1

2
 ODABRANA DJELA
KARL MAY-a

Naslovna strana
ZDENKO BALABANIĆ

KARL MAY
ĐAVO I ISKARIOT
- I DIO -

Naslov originala
DIE FELSENBURG

Preveo s njemačkoga
JOSEFINA STRIČEVIĆ

Sken i obrada
SOLICITOR
www.BalkanDownload.org

______________________________

„OTOKAR KERŠOVANI«
RIJEKA
1965.
______________________________

3
 SADRŽAJ

I MORMON ................................................................................................................ 5
II HACIENDA DEL ARROYO................................................................................. 70
III NA TRAGU YUMA ............................................................................................. 91
IV ĐAVOLJA MAJSTORIJA .................................................................................... 111
V U SUSRET STUPU MUĆENJA........................................................................... 135
VI TAMANITELJ YUMA ....................................................................................... 155
VII POBJEDA BEZ KRVOPROLIĆA ..................................................................... 173
VIII USPJEH ZA USPJEHOM.............................................................................. 208
IX KOCKAR.......................................................................................................... 226
X NA PUTU ZA ALMADEN ALTO ........................................................................ 258
XI U SUSRET OPASNOSTI .................................................................................. 283
XII PRAVEDNA ODMAZDA ................................................................................. 315

4
 I
MORMON

Da me netko upita koje je najsumornije i najdosadnije mjesto na

kugli zemaljskoj, odgovorio bih bez dugog premišljanja: Guaymas u
državi Sonori, koja je smještena u sjeverozapadnom dijelu republike
Meksika.
Ovo je dakako moje lično mišljenje, netko drugi se možda s time
ne bi složio. U tom sam gradu proćerdao dvije sedmice u ljenčarenju i
one se u mom životu mogu smatrati najnesadržajnijima.
Planinski visovi u istočnom dijelu Sonore bogati su nalazištima
plemenitih metala, kao bakra i olova. Pijesak skoro svih tekućica nosio
je zrnca zlata. Indijanci su često upadali u ova područja i ljudi su se
jedino u jakim skupovima usuđivali uputiti onamo. Ovo je uglavnom i
bio razlog zašto su nalazišta ležala neiskorištena. U ono vrijeme nije
bilo tako jednostavno organizirati odgovarajuće družine. Meksikanac
je svemu bio sklon, samo ne radu, dok Indijanac nije bio voljan da za
drugoga kopa uz nadnicu, budući da on i dan danas sebe smatra
jedinim pravim vlasnikom tih nalazišta. Kineske kulije je čovjek lako
mogao najmiti, i to u dovoljnom broju, no ovi nisu bili omiljeni i za njih
se tada govorilo: duhova, koje si prizivao, više se ne možeš otresti.
Netko bi rekao: a šta je sa gambusinosima i prospektorima, tim
stručnim rudarima i tragačima za zlatom? Zašto se oni nisu
unajmljivali? Prosto zato što su iščezli. Svi su prešli u Arizonu, gdje je
zlata navodno bilo u čitavim gomilama. U području Sonore je u ono
doba, pa još i mnogo godina kasnije, sve bilo opustjelo, kako rudarstvo
tako i stočarstvo, iz straha pred okrutnim Indijancima.
I ja sam htio da odem u Arizonu, ali ne zbog nekakve zlatne
groznice, već da proučim život u kopalištima. Upravo u to vrijeme
buknuo je iznenada ustanak pod vodstvom meksikanskog generala
Jargasa. Izdavač dnevnog lista iz San Franciska uputio mi je ponudu

5
ne bi li kao dopisnik njegova lista otišao na mjesto ustanka i odanle
mu slao izvještaje. Rado sam prihvatio ponudu jer mi se ujedno
pružila i prilika da se upoznam sa krajem u koji inače sigurno ne bih
nikada dospio. Jargas je bio loše sreće. Bio je poražen i strijeljali su ga.
Pošto sam predao posljednji izvještaj, krenuo sam preko Sierra Madre
natrag kako bih stigao do Guavmasa. Nadao sam se da ću ondje imati
prilike da se brodom prebacim u neku sjevernu luku kalifornijskog
zaljeva, pošto sam morao da odem do Rio Gila gdje sam imao
ugovoreni sastanak sa svojim prijateljem Winnetouom, poglavicom
Apača.
Na žalost, moj se povratak odužio više nego zlo mi je bilo po volji.
Još dok sam se probijao kroz Sierra Madru, zadesila me je nesreća
utoliko što mi se konj spotakao i slomio prednju nogu. Morao sam ga
ubiti i produžiti pješice. Danima nisam susreo živo biće, a pogotovo ne
takvo od kojega bih mogao da kupim konja ili mazgu. Čuvao sam se
susreta sa Bravos Indijancima, jer bi čovjek u tom slučaju mogao
jedino da bude na gubitku a ne dobitku. Moje putovanje je bilo
naporno i učinilo mi se beskonačnim. Odahnuo sam kada sam se
najzad počeo spuštati u Trachyt kotlinu u kojoj leži lučki gradić
Guaymas.
Tako sam konačno stigao do željenog cilja. Pogled, koji mi je
pružao grad, nije me nimalo očaravao. Tada je u gradu bilo jedva dvije
hiljade stanovnika. Kuće su bile bez prozora građene od ćerpiča.
Okruženo visokim golim stijenama, ovo je mjesto pod pritiskom žege
ličilo na sasušeni leš. U čitavoj okolini, a ni medu kućama, nisam
naišao na živa čovjeka, i sve je na mene ostavljalo dojam kao da su svi
izumrli. Utisak koji sam ja ostavio nije bio bolji od onoga koji je grad
na mene ostavio, budući da ja ni u kom slučaju nisam djelovao kao
džentlmen, ili kao što se ondje kaže: kavaljeros. Moje odijelo, za koje
sam u San Francisku platio osamdeset dolara, bilo je na kraju toliko
istrošeno da su se na nekim mjestima više isticali pojedini dijelovi
moga tijela nego samo sukno. Moja obuća je također već bila na
izdisaju. Sa desne mi je otpala čitava peta, na lijevoj je preostala
polovina, a kada bi malo bolje zagledao u vrhove, morao sam priznati
da veoma liče na razvaljene pačje kljunove. A tek šešir! U sretnijim
vremenima poznat pod imenom sombrero, što znači nešto što čovjeku

6
pruža hlad, sada se izdajnički odrekao svog časnog imena, širina
oboda se tokom vremena toliko smanjila da mi je na kraju preostalo
nešto slično turskom fesu koji bi još jedino mogao da posluži kao
četka. Moj kožnati opasač, taj dugogodišnji pratilac, jedini je dokazao
koliko je nepokolebljivo čvrst. O svojoj kosi, — pa boji kože i svim
ostalim čisto ličnim intimnostima — da i ne govorim, jer bih samo
vrijeđao ugled koji je čovjek dužan samom sebi.

Idući polako ulicom, bacajući pogled čas desno čas lijevo ne bih li
otkrio koje ljudsko stvorenje, ugledao sam nekakvu zgradu sa čijeg su
niskog krova stršila dva kolca sa drvenom natpisnom pločom. Ranije
bijelim, no sada već nejasnim slovima, bile su ispisane primamljive
riječi „M e s o n – d e — „ ostalo je već bilo nečitko. Dok sam se trudio
da odgonetnem ostatak, začuo sam korake. Okrenuo sam se i ugledao
muškarca koji je već htio da prođe mimo mene. Učtivo sam ga
pozdravio i upitao koji je hotel u tom mjestu najbolji. Pokazao je na
zgradu pred kojom sam bio zastao. „Nemojte ići dalje, senjor! Ovo je
najotmjeniji hotel u našem gradu. Mada se na natpisnoj ploči više ne
vidi riječ „Madrid“, nije na odmet ako se potrudite da steknete
povjerenje gostioničara don Geronima. Slobodno se možete pouzdati
u moju preporuku, jer sam ja escribano, to jest gradski pisar,
Guaymasa i poznajem svakog čovjeka. Jasno, uz pretpostavku da ste
sposobni platiti troškove.“
Pri pomenu svog važnog zvanja busao se u prsa te me gledao
očima iz kojih sam jasno pročitao šta je o meni mislio, naime, da bi za
mene vjerojatno mjesni zatvor bio prikladniji smještaj od hotela. Iza
toga je dostojanstvenim korakom produžio dalje.
Pošto sam se pouzdao u preporuku ovako važne ličnosti, uputio
sam se prema ulazu gostionice. Ionako bih svratio onamo jer sam bio
umoran i nisam bio raspoložen da se još duže izlažem podnevnoj žezi.
Najotmjeniji hotel grada! Meson de Madrid! Dobre sobe, čisti
kreveti, ukusna jela! Sline su mi išle na usta. Ušao sam i samim tim
našao se u — „svim prostorijama“. Ovo treba da znači kako se cijela
gostionica sastojala iz jedne jedine prostorije. Sa prednje strane bio je
ulični ulaz, dok su vrata nasuprot vodila ravno u dvorište. Drugih
otvora ili pak prozora nije bilo. Do dvorišnih vrata stajalo je čađavo,

7
kamenito ognjište, iz kojeg je dim imao slobodan izlaz kroz vrata. Pod
je bio od sabijene ilovače. Zabijeni koci sa pričvršćenim daskama
služili su kao stolovi, stolići i klupe. Stolica nije bilo. Duž zidova njihale
su se viseće mreže, koje su predstavljale gostinske krevete i u kojima
se, već prema nahođenju, mogao bilo tko izležavati. Desno od ulaza
bila je točionica i, po svemu sudeći, sklepana od starih sanduka.
Do nje su opet bile nekakve viseće mreže i služile krčmarevoj
obitelji kao „buen retiro“. U jednoj od njih spavala su krčmareva tri
dječaka s isprepletenim rukama i nogama i čovjek bi stvarno morao
dobro da razmisli pa da utvrdi šta je čije. U drugoj je počivala senjorita
Felisa, krčmareva kći. Bilo joj je šesnaest godina, — to mi je povjerila
slijedećeg dana, — ali hrkala je tako gromoglasno kao da su odjednom
provalile sve zimske oluje proteklih šesnaest godina. U trećoj mreži je
drijemala donna Elvira, krčmarica. Bila je duga čitava dva metra.
Njezin muž mi je kasnije u povjerenju saopćio da je veoma poduzetna,
no ja na žalost nisam bio te sreće da prisustvujem eruptivnim izlivima
njezinog temperamenta, budući da je za čitavo vrijeme mog boravka
drijemala ili pak duboko spavala. U četvrtoj sam mreži otkrio nešto
sivkasto smotano, u obliku platnenog koluta, koje umalo nisam
uvrstio u pojas za spašavanje, kakvih imade obično na brodovima.
Kada sam pak malo bolje zagledao, ustanovih da bi se iz tog pojasa u
datom momentu moglo iščahuriti i nešto sasvim plemenitije, i to me
je nagnalo da ga lako lupnem. Pojas je oživio i stao se razmotavati.
Odnekuda su iskrsle ruke i noge, pa čak i glava. Pojas za spašavanje se
ubrzo razmotao i iz mreže iskoči malešan, mršav čovječuljak, odjeven
u sivkasto platno, te me stade iznenađeno promatrati i reče srdito:
„Što želite, senjor? Zašto me smetate u spavanju? Zašto ste vi
uopće budni i na nogama? Po ovakovoj ubitačnoj vrućini svaki
razuman čovjek spava.“
„Želio bih da govorim sa gostioničarem“, odgovorio sam.
„To sam ja. Ime mi je don Geronimo.“
„Upravo sam stigao u Guaymas i želim da sačekam bilo koji brod.
Mogu li kod vas stanovati?“
„O tome ćemo razgovarati! A sada ležite u bilo koju od ovih mreža
i spavajte!“
Pri tome je pokazao na drugu stranu.
8
 „Umoran sam“, rekoh mu, „a prije svega i gladan.“
„Kasnije, kasnije! Najprije morate odspavati!“ naredio je.
„A i žedan sam!“
„U redu, u redu! Bit ćete usluženi, samo ćete najprije odspavati,
odspavati!“
Nakon prvih, tiho izrečenih riječi, bivao je sve bučniji i mreže su
počele da se njišu. Prišao mi je bliže i upozorio me:
„Nemojte dalje govoriti, inače će se probuditi donna Elvira!
Spavajte, spavajte!“
Popeo se u mrežu i ponovo se sklupčao. Šta sam mogao?
Pustio sam „pojas za spašavanje“ da produži spavati dalje sa
porodicom, i nastojeći da nikoga ne probudim, odšuljao sam se tiho
kroz stražnja vrata napolje i dospio u veliko dvorište. U
najudaljenijem uglu ugledao sam štagalj podignut na kolcima sa
krovom od slame, pod kojim se nalazilo oruđe. Kraj gomile slame
ležao je velik pas, vezan za lanac.
Slama je u svakom slučaju bila bolje ležište od mreža. Približio sam
se hrpi, malo zabrinut da pas ne počne lajati i ne probudi donna Elviru.
No ta briga je bila izlišna, jer — pas je također spavao! On je doduše
otvorio za trenutak oči, ali ih je smjesta ponovo sklopio i nije se ni
maknuo dok sam na slami spremao ležaj i opružio se. S objema
puškama u naručju zaspao sam i spavao uslijed zamora toliko duboko
da sam se probudio tek tada kada sam osjetio da me netko hvata za
ruku. Bilo je kasno popodne. Preda mnom je stajao mali gostioničar.
„Senjor, dižite se! Vrijeme je da se donese odluka.“
„Kakva odluka?“ zapitao sam ga pridižući se. „Da li ćete moći ostati
kod mene ili ne.“
„Zbog čega je potrebna takva odluka?“
Postavio sam ovo pitanje iako sam sam veoma dobro znao na što
je mislio. Tog sam čovječuljka sada promatrao malo pozornije jer to
nisam mogao danas popodne. Bio je stvarno veoma malen i strašno
mršav. Kosa mu je bila sasvim kratko podšišana, skoro obrijana. Izraz
njegovog lica odavao je dobrodušnog i pametnog čovjeka.

9
 „Donna Elvira ne želi da prima ljude koji nisu kavaljerosi“, rekao
je, „a priznat ćete da ne ostavljate takav dojam.“
„Zbilja?“ upitao sam ga smješkajući se, dok sam ga gledao onako
malenog. „Zar vi vjerujete da je caballeros samo onaj koji na sebi
imade novo odijelo?“
„Ne, jer i otmjen čovjek može jednom dospjeti u takvu situaciju da
zanemari svoju vanjštinu. Donna Elvira ima veoma istančan smisao za
ljepotu i vi joj niste simpatični.“
„Zar me je vidjela? Dama je spavala kad sam stigao.“
„Svakako je spavala. Ona uopće veoma rado spava, pogotovo ako
drugog posla nema. No, pošla je u dvorište da vas malo pobliže
pogleda, a kada je ugledala odijelo, pa vaše čizme, šešir, rekla je —
senjor, mislim da nije potrebno jasnije se izraziti.“
„Nije, shvatio sam vas ionako, don Geronimo. Kako se donni ne
sviđam, potražit ću drugdje smještaj.“ Već sam pošao, no on me
zaustavi.
„Stanite! Pričekajte još malo! Kuća je tako pusta bez gostiju. Vi mi
ne ličite na skitnicu od kojih se čovjek mora čuvati. Pokušat ću da
donni Elviri kažem koju dobru riječ za vas. Jedino, potrebno je da joj
dokažem koliko ste mi potrebni. Igrate li domino?“
„Da“, začuđeno odgovorih, „Dobro! Hajdemo unutra! Pokušat
ćemo.“
On je krenuo naprijed, a ja za njim. Donna Elvira ležala je u svojoj
mreži. Senjorita Felisa sjedila je uz točionicu kraj čaše ruma. Dječaka
nije bilo. Bili su na ulici gdje su se zabavljali nabacivajući se trulim
narandžama. Don Geronimo dopremio je kocke domina i pozvao me
da sjednemo uz stol.
Na lupkanje domina pokrenula se i donna Elvira, a kada je njezin
muž rekao: „uzmite šest, najjača počinje“, podigla je glavu. Senjorita
Felisa prišla je noseći svoju čašu, sjela do nas da promatra igru. Sada
sam vidio s kim imam posla. Ljudi, dok nisu spavali, igrali su domino i
obrnuto. A pri svemu tom Geronimo je bio veoma slab igrač. Dobio
sam prvu igru, drugu, pa i treću. Kod prve se veselio, kod druge
začudio, a kod treće sav očaran kliknuo:

10
 „Que alegria! Pravi ste majstor, senjor. Morate ostati kod nas kako
bih od vas još više naučio. Do danas još nitko nije uspio da me tri puta
uzastopce pobijedi.“
Istini za volju nisam se naročito ni trudio. Igrao je veoma loše i
nisam morao paziti kako ću igrati. Ustao je od stola i prišao svojoj ženi
s kojom je izmijenio nekoliko riječi. Iza toga je pošao u točionicu,
donio odande knjigu, ogromnu tintarnicu, i sve to stavio preda me.
„Donna Elvira je voljna da vam dozvoli boravak u mom hotelu.
Zapišite svoje ime u knjigu gostiju!“
Otvorio sam knjigu. Sve sama imena, brojke i datumi. Na
posljednjoj ispisanoj strani pronašao sam pero, prastaro guščije pero,
čiji je kraj zjapio zamalo onoliko koliko i moje čizme. Preko njega bila
se navukla tvrda, debela kramica.
„Zar da pišem ovim perom?“ upitao sam smijući se.
„Sin duda — svakako, senjor. Drugog nemani, a vjerojatno i vi
nemate.“
„Pa to je nemoguće!“
„Zašto? Mogu vam reći, otkada sam vlasnik ovog hotela, a tomu
ima već deset godina, svi su se moji gosti upisali ovim perom i ovom
tintom.“
Crnilo se već odavno bilo sasušilo.
„Kako ste u tome uspjeli?“
„Vodom, kao što i sami možete zaključiti ako ste iole upućeni u
vještinu pisanja. Pero zamočeno u vruću vodu potpuno smekša i
postane kao novo. A kada se vruća voda ulije u tintarnicu, dobije se
vanredno dobro crnilo.
Kako je moja kuća veoma prometna i svaki se gost mora upisati,
kod mene se veoma mnogo piše. Zbog toga ne smijem rasipati tintu i
pero. Izgleda da vi niste vični pisanju, te ću ja to da obavim.“
„Učinite to, senjor, molim vas! Time ćete mi skinuti velik teret s
duše.“
„Esta bien — veoma rado! Ne može svatko da bude učenjak.
Smjesta ću početi, samo je potrebno da prije toga ugrijem vodu.“

11
 Prišao je točionici. Vidio sam da je u lampu ulijevao špirit, pa
možda čak i rum, zapalio i nad plamenom držao limenu posudicu.
Deset je godina prisiljavao svoje goste da se služe ovim crnilom i
perom i svaki put je potrošio za novčić špirita. Sigurno je potrajalo
četvrt sata dok voda nije uzavrela. Strpljivo je držao vodu nad
lampom, pa zamočio pero u nju, pustio da se neko vrijeme moči, izlio
vodu u tintarnicu te je perom dobro promiješao. „Tako, možemo
početi. Spreman sam.“
Položio je knjigu preda se, crnilo je stavio na dohvat ruke,
nakašljao se, uzeo pero, ponovo se nakašljao, nabrao čelo, promijenio
položaj knjige i tintarnicu premjestio, nakašljao se ponovo. Namještao
se kako bi bolje sjedio — kratko rečeno, pripremao se kao da prilazi
obradi najvećeg umjetničkog djela svijeta.
Samo sam uz krajnji napor uspio da ostanem ozbiljan i shvatio
zašto je knjiga gostiju bila u takvom stanju. Listao sam malo prije po
njoj. Slova su na posljednjoj strani bila tamnožuta, i što sam više listao
prema početku, bivala su sve bljeđa i jedva su se mogla pročitati.
Prednje strane bile su toliko izblijedjele kao da nikada nisu bile ni
ispisane.
„A sada pazite, senjor“, rekao je. „Moram ovdje da zavedem dan i
godinu vašeg dolaska, vaše ime, zvanje ili zanimanje i zašto se ovdje
nalazite. Nadam se da ćete mi o svemu reći istinu.“
Dao sam mu tražene podatke, a on je ucrtavao slova, kojima je
nedostajala svaka jasnoća. Crtao je polako, sav se predao, kao što
dolikuje ovako važnom zadatku. Kada je nakon skoro pola sata
povukao zadnji potez, zadovoljno me pogleda, otkloni knjigu i upita:
„Senjor, kako vam se sviđa moj rukopis? Jeste li ikada vidjeli
ovakva slova i poteze?“
„Nisam, još nikada“, priznao sam, jer je to bila istina. „Imate veoma
izrazit rukopis.“
„Nije nikakvo čudo, jer ja uvijek moram da unosim imena, pošto
moji gosti nisu upućeni u rukovanje crnilom i perom. Hvala na
podacima. Sve je jasno, jedino ne shvaćam podatak da ste pisac. Sa
takvim zvanjem još nikad nisam imao posla. Da li je to neki zanat, vojni
čin. Ili se možda odnosi na trgovinu općenito, ili pak na torbarenje?“

12
 „Ni na jedno. Pisac znači čovjek koga vi na španskom nazivate
autorom ili eskritorom.“
Sada me iznenađeno pogleda.
„Imate li imetka?“
„Nemam.“
„Onda Vas od srca žalim, jer ćete zbog tog zvanja vjerojatno morati
od gladi umrijeti.“
„Zašto, don Geronimo?“
„Još pitate? Te su mi okolnosti poznate, jer i mi ovdje u Guaymasu
imamo nekakvog eskritora. Bogat je i dopisnik je lista u Hermosillosu.
Mora teške pare da plaća pa da mu se dopisi štampaju. To je takav
posao koji iziskuje velike izdatke, a ništa ne donosi. Od čega živite?
Kako se izdržavate i od čega se oblačite? Od srca vas žalim. Možete li
da platite ono što kod mene uživate?“
„Mogu. Toliko još imam.“
„To me veoma veseli. Hm, eskritor! Nije nikakvo čudo što ste tako
bijedni. Jedva shvaćam da ste pri dobrom zdravlju. No — karamba,
sjetio sam se: ako ste eskritor, tada ćete znati i pisati?“
„Svakako.“
„A ipak ste taj teški posao prepustili meni. Zašto tajite svoju
sposobnost?“
„Zato što bi bilo neučtivo da vam proturiječim, kad ste izjavili da
sam čovjek koji ne umije baratati perom.“
„Justo — tačno! Vaša učtivost vam služi na čast. Smijem li upitati
otkuda dolazite?“
„S one strane Sierra Madre!“
„Kao pješak? Vi, ubogi đavole!“
„Po mamuzama koje nosim u opasaču možete i sami zaključiti da
sam imao konja. Pao je i slomio nogu. Morao sam ga ubiti.“
„Zašto niste ponijeli sa sobom uzde i sedlo?“
„Zato što se nisam htio po toj vrućini zamarati noseći takav teret.“
„Mogli ste te stvari prodati i za dobiveni novac podmiriti dva dana
boravka. Zao mi vas je. Pametnije bi bilo da se niste mučili tim starim

13
puškama koje vidim kod vas. Ne vrijede niti dolara, zastarjela
proizvodnja. U to se razumijem.“
Uzeo je brzometku u ruke, zagledao je i odmahnuo glavom. Izgleda
da mu je oko zapelo za magacin. Poslije je pružio ruku prema staroj
pušci za medvjede, no ostavio ju je jer je bila toliko teška da je jednom
rukom nije uspio podići.
„Bacite tu starudiju!“ posavjetovao me je. „Ona vam samo otežava
putovanje. A kuda želite da produžite iz Guavmasa?“
„Želim da nastavim brodom, i to preko Hermosilloa, prema
sjeveru.“
„Onda ćete dugo čekati. Ovuda rijetko prolaze brodovi koji plove
tako daleko.“
„Tada ću jahati.“
„U tom slučaju morate kupiti konja ili mazgu, a uvjeravam vas da
ih sada ni za teške pare nećete uspjeti kupiti. Ako biste imali vremena
da malo dulje počekate, mogli biste se poslužiti željeznicom koja vodi
za Arispe.“
„Kako saobraćaju vlakovi?“
„Vlakovi? Vidi se da ste ovdje stranac, senjor. Pruga još nije gotova.
Govori se da će za tri, četiri, a možda i za pet godina biti završena,
no to s su za vas nepoznati pojmovi. Ne bi trebalo da putujete po zemlji
koju ne poznajete i koja je toliko udaljena od vaše domovine. Pored
vašeg siromaštva to je veoma opasan početak. Vi ste naveli da je vaša
domovina Sajonia. Gdje se nalazi taj grad?“
„Nije to grad, već pokrajina u Evropi.“
„Tačno. Čovjek zbilja ne može da pamti sve zemljopisne karte.
Dakle, možete ostati kod mene. Uzevši u obzir vaše siromaštvo, kao i
to da ste dobar igrač domina i dobar partner za mene, bit ću uviđavan
i računati sve po najnižoj cijeni. Šta n i potpunu opskrbu imat ćete
dnevno za jedan pezos. Vi ćete sami utvrditi da je taj iznos veoma
malen.“
„Zahvaljujem vam i prihvaćam“, izjavio sam ozbiljno.
Kimnuo je zadovoljno, uklonio knjigu gostiju i privukao kocke
domina.

14
 „Budući da ste gladni f žedni, Felisa će vam prirediti jelo, a u
međuvremenu možemo odigrati još nekoliko partija. Počnimo!“
Nije me ni upitao da li sam raspoložen za igru. Smatrao je sasvim
prirodnim da sam i ja strastven igrač domina kao i on. Počeli smo, jer
nisam htio da budem neuljudan. Imao sam namjeru da ga ovog puta
pustim da me pobijedi, no to mi nije uspjelo jer je stvarno veoma loše
igrao.
Tokom treće partije osjetio sam miris pregorjelog brašna, koji je
dopirao sa ognjišta kraj koga je senjorita bila zaposlena. Usred četvrte
partije gostioničar je iznenada zastao, kucnuo prstom po čelu i rekao:
„Kako sam malo prije mogao da zaboravim nešto! Rekli ste da
želite putovati preko Hermosilloa, a ja se uopće nisam sjetio da će vam
se pružiti divna prilika. Senjor Enriko očekuje nekakav brod, koji će
ovdje pristati pa dalje produžiti gore za Lobos“.
„Dakako, ovo mjesto bi mi veoma odgovaralo. A tko je taj čovjek,
po imenu senjor Enriko?“
„Gost moje kuće, a čije se ime u knjizi gostiju nalazi ispred vašeg.
Zar ga niste pročitali?“
Nisam. Dohvatio sam knjigu i u njoj pročitao:
„Harry Melton, svetac posljednjih dana.“ Ove su rijeci bile ispisane
na engleskom jeziku. Dakle, Mormon!
Kako je dospio ovamo? Zbog kakvog je posla došao ovamo u
Guaymos, čak iz onog velikog grada kraj Slanih Jezera?
„Šta gledate tako zamišljeno u knjigu?“ upitao je gostioničar. „Jeste
li primijetili nešto neobično?“
„Zapravo nisam. Jeste li pročitali ove riječi?“
„Jesam, jedino što ih nisam razumio. Taj senjor je toliko ozbiljan,
ponosan i pobožan, te mu nisam htio dosađivati pitanjima. Vjerojatno
sam krivo izgovorio njegovo ime, jer mi je objasnio da Harry znači isto
ono što na španskom Enriko. Zbog toga ga tako i zovem.“
„Znači da on kod vas stanuje?“
„Spava kod mene. Ujutro odlazi, a uveče se ponovo vraća.“
„Šta radi u međuvremenu?“

15
 „Nije mi poznato. Nemam vremena da vodim računa o svakom
gostu.“
Da, ovaj čovječuljak je igrao i spavao, spavao i igrao i zato nije
nikako ni dospio da svojim gostima pokloni veću pažnju.
„Meni je jedino njegovo ime poznato, kao i to da čeka na brod za
Lobos“, nastavio je. „Taj senjor nije mnogo govorljiv. Njegova
pobožnost je naprosto dirljiva. Samo je šteta što ne umije da igra
domino!“
„Kako znate da je pobožan?“
„Krunicu nikada ne pušta iz ruku, a pri dolasku i odlasku stalno se
poškropi svetom vodom i krsti pred onom slikom u uglu.“
Htjedoh nešto primijetiti, no smatrao sam da je bolje šutjeti.
Mormon sa krunicom! Mnogoženstvo i sveta vodica! U svakom slučaju
taj čovjek je licemjeran, i to njegovo licemjerstvo nije bilo bez razloga.
Morao sam prestati da dalje razmišljam jer je senjorita Felisa
donijela šalicu sa nekakvom gustom smeđom tekućinom, stavila je
preda me i zaželjela mi dobar tek. I gostioničar mi je zaželio također.
Prinio sam šalicu ustima i okusio, okusio ponovo, pa još jednom, sve
dotle dok mi jezik nije odao tajnu da se ovdje radi o mješavini vode,
meda i pregorjelog brašna. „Šta je to?“ upitao sam. Felisa je od
iznenađenja pljesnula rukama. „Zar je moguće, senjor? Zar još nikada
niste pili čokoladu?“
„Čokoladu?“ upitao sam, dok mi se sa lica mogao pročitati ne baš
izraz oduševljenja. „Da, pio sam je već često.“
„Pa to je čokolada!“
„Čokolada! Stvarno! Nikada ne bih rekao!“
„Zar ne?“ uzvratio mi je gostioničar razdragano. „Da. moja
čokolada je poznata nadaleko. Tko zna kakav ste bućkuriš pili na
drugim mjestima. Moja je međutim toliko originalna, jedinstvena, da
se svaki onaj koji prvi put navrati kod mene, čudi i ne može
povjerovati da je stvarno čokolada. Već iz ovoga možete zaključiti da
ćete kod mene biti u svemu najbolje usluženi.“
Nisam smatrao potrebnim da mu kažem kako sam suprotnog
mišljenja, već sam ga upitao:
„Šta ćete mi donijeti za večeru, don Geronimo?“

16
 „Za večeru?“ Trgnuo se sav iznenađen i, uperivši prstom u šalicu,
izjavi:
„Evo je, tu je.“
„Oh, tako! A šta služite za doručak?“
„Šalicu moje nenadmašive čokolade.“
„A za ručak?“
„Opet jednu šalicu. To je najbolje u čemu čovjek može da uživa.“
„A šta radite s onim koji želi kruha i mesa?“
„Mora da ode pekaru i mesaru.“
„Recite mi još, imate li vina. Čokoladom se ne gasi žeđ.“
„O, izvrsno! Želite li jednu čašu?“
„Da. Koliko stoji?“
„Trideset centavosa.“
Don Geronimo mi je ukazao čast i pošao lično po vino, no pružio
ga je svojoj kćeri, a ne meni. Senjorita Felisa ispraznila je čašu do
polovice a da ni okom nije trepnula, te mi je doda uz blaženi smiješak.
Gutnuo sam malo i odmah sam počeo kašljati. „Vino“ je bilo prava
sumporna kiselina.
„Pijte polako!“ upozorio me je gostioničar. „Moje je vino za vas
prejako. Ono je cijeđeno iz najskupocjenijeg grozda.“
„Da, priznajem da je prejako, don Geronimo“, rekao sam kašljući.
„Dozvolite, no ja ću poći pekaru i mesaru!“
„I nećete ispiti čašu?“ upitala je senjorita.
„Neću. Na žalost, moram imati obzira prema svome zdravlju.“
Nato je ona prinijela čašu svojim ružičastim usnama, ispraznila je
a da nije ni okom trepnula. Povjerljivim glasom zamolila me:
„Senjor, kad već idete pekaru i mesaru, donesite i meni nešto! To
je običaj otmjenih i pažljivih gostiju.“
Nije loše! Jedan pezos za tri puta dnevno brašnaste vode sa
medom, smještaj vjerojatno u veoma naseljenim mrežama, a osim
toga i gostioničareva obitelj da opskrbljujem živežnim namirnicama.
Meson de Madrid! Najbolji hotel grada! O pisaru, pisaru, svaka čast

17
tvom dobrom savjetu i preporuci, no ja ću se ipak malo osvrnuti i
potražiti neku drugu kuću!
Odoh, pazeći da ne naslute šta smjeram. Čitava dva sata lutao sam
naokolo tražeći bolji smještaj. Na kraju sam ipak došao do uvjerenja
da je gradski pisar bio u pravu, i da je Meson de Madrid bio pravi
dvorac u poređenju s onim jazbinama koje sam lutajući naokolo vidio.

Napori tokom posljednjih nedjelja su me potpuno iscrpli i nisam

uopće obraćao pažnju na svoju vanjštinu, iako je bilo prijeko potrebno
da nabavim novo odijelo. Kupio sam za pezos mesa, koje je, medu
nama rečeno, bilo pljesnivo, kod pekara nekoliko pogača od
kukuruznog brašna, a koje se ovdje jedu umjesto kruha. Zahvaljujući
zalihama susret u kući bio je propraćen velikim oduševljenjem. Draga
Felisa je smjesta preuzela namirnice, potpalila vatru na ognjištu i
počela pržiti meso. Dječaci su prisvojili pogače i stali ih lomiti zubima
da je sve pucalo. Donna Elvira se uspravila u mreži probudivši se od
mirisa pečenja. Na žalost, njezino lice nisam uspio sagledati, jer je
lampa, i to jedina, stajala na mom stolu. Gostioničar mi se prijateljski
pridružio dodavši mi kocke domina.
„Da odigramo još koju prije jela, senjor! Ionako nemamo drugog
posla.“
Igrali smo dok nije došlo vrijeme da se jede. Senjorita Felisa
iznijela je hranu, to jest pružila mi je onaj komad mesa koji je bio
najpljesniviji, no bez tanjura i svega ostalog, ali zato s ozarenim
smiješkom. Ostali su komadi čudnom brzinom bili podijeljeni prema
već unaprijed utvrđenom redu, .samo, na žalost, nisu završili u mom
gladnom želucu. Utvrdio sam da sam se na čudan način iz gosta
pretvorio u gostoprimca.
Upravo u času kada sam nakon zadnjeg zalogaja stao brisati nož o
rukav i zadijevao za pojas, ušao je onaj zbog čijeg sam dolaska bio
veoma radoznao: Mormon. Vidio sam ga kada je ušao jer je sjaj naše
svjetiljke osvjetljavao vrata. Naklonio se prema uglu gdje se nalazila
slika, zamočio vrhove prstiju u svetu vodicu i tek se onda okrenuo
prema nama da nam uputi kratak pozdrav. No, kada je mene, stranca,
ugledao, zastao je na nekoliko časaka da me bolje osmotri. Prišao je
brzim koracima, otvorio knjigu gostiju, koja je još ležala na stolu, brzo

18
pročitao moje podatke pa se uz ,laku noć' povukao u polumrak gdje su
visile i mreže za goste.
Sve se to tako brzo odigralo da mu nisam uspio bolje sagledati lice.
Sada sam tek vidio koliko je poštovanje uživao kod gostioničara jer je
ovaj potmulim glasom rekao svojima:
„Senjor Enriko želi da spava. Ležite i ne dižite galamu!“
Navukao je zasun na prednjim vratima, dok su stražnja, koja su
vodila u dvorište, ostala otvorena. Donna Elvira se opet ispruži u
mreži, dok su se dječaci uspentrali u svoje velike i prostrane ležaljke.
Senjorita Felisa pružila mi je ruku pa je i ona otišla u svoju mrežu.
Gostioničar mi je zaželio ,laku noć', pred i nosom mi ugasio lampu i
povukao se u svoju ljuljašku. Sjedio sam u mraku. Bio sam pomalo
zbunjen pažnjom koju su ukazivali novom gostu. Stvar me je ipak
razveseljavala. Ostao sam još neko vrijeme kod stola neodlučan na
koju stranu da se okrenem pa da pronađem mjesto gdje se mogu sav
predati spavanju. Uskoro sam čuo snažno hrkanje dražesne kćeri.
Majka je s vremena na vrijeme ispuštala zrak i zvučalo je kao kad
čovjek želi da utrne svijeću. Otac je ispuštao zvukove koji su ličili na
zujanje bumbara. Znao sam da pri ovakvom koncertu neću moći
zaspati. Zbog toga sam se odrekao svih mreža i krenuo u dvorište u
potrazi za mojim ležištem od slame. Pas je najprije zarežao, no,
prepoznavši me, smirio se. Svoje puške sam zavukao pod slamu jer se
po svom starom običaju nisam nikada odvajao od njih. Legao sam i
probudio se tek kada je već jutro bilo odavno svanulo.

Ušavši u gostionicu zatekao sam dječake gdje se gone oko klupa.

Donna Elvira ležala je još u svojoj mreži. Senjorita Felisa kuhala je na
ognjištu izvrsnu čokoladu, koja danas nije mirisala na zagorjelo
brašno, već na prekipjeli sirup. Gostioničar je hitro donio kocke
domina kako bi sa mnom iznova započeo jučerašnji posao.
Mormon je sjedio za stolom i činilo mi se kao da je čekao na moj
dolazak. Primijetio sam da me je oštro promatrao. Ja sam međutim
nastojao da ne, primijeti kako sam i ja to isto radio. Bilo mi je teško da
skrenem pogled s njega. Bila je to neobična pojava.
Dobro građen i brižljivo odjeven, a lice pažljivo obrijano. A da mu
vidite lice! Njegov pogled podsjećao me je na izraz lica koji je Gustavo
19
Dorc majstorskim potezom dao đavolu. Sličnost je bila toliko velika da
je čovjek mogao steći utisak da je Mormon služio Dorcu kao model.
Nije mogao biti mnogo stariji od četrdeset godina. Nad njegovo visoko,
široko čelo nadvile su se tamnocrne kovrdže, koje su mu sezale skoro
do ramena. Ta kosa stvarno je bila prekrasna. Imao je velike, poput
noći tamne očit bademastog oblika, kojima je priroda obdarila jedino
ljude s Orijenta. Nos mu je bio lako povijen, ali ne preoštro. Ustreptale
ružičaste nosnice odavale su snažan temperament. Po gotovo
ženstvenim ustima — no ipak ne dovoljno blagim, s opuštenim
uglovima usana — zaključio sam da je veoma energičan. Brada,
nježna, ujedno i markantna, kazivala je da ovaj čovjek spada medu one
ljude čiji je duh snažniji od životinjskog nagona. Svaki djelić te glave,
toga lica bio je divan, dok ih je čovjek pojedinačno promatrao. No,
gledajući kao cjelinu, ustanovio sam izvjesnu neskladnost. Gdje nema
skladnosti, nema ni ljepote. Ne znam da li bi i netko drugi osjećao ono
što i ja, naime, da mi je bio mrzak, odvratan. Osim toga, još nešto!
Sličnost sa Dorcovom slikom mi je odmah bila pala u oči. Šta sam ga
češće gledao, to sam bio sigurniji da je veoma sličan osobi koju sam
već negdje i nekada susreo i to pod okolnostima koje mu nimalo ne
služe na čast. Razmišljao sam i razmišljao, no nikako da se sjetim bilo
mjesta i vremena, bilo osobe kojoj je toliko sličio. Iako sam Mormona
slijedećih dana redovito susretao, kako ujutro tako i navečer, nikako
se nisam mogao sjetiti. Što sam ga češće vidao, to sam čvršće bio
ubijeđen da sam sasvim sigurno još ranije sreo čovjeka veoma sličnog
njemu, koji je ili prema meni lično ili pak prema meni dragoj osobi bio
zauzeo neprijateljski stav.
Kad god me je Harry Melton gledao, mjerkao me oštrim očima.
Iako sam u njegovom pogledu čitao ledino radoznalost, ipak se nisam
uspio osloboditi osjećaja da se iza svega toga krije nešto drugo, naime,
da mu nisam simpatičan.
Ja sam čekao na bilo kakav brod, dok je on, prema krčmarevim
riječima, očekivao određeni. Unatoč svemu, ipak se nisam obratio
njemu, pošto sam imao osjećaj da se više ne bih od njega mogao
odlijepiti. Imao sam namjeru da se obratim kapetanu i njega zamolim
da me pusti na brod. No sve se odigralo drugačije. Petnaestog dana
uveče ušao je u gostionicu Mormon. Čudnovato, ovaj čovjek nije

20
krenuo po ustaljenom običaju do mreža, već sjeo do nas, to jest do
mene i krčmara. Zna se, nas dvojica smo i sada igrali domina. Najzad
mi je ipak uspjelo, i to nakon bezbrojnih pokušaja, da me don
Geronimo pobijedi. Bio je veoma oduševljen i kliktao:
„Sada ćete vidjeti kakav sam majstor, senjor! Priznat ćete i sami da
mnogo bolje igram od vas. Ne pamtim kada me je nesreća toliko
proganjala. Uvijek ste ugrabili najbolje domine, a meni su preostale
takve sa kojima se ništa nije dalo učiniti. Ubuduće će se sve promijeniti
i dokazat ću vam da sam mnogo bolji igrač od vas. Nastavimo igru!“
Iskrenuo je kocke i promiješao ih. Nisam mu ništa rekao, već
naumio da mu prepustim i ovu partiju, ali nas Mormon prekide i prvi
put progovori: Senjor, šta vam pada na pamet! Zar niste primijetili da
je vaš protivnik namjerno činio greške kako bi vam ustupio pobjedu?
Vi nećete nikada u životu naučiti igrati kao on.“
Izgovorene riječi bile su oštre, a osim toga pao je i jednostavan
izraz ,senjor', dok je čovječuljak bio navikao da ga oslovljavaju sa ,don
Geronimo'. Koliko god je krčmar inače bio uljudan i duboko poštovao
Mormona, sada mu je odgovorio resko, na što mu ovaj još oštrije
uzvrati. Posvađali su se i don Geronimo pokupi domine, napusti stol i
smjesti se u svoju mrežu. Mormon ga je zadovoljnim pogledom pratio,
a po čemu sam zaključio da je namjerno izazvao kavgu kako bi se
otresao krčmara i ostao sa mnom nasamo.
I stvarno, samo što se mališan sklupčao u mreži, Melton se obrati
meni:
„Vi već petnaest dana stanujete ovdje? Namjeravate li ostati u
Guaymasu?“
Glas mu je imao neuljudan prizvuk. Osjećao sam koliko se trudio
da djeluje kao prijatelj, samo što u tome nije uspio, štaviše, njegovo
me se pitanje dojmilo kao da je upućeno njemu potčinjenoj osobi.
„Ne“, odgovorio sam. „Ovdje nemam šta da tražim.“
„Kamo namjeravate otići?“
„Možda za La Libertad.“
Naveo sam ovaj grad zato jer se nalazi u blizini Lobosa i jer sam
doznao da će brod koji se očekuje otploviti onamo.
„Otkuda dolazite?“

21
 „Gore sa Sierra Madre.“
„Šta ste ondje radili? Vjerojatno ste tragali za zlatom. Jeste li što
pronašli?“
„Nisam“, rekao sam, a što je i istina, pazeći da se ne upuštam dublje
u diskusiju.
„To sam i mislio. Vidi se po vama da ste ubogi đavo. A uzevši
općenito, izabrali ste veoma nesretan zanat.“
„Zašto?“
„Pročitao sam u knjizi gostiju da ste eskritor, a znam da ljudi te
struke više gladuju nego što su siti. Kako ste se usudili da zađete u ovaj
kraj? Vi ste Evropejac. Da ste ostali u svojoj domovini, mogli ste za
nepismene sastavljati pisma, praviti račune i sličnim poslovima
zarađivati onoliko da ne gladujete.“
„Hm!“ zagunđao sam pazeći da ne primijeti kako me je njegova
izjava razveseljavala. „Pisanje pisama nije toliko unosan posao kao što
se to vama čini.“
„I vi niste našli drugog izlaza već da odete u strani svijet pa da još
više patite. Nemojte mi zamjeriti, no smatram da je to bila glupost. Nije
svakome suđeno da bude sretan kao vaš imenjak koji je, za razliku od
vas, prije polaska u svijet bio vješt lovac a ne eskritor.“
„Moj imenjak? Na koga mislite?“
„Ah, mislio sam da ste već nekada bili u Sjedinjenim Državama, u
zapadnim prerijama. No, po vašem pitanju, zaključujem da to nije
slučaj, jer biste inače već čuli za Old Shatterhanda.“
„Old Shatterhand? Ime mi je poznato. U novinama sam jednom
pročitao nekakav putopis u kojem se spominje ova osoba. Rekao bih
da je prerijski lovac, tragač puteva, ili pak nešto tome slično.“
„Dakako, to je on. Doznao sam slučajno da potječe iz Evrope. Kako
se vaše ime poklapa s njegovim, u početku sam pomislio da ste vi taj
Old Shatterhand, no ubrzo sam došao do zaključka da se varam. Dirnut
vašom bijedom odlučio sam — pošto sam čovjek dobra srca — da vas
postavim na noge. Pretpostavljam da ste dovoljno razumni pa da
prihvatite moju ponudu koja za vas znači spas.“
Trebalo je zapravo da mu se nasmijem u lice, no suzdržah se i
odlučih da se ne odam. Taj Mormon, pun sebe, svojim nadmenim

22
nastupom vjerojatno je kod svakog izazivao samo ljutnju, dok sam ja
sada. uživao u tome da u njemu ne pobudim slutnju.
„A zašto ne bih mogao biti dovoljno razuman? Nisam dijete koje
ne umije da cijeni ponuđeno dobročinstvo.“
„Dobro! Prihvatite li sve moje prijedloge, oslobodit ćete se svih
briga i bit ćete bogati.“
„Ne znam mogu li se pouzdati u vas! Molim vas recite mi u čemu
je stvar!“
„Lento, lento — samo polako! Recite mi najprije zašto želite otići
u La Libertad.“
„Da tražim posao i smještaj. Pošto u ovom mrtvom Guaymasu
nisam ništa našao, nadam se da ću tamo biti bolje sreće.“
„Varate se. Iako La Libertad leži uz more, još je samotnije mjesto
od Guaymasa. Na stotinu gladnih Indijanaca lunjaju naokolo tražeći
posla, no bez uspjeha, a vi biste se tamo proveli još gore nego ovdje.
Za vas je prava sreća što ste se namjerili na mene. Vjerojatno ste čuli
da spadam medu blažene sudnjega dana. Moja mi vjera nalaže da
svaku ovčicu ove pustinje sklonim u cvjetne poljane sreće. Dužnost mi
nalaže da se brinem o vama. Znate li govoriti i pisati engleski?“
„Malo.“
„To je dovoljno. A pišete li španjolski isto tako dobro kao što
govorite?“
„Podjednako, jedino što ne umijem da pravilno primjenjujem
znakove, jer upitnici i uzvičnici kod rečenica na španjolskom ne stoje
samo na završetku već i na početku rečenice.“
„Ovo se da naučiti,“ rekao je smješkajući se, s visine. „Ja od vas ne
tražim nikakvo savršenstvo. Jeste li voljni da budete knjigovođa?“
Ponudu je izrekao takvim gestom kao da mi je ponudio
kneževstvo. Odgovorio sam kao da me to veoma veseli:
„Knjigovođa? I te kako, samo, na žalost, nišani trgovac. Slušao sam,
doduše, da postoji jednostavno i dvostruko knjigovodstvo, samo se ja
u to ne razumijem.“
„Čak ni to nije potrebno, jer se vi nećete zaposliti kod nekog
trgovca, već na hacijendi. Iako nisam lično mjerodavan da vam

23
odredim visinu vaše plaće, jer je to stvar hacijenderoa, ipak vam mogu
sa sigurnošću reći da ćete biti veoma zadovoljni njome. Imat ćete
besplatnu opskrbu, a uvjeren sam da mjesečna plaća neće biti manja
od stotinu pezosa. Evo moje ruke! Prihvatite je. Ugovor ćemo još
večeras sastaviti.“
Pružio mi je ruku. Polako sam podigao svoju kao da se želim
rukovati s njime u znak pristanka, ali u zadnjem času je trgoh i
povukoh natrag.
„Mislite li ozbiljno, ili se samo šalite? Čudi me što nudite ovakvo
unosno namještenje čovjeku koji je sav u dronjcima.“
„Pa, možda i jeste to čudno, ali ja vam savjetujem da ga smjesta
prihvatite.“
„Budite uvjereni da sam spreman, no prethodno bih želio doznati
neke detalje. Gdje se nalazi hacijenda na koju me želite poslati?“
„Neću vas poslati, već odvesti.“
„Ovo mi još više odgovara. Koliko stoji put?“
„Nećete imati nikakvih izdataka, jer sve troškove snosim ja. Od
časa vašeg pristanka ne samo da ste oslobođeni svih izdataka nego
ćete od mene primiti i predujam. Hacijendero je moj prijatelj. Zove se
Timoteo Pruchillo i vlasnik je hacijende del Arroyo s one strane Uresa.
Odavde ćemo putovati lađom do Lobosa, a onda produžiti divnim
poljskim putem koji vodi do samog cilja. Iako nećemo dugo putovati,
vjerujem da ćete se ugodno osjećati i moći mnogo da vidite i naučite,
pogotovo što vam se pruža prilika da boravite u društvu vaših
zemljaka.“
„Ne shvaćam. U društvu mojih zemljaka?“
„Da, senjoru Timoteu su potrebni valjani radnici za obavljanje
poslova na hacijendi. Indijanci nisu dovoljno izdržljivi, a ni pouzdani,
te je radnike vrbovao iz Evrope. Sutra će ovamo prispjeti oko
četrdeset radnika, većina sa ženama i djecom. Potpisali su već i
ugovore po kojima im se pruža prilika da se u najkraćem roku
obogate. Hacijendero me je poslao da ih dočekam ovdje i preko
Lobosa dovedem k njemu.“
„Iz kojeg su kraja?“

24
 „Ne bih vam mogao reći. Naslućujem da su iz Poljske jer dolaze iz
okolice grada Cobili.“
„Koliko je meni poznato, grada pod takvim imenom ondje nema.
Hm! Da nije možda Kobilin?“
„Da, da, bit će da se tako zove. Naš posrednik je te ljude u
Hamburgu smjestio na brod. U San Francisku su se iskrcali, odakle će
sutra na malom jedrenjaku stići ovamo. Pristat će ovdje da bi samo
mene primili na brod, pa će odjedriti dalje. Za razmišljanje vam mogu
dati vremena samo do sutra ujutro. U slučaju da se još ni do tada ne
odlučite, bit ću prisiljen da povučem svoju ponudu i tada ćete moći
ovdje da čamite do mile volje.“
„Možda bi me kapetan primio na brod do Lobosa?“
„Neće, čak ni uz skupe pare, jer je brod najmljen isključivo za
iseljenike. Zabranjeno mu je da primi bilo koga drugog. Kakve li koristi
od dugog razmišljanja? Bila bi prava ludost da odbijete moju ponudu.“
Očigledno je bio uvjeren da ću pristati. Promatrao me je s
iščekivanjem. Bio sam u škripcu. Pustio sam ga namjerno da priča
kako bih mu se iza toga mogao narugati. Međutim, odustao sam od te
namjere. Osim ove, nisam vidio nikakvu drugu mogućnost da se
odavde izvučem. Već me i sama ta činjenica nagnala da ga ne odbijem.
Bilo je tu još nečega što me je ponukalo da putujem s njime. Očekivao
je ljude iz mog zavičaja, koje je, vezane ugovorom, domamio ovamo.
Ovo mi je bilo sumnjivo, a još više pravac daljnjeg putovanja. Znam da
Ures leži uz Rio Sonore. Hacijenda je, navodno, u blizini grada Uresa.
Najkraći put onamo vodi preko Hermosilloa, uzvodno rijekom Sonore,
dok je Mormon htio preko Lobosa, a što je trideset legua, to jest sto
sedamdeset kilometara dalje. Iako je poljski put opisao kao odličan, ja
sam naslućivao da je lagao. Pa i da je govorio istinu, ovdje se radilo o
velikom zaobilaženju, koje nije bilo bez razloga s obzirom na ljude s
ženama i djecom. Bio sam siguran da to nije jedini uzrok. U
međuvremenu mi je sinula misao da tim ljudima možda prijeti neka
opasnost, kojoj moram ući u trag, kako bih svoje zemljake na vrijeme
uspio upozoriti. Ukoliko i dalje ostanem u Guaymasu, to neću moći
izvesti. Morao bih da putujem sa njima. Samo kako? Nisam sklon da
dam bilo kakve pismene obaveze, osim toga Mormonove držanje bilo
mi je veoma sumnjivo. Zbog čega je htio upravo meni, beskućniku, da

25
natovari na leđa tako unosnu službu? Osjećao sam u tome nekakvu
određenu namjeru, samo, na žalost, još je nisam uspio sagledati.
Moram dobiti u vremenu, odgovorio sam mu okolišajući:
„U pravu ste, senjor. Bila bi najodvratnija nezahvalnost ako bih
odbacio vaše dobročinstvo. Prihvatio bih smjesta, jedino me nešto
zabrinjava.“
„Zabrinjava? Htio bih da znam što vas zabrinjava?“
„Ja u životu još nikada nisam vodio knjige, a niti živio na hacijendi.
Sumnjam da ću moći zadovoljiti prohtjeve hacijendera.“
„O tome mi više nemojte govoriti“, prekinuo me je. „Već sam vam
napomenuo da je čitav posao koji vas čeka prava igrarija. Zapisivat
ćete prinose sa plantaža narandži, sa oranica, i cijene koje za njih
prima senjor Timoteo. Osim toga, potrebno je zapisivati mladu
ždrebad i telad. To je sve što se od vas očekuje.“
„I za taj posao da uživam besplatnu opskrbu i stotinu pezosa
mjesečno?“
„Najmanje stotinu.“
„Pristao bih odmah, ali želio bih najprije da se lično osvjedočim
zaslužujem li toliku plaću.“
„Pretjerano ste pošteni.“
„Možda i pretjerujem. Vašu ponudu neću odbiti. Poći ću s vama, ali
se za sada ne želim ničim obavezati. Ovo ću učiniti tek onda kada se
lično budem uvjerio da stvarno zaslužujem ponuđenu plaću.“
„Ako drugačije ne ide, pristajem i na to. Kako stojite s novcem?
Sigurno je već pri kraju? Pošto niste definitivno primljeni, već
samo uslovno, nisam obavezan da vas financiram. Pod ovakvim
uslovima mogu vam priuštiti jedino besplatnu vožnju i ništa više.“
„Zadovoljan sam i time. Na svu sreću imam još nekoliko pezosa
koji će mi doteći do hacijende.“
„Ja vas međutim ne mogu ovakvog povesti sa sobom. Možete li da
kupite barem novo odijelo?“
„Mogu, čovjek u ovakvim klimatskim uvjetima kupuje ionako
samo lagana, jeftina odijela.“
„Uredite to ujutro čim prije, da ne čekamo na vas. Laku noć!“

26
 Naklonivši se jedva primjetno, pošao je prema svojoj mreži a da
mi ni ruku nije pružio. Djeca su već spavala. Senjorita Felisa je hrkala,
dona Elvira duvala, dok je sićušni Geronimo ispuštao glasove slično
škripi bagalja. Utrnuo sam svjetiljku i pošao u dvorište da potražim
svoj ležaj u slami. Pas se već priučio na mene i od veselja mi je počeo
lizati ruke.

Iako sam se slijedećeg jutra rano probudio, Mormona nisam više

zatekao u gostionici. Krčmareva draga obitelj je još uvijek hrkala i
spavala. Gdje se taj čovjek preko dana zadržava? To nitko nije znao. I
to mi je bilo sumnjivo, pošto pošten svijet ne mora kriti svoje
boravište.
Probudio sam senjoritu Felisu da mi pripremi čuvenu jutarnju
čokoladu. Iako sam već do danas tko zna koliko šalica ispraznio, tek
sam danas otkrio da je ta ljepotica priređivala čokoladu od iste one
vode u kojoj je prala nježne prstiće i umivala dražesno lice. Svaka čast
njezinoj kućevnosti i štedljivosti, no meni se smučilo, te joj rekoh da
me boli želudac i da ne mogu popiti čokoladu. Senjorita me blaženo
pogleda, prinese šalicu ustima, isprazni je, nadlanicom obrisa
dražesne usnice, te reče dirljivim glasom:
„Senjor, vi ste najotmjeniji caballero koji je do sada odsjedao u
ovoj kući. Sretna ona žena koja se bude udala za vas. Grdne li štete što
odlazite. Zar ne možete ostati ovdje?“
„Da li je to vaša želja?“ mangupski je upitah.
„Da“, odgovori pocrvenjevši.
„Šta vas je na to ponukalo, senjorito? Da li sreća o kojoj ste malo
prije govorili, ili je posrijedi čokolada koju sam vam uvijek tako rado
ustupao?“
„I jedno i drugo“, šapnu iskreno.
Vjerojatno je očekivala da će naš jutarnji razgovor teći onako kako
joj konvenira. Meni je u ovom momentu bilo važnije da nabavim novo
odijelo nego da bilo kome pobudim nadu za vjeridbom. Krenuo sam u
potragu za baratillerom. Njegov dućan je bila prava staretinarnica. Na
svu sreću ipak sam našao sve što mi je bilo potrebno, hlače, prsluk,
kaput, sve od nebijeljenog platna i slamnati šešir čiji je obod bio toliko

27
širok da bi pod njim imali mjesta ne samo senjorita Felisa već i čitavi
svatovi, da su joj se nade ispunile. Osim toga kupio sam komad jeftinog
platna od kojeg sam sašio vreću za moje puške. To sam učinio zato da
bi me Mormon još neko vrijeme smatrao čovjekom kakvim me je
upoznao. Dobio sam utisak da je mnogo slušao o Old Shatterhandu, pa
je bilo moguće da zna i za njegove puške.
Zbog toga ih nije smio vidjeti. Odabrao sam još i par čvrstih cipela.
Kada sam ovako dotjeran ušao u gostionicu, Geronimo zapljesne
rukama i zadivljeno reče:
„Što to vidim? Zar ste se iznenada obogatili? Ovako dotjeran
možete se mirne duše mjeriti sa bilo kojim starokastilijanskim
plemićem, senjor.
Šteta što ste se riješili da otputujete. Da sam vas ranije ovakvog
upoznao, imenovao bih vas za majordoma u mojoj kući, a možda biste
postali čak i moj ortak.“
Utisak koji sam ostavljao morao je zaista biti snažan, jer je
senjorita Felisa prinijela ruku k srcu i duboko uzdahnula, pa čak se i
donna Elvira uspravila u svojoj mreži za trenutak, udostojila me
svojim pogledom pa se iza toga odmah ponovo opustila, uzdahnuvši u
znak priznanja. Izgleda da sam postao opasan za ženski svijet. Bio sam
međutim svjestan da nije moja ličnost posrijedi, već novo platneno
odijelo. Na žalost šavovi su veoma brzo popucali, a i sama tkanina
raspala se u paramparčad. Mogao sam sebi kupiti i nešto bolje i
trajnije, no nisam želio Harry Meltonu da pokažem koliko imam
novaca.
Oko podneva vratio se Mormon da me odvede na brod, koji je već
bio prispio. Nije bio uplovio u luku, već ostao napolju, i mi smo se
čamcem prebacili do njega.
Prišao mi je, podigao s glave svoju crnu svilenu kapu koja mu je
pokrivala prorijeđenu kosu. Oslovio me mješavinom španskih i
engleskih riječi, koje je vjerojatno pokupio tokom putovanja. Nisam ga
nikada mogao razumjeti šta hoće i zbog toga ga upitah, da se dalje ne
muči:
„Ako se ne varam, vi dolazite iz okoline Kobilina, u Poznanju?“

28
 „Da, da!“ brzo izusti sav ozaren. „Možemo se sporazumijevati i na
vašem materinjem jeziku i ne morate se mučiti u riječima koje su vam
strane.“
„Veoma dobro, veoma lijepo! Dozvolite mi da vam kažem kako
sam se još odmalena počeo baviti trgovinom. Budite tako ljubazni i
recite mi kakvom se trgovinom bavite vi?“
„Ja sam se posvetio onome što se poljski kaže ,prywatny utzony'.
Ne bavim se nikakvom trgovinom. Pošao sam u svijet radi studija. Kod
ovakvog rada čovjek lako može ostati bez sredstava. To mi se i
dogodilo, te sam prisiljen da odem na hacijendu del Arroyo kako bih
se ondje zaposlio.“
Ovako sam mu odgovorio jer nisam smatrao za potrebno da
odmah sazna istinu.
„Znači da ste odlučili otputovati do iste one hacijende koja je i naš
krajnji cilj. Sklopili smo ugovor za niz godina uz dobru plaću.
Vjerujemo da ćemo moći mnogo uštedjeti. Jeste li i vi dobili stalno
zaposlenje? Jesu li vam rekli kakav ćete posao obavljati?“
„Ponudili su mi mjesto knjigovođe, no ja ga još nisam prihvatio.
Odlučit ću se tek tada kada se budem upoznao sa tamošnjim
prilikama.“
„Knjigovođa? To je odlično mjesto. U tom slučaju, vi biste bili jedan
od pretpostavljenih radnicima i bit ću toliko slobodan, poštovani
gospodine, da vam ponudim jedan postotak, dva postotka, a možda
čak i tri od svega što ćete kupovati u mom dućanu.“
„Šta ? Vi ćete na hacijendi otvoriti dućančić?“
„Da. Prijeko, u mojoj domovini, zarada je veoma oskudna i čovjek
je morao iz dana u dan sve više i više da steže kaiš, dok u Americi, to
jest u Meksiku i Sonori, pezosi i dolari tako reći leže na cesti za svakog
koji umije dobro da otvori oči.“
„Hm! Tko vam je to rekao?“
„Posrednik. Došao je u naš kraj da prikupi ljude. Odmah sam uočio
da je veoma iskusan i okretan čovjek.“
„Tako! Bit će da poznaje prilike. Da li je sa svakim od vas sklopio
pismeni ugovor?“

29
 „Sklopio je za svakoga od“ nas ugovor, udario žig i potpisao se.
Otpremio nas je do luke i ukrcao u prekooceanski brod. Oplovili smo
Ameriku na južnoj polutki i nakon mnogih, mnogih sedmica doplovili
u San Francisko. Tamo su nas prekrcali na ovaj mali brod i produžili
ovamo da primimo vodiča pa da se s njime zajedno iskrcamo u
Lobosu. Tamo ćemo otpočeti novi, sretniji život, koji nam obećava
bogatstvo, kamate nad kamatama.“
„Čime su se bavili vaši saputnici u domovini?“
„Neki su bili zanatlije, a neki obrađivali tuđu zemlju pod zakup.
Imade i takvih koji su imali svoju kućicu sa okućnicom i nešto vlastite
zemlje. Ovi će za nekoliko godina i sami biti vlasnici hacijendi sa
ogromnim plantažama i pašnjacima. Sam posrednik nas je uvjeravao
u to, a dao mi je čak i knjigu u kojoj je sve bilo navedeno. Družina se
sastala na dogovor i mene su izabrali za svog poglavara s tim da ću
kasnije biti načelnik hacijende del Arroyo. Ako ikada budete imali bilo
kakvu želju, slobodno“ se meni obratite i rado ću vam izići u susret.“
„Jeste li poveli i svoju obitelj?“
„Samo moju kćerku. Rebeka, moja supruga, umu la je još prije
četiri godine, ostavivši me samog sa Juditom, našom jedinicom. Eno je
ondje, promatra nas. Lijepo je građena i veoma tankoćutna. Po stasu
je na majku, dok je oštrinu duha naslijedila od mene. Ona je već sada
moja nasljednica i ubrzo će postati tako bogatom damom da će se sva
otmjena gospoda otimati za njezinu ruku. Jasno, ona će sebi izabrati
naj otmjenijeg i najuglađenijeg, po mogućnosti kakvog bogatog
plemića. Bit će to odabranik sa kojim se Herkules nikako neće moći
mjeriti. Ovaj momak napustio je domovinu zbog nje i krenuo također
s nama u Meksiko, iako nije naše vjere i ne posjeduje niti desetinu
onoga što bi mojoj Juditi mogao da isplatim danas, samo da hoću.“
„Kakav Herkules? O kome govorite?“
„O onoj skitnici tamo uz rub pramca. Ne skida očiju sa nje, iako ona
više ne mari i ne želi ni da čuje za njega.“
„Ne želi više ni da čuje za njega? Znači da mu je ranije bila
naklonjena?“
„Da, na moju veliku žalost. Boravila je jednom u Poznanju u
posjetu kod moje nećakinje. Kupili su ulaznice za cirkus u kojem je

30
nastupao Herkules. Divili su se njegovoj snazi jer je s lakoćom dizao
utege teške i stotinu kilograma, kao da se njima poigrava. Herkules i
moja lijepa kćerka su se na prvi pogled zavoljeli. Obećala mu je ruku
bez moga znanja. Htio je da osnuje vlastiti cirkus i da se proslavi kao
direktor. Kada sam saznao za tu novost, umalo me nije udarila kap.
Sve moje molbe i sva moja preklinjanja nisu pomogla da odustane od
svoje nakane, koja joj i onako ne bi bila od koristi, već samo od
materijalne štete. Bila mu je svom dušom privržena i sva moja
nastojanja su ostala uzaludna. Srećom je u to vrijeme odnekuda
iskrsnuo nekakav poručnik otmjenog držanja, na čijem je crvenom
ovratniku svjetlucala dugmad. Imao je plemićku titulu. Kada joj je ovaj
ponudio ruku i srce, propao je Herkules sa svim svojim nadama. No
kada je poručnik sve više i više odlagao vjeridbu, a mi saznali da se
guši u dugovima, ona mu je gordo okrenula leđa i odbila ga. trto je
stigao iseljenički posrednik i! pričao o divnoj zemlji Meksiku, gdje su
rudnici puni zlata i srebra i gdje kavaljerosi u crvenim odorama jašu
na divnim konjima, a dame, pušeći miomirisne cigarete, odmaraju se
u mrežama. Moja jedinica Judita sada više nije htjela ni za koga da čuje,
i samo je počela sanjati o zemlji u kojoj bi se i ona kao senjora mogla
odmarati u mreži — ljuljašci.
Prodao sam, njoj za ljubav, sve što sam imao, i kuću i dućan, da bih
se ovdje probio i postao ugledna ličnost i stekao veliko bogatstvo. U
hacijendi del Arroyo moći ćete se lično uvjeriti kako to brzo ide. A
Herkules, saznavši da ćemo otploviti preko mora, svratio je također
do posrednika i potpisao ugovor kako bi ostao kraj svoje ljubljene, ne
bi li je ipak uspio pridobiti da mu postane ženom. Uzeo je svu svoju
ušteđevinu i bez ičijeg znanja napustio svoje mjesto. Možete i sami
zamisliti koliko smo se ljutili kada smo i njega ugledali na brodu kao
putnika i člana družine na putu u zemlju u kojoj ne samo da teče med
i mlijeko već zlato i srebro dovoljno za svačiji džep i koji umije da ga
otvara na pravom mjestu i u pravi čas. Ako želite da vas upoznam sa
svojom ljubljenom kćerkom, mogli biste poći do nje, samo mi najprije
morate obećati da nećete pokušati zadobiti njezino srce i ljubav,
njezinu ruku i imanje.“
Ovaj čovjek je bio pravi luđak, slabić prema kćeri koja je svojom
umišljenosti i taštinom prelazila svaku mjeru. Iako nisam bio

31
oduševljen prijedlogom da me „predstavi“, nisam bio niti sklon da ga
vrijeđam svojim odbijanjem. Baš u pravi čas prišao mi je Mormon i
dao znak da odem sa njime. Saopćio mi je da je za mene osigurao
smještaj.

Pod palubom su se nalazile malene kabine uređene za dvije osobe.

Čuvar me je odveo do moje u kojoj je već bilo zauzeto jedno mjesto.
„Tko će sa mnom stanovati?“ upitao sam.
„Onaj dugonja, po imenu Herkules“, glasio je odgovor.
„Kakav je kao drugar?“
„Veoma je miran. Boljeg saputnika ne biste mogli poželjeti. Izgleda
da je taj ubogi đavo bacio oko na Juditu, jer stalno bulji u nju, iako ona
ne mari za njega.“
Obavještenje me je zadovoljilo. Prava je ludost od strane tog
gorostasa što trči za takvom djevojkom. Imao sam utisak da je
poštenjaković, a osim toga bio je i bolje i urednije odjeven od ostalih.
On je čak i unatoč svom olakom životu uspio, da uštedi, a to mu služi
na čast. Vjerujem da ću za ovo kratko vrijeme što ću ga provesti do
Lobosa moći sa Herkulesom izaći na kraj.
Prozorčić je bio otvoren te je boravak u kabini bio ugodniji nego
na palubi, gdje je čovjek teško mogao naći zaklon od velike žege.
Opružio sam se na krevetu i ostao tako neko vrijeme. Nije dugo
potrajalo a vrata su se otvorila i pojavio se Herkules. Dobacio mi je
mračan pogled.
„Čuvar mi je upravo saopćio da vas je ovdje smjestio iako sam
cijelu kabinu ja platio. Pošto sam čuo da ste i vi odnekuda iz našeg
kraja, neću imati ništa protiv s pretpostavkom da me nećete ničim
naljutiti.“
To mi je dovoljno jasno dao na znanje, no taj bijednik je patio u
duši, pa sam mu oprostio i odgovorio mu prijateljski:
„Potrudit ću se da budemo dobri drugovi, pogotovo zato što ste vi
meni od svih putnika najmiliji.“
„Kako to mislite? Čak me i ne poznajete. Zašto mi laskate? To ja ne
volim.“

32
 „Govorio sam istinu. Jevrejin mi je o vama govorio. Nećete imati
prilike da se požalite na mene.“
„Ako je to stvarno vaša želja, onda se klonite Judite i ne udvarajte
joj se! Sabit ću u zemlju i satrti svakog onog koji to bude pokušao.“
„Budite bez brige!“ nasmijan se. „Na takvoj se stranputici nećemo
nikada sastati. Zašto onda niste i poručnika satrli?“
„Bilo mi je žao tog momčića. Smoždio bih ga ovim mojim rukama.
Znao sam veoma dobro da nije njegova ličnost već crveni kaput uzrok
zašto mi je Judita postala nevjerna. Nemojmo više o tome govoriti i
pustite starca neka samo blebeće! Znam što radim i ne želim o tome
više da slušam.“
„Niti ja nisam raspoložen da se time bavim. Recite mi molim vas
kako se zove starac i čime je trgovao!“
„Uglavnom duhanskim prerađevinama, a osim toga imao je i
dobro uvedenu zalagaonicu. To mu je omogućilo da stekne mali
imetak, pa mu je sve to udarilo u glavu.“
„Ubijeđen je da će u Meksiku u najkraćem roku postati Krez. Da
možda i vi niste opsjednuti nečim sličnim?“
„Nije mi ni na kraj pameti. Nisam ja tako lakovjeran kao Jakob
Silberberg, naime, tako se on zove. Šta više, ja sam ubijeđen da je taj
posrednik hulja i da ovi bijednici idu u susret opasnosti kakvoj se i ne
nadaju. Zbog toga sam i ja pošao ovamo. Želim da zaštitim Juditu te
vjerujem da će se otrijezniti.“
Prilegao je na svoje mjesto i ušutio. Ja se nisam trudio da ponovo
uspostavim razgovor. Nešto kasnije, kada je jedrilicu zahvatio malo
jači vjetrić i žega bila podnošljivi ja, vratio sam se na palubu. Otkrio
sam tiho mjestance i odande nesmetano promatrao ljude. Ubrzo mi je
prišao Silberberg da nastavi razgovor o svojoj kćeri. Međutim, ja sam
mu dovoljno jasno dao na znanje da me to ne zanima i on se udalji a
da me nije ni upitao da li sada želim upoznati njegovu ljubimicu.
Mormon mi je prišao za trenutak, malo je sa mnom porazgovarao,
a zatim krenuo u obilazak palube. Zaustavljao se čas kod ovog, čas kod
onog, zabavljao ljude i moram reći da se pokazao veoma
pristupačnim, ponudio bi gdjekojeg cigarama, pomilovao djecu po
obraščiću, uglavnom, trudio se da stekne povjerenje i naklonost ljudi.

33
 Najduže se zadržao kod Judite u srdačnom razgovoru. Herkules se
toga časa pojavio na stepeništu. Skupljenih vjeđa i stisnutih usana
promatrao ih je.

O putnicima se vodila svesrdna briga. Kabine nisu bile pretrpane,

imali su dovoljno vode i izdašnu ishranu. Nitko se nije mogao požaliti
i svi su puni svijetlih nadanja išli u susret budućnosti. Jedino smo
Herkules i ja bili drugog mišljenja. Da se nisam možda ipak prenaglio
u pogledu Mormona? Namjeravao sam otići k Winnetouu, s one strane
granice, a Lobos mi je ležao kao poručen na tom putu. Putovanje me
ništa ne staje. Zar već i samo to nije dosta? Zar ne bi bilo bolje kad bih
od Lobosa krenuo svojim putem i da se više ne brinem o Mormonu i
poljoprivrednim radnicima?
Dugo sam razmišljao šta i kako, međutim, nikako se nisam mogao
osloboditi slutnje da su ovi iseljenici na putu propasti. Odšetao sam do
krme gdje me oslovi kapetan:
„Dozvolite mi da vam čestitam, master! Melton mi je rekao da ćete
se vjerojatno zaposliti kao knjigovođa. Nemojte nikako da propustite
ovu priliku jer vam se neće ubrzo druga ukazati!“
„Poznajete li to mjesto, kapetane?“
Kako da ne! Hacijendero i ja smo, tako reći, stari prijatelji; bogat je
to čovjek i velika poštenjačina. Koga god primi u službu, o svakom se
brine.“
„Znači da ste uvjereni da će ovi putnici kod njega biti dobro
smješteni?“
„Ne samo da sam uvjeren već to sigurno znam.“
Kapetan je na mene ostavljao utisak poštenog čovjeka. Morao sam
mu vjerovati.
„Hm — nije li potreban oprez kod sklapanja ovakvih ugovora?“
„Šta vam pada na pamet! I sami ćete se uvjeriti koliko je ispravan
stav senjor Timotea prema svojim radnicima.“
Zamolio je jednog iseljenika, koji je stajao u blizini, da donese
ugovor. Imao ga je kod sebe i pružio mi ga. Na njemu se bio potpisao
on, posrednik, a bio je ovjeren i od strane vlasti. Ugovor je bio veoma“
kratak i glasio je: Radniku je osiguran besplatan put, prevoz i dobra

34
opskrba do samog odredišta. Od se obavezuje da će na imanju Timotea
Pruchillosa, odnosno njegovog pravnog nasljednika, raditi osam sati
dnevno uz nadnicu od jedan i pol pezosa, kao i besplatnu opskrbu.
Važnost ugovora prestaje nakon šest godina.
Bio sam iznenađen. Uslovi su bili pošteni i nisam se više čudio što
je posrednik uspio da sakupi družinu od šezdeset i tri osobe za
hacijendu na kraju svijeta. Polako sam uviđao da je moja sumnja
neosnovana. Zar stvarno neosnovana? Pruchillo je izgleda čestit
čovjek, no da li je i Mormon? A zašto ne bi bio? Imam li kakvih dokaza
protiv njega? Da nisam možda i ja zbog ranije stečenih iskustava bio
odviše obazriv i nepovjerljiv? Zar nije Melton i meni htio pomoći?
Savjest me je gonila da se već samo i radi toga pokažem zahvalnim,
iako nisam konačno prihvatio ponudu. Zavaravajući samoga sebe da
iseljenike na hacijendi čeka dobar život, odlučio sam te večeri da
napustim brod u Lobosu i pođem svojim putem. No, nešto se dogodilo
što je iz temelja poremetilo moju odluku. Poslije večere su izdali
iseljenicima naredbu da se svi sklone u svoje kabine. To mi je bilo
sumnjivo. Ta mjera nije ni mene mimoišla. Već se počeo hvatati mrak
i pirkao lagan vjetrić te bi ljudi radije ostali neko vrijeme na palubi.
Međutim, morali su se povinovati naredbi. Po njihovim začuđenim
licima zaključio sam da je ta naredba nešto novo i da su ranije i uveče
i tokom noći smjeli da borave pod vedrim nebom. Kada sam stigao u
svoju kabinu, atleta mi je to isto potvrdio, jer me je dočekao
mrzovoljnim riječima:
„Šta pada na pamet Haryju Meltonu kada nas je poslao dolje! Šta
vi mislite zašto je on to učinio?“
„Ne znam.“
„Đavo neka ga nosi! Poslije velike žege i boravka u zagušljivim
rupama, čovjek je željno čekao na noć kako bi se malo rashladio na
palubi. Do sada su nam sve to dozvoljavali.“
„Zaista? — Znači da je ovo nova mjera?“
„Da. A uvjeren sam da potječe od Meltona.“
„Na osnovu čega to zaključujete?“
„Prvo, jer nas šalju dolje otkada se on nalazi na brodu, a drugo —
no radije ću šutjeti.“

35
 „Šutite jer nemate povjerenja u mene?“
„Zar ste nešto drugo očekivali? Vi ste se tek prije kratkog vremena
zavukli ovamo kod mene i ne možete nikako zahtijevati da vam sve
svoje misli odam.“
Bilo mi je mnogo stalo da saznam sve što misli, te mu odgovorih:
„Vi se bojite Mormona, a šutite jedino jer mislite da ću mu odati
vaše riječi.“
Dobro sam ga ocijenio, jer tek što sam to rekao, počeo je da viče:
„Šta vam pada na pamet! Ja da se bojim! Htio bih da vidim onoga
kome bi uspjelo da me zastraši. A tek ovaj đida! Taj je namazan svim
mastima, laska ljudima, a Juditi se od prvog časa udvara. Ne bojim se
ja njega!“
Izliv bijesa govorio mi je da je ljubomoran na Mormona. Vjerovao
sam da ću u datom momentu u njemu imati saveznika, pa sam odlučio
da budem malo otvoreniji nego što bih inače bio nakon tako kratkog
poznanstva.
„Zašto niste iskreni prema meni? Ja Mormona unatoč njegovom
upadljivom ulagivanju ne smatram poštenim čovjekom.“
Zar je istina? Jeste li sigurni?“ upitao je brzo. „Postoji li osim
njegovog ulagivanja još i neki drugi razlozi? Došli ste sa njime na brod,
a vjerojatno ste još i ranije bili sa njime u vezi pa ga morate bolje
poznavati od mene. Na osnovu svega toga i sami ćete doći do zaključka
da moje nepovjerenje prema vama nije bez razloga.“
„Dozvoljavam, ali ja nisam ništa učinio da budete prema meni
nepovjerljivi. Master Melton i ja smo doduše stanovali dvije nedjelje u
istoj gostionici a da nismo bili u vezi. Tek zadnjeg dana smo vodili duži
razgovor, pošto je vidio da sam besposleni, ubogi đavo, pa me je upitao
ne bih li prihvatio službu knjigovođe na hacijendi del Arroyo. Uzevši u
obzir moje sadašnje stanje, prihvatio sam prijedlog te zajedno sa
njime danas stigao na brod.“
„Znači da ga poznajete isto tako malo kao i ja. Zašto ste onda rekli
da je nepošten?“
„To nisam rekao na osnovu činjenica, već zbog određenog osjećaja
koji me na to upozorava. Naslućujem da se njega treba čuvati.“

36
 „Hm. Ja isto tako mislim. Ništa mi nije učinio, a ipak ga ne trpim.
Ne sviđa mi se njegovo lice. Osim toga, primijetio sam da su Mormon i
čuvar kabina dobacivali jedan drugom značajne poglede.“
„Zar ste vi to vidjeli? Ja nisam.“
„Jeste, očima su jedan drugom davali znake kao stari znanci, a
pred nama se pretvaraju kao da se ne poznaju.“
To je bio značajan podatak. Ljubomora je izoštrila Herkulesove
oči. Jasno, možda se i vara, zbog toga ga upitah:
„Da se možda ne varate? Mjesto čuvara u odnosu na Mormona je
tako nisko da je povjerljivost skoro isključena. Možda su se ranije
negdje sreli. Bit će da je to sve. Možda su ti pogledi koje su izmijenjali
imali da znače samo pozdrav.“
„Ne pričajte koješta! Ako se netko želi pozdraviti, onda to čini
slobodno, a ne skriveno i potajno. A kad se već potajice pozdravljaju,
znači da postoji neki razlog da bi prikrili kako se poznaju. Taj razlog
ne može biti ni ispravan, a ni pošten.“
„Slažem se. Sutra ću ha obojicu bolje motriti.“
„Radite kako znate, ali vam kažem da se iza toga sigurno nešto
krije. Između Meltona i čuvara postoje neke veze. Ukoliko se to odnosi
na nas, sigurno nam neće biti po volji. Možda bi čovjek trebao da bude
malo oprezniji i pred kapetanom? Zašto je odmah odveo Mormona
natrag na krmu kada je stigao na brod? Da bi razgovarao s njime? Zar
nismo mogli svi da čujemo o čemu razgovaraju?“
„Smatram da je kapetan poštenjaković. Ubijeđen sam da se ne
varam. Zašto bi morao da raspravlja o svojim brodskim i poslovnim
stvarima pred našim očima i ušima? No, ako je stvarno istina da su
Mormon i čuvar u dosluhu, rado bih želio da tu tajnu otkrijem. Tu
dvojicu bih najradije već sada prisluškivao.“
„Luda zamisao! Znate li vi možda gdje i kada oni razgovaraju?
Osim toga, mi se sada nalazimo na brodu, a ne u šumi, gdje se može
skrivati iza grmlja.“
„Može biti. Što se vremena i mjesta tiče, o tome vas mogu tačno
obavijestiti. Vrijeme: danas, mjesto: gore na palubi. Ako Mormon ima
u nečemu potajice da se dogovori sa čuvarem, učinit će to kada padne
mrak i kada bude uvjeren da ih nitko neće primijetiti. Njegova kabina

37
je do kapetanove i ovaj će vjerojatno ubrzo otići na počinak. Svakome
je poznato koliko su zidovi između kabina tanki. Ako bi se čuvar
potajice zavukao u njegovu kabinu, postoji opasnost da ih kapetan
čuje. Radi toga mora izabrati drugo mjesto.“
„A gdje?“
„Zar niste vidjeli da su maloprije gore na palubi postavili šator? A
za koga bi bio? Jedino za Mormona. Vjerojatno je rekao da će radije
spavati na palubi nego u zagušljivoj kabini.“
„I vi namjeravate da prisluškujete tu dvojicu?“
„Da. Jeste li primijetili da su onaj šator načinili od rezervnog
velikog jedra?“
„Ne znam nazive svih jedara, ali sam uočio da je bilo veliko,
dovoljno ne samo za šator, jer je otraga ostatak bio smotan u balu. Bit
će da je veliko jedro.“
„To je ono što sam mislio. Za šator ne treba više od pola jedra.
Druga je polovina otraga smotana. Pod tom balom bi se jedna osoba
mogla dobro smjestiti. Ako nemate ništa protiv, ja ću ondje spavati.“
„Luda zamisao! Otkrit će vas čim zakašljete ili kihnete.“
„O tome ću voditi računa,“
„Bit će da ste veoma sigurni u svoj nos. Ako vas i ne uhvate, vaš
trud će biti ionako uzaludan. Vi još i ne znate da li je šator podignut
stvarno za Mormona. U slučaju da je vaša pretpostavka tačna, još je
uvijek pitanje hoće li onamo doći čuvar.“
„Moglo bi se i to desiti, ali sam ja ipak uvjeren da mi trud neće biti
uzaludan. Iz iskustva znam da me moje slutnje rijetko kada prevare.“
„No, onda vas ne želim ni nagovarati, a ni odgovarati. Budete li
tamo gore okusili mornarevu šaku, to neće biti u pitanju moja leđa,
već vaša.“
Dozvoljavam da je ,luda zamisao' atlete — proizvod njegovog
duha. No mene su prosto svrbjeli prsti da izvedeni tu ,ludu zamisao'.
Napustio sam našu kabinu kako bih se odšuljao na palubu. To nije bilo
tako jednostavno. Zbog tankih zidova i uskog hodnika kroz koji sam
morao proći, mogli su me lako čuti. No srećom nisam uz put ni ha koga
naišao. Stigao sam do otvora koji je vodio gore na palubu. Zaustavio

38
sam se na stepenicama i oprezno proturio glavu kako bih imao
pregled nad prostorom između mene i šatora. Bio je slobodan.

Čuo sam kako kapetan otraga daje kormilaru naloge za noć. Znači,
spremao se da ode na spavanje. Glas Mormona se također čuo. Prema
tome, i on se nalazio kod kormila. U blizini pramca mornari su se
smijali i čavrljali. Mene nisu mogli vidjeti. Brzo sam se izvukao iz
otvora i šljisnuo do šatora da se odmah sakrijem pod smotanom
polovinom jedra. To sam izveo za nepun minut. Iako sam ležao na
tvrdoj palubi, ipak mi je bilo ugodno dok me je jedro skrivalo. Tu me
nitko nije mogao opaziti. Moje skrovište je bilo odlično. Ovdje mi nije
prijetila nikakva opasnost. Glavno je da ne izgubim strpljenje.
Legao sam dolje i zauzeo takav položaj kako bih najbolje mogao
zavući ruke i glavu pod šator. Napipao sam u njemu ležaj pripremljen
od tankih, mekanih ćebadi. Unutra je bilo mračno i nisam ništa vidio.
Nekoliko časaka kasnije čuo sam kapetana kako je Mormonu
zaželio laku noć. Iza toga je otišao u svoju kabinu. Melton je još neko
vrijeme šetao gore dolje po palubi, te najzad ušao pod šator i legao.
Dakle, pretpostavka je bila tačna. Šator su za njega bili podigli. Jedino
sam sada imao da čekam i uvjerim se da li će i čuvar doći.
Prošao je čitav sat i još jedan. Stigla je i ponoć. Glasovi mornara su
već odavno utihnuli. Zavladala je takva tišina da se čak i šum vodene
pruge mogao čuti. Jedanput sam samo čuo kako je jedan mornar
doviknuo glasno kormilaru. Trgnuo sam se na šum koji sam čuo u
šatoru. Bio sam siguran da potječe od Meltona i da je ustao. Glavu sam
zavukao još više kako bih mogao bolje prisluškivati. Uto sam začuo
paljenje šibice i ugledao njezin plamen. Mogao sam sada i Mormona
da razaberem. Sjedio je na ležaju pripaljujući cigaru. Znači, čekao je i
uopće nije bio ni zaspao.
Prošlo je opet izvjesno vrijeme kad začuh kako nekome upućuje
pitanje:
„Wellere, jesi li ti to?“
„Da, Master“, glasio je tihi odgovor na engleskom jeziku.
„Uđi brzo kako te ne bi nitko primijetio! Ima mjesta i za tebe.“
Čuvar se dakle zove Weller. Poslušao je Meltona te rekao:

39
 „Ne brinite, Master! Na palubi nema nikoga drugog osim
kormilara i stražara. Oni nas sa svojih mjesta ne mogu opaziti.“
Nastala je kratka stanka. Smjestili su se tako da su sjeli jedan kraj
drugog. Tada Mormon reče:
„Znaš i sam koliko sam radoznao. Veoma me je zanimalo da li si se
smjestio na brodu.“
„Što se toga tiče, Masteru, nije mi bilo teško da se zaposlim kao
čuvar kabina.“
„Nadam se da te kapetan ne poznaje?“
„Isključeno.“
„A da nije slučajno saznao da se nas dvojica poznajemo?“
Čuvat ću se da tako šta odam! Na žalost, ja se nisam mogao ukrcati
samo za vožnju ovamo, već sam morao prihvatiti i povratak, te sam
prisiljen da od Lobosa produžim dalje za San Francisko.“
„Ništa zato. Neće ti biti teško da u Lobosu kidneš.“
„To sam i ja mislio. Stoga sam i ponio sa sobom samo najpotrebnije
stvari kako bih u svakom času mogao da napustim brod a da za sobom
ništa ne ostavim.“
„U redu! No kako stoji naša stvar? Kada je tvoj stari otišao?“
„Tri tjedna prije mene i vjerojatno je već na cilju. Već je ondje često
boravio te poznaje tamošnje prilike. Budući da je veoma vješt, mora
mu sve uspjeti.“
„Pitanje je samo da li će Indijanci pristati?“
„Uvjeren sam da hoće. Ako se radi o takvom plijenu, onda će svaki
Crvenokožac pristati.“
„Sada sam mirniji. Samo je pitanje da li će na vrijeme biti na
određenom mjestu.“
„Ja sam siguran da su već na putu. Zar je stvar toliko hitna, Master
Meltone? To bi se moglo i bez žurbe izvesti.“
„Do danas sam i ja bio toga mišljenja, no sada sam ga promijenio.“
„Zašto? Zar se nešto dogodilo?“
„Da. Sreo sam nekoga.“
„Valjda taj susret nije toliko odlučan za našu zamisao?“

40
 „I te kako. Možeš misliti koliko sam bio iznenađen kada sam tog
čovjeka ovdje ugledao, a kada mu saznaš ime, bit ćeš isto toliko
iznenađen koliko sam i ja bio kada sam ga prepoznao.“
„Recite mi tko je!“
„U stvari, i sam bi to morao znati jer si ga vidio ovdje na brodu.“
„Došao bi u obzir samo onaj čovjek koji se želi zaposliti kao
knjigovođa. je li tačno?“
„Naravno! Jedino je on u Guaymasu došao sa mnom na brod. Zar
ga ti zbilja ne poznaješ? Sreo si ga već jednom i to pod takvim
okolnostima da me stvarno začuđuje što ga držiš neznancem. Bio sam
uvjeren da si ga prepoznao. Zbog toga sam ti nekoliko puta davao
tajne znakove kako bih te upozorio na njega i kako bi se pred njim što
manje pokazivao, jer bi te on inače mogao prepoznati.“
„Znakove sam uočio, no nisam ih shvatio. Takva skitnica koja se
zadovoljava službom na zabačenoj hacijendi za nas ne može da bude
ni od kakvog značaja.“
„I ja bih tako govorio kada bi taj opasni čovjek stvarno želio da
bude knjigovođa. Sjeti se Fort Uintaha i onoga što si ondje doživio!“
„Sjećam se, bilo je gusto. U ono vrijeme je to mjesto bila prava
kockarnica. Zaradio sam prilično novaca i napunio kesu dolarima. No
u najkraćem vremenu sam taj novac ponovo izgubio. Srećom, tamo se
nalazio i vaš brat Tomas i poklonio mi šaku dolara. Osim toga osigurao
mi je i mjesto konobara kod gostioničara. Od tada ga nišani više nikada
susreo. Znate i sami zbog čega je morao na brzinu da ostavi to mjesto.
O tome se ne govori rado.“
„A zašto ne? Svi mi griješimo. Uostalom, dobro se on izvukao.“
„To je tačno. Dobio je na kocki tako veliki iznos da je onaj oficir
počeo sumnjati u vašeg brata da vara u igri. Došlo je do svade. Oficir
je zahtijevao da vrati novac, no vaš brat ga je ustrijelio i pobjegao. Dva
vojnika, koji su čuli galamu, htjeli su ga napolju zadržati, međutim, on
je i u njih pucao i oni su pali kao klade. Izvukao se iz Forta, ukrao konja
sa pašnjaka i otprašio. Bilo je pravo junaštvo izvući se iz tako
utvrđenog mjesta.“
„Izvući? Da, Tomas se iz Uintaha izvukao...“

41
 „Ne samo odande već kasnije i...“, prekinuo ga Weller. ,“Bilo mu je
zagustilo. Da se nije Old Shatterhand umiješao, ne bi nikada bio
uhvaćen. Kakvih li očiju u tog čovjeka! Čitava četiri dana gonili su
vašeg brata a da ga nisu pronašli. I baš je morao tada stići Old
Shatterhand i saznati sve. Ustrijeljeni oficir bio mu je prijatelj i zbog
toga je krenuo da uhvati vašeg brata.“
„I tačno četiri dana kasnije, kada ni jednom vojniku nije uspjelo da
mu otkrije trag. Ta bitanga ima pseći njuh. Ušao mu je u trag i gonio ga
sve do Fort Edwardsa, gdje ga je predao komandantu. Osudili su ga na
vješala, no zadnje noći uspjelo mu je pobjeći, i to preobukavši se u
odijelo vojnika koji ga je čuvao. Ovaj je bio toliko glup i dozvolio da ga
udavi. Bit će da si i ti tada u Fort Uintahu vidio Old Shatterhanda?“
„Samo u prolazu. Tek što je stigao, već je čuo za tu stvar i odjurio
u času kada sam stajao na vratima gdje mi je susjed pričao da je stigao
Zapadnjak.“
„Tada nije ni čudo što ga danas nisi prepoznao.“
„Danas?“ zapitao je čuvar začuđeno. „Šta ste time htjeli reći? Valjda
ne to da je takozvani knjigovođa lično Old Shatterhand?“
„Da, to je upravo ono što sam htio reći.“
„Zar čovjek s onim priglupim licem, kojemu sam dodijelio mjesto
u Herkulesovoj kabini, to da je Old Shatterhand? Bilo tko da ga vidi,
makar samo i u prolazu, odmah će uočiti da on nema nikakve veze sa
pisarskom službom. Masteru, spreman sam sve da povjerujem, bilo
što da mi kažete, samo ovo ne, nikada!“
„Imam neoborive dokaze. Jesi li vidio pušku toga čovjeka?“
„Nisam. Izgleda kao da ima dvije. Nalaze se u platnenoj vreći.“
„Da, dvije. Svaki čovjek zna da Old Shatterhand uvijek ima uza se
dvije puške, jednu za medvjede i jednu brzometku. Ja sam još u
gostionici primijetio da ih preda mnom krije, no tražio sam od
gostioničara da mi ih opiše. Taj Zapadnjak se pretvarao da je ubogi
đavo, dok je s druge strane gostioničara i čitavu njegovu obitelj
nahranio i častio. Da je on stvarno čovjek za kakvog se izdaje, bio bi
smjesta prihvatio, i to s najvećim veseljem, moju ponudu. Međutim,
poslužio se smiješnim izgovorom i zamolio me je da mu dam rok za
razmišljanje. Iako me ranije nije nikada vidio, ipak me je stalno

42
promatrao. Ja mu nisam dao na znanje da sam to uočio. Izgleda da mu
je pala u oči sličnost između mene i mog brata. Došao je sa Sierra
Madre. U tako pust i opasan kraj ne zaluta nitko, a najmanje jedan
stranac, pogotovo što su ondje česti nemiri i nesigurnost. Na takav put
se usuđuje jedino iskusan čovjek koji je siguran u svoje oružje. Zamisli,
i to bez ikakve pratnje!“
Možete i sami zamisliti kakvom sam napetošću pratio ovaj
razgovor. Nisam se prevario u slutnji, jer je ona išla u prilog meni, a
vjerojatno i ostalima. Sada mi je bilo jasno zašto mi je pala u oči
neskladnost crta na Mormonovom licu. Razlog je — sličnost sa bratom
koji je nekada nosio drugo ime. Njegovo pravo ime mi nije bilo
poznato. Prijateljstvo sa oficirom me je gonilo da slijedim krivca i da
ga najzad u Fort Edwardsu uhvatim. Sada sam znao na čemu sam.
Mormon je bio brat one varalice i višestrukog ubice. Način izlaganja
zločina i stav prema tadašnjim događajima kazivali su mi da je i on na
ratnoj nozi sa zakonom.
Na žalost, sada sam došao do zaključka da su me prozreli. Onaj
gostioničar u Guaymasu bio je toliko priglup i vodio nekakvu knjigu
gostiju.
Pronašavši moje ime u njoj, Mormon je posumnjao da sam Old
Shatterhand. Osim toga, pomogla mu je i brbljivost gostioničareva,
koji je opisivao moje puške, a i štošta drugo što je sada Melton
spomenuo i nabrojao. Naveo je čak i to da nisam spavao u kući, već u
dvorištu, pošto sam kao Zapadnjak navikao na to. Mormon je tako
ubjedljivo govorio da je i čuvar promijenio mišljenje i nastavio:
„Pretpostavimo da se ovdje zbilja radi o Old Shatterhandu. Što ga
je moglo ponukati da i on pođe na hacijendu?“
„Bit će da ima više razloga. Ako je u meni prepoznao brata varalice,
tragat će dalje za njim ondje gdje se i ja nalazim. Znači, prilijepio se za
mene. Osim toga, vjerojatno mu je kad iskusnom čovjeku palo u oči s
kakvom namjerom dovlačim ove ljude ovamo. Po onome što sam o
njemu slušao, sudim da će se priključiti ljudima kako bi im u datom
momentu dao savjete i pomogao. Osim toga, čuva se da bilo kakav
ugovor potpiše jer želi da ostane gospodar situacije. Znači, moramo s
njime računati, iako ne vjerujem da će nam moći osujetiti našu
namjeru. Ipak moramo biti spremni na to da će nam činiti neprilike,

43
što bi samo odugovlačilo čitavu stvar. „Onda ste učinili veliku grešku
što ste ga poveli sa sobom. Niste smjeli da se s njime bakćete. Trebalo
je da ga ostavite u Guaymasu.“
„Postupio bih tako da nije gostioničar don Geronimo izbrbljao da
očekujem brod. Ja sam doduše rekao Old Shatterhandu da bez mene
neće moći na brod. No uvjeren sam da bi ga kapetan, taj priglupi
poštenjaković, koji nije upoznat s našim poslom, ipak primio. Recimo
da nije pošao s nama, on bi, po mome mišljenju, ugrabio slijedeći brod,
otputovao do Lobosa i odande pošao za nama. Od toga trenutka ne
bismo bili ni časak sigurni.“
„Zar jedan čovjek protiv ovoliko nas? To zvuči pretjerano, pa bio
taj jedan i sam Old Shatterhand. Jedan jedini metak je dovoljan da ga
se oslobodimo.“
„Da, kada bi se on izložio metku, samo što mu to ne pada na pamet.
Postupio sam u ovom slučaju najmudrije. Ako je on poznat kao lukav
lisac, dokazat ću mu da su drugi još lukaviji. I upravo zato što me želi
nadmudriti, bit će sam nadmudren. Pretvarao sam se da ga stvarno
smatram propalim strancem. Ponudio sam mu službu samo zato da ga
primamim. Ovako ću ga moći stalno držati na oku i ustrijelit ga čim to
bude potrebno. A to ću sigurno učiniti kako bih osvetio brata za kojim
traga i kojega je prisilio da kao ubica pobjegne iz zemlje. Odmazda je
neizbježna. Taj priglupi momak je toliko smion da je sam uletio u
klopku. Ne smijem propustiti priliku da izvedem ono što mi je
dužnost, odnosno da se krvavo osvetim.“
Govorio je bijesno i to je odzvanjalo kao neka vrsta zakletve. Na to
mu čuvar reče zamišljeno:
„Nadajmo se da će tako biti! Taj čovjek je veoma zagonetan: Meni
se čini kao da je u savezu sa samom sotonom. Što dublje zapada u
opasnost, to se brže uspijeva iz nje izvući.“
„Ovoga puta tako neće biti. Putem ga ne smijemo izazvati jer će to
pobuditi sumnju kod ostalih. Stignemo li na hacijendu, obračunat
ćemo se s njim. Čak nije ni potrebno da se ja s njime obračunam jer će
to učiniti Indijanci.“
„A ako im umakne? Koliko li je puta već bio u pandžama
krvožednih Crvenokožaca pa mu je ili uspjelo da umakne, ili da ih

44
privoli na prijateljstvo. Zar se nije i sa samim Winnetouom borio na
život i smrt? Danas su spremni čak i život dati jedan za drugoga!“
„Bili su to drugi ljudi i druge situacije. Nisam ja bio u pitanju. Kad
god budem zaželio, obavit ću mu ruke oko vrata i udavit ga. Pogledaj
u zvijezde! Zaklinjem se u njih i kažem ti da taj čovjek ide u sigurnu
smrt, kao što je i putanja ovih zvijezda određena. Želim...“
Dalje nije stigao jer je imao razloga zašto nije dovršio. Šator ih je
poklopio. Izgovorivši ove posljednje riječi, htio je malo da razmakne
šator kako bi pogledao u zvijezde. Međutim, nije bio dovoljno oprezan.
Kolci nisu bili dovoljno pričvršćeni za palubu, i kako su bili prilično
opterećeni jedrom, nisu izdržali taj pritisak i poispadali su iz svojih
ležišta. Platno je poklopilo kako ovu dvojicu tako i mene.
Morao sam brzo djelovati da me ne bi otkrili. Hitro sam se izvukao
ispod bale jedra i pojurio prema otvoru za kabine. Kada sam već
dovoljno odmakao u otvoru, bacio sam pogled prema mjestu gdje je
bio šator i primijetio da su se Mormon i čuvar također izvukli ispod
njega a da nisu ni primijetili prisustvo“ treće osobe. O daljem
prisluškivanju nije moglo biti ni govora. Pošao sam u svoju kabinu.
Herkules je spavao medvjeđim snom. Nastojao sam da budem što
nečujniji i da ga ne probudim.
Spavao je, a to mi je u ovom momentu bilo i drago, jer ne bih znao
u ovom času šta bih mu odgovorio na njegova pitanja. Jedno je
međutim bilo sigurno: da mu za sada ne smijem istinu reći jer bi se
lako moglo desiti da i nehotice pobrka moje planove. Prilegao sam, ne
da spavam, već da razmišljam o onome što sam gore na palubi čuo.
Kroz prozorčić su prodirali već prvi zraci jutarnjeg svjetla kada sam
zaspao.
Dakle, radilo se o mom životu! Iako je opasno zvučalo, nisam se
mnogo zabrinuo. Sada sam znao na čemu sam. Znači, moram biti
stalno na oprezu. Opasnost, koja je prijetila iseljenicima, bila je druge
vrste.
Da su i oni isto tako bili u opasnosti, nije bilo dvojbe. Međutim,
opasnost u kojoj su se nalazili iseljenici bila je tim veća što se nije
moglo predvidjeti kakve je prirode i gdje i kada će nastupiti.
Jedno je ipak bilo sigurno: da se do hacijende neće ništa
poduzimati. Mormon je rekao da se do tog mjesta ne smije ništa protiv
45
mene poduzimati jer bi u protivnom to kod ostalih pobudilo sumnju.
Znači da se i njima neće ništa dogoditi. A onda na hacijendi! A šta i
kako tada? Govorili su o nekakvim Indijancima koji bi morali da mi se
osvete. Vjerojatno su to isti oni od kojih i iseljenicima prijeti opasnost.
Prepad Indijanaca? Ne čini mi se suviše opasnim. Zašto bi napali
iseljenike? Svi su bili toliko siromašni, izuzev Poljaka, da nije bilo šta
da se opljačka. Bit će da tu ima nečeg drugog posrijedi, no ja za sada
još nisam uspio da sagledam u čemu je stvar. Vjerovao sam da ću uz
put imati priliku da saznam, da čujem i da vidim nešto više što bi me
odvelo na pravi trag.
Uz put? Moram li ja ostati sa njima? Da li sam na to bio obavezan?
U stvari nisam. Mogao sam u Lobosu napustiti brod i nestati. U tom
slučaju bi iseljenici bili izloženi, zlokobnoj sudbini i kada bi se to
ostvarilo, jedino bi mene pekla savjest. Već samo radi toga morao sam
ostati s njima. No, moj stalni nagon za djelovanjem tjerao me je da se
pobliže upoznam sa Mormonovim planovima i da ih osujetim. Rekao
je:
„Želi da me nadmudri, znači: mora sam biti nadmudren.“ Dobro,
neka bude, lukavstvo za lukavstvo, nadmudrivanje za nadmudrivanje!
Atleta je već bio na nogama kada sam se probudio it upitao me:
„Ja sam već spavao kada ste se vratili i nisam vas čuo. Da vas
možda nisu uhvatili?“
„Nisu.“
„A jeste li što saznali?“
„Ništa naročito“, odgovorio sam ravnodušno.
„To sam i mislio“, nasmijao se. „Tako sam vam i proricao. Zaslužili
ste da vam se narugam.“
„Možete, samo bih vam ipak savjetovao da šutite kako mi se ne bi
i ostali ismjehivali.“
„Da me možda ne smatrate brbljivcem?“ upitao je posprdno. „Još
mi nitko do sada nije mogao reći da sam brbljivac, pa prema tome ne
želim ni zbog vas da to postanem. Neću vas odati, pogotovo ne onoj
dvojici bitangi koje ne mogu da podnosim. Imam osjećaj da ću se s
onim Mormonom kad tad morati obračunati.“

46
 Lobos je već odavno ostao za našim leđima. Prošli smo već i kraj
San Miguel de Horcasitasa. Što na konjima, što na kolima, vozili smo
se prema Uresu, glavnom gradu istoimene oblasti.
Vodili su računa o tome da nijedan od iseljenika ne ide pješice.
Senjor Timoteo Pruchillo, naš hacijendero, poslao nam je u susret
Yaqi-Indijance s kolima kao i konjima za jahanje i tovar., S njima smo
se sastali u Lobosu. Sve je bilo divno organizirano i išlo tačno kao
zupčanici na satu.
Kola su bila nezgrapna, slična onima u kojima su nekada iseljenici
putovali kroz sjeverne američke prerije. Kola su bila određena za žene
i djecu. Natrpali su na njih još i ono malo sirotinje što su bili ponijeli
sa sobom, kao i stvari koje je vodič kolone kupio u Lobosu. Konji nisu
bili naročito dobri, no za tako kratak put su sasvim odgovarali. Vodič
je bio sijed, iskusan vaqueros ili nadzornik, šutljiv, mrgodan momak,
koji ni sa kim nije progovorio riječi i jedino je prema Mormonu
pokazivao izvjesno poštovanje. Njih dvojica su tokom cijelog puta
jahali jedan kraj drugog na čelu kolone. Ja sam se pridružio atleti i
pretvarao se kao da me svi ostali veoma malo zanimaju. Potajice sam
ipak bio na oprezu kako bih mogao udovoljiti postavljenom zadatku.
Herkules je bio dobar jahač i to zato što je radio u cirkusu i imao
prilike da se vježba u jahanju.
Više puta mi se nasmijao gledajući me kako nagnut, naizgled
nesigurno, sjedini u sedlu. Ovako se drže iskusni prerijski lovci kad su
bezbrižno jahali i kada se činilo da i jahač i konj spavaju sve do onog
momenta kada bi i jahača i konja nešto trglo pa bi se preobrazili u
sasvim druga bića. Kritizirao je moje loše držanje, labavo držanje uzdi,
landaranje ruku. Vidjevši da ne marim za njegove prigovore, rekao mi
je bijesno:
„Čovječe, govoriti vama ili niz vjetar, sasvim je jedno. Koliko god
vam govorio, vi nikada nećete biti pravi jahač. Jašete kao dijete na
drvenom konjiću. Prava sramota!“
Iako od njega nisam očekivao nikakvu uljudnost, ipak sam
primijetio da mu se držanje izmijenilo. Više nije bio toliko ravnodušan
i uzdržljiv kao prvog dana našeg poznanstva. Više puta sam opazio
kako me potajice prijateljski pogledava. Vidio sam da je jednom brzo
skrenuo pogled u stranu kao da se stidi što je promijenio osjećaje.

47
 Čuvar kabina Weller ostao je na brodu, ali ni trenutka nisam
sumnjao da će nakon našeg iskrcavanja pobjeći odande, kako bi u
datom momentu bio Mormonu pri ruci.
Melton je doduše iseljenicima i sada poklanjao pažnju, onoliko
koliko je to prema njegovom mišljenju bilo dovoljno da se ukazuje tim
ljudima. No otkada smo se iskrcali, više nije bio onoliko ljubazan
koliko je to bio u početku. Što smo se više približavali, što smo se više
udaljavali od mora i što ih je sigurnije imao u šakama, bivao je sve
manje ljubazan kad god bi s nekim od njih razgovarao.
Još nikada nisam bio u ovom kraju, prema tome nisam poznavao
položaj oblasnog glavnog grada Uresa kroz koji smo morali proći.
Znao sam jedino da leži na Rio Sonori, nekoliko milja ispod Arispesa.
Smjestio se kraj lijeve obale rijeke u veoma plodnoj dolini, opasan
divnim vrtovima. Veselili smo se tom gradu, pogotovo što smo čitavim
putem prolazili kroz puste krajeve, a i ponadali smo se da ćemo u
Uresu imati jedan dan odmora. Naslućivao sam da se približavamo
gradu , jer smo već odavno prešli Rio San Miguel, pritoku Rio Sonore.
Iz sata u sat nailazio sam na znakove koji su mi govorili da smo već
blizu jednog većeg mjesta. Nailazili smo na sve brojnije puteve — ako
se uopće tako mogu nazvati. Putem smo susretali po kojeg čovjeka, i
to većinom jahača. Iskrsavala je tu i tamo po koja hacijenda ili
estanzia, koje smo uvijek zaobilazili.
Padalo je u oči kako Mormon nastoji da nijedan od prolaznika ne
progovori s nama ni riječi. Kad god bi se netko pojavio na vidiku,
odjahao bi mu u susret i razgovarao s njime tako dugo dok mi svi ne
bismo prošli. Time je htio ili da preduhitri da nas ne bi tko upozorio,
ili pak nije nitko smio saznati tko smo i kuda idemo. Po njegovom
vladanju sam mogao sa sigurnošću zaključiti da je svakom prolazniku
koji se interesirao za nas davao kriva obavještenja. Osim toga
promijenili smo i pravac kojim smo se do sada kretali i pošli prema
sjeveroistoku. Ures u tom smjeru nije ležao. Riješio sam da mu ne
pokažem ni trunka nepovjerenja. Međutim, odjahao sam do njega
kako bih se uljudno raspitao za položaj grada i za vrijeme u koje ćemo
tamo stići. Dobacivši mi otrovan pogled, odgovorio mi je:
„Šta vas interesira Ures, master? Jesam li ja možda rekao da ćemo
se toga mjesta dotaći?“

48
 „Rekli ste da hacijenda del Arroyo leži iza Uresa. Prema tome
mislim da ćemo ...“
„Misliti, misliti!“ prekinuo me je. „Hacijenda doduše leži iza Uresa,
no ne u ravnoj crti, već po strani. Da li ste možda očekivali da ćemo
radi vas svratiti onamo?“
„To nisam mislio. Uostalom, priznat ćete da je moje pitanje bilo
veoma skromno i nikako nije imalo prizvuk nametljivo sti.“
Napustio sam ga. Na moja pitanja na španskom jeziku odgovorio
je engleski kako ga nitko osim mene ne bi mogao razumjeti. Vjerojatno
da ni stari peon ili vaquero, koji je jahao kraj njega, nije smio ništa da
sazna o njegovim tajnim namjerama. Vjerojatno je htio da zaobiđe
Ures radi toga da se ondje ne bi saznalo da je grupa iseljenika krenula
za hacijendu del Arroyo. S ovim su ljudima htjeli nešto da izvedu što
se nije smjelo saznati. Uveče toga dana stigli smo do Rio Sonore i to,
kao što sam i naslućivao, daleko od grada. Obala je bila niska, a voda
plitka, te smo je mogli lako kolima i konjima pregaziti. Bilo je već
kasno i zapravo je trebalo s one strane da zastanemo. Dugačak put
izmorio je i ljude i životinje. I usprkos tome Mormon je izjavio da
moramo produžiti jer ćemo nakon jednog sata stići do takvog mjesta
koje je mnogo pogodnije za logorovanje od obale rijeke.
Ova njegova tvrdnja je u meni ponovo pobudila sumnju. Istina,
ovdje kraj vode bilo je i komaraca koji bi nam remetili mir. Ja sam
samo ovo smatrao opravdanim razlogom jer je opala bila pogodna da
pruži sve i ljudima i životinjama. Mormon je imao sigurno neki razlog
da se udalji od rijeke, pogotovo što se već počeo da hvata mrak. Prije
no što smo krenuli dalje, pustio je da se životinje u rijeci napoje i po
tome sam zaključio da će nas odvesti nekamo gdje nema ni vode.
Od rijeke smo krenuli po potpunom mraku, te nisam mogao dobro
da uočim kraj kroz koji smo prolazili. Nije bilo ni stabala, a ni šume ili
polja. Katkad smo jahali kroz travu, no većinom po pijesku u koji su
duboko propadala kopita naših životinja i kotači kola. Uskoro su se
pojavile prve zvijezde na tamnom nebu i jedino sam uz pomoć njih
uspio odrediti pravac našeg putovanja. Držali smo se jugoistoka. Na
domaku grada skrenuli smo prema sjeveroistoku, a sada idemo prema
jugoistoku. Nema dvojbe da je put preko Uresa najkraći jer leži u

49
ravnoj crti. Mormon ga je namjerno zaobišao. Morat ću na svaki način
utvrditi zašto je ovako postupio.
Prošla su dva sata kada smo se zaustavili na prostranoj ravnici sa
po kojim grmom. Nigdje ni tekućice, a ni stajaće vode. Palo mi je u oči
da se nismo ulogorili kraj grmlja, već podalje od njega. Putnik nikada
ovako ne postupa jer mu grmlje donekle pruža ugodnost. Kola su zbili,
konje ispregli, jahaće konje rasedlali i predali ih nekolicini Yaqi-
Indijanaca, pod čijim su nadzorom trebali po noći da pasu. Mormon je
Indijancima zabranio da se sa konjima drže grmlja i naredio im da odu
na suprotnu stranu. I to mi je bilo sumnjivo. Bio sam uvjeren da je on
to stoga učinio da se nitko od naš ne bi mogao približiti grmlju, i zato
sam odlučio da se potajice do njega dovučem.

Ljudi su bili izmoreni i počeli su se umotavati u svoju ćebad kako

bi čim prije zaspali. To sam i ja isto učinio, samo što nisam sklopio oči.
Sada je bila prva mjesečeva četvrt, no mjesec još nije izronio. Zvijezde,
kojih je danas bilo malo, širile su oskudno svjetlo, i čovjek je mogao da
vidi jedva desetak koraka ispred sebe.
Motrio sam mjesto na kojemu je Melton ležao, i to nešto po strani
— sam. Pretvarao se kao da spava, ali nakon tri četvrt sata primijetio
sam da se pokreće. Izmotao se iz ćebeta i ustao. Šta jao je neko vrijeme
i osluškivao, te sam vjerovao da će nekamo otići. Prevario sam se. On
se došuljao do mene, kleknuo i dovukao se do moje glave da čuje kako
dišem. Disao sam polako, tiho i pravilno, kao da sam u dubokom snu.
Bio je zadovoljan. Ustao je i pošao prema grmlju.
Po njegovom držanju sam došao do zaključka, prvo, da mi nije
vjerovao i da se bojao mog opreza i budnosti, a drugo, da je nešto
naumio, što nitko nije smio saznati. Ja sam to morao doznati Kada se
bio dovoljno udaljio da me nije mogao čuti, skočio sam na noge i
pojurio prema grmlju kako bih prije njega stigao onamo. Naravno,
nisam trčao istim putem kojega se on držao, već u luku, tako da sam
se našao s istočne strane grmlja, dok se on približavao s juga. Razumije
se da se nisam sasvim dovukao do grma. Morao sam računati s time
da ga ondje netko čeka. Na udaljenosti od nekih četrdeset do pedeset
koraka legao sam i puzeći produžio dalje dok nisam stigao na pola
puta.

50
 Izveo sam to takvom brzinom da sam i unatoč zaobilasku stigao
prije Mormona, jer sam tek sada začuo njegove korake. Prošao je tako
blizu mene da sam ga jasno mogao razabrati. Strahovao sam da će me
otkriti. Iza toga je stao i pucnuo jezikom. U isti čas sam začuo isti znak
koji je dolazio iz grmlja.
Odande se pojavila prilika koju nisam mogao razabrati. Čovjek iz
grma upita na engleskom jeziku:
„Brate Meltone, jesi li ti?“
„Yes“, odgovorio je. „A ti?“
„Ali right! Dođi bliže! Sve je u redu.“
„Jesi li sam?“
„Nisam, tu je i poglavica. Po tome možeš vidjeti da sam sve
pripremio. Sve ide kako treba.“
„Znači da te je našao tvoj sin?“
„Da. Uđi u grmlje! Moramo biti na oprezu jer se Old Shatterhand
nalazi kod tebe, u što naprosto ne mogu da vjerujem.“
„On je. Mogu se zakleti, jer ...“
Dalje nisam mogao ništa čuti jer je bio prišao onom drugom, te
obojica nestadoše u grmlju.
Šta sada da učinim? Da prisluškujem? Lako je reći, no teško je
izvesti, kao što sam se ubrzo osvjedočio. Grmlje nije bilo ni široko, a ni
gusto. Na nebu se upravo pojavio mjesečev srp. Ustanovio sam da ima
jedva deset do dvanaest grmova i nisam znao iza kojega treba tražiti
onu trojicu. Mogli su me lako vidjeti, čak da sam i u tamnom odijelu
bio. No kako je moje odijelo svijetle boje, bila bi prava ludost da se
prišuljam. Uradio sam ono što sam smatrao najpametnijim: otpuzao
sam ponovo natrag i na dovoljnoj udaljenosti ustao i vratio se u logor.
Svi su spavali i nitko nije primijetio moje odsustvo. Umotao sam se
ponovo u ćebe i počeo razmišljati o onome što sam vidio i čuo.
Tko je bila ona osoba s kojom je Melton razgovarao? Odgovor nije
bilo teško naći. Obojica su se oslovili sa „brate“. To se nije moglo
odnositi na Tomasa Meltona jer je on bio van granica. Dakle, taj
stranac je također bio Mormon. Tim vjerojatnije je to bilo jer se nije
služio španskim jezikom, koji je ovdje uobičajen, već engleskim. Osim
toga, Melton ga je upitao „da li ga je njegov sin našao“. Ovo se u svakom

51
slučaju odnosilo na Wellera, čuvara kabina na brodu. Dok sam ih
prisluškivao pod šatorom, Weller je napomenuo da mu je otac već
odavno krenuo k Indijancima. A eto, sada nekakav poglavica
Indijanaca u grmlju. Današnji susret je u svakom slučaju već ranije bio
zakazan i utvrđen. Mladi Weller je nakon našeg iskrcavanja sa broda
potražio oca da mu javi da su iseljenici na putu i da se mora uputiti na
dogovoreno mjesto. Kako je bio sam, mogao je brže putovati od nas, i
bio sam siguran da su se sada tamo našli na okupu Weller, Melton i
poglavica Indijanaca. Možda je i mladi Weller medu njima, a vjerojatno
su i neki drugi Indijanci prisutni, a ne samo poglavica. Dobro sam
postupio što se nisam izlagao opasnosti da budem otkriven.

A sada jedno važno pitanje: iz kojega je plemena Indijanac?

Poznavalac tadašnjih prilika u Meksiku, a prije svega u pokrajini
Sonore, znao je da je bilo mnogo plemena. Bilo je ondje: Opata, Pirha,
Sobaipurija, Tarahumara, Cahuencha, Papagoa, Yuma, Tepehuana,
Cahita, Cora, Colatlana, Yaquija, Upanguaima i Guaima-Indijanaca, koji
su većim dijelom u divljim skupinama švrljali po Sonori i duž državne
granice. Ovo su samo najistaknutija plemena. Ona manje važna nisam
ni spomenuo.
Poglavicu nisam uspio vidjeti, a još manje čuo govoriti. Zato nisam
mogao zaključiti kojemu plemenu pripada. To bi mi ipak bilo od velike
koristi kada bih saznao. Još važnije od toga bilo je što sam mogao
saznati svrhu današnjeg sastanka. Nije bilo dvojbe da se radilo o
iseljenicima. Ali nešto podrobnije nisam još bio u stanju da smislim,
iako sam mnogo razmišljao ne propustivši ni najmanju sitnicu.
Bio sam grozničavo uzbuđen i morao sam se suzdržavati kako bih
ostao miran, a pogotovo što se Mormon vratio tek nakon dva sata i
onda legao spavati. Ja naravno nisam imao mira. Nisam mogao
spavati. Nad nama je lebdjela opasnost a da nisam znao kakve je vrste
i kada će nastupiti. To mi je san oduzelo. Nad nama? U svakom slučaju
za sada jedino nad iseljenicima. No, ja sam odlučio da se zauzmem za
njih, za stvar iseljenika, i zato sam i smatrao da se sve to odnosi i na
mene. Izdržat ću pored ugroženih dotle dok se sve to ne okonča.

52
 Kao oprezan čovjek, pitao sam samoga sebe jesam li dorastao
opasnosti kojoj se moram sam suprotstaviti, budući da nikome o tome
ne smijem govoriti.
Smjelosti sam imao, samo da li sam bio dovoljno odgovoran? Ako
im uspije da me onesposobe, tada su iseljenici izgubljeni. Morao sam
za sada voditi računa o vlastitoj sigurnosti i da zatražim pomoć. Samo
kako? Možda bi bilo preporučljivo da obavijestim vlasti u Uresu. A tko
bi to mogao izvesti?
Jasno, ja. A kada? Čim prije, znači: sutra ujutro. No kako o tome
nitko ne bi smio znati, pogotovo ne Mormon, morao sam voditi računa
o tome kako da se izvučem iz naše karavane pa da ne bude sumnjivo.
Kako bi se to dalo izvesti? Da upitam koga? U tom bih slučaju morao
reći i kuda ću. Da se potajice udaljim? To bi tek pobudilo sumnju koju
ne želim da izazovem. Razmišljajući o tome, sjetio sam se
Herkulesovih riječi kako u životu nikada neću biti dobar jahač. Da,
upravo će mi to omogućiti da izvedem plan. Moram udesiti da mi konj
pobjegne.
Ta me je sretna misao umirila, pa sam konačno zaspao i probudio
se kada su već ostali vršili pripreme za polazak. — Mormon ih je gonio
da se požure, a ja sam pogodio uzrok. Njegov trag, koji je sinoć
ostavljao u pijesku, bio je vidljiv sve do grmlja. Bojao se da ću u pijesku
prepoznati otiske njegovih nogu i da ću ih slijediti, pogotovu zato što
je u meni ipak prepoznao Olda Shatterhanda. Znao je da ću pronaći ne
samo njegove već i onih s kojima je noćas pregovarao. Da ovo izbjegne,
gonio je na polazak.
On nije ni slutio da sam i ja bio zabrinut, jer su otisci mojih nogu
bili također veoma vidljivi. Nije moguće da ih nije primijetio.
Vjerojatno je pomislio da su tragovi jednoga od njegovih saveznika
koji se došuljao do logora, ali to kasnije u pregovorima nije spomenuo.
Dok sam sedlao svoga konja, stavio sam između kože i sedla
nekoliko oštrih zrna pijeska i dobro zategnuo kolan. Šta jao sam u
stremenu i trudio se da budem što lakši, kako životinja ne bi odmah u
početku osjećala bol. Ali kada sam nakon izvjesnog vremena čvrsto
sjeo, životinja je počela osjećati zrnca pijeska i uzjogunila se. Trudio
sam se naizgled da je umirim, no uzalud. Htjela me je zbaciti, a ja se
počeh ponovo pretvarati kao da me je stajalo najvećeg napora da se

53
zadržim u sedlu. Konj se na kraju toliko uzjogunio da je na sebe svratio
pozornost svih, pa i Mormona.
„Šta je toj životinji?“ upitao je Herkules, koji je i sada jahao kraj
mene.
„Šta ja znam! Hoće da me zbaci. To, i ništa drugo.“
„Pritegnite uzde i bocnite ga mamuzama da osjeti vašu volju! Nije
ni čudo što više ne želi da zna za vas. Dobar konj želi da ima i dobrog
jahača. A vi ste — oho — halo — kuda?“
Poslušao sam njegov savjet i pritegao uzde i bocnuo ga
mamuzama. Šta o se propinjati, najprije prednjim, pa zatim zadnjim,
pa na sve četiri, skočio lijevo, pa desno, a da me nije zbacio. Izvadio
sam noge iz stremena, povukao se natrag, prilegao na, konja kako bih
mu rukama mogao obuhvatiti vrat, no zbaciti se nisam dao. Svi su se
smijali, a taj jasan i gromoglasan smijeh uzbudio je još više moga konja
koji je odjednom pojurio u galopu ravno preko poljane. Što je ta
jurnjava imala pravac prema jugozapadu, bila je moja zasluga,
međutim, izgledalo je kao da je to puka slučajnost. Osvrnuvši se
primijetio sam da su neki krenuli za mnom, ali ubrzo su odustali i
vratili se. Herkules je najduže jahao. Bio je zabrinut zbog mene, ali me
ipak nije mogao sustići. Nakon deset minuta nije ga više bilo na vidiku
i ja sam sjahao da uklonim zrnca pijeska, kako se životinja više ne bi
mučila. Produžio sam dalje prema jugozapadu gdje sam se nadao da
ću pronaći grad.
Dva su me razloga gonila onamo: najprije sam htio da obavijestim
policiju o iseljenicima, a osim toga morao sam kupiti drugo odijelo.
Ovo na meni bilo je od tako bezvrijednog materijala i tako prozirno da
bi se kod prvog većeg napora raspalo na meni. Osim toga smetala mi
je i svijetla boja odijela. To sam sinoć osjetio. Kupio sam ga u
Guaymasu samo zato što nije bilo drugog za moju veličinu i što sam
naumio da kod Mormona ostavim dojam ubogog đavola. Sada znam
da me je prozreo pa nisam morao i dalje da idem obučen kao neka
skitnica.
Još sam jučer naslućivao da smo rijeku prešli nekoliko milja
sjeverno od Uresa, a sada se uvjerih da je to bilo tačno. Nije prošao niti
sat, a cijeli se kraj potpuno promijenio. Što sam se više približavao
gradu, to je bilo življe. Nailazio sam na posjede, na dobre puteve.

54
Poslije sam jahao između vrtova i najzad stigao u grad koji je na mene
ostavljao bolji utisak nego što sam ga ja ostavljao na prolaznike.
Primijetio sam da me stanovnici ne gledaju baš lijepo. Kod jednoga
sam se raspitivao za časa de Ayuntamiento. Stigavši pred nju, sjahao
sam, privezao konja, ušao i upitao jednog besposlenog stražara za
Alcalde del distrito. Čovjek me je uputio u dvorište gdje sam ugledao
vrata čiji mi je natpis kazivao da se iza njih nalazi radna soba najvišeg
službenika okruga. Zakucao sam, čuo odgovor, ušao unutra i smjesta
se duboko naklonio jer sam se našao pred jednom damom.
Čitava prostorija nije odavala dojam ureda. Zidovi su bili bijelo
okrečeni. Pod je bio od nabijene zemlje, u koji su bila zabijena četiri
kolca premazana bojama države, to jest bijelo, crveno i zeleno, a na
njima su bile pričvršćene dvije mreže — ležaljke. U prednjoj je ležala
mlada žena, pušeći cigaretu u ne baš sasvim bijeloj jutarnjoj odjeći.
Njezina još nedotjerana kosa je vjerojatno još i jučer bila u istom
stanju. Iznad nje je čučao papagaj, sputan lancem, koji me je dočekao
bijesnim kriještanjem. Tek sam kasnije primijetio da i ona druga
mreža nije bila prazna. Dakle, naklonio sam se duboko i uljudno upitao
da li mi se dozvoljava da govorim sa Alcalde del distrito. Dama me je
odmjerila oštrini pogledom, odmahnula rukom kao da me tjera i
okrenula svoju glavicu a da mi nije ni odgovorila. No zato je papagaj
zakriještao, razvalio kukasti kljun i dobacio mi:
„Eres ratero!“
Ovaj pozdrav u prijevodu glasi:
„Ti si mangup!“ Dama je pogladila pticu u znak odobravanja, a ja
ponovih svoje pitanje prijašnjom ljubaznošću. „Eres ratero!“ vikao je
papagaj, dok je dama ustrajala u svojoj šutnji. Iznova sam ponovio
pitanje. „Eres ratero, ratero, ratero!“ grdio je taj pernati gad, na što je
dama rukom pokazala prema vratima, što je trebalo da znači da se
udaljim, kako bi se oslobodili moga društva.

Umjesto da odem, prislonio sam polako svoje puške uza zid,

provirio kroz vrata napolje i ugledao stražara koji me je, uputio
ovamo. Kako je gledao na drugu stranu, stavio sam prst u usta i~
snažno zazviždao. Papagaj također zazviždi, dama zakriješti, tačno

55
kao i papagaj, i u to se stražar okrenu prema meni. Dao sam mu znak
da pride i upitao ga:
„Zar se stvarno ovdje nalazi ured Alcalde del distrito?“
„Da, senjor“, odgovorio je.
„Gdje je?“
„Pa tu u sobi!“
„Ja ga ne vidim, a senjora mi ne želi odgovoriti.“
„Ja vam tu ništa ne mogu pomoći.“
Držeći se dostojanstveno, otišao je dalje. I opet sam se obratio
dami i ponovio svoje pitanje, ali sada malo oštrijim glasom. Na to se,
ustremila, prostrijelila me svojini tamnim očima, obrecnula se na
mene:
„Napolje, smjesta, inače ću vas dati zatvoriti! U kakvom ste odijelu
došli! Po vama se vidi da nećete biti u stanju da platite uredske
troškove.“ Papagaj je mahao krilima, kljunom kljucnuo prema meni i
zakriještao:
„Eres ratero, eres ratero!“ Međutim, ja sam hladnokrvno izvukao
svoju kesu iz džepa, izvadio nekoliko zlatnika i ne govoreći ništa počeo
da ih prebrojavam i premještam iz jedne ruke u drugu. Papagaj me je
smjesta počeo oponašati, kao i zvuk zlatnika, a dama se okrenula
prema drugoj mreži i sladunjavim glasom rekla čovjeku koji je u njoj
ležao:
„Diži se, dragane moj! Ovdje je nekakav caballero koji hitno želi da
razgovara s tobom. Savit ću mu jednu cigaretu.“
Pod papagajevim sjedalom nalazila se kutijica sa duhanom i
cigaret papirom. Prinijela je jedan listić ustima da ga ovlaži te stavila
na njega duhana. Zamotala je cigaretu, pripalila je na svom opušku i
pružila zamamnim osmijehom.
Hm! Ovlažila! A tek prstići, koji su bili toliko sivi da je čovjek
mogao pomisliti kao da ima rukavice na rukama! A tek mjesto na
kojem se duhan nalazio: ravno pod papagajem! Ukratko, cigaretu sam
doduše primio i naklonio se, ali ustima je nisam prinio.
U to sam primijetio kako se nešto miče u pozadini, što je privuklo
moju pažnju. Druga mreža počela se njihati i iz nje se izvlačila —

56
namjerno sam rekao: izvlačila — beskrajno duga i zastrašujući
mršava prilika, koja je nečujnim, gotovo stravičnim koracima išla
prema meni i dubokim, šupljim glasom upitala:
„Koliko ste spremni da platite, senjor?“
„Platit ću onoliko koliko bude vrijedio vaš odgovor“, odgovorio
sam.
Dugonja se obratio svojoj mladoj ženi i razvukavši lice — što je
vjerojatno trebalo da bude ljubazan smiješak — upita:
„Jesi li čula, golubice moja? Platit će prema vrijednosti. Budući da
je moja svaka riječ i te kako skupocjena, zamolio bih te da zamotaš
senjoru još jednu cigaretu.“
Ona ga posluša s očitim zadovoljstvom. I ovu drugu cigaretu nisam
popušio, već držao medu prstima dok nije sasvim izgorjela. Taj muž
— junačina mi reče:
„A sada mi mirno iznesite vaše želje, senjor! Stojite sada pred
vašim najboljim prijateljem.“
I papagaj je sada promijenio svoj glas i počeo blaženo da mrmolji.
Izgleda da sam se suočio sa dva najplemenitija stvora i sa najodanijim
papagajem. Ja sam se počeo raspitivati:
„Da li vam je poznato ime Timoteo Pruchillo, senjor?“
„Nije. Da nije možda tebi, golubice?“
„Nije“, odgovorila je golubica.
„Tragam za hacijendom del Arroyo, koja navodno ne leži daleko
od Uresa. Možda mi možete dati neka obavještenja?“
„Ne mogu. A ti, golubice?“
„Ni ja“, oponašala ga je golubica.
„Timoteo Pruchillo je preko svojih ljudi doveo iseljenike, koji bi
tobože imali da rade na njegovoj hacijendi. Tko je nadležan da zaštiti
te ljude u slučaju da mu namjere nisu poštene?“
„Ja ne, senjor.“
„A tko onda?“ upitao sam začuđeno.
„Poslanstva ili konzulati one zemlje iz koje su došli.“ .“Postoji li u
ovom gradu neki konzulat?“
„Ne.“

57
 „Ako ovi ljudi ipak zapadnu u kakvu nevolju, tko će se za njih
pobrinuti?“
„Ovdje im nitko ne bi mogao pomoći.“
„Ali senjor, pretpostavimo da su ljudi nezaštićeni i bez prava zato
što se ovdje u ovom okrugu ne nalazi nijedan predstavnik njihove
zemlje, to se onda pod ovakvim uvjetima mora očekivati da će
ovdašnja vlast pozvati na odgovornost Meksikanca u slučaju da
postupi nepošteno ili pak da uradi još i nešto gore.“
„Ne, senjor. Ništa me se ne tiče što se sa strancima dešava.“
„Šta biste vi poduzeli, senjor, kad bi jedan od stanovnika vašega
okruga ubio stranog državljanina?“
„Ništa. Moji mi podanici ionako zadaju toliko briga da ja nemam
vremena da se zabavljam pripadnicima stranih zemalja. Probleme
inostranih osoba mi ne možemo rješavati. Tako se nešto od nas ne
može zahtijevati. Imate li inače još kakvu želju, senjor?“
„Nemam, jer su vaši odgovori dali odgovor i na moja eventualno
ostala pitanja.“
„Tada ću vas otpustiti čim isplatite protuvrijednost za
obavještenja koja sam vam dao.“
„Da, čim isplatite“, dobaci senjora dražesnim glasićem, dok je
papagaj oponašao zvuk novca.
„Bit ću toliko slobodan da vam u tančine iznesem i objasnim
vrijednost vaših obavještenja“, odvratio sam. „Budući da je skoro
svaki vaš odgovor glasio ,ne', oni za mene ne predstavljaju ni trunka
vrijednosti.“
„Kako? Šta ? Da možda time ne mislite reći kako mi nećete ništa
platiti?“
„Svakako.“
Ustuknuo je dva koraka, odmjerio me bijesnim pogledom i
zaprijetio:
„Ja vas na to mogu prisiliti, senjor!“
„Ne možete! Ja sam stranac. Imam uza se jedino strani novac.
Prema vašim riječima, ja od vas ne mogu očekivati da se pozabavite
inostranim osobama i njihovim problemima, a tu spada onda i moj

58
novac koji je također inostranog porijekla. Ne želim da se ogriješim o
vaše samopoštovanje, koje je običaj ovdje, i zato vam ne mogu
ponuditi strani novac.“
Senjora odbaci cigaretu i ugrize se za usne. Papagaj je podigao
krila i širom otvorio kljun. Senjor je ustuknuo još jedan korak i upitao:
„Dakle, samo strani novac?“
„Da. Mogu vam pokloniti jedino ova dva domaća predmeta, a to su
ove dvije cigarete koje ću sada odložiti u kutiju za duhan.“
Bacih cigarete u kutiju za duhan, dok je papagaj kljunom
pokušavao da me uštine za ruku.
„Znači, vi stvarno ne želite da platite?“ zagunđao je senjor.
„Ne.“
Dohvatio sam puške i udaljio se.
„Pravi škrtac, čovjek koji ne drži obećanja!“ zagrmeo je dugonja.
„Stranac, nitko i ništa, skitnica!“ zavriskala je donna bijesno za mnom.
„Eres ratero, eres ratero, ratero — ti si mangup, ti si mangup,
mangup!“ čuo sam papagaja, dok sam žurnim koracima prelazio preko
dvorišta kako bih što prije stigao na ulicu. Na izlazu je stajao stražar
— čekao je na mene — pružio ruku i rekao:
„Dajte mi nešto za obavještenja koja sam vam pružio! Plaća mi je
malena, a moram da hranim ženu i četvoro djece.“
„Šta ja tu mogu. To se mene ne tiče“, odgovorio sam, odvezao svog
konja, uzjahao i odjahao. Da sam bio samo malo bolje volje vjerovatno
bi mu nešto i dao.
Propale su sve moje nade u koje sam se najviše pouzdavao. U
ovakvim je prilikama — do danas su se vjerojatno promijenile —
najbolje da se čovjek drži one poslovice „uzdaj se u se i u svoje kljuse“.
Ubuduće neću više računati na strane ljude i njihovu pomoć.

Kada sam već dovoljno bio odmakao od gradske kuće, sjahao sam
ispred jednog „hotela“, kako bih nešto prezalogajio i popio, dao
nahraniti i napojiti konja, kao i da se raspitam za trgovinu gdje bih
mogao sebi kupiti drugo odijelo. Jedna se nalazila u samoj blizini i u
njoj sam kupio jedno dobro meksikansko odijelo koje je bilo kao

59
stvoreno za mene. Cijena je bila i odviše visoka. Ta kupovina je moju
kesu skoro potpuno ispraznila. Zbog onoga što me je u dogledno
vrijeme čekalo morao sam se dobro opskrbiti municijom. Kada sam i
to obavio, bila je moja gotovina pri kraju, i koliko god sam tresao kesu
i džep, nije se moglo ništa čuti. To me nije zabrinjavalo, jer ću
vjerojatno prolaziti krajem U kojemu je novac izlišan, pa čak i opasan.
U tim krajevima i pod takvim okolnostima bila je mnogo korisnija
pouzdana puška u ruci nego puna kesa u džepu. Novo odijelo sam
zamotao u ćebe i pričvrstio ga za sedlo iza sebe. Napustio sam grad —
iako razočaran u svojini nadama — ipak obogaćen novim iskustvom.
U gostionici sam se raspitivao za hacijendu del Arroyo i saznao da
leži na jugu unutar šumovitih planina, uz jedan potok koji se ulijeva u
malo jezero, i da treba čitav dan pa da čovjek na konju stigne onamo.
Opisali su mi kraj i put s takvom tačnošću da nisam mogao zalutati.
Ujedno sam doznao nešto pobliže o prilikama i osobinama vlasnika.
Senjor Timoteo Pruchillo bio je poštenjaković i nekada je spadao
medu najbogatije ljude provincije. Ali uslijed učestalih političkih
nemira i prepada Indijanaca bio je mnogo propatio, te ga sada
smatraju samo imućnim. Od mnogih velikih posjeda preostao mu je
samo ovaj jedini, hacijenda del Arroyo. Osim toga bio je i vlasnik
rudnika žive, no nisam uspio saznati gdje se nalazi. Znali su jedino da
leži negdje daleko, daleko iza hacijende, u neplodnom kraju, i da je
nekada važio kao bogato nalazište, ali uslijed pomanjkanja radnika i
lutanja divljih Indijanaca ostao je napušten. O mome putu — koji sam
danas prevalio — nemam šta da kažem. Bio sam sam i prolazio
monotonim krajem. Prenoćio sam u dolini okruženoj golim stijenama.
Međutim, u dolini je bilo ipak dovoljno trave da mi se konj do sita
najede. Na putu od Uresa pa sve do doline nisam susreo nijednog
čovjeka. Međutim, slijedećeg dopodneva sreo sam nekoga, što mi je u
ovim okolnostima bilo veoma važno: susret pri kojem je, na žalost,
morala da poteče krv.

Jahao sam kroz dugačku, uzanu dolinu, koja se vijugavo dizala

gore u planinu. To su bili ogranci većih planina u kojima je trebalo da
pronađem hacijendu. Bile su stjenovite i čudnih oblika. Rijetko sam
nailazio na neko zakržljalo stablo ili grm, koji je jedino stršio iz

60
pukotina stijena, jer je samo u pukotinama bilo vlage za životarenje.
Sve me je to mnogo podsjećalo na doživljaje u Bad Landsu, na borbe
sa Siouxima, sa kojima sam se ondje često sukobljavao. U ušima mi je
još i dan danas ostao njihov jetki ratni zov i zvuči njihovih pušaka. Tu,
zar je to samo sjećanje ili pak stvarnost? Pao je pucanj. Zaustavio sam
konja i osluškivao. Bila je stvarnost, jer su pala još dva, pa i treći hitac,
i to u dolini iza slijedećeg zavoja.
Potjerao sam svoga konja. Opreza radi zaustavio sam se kod
zavoja. Htio sam da znam s kime imam posla. Sjahao sam, ostavio
konja i pješice pošao prema uglu stijene kako bih mogao da pogledam
na drugu stranu. Skinuo sam šešir, jer bi me njegov široki obod mogao
lako odati. Proturio sam glavu samo do očiju i ugledao s one strane
široku dolinu. Ta dolina bila je povezana u pravom uglu sa bočnom
gudurom. Dolje, u samoj sredini glavne doline, stajala su dva čovjeka i
gledali gore prema stijeni koja je predstavljala ugao između glavne i
bočne doline.. Bio je to jedan bijelac i jedan Indijanac. Obojica su u
rukama držali puške. Upravo su ih podigli, gađali prema gore i odapeli.
Hici su odjeknuli brzo jedan za drugim.
U šta li su pucali? U blizini su stajala tri konja. Znači da su trojica
bili. A gdje li je treći? Proturio sam malo više glavu i ugledao dolje, tik
uz samu stijenu, još tri konja, koji su mi se učinili mrtvim jer se nisu
micali. Iznad njih, možda na visini od dvadeset metara, i to na takvom
mjestu do kojeg se može popeti samo iskusan penjač, zgurile su se tri
prilike iza jedne stijene, koja ih je štitila od neprijateljskih metaka. Ove
tri prilike zapravo su bile: jedna žena i dva dječaka. Možda bi više
odgovarao izraz: mladići. Crte njihova lica nisam mogao tačno
razabrati. Nisu bili naoružani puškama, već samo lukovima, i upućivali
su svojim napadačima katkada po koju strijelu, samo što je ona uvijek
imala prekratki domet.
Muškarci protiv dječaka, protiv nenaoružane žene! Pfuj! Kakvi su
to muškarci? Svakako nečasni ljudi! Istog sam se časa odlučio da
priteknem dječacima u pomoć, jer mi je bilo jasno da im je život bio u
pitanju. Vodeći računa da i sam ne upadnem u opasnost, morao sam
napadače iznenaditi, i to u takvom momentu kada im ponestanu meci
u puškama. Odjurio sam natrag do svog konja i uzjahao ga. Nakon što
što sam izvukao obje puške iz vreće, pušku za medvjede prebacio sam

61
preko ramena, a brzometku uzeo u ruke i otkočio oba revolvera koja
su mi visila o pasu. Sada sam čekao. Pao je hitac, odmah iza toga drugi.
Moj konj je u trenu pojurio naprijed prema njima. Vidjeli su me kako
dolazim i stali kao skamenjeni. Toliko ih je iznenadila moja
neočekivana pojava.
Bijelac je bio osrednjeg rasta i osrednje razvijen. Imao je na sebi
lagano odijelo skrojeno po ovdašnjem načinu, a crte lica su mu bile
veoma oštre i izrazite i koje se ne mogu lako zaboraviti. Pištolj i nož
imao je zataknut o pas, a u desnici je držao jednocijevku iz koje je
upravo bio ispalio metak. Crvenokožac je bio slično obučen, samo što
je bio gologlav i u dugačkoj mlitavoj kosi nosio pero poglavice. Iz
njegovog pasa virila je jedino drška noža. I njegova je puška bila
jednocijevka i upravo ispražnjena.
„Dobro jutro, senjori!“ pozdravio sam ih, dok sam svog konja
zaustavio pred njima i desnicom se poigravao brzometkom. „Šta lovite
ovdje? Nadam se životinje?“
Nisu mi odgovorili. Pretvarao sam se kao da tek sada primjećujem
mrtve konje.
„Ah! Pošli ste u lov na konje? Ali ovi konji su osedlani! Znači da ste
se okomili na jahače? Gdje su ti ljudi?“
Crvenokožac je zavukao ruku u kesu za olovo kako bi nabio pušku.
Bijelac je isto tako postupio, pa bijesno reče:
„Što se to vas tiče! Čistite se odavde! Nemate šta da se miješate u
naše stvari.“
„Zaista nemam? O tome se da govoriti. Čovjek koji se nalazi na
poštenom putovanju i susreće muškarce koji pucaju na dječake i žene,
ima na svaki način pravo da se raspita o razlozima njihovog držanja.“
„A kakav će odgovor dobiti?“
„Onakav kakav je i čovjek koji daje objašnjenje.“
„I vi vjerujete da ćete od nas dobiti poželjan odgovor?“ rekao je
bijelac posprdnim glasom, dok je Crvenokožac hladnokrvno obmotao
metak kako bi ga ugurao u cijev.
„Svakako“, odgovorio sam.
„Nemojte da vam se nasmijemo. Nestanite čim prije, inače će vam
naši meci pokazati.“

62
 „Vaši meci, hulje“, prekinuo sam ga, dok sam cijev uperio u
njegove grudi. „Okusi najprije moje! Znaš li koliko je metaka u mojoj
brzomeci? Odbacite smjesta vaše, inače ću vam prosvirati olovo kroz
glave!“
„Br — zo — met — ka!“ izustio je bijelac u slogovima, dok me je
gledao razrogačenih očiju. Odbacio je pušku.
Kako to da mu je jedna jedina riječ: brzometka utjerala toliki strah
u kosti. Indijanac je međutim ostao hladnokrvan. Iako je moja cijev
bila uperena u grudi bijelca, on se nije usuđivao da napuni do kraja
pušku. Ipak je znao jedno sredstvo da me onesposobi. Vidio sam po
njegovim očima da se pripremao da to izvede. Ja sam na to bio
pripravan. Brzinom munje istrgnuo je dršku revolvera iz bijelčeva
pasa i uperio ga na mene. Ni ja nisam bio sporiji jer sam uperio cijev
brzometke u njegovu ruku. Prije no što je uspio da okine palcem,
odjeknuo je moj hitac, i tane se žabi u njegovu ruku. Jedan časak je
stajao kao skamenjen, gledao u krvavu desnicu iz koje je ispao
revolver te pogledao u mene.
„Tave — schala!“
Nakon ovih riječi odjurio je konjima, skočio na jednoga i odjezdio.
Puška i revolver su ostali na zemlji.
„Tave — schala!“ ponovio je bijelac, koji je do ovoga časa stajao
nepomičan. Tada je nastavio na engleskom jeziku:
„Sto mu đavola, gdje su mi bile oči! Poglavica je bio u pravu!“
U trenu se stvorio kod drugog konja, bacio se u sedlo i pojurio za
Crvenokošcem. I on je ostavio pušku za sobom. Nije mi bilo ni na kraj
pameti da bilo njega ili onog drugog zadržim. Šta li su značile riječi:
Tave— schala? Izgovorene su na jeziku koji ja ne poznajem.
Kad su ovi odjahali, razlegao se sa stijene trostruki uzvik radosti.
Žena i dva dječaka su osjetili da su spašeni te dali oduška svojoj
radosti. Međutim, ta radost i veselje bila je preuranjena, jer ono što
sam ja odavde vidio, oni tamo gore nisu mogli primijetiti.
Na najvišoj tački stijene pojavila se jedna glava, pa dvostruka cijev
puške, a zatim ruke koje su je držale. Onaj čovjek tamo gore htio je da
puca u njih. Prijetila im je neposredna smrt. Riječi, koje su mi u svom
oduševljenju upućivali, bile su izgovorene na jeziku Mimbrenjosa, koji

63
sam: od poglavice Apača, Winnetoua, naučio. Zato sam im i mogao
odgovoriti na njihovom jeziku:
„Owan sa arhonda; akavia to — sikis — ta — stisnite se uz stijenu,
nad vama je neprijatelj!“
Smjesta su me poslušali i sklonili se uz stijenu tako da ih i ja
odavde nisam mogao vidjeti. Izgleda da ih je i onaj čovjek tamo gore
izgubio iz vida. Međutim, on nije odustao od svoje namjere. Za jedan
trenutak je nestao, da bi se odmah zatim pojavio na drugom mjestu,
koje je bilo malo više istureno i sa kojeg ih je — kao što se meni činilo
— ipak vidio i mogao da gada u njih. Morao sam da spasim to troje. To
se, ne bi moglo izvesti ako bih onoga gore poštedio. Nije bilo, lako
gađati tako visoko. Brzometka nije imala toliki domet. Promašim li
prvi put, taj će čovjek imati dovoljno vremena da izvede svoju
namjeru. Moj konj je bio nemiran i zbog toga sam napustio sedlo,
odbacio brzometku i uzeo pušku za medvjede. Upravo u času kad! sam
podizao cijev, uperio je onaj pušku prema dolje. Brz ali siguran nišan
— odapeo sam. Hitac je zapraskao. Odjek hica vratio se od okolnih
stijena. Ta stara teška puška ima zvuk kao da je grom opalio. Tijelo
onog čovjeka ležalo je na grebenu stijene. Vidio sam mu samo glavu i
ruke do lakata, a i to ne sasvim jasno zbog velike udaljenosti. Učinilo
mi se kao da sam vidio kako mu je glava izvela trzaj u stranu, međutim,
on se nije povukao natrag jer su mu ruke i nadalje držale pušku
uperenu prema dolje. Poslao sam mu i drugi metak.
Taj čovjek još uvijek nije nestajao: nije ni pucao. Zbog toga sam
brzo ponovo napunio. Uto sam primijetio da su moja tri štićenika
ponovo izašla iz svog zaklona. Jedan od dječaka doviknuo mi je:
„Nemoj više pucati, mrtav je! Sići ćemo dolje do tebe.“
Događa se da se nakon boja leševi vojnika pronađu u istom onom
položaju u kojem su se nalazili kada ih je metak pogodio. Da li je i ovo
sličan slučaj trenutnog kočenja? Vidio sam kako se ono troje spušta,
pošao im u susret i sastao se s njima na podnožju, stijene. Žena je bila
još mlada i po pojmovima Indijanaca veoma lijepa squaw. Jednom
dječaku moglo je biti oko petnaest, a drugom sedamnaest godina. Po
njihovim odijelima moglo se vidjeti da su već duže vremena na putu.
Pružio sam svima ruku. Kako je kod Indijanaca običaj, a i uljudnije je

64
kada se čovjek obrati dječaku negoli ženi, to sam se i ja obratio onom
starijem:
„Poznaješ li svoje neprijatelje?“
„Bljedolikog ne, ali zato ona dva Crvenokošca. Stariji je bio Vete —
ya (Velika Usta), poglavica Yuma, a drugi Gaty — ya (Mala Usta),
njegov sin.“.
Dječaci su još bili mladi i nisam htio da ispadnem neuljudan pa da
ih pitam tko) su i šta su, pogotovo zato što, vjerojatno, još nisu nosili
ratna imena. Zbog toga sam rekao slijedeće:
„Ja ne poznajem ni Velika, a ni Mala Usta, i nikada nisam o njima
slušao. Zbog čega su vas htjeli ubiti ovi Crvenokošci?“
„Krenuli su još prije mnogo mjeseci u potjeru za nama, kako bi nas
opljačkali, iako smo sa njima živjeli u miru. Sva sreća što smo to na
vrijeme saznali te potukli Yume. Tom prilikom su naši zarobili
poglavicu. Nalgu Mokaši, naš otac, predložio mu je dvoboj i pobijedio
ga. No umjesto da ga ubije, pustio ga je da pobjegne. To se kod nas
smatra Velikom sramotom i dokaz je omalovažavanja, no ti to možda
ne shvaćaš jer si bijelac.“
„Navike i običaji Crvenokožaca su mi veoma dobro poznati.
Proveo sam mnoga ljeta i mnoge zime medu najhrabrijim plemenima
i sa Jakim Bivolom, vašim ocem, popušio lulu mira.“
„Bit će da nisi jedan od običnih bijelaca, već poznata ličnost. Naš
otac je hrabar ratnik i puši lulu mira samo sa slavnim ljudima.“
„Saznat ćete moje ime. Prvo mi ispričaj kako je došlo do susreta
između vas i ove dvojice Yuma i bijelca!“
„Ova squaw je moja starija sestra. Još dok je bila djevojka, došao
je poglavica Opata da je zaprosi. Otac je dao svoj pristanak da pođe s
njime. Nas dvojica smo zaželjeli da je vidimo i krenuli u posjet. Ostali
smo dva mjeseca kod Opata. Kada smo krenuli nazad, pošla je s nama
i ona da bi vidjela oca.“
„To je bilo neoprezno!“
„Oprosti! Mi sa svim plemenima živimo u miru. Četa Opata pratila
nas je dugo, a kada smo se rastajali, bili smo i mi kao i oni uvjereni da
nam više ne može da prijeti nikakva opasnost. Yume žive daleko
odavde i nismo mogli slutiti da se njihov poglavica nalazi u ovom

65
kraju. Žene i dječake častan ratnik ne napada. Velika Usta nas je
prepoznao i pucao u nas. Mi još nismo ratnici i nemamo imena. Osim
toga, imali smo samo strijele te se nismo mogli bolje ni braniti. Zato
smo i poskakali brzo sa konja te potražili zaklon medu stijenama.
Ondje smo bili zaklonjeni, te ako bi neprijatelj pokušao da se popne
do nas, mi bismo ih ubili našim strijelama. Na kraju bismo ipak bili
izgubljeni da nas nisi ti spasio. Kada je Velika Usta primijetio da nas
neće uspjeti pogoditi, naredio) je svome sinu, Malim Ustima, da se
zaobilazno popne još više gore nego što smo mi bili i odande da puca
na nas.“
„Zar je i bijelac pucao?“
„Da, iako ga nismo poznavali i ništa nažao učinili. Čak je i svoju
pušku dao Malim Ustima, jer je bila dvocijevka i sigurnije oružje. Platit
će to životom čim ga budem prvi put susreo. Dobro sam mu upamtio
lice.“
Izgovorivši ove riječi, istrgnuo je nož i izveo pokret kao da želi
nekome zabiti u srce. Vidio sam da je njegova prijetnja bila ozbiljna.
Sjetio sam se onih dviju riječi koje je Velika Usta izgovorio kad mu se
moj metak zabio u ruku. Radi toga sam upitao:
„Vladaš li jezikom Yuma?“
„Znamo priličan broj riječi.“
„Možeš li mi reći šta znače riječi Tave — schala?“
„Kako da ne. One znače „gvozdena ruka“. To je ime jednog velikog
bijelog lovca koji je prijatelj slavnog poglavice Apača — Winnetoua.
Bljedoliki ga zovu Old Shatterhand. Naš otac je jednom s njime vodio
borbu protiv Komanča i popušio lulu mira i vječitog prijateljstva. Gdje
si čuo ove dvije riječi?“
„Rekao ih je Velika Usta kad sam mu maloprije smrskao ruku.“
„Ti si postupio isto onako kao što to običava Old Shatterhand. On
nikada ne ubija neprijatelja ako ga može onesposobiti. Njegov metak
nikada ne promašuje. On ga šalje ili iz puške za medvjede, kojom može
samo snažan čovjek da rukuje, ili iz nekakve kratke puške u kojoj
imade toliko mnogo metaka da može njome beskrajno pucati.“
Zastao je usred riječi, odmjerio me od glave do pete i reče sestri i
bratu:

66
 „Uff! Gdje su mi bile oči? Ovaj bijeli ratnik gađao je sa sigurnošću
u neprijatelja, i to na ovolikoj razdaljini. Pogledajte samo ovu tešku
pušku u njegovoj ruci! Ondje gdje je maloprije stajao leži njegova
druga puška kojom je razmrskao šaku Velikim Ustima. Taj poglavica
ga je nazvao Tave — schala. Sestro i brate, odajte poštovanje tom
čovjeku, jer stojimo pred snažnim bijelim ratnikom za koga je naš otac
rekao da se s njime ne može mjeriti, iako je i sam veliki junak.“
To je bio uobičajeni način izražavanja kod Indijanaca, donekle
pretjerivanje, no dječak je to od srca rekao. Malo su ustuknuli i izveli
duboki naklon, dok sam im ja, još jednom pružio ruku.
„Da, ja sam taj kojega zovu Old Shatterhand. Vi ste djeca mog
hrabrog i slavnog prijatelja i od srca se radujem što sam stigao u pravi
čas da otjeram vašeg smrtnog neprijatelja. Njegova je desnica
razmrskana i neće nikada više moći rukovati ratnim tomahavkom. Za
uspomenu na dan kada ste tog kukavnog neprijatelja vidjeli bježati,
dat ću vam jednu uspomenu. Pođite sa mnom do konja.“
Pošli su sa mnom do mjesta na kojemu je stajao moj konj, a blizu
njega konj Malih Usta. Tamo je ležala moja brzometka, koju sam bio
odbacio, a kraj nje i obje jednocijevke, kao i revolveri. Uočio sam da je
moj metak najprije probio cijev revolvera, a tek onda se zabio u šaku
Crvenokošca. Dakle, oslabljen metak. Zbog toga je metak jače ranio
ruku nego da je bio direktan pogodak. Obje jednocijevke pripadale su
Indijancima. Bijelac je svoju dvocijevku samo za časak posudio Malim
Ustima, a za uzvrat zadržao jednocijevku. Ovaj plijen je pripadao meni.
Dječacima sam poklonio po jednu pušku, a starijem još i revolver. To
ih je veoma oduševilo, jer dječak kod Indijanaca rijetko kada dobija
vatreno oružje. Međutim, oni su ga ćutke primili, jer Indijanac ne
ispoljava ni radost ni bol.
Konj Malih Usta bio je veoma lijep. Poklonio sam ga mladoj squaw.
Sedlo za muškarce joj nije ništa smetalo, jer Indijanke jašu poput
muškaraca.
Pošli smo do triju ustrijeljenih životinja, koje su, kao što je već
spomenuto, ležale uz samu stijenu. Napadači se nisu usuđivali
približiti tom mjestu, jer bi ih dječaci u tom slučaju mogli da gađaju
strijelama. To je bio razlog zašto je sve ostalo netaknuto. Bilo je tu
poklona koje su dječaci primili od svoga zeta i darova koje je squaw

67
bila ponijela za svoga oca. Sve te stvari, kao i konjsku opremu, morali
su da ponesu sa sobom.
Iza toga sam naumio da odem do one stijene na kojoj je ostao Mala
Usta. Dječaci su me zamolili da ih povedem Squaw je dotle ostala dolje
kao čuvar. S lakoćom smo pronašli trag poglavičinog sina. Stigavši
gore, ugledasmo grozan prizor. Mrtvac je ležao opružen potrbuške.
Glava i obje ruke do lakata visile su nad grebenom. Dvocijevku je
toliko bio stegao rukama da mu nije ispala iz ruku. Sagnuo sam se da
najprije dohvatim pušku, a zatim sam povukao les sa grebena.
„Uff, uff!“ kriknula su oba dječaka, uperivši prstom u glavu
ustrijeljenog. Oba moja metka probila su glavu tom čovjeku, dvostruki
pogodak, koji nije mogao biti bolji, pogotovo ako se u obzir uzme
visina i udaljenost. To će kasnije svakako prepričavati kraj logorskih
vatri kao jedno od mojih čuda. Dozvolio sam dječacima da sve ponesu
što god je mrtvac uza se imao. Les smo ostavili i spustili se ponovo
dolje. U ovom kraju nismo imali više šta da tražimo, pogotovo što sam
pretpostavljao da će se oba bjegunca ponovo vratiti u potrazi za Malim
Ustima.
Velika Usta je vjerojatno naslućivao da me je njegov sin odozgo
ugledao i da je potražio siguran zaklon. Vjerojatno je negdje čekao na
njega. Ako se pak sin ne pojavi, otac će se vratiti, pronaći će njegov les,
i mogu biti spreman da će me goniti kao ogorčenog smrtnog
neprijatelja.
Jasno, rado bih saznao tko je bio onaj bijelac u pratnji Velikih Usta.
Dvocijevka je bila njegova. Pogledao sam je malo bolje i pronašao dva
slova, naime R. i W., urezana u donjem dijelu cijevi. R. je svakako bilo
početno slovo imena, a W. prezimena. To me je odmah podsjetilo na
ime Weller. Pa otac čuvara kabina se zvao Weller. Taj čovjek je
preksinoć u društvu poglavice bio kod Mormona Meltona. To se
nevjerojatno podudaralo. Nema sumnje, Velika Usta je bio onaj
poglavica, dok je bijelac, kojemu sam maloprije potprašio pete, bio
onaj neznanac od preksinoć, onaj koji je Mormona oslovio sa „brate“.
Vjerojatno je s njima bio i Mala Usta. Ne čudim se što sam na njih
naišao danas i na ovom mjestu — jer je dolina ležala na putu prema
hacijendi del Arroyo, a na koju se vjerojatno odnosio prepad o kojem
je preksinoć bilo govora. Ako su moje pretpostavke ispravne, onda

68
sam bez daljega mogao zaključiti da se u blizini nalazi čitava četa
Yuma, koji će se ubrzo i pojaviti. Nije mi ništa drugo preostalo već da
napustim dolinu kako bih se čim prije dočepao hacijende.
Iako nam putevi do kraja nisu bili isti, ipak su se laka srca odlučili
na zaobilazak, jer su se nadali da će ondje doći još do dva konja. Squaw
se popela na konja što sam joj poklonio, a ja uzjaših svoga. Konji su
osim nas nosili već ranije pomenute predmete. Dječaci su morali ići
pješice.
Ja sam jahao na čelu, dok su njih troje išli za mnom na izvjesnom
odstojanju. Rado bih razgovarao sa njima, no ratniku moga kova ne
priliči da razgovara sa squaw i dva dječaka. Da sam to učinio, cijelo bi
se pleme Mimbrenjo-Apača zgražavalo.

69
 II
HACIENDA DEL ARROYO

U Uresu me vjerojatno nisu htjeli uplašiti kada su mi rekli da do

hacijende nema više od jednog dana jahanja. Podne je došlo i prošlo i
tek sam popodne ugledao pred sobom šumovita brda na koja sam bio
upozoren. Godila nam je hladovina nakon nesnosne žege kojoj smo do
sada bili izloženi. Opis puta se tačno slagao, jedino se vrijeme nije
podudaralo. Tek smo dva sata prije večeri stigli do jezerceta u koje se
ulijeva Arroyo. Još jedan dokaz koliko su Indijanci strpljivi. Dječaci
nisu nimalo zaostajali za mnom, a ni znakove umora nisu pokazivali.
Rado bih otišao do potoka da se napijem svježe vode, da me nije bio
sram pred njima.
Jezero je ležalo na donjem kraju gusto pošumljene doline koja se
sve više širila prema gore, tako da bi bilo potrebno oko pola sata hoda
da se stigne od jednog kraja do drugog. Sva okružena šumom
predstavljala je sočan, zeleni pašnjak. Taj travnjak i cvjetni sag bio je
isprekidan rascvjetanim grmljem. Mnogobrojna goveda i konji pasli
su ovdje čuvani od pastira na konjima, a i bez njih. Na prvi pogled sam
ustanovio da je bilo premalo ljudi. Dojurili su do nas, pozdravili
ljubazno. Saznao sam od njih da Melton još nije stigao sa karavanom.
Stigao sam prije njega, a nije ni čudo, jer je Mormon zbog teških kola
mogao samo sporo da napreduje. ,
Iza pašnjaka širila su se polja zasijana pamukom i šećernom
trskom u dugačkim i širokim redovima. Osim toga bilo je tu i indiga,
kave, kukuruza i pšenice. Sve je bilo u veoma žalosnom stanju i po
tome sam zaključio da im nedostaje dovoljan broj radne snage. Iza
polja bio je voćnjak sa svim vrstama voćaka Evrope i Amerike. Bila je
prava žalost gledati ovaj voćnjak. Toliko je bio zapušten. Kada smo se
odmakli od vrta, konačno ugledasmo pred sobom i zgrade hacijende.
Veće hacijende i estancije su u nesigurnim krajevima većinom bile
podignute u vidu utvrda. Gdje god je bilo dovoljno kamena, dizale su

70
se zidine oko nastambi, a preko njih se napadač ne može lako
prebaciti. Tamo gdje nije bilo kamena, ljudi su zasađivali gustu i široku
živicu kaktusa ili bilo kakvog drugog bodljikavog bilja. Puštali su da
narastu što više i smatrali ih veoma prikladnim za odbranu. Ovakvu
vrstu ograde mudri napadač neće nikada smatrati neosvojivom.
Hacijenda del Arroyo bila je smještena u brdima. Svuda unaokolo
sve sami kamen. Maloprije sam se u stvari poslužio krivini izrazom
kada sam rekao da smo ugledali zgrade hacijende, jer se jedino vidio
ravni krov glavne zgrade, dok je sve ostalo bilo skriveno iza zida
visokog najmanje pet metara. Imao je oblik pravilnog četverokuta,
kojeg je svaka strana bila okrenuta prema jednoj od strana svijeta.
Kroz četverokut je proticao potok probijajući se ispod sjevernog zida,
a napuštao hacijendu pod južnim. Jednospratna glavna zgrada, koju
sam kasnije imao prilike i lično da vidim, stajala je u sredini tik uz
potok, a preko njega je vodio most okrenut prema zapadu, gdje je u
zidini bila kapija. Osim toga unutar zidina bilo je i omanjih kućica koje
su služile za smještaj služinčadi i u kojima će se vjerojatno smjestiti
grupa radnika koju očekuju. Nadalje, bilo je tu još i jedno veoma
dugačko skladište za prinose sa polja, kao i voća i povrća. Imali su i
nekoliko otvorenih štagljeva podignutih od drvenih kolaca, koji su
imali i krov, a pod kojima se stoka u slučaju prepada lako mogla
skloniti. Velika kapija bila je izrađena od čvrstog drveta, a s unutarnje
i vanjske strane okovana željezom.

Budući da smo došli s juga, morali smo najprije obići jugozapadni

ugao zidine te produžiti zapadnom stranom kako bismo stigli do
ulaza. Kapija je bila širom otvorena. Nismo naišli ni na kakvu prepreku
pa smo ušli u dvorište. Nigdje žive duše. Šta se može, hacijenda je
oskudijevala u ljudstvu.
Sišli smo s konja. Uzde sam predao jednom od dječaka da bi
pridržao konja i krenuo prema mostu koji je vodio u glavnu zgradu.
Još dok sam prolazio mostom, otvoriše se vrata i na njima se pojavi
čovjek podnabuhla kozičava lica. Nije mi se sviđao. Gledajući me s
visine viknuo je:

71
 „Stani! Preko mosta smiju jedino kavaljerosi da prijeđu. Šta tražiš
ovdje?“ Ne obazirući} se na njegove riječi, produžio sam. Stigavši na
drugi kraj mosta, zaustavio sam se pred njim i upitao ga:
„Da li je senjor Timoteo Pruchillo kod kuće?“
„Senjor? On se oslovljava sa don. To zapamti. Titula senjor pripada
meni. Ja sam senjor Adolfo, majordom ove hacijende. Ovdje su mi svi
potčinjeni.“
„Zar i hacijendero?“ Dobacio mi je prezriv pogled i počeo se
hvalisati:
„Ja sam njegova desna ruka i otjelovljenje svih njegovih želja. On
je dakle don, a ja senjor. Jesi li razumio?“
Priznajem da sam bio raspoložen da budem prema njemu grub.
No moja stara dobroćudnost me je tjerala da se poslužim uljudnim
riječima:
„Prema vašoj zapovijedi, senjor. Hoćete li biti tako ljubazni da mi
saopćite da li je don Timoteo kod kuće?“
„Tu je!“
„Dakle, mogu razgovarati sa njime?“
„Ne, s takvim ljudima on ne razgovara. Saopći svoju molbu meni
jer sam ja za to mjerodavan. Reci mi što želiš?“
„Dozvoljavate li da prenoćim ovu noć kod vas. Nisam sam. Prate
me još tri indijanska prijatelja.“
„Prenoćiti? Možda čak i da jedete i pijete? Samo nam još to treba.
Za ovakve vucibatine ima dovoljno mjesta tamo napolju, s one strane
hacijende. Odlazite odavde čim prije i napustite ne samo zidine već i
granice našeg imanja!“
„To je nečovječno, senjor! Sjetite se da će za nekoliko časaka stići
veče, a mi ćemo...“
„Šuti!“ prekinuo me je. „Ti si bijelac i na prvi pogled se vidi kojoj
vrsti pripadaš. A tek Crvenokoso!! Naša hacijenda nije svratiste za
razbojnike!“
„Dobro, idem. Da sam toliko opasan, senjor Melton mi sigurno ne
bi obećao mjesto tenedor de librosa na ovoj hacijendi.“

72
 Okrenuo sam se i laganim korakom krenuo prema mostu, no on
mi doviknu:
„Senjor Melton? Tenedor de libros? Nebesa, kuda ste pošli?
Ostanite! Uđite!“
No kada sam i unatoč tome produžio dalje, dotrčao je do mene i
uhvatio za ruku.
„Ako vas je senjor Melton poslao, ne smijem vas pustiti da odete.
Priznat ćete i sami da vaše odijelo nimalo ne pobuđuje povjerenje.
Pogledajte se u ogledalu i vidjet ćete da vaše lice ne liči na lice
poštenog čovjeka. Odijela međutim nisu uvijek mjerodavna, te je
moguće da čovjek mangupskog lica nije uvijek lopuža. Dakle, ostanite,
ostanite!“
Što da mislim o tom majordomusu? Da nije malo ćaknut, kao što
se to obično kaže? Nisam htio da u to vjerujem. Izraz njegovog lica bio
je podmukao, a oči izrazito lukave, to je pokazivalo da to nije
bezopasna ćud. Nisam mu zamjerio što me je oslovljao sa „ti“ i što mu
je svaka primjedba bila uvreda, te sam ga i sada uljudno upitao:
„Da li se vaš poziv odnosi i na moju pratnju?“
„Ne mogu vam odgovoriti dok ne upitam don Timotea.“
„Ja sam mislio da nije potrebno. Prema vašim riječima jedino ste
vi mjerodavni.“
„Da, jedino kad se radi o negativnom odgovoru. No, pošto sam vas
pozvao da ostanete, a vi zahtijevate da i Crvenokošce primimo, morat
ću ipak najprije da razgovaram sa don Timoteom. Pričekajte ovdje!
Brzo ću vam donijeti odgovor.“
Tako razgovarajući stigosmo do vrata. On je htio ući, a ja da ga
pričekam napolju. To nije bilo po mojoj volji.
„Ja nisam od onih ljudi koji pred vratima moraju čekati“, primijetio
sam. „Zbog toga ću poći s vama, i to ispred vas.“
Rekavši to, ušao sam kroz vrata, dok je on išao za mnom bez riječi.
Okrenuvši se jednog momenta, primijetio sam po njegovom licu da se
u njemu bori bijes sa zaprepašćenjem. Pokazao mi je na vrata i nestao.
Nakon kratkog vremena se ponovo pojavio i dao mi na znanje da
mogu ući, dok je on ostao napolju.

73
 Ulaz u kuću bio je nizak, ali širok. Vrata s obiju strana bila su
rađena od glatko tesanih dasaka i neobojena. Na istu takvu
jednostavnost naišao sam i u sobi u kojoj sam sada bio. Imala je dva
mala prozora sa prljavim skoro neprozirnim oknima, a to su bila i
jedina staklena okna u čitavoj kući. Duž jednog zida stajao je firnisom
premazani stol i tri sirove, neobrađene stolice, koje nisu izišle iz ruku
vještog majstora stolara. U jednom uglu visila je mreža. Zidovi su bili
okrečeni. Na jednom su visila razna oružja, dok su ostala tri bila
prazna. Tim je veći kontrast predstavljao čovjek koji se pri mome
ulasku digao sa stolice i svojim tamnim očima gledao u mene na pola
začuđeno na pola radoznalo. Bio je tako otmjeno odjeven de mu je
nedostajalo samo da se popne na konja i tako pojavi u jednoj od
glasovitih prometnih ulica glavnoga grada Meksika, gdje bi izazvao
divljenje.

Odijelo mu je bilo od tamnog baršuna i po svim šavovima

ukrašeno zlatnim gajtanima. Pojas mu je bio načinjen od širokih,
srebrnih kolutova, u koji je bio zadjenut nož i dva meksikanska
pištolja, čije su drške bile veoma lijepo izrađene i predstavljale veoma
veliku vrijednost. Šešir širokog oboda, koji je ležao na stolu, bio je
rađen od najfinijeg lišća car-udovica-palmata. Bio je tako divno
ispleten, a vjerojatno je i mnogo platio za njega. Njegove mamuze su
imale kotačiće od zlatnika.
Nasuprot tako elegantnoj pojavi ja sam svakako ličio na skitnicu.
Radi toga me nije ni malo začudilo kada je hacijendero, pogladivši
svojom njegovanom rukom crnu bradicu i skupivši vjeđe, govorio
samome sebi iščuđavajući se:
„Najavljen mi je tenedor de libros, a tko je ušao? Nekakav čovjek
koji...“
„... koji je svakako u stanju da udovolji mjestu jednog tenedor de
librosa, don Timoteo“, prekinuo sam ga.
Njegov podnabuhli „senjor Adolfo“ sa svojim grubim nastupom
napolju nije uspio da me uvrijedi, ali od strane vlasnika nisam mogao
da dozvolim bilo kakvu neuljudnost. Zbog toga sam mu onako i upao
u riječ. Zabacio je mangupski glavu, odmjerio me još jedanput i rekao
uz posprdni smiješak:

74
 „O, netko je osjetljiv! Tko je taj netko i šta je?“
Poslužio se neodređenom zamjenicom „netko“. Da li da se
uvrijedim? Nije izgledao kao nadmeni bogataš, već bi čovjek prije
rekao da je ljubazan caballero koji živi u dobrim prilikama i koji je
sklon da i sa običnim ljudima malo porazgovara.
„Taj „netko“ je mnogo štošta, a o čemu vi nemate ni pojma, don
Timoteo“, odgovorio sam uz isti smiješak kakav je i on meni bio
uputio. „A taj netko za vas može biti važna osoba i prava je sreća što je
taj netko došao k vama.“
„Cielo!“ nasmijao se glasno. „Da nije taj netko došao da mi saopći
da sam proglašen za vladara Meksika?“
„Baš naprotiv. Došao sam da vam kažem da ćete u najkraće
vrijeme prestati biti vladarem vaše male hacijende.“
„Lijepo!“ smijući se još uvijek, ponovo sjede, dok mi je ponudio
drugu stolicu, „Sjednite! Zbog čega me žele moji podanici zbaciti s
prijestolja?“
„O tome kasnije. Pročitajte najprije ovo!“
Pružio sam mu legitimaciju koju mi je meksički konzul u San
Francisku izdao. Kada ju je pročitao, vrati mi je nazad, dok mu je
mangupski izraz sa lica nestao.
„Senjor, što vas je dovelo k meni? Zašto ste se prijavili kao moj
tenedor de libros?“
„Zato što mi je to mjesto Melton obećao.“
„O tome ne znam ništa. Meni čak nije ni potreban knjigovođa. Ono
malo kapi crnila što se na mojoj hacijendi potroši za pisanje pišem
vlastitim peroni i rukom.“
„To sam i mislio.“
„A ipak ste došli?“
„Ipak, i to zbog važnog razloga. On je toliko ozbiljan, te vas molim
da o onome što ću vam ispričati nikome ne govorite.“
„Malo ste zagonetni! Čini mi se čak kao da mi prijeti i opasnost.“
„Mišljenja sam da se tako nešto približava.“
„Onda govorite, molim vas!“

75
 „Najprije bih vas zamolio da mi date svoju riječ i obećate da bar za
sada nećete nikome govoriti o onome što ću vam saopćiti!“
„Obećavam. A sada govorite!“
„Jeste li vi dali nalog Meltonu da vam dovede inostrane radnike?“
„Da.“
„Od koga potječe ideja? Od vas lično ili od njega?“
„Od njega. Skrenuo mi je pažnju na prednost koju bi čovjek dobio
kada bi zaposlio iseljenike i kako se sam ponudio da sve to uredi, dao
sam mu punomoć.“
„Zar ste ga toliko dobro poznavali i povjerili mu tu stvar?“
„Da. Zašto me pitate?“
„Zato jer bih htio znati da li ga smatrate poštenim čovjekom.“
„Naravno da ga smatram. Poštenjak je i već mi je često činio
značajne usluge.“
„Znači da ga već odavno poznajete?“
„Već godinama. Preporučio mi ga je čovjek čija riječ za mene važi
gotovo kao i zakon, a u koga i dandanas imam povjerenja. Izgleda da
ste vi drugog mišljenja?“
„Potpuno suprotnog! Dozvolite da vam ispričam!“ Zavalio se u
stolicu i s napetošću je slušao moje izlaganje. Ispričao sam mu kako
sam dospio u Guayttias, što sam ondje kao i kasnije doživio i do kojih
sam zaključaka došao na osnovu svojih zapažanja. Pratio je moje riječi
a da ni okom nije trepnuo, a niti me je prekinuo. Ali kada sam završio,
preko lica mu je prešao posprdni smiješak. Nepovjerljivo me je
poprijeko gledao.
„Iz dokumenta koji ste mi pokazali vidio sam da je trebalo da
šaljete novinske izvještaje. Da li ste ikada barem jednu novelu
napisali?“
„Da.“ Nato je skočio na noge i glasno se počeo smijati. „To sam i
mislio! Romancero kakav ste vi, ono što vidi u svojoj mašti misli da je
to stvarnost! Zar Melton, taj poštenjak, najpobožniji caballero kojega
poznajem, da bude hulja! To može da tvrdi čovjek koji živi jedino u
svijetu mašte, a koju mi obični ljudi nemamo. Senjor, vi me
razveseljavate, veoma razveseljavate.“

76
 Počeo se šetati gore dolje po sobi, trljajući razdragano ruke i
smijući se kao čovjek koji se odlično zabavlja. Čekao sam da se
prestane smijati i ravnodušno rekao:
„Nemam ništa protiv toga što vas moja priča toliko razveseljava,
ali želim da se to vaše veselje pretvori kasnije u gorko razočarenje.“
„Ni brige, zbog mene se nemojte zabrinjavati, senjor! Vi vidite
opasne slonove tamo gdje se radi o bezazlenim muhama.“
„A Weller, čuvar kabina, šta je sa njime?“
„Zove se Weller, čuvar je kabina i ništa više!“
„A njegov razgovor s Mormonom?“
„Niste dobro čuli. Vaša mašta ima neshvatljive uši.“
„A njegov, otac kojega je Mormon posjetio u grmu?“
„I on postoji samo u vašoj mašti. Vi samo naslućujete da bi to
mogao biti stariji Weller.“
„A šta je sa prisustvom poglavice Indijanaca?“
„Svakako će se pokazati da je to bila puka slučajnost.“
„A moj susret sa poglavicom Yuma i bijelcem, čija je puška nosila
inicijale R. W.?“
„Ne tiče me se. Ima na tisuću imena koje počinju sa W. Zar to baš
mora da bude Weller. Zašto ste se uopće umiješali u borbu? Budite
sretni što ste se čitavi izvukli! Eskritor nije čovjek koji je sposoban da
se bori sa Indijancima. To prepustite nama koji živimo u divljini. Mi
poznajemo Crvenokošce i vješti smo rukovanju oružjem.“
Moguće je da je hacijendero znao za ime Old Shatterhand, no ja ga
namjerno nisam spomenuo tokom svog izlaganja. A sada kada me je
čak i ismjehivao, pogotovo mi nije padalo na um da to učinim. Mogao
sam se kladiti u deset prema jedan da mi ni to ne bi povjerovao. Iako
je fizički bio lijep čovjek, duševno je bio dosta siromašan, jer je moje
logičke zaključke smatrao plodom fantazije. Vidio sam da neću uspjeti
pokolebati njegovo povjerenje prema Meltonu i da ću tačnost svojih
postavki moći jedino činjenicama dokazati. Odustao sam od daljnjeg
uvjeravanja i jedino sam ponovo zahtijevao od njega da o svemu šuti.
On mi odgovori:

77
 „Što se toga tiče, ne morate se bojati, jer se ne želim izložiti ruglu.
Senjor Melton bi me smatrao ludakom. Dakle, ja ću šutjeti. Jedino još
moram sa vama razgovarati o mjestu knjigovođe kod mene? Zar vam
je to Melton stvarno obećao?“
„Da.“
„Nevjerojatno! On veoma dobro zna, kao i ja, da mi je knjigovođa
nepotreban.“
„Znači da mi je to obećanje dao jedino radi toga kako bi me ovamo
domamio.“
„A zašto? Zbog čega bi vas on domamio?“
„A kako da ja to znam?“
„Pretpostavljam da je i ta ideja samo plod vaše mašte.“
„Znači da me smatrate ludakom, don Timoteo!“
„Ne, baš ludakom vas ne smatram, ali u vašoj glavi jedan kotačić
radi brže nego što treba. Savjetujem vam da se podvrgnete pregledu
kod psihijatra.“
„Hvala, don Timoteo! Sasvim je prirodno da u nekoga glava brže
radi, a u drugog sporije, iz čega proizlazi da ovaj drugi prvome
pripisuje veliku fantaziju, a prvi drugome lijenost misli. Ne reflektirani
na mjesto knjigovođe.“
„Drago mi je, senjor. Budući da se o lijenosti misli, uviđam i sam
da se ne bismo slagali. Kada ćete otputovati?“
„Ako mi dozvolite, sutra ujutro.“
„Po meni možete još i danas otići.“
„Znači da me izbacujete kroz vrata?“
„Ne samo kroz vrata već i preko moje granice.“
„Don Timoteo, to je nečovječno i kosi se sa svim običajima ove
zemlje.“
„Žao mi je, sami ste krivi. Prividna nečovječnost nije ništa drugo
već samo mjera predostrožnosti. Vi ste me upozorili na nekakav
prepad Indijanaca koji jedino u vašoj mašti živi. To bi se tek tada
obistinilo kada biste sa svojim pratiocima ovdje ostali. Vi ste ubili sina
poglavice Yuma i otac vas vjerojatno goni. Ako vas zadržim kod sebe,

78
natovarit ću na vrat i njega i čitavo njegovo pleme. Sada me vjerojatno
shvaćate zbog čega vas moram najuriti?“
„Ako je to u skladu sa vašim pretpostavkama, neću vam
prigovoriti i otići ću.“
„Čiji je ono konj na kojem ste dojahali?“
„Melton mi ga je u Lobosu stavio na raspolaganje.“
„Tada je moj i ostavit ćete ga ovdje. Malo prije ste govorili da su
vaši pratioci navratili ovamo jedino da se snabdiju konjima. Moram
vam sada reći da im ni jednoga neću dati. Posudio bih nekoliko
životinja i bez naplate, jer oni vjerojatno i nemaju novaca, pošto znam
da su Mimbrenjosi veoma pošteni ljudi. Oni bi mi ubrzo poslali čovjeka
sa konjima ili bi donijeli novac da mi ih plate. No ja im ne smijem
pomoći jer bih kod Yuma izazvao neprijateljstvo.“
„Vaš je oprez na mjestu, don Timoteo. Sada bih vas još jedino
zamolio da mi kažete kojim puteni treba da krenem kako bih čim prije
napustio vašu granicu.“
„Što se toga tiče, dat ću vam jednog vodiča, jer bi vas možda opet
vaša fantazija odvela krivim putem.
Po tome možete zaključiti koliko se o vama brinem.“
„Možda ću vam jednom moći da vratim tu uslugu.
Ja sam zahvalan čovjek.“
„Neće biti potrebno. Odričem se vaše zahvalnosti jer mi uopće nije
jasno kako bi ovako ubogi đavo, koji nema ni vlastitog konja, mogao
meni, bogatom hacijenderu, učiniti kakvu uslugu.“
Zapljeskao je rukama, našto se majordomus pojavio velikom
brzinom, po čemu sam zaključio da je vjerojatno stajao pred vratima i
prisluškivao naš razgovor. Kada je podnabuhlom senjoru Adolfu izdao
nalog da nas prebaci preko granice i naredio da moj konj ostane ovdje,
napustio sam sobu. Slijedio me je u stopu. Napolju pred vratima
zlobno mi je rekao:
„Znači, ništa nema od tenedor de librosa! Ti si ono što sam o tebi i
mislio, samo skit...“

79
 „A ti si najveći glupan kojega sam ikada sreo“, prekinuo sam ga,
„no za to tvoje ljubazno „ti“ koje si u razgovoru upotrijebio, odat ću ti
priznanje. Evo ti ga!“
Najprije sam ga ošamario po lijevom obrazu tako da je zateturao,
a onda dvostruko jače po desnom obrazu. Zaljuljao se i pao. Možda to
ne bih ni učinio, ali sam primijetio kako je hacijendero otvorio prozor
da uživa u mome odlasku. Vjerojatno je čuo majordomove riječi, a
moje ne samo da čuje već i da vidi njihovo djelovanje. „Senjor Adolf o“
brzo je skočio na noge, potegao nož, koji ovdje svatko nosi o pojasu, i
bijesno navalio na mene.
„Huljo, i ti si se usudio! To ćeš zapamtiti!“
S lakoćom sam mu izbio nož iz ruku, zgrabio ga za oba boka,
podigao ga, zamahnuo i bacio u potok. Voda ga je poklopila. Ubrzo se
ponovo pojavio i frkćući izišao na obalu.
Možda bi došlo do ponovnog obračunavanja, pa bi opet završio u
potoku, ali se u tom času netko pojavio koga sam najmanje očekivao.
Još dok sam majordomusa bacao u vodu, za časak sam se okrenuo
prema potoku. Tada mi se pogled zaustavio na otvorenoj kapiji kroz
koju je upravo dojahao Melton, Mormon. Vidio je šta se odigrava,
opazio je hacijendera kraj otvorenog prozora i brzo je dotjerao svoga
konja ovamo.
„Šta se ovdje dešava? Čak sam i uvjeren — borba! Bit će da je
posrijedi nesporazum koji ću odmah razjasniti. Umirite se!“
Ove zadnje riječi bile su upućene majordomu. Onda se meni
obratio:
„Uzalud smo tragali za vama. Kako ste dospjeli ovamo?“
„Veoma jednostavno“, odgovorio sam. „I sami znate da mi je konj
pobjegao. Trčao je sve dovde.“
„Čudnovato! Kasnije ćete mi pričati, i to podrobnije, o tom vašem
tako čudnom jahanju.“
„Za to neće biti vremena jer moram otići. Izbacili su me.“
„I zbog toga se zabavljate bacajući ljude u vodu?“
„Svakako. Takva mi je ćud i ne mogu je se osloboditi.“

80
 „Hoću da saznam što se odigralo, kako bi se moglo sve izgladiti.
Pričekajte samo dok porazgovorim sa don Timoteom! Ostanite još
ovdje, brzo ću se vratiti.“
Sišao je sa konja i pošao u kuću. Mokri majordom gegao se za njim
a da mi, nije pružio priliku da se nauživam njegova izgleda.
Da li da ostanem ili pođem? Bio sam se riješio da napustim
hacijendu. No ujedno sam bio i radoznao da vidim šta će poduzeti
Mormon da me zadrži. Bio sam čvrsto uvjeren da neće prihvatiti da
me udalje sa hacijende. Zbog toga nisam odmah krenuo, već svratio do
mog konja da sa sedla skinem omot u kojem se nalazilo moje novo
odijelo. Moje puške visile su o unkašu. Skinuo sam i njih. Onda sam
saopćio dječacima i squaw:
„Moja mlada braća i moja sestra vidjeli su da nisam bio prijateljski
dočekan. Hacijendero nas neće da primi jer se boji osvete poglavice
Yuma. Dakle, otići ćemo odavde i ovu noć prenoćiti u šumi.“
„Tko je onaj jahač koji je upravo stigao i razgovarao sa Old
Shatterhandom?“ upitao je stariji brat.
„Prijatelj Velikih Usta, zao čovjek i od kojega se moramo čuvati.“
Konj Indijanke je sada morao da ponese tri sedla. Privezali smo ih
i dobro učvrstili. Sada nas je bilo četvoro pješaka. Uto je Mormon
izašao iz kuće.
Žurnim koracima prelazeći most, uputio se k nama.
„Senjor“, javio mi je, „stvar je uređena. Ostat , ćete na hacijendi.“
„Kako to?“
„Don Timoteo, koji do sada nije imao potrebe za knjigovođom, nije
se sjetio dok je s vama govorio da neću moći bez ovakve pomoći kada
budu stigli brojni radnici. Uđite ponovo unutra, zaposlit će vas. Možete
ostati ovdje.“
„Tako? Znači mogu. Ovdje se ne radi o tome mogu li, već o tome
hoću li.“
„Kako god želite! Nadam se da hoćete.“
„Ne, neću. Vidite i sami da se spremamo za polazak.“

81
 „Nemojte prenagliti!“ upozorio me je. „I sami ste svjesni vašeg
beznadnog položaja u kome se nalazite. Ovdje vam se nudi sjajna
perspektiva...“
„Molim vas, nemojte trošiti riječi!“ prekinuo sam ga. „Znam u čemu
se ona sastoji.“
„Nadam se da ste uvjereni u moje poštene namjere. Ako ostanete,
tada mogu ostati i ove tri osobe prema kojima morate imati obzira.“
„Znači, vi vjerujete da ću se obavezati da radim ovdje tko zna
koliko godina jedino zato da njima osiguram konačište za jednu jedinu
noć?“
„Vi govorite u srdžbi, a srdžba čini čovjeka slijepim. Mislite malo i
na vaše zemljake! Ja sam požurio kako bih hacijenderu najavio njihov
dolazak. Svi su vas zavoljeli i u brizi su zbog vas. Vi biste ovdje bili
središte oko kojega bi se okupljali iseljenici. Zamislite samo kakvo
razočarenje za te jadne ljude kada budu saznali da ste odbili ponudu i
bez pozdrava ih napustili.“ Pokušavao je na sve moguće načine, služeći
se svim mogućim razlozima koji su mu se učinili najpovoljnijim, da me
privoli da ostanem. No uzalud. Uvidjevši da me ne može pokolebati,
odmah je zauzeo drugi stav i srditim glasom reče:
„Dobro, nemam ništa protiv. Sami ste krivi što odbijate sreću koja
vam se pruža. U svakom slučaju to je nezahvalnost sa vaše strane. Bilo
mi vas je žao i besplatno sam vas doveo ovamo, a sada, kada želim da
vidim i plodove moga dobročinstva, vi jednostavno bježite.“
Iako sam mu mogao sasvim drukčije odgovoriti, savladao sam se i
rekao:
„Da li možda želite silom da mi naturite tu takozvanu ,sreću'?“
„Ne. Što se mene tiče, idite do sto đavola! Kad se već ne date
zadržati, otpratit ću vas izvjestan dio puta.“
„Zašto?“
„I sami ste čuli od hacijendera da ne želi vaše prisustvo na
njegovom području. On je htio da vas njegove sluge prebace preko
granice. Kako sam se već zauzeo za vas, otpratit ću vas lično, kako bih
skinuo sramotu sa vas. Nadam se da nemate ništa protiv?“

82
 „Nemam; naprotiv, veoma me veseli čast koju mi time ukazujete.
Zar vam je ovaj kraj toliko dobro poznat da znate gdje se nalazi granica
područja hacijende?“
„Čak bih je i po mraku pronašao.“
„Bit će vjerojatno potpuni mrak kada budemo do nje stigli. Dan se
brzo primiče kraju. Nemojte dangubiti, krenimo!“
Prišao je svom konju koji je još stajao u dvorištu, uzjahao, a da nije
ni naslućivao koliko sam ga prozreo. Namjerno sam ga pitao poznaje
li granicu. Ako je to stvarno tako, bit će da je šumu poznavao podrobno
i ne bi mu bilo teško da čak i po mraku pronađe mjesto koje bi za
izvršenje njegovog plana bilo najpogodnije.
Šta je planirao? To sam već odavno naslućivao, a moja se slutnja
sada obistinjava.
Mormon je znao tko sam i bojao me se. Bio je uvjeren da bih
osujetio njegove planove u pogledu iseljenika. Poveo me je sa sobom
kako bi me stalno imao na oku i u datom momentu likvidirao. Kako
sada nisam htio ostati, morao je brzo djelovati. Smatrao me je
sigurnim još samo na putu od hacijende do granice. Sada se moralo
odigrati ono što se nije dalo više odlagati. Život mi je bio u opasnosti i
znao sam da će mi čitavim putem, i to na svakom koraku, smrt biti za
petama.
Zar nije bila ludost pristati da me prati taj čovjek? Nije, jer mi je
moja razboritost kazivala da prihvatim njegovu pratnju. Da sam ga
odbio, potajice bi nas pratio kako bi mi sa bilo kojeg mjesta uputio
metak. Bude li ostao kraj nas, mogao bih ga promatrati, ocijeniti kada
će nastupiti čas prepada i osujetiti napad.

Napustili smo hacijendu i produžili ponovo uz potok. S obje strane

pružale su se čistine i samo se gdjegdje mogla vidjeti po koja skupina
stabala i grmlja. Ovaj teren nije bio pogodan za ubojstvo. Pošto moji
pratioci nisu smjeli biti očevici toga čina, pretpostavio sam da će to
izvesti tek nakon svoga odlaska. Dokle god boravi medu nama, život
mi nije bio u opasnosti. Ono što treba da slijedi zamišljao sam ovako:
pretvarat će se kao da se vraća, no potajice će odjuriti na neko skrovito
mjesto ispred nas, koje je već unaprijed odabrao, sakrit će se ondje i

83
pustiti da mu se približimo i tada će me ustrijeliti. Tko bi tada mogao
reći da je on ubica? Vjerojatno će se protumačiti kako me je sačekao
poglavica Yuma da bi osvetio sinovlju smrt.
Kako je Melton polako jahao, išao sam i ja s njime u korak i držao
konja za sapi. Ovako sam se našao malo iza njega i mogao ga čvrsto
držati na oku. Nismo progovorili ni riječi. Moja tri prijatelja su nas
slijedili. Jedan od braće vodio je konja za uzde.
Sunce je zašlo. Brzo se spuštao mrak i začas se smrklo. Livade su
ostale za nama, a potok se s desne strane vijugao između grmlja. Po
neko stablo je tu i tamo stršilo iz grmlja. Po ovome sam slutio da šuma
nije daleko i da se čas odluke sve više približavao.
Nakon kratkog vremena stigli smo do ruba šume. Potok je
produžavao dalje u desno. Duž lijeve obale i dalje je bilo šipražja i
otvorenih livada. „Tu smo!“ pomislio sam. „Sad će nas uputiti da
pođemo duž šume, sjašit će, privezati konja i pojuriti medu stabla
naprijed dok ne stigne do određenog mjesta.“ Kao što sam i naslutio,
Mormon je stao i pokazao rukom naprijed. „Područje hacijende seže
do ove š ume. Ja sam dakle izvršio svoj zadatak, to jest prebacio vas
preko granice. Ja u stvari ne bih imao više šta da kažem, ali pošto sam
se zauzeo za vas, reći ću vam gdje ćete naći zgodno mjesto za noćenje.
Produžite lijevom stranom šipražja i nakon četvrt sata ćete ponovo
naići na potok koji odavde teče u luku. Ondje imade bistre pitke vode,
visoke mekane trave za logorovanje i stjenoviti zid koji će vas štititi
od svježeg noćnog povjetarca. Svejedno mi je hoćete li poslušati moj
savjet.“
„Ja vam se zahvaljujem i poslušat ću vas, senjor.“
„Savjetujem vam da idete lagano. Proljetne vode su ovdje zemlju
izbrazdale i lako biste mogli pasti u koju brazdu. Ja se sada vraćam.
Proigrali ste svoju sreću, a uvjeren sam. da vas je napustila za vječita
vremena.“
„Nije mi stalo do te sreće. Ubrzo ćete saznati da se radije
pouzdavam u samoga sebe.“
„Nije mi stalo do ponovnog susreta s vama. Neka vas đavo nosi!“
Okrenuo se i pretvarao se kao da želi odjahati. Mi smo produžili
dalje, a ja sam svojim pratiocima tiho rekao:

84
 „Taj čovjek će sada zaci u šumu da nas prestigne. Hoće da me
ustrijeli.
Međutim, ja ću ga preteći i dokazati mu da Old Shatterhand ne zna
za šalu. Neka se moja braća ne drže samoga ruba šume, već podu malo
više ulijevo kako ne bi mogao primijetiti da mene nema. Ponesite i
moje puške, jer bi mi samo smetale. Ako ubrzo ne začujete moj zov,
otiđite do onog mjesta koje je ovaj čovjek opisao i sačekajte me tamo.“
Moje ih je saopćenje iznenadilo. Uzeli su moje puške a da ni riječi
nisu progovorili. Zavežljaj sa mojim odijelom ostao je na konju. Imao
sam dakle slobodne ruke i produžio brzim koracima, dok su oni
skretali ulijevo i produžili sporo naprijed. Iako ih nisam upozorio ni
na što, oni su hodali tako da su im se koraci mogli čuti u šumi.
Rekao sam maloprije da sam išao brzo jer mi nije uopće padalo na
pamet da se držim Mormonovog upozorenja. Njegova napomena u
vezi s brazdama nije bila istinita. To je zato rekao kako bi imao
vremena da se probije kroz gustu šumu. Bio sam uvjeren da me vreba.
Držao sam se ruba šume, možda nekih desetak minuta, tražeći
okom mjesto koje bi odgovaralo Mormonovom poduhvatu. Na nebu
su se pojavile zvijezde te sam mogao da vidim tridesetak koraka
ispred sebe. Uto sam primijetio kako sve do sada ravni rub šume naglo
zaokreće i sa druge strane u oštrom uglu produžuje. Na čitavom tom
uglu rasla je gusta šuma sa niskim šipražjem. Ako se nisam prevario,
mora da je to ono mjesto na kojem će me dočekati. Ovo je odlično
skrovište za njega, jer je vjerojatno mislio da ćemo morati proći uz
sam vrh ugla, te ne bi bilo bojazni da promaši. Ispitao sam šipražje
očima i rukama, jer sam htio utvrditi na kome će se mjestu skrivati. To
nije bilo teško ustanoviti. Njemu je bio potreban dobar zaklon,
slobodan vidik prema otvorenom prostoru i da me ne promaši.
Otkrivši takvo mjesto, zavukao sam se pod granje koje me je
zaklanjalo. Bilo je elastično i gipko te se nisam morao bojati da će me
odati u slučaju da se zbog bilo čega moram pomaći.
Zašto sam došao ovamo u zasjedu da iznenadim neprijatelja?
Poduhvat uopće nije bio opasan. Lako sam mogao osujetiti prepad da
sam promijenio pravac kojim nas je Mormon uputio, i tada bi on ovdje
uzalud čekao. Kada danas sebi postavljam to pitanje, bit ću iskren i
otvoreno reći da me je sujeta gonila da radije na sebe preuzmem

85
opasnost čina negoli nehajnost radi sigurnosti. Uživao sam u tome da
dokažem Meltonu kako nisam toliko glup koliko on misli.
Smjestio sam se pod grmlje što sam bolje mogao, prinio uho zemlji
da osluškujem. Da li će doći? Bio sam veoma napet. Uto sam začuo
korake, šum granja kojeg se doticao, saplitanje nogu o žile, zaletanje o
debla koje u mraku nije mogao jasno da vidi. Brzo se približavao. Čulo
se već i njegovo disanje. Bio je sav zadihan. Skrenuo je sada u ugao
provlačeći se brzo do samoga vrha, ondje se zaustavio i proturio glavu
da osluškuje.
„'S death!“ psovao je poluglasno. „Prokletstvo! Tako glasno dišem
da ništa drugo ne uspijevam čuti. Da ta hulja nije možda već prošla?
Nemoguće! Trčao sam kao lud, dok oni idu polako kako ne bi pali u
brazde. Hahahaha! Sada tiho, čini mi se da idu!“
Spustio se na desno koljeno, podbočio lijevi lakat na lijevu butinu
i prinio pušku. Vidio sam ga sasvim jasno, jer je klečao pred otvorom
kroz koji se vidjelo zvjezdano nebo. Računao sam da će se postaviti
vise ulijevo, pa sam se morao i ja dovući više onamo kako bih mu bio
bliži. Ako sam možda i proizveo kakav šum, sigurno ga nije čuo, jer je
sva njegova pažnja bila usredsređena na vanjski dio.
Sada sam začuo korake Indijanaca.
„Do vraga!“ rekao je tiho. „Psi se drže podalje nego što sam mislio.
Moram dobro gađati.“
Nisam se uopće čudio što je sa sobom glasno razgovarao. Znao
sam po sebi: što god je uzbuđenje veće, tim se daje i više oduška
riječima. Nekoliko puta je dizao i spuštao pušku, kao da se vježba, i tek
je onda počeo da nišani. Sada sam se morao umiješati, jer bi lako
mogao da puca u jednog od dječaka misleći da sam to ja. Uspravio sam.
se napola iza njegovih leđa, zgrabio ga za vrat i srušio na zemlju.
Vrisnuo je i ispustio pušku. Kako mu se glava nalazila između mojih
nogu, kleknuo sam mu objema nogama na grudi i ramena i pokušao
da ga uhvatim za ruke kojima se očajnički branio. Zgrabio sam ih —
kvrc — i jedan bolni vrisak — još jednom kvrc — još glasnije urlanje
— ležao je onesposobljen poda mnom jer sam mu obje ruke iščašio u
zglobu. Sada je mogao još jedino da se brani nogama. Uspraviti se nije
mogao jer sam čvrsto klečao na njemu. Rukama je doduše micao, ali

86
su mu one mlitavo padale dolje i bile se bezopasne. Zato mu je jezik
proradio. Vikao je od bijesa, straha i boli.
Dok sam ga držao sputanog, primijetio sam da su Indijanci i
unatoč njegovom urliku htjeli da produže dalje. Doviknuo sam im:
„Neka moja mlada braća požure ovamo, a njihova sestra ostane
napolju kraj konja.“
Poslušali su me odmah i sputali Mormona za ruke i noge. Tada
smo ga otpremili napolje i bolje mu razabrali lice. Prestao je da viče.
Ležao je mirno.
„No, master Melton“, rekao sam engleski, „jesam li stvarno
odbacio sreću i izgubio je za vječita vremena?“
„Prokleta huljo!“ zasiktao je.
„Zar nije onako kako sam vam rekao?“ nastavio sam. „Zar niste u
najkraćem vremenu iskusili da se ja mogu osloniti na sebe? Metak, koji
ste meni bili namijenili, bio sam čuo još prije jednog sata. Uobrazili ste
da ćete me moći prevariti. Međutim, i unatoč vašoj navodnoj
prepredenosti, vi ste toliko glup da nije bilo teško pogoditi vaše
namjere. Ja sam vas još u Guaymasu pročitao.“
„I ja vas!“ zaškrgutao je. „Vi ste Old Shatterhand!“
„To je tačno! Znao sam da ste me prepoznali, no pretvarao sam se
kao da to ne primjećujem. Vladali ste se upravo kao kakvo đače. Ako
mislite da prevarite Olda Shatterhanda, morate pametnije početi. Šta
ste naumili sa iseljenicima?“
„Ništa.“
„Jasno, vi to meni nećete reći. Ovo pitanje nisam vam postavio zato
što sam vjerovao da ćete mi iskreno odgovoriti. Htio sam vas jedino
upozoriti da ti ljudi stoje pod mojom zaštitom. Nemam namjeru da
vam održim govor o tome što znam i što mislim, već želim samo da
vam naglasim da će svaka nepravda koja im bude nanesena biti
osvećena. To što ste sada doživjeli neka vam bude opomena. Htjeli ste
moj život, a sada je vaš život u mojim rukama. Neka vam to služi kao
upozorenje! Slijedeći put nećete izvući čitavu kožu. Kao što sam već
unaprijed osjećao vaše tane, isto tako osjećam još mnogo štošta što će
se kasnije dogoditi. Vi možete jedino da predvidite ono između danas
i sutra, pošto je zločin kratkovidan.“

87
 Okrenuo sam mu leđa i dao znak dječacima da ga napuste, jer sam
im htio nešto saopćiti što se Meltona nije uopće ticalo. Squaw je, kao
oprezna Indijanka, ostala i dalje kraj njega kako bi ga čvrsto držala na
oku i unatoč tomu što je bio sputan.
„Neka moja mlada crvena braća slušaju što ću im reći“, počeo sam.
„Nas je četvoro, a imamo samo jednoga konja. Potrebne su nam još tri
životinje i morat ćemo ih ukrasti. Ja nisam lopov, ali situacija u kakvoj
se sada nalazimo iziskuje da se bezuslovno snabdijemo konjima, a to
me prisiljava da odbacim svako dvoumljenje. Kada sam sa
hacijenderom o tome razgovarao, odbio je moju molbu, jer se boji
Yuma. A sada mu moram uzeti ono što mi je odbio. Vratit ću se do
hacijende kako bih na paši ugrabio tri konja. U međuvremenu će moja
braća paziti na zarobljenika. On vam je doduše siguran, a osim toga
uvjeren sam da u ovo doba neće niko zalutati u ovaj zabačeni kraj, no
oprezan čovjek treba da je spreman na svaku slučajnost. Zarobljenik
se prije moga povratka ne smije ni u kome slučaju pustiti na slobodu.“
„Old Shatterhand se može pouzdati u nas“, uvjeravao me je stariji
brat. „Ispunit ćemo mu zapovijest, iako nas vrijeđa pošto se kriomice
vraća na hacijendu.“
„Zašto?“
„Zato što nas smatra nesposobnim dječacima koji ne umiju
ugrabiti ni konja.“
Poznavao sam u tančine običaje i nazore Indijanaca i bio sam
svjestan da su se dječaci osjećali zapostavljenim. Ne bi bilo
preporučljivo da se prema njima pokažem nepovjerljivim, jer ću zbog
našeg slučajnog susreta i nastale situacije morati da uspostavim vezu
sa njihovim plemenom. Zbog toga sam im izišao u susret.
„Vidio sam kako ste se hrabro borili protiv vaših napadača i
smatram vas odvažnim mladićima. Ne sumnjam nimalo da osim
hrabrosti raspolažete i spretnošću, te vas pitam da li želite da vi
dovedete konje?“
„Hoćemo!“ rekli su razdraganim glasom.
„Dobro! Da li treba da vam objasnim gdje ćete ih pronaći?“
„Ne. Vidjeli smo životinje jer smo kraj njih prošli.. Neće biti teško
da dva dovedemo.“

88
 „Dva? Trebamo tri!“
„Pa zarobljenik ima jednoga. Morat će nam reći gdje ga je
privezao.“
„Nećemo ga uzeti. Stigao je na njemu iz Lobosa. Bit će da je
umoran, dok se na paši mogu naći odmorni konji. Krenite odmah.
Ovdje ću čekati na vas.“
Istoga časa su otišli a da sestri ni riječi nisu kazali. Legao sam u
travu do Mormona, radoznao kako će dječaci izvršiti zadatak. Mormon
je ležao nepomično, kao da je mrtav. Njegov ponos nije mu
dozvoljavao da progovori i jednu riječ, iako je katkada glasno i teško
disao. Boljele su ga povrijeđene ruke.
Za Indijance nisam brinuo. Njihov zadatak je bio lagan i samo je
slučajnost mogla otežati ili osujetiti izvršenje. U tom slučaju bi se
vratili neobavljena posla. Drugo me nije ništa moglo zabrinjavati jer
sam znao da se neće dati uhvatiti.
Prošla su čitava dva sata kada sam na četiri koraka pred sobom
ugledao nekakvu priliku u travi. Skočio sam na noge da je zgrabim, ali
sam u isti čas spustio ruku jer sam vidio da je to stariji brat.
„Moj brat se vratio“, rekao sam. „Zašto dolazi kradomice?“
„Da dokažem Old Shatterhandu kako me nitko ne može ni čuti ni
vidjeti ako to želim.“
„Tvoj je hod nečujan kao i let leptira. Bit ćeš dobar ratnik. A gdje ti
je brat?“
„Požurio sam se naprijed da te pitam smije li zarobljenik da vidi
konje?“ Dok me je on tihim glasom pitao, ja sam mu glasno odgovorio:
„Neka ih dovede. Da li vas je netko opazio?“
„Pastiri su bili gluhi i slijepi. Čak smo imali i toliko vremena da
odaberemo konje koji su nam se najviše sviđali.“
Zazviždao je, našto se odmah začu i topot kopita. Bili su doveli
konje sasvim blizu nas a da ih nisam čuo. Dječaci su bili ponosni što
im je to uspjelo. Razgledao sam životinje i unatoč velikoj tmici uvjerio
se da nisu bile najgore. Na jednom konju je bilo čak i sedlo. Raspitivao
sam se kod starijeg Mimbrenjosa za sedlo i on mi je odgovorio:

89
 „Old Shatterhand nema sedla i zbog toga smo potražili
zarobljenikova konja i sa njega skinuli sedlo. Iza toga smo ga pustili da
pobjegne, jer ga i onako iščašenim rukama neće moći jahati, a niti
voditi.“
Oni su dakle pronašli i tu životinju i pribavili potrebnu opremu:
dokaz da im mogu postaviti i takve zahtjeve koji prelaze njihovu dob.
„Konjokradico!“ doviknuo mi je sada Mormon prezrivim glasom.
„Slavni Old Shatterhand nije ništa drugo nego običan lopov!“
Umjesto da se pokažem uvrijeđenim, odvezao sam mu spone.
„Evo vam ponovo vaše slobode, master podmukli ubico! Tornjajte
se odavde i recite hacijenderu da sam silom prilika posudio konje od
njega! Vjerojatno će ih dobiti natrag ili novac. Ako se to ne ostvari,
neka laj neznatni gubitak upiše na vlastiti konto. Vama lično
savjetujem da što prije namjestite zglobove i omotate ih čvrstim
zavojima, jer bi se inače lako moglo dogoditi da se nikada više njima
ne služite. Moja je želja, i to za vaše dobro, da se više nikada ne
sretnemo, jer sam uvjeren da bi taj susret bio koban po vas.“
„Ili možda i po tebe! čuvaj me se i budi proklet, huljo!“
Poslije ovih riječi žurno se udaljio. Kamo sreće da sam mu tada
uputio metak, spriječio bih mnogo zala. Pitanje je samo smijemo li
ubiti čovjeka kao životinju grabljivicu? Oružja više nije imao. Oduzeo
sam mu ga. Sve ostalo u torbi ostalo inu je netaknuto.

90
 III
NA TRAGU YUMA

Prije svega morali smo da osedlamo naše konje, a zatim

krenusmo, kako bi čim prije napustili mjesto na kojemu smo mogli
očekivati nepoželjan posjet. Nije bilo važno kojim ćemo pravcem
krenuti, pošto sam odlučio da ostanem u ovom kraju. Jahali smo u
laganom hodu. Uz put sam ih upitao:
„Ako moja crvena braća požure, kada će meci stići do svojih
ratnika?“
„Za tri dana“, odgovorio je stariji. Mladi je samo onda govorio kad
sam ga nešto upitao. Takav je običaj u Indijanaca, kod kojih stariji
uvijek imaju prednost ispred mladih. Kod različitih plemena postoje
posebni izrazi za starijeg ili mlađeg brata, stariju ili mladu sestru. Tako
riječ ,sin', izgovorena od strane oca, nema isto značenje ako ju je majka
izrekla. Tako, na primjer, kod Navaja „moj stariji brat“ glasi „šimai“, a
„moj mladi brat“ — Se tsela, „moj sin“, od oca izgovoren, Si yeh, „moj
sin“, ako je majka rekla; Se tse, „starija sestra“ glasi Se la, a „mlada
sestra“ — Etet.
„Da li se Jaki Bivol, vaš otac, nalazi sada kod svog plemena?“
raspitivao sam se.
„Da. Bit će veoma ponosan što će ga Old Shatterhand posjetiti.“
„Mi ćemo imati prilike da se pozdravimo, iako za sada ne mogu da
ga posjetim. Moram ga zamoliti da dođe k meni. Neka mu njegovi
hrabri sinovi ispričaju što ću im sada reći. Iz moje domovine su preko
velike vode stigli ovamo muškarci, žene i djeca koji se žele zaposliti na
hacijendi del Arroyo. Bijelac koji je upravo bio naš zarobljenik zove se
Melton. Naumio je da sa njima izvede pakleni plan, samo, na žalost, ja
taj plan još nisam dobro prozreo. Vjerojatno je ovamo pozvao
poglavicu Yuma da izvede prepad na hacijendu. Ja sam bio kod
hacijendera da ga na to upozorim. On me je ismijao. Ja sam učinio što

91
mi je dužnost i ne bih se dalje zalagao da nisu u pitanju moja bijela
braća i sestre sa djecom. Ja sam ne mogu ništa poduzeti. Zato preko
vas molim vašeg oca, tog hrabrog poglavicu Mimbrenjosa, da mi
pritekne u pomoć, pa se nadam da ini neće odbiti moju molbu.“
„On će smjesta dojuriti jer je s Old Shatterhandom popušio lulu
prijateljstva, a mogao bi biti prezren ako se ne odazove tvojoj molbi.
Nadalje, moj veliki bijeli brat veoma dobro zna šta se dogodilo. Velika
Usta, voda Yuma, napao nas je i htio ubiti. To mu nije uspjelo jer nas je
Old Shatterhand spasio. Yume će i unatoč tome morati da plate svojom
krvlju. Prijateljstvo i osveta će dovesti moga oca ovamo.“
„Vjeruješ li da će u roku od šest dana moći stići ovamo?“
„Da, tri dana onamo i tri dana ovamo. Koliko ratnika da povede?“
„Ne znam kakvim snagama raspolažu Yume, no za izvršenje
prepada na posjed kakav je hacijenda del Arroyo potrebno je barem
stotinu ljudi.
Prema tome, bit će potrebno isto toliko i vaših ratnika. Želim da se
snabdiju sušenim mesom, jer neće imati vremena za lov.“
„Na kojem će mjestu čekati Old Shatterhand ?“
„Još nikad nisam boravio u ovom kraju, stoga u ovom trenutku ne
mogu da odredim mjesto. Naići ćemo vjerojatno na takvo mjesto još
prije nego što se rastanemo. Osim toga, imao bih još jednu poruku. Moj
mladi brat zna da smo Winnetou, veliki poglavica Apača, i ja, postali
braća za čitav život. Mi smo se dogovorili da se za najkraće vrijeme
sastanemo na određenom mjestu. Međutim, ja se u zakazanom času
neću moći tamo pojaviti jer sam za sada vezan za hacijendu del
Arroyo. Zato bih zamolio tvoga oca da pošalje pouzdanog glasnika do
Winnetoua koji bi ga obavijestio zbog čega nisam došao.“
„Neka mi Old Shatterhand opiše tačno mjesto sastanka, kako
glasnik ne bi mimoišao poglavicu Apača. Neka moj mladi brat i naša
sestra, squaw, također slušaju gdje se to mjesto nalazi, kako bi sve to
mogli da prenesu ocu.“
„Njih dvoje? A ti ne? Zašto?“
Odugovlačio je neko vrijeme odgovor te sramežljivo reče:
„Moj mladi brat će sa sestrom otići do plemena, a ja ću ostati
ovdje.“

92
 „Zbog čega?“
„Da uđem u trag poglavici Yuma i da pratim njihovo kretanje kako
bi naše ratnike čim stignu mogao obavijestiti gdje se nalazi.“
„To ću sam učiniti!“
„Znam. Old Shatterhand je veliki ratnik, dok sam ja dječak koji još
ni imena nema. Zbog toga moram slušati Old Shatterhandova
naređenja. Ako mi naredi da odem, otići ću. No moje srce bi bilo veoma
žalosno jer bih rado želio biti na tragu Velikih Usta, pa da mu se
osvetim. Htio bih da steknem ime po kojemu bi me nazivali kada se
vratim u kolibe našeg plemena. Neka mi moj bijeli brat dozvoli da
ostanem ovdje! Ne gajim nikakve nade da će me zadržati kraj sebe jer
mu nisam potreban. Želio bih samo toliko da mi dozvoli da pratim
njegovu sjenku. Tada bih mogao da se brinem o njegovom konju kada
god bih mu bio na smetnji.“
Ovo je rekao bojažljivim glasom. Želja mu je doduše bila neobična,
no upravo zbog toga bio sam spreman da je prihvatim. Neki drugi
Indijanac bi čekao hoću li ga pozvati da ostane, dok je ovaj dječak bio
toliko hrabar da sam iznese svoju želju. Shvatio sam koliko mu je bilo
stalo do toga da mu se ona ispuni. Moj pristanak bi za njega značio
odlikovanje na kome bi mu svaki Mimbrenjos zavidio. Sviđao mi se.
Njegov otac i ja bili smo prijatelji, a to su dva razloga da mu ne dam
negativan odgovor. Osim toga, mogao mi je biti i od pomoći. Htio sam
da se prišuljam hacijendi kako bih saznao šta se ondje događa, pazeći
da me nitko ne otkrije. Konj mi je bio potreban kako bi se u datom
slučaju mogao brzo prebaciti s jednog mjesta na drugo, a inače bi mi
bio samo na smetnji. Morat ću danima nadzirati iz blizine hacijendu, a
u tom slučaju bi me konj mogao lako odati. Povedeni li dječaka, mogao
bi mi samo od koristi biti! Zbog toga sam mu pružio ruku: '
„Sviđaš mi se, a tvoj otac će se veseliti kada čuje da sam te zadržao.
Dakle, pristajem, trebat ćeš mi. Nema takvog čovjeka koji drugome ne
bi mogao pomoći. Winnetou i ja smo naša slavna djela izvršavali
većinom uz pomoć nepoznatih ljudi. O nama se priča, a o njima ne.
Neka se tvoja nada brzo ostvari kako bi što prije stekao ime! Izgleda
da imaš zato sve uvjete.“

93
 Možete i sami zamisliti koliko se radovao kada je čuo da sam
pristao. Nije rekao ni riječi. Njegov brat oduševljeno klikne „Uff!“ dok
je njegova sestra u znak radosti tiho sklopila ruke.
„Pitanje je samo da li će tvoj brat i tvoja sestra sretno stići do svoga
plemena ako i ti ne odeš sa njima?“ nastavio sam. „Veoma je važno da
im se putem ne desi nešto.“
Na to je mladi brat skromnim ali odlučnim glasom rekao:
„Nama se sada ne može ništa desiti i ne bojim se nikoga jer sada
posjedujem pušku. Osim toga, ja sam uvjeren da na putu do našeg
plemena nećemo naići na neprijatelja.“
Stigli smo ponovo do potoka, i to na ono mjesto gdje nas je
Mormon bio posavjetovao da logorujemo. Jahali smo dalje. Kako sam
morao da motrim više južni dio kraja, nisam smio da se previše
udaljim na sjever. Morao sam se što više udaljiti od hacijende kako bih
bio siguran da mi neće ući u trag, i zbog toga se još nisam mogao
rastati od njih. Produžili smo jašući sve do ponoći. Našli smo se u kraju
koji je za moje svrhe bio najprikladniji.
Mjesec je bio izronio i bilo je veoma vidno. Tlo je bilo kamenito te
nismo za sobom ostavljali tragove. Na sjevernom horizontu ocrtavala
se tamna linija. Približivši se, ustanovio sam da je to šuma. Nedaleko
od njezinog ruba stršila je krošnja ogromnog stabla i natkrilila ostala.
„Uff!“ rekao je stariji brat „Eto nas u poznatom kraju. To je šuma
„velikog hrasta života“. Sada moj mladi brat zna kako treba da produži
i ne može zalutati.“
„Dobro“, kimnuo sam. „Znači, mi ćemo se ovdje rastati. Ovaj „hrast
života“ neka bude mjesto ponovnog viđenja. Za šest dana ću opet biti
ovdje da dočekam vašeg oca i njegove ratnike.“
Dao sam potrebne upute mlađem bratu. Pazio sam da što tačnije
opišem mjesto na kojemu me Winnetou očekuje. Na kraju sam mu
predao Mormonove oružje. Neka ga odnese kao poklon svome ocu.
Obećao je da će sa svojom sestrom jahati bez odmora sve do slijedeće
večeri. Pokušat će da savlada put za dva umjesto za tri dana.
Braća su se snabdjela kod Opata sušenim mesom, koje su sada
podijelili.

94
 To mi je bilo drago jer sam dobio hrane za dva dana, za dvije
osobe, te nisam morao za to vrijeme ići u lov. Morao sam i sa time
računati da bi me svaki pucanj mogao odati. Kada je mladi brat sa
sestrom odjahao, privezali smo uz rub šume svoje konje i legli da
odspavamo do zore. Odmor nam je bio potreban, pogotovo što nismo
unaprijed znali hoćemo li sutra uveče imati prilike da spavamo. Ovdje
smo najvjerojatnije bili sigurni od svakog iznenađenja, te nije bilo
potrebno da netko od nas dvojice bude na straži. Slijedećeg jutra
čekala su nas dva zadatka. Prvo: morali smo naći Yume, a to je
najpogodnije danju. Drugo: htio sam se došuljati do hacijende kako
bih izvidio šta je sa iseljenicima i, po mogućnosti, da govorim sa
Herkulesom. Za to sam morao sačekati večer.

U vezi s prvim zadatkom riješio sam da odem do mjesta na kojem

je poglavica Yuma napao braću i sestru. Vjerojatno se vratio nadajući
se da ću pronaći tragove koji bi mi pokazali kuda je otišao.
Nismo se vraćali preko hacijende, već smo odabrali Put prema
jugozapadu, tako da se nismo morali bojati nikakvog susreta. Bilo je
podne kada smo stigli u dolinu. Što smo se više približavali
određenom mjestu, tim smo bili oprezniji. Tri konjske lešine još su
uvijek ležale. Čitavo jato strvinara kidalo je meso sa kostiju otimajući
jedni drugima i najmanji komad. Pušku sam otkočio i držao je
spremno u ruci. Ja sam ostao kod konja. Dječaka sam poslao gore do
onog grebena na kojemu je moj metak pogodio poglavičinog sina.
Kada se vratio, obavijestio me je da je les odvučen u stranu i prekriven
visokom gomilom kamenja. U stjenovitom tlu nije mogao opaziti
nikakve tragove.
Tragove nisam niti očekivao. Onamo gore nitko se ne bi mogao
probiti sa konjem, a kako je poglavica vjerojatno stigao na konju, bit
će da ga je ostavio u dolini te se uspentrao gore do lesa svoga sina, te
ponovo sišao dolje i na konju napustio dolinu. Ne znam da li je još
netko bio s njime, ali to će se ustanoviti. Počeo sam tragati, a dječak mi
je pomogao.
Na žalost, tlo je bilo tvrdo i nisam mogao očekivati izrazite tragove
bilo od pješaka ili konja. Doduše, uočio sam neke znakove na tlu, kao i
odronjene kamenčiće, no nisam bio siguran da li su svježi ili pak

95
potječu od jučer kada smo mi ovuda prolazili. Indijanac je napregnuto
gledao. Bio bi veoma ponosan da je primijetio i najmanji znak bilo
kakvog traga, no uzalud. Zbog toga je sav neraspoložen rekao:
„Jedno je sigurno, a to je, da su bili ovdje, a ipak se ništa ne vidi.
Moje oči danas kao da su slijepe. Neka Old Shatterhand ne misli da je
to uvijek tako!“
„Tješi se jer i Old Shatterhandove oči nisu u stanju da nešto
otkriju“, odgovorio sam. „Međutim, postoje dvije vrste očiju: jedne
fizičke, a druge duševne. Ako je čovjek na jednima slijep, tim više mora
one druge držati otvorene.“
„Oči moga duha su isto tako slijepe kao i oči moga tijela.“
„Bit će zato što si ih usmjerio krivim pravcem.“
„Neka mi tada Old Shatterhand kaže kuda da ih usmjerim.“
„Jasno, za poglavicom Yuma.“
„To su one i do sada činile a da ga nisu uspjele pronaći.“
„To je zato što si počeo danas. Počni sa jučerašnjim danom i uspjet
će ti. Kada su vaša dva napadača bježala ispred mene, ti si stajao gore
na stjenovitom istaku i mogao si bolje i dalje da vidiš od mene. Jahali
su duž doline. Mi smo pošli istim pravcem a da nismo pronašli trag, pa
ni njih same. U čemu je stvar?“
„Vjerojatno su brže-bolje napustili dolinu.“
„I ja tako mislim. Strane stijena su veoma strme. Može li se jahač
popeti na njih?“
„Ne može! Znači da su morali skrenuti u bočni tjesnac.“
„Da. Vidim da se moj brat umije dobro služiti očima duha. Jedno je
jasno: da bjegunci nisu nasumce pošli bočnom usjeklinom.“
„Nisu, jer su ondje svakako bili njihovi ljudi.“
„Tačno! Može li moj brat navesti još neki razlog zašto je to tako?“
„Ne“, odgovorio je nakon uzaludnog razmišljanja.
„Objasnit ću mu. Pretpostavljam da će Yume napasti hacijendu i
da se već sada nalaze u njezinoj okolini i da čekaju na pogodan
momenat. Oni se neće javno pokazivati, već skrivati. Ova dolina je dio
puta koji vodi od Uresa do hacijende. Tu je u svakom trenutku mogao
netko da naiđe. Zbog toga se Yume nisu smjeli u njoj zadržati. To je taj

96
razlog na koji sam mislio. Poglavica i njegov bijeli pratilac su se jučer
zato i zadržali u ovoj dolini da bi uhodili i pukim slučajem su na vas
naišli. Gdje god imade uhoda, ima i ratnika kojima pripadaju, i to u
samoj blizini. Ako sam rekao ,blizina', nisam mislio na kratku
udaljenost. Da su se Yume na dohvat ruke ulogorili, sigurno bi ih
poglavica brzo doveo da nas uhvate, a ako ne to, da nas barem gone.
Dakle, pretpostavimo: Yume se nalaze u jednoj od bočnih dolina, no
na takvoj udaljenosti da im je potrebno barem čitav sat da stignu
ovamo na konjima. Može li mi moj mladi brat reći svojstva te doline?“
„Mora da je obrasla, da ima stabla iza kojih se čovjek može sakriti,
a i trave za konje.“
„Tako je. Sjeća li se moj brat da smo jučer prošli kraj triju bočnih
dolina. Koliko je udaljena odavde prva?“
„Vrijeme za koje bijelci kažu pola sata.“
„A druga?“
„Druga četvrt sata dalje, a treća je veoma, veoma daleko odavde.“
„Da, toliko je udaljena da uopće ne dolazi u obzir. Neka se moj brat
sjeti prvih dviju! Kako su izgledale? Jesu li ostavljale utisak kao da su
početak dolina, čija je dužina medu brdima barem pola sata?“
„Nisu“, odgovorio je ne razmišljajući mnogo. Znači da je imao
dobro pamćenje za predjele. „Prva dolina je uzana i kratka, dok je ulaz
u drugu veoma širok.“
„Tada su Yume vjerojatno u drugoj, tim više ako je i obrasla. O
tome ćemo se sada osvjedočiti.“
Rekavši to, uzjahao sam. Dječak je to isto učinio i praveći se
pomalo važan, kao svaki mladić, reče:
„Moramo biti oprezni jer se iza stabala lako mogu skrivati Yume.
„Želio bih da je tako“, nasmijao sam se. „Veoma bih se radovao da
nisu na nekom drugom mjestu.“
„Tada bi nas primijetili!“
„Vodit ćemo računa o tome da nas ne primijete.“
Moj način izlaganja je bodrio dječaka te je nastavio:
„Podsjetio bih Olda Shatterhanda da treba da tragamo za stablima!
U ravnici ih čovjek može još iz daljine otkriti. Međutim, mi smo na putu

97
da zađemo u dolinu koja vjerojatno ima mnogo zavoja. Ja zamišljam
ovako: čim je ugledamo, već smo i pred njom. Ako se neprijatelj u njoj
skriva, može se desiti da ne bismo imali dovoljno vremena da se
vratimo.“
„Moj mali brat zbori kao stari iskusan tragač puteva. Možda bi bio
toliko ljubazan da sebi predoči na koji način može zavoj doline
opreznom čovjeku pružiti zaštitu, ako mu s one strane prijeti
opasnost. Zavoj iza kojeg se neprijatelj skriva smeta mu da me vidi.
Uostalom, evo jedne usporedbe: ako čovjek želi otkriti vatru, dovoljno
je da motri na njen svijetli sjaj i ne mora otići do nje, da turi ruku u nju
i opeče se kako bi se osvjedočio da postoji. Stoga mi ne ćemo otići do
druge doline u kojoj se vjerojatno nalazi neprijatelj.“
Naš razgovor je bio gotov. Primijetio sam po njegovim očima da je
shvatio o čemu se radi. Produžili smo na konjima dalje i pazili da nam
konji uvijek stanu na čvrsto tlo kako ne bi za sobom ostavljali tragove.
Naš poduhvat nije bio bezopasan, jer su svakog momenta mogli da
iskrenu Yume ili kakva četa Indijanaca. Srećom nismo nikoga sreli.
Nakon pola sata stigli smo do ulaza u prvu bočnu dolinu koja je kao i
druga vodila ulijevo. Skrenuo sam u nju. Indijanac se u početku
nećkao, ali ipak je pošao za mnom a da nije ništa rekao. Vjerojatno me
nije shvatio, a šutio je da ga ne bih ukorio. Svakako se pitao zašto
ulazimo u prvu ako se Yume nalaze u drugoj. Za kratko vrijeme će mu
same činjenice dati odgovor.
Usjeklina je bila tačno onakva kako smo i naslućivali: uzana i
ravna. Strmo se dizala uvis. Nakon nekih desetak minuta stigli smo do
njezinog kraja. Sada smo se našli gore na visoravni. Tu smo imali
veoma dobar pregled. Prema jugu, zapadu i sjeveru pružale su se
ravnice. Prema istoku su ležala brda. Visoravan je bila potpuno gola,
osim jednog mjesta koje je ležalo prema sjeverozapadu. Tamna pruga
mi je nagovještavala šumu. Pokazao sam rukom u tom pravcu.
„Šta bi moglo biti tamo iza one tamne pruge?“
„Suma.“
„Ne, jer sama ta crta je šuma. Ona čini rub gornje ivice druge doline
koju mi tražimo. Sada će moj mladi brat shvatiti zašto sam dojahao
ovamo. Tamo bi nam prijetila opasnost. Međutim, ovdje smo otkrili
šumu iza koje se skrivaju, a koja nas zaklanja. Ako se Yume stvarno

98
ondje nalaze, oni će očekivati da budu uznemireni jedino sa one strane
na kojoj se nalazi ulaz iz glavne doline, i vjerojatno su tamo postavili i
straže. Ako želimo da ih uhodimo, možemo mirne duše odjahati do
same šume ne plazeći se da će nas ugledati. Moj mladi brat će sada
svakako uvidjeti da se vatra može otkriti a da se ruka na njoj ne
opeče.“
„Neka se Old Shatterhand ne ljuti na mene“, molio me je. „Ja sam
još dječak. — Hoćemo li odjahati onamo?“
„Da. Moram znati na čemu sam. Hoće li moj mladi brat ostati ovdje
i sačekati me?“
„Jahat ću s vama pa makar se ondje nalazilo i čitavo pleme Yuma“,
odgovorio je blistavih očiju. „Ne, ako mi Old Shatterhand zapovjedi da
ostanem, ostat ću.“
„Možeš me pratiti, samo se nadam da nećeš učiniti nikakvu grešku.
Znaš i sam koliko je opasno prišuljati se po danu do neprijateljskog
logora.“ Potjerao sam konja. Ukoliko brže ravnicu prijeđemo, utoliko
ćemo manje biti izloženi eventualnom iznenađenju. Kod šume smo
sišli sa konja i privezali ih. Najprije smo morali da istražimo rub šume.
Nismo naišli na ništa sumnjivo, pa smo naše konje smjestili u guštik
gdje ih ni najoštrije oko ne bi uspjelo otkriti. „Šta bi želio moj brat: da
čuva konje ili da pođe sa mnom?“ upitao sam. „Poći ću i ja.“
„Možda bi više volio da samostalno djeluje? Ako se odvojimo, bit
će potrebno upola manje vremena da obavimo posao.“
„Ako Old Shatterhand ima povjerenja u mene, neka mi samo kaže
šta imam da radim.“
„Dođi! Najprije moramo istražiti rub doline.“ Zašli smo dublje u
šumu i ubrzo stigli do željenog mjesta, jer se tu tlo počelo spuštati koso
u dolinu. Sišli smo dolje i vidjeli da je tlo doline obraslo travom koju je
natapao mali potok. Strme strane bile su obrasle gustom šumom.
„A. sada ćemo se rastati“, rekao sam. „Ja ću poći četvrt sata daleko
prema izlazu, a ti četvrt sata daleko prema uzvisini. Iza toga ćemo se
ponovo vratiti na ovo mjesto i reći jedan drugomu što smo uočili. Ako
ne nađemo ništa, nastavit ćemo traganje sve dotle dok ne nađemo
Yume, pa makar morali čitavu dolinu pretražiti. Samo pazi da ne
prouzrokuješ kakav šum ili da pucaš!“

99
 Ovo sam mu rekao zbog toga što od njega ipak nisam očekivao da
će se moći savladati i biti razborit, kako ne bi odmah izvršio
namjeravanu osvetu ako slučajno ugleda Velika Usta.
Krenuli smo svaki na svoju stranu. Ja sam se vratio a da ništa
naročito nisam uočio. U sredini same doline opazio sam doduše
izgaženu crtu u travi, koju sam smatrao tragom, ali to je moglo da
potječe od kakve divljači, a ne od čovjeka. Opreza radi nisam se
prišuljao da ga osmotrim.
Dječak još nije bio stigao na zakazano mjesto. No ubrzo je i on
došao i saopćio:
„Nisam nikoga vidio, jedino se kroz dolinu provlači nekakav trag.“
„I ja sam ga vidio.“
„Osim toga, njuh mi je otkrio više nego oko: osjetio sam vatru. Bit
će da gori poviše onog mjesta odakle sam se morao vratiti.“
„Dođi da se uvjerimo!“
Zavukli smo se u šumu i provlačili medu stablima. Motrili smo.
Mladi Mimbrenjos zastade kod mjesta odakle se morao vratiti.
Duboko je udahnuo i upitno pogledao u mene. Kimnuo sam mu i počeo
se dalje šuljati. Da, osjetio se miris dima. Što smo dalje išli, to je oštriji
bivao. Nakon nekoliko koraka zaustavio me je dječak i došapnuo mi:
„Da nisu možda bijelci?“
„Ne vjerujem.“
„Ali osjeća se miris pasulja!“
„Njega i Indijanci jedu. Dođi , idemo dalje!“

Uskoro sam i ja osjetio miris pasulja. Ove mahunjače su

najomiljenije jelo Meksikanaca, čak ga i Indijanci Meksika rado jedu.
No, bilo mi je čudno što su ovu vrstu jela kuhali ovdje u toj divljoj šumi.
Zar su Indijanci ponijeli kao zalihu pasulj za ovaj ratni pohod? Tu su
potrebni kotlovi, lonci, plitice, što je značilo da u tom pljačkaškom
pohodu ne učestvuju samo Indijanci.
Stigli smo tako blizu da nam je dim sve jače golicao nozdrve.
Odjednom smo ugledali ljude, i to daleko više nego što sam očekivao.
Mislio sam da ću naići na četu Indijanaca koji se bezbrižno i slobodno

100
odmaraju u šumi, dok sam ovdje naišao na pravi, dobro organizirani
logor sa šatorima i svim ostalim ugodnostima koje Crvenokožac ne
može sebi dozvoliti dokle god se ne osjeća sigurnim.
Nabrojali smo oko dvadeset wigwama, sve od grubog čvrstog
platna sa po kojom zakrpom. U sredini stajao je šator poglavice,
označen sa tri orlovska pera. Pred njim su bili zabijeni kolci, na kojima
su visili tucani kotlovi, a ispod kojih je gorjela vatra. U njima su kuhali
pasulj. Po strani je bio smješten oniži šator koji je vjerojatno služio kao
spremište. Crvenokošci su ležali dijelom u svojim wigwamima, a
dijelom izvan njih, ili su sjedili okupljeni u grupe. Nekoliko je njih bilo
zaduženo da paze na kotlove i miješaju pasulj, kako ne bi zagorio.
„Da“, šapnuo mi je dječak, „tu su, u drugoj bočnoj dolini, tačno
onako kao što je Old Shatterhand naslutio. Hoću li ih izbrojati“?
„Ne, neće biti moguće jer se mnogi nalaze još u šatorima. Možeš
prebrojati konje! Oni se nalaze vjerojatno poviše jer ih dolje nismo
vidjeli.“
Pustio sam ga da ode sam. Znao sam koliko želi da dokaže kako
umije da bude samostalan pa da time stekne povjerenje koje samo
iskusnom ratniku pripada. Vrativši se, počeo je otvarati i zatvarati
šake, dajući mi time na znanje koliki je broj životinja.
„Vidio sam dva puta pet puta deset konja i još tri.“ Gotovo nijedan
neškolovani Indijanac ne može da broji do sto. Najveća brojka je kod
većine Indijanaca deset, kod nekih čak i pet, i zbog toga je ovaj način
izražavanja i kod Mimbrenjo dječaka. Izbrojao je sto tri životinja Kako
se medu njima svakako nalazi izvjestan broj tovarnih konja, zaključio
sam da ih je vjerojatno oko devedeset. Žena nije bilo. Tu su bili samo
ratnici, a po svemu sudeći, svi naoružani puškama.
I unatoč tako velikom broju u logoru je vladao mir. Nisu zaboravili
na oprez, iako su se osjećali sigurnim. Upravo je sada jedan od ljudi,
zaposlen kod kotlova, pošao u poglavičin šator. Vjerojatno je javio da
je jelo gotovo, jer je nakon izlaska zapljeskao nekoliko puta rukama i
viknuo poluglasno:
„Miusyame, ma — dodite, jelo je gotovo!“ Indijanci koji su se
nalazili u šatorima izjurili su napolje noseći u rukama plitice, dok su
ostali dotrčali kako bi uzeli svoje. Svi su pošli k vatrama da im se
napune posude. Samo dvojica to nisu učinila. Bilo im je ispod časti da
101
učestvuju u objedu s ostalima. To su bili Velika Usta i jedan bijelac. Bili
su izišli iz poglavičinog šatora i stajali pred njim da promatraju taj
prizor. Nisam mogao da vidim tko je onaj bijelac, jer mi je bio okrenut
leđima. No kasnije, kada se okrenuo, prepoznao sam u njemu —
mladog Wellera, našeg bivšeg čuvara kabina.
A gdje se nalazi njegov otac? Svakako ne u logoru, inače bih ga
vidio.
U roku od tri minuta svi su završili objed i ponovo se predali
ljenčarenju. Još smo neko vrijeme promatrali logor, ali nismo ništa
uočili što bi nam ukazivalo da se još danas nešto sprema. Kasnije je
poglavica ponovo izišao iz šatora sa bijelcem. Na Wellerov znak bio je
dopremljen konj.
Vjerojatno je naumio da ode.
„Brzo!“ došanuo sam Mimbrenjosu. „Moramo otići. Vjerojatno do
hacijende.“
Vratili smo se istim putem kojim smo i došli. Međutim, prije no što
smo stigli do gornjeg ruba, vidjeli smo Wellera kako jaše niz dolinu.
Bio je sam. Morali smo se požuriti gore da stignemo do konja. Izvukli
smo ih iz zaklona, uzjahali i pojahali natrag prema prvoj bočnoj dolini
gdje smo se, na izlazu — iza jedne stijene — sakrili i čekali. Ako je
Weller pošao niz glavnu dolinu, morat će proći kraj nas. A ako ne dođe,
znači da je pošao suprotnim pravcem i da mu je najvjerojatniji cilj
hacijenda.
Nije došao, iako smo čitavih četvrt sata čekali, te sam odlučio da i
ja pođem istim pravcem i da ga slijedim. Kroz glavu mi se vrzmalo
svašta.
Prije svega, pitao sam se hoće li se javno pokazati na hacijendi ili
potajice. Potajni posjet mi se činio vjerojatnijim, jer je svakako igrao
ulogu glasnika između poglavice i Mormona. Ako je moja
pretpostavka tačna, tada se mora na nekom skrovitom mjestu sastati
sa Meltonom. Da sam to mjesto znao, bio bih u mogućnosti da ih
prisluškujem i saznam čitav plan. Pitao sam se da li bi bilo moguće
pronaći ga. Da, samo sam morao biti brz. Napustili smo prvu bočnu
dolinu i brzo pojahali za njim. Prešli smo ulaz druge i jurili dalje. Bio
sara uvjeren da je mladi Weller ispred nas, ali sam se ipak morao

102
uvjeriti da li je to tačno. Morao sam biti veoma oprezan, pogotovo što
sam ga htio vidjeti a da me Pri tome on ne primijeti.
Sva sreća što je zemlja bila bez kamenitog tla i smanjivala topot
naših konja. Tu sam jasno prepoznao trag jahača. Vidio sam da je jahao
polako i morali bismo ga ubrzo sustići. I tačno! Još prije no što smo
stigli do treće bočne doline, naišli smo na zavoj i provirili iza njegovog
ugla. I eto, jahao je na nekih tri stotine koraka pred nama. Više nije bilo
dvojbe da je krenuo za hacijendu. Do sada je moj Mimbrenjos bio
veoma šutljiv, ali odjednom postade nestrpljiv pa me upita:
„Zašto pratimo tog bljedolikog? Smijeni li to saznati od Olda
Shatterhanda?“
„Pratim ga jer je on glasnik Velikih Usta.“
„Za koga?“
„Naslućujem da je za Meltona, koji je jučer bio naš zarobljenik.
Vjerojatno će se potajice sastati da se dogovore u vezi s prepadom
koji želim osujetiti. Možda ću saznati što namjeravaju.“
„Old Shatterhandu nije poznato mjesto gdje će se održati
dogovor.“
„Nadam se da ću to doznati.“
„Tada moramo u stopu da pratimo tog bljedolikog i ne smijemo ga
izgubiti iz vida. No šta će biti ako se slučajno okrene i vidi nas?“
„Poći ću za njim tek kad padne mrak, kako me ne bi opazio. Zaobići
ćemo ga i prestići.“
„Opazit će naše tragove.“
„Mislit će da potječu od pastira sa hacijende. Možda će tek u
sumrak naići na naše tragove i neće ih moći prepoznati. Vjerojatno će
odjahati do jezera u koji se ulijeva Arroyo. Budemo li ga ondje sačekali,
bit će naš. I samo bi nam vrijeme odgovaralo, jer će biti mrak kada
onamo stignemo.“
„A kojim ćemo putem zaobići?“
„Za sada još ne znam, jer ne poznam ovaj kraj. Ujahat ćemo u treću
bočnu dolinu pa ćemo vidjeti kuda nas ona vodi.“
„Ja znam kuda vodi, i to veoma dobro, jer je ta dolina dio puta
kojim sam sa svojim mladim bratom i ;j sestrom imao da produžim. Mi

103
smo sa njega skrenuli samo zbog toga što smo vjerovali da ćemo na
hacijendi moći promijeniti konje.“
„A kuda ćemo doći ako produžimo ovom dolinom?“
„Na prostranu ravnicu sa po kojom malom uzvisicom.“
„Prostrana ravnica? Znači, nema prepreka za brzo jahanje?“
„Nema. Ako pođemo pravo, stići ćemo do šume hrasta života, gdje
je ugovoren sastanak sa našim ratnicima. Ako netko želi da pođe do
hacijende, mora skrenuti udesno. Ne bih mogao reći kakav je put, jer
još nikada nisam išao onuda.“
„Nije ni potrebno, jer mi je dovoljno i to koliko si mi rekao. Sada
znam da ćemo do malog jezera stići u pravo vrijeme. Krenimo i
požurimo se!“
Za vrijeme tog razgovora Weller je nestao ispred naših očiju. Mogli
smo mirno produžiti. Malo smo usporili da mu se suviše ne približimo.
Kada smo zašli u treću bočnu dolinu, ponovo potjerasmo konje.
Stigavši gore na ravnicu, pojurili smo u galopu i samo smo katkada
dali konjima malo predaha. Usporili smo tek onda kada nam je
prijetila opasnost da ovako jureći prerano stignemo do jezera. Ondje
se nismo smjeli ni u kom slučaju za vidjela pojaviti.
U času kada je sunce nestalo na zapadnom horizontu, pred nama
se na istočnom horizontu pojavi šuma.
„Bit će da su to ona drveća koja stoje uz rub doline Arroyo“, rekao
mi je Mimbrenjos.
Bio sam istog mišljenja. Uputili smo se prema šumi. Kada smo
stigli do nje, bio je već mrak. Sjahali smo i pošli dalje pješice, vodeći
naše konje. Drveće nije bilo gusto. Lako smo se probijali, dok nakon
kratkog vremena nismo stigli do mjesta gdje se tlo počelo spuštati i
lijevo od nas ugledasmo jezero. Weller će se svakako pojaviti sa desne
strane. Najprije smo morali sakriti naše životinje kako ih nitko ne bi
primijetio, ali ipak vodeći računa i o tome da imaju dovoljno trave i
vode kako bi utolile glad i žeđ. Brzo smo pronašli takvo mjesto.
Indijanac mi sada nije bio potreban i ostavio sam ga da čuva konje.
Predao sam mu i moje puške koje bi mi i onako samo smetale. Naredio
sam dječaku da se ni u kom slučaju ne udalji. Pošao sam na drugu
stranu jezera gdje je Weller trebao da prođe. Zavukavši se pod grmlje,

104
legao sam u travu i čekao na njegov dolazak. Prema mom proračunu
morao je brzo stići.

Mjesto na kojem sam ja ležao, kao i ono na kojemu je Mimbrenjos

ostao sa konjima, nasumce smo odabrali. Kasnije se pokazalo da smo
dobro postupili, jer nam nije prijetila opasnost da nas uznemire
pastiri koji su čuvali goveda i konje hacijendera. Svuda okolo mene
vladala je duboka tišina. Kadšto se samo čulo lagano šuštanje lišća u
krošnjama, tako da sam mogao lako otkriti šum koji ne pripada
noćnom životu šume. čekao sam otprilike pola sata. Odjednom sam
začuo korake koji su mi se približavali sa lijeve strane. Bio je to pravac
odakle je morao naići nekadašnji čuvar kabina. Pojavio se na putu kraj
jezera i morao je mimo mene proći. Nije to bio nikakav utabani put,
kao što znaju biti puteljci u prometnijim područjima, već samo travom
obrasli pojas jezera. Po danu se vjerojatno moglo vidjeti da su ovuda
obično prolazili ljudi, a po noći je izgledalo kao da se spaja obala jezera
sa rubom doline. Iako je tlo bilo veoma mekano, moje je izvježbano
uho, još dok je bio dosta udaljen od mjesta gdje sam se nalazio, čulo
Wellerove korake. Mora da je negdje sakrio konja jer je pješice
dolazio. Išao je polako i katkada zastajao kako bi oslušnuo. To mi je
omogućavalo da ga neopaženo slijedim. Pognut, šuljao sam se za njim,
zastajao kada mu nisam čuo korake, produžavao kada je i on nastavio,
sve dok jezero nije ostalo za nama i mi stigli do potoka koji se ulijevao
u njega.
Nekih pedeset koraka sjeverno od ušća stršila je pored same vode
chopojoha, koja je bila šuplja, a u blizini ni jednog grmića. Šta jala je na
čistini i široko bacala svoje grane. Šta o sam iza zadnjeg grma, jer više
nisam čuo Wellerove korake. Bit će da se zaustavio pod johom. Još sam
neko vrijeme napeto osluškivao, no njegovi koraci se nisu ponovo čuli.
Pretpostavljao sam da je pod samim stablom imao zakazan sastanak s
onim sa kojim je trebalo da razgovara. To mi baš nije bilo po volji jer
ja nisam mogao prijeći čistinu a da ne budem otkriven. Dok je pod
drvećem i grmljem vladao gusti mrak, ondje je bilo toliko vidno —
iako još mjesec nije bio izronio — da bi me morali opaziti, pogotovo
što sam na sebi imao još uvijek staro svijetlo odijelo. Ono novo ostalo
je u zavežljaju iza sedla. No i unatoč tome ipak sam odlučio da

105
pokušam. Obale potoka bile su visoke te mi je voda mogla da posluži
kao put do johe. Da sam na sebi imao ono novo skupo odijelo, ne bih
se lako odlučio da ga sasvim namočim vodom.
Ispraznio sam džepove, odložio pojas sa svim što je u njemu bilo,
sakrio sve te predmete u grmlje i oprezno ušao u vodu. Ovdje, u blizini
ušća, jezero je bilo duboko i sezalo mi do pazuha. Morao sam samo
malo zaroniti kako bi mi usta ostala izvan vode. Obala je od vodene
površine bila viša od jednog aršina. Mogao sam samo tada biti zapažen
ako netko bude oštro motrio na potok.

Korak za korakom, oprezno sam se pomicao naprijed da ne

pravim valove. Što sam dalje napredovao, to sam oprezniji bio i sve
više glavu zavlačio u vodu. Katkada bih zastao da oslušnem. Da, čuo
sam glasove. Dvojica su prigušenim glasom razgovarali. Nakon
izvjesnog vremena stigao sam nezapažen do stabla. Sada sam se
mogao osjećati sigurnim da neću biti otkriven jer me je zaklanjala
sjena krošnje.
Ispružio sam ruke da se uhvatim za rub visoke obale. Čvrsto sam
se uhvatio i polako se počeo uspinjati dok mi oči nisu bile u visini
obale. Kraj debla sam ugledao dva muškarca. Sjedili su na neka tri
metra od mene. Čuo sam i što su razgovarali. Bio je to nekadanji čuvar
kabina s ocem, ali ne sa Meltonom. Čuo sam kako stari Weller govori
svome sinu:
„Hacijendero neće nikako da prihvati moj prijedlog.“
„Vjerojatno si mu premalo ponudio?“ rekao je sin.
„Nisam mu još ništa ponudio, jer je rekao da nema nikakvog
razloga da proda posjed. Da su tu bili Indijanci, sasvim bi drukčije
razgovarao. Da je i pokazivao volju za prodajom, ponudio bih mu
toliko malo da bi odustao.
Ne vidim zašto da mu sada ponudim možda tri četvrtine
vrijednosti ako bi čitavu tu tričariju mogao kasnije da dobijem za
četvrtinu.“
„Ne vjerujem da ćeš tako jeftino moći proći“
„Sigurno hoću. Hacijenda će se tada nalaziti u takvom stanju da će
biti potreban čitav kapital da se obnovi, a hacijendero ga više neće

106
posjedovati. Ako tada ne bude želio da padne na prosjački štap, morat
će da je proda.“
„A šta ako mu netko pozajmi novac?“
„Tome se ne nadaj. Meksički financijer nije toliko lud da zatuče
svoj novac u nesiguran posao. Za tako što on je odviše poslovan. S
nama je drugačije. Moramo računati s time da ćemo morati veoma
brzo napustiti Sjedinjene Države. Utah je za nas izgubljen, a naš lijepi
veliki grad kraj Slanog jezera bit će u najskorije vrijeme u rukama
nevjernika. Mnogoženstvo se protivi takozvanoj kršćanskoj etici i
zakonima Unije, čiji stanovnici sebe smatraju najmoralnijim.
Međutim, mi nećemo odustati. Organizirat ćemo iseljenje, i to tako
veličanstveno kakvo se u povijesti još nikada nije dogodilo, šta je bila
seoba djece Izraela iz Egipta prema ogromnoj seobi kada budu —
„sveci posljednjeg dana“ sa ženama i djecom i svim što imaju —
napuštali Države? Nastalo je samo pitanje: kuda? Na sjever, u Kanadu?
Ne, Kanada je Engleska. A pobožna, no ipak toliko grešna Engleska,
ipak ne trpi mnogoženstvo! Da li prema istoku ili zapadu, dakle preko
mora? Također ne. Znači, prema jugu! Ondje leži Meksiko sa svojim
prostranim još nenaseljenim područjima i tu postoje mogućnosti
širenja na jug. U meksičkim zakonima se ne spominje mnogoženstvo.
To nije zabranjeno, znači da je dozvoljeno. Bude li u Meksiku jednom,
zavladala snažna ruka, proširit će se prema jugu i pretvoriti se u veliku
srednjoameričku silu koja neće dozvoliti da joj Sjedinjene Države
propisuju zakone. To je mjesto za nas. Tu će biti postojbina naših
potomaka koji će se razmnožavati kao pijesak u moru. Morat ćemo se
blagovremeno ovdje naseliti, i zato je potrebno da ispružimo pipke
kako bismo vidjeli na što ovdje možemo računati. Ova nam je
hacijenda potrebna jer je bogata i leži na samom našem putu. Moramo
doći do nje, a kako vlasnik neće da pristane na prodaju, onda ćemo ga
na to prisiliti. Ovo je naš prvi korak preko granice. Ako nam uspije,
ubrzo će za nama poći i druga brojna braća.“
Ovaj čovjek je svom sinu održao čitavo predavanje o planovima i
izgledima Mormona. Oba Wellera su htjela prisiliti hacijendera da
proda imanje.
Samo čijom pomoći? Čini mi se uz pomoć Indijanaca. Prema
izlaganju starog Wellera Indijanci će vjerojatno opustošiti hacijendu.

107
Žele da upropaste hacijendera. Tu se radilo vjerojatno o prepadu i
uništavanju ovog lijepog posjeda. Nisam imao vremena da na to više
mislim jer sam začuo Wellera kako nastavlja:
„Početak je već tu, a nastavak slijedi. Sve je tako lijepo bilo
proračunato i sjajno bi teklo, samo da se nije umiješao onaj prokleti
Zapadnjak. On je u stanju da nam upropasti naš lijepi plan. Tko bi
pomislio da će Old Shatterhand ...“
„Zar je on stvarno Old Shatterhand?“ prekinuo ga je sin. „To bi se
najprije moralo dokazati. Lako je moguće da se varamo.“
„O zabludi ne može biti govora. Sinoć je i sam priznao da je Old
Shatterhand. Zamisli samo, između njega i Meltona došlo je do
obračuna!“
„Sto mu gromova! Kako je Melton mogao to dozvoliti? Morao je i
sam biti svjestan da neće uspjeti, pogotovo ako je taj Zapadnjak
stvarno Old Shatterhand. Zašto je bio toliko neoprezan?“
„Nije bio neoprezan. Da sam bio na njegovom mjestu, mislim da
bih isto tako postupio. Zapadnjak ga je sasvim prozreo. Ono sa konjem
bila je varka kako bi otišao za Ures. Što se iza toga dogodilo, znaš i sam.
Oslobodio je tri Mimbrenjosa, kada smo ih bili napali, a pri tome ubio
sina Velikih Usta. Iza toga je odjahao na hacijendu da upozori vlasnika.
Pričao mu je o prepadu Yuma i Meltona prikazao kao varalicu.“
„To je za nas veoma opasno. Nastavi, nastavi!“
„Srećom, hacijendero se tome samo smijao. Znaš i sam: kad god je
Melton naumio da stekne nečije Povjerenje, to mu je uvijek uspijevalo.
A ovaj koliko dobri toliko i glupi don Timoteo Pruchillo ima toliko
povjerenja u njega da ga u tome nitko ne bi mogao pokolebati. On je
jednostavno preporučio bljedolikom da napusti hacijendu. Ovaj je
upravo htio odjašiti kada je Melton stigao. Melton ga je zadržao svratio
brzo do hacijendera od kojega je od riječi do riječi saznao sve što mu
je bijelac govorio. Znači, sada je trebalo stupiti u akciju. Ovaj momak
je morao nestati. Melton ga je otpratio jedan dio puta i oprostio se od
njega, ali ga je potajice pretekao kako bi se na vrijeme sakrio u grmlju
i ustrijelio ga.
No, kad je stigao do određenog mjesta, Old Shatterhand je već bio
tamo.“

108
 „Nevjerojatno!“
„Da, tamo je došlo do borbe i Old Shatterhand je iščašio Meltonu
obje ruke. Sada je onesposobljen tako da duže vremena neće moći
rukovati oružjem.“
„Strašno! Ovako se šta još nikada nije čulo! A inače, da li se
Meltonu još šta dogodilo?“
„Nije. Bljedoliki ga je pustio, opomenuvši ga. Iz te njegove
opomene se vidi da je doduše za sada napustio kraj, ali sigurno
namjerava da se ponovo vrati.“
„Kuda namjerava?“
„Svakako do Mimbrenjosa. Vjerojatno će zatražiti pomoć protiv
naših Yuma.“
„Neka ga đavo nosi! Ako u tome uspije, propao je naš poduhvat.“
„Još nije. Zar da čekamo dok ne dovede pomoć? Iako on sebe
smatra veoma pametnim čovjekom, mogu reći da je i te kako glupo
postupio što pred nama nije zatajio da zna šta namjeravamo. Ja bih, da
sam na njegovom mjestu, bio ubio Meltona. Na to je imao puno pravo.
Melton, iako neće moći da učestvuje u borbi zbog uzetih ruku, moći će
ipak da preuzme vodstvo.“
„Do borbe vjerojatno neće doći. Dobrodušnim iseljenicima, koji su
tako lijepo upali u našu klopku, neće uopće pasti na um da se brane,
pogotovo ako vide da se ne radi o njihovim životima. U slučaju da se
neki pastir usprotivi, začas ćemo ih se riješiti. Ipak moramo požuriti!“
„To je ono na što sam mislio, a vjerujem da će se i Melton složiti.
Nećemo čekati koliko smo namjeravali, već ćemo čim prije krenuti.
Poslije prepada može bljedoliki da stigne sa svojim Mimbrenjosima.
On nam ne može ništa i samo će se ruglu izložiti.“
„Tako je. Potrebno je da odredimo vrijeme i sat. Ima li što
detaljnije da prenesem poglavici?“
„Nema, bez njega i onako ne možemo ništa ugovoriti. Sam ću
stupiti u vezu s njime i dogovoriti se za vrijeme. Reci mu da ću sutra
stići u logor! Pred sam sumrak bit ću tamo.“
„Hoćeš li moći napustiti hacijendu a da to ne bude upadljivo?“

109
 „Zašto ne bih mogao? Poći ću u lov. Mogao bih naći i neki drugi
izgovor.“
„A šta će biti ako se do mraka ne vratiš?“
„Slijedećeg jutra ću im reći da sam zalutao i bio prisiljen prenoćiti
u šumi. Više bi im moglo pasti u oči moje odsustvo u ovom trenutku.
Moram se brzo vratiti. Imaš li još što da mi saopćiš?“
„Nemam.“
„Ni ja tebi. Znači da smo gotovi. Laku noć, mladiću!“
„Laku noć, oče! Želim da Meltonu ruke brzo ozdrave.“
Razišli su se. Otac uzvodno prema hacijendi, a sin nizvodno prema
mjestu gdje je ostavio svoga konja* da se zatim vrati u logor Yuma.
Izašao sam iz vode. Pokupio sam svoje stvari i pošao također nizvodno
kako bih stigao čim prije do malog Indijanca i saopćio mu da sam bio
dobre sreće, ali da se zbog nečega moram vratiti na hacijendu.
Dakle, stvarno se radilo o prepadu Indijanaca, samo što je bio
predviđen za nešto kasnije. Međutim, zbog mene su odlučili da požure.
Morao sam upozoriti svoje zemljake, iako sam malo prije čuo da im ne
prijeti neposredna opasnost.
Ipak mi nije sve jasno bilo. Zašto baš njima da ne bude život u
opasnosti, kako je rekao stariji Weller? Zašto bi samo pastiri bili
ugroženi, ukoliko budu davali otpor? Tu je bilo nešto nejasno, ali
nikako nisam uspio da dokučim šta bi to moglo biti;

110
 IV
ĐAVOLJA MAJSTORIJA

Obavijestivši svoga prijatelja, krenuh ponovo uzvodno. Pazio sam

da ne prouzrokujem ni najmanji šum kako na sebe ne bih svratio
pažnju pastira. Budući da nije bilo kasno, vjerojatno je kapija bila
otključana. Nadao sam se da ću bez velikih poteškoća pronaći
Herkulesa. Nisam bio sklon da se upuštam u razgovor sa nekim
drugim. On je već i onako bio upoznat s mojim namjerama. Bio je
jedini čovjek u koga sam mogao imati povjerenja. Saopćiti mu neću
sve.
Na žalost, naišao sam na zaključanu kapiju. Izvan zidina su još
jedino bili pastiri. Njima se nisam htio obratiti. Znači, morao sam na
bilo koji način ući unutra. Znao sam za jedan put, sličan onome
prijašnjem, naime za potok koji se probijao kroz sjeverni i južni dio
zida hacijende. Voda mi i onako više nije mogla naškoditi jer sam već
bio sav mokar. Vlaga mi je poslije dnevne žege čak i godila.
Odšuljao sam se do južnog zida, i to do onog mjesta gdje je potok
izlazio iz dvorišta hacijende. Zagazio sam u nj. Lako sam se probijao.
Čak nije bilo ni potrebno da se zagnjurim, već samo malo sagnem,
kako bih se provukao ispod zida.
S one strane bilo je svjetlo kao po danu. Gorjelo je nekoliko vatri,
kraj kojih su moji zemljaci pripremali sebi večeru. Na konopima, koji
su bili poduprti kolcima, sušili su se komadi mesa. Zaklali su nekoliko
goveda i svinja da bi spremili zalihu.
Mada mi nije pogodovala tolika vidljivost, Herkulesa sam mogao
otkriti zahvaljujući samo njoj. Kao i inače, on se i sada držao po strani
i pušeći šetkao gore dolje. Nisam mu se mogao približiti a da me drugi
ne primijete. Morao sam biti strpljiv.

111
 Iseljenici su bili raspoloženi i šalili se. Nakon večere počeli su
pjevati. Pjevao je i stari Poljak. Njegovu kćerku, lijepu Juditu, nisam
vidio.
Golijata pjesma nije privlačila. Naprotiv, sve se više udaljavao od
pjevača, pa se tako sve više meni približavao. Po njegovim
neravnomjernim koracima sam zaključio da je uznemiren. Da se opet
nije možda ljutio zbog Judite? Hacijendero, Melton i stari Weller nisu
bili tu. Podnabuhli majordomus bi katkada prošao dvorištem.
Nakon dugog čekanja primijetio sam da se Herkules smirio.
Polako se približavao potoku, zaustavio kraj vode na nekih pedeset
koraka od mjesta gdje sam ja stajao. Još uvijek sam stajao u vodi, i to
do pazuha. Sada je bila prilika da mu se javim, no tako da se mnogo ne
iznenadi. Poluglasno sam izgovorio njegovo ime. Ustuknuo je i
osluškivao, ali se začudio kada nikoga nije ugledao. Ponovio sam mu
ime, a poslije toga i svoje izgovorio. Zatim sam nadodao:
„Nemojte se uplašiti, stojim ovdje u vodi jer sam došao ovamo radi
vas. Htio bih da razgovaram sa vama. Dođi te bliže!“
Ustežući se poslušao me je. Sigurno mu je bilo čudno što ga netko
zove iz vode. Izdigao sam se malo više tako da je svjetlost vatre padala
na moje lice. Prepoznao me je i rekao tihim glasom:
„Vi ovdje? Izgleda da ste nitko i ništa. Ili možda mislite da u
mutnome lovite?“
„Ni jedno ni drugo. Sjednite ovamo u travu! Bit će upadljivo ako i
dalje budete stajali!“ Sjeo je i rekao:
„Čini mi se da imate i zbog čega da budete tajanstveni. Ako vas
ugledaju, mogli biste zbog Meltona nastradati.“
„Zašto?“
“Vi ste ga s leđa napali i opljačkali! Oduzeli ste mu oružje i novac.
Samo je s teškom mukom uspio da umakne i putem je po mraku pao
sa konja i iščašio obje ruke.“
„O — tako!“
„Da — tako! A osim toga i konje ste ukrali.“
„To je istina. Priznajem, iako to lično nisam učinio. Kradu konja
sam samo organizirao.“

112
 „Baš ste dobri! Ali šalu na stranu! Kuda ste vrludali i šta se to
dogodilo da niste dobili namještenje kao knjigovođa?“
„Nisam ga dobio jer sam ga odbio, a vrludao sam onuda kuda ću
svakako još neko vrijeme vrludali, naime u okolini hacijende.“
„Zbog čega? Zar još uvijek sumnjate?“
„Da. Pokazalo se da je moja sumnja i te kako osnovana. Moje
slutnje su na mjestu i obistinjuju se. Indijanci će izvršiti prepad na
hacijendu... „
„Neka samo ti Crvenokose! dođu! I sami će se začuditi kada ih ja
svojim šakama budem zgrabio.“
„Ovo nemojte smatrati lakrdijom! Govorim veoma ozbiljno. Da li
je ovdje možda neki Weller?“
„Da. Stigao je danas oko podne.“
„Šta će on ovdje?“
„Govorka se da namjerava kupiti hacijendu. Don Timoteu nije ni
na kraj pameti da je proda.“
„Jeste li možda vidjeli Wellera zajedno sa Meltonom?“
„Nisam, i to zato što se Melton nigdje ne pojavljuje. Ima groznicu i
mora ostati u krevetu. Đavo neka nosi tu groznicu!“
„Zašto samo groznicu, a ne i bolesnika?“
„S moje strane može i jedno i drugo, groznicu i momka. Ne bih
imao ništa protiv ako bi i vas odnio.“
„Veoma ljubazno! Šta sam vam nažao učinio da mi to želite?“
„Još pitate! Zbog vas bih od bijesa pukao, i još se usukujete da me
pitate što ste mi učinili? Znate li možda gdje je Judita?“
„Ne. Otkuda bih znao? Zar je otišla?“
„Otišla? Tu je, na odličnom je mjestu!“
„Govorite jasnije! Gdje je? Šta radi i šta je s njome?“
„Gdje je?“ zaškrgutao je. „Kod Meltona. Šta radi? Njeguje ga. I šta
je s njome? S njome je gotovo, gotovo! Zamislite tu djevojku kao
njegovateljicu tog čovjeka! Možete li zamisliti?“
„A zašto ne? Da nije možda nespretna kao njegovateljica?“

113
 „Glupog li pitanja! Ta djevojka je spretna za sve, a najviše da
zavodi muškarce.“
„Vjerojatno ste i vi pomalo zavedeni?“
„I te kako! Bojim se da ću* u toj ludosti učiniti nešto što se ne čini
svakog dana, naime, da zavrnem Meltonovu glavu.“
„To bi vas lako moglo stajati vlastite glave.“
„Ništa za to. I onako sam je već na pola izgubio. Sada i sami vidite
koliko se na vas ljutim. Da ste Meltona ostavili na miru, ne bi se
razbolio i ne bi mu trebala njegovateljica.“
„Što sam ja kriv ako je Židovka milosrdna? Zašto je na sebe
preuzela tu ulogu?“
„Jedino da me naljuti. U to sam siguran. Otac joj je dozvolio kako
bi se dodvorio Meltonu. Želio bih da je istina ono što ste govorili o
vašim Indijancima. Neka samo dođu Crvenokošci i neka pobiju čitavu
bagru.“
„A i vas! Zar ne? Uostalom, to vas ne mora zabrinjavati. Vaša
čovjekoljubiva želja će se ispuniti jer će Indijanci doći. Da, oni su već
tu.“
„Vi se šalite?“
„Ne. Promatrao sam ih. Naš čuvar kabina se medu njima nalazi.“
„Sto mu gromova! Tada je vaša slutnja bila tačna!“
„Svakako. Čujte!“
Ispričao sam mu koliko sam smatrat potrebnim, sve što sam vidio
i čuo prilikom osluškivanja. Na svoje zadovoljstvo sam primijetio da
mi je počeo vjerovati. Kada sam završio, rekao mi je:
„Duše mi, čudan ste vi čovjek. Iz početka sam vjerovao da patite
od pretjerane uobrazilje i fantazije i, da svuda vidite zmaja gdje nema
ni žapca. Prema tome, sada moram promijeniti svoje mišljenje i
uvidjeti koliko planski mislite i postupate. Moja nadmoć leži u mojim
pesnicama i njih ću vam veoma rado staviti na raspolaganje.“
„Dobro, bit će mi potrebne. Za vas ću ja misliti, ali ako dođe do
sukoba, računam na vas.“
„Na mene možete sigurno računati! Šta sada da uradim?“
„Za sada ništa.“

114
 „Ništa? Zar da drugovima ne kažem šta ih čeka?“
„Ne. Bilo šta da vam povjerim, morate to čuvati kao tajnu.' U
slučaju izdaje, Mormon bi promijenio svoj plan i sav moj trud bi
propao. On vjeruje da sam otišao i osjeća se sigurnim. No jedno ipak
možete uraditi, naime, da na sve pazite što se ovdje odigrava. Saopćit
ćete mi sve što se na nas odnosi!“
„A kada i gdje? Vi ne želite da vas netko vidi!“
„Dođi te nekoliko puta uveče, tako negdje oko ponoći, ovamo do
potoka! Bit ću tu kad god zaželim da sa vama razgovaram.“
„A šta ako biste došli tek poslije ponoći? Doduše, mi imamo u
zgradama za poslugu nešto slično zajedničkoj prostoriji za spavanje.
Onamo ne možete ući a da ne zapnete za bilo čije noge. Pronaći ću neki
izgovor pa da spavam pod vedrim nebom. Za sada još ne znam gdje će
to biti, ali budite bez brige jer ćete me lako pronaći.“
„Dobro! Za sada još nikome nemojte govoriti! Kad dođe vrijeme,
vaši zemljaci će o svemu biti obaviješteni. Moramo biti oprezni.“
„I vi budite obazrivi i nemojte više krasti konje. Mogli bi
posumnjati da se nalazite još u ovome kraju. Mrzim svaki grabež, a
pogotovo krađu konja.“ Tiho se nasmijao.
Odgovorio sam mu:
„Žao mi je, ali vam moram reći da i vi niste manje grešni od mene.
I vi kradete.“
„Nikada!“
„Htio sam reći: ukrast ćete mesa, i to još večeras.“
„O, razumijem! A za koga?“
„Za mene i mog malog Indijanca. Morate shvatiti da ne mogu svoje
vrijeme da trošim za lov, a osim toga hici bi me lako odali. Ovdje su
danas klali. Eno tamo na užadima visi meso. Ako ste...“
„... razborit momak, krast ćete za mene“, prekinuo me je. „Zar nije
tako, vi ste to htjeli reći ?“
„Svakako. Moram pripaziti na Indijance i stalno boraviti u njihovoj
blizini. Namirnice su mi veoma potrebne. Pokušajte da neopazice
uzmete onoliko mesa koliko je potrebno dvjema osobama, za dva
dana!“

115
 Ustao je i lagano pošao kao da seta i svratio do najmračnijeg
mjesta u dvorištu, gdje je visilo meso. Iako sam ga očima pratio, ipak
nisam uspio vidjeti šta radi. No kada se vratio, položio je na obalu
nekoliko velikih komada mesa i bez riječi se udaljio. Otišao je ponovo
istim pravcem.
Ubrzo sam ga opet ugledao. Sada je međutim donio nekoliko
komada čokolade.
Pošto nismo imali više o čemu da se dogovaramo, oprostio sam se
s njime i polako se provlačio napolje. Imao sam da nosim oko deset
kila zaliha. Bilo je to dovoljno za četiri daha; znači da smo četiri dana
mogli izdržati u izviđanju. Želio sam da još prije zore budem u blizini
logora Indijanaca. Zbog toga se nismo zadržali kraj jezera, već krenuli
natrag, i to istini putem kojim smo došli iz već spomenute bočne
doline. Već je rudila zora kada smo onamo prispjeli. Najprije smo
potražili zaklon za naše konje. Morao je biti veći od onog jučerašnjeg
kako bi konji imali dovoljno hrane. Lako smo pronašli odgovarajuće
mjesto u šumi i dobro privezali konje. Mimbrenjos je ostao kraj njih.
Morao je da spava, dok sam ja krenuo prema mjestu gdje smo jučer
prisluškivali. Tamo sam ostao do podneva a da nisam ništa naročito
uočio, jedino to, da se mladi Weller nalazio u logoru.
Sada je bilo vrijeme da se i ja malo odmorim te sam se vratio u
naše sklonište i mom mladom prijatelju izdao potrebne upute kako će
stražariti. On je otišao, a ja sam legao. Već nakon nekoliko trenutaka
zapao sam u duboki san. Nije bilo nikakvo čudo poslije takvog napora.
Da bih ugodnije ležao, oslobodio sam se Pojasa i svega što mi se
nalazilo u džepovima.
Iza sna me je trgao otegnuti reski krik. Skočio sam na noge i
osluškivao. Krik se ponovio. Prepoznao sam Sa, jer je to bio
pobjednički krik indijanskog ratnika.
Ubrzo iza toga odjeknuo je i treći, no sasvim suprotan ovome, a to
je bio zov u pomoć čovjeka koji je napadnut. Dopirao je tačno iz onog
pravca kamo sam poslao Mimbrenjosa. Nema sumnje da se on nalazio
u opasnosti. Sada je svaki trenutak bio dragocjen. Nisam imao ni toliko
vremena da dohvatim svoje oružje, već sam brže bolje odjurio prema
dotičnom mjestu. Ondje ga nisam ugledao, ali sam zato uočio neko
rvanje dolje u travi i grmlju. Taj neoprezni Crvenokožac nije ostao na

116
svome mjestu. Primakao se bliže logoru Indijanaca, pa su ga opazili i
napali. Morao sam ga osloboditi, jer ako ga zarobe, sigurno će ga ubiti.
Zbog toga sam pojurio niz strminu ruba doline, ali sam zapeo
mamuzama za nekakav korijen, — izgubio ravnotežu i pao. Još prije
nego što sam stigao da se uspravim, zašuštalo je oko mene u grmlju i
pet-šest Crvenokožaca baciše se na mene. Htio sam ustati. Međutim
nisam nikako mogao da izvučem nogu iz korijena, što je za mene bila
propast. Da sam tu prokletu mamuzu uspio izvući, bilo bi možda još
nade da se probijem, no tako je bilo nemoguće.
Branio sam se koliko god sam mogao, pesnicama koje su mi sada
predstavljale jedino oružje, no nadmoć je bila i odviše velika. Savladali
su me i vezali.
Dojurili su još i mnogi drugi. Jedan od njih se zagledao u mene i
reče sav ushićen:
„Tave — Sala!“ Kao što je već bilo spomenuto, to na jeziku Yuma i
Tontoa znači: Shatterhand.
„Tave — Sala, Tave — Sala!“ išlo je od usta do usta, dok svi u glas
nisu počeli da viču moje ime. Klicanju nije bilo kraja. Urlali su i vriskali.
Mahali su oružjem iznad moje glave i plesali oko mene iako im je
grmlje smetalo. Bio sam miran jes i onako ne bih mogao ništa učiniti.
Svi su dojurili. Gurali su se oko mene da me vide, samo dvojice nije
bilo: poglavice i mladog Wellera. Onaj prvi je vjerojatno bio i odviše
ponosan, a svakako mu je bilo i ispod časti da me gleda zarobljenog.
Weller je morao zbog poglavice da zauzme isti stav, iako bi sigurno
radije plesao i klicao kao i ostali. Noge su mi tako sputali da sam
mogao hodati samo kratkim koracima. Otpremili su me do logora gdje
sam zatekao Velika Usta i Wellera gdje sjede pred poglavičinim
šatorom. Znao sam da me čeka najstrašnija mučenička smrt jer sam
mu ubio sina. No to me sada nije zabrinjavalo. Šta više, razmišljao sam
kako bih oslobodio mog mladog Mimbrenjosa. Radovalo me je što ga
nisam ovdje ugledao. Možda je ipak umakao. Sva sreća što sam
maloprije odložio veći dio svojih stvari, čak i sat. U džepovima hlača
imao sam neke stvarčice koje bi lako prežalio. Osim toga, bila je tu i
kesa sa novcem. Radilo se samo o nekoliko pezosa i dolara koje ću lako
moći prežaliti. Iako mi je prijetila golema opasnost, znao sam da ona
neće odjednom nastupiti. Kod Indijanaca je običaj da svoje neprijatelje

117
muče do smrti, i to rijetko na onom istom mjestu gdje su ih uhvatili,
već u većini slučajeva odvlače zarobljenika do njihovih stalnih
prebivališta kako bi ondje priredili nasladu svojoj braći. Ovaj
postupak poduzetnom čovjeku pruža priliku za bijeg.
Kao ubici Malih Usta spremala mi se svakako jezovita ali polagana
smrt. Razumije se da me je čitavo pleme trebalo da vidi kako umirem.
Zbog toga ja nisam zasad imao čega da se bojim. Isto tako bio sam
svjestan da me neće mučiti mnogo jer bih inače izgubio sposobnost da
produžim s njima do prebivališta. Za sada mi je jedva život i bio
ugrožen.

Kada su me doveli pred poglavicu, na njegovom licu sam jasno

razabrao izraz smrtne mržnje i nemilosrdnu osvetu. Pljunuo mi je u
lice. Gledao je u mene mračnim očima koje su me prostrijelile, ali nije
ništa rekao. Mladi Weller mi je dobacio posprdnim glasom:
„Dobro došli, sire! Vi ste se — za vrijeme otkad nisam imao sreće
da vas služim — preobrazili u Olda Shatterhanda i pokušavali da nam
smetate. Sada ste propali. Zanima me samo šta ćete ovog puta
poduzeti da izbjegnete mučeničku smrt.“
Nije mi bilo ni na kraj pameti da mu odgovorim, iako bih mu na
njegovu sprdnju odgovorio rado, da se ne smatram još izgubljenim.
Bio sam već zarobljen od Siouxa na sjeveru i Komanča na jugu, kao i
od Indijanaca plemena Gavran i Zmija, i uvijek sam se uspio izvući iz
omče. Kako se ove bijedne Yume sa spomenutim plemenima nikako
ne mogu usporediti, i to zbog toga što su daleko ispod njih, to će mi
poći za rukom da ih nadmudrim. Hary Meltona sam se morao više
bojati nego Indijanaca. Bude li zatražio da me izruče njemu, a to i
učine, onda sam izgubljen. Bio sam uvjeren da me poglavica neće
izručiti. Mladi Weller je za mene bio nula. Njegovo brbljanje je bilo
drsko i upravo smiješno. Poglavica je svakako to i osjetio jer ga je na
dostojanstveni način ukorio:
„Umukni! Tvoj govor liči klasu bez zrna i vodi bez riba. Pred tobom
sigurno neće nitko zadrhtati. Znam da će nam biti potrebne i oči i ruke
da nam ne umakne. Ne smije nam umaći. Morat će mnogo dana da visi
na stupu mučenja jer je ubio moga sina.“

118
 Weller mi se bio obratio na engleskom i prilično sam se začudio
vidjevši da ga je poglavica razumio. U svom odgovoru bio se poslužio
mješavinom engleskog, španskog i indijanskog jezika kojim se služe
Crvenokose! na Rio Grande i Rio Pecosu. Zatim se obratio svojim
ljudima koji su u polukrugovima stajali oko nas:
„Da li se Old Shatterhand došuljao tako blizu našeg logora?“
„Nije“, odgovorio je jedan, „već Crvenokožac, dječak, toliko mlad
da još vjerojatno ne nosi ime.“
„Kako je izgledao?“
Ratnik koji je odgovarao opisao je moga malog druga.
„Uff!“ viknuo je poglavica. „To je jedan od Mimbrenjo dječaka koji
su mi umakli jer ih je Old Shatterhand obranio. I on će završiti na stupu
mučenja. Dovedite ga ovamo!“
„Ne možemo ga dovesti jer nam nije uspjelo da ga zgrabimo“,
odgovorio je čovjek malodušno.
„Kako?“ upita Velika Usta bijesno. „Vi ste svi odrasli ljudi i nazivate
se ratnicima. I vama je umaklo dijete koje još ni imena nema?“
Crvenokožac obori oči. Nije ništa odgovorio. I ostali su stajali
smeteni. Zbog toga je poglavica ljutito nastavio:
„Znači da je ipak istina! Sve stare babe će vas ismijati, a djeca će
prste upirati u vas. Pomislite šta će ostala plemena reći o vama kada
čuju da toliki Yuma ratnici nisu mogli da uhvate jednog Mimbrenjo
dječaka! Momčić je bio sa Old Shatterhandom. To je isti onaj kojemu
sam, htio ne htio, dozvolio tamo dolje u dolini da pobjegne. Prema
tome bit će da mu je brat i sestra squaw poglavice Opata, ovdje negdje
u blizini. Pretražite čitavu šumu! Čekam da ih dovedete. Dovoljna su
trojica ili četvorica da čuvaju logor.“
Odredio je one koji će ostati. Ostali su se udaljili da izvrše njegovu
zapovijed. Weller je također ostao. Računao sam da će poglavica
pristupiti preslušavanju, ali nije bilo tako. Naredio je da me još čvršće
sputaju i privežu za stup šatora. I ako se pretvarao kao da me ne gleda,
ipak sam primijetio koliko oštro motri na mene. Sada su nastupili
tjeskobni trenuci iščekivanja. Bilo je deset prema jedan da će mog
Mimbrenjosa uhvatiti. Bilo je i odviše njuškala da sam se mogao

119
ponadati da će im taj neiskusni dječak uspjeti pobjeći. Ako ga uhvate,
neće im u ruke samo on pasti već i moje dragocjene puške i sve ostalo.
Po glasnom dozivanju zaključio sam da su mu ušli u trag. Dopirali
su iz sve veće udaljenosti, što je bio znak da su ga gonili. Prošlo je više
od jednog sata do povratka jedne čete Crvenokožaca. Koliko sam samo
bio radostan kada medu njima nisam ugledao Mimbrenjosa! Poglavica
ljutito viknu prema njima:
„Niste ih doveli? Zar ste oslijepili pa ne možete pronaći trag tih
ljudi?“
„Ratnici Yuma nisu slijepi“, odgovori jedan. „Našli smo dječakov
trag.“
„Ali ne i njega. Inače biste ga doveli.“
„Uskoro ćeš ga vidjeti. Njegov trag vodi kroz šumu sve do njezinog
ruba, a odande ravno preko čistine.“
„Prošlo je samo kratko vrijeme i nije mogao daleko odmaći. Morali
ste ga vidjeti dok je još prelazio ravnicu.“
„Dječak je malen pa se lako izgubi pred očima iako udaljenost nije
velika. Trag mu je veoma jasan i brzo će nam pasti u ruke. Kako za to
nije potreban veliki broj ratnika, mi smo se vratili.“
Poglavica nije ništa odgovorio, već im okrenuo leđa. Bio je
očigledno bijesan, no ipak je uvidio da se ništa ne da promijeniti
oštrim riječima, a niti ubrzati gonjenje. U meni je rasla nada.
Dječakovo držanje je bilo toliko mudro da ni sam ne bih bolje
postupio. Ostavio je naše konje, kao i sve ostalo što je ondje ležalo, i
odjurio sa mjesta gdje su ga iznenadili ravno gore prema rubu šume i
pojurio preko ravnice. To je učinio zato da zavede goniče i da ne nadu
naš zaklon. Konji su još ondje stajali, a i sve moje stvari. Veoma je
pametno izveo što je skrenuo prema jugu, jer tako nisu obratili pažnju
na sjevernu stranu. Osim toga, bilo mu je poznato da je zemljište na
jugu kamenito i da čovjek za sobom ne ostavlja tragove.
Prošlo je popodne i nastupio je mrak. Indijanci su zapalili nekoliko
vatri da pripreme večeru. Poglavica je još uvijek sjedio na istom
mjestu. Šutio je. Izgleda da je u njemu sve kuhalo. Weller je bio otišao.
Vjerojatno u šetnju po šumi da razbije dosadu. Upravo se pojavio.
Poglavica ga je prekorio:

120
 „Gdje si tako dugo? Zar ne znaš da je vrijeme da dočekaš oca i
pođeš mu u susret?“
Ukoreni se ponovo udaljio. Nešto kasnije vratili su se i Yume koji
su bili nastavili potjeru. Moja me nada nije iznevjerila. Nisu doveli
Mimbrenjosa. Ugledavši ih, poglavica je skočio na noge, zgrabio
prvoga za ruku, zatrese mu je i reče:
„Zar ste sami došli? Zar ste smrdljivi crvi koji jedu blato i ruju pod
zemljom i ne vide što se nad njom događa? Poslat ću vas kući! Ondje
možete da na sebe navučete suknje i da krpite šatore, što inače rade
stare squaw, koje za drugo ništa nisu korisne.“
Nije moglo biti veće uvrede. Njegovo ponašanje prelazilo je
granice vlasti jednog poglavice! Indijanski poglavica posjeduje samo
toliku moć koliku mu je njegovo pleme dobrovoljno dalo. Ona mu
može u svakom trenutku biti uskraćena. Ako se pokaže da nije
dostojan te časti i da prelazi preko granice dodijeljenih mu prava,
može trenutno biti smijenjen i postaje običan ratnik kao i svi drugi
članovi plemena. Indijanac, kome je bio upravio pogrdne riječi, istrgne
se iz njegovih ruku i prijekorno odgovori:
„Tko je ovlastio Velika Usta da me ovako zgrabi i napadne? Ako
sam pogriješio, neka mi sudi vijeće staraca plemena i ja ću se pokoriti.
Ali tko me vrijeđa, neka uzme nož i sa mnom se bori. Velika Usta mora
da zna da je grdeći mene obeščastio i ostale ratnike koji su bili sa
mnom.“
Svi ostali, u čije je ime također govorio, počeli su mrmljati u znak
odobravanja. Poglavica je uvidio da je predaleko otišao i da cijelu stvar
mora ublažiti:
„Moj brat je morao primijetiti da iz mene nisu govorile riječi, već
bijes.“
„Čovjek mora znati obuzdati svoj bijes, ali neka bude kao da nije
ništa rečeno. Da je Velika Usta otišao lično u potragu za dječakom, i
sam ga ne bi pronašao.“
„Noge u djeteta su kraće nego noge u odrasla čovjeka. Morali ste
ga bezuslovno stići.“

121
 „Trčali smo dok nam nije ponestalo daha, ali ga nismo stigli, a niti
ugledali, jer je odstojanje bilo i odviše veliko. Tada mu je trag nestao
u kamenu koji je bio veoma tvrd, pa nije primio otiske stopala.“
„Zar niste primijetili drugi trag osim njegova?“
„Samo njegov.“
„Tada se njegova sestra i brat ne nalaze više s njime. Old
Shatterhand je bio s njima i on će nas obavijestiti.“
Nakon ovih riječi prišao je i prvi me put oslovio:
„Kako si ovamo stigao sa dječakom kojega tražimo? Jeste li išli
pješice ili ste jahali?“
„Zašto me pitaš?“ odgovorio sam posprdno. „Kakav si ti poglavica
kada tražiš od mene obavještenja koje bi svako dijete otkrilo. Pitaj
svoju oštroumnost, ako je uopće imaš, a ne mene!“
„Nećeš da mi odgovoriš, pseto?“ okomio se na mene.
„Samo ti laj! Od mene nećeš ništa saznati.“
Izraz „laj“ toliko ga je razljutio da je povukao nož iza pojasa.
Međutim, vratio ga je ponovo i udarivši me nogom zaškrgutao:
„Šuti samo! Ubrzo ćeš vikati i zavijati da će se ćuti preko svih
brda!“
„Samo ne zbog kukavice kakva si ti, koja od straha Preda mnom
bježi i zaboravlja svoju pušku.“
„Umukni, inače ću te smjesta probosti!“ rekao gnjevno i ponovo
potegao nož.
„Probodi me! Ako mene ušutkaš, još nisi tim ušutkao i svoju
sramotu. Tvoja je puška u rukama Mimbrenjosa od kojih si stvorio
smrtne neprijatelje. Kako će se slatko smijati kada saznaju da si ti,
poglavica Yuma, iz straha odbacio oružje i bježao poput vjetra!“
Namjerno sam ga dražio i izazivao kako bi progovorio, jer sam htio
saznati da li namjeravaju sada ili kasnije da me ubiju. Bio je toliko
ogorčen da je podigao nož na mene. Tek kada su njegovi počeli
negodovati, savladao se. Spustio je ruku te se glasno i ironično
nasmijao:
„Prozreo sam te. Želiš da me izazoveš kako bi te u bijesu ubio.
Međutim, u tome nećeš uspjeti. Ovdje kod nas nećeš ni u čemu

122
oskudijevati. Otpremit ćemo te čim prije, i to zdravog, u naše
wigwame. Morat — ćeš se ugojiti i ojačati kako bi muke — koje su ti
određene — mogao dvostruko duže izdržati. Dajte ovom psu da ždere
koliko god može!“
Nalog je bio odmah izvršen. Jelo, koje se sastojalo od pasulja u vodi
kuhanog, bilo je gotovo. Jedan ostariji momak, sav zamazan, bio je
spreman da me hrani kao neko malo dijete, jer su mi ruke bile sputane.
Sjeo je do mene sa punom pliticom, zavukao prste u kašu i pokušao da
mi je strpa u usta. Branio sam se. Kada je poglavica to opazio, rekao je
cerekajući se:
„Pseto je preotmjeno da bi okusilo jelo crvenih ratnika. Oslobodi
mu jednu ruku i daj mu mesa! Ono će mu bolje prijati. Obećao sam da
neće gladovati. Glasnije će moći cviljeti i zviždati.“
Stari je otišao do šatora — spremišta i donio mi velik komad
govedine, koju sam pojeo nakon što mi je oslobodio ruku. Iza toga su
me ponovo vezali.
Tek što su se Indijanci bili najeli, iz šume se pojavio mladi Weller.
Došao je s ocem. Pošto je pozdravio poglavicu, prišao je meni,
naklonio se i podrugljivo rekao:
„Dobro veće, sire! Kako se osjećate, master Shatterhande?“
Okrenuo sam lice od njega i šutio. Oho, izgleda da ste ponosan boy!
Zar izgledam toliko neznatan da vam je ispod časti odgovoriti na
pozdrav. Bit ćete vi još i te kako uljudni. Predstavljam vam svoga sina,
tog divnog momka. Dobar je glumac. Dok se predstavljao kao čuvar
kabina, vjerojatno niste slutili šta se zapravo skriva u njemu. Zar ne?“
A kada nisam ni sada odgovorio, nastavio je:
„Beskrajno sam se obradovao saznavši maloprije do kakve su
lovine došli moji crveni prijatelji. Miješali ste se u tuđe poslove koji se
vas ništa ne tiču, pa sada i sami sebi ne možete pomoći. Tako je kada
netko neovlašćeno želi da zastupa druge ljude. Vi ćete izgubiti proces
i snositi sve troškove, plativši ih svojim vlastitim životom. Neka vam
je na zdravlje!“
Okrenuo se i pošao do poglavice koji je sjedio na takvom mjestu
da je mogao čuti razgovor ostalih. Sin je išao za ocem i onda su sva
trojica počeli tiho razgovarati. Po njihovim pokretima i gestovima

123
moglo se zaključiti da su raspravljali o nečem veoma važnom. Kada je
dogovor bio završen, ustali su. Velika Usta je dozvao svoje ljude kako
bi im saopćio rezultat pregovora. Oba Wellera su namjerno stali blizu
mene kako bih i ja čuo o čemu su govorili. Stariji je rekao mlađem:
„Dakle, ja ću sada odjahati natrag, a ti ćeš ostati kod Indijanaca koji
će odmah iza mog odlaska krenuti. Odavde do hacijende del Arroyo je
upravo toliko da još prije zore možete izvesti prepad.“
„Ali vrata će biti zaključana!“ primijetio je sin takvim glasom u
kojemu sam osjetio namjeru da me naljuti.
„Ne smeta. Pošao sam u lov, zalutao, i vraćam se zbog toga kasno.
Kucanjem ću dozvati majordoma da mi otvori vrata.“
„Neće čuti kucanje jer stanuje u glavnoj zgradi.“
„Tada će me iseljenici čuti i netko od njih će mi otvoriti, vi ćete naći
otvorenu kapiju.“
„A ako ne bude otvorena, kako ćemo ući?“
„Tada ćete potokom koji ulazi u dvorište ispod da jedne strane
ograde da bi ga napustio na drugoj.
Ti se ne smiješ pokazivati jer bi inače saznali da si u dogovoru sa
Crvenokošcima. Dojahat ćeš tek kada ovi budu otišli.“
Pošto su izmijenili još nekoliko beznačajnih riječi, okrenuo se otac
k meni i rekao:
„Šta mislite, sire, zašto smo pred vama govorili? Zato što ste protiv
nas radili, i zato da vam dokažemo da su vam sve vaše smicalice bile
uzaludne. Mi ćemo ipak stići do namjeravanog cilja.“
„A drugo“, nastavio je sin, „da vas uvjerimo o vašoj propasti i da
nemate nade u spas.“
„Da, tako je“, potvrdio je stari. „Ako bismo smatrali iole mogućim
da ćete uspjeti da se spasite, čuvali bismo se da budete svjedokom
naših razgovora. Dakle, pripremite se na smrt, i to na najužasniju
kakva samo može biti. Bit ćete otpremljeni na pašnjake Yuma i ondje
će vas privezati za kolac, spaliti i tko zna ste još. No prije toga će vas
naš prijatelj Melton posjetiti da vam se zahvali na ljubavi koju ste mu
ukazali. Zglobovi će mu brže ozdraviti ako vas sputanog ugleda.
Ostajte zbogom! Nećemo se više vidjeti.“

124
 Tako! Sada sam sve znao što su htjeli da saznam. Znači da im se
žurilo da izvrše prepad na hacijendu prije no što je bilo predviđeno.
Zamislite moj položaj! Znao sam šta će se odigrati, a nisam mogao
upor zoriti zemljake. Herkules je čekao da mu donesem vijesti, a ja
nisam bio u mogućnosti da mu ih dam!

Kada je stari Weller otišao, Indijanci su počeli da rasturaju logor,

kako bi napustili dolinu i krenuli u pravcu hacijende. Mene su držali
vezana na konju, i to teko čvrsto da bi bilo pravo čudo kad bih i samo
jednim prstom uspio maknuti. Jahao sam između dva Crvenokošca
teko što su moga konja privezali za njihove. Za trenutak sam se
ponadao da ću uspjeti potjerati svoga konja i pojuriti takvom brzinom
da se spone, kojima sam bio vezan, pokidaju. Međutim, bio sam
prisiljen da ovu zamisao odbacim.
Hacijenda ne bi bila izgubljena jedino ako i mene povedu, teko da
svojom vikom, kada dođem u njenu blizinu, upozorim njene
stanovnike na opasnost koja im prijeti. To sam naumio izvesti ne
štedeći svoj život. Međutim, kada smo se našli na nekih petnaest
minute daleko od nje, ostavili su me tamo sa još petoricom Indijanaca
da me čuvaju. Još nismo zašli u šumu. Da smo bili medu drvećem, i
unatoč remenju, imao bih više mogućnosti da kidnem. Ali ovdje na
čistini nije moglo biti ni govora. I unatoč tome što smo se nalazili na
čistini, Indijanci su sve poduzeli da što“ bolje bde nada, mnom. Zabili
su u zemlju četiri kolca i vezali me između njih. Tovarni konji su kod
nas ostali, rasteretili su ih kako bi mogli slobodno da pasu.
Nitko nije govorio. Naprezao sam mozak ne bi li ipak otkrio put
spasenju — no uzalud.
Vrijeme je odmicalo i noć je počela da nestaje. Dan je svitao. Uto
sam začuo urlikanje. Iako je dopiralo iz daljine, ipak sam prepoznao
da je to bio bojni krik Indijanaca.
Ono što sam osjećao u tom času ne da se opisati. Obuzeo me je
takav bijes da sam se jedva savladao kako bih ostao i nadalje prividno
miran. Napeto sam osluškivao. Urlik se ponovio. No sada to nije bio
isti, već urlik pobjede. Crvenokošci nisu naišli na otpor. Prepad je
uspio.

125
 Čekali smo jedan sat, pa još jedan, a da glasnik nije došao. Najzad,
nakon tri sata dojurio je jedan od Yuma. Javio je da je sve najbolje
uspjelo i rekao im da podu s njim. Natovarili su opet sve na konje, te
smo krenuli. Putem kroz šumu naišli smo na mladog Wellera koji je
ovdje bio zaostao. Konja je bio privezao, dok je on u travi ležao. Kad
nas je ugledao, skočio je na noge i dobacio mi:
„Šta sad kažete, masteru? Hacijenda je naša, a vama je otkucao
zadnji čas.“
U početku mu nisam htio odgovoriti, ali se ne mogoh suzdržati te
mu bijesno doviknuh:
„Vama je otkucao zadnji čas ili možda tebi! Čim se oslobodim,
potražit ću te!“
„Potraži samo, potraži!“ smijao se podrugljivo. „Mora da je zaista
pravi užitak biti ustrijeljen od Old Shatterhanda.“
Bilo mu je lako da se smije. Iako sam se nalazio u beznadnom
položaju, imao sam još jedinu želju da u njega uperim svoju pušku.
Suma se polako počela spuštati do ravnica duž potoka na kojima
su pasla stada hacijendera. Stoka se još nalazila tu, iako su kraj nje
sada stajali crveni čuvari. Bijeli su ležali na travi ubijeni i skalpirani.
Nisu nikoga poštedjeli. Što su njih poubijali, a iseljenike ostavili na
životu, to mi je tek kasnije postalo jasno.
Na puškomet od hacijende zaustavili smo se. Tu su na zemlji ležali
vezani iseljenici zbog kojih sam toliki strah pretrpio. Medu njima bio
je i hacijendero. Čim me je prepoznao, doviknuo mi je:
„Vi, senjor! Kako ste ovamo dospjeli?“
„Da vas spasim, ali sam, na žalost, i sam pao u ruke ubojica. Da li
sada uviđate da sam bio u pravu?“
„Da, samo ne sasvim. Ono sa prepadom je bilo tačno, no senjor
Melton je nevin, o čemu se i sami možete uvjeriti.“
Pokazao je glavom u stranu. Ondje su ležali Melton i stari Weller,
vezanih ruku i nogu. To je bila smicalica koja je trebala da posluži kao
dokaz da oni nemaju udjela u krvoproliću koje su Indijanci izveli. Htio
sam to reći hacijenderu, no moji čuvari su me brže bolje odvukli na
konju i privezali me za zabijeni kolac na takvoj razdaljini kako više ne
bih mogao razgovarati sa Timoteom Pruchillom.

126
 Prizor koji se odigrao preda mnom bio je više nego divljački.
Kapija hacijende bila je širom otvorena, a kroz nju su ulazili i izlazili
Indijanci izvlačeći sve što nije bilo zakovano. Pri tome su od
oduševljenja urlikali.
Što god su iznijeli, nisu odlagali pred samom kapijom ili duž zida,
već odnosili daleko. To je u meni izazvalo bojazan koja se, na žalost,
kasnije i obistinila. Naumili su da zapale hacijendu i zbog toga su sve
sklonili podalje kako se ne bi zapalilo.
Čemu da pale kuću? Zbog čega je htio Mormon da to izvede, jer je
on u stvari bio podstrekač svega. I to sam tek kasnije saznao. Bilo je to
đavolski sračunato.
Nadalje, palo mi je u oči da su se medu zarobljenicima nalazili
jedino hacijendero i njegova žena. Nisam opazio ni jednu osobu koju
sam vidio na hacijendi za vrijeme mog tamošnjeg boravka. Nije bilo
ovdje niti senjor Adolfa, tog nadutog majordoma. Svi su bili pobijeni, i
to zbog istog razloga koji mi za sada još nije bio jasan. Pljačkanje je
trajalo skoro do samog podneva. Tada su dotjerali stada i sve sabili
sjeverno od hacijende na praznom prostoru, pod nadzorom
nekolicine Indijanaca. Kada je i to bilo obavljeno, počeli su dovlačiti
leševe ubijenih pastira. Odnijeli su ih u kuću kako bi zajedno sa kućom
izgorjeli. Ubrzo su se počeli dizati gusti oblaci dima, i to najprije iz
glavne zgrade, a iza toga iz malih dvorišnih kuća. Čuo sam kako je
hacijendero od užasa kriknuo. Njegova žena je glasno jadikovala.
Njima se još i gore nešto spremalo. Trideset do četrdeset Yuma
uzjahaše konje pa se u galopu razmiliše na razne strane. Nakon pola
sata počeo se dizati dim na istočnoj strani, iza toga na jugu gusti oblak
dima. Uskoro zatim i na sjeveru. Glava mi je bila čvrsto vezana pa
nisam mogao da pogledam prema zapadu, ali sam računao da je i
ondje gorjela vatra. Nema sumnje, Crvenokošci su i šumu zapalili.
Suha trava i granje bili su dobra potpala tako da, se vatra naglo širila.
Zahvatila je i zelene krošnje. Hacijendero je molio, preklinjao i kleo, ali
ništa nije pomoglo. Onih četrdeset Crvenokožaca stalno su
podstrekavali vatru kako se ne bi u zelenoj travi ugušila. Vratili su se
tek tada kada su plamenovi sve uokolo zahvatili tako da ljudska ruka
više ne bi bila u stanju da vatru zauzda. Toplota je sve više rasla, pa je
i Indijance odande potjerala. Na konje su ponovo namjestili sedla za

127
tovar i na njih plijen natovarili. Krenuli smo. Na čelu je jahao
poglavica, iza njega sam bio ja, opkoljen sa pet čuvara, iza nas opet
nekolicina Indijanaca, a tek onda iseljenici sa haciehderom i njegovom
ženom. Sasvim na kraju tjerali su opljačkane konje, goveda, ovce i
svinje. Povorka se kretala prema sjeveru, najprije uz potok, a zatim ka
mjestu gdje je voda skretala udesno, zatim smo okrenuli ulijevo do
onog mjesta na Kojemu me je Mormon htio ubiti. Ovaj se nalazio kraj
hacijendera, a do njega stari Weller, sputani kao i svi ostali. Morali su
prividno odigrati ulogu zarobljenika.
Moji me čuvari svezaše za jedno osamljeno drvo, odakle sam
mogao da promatram dizanje logora Mene nisu smjestili sa ostalim
zarobljenicima jer su smatrali da sam ja jedini sposoban da se
oslobodim i da Crvenokošcima oduzmem plijen. Moj bijeg bi mi jedino
mogao uspjeti uz pomoć Mimbrenjo Indijanaca sa kojima sam imao
zakazan sastanak kod velikog hrasta života'.
Crvenokošci su zaklali jedno govedo, svinju i nekoliko ovaca.
Ispekoše ih. Pojeli su priličnu količinu, a i zarobljenike nisu pustili da
gladuju. Toliko toga sam dobio da nisam uspio pojesti. I sada su mi bili
ruke odriješili. Ako tako bude kod svakog jela, to bi mi moglo pomoći
da se oslobodim. Naravno da bi to bilo veoma opasno jer bih morao
na očigled sviju da ruke i noge oslobodim od remenja. Ako mi to u
najkraćem roku ne bi uspjelo, imali bi dovoljno vremena da me
osujete. U tom slučaju sigurno mi više ne bi oslobađali ruke. A ako bi
ipak uspjelo, tada bih bježao na očigled očiju i sigurno bi me uhvatili.
Da, samo da su mi noge zdrave. Čvrste spone na njima sprečavale su
normalnu cirkulaciju krvi i moje ruke i noge su postale ukočene.
Izgubile su svaki osjet i bio bih veoma nesiguran u bijegu.
Rukama bih se doduše mogao lakše poslužiti. Poslije ručka treba
da ih držim tako da mi ih ne bi odviše stegnuli. To sam sada i učinio.
Uspjelo mi je i mogao sam zglobovima micati. Međutim, nisam uspio
da ih iz spona izvučem.
Došlo je veče. Večere nije bilo jer su svi bili siti od ručka. Rano smo
legli. Moji čuvari, sigurnosti radi, zamotaše me u jedno ćebe i
obmotaše kaišem, pa sam kao dojenče ležao u travi. Iako nisam mogao
ni prstom maknuti, ipak sam dobro spavao.

128
 Svakako bih do jutra odspavao da me nije probudio neobičan
dodir. Netko me je vukao za kosu. Otvorio sam oči. Svuda unaokolo
vladao je još mrak, a pogotovo ovdje pod stablom gdje sam ležao. I
unatoč mraku na nekih dva metra ispred mojih nogu vidio sam čuvara
kako sjedi. Svi ostali ležali su oko mene i spavali, dok je on stražario.
Pušio je cigaru koja je potjecala svakako sa hacijende.
Tko me je to dotakao? Yuma svakako nije bio, jer zašto bi me na
ovakav način budio jedan od čuvara. Da je jedan od njih to i bio, rekao
bi mi sada što želi. Međutim, nisam ništa čuo. Odjednom sam se sjetio
mog malog Mimbrenjosa. Čuvao sam se da se ne odam glasom i zato
sam kimnuo nekoliko puta glavom u znak da sam budan. Taj dječak
mora da leži negdje iza mene u travi, koja je na ovom mjestu bila
visoka oko jedne stope. U njoj se vitak dječak, kakav je bio
Mimbrenjos, mogao lako skrivati da ga čuvar koji je sjedio nedaleko
od mene ne može primijetiti.
Divio sam se njegovoj smjelosti kako je uspio da se provuče kraj
Indijanaca i mojih čuvara i dospije do mene.
Nakon već spomenutih pokreta, začuo sam iza sebe tiho struganje
kao kada se netko — uz najveći oprez — provlači ležećki kroz travu.
Sve se više približavao, dok mu glava nije stala uz moju i usta prinio
mome uhu.
Šapnuo mi je:
„Ja sam, Mimbrenjos. Šta ima da mi naredi Old Shatterhand?“
Dakle, stvarno je on bio.
Prije no što sam mu odgovorio, časak sam osluhnuo da vidim nije
li možda čuvar primijetio njegov posljednji pokret. Međutim, čuvar je
i dalje sjedio i mirno pušio. Okrenuo sam lice prema njemu i tiho ga
upitao:
„Imaš li konje?“
„Imam“, odgovorio je isto tako tiho.
„I sve moje stvari?“ , „Sve.“
„Gdje?“
„U blizini hacijende, kraj stijene gdje se ne može prepoznati trag.
„To je veoma pametno. Kako si došao ovamo?“

129
 „Vidio sam da je Old Shatterhand uhvaćen, jer je htio mene spasiti.
Slutio sam da će krenuti u potragu za mnom i pronaći konje. Htio
sam da skrenem Pažnju neprijatelja sa njih i zbog toga sam iz doline
pojurio gore preko ravnice sve dok nisam naišao na stijene gdje mi
Yume nisu mogle pronaći trag. Mom Plemenu su poznate moje hitre
noge. Nijedan Yuma nije me mogao sustići. Ostali su daleko iza mene.
Kada se moji tragovi više nisu mogli prepoznati, pojurio sam u luku
ponovo natrag prema dolini, gdje sam sjeo U zasjedu. Vidio sam kako
se neprijatelji vraćaju neobavljena posla. I dalje sam ih držao na oku.
Kada su krenuli, uzeo sam konje i pojahao za njima da oslobodim Olda
Shatterhanda. Rado ću dati i svoj život za njega jer je zbog mene
uhvaćen.“
„Veoma si smion, no vidim da si oprezan i pametan. Vjerujem da
ću uz tvoju pomoć ubrzo biti slobodan.“
„Ubrzo? A zašto ne odmah? Ponio sam tvoj i moj nož i prerezat ću
ti spone.“
„To nećeš učiniti jer bi lako mogao i ti dospjeti u zarobljeništvo.“
„Neka Old Shatterhand malo promisli. Osim ovog jednog čuvara
sada svi drugi spavaju. On me ne vidi.“
„I ti promisli šta bi se sve moralo učiniti da bih mogao stati na
noge.
Morao bi da prerežeš remenje kojim su me za ovu noć cijelog
obmotali. To bi potrajalo čitav sat. Iza toga bih se morao izmotati iz
ćebeta, a to bi potrajalo još pola sata. Ako bi i to uspjelo, morali bismo
još spone sa mojih ruku i nogu da uklonimo.“
„To bi već brže išlo. Za dva sata smo gotovi.“
„Bili bismo gotovi, samo neka moj mladi brat prebroji koliko je
čuvara. Ima ih pet. Oni će jedan drugog smjenjivati. Svaki koji dođe na
red najprije će me pregledati da vidi jesam li još uvijek čvrsto vezan.
Sada i sam vidiš da ove noći neću moći umaći.“
„Old Shatterhand je u pravu. Doći ću, dakle, slijedeće noći.“
„Naći ćeš me tačno ovakvog kakav sam i sada i morat ćeš me
ponovo ostaviti.“
„Pa dokle ću te pustiti da budeš u njihovim rukama? Ako te ubiju,
ja se više nikada neću smjeti pojaviti u našim wigwamima. Svi bi u

130
mene upirali prstom i rekli da sam zbog svoje lakoumnosti otjerao
Olda Shatterhanda u smrt.“
„Za sada me još neće ubiti. Štede me za stup mučenja koji će podići
tek u svome naselju.“
„To je dobro. Sada mi je lakše. Ali kako ću te osloboditi ako ne
smijem ponovo doći?“
„Ja ću se već sam osloboditi. Kako su mi se noge umrtvile od spona,
to ne bih mogao dugo hodati. Želim da se ti nađeš negdje u blizini sa
konjima kada se ja oslobodim, da bih brzo mogao uskočiti na njega.“
„Poći su za Yumama i bit ću u blizini gdje god se budu ulogorili.“
„Sada još moram znati u kom ćeš se pravcu nalaziti. Drži se uvijek
iza njih!
Želio bih već sada da znam tačno mjesto gdje ću te potražiti.“
„Kako bih ti mogao to reći ako ne budem smio razgovarati sa
tobom?“
„Jesi li ikada učio oponašanje bilo kakve ptice?“
„Čarobnjak moga plemena umije da ponovi glasove svih ptica. Ja
sam mu bio učenik. Na koju pticu misliš?“
„Moramo odabrati zov takve životinje koja se danju i noću čuje, jer
ne znam hoću li uspjeti pobjeći po danu ili po noći. Oponašanje glasa
životinje treba da mi pokaže gdje se ti nalaziš.“
„Rijetka je životinja koja se čuje i danju i noću. Hoćemo li se
odlučiti za jednu od tih životinja?“
„Dobro, ako to smatraš da je bolje. Meksikanski zelembać se
zadržava u šumi, a i na poljanama, i njegov se glas čuje u svako doba
dana, ujutro, i u podne, uveče i po noći. On bi bio najpogodniji.“
„Neka bude kako Old Shatterhand misli! Umijem da oponašam
glas tog velikog žapca i to tako dobro da i najoštrije uho ne može da
primijeti razliku.“
„To mi je milo. Prava je sreća što sam sa hacijende ponio toliko
mesa. Imat ćeš dovoljno hrane i moći ćeš svu svoju pažnju pokloniti
ovom zadatku. Još ne znam kada ćemo odavde krenuti i gdje ćemo se
ponovo ulogoriti. Bez obzira kada i gdje će to biti, ti ćeš nas slijediti i
svaki put potražiti skrovište koje mora biti što bliže, ali ipak sigurno.

131
Sačekat ćeš momenat kada se u našem logoru sve smiri pa ćeš tada tri
puta zakreketati, i to u razmaku od četvrt sata. Iza trećeg zova moraš
biti spreman da bježiš sa mnom.“
„Budno ću motriti, a čim te ugledam, smjesta ću napustiti zaklon.“
„Dobro. Pazi, moga konja drži spremnog, jer ćemo se morati
požuriti. Goniči će mi biti za petama. Osim roga, još ćeš nešto držati u
pripravnosti, naime, moju brzometku, onu malu pušku iz koje umijem
da pucam u nedogled a da je ne moram nanovo puniti. Nadam se da je
još kod tebe?“
„Jeste.“
„Da je možda nisi dirao?“
„Nisam. Kako bih se to usudio! Sve što je Old Shatterhandovo, to
ne smije biti taknuto.“
„Znači da je puška u dobrom stanju. Budi pripravan da mi je
smjesta dodaš kako bi u slučaju da me goniči sustignu, mogao
nekoliko metaka ispaliti i tako ih zaustaviti. A sada se moramo rastati.
Želio bih da ti skrenem pažnju još na nešto veoma važno. Čini mi se da
će oni ostale zarobljenike pustiti na slobodu. Ti će se vjerojatno vratiti
natrag na hacijendu. Nemoj da te to zavede! Ja ni u kome slučaju neću
biti medu njima. A sada mi dodaj moj nož koji je, kao što si mi rekao,
kod tebe.“
„Kako da ti ga dodam kada su ti ruke sputane i ne možeš ga uzeti?
Ili želiš dati ga podvučem pod gunj u koji si umotan?“
„Nećeš moći jer je čvrsto omotan uz tijelo, a osim toga sutra ujutro
bi ga pronašli čim me ponovo budu odmotali. Žabi ga u zemlju ovdje
negdje u blizini mog desnog lakta i to toliko da mu se samo kraj drška
vidi! Trava je gusta i neće ga nitko primijetiti!“
„Da li ćeš moći ovako vezan da ga izvučeš i sakriješ?“
„Hoću. A sada se udalji! I onako smo već predugo razgovarali, a
smjena bi svakog časa mogla doći!“
„Poslušat ću te. Ali prije no što odem, olakšaj mi srcu i reci da li se
još uvijek ljutiš na mene što sam onako glupo postupio, pa su te
mojom krivicom uhvatili?“

132
 „Da, bio si previše smion što si se i suviše približio Yumama.
Međutim, toj smjelosti imam da zahvalim što te ponovo vidim. Time je
sve izravnate. Na tebe se ne ljutim.“
„Hvala ti. Moj život pripada tebi i svakog ću se dana s ponosom
sjećati da mi je Old Shatterhand rekao da sam ispravio svoju grešku.“
Zabio je nož kraj mene u zemlju i iza toga se povukao tako tiho da
ga ni ja nisam čuo, iako sam oštro osluškivao. Nakon izvjesnog
vremena začuo sam iz daljine prigušen, otegnut zov zelembaća. Tim
zovom mali Mimbrenjos je htio da mi kaže kako je uspio da se
nesmetano povuče.
Sada sam znao. da će mi bijeg uspjeti. Zaspao sam tako mirno kao
da se već nalazim na slobodi i tek me je žamor logorskog života ujutro
probudio. Moji čuvari oslobodili su me gunja, jer više nisu smatrali da
je potrebna ta mjera predostrožnosti. Pretvarao sam se kao da sam još
pospan te se okrenuo u stranu i povukao malo unazad tako da sam
mogao nož, koji mi je bio blizu lakta, izvući iz zemlje.
Kao što sam već spomenuo, ruke mi nisu bile onako čvrsto vezane
kao ranije. Mogao sam prstima micati. Okrenuo sam se na trbuh. Moji
prsti su napipali nož. Nisam ga mogao odmah pronaći. Međutim,
trebalo je još dosta vremena dok ga nisam iz zemlje izvukao. Nakon
toga imao, sam još muke dok nisam prstima spremio nož u prsluk i
ondje ga namjestio tako da ne bude primijećen.
Upravo u času kada sam bio gotov, okrenuli su me i oslobodili
ruke, jer je došlo vrijeme za doručak. Doručak je bio veoma obilan, a
iza njega je slijedio pokret. Sakupili su stoku, a zatim je počeli goniti
naprijed. Crveni ratnici koji nisu bili potrebni još su neko vrijeme
ostali na tom mjestu, jer su i onako lako mogli da stignu stado koje je
sporo odmicalo. Nakon nekih dva sata razdvojili su se u dva odreda.
Manji odred je ostao da čuva zarobljenike. Čuo sam da će ih nakon dva
dana pustiti na slobodu. To su zbog toga učinili kako hacijendero ne
bi imao vremena da dovede pomoć i vrati plijen.
Veći odred, na čijem se čelu nalazio poglavica, krenuo je lagano na
konjima za stadom. Ja sam se nalazio u tom odredu vezan na konju i
opkoljen sa pet novih stražara. Kada smo krenuli, čuo sam Mormona
kako mi dovikuje:

133
 „Farewell, master! Pozdravite mi đavola kada vam nude nakon
nekoliko dana u paklu zaželio dobro jutro!“
Uspjela mu je đavolja majstorija u pogledu hacijende i bio je
uvjeren da se i mene zauvijek otresao.

134
 V
U SUSRET STUPU MUĆENJA

Naša povorka držala se pravca koji je vodio prema šumi ,hrasta

života'. Meni je ovo ulijevalo nadu da ćemo naići na Mimbrenjo
Indijance sa kojima sam zakazao sastanak kod onog hrasta. No kada
sam malo bolje razmislio, uvidio sam da bi sukob Yuma i Mimbrenjosa
za mene bila golema opasnost. Znao sam da će me Yume, u slučaju
prepada, radije ubiti nego pustiti na slobodu.
Da li bi taj susret između Yuma i Mimbrenjosa bio za mene sretan
ili ne nije više bilo važno. Naime, kada su Yume stigli do šume,
primijetio sam da su skrenuli udesno, dok su mladi Mimbrenjo dječak
i njegova sestra — moji glasnici — skrenuli ulijevo. Oni su obišli šumu
sa zapadne strane, dok smo se mi držali istočne. Suma je bila veoma
velika i ova dva puta su se sve više razilazila, tako da je susret između
mojih prijatelja i neprijatelja bio nemoguć.
Već je i večer nastupila, a mi još nismo stigli do kraja šume, te smo
se morali ulogoriti na njezinom rubu.
Čekao sam na znak mladog Mimbrenjosa. Oglasio se tek kada smo
bili večerali i kada sam ponovo bio uvijen u gunj. Dakle, bježati danas
nisam mogao, ali sam ipak bio veoma miran, znajući da mi se pomoć
nalazi u blizini i da će se pridržavati mojih uputa. Po jačini glasa sam
zaključio da je negdje u blizini. To je bilo moguće jer smo se nalazili uz
samu šumu koja mu je pružala siguran zaklon.
Ujutro „smo nastavili put. Izgleda da je poglavici dosadilo sporo
jahanje iza stada. Riješio je da požuri naprijed i da ih sačeka na mjestu
gdje će se uveče ulogoriti. Poveo je sa sobom polovicu svojih ratnika,
kao i mene sa mojim čuvarima. To mi je poprilično pobrkalo račune.
Ovako, Mimbrenjos nije mogao da nas slijedi, već se morao oprezno
držati iza stada. Zato je stigao u blizinu logorišta tek iza zadnje grupe

135
i znao sam da ću kad on stigne ponovo biti umotan u onaj gunj. Opet
neću moći misliti na bijeg.
Kako sam pretpostavljao, tako je i bilo! Još prije podne iza sebe
smo ostavili šumu. Do podneva smo jahali krajem koji je djelomično
bio obrastao travom, a djelomično bio pust, te smo se zaustavili kako
bi se odmorili nekoliko sati, a i zato da jedemo.
Popodne smo sličnim krajem prolazili i zaustavili se na prostranoj
zelenoj ravnici. Jeli smo, a iza toga su me opet umotali. Bilo je isto kao
i sinoć, osim što se Mimbrenjos zbog ravnog kraja nije mogao toliko
približiti.
Tek kada je počeo da se hvata mrak, stigla su i stada. Kratko iza
toga začuo sam trostruki zov zelembaća, i to sa udaljenosti od najviše
tri stotine koraka. Tako blizu dječak se mogao samo po noći zadržati.
Morat će se još prije zore povući kako ga ne bi primijetili. To siroče
čak je i san žrtvovalo a da ja od toga nikakve koristi nemam.
Isto tako je bilo slijedećeg, pa i četvrtog dana. Ako se ponekad i
pokazao zgodan momenat, Mimbrenjosa nije bilo u blizini, a kada sam
po njegovom znaku znao da je u blizini, bila mi je prilika već izmakla.
Međutim, peti dan je nagovještavao da ću imati sreće.
Još od ranog jutra put je vodio preko stjenovite uzvisine, kroz
uzane doline i tamne gudure. Ovdje se nisu mogli razdvajati jer bi u
tom slučaju bio potreban dvostruko veći broj goniča. Slutio sam da će
danas doći do odluke. Tokom logorovanja, u podnevnim časovima —
još me nikada nisu umatali, a priroda okoline dozvoljavala je mom
pomagaču da se približi koliko god je to zaželio.
Još prije no što je sunce bilo na zenitu, prolazili smo surim, veoma
krivudavim klancem, koji se odjednom otvarao prema zelenoj ravni.
Stoka se naprosto nije mogla zadržati. Pojurila je iz tjesnaca na
primamljivu livadu, te se za tili čas razmiljela — pa su jahači samo uz
krajnji napor uspjeli da je ponovo sakupe.
Poglavica je naredio mojim čuvarima da me odvežu i skinu sa
konja. Sjeli su kraj mene. Nalazili smo se u samoj sredini logora i ležao
sam na udaljenosti od nekih četiri stotine koraka od izlaska iz klanca.
Poglavica je izdao naređenje po kome sam zaključio da danas više
nećemo putovati. Dugačak put tokom zadnja četiri dana toliko je

136
iscrpao opljačkana stada da je bilo prijeko potrebno da se barem do
sutra ujutro na miru odmore. Zbog dužeg zadržavanja podigli su
šatore, što tokom posljednjih dana nisu činili. Dok su ostali obavljali
svoje poslove, prišao je poglavica i sjeo do mene. Upravo u tom času
oglasio se prvi zov zelembaća a da nijedan Indijanac na to nije obratio
pažnju. Velika Usta je prekrstio noge i ruke i neko vrijeme gledao u
svoju desnicu koju sam mu ranio, a zatim mi dobaci prodoran pogled.
Vidio sam da želi govoriti, iako do sada nije izustio ni jedne riječi. Moji
čuvari gledali su u zemlju. Nisu gledali ni u mene, a ni u poglavicu. Sa
strahopoštovanjem su očekivali trenutak kada će poglavica otpočeti
da se mjeri sa Old Shatterhandom ako ničim drugim a ono bar
riječima. Budući da bi mi prkosna šutnja samo pogoršala stanje u
kojem sam se nalazio, odlučio sam da mu odgovaram. Započeo je ovim
pitanjem:
„A ti se zoveš Old Shatterhand?“
„Ne zovem tako samog sebe, već su mi to ime dali slavni bijeli i
crveni ratnici.“
„Pogriješili su. Buka ti je sputana. Ona sada nije u stanju niti crva
da zgnječi, a još manje čovjeka.
Vidi koliko te se bojim!“
Iza ovih riječi pljunuo je na mene. Savladao sam se, ostao miran i
odgovorio:
„Ako je moje ime lažno, kao što ti tvrdiš, tada se u tvom imenu
skriva velika istina. Zovu te Velika Usta, a stvarno i imaš veliku gubicu
kojoj nema premca Da sam na tvome mjestu, time se ne bih ponosio.
Nije nikakvo junaštvo pljunuti u zarobljenika i to kada se ne može
braniti. Radije mi pokaži tvoju pravu hrabrost: skini mi spone i bori se
sa mnom! Tada će se pokazati tko će koga razmrskati, ti mene ili ja
tebe.“
„Umukni!“ zagrmio je. „Sličan si žapcu koji negdje tamo otraga
krekeće. Nema čovjeka koji njegovo kreketanje ne prezire.“
Naime, upravo se tog momenta začu drugi zov zelembaća. Na
osnovu poglavičinih riječi, nisam se ustručavao da pogledam prema
izlazu iz klanca, jer se nisam morao bojati da ću kod svojih čuvara
pobuditi sumnju. Zov moga malog Mimbrenjosa dopirao je iz blizine i

137
slutio sam da se skriva odmah iza prve isturene stijene gudure.
Podigao sam još malo više glavu kako bi primijetio da onamo gledam.
I stvarno, ugledao sam malenu, tamnu ruku dječakovu koja se samo za
trenutak bila pojavila iza kamena i ponovo nestala. Čvrsto sam riješio
da sada bježim. U roku od četvrt sata moram biti ili slobodan ili mrtav.
Povodeći se za tim mislima, odgovorio sam mu tako da bi u drugom
nekom slučaju bio veoma smiješan:
„Ja ne prezirem to kreketanje, štaviše, ja mu se veselim. Poznaješ
li glasove životinja?“
„Poznajem ih sve.“
„Nisam tako mislio, naime, razumiješ li govor životinja?“
„Nema čovjeka koji ga razumije!“
„A vidiš, ja ga razumijem. Želiš li da ti kažem šta mi je žabac htio
saopćiti?“
„Reci mi, reci!“ odgovorio je uz posprdni smiješak.
„Žabac mi javlja da ćeš još danas imati veliki gubitak i da ćeš se
vratiti istim putem kojim si i došao.“
„Veliki Duh ti je pomutio pamet!“
„Nije, već mi izoštrio i otvorio oči. Čujem pucanje, čujem topot
vaših konja i bijesni urlik vaših ratnika. Vi ćete se boriti sa dva čovjeka,
jednim velikim i jednim malim, i nećete ih moći pobijediti. Past će
sramota na vas i ismijat će vas oni kojima se sada Podrugujete.“
Već je otvorio usta da mi ljutito odgovori, no smirio se, opustio
ruke, zagledao se u moje lice, pa sumnjičavo reče:
„Jesam li te dobro razumio? Old Shatterhand nije budala, već lukav
lisac. Njegove riječi imaju neki smisao, iako su pomalo zagonetne. Šta
si htio reći? O kakvoj si sramoti govorio?“
„Razmisli, pa ćeš sam doći do odgovora! A ako ne uspiješ naći
odgovor, počekaj i doživjet ćeš ga!“
Sav se udubio u misli, zakolutao očima te viknuo:
„Otkrio sam! Znam! — Vjeruješ da ćeš moći umaći i da ćemo
pojuriti za tobom do doline s one strane hacijende u kojoj sigurno još
i sada na tebe čeka Mimbrenjos, ono malo pseto. Nadalje, računaš da

138
ćemo se ondje boriti s tobom i njime i da vas nećemo pobijediti. Željan
si slobode i sanjaš o njoj otvorenih očiju. Pamet ti se pomutila...“
Zastao je usred govora. Sjetio se nečega. Prišao mi je i počeo
pregledati spone. Ustanovivši da je sve u redu sa sponama, sjeo je na
staro mjesto i nadmeno se smiješeći reče:
„Sada znam u čemu je stvar: Old Shatterhand želi da me razjari
kako bi se smijao kao da sam dijete. No to mu neće uspjeti. On
namjerava da unese u nas nemir pa da učinimo kakvu grešku. Da, on
ne čini ništa nepromišljeno, no u ovom slučaju će se prevariti.“
„Uff, uff!“ viknuše čuvari u znak potvrde. Obrativši se meni,
nastavio je:
„Old Shatterhand je ubio moga sina, Mala Usta, i zato mora da
umre. No, on je hrabar čovjek, a čuo sam da je oduvijek bio prijatelj
Crvenokožaca. Zbog toga ću mu se pokazati milostivim i dozvoliti mu
da sam izabere način smrti. Želi li da bude strijeljan?“
Znao sam da iz njegovih riječi govori poruga i odgovorio: *
„Ne, ne odgovara mi. Želio bih da doživim devet puta deset godina,
a tek onda mirno da zaspim, pa da se s one strane života ponovo
probudim.“
„Ovako završavaju kukavice! Old Shatterhand je međutim
zavrijedio drugačiju smrt. Takav čovjek mora da iskusi sve vrste
mučenja a da ne trepne okom. Kod nas će imati prilike da stekne
ovakvu slavu. Najprije ćemo mu zdrobiti ruke i noge, zbog toga što je
povrijedio ruke mom bijelom prijatelju Meltonu.“
Promatrao me je i čekao da vidi kakav je utisak ostavio na mene
njegov dražestan nagovještaj.
„To je dobro!“ kimnuo sam smiješeći se.
„Iza toga ćemo mu probosti ruke i noge i sa njih kidati nokte.“
„Tome se veselim.“
„Zatim ćemo ga živog skalpirati.“
„Odlično, da sam mrtav, ne bih osjetio.“
„U međuvremenu ćemo čekati da rane zacijele kako bi stekao
snagu za nova mučenja.“
„To mi je drago, jer inače nove ne bih dobro podnosio.“

139
 „Samo se nemoj rugati! Ubrzo će ti proći volja za ruganjem, jer ja
ti kažem: odrezat ćemo ti vjedje i nećeš moći više spavati. Stavit ćemo
ti noge u vatru, objesit ćemo te za noge, gađat ćemo te noževima, mi...“
„Dosta!“ prekinuo sam ga i glasno sam se nasmijao:
„Od svega toga neće biti ništa. Old Shatterhandu nećete moći ništa
učiniti na žao pa da vas je i hiljadu ratnika, jer je i to premalo. Za tako
što su potrebni drugačiji ljudi. Ti si me maloprije uporedio sa žapcem.
Ja bih vas mogao uporediti još i sa mnogo odvratnijim životinjama —
no od toga ću odustati. Međutim, jedno vam moram reći, da se vi mene
morate bojati mnogo više nego ja vas.“
U tom času dopro je do mene treći zov Mimbrenjo dječaka.
Poglavica ljutito viknu:
„Čuješ li ono kreketanje? Tako i ti krekećeš. Uskoro ćeš vidjeti tko
se koga boji. Od sada ću biti stroži kako bih ti izbio iz glave volju za
bijegom. Koliko je istinit zov toga žapca, toliko je istinito da si
izgubljen.“
„Varaš se, jer koliko je istinito da ga čujem, toliko je istinito i da mi
nećete moći ništa nažao učiniti.“
„Dobro, dokazat ću ti. Od sada ćeš uvijek biti čvrsto umotan u gunj
kada god ne budeš na konju, pa onda gledaj kako ćeš umaći! Odriješite
mu ruke i dajte mu mesa. Iza toga ću ga lično umotati u gunj. Od sada
ću to uvijek sam činiti kako bi mu iz glave izbio svaku nadu u bijeg.“
Igrao sam na veoma opasnu kartu dok sam govorio o svome bijegu.
Bio sam čvrsto ubijeđen da će mi uspjeti.
Jedan od čuvara donio mi je mesa, dok su mi ostali skidali spone
sa ruku.
Čas odluke se približavao. I unatoč tome bio sam veoma staložen,
što je u takvim slučajevima veoma važno. Tko god u takvim trenucima
oklijeva i dršće, teško se odlučuje.
Isjekli su mi komad krtine li tanke režnjeve koje sam lako mogao
sažvakati bez upotrebe noža. Jeo sam polako i mirno kao da me drugo
ništa ne zanima osim jela. Bio sam ustao sa zemlje, sjeo i držao noge i
ruke tako da sam sve vezove mogao jednim zamahom prerezati. Život
mi je visio o koncu!

140
 Poglavica me je mrko promatrao. Izgleda da se uzbuđivao zbog
moje pretvorne mirnoće.
„Brže, brže!“ obrecnuo se na mene. „Nisam raspoložen da dugo
čekam.“
Bilo mi je sada najpotrebnije da dobijem na vremenu, i to zbog
toga što sam se morao sagnuti gornjim dijelom tijela kako bih mogao
da izvučem nož. Pretvarao sam se sada kao da su me njegove riječi
uplašile te od straha ispustih iz ruku meso. To je bila prilika da se
sagnem kao da želim da ga podignem. Poslužio sam se lijevom rukom
i bio sam siguran da su oči svih bile upravljene na meso i moju ljevicu.
Desnicu sam zavukao pod prsluk.
„Bože?“ upitao sam. „Dobro, neka bude odmah. Pazi!“ Kod tih rijeci
britka oštrica noža već je bila na remenju. Jedan potez — skočio sam
na noge, desnom nogom sam udario poglavicu po ramenu, preskočio
ga i u divljem trku odjurio prema klancu. Umalo što nisam iščašio nogu
dok sam preskakao poglavičinu glavu, no morao sam izdržati. Tako je
i bilo. Dok sam u velikim skokovima jurio preko travnjaka, primijetio
sam da je iza. mojih leđa zavladala trenutačna tišina od iznenađenja.
Skamenili su se od čuda jer se obistinilo ono što su smatrali
nemogućim. Ali tada — jedva da sam odmakao stotinu koraka —
zaorio se urlik kao da je hiljadu đavola zavrištalo. Ja se nisam osvrtao
već jurio dalje. Morao sam napregnuti sve svoje snage kako bih stigao
do konja. U kakvom sam stanju bio, ne bih mogao dugo izdržati.
Uto se iza stijene pojavi moj Mimbrenjos. Svoju pušku držao je u
desnici, dok mi je lijevom dodavao moju brzometku. Nije me sačekao,
već je krenuo prema meni. Na pola puta upitao sam ga:
„Jesu li konji tu?“
„Nisu, nalaze se iza prvog zavoja.“
„Koliko daleko?“
„Sto puta pet koraka.“
O teško meni! S ovim mojim ukočenim nogama neću moći
pretrčati pet stotina koraka a da me ne dostignu. Morat ću se braniti
puškom. Još u bijegu istrgnem dječaku pušku iz ruke, opipam zatvarač
i uvjerih se da je sve u redu. Sada sam se osjećao sigurnim. Zaustavio
sam se i okrenuo prema progoniteljima. Opazio sam da su u brzini

141
zaboravili ponijeti puške. Medu njima zavladala je zbrka. Jurili su
urlajući bez ikakvog reda prema meni, a ispred svih poglavica sa
mojim čuvarima.
„Natrag, ili ću pucati!“ zaprijetio sam im.
Ne obazirući se na moje upozorenje, Yume su se sve više
približavali. Na stotinu koraka ispred mene opalio sam dva hica. Nisu
stali, već produžili. Na devedeset koraka opalih opet dva puta. To se
ponovilo i na osamdeset, sedamdeset, šezdeset koraka. Ispalio sam
ukupno deset metaka i svaki put pogodio po jednog od progonitelja, i
to u kuk. Padali su pogođeni. Ostali su stali zabezeknuti.
„Natrag!“ viknuo sam još jednom. „Sve ću vas pobiti!“
Još dva sigurna pogotka. Hrabri Mimbrenjo stajao je kraj mene i
također pucao. Dok sam ih ja samo onesposobljavao, on je sijao smrt.
Progonitelji su stali, nisu se usudili da produže. Mnogi su pojurili
natrag po svoje puške, međutim, jedan, zaslijepljen od bijesa, usudio
se poletjeti prema meni — to je bio poglavica. Napao je kao
razbjesnjela životinja lamatajući nožem, jedinim oružjem, i to u lijevoj
ruci, jer mu je desna bila ranjena. Bila je sa njegove strane prava ludost
da takvom stanju pojuri na mene. Ovakvu nepromišljenost moglo je
da opravda samo njegovo uzbuđenje... Iako mu je bilo jasno da mu je
život u mojim rukama, meni u tom času do njega nije bilo stalo.
Desnicu sam mu i onako već onesposobio i odlučih da mu poštedim
ljevicu. Zbog toga sam odlučio da ga udarim po glavi. Približavao mi se
s nožem visoko uzdignutim, spremnim na ubod. U času kada je
oštricom zamahnuo prema meni, odskočio sam u stranu i potegnuo
kundakom. Dok je njegov udarac otišao uprazno, ja ga oborih svojim
kundakom i on se onesvijesti.
Njegovi ljudi, koji su ovo pratili, počeli su vikati na sav glas.
Vjerovali su da sam poglavicu oborio jedino zato kako bih ga ubio. Oni
koji su odjurili po puške upravo su se vraćali, a drugi opet trčali da
dovedu konje.
Nismo se smjeli duže zadržavati. Pojurili smo u klanac da se što
prije dočepamo konja. Dječak je bio brži od mene i pretekao me je. Dok
sam ja prevalio tek oko tri stotine koraka, on je već bio nestao iza
zavoja. Odmah iza toga pojavio se na konju vodeći i moga za uzde.
Pojurio je prema meni i stao. Uzjahao sam upravo u trenutku kada su

142
iskrsli prvi puškama naoružani Yume. Pucali su, no zbog brzine veoma
su loše gađali. Okrenuli smo konje, podboli ih i pojurili u klanac, natrag
istim putem kojim, smo došli prije podne.
Dakle, bio sam na slobodi, ali sam se i unatoč tome morao
pozabaviti nečim drugim. Hacijendero je bio upropašten. Smatrao
sam da bi ovaj u najmanju ruku morao ponovo doći do svoje stoke. To
bi se moglo ostvariti jedino onda kad bi Mimbrenjosi, koji treba da
stignu, imali vremena da ih preotmu od Yuma. Ja, na žalost, nisam
znao gdje su njihovi pašnjaci. Od hacijende pa sve do ovog mjesta
putovali smo četiri dana. Zbog dužeg odmora računao sam da do
njihovog naselja imaju vjerojatno još daljnjih četiri dana. To bi vrijeme
bilo prekratko za izvođenje moga plana. Pa zar se ne bi moglo nešto
poduzeti da Yume na njihovom putovanju zadržim?
Da, moglo bi se! Treba samo da ih namamim i dopustim da me
gone što dalje. To će mi uspjeti, jer im je mnogo stalo da mi se osvete.
Bio sam siguran da će oni sve poduzeti samo da bi me ponovo uhvatili.
Ako im stotinu ratnika nije bilo dovoljno da me spriječe u bijegu,
koliko će im trebati onda ratnika da me ponovo uhvate? U svakom
slučaju više No toliko ih nije bilo, štaviše, bilo ih je čak i četrnaest
manje. Onu dvanaestoricu ranjenika trebalo je prije svega njegovati.
Teško da je i jedan od njih bio sposoban da produži put. Hitac u kuk je
vrlo često opasan i po život Tko će im dalje goniti stoku? Razmišljajući
o svemu tome, došao sam do zaključka da će Velika Usta, čim se
osvijesti, poduzeti slijedeće korake: stado će do daljnjega morati ovdje
ostati, gdje će imati dovoljno trave za pašu. Isto teko i ranjenici, s
onoliko ratnika koliko ih je potrebno za njihovu njegu kao i za čuvanje
stoke.
Ostali će krenuti u potragu za Old Shatterhandom kako bi vratili
čast svome plemenu. Prema svemu ovome računao sam da ću iza sebe
imati četrdeset do pedeset progonitelja.
Lako sam im mogao pobjeći i izmaknuti samo da sam skrenuo
udesno ili ulijevo. Međutim, ja nisam ovako postupio, jer bi to bilo
pogrešno. Čim bi mi tragovi nestali u kamenu, oni bi se vratili svome
stadu i nastavili put k svojim nastambama i hacijendero nikad više ni
bi došao do svoje stoke. Kako sam želio da je preotmem i njemu
predam, morao sam voditi računa o tome da mi tragovi ostanu vidljivi.

143
 Da bih to postigao, držao sam se puta koji vodi do hacijende.
Nisam smio da se žurim, jer što mi se više približe, tim će revnosnije
nastojati da me uhvate i neće pomišljati da se natrag vrate. Ako kod
,hrasta života' još i na Mimbrenjose naiđem, mogao bih uz njihovu
pomoć zarobiti čitavu četu i pojuriti natrag po stoku i predati je
vlasniku. Nema sumnje da je on bez stada ubogi đavo. Njegove kuće
su se pretvorile u prah i pepeo, a vrtovi i šume su popaljeni. Jedino su
mu još ostali pašnjaci, koji bez stoke nisu predstavljali nikakvu
vrijednost. Čuo sam da u zadnje vrijeme Rije bio tako bogat kao prije.
Povjerio sam svoje misli i svome mladom pratiocu. Moja je
izlaganja primio s punim povjerenjem kao odrastao čovjek. On me
ozbiljno upita:
„Old Shatterhand dakle misli da se iza nas nalazi Pedeset Yuma?“
„Najmanje četrdeset do pedeset“, potvrdio sam.
„Toliki broj nas neće odmah slijediti. Poglavica je u nesvijesti i
ratnici će čekati dok se ne osvijesti pa da im izda naređenja.“
„To je tačno. No nekoliko ih je svakako pošlo za nama da utvrde
naš trag i čekat će na ostale. Pokušat ću da razgovaram sa njima.“
„Da razgovarate?“ upitao je sav zapanjen. „Zar Old Shatterhand
stvarno namjerava da razgovara s tim psima koji ga žele raskomadati?
Jesi li svjestan kakovoj se opasnosti izlažeš?“
„Opasnost u koju si se ti upustio dok si me tražio poslije razaranja
hacijende bila je mnogo veća.“
„Morao sam da ispravim svoju veliku grešku.“
„Zar ti nije sporo prolazilo vrijeme za svih onih dana dok si me
čekao?“
„Strpljivom čovjeku nije ništa predugo, a mladić koji želi postati
ratnikom ne mora da se samo vježba u hrabrosti već i da se uči
strpljenju.“
„Ali ti nisi mogao da spavaš jer si po danu morao Ići za nama, a po
noći svakog časa biti spreman na moj bijeg!“
„Ratnik mora znati savladati san. Uostalom, imao sam ja dovoljno
vremena i za spavanje, jer sam uvijek polazio na počinak tada kada ste
vi dalje krenuli, a odlazio sam za vama tek nakon nekoliko sati. Šta da
su veoma sporo odmicala i nije mi bilo teško da ih sustignem.“

144
 „Time si dokazao da ćeš postati hrabrim ratnikom i promišljenim
savjetnikom na skupovima poglavica. Ti želiš da imaš ime. Čini se prvi
put nađem kraj vatre sa tvojima, reći ću im da si zaslužio da ga nosiš.“
„Uff, uff!“ uzviknuo je ozarenih očiju i sav oduševljen uspravio se
u sedlu. „Da, predložit ću im da ti ga dadu.“
„Hoćeš li? Moja zahvalnost bit će veća od samoga svijeta i trajat će
dok živim!“
„Naumio sam da im dam prijedlog.“
„Oni će me tada upitati na koje mi je ime ukazao veliki Manitu i
koji sam kumir našao. Ja im na ovo neću moći odgovoriti.“
Čim mladi Indijanac odraste i stekne izobrazbu u svemu što je
potrebno da zna, a želi da postane ratnik mora poći u potragu za
imenom. On se povlači u samoću kako bi uz post razmišljao o onome
što dolikuje ratniku i slavnom čovjeku. Samoća, strogi post i
razmišljanje nadražuju živce i on pada u grozničave halucinacije i
prividne snove. Prva stvar, ili prvi predmet koji mu se u halucinaciji
prividi, postaje njegovim kumirom, i to za čitav život. Tada on polazi
naoružan u svijet i ne vraća se dok ga ne pronađe, prisvoji ga, izbori ili
slično tomu. Taj se predmet, bez obzira na veličinu i oblik, ušije u kožu
i brižljivo čuva. Kad god bi pošao u ratni pohod, uvijek ga nosi sa
sobom, pričvršćenog za koplje. Običaj je da se to koplje prilikom
logorovanja zabode pred šatorom u zemlju.
Kod ratnika je kumir svetinja i najdragocjeniji predmet na svijetu.
Za njega se on očajnički bori. Osobito je slavno prisvojiti kumir
neprijatelja, ali je i velika sramota izgubiti ga, bilo u borbi ili na bilo
koji drugi način. Smrtna je uvreda reći Indijancu da je „čovjek bez
kumira“, i on neće mirovati sve dotle dok ne prisvoji kumir nekog
neprijatelja kako bi ponovo stekao izgubljenu čast.
Čim bi mladić našao predmet o kojem je sanjao, dakle svoj kumir,
uzeo bi njegov naziv za svoje ime. Zbog toga se često i nailazi na
najčudnovatija imena, kao na primjer „mrtvi pauk“, „iskidani list“,
„dugi konac“, što znači da su dotični u potrazi za kumirom u snu
najprije ugledali mrtvog pauka, iskidani list, dugi konac, zato im i služe
kao kumiri. Ima i takvih slučajeva da se neki mladić istaknuo nekim
naročitim junaštvom i njemu se dodjeljuje počasno ime vezano za

145
podvig. Takvo se ime mnogo više cijeni nego obično. Stoga sam svom
saputniku odgovorio:
„Ti ne moraš odgovoriti, ukoliko te budu upitali, Jer ću ih ja o
svemu obavijestiti.
„Ti?“ upitao je crveneći.
„Da, jer imam za tebe jedno ime.“
Sagnuo je glavu da savlada ushićenje. Sigurno bi ine rado upitao
za ime, no ovo bi bilo protivno pravilima skromnosti. Riješio sam da
mu umirim radoznalost.
„Zar se ne možeš dosjetiti na koje ime mislim?“
„Ne.“
„Tada mi reci koje je bilo prvo djelo kojim si se istaknuo.“
„Moje prvo djelo“, odgovorio je uzdahnuvši, „bilo je onda kada sam
Olda Shatterhanda bacio u ruke neprijatelju.“
„To si i popravio. Tvoje prvo, istinsko djelo, bilo je moje
oslobođenje. Šta misliš šta će reći tvoji ratnici kada za to čuju?“
„Čovjek koji svojim junačkim podvigom oslobodi, Olda
Shatterhanda stiče slavu i njemu nije potrebno da ide u potragu za
kumirom.“
„E pa dobro, ti si učestvovao u mom izbavljenju i pri tome ubio
dvojicu Yuma. Dakle, kada se budemo iskupili oko vatre tvoga
plemena, predložit ću vijeću staraca da ti se dodijeli ime Yuma-Shetar
(tamanitelj Yuma). Ja sam uvjeren da će prihvatiti ovaj prijedlog.“
„Sigurno hoće!“ kliknuo je. „Čitavo moje pleme će cijeniti prijedlog
Olda Shatterhanda i smatrati ga velikom časti. O Manitu, Manitu! Znao
sam da ću uz Old Shatterhanda na svaki način steći prije ime nego bilo
s kime drugim. Naši će mi ratnici zavidjeti, žene o meni pričati, a
djevojke krilom za mnom gledati kroz šatorski otvor kada budem
naseljem prolazio. Moj otac, Jaki Bivol, najviše će se radovati. Zagrlit
će me i privući svome srcu. Moj mladi brat će se mnome ponositi. O,
samo da je barem i on mogao uz tebe ostati. Vjerujem da bi i on sebi
izborio ime slično mome.“

146
 „Vjerojatno. Konačno, to se još uvijek može nadoknaditi. Nadam
se da ću se s njim uskoro vidjeti. Ako je sličan tebi, neće mirovati dok
mu tvoj otac ne dozvoli da i on učestvuje u pohodu protiv Yuma.“
„To je i moje mišljenje. Moj otac, veliki poglavica Mimbrenjosa,
veoma je strog čovjek. On se baš ne obazire mnogo na želje svoje djece.
Međutim, ovakva vrsta molbi će ga, samo obradovati i sigurno će je i
ispuniti. Kako bi bilo divno kada bi se uz svečano proglašenje moga
imena slavilo istodobno i njegovo!“
Razgovarajući tako ostavili smo za sobom ne samo zavojiti klanac
već i nekoliko manjih dolina i kod svake okuke osvrnuli se da izvidimo
jesu li progonitelji blizu. Međutim, mi ih nismo vidjeli, iako sam bio
uvjeren da nisu daleko iza nas. Odlučio sam da se uvjerim u to i to čim
stignemo do prikladnog mjesta.
Pred nama se ukazala omanja prerija široka četvrt sata jahanja.
Presjekli smo je i sklonili se s druge strane iza grma. Sjašio sam.
„Zar se Old Shatterhand već sada želi odmoriti?“ upitao je
Crvenokožac.
„Ne. Hoću samo malo ovdje da se zadržim i porazgovorim sa
Yumama.“
Izgleda da je moja namjera začudila dječaka, no rekao nije ništa.
Skinuo sam sa konja zavežljaj s novim odijelom i presvukao se. Staro
i onako već od prvog časa nije mnogo vrijedilo, a tokom mog
zarobljeništva sve se više izlizale i već se počelo raspadati tako da sam
već ličio na prosjaka. Obukavši novo, naprosto sam se preporodio.
Nisam nikakav gizdavac, ali Indijanci Juga polažu mnogo više važnosti
na spoljašnjost nego oni na Sjeveru. To se naročito zapaža kod
Meksikanaca, jer se mnogo raskošnije i bogatije oblače od trezvenih
Yankeea. Sioux ili Crow-Indijanac će odati poštovanje bijelom lovcu i
onda kad se ovaj pojavi u dronjcima, dok se jedan Pima ili Jaqi ne može
lako pomiriti s time da se i u loše obučenoj osobi krije valjan čovjek.
Često je veoma važan prvi utisak. Da se ja na hacijendi nisam pojavio
u starom odijelu, Timoteo Pruchillo bi mi jamačno povjerovao i ne bih
morao da išamaram i bacim u potok njegovog drskog majordoma. Po
tome se vidi da čak i u onom zabačenom kraju važi poslovica: odijelo
čini čovjeka.

147
 Preobučen, ličio sam na bogatog meksikanskog veleposjednika, na
caballera koji je krenuo u posjetu odabranici svoga srca.
„Uff, uff!“ uskliknuo je Mimbrenjo sav zadivljen ugledavši me dok
sam izlazio iza grma. „Umalo da te nisam prepoznao“, rekao je, ali se
odmah zastidi i sav pocrveni.“ Mi smo dječaci tebe upravo ovakvog i
zamišljali dok su nam pričali o tebi i Winnetouu.“
Njegovo brzopleto priznanje ga je još više zbunjivalo. Vidio sam
da mu moram pomoći i osloboditi ga tog osjećaja, te sam mu zato
povjerio svoju pušku za medvjede i rekao mu:
„Moj mladi crveni brat će sada ostati na ovom mjestu i pričuvati
pušku, jer mi neće trebati. Čim se pojave Yume, pojahat ću im u susret
i porazgovoriti malo sa njima. Ako bi se pojavili u većem broju i usudili
se da me napadnu, povući ću se ovamo i mi ćemo se odavde iz grmlja
braniti.“ Šta jao sam iza prednjeg busenja i držao na oku put kojim smo
stigli. Bilo je onako kako sam i naslućivao: i već nakon kratkog
vremena uočio sam tri konjanika koji su u kratkim skokovima prelazili
preriju. Pojahao sam prema njima i držao se kao čovjek koji bezbrižno
ide svojim putem. Zauzeo sam pognuti stav i pretvarao se kao da sam
umoran i ne obraćam pažnju na put. Ugledavši me, trgnuli su se.
Uočivši da osim mene nikoga drugoga nema, produžili su dalje. Jednog
čovjeka nisu se morali bojati. Pretvarao sam se kao da ih ne vidim, no
pušku sam spremnu držao — i to preko sedla — za svaki slučaj. Znao
sam da me neće odmah prepoznati, jer me u ovom odijelu još nisu
vidjeli, a osim toga krajeve šarenog rupca, takozvane meksikanske
gargantille, navukao sam na usta i bradu. Široki obod sombrera nabio
sam na oči, tako da mi se od čitavog lica vidio samo nos.
Sve su se više približavali. Čuo sam topot njihovih konja. Uspravio
sam se, pretvarajući se kao da sam ih tek sada opazio, zaustavio konja
kojega također nisu poznavali. Na nekih deset do dvanaest koraka
ispred mene zaustavili su i oni svoje. Bila su to trojica od pet mojih
čuvara, i to iz posljednje smjene. Jedan od njih oslovio me je s
uobičajenom jezičnom mješavinom:
„Otkuda dolaziš?“
„Sa hacijende del Arroyo“, odgovorio sam izmijenjenim glasom,
što mi nije bilo teško, jer mi je marama bila prekrila usta.
„A kuda ideš?“
148
 „K Velikim Ustima, poglavici hrabrih Yuma.“
„U kakvom si stanju zatekao hacijendu?“
„Potpuno je uništena.“
„Tko ju je uništio?“
„Yume.“
„Zbog čega ideš k njima?“
„Hoću da pregovaram u vezi sa stadima koja su otjerali.“
„Po čijem nalogu?“
„Ja sam glasnik hacijendera, koji je spreman da otkupi stoku. Zato
i idem poglavici Yuma da se s njime pogodim o cijeni.“
„Uzalud ti je trud jer on neće prodati stoku.“
„Otkuda to znate?“
„Mi smo njegovi ratnici.“
„Onda svakako znate šta će učiniti. Ja bih, međutim, ipak želio s
njime razgovarati jer moram da izvršim nalog.“
„Čini mi se da ne znaš koliko je to opasno. Ratnici Yuma su iskopali
ratnu sjekiru protiv bijelaca.“
„Znam, ali me to ne zabrinjava jer sam kao posrednik nepovrediv.
Gdje su se ulogorili ratnici Yuma koji su bili na hacijendi?“
„Ti to ne moraš znati i nema potrebe da tako daleko jašeš. Budeš
li polako produžio ovim tragom, ubrzo ćeš ugledati poglavicu sa
pedeset ratnika.“
„Hvala vam. Zbogom!“
Pretvarao sam se kao da želim krenuti iako sam znao da bi me
rado još štošta upitali. Meni je upravo i bilo do tih pitanja jer bih tako
mogao lako doznati ono što je mene zanimalo.
„Stani, pričekaj malo!“ odjeknulo je zapovjedničkim glasom. „Ti si
nam govorio samo o hacijenderu. Da U je na putu za Ures bio u društvu
bljedolikog, po imenu Melton?“
„Nisam vidio nikakvog bijelca po imenu Melton.“
„A možda jednog, po imenu Weller, i njegova sina?“
„Ni njih.“

149
 „Tada vjerojatno nisi naišao ni na četu naših ratnika kod kojih su
ti bljedoliki bili čitava dva dana zarobljeni?“
„Nisam. Razgovarao sam jedino sa hacijenderom.“
„A gdje?“
„U ruševinama njegove kuće. Svratio sam do hacijende da mu
vratim pozajmljeni novac. On želi sa njime otkupi stoku, pa me je
zamolio da pođem za ma i s njima pregovaram.“
„U koga je novac, u tebe ili u njega?“
„Razumije se da je u njega.“
Još me uvijek nisu prepoznali. Zurili su jedan u drugoga. Onaj koji
je do sada govorio, rekao je, ne obazirući se što sam ja prisutan:
„Bit će da se nešto dogodilo. Hacijendero je još uvijek tu, a ostali
bljedoliki nisu s njima. Nije čak ni naše ratnike vidio, iako bi morali
biti na putu prema nama. Hoće da otkupi stoku. Ima novaca. Lako bi
moglo doći do naglog obrta. A gdje li su samo oni brojni strani
bljedoliki sa svojim ženama i djecom na koje čekaju naša braća u
planinama?“
Ostali su nijemo glavama kimali, a on se ponovo obrati meni:
„Da nisi možda prije kratkog vremena susreo dva jahača?“
„Jesam. Bio je to jedan bijelac sa mladim Indijancem.“
„Kako je bijelac bio obučen?“
„Kao neki probisvijet.“
„Kakvo je oružje imao?“
„Vidio sam da ima dvije puške.“
„To se slaže. Onaj pas, Mimbrenjo, mu ih je donio.“
Ovo je rekao svojim drugovima. Iza toga nastavio je ponovo da me
ispituje:
„Jesu li brzo jahali?“
„Nisu“, odgovorio sam, dok sam pritezao jače uzde kako bih konja
potjerao nekoliko koraka unazad. „Oni su sjahali.“
„Gdje?“
„Tamo iza mene u grmlju.“

150
 „Uff! Moramo se brzo vratiti jer teška puška tog bljedolikog seže
čak i ovamo, to je puška za medvjede. A njegova laka puška puca bez
prestanka. Pođi s nama! Odjahat ćemo malo više natrag gdje ćeš sresti
poglavicu i moći da s njime razgovaraš.“
„Zato ima vremena. Počekajte još malo! Htio bih nešto od vas.“
„Što?“
„Vaše puške i vaše konje.“
„Zašto i zbog čega?“ upitao me je onaj koji mi je postavljao pitanja
i gledao me sav zaprepašćen.
„Zbog ovoga!“ nasmijao sam se i dok sam lijevom uklonio rubac s
lica, desnom sam rukom dohvatio pušku i uperio je u njih. „Sami ste
govorili da mi puška puca bez predaha. Pucat ću u svakog od vas koji
god se makne! A tamo u grmlju stoji Mimbrenjo sa mojom
dalekometnom puškom za medvjede.“
Ukočili su se od straha i razrogačenih očiju zurili u moje
raskrinkano lice.
Uff!“ izustio je jedan od Yuma. „Ovo je Old Shatterhand!“
„Old Shatterhand, Old Shatterhand!“ ponovila su i ostala dvojica.
„Da, to je Old Shatterhand“, potvrdio sam, dok sam cijev puške još
uvijek držao uperenu u njih. „Ne mičite se jer ću pucati! Pošli ste da
me uhvatite, a sad ste sami uhvaćeni. Međutim, ja ću vas pustiti na
slobodu i omogućiti vam da se vratite vašem poglavici. Odbacite vaše
puške!“
Iako su puške držali u rukama, one nisu bile spremne za akciju, jer
je takav običaj kod Indijanaca kada susretnu stranog čovjeka. Nisu se
usudili da je upere u mene, ali me nisu odmah ni poslušali.
„Brzo, inače pucam! Neću čekati!“ zagrmio sam. „Jedan, dva …“
Još tri nisam niti izbrojio a oni su puške odbacili od sebe.
„Sjašite; i stupite u stranu!“ Poslušali su me.
Sada trkom natrag! Tko se usudi da natrag pogleda, bit će
ustrijeljen!“ Trčali su koliko su ih noge nosile. Bilo je upravo smiješno
kako su trčali. Dok su me još imali u rukama, kako, su se izrugivali a
sada su bježali od mene Kao pravi zečevi.

151
 Sjahao sam da uzmem njihove puške i prihvatim konje, koji su
nakon bijega svojih gospodara postali malo nemirni. Uto je već i moj
Mimbrenjo pojurio iz grmlja u punom galopu da mi pomogne.
„Uff, uff!“ doviknuo je još izdaleka. „Old Shatterhand je čarobnjak.
Njemu sve ide od ruke, bilo čega da se prihvati!“
„To nije bilo teško“, odgovorih smijući se.
„Razoružati bez borbe trojicu neprijatelja, pa im još i konje
oduzeti? Tko bi to malo prije rekao? Kada si napomenuo da ćeš s njima
razgovarati, bio sam veoma zabrinut!“
„Imao sam jednog saveznika: iznenađenje. Strah se udvostručio
kad su doznali za moje dvije puške. Sada moramo produžiti jer će
njihovi drugovi vjerojatno svakog časa iskrsnuti.“
Za svako sedlo zaplijenjenih konja pričvrstili smo po jednu pušku.
Mimbrenjo je držao za uzde jednoga, a ja dva konja. Ovako opremljeni
krenuli smo s ovog mjesta, i to u početku polako, dok se nismo kroz
gustaru probili. Stigavši na čistinu, pojurili smo u galopu, i to tako
daleko da se guštara jedva nazirala i u daljini ocrtavala poput blijede
trake. Sada smo se ponovo osjećali sigurnim. Zastali smo, jer sam se
namjerno htio izložiti pogledima mojih progonitelja kako bi ih
namamio i potaknuo u gonjenju.

Dok smo mirno i staloženo sjedili u sedlima, primijetio sam da me

Mimbrenjo krišom pogleda. Znao sam šta ga muči. Rado bi saznao o
čemu sam razgovarao sa Yumama. Ispričao sam mu sve. Kada sam
završio, zamišljeno reče sagnuvši glavu:
„Pored Old Shatterhanda čovjek iz sata u sat stiče nova znanja. On
pozna sve prednosti kojima se jedan ratnik može koristiti, a isto tako
i način kako treba postupiti pa da sazna ono što mu ne žele reći. Mi
sada gotovo sve znamo što namjeravaju.“
„O, baš ne sve. Glavna stvar ostala mi je još nepoznata. Za sada nam
je poznato da nas goni oko pedeset Yuma, i to pod vodstvom samoga
poglavice. Šta se iz toga može zaključiti?“
„To da su stada i ranjeni ratnici ostali ondje gdje smo ih ostavili i
čekaju na povratak pedesetorice.“

152
 „Tako je! Osim toga znamo još i to da su Melton i oba Wellera
slobodni, a i to da hacijendero više nije zarobljen, kao ni bijeli
iseljenici.“
„Zar to nije dovoljno?“
„Nije“
„Pa tebi je jedino bilo stalo do toga da ih spasiš! Oni su sada
slobodni.“
„Slobodni su, samo gdje su? U planu je da ih braća Yuma, dakle
neke druge Yume, odvedu u planinu. To mi je sumnjivo. Na koje se to
planine odnosi? Što će oni tamo? Došli su iz svoje domovine ovamo da
rade na hacijendi del Arroyo. Zbog čega bi ih neprijateljski Indijanci
odveli u nepoznate planine?“
„Na to ti ne bih mogao odgovoriti“, rekao je Crvenokožac
prostosrdačnom iskrenošću.
„Tješi se jer i ja ne znam, ali neću mirovati dok to ne saznam.
Nadalje: hacijendero je namjeravao da ode u Ures sa Meltonom. Šta
traže tamo? Pod drugim okolnostima ja bih ovakvo putovanje smatrao
bezazlenim, međutim, ovdje se radi o tome da je Melton domamio
Indijance i oni su po njegovom nalogu izvršili prepad na hacijendu,
opljačkali je i spalili. I odjednom on sada jaše zajedno u Ures s
upropašćenim hacijenderom, dok mu te strane radnike nekakvi
Indijanci odvode u brda. I oni su opljačkani. Zapravo bi hacijenderovo
mjesto bilo tamo gdje se i ti ljudi nalaze. Zbog čega su ih rastavili?“
„Misliš li da ćeš to moći saznati?“
„Da. Čim spasimo stada, bezuslovno ću odjahati za Ures. Nije mi
sada jasno gdje su Yume koji su ostali na onom mjestu gdje me je
Melton htio ubiti i koji su „mah da čuvaju uhvaćene bijelce? Ako su
zarobljenici stvarno na slobodi, tada su čuvari već morali krenuti za
svojim poglavicom. Oni su imali slobodan put jer ih „e zadržavaju
stada zbog kojih smo mi tako sporo napredovali. Oni bi morali biti već
negdje u blizini.“
„Možda ćemo ih još danas susresti.“ to je moguće, i zbog toga
moramo biti na oprezu da im ne bi pali u ruke. Pogledaj časkom
natrag! Na progonitelje?“
Da, dolaze. Zastali su pred grmljem. Misliš li da nas mogu vidjeti?“

153
 „Da. Bit će da nas isto tako dobro vide kao i ml njih. Pazi samo!
Pojurili su u galopu prema nama. Sada možemo ponovo produžiti jer
su nas, prepoznali i neće im pasti na pamet da se vrate. Jamačno su
onu trojicu kojima smo oduzeli konje poslali natrag jer nisu mogli ići
u korak s njima.“
Pojahali smo do kraja čistine, zatim preko nekoliko ravnica, preko
onižih brda i ponovo izbili na čistinu. Do nje je ležala šuma kraj koje
smo se bili ulogorili na putu ovamo. Još do večeri moramo se dohvatiti
šume. Mi smo sada mnogo brže odmicali nego onda kada smo išli sa
stokom čiji su se tragovi još uvijek vidjeli. Bili su toliko jasni da su
skoro bili nalik na kakvu cestu.

154
 VI
TAMANITELJ YUMA

Vrijeme je odmicalo, dok se sunce sve više spuštalo prema

smiraju. Mi nismo mogli biti više daleko od šume. Uto je mladić
ispružio ruke i povikao:
„Pogledaj, dolaze Yume koji su bili ostali uz bljedolike. Oni nas ne
smiju vidjeti.“
Bio je u pravu. U susret nama je dolazila velika četa jahača. Zbog
velike udaljenosti nisam moga o izbrojati koliko ih je bilo. Postojala je
velika mogućnost da su to Yume koji su pošli svome poglavici. Da
bismo ih izbjegli, skrenuli smo u oštrom uglu udesno, podboli konje i
pustili ih u punom trku. Nadao sam se da nas još nisu opazili.
Međutim, to nije bilo tako. Uzevši novi pravac, nekoliko puta sam
se osvrnuo i primijetio da se jedan jedini jahač odvojio iz grupe i
uputio se prema nama. Nisam uzimao u obzir sunce koje je već
zalazilo. Sunce nas je obasjavalo, dok su oni bili u sjeni i zato su nas
morali opaziti. Ipak me je jedna okolnost umirila, naime, poslali su
samo jednog čovjeka, dok su ostali produžili. Ovaj nas nikako nije
mogao dostići.
Četa je nastavila usporenim hodom da bi dočekala povratak svoga
čovjeka. Držali su se pravca zapad — istok, dok smo mi išli s juga
prema sjeveru. Naši putevi su stvarali pravi ugao, ili, bolje rečeno,
stranice četverokuta. Jahač se držao dijagonale. Iako mu je put bio
najdulji, pravo je čudo koliko je brzo odmicao. Smatrao sam
nemogućim da nas dostigne, pogotovo što smo i mi jurili. Postajao je
sve jasniji i jasniji, te sam morao priznati kako sam bio u zabludi. Dok
se u početku nazirao kao malena tačka, ubrzo je narastao do veličine
bundeve, a iza toga bivao sve jasniji. Isto tako i njegov konj je iz
početka ličio malenom psiću, pa ovčaru, pa dogi. Sve nam se više i više

155
približavao iako nismo smanjivali brzinu. Moj pratilac je nekoliko puta
uzviknuo ,uff, a i mene je čudila hitrina njegova konja.
Na plemenite trkače sam nailazio već u mnogim zemljama i
krajevima, dok sam ovdje u Sjevernoj Americi znao samo za dva konja.
Bila su to dva vranca na kojima smo Winnetou i ja tako često jurili po
prerijama.
Winnetou! I nehotice sam zaustavio konja, zasjenio oči rukama da
bih bolje vidio. Konj je bio vranac. Na jahaču sam primijetio nešto
sjajno crveno.
Iza njegovih leđa lepršao je taman veo, a cijev njegove puške je
svjetlucala. Srce mi je zaigralo. Crvenkasti sjaj dolazio je od santillo
gunja koji je Winnetou stalno nosio umjesto pojasa. Tamni veo bila mu
je duga crna kosa, dok je svjetlucanje dolazilo od srebra kojim je bila
okovana njegova glasovita ali i zastrašujuća puška.
Ja sam bio obučen po meksikanski. Još me nije prepoznao.
Međutim, poznavao je zvuk mojih pušaka isto tako dobro kao i ja oštar
prasak njegove srebrom okovane puške. Često smo se u divljim
prašumama pomoću njih našli. Bio je još dosta udaljen pa mu nisam
mogao dobro vidjeti visoki, vitki stas. Uzeo sam pušku za medvjede i
opalio. Uspjeh nije izostao.
Jahač je trgnuo konja koji se naglo uspravio na zadnje noge i
gotovo se izvrnuo na leđa. Zatim ga je potjerao dalje, stao u stremenu
i radosno povikao:
„Šarli, Šarli!“
Moje ime je obično ovako izgovarao na engleskom.
„Winnetou, Winnetou, n šo, n šo — Winnetou, Winnetou, kakva
sreća, kakva sreća!“ odgovorio sam, dok sam potjerao svoga konja
prema njemu.
Dolazio je sličan nekom polubogu. Ponosno uspravljen, kao da je
srastao sa vrancem, držeći kundak puške na koljenu. Njegovo tamno,
plemenito lice, bilo je ozareno. Skočio sam iz sedla. On nije ni
zaustavio konja, već je, odbacivši pušku prolazeći kraj mene skočio iz
sedla i pojurio u moj zagrljaj.
Ta bili smo prijatelji u pravom smislu riječi. Njegov život pripadao
je meni, a moj njemu. Time je sve rečeno. Dugo se nismo bili vidjeli.

156
Sada je stajao preda mnom u poznatoj poluindijanskoj nošnji. Dok
smo se pozdravljali, njegov je konj napravio luk i vratio se k njemu,
poput vjernog psa. Prepoznao me je po glasu, radosno zanjištao
trljajući svoju plemenitu glavu o moje rame.
„Gle, prepoznao te je i poljubio!“ reče smiješeći se Winnetou. „Old
Shatterhand je prijatelj ljudi i životinja, pa ga ni oni ne zaboravljaju.“
Pogled mu se zaustavi na mom konju i veseli izraz preleti preko
njegovog inače ozbiljnog lica.
„Jadni Šarli!“ rekao je. „Gdje si samo bio kad boljeg nisi mogao
naći? Od danas ćeš biti bolje opremljen.“
„Kako to?“ upitao sam brzo. „Da nisi možda poveo Hatatitlu?“
Hatatitla, munja, bijaše ime moga vranca na kojemu sam uvijek
jahao, dok se Winnetouov zvao liči, vjetar.
„Njegovao sam ga za tebe“, rekao mi je. „Još je i danas mlad i vatren
kao i nekada, a poveo sam ga sa sobom jer sam te očekivao.“
„To je divno! Na ovim konjima smo sigurni pred bilo kojim
neprijateljem. Kako to da si došao u Sonoru, jer znam da smo se morali
sastati gore na rijeci?“
„Morao sam da odem nekim plemenima Pima da ih izmirim, a uz
put sam se sjetio i mog hrabrog crvenog brata Nalgu Mokašija,
poglavice Mimbrenjosa. Već ga dugo nisam vidio. Odjahao sam mu u
posjetu i dok sam sjedio uz vatru, vratio se njegov mladi sin sa squaw,
ali bez starijeg. Ispričao je što se odigralo i rekao da tražiš pomoć
Mimbrenjosa protiv Yuma, njihovih neprijatelja. Smjesta smo sakupili
sto pedeset ratnika, opskrbili se mesom za mnogo dana i krenuli tri
sata iza tvoje poruke je li Old Shatterhand zadovoljan?“
„Ja se zahvaljujem mome bratu Winnetouu! A da li je i poglavica,
moj prijatelj, došao s tobom?“
„Kako bi mogao izostati kada ga zove Old Shatterhand s kojim je
popušio lulu mira i spasio troje njegove djece od sigurne smrti? čak je
i njegov mali sin pošao s nama. Nije htio ostati u wigwamu jer mu je
stariji brat s tobom. Nas dvojica bismo imali mnogo štošta da
ispričamo jedan drugome, ali smatram prikladnijim da uzjašeš i prije
svega pozdraviš Jakog Bivola i njegove ratnike!“

157
 Ja bih radije s njime izmijenio nekoliko riječi, no to se kosilo s
običajima Indijanaca. Uzjahali smo. Mimbrenjosi su u tom času već bili
prošli pored onoga mjesta na kojem sam ja bio skrenuo ka sjeveru.
Winnetou je opalio jedanput iz svoje srebrom okovane puške i oštar
zvuk dopro je do njih. Primijetili su da smo prijatelji te su zastali. Pošli
smo prema njima. Mali Mimbrenjos se držao iza nas, jer se nije
usuđivao bilo šta da kaže. Divio se stasu slavnog poglavice Apača.
Izdaleka se nije mogao odrediti broj Mimbrenjosa, ali, došavši
bliže, vidio sam da je bilo sto pedeset jahača, naoružanih puškama. Na
čelu čete bio je Nalgu Mokaši, Jaki Bivol, moj vjerni, iako surovi
prijatelj. Lica su im bila premazana žutim i tamnocrvenim ratnim
bojama, što je bio dokaz da su ozbiljno shvatili zatraženu pomoć.
Poglavica, jak, koščat čovjek, dočekao nas je ispred svojih ljudi na
snažnom riđanu. S napetošću je pratio , naš dolazak, pogotovo što
mene nije odmah prepoznao. Stigavši bliže, uočio sam na njegovom
licu, i unatoč ratnim bojama, izraz radosnog iznenađenja.
„Uff, uff!“ kliknuo je. „Pa to je Old Shatterhand, naš prijatelj, kojega
već dugo nismo vidjeli! Jurili smo što smo brže mogli da mu
priteknemo u pomoć u borbi protiv onih pasa Yuma.“
Poznato je da Indijanac umije da savlada uzbuđenje. Radost koja
je sada zavladala među Mimbrenjosima bila je neopisiva, zaboravivši
na svoja osnovna načela, počeli su glasno podvriskivati. Jaki Bivol
skočio je sa sedla da me pozdravi. Izgleda da je očekivao da i ja to
učinim. Prema indijanskom običaju trebalo bi da obojica sjašemo i na
licu mjesta popušimo lulu pozdrava, ali, ja sam ostao na konju.
Pruživši mu ruku, rekao sam:
„Moja je duša sretna što vidi Jakog Bivola i što mogu da gledam
lica njegovih ratnika. Rado bih vam štošta ispričao i o mnogo čemu se
raspitivao, ali morat ćemo se odmah udaljiti sa ovog mjesta jer su mi
Yume za petama.“
„Zar te oni progone? Onda ćemo ih ovdje sačekati i do jednog
pobiti.“
„Ako bismo se ovdje zadržavali, dali bi petama vjetra čim nas
ugledaju. Zbog toga će poglavica Mimbrenjosa postupiti onako kako
sam mu ja govorio. Sklonimo se u onu šumu kraj koje ste maločas
prošli. Tamo ćemo ih sačekati. Bit ćemo dobro zaštićeni, a oni nas neće
158
primijetiti. Tragovi koje će moja crvena braća ostaviti za sobom bit će
nejasni, jer ćemo ih izbrisati.“
Poglavica nije stigao da mi odgovori jer je upravo u tom času
dopiralo do mene glasno, radosno rzanje. Iza jahača bio se zaustavio
jedan Indijanac pridržavajući konja kojega je za mene Winnetou bio
poveo. Prepoznao me je po glasu i pokušavao da se otrgne kako bi
pojurio k meni.
„Hatatitla!“ dozivao sam ga. „Pustite konja!“
Poslušali su me. Ta pametna, vjerna životinja, u času se stvorila
kraj mene, onjušila me, a kada sam joj pogladio vitki vrat i dugu sjajnu
grivu, počela je poskakivati oko mene. Frktala je, njištala i napokon se
umirila i stala kraj mene.
„Uff, uff!“ vikali su Indijanci, ganuti tolikom vjernošću. Da, to je bila
moja „Munja“, koja me je često izvlačila iz neprilika i spašavala mi
život.
Iz nje je još uvijek zračila svježina, a njezine krupne, pametne oči
iskrile su se kao i nekada. Bila je opremljena istom onom indijanskom
konjskom opremom kojom je bila opremljena i ranijih godina kada
sam je jahao. Izvio sam se iz sedla i prebacio na nju. Nogu još nisam
bio ni zavukao u stremen i već je sa sve četiri skočila u zrak. Trčala je
amo tamo kao neko razigrano kuče, opisujući kružnice i polukružnice,
dižući se čas na Prednje, čas na zadnje noge. Pustio sam je neka se
izdovolji, a kada je osjetila stisak mojih nogu u trenu se zaustavila
ispred Winnetoua i Jakog Bivola.
„Moj brat Old Shatterhand sada vidi kako ga ni konj nije
zaboravio“, rekao je Winnetou. „Koliko ga tek spominju ljudi s kojima
je dolazio u dodir!
Ispričat ću mu kasnije, kada na miru budemo sjedili kraj logorske
vatre, šta se sve događalo na Divljem zapadu za vrijeme njegovog
odsustvovanja. Sada ne smijemo dangubiti jer bi nas Yume otkrili.
Kolika je udaljenost između njih i nas?“
„Vjerojatno tolika da bismo ih svakog časa mogli očekivati.“
Svatko bi se najprije raspitao o broju neprijatelja, ali jednome
Winnetouu to nije bilo ni na kraj pameti. Odvezao je svoj lasso i
pričvrstio jedan kraj za santillo gunj, tako da je bio spreman da ga za

159
sobom po zemlji vuče. Dao je znak ratnicima da, i oni tako postupe.
Kada se gunjevi vuku ovako po zemlji, tragovi se donekle izbrišu. Ako
bi tko kasnije naišao, svakako bi primijetio da se pred njim kreću ljudi
koji su se poslužili ovakvom vrstom mjere predostrožnosti. Samo što
ne bi mogao odrediti približan broj. Tako je bilo i s nama. Yume su u
svakom slučaju morali da primijete naš trag, ali nisu mogli da utvrde
broj ljudi.
Produžili smo u laganom galopu. Ja sam jahao između Winnetoua
i Jakog Bivola. Poglavica se nije osvrnuo ni jednim pogledom na svoga
sina iako je morao znati da je njegov dječak mnogo toga doživio. Takav
vam je Indijanac! Mada Mimbrenjo prema djeci osjeća isto onako
veliku ljubav kao i bijelac, ne bi bilo muževno da se raspituje i time
oda svoju zabrinutost zbog djeteta.
Ubrzo je pred nama izronila već pomenuta šuma. Uzeli smo smjer
kako bi nam ona ostala s desne strane. Sada smo se morali skloniti
ispred očiju Yuma i dočekati ih u zasjedi. Naišli smo na takvo mjesto
gdje je jedan istureni ogranak šume zaokretao u oštrom luku. Obišli
smo ga s namjerom da se s druge strane zaustavimo.
I ponovo se pokazalo koliko je jak utjecaj bio koji je Winnetou
imao na ljude s kojima je dolazio u dodir. Jaki Bivol i mnogi njegovi
ljudi bili su kudikamo višeg rasta od Winnetoua. Iako je medu njima
bilo i takvih ratnika koji su važili kao neustrašivi, ipak su oči svih bile
uperene u Winnetoua i čekali su na njegove upute I unatoč tome što
nije pripadao plemenu Mimbrenjosa, svi su u njega gledali kao u svog
vodu a da se prethodno a tome nisu ni dogovorili. Nalgu Mokaši nije
bio čovjek koji bi mogao zavidjeti. To uostalom nije ni bilo ništa novo,
jer je iz Winnetoua zračila takva snaga da je djelovala na neprijateljska
plemena isto tako kao i na bijelce, koji nisu bili nimalo skloni da se
pokoravaju jednom Crvenokošcu. Nikada nije poduzimao ništa
krupnije a da se prethodno sa mnom ne bi posavjetovao. Naravno,
ljudi koji nisu posjedovali oštrinu duha to nisu mogli ni da primijete.
Obično smo se sporazumijevali pogledima jer riječi nisu bile
potrebne. Kad nam oči ne bi bile dovoljne, služili smo se pokretima
ruku, micanjem ramena, kimanjem ili odmahivanjem glave. Bili smo
toliko duševno srasli da smo unaprijed osjetili što bi onaj drugi imao
da kaže.

160
 Često smo tokom zajedničkog druženja znali satima šutjeti. Čak ni
iznenadna opasnost ne bi mogla da prekine našu šutnju. Čitavo naše
dogovaranje sastojalo bi se iz jednog miga. Ako smo pak bili u društvu
drugih ljudi, morali smo govoriti kako bi nas i oni razumjeli. U takvim
prilikama bi se Winnetou znao upuštati i u podrobnija objašnjavanja
služeći se sistemom pitanje — odgovor, a nikada dugačkim,
beskrajnim izlaganjima. Ovakva vrsta razgovora je za slušatelja
obično sadržavala neku pouku koju su šutke i s poštovanjem znali
prihvatiti od strane slavnog poglavice Apača. Vidjevši da su oči svih,
pa i samog poglavice bile uprte u njega, obratio se meni:
„Smatra li Old Shatterhand da je ovo mjesto pogodno?“
Kimnuo sam i sjašio.
„Da li će dvojica ratnika biti dovoljna za stražu?“
„Dok ne padne mrak, dosta je i jedan.“
„Onda neka ratnici Mimbrenjosa rasedlaju svoje konje i puste da
pasu. Old Shatterhand i Winnetou svoje neće rasedlati.“
Sjašio je i prebacio uzde preko konja. Isto tako sam i ja postupio.
Uočio sam da se čude ovakvoj odluci. Mimbrenjosi su bili uvjereni da
ćemo, stigavši ovamo u zaklon, i dalje svi ostati na konjima, sačekati
Yume i iznenaditi ih. Čak je i poglavica bio tog mišljenja jer je upitao
Winnetoua:
„Zbog čega je moj brat rekao da se konji puste, na slobodu? Kada
se Yume pojave, morat ćemo ih pripremiti za pokret.“
Oko Winnetouovih usana zaigrao je lagani smiješak svojstven
ljudima koji su svjesni svoje nadmoćnosti. Odgovorio je što je
ljubaznije mogao:
„Vjeruje li moj brat da će Yume doći?“
„Da, jer je to rekao Old Shatterhand.“
„Oni će u svakom slučaju doći, ali ne ovamo. Čim opaze naše
tragove, pretvarat će se kao da odustaju od daljnjeg gonjenja i
okrenuti ponovo natrag u pravcu istoka. Kada budu sigurni da ih više
ne vidimo, vratit će se i u luku zaobići šumu kako bi nas, dolazeći sa
zapadne strane, napali s leđa. Morat ćemo još dugo čekati na njih, pa
zato možemo mirne duše pustiti konje da se nauživaju slobode.“
„Da li je i Old Shatterhand toga mišljenja?“ upitao me je Jaki Bivol.

161
 „Da,“ potvrdio sam. „Moj brat Winnetou“ odgonetnuo je moje
misli.“
„A šta će biti ako se ipak više približe!“
„Bili bi izgubljeni i zato će se čuvati da to učine.“ Vidjevši da me sa
nevjericom gleda, nastavio sam:
„Misliš li da Yume neće uočiti ono mjesto na kojem sam se s vama
sastao?“
„Nisu slijepi i primijetit će. No neće znati tko smo i koliko nas je.
„Varaš se. Oni će po mom tragu vidjeti da sam dragovoljno došao
do vas i zaključiti da smo prijatelji. Osim toga znaju da je tvoj sin sa
mnom, pa im neće biti teško da pogode tko ste.“
„A i koliko nas je?“
„To doduše neće tačno znati, ali će, ako malo razmisle, moći to
otprilike utvrditi. Razmisli samo malo. Kad sam stigao do vas, tvoji su
ratnici bili postrojeni u širokim redovima, pa su kopita konja ostavila
sa sobom široki trag.“
„Mi smo ga za sobom brisali, samo što taj trag brisanja još uvijek
postoji i zna se: što je širi, to je i broj ljudi veći. Yume ne bi zavrijedile
ime ratnika ako to ne bi mogli shvatiti, pa bi ih zbog toga trebalo
preobući u starice. No, ja se nadam da si ti to već odavno znao.“
Osjećao se malo posramljenim, pa je brzo odgovorio:
„Znao sam to već odavno, a poveo sam razgovor samo zato da ga i
moji ratnici čuju. Zbog čega je Winnetou rekao da će tvoj i njegov konj
ostati osedlan?“
„Zbog toga što vjeruje da će Yume pokušati da nas prevare i samo
će prividno krenuti natrag, odakle su i došli, da nas zatim neopazice
zaobiđu.
On ih želi uhoditi kako bi se osvjedočio da su njegove
pretpostavke tačne. Potrebno je da i ja pođem s njime, i zbog toga nam
konji moraju ostati osedlani, jer su od svih najbrži.“
„Uff! Moja dva brata su u pravu. Neka bude onako kako su rekli.“
Winnetou je još tokom našeg razgovora bio sjeo te se i ja i Jaki
Bivol priključismo njemu. Indijanci su pustili konje na slobodu,
posjedali u krugu oko nas, pazeći da se životinje ne udalje previše jer

162
bi ih Yume mogle primijetiti. Jedan od ratnika pošao je do već
pomenutog najisturenijeg dijela šume, sakrio se medu grmljem i
motrio na dolazak neprijatelja.
Da se Winnetou i ja nismo nalazili uz Mimbrenjose, oni bi sigurno
svi do jednog legli u zasjedu. Premda su se suzdržavali, ipak sam
primjećivao da su zabrinuti, dok Winnetou uopće više nije ni mislio na
Yume. Mogli su svakog časa iskrsnuti, a htio je da pođe sa mnom i u
izviđanje! A šta mislite da je sada radio? Izvadio je svoju lulu mira, što
je značilo da će se pristupiti svečanom obredu pozdrava, koji, u stvari,
iziskuje mnogo vremena. Zbog toga mi nije bilo nimalo čudno što su
Mimbrenjosi zapanjeno pogledali u njega. Ne obazirući se na njihovo
držanje, otkačio je sa pojasa divno izvezenu duvan-kesu, napunio
kalumet, ukrašen perjem od kolibrija, obratio se meni govoreći:
„Zbog brzine nismo niti stigli da pozdravimo moga bijelog brata.
Sada imamo vremena da popušimo lulu posvećenu prijateljstvu i
miru.“
Još dok je bio zaposlen oko paljenja duvana, dojurio je stražar i
javio:
„Yume dolaze takvom brzinom, samo što nisu stigli ovamo!“
Ratnici do jednoga skočiše na noge, njihov poglavica se također
pripremio da ustane, ali Apač najozbiljnije ukori izvidnika:
„Kako se usuđuje Mimbrenjo da prekine Winnetoua kada pali lulu
mira! Šta je važnije, da li sveti dim kalumeta ili dolazak nekolicine pasa
Yuma, koji će i onako od straha ponovo otići?“
Čovjek je oborio glavu.
„Neka se Mimbrenjo vrati na svoje mjesto i motri na neprijatelja
kako bi mi kasnije — kada završimo pozdrav sa Old Shatterhandom
— javio da su nestali.“
Sav pokunjen Crvenokožac se udaljio. Njegovim drugovima nije
ništa drugo ostalo već da ponovo sjednu, iako su morali svom snagom
da savladaju uzbuđenje koje ih je obuzelo. Njihov poglavica se
vjerojatno u sebi radovao što on nije ustao i obrukao se u našim očima
kao ostali.
Obred pušenja lule mira je već toliko puta bio opisan te smatram
izlišnim da ga ponovo iznosim. Želim samo napomenuti da je obred

163
veoma dugo trajao, jer se lula stalno punila, pošto je morala doći u sve
ruke i usta.

Winnetou, Jaki Bivol i ja morali smo da održimo obavezan govor, i

to stojeći. Povukli smo šest puta iz lule i dim otpuhnuli prema nebu,
zemlji i na sve četiri strane svijeta. Ostali Indijanci su bili obavezni
samo dva puta da povuku, a dim da otpuhnu u lice svojih susjeda.
Dvojica nisu smjela da učestvuju, naime, poglavičina oba dječaka.
Još nisu bili ratnici, nisu imali ime, pa su stajali po strani izvan kruga.
Kao što je već ranije pomenuto, pristup u ratnike bio je vezan za
veoma stroge preduvjete. Samo u iznimnim slučajevima prijem u
ratnike mogao se izvršiti bez tih strogih uvjeta. I pušenje prve lule
mira jednog novog ratnika vezano je za izvršenje dosta teških
zadataka. Crvenu glinu bi morao lično da dopremi iz svetih
kamenoloma Plemena na jugu, naravno, ne mogu da izvrše ovu
obavezu, ali se zato pred njih postavljaju druge obaveze, čije izvršenje
nije manje teško.
Čovjek koji bi se ipak usudio da povrijedi pravila pušenja lule
morao je biti značajnija osoba. To sebi mogu da dozvole samo oni koji
se osjećaju sigurnim, jer takvim ljudima prijeti opasnost da izgube
život ili da budu prognani za čitav život. Odlučio sam da se upustim u
to, jer sam osjećao da ću uspjeti.
Radilo se, naime, o starijem sinu poglavičinu, koji se bio tako
valjano ponio. I sam mi je govorio da će jedino pored mene steći ime.
Sada treba da vidi kako ga nisam iznevjerio. Kada je posljednji pušač
vratio natrag Winnetouu lulu i duvankesu, a ovaj upravo htio da je
prikači natrag za pojas, uzeo sam mu iz ruke i jedno i drugo.
„Neka mi moj crveni brat dozvoli da se poslužim njegovim
kalumetom. Jedan od prisutnih nije pušio iako bi trebalo da bude
medu prvima.“ Vjerovali su da se ove moje riječi odnose na stražara,
tamo na ivici šume, no to što sam ga prikazao kao najdostojnijeg, ipak
im se učinilo malo čudnim. Napunio sam lulu, ustao, napustio krug,
uhvatio dječaka za ruku, doveo ga do mog mjesta i obrativši se svim
prisutnim, rekao sam:

164
 „Ovdje stoji Old Shatterhand. Neka moja crvena braća čuju što
imam da im kažem i neka dobro gledaju što ću uraditi. Tko se s time
ne slaže, moći će da se bori s njime na život i smrt!“
Zavladao je tajac pun iščekivanja. Svi su kao prikovani gledali u
mene i poglavičinog sina. Osjetio sam da mu ruka podrhtava. Slutio je
da je za njega, došao odsudan čas.
„Neka moj mladi brat čini smjelo sve što mu budem rekao!“ To
sam mu tiho rekao, a on mi je isto tako tiho odgovorio:
„U svemu ću poslušati Old Shatterhanda.“
Tada sam pripalio lulu, povukao prvi put i otpuhnuo dim prema
nebu.
„Ovaj oblak svetog dima vije se gore prema Manitouu, tom
velikom, dobrom duhu, koji zna svačije misli i koji zapisuje djela
najstarijeg ratnika kao i najmlađeg dječaka. Ovdje sjedi Nalgu Mokaši,
slavni poglavica Mimbrenjo ratnika. On je moj prijatelj i brat. Ja sam
svoj život zaviještao njemu. Tu, do mene, stoji njegov sin, po godinama
još pravi dječak, ali po djelima iskusan ratnik. Pozivam ga da slijedi
moj primjer i da velikom Manitouu pošalje sveti dim kalumeta.“
Izgovorivši posljednje riječi, pružio sam dječaku lulu. Prinio ju je
ustima, dobro povukao i dim otpuhnuo prema nebu. To što sam učinio
sada bila je smjelost s moje strane, dok je sa dječakove bila odvažnost
za koju sam mogao biti pozvan na odgovornost ja, a ne on. Djelovanje
nije izostalo. Ovakav korak u njihovim očima bio je nečuven. Dječak
bez imena da puši lulu mira! Indijanci su uz glasne povike počeli
redom, jedan za drugim, ustajati. Čak je i poglavica skočio na noge i
netremice zurio u mene. Jedino je Winnetou ostao miran i dalje sjedio.
Na njegovom licu nije se moglo vidjeti ni odobravanje, a ni
negodovanje, toliko se znao savladati. Dao sam rukom znak da ušute,
ponovo prinio lulu ustima, povukao daljnjih pet puta, otpuhnuo i
predao je dječaku. To je izazvalo glasno urlanje ispremiješano
bijesnim povicima. Moj postupak su tumačili kao skrnavljenje svetih
narodnih običaja. Iz očiju sukljao je bijes. Stiskali su pesnice, izvlačili
noževe. Od svih povika najčešće se čuo ovaj:
„Dječak koji još nema niti imena!“

165
 Ni sam poglavica nije bio suglasan s mojim postupkom, iako se
ovdje radilo o njegovom sinu. Primio je dječaka za rame i odgurnuo ga
dalje od mene.
„Kako se usuđuje Old Shatterhand? Da je to netko drugi, na mjestu
bih ga ubio. Davanje kalumeta jednom dječaku kažnjava se smrću.
Sudit će ti moje pleme iako si mi prijatelj i brat. Nisam toliko moćan
da te zaštitim.“
Čim je poglavica počeo govoriti, ljudi su se odmah umirili. Kroz
njihove redove prošlo je tiho mrmljanje u znak odobravanja. Dječak je
stajao do oca i očima punini povjerenja gledao u mene. Upravo sam
htio da odgovorim poglavici kada se Winnetou diže na noge, rukom
dade znak, pogleda u lice svakoga od njih i reče zvonkim glasom:
„Zar Jaki Bivol nema toliku moć da obrani Olda Shatterhanda? Tko
je uopće i govorio o tome da je potrebna zaštita? Ako bi bilo potrebno
da ga netko obrani, tu je Winnetou da se bori za svog bijelog brata. Ali
tko se usuđuje reći da Old Shatterhand ne može sam sebi da pomogne?
To što je učinio, moći će i da opravda. Lula mira nije za onog koji nema
imena. Zar ovaj dječak stvarno nema imena? Upitajte samo Old
Shatterhanda? On će to bolje znati nego Mimbrenjo ratnici.“
Njegova oštroumnost ga je uputila na pravi put: ja se nikako ne bih
sjetio da dječaku pružim lulu mira kad za njega ne bih imao već
spremno ime.
„Poglavica Apača, je u pravu!“ viknuo sam glasno. „Čiju smo lulu
pušili? Njegovu! Tko onda ima pravo da mi predbacuje? Samo on i
nitko više! A da li je to učinio? Nije, jer me poznaje i zna da Old
Shatterhand neće ništa učiniti a da o tome prethodno nije dobro
razmislio. A da li je taj kojega nazivate dječakom možda iz tuđeg
plemena? Nije! Prema tome, vi biste morali biti ponosni što je Old
Shatterhand dijelio kalumet sa sinom vašeg poglavice. Umjesto toga vi
ste se razbjesnili.“
„On nema imena!“ dobacivali su mi.
„Tko to tvrdi?“
„Mi svi, pa i ja!“ odgovorio je Jaki Bivol. „Ja sam otac tome dječaku
i prema tome bih morao znati.“

166
 „Ja sam u to bolje upućen iako mu nisam otac. Koliko vremena nije
bio medu vama? Šta se u međuvremenu odigralo? Da li ti to znaš?
Šutiš. Reci mi sada „na li pravo Old Shatterhand da dade nekome ime!“
„Ima.“
„Da li bi se ti osjećao povrijeđenim kad bih mu ja dao ime?“
„Ne. Svaki ratnik Mimbrenjosa bi rado i s ponosom odbacio svoje
ime ako bi mu Old Shatterhand dao drugo.“
Sada sam dječaka ponovo primio za ruku i viknuo Jasnim glasom:
„Čuli ste riječi vašeg poglavice. A sada saslušajte šta ću vam reći!
Ovdje stoji Old Shatterhand, a pored njega njegov mladi prijatelj i brat
Yuma-Shetar. On je stavio svoj život na kocku zbog mene, a ja mu
dajem svoj.
„Gledajte ovamo: oružje koje nosi plijen je stečen u borbi. Yuma-
Shetar bit će veliki ratnik svoga plemena.“
Yuma-Shetar znači, kao što je već pomenuto, „Tamanitelj Yuma“.
Oči moga mladog prijatelja su se zaiskrile. Winnetou je prišao k njemu,
stavio mu ruku na rame i rekao:
„Yuma-Shetar, to je ime kojim se možeš ponositi. Dao ti ga je Old
Shatterhand, a to znači da si ga morao zaista zaslužiti. Winnetou je tvoj
prijatelj i popušit će s tobom kalumet. Daj ga ovamo!“
Uzeo je lulu od mladića, pripalio je i izmijenivši je s njime, postupio
kao i ja maloprije. Poglavica je šutke stajao i gledao. Vidio sam da su
mu usne katkad podrhtavale. Mimbrenjosi su nas sada sasvim
drukčije gledali. Dok je Winnetou primio Yuma-Shetara za jednu ruku,
ja sam ga uhvatio za drugu i rekao:
„Ratnici Mimbrenjosa vide pred sobom tri brata koji će do groba
biti vjerni jedan drugome: Winnetou, Yuma-Shetar i Old Shatterhand.
„Tamanitelj Yuma“ pošao je sa mnom i izložio se smrtnoj opasnosti
kada je pošao da me izbavi i spasi stupa mučenja. U času moga
oslobođenja bio je uz mene i ubio dva moja protivnika u trenutku kada
su me ponovo htjeli zgrabiti. Dopratio me je do ovoga mjesta gdje se
sada nalazimo. Vidio sam ga kako se hrabro bori i smišljeno goni
neprijatelja. Mnogi stari ratnici to ne bi ovako učinili. Zbog toga sam
ja on, a on ja, a Winnetou, poglavica Apača, vjerno drži uz nas.“

167
 Stari poglavica se više nije mogao suzdržati. Dajući oduška svom
zanosu, uzviknuo je istrgavši nož iza pojasa:
„Yuma-Shetar se zove hrabri ratnik, čiji sam ja otac. Čujete li?
Yuma-Shetar! Old Shatterhand, taj veliki bljedoliki, dao mu je to ime,
a Winnetou, slavni Apač, postao mu je prijatelj i brat. Tko od vas ima
nešto protiv ovoga imena? Da li ima nekog od vas koji želi da se i dalje
ljuti što je Old Shatterhand popušio lulu mira sa Yuma-Shetarom? Taj
neka dođe ovamo i izvuče nož! Izvadit ću mu dušu iz tijela.“
Neko vrijeme vladala je duboka tišina. Iza toga išlo je od usta do
usta:
„Yuma-Shetar, Yuma-Shetar, Yuma-Shetar!“ Na kraju su svi urlali
i zaboravili na Yume koji su bili negdje u blizini. Prilazili su da novom
i najmlađem drugu stisnu ruku. Njihovo prijašnje negodovanje se
pretvorilo u oduševljenje. Stari poglavica primio me je za obje ruke i
upravo je htio da mi uputi riječi zahvalnosti, ali Winnetou ga je
prekinuo:
„Neka moj brat kasnije pokaže što osjeća, sada više zato nemamo
vremena. Dan je već na izmaku i polako se hvata mrak. Eno tamo
izvidnika koji želi s nama da razgovara. Vrijeme je da se više
posvetimo osmatranju neprijatelja.“
Stražar je stajao ispred grmlja. Po tome smo zaključili da više nije
imao šta da izvida i da se zbog maloprijašnjeg ukora nije usudio doći
bliže. Tek kada mu je Winnetou dao znak da može doći, prišao je i
javio:
„Yume su došle, ali su se ponovo vratili istim pravcem kojim su se
i pojavili.“
„Koliko su blizu došli?“
„Najprije su se pojavila dva izvidnika i zaustavili se na onom
mjestu na kojem smo se sastali sa Old Shatterhandom. Čekali su ondje
na ostale Yume, koji su dugo pretraživali ono mjesto. Neprijatelji su
samo malo produžili dalje ispitujući naše tragove, te se ponovo polako
vratiše.“
Winnetou mi kinine glavom, a zatim se obrati poglavici:

168
 „Jaki Bivol sada vidi da sam bio u pravu. Yume su se vratile, ali
samo da nas obmanu. Neka ratnici Mimbrenjosa ostanu ovdje sve
dotle dok se ne vratim sa Old Shatterhandom.“
Uzjahasmo obojica, i to upravo onda kada je već bio toliki mrak da
su se otisci kopita konja jedva mogli nazirati. Krenuli smo u noć da
uhodimo i izvidimo neprijatelja za kojega smo samo naslućivali da se
više ne nalazi u onom pravcu kojim se bio udaljio.
Koliko li sam često sa Winnetouom poduzimao ovakva izviđanja u
neizvjesno, i samo zahvaljujući čudesnim Apačevim sedmim čulom,
dolazili smo do cilja! Veselio sam se što ću se i danas moći diviti
njegovom oštroumlju.
Yume su odjahale prema istoku. Nama nije padalo na pamet da ih
u tom pravcu slijedimo, jer sam bio uvjeren, kao i Winnetou, da su oni
veoma brzo skrenuli. Zamislite sebi šumu koja je dugačka dva sata
jahanja, a u širini možda pola sata. Pružala se tačno u pravcu istok —
zapad. Na njezinoj južnoj strani, do samog istočnog kraja, bio je onaj
izbočeni ugao iza kojega smo ostavili Mimbrenjose. Moglo se dakle
očekivati da će Yume napustiti istočni smjer i skrenuti zapadnim i da
će zaobići šumu duž njene sjeverne strane, zaokrenuti prema jugu i
produžiti njenom južnom stranom kako bi nas napali s leđa sa
zapadne strane. Htjeli smo da ih dočekamo, pođemo za njima i
uhodimo. Zbog toga smo na jugoistočnom kraju šume zaokrenuli
prema sjeveru i produžili do njene krajnje tačke. Tamo smo se
zaustavili.
Do sada nismo progovorili ni jednu riječ. Upitah ga kratko:
„Ti ćeš produžiti, a ja?“
„Kako god Old Shatterhand želi“, odgovorio ja Apač.
„Neka Winnetou onda produži. Njegovo uho je oštrije od moga.“
„Sluh ,Munje' će potpomoći uhu moga prijatelja. Kojim ćemo se
znakom služiti?“
„Nećemo uzeti uobičajeni znak krika orla, jer ih u ovom kraju
nema.“
„Neka onda Old Shatterhand oponaša pumu, na koju čovjek noću
ovdje lako može naići.“

169
 Nakon ovih riječi odjahao je, i to tako tiho da se jedva čuo korak
njegovoga konja. Razdvojili smo se jer nismo bili sigurni hoće li se
Yume držati same šume. Zato je jedan od nas morao da pođe malo
podalje od nje. Rub šume je bio veoma zavojit, i po tome smo znali da
se Yume neće držati njega. Sada je mnogo ovisilo o našem znanju,
stečenim ranijim iskustvima, pa da tačno pogodimo njihov pravac, jer
bismo lako mogli promašiti, bilo da se dovučemo preblizu ili da
ostanemo suviše daleko od njih.
Pojahao sam još malo dalje od šume, sjahao i legao potrbuške na
zemlju. Moj je konj počeo čupkati travu.
„Hatatitla, iteškoš — Munjo, lezi dolje!“ naredio sam mu.
Smjesta me je poslušao a da nije produžio da jede travu. Šum
čupkanja trave smetao bi mi kod osluškivanja. Ležao sam do samog
konja kako bih ga mogao bolje držati na oku. Winnetou je rekao:
„Sluh Munje će potpomoći uhu moga prijatelja“, a i sam sam znao
da se u to mogu pouzdati.
Glava ove pametne životinje bila je okrenuta prema istoku, iz
kojeg sam pravca očekivao da će se Yume pojaviti. On bi je podigao s
vremena na vrijeme udišući duboko i provjeravajući zrak. Ležali smo
nekih četvrt sata kada sam primijetio da se njegovo tiho disanje
odjednom pretvorilo u prilično jako frktanje. Naćulio je uši i podigao
glavu. Po tome sam naslutio da nešto osjeća. Ja lično još ništa nisam
mogao da čujem.
Najedanput konj poče još glasnije frktati, samo ne bojažljivo, kao
što je običavao kada se približava zvijer.
Znači, dolazili su ljudi. Položio sam ruku konju na nozdrve i
pritisnuo ih prema dolje. Sada sam znao da će ostati miran i da se više
neće ni pomaknuti.
Budući da nije vladao gusti mrak, mogao sam da vidim nekoliko
koraka ispred sebe. Želio sam jedino to da pravac ljudi koji nadolaze
ne vodi ravno preko mene. Umalo da se moja strepnja nije obistinila.
Već se čuo tupi tutanj mnogih konjskih kopita. Sve su se više i više
približavali pa sam počeo vjerovati da dolaze ravno prema meni. Uto
sam ugledao i taninu gomilu jahača i konja. Nisam više imao vremena

170
da se dignem i sklonim, jer bi me primijetili. Priljubio sam se uz konja
i pritisnuo mu nos čvrsto uz zemlju.
Stigli su, ali srećom ne tako blizu kao što sam fe pribojavao. Prvi
od njih prošao je na nekih trideset Koraka od mene. Za njim su slijedili
u većim skupinama i ostali. Iako nisam uspio da razaberem lica, po
njihovom broju sam ipak bio siguran da su to Yume.
Na kraju su stigla još dvojica koji su bili zaostali. Ovi se međutim
nisu držali linije njihovih prethodnika, već su skrenuli malo više
ulijevo, a to je u stvari bilo petnaest koraka bliže meni od ostalih. Kako
je trava bila niska, morali su me primijetiti, kao i moga konja. I tačno
— momci su zaustavili konje i zagledali se u mene. Ako i dalje ostanem
miran na zemlji, oni će svakako doći do mene. Riješio sam se da ih
uplašim. Nije mi ništa drugo ostalo nego da se poslužim dogovorenim
znakom. A šta ako me stvarne budu smatrali pumom i počeli da
pucaju? Pouzdao sam se u to da neće pucati, jer bi se hitac čuo čak do
Mimbrenjosa.
Jedan od njih je već i potjerao konja prema meni. Izdigao sam se
taman toliko kako bih po visini otprilike odgovarao pumi. Zaurlao sam
kratko i bijesno, slično pumi koja želi da se obrani. Indijanac je
kriknuo od užasa, okrenuo konja i pojurio. Kada sam još jedanput
ponovio zov, obojica odjuriše što su brže mogli. Hvala bogu, ova je
lukavština uspjela! Ovo moje oponašanje je moglo veoma lako da
privuče i ostale Yume!
Tek što su otišli i samo što sam ponovo uzjahao svoga konja, stigao
je i Winnetou.
„Gdje su?“ upitao je kratko.
„Tu, pred nama.“
„Zašto je moj brat dva puta zaurlao? Jedanput bi bilo sasvim
dosta.“
„To sam učinio zbog toga što su me ovdje ugledale Yume kako
ležim i morao sam ih odagnati.“
„Uff! Onda je Old Shatterhand imao mnogo sreće.“
Dugo nismo ni riječi progovorili. Šutke smo u stopu pratili
Crvenokošce.

171
 Ako budemo obratili pažnju na rastojanje, oni nas neće primijetiti,
a isto tako neće moći da čuju hod naših konja.
Ovako smo išli po prilici dva sata duž sjevernog ruba šume te
zaokrenuli njezinom zapadnom stranom. Kao da je izgovarao moje
vlastite misli,
Winnetou reče:
Oni će se brzo ulogoriti i odmah poslati uhode, jer ne znaju gdje se
nalaze Mimbrenjosi.“
„Moj brat je u pravu. Pojašimo brzo naprijed kako bismo
preduhitrili uhode.“
Nije dugo potrajalo i Yume su stigle do jugozapadnog kraja i tamo
se zaustavili. Da bismo izbjegli svaki susret, morali smo se malo vratiti.
„Neka mi Old Shatterhand pridrži konja“, reče Winnetou. „Hoću da
vidim kako će se Yume ulogoriti.“
Sjahao je i odšuljao se. Ostao sam da bih ga sačekao na nekih četiri
stotine koraka daleko od Yuma. Nisam ih duo, ni vidio, jer su se čuvali
da pripale vatre. Nisu ni slutili da se Mimbrenjosi, od kojih su se toliko
čuvali, nalaze od njih udaljeni samo dva sata jahanja.

172
 VII
POBJEDA BEZ KRVOPROLIĆA

Iako se Winnetou bio brzo vratio, ipak mu je pošlo za rukom da

utvrdi gdje su se ulogorili i zapazi da su poslali dvojicu u izviđanje.
„Jasno, tu dvojicu ćemo uhvatiti, zar ne?“ upitao sam a da nisam
dobio odgovor, jer je to bilo samo po sebi razumljivo.
Predostrožnosti radi udaljili smo se malo više od' šume da nas ne
čuju, te zaokrenuli prema njezinoj južnoj strani kojom su uhode
morale da prođu. Nakon nekih četvrt sata opet smo se približili šumi i
stigavši do nje sjahali. Najprije smo privezali konje, povukli se malo u
stranu i polijegali. Ona dva Crvenokošca, po svemu sudeći, morali su
proći ovuda.
Ako se naša pretpostavka pokaže tačnom, tada ih nećemo izgubiti
iz vida, jer je u međuvremenu postajalo sve vidnije, pa ćemo ih čak
izdaleka morati ugledati. Iako je mjesec već bio izronio, mi ga ovdje
još nismo vidjeli, jer ga je zaklanjala šuma bacajući duge sjene koje su
nas skrivale.
Čekali smo možda nekih desetak minuta kada su se desno od nas
začuli koraci. Stizali su oni koje smo očekivali. Držali su se samog ruba
šume i lako smo ih prepoznali. Šuljali su se jedan iza drugog. Onaj prvi
mi se učinio poznatim. Bio je viši i razvijeniji od onog drugog.
„Ja ću prvog, a ti drugog“, došapnuo sam Winnetouu.
Stigli su. Prošli su mimo nas, polagano, motreći na sve ispred sebe.
Kad su malo odmakli, pojurili smo iz našeg zaklona i ja sam se u tri
skoka našao kraj onog drugoga i oborio ga kako bih olakšao posao
Winnetou. Onog prvog sam objema rukama zgrabio za vrat, koljenom
ga udario u leđa i svalio na zemlju. Dok sam mu klečao na prsima i
bolje pogledao u njega, prepoznao sam ga. Bio je to Velika Usta,
poglavica Yuma. Desna mu je ruka još uvijek bila u zavoju, pa da ga i

173
nisam stegao tako čvrsto oko vrata, ipak ne bi imao dovoljno snage da
se lijevom rukom obrani.
Samo jedan trenutak bio mi je dovoljan da pogledam u Winnetoua
i odmah sam znao da sam onog drugog dobro pogodio. Klečao mu je
na leđima. Skinuo mu je lasso i vezao mu ruke na leđa. Crvenokožac je
bio u laganoj nesvjestici. Iza toga mi je prišao. Dok sam ja čvrsto stezao
poglavicu, Winnetou mi otkači lasso pa i njemu veza ruke na leđa. Uto
je ugledao zarobljenikovo lice i ostao iznenađen.
„Uff! Da li je moj bijeli brat primijetio koga smo uhvatili?“
„Da“, odgovorio sam dok sam spuštao ruke sa poglavičinog vrata.
„Imali smo dobru lovinu.“
Poglavica najzad dođe do daha. Duboko je disao i zaškrgutao
zubima. Prostrijelivši me očima rekao je:
„Old Shatterhand! Bit će da te je sam đavo ovamo doveo.“
„Nije đavo, već ratnik kojega vidiš tu kraj mene“, odgovorio sam i
pokazao na Apača. „Poznaješ li ga?“
Nad šumom je upravo izronio mjesec i osvijetlio lice moga
crvenog prijatelja.
„Winnetou! Uff, uff! Poglavica Apača!“ promucao je Yuma.
„Da. To je Winnetou“, potvrdio sam. „Sad možeš i sam uvidjeti da
se nećeš izvući. Tko god se nalazi u Winnetouovom zarobljeništvu,
može stići do slobode jedino ako mu je Apač dragovoljno vraća.“
„Varaš se!“ rekao je prijetećim glasom. „Za nekoliko minuta bit ću
— ponovo slobodan.“
„Kako?“
„Oslobodit će me moji ratnici. Mi smo pošli ispred njih i oni će
uskoro stići. Vi ste izgubljeni. Spreman sam da vas pustim da bježite
ako nas sad oslobodite spona.“
„Možda bi ti tvoja lukavština i uspjela da si pao u ruke neiskusnih
ljudi'. Ali kako se pred tobom nalaze Winnetou i ja, upravo je smiješno
što misliš da nas na ovakav način možeš zastrašiti. Znamo mi dobro
da su se Yume ulogorili i da ste vas dvojica pošli u potragu za mnom i
mojim pratiocima. Vi ste uhode i vaši ratnici neće doći za vama. Oni
tamo mirno čekaju da se vratite.“

174
 „A ja vam ponovo kažem da se varate. Odvežite nas, inače možete
svakog časa očekivati dolazak mojih ratnika koji će nas svakako
osloboditi! Ja ih tada neću moći spriječiti i oni će vas ubiti.“
„Mi se njih ne bojimo“, odgovorio je Winnetou. „Kao što se vas
dvojica sada nalazite u našim rukama, tako će se uskoro naći i vaši
ratnici.“
„Oni će se braniti i vas uništiti“, zaprijetio je Velika Usta.
„Riječi ti zvuče poput kese u kojoj više nema ni zrnceta olova. Ja ti
velim da ćeš svojim ratnicima lično izdati zapovijed da nam se ne
odupiru.“
„N ikada!“
„Nikada? Čuj, uradit ćeš to još prije nego što zora zarudi. Ja sam u
to toliko uvjeren da ću se ovdje javno pred tobom dogovoriti sa svojim
bratom Old Shatterhandom. Evo, prati naš razgovor!
Okrenuvši se meni, rekao je:
„Tko će sa ova dva naša zarobljenika odjahati do naših prijatelja i
dovesti ih ovamo? Ti ili ja? Jedan od nas mora ostati ovdje kako bi i
dalje motrio na Yume i malo bolje pripazio na njihov logor.“
„Neka Winnetou odredi.“
„Onda ću ja ostati, a ti ćeš odjahati. Naći ćemo se na ovom istom
mjestu. Zarobljenici će se popeti na moga konja i bez opiranja
dozvoliti da ih privežem za njega. Na svaki njihov pokušaj opiranja
odgovorit ćemo noževima.“

Doveo sam naše konje. Obojica Yuma su uvidjeli da im ništa drugo

ne ostaje već da se pokore. Da su i pomislili da glasno pozovu u pomoć,
ništa im ne bi koristilo, jer smo bili na takvoj udaljenosti od logora da
do njega ni najjači krik ne bi dopro.
Velika Usta je sada morao da uzjaše Winnetouova konja i mi ga
onda čvrsto privezasmo. I onaj drugi se popeo i namjestio iza njegovih
leđa, te smo ga vezali za poglavicu. Onda smo im vezali noge, i to ispod
trbuha konja, uz pomoć lassa, desnu odnosno lijevu nogu poglavice za
desnu odnosno lijevu nogu njegovog ratnika. Uhvatio sam konja za
uzde, uzjahao svoga i odjahao u istočnom pravcu, gdje su se nalazili
Mimbrenjosi.

175
 Kako nisam htio dangubiti, pojahao sam u galopu. Mjesečina mi je
osvjetljavala put. Zarobljenici su dugo šutjeli i šutjeli, no najzad
poglavica, ne mogavši se više suzdržati, postavi pitanje koje ga je
mučilo:
„Tko su ti ljudi kojima me vodi Old Shatterhand?“
„Moji prijatelji“, odgovorio sam kratko.
„Kojemu plemenu pripadaju?“
„Mimbrenjosima.“
„Uff!“ povikao je sav prestrašen. „Zar ih je Winnetou doveo?“
„Nije. On je njihov gost.“
„Tko im je poglavica?“
„Nalgu Mokaši.“
„Uff! Jaki Bivol! Baš on!“
„Ti si se uplašio? Zar ne znaš da se jedan ratnik ne smije bojati ni
pred kim?“
„Nisam se ja prestrašio!“ uvjeravao me je ponosnim glasom. „Jaki
Bivol je moj najogorčeniji neprijatelj. Koliko je ratnika s njime?“
„Mnogo više nego što ih ti imaš.“
„Znam da će zahtijevati moju smrt. Hoćeš li me zaštititi?“
„Ja? Tvoje je pitanje upravo ludačko. Htio si da umrem na stupu
mučenja, a sada me pitaš hoću li te zaštititi. Da se nisam sam
oslobodio, ti me ni u kom slučaju ne bi pustio na slobodu.“
„Ne bih. Ali ja sam s tobom lijepo postupao. Dok si bio u mojim
rukama, niti si gladovao, niti žeđao. Zar mi zbog toga ne bi morao biti
zahvalan?“
„Tko može reći da je Old Shatterhand ikada bio nezahvalan?“
„Onda računam na tvoju zahvalnost.“
„To možeš. Spreman sam da za tebe učinim isto ono što si i ti za
mene. Jaki Bivol će zahtijevati tvoju smrt, odvest će te do wigwama
Mimbrenjosa, gdje ćeš umrijeti na stupu mučenja. Međutim, ja ću se
pobrinuti da se uz put sa tobom lijepo postupa i da ne trpiš ni glad ni
žeđ.“

176
 Osjetio je ironiju ovih riječi i šutio je. No znao sam da dugo neće
izdržati. Indijanci Meksika, što' se junaštva tiče, nikako se ne mogu
usporediti s onima iz Sjedinjenih Država, Jedan Apač, Komanč ili čak
Dakota smatrao bi velikom sramotom da započne razgovor sa mnom.
Prepustio bi se prividno svojoj sudbini, ali bi motrio, na svaku priliku
ne bi li se izbavio. Ako mu se prilika ne bi ukazala, pošao bi
hladnokrvno u mučeničku smrt ne izustivši ni jedne riječi, niti okom
trepnuvši. Indijanci s juga nisu takvi junaci. Oni se doduše trude da
zadrže svoje dostojanstvo, ali kad zagusti, kraj je njihovoj pretvornoj
neosjetljivosti. Poglavica Yuma znao je da mu Jaki Bivol neće ukazati
milost i da će se možda jedino izvući zahvaljujući mojoj popustljivosti.
Nakon nekoliko minuta počeo je iznova:
„Slušao sam da je Old Shatterhand prijatelj crvenih ljudi!“
„Prijatelj sam crvenih i bijelih, a neprijatelj svakom rđavom
čovjeku, bez obzira da li mu je boja lica svijetla ili tamna.“
„Smatraš li me rđavim čovjekom?“
„Da, ali ću možda ipak naći neki razlog da se za tebe zauzmem.“
„Onda govori! Reci mi taj razlog!“
„Spreman sam da što više ublažim sudbinu koja te očekuje. Možda
ću se zauzeti i zato da budeš oslobođen, ali ću za protuuslugu
zahtijevati od tebe da govoriš istinu.“
„Kakvu istinu?“
„Zapitat ću te za Meltona i Wellera, a tvoja sudbina će ovisiti o
tome koliko ćeš biti iskren u odgovorima.“
Onda me pitaj! Spreman sam da ti sve kažem.“
„Neću sada, već kasnije, jer sam pred ciljem.“
Bilo je kako sam i rekao. Zahvaljujući tome što sam išao u galopu
na hitrim konjima, brzo smo napredovali. Približavali smo se mjestu
na kojemu su se ulogorili Mimbrenjosi. Zato sam zauzdao konje i dalje
pošao korakom. Uskoro su ispred i oko nas iskrali Indijanci i s
uperenim puškama naredili nam da stanemo.
„Old Shatterhand!“ doviknuo sam im. Čuvši moje ime, spustili su
oružje i propustili me.

177
 Mimbrenjosi nisu palili logorske vatre, već su se zavukli u sjenu
šume. Kada su i oni čuli moje ime, nekoliko njih pošlo mi je u susret
pošto je straža morala da ostane na svom mjestu. Odveli su ine do
poglavice, jer ga po mraku sam ne bih uspio pronaći. Kada je opazio
dva konja, pomislio je da se vraćam sa Winnetouom. Ali kada sam se
pred njim zaustavio, primijetio je, dok sam silazio sa konja, da su na
drugom konju dva strana lica i upitao me: i „Vraćaš se bez poglavice
Apača? Gdje je, a tko u ova dva Crvenokošca koja si ovamo doveo?
Zašto ne silaze sa konja?“
„Ne mogu. Ovdje u sjeni je mračno te ne možeš vidjeti da su
privezani za konja.“
„Vezani? Znači da su to uhvaćeni Yume — psi?“
„Da.“
„To je dobro! Oni više nikada neće ugledati slobodu, a nadam se
da će i Velika Usta isto tako pasti u naše šake. Skinite ih i privežite ih
za stabla!“ Izdavši ovo naređenje, već se htio okrenuti od njih, ali sam
ga ja zadržao:
„Govorio si o poglavici Yuma. Zar ne bi malo bolje pogledao
zarobljenike?“ Prišao je Winnetouovom konju i zagledao se u
prednjeg Yumu. Ustuknuo je korak natrag i viknuo:
„Uff! Velika Usta! Slušajte, hrabri ratnici Mimbrenjosa: Uhvaćen je
poglavica Yuma, Velika Usta!“
„Velika Usta, Velika Usta!“ prolazilo je redovima Mimbrenjosa.
Nagrnuli su da se uvjere, dok su iz njihovih usta kuljale riječi pogrda i
psovki. Oni bi ga i unatoč sponama kojima je bio vezan otrgli s konja
„a ih u tome nisam spriječio.
„Natrag!“ naredio sam im. „Ovaj zarobljenik pripada meni. Skinite
ih s ovoga konja i privežite svakoga posebno za druge konje. Morat
ćemo smjesta krenuti i poći na Yume koji su se ulogorili tamo gore iza
ugla šume. Winnetou je ostao u njihovoj blizini da ih uhodi.“
„Hoćemo li ih napasti?“
„Vjerojatno nećemo. Mislim da je borba čak i izlišna. Nisam imao
vremena da se sa Winnetouom o tome posavjetujem, no siguran sam
da je istog mišljenja i da ćemo neprijatelja zarobiti bez prolijevanja
krvi.“

178
 „Tim bolje, jer će tada svi umrijeti na stupu mučenja i u
wigwamima Mimbrenjosa će zavladati veliko veselje. Čujte, ratnici,
Old Shatterhand je izdao zapovijest da se krene!“
Nakon dva minuta svi su bili u sedlima i u galopu se vratismo istim
putem kojim smo i došli. Pri polasku nisam obratio pažnju na
zarobljenike jer sam bio uvjeren da su bili u dobrim rukama. Dok sam
sa Jakim Bivolom jahao na čelu, ispričao sam mu sve što se odigralo.
„Moj brat Old Shatterhand se nalazio u velikoj opasnosti“, rekao
mi je kada sam završio. „Ratnici Mimbrenjosa znaju da puma čak ni po
noći neće napasti jahača. Njih ne bi mogao obmanuti. Te Yume, paščad,
uspio si prevariti jer su im glave punjene tru lom travom. Ti misliš da
se nećemo morati boriti?“
„Da.“
„Yume su kukavne žabe, samo njihov broj nije' malen, pa sam
uvjeren da će se braniti.“
„Brani se onaj koji je napadnut. Mi ih, međutim, nećemo napasti.“
„I oni će se ipak predati?“
„Da. Kada kasnije budemo razgovarali sa Winnetouom, imat ćeš
prilike da sve čuješ. Sada se moramo požuriti da do njega stignemo
čim prije!“ Letjeli smo duž šume sve do onog mjesta na kojem sam se
rastao sa Winnetouom. Čekao nas je. Šta jao je obasjan mjesečinom.
Sjahali smo. Konje smo privezali za stabla duž šume, dok smo
zarobljenike ostavili pod dobrom stražom. Crvenokose! su se ulogorili
u sjeni i brzo je zavladala takva tišina da bi nas samo veoma vješt
uhoda Yuma mogao ovdje pronaći. Winnetou, Jaki Bivol i ja sjeli smo
zajedno da se dogovorimo o onome što se mora poduzeti. Nitko od
Mimbrenjosa nije se usuđivao da nam pride bliže i prisluškuje.
Indijanac je slobodan ratnik i on prema svome vodi pokazuje isto
takvo poštovanje kao i vojnik prema svome generalu.
Jaki Bivol bio je mnogo stariji od Winnetoua i mene, ali zato mnogo
nestrpljiviji. Tek što smo sjeli dolje, već je počeo:
„Ta Yuma — paščad su nam pali u ruke. Mi im nećemo dozvoliti da
se vrate u svoju jazbinu.“
Nismo mu odmah odgovorili. Ja sam riješio da posredujem za
mirno poravnanje između prijatelja i neprijatelja, kako bi se izbjeglo

179
veliko prolijevanje krvi, a Winnetou je sigurno bio sporazuman sa tim.
Pri tome smo morali biti veoma oprezni, da ga još više ne razjarimo,
jer je inače bio žedan krvi. Budući da smo odugovlačili odgovor,
poglavica Mimbrenjosa je nastavio:
„Jesu li moja dva brata čuli moje riječi? Zašto ne odgovore? Old
Shatterhand neće da se bori. Šta bi se drugo moglo poduzeti? Da li je
možda Winnetou mogao reći?“
„Mogu“, odgovorio je Apač.
„Moje uho je otvoreno i željno čeka da čuje.“
„Yume će se predati bez borbe.“
„Ne vjerujem. Ako bi to učinili, bili bi još veće kukavice nego što ih
smatram.“
„Zar ne bi mogao i hrabar čovjek biti prisiljen da se preda bez
borbe? Pametan ratnik nije samo hrabar već i oprezan. Tko bi mogao
za Winnetoua i Olda Shatterhanda reći da su ikada bili malodušni i
kukavice? A ipak se događalo da su se svojim protivnicima predavali
bez borbe. Da su se borili, ubili bi ih a da neprijateljima nisu nanijeli
štete. Oni su dozvolili da ih zarobe kako bi kasnije pobjegli i osvetili
se. Šta je bolje, slijepa hrabrost ili dalekosežna razboritost?“
„Razboritost“, bio je prisiljen da prizna Mimbrenjo.
„Na to će računati i Yume ako uvide da je uzaludan svaki otpor.“
„Da li je Winnetou u stanju da ih na to navede?“
„Da, ukoliko mi ratnici Mimbrenjosa pomognu.“
„Onda neka kaže šta je naumio.“
„Opkolit ćemo Yume. Dok je Old Shatterhand bio odsutan,
promatrao sam mjesto gdje su se ulogorili. Yume su veoma umorni i
spavaju u travi duž šume. Oni se pouzdavaju u dvojicu svojih uhoda,
pa nisu ni postavili straže. Samo kraj konja koji u blizini pasu paze
dvojica ratnika da se ne bi daleko udaljili. Zar nije lako opkoliti
spavače?“
„Samo s one strane gdje je šuma, ali ne i s one druge. U šumi je
mračno. Tu se čovjek lako može prišuljati i sakriti a da ne bude
primijećen. Napolju, na čistini je svjetlo jer je mjesečina. Ljudi kod
konja bi nas vidjeli i digli galamu.“

180
 „Da, jaka je mjesečina, ali oči Jakog Bivola ipak ne uspijevaju da
shvate ono što je bitno. Yume ni u kom slučaju ne mogu da primijete
naš dolazak. Konje ćemo ostaviti iza sebe i došuljat ćemo se bez njih.
Nitko nas neće primijetiti ukoliko se budemo potrbuške provlačili
kroz travu.“
„Uff! Neću protusloviti ako tako misli Winnetou. A šta će biti kada
ih opkolimo?“
„Tražit ćemo od njih da polože oružje.“
„Moj brat stvarno misli da će oni to učiniti? I kada budu vidjeli da
su opkoljeni, Yume se neće predati, već će se probiti, pa ma kako im to
bilo teško.“
„Neka mi Jaki Bivol kaže kako će to izvesti! Da li će moći pobjeći s
one strane na kojoj se nalazi šuma?“
„Neće, jer su tamo naši ratnici zaštićeni drvećem i svaki od njih
može da ubije desetoricu neprijatelja prije no što jedanaesti stigne do
njih. Znači da bi morali s druge strane.“
„Ali tamo se također nalaze naši ratnici!“
„Ništa za to. Ovi će naši ljudi doduše poubijati nekoliko Yuma, ali
će ostali uspjeti da pobjegnu. Čak ni najbolji trkač ne može sustići
jahača.“
„Uff! Znači da Jaki Bivol vjeruje da će Yume uzjahati konje?“
Da. Čim uvide da su opkoljeni, bacit će se na konje i pokušati da se
probiju čistinom.“
„Samo što oni neće imati konje“, odgovorio je Winnetou s onom
samo njemu svojstvenom sigurnošću.
Tada je Mimbrenjosu počelo bivati jasnije. Preko usana prijeđe mu
lagani zvižduk.
„Zar im Winnetou misli oduzeti konje? To će biti teško.“
„Bit će veoma lako. Yume se neće moći probiti bez konja.
Vjerojatno će pokušati, ali će to platiti krvlju.“
„Šta misli Winnetou da poduzme ako se ni ovo ne obistini, a isto
tako ako se ne budu htjeli predati?“
„Zatražit ćemo da polože oružje! Velika Usta će izdati zapovijest
svojini ljudima da se predaju.“

181
 „Misliš li da ćeš ga moći prisiliti da ovo izvrši pod prijetnjom
smrti?“
„Možemo pokušati.“
„Neće uspjeti iako je kukavica. Zna on da ga odmah nećemo ubiti,
već s nama povesti kako bi umro na stupu. Vjerovat će da će moći uz
put pobjeći.“
„Moj crveni brat ga smatra glupljim nego što jeste. Zar bi Velika
Usta dozvolio da mu pobijemo sve ratnike i da jedino on ostane živi.
Zar ne bi možda i njemu bilo milije da se s njime u zarobljeništvu
nalaze i svi njegovi ljudi? Ako su svi zajedno, onda je bijeg mnogo
vjerojatniji nego da je sam.“
„Ali će u tom slučaju i naša pažnja biti mnogo veća. Ako izvedemo
stvar tako da on osjeti i malo mogućnosti da pobjegne, prihvatit će naš
zahtjev, naravno, pretvarajući se pred nama.“
„Onda je potrebno samo to da mu tu mogućnost otkrijemo. Znam
već i kome bi to najbolje uspjelo. To bi mogao učiniti Old Shatterhand.“
„Old Shatterhand? Zar njemu da pođe za rukom da zamaže oči
Velikim Ustima ukazujući mu na mogućnost bijega, ukoliko se preda
sa svim svojim ratnicima, dok će u protivnom morati umrijeti?“
„Samo ga upitaj! Dok sam s tobom razgovarao, on je o tome već
razmišljao. On vrlo dobro zna da Velika Usta želi prevariti, pa mu
upravo zbog toga i neće biti teško da ga nadmudri.“
Bilo je zaista divno znati i čuti kako je Winnetou umio da pogodi
moje misli. Niti sam mu bilo šta natuknuo, niti ispričao o čemu sam sa
Velikim Ustima razgovarao, a ipak je takvom sigurnošću iznosio moje
misli kao da su njegove.
„Da li je Winnetou dobro pogodio?“ upitao me je Mimbrenjo.
„Da“, odgovorio sam. „Velika Usta će narediti svojim ljudima da se
predaju.“
„I ti ćeš ga na to navesti?“
„Da, i to protusmicalicom, jer će htjeti da me nadmudri. Uostalom,
nema potrebe da se o tome već sada govori. Dovoljno mi je da znam
šta moram poduzeti i šta ću govoriti. Moj prijatelj Winnetou pogodio
je moje misli. Priznajem da mu je plan besprijekoran. Nemojmo

182
dangubiti jer ga moramo čim prije izvršiti. Već je i ponoć prošla, a
Yume moramo još prije zore opkoliti.“
„Vi ste se dogovorili, pa onda neka bude i po vašoj volji. Winnetou
i Old Shatterhand uvijek znaju što rade. Ja vam neću protusloviti iako
vas nisam u potpunosti shvatio. Howgh!“
Pristupili smo potrebnim pripremama. Petorica naših moraju sa
zarobljenicima ovdje ostati. Šezdesetorica Crvenokožaca će se
prišuljati do logora Yuma i sakrit će se u guštari. Neće dozvoliti ni
jednom od Yuma da se probije. Ostatak se mora po čistini razvrstati i
sa te strane zatvoriti obruč. Winnetou će zapovijedati grupom u šumi,
a Jaki Bivol grupom na preriji. Sve ostalo je bilo prepušteno meni. Cio
moj zadatak nije bio bogzna kako velik, ali zato i te kako važan, jer bi
najmanja greška mogla lako sve da osujeti.
Najprije su se morala ona šezdesetorica neopazice odšuljati iza
logora Yuma. To je bio Winnetouov zadatak kao vodiča grupe. Prije
polaska zamolio me je:
„Želio bih da i moj brat pođe sa mnom do konja, jer ako bilo koga
drugog povedem, morao bih ubiti stražare.“
To mi je bilo drago, i ja sam mu se pridružio. Iako bismo lako
savladali obojicu Yuma — čuvare konja, ipak smo morali biti na
oprezu jer bi nas i najmanji šum lako mogao izdati i upropastiti cio
poduhvat.
Išli smo uz samu šumu sve do njenog kraja. Tu smo se zavukli
medu drveće i produžili uz najveći oprez. Sada smo bili na zapadnoj
strani i brzo stigli do mjesta gdje su izvan ruba bili Yume ulogoreni.
Usporili smo još više naše korake i Winnetou je otpočeo da u kratkim
razmacima raspoređuje ljude. Kada je i posljednjem bilo određeno
mjesto, sva šezdesetorica Mimbrenjosa bila su raspoređena u vidu
luka u šumi oko logora. Svaki pojedinac morao je da vodi računa da ga
ne primijete, ali je zato morao imati dobar pregled nad okolinom.
Mjere predostrožnosti su im unaprijed bile saopćene.
Winnetou i ja smo se dovukli do stabala uz samu ivicu odakle smo
imali dobar pregled nad čitavim logorom. Iako s ove strane nije više
bilo mjesečine, ipak smo lako mogli da razaberemo svakog
Crvenokošca. Spavali su.

183
 Neki od njih bacili su se na zemlju od umora tamo gdje su sjahali,
dok su ostali ležali poredani jedan do drugoga. Njihovo oružje nalazilo
se kraj njih. Malo podalje pasli su konji, dok su dva Crvenokošca išla
dolje gore, tjerajući životinje natrag kad bi se koja od njih previše
udaljila. Winnetou mi pokaza onu dvojicu i došapnu mi:
„Poštedjet ćemo im život. Neka moj brat uzme na sebe jednoga, a
ja ću drugog.“
Htio je već da se odšulja, ali ga ja zadržah:
„Da li je Winnetou primijetio da se straža mijenja svakog sata?“
„Da.“
„Prerano bi nas otkrili. Moramo još pričekati.“
„Old Shatterhand ima pravo. Mi ćemo to tek tada moći izvesti, i to
sasvim hladnokrvno, kada budemo sigurni da je obruč oko logora
zatvoren. Neka se sada moj bijeli brat vrati i kaže Jakom Bivolu da i on
krene sa svojom grupom.“
„Dobro! I ja ću s njime poći te mu pomoći kod rasporeda ljudi, jer
znam gdje su tvoje krajnje tačke.“
„Hoćeš li se iza toga ponovo vratiti k meni?“
„Hoću. Gdje ću te naći?“
„Čekat ću te na ovome mjestu.“
Pri povratku sam išao od čovjeka do čovjeka i uvjerio se da se svih
šezdeset ratnika nalazi na mjestu koje smo im odredili. S ove strane
Yume neće ni u kom slučaju moći izvršiti proboj.
Kad sam stigao do Jakog Bi vola, ovaj je već izdao nalog za pokret.
Ratnici Mimbrenjosa su uhvatili konje za uzde i išli jedan iza drugog.
Na čelu smo bili poglavica i ja. I mi smo otišli do kraja šume i produžili
u polukrugu čiji je prečnik bio rub šume, a središte logor Yuma. I ovdje
smo ljude sa konjima postavili u kratkim razmacima.
Razmak između polukruga i logora bio je veći od dometa puške.
Ratnici Mimbrenjosa su najprije morali da prikolčaju konje, a iza toga
da se odšuljaju dvije stotine koraka bliže. Na tom mjestu trebalo je da
sačekaju dan. Konje su zbog toga poveli sa sobom kako bi u slučaju
proboja mogli smjesta pojuriti u potjera Konji šezdesetorice ratnika,

184
koji su se nalazili u šumi, ostali su u logoru Mimbrenjosa zajedno sa
onom petoricom ratnika koji su čuvali dvojicu zarobljenih Yuma.
Ovako raspoređeni Mimbrenjosi zatvorili su obruč oko Yuma.
Konji Yuma nalazili su se unutar našeg kruga. Sada smo morali
poduzeti korake da bi oteli konje Yuma.
Legao sam na zemlju i otpuzao se na rukama i vršcima prstiju do
mjesta gdje me je čekao Winnetou. Primijetio me je i puzeći pošao mi
u susret.
„Prije nekoliko minuta bila je smjena straže“, rekao mi je. „Odmah
su legli i bit će da su brzo zaspali.“
„Tada možemo početi. Gdje ćemo otpremiti onu dvojicu kada ih
zarobimo?“
„U šumu i tamo ih predati našim ljudima.“
„Ja se ne slažem. Naši ljudi moraju svu svoju pažnju da usredotoče
na logor. Čuvajući zarobljenike mogla bi im se lako potkrasti neka
nesmotrenost. Radije ih meni prepusti! Odvest ću ih do njihovog
poglavice. Tamo nam neće moći naškoditi, dok bi nas ovdje mogli lako
odati, dozivajući u pomoć.“
„Moj bijeli brat je u pravu. On neka uzme onoga koji je na riđanu.“
Bio je to jedan od čuvara. Gonio je pred sobom konja koji se bio
odviše udaljio. Po pravcu njegovog jahanja vidio sam na koju će
stranu. Priljubivši se uz zemlju, otpuzao sam onamo i zavukao se
između dva konja, čuvar je stigao i zaustavio se u neposrednoj blizini.
Bio je okrenut leđima i zurio u nebo.
Provukao sam se ispod jednog konja i otpuzao do čuvara, ustao,
lijevom ga zgrabio za vrat, a desnicom ga dobro udario u sljepoočnicu.
Skljokao se, te ga odvukoh.
Uz put sam se ogledao za drugim čuvarem. Winnetou ga je već bio
udesio. Apač se vukao po zemlji tegleći Yumu za sobom. Odvukli smo
ih do najbližih Mimbrenjosa i predali na privremeno čuvanje. Sada su
na red došli konji. Njih nije bilo teško ukloniti jer su i onako već bili
obrstili svu travu, a sigurno su čeznuli za svježom. Najprije smo
odstranili dva konja, i to uglavnom puzeći. Odveli smo ih iza naše
obrambene linije gdje su odmah počeli ponovo da pasu. U početku su
pojedinačno krenuli, a poslije u grupama a da ih nismo morali tjerati.

185
Kada su pak primijetili da ih nitko ne goni natrag, počeli su se sve više
udaljavati i na kraju stigli do naših prikolčanih konja, gdje su se
zaustavili.
Poduhvat je dakle uspio. Apač se vratio na svoje mjesto. Sada kada
su i konji bili uklonjeni, a neprijatelj sa svih strana opkoljen, mogli su,
što se nas tiče, i da se probude. Naši su bili spremni da se u slučaju
potrebe upuste i u borbu. Moj prvi zadatak je bio da uklonim stražare
koji su čuvali konje. Polako su počeli da dolaze k sebi. Iako su im čuvari
bili dobri ratnici, ovi ih nisu uspjeli da vežu. Čuvari su sjedili s
izvučenim noževima i tako ih prisilili da šute. Bila je potrebna moja
pomoć kako bi im vezali ruke na leđa. Poslužili smo se njihovim
lassoima. Zaprijetio sam im da šute i da mirno podu sa mnom.
Poslušali su me jer se i onako nisu mogli braniti, a uplašili su se od
revolvera koji su vidjeli u mojim rukama.
Išli smo duž polukružnice sve do njezinog južnog kraja gdje smo
bili ostavili njihovog poglavicu sa ratnikom pod jakom stražom
Mimbrenjosa. Mora da je u sebi kiptio od bijesa kada je vidio da
vodimo još dvojicu njegovih ratnika. Morao sam mu dakle dokazati da
su Yume opkoljeni i da nikako neće uspjeti probiti obruč
Mimbrenjosa. Riješio sam se da mu pokažem naše položaje. Oslobodio
sam mu noge od spona, oko struka mu vezao kaiš čiji sam drugi kraj
pričvrstio za svoj pojas, i rekao mu:
„Velika Usta vjerojatno čezne za svojim ratnicima. Neka pođe sa
mnom pa ću mu ih pokazati.“
U prvi čas kao da se obradovao, ali se odmah trgao i prisjetio da
sam ga vezao jednim krajem za svoj pojas. Nabravši vjedje, reče mi
mrgodnim glasom:
„Kuda me misliš odvući? — Valjda ne do našeg logora?“
„Ne baš sasvim do logora, ali u njegovu blizinu. Nadam se da ću još
do podneva moći ispuniti tvoju želju i odvesti te do tvojih ljudi.“
Silom prilika nije mogao ništa poduzeti, već me samo slijediti.
Odveo sam ga do prvog stražara koji je bio na rubu š ume, a odavde
dalje medu stabla. Pri tome sam ga upozorio:

186
 „Zapamti što ću ti reći! Od ovoga trenutka ne smiješ progovoriti ni
jedne jedine riječi. Ako samo i najtiše progovoriš, odmah ću ti srce
probosti.
„Evo, da malo osjetiš!“
Izvukao sam bodež i vrškom probio njegovu odjeću tako da sam
mu kožu na grudima malo zagrebao. Uplašio se i zamolio me
potištenim glasom:
„Nemoj da me bodeš, bit ću miran. Ni glasa neću pustiti.“
Vidio je prvog stražara kako leži na zemlji. Krenuli smo do drugog.
Budući da je pod drvećem bilo mračno, pa su me mogli smatrati
neprijateljem, doviknuo sam im prigušenim glasom:
„Ja sam, Old Shatterhand, da se nije šta dogodilo?“
„Nije, još spavaju.“ ;
Ovako sam sa Velikim Ustima išao od straže do straže, izmijenivši
sa svakim nekoliko riječi kako bi poglavica Yuma mogao saznati na
koji smo način opkolili njegove ljude. Na drugom kraju stražarske
linije — u šumi — naišao sam na poglavicu Apača. Ugledavši Yumu,
odmah je pogodio moju namjeru.
„Došao si da bi se uvjerio kako se nijedan od tvojih ljudi neće moći
provući. Prava je sramota biti voda tako nesposobnih ljudi. Prenerazit
će se kada se probude. U slučaju da se ne budu htjeli predati, ubit ćemo
ih sve do jednoga.“
Napustili smo šumu i pošli na čistinu, i to opet od straže do straže,
sve dok nismo obišli i ovaj drugi — veći polukrug. Pri tome smo naišli
i na Jakog Bivola koji je zapovijedao ovim dijelom. On nije bio toliko
oštrouman kao Winnetou i zato nije ni odgonetnuo zašto sam poveo
sa sobom Velika Usta. Gotovo neprijateljskim glasom upita me:
„Zašto Old Shatterhand vuče sa sobom ovo pseto? Zar ćeš mu
pružiti priliku da pobjegne? Bolje bi bilo da si ga ostavio kod njegovih
stražara! U tebe su samo dva oka i dvije ruke, dok je stražara petorica
i u njih je deset ruku i deset očiju.“
„Moja dva oka su isto toliko dobra kao njihovih deset, a i sam znaš
da su mi ruke mnogo više učinile nego njihovih deset. Zašto se ljutiš?
Nisi li i sam maloprije rekao da Old Shatterhand uvijek zna šta radi?“

187
 „To je tačno. Ali ako si došao zato da bi se uvjerio kako smo na
oprezu, nije trebalo da povedeš i — zarobljenika.“
„Došao sam zbog sasvim drugog razloga. Šta misliš, hoće li i
jednom Yumi uspjeti da se probije kroz naš obruč?“
„Kako možeš tako šta pitati kad i sam znaš da je to nemoguće. Ako
pokušaju, mi ćemo pucati.“
„To sam htio da čujem. Postupaj kako si rekao! Ako bi te makar i
malo obuzeo osjećaj samilosti, onda ga savladaj! Ukoliko ih vaši meci
pokose, utoliko ćemo kasnije imati manje posla.“
„Samilosti!“ nasmijao se ljutito. „Zar je ovo pseto imalo samilosti
prema mojoj djeci? Da se nisi ti pojavio i spasio ih, on bi ih sigurno
poubijao. Kako ti pada na um da mi govoriš o samilosti? Dokle god
jedan Mimbrenjo bude na životu, ni jedan Yuma neće osjetiti milost.“
Pljunuo je u lice Velikim Ustima, okrenuo se i udaljio. Utisak koji
je ostavio na Yumu razbjesneli poglavica došao mi je kao poručen, te
sam riješio da mu dozvolim da ponovo govori.
„Sada smiješ ponovo govoriti. Saznao si da su ratnici Mimbrenjosa
mnogobrojniji od Yuma. Pokazao sam ti njihove položaje. Sve su im
puške spremne da opale. Mnogi tvoji ljudi će biti pokošeni već od
prvih plotuna, a ostali se mogu jedino spasiti ako se predaju.“
„Oni će se probiti.“
„Zar kroz uzlove ove tijesne mreže? Ti ni sam u to ne vjeruješ.“
„U to sam uvjeren. Ako se dočepaju konja i iznenada u galopu
izvrše proboj, vjerojatno je da ćete nekolicinu i pogoditi, ali će zato
ostali umaći.“
„Zar na konjima? Gdje su im konji?“
„Ondje“, odgovorio je, pokazujući onamo gdje je krdo paslo,
osvjetljeno mjesečinom.
„Ondje, da ondje! Samo gdje je vaš logor? Zar nisi već uz put uvidio
da su vaši konji prevarom bili odvedeni?“
„Uff!“ viknuo je sav uznemiren, jer je to tek sada uvidio.
„Pogledaj samo onamo, pa ćeš se i sam uvjeriti da se naši ratnici
nalaze između tvojih Yuma i vaših konja! Znači, izgubljena je svaka
nada da će se opkoljeni moći probiti.“

188
 Pognuo je glavu i ćutke zurio u zemlju. Prošlo je dosta vremena
dok nije ponovo podigao glavu.
„Ako Mimbrenjosi budu odmah pripucali, to je umorstvo, jer moji
ratnici spavaju i ništa ne slute.“
„Zar nisi upao u sela Mimbrenjosa i razorio ih? I oni nisu znali
ništa o vašem razbojničkom pohodu. Zar nisi htio ubiti oba sina i kćer
Jakog Bivola? I oni nisu slutili da se ti nalaziš u dolini. Zar nisi izvršio
prepad na hacijendu del Arroyo, opljačkao je, spalio i dao poubijati
neke od njenih stanovnika? I oni nisu slutili ništa što im spremate?
Neprijatelj nema prava da se opravdava time što je nenadano
napadnut, prema tome to ne važi ni za mene. Što god ste učinili — čak
ako pljačku i odbacimo — bilo je najpodlije umorstvo. Ako vas
poubijamo, to će biti samo pravedna kazna za vaša sramna djela.
Možeš li bilo čim opravdati te postupke?“
Nije mi ništa odgovorio, pa sam i ja šutio. Mjesec je sada bio na
zenitu i svojim srebrnim sjajem obasjavao logor Yuma. Vidjelo se kako
spavaju. Poglavica je plašljivo i ispitujućim pogledom gledao čas
desno čas lijevo, a čas naprijed. Napregao je svoje misli ne bi li našao
kakav izlaz. Nisam ga prekidao u razmišljanju, jer će ga misli i onako
dovesti tamo gdje sam ga očekivao. U to sam primijetio da je naglo
podigao glavu.
„Uff! Evo; evo!“ rekao je poluglasno.
U nešto se zagledao, a to je privuklo i moju pažnju. Vidio sam da je
u logoru jedan od Yuma bio ustao i počeo okolo gledati. Primijetio je
da konji više nisu na starom mjestu, već da su daleko otišli. Otkrio je i
naše konje. Konji nisu stajali u grupi, već poredani u polukrugu, tako
da je taj pravilan oblik morao pasti svakome u oči. Izgleda da još nije
ništa sumnjao. Vjerojatno je mislio da su to njihovi konji jer nije
nikoga probudio. Napustio je logor i pošao ovamo gdje je upravo pasla
najveća skupina konja. Mislio je da su tamo i njihova dva čuvara pa ih
je vjerojatno htio upozoriti na nesmotrenost.
„On je izgubljen“, prostenjao je poglavica. „Samo što nije odjeknuo
hitac koji će ga oboriti.“
„Neće“, odgovorio sam. „Zarobit će ga, kao što sam i ja tebe
zarobio.“

189
 „Branit će se i podići viku.“
„Do toga neće doći. Sigurno ti je poznato gdje smo ostavili
Winnetoua. Yuma mora proći blizu njega i Apač će ga zgrabiti straga
isto onako kao što sam ja tebe. Pazi!“
Dogodilo se onako kako sam i rekao. Yuma je bezbrižno produžio
dalje. Iznenada je iza njega iskrsnuo Apač. Za tren oka su obojica
nestali u travi. Ubrzo iza toga se Winnetou ponovo podigao. Zgrabio je
Yumu i nestao s njime medu drvećem.
„Savladao ga je“, progunđa Velika Usta.
„I to tako tiho da tvoji ljudi nisu ništa primijetili, sam vidiš kako se
izvrsno na našoj strani obavljaju poslovi. Ipak bi mi bilo milije da je
čovjek imao vremena da podigne uzbunu.“
„Zašto?“
„Zato što bi već sada pala odluka. Čemu dugo čekanje? Naši ratnici
čekaju samo znak za napad.“
Prinio sam dva prsta ustima kao da namjeravam zazviždati.
Uplašeno me zamoli:
„Stani! Još nemoj! Pričekaj još malo!“
„Čemu? Zla kob vas i onako neće mimoići.“
„Možda ipak hoće! I sam si o tome govorio dok smo išli
Mimbrenjosima.“
„Ja se toga ne sjećam.“
Naravno, ja sam se samo pretvarao kako bi u njemu pojačao
zabrinutost. Međutim, on je uporno nastavljao:
„Nije moguće da si zaboravio. Zahtijevao si da ti kažem istinu!“
„Istinu? Ah tako! Znam! Ona vas neće moći spasiti zato jer nećeš
učiniti ono što ću od tebe zahtijevati.“
„A što to?“
„Da narediš svojim ratnicima da se predadu i polože oružje.“
Sav postiđen, oborio je glavu. Ja sam hotimice htio da ga što više
zbunim. „Obećanje s tvoje strane i onako ne bi ništa značilo. Nemani
povjerenja u tebe jer naslućujem da smišljaš neku podvalu, pa ću zbog
toga dati znak da ih napadnu. Neka borba otpočne.“
„Pričekaj još malo, samo još malo, a saslušaj što ti imam reći!“

190
 „Onda govori, samo brzo! Nisam voljan da beskorisno tratim
vrijeme.“
„Postoji li ikakva mogućnost da se moji ratnici poštede? Ako se
predadu, da li će biti pušteni na slobodu?“
„Reći ću ti samo: možda.“
„Hoću li i ja ostati na životu i biti ponovo pušten na slobodu?“
„To je već mnogo teže. Tvoji su ljudi daleko manje krivi nego ti.
Tvoja su zlodjela toliko velika i teška da bi morao postojati neki
vanredan razlog koji bi ti osigurao spas. Jaki Bivol te ni u kom slučaju
neće pomilovati. Njemu se ne bi smio obratiti.“
„A tebi i Winnetouu?“
„Opet samo: možda. Prvo moram od tebe doznati kako si se
upoznao s ona dva bljedolika, po imenu Melton i Weller. Zatim, zašto
si ti na njihovo nagovaranje napao hacijendu del Arroyo i šta oni
namjeravaju da urade sa bijelim iseljenicima. Jesi li spreman da na sve
ovo odgovoriš?“
„A jesi li ti spreman da me zato spasiš?“
„Ako to bude u mojoj moći, onda da.“
„Tada ću ti sve reći što želiš da doznaš. Samo sada zato nema
vremena.
Ako se probudi još koji od mojih ratnika, njegovo hvatanje neće
vjerojatno proći tako mirno. Vaši će ratnici odmah pripucati čim digne
galamu.“
„To je na svaki način tačno!“
„A kada Mimbrenjosi jednom ugledaju krv, bit će ti mnogo teže, pa
čak i nemoguće da nas spasiš!“
„U to sam i ja ubijeđen“, rekao sam hladnokrvno.
„Zbog toga požuri! Izbjegavaj prije svega prolijevanje krvi! Tada
ću ti sve saopćiti. Zaklinjem ti se.“
„Ja u tvoju zakletvu mogu da povjerujem samo onda ako je
potvrdiš lulom mira.“
„I za to nemamo vremena. Lulu mira možemo i kasnije popušiti.“

191
 „Neka bude, samo što u to malo vjerujem. Promisli malo, pa ćeš i
sam doći do zaključka da mi neće biti lako da te spasim, jer će se Jaki
Bivol svim silama protiviti tome.“
„On o tome ne mora ništa da zna. Ti ćeš nam po noći prerezati
spone.“
„Hm! Možda ću to i učiniti, jer kao čovjek prezirem smrt, pa makar
to bio moj i najogorčeniji neprijatelj.“
„Tada požuri i nemoj dalje da čekamo!“ Zurilo mu se više no što
sam mislio. Ja sam međutim mirno nastavio:
„Ja prije svega moram znati na čemu sam. Ti zahtijevaš da te sa
tvojim ljudima potajice oslobodim! Hoćeš li mi za to obećati da će se
oni dragovoljno?“
„Pa da, da!“
„A hoćeš li mi cijelu istinu reći o onoj dvojici bljedolikih, i to tako
da ću moći otkriti njihove namjere?“
„Da“
„Onda pođi sa mnom do Jakog Bivola i Winnetoua da im kažeš da
si voljan poslati zapovijest tvojim ratnicima da se predadu.“
„Poslati? Da li si time mislio da moram poslati glasnika do njih?
Moji ratnici jedino mene slušaju i neće poštovati riječi jednog
glasnika.“
„Zato si ti kriv, a ne ja, ako ne poštivaju zapovijest koju im šalješ.
Trebalo je da im uliješ više poštovanja, veću poslušnost!“
Vjerojatno je namjerno zatražio da ga lično pustim. Kada je vidio
da sam neumoljiv, pokušao je ovim riječima:
„Kako možeš zahtijevati da poslušaju jednog Mimbrenjo
glasnika?“
„Tko je govorio o Mimbrenju? Da nisi ti možda jedini naš
zarobljenik? Ratnik, kojega smo s tobom uhvatili također je s nama
dojahao i vidio naše ljude. Isto tako su i čuvari konja, koje sam doveo,
prošli sa mnom čitavu vanjsku stranu naših straža. I oni su se također
uvjerili da su izgubljeni, ukoliko nas prisile da se latimo pušaka.
Pošaljem li tu trojicu sa tvojim nalogom u vaš logor, svi će im
bezuslovno morati povjerovati.“

192
 „Dobro, slažem se. Odvedi me do one trojice!“
„Pričekaj samo časak!“
Pošao sam s njime do prvog stražara i ovome dao nalog da ode do
Jakog Bivola i Winnetoua i saopći im kako je Velika Usta spreman da
svojim ratnicima naredi predaju. Iza toga sam pošao sa poglavicom na
drugu stranu šume gdje su bili zarobljenici.
U mom prisustvu je morao da izda zapovijest. Dok im je
obrazlagao svoj postupak, pazio sam na svaku njegovu riječ, kako nam
ne bi podvalio. Govorio im je o mome obećanju da ću njega kao i sve
ostale zarobljenike potajno pustiti na slobodu. Ovo im je tiho rekao
kako ga stražari Mimbrenjosi ne bi čuli. Naročito je naglasio ove riječi:
A vi svi znate da Old Shatterhand uvijek drži datu riječ“ Još je
nikada nije prekršio.“
„Održat ću je onako kako sam obećao,“ rekao sam.
Onoj trojici oslobodili smo noge, dok su im ruke i dalje bile vezane.
Uzeo sam dvojicu Mimbrenjo čuvara da me prate sa zarobljenicima
natrag u obruč.
Ondje sam naišao na Winnetoua i Jakog Bivola. Poglavicu
Mimbrenjosa je moja vijest bila veoma iznenadila i ona mu se učinila
nevjerojatnom. Pošao mi je žurnim koracima u susret.
„Zar je istina da će nam se ova pseta Yume predati sa svim ljudima
i položiti oružje?“
„Da.“
„Onda, ili si čudotvorac, ili se iza svega krije prevara koju nisi u
stanju da sagledaš. Neka Old Shatterhand dobro otvori oči.“
Na to Winnetou mirno i staloženo reče:
„Nema Yume koji bi Olda Shatterhanda uspio da prevari. Velika
Usta, zna se, ostat će ovdje sa nama. Da li će ova trojica Yuma prenijeti
u logor zapovijed za predaju?“
„Da“, odgovorio sam.
„Da li znaju tačno šta će reći?“
„Još samo dvije stvari imam da im naredim.“
„A šta to?“ upitao je Velika Usta brzo, jer je vjerojatno nešto
naslutio što ne bi mogao prihvatiti.

193
 „Nešto sasvim obično, što nismo spomenuli i što se samo po sebi
razumije. Tebi se maloprije mnogo žurilo pa ćeš sada vjerojatno
prihvatiti da se tvoji ratnici Požure kako bi izvršili tvoj nalog?“
„Koji ćeš im rok dati?“
„Pola sata. Od toga neću odustati i vjerujem da se s time slažeš.“
„Moram. Ali ti si govorio o dvije stvari. Na što se odnosi ta druga
stvar?“
„Ta druga stvar se odnosi na predaju oružja. Čim tvoj! ljudi izjave
da će poslušati tvoj nalog, postavit ćemo naše ljude u krug u blizini
logora. Pojedinačno će svaki od Yuma prilaziti i predavati oružje, a
zatim se vratiti svojima. Moraš i sam priznati da je ova mjera na
mjestu.“
„Slažem se s njome.“
„Dobro! Ali te upozoravam da ćemo svakog tvog ratnika kod koga
iza toga nađemo oružje smjesta ustrijeliti kao izdajicu.“
„To je veoma okrutno! Predati sve oružje! A šta će biti s ostalim
predmetima i konjima koji se nalaze kod mojih?“
„Konji su, naravno, naši. Ako bi kasnije nekoga od vaših i pustili na
slobodu, zavisit će jedino od nas hoćemo li mu pokloniti konja ili ne.
Sve ostale stvari koje imate najprije ćemo pregledati. Mi se ne želimo
obogatiti vašim ličnim vlasništvom. Ali ono što ste prisvojili prilikom
prepada na hacijendu del Arroyo, oduzet ćemo vam i vratiti
hacijenderu. Imaš li još koje pitanje?“
„Nemam.“
„Tada mogu glasnici da podu. Ti ćeš međutim sjesti ovdje i nećeš
ustati dok ti ja ne dozvolim.“
Yume su pošle da izvrše ovaj neugodan zadatak. Velika Usta je sjeo
na zemlju, dok su dva stražara na moj znak sjela do njega kako bi ga
držali na oku.
Pogledao sam na sat. Ako u roku od pola sata ne budem primio
nikakvu vijest, odlučio sam da najprije ispalimo nekoliko hitaca da ih
zastrašimo, a tek onda da ozbiljno pripucamo.
Glasnici su stigli u logor i počeli da bude spavače. Nastalo je živo
komešanje. Nije dugo potrajalo, a već su se svi tiskali oko izaslanika.

194
 Nakon kratkog vremena zaorilo se ljutito urlanje. Glasnici su
izvršili svoj zadatak. Vijest je izazvala veliko uzbuđenje i taj momenat
je za nas bio odlučujući. Ako Yume ostanu na miru i u svojoj mržnji ne
počine kakvu nepromišljenost, tada nam je uspjeh osiguran.
Winnetou, poglavica Mimbrenjosa, i ja, povukli smo se malo u
stranu. Nisam želio da Velika Usta čuje naš razgovor. U času kada se
nad neprijateljskim logorom razlegala ljutita vika, Jaki Bivol nam reče:
„Sada će napasti. Osjeća se to po njihovoj vici. No mi ćemo ih znati
dočekati.“
„Već će se stišati ako budu saznali da su opkoljeni“, odgovorio
sam.
Ne vjerujem. Yume su pošle na počinak ubijeđeni da će nas u zoru
napasti i pobiti. A sada kada su ih probudili, uvidjeli su da su opkoljeni
i da se moraju predati. Gotovo sam ubijeđen da će se u uzbuđenju latiti
oružja.“
„Brzo će se oni otrijezniti jer sam im poslao poruku koja će ih
umiriti i dati im malo nade.“
„Da im nisi možda obećao slobodu?“
„Da.“
„Zar svima? I poglavici?“
„Njemu naročito.“
„Jesi li poludio? Moj pristanak za to nećeš nikada dobiti!“
“Nije mi ni potreban. Uostalom, ja sam njima još mnogo više
obećao.“
„Više! A što?“
„Da ću Velikim Ustima i njegovim ljudima potajice, prerezati
spone i pustiti ih da pobjegnu.“
„To si im obećao, to?“ bijesno se okomio na mene. „Kako si to
mogao učiniti bez našeg pristanka... „
Dalje nije stigao jer ga je Winnetou zgrabio tako čvrsto za ruku da
mu je od boli zastala riječ u grlu.
„Zašto moj crveni brat viče kao baba koju bole zubi? Zar Velika
Usta mora da čuje o čemu razgovaramo? Da li je ikada iko čuo da je
Old Shatterhand učimo nešto nepromišljeno? On svoje obećanje

195
uvijek drži. Da li si ti možda čuo da je pogazio riječ danu bilo bijelcu ili
Crvenokošcu?“
„Old Shatterhand drži uvijek svoje obećanje.“
„Jasno, ali samo onda ako se i uvjeti ispunjavaju.“
„Tako! Uvjeti!“ gunđao je još uvijek mrzovoljno poglavica, te
nastavi zajedljivo:
„Tvoje uvjete možeš za sebe zadržati, ja ih ne želim čuti!“
Iza toga se bijesno okrenuo od nas i nešto podalje bacio se u travu.
Preko Winnetouovog lica preletio je smiješak, ali ništa nije rekao.
Mislio sam da mu dugujem objašnjenje i zbog toga rekoh:
„Dao sam obećanje radi toga što sam tačno...“
Prekinuo me:
„Ono što Old Shatterhand učini uvijek je dobro učinjeno. Nema
potrebe da se preda mnome pravda. Znam da ćeš nadmudriti Yumu,
iako on misli da će ti podvaliti. Na žalost, Jaki Bivol je hrabar poglavica,
ali veoma kratke pameti. Odviše je plahovit, ali dobra srca i sigurno će
zamoliti Olda Shatterhanda da mu oprosti.“
Kad god Winnetou govori, tada nestaje srdžbe i uvrijeđenosti.
Promatrao je logor u kome se upravo stišalo uzbuđenje. Yume su svi
na okupu bili i mirno raspravljali, gledajući čas na ovu, čas na onu
stranu, promatrajući naše položaje. Nije prošlo ni pola sata kada se
jedan od trojice glasnika vratio nazad i rekao:
„Trojica najstarijih naših ratnika žele da govore sa Old
Shatterhandom, Winnetouom i Jakim Bivolom. Da li smiju doći?“
„Da, samo bez oružja.“
„A hoćete li dozvoliti da se oni ponovo vrate u slučaju da se s vama
ne slože i odluče da se bore? Jamčite li da im se neće ništa dogoditi?“
„Oni su izaslanici i mogu poći odakle su i došli.“
Čovjek je otrčao do logora da prenese poruku. Ubrzo iza toga
ugledali smo trojicu Yuma kako dolaze. Sa sebe su skinuli gunjeve, pa
čak i gornja odijela, kako bismo vidjeli da ne nose skriveno oružje.
Kada je Jaki Bivol vidio o čemu se radi, opet nam se pridružio.
Ova trojica su prošla kraj svoga poglavice a da ga nisu ni pogledali.
To, međutim, nipošto nije bio znak preziranja. Došli su kao

196
opunomoćenici svojih drugova, i u ovom momentu on za njih nije
predstavljao poglavicu. Zaustavili su se pred nama i pozdravili nas.
Tada se jedan od njih, vjerojatno najstariji, obrati meni uljudnim
riječima:
„Velika Usta, poglavica Yuma, zarobljen je i naredio nam je da se i
mi predamo. Old Shatterhand je s njim utanačio uvjete. Ni najstariji
naš ratnik se ne sjeća da se ovako što dogodilo. Zbog toga su se Yume
iskupile kako bi bez svog poglavice donijeli odluku. Poslali su nas da
se uvjere ne bi li se možda data zapovijest mogla izmijeniti. Hoćeš li
nam ti sa tvojim slavnim crvenim prijateljima dati dozvolu da vidimo
ratnike koji su nas opkolili i provjerimo kako su postavljeni?“
„Poštujem vaše razloge. Znam da za vas nema izlaza“ odgovorio
sam im. „Ispunit ćemo vam želju! Winnetou, veliki poglavica Apača,
uzet će vas pod svoju zaštitu da vam se uz put ne bi šta dogodilo.
Pođite sada i vratite se najkasnije za četvrt sata da mi saopćite vašu
odluku. To je zadnji rok koji vam mogu dati.“

Okrenuli su se i pošli za Winnetouom. Obišli su sve naše položaje.

Kada su se vratili, sivilo dana se borilo sa mjesečevim sjajem. Po licima
trojice Yuma vidio sam da se i u njima nešto bori, iako su se trudili da
to prikriju. Bila je to borba između ponosa i situacije u kojoj su se
nalazili. Stajali su pred nama izvjesno vrijeme oborenih očiju. Nakon
toga opet mi se obratio isti Yuma:
„Old Shatterhand se nalazio u našoj vlasti, pa mu se ipak nije ništa
dogodilo. Zar će sada svu svoju strogost primijeniti na nas?“
„Što se meni nije ništa dogodilo, to ne treba da vama zahvalim.
Čemu tolike riječi? Neka ratnici Yuma kažu šta su odlučili!“
„Uvjerili smo se da naš poglavica Velika Usta nije mogao drukčije
postupiti. Cijevi vaših pušaka su sa svih strana uperene u nas. A naše
konje ste oduzeli dok smo spavali, te nam je oduzeta mogućnost
bijega.“
„Onda, da li ćete se predati?“
„Mi smo tvoji zarobljenici.“
Riječ „tvoji“ je naročito naglasio. Želio je da bude moj zarobljenik,
jer sam ja dao obećanje da ću ih pustiti na slobodu.

197
 „Sada pođite i predajte oružje, ali samo pojedinačno! Ni jedan ne
smije prići dok prijašnji ne bude otpušten.“
„A da li ćeš nam dozvoliti da barem naše kumire zadržimo?“
„Veliki duh je htio da padnete u naše ruke. Njegovo se lice
okrenulo od vas, i zbog toga su vaše svetinje postale bezvrijedne.
Međutim, ja vas ne želim toliko poniziti te možete zadržati vaše
kalumete i kumire.“
To je donekle bilo olakšanje za njihove potištene duše. Bili su
spremni da se vrate u logor. Kada su se udaljili nekih desetak, petnaest
koraka, zaustavio se njihov govornik, okrenuo se i pogledao u mene.
U njegovim sam očima pročitao molbu da dođem do njega jer mi ima
nešto da kaže. Znao sam što želi i pošao prema njemu.
„Neka mi Old Shatterhand oprosti što ću još jednom govoriti!“
rekao je. „Znam da ona dvojica voda ne smiju čuti.“
„Govori, samo budi kratak!“
„Da li je istina da je Old Shatterhand obećao da će nas potajno
pustiti na slobodu?“
„Da, ukoliko vaš poglavica održi obećanje.“
„Koje?“
„Nije mi dozvolio da vam to kažem.“
„A šta će biti ako ga ne ispuni?“
„Tada ću smatrati da i mene ne veže moje obećanje.“
„Onda ćemo mu reći da mora održati riječ. Howgh!“
Htio je da krene, ali se ponovo zaustavi i upita me:
„Kuda ćete nas odvesti?“
„O tome još nije ništa zaključeno. A sada dosta. Neka se ovo
jednom već okonča.“
Dok su trojica Yuma nastavila svoj put, odredili smo trideset
Mimbrenjosa da naprave krug u kojem će Yume predati svoje oružje.
Postavili su se na nekih pedeset“ koraka daleko od logora, dobro
naoružani, čim je to bilo obavljeno, već se približavao govornik da kao
prvi preda svoje oružje, i ja sam bio prisutan. Da bi ubrzali predaju
pozvao sam još nekoliko Mimbrenjosa koji su dobili zadatak da
pretražuju njihove džepove. Kada je Winnetou to vidio, došao je i on

198
sa još nekoliko ratnika koji su trebali da vežu Yume i polože ih u travu.
Ovako se postupilo sa svakim posebno. Sve je išlo veoma brzo. Yume
su imale uza se dovoljno remenja i lassa. Međutim, teže je bilo odrediti
prilikom pretresa džepova Yuma da li se radi o njihovim vlastitim
predmetima ili je to vlasništvo hacijende, pogotovo što su za neke
stvari tvrdili da su im kumiri, dok sam se ja mogao zakleti da su ih
pokrali na hacijendi. Međutim, ja sam im bio obećao da ću im ostaviti
njihove kumire.
Dobar dio prijepodneva je već bio prošao dok smo sve to završili.
Yume su ležali jedan kraj drugoga kao vreće na krompirištu. Njihovo
oružje je ležalo u velikoj gomili. Htjeli smo ga podijeliti još prije ručka.
Skupio sam priličnu količinu predmeta za koje sam pretpostavljao da
su vlasništvo hacijendera. Te sam predmete predao na čuvanje
jednom Mimbrenjosu.
Iza toga smo jeli. Svi su se dobro najeli jer su obje strane bile
ponijele sa sobom dosta zalihe. Budući da još nismo bili spavali, riješili
smo da se odmorimo za vrijeme podnevne žege. Pred veče smo htjeli
krenuti, i to onamo gdje su se nalazili Yume sa ranjenicima i
opljačkanim stadom. Ratnike smo namjeravali da zarobimo, dok smo
stoku željeli da vratimo hacijenderu.
Pri podjeli oružja bilo je veoma živahno. Svaki je htio da ima
pušku, a kako njihove puške nisu mnogo vrijedele, često je dolazilo do
svade, i samo ih je oštra riječ mogla opametiti.
Krug koji su naši ratnici bili napravili već se odavno rasturio.
Logorovali smo u sjeni duž ruba šume. Tko se nije nalazio na straži,
morao je da spava, kako bi skupio nove snage za daleko jahanje, jer
smo htjeli tek na cilju da se zaustavimo. Zbog brojnih zarobljenika
desetorica je morala da stražari. Smjenjivali su se svakog sata. Tu
desetoricu smo naizmjence nadziravali, i to Winnetou, Jaki Bivol i ja.
Ovo smo činili svakog sata.
Ja sam imao prvu stražu, a iza mene je došao Winnetou. Kada me
je poglavica Mimbrenjosa budio, osjećao sam se skoro umornijim
nego ranije. Ustao sam da se malo razgibam. Više nisam mogao
zaspati. Sva desetorica stražara su stalno išla gore dolje i budno
motrili zarobljenike, tako da se nijedan nije usuđivao bilo šta
sumnjivo učiniti. Velikim Ustima je bilo određeno posebno mjesto

199
zato što je poglavica. Ležao je nepomično i izgledalo je kao da spava.
Kad sam prošao drugi put kraj njega, otvorio je oči i nazvao me
imenom. Prišao sam mu i upitao šta želi? Po njegovom sam licu vidio
da je bio iznenađen.
„Zar Old Shatterhand zaista može da postavi ovakvo pitanje? Za
mene postoji samo jedna želja: sloboda!“
„To ti vjerujem. I ja sam imao samo tu želju dok sam bio tvoj
zarobljenik.“
„Ti si je i postigao. A kada ću ja? Da li još danas?“
„Da li još danas?“ upitao sam sav iznenađen. „Spavao si, pa
vjerojatno još sanjaš.“
„Ja ne sanjam. Osim tebe samo je još deset ratnika na straži. Tko ti
brani da mi spone prerežeš? Učini to, i ja ću uzjahati prvog konja,
pojuriti i nestat ću prije nego što se bilo tko sjeti da me goni.“
Taj njegov nevjerojatan zahtjev toliko me je razveseljavao da sam
se stao glasno smijati. Od toga su se neki od spavača probudili, a
privukao sam i pažnju stražara.
„Šta se smiješ?“ upitao je bijesno. „Ti si mi to obećao!“
„Obećao sam da ću tebe i tvoje ratnike osloboditi, a ne tebe samog.
Samo zajedno s njima možeš biti oslobođen.“
„Onda se pobrini da to bude što prije! Dužan si da održiš obećanje
koje si nam dao.“
„Svakako! Samo kako stoji s tvojim obećanjem?“
„Održat ću ga čim izvršiš svoje.“
„Ti svakako smatraš da si to veoma pametno smislio. Ako tako
misliš, onda nikada više nećeš ugledati slobodu. Neću te pustiti sve
dotle dok ne odgovoriš na moja pitanja.“
„A ja ću ti odgovoriti samo kao slobodan čovjek.“
Već sam htio da se ponovo nasmijem, ali se odmah uozbiljili jer je
Jaki Bivol skočio na noge — mislio sam da spava — i ljutito me upitao:
„Ima li možda Old Shatterhand vremena da odgovori na jedno
moje pitanje?“
„Da“, rekao sam.
„Neka onda pođe sa mnom!“

200
 Prišao sam mu. Odveo me je malo podalje od ostalih kako nas ne
bi čuli. Zaustavio se i prostrijelio me bijesnim očima.
„Old Shatterhand je razgovarao sa Velikim Ustima. Iako nisam
mogao da razaberem riječi, ipak nagađam o čemu je bilo govora.“
„Ako je tako, onda naprosto ne shvaćam zašto i dalje nisi ostao na
svom mjestu. San ti je potreban kao i svima ostalima.“
„Kako mogu spavati kada vidim da se u našu sredinu uvukla
izdaja?“
„Izdaja? Hoće li moj crveni brat da kaže koga smatra izdajnikom?“
„Izdajnik si ti!“
„Ja? Izdajica? Ako Jaki Bivol smatra Olda Shatterhanda izdajicom,
bit će da je veliki duh pomutio tvoju pamet jer za mene ne može nitko
reći da sam ikada bio izdajica. Baš te sažaljevam. Žao mi je što te
moram kao prijatelja i brata isključiti iz našeg vijeća sve dotle dok ti
se pamet ne razbistri.“
Iza toga ga ostavih i pođoh dalje. Međutim, on je pojurio za mnom
i bijesno me zgrabio za ruku.
„Šta si rekao? Tvrdiš da sam nerazuman? Ti misliš da, zahvaljujući
svojoj umješnosti, možeš ne samo savladati svoje neprijatelje već i
svoje prijatelje vrijeđati? Izvuci svoj nož i bori se sa mnom! Ovakva se
uvreda može samo krvlju sprati!“
Ne samo njegove riječi već i izobličeno lice kazivali su mi da je ta
stara prznica bila upravo razdražena. Istrgnuo je nož iza pojasa i
zauzeo borbeni stav. Ja sam međutim ostao miran:
„Na koji se način ovakva uvreda mora okajati to mogu jedino ja
odrediti, a ne ti, jer sam ja uvrijeđen. Nazvao si me izdajicom. Postoji
li veće uvrede za Jednog ratnika? Da mi je bilo koji stranac dobacio ™
riječ, udesio bih ga tako da se nikad više ne bi digao sa zemlje. Ali ako
to čini prijatelj, moram povjerovati da je iznenada poludio. Ako se
osjećaš uvrijeđenim u svojoj časti, ja za to nisam kriv, jer si mi dao
povoda da o tebi tako mislim.“
„Ali ja sam u pravu! Ti hoćeš da pustiš na slobodu poglavicu Yuma
— Velika Usta! Priznaj i sam da mi je moralo biti sumnjivo što si bio
nasamo s njime i pregovarao dok smo mi spavali?“
Tada mu spustih ruku na rame i rekoh ozbiljnim glasom:

201
 „Dok Old Shatterhand bdi, ostali mogu mirno da spavaju. Zapamti
to dobro. Ništa ti više ne kažem!“
Htio sam ponovo krenuti, ali me je on opet zadržao i povikao:
„Ne, nije sve gotovo! Ti se moraš boriti sa mnom! Uzmi nož, inače
ću te probosti ako se ne budeš branio.“
Starčeva je vika probudila Indijance. I Winnetou se probudio,
prišao nam je i upitao:
„Zašto je izazvao moj crveni brat Olda Shatterhanda na borbu?“
„Zato što me je uvrijedio. Rekao je da mi se pomutila pamet.“
„Zbog čega je to tvrdio?“
„Zato što sam ga nazvao izdajicom.“
„Što je navelo poglavicu Mimbrenjosa da to kaže?“
„Old Shatterhand je stajao kraj poglavice Yuma — Velikih Usta —
i s njime razgovarao.“
„Da li je posrijedi bila izdaja?“
„Da. Old Shatterhand je sam izjavio da će ga pustiti na slobodu.“
„I to je jedini razlog kojim želiš da opravdaš svoje ponašanje? Ja ti
kažem da moj brat Shatterhand zna uvijek što čini. Da svi ljudi ovoga
svijeta postanu izdajice, on bi jedini ostao vjeran svojim riječima!“
„To ti misliš a ja znam da nije tako. Uvrijedio me je i mora sa mnom
da se bori!“
Bio je pravi užitak gledati kako je Winnetou odmjerio starca od
glave do pete i čuti mu glas kad ga je upitao:
„Da li se moj brat želi izvrgnuti ruglu pred svojim ratnicima?“
To je još više ražestilo Jakog Bivola. Divljački je zaurlao:
„Zar me i ti želiš razjariti? Pogledaj samo moj stas i moje mišiće!
Smatraš li da ću podleći?“
„Da! Samo kada bi Old Shatterhand htio, oštrica njegovog noža
odmah bi ti se zarila u srce, ali on to neće učiniti.“
„Prava je kukavica ako se ustručava boriti sa mnom, i ja ću ga
probosti!“
Winnetou skupi vjedje, dok mu se lice uozbilji. Po tome sam
zaključio da se Apač zatvorio u sebe. Slegnuo je ramenima i rekao:

202
 „Jaki Bivol je odlučio da se izloži ruglu. Old Shatterhand će se s
njime boriti. Koje uslove postavlja moj brat?“
„Borbu na život i smrt.“
„Noževima?“
„Da, noževima!“
„Kada?“
„Odmah sada.“
„Po kojim će se pravilima voditi borba noževima?“
„Ni po kojem pravilu. Udarat ću nožem kako me god bude volja.“
„Kako će se postupiti ako jedan izgubi nož? Smije li ga drugi
probosti?“
„Ako može, neka učini. Onaj drugi se može boriti i pesnicama i
smije svoga protivnika zadaviti.“
„Neka mi moja dva brata dozvole da budem sudac. Spreman sam,
i borba na život i smrt može otpočeti.“
Oči starog gunđala zabljesnule su od želje za borbom. Iako me je
poznavao, u ovom času nije ni pomislio na ono što je sa mnom ranijih
godina doživio. Njegova srdžba ga je činila nepromišljenim. Kad bi se
u njemu stišao bijes, znao je biti najljubazniji čovjek, to jest onoliko
ljubazan koliko umije da bude Indijanac. Njegova žestina mu je već
mnogo puta naškodila i on bi već odavno izgubio kod svoga plemena
svako poštovanje da nije bio valjan voda i divovski Jak muškarac. Imao
je oko šezdeset godina, divno tjelesno građen, snažan i još uvijek
veoma pokretan, što je kod drugih ljudi istih godina veoma rijedak
slučaj. Dakle, bio mi je dorastao protivnik. Zapravo sam bio u lošijem
položaju jer sam morao da ga poštedim, a je on namjeravao da se
ozbiljno bori.
Što se mene tiče ja bih prihvatio dvoboj. Međutim, on bi smjesta
nasrnuo nožem na mene, pa bih Se na kraju morao braniti. I protiv
svoje volje stao Sam Pred njega i povukao nož, ali lijevom rukom.
To sam učinio zato da mi desna ruka ostane slobodna. U svom
bijesu to nije ni primijetio.
Mimbrenjosi su čuli i vidjeli o čemu se radi pa su došli bliže.
Zarobljeni Yume su nastojali da zauzmu takav položaj kako bi i unatoč

203
svojoj sputanosti mogli vidjeti borbu. Svi su s najvećom napetošću u
nas gledali, samo su sinovi poglavice ostali mirni i hladnokrvni. Nisu
htjeli da se primijeti da su zabrinuti. Budem li ja pobjednik, znači da
ću ubiti njihovog oca, a ako me ipak Jaki Bivol nadjača, tada sam
propao, ja koga mladići toliko poštuju.
Šta li smo jedan prema drugom na udaljenosti od pet koraka i
držali noževe u rukama. Jedan drugog smo oštro promatrali. Prije no
što je dao znak za početak, Winnetou upita:
„Da li poglavica Mimbrenjosa, u slučaju da pogine, ima da izrazi
neku želju?“
„Ja neću poginuti!“ nasmija se zlobno Jaki Bivol. „Daj znak i moj će
nož odmah probosti Olda Shatterhanda!“
„A ima li možda moj bijeli brat kakvu želju?“ upitao je sada mene
Apač. „Da. Ako me Jaki Bivol probode, tada mu reci da sam mu ja
spasio djecu i njegovom sinu dao ime. Možda će onda biti oprezniji s
prijateljima kojima duguje zahvalnost.“
Htio sam namjerno da ga na to podsjetim, da starca malo
opametim, ali sam se prevario, jer je on još bješnje nastavio:
„Izdajica ne može nikada računati na zahvalnost Hoću da vidim
krv, krv!“
Borba je dakle bila neizbježna. Ako sam i namjeravao u početku
da s njime što blaže postupim, osjećao sam da je i moja krv počela da
vri, te sam odlučio da mu dam dobru lekciju. Winnetouu sam dao znak.
Podigao je ruku i rekao da ga svi čuju:
„Gledaoci neka ostanu svi na svome mjestu. Nitko ne smije da se
makne dok ja ne dozvolim! Neka otpočne borba. Howgh!“
Tko će otpočeti? Ja neću! Riješio sam da već kod prvog naleta
onesposobim poglavicu. Nisam smio oklijevati jer što se duže budem
izlagao nožu protivnika, to će biti veća opasnost po mene, jer bi me
mogao pogoditi.
Jaki Bivol stajao je uspravno kao kakav kip. Zar ni on nije htio biti
prvi? Koliko god mu je tijelo bilo nepokretno, u njegovoj je duši
vjerojatno izgledalo drukčije. Živahni plamen njegovih očiju govorio
mi je da je samo zbog toga stajao mirno kako bi mi oči' umorio i onda
se iznenada bacio na mene. U tome se nisam prevario, jer je odjednom

204
nešto zaplamsalo u njegovim očima. Tog momenta sam bacio nož, jer
sam bio uvjeren da će sada skočiti na mene. I stvarno, već je i nogu bio
podigao, ali ju je ponovo spustio i viknuo:
„Vidite li da se Old Shatterhand boji. Nož mu je ispao iz ruke jer su
mu se od straha prsti rastvorili.“
Umjesto odgovora sagnuo sam se kao da želim podići nož. Znao
sam da će Jaki Bivol — kao iskusni ratnik — iskoristiti ovaj trenutak.
I stvarno, izveo je odlučni skok, a time je bio zapečaćen njegov poraz.
Budući da sam se ja sagnuo, to je morao učiniti i on zbog visokoga
stasa, ako je mislio da me pogodi u leđa. Ja sam se međutim hitro
okrenuo u stranu i uspravio se. Zahvaljujući tome, našao sam se kraj
njega, dok je on u sagnutom položaju zamahnuo prema onom mjestu
gdje sam se maloprije nalazio. Sada mi se pružila zgodna prilika da ga
pesnicom svom snagom udarim u potiljak, i on se poput vreće
stropoštao na zemlju. Brzini pokretom mu istrgoh nož iz ruke i odmah
iza toga okrenuh ga na leđa. Kleknuo sam mu na grudi u namjeri da
mu stavim nož pod grlo. Međutim, to nisam učinio. Oči su mu bile
otvorene i zurile staklenim sjajem prema nebu. Usta su mu bila širom
otvorena. Tamno, vjetrom išibano lice, bilo je kao okamenjeno, tijelo
mu je bilo nepomično. Uspravio sam se i rekao Winnetouu:
„Poglavica Apača vidi da Jaki Bivol leži na zemlji pobijeđen a nož
nalazi u mojoj ruci. Neka on odluči! tko je pobjednik!“
Apač je Prišao, kleknuo pred Mimbrenjosa da ga pogleda. Kada je
ustao, lice mu je bilo veoma ozbiljno. a glas kao da mu je podrhtavao:
„Poglavica Apača je govorio da će jaki Bivol još danas poći u vječita
lovišta i imao je pravo. Saka Old Shatterhanda je kao stijena. Ona
razmrskava čak i onda kada ne želi nekoga ubiti.“
To je bilo tačno. Ja nisam imao namjeru da ubijem Jakog Bivola.
Snažan čovjek može udarcem pesnice vrlo lako nekoga ošamutiti,
mada taj udarac boli i nekoliko sati. Ali baš ubiti može se jedino tako
ako se protivnik pogodi u naročito osjetljivo mjesto. Gledaoci su i dalje
stajali nijemi, a isto tako i oba sina Jakog Bivola. Ja sam se sagnuo da
ga pregledam.
Oči su mu bile ukočene kao u mrtvaca, dok su mi njegova otvorena
usta ukazivala na kljenut. Srce mu je sporo otkucavalo. Znači, bio je još
na životu. Pokušavao sam da mu sklopim vjedje. Uto je pokrenuo oči i
205
pogledom tražio nekoga, i onda se zaustavio na meni. Tada se u njima
pojavio izraz užasa. Počeo je otvarati i zatvarati usne i njegovim
udovima prođoše kratki trzaji. To je bio dokaz da je taj paralizirani
čovjek pokušavao svom snagom da savlada kljenut. Ustao sam i rekao
Crvenokošcima:
„On nije mrtav. Njegova duša je još u njemu. Morat ćemo pričekati
pa da vidimo hoće li joj se tijelo pokoravati kao ranije.“
Nato je Jaki Bivol ispustio dugi, prodorni krik. Podigao se
munjevitom brzinom i počeo oko sebe mlatarati rukama.
„Ja živim, ja živim! Umijem da govorim i mogu se kretati!“
Winnetou mi je uzeo nož iz ruke, pružio ga prema njemu i upitao
ga:
„Priznaje li Jaki Bivol da je pobijeđen? Old Shatterhand ga je
mogao probosti, ali to nije učinio.“
Mimbrenjo je polako podigao ruke i ukočeno ih upravio prema
meni. Na njegovom licu vidio se izraz užasa.
„U šaci bljedolikog krije se smrt. Bilo je užasno biti na životu, a biti
mrtav.
„Neka Old Shatterhand zarije moj nož u srce, ali tako da više ne
vidim i ne čujem!“
Ispravio se preda mnom i zauzeo stav čovjeka koji očekuje smrt.
Uhvatio sam ga za ruku, odveo ga do njegovih sinova i rekao mlađemu:
„Ja sam tvom starijem bratu dao ime, a tebi nudim „isto tako velik
poklon: poklanjam ti oca. Prihvati ga, ali mu reci da više nikada ne
posumnja u Olda Shatterhanda.“
Starac me je ispitivački gledao. Zatim je oborio oči.
„Ovo je gotovo gore od smrti! Moj život daješ u ruke jednom
djetetu! Sve će stare babe uprijeti prst u mene i od jednih do drugih
krezubih usta ići će glas da si me ti pobijedio i da sada pripadam
jednome dječaku koji još ni imena nema. Ovako ću životariti do kraja
u sramoti!“
„Nipošto! Nije nikakva sramota biti pobijeđen u dvoboju, a tvoj
mladi sin će uskoro imati isto tako slavno ime kao i njegov stariji brat.

206
Ti nisi obeščašćen. Upitaj Winnetoua, a isto tako i najstarije iz tvoga
plemena, pa će ti i oni to potvrditi!“
Ja sam se udaljio dok je on pošao na svoje mjesto i sav žalostan
sjeo. I ostali su pošli na svoja mjesta, samo što mnogi od njih nisu
mogli ponovo zaspati. Kada me je u utvrđeno vrijeme smijenio
Winnetou, upitao me je:
„Da li je moj brat Shatterhand ikada udario pesnicom koja ne samo
što ošamućuje već i duši oduzima vlast nad tijelom?“
„Ne.“
„Bilo je strašno! Da li je ta uzetost mogla i duže potrajati?“
„Da, tjednima, mjesecima i godinama.“
„Onda je bolje da moj bijeli brat svoje neprijatelje odmah ubije.
Jaki Bivol ti nikada više neće nametnuti borbu. Nagađam o čemu si
razgovarao sa Velikim Ustima. Da li je on zatražio da ga već danas
pustimo na slobodu?“
„Da.“
„A da li ti je rekao ono što želiš saznati?“
„Nije.“
„Neće ti ni reći, već će te slagati. Što si naumio u vezi s njime?“
Ono što je i moj brat Winnetou odlučio.“
„Umiješ da čitaš moje misli. Old Shatterhand i Winnetou nisu žedni
krvi, ali mi nećemo moći da spasimo Velika Usta. Ako ga pustimo na
slobodu, sva bi krivnja — zbog njegovih kasnijih zlodjela — pala na
nas. On je smrtni neprijatelj Mimbrenjosa. Neka ga oni povedu sa
sobom i sude mu po njihovim zakonima i običajima.“
Neočekivani, nametnuti dvoboj nije mogao da poremeti moj mir.
Ja sam iza toga tako čvrsto zaspao da su me morali buditi. Krenuli smo
u utanačeno vrijeme. Naše jahanje proteklo je bez ikakvih naročitih
događaja.

207
 VIII
USPJEH ZA USPJEHOM

Već je bilo gotovo veče kada smo stigli do uzanog klanca koji je
vodio do logorišta onih Yuma koji su ostali da čuvaju stoku.
Morali smo biti na. oprezu i zato smo poslali izvidnika. Ovaj nije
smio da produži na konju jer bi se čuo topot kopita. Dužnost uhode
preuzeo sam ja zbog važnosti poduhvata, a i zbog toga što sam već
poznavao taj klanac. Kada je moj mladi prijatelj, Tamanitelj Yuma, to
čuo, prišao mi je i rekao s puno poštovanja:
„Old Shatterhand želi da uhodi neprijatelja. Ovaj kraj poznajem.
Smijem li i ja poći?“
„Istina, potreban mi je pratilac kako bi mi poslužio kao čuvar, no
ti si već dosta toga učinio i stekao ime. Tebi su svi putevi otvoreni ka
velikim djelima, jer si sada ratnik. Ja ti više nisam potreban i radije ću
nekom drugom otvoriti put ka slavi. Pošalji mi tvoga brata! Neka me
on prati!“
„Srce Olda Shatterhanda puno je dobrote. Moj mladi brat znat će
da se pokaže dostojnim tvoga povjerenja.“

Kolona je morala stati jer je u klancu mogao biti na straži jedan od

Yuma, ili smo iz bilo kojeg drugog razloga mogli lako naletjeti na njega.
Sjahali smo. a sam sa mladim dječakom Indijancem produžio pješice.
Išao je za mnom a da nije izustio ni jednu riječ. Osvrnuo bih se katkada
i uživao videći ga zadovoljnog. Bio je svjestan važnosti našeg zadatka
i na njegovom se licu vidjelo da je veoma sretan i samouvjeren.
Zbog toga što sam ja bio već stari ratnik, a on tek neznatni mladić,
nije ni pomišljao da ide uporedo sa mnom. Ipak sam primjećivao da je
kadšto ubrzao korake, ali bi se onda trgnuo i ponovo zaostajao. Izgleda
da mi je htio nešto reći, ali se nije usuđivao da prvi progovori. Zato
sam malo usporio korake i rekao:

208
 „Neka moj mladi brat ide sa mnom uporedo!“
Smjesta me je poslušao.
„Moj crveni brat želi nešto da mi kaže“, nastavio sam. „Znam što
mu lebdi na usnama. Da li želi da mu ja to kažem?“
„Old Shatterhand može da govori kad god zaželi!“
„To je u vezi s tvojim ocem, Jakim Bivolom. Da li sam u pravu?“
„Old Shatterhand uvijek ispravno pogađa.“
„Htio si me upitati zbog čega sam njegov život predao u tvoje ruke?
Sada možeš sve da mi kažeš kao da si mi drug.“
„Ako Old Shatterhand dozvoli, onda mu smijem reći da će moj otac
umrijeti!“
„Zašto tako misliš?“
„Vidim to po njemu, a i Yuma Shetar je istog mišljenja. On će se
ubiti jer neće moći da podnosi dvostruku sramotu.“
„Nije to nikakva sramota što sam ga oborio. I Winnetoua sam
pobijedio prije no što smo se pobratimili. A ti ga sada pitaj da li se toga
stidi! Razgovaraj o tome sa tvojim ocem. No, ti si govorio o dvostrukoj
sramoti. Da li si ti mislio na to što sam ti ga poklonio?“
„Da.“
„Ja sam postupio ovako jedino radi toga kako bih ga poštedio
poniženja poklanjajući mu život. On se u svom bijesu okomio na moj
život. Da je on bio pobjednik, sigurno me ne bi poštedio, već ubio. Za
njega bi bila velika sramota da sam mu poklonio život. Sada si ti
vlasnik njegova života, a kako si mu ti sin, može ga od tebe primiti kao
poklon a da se ne zacrveni. Da li me sada shvataš?“
Razmišljao je neko vrijeme te duboko uzdahnuo.
„Bilo mi je teško pri srcu zbog oca, ali mi je sada laknulo. Old
Shatterhandove riječi su veoma mudre. Moj otac će i dalje moći da živi
a da se ni pred kim ne mora stidjeti. To ću mu reći. Budući da je moj
slavni bijeli brat položio u moje ruke život moga oca, želim da i moj
pripada njemu. Za Olda Shatterhanda sam spreman da odem i u smrt!“
„Ja želim da živiš, postaneš hrabar ratnik i dobar čovjek. Dobrim
čovjekom te ja ne mogu učiniti. Moraš sam nastojati da nikada ne
učiniš nepravdu. Ali zato ću ti pomoći da postaneš hrabar ratnik.

209
Pobrinut ću se da uvijek budeš uza me dokle god se nalazimo u ovim
krajevima.“
Nato je uzeo prst moje ruke, pritisnuo ga na svoje grudi i sav
uzbuđen rekao:
„Maloprije sam svom velikom bijelom bratu zaviještao svoj život,
ali bih želio da ih imam nekoliko. Svi bi oni pripadali Old
Shatterhandu!“
„Znam! Ti si zahvalan mladić, a čovjek koji je zahvalan kreće se
takvim putem na komu cvjetaju još i druge vrline. Na vrijeme ih uberi,
jer što je put dulji, to će ih manje biti, budući da su sve više obrasli
trnjem koje tjera ruke ali i primamljuje da ih uberu.“
Mladić je duboko uzdahnuo. Moje rijeci su mu u srce prodrle i
ondje naišle na plodno tlo. Uvijek sam se veselio kad god bi netko
ovako uzdahnuo, jer je to bio siguran znak najdubljeg uzbuđenja.

Dan se brzo približavao smiraju. U klancu je bilo već prilično

mračno i zbog toga smo još više morali biti na oprezu. Bilo je dobro
što je moj saputnik već naučio da hoda nečujnim koracima. Indijanci
se još u ranoj mladosti uče toj vještini — jer je to stvarno vještina.
Na kraju se ipak pokazalo da se u klancu nije nalazio ni jedan
jedini neprijatelj. Stigli smo do njegovog izlaza pri zadnjem tračku
dnevnog svjetla koji nam je omogućio da se još kako tako
orijentiramo.
Dok sam bio kod Yuma u zarobljeništvu, ulogorili smo se u blizini
klanca. U međuvremenu su brojne, opljačkane životinje obrstile svu
travu i pastiri bili Prisiljeni da podu malo dalje. Toliko su daleko otišli
aa su konji i krave izgledali kao mali psi.
Jedan od Yuma je sada dolazio prema izlazu iz klanca. Da bih
provjerio koliko je mali Mimbrenjo nadaren, upitao sam ga:
„Ti svakako vidiš onog Yumu koji nama u susret dolazi. Hoće li
doći do nas ili će se vratiti sa polovine puta?“
„Doći će da bi sačekao ratnike koji su pojurili za tobom.“
„Zar to nije izlišno?“

210
 „Nije. On treba da im javi gdje se nalaze njihovi drugovi, jer su se
odavde morali udaljiti.“
„Ljudi bi i onako pronašli svoje drugove jer će pastiri na svaki
način zapaliti stražarsku vatru.“
„Oni iz opreza neće zapaliti vatru. Još ne znaju da li im je uspjelo
da te uhvate, a Old Shatterhand je u očima neprijatelja veoma opasan
protivnik.“
„Hm! A zbog čega taj čovjek dolazi tek sada? Zašto još po danu nisu
ovdje postavili stražara?“
„Zbog toga što bi oni koje očekuju po danu mogli da vide stada
tamo napolju i vodič im ne bi bio potreban.“
„To je sasvim tačno. Dao si mi dobre odgovore. Ali nije dovoljno
da čovjek nešto zna, već mora umjeti i djelovati.“
„Neka mi Old Shatterhand kaže šta treba da učinim! Ja ću ga
poslušati.“
„Htio bih da uhvatim toga Yumu.“
Dječakovo brončano lice postalo je još tamnije uslijed uzbuđenja
koje su moje riječi u njemu izazvale.
„Old Shatterhand treba samo ruku da pruži i Yuma mu ne može
umaći.“
„Zar nemaš i ti ruku?“
Oči su mu se zasvijetlile, ali se ustručavao.
„To je ruka dječaka koji u prisustvu velikog ratnika ne smije da
djeluje.“
„Ratnik ti daje dozvolu. Moraš da pokažeš svom ocu da si bio uz
mene.“
„Ja ću ga tada ustrijeliti.“
„Nećeš. Njegovi bi drugovi čuli hitac. Kažem ti da ga želim imati
kao zarobljenika.“
„Neka se Old Shatterhand izjasni što traži od mene i ja ću to
izvesti.“
„Moraš sam znati šta treba da učiniš. Djelo ne bi bilo potpuno tvoje
ako ti je potreban savjet. Razmisli dobro prije no što bude kasno!“

211
 Provirio je prema onom mjestu gdje je Yuma stajao a zatim je
otpočeo da osmatra okolinu. Na njegovom licu sam zapazio izraz
poduzetnosti i odlučnosti. „Znam šta ću učiniti“, rekao je. „Mi sada
stojimo na izlazu iz klanca. Iza ove stjenovite okuke možemo da
gledamo na drugu stranu.
„Yuma se neće zadržati na čistini, već zaci u klanac.“
„To i ja smatram vjerojatnim.“
„Uočio sam jedno skrovište u kojem ću se sakriti dok on ne prođe.
Tada ću, šuljajući se, poći za njim i kundakom ga udariti po glavi i
oboriti ga. Svojim ću ga lassom vezati.“
„Ako je skrovište dobro, tada plan nije loš. Gdje se ono nalazi?“
„Na stijeni, ta odmah iza naših leđa.“ Stajali smo zaklonjeni na
izlazu iz klanca. Samo nekoliko koraka iza nas — na udaljenosti od dva
metra — dizao se stjenoviti zid, visok otprilike kao čovjek. Prolaznik
ne bi mogao da opazi čovjeka koji bi se iza njega sakrio. Zbog toga sam
ga upitao:
„Možeš li se popeti gore? Kamen je veoma gladak.“
„To nije ništa!“ odgovorio je bezbrižno. „Ja bih se još i više mogao
popeti.“
„Samo će te čuti kada skočiš dolje.“
„Neću skočiti, već tiho skliznuti.“
„Onda brzo gore! Žurno je.“
„A gdje će se sakriti Old Shatterhand?“
„To je moja stvar. Nemoj računati na mene jer ti ne mogu pomoći!
Ne budeš li brzo i odlučno djelovao, ubit će te.“
„Yuma neće uspjeti da ubije jednog Mimbrenja!“ rekao je ponosno.
„Ja ću ga uhvatiti i on će umrijeti na kolcu.“
Bio je dobar penjač i brzo je, poput vjeverice, stigao na liticu uz
koju se tako priljubio da ga ni Ja nisam mogao vidjeti. Bezbrižni
prolaznik ga nikako neće moći primijetiti.
Sada je bilo krajnje vrijeme da se i ja povučem jer je Yuma bio
udaljen od nas najviše oko tri stotine koraka. Žurno sam pošao natrag
dok nisam stigao do jednog velikog kamenog bloka iza kojeg sam se
sakrio. Poduhvat mladog junaka i unatoč mojoj prisutnosti nije bio

212
bezopasan. Ako bi ga Yuma prije vremena primijetio i ako bi došlo do
borbe, ne bih mu mogao dovoljno brzo priteći u pomoć jer nisam smio
pucati. Zbog toga sam s velikom napetošću očekivao šta će se dogoditi
pogotovo što sam ja bio podstrekač tog poduhvata i bio odgovoran za
njegove posljedice.
Izvođenje ovog poduhvata bilo je olakšano time što je u
međuvremenu postalo još mračnije, a nastupio još jedan novi
momenat na koji nismo računali. Naime, stigavši do klanca, Yuma je
stao baš na ono mjesto gdje smo maloprije mi stajali i vršili
osmatranja, a da nije uopće ušao u klanac. Bilo mu je naređeno da na
onom mjestu stražari i počeo je polako hodati gore dolje. Pri tome se
stalno vraćao do litice na kojoj se dječak nalazio, samo ne tako blizu
da ga je dječak mogao odozgo kundakom pogoditi. Govorio sam sebi:
mladi Mimbrenjo će čekati da mu se Yuma približi malo više. Strpljivo
sam čekao. Već je u tome čekanju prošlo pet minuta. Bio je toliki mrak
da sam pred sobom vidio jedva na dvadeset koraka.
Napregnuto sam osluškivao. Upravo sam bio riješio da se tiho
odšuljam do izlaza iz klanca, kako bih u slučaju potrebe mogao
Mimbrenju brže priteći u pomoć, kad do mene dopre zvuk kao kad
netko palicom udari po tikvi. To je bio udarac koji je bio namijenjen
Yumi. Šta o sam i osluhnuo. Čulo se neko stenjanje, roptanje, a iza toga
se ponovi onaj prijašnji zvuk. Yuma je dobio i drugi udarac kundakom.
Sada više nisam morao biti zabrinut za mladog prijatelja, već sam
mirno mogao čekati da vidim šta će dalje poduzeti. Ubrzo iza toga
začuo sam korake i Mimbrenjo je polutihim glasom izgovorio moje
ime. Otišao sam k njemu.
„Kako je moj mladi brat izvršio svoj zadatak? je li uspio?“
„Da. Yuma se ispod mog skrovišta šetao amo tamo, Ja sam mu
zadao udarac i on se skljokao dolje. Stenjao je i htio se pridići. Skočio
sam i zadao mu drugi udarac od kojega je ostao ošamućen. Iza toga
sam ga vezao lassom. Ne znam da li je još na životu ili sam ga ubio.“
„Hajde, da vidimo!“
Pošli smo do onog mjesta gdje sam pregledao Yumu. Bio je pri
punoj svijesti. Udarci su ga ošamutili samo za kratko vrijeme. U pomoć
nije zvao jer je znao da mu zov neće doprijeti do njegovih drugova. Sve
što god je imao uza se postalo je plijen njegovog pobjednika, ali

213
rezultat je bio mršav. Džepovi su mu bili potpuno prazni, a od oružja
je imao samo jedan nož, luk i tobolac u kojem je bilo nekoliko strijela.
Priuštio bih svom malom junaku i bogatiji lov, jer kod Crvenokožaca
važi geslo: što je više plijena, tim je veće junačko djelo.
Naše uhođenje imalo je dobar ishod. Sada smo morali natrag.
Trebalo je zarobljenika sa sobom povesti jer ga nismo smjeli ovdje
ostaviti. Sa sigurnošću sam pretpostavljao da će doći smjena. Prije
nego što do toga dođe, morat ćemo se vratiti ovamo da i njegovu
smjenu uhvatimo, jer bi ovaj mogao dići galamu ako ne pronađe svoga
prethodnika. Zbog toga sam upitao Yumu:
„Poznaješ li me?“
„Old Shatterhand!“ odgovorio je prestrašeno. „Da, poznajem te!“
„Ako ti je život drag, moraš istinito odgovoriti na postavljena
pitanja! Otkad sam otišao od vas, da li su pristigle i druge Yume?“
„Nisu.“
„Kada treba da te smijene?“
„Nakon dva puta onoliko vremena koje bljedoliki nazivaju jedan
sat.“
„Ti ćeš sada s nama poći. Oslobodit ćemo ti noge aa možeš hodati.“
Skinuo sam mu lasso s nogu, privezao mu ruke uz tijelo, a zatim
vezao za sebe da bih bio siguran. Pošli smo mnogo brže natrag,
usprkos noći, nego što smo ovamo došli po danu, jer smo tada morali
polako ići biti na oprezu zbog Indijanaca.
Kada sam javio Winnetouu što smo vidjeli, rekao je:
„Bit ce nam lako da ih pohvatamo, samo što ne povesti
zarobljenike jer bi nas oni odali. Koliko bi Mimbrenjosa bilo dovoljno
da iznenadimo neprijatelja, a da nam pri tome ni jedan ne umakne?“
„Dosta je polovina, ali je bolje da ih je nešto više jer čovjek uvijek
mora da računa na eventualnosti.“
„A hoće li druga polovina biti dovoljna da čuva zarobljenike?“
„Da.“
„Tko će ovom polovinom zapovijedati?“
„Jaki Bivol, jer ćemo Winnetou i ja biti prisutni pri napadu. Šta više,
potrebno je da najprije uhodimo Yume da bismo saznali kako su se

214
ulogorili. To ćemo nas dvojica morati da učinimo, jer će biti teško,
budući da kod njih neće gorjeti vatre.“
„Ja bih radije zadržao kod sebe Jakog Bivola. Poslije dvoboja s
mojim bratom Shatterhandom potpuno se promijenio. Svu je pažnju
usmjerio samo na sebe i ne zanima ga više ono što se oko njega
događa.“
„To ništa ne smeta da mu povjerimo nadzor nad zarobljenicima.
Do sada nije na njih obraćao pažnju, ali će ubuduće biti budniji. Do
dvoboja je došlo upravo zbog mržnje koju osjeća prema njima.
Vjerovao je da im želim omogućiti bijeg, ako ne baš svima, a ono
Velikim Ustima. Kako je odlučio da svi umru na stupu mučenja,
siguran sam da neće učiniti nikakvu grešku. Ja ću govoriti s njime.“
Jaki Bivol nije čuo moj razgovor sa Winnetouom. Nije bio s nama i
zbog toga sam pošao k njemu vodeći sa sobom njegovog sina i
zarobljenika.
„Zašto poglavica Mimbrenjosa ne sjedi sa Winnetouom?“ upitao
sam ga. „Apač ima da mu nešto važno saopći.“
„Šta može biti važnije od moje slave koju sam izgubio!“ odgovorio
je mračno.
„Zar slava tvojih sinova za tebe nije isto toliko važna?“
„Da li govoriš o Tamanitelju Yuma?“
„Ne, već o tvom mlađem sinu.“
„Ovaj nema ni imena, a nije ni slavan. Na njega ne treba da mislim.“
„Varaš se. On će biti i te kako slavan ratnik. Upravo mi je pružio
dokaz.“
„Možda za to što je s tobom pošao? Nije nikakvo junačko djelo
uhoditi da li se Yume nalaze u klancu. To umije svaki Mimbrenjo
dječak.“
„A da li svaki od vaših dječaka umije oboriti i zarobiti neprijatelja?
Tvoj je to učinio. Ovdje pred tobom stoji Yuma kojega je tvoj sin
zarobio. Ja sam se bio udaljio, dok je on vrebao Yumu, oborio ga i
lassom vezao. Kada sam se vratio, bilo je već sve gotovo i nisam imao
više šta da učinim.“

215
 Sada je starcu ipak omekšalo srce. Ustao je i položio ruku sinu na
grudi.
„Iako si mi mlađi sin, ne moraš zavidjeti starijem bratu na imenu i
njegovoj hrabrosti. Old Shatterhand je medu nama i on će ti pokazati
put kojim ćeš i ti dospjeti do takvog imena. Zarobljenik je tvoj i ti ćeš
mu na stupu mučenja zadati smrtni udarac.“
„Samo se pobrini da svi dospiju stvarno na stup mučenja,“
upozorio sam ga. „Zarobljenike ćemo sada ostaviti pod tvojim
nadzorom, a isto tako i polovinu tvojih ratnika.“
„Hoćete li s onom drugom polovinom da zarobite Yume? Zar ja
moram ovdje ostati? Zašto ne bih i ja učestvovao?“
„Zato što jedan od nas trojice mora ovdje ostati: Ti, Winnetou ili
ja. Uvjereni smo da ćeš zbog mržnje koju osjećaš prema njima
dvostruko biti na oprezu. Zarobljenici su tvoji, pa prema tome ih
moraš ti i čuvati. Budi spreman da pođeš za nama čim ti pošaljemo
glasnika!“
Jedva primjetno kimnuo je glavom u znak pristanka.

Sada smo odredili one koji će nas pratiti. Iza toga smo uzjahali i
pošli do izlaza iz klanca. Tamo smo sjahali i konje predali nekolicini
čuvara. Jahali smo zbog toga da bi brže ovamo stigli, jer bi inače
smjena mogla biti izvršena. Nestanak stražara bi izazvao veliku buku.
Smjena straže morala je uskoro da se izvrši. Topot naših konja bi nas
lako odao, te smo ja i Winnetou sjahali i počeli se šuljati u pravcu
odakle smo stražara očekivali. Pravac mi je bio poznat. Zaustavili smo
se na nekoliko stotina koraka ispred klanca čekali. Jedva su prošle
dvije minute kada smo čuli da dolazi. Brzo smo se razišli, ja nalijevo,
Winnetou nadesno. Kada je Yuma htio proći između nas, zgrabili smo
ga s obje strane i nečujno ga odvukli u klanac kod čuvara konja.
Iza toga sam s Winnetouom pošao da uhodimo Yume. Kod njih još
uvijek nije gorjela ni jedna vatra. Vratili smo se ipak, nakon pola sata,
da dovedemo naše ljude i damo im upute. Neprijatelji su nam sami
olakšali posao. Svi su oni sjedili otprilike u sredini nove ispaše, dok su
samo četvorica malo podalje obilazila da drže na okupu životinje. Ako
nam uspije da tu četvoricu bez buke savladamo, neće nam biti teško

216
da ostale opkolimo i da ih prisilimo na predaju bez borbe. U protivnom
morali bismo da na njih otvorimo vatru.
Na svu sreću to nije bilo potrebno. S lakoćom smo savladali onu
četvoricu. Jednom od njih sam saopćio što se dogodilo i poslao ga kao
posrednika k njegovima, koje smo također već bili opkolili. Dao sam
im deset minuta vremena za predaju bez borbe. Nije čak ni toliko
potrajalo i svi su nam se predali.
Najprije smo zapalili nekoliko vatri i doveli konje. Jednog glasnika
poslali smo do Jakog Bivola neka mu saopći da sada i on s ostalim
Mimbrenjosima i zarobljenicima može doći. Život u logoru je veoma
brzo oživio. Iako smo opljačkano stado smatrali kao hacijenderovo
vlasništvo, ipak smo se usudili da zakoljemo nekoliko životinja kako
bismo došli do mesa. Smatrali smo da može podnijeti ovako malu
žrtvu kao nagradu za spašeno stado. Winnetou i ja složili smo se da se
stoka odmah sutradan vrati na hacijendu. Kada smo ovo saopćili
poglavici Mimbrenjosa, upitao je:
„Šta će biti u međuvremenu sa zarobljenicima?“
„Tvoji su. Radi sa njima Što god želiš“, odgovorio je Winnetou.
„Tada ću ih smjesta odvesti do ispaša moga plemena gdje ćemo im
suditi.“
„Za to su ti potrebni ljudi. Ja ne mogu sam sa Old Shatterhandom
da tjeram stoku do hacijende.“
„Dat ću vam pedesetoricu mojih ljudi koji će vam pomoći.“
To smo očekivali. Prihvatili smo ponudu. Ja sam sada morao da
razgovaram sa Velikim Ustima kako bi saznao sve o Mormonu i
njegovim namjerama. Jasno, bio sam uvjeren da mi neće kazali istinu,
ali sam se ipak ponadao da ću izvući iz njega barem toliko da sam
mogu donijeti zaključke. Pretvarao sam se kao da provjeravam spone
zarobljenika te tako došao i do njega. Dok sam opipavao njegovo
remenje, progunđao je:
„Zašto si napao moje ratnike?“
„Zato što su naši neprijatelji.“
„Zašto to činiš kada moraš da ispuniš svoje obećanje i pustiš ih
ponovo na slobodu?“

217
 „Htio sam da im oduzmem opljačkanu stoku kako bih je opet
vratio hacijenderu.“
„Zar don Timoteu Pruchillu?“
„Da.“ .
„O, taj uopće više i nije hacijendero!“ nacerio se.
„A tko je onda?“
„Bljedoliki, po imenu Melton.“
„Melton? Kako je on došao do toga da postane hacijendero?“
„On je otkupio hacijendu od don Timotea. Možda želiš da njemu
odvedeš životinje?“
„To mi nije ni na kraj pameti. Odvest ću ih do don Timotea
Pruchilla.“
„Njega nećeš naći. Otišao je.“
„Kako to znaš?“
„Rekao mu je Melton, koji je tako odlučio sa Wellerom.“
„Znači da se sada Melton nalazi na hacijendi kao vlasnik?“
„Ne.“
„A gdje je?“
„Na — u...“
Mucajući zastao je. Htio je odgovoriti, ali se predomislio. Kada sam
mu ponovo postavio pitanje, izjavio je:
„Ne znam.“
„Pa ti si mi upravo htio da kažeš. Objasni mi barem šta je bilo sa
doseljenicima!“
„Oni moraju — oni su — oni se nalaze...“
Opet je zastao.
„Pa govori već jednom!“ potaknuo sam ga.
„Ni to ne znam.“
„Ali po tvom glasu osjećam da znaš.“
„Ja to nikako ne mogu da znam. Ovi su ljudi bili moji zarobljenici.
Međutim, pustio sam ih na slobodu. Kako mogu znati šta su uradili i
gdje se nalaze?“

218
 „Moraš znati jer si upoznat sa Meltonovim planovima. On te je
nagovorio da napadneš hacijendu.“
„Tko ti je rekao tu laž?“
„To nije nikakva laž, već istina. Dok je Melton bio na putu sa
iseljenicima prema hacijendi, ti si ga posjetio zajedno sa Wellerom i sa
njime ste ugovorili šta ćete uraditi.“
„I to je laž!“
„Badava poričeš! Ja sam vas lično uhodio.“
„Onda su te tvoje oči prevarile.“
„Moje me oči nikada ne varaju. Tvoje poricanje neće ti biti ni od
kakve koristi. Ja na svaki način moram saznati šta se dogodilo s
iseljenicima poslije spaljivanja hacijende.“
„I to ti ne mogu reći jer ni sam ne znam.“
„Znaš ti to vrlo dobro. Uostalom, ti si mi obećao da ćeš mi reći.“
„A ti si obećao da ćeš nas pustiti na slobodu. Međutim, umjesto da
ispuniš svoje obećanje, sve više naših ljudi zarobljavaš.“
„Ako održiš tvoje obećanje, i ja ću svoje izvršiti.“
„Ja sam svoje održao i rekao što sam znao.“
„To nije istina. Uostalom, više se nećemo svađati!
Naši bi računi bili namireni da je svaki od nas održao svoju riječ.
Pošto ni jedan od nas nije održao, onda smo obojica načisto. Ja sam
danas posljednju noć ovdje. Sutra ujutro ću se rastati s Jakim Bivolom,
koji će vas odvesti na svoje pašnjake, gdje ćete umrijeti mučeničkom
smrću.“ Pretvarao sam se kao da ću poći. Ovo je upalilo. „Pričekaj još
malo!“ doviknuo mi je kada sam se udaljio nekoliko koraka.
„Onda?“ upitao sam, dok sam se okrenuo prema njemu.
„A da li ćeš nas stvarno pustiti na slobodu ako bih ti sve rekao?“
„Da Samo što ti ništa ne znaš.“
„Znam. Melton mi je naredio da šutim.“
„Onda već jednom otvori svoja usta! Dakle, Melton je od tebe
zahtijevao da izvršiš prepad na hacijendu?“
„Nije.“

219
 „Da li su ona dva bljedolika, po imenu Weller, radili u suglasnosti
sa Meltonom?“
„Nisu.“
„Zar nije Melton kupio hacijendu?“
„Da.“
„Kakvu je namjeru imao sa iseljenicima?“
Nećkao se jedno vrijeme da bi smislio šta će odgovoriti ili da skupi
dovoljno hrabrosti kako bi kazao već unaprijed smišljenu laž. Tek
kada sam ga i drugi put upitao, priznao je:
„On želi da ih proda.“
„Da ih proda? Da trguje s ljudima? To nije moguće!“
„Moguće je. To ti moraš bolje znati nego ja, jer si bljedoliki, a samo
bljedoliki trguju sa ljudima. Ili možda želiš da porekneš da su obojeni
također ljudi? Zar se s njima nije trgovalo kao s robovima.“
„Ovdje nije riječ o obojenima. Govorim o bljedolikim. Istina, slušao
sam da ima takvih zlih kapetana da ne mogu dobiti mornare. Kad
takvom kapetanu zatrebaju ljudi, on ih ili ukrade ili kupi.“
„Aha! Možda želiš tvrditi da je te bijele iseljenike prodao jednom
takvom kapetanu?“
„Da.“
„A tko ih je prodao?“
„Melton. Iseljenici su sada njegovi i on može s njima učiniti što god
hoće. On ih je dopremio iz prekomorske zemlje i tamo za njih platio
veliki novac.“
„To nije bio njegov novac, već hacijenderov.“
„On je kupio hacijendu zajedno sa bijelcima. Htio je ponovo da
dođe do svog novca,' a kako ga stranci nisu imali, prodao ih je
kapetanu jednog broda.“
„Odakle ti to znaš?“
„Od njega lično. Prije no što sam ga pustio na slobodu, rekao mi je
da će ih prodati.“
„A gdje se nalazio kapetan broda?“

220
 „U Libertadu. Sada sam ti rekao sve što znam. Ispunio sam tvoju
želju, a sada zahtijevam da i ti ispuniš moju.“
„Zar ti to zbilja zahtijevaš? Ova tvoja priča je laž od početka do
kraja. Kapetan broda postoji jedino u tvojoj glavi. Uostalom, morao bi
i sam znati da žene i djeca kapetanu nisu potrebni kao mornari.“
„Znači da mi ne vjeruješ? Onda je šteta za svaku riječ koju sam
izgovorio. Sve što sam ti rekao, saznao sam lično od Meltona. Ja sam
svoje obećanje ispunio, a ti ćeš sada svoje održati!“
„Svakako, samo što sam dao riječ da ću te pustiti jedino u slučaju
ako kažeš istinu. Dakle, držim svoje obećanje i neću te pustiti na
slobodu jer si me slagao.“ Da je mogao, od bijesa bi skočio na noge, ali
ovako, sputan, uspio je samo da se toliko pridigne i sjedne da bi ljutito
zasiktao:
„Nazivaš me lažovom, a u stvari si ti sam najokorjeliji lažov koji se
samo može zamisliti! Samo da su mi ruke slobodne, zadavio bih te i...“
„Budi miran!“ prekinuo sam ga. „S tobom više nemam nikakva
posla. Međutim, ipak ću ti nešto reći, a to je: da nisi dovoljno bio
mudar. Znam na čemu sam. Međutim, ti ćeš sutra morati poći s Jakim
Bivolom kao zarobljenik.“
„Ti ništa ne znaš, baš ništa, i nikada nećeš ništa ni saznati!“
nasmijao se cinički i zlobno.
Krenuo sam i zaustavio na izvjesnoj udaljenosti, jer sam, dok sam
razgovarao sa Velikim Ustima, čuo iza grma nekakvo šuštanje. Netko
je ležao iza njega. Slutio sam tko bi to mogao biti jer Jakog Bivola nije
bilo na njegovom mjestu kad sam slučajno u tom pravcu pogledao.
Zagledao sam malo bolje u grmlje i otkrio nekakvu priliku koja se
šćućurena povlačila natrag. Kad sam sjeo do Winnetoua, on mi je uz
lagani smiješak rekao:
„Moj bijeli brat je razgovarao sa Velikim Ustima. Da li je obratio
pažnju na grm pred kojim je ležao poglavica Yuma?
„Da.“
„A i onoga koji se nalazio iza grma?“
„Da.“
„Jaki je Bivol još uvijek pun nepovjerenja, ali sada mora priznati
da je pogriješio.“

221
 I sada se pokazalo koliko je oštrouman bio Winnetou iako nije
mogao da čuje šta sam razgovarao sa Yumom, ipak je znao da je pala
odluka.
Jaki Bivol je upravo obilazio svoje ljude koji su se nalazili u
grupama. Htio je da prođe pored nas, kada ga Winnetou oslovi:
„Neka moj crveni brat sjedne do nas. O nečem važnom moramo se
s njime dogovoriti.“
„Spreman sam da čujem“, odgovori Mimbrenjo i sjede pored nas.
„Moj bijeli brat Shatterhand“ nastavio je Winnetou, „saznao je od
Velikih Usta stvari zbog kojih se odmah moramo posavjetovati.“
I te su riječi bile dokaz Apačeve oštroumnosti. Ljubazno se
nasmiješio i posprdno postavio pitanje:
„Malo prije Jaki Bivol nije bio na svom mjestu. Vjerojatno je pošao
da pronađe kakav grm?“
„Ne razumijem šta hoće da kaže poglavica Apača“, odgovori vidno
zbunjen poglavica Mimbrenja.
„Jedan grm iza kojega se čovjek može sakriti kako bi prisluškivao
razgovor između Olda Shatterhanda i Velikih Usta, zar ne?“
„Uff! Znači da je Winnetou motrio na mene?“
„Vidio sam kako je Jaki Bivol puzeći otišao onamo, a poslije se
vratio. Sada se svakako uvjerio da je ne pravedno vrijeđao moga
bijelog brata. Old Shatterhand je častan čovjek. Ako netko uvidi da je
nekome nanio nepravdu, dužan je to i da prizna, jer u protivnom nije
dobar čovjek.“
Zahtjev koji mu je postavio još je više povećao zbunjenost Jakog
Bivola. U njemu se neko vrijeme borio ponos, ali su nadvladali
prijateljski osjećaji prema meni i najzad je priznao:
„Da, ja sam Old Shatterhandu nanio tešku nepravdu. Nazvao sam
ga izdajicom. To je najveća uvreda koja se jednom ratniku može
nanijeti. To se više ne da popraviti!“
„Ja ti opraštam“, umirio sam ga. „Glava ti je usijana, ali ti je srce
dobro. Ako budeš priznao nanijetu nepravdu, bit će sve zaboravljeno.
O tome više nemojmo govoriti.“

222
 „Da, ne govorimo o tome. To se više nikada neće dogoditi. Iako mi
štošta nije shvatljivo o čemu si sa Yumom razgovarao, ipak je tvoj stav
bio opravdan.“
„I meni je mnogo toga zagonetno.“
„Jesi li povjerovao u priču o kapetanu broda?“
„Nisam.“
„Znači da bijeli iseljenici nisu prodani?“
„Nisu, barem ne onako kako je Yuma rekao. Nisu prodani, već
sramno prevareni, i to od strane Meltona i obojice Wellera.“
Kako je Winnetou samo naslućivao, a ništa određeno nije znao, ja
sam mu ispričao razgovor koji sam imao sa Velikim Ustima. Pažljivo
me je saslušao. Nakon kratkog razmišljanja upitao me je:
„Po čijem su nalogu dopremljeni stranci, po hacijenderovu ili
Meltonovu?“
„Po hacijenderovu.“
„Šta misliš, da li su njegove namjere bile poštene?“
„U to sam uvjeren, pošto je i sam prevaren.“
„Zar mu je Melton otkupio hacijendu?“
„To mi se sada čini vjerojatnim. Najprije ju je u dogovoru sa
Yumama napao, opljačkao, zapalio, kako bi jeftinije došao do nje.“
„Da li su u tu kupovinu bili uključeni i iseljenici?“
„Vjerujem, jer je u ugovoru bila jedna rečenica u kojoj je stajalo da
će i prema nasljednicima hacijendera biti obavezni. I to je ono što me
veoma zabrinjava. Ako je Melton postao njihovim novim gospodarom,
tada je kraj njihovom dobrom životu.“
„Jedno samo ne mogu da prozrem. On je dao opustošiti hacijendu
kako bi je učinio bezvrijednom, pa ju je poslije ipak otkupio. Znači da
ona, i unatoč tome što je opustošena, ipak za njega predstavlja veliku
vrijednost.“
„To je tačno, samo što ovo ni meni nije jasno. Godinama neće moći
tamo obavljati nikakvu zemljoradnju ili gajiti stočarstvo, jer je sve
spaljeno. Mora da je posrijedi nekakva druga vrsta iskorišćivanja
hacijende, u koju svrhu želi da prisili iseljenike. Uvjeren sam da je
imao plan gotov još tada kada je nagovarao hacijendera da dovede

223
strane radnike. Ovdje se u svakom slučaju radi o nekom lupeštvu. Ja
moram zaštititi doseljenike, njihovu djecu i žene.“
„Winnetou im nudi svoju glavu i ruke.“
„Ja ti zahvaljujem! Svako odugovlačenje bi bilo opasno. Ne
smijemo čekati, a opet ne možemo poći sa stadom koje namjeravamo
da vratimo hacijenderu. Sa stadom bi nam trebalo puna četiri dana da
stignemo do hacijende.“
„Ne, jer ćemo sami jahati. A šta će raditi Jaki Bivol? Hoće li i on s
nama poći?“
„Rado bih putovao sa vama“, odgovorio je poglavica, „ali će moja
braća uvidjeti da je bolje ako ostanem uz zarobljene Yume. Mojim je
ljudima potreban vodič, pogotovo što ću ih morati prepoloviti. Jedan
dio će odvesti zarobljenike, a drugi će otjerati stoku na hacijendu.
Pedesetorica mojih ljudi bit će dovoljno da gone stoku. Za vodu ću im
dodijeliti iskusnog ratnika. Kada stignu na hacijendu, a vama
ustrebaju ljudi, moraju vas slušati kao i mene. S ostalima ću odvesti
Yume. Što budu dalje od hacijende, tim se manje morate bojati da će
mi pobjeći i vratiti se da preotmu stoku ili da vam nanesu bilo kakvu
drugu štetu.“
Ovo je bilo razborito rečeno. Uostalom, meni nije bilo mnogo stalo
do pratnje tog nabusitog starca. Bio sam uvjeren da ću mnogo lakše
stići do cilja sa Winnetouom. Zbog toga sam prihvatio njegov
prijedlog, Apač je rekao:
„Moj crveni brat je veoma pametno govorio. Možda će nam onih
pedeset ratnika zatrebati pošto predadu stado. Možda ćemo biti
prisiljeni da im pošaljemo kakovu vijest, iako ćemo biti daleko ispred
njih. Uza se moramo imati jednog ratnika koji će nas pratiti i u datom
momentu poslužiti kao glasnik.“
Htio sam to da iskoristim kako bih imao uza se moja dva mlada
štićenika.
„Bilo bi mi najmilije kada bi Jaki Bivol dozvolio da njegova dva sina
podu s nama. Pametni su i hrabri. Dokazali su da su i veoma spretni u
izvršavanju dužnosti glasnika. Da li se s time slaže moj prijatelj
Winnetou?“
„Neka bude kako Old Shatterhand kaže!“ rekao je Apač.

224
 Mimbrenjo je bio suglasan. Šta više, bio je čak i ponosan što je
njegovim sinovima i unatoč godinama bila ukazana takva čast, pa je
obećao da će za njih odabrati dva najizdržljivija konja. To mi je bilo
drago, jer dječaci ne bi inače mogli da idu u korak s nama.

Pošto smo još neke pojedinosti ugovorili, legli smo spavati kako
bismo rano bili na nogama. Tek što je zarudila zora, opskrbili smo se
živežnim namirnicama, jer nismo znali hoćemo li u opljačkanoj
hacijendi moći da nađemo nešto za jelo. Uzjahali smo. Mimbrenjosi su
nas na rastanku srdačno pozdravili. Zarobljene Yume su mrkim očima
gledale kako odlazimo. Njihov voda, Velika Usta, povikao je za nama:
“Gledajte kako odlaze izdajice i trostruki lažovi! Samo da nisam
zarobljen, oborio bi ih i popljuvao!“
Da, bio je zarobljen i nije imao izgleda da bude ponovo na slobodi.
Međutim, ipak nam je bilo suđeno da tog opasnog čovjeka veoma
brzo ponovo vidimo!...

225
 IX
KOCKAR

Na našem putovanju se pokazalo šta znači Imati dobre konje.

Strahovao sam zbog iseljenika, pa smo dobro potjerali životinje.
Vjerovali smo da će se kasnije, kada stignemo na hacijendu, moći
dobro odmoriti. Zahvaljujući brzom jahanju, stigli smo slijedećeg dana
popodne do granice hacijende.
Dok su se konji dvaju dječaka kupali u znoju, naši su bili tako svježi
kao da smo tek na početku dugog putovanja.
I opet nam je potok bio putokaz. Ugledali smo ispred sebe zidine
koje su okruživale garište popaljenih zgrada. Nismo naišli na nikakvu
prepreku, ali sam se ipak ustručavao da odemo u dvorište. Winnetou
me je odmah shvatio:
„Neka moj brat Shatterhand sam pretraži unutrašnjost. Na
hacijendu je izvršen prepad od strane Crvenokožaca. Ako se ovdje
netko još nalazi i sve nas odjednom ugleda, mogao bi nas smatrati za
Yume i pobjeći, pa se onda ne bismo mogli raspitati i bilo Šta saznati.“
Dakle, pošao sam sam u dvorište. Sve je ležalo razbacano.
Pregledao sam ogaravljene ruševine a da žive duše nisam susreo. Tek
što sam skrenuo iza jugozapadnog ugla, opazio sam nekog čovjeka, i
to bijelca, kako mi ide u susret laganim koracima. Imao je na sebi
dugačak, tamni kaput, koji mu je davao izgled svećenika. Ugledavši me
stao je sav iznenađen.
„Buenos dias!“ pozdravio sam ga. „Pripadate li i vi hacijendi,
senjor?“
„Da“, odgovorio je, dok me je prodornim pogledom mjerio.
„Tko je vlasnik?“
„Senjor Melton.“
„Dakle ipak! Ja ga tražim. On je moj znanac.“

226
 „Žao mi je što ga ovdje nećete naći. Odjahao je sa prijašnjim
vlasnikom, Timoteom Pruchillom, u Ures, kako bi sudskim putem
ozakonili kupoprodaju.“
„Možda su mu prijatelji ovdje?“
„Mislite li na dvojicu Wellera? Ne. Otišli su gore za Fuente de la
Roka (Brdski izvor).“
„A strani radnici?“
„Oni su također pod vodstvom obojice Wellera otišli gore gdje ih
očekuju Yuma Indijanci. Mora da ste prijatelj senjora Meltona jer se
raspitujete za te osobe. Da li smijem upitati, tko ...“
Zastao je usred govora. Produžio je svojim putem, dok sam ja
pošao za njim. Upravo smo zaokrenuli oko ugla. Ugledao je trojicu
Indijanaca, stao i prestrašeno počeo zuriti u Apača. Do sada smo se
služili španskim jezikom, a odjednom je viknuo na engleskom:
„Winnetou! Do sto đavola! Njega je sam đavo ovamo doveo!“
Kad je to izrekao, okrenuo se i odjurio. Smjelim skokom preskočio
je potok te počeo trčati kao gonjena zvijer preko pepelom prekrivenog
šumskog tla, iz kojega su stršili panjevi izgorjelih stabala i grmlja.
Winnetou ga je također vidio i čuo njegove riječi. Potjerao je svoga
konja, projurio mimo mene i poletio preko potoka u potjeru za
bjeguncem.
On je svakako poznavao toga čovjeka još otprije, jer je vjerojatno
nešto počinio, pa je Winnetou htio da ga uhvati.
Ali to nije bilo lako. Bezbrojni panjevi izgorjelog drveća i pepeo, u
visini jednog pedlja, bili su iste boje, te je konj mogao lako da padne ili
izrani noge, pa postane nesposoban za jahanje. To je i Winnetou
uvidio kada je životinja nekoliko puta posrnula. Zaustavio ga je(
skočio i nastavio pješice da ga goni.
Da sam znao tko je taj čovjek i da ga na svaki način moramo
uhvatiti, ne bi mi bilo teško — kada je počeo da bježi — da mu
pošaljem metak u nogu. Odustao sam od toga jer sam znao da će to
Winnetou učiniti čim bude smatrao potrebnim. Bio je odličan trkač.
Znao sam da ga je nemoguće dostići. Nije mu bilo lako jer su mu
smetali puška i oprema, dok onaj drugi nije ništa imao. Gonjen
strahom, mogao je da razvije vanrednu brzinu. Winnetou nije uspio da

227
smanji rastojanje. Znao sam, međutim, da će ga ipak dostići jer je bio
izdržljiv kao rijetko koji čovjek.
Trčao je uzvisinom iza hacijende koja je bila od požara potpuno
ogoljela. Bjegunac je na vrh uzvisine stigao čitavu minutu prije Apača,
te nestao na drugoj strani. Kada je i Winnetou stigao gore, primijetio
sam da je i on najprije htio da krene dolje, ali je onda zastao, odmjerio
rastojanje koje ga je dijelilo od bjegunca, uzeo pušku u ruke da puca.
Međutim, on je ponovo spusti dolje, odmahnu rukom, što je značilo
„ne, ipak ću odustati“. Okrenuo se i opet žurno počeo se spuštati niz
uzvisinu. Kada je stigao do svoga konja, koji se nije s mjesta maknuo,
ponovo ga uzjaha i vrati se natrag preko potoka.
„Winnetou će ga radije pustiti da pobjegne“, rekao je. „Tamo, u
onoj drugoj dolini, šuma nije izgorjela. On bi do nje stigao prije mene
i ja ga više ne bih mogao uhvatiti.“
„Ali moj bi ga brat sigurno dostigao.“
„Da, uhvatio bih ga, samo to bi me stajalo truda, možda i više od
jednog dana, jer bih morao slijediti njegov trag koji ne bih mogao lako
da otkrijem. Nije vrijedno za to utrošiti toliko vremena.“
„Moj je brat htio pucati. Zašto to nije učinio?“
„Zato što sam ga htio samo raniti. Udaljenost je bila prevelika i
nisam bio siguran da li ću ga raniti ili ubiti. Pogodio bih ga sigurno,
samo ubiti ga nisam htio. Iako je on loš čovjek, ipak nije tako loš, da
bih imao pravo ubiti ga.
„Zar moj brat poznaje tog čovjeka?“
„Da. Moj prijatelj Shatterhand ga još nije vidio, ali ga po imenu
pozna. On pripada bljedolikima koji se nazivaju Mormoni. On se
ubraja u“ svece budućnosti. Međutim, njegovi prijašnji i sadašnji
postupci i vladanje veoma su opasni. On je čak i ubojica. No, kako nije
ubio nijednog od moje braće, moram ga ostaviti na životu.“
„A ipak si ga gonio! Znači da je bilo mnogo korisnije uhvatiti ga.“
„Tako sam i mislio. Čim sam ga ugledao ovdje na hacijendi, znao
sam da je Meltonov saveznik.“
„Ali tko je taj čovjek kojega si nazvao opasnim, pa čak i ubojicom?“
„U stvari, pravo mu ime i ne znam. Obično ga nazivaju Playerom
(kockarom).“

228
 „Player! Da, o njemu sam već često slušao. I tebi je poznato da
Melton ima brata koji je bio na zlu glasu kao igrač — varalica. On je u
Fort Uintahu ustrijelio jednog oficira i dva vojnika, i ja sam ga tada
gonio sve do Fort Edwardsa. Uhvatio sam ga i predao vlastima.
Međutim, on je pobjegao. Player je vrlo dobro poznavao Meltonova
brata. Godinama su zajedno obavljali prljave poslove, pa se govorilo
da nisu samo krade vršili, već da su i ubijali. Znam za dva do tri slučaja
gdje je ovaj Player bio krivac. Taj je lupež, dakle, ovdje! On je sigurno
Meltonov saveznik. Bit će da se s njime preko brata upoznao. Baš je
grdna šteta što mu je uspjelo pobjeći.“
„Hoćemo li za njim? Old Shatterhand bi također lako mogao
pronaći njegov trag. On nam ne može umaći.“
„U to sam i ja uvjeren. Samo Winnetou je dobro rekao da bi utrošili
odviše vremena koje nam je daleko potrebnije za nešto drugo. Hayer
me je držao za Meltonova dobrog znanca, pa mi je zato i dao neka
obavještenja zbog kojih će se sada kajati. Moram ih saopćiti mom
crvenom bratu.“
Ispričao sam mu sve što sam doznao. Kada sam završio, ponovio
je:
„Oba Wellera su sa iseljenicima otišli gore do Fuente de la Roca,
dok je Melton odjahao sa hacijenderom u Ures. Što traže Old
Shatterhandovi zemljaci tamo gore na Fuenti?“
„To ne znam ni ja. Da li je Winnetouu poznato to mjesto?“
„Dok sam jednom putovao od Chihuahuae za Sonoru, lovio sam
tamo puna dva dana, a noći provodio kod Fuente. Kraj mi je dobro
poznat kao da sam više mita tamo bio. Zbog lova nisu otišli gore, a ni
poljskih radova u onoj divljini također nema. Da se radi o takvoj vrsti
poslova, ostali bi ovdje gdje su im snage mnogo potrebnije.“
„To je i za mene zagonetka. To bi se jedino moglo protumačiti
činjenicom da će se tamo gore sastati sa Yuma-Indijancima, dakle sa
Meltonovim saveznicima, čiji su drugovi ovdje priredili ovu pustoš.“
„A koje bi to Yume bile? Valjda ne Velika Usta i njegov odred koji
smo zarobili?“
„Ne. Ovdje se vjerojatno radi o drugoj skupini, samo što je ta
sigurno u prijateljstvu sa Yuma Indijancima, čiji je voda Velika Usta.

229
Šta više, čak naslućujem da Velika Usta zna za njihovu prisutnost na
Fuenti i tvrdim da su u tijesnoj vezi sa spaljivanjem hacijende. I kao
što je prepad bio sramno djelo, može se očekivati da se i na Fuenti radi
o razbojničkom poduhvatu.“
„Old Shatterhand je rekao što je Winnetou mislio. Tvoji se zemljaci
ponovo nalaze u opasnosti, te sam spreman da odem smjesta na
Fuentu.“
„Ja se ne bih dugo dvoumio da smjesta onamo odjašemo, ali moj je
brat i sam čuo da je Melton sa don Timoteom otišao u Ures kako bi
tamo sudski ovjerio kupoprodaju. Ako nam uspije da osujetimo tu
kupoprodaju, izbit ćemo ispod Meltonovih nogu tlo na kojem je htio
da ostvari svoje namjere.“
„Da li bi moj brat radije otišao u Ures? U tom slučaju bi svoje
zemljake ostavio na cjedilu.“
„Nije tako. Melton je podstrekač svega što se dogodilo i što bi
trebalo da se dogodi. Oba Wellera su mu potčinjeni i oni će izvršiti
samo prve korake, dok će se ostalo dogoditi u prisustvu Meltona.
Mogli bismo da osujetimo ne samo kupovinu već i Meltona da strpamo
u tamnicu. Ako nam to uspije, bit će bezopasan i Welleri će sa Yumama
na Fuenti uzalud na njega čekati.“
„Moj bijeli brat svakako misli da se Melton neće iz Uresa vratiti
ovamo, već odjahati gore na Fuentu.“
„Da.“
„Šta traži Player na spaljenoj hacijendi? Valjda ne čeka na njega?“
„Ne vjerujem! Player se ovdje nalazi u neku ruku kao sigurnosna
straža. Jasno, ja ne znam otkuda je došao. Izgleda da su oni sve ovo već
odavno počeli da pripremaju, i to s velikom opreznošću. Ovdje se
svakako radi o tome da se Mormoni u ovom kraju ugnijezde.
Vjerojatno je Melton odgovoran što se to zbiva na ovako lupeški način.
Njemu sigurno nije bilo naređeno da tako postupi. Bit će da je iz
velikog grada kraj Slanog jezera primio nalog da se ovdje smjesti,
samo što je on pri tome postupio na svoju ruku. Welleri i kockar mu
idu na ruku, i to otac i sin neposredno, dok Player, izigravajući ulogu
čuvara, osigurava da gore na Fuenti ne dođe do bilo kakve smetnje.“

230
 „Moj je brat tačno pogodio. Na pomolu je zločin i Yume u tome
treba da pomognu, dok su bljedoliki samo podstrekači. Tako je uvijek
bilo. Istrebljuju se Crvenokošci, jer im se predbacuju takva djela za
koja su jedino bijelci krivi. Međutim, ovdje nemamo posla s običnim
bljedolikima, već sa takvim ljudima koji se znaju pretvarati kao da su
neobično pobožni i koji su sami sebi dali ime ,sveci posljednjih dana‘.“

Na žalost, poglavica Apača je bio u pravu. Ako su Mormoni primili

u svoju sredinu ljude kao što su Melton, Welleri, pa i taj Player, te ih
čak poslali kao osnivače novih naseobina, onda je njihova sekta slična
trulom plodu koji ne uspijeva da sazrije na drvetu, već da istrune na
zemlji.
„Koliko dugo se mora jahati do Fuente de la Kocce?“ upitao sam.
„S našim dobrim konjima trebat će nam dva dana, ali od Uresa tri.“
„Znači da od Uresa put zaobilazi, dok je odavde prečica?“
„U krajnjem slučaju iznosio bi nekoliko sati.“
„Tada se možemo opet vratiti ovamo i nije isključeno da i Melton
to isto učini. U tom slučaju ga moramo sresti putem, ukoliko je već
obavio posao u Uresu. No ja mislim da ne smijemo odugovlačiti i gubiti
vrijeme.“
Neka moj brat uzme u obzir da je i životinjama potreban odmor.
Prevalili smo za dan i po toliki put za koji su, pod normalnim uslovima,
potrebna četiri. Naši konji' bi još i izdržali do Uresa, no konji
Mimbrenja su toliko umorni da ne možemo od njih očekivati još veći
napor.“
„Ja to i ne očekujem. Nas dvojica ćemo sami produžiti, dok će braća
ostati ovdje. Njihova prisutnost je ovdje potrebna, dok bi naprotiv
njihova pratnja nama samo smetala.“
„Moj brat misli da bi trebalo da vrebaju Playera?“
„Da. On će se vratiti, ali vrlo oprezno. Budući da me ne poznaje, ne
može ni znati da su naše namjere neprijateljske. Našu prisutnost će
smatrati slučajnom i neće odmah pojuriti gore do Fuente da tamo to
javi. Naravno, on se od tebe boji i vratit će se krišom kako bi izvidio
jesi li još tu ili si već otišao. Osjećat će se sigurnim kada nas više ne

231
nade ovdje, dok bi ga oba Mimbrenjosa mogla uhoditi i saznati šta radi
kao i kakav mu je zadatak povjeren ovdje na opustošenoj hacijendi.“
„Neka bude kako je moj brat kazao. Neka pripaze na njega, samo
oprezno i da ih ne opazi, kako ne bi slučajno i njih otkrio. Kada se
vratimo iz Uresa, oni će nam moći reći gdje je, i mi ćemo ga uhvatiti i
prisiliti da nam oda sve što želimo znati.“
Winnetou je dakle bio saglasan sa mnom. Mimbrenjosi su čuli o
čemu smo razgovarali, te nije bilo potrebno da im sve ponovimo. No
uzevši u obzir njihove godine, razumljivo je da smo im morali dati
upute kako se moraju vladati. Winnetou i ja smo pustili konje i
dozvolili im da se napiju u potoku, pa zatim krenuli za Ures a da se
zapravo nismo ni odmorili.

Put mi je bio poznat. Još dok je bio dan, jahali smo što smo brže
mogli. Kada je nastupio mrak, pustili smo konje da se odmore nekoliko
sati, sve dok nije izronio mjesec, pa smo ponovo sjali u sedla.
Zahvaljujući izdržljivosti naših životinja, slijedećeg dana popodne
stigli smo na cilj. Od konja više nismo mogli očekivati nikakav napor,
jer su bili toliko iznureni da su ulicama prolazili gotovo posrćući i zbog
toga nismo mnogo birali gdje ćemo se zadržati, već smo pred prvom
gostionicom stali. Koliko god je točionica bila bijedna, ipak smo dobili
vina i tortille, a kukuruza i vode za naše konje. Više nisam morao biti
zabrinut kako ću platili. Već sam ranije bio rekao kako je bilo s mojom
kesom, no Winnetou je bio uvijek snabdjeven zlatnom prašinom i
nuggetima, i kad god sam bio u njegovom društvu, nisam mogao doći
u nepriliku. Gdje da potražimo Meltona i hacijendera? Nepotrebno
pitanje! Onaj koji se u divljini snalazi u uhođenju, tome neće biti teško
da pronađe dvije osobe u gradu od devet hiljada stanovnika, koje su
kao stranci sigurno skrenuli na sebe pažnju građana. Nije mi bilo ni na
kraj pameti da trošimo vrijeme u dugom traganju.
Kada smo nahranili konje i mi pojeli tortillu, pošao sam sa
Winnetouom ravno do onog vrsnog činovnika kod kojeg sam bio
prilikom mog prvog boravka u tom dobrom gradu. Policajac, koji me
je tada bio ukorio, opet je švrljao ispred ureda. Kada smo ušli u sobu,
ugledasmo senjoru da leži u mreži. Iza nje, kao i ono prvi put, ležao je
njezin muž, dok je do nje sada bila pričvršćena i treća mreža u kojoj

232
sam, na svoju veliku radost, ugledao jednoga od dvojice koje tražimo:
naime, tu je ležao hacijendero držeći u ustima jednu od onih divnih
cigareta i lagodno se ljuljao. Izgleda da se veoma dobro osjećao u
društvu dame koja je također pušila. Kada nas je ugledao, doviknuo
mi je ne sačekavši ni moj pozdrav:
„Per Dios, Evropejac! A šta vi ovdje tražite? Ja sam mislio da ste
zarobljenik Indijanaca! Kako to da su vas pustili na slobodu?“
„Bili ste i vi zarobljeni“, odgovorio sam, „a ipak vas vidim na
slobodi.
Kakvoj okolnosti imate to da zahvalite?“
„Imam to da zahvalim senjor Meltonu. Da njega nije bilo, još i
danas bi bio zarobljenik, a možda čak i ubijen. On je s takvom
vještinom utjerao strah u kosti Crvenokošcima, zbog posljedica koje
ih mogu stići, pa su nas pustili na slobodu. Da možda i vi niste imali
pored sebe takvog čovjeka?“
„Da, takav čovjek je bio ,moj nož'.“
„Šta to treba da znači?“
To znači da sam sam sebe pustio na slobodu. Nile mi potreban
posrednik poput Meltona. Uostalom, vi se veoma varate ako mislite da
njemu imate da zahvalite što ste na slobodi. Ja sam vas prvi put
upozorio i to se pokazalo pravilnim!“
„Htjeli ste reći nepravilnim! Senjor Melton se prema meni odnosio
kao častan čovjek, a prema onomu što mi je sve učinio, gotovo bih
smatrao zlobom što ga još uvijek optužujete.“
„Ako vi tog čovjeka smatrate časnim, onda je i jedan caballero
najveća hulja. Zar vi stvarno smatrate časnim to što je Indijance
nahuškao na vas i što su onda opustošili vaš posjed?“
„Zar on? Vi ste jednom već preda mnom iznijeli tu neshvatljivu
misao. Vidim da su one moje riječi bile uzaludne, te ću vam sada
dokazati kakvu ste nepravdu nanijeli tom valjanom čovjeku. Ostavimo
po strani pitanje kako to da se miješate u moje stvari i dijelite savjete
koje od vas uopće nisam tražio, ali ću vam ipak jedno reći: on je od
mene otkupio hacijendu.“
„Zar to? Pa ja to već znam!“

233
 „Tako? I unatoč tome se usuđujete da osumnjičite senjor Meltona.
Vi još ne uviđate koliko je od njegove strane bilo plemenito što se
odlučio na tu kupovina?“
„Plemenito? Kako to?“
„Opustošenjem je posjed izgubio skoro svu vrijednost. Bio bi
potreban grdan novac da se opet podigne i obnovi. Ja sam s jednim
udarcem postao siromašan čovjek i nitko drugi osim njega ne bi mi
dao ni centa za hacijendu. Toga gospodina je toliko dirnula moja
nesreća da mi je ponudio da od mene kupi hacijendu kada smo se
ponovo našli na slobodi.“
„Tako! I vi ste se veoma obradovali toj vanrednoj samilosti?“
„Nemojte se rugati! To je doista bila samilost s njegove strane, jer
mi je platio takav iznos koji neće moći ni za deset godina da ostvari s
tog posjeda. Uložio je težak novac na tko zna koliko godina a da iz
njega neće moći izvući ni centavosa.“
„Smijem li vas upitati koliko je dao?“
„Dvije hiljade pezosa. S tim ću iznosom moći da počnem iznova,
dok bi na opustošenoj hacijendi morao gladovati.“
„Da li je ta kupoprodaja već i na sudu potvrđena i može li se ona
povući?“
„Nije. Bio bih najgluplji čovjek na svijetu kada bih na to pomislio.“
„Da li vam je Melton isplatio tih dvije hiljade pezosa?“
„Da, odmah iza utanačene trgovine.“
„Znači, nije vam isplatio ovdje u Uresu, nakon sudske ovjere?“
„Da, već ranije, odmah čim smo bili slobodni, i to zvečećim
zlatnicima. Pa već i to što mi je isplatio još prije sudske ovjere, dokaz
je koliko je dobra srca i pošten.“
„Hm! Imao bih želju da mu lično saopćim moje mišljenje u vezi s
njegovim dobrim srcem i poštenjem. Nadam se da je još ovdje?“
„Nije, on je jučer otputovao.“
„Kuda?“
„Na hacijendu. Bilo bi preporučljivo da se obratite tamo ako se
mislite izviniti zbog nepravde.“
„A jeste li sigurni da je odjahao na hacijendu?“

234
 „Da. A kuda bi inače? Želio je da smjesta otpočne obnavljanje
posjeda.“
„Tamo nema ničega čime bi započeo obnovu. Bit će da je odavde
ponio sve što je potrebno?“
„A što to?“
„Prije svega radnike.“
„Njih ima. Tamo su vaši zemljaci koje sam dao dopremiti ovamo.“
„A oruđe? Staro je svakako uništeno. Osim toga potrebno je sjeme,
zalihe životnih namirnica, zidari, tesari i ostale zanatlije za podizanje
novih zgrada i mnogo štošta drugog. Zar je sve to poveo sa sobom?“
„O tome se nisam raspitivao. To me i ne zanima jer hacijenda više
nije moja. Znam samo toliko da je otišao.“
„Vjerojatno odmah iza sudske ovjere o kupoprodaji?“
„Odmah. Ni sata duže nije ostao.“
„A da li je sam jahao?“
„Naravno! Nije mi jasno zbog čega bih morao da odgovaram na sva
ta pitanja s kojima vi nemate nikakve veze. Vi ste vjerojatno drugim
poslom ovdje, te vas moram zamoliti da me ostavite na miru.“
Nabusito se okrenuo na drugu stranu kako bi mi pokazao da više
ne želi imati posla sa mnom. Ja se međutim nisam dao zbuniti.
„Na žalost, ja vam ne mogu priuštiti mir kojega ste željni. Došao
sam ovamo isključivo s namjerom da vas potražim i s vama
razgovaram a toj stvari.“
Sada me je i dama napala ljutitim glasom:
„To je zaista bezobzirnost! Čuli ste da don Timoteo više ne želi da
zna za vas i uklonite se odavde.“
„Varate se, senjora. Don Timoteo me mora saslušati. Možete se
slobodno udaljiti ako vam je dosadno.“
„Udaljiti? Šta vam to pada na pamet! Po vašim riječima se može
zaključiti da ste tuđinac — barbar. Don Timoteo je naš gost i vodit
ćemo računa o tome da mu nitko ne dosađuje. Neću se ja udaljiti, već
ću vam narediti da smjesta napustite ovu prostoriju.“
„Ja se u ovom času nalazim u uredskoj prostoriji vašeg muža.
Ovdje nemate vi što da tražite, ali ja mogu, jer sam došao da se

235
koristim njegovim službenim položajem. Ako netko od nas dvoje ima
prava da bilo koga istjera, to sam onda ja u pravu.“
Vidio sam da je na ovaj moj ukor već htjela planuti, ali,
predomislivši se, odmahnula je rukom prema meni i obratila se svome
mužu.
„Udalji ovog čovjeka!“
Tada je vladar Uresa skliznuo iz svoje mreže, zauzeo
dostojanstven stav, stao pred mene i pokazao na vrata.
„Senjor, hoćete li se smjesta udaljiti ili želite da vas zbog
neposlušnosti zatvorim?“
Prije no što sam uspio da mu odgovorim, u dva koraka našao se
pred njim Winnetou, uhvatio ga oko pazuha, podigao ga i odnio do
mreže, položio pažljivo u nju i rekao:
„Neka moj bijeli brat ostane ovdje i mirno sačeka ne završimo
razgovor sa don Timoteom. A njegova squaw neka šuti dok muškarci
govore. Mjesto squaw je kod djece, a ne u vijeću odraslih muškaraca.
Došli smo da razgovaramo sa hacijenderom, a ovaj, htio ne htio, mora
da nas sasluša. Pred vama stoji moj bijeli brat Old Shatterhand, a ja
sam Winnetou, poglavica Apača, čije je ime i u Uresu dobro poznato!“
Da, poznavali su ga. Samo što je izgovorio posljednju riječ, dama
je i unatoč uvredi koju je Apač njoj i njezinom mužu nanio — počela
govoriti sasvim drugim glasom:
„Winnetou! Poglavica Apača! Taj slavni Crvenokožac! Zar je istina?
Zar je to stvarno on?“
Bio je odviše ponosan da bi obratio pažnju na njezine riječi, i zato
sam ja umjesto njega odgovorio:
„Da, on je to senjora: Sada ćete i unatoč tomu što vam se nismo
svidjeli, dozvoliti da ostanemo ovdje kako bi našu stvar priveli kraju.
Ako pak nećete, onda vam se može desiti da vas Winnetou odnese
napolje isto onako kao što je vašeg muža odnio u ležaljku.“
Na to je ushićeno zapljeskala rukama i rekla:
„Kakve li pustolovine biti nošena od Winnetoua! O tome bi govorio
čitav Ures i zavidio bi mi! Baš ću pokušati!“

236
 „A ja vas od toga odvraćam, senjora. Nije jedno te isto biti nošen
na rukama ili izbačen na ulicu. Pogledajte dobro mog crvenog
prijatelja, kako biste ga mogli opisati svojim prijateljicama! To je
najbolji savjet koji vam mogu dati. Ako samo pokušate da još jednom
progovorite, tada nećete dugo uživati u njegovoj blizini.“
Pripalila je novu cigaretu i legla u svoju ležaljku. Njen velečasni
muž gledao je u poglavicu vidnim zadovoljstvom. Izgleda da mu nije
zamjerio što je s njime onako postupio. Što se hacijendera tiče, ime Old
Shatterhand ostavilo ga je, kao i ono dvoje, potpuno ravnodušnim. Ali
o Winnetouu je već toliko često slušao da je to na njega ostavilo veoma
povoljan utisak. Nije više uopće pomišljao da nas prisili na odlazak.
Nije nikakvo čudo što je moj drug i ovdje u Uresu bio poznat kao
slavan Indijanac. Apača ima još i mnogo južnije, naročito s one strane
Sierre u Chihuahua, gdje znaju zalutati čak i do Coahuila. Kako je
Winnetou znao s vremena na vrijeme da posjeti sva ova plemena
njegovog naroda, bila su i njegova djela poznata daleko dolje na jugu,
i to ne samo medu Crvenokošcima već i kod bijelaca. Da, slava
njegovog junaštva, koja je bila vezana za njegovo ime, ovdje je bila još
i veća nego kod njegovih suplemenika. Vrlo često sam primijetio da
naročito ženski svijet rado sluša o njemu. Bio je lijep čovjek, i priče
koje su bile povezane za njegovu prvu i jedinu ljubav, bile su u stanju
da osvoje srce svake senjorite.
Bio sam veoma zadovoljan uspjehom koji je Winnetou postigao
iznenadnim nastupom, pa sam se sada ponovo obratio hacijenderu:
„Vi ste moja pitanja smatrali potpuno nekorisnim, don Timoteo.
Međutim, za mene su ona bila veoma važna, a i za vas će biti i te kako
važna. Yuma Indijanci su razorili vašu hacijendu i sve su vam
opljačkah. Vjerujem da su vam čak i džepove pretražili i ispraznili?“
„Svakako.“
„A Meltonove džepove?“
„Također.“
„Kako vam je onda mogao da isplati dvije hiljade pezosa u sjajnim
zlatnicima?“
Plemeniti don se odjednom zbunio i odgovorio polako, kao netko
koji se nalazi u neprilici:

237
 „Da — otkuda je — uzeo — taj novac?“
„Bolje je da upitate: zašto su mu Indijanci ostavili taj novac?“
„Sto mu gromova! Toga se uopće nisam sjetio! Vi mislite da je taj
novac bio kod njega?“
„Kod njega ili kod jednog od Wellera. Dvije hiljade pezosa u
zlatnicima se ne mogu sakriti ispred očiju Indijanaca, a osim toga, taj
novac predstavlja takvo bogatstvo, koje ne bi pustio iz vida nijedan
Crvenokožac, pa da je u pitanju i najbogatiji poglavica. Ako se Velika
Usta odrekao tih zlatnika, posrijedi mora da je bio veoma važan razlog.
Da li se možete sjetiti koji bi to razlog mogao biti?“
„Ne.“
„Postoji samo jedan, jedan jedini. Nema tog Crvenokošca koji bi
ovakvo blago ostavio strancu, a pogotovo ne neprijatelju. Mora da je
Melton dobar prijatelj Velikih Usta, a vjerojatno i saveznik.“
„Ja u to ne vjerujem.“
„Tvrdio sam pred vama kako će Crvenokošci doći i izvršiti prepad
na vašu hacijendu i upozorio vas. Vi mi niste vjerovali, ali sam ipak ja
bio u pravu. Tako se ni sada ne varam. Vi ste i ovoga puta nepovjerljivi.
„Melton je velikodušno postupio prema meni i zato naprosto ne
mogu vjerovati da je u savezu sa Crvenokošcima. Ako se ne varam, vi
ste još tada naslućivali da je on podstrekač prepada.“
„Ne sjećam se tačno riječi koje sam vam tada kazao, ali ako onda
još i nisam mogao sa sigurnošću tvrditi, onda to činim sada.“
„Vi se varate! Melton je moj prijatelj. Ovo je kupovinom dokazao.“
„Da, dokazao je, samo ne da je vaš prijatelj, već izdajica. Juda. Koju
je vrijednost imala vaša hacijenda prije prepada?“
„To uopće ne mogu reći. Ja ne želim da govorim o tom strašnom
gubitku.“
„Da nije spaljena i opljačkana, da li biste je onda prodali?“
„Nikada, to mi nikada ne bi palo na um.“
„Eto, sada treba da vam je sve jasno. Mormon je dobio nalog da u
ovom kraju dođe do zemljišta. Vaša hacijenda mu je odgovarala, samo
što mu je bila preskupa. Da je učini bezvrijednom, dao ju je opustošiti.
Ugovor koji je sa Velikim Ustima sklopio, glasio je: sva pljačka pripada

238
Indijancima, dok ću ja opustošenu zemlju kupiti za bagatelu. Prepad
je uspio. Plijen je bio dragocjen i Crvenokošci su mu mogli ostaviti
novac. Zar vi to ne shvaćate?“
„Ne, takva pokvarenost bi bila grozna. Promislite malo o tome:
kakva je korist od zemljišta kada je sve opustošeno i bezvrijedno?“
„On će sve iznova obraditi!“
„Šta jat će ga to kudikamo više nego što je hacijenda ranije
vrijedila, ne računajući što će godinama morati čekati dok mu se ne
isplati cio trud.“
„To je i moje mišljenje. Nešto sasvim drugo je posrijedi, što za sada
ne mogu tačno uvidjeti, ali ću to vi ste mišljenja da se Melton vratio na
hacijendu.
„To nije tačno, jer mi dolazimo odande i svakako bismo ga sreli na
putu. Šta više, ostavio je tamo jednog čovjeka koji treba da pripazi.“
„Da niste htjeli reći: dva čovjeka, naime, oba senjora Wellera?“
„Ne. Oni su otišli, ali je zato ostao jedan drugi. Jeste li čuli za
nekakvog Yankeea, Mormona, kojega zovu Playerom?“
„Nisam.“
„To je veoma sumnjiv momak, kao što ćete čuti. Tamo smo naišli
na tog čovjeka. Rekao nam je da je Melton sa vama otišao za Ures kako
bi tamo sudski ovjerio kupovinu. S time je bio upoznat, što znači da
mu je Melton to rekao. Razgovarao je s njime, i to iza vaših leđa. Vi
niste smjeli da bilo šta znate o prisustvu tog Playera.“
„Hm! To mi je na svaki način malo čudno.“
„Da li su oba Wellera i iseljenici bili još na hacijendi kada ste je vi
napustili?“
„Da. Jasno, Melton je preuzeo od mene i iseljenike. On želi uz
njihovu pomoć ponovo da obraduje posjed, da dođe do novih polja,
novih livada i pašnjaka i zasadi nove šume. Welleri su najmljeni kao
nadzornici.“
„Samo što njih ondje više nema. Odmah iza Vašeg odlaska krenuli
su gore prema Fuente de la Roki.“
„Do Fuente?“ upitao je sav začuđen.

239
 „Oba Wellera, s iseljenicima. Tamo gore ih očekuje četa Yuma
Indijanaca.“
„Zar je moguće? Otkuda ste to saznali?“ upitao je skočivši iz mreže.
„Rekao mi je Player, jer me je smatrao Meltonovim prijateljem.“
„Do Fuente!“ ponovio je i sav uzbuđen počeo da hoda po sobi gore
dolje. „To me zabrinjava. To me stvarno zabrinjava, samo ako niste
krivo obaviješteni, senjor.“
„Istina je. Player mi je ovu tajnu povjerio zato što je povjerovao da
sam Meltonov prijatelj. Kasnije je prepoznao Winnetoua i pobjegao je.
Ima nečistu savjest. To je početak niti za kojom želim da idem. Vaša
hacijenda, i unatoč tome što je opustošena, zbog izvjesnih razloga
predstavlja za Meltona veliku vrijednost. Radi toga sam i došao u Ures
da potražim vas i njega. Vas sam pronašao, ali njega nema, pa je
vjerojatno otišao gore do Fuente da la Roka kako bi se sastao sa
Wellerima.“
Hacijendero je cijelo vrijeme dok sam govorio hodao dolje gore.
Ali odjednom, hitro se na peti okrenuo i zaustavio ispred mene.
„Senjor, sjetio sam se. Ako je stvarno otišao gore, tada znam zbog
čega mu je hacijenda i unatoč što je opustošena od velike vrijednosti.“
„Onda?“ upitao sam sav napet.
„Hacijendi pripada i jedan rudnik žive. Međutim, on nije u pogonu,
jer nisam mogao dobiti radnike, a i zato što su Indijanci taj kraj
ugrožavali.“
„O tome sam već slušao i...“
Nisam nastavio, budući da sam se nečega sjetio što mi je presjeklo
riječ, jer ta pomisao u odnosu Meltona učinila mi se mogućom. Sada
mi je svanulo, samo što se time povećala i moja zabrinutost u vezi s
iseljenicima. Raspitivao sam se:
„Gdje se nalazi taj rudnik?“
„Gore u planinama Yuma. Odavde je udaljen pet dana putovanja.“
„Da li na tom putu leži Fuenta de la Roka?“
„Da, naravno, naravno! To je upravo ono što me i zabrinjava u
pogledu Meltona.“

240
 „Aha, znači da ste ipak postali sumnjičavi? Sada znam na čemu
sam. Bit će da je Melton svoje oko naročito bacio na rudnik žive. Tamo
čovjek može doći lako do milijuna, ako ima potrebne radnike. A vi ste
bili toliko ludi da mu za tričavih dvije hiljade pezosa prodate
hacijendu, rudnik, a uz to šezdeset trojicu radnika. Samo još jednom
recite da je častan, da je caballero!“
„On je hulja, hulja, lopov i prevarant, pljačkaš — đavo!“ vikao je
sav bijesan Timoteo Pruchillo. „Ja sam najveći magarac na kugli
zemaljskoj!“
„Don Timoteo, ja sam vas na vrijeme upozoravao!“
„Da, to je tačno!“ rekao je lupivši se pesnicom u čelo. „Samo da sam
vam povjerovao!“
Sada biste sjedili na svojoj hacijendi, dok bismo mi otjerali i ume
okrvavljenih glava.“
Da, tako bi bilo, tako bi bilo! Međutim, sada su mi oduzeli stada i
ostao sam bez ičega, bez ičega!“
„Nije baš tako! Vi imate dvije hiljade pezosa i... „
„Nemojte mi se rugati, senjor!“
„Ja se ne rugam. Vi imate tih dvije hiljade pezosa i vaša stada
zajedno sa svime što su vam Yume oteli. Naime, ja nisam samo
pobjegao od neprijatelja, već ih i zarobio sa svojim bratom
Winnetouom i Mimbrenjosima koji su mi pritekli u pomoć. Sve su
morali vratiti i sada ih tjeraju do šatora Mimbrenjosa gdje će biti
kažnjeni. Pedeset Mimbrenjosa su već na putu sa vašim stadom, da ga
vrate na hacijendu. Nas dvojica smo pošli naprijed da vam to javimo.
Jasno, mi nismo ni slutili da ćete prodati hacijendu.“
Zastao je ukočen od radosnog iznenađenja.
„Yume su pohvatane ... ! Kazna ...! Pedeset Mimbrenjosa — na putu
za hacijendu — sa mojom stokom ...!“
Govorio je isprekidano. Iznenada me je uhvatio za ruku i htio da
me odvede do vrata.
„Dođite! Mi moramo na hacijendu, smjesta!“
„Rekli ste mi — šta bih ja imao tamo da tražim?“

241
 „Ne govorite tako, senjor! Znam ja da vi imate razloga da tamo
odete. Ja sam vas omalovažavao, vrijeđao i ponižavao. Bio sam slijep.
Ali sada ću — ah“, prekinuo je i onda se obratio službeniku, „sjetio sam
se nečega. Zar ne bi bilo moguće da ponovo dođem u posjed hacijende
i radnika sa rudnikom? Da li je kupovina definitivno potvrđena?“
„Da“, odgovorio je upitani.
„Da se nije možda potkrala neka greška, neka neznatna greška,
neka rupa kroz koju bih se mogao ponovo provući do mog imanja?“
„Nije. Sami ste me molili da budem veoma oprezan i upozorili me
da ne učinim nikakvu grešku. Vama je bilo mnogo stalo do toga da ne
morate vratiti tih dvije hiljade pezosa.“
„I ako zadržite novac, vi ćete opet doći do svoje hacijende!“ tješio
sam ga. „Melton će biti prisiljen da vam vrati posjed, a vi ćete postaviti
zahtjev na tih dvije hiljade pezosa kao odštetu za izvršenu pustoš.“
„Zar bi to bilo moguće?“
„Ne samo to već i više od toga. Tvrdim čak da se kupovina može
poništiti. Samo ćemo morati dokazati da je Melton najmio Indijance
da opustoše hacijendu.“
„Hoćete li moći to dokazati, senjor?“
„Vjerojatno. Ja se barem nadam.“
Sada se umiješao Apač:
„Za mog bijelog brata Olda Shatterhanda nije ništa nemoguće, bilo
što da zaželi. Bio je zarobljen i određen za stup mučenja. A sada je
slobodan i zarobio svoje mučitelje.“
„Nisam ih ja zarobio, već Winnetou“, branio sam se.
„Da, takvo se djelo može pripisati samo Winnetouu“, rekla je
senjora, sva očarana. Bila je sva pod dojmom njegovih lijepih, ozbiljnih
crta lica, njegovog krepkog stasa i ponosnog držanja.
„Kako bilo da bilo, glavno je da sam opet došao do svog
vlasništva!“ rekao je hacijendero, koji je više mislio na svoj imetak
negoli na zahvalnost.
„Nije tako, ja želim da čujem upravo to kako su Yume pali u
ropstvo!“ uporno je nastavila senjora, „Neka se Winnetou umilostivi i
to nam ispriča. Pozivani ga da sjedne do mene u mrežu.“

242
 Pokazala je na viseću mrežu u kojoj je bio ležao hacijendero.
„Winnetou nije nikakva baba“, odgovorio je poglavica. „On neće
leći u žice i govoriti o svojim djelima.“
Zbog toga je mene zamolila da joj ja ispričam. Ukratko sam joj
iznio sve što se dogodilo i naročito naglasio udio koji je pri tome imao
Apač. Kada sam završio, rekla je sva očarana:
„To je upravo tako kao da sam čitala neki roman! Da, gdje god se
pojavi Winnetou, poglavica Apača, neizostavne su takve pustolovine.
Da sam muškarac, uvijek bih uz njega jahala.“
„A Winnetou bi bio prava baba kada bi to sebi dozvolio!“ dobacio
je Apač i napustio sobu. Pohvala ovakve vrste i iz takvih usta bila mu
je odvratna.
„Šta mu je?“ začudila se senjora. „Zar je uvijek ovako zajedljiv?“
„Nije“, rekao sam joj smijući se. „Ljubaznost, poput vaše, mogla bi
ga otjerati preko sedam brda. Ako netko želi da bude uz njega, taj
mora šutjeti, a ne stalno gledati u njega i govoriti.“
Potrudit ću se da se tako vladam. Kada ćete otputovati?“
„Sutra.“
„U kojoj ćete kući stanovati?“
„Još nismo odlučili.“
„Vi ćete lako naći pogodnu kuću za vas, međutim Winnetoua
pozivam da bude naš gost i stavljam mu na raspolaganje naše dvije
najbolje sobe. Šta vi o tome mislite?“
Apača je htjela imati uza se, a ja sam mogao da stanujem i ostanem
gdje me je volja. To me je razveseljavalo i zbog toga joj rekoh:
„Smatram da je vaša zamisao originalna, senjora.“
„Zar nije tako? Taj ubogi divljak se stalno mora potucati po
šumama i čistinama. Htjela bih da barem jedanput uživa u lijepom
stanu. Nadam se da će za uzvrat htjeti da provede veće u mome
salonu.“
„Pokušajte pa ga upitajte!“
„Ne biste li vi to za mene učinili?“
„Kad bi išlo, rado, senjora, samo to ne ide. Morate i sami uvidjeti
da se takav poziv ne smije isporučiti preko posrednika. Poziv upućen

243
sa vaših lijepih usana imat će dvostruku vrijednost. Vi ćete vjerojatno
pozvati i neke dame za večeras?“
„Naravno! Bit će to velika čast za one kojima ču moći da
predstavim Winnetoua. Moje prijateljice će mi zavidjeti.“
Unaprijed sam se veselio Apačevom odgovoru. Međutim, dvojica
su bili protivni. Naime, službenik koji je primijetio da je lijepi Indijanac
zapeo za oko senjori. Bio je ljubomoran. Pride joj i tiho joj reče nešto
na uho.
Drugi prigovor je došao od strane hacijendera. Upitao me je:
„Zar ćete ostati do sutra ovdje? To nije moguće! Još danas morate
da pođete sa mnom na hacijendu.“
„Moram? Tko to tvrdi? Za mene ne postoji riječ ,morati‘.“
„Pa nisam mislio to da kažem, ali s obzirom na moju, kao i na vašu
čast, ne smijemo ni časa časiti, već moramo smjesta završiti ono što
ste vi započeli.“
„Nema potrebe da me podsjećate na moju čast. Ja ni u kom slučaju
nisam obeščašćen ako se ubuduće više ne budem brinuo o vašoj
hacijendi. Osim toga, govorili ste o obziru' prema vama. Tko ili šta me
obavezuje da prema vama imam obzira? Bio sam kod vas i upozorio, a
vi ste me otjerali. Čak sam i silu morio da upotrijebim protiv uvreda
vašeg bezobraznog majordoma, dok ste vi mirno gledali kroz prozor,
a da ni riječi niste rekli. Bio sam vas zamolio da Meltonu ne kažete da
sam vas upozorio, a kada je on stigao, niste imali drugog posla, već ste
mu od riječi do riječi sve ispričali.“
„Zbog čega mi predbacujete?“ upitao je. „Predbacivanja i onako
više ne mogu ništa izmijeniti.“
„Ono što se dogodilo ne da se izmijeniti, dok će se na ono što će se
dogoditi svakako moći utjecati. Iz moje priče možete i sami uvidjeti
koliko je sve to bilo naporno i u kakovoj sam se opasnosti nalazio, dok
nismo uspjeli zarobiti Yume i oduzeti im plijen. Vi i pored svega toga
zahtijevate da vam i dalje pomažem. Vi ne molite, već zahtijevate. A
sada mi recite: kakve veze imam ja sa vašim slučajem? Čuli ste što smo
sve učinili, a da li ste se sjetili jedne jedine riječi: zahvalnost? Sami se
dalje pobrinite o svemu! Nisam navikao da me netko podsjeća na
obavezu zbog časti, umjesto da bude zahvalan na mojoj dobroti.“

244
 Krenuo sam, kao da ću otići. Uhvatio me je za ruku.
„Ostanite, senjor, ostanite! To što mi je izmaklo, izmaklo mi je zbog
moje zaboravnosti.“
„Čini mi se da ste krivo protumačili svoje držanje. Ne radi se ovdje
o zaboravnosti, već o nečem drugom. Vi sebe smatrate daleko
uzvišenijim od jednog barbarina, kao i od čovjeka kakav je Winnetou,
koje ne morate da zamolite, već da im naređujete. Pođite samo prijeko
u Evropu, pa ćete saznati da je tamo svaki dječak više naučio nego što
ćete vi naučiti u čitavom vašem životu! A ova gospoda, koja se
bezbrižno njišu u mrežama, mogu mirno otići u mračne i krvave
krajeve Divljeg zapada, kako bi se uvjerili da Winnetou u malom prstu
ima više snage, takta i plemenitosti nego što bi to mogli da nađete u
čitavom vašem Uresu. Prema meni se nisu danas prvi put odnosili sa
visine, — to događalo i ranije. Sada se vi malo spustite i pogledajte
odozdo prema gore i recite da li imam šta za predbacivanje! Ovdje sam
zatražio zaštitu za iseljenike i bio sam odbijen. Vi ste zaključili
kupovinu i time te valjane ljude sa djecom otjerali u ruke razbojnika.
Recite mi šta bih poslije svega toga morao za vas da uradim!“
Nisam dobio odgovor. Uto je Apač promolio glavu kroz vrata:
„Je li moj brat gotov? Winnetou nije raspoložen da duže ovdje
ostane.“
U času se hacijendero našao kraj njega, uhvatio ga za ruku i počeo
moljakati:
„Molim vas, senjor, uđite još malo unutra! Svesrdno vas molim.
Znate da bez vašeg savjeta ništa ne mogu uraditi.“
Apač je ušao i ozbiljno pogledao u njega.
„Da li se bljedoliki zahvalio mome bratu Shatterhandu?“
U ovom pitanju je bila srž moga predbacivanja koje sam učinio
hacijenderu, iako on nije čuo našu prepirku.
„Još se nije ukazala prilika, ali ću to nadoknaditi“, glasilo je
izvinjenje. „Hoćete li ostati ovdje do sutra?“
Winnetou kimne glavom.
„U tome će proći dragocjeno vrijeme u kojem bi se moglo obaviti
štošta“, podsjetio ga je hacijendero.

245
 „Za nas je najvažnije da nam konji ponovo sakupe snage“,
odgovorio je Winnetou. „Uostalom, o kakvom obavljanju govori
bljedoliki? Old Shatterhand i Winnetou nemaju ništa protiv ako on još
danas ima namjeru da nešto obavi.“
„Rekao sam vam da bez vaše pomoći ne mogu ništa učiniti.“
„Neka tada bljedoliki zamoli Olda Shatterhanda. Što on bude
uradio, uradit ću i ja.“
Hacijendero se teška srca odlučio da se za učinjeno zahvali. To je
učinio jedino zbog koristi koju bi mogao imati. Taj čovjek nije bio kriv
što nije bio plemenit. Plemenitost nije svačija odlika. Ja ga ne bih
ostavio na cjedilu da nisu bili u pitanju iseljenici i da nisam morao
slijediti Meltonov trag. Na njegovo moljakanje odgovorio sam mu:
„Dobro, mi ćemo se ubuduće zauzeti za vas. Samo recite šta bi se
po vašem mišljenju moralo poduzeti!“
„Ja mislim da bismo morali odmah krenuti i uhvatiti Meltona.“
„Naši konji bi pod nama popadali, a osim toga treba da znate da
smo i mi bili isto toliko dugo na putu kao i naše životinje. Mi smo za
dva i pol dana prevalili put za koji bi inače trebalo dobrih šest, i ne
vjerujem da biste vi, senjor, nakon ovakvog podviga bili u stanju da
silom nastavite gore za Fuentu, u planine Yuma. Ako vam se toliko
žuri, možete odjahati naprijed. Povedite sa sobom nekoliko
policajaca!“
Senjora zapljeska rukama i reče:
„To je sjajna ideja! Pojahati naprijed i povesti nekoliko policajaca!
Šta veliš na to, mužiću moj?“
„Ako ti tako kažeš, onda je ova ideja zaista sjajna“, rekao je
vrskavim glasom plemeniti mjesni poglavar'.
„Zar nemaš svog avudoa (zamjenika), koji zna da posvršava sve
tvoje poslove, tako da bi i ti mogao poći na kratko putovanje?“
Njegovo se lice ozari i on oprezno upita:
„Kuda ćemo mi putovati, dušo moja?“
Riječ ,mi' je naročito naglasio. Laknulo mu je kada je čuo njezine
riječi:
„Ja ću ostati kod kuće.“

246
 Lice mu zasja od zadovoljstva.
„Dajem ti priliku da budeš isto toliko slavan kao i Winnetou.
Budući da je don Timoteo zatražio nekoliko policajaca, odjahat ćeš i ti
i povest ćeš sa sobom nekoliko Oficiales de la policia.“
Sa lica mu je nestalo zadovoljstva. Nabrao je čelo, dok mu se lice
izdužilo, te je gotovo sa strahom rekao:
„Ja — zar ja lično da odem u brda, i to na konju?“
„Jasno, ti i onako toliki put ne bi mogao propješačiti!“
„Zar ne misliš da bi takvo putovanje bilo malo naporno, možda čak
i opasno?“
„Za jednog caballera ne postoje opasnosti, dakle?!“
Zapovjednički ga pogleda, na što je ovaj ubogi đavo mogao da
odgovori jedino toliko:
„Da, srce moje, ako je to tvoje mišljenje, ja ću poći Naravno da
mislim! Za tili časak će biti spremno: rublje konj, cigarete, sapun, dva
pištolja, rukavice, potreban novac, čime ću te bogato snabdjeti,
čokolada, jedna puška i jastučić, kako bi u slučaju da dobiješ loš krevet
i imao loše snove mogao ugodnije spavati. Vidiš koliko se brinem za
tebe. A sada se i ti pobrini da ispuniš moja očekivanja. Vrati se kao
slavljenik! Jednom pravnom savjetniku, kao što si ti, to neće biti teško.
Zar ne mislite i vi tako, senjor?“
To je pitanje meni bilo upućeno. Naoko sam to ozbiljno prihvatio.
„Sa vama se potpuno slažem, senjora, ukoliko čovjek bude imao
prilike da se na ovom putu koristi svojim znanjem pravnog
savjetnika.“
„Jesi li čuo?“ upitala je svoga muža. „Senjor se sa mnom slaže. Kada
ćete krenuti don Timoteo?“
„U roku od jednog sata“, odgovorio je don, koji bi vjerojatno radije
putovao sa Winnetouom i sa mnom, a ne sa tim papučarem. Lice
jurisconsulta se uozbilji i nisam znao da li da se smijem ili ne. Lijepo,
malo, kratko putovanje odjednom se pretvorilo u opasno, naporno
jahanje. Jastuče, koje mu se spremalo, vjerojatno neće biti u stanju da
ublaži strah koji je već unaprijed osjećao. Sigurno je vidio da ga
sažaljevam, jer mi je dobacio molećiv pogled nadajući se da ću se
zauzeti za njega i pokušati da odvratim njegovu ženu od tog suludog

247
plana. Ali uzalud. Iznimno, ovog puta sam bio tvrd. Našem poduhvatu
to nije moglo ništa naškoditi ako bi poglavar Uresa jedanput odjahao
u brda u namjeri da se proslavi, a u stvari donese kući oguljenu kožu
svojih nogu i ukočena leđa. Radi toga se nisam htio zauzeti za njega,
već naprotiv, rekao sam hacijenderu:
„Vi ćete vjerojatno uhvatiti Meltona još prije nego sto vas
sustignemo. Međutim, mi smo vam potrebni kao svjedoci. Gdje ćemo
vas naći?“
„Čekat ćemo na vas gore na Fuenti de la Roki.“
„Kojim ćete putem onamo krenuti?“
„Preko hacijende.“
To mi se nije sviđalo. Lako bi mogao da naiđe na naša dva
Mimbrenjosa, kao i na Playera, i da nam čitav plan pokvari. No ja ga
nisam želio od toga odvratiti jer sam znao da ću mnogo prije i sigurnije
sve obaviti ako ga naoko budem nagovarao i potrudio se da mu cijelu
stvar prikažem što opasnijom.
„Vrlo dobro, don Timoteo! Skinut ćete nam s vrata težak posao, jer
se Player o kome sam vam pričao svakako još uvijek nalazi tamo u
okolini hacijende. Njega treba uhvatiti. Kako je on prevejan momak, to
je njegovo hvatanje skopčano uz životnu opasnost, jer on vrlo dobro
umije da barata kako puškom tako i nožem. Sigurno će se očajnički
braniti, pogotovo što će pred sobom imati ovakva tri odvažna
muškarca, te mi je veoma drago što ćete i vi onamo poći. Tamo ćete
stići prije nas, zarobit ćete ga, i mi ćemo na gotovo doći. Morate samo
pripaziti da ne bi iz zasjede pucao na vas. On je sva svoja ubojstva
izvršio krišom!“
Ove moje riječi su djelovale. Don Timoteovo lice promijeni boju,
dok je činovnik preblijedio. Sada sam bio ubijeđen da će izbjegavati
hacijendu. Senjora dovikne svom mužu:
„Jesi li čuo? ovo djelo je dostojno tebe. Nadam se da ćeš lično
uhvatiti tog opasnog razbojnika i da to nećeš drugom prepustiti. Ako
ovo učiniš, onda ćeš smjeti popušiti dnevno dvije cigarete više.“
Lice mu se izobličilo kao da je on uhvaćen i zarobljen. Ona izgleda
to nije primijetila pa mi je skoro sažalnim glasom rekla:

248
 „Čini mi se da vi niste takav junak kakvim smo vas smatrali, senjor,
inače se ne biste toliko radovali već sada, da će Player biti uhvaćen
prije no što tamo stignete.“
„Jasno da se veselim. Taj čovjek je više nego opasan, jer svaki
njegov metak pogađa i stvara rupu u koži.“
„A vi svakako niste prijatelj takvih rupa?“
„Nisam, jer ako su preduboke, onda je kraj i životu.“
„Tada vam savjetujem da se dobro pričuvate, kako vam vaša draga
koža ne bi bila izranjena. Međutim, moj muž zna da hrabrima pripada
slava. Moja će duša nad njime lebdjeti i zaštititi ga. Šta veliš na to, dragi
mužu tako je“, kimnuo je glavom, dok mu je lice bilo kao da je biber
progutao.
Izvukla se iz mreže i prošla kraj mene a da me nije ni pogledala. Ja
sam u njenim očima bio kukavna ništarija. Ali pred Winnetouom se
zaustavi i ljubazno se nasmiješi. Sva ozarena reče mu:
„Senjor Winnetou, zar vi stvarno namjeravate ovu noć da
provedete ovdje u Uresu?“
Izraz Apačevog lica — dok je gledao u senjoru — bio je takav da
se ne da opisati. Ono ne samo da je izražavalo samilost već i čuđenje,
jer se usudila da ga neposredno oslovi. Shvatio sam situaciju i umjesto
njega odgovorio:
„Da, ostat ćemo do sutra.“
„A zašto govorite vi? Pustite da Winnetou govori!“ rekla je,
dobacivši mi prezriv pogled. „Čuo je da ga obožavam i valjda će
dozvoliti da mu čujem glas.“
Još jednom je ponovila pitanje. Kako je bio prisiljen da odgovori,
kimnuo joj je u znak potvrde.
„Čast mi je da vas pozovem da budete moj gost“, produžila je. „Bit
ću veoma sretna ako prihvatite poziv.“
„Ostajte sretno u vašem wigwamu, bijela sestro“, odgovorio je
ozbiljno. „Smijem li pozvati i senjore da bi proslavili prisustvo
Winnetoua?“
„Winnetou zna da bljedoliki zatvaraju medvjede da ih gledaju, —
samo on nije medvjed.“

249
 „Znači, bez slavlja?“ upitala je razočarano.
„Da“, rekao je, okrenuo se i pošao napolje.
Pošao sam za njim, a zatim smo se bez i jedne „ječi oproštaja
udaljili. U gradu više nismo imali šta da tražimo. Kupili smo neke
sitnice, iza toga otišli do naših konja i odveli ih napolje na čistinu, gdje
smo se lagodnije osjećali. Ondje se nalazila neka voda tekućica. a bilo
je i sočne trave.
Legli smo kako bi se pošteno naspavali. Prije no što smo zaspali,
ugledali smo naše junake kako prolaze nedaleko od nas. Mala četa se
sastojala od pet osoba, hacijendera, tri policajca i jurisconsulta.
Četvorica službenika su bili u uniformama, što je čak i ozbiljnog
Winnetoua potaklo da se nasmije. Konji su bili dobri. Dok su
hacijendero i tri policajca prilično dobro jahali, dotle je jurisconsulto
pružao manje dražesnu sliku. Pod sobom je imao jastuk, a drugi mu je
bio pričvršćen iza leđa. Jasno su se vidjeli čak i na ovoj udaljenosti.
Vjerojatno su bili presvučeni bijelim platnom. Ako netko ovako
opremljen polazi u divlje planine, sve će izvršiti prije nego junačke
podvige. „Neka vam je sretno na putu, moj vojskovođo!“ pomislio sam
u sebi i zatvorio oči, čvrsto uvjeren da na tom putu neće požnjeti
uspjeh, čast i slavu.
Neometani, prespavali smo ostatak popodneva i čitavu noć. Konje
nismo privezali, jer smo bili u njih sigurni. Obje životinje su bile veoma
vjerne i budne kao psi. Nisu se udaljavale i svakako bi nas probudile u
slučaju da se netko približavao. Vinuli smo se u sedlo upravo kad je
sunce izlazilo. Bili smo svježi i čili, a i konji su se oporavili i veselo rzali
na svježem jutarnjem zraku.
Sada smo pojahali opet natrag do hacijende. Prvih nekoliko sati
išli smo tragom naših junaka, koji se još prilično dobro vidio u travi.
Onda su sa našeg pravca skrenuli udesno.
„Moj brat Shatterhand ih je pravilno ocijenio“, rekao je Winnetou.
„Oni nisu išli preko hacijende jer se boje Playera. Bijela žena neće moći
mnogo pohvalnog da priča o svome mužu, dok će nam ti ljudi možda
zadati jada.“
„To je moguće!“ odgovorio sam. „No taj jad neće biti velik, dok ću
manji rado preuzeti na sebe, samo ako budem siguran da će taj

250
nezahvalni hacijendero, kao i onaj smiješni pravni savjetnik, biti
kažnjeni.“

Na našem putovanju nije se ništa dogodilo vrijedno pomena. Sada

se nismo toliko žurili kao na putu u grad, pa smo se i slijedeću noć
odmarali. Bilo je potkraj drugog dana kada smo stigli do granice
hacijende. Vatra nije zahvatila mjesto gdje smo stali. Bilo je ondje
grmlja pogodnog za skrivanje, a to je bilo ono mjesto koje smo
ugovorili kao sastanak sa našim Mimbrenjosima. Našli smo ih tamo, i
to sa njihovim konjima. Kada su nas čuli, izašli su iz grmlja.
Zar ste obojica „ovdje?“ upitao sam. „To je znak da ne morate
čuvati Playera. Da li leži negdje vezan ili je pobjegao?“
Bio je otišao, ali se ponovo vratio. Legao je, nedaleko odavde kod
potoka, da spava“, odgovorio je Tamanitelj Yuma.
A znate li možda koliko je daleko bio otišao?“
„Znamo, jer smo to izračunali. Kada su Old Shatterhand i
Winnetou pošli, predao sam konja mom bratu i slijedio trag
bljedolikog, koji se zove Player. Mojoj slavnoj braći je poznato da taj
trag vodi preko uzvišice dolje u š umu. Tamo je stajao konj bljedolikog,
koga je odmah uzjahao kako bi što brže odmakao. Išao sam za njim
sve do kraja šume i vidio da je dalje produžio u galopu.“
„Kakav je to kraj?“
„Obrastao je travom i ravan, sa nekoliko onižih uzvišica.“
„Da li mu je trag išao ravno kao put bjegunca koji želi što brže
umaći?“
„Ne, već u zavojima između uzvišica.“
„Znači da nije samo zato bježao kako bi nam umakao, već da
postoji i neki drugi razlog, jer je jahao u galopu. Da ga je gonio samo
strah zbog nas, njegov put bi bio ravan kao put metka koji ne skreće
ni desno ni lijevo. Ako se netko toliko žuri, a iza sebe nema nikoga koji
ga goni, mora nekoga imati pred sobom do kojega želi što brže stići.
Znači, u onom pravcu kojim je otišao postoje ljudi kojima je htio da
saopći svoj susret sa nama.“
„Da. Ja ga nisam slijedio dalje od šume, jer bi na povratku otkrio
moj trag. Vratio sam se mom mlađem bratu kako bismo odmah sakrili

251
konje. Iza toga sam pošao sa bratom do onog mjesta gdje je Playerov
trag napuštao šumu. Tamo smo legli na većem rastojanju jedan od
drugog kako bismo mogli držati na oku što veći prostor. Vrebali smo.
„Da li su ga moja dva mlada brata vidjeli kada se vratio?“
„Da, jučer, upravo kad sunce stajalo na najvišoj točki.“
„Dakle u srijedu, u podne, a u ponedjeljak smo ga ovdje sreli.
Prema tome, mjesto gdje je bio leži udaljeno odavde jedan dan jahanja.
U kome pravcu?“
„Prema istoku.“
„Znači, prema Fuenti. Vjerojatno ćemo ondje saznati da li se tamo
nalazi na straži jedan ili više njih. Sve mi se čini da su postavili stražu
u vidu lanca, kako bi lakše prenosili vijesti, ukoliko se nešto važno
ovdje dogodi.“
„Bit će da ondje ima nekoliko Indijanaca, jer je Player otišao na
bijelom konju, a vratio se na crnom.“
„Na bijelom? Pa ti ga nisi vidio?“
„Nisam, ali na onom mjestu gdje je konj bio privezan u šumi, o
grani je visila bijela struna, koja je mogla da potiče samo od bijelca.
Međutim, kada se vratio, jahao je na vrancu koji je bio osedlan na
indijanski način.“
„Hm! Znači da se na onom stražarskom mjestu nalazi više
Indijanaca. Svog umornog konja ostavio je tamo i zamijenio ga
odmornim kako bi se što brže mogao vratiti ovamo. Bit će da se
njegova poruka dalje prenosila, također na odmornom konju. Iz toga
slijedi da se tamo nalazi nekoliko odmornih konja, kao i nekoliko
jahača. — A da li moja braća znaju gdje se sada Player nalazi?“
„Da. Znamo gdje je legao. Budući da je umoran, vjerojatno još nije
odande otišao, već čvrsto spava.“
„Odvedi nas k njemu da bismo ga iznenadili!“
Privezali smo naše konje i pošli za braćom u pravcu zidina
hacijende. Polako se već počeo hvatati mrak. Nedaleko od okuke
potoka ugledali smo onu hulju preobučenu u svećenika. Odabrao je
veoma pogodno mjesto, jer je sa lakoćom mogao da čuje svaki šum
bilo sa koje strane. Pod glavom je imao gunj, dok je kraj njega ležala
puška, koju pri našem prvom susretu nisam vidio. Čvrsto je spavao.

252
Približili smo mu se nečujno, opkolili ga i sjeli. Pušku sam mu oduzeo
i odložio je tako daleko da je nije mogao dohvatiti. Nije nam se žurilo,
jer smo morali dati odmora našim konjima. Dakle, čekali smo da se
sam probudi. Kako mu mantija nije bila zakopčana, pod njom
ugledasmo opasač i u njemu zadjenuti bodež. Iz opasača su izvirivale
drške dvaju revolvera velikog kalibra.
Prišao sam mu veoma oprezno i polako. Uspjelo mi je da mu
izvučem bodež i jedan revolver. Drugi je međutim, bio čvršće
zataknut. Osjetio je dodir i probudio se. Hitro je, kao pravi zapadnjak,
sjeo i zavukao obje ruke za pojas iz kojega sam upravo uspio da
izvučem i drugi revolver. Ali nije bio dovoljno prisutan duhom, kao što
je u takvim situacijama umio biti Winnetou. Razrogačenih očiju zurio
je u nas i otvorio usta kao da želi nešto reći, ali ostao je i dalje nijem.
„Good morning, master Player!“ pozdravio sam ga. „Spavali ste
veoma dobro, što vam je dobro došlo nakon tolikog jahanja, i to još od
ponedjeljka.“
„Šta — vi znate — o mom — jahanju?“ promucao je.
„Što pitate tako glupo! Ljudi kao što smo mi moraju znati gdje ste
bili. Naime, bili ste kod Crvenokožaca da im javite koga ste ovdje
vidjeli i da svog bijelca zamijenite vrancem.“
„Stvarno, zna! Šta tražite ovdje, sire? Što se potucate po ovom
bijednom kraju u kojem ni čovjek ni životinja više nemaju što da
nadu?“
„To bih mogao i ja vas da upitam. Međutim, to uopće nije važno.
Htio bih vam se predstaviti. Da nisam možda još u ponedjeljak rekao
svoje ime?“
„Nema potrebe, jer gdje god se sretne Winnetou, obično je s njime
i Old Shatterhand. Toga se u ponedjeljak nisam odmah sjetio!“
„To vjerujem! Da ste se toga sjetili, ne biste odmah Pobjegli.
Svakako ste već čuli u kakvim sam odličnim Prijateljskim odnosima sa
Meltonom i Wellerima i kako sam sa dotičnim džentlmenima u tijesnoj
vezi. Vaš bijeg je bio prava glupost. Također je bilo izlišno da preko
Indijanaca prenosite poruku. Mi to možemo sami mnogo bolje učiniti,
jer ćemo i mi gore poći.“
„Za Almaden Alto?“ izmaklo mu je.

253
 Tako se zvao rudnik žive, koji je dobio to ime po poznatom
španskom rudniku žive Almaden. Almaden Alto, znači Visoki
Almaden. Ovo mjesto ležalo je visoko gore u planinama.
„Da, do Almaden Alta“, potvrdio sam, „a prije toga do Fuente de la
Roke da posjetim svog prijatelja Meltona. Ruke su mu bolesne, kao što
i sami znate Netko je bio toliko bezobziran i iščašio mu zglobove pa ću
kao dobar prijatelj otići tamo da se raspitam za njegovo zdravlje.“
I te kako je dobro znao šta se dogodilo. Moje riječi je shvatio onako
kako sam ih i izgovorio, naime, kao sprdnju. Znao je da je u
nezavidnom položaju. Iako je bio svjestan da od Winnetoua nema
ničeg dobrog da očekuje, nije mu dao povoda za ličnu odmazdu, a i ja
mu nisam imao šta da zamjerim. Zbog toga se — barem što se ticalo
života — osjećao sigurnim i riješio se da pred nama ne ispoljava
nikakav strah, već da izigrava nedužnog i iznenađenog čovjeka.
„Što se mene tiče vaš odnos sa Meltonom? Još u ponedjeljak sam
morao znati da ste mu prijatelj, pogotovo što ste se o njemu raspitivali
i bili obaviješteni o mom prisustvu ovdje. Ali zato ipak imam prava da
vas upitam — šta tražite od mene. Kradom ste se ovamo prišuljali,
opkolili me i oduzeli mi oružje. Zbog čega? Old Shatterhanda sam
oduvijek smatrao poštenim čovjekom.“
„Takav i jesam i zbog toga sam i sklopio prisno poznanstvo sa
Meltonom i obojicom Wellera. Vjerojatno su sve najbolje o meni
pričali?“
„Kako da ne, pričali su. Od njih sam čuo da ste navodno pali u
zarobljeništvo Yuma i određeni da umrete na stupu mučenja, dok vas
sada na svo svoje čudo vidim ponovo na slobodi.“
„O, tome se ne morate čuditi. Pobjegao sam od njih i ponovo se
vratio kako bi ih zarobio.“
Ispričao sam mu samo onoliko koliko sam to smatrao potrebnim.
Učinak mojih riječi odmah se i pokazao.
„Šta ? Mimbrenjosi dolaze?“ rekao je šapatom, dok mu sa lica
nestade rumenila.
„Da, dolaze. Ovdje kraj mene već vidite dva njihova mlada ratnika.
Čini mi se da vas je to uplašilo. Bit će da se sa Mimbrenjosima nalazite
na ratnoj nozi. Ako je tako, spreman sam da vas od njih zaštitim.“

254
 „To bi mi bilo veoma drago!“ brzo je rekao. „Nisam voljan da se s
njima susretnem.“
„Lijepo! Toliko ću vam pomoći što ću vas povesti sobom u planine
Yuma do našeg prijatelja Meltona.“
To ga je još više zbunilo. Znao je tačno da su moje riječi bile
sprdnja i da nije moglo biti riječi o tome da ga uzmem u zaštitu. Da bi
dobio jasniju sliku, rekao Jer Primite moju zahvalnost, sire, za tu
ljubaznost! Samo mi nije jasno zašto ste mi oduzeli oružje ako prema
meni imate dobre namjere?“
„To je zbog vašeg dobra, master Player. U slučaju da se
Mimbrenjosi pojave prije našeg polaska, mogli biste zbog vašeg
poznatog junaštva doći u iskušenje da se nepotrebno poslužite
oružjem. Natovarili biste Crvenokošce na vrat, i zato smo vam radi
vašeg dobra privremeno oduzeli ove predmete. Za vaše dobro ćemo
se još i više pobrinuti, pa ćemo vas vezati da slučajno sami ne biste
potražili Mimbrenjose. Osim toga ćemo vam i džepove pretražiti, jer
bi se u njima lako moglo nešto naći na čemu bi vam Crvenokošci
zamjerili.“
„Sire, da li vi to ozbiljno govorite?“ planuo je. „Šta sam vam uradio
da me napadnete, čak i pretražite i vežete?“
„Nama? Ništa! Imam zadovoljstvo da vas sada tek drugi put vidim.
Šta ste mi mogli učiniti? Budući da želite da budem iskren, reći ću vam
otvoreno šta želim. Jeste li bili gore u Almaden Altu?“
„Nisam, još nikada nisam bio gore.“
„A ja vam kažem: bili ste gore. Kako dragovoljno ne želite
odgovarati, ja ću vam otvoriti usta. Ako mislite da me možete slagati,
dobit ćete takve batine da će se sve dimiti. Vežite ga!“
Dok sam ovaj nalog davao Mimbrenjosima, jednom sam ga rukom
uhvatio za vrat, a drugom za opasač, pritisnuo ga dolje i čvrsto držao.
Vikao je na sav glas, mlatarao je rukama oko sebe i udarao nogama, ali
samo za časak, i već je bio vezan.
„Šta vam pada na pamet! Šta sam vam učinio?“ Ja sam Mormon i
pripadam ,svecima posljednjih dana‘. Sada vam je jasno kako treba sa
mnom da postupate.“

255
 „Da, sada znamo!“ nasmijao sam se. „Vi ste Meltonov istovjernik i
s vama ćemo isto tako postupiti kao i s njime.“
„O nebesa!“ opsovao je. „Da ne mislite možda i meni lomiti ruke?“
U početku sam mu namijenio batine, samo što je to za posmatrače
veoma mučan prizor. Ne volim da se odrastao čovjek tuče kao da je
nevaljali dječak. Kako me je sam podsjetio na nešto bolje, to sam i
prihvatio. Uhvatio sam njegove sputane ruke. Strah od lomljenja ruku
djelovao je mnogo bolje nego tuce udaraca po leđima. Samo što sam
ih malo uhvatio i jače pritisnuo, za urlao je sav užasnut:
„Stani, ne lomite, ne lomite! Sve ću vam reći!“
„Dobro, imat ću obzira i još ću malo pričekati. Odgovorite na moja
pitanja, ali hoću suštu istinu! Budete li lagali, odmah će vam kosti
početi da pucaju. Dakle, jeste li bili gore u Almaden Altu kao i u Fuenti
de la Roka?“
„Da.“
„Da li vam je kraj toliko poznat da nam možete poslužiti kao
vodič?“
„Poznajem ga. Tamo sam češće odlazio, još prije Meltona i
Wellera.“
„Dakle, vi ste bili onaj izvidnik kojega su naprijed poslali?“
„Da, to sam ja bio. Ja sam Meltonu skrenuo pažnju na hacijendu i
rudnik.“
„Da li su iseljenici odvedeni za Almaden da bi kopali pod
zemljom?“
„Da.“
„Da li je to bilo utanačeno još prije no što su bili najmljeni u svojoj
domovini?“
„Da.“
„Ima li gore Yuma?“
„Ima ih u Almadenu kao i na Fuenti. čak su uz put postavljene
straže od po pet ljudi, udaljenih jedni od drugih dan putovanja.“
„Šta traže Yume u Almadenu?“
„Oni će se brinuti o životnim namirnicama i zato će biti plaćeni od
dobiti rudnika.“

256
 „Koliko ih ima?“
„Tri stotine ih se ulogorilo u Almadenu, dvadeset a Fuenti, dok se
na stražama nalaze četiri puta po pet Yuma.“
„Kada će iseljenici stići onamo?“
„Vjerojatno su već tamo.“
Koliko ih mora raditi pod zemljom?“
„Svi“
„Neće valjda i djeca?“
„I oni.“
„Nebesa! Ne smijemo dangubiti! Moramo smjesta krenuti. Da li je
moj brat Winnetou spreman?“
„Winnetou prihvaća sve što Old Shatterhand smatra potrebnim“,
odgovorio je Apač.
„Nemamo vremena za duže savjetovanje i zato čujte šta se najprije
mora poduzeti!“
Povukao sam se u stranu kako Player ne bi mogao čuti razgovor i
rekao mlađem sinu Jakog Bivola:
„Moj mladi, crveni brat čuo je Playerove odgovore na moja pitanja.
Neka brzo uzjaše konja i hitno isporuči vijest koju ću mu sada reći!
Najprije se moraju četiri straže Yuma ukloniti kao i ona dvadesetorica
kod Fuente. Za ovaj poduhvat je dovoljno trideset Mimbrenjo ratnika.
Moj brat će sada odjahati do onih koji tjeraju stada i dovest će ih i reći
da brzo podu za nama. Devetnaest ratnika će ostati kod stada, a jedan
odjahati do Jakog Bivola i od njega zatražiti stotinu ratnika koji treba
smjesta da krenu za nama prema Almadenu. Pođi!“
Valjani dječak odletio je poput strijele do svoga konja. Dvije
minute kasnije odjurio je trkom. Pola sata iza toga bili smo i nas trojica
na putu. Playera smo vezali za njegovog konja i tako smo sada bili nas
trojica prema tri stotine neprijatelja. Drugog izlaza nije bilo, jer su se
iseljenici nalazili u teškoj situaciji i morali smo ih čim prije izbaviti.
Ovdje nije moglo biti mjesta dvoumljenju, a ni dugom premišljanju.

257
 X
NA PUTU ZA ALMADEN ALTO

Sada smo se nalazili na putu prema starom rudniku žive Almaden

Altu i morali se dotaći Fuente de la Roke. Fuente znači izvor, a Roka
litica, Fuenta de la Roka prema tome znači — izvor iz litice. Pošto je
Winnetouu bilo poznato to mjesto, nisam morao biti zabrinut da će
nas Player odvesti krivim putem. Nikako nismo mogli zalutati. Ali u
vezi s postavljenim stražama morali smo se osloniti na njegove izjave.
Doduše, na stražama je bilo samo po pet ljudi, i tako malog broja
nismo se morali bojati budemo li znali tačno mjesto gdje se oni nalaze.
Ali ako nam je Player krivo rekao mjesta, mogli smo lako biti
napadnuti. Radi toga smo mu morali zadati dosta straha kako ne bi
pokušao da nas prevari.
Fuenta, kraj koje je logorovalo dvadeset Yuma, bila je udaljena dva
dana jahanja. Na putu su se osim toga nalazila još i četiri stražarska
mjesta, svako od po pet ljudi. Kako je put od Uresa do Almadena
iznosio pet dana putovanja, a mi od hacijende imali samo četiri,
stražarska su mjesta, znači, od hacijende bila; udaljena samo tri
četvrtine dana jahanja. Budemo U jahali kao što je to običaj
Winnetouov i moj, još ćemo danas poslije podne naići na prvo
stražarsko mjesto, a to se kosilo sa mojim planom. Ja sam onu petoricu
Crvenokožaca htio da iznenadim po mraku, te smo morali brzo
donijeti odluku: ili brže da pojašemo, ili pak da produžimo tako sporo
kako bismo tek po mraku stigli do straže. Ja sam se odlučio za brzo
jahanje, to se pak tiče Mimbrenjosa, čiju smo pomoć očekivali nije bilo
teško proračunati kada će stići. Onoj Desetorici koju smo zatražili bilo
je potrebno jedan d n da stignu do hacijende, dok im je od hacijende
do nas trebalo isto toliko vremena kao i nama.
Iako nam nije bilo poznato da li poznaju put, mogli smo se mirne
duše pouzdati u njihovu vještinu. Ipak smo ostavili takav trag koji bi
bio vidljiv još i nekoliko dana iza toga. Pobrinuli smo se i za razne

258
znakove po kojima su morali znati da su na našem tragu. Znaci su se
sastojali od naslaganog kamenja, a otkinute grane smo privezali na
uočljivim mjestima za drveća druge vrste.
Player je jahao između Winnetoua i mene, dok je Tamanitelj Yuma
bio iza nas. Neću se zadržavati u opisivanju krajeva kroz koje smo
prolazili. Tlo se dizalo prema visokoj Sierri, i što smo išli dalje, bilo je
sve šumovitije. U vodi nismo oskudijevali, lako smo tu i tamo nailazili
na neplodnu stjenovitu ravan, brzo smo je iza sebe i ostavljali. Player
je vjerojatno pretpostavljao da nam je put poznat, jer ga nismo ništa
pitali. Nije bilo ni potrebno, budući da je još i sada bio vidljiv trag koji
je jučer ostavio za sobom. Sumnjao sam da će te tragove vidjeti, jer su
se na dužim razmacima veoma teško raspoznavali i jedino su ih oči
kao u Winnetoua mogle razlikovati.
U podne smo se malo zaustavili kraj jedne rijeke da napojimo
konje. Iza toga smo opet produžili sve do sredine popodneva, kada
smo stigli do zavoja šume. Tu smo stali jer smo imali slobodan vidik
na tri strane.
Playera smo skinuli sa konja i položili ga u travu. Sjeli smo do
njega. Jeli smo, a dali i njemu njegov dio. Cijeloga puta s njime nismo
ni riječi progovorili. Osjetili smo da se nalazimo u blizini prvog
stražarskog mjesta. Morali smo saznati gdje se ono nalazi i zbog toga
sam prekinuo šutnju:
„Dok ste juče prolazili ovuda, svakako niste ni pomišljali, masteru,
da ćete se danas ponovo naći ovdje, i to kao zarobljenik?“
„Da sam ovuda prošao?“ odgovorio je. „Veoma se varate ako to
pretpostavljate.“
„Nemojte vrdati! Po vašem tragu koji ste ostavili ne samo što
vidim da ste ovdje bili, već znam čak i to da ste se ovdje okrenuli i
pogledali unatrag. Sjetite se samo! Vi ste lukav prikan i već ste ranije
gdjekojeg čovjeka nasukali, samo vam to neće s nama uspjeti. Hoćete
li priznati da ste se ovdje zaustavili?“
Kolebao se da li da prizna ili ne. Šutio je.
„Znamo da se sada nalazimo u blizini prvog stražarskog mjesta“,
nastavio sam. „Lako bismo ga pronašli i bez vas. Trebalo bi da se

259
držimo samo vašeg traga. Ako nam kažete to mjesto, mogli bismo
dobiti na vremenu.“
„Ne smijem. To bi bila izdaja“, odgovorio je.
„Nemojte samo pokušavati da se pretvarate kao da ste pošten
čovjek!
Čovjeku koji toliko ima na duši kao vi nije stalo da li će imati
jednog više ili manje. Uostalom, to što od vas zahtijevam nije nikakvo
nedjelo, već naprotiv dobro djelo. Ako želite dobro, tada govorite,
inače ćete vidjeti šta vas čeka! Dakle, hoćete li nam reći gdje je prvo
stražarsko mjesto?“
Pri tome sam mu uhvatio jednu ruku i snažno je stegao.
„Prestanite!“ zavapio je. „Reći ću!“
„Dobro! Samo istinu govorite! Do sada nismo imali razloga da vam
ugrozimo život, i zato vas želim uvjeriti da nemamo namjeru bilo što
da vam nažao učinimo. Međutim, u slučaju da nam svojim lažima
nanesete neprijatnosti, prisilit ćete nas da vam uzvratimo nožem!
Gdje je straža?“
„Nedaleko odavde“, odgovorio je, dok mu je pogled bio prikovan
za moju ruku kojom sam ga još uvijek čvrsto stezao.
„Koliko je potrebno jahati do straže?“
„Dobrih pola sata.“
„Opišite kraj!“
„Odavde se put produžava preko prerije koja leži pred vašim
očima. Poslije prerije ponovo dolazi šuma koja se diže uz brijeg. S
druge strane brijega je jedna močvara i kraj nje je straža.“
„Da li je šuma gusta?“
Da Samo u šumi postoji jedan prolaz i čini se kao „da ga je netko
krčio. Taj prolaz vodi preko brda do močvare.“
Da li je vidik sa vrha brda slobodan?“
„Nije. Drveće je previsoko.“
„Da li ona petorica Indijanaca moraju da ostanu kraj močvare?“
„Da. Ali, kako se om moraju sami snabdijevati mesom, i to lovom,
nije isključeno da se jedan od njih nalazi s ove strane brda i da je vidio
naš dolazak.“

260
 „Čime su naoružani?“
„Kopljima i strijelama.“
„Kako se zove voda svih tih Yuma, pa i onih tri stotine koji se
nalaze u Almadenu?“
„Ne znam tko im je sada zapovjednik. Velika Usta je morao kasnije
također doći, jer je sa Meltonom zaključio nekakav ugovor.“
„To je dovoljno. Ostalo što se odnosi na Meltona još ne moram
znati. Jeste li već ranije bili u Uresu i poznajete li put koji odande vodi
ravno do Almaden Alta?“
„Da.“
„Vjerojatno i taj put prolazi kraj baruštine gdje se nalazi straža?“
„Tako je, tamo se spaja sa putem koji dolazi od hacijende.“
To sam namjerno rekao. Pri tome sam mislio na hacijendera,
jurisconsulta i tri policajca koji su morali proći kraj ove prve straže i
vjerojatno su pali u ruke Crvenokožaca. Winnetou je bio istog
mišljenja kao i ja Kada je čuo Playerov odgovor, ustao je i odlučno
rekao:
„Moramo krenuti da spasimo bijelce, jer nisu dovoljno iskusni da
vide opasnost koja vreba na njih.“
„Znači, moj crveni brat misli da...“
Nisam do kraja završio, već Playeru dobacio značajan pogled.
Winnetou me je razumio i rekao:
„Ovaj bljedoliki je iz straha od pesnice Olda Shatterhanda rekao
istinu. Winnetou poznaje šumu, brda, Kao i baruštinu, koju bih čak i
po mraku pronašao.“
„Samo što će dan još dugo potrajati. Ako bismo odmah krenuli,
lako bi nas vidjeli kako jašemo preko prerije.“
„Winnetou nije toliko neoprezan da se pokaže pred očima Yuma.
On će zaobići prema jugu. Iz tog pravca u došli i ona petorica bijelaca
iz Uresa. Moramo im pronaći trag, jer ga noću ne možemo prepoznati.“
Bio je u pravu. Playera smo ponovo vezali za konja i napustili ovo
mjesto, te iz našeg sadašnjeg smjera zaokrenuli prema jugu. Prerija —
preko koje smo morali prijeći — pružala se čak i na ovu stranu.

261
 Kao što smo čuli, baruština je ležala dobrih pola sata jahanja
prema istoku. Jahali smo i prema jugu, najmanje toliko vremena, kada
se pokazalo da je Apačeva pretpostavka bila tačna, jer smo naišli na
široki trag koji je vodio prema sjeveroistoku. Winnetou je sjašio,
osmotrio ga i rekao:
„Pet jahača. Vidi se da su to neiskusni bijelci, jer su jahali jedan
pored drugoga. Poglavica Apača misli da se pred njima nalaze ljudi iz
Uresa.“
„Od kada je trag?“ upitao sam.
„Vjerojatno je protekao čitav jedan dan. Kada bljedoliki polaze na
Indijance i za sobom ostavljaju ovako širok i jasan trag — onda su
izgubljeni. Otkrili smo njihov trag, pa ćemo vjerojatno ubrzo i njih
pronaći.“
Ponovo je uzjahao. Tada smo pošli za otiscima koje su za sobom
ostavili petorica bijelaca, ubijeđeni da ćemo te neoprezne ljude
ugledati kao zarobljenike prve straže Indijanaca.

Zaobilazni put koji smo napravili činio je šiljati ugao usmjeren

prema jugu. Do šume smo došli sa jugozapadne strane umjesto ravno
sa zapadne. Iza šume je ležala baruština i bili smo više nego sigurni da
nas neće otkriti. Uz rub se protezao gusti šiprag u koji smo zašli i tako
produžili, dok nismo pronašli mjesto pogodno da sakrijemo naše
konje. Privezali smo ih, Playera skinuli sa sedla i privezali ga za dva
stabla, i to za ruke i noge. Tada je Winnetou rekao mladom
Mimbrenju:
„Old Shatterhand i Winnetou će otići do baruštine. Moj mali brat
će međutim ostati ovdje sve dotle dok se ne vratimo, odnosno dok
jedan od nas ne bude donio vijesti. Ukoliko bi ovaj bijeli zarobljenik
pokušao da bježi, neka mu odmah zabode nož u srce. Ako bi se
dogodilo nešto neočekivano, znam da je moj mali brat i unatoč svojim
godinama odlučan i dovoljno pametan da zna šta treba uraditi.
Howgh!“
Na mladiću se primjećivalo koliko se ponosio ovom pohvalom.
Izvukao je svoj nož i sjeo do sputanog Playera a da nije Apaču

262
odgovorio. Zašao sam sa Winnetouom još dublje u šumu koja je sada
bivala sve strmija. Nakon kratkog vremena upita Apač:
„Koliko će Yuma biti tamo kraj baruštine?“
„Bit će ih trojica“, odgovorio sam bez razmišljanja.
„Old Shatterhand je u pravu. Znači da smo dvojica prema trojici
Yuma i s lakoćom ćemo uspjeti da oslobodimo bijelce.“
Nije bila nikakva vještina pogoditi koliko se Crvenokožaca nalazi
pred nama. Player je javio kako nas je vidio kod hacijende. Nakon toga
jedan od petorice ja odjahao da odnese vijest do Fuente de la Roka.
Poslije odlaska Playera ostala su samo četvorica. Ali sada je došlo onih
pet jahača iz Uresa koje su zarobili. Znači da je još jedan glasnik otišao
do Fuente da javi o ovoj važnoj vijesti. Prema tome ovdje su mogla
ostati još samo trojica Yuma. Onih pet zarobljenih vajnih jahača bilo je
obilato snabdjeveno živežnim namirnicama. Samo po sebi se razumije
da su im te zalihe oduzeli. Iz tog razloga nije morao nijedan od Yuma
da ode u potragu za mesom, pa su svi ostali na svojim mjestima da
čuvaju pohvatane bijelce.
Penjali smo se ispod gustog drveća uz brdo tako tiho da nam se
koraci nisu mogli čuti ni na udaljenosti od dva metra. Nakon kratkog
vremena stigli smo na vrh koji nije bio širok, a sa druge se strane blago
spuštao prema dolje. Winnetou je sa takvom sigurnošću puzao ispod
drveća kao da je u ovom kraju mnogo puta boravio. Nakon kratkog
vremena legao je u mahovinu osluškivao. To njegovo osluškivanje kao
i miris bare, sazivali su mi da smo blizu baruštine.
Puzao sam se naprijed i legao do Winnetoua. Kroz tanke grane,
koje su gotovo dodirivale zemlju, vidio sam malu čistinu i u njenoj
sredini vodu stajačicu. Vjerojatno je ovdje negdje bio nekakav izvor,
samo što je bio tako neznatan da je brzo ponirao u mekano šumsko
tlo. Ovo mjestance je sa tri strane bilo obrubljeno drvećem i grmljem,
dok je sa četvrte strane bilo otvoreno. Sa te, četvrte strane, vodio je
prirodan put od hacijende del Arroyo do Fuente de la Roka. Ležali smo
s unutrašnje strane ivice grmlja, ispred koje te pružao pojas obrastao
trstikom i šašom, a do tog pojasa ležala je baruština. S druge strane
baruštine, kraj stabala, sjedila su tri Indijanca, dok su uz pet stabala
bili privezani bijelci iz Uresa. Bilo je tačno onako kako smo
pretpostavili.

263
 Crvenokošci su razgovarali sa bijelcima, i to onom jezičnom
mješavinom kojom se ljudi obično služe u ovim krajevima. Ako želimo
da oslobodimo bijelce, moramo poći na drugu stranu. Produžili smo
puzanje u polukrugu oko čistine i toliko se približili grupi da smo čuli
šta razgovaraju.
Medu njima se nije nalazio ni jedan od poglavica, pa čak ni
istaknutiji ratnik plemena Yuma. Puške nisu imali. Konji su im b ili
nedaleko, privezani, i brstili lišće i mlado granje. Dvojica Indijanaca
sjedila je na presvučenim jastucima pravnog savjetnika i u slast jeli
hranu koju mu je njegova žena spremila za ovo putovanje. Baš je bio
smiješan u toj svojoj kitnjastoj uniformi. Nije ni malo pristajala okolini
u kojoj se nalazio. Strah mu se ogledao na licu, i nije nimalo bio u
skladu sa zadatkom koji je imao da izvrši u ovim brdima po nalogu
senjore. Čak sam bio ubijeđen da sam mu vidio kapi znoja na čelu.
Policajci su bili u istom raspoloženju kao i on. Hacijendero također
nije ostavljao dojam junaka koji s podrugivanjem gleda na svoje
spone. Džepove su im ispraznili i sve im oduzeli. Svi njihovi predmeti
su ležali na jednoj hrpi. Glavnu riječ je vodio jedan od Crvenokožaca,
koji je znao najviše španskih izraza. Iz njegovog ponašanja primijetio
sam da je bijelcima želio da utjera još veći strah. Upravo kada sam se
bio namjestio iza jednog grma — odakle sam mirne duše mogao
prisluškivati — čuo sam kako govori:
„Po vama se vidi da ste hrabri ratnici i bilo je pametno što se niste
opirali, jer da ste to učinili, mi bi o vas ubili. Ovako ćete moći još
nekoliko dana ostati na životu i tada ćemo vam kožu isjeći u kaiševe
da w od nje napravili remenje.“
Koža — kaiševi — remenje!“ kriknuo je jurisconsulto. „O nebesa!
To je umorstvo, najgroznije mučenje!“
„Jesi li ti vrhovni starješina u gradu koji se zove Ures?“
„Da, jesam. Već sam vam rekao, poštovani gospodine.“
„Onda znaj kakav je kod nas običaj: što je netko otmjeniji, tim su
veće muke u kojima mora umrijeti. A šta su ova trojica tvojih
pratilaca?“
„Policajci, moji potčinjeni.“

264
 „Njih ćemo onda izložiti manjim mukama. Najprije ćemo ih
skalpirati, a iza toga im iskopati oči.“
Od užasa ona trojica policajaca vrisnuše. Crvenokožac se
posprdno naceri i onda, obrativši se hacijenderu, nastavi:
„A ti si don Pruchillo, bogataš. Tebi ćemo odrezati ruke.“
„Platit ću vam otkupninu ako me pustite na slobodu.“
„Crvenim ljudima nije potreban novac. Sva zemlja je njihova. Što
god posjedujete, njima ste oteli. Nije potrebno da im poklanjate, jer će
oni sami da uzmu natrag svoje, dok ćete vi umrijeti.“
„I ja ću platiti otkupninu!“ rekao je jurisconsulto. „Nudim vam
stotinu pijastera!“
Indijanac se nasmijao.
„Dvije stotine pijastera!“
„Ti si najbogatiji čovjek u Uresu i nudiš nam tako malo?“
„Dat ću vam tri stotine, pet stotina pijastera, poštovani
gospodine.“
„Čuo si da nam novac ne treba. Već sam poslao glasnika i Brza Riba
će još danas stići ovamo i odrediti kakvom smrću treba da umrete.“
Dok je slušao prijetnje, hacijendero se prisjetio nećeš, i da bi
Crvenokošce zastrašio, rekao je:.
„Ako nam bilo šta učinite, i vi ćete stradati. Imamo moćne
prijatelje koji će nas osvetiti.“
„Preziremo vaše prijatelje. Nema toga bijelca kojega bi se morao
bojati jedan ratnik Yuma.“
„Ipak postoji jedan kojega se svi bojite: Old Shatterhand.“
Crvenokožac je prezrivo odmahnuo rukom.
„Old Shatterhand je bijelo pseto koje bismo jednim udarcem po
gubici ubili kad bi došao do nas. Samo on će se dobro čuvati da dođe,
jer mu je kraj nepoznat i nikada u ovom kraju nije boravio.“
„Varaš se. Bio je na mojoj hacijendi, a poslije toga sam s njime
razgovarao u Uresu. Želi da ode do Fuente i Almadena kako bi
oslobodio strane radnike.“
Odjednom Crvenokožac postade oprezniji. Kao da je hacijendera
želio da probode svojim pogledom, reče nevjerice:

265
 „Želiš nas zastrašiti, samo što jedan Yuma ne zna za strah.“
„Ja ne lažem. Senjor, potvrdite im to i vi!“ Te su riječi bile upućene
službeniku. Ovaj, hvatajući se i za najmanju nit života, potvrdi:
„Don Pruchillo je govorio istinu. Old Shatterhand je bio i kod
mene, a Winnetou, poglavica Apača, bio je s njime.“
„Uff, uff!“ viknuo je Crvenokožac skočivši uvis. „Winnetou je bio
kod vas? I
„Old Shatterhand je bio sa njime?“
„Da. Old Shatterhand je čak i dva puta bio kod mene, poštovani
gospodine. Ova dva slavna čovjeka su jahala preko hacijende del
Arroyo kako bi pošli za nama.“
Crvenokožac ispruži ruku prema svoja dva prijatelja.
„Jesu li moja dva brata čula šta ovi govore? Smjesta moramo
napustiti ovo mjesto, uništiti sve tragove i sakriti se. Jedan od nas
mora pojahati u susret Brzoj Ribi, da ga upozori. Ova dva ratnika su
opasnija nego stotinu drugih. Player nam je pričao da je Velika Usta
zarobio Olda Shatterhanda i odveo ga. Ako je ponovo bio na hacijendi,
bit će da se sam oslobodio i sada snuje osvetu poput divljeg bivola koji
je u stanju da savlada čak i medvjeda u planini. Mi se dakle nalazimo
u velikoj opasnosti i...“
Dalje nije stigao. Došlo je do prekida kojemu se najmanje nije
nadao. Winnetou je kod zadnjih njegovih riječi poput munje skočio na
noge, pojurio do njega, stavio mu ruku na ramena i mirnim glasom
rekao:
„Maloprije je Yuma slagao kada je rekao da jedan Yuma ne zna za
strah.“
„Htio je Old Shatterhanda poput psa ubiti jednim udarcem po
gubici, a sada kada je čuo da se taj bijeli ratnik nalazi u blizini, želi da
se kukavički i bijedno sakrije ...“
I to je bio jedan od onih trenutaka kada se Apač pokazao u svoj
svojoj veličini. Oružja nije imao u rukama. Njegova srebrom okovana
puška visila mu je o ramenu, dok mu je nož bio za pojasom. No i unatoč
tome stajao je pun ponosa pred Yumom, prostrijelio ga takvim
pogledom, a rukom ga toliko snažno držao za rame da je Crvenokošcu

266
ponestalo daha. I ona dvojica Yuma su skočila na noge. I oni su se
ukočili od straha. Uto se iznenađeni ohrabrio:
„Jedan strani crveni ratnik tko — tko — !“ Htio je da upita tko je
taj strani Indijanac, ali ga je u tome preduhitrio hacijendero,
odgovorivši uz radostan uzvik:
„To je Winnetou! Hvala nebu, spašeni smo!“
„Winn— Winnetou?“ promucao je Yuma, dok mu je dah zastao u
grlu. „Zar je Apač ovdje? Latite se oružja i branite se, ratnici, jer... „
Izvukao je nož. Ostala dvojica nisu bila toliko brza jer ih je strah
prikovao za mjesto. Winnetou je udarcem noge odbacio njihova koplja
i strijele u vodu i obrecnuo se na njih:
„Umukni, Yuma, i ne miči se! Ovdje stoji Old Shatterhand. Možda
želiš da mu zadaš udarac po gubici!“
Iako je mene to razveseljavalo, Winnetoua je toliko bilo razjarilo
što je Yuma rekao, pa je i po drugi put ponovio te riječi. Pokazao je
mjesto gdje sam se ja nalazio. Izašao sam iz grmlja. U svakoj ruci držao
sam po jedan revolver uperivši oba u Yume.
„To… to je — Old Shatterhand?“ upitao je Yuma, su mu oči bile
prikovane za mene.
Očekivao sam da će ovaj pružiti veći otpor nego njegovi drugovi.
Prema tome smo morali njega najprije onesposobiti. Jedan skok, i
našao sam se kraj njega.
„Da, ja sam Old Shatterhand, a to ćeš odmah i osjetiti.“
Stegnuo sam dobro cijev revolvera koju sam držao u desnoj ruci i
drškom ga mlatnuo tako po glavi da je pao i više se nije maknuo. Sada
sam zagrmio prema njegovim drugovima:
„Odbacite noževe, jer ćete u protivnom dobiti metak!“
Smjesta su poslušali.
„Ležite na zemlju i ne mičite se!“
I ovo su učinili brzo i bez prigovora. Oslobodili smo petoricu
zarobljenika i naložili im da vežu Crvenokošce istim remenjem kojim
su sami bili vezani. Možete pomisliti da su to veoma brzo učinili. Taj
poput zeca strašljivi jurisconsulto bacio se na onesviješćenog

267
Indijanca, jer ga se nije morao bojati. Poput dželata sputao mu je
kaišem i ruke i noge.
„Da. bit će vezan kao bijesan pas, hulja jedna! U lancima i okovima
ću ga prebaciti u Ures, kako bi svi vidjeli da sam u junačkoj borbi
pobijedio najdivljije beštije planine!“
Koliko god je to hvalisanje djelovalo smiješno, ipak me je ljutilo
što je taj čovjek govorio o slavi a da ni riječi zahvalnosti nije našao za
svoje spasioce. Zbog toga sam se ne baš najprijaznije izderao na njega.
„Šuti, hvalisavče! Tko je oborio Yuma, vi ili ja? Budite toliko
ljubazni i zahvalite mi!“
Nato se ispravio i rekao na po uvrijeđenim, na po prijekornim
glasom:
„Senjor, ja sam — no, znate i sami što sam, a vi ste učinili samo ono
što vam je bila dužnost. Bit ću toliko ljubazan da vam to priznam, samo
ne smatrani potrebnim da vam se zahvalim. Zar nije tako, don
Timoteo?“
„Sasvim pravilno, pravilno!“ kimnuo je plemeniti hacijendero. „I
sami smo dovoljno muškarci, pa nije nam potreban čovjek koji drugo
ništa ne zna nego samo da se miješa u naše stvari.“
Ovo je bilo odviše! Morao sam se dobro savladati ne odgovorim
što je zaslužio. Ostao sam miran okrenuo se. Ali našao se netko drugi
koji je isto tako osjetio ovo nipodaštavanje, samo što je on imao manje
strpljenja nego ja. Tek što su njihove riječi pale, iza sebe sam začuo
dva udarca. Okrenuo sam se naglo i ugledao hacijendera i
jurisconsulta kako su se opružili na zemlji. Winnetou ih je kundakom
svoje puške oborio i već je zamahnuo prema policajcima. Iznenađeni
ovim brzim činom, bili su se preplašili pa nisu ni pomišljali na bijeg ili
obranu.
„Stani, njih nemoj!“ viknuo sam i stao ispred njega. „Oni nisu krivi.“
Dok je spuštao kundak puške, iz očiju su mu sijevale munje.
„Dobro! Poštedjet ćemo ih, ali samo onda neka dopuste da ih
ponovo privežemo za stablo. U protivnom ću im glave razmrskati!“
Istodobno je stao između njih i njihovih pušaka. Apača sam veoma
rijetko viđao ovako ljutitog kao sada. Jedan od policajaca istupio je i
pružio ruke prema meni.

268
 „Da, vežite nas, senjor. Mi se nećemo opirati. Znam da nam nećete
ništa nažao učiniti i da sve ovo činite jedino zato da ovoj dvojici
nezahvalnika pokažete s kime imaju posla. Nadam se da nisu mrtvi.
Uvjeren sam da ćemo svoju zahvalnost najbolje dokazati na taj način
što ćemo se pokoravati vašem zahtjevu.“
„Dobro! Zbog vašeg pretpostavljenog moram i vas da vežem, jer bi
vam inače mogao narediti da ga oslobodite spona. Vi biste ga poslušali,
a ja to ne bih otrpio. Priđite, dakle, ovamo. Bit ćete ubrzo opet na
slobodi!“
Gdje god ima indijanskih konja, tu ima uvijek i remenja. I unatoč
tome što je jurisconsulto bio nesposobnjaković, ova tri policajca su
bila prisiljena da podu u brda s njime. Zahvaljujući njegovoj
nespretnosti, pali su u zarobljeništvo Crvenokožaca iz kojeg smo ih
izbavili. Vjerojatno bi bili spremni da nam pokažu zahvalnost, ali zbog
stava njihovog gospodara nisu se usudili, štaviše, užasavali su se nad
njegovim postupkom. U svakom slučaju priuštili su mu udarac
kundakom. Ja sam ih ponovo čvrsto vezao. Hacijendero i jurisconsulto
su ležali u dubokoj nesvijesti.
Dok sam ih odvlačio do stabla, kako bi ih ondje privezao,
Winnetou je pošao da dovede Mimbrenja, Playera i konje. Ubrzo se
vratio s njima. Nije bilo potrebno da sa događajima upoznam
Mimbrenja, jer je Apač to već učinio. Privezali smo konje. Naš mladi
crveni pratilac bio je određen da čuva zarobljenike. On je morao ovdje
da ostane, dok smo ja i Winnetou pošli dalje.
Morali smo dvojicu Yuma uhvatiti još prije no što se vrate do
logorišta kraj baruština, jer su bili poslani kao glasnici do Fuente. Ako
ih ovdje sačekamo, mogli su nas opaziti prije no mi njih. U tom slučaju
bi nam svakako pobjegli i time nas izložili velikoj opasnosti. Nismo
zašli u gustu šumu, već smo pošli putem kojim su imala ona dvojica da
dođu. Puške smo ostavili, jer bi nam one samo smetale, pogotovo ako
uzmemo u obzir način na koji smo ih htjeli uhvatiti.

Naš put je vodio kroz uzanu čistinu koja je presijecala šumu. Put
se spuštao od vrha prema čistini u udolici. Na izlasku iz šume, sakrili
smo se pod stablima. Budući da je već bila blizu večer, morali smo se
više osloniti na sluh negoli na vid.

269
 Winnetou nije progovorio ni jednu riječ, i to od momenta kada
sam ga zadržao da obori policajca. Sada me je najzad upitao:
„Da li se moj brat Old Shatterhand ljuti na mene što sam bljedolike
lupio kundakom po glavama?“
„Ne“, odgovorio sam. „Poglavica Apača je uradio ono što bih na
njegovom mjestu i ja učinio.“
„Ovakvi mogu biti samo bijelci. Da mi je crveni ratnik bio i
najogorčeniji neprijatelj, poklonio bi mi iz zahvalnosti život da sam ga
oslobodio takvih veza. Čak bi i sve njegovo bilo i moje. Međutim,
bljedoliki imaju samo lijepe riječi, a zla djela. Što će biti s ovim
nezahvalnicima ?“
„Bit će onako kako odluči Winnetou.“
Budući da nije odgovorio, to sam i ja ušutio. Mrak se već spustio, i
mi smo pažljivo osluškivali. Glasnici nisu zajedno odjahali za Fuentu,
već u dužem razmaku.
Međutim, moglo se očekivati da će se zajedno vratiti. Naša
pretpostavka se i obistinila. Kada smo najzad začuli topot kopita, znali
smo da su to konji one dvojice. Napustili smo naše skrovište i izašli na
put. Bili su već veoma blizu. Zbog mraka ih još nismo mogli vidjeti ali
smo čuli da jašu jedan kraj drugoga.
„Neka Winnetou pripazi na onoga koji jaše s ove strane“,
došapnuo sam mu. „Ja ću pak pripaziti na onoga s druge.“
Iza toga sam se odšuljao na drugu stranu puta. Dolazili su. Nisu
nas primijetili, i već su htjeli da prođu, ali su nas konji osjetili. Zafrktali
su i nisu htjeli da „produže. Opirali su se. Da smo Winnetou i ja bili na
njihovom mjestu, to bi nam odmah bilo sumnjivo i smjesta bi okrenuli
životinje i pojahali malo unatrag. Iza toga bi se pješice došuljali da
istražimo to mjesto. Indijanci su bili ili neiskusni ili neoprezni ljudi, ili
su se toliko sigurnima osjećali u ovom zabačenom kraju da nisu
smatrali mogućim prisustvo nekog neprijatelja. Šta više, vjerovali su
da se zazor njihovih konja može protumačiti blizinom divlje životinje,
te su počeli vikati na njih kako bi ih potjerali. U tom času sam potekao
nekoliko koraka iza konja onog Yume koji je bio s moje strane, skočio
mu na leđa, uhvatio ga lijevom rukom za grlo, a desnom mu istrgnuo
uzde iz ruku. Zaboravio je da vikne, kao i njegov drug s kojim je i

270
Winnetou isto tako bio postupio. Momci su bili toliko prestrašeni da
nisu ni pomišljali na otpor. Međutim, kada su najzad shvatili u kakvoj
se situaciji nalaze, bilo je već prekasno. Već smo ih izgurali iz sedala i
na njih sami sjeli, dok su oni ležali pred nama. Još uvijek smo ih čvrsto
držali za gušu. Podboli smo konje i pojurili uz brdo. I unatoč mraka
jahali smo velikom brzinom, jer su se Crvenokošci tako mogli manje
opirati, dok mi nismo morali naprezati naše snage.
Mimbrenjo je bio toliko pametan da je zapalio vatru, tako da
nismo morali mnogo da tražimo mjesto logorovanja. Skočili smo s
konja a da nismo ispuštali iz ruku zarobljenike. Naš mali crveni drug
požurio je da ih veže. Položaj u kojem smo se sada našli bio je oma
zanimljiv. Nas trojica smo sada imali jedanaest zarobljenika: pet
Yuma, Playera, jurisconsulta, hacijendera, tri policajca, a osim toga
imali smo u planu da onesposobimo i dvadesetoricu Yuma na Fuenti
de La Kocca.
Dvojica Yuma koje smo sada uhvatili mogli su da odahnu. Kao što
je već pomenuto, Crvenokošci Meksika nikako se ne mogu usporediti
sa viteškim Indijancima Sjevera. Da je na njihovom mjestu bio Sioux
ili Zmija Indijanac, ne bi trošio riječi, već oštro razmotrio situaciju u
kojoj se nalazio i smišljao kako bi se iz nje mogao izbaviti. Ali Yume
nisu bili takvi. Samo što su došli do daha, počeli su psovati i zahtijevati
da ih pustimo na slobodu.
Pod drugim okolnostima ne bi dobili nikakav odgovor. Ali zbog
određenih razloga, koji će se ubrzo pojaviti, htio sam da saznam
njihova imena kao i imena ostale trojice Yuma koje smo još prije
večeri zarobili. Zato sam i odgovorio Crvenokošcu koji je zahtijevao
da ga pustimo na slobodu:
„Čini mi se da misliš kako je čovjek dobio usta jedino zato da
govori. Ali pametan čovjek zna da se ustima može i šutjeti.“
Winnetou me je čudno pogledao, ali nije ništa rekao. Sigurno je
pretpostavljao da sam zbog nekog važnog razloga odgovorio Yumi.
Sputani Yuma mi je bijesno odgovorio:
„Mi smo ratnici Yuma i sa bijelcima živimo u dobrim odnosima.
Kako se usuđujete da stavite ruke na nas?“
„Svatko može tvrditi da je ratnik. A da li je ta istina, veliko je
pitanje. Kako glasi slavno ime koje nosiš?“
271
 „Ne rugaj se! Od moga se imena boje svi neprijatelji. Zovu me Crni
Jastreb.“
„A kako se zovu tvoja četiri druga?“ Naveo je njihova imena i
dodao:
„Oni su isto toliko slavni kao i ja, i kajat ćeš se što si se o njih
ogriješio.“
„Tvoja je gubica veća od tvojih djela. Još nikada nisam čuo za vaša
imena. Da ste stvarno tako slavni ljudi, ne bi ovako slijepo i glupo upali
u naše ruke.“
„Bio je mrak i nismo vas mogli vidjeti. Kako sa svim
Crvenokošcima i bijelcima živimo u miru, nismo pomišljali da ćemo
ovdje naletjeti na neprijatelja. Zahtijevam da me smjesta pustite na
slobodu!“
„Pričekaj još malo! Ti tvrdiš da Yume sa svim ljudima žive u miru.
Kako je došlo do toga da je Velika Usta izvršio prepad na hacijendu del
Arroyo i opustošio je? Zar ste vi stvarno u dobrim odnosima sa svim
Crvenokošcima? Ja znam da ste sa Mimbrenjosima u neprijateljskim.
Budi skromniji! Ti sada razgovaraš sa ljudima kojima nisi vrijeđan ni
vodu da pružiš. Pogledaj samo ovog slavnog ratnika koji sjedi do
mene! To je Winnetou, poglavica Apača, a mene zovu Old
Shatterhand.“
Nakon tih riječi okrenuo sam mu leđa. Naš Mimbrenjo je htio
odvući govornika kao i njegovog saputnika do onog mjesta gdje su
ležala i ona druga trojica Yuma, ali ja sam mu iz izvjesnih razloga dao
znak da to ne učini.
Iako sam Yumu natjerao da šuti, s ostalim sam imao muke.
Hacijendero i jurisconsulto su se oporavili od udarca, pa me je
službenik sada bijesno napao:
„Kako to, senjor, da ste me dali prebiti i ponovo vezati? Za ovo ćete
odgovarati na nadležnom mjestu.“
„Ne brbljajte koješta!“ ukorio sam ga. „Ja vas nisam pretukao i vi
se nalazite u istom položaju u kakvom sam vas zatekao. Kako se onda
može govoriti o nekakvoj odgovornosti!“

272
 „Ja sam bio gotovo na slobodi, a vi ste me dali ponovo vezati. To je
nasilno uskraćivanje slobode. Ponavljam vam da ćete zbog toga u
Uresu morati odgovarati.“
„Vaš lijepi Ures neće imati tu sreću da me još jedanput vidi, a isto
tako sam uvjeren da i vi više nikada nećete ugledati grad, jer ćete ono
kratko vrijeme koje vam je još preostalo da živite provesti uz ovo
drvo.“
„Jeste li pri pameti? Zar me nećete odvezati?“
„Neću. Jednom sam bio glup i to učinio. Ali sam požnjeo
nezahvalnost, pa mi nije ni na kraj pameti tu glupost i po drugi put
učinim. Učinio sam sve ponovo kao da se nije ništa ni dogodilo i sve
sam postavio onako kako sam zatekao. Ovako će i ostati. Sutra ujutro
ćemo odjahati, a vas ćemo ostaviti ovdje vezanog.“
Jasno, čekao sam samo na to da me mole. Međutim, oni to još nisu
učinili. Jurisconsulto mi je čak doviknuo:
„Činite što god želite, senjor! Vi nećete stići do vašeg željenog cilja,
kao što nećete ni kazni izbjeći. Budete li nas ovdje vezane ostavili,
znajte da ima ljudi koji će nas od vezati čim odete.“
„A koji su to ljudi?“
„Indijanci koji ovdje leže vezani.“
„Crvenokošce ćemo povesti sa sobom, jer su naši zarobljenici, dok
sa vama nemarno nikakva posla.“
„Ali mi smo također zarobljeni!“
„Samo što vas mi nismo zarobili. Vi ste zarobljenici Yuma, prezreli
ste našu pomoć i zato se sada nalazite u isto onakvoj situaciji u kakvoj
ste bili i prije našeg dolaska.“
„Ako nas ne oslobodite veza, mi ćemo umrijeti od gladi i žeđi!“
„Svakako!“
„Senjor, vi niste čovjek, vi ste krvopija!“
Sada se više nisam mogao suzdržati, prišao sam mu i nasmijao mu
se u lice:
„A vi ste najveći blesan kojega sam ikada u životu susreo!“
Izgleda da je najzad shvatio da je pogrešno postupio. Šutio je, a ja
sam otišao do Winnetoua i Mimbrenja da jedemo. Playera,

273
hacijendera i jurisconsulta smo hranili onako vezane, dok sam onu
trojicu policajaca oslobodio spona, pa su mogli sami da jedu. Kada su
završili, ponovo smo ih vezali, ali sasvim lako, tako da su mogli bez
ikakvih smetnji da spavaju. Nas trojica smo još izvjesno vrijeme sjedili
i dogovarali se o redoslijedu stražarenja. Winnetou mi je rekao:
„Moj brat se odrekao svog ponosa razgovarajući s tim čovjekom.
Zašto Crnom Jastrebu nije uzvrati“ šutnjom?“
„Htio sam da saznam imena Yuma.“
„Šta mogu da koriste imena Yuma mom brat“ Shatterhandu?“
Želim doznati kakvu je poruku poslao Brza Riba Fuente de la Roka.
Winnetou je čuo da je on tamo zapovjednik nad dvadesetoricom
Yuma. Oba su glasnika bila kod njega. Saznao je od glasnika da smo
bili na hacijendi i da su petorica bijelaca zarobljena. Za nas je veoma
važno da saznamo šta misli poduzeti. Glasnici nam to dobrovoljno
neće reći i moramo se poslužiti lukavštinom.“
Gledao me je svojim svijetlim očima ne bi li pročitao moje misli, ali
mu to ovoga puta nije uspjelo. Zbog toga sam nastavio:
„Poglavica Apača razumije jezik Yuma. Bilo bi mi veoma drago
kada bi se u razgovoru s njima mogao tako dobro poslužiti njihovim
jezikom da bi povjerovali kako je on jedan od njihovih ljudi.“
„Winnetou govori tim jezikom kao i rođeni Yuma.“
„To je dobro. Ja namjerno nisam smjestio onu dvojicu glasnika
Yuma kraj one druge trojice. Ne smijemo im dati mogućnosti za
došaptavanje. Poglavica Apača je čuo njihova imena. Jedan od glasnika
zove se Crni Jastreb, dok se Tamni Oblak zove jedan od one trojice.
Čini mi se da bi mi upravo ovaj najviše odgovarao za ostvarenje moje
zamisli, jer je najmanje pronicljiv. Pustit ćemo da se vatra ugasi kako
bi zavladao mrak. Tada će se Winnetou odšuljati do Crnog Jastreba i
pretvarat će se kao da je on Tanini Oblak, pa...“
„Uff!“ prekinuo me je Apač. „Sada sam shvatio moga brata. Ja sam
Tamni Oblak i uspio sam da se izvučem iz spona. Zamisao je izvrsna!
Pretvarat ću se kao da namjeravam odvezati crvenu braću i dok to
budem naoko činio, Crni Jastreb će mi reći što je Bra Riba odlučio na
Fuenti. Kod šaptanja glasovi svih ljudi su jednaki.“

274
 Radi izvršenja ovog plana nismo više podjarivali vatru. Winnetou
se kao i ja sav opružio na zemlji i nakon nekoliko minuta pretvarao se
da čvrsto spava. Mimbrenjos je držao prvu stražu, sjeo je tako da je
leđima okrenut prema Tamnom Oblaku. Ako mladić stražari, uvijek je
postojala veća mogućnost da se jedan zarobljenik oslobodi, pogotovo
zato što je Mimbrenjo bio okrenut leđima. To bi svakako bilo mnogo
teže da smo Winnetou ili ja bili na straži. Mimbrenjos je veoma mudro
pristupio zadatku. Pretvarao se kao da je veoma umoran, ispružio se,
podbočio laktove o zemlju, jednom rukom pridržavao glavu i nakon
nekoliko pokušaja da mu glava ne klone, prividno je sklopio oči.
Ja sam svoje oči držao sasvim malo otvorene i primijetio da me
Crvenokošci oštro promatraju i jedan drugome dobacuju značajne
poglede, kao i to da su se policajci došaptavali sa jurisconsultom i
hacijenderom. Plamen je sve više i više gasnuo. Yume su počele trzati
spone kako bi ih raskinuli. Uto se vatra potpuno ugasila, i nastupio je
takav mrak da se ni ruka ispred očiju nije mogla vidjeti.
Winnetou me gurnu rukom, davši mi znak da će se sada odšuljati.
To je izveo tako spretno da ja nisam ništa primijetio. Sve što bi ga
moglo odati, odložio je i odvukao se prijeko do onog mjesta na kojem
je ležao Crni Jastreb sa drugovima. Tiho je dotakao Yumu rukom i
došapnuo mu:
„Tiho! Neka se Crni Jastreb ne plaši i neka ne izusti ni jednu riječ!“
Crvenokošca je iznenadio neočekivani dodir. To se vidjelo i po tome
što je prošlo dosta vremena dok se nije sabrao. Tada je isto tako tiho
upitao:
„Tko je to?“
„Tamni Oblak.“
Sada je morala pasti odluka: je li varka uspjela ili ne. Crni Jastreb
mu je tiho došapnuo:
„Osjećam ruku moga brata. Zar je ona slobodna?“
„Obje ruke su slobodne. Tamni Oblak nije bio tako čvrsto sputan
te mu je uspjelo da se oslobodi.“
„Neka me onda Tamni Oblak brzo oslobodi! Pseta spavaju.
Iznenadit ćemo ih i ubiti!“
Winnetou je čeprkao oko Yuminih spona i upitao:

275
 „Zar ne bi bilo bolje da ih ostavimo na životu? Brza Riba bi se
veoma obradovao kada bi ih žive dobio.“
„Tamni Oblak nije mudar. Ljude kao što su Old Shatterhand i
Winnetou moramo ubiti ako želimo biti sigurni. Brza Riba nije mogao
odmah s nama da pode. Stići će do podne sa petoricom ratnika da
preuzme bijele zarobljenike. Ali zašto se Tamni Oblak ne požuri?
Valjda nije tako teško odriješiti jedan čvor?“
„Čvor je odriješen, ali drugi, a ne ovaj na koji Crni Jastreb misli.“
Nakon tih riječi Winnetou ga je napustio i vratio k nama da mi
saopći rezultat naše lukavštine. Pošto smo postigli cilj, Mimbrenjos je
dunuo u pepeo pod kojim je još tinjao žar. Zaplamsao je plamičak,
zahvatio nepogorjele grančice i ubrzo je planula vatra kao što je bila i
ranije.
Winnetou je opet legao do mene. Pretvarali smo se kao da
spavamo. Bilo je upravo smiješno kakvim je očima Crni Jastreb gledao
Tamni Oblak. Vidio je da mu je drug bio vezan. To mu je moralo biti
čudno, ali je uskoro zabrinutost, koja se primjećivala na njegovom licu,
nestala i umjesto toga postao je smireniji. Izgleda da je pronašao
rješenje te zagonetke: Mimbrenjos, koji je bio zaspao, probudio se i
počeo da hoda. To je vjerojatno čuo Tamni Oblak pa se brzo vratio na
svoje mjesto kako bi se privremeno ponovo zavukao u spone da vidi
hoće li čuvar ponovo podjariti vatru ili ne. Ubrzo iza toga sam zaspao.
Mimbrenjo je imao prvi, Winnetou drugi, a ja treći dio noći da
stražarim. Kada su me probudili, bilo je dvostruko svjetlo. Vatra je
gorjela, dok je nad nama stajao svijetli mjesec. Najprije sam bacio
pogled na Crnog Jastreba. Znao sam da je budan, iako se pretvarao da
spava. Još uvijek je čekao na Tamni Oblak. Sjeo sam i okrenuo leđa
prema Oblaku i s uživanjem pratio ljutite poglede Jastreba, koje je s
vremena na vrijeme upravljao prema svome drugu, čije ponašanje
sada više nije mogao da shvati.

I dan je već nastupio te sam probudio Winnetoua i Tamanitelja

Yuma. Crni Jastreb se više nije mogao da uzdrži i savlada svoj bijes.
Lice mu postade izobličeno, dok su mu iz očiju sijevale munje prema
drugu koji se tokom cijele noći nije bio ni pomakao. To je primijetio i
Winnetou. Prišao mu je i rekao uz laki smiješak:

276
 „Izgleda da Crni Jastreb još nije naučio da skriva svoje misli. Čitam
na njegovom licu da je bijesan na Tamni Oblak.“
„Poglavica Apača vidi i stvari koje ne postoje!“
„Ono što Winnetou vidi, to i postoji. Zašto Tamni Oblak nije ubio
stražara? Trojica su bila na straži i svi su bili okrenuti leđima Tamnom
Oblaku. Tamni Oblak je mogao s leđa da ih napadne i probode, a
poslije toga da oslobodi ostale Yume.“
„Ne shvatam šta to govori Winnetou.“
„Crni Jastreb me i te kako dobro shvata. Tamni Oblak je bio kod
njega da mu odriješi remenje, ali ga je ipak ostavio na cjedilu i vratio
se na svoje mjesto da spava. Dobar san je bolji od slobode.“ Na to je
Jastreb ljutito viknuo:
„Tamni Oblak nije nikakav ratnik, čovjek, već stara baba koja bježi
i od samog žapca!“
To je čuo i pokuđeni. Uspravio se onoliko koliko su mu to spone
dozvoljavale i doviknuo onom drugom:
„Šta je to rekao Crni Jastreb? Da sam stara baba? Pa on je u čitavom
plemenu poznat kao najkukavnija stara baba. Da je pravi čovjek, on ne
bi dozvolio sinoć da ga uhvate.“
„Pa i ti si uhvaćen!“ gnjevno mu dobaci Crni Jastreb. „A zašto si ti
dozvolio da te uhvate? Tebi se to nije dogodilo noću, već po bijelom
danu! Kakav kukavičluk od tvoje strane: biti slobodan od spona pa se
ponovo zavući u njih, i to jedino zbog straha!“
I sada je otpočela između njih žestoka svađa. Winnetou je
prekinuo ovu svađu objasnivši Crnom Jastrebu u čemu je stvar.
„Ti si to bio?“ promucao je Jastreb sav zbunjen, „Nije moguće. Ja
sam po glasu prepoznao Tamni Oblak.“
„Znači di si bio u polusnu. Ja sam bio taj koji ti je govorio, jer sam
htio da iz tebe izvučem sve što sam želio saznati.“
„Jeste li čuli?“ povikao je na to Tamni Oblak. „On je poglavicu
Apača zamijenio sa mnom i odao mu naše tajne. Baš je sramota!
Moramo ga isključiti iz našeg plemena!“
„I ti nećeš više pripadati plemenu Yuma, kao ni on“, prekorio ga je
Winnetou, „jer ćete izgubiti vaše kumire. A sada moramo krenuti.“

277
 Ova je prijetnja toliko uplašila Yume da su umukli. No zato je
jurisconsulto progovorio. Čuvši Winnetouove zadnje riječi, molećivo
se obratio, sav zastrašen, meni:
„Senjor Shatterhand, zar vi stvarno mislite da povede te
Crvenokošce?“
„Da“, potvrdio sam.
„Valjda ćete nas prije toga pustiti na slobodu?“
„Nećemo. Već sam vam rekao da nam to nije ni na kraj pameti.“
„Zar vam nije jasno, časni senjor, da ćete zbog toga postati našim
ubicom.“
„A kako ste vi postupili? Uostalom, molim vas, poštedite me s tim
vašim „časni senjor“. Odbijam titulu koju ste već ranije dali i jednom
Yumi. Izgleda da znate biti učtivi samo onda kad vas na to strah
natjera.“
„Više nikada nećete imati prilike da od nas čujete nepravednu riječ
ako nas sada pustite na slobodu! Uviđam da smo bili nezahvalni i da
bismo bez vas bili izgubljeni. To je čak i hacijendero uvidio. Zar nije
tako, don Timoteo?“
„Da, senjor Shatterhand“, potvrdio je upitani. „Razmišljao sam
tokom čitave noći i sada znam da mi se sve ovo ne bi dogodilo da sam
prihvatio vaša upozorenja.“
Sada je moljakao i on, kao i činovnik. Provedena noć uz deblo ih je
opametila. To je ono što sam i htio. Najzad sam upitao prijaznim
glasom:
„A šta ćete uraditi ako vas pustim?“
„Pojahat ćemo s vama do Almaden Alta, kako bismo ondje kaznili
varalicu.“
„Da, odjahat ćemo s vama“, nadodao je i jurisconsulto.
„Pozvat ćemo hulju na odgovornost. Borit ćemo se sa Yumama i na
taj način se i proslaviti.“
„Tada bih vas ipak radije ostavio ovdje, jer sam uvjeren da ćemo
mnogo lakše stići do cilja ako ne budete uz nas. Vi biste opet počinili
neku glupost.“

278
 „Nećemo, nećemo! Obećavamo vam da ništa nećemo poduzimati a
da prije toga od vas ne dobijemo dozvolu“.
„Ako imate čvrstu volju da se pridržavate dat riječi i obećanja,
onda neka bude. Ali vas prije top moram upozoriti na dvije stvari:
potpisat ćete za svaki slučaj nešto što ću ja ubilježiti u svoju knjigu. U
stvari, to je vaša izjava zahvalnosti što smo vam spasili život.“
„Potpisat ću vam. A šta bi bilo ono drugo?“
„Da se sada obratite i na Winnetoua. Vi ste samo mene molili da
vas pustim na slobodu, ali o tome i on mora da odluči, jer smo vas
zajedno oslobodili.“ Poslušali su me. Apač im nije odgovorio, već se
obratio meni i rekao prezrivim glasom:
„Bljedoliki su slični buhama koje nisu ni od kakve koristi i samo
dosađuju čovjeku za kojeg su se prilijepile. Ako Old Shatterhand želi
da sa sobom vuče takvu gamad, to je njegova lična stvar i poglavica
Apača nema ništa protiv.“
Nakon toga sam im odriješio remenje. Tek sam sada vidio koliko
su bili u strahu kada su mi počeli da hvataju ruke u znak zahvalnosti.
Međutim, nastupila je nova situacija, koja je srećom prekinula izlive
njihove zahvalnosti. Naime, tačno na onom mjestu na kojem sam jučer
sa Winnetouom stigao do baruštine, razdvojilo se grmlje i iz njega se
pojavio mladi Mimbrenjo, i to onaj kojega sam poslao da obavijesti
onu pedesetoricu ratnika koji su tjerali stado. Bit će da se nešto
dogodilo, jer se tako brzo vratio. Prije no što se pozdravio sa svojim
bratom, meni i Winnetouu je podnio izvještaj.
„Moja dva velika brata su za sobom ostavila tako jasne tragove da
mi nije bilo teško da ih slijedim. Na žalost, morao sam zbog mraka
pričekati do jutra kako , ne bih izgubio trag.“
„Bit će da se moj mladi brat okrenuo tek što nas je napustio. Ja sam
ga poslao u susret njegovoj braći. Zbog čega nije izvršio nalog?“
„Izvršio ga je. Kako bih mogao da ne izvršim naređenja Olda
Shatterhanda i Winnetoua. Naišao sam na svoju braću i doveo ih.“
„Nije moguće! Šta da su mogla tek sutra da stignu do hacijende.“
„Naši su ratnici stigli ranije zbog toga jer su morali da napuste
stada. Yume su ih napale.“

279
 „Šta? izgleda da ovaj kraj naprosto vrvi od ratnika. Najprije smo se
morali ogledati sa Velikim Ustima i njegovim ljudima. Gore u Almaden
Altu nalaze se tri stotine, a sada još nikakava treća četa koja je izvršila
prepad na stada. To je veoma čudno!“
„Old Shatterhandu će biti još i čudnije, jer je tu četu predvodio
Velika Usta."
„Pa Velika Usta se nalaze u rukama tvoga oca i s ostalim
zarobljenim Yumama trebalo je da budu odvedeni na pašnjake
Mimbrenjosa."
„Tako je trebalo biti, no uspjelo mu je da se oslobodi. Iza toga je sa
brojnim ratnicima Yuma izvršio napad na stada."
„Jesu li se goniči branili?"
„Samo neko vrijeme. Bilo ih je oko pedeset, dok je Velika Usta
raspolagao sa nekoliko stotina ratnika. Neki od Mimbrenjosa su
ubijeni, dok ih je vise ranjeno. Uvidjeli su da je uzaludan svaki otpor i
dali se u bijeg prema hacijendi, jer su računali da je tamo Old
Shatterhand i Winnetou. Zbog toga su ranije onamo stigli nego što je
moj veliki, bijeli brat mislio."
„Zašto su bježali u tom pravcu, a ne prema sjeveru, gdje je bio tvoj
otac?“
„Zato što im je Velika Usta prepriječio put, a i zbog toga što do
hacijende nije bilo daleko. Vjerovali su da će njihova pomoć biti
potrebna Old Shatterhandu i Winnetouu. Naišao sam na njih još prije
šume „Velikog hrasta života“ i brzo se okrenuo kako bi ih doveo
ovamo mojoj slavnoj braći. Čekaju dolje kraj ruba šume, i to na onom
mjestu gdje trag zalazi medu drveće. Računao sam da ću ovdje naići
na prvu stražu Yuma i polako se došuljao da izvidim situaciju.“
„Znači da se ne zna kako je Velika Usta dospio na slobodu?“
„Ne.“
„U tom slučaju loše se piše tvom ocu i njegovim ratnicima. Tko zna
u kakvoj se on sada opasnosti nalazi. Pretpostavljam da ste bili toliko
pametni i poslali nekoliko vaših ljudi da to izvide?“
“Da. Dvojica naših ratnika su otišla da potraže moga oca, dok su
druga dvojica krenula prema našim lovištima da se pobrinu o tome

280
kako bi čim prije da; njih dvije stotine ratnika krenulo prema Almaden
Altu.“
„Dovedi tvoje pratioce! Upravo su mi kao naručeni došli, iako se
baš ne veselimo razlogu zbog kojega su tako brzo ovamo stigli.“
Nijedan od zarobljenika nije mogao da čuje o čemu smo
razgovarali, jer smo se opreza radi držali malo podalje od njih. U
prisustvu dječaka nije pala ni jedna riječ prijekora. No sada, kada se
bio udaljio, na Winnetouovu licu pokazala se takva strogost kakva se
rijetko kada mogla vidjeti..
„Jaki Bivol je zavrijedio da ga isključe iz redova poglavica. Smatra
li mogućim Old Shatterhand sve ovo što je čuo?“
„Zapravo ne, ali naš prijatelj je to ipak omogućio: Koliko li je bio
samo bijesan i na samu pomisao da bih mogao pustiti Velika Usta! A
sada ga je on lično pustio da pobjegne!“
„Neka moj brat pri tome ne zaboravi da su sve Yume bile sputane
i bez oružja.“
„I da ih je čuvao isto toliki broj Mimbrenjo ratnika, da je
najznačajniji i najugledniji uspio da pobjegne.“
„Možda nije samo on.“
„Da, čak je vjerojatno da su s njime i njegovi“ ljudi bili oslobođeni.
Budući da je sa brojnijom četom išao za stadom, samo se po sebi
nameće misao da je na Mimbrenjose naišla jaka skupina Yuma i
oslobodila zarobljenike.“
Sada su se pojavili i Mimbrenjosi. Nabrojao sam ih četrdesetak.
Neki su bili ranjeni. Kako su četvorica bila na putu kao glasnici, to
znači da je prilikom sudara sa Velikim Ustima izgubila živote šestorica
ratnika Mimbrenja.
Najradije bih smjesta krenuo do Fuente. To nisam učinio jer sam
morao sačekati Brzu Ribu sa njegovih pet ljudi i zarobiti ih. Poslao sam
mladog Tamanitelja Yuma do onog mjesta gdje sam jučer sa
Winnetouom uhvatio dvojicu glasnika. Tamo je imao otvoren vidik
prema istoku.
Oko devet sata prije podne dojurio je Tamanitelj da javi kako je
ugledao šest jahača. Žurno sam napustio sa petnaest Mimbrenjosa
uzvisinu i legao s njima u zasjedu. Vidjeli smo kako se u kasu

281
približavaju ma šestorica jahača. Stigavši do podnožja, usporili su
Produžili hodom, što nam je samo olakšalo namjeravani prepad.
Sručili smo se na njih s jedne i druge strane zbacili ih sa konja, i oduzeli
im oružje još prije no što su shvatili šta se sa njima događa. Iza toga
smo ih otpremili do baruštine čija je travnata obala jedva pružala
mjesta za ovoliki broj ljudi.
Sada smo mogli da krenemo prema stjenovitom izvoru. Što nam
prije uspije da oslobodimo iseljenike, tim će manje patiti. Naravno,
bilo je veoma sumnjivo hoću li svoj zadatak moći izvršiti sa tako malim
brojem Mimbrenjosa. Uz put smo morali još da onesposobimo na tri
stražarska mjesta po pet ljudi, kao i Yume na Fuenti. Ukoliko nam ovo
uspije, morat ćemo pripaziti na veći broj zarobljenika no što nas ima.
Na kraju nas je čekao sukob sa Meltonom, dvojicom Wellera, kao i sa
tri stotine Yuma koji su se nalazili u Almaden Altu. Naša jedina nada
bila je u tome da će nam blagovremeno stići pomoć Mimbrenjosa.
Kako smo bili u manjem broju, morali smo pribjeći lukavstvu. Pri
tome sam svoju pažnju usredotočio na Playera, jer sam znao da je
sklon izdajstvu svojih drugova. Ako mu budem nagovijestio da ću
imati obzira prema njemu, mogao sam računati da će rado sve
prihvatiti samo da se dočepa slobode. Vodio sam računa o tome da
kod odlaska bude odvojen od ostalih zarobljenika i pod stražom
Tamanitelja Yuma.

282
 XI
U SUSRET OPASNOSTI

U stvari, ja sam se sada mogao osloniti samo na tri osobe: na

Winnetoua i dvojicu sinova Jakog Bivola. Iako se i od ostalih
Mimbrenjosa moglo očekivati da će izvršavati svoje dužnosti, ja u to
nisam imao mnogo povjerenja. Sumnjao sam da nisu dorasli zadatku
koji moramo riješiti. Što se pak hacijendera, jurisconsulta i njegovih
policajaca tiče, bio sam uvjeren da će nam njihovo prisustvo više
smetati nego koristiti.
Nismo ni pomišljali da upitamo Yume za put kojim moramo ići.
Oni nisu smjeli ništa znati o tome koliko smo upućeni i šta nam je
nepoznato. Winnetou je poznavao Fuentu, kao i čitavu njenu okolicu,
i sigurno je pošao najkraćim putem onamo. Pogodio je moje misli, jer
sam s vremena na vrijeme gledao u daljinu. U takvom jednom
trenutku rekao mi je:
„Neka se moj brat ne brine da ćemo pogriješiti put za Fuentu. Naći
ću je sa takvom sigurnošću kao što moj metak pogađa cilj.“
„Ja sam u to uvjeren“, odgovorio sam. „Samo je pitanje hoćemo li
na vrijeme stići onamo, jer smo danas kasno krenuli.“
„Neka ni to ne zabrinjava Olda Shatterhanda. Doduše, stići ćemo
tek po noći, pa će tako i naš dolazak po mraku ostati nezapažen. Moći
ćemo potpuno iznenaditi Yume i nijednom neće uspjeti pobjeći kako
bi ostale obavijestio o našem prisustvu.“
Put je bio dobar. Satima je vodio preko prostranog llana svog
obraslog kratkom travom. Tamne pruge koje su se ubrzo pojavile na
sjeveru i jugu, kazivale su da je llano bio obrubljen šumom. Tlo je
obilovalo vlagom i zbog toga je bilo obraslo travom, prolazili smo i kraj
koje tekućice ili stajaće vode.
U podne smo se zaustavili kraj rijeke kako bi se konji odmorili i
napasli.

283
 Iza toga smo pošli dalje. Iako se nije opažalo, llano se lagano
produžavao uz brdo i završavao kraj listopadne šume koja je
obrubljivala strane blagih visova. Jahali smo između njih prema
uzvisini. Postepeno su visovi prelazili u brda obrasla gustim
četinarima. Kroz doline su proticali mali potoci, i što su visovi bivali
strmiji, doline su se sve više pretvarale u klance u kojima je već vladao
popriličan mrak, dok je na vrhovima planina žarilo večernje rumenilo.
Sada smo morali sporije da jašemo. Winnetou se nalazio na čelu
kao naš vodič. Iako je već nastupio potpuni mrak, on nas je vodio sa
najvećom sigurnošću. Pomrčina nam je smetala jedino utoliko što smo
morali udvostručenom pažnjom da motrimo na naše zarobljenike.
Prošla su već sigurno tri sata od sumraka kada se zaustavio kraj
nekakve vode koja je ležala u prilično širokoj dolini i koju nije bilo
teško prijeći. Kako sam bio na začelju kolone, pojahao sam naprijed
do njega, jer sam slutio da smo vjerojatno stigli u blizinu stjenovitog
izvora. Stigavši do njega, objasnio mi je:
„Moj brat je vjerojatno primijetio da se ova dolina proteže prema
sjeveru, dok se Fuenta kao i Almaden nalaze na istoku. Nedaleko
odavde vodi jedna bočna dolina udesno, što znači prema istoku. Iz nje
dolazi ova tekućica kraj koje se sada nalazimo. Ona ondje izvire iz
stijene i zbog toga se mjesto njezinog izvorišta zove Fuenta de la Roka.
Neprijatelji su vjerojatno tamo, svi na okupu, i sigurno se po ovakvom
mraku okolo ne šuljaju. Naše ćemo zarobljenike morati ovdje ostaviti.
Ako bismo ih poveli, mogli bi nas odati svojim dozivanjem. Da li da
povedemo onoliko Mimbrenjosa koliko nam je potrebno da
savladamo Protivnika, ili moj brat smatra boljim rješenjem da se prvo
Ja prišuljam i izvidim koji bi način bio najbolji da izvršimo prepad i
savladamo neprijatelja.“
„Bit će da je ono drugo bolje. Neka Winnetou najprije ode u
izviđanje. Kolika je udaljenost odavde do stjenovitog izvora?“
„Tamo ću biti za četvrt sata, a natrag ću se vratiti za jedan sat.“
Skočio je sa konja, predao mi srebrom okovanu pušku i nestao u
mraku. I mi ostali sjahali smo također, skinuli zarobljenike sa konja i
položili ih jednog do drugog, jer smo ih ovako mogli bolje nadgledati.
Kad sam sjeo, prišao mi je jurisconsulto.
„Primijetio sam da je Apač otišao. Kuda je pošao, senjor?“
284
 „Do Fuente.“
„Šta traži ondje?“
„Hoće da se prišulja do Yuma i da izvidi kako bismo ih mogli
najbolje uhvatiti.“
„Pa to je izlišno! Da smo smjesta odjahali, sigurno bismo ih
iznenadili. Ovako se bojim da će ga primijetiti, pa će nam Yume umaći.“
„Vaše strahovanje je bezrazložno.“
„Tko je zapravo odlučio da on ode naprijed?“
„On i, naravno, ja.“
„Meni se to čini manje naravnim, senjor. On je beznačajan
Indijanac. Vi ste naprotiv bijelac, ali u ovom kraju ipak stranac. Ja sam
međutim predstavnik ovdašnje vlasti i ukoliko se radi o hapšenju
crvenih razbojnika, moram zahtijevati da se ništa ne poduzima bez
moga odobrenja. Vi ste bili dužni, prije no što ste bilo šta odlučili, da
tražite moju suglasnost.“
„Mislite? Ako tako rezonujete, onda ni u kom slučaju ne pristajemo
jedan uz drugog. Ja obično djelujem a da se prethodno mnogo ne
konsultiram.“
„Onda vas molim da to izmijenite. Šta više, umoljavam vas da se
uvijek sjetite moje časti i da zatražite moju suglasnost prije no što ćete
nešto zaključiti što spada u djelokrug moje nadležnosti!“
„Hm! Vi ste započeli veoma čudan razgovor, senjor. Vaša službena
dužnost me se savršeno ništa ne tiče, iako se nalazite u službenoj
odori, a što se vašeg dostojanstva tiče, nisam ga zapazio dok ste bili
privezani uz stablo. Vama će još i te kako biti korisna naša moć a nama
nisu potrebna vaša naređenja, niti će nam trebati. Najbolje što možete
učiniti to je da ne govorite. Eto vam mog odgovora!“
„To me nikako ne može umiriti, senjor! Ako uobražavate da ste naš
poglavica, tada ...“
„Umuknite!“ prekinuo sam ga strogim glasom. „Ja i te kako
uobražavam da sam ovdje poglavica zajedno sa Winnetouom. Ako
vam nije pravo, izvolite se vratiti onamo otkuda ste i došli!“

285
 Ovo je djelovalo. Otišao je do svog hacijendera i malodušno sjeo
do njega. Dalje se nije usuđivao da glasno protuslovi, ali sam ga čuo
kako tiho gunđa. To sam mu zadovoljstvo priuštio.
Nisu još prošla ni tri četvrt sata a Winnetou se vratio i obavijestio
me o situaciji.
„Četrnaest Yuma sjede kraj izvora. Bilo ih je dvadeset. Petoricu
Yuma i Brzu Ribu smo uhvatili; znači da su ostali svi na okupu.“
„Da li će biti lako da ih uhvatimo ili ćemo imati poteškoća?“
„Bit će lako. Osjećaju se sigurnima jer su odložili oružje. Konji pasu
malo podalje od izvorišta.“
„To znači da moramo proći kraj njih. Zar nas neće osjetiti?“
„Neće, jer u udolici zrak ne struji i mi ćemo ići pored druge strane
obale. Vodit ću vas tako da ćemo ih moći opkoliti a da nas ne
primijete.“
Odabrali smo dvadeset i pet Mimbrenjosa. Morali su da ponesu i
svoje puške, jer smo htjeli kundacima da savladamo Yume. Ostatak je
ostao sa mladim sinovima poglavice, kao i s našim nesposobnim
bijelim pratiocima iz Uresa, da stražare nad zarobljenicima. Dok smo
se uzvodno probijali, išli smo jedan iza drugoga. Išli smo na malom
razmaku kako bismo jedan drugoga mogli osjetiti. Ubrzo smo dospjeli
u bočnu dolinu, koja je skretala udesno, i sada smo morali biti veoma
oprezni. Svaki od nas položio je desnicu svom prednjaku na rame, dok
se lijevom rukom hvatao za stabla kraj kojih smo prolazili. Ispred sebe
smo ugledali odsjaj vatre. S one strane vode dopirao je bat konja.
Winnetou nas je vodio. Napravili smo luk oko vatre. Kada smo
najzad stigli do Fuente, vidjeli smo da je mjesto kao poručeno za naše
poduhvate. U litici je bila velika usjeklina i iz samog kraja udubljenja
izbijalo je vrelo iz kamena. Vatra je gorjela izvan udubljenja, dok su
Indijanci sjedili u usjeklini, izuzev trojice, koji su bili zaposleni oko
pripremanja večere. Znači da smo morali samo trojicu da oborimo i da
čamo se lako dočepati ostale jedanaestorice ako se postavimo ispred
udubljenja, iz kojeg nitko ne može umaći zbog visine litice. Njihovo
oružje ležalo je na priličnoj udaljenosti od logorišta, i to na jednoj
gomili: Naredio sam da se napravi polukrug i da se ona trojica kraj
vatre prepuste Winnetouu i meni. Dok je naredba išla od usta do usta,

286
pojurio sam naprijed. U pitanju je bilo samo nekoliko koraka. Tek što
su Yume čule šum naših nogu, već su bili opkoljeni. Moj i Winnetouov
kundak pogodio je trojicu Crvenokožaca tako da su se odmah
skljokali.
Ostali u usjeklini skočili su prestrašeni, kako bi pojurili do oružja,
ali su uvidjeli da je to nemoguće, jer smo stajali pred ulazom. Na njih
je bilo upereno više od dvadeset pušaka. Bili su prisiljeni da se
predaju, pa smo ih vezali njihovim vlastitim remenjem. Od pet
stražarskih postaja, postavljenih između hacijende i Almaden Alta,
ova na Fuenti bila je najvažnija. U usjeklini smo otkrili nekoliko
kožnatih vreća sa živežnim namirnicama i svim ostalim što je
potrebno za duži boravak. Morali smo i sami znati zbog čega je ovdje
bila postavljena straža. Preko ove tačke, naime, trebalo je c a se
otpremi prinos iz rudnika žive, i to preko hacijende za Ures, a odande
je bilo predviđeno da se dopremi sve što je potrebno za Almaden. Ovi
su se stražari morali brinuti o sigurnosti puta.
Kada smo zaposjeli vrelo, Winnetou se vratio da dovede ostale.
Nakon jednog sata stigli su ovamo. Bilo je živih ispada, ali bez ikakvog
značenja, i zbog toga ih nećemo opisivati. Pošteno smo se ispavali i
slijedećeg jutra rano, krenuli.
Našli smo se zapravo u maloj neprilici, jer od nas još nitko nije bio
u Almadenu. Vjerojatno će netko reći: pa hacijendero je svakako znao
put do svog rudnika.
Da to je tačno, no mi nismo pred njim, htjeli da pokažemo ni
trunke nesigurnosti, kako ne bi imao prilike da se opet pokaže
nadmenim. Osim toga, smatrao sam da je pametnije osloniti se na
Playera negoli na njega. Taj čovjek je kao uhoda već bio gore u
Almadenu i svakako ispitao čitav kraj. Za ono što sam namjeravao, bio
sam uvjeren da on sigurno bolje pozna kraj i od samog hacijendera. Po
onome što je uslijedilo, bio sam u pravu.
Za prvi dio našeg puta nije bilo potrebno da se raspitujemo, jer se
samo po sebi znalo da moramo poći uz dolinu. Nije me mnogo
zabrinjavalo na koju ćemo stranu poslije doline, jer sam bio siguran u
Winnetouovo oštroumlje. Namjeravao sam da za ostatak puta
dobijem podatke od Playera.

287
 Ovome sam najprije morao da utjeram strah u kosti kako bi
progovorio. Pošto sam prethodno s time upoznao i Tamanitelja Yuma,
pojahao sam i kao slučajno se našao kraj njega. On je uostalom bio
zadužen da se drži Playera i motri na njega. Kako se mladi Indijanac
služio uobičajenom jezičnom mješavinom i manje se koristio
indijanskim izrazima od ostalih, mogao je Player vrlo dobro razumjeti
sve o čemu smo razgovarali. Šutjeli smo neko vrijeme i dok smo jahali
jedan pored drugoga, upitao me je Tamanitelj Yuma:
„Moja braća, ratnici Mimbrenjosa, njih nekoliko stotina, krenuli su
sa najhrabrijim poglavicama gore prema Almadenu da nas tamo
sačekaju. Šta misli Old Shatterhand: da li će oni biti već gore kod
rudnika kada mi stignemo?“
S potpunim uvjerenjem izlagao je mladi Indijanac kako nas gore
očekuju naši saveznici. Player je morao a zna da imamo dovoljno
pomoći da bismo uspješno izveli poduhvat.
„Ne“, odgovorio sam. „Oni još nisu tamo.“
„Kako to, pa oni su krenuli u isto vrijeme kada i mi, a imaju da
prevale kraći put.“
„Tamanitelj Yuma treba da zna da oni prije našeg dolaska ne smiju
ništa poduzeti. Ako bi se pokazali gore onim Yumama kojih ima na
Almadenu tri stotine, smjesta bi otpočela borba, koja smije otpočeti
jedino pod Winnetouovom i mojom komandom. Preuranjena pojava
naših saveznika samo bi sve pokvarila.“
„Pokvarila? Stotinu Mimbrenjosa će lakoćom savladati tri stotine
Yuma.
„Možda Old Shatterhand sumnja u to?“
„Ne. Što se toga tiče, nema dvojbe. U prvom redu su tvoja braća
brojno nadmoćnija od neprijatelja, a osim toga su dobro naoružani,
dok za Yume to ne mogu da pretpostavim. Protivnici moraju
bezuslovno podleći.“
„Moje je mišljenje da je našim ratnicima trebalo dati dozvolu da
smjesta napadnu bez obzira da li se mi tamo nalazimo ili ne.“
„Moj mladi brat treba da vodi računa o tome za čim ja težim. Hoću
da uhvatim Meltona i oba Wellera, Ja ću ih sigurno uhvatiti, ukoliko
Mimbrenjosi postupe po našem dogovoru. Ako podu u napad ranije,

288
siguran sam da će se te tri osobe — koje su za mene veoma važne —
dati u bijeg.“
„Mimbrenjosi će ih spriječiti u tome.“
„Da, moglo bi biti, samo nisam siguran u ono što moj brat misli.
Ona trojica bijelaca će se čuvati da učestvuju u borbi i svoj život izlože
opasnosti. Oni će štaviše izdaleka, i to u sigurnosti, sačekati ishod
borbe. Ako uvide da bi se loše svršilo po njih, odjahat će i tada bismo
ih morali opet tražiti.“
„Zar se to ne bi moglo dogoditi i u prisustvu Olda Shatterhanda i
Winnetoua?“
„Ne bi, jer ćemo biti toliko pametni da zgrabimo tu trojicu još prije
borbe. Oni sada ništa ne slute o našem dolasku, i zbog toga se i ne
skrivaju, pa će nam tako lako dopasti šaka. Zbog toga sam i naredio
Mimbrenjosima da se sve do našeg dolaska skrivaju podalje od
Almadena kako Yume ne bi primijetile njihovo prisustvo. Kada mi
stignemo, tada ćemo zajedno dobro obaviti posao.“
Time je naš razgovor bio okončan, i sada je sve ovisilo o tome
kakav je utisak ostavio na Playera. Mrko je gledao preda se i sav se
udubio u misli. Nije mi padalo na um da ga oslovim. On je morao prvi
da počne. To je učinio već nakon kratkog vremena, jer je rekao,
obrativši mi se na engleskom jeziku:
„Masteru, hoćete li mi reći da li Tamanitelj Yuma razumije
engleski?“
„Možda samo neke riječi, ali ne više“, odgovorio sam.
„Onda mi dozvolite da vam kažem kako sam sve razumio o čemu
ste govorili. Zapravo, zbog čega ste tako neprijateljski stav prema
nama zauzeli?“
„Vi još pitate? Master Playeru, nemojte mi zamjeriti ako vam
kažem da je vaše pitanje glupo.“
„Zar sam vam bilo kada šta učinio?“ Niste, ali s vašim prijateljima
treba da izravnani pozamašan račun. Potvrda će im biti dodijeljena u
vidu nekoliko metaka.“
„A ja? Šta namjeravate onda sa mnom učiniti?“
„Za sada to još ne mogu znati. Najprije moram saznati koliki je vaš
udio u prevari koju ste izvršili prema iseljenicima.“

289
 „A šta ako bi postojao udio?“
„Tada biste i vi dobili jedan pogodak. Izručio bih vas iseljenicima i
uvjeren sam da ne bi mnogo okolišali. Ili možda vjerujete da bi imali
prema vama samilosti?“
„Ne. Dospijem li u njihove ruke, izgubljen sam. Samo tko vas sili da
me njima izručite?“
„Nitko. To je moja slobodna volja. Mogu vas izručiti, a isto tako i
pustiti, onako kako to budem htio.“
„Tada bih vas molio da učinite ono drugo!“
„Da vam vratim slobodu? Šta vam pada na um?“ Pri tome sam
odmahnuo rukom, što je trebalo da znači kako to uopće ne dolazi u
obzir. Neko vrijeme grickao je donju usnu, a onda nastavio:
„Masteru, o vama sam već mnogo slušao i uočio da ste i prema
najgorem neprijatelju primjenjivali ljudske postupke. Kako to da vi tu
vašu lijepu osobinu ne želite prema meni primjeni“?“
„Pah! Izgleda da imate potpuno krivi pojam o čovječnosti.
Čovječan je onaj koji se prema svom bližnjemu odnosi kao čovjek, a to
mi se ne može osporiti.
Znači: prema dobrom čovjeku sam dobar, dok sam prema lošem
zao.“
„Znači da me smatrate lošim?“
“Naravno!“
„Onda se varate, masteru. Nisam ja loš čovjek, ali ću priznati da
sam pomalo lakomisleno postupio. Htio sam na brzinu da se obogatim
i radi toga se priključio Meltonovom poduhvatu. Kada sam to
prihvatio, nisam ni znao da će iseljenici morati čitav svoj život da
provedu pod zemljom. Ne bi li ovo mogla da bude olakšavajuća
okolnost?“
Pretvarao sam se kao da vjerujem njegovim riječima i rekao:
„Hm! U svakom slučaju je lakomisleno ako netko učestvuje u
nečemu a da nema pojma kako će sve to teći. Ali teško mi je da
povjerujem da ste mogli biti tako neoprezni.“

290
 „Zaklinjem vam se da mi je samo toliko bilo poznato da će
iseljenici raditi u rudniku. Ja pojma nisam imao da ih oni zauvijek žele
držati dolje pod zemljom.“
„Ali vi ste se svakako složili s time kada ste to saznali?“
„Nisam. Usprotivio sam se svom snagom, samo, na žalost, nisam
uspio ništa izmijeniti. Čvrsto sam naumio da im kasnije olakšam
njihov položaj, jasno, onoliko koliko to bude u mojoj moći.“
„Tako! No, ako ste to htjeli da učinite, onda svakako niste onako
loš čovjek kakvim sam vas držao. Imate li vi pojma šta znači to biti
čitavog života zatvoren u rudarskom oknu?“
„Jasno da znam.“
„I to u rudniku žive. Taj strašan otrov užasno djeluje na ljudski
organizam. Kako bi ovi jadni iseljenici izgledali nakon nekoliko
godina, ako još ostanu na životu! A tek kakva bi ih samo smrt
očekivala!“
„Samo, to nemojte meni da pripišete, masteru! Ta paklena misao
rodila se u Meltonovoj glavi.“
„Tačno ste rekli: paklena misao. Podstrekači će doživjeti onakvu
kaznu kakva odgovara njihovom zločinu. Predat ću ih Mimbrenjo
Indijancima i zahtijevati da ih ubiju na stupu mučenja.“
„Ovo su i zaslužili. Ja s njima ne želim više imati nikakva posla!“
Kasno je. Vaš udio u tom poduhvatu se ne može bi se, samo kada
biste to htjeli, pogotovo ako „bih postao vaš saveznik.“ Hvala na
takvom savezniku.“
„Zaista? Zar ne mislite da bih vam mogao biti od koristi?“
„Stvari stoje tako da mi nije potrebna pomoć. Moj se plan može
lako izvesti. Mi sada jašemo za Almaden, izrešetat ćemo Yume,
zarobiti bijele hulje i sa našim' prijateljima Mimbrenjosima prirediti
takav prizor kakav se rijetko vida: zločince ćemo likvidirati na stupu
mučenja. Kako ste već toliko puta slušali o meni, vjerojatno ćete znati
da ću sve ovo moći izvesti i bez vaše pomoći.“
„Meni je jasno da ste vi pravi čovjek koji će doći do cilja, samo ćete
pri tome naići na poteškoće koje bi se lako mogle ukloniti, ukoliko se
poslužite mojom pomoći.“

291
 „Na koje ste poteškoće mislili?“
„Da li vam je poznat put do Almadena?“
„Nije ni potrebno da ga znam. Hacijendero se nalazi medu nama.“
„A jesu li vam poznati položaji na kojima se nalaze tri straže Yuma,
koje još morate da savladate?“
„Naći ćemo ih.“
„Da, tragač puteva, kakav ste vi, nanjušit će ih, ali samo poslije
dugog traganja. Izgubili biste nepotrebno dragocjeno vrijeme. Isto
tako morate uzeti u obzir i to da vam ne smije umaći nijedan čovjek,
jer ako bi i jednom jedinom to uspjelo, pojurio bi do Almadena i
najavio vaš dolazak. A poslije toga sumnjam da bi se sve glatko
odvijalo kako to zamišljate. Uostalom, vi želite još prije borbe da se
domognete Meltona i obojice Wellera. Čini mi se da to smatrate veoma
lakim.“
„Svakako. Ne želim da pričam o mojim prethodnim doživljajima,
ali ono što se odigralo posljednjih dana, dovoljno govori da će nam to
uspjeti bez velike opasnosti.“
„To vam neće stvarno predstavljati nikakvu opasnost jer ste
majstor u takvim stvarima, a pogotovo uhođenju. Međutim, bit će vam
veoma teško da uhvatite onu trojicu, jer ne znate gdje stanuju, gdje se
skrivaju.“
„Vi govorite u zagonetkama, master Playeru. Najprije spominjete
stanovanje, a onda skrivanje. Skrovište nije stan!“
„Obično nije, ali u ovom slučaju jeste. Međutim, oni ipak, u
okolnostima u kakvim se nalaze, imaju udoban stan. On je toliko
skriven da čak ni vaš poznati njuh nije dovoljno oštar da ga otkrije.“
„Bit će tragova po kojima ćemo se orijentirati.“
„Neće biti, jer je kraj toliko stjenovit da čovjek za sobom ne
ostavlja tragove.“
„Onda ćemo ih vrebati. Melton će vjerojatno svoj stan — koji vi
nazivate skrovištem — kadšto ipak napustiti, pa ga možemo otkriti.“
„On to svakako čini, ali samo noću. Moja poruka — da sam
Winnetoua vidio kod hacijende — stigla ja već do njega. Iako nisam
imao razloga da posumnjam kako on zna više od onoga što sam vam u

292
brzopletosti ispričao, ipak je i to bilo dovoljno da vjerujem kako je
postao sumnjičav i kako će vršiti daljnja provjeravanja. Dok sam
razgovarao s vama, nisam ni slutio da biste vi mogli biti Old
Shatterhand. Jedino što smo znali bilo je to da su Winnetou i Old
Shatterhand nerazdvojivi i da će najvjerojatnije pokušati osloboditi
zarobljenike Yuma. Ako bi im to uspjelo, pretpostavili smo da će
smjesta krenuti za Almaden. Melton i Weller će se u svakom slučaju
vladati tako kako im oprez nalaže: ne smiju izlaziti prije sumraka. Što
se tiče puta u rudnik, sasvim je svejedno da li će tamo poći po danu ili
noći.“
„Tako! Znači da vi poznajete mjesto njihovog stanovanja?“
„Da.“
„Zar ne mislite da bih vas mogao prisiliti da nam ga otkrijete?
Birajte šta ćete: smrt ili da mi kažete!“
„To vam ništa ne koristi. Ako ste već naumili da sa mnom
postupite na isti način kao i sa Meltonom, tada mi smrt i onako ne gine.
Govorit ću jedino tada ako mogu računati da ću biti pošteđen. Kao što
je već bilo rečeno, ja nisam bio upoznat sa njihovim namjerama već
sam iz lakomislenosti uskočio u poduhvat. Bio bih vam čitavog života
zahvalan ako biste jednom umjesto pravde primijenili milost. Barem
pokušajte!
„Hm! Pokušaj još ne znači djelo, jer čovjek još uvijek ima vremena
da uradi što hoće. Mogao bih da vas iskušam i da vidim može li se s
vama na pošteni način izaći na kraj.“
„Učinite to, učinite, masteru! Dajem vam svoju riječ da će pokušaj
uspjeti.“
„Onda mi najprije recite kako zamišljate ovaj pokušaj!“
„Najprije me oslobodite spona, a onda ću...“
„Stanite!“ prekinuo sam ga. „O tome ne može biti govora. U svakom
slučaju za sada ćete još ostati naš zarobljenik.“
„A kako bih vam mogao biti od koristi ako se ne smijem kretati?“
„Ukoliko bi vaše usluge bile vezane za kretanje, skinut ćemo vam
spone. Za sada ćete nam jedino reći put kojim moramo jahati.“
„Hoću“, progunđao je, nezadovoljan što sam mu odmah prvu želju
odbio.

293
 „I to tačno da navedete“, naglasio sam. „Ako nas mislite prevariti,
kako biste dobili na vremenu, pritegnut ćemo vam kaiševe još jače. A
sada mi recite: kada ćemo stici do slijedeće straže Yuma?“
„Još prije večeri.“
„Kakav je taj kraj?“
„Stražarsko mjesto se nalazi kraj samog ruba šume. Prije toga
moramo prijeći jednu čistinu.“
„Ima li straža pregled nad tom čistinom?“
„Da. Ako ih želite iznenaditi, morate je zaobići.“
„To zavisi o dužini i širini čistine. Upozorit ćete nas čim stignemo
do nje. Prije svega, recite nam zbog čega ste ostali na hacijendi a da
niste s njima odjahali na Almaden?“
„Imao sam nalog da ondje sačekam retorte koje treba da stignu iz
Uresa.“
„Da li treba da budu prebačene preko ovih stražarskih mjesta do
Almadena?“
„Da.“
„Ako su vam retorte potrebne, naslućujem da se u Almadenu živa
nalazi u obliku sumporne žive, dakle kao cinober?“
„Tako je. Mjestimično ga ima čak i u velikim količinama.“
„Znači da bi se u retortama cinober morao razdvojiti u sumpor i
živu. Pomoću čega bi se to postiglo? Udarci bata ovdje ne pomažu.
Naslućujem da je u pitanju vapno?“
„Da, namjeravaju da rade vapnom.“
„Da li ga tamo gore ima?“
„U izobilju. Brda i planine su većinom od vapnenca, u njima se
nalaze brojne spilje.“
Kod riječi „spilje“ sinula mi je jedna misao. Neće biti lako da
zarobljenike čuvamo pod vedrim nebom. Ako bismo uspjeli da ih
smjestimo gore u jednoj cd spilja, bio bi nam potreban mnogo manji
broj ljudi da pripazi na Crvenokošce. Radi toga sam ga upitao:
„Znate li za kakvu spilju u blizini okna?“
„Znam.“

294
 „Da li je velika?“
„Može da primi oko stotinu ljudi.“
„Koliko ima ulaza?“
„Samo jedan. Čovjek ne vidi završni zid, već fe čini kao da prodire
u nedogled. Samo to nije tako, jer se dolazi do provalije čija se širina
ne da ocijeniti.“
„Da li je duboka?“
„Veoma je duboka, jer kada se baci kamen, ne može se čuti odjek.
S desne strane nalazi se jedna mala bočna spilja, puna vode. Okusio
sam je, pitka je i veoma svježa.“
„Jasno, za tu spilju znaju i vaši prijatelji?“
„Ni govora! Nisam im o tome ništa govorio, jer sam...“
Zastao je. Izgleda da je rekao više no što je htio.
„Dalje! Jer sam... ?“
„Imao svoje razloge“, upotpunio je. „Takvo mjesto bilo je potrebno
lično meni.“
„U koju svrhu?“
Nije mi odmah odgovorio. Pošto je dugo razmišljao, slutio sam da
smišlja izgovor. Tada je rekao:
Moj će vam razlog dokazati da zaista nisam zao čovjek Mislio sam
na iseljenike. Možda bi mi uspjelo da nekoliko njih oslobodim. Bilo mi
je potrebno skrovište gdje bih ih skrivao, i zato mi je spilja veoma
odgovarala. Zbog ovoga im nisam ništa govorio o njoj.“
„To bi moglo da služi samo na čast vašoj dobroti. Kada ste je
otkrili?“
„Još prije godinu dana, kada sam prvi put bio gore.“
„Da li vas je Melton poslao tamo i jeste li mu nakon povratka
podnijeli izvještaj?“
„Da.“
„Pa vi tada još niste ništa znali o stranim radnicima?“
„Nisam.“
„I još mi tvrdite da mu niste govorili o spilji samo zbog iseljenika!
Sada i sami vidite koliko čovjek mora biti oprezan kad govorite. Vi ste

295
o spilji šutjeli iz sasvim drugih razloga. Ja neću insistirati da mi taj
razlog kažete jer me to ne interesira. Jedno ću vam reći, neka vam to
bude zadnji pokušaj da mi crno prikazujete bijelim! Nisam čovjek koga
se može lako prevariti. Drugi put neću biti sklon da se zadovoljim
ovakvim obrazloženjem.“
Vjerovao sam da sam pogodio pravi razlog zašto je pred Meltonom
prešutio postojanje spilje. Svakako je imao namjeru da potkrada svoje
drugove i da živu i cinober skriva u spilji sve dotle dok mu se ne bude
ukazala prilika da to neopazice otpremi. To što mi nije istinu priznao,
još uvijek nije dokaz da su njegova obećanja bila nepoštena. Moje
zadnje riječi su ga ipak uznemirile. Da bi ublažio moje nezadovoljstvo,
riješio je da mi nešto saopći što u stvari još nisam znao. Tek sam
poslije uvidio koliko je to bilo dragocjeno za mene.
„Priznajem da imate puno razloga da mi ne vjerujete. Vama i
onako ne bi ništa koristilo da saznate „tvari koje sa vašim namjerama
nemaju nikakve veze.“
„Znam, i zbog toga nisam ni insistirao da mi kazete istinu o spilji.
Mislim da bi bilo dobro da se čuvate da me obmanjujete u onome što
me interesira, i veoma dobro znate da vam život zavisi o vašem
držanju.“
„Nije mi ni na kraj pameti da vas obmanjujem. Spreman sam
pružiti vam dokaze i želim da vam nešto odam što će vas veoma
iznenaditi.“
„Šta bi to bilo?“
„Gore u Almadenu nema ni trave niti stabala. Sve što se tiče
prehrane mora se dopremiti izdaleka. Kako je Melton unaprijed o
svemu vodio brigu, to je, još prije no što je kupio hacijendu, nabavio i
živežne namirnice, koje je u pet zaprežnih kola dao otpremiti iz Uresa
za Almaden.“
„To što čujem veoma je važno. Tko vodi tu kolonu? Pretpostavljam
da vozači ne poznaju put za Almaden.“
„Melton im je u susret poslao nekoliko Indijanaca.“
„Da li ste vidjeli te ljude sa kolima i mazgama?“
„Nisam, jer su pošli takvim putem kojim nisu mogli naići na mene.
Put preko hacijende, kojim ste se i vi poslužili, mjestimično nije

296
pogodan za vozila, i zbog toga su kola morala poći drugim koji leži
južnije i ujedno je duži, ali se na određenom mjestu sastaje sa našim.“
„Poznajete li onaj — kraj gdje se ta dva puta sastaju?“
„I te kako, budući da sam ja morao pronaći put koji je za tu svrhu
pogodniji. Prekosutra ćemo stići do tog mjesta.“
„Šta mislite da li će kolona već proći kad mi tamo stignemo?“
„Oni bi morali prema mom proračunu sutra naveče onamo da
stignu, ukoliko ih uz put nije nešto zadržalo.“
„Znači, oni bi bili pred nama i mi bismo se mogli snabdjeti
živežnim namirnicama.“
„Ne samo živežnim namirnicama. Na kolima se nalaze još i mnogi
drugi predmeti, potrebni na Almadenu.“
„Ukoliko se to obistini, spreman sam da priznam da ste mi time
pružili pomoć vrijednu zahvalnosti, bez obzira što bi i onako na njih
uz put naišli. No iz vaših riječi vidim još nešto, što je isto toliko važno,
ali tim neugodni je. U okolini Almadena nema drveća, a ni trave. Koliko
je veliko to neplodno tlo?“
„Proteže se skoro čitav dan putovanja, jednako na sve četiri
strane.“
„Ali tamo gdje ima vode uspijeva barem trava. Maloprije ste
govorili o nekakvoj vodi.“
„Ona se nalazi u spilji. Naravno, vode u Almadenu ima, ali samo
podzemne. Međutim, okolina je od kamena, i to pustinja od samog
vapnenca.“
„A ipak se gore nalazi tri stotine Indijanaca. Zar oni nemaju
konje?“
„Nisu ih poveli. Životinje su ostavili za sobom sa nekoliko čuvara.“
„Znači da ćemo i mi biti prisiljeni na to što me nimalo ne veseli. Da
li znate možda gdje se nalaze konji Yuma?“
„O tome nije bilo izričito govora, no kako sam ja morao da
prokrstarim čitavim krajem, nagađam gdje su ih mogli ostaviti. Yume
su došle sa sjevera, znači da su životinje morali ostaviti sjeverno od
Almadena, i to su svakako učinili tamo gdje se graniči plodno tlo sa
neplodnim. Ondje postoji jedno Jedino mjesto na kojem se mogu

297
držati tri stotine konja za duže vrijeme i sa malo čuvara. Ja znam gdje
se nalazi to mjesto. Ni onuda nećemo proći, jer dolazimo sa zapada, i
kada stignemo do ivice pustinje, bit ćemo udaljeni od onoga mjesta
čitav dan putovanja. Imate li namjeru da Yumama oduzmete konje? U
tom slučaju bih bio spreman da vas odvedem onamo, a to bi vam
trebalo da posluži kao dokaz da su moje namjere stvarno poštene.“
„O tome ću razmisliti“, odgovorio sam kratko i prekinuo razgovor.
Doduše, imao sam još štošta da ga pitam, no htio sam da sačekam i da
to ispadne kao slučajnost. Nisam želio da u njemu pobudim sumnju
koliko sam slabo upoznat s prilikama koje je ipak trebalo znati ako
sam htio ostvariti ono što smo namjeravali.
Prije no što sam ga napustio, kako bih se ponovo vratio do
Winnetoua, olabavio sam mu malo remenje koje mu je bilo obavljeno
oko ruku. Za njega je to trebalo da znači da je na mene ostavio
povoljan utisak što je nastojao da se preobrati i što se pokazao
spremnim da nam pomogne.
Oko podneva za sobom smo ostavili strmu padinu i stigli na
visoravan okruženu i sa sjevera i sa juga visovima. Njezin istočni kraj
nismo mogli sagledati. Tada me je Player pozvao i rekao mi:
„To je ona ravnica na čijem se istočnom kraju nalazi straža uz rub
šume.“
„Koliko vremena treba da se onamo stigne?“
„Ako idemo istom brzinom kao do sada, treba nam skoro dva
sata.“
„Da li se straža nalazi u ravnom pravcu odavde?“
„Tada ću vam dati priliku za još uvjerljivije dokaze da se na vas
mogu osloniti.“
„Spreman sam, masteru! Što zahtijevate od mene?“
„Pojahat ću naprijed kako bih mogao da ih čvrsto držim na oku, a
vi ćete me otpratiti do onoga mjesta gdje se nalaze.“
„Vrlo rado. Samo, oni će vas vidjeti dok budete dolazili.“
„Kako to? O, vi ste mislili da ću onamo ravno pojahati? To mine
pada na pamet jer bi me u tom slučaju svakako morali primijetiti. Ići
ćemo zaobilaznim putem dok ne stignemo do ruba šume, pa ćemo se

298
uz nju došuljati do straže. Upozoravam vas da ćete za najmanji
pokušaj izdaje dobiti udarac nožem.“
Osim Tamanitelja Yuma i njegovog brata odabrao sam još
šestoricu Mimbrenjosa s kojima sam namjeravao da izvedem prepad.
Pošto sam zamolio Winnetoua da produži dalje dosadašnjom
brzinom, mi smo skrenuli prema jugu. Pojurili smo i prevalili komad
puta, i to veći no što bi oštro oko moglo primijetiti, i onda skrenuli
ponovo ravno prema istoku. Nakon jednog sata u daljini smo ugledali
šumu i pošli ravno prema njoj.
Tada sam upitao Playera:
„Jesmo li se od našeg stvarnog cilja dovoljno udaljili kako nas
Yume ne bi vidjeli?“
„Da. Pogledajte samo gore na onaj brdski ćuvik iza šume! On mi
služi kao putokaz. Ja prema njemu mogu da ocijenim tačno gdje se
nalazimo.
„Govorili ste o mogućnosti da se prišuljamo. Međutim, šta ćemo
uraditi u međuvremenu sa konjima?“
„Ostavit ćemo ih negdje na sigurnom mjestu. Samo pitanje koliko
još možemo ostati na konjima.“
„Kad se toliko približimo Yumama da bi postojala opasnost da nas
primijete, reći ću vam.“
Uskoro smo stigli do šume i pojahali prema sjeveru. Naišli smo na
tako svježi trag jednog jedinog jahača, te sam slutio da je negdje blizu
pred nama. Bilo je tačno. Samo što smo zaokrenuli za jedan grm,
ugledali smo ga. Bio je to neki Indijanac koji je na leđima imao
privezanu ustrijeljenu divljač. Jahao je veoma sporo. Glavu je čudno
iskrenuo u stranu, i ja sam pretpostavljao da je svu svoju pažnju bio
usmjerio prema nama. Mora da nas je taj čovjek ugledao, ali se
pretvarao i htio da vidi šta ćemo učiniti. Teško da je računao na
neprijateljstvo. Moje je Indijance vjerojatno smatrao Yumama, a nas
dvojicu bijelaca Meltonovim saveznicima. Nije bilo ništa čudno što nas
nije sačekao. Tako su se obično Crvenokose! vladali. Nisam smio
dozvoliti da produži dalje, a osim toga morao sam da vodim računa o
tome kako ne bi prerano otkrio da su tobožnje Yume u stvari

299
neprijateljski Mimbrenjosi. Zbog toga su moji pratioci morali da
uspore, dok sam ja sam pojurio za njim.
Uto je stao, okrenuo se, dohvatio luk i upravio strijelu prema meni.
Na tu prijetnju nisam zaustavio konja, već mu rukom dao znak i
doviknuo mu dva dobro poznata imena: Melton i Velika Usta. Prema
našem mišljenju prvi je bio njegov sadašnji poslodavac, a drugi
vrhovni poglavica. Vjerojatno me je smatrao njihovim dobrim
prijateljem i zbog toga odmah spustio luk i strijelu. Pozdravio sam ga
na indijanski način, i to tako da sam, goneći konja u trku, stao na tri
koraka ispred njega i upitao ga:
„Da li je moj brat imao dobru lovinu? Bit će da su gladna ona
četvorica Yuma ratnika kojima želi otići.“
„Kao što vidi moj bijeli brat, lov je bio izdašan“, odgovorio je. „Hoće
li mi reći otkuda dolazi?“
„Sa hacijende del Arroyo. Imam da ti isporučim pozdrave od Brze
Ribe, koji sa svojim ratnicima leži kraj izvora blizu stijene. Da li je
straža kojoj pripadaš sva na okupu?“
„Da.“
„A kako je gore u Almadenu? Da li je dobro smješteno tvojih tri
stotine braće?“
„Nismo čuli da se tamo bilo šta važno dogodilo. Ako je moj bijeli
brat došao sa hacijende, vjerojatno zna da se ondje nalazi bljedoliki,
po imenu Player, koji je tobože vidio Winnetoua, poglavicu Apača. Zar
je Apač stvarno bio tamo?“
„Da.“
„Vjerojatno je opet otišao da oslobodi Olda Shatterhanda, kojega
je zarobio Velika Usta?“
„Old Shatterhand se oslobodio i bez njegove pomoći.“
„„Uff! A jesu li se ta dva ratnika srela?“ .Da.“
„Vit, uff! Tada možemo očekivati da će doći do nas. To odmah
moramo javiti u Almaden. Jedan od nas mora odjahati.“
„Nije potrebno, jer ću tu vijest lično odnijeti u , Almaden.“
„To je dobro. A hoće li moj bijeli brat moći dovoljno brzo jahati“
kako bi vijest o...“

300
 Odjednom je stao i pogled mu je zastao na mojim suputnicima koji
su se bili približili, jer im je prepoznao lica. Nepovjerljivo ih je gledao
i posegnuo za nožem.
„A šta to vidim! I ja sam učestvovao u borbi protiv Mimbrenjosa i
imao prilike da vidim Jakog Bivola i njegove sinove. Ako nisam slijep,
tada su upravo oni ovdje kraj mojeg bijelog brata. Šta da o tome
mislim?“
„Misli da si izgubljen, ukoliko se sa svog mjesta i korak
pomakneš!“ upozorio sam ga. Hitrim pokretom dohvatio sam svoju
brzometku i uperio je u njega. „Ja sam Old Shatterhand i zabranjujem
ti da se i pomakneš!“
I unatoč tamnoj puti njegova lica primijetio sam da je poblijedio.
Od silnog straha ispustio je uzde, spustio ruku s noža, pa najzad
promucao:
„Old Shat — ter — hand! A — to —je — je — ona — čarobna
puška!“
Da, to je moja čarobna puška, iz čije ćeš cijevi smjesta dobiti deset
metaka ukoliko ne učiniš tačno ono što ću ti zapovjediti.“
Ova prijetnja ga je toliko zbunila da na moje riječi uopće nije ni
odgovorio, već kao izgubljen mrmljao:
„Old Shatterhand je tu, Old Shatterhand! A gdje li je Winnetou?“
„I on će odmah doći sa ratnicima Mimbrenjosa. Sjaši.“
Uto su i moji drugovi stigli i opkolili ga. Po njemu se vidjelo da se
još uvijek nije mogao snaći. Sjahao je s konja kao u polusnu i ne
protiveći se dozvolio da mu sa sedla skinu rezervno remenje i da ga
vežu. Poslije toga Player me je upozorio da smo stigli u blizinu straže
i da moramo biti na oprezu.
Dakle, sjahali smo. Konje i Yumu smo predali dvojici Mimbrenjosa
na čuvanje, dok smo svi ostali pješice nastavili put.
Jasno, držali smo se stabala. Nakon nekih desetak minuta rekao je
Player:
„Sada smo već blizu, masteru. Stići ćemo do nekakvog jezerceta
kraj kojega moraju biti Yume!“

301
 „Dobro! Sada ću vam pokazati da u vas imam povjerenja. U stvari,
morao bih vas ovdje ostaviti, jer biste lako mogli podleći i pokvariti
nam čitavu našu igru. Međutim, ja ću vas povesti sa sobom, ali vas
uvjeravam: ako vašom krivnjom ne uspijemo da se dočepamo čitave
straže, onda je s vama svršeno.“
„Budite bez brige! Nije mi ni na kraj pameti da Otvorenim očima
srljam u vlastitu propast.“

Šuljali smo se oprezno sve dalje i dalje. Pri tome sam Tamanitelju
Yuma dao potajno znak da Playera ne pusti s oka, jer bi on lako mogao
pokušati da pobjegne dok se mi budemo obračunavali sa Yumama. Uto
medu drvećem ugledasmo sjajnu površinu jezerceta. Ljenčareći,
ležala su četvorica Crvenokožaca kraj vode. Njihovi konji su bili
raštrkani, jer smo s mjesta gdje smo se nalazili ugledali samo dva
konja.
Šuljajući se od drveta do drveta, došli smo sasvim blizu do njih,
skočili iz zaklona i bacili se na Yume koji od straha nisu bili sposobni
da se brane. Po Playerovom licu se i unatoč vezanim rukama moglo
vidjeti da se od srca veselio što je prepad uspio nad njegovim
dosadašnjim saveznicima. Kada smo biti gotovi, pošao je jedan od
Mimbrenjosa da dovede svoja dva druga sa konjima, kao i onog petog
Yumu. Uto ugledasmo i naš vod koji je dolazio sa zapada preko čistine.
Zastao je kraj jezerceta jer smo ovdje namjeravali da provedemo noć.
Slijedećeg jutra produžili smo dalje. Player je bio naš vodič i držao se
pošteno prema meni. Pred večer nas je doveo do slijedeće straže, koju
smo iznenadili slično kao i prijašnje. Sada nam je preostala samo još
jedna straža, a to je ujedno značilo da imamo još dva dana jahanja do
Almadena. Idućeg jutra presijecali smo široku dolinu, koja se
protezala prema istoku, u koju je ulazila druga sa juga. Na mjestu gdje
su se obje sastajale bila je trava sasvim izgažena ili obrštena. Otkrili
smo i tragove kola, kao i dva crna garišta od dogorjele vatre.
„Zar vam nisam kazao?“ rekao je Player. „Ovi tragovi potječu od
kola sa živežnim namirnicama. Znači, moja pretpostavka bila je
sasvim tačna. Oni su se sinoć ovdje zadržali. Na ovom se mjestu oba
puta sastaju.“

302
 Izbrojao sam tragove kotača i utvrdio da se pred nama zaista
nalazi pet kola. Kako su brojni tragovi Yuma bili ispresijecani, nismo
mogli odrediti kolika je bila pratnja.
Sada smo morali da se držimo tragova kola. Oni su se u mekom tlu
jasno odražavali, pa smo na kraju ipak utvrdili da su se kraj kola
nalazila šestorica jahača.
„Znači da je Melton bio poslao šest vodiča“, rekao sam Playeru.
„Njegova računica mi nije sasvim jasna. Za takav posao nije potrebno
šest vodiča, a kao pratnja uz karavanu je zapravo premalena.“
„Može biti“, odgovorio je. „Ali Crvenokožaca je u svakom slučaju
samo petorica.“
„A tko bi bio šesti?“
„Ili trgovac lično, kod kojega su u Uresu kupili robu, ili pak njegov
predstavnik. Melton je, naime, platio samo polovinu vrijednosti
kupljene robe, dok bi drugu polovinu platio tek nakon sretno
isporučene obe. Prema tome netko je morao da pođe s njima da bi
primio novac.“ Tragovi kotača su još sasvim svježi. Po tome se može
zaključiti da kola nisu daleko ispred nas. Sada je najvažnije da ih
stignemo na čistini, kako bismo crvene pratioce mogli uhvatiti a da
nam nijedan ne umakne. Postoji li negdje takvo mjesto?“
Neko vrijeme je razmišljao kako bi se sjetio i rekao:
„Ako budete dovoljno strpljivi i sačekate podne, stići ćemo na
otvoren kraj, gdje ćete moći da ostvarite vašu nakanu. Put do tamo je
veoma uzan i prolazi između samih brda, pa možete biti sigurni da
ćete spriječiti bijeg pojedinaca.“
Gubitak u vremenu, sasvim prirodno, nije mi bio drag. Ako se i
domognemo kola, nećemo smjeti pojahati brže no što mogu
napredovati mazge i teretna kola, i zbog toga ćemo vjerojatno izgubiti
čitav dan. Zakašnjenje od nekoliko sati nije mnogo značilo.
Winnetou je pojahao naprijed da izvidi koliko su daleko kola
odmakla. Stigli smo do njega nakon tri četvrt sata. Bio se zaustavio da
nas sačeka. Ušao je u trag kolima, a i pratnji, koja se sastojala od pat
Crvenokožaca i jednog bijelog jahača. Sluge, koji su bili goniči, sjedili
su sprijeda na kolima držeći u rukama uzde i bičeve.

303
 Išli smo za njima na takvoj udaljenosti da smo Ih mogli dostići za
pet minuta. Tačno kako nam je Player rekao oko podneva smo stigli u
dolinu koja se širila i ponovo sužavala na početnu širinu. Tu smo
ugledali kola kako idu jedna za drugima. Sprijeda su jahala petorica
Crvenokožaca, dok je bijelac bio sam na kraju kolone. Budući da sam
dosadašnje straže ja učinio nesposobnim i zarobio, na redu je bio
Winnetou da zarobi onu petoricu Crvenokožaca, i zato je sa sobom
poveo deset Mimbrenjosa. Dok smo mi produžili korakom, on je sa
svojim ljudima pojurio za kolima, obišao ih sa desne i lijeve strane, i
zaustavio se kod Crvenokožaca i opkolio ih. Primijetili smo da su se
pokušali braniti. Jasno, bili su slabo naoružani, i to tomahavkama i
kopljima, pa se nisu mogli nikako suprotstaviti dobro naoružanim
Mimbrenjosima, a pogotovo Winnetouovoj srebrom okovanoj pušci.
Odjeknuli su i hici. Kolona je stala. Sluge su zaurlale od bijesa ili straha,
dok je bijelac okrenuo konja kako bi pobjegao. Uto nas je opazio. Pošto
smo mu zatvorili put, pojurio je u galopu na lijevu stranu.
Iako nam nije bilo mnogo stalo do njega, ipak ga nismo smjeli
pustiti da pobjegne, i to zbog nas samih. I zbog njegova ličnog dobra
morali smo ga spriječiti da pobjegne, jer šta bi od njega bilo kada bi
ostao sam u ovim brdima? Kako je moj konj bio najbrži, pojurio sam
za njim. Okrenuo se prema meni i prozreo što sam namjeravao, te
potjerao još brže svoga konja. Ubrzo sam ga sustigao, pritjerao svoga
konja uz njegova, istrgao mu uzde iz ruku i zaustavio obje životinje.
„Kuda ste pošli, senjor? Vi nemate zbog čega da tako jurite!“
Bio je to dosta mlad, suhonjav čovjek, kome se već po nosu moglo
vidjeti da ima smisla za trgovinu. Iako je bio do zuba naoružan, ipak
nije ni pomišljao da se brani, već molećivo ispruži obje ruke prema
meni:
„Nemojte me ubiti, senjor! Ja vam nisam ništa učinio, a i ne pružam
otpor. Poštedite mi život!“
„Budite bez straha, senjor! Mi smo se ustremili jedino na onih pet
Yuma Indijanaca.“
„A na mene niste?“ upitao je duboko uzdahnuvši, dok je od straha
brisao znoj sa čela.
„Ne, dragi mladiću, na vas ne. Ni dlaka s glave neće vam pasti.
Možete se mirne duše vratiti sa mnom do vaših kola.“
304
 Sumnjičavo me je promatrao.
„A tko ste vi?“
„Pošten čovjek. Za sada vas želim samo o tome uvjeriti. Vaše Yume
su se međutim ponijele kao hulje i mi smo ih morali zarobiti. Dakle,
pođite!“
„Dobro, povjerovat ću vam i poći s vama, jer pretpostavljam, da —
o nebesa! šta to vidim? Ondje u travi leže sva petorica: ubijena!“
Na žalost bilo je tako kako je i rekao. Crvenokošci su bili mrtvi. Ja
bih im poštedio život, ali su Mimbrenjosi postupili po kratkom
postupku. Ustrijelili su ih jer su se odupirali“, objasnio sam mu da to
nisu učinili, ne bi potekla krv.“
Molim vas da me obranite i potvrdite da se ja nisam branio!“
To ću rado posvjedočiti. Kako se vi zapravo zovete?“
„Zovite me don Endimio de Saledo y Coralba!“
„Ja ću vas radi kratkoće za sada oslovljavati samo sa senjor
Endimio, a još vas jedino molim da mi kažete što ste.“
„Ja sam trgovac.“
„Tako! A kako ste dospjeli da budete zajedno i ovim kolima? Glavni
kočijaš?“
„Ne, nikako, senjor! Kako možete jednoga don Endimija de Saleda
y Coralba da dovedete u vezu s imenom jednog kočijaša? Ja sam
opunomoćenik senjora Manfredosa, trgovca, koji se obavezao da
isporuči robu koja se nalazi u kolima.“
„Lijepo! Ja vas još jednom molim da se vratite sa mnom do kola.“
„Rado — međutim primjećujem i vidim da je nekoliko Indijanaca
koji su s vama vezano. To u meni ponovo pobuđuje sumnju.“
„Slobodni jahači su Mimbrenjosi, a vezani Yume.“
„Možda ću i ja biti zarobljen?“
„Ne. Kao što sam vam već rekao, vi se ne morate ni od čega bojati.“
Odjahali smo natrag do kola gdje su nas čekali. Nije bilo potrebno
da ih opkolimo, jer se nismo morali bojati da će petorica slugu pobjeći.
Oni su, uostalom, bili hrabriji od famoznog Endimija. Stajali su na
okupu s puškama u rukama. Bili su spremni da se brane ako im za to
damo povoda.

305
 „Ostavite na miru vaše puške, senjori!“ doviknuo sam im. „Priđite
ovamo k meni kako biste čuli da vas smatramo prijateljima.“
Player je mislio da su ti ljudi vlasnici kola. Međutim se pokazalo
da su samo sluge, a kola da pripadaju trgovcu. Bili su to pravi peoni,
snažni, poludivlji muškarci, ali na licu im se odražavala dobroćudnost.
Objasnio sam im ukratko o čemu se radi i pri tome sam imao nekoliko
puta prilike da spomenem i ime Winnetoua. Svaki put kada bih ga
izgovorio, pogledali su u Apača. Kada sam završio, odgovorio je
najstariji:
„Nema potrebe da nam opširno objašnjavate, senjor. Gdje god u
nečemu učestvuje Winnetou, namjere su poštene, jer se poglavica
Apača ne upušta u nešto što je loše. Moja se stara duša veseli što joj se
konačno pružila prilika da vidi velikog poglavicu, a još jedino
nedostaje — da bih bio potpuno zadovoljan — Old Shatterhand, koji
se gotovo uvijek nalazi uz Winnetoua.“
„Evo ga ovdje, na mome konju.“
„Vi, znači, vi ste Old Shatterhand? Veoma sam sretan što vidim
tako slavnog čovjeka. Senjor, mi vjerujemo u svaku riječ koju ste
Izgovorili i molimo vas za savjet što da učinimo.“
„Rado ćemo vas posavjetovati. No prije toga bih želio da mi
objasnite na osnovu čega ste me počastili toliko laskavim riječima. Da
je Winnetou u ovom kraju poznat, to sam znao, dok ja lično još nikada
nisam bio ovdje.“
„Nije ni potrebno, ali sam ja bio tamo prijeko, preko granice, u
Sjedinjenim Državama. Nekoliko godina sam boravio u Texasu i bio
čak gore do Kanzasa. Zato se uopće i ne smijete čuditi što vas
poznajem, senjor.“
„Čime ste se tamo bavili?“
„Svačim, samo što nisam ništa postigao, već ostao ubogi đavo, pa
sada u svojim starim danima moram izigravati vozača. Pošto sam se
tamo prijeko bio navikao na pustolovni život, prihvatio sam se takvog
mjesta gdje čovjek katkada može da doživi neku pustolovinu, kada se
nalazi u karavani koja prolazi kroz divljinu. Moja četiri druga su istog
mišljenja. Mi smo se veoma veselili ovoj vožnji u brda. I tačno, izgleda
da ćemo odsada imati uzbudljive doživljaje.“

306
 „Ja vam vjerujem da ste imali povoda da ovako što očekujete, jer
je vaš gospodar poslao s vama tako hrabrog zastupnika.“
Pri tome sam rukama pokazao na Endimija koji se plašljivo držao
na odstojanju.
„O“, nasmijao se stari, „ovaj bježi već na samo zujanje muhe! Ali
sada, da se vratimo na našu stvar! Naš tovar je naručen i napol plaćen.
Moramo ga isporučiti u Almaden i tamo preuzeti drugu polovinu
novca Ali vi ste protiv toga, senjor. Što ćemo uraditi?“ Ja nisam protiv
toga, već želim da ga bezuslovno u mom prisustvu isporučite kupcu.“
„To ste dobro rekli! Ja se slažem.“
„Osim toga, želio bih da znam kakvu robu vozite. Vjerojatno ću
nešto od toga uzeti za sebe.“
„Neka bude! Ali onda Melton neće htjeti da plati.“
„Ja vam jamčim da će platiti.“
„Tada s moje strane možete sve uzeti, zajedno s kolima i
mazgama! Ako nam Old Shatterhand garantira, onda smo sigurni.“
„Ja sam vam veoma zahvalan na povjerenju, ali vam moram reći
da nisam bogataš i da pogotovo u ovom trenutku nemam kod sebe ni
toliko novca da mogu platiti ciglih stotinu cigareta.“
„Ništa zato! Tovar vam ipak stoji na raspolaganju, i što god
odredite, ima tako da bude. Ako bi vam ustrebao duhan, što se u ovim
brdima može desiti, samo ga uzmite. Imamo ga toliko da vas možemo
snabdjeti i za nekoliko godina.“
„Stoj!“ povikao je nato hacijendero. „Protivim se da bilo tko dira
tovar.“
„A tko ste vi?“ upitao je stari peon, dok ga je sav začuđen
promatrao.
„Ja sam don Timoteo Pruchillo, vlasnik hacijende del Arroyo!“
„Upravo smo saznali da ste je prodali.“
„To što su mi učinili pravo je razbojništvo. Želim naknadu za
učinjenu mi štetu i zaplijenit ću ova kola sa svime što je u njima.“
„To ne možete jer ste i sami čuli da će senjor Shatterhand
raspolagati cjelokupnim tovarom.“
„Na to nema prava.“

307
 „A vi još manje da stavite ruku na naš tovar. Melton ga je naručio i
mi ga moramo njemu otpremiti. Ne tiče me se kakvi su vaši međusobni
odnosi. To sa njime sami riješite!“
Uto se dogurao valjani jurisconsulto, isprsio se pred peonom i
upitao ga službenim glasom:
„Kako se zovete?“
„Zovu me stari Pedrillo.“
„Poznajete li me?“
„Da.“
„Tada vam je jasno da se morate meni pokoravati!“
„Ja se vama čak ni u Uresu ne moram pokoravati, jer nisam
potčinjen nikakvoj osobi, već zakonu. Vi ste ovdje ravni nuli.“
„Čovječe, nemoj me prisiljavati da te kaznim!“
„A vi me nemojte prisiljavati da vas ismijavam! Dobro ste poznati.
Ovdje postoje samo dvojica koje ćemo poslušati, naime, Old
Shatterhand i Winnetou. Mogu drugi sitni miševi da cijuču koliko
hoće, to se može dopasti samo njima, ali nama ne.“
„Čovječe“, okomio se na njega službenik, „ne zaboravi tko si!
Ovdje, međutim, stoji opunomoćenik tvoga gospodara, koji svakako
zna gdje se mora tražiti vlast i pravda.“
Pri tome je pokazao na Endimija. Vidjevši da su svi pogledi bili
uprti u njega, rekao je sav zbunjen:
„Istina je da sam opunomoćenik senjora Manfreda, ali ja sam
Pedrilla ovlastio da on provede moje naloge. ..“
Glasni povik Playera prekinuo ga je u govoru. Na onom mjestu
gdje se dolina sužava pojavio se bijelac. Zaustavio se za trenutak kad
je ugledao kola. Onda se okrenuo i počeo rukom mahati nazad i
dozivati. Iza toga je pojahao prema nama.
„Weller, eno dolazi Weller!“ viknuo je Player.
„Weller? Ta varalica? Hulja?“ upitao je hacijendero. „Njega se
moram dočepati!“
Pojurio je prema čovjeku koji nam se približavao, u kojem sam
prepoznao mlađeg Wellera. Ova prenagljenost mogla je imati loše
posljedice. Nadao sam se da hacijendero neće odmah spomenuti moje

308
ime. Zavukao sam se iza jednih kola kako me Weller ne bi prerano
primijetio.
Sastali su se na nekih stotinu koraka ispred nas i čuli smo riječi
koje su izmjenjivali. Hacijendero se bijesno izderao na mladog
Wellera:
„Baš je dobro što ste došli, vi pljačkašu i ubojico! Zahtijevam da mi
se vrati hacijenda, i to tačno u onom stanju kakva je bila prije paleža!“
Vi ovdje, don Timoteo?“ upitao je onaj drugi, sav iznenađen, ne
obraćajući nikakvu pažnju na pogrdne riječi koje mu je uputio
hacijendero. „Ja sam mislio da ste u Uresu! Zbog čega ste se uputili u
Almaden?“
„Zbog čega? Hoću da mi se vrati sve što ste mi opljačkali.“
„Ja vas ne shvatam! Kako možete da govorite tako“ i to meni,
vašem prijatelju?“
„Ćuti, huljo, i ne usuđuj se više da me nazivaš svojim prijateljem!
Krenuo sam na put da ti se osvetim. Pogledaj onamo. Ondje stoje svi
koji su sa mnom pošli! Vidiš li jurisconsulta iz Uresa?“
Pogledao je prema kolima i odmahnuo glavom.
„Njega ja ne poznajem.“
„A ni njegove policajce?“
„Ne. Šta će ovdje policija?“
„Da vas uhvate isto onako kao što su i vaši sukrivci već uhvaćeni.“
„Sukrivci? Tko su ti?“
„Yume. Nemoj se samo pretvarati. Kao da ne vidiš da „u vezani!“
„Stvarno, vezani su! Pa čak i Brza Riba! A tko „u ostali
Crvenokose!?“
„To su Mimbrenjosi koji su pošli s nama protiv vas. A tamo iza
zadnjih kola nalazi se Winnetou, poglavica Apača!“
„Ovaj brbljavko će sve pokvariti!“ došapnuo mi je zlovoljno
Winnetou. „Neka moj brat brzo skoči na svog konja!“
„Winnetou je ovdje?“ zapitao je Weller. „Da li je to moguće! Ja ga
ne vidim.“

309
 „O, nije sam on tu, već još i netko drugi. Kada ti budem rekao
njegovo ime, grdno ćeš se uplašiti. Tu je Old Shatterhand koji je uspio
da pobjegne od vaših Yuma.“
„Old Shatterhand? Prokletstvo! Dobro što si mi to rekao, glupane!“
Najprije smo začuli krik, a iza toga topot jednog konja, nakon čega
smo odmah izišli iza kola. Tamo je ležao hacijendero na zemlji. Weller
ga je oborio, a zatim pojurio natrag putem kojim je i došao. Skočio sam
do svog konja, vinuo se na njega i pojurio za Wellerom.
To je i Winnetou uradio. Pratio me u stopu. Čuli smo kako
bjegunac viče:
„Old Shatterhand, Winnetou i Mimbrenjosi!“
Zašto je to učinio? Da li iz straha i užasa? Tokom razgovora sa
hacijenderom nije bio toliko zastrašen. Ova imena je izvikivao onda
kada je nestao u tjesnacu.

Sve više smo mu se približavali. Jahali smo dolinom sa čijih je

strana bila šuma. Okrenuo se i pogledao prema nama i vidio da smo
bili najviše tri stotine koraka daleko od njega. Uvidio je da je izgubljen
ako i dalje bude bježao na ovakav način i zbog toga je skočio sa konja
i pojurio lijevo u šumu. Smjesta sam se i ja vinuo iz sedla i primijetio
da je Apač to isto učinio.
„Winnetou, za njim!“ doviknuo sam drugu, te pojurio medu drveće
uz strminu. Naš postupak je bio dobro proračunat. Ako obojica
budemo jurili za bjeguncem, onda nećemo moći da čujemo njegove
korake zbog šuma vlastitih. Zato ga je morao jedan od nas preteći da
bi mogao osluškivati.
To sam odlučio da ja izvedem, dok će ga Winnetou goniti.
Nalazili smo se dolje uz lijevu stranu doline, koja je bila gusto
obrasla drvećem i strmo se dizala uvis. Očekivao sam da će se Weller
penjati gore ravnim pravcem, te sam računao da će mu cilj biti jaka
bukva ako se stvarno bude držao tog smjera. Kako sam bio daleko iza
njega, morao sam prevaliti mnogo duži put kako bi stigao do bukve.
Tu sam razliku morao dvostrukom brzinom izjednačiti. Stigavši
do bukve, ponestalo mi je daha i u glavi mi se mutilo. Bacio sam se na
zemlju iza debla i nastojao da osluškujem. Najprije mi je šumilo u

310
ušima zbog zadihanosti, ali, zahvaljujući mojoj čvrstoj volji, uspio sam
da to savladam. Uto sam čuo dvojake korake: — korake čovjeka koji
se tiho i oprezno približavao bukvi i korake jedne druge osobe koja se
brzo i glasno probijala medu drvećem i grmljem. Prvi je bio Weller, a
drugi Winnetou. Ja sam dakle ipak preduhitrio bjegunca.
Približavao se. Već sam ga i vidio! Nije niti slutio da se jedan od
nas — jer je vjerovao da se nalazimo iza njega — stvorio ispred njega.
Htio je da obiđe bukvu g desne strane. U času kada mi je bio najbliži,
skočio sam na noge, pojurio k njemu, zgrabio ga za kosu, jer su mu
grane zakačile šešir koji je pao na zemlju, i oborio ga. Kriknuo je.
„Da li ga je moj brat uhvatio?“ doviknuo ml je Winnetou čuvši krik.
„Da“, odgovorio sam, kleknuvši Welleru na grudi, i to tako čvrsto
da mu je ponestalo daha.
Uto je stigao i Winnetou. Kada je ugledao zarobljenika, kimnuo je.
„Baš je bila dobra ideja da ga moj brat preduhitri. Znao sam da je
Old Shatterhand vrstan trkač, samo nisam mislio da će razviti ovakvu
brzinu.“
Weller je imao uza se pušku koja mu je ispala iz ruku u momentu
kada sam ga uhvatio. Winnetou ju je podigao. Povukao sam momka
uvis i postavio na noge.
„A sada naprijed! A ako nas ne budeš poslušao, znamo šta ćemo
uraditi!“
Čak i da sam uza se imao remenje, ja ga ne bih vezao. Ovaj čovjek
nije bio toliko vrijeđan da se poduzmu takve mjere predostrožnosti.
Zgrabio sam ga za ovratnik i gurao ispred sebe. Stigavši dolje, vidjeli
smo da su naši konji stajali tačno na onom mjestu gdje smo sjahali, i
to Winnetouov konj iza moga. Wellerov konj je bio pojurio dalje i njega
je nekoliko Mimbrenjosa uspjelo da uhvati i dotjera natrag.
Hacijendero se veoma obradovao kada je ugledao zarobljenika i od
sreće glasno klicao:
„Uhvatili su ga! To je divno! Odmah ću mu vratiti udarac koji mi je
zadao svojom puškom!“
Htio je da ga udari. Ja sam ga međutim odgurnuo.

311
 „Ostavite se toga, senjor! Učinili ste najveću glupost što ste mu
pošli u susret. Skrenuli ste njegovu Pažnju na nas i umalo što nam nije
umakao. Morali ste ostati mirni i pustiti ga da se sasvim približi.“
„Izgleda da vi uživate u tome da drugima predbacujete! Vi ste...“
Vjerojatno je htio da izusti neku grubu riječ, ali sam ga prekinuo
oštrim glasom:
„Da ste smjesta ušutjeli, ili...“
Ja sam u svom bijesu stvarno bio podigao ruku. Sav zaprepašćen
ustuknuo je i nestao iza jednih kola, gdje mu se pridružio i dragi
jurisconsulto.
Vjerojatno su se međusobno izjadali. Prezrene veličine imaju
uvijek zbog nečega da jadikuju.
Winnetou je naredio da se zarobljenik veže za jednu rukunicu.
Mimbrenjosi su ga opkolili. Dobacivali su mu pogrdne riječi. Otjerao
sam ih natrag jer nije trebalo da čuju moj razgovor sa njime. Ostao je
jedino Winnetou da prisustvuje mom pokušaju da izmamim nešto od
zarobljenika.
Izraz Wellerovog lica bio je mračan. Šta jao je oborenih očiju. Iako
nisam očekivao da će mi pružiti opširna obavještenja, ipak sam
vjerovao da ću moći iz njega izvući barem nekoliko podataka iz kojih
bih mogao izvući zaključke.
„Vi ste kod nas tek nekoliko minuta, senjor Weller“, rekao sam, „te
još niste imali dovoljno vremena da razmislite u kakvom se položaju
nalazite. To ću vam odmah saopćiti: vaš je položaj veoma opasan. Radi
se o životu ili smrti. Odluka zavisi od vašeg držanja. Recite mi zbog
čega ste bili toliko neoprezni da napustite Almaden i da nam
dopadnete šaka!“
Potrajalo je dosta dugo dok je odgovorio. Razmišljao je i kada je
konačno sredio svoje misli, rekao je:
„Primio sam zapovijest od senjor Meltona.“
„Znači da je vaše jahanje imalo neku svrhu?“
„Čak i dvostruku! Čekali smo kola, a kako nisu stigla, morao sam
poći da izvidim zbog čega zakašnjavaju.“
„To je, znači, jedna od svrha. A druga?“

312
 Već je pokrenuo usne da odgovori, ali ih je ponovo stisnuo.
Vjerojatno je malo prije bio više rekao no što je smio. Na kraju je
progunđao:
„To je nešto što se vas uopće ne tiče!“
„O, uvjeravam vas da je za mene i te kako važno sve što je u vezi s
vama. Kalio je u Almadenu? Jesu li radnici već otpremljeni pod
zemlju?“
„Da“, izmaklo mu je i protiv volje.
„Rade li već?“
„Ne.“
„Shvatam. Oni se moraju najprije ukrotiti i priviknuti na zrak pun
žive u oknima. Teško je izdržati glad i žeđ. To će ih omekšati.“
Budući da mi nije protuslovio, već je šutio, pretpostavio sam da
sam pogodio, pa sam zato nastavio:
„Kako vam se sviđa tamo gore vaš stan? On je veoma dobro
skriven, a kako namjeravam da vas otpremim onamo, samo je u vašem
interesu da mi opišete vaš dom i njegov položaj.“
Sada nije odugovlačio, već brzo dobacio:
„Nije mi ni na kraj pameti.“
„To ćemo vidjeti. Jeste li sami krenuli iz Almadena?“
„Da.“
„Ja se međutim sjećam da sam primijetio kako ste dali znak
nekome iza vas?“
„Vjerojatno ste se prevarili. Možda sam čuo nekakav šum i zbog
toga se osvrnuo.“
„Može biti. Samo zbog čega ste vikali onoliko glasno dok ste
bježali?“
„Od straha.“
„Znam da vam ne pada lako što se na ovakav način izgovarate. Vi
ste to učinili jedino zbog toga da zatajite istinu. Da nije možda u blizini
bio netko čijem su uhu bile upućene riječi koje ste izgovorili? Ja bih se
veoma čudio da ste sami pojahali na ovakav put. Vi svakako stanujete
kod senjor Meltona sa svojina ocem?“

313
 „Nemojte postavljati izlišna pitanja! Meni nikada ne bi palo na
pamet da izdam svog oca.“
„Kako god hoćete! Neću vam duže dosađivati, a stan vašeg oca ću
pronaći i bez vaše pomoći.“
Okolnost što se okrenuo i davao znakove, a iza toga glasno
izvikivao naša imena, u meni je ipak pobuđivala sumnju. Mimbrenjosi
su morali pronaći njegov trag dok su jurili za konjem. No kada sam se
kod njih raspitivao, izjavili su da je trag potjecao samo od jednog
jahača, a ne od dvojice. Ovo me je barem za sada donekle umirivalo.

314
 XII
PRAVEDNA ODMAZDA

Imao sam pametnijeg posla nego da se isključivo pozabavim ovim

problemom. Moglo se postaviti niz pitanja u vezi s kolima i njihovim
sadržajem. Iako je bilo potrebno da sve saznam i da donesem odluku,
smatrao sam ipak najboljim da za sada ne poduzmem ništa. Pridružili
smo se koloni kola da bismo kasnije mogli to iskoristiti. Jedno je bilo
sigurno, da sam u petorici vodiča kola imao sigurnu pomoć.
Wellerov trag mi je od časa našeg polaska služio kao siguran
putokaz. Pojahao sam naprijed kako bih ga istražio. U početku nisam
uspio jer smo ga pri gonjenju izbrisali. Međutim, kada smo stigli do
onog mjesta na kojem se zaustavio njegov konj, trag se pokazao
sasvim jasnim. Na moje iznenađenje otkrio sam trostruki trag, znači
da su dva jahača dolazila nama u susret, dok je jedan odjahao natrag.
Na ovo sam upozorio Winnetoua, koji je bio istog mišljenja kao i ja:
Weller je uza se imao pratioce. Zbog nečega je pojahao naprijed,
ugledao nas i produžio prema nama. Pratiocu je dao znak da je
ugledao tražena kola. Kasnije ga je zovom upozorio da brže-bolje
pobjegne.
Kada smo izmijenili svoja mišljenja, pokazalo se da je jedan od
policajaca ugledao još jednog jahača, i to bijelca, upravo u trenutku
kada je sva naša pažnja bila usmjerena na Wellera i hacijendera. Jahač
se bio pojavio samo za trenutak i opet nestao. Teško bi se moglo
oprostiti tom pametnjakoviću policajcu što nam je ovo tek sada rekao,
jer je onaj drugi jahač bio Ili Wellerov otac ili sam Melton. Smatrao
sam da ne bi bilo pametno poći u potjeru za njim. To smo mogli izvesti
jedino ja ili Winnetou. Ako bismo se udaljili, moglo se lako desiti da se
ovo naše šaroliko društvo rasprši Bili smo prisiljeni da se držimo kola
i radi toga smo sporo jahali. Taj čovjek nam je daleko izmakao i
vjerojatno će. njegova vijest o našem dolasku uzbuditi čitav Almaden.
Znači, nismo više bili u stanju da iznenadimo naše protivnike. Šta više,

315
počeo sam da računam na to da oni neće ni sačekati naš dolazak, već
krenuti prema nama i čekati nas u zasjedi kako bi na prikladnom
mjestu izvršili prepad i dotukli nas. Proslijedili smo dalje. Zbog važnih
razloga pridružio sam se Winnetouu. Bilo je, naime, moguće da jahač
nije nastavio bijeg, već se negdje skrio i promatrao. U tome se slučaju
svakako skriva sa svojim konjem u šumi i zbog toga je bilo potrebno
da što oštrije motrimo na njegov trag. Ali, pokazalo se da je produžio.
Iza nas je jahao Tamanitelj Yuma sa svojim bratom, a između njih je
bio Player. Njega sam morao imati u blizini jer je u stvari on bio naš
vodič. Weller se nalazio medu Mimbrenjosima.
Naš put je vodio uzbrdo. U početku nam je i sa jedne i sa druge
strane bila šuma, iza toga samo sa lijeve, pa je i sa te strane napokon
nestala. Sada je započela travnata ravnica, na kojoj su se tragovi tako
jasno ocrtavali kao što se ocrtavaju slova i čitaju riječi u nekoj
početnici.
Šta nje je bilo isto: dva su jahača pošla prema nama, dok se jedan
od njih žurno vraćao natrag. Kroz šumu je prošao najbržim galopom.
Na ravnici je pustio konja trkom. Prije toga je sjahao. Zbog čega? Da
ovo saznamo, sjahali smo i nas dvojica, Winnetou i ja, i pretražili to
mjesto. Vrhovi njegovih nogu bili su usmjereni prema konju, dok su
mu pete naizmjenično, čas više, čas manje, bile dublje utisnute u tlo.
Dobacio sam Winnetouu upitan pogled na što mi je potvrdno kimnuo,
jer je osjetio da sam dijelio njegovo mišljenje: naime, jahač je
pritegnuo čvršće kolan kako bi sigurnije sjedio pri onakvoj jurnjavi.
Iza toga me je Apač upozorio na travu, koja je bila tako povaljana kao
da su u njoj ležala dva predmeta, koja su na gornjem kraju bila tanka,
a na donjem široka.
„Uff!“ rekao je pri tome. „Zar ovo nije čudno mome bratu
Shatterhandu?“
„Svakako. Ovaj čovjek je imao dvije puške, koje je odložio kako bi
mogao pritegnuti kolan.“
„Ja poznajem samo jednog čovjeka koji stalno nosi dvije puške uza
se, a to si ti. Kod ovoga čovjeka mogu da to protumačim jedino ovako:
jedna puška je njegovo vlasništvo, dok druga nije njegova.“

316
 „Vjerojatno nije. Zbog čega bi sa sobom vukao od Almadena dvije
puške? Znači da je uz put došao do druge. Oduzeo ju je nekome.
Svakako ćemo ubrzo saznati tko je onaj drugi bio. Produžimo dalje!“
Nastavili smo naše putovanje. Ubrzo iza toga razdvajao se trag koji
smo slijedili. Dvostruki trag, koji je vodio prema nama, išao je u pravcu
sjevera, dok je trag jahača koji je bježao ispred nas, produžavao dalje
istočnim pravcem. Opet smo stali.
„Koji je pravi smjer za Almaden?“ upitao sam Playera.
„Onaj što vodi na istok“, odgovorio je.
„Ali i sami vidite da je mladi Weller sa svojim pratiocem ovamo
stigao sa sjevera.“
„Oni su skrenuli s pravog puta. Bit će da su zbog nekog razloga
pošli zaobilaznim putem.“
„Naslućujem da je ovo povezano sa drugom puškom, pa ću ispitati
stvar. Jašite dalje! Poći ću za dvostrukim tragom prema sjeveru i
povest ću sa sobom mog mladog brata, Tamanitelja Yuma.“
Pojurili smo u trku preko travnjaka kako bismo čim prije imali
jasnu situaciju. Već nakon desetak minuta bili smo blizu razjašnjenja.
Da bih iskušao oštroumnost mladog Mimbrenja, rekao sam:
„Mi ćemo se ubrzo moći vratiti. Zna li moj brat po čemu to
zaključujem?“ Počeo je još oštrije da prati trag kojim smo išli, pa mi je
odgovorio:
„Ja vidim samo ono što sam i do sada vidio.“
„Neka moj brat ne gleda u zemlju, već gore prema nebu!“
Pri tome sam mu skrenuo pažnju na šest do osam tačaka koje su
daleko pred nama kružile u zraku. Sad su bile gore, sad opet dolje, a
zatim se vrtile u krugu.
„Uff, lešinari!“ uzviknuo je. „Oni se stalno drže nad određenim
mjestom, znači da se ispod njih nalazi nekakva strvina.“
„Ne, nije to strvina. Lešinari se smjesta sruče na strvinu, a kad ove
ptice stalno kruže, znači da je pronađena žrtva još na životu.“
Stigavši bliže, ugledali smo na pomenutom mjestu još i druge
lešinare, zdravstvene stražare prirode. Čučali su na zemlji u krugu, a
u sredini je ležalo ljudsko tijelo.

317
 „Neki čovjek!“ rekao je Mimbrenjo. „Ubijeni, nečiji les!“
„Nije les! Da je mrtav, lešinari bi se već odavno sručili na njega. Bit
će da se još prije kratkog vremena micao.“ Stigavši do unesrećenog,
skočili smo sa konja.
„Nebesa!“ uzviknuo sam od iznenađenja čim sam ga pogledao.
„Ovo je jedan od onih koje smo htjeli spasiti.“ Već sam i kleknuo da
pregledam unesrećenog.
Bio je to Herkules. A kako je samo izgledao! Odijelo mu je bilo u
dronjcima. Dobio je udarac u glavu. Lubanja mu je bila natekla sve do
čela i podlivena krvlju. Nisam mogao ustanoviti da li mu je kost bila
razmrskana. Srećom, nikakvu drugu ranu nisam zapazio. Dok sam ga
dodirivao, pregledajući mu glavu, zaurlao je od boli i izvio gornji dio
tijela. Čim sam uklonio ruke sa rane, odmah se opustio i umirio.
„Moramo se vratiti“, rekao sam. „Ovdje nećemo moći ništa uraditi.
Nama je prije svega potrebna voda.“
„A ako nam uz put umre?“
„Neće nas gristi savjest, jer bi i ovdje umro. Uzet ću ga na svog
konja.“
„Tog velikog, teškog čovjeka?“
„Tako mora biti, jer ga na drugi način nećemo moći odnijeti
odavde.“
Samo smo uz veliki napor uspjeli da Herkulesa smjestimo
poprijeko na moje sedlo. Urlao je od boli iako nije dolazio k svijesti.
Konačno sam ga smjestio, pa smo krenuli natrag samo ne istim putem
kojim smo došli, jer bi to bilo zaobilazno, budući da je naša četa u
međuvremenu već produžila dalje, i to prema istoku. Kako smo ovamo
krenuli sjevernim pravcem, morali smo se vratiti jugoistočnim.
Iako je moj konj bio sada prilično opterećen, ipak je bio dovoljno
jak da ide u galopu. Morao sam galopirati, jer je ta vrsta jahanja
najujednačenija i ranjeniku najpogodnija. Bio je miran i ležao ispred
mene kao mrtav. Kada smo stigli do naše kolone, nije samo moj konj
bio na kraju svojih snaga već i ja.
Naš teret je izazvao veliko uzbuđenje. Svi su počeli vikati i nastalo
je komešanje. Svatko je htio da vidi ranjenika. Winnetou je, kao i

318
obično, bio miran. Odbio je radoznalce, pomogao mi da skinem
ranjenika te pregledao lubanju.
„Kost nije slomljena“, izjavio je nakon nekog vremena. „Ovaj
čovjek će ostati na životu ukoliko prebrodi groznicu. Dajte mi vode!“
Vozači su radi potrebe svojih mazgi imali prikačena vedra s
vodom, i to ispod kola, te nije bilo teško da se zadovolji želja
Winnetoua. Indijančeva ruka bila je toliko nježna da ranjenik od
njezinog doticaja nije nijedanput došao k svijesti. Čim je bio osvježen
i previjen, odmah su mu u jednim kolima namjestili ležaj. Iza toga
kolona je ponovo krenula.
Svaki bi se prevario misleći da bi me Winnetou mogao zapitati bilo
što u slučaju Herkulesa. Sav zamišljen, gledajući u zemlju, jahao je kraj
mene.
Taj izraz njegovog lica bio mi je dobro poznat. Trudio se da bez
moje pomoći otkrije pravi trag. Nakon nekog vremena podigao je
glavu. Iz njegovih očiju sam pročitao da je donekle zadovoljan i dok je
za trenutak pogledao u mene, znao sam da je na pravom putu. Zbog
toga sam ga sada upitao:
„Moj crveni brat je sam razjasnio ono što sam mu ja mogao. Tko je
ovaj ranjenik?“
„Spada medu bljedolike koje je Melton prevario.“
„Svakako. Njemu sam jedino bio saopćio moju sumnju.“
„Bit će da je on i jedini koji je izbjegao sudbinu ostalih. Zna li Old
Shatterhand tko ga je ranio?“
„Svakako. Bio je to Weller i nama još nepoznati njegov pratilac.
Ona druga puška, koju su mu oduzeli, bila je njegova.“
„Znači da će nam moći reći, čim dođu k svijesti, tko je bio onaj
drugi.“
„Hoće li to uskoro biti?“
„Na to nije lako odgovoriti. Ovaj bljedoliki je pravi div i ima veoma
tvrdu glavu. Svaka druga lubanja bi od ovakvog udarca bila
razmrskana. Kost je čitava, samo tko zna u kakvom je stanju mozak?
Bilo bi mi veoma drago kad bi se osvijestio i uspio da progovori, jer je
bio u Almadenu, pa bi nam mogao reći šta se tamo odigralo.“

319
 „Moje upozorenje ga je učinilo opreznim, inače bi bio izložen istoj
sudbini kao i ostali. Pobjegao je, pa su ga Weller i onaj drugi progonili.
To je jasno.“
„Tako je. Samo što se iza svega toga krije još nešto. Da li moj bijeli
brat misli da su ova dva bljedolika samo zbog toga jedinog razloga
napustili Almaden?“
„Ne. Da su samo zbog njega krenuli, vratili bi se odmah čim im se
učinilo da su bjegunca ubili. Oni su, međutim, produžili dalje.
Vjerojatno su s velikim nestrpljenjem očekivali kola i kako nisu stigla
u određeno vrijeme, pojahali su im u susret.“
„To je i moje mišljenje. Zar ne bi moj brat htio da razgovara sa
Wellerom? Možda bi bilo dobro da se čuje šta zna o ranjeniku.“
Rado sam udovoljio njegovoj želji pogotovo što sam i sam bio
radoznao da čujem hoće li Weller htjeti da kaže istinu. Čekao sam
vrijeme kada ćemo morati da damo konjima i mazgama odmor. To
smo učinili kraj vode tekućice. Herkules još uvijek nije došao k svijesti.
Dok se Winnetou pozabavio njime, pošao sam Welleru, koji je ležao
vezan na zemlji, i upitao ga:
„Vi svakako poznajete onog ubogog đavola tamo kojemu su onako
udesili glavu?“
„Jasno da ga poznajem“, obrecnuo se na mene. „Vi se svakako još
sjećate da sam na brodu imao čast da njega i vas poslužujem.“
„Radi toga vam nismo dužni nikakve zahvalnosti, dok bi za vas bilo
mnogo bolje da se kasnije više niste brinuli o nama. Sada će Herkules
tu vašu pažnju možda morati da plati životom. Udarac kundakom, koji
je imao mom zemljaku da skrati život, potječe od vas.“
„Od mene? Kakve li ideje! Masteru, vi pokušavate da budete
oštrouman čovjek, ali su vas ipak misli zavele. Kako ste uopće samo i
došli na pomisao da sam ga ja htio ubiti?“
„Vi ili onaj drugi koji je bio s vama.“
„Tvrdnju čujem, ali treba to i dokazati? Ali šta biste rekli na to ako
ga je netko drugi napao, a ja tek kasnije projašio mimo njega?“
„To možete reći nekom djetetu, ali ne meni! Vaš otac ima njegovu
pušku!“ Ja sam bio ubijeđen da je njegov pratilac bio ili njegov otac ili

320
Melton, a smatrao sam da je ono prvo tačno. Pogodio sam ga u žicu,
što ga je i navelo da postavi nepromišljeno pitanje:
„Znači da ste ga ipak prepoznali? No, neka bude! I onako od toga
nemam ništa ako bih poricao. Da, to je bio moj otac. A znate li zbog
čega sam vam ovo rekao? Savjetujem vam da se vratite i da se više ne
interesirate za Almaden. Vaša radoznalost će vas skupo stajati.“
„Vidjet ćemo.“
„Nije potrebno da vidite, ja vam to već sada tvrdim. Vi niste
upoznati sa prilikama i ne znate šta vas čeka u Almadenu. Jedno bih
vam ipak rekao: vaš život ovisi o tome kako ćete postupiti sa mnom.
Bit ćete prisiljeni da me pustite na slobodu, a tada ću ja odrediti šta da
se poduzme protiv vas.“
„O, vi mislite da ću postati vašim zarobljenikom?“
„Da, ako vas prethodno ne ustrijele.“
„No, ne vjerujem da će biti tako vruće kako vi mislite. Sa onih tri
stotine Yuma, koliko ih ima u Almadenu, rado ćemo se uhvatiti u
koštac.“
„Tri stotine —? šta, vi znate — ?“
„Da, tačno smo upućeni što nas čeka u Almadenu, a što ste nam
htjeli tako mudro prešutjeti. Mogu vam reći da u ovom slučaju nije moj
život u opasnosti, već da vaš visi o tankoj niti. Vi se veoma varate
ako...“
Zastao sam usred rečenice jer je u tom momentu do mene dopro
od kola — u kojima se Herkules nalazio — jezovit krik. Pojurio sam
onamo. Ranjenik se uspravio i sjedio pod razapetim platnom iznad
kola. Ukočenim i zakrvavljenim očima gledao je napolje i vikao:
„Daj meni! Judita, pođi sa mnom! On će te i onako prevariti!“
Stisnuo je šake i zaškrgutao zubima. Iako se probudio, ipak nije još
bio potpuno pri svijesti, pa je u bunilu govorio o svojoj dragani.
Uhvatio sam ga za šake, blago ih stegnuo i nježno mu govorio.
Izraz njegovih očiju se postepeno izmijenio i počeo je govoriti
jadikujući:
„On će je zaludjeti! Ona ne vidi njegovu pokvarenost, već samo
novac.“

321
 Ja sam mu i dalje govorio blagim riječima kako bih ga umirio, samo
što nisam postigao ono što sam želio.
„Tko to govori?“ upitao, je bijesno. „Ja vas poznajem! Vi me želite
prekoriti. Iako ste me upozorili, nisam poštivao vaše riječi. Sada sam
dobio svoje. Melton mi je oduzeo Juditu, a Weller je...“
Zastao je. Ovo ime je kod njega probudilo novu predodžbu.
„Weller!“ povikao je tada. „Gdje su? Gdje su ta dva Wellera? Stari
me je čvrsto držao dok me je mladi dotukao. Gdje su, gdje, pa da ih
zadavim?“ Odjednom mu se vratila svijest. Pogledao je u mene. Kod
toga mu se pogled zaustavio na mladom Welleru koji je ležao dolje.
Prepoznao ga je i kao sumanut pojurio iz kola. Htio sam ga zadržati,
ali nisam imao dovoljno snage. I Winnetou ga je pokušao zgrabiti, ali
uzalud, jer su mu se u ovom stanju snage umnogostručile, i to toliko
da mu je pošlo za rukom da nas se sa lakoćom otrese. Vikao je na sav
glas:
„Eno, tamo leži ubojica koji me je probudio iza sna i dotukao!
Zdrobit ću ga!“
Dojurio je do Wellera i dok je ovaj vriskao od užasa, bacio se na
njega i ukliještio mu objema rukama vrat. Htjeli smo ga otrgnuti — no
sve je bilo uzaludno!
Čak ni snaga nekoliko ljudi ne bi bila dovoljna da ga u ovakvom
stanju otrgne. Stegao je vrat neprijatelja tako jako kao da su željezna
kliješta i pri tome ispuštao glasove koji se nisu dali usporediti s glasom
bilo koje životinje, a još manje s glasom čovjeka. Vukli smo ga i
potezali, samo što on na to nije obraćao pažnju. Wellerovo lice je
pomodrilo, već se gušio. Sakupili smo sve naše snage i podigli
Herkulesa, samo što smo s njime podigli i Wellera, jer je čvrsto držao
njegov vrat. Pokušali smo da mu olabavimo prste, no uzalud, sve dotle
dok se nisam sjetio da mu zadam bol i tako odvojim od Wellera. Zbog
toga sam ga lako udario po glavi. Za trenutak je ispustio Wellera i
prinio ruke mjestu koje sam ja bio dotaknuo. Šta jao je i urlao od bola.
Njegovo zapomaganje postepeno je prelazilo u cviljenje. Iza toga se
skljokao na zemlju, opružio se, sklopio oči i umirio se. Preveliko
uzbuđenje zamijenila je potpuna iscrpljenost. Dok je ovako ležao
preda mnom, udario mi je u oči njegov bijedan izgled, koji nije mogao
da potječe samo od zadobivene rane.

322
 Pregledali smo zadavljenog. Bio je mrtav. Tek mi se sada učinila
strašnom moja riječ, koju sam pod sasvim drugim pretpostavkama bio
rekao, a sada se već u obistinila: „mogu vam reći da u ovom slučaju
nije moj život u opasnosti, već vaš koji visi o tankoj niti.“
Iako nismo osjećali nikakvu samilost prema zadavljenom, ipak
nam je bilo žao što je do toga došlo. Zakopali smo ga jednostavno u
zemlju i nastavili put, nakon što smo Herkulesa opet položili u kola.
Ne želim da pričam o tome putu, već da jedino primijetim kako smo,
nakon što smo i zadnju stražu onesposobili, stigli u kraj u kojem je
prestala svaka vegetacija. Moja pretpostavka, naime, da će nam
neprijatelji krenuti u susret kako bi izvršili prepad, nije se obistinila.
Sačekali su nas u Almadenu, jer su vjerovali da se nećemo snaći u
onom kraju i da će nas lakše moći uništiti tamo nego na bilo kojem
drugom mjestu.
Player se pokazao iskrenim. Kada smo i zadnju stražu savladali po
njegovim uputama, obratio se Winnetouu i meni:
„A sada bih vam savjetovao da ne produžite sa konjima unatoč
tome što ćete u Almadenu naći vode, ali nećete naći hrane za njih.
Potrebno je da pronađete prikladno mjesto gdje biste ih mogli
ostaviti.“
„Znate li vi za kakvo mjesto?“
“Ono mora biti na takvom mjestu gdje bi se svaki prepad mogao
lako odbiti!“
„Mjesto na koje ja mislim sigurno je i ne može biti ni govora o
iznenadnom prepadu. Ono leži usred šume i isključena je svaka
mogućnost da vas tamo otkriju.“
„Baš zbog toga nam i ne odgovara. Da ne mislite možda da ćemo
mazge i konje ostaviti ovdje, a kola povesti sa sobom? Kako da se ovim
teškim kolima probijemo do onoga mjesta koje je svuda naokolo
okruženo šumom?“
„Masteru, vi ste u svakom slučaju u pravu.“
„Pa da nam to stvarno i uspije, ipak bismo morali računati na
mogućnost da nam otkriju tragove. Tragovi kola se veoma dugo
održavaju. Suma koja bi nas u stvari trebala da štiti, zaštitila bi i

323
napadače. Mjesto, koje se vama čini toliko podesnim, moglo bi nam
naprotiv postati veoma opasnim.“
„Kakvo bi moralo da bude to mjesto?“
„Treba da bude na čistini kako bi blagovremeno primijetili
približavanje neprijatelja, ali ipak da imade toliko drveća kako nas ne
bi još izdaleka ugledali.“
„Znači, dovoljno vode, obilate trave, drveća ili grmlje, a ipak svuda
unaokolo da bude otvoreno. Takvo mjesto nije lako naći.“ Nakon
priličnog razmišljanja nadodao je:
„Ipak sam se sjetio jednoga, jedino što ono leži malo postrance.“
„To bi nam još bolje odgovaralo. Oni u Almadenu računaju da
ćemo doći direktnim pravcem, i zbog toga bi nam veoma odgovaralo
ako bismo se nalazili negdje sa strane.“
„Onamo biste stigli tek pred večer, jer biste morali putovati barem
još tri sata.“
“I to nije važno, jer danas i onako više ništa ne možemo poduzeti.
Uostalom, niste valjda pomislili „a ćemo onako s neba pa u rebra, i to
u punom broju t krenuti prema rudokopu. Najprije mora onamo da
ode jedan izvidnik.“
„U to ćete samo mnogo vremena utrošiti!“
„Uvijek je mnogo bolje žrtvovati izvjesno vrijeme za poduzimanje
mjera predostrožnosti negoli štetnom brzinom srljati u propast.
Uostalom, nećemo poslati nekog glupana. Mislim da će Winnetou
izvršiti uhođenje.“
„Ne, neću ja, već moj brat Shatterhand“, upao je Apač. „Winnetou
mora ostati kraj ranjenog bljedolikog ako se taj čovjek mora spasiti.“
On je preuzeo na sebe liječenje Herkulesa i nije bio voljan da
napusti svoga bolesnika. Ta njegova čovjekoljubivost i vjernost prema
obavezama nagnali su me da zadovoljim njegovu volju.

Držali smo se sjevernog pravca i pod večer stigli do šumice koja je

sa svih strana bila okružena prerijom. Njezin promjer je iznosio nekih
dvije hiljade koraka, i prema tome pružao dovoljno mjesta za sve nas.
Stabla su mjestimice bila na tolikoj udaljenosti da smo mogli utjerati i

324
kola. Uspjeli smo da i njih sakrijemo. Bilo je i vode. Znači da smo naišli
na sve što smo željeli. Poduzeli smo potrebne sve mjere kako nas ne
bi lako pronašli. Dok smo išli iza kola, trudili smo se čitava dva sata da
čim bolje izbrišemo tragove koje su ostavljali kotači i konji.
Kada smo se najzad ulogorili u šumici, bila je već pala i noć. Vatre
nismo zapalili. Na kolima je bilo dovoljno živežnih namirnica za čije
pripremanje nije bila potrebna vatra. Još nisam bio jelo ni završio
kada mi pride Winnetou, koji je stalno bio kraj Herkulesa.
„Dobro bi bilo da moj brat pođe sa mnom do bolesnika jer želi da
razgovara s njime. On je sada svjestan svega što vidi, čuje i govori.
Raspitivao se, i ja sam mu na sve što je želio dao i odgovor.“
Ranjenik je ležao na mekanoj travi kraj kola kojima je bio ovamo
dopremljen. Pod glavu su mu stavili ćebe. Dok sam sjedao pored njega,
pružio je ruku prema meni i rekao polako i tihim glasom:
„Čuo sam od Indijanca s kojim sam razgovarao da vama imam
zahvaliti što sam na životu. Pružite mi vašu ruku! Koliko li sam se
obradovao kada sam maloprije saznao da ste ovdje? Pa vi ste bili
zarobljeni! Kako ste dospjeli na slobodu?“
Ispričao sam mu sve što se odigralo i obavijestio aa o svemu što se
do ovoga časa dogodilo. Nije bio svjestan što se s njime dogodilo od
časa kada ga je Weller dotukao i zato me — nakon što sam završio —
upita:
„Zar je stvarno istinito sve to što ste mi ispričali? Ja da sam zadavio
Wellera?“
„Da. U groznici ste vikali da vas je on dotukao. Da li je to stvarno
bio on?“
„Jeste. Za ono što sam uradio u besvjesnom stanju ne moram da
odgovaram.“
„Mora da ste strašne stvari doživjeli! O tome ćete mi kasnije
pričati; sada ste još preslabi.“
„O, nisam. Moja me glava doduše još boli, ali, kao što i sami znate,
žilav sam kao slon. Neće mi biti teško ako budem polako i tiho govorio.
Dozvolite mi da vas obavijestim! Ako ste došli da spasite moje
drugove, onda je potrebno da saznate šta se u međuvremenu odigralo.
Bili ste u pravu kada ste nas upozorili. Mi smo unaprijed bili određeni

325
da budemo žrtve. Melton je kupio od hacijendera njegov posjed, a time
smo automatski postali njegovi radnici.“
„Da, sjećam se da sam u ugovoru pročitao da će sva prava
hacijendera prijeći i na eventualne pravne nasljednike. Danas mi je
jasno kako je to već od samog početka bilo mudro smišljeno. Ali. vi ste
bili najmljeni za hacijendu, što znači kao stočari i zemljoradnici, a ne
da pođete u rudokop.“
„Zar mislite da je to bila naša volja? Mi o živi uopće nismo imali ni
pojma. Melton nas je slagao kada je govorio da se na udaljenosti od
jednog dana od hacijende nalazi jedna mala estanzia koja pripada
hacijendi i na kojoj ćemo za sada biti zaposleni. Trebalo je da nas
Welleri onamo odvedu, dok je on sam odjahao sa hacijenderom u Ures
kako bi zvanično zaključio kupovinu. Složili smo se, jer nas na
hacijendi osim gladi i onako drugo nije ništa čekalo, i pošli smo s
Wellerima. No, nakon putovanja od punog jednog dana umjesto na
estanziu naišli smo na logor Indijanaca sa oko tri stotine ljudi i preko
četiri stotine konja. Nas su vezali i smjestili na konje koji su bili
prekobrojni, dok su ostali nosili teret. Ovako su nas vukli sa sobom,
sve dalje dan za danom, do samog Almadena. Ondje postoji nekakva
prokleta rupa, ulazni otvor u okno, kroz koje smo morali da se
spustimo dolje.“
„Zar se ni tamo niste opirali?“
„Ne želim o sebi da govorim, jer da sam otišao dolje, sada bih se
nalazio pod zemljom, a ne ovdje kraj vas. Šta su mogli ostali da ur ade,
djeca, žene i očevi? Šaka ljudi nasuprot tri stotine naoružanih
Crvenokožaca!
Uostalom, zaprijetili su nam smrću ukoliko se budemo opirali.
Žene i djeca nisu mogli ni pomisliti na bilo kakav otpor i da ne bi bili
zlostavljani, njima su se za ljubav i muškarci pokorili.“
„Šta se s njima poslije toga dogodilo?“
„Kako to da znam? Ja nisam bio dolje.“
„O, tako! Vi niste bili s njima dolje u oknu? Kako vam je to uspjelo?“
„Veoma jednostavno. Kada su mi skinuli remenje i počeli gurati
prema otvoru, probio sam se kroz grupu Indijanaca i počeo bježati
oborivši nekolicinu. Zgrabio sam pušku od jednoga koji je njome bio

326
naoružan. Spasilo me je to što nisu pucali u mene, jer su me htjeli živog
uhvatiti. Crvenokošci su počeli da jure za mnom. Ja sam jak momak,
ali loš trkač, no strah mi je dao potrebnu brzinu. Te brzonoge bitange
bi me ipak stigle da nisam na jednom mjestu propao u zemlju. Nestao
sam pred njihovim očima i ostavili su me na miru.“
„Čudnovato! Ako su jurili za vama, morali su i oni stići do onoga
mjesta na kojemu ste propali.“
„Da, samo što sam ja izveo dvostruki zaokret. Stigao sam, naime,
do izbočine stijene, obišao je kako bih se sakrio ispred očiju
Indijanaca, pa sam onda ponovo zaokrenuo oko drugog ugla, gdje je
pod mojim nogama odjednom nestalo tla pa sam pao u ponor.“
„Slušao sam da se stijene ondje sastoje od vapnenca. Poznato je da
se u takvom tlu često nalaze spilje.“
„Nije bila to nikakva spilja, već okno koje se koso spuštalo dolje u
zemlju.“
„Jeste li ga pregledali?“
„Nisam uspio jer je bilo mračno, a uza se nisam imao svjetla. Počeo
sam se spuštati dolje, samo ne daleko, jer mi se učinilo opasnim da
produžim. Iza toga sam se počeo penjati gore, nogu pred nogu,
pipajući oprezno prije no što bih stao. To je bilo veoma pametno, jer
bih se inače survao u dubinu, budući da sam bio blizu provalije.“
Kod tih riječi sjetio sam se spilje o kojoj mi je govorio Player.
Pristup u nju bio je s gornje strane, a završavala se straga uz ponor.
Zbog toga sam ga upitao:
„Možete li mi tačno opisati mjesto na kojemu ste propali?“
„Ja vam mogu opisati čitav Almaden.“
„To mi je drago. Zar ste imali vremena da se posvetite i okolini,
iako ste morali paziti da vas nitko ne vidi?“
„Odvažio sam se radi Judite. Ona je bila jedina koju nisu vezali i
koja nije morala s ostalima da pođe dolje u okno. Upravo kada su me
oslobodili spona i kada je trebalo da nestanem dolje, izrugivala mi se
i govorila da ću dolje morati da kopam živu, dok će ona gore preuzeti
na sebe dužnost domaćice gospodara rudnika. To mi je dalo povoda
da budem odvažan, a bijes me je nadahnuo snagom da se izvučem
kako bih iza toga pošao u potragu za njom.“

327
 „Kako ste se izvukli iz one rupe?“
„Počeo sam slagati kamenje jedno na drugo.“
„Jeste li našli Juditu?“
„Nisam uspio pronaći njezino mjesto boravka jer sam se samo
noću mogao kretati. Jedanput sam je ipak susreo. Najprije se
prestrašila, a zatim postala ljubaznija. Obećala mi je da će mi pokazati
svoj stan, samo je najprije bilo potrebno da vidi da li Melton spava
dubokim snom, jer me ne smije vidjeti.“
„I vi ste joj povjerovali?“
„Da. Međutim, kada je otišla, počeo sam sumnjati. Napustio sam
mjesto na kojemu je trebalo da je sačekam te sam se sakrio negdje u
blizini. Ona se nije vratila, ali zato je došao Melton sa oba Wellera, kao
i nekoliko Indijanaca koji su me morali uhvatiti.“
„Znači da vas je izdala vaša obožavana. Kako čovjek, kao što ste vi,
još može da goji ljubav prema takvom stvorenju? Koliko ste se dugo
koristili vašim skrovištem?“
„Do prije dva dana, jer me je tada otjerala glad, te sam krenuo istim
putem kojim smo i došli. Htio sam, ukoliko me posluži sreća, da
stignem do nastanjenog kraja, odande da dovedem pomoć i da spasim
svoje jadne drugove. Međutim, sada ste vi ovdje. To je bolje.“
„Čime ste se hranili?“
„Biljkama koje ondje rastu. U mom skrovištu bilo je nešto malo
vode i ja sam je lizao sa stijena.“
„Strašno! Zar niste mogli ustrijeliti kakvu divljač?“
„Nisam imao ni jednog metka. Kada sam poput životinje obrstio
svaku vlat, bio sam prisiljen da krenem.“
„Zar vas nitko nije zaustavio?“
„Nije.“
„Znači da Indijanci nisu opkolili kraj?“
„To nije bilo dok sam tamo boravio, ali sam čuo i vidio da su stalno
tragali za mnom. Morao sam čitav jedan dan da se probijam kroz
pustinju dok nisam ponovo naišao na travu i stabla. Tu sam susreo
jednog jedinog Indijanca, koji je svakako htio da ode u Almaden,
međutim, on se nije usudio da mi se približi jer je bio naoružan samo

328
strijelom i lukom, dok je u mene vidio pušku. Kada je stigao u
Almaden, sigurno je rekao da me je vidio, pa su oba Wellera brže-bolje
pojurili na konjima za mnom. Sve ostalo i sami znate.“
„Da, znam. Ukoliko još budem želio nešto da saznam, to ćete. mi
lako i kasnije reći. Da niste možda i suviše iscrpljeni?“
Iako je sporo i isprekidano govorio, ostao je uporan:
„Ako budem tiho govorio, još ću i više izdržati. Glava mi je kao u
bivola i ubrzo ću preboljeti udarac.“
„Da, Wellerovi nisu imali pojma da vam je glava tako čvrsta, pa su
vas smatrali mrtvim. A sada vas molim da se dobro prisjetite
Almadena i vašeg tamošnjeg skrovišta, kako biste mi mogli sve tačno
opisati.“
„Išli smo pustim talasastim zemljištem koje je bilo tako veliko da
je trebalo čitav dan putovanja. Iza njega se tlo naglo spušta i prelazi u
ogromnu okruglu udubinu, gdje je ranije vjerojatno bilo nekakvo
jezero. U sredini jezera nalazilo se veliko stjenovito ostrvo, koje danas
zapravo predstavlja Almaden i liči ogromnom kamenitom
četverokutu. Do njega se može doći sa dvije strane. Gore na samom
vrhu, zapravo u sredini vidi se zgrada od neobrađenog kamena, koja
se sastoji samo od četiri zida i krova. U toj se kući nalazi ulaz u okno.“
„Sa kojih strana vodi prilaz gore?“
„Sa sjevera i juga. Istočna strana se diže okomito, dok se sa
zapadne čovjek može popeti do izvjesne visine, a tamo se nalazilo i
moje skrovište.“
„Kako ću najlakše moći pronaći to mjesto?“
„Na sredini zapadne strane leži ogromna stijena, koja se
vjerojatno još davno otkinula od gornjeg ruba i survala dolje, pa se
zadržala uz ovu stranu brda. Lijevi kraj stijene priljubljen je uz sami
kamen, dok desni ima zraka i čini široki otvor koji je napunjen sitnim
kamenjem. Lijevo od stijene nalazi se brdo, kao da je svo isprano, i
vjerojatno je odozgo nekada padala voda. Korito, koje je voda izdubla,
vijuga čas na jednu, čas na drugu stranu, pa sam i ja, kada su me gonili,
jurio oko tih uglova i iznenada propao u zemlju. Nećete zalutati.“
„Znači da se moram penjati lijevo od stijene i držati se nekadanjeg
korita rijeke. Zar nije tako?“

329
 „Da. To se mjesto još izdaleka vidi. Ja sam propao kod trećeg
zavoja.
„Rupa nije sasvim otvorena. Prije no što sam napustio to mjesto,
pokrio sam otvor kamenjem, ali oko Olda Shatterhanda smjesta će ga
uočiti.“
„Da li je izidan hodnik ili okno u kome ste sa nalazili?“
„Da, na onom mjestu gdje sam propao. To sam uspio da vidim jer
je kroz otvor dopiralo svjetlo. Da li se ti zidovi nalaze i dublje, ne mogu
vam reći.“
„Što se toga tiče, dosta znam, jedino bih vas htio još nešto upitati:
po vašem pričanju vidim da je draga Judita na slobodi. Gdje li se nalazi
njezin otac, taj nekadanji zajmodavac i trgovac duhanskim
proizvodima?“
„Zarobljen u oknu, kao i svi ostali.“
„Zar se Judita nije zauzela za svog oca?“
“Nemojte mi zamjeriti: ona je doduše veoma dražesna, ali po duši
pravo čudovište. Ako mi ikada bude pala šaka, znajte da neću biti
nježan.“
Na to me je Herkules sav zabrinut upitao:
„Valjda joj nećete nanijeti bilo kakvo zlo?“
„Što se toga tiče, bit ću iskren: da nije u pitanju žena, batine joj ne
bi ginule.“
„Za ime božje, ne govorite tako! Dobro vas poznam i ni časka ne
sumnjam da će ona zajedno sa Meltonom pasti u vaše ruke. Kakve li
bijede ako biste je batinali! Sjetite se da mi je bila vjerenica!“
„Koja vas je sramotno izdala i napustila! Ovakva vrsta sramote joj
ne bi mogla naškoditi i vjerojatno bi to više koristilo od vašeg
obožavanja. Vašem srcu je zadan bolniji udarac nego što ste ga dobili
u glavu. Vi ste dvostruki bolesnik i čovjek bi vas morao trostruko žaliti.
Da bi vas umirio, obećavam vam da neću vašeg anđela dati batinati.“
„Vi ne znate šta je to ljubav prema jednoj ženi!“
„Čujte, dragi prijatelju i nesretni ljubavnice! Čovjek, kojemu je na
glavi izrasla takva oteklina, morao bi zapravo da govori o zavoju i
prascima, a ne o ljubavi prema ženi. Do sada sam ja samo osjećao

330
ljubav prema majci. Možda ću jednom upoznati i ljubav prema nekoj
drugoj ženi. U svakom slučaju, ta žena neće ni u čemu ličiti vašoj Juditi.
Vašem srcu želim temeljito ozdravljenje, kao što i Winnetou želi da
izliječi vašu ranjenu glavu.“
Taj fizički tako jaki čovjek, ali po duši slabić, doveo me je do bijesa.
Napustio sam ga i pošao do Playera kako bi saznao jesam li tačno
pogodio da je to ona spilja o kojoj je govorio. Vidio je da sam
razgovarao sa Herkulesom i upitao me:
„Taj vam je čovjek vjerojatno pričao o Almadenu. Čudi me da mu
je uspjelo odande pobjeći. Kako je to bilo moguće?“
Nisam smatrao potrebnim da ga o tome obavijestim, te ga
zaobilazno upitah:
„Zar vam se čini toliko teškim da se odande pobjegne?“
„Čak i nemogućim, ako se čovjek nalazi dolje u oknu.“
„Da li je to jedini prilaz u rudnik? Zar ne postoji kakvo okno koje
vodi na površinu?“
„Ne. Postrojenje je staro i izgleda da su ga podigli španski osvajači.
Ako je možda tada postojao kakav hodnik, mora da je već odavno
zatrpan.“
Kada sam ga zamolio da mi opiše Almaden, on je to spremno
učinio i opisao ga tačno onako kao i Herkules. Na kraju me je upitao:
„Čemu služi opisivanje? Čuo sam da ćete vi otići naprijed kao
izvidnik. Vi ćete me svakako sa sobom povesti kao vodiča, a ja ću vam
onda moći pokazati“ bolje no što vam to mogu opisati.“
„Ne želim da vas uznemirujem, Jer mi nije potreban vodič.“
„Ne? Vaš put je veoma opasan, pogotovo što još nikada ondje niste
bili.
„Lako biste mogli pasti u ruke vaših protivnika!“
„Zbog mene ne morate biti zabrinuti! Ja sam već u životu i opasnije
puteve sretno prebrodio, pa ako vas Melton zajedno sa mnom uhvati,
osjetili biste kako je teško pobjeći iz Almadena. Ono što mi je
potrebno, to i znam. Ali, ako želite još nešto da mi pomognete, tada bih
vas zamolio da mi opišete položaj spilje.“

331
 „Da, spilja! Vi ćete stići do Almadena sa zapada. Pred vama će se
ukazati strmi kameniti zid. Sasvim dolje, gotovo na sredini, nalazi se
ogromna stijena, koja se survala i zadržala na tom mjestu. Desno od
nje, to jest između stijene i stjenovitog zida, nekada je bio prazan
prostor, koji se vremenom napunio sitnim kamenjem. Popnite se uz to
kamenje i u pozadini uklonite gornji sloj, pa će se pred vama pokazati
ulaz u spilju.“
„Da li je ona prazna?“
„Sasvim, ako se ne uzme u obzir voda koja se nalazi u bočnoj spilji.
Možda će vam ta spilja dobro poslužiti. Da li je to bilo jedino i
posljednje što ste htjeli znati?“
„Da.“
„Ja sam mislio da vam je mnogo stalo do toga da saznate gdje
Melton stanuje.“
“Svakako, no ja sam naumio da to sam ispitam.“
„U to ne vjerujte! Mjesto je toliko skriveno da ga čak ni najoštrije
oko ne može uočiti. Nije to nikakva kuća, već skrovište, privremeno
boravište, jer Melton namjerava da sebi tek kasnije izgradi kuću. Ono
je smješteno kao gnijezdo lastavice, samo što nije podignuto prema
vanjskoj, već prema unutarnjoj strani, i visi uza zid tako da se odozdo
do njega ne može doći.“
„Sada znam!“ rekao sam. „Visi uz istočnu stranu stijene.“
„Kako? Vi to već znate?“ upitao je sav iznenađen. „Tko vam je to
odao?“
„Vi. Vi ste rekli da visi uza zid stijene i da se odozdo do njega ne
može doći. Ostalo nije bilo teško pogoditi. Ako se do stana odozdo ne
može doći, tada mora da je smješten uz onaj zid uz koji se ne može
nitko popeti. Sa sjevera i juga ima prilaza, znači da te strane ne dolaze
u obzir. Na zapadnoj strani leži vaša spilja, čije postojanje ne biste
mogli sakriti pred Meltonom, ako bi se njegovo skrovište nalazilo
iznad nje, jer bi vas vidio kako dolazite i odlazite. Znači da je još jedino
istočna strana ostala. Mora da on tamo stanuje.“
„Tako je, masteru, sada sam uvjeren da je čovjeku potrebno samo
da vam kaže „A“, pa da iz toga složite čitavu abecedu.“

332
 „Tako strašno baš nije, no nevolja me je često prisiljavala da oštro
razmišljam, pa to onda čovjeku vremenom prelazi u naviku. I u ovom
slučaju neprilika je najbolji učitelj.“
„Vidjet ćemo hoće li se pokazati najboljom. Hoćete li u ovom
slučaju moći pogoditi koji od puteva vodi do Meltonovog skrovišta a
da vam prethodno o tome ne kažem ništa?“
„Meni je potrebno samo da odem tamo i dobro da ispitam spilju u
brdu.“
„Vi nećete ništa primijetiti.“
„Hoću! Na primjer, postoji li u spilji bilo kakva vidna ili skrovita
udubina. Nadalje bih ispitao od čega je sastavljeno tlo, da li je iz čistog,
golog kamena, ili ne.“
„I to od onog krša koji je izbačen iz okna i svuda unaokolo razasut!
Ali zbog tako jednostavne okolnosti nećete se moći nikako domisliti
kako se dolazi do Meltonovog skrovišta.“
Nije važno kako ćete to nazvati: kao moj zaključak ili nagađanje.
To je jedno te isto. Meni je put poznat.“
„Pravite me sve više radoznalim. Hoćete li mi reći što ste
naslutili?“
„A zašto ne bih? Za vas nije nikakva tajna ako čovjek ode samo
malo dublje u okno pa stigne do stana o kojemu govorimo.“
„Nebesa, poznato mu je!“ uzviknuo je Player, i to tako glasno da je
pobudio pažnju svih prisutnih. „Kako li je samo moguće — pogotovu
što niste imali nikakvog drugog izvora osim moje izjave?“
„I to sam lako pogodio kao i ono maloprije. Sami ste rekli da se do
skrovišta ne može doći odozdo, znači da se prilaz mora tražiti s gornje
strane. Kako skrovište nije vidljivo, znači da ne može ni ležati sasvim
gore u blizini stjenovitog ruba, jer bi se inače otkrilo ako mi netko
pogledao odozgo. Znači da se mora tražiti dublje. Zbog ovoga, kao i
prijašnjeg razloga, došao sam do zaključka da do njega ne vodi
nikakav otvoren put na vrhu, već da leži ispod površine stijene. Ako je
negdje u dubini, mora bezuslovno da postoji i prilaz kojim se može
čovjek spustiti dolje. Međutim, tamo gore nema otvora, ili bilo kakve
otvorene ili skrivene udubine, osim okna, i zbog toga mogu sa

333
sigurnošću pretpostaviti da dotični put počinje dolje u oknu. Znate li
možda kako su razmješteni Indijanci?“
„Ne. Ali bih vam mogao pokazati mjesto gdje mislim da su smjestili
konje.“
„Za to ćemo imati vremena i kasnije. Stari Weller je najavio naš
dolazak, pa je najvjerojatnije da je većina Crvenokožaca upućena na
zapadnu stranu Almadena i da su odande prema nama poslali
izvidnicu. Da li je zgrada s ulazom u okno, kao i sam otvor, pod
stražom?“
„Da. Dva su Indijanca stalno na straži kako bi osujetili bijeg bilo
kojeg radnika, makar da je to zapravo i nemoguće učiniti.“
Time je bio okončan razgovor s Playerom. Sa Winnetouom nije
bilo potrebno da se dogovaram. Apač me je samo upitao kada ću
krenuti.
„Još prije svanuća“, odgovorio sam. „Moram ići zaobilaznim
putem. Yume nas očekuju sa zapada Zbog toga ćemo mi stići onamo sa
juga, gdje neće toliko paziti. Ja se i unatoč zaobilaženju nadam da ćemo
onamo Stići prije noći.“
„Moj brat Shatterhand je rekao ,mi‘. Zar neće sam odjahati?“
„Ne. Potrebno je da imam pratioca koji će paziti na konje i oružje
u slučaju da ih moram negdje ostaviti.“
„Na konje? Zar će moj brat jahati i unatoč tome što tamo nema
trave?“
„U našim kolima ima dovoljno riže i kukuruza. Ponijet ćemo sa
sobom jednu vreću.“
„A tko će biti pratilac?“
„Mladi brat Tamanitelja Yuma. Znam da nam neće biti lako, ali sam
uvjeren da će se i te kako truditi da mi dokaže koliko cijeni moje
povjerenje.“
„Winnetouu je poznata dobra namjera njegova brata, koji želi da
mladi Mimbrenjo također brzo stekne ime kao i njegov brat, koji je,
zahvaljujući Old Shatterhandu, tako brzo postao ratnikom.“

334
 To je doista i bila moja namjera. Dakako, bilo je smjelo povesti
neiskusnog dječaka na tako opasan put, ali ja sam u njega imao isto
toliko povjerenja kao i u bilo kojeg starijeg Mimbrenjo ratnika.

Uveče smo sve pripremili što nam je potrebno i bili spremni za

polazak još prije svitanja. Bio sam iznenađen kada mi je Winnetou
prišao i rekao:
„Može se dogoditi da će moja braća biti prisiljena da razviju veliku
brzinu. Konj mladog Mimbrenjosa u tom slučaju nikako ne pristaje uz
Old Shatterhandova ždrijepca. Neka za taj put uzme moga.“
To što je Apač svog dragocjenog konja povjerio drugome, i uz to
još dječaku, bio je siguran znak da je bio veoma sklon malom
Mimbrenjosu. Ne bi bilo zgodno odbiti tu velikodušnu ponudu te smo
obojica na izvrsnim konjima pojahali najprije prema jugu, u susret
svježem jutru.

- KRAJ PRVOG DIJELA -

335