUGI DIO I
Srea je nestalan gost u ljudskom ivotu. Nitko ne zna kada ta goa dolazi, nitko ne zna kada odlazi. Adelaida je, kao svaki ovjek, za tekih godina prieljkivala sreu i eznula za njom. I javila joj se srea, vea nego to se ikad usudila da povjeruje i da joj se ponada. Ali nije bila sasvim sigurna da e srea i potrajati. U najsvjetlijim trenucima znala bi osjetiti srh nemira i tjeskobe. Zacijelo e se neto dogoditi. Tako joj lijepo ne moe biti cijelog ivota. Ali kad bi malo promislila, nije vidjela nikakve opasnosti, nije vidjela odakle bi to nesrea mogla banuti. U carstvu starog Daga bijae tako sigurno. Poetkom oujka oboljelo mlae dijete. Uarenih obraza i sjajnih oiju vikalo je i dan i no za majkom, a lealo je u tekom bunilu i kaljalo toliko da mu se cijelo tijelo grilo. A onda umrije Adelaidin sini. Ne moe se rijeima iskazati koliko je troje ljudi na Bjrndalu bilo izvan sebe zbog toga nenadanog i neshvatljivog dogaaja. Adelaida je i dan i no sjedila kraj djeteta, a Dag i njegov otac obilazili kao sjene oko postelje oboljelog maliana i stajali bespomoni, kao nijeme preplaene ivotinje. Pozvali su lijenika iz upe na jugu, i on je sve pokuao, ali ljudska mo nije nita mogla. Jedne veeri, kad se mladi Dag vratio s kratka obilaska po umi, sjedila Adelaida u njegovoj sobi kraj postelje starijeg djeteta. Grcala je u plau. Dijete je juer bilo pokunjeno, jutros se razboljelo, a veeras lealo u vruici te plakalo i vikalo. Jedva je to uspjela izrei koliko se guila u suzama. Dag izae bez ijedne rijei, potrai Syvera i naloi mu da odmah upregne i poe po lijenika. Cijelu tu no i jo mnogo dana i noi sjedili su Adelaida i Dag 92

uz malianovu postelju, izlazili i ulazili te opet sjedali, gotovo bez svijesti. I stari je Dag vjerno sjedio kraj postelje svog unuka, a inae se ponajvie saginjao nad biblijom i drugim nabonim knjigama, uz zapadni prozor u velikoj sobi. Lijevom je rukom trljao elo i prolazio njome kroz kosu, to mu se neobino ovjesila preko uiju. Kadikad bi izvadio rubac iz depa i otirao njime oi i nos, a kadikad golom rukom. U kratko vrijeme toliko se poruio i pogrbio. Adelaida je nasamu oajno plakala zbog mlaeg djeteta, a ni pred drugima nije ba mogla uvijek suzdravati jecanje. Sad je strano plakala i tuila ne osvrui se na druge. Jad ju satro, bol ju slomila. Sav njezin priroeni ponos, sve njezino naueno svladavanje sve je to otilo u asovima straha i oaja kraj postelje bolesnog sinia. I mladi Dag morao se ovda-onda okrenuti i nadlanicom prijei preko oiju, a uzglavlje mu u to doba esto bijae vlano. Jedne veeri Adelaida klonu kraj postelje bolesnog maliana i ostade leei, i nije se probudila kad ju je Dag podigao, odnio u postelju i pokrio. Tolike je dane provela kraj djeteta i tolike noi probdjela. Kasnije te veeri doe gore stari Dag i tako su uz djeji krevet sjedili stari i mladi Dag, dok su se takali tromi noni sati. Na stolu uz malianovu postelju gorjela svijea u nisku eljeznom svijenjaku. Svijea bila neto nakrivljena, tako da se mosur loja, to se topio, slijevao na jednu stranu. Mladi Dag sjedio okrenut od svjetla, a stari tupo gledao u plamen, dok je oslukiva o kratko i teko disanje malianovo. Gledao je u svjetlo i promatrao kako je izgorjeli vrak stijenja s curkom loja zastao na rubu svijenjaka i poeo ondje gorjeti kao drugi stijenj pokraj svijee. Od onoga to je gledao nita nije prodiralo u njegovu svijest, pa zato i nije useknuo svijeu, premda su mu oi zurile u mali plamen koji je otapao svijeu pri dnu, tako da se poela naginjati. Odjednom se stari Dag prenu i rairi oi, kao da je ukoeni pogled istom sada onamo trgnuo. Svijea je pala iz svijenjaka i leala na stolu i gorjela na oba kraja. Leden srh proe mu tijelom, ali nije smogao snage da ustane i da usadi svijeu nije vie imao snage ni za to. U svijesti mu iskrsnu jedna od prastarih izreka Ane Hamarrb, a kazivala je otprilike: gdje svijea gori s oba kraja, tamo se smrt prikrada. Nije se usudio da pogleda prema malianovoj postelji ni prema 93

mladom Dagu. Samo je zurio u svijeu to je leala na stolu i top ila se, dok su joj oba plamena pucketala i svjetlmrcala; ali je uhom hvatao disaj malog bolesnika. U posteljici sve utihnulo ni daha vie. Mladi Dag naglo ustade i sae se nad posteljicu. Ugasio se ivot i toga njegova sina. Gledao je u mala usta to bijahu poluotvorena: male im usne razdvojio umoran i muan smijeak. Bijelo se i neobino sjali zubi meu vilicama. I oi bijahu poluotvorene, s bijelim sjajem pod modrikastim vjeama s dugim trepavicama. Zlatna kosa lijepila se na elu i sljepooicama, cijelo lice bijae tako bespomono, iscrpljeno, umorno. Najposlije ustane i stari Dag. Dostajao mu je letimian pogled na maliana. Brzo se okrene te izie; prinio je obje ruke licu. Dugo je i dugo mladi Dag stajao uz postelju svoga sina, suze mu tekle niz lice i kapale dolje na plahte. A svijea gorjela i topila se po stolu, plamen najposlije zahvatio i drvenu plou ve se poeo osjeati vonj paljevine dok je Dag napokon opazio. Adelaidi bijae da izludi od boli i jada to je spavala dok je sinak izdahnuo. Kad se probudila iz tekoga sna i razabrala to se zbilo, sva je bila izvan sebe, sva izludjela, bijae kao zvijer u oaju, te se u neizmjernoj boli skvrila i naricala nad mrtvim siniem. Unn Hamarrb dola je i sada, kao to je dola i onda kad se malian rodio i kao to je dola kad je umrlo mlae dijete. Pripremala je sve to je potrebno i brinula se o svemu. S gospoicom Kruse i sa Syverom pripremila je i obavila sve to je valjalo obaviti, i najposlije su mrtvog maliana poloili na odar. Tako su na Bjrndalu doekali proljee 1814. Kad je sve prolo, Adelaida se osjeala jadnijom, negoli ikad u svome ivotu. Svaka stvar u njezinoj sobi sjeala ju je na maliane, sve su to dodirivale njihove ruice, stariji je tako radoznalo zapitkivao to je ovo, emu ono, i zato je ovo ili ono ba u sobi. A u ladicama leala njihova djeja odjea. Ali su prolazili dani i noi i u tjedne se krunili, a njezine misli, kao i misli drugih ljudi, nisu se vjeno mogle zadravati samo kod 94

pokojnika. Mrtvi su mrtvi, a ona je na ivotu, bol i tuga pretvorila se u enju za njima i za ivotom a enja se pretoila u jad nad samom sobom. etiri sretne godine provedene na Bjrndalu osjeala je kao neko ruglo i sramotu. Samo su joj djeca davala pravo da bude i da se osjea pripadnikom Bjrndala. Po njima je ula u rod s ljudima na Bjrndalu po svem onom to je bilo pa prolo. Sada, kad vie nema djece, ona je opet izvan toga dvora tuinka i usamljena jadnica za koju nitko ne mari. I stari Dag, koji je prije nalazio mnogo ljubaznih rijei za nju, sad je naokolo iao nijem i duboko pognut, i najradije bi krenuo ustranu kad bi ona naila. Jednog dana stie mu pismo od njegova odvjetnika. Javljao mu odvjetnik da je davno proao posljednji dan petgodinjeg roka za otkup Borglanda i da je Dag sada nepovredljiv vlasnik toga posjeda. Zguvao je pismo i bacio ga u kamin, u vatru. To je uinio toga dana. Ali se kasnije moglo vidjeti da se neim ivo bavi. Na licu mu se javila kruta crta, neto tvrdokorno. Jednog dana sjedne za stol kraj zapadnog prozora u velikoj sobi. Kroz otvoren prozor pogled mu klizne po obroncima to su se prekrili proljetnim zelenilom. U mislima mu se neprestano vraala muna slika: svijea na stolu kraj mrtvake postelje i ne toliko sama svijea koliko ona izreka Ane Hamarrb. Pod njegove stare dane u duh mu poela prodirati spoznaja da stare izreke ne treba uzimati ba doslovno. esto kriju dublji smisao; a izreka o svijei zvuala je tako neobino. Nikad ne bi pomislio da je mogue da svijea sama od sebe pone gorjeti na oba kraja, ali je, eto, vidio roenim oima. I kako je sve bilo shvatljivo ba uz mrtvaku postelju. Jer ljudi tada misle na drugo, a ne na to da useknu svijeu. Ali stare izreke nisu samo kazivale da je svijea koja tako gori znak smrti kazivale su i o tome kako ovjek koji svijeu svog ivota pripali s obje strane, mora tijelom uvenuti, a novi ivot to ga na svijet donese, smrt mu brzo sa sobom odnese. Takav otprilike bijae zakljuak. Stari je Dag razmiljao. Otac njegove ene, trgovac Holder, bio je uivalac. On je svijeu svog ivota zapalio na oba kraja, i umro je razmjerno rano, a tako i njegove keri. Gospoica Doroteja nikad zapravo nije bila zdrava. Od Dagove dvojice sinova, to ih je imao s Terezom, jednog je 95

upropastila pohota i zadesila nesrea, te je umro mlad, a ki to ju je Tereza nosila pod srcem dola je na svijet mrtva, bijae nedonoe. To je jedna strana. A na drugoj se nalazi major, Adelaidin otac. Bio je zapleten u nekakve novane poslove ili prljavtine zbog ena, rastao se sa svojom enom te je prerano otpremljen iz slube. I, koliko je stari Dag mogao razabrati, major nije mario za drugo doli za dobro jelo i jako pie, nalazio se na Bjrndalu ili tamo u gradu. I on je svijeu svog ivota zapalio na oba kraja, taj major. Dag nije brzao, kao u mladosti, da krivnju za zlo koje se dogodilo svali na Svevinjeg. Valja razvidjeti nije li dio krivnje i na njemu. Adelaida je ki majora Barrea, i Dag je znao da je premuila mnoge teke godine. Ako i jest lijepa i naoita, ono ipak moglo je u njoj biti nezdrave krvi. Mladi je Dag sve svoje dane proveo u umi i na zraku, a od toga se krv jaa. Snaan je, zdrav i otporan, to je sigurno. Ali da je on ujedno i unuk trgovca Holdera, o tome nema sumnje. I misli se starog Daga vratie dvojici nedunih maliana koji su se morali tako rano rastati sa ivotom. Je li to zbog zlih djela to su ih njihovi preci poinili prema samima sebi? Podigne desnu ruku i nadlanicom prijee preko oiju. Jo je dugo sjedio i gledao u obronke na zapadu, u njeno zelenilo kojim se drvee poelo zaodijevati. Slika starijeg maliana kako lei na odru tiho je klizila pred njim. Bio je djeai tako lijep kad su ga uredili za odar, ali bolnih crta nisu uspjeli maknuti. Upravo je cvao dok je bio na ivotu, ali nije imao krvi da se odupre prvoj bolesti, miljae stari Dag.

II
Prolazili dani, a stari Dag poeo hodati neto vreg koraka. Mnogi su ga jadi zadesili u ivotu, ali se svaki put ponovno uspravio. Je li to opet dolazio k sebi, oporavljao se taj nerazorivi starac? Major doao u posjet i pripovijedao o dravnom saboru koji se upravo sastao u Eidsvollu i o velikim dogaajima to su se zbili u zemlji i u svijetu. alost to je ispunjala kuu bijae kanda daleko od njegovih misli. Govorio je kako mora doi do rata sa vedima i 96

savjetovao starom Dagu da oisti sve svoje oruje, da lijeva metke i da se vjeba u gaanju. Bijahu li posrijedi majorove rijei ili je starog Daga snalo togod drugo, ali se dogodilo ono to nije ve mnoge godine: sutradan u rano jutro vidjee ga gdje preko dvorita ide s pukom o ramenu i kree prema umi. Kad se podveer vraao, nosio je dobran sveanj snjenih jarebica. Majoru je kazao da je bio malko u umi. Nije spomenuo kako je iao da iskua svoje staro umijee u gaanju. Major je ovaj put brzo otputovao. Na Bjrndalu nije vie bilo ugodno kao neko. Ki je provaljivala u pla i na najmanju rije, a stari Dag, ako i jest preda nj stavio dosta rakije, nije pio, nego je majora u tome ostavljao sama. Sutradan po majorovu odlasku stari je Dag rano ustao. Obrijao se, premda je tjedan istom poeo, iziao je iz kue i krenuo na jutarnju etnju kao prije tri-etiri godine. Zatim se vratio, uao u svoju lonicu, otkljuao veliku krinju i poeo kopkati u jednome od njezinih pregradaka; ovda-onda izvadio bi kakvu stvaricu to se sjala, a onda, zanesen u misli, sve stavio na prijanje mjesto i zakljuao. Malo kasnije uputio se prema staji i neto rekao Syveru. Nije dugo potrajalo te konj bijae upregnut u kola, a stari se Dag pope i odveze. Silno su se zaudili na Hamarrbu kad je stari Dag s kolima skrenuo s puta, dovezao se na njihovo dvorite sve do vrata i tu siao. Prijateljski se pozdravio s onima koji su izili da ga doekaju. vrsto je stisnuo ruku starom rnu, koji je premaio osamdesetu, a bio unuk Ane i otac Unne Hamarrb. Na Hamarrbu bijae mnogo eljadi, stare i mlade. Sad se sve jedno za drugim oduljalo u sobu i posjedalo du zidova, na nekoj udaljenosti od starog Daga iz potovanja prema njemu; ali su morali unutra da ga dobro vide sada kad im je tako blizu. Svi su se pitali to li znai taj posjet. Stari rn sjeo za stol. Unn donijela rakiju i dvije ae, jednu za Daga, a drugu za rna, ali nita za ostale. Dag je malo mario za ono to je rn govorio o vremenu, o proljeu i o sjetvi, i samo bi tu i tamo kratko potvrdio. Dagovo vrsto lice nekako je oronulo, obrve mu pale na oi, ali je pogled klizio du zidova i promatrao eljad to je ondje sjedila bijae taj 97

pogled kao da neto trai. Najposlije se soba polako isprazni, nestade eljadi: izili su kako su i uli, sve jedno za drugim. Naposljetku ustade i rn, a Unn ostade sa starim Dagom sama za stolom. Kad stari Dag nema na srcu nita to bi se ticalo starog rna, nita u vezi s dvorom i gospodarstvom, i kad ne trai nikakvih obavijesti, onda je zacijela posrijedi njegova alost i moda eli razgovarati s Unnom da doe na Bjrndal i da tjei Adelaidu. Tko ivi meu utljivim ljudima, taj naui da im pogaa misli i onda se po tome ravna. Nije bilo mnogo rijei ni izmeu Daga i Unne, ali dok su tako sjedili, ue Unnina ki. Bijae u svojoj osamnaestoj godini, a silno nalik na majku lijep porod bjrndalske krvi na Hamarrbu. Donijela je neto jela uz rakiju, naklonila se starom Dagu, spustila pladanj na stol te izila. Malen, letimian dogaaj, bez ijedne rijei, pa ipak se napne Unnino elo, a u oima joj gotovo nevidljiva promjena. Odmah zatim obori pogled i protisne nekoliko tihih rijei o Adelaidi, o vremenu i o poslu isprekidanih dugim stankama. Stari Dag odgovori joj samo ponekom kratkom rijeju; sjedio je utljiv i duhom odsutan. Naglo je ustao. Valja mi kui ree kratko. Kad se popeo u kola, pogledom zakrui po svima koji se bijahu ondje sakupili, kimnu glavom svima i nikome, a kad je krenuo i odvezao se, nitko nije znao zato je stari Dag doao na Hamarrb. Unn ga je ispratila u pristreju i dugo je ondje stajala gledajui za njim. Oi su joj neobino svjetlucale. U sobi nije njezinu pogledu izmaklo kako su oi starog Daga, premda bijahu sakrivene pod obrvama, zaiskrile kad je ula njezina ki. ak je brzo pogledao u djevojino lice kad je stavila jelo na stol; a kad je odlazila, i opet je pogledao za njom. Unn Hamarrb poznavala je ljude i u ivotu je ve vidjela mnogi pogled. Siromah stari Dag, proapta kao za sebe kad su kola nestala niz breuljke, A kad se okrenula da ue, zastade i opet, zagnavi se u misli. Jest, ree napol glasno, a jo mu nije ni sedamdeseta. Mladi se Dag klonio svoje nove sobe otkad su mu djeca umrla, a ini se da je izbjegavao i Adelaidu. Ponajvie se zadravao u umi, a kad bi na kratko doao kui, noio bi u staroj ognjenici. Zbog razliita opasna oruja to se ondje nalazilo, maliani nisu smjeli 98

ulaziti u ognjenicu, i tako u njoj nije bilo nita to bi ga podsjealo na njih. Sad je na mladom Dagu bilo neto mrano, kao neka prijetnja, i ljudi se bojali kad bi se susreli s njegovim pogledom. I tako je njih troje Adelaida, stari Dag i mladi svako za se trailo svoj put iz neshvatljivosti smrti. Adelaida je mislila na svoj jad i tugu, na svoj gubitak i na samu sebe. Stari Dag pomalo je mislio na budunost svoga posjeda, na svoj rod i na novu, snanu krv. A mladi Dag je li on to mislio?

III
Krajnja mea Stijena smrti, Na sjeveru smrt se krije, juno dli, ivot vrije. Smrt i ivot, s ledne hridi, snijeg i zelen oko vidi. O smrti bi u toj gori priao tko ozgo doe, ali govor takvog proe mrtav tko je taj ne zbori. Tko se uspne Stijenom smrti, do noi e smrt ga strti. Tu je staru izreku u stihovima mladom Dagu kazao njegov otac prije etiri-pet godina, jedne veeri kad bijae raspoloen. Bio si posvuda, i u planinama rekao mu stari Dag a jesi li vidio Stijenu smrti? Nisam odgovorio je mladi Dag ne znam ni za kakvu stijenu to bi se zvala tako. Trebalo bi pogledati kakva je to stijena rekao je stari Dag i ponovio prvi redak. To bi imao biti sjeverni mea naeg posjeda. Bijae mu stalo do toga da sinu spomene sjevernu granicu posjeda. I sm sam daleko iao i penjao se, ali nikad donde 99

proslijedi stari Dag. A bila je to jedna od Aninih izreka, i sama je Ana rekla da bi trebalo vidjeti to je s tom stijenom. I nato stari Dag ponovi dva posljednja retka. Bijahu spomenuta da budu opomenom predaka, jer ih je od njih Ana preuzela, a isto tako opomenom starog Daga sinu. Ali se sve davno istrlo iz pameti mladog Daga. Nije on sakupljao nikakvih izreka niti je za njih mario. Pjevaju bjrndalske ume, bruje od vjetra, od vode i ptijih glasova. Huji u drveu, ubore potoci, sve odzvanja od ptije pjesme, graje i cvrkuta. Mladi je Dag polako iao po mahovini. Puka mu o ramenu, torba s hranom i streljivom na leima, a pas na mekim apama as je pred njim, as za njim, a as opet obigrava oko njega. Od psa ni kamuta, ni glaska od ovjeka, ne uju se ta dva iva bia to se probijaju kroz blagi i vlani proljetni vjetar koji zemlju miluje svojim dahom i tako ugodno huji umom. Daleko, daleko od bjrndalskog dvora lee pitaline i tresetita u umskoj tiini, a na sjever od njih poinje se tlo uspinjati, tu su guste umske padine na junim gorskim obroncima, ali se sve vie rijede to se vie uspinje. Svijetli borci steru se prema visini, ostavljajui brezove pristranke, iza njih je tu i tamo poneka movara, a dalje sve sami kamenjar i pustopoljina; kamenjar prelazi u pusti svijet stijena i hridina to se penju u visine i sastavljaju sljeme do sljemena. Vitka borova stabla stajala u sunanom sjaju kao pozlaeni stupovi kakva velebna hrama i uzdizala se prema nebeskom plavetnilu, ondje gdje je Dag sa svojim psom zastao kraj neke kamene gromade i sjeo da se odmori. Vjetar eljao borove kronje i hujao u njima, a tamniji se tonovi uli u deblima kad bi vjetar ojaao. Tu na visini bio je suh, a ne onako blag kao dolje u umama. U njemu kao da se osjeao zimski dah. Dolazio je ozgo sa sjevera, sa planina i sa hridi gdje je sveer vladala zima. Pas je njuio neobini miris vjetra i gledao u Daga. I on je u posljednje vrijeme bio tako neobian, taj njegov gospodar. Nikad vie da ga rukom pogladi, nikad da ga poee iza uha, nikad 100

prijateljske rijei, a rijetko kad da ispali metak ili togod zagrize. Nepomino je gospodar sjedio i gledao preda se, tupo, nita ne videi. Nije zamijetio ni kad mu je pas liznuo ruku.

Dag ustade, i on kao da je nosnicama hvatao zrak, a onda prebaci puku i torbu i krenu prema vjetru, nekako divlje i slijepo. Nikad mu u ivotu nije nita ilo krivo. Ono jest, izgubio je brata, ali je to nekako bilo kao postrani, nije ga izravno pogodilo. Jest, smrt je ugrabila tetku Doroteju, a onda mu je i majka umrla; ali da stari umiru, pa to je prirodno, to je ono to se zove tok ivota, ili tonije, smrti. Imao je i tekih dana u poetku svoje ljubavi prema Adelaidi, ali je ipak uvijek osjeao da e se sve jednom urediti po njegovoj elji, a tako je najposlije i bilo. Sve mu je u ivotu nekako uspijevalo, nita mu se nije isprijeilo ni otilo nakrivo. Dobio je i dva sina. Trebalo je vremena dok se pravo snaao s njima. Bijahu tako sitni, kao kakvi crvii, u poetku, i naprosto mu nije ilo u glavu kako bi se od njih mogli razviti ljudi. ini mu se da je osjetio neobian val topline u grudima kad je jednog dana doao iz ume i u svojoj sobi vidio starijeg maliana kako pokuava da od jedne stolice pretri do druge. Ali ga je pravi val topline zalio tek onda kad je malian jednog dana ispruio prema njemu svoje ruice i protisnuo: Ta-ta. Podigao je tada sinia i vrsto ga privinuo na grudi. Odonda nije vie nalazio mira ni u umi ni na ikojem mjestu uvijek je eznuo za svojim malianima, htio je da ih vidi, ht io je da uza se privine ta dva mala ljudska bia koja su njegova krv i dah njegova ivota. Stariji je sini naposljetku mogao govoriti gotovo ve sve to je htio, i ma kako malen, bijae to ve itav ovjek. Radost i buno veselje dvojice maliana kad bi doao kui, osjeaj ugodnosti u starijeg djeteta kad bi se privilo k ocu i gunalo od zadovoljstva jest, bijae to neto nenadoknadivo. A povrhu to to su njegovi. Ispod sve hladne vanjtine u njemu je gorjela jednaka enja za srdanou i njenou k u drugim ljudima. To neto iskonsko u sebi nije on potratio u djevojakim zagrljajima. Bijae to u njemu neslomljivo jako, bijae ta tenja u njemu tako silna, od nje bi mu gotovo moglo srce prestati da kuca. Radost zbog Adelaide bijae takoer velika, ali nikad tako burna. Adelaida je bila odrastao ovjek, sa svojim mislima i s oima 101

koje su ga gledale iz svijeta drugih ljudi. Prema njoj nikad se nije osjeao sasvim siguran. Ali sinovi eh, oni bijahu njegova krv. kako nije mogao shvatiti da su otili i da se nikad vie nee vratiti. Nikad to nee moi pravo shvatiti. Nita mu prije nije u ivotu ilo nakrivo. A sad je i smrt banula u njegov dom, nahrupila i teko ga pogodila. Molio se nebesima, molio se svim silama koje gospodare ivotom. A smrt je ipak dola i uzela mu ivot i srce iz grudi.

Sad se uspinjao uza stranu, uz obronke i brezike. Htio je daleko, neizmjerno daleko od kue. Daleko od ivota i od ljudi izvan granica ivota. Pas je bijesno kevtao. Topao vonj zeca, snjenice i tetrijeba dopirao mu do nosa sa svih strana. Ali uzalud on keve i opominje, gospodar nita ne haje, puku ne mie s ramena. Izmeu breza rasla uzbrdica. Dugo su ve nailazili na snjene zamete i gazili po njima; ali dok prije bijahu zapusi samo tu i tamo, sad je snijeg leao posvuda. Jesenas je Dag tu ostavio jedne skije kad je obilazio zamke za ptice. Naao je i mjesto i skije te ih pripeo na noge. Malo su izglodane od vjetra i nevremena, ali ga ipak nose na snijegu. Postade mu jasno da nikad prije nije tu bio u proljee. I zato mu se mnogo ta ini nepoznato. Otro tu pue, huji preko snjenih nanosa, rezak je to vjetar sa planine. I kad se uspeo na jedno od gorskih bila s kojega mogae vidjeti strme obronke, sjede na kamen da odahne poslije tekog uspona. Do mjesta gdje je sjedio ila provalija u lakom luku, rezala to bilo i pravila prijelom, tako da pogled nije hvatao svu razdaljinu do najvieg sljemena, ali su se litice i gorske hridi dobro vidjele. I prije ih je vidio mnogo puta, ali onda nije mario. A danas je tako hujalo od tih hridi, svjetlo i sjena izmjenjivali se tako ivo, dolje ostajale snjene plohe, a gore se oblaci navlaili preko sunca i plovili udalj, tako te mu se inilo da se taj svijet vrhunaca pokree i ivi svojim ivotom. Neobini vidik sasvim ga je zanio. Nikad prije nije planinu vidio takvu. Odjednom podie glavu i zagleda se irom otvorenih oiju. Brda su se u tom visoju zavravala u golemu trupinu: bio je to 102

najjuniji od vrhunaca u tome spletu, a zvao se Volujska glava, jer je oblikom podsjeao na vola to je ispeo hrbat, a glavu prijetei oborio meu prednje noge. Ljeti i ujesen bijae to goli kamen s ponekom prugom snijega to prkosi na visini. Sada je to bio gotovo sam snijeg i led, osim nekoliko tamnih kopnina na junoj padini, nasuprot mjestu na kojem je sjedio Dag. Naas sunce izmeu oblaka prosja po trupini te je obavi blistavim svjetlom, od kojega su odudarale duboke sjene. Lice smrti nacerilo se Dagu s te trupine: strana glava sa svijetlim elom, svijetlim jarmenicama i nosnim hrpto m, a s dubokim onim dupljama i nosnom upljinom, i sa stranim vilicama to su iskesile zube, a meu njima zjapi tama. I opet se navukoe oblaci i zastrijee sunce, a golema trupina ostade sivomodrikasta i bez lica. Dag ustade, kliznu uvalom i zagleda se prijeko. Uvala na toj uzvisini protezala se kao smrznuto more s otrim grebenima oko kojih se puio snijeg. Nita ne razmiljajui iao je na skijama dalje. Praskale su na otvrdloj snjenoj kori, dok su mu oi neprestano gledale u kamenu trupinu. Odjednom zastade kao da se i sam skamenio. Sunce je i opet pozlaivalo krajinu, strana slika goleme glave ponovno se svijetlila na tamnoj pozadini to ju je sainjavao gorski lanac u sjeni iza nje. Sada je saznao gdje je sjeverna granica Bjrndala. Na proljetnom suncu nije bilo teko nai Stijenu smrti. Kao da ga goni nekakva sila kojoj se ne moe oduprijeti, klizio je preko snjenog povrja, a sunce je sad neprestano sjalo i cijelo se vrijeme Dagu cerila Stijena smrti. to je prilazio blie, sve je vee bivalo lice smrti i sve se monije uzdizalo nad povrjem uzdizalo se nad svijetom i propinjalo nebu pod oblake. Bijae kako je otac rekao i kako je Ana rekla: trebalo je vidjeti to je s tom kamenom gromadom. Ime Volujska glava dali su joj zacijelo oni koji je nisu vidjeli u to doba godine. A moda samo u proljee izgleda ovakva kakva je sada. Dok je Dag tako piljio u stranu sliku i dok su skije pod njim praskale po skrutnutome snijegu, nastojao je da se sjeti rijei iz stare izreke koju je uo od oca. Nije mogao tono u pamet dozvati onih rijei, ali se sjeao njihova sadraja kazivale su da zemlja smrti lei za gorom, a juno se nalaze doline ivota: ozgo, sa stijene, moe vidjeti istodobno ivot i smrt, i moe pripovijedati o smrti, 103

ako se odande vrati a jezik ti se ne uzme. Bi li ovjeka moglo stajati govora ako se malko uspne na hrid? Nije se sjeao posljednjih redaka, ali je znao da je u njima nekakva opomena. Pas je izranio ape na otrom snijegu te je ostao tamo gdje Dag bijae spustio puku i torbu. Stajao je ondje i drhtao i zurio prema stijeni. Moda je i on zamijetio njezin oblik, jer je ovda -onda tuno zavijao prema hridini i prema vjetru. Pas bijae jedini svjedok Dagove mahnitosti i njegova munog uspona na gotovo okomitu stijenu. Otkopao je Dag skije, nisu mogle sluiti na toj strmeni, a skrutnuti snijeg i led bijahu dovoljno tvrdi da ga nose i bez njih. Gore na okomku zadra se malo i pogleda po tom svijetu hridina i snijega; juno od snjenih ploha mogao bi nazrijeti ume, ini mu se, kad bi se popeo neto vie. Odande gdje je stajao sve se ruilo okomito. Ve od samog osjeaja da je dolje pod njim sama strmen i vrtoglava dubina, i da nigdje nema uporita, bijae dovoljno da mu zaklecaju koljena. Ali sad ve bijae ravnoduan na sve. Je li na putu u ivot ili u smrt, ili pak u jedno i u drugo, bilo mu je svejedno. Nije razmiljao, samo se penjao, sve vie i vie. Hujao vjetar sa planine, pun prijetnje, ali ga on nije uo: bijae kao da sva gora jei, pronosila se huka, otri naleti vjetra fijukal i oko trupine i boli ga ledenim iglicama, ali ih on nije osjeao. ovjek na putu samovolje i prkosa sve blie i blie smrti. Drhtao pas i zavijao prema vjetru, i pogledom pratio gospodara, koji je sitan kao muha puzao rubom propasti, zastajao i gledao dolje po svijetu iz drijela smrti. Stajao je upravo na mjestu to bijae kao vododerina s golemim kamenim gromadama s kojih je nestalo snijega na proljetnom suncu, tako te su stijene kesile zube i tvorile vilicu. Dag je morao malo zaobii da dopre dalje; tu se valjalo uspeti preko snjene plohe to je tvorila jarmenice, pa onda gore k jednoj od dviju kamenih urvina od kojih su potjecale kamene gromade na vododerini. Urvine bijahu udubljene i crne, bez snijega, i one su stvarale duboke duplje oiju smrti. Odatle je preko nosne kosti morao prema jednom dijelu hridi to je, jo pokriven snijegom, stajao izmeu dviju tamnih udubina. Tu je morao predahnuti. elo goleme kamene glave bijae tako presvoeno i strmo te se inilo da nije mogue ni za korak dalje. Ali je Dag naao put preko obrva, krenuo dalje rasjelinom to je tvorila sljepooicu i nestao. 104

Pas je divlje zavijao, cvilio gotovo kao dijete, kad je tako ostao sam i naputen, na vjetru, i kad vie nije vidio gospodara. Posljednji dijelak nad provalijom, ona rasjelina, bijae za Daga najtei napor u svem njegovu ivotu. Ve je izdrao mnogu teku borbu sa ivotinjama i s prirodom, penjao se mnogim okomcima i strmenima, nalazio se nad divljim umskim ponorima, da bi dopro do orlovskih gnijezda ili pronaao medvjeda. Pa ipak, nikada nije morao napinjati svaki mii kao sada, svaku tetivu i svaki ivac, da svlada taj posljednji, zaleeni dijelak puta. Gore na stijeni, gdje se ljeti vidjelo volujsko tjeme, a gdje se sada nalazilo sljeme smrti, stajao Dag sav znojav i uzdrhtao te gledao udalj. Mnogi su mu ve vidici pucali pred oima s razliitih visoina, ali sve to nije bilo nita kad se usporedi s prostranstvom to se sada prualo njegovu pogledu. Beskrajne ume u dugim valovima, naselje kao siuna usjeklina na njihovu krajnjem rubu, a dalje na jugu svijetlo zelenilo ravnog kraja to se steralo u nedogled. Da, odavde ovjek moe vidjeti doline ivota to je istina. A nije li reeno da se odavde moe vidjeti i zemlja smrti? Dag se okrene. Volujska ija uspinjala se kao novi greben iza Stijene smrti. Kao dim od rtve paljenice kovitlao se snijeg s vrhunca i dizao prema nebu. Dobar dijelak puta bijae donde. Istom je sada Dag osjetio koliko je umoran. Ali ga je neto gonilo, morao je gore. Na volujskoj iji vjetar puhao sve otrije. Dagu se valjalo upravo uuriti da bi se mogao probiti dalje. A do najvieg vrhunca morao je ii pobauke da ga vjetar ne odbaci nazad. Okrvavljenih ruku probijao se naprijed, po glatkom kamenju, i dok mu je meava ibala po licu i zasljepljivala mu oi, upinjao se da svlada posljednji odsjeak i da stigne na sam vrhunac. Najposlije ugleda zemlju smrti. Dugo nije mogao nita razabrati, samo pusto more od snijega to pri. Kad bi vihor na pretrge zastao, slijegalo se uzburkano snjeno more, a vrhunci izranjali iz bijelog mora puei se. Ah bijae kao da se vihor upravo pomamio kad je ugledao ljudsko lice na lubanji smrti. Udario je meavom u krug, okrenuo u kovitlac, navaljivao divlje i sa svom silinom, fijukao po grebenima, krivio se oko hridi, tulio u provalijama, pitao u rasjelinama, meo i ruio sve pred sobom, a najposlije uzvitlao snijeg da sve bijae poput mora to 105

se zapjenilo bjeljavinom i mlatalo o hridi. A vrhunci nestajali kao da tonu, iezavali u silnoj meavi pa opet izranjali iz bijelog mora, uzdizali se sa snijegom to je zaigrao oko njih poneki se dizao iznad sve vijavice i u plavet pruao svoje sljeme to ga je sunce zlatilo. Dag se spusti s najvieg vrhunca onamo gdje je prije bio na tjeme smrti. Tu je naao neto zavjetrine. Pojedini su zamasi vjetra dopirali sve dovde, ali je sunce malko grijalo s juga, kad ne bi bilo zastrto oblacima ili zavijeno u snjenu vijavicu. Bio je iscrpljen i sav prozebao. Vjetar mu je prolazio kroz odjeu i kroz kosti, prodirao u mozak. Bijae to dah smrti. Posljedice divljeg napora i upinjanja da doe gore osjetio je istom sada. Sav se tresui sjede na kamen nasred tjemena smrti i pogleda na jug, prema dolinama ivota. Bjee li od umora ili od tog pogleda na jug, ili pak od ledenoga svij eta to ga je vidio gore, na sjevernoj strani ali Daga odjednom ponese volja za ivotom. Istog trena postade mu jasno to je tu traio: iao je za smru kad je krenuo onako naslijepo i poeo se uspinjati. elio je da se makne iz ivota, ali sada, kad je pogledao dolje po zemlji ivota i pomislio na, sva draga mjesta ondje sada nije htio umrijeti. Ali moe li iv stii dolje? Posljednje rijei u onoj izreki Ane Hamarrb, kojih se prije nije mogao sjetiti, sad mu odjednom uskrsnue u pameti, javie se u svoj strahoti: Tko se uspne Stijenom smrti, do noi e smrt ga strti. Sred one ledene studeni zali ga val vruine. Eto sjedi i prvi put gleda sve doline ivota u kojima je ivio svoj divni ivot a mogao bi mu to biti posljednji dan. Izreke Ane Hamarrb nikad ne promauju, kazivali starci. Sve se dogaalo kako je ona govorila. Jer to nisu bile prazne izreke, nego iskustva razboritih ljudi, saeta u rijei. I nije trebalo neke velike pameti pa da ovjek razabere kako silazak niz tu strmen moe znaiti smrt. Jeza ga spopade na pomisao da valja i sii onuda kuda se uspeo u slijepom prkosu i mahnitosti. Iz iskustva je znao da je deset puta tee sii negoli uspeti se. Dogodilo se, eto, da je i Daga obijest daleko odvela, toliko daleko da je uoio granicu svojih snaga. Samovolja njegova roda samu je sebe nadmaila u mladom Dagu. Unato svojoj vrstini i snazi, tresao se i jeio pri pomisli na 106

silazak. Pokuao je da sam sebe uvjeri kako mora nai drugi put, kakav zaobilaz. Ali je bio dovoljno pametan da uvidi kako bi ga tamo meava mogla zaslijepiti. Kud god krene, mogao bi naii na strmen poput zida, ili bi snijeg mogao popustiti pod njegovim nogama. Kuao je da razmisli kuda bi se mogao oprezno spustiti, ali bi mu se zacrnjelo pred oima im bi mu u duhu iskrsla slika strane strmeni. Navirale misli, zapljuskivale i odlazile, misli koje se nisu javljale dok su mu noge stupale putem kojim se nikad vie nee vratiti. Mislio je na Adelaidu. I prije je na nju mislio ali samo kao na privlanu enu. Sada je mislio na to kako i ona trpi zbog smrti njihove djece i kako bi mogao biti kod kue te ju tjeiti. Mislio je i na svog oca. I njega je jad ubio vidio je jasno i zato je otac prerano ostario. Jest, Dag je prvi put poeo shvaati da mu nita nije ilo krivo u ivotu, nita dotad, da je uvijek iao putem svoje volje i uvijek mislio samo na se. Da mu je sada samo da iv sie niz tu strmen, sve bi onda bilo drukije. Slika Adelaide i oca izie mu pred oi tako jasna i tako draga da mu se pogled zamaglio. I eto, poslije svega drugog, njih e dvoje jo tugovati i zbog njega, zbog njegova nestanka. Snano je osjeao u tom trenu koliko ga njih dvoje vole i silna ga je enja nosila za njima dvoma, elio je da ih ponovno vidi i da osjeti kako se raduju to je opet meu njima. Naglo ustade i poe rukama udarati unakrst da se opet ugrije. Nije opazio da je vjetar osilio, da je meava zavila vrhunce i razmahala se sve do njega. Nije ostajalo vremena da se dalje razmilja: valja pokuati, pa to srea d. aptao je u sebi molitvu kad se spustio na sve etiri da visei nad ponorom pokua u tvrdom snijegu nai oslonac svojoj nozi. Vjetar je sablasno fijukao oko trupine, a u dubini to je zjapila pod Stijenom smrti huilo je neto poput muklog smijeha.

IV
Tri ovjeka krenula umom na sjever da dovuku nekoliko 107

stabala to su zimus ostala zatrpana snijegom i zaboravljena, Vodili su sa sobom i konja. Upravo su sjeli da se malo odmore, kadli dokaska pas mladog Daga. Njukao ih je i tektao. Momci pomislie da e i Dag odmah za njim pa ustadoe da se bre prihvate posla. Ali Dag nije dolazio, a pas tektao sav uznemiren. Jedan od momaka bijae drvosjea Martin, zvani Hogger ili obara, u svom poslu najspretniji i najizdrljiviji u bjrndalskim umama, ovjek hrabar, hitar i pametan. Po gleda psa jedanputdvaput, uspravi se i drugoj dvojici, to su se zaposlili oko debala, dobaci znaajan pogled. Valjda se nije Dagu togod dogodilo ree jer mi je ba udan taj pas. Sva su trojica gledala u psa koji je neprestano mahao repom i cvilio ba kao dijete kako je kasnije pripovijedao Martin. Nije to bez razloga, neto je tu posrijedi zakljui Martin i odlui da razvidi to je. Jedan od momaka morade potei na dvor to ga noge nose, a s drugim i s konjem krenu Martin onamo kamo je pas pokazivao put. Stari Dag u sumraju sjedio u prednjoj dvorani kraj hladna kamina; vrata prema blagovaonici stajala otvorena da bude vie svjetlosti; uto stie momak iz ume. Brzo i gotovo bez daha ovjek iznese kako je Dagov pas doao k njima i kako se zacijelo neto dogodilo, jer pas bijae ba udan. I stari se Dag, kad je uo vijest, mogao pod njezinim udarcem sruiti kao i svatko drugi; ali se nije sruio zbog opasnosti koja je prijetila. Mirno je ustao, ali su mu drhtale ruke i glas mu treperio kad je ovjeka uputio u kuhinju da se okrijepi jelom, da se odmori poslije duge trke, a inae da uti i da ne govori zato je doao. Samo neka mu to bre poalje gospoicu Kruse u sobu. Doe gospoica Kruse, a Dag joj tiho ree to je posrijedi te zatrai izme i torbu s hranom. ovjek je stigao iz velike daljine, a pas jo i dalje sa sjevera, Najbolje je da se spremi za dalek i teak put. Bijae ve k veeru, ali se nad umama raskrililo jasno proljee, kad je stari Dag prvi put poslije itava ljudskog vije ka krenuo na dug put u svoje ume. Dok jo nije bio daleko od dvora i 108

dok su ga jo mogli vidjeti, drao se mirno i bio staloen, ali gore na obroncima, gdje poinju ume, prelazio je nadlanicom preko oiju i aputao drhtavih usana: Treba da bude milostiv prema meni, jo ovaj put. Ne smije dopustiti da momak umre prije mene. Pribere se, ogleda se i uzme razgovarati sa psom kojega je poveo sa sobom; ali znani proljetni zvuci probudie u njemu mnoge uspomene bijae kao da mu srce krvari. Obuze ga strah kakva dotad nije znao. Drui je aptao iste rijei, dok se teko tijelo brzo kretalo naprijed, nosile ga vrste i na umu navikle noge. Glasovi u starim brvnarama mnogostruki su odreuje ih vrijeme i godinje doba. Ali se neobini zvukovi otro razlikuju od obinih, zamjeuje ih onaj u koga je sluh. Adelaida sjedila u sobici, u naslonjau kraj balkonskih vrata, podnimila se obadvjema i gledala kroza staklo van, u proljetnu veer: gledala je i ne videi vie, jer su je satirali teki jadi i puste joj se misli rojile u glavi. Dok je tako sjedila i gledala van, do e onaj ovjek iz ume i ue u prednju dvoranu. Njegovo urno kucanje na vanjskim vratima i njegove tihe rijei, izgovorene gotovo bez daha, nisu se, dakako, mogle uti gore do nje; ali je ona osjetila da su to neobini glasovi, i zato je ustala te uzbuena i puna straha krenula prema vratima. ula je kako gospoica Kruse brzo ulazi i jo bre izlazi i kako se ponovno vraa. Malo kasnije ula je poznati korak starog Daga, ali bri nego obino, ula je kako se vrata otvaraju i zatvaraju, a ula je i staroga psa, koji se inae izleavao i ljenario kraj kamina, kako grebe po vratima i cvili, jer bi i on da krene s njima. Zacijelo se stari Dag odjenuo za odlazak u umu kad pas tako grebe i cvili, a o ito mu se i uri. Krv navrije Adelaidi u lice, i hladan je znoj obli po elu, po vratu i niz lea. Zavrtjelo joj se pred oima. Kad Stari Dag kree tako urno u umu, i jo uveer, onda se neto moralo dogoditi, zacijelo se neto dogodilo nekome... Adelaida otvori vrata i stra niza stube. Stari joj pas prie maui repom i cvilei. Zastala je nepomina i uzela oslukivati, kao da priguene rijei to su tu izgovorene jo lebde u zraku. 109

Nato se zauju koraci, gospoica je Kruse prolazila kroz pisarnu. I ne slutei da je Adelaida u prednjoj dvorani, ue onamo plaui. Strese se i u strahu pogleda u Adelaidino blijedo i ukoeno lice. to je, to se dogodilo? protisnu Adelaida apui. Gospoica Kruse jecajui iznese kako je stari Dag naloio da nita ne govori. I gospoica je Kruse utjela to je mogla due. Ali videi gdje Adelaida sve vie tui i zapada u sve vei oaj, morade najposlije progovoriti te joj za utjehu ree kako ne znaju nita vie doli to da je pas doao sam. Adelaida nije tono znala to zapravo moe znaiti kad pas nekog lovca doe i opominje, a ni gospoica Kruse nije joj rekla da bi to moglo znaiti zlo. Ali je Adelaida znala da su Dagovi psi bili jedno s njime kao i on s njima. esto je osjetila ljubomoru kad bi psi pojurili k njemu od puste radosti to e s njima u umu. Instinkt joj je sada govorio to znai kad se taj pas vratio sam. Dugo je tako stajala i osjeala kao da joj sva krv istjee iz ila, a onda je duboko udahnula i rekla tihim drhtavim glasom: I ja u u umu. Nikad se jo nije dogodilo da je koja ena s Bjrndala krenula u umu; a da je fino i njeno gradsko dijete, kakvo bijae Adelaida, takvo to izgovorilo zvualo je to gospoici Kruse kao sama ludost. Tjeila je Adelaidu, molila je, molila najusrdnije da ostane kod kue, jer e zbog svega pasti krivica na nju ali nita nije pomagalo, Adelaida bijae vrsta u svojoj odluci. U oima gospoice Kruse rasla je u ponosnu, jaku gospodaricu dvora koja je neumoljivo zapovijedala. Gospoica Kruse uspjela ju je skloniti sa mo na to da u torbu uzme neto hrane, da obuje vrste izme, da se dobro odjene i da starog psa vrsto privee sebi o runi zglob da joj ne bi odjurio. To bijae sve to je gospoica Kruse mogla uiniti. Adelaida je tako jako zatvorila vrata za sobom kad je krenula da se gospoica Kruse nije usudila da ih opet otvori i pogleda za njom; valjalo joj otii u blagovaonicu i odande gledati kroz prozor. Tu je gospoica Kruse jo dugo stajala i plakala, poto je Adelaida nestala s vida. I tako sve troje u umi! Bog zna hoe li ikada od njih ikoga vie vidjeti... Te je veeri gospoica Kruse izmolila sve molitve koje je znala, pa ih onda redala iznova. 110

Potkraj travnja na Sjeveru su veeri svijetle, ali je u umama u to doba dana ve mrano. Stari je pas vukao uzicu i jurio njuei trag starog Daga, a Adelaida brzala za njim. Stari je Dag znao sve preace u umama, jo iz svojih mladih dana, ali te njegove mune staze nisu bile za enske noge. Ni danas nije zaobilazio strme uspone. I tako se dogodilo da se Adelaida, neko kraljica plesa i najljepa i najfinija meu svima, morala te proljetne noi probijati pastirskim stazicama kroz gustu umu. Sluala je o medvjedima i o divljim sjevernim jelenima, o opasnim gorskim ponorima i o dubokim i bezdanim movarama. Ali sada nije ni pomislila na to. ivot i smrt nisu joj nita znaili. Pouzdavala se u to da e stari pas nai put, a sve su joj misli bile upravljene Dagu i o njemu slikale krvavu sliku. Oito se dogodilo jedno od toga: ili je stradao u borbi s medvjedom (ula je kako je Dagov djed izgubio ivot, i drugi prije njega), ili se sruio u ponor, ili je pak Bog neka joj oprosti zbog te misli odapeo puku u sebe. Otkad su im umrla djeca, on bijae kao da je siao s uma; sjetila se toga sada te je sebi spoitavala to je samo mislila na svoje jade. to god se dogodilo, ona je kriva. Bijae kao da u njoj progovara stara izreka u njezinu rodu: sve su one na nesreu svojim muevima. Toliko su joj misli krenule tim pravcem da je bila slijepa za sve oko sebe. Ali ume nisu mjesto na kojem smije biti slijep barem ne smije takav da bude onaj koji njima prolazi prvi put. Ili su preko nekog brijega kroz guste jele stari pas Bister i Adelaida i upravo kad je trebalo da se ponu sputati, zastade Bister, pronjuka jedanput-dvaput i onda jurnu sa staze tako divlje da ga je Adelaida jedva zadrala. Bijesno je reao zbog tog zadravanja, a odmah idueg trena neto zauka u gutiku i teko kliznu niza stranu, tako da su grane pucketale i lomile se, a kamenje se zakotrljalo niz brijeg i tutnjilo u dubini. Adelaidu uhvati strah od ume, spopade je strava. Stajala je bez daha, drhtala i napeto oslukivala istom je sada opazila da uma ivi i da je tisuu razliitih glasova pod jednolinim brujanjem vjetra. Sa svih strana neto uka i amori, a tama se sastavila i sklapa se oko nje ba joj se stijesnilo oko srca. Sa zahvalnou je sada mislila na gospoicu Kruse to ju je 111

uputila da sa sobom povede Bistera i to ju je tako dobro opremila. Da je ovamo krenula bez psa, ne bi mogla naprijed ni nazad. Strah ju je natjerao da malko misli i na sebe, a silazak niza stranu iziskivao je svu panju. Tako je na trenutke zaboravila uas zbog kojega je i krenula u umu. Dolje podno brijega tekao potok. Bister je iao du potoka sve do mjesta gdje je lealo veliko kamenje kojim se moglo prijei. Na drugoj strani valjalo je opet uzbrdo, a gore na vrhu stajala kua. Adelaida osjeti da je mrtva-umorna, a i stari Bister oito bijae ve iscrpljen, jer je njukao i cvilei klimatao prema kui i o ndje zastao ne hotei dalje. Bijae to samo stara koliba, ali Adelaida i Bister klonue na leaj od suha granja i brzo zaspae. A ume umile oko kolibe, brujao vjetar u granju vjetar to sjevernije, u planinama, bijae vihor.

Adelaida i Bister bijahu sutradan kao da su uzeti, odrvenile im noge. Kad su krenuli pa dalje ili, bijae ve bolje, ali su se pred Adelaidom pruale neizmjerne ume i bivale joj svakog sata sve vee i vee, a od sinone pojave sjevernih jelena u jelovu gutiku bila je u napetosti i osjeala strah i po bijelu danu. I Bister je moda gubio ovda-onda trag, jer su tako neobino krivudali, inilo se Adelaidi; ali su moda morali zaobilaziti jezera i movare i preotre strmeni. ula je o planinama u kojima je Dag lovio snjenice, i kad j u je Bister poveo prema padinama Skarfjella, mislila je da je sada pred njom ta visoka gora; ali ona bijae daleko odatle, neizmjerno daleko. Na Skarfjellu su june padine poumljene, a ima neto krljavih borova i na vrhuncu, ali Bister nije iao onamo. Naao je staru stazu to je obilazila zapadnim obronkom, a kad bijahu na zavoju prema sjeveru, odjednom stade i lee na tlo. Dugo je Adelaida u slijepom prkosu ila naprijed, te joj je u uima zujalo od navale krvi, a u ustima je utjela slan okus. Ta ubrzo e onamo, miljae ona, jer su planine, po njezinu, bile straga, za umom. Pogledala je Bistera i uplaila se. Je li bolestan? Kako e sama pogoditi dalje? I uto podie pogled. ume se nastavljale prema sjeveru, sljeme za sljemenom a daleko na obzorju neto se svijetlilo u visini, prema nebu. Hladni 112

lanac snjenih vrhunaca plamsao kao oganj na jutarnjem suncu i bacao na zapad tamnoplave sjene. Adelaidi zastade dah, Zar je tako daleko do Dagove gore i je li se ondje ono dogodilo? Nitko ne zna kako nastaju takvi osjeaji, ali Adelaidi bijae kao da je ono hladno svjetlucanje snjenih vrhunaca nekakav znak njoj znak koji je uvjerava da se ono dogodilo ondje. Pogleda dolje, na Skarfjellsko jezero. Lealo je u dubini, modrozeleno, prijetei u sjeni podno planine. Velika voda to se uzbibala na vjetru pravo jezero. Nad draicom na sjevernoj obali opazi zelenu istinu. Promotri paljivije te u uvali ugleda amac; na obali visjele mree da se osue, a dalje u dnu stajala kua, dimnjak joj se lako puio. Tu dakle netko ivi. Adelaida osjeti neku toplinu. Moda tamo znaju neto o onome to se dogodilo? Povue malko uzicu, a Bister se odmah die. On samo bijae navikao da se tu zastane i malo pogleda po okoliu. Odatle se valjalo sputati, na pojedinim mjestima niz veoma strme okomke, ali je za noge uvijek bilo vrsta uporita. Dolje na obali nalazio se pristan za amce, i tu Bister poe lajati prema suprotnoj obali. Nakon malo vremena iz kue izie ovjek i poe prema amcu. Rukom je zasjenio oi i gledao prema njima. Naposljetku se amac otisne od one obale i pone se polako pribliavati voda je tu bila vrlo iroka. ovjek je veslao okrenut cilju leima, i nekoliko se puta okrenuo, da ne izgubi pravac. Kad se pribliio s amcem, Adelaida ugleda najkutraviju glavu koju je ikad vidjela, a kad je ovjek pristao s amcem i okrenuo lice, upravo se prestraila. Neto tako obraslo i tako ekinjavo nije nikad vidjela meu ljudima. Virile su samo oi i nos, a sve drugo bijae obraslo gustom dlakom. Kosa je tome ovjeku padala s glave dolje po obrvama i preko oiju, a ostalo je pripadalo divljoj bradi. ovjek ne izusti ni rijei samo je gledao i ekao. Nikad nije na Bjrndalu vidio tu finu enu, ali je uo o njoj te je sada znao da je to ona ali to je dola sve do Skarfjella, bijae to njemu neto neshvatljivo, nekakva arolija. Takvo to jo se nije dogodilo. Bister uskoi u amac, a Adelaida za njim; poto je sjela, amac se i opet otisnu. Adelaida najposlije upita ovjeka zna li to se dogodilo Dagu. ovjek proisti grlo i nakalja se bijae ba kao stari sat 113

prije nego to e odbiti. Naposljetku protisne kako nita ne zna. Bio je on od onih to ne znaju prestati kad jednom ponu. Muklim, hrapavim glasom ponavljao je Adelaidi ono to je i sama znala kazivao kako je juer u silnoj urbi stigao ovjek sa sjevera i kako je pred no doao i sam stari Dag te otiao dalje, a nije nita okusio, ni od jela ni od pila. ovjek je htio da Adelaida malko sjedne za stol pred njegovom kuom, a ona i sjede. Ima samo ribe i malko krumpira, ree, pa ako joj je s voljom... Zahvalila mu je i otklonila, ali je on podsjeti kako takav put kroza umu umara i izjeda snagu, kako i sama zna. I zato, ako ovjek ne jede, slabo e s mjesta, a pogotovu nee u njega biti brza hoda i sve je tako preklapao, ne prestajui ni asa. Govorio je i ponavljao jedno te isto, kako ve biva u priproste eljadi kad izrijetka dou do prilike da govore. Skuhao je pastrve, ispekao krumpire na aru te iznio jelo kako je najbolje znao, na opranoj dasci koja mu j e sluila umjesto pladnja, a Adelaida je malko jela da neto unese u tijelo. ovjek ju je navraao da ostane tu i ne ide dalje, nego da eka dok se drugi vrate. Kazivao joj kako su brda dalje sve gora, divljina sve vea, a staze sve neprohodnije. A ako je ba na sve navrla da ide dalje, on e je pratiti; uostalom nije ba sigurno da se Dagu to dogodilo: ta i pas moe ondje zalutati; a ako se to i dogodilo, nije valjda tako zlo, ne treba odmah misliti na najgore. Jo je govorio i tjeio ju kad su ve dob rano odmakli stazom prema sjeveru; ali Adelaida na kraju odluno kaza da dalje eli sama, te ovjek ostade. Stajao je tako i gledao za njom dokle god je mogae vidjeti, a onda poe nadlanicom prelaziti po svojim upama, tamo gdje mu bijahu oi. Eh, kako bi je rado pratio ribar Brre tako se on naime zvao. Potjecao je on iz drugog kraja, a doao je u te ume zbog nekakva nesretnog dogaaja u mladosti, kako se kazivalo. U starog Daga naao je zaklonite i dobio doputenje da podigne kuu tu kraj vode. Donosio je na dvor ribu, to mu bijae kao neko oduivanje, ali je ondje za nju dobivao ito i drugi ive. Kad bi na Bjrndalu imali goste ili kakvu sveanost, opskrbljivao je dvor krupnim pastrvama, a najmilije mu bilo kad bi se sveanosti ee odravale i gosti ee dolazili: kad bi tada doao s naruenom ribom, dobio bi rakije i duhana, kave, bijelog 114

kruha i maslaca, i s time se onda vraao kui. Nitko na svijetu nije drao sjajnije gozbe nego B rre u svojoj kolibi nakon takvih izleta. I on je imao svoj svijet i svoje drutvo, a to su sainjavala ona trojica to su sada bila gore na sjeveru sva trojica nesretna. Imao je neku svoju basmu i nekakvo arobno znamenje kad mu je brzo trebala obilna lovina za kakvu sveanost na dvoru; ni jedno ni drugo nije olako potezao, nego samo onda kad bi se zavrnuo u tijesnu ta inae bi bila grehota, a jo bi basma i znamen mogli izgubiti mo; ali kad je ovjek u nevolji, onda mu i Bog doputa da se poslui onim to ima. I sad je tako otiao u kolibu, a onda dolje na obalu. Tamo je uprijekrst stavio jednu kost od sjevernog jelena i jednu pseu; dugo ih je slagao i namjetao dok naposljetku nisu leale kako treba i pokazivale etiri strane svijeta, a sve je to vrijeme mrmljao neto o unakrtenim kostima, potezao svece i spominjao Blaenu Djevicu, i priklapao i nizao kojeta to neko bijae latintina a sada goli besmisao. Najposlije ustade i sklopi ruke te lica okrenuta prema vodi uze moliti oena, ovaj put norveki i naglas, i jo priklopi kako moli za mladog Daga da svakome bude jasno i da gore na dvorima nebeskim ne bi krivo razumjeli. Adelaida je ila kamo ju je Bister vukao, a tlo se sve vie penjalo, dok im je sunce zalazilo za leima. Izbili su najposlije na uzvisine obrasle boricima to ih je pozlaivalo veernje sunce, i s njihovih su glavica ugledali obronke s brezama na sjeveru; odande je dopirao hladan zrak nosei sa sobom zimski dah to bi otro rashlaivao nosnice kad bi vjetar zapuhao ozgo. Jer sada nije puhalo samo sa sjevera nego je vjetar potezao i sa zapada, donosei topliji zrak. Tu su se veeras sastajali vjetrovi, to im mjesto bijae na prijemetu. Bister se cijelo vrijeme probijao naprijed; nekoliko je puta nekako neobino okrenuo glavu i njukao sa strane, a sad je stao, okrenuo se sasvim na zapad i marljivo njuio ne vie tlo, nego zrak to ga je donosio vjetar. Naposljetku potee nizbrdo na zapad, najprije traei i njuei pred sobom, a onda odjednom okrenu u reanje. Adelaida bijae nasmrt umorna od napora, od otroga 115

proljetnog zraka i od pustih misli. Najposlije je za Bisterom ila kao u nekoj omaglici i obamrlosti, nita ne videi i nita ne ujui; ali se prenula kad je Bister naglo okrenuo i povukao. to li je sada Bisteru? Promijenili su pravac, ne idu prema planini a tamo se ono dogodilo, u to bijae sigurna; ali je Bister bio siguran u svoje i marno je vukao. Ili su na zapad, zakrenuli i na jug pa opet stigli dolje u jelove ume. Odjednom i Adelaida u jasnom zraku osjeti nekakav vonj, neto kao miris dima iz kamina kod kue. Od silne napetosti toliko se iscrpila da je jedva pokretala noge; najradije bi sjela. Toliko je mnogo hodala da od umora vie nije ni mislila inilo joj se da ide nakraj svijeta, jer, eto, nikako da stignu cilju. A moda e sada naglo biti kraj tome putu, prestrai se Adelaida; moda e taj konac biti straan. I usred njezine umornosti obuze je uas. Grozne su joj slike promicale pred oima i gomilale se u zbrci slike pune okrutnosti, sakaenja, krvi, smrti... Bister se probijao dalje i vukao, a ona putala da je vue; kadikad ga je zaustavljala, nije htjela naprijed, bojala se da ue u ono to je eka. Neka bolna toplina ispuni joj nosnice, navrijee suze i potekoe niz lice Htjela se osloboditi Bistera, pustiti ga neka sam ide, a ona da eka, eka... Ali je uzica bila vrsto ovijena oko njezine ruke, upravo se usjekla, u hodu nije bilo mogue skinuti je i maknuti, a Bister je samo kretao dalje i vukao. Neto je prosinulo meu drveem svjetlucala se voda u sumraju, a na desetak koraka pred njima nalazila se koliba: dim se dizao nad krovom od busenja, a na pukotinu od vrata provirivao trak svjetla. Bister zarea, a iz kolibe mu odgovori drugo reanje i lave, ali Adelaida nije nita vidjela ni ula, i nije nita znala dok nije stala na vrata te u svjetlu vatre s ognjita ugledala Dagovo mrtvo tijelo oprueno na leaju a pokriveno bijednom kabanicom. Lijepo mu lice bijae blijedouto poput voska, oi sklopljene, a na elu krvav zavoj. Starog Daga i drugu dvojicu vidjela je nejasno kao kakve duhove negdje u vjenosti a onda se srui kraj Dagova leaja.

116

V
I opet je ula glas ne, ne vara se, sada vie ne spava. Pusti! ree onaj glas, a zvuao je tako poznato. Nije to bio nikakav glas iz njezina sna o umi i o brdima, nego glas iz stvarnosti. Pusti! Osjetila je eljezne ake oko zglavaka: podigoe je i poloie ustranu. Neto je plamsalo i sjalo prema njoj bijae kao da joj se priviaju planinski vrhunci ali ne, nije nikakav priin nego zbilja, iza sjaja vide se zidovi od brvana. Adelaida se uhvati za glavu te se pridigne. Tamo je u odsjaju vatre stajao stari Dag, a ona dvojica sjedila kraj ognjita. Primila se za elo i pogledala dolje i ustranu. Ne, nije san: ondje lei Dag mrtav. Podigla je pogled pun molbe prema starom Dagu, kao da ga tim pogledom usrdno moli neka joj kae da nije istina, da nita na svijetu nije istina, i da je sve samo ruan san cio ivot, a da e ono pravo i istinito doi kasnije... jednom... I opet klonu i kliznu pogledom po Dagu, po onim dragim i vrstim crtama i po njegovoj ruci, desnoj, koja bijae blie, svoj umotanoj u krpe to ih je krv promoila. Dok je tako pogledom prelazila po Dagu, odjednom irom otvori oi i sva se sledi od jeze: Dag je pokrenuo rukom. Sva smuena u dui pogleda u starog Daga; ali je on tamo stajao kao i prije nije nita opazio. Zar nisi vidio? proapta Adelaida. A to to? upita stari Dag. Dag je maknuo rukom! Da doeka stari Dag i udno je pogleda. Onda ipak nije mrtav? uzbueno e ona. Nije jo... tuno uzvrati stari Dag. Ali miruj, treba da se odmori nadoda umornim, beznadnim glasom. Adelaida prijee pogledom sa starog Daga na mladoga pa opet nazad, a onda duboko udahnu te se sasvim uspravi. Od prvog dana kad su se sreli pa do tog asa, stari je Dag Adelaidu gledao onakvu kakva se pokazivala: lijepa i pristala, fina i obrazovana, glazbeno nadarena i puna drugih vrlina, dobra i lijepa 117

ki u kui, a isto tako dobra i kao majka ali, eto, djeca nisu bila jaka, podlegla su prvoj bolesti koja ih je napala. Bila je ljupka mlada ena iz novoga, mekunog vremena, i nita drugo. A gle, usmjelila se u umu i dojurila sva izvan sebe, u ovome ozbiljnom asu. Sam Bog zna kako je uope stigla u ovu divljinu. Tako je nekako mislio stari Dag. Adelaidi je naposljetku bilo jasno: Dag jo nije mrtav. Oko toga kretale se njezine misli, i nita drugo nije vidjela ni ula. Da se negdje survao u planini i da je moda ondje leao na studeni i smrznuo se dok su ga prenijeli ovamo to je njoj bilo jasno, o tome joj nije trebalo priati. Neto je itala i mnogo sluala o njezi bolesnika, a neto je od toga i sama vidjela, i zato je, prije nego to je krenula od kue, u torbu stavila neto od onoga to je najpotrebnije da se nae pri ruci kad je posrijedi nesrea i ozljeda. Odloila je kaput i pokrivku s glave. Nestalo je umora. Nije gledala ni starog Daga ni druge, nego je samo, kao da govori u prazninu prostorije, upitala imaju li tu vode i kakvu posudu za kuhanje. Jedan od one dvojice izie te se vrati i objesi bronani kotao nad vatru. Adelaida otvori torbu te izvadi laneno platno u koje je umotala svoje stvari. Bijae prilian komad. Stari Dag ispoetka ju je samo gledao, kao da oekuje da e se opet sruiti ili poiniti kakvu ludost. Naprosto ju nije vie prepoznavao. Crte joj na licu hladne i zategnute, oi otre i jasne, usne se stisle, ostao od njih samo uzan potez. Dvojica ljudi to su nali Daga kod Volujske glave spomenuli su starom Dagu kako je kamena trupina, kad su izbili na visoinu, imala neobian oblik bila je kao nekakvo golemo lice. Kao glava smrti ree drvosjea Martin Obara. Na starog Daga spusti se kao neka ravnodunost, neka tupost, kad je uo tu rije. Da se i to obistinilo iz usta Ane Hamarrb da zaista postoji Stijena smrti rasprilo je i posljednju njegovu sumnju u njezine rijei. A kad je zaista tako te postoji ta hrid, onda je oito istina ono o prijetnji u njezinu stihu, o prijetnji onome tko se usudi na tu stijenu. Jo mu bijae u svjeu sjeanju kako se ispunilo ono to je rekla o svijei pored samrtnike po stelje pa nije sum- njao 118

u to to e sada biti s njegovim sinom: bio je siguran da mu se blii kraj. Osim toga, slutio je da mu se sin popeo gore na stranu stijenu da prkosi Bogu i smrti jest, otiao je onamo da se poslije smrti svoje djece oslobodi svega. A takva prkosa Vinji ne podnosi. I sam stari Dag i svi njegovi preci prije njega bijahu svojeglavi i prkosni; ali je njegov sin prevrio mjeru. Vinji je pustio da se rod iskorijeni sam. Eto, posljednji je njegov izdanak u pustom prkosu jurnuo ravno u smrt. Ljudi se pod udarcima mogu saviti i ponovno uspraviti. Stari je Dag u ivotu pretrpio mnogu nedau i podnio kaznu ali se opet uspravio. A sada je sve minulo, bilo pa prolo. Tri mlada ivota njegove krvi ugasnula se u kratko vrijeme previe je to. I stari je Dag imao u torbi neto platna. Za to se pobrinula gospoica Kruse, a drvosjea Martin povio je njime najtee ozljede na tijelu mladog Daga. Stari Dag nije vie bio ni za to otkad je uo ono o stijeni. Cijelu no nije ni oka stisnuo, a i daleki i teki put dovde uinio je svoje. Martin i onaj drugi povukoe se kad je Adelaida preuzela njegu, a stari je Dag sjeo na klupu uza zid. Utuen i nasmrt umoran pratio je oima kako je mladom Dagu skidala okrvavljene zavoje, prala i suila rane i kratkim i sigurnim pokretima stavljala iste zavoje. Adelaida je prolu no, u onoj kolibi, spavala kao klada, a osim toga bijae ona mlada. Nikakav je umor nije sada otupljivao. Kad je prvi put u ivotu vidjela Daga, imao je ruku povijenu zavojem, poslije borbe s orlom, Nosila se onda eljom da popravi i namjesti onaj zavoj i da lijei one rane i ta elja bijae prva klica njezine ljubavi prema njemu. Kasnije, u etiri sretne godine njihova braka, nekoliko se puta vratio kui s ozljedama i ranama; ali nikad nije dopustio da mu ih ona lijei i njeguje. Djeaka plaljivost. A sada joj, napokon, nije to mogao zaprijeiti. Sva srea, svi lijepi asovi od njihova prvog susreta sve se sada u njoj steklo u djelo, te je bila hitra i spretna i jasna u svakom pokretu. Starom Dagu sve se ee sklapale vjee, i ubrzo je sjedio glave naslonjene na zid i hrkao. 119

Adelaida je ovda-onda pogledala prema njemu, bilo joj ga silno ao. Sjeala se zanosnih asova kad ga je vidjela u svoj njegovoj snazi, mislila je na ugled to ga je uivao po svim naseljima i po svoj upi sve tamo do grada a gle, sada kraj sve svoje moi i bogatstva sjedi uza zid u jednoj od svojih starih koliba i spava satrven od briga i jada, star, prastar. Tako ivot postupa s nama. Nikakvo udo, uostalom. Ali njoj, Adelaidi da, njoj bijae udo. Kasno nou mladi Dag doe k svijesti, otvori oi i zagleda se u nju, u udu. Dugo je leao bez ijedne rijei i gledao u tavanine grede, nastojei da dozove u pamet to se zbilo. Naposljetku se kanda svega sjetio, te pokua da se pridigne na lakte, ali mu se valjade okaniti. Adelaida mu je usrdno aptala neka mirno lei da ne povrijedi rane. Dosta je krvario. Dala mu je vode da pije, majinski ga milovala po obrazu i aputala mu njene rijei, tako da su mu suze zablistale u oima. Opazila je da muno die, te upita boli li ga, Boli protisnu on s blijedim smijekom, i zavijenim rukama prijee preko grudi. iga li? upita ona. iga, kao noem odgovori on i pokua da se nasmijei, ali umjesto osmijeha na licu se pokaza bolna crta i kao nekakav opor smijeak. Adelaida mu je polako i oprezno pomicala ruke i noge i pomno ga pregledavala, ali ne nae da je igdje ita slomljeno, a i lea bijahu itava. Ali vie rebara bijae mu ugnjeeno, glava dobrano ozlijeena, a cijelo tijelo gadno izubijano i ukoeno. Valjalo je dakle vidjeti je li mu glava teko stradala i ima li gdjegod unutarnjih ozljeda. Ako je tako, onda tu ona sama nita ne moe. Dag i opet pade u nesvijest, i dugo je tako leao. Adelaida mu meuto rastvori odjeu i ovije mu oko prsnog koa, pri dnu, komad platna da mu uvrsti rebra. Zatim je platno malo saila da ne popusti te ga vrsto navukla navie. Kad s tim bijae gotova, i poto ga je opet pokrila, otkrije mu koljeno, na kojem je opazila povredu, te ga ispere i povee. Jest, Adelaida je radila i trudila se, brinula se za Daga i za svoj ivot. Jer u ivotnom plamenu to sad u njoj bukti i daje joj snagu i razumnost koja je potrebna u tome stranom poslu u tome 120

se plamenu nalazi ujedno i smrt: ugasi li se Dagu ivot, ode onda i njezin razum. Tiho postalo oko starog Daga. Nije vie hrkao. Ali je sjedio isto onako, glave naslonjene o zid. Vjee mu se malko micale. Probudio se, ali nije htio smetati, nego je oprezno gledao ispod sputenih vjea. Tamo prijeko aputali Dag i Adelaida. Vidio je kako Dagu ije i vrsti ovoj oko grudi i kako joj ruke okretno i marljivo rade, vidio je kako potie vatru na ognjitu, vidio na sjaju plamena njezino tvrdo lice na kojem se odraava volja i odlunost. Stari Dag sasvim zatvori oi. Njegov sud o Adelaidi poeo se mijenjati iz temelja. Sama je sa starim psom krenula u umu i probila se kroz divljinu na sjever. I poslije tolikog puta jo je imala u sebi snage da se bori, jo imala sranosti da se nosi s ovom nevoljom. Njezino lice u odsjaju vatre pobudilo je u njemu te misli. Bijae to sasvim novo lice, nikad mu se prije nije pokazalo takvo. U tiini te kolibe vodila se tiha ali estoka borba: na jednoj strani stajale prastare krute mudrosti Ane Hamarrb i cijelog roda, i s njima smrt a s druge se nalazila Adelaida i ljubav. Jer tako, kao to je sada izgledala Adelaida, nije mogla izgledati nijedna ena, ni u jedne nije moglo biti takvo lice osim u posljednjoj borbi za najdrae joj u ivotu, za ono to joj znai sve. Na tom licu nije bilo nikakve milosti ni za stare izreke ni za ita drugo. A gdje je prava ljubav posrijedi, ondje i Bog pomae vjerovae stari Dag. Kako se Adelaida sva predala njegovanju i sva se zanijela u svoj rad, stari Dag polako se isprui na klupi i sasvim utonu u san. Netko je drugi odluio da ovaj put bude jak u ivotu. Sada napokon moe i on, stari Dag, jednom otpoinuti. Vihor i meava oko Stijene smrti nanijeli i nagomilali smetove snijega podno june strane gdje se mladi Dag sruio. Kad se uspinjao, leao je zaletni snijeg podno najniih padina, a onda je vihor meo sa sjevera i zavijao meavom oko stijene, tako da se snijeg nagomilao i u nametima leao na junoj strani, u zavjetrini. Tako vihor i meava spasie Dagu ivot. Ali stara izreka, posveena stoljeima, opasno se obistinila posljednjih munih sati, pratila ih jo i onda kad su Daga nosili u dolinu, i vrebala oko kolibe u kojoj je proleao mnoge dane i noi. Smrt nije bila daleko od 121

njega. Drvosjea Martin i onaj drugi otili na Bjrndal po odjeu, hranu i sve ostalo to je Adelaidi trebalo za njegovanja i za boravka u toj kolibi. Nije htjela nikakve enske pomoi, odbila ju je. I tako se dogodilo da je to troje ljudi mnogo dana i noi boravilo u toj kolibi kako su tu boravili i ivjeli njihovi predi prije nekoliko stoljea. Adelaida je bila domaica, kuhala i prala, a stari je Dag donosio vodu i brinuo se za vatru. I dok su dani tako tekli, proljee zalo umom, posulo breuljke zelenilom, proaralo proplanke cvijeem, ispunilo zrak ptijom pjesmom i cvrkutom, pognalo potoke uborom i sve ispunilo mirisom i svojim blagim dahom. Tako bijae u umama i ona dva dana kad je njih troje polako kretalo najmekim stazama od kolibe kraj Crnog jezera do baije u Nonoj dolini, i odatle na Bjrndal, kui. Kad je ono sama ila s Bisterom, Adelaida je ila kao slijepa. Sada je proivljavala proljee u umama, u mirnoj i divnoj radosti. Tolike je noi leala u kolibi i oslukivala glasove ume visoke zvukove kad sjevernjak fijue nad vrhuncima, i duboke, snene, kad zapue jugozapadnjak. Na tom putu ula je svaki glas i vsak kojim se uma javlja, svaki zvuk i ubor koji u njoj ivi. Da, bijahu to snani doivljaji. ula je riku sjevernih jelena i roenim je oima vidjela kako te goleme ivotinje zorom kreu preko pitaline kod Trollfjella, vidjela je brzokrile ronce to su vie riba nego ptica; ronili su nevjerojatno dugo i letjeli nad samom povrinom da je pred njima voda prtala, a kriali da bijae strahota. Stari Dag pokazivao joj tragove svih moguih ivotinja ak su juno od Zelenog jezera naili na svjee tragove medvjeih apa. A sutradan put ih niz obronke vodio kroz neka od vanjskih naselja, pa je vidjela tamonje ljude, djecu i kue onakve kakvi jesu redali se pred njenim oima Friland i Skya, Stjernebekk i Kastet, i vea naselja Tjernsmo, Blaatjern, Barvoll i Steinrud. Vidjela je bjrndalske baije i ljetne staje kako lee u sitnogorici na cvjetnim obroncima i zelenim livadama, s njihovim ogradama i vratacima kroz koja vodi put. itav svijet novih dojmova donijela je u sebi kad je stigla kui.

122

VI
Ma kako se inilo neobino, taj dogaaj s Dagom, s onim okrutnim poetkom i blagim svretkom, u Adelaidi je potisnuo daleko u pozadinu jad i tugu koja ju je snala zbog smrti njezine djece. U pojedinim asovima, kad je mislila na smrtnu pogibao u kojoj se nalazio Dag, ili pak na raznolikost umskog kraja, znala je pasti u pusti oaj zbog djece: tada bi raunala koliko bi im sada bilo godina da su ostala na ivotu i briznula bi u ljuti pla. U starom je Dagu taj dogaaj ostavio neizbrisive tragove; naglo je stario i, kako ve biva u staraca, vraao se u dane svoje mladosti. I opet je poeo da istrauje namjere Svevinjega u nedavnim krupnim dogaajima. Pomalo je mislio i na razloge koji su ga odveli na Hamarrb i naveli da pogleda Unninu ker. Ali je sada u Adelaidi, iza lijepe vanjtine i finoe, vidio i neto drugo, jer je vidio kako se nije niega plaila: bila je valjan i hrabar ovjek. Moda je i trebalo da vidi jakost njezine ljubavi koja moe spasavati ivote, a zacijelo i nove donijeti na svijet. Mislio je stari Dag i na to kako bi moda trebalo da se odveze i da se pozdravi s novim upnikom. Taj novi upnik, roak Adelaidin, nije bio nikakav ankoliz ni kukavica. A propovijedao je sasvim po ukusu starog Daga. Dodue, inovnici i druge veliine dolje u upi uo je to stari Dag zbijali su ale na upnikov raun. Nazivali su ga crkveni mi zbog njegova siromatva. Imao je mnogo djece i bio do vrata u dugovima. Krstili su ga i imenom Duh sveti, jer je uvijek bio tako ozbiljan. I krupniji meu seljacima pripoljcima povodili se za gospodom i u tome izrugivanju upniku, kao to su se za njima povodili i u drugome. Jo ni jednom nije stari Dag otiao na upni dvor, a taj novi upnik, opet nije htio da se prvi priblii, kao to je htio prijanji. A starom Dagu bilo teko da popusti, premda bi mu godilo da svojim posjetom upniku zapanji pripoljce koji bi to tumaili na sve mogue naine. Imali bi o emu da raspredaju. Prkos i samovolja odavna su se uuljali u duu Daga Bjrndala, ali, to se tie njegovih namjera, one bijahu iste. Mladi Dag sasvim se doselio u sobu kraj Adelaidine. Morao se sada drati kue, daleko od uma, dok rane ne prestanu igati i dok 123

mu rebra ne srastu; i u glavi treba da mu se potpuno razbistri, jer su se tako neobine slike javljale u njegovim mislima nakon one nesree. ume i ivot to ga je u njima ivio nisu ga sada vukli onako snano kao prije. Sve je vie osjeao elju i potrebu da se odmori i da bude blizu Adelaide. Vie nije bila samo fina, lijepa i poeljna ena: ona je sada bila toplina i radost oko njega. Nikad vie nije spominjala djecu, nikad vie plakala (barem ne da bi on vidio), nikad vie nije rekla tune rijei. Drala se hrabro i uspravno, bila vrsta i jaka i uvijek neobino mirna. Brino je lijeila njegove rane i ozljede kao da su na njezinu tijelu, U poetku je morao noivati u njezinoj sobici, u velikoj, toploj postelji, a kasnije vie nije ni odlazio odande. Za prvih tekih dana privoljela ga je da sjedi na maloj verandi na suncu, i odonda je cio dan sjedio ondje. itala mu je iz svojih knjiga i tumaila mu ovo ili ono, svirala mu i na lutnji i tiho pjevuila, prvih veeri, a kasnije svaku veer bijae tako. Oprezno je zapitkivala ovo i ono te je tako mogla razabrati kako se dogodila nesrea. ak je uspjela da ga tu i tamo navrati da i sam pripovijeda. Ona je sve to sabrala, sastavljala i povezivala rijei, a neto je pitala i starog Daga i tako je naposljetku znala sve o staroj izreki i o tome to je Dag doivio. I moda je upravo ona, na listovima neke knjige, napisala priu o Stijeni smrti

VII
Takala se proljetna no. Nigdje vjetra, nigdje unja, samo dah proljea i noi na otvoren prozor gore u sobici. Zastor se tiho nadima i talasa, leluja se krevetna zavjesa. Rijei se zaule u postelji, najprije nerazumljive kao neko gunanje. Adelaida se oprezno pridigne na lakte, isprui ruke, nagne se nad Daga i uzme oslukivati. Tako je nemirno spavao posljednjih noi, buncao i govorio neto nerazumljivo, muio se da oblikuje rijei. Znala bi ga probuditi da ga trgne iz munih snova. Sad je sjela u postelji i oslukivala. Nije bilo pravo da tako prislukuje, ali je noas kuala da dokui njegove rijei. Moda e biti bolje ako sazna to je posrijedi, moda e poslije moi da s njime o tome malo 124

razgovara. Dag je neto buncao o travi, o potoku i o umi, o vodenim ruama i o liu, o bujici i o jezeru, o plivanju i valovima... Slijedile su zatim mnoge nejasne rijei, i ni jedne od njih nije razumjela d ok odjednom nije povikao kao u srdbi: Ne, ne snijeg, nikakva stijena... due... dolje u sjeni... gore na sunce... Rijei su bivale nejasnije, a onda nastade tiina. Adelaida je dugo sluala, oekivala je togod, ali je Dagovo disanje postajalo sve jednakomjernije. Prigne se njegovim grudima i osluhne disanje mu bijae isto, bez bolesnog uma, a srce udaralo pravilno. Ali njegova glava? Kakve li se misli u njoj kovitlaju? Pokuala je da i tu, s praktinim smislom ene, osluhne kao na grudima i na srcu. Ali glasovi iz glave, koji su izlazili na jezik ne, oni se nisu mogli osluhnuti. Trava, vodene rue, due? Tko da to povee i tko da tome dokui smisao? Glava mu, oito, jo nije sasvim ozdravila, a glava je opasno mjesto. Ali iv je. I Adelaida se spusti, lee sasvim uza nj. iv je, topao je, die. Primakla je obraz uz njegovo rame, sklopila oi i zaplovila u proljetnu no.

Sjedili su na balkonu pred sobicom, Adelaida i Dag. Na jednom i drugom kraju stajala klupica, bijae upravo toliko prostora da su mogli ondje sjediti, oboje u isti mah. Vie mjesta nije bilo. Adelaida je gledala na istok, prema umskoj padini to je za sobom skrivala istonu meu. Dag je gledao na jugozapad, prema Hamarrbu i prema umama na zapadu. Na istoku odskoilo sunce i obasjavalo Adelaidi lice na kojem su se isticale oi, jasne i duboke kao gorsko jezero. Pogled joj bijae vrst kad se obratila Dagu: Na to si mislio onda kad si s vrhunca gledao u zemlju smrti? Glas joj je bio miran i ujednaen. Dag polako okrenu lice prema njoj i pogleda je otvoreno. U njegovim oima bilo je opet neto od prijanje izraajnosti i snage. Bile su modre, jasne i sjajne, i kao da su neto pitale. to ti zna o tome to sam mislio? priupita on, a znaajan mu smijeak prijee licem. Adelaida brzo obori pogled, a rumen joj navrije u obraze. Je li 125

se to javila njezina savjest, ili je on opazio da je prislukivala? Nije ga bilo lako shvatiti. Ponekad je oprezan kao kakva zvjerka... Zamijetio je njezinu zabunu, jer je pogledom opet kliznuo po naselju i rekao kao da i ne govori njoj: ovjek kojeta misli u takav as, a i poslije... Adelaidi se vrati njezin mir. Ruku koja joj poivae na balkonskoj ogradi pomae naprijed i malko se nae prema Dagu. I za druge bi moglo biti dragocjeno da znaju kakav dojam ostavlja zemlja smrti ree mu Adelaida, a oko usta pokaza joj se osmijeh, malko umoran. Ne moe se o tome govoriti ovako na jutarnjem suncu ree Dag te joj se nasmijei poneto sumorno. Onda moemo o tome razgovarati u tami doeka Adelaida veeras u postelji. Hm uzvrati Dag, a lice mu pokaza zamiljenost moralo bi onda biti zaista tamno. Istog dana stie major Barre. I opet je imao krupnih novosti da pripovijeda. Vijesti dodue nisu bile sasvim nove, jer su se pripovijedale cijelog proljea, a major je jo za prolog posjeta poneto natuknuo. Ali zbog svega onog to se te godine zbilo na Bjrndalu, nisu se mnogo brinuli za dogaaje u svijetu. Major je pripovijedao o zakljucima sabora u Eidsvollu, o ustavu i o izboru kralja; zvonkim glasom govorio je o budunosti zemlje. Kao uvijek za majorova posjeta, tako su i sada u blagovaonici iznijeli sveaniji objed na stol, a zbog znaajnih novosti to ih je donio, ili pak s kakva drugog razloga, ovaj put na stolu bijae i vina. Major je u aru mnogo pio i raspripovijedao se o tome kako i vedskoj, i Danskoj, i velesilama treba pokazati aku i kako valja pojaati oruane snage na kopnu i na moru. Na kraju su se, eto, vratila velika i slavna vremena Haralda Haarfagrea i Haakona Haakonssona, slava i veliina plovi u Norveku punim jedrima, i za koju godinu, kako je major izlagao, nije sasvim iskljuen vikinki pohod preko Sjevernog mora. I Adelaidu je ponijelo ope raspoloenje te je otvorenih oiju i uarenih obraza sluala oev govor. I stari se Dag neko vrijeme zanosio, ali kad je major okrenuo u prkoenje velesilama i spomenuo pohod za osvajanje Engleske, rasplinu mu se 126

raspoloenje. Na licu mu se javi hladan izraz, a oi mu zasvjetlucae: Najprije treba imati novaca u depu, hrane u trbuhu i neto uraditi prije nego to se uzmemo napuhavati ree stari Dag. Majora nije bilo lako zbuniti, bijae on navikao da stari Dag kazuje svoje miljenje ne okoliajui; ali ipak taj prijelaz od sveanog raspoloenja u gradu i od velikih govora na te D agove hladne istine bijae za majora previe. Dugo je sjedio bez rijei, a to se njemu rijetko dogaalo. Adelaida se nije ba u svemu slagala sa starim Dagom. Neke joj se njegove rijei nisu sviale, i ak su je straile, u poetku. A sada se navikla na njih, odavna. No, mogao bi to ba i drukije kazati, miljae ona. I sada je moda u sebi malo negodovala, zbog oca. Pogledala je u mladog Daga da vidi kako su se njega dojmile sve te velike rijei, pogotovu poslije preokreta do kojeg je dolo nakon upadice starog Daga. Mladi je Dag sjedio nasuprot majoru, ali je njegov pogled iao pokraj majora i pokraj sviju, onamo prema tamnom otvoru vrata to vode u prednju dvoranu: bijae to pogled ovjeka duhom odsutna, a i smijeak mu pokazivae da ne sudjeluje u onome to se zbiva oko njega. To je zbog glave, miljae Adelaida; ne bi smio piti vina ni rakije, jo nije zdrav. Major se najposlije pribrao nakon onih rijei to su na njega djelovale kao da su ga polili hladnom vodom, pa je sad svrnuo razgovor na drugo. Pripovijedao je o velikim dogaajima u svijetu, o ratovima i o Napoleonovoj sudbini... Adelaida je promatrala svoga mua, ali je njegov pogled sveudilj bludio dalje od njih, a smijeak, jo uvijek isti, pokazivae kako je odsutan duhom. Uveer su sjedili u prednjoj dvorani, uz vatru u kaminu, jer je vrijeme i opet oburilo. Imali su pun u aama, pa je major zaboravio sve jade to su se oborili na kuu, bio razgovorljiv, glasan i raspoloen. Bog ga stvorio takva, i nitko se nije tome udio. Ali je Adelaida rairenih oiju gledala mladog Daga kako ispija au za aom. Bilo je to sasvim neobino.

127

Kad je otila gore na poinak, Dag je uao u svoju sobu, upalio drva u kaminu, sjeo pred vatru i u nju upiljio pogled. Adelaida je stala na vrata i dugo ga promatrala. U oima joj se zrcalio strah kad je tiho kliznula prema kaminu i sjela u drugi naslonja to je stajao napol za Dagovim leima. Moda ne bi smio piti rakiju dok ti glava ne proe blago e mu ona. On napol okrenu lice prema njoj na njemu isti onaj neobini smijeak i isti onaj odsutni pogled u oima. Glava, veli? priupita on. Misli li da neto nije s njome u redu? Da ona e tiho ali vrsto. Ponekad tako udno govori u snu, i tako si utljiv i odsutan duhom da te vie ne prepoznajem. I smijei se tako tuno. Jest, jest uzvrati on takav postane ovjek kad se popne na Stijenu smrti. Ne smije misliti na to doeka Adelaida pokuaj da zaboravi onaj dan. Onaj dan? Nije to samo dan. Bio sam gore mnogo, mnogo puta. Adelaida je uplaena buljila u njega, poela je drhtati od straha. Jo je dakle i gore s njegovom glavom nego to je mislila. Mora biti oprezna te spretnim pitanjima izvidjeti kakvo je ta zlo s njime i koliko. Zar si zaista tamo bio vie puta? upita to je mogla mirnije. Jesam odgovori joj te se i opet tuno nasmijei. Nisu gore samo hridi, snijeg i vihor; ima na Stijeni smrti neto neobino. Moda pie bijae uzrokom to se taj inae utljivi ovjek veeras raspriao. Gledao je u vatru i pripovijedao dalje: Bio sam ondje mnogo puta, leao sam gore meu oblacima i gledao iza njih. Nije ono snijeg tamo, nisu stijene ono su due to su usidrene u tamnim dubinama, neke dublje, neke plie, a neke se penju u visine, kao gorski vrhunci, do sunca. Adelaidu probi hladan znoj. O tom je govorio i u snu. Kao biljke rastu tamo, gusto kao vlati trave dolje u umskim potocima, kao vodeni cvjetovi i lokvanji po jezeru. Ne pri ono snijeg niti vihor vije, ono su due to se nagone, ali ne od vjetra. 128

Pokree ih enja za neim, proteu se prema nebu, lelujaju se kao trava u potocima, plove tamo-amo kao lokvanji pred valovima, ali se ne miu s mjesta, vrsto su ukorijenjene tamo gdje su ivjele i gdje ih je smrt zatekla. Nakon kratka predaha nastavi: Sve su tamne, one to su u najdubljim dubinama, a one to su povie, drugih su boja. Ima ih svakakvih. Jedne su gotovo krvave, druge gotovo bijele, a one najvie upravo su kao tekue zlato na suncu. Ondje se sve talasa kao neizmjerno more. Tako je to tamo, za Stijenom smrti. asak stade pa opet proslijedi: Na jug, prema dolinama ivota, s vrhunca je pogled kao preko cijelog svijeta. Neobino je sjediti ondje, gledati i vidjeti cio ivot. Ljudi dolje u nizini siuni su kao sitni, jedva vidljivi plamici, neki samo blijedo svjetlucaju, kao krijesnice u ljetnu no, drugi svijetle jae, a svi hrle prema sjeveru, prema Stijeni smrti, neki bre, neki sporije, ali se svi pokrenu i ble se onamo im se upale. Nalijeu jedni na druge, sudaraju se, guraju jedni druge u smrt, a istodobno se njoj svi pribliuju, neprestano. I povlaujui sam sebi, produi: Jest, kia pada i dan i no na onim visinama, kia ivoti. Mnogi su od ivotnog plamena jaki, ali rune boje. Prolaze valovi drugih ljudskih svjetala prema hridi, sami sebe tjeraju onamo. Dogaa se to u doba rata, a onda se potresa u drijelu smrti, kao od tekog i grohotnog smijeha. Tako je strano ondje da se smijeh prolama sam od sebe kad se ono vidi. Tako je neshvatljivo da ga ljudski razum ne moe pojmiti kad se ono promatra ozgo, s lica smrti. Promatrati odande sav taj besmisao, koji se zbiva na tome kratkom putu, otkad se upale ta ljudska svjetlaca pa dok palucaju i lepraju prema smrtnoj hridi te se ugasnu i postanu dua u obliku biljke i usade se pokraj svih drugih ondje to vidjeti ve je dovoljno da se ovjeku pamet pomuti... Adelaidi se vrtjelo od uasa. Dag je razbio glavu i, eto, sasvim enuo pameu. I dok je namatala strane misli, Dag joj odjednom s vedrijim smijekom okrene lice te je jasno i vrsto pogleda: Zacijelo misli da sam poludio. Ali moe biti mirna. Samo sam jednom bio gore, ali sam se u one visine prenosio u duhu i sanjao o njima. Htio sam ti samo kazati neto o privienjima, 129

snovima i mislima to me odonda zaokupljaju. Zacijelo dolaze od onog pogleda ozgo, jer je zaista neobian. A neto je i od pada i od matanja u vruici, i od svega onog to sam poslije sanjao. Dio moe potjecati i od knjiga koje si mi davala da itam otkako smo se vjenali. A mnogo je toga za mene postalo stvarnost. Za tih posljednjih rijei nestalo je njegova smijeka. Onda sam nadostavi iao u planinu u nakani da dokonam ivot. A kad sam se naao na onoj hridi i kad sam vidio da gotovo i nema mogunosti da se iv vratim, i kad sam ve mislio da je to kraj za sva vremena, tada mi iskrsnu u pameti da sam cio ivot samo juriao, iao naslijepo, neke trideset i dvije godine, ne mislei na kraj, ne mislei da e jednom doi neizbjeni svretak. Nisam mislio na takvo to. Nisam uope mislio, nego sam samo jurio i mahnitao, ivio kao veina ljudi, kao da e ivot trajati tisue godina. Duboko je udahnuo, uspravio se i ponovno se zavalio u naslonja. Lice mu opet bilo okrenuto vatri, oi gledale kao u daljinu, ali nije bilo smijeka oko usta. Adelaida je samo gledala u nj. I pokraj runih brazgotina to su mu od ozljeda ostale gore na elu, bio je lijep inilo joj se da ga ljepeg nije nikad vidjela, Istom je sada otkrila da ga nikad nije gledala kao potpuno odrasla ovjeka. U njemu je ostalo neto djeako u njegovoj plahosti, u tome to u njegovim mislima ne bijae prave ozbiljnosti, i to u ivotu nije imao doivljaja koji bi ga ispunili razmiljanjem i dubinom. Bajka koju je sada ispriao i njegov mir unesoe u nju nesigurnost. Teko e mu odsad pogoditi to misli o ivotu. Prije je osjeala potovanje pred njim, gotovo neki mali strah od njega, od njegove snage, od njegovih zahvata i njegove utljivosti. A sada se tome pridruila i ozbiljnost odrasla ovjeka. Zato si se sve vrijeme smijeio dok je otac pripovijedao o dogaajima u svijetu? upita ga sasvim iznenada. Ah odgovori mislio sam kako se ljudi u ivotu mue i kinje sitnicama kao da su namjerili ivjeti svu vjenost, a zapravo smo svi na kratku putovanju koje se zove ivot, putnici u vjenost. Slika o kojoj sam ti govorio uvijek mi je pred oima, te se moram smijati kad vidim gdje se ljudi s kojeim nateu umjesto da misle na jedinu stvarnost, a ta je da smo putnici na putu u Zemlju smrti. To je najvea stvarnost u ivotu, jedino to znamo: da je ivot smrt. Kad 130

ovjek uzie na vrhunac i pogleda dolje kako ljudi ive, priinjaju mu s kao slijepi luaci, a sam bijah jedan od njih.

Mladi se Dag oporavljao i s vremenom sasvim ozdravio te je jednog dana opet krenuo u umu. Morao je Adelaidi obeati da e biti oprezan i da se vie nee penjati na Stijenu smrti. Malko se nasmijao kad je uo njezine rijei te joj kazao kako ne osjea nimalo volje da se opet popne onamo.

Jednog dana Adelaida osjeti da opet nosi dijete pod srcem. Bijae sretna i u isto vrijeme nesigurna. Nije se mogla osloboditi slike da to novo stvorenje, taj novi ovjek komu e dati ivot, odmah po dolasku na svijet poinje put ka smrti. Mislila je o tome i ve je naumila da se odveze upniku: jednom mu je obeala da e doi bude li joj teko. U srei je zaboravila obeanje, a u jadu i tuzi za djecom nije mislila na upnika. Ionako nitko ne moe mrtvome vratiti ivot. Sada je mislila na upnika, a jo vie na starog Daga. Htjela je starom Dagu rei kako je s njome. Obradovat e se. Tako je ostario u tuzi za malianima koji su otili. Mogla bi mu togod kazati i o dugom razgovoru s mladim Dagom, da uje to on misli o tome. Jest, nadala se da e on donekle suzbiti i ublaiti sve ono mrano to je izbijalo iz rijei mladog Daga. Bijae ve ljeto, a jo uvijek hladno, pa su uveer esto loili u kaminu u prednjoj dvorani. Jedne veeri, kad je stari Dag sjedio ondje sam i puio svoju dugu lulu, doe Adelaida i sa svojim pletivom sjedne tamo u veliki naslonja u kojem je sjedila kad je prvi put bila na Bjrndalu. Izmijenie najprije nekoliko rijei o vremenu. Adelaida je morala malo ispitati starog Daga da nesreu svoga mua povee s ostalim dogaajima; uostalom, i onu su izreku o Stijeni smrti uli od njega. I tako je poela s toga kraja, spomenula rijei mladog Daga i kazala to ona o tome misli, a nije zaboravila ni izostavila ni to kako oekuje dijete. utio je na sve to, ali kad je spomenula dijete, glava kao da mu se uzdie i kao da mu se vrati staro ponosno dranje. 131

Razgovarali su tako i u razgovoru prelazili s jednoga na druge, dok Adelaida ne svrnu onamo kamo je namjerila i htjela naime, je li istina da se svi ivoti raaju da bi umrli. Stari Dag kimnu na tu sinovu misao, potvrdi joj smijeei se sumorno. I sam je o tome razmiljao te doao do slina zakljuka o ivotu i smrti. Ali je on bio na tome svijetu due nego njegov sin i nije samo ivio bezbrinim ivotom mislei jedino na sebe. Proivio je stari Dag mnoge mijene u ivotu i nauio da sve promatra sa svih strana, pa tako i samu smrt. Slagao se s onim to je sin rekao, ali je ipak traio zgodniji nain i blae oblike, jer se valjalo obazreti na Adelaidu i misliti na stanje u kojem se nalazila. A nadasve, u ovjejoj dui ima sila koja se uzdie nad svime i ide preko svega pa i preko smrti. Dugo je razmiljao da bi naao prave rijei za ono to je htio. to se tie njegova miljenja, bilo je ono vrsto i nepokolebljivo ali samo za njega. A sad su trebale rijei da bi se to miljenje prenijelo drugome. Ustao je te se ushodao prostorijom, s rukama na leima, a lula mu visjela u jednoj aci. Adelaida pogleda prema njemu, suze joj navrijee na oi. Veeras mu je dala uzdarje za sve ono ime ju je obdario. Bio je i opet onaj nekadanji, opet onakav kakav bijae prije nego to su djeca umrla. Ono to mu je apnula o novom ivotu ukresalo je u njemu iskru. Brzo je prstima provukao kroz kosu, tako da se opet zatalasala u ivim valovima, a sad se eto ushodao gore-dolje, zategao ramenima i uzdigao glavu kao u najboljim svojim asovima. Toliko se o tome Adelaida zanijela u misli da se trgla kad se stari Dag naglo okrenuo i stao pred nju. Dogurao je naslonja prema vatri i sjeo; naslonio se leima, ali je glavu isturio, crte mu na licu otre i zategnute, nekako se neobino istiu u sjaju ognja. Adelaida ga gledala sa strane, kao to je gledala i svoga mua, i pitala se, hoe li i lice mladog Daga jednom biti tako izrazito i tako kao u stijeni isklesano, kao to je u njegova oca. Bijae kao da su se svi jadi i sve borbe u ivotu starog Daga urezivali u to lice dok nisu stvorili onu izrazitost. Naprosto nisi mogao svrnuti oiju s njega. Ne okreui glave i gledajui u vatru kao da ga u njoj privlai nekakvo privienje, napokon je prozborio, poeo govoriti tiho i polako, ali rijei bijahu vrste. Jest, ono sa ivotom i sa smru onako je kako veli Dag. Gledati na ivot tako s visoka, vidjeti u njemu kratak put od 132

vjenosti iz koje dolazimo do vjenosti u koju odlazimo, to je prvi pogled koji je potreban da bismo shvatili tu povezanost. Nosimo u sebi neto boansko, iz vjenosti u vjenost, ako na tome kratkom putu to ga zovemo ivot ne projurimo slijepo... Mnogo je krupnih dogaaja bilo toga proljea, i stari je Dag toliko razmiljao. A sad je prvom zgodom htio neto od svojih misli predati Adelaidi i dalje preko nje svome sinu i onima koji bi mogli doi.

VIII
Stari je Dag dohvatio opinskog naelnika i dokrajio njegove arolije sa psom. Odonda se naelnik kanio ljudi s kojima je Dag imao posla. Ali je pio k i prije, moda jo i vie, i kartao se i dan i no, iz godine u godinu. Jednog jutra nakon takve pijanke naoe ga mrtva na stolici: ruka mu grevito obuhvaala bocu s rakijom na stolu. Toliko je pio da ga je rakija naprosto ubila. Pokopan je k i ostali, ali se na njegovu pogrebu dogodilo neto neobino. upnik je odrao udan govor, najneobiniji to se ikad uo u takvoj prilici. Kazao je bez okolianja da je naelnik u svakom pogledu provodio bezboan ivot i bio na sablazan cijeloj opini, a najposlije je otiao sa svijeta pijan kakav je bio itava ivota, te e pijan izii i pred Boje lice. Jest, govorio je upnik pun svetog gnjeva, tako da su sluatelji osjeali hladne trnce. ak je natuknuo kako ne zna smiju li uope naelnika pokopati na posveenu tlu: time je samo htio pokazati kako ga ne smatra boljim od samoubojice. Naelnik jedva da je imao kojeg prijatelja; ali je imao barem dvije ene i veliko potomstvo, i cijela je ta porodica bila uvjerena da je runo od upnika to tako govori o mrtvu ovjeku, ma i sva upa znala i govorila da je tako. Svuda se pripovijedalo o tome dogaaju; predstavnici vlasti, inovnici i ugledniji ljudi smatrali su da je upnik prevrio svaku mjeru i da njegov in iskae iz svakog okvira i reda. Meu onom uglednom gospodom zacijelo ih bijae koji su 133

imali dovoljno razloga da se boj e govora to bi ga takav upnik mogao odrati kad i njih budu pratili s ovog svijeta. I ma kako ivjeli svoj ivot, svi ipak miljahu da na kraju imaju pravo na to da im upnik u oprotajnom govoru izda dobru svjedodbu. Neki su imali dobrih veza, pa je dolo dotle da se jednog dana pojavio i sam biskup u posebnoj vizitaciji da izvidi to je i kako je s tim nemoguim upnikom. Taj je biskup bio pravi sin svoga vremena. Nije se dobro osjeao na hladnome upnom dvoru gdje je mnogo djece, a malo vina, pa ni upnikova upravo biblijska nedjeljna propovijed nije bila po njegovu ukusu. Nije propustio da upniku pokae svoje nezadovoljstvo te ga je na odlasku izravno ukorio zbog njegova govora na naelnikovu pogrebu. Izjavio mu je kako je taj njegov govor izazvao gnjev, ak i odbojnost, i da je njegov stav prema opinstvu neodriv uostalom, jo e upnik o tome poblie uti, kasnije. upnik Ramer bio je jak kad su posrijedi njegove propovijedi i njegova sluba; ali u drugome nije bio jak. Nije on iao u red onih upnika koji umiju seljaka pouavati da bude seljak. Ni sam nije bio nikakav poljodjelac, i gospodarstvo upnog dvora nije bilo nimalo sjajno. I njega su k i druge pritisle nevolje i zle godine, i valjalo mu se ba muiti da bi sastavljao kraj s krajem. I injenica to se nije znao slagati s monima u upi, pridonijela je svoje prihodi mu stanali. Nije bio nimalo praktian bijae on prava suprotnost svega praktinog, te su ljudi pomalo gubili potovanje pred njim, a ujedno im splanjavalo i potovanje pred njegovom rijeju. Ni on ni njegovi nisu vezali prijateljstva ni s kim u upi. Ugledniji i bogatiji dvorovi bijahu mu zatvoreni, a na malima nije upljanima padalo na um da pozovu upnika. Njegovo estoko osuivanje lakoumnosti onog vremena, i jo ee osude to ih je izricao i njima zahvaao one koji se odaju piu, samo su jo pogoravale ionako zao glas to ga je pratio zbog njegove strogosti i nepristupanosti. Tako je upnik izgubio svaku vezu s okolinom i sve se vie zatvarao meu svoja etiri zida. A nije mu bilo krasno ni kod kue: na neurednu upnom dvoru, sa zabrinutom enom i jadnom djecom, ne moe biti ni govora o kakvoj udobnosti. 134

I na sve je to upniku na vrat najahao novi jad doao, eto, biskup i zaprijetio mu na odlasku. Bijae prema proljeu godine l815. upnik je sjedio u svojoj radnoj sobi i zamiljeno gledao preko polj , gdje je tu i tamo jo leala poneka krpa snijega. Pred upnikom se nalazila otvorena biblija iz koje su strili papirii znakovi to su pokazivali gdje je koje znaajnije mjesto u knjizi. Kraj biblije leao papir s biljekama za nedjeljnu propovijed, ali su upniku posljednjih tjedana misli bile tako nemirne da ih nije mogao sabrati na jedno. Poslije biskupova posjeta slabo mu je iao san na oi, mnogu je no proleao u snmorici, muio ga strah, titili ga oni prijekori. Mnogo se ta nalazi iza toga, jasno je osjeao, mnogo se mrnje sabralo protiv njega, a biskupovi prijekori i prijetnje znaili su neizvjesnost i nesigurnost u pogledu budunosti. Zar je moda bio suvie samovoljan ili nadut u svojoj slubi? Je li trebalo da u svome poslu i u svojoj dunosti, a napose na ukopu naelnika, udari lagodnim srednjim putem te izrekne samo nekoliko opih rijei o Bojem milosru? Smatrao je da je ono prilika i vrijeme, a i njegova dunost, da temeljito prodrma i probudi sve one koji su zavedeni te su poli grenim putem naelnikovim uzeo je za dunost da ih pokua privesti razmiljanju i obraenju. Jest, sve zlo koje se u ljudskim srcima moda nagomilalo poslije pogubnog naelnikova primjera htio je dobri upnik iupati iz korijena, i zato je ne evrdajui i bez ikakva prikrivanja, da svakome bude jasno, izrekao svoje miljenje i kazao da je onakav ivot za svaku pokudu i osudu i da je pravo prokletstvo. A biskup je rekao kako nije na nama da sudimo i osuujemo ak je upniku spomenuo farizeja i carinika. Zar je on farizej? Zar da upnik ljude gura u jo vee opaine i da bude blag prema svemu tome? Jest, lako je to i udobno, ali je li to nebeska volja? Prebirao upnik u glavi, namatao puste misli koje su se dohvaale svega to su mu oi vidjele a jasno su vidjele okopnjelu zemlju, i na njoj tu i tamo koju krpu snijega. Jest, blii se vrijeme proljetnih radova, a s time rastu i brige, jer dolaze pusti 135

izdaci za sjeme, za zrnje i sjetvu, za orue... Pali jadi na upnika, pritisle ga brige i nevolje. A povrh svega jo i ona neizvjesnost i nesigurnost zbog onoga to je biskup izrekao kad je odlazio. Dok je upnik tako razgaao i prebirao u glavi, zaue se kola i teki topot konjskih kopita. upnik se tre i osluhnu, a nemir mu se uulja u srce, strah mu duu preplavi. Zar ve tkogod stie s odlukom koju je najavio biskup? Otvorie se vrata, a u predsoblju odjeknue odmjereni, vrsti koraci. Netko pokuca na vrata upnikove radne sobe, ali ne kao obian upljanin pun strahopotovanja, nego kao ovjek vrst i siguran. upnik nevoljno ustane, okrene se prema vratima te duboko i gotovo drui udahne prije nego to se odazvao i pozvao posjetnika da ue. Naprijed! ree to je mogao mirnije. Vrata se nisu odkrinula oprezno ni polako kako se inae dogaalo, nego su se sasvim otvorila, i to odjednom, a upnik samo rastvori oi i ostade tako gledajui. Preao mu je preko praga upravo onaj ovjek komu se najmanje mogao nadati stari Dag Bjrndal. Posjetilac je vrsto zakoraio unutra i upniku pruio ruku. upnik je svojedobno bio pozvan na svadbu na Bjrndal, ali je u posljednji as otkazao. Ni on ni njegova ena nisu imali volje da se ondje pojave meu svom onom gospodom. Na takvu slavlju i na takvim velikim sveanostima nikad se upnik nije dobro osjeao. A njegov nekadanji smioni naum da se priblii ljudima iz umskoga kraja neprestano se odgaao, nikako da se ostvari, i kako su godine promicale najposlije je splasnuo, izduio. A ni Adelaida nije potraila upnika, nije joj trebao. upnik se zaposlio da primakne stolicu, papir s biljekama stavio je u bibliju, zaklopio knjigu te ju odloio, a pero i crnilo nekoliko je puta spremao tamo-amo, koliko bijae smeten. Najposlije sjede te zaueno lice okrenu neoekivanom posjetiocu. Valjda je i Dag, miljae upnik, uo ono o ukopu naelnika, pa je sada doao da se s njime pravda.

136

Svake su jeseni u upni dvor s Bjrndala dovozili sjevernog jelena bio je to najljepi izvanredni poklon to ga je dobivala popadija. A sjeverni jelen brzo bi nestao u eti gladne djece. upnik pomisli da bi ubudue mogao izostati i taj dragocjeni dar i suza mu zablista u oku. Zar je ve dolo dotle da valja i na takvo to pomiljati, u ovaj as kad je Dag prvi put uao u njegov ured? Svakako bi trebalo da kae koju rije kako se raduje tome posjetu, kako je poaen, i trebalo bi da se ljubazno nasmije, kao to bi se inae uvijek nasmijeio kad bi se s nekim naao u etiri oka. Ali u ovim besanim noima i u samotnim danima nemir mu se uuljao u duu, a misli mu se namatale oko jednoga ranjivog mjesta je li zaista radio kao farizej, i kakve e od toga biti posljedice za njega i za njegove. Zato je zapao u sumnju nije li moda i taj neoekivani posjet u kakvoj vezi s negodovanjem na koje svuda nailazi. Eto, ele da od njega naprave prosjenog upnika koji e toiti samo blage i beznaajne rijei. Jedno je jedino znao posigurno: sjedi, eto, ogoren i nijem i promatra gosta pun iekivanja. Stari je Dag malko pomaknuo stolicu i sjedio tako da je lea napol okrenuo prozoru, a pogledom, koji je prolazio mimo upnika, klizio po sobi. Kako je upnik jo uvijek utio, Dag se okrene prema njemu i pogleda ga upitno, dok mu se oko usta pojavio napol plah smijeak. Ne zna zato sam doao? upita Dag. upnik se malko prigne, a preko lica mu prijee sjena. Znam ree znam ve zato dolaze mogunici svijeta... Dag uzvi obrvama i zagleda se u nj. Zamijetio je gorinu u upnikovu glasu. Ali mu smisao njegovih rijei nije bio jasan. Odjednom upnik udari rukama po naslonima i naglo ustade. Znam ve zato dolazite. Svi ste bili ovdje, biljenik, predstojnik, biskup i drugi, i svi me hoete natjerati da propovijedam po vaem! Ushodao se gore-dolje u ne ba sveenikoj uurbanosti i oko sebe mahao drhtavim rukama, a glas mu treperio od uzbuenja, kao da e svaki as zaplakati. Prijetite mi otkazom slube i bijedom u kojoj u se nai sa svojima. Ono to sam rekao o naelniku rekao sam po uvjerenju, a toga se i rijei Boje drim i u svojim propovijedima. Jesi li uo, Dae Bjrndale? 137

I zastade pred starim Dagom maui drhtavim rukama Promijenio se izraz na licu starog Daga, zauenost prela u hladan mir. Ustao stari Dag i ruku vrsto spustio upniku na rame. Bi li sjeo? ree mu. Hajde sjedi, pa u ti kazati nekoliko rijei. upnik ga pogleda zbunjeno. U Dagovu glasu nije bilo gnjeva ni uvrijeenosti kao u drugih. Bio je njegov glas tih i prijateljski. Sjedoe obadvojica, i Dag se opet okrenu tako da upnika ne smeta svojim pogledom. Nisam doao ovamo da govorim o takvu emu, nego me ovamo vodi neto sasvim drugo. Ali kad ve poinje o tome i kad si zbog toga mnogo pretrpio, onda u ti i ja rei svoje miljenje. uo sam neto o tome, i ja bih prije doao ovamo da sam znao to je i kako je. Nije na meni da govorim o onome to si rekao o naelniku. On i ja nismo bili prijatelji. Ali ono to propovijeda, u crkvi ili nad grobom, to je za mene u svakom pogledu ispravno. Mnogo sam ta radio i uradio u ivotu, ali mi ne pada na um da jednog upnika uim kako se propovijeda: nisam toliko umiljen. Ali ako ti je volja da uje moju, onda ti mogu rei da si najvaljaniji i najbolji upnik koga sam ikad uo. upnik se nagne naprijed i zagleda se u Daga. Nije htio da mu izmakne ni jedna jedina od tih mirno i ozbiljno izgovorenih rijei. Kad je Dag uutio, upnik samo proapta: Hvala! Tako su sjedili upnik i Dag, a utnja dugo potraja. Onda Dag okrenu glavu i pogleda u upnika. upnik je oborio pogled preda se: nalazio se na prekretnici izmeu prijanjih briga i nevolja i ove sad radosti to ga je, evo, zalila iznenada. Da pokae kako ima jo i vie na srcu, Dag primakne stolicu i prie blie, tako da je sjedio sasvim okrenut prema upniku, koji ga je sada gledao nesiguran i kao da pita. Drugo je neto posrijedi to bih ti htio rei ako dopusti. Zatim, i ne ekajui, hoe li mu upnik dopustiti ili nee, Dag proslijedi tiho i povjerljivo: Loe radi, upnie, ali ne u onom to si mi spomenuo, nego u drugom pogledu. Zanemaruje dvor i posjed, enu i djecu, a i samoga sebe, i tako gubi ugled i potovanje meu svijetom, pa onda ni Boja rije to je propovijeda, ne nailazi na plodno tlo. Ti bi se osjeao sigurnije i bio bi jai i kod kue, i meu svijetom, i na 138

propovjedaonici, kad bi bolje drao svoje imanje i svoj dvor. I ne bi trebalo da se tako zavlai meu svoja etiri zida, kao to ujem da se zavlai. Brini se o svome gospodarstvu, izii iz osame i hajde meu ljude, pa e bolje upoznati i njih i njihove brige. Onda e te i vie potovati, te e i sam biti vri i sigurniji kad ti se togod isprijei na putu. upnik pokua da ustane, ali je ostao sjedei te je rukama samo prelazio po naslonima nije znao to bi. I opet je potrajala duga utnja. Ali kako Dag nije pokazivao znaka da eli jo togod rei, upniku ne preostade drugo nego da potrai odgovor. Na alost, istina je to mi veli... najposlije e upnik ali sve to ovjek poduzima u ivotu... stoji novaca, a ja novaca nemam... Stari Dag prekide ga nakaljavi se: Znam da si se zavrnuo u tijesnu i da si zaduen. I svijet zna, a to je zlo. Uzajmio sam ve mnogima koji mi nisu tako blizi kao to si mi ti; ako ti je s voljom, mogu ti pomoi da se oslobodi dugova i tekih kamata s kojima ti se valja boriti, kako ujem, Onda bi mogao nabaviti sve to ti je potrebno na imanju, i tako bi postao slobodan ovjek. upnik bijae uzbuen, rukom je prelazio preko oiju, a glas ga izdao kad je nakon duge utnje zahvalio. Najposlije protisnu kako poslije svega to se zbilo, koliko nasluuje, nee dugo tu upnikovati. Dag je htio da uje to se zapravo dogodilo, pa je saznao kako su se moni upravo udruili protiv upnika, a uo je i kako se biskup oprostio sa upnikom. Dugo je stari Dag razmiljao. Nije bio navikao da tko bude moniji od njega. Ali jedan biskup, eh, to je neto posebno. Nikad nije vidio biskupa. Najvie i najblie to je imao s kakvim biskupom bijae to to je Adelaida unuka jednog biskupa. Dugo je prebirao u glavi nije se mogao pomiriti s milju da on, stari Dag, ne bi mogao izii nakraj i s tom priom o biskupu. Najposlije u mislima sabere na jedno, te e odluno: Ovih u dana svakako u grad. Vidjet e, uredit u to s biskupom. upnik je znao za velike promjene to su se zbile poslije sa bora u Eidsvollu. Znao je da i sami inovnici, ak i najvii, imaju potovanja pred novom snagom na selu, i gotovo osjeaju strah od te 139

zapravo stare snage koja je opet postala tako mona u saboru. Seljatvo je steklo silnu mo, govorilo se tada. I on je neto uo o tome pa se u svome jadu tjeio nadom da e se stari Dag odvesti u grad i da e tamo govoriti o njemu. Po onome to je uo, imao je Dag veliku mo, i ne jednu, a sada je za njim i politika mo. to on ne bi mogao urediti ako mu je zaista do toga stalo? Nitko ne moe znati to moe poduzeti takav ovjek ako mu se usprotive. Dugo je upnik sjedio i osjeao radost to je pokraj njega taj moni ovjek. Znao se moliti u nonoj tami da mu nebesa pomognu i da ga upute na pravi put a sada, gle, doao sam stari Dag da mu bude pomo koju mu Vinji alje. Ali moglo bi to biti i kakvo iskuenje. Moda je to samo bioug u lancu njegovih iskuenja? Razmiljao upnik i premiljao, na licu mu se pokazivao sve vei mir i vrstina postalo to lice onakvo kakvo bijae u samotnim asovima kad se upnik eliio da nastupa kao sluga Gospodnji; jest, pokazala se na njemu strogost kakva se vidjela kad bi izlazio na propovjedaonicu. Mnoge misli saletjee upnika, i on podie glavu i pogleda Daga u oi. Jesi li kada uo o ovjeku koji se zove Tetzel? upita upnik. Dag sastavi obrve te se zamisli. Jest, uo je to ime, ali kakav je to ovjek? Jest, neko je razmiljao o tome da li ono to nazivaju Luterovim tezama nosi svoje ime po trgovcu oprotenjima, i sada se sjeti tko bijae taj ovjek. Ali nije mogao dokuiti to ga upnik to pita. Najposlije mu odgovori tko je Tetzel.1 Da odluno e upnik nisam ja nikakav Tetzel. Ako si ovamo doao u uvjerenju da bi novac i mo, koje mi nudi u pomo, mogli biti na spas i korist tvojoj dui na onome svijetu, onda mi je dunost da ti kaem da bi bila prijevara kad bih to prihvatio. Mnogo si mi danas dao. I ja u malo dati, od ono malo to imam. Sada, gdje smo sami, hou da te podsjetim na to da Bog ne ubraja nikakav dar za kojim se krije namjera da se time kupi milost i oprotenje. Novac i mo to ih ima u ivotu samo su talenti to si ih dobio na upravu, i radi se samo o tome kako e ih upotrijebiti i s kojom nakanom u srcu i u misli. Sam treba da sada odlui mogu li prihvatiti tvoju pomo ili ne mogu.
1

Johann Tetzel (1465 1519), dominikanski propovjednik. Prev.

140

Dag podigne glavu, ponosan kao orao, i najprije odmjeri upnika hladnim pogledom, ali se onda svlada, prigne glavu te se zamisli, prinijevi tvrde ruke na lice. Zar tako misle o meni? upita Dag, a glas mu udno zvuio, bio kao napukao. Zar misle da elim kupiti oprotenje? Sad bijae red na upniku da tjei. Ustao je, brzo pria o Dagu i stavio mu ruku na rame. Ne, Dae Bjrndale, nitko mi nije o tebi rekao neto takvo. Mnogi te spominju kao dobra ovjeka. Ne smije moje rijei tako shvatiti. Htio sam te samo opomenuti da razmisli i spozna ako se sluajno vara. Ima neizmjerno mnogo onih koji se u tome varaju. Dag se i opet uspravi i vrsto pogleda upnika. U oima mu se odraavala sumornost i mirnoa. Sjeao se mnogih asova kada se i sam bavio takvim mislima, i zato sada utia svoj povrijeeni ponos. Zacijelo se i sam dugo u tome varao. Nije imao razloga da se osjea uvrijeen zbog upnikovih rijei. Naprotiv, morao je osjeati potovanje pred ovjekom koji u takvoj nevolji pokazuje toliku hrabrost i toliko potenje. Da je on, Dag, koju godinu mlai, sad bi upnik izgubio pomo. Dogodilo bi se da bi Dag naglo ustao i otiao. Ali starost i godine krote ovjeka i ue ga tekom umijeu poznavanja samog sebe. Dag se smijeio upniku te mu rekao da mirne due moe prihvatiti zajam i zagovor u gradu a i upute u pogledu gospodarstva. Uostalom na kraju e Dag nisam ovamo doao zbog tih poslova. Samo mi je tako palo na um, usput, poslije onoga to si spomenuo na poetku. upnik ga je gledao netremice, pogled mu bijae pun ispitivanja. A radi ega si onda doao? upita naposljetku. Glas mu odavae kako oekuje vaan razlog koji e ga uvjeriti da Dag zaista nije doao zbog onoga na to je on mislio i dan i no. Doao sam da najavim krtenje ree Dag, a u oima mu se zaiskri od ponosa i prave radosti. Krtenje? priupita upnik. Onda ste na Bjrndalu opet dobili dijete?

141

 Jesmo potvrdi Dag, a cijelo mu se, inae tako ozbiljno lice zasja od radosti. Vinji nije tako strog kao upnik, on ve starcu pomalo prata. upnik mu poprijeti prstom i sam se morade nasmijati. Znao je u kakvu su se tugu zavili na Bjrndalu kad su im umrla dva sinia, a znao je i to to Dagu, u svakom pogledu, znai dolazak novog djeteta. Imao je volju da upita je li sin, ali se svlada. Izvadio je iz ormara maticu krtenih, sjeo i spremio se da pie. Otvorio je stranu na kojoj bijahu upisana dvojica prvih djeaka te najprije upisa puno ime i dan roenja roditelja, a onda upita kako e se dijete zvati. Torgeir, po mome ocu odgovori Dag. Dakle, sin je. A zar ga nee krstiti imenom Dag upita upnik. Ne, ne njega odgovori Dag. Misli, bit e ih jo? Mislim mirno e Dag, a upnik upisa. Kad je napisano htio posuti pijeskom, nakalja se stari Dag i ree: Moe odmah upisati jo jednoga, koji e se zvati Dag. upnik ga pogleda udivljen. Jest, ovaj su put blizanci potvrdi stari Dag. Poduzelo se sve mogue da dvoje novoroene djece ostane na ivotu. Zato je stari Dag odluio da se sam odveze upniku i da ih unese u maticu. Tako je ujedno posjetio upnika uinio neto to je dugo namjeravao. U dui je gajio nadu da bi mu Vinji to djelo mogao upisati u dobro i dopustiti da djeca poive. Upravo je mislio na to onda kad ga je upnik opominjao zbog oprotenja, i zato je oborio glavu. Nije lako ovjeku da se, inei dobra djela, lii svake pomisli na oprotenje i nade u nj. Ali ono drugo, ono to je ponudio upniku, dolo je u asu kad je progovorila plemenitost. Eh, eh, ree samom sebi kad je krenuo kui i opet se razmee svojim dobrim djelom, a zapravo cilja na posebni oprost koji bi za to mogao dobiti.

142

Stari se Dag odvezao u grad. S kime je govorio i to je poduzeo nikad se nije znalo. Ali je stiglo biskupovo pismo upniku pisao biskup kako se na pouzdanu izvoru obavijestio o stanju u upi i kako nema nikakva prigovora na upnikov rad. Svako djelo doe na vidjelo. Tako su se i oni koji su podbadali biskupa najposlije raspitali o svemu i saznali da im je udarac promaio, i nije ostala tajna da je Dag bio u upnome dvoru, a zatim i u gradu. I ljudi su kimali glavom i govorili kako je stari Dag... Na krtenje na Bjrndalu doao i upnik sa enom i sa troje starije djece. A nije to bio njihov posljednji posjet. Inae je upnik sve vie stjecao ugled, izlazio je meu ljude, prema Dagovu savjetu, i postao ugledan sveenik. S njegovim imanjem i s njegovim novanim poslovima imao je Dag uvijek brige jer upnik nije imao praktinog smisla i nije se u tome snalazio. Istom kad je Dag doao na misao da sve gospodarstvo i novane poslove upnog dvora povjeri upnikovoj eni, i kad je dobio upnikovu privolu, nastala su i u tome pogledu bolja vremena u upnikovu ivotu.

IX
Gle, i opet! Velja-Marta, slukinja na Borglandu, pridie glavu s uzglavlja te bez glasa sjede u postelji i poe oslukivati. Uhvatila se za rub kreveta i drhtala da se pod njom sve ljuljalo, cvokotala zubima bijae joj kao da joj hladna zmija gmie po leima. Eto, i opet je jasno ula. Netko hoda po kuhinji. Poznaje ona tu kripu tamo, pod pucketa ne dolazi to smo od sebe. Kad netko ide prema velikom ormaru, onda tamo pucketaju daske na podu. Nema svjetlosti kroza ipilo na vratima, mrak je tamo, nije ondje nikakvo eljade. Oslukivala je i oslukivala, ali je sve opet utihnulo.

143

Pobjei iz slube i doi opet meu ljude jest, bolje tako nego da se svaku no prestravljuje i da najposlije sie s uma. Ovdje na Borglandu ovjek naprosto ne moe vie izdrati. U sobicu iza kuhinje nee je vie nitko ivu natjerati. Jest, moe se na to zakleti. Pokuali su da se ale s njome i da je bockaju kad je u kuhinji pripovijedala o nonim sablastima, ali su i sami bili blijedi od straha. Nije ona sama to doivjela bijae i drugih koji su iz hodnika i sa stuba uli tuljenje, kao da zavijaju gladni psi, a odnekle su uli i runo grohotno hihotanje kad su prolog tjedna sjedili jedne veeri u kuhinji: ne, nije to bilo od iva eljadeta. Ali to se sve na Borglandu dogaalo od pamtivijeka i koliko se tu grijeha sabralo, nije se moglo pripovijedati krtenoj dui, pa stoga i nije udo da se tu javljaju sablasti. Pst, eto i opet, dvaput zaredom... Velja-Marta pridie se drui, spremna da skoi s postelje. ula je neki glas, kao da su se otvorila vrata na ormaru ali kako kad je uvijek zakljuan...? Zveknulo je kao da je udarila aa o au ili kakva posuda o drugu, a onda kao da je netko kratko prostenjao. Zatim je podugo bila tiina, ali se slukinja tresla, i valjalo joj proturiti jezik meu zube da joj se ne uje cvokot. Hu u...! Bijae kao da neije ruke grebu po zidu kraj vrata njezine sobice. Jasno su zakripala vanjska kuhinjska vrata, jeziv krijetav smijeh razlijee se tamom, a onda kao da netko u muci zastenja, i sve prijee u neku lomljavu, u neki zveket, kao da su se lanci razletjeli na sve strane po podu, a po zidu sobice i po svim kutovima u kuhinji poe udaranje i tutnjava, sve u jedan mah. Velja-Marta skoi na pod i odulja se za krevet: ondje se uurila drhtei i cvokoui te je ostatak noi provela prestravljena i sva izvan sebe. Ve je zlo i nevolja kad se sablast javlja i obilazi naokolo; ali kad itave horde najedanput nahrupe, onda... Ujutro su kositreni tanjuri leali po kuhinjskom podu i po kutovima. Inae su stajali na polici uza zid do sobice, Vrata na ormaru naoe otvorena premda se na bravi nisu vidjeli nikakvi tragovi nasilja. 144

Da se na Borglandu javljaju sablasti, to su svi znali, ali ovo ipak bijae previe. Onoga dana kad je gospoica Elizabeta saznala da je istekao krajnji rok za otkup imanja te da je Dagovo pravo vlasnitva neosporivo i da je Borgland zauvijek izgubljen, uzela je toliko vikati na oca da je sva kua odjekivala, a netko je uo kako je rekla da e sve zapaliti im se stari Dag ili Adelaida prvi put pokau. Zatim je neto pljusnulo, kao da je pala pljuska, i onda je sve odjednom utihnulo. Od toga dana, kau, gospoica Elizabeta nije izlazila iz svoje sobe. Kako je ivjela bez hrane, bijae zagonetka, ali nije htjela silaziti i sjedati dolje za stol kad je pukovnik jeo, a niti je htjela da joj se jelo donosi gore u sobu nije htjela da ivi od milosti starog Daga.

Brat Lorenc bio je opet slobodan i svoj gospodar otkad se Elizabeta zakljuala. Poeo je, kao i prije, da svuda ide, u svako doba dana i noi, i da svuda zaviruje. Svakome tko je htio da ga slua pripovijedao je svoje smuene prie, te bijae ljudima na zabavu. Buncao je neto kako je jedne noi zatekao Elizabetu gore na hodniku, ali, dakako, to on pria same su gluposti. Mislio je da ju je vidio, jer se uvijek nje bojao. avo e je jednom ivu odnijeti, znao bi rei, a to mu, miljahu ljudi, bijahu jedine pametne rijei. Pukovnik bijae sad ovakav, sad onakav, mijenjalo mu se raspoloenje. Ovda-onda znao bi uzdignuti glavu, htio vratiti svoje staro ukoeno dranje, te bi zvidukao, no najee se zaboravljao te pognut i slomljen iao svojim tihim putovima. Godilo mu je to ga Syver Bakpaa pozdravlja s tolikim potovanjem, a kad je s Bjrndala dobio pismo u kojem ga stari Dag moli da pogleda ima li togod u kui to bi trebalo popraviti, osjeao se kao preporoen. Upozoravao je, davao naloge, i naprosto je oivio dok su trajali popravci. Kasnije ga je Dag molio da nadzire gospodarstvo dok Syver ne stigne na etvene radove. 145

I tako je pukovniku tekao ivot. Da ga ne uvrijedi, Dag mu za njegov trud nije slao novaca, ali mu je iz grada slao duhana, rakije i vina, i to se izravno predavalo pukovniku. Ispoetka je pukovnik putao da sve lei, nije darova htio ni pogledati, ali je s vremenom popustio te je najposlije eljno oekivao novu poiljku. Najgore bijae s njegovom odjeom. Dodue, imao je dovoljno ruha iz dobrih starih dana, ali nije bio uitak ii naokolo, kao to je brat Lorenc dugo iao, u smijenoj odjei iz davno minulih vremena.

Syver Bakpaa prolazio pokraj borglandskog vrta prema poljima na zapadnoj strani. etva bila u jeku, posla i na pretek. Ali je stari Dag rekao Syveru neka uglavnom nadzire rad i neka se sam ne mui previe. Neka ima na umu da je on najstariji sluga na Bjrndalu, a ne nadniar na Borglandu. Syver bijae navikao da svojim medvjeim, apama prianja na najtei posao i zato se u svojstvu nadzornika nije dobro osjeao, nije volio druge nadzirati. Ali tu na Borglandu mora sada biti tako kako je odredio stari Dag. Syver je premetao u ustima duhan za vakanje i pljuckao. Kako je iao, odjednom se zaustavi i proviri kroz grmlje u vrt. Eto, sad je i sam vidio. I prigne se Syver, sasvim se spusti i une samo da to bolje vidi ono udo, a da sam ostane neopaen. Na licu mu bijahu mnoge duboke brazde, bore i tragovi od ljetnog sunca i od zimskog vjetra, od tekog rada i znoja. I svi ti nabori na njegovu licu smijahu se sada, pomicahu se u smijehu, sakupljajui se oko oiju. uljao se dalje i samo gledao, a te njegove oi, koje su znale biti tako razliite, as otre i vrebajue, a as lukave sada su izraavale neobinu radost, bijahu vesele kao da vide neto nadasve zabavno ili smijeno. Podbradak, to ga je inae brijao svakog blagdana i nedjelje, a to danas, potkraj tjedna, bijae ekinjav micao se tamo-amo kako se vat duhana premetao u ustima. unuo Syver i podboio se tekim svojim apama na kojima su kratko odrezani debeli nokti; gledao je i mrmljao zadovoljno. S onu stranu grmlja bila istina posuta ljunkom, a na istini sjenica ograena ivicom i zasjenjena starim stablima u velikome borglandskom perivoju. 146

Po sitnom ljunku tapkao brat Lorenc u sveanom ruhu iz doba svoje blistave mladosti. Kaput mu bio od arkocrvena sukna, a ispod skutova virila izblijedjela podstava koja neko bijae svijetlomodra. Na prsniku od atlasa jo je ostalo neto starog sjaja, no vie je bio siv nego ut, a hlae od baruna pokazivale mnoge preljeve i sjale u raznim bojama, poev od tamnomodre pa do blijedozelene. ipke na ovratniku i na orukvicama nisu u tome stoljeu bile bijele, a svilene mu arape, koje takoer bijahu neko bijele, sad su se tako otrcale te se inilo da su site ivota. Ipak je brat Lorenc u tome starom sveanom ruhu, inilo se, jo vie sjao dok je na jesenskom suncu tapkao naokolo na visokim potpeticama, palicu savijao u rukama i koio se s trorogim eirom na zelenkastoutoj naprahanoj vlasulji. Pjevuio je taktove iz nekog menueta, pravio neobine korake, sve u nekome kienom dranju, i najposlije se lagano naklonio i zagrebao malko nogom po ljunku, a sve je vrijeme palicu drao na ustima kao frulu te zvidao ba lijepo i veselo, miljae Syver. Odjednom brat Lorenc spusti palicu i kimnu glavom, a na licu mu se pokaza lukav izraz kakav se esto javlja u luaka. Drao je palicu pred sobom te pokrenuo njome nekoliko puta, kao da kuca na kakva vrata. Jesi li unutri, Elizabeta? prozbori, a u glasu mu se jasno razabirao prizvuk poruge. Treba li da ti noas donesem togod jela iz kuhinje, da ne mora sama dolje? I nato se prolomi paklenski smijeh, toliko neugodan da Syver neto takvo strano u ivotu nije uo. A kad je luak zatim skinuo eir, naklonio se i utisnuo cjelov sebi na ruku, tako da mu se vlasulja nakrivila, a perin pao na oko, prasnu Syver u suh smijeh; brat Lorenc silno se od toga uplaio pa je strugnuo da se sve prailo; sakrio se on za sjenicom, a za njim na ljunku ostala i palica, i eir, i vlasulja. Syver se naduio smijati da je sve odzvanjalo: takve lakrdije nije jo vidio.

Jednog dana morade pukovnik ostati u postelji: napao ga silan kaalj, muila ga vrtoglavica i groznica. Tresao se toliko da se krevet pod njim drmao, kako je to pripovijedala djevojka koja je ondje spremala. Jo je trajala etva, i svaki su dan ila kola izmeu Bjrndala i Borglanda. 147

I tako su i na Bjrndalu saznali da je pukovnik bolestan, te sutradan stari Dag prvi put prijee preko praga na Borglandu. Brzo je uao u pukovnikovu spavaonicu nosei mu bocu najfinijega francuskoga konjaka to ga je pukovnik imao piti u vruem toddyju. I pri Dagovu dolasku i pri odlasku malko se pomakla zavjesa gore za staklom u sobi gospoice Elizabete. Pukovnik je cijele veeri traio toddy, te se ve dobrano unoalo kad je slukinja napokon mogla na poinak, Potjecala je iz Utbraate, a zvala se Netta; bijae ona ve postarija, a poznavali su je kao istinoljubivu i bogobojaznu enu. Kad je po mraku uzila uza stube na putu u svoju sobu, opazi traak svjetla na drugom kraju hodnika, tamo gdje je soba gospoice Elizabete. Ondje je hodnik naglo zakretao, a vrata gospoiine sobe nalazila se iza ugla, tako da se nisu mogla vidjeti iz dugog hodnika. Ali kad bi vrata na njezinoj sobi stajala otvorena, mogao se vidjeti sjaj na suprotnom zidu, a tako je bilo i sada. Netta zastade; prenosila je teinu tijela s noge na nogu, neodluna bi li krenula u svoju sobu ili se sakrila podno stuba. Ono svjetlo iza ugla na hodniku bijae tamnocrveno i tako puno prijetnje. Uz to je neto vonjalo na paljevinu i na dim da po nesrei nije... Netti srce poe divlje udarati, kao da tkogod udara akancem, sve bre i bre, poelo joj zujati u uima, sve jae i jae, sva se ukipila na mjestu te ni da nogom makne ni da oi otrgne od onoga sablasnog sjaja... Zacijelo su se vrata gospoiine sobe irom otvorila, jer je svjetlost prosjala po zidu uir i uvis, jasna i vatrena. Tamna sjena u svijetloj pozadini bivala sve vea i sagibala se naprijed, na putu prema sobi... Najednom liznue plameni jezici oko one spodobe tako da su sve iskre letjele naokolo. A onda prodoran krik prestravljena eljadeta prolomi se svom kuom, zatim mukao pad, i sve opet potamnje i utihnu. Naoe Nettu podno stuba, izubijanu i krvavu, i napol onesvijetenu. Pojavi se pukovnik, s posvjetom u ruci: sav se tresao i teturao, to od groznice, a to od pustog toddyja, djevojka i jedan momak takoer dojurie onamo. Pukovnik upita kakva je to vika i lupa na stubama, a Netta protisnu nesuvislo: 148

 Gospoiina soba... sam avo... oganj i dim... iskre... vrisak Hm doeka pukovnik, odjednom trijezan i sav slomljen. Oborio je glavu i teko disao, nestalo mu zraka. Duboke brazde usjekoe mu se u lice, koje se isklibi u boli i uasu. Podigne zatim posvjet, drhtavom ljevicom sve ih odgurne ustranu i spotiui se zabrza gore, uza stube. Ostadoe gledajui za njim; djevojkama se koa jeila od pustog straha. I momak je stajao bespomoan i neodluan, a onda se odulja za pukovnikom, uza stube. Zaas eta ga ve nazad, bez daha: bijae pun tajanstvenosti: Gospoica je mrtva ree momak. Nije tom prilikom nita spomenuo kako je stari i bolesni pukovnik marljivo i nevjerojatno brza sabrao sve trijeske i pokupio sve krpe to su leale na podu gospoiine sobe, kad je momak za njim povirio na vrata. I tako se obistinilo to je govorio ludi brat Lorenc: avo je doao po zlu gospoicu i ivu je odnio. Neoprezno je baratala svijeom objasni pukovnik. Odjeu joj sprijeda zahvatio plamen. Nitko se nije naao tko bi mrtvu gospoicu htio i dodirnuti poslije toga, tako te je pukovnik sam morao da je poloi u lijes. Zato i jest od toga to ju je morao dodirnuti dobio po rukama rune rane, koje e teko kad zacijeljeti.

X
Kazuje pria da je koliba na Vestlienu bila prva kua koju je sagradio daleki predak bjrndalskog roda kad je sa zapada, bjeei pred nadmonim neprijateljem, doao u ove ume. Koliba je i sad ondje, stoji na zapadu ispred kamenih litica, stisla se meu sitnim brezama koje tvore krajnji rub ume podno gorskih hridi. Odande se moe daleko dogledati preko umovitih grebena i padina to se na zapad sputaju prema drugim kraj evima. Sva nakrivljena i stara prastara, jo prkosi vjetru i vremenu. Suilo ju i prilo stoljetno sunce, kia polijevala, vjetar ibao, 149

zimska studen stezala joj drvene zidove. Grede joj posivjele, brvna napukla do srike, sve same cjepotine. Piti najeena koliba na vjetru, kripe arke i stoeri, a kad vihor jenja, onda i cio taj drveni sklop popusti, nagne se koliba nastranu, sva se naheri. A obori li se bura na nju i ba se ljuto okomi, onda se koliba trese i prkosi, ne poputa ona, ne mie se sa svog mjesta. Jednog vjetrovitog dana u rano proljee iao kroza ume na zapadu neki ovjek to je krenuo iz doline. Sjeo je na obronku da se asak odmori meu borovima i gledao onamo odakle je doao, klizio pogledom niza umovite doline. Ovda-onda okrenuo bi glavu i oslukivao oko sebe, vrebao oima na sve strane. Bijae to surov mlad ovjek, divljeg izgleda, sa sjekirom za pasom, s golemim akama, to su bile crne od bojenja koe ili od slina posla. Mjeavina od kisela piva sa eljeznom rom, ime su u ono vrijeme bojili kou, jo se dugo drala na rukama. Dok je tako sjedio, ovjek je okretao ake te ih promatrao, kao da se udi to su tako crne. Zatim ustane, obazre se naokolo i otkrije kolibu visoko gore meu brezama. Jo je gore leao snijeg, bijel bjelcat, kao usred zime. ovjek se jo jednom obazre naokolo, oi mu zvjerale na sve strane, a najvie na onu odakle je doao. Nato se pouri kroz borike, prema kolibi. Poelo je snijeiti, a i puhalo je sve jae to se vie uspinjao. Ali se on bodro probijao protiv vjetra i plaljivo ibao oima lijevo i desno, a ponajvie natrag. Mnogo je puta ostavio za sobom, prevaljujui preko bregova i uzviica, a jo daleko bijae koliba; posljednji uspon ba je muan, snijeg sve dublji, a vjetar studen, sve ree. ovjek gazio po snijegu, koraci mu bivali sve krai; okrene se da promotri svoje tragove, nema pogibli, snijeg ih zavija, meava ih brie. Mrtav-umoran otvori vrata na kolibi te ue. Mladi Dag imao je za sobom doivljaj kakav malo tko ima: jednom je umro. 150

Onda kad je na Stijeni smrti izgubio uporite pod nogom te se strovalio u ponor, mozgom mu je sijevnuo trenutak jasne svijesti i misli su uhvatile kratku spoznaju: sada, sada se ide u smrt. Jest, bijae kao da je sauvao sjeanje na taj trenutak ne samo na udarce i rane to ih je zadobio u padu, nego i na estoki udarac u glavu koji je doao na kraju udarac koji je znaio smrt. Svakakve su ga misli salijetale odonda nisu ga muila samo ona privienja o kojima je pripovijedao Adelaidi. ivot je smrt, rekao je onda, i te rijei iz njegovih usta okrenule se protiv njega, zasvrdlale u nj tako te je odonda kanda osjeao smrt u mnogim stvarima, vidio ju svuda oko sebe, sasvim u blizini. Razmiljao je o svome ivotu. Pretitrao je u pameti mnoge asove to ih proveo u borbi s medvjedom i ranjenim sobom, u vratolomnom penjanju iznad gorskih ponora traei jastreblja gnijezda i orlove, sjeao se kako je na skijama znao juriti niza strmeni i kako je lakoumno iao po tankome proljetnom ledu, kako je neoprezno baratao pukom, tako da mu je hitac jednom oprljio kosu na sljepooici. Jednom se naao u zagrljaju smrti, ali je esto prolazio tik uz nju. Smrt se nalazila u ivotu. Mogao se drati kue i majura i uvati se. Ali su ljudi umirali i kod kue. Ubijao ih grom u njihovoj roenoj kui, ubijala ih konjska kopita, kola ih gazila, svakakve bolesti pogaale one to sjede kod kue. I njegova se mati pokliznula na poledici i od toga umrIa. Ne, nita oprez ne koristi. Valja uzeti to doe, valja se pomiriti s tim, nema tu druge. Tako je razmiljao mladi Dag i odlazio u ume, iao svojim starim stazama ravnoduniji i neoprezniji negoli ikad prije. Mislio je da sada poznaje smrt. Bijae mu kao da su se uzeli za ruku, njih dvoje. Ali ga je ivot uznemirivao. Sve je u ivotu tako nepostojano. Nije mogao zaboraviti svoga starijeg sinia, koji ve bijae itav mali ovjek sa svakakvim mislima, rijeima i pitanjima. Nikad mu se iz due nee istrti posljednja slika njegova maliana, nikad ono sitno, izmueno lice nee nestati iz njegova sjeanja.

151

Dag je bio itav i vrst ovjek, kao i sav njegov rod prije njega, i volio je svoga sinia ba od sveg srca. Takvu bol, kao to bijae gubitak toga djeteta, ne bi vie mogao izdrati. Moda se zato nije toliko radovao novoj djeci, te se i opet drao dalje od kue, od sinova i od Adelaide, od imanja i ivota. Nije se vie usuivao da opet togod sasvim zavoli. Kad je dugo izbivao od kue, znala bi ga iznenada, sada k i prije, obuzeti enja za domom, za djecom i za Adelaidom, ponijela bi ga elja da se vrati u svoju ugodnu sobu, to ga je ekala otvorenih vrata prema sobici gdje se nalazi ono troje, ona tri ivota koja su njegova. I esto je znao naglo okrenuti na svom putu i pobrzati da do veeri stigne kui. Tonuo je u ugodno veernje raspoloenje kad bi Adelaida svirala na spinetu u blagovaonici i pjevala svoje zanosne pjesme to su mu prodirale u mozak i srce, ili kad bi pjevuila uz lutnju u svojoj sobici ili pak pred kaminom u njegovoj sobi, a glas joj srebrno uborio. Ali je rijetko kad dvije veeri zaredom bio kod kue. Plaila ga ivotna srea. Bila je tako nepostojana, a on se predavao svim srcem. Nije toga bio sasvim svjestan, ali ga je osjeaj opominjao, pa se drao podalje. Adelaida nije mogla da shvati, pa je esto bila upravo o ajna. A kad bi se Dag pojavio, onda bi zaboravljala sve brige... U njezinoj srei bila je samo jedna pukotina, pomisao koja je ispunjavae jezom: Dag tako lakomisleno ide po umama, moglo bi se jednom dogoditi da se vie i ne vrati. Istog dana kad se ovjek iz nizine na zapadu uspinjao prema kolibi na Vestlienu, i mladi se Dag nalazio u umama na sjeveru, Naumio je da krene na zapad, da vidi kako je tamo. Za njegova ivota ondje nije bilo sjee. Moda ondje i nisu nikad sjekli. Gusta divlja uma rasla ondje, a vjetar tu i tamo obarao koje nagnjilo stablo. S visina brzao potok i prolazio kroz jezero na zapadu; odatle se probijao prema istoku i utjecao u rijeku koja se izme u obronaka sputala u Bjrndal. Htio je Dag da pogleda taj potok, sada kad se snijeg otapa, i da vidi bi li se njime mogla slijedeeg proljea sputati stabla ako na zapadu ponu sjeu. 152

Ba se nalazio na putu onamo, kadli ga na vrhu borika spopade neki nemir. Sjeverni je vjetar hujao s planina i donosio miris snijega, i to je u Dagu budilo neku uspomenu. Podigao je glavu i uvlaio otri zrak u nosnice, a noge mu same krenue prema sjeveru, to li je htio gore, sada u rano proljee? Ve kod najviih borika naie na snijeg i zimski vjetar, a u brezicima jo sjevernije bijae sve bijelo jo je zima ondje carevala. Na kvrgavu boru nae svoje skije, tu ih je jesenas ostavio. Stavi noge u vezove i krenu na sjever, pravo u vjetar ta je sve vie jaao i pretvarao se u vihor...

Uspeo se sve do sedla na sljemenu i dugo je ondje stajao, podrhtavajui od umora nakon muna uspona, te gledao kao onog proljea prije dvije godine, preko ume prema Stijeni smrti. Vijavica mu nanosila snijeg u lice i hladila mu tijelo probijajui kroz odjeu, tako te mu se inilo da je gol na toj studeni to mu je prodira la do kosti. Ali se stijena nije vidjela. Samo je vjetar fijukao, zavijala meava. Najposlije se okrene pa s vjetrom klizne niz obronke s brezicama, kao da e opet dolje, u borove ume. Ali kad se malo spustio, naglo zakrene na zapad. Mogao bi prenoiti u kolibi na Rausu, pa bi ve u rano jutro bio u blizini zapadnih uma i onog potoka. Vihor se razmahivao oko njega, ali je on sada odluio: ide u kolibu na Rausu. I kako smislio, tako uinio zaista krene onamo. I znani putovi i staze kojima ovjek esto prolazi postaju dui dok vihor vije, otegnu se u nedogled. Dagu, koji ve otprije bijae iscrpljen, otegao se taj put kao da mu nema kraja. Moda je pogrijeio u pravcu, nije znao gdje se nalazi, jer je meava zasljepljivala oi. Upeo je svu svoju snagu i volju, a ipak mu se inilo da se i ne mie s mjesta.

153

Ni snijeg vie nije bio bijel nego siv, bivao sve tamniji. Najposlije kao da se pred Dagovim oima sve u no pretoilo, nigdje vie ni oblik ni obris. U mrklini to mu se sastavila pred oima javile se svijetle pruge, poigrao oko njega krvavocrven sjaj, a onda i opet sve posivje i potamnje, tama se skrknu, mrak preplavi. Osjetio je u ustima krv, gorkoslani, bljutavoslatki okus krvi, pa opet sol i zemlju, sve mu se uzbiba pod nogama noge, skije, snijeg, ak i tlo, sve je nekamo izmicalo pod njim. Zagrabi rukama u dubok snijeg i uprije se o zemlju koja se pred njim uzdizala. Prastari nagoni iza svake svijesti ivotinja u njemu najposlije mu objasnie da pobauke lei u snijegu. Nagonski je, bez ikakva razmiljanja, djenuo noge u vezove na skijama te se osovio, a val krvi, koji je pri tome pokretu prostrujao njegovim tijelom, zacijelo je u njemu neto probudio, tako te su mu se noge i opet pokrenule. Jest, kad se vihor toliko razmahao i uskovitlao, i napol ga podigao nad snjeno povrje, i on e naprijed. I kad se nona vjetrina prvi put ivlje raskrivila nad snjenom krajinom, Dag se srui u zavjetrinu za kolibom na Vestlienu. Zalutao je zbog vihora. Vjetar je najprije puhao sa sjevera, i po tome se Dag ravnao. Okrene li tako da mu vjetar pue zdesna, znai da ide na zapad, prema kolibi na Rausu, a ujutro bi onda krenuo prema jezeru i potoku. Ali je vjetar zavrnuo te sve vie puhao s istoka, a Dag pazei da mu vjetar udara zdesna sve vie usmjeravao na sjever i tako sa sjeverne strane zaobiao kolibu na Rausu. U posljednjim je asovima osjetio kamo je stigao, jer je udario pravo prema kolibi. Tu se sada napol pridigao i prstima pipao da nae vrata. S posljednjom iskrom ivota i ivotinje u sebi malko odkrinu vrata, provue noge kroz duboki snijeg i upade u kolibu. Vihor za njim estoko zalupi vrata. Bijae kao da se vihor upravo na nj okomio i samo na nj vrebao. Krivio se oko kolibe, fijukao s padina, juriao odasvuda. Rasla meava i zavijala, bjesnila kao pomamno more, udarala u kovitlac i zavijala, zamela kolibu i svu no bjesnjela nad njom.

154

Prolazili sati, takala se no, a vihor razvalio pomaman i kidao stoljetne borove na visovima kao da su suhe trijeske, iskaljivao posljednji bijes zime. Kad se vihor najee razmahao i kad je koliba na Vestlienu nestala u vijavici, zakovitla se pramen plavog dima iznad mjesta gdje je krov zapao u snijeg. Dim je nestajao odmah kako bi se pomolio, ali je svejednako izlazio, a vihor ga raznosio. Dag je prema jutru sjedio uz ognjite i prio slaninu. Ukoen i krajnje iscrpljen leao je nou na podu, s rukama pod glavom, i spavao nekoliko sati. Kraj ognjita je najprije sjedio ukoenih, utrnulih udova, a sad se ugrijao na vatri i u nosnice uvlaio slastan miris prene slanine. Podigao je glavu i uzeo oslukivati. Vihor i dalje bjesnio, ljuljala se koliba, praskalo u gredama. Uini mu se da uje i drugi um iz blizine, ali ne to je samo vihor. I opet se prigne k vatri. Sluh, slutnja ili to drugo? Nitko ne zna to budna ovjeka ini tako osjetljivim. Dag okrene glavu prema leaju a to ondje stoji smrt. Snaan, divlji ovjek, oiju ukoenih od pomame za ubojstvom ili moda od straha? podigao sjekiru u tekim, crnim ruetinama to se tresu. Poletje sjekira, a ovjek jurnu na Daga, koji se sa svoje klupice vinu prema razbojnikovoj nozi. Otrica sjekire pogodi u kamen na ognjitu, tako da su iskre iskoile. Nekoliko trenutaka roktanja i divlje borbe izmeu dvije zvijeri a onda bolan krik pun samrtnog straha, krik to je nadjaao i sam bijes vihora. Jedna od ivotinja pridie se na koljeno i sva drhtei uspravi se u svoj veliini, a druga se koprcala na leima. Ona to se uspravila prie vratima, otvori ih nogom i koljenom te izbaci onaj teret van, u meavu i vihor. Vrata se ponovno zatvorie, namae se zasun Dag i opet stajae u svjetlosti ognjita. Drak baene sjekire izgarao u vatri, vonjala zagorjela slanina, plameni jezici lizali oko tave. Dag nije nita vidio. Stajao je kao da se ukipio, samo mu se prsa uzdizala i sputala, a iz jednog mu rukava krv kapala na pod.

155

Dobro to ga sada nije vidjela Adelaida. Nije bio nimalo lijep. Kosa mu strila u divljim upercima, odjea mu u neredu. Ali to jo ne bijae najrunije na njemu: lice mu je bilo strano. Koa na elu duboko se nabrala nad nosom, obrve se skupile i strile kao krila jastrebova, a oi ispod njih mrano gledale. Modre boje oko crne zjenice gotovo je nestalo rairile se zjene strano, crnjele se neugodno. Nos se stanjio, nosna kost iskoila pod koom, podrhtavale nosnice. Usta se iskrivila na lijevu stranu, a stisnuti zubi sjali bijelouto u nakaznu cerenju; ispod njih izboila se brada u prkosnu luku, koji je neko bio tako vidljiv i u Ane Hamarrb, a imae ga i stari Dag. Glava bijae nagnuta naprijed, po drhtavali miii na leima, tako da su se ramena micala. Srce divlje udaralo u grudima. Trebalo je vremena da se primiri ivotinja u Dagu kad se jednom probudila i razbjesnila. Tko bi opet pozvao ubojicu unutra poto se maloas morao s njime boriti na ivot i smrt da ga onemogui? Dag je to uinio. Ta mogao bi se ovjek vani smrznuti, pomisli Dag te povue zasun i otvori vrata. Nije vie snijeilo, ali je puhalo podjednako hladno, vjetar kovitlao pahuljice u zraku. ovjek je jo leao ondje kamo ga je Dag bacio prekrio ga snijeg, tako da se nije vidio dok se Dag nije spotaknuo o njega. Dag ga uvue u kolibu, uze ga okretati i oslukivati mu kucanje srca. Jest, iv je, ali mu jedna ruka mrtvo lei preko grudi, premda, koliko se Dag sjea, nije bio nikakav krljavac ni eprtlja kad su se borili. U umi je Dag tota doivio. esto se dogaalo da mali ljudi istave ruku kad se mue s tekim stablima. Valjda je i taj onako strano viknuo, jer mu se istavila ruka. Dag ga postavi tako da moe uiniti to je potrebno kako bi se ruka naravnala i smjestila. Zacijelo mu je dodirnuo ozlijeenu ruku koja se, osim toga, ukoila od studeni. ovjek se probudio iz omame i buljio u nj u divljem strahu. U istom trenutku izvede Dag pokret koljenom i obadvjema rukama, i istavljeni zglob uskoi na svoje mjesto. ovjek jo nije bio toliko pri svijesti da bi mogao shvatiti to se zbiva, i zacijelo je pomislio da ga taj divovski jaki ovjek kani osakatiti. 156

Osjetio je straan bol i zavikao toliko da je Dagu jo dugo odzvanjalo u uima. Trebalo je vremena dok mu je razjasnio to je posrijedi. ovjek najposlije doe k sebi i razabra. Ustao je i sjeo na leaj: ondje se drao za bolesno rame i buljio u Daga. Ovda-onda probili bi ga hladni trnci te bi zacvokotao. Bijae to zacijelo od bola i hladnoe, a moda i od straha zbog neega. Dag ga nije gledao samo je priao ognjitu i uklonio tavu s vatre. Zbog tebe mi je i slanina izgorjela ree kao da je to neto gore nego udarac sjekirorn. eljezno sjeivo uarilo se u vatri, drak izgorio. Dag bijae navikao da briljivo postupa s oruem. I zato izvadi sjeivo iz vatre. ZSatim stavi tavu pred vrata da se ohladi. Kad se dovoljno ohladila, opet je donese kraj ognjita, uzme drugu slaninu iz torbe, naree je i pone priti. ovjek na leaju izvalio oi koliko je poudno zurio i hvatao miris. Nije vjerovao roenim oima kad mu je Dag priao s tavom, s klupicom i torbom, postavio sve preda nj i uzeo da ree kruh. Zacijelo si gladan ree Dag, a ovjek nije odbijao. Dag je imao svoj no i njime je nabadao prene krike slanine; ovjek je zdravom rukom morao kidati i mrviti kruh i njome uzimati slaninu, te bi kadto malko opekao prste te puhao u njih i u slaninu. Kad su utaili prvu glad, Dag upravi pogled u nj i nasmija se mirnim djeakim smijehom. Gadna si se zanata prihvatio ree ovjeku pred sobom. ovjek se strese i pogleda u Daga. Zatim promotri svoje crne ruke i proguna da je po zanatu postolar. Leinar hladno e Dag i vrsto ga pogleda u oi koje su izmicale pogledu. ovjek htjede upitati to Dag time misli, ali dobi odgovor prije nego to je izgovorio pitanje. Zato si ga ubio? Onaj vie nije pokuao da nijee. Sjedio je oborene glave i drhtavih ruku i pripovijedao prastaru priu o nevjernoj eni, o rakiji i prejakom udarcu koji bijae smrtonosan. Na kraju je htio da uje zar mu se poznaje da je ubojica, kad je Dag to rekao tako sigurno.

157

 Ah odvrati Dag kad se netko bez posla penje po meavi u ovu pusto i sjekirom napada neduna ovjeka, onda mu se oito radi o ivotu. ovjek upita hoe li ga Dag predati vlastima; dok je to pitao, oi mu bijahu ukoene od straha. Ja sam ovdje vlast odgovori Dag. Kad se nevrijeme utia, odvest u te u kolibu kod Crnog jezera i ondje u te zatvoriti. Onaj e zatvor dobro pristajati tvojim crnim rukama. Onaj je buljio u Daga. Nikada jo nije naiao na tako udna ovjeka: lijep je, a jak kao ivotinja; hladan je u pogledu i neumoljiv u govoru, a ipak... unio ga je u kolibu i spasio ga od sigurne smrti u snijegu, namjestio mu istavljenu ruku i dao mu hrane. Je li istina ono to je rekao o zatvoru, ili je ala? Kasnije ga Dag upita zato ga nije ubio dok je leao na podu i spavao. Spavao si ovdje? u udu e onaj. I ja sam spavao, ovdje na leaju, a kad sam se probudio, ti si tu sjedio i prio slaninu. I odmah si poao da udari s lea? hladno e Dag. ovjek ga je dugo gledao, zatim je opet promotrio svoje ruke, a onda protisnuo neto kako je bio lud od straha i mislio da ga Dag progoni. Kad si jednog ubio, mislio si valjda da moe i dalje ubijati to ti je na putu? Dag ustade te izie na vrata da vidi kakvo je vrijeme. Vjetar se vani neto slegao. Dag je odveo ovjeka na istok, do kolibe na Crnom jezeru, i pokazao mu unutri sjekiru, lonac i drugo orue, ostavio mu ostatak hrane to se nalazila u torbi te mu rekao neka se zasad tude nastani. Bude li ga tko progonio, moe pobjei ravno na sjever i sakriti se u planinama. Uostalom, moe sebi iskriti neto ume ako ti je s voljom ree mu Dag. A na polasku mu zaprijeti: Ali ako mi koga ovdje ubije, onda ti nema nikakva sklonita! ovjek pogleda u Daga: ovaj se put nije alio.

158

Dag opet usmjeri na zapad, a kad je pogledao potok, kojim je namislio sputati debla, zamiljen krenu kui. Razmiljao je o onome ovjeku i o ribaru B rreu. Dagov je otac dao Brreu sklonite: i Brreu je ruka zbog njegove odabranice bila jednom preteka. Eto, tako ivot zna okrenuti u besmisao, te onaj nagon koji bi imao stvarati ivote dovodi ovjeka dotle da drugome uzme ivot. Mislio je i na to kako je iao gore da gleda Stijenu smrti, a stijena je kanda poslala na nj vihor koji ga umalo nije usmrtio; a kad nije uspjela, okrenula je vjetrom i natjerala ga ubojici u kolibu. Ali se on nije ljutio na stijenu. Bila je u svom pravu. Nije trebalo da se onamo penje i da jo ponovno doe i pokae kako je na ivotu; nije trebalo da joj prilazi upravo onda kad je izdizala lice u proljetnom vihoru i prijetila ivotu. to je i sada iznio ivu glavu, bijae mu pravo udo. I u mislima pretitra rijei to ih je jednom izrekla Adelaida. Ona se za nj moli, rekla je moli se svake veeri. Mladi je Dag prolazio kroza ume, iao na jug moda da se vrati kui: ta mnogo je toga doivio ovaj put. Nije vladarskim pogledom klizio naokolo po zemlji svojih otaca, nije uzdizao glavu, nije se oholio. Iao je prignute glave, imao je o emu da razmilja. Znao je neto o smrti, ali nita o ivotu.

XI
Blizanci na Bjrndalu prve su godine toliko vikali i toliko majku zaposlili da nije imala ni aska mira ni poinka, te ju je ovjek u ljeto jedva mogao prepoznati. Strah poslije smrti dvojice prvih maliana bijae u njoj toliki da je bdjela i dan i no, a pridonijelo je svoje i to to ih je odjednom dvoje dolo na svijet. Stari se Dag zadovoljno smjekao gledajui ta dva ivahna stvorenja. Djevojke koje su se brinule oko djece nazvae lijepim onoga koji se prvi rodio, a drugoga nazvae naprosto drugi. Unn 159

Hamarrb, koja i ovaj put bijae primalja, dobro je pazila koji je prvi, jer taj je i glavni nasljednik. Stari je Dag upitao vie puta je li sigurna, te je tako udno oima prelazio s lijepoga na onoga drugoga; ali mu se najvie pogled zadravao na drugome. Unn nije bila u sumnji koji je od njih dvojice prvi doao na svijet. Mlai, komu su na krtenju nadjenuli ime Dag, nije bio lijep. Na njemu bijae neto uglato i nedovreno, ne samo kad je istom roen nego i mnoge mjesece kasnije. Adelaida je to i sama jednom spomenula kad ga je redila. Oh tjeio ju je stari Dag i sa mnom je i s Dagom bilo tako, i mi smo na svijet doli neizraeni, ali nas je kasnije ivot sasvim dobro otesao. Tada je Adelaida razabrala na to je on mislio kad je Unnu pitao je li sigurna koji je prvi roen. Njemu bi najvie bilo po volji da je onaj drugi bio prvi. U kasnu jesen, poslije smrti gospoice Elizabete, stari je Dag ponovno doao na Borgland, ali ne vie u posjet bolesniku. Ovaj put pazio je i uredio tako da prije njega stigne na Borgland poiljka iz grada, kako pukovnik ne bi bio u neprilici ime e ga poastiti kada doe. Razgovarali su te veeri o kojeemu, pukovnik i on, i stari mu Dag tom prilikom kaza kako bi rado kupio sav namjetaj i sve to je u kui, sve poprijeko, tako da bude njegovo vlasnitvo. Pukovnik e, dakako, i dalje tu stanovati dok ivi i svime se sluiti. Pukovnik mu odgovori po istini da je sve pokretne vrijednosti, srebro i ostalo, malo-pomalo ve rasprodao, a to se tie namjetaja i opreme, sve je loe i malo vrijedi. Ipak su na kraju napisali ispravu kojom pukovnik sav namjetaj i ureaj na Borglandu predaje u vlasnitvo Dagu i njegovim nasljednicima, kad on i njegov brat Lorenc budu dolino pokopani. Nato mu je Dag poslao novaca i jednog stolara da na Borglandu sve temeljito popravi i uredi. Dag je tako stekao pravo da pazi da sve bude i ostane onako kako je bilo od davnih vremena dok se netko jednog dana tamo ne useli kao pravi vlasnik. A tu je stari Dag oito imao na umu Adelaidina mlaeg sina.

160

Jest, stari je Dag mnogo toga imao na pameti. Radovao se malianima i brinuo se za njih, ureivao sve tako da jednom mognu postati samostalni, slobodni ljudi mislio je daleko unaprijed. Ali kraj svih tih briga nije zaboravljao ni njihovu majku. Jo prvog ljeta poslije njihova roenja htio ju je poslati na zrak i kretanje, ali se ona nije usudila da i na kratko vrijeme ode od njih. Vidio je kako slabi i koliko je iscrpljena, jer je dobro pamtio. Sjeao se kako je neko bila lijepa i ila Adelaida Barre. Prvo ljeto i zimu valjalo mu se strpjeti, ali na poetku novog ljeta stie iz grada lijep konj. Stari je Dag ovda-onda znao kupiti kakva vranca kad bi naiao na kojega to mu se inio da bi bio dobar za osvjeenje krvi vranaca na Bjrndalu. Novi to je sada stigao bijae sme, kratke i sjajne dlake: nije to bio vrst konj za rad, i teglenje, nego visokonoga, plemenita ivotinja drhtave ljepote. Kad je stari Dag pozvao Adelaidu da ga vidi, njoj se uini da tako lijepa konja jo nije vidjela. Vele da potjee iz Engleske ree stari Dag. Tvoj je, sad moe jahati kad zaeli. Adelaida sprva nije shvatila zato joj ga daje. Kasnije se sjetila kako mu je jednom pripovijedala o svome djetinjstvu, kako se s ocem utrkivala u jahanju kad bijae desetgodinja djevojka i kaka se silno radovala. Sada se branila kazujui da je ono davno bilo, ne zna vie jahati, a osim toga taj je prekrasni konj neto previe za nju. Stari joj Dag odgovori kako je toliko toga dala na Bjrndalu da jedan konj prema tome ne znai nita, ne zasluuje da se o tome govori, a tko je jednom u ivotu jahao, znat e i sada. Ti si jo mlada doda na kraju a konj je miran i siguran, moe biti bez brige. I sedlo su donijeli iz grada, pa je Adelaida najposlije privoljela i pokuala da oprezno jae niz drvored i kroz naselje. Konj je iao da bijae milina, te je ubrzo izjahivala svakog dana, a zrak i sunce vratie joj krv u obraze, koji prije bijahu blijedi od dugog boravljenja meu etiri zida. Jedne joj se veeri prikljui stari Dag. Iao je pokraj nje dok je jahala niz drvored. Podno drvoreda odvajala se staza nalijevo i vodila u estar to je zatvarao pogled na okoli. Dag joj dade znak da poe za njim. Staza je neko vrijeme ila izmeu lijeska, a zatim 161

se iznenada pokae divan kutak koji Adelaida jo nije vidjela. Tu su na istonoj strani ljetos bile livade, njima je sada arlijao blag lahor i donosio miris trave i cvijea to se kupalo na veernjem suncu, dok je grmlje i lisnato drvee zatvaralo vidik naokolo. U tome moru trave stajao brezik s bijelim stablima i liem to treperi. Svijetlio se brezik na suncu, ali unutri, u gustiu, bijahu tajanstvene sjene. Stari Dag zagazi livadom i dade Adelaidi znak da krene za njim. Stigoe do brezika poto su preli preko cvjetnog saga i preko kamene gromade to je tu nabacana kad su neko stvarali polje na tome tlu. Dag je koraao sprijeda, a konj za njim. Adelaida se morala sagibati na konju dok su prolazili ispod niskih grana. to su dublje zalazili, sve se vie svijetlilo meu stablima, a onda odjednom Adelaida, sva u udu, zaustavi konja. Tu unutri bijae kao neka crkva, kao neko svetite. Visoka i uspravna brezova stabla stajala u jednaku krugu oko zelene istine, a oko unutranjeg kruga drvea pruao se vanjski, jo vii. Sva su stabla bila visoka i prava, kao da su prije stajala gue pa brzo morala rasti da u visini nau svjetla i sunca svojim kronjama. Neka bijahu mlada i djevojaki njena, vitka rasta i sjajne, srebrnobijele kore, dok se na drugim vidjela starost, kora im ispucala i kvrgava, s crnim mrljama na bjelini, ali su se protezala uvis i stajala tu kao stupovi u bajki, a kronje im se ponosno dizale prema nebu. Veernje sunce jo stajalo visoko kao usred ljeta i pozlaivalo stabla na istonoj strani zelene istine, dosezalo jo krajnji rub tratine i davalo prilike cvijeu da pokae svoje boje. Stari je Dag utio cijelim putem od drvoreda dovde. Adelaida ga je dobro poznavala pa je i sama bila tiha. Ali nije znala to je time sada namjeravao moda joj je samo htio pokazati kako je tu lijepo, lijepo do suza, jer je ljudski ivot tako kratak i ima tako malo ljeta. Najposlije ga tiho upita: A to je ovo zapravo? Ah odgovori stari Dag jednom si mi pripovijedala kako ne moe nikada zaboraviti dugi brezov drvored kojim si jahala gore-dolje kad si bila djevojica. Nemam za te brezova drvoreda, i treba vremena dok se zasadi. Ti bi ostarjela, a mene vie ne bi bilo dok bi drvored narastao. Zato sam prolog ljeta pogledao 162

ovuda i jesenas dao posjei neka stabla, odstraniti panjeve i malko poravnati zemlju. Proljetos smo ovdje posijali travu i prokrili estar da se moe lako prolaziti izmeu stabala. Sad moe jahati unutranjim i vanjskim krugom naokolo koliko ti volja. A zaeli li se livade, eto ti je iza vanjskog brezova kruga, sva je prohodna. Adelaida je gladila svilenasti konjski vrat i gledala dolje u starog Daga. Stajao je odmah do nje, sastavljenih nogu, i ozgo gledan bijae tako silno pleat pravi div, ali nije gledao u nju, nego je nekako neobino prignuo glavu i klizio pogledom po tratini i naokolo, gdje su se povlaile veernje sjene po stablima i gdje je sunani sjaj polako blijedio po kronjama. Star ovjek stoji na suncu u smiraj dana, zagnao se u misli to ih nitko ne moe pogoditi kao da stoji u hramu to ga je sagradio sam Vinji... Njezini su osjeaji s godinama postali jai od njezine volje. Nije mogla drukije nego da sklopi ruke na konjskom vratu, prigne lice nad njim i zaplae. Stari Dag kratko je pogleda, ali se opet okrene, i dalje utonuo u utnju. Kad je utihnuo njezin pla i kad se opet pribrala, ree joj: Pusti konja da jednom obie naokolo prije nego krenemo kui. Bez ijedne rijei ona okrene konja u brezov krug i polako objae oko tratine iza prvih stabala. Stari Dag pratio ju je oima, okrenuo se kad se vratila i pred njom poao putem kojim su i doli. Kad su sjedili za veerom u blagovaonici, Adelaida ree: Neto tako lijepo nisam jo nikad vidjela. ovjek naprosto postaje bolji kad prolazi tamo izmeu breza. Ali kako si doao na sve to, na taj drvored vjenosti? Oprotenje kratko e stari Dag. to misli time rei? upita Adelaida. Pitaj... upnika tiho joj odgovori stari Dag. Jest, tako se dogodilo da je druga poela jahati putovima, godinu poslije smrti Elizabete von Gall. Adelaida je odlazila sve do upnog dvora, a znala je posjetiti i pukovnika na Borglandu i pozvati ga da doe u Bjrndal, da se malo karta s njezinim ocem. I pukovnik je dolazio i dobro se osjeao. Nikome na svijetu nije vie 163

nita dugovao. Bio je slobodan ovjek i ivio na Borglandu, i znao da e pristojno biti sahranjen kad umre. Nakon mnogih munih godina to mu bijae doba mira i sigurnosti. Stari mu je Dag napismeno potvrdio taj mir i tu sigurnost. Jest, Adelaida je jahala i odlazila na mnoga mjesta, bila je svuda u naselju, ila i na Hamarrb, ali se najee navraala na one livade na istonoj strani i u onaj brezik, a njezina se ko nja smio dotai samo Syver Bakpaa. on se o njemu brinuo i istio ga da mu se dlaka sjala kao svila, a ljudi su ga i zvali Adelaidin svilenko. Ponosno sjedi na konju rei e jednom stari Dag. Zna se, dragunska krv! doekao major Barre i busnuo se akom u grudi.

XII
Hodi asak ovamo jednog e jutra stari Dag Adelaidi te otvori vrata pisarne. Ona ga pogleda uplaeno i poe za njim. U posljednje se vrijeme toliko postarao, postao tako utljiv, nije u njemu bilo radosti. ak ni maliani u svojim pokuajima da mu se uspuu na koljena nisu ga vie mogli nasmijati kao prije. Zatvorio je za sobom vrata i tekim koracima krenuo pred njom prema ormaru, izvadio odande nekoliko knjiga te ih poloio na stol kraj prozora. Sjedi tu ree joj, a ona ga pogleda zbunjena. Zar da sjedne na stolicu starog Klingea za njegov pisai stol? Ali je stari Dag samo gledao u knjige, a rukom pokazao na stolicu. Adelaida prie oklijevajui te sjede. Sunce je koso padalo po stolu i sasvim obasjavalo staroga Daga dok je tako sjedio kraj nje. Adelaida je svekra promatrala sa strane. Jo joj se nikada nije inio tako star i sijed i same njegove oi, to su znale tako modro sjati, nekako su izblijedjele, nestalo sa njih sjaja. Nalaktio se na stol, preao rukom preko ela, a ond a je nadnio nad oi. Jednog je dana i meni kraj prozbori a Dag je jo uvijek nekako izvan sebe od onoga dogaaja na Stijeni smrti. I tako si ti, 164

Adelaida, najjaa u kui, pa ti pomalo valja preuzimati brigu oko onoga to e djeca jednom preuzeti. Valj a ti ovda-onda pregledati knjige, kad smogne vremena, a ako togod ne razumije, pitaj mene. Vidjela si odakle sam ih uzeo, pa ih opet moe staviti onamo. Adelaida je gledala u nj, a onda svrnu oi na knjige i na ormar. Ta pisarna sa svojim velikim prozorom uvijek joj je bila ugodna. Ali unato suncu to je zlaane trake prosipalo po sobi i unato ugodnu mirisu duhana, koji je oito tu ostao od Klingeova vremena, Adelaidi se odjednom ta prostorija uini mranom i hladnom: bijae joj kao da su je prosrsili hladni trnci kad je ula rijei starog Daga. Protisnula je neto kako e on ivjeti jo mnoge godine, nita mu nije, zdrav je, nema urbe ni potrebe da tko drugi preuzima knjige ili to drugo. Najposlije je zaplakala nad starim Klingeovim knjigama, nije znala to bi. Stari Dag samo ustade i zamoli je da poe za njim. Ree kako joj mora pokazati i tota drugo. Glas mu bio umoran i bezbojan. Adelaida kao u snu krenu za njim kroz prednju dvoranu i kroz blagovaonicu i prvi put prijee preko praga velike spavaonice. Unutri jedan prozor bio otvoren, zastor se nadimao i talasao, i lagano se i dostojanstveno micala i zavjesa na velikoj postelji to je jednom prije mnogo godina stigla iz Holderove kue u gradu. Do zida stajala neobino velika krinja, okovana eljezom. U ovoj se krinji ree stari Dag nalaze stolnjaci i srebrni pribor, dijelom Holderov, a dijelom stari bjrndalski. A u jednom je pretincu nakit. Kljueve e dobiti poslije. Tamo kraj postelje uze poveliko dlijeto i svjetiljku, izvue u njoj malko stijenj te je upali. Zatim otvori bravu na podrumskim vratacima na podu za krevetom, dade znak Adelaidi i poe pred njom niza stube. Memljiv zrak zapahnu Adelaidu kad je pola za njim, i samo nesalomljiva volja starog Daga mogla ju je pokrenuti da sie onamo, Podrum bijae prazna prostorija bez oblika, uklesana u samoj stijeni. Na tlu leala manja gomila ravna kamena, Stari Dag dlijetom razmae kamene ploe, zatim uze ljestve i spusti ih u otvor. Sie on, a za njim Adelaida. Dolje se nalazila dva sanduka. Dag otvori jedan, podigne poklopac na jednoj pregradi, segne rukom, izvadi nekoliko snopova papira te ih iznese na svjetlost svjetiljke.

165

 Ovo su isprave o kupovini nekretnina i dokumenti o novcu to mi ga ljudi duguju ree te ih opet stavi na mjesto i poloi na njih poklopac. Zatim makne koni pokriva kojim bijae pokrivena glavna pregrada u sanduku. Ovo je truli novac ree te brzo i gotovo srdito poe vaditi pregrt papirnog novca preko ruba na sanduku i bacati ga po tlu. Ali ovdje na dnu nadoveza ima neto srebra, dijelom od starine, a dijelom od ita to mi ga je svojedobno nabavio roak Holder. Imam neto srebra i u Hamburgu, od prodanog ita, upisano je gore u knjigama, a potvrda je ovdje meu ispravama to sam ti ih pokazao. Neto sam srebra spremio i ovamo, lei kraj staroga, Sada emo malo odbrojiti. U glasu mu bijae ravnodunost. Iz jednog depa izvadi kesu od uinjene koe, rairi je i otvori. Rukom kojom je drao otvorenu kesu nasloni se na rub sanduka, a drugom, sagnuvi se, poe vaditi aku po aku srebrnih talira, te ih naglas i ravnoduno brojati u kesu. Mnoge je stotine ubacio prije nego to je zavezao kesu. Jo jednom zagrabi akom dolje u sanduk, da vidi koliko je ostalo: dolje mu za akom jo uvijek potezala mukla zveka. Nita ne ree, nego samo stee vrpcu na kesi te je zaveza i spusti kesu na tlo. Zatim nogom skupi papirni novac na hrpu, baci je u sanduk, stavi konu prekrivku i spusti poklopac. Na podu je tu i tamo leala jo poneka razdrta novanica. Drim ovo u podrumu zbog poara ree te s kesom pod mikom krenu sa svjetiljkom naprijed, a Adelaida za njim. Opet je kamene ploe stavio na mjesto, zatvorio vrataca na podu u spavaonici i krenuo u pisarnu. Ondje istrese kesu na stol i zamoli Adelaidu da prebroji. Bez ijedne rijei kao na nekom drugom svijetu izbrojila je nevjerojatnu gomilu srebra: nita nije manjkalo od broja to ga je spomenuo stari Dag. Znao je on brojiti, stari. Kad bijae gotova, on gomilu dogura na rub stola te je istrese u kesu i vrsto zaveza. Zatim izvadi peat i peatnjak, otkine u ormaru komad papira, upali svijeu te zapeati kesu. Ljudsko blago ree jednako ravnoduno kao i prije. Novac za oprost doda zatim.

166

Adelaida podie glavu i pogleda ga upitno. Eto, i opet je spomenuo rije koju je rekao one veeri kad joj je pokazao neobini brezik. Oprost, rekao je i onda, te dodao: Pitaj upnika. Sa srebrnim novcem to ga je izbrojao stari Dag odvezao se Syver Bakpaa kotarskom predstojniku. Tu je svotu imao stari Dag uplatiti u novu zemaljsku banku koja se osnivala. Veina ih nije uope imala srebra, drugi pak vrlo malo, a neki nisu htjeli da daju svoje srebro pa su za svaki srebrni talir koji nedostaje morali platiti dvadeset i pet papirnih i predstojniku su trebali teki sanduci i posebna kola za sve te papirne krpe. Sve je mukom zamuklo kad sam na stol bacio vreu sa srebrom priao je kasnije Syver Bakpaa. I kako su samo izvalili oi dok su brojili novac, ti dravni inovnici s dugim nosovima i naprahanim vlasuljama!

XIII
Raspoloenje starog Daga mijenjalo se. Neke dane znao bi se igrati s djecom te je bio upravo radostan, u druge nisi od njega nita vidio doli sivoe, a takvi sivi dani bijahu najei. Jednoga jesenskog dana Adelaida odjaha na upni dvor. Htjela je od upnika da uje to to stari Dag misli kad spominje oprost i kad joj veli: Pitaj upnika. Pripovjedila mu je to joj je govorio stari Dag, ali ni upnik nije znao kakav bi smisao mogao biti u tim rijeima. A zar niste ni jednom govorili o oprostu? upita Adelaida. Nato se upnik sjeti o emu su sve razgovarali kad mu je stari Dag prvi put doao u posjet, te joj, to je bolje znao, ponovi to su onda govorili o Tetzelu i o svemu drugom. Adelaida je jahala dugim putem natrag, a jo nije razabirala veze ako je uope bilo neke veze izmeu sadanjeg sumornog raspoloenja u kojem se nalazi stari Dag i one rijei to je davno izreena. Pitao je upnika zar ljudi o njemu, starom Dagu, misle da 167

kani kupiti oprost. Ve i sama pomisao da se tako tumae njegova dobra djela mogla ga je strano ozlojediti, ali je on bio i previe svoj, i previe Dag Bjrndal, da bi se dalje brinuo o tome to svijet o njemu misli ili govori. Neto od te rijei zacijelo se zasvrdlalo u nj i moda se povezalo s mislima o smrti to ih je namatao poslije smrti prve djece i poslije onoga nemilog dogaaja s mladim Dagom. Bijae kao da mu je sve postalo ravnoduno, kao da ga se cio svijet nita ne tie. Bila je zabrinuta i zbog mua. I opet se najvema bavio u umi, rijetko je kad bio kod kue, a i njegova se dua nasumorila, bio je sjetan i neveseo. Jest, dogaalo se da se zaboravljao i usred igre s djecom, te bi mu misli nekamo odlutale, i odsutan duhom samo bi gledao preda se. Valja joj upeti da ih obojicu vrati ivotu, jer e inae i u njoj uvenuti hrabrost i volja za ivotom. SStari je Dag rekao da je ona sada najjaa. Onda treba da i u tome bude jaka. Jednog dana stari Dag nije doao u blagovaonicu na doruak, te Adelaida upita gospoicu Kruse gdje li bi mogao biti. Gospoica Kruse objasni joj kako je u rano jutro krenuo od kue odjeven za umu i s torbom u kojoj je hrane za nekoliko dana. Takvo to nije se dogodilo od nesree mladog Daga, a ni prije, ve itav ljudski vijek, nije stari Dag, koliko je ula, ostajao preko noi u umi. Naglo ustade od stola, nije vie mogla progutati ni zalogaja, te naredi da joj pripreme odjeu, izme i jelo. Ve je prije jednom ila u ume. Onda bijae proljee s dugim danima, a sada je jesen i duge su noi. Nije bilo ni nekadanje hrabrosti ali mora pokazati jakost, kako je rekao stari Dag.

Stari pas Bister uginuo je lani, pa je Syver Bakpaa doveo Adelaidi drugoga, s otrijim njuhom, i na duljoj uzici. I tako je Adelaida jo jednom sama krenula u velike ume. Posljednji njezin dojam iz uma bijae onaj to ga je donijela na povratku iz kolibe na Crnom jezeru. Bijae onda svijetlo i bujno proljee u umama i u njoj. A sada je svuda jesen pala.

168

Nije se Adelaida osjeala jakom kada je pas njukao i iao s njome po kamenoj obali na istonoj strani jezer a Risle. Ve je podne prepolovilo i dobrano prevalilo, a ona jo nije sjela da se odmori ni da uzme zalogaj samo je ila dalje, sat za satom. Osjeala se neizrecivo usamljena na svijetu. Toliko joj je toga nestalo i otilo sa starim Dagom. Istom joj je sada, na tome usamljenom putu, postalo jasno koliko joj on znai i koliko se sve to vrijeme osjeala zatiena kod njega na Bjrndalu. Jest, istom je sada spoznala to znai taj jaki i postojani ovjek za svu svoju okolinu. Stari je Dag rekao da je sada ona najjaa. Ali se ona nije osjeala jakom. Moda e jednom mnogo kasnije postati jakom kao to je bila njezina baka; ali sada ne, nije jaka. Jo nije htjela da bude jaka, htjela je da se odmori od prijanjeg ivota, htjela da bude mala, da jo neko vrijeme bude pod zatitom starog Daga. Voda na Risli bibala se i mlatala o kamenu obalu zapljuskuju spori valovi kao da se sama umornost ondje glasa, umor u vjetru, umor u svemu, inilo se Adelaidi. Pas potezao uzicu i njukao, a onda odjednom stao i pod igao glavu. Jo jednom onjui u zraku, prisno zalaja i pojuri iz sve snage. Adelaida morade bre pokretati nogama, i to ju je trglo iz misli u koje se zagnala. Paljivo se obazre naokolo i kliznu pogledom po vodi, jesenski sivoj, to je mlatala u jednolinim malim valovima. Na jezeru bio otok, gusto obrastao velikim jelama. inilo se Adelaidi da se tamo zavukla neka tajna i odijelila se od svijeta. Gledala je onamo, ali je pas marno potezao uzicu, te joj je valjalo paziti i na put kojim prolazi; ali je ipak gledala onamo, preko vode. Iza jezera pokazao se malen zaljev, s travom to je rasla sve do vode. to su dalje ili, otok je sve vie ostajao postrani, a pred Adelaidom otvarale se livade preko kojih je jesen prevukla svoje utilo i na kojima neko bijae ispaa Risla. A sasvim gore u umarku pokaza se malena koliba to je ostala od onog vremena kad je tu bila baija. Sve je tu izgledalo pusto i mrtvo. estar kojim je morala proi odsijee joj vidik na jug i zapad. Podosta su ili kroz gutik, a onda se odjednom meu drveem pokaza otvor kroz koji se vidio katun. Zadrhtala su joj usta kad je 169

ugledala starca kako u sporim, ravnodunim kretnjama vjea mree na vanjski zid kolibe. Bijae to stari Dag. U posljednje vrijeme esto joj se inio starim, tamo kod kue, ali joj tako star kao sada nije nikad izgledao. Oroenih oiju i drhtavih usana uputi se k njemu kad je on uo da netko dolazi i kad se naglo okrenuo. Zastali su i gledali jedno u drugo dugo. Adelaida je promatrala ono izraajno lice koje je sada tako ostarjeIo. I kakav je oaj leao u onome sivom i tunom pogledu! Stari je Dag gledao u Adelaidu. Uvijek je bila lijepa ali tako lijepu kakva je sada nije ju jo nikad vidio. Bijae takva dubina u njezinim krupnim i ivahnim oima, a bore, to su joj i zbrazdale elo i usjekle se oko usta otkad je na Bjrndalu, samo su je poljepale i uinile tako milom. Bijae to lice jedne majke. Dugo je trebalo dok je stari Dag progovorio. Kaza joj kako nije trebalo da se mui radi njega, ne zasluuje on to. Adelaida se borila da suzdri suze. Htjela je da bude jaka, ali joj je glas podrhtavao. Najposlije jecajui protisne da bi mogao krenuti s njome kui i ne ostavljati je tako sasvim samu. Dag odlazi od kue, ti odlazi s kime onda da razgovaram? Zar ne moemo govoriti jedno s drugim, zar mi ne moe rei to je, zar ne moemo jedno drugome pomagati dok ivimo? Stari Dag stajao kao postien dijelom to je zbog njega prevalila toliki put, a dijelom zbog njezinih rijei. Kaza kako mu valja sabrati misli, a gdje bi mu drugdje bilo lake nego u toj osami koja mu je znana jo iz mladosti. Adelaida morade pomisliti na ono to je ula o ivotinjama kad iznemognu od starosti ili ega drugog: nastoje da se povuku onamo odakle su dole te se skrivaju od svaijih pogleda, d a umru nasamu. A sad je eto i stari Dag otiao vratio se u ume. Stari Dag najposlije objesi mree pod grede u kolibi, zatvori vrata i krene za Adelaidom. Poto su neko vrijeme prolazili umskom osamom, izmijenivi samo tu i tamo koju kratku rije, napokon se neto odvali u njemu, te on poe govoriti, a Adelaida razabra da je upravo ona kratka

170

upnikova rije bila ono s ime se nije mogao pomiriti. Svrdlala je u njemu i prela u njegove misli o smrti, oajno se s njima spojila. Adelaida je oprezno nastojala da mu pomogne te ga je polako navratila da govori i da se nae u nekadanjem raspoloenju, i uskoro su ili umskim padinama jedno do drugoga: stari je Dag govorio, Adelaida sluala. Tako sam, Adelaida, razliito mislio o ivotu i o smrti, o ljudima i o Bogu za ovih dugih godina to sam ih poivio. Ljudi, koji me dre za lukavca u novanim poslovima, smatraju da sam u svemu drugom neznalica. Moe to u neku ruku biti istina, ali nije sasvim. U mladosti sam neko vrijeme ivio u gradu i uveer sjedio u gostionicama i na drugim mjestima gdje se sakuplja svijet, te sam imao prilike da ujem razna miljenja o svemu i svaemu, a kod Holdera dolazio sam u dodir s razliitim ljudima; poslije posla nalazio sam se s odvjetnikom i s drugima. Nisam dakle razmilja o samo na Bjrndalu. uo sam u svome ivotu razliitih miljenja o takozvanoj stvarnosti, neki su tvrdili da i nema razlike izme u ovjeka i ivotinje. Ali se mi, Adelaida, ipak razlikujemo od ivotinje. Kad doemo u godine i steknemo vie razuma, postajemo svjesni da moramo umrijeti. A ivotinja to ne zna. to drugi zovu stvarnou, o tome jo manje znamo. U ivotu ide kojekako s imutkom, zdravljem i svime. Nitko ne zna kako e s obzirom na to proi u ivotu. A kad je rije o smrti, tu nema razlike: pogaa svakoga, svi za nju znaju, ona je jedina stvarnost koju znamo unaprijed i na koju nam se valja spremiti Nakon kratka predaha proslijedi: A misli to ih imamo o svemu pa tako i o smrti, i one su stvarnost. Nitko mi u tome pogledu ne moe drugo rei. Ako ih i ne moemo uhvatiti rukama, ipak su neto stvarno, ba kao to je stvarnost da evo ivim i da evo koraam u ovaj veernji sat. Moemo se poiviniti ako nam je volja, moemo juriti kroza ivot ne mislei na drugo doli na jelo i pilo, ba kao i ivotinja, i moemo to nazivati stvarnou. I sm sam neko tako ivio, mnoge godine. Ali mi je sada ostala samo koja godina za razmiljanje... da razmiljam o drugoj stvarnosti, o onoj koja je u vezi sa smru. Ako nam je dan razum po kojemu smo svaki dan svoga ivota svjesni smrti, onda nam je taj razum i za to da se spremamo za smrt, to jest da ivot ivimo ljudski, a ne ivotinjski. Jer imamo u sebi snagu i misli, volju i osjeaje to seu dalje od smrti... Ne moe ovjek sve 171

zaodjenuti pravom rijeju, pa ako sve i ne mogu izrei rijeima kako bih htio, u meni su razliiti osjeaji i uvstva koja tota kazuju, a i ta su uvstva, po mome miljenju, stvarna ba kao i novac i hrana. Da, ti su osjeaji i ta uvstva dio mene samoga, dio toliko stvaran, da bih se sruio kad bi ih nestalo iz mene. I tada bi bilo kako je Dag jednom rekao: da je ivot smrt. Glas starog Daga, inae tako miran, postao je nekako neobian, bivao sve ivahniji to je dalje govorio, a u posljednjim rijeima kao da bijae neki bolan prizvuk, drhtaj iz njegove najdublje unutranjosti. Adelaida je ila oborene glave i gledala preda se, ali nije nita vidjela ni staze ni kamenja, ni trave ni grmlja to je stajalo sa strane kao kakva ivica. Kad je uutio, podigla je lice i zagledala se u daljinu u zvijezde to su se palile na nebeskom plavetnilu dok se na zemlju sputala veer. I opet se uo glas starog Daga. Eto, to je bilo u meni u ovo posljednje doba, to da se razletio krov pod kojim sam ivio. Otila je radost koju sam prije osjeao. Kriva je ona upnikova rije o oprostu. Vraajui se odande temeljito sam o tome razmiljao, i poslije se uvijek vraalo. Pokuao sam jednom da stvorim svoj sud o ivotu, o dunostima na putu u smrt. I drao sam se vrsto svog nazora i tako postupao s ljudima oko sebe, s ljudima koji idu istim putem, to jest u smrt i pokuao sam da ih oslobodim tereta i muke, kako bi nali vremena da razmiljaju na tome putu. A sad eto vidim da je sve ono to sam inio i uinio, sve ono to sam mislio sve bilo samo zato da sebe spasim, da sebi olakam savjest. Sve je bilo kao iz prorauna da za malo dobijem mnogo Adelaida je u svoje vrijeme ula mnoge propovijedi i marljivo itala biskupove knjige, a i sama razmiljala. Ali te rijei, izgovorene glasom tako nasmrt ozbiljnim, tako bezutjene, iz usta toga najjaeg ovjeka koga je ikad poznala, bijahu joj kao sama smrt. Rijei na koje je ona mislila uvele su, reenice koje je znala presuile su, nita je nije moglo utjeiti. Stari Dag promozgao je sve mogunosti prije nego to je doao do toga jednostavnog zakljuka. Znala ga je dobro iz mnogih njihovih ranijih razgovora koji su se svaega doticali. 172

Prolazili su pokraj neke ljetne staje. Za ljetnih veeri krave su unutri mirno leale u mraku i uivale u blagom vremenu, a sada je umilo naokolo u jelama, javljali se glasovi jesenske veeri, pucketalo u stajskim vratima. Stadoe na nogostup i prijeoe preko ograde, Adelaida i stari Dag, te blagom padinom krenue dalje kroza umsku tamu. aba iskoi iz grabe i nestade u mraku, je zabrza preko kamenja te ieze svuda inae mir i tiina, uje se samo lagan um u kronjama. Snijeg ve obijelio sve vrhunce, ali ga je danju sunce otapalo. Visoke planine u silnoj daljini sjale se bjelinom, ali ispred njih, iznad kamenog povrja, iznad borika i brezika, iznad brdskih bila stajala Stijena smrti sa snijegom na tjemenu i sa snjenim plohama sa strane, i jasno se moglo vidjeti odakle joj to ime. Jesensko sunce zlatilo se u smiraje sa zapada, prelazilo u rumen i prevlailo krvav sjaj preko Stijene smrti dok je tonula u tamu. Dok je sunce zapadalo digao se vjetar i zahujao s planine. Naas utihne kao presjeen, da jo jae razvali povrh panjaka sabire se za planinom te onda nahrupi i udara na busove. Jo je jednom uzmaknuo, utihnuo u jecaju, povukao se u carstvo vrhunaca, da zaui po bregovima, zadre u ume i zategne niz ravni, pa opet iznova. Mrmorio je i huio za Stijenom smrti, obigravao oko nje fijukom da sa estinom gornjaka jurne ozgo te proelja umu i umije svijet. Hladan je brzao ravnim krajem, gdje su ljetos bila polja, a sada stajala sama suha strnjika hladan kao u sam podzim. Adelaida i stari Dag zastadoe malko na zavoju niz veliku padinu odakle se mogao dogledati dvor i naselje. Po slaboj svjetlosti s prozora nasluivao se etvorokut bjrndalskog dvorita. Na Hamarrbu i na nekoliko mjesta u naselju treperila blijeda svjetlost, ali su se gore, na nebeskom plavetnilu, javljale zvijezde jedna za drugom, dok se na sjeveru, u umama, vjetar nadimao i sve vie krivio. Dok su tako stajali u tami jedno do drugoga dvoje jadnih ljudi u snanom bruju ume pod zvjezdanim nebom Adelaida se 173

dosjeti kakav e odgovor dati starom Dagu, odgovor u skladu s rijeima to ih je neko sam rekao njoj za utjehu. Ali odakle e smoi hrabrosti da mu ga kae? Najposlije se domisli kako e i to izvesti. Sretna se sada vraala sa starim Dagom iz uma, sretna je u tami silazila niza strmen na posljednjem dijelu puta. Neto su zaloili u blagovaonici da se okrijepe te onda sjeli pred kamin u prednjoj dvorani. Stari je Dag prvi put nakon duga vremena zapalio lulu te je polako odbijao dimove i gledao u eravu. Olakalo mu to se mogao povjeriti Adelaidi, ali su se misli i dalje namatale oko staroga, glava mu se sputala, a lula ostala zaboravljena. Adelaida ustane i polako se uspne uza stube, u svoju sobu. Sada se osjeala jakom. Stari Dag gledao ju je sa strane kad se vratila nosei u ruci podebelu knjigu: bibliju s kriem i sa zaponima. Lagan val topline zalije Dagu obraze: zar Adelaida misli da nije pokuao da u knjigama nae mir svojim mislima, u bibliji kao i drugdje? Ali je ona prilazila polako i nekako sveano, a biblija bijae neobino fina. Nema druge, valja je pogledati. Prila je sasvim do njega i stavila mu bibliju u ruke. To je djedova biblija ree. Tvoga djeda, biskupa? upita Dag te je pogleda. Jest odgovori ona. Bio je jak ovjek kao i ti, a ipak je i on imao svojih iskuenja. Nai e mnoge biljeke u njoj, i listove ispisane njegovim rukopisom, pa e, itajui ih, vidjeti kako je on naao svoj mir. A na prvoj strani napisao je neto za tebe. Za mene?... u udu e stari Dag. Znao je, naime, da je biskup umro onda kad se Adelaida rodila, i zato ju je udno pogledao. Jest, za tebe i za sve druge. I nato se Adelaida opet uspe uza stube i ue u svoju sobicu, umorna nakon muna dana, ali sretna kako ve odavna nije bila. Sagnula se nad svoje maliane koji su spavali u svojim kolijevkama i disali zdravo i jednakomjerno, zatim otvorila staklena vrata, izila na balkon i pogledala na nebo gdje su zvijezde sada bile tako guste i tako sjale treperei da je plavetnilo bilo jo samo kao kakva tanka 174

koprena. Sklopila je ruke i aputala molitvu za starog Daga dolje u prednjoj dvorani, za mladog Daga u umi, za svoju djecu u sobi ci, za cijelo naselje, i malo, na kraju, za sebe. Stari Dag sjedio drei u rukama zaklopljenu bibliju. Bijae mu kao da se u njemu upalila iskra nade da e moda u bibliji jednog biskupa nai odgovor na svoja pitanja; da, mora ga tamo nai. Najposlije ustane te s biblijom pod mikom ue u spavaonicu. Upalio je svijeu, otvorio bibliju na komodi i uzeo itati ono to je stajalo na prvom listu i na to ga je Adelaida upozorila. Opet se uspravi i razoaran upilji pogled preda se. Proetao je nekoliko puta gore-dolje po sobi, s rukama na leima, zatim priao prozoru i pogledao van. Nebo se osulo zvijezdama, bijae prekrasno. Stajao je tako i gledao gore i preko naselja u tamu. Dolje je jo svijetlilo ponegdje, a i na Hamarrbu. Opet je uzdigao glavu i dugo gledao u zvjezdano nebo, a onda polako poeo da se razodijeva. Kad je bio spreman na poinak i kad je ve priao postelji, okrene se i ponovno prie komodi i ponovno proita to pie na prvom listu biskupove biblije. Stajali su ondje stihovi sa sjetnim, nabonim mislima, a posljednji je stih kazivao kako je molitva svjestan ovjekov put k Vinjemu. Toliko je i prvi put proitao i bio razoaran. A sada je pri dnu proitao naknadno dodane rijei: Ali su dobra djela vie od molitve, ovjenost vrednija od pobonosti. *****

175

Copyright
Dubravko Deletis
e-izdanje pripremili: Mirna Goacher i Dubravko Deletis website: www.josiptabakknjige.org 10/08/2013

176

177