Mika T, Waltari

TAJNA NJEGOVOGA KRALJEVSTVA

Valtakunnan salaisuus

Svjetski poznat finski autor Mika Waltari najviši je domet ostvario u povijesnim romanima:
Sinuhe Egipćanin, Tamni anđeo, Putnik, Lutalica, Etruščanin, Rimljanin. Tajna njegovog kral-
jevstva naziv je ovoga romana, a koji se bavi temom patnje i smrti Isusa Krista i njegovim
uskrsnućem. Mlad i bogat Rimljanin Mark Mecentije na putovanju iz Aleksandrije postaje
svjedokom tih povijesnih zbivanja. U pismima svojoj dragoj Liviji, a čitav je roman ispisan
njima, slijedimo duševni preokret glavnog junaka Marka Mecentija.
 Prije čitanja pripovijesti Tajna njegovoga kraljevstva upućujemo čitatelja da pogleda Povi-
jesni osvrt (str. 445), te prikaz o djelu (str. 484) / prikaz o piscu (str. 487). Trud uložen u upoz-
navanje tih priloga, prije čitanja samoga romana, olakšat će i upotpuniti praćenje kao i doživljaj
ove jedinstvene pripovijesti.
Posebno ukazujemo i na Tumačenje nekih pojmova (str. 450-483), svrstanih po abecedi.
Naime, u romanu Tajna njegovoga kraljevstva pojavljuje se vrlo velik broj navoda, zatim manje
poznatih riječi i pojmova, stranih riječi, tuđica i si. Da bi se čitatelju proširilo doživljaj pri
čitanju, za takve su pojmove i riječi dana tumačenja u posebnom odjeljku (abecednim redoslije-
dom). Riječ ili pojam za koji postoji tumačenje označeni su u romanu zvjezdicom (primjerice
amfiteatar*), na prvome mjestu gdje se u tekstu pojavljuju. Kasnije u tekstu ti pojmovi nisu
ponovno označivani zvjezdicom. No, ako se ista riječ ili pojam pojavljuje u drugome smislu,
tada nosi oznaku dvije zvijezdice, pa je u tumačenju ponovljena s tim drugim značenjem i naz-
nakom (2). Ovakav sustav označavanja omogućava čitatelju da kod prvoga nailaska na
tumačeni pojam biva upozoren na pojašnjenje, ali ako poželi i kasnije provjeriti tumačenje bilo
kojega pojma može ga lako naći u pojmovniku (prema abecedi). Drugi način tumačenja kroz
podnožne bilješke, na tekućim stranicama, nije toliko pregledan, osobito za ponovno traženje.
Urednik Navodi iz Novoga zavjeta Pri pisanju djela Tajna njegovoga kraljevstva autor se
služio navodima iz Novoga zavjeta, tekstovima molitvi i si. Dio njih prenesen je u obliku kakav
i mi poznajemo iz naših prijevoda Biblije, no dio je donekle izmijenjen, kraćen i si. To je
neizbježna posljedica prijevoda, a inače autorovoga pristupa kojim je htio ukazati na moguće
(nerazumijevanje ljudi onoga vremena o povijesnim i vjerskim zbivanjima. Pri prevođenju na
hrvatski u najvećoj mogućoj mjeri poštivan je izvoran tekst IValtarijeva djela. Njegovo
uvrštenje povijesnih i vjerskih navoda pritom treba prihvatiti kao autorovu slobodu razmatranja
i izražavanja, jer se ipak radi o povijesnome romanu, a ne o vjerskoj literaturi.
KAZALO

DIO PRVI

SJEME NADANJA 7
PISMO 1. Trag proročanstva 7
PISMO 2. Židovski kralj 28
PISMO 3. Zanijekano uskrsnuće 67
PISMO 4. Traženje puta 107

DIO DRUGI

SJEME SPOZNAJE 121

PISMO 5. Buđenje vjere 121
PISMO 6. Učenici 161
PISMO 7. Poslanikov posjet 217
PISMO 8. Gospodinovim tragom 240

DIO TREĆI

OTAJSTVO VJERE 284

PISMO 9. Susret na jezeru 284
PISMO 10. Brdo sastanka 331
PISMO 11. Riječ Njegova 368
PISMO 12. Duh Sveti 415

Povijesni osvrt 445

Tumačenje nekih pojmova 450
O djelu 484
O piscu 487
DIO I.
SJEME NADANJA PISMO 1.
Trag proročanstva
Mark Mecentije pozdravlja Tuliju.
U svojim ranijim pismima, Tulijo, pisah ti o putovanjima što su me vodila duž Nila*, žile
kucavice Egipta*. Do izbijanja jesenskih oluja uzalud sam čekao na Tebe… Nakon toga sam se
tijekom zime zadržao u Aleksandriji*… Ljubavna me je čežnja istodobno učinila djetinjastim.
Nije bilo tako bogatoga trgovca ni znatiželjnijega namjernika koji bi baš pri svakom uplovlja-
vanju jedrenjaka iz Ostije* ili Brundisija* revnije i predanije hrlio put luke. Dok su brodovi još
plovili i stizali motao sam se obalom iz dana u dan… Postavljanjem pitanja pritom sam napo-
kon dosadio oružnicima, carinicima i lučkim službenicima…
Moje je znanje kroz sve to nedvojbeno bilo obogaćeno. Mnogo sam doznao o dalekim zeml-
jama. Ali onome tko dugo vremena pogledom daleko luta preko morskih prostranstava, napo-
kon počinju suziti oči… Tako sam dočekao i dolazak posljednjega broda. Nakon što se danima
mojim očima više nije ukazalo ni jedno jedino jedro na obzorju, morao sam si priznati: pogazila
si svoju riječ i datu vjeru. Minula je tako već i puna godina, Tulijo, otkad smo se posljednji puta
vidjeli. Pa se pokazalo da si me s lažnom skrbi i obećanjima potakla na napuštanje Rima…
Gorčinom sam bio sav ispunjen dok ti pisah onaj list u kojem ti „zbogom za uvijek”
priopćih, obznanjujući Ti istodobno nakanu polaska za Indiju… Indiju, gdje u neobičnim gra-
dovima još vladaju grčki kraljevi, potomci vojskovođe Aleksandra*. Ali već sam sklon priznati
kako sve to što napisah, u biti i nisam uzimao ozbiljno. Jednostavno rečeno, ne mogu podnijeti
pomisao da Tebe, Tulijo, nikad više ne bih vidio…
Muškarac koji je prešao tridesetu, zakoračivši time u četvrto desetljeće života, ne bi više
smio robovati svojoj ljubavi. Zasigurno sam postao mirnijim, a plameni strasti ne bukte više
toliko visoko. U Aleksandriji me moja uznemirenost tjerala u mračna društva, što je znatno ut-
jecalo na moje zdravlje. Ali ne žalim zbog toga… Jer nitko ne može vratiti kotač zbivanja u
natrag ili učinjeno pretvoriti u nepostojeće. No budući da me ništa nije moglo zadovoljiti i smi-
riti, barem u toliko pouzdanije znam, da Te volim. I upravo bih Te zato htio podsjetiti i upozori-
ti, ljubljena Tulijo, jednoga će dana i Tvoja cvatuća ljepota svenuti… Tvoje će glatko lice iz-
brazdati bore, a pogled Tvojih očiju će se zamutiti. Vlasi će ti posijediti, a zubi poispadati…
Možda ćeš tada požaliti što si svoju ljubav žrtvovala častohleplju i državničkom utjecaju. Jer,
uvjeren sam, nekoć si me voljela. U to sam potpuno siguran. Glede Tvojih riječi i prisega ne
mogu dvojiti… U protivnom, za mene na ovom svijetu ništa više ne bi zadržalo bilo kakvo
značenje i vrijednost. Ti si me voljela! No da li me još uvijek voliš, to ne znam…
U mojim boljim trenucima vjerujem, kako si me uistinu samo meni za ljubav, lažnim
obećanjima, potakla na odlazak iz Rima. Tješim se, učinila si to željeći me zaštititi od pogibelji,
koja je prijetila mojemu imetku ili moguće i samom životu… No ne bih ni u kojem slučaju
pošao, da mi nisi svečano prisegnula kako ćeš me i ti slijediti u Aleksandriju, te ovdje provesti
zimu sa mnom. Ta mnoge druge otmjene i ugledne gospode običavale su, bez pratnje svojih
supruga, uoči zime polaziti u Egipat, kako bi tamo provele to godišnje doba. A ako me moje
poznavanje Rimljanki iz temelja ne vara, postupat će tako mnoge i u budućnosti. Sada, nakon
što su brodovi ponovno zaplovili, mogla si se vratiti svome domu. Ali bi nekoliko mjeseci pro-
veli zajedno, Tulijo…
Umjesto toga, tijekom minulih mjeseci narušilo se zdravlje kako mojega tijela tako i duha.
Neko sam vrijeme proveo putujući, dok se nisam umorio urezujući Tvoje ime i znak moje lju-
bavi na pradavne spomenike i stupovlje hramova. Iz čiste dosade čak sam dopustio i da me
posvete u tajne božice Izide*. No, po svemu sudeći, bio sam stariji i očvrsnutiji nego u onoj
nezaboravnoj noći u Baiji*, kad smo se oboje, Ti i ja, posvetili Dionisu*. Ushit što ga tada
oćutjeh ostao mi je ovaj puta uskraćen… Jednostavno ne mogoh pokloniti svoju vjeru ovim
svećenicima obrijanih glava. A nakon toga spoznadoh, vrlo beznačajan komadićak znanja što
ga stekoh, precijenio sam u velikoj mjeri.
Time nikako ne mislim reći da sam se upustio samo sa svećenicima božice Iziđe i njenim
hramskim poklonicama. Upoznao sam se i s glumcima, pjevačima, pa čak i borcima s bikovima
iz arene. Pogledao sam i nekoliko starih grčkih kazališnih djela, koja bi bila vrijedna da ih
netko prevede na latinski i prilagodi za izvedbu na našim pozornicama. Jamačno, ako bi taj
netko težio za stjecanjem slave takvim činom. Napominjem sve to htijući pokazati kako mi se
svi ti mjeseci u Aleksandriji nisu oduljili. Ta Aleksandrija je svjetski grad! Istančanija,
iživljenija, istrošenijih snaga od Rima…
Najviše sam vremena ipak proveo u muzeju, u knjižnici blizu luke. U biti je tu više
knjižnica, smještenih u skupini građevina koje tvore cijelu gradsku četvrt. Stari službenici tih
knjižnica, koji još uvijek žive u prošlosti, tužili su mi se koliko je zbirka knjiga sada siromašna.
I napominjali kako više nikada neće ponovno polučiti onaj sjaj, kakav je imala nekoć, prije op-
sade koju je postavio Julije Cezar*, te pritom zapalio brodovlje egipatske mornarice što je
potražilo zaklon i utočište u gradskoj luci. Tijekom tih borbi planulo je i nekoliko zdanja
knjižnice. Vatra je tada progutala i stotine tisuća nenadomjestivih svitaka papira na kojima su
bila zapisana djela starih pisaca.
No i uz sve te žalopojke o siromaštvu knjižnice, utrošio sam tjedne i tjedne prije nego naučih
rabiti kataloge i ući u trag stvarima koje sam tražio i želio istraživati. Primjerice, samo bilješke i
napomene o Troji* zapremaju deset tisuća svitaka! A da ne govorimo o onima s komentarima
Platona* i Aristotela*, od kojih svaki ispunjava po cijelo jedno zdanje knjižnice. Povrh toga,
pohranjeni su ovdje i bezbrojni svitci koji nisu zapisani ni u jednome katalogu, a najvjerojatnije
ih nakon primitka u zbirku gotovo nitko više nije ni tražio niti čitao.
Zbog nedavnih političkih zbivanja i dvojbi službenici se nisu posebno trudili učiniti mi stara
kazivanja pristupačnima, a čak mi nisu pomagali ni u traženju. Bio sam prisiljen pipati obilaz-
nim putovima i stjecati povjerenje službenika darovima i gošćenjem. Ti su ljudi bijedno
nagrađeni za svoj rad, a inače siromašni… No to je uobičajeno za velike učenjake, kao i za
ljude koji više cijene knjige od svoga života, više od očinjega vida…
Na taj mi je način napokon uspjelo otkriti, u skrivenim kutcima knjižnice, niz dijelom
čuvenih a ostalo zaboravljenih proročanstava i pretkazanja. Jamačno, kroz sva su vremena svi
narodi izricali slična pretkazanja. Ona su sva mračna i dosadno nejasna, poput izričaja nekoga
orakula*. Često sam, priznajem to otvoreno, sve te besmislice odbacivao na stranu i zadubljivao
se u neku grčku priču, s njenom opuštenom hvalisavošću o putovanjima i pustolovinama. Tada
bi me obuzela želja i čežnja da otkriveno međusobno protuslovno pretkazanje prepustim neka
miruje kakvo jest… I istodobno bi se budio poriv, prema uzorku tog naklapanja, napisati knjigu
vlastitih otkrića. Ali unatoč svome podrijetlu, ja sam ipak previše Rimljanin, da bih mogao za-
pisivati neku potpuno proizvoljnu izmišljotinu.
U knjižnici postoje i zapisi o ljubavnome umijeću i umjetnosti, uz koje djela našega dobrog
Ovidija* djeluju poput siročića. Neki od tih zapisa grčkoga su podrijetla, a ostalo su grčki prije-
vodi starih egipatskih djela. I pritom se uistinu ne mogu odlučiti kojima bi mogla pripasti pred-
nost. No nakon što se pročita nekoliko tih knjiga, čovjek ih se zasiti. Još od vremena
božanskoga Augusta* čuvaju se takva djela u posebnim tajnim prostorijama, te ih se ne smije
prepisivati. A i samo čitanje tih djela dopušteno je jedino u istraživačke svrhe…
No vratio bih se na proročanstva i pretkazanja. Ima ih starovjekih i davnih, ali i novih. Ona
stara vezivalo se uz Aleksandra, a sada razumljivo za cezara* Augusta, koji je smirio svijet. Iz
različitih tumačenja tih pretkazanja postajalo mi je sve jasnije, kako za obrazovanog čovjeka
nema veće kušnje nego te izričaje smještati i promatrati u njegovo vlastito vrijeme i u skladu s
njegovim osobnim očekivanjima.
 Unatoč svemu tome u jedno sam siguran… Svijet ulazi u jedno novo razdoblje! Ono se po
svemu bitnome razlikuje od svih minulih doba. I sve što osobno proživimo pojačava to uvje-
renje. Činjenica o nastupu novoga razdoblja toliko je jasna i zorna, da su astrolozi* u Aleksan-
driji i Kaldeji*, na Rodosu* i u Rimu međusobno jedinstveni. Svima njima čini se prirodnim i
smislenim povezivati zviježđe Ribe* s rođenjem vladara svijeta.
Možda se time misli na cezara Augusta, koji je još za života u pokrajinama štovan poput Bo-
ga. Ali kao što sam Ti kazivao još u Rimu, moj poočim Mark Manilijan u svom je djelu „As-
tronomica” spomenuo povezanost Saturna i Jupitera u zviježđu Riba. Pri objavljivanju svoje
knjige je, doduše, taj naputak izostavio… Učinio je to iz državničkih razloga. No i u Egiptu se
zvjezdoznanci pozivaju na taj odnos. U svakom slučaju, taj bi budući vladar svijeta, ako se tada
rodio, sada imao tridesetsedam godina. I u međuvremenu bi se zasigurno nešto o njemu dočulo.
Ti ćeš se nedvojbeno čuditi što sada, u jednome pismu, tako otvoreno kazujem o našoj naj-
dubljoj tajni. Mislim na ono što sam Ti šaputao u uho, jednoga jutra u Baiji, dok su ruže cvje-
tale, a ja tvrdo vjerovao kako me nitko na svijetu ne razumije toliko dobro kao Ti, ljubljena
Tulijo. Ali sad sam iskusniji i mogu prema takvim pretkazanjima zauzeti motrište poput zreloga
čovjeka. Neki poluslijepi starac zlobno mi je u knjižnici dobacio kako su pretkazanja nešto za
mlade ljude. Nakon što netko pročita tisuću knjiga, počinje mu se rasvjetljavati potresna isti-
na… A poslije pročitanih deset tisuća knjiga čovjek postaje sjetan i snužden…
Pišem otvoreno zbog još jednoga razloga. Naime, u današnja vremena nitko i nije sposoban
nešto zadržati tajnim. Čak i najpovjerljiviji razgovor može biti prisluškivan i dalje prepričan…
Tako nema ni pisma koje netko nepozvan ne bi mogao pročitati i po potrebi i prepisati. Živimo
u vremenima nepovjerenja i sumnjičenja. Zato sam zaključio kako je najbolje pisati otvoreno i
iskreno, upravo onako kako čovjek misli.
Zahvaljujući oporučnoj odredbi, o kojoj Ti znaš, toliko sam imućan te si mogu priuštiti sve
što mi je potrebno. A istodobno nisam toliko bogat da bi se nekome učinilo probitačnim ubiti
me. Slijedom moga podrijetla se, osim Židovski učenjaci u Aleksandriji su slobodni mislioci.
Medu njima je nedvojbeno i pravih mudroslovaca, koji su čak pripravni sjesti za stol sa stran-
cem. S jednim od njih sam se jako sprijateljio, pa smo zajedno pili nerazvodnjeno vino. Takvo
n ešto mo guće je u Aleksan d irji! A k ad se ponapio, govorio je vrlo oduševljeno o Mesiji i
budućoj židovskoj vladavini nad svijetom.
Kao dokaz koliko doslovce Židovi i njihovi vode vjeruju u proročanstvo o Mesiji, pripovije-
dao mi je o njihovome kralju Herodu*. Taj je, nekoliko godina prije svoje smrti, u cijelome
jednom mjestu dao pobiti sve novorođene dječake. U to su mjesto, naime, slijedeći zvijezdu
doputovali mudraci iz Kaldeje. Oni su Herodu bezbrižno i bezazleno navijestili kako je u tom
mjestu na svijet došao budući kralj svijeta. No Herod je htio sačuvati prijestolje za svoju obitelj.
Ta pripovijest ukazuje da je Herod bio jednako nepovjerljiv i sumnjičav, kao i jedan drugi vla-
dar, koji se kao starac povukao na jedan otok…
Razumjet ćeš, Tulijo, ova užasna i okrutna priča motala mi se stalno po glavi. Iz godine
smrti Heroda može se lako izračunati kako se taj pokolj* morao zbivati upravo u vrijeme susre-
ta Saturna i Jupitera. Taj slučaj pokazuje kako je položaj i međusobni odnos zvijezda pobudio
medu Židovima i mudracima na Istoku jednako toliko pozornosti kao i na Rodosu i u Rimu.
– Znači, ti vjeruješ – zapitao sam toga mladog židovskog učenjaka – budući je Mesija ubijen
još u zipki?
– Tko bi mogao ubiti Mesiju?! – uzvratio mi je on, smijući se kroz vinom ovlaženu bradu. –
Herod je bio bolestan čovjek i smušenjak…
Ipak se moglo vidjeti, malo se prestrašio. Ogledavao se uokolo, pa dodao: – Ti ipak ne bi
smio pomišljati kako je tada uistinu Mesija došao na svijet. Kada će se to zbiti nije u
proročanstvima nigdje i nikad bilo navedeno. A u međuvremenu bi zasigurno o njemu nešto
dočuli. Osim toga, u svakom naraštaju pojavljuje se poneki lažni Mesija i pobuđuje u Jeruzale-
mu nemire među priprostim i prostodušnim ljudima…
 No ta pomisao koju sam nabacio u razgovoru očito mu nije dala mira. Jer, nakon što ispismo
još vina, rekao mi je vrlo obzirno: – Na dan tog pokolja mnogi su ljudi izbjegli iz Jeruzalema i
drugih mjesta i došli ovamo, u Egipat. Neki od njih su ovdje i ostali, ali većina ih se nakon He-
rodove smrti vratila svome domu…
– Smjeraš li time reći – zapitah – kako je Mesija moguće ipak tada došao na svijet, te je pred
Herodovim pokoljem bio otpremljen na sigurno, u Egipat?
– Ja sam saducej* – odgovorio je. Time je htio natuknuti da je svjetski čovjek i nije previše
vezan na predajom prenesene židovske običaje.
– Zato sve o tome promatram kritički – nastavio je. –Istodobno ne vjerujem, protivno farize-
jima*, u besmrtnost duše. Kad čovjek umre, nestaje i ne zadržava nikakvo stanje. Tako je zapi-
sano. Pa budući da samo taj jedan put živimo na ovom svijetu, razumno je u tome svom bitku
izvući neka zadovoljstva. Naši si veliki kraljevi nisu ništa uskratili. Prekomjerni životni užitci
napokon su i mudrome Salomonu* pomračili srce i dušu. U ostalom i najobrazovaniji i
najprosvijećeniji ljudi posjeduju kutak srca u kojem se krije djetinja blagost i pobožnost. A po-
sebno nakon ispijanja nerazvodnjenoga vina, postupka koji se također ubraja u zabranjene
užitke, vjeruje se u mnogo toga što bi bistra glava otklonila i odbacila. Zato Ti želim sada kazi-
vati jednu priču, koju sam čuo u dobi od dvanaest godina i postao mladićem…
Otpio je gutljaj vina, kratko zastao, te otpočeo pripovijedati: – Na naš dan mirovanja nitko
ne smije upražnjavati tjelesne aktivnosti. A u vrijeme kralja Heroda je iz Betlehema* u zemlji
Judeji* utekao i jedan stari obrtnik. Poveo je svoju mladu ženu i novorođeno dijete. Skrasili su
se zatim u Egiptu, posred dragomasnih* vrtova, gdje su se i nastanili. Radom svojih ruku
obrtnik je prehranjivao i izdržavao sebe i svoju obitelj, pa nitko nije mogao ljudima reći nešto
loše o njemu. Jednoga Sabata* zatekoše međutim neki mjesni Židovi trogodišnjega sina toga
našeg izbjegloga obrtnika, kako od ilovače izrađuje kipiće lastavica i peče ih. Ljudi potekoše
djetetovoj majci i dovedoše je, jer je dječak prekršio Zakon* glede mirovanja na Sabat. No
dječak je puhnuo u glinene likove, a ovi odletješe poput živih ptica. Njegova je pak obitelj
uskoro napustila to mjesto…
– Očekuješ li kako ću povjerovati u takvu jednu dječju bajku?! – zapitao sam začuđeno.
Naime, svoga sam sugovornika držao za prosvijetljenoga čovjeka.
Nijemo je zakimao glavom i zagledao se pred sebe svojim zasvođenim židovskim očima.
Bio je on doista ugledan i samosvijestan čovjek, kao i mnogi drugi Židovi iz starih obitelji.
– Ni u kojemu slučaju – reče napokon. – Hoću tek reći kako, prema mojemu mišljenju, nas-
tanak takve priče dokazuje da je u Herodovo vrijeme u Egipat pobjegla jedna obitelj koja je bila
osobito pobožna, koja je po svemu sudeći unatoč svoj vanjskoj skromnosti bila ugledna i
uvažavana u svojoj sredini. Želimo li dati razumu primjereno objašnjenje nastanka takve jedne
priče, mogućnosti je više. Prihvatljivo bi bilo, recimo, da je moguće majka toga malenog
prekršitelja Sabata, branila svoje dijete toliko poletnim riječima iz svetih knjiga te je natjerala
tužitelje da ušute… Ali pravo značenje može biti toliko zamršeno i skriveno, da seže daleko u
zaborav. Uz pomoć naših zapisa i knjiga sve zamislivo može se dokazati… A kasnije, kada je
ona obitelj iz priče ponovno nestala, jednako nezamjetno kao što je i došla iz Judeje, opisana
zgodba je na određen način preoblikovana, kako bi postala razumljiva i djeci…
Pogledao me svojim tajanstvenim očima, pa zatim zaključio kazivanje: – Ah, kad bih samo
još uvijek imao srce i narav djeteta… I kad bih još uvijek mogao na djetinji način vjerovati u
riječi toga zapisa! Tako živjeti bilo bi lakše, nego posrtati na razmeđi dvaju svijetova. Grk ne
mogu postati, a u srcu svome nisam više sin Abrahamov*…
Ujutro me boljela glava. Istodobno sam se osjećao bijedno i jadno. A to nije bilo po prvi puta
u Aleksandriji… Potom sam cijeli taj dan proveo u kupkama.
Nakon kupanja, istrljavanja tijela, tjelovježbe i dobroga obroka, obuzelo me nekakvo stanje
nalik snu. Taj mi je osjećaj inače dobro poznat. On potječe od mojih predaka. Ne nosim uzalud
ime Mecentije, koje upućuje na davnu mitsku prošlost.
 U takvome duševnom stanju čovjek je posebice prijemljiv za proročanstva, premda je pritom
osobito teško razlučivati zbilju od obmane.
Napustivši prohladnu dvoranu sa stupovljem kupališta, presrela me ulična jara, a večernje
sunce me svojim zrakama zabljesnulo poput munje. Moje neobično duševno stanje nastavljalo
se i dalje. Zaputio sam se ulicama prepunim ljudi, ne pazeći kuda i kamo me noge nose. Dok
sam tako lutao, odsutan duhom i obasjan sunčevim zrakama na zalasku, pristupio mi je neki
mjesni vodič. Dograbio me za ogrtač, pretpostavljajući da sam stranac koji putuje radi užitka i
razonode, te mi pripravno počeo redati i preporučivati posjet mjesnim znamenitostima. Tako je
naveo kuće naslade u Kanoposu*, svjetionik na Farosu*, bika Apisa* u njegovom hramu…
Čovjek je bio tvrdoglav, pa sam se bujice njegovih riječi uspio osloboditi tek kad ga je prekinuo
neki glasan povik. Na to je moj nesuđeni vodič svojim prljavim prstom pokazao na čovjeka koji
je vikao i uskliknuo smijući se: – Pogledaj si samo tog Židova!
Na uglu tržnice povrća stajao je čovjek ogrnut krznom, kuštrave brade i kose. Lice mu je bi-
lo omršavjelo od posta, a noge izranjene od hodanja. Stalno je ponavljao na aramejskome jezi-
ku istu jednoličnu poruku. Pritom je kolutao očima na svome patničkom licu. Vodič mi je na-
pomenuo: – Vjerojatno ne razumiješ što taj govori…
Ali, kao što znaš, još od svoje mladosti u Antiohiji* dobro poznajem i govorim aramejski je-
zik. Tada, prije nego li sam pošao u školu na Rodosu i jasnije raspoznao svoja očekivanja od
života, ozbiljno sam pomišljao postati tajnikom nekog namjesnika* na Istoku.
Zato sam vrlo dobro razumio što taj sljedbenik židovske sekte iz pustinje obznanjuje. Po-
navljao je stalno isto, glasom sve usijanijim od naprezanja: – Tko uši ima, neka čuje! Kral-
jevstvo je blizu. Utrite pute!
– To on obznanjuje dolazak židovskoga kralja – razjašnjavao mi je vodič. – Brojni takvi
praznoglavci pristižu iz pustinje u grad. A oružnici i straže se uopće ne trude sve ih ponovno
istjerati bičevima. K tome je državnički vrlo spretno uvući Židove u međusobne svađe i sukobe.
Jer, dok se god oni međusobno prepiru, nas školovane ljude ne uznemiravaju. Nema na ovome
svijetu krvoločnijih ljudi od Židova. Srećom, pripadnici njihovih pojedinih sekti mrze jedni
druge više nego nas nevjernike ili neznabošce, kako nas nazivaju.
U međuvremenu je sve uspaljeniji i slomljeniji glas uvijek iznova izvikivao iste riječi. Na-
pokon su mi se upravo nezaboravno urezale u pamćenje. Glas je najavljivao skori nastanak no-
voga kraljevstva… A u mome trenutačnom duševnom stanju taj sam uzvik mogao pojmiti jedi-
no kao određeno pretkazanje i najavu. Iznenada mi se učinilo, sva su ona proročanstva, koja
sam proučavao tijekom cijele zime, odbacila svoje obrazine nejasnih izričaja i sada su stajala
ispred mene, objedinjena u jednoj jedinoj poruci: „Kraljevstvo je blizu!” Onaj me vodič još
uvijek držao za skut ogrtača i nastavljao brbljati: – Bliži se Pasha*, židovski blagdan spasa…
Uskoro će i posljednje karavane* i brodovi s hodočasnicima napustiti naš grad, na putu u Jeru-
zalem. Već sada sam znatiželjan, kakvih će sve neprilika i natezanja biti i ove godine tamo pri-
jeko.
– Bilo bi ipak zanimljivo, jedanput vidjeti sveti grad Židova… – nehotice primijetih. No ko-
liko god su te moje riječi bile nesvjesne i usputne, vodiču su one bile poticaj za nov zamah, te
se pripravno nadovezao svom žestinom: – Vrlo mudra pomisao, gospodine! Herodov hram je,
naime, jedno od svjetskih čuda. Tko ga na svojim putovanjima nije posjetio, nije vidio baš
ništa. A glede neprilika i natezanja koje spomenuh, kako sam se ja izrazio, ne trebaš se nimalo
pribojavati. Bila je to tek moja šala. U cijeloj Judeji čovjek je na ulicama siguran, a u Jeruzale-
mu vlada rimska stega. Cijela jedna legija* raspoređena je po toj zemlji, kako bi održavala red i
mir. Slijedi me tek nekoliko koraka! Zahvaljujući mojim dobrim vezama mogu ti zajamčiti još
jedno mjesto na brodu za Joppu* ili Cezareju*. Jamačno, prvo će nam reći kako je zbog
predstojeće proslave blagdana Pashe sve popunjeno… No ja ću se već zauzeti za tebe. Bila bi to
uistinu sablazan ako jedan toliko otmjen Rimljanin kao ti ne bio bio primljen na neki putnički
brod.
 Potezao me za ogrtač toliko žustro i revno te sam gotovo i bez svojega sudjelovanja vučen
dospio za njim u pisarnicu jednoga sirijskog brodara. Valja pritom priznati, ta je doista bila
udaljena svega nekoliko koraka od tržnice povrća. Ubrzo sam se osvjedočio kako nisam jedini
tuđinac koji je za Pashu kanio poći u Jeruzalem. Osim Zidova iz svih krajeva svijeta, bilo je
ovdje onih koji su putovali radi zadovoljstva i razonode, takvih koji su tek htjeli vidjeti nešto
novo.
Moj se vodič zbog mene upustio u žučljivu raspravu i cjenkanje, onako kako to može samo
jedan Grk kad mu je sugovornik Sirijac. To je potrajalo nekon vrijeme, a tada nenadano spoz-
nadoh kako sam stekao odjeljak na hodočasničkome brodu koji polazi za Judeju. Uvjeravali su
me da je to jedini i posljednji brod koji napušta Aleksandriju prije Pashe. Isplovljenje se toliko
otezalo zato jer je jedrenjak bio nov novcat, pa se moralo čekati na neke dijelove opreme. Ali
polazak na njegovo „djevičansko putovanje” bio je zakazan za sljedeće jutro. Predbilježbom na
tom brodu oslobodio sam se i straha od debelih naslaga prljavštine i gamadi, koji su putovanja
brodom duž ovih obala činili toliko neugodnima i čak odvratnima.
Moj zagovarač iznudio mi je za svoje usluge pet drahmi*. Ali sam mu ih rado dao, jer sam
primio predznak i donio odluku. On je ostao u pisarnici i već se veselio kako će predstavniku
brodara također istisnuti naknadu za posredovanje.
Iste večeri potražih svojega novčara. Zatražio sam neka mi ispostavi jamstveni list odnosno
mjenicu koju mogu unovčiti u Jeruzalemu. Jer, kao iskusan putnik nisam htio na putovanju no-
siti uz sebe nepotrebno velike svote gotovine. Potom sam podmirio svoj račun u gostionici i
namirio ostale razne dugove. Tijekom večeri pozdravio sam se i oprostio s onim poznanicima
koje nisam htio napustiti bez pozdrava. Kaneći se očuvati podrugljivih i zlobnih primjedbi, ni-
sam nikome otkrio kamo sam namjerio. Jednostavno sam objasnio kako polazim na putovanje,
a smjeram se vratiti najkasnije do jeseni.
Te sam noći dugo ostao ležati budan, jer mi san nikako nije dolazio na oči. Jače neko ikad
osjećao sam kako mi je ta sušičava zima u Aleksandriji naudila duhu i tijelu. Možda je taj grad,
sa svim svojim znamenitostima, uistinu svjetsko čudo… No ipak mi se činilo kako ga napuštam
u pravi tren, prije nego bi to bilo prekasno. Da sam dulje ostao, dograbila bi me ona zaraza koja
hara tim gradom, toliko željnim naslada i toliko zatrovanim grčkom mudroslovnom znanošću.
Ako je netko kao ja počinjao u Aleksandriji malaksati i mlitaviti, nije smio predugo oklijevati.
U protivnom bi mogao ostati za uvijek i ostatak života tamo utopiti u neradu.
Zato sam pomišljao kako će mi putovanje morem i nekoliko dana neopterećenog lutanja
rimskim cestama po Judeji dobro činiti kako tijelu tako i duši. Ali se sve odvijalo kao i inače u
takvim slučajevima… Kad sam sljedećega jutra bio probuđen, kako bih stigao na brod, u taj
rani sat i nakon uistinu premalo sna, mogao sam uz kletve tek sebe samoga nazvati izigranim
magarcem… I to zato jer sam se odrekao svih ugodnosti jednoga uglađenog života, odlučivši se
umjesto toga poći u stranu i neprijateljsku judejsku zemlju! I sve to samo zato da bih progonio
neku utvaru koja je iskočila iz nekoliko nejasnih, proročanskih izričaja.
Ublažavanju takvoga mog raspoloženja nije ni najmanje doprinijela okolnost što sam se po
dolasku u luku uvjerio kako sam bio nevjerojatno sramno prevaren. Tek nakon dugoga traženja
i raspitivanja otkrio sam svoj brod… U prvi mah jednostavno nisam mogao povjerovati kako je
ta bijedna, tek jadne samilosti dostojna, trošna i natrula stara škrinja onaj „nov novcat” ponosit
jedrenjak, za kojeg je Sirijac tvrdio kako ga upravo opremaju za polazak na „djevičansko puto-
vanje”… To što brod dan ranije nije bio pripremljen za plovidbu, moglo je nedvojbeno biti isti-
nom. Naime, jedva bi se održao na vodi, da nije bio na brzu ruku i u posljednji tren pokrpan i
osmoljen. Na brodu je, na dalje, vonjalo slično kao u kućama naslada u Kanoposu, budući da je
brodar dao zapaliti jeftin tamjan* kaneći time prigušiti i prikriti ostale zadahe na plovilu. Preko
nagnjilih brodskih bokova bile su obješeni obojeni komadi tkanice, a s tržnice je dopremljen
tovar svenutoga cvijeća kako bi se isplovljenju pridao svečan ugođaj.
 Kratko rečeno, ta u krajnjoj hitnji osmoljena i za plovidbu morem osposobljena podrtina bila
je unatoč svojoj zakrabuljenosti pri isplovljavanju nalik lučkoj djevojčuri… Onoj koja se
odvaži izaći na danje svjetlo tek nakon što se na brzinu umota i skrije u šarene zastavice, debelo
premaze svoje naborane obraze, te se toliko zalije svojom jeftinom mirisnom vodicom kako bi
taj miris obilato zapahnuo okolicu duž puta kojim bi išla. A prijetvoran, beznadno razočaran
pogled takvoga jednog bića, vjerujem da sam otkrio u očima blagajnika, dok me primio uz
svečana uvjeravanja kako se nalazim na pravome brodu… Poveo me zatim do mojega odjeljka,
između ljudi koji su vikali i tulili, plakali i prepirali se, te na raznim jezicima izvikivali
oproštajne riječi.
Unatoč svemu malo-pomalo se više nisam mogao ni ljutiti. Jednostavno sam se morao smija-
ti. Napokon, nitko ne treba samoga sebe na temelju osobnoga poriva uvaliti u neugodnosti i
neprilike. Snagom svojega zdravog razuma može se on tome ukloniti. U protivnom bi život bio
nepodnošljiv, ako bi se pribojavali svakoga pothvata. Čuo sam izlaganja velikoga broja mu-
droslovaca, koji su osnažili moje uvjerenje da čovjek i uz najveći oprez ne može produljiti do-
dijeljen mu životni vijek ni za najkraći trenutak.
Zasigurno još i dan danas ima samoživih i praznovjernih bogatuna koji ne štuju rimske za-
kone i troglavoj božici prinose na žrtvu mladoga roba… Oduzimanjem dijela života mladoga
roba pritom žele produljiti svoj vlastiti! U svim većim gradovima Istoka može se naći žreca ili
maga odnosno otpadničkoga svećenika koji poznaje pripadajuće čarobne riječi i koji je pripra-
van za popriličnu naknadu izvesti obred s takvom žrtvom. Ja pak mislim kako je takvo nešto
obično samozavaravanje i grozna zabluda. No ljudski rod nedvojbeno posjeduje bezgraničnu
sposobnost sebe samoga zaludivati i dovoditi u zabludu, te vjerovati u ono čemu se nada. Što se
mene tiče, vjerujem kako se, čak i ako doživim duboku starost, neću toliko bojati smrti da bih
zapao u takvu zaslijepljenost.
U svome smiješnom položaju tješio sam se okolnošću što će brod ploviti duž obale, a ja sam
istodobno i dobar plivač. Obuzela me obijesna i razuzdana veselost, pa nisam više bio obuzet
mržnjom i željom za osvetom zbog prijevare kojoj sam bio žrtvom. Odlučio sam iz svega izvući
ono najbolje, te uživati u putovanju. A sve to kako bih kasnije, s primjerenim i dužnim pretjeri-
vanjima, mogao ispričati zabavnu pripovijest o nevoljama, patnjama i nepravdama koje sam
iskusio i pretrpio.
Sidra su podignuta, vesla se pokrenula i počela ravnomjerno klopotati sudarajući se
međusobno, a krma se odijelila od obale. Kapetan broda izlio je lončić vina preko palube kao
žrtvu ljevanicu za božicu sreće. Žrtvu nije mogao ponuditi ni jednoj podesnoj božici, jer je ned-
vojbeno sam najbolje znao koliko trebamo sreće kako bi prispjeli na odredište. Židovski putnici
podigli su ruke i na svom su svetome jeziku zazivali od svojega boga pomoć glede pogibelji na
moru. Na prednjoj palubi pojavila se cvjetnim vijencima urešena djevojka koja je počela prebi-
rati po strunama lire*. Istodobno je neki mladić počeo puhati u sviralu. Nije dugo potrajalo pa
je najnoviji aleksandrijski napjev odjekivao kroz pjevanje i glazbenu pratnju. Židovske je
hodočasnike obuzela groza kada utvrdiše da je na brodu družina lutajućih glumaca. Ali bilo
kakve pritužbe o tome nisu više imale nikakvoga smisla ni svrhe. Povrh toga smo mi, na koje su
gledali kao na nečiste, bili u većini medu putnicima na brodu. Istodobno, ti zakašnjeli
hodočasnici nisu bili bogati Židovi. Tako su se morali skrasiti u našoj sjeni i ograničiti se na
neprekidno čišćenje svojega posuda.
U današnje je vrijeme samoća najdragocjeniji od svih užitaka. Zato nikad nisam mogao pod-
nijeti da se robovi motaju uokolo mene i motre na svaki moj korak i svaki moj pogled.
Sažaljevam ljude koje njihov položaj ili udobnost sile da cijeli život, kako noću tako i danju,
provode okruženi robovima. No tijekom ovoga putovanja brodom morao sam ipak nalijevati
vode u vino moje ljubavi za samoćom, te prenoćište dijeliti s najrazličitijim, a djelomice i vrlo
sumnjivim ljudima. Srećom su židovski hodočasnici imali odijeljenu spavaonicu, kao i posebna
ognjišta u posudama s pijeskom gdje su mogli pripremati svoja vlastita jela i obroke. Inače bi
dodirom s nevjernicima stigli na judejsku obalu toliko onečišćeni, te se gotovo i ne bi usuđivali
nastaviti svoje putovanje u sveti grad.
Povoljni i blagi vjetrovi, kao i brodska jedra, bili su nam skloni. Bez toga, barem tako ja vje-
rujem, nikada ne bi stigli do našega cilja. Jer veslači su bili žive olupine, kao i cijeli brod, stari
ljudi, usopljeni i bez daha, hromi ili bogalji. Nisu to čak sve bili ni robovi, nego lučki klatež još
nižega društvenog položaja od robova. U pomanjkanju drugoga posla prihvatili su ovaj težak
tjelesni rad. Ta je veslačka rulja mogla uistinu nastupiti kao zbor u nekoj satiričkoj igri! Čak je i
predvodnik veslača, koji je na svojemu povišenom podiju udarao ritam, umirao od smijeha pri
pogledu na svoje ljude kako svoje drugove ili sebe same udaraju rukohvatima vesala, odnosno
kad bi usred veslanja padali i pozaspali. Uvjeren sam, svoj je bič koristio tek reda radi. Jer, iz
tih jadnih momaka bilo je jednostavno nemoguće nekim kažnjavanjem ili zlostavljanjem izvući
više nego su i inače davali.
O samoj plovidbi nemam nešto više za reći, osim da prema mojoj prosudbi ni na koji način
nije bila pogodna za poticanje nekoga pobožnog raspoloženja u meni ili za pripremanje moje
duše za sveti grad iz proročanstava. Trebalo je ipak nositi u sebi židovsku predanost vjeri i nji-
hovo obožavanje Hrama, da bi se svakoga jutra, podneva i večeri podizalo ruke u molitvi i us-
trajno pjevalo turobne ili vesele psalme* radi slavljenja boga. Tijekom ostaloga dijela dana
brodom su odjekivali grčki ulični napjevi, što su ih na prednjoj palubi izvodili glumci za vri-
jeme svojih pokusa. A kad bi veslači neko vrijeme bili upregnuti na svoj posao, začula bi se s
veslačkih klupa prigušena, otegnuta i neprekinuta pjesma njihovoga promuklog i bolno
odjekujućega zbora.
Grčka djevojka koja je isplovljenje broda popratila pjesmom i prebiranjem po liri, dok joj je
glava bila urešena cvjetnim vijencima, zove se Mirina. Malena je bila mršavo i slabunjavo stvo-
renje s hladnim, istražujućim zelenim očima. Unatoč svojoj mladosti znala je ne samo pjevati i
služiti se svojim glazbalom, nego je bila i izučena akrobatska plesačica. Promatranje njenih
svakidašnjih vježbi na prednjoj palubi bilo je zadovoljstvo. Pobožni Židovi su pritom ipak zagr-
tali svoja bradata lica krajevima ogrtača i glasno jadikovali zbog te sablazni.
Mirina je amazonsko ime. Plesačica mi je otvoreno i prostodušno priznala kako je ime stekla
zbog svoje svoje mršavosti i ravnih prsiju. Doznao sam kako je već bila u Judeji i s one strane
rijeke Jordana* nastupala u grčko-rimskim gradovima pokrajine Pereje*. Pričala mi je kako u
Jeruzalemu doduše postoji jedno kazalište koje je dao sagraditi Herod, ali mi je povjerila i kako
u njenoj glumačkoj družini gaje malo nade da bi mogli tamo nastupiti. Razlog tome je što se
zbog pomankanja posjetilaca rijetko priređuju predstave. Židovi su prezirali kazalište kao u
ostalom i cjelokupnu grčku i rimsku uljudbu, uključujući i akvedukte*. Istodobno je u Jeruza-
lemu bilo premalo obrazovanih ljudi, pa se tako gledalište nije moglo ispuniti…
Zato su glumci sada željeli produžiti za zemlju koja leži istočno od Jordana, gdje su Rimljani
uredili odmarališno naselje za svoju dvanaestu legiju. Tamo se uvijek našlo gledateljstva sklo-
nog oduševljavanju, premda pomalo gruboga ukusa. Glumci su se nadali kako će moći nastupiti
i u Tiberiasu*, glavnom gradu pokrajine Galileje* koji leži na Genezaretskome* jezeru. Na
povratku su još htjeli okušati sreću i u Cezareji, sjedištu rimskoga namjesnika na judejskoj ob-
ali.
Nakon što sam tako prijateljski popričao s Mirinom, prikrala se ona sljedeće noći k meni na
ležaj i šaptom mi rekla kako bih je mogao usrećiti s nekoliko srebrnih novčića…
Objasnila je da su ona i njeni drugovi uistinu siromašni, a pribavljanje potrebne odjeće i
obuće za nastupe velik im je teret. Inače mi se, kako reče, kao čestita djevojka nikad ne bi obra-
tila na ovakav način…
Pročeprkao sam u mraku po svojoj mošnji s novcima i medu prste mi je došao potezi komad
od deset drahmi. Dao sam joj ga…
Veličina novca ju je razdragala, pa me obgrlila rukama, poljubila i rekla kako me želi nagra-
diti za moju ljubaznost. Pa zato mogu s njom raditi što god želim, a ona se neće opirati… Iskre-
no priznajući, za moje zime u Aleksandriji žene su mi dojadile, pa joj odgovorih kako od nje ne
tražim ništa… To ju je krajnje iznenadilo, pa je prostodušno upitala bih li moguće radije uz
sebe imao njenoga brata, a taj je još mlad i golobrad. Do toga grčkog poroka nisam nikada
nešto držao, premda sam sasvim razumljivo tijekom svojih godina školovanja na Rodosu i ja
imao svoje platonske* obožavatelje.
Nakon što sam Mirinu uvjerio da me potpuno zadovoljava njeno prijateljstvo, po svemu
sudeći pomislila je kako sam zbog nekih razloga i za neko vrijeme položio zavjet nevinosti pa
me više nije napastovala.
Umjesto toga pripovijedala mi je o židovskim shvaćanjima i poimanju običaja i ćudoređa.
Tvrdila je kako prosvijećeni medu njima bludničenje s tudinkama ne smatraju grijehom. Jedino
se drže podalje od židovskih žena, jer njihovi zakoni tako nalažu. Kao dokaz za to, u tami spa-
vaonice mi je šaptom u uho kazivala nekoliko pričica. Ali joj ja zapravo nisam vjerovao. Ipak
sam tijekom svojega druženja sa židovskim učenjacima u Aleksandriji postupno naučio cijeniti
taj narod.
Kada su brda Judeje, nalik fatamorgani* izronila pred nama iz mora koje je blistalo kao po-
sipano draguljima, povjerila mi je Mirina svoje snove o budućnosti. Takvo povjeravanje pone-
kad je uobičajeno za mladu djevojku koja starijem poznaniku otvori svoje srce. Bila je svjesna
okolnosti da jedna plesačica može tek kratko vrijeme biti na visini. Zato se nadala kako će usp-
jeti prištedjeti novaca pa kroz neko vrijeme, u nekome obalnom gradu gdje ne vladaju predra-
sude, otvoriti skromnu trgovinu mirisima… I k tome voditi prikrivenu kuću naslade.
Gledala me nedužnim očima dok je razlagala kako bi se vrijeme čekanja na ostvarenje njenih
želja moglo skratiti, ako bi joj uspjelo naći bogatoga ljubavnika… Od srca joj poželjeh mnogo
uspjeha u tome…
Može li se to zahvaliti žrtvama koje je prinosio kapetan, nekom povoljnom stjecaju okolnosti
ili pak upornim vjerskim vježbama židovskih hodočasnika, tek prispjeli smo u luku Joppe, tri
dana prije početka glavne svetkovine židovske Pashe. Moram napomenuti kako nas je tijekom
putovanja na brodu mučila raznovrsna gamad, te da smo pri dolasku u Judeju bili gladni, žedni i
prljavi, ali inače bez nekih većih tegoba.
Prema službenome židovskom kalendaru glavna svetkovina Pashe padala je u ovaj puta u
jednu subotu, pa je time postala posebno slavlje. Židovskim hodočasnicima s broda se toliko
žurilo te su si uzeli vrlo malo vremena za podvrgavanje obrednome čišćenju i za uzimanje us-
putnoga obroka kod svojih sunarodnjaka u lučkome gradu. Odmah nakon toga, premda se već
spuštala noć, zaputili su se prema Jeruzalemu. No zrak je bio blag, bezbrojne zvijezde plamtjele
su povrh mora, a uz mjesečinu se moglo nesmetano putovati. Luka je bila krcata brodovima, a
medu njima isticali su se veliki jedrenjaci iz Italije, Španjolske i Afrike. Iz toga sam spoznao,
ako mi to već ranije nije bilo jasno, kako je ljubav Židova prema njihovome hramu za sve bro-
dare svijeta bio unosan posao.
Ja nisam razmetljivac, kao što znaš, Tulijo… Ali uistinu nisam bio raspoložen nastaviti svoje
putovanje sljedećega jutra u društvu grčke glumačke družine, premda su me predano za to moli-
li, nadajući se kroz moje društvo pribaviti si zaštitu. Jer, ni jedan od njih nije bio rimski
građanin. Radije sam se priklonio namisli da u Joppi završim ovo pismo, koje sam započeo još
za plovidbe brodom. Time sam kanio utrošiti vrijeme i Tebi objasniti koje su me neobične po-
nude pokrenule na ovo putovanje.
Tako sam potražio sobu kod nekih prostodušnih ljudi, gdje sam se smjestio. I tu se sada od-
maram od one mučne plovidbe morem i pišem ove retke…
Prije toga sam se okupao i utrošio vrlo velike količine praška protiv gamadi. Odjeću što sam
je nosio na brodu smjerao sam spaliti, ali je ta moja nakana pobudila neodobravanje. Zato sam
tu odjeću poklonio siromašnima. Polako sam se ponovno osjećao čovjekom… Dao sam si ure-
diti i nauljiti kosu, te sam si kupio novu odjeću. Budući da sam poprilično skroman, nosim sa
sobom malo prtljage, uz izvjesnu količinu nerabljenih svitaka papirusa*, pribor za pisanje i ne-
koliko sitnica iz Aleksandrije. Te sitnice namijenio sam za darove u odgovarajućim zgodama.
Ovdje na tržnici u Joppi mogu i imućni i skromni naći prijevozno sredstvo za putovanje u Je-
ruzalem. Mogao sam birati između nosiljke s pratnjom, kola s magarećom zapregom ili čak
deve s vodičem. Ali, kako to već prisnažih, samoća je za mene najdragocjeniji od. svih
užitaka… Tako sam u rano jutro namislio iznajmiti magarca, te „ ga naprtiti s mojom skrom-
nom prtljagom, jednom vinskom mješinom i vrećom s namirnicama. Uz njega sam smjerao
pješice krenuti za Jeruzalem, kako to i dolikuje jednome miroljubivom hodočasniku.
Nakon razdoblja razmaženosti i mekoputnosti u Aleksandriji, radosno pozdravljam taj tje-
lesni napor. A razbojnika se ne trebam bojati jer ceste vrve pučanstvom koje smjera na svetko-
vinu, dok putove nadziru redovite ophodnje dvanaeste legije.
Tulijo, ljubljena moja, spominjanjem i pričanjem o Mirini i Aleksandrijkama nisam te htio
mučiti ili učiniti ljubomornom… Ako Te se to u opće bolno doimlje, ako barem i najmanje ran-
java Tvoje srce… Ali, duboko strahujem, Ti ne osjećaš ništa do li zadovoljstva što si me se
vješto riješila.
No ja ne poznajem Tvoje misli, pa je moguće da Te je nešto zapriječilo glede dolaska u Egi-
pat. Zato Ti svečano obećavam, na jesen ću te ponovno očekivati u Aleksandriji, sve do zimske
obustave plovidbi. Sve moje stvari ostale su tamo! Čak ni jednu jedinu od svojih knjiga nisam
ponio. Ako me pri dolasku ne zatekneš u luci, možeš upitati za moje boravište u rimskome put-
nom uredu ili kod mojega novčara. No u dubini svojega srca ja znam, ponovno ću prigodom
svakoga dolaska broda iz Italije hrliti na dokove, jednako kao i protekle jeseni…
Nisam čak siguran ni hoćeš li se potruditi i pročitati ovo pismo do kraja… I to unatoč moje-
mu trudu i nastojanju da ga učinim što raznolikijim i zabavnijim. Zato se ponekad upitam, zašto
sve to pišem?!
Inače sam uistinu mnogo staloženiji, nego se može zaključiti iz ovih mojih redaka. Cijeloga
svojeg života dvojio sam između poučavanja Epikura* i stoika*, između užitka i odricanja…
Bezgranična aleksandrijska zadovoljstva i užitci, ona nesmislena proždrljivost i pustopašnost
tijela i duha osušili su moju dušu. Putenost i ljubav dvije su potpuno različite stvari, to znaš
jednako dobro kao i ja. U pohoti se može polučiti izvjesnu vještinu, kao u trčanju ili plivanju…
Ali puka pohota vodi u sjetu i tugu! Na protiv, neobično je i nevjerojatno, naći onoga čovjeka
za kojega smo rođeni. Ja sam rođen za Tebe, Tulijo! A moje ludo i nerazumno srce mi još uvi-
jek kazuje kako si i Ti rođena za mene. Misli na noći u Baiji, u vrijeme cvata ruža!
A sve ono što sam pisao o pretkazanjima i proročanstvima, u svakome slučaju ne uzimaj
preozbiljno! Tvoja uznosita usta mogu se mirne duše smiješiti i šaptati: „Mark je još uvijek onaj
isti, nepopravljivi sanjar!” Međutim, ako bih bio drukčiji, možda me Ti i ne bi voljela…? Ako
me u opće još i voliš, što sada ne znam.
Joppa je pradavni lučki grad, sasvim sirijski. Ali dok sam ti pisao ove retke, osjećao sam se u
njemu kao kod kuće.
Tulijo, ljubljena moja, ne zaboravi me! Ponijet ću ovo pismo na put i poslati ga iz Jeruzale-
ma. Osim toga, prije okončanja židovske svetkovine Pashe, ni jedan brod ne isplovljava za
Brundisi.

PISMO 2.
Židovski kralj Mark Tuliji.
Ove retke zapisujem na židovsku pashalnu subotu, u njihovome svetom gradu Jeruzalemu.
Nalazim se u utvrdi zvanoj Antonija… U međuvremenu mi se slučilo nešto potpuno
nepredviđeno. I još mi uvijek nije sasvim jasno što je to u biti bilo. Tulijo, potpuno sam zbun-
jen! Zato Ti pišem, kako bih brižljivo razlučio i razjasnio, jednako toliko sebi kao i tebi, što se u
biti dogodilo…
Sada više ne podcjenjujem predznake i najave… U dubini srca nisam to činio nikada, ma ko-
liko sam inače podrugljivo o tome govorio ili pisao. Sa zaprepašćujućom odlucnošću vjerujem
sada da je moj polazak na ovo putovanje bio upravljan, te ga ni uz najozbiljnije opiranje nisam
mogao spriječiti. Ali koje su to sile i moći sudjelovale u igri, ja ne znam. No ispričat ću sve po
redu…
Na tržnici u Joppi iznajmio sam, kako rekoh, kao suputnika jednoga magarca, ne dajući se
dovesti u kušnju ili smesti ponudom ostalih putnih udobnosti. Nakon toga krenuo sam, zajedno
s posljednjim hodočasnicima što su kretali, putem što se od obale uspinjao u brda i vodio prema
Jeruzalemu…
Moj je magarac bio dobro obučena i izvježbana, a istodobno i poslušna životinja. Tako tije-
kom cijeloga tog putovanja nisam s njime imao ni jedanput nekih neugoda ili neprilika. Po
svemu sudeći ta je životinja već toliko puta stupala ovim putem da je poznavala svaki izvor,
mjestašce za odmor, selo i gostionicu. Uistinu si nisam mogao poželjeti boljega vodiča! I neka-
ko sam putem stekao utisak, ta je životinja počela i prema meni gajiti prijateljske osjećaje,
budući ga ni jedanput nisam uzjahao. Nisam se penjao na njegova leđa čak ni na nizbrdici, nego
sam cijeli put prešao pješačeći, željeći tako ponovno očeličiti svoje tijelo.
Put od Joppe do Jeruzalema prelaze rimske postrojbe tek dvodnevnim stupanjem. Kretanje
ovim bregovitim predjelom je doduše napornije nego po nekoj ravnici, no zato je put manje
jednoličan. Judeja je inače lijepa i plodna zemlja. U dolinama su se zelenila stabla badema, u
ovo doba godine već ocvala. Ali je zato na svim obroncima duž ceste raslo cvijeće, a gorkos-
latkast miris koji je ono ispuštalo pratio me tijekom cijeloga putovanja. Bio sam smiren,
osjećao se nekako pomlađenim, a veselilo me je što mogu razgibati svoje udove… Bilo je to
potpuno jednako kao u mojoj mladosti, na sportskim borilištima.
Moj odgoj jednako kao i moja suzdržljivost, koje su mi kao što znadeš obrati života namet-
nuli, poučili su me da prezirem sve vezano za vanjštinu. Ni svojim nastupom niti odjećom ne
želim se isticati u svojoj okolini. Takvi oblici taštine jedino me tjeraju na smijeh. Meni nisu
potrebiti sluge niti teklići koji bi najavljivali moj dolazak. Tijekom mojega putovanja nailazili
bi uglednici, tjerajući svoje robove i životinje na hitnju. No tada bih ja svoga magarca skromno
pritjerao uz rub puta… Više mi je zadovoljstva pričinjavao mudar način na koji je životinja
šiljila uši, okretala glavu i zagledala me, nego kad bi se bogati i moćni zaustavljali i
pozdravljajući pozivali me nek im se pridružim.
Židovi su na skutima svojih ogrtača nosili rese i kite. Time su se raspoznavali međusobno po
cijelome svijetu, čak i ako bi bili odjeveni poput ostaloga življa. No put koji vodi s obale do
glavnoga grada je, unatoč okolnosti što su ga Rimljani poboljšali i pretvorili u izvrsnu vojnu
cestu, bio toliko star i naučen na tolike razne narode i plemena te pomanjkanje resa na mojoj
odjeći nikome nije udaralo u oči. U prenoćištima, kamo me je moj magarac vodio, dobivao sam
kao i svi drugi putnici vodu za napajanje moje tovame životinje i za pranje mojih ruku i nogu.
Uz svu tu navalu putnika gostionička pak čeljad nije nalazila vremena za razlikovanje tuđinaca
od Židova. Pričinjavalo se kao da uz stanovnike Judeje putuju pripadnici svih drugih rasa ovoga
svijeta, kako bi veselo i živahno proslavili oslobođenje Židova od egipatskoga jarma.
Uz malo žurbe mogao sam stići u Jeruzalem već navečer drugoga dana putovanja. No ja sam
bio tuđinac, kojeg se nije dojmila žurba Židova. Sa zadovoljstvom sam udisao brdski zrak Ju-
deje, a cvjetna raskoš na obroncima usputnih brežuljaka očaravala mi je oči. Nakon grozničave
uznemirenosti u Aleksandriji, osjećao sam opuštenost duše i uživao u svakome trenutku. Tako
mi je čak i skroman kruh bolje prijao nego nekakva egipatska poslastica. Da, na tom putovanju
nisam osjećao čak ni želju za dodavanjem vina u vodu za piće, budući da nisam htio otupiti
svoja osjetila. Čista voda mi je izvrsno prijala…
 Tako sam se namjerice polagano vukao putem… I bio sam još poprilično ispred Jeruzalema,
kad me iznenadio zvuk trščanih svirala. Bio je to zov pastira na jednome brežuljku kojim su
pozivali svoja stada na noćenje. Mogao sam bez daljnjega neko vrijeme otpočinuti i kasnije
nastaviti putovanje po mjesečini. No dočuo sam o prekrasnome pogledu koji očekuje namjerni-
ka kad se danju približi glavnome gradu. Jeruzalem bi mu se ukazao protegnut kako se uspinje
na drugoj strani doline, sa svojim hramom koji blista na brežuljku, sjajeći mramorno bijelo i
zlatno.
Upravo tako sam i ja htio po prvi puta ugledati sveti grad Zidova. Zato sam napustio cestu,
na čuđenje mojega magarca, te nagovorio jednoga pastira koji je svoje stado kratko ošišanih
ovaca tjerao put špilje na obronku. Govorio je mjesnim narječjem, ali je razumio moj aramejski.
Na moje pitanje me uvjeravao kako u tome napučenom kraju nema vukova. Nikada nije imao
psa za zaštitu stada protiv grabežljivih životinja, ali spava pred špiljom sigurnosti radi, za slučaj
ako bi se došuljali šakali. Njegove zalihe hrane činio je mrk ječmeni kruh i u kuglice oblikovan
kozji sir. Zato ga je vrlo razveselilo kad sam mu odlomio komad pšeničnoga kruha te mu ga
ponudio zajedno s komadom mednoga saća i pregršti suhih smokava.
Mesa nije uzeo od mene, spoznavši da nisam Židov. No inače se nije držao ni najmanje
povučeno ili odbojno. Sjeli smo ispred ulaza u špilju i jeli zajedno. Za to je vrijeme moj maga-
rac revno i marljivo brstio grmlje na strmini. Tada je na neko vrijeme cijela okolica postala
purpurno crvenom, poput obronka obraslog ljubičastim šumaricama. Ubrzo se proširila tama, a
na nebu su planule zvijezde. Istodobno je i zrak postao hladniji, pa sam osjetio kako iz špilje
struji nakupljena toplina ovaca. Osjećao se pritom i jak vonj na vunu i loj. Ali taj mi zadah nije
bio neugodan.
Prije bih mogao reći kako mi je pružao osjet sigurnosti i zaštićenosti, poput daha djetinjstva i
domovine. Na moje čuđenje nenadano mi dođoše suze na oči… No one nisu bile zbog Tebe,
Tulio! Rekoh sam sebi, to su suze od umora, posljedak iscrpljenosti mojega oslabljenog tijela
nastale uslijed pješačenja. No u biti sam nedvojbeno plakao zbog sebe, zbog svega što sam
proživjeo i što je nepovratno minulo.. Ali i zbog svega onoga što me još čekalo u životu… U
tom sam se trenu bez straha prignuo tlu i pio s vrela zaborava…
Spavao sam na tlu špilje, sa zvjezdanim nebom kao krovom povrh sebe, poput
najsiromašnijih hodočasnika. San mi je bio toliko dubok da sam prespavao kad je pastir odveo
svoje ovce na pašu. Nisam se mogao prisjetiti nikakvoga strašnog sna, pa ipak mi se sve uoko-
lo, zrak i krajolik pričinjahu sasvim drukčijima nego prethodne večeri.
Obronak se spuštao prema zapadu i još je ležao u sjeni. No zato je druga strana doline bila
već obasjana sunčevim zrakama. Osjećao sam se izmučenim, slabim, mlitavim i bezvoljnim…
Moj je pak magarac stajao nedaleko, držeći glavu spuštenu i s tužnim izrazom. Bilo mi je uisti-
nu zagonetno kako sam mogao tako stubokom promijeniti raspoložnje. Ta nisam bio toliko
omekšao da bih nakon dva dana pješačenja i jedne noći prespavane na tvrdoj podlozi trebao biti
toliko iscrpljen! Zato sam pretpostavljao kako predstoji promjena vremena. A na takve sam
utjecaje od uvijek osjetljiv, jednako kao i na snove i predznake…
Bijah toliko potišten da čak nisam imao volje ni nešto pojesti. Činilo mi se da ne bih mogao
progutati ni jedan zalogaj. Tako sam otpio tek nekoliko gutljaja vina iz moje kožne mješine…
Ali ni od toga nisam osjetio neko oživljavajuće djelovanje. Zato sam se već pobojao da sam
moguće negdje pio nečistu vodu i time si navukao neku bolest.
Na cesti sučelice mogao sam vidjeti druge putnike kako se uspinju strminom. No proteklo je
dosta vremena dok sam svladao svoju nevoljkost, nakrcao magarca i vratio se na cestu. Svlada-
vanje uspona predstavljalo mi je velik napor. Ali kad sam napokon prispio gore, otkrio sam
uzrok moje omamljenosti. Paleći vruć, suh vjetar zapahnuo mi je lice… Bio je to onaj dosadan
pustinjski vjetar, koji kad se jedanput podigne traje danima, a na muškarce djeluje tako da svi
dobiju glavobolju dok žene sili da se predaju. To je onaj vjetar koji dosadno fijuče kroz sve
pukotine na kući i noću trese prozorskim kapcima.
 Taj mi je vihor u trenu osušio kožu na licu, a od njega su me odmah i zaboljele oči. Sunce
koje se već bilo visoko popelo na nebu bilo je nalik crvenožarećem koturu. I sad sam napokon
na drugoj strani doline smotrio sveti grad Židova kako se uzdiže, okružen zidinama. Dok su me
oči pekle, a u ustima se skupljao nekakav slankast okus, zapazio sam tornjeve Herodove
palače*, natisnute skupine kuća na obroncima uobičajene za velike gradove, zdanja kazališta i
cirkusa*… Ali povrh svega toga i ponajviše uzdizao se i isticao veličajan Hram sa svojim zidi-
nama, zdanjima i dvoranama sa stupovljem, blješteći bijelo i zlatno.
No pod tim zasjenjenim suncem nije veliki Hram svijetlio pred mojim očima onako kao što
su mi to opisivali i najavljivali. Mramor je bio blijed i žućkast, a pozlati je manjkao sjaj. Bilo je
to, nema dvojbe, silno i dobro utemeljeno zdanje nove građevinske umjetnosti, dojmljivo i
neusporedivo uzvišeno. Ali ono, što su Židovi osjećali pri pogledu na taj prizor, ja nisam osje-
tio… Promatrao sam ovaj hram obuzet neraspoloženjem i čak odbojnošću, tek iz nekog osjeta
obveze, zato jer je to nakon toliko dugoga putovanja bilo primjereno. Više nisam bio onaj mlad
čovjek, koji po prvi puta vidi hram u Efesu*… Strahopoštovanje pred čudom ljepote nije se
ovaj puta probudilo u meni, dok mi je vruć vjetar tjerao slankastu prašinu u oči.
Kad sam ponovno potjerao svojega magarca, okrenuo je glavu i pogledao me začuđeno. Tek
sam tad zapazio kako se on prethodno po svojoj volji zaustavio na samome tjemenu prijevoja,
na mjestu gdje se cesta počinjala spuštati. Bilo je to mjesto odakle je pucao najljepši pogled na
grad i okolicu, pa je pametna životinja nedvojbeno očekivala kako ću se tu zadržati neko vri-
jeme, iskazujući svoju radost uzvicima, slavljeničkim pjesmama i molitvama. Ukorio sam sebe
samoga zbog osjeta tuposti i zbog robovanja tijelu, jer nisam bio sposoban ništa izvući iz jed-
nog prizora koji je za bezbrojne ljude bio vrhunac uzvišene duševne okrjepe i uzvišenja… Ma-
garac je srdito trzao ušima i zaputio se zavojitom cestom u dolinu. Koračao sam uz životinju i
čvrsto se pridržavao za uzde, jer sam osjećao veliku slabost u koljenima.
\ Što se cesta više spuštala, hučanje vjetra je bivalo sve slabije. Na dnu obronka gotovo ga se
više i nije osjećalo… Oko podneva dohvatio sam se raskrižja na kojem se spajaju ceste iz Joppe
i Cezareje, te postaju rimskom vojnom cestom. Put grada je hrlilo veliko mnoštvo ljudi.
Približivši se gradskim vratnicama zamijetio sam kako se namjernici zaustavljaju u skupinama i
usmjeravaju pogled na obližnju uzvišicu, dok ostali zastiru lice i brzaju dalje. Moj je magarac
nenadano postao tvrdoglav i neposlušan. Kad sam podigao oči, na trnovitim grmljem prekrive-
nom brežuljku opazio sam tri uspravljena križa i na njima raspoznao tijela osuđenika koja su se
trzala i drhtala. A na strmini koja se spuštala prema gradu okupilo se poprilično mnoštvo i pro-
matralo prizor…
I sama cesta bila je natisnuta ljudima. Zato bih se teško mogao probiti do gradskih vratnica,
sve da sam to i htio. Raspete* zločince na križu sam, jamačno, često i ranije viđao, te promatrao
njihove muke kako bih otvrdnuo pri pogledu na patnje. U areni* sam pak gledao i mnogo groz-
nije načine umiranja, ali u tome je bilo nečega napetog i uzbudljivog. Raspinjanje na križ ne
nudi promatraču ništa sličnoga… Ono je tek obeščašćujući i mučan postupak za provedbu
smrtne kazne. Ako sam u izvjesnoj mjeri zadovoljan što sam rimski građanin, to je onda među
ostalim i zato što sam siguran kako me, počinim li ikada zločin kojim bih proigrao svoj život,
čeka brza smrt od udarca mača…
U bilo kojemu drugom raspoloženju vjerojatno bih jednostavno okrenuo glavu, smjerajući
zaboraviti taj loš predznak i, koliko bi to bilo moguće, nastojao bih se probijati dalje cestom.
Ali pogled na tri raspeta čovjeka, premda me se njihova kob nije ni najmanje ticala, na
nerazjašnjiv je način u meni pojačala onaj vremenskim okolnostima uvjetovan osjet tjeskobe i
potištenosti. Ne znam što me tada potaklo, ali poveo sam magarca nekoliko stotina koraka s
ceste i počeo se kroz šuteću svjetinu polako probijati uz strminu brežuljka, za koji sam kasnije
doznao da ga zovu Golgota*.
U blizini križeva čučalo je na tlu nekoliko sirijskih vojnika iz dvanaeste legije. Bacali su
kockice i ispijali kiselo vino. A da raspeti na križu zasigurno nisu mogli biti sasvim obični ro-
bovi ili zločinci dalo se zaključiti po centurionu* koji je na izvjesnoj udaljenosti od vojnika
čuvao stražu.
Ponajprije sam bacio tek letimičan pogled na raspete likove koji su se grčevito trzali. Tada
sam pak zapazio na srednjem križu, povrh glave čovjeka koji je na njemu visio, ploču s uspo-
rednim natpisom ispisanim na grčkom, latinskom i domaćem jeziku: „Isus Nazarećanin*, kralj
Židova.” U prvi mah, u onoj svojoj omamljenosti, nisam shvatio smisao pročitanoga. No tada
sam zapazio kako je mlitavo i na stranu opuštena glava čovjeka okrunjena duboko u kožu utis-
nutim vijencem od trnja. Preko lica ovako okrunjenoga kažnjenika protezale su se crvene pruge.
Bili su to tragovi krvi koja se probijala iz rana od trnja i slijevala niz čelo i obraze.
Trenutak kasnije mogao sam još samo nejasno vidjeti natpis kao i crte lica raspetoga. Sunce
je iščeznulo s neba, pa je unatoč podnevu nastala takva tama te sam čak i meni najbliže ljude
mogao raspoznavati tek s mukom. Pjev ptica je utihnuo, kao za pomrčine Sunca, a i ljudi su
zamuknuli. I tako je jedini zvuk koji se još mogao čuti bilo kotrljanje kockica po štitovima voj-
nika i hripavo disanje kažnjenika…
Kao što sam Ti naveo u prethodnome pismu, Tulijo, na pola u šali, otputio sam se u potragu
za kraljem Zidova. I sada sam ga našao na brežuljku izvan gradskih zidina Jeruzalema, pribije-
noga na križ, ali još živoga. Nakon što sam spoznao značenje onoga natpisa i smotrio trnovu
krunu, nisam više dvojio ni trena kako se nalazim pred onim kojeg sam tražio. Bio sam pred
čovjekom čije je rođenje navijestio sasvim određen položaj i susret zvijezda, pred kraljem
Židova koji se prema navodima njihovih svetih knjiga trebao uzvinuti do položaja vladara svije-
ta. U to sam iznenada postao siguran, ali ne mogu objasniti kako sam došao do te spoznaje. No
zasigurno me je ona potištenost, što sam je osjećao još od jutra, učinila posebice osjetljivim i
prijemljivim za taj tmuran i mračan prizor.
Bio sam zadovoljan što se nebo smračilo i time mi prištedjelo u pojedinostima promatrati
svo to poniženje i muke toga kažnjenika. A već sam ranije zapazio da su ga žestoko izubijali po
licu i izbičevali, prema rimskome običaju. Zbog takvoga postupka bio je on u mnogo lošijemu
stanju nego oba njegova supatnika, za koje se po izgledu moglo zaključiti da su snažni i tvrdi
ljudi iz puka.
Nakon potamnjenja Sunca neko su vrijeme zanijemili svi glasovi i zvuči ljudi i prirode. No
tada odjeknuše iz mnoštva promatrača poklici prepasti i straha. Čak je i centurion podigao
pogled i ispitivao nebo u svim smjerovima.
U međuvremenu su se moje oči priučile na tamu, te sam mogao ponovno raspoznavati obrise
krajolika i svjetinu oko sebe. Neki od uglednih Židova, koji su zapazili strah i užas svjetine,
pomiješali su se tada među mnoštvo. Iz njihovih pokrivala na glavi prepoznao sam da su to nji-
hovi pismoznalci* svetih knjiga i pojedinci iz reda Najstarijih* njihovoga naroda. A na skutima
svojih ogrtača nosili su povelike rese. Počeli su glasno vikati na okupljene ljude i izrugivati se
raspetome Isusu, potičući ga neka se pokaže kraljem i svojom snagom side s križa. Dovikivali
su mu i druge podrugljive riječi, po svemu sudeći ciljajući na ono što je ranije javno govorio.
Takvim su postupcima kušali pridobiti svjetinu uz sebe. I doista, tu i tamo oglasiše se
pojedinačni pogrdni povici. No većina promatrača ustrajavala je u tvrdokornoj šutnji… Kao da
su svoje osjećaje željeli zadržati za sebe. Sudeći po odjeći i crtama lica bili su to pretežito
siromašni ljudi, a među njima brojni seljaci što su došli u grad na svetkovinu Pashe. Činilo mi
se, svome raspetome kralju bili su naklonjeni… No istodobno kao da se nisu usuđivali otvoreno
iskazati svoje raspoloženje, pred legionarima* i vlastitim dostojanstvenicima. Medu okupljenim
pukom bio je i izvjestan broj žena, a neke medu njima zastrle su lice i plakale…
Dočuvši povike, raspeti je podigao svoju drhteću glavu i uspravio se, upirući se na klinove
kojima su mu bila probijena stopala. Na križ je bio pribijen sa savijenim koljenima, kako ne bi
brzo izdahnuo zbog gušenja. Sipljivo je pribirao dah, a grčeviti trzaji potresali su njegovo okr-
vavljeno tijelo. Otvorio je mutne oči, okrenuo glavu i pogledao uokolo sebe, kao da nešto
traži… Ali na pogrde nije uzvratio. Bilo je bjelodano da mu tjelesne boli zadaju dovoljno patnji.
 Njegova dva supatnika bili su još poprilično pri snazi. Onaj lijevo od njega čak je smatrao
prikladnim kreveljiti se promatračima… Želeći pokazati kako njegova žilavost nije slomljena,
okrenuo je glavu prema kralju i pridružio se porugama gomile rekavši: – Zar ti nisi pomaza-
nik*? Pa spasi onda sebe i nas!
Izrekao je to vjerojatno s namjerom da si priskrbi osjećaj nadmoćnosti, ma koliko je taj post-
upak bio jadan.
No onaj s desna se također javio, sa svoga križa, pristajući uz kralja: – Mi patimo zbog svo-
jih nedjela… Ali ovaj nije počinio ništa zlo! – Tada se ponizno i skrušeno okrenuo prema kralju
i zamolio: – Isuse, misli na mene, kad prispiješ u svoje kraljevstvo!
U takvome jednom trenutku, suočen s mučnom smrću, ovaj se čovjek još mogao nadati ne-
kakvome „kraljevstvu”! Tako postojanom vjerovanju bi se moj raniji ja najvjerojatnije neobuz-
dano smijao… Ali sada mi više nije bilo do smijeha. Riječi što ih je izrekao desni razbojnik
previše su poticale na sućut i djelovale potresno. A još me više začudilo kad je židovski kralj s
mnogo ljubavi okrenuo svoju bolnu glavu prema pokajničkom supatniku i na pola ugušenim
glasom utješno rekao: – Danas još pribivat ćeš uz mene u rajskome vrtu… Nisam znao što je
time mislio. Tada je naišao jedan židovski pismoznalac, sumnjičavo strijeljajući mnoštvo svo-
jim ispitivačkim očima. Zaustavio sam ga i upitao: – Kakav je to vrt, o kojem govori vaš kralj?
Zašto je pribijen na križ, ako nije počinio nikakvoga zla?
– Zar si ti tuđinac u Jeruzalemu?! – odvratio mi je pismoznalac, prasnuvši u podrugljiv smi-
jeh. – Zar više vjeruješ riječima jednoga razbojnika nego vrhovnome vijeću rimskoga namjes-
nika?! On nije židovski kralj! Jedini je on sebe samoga tako nazvao i time hulio Boga. Čak i
sada, kad je na križu, huli on još uvijek na Boga, govoreći o rajskome vrtu…
Pritegnuo je ogrtač tješnje oko tijela, kako se nekom od resa ne bi očešao o mene. Ja sam
pak srdito uzviknuo: – O tome želim steći jasnu sliku!
Dobacio mi je prijeteći pogled i uzvratio s upozoravajućim prizvukom: – Radije vodi računa
o vlastitim poslovima! Nisi valjda jedan od njegovih sljedbenika? Mnoge je zaludio i doveo u
zabludu. Ali sad mu je djelo zapečaćeno. Za njega ne trebaš gajiti nikakvu sućut. On je običan
huškač puka i poticatelj bune. Gori je od obojice razbojnika raspetih pokraj njega!
Moja dotadašnja potištenost u trenu se tada prometnula u gnjevnu uzavrelost, tražeći tako
olakšanje srcu i duši. Gurnuo sam čovjeka u stranu i pošao, ne misleći pritom na svoj čin kao ni
na magarca kojeg sam vukao, prema centurionu… Pozdravljajući, obratio sam mu se, sigurnosti
i opreza radi, na latinskom: – Rimski sam građanin, no onaj mi Židov tamo prijeti! – i pokazao
sam prstom na pismoznalca.
Stotnik me u polutami ispitivački promatrao, mrzovoljno uzdišući, pa se zveckajući oružjem
zaputio nekoliko koraka do ruba okupljene svjetine. Potom je natjerao okupljene ljude neka
uzmaknu te ostave više slobodnoga prostora ispred križeva.
Tek je tada uzvratio na moj pozdrav, također na latinskom, želeći tako pokazati svoje obra-
zovanje… Ali je odmah prešao na grčki i rekao mi: – Samo s mirom, dobri prijatelju! Ako si
uistinu rimski građanin, tada je ispod tvojega dostojanstva upuštati se sa Zidovima… A pogo-
tovu još i dan uoči Sabata.
Okrenuo se zatim prema okupljenim ljudima i zazvao, ne upravljajući posebice svoje riječi
židovskim pismoznalcima i Najstarijima: – A sada se raziđite! Čistite se kući! Dovoljno ste
dugo brusili jezičine. Ovdje se više ne može vidjeti nikakvo čudo. Gubite se svojim janjećim
pečenjima. I sasvim mi je pravo ako svakome od vas kost zapne u grlu!
Iz ovih sam pogrdnih riječi zaključio kako u mnoštvu, osim neprijateljski raspoloženih ble-
sana, ima i ljudi koji su iskreno očekivali čudo i nadali se da će njihov kralj vlastitom snagom
sići s križa. Ali su se ti vjernici morali šutke držati pozadine, bojeći se svojih uglednika. Mnogi
su poslušali stotnikov nalog i krenuli natrag u grad. A i na cesti se mnoštvo prorijedilo…
Stotnik mi je tada prišao i srdačno me pljesnuo rukom, rekavši: – Dođi, popijmo gutljaj vina!
Sve ovo se nas osobno ne tiče. Ovdje sam samo službeno. Židovi od davnina običavaju ubijati
svoje proroke. Pa kad se već svim silama trude i upinju da njihov kralj bude raspet uz pomoć
Rimljana, tada ni jedan Rimljanin nema povoda ni razloga pasti im u zagrljaj.
Poveo me tada do mjesta iza križeva, gdje je na tlu ležala odjeća osuđenika. Vojnici su tu
odjeću razdijelili medu sobom i zavezali u svežnjeve. Stotnik je svojim momcima oduzeo vins-
ku mješinu i uručio je meni. Iz čiste uljudnosti potegao sam gutljaj toga kiselog legionarskoga
vina, a otpio je i časnik. Zatim je uzdahnuo i rekao: – Najbolje je naliti se malo! Srećom, moja
smjena ističe večeras. Sutra je Sabat, a Židovi ne običavaju ostavljati tjelesa da vise preko
noći… – Odmahnuo je glavom i tada nastavio, kimajući. – Cijeli ovaj Jeruzalem je jedna
ogromna košara puna sikćućih zmija otrovnica. Upoznajući Zidove sve više, istodobno sam i
sve uvjereniji kako je najbolji Židov onaj koji je mrtav! Zato ne može štetiti ako prije svetko-
vine uz rub ceste visi nekoliko strašila za ptice, zastrašivanja radi, kako nam neki od tih razboj-
nika ne bi nenadano stjerao nož u tijelo. No onaj čovjek tamo na križu je uistinu nevin i uz to
prorok…
Tama se nije povlačila. Tek povremeno rasvijetlio bi je crvenkast odsjaj, no ubrzo bi se po-
novno zamračilo. Zrak je bio paleći vruć i zagušljiv. Stotnik je pogledao u vis i rekao: – Po svoj
je prilici pustinjski vjetar uzvitlao pijesak. Ali tako gust oblak pijeska i prašine nisam do sada
još imao prigode vidjeti. Kad bih bio Židovom, pomislio bih kako Sunce zastire svoje lice i
nebo oplakuje smrt jednoga božjeg sina. Tako se naime predstavljao ovaj Isus… I zato je bio
izložen tako mučnoj smrti.
Govoreći tako nije se trudio iskazivati mi preveliko štovanje. Istodobno je u polutami na-
pregnuto proučavao moju odjeću i lice, nastojeći otkriti više o meni i mome ugledu odnosno
položaju. Pokušavao je i smijati se… Ali mu je smijeh zvučao neprirodno, te zastajao u grlu. I
ponovno je zagledao nebo.
– Životinje su također uznemirene – primijetio je. – Psi i lisice bježe u brda. A deve od jutra
stoje tvrdoglavo pred gradskim vratnicama i opiru se ulasku u grad. Ovo je opak dan, za čitav
grad!
– Ovo je opak dan za cijeli svijet! – dometnuo sam pak ja, potaknut neodređenim
predosjećajima.
Moje riječi uplašiše stotnika. Podigao je ruke u znak obrane i proturiječio mi: – Ovo
smaknuće je bez ikakve dvojbe stvar Židova, a ne Rimljana. Prokonzul* nije htio osuditi toga
čovjeka. Htio ga je pustiti na slobodu! Ali svjetina je vikala, kao iz jednih usta: „Raspnite ga,
raspnite ga!” Njihovo Veliko* vijeće prijetilo je iznijeti slučaj Cezaru i potužiti se kako je jed-
nome poticatelju nemira pružana potpora… Tada je namjesnik oprao svoje ruke u jednoj plitici
s posvećenom vodom, kako bi se očistio od krvi nevinoga. Ali su Židovi urlikali i vikali, kako
će rado preuzeti odgovornost, padne li krv toga proroka na njih i njihovu djecu.
– Tko je sada namjesnik u Judeji? – zapitah časnika. –Ja bih to doduše trebao i sam znati, ali
sam ovdje tudinac. Dolazim iz Aleksandrije, gdje sam cijelu zimu proveo u proučavanju i
učenju.
– Namjesnik je Poncije Pilat – odvratio je stotnik otegnuto, dobacujući mi pritom prezriv
pogled. Nedvojbeno me procijenio kao lutajućega sofista*.
– Ta njega poznajem! – uskliknuh. Bio sam iznenađen, pa tek nakon kraće stanke dometnuh.
– Barem sam u Rimu upoznao njegovu ženu… Zar se ne zove Klaudija, a obiteljsko joj je ime
Prokul?
Prije mnogo vremena bio sam pozvan u kuću Prokula… Tamo sam morao odslušati dosadno
čitanje nekoga djela, koje je trebalo posvjedočiti koliko je obitelj Prokul u pokrajini Aziji do-
prinijela dobrobiti Rima. Ali je ponuđeno vino bilo izvrsno, kao i sve ostalo što je bilo
posluženo… S Klaudijom Prokul sam pak vodio poticajan razgovor, premda je bila poprilično
starija od mene. Ostavila je na mene dojam osjećajne žene, te smo oboje izrazili nadu da ćemo
se jedanput ponovno susresti. I to nije bilo isprazno obećanje iz puke uljudnosti. Ipak, iz tko zna
kojih razloga, više se nikada nismo sreli. Nekako se nejasno sjećam kako dočuh da je Klaudija
oboljela i napustila Rim… Ti si pak, Tulijo, pretpostavljam premlada da bi se mogla nje sjećati.
No prije nego se Cezar preselio na Capri*, bila je ona češće gost na njegovome dvoru.
Spominjanje toga imena dojmilo me se tako te sam na neko vrijeme zaboravio i vrijeme i
mjesto na kojem se sada nalazim. Utonuo sam u prisjećanja na svoju mladost i na moja prva
velika životna razočaranja. No časnik me vratio u zbilju, rekavši: – Ako si prokonzulov pozna-
nik i rimski građanin, a istodobno u ovome gradu tuđinac, iskreno bih ti savjetovao da se u raz-
doblju Pashe ograničiš na druženje s Rimljanima. Tijekom svojih vjerskih svetkovina Židovi
naime padaju u dubok zanos. Zato je i prokonzul Cezareje došao u Jeruzalem, kako bi moguće
nemire ugušio u zametku. Možda će se puk sada umiriti, nakon što je izborio raspinjanje sveto-
ga čovjeka. Ali s njima se nikad ne zna. U svakome slučaju, njegovi sljedbenici su se sada skrili
i jedva da mogu pobuditi nemire. A onaj tamo neće više sići s križa…
Obišao je križeve, zastao pred njima i pozorno se zagledao u trnjem okrunjenoga kralja kao i
u oba prijestupnika. Tada je objasnio, sa stručnim izrazom na licu: – Ovaj će ubrzo izdahnuti.
Prvo su ga Židovi zlostavljali, tijekom prethodne noći, kad je bio uhvaćen i izveden pred njiho-
vo vijeće. Nakon toga ga je prokonzul dao bičevati, prema rimskoj navadi, kako bi puk osjetio
sućut prema njemu ili barem radi ubrzavanja njegove smrti. Ta ti znaš, izdašno bičevanje prije
raspinjanja je djelo milosrđa… Ali ostaloj dvojici ćemo morati slomiti kosti, kako bi slobodno
visjeli bez mogućnosti oslanjanja na noge, pa će se tada ugušiti prije večeri…
Tog me je trena prenuo uistinu strašan životinjski urlik, neka vrsta njištanja. Bio je to zvuk
kakav još nikad nisam imao prigode čuti. Istodobno se tama malo rasvijetlila i povukla se pred
sablasnim crvenim svjetlucanjem. Ta nenadana promjena potakla je prestrašeno ljuljanje zaos-
tale svjetine. Tada sam zapazio i moga magarca kako se oteo, onako potpuno opterećen kakav
je bio, te se sjurio na glavnu cestu i u propanj odjurio natrag, bježeći od Jeruzalema. Neki od
prolaznika su ga uspjeli uhvatiti i zadržavali su ga krajnjim naporom. Magarac je pritom
ispružio vrat i uporno revao, toliko jezovito te se moglo pomisliti kako izvikuje muku svih živih
bića. Potrčao sam niz obronak do ceste… Životinja se više nije opirala, ali je drhtala cijelim
tijelom i bila oblivena znojem. Milovao sam je i trudio umiriti je. No moj dotadašnji toliko kro-
tak suputnik jarosno je škljocao čeljustima i pokušavao me ugristi. Jedan od ljudi koji su uhva-
tili magarca napomenuo je kako se sve životinje toga dana vladaju kao da su ih začarale
vještice. I dodao da se to ponekad zbiva, u vrijeme kada puše pustinjski vjetar…
Sa svojeg mjesta pred gradskim vratnicama prišao mi je nadglednik magaraca, pregledao
uzde i oznake na ušima, a zatim ogorčeno uskliknuo: – To je jedan od naših magaraca! Što si
mu učinio?! Ako se razboli pa ćemo ga morati zatući, obvezan si na naknadu!
I ja sam bio zapanjen vladanjem životinje. Nikad još takvo jedno stvorenje nisam vidio u ta-
ko neobičnom i zastrašujućem stanju. Počeo sam skidati prtljagu s njega i rekao u svoju obranu:
– Ovdje u Jeruzalemu kao da je sve potpuno ludo. Životinji nisam učinio baš ništa! Postala je
plašljiva zbog mirisa krvi i smrti, jer ste svojega kralja raspeli na križ…
Ali je naša razmirica naglo bila prekinuta! A teret što sam ga uspravo skidao s magarca ispao
mi je iz ruku… Cijelim je krajem, naime, u tome trenu nenadano odjeknulo neobično suzvučje.
Bilo je nalik dubokom uzdisanju, a zemlja se zaljuljala pod mojim nogama. Slično nešto već
sam doživio, pa sam vjerovao kako napokon shvaćam zašto je Sunce potamnilo, zašto su se
životinje otimale, zašto sam se čak i ja sav zasopio od straha… Postalo mi je jasno kako u tome
trenutku ne bi bilo osobito mudro zaputiti se u grad i smjestiti se pod neki krov… 1 to premda
ni za čim nisam toliko čeznuo kao za mogućnošću da se bacim na ležaj, navučem pokrivač pre-
ko glave i svijet uokolo sebe zaboravim koliko je to god moguće…
Nadzorniku magaraca dao sam srebrni dinar* i rekao mu: – Nemojmo se svađati…! Ne u
trenutku kada zemlja drhti od straha. Uzmi moje stvari na pohranu! Kasnije ću ih preuzeti od
tebe kod gradskih vratnica.
Udarcima i gaženjem nogama pokušavao je čovjek potjerati svojega magarca. Ali se
životinja nije micala s mjesta, te se nadzornik morao pomiriti da mu jedino sputa prednje noge.
Skinuo je prtljagu s magarčevih leda i prebacio je na svoja vlastita ramena. Zatim se zaputio
natrag na svoje mjesto uz gradske vratnice.
Ne znam što me je u tome trenu više odvraćalo od ulaska u grad – strah od potresa ili neki
unutarnji poriv i prisila da se vratim na brežuljak i do raspetih osuđenika, ma koliko mi je bio
mučan pogled na njihovu patnju. U srcu svome molio sam bogove, sve koje sam znao kao i sve
meni nepoznate, a isto tako meni za uvijek velom zakrivena božanstva: „Proročanstva i pretka-
zanja istraživao sam na svoj vlastit poticaj. Ali iz Aleksandrije do ovoga mjesta i glede dolaska
upravo u ovaj sat vodili su me vaši znakovi… Došao sam ovamo kako bih tražio kralja budućih
vremena, stupio mu uz bok i kroz to našao svoju nagradu. Dopustite mi sada da prikupim barem
toliko duševne snage, kako bih ostao uz njega do smrti, pa makar ne dobio nikakve nagrade…”
Oklijevajući sam se zaputio uz padinu brežuljka i ponovno se umiješao medu promatrače.
Mnoštvo se u međuvremenu razrijedilo, a bliže vrhu mogao sam vidjeti skupinu žena koje su
stajale plačući. Lica im nisam mogao raspoznati, jer su im bila zastrta. Tek jedan mladić, kojem
su pristale crte lica bile iskrivljene od straha i jada, pridružio se ženama kao tješitelj. Zapitao
sam, tko je to. Sluga jednog pismoznalca pripravno mi je priopćio kako su te žene uvijek pratile
Isusa, još na putu od Galileje do ovdje gdje je uzbunjivao svijet i ogriješio se o Zakon.
– Onaj mladić jedan je od njegovih sljedbenika. Ali protiv njega ne smije nitko istupiti… On
i njegova obitelj poznanici su visokoga svećenika, a on je tek u zabludu uvučen mladac – po-
jasnio mi je taj sluga. I još je prezirno pokazao prstom na jednu od žena, koju je mladić štitio,
pa dodao: – Ono je, koliko znam, majka toga bunotvnika…
Nakon pribavljanja tih obavijesti, nisam više imao srca poći do one skupine žena i postavljati
pitanja… Premda bi mi bilo po volji doznati nešto o tome Isusu iz ustiju njegovih sljedbenika…
Ali pomisao kako majka svojim očima prati bijednu smrt vlastitoga sina, ispunila me je jezom.
Čak su i protivnici toga kralja, po svemu sudeći, osjećali toliko štovanja pred njenim duševnim
bolima te je nisu uznemiravali.
Zato sam ostao stajati tamo gdje se zatekoh, posred preostalih promatrača. Vrijeme je protje-
calo… Nebo je ponovno potamnilo, još jače nego prije, a isušen i vruć zrak otežavao je disanje.
Nesnosne i dosadne muhe i komarči okupljahu se oko očiju i ozljeda raspetih, a tijela što su
visjela o klinovima grčevito su se trzala. Kralj Isus uspravio se još jedanput na svome križu,
otvorio staklaste oči, žestoko trgnuo glavom u vis i glasno povikao: – Snago* moja, snago mo-
ja, zašto si me napustila? Tako sam barem ja razumio njegove riječi, što bijahu izrečene toliko
izobličenim glasom, da im se smisao gotovo i nije moglo shvatiti. Neki od nazočnih su smatrali
kako se požalio Bogu što ga je napustio… A drugi su pak tvrdili kako je on to oslovio Iliju*, a
to je židovski prorok koji je u vatrenim kolima uzdignut na nebo. Zato su se oni najpakosniji
medu nazočnima ponovno počeli izrugivati Isusu i dobacivati mu, ako sam te povike dobro
razumio, kako bi se i on mogao uzdići na nebo poput Ilije. No oni među nazočnima koji su bili
puni nade i vjerovali u čuda, šaputali su međusobno i činilo se kako najozbiljnije vjeruju da će
prorok Ilija dolebdjeti s neba i pomoći židovskome kralju. Od te pomisli mnogima je postalo
toliko tjeskobno, te su se puni svete plahosti i straha povukli natraške od križeva i pohitali za-
kriti lica…
Kralj je ponovno nešto rekao, a oni što stajahu najbliže doviknuše kako se žali na žeđ. Neki
čovjek dobra srca pohitao je bliže, te natopio jednu spužvu u kiselome vinu iz vojničke mješine.
Zatim je tu spužvu nataknuo na podulju motku i podignuo je umirućemu na usnice. Ni vojnici a
ni njihov časnik nisu spriječili to djelo milosrđa… Ne znam je li čovjek na križu još mogao piti.
Naime, u međuvremenu se već bilo toliko smračilo te se crte lica raspetoga više nije moglo ras-
poznati. No njegove su usne u svakom slučaju bile navlažene, jer mu je glas sada zvučao jas-
nije. I čak u toj groznoj borbi sa smrću, u njegovome se glasu moglo nazrijeti nešto nalik
olakšanju, kad se nakon nekog vremena ponovno upro na noge i uskliknuo: – Ispunilo se…!
Okupljeni ljud/ su ponovno počeli raspravljati o tome što je Isus rekao. Jedni su tvrdili ovo,
drugi ono… A ja sam pak u tami začuo nekakav tihi prasak, kad je tijelo raspetoga kliznulo
dolje i objesilo se na istegnutim rukama i glava mu pala na prsa. Taj je šum doista strahovito
odjeknuo u onoj tišini. Bilo mi je potpuno jasno, čovjek više neće moći podići glavu i sada mo-
ra umrijeti. Zbog njega mi je to bilo drago… On je uistinu dovoljno patio, ma koliko se možda
teško ogriješio o zakone svojega naroda.
Da je izdahnuo spoznao sam kad je zemlja ponovno zaječala, a tlo pod nogama mi počelo
podrhtavati. Nekakva potmula i prigušena podzemna tutnjava, slabija ali jezovitija od treska pri
udaru groma, navirala je na površinu i udaljila se prema gradu… Začuo sam pucanje jedne sti-
jene i odjek kotrljanja kamenja niz strminu. Bacio sam se na tlo, poput ostalih. Jer ovaj je potres
doduše bio kratak, te se brzo udaljio, ali je posvuda proširio bezglavu prepast.
No tada je mrtvački mir prekrio sav predjel. Taj dubok muk prekinuo je tek topot kopita
teglećih životinja koje su se otele iz zaprega na cesti. Ubrzo se nebo počelo polagano rasvjetlja-
vati, pa je kroz neko vrijeme i vidljivost postala srazmjerno povoljnom. Ljudi su se s naporom
dizali i otresali prašinu s odjeće. Križevi su i dalje uspravno stajali. Ali Isus iz Nazareta*, kralj
Židova, visio je izmučena i napaćena tijela na rukama, ne dišući više… Čak su i vojnici tada
ustali, plaho i zadivljeno pogledavajući gore na mrtvoga i međusobno šaputali.
A njihov je centurion nedvojbeno izrazio i njihove osjećaje, kad je odvažno rekao: – To je
stvarno bio pravednik! – Pogledao je zatim preplašene Židove, pun srdžbe prema njima i od-
vratnosti prema svojoj ulozi u zbivanjima, te prisnažio: – Uistinu, bio je on Sin Božji!
Ja sam pak prizvao u sjećanje ona proročanstva i predkazanja, što sam ih istraživao tijekom
minule zime. Čudio sam se i mrmljao pred sebe: – Mir neka je s Tobom, Vladaru Svijeta, kralju
Židova! Tvoje kraljevstvo nas je sada mimoišlo…
Istoga sam trena međutim odlučio, koliko god to bude moguće, točno otkriti kako i zašto se
sve to zbilo upravo tako. I za koja je to djela ovaj čovjek bio pribijen na križ i bio smaknut na
toliko bijedan i mučan način. I zašto baš nitko nije ni jednim prstom maknuo u njegovu zaštitu.
Njegove su državničke osnove nedvojbeno bile vrlo nezgrapne i nedorađene… A zasigurno nije
mogao imati nekoga savjetnika vičnoga državničkome umijeću, što bi samo po sebi bilo ra-
zumljivo. Jer, i tek donekle razuman čovjek bi se teško upustio s jednim Židovom u njegovome
stremljenju za vladanjem svijetom.
Napokon se Sunce ponovno pokazalo u punome sjaju. No njegova je svjetlost bila još uvijek
nekako neobična i čudna, a lica ljudi koja je obasjavalo djelovala su blijedo i sablasno. Da, ja Ti
želim nešto priznati, Tulijo! Mora biti te sam ja za to kriv, ali židovskoga kralja Ti jednostavno
ne mogu opisati… Gledao sam ga svojim rođenim očima i morao bih se prisjećati njegovoga
lica, ma koliko je bilo izobličeno zbog strahovitih patnji. Ali ni uz najbolju volju nisam kadar
reći nešto više o tom licu, osim da je bilo modro od udaraca i otečeno, te od krunisanja trnovi-
tim vijencem obliveno krvlju. Pritom je u njegovim crtama moralo biti nešto uzvišeno, jer na-
kon čitanja natpisa na križu nisam ni trena dvojio kako je on uistinu židovski kralj.
Tada, nakon što je sve prošlo, rekao sam sebi samome kako je taj čovjek posjedovao neku
vrstu dostojanstva punog ljubavi. No pritom se ipak bojim, te riječi i taj opis sam tek naknadno
izmislio. Bolje mi je ostao u sjećanju nekakav izraz poniznoga odricanja, kao znak da se voljno
prepustio svojoj kobi. Ali kako može jedan kralj, koji je osvjedočen u svoju predodredenost za
vladara svijeta, mirno i pripravno prihvatiti propast svojega poslanja? I pomiriti se s bijednom i
nečasnom smrću? Čak me i njegove posljednje riječi progone. Što je on to smatrao ispunje-
nim?! Ili je njegov izričaj tek značio kako osjeća neposrednu blizinu smrti?
Crte njegovoga lica, jamačno, nisam proučavao posebno pomno. Ta i sam bijah u srcu i duši
uzbunjen i uznemiren. Pričinjava mi se, osim toga, da me je nekakav osjet štovanja priječio
gledati ga za trajanja njegovih patnji i muka. K tome treba pribrojiti i činjenicu kako je cijelo
vrijeme bilo poprilično tamno, a povremeno i toliko smračno te se raspete na križu jedva moglo
i raspoznavati.* A kad se sunce ponovno probilo, bio je Isus već mrtav… N'o'fada mi je pristoj-
nost te uljudnost pogotovu branila prostački zuriti u njegovo beživotno lice…
 Nakon što je kralj izdahnuo, najveći dio okupljenih ljudi se udaljio. Tako je oko križeva os-
talo mnogo slobodnoga prostora. Pismoznalci i židovski Najstariji također su već otišli. Pošli su
pripraviti se za Sabat, te ostavili tek nekoliko slugu kao promatrače. Jedan od razbojnika na
križu počeo je tada u svojoj muci tako strašno jadikovati da se od toga srce paralo. Dvije mi-
losrdne žene uzele su neki vrč, pošle stotniku i izmolile od njega dopuštenje da bolovima
ispaćenom čovjeku daju malo vina s primiješanim opojnim tvarima.
jimps Uporabile su istu spužvu i istu motku što bijahu korištene ranije. Potopile su spužvu u
vrč i tako omogućile bijedniku da posrče malo napitka.
Prema položaju Sunca moglo se spoznati, deveti* je sat već minuo. Centurion je počeo po-
kazivati znake nestrpljenja. Njegova je glavna zadaća bila ispunjena, a sada se što prije htio
uvjeriti u smrt preostala dva razbojnika. Upravo tada iz utvrde Antonija prispješe dva čovjeka.
Jedan je bio vojnik, a drugi krvnikov pomoćnik. Ovaj potonji nosio je nekakvu dasku.
Znalačkim je pogledom odmjerio Isusa i zamijetio da je ovaj već mrtav. Tada je pristupio onoj
dvojici razbojnika i počeo nehajno i ravnodušno udarcima one daske mrviti njihove potkolje-
nice… Lomljava kosti koje su pucale i drobile se zvučala je jezivo, a obje su žrtve vikale i uzdi-
sale. Ali se krvnik tješio kako to čini iz čistoga milosrđa. Vojnik koji ga je pratio, a čuo sam da
ga zovu Longin, nije se međutim zadovoljio očevidom krvnika glede Isusove smrti. Pristupio je
mrtvome židovskome kralju i s bočne strane zabio svoje koplje u beživotno tijelo, školovanim
mu pokretom probivši srce. A kad je koplje izvukao, iz rane su potekli krv i voda…
Vojnici koji su do tada bili na straži počeli su prikupljati dijelove svoje opreme i odjeću
smaknutih. Odmah su sve to pripremali i slagali kako bi bilo podesno za nošenje… Dobacivali
su si pritom šale, zadovoljni što se ta mučna služba bliži kraju. Kad su krikovi raspetih razboj-
nika postupno zamuknuli, neki pojedinci usijanih glava što su se pomiješali medu svjetinu
iskoristiše tu prigodu za izvikivanje poklika protiv Rimljana. No vojnici su nemarno i opušteno
pošli prema mnoštvu i svojim su ih štitovima potisnuli još dalje od križeva. U metežu do kojeg
je pritom ipak došlo, jednom od tih napržica slomljena je čeljust. To je preplašilo i smirilo os-
tale, pa su dali petama vjetra. Ipak, odlazeći su prijetili, kako bi pobili sve Rimljane i k tome još
i njihove najamnike u Hramu, samo kad bi imali oružja… Ti poticatelji nereda nisu bili Isusovi
sljedbenici, kako mi je pojasnio moj novi poznanik stotnik, nego tek ortaci one dvojice smaknu-
tih razbojnika.
Taj se časnik sada vidljivo trudio biti prema meni što uljudnijim. Prišao mi je bliže, ispričao
se zbog toga malenog meteža, te izrazio nadu da sam zamijetio koliko je oprezno i vješto sve
sredio. Prokonzul je, naime, postrojbama zapovijedio da svoje oružje uporabe protiv Zidova
jedino u krajnjoj nuždi i pogibelji. Obične svadljivce nije vrijedno ni uhititi, jer bi se u takvim
zgodama uvijek sjatilo mnoštvo pučana, koji bi uhićenika slijedili do utvrde. Tamo bi se uokoli-
li pred vratnicama, bučeći i rogoboreći. Općenito uzevši, treba nemire izbjegavati, a posebice
tijekom židovskih blagdana. To je sadašnji namjesnikov pristup… U prvo je vrijeme on ipak
pokušavao primijeniti silovitije i nasilnije postupke, ali to nije donijelo nikakvoga ploda osim
neraspoloženja i nezadovoljstva. Stigao mu je glede toga čak i prijekor samoga Cezara…
– Zovem se Adenabar – napokon mi povjeri stotnik. –Nakon što moja služba ovdje završi,
kad pođem na prijavak, rado ću te povesti u utvrdu i predstaviti te prokonzulu. No općenito ti
nije preporučljivo samome tumarati gradom. Ovi nitkovi su vidjeli kako razgovaramo, pa tako
znaju da nisi Židov. Došlo bi samo do neugodnosti ako bi te oni zlostavljali ili čak smaknuli
jednoga rimskog građanina. Krivce bi se moralo pronaći i kazniti, a u ovome ukletom gradu
postoji na stotine tisuća zakutaka i zaklona…
Nasmijao se i odmah pobrzao ublažiti ono što je netom izjavio: – U svakome slučaju, time
izbjegavamo nepotrebne poteškoće. No bez obzira na to, sviđa mi se tvoje lice… A isto tako,
poštujem učene ljude. Napokon, znam i ja čitati i pisati! Jedino je moj latinski pomalo klimav…
Što se pak utvrde tiče, moram napomenuti, tamo je malo tijesno. No vjerujem, moći ćemo te
ipak valjano smjestiti.
 Prokonzul živi vrlo skromno, dodao je još, kao objašnjenje ranijoj napomeni. A kad dolazi u
Jeruzalem, zadovoljava se smještajem u Antoniji. Sjajna i moćna palača koju je podigao Herod,
bila bi neusporedivo uglednije i raskošnije sjedište… No posada u Jeruzalemu bila je tako ma-
lobrojna te je namjesnik nije htio još više dijeliti i držati na dva mjesta. Tako je odlučio nakon
nekoliko neugodnih iskustava… Gradina Antonija bila je neosvojiva utvrda, koja je gospodarila
područjem Hrama. A iz prednjega dvorišta Hrama počinjali su svi nemiri…
Adenabar je pokazao palcem iza sebe na trupla što su još visjela na križevima, glasno se
nasmijao i rekao: – U cijelome svojem životu nisam vidio nešto tako šaljivo kao kad je taj pro-
rok Isus ispleo bič od konopa, te potjerao prodavače golubova iz hramskoga predvorja i
novčarima prevrnuo stolove. Tada mu se židovski Najstariji nisu usudili suprotstaviti, jer ga je
pratila cijela četa sljedbenika… A kad je ono ujahao u Jeruzalem na magarcu, ljudi su bili toli-
ko obuzeti radošću te su vlastitu odjeću razastirali pred njim po putu kojim je nailazio… Isto-
dobno su mahali palminim granama, te ga pozdravljali kao Sina Davidovog*. Samo tim i tak-
vim pozdravom usuđivali su se pokazati mu da ga prihvaćaju kao svoga kralja. I uistinu je i po
očevome i po majčinomu rodu bio Davidov potomak. Kimanjem glave kradimice je pokazao na
skupinu žena, koja je ostala stajati malo ispod vrha brežuljka, te tiho pojasnio: – Tamo mu je
majka…
Nakon što se navala mnoštva povukla, te su se žene zgrbile i čučnule na tlo, kao da su
iscprljene i shrvane prekomjernim patnjama. Ali više nisu skrivale lica. Gledale su na križ, a
meni nije bilo teško otkriti koja je od tih žena Isusova majka… Nije još izgledala vremešnom, a
u tome trenutku njeno mi se lice pričinjavalo najljepšim od svih koje sam ikada u životu smo-
trio. Bilo je, doduše, od boli kao okamenjeno, ali pritom ipak nekako odsutno i istodobno
nedokučivo… Djelovalo je kao da te usnice nikad više neće izreći ni jednu suvišnu riječ. Ta
žena nije trebala dokazivati svoje kraljevsko podrijetlo. Njeno je lice dovoljno o tome
svjedočilo, ma koliko je njena odjeća moguće bila jednostavna i priprosta kao i ona u drugih
seljakinja.
Poželio sam da je njene pratiteljice odvedu s toga mjesta. Rado bih i sam pošao k njoj, želeći
je tješiti i reći da njen sin nije mrtav i kako on više ne treba patiti… No njeno je lice bilo toliko
nezemaljski lijepo i utonulo u jad, te joj se jednostavno nisam mogao približiti. Uz njene je
noge na tlu čučala druga žena, čije se zaneseno lice neprestance zibalo kao u nekoj groznici, a
oči su joj pritom bile prikovane za križ. Ostavljala je dojam kao da još nije sasvim spoznala što
se zbilo… Treća žena uz njih bila je najstarija. Njene oštre, izrazito židovske crte lica, iskazi-
vale su prije srdžbu i razočaranost nego tugu. Pričinjavalo se kao da je do zadnjega trenutka
očekivala neko čudo pa se 48 sada ne može pomiriti s činjenicom da je bilo što takvo izostalo.
Ostale žene iz skupine stajale su u pozadini.
Pogled mi se vratio Isusovoj majci. Gledao sam je kao opčinjen i začaran, pa nisam čuo što
mi govori Adenabar. No kad mi je on dodirnuo ruku, kao da je začaranost spala s mene.
– Nalog što sam ga dobio sada je proveden… I ne pomišljam dulje ostajati na ovome bijed-
nom i ucviljenom mjestu – pojasnio mi je. – Židovi su ti koji se sami moraju pobrinuti ako ne
žele da trupla ostanu visjeti tijekom Sabata. Nas Rimljana se to više ne tiče…
No ipak je uz križeve ostavio nekoliko oružnika kao stražu. Njegov odlazak je vjerojatno bio
po volji i krvniku, jer se taj nije usuđivao bez veće pratnje poći natrag u utvrdu, budući da su
ortaci ona dva razbojnika lako mogli putem vrebati na njega. Cesta se sada protezala potpuno
prazna, a ni pred gradskim vratnicama nije više bilo okupljenih ljudi. Iz kuća je pak dopirao
miris pečenja i stizao sve do brežuljka. No ja sam bio sve prije nego li gladan…
– Do večeri još imamo nešto vremena – primijetio je tada Adenabar, nakon što je bacio
pogled put Sunca koje se spuštalo prema zapadu. – A židovski Sabat počinje tek od trenutka
kad se na nebu mogu raspoznati tri zvijezde. Večeras oni jedu svoje obredno janjeće pečenje
koje sljeduje uz Pashu. No jedna je vjerska skupina to učinila već dan ranije. Njihov se hram
sada prometnuo u veliku klaonicu. Jučer i danas tamo je iskrvarilo na tisuće janjadi, prema nji-
hovome običaju… A od svake zaklane životinje dobivaju njihovi svećenici lopaticu, te njihov
bog mast.
Moja skromna imovina još je bila pohranjena kod gradskih vratnica. Adenabar je nadzorniku
magaraca, koji je dokoličio na svojemu mjestu, otresito naložio neka svežanj naprti na rame i
ponese u utvrdu. Čovjek se nije usudio proturiječiti. Tako smo pošli u Antoniju. Željezom
potkovane čizme legionara odjekivale su po kamenome pločniku u odmjerenome stupanju. Ti
su vojnici nedvojbeno bili dobro uvježbani, jer ni jedan od njih nije putem pokazao neki uočljiv
znak gubljenja daha. No zato sam ja od brzoga koračanja potpuno ostao bez zraka još mnogo
prije nego što smo se dohvatili utvrde. Tome je doprinijela i okolnost što je cesta na pojedinim
dijelovima bila poprilično strma. Židov je odložio moje stvari pod svod ulaznih vratnica
ustručavajući se poći u utvrdu. Nagradio sam ga s nekoliko kovanica, premda je to Adenabar
ocijenio potpuno nepotrebnim i suvišnim. Momak je pošao, no u znak zahvalnosti za moju
darežljivost, zastao je na sigurnoj udaljenosti od vratiju, bijesno protresao šakom i prokleo sve
Rimljane. No čim su stražari prijeteći podigli svoja koplja, povukao se najhitrije… A legionari
su urlali od smijeha na račun čovjeka koji je bježao.
Kad stupismo na krasan kameni pločnik dvorišta u utvrdi, Adenabar je kolebljivo zastao i
mjerkao me od glave do pete. Bio sam svjestan kako svojim izgledom baš ne ulijevam povje-
renje, a u odjeći koju sam imao na sebi gotovo se i nisam mogao pojaviti pred namjesnikom. Pa
ako smo se stotnik i ja još i mogli dobro razumijevati na stratištu, ovdje u ovome dvorištu vla-
dali su rimska stega i red… Upravo sam udisao zadah vojarni… Ta mješavina mirisa kovine,
kože, sredstava za čišćenje i dima u biti nije neugodna. Ali, kad udari u nosnice, potiče ona
čovjeka da nehotice zaškilji na svoju prašnjavu obuću i popravi ogrtač. U tom je dvorištu stajao
i legijski žrtvenik, pa sam ga pozdravio s izrazima štovanja. No nigdje nisam zapazio carev kip.
Adenabar mi je razložio kako na žalost u utvrdi nema mnogo prigoda za pranje, jer se mora
štedjeti vodu. Ali me poveo u časničko krilo i naložio robovima neka se pobrinu kako bih se
mogao očistiti i preodjenuti. U međuvremenu je smjerao poći prokonzulu i podnijeti izvješće,
kako mi je objasnio i obećao tom prigodom najaviti moj dolazak.
Razodjenuo sam se, oprao i namazao tijelo, te počešljao kosu. Nakon toga sam se uvukao u
čistu tuniku* i preko nje prebacio ogrtač koji su robovi u međuvremenu iščetkali. Na posljetku
sam procijenio prikladnim nataknuti na palac i svoj zlatan prsten, premda ga više nisam
običavao nositi. To sam izbjegavao jer mi je bilo neugodno i čak mrsko pobuđivati nepotrebnu
pozornost u javnosti. Sve to moje uređivanje bilo je žurno, te sam ubrzo ponovno otišao u
dvorište. Tamo sam stigao u pravi tren, jer je prokurator* Poncije Pilat upravo silazio niz
stubište tornja, okružen svojom pratnjom. Djelovao je zlovoljno… Naime, neki bogat Židov
htio je razgovarati s njim, ali nije ni u kojem slučaju htio poći dalje od dvorišta u utvrdi, kako se
ne bi onečistio na predvečerje Sabata.
Pristanak namjesnika da primi toga Židova na takav način i u večernji sumrak, razvidno je
ukazivao kako se radi o utjecajnome čovjeku, koji je s Rimljanima bio u dobrim odnosima…
Prišao sam bliže i stao uz začuđene vojnike. Povod dolasku toga čovjeka bila je zamolba vezana
za dnevna zbivanja… Staloženo i dostojanstveno zamolio je taj bogati starac za dopuštenje da
prije početka Sabata skine truplo Nazarećanina s križa i pokopa ga u svojemu vrtu koji je neda-
leko stratišta.
Poncije Pilat je prvo upitao svoju pratnju je li židovski kralj uistinu mrtav. Nakon što je do-
bio potvrdan odgovor, izjavio je: – S tim smo čovjekom imali već dovoljno ljutnje i neugodnos-
ti… Moja se žena uistinu razboljela od pretjeranoga petljanja. Uzmi dakle njegovo truplo i uk-
loni ga, kako s tim napornim i dosadnim slučajem ne bih imao više nikakvoga posla!
Židov je predao namjesnikovom tajniku prigodan dar i otišao,, s istim dostojanstvenim
držanjem s kakvim je i pristupio. Začuđen, Pilat je upitao svoju pratnju: – Zar taj Josip iz Ari-
mateje* nije i sam članom Velikoga vijeća, koje je zahtijevalo raspinjanje Isusa? Ako je taj
osuđenik doista potajno imao toliko moćne zaštitnike, trebali su svoj utjecaj uporabiti pravo-
dobno i prištedjeti nam postupak i istragu koji nam nisu služili na čast…
Adenabar mi je dao znak. Istupio sam s pozdravom punim štovanja, oslovio Pilata kao pro-
konzula i spomenuo svoje ime. Uzvratio mi je pozdrav poprilično nemarno, a tada dometnuo,
želeći dokazati svoje dobro pamćenje: – Ah, jamačno, jamačno! Ja te poznajem. Tvoj je otac
zvjezdoznanac Manilijan. Ali si u rodu i s otmjenom obitelji Mecena*… No za dolazak u Jeru-
zalem si u svakom slučaju odabrao neprikladan dan. Srećom, potres nije u gradu prouzročio
nikakve spomena vrijedne štete. A toga Isusa Nazarećanina gledao si svojim očima kako
umire… Međutim, dosta o njemu! Za godinu dana neće za njim više ni jedan pijevac kukurik-
nuti…
Ne čekajući mojega odgovora, dometnuo je: – Moja će se žena vrlo veseliti susretu s tobom.
Ona je pomalo boležljiva, ali će zasigurno rado ustati kako bi s nama blagovala. No i ja se baš
ne osjećam osobito. Moj me stari reumatizam* ponovno muči… A k tome se moje obveze u
Jeruzalemu ponajprije sastoje, kako i sam vidiš, od trčanja uz strmo stubište i niz njega!
Unatoč poteškoćama na koje se žalio, kretao se vrlo živahno i bez vidljivoga napora. Moglo
se čak zamijetiti kako ga ispunjava nekakva unutarnja uznemirenost, te je jedva mogao mirova-
ti. Pilat je bio mršav i pojavljivala mu se ćela, koju je kušao prikriti tako što je kosu češljao pre-
ko tjemena prema naprijed. Njegov životni put, kao što sam znao, u početku nikako nije bio
sjajan i blistav… Ali zahvaljujući ženidbi napokon si je priskrbio još uvijek unosan položaj
namjesnika. No pravi prokonzul on ipak nije bio, nego je bio podređen prokonzulu u Siriji. Sve
u svemu, najvjerojatnije nije bio zao ni loš čovjek. Pokazao je kako se zna suho našaliti na svoj
račun i narugati se sebi samome. Posjedovao je, vjerujem, vrlo živahan i budan um, te ga je
zbog toga cijeli ovaj slučaj s Isusom Nazarećaninom toliko jako tištio.
– Spreman sam okladiti se kako će Zidovi, čim se vratim gore u svoje odaje, ponovno žustro
i revno nagrnuti s novim zamolbama vezanim za blagdane. Tako će me prisiliti da ponovno
trčim dolje u dvorište. Lako je Rimu preporučivati neka se uzima u obzir njihove običaje i na-
vade… No na ovaj način postajem više njihov sluga nego gospodar!
Počeo je uznemireno hodati amo-tamo po dvorištu, a meni je kretnjom ruke dopustio da us-
tanem uz njega.
– Jesi li već razgledao Hram? – zapitao me. – Pristup u predvorje dopušten je i nama nevjer-
nicima… Ali u unutarnja dvorišta ne smije stupiti ni jedan neobrezanac*, pod prijetnjom smrtne
kazne. Gotovo bi se moglo posumnjati da ovdje živimo u Rimskome carstvu… Čak ni Cezarov
lik ne smijemo javno postaviti ili izložiti. A prijetnja smrtnom kaznom nije prazna riječ! Glede
toga imamo žalosna iskustva. S vremena na vrijeme si poneki budalasti namjernik ili putnik iz
čiste znatiželje zabije u glavu da preodjeven u Židova razgleda unutrašnjost Hrama. I to premda
tamo, u ostalom, nema ništa posebno za vidjeti. Po najvećoj vrevi može se možda uvući, ali ako
ga uhvate slijedi mu nemilosrdno kamenovanje. Na to imaju Židovi zajamčeno pravo, a takva
smrt uistinu nije ugodna… Nadam se da nemaš neke takve nakane!
Nakon toga se oprezno raspitivao o novostima u Rimu, te je vidljivo odahnuo nakon što sam
mu razložio kako sam zimu proveo u Aleksandriji, proučavajući mudroslovlje. Iz toga je spoz-
nao da sam politički neopasan. Pa me je, u znak naklonosti, poveo u drugo dvorište i na
stražarski toranj. Pri tome je, po svemu sudeći, smetnuo s uma svoj reumatizam.
S tornja je pucao vidik na cjelokupno područje Hrama. U večernjem je svjetlu Hram, sa svo-
jim brojnim dvorištima i prekrasnim dvoranama sa stupovljem, izgledao uistinu raskošno. Pilat
mi je pokazao gdje se nalazi dvorana trgovaca i novčara, zatim takozvano predvorje nevjernika,
dvorište za žene i ono za muškarce, te napokon i ono pravo zdanje Hrama, koje je stršalo u vis,
u samome središtu svetoga područja. Bilo je to mjesto gdje se nalazilo najviše svetište, prostori-
ja u koju je čak i vrhovni svećenik smio stupiti tek jedanput godišnje.
Raspitivao sam se imaju li nekoga utemeljenja priče, prema kojima se u tome najvišemu
židovskom svetištu obožava zlatna glava divljega magarca. Takvo, duboko ukorijenjeno
mišljenje susreće se, naime, kod svih naroda. Pilat mi je objasnio kako u tome nema ni trunke
istine.
– U najvišemu svetištu nema ničega – uvjeravao me. –Prostorija je potpuno prazna. Nakon
što je raniji hram poharao požar, Pompej je s nekolicinom časnika pošao iza zastora… Tamo
nije našao baš ništa. To je neoboriva činjenica.
U međuvremenu su ponovno došli neki ljudi koji su željeli govoriti s namjesnikom. Zato
smo se opet vratili u vanjsko dvorište. Tamo je čekao izaslanik vrhovnog svećenika, kojega su
pratili hramski čuvari. Zatražio je neka se trupla raspetih uklone s križeva prije isteka dana, a
glas mu je zbog pretjerane žustrine zvučao nametljivo i razdražujuće. Poncije Pilat mu je pre-
pustio na volju neka s križeva ukloni ono što je na njima ostalo. Reda radi raspravljali su potom
je li to stvar Židova ili Rimljana, premda se izaslanik nedvojbeno već pripravio na preuzimanje
te neugodne zadaće, pa je zato poveo i hramske čuvare. Smjerali su otpremiti tjelesa na
židovsko smetlište i tamo ih baciti u vatru, koja je tamo danonoćno plamtjela radi spaljivanja
otpadaka.
Namjesnik je s izvjesnom oštrinom upozorio kako se truplo Isusa Nazarećanina ne smije di-
rati, ako već nije pokopano, kako je to još ranije odobrio nekome drugom. Izaslanika ta vijest
nije razveselila, ali o tome nije mogao početi raspravu. Naime, dobio je općenit nalog neka se
pobrine za uklanjanje tjelesa prije početka Sabata. No ipak je pokušao doznati tko se to zanimao
za Isusovo tijelo, te kako se to i zašto dogodilo. No Pilatu je ovaj čovjek već bio dosadio, te je
tek kratko promrsio: – Kako sam rekao, tako jest! – Pritom mu je okrenuo leda, kao znak da je
razgovor okončan. Pa se Židov morao povući, zajedno sa svojim hramskim čuvarima.
– I kao mrtav, čini se, taj židovski kralj još uvijek zadaje neprilike… – primijetio sam.
Poncije Pilat je utonuo u duboko razmišljanje i tek nakon nekoga vremena odvratio: – Pot-
puno si u pravu… Iskusan sam čovjek i općenito si ne razbijam nepotrebno glavu. Ali me ova
pogrešna osuda ljuti i uzrujava više nego sam pomišljao. Još jutros je taj Isus osobno preda
mnom tvrdio, on doduše jest židovski kralj, ali njegovo kraljevstvo nije ovozemaljsko. Iz toga
sam spoznao da je politički bio bezopasan, pa ga nisam htio izložiti smrtnoj kazni. No Židovi su
me primorali na to.
Udario je šakom po dlanu druge ruke i gnjevno uskliknuo: – Da, po svemu sudeći, žrtva sam
židovskih tajnih poteza i spletki. U sred noći ti su momci uhitili tog njima omrznutoga lutajućeg
propovjednika, pa zatim još iste noći dozvali i okupili toliko članova Velikoga vijeća da je bilo
dovoljno glasova za njegovu osudu. Za vlas je manjkalo da ga čak i sami ne kamenuju, zbog
huljenja boga. Oni doduše nemaju pravo provesti takvu smrtnu presudu, ali takvo nešto se već
događalo. U takvim slučajevima su se svaki puta licemjerno izgovarali kako su bili nemoćni
pred pravednim gnjevom puka… Ali ovaj puta se nisu usudili tako postupiti, zasigurno iz obzi-
ra pred tim istim pukom, te su zaključili kako je poželjno uvući i Rim u cijeli slučaj! Da, ja sam
toga čovjeka, budući da je odrastao u Galileji i tamo propovijedao, poslao židovskome tetrarhu*
u Galileji. Ali se taj lukavi lisac Herod Antipa** s njim tek izrugivao i zatim mi ga poslao na-
trag, kako bi odgovornost navalio meni na vrat.
– Što je mogao misliti onom izjavom, kako njegovo kraljevstvo nije ovozemaljsko? – usudih
se zapitati. – Ja nisam praznovjeran, no pri njegovome umiranju zemlja se zatresla. To je neo-
boriva činjenica… A i nebo se milosrdno smrknulo, kako se Isusovu patnju ne bi moglo dobro
vidjeti.
Namjesnik me je razdraženo pogledao i oslovio krajnje neljubazno: – Nadam se kako ti, koji
tek što si banuo ovamo, nećeš odmah početi pretresati ono što moja žena još od jutra nepres-
tance premeće po ustima. A centurija Adenabara ću dati zatvoriti, ako nastavi brbljati i blebetati
o sinu božjem! To sirijsko vjerovanje u predaje je nepodnošjivo. Ne zaboravi, ti si Rimjanin!
Zahvaljivao sam svojoj dobroj zvijezdi što tijekom toga kratkog i povjerljivog razgovora na
tornju nisam ništa napomenuo o pretkazanjima i proročanstvima, zbog kojih sam doputovao u
Jeruzalem. Ali me je prokuratorova provala srdžbe osnažila u odluci da rasvijetlim pozadinu
ovih zbivanja, koliko god to bude moguće. Nije uobičajeno da si jedan rimski namjesnik toliko
uzima srcu raspinjanje na križ nekoga židovskog bunitelja puka. Ovaj židovski kralj zasigurno
je morao biti sasvim posebnim čovjekom.
Poncije Pilat se zaputio uz stubište prema svojim odajama. No napomenuo mi je kako bi ga
veselilo ako bi me, nakon što padne tama, mogao pozdraviti kao gosta na večeri.
Vratio sam se u časničko krilo, gdje su se sada, nakon isteka službe, nazočni predano častili
vinom. Judeja je dobar vinski kraj, tumačili su mi časnici, a nakon kusanja mogao sam njihovu
prosudbu uistinu samo potvrditi. Pomiješano s vodom to je vino osvježavajuće, ukusno i nije
preslatko.
Upustio sam se u razgovor s časnicima, tehničarima i stručnim činovnicima iz legije.
Potvrdili su mi kako je namjesnik uistinu nerado i protivno svojoj volji, pod pritiskom i zbog
navaljivanja Židova, dao njihovoga kralja raspeti na križ. No Isusa su u dvorištu utvrde vojnici
ipak izbičevali i izrugivali mu se, ali ipak tek zbog svojega uveseljavanja i jer je takav bio
običaj. Namjera je ipak bila pustiti ga nakon toga. Sve nazočne ovdje kao da je tištao neki
osjećaj krivnje. Jer, oni su se cijelo vrijeme trudili pogubljenoga braniti i odgovornost za njego-
vu smrt prebaciti na Zidove.
Potres ih se duboko dojmio, a neki od njih, nakon što se ponapiše, govorili su sve najljepše o
pričama koje su Zidovi kazivali o čudotvorstvima njihovoga kralja. Liječio je bolesne i istjeri-
vao zle duhove iz ljudi… A prije svega nekoliko dana je, nedaleko Jeruzalema, probudio u
život jednoga umrlog koji je prije toga tijekom više dana ležao u grobu. Meni se činilo sve to
kao primjer, koliko brzo nakon uzbudljivih zbivanja počnu razne predaje širiti vriježe. Bilo mi
je teško zadržavati smiješak glede te pripravnosti s kojom su ti ipak dobro obrazovani ljudi
slušali i vjerovali u te toliko drsko pričane besmislice. Netko od nazočnih znao je čak i ime toga
čovjeka što je vraćen iz carstva mrtvih. Pritom se krajnje ozbiljno tvrdilo kako je to buđenje iz
mrtvih, o čemu su se priče proširile po cijelome Jeruzalemu, bio zadnji poticaj židovskome
poglavarstvu da donese odluku 0 smrtnoj osudi čudotvorcu.
Kao sljedeći primjer židovske nesnošljivosti, zapovjednik jedne postrojbe konjanika na de-
vama koja je bila poslana s ruba pustinje u Jeruzalem, naveo je događaj od prije nekih godinu
ili dvije dana. Tada je galilejski tetrarh Herod dao smaknuti nekog proroka. Taj je propovijedao
u pustinji 1 potaknuo mnoge ljude na krštenje u rijeci Jordan, kako bi time postali građani
budućega kraljevstva. Časnik je tvrdio kako je tog čovjeka vidio svojim vlastitim očima. Bio je
ogrnut pokrivačem od devine dlake i nije jeo meso.
Čuo sam i kako se u jednome gotovo nepristupačnome pustinjskom predjelu, nedaleko od
Mrtvoga mora, nekoliko stotina Židova združilo u zajednicu, radi istraživanja svetih zapisa i
čekanja na novo kraljevstvo. Ti pustinjaci navodno rabe drugi kalendar, za razliku od pravov-
jernih Židova, te poznaju različite stupnjeve posvećenja u njihovome tajnom naučavanju.
Tama se u međuvremenu spustila, pa su zapaljene svjetiljke. Bilo je vrijeme da se pojavim
pred namjesnikom. Zbog toga sam poziva bio izložen izvjesnim bockanjima… Časnici su mi
ipak rekli u povjerenju, kako im je uspjelo potajno uvesti dvije sirijske plesačice i glazbenike…
Pa kad se prokonzul bude povukao, rekoše, mogu ja ponovno doći natrag u časničko krilo i
priključiti se općoj zabavi. Nakon što je židovska proslava Pashe do sada legiji donijela toliko
poteškoća i nevolja, ljudstvo je pošteno zaslužilo malo razonode.
U namjesnikovim stambenim odajama moglo se zamijetiti pokušaj ublažavanja tmurnosti
prostorija u tornju. Tome su trebali služiti skupocjeni pokrivači i zidni sagovi, a jastučići na
ležaljkama za blagovanje bili su presvučeni biranom tkanicom. Stolno posuđe bilo je sirijskoga
podrijetla, a vino je bilo nuđeno u staklenim kupama. Uz mene je sjedio još jedan gost. Bio je to
zapovjednik utvrde, toliko mučaljiv čovjek te se moglo pomisliti kako je potpuno nijem. I ma
koliko je on možda bio vrstan vojskovođa, u društvu domaćice i njene družice on se osjećao
toliko zbunjenim te se nije usuđivao usta ni otvoriti. Večeri su pribivali i Adenabar i prokurato-
rov tajnik. U svjetiljkama je gorjelo najprobranije ulje, čiji se ugodan miris natjecao s onim koji
je dolazio od pomasti koje su rabile obje gospođe.
Veselilo me što ponovno srećem Klaudiju Prokul. Ipak, otvoreno priznavši, teško bih je pre-
poznao pri slučajnome susretu na cesti. U međuvremenu je smršavjela, postala bljeđom, a
nastojeći skriti sjedine kosu je bojila kanom* u crveno. Ali kad sam je pogledao u oči, ono jedi-
no što mi je od prije ostalo od nje u sjećanju, zamijetio sam odmah onu istu nemirnu osjetlji-
vost, koja me nekoć u mojoj mladosti jedno cijelo poslije podne oduševljavala u kući Prokula u
Rimu…
Ispružila mi je u susret obje svoje vitke i njegovane ruke, te mi se istodobno dugo zagledala
u oči. Tada me je zagrlila rukama oko vrata, na moje neizmjerno čuđenje, pa me privukla k se-
bi, stisnula uz tijelo i poljubila u oba obraza. To je popratila jecajem i suzama u očima te rekla:
– Mark, Mark! Koliko se veselim što si došao pa me možeš malo razvedriti ove strašne večeri!
Zapovjednik utvrde odvratio je pogled, postiden kako zbog domaćina tako i zbog mene. A
Poncije Pilat je zabrundao: – Ali, ali, Klaudijo! Ta priberi se malo! Ta svi znamo, nisi baš zdra-
va.
Klaudija Prokul je skinula ruke s mojega vrata. Ljepota joj je donekle trpjela zbog modrila i
suza što su tekle preko naličenih obraza. Ali je zatoptala nogama po tlu i zafrktala: – Nije to
moja krivica, ako me muče zli snovi! Zar te nisam upozoravala da s onim svetim čovjekom
ništa ne poduzimaš?
Zapazivši koliko je Poncije Pilat bio razdražen, postalo mi je jasno koliko je visoka cijena
što je mora plaćati za svoj položaj, koji mu je svojim vezama priskrbjela njegova supruga. Neki
drugi čovjek bi u takvoj zgodi bez sumnje naložio svojoj ženi neka se povuče, dok se ponovno
ne pribere. No prokurator joj je tek zbunjeno i kao u neprilici milovao ramena i molio je neka se
svlada. A Klaudijina pratiteljica, napadno ljepuškasto biće, pohitala je popraviti i urediti nalič
na obrazima svoje gospodarice.
Namjesnik je iz ruku jednoga roba uzeo zaimaču i svojom rukom iz posude za miješanje
zahvaćao vina te ga natakao u staklene kupe. Na te je kupe, po svemu sudeći, bio posebno po-
nosan. A mogu reći, s punim pravom… Prvu je kupu dodao meni, mimo zapovjednika utvrde.
Iz toga sam zaključio kako je dao pretražiti moju prtljagu. Promišljeno sam, naime, na vrh svo-
jih stvari odložio ono kratko pismo s preporukom, koje mi je prispjelo, zajedno s migom kako
nema ništa mudrijeg za mene nego da prašinu Rima najhitrije otresem sa svojih nogu… Na
vrhu toga pisma stoji jedno ime, koje radije ne bih ovdje naveo, no koje se sada u istočnim
zemljama pokazuje kao utjecajno. Tako Ti moram još i zahvaljivati, Tulijo, što si mi usporedo s
tjeranjem iz Rima ishodila to ime kao potporu.
Nakon što nazdravismo, Poncije Pilat se s mukom slabašno nasmiješio, te poluglasno rekao
kako sada počinje razumijevati barem jedan židovski običaj… A to je onaj koji ženama zabran-
juje objedovati zajedno s muškarcima. No Klaudija Prokul se u međuvremenu smirila i zatražila
da sjednem za stol pokraj nje, kako bi mi mogla milovati kosu.
– To nitko ne može pogrešno shvatiti – objasnila je. –Prema mojoj dobi, mogla bih ti mirne
duše biti majkom. A ti, jadno siroče, nisi nikad poznavao majke…
– Kod bogova je sve moguće – uzvratio sam. – Pretpostavimo dakle, da si u dobi od pet go-
dina mogla roditi sina…
Razlika u godinama medu nama iznosila je najmanje petnaest godina, pa je moja primjedba
bila jamačno tek nezgrapno laskanje… No žene takvo nešto rado slušaju. Klaudija Prokul me
samodopadno zagledala ispod svojih obrva, nazvala me laskavcem i upozorila svoju družicu,
neka ne vjeruje ni riječi od onoga što govorim. Dodala je i kako slovim za jednoga od najpre-
predenijih zavodnika medu mladićima u Rimu te sam već sa četrnaest godina znao Ovidija nai-
zust. Srećom, pritom nije ničim napomenula o oporuci kojoj mogu zahvaliti moju imućnost…
Namjesnik mi nije zamjerio na izrečenoj šali. Čak sam stekao dojam kako pozdravlja sve što
bi njegovu ženu oraspoložilo. Jedino me upozorio neka se suzdržano vladam, te imam na umu
kako je žena jednoga prokonzula nedodirljiva. A prokonzulom se, najvjerojatnije, sam nazvao!
Još je pritvrdio, njegova je žena slijedom boravka među Židovima postala staloženijom i oz-
biljnijom, odbacujući lakoumnost rimskih društvenih krugova.
Dok smo mi tako brbljali besmislice, započela je večera. Moram odmah reći, već sam jeo i
bolje. Jelima se ipak nije moglo prigovoriti, ma koliko bio život namjesnika skroman. Barem se
pokazalo da je sve izneseno na stol bilo svježe i pripremljeno od dobrih namirnica, što je ned-
vojbeno temeljna pretpostavka svakoga kuharskog umijeća. A najveće zadovoljstvo bio je
vrhunac objeda, kad je unesen velik i pokriven lonac te postavljen na stol. Domaćin je tada ot-
premio robove iz prostorije. Svojim je rukama podigao poklopac s lonca, a iz posude je zastru-
jao predivan miris pečenja i ružmarina.
Adenabar i zapovjednik utvrde dali su glasnim usklicima oduška svojemu veselju.
– Po ovome se vidi, koliko smo pod strogim nadzorom Židova… – objasnio mi je Poncije
Pilat, onako uzgred. –Rimski prokonzul mora svoju svinjetinu iz istočne Jordanije
prokrijumčariti u Antoniju…!
Doznao sam kako se istočno od Genezaretskoga jezera uzgajaju cijela krda svinja, ali je isto-
dobno iz obzira prema Židovima strogo zabranjeno dopremati i donositi meso tih životinja u
Jeruzalem. Zato se svinjetina za namjesnikov stol doprema u utvrdu skrivena u službenoj prtlja-
zi glasnika i zaštićena rimskim državnim pečatom.
– Pada mi upravo na um… – javio se pak Adenabar, očito potaknut željom da i on nešto do-
prinese razgovoru – kako je taj Isus, židovski kralj, u biti tek jedan jedini put prouzročio stvar-
nu štetu. Bilo je to u Gadari*, istočno od rijeke Jordan. Općenito uzevši bio je pak bez predra-
suda i nepristran. Počesto je kršio židovske propise, pa čak i obvezu mirovanja za Sabat. No
židovsko gnušanje prema svinjetini je ipak prihvaćao i dijelio. Jer, kad je prije nekoliko godina
putovao kroz okolicu Gadare, jednoga je dana uz pomoć svojih učenika potjerao krdo od nekih
tisuću svinja i natjerao ga preko ruba strme stijene u ponor, gdje su pale u vodu i sve se utopile.
Njihovom je vlasniku time nanesena velika šteta, a počinitelji su utekli preko granice u Galile-
ju. Teško bi uspjelo izvesti ih pred sud, te im suditi, a osim toga nikad se ne bi moglo od njih
dobiti neku naknadu, jer su redom bili siromasi. Živjeli su poglavito od darova svojih sljedbe-
nika… A radili su tek povremeno i pomalo. Uzgajivaču svinja nakon te njihove opake šale nije
preostalo drugo osim zatomiti gnjev… Mislim da se za cijeli slučaj nije našlo ni svjedoka, jer je
glas o svecu prodro preko granice pa su ga se ljudi pribojavali zbog njegovih čudotvorstava.
Adenebar se smjestio na rub svoje ležaljke i pripovijedao vrlo predano. A na koncu je pras-
nuo u glasan smijeh. No tek je tada zamijetio kako njegova istinita pričica nas ostale nikako nije
zabavljala ni oraspoložila. Jer, ponovno smo došli na onog Isusa, na kojeg smo kroz isprazno
društveno čavrljanje na neko vrijeme zaboravili, pa makar ne baš potpuno…
Adenabar je zbunjeno zamuknuo, a i smijeh mu je naglo zamro. Poncije Pilat je pak promr-
sio: – O tom smo čovjeku uistinu dovoljno govorili… Klaudija Prokul je počela drhtati, izgubi-
la vlast nad sobom i uzviknula: – On je bio svetac! Iscjeljitelj bolesnih i čudotvorac, kakvoga
još svijet nije vidio! Da si ti kojim slučajem muškarac i pravi Rimljanin, ne bi ga ni u kojem
slučaju osudio. Uzalud si naknadno oprao ruke… Time se nisi iskupio! I sam si priznao kako
mu nisi našao neke krivice. Tko ovdje u Jeruzalemu uistinu vlada? Ti ili Židovi?!
Prokurator je sav poblijedio od srdžbe, te bi svoju vinsku kupu tresnuo o pod, da se nije u
posljednji tren prisjetio kako time ne bi ništa postigao osim što bi dragocjeno staklo razbio u
krhotine. Zamislio se i pogledao uokolo. Budući da je društvo za stolom bilo malobrojno i
pouzdano, a po prostoriji se nisu motali robovi, napokon je odgovorio usiljeno mirno: – Vjeru-
jem jedino u ono što vidim svojim očima… Preda mnom nije izveo nikakvo čudo, kao ni pred
Herodom. I to premda ga je židovski knez otvoreno poticao neka mu nekim znakom posvjedoči
svoju moć. Sve to poprimilo je nekakav opak politički prizvuk… Zato nisam vidio nikakav
drugi izlaz i rješenje osim osudivanja toga čovjeka. Pravno uzevši, osim toga, Ja osobno i nisam
izrekao nikakvu presudu. Jedino sam Židovima dao otvorene ruke… Državništvo je
državništvo, a u ovom dijelu svijeta izlaz i rješenje uvijek određuje odmjeravanje i promišljanje
o svrsishodnosti! A ne formalna riječ suca… Pritom je prepuštanje odluke Židovima glede sit-
nica upravo prikladno! To im zadovoljava potrebu za nacionalnom sviješću. No što se tiče svih
važnih stvari, odluka leži isključivo u mojim rukama!
– Kako je ono bilo s vodovodom u Jeruzalemu? – dobacila je pak Klaudija Prokul ženski
zlobno. – Zar to nije bila tvoja slavna zamisao, tvoj ponos? Pothvat smišljen kao uzvišen
spomenik razdoblju tvoje vladavine? Sad mi pokaži, gdje je ta građevina?! Svi su nacrti već bili
izrađeni i predani, a i svi nagibi su bili izmjereni.
– Ta nisam mogao zlato za tu namjenu nasilno uzeti od hramskoga blaga! – branio se Pilat. –
Pa ako Židovi u gradnji vodovoda nisu spoznali svoj probitak, onda se oni moraju zbog toga
sramiti, a ne ja…
– Moj vladaru i gospodaru! – odvratila je Klaudija zajedljivo. – Tijekom svih ovih godina
morao si Židovima svaki puta popustiti, kad god se nešto zaoštrilo! I to u svakome pitanju, ma-
lenom ili značajnom. Upravo se ovaj puta pokazalo koliko bi ti bilo lako dokazati se kao
muškarac, a pravda bi bila na tvojoj strani. Zašto si moju opomenu da ne osuđuješ nevinoga
zanemario i prepustio vjetru?
Adenabar je htio spasiti raspoloženje, pa se pokušao našaliti: – Akvedukt se razbio na
tvrdoglavosti jeruzalemskih žena. Odlazak po vodu za njih je jedina prigoda za okupljanje uz
zdenac i čavrljanje. I koliko je god put do zdenca dulji i naporniji, to više nalaze opravdanja za
predahe i budalasta naklapanja…
– Te jeruzalemske žene nikako nisu toliko priproste i glupe, kao što ti vjeruješ – odgovorila
je Klaudija. – Da se nije sve odvijalo toliko brzo i prenagljeno, tako protuzakonito, te da ga
jedan od njegovih vlastitih učenika nije za novac izdao židovskome Velikom vijeću, ne bi nikad
došlo do osude. Da si ti barem, moj štovani mužu, bio u dovoljnoj mjeri muškarac, pa odluku
odgodio do iza blagdana, sve bi sada izgledalo drukčije. Taj je Isus imao uz sebe radnike, a isto
tako i sve one diljem zemlje koji se smjernima* nazivaju i pritom očekuju novo kraljevstvo.
Njih je više nego ti slutiš. Pojavio se čak i jedan član sinedrija* i molio za truplo raspetoga,
kako bi ga položio u vlastitu grobnicu. Ja znam mnogo toga što tebi promakne… Znam i o stva-
rima koje čak ni skromnim Isusovim sljedbenicima nisu poznate! Ali sada je za sve prekasno…
Ti si ubio tog čovjeka! Poncije Pilat je podigao ruke, zazvao za svjedoke sve rimske bogove i
Cezarovoga duha zaštitnika pa ustvrdio: – Da Isus nije bio pribijen na križ, Židovi bi se potužili
u Rimu kako nisam Cezarov prijatelj. Zar ti nisam zabranio, Klaudijo, sastajati se s tim ženama,
koje poput čarobnica padaju u nezdrav zanos?! Priviđenja tih vještica tek pojačavaju tvoju uz-
nemirenost. Muževi, Rimljani! Pitam vas otvoreno i po svim pravilima: Što bi učinili na moje-
mu mjestu?! Bi li stavili na kocku svoj položaj i cijelu životnu putanju, tek za ljubav jednome
Židovu, koji je zapodijevao vjerske nemire?
Nastupila je kraća stanka, a tada je zapovjednik utvrde napokon otvorio usta i rekao: – Židov
ostaje Židovom. Podmukao i zloban živalj, jedan kao i svi! Bič, koplje i križ jedina su
državnička osnova za njihovo smirivanje i obuzdavanje!
– Kad je umro, zaljuljala se zemlja – primijetio je Adenabar. – Ja vjerujem da je bio Sin
Božji. Ali ti nisi mogao drukčije postupiti. A sad je on mrtav i neće se vratiti…
– Rado bih više doznao o njegovome kraljevstvu – dodao sam ja.
Klaudija Prokul nas je pogledala širom raširenim očima i zapitala: – A što, ako se vrati? Što
ćete učiniti tada?! Izrekla je te riječi toliko strastveno da mi je od njih jeza prostrujala leđima, a
svaka se vlas na tijelu nakostriješila. S naporom sam morao prizvati u sjećanje kako sam se
vlastitim očima osvjedočio o smrti židovskoga kralja na križu.
Poncije Pilat je sućutno pogledao svoju ženu, protresao glavom i rekao, kao da oslovljava
nekoga slaboumnika: – Što se mene tiče, može se on mirno vratiti, ljubavi moja. Ali o tome
ćemo se brinuti kada za to dođe vrijeme…
 U dvoranu je tada oprezno stupio jedan sluga i zamolio namjesnikovoga tajnika neka izađe.
Prokurator je pak uzdahnuo s olakšanjem i napomenuo: – Uskoro ćemo dočuti posljednje no-
vosti. No do tada ostavimo tu neugodnu temu!
Okončali smo blagovanje u potištenome ugođaju. Stolni pribor je odnesen, pa smo još pili
vina. Radi razvedrivanja gospođa počeo sam pjevušiti najnovije napjeve iz Aleksandrije, a
Adenabar je zapjevao neku pjesmicu nastalu u dvanaestoj legiji, glasom koji je doista bio
školovan.
Tajnik se vratio, a Pilat ga je pozvao neka pred svima izvijesti o novostima, što je trebao biti
znak njegovoga povjerenja prema nama. Po svemu sudeći, sa spuštanjem mraka su se uhode
koje je namjesnik držao među Židovima prikrale u utvrdu i dojavile svoja zapažanja. Tajnik
nam je priopćio slijedeće: – Potres je među židovskim svećenicima pobudio veliku prepast, jer
se pritom zastor u Hramu razderao na polovicu, od vrha do dna. Čovjek koji je potkazao
Nazarećanina danas je ponovno došao u Hram i dobacio slugama božjim pred noge trideset
srebrnjaka, što ih je dobio kao nagradu za svoje djelo. U kući vrhovnoga svećenika vlada otvo-
rena pomutnja nakon što je izašlo na vidjelo kako su dva člana sinedrija, Josip* i Nikodem*,
skinuli Isusovo truplo s križa i dali ga pokopati u jednome novoisklesanom grobu u stijeni, ne-
daleko od stratišta. Nikodem je još uz to priložio platneni grobni pokrovac te stotinu grčkih
funti* mješavine mirhe* i aloja*. Inače je u gradu mirno, a predvečerje blagdana Pashe pros-
lavljeno je na uobičajen način. Isusovi sljedbenici su se raspršili poput pepela rasipanoga na
vjetru. Veliko vijeće je oglasilo sljedeću poruku: „Bolje je ako jedan čovjek umre za narod,
nego ako cijeli narod propadne”. Slijedom toga se stanje u gradu smirilo. U svakom slučaju,
nitko više ne govori glasno o raspetima na križu. Praznovjerno obožavanje puka, koje je uživao,
kao da je ishlapjelo nakon što nije izveo nikakvo čudo nego umro bijednom smrću.
¦ Tajnik nas je pogledao, nakašljao se, kratko nasmijao i nastavio: – No tu je još jedna poje-
dinost, koju nikad ne bih smatrao spomena vrijednom, da mi o njoj nije dojavljeno s dvije
različite strane. On, taj Isus, navodno je najavio kako će trećega dana nakon svoje smrti ustati iz
groba… Otkud potječe ta priča nisam međutim uspio doznati. Ali se za nju zna i u kući vrhov-
noga svećenika. Zato se tamo savjetuju kako bi se za takvo nešto mogli pripraviti.
– Što sam rekla! – uzviknula je Klaudija Prokul pobjednički.
– Jamačno, ja ne mislim – pobrzao se ispraviti tajnik – kako svećenik doista vjeruje u takvu
mogućnost. Ali sljedbenici raspetoga mogli bi pokušati ukrasti truplo, jer bi time priproste ljude
mogli zavarati. Zbog toga svećenike i ostale članove vijeća toliko srdi što i Isusovo truplo nije
spaljeno na smetlištu, poput tjelesa ona dva zlikovca.
– To sam zapravo mogao i očekivati – ogorčeno je promrmljao Pilat – da će mi taj čovjek i
kao mrtav remetiti miran san.
Ta ga je suluda glasina toliko zaprepastila i prestrašila te je odmah pozvao Adenabara i
mene, pa nas posjeo uz sebe i zatražio neka mu još jedanput potvrdimo smrt židovskoga kralja.
Nas smo dvojica bili izravni svjedoci Isusove smrti, a promatrali smo i kako je vojnik zabio
svoje koplje u srce beživotnoga tijela. Zato smo objica potvrdili: – Taj je čovjek izdahnuo na
križu i zasigurno neće više pomaknuti ni jednim dijelom tijela.
Nakon objeda proveo sam nemirnu noć. Vino i sve ono što doživjeh bučilo mi je po glavi, te
sam unatoč svem umoru loše spavao i imao loše snove. Povrh toga cijele me je noći ometalo i
pijano pjevanje i urlikanje iz časničke blagovaonice. Napokon me probudio zov rogova, koji su
se oglasili s područja Hrama i odjekivali povrh cijeloga grada. Prvo što sam zapazio nakon što
otvorih oči, bilo je sivilo zore… No već trenutak kasnije prisjetih se što sam sve prethodnoga
dana vidio i čuo… Ponovno sam počeo mozgati o židovskome kralju i njegovome kraljevstvu.
Željeći razbistriti slijed svojih misli i sve si predočiti onako kako doživjeh, sjeo sam i počeo
pisati. I zapisivanje nisam prekidao sve dok k meni nije ušao Adenabar, podlivenih očiju i još
donekle mamuran. Pozvao me neka siđem i pogledam nešto zabavno. I uistinu, premda je bio
Sabat i k tome još veliki Sabat, u dvorištu je stajalo izaslanstvo vijeća i svećenstva… Htjeli su
govoriti s namjesnikom! Pilat ih je ostavio neko vrijeme čekati, a potom ih je obasuo
ogorčenim prijekorima zbog svih tih neugodnosti kojima je bio izložen.
Pridošli izaslanici bili su uistinu zaplašeni, te su tvrdili i zaklinjali se kako će posljednja pri-
jevara biti opasnija od prve, uspije li Isusovim sljedbenicima ukrasti njegovo truplo iz grobnice.
Tada bi ovi posvuda rastrubili i svima objavili kako je ostvario svoje navještanje da će trećega
dana nakon smrti ustati iz mrtvih. Zato su molili i preklinjali namjesnika neka tijekom nekoliko
predstojećih dana postavi legionare kao stražu pred Isusov grob. Naime, svojim vlastitim
čuvarima nisu u cijelosti vjerovali… I još su zatražili da, za svaki slučaj, na ulaz u grobnicu
stavi svoj osobni službeni pečat, budući da se ni jedan Židov neće usuditi dirnuti taj znak.
Pilat ih je nazvao starim ženama i glupanima, te im se još narugao slijedećim riječima: – Sve
mi se čini, vi se njega mrtvoga bojite više nego živućega! Na to su mu izaslanici obećali poslati
bogate darove, odmah nakon isteka Sabata. Naime, na Sabat im je, kao Židovima, zabranjeno
bilo što nositi sa sobom. Napokon je Pilat popustio i poslao dva vojnika s legijskim pisarom do
groba. Pisar je dobio nalog neka zapečati ulaz u grobnicu, ali ne s namjesnikovim pečatom nego
onim dvanaeste legije. Smatrao je da vojni pečat valjda treba zadovoljiti Židove. Još je dao na-
putak neka se tijekom noći straža pred grobnicom poveća na četiri ili osam momaka, a točan
broj neka procijeni i odredi zapovjednik straže. Jer, on je i predobro znao, dva rimska legionara
se nikako ne bi ugodno osjećali, ako bi noću ostali sami izvan gradskih zidina…
Osjećajući kako bi mi malo kretanja dobro činilo, odlučio sam pratiti pisara do Isusovoga
groba. Na stratištu su još uvijek stršali turobni i krvlju zamrljani stupovi križeva, dok su
poprečne grede bile uklonjene pri skidanju tjelesa. Nedaleko se nalazio lijep vrt i u njemu stje-
novita uzvisina.
U njoj je bila isklesana grobnica. Ulaz u nju bio je zapriječen velikim mlinskim kamenom,
koji je stajao uspravljen u žlijebu na tlu. Za pomicanje toga kamena bila je potrebna snaga dva
krepka muškarca, a dan je bio vruć. Pisar nije smatrao nužnim narediti otvaranje groba, jer su
ga židovski stražari uvjeravali kako nitko nije ništa dirnuo nakon što su dva nevjerna člana Vi-
sokoga vijeća Josip i Nikodem naložili svojim slugama neka kamen dovaljaju na ulaz.
Dok je pisar pečatio ulaz u grobnicu, učinilo mi se kako ih nje dopire jak miris po mirhi. No
to je moglo biti i od vrtnoga cvijeća, koje je uokolo mirisalo toliko izdašno. Dva legionara su
međusobno zbijali sirove šale glede svoje zadaće. Ali su bili istodobno vidljivo zadovoljni što
je njih dopalo stražarenje tijekom dana, te će navečer biti zamijenjeni.
Na povratku sam htio posjetiti židovski Hram. Zato sam se rastao od pisara, a taj mi je pri-
tom priopćio kako se mogu nesmetano kretati po vanjskome dvorištu Hrama. Udolicu iz koje se
uzdizao sveti brežuljak prešao sam preko mosta, a zatim ispod moćnoga luka ulaznih vratnica
stupio u dvorište nevjernika. Još od jutra slijevale su se ovamo prave rijeke ljudi. Ipak je još
uvijek bilo mjesta u dvorištu… Divio sam se neko vrijeme dvoranama sa stupovljem. No be-
skrajno i jednolično pjevanje, glasne molitve, vonj od prinesenih žrtava kao i strastven zanos
nazočnih Židova, uskoro su mi postali dosadni i odbojni. Mislio sam na truplo raspetoga, koje
leži u hladnoj stjenovitoj grobnici… I sve moje suosjećanje poklanjao sam židovskome kralju,
ma koliko sam malo znao o njemu.
Vratio sam se u utvrdu Antonija. Odmah po dolasku počeo sam pisati i nastavio bez prekida
do duboko u noć, kako bih se rasteretio svih svojih tužnih misli. Ali sada, nakon sveg pisanja,
ne osjećam nikakvo olakšanje, Tulijo… I to zato jer ovaj puta tijekom pisanja nisam, kao inače,
osjećao Tvoju blizinu.
Priča o židovskome kralju za mene, u svakome slučaju, nije još okončana. Čeznem više saz-
nati o njemu i njegovome kraljevstvu… I već sam smislio razne mogućnosti kako bih mogao
uspostaviti vezu s njegovim sljedbenicima! Od njih bih mogao čuti o čemu je poučavao Isus
tijekom svojega života…
 PISMO 3.
Zanijekano uskrsnuće Mark Mecentije Manilijan Tuliji.
Na početku pisma zapisao sam svoje ime, kao i Tvoje, Tulijo… No kad vidim vlastito ime
na papirusu, s čuđenjem se moram zapitati jesam li to doista ja koji sve ovo pišem? Ili je to ne-
kakav tuđinac u meni…? Jer ja više nisam isti kao ranije.
Ponekad i sumnjam, tijekom ovih najduljih dana mojega života, da me je židovsko umijeće
čaranja opčinilo. Ako se sve doista zbivalo tako, kao što sam to dvojeći i ispitujući vidio, onda
sam u velikoj dvojbi. Ili sam doživio stvari koje se još nikad ranije nisu slučile, ili ću doslovno
morati povjerovati u brojna izvješća za koja su nam mudroslovci i skeptici* tumačili da su bila
mišljena tek slikovito i u prenesenome značenju.
Ne znam još, hoću li se ikad toliko odvažiti da otpremim ovo pismo. A i moja prethodna dva
svitka sa zapisima za Tebe leže još uvijek neotposlani. I moguće je upravo tako dobro… Jer ako
ćeš ikada čitati ove retke, teško ćeš se pritom moći othrvati utisku kako je jadni Mark izgubio
posljednje ostatke svojega razuma. No ja o sebi samome mislim kako nisam sanjar i zanesen-
jak, premda sam oduvijek na ovome svijetu za nečim tragao, s vječito budnom sumnjičavošću i
smislom za svestranu prosudbu. I to makar je ono što sam tražio bilo s one strane svih ćutilnih i
putenih radosti kao i svih krijeposti. Priznajem, slijedom svojega podrijetla sam kao mladić
naginjao svakovrsnim neumjerenostima i nikad nisam uspijevao naći srednji put stvarnih mu-
draca, vječito dvojeći između uzdržljivosti i ćutilne opijenosti. Takva neumjerenost iskazivala
se kroz moja bdijenja, postove i tjelovježbu tijekom školovanja na Rodosu. Neizmjerna je bila i
moja ljubav prema Tebi, Tulijo… I u tome sam bio nezasitan.
U dubini mojega bića unatoč svemu tome leži, u to Te uvjeravam, nešto hladno i
promatračko. I to me čuva od samouništenja. Bez toga trijeznog i promišljenog čuvara teško da
bih napustio Rim. Vjerojatnije jest, radije bih proigrao svoj imetak, a moguće i vlastiti život,
nego se rastao s Tobom… Sada, dok pišem, taj je moj unutrašnji čuvar posebice budan. Cijelo
se vrijeme, naime, trudim razlučiti što sam osobno vidio, što sam tek dočuo, te što od svega
mogu u zadovoljavajućoj mjeri promatrati kao doista dokazano.
Nešto me nagoni da podrobnije pribilježim svoje doživljaje, pa čak i ako Ti ova pisma nikad
ne pošaljem. Pri zapisivanju ću zasigurno uvrstiti i mnogo suvišnoga, jer još ne mogu dovoljno
razlikovati nevažno od bitnoga. Ali sam uvjeren kako sam svjedočio silasku jednoga boga na
naš svijet. Ova će tvrdnja najvjerojatnije zvučati kao nesmislena i bezumna svakome tko nije
sve to i doživio… No za slučaj da sam s tim svojim mišljenjem u pravu, mogle bi se kasnije
ipak i najmanje pojedinosti pokazati značajnima. Prihvati to dakle kao opravdanje što trošim
toliko riječi! Jer, ako je moja pretpostavka točna, svijet će se promijeniti ili se čak već i promi-
jenio… I novo razdoblje je započelo.
U svemu tome moj čuvar ostaje budnim i upozorava me neka ne vjerujem u ono što bi tek
moglo biti plodom mojih očekivanja. No jesam li u opće mogao očekivati nešto toliko
neočekivano?!? Ne, nisam! Bilo je nemoguće da nešto takvo izmislim i sanjam. Ako sam i
pomišljao na nešto određeno, primjerice na novo kraljevstvo na zemlji, nikako to nije moglo
uključivati sve ovo što se zbilo. Ovdje je riječ o nečem drugom, nečem što mi je za sada nera-
zumljivo.
Govorim sam sebi, moguće tek iz obične taštine, kako sam pripravan i sposoban pronalaziti
u stvarima dublje značenje nego što one uistinu sadrže. Tko sam ja, Mark, pa da se baš meni
događa takvo nešto? O svome značaju se ne zavaravam. No ipak ne mogu zatajiti i odricati se
svojih vlastitih doživljaja. Zato ih pričam…
Kad sam svoje prethodno pismo priveo koncu, bilo je već kasno. Prsti su mi se grčili od du-
gotrajnoga pisanja, a neko vrijeme nakon toga nisam mogao ni zaspati. Tada sam ipak čvrsto
usnuo, ali za kratko. Jer, još prije svitanja probudio me nov potres. Bio je neugodniji i dulji od
prvoga. Zveckanje razbijenih zemljanih vrčeva i tresak štitova što su padali sa zidnih polica,
trgnuli su iz sna sve nazočne u Antoniji. Kameni pod ispod mojih nogu zibao se toliko žestoko
da sam pri napuštanju prostorije pao koliko sam dug. Straže u dvorištu rogovima su označavale
uzbunu. Uz sav taj metež mogao sam se tek diviti obučenosti legionara. Jer, unatoč sanjivosti i
tami, ni jedan od njih nije istrčao bez oružja, premda je njihova prva pomisao morala biti kako
uteći na otvoren prostor i spasiti se od stropova i krovova kojima je prijetilo urušavanje.
Bilo je još toliko mračno te su u dvorištu morali zapaliti zublje. Nakon što su se prva po-
mutnja i metež smirili, moglo se utvrditi kako su doduše zidovi na nekim mjestima napuknuli,
ali u utvrdi nije bilo ljudskih žrtava. Prijavljeno je tek nekoliko bezazlenih uganuća, naboja i
manjih ozljeda. A i te su ozljede potjecale prije od žurbe po tami nego od djelovanja potresa.
Zapovjednik utvrde je odmah poslao ophodnje u grad, naloživši im neka se osvjedoče jesu li
nastale kakve štete. Istodobno je naredio neka se uzbuni gasitelje vatre u sastavu legije. Naime,
požari koji bi izbijali nakon potresa često su izazivali više zla nego samo pomicanje i potresanje
tla.
Prokurator je izletio izravno s postelje na otvoreno. Pritom je prebacio tek ogrtač preko ra-
mena, pa je sada bos stajao na stubištu. Nije silazio u dvorište i nije se svojim glasom miješao u
izdavanje zapovijedi. Budući da se udari potresa nisu ponovili, a ubrzo su iz smjera grada od-
jeknula i prva jutarnja glasanja pijevaca, Pilat nije smatrao nužnim dati otpremiti žene iz utvrde
van u sigurnost. Nakon sve te prepasti bilo je razumljivo što više nitko nema volje za vraćanjem
u postelju. Nebo je u međuvremenu postalo svijetlije, a nakon što su i zvijezde izblijedile groh-
nuli su iz smjera Hrama i ovoga jutra oni moćni zovovi rogova. Bio je to znak da su započeli
obredi službe božje, kao da se ništa nije zbilo…
Stanje pripravnosti u postrojbama je tada ukinuto, pa su vojnici vraćeni na svoje redovne ob-
veze. No pritom su dobili tek hladan zajutrak, jer se u kuhinji opreza radi u dogledno vrijeme
nije smjelo paliti vatru. Tada su se počele vraćati ophodnje, jedna za drugom. Izvještavale su
kako u gradu doduše vlada velika prepast i zbrka, a mnogi su ljudi utekli iz grada na otvoren
prostor izvan zidina, no osim Giffiyit,, nekoliko urušenih kućnih zidova nije došlo do nekih
većih oštećenja. Potres je bio ograničen, po svemu sudeći, na vrlo maleno područje, ponajprije
ono gdje su se nalazili utvrda i Hram.
Straže su zamijenjene, a prva kohorta* krenula je stupajući kroz grad tek s neznatnim
zakašnjem, odlazeći na redovito vježbanje u amfiteatar*. U tome vrijednom zdanju već se godi-
nama nisu priređivale borbe gladijatora* ni borbe sa životinjama. Arena služi isključivo za
uvježbavanje vojnih postrojbi…
Gazeći po krhotinama zemljanih posuda što su ležale po tlu pošao sam natrag u svoju sobu,
umio se i brižljio se odjenuo. Dok sam još bio time zauzet, prispio je glasnik i pozvao me pro-
konzulu. Poncije Pilat je dao postaviti jedan stolac pri dnu stubišta, odredivši to kao mjesto gdje
će toga dana primati molitelje. Njegov izraz lica nije odavao nikakvu zabrinutost zbog ponov-
noga potresa, ali si sve nekako mislim da je i on vrlo rado sjedio na otvorenom…
Pred namjesnikom je stajao zapovjednik utvrde zajedno s legijskim pisarom. Nešto dalje
zamijetio sam i Adenabara s dva legionara. Ovi su prema sirijskoj navadi govorenje popraćali
žestokim kretnjama, želeći time prisnažiti i objasniti svoje izjave. No istodobno su se trudili
zadržati vojničko držanje pred svojim vrhovnim zapovjednikom. Namjesnik je pak bio vidljivo
razdražen… Okrenuo se odmah prema meni i rekao: – Jutros se smjena stražara otegnula zbog
potresa. Ova dva sirijska glupana ovdje trebala su poći kao nova straža na onaj ukleti grob. Šest
je vojnika bilo tamo tijekom cijele noći, a uvijek su po dvojica trebali stražariti, dok su ostali
spavali. Ova dva Sirijca su se upravo vratili i izvijestili kako je legijski pečat slomljen, kamen s
ulaza u grobnicu odvaljan, a postrojba straže koju su trebali zamijeniti netragom je nestala.
Zatim se obratio legionarima i upitao ih: – Je li truplo još u grobu?
Oba budalaša odgovoriše u jedan glas: – U grob nismo ulazili… Takav nalog nismo imali.
 – A zašto nije barem jedan od vas ostao tamo, dok je drugi trčao natrag radi izvješćivanja? –
upitao je Pilat. –Sada može svatko, po želji, ući u grobnicu.
– Ni jedan od nas nije se usuđivao ostati na tome mjestu sam… – priznadoše obojica, ni ne
pokušavajući izreći nekakvu ispriku, Zapovjednik utvrde smatrao se obveznim zauzeti se za
svoje ljude, jer je krajnja odgovornost ipak bila njegova. Rekao je kratko: – Vojnici su dobili
strogu zapovijed da se izvan utvrde kreću uvijek po dvojica.
No iz izraza lica obojice legionara mogao sam lako očitati kako nisu strahovali samo za svoj
život. Ono što ih je doista uplašilo i ispunilo praznovjernom jezom nedvojbeno je bio pogled na
otvoren grob i nestanak njihovih drugova. Namjesnik je, izgleda, dijelio moje mišljenje, jer je
rekao žestokim glasom: – U ovome što se zbilo nema ničega natprirodnog! Kamen je s groba
nesumnjivo odgurnuo potres. A stražari, ti praznovjerni sirijski strašljivci, utekli su za vrijeme
svoje službe, pa se ne usuđuju vratiti. Treba ih tražiti kao vojne bjegunce! Zaslužili su najstrožu
kaznu.
Ponovno se okrenuo prema meni i pojasnio: – Ovdje je u pitanju čast cijele legije! I zato se
ne mogu osloniti na nikoga tko je njen pripadnik. A i općenito ne želim nikakve pokušaje pri-
krivanja i zataškavanja, bilo koje vrste. Ono što trebamo je nepristrano svjedočenje. Ti si, Mark,
prosvijećen čovjek i dostatno upućen u zakone. Povedi Adenabara i ta dva vojnika, a što se
mene tiče možeš uzeti i cijelu kohortu kao zaštitu, radi zapriječavanja i čuvanja cijeloga
područja, kako ne bi i ove dvije junačine strugnule. Kad prispiješ do groba, utvrdi osobno što se
tamo zbilo! Zatim se vrati i izvijesti me!
Zapovjednik utvrde je smjesta glasno pozvao svoje puhače u rogove. No to je namjesnika
razjarilo još više nego je bio do tada. Udario je šakom po dlanu druge ruke i dreknuo: – Zar ste
svi skupa sišli s uma?! Ono s kohortom ipak nisam mislio ozbiljno. Trebate tek nekoliko pouz-
danih momaka. Bilo bi luđački pobuditi opću pozornost i time samo razglasiti ovu za nas sra-
motnu zgodu. A sad budite toliko ljubazni pa protegnite noge!
Adenabar je hitro odabrao deset momaka, postrojio ih u dvorištu i zatim potjerao trčećim ko-
rakom iz utvrde. Pilat je morao zapovijediti zaustavljanje i objasnio kako bi ubrzano stupanje
kroz grad bilo najbolji povod za cijelu gomilu znatiželjnih Židova da pojure za nama. Bio sam
zadovoljan zbog ove opomene… Jer, onako neizvježban kakav sam bio, teško da bih i bez
prtljage na leđima mogao držati korak sa stupajućim legionarima, ma koliko kratak bio put koji
smo morali prijeći.
Pošli smo dakle umjerenim korakom. Usput smo sreli mnogo ljudi, koji su potaknuti potre-
som pobjegli iz grada i sad su se vraćali. No oni su imali dovoljno svojih briga i vlastitih
razmišljanja, pa im nismo posebno zapeli za oko. Židovi su ovaj puta čak zaboravljali pljuvati
za legionarima i dovikivati im pakosne kletve.
Vrt Josipa Arimatejskog nam je djelimice zakrio pogled na grob. No već smo s izvjesne
udaljenosti mogli vidjeti kako iz grobnice izlaze dva Židova. Nedvojbeno su to bili sljedbenici
Nazarećanina. Naime, u jednome od njih sam s popriličnom sigurnošću prepoznao onoga
naočitog mladića kojeg sam zapazio na stratištu dok je štitio ojađene žene. Drugi je bio neki
čvrst i snažan, bradat čovjek okrugle glave. Kad su nas zamijetili, utekoše unatoč našem dozi-
vanju, te su uskoro nestali kao da propadoše u zemlju.
– Eto nam nevolje!!! – usklikne Adenabar… Ali nije nikoga poslao u potjeru za bjeguncima.
Smatrao je mudrijim ne dijeliti naše snage, pogotovu jer je znao kako Židovi u tom spletu vrto-
va i ograda, brežuljaka i udolica mogu svaku potjeru zavesti na krivi trag i izigrati.
No mi smo ipak dovoljno vidjeli da bi mogli biti sigurni kako ta dva čovjeka nisu ništa odni-
jeli.
Kad smo stigli do grobnice, utvrdismo kako je bjelodano da je kamen na ulazu svojom tež-
inom smrvio rub žlijeba na tlu u kojem se oslanjao, pa se zbog toga morao prevrnuti od ulaza u
grobnicu prema van. Zatim je otklizio niz strminu sve do jedne stijene u koju je udario i od toga
se razbio. Nismo mogli otkriti nikakve tragove neke uporabe pribora i oruđa. A tko je god htio s
vanjske strane osloboditi pristup u grob, morao je taj golem mlinski kamen gurnuti u stranu po
žlijebu, kako je to bilo predviđeno. S otkinutoga legijskog pečata na rubu ovora grobnice još su
visjeli komadići uzice. Nesumnjivo je upravo potres pokrenuo kamen i izbacio ga iz ležišta… Iz
tame groba nadirao je jak miris po mirhi i aloju, šireći se vlažnim jutarnjim zrakom…
– Ti pođi naprijed, ja ću te slijediti – molećivo reče Adenabar. Lice mu je bilo potpuno sivo
od straha i tresao se cijelim tijelom. Legionari su se pak zaustavili na izvjesnoj udaljenosti od
groba primjerenoj dužnom poštovanju prema nama i grobnici. Tamo su se stisnuli zajedno po-
put malenoga stada ovaca.
Ušli smo u predvorje grobnice, jedan za drugim, a zatim kroz manji otvor u pravi grob. Sve
dok nam se oči nisu priučile na tamu, mogli smo bijeli grobni pokrovac na kamenoj klupi vidje-
ti tek kao razliven obris. U prvi smo mah obojica pomislili da truplo još uvijek počiva na svome
mjestu. No kad smo napokon i postupno počeli podrobnije razabirati, ubrzo utvrdismo kako je
truplo očito kliznulo iz svojega ovitka i nestalo… Smolom otvrdnuta platnena ljuska još je po-
kazivala obrise trupla koje je u njoj ležalo. Preko njega se nabirao, tek malo odignut, ubrus za
upijanje znoja koji je bio raširen preko glave pokojnika…
U prvi mah nisam vjerovao svojim očima. Gurnuo sam ruku između ljuske koja je obvijala
truplo i onoga ubrusa. Posegnuo sam u prazno… Pokojnik nije više ležao na tom mjestu! Ali
platno nije bilo razmotano, nego tek malo utonulo, zadržavajući još uvijek obrise trupla. Bilo bi
nemoguće ukloniti truplo a pritom ne otvoriti ovoje. Pa ipak je iščezlo bez traga! Naš osobni
očevid nam je to potvrđivao…
– Vidiš li isto što i ja?! – došapnuo mi je Adenabar. Jezik me nije slušao. Tek sam kimnuo
glavom.
– Zar nisam rekao da je on Sin Božji?! – ponovno je zašaptao moj pratilac.
No tada se pribrao i osokolio, potisnuo drhtanje, obrisao znoj s tjemena i rekao: – Takvo
čudo nisam u životu još vidio… Možda je najbolje, ako za sada ostanemo jedini svjedoci ovoga
neobičnog događaja.
No legionare što dođoše s nama najvjerojatnije ne bi ni prijetnje natjerale na ulazak u grob-
nicu. Obuzeo ih je naime uistinu velik strah zbog zagonetnoga nestanka njihovih drugova,
povećan još time što se u okolici nije moglo zamijetiti nikakve tragove neke bitke.
Adenabar i ja si nismo trebali međusobno objašnjavati kako ni jedno čovječje biće ne bi
moglo iskliznuti iz skorenoga posmrtnog platna, a da ovo ne pukne. A ako su, osim toga, mir-
hom i alojem toliko čvrsto slijepljeni komadi platna bili rastrgnuti, zasigurno bi vidjeli tragove
toga postupka. Uvjeren sam kako ni najvještija ruka ne bi nakon otvaranja mogla te ovoje toliko
vješto složiti da bi ponovno pokazivali obrise trupla.
Kad sam to potpuno shvatio, obuzeo me osjećaj duboke smirenosti. Napustio me je istodob-
no i najmanji trag bilo kakvoga straha. Adenabar je, čini se, osjećao nešto slično. Ali otkud se
pojavila ta naša neustrašivost, nisam nikako mogao pojasniti. Jer, ako smo upravo utvrdili da se
zbilo čudo, po svim mjerilima naše ljudske razložnosti, trebali smo se prestrašiti više nego ikad
u životu…
Potpuno mirno istupili smo iz grobnice i priopćili legionarima: – Truplo je nestalo.
Vojnici nisu pokazivali ni najmanju volju za ulazak u grobnicu ili želju da se uvjere o
činjeničnome stanju. No mi ih ni ne bi pustili unutra. Neki od njih se sada dosjetiše, kako je u
pitanju čast njihove legije. Pa su počeli pogledavati uokolo i uskoro ukazali da se otkotrljalo i
kamenje s druga dva jednaka, u stijenju uklesana groba. Moglo se zaključiti kako je potres
upravo na tome mjestu bio najizraženiji. Bila je to okolnost koja me osobno nije iznenadila.
Vojnici su predložili da uzmemo jedno truplo iz nekoga od onih starih grobova i položimo
ga na mjesto židovskoga kralja. Oštrim glasom zabranio sam i samo pomišljanje na takve
varke.
Dok smo mozgali što učiniti, iza jednoga grma pojaviše se dva legionara! Oklijevajući i
neodlučno nam priđoše, a Adenabar ih je odmah prepoznao. Bila su to dvojica iz stražarske
postrojbe što je nestala, pa su njeni pripadnici proglašeni vojnim bjeguncima. Adenabar im je
srdito doviknuo neka odlože oružje, no obojica se počeše vatreno i žestoko braniti. Svoju su
dužnost savjesno i točno ispunili, rekoše, motreći pozorno na grobnicu, sa sigurnoga mjesta. Na
to su prisizali, a doista se moralo priznati: nitko nije odredio koliko blizu grobnici moraju
stražari stajati.
– Kad je u samo svitanje udario potres, nas dvojica smo spavali – izvještavali su žustro. – S
nama su spavala još dva legionara, a preostala su dvojica bila na straži. Ovaj kamen ovdje odva-
lio se s groba i doskočio točno među nas. Možemo uistinu reći kako smo imali sreće, jer nitko
nije bio zgnječen. Nakon toga smo se povukli, jer smo se pribojavali novih udara potresa. No
pritom smo ostali dovoljno blizu kako bi nam ulaz u grobnicu ostao na vidiku. Četvorica naših
pobrzala su vrhovnome svećeniku, kako bi ga izvijestili 0 tome što se zbilo. Ta grob i jesmo
čuvali za volju Zidovima, a ne radi potreba ili probitka legije.
Opravdavali su se s tolikom pretjeranom revnošću i žustrinom te je već to ukazivalo kako ne
govore iskreno. Medu ostalim su još rekli: – Kasnije smo vidjeli dva lika koji su dolazili kao
naša zamjena. No unatoč njihovim pozivima nismo se odazvali, jer smo htjeli pričekati na po-
vratak naših drugova, s kojima smo zajednički čuvali grobnicu. Ako u svezi ovoga treba nešto
pojasniti, učinit ćemo to nas šestorica složno, te se prije toga dogovoriti što trebamo reći, a što
ne.
Adenabar i ja smo ih nastavili ispitivati. Doznadosmo kako su u svitanje vidjeli dvije
Židovke… Nosile su nekakve zamotuljke i prikrale se grobnici. Upravo u taj je tren izašlo
sunce pa je zabljesnulo vojnicima oči. No oni mogu prisegnuti kako ništa nije uneseno ili izne-
seno. Svoje zamotuljke su žene odložile ispred grobnice, a zatim su ih ponovno uzele i hitro
odbrzale, premda vojnici nisu ništa poduzimali protiv njih.
Tek kratko prije našega dolaska pojavila su se i ona dva Židova, također u velikoj žurbi.
Prvo je došao neki mladić, no taj se nije usuđivao sam ući u grob, nego je tek kroz otvor zirkao
unutra. No ubrzo je došao i jedan stariji čovjek. Taj je bio sasvim bez daha, no odmah je ušao u
grob. Na to se onaj prvi ohrabrio i također pošao unutra. Njih su, nema sumnje, dozvale one
žene. Ali su u grobnici boravili vrlo kratko i nisu ništa iznijeli. Vojnici su nas uvjeravali kako bi
iz svojega zaklona tu dvojicu pomno držali na oku 1 smjesta uhitili ako bi pokušali ukrasti trup-
lo.
– Upućeni smo ovamo radi stražarenja nad truplom – objašnjavali su i dalje, kao iz jednih
usta. – I to smo učinili, koliko smo god dobro znali i po savjesti, onako kao što je propisano.
Nismo dopustili čak ni da nas potres u tome omete. Tek smo se povukli od grobnice, na sigurnu
udaljenost…
No ja sam ih oštro motrio te iz njihovih izraza lica i nesigurnih pogleda spoznao kako nešto
taje ili prikrivaju.
– U svakom slučaju, truplo je nestalo – primijetih osorno. Na to su počeli lamatati rukama,
na sirijski način, te su uzviknuli: – Glede toga ne možemo ništa. Grobnicu nismo ni trena
ispuštali s oka!
Više se od njih nije moglo izvući. A saslušanje je bilo prekinuto i dolaskom preostala četiri
vojnika iz sastava noćašnje straže. Stigli su iz grada, a pratila su ih tri židovska uglednika iz
reda Najstarijih. Ove se moglo iz daleka prepoznati po njihovim pokrivalima* na glavi.
Ugledavši svoja dva druga kako razgovaraju s nama, ona četvorica još iz daleka zavikaše,
upozorovajući: – Čuvajte svoje jezike i ne brbljajte previše! Slučaj je sa Židovima već potpuno
objašnjen. Mi smo im sve priznali, a oni su bili toliko razboriti pa nam ne zamjeraju na
pogrešci.
Ona tri Židova su nedvojbeno bili članovi Velikoga vijeća. Jer, kad su nam prišli, pozdraviše
nas dostojanstveno i rekoše: – Pojavljujemo se ovdje uistinu prekasno. No ponajprije smo htjeli
na brzinu sazvati naše vijeće i o svemu se dogovoriti među sobom. Legionari su čuvali grob za
nas i na našu zamolbu. Zato ne želimo da budu kažnjeni zbog svoje nerazboritosti. Kako su
mogli i pomišljati da će učenici toga prokletog Nazarećanina biti toliko podmukli? Mi smo
slučaj sporazumno riješili i pustili stražare neka pođu u miru. A sad i vi pođite u miru! Ni mi a
niti Rimljani nemaju ovdje više nikakvoga posla. Došlo je do nemarnosti, a mi želimo ostati pri
tome, kako bi izbjegli pozornost i suvišna naklapanja.
– Ne! Nikako ne! – odvratio sam im. – Za ovaj je slučaj nadležno rimsko vojno pravo! I mi
moramo provesti propisanu i pravilnu istragu! Truplo vašega kralja je iščeznulo, a ova postroj-
ba straže snosi odgovornost za to.
– Tko si ti? – zapitaše me židovski uglednici. – Kako ti pada na pamet, upadati nam u riječ?!
Ti si još neizboranih obraza i mlad čovjek. Trebao bi poštivati dostojanstvo i starost. Pa ako
slučaj već mora biti razmatran i raspravljen, mi to želimo provesti s namjesnikom… A ne s to-
bom!
No nakon prizora koji mi je bio podaren u grobnoj prostoriji, osjećao sam tek odbojnost i
gađenje prema tim lukavim starcima, koji su osudili svojega kralja i prokuratora prisilili da
odobri njegovo raspinjanje. Zato sam ustrajao na utvrđivanju okolnosti: – Vaš je kralj iščeznuo
iz groba. I taj se slučaj mora istražiti krajnje savjesno.
– On nije bio naš kralj! – srdito su mi proturiječili. –On je tek tako sebe nazivao. A slučaj
smo i onako već sami istražili. Vojnici su neoprezno legli spavati, a za to su se vrijeme prikrali
njegovi učenici i ukrali truplo. Legionari su pripravni o tome posvjedočiti i svoju pogrešku is-
praviti koliko je to još moguće. Zato im opraštamo i ne zahtijevamo nikakvu kaznu.
Njihove su tvrdnje toliko proturiječile zdravome ljudskom razumu i mome očevidu, te sam
stekao dojam kako su gospoda iz Velikoga vijeća smislila nekakve svoje spletke i istodobno
pridobili vojnike za sebe. Zato sam rekao Adenabaru: – U skladu s rimskim pravom, vojnici
koji zaspe na svome strazarskom mjestu ili ga napuste bez odobrenja, kažnjavaju se batinanjem
ili odrubljivanjem glave.
Oba naša legionara trgnuše se od straha, pokunjivši se i zagledajući jedan drugoga. A ona
četiri vojnika što su došli sa Zidovima pogurnuli su svoje drugove, žmirkali su i namigivali im,
upućujući uz to i razne kretnje kojima su im željeli staviti do znanja kako se ničega ne trebaju
pribojavati.
Mene je pak iznenada obuzela neodoljiva želja da saznam što se uistinu sručilo, pa sam poč-
inio pogrešku. Želeći prestrašiti Židove, predložih im: – Pođite u grobnicu, sami sve pogledajte,
pa tada ispitajte stražare ponovno… Jamačno, budete li to željeli… Ili se usuđivali!
Adenabar je bio mudriji od mene, pa je zato pobrzao uzviknuti: – Zašto bi se vi, toliko
pobožni ljudi, nepotrebno prljali stupanjem u jednu grobnicu?
Židovi su, međutim, iz mojega poziva i Adenabarove upadice, zaključili kako u grobu mora
biti nešto osobito za vidjeti. Počeli su se savjetovati na svojemu svetom jeziku, koji ja nisam
razumio. A nakon toga su jedan za drugim, pogrbivši se, ušli kroz otvor. Mi ih, jasno, sada više
nismo mogli u tome spriječiti. I premda je prostorija bila zasigurno preuska za tri osobe, ostali
su dugo unutra. Napokon sam i ja ušao za njima i pogledao u grobnu prostoriju. Mogao sam
vidjeti tek pognuta leda Židova i čuti njihov živahan razgovor…
Napokon su se pojavili, zarumenjenih lica i kolebljivih pogleda. Složno su priopćili: –
Zaprljali smo se sada, kako bi mogli posvjedočiti da se sve zbilo upravo onako kao što su opisa-
li vojnici na straži. A budući da nas više ništa ne može zaprljati jače nego smo to već sada,
želimo odmah poći namjesniku i s njim raspraviti cijeli slučaj, kako bi spriječili pogrešne gla-
sine i lažne prikaze.
Ispunjen zlim slutnjama, pohitao sam u grob. A nakon što su mi se oči priučile na tamu, mo-
gao sam tek utvrditi kako su Židovi, u svome uzbuđenju pri uzaludnoj potrazi za truplom, sve
posmrtne tkanine razderali…
Obuzela me žestoka srdžba zbog moje vlastite bedastoće. Jer upravo je ona prouzročila gubi-
tak jedinoga dokaza za natprirodno ustajanje kralja iz mrtvih. No tada mi se počelo vrtjeti u
glavi, zasigurno jednako toliko od iscrpljenosti i pomanjkanja sna kao i zbog omamljujućega
mirisa mirhe u malenoj grobnoj prostoriji. Obuzeo me je nekakav čudan osjet nestvarosti, te
sam bio duboko uvjeren o nazočnosti neke više sile. Učinilo mi se kao da me nevidljive ruke
drže za ramena i priječe mi da izletim napolje i Židovima sasipam u lice besmislene prijekore.
Ipak;, ubrzo sam ponovno stekao nadzor nad sobom pa time i duševni mir. Oborene sam glave
izašao iz grobnice, a Židovima na samo da nisam ništa rekao, nego ih nisam ni pogledao…
Adenabaru sam ukratko opisao što su Židovi učinili. Pogledao me neodlučno, kao da želi
priupitati kako bi bilo najbolje sada postupiti. No na posljetku se zadovoljio time da tek na si-
rijski način pomirljivo raširi prste. Potom je ponovno pozvao vojnike neka odlože svoje oružje.
Ovi su se pak opet počeli izgovarati i rekli: – Treba li to uzeti kao naredbu? Odložimo li oružje,
izgledalo bi to kao da priznajemo povredu dužnosti. Tako ti Boga-Ovna*, ovdje smo ipak
čuvali jedan židovski grob, na židovsku zamolbu. Pritom se ne može uzeti kao prekršaj ako smo
spavali na svojim stražarskim mjestima. Upravo suprotno, pokazuje to kako smo hrabri i
odvažni ljudi, te se ne bojimo mraka. Ostaviš li nam naše oružje i prepustiš Zidovima neka
slučaj objasne prokonzulu, nećeš to požaliti… Za to ti jamčimo, a također i Židovi.
Adenabar mi je ponovno dobacio prikriven pogled… Kao da mi je htio staviti do znanja da
bi se moglo izvući malo probitka i za sebe iz takvoga položaja, gdje se više ništa nije dalo izmi-
jeniti… No ipak se nije odvažio o tome nešto reći.
Tako smo pošli, u pravilnome poretku, stupajući natrag u utvrdu. Zidovi su nas slijedili, jer
im se neko daljnje stražarenje pred grobnicom činilo suvišnim, nakon što je truplo u
međuvremenu bilo ukradeno, kako su još uvijek kruto i čvrsto tvrdili. Onih pak šest vojnika iz
stražarske postrojbe koračali su u zatvorenoj grupi i šaputali medu sobom.
Kad smo prispjeli u dvorište utvrde, sjedio je Poncije Pilat još uvijek u svojemu teškom,
crveno presvučenom sudačkom stolcu, smještenom pri dnu stubišta. Dao je uz stolac postaviti i
jedan stol, te je upravo žvakao komad pečene piletine, bacajući kosti iza sebe. Bilo je izneseno i
vino, a namjesnikovo raspoloženje kao da se potpuno izmijenilo.
– Samo pristupite, svi vi! – poticao nas je prijazno. –Ti, Mark, smjesti se uz mene! Ti si
prosvijećen čovjek i nepristran svjedok. Ali imaj stalno na umu, Židovi su velikodušni ljudi. U
poslovnim pitanjima može se s njima uistinu mnogo postići. Donesite stolaca za ovu časnu gos-
podu iz Velikoga vijeća, koji ne preziru nas Rimljane! Moj osobni tajnik vodit će svojom ru-
kom zapisnik. Vi pak, dežurni krivci legije, pridite bliže! Ne trebate me se bojati, već mi bez
uljepšavanja kazujte što vam se slučilo!
Vojnici su hitro zagledavali malo njega pa malo Židove. No tada se njihova okorjela i
otvrdnula lica široko nakesiše. Pogurnuli su jednoga između sebe prema naprijed, odredivši ga
za govornika. Taj je započeo svoju priču svečanim uvjeravanjima: – Tako mi Cezarovoga duha
zaštitnika i Boga-Ovna, ove su riječi istinite. S tvojom privolom su nas Židovi unajmili za
stražarenje nad grobom u koji je bio položen raspeti Nazarećanin. Jučer navečer smo sva
šestorica otišli tamo stupajući. Nakon što se uvjerismo da je pečat neoštećen, dopustili smo
dnevnoj straži neka se povuče. Zatim smo se uokolili na tlu ispred grobnice i udobno smjestili.
Zahvaljujući darežljivosti Židova, imali smo dostatno vina, kako bi noćnu studen odbijali od
tijela. Prvo smo htjeli ustrojiti po dvojicu na straži, kako bi ostala četvorica mogli spavati. Ali te
večeri nitko nije imao volje poći na počinak. Bacali smo kockice, pjevali i zabavljali se, pa nam
je zapravo manjkalo tek nekoliko djevojaka da bi bili potpuno sretni. A da židovska vina znaju
biti prijetvorna, ti to dobro znaš, gospodaru… Protokom noći izmiješao nam se redoslijed smje-
na za stražu! Zato smo se porječkali jer nitko nije više mogao točno reći tko je od nas morao
stražariti, a tko je smio poći na počinak. Otvoreno priznajući, bili smo toliko pripiti te smo po
svemu sudeći sva šestorica zaspali. A pritom je svaki od nas mislio kako su druga dvojica budni
i stražare na svojemu mjestu…
Okrenuo se svojim drugovima, koji su žustro kimali glavama i drsko potvrđivali: – Upravo
tako je bilo. To je čista istina!
 – Probudio nas je tek potres – nastavio je govornik. –Tada smo opazili kako su učenici ras-
petoga prodrli u grobnicu te upravo iznose truplo. Bila ih je čitava hrpa, sve neki jarosni mom-
ci… Činilo se, pripravni su za svako krvavo djelo. Opazivši da smo se probudili, zakotrljali su
veliki kamen s ulaza u grobnicu na nas dolje pa su tako mogli uteći.
– Koliko ih je bilo? – zapitao je Pilat, a djelovao je kao da ga sve vrlo zanima.
– Dvanaest! – objasnio je govornik bez oklijevanja. –Zveckali su svojim oružjem i
zastrašujuće urlali, kako bi nam utjerali strah…
– Teško da ih je bilo više od jedanaest – umiješao se u razgovor jedan od židovskih
vijećnika. Onoga dvanestog, čovjeka koji ih se odrekao, ubili su naime iz osvete. Odnosno, pas-
tiri su jutros rano našli njegovo truplo blizu gradskih zidina. Bio je ugušen svojim vlastitim
pojasom i bačen u jedan klanac. Pritom mu je prsnuo trbuh i sva mu je utroba iskuljala iz tije-
la…
– Jesu li učenici ponijeli truplo raspetoga onakvo kako je tamo ležalo? – zapitao je Pilat. – Ili
su prije toga u grobu skinuli posmrtne ovoje?
Govornik se malo zbunio, postrance pogledao svoje drugove, a zatim rekao: – Ah, truplo je
moralo biti još uvijek zamotano. Razbojnicima se naime žurilo, zbog potresa…
– Ne! Ne! To nije točno!!! – povikaše uzbuđeno Židovi, svi listom skočivši sa svojih stolaca
i po svojemu običaju lamatajući rukama. – Oni su platnene ovoje odmotali u grobu, kako bi
ljude naveli na pomisao da je taj čovjek ustao od mrtvih. Mi smo svojim očima vidjeli te os-
tatke kako tamo leže, razbacani uokolo.
– To je moguće… – odvratio je vojnik. – A i kako bismo to mogli točno zapaziti u onoj ta-
mi? I to nakon što smo bili omamljeni vinom i potresom?!
– No sve drugo što se zbivalo, vidjeli ste i pratili podrobno – pohvalio ih je Pilat. – I to
unatoč tami… Vi ste vrsni momci i služite na čast svojoj legiji.
Njegove su riječi zvučale toliko podrugljivo i pakosno, da su se vojnici međusobno zgledali.
Zatim su oborili glave i počeli se premiještati s noge na nogu. Napokon su gurnuli svojega go-
vornika, a taj je svjestan krivnje pogledao prema Zidovima i zamucao: – No, zapravo… – a
zatim je ponovio – Zapravo… – ali su mu riječi zapele u grlu.
– Dopusti mi, gospodaru… – započeo sam. Ali Pilat mi je mahnuo rukom neka šutim i ob-
znanio svoju odluku: – Poslušao sam izvješće ovih ljudi koji pobuđuju povjerenje. Značajni i
ozbiljni razlozi potiču me na pretpostavku kako su sasvim otvoreno i bez sustezanja kazivali
istinu. A i naši židovski prijatelji su nesumjivo zadovoljni te odustaju od zadovoljštine i kazne.
Zato ne vidim nikakvoga povoda osobno se miješati u vojničku stegu unutar legije. Je li moj
pravorijek ispravan?
Židovski Najstariji su prisnažili kao iz jednih usta: – Uistinu vrlo pravično!
A vojnici su toptali nogama u znak odobravanja te izvikivali: – Pravično si govorio! Neka ti
rimski bogovi, a i svi naši, daruju svako dobro!
– Ovaj sam slučaj, znači, u cijelosti razjasnio – primijetio je Pilat. – Pa ga cijenim i
zaključenim. No može li netko još nešto o tome izložiti, neka to učini sada a ne kasnije.
– Dopusti mi jednu primjedbu! – zamolio sam. Ova smiješna igra istrage više mi je bila nalik
prizoru iz nekoga oskijskog* šaljivog igrokaza nego na stvaran događaj.
– Ah, i ti si bio sve vrijeme tamo… – reče Pilat, hineći čuđenje i okrenuvši se prema meni. –
I sve si to osobno doživio?
– Jamačno da nisam! – odvratio sam. – To nikako ne tvrdim. Ali si me ti osobno poslao ta-
mo, nakon jutarnjega događaja, kao nepristranoga svjedoka. Upravo si ti htio ga pokušam
utvrditi što se to tamo zbilo…
– Znači, vidio nisi ništa… – otklonio je namjesnik. –Protivno tome, vojnici su bili očevidci.
Zato bi bilo bolje ako ne bi govorio o onome što ti nije poznato. Kad sam te poslao onamo, bio
sam uvjeren kako su vojnici pobjegli iz službe, pa su ugled i dobar glas legije mogli biti
ugroženi. No bjegunci stoje ovdje, krotki kao janjci. I sve su otvoreno priznali…
 Ustao je uz podrugljiv naklon, željeći time pokazati Židovima kako su mu dodijali. No oni
su mu zahvalili i povukli se. A nakon što su ovi nestali kroz luk vratnica, htjeli su se udaljiti i
vojnici. Ali im je prokurator nemarno domahnuo i zapovijedio: – Pričekajte malo! – i odmah se
obratio zapovjedniku utvrde. – Iz tvojih smrknutih crta lica zaključujem, rizničar velikih
svećenika nija smatrao nužnim osigurati si tvoje prijateljstvo. Kao što je već rečeno, nije moje
miješati se u stegovne zgode unutar legije. Ja sam se doduše prema ovim momcima postavio
popustljivo i blago… No to te ne treba priječiti u poduzimanju prikladnih mjera za očuvanje
stege u legiji. Bilo bi prikladno, barem tako ja mislim, ponajprije ih strpati u tamnicu… Tamo
bi mogli razmišljati o tome što su uistinu zbilo!
I još je dodao tihim glasom: – Isto tako, ništa te ne priječi ako želiš utvrditi koliko im je nov-
ca židovski savjet dao kao zalog za njihovu ljubav prema istini…
Napeto lice zapovjednika opustilo se u zadovoljno cerenje. Izdao je nekoliko naloga, pa je
onim stražarima oduzeto oružje još i prije nego su shvatili što se zbiva. Odvedeni su u po-
drumsku tamnicu, a zapovjednik je pošao za njima, kako bi se uvjerio da će novac koji su nosili
uz sebe biti uredno prebrojen…
Nakon što su svi otišli, nasmiješio se prokurator onako za sebe, pa rekao: – Adenabaru, ti si
također Sirijac. Pođi k njima i pokušaj od tih nitkova saznati, što se doista zbilo!
Ukočenih nogu zaputio se Pilat uz stubište, krajnje prijazno mi domahnuvši neka ga slijedim.
Slijedio sam ga u njegovu službenu sobu. Svojoj je pratnji tada zapovijedio neka se povuče, pa
stenjući sjeo i protrljao si koljena. Istodobno je i meni znakom dopustio da sjednem, te rekao
poticajno: – Govori! Vidim po tebi, pucaš od želje za podnošenjem izvješća.
Rastreseno je pritom izvukao kožnu mošnju, rastrgnuo zapečaćenu uzicu i pustio da mu u
ruku i između prstiju klize zlatnici s utisnutim likom Tiberijeve glave.
– Gospodaru… – zaustih nakon kraćega razmišljanja. –Ja ne znam zašto si ovako trgovao,
ovako kao što si netom postupio. A nije mi dopušteno prigovarati postupcima koje poduzimaš
kao obnašatelj rimske vlasti…
– Kao što sam netom natuknuo, imao sam za to značajne i ozbiljne razloge – odgovorio je,
zveckajući zlatnicima i dalje. – To su najvažniji razlozi na zemlji, dok svijet ostane kakvim jest.
Ti i sam znaš kako sada cenzori* sjede za vratom namjesnicima. Obogatiti se u pokrajinama u
današnje vrijeme nije više toliko jednostavno i lako kao u vrijeme Republike*. No ako mi Zi-
dovi nasilno naturaju darove, iz čistoga prijateljstva, bio bih lud otkloniti ih. Moram misliti na
svoju starost… Osobno nisam imućan, a Klaudija čvrsto drži ruke na onom što njoj pripada. A
koliko znam, ti si srazmjerno bogat čovjek, pa mi na primljenim darovima zasigurno nećeš biti
jalan.
Jamačno da mu nisam zavidio ni na čemu. Ali sam bio toliko obuzet onim što sam vidio u
Isusovom grobu, pa sam uskliknuo: – Dok svijet ostane ovakvim kakav jest! Tako si sam re-
kao… Mislim da neće dugo ostati takvim! Jer je židovski kralj, kojega si ti raspeo, ustao iz
mrtvih. Potres je odvalio kamen s ulaza u grobnicu, a pokojnik je iskliznuo iz svojih ovoja od
posmrtnoga platna i ubrusa na glavi, te napustio prostoriju u stijeni. Tako se stvarno zbilo! A
legionari mogu lagati i kriviti Židove koliko im god drago…
Pilat me je promotrio ispitujućim pogledom, ne otkrivajući pritom svoje misli. Ispričao sam
mu što smo utvrdili Adenabar i ja, nakon što smo pregledali tlo ispred grobnice i zatim njenu
unutrašnjost.
– Platnene trake što su bile namotane jedne preko drugih bile su neoštećene i međusobno sli-
jepljene! – uzviknuo sam. – A da bi uništili taj dokaz, židovski su ih Najstariji gnjevno rastrgali.
Inače bi se mogao i sam uvjeriti kako je Isus, u skladu sa svojom objavom, trećega dana nakon
smrti ustao iz mrtvih i istupio iz groba. Ove moje navode može potvrditi i Adenabar!
– Zar si uistinu pomislio – odvrati smiješeći se Poncije Pilat, ne krijući pritom porugu – kako
ću se toliko poniziti te osobno poći pogledati igre tih židovskih opsjenara?!
 Izrekao je ovo istodobno s toliko sućutnim prizvukom, te sam na trenutak posumnjao u vlas-
titi očevid, dozivajući iz sjećanja sva umijeća varalica i opsjenara, s kojima se u Egiptu zaluđuje
prostodušne ljude.
Namjesnik je svoje kovanice pospravio natrag u mošnju, pritegnuo uzicu za zatvaranje i od-
bacio vrećicu na stranu. Zlatnici u njoj su zazveckali… Tada je rekao, ali sasvim ozbiljno: – U
biti mi je potpuno jasno kako su stražari ovu pripovijest isisali iz prsta, kao uzvrat za židovsko
mito. Ni jedan legionar neće zaspati na dužnosti, ako mora čuvati pečat svoje vlastite legije.
Sirijci su, povrh toga, već po svojoj prirodi toliko praznovjerni i plašljivi što se tiče noći, pa bi
se samo zbog toga jedva usudili i pomisliti na spavanje. Zasigurno se mora pripisati potresu,
kao što si i ti rekao, uklanjanje kamena s ulaza u grobnicu. No ono što bih doista htio znati jest
– što se poslije zbivalo?!
Oslonio je laktove na koljena i svoj uski podbradak na ruke, pa se zagledao pred sebe…
– Jamačno me se jako dojmio, taj židovski čudotvorac – priznao je nakon kratke stanke. –
Dublje nego bi ti to povjerovao… Dublje nego Kladija misli. Čudotvorci, proroci i navodni
Mesije već su se i ranije pojavljivali u Judeji. Svi su oni pritom bunili puk i stvarali zbrku, prije
nego su bili onemogućeni. No ovaj Isus nije bio takav buntovnik. On je bio toliko smjeran i
ponizan, te mu tijekom saslušavanja gotovo nisam mogao gledati u oči. Moraš znati, imao sam
prigodu ispitivati ga tako da to ne čuje ni jedno hebrejsko* uho. Pritom je sebe nazvao kraljem,
upravo kao što su Židovi naveli u svojim optužbama. Time se on postavio protiv Cezara. Ali je
istodobno bilo bjelodano da svoje kraljevstvo shvaća tek slikovito… A koliko mi je poznato,
nije se nikad protivio plaćanju poreza rimskoj državi. Njegovo kraljevstvo nije bilo ovoze-
maljsko, kako mi je objašnjavao. Još je dodao kako je bio rođen i došao na svijet radi
svjedočenja istine. To me se, sasvim razumljivo, duboko dojmilo i bio sam vrlo ganut, ma koli-
ko inače znam biti okorjeo. Sofisti su, u ostalom, još davno dokazali kako na svijetu nema neke
apsolutne istine, jer sve istine vrijede uvjetno, te moraju biti međusobno odmjerene i usklađene.
Posebno sam ga još upitao, što je to istina… Ali na to nije htio ili nije mogao odgovoriti.
Pogledao me, a zatim zamišljeno nastavio: – Ne, nisam tome čovjeku našao nikakve kri-
vice… U svom jadnom stanju, u kakvom je bio nakon židovskih zlostavljanja, baš mi se na pro-
tiv činio najbezazlenijim i u plemenitom smislu najjednostavnijim kao i najprostodušnijim
čovjekom što ga ikada sretoh… Nije me se bojao, ni najmanje. Čak se nije ni pokušao braniti.
Posjedovao je stvarnu duševnu snagu. Moram priznati, unatoč svojemu visokom položaju pro-
konzula, sučeljen njemu osjećao sam se kao slabiji. Ali to nikako nije bio ponižavajući osjećaj.
Prije bi se moglo reći, bilo mi je ugodno razgovarati s njim i slušati njegove smirene odgovore.
Ni u jednome trenutku nije se pokušao opravdavati i nije postao grub.
Pilat me pogledao, ponovno se nasmijao i zatim dodao pomirljivo: – Smatrao sam umjesnim
reći ti sve ovo, kako me ne bi krivo prosuđivao. Želio sam mu najbolje… Ali političke okolnos-
ti su se neumoljivo urotile protiv njega. Bilo je nemoguće spasiti ga, jer čak ni sam nije ni
prstom maknuo u svoju korist… Upravo suprotno, kao da je jedino čekao na svoju kob,
ostavljajući dojam da je u naprijed točno zna i poznaje.
.. 'vir Tada mu je lice naglo otvrdnulo, pogledao me mračno i zaključio: – Izvanredan
čovjek, čak bi se moglo reći svetac! Ali bog nikako nije bio… Glede toga, Mark, nemoj obman-
jivati samoga sebe! On je bio čovjek, živo ljudsko biće, poput svih nas. Ti si svojim očima vi-
dio kako umire ljudskom smrću. Čak me ni same furije* ne bi mogle uvjeriti u nesuvislost da
bilo koji mrtvac može ustati iz mrtvih i kroz ovoj na svojemu truplu nestati u zrak… Sve na
ovome svijetu dobiva prirodno objašnjenje, a obično ono ispadne i poprilično jednostavno…
Tako mi je govorio, jer ga je cijeli slučaj neprestance uznemiravao, a i jer se kao rimski
činovnik htio ograničiti na opipljive činjenice. Morao je tako postupati… Spoznao sam to i ni-
sam mu proturiječio. Tek sam tvrdokorno šutio… Kasnije sam žalio zbog te svoje šutnje. Jer,
da sam ga pitao, bio bi u tom trenutku pretresanja savjesti zasigurno pripravan ispričati mi sve
što se zbivalo tijekom ispitivanja Nazarećanina i što mu je taj sve odgovorio.
 No ušao je Adenabar… Prokurator mu je kimnuo i odmah rekao: – Kazuj!
Centurion si je uzbuđeno trljao ruke, kratko oklijevao i tek tada zapitao: – Gospodaru… Što
želiš da ti izvijestim?
– Ovo nije sudsko saslušanje – osorno mu je odvratio Pilat – nego povjerljiv razgovor
čovjeka s čovjekom. Ne tražim da kazuješ istinu. Jer istina je nešto o čemu nas obojica, ti i ja,
malo znamo. Tek mi reci, što ti momci vjeruju da su uistinu vidjeli!
– Svaki od njih dobio je po trideset srebrnjaka… – započeo je Adenabar. – Za tu su nagradu
trebali tek ponoviti iskaz što im ga rekoše Židovi. U biti su se tijekom noći jako bojali i nisu se
usuđivali čak ni spavati blizu grobnice, zbog straha od duhova i sablasti. Kad se zemlja zatresla,
zasigurno su dva vojnika bila na redovitoj straži. Potres ih je oborio na tlo. A rušenje kamena s
otvora grobnice probudilo je i ostale vojnike. Čuli su kako se u tami nešto teško ruši i kotrlja
prema njima. I tada…
Adenabar je zbunjeno zastao. Kad je nastavio govoriti, zvučalo je to kao da se ispričava: –
Ponavljam tek ono što mi rekoše… Momke čak nije trebalo ni izbičevati, toliko su bili govorl-
jivi, zasigurno zbog žalosti što smo im oduzeli novac. Uspjeli su se izmaknuti kamenu što se
skotrljao prema njima, ali su nakon toga drhtali od užasa. Tada su vidjeli blješteće bijelo svjet-
lo, nalik munji, premda se nije moglo čuti nikakve grmljavine. Udar munje ih je ponovno odba-
cio na tlo, pa su neko vrijeme ležali zaslijepljeni i zaglušeni, kao mrtvi. Kad su se konačno
odvažili ponovno prikučiti grobu, nisu zamijetili nikakvo kretanje, nikakav šum, nikakve ko-
rake… Nisu vidjeli ni ljudskih likova, te su sigurni kako nitko nije mogao ući u grobnicu ili
izaći iz nje, a ga oni ne bi zapazili. Nakon nekoga su se vremena posavjetovali te ostavili dvoji-
cu na straži, dok su ostala četvorica pobrzala Židovima kako bi im dojavili što se zbilo. Ali prije
toga nisu prikupili hrabrost za ulazak u grobnicu, kako bi se svojim očima uvjerili nalazi li se
truplo još uvijek na svojemu mjestu…
Adenabar je okončao svoje izvješće, ali Pilat neko vrijeme nije ništa rekao. Moglo se vidjeti
da razmišlja o ovome što je čuo. Tada se obratio meni: – Reci, Mark, koje izvješće cijeniš vje-
rodostojnijim? Ono koje su Židovi naveli kao istinito ili ovo koje nam je upravo predočeno?
– Poznajem razložnost sofista i istinu cinika* – odvratih iskreno i prostodušno. – Bio sam
posvećen i u misterije*, no usput budi rečeno, nisam se za njih baš mogao zagrijati, unatoč svoj
ljepoti njihovih obilježja i znakovlja. A mudroslovlje me pretvorilo u sumnjičavca. No pitanje
udjela istine na ovome svijetu od uvijek mi je svrdlala srce poput bodeža. Sada sam ta pitanja
proniknuo potpuno. Svojim sam rođenim očima vidio kako Isus umire. I tim istim svojim
rođenim očima sam se danas osvjedočio da mu nikakva zemaljska sila nije otvorila put iz gro-
ba. Kao što si i sam netom već rekao, istina je jednostavna… Jutros je kraljevstvo toga sveca
sišlo na zemlju. Zemlja se zatresla i otvorila grob. A kad se On podignuo i napustio grobnicu,
Njegov je sjaj zabljesnuo stražare. Kako je sve to jednostavno! Zašto bih umjesto toga vjerovao
u nekakve nakuhane priče, koje s činjenicama nemaju ničega zajedničkog?!
– Mark, ne čini sebe samoga smiješnim – protuslovio je prokurator. – Misli na to, ti si ipak
rimski građanin! A ti, Adenabare, reci mi također otvoreno, kojem se ti mišljenju priklanjaš?
– Gospodaru… O ovom slučaju nemam vlastitoga mišljenja… – prepredeno je uzvratio cen-
turion.
– Mark! – reče mi namjesnik zaklinjućim glasom. – Zar me uistinu želiš izvrgnuti općem
ruglu, time što bih podigao cijelu legiju i sve posade u Judeji radi hvatanja jednoga što je ute-
kao iz groba?!? Jer, to bi bila moja obveza, ako bi ti imao pravo… Posebna obilježja: ubodna
rana s bočne strane, koja seže do srca; tragovi probijanja klinovima na dlanovima i stopalima;
sebe naziva židovskim kraljem…
Zastao je i malo se pribrao, pa zatim nastavio mirnijim glasom: – No želim ti olakšati izbor.
Nisam te pitao što smatraš istinom, nego koje ti se od ta dva izvješća čini vjerodostojnijim za
svijet u kojemu živimo. Ili, još bolje, koje je od njih državnički svrhovitije i korisnije, kako sa
židovskoga tako i s rimskoga motrišta. Ti ćeš zasigurno razumjeti, ja moram odabrati
državnički gledano onaj put koji je najsvrhovitiji, bez obzira na osobno mišljenje…
– Da, a sada razumijem i zašto si ga upitao: „Što je istina?” – odvratio sam ogorčeno. – Neka
zato ostane pri tvojemu shvaćanju cijeloga slučaja! Napokon, bjelodano je da si ti zadovoljan
takvim rješenjem. Zidovi su pristali uz tebe i pružili ti dvostruk probitak… S jedne si strane
dobio vjerodostojnu priču, a s druge dar kako bi ti sadržaj bio slađi. Jamačno, njihova je priča
svrhovitija… Ja pak ni ne pomišljam gurnuti glavu u tvoju omču i time ti ponuditi osnovu za
optužbu zbog državničkih spletki. Toliko nerazuman ipak nisam! No moguće mi ipak dopuštaš,
da osobno zadržim svoje motrište. A ja ga neću rastrubiti uokolo.
– Dakle smo sva trojica istoga mišljenja… – mirno je obznanio Pilat. – I što brže zaboravimo
cijeli slučaj, to bolje. Ti Adenabare i zapovjednik utvrde možete uzeti svaki jednu trećinu
židovskoga novca. To je uistinu pravedno i povoljno za naše stražare. Ali njima dajte svakome
po deset srebrnjaka, kako bi im zatvorili usta. Sutra ih treba pustiti iz tamnice i u pogodno vri-
jeme otpremiti preko granice, po mogućnosti na razne strane svijeta. No ako ipak neumjesno
počnu širiti budalaste glasine, morat ćemo se hitro umiješati.
Shvatio sam ovu napomenu kao mig i opomenu, kako bih i ja dobro postupio ako bih o tome
šutio, barem za vrijeme boravka u Judeji. No, ako dobro razmislim, nigdje drugdje u cijelome
uljuđenom svijetu nisam mogao otvoreno govoriti o svojim doživljajima. Ako bih to pokušao,
smatrali bi me ili smušenjakom ili razmetljivcem koji se pravi važnim. U najgoremu slučaju
mogao me Pilat potvoriti kao poticatelja političkih nemira, koji se štetno po Rim miješa u
židovska pitanja… U današnje se vrijeme, naime, lako sluči te građanin bude skraćen za glavu i
zbog manje važnih razloga.
Ova premišljanja utjecala su na moj stav. No ipak sam se tješio okolnošću kako sam istinu
htio ponajprije otkriti za sebe samoga, a ne da bih je drugima pričao.
Nakon što je Adenabar otišao, krajnje skromno upitah prokuratora: – Ali ipak smijem i dalje
istraživati ovaj slučaj sa židovskim kraljem? Ne mislim pritom na njegovo uskrsnuće… O tome
ću šutjeti. No htio bih ponešto doznati o njegovim djelima i njegovome učenju. Moguće bih iz
toga izvukao neke probitke. Ta i sam si rekao, Isus je bio izvanredan čovjek…
Pilat si je protrljao podbradak, pogledao me dobrohotno 1 odvratio: – Najbolje bi postupio,
koliko ja cijenim, ako bi toga čovjeka potpuno zaboravio… I odustao od mučenja svojega ra-
zuma tom židovskom vjerom. Još si mlad, imućan i neovisan, a imaš i utjecajne prijatelje…
Život ti se smiješi! Ali čovjekova želja je njegovo nebesko kraljevstvo. Pa sve dok svoju
znatiželju zadovoljavaš oprezno i nenapadno, neću te u tome ničim priječiti. Trenutačno u Jeru-
zalemu svi govore o tom Isusu… No ti ni ne slutiš, koliko je ljudsko sjećanje istodobno i varlji-
vo i kratkotrajno… Njegove će učenike uskoro raspršiti vjetrovi na sve strane pa će se vratiti
svojim domovima. Vjeruj mi, za nekoliko godina nitko više neće ni spominjati toga čovjeka…
Spoznadoh, tim je njegovim riječima naš razgovor priveden kraju. Zato sam pošao, jer me
namjesnik nije pozvao na objed u časničkoj blagovaonici. Mučila me tolika uznemirenost, te
sam jedva i čuo što mi se govorilo. A nakon objeda nisam se poput ostalih mogao prepustiti
dokolici. Neodlučno sam se zaputio iz utvrde i bez neke osnove kružio po gradu. Ulice su bile
pune ljudi, koji su se vraćali sa svetkovine. Mogao sam vidjeti pripadnike raznih naroda i boja
kože iz cijeloga svijeta… Usput sam u židovskim trgovinama nastojao razgledati robu koja je
pristigla iz svih gospodnjih zemalja. No mogao sam tek utvrditi kako sam sličnu robu već mo-
gao vidjeti u drugim velikim gradovima, pa u tome obilasku trgovina nisam našao nikakvoga
zadovoljstva.
Ubrzo sam zapazio kako moj pogled privlači tek jedna vrsta prizora… Bili su to prosjaci što
su se zgrbili uz zidove kuća, njihovi kljasti udovi, slijepe oči i zagnojeni čirevi. Čudio sam se
tome svojem zanimanju za njih, jer se putnik obično već i nesvjesno priuči na prosjake pa im
obraća pozornosti koliko i muhama koje zuje uokolo. Jadnici su sjedili u redovima, s obje
strane ulice pred Hramom, a izgledalo je kao da svaki ima svoje stalno mjesto. Pružali su ruke,
glasno dovikivali plačljivim glasovima, te se pritom još međusobno gurali i udarali šakama.
Pričinjavalo se, nešto nije u redu s mojom očima… Jer, umjesto pomodnih trgovina, farize-
ja* u njihovim dojmljivim ogrtačima, istočnjačkih trgovaca, dražesnoga hoda žena i lijepih dje-
vojaka što su nosile vodu… Umjesto svega toga zapažao sam posvuda tek prosjake, te
osakaćene i jadne likove.
Zato su me gradske ulice zamorile, pa sam kroz jedne vratnice u zidinama izašao na otvoren
prostor. I ponovno pred sobom ugledao brežuljak sa stratištem. Pohitao sam mimo te uzvisine i
stupio u vrt gdje se nalazio grob. Sada sam zapazio kako se to mjesto, sa svojim voćkama i lije-
hama povrća doimlje mnogo ljupkije nego sam to pomišljao. U to vrijeme, za podnevnoga
počinka, nije tu bilo žive duše. Noge me same poniješe do grobnice u stijeni. Ponovno sam stu-
pio u nju i ogledao se uokolo. Posmrtni ovoji su bili uklonjeni, pa ništa neobično nije više
privlačilo pozornost promatrača, osim možda dah miomirisa. Kad sam napustio grob, iznenada
me obuzeo neizmjeran umor, kakav još nikad ne oćutjeh. Dvije se noći nisam pravo naspavao, a
oba protekla dana, jednako kao i ovaj treći, pričinjavali su mi se najduljima u mojemu životu..
Posrćući od iscrpljenosti, odvukao sam se do sjene jednoga grma mirte*, bacio se u travu, ogr-
nuo svojim plastom i u trenu zaspao…
Kad se probudih sunce je već bilo nisko i tekao je deseti sat. Oko mene je odjekivalo cvrku-
tanje ptica, okruživao me miomiris katančica i opijao svjež zrak. Sjeo sam i osjetio se čudesno
odmorenim. Moja je uznemirenost netragom otprhnula i nisam osjećao više nikakav poriv za
mučenje samoga sebe nerazumnim i ludim mislima. Duboko sam udisao mirisan zrak, a cijeli
mi se svijet pričinjavao pomlađenim. A tada zamijetih: onaj nesnosan, suh pustinjski vjetar je
zamro… I sve je na zemlji živnulo, osvježeno i radosno. Moguće je vjetar prestao još jutros, ali
to nisam ranije zamijetio. No sada me više nije boljela glava, oči me nisu pekle od pospanosti,
nisam ćutio ni gladi ni žeđi. Jedino što sam osjećao bijaše da je divno disati, živjeti, biti ovdje
kao čovjek na tom svijetu.
Opazio sam tada nekoga vrtlara kako obilazi vrt, podiže grane voćaka i opipava njihove iz-
danke. Bio je odjeven poput čovjeka iz puka, ogrnut skromnim plastom bez resa. Glavu je imao
pokrivenu, štiteći je od sunca. Pomislih, čovjek bi se mogao ljutiti što sam bez odobrenja legao
spavati u njegovomu vrtu… Jer, židovski su običaji vrlo zakučasti, a ja sam o njima znao toliko
malo. Zato sam se brzo uspravio i prišao vrtlaru, pozdravio ga i rekao: – Tvoj je vrt krasan… I
nadam se, nećeš mi zamjeriti što sam ovdje otpočinuo, ne upitavši za odobrenje…
Tako mu kazah jer u tome trenutku nisam htio povrijediti nikoga na cijelome svijetu.
Vrtlar se okrenuo prema meni i nasmiješio mi se toliko dobroćudno, kao još ni jedan Židov,
meni golobradome Rimljaninu… No još me više iznenadio njegov odgovor! Uzvratio je prija-
teljski, gotovo zbunjeno: – U mojem vrtu ima i za tebe mjesta… Ta ja te poznajem…!
Pretpostavili, moguće je kratkovidan, pa me zamijenio s nekim. Začuđen, rekoh: – Moraš
zamijetiti, ja sam tuđinac! Odakle bi me onda mogao poznavati?
– Ja poznajem svoje, a moji znaju mene… – odvratio mi je, na onaj zagonetan židovski
način.
Pokretom ruke pozvao me neka ga slijedim. Misleći da mi želi nešto pokazati ili na neki
način posvjedočiti svoje gostoprimstvo, rado sam prihvatio poziv. Pošao je ispred mene, te za-
mijetili da jako šepa, premda mi se nikako nije pričinjavao starim. Na jednom zavoju puteljka
ponovno je podigao jednu granu što se prignula tlu. Pritom zapazih, ruka mu je ozlijeđena… Na
zapešću je imao ružnu ozljedu, koja po svemu sudeći još nije bila zacijelila. Na taj sam se pri-
zor jednostavno okamenio…! I za neko su mi vrijeme noge otkazale poslušnost… Vrtlar me
pak ponovno srdačno pogledao i zatim nastavio koračati oko podnožja jednoga strmog obronka.
Nakon što ponovno ovladah sobom, potrčao sam za njim glasno ga dozivajući. No kad sam
zakrenuo za strminu, mogao sam tek utvrditi da je nestao! Puteljak se doduše nastavljao, ali
vrtlara nisam mogao nigdje uočiti… A nisam mogao zapaziti ni neko mjesto ili zaklon gdje bi
se u tako kratkome vremenu mogao skriti. Koljena mi zadrhtaše i bespomoćno sjedoh na sredi-
nu puta.
Cijeli sam događaj ovdje opisao točno kako se zbio. Ipak, budući da su ovi retci zapisani,
želim pošteno priznati: neko sam vrijeme čvrsto vjerovao, u liku vrtlara sam susreo uskrsnuloga
židovskog kralja. Ružna rana na njegovome zapešću bila je točno na onome mjestu gdje je
krvnik pri raspinjanju na križ zabio klin, kako bi kosti izdržale teret tijela koje je na njima visje-
lo. Čovjek je tvrdio da me poznaje… A kako bi to inače bilo moguće, osim ako me nije zapazio
gledajući dolje s križa?!
No kratak dah duševne odsutnosti je minuo, zemlja je pred mojim očima ponovno izbljedjela
u tupo i ugaslo sivilo, a razum se ponovno probudio. Sjedio sam na prašnome puteljku, a jedan
prijazan Židov mi se mvtom nasmiješio. Zašto sam zbog toga bio toliko izvan sebe, zašto sam
se sav smutio? Ta moglo je još biti nekih Židova koji su ljubazni i srdačni prema tuđincima!
Hromih sam u gradu vidio i previše, a jedan si vrtlar pri svojemu poslu može vrlo lako ozlijediti
ruke. Njegovo držanje sam zasigurno pogrešno shvatio! Možda me svojim vladanjem ni nije
htio potaći da ga slijedim? A zatim je ušao u neku njemu poznatu špilju ili drugi sličan zaklon.
Poglavito se, naime, postavlja pitanje: ako je taj vrtlar uistinu bio židovski kralj, zašto se mo-
rao pokazati upravo meni?! Ta tko sam ja, da bi on učinio nešto takvo? Odnosno, ako je to ipak
bio on, imajući nekakav poseban razlog za pojavljivanje, zasigurno bi naveo razgovor na svoje
namjere i želje. Inače njegovo ukazivanje ne bi imalo nikakvoga smisla.
Ponajprije pomislih kako sam sve to jednostavno sanjao… No kad sam se ipak pridigao i
vratio istim putem, našao sam mjesto u travi, pod grmom mirte, na kojem sam ranije spavao…
Ne, to nikako nije bio san! Ponovno sam se ispružio na tlo, a moj školovanjem izoštren um po-
bunio se protiv nesmislenosti ove moje tlapnje. Jamačno, bio bih presretan vidjeti raspetoga
kralja kako je ustao i živi. Ali nisam imao nikakvo pravo tu svoju želju uzeti kao zbilju i još
uvjeravati sebe samoga kako sam u liku toga vrtlara ugledao Isusa.
Tako su se granali moji putovi razmišljanja, te me obuzeo zastrašujući osjet, da sam se razdi-
jelio u dva različita bića. Pritom jedno od njih teži vjerovanju, dok drugo ismijava takvu lakov-
jernost i pomanjkanje jasne prosudbene moći. Ono koje se izrugivalo predbacivaše mi, naprosto
sam izgubio na mladenaštvu i budnosti. Napori i teret one aleksandrijske zime, koju sam proveo
naizmjence u pijančevanju s lakoumnim društvom i u proučavanju nejasnih proročanstava, bi-
jahu otrov za moju dušu. A pješačenje od Joppe ovamo, zatim potresna zbivanja kojima sam
svjedočio hirom slučaja, zajedno s probdjevenim noćima i prekomjernim žarom za pisanje, bili
su ona poznata posljednja kap koja prouzroči prelijevanje do vrha pune kupe… Ili ono pero
koje, kao što to toliko često prizivaju sofisti, lomi devinu kralješnicu. Više ne mogu vjerovati
svojim vlastitim osjetilima, a kamoli mojoj moći prosuđivanja. Poncije Pilat je stariji od mene i
k tome je još i iskusniji čovjek, koji jasnije uočava stvari. Kad bih bio mudar, jnorao bih se
pridržavati njegovoga savjeta. Drugim riječima, odmoriti se, razgledati sveti židovski grad i
svoje doživljaje jednostavno zaboraviti…
No mene su dograbili zli duhovi, koji se prema židovskoj predaji uvlače u neodlučne ljude
grabeći njihova tijela. Spavao sam kod grobova i izložio se pogibeljima koje tamo vrebaju. Je-
dina poteškoća mi je pritom bila utvrditi iz čega se to u meni mogao probuditi takav jedan zao
duh? Odnosno, onaj glas koji mi je ostavljao vjerovanje kako je židovski kralj ustao iz mrtvih,
pa sam ga vidio odjevenoga u vrtlara, ili pak glas koji se svemu tome zajedljivo izrugivao.
Gotovo i nisam stizao slijediti taj tijek misli. I to zato jer je već hulitelj u meni ljutito skakao
govoreći: „Toliko si znači već zabrazdio pa čak vjeruješ u židovske zle duhove! U Aleksandriji
si gledao kako liječnici razuđuju ljudska tjelesa i čuo da razbojnicima osuđenim na smrt razre-
zuju živa tijela u potrazi za njihovom dušom. Ali našli nisu ništa… Ti se zavaravaš kako je
čovjek, kojeg si gledao umirati na križu i kojem je jedan okorjeli legionar kopljem probio srce,
mogao kao jedini medu svim ljudima ustati iz mrtvih. Takvo nešto je nemoguće… A ono što je
nemoguće se ni ne događa!” Ono moje drugo Ja, koje je pak bilo voljno povjerovati, je
proturiječilo: „Mark, ako sada odustaneš i povučeš se, nikad se više u životu nećeš smiriti. Ne-
prestance ćeš se kinjiti mislima kako se pred tvojim rođenim očima zbilo nešto neusporedivo s
bilo kakvim ranijim zbivanjima, što se nikad ranije nije slučilo. Ne prepuštaj se previše onome
što ti nalaže razum! Neka ti on ne bude jedina nit vodilja! Jer svaki je oblik razuma i razum u
cjelini ograničen, te na neki način vodi u zabludu, kao što su to dokazali sofisti. Ništa te ne
priječi da sve istražiš bez primisli i stvarno. Prvo prosudujuj, pa tek nakon toga odlučuj!
Činjenica kako se nešto slično do sada još nikad nije steklo ne dokazuje i da se ne može nikad
dogoditi. Ovdje se radi o nečem mnogo većem nego o pukim naznakama i najavama, u koje si i
inače cijelo vrijeme barem polovično vjerovao. Ne uzdaj se više u svoje osjećaje kao i u svoje
shvaćanje! Ti nisi jedan od sedam svjetskih mudraca! I nitko nije postizao uspjeh, bez obzira o
kojemu se području radilo, ako se oslanjao jedino na razum. Sula* se oslanjao na svoju sreću, a
Cezar** nije vjerovao da će mu Martovske ide* donijeti propast i smrt. Čak i najnerazumnije
životinje se nesvjesno ponašaju pametnije od ljudi. Pomisli samo, kako su ptice prestale pjevati
prije potresa, te koliko je magarac postao plašljiv! Pomisli i na štakore, koji hrpimice napuštaju
brod jer predosjećaju da je pri sljedećemu isplovljavanju posvećen propasti…!” Takvu unutarn-
ju dvojbu teško je opisati… I sve mislim, nitko je neće razumjeti, ako je nije i sam doživio i
osjetio. To je strašan osjet, te bi zasigurno zbog njega izgubio razum, da u najvećim dubinama
mojega bića nije bilo neke hladne mirnoće i prisebnosti, koja me je neprestance zaštitinički vo-
dila i kroz najteže duševne oluje. Iz iskustva sam znao, u takvim je slučajevima najbolje ostati
miran i čuvati se suvišnih mudrovanja.
Kad sam se ponovno pribrao, večer je već bila blizu. Sjene koje su stvarali brežuljci uvlačile
su se u doline, ali gore iznad mnoštva kuća židovski je Hram purpurno blještao obasjan suncem
na zalasku. Pošao sam u grad i upustio se u potragu za židovskim novčarom, kako bih unovčio
svoju mjenicu. Predviđao sam, naime, da će za moja istraživanja trebati podosta novaca. Kuća
koju sam tražio nalazila se blizu kazališta i doma vrhovnoga svećenika, u gradskoj četvrti koja
je tek nedavno bila izgrađena.
Svoje sam želje izložio poslužniku koji mi je otvorio vrata, a nakon toga me je novčar osob-
no primio. Poslije sve one židovske neljubaznosti, koju sam do tada redovito susretao, njegovo
me je ponašanje doista iznenadilo. Zatražio je odmah neka ga zovem njegovim grčkim imenom
Aristej, te rekao: – Čuo sam već o tebi… Najavilo te je pismo iz Aleksandrije. A kad nisi od-
mah došao, pobojao sam se već nisi li putem pao u ruke razbojnicima… Strani putnici obično
navrate prvo k meni, da bi promijenili novac i istodobno se obavijestili kako ga se najbolje mo-
gu riješiti… Tijekom svetkovine je Jeruzalem, naime, ma koliko možda izgledao tugaljivo, ipak
veseo i zanimljiv grad. Zato se u pravilu te iste stranke pojavljuju kod mene po drugi put… Ka-
ko bi posudili novac za povratak! I u takvome slučaju zarađujem, otvoreno rečeno, više nego
unovčenjem mjenice. Dospiješ li tijekom svojega boravka ovdje u bilo kakve neprilike, posjeti
me ne oklijevajući! Mene ne može začuditi ništa od onoga što na putovanjima rade mladi mom-
ci puni životnoga poleta. Tako se sluči pa nakon blagdana, u svitanje kad zaječe rogovi iz Hra-
ma, pri otvaranju mojih kućnih vrata, na pragu zateknemo neku od mojih stranaka… I to nakon
što je tijekom noći proigrao i izgubio čak i svoj ogrtač zajedno sa sandalama*, pa je zatim
počinka radi glavu položio na goli kamen…
Govorio je nemarno i opušteno, kao pravi svjetski čovjek. Unatoč svojemu uglednom
položaju, nije bio mnogo stariji od mene. Zbog društvenih razloga je nosio kratku bradu, a rese
na njegovome ogrtaču bile su toliko sićušne da ih se gotovo i nije zamjećivalo. Kosa mu je bila
nakovrčana i odisala mirisom skupocjenih ulja. U svakom je pogledu bio ugledan i važan
čovjek.
Ispričah mu da sad stanujem u utvrdi Antonija, kao namjesnikov gost. I da sam otišao tamo
jer su mi Rimljani, bojeći se nemira, savjetovali neka se za trajanja pashalne svetkovine ne
smještam u gradu. Na to je Aristej zaprepašteno raširio ruke i uzviknuo: – To je obična kleveta!
To je lažljivo i zlonamjerno naklapanje! Naše Veliko vijeće raspolaže posebnom postrojbom za
održavanje reda. Na taj način može održavati red. I mislim, s buntovnicima i zanesenjacima
naši će vlastiti svećenici čak i bolje izaći na kraj nego Rimljani. Razumljivo, stanovnici grada
ne trpe sirijske legionare… Ali je to ponajprije posljedak izazivačkoga ponašanja vojnika. No
strani putnik, koji donosi novac u grad, a pritom štuje naše običaje i propise o redu…! Taj može
biti više nego siguran u najbolji prijem. Njega ovdje čuvaju i brinu se za njega. Vodiči se
natječu koji će mu pokazati znamenitosti, dok su istodobno brojni pismoznalci pripravni izložiti
mu naše vjerske istine. Namjernik si može izabrati gostionicu po volji, s cijenama od najviših
do najskromnijih. A unutar zidova određenih kuća dopuštena su zadovoljstva i naslade na egi-
patski, grčki i babilonski način… I tuđinci smiju tamo nesmetano zalaziti. Ovdje ćeš naći čak i
indijske plesačice, želiš li vidjeti nešto doista odabrano. Ipak, moram naglasiti, putnik postupa
mudro ako se pritom smjesti u novome dijelu grada, u blizini foruma*.
Objasnih mu koliko mi je istočni vjetar prouzročio nesnosne glavobolje… I da je uistinu
neugodno ako čovjeka u samo svitanje probudi potres popraćen padanjem štitova.
Aristej je na to počeo braniti svoj grad još žustrije i prigovorio: – Ti mali potresi bili su pot-
puno beznačajni. Nisu prouzročili nikakvu spomena vrijednu štetu. Da si se smjestio ovdje, u
boljemu dijelu grada, vjerujem da bi taj jutarnji potres jedva uočio. Ja osobno nisam se čak po-
trudio ni ustajati iz postelje. U predjelu Antonije se pak isti udar zasigurno jače osjetilo, ako su
tamo čak i štitovi padali sa zidova.
Tada sam poželio navesti razgovor na Isusa Nazarećanina, premda svjestan neprimjerenosti
takvoga raspredanja. Ipak sam progovorio o tome, ali nastojeći da to zvuči kao pritužba na još
jednu neugodnost: – I još ste raspeli svojega kralja, upravo u vrijeme kad sam dolazio u grad!
To nikako nije bio ugodan prizor…
Novčarov lice se naglo smrknulo. Ali je ipak pljesnuo rukama, naručio medno vino i peciva,
pa zatim odvratio: – Ti si neobičan namjernik… Zamjećuješ jedino neugodne pojedinosti u
ovome gradu, koji je jedini uistinu svet na cijelome svijetu. Budi toliko ljubazan pa sjedni! Na-
kon što si o tome govorio nalik slijepcu koji priča o boji, htio bih ti ponešto pojasniti. Mi Zidovi
nedvojbeno patimo zbog svojih svetih zapisa i proročanstava. Ali mi to ni najmanje ne izgleda
začuđujućim. Naša je vjera najneobičnija na svijetu, a naša je povijest doista nečuvena. Od svih
naroda mi smo jedini koji priznajemo i štujemo jednoga boga, koji nam ne dopušta nikakvih
drugih bogova osim njega. Isto tako, od svih zemalja je Izrael* jedini sa samo jednim hramom,
ovdje u Jeruzalemu, gdje se mi predano molimo bogu u skladu s propisima. A to su pravila koja
nam je Bog osobno objavio, kroz usta velikih vođa našega naroda.
Uz smiješak me pozvao neka uzmem pehar vina i kušam pecivo. Ali mi pehar nije dodao
svojom rukom, a zamijetih i da je kolač namijenjen meni ležao na drugome pladnju nego onaj
za njega. Slijedio je moj pogled, po svemu sudeći, jer se zasmijuljio i pojasnio: – Pomislit ćeš
da sam pravi Židov, a povrh toga još i Židov obuzet predrasudama. No to što ne pijem iz istoga
pehara kao i ti i ne uzimam hranu iz iste zdjele… To je jedino zbog posluge. Nemoj pomišljati
kako se smatram na neki način boljim od tebe! Ta ja sam prosvijećen čovjek i mnogostruko
kršim naše vjerske propise, premda se istodobno trudim pridržavati ih se barem javno. Mi im-
amo svoje farizeje, koji kako sebi tako i cijelome puku neizdržljivo zagorčavaju život zahtje-
vom da se predaje slijedi do u zadnje tančine. To je povod raspravama i prepirkama između njih
i nas. U svemu ostalome naš Zakon ipak osigurava jedinstvenost naroda. U svim svjetskim gra-
dovima taj isti Zakon održava Židove zajedno i čuva ih od miješanja sa strancima kao i od po-
gibelji da ih strana zajednica upije. Bez toga bi naš narod, koji je još u Egiptu a potom i u Babi-
lonu bio porobljen, davno izgubio svoju osobnost. Ja osobno sam obrazovan čovjek, u srcu sam
Grk, te se ne mogu složiti s vezivanjem i potčinjavanjem duha pukim slovima… Ali kada se
postavi pitanje o tome, pripravan sam dati se izrezati u komade za našega boga i naš Hram…
Kimnuo je glavom, kao da time dodatno potvrđuje značenje svojih riječi. Zatim je nastavio:
– Naša povijest pokazuje, mi Židovi smo izabrani božji narod. Razuman čovjek pritom mora
prihvatiti da je, uspoređeno s nepojmljivom slavom našega boga, malo važan način na koji
netko jede ili pije, odnosno pere i čisti svoje ruke i posuđe… Ali te složene odredbe i običaji,
kao što su obrezivanje*, slavljenje Sabata, odnosno svi ostali propisi – što bi sve zajedno, usput
budi rečeno, bilo teško razložiti jednome tuđincu – održali su zajedno naš narod u ovoj malenoj
zemlji između Istoka i Zapada… Tako se mi ne širimo i ne utapamo u drugim narodima, nego
ostajemo pripravni i zatvoreni dok na zemlju ne dođe Mesija i ne utemelji svoje kraljevstvo.
Pogledao me postrance i brzo dodao: – Tako su nam barem pretkazali naši proroci. Ali ne-
moj to slučajno uzimati doslovce ili tek kao državnički san, u smislu kako bi Židovi jednoga
dana pod vodstvom Mesije trebali zavladati svijetom. Jedino oni najprostodušniji ljudi, plebej-
cima* ih nazivate vi u Rimu, predaju se takvim tlapnjama. Ipak smo mi Židovi, svi zajedno i
svi od reda, tek sanjari. Zato u našoj sredini izranja jedan Mesija za drugim i okušavaju svoju
sreću. Toliko bijedan ne može biti ni jedan čudotvorac, pa ma koliko mislio tek na sebe samo-
ga, a da ne bi privukao i okupio oko sebe neke neuke ljude. No ako i kad dođe stvarni Mesija,
razlikovat ćemo ga od lažnih kandidata… To ti jamčim! U tome imamo • izvjesno iskustvo.
Jedan od naših makabejskih* kraljeva dao je raspeti na križ tri tisuće zanesenih varalica…
Zašto se onda uzbuđuješ i mučiš sebe upravo zbog ovoga jednog, koji je sada ponovno htio
potaći puk na vjerovanje da je on kralj i Mesija?
Dok je govorio, pio sam medno vino i jeo pecivo. Vino mi se živahno popelo u glavu i ja
sam uz smiješak naplatio svojemu domaćinu za raniji prijekor: – Čemu ta bujica riječi i isto-
dobna strastvenost, ako je cijeli slučaj toliko nevažan i beznačajan?
– Vjeruj mi, kandidati za Mesiju dolaze i nestaju – počeo je objašnjavati. – Ali je naš bog
vječan, a Hram okuplja sve Židove, kako sada tako i u vječnost. Mi imamo razloga biti zahvalni
Rimljanima, koji se prepoznali i shvatili naš poseban i o vjeri ovisan položaj među narodima, te
nam dali samoupravu. Oba cara, August i Tiberije, bili su milostivi prema nama i imali sluha za
naše pritužbe. Tako je naš položaj sada osiguran. Da, zemlji je sada pod rimskom vlašću i nje-
nom uljudbom bolje nego kad bijasmo neovisna država, pa smo morali trošiti novac na stalnu
vojsku i neprestane ratove s jalnim susjedima. Danas imamo promicatelje i zagovornike u sva-
kome iole značajnijem gradu na svijetu, pa čak i u Galiji* i Britaniji* kao i na skitskim* obala-
ma. Jer, čak i barbari* cijene naše trgovačko umijeće. Ja se, primjerice, iz dokolice bavim izvo-
zom voća i oraha u Rim. Moja je jedina nevolja pritom što ne posjedujemo vlastito brodovlje,
jer se mi Židovi zbog nekih razloga plašimo mora. Ali će ipak svaki pobožan Židov uvijek pu-
tovati do Hrama, dok god to može tjelesno podnijeti, kako bi prinosio svoju žrtvu. A od tih
hodočasnika pritječe našemu Hramu, kroz njihove zavjetne darove, stalno rastuće bogatstvo.
Zato ćeš možda razumjeti, mi ne možemo nedjelatno gledati kad se nekakvim snovima o kralju
ljude izbacuje iz ravnovjesja…
Bilo mu je vrlo stalo uvjeriti me kako je postupanje Visokoga vijeća bilo doista ispravno.
Prignuo se prema meni i nastavio: – No uz svo blagostanje živimo mi na rubu ponora… Svaki
gramziv namjesnik može odlučiti vladati u našoj zemlji primjenom podvajanja. To znači,
približno, našim ljudima željnim vlasti pružiti izvjesnu zaštitu i onda nas okriviti za nepokor-
nost i pobunu. Time bi mogao ograničiti i skučiti našu samoupravu te opljačkati hramsko blago.
Naš shvatljiv i opravdan interes, koji je zapravo i rimski, leži u zadržavanju sadašnjega stanja i
njegovome daljnjem snaženju. I da se pritom državnički nepristranome Visokom vijeću dodijeli
svekolika podrška. Što predstavlja i znači to Visoko vijeće, moguće ćeš najbolje spoznati ako ti
kažem kako ono približno ima ulogu nalik onoj rimskoga Senata*. Upražnjena mjesta Visoko
vijeće popunjava tako što samo bira nove članove. U sastavu vijeća su visoki svećenici, zatim
najugledniji pismoznalci, te kao svjetovni članovi oni ljudi koje nazivamo Najstarijima, premda
oni moguće i nisu svi stari. Taj visok položaj i čast dobili su nasljedno rođenjem ili na temelju
bogatstva. Puk je pak politički neškolovan, pa mu ne možemo dopustiti pravo suodlučivanja.
Zato moramo odmah u zametku ugušiti svaki pokušaj koji dolazi iz nižih slojeva, a teži
proširenju njihovih političkih prava ili uvođenju kraljevine koja se oslanja na puk. I to bez obzi-
ra koliko se takav pokušaj nekome možda čini bezazlenim, primjerice kad se provodi pod plas-
tom vjerskih pobuda ili recimo ljubavi prema čovjeku…
Moja prezriva šutnja zasigurno ga je dražila na još revnije opravdavanje, kao da ipak ima
donekle nečistu savjest. Nastavio je objašnjavati: – Kao Rimljanin naučio si štovati tek likove
bogova, pa ne možeš pretpostaviti neizmjeran utjecaj vjere kod nas. Naša je vjera naša snaga,
ali istodobno i teška pogibelj… Jer, pobožnost puka prisiljava svakoga političkog zanesenjaka
da se poziva na naše svete zapise, bez obzira kakve bile njegove potajne nakane, te iz tih zapisa
dokazivati kako su njegovi ciljevi pravedni i zakoniti. Sad ćeš pak zasigurno reći, kako je taj
Isus iz Nazareta, kojeg smo toliko žurili raspeti na križ upravo prije pashalne svetkovine, bio
bezazlen i prostodušan čovjek, ispravan i pošten, odličan iscjelitelj i velik učitelj. To je moguće
točno… Ali upravo takvi besprijekorni idealisti, koji svojom osobnošću pridobivaju puk za
promjene, posebice su pogibeljni. Zbog političkoga neiskustva takav čovjek misli o svemu naj-
bolje i postaje oruđe častohlepaca… Žrtva ljudi kojima ništa ne znači ako bi se naš cjelokupan
društveni ustroj urušio i naš narod pao kao žrtva rimske srdžbe, samo ako bi oni osobno mogli
barem za neko vrijeme zadovoljiti svoju težnju za vlašću. Vjeruj mi, onaj koji za sebe samoga
tvrdi da je Mesija, time politički razbija zakonitost i proigrava svoj život! I to je tako, bez obzi-
ra koliko taj pojedinac, gledano s ljudske strane, bio pošten i častan…
Kratko je predahnuo, pa pobrzao nastaviti: – Takav je čovjek istodobno i kriv zbog bogohul-
jenja, a to se kod nas kažnjava smrću. No za nas prosvijećene ljude je to sporedno. Ali da se
Nazarećanin još jedanput pokazao u Hramu, za trajanja pashalne svetkovine, izbio bi ustanak.
Zanesenjaci bi pritom nasilno preuzeli vodstvo, rabeći ga kao ispriku, te bi potekla krv… A
tada bi se uključili Rimljani, pa bi naša samouprava ugasnula. Bolje je ako umre jedan čovjek,
umjesto da strada cijeli narod…
– Tu sam krilaticu već čuo… – dobacih mu.
– Ne misli više na tog čovjeka! – gotovo nasrtljivo me svjetovao Aristej. – Mi nikako nismo
ponosni zbog njegovoga smaknuća… A meni osobno ga je iskreno žao. Po svemu sudeći je on
doista bio dobar čovjek, taj Isus. No trebao je ostati u Galileji. Teško da bi mu se u tom slučaju
išta loše slučilo. Tamo je bio drag čak i poreznicima, a zapovjednik posade u Kafarnaumu* mu
je, kako čujem, navodno bio prijateljem.
Postade mi jasno kako bi spominjati Isusovo uskrsnuće tome čovjeku bilo potpuno besmis-
leno. On je izgubio svako poštovanje prema meni i smatrao me za lakovjernoga glupavca.
Kratko sam razmislio, pa rekoh: – Uvjerio si me, pa sada potpuno razumijem, sa židovskoga
motrišta je Nazarećaninova smrt bila poželjna. No ja običavam na svojim putovanjima prikupl-
jati raznovrsne i neobične zgode. Kasnije mogu zabavljati ljude svojim znanjem, a pritom
moguće i sam nešto malo naučim. Među ostalim me zanimaju čudotvorna ozdravljenja i iscjel-
jenja. U Antiohiji sam kao mlad čovjek imao prigodu vidjeti jednoga čuvenog sirijskoga
čarobnjaka. Postizavao je čudesna iscjeljenja… A u Egiptu također postoje mjesta hodočašća,
gdje bolesni ozdravljuju na neobjašnjiv način. Zato bih rado htio susresti nekoga od onih koje je
Isus iscijelio, te pritom doznati nešto o njegovome postupku i načinu djelovanja.
Izrekavši to, odmah sam promijenio predmet razgovora, kao da mi je nenadano nešto drugo
palo na pamet. Uzviknuo sam: – No najzanimljivije bi bilo, jamačno, upoznati nekoga od nje-
govih učenika… Tako bih iz prve ruke pribavio priopćenja što je Isus o sebi mislio i što je u biti
smjerao.
Aristej evo je lice poprimilo mrzovoljan izraz… Nakon nekoliko trenutaka je rekao: – Nje-
govi se sljedbenici sada, sasvim razumljivo, skrivaju ili su utekli u Galileju. A izravnih je
učenika imao, koliko $: znam, tek dvanaestoricu*… K tome je čak jedan od njih Velikome
vijeću odao Isusovo skrovište! To su redom jednostavni ljudi, ribari s Genezaretskoga jezera ili
slični svati. Iznimka je jedino neki Ivan*, mladić iz dobre obitelji, koji je vjerojatno školovan i
govori grčki. Među njima je, osim toga, i jedan carinik! Prema tome, kao što vidiš, uistinu
prostodušna čeljad! Teško mi je povjerovati kako bi od njih mogao nešto izvući.
 Zastao je, oklijevajući, a zatim nastavio. U glasu mu se pritom osjećalo neko oklijevanje: –
Ako si uistinu toliko znatiželjan, postoji jedan vijećnik po imenu Nikodem, koji bi ti mogao
ponešto reći. A što se mene tiče, otvoreno kazujući, ne vidim nekoga stvarnog razloga protiv
takvoga poriva za saznanjem, premda bi se umjesto toga mogao veselo provoditi u Jeruzale-
mu… No, kako hoćeš! Nikodem je pobožan istraživač svetih zapisa, tako rekuć čovjek
očekivanja, čežnje. Njemu se nema što prigovoriti, premda je svojim zauzimanjem za Isusa u
vijeću pobudio veliku zlovolju. Jedino, za tako visok položaj je previše povučen i neiskusan.
Zato i nije bio pozvan na noćnu sjednicu Velikoga vijeća. Previše bi ga dirnulo ako bi sudjelo-
vao u izricanju smrtne kazne Nazarećaninu.
– O tom Nikodemu sam već dočuo – primijetih. – Zar nije on bio taj koji je vašega kralja
skinuo s križa i položio u grob? Navodno je priložio i stotinu funti mirisnih tvari za potrebe
ispraćaja.
Riječ „kralj” ljutila je Aristeja. Ali me zbog toga ipak nije ispravio, kao što su učinili drugi
Židovi. Protiveći se dometnuo je: – Ti si odlično obaviješten… Takvim su postupkom Nikodem
i Josip iz Arimateje nedvojbeno htjeli javno pokazati svoje neslaganje sa smaknućem. No mora
im se oprostiti, jer su ponajprije željeli olakšati svoju savjest. Josip je tek jedan od Najstarijih…
Ali Nikodem je ipak jedan od učitelja Izraela i trebao je to bolje znati. Ipak, ne treba nikad
optuživati ljude tek prema vanjskome prividu njihovih namjera. Moguće su njih dvojica tim
polaganjem Galilejca u grob željeli u vijeću okupiti oko sebe jednu borbenu grupu, kako bi
skučili moć visokih svećenika.
Vlastito izlaganje o tome mu je bjelodano godilo, jer je uskliknuo: – Tome ne bih mogao
ništa zamjeriti! Kaifina* drskost počinje nam već štetiti. Cjelokupan posao sa žrtvenim
životinjama, kao i mjenjačke poslove u Hramu, priskrbio je svojim nebrojenim rođacima. U to
ćeš teško povjerovati, ali čak ni ja nemam mjenjački stol u hramskom prednjem dvorištu! Ba-
rem ne pod mojim imenom… Moguće je, prema tome, da je Nikodem i uz svu svoju bezazle-
nost, ipak stvarno dobar državnik. Jer, pretvaranje prednjega hramskog dvorišta u bučnu tržnicu
je nedolično pa čak i protuzakonito. A glede mijenjanja novca trebalo bi u izvjesnoj mjeri do-
pustiti slobodno natjecanje. Svi pobožni hodočasnici bi od toga imali probitka, ako im Kaifa ne
bi silom nametao vezan tečaj hramskoga šekela*.
Poslovne pojedinosti me nisu ni najmanje zanimale… Zato sam rekao: – S Nikodemom bih
se rado sastao… Ali teško je zamisliti da bi mu moglo biti po volji primiti mene, jednoga Riml-
janina!
– Upravo suprotno, vrijedni i cijenjeni prijatelju? –uskliknuo je Aristej. – Biti Rimljaninom
za njega je samo preporuka. Židovski učenjak smatra čašću ako neki rimski građanin poželi
upoznati našu vjeru. Ti tek moraš pokazati zanimanje za jednoboštvo. To će ti otvoriti i vrata i
dveri, a istodobno te ne obvezuje ni na koji način. Ako želiš, rado ću te uvesti Nikodemu.
Tako se usuglasismo, on će najaviti moj posjet Nikodemu. Već dolazeće večeri, s prvim su-
tonom, trebao sam navratiti židovskome učenjaku.
Uzeo sam od novčara nešto novca, ali sam veći dio svojega pologa ostavio kod Aristeja. Be-
zuvjetno mi je htio nametnuti jednoga od svojih slugu, tvrdeći kako je taj iskusan vodič stran-
cima te mi može omogućiti pristup svim tajnim užitcima u Jeruzalemu. No ja natuknuh, poslije
razuzdano provedene zime u Aleksandriji položio sam određen zavjet samome sebi. Prihvatio je
to kao gotovu činjenicu, ali je istodobno izrazio žaljenje tvrdeći kako ću zbog toga mnogo pro-
pustiti.
Rastasmo se kao prijatelji. Ispratio me do kućnih vrata, te mi je htio dodijeliti jednoga izvid-
nika, koji bi mi krčio put kroz grad. Ali ja nisam želio pobuđivati nikakvu nepotrebnu pozor-
nost…Aristej me je tada ponovno počeo uvjeravati da mu se mogu obratiti u svako doba, sluče
li mi se kakve neprilike ili poteškoće. Bjelodano je on bio najsrdačniji Židov od svih koje sam
do tada upoznao. No, tu njegovu ljubaznost ipak nisam mogao uzvratiti otvoreno i bez suste-
zanja. Njegov pristup stvarima bio je toliko bezličan i trezven, da sam se od toga ježio, a isto-
dobno je u meni ponovno budio nepovjerenje i sumnjičavost… Iz toga se u meni zasigurno po-
javila izvjesna oporost i tvrdoglavost.
Vrativši se u utvrdu, doznao sam da je Klaudija Prokul nekoliko puta slala po mene. Zato
sam odmah pohitao u toranj gdje su se nalazile njene odaje. Bila je već pošla u postelju, ali je
ipak izašla, ogrnuta u laganu svilenu halju i s plastom prebačenim preko ramena. Pratila ju je
njena dvorkinja… Htjela je ipak neodložno razgovarati sa mnom. Oči su joj zastrašujući svjet-
lucale, a crte njenoga blijedog lica bile su kao okamenjene. Po svemu sudeći, bila je obuzeta
nekom vrstom zanosa.
S obje je ruke dohvatila moje, zagledala mi se duboko u oči i uzviknula: – Mark, Mark! On
je ustao iz mrtvih! Taj židovski kralj je uskrsnuo!
– Zar ti prokonzul nije ispripovijedio – zapitao sam nevoljko – kako su Isusovi učenici tije-
kom noći ukrali njegovo truplo iz groba? O tome postoji službena zabilješka, koju su potvrdila
šestorica legionara…
Klaudija Prokul je prosvjedujući udarila nogom o tlo i povikala: – Zar ti misliš kako Poncije
misli na išta drugo osim na svoju mošnje za novce i na svoj probitak?! Ali ja u Jeruzalemu
imam prijateljice. Zar nisi dočuo kako je jedna od njegovih sljedbenica u samo svitanje došla na
grob, ona ista žena iz koje je Isus istjerao sedam zlih duhova? Grobnicu je zatekla praznom!
Tek je jedan duh zaštitnik stajao tamo, u blještavo bijeloj halji i s licem koje je plamtjelo poput
vatre.
– To jedino znači da su – odvratih osorno – zlodusi ponovno ušli u tu ženu. – I pritom sam
potišteno mislio: „U što sam se to ovdje upustio? Zar je moja ludost već toliko uznapredovala,
pa u duši prihvaćam nadmetanje sa ženama koje buncaju?” – Znači, i ti tjeraš isto tako, Mark…
– zajecala je Klaudija Prokul predbacujući. Bila je vidljivo uvrijeđena i duboko razočarana.
Dodala je: – Vjerovala sam, ti ćeš biti na Njegovoj strani, nakon što si osobno bio u grobnici i
zatekao je praznom. Dočula sam, naime, da si tamo bio… Pa zar više vjeruješ namjesniku i
njegovim potkupljivim vojnicima, nego svojim rođenim očima?!?
Oćutjeh slabost oko srca, jer dok je plakala širilo se preko njenoga ushićenog lica neko
neobično svjetlucanje…! Rado bih je utješio, ali sam spoznao kako bi bilo pogibeljno povjeriti
ovoj zanesenoj ženi što sam sve vidio. Osjećao sam kako sve to uzbuđeno žensko govorkanje
po Jeruzalemu o uskrsnuću, priviđenjima i mudracima pogoduje tek židovskome Visokom
vijeću… I to upravo zato jer je ono što se doista dogodilo izgledalo daleko nevjerojatnijim nego
je bilo u zbilji.
– Ne uzimaj moje riječi toliko k srcu! – zamolih je. –Ti znaš, prihvatio sam malo previše od
učenja cinika. Zato se teško mogu odlučiti na vjerovanje u natprirodna zbivanja. S druge pak
strane, nije mi prihvatljivo nešto od samoga početka prikazivati nemogućim. No tko je dakle ta
tvoja svjedokinja i kako se zove?
– Zove se Marija* – odvratila je Klaudija, predano nastojeći uvjeriti me u ono što kazuje. –
To je vrlo često ime kod Zidova, ali ova Marija ima pridjevak Magdalena, jer potječe iz Mag-
dale* na Genezaretskome jezeru. Ona je – imućna gospoda i na daleko poznata uzgajateljica
golubova. Njeni sojevi i nasadi golubova odbacuju svake godine tisuće besprijekornih ptica,
namijenjenih za žrtve u Hramu. Kad su je zlodusi opsjeli, došla je općenito na zao glas… No
nakon što ju je izliječio Isus iz Nazareta, istjeravši zle duhove iz nje, promijenila se iz temelja i
slijedila je Učitelja posvuda na njegovim putovanjima. Upoznah je kad sam posjetila jednu od
uglednih židovskih gospoda iz kruga mojih poznanica… Tom su prigodom Marijina pripovije-
danja o Učitelju ostavila na mene dubok dojam.
– Povjerovati u njeno izvješće mogu samo ako ga čujem iz njenih vlastitih usta – objasnih. –
Moguće je ona tek neumjerena sanjalica, koja po svaku cijenu želi privući zanimanje svoje oko-
line. Što misliš, bih li se mogao nekako s njom sresti?
– Zar je možda nedolično imati snove?! – ljutito je poskočila Klaudija Prokul. – Mene su
snovi toliko strašno progonili, te sam upozorila svojega muža neka ne osudi jednoga tako
pobožnoga čovjeka kakav je bio Isus. Usred noći izviješćena sam o njegovome uhićenju, s
molbom neka uložim svoj utjecaj na Poncija Isusu u prilog. Ali snovi koji su tome prednjačili
gonili su me mnogo jače od te tajne poruke. Tvrdo sam i trajno uvjerena, moj je suprug,
prepuštajući židovskoga učitelja smrti na križu, počinio najveću ludost u svojemu životu…
– Što misliš – ustrajavao sam ja – bih li mogao vidjeti tu Mariju?
– Jednoj Židovki – izvlačila se Klaudija Prokul – susret s nekim nepoznatim čovjekom iz-
gleda nedoličnim… A pogotovu ako se radi o tuđincu! Osim toga, ja i ne znam gdje ona sta-
nuje. Moram priznati, Marija naginje pretjeranoj osjećanosti, pa bi sumnjičav i nepovjerljiv
čovjek poput tebe mogao pri susretu s njom steći pogrešan dojam. Ali to me nikako ne priječi
vjerovati u njena kazivanja… – No nakon tih riječi moglo se uočiti kako Klaudijino
oduševljenje ipak ponešto splašnjava.
– Susretnem li ipak, nekim slučajem, tu Mariju – zapitao sam – mogu li tada spomenuti tvoje
ime i reći joj da o svojim doživljajima može sa mnom razgovarati s punim povjerenjem?
– Muškarac nikada ne može zadobiti povjerenje jedne žene u istoj mjeri kao što to može
druga žena… – mrmljala je Klaudija. – Osim toga, nema tog muškarca koji bi općenito mogao
ispravno razumjeti neku ženu. – Ali je unatoč tome, čak i vidljivo protiveći se, pristala na moju
zamolbu. Ipak je napomenula, prijeteći: – No ako joj prirediš i najmanju nepriliku ili neugod-
nost, imat ćeš posla sa mnom!
Time je naš razgovor bio okončan…
Klaudija Prokul me je tom prigodom nedvojbeno htjela navesti da povjerujem u uskrsnuće
židovskoga kralja i podijelim njeno ushićenje koje ju je zbog toga obuzelo. U biti bih ja i stvar-
no trebao vjerovati u to čudo, jer sam svojim očima vidio nedirnute posmrtne ovoje u praznoj
grobnici. Ali me nešto tjera na istraživanje cijeloga slučaja polazeći od razumnoga pristupa…

PISMO 4.
Traženje puta Mark Tuliji.
Nastavljam svoje izvješće i želim prikazati sve događaje prema vremenskome slijedu.
Antonija je tmurna i mračna utvrda, tijesna i tjeskobna. Zato nisam imao ni najmanje volje
ostati tamo, pod trajnom paskom. Povrh toga, prokurator se već pripremao za povratak u Ceza-
reju, svoje stalno službeno sjedište. Darovao sam mu jednoga egipatskog skarabeja*, amajliju*
koja donosi sreću, a njegovoj ženi aleksandrijsko zrcalo. Istodobno sam obećao putovati kući
preko Cezareje. Na to me je poticao Poncije Pilat, jer me zasigurno htio ispitati prije nego na-
pustim Judeju. A Klaudija Prokul je od mene zahtijevala prisegu da ću joj tom prigodom
ispričati sve što ću moguće doznati o uskrsnulome.
Zapovjedniku utvrde dao sam popriličnu svotu, kako bih s njim ostao u dobrim odnosima te
si za slučaj nužde osigurao zaklon i utočište u utvrdi. Ali sam već zapazio kako mi u Jeruzale-
mu ne prijeti nikakva pogibelj, štujem li židovske običaje i ne izazivam li ih svojim
ponašanjem.
Prema centurionu Adenabaru gajim uistinu prijateljske osjećaje. Poslušavši njegov savjet,
nisam se smjestio u nekoj velikoj gostionici, nego u kući jednoga njegovog poznanika. Bio je to
neki sirijski sitničar, imenom Karant, koji je iselio ovamo, a imao je kuću nedaleko Hasmo-
nejske* palače. U sirijske običaje i njihove predodžbe o bogovima bio sam upućen još od svoje
mladosti… A znao sam i da taj soj ljudi cijeni ukusno jelo, stanove održava čistima te je glede
novčanih pitanja pošten u svakome pogledu. Sitničar sa svojom obitelji obitava u prizemlju i
svakoga dana iznosi svoj prodajni stol na ulicu, pred samu kuću. S vanjske strane kuće stubište
vodi izravno do krova, pa tako mogu po volji dolaziti i ići, te neopaženo primati posjete. Ovu su
i prednost Adenabar i moj domaćin isticali kao vrijednu oklade. Žena i kći Sirijca donose mi
hranu u sobu i brinu se da neprestance u prostoriji bude vrč svježe vode. Sinovi se pak natječu
tko će za mene ići u nabavku i kupovati mi vino, voće ili što mi već zatreba. Ti ljudi, koji nisu
osobito imućni, radosni su i zadovoljni što sam njihov gost koji plaća smještaj i popratne us-
luge… A pogotovu sada, nakon što je minula pashalna svetkovina i najveći je dio posjetitelja
napustio grad…
Nakon što sam se smjestio u svojemu novom obitavalištu, pričekao sam izlazak zvijezda.
Tada sam se spustio niz vanjsko stubište i zaputio Nikodemu. Lončarija toga vijećnika je vrlo
poznata pa je lako nadoh. Vrata su bila samo priškrinuta, pa sam nesmetano ušao u dvorište…
Iz tame je pred mene stupio sluga i tiho zapitao: – Jesi li ti onaj, kojega moj gospodar očekuje?
Primivši potvrdan odgovor, poveo me stubištem na krov.
Pritom mi nije trebao posvijetliti, toliko je blistao nebeski svod što se prostirao povrh Judeje.
Stupivši na krov, zapazio sam tamo jednoga starijeg čovjeka koji je sjedio na mekanome
podmetaču. Pozdravio me je prijateljski i zapitao: – Jesi li ti taj što traži Boga, a kojeg mi je
najavio novčar Aristej?
Pozvao me neka se smjestim uz njega… I odmah je započeo jednoličnim glasom pripovije-
dati o Bogu Izraela. Prvo je govorio o stvaranju neba i zemlje te nastavio tako dok nije stigao
do predaje kako je Bog stvorio Čovjeka od zemaljskoga praha, na svoju sliku i priliku… No
tada sam ga nestrpljivo prekinuo, rekavši: – Učitelju Izraela, sve sam to već čuo i o tome čitao u
grčkim prijevodima vaših svetih zapisa. Dođoh k tebi htijući nešto saznati o Isusu iz Nazareta,
židovskome kralju. I ti to znaš… Inače me ne bi primio po tami i na krovu!
– Njegova će krv pasti na mene i moj narod… – odvrati mi Nikodem, nesigurnim glasom. –
Zbog njega sam jako ojađen i smrtno preplašen. To što je postao objavitelj vjere, božje je djelo.
Samo netko poslan od Boga može činiti takva djela i davati takve znakove, kakvi su Njega pra-
tili.
– On je bio više od pukoga objavitelja vjere! – odvratio sam mu. – Čak su i mene, jednoga
došljaka, posljednja zbivanja najdublje potresla. Ti si zasigurno morao doznati da je ustao iz
mrtvih, premda si osobno pomogao još ga prije početka Sabata umotati u posmrtne ovoje, a isto
tako i oko zatvaranja groba.
– Ne znam što bih o tome mislio…! – uzvikne Nikodem tugaljivo, nakon što je lice podigao
prema zvjezdanome nebu.
– Je li on bio ona zvijezda što izlazi iz Jakova*, onaj kojega najavljuju vaši zapisi? – zapitao
sam, pokazujući put neba.
– To ne znam… – odvratio je vijećnik. – Ništa ne razumijem i nisam više podoban za
učitelja Izraela. U vijeću su me doveli u zabludu, uvjeravajući kako u Galileji nije ponikao ni-
kakav prorok. To je u toliko točno što u svetim knjigama o tome nije ništa izričito navedeno.
Ali od Isusove majke, koju upoznah tek nedavno, doznao sam da je njen sin rođen u Betlehemu,
u Judeji… I to u vrijeme okrutnoga Heroda. A zapisi svjedoče kako će iz Betlehema jedini
Efraim* biti taj kojem je namijenjeno vladati Izraelom. Te sam svete retke temeljito proučio. I
sva su se proročanstva ispunila u osobi Isusa, čak i ono da mu neće bili slomljena ni jedna
kost…
Počeo je tada jednolično govoriti pojedina mjesta iz Biblije, istodobno mi ih prevodeći. Na-
kon što se to nastavljalo neko vrijeme, ponovno sam postao nestrpljiv i uzviknuo: – Jesu li se
ispunila pretkazanja iz vaših svetih knjiga, meni je nebitno i nevažno. Zanima me tek jedno! Je
li on uskrsnuo ili nije? Ako jest, tada je više od kralja, te njemu ravan još nije boravio na ovome
svijetu. Ovo te pitam bez nekih nepoštenih ili skrivenih primisli… Jer, sada mu više nitko ne
može nauditi niti mu učiniti nešto na žao. Odgovori mi! Moje srce treperi od čežnje za istinom.
– O tom uskrsnuću sam dočuo… – krzmajući je priznao Nikodem. – Ali ne znam što bih o
tome mislio. Prošle noći okupili su se Isusovi učenici, iza zatvorenih vrata, bojeći se progona.
Moguće i nisu svi došli, ali većina jest. I bili su vrlo prestrašeni. Jer se raspeti navodno pojavio
među njima, te im pokazao ozljede na svojim rukama, nogama i boku. Pritom je i dahnuo na
svakoga od okupljenih. Nakon toga je iščeznuo, jednako kao što je i došao. Tako mi je barem
ispričano… Ali gotovo da ne mogu povjerovati u takvo nešto!
– Govori mi o njegovome kraljevstvu – zamolio sam, a u tami me je prožela jeza…. – Sto je
poučavao o o tome?
– Kad je prvi puta došao u Jeruzalem, na pashalnu svetkovinu, te tom prigodom počistio
Hram, potajice sam pošao k njemu – izvijestio me Nikodem. – Neću nikad zaboraviti što mi je
rekao, premda to onda nisam razumio, a ne razumijem ni danas. Njegove su riječi bile: „Tko se
ne rodi ponovno odozgor, taj ne može vidjeti svojega kraljevstva!” Odmah sam se prisjetio or-
fika i pitagorejaca, kao i ostalih mudroslova, prema čijem se učenju ljudi tijekom ovoze-
maljskoga života mogu duhovno ponovno roditi ili proći niz uvijek novih postojanja. A slično
su tvrdili i za životinje odnosno i za biljke. Nadvladala me razočaranost… To nije bilo nikakvo
novo učenje!
Ali se Nikodem nije dao smesti, već je nastavio: – Proturiječio sam mu i zapitao: „Kako
može biti rođen neki čovjek, ako je već vremešan? Zar može po drugi puta ući u krilo svoje
majke i ponovno izaći na svijet?” Na to mi je Isus objasnio, kako bi mi dao ključ za razumije-
vanje njegovih riječi: „Onaj tko nije rođen iz vode i duha, ne može ući u moje kraljevstvo.” To
s vodom sam razumio. Mnogi su ljudi odlazili bratovštinama u pustinju, ustrajavali su tamo u
molitvi, te bi nakon određenoga vremena kušnje bili zagnjureni u nekom jezercetu ili potoku,
što je čin krštenja. I Ivan je došao iz pustinje, te je krstio ljude vodom, sve dok ga Herod Antipa
nije dao ubiti.
– U Egiptu na sličan način posvećuju pojedince u tajne božice Iziđe… – ponovno prekidoh
vijećnika primjedbom. –Pokrštenici stupaju bez straha u mračnu špilju i tamo zalaze u duboku
vodu. Ali ih pritom pridržavaju snažne ruke, kako se ne bi utopili. To je slikovit obred
posvećenja i ni u kojem pogledu nije neka novost.
– Jamačno, jamačno! – potvrdio je Nikodem. – Krštenje vodom nije ništa novo. Ali sam upi-
tao Isusa, što je mislio s onim „rođen iz duha”? Nazarećanin je odgovorio, a to su doslovce nje-
gove riječi, koje pamtim jer su mi se urezale u pamćenje: „Ono što se rodilo iz mesa je meso, a
ono što je poniklo iz duha je duh. Vjetar puše kamo ga volja, a ti čuješ njegov šum. Ali pritom
ne znaš odakle on dolazi i kamo smjera. Upravo je tako i sa svakim tko je rođen iz duha!” Na-
kon toga je zašutio. Za to sam vrijeme odmjeravao njegove riječi. Zvijezde Judeje svjetlucale su
na nebu, a kroz tamu je dopirao jak vonj po vlažnoj lončarskoj glini i po pećima za pečenje
lončarije. Na neki tajnovit način mi je spomenuta pouka došla do srca, premda sam očajnički
točno znao da je moj um ne može shvatiti. Napokon, upitah tiho: – Je li to sve, što znaš o Nje-
govome kraljevstvu? Nikodem se zamislio i nakon nekoga vremena ponovno prozborio: – Od
njegovih sam učenika čuo, kako je prije početka poučavanja otišao u pustinju. Tamo je bdjeo i
molio četrdeset dana, predajući se svim priviđenjima i pojavama, kojima ovozemaljske sile
mogu vabiti u zabludu čovjeka koji posti. Nečastivi ga je poveo na neko visoko brdo i pokazao
mu sva bogatstva svijeta i njegovu krasotu. Tada mu je obećao vladanje cijelim svijetom, ako
mu se u znak pokornosti baci pred njim na tlo, pa time iznevjeri zadaću radi čijeg je ispunjenja
došao na svijet. Tom je iskušenju Isus odolio… Tada su došli anđeli* i služili mu u pustinji.
Potom se vratio u svijet ljudi, počeo poučavati i činiti čuda, te okupljati učenike oko sebe. To je
sve što ja znam o njegovome kraljevstvu. No to nije ovozemaljsko kraljevstvo. Zato je bilo ne-
pravedno, pa čak i zločinački, osuditi ga…
Ljutilo me što govori samo o pojavama i anđelima. Svaki čovjek, ako je makar i malo
osjećajan i prijemljiv, nakon dovoljno dugoga bdijenja i posta može doživjeti ćutilne obmane.
Ali te ponovno iščeznu nakon što dotičnik ponovno jede i pije te se vrati među ljude. Upravo
navalih na Nikodema pitanjem: – Pa, koje je onda vrste to kraljevstvo?!
– Odakle bih to mogao znati?! – uzvikne Nikodem, zastenjavši i podižući ruke visoko iznad
glave. – Ja sam čuo tek hujanje vjetra… Pri susretu s Isusom vjerovao sam, s njim je na zemlju
sišlo Kraljevstvo… Mnogo mi je govorio, a medu inim i da Bog nije poslao svojega sina na
svijet da bi on svijetu sudio, nego da bi njegov sin ovaj svijet spasio. Ali se nije zbilo ništa
slično. Čovjek je na brzinu i bez oklijevanja bio udaren na križ te je izdahnuo bijednom smrću.
Ja to, jednostavno rečeno, ne mogu shvatiti. A sada, kad je nestao, ni od njegovoga kraljevstva
neće biti ništa…
Srce mi je govorilo drukčije. Ali me moj razum tjerao podrugljivo primijetiti: – Ovime mi
nisi mnogo ponudio, učitelju Izraela! Tek šuštanje vjetra… A ni ti ne vjeruješ bezuvjetno da je
uistinu uskrsnuo!
– Više nisam učitelj Izraela… – smjerno je izjavio Nikodem. – Tek sam najbeznačajnije di-
jete Izraela, u duši smrvljeno i najdublje pozlijedeno. Ali nešto ti mogu ipak ponuditi… Nakon
što je sijač razbacao sjeme, više se ne brine za njega. Pa ipak sjeme nikne… Vjetar i kiša ga
tjeraju, a dok sijač spava usjev klija i raste, dok ne dozrije za žetvu. Tako se meni slučilo, a tak-
va kob moguće čeka i tebe, ako si čistoga srca. Sjetveno zrno žita bilo je usađeno u mene, te je
proklijalo. Moguće je i u tebe bilo položeno takvo zrno, kako bi jednoga dana dalo ploda… I ja
ne mogu ništa drugo učiniti osim smjerno i ponizno čekati te priznati koliko malo spoznajem i
koliko je pritom slabo moje vjerovanje…
– Jednostavno, tek čekati?! – prosvjedovao sam nestrpljivo. – Time nikako ne mogu biti za-
dovoljan. Zar to ne uviđaš? Sada mi je sve još svježe u sjećanju, no svaki dan otkida ponešto od
toga i odnosi sobom u zaborav… Odvedi me Isusovim učenicima! Njima je zasigurno morao
raskriti tajnu svoga kraljevstva, na razumljiv i spoznatljiv način. U mojemu srcu bukti oganj.
Gorim od želje za nalaženjem puta do vjerovanja, dok mi još sve mogu posvjedočiti sudionici i
očevidci zbivanja.
Nikodem je duboko uzdahnuo i upozorio me: – Njegovi učenici, onih jedanaest koji su
preostali, preplašeni su i zapanjeni. Istodobno ih je obuzela i duboka razočaranost. To su jed-
nostavni ljudi, još mladi i nerazboriti. Još za Isusovoga života međusobno su se prepirali o nje-
govome učenju. Oni su visoke položaje u njegovome kraljevstvu podijelili među sobom pa su
se i oko toga posvadili. Mogao im je on govoriti što je god htio, ali su oni na koncu uvijek po-
novno pomišljali na zemaljsko kraljevstvo.
Pogledao me i kimnuo glavom kao da time smjera pojačati dojam svojim riječi. Nakon
kraćega predaha je pak nastavio: – Još i posljednje večeri prije uhićenja. Isus je s njima blago-
vao pashalno janje, prema običajima pustinjske bratovštine. Pritom im je objasnio kako više
neće piti od ploda vinskoga trsa, sve do onoga dana kad će ponovno s njima piti u svojemu kral-
jevstvu. Taj je zavjet bio razlogom, barem tako vjerujem, što je prije raspinjanja, nakon prvoga
gutljaja odbio vino koje su mu žene ponudile kao opojni napitak. Ali je upravo njegovo
obećanje osokolilo one najdjetinjastije medu njegovim učenicima, ohrabrivši ih u vjeri kako će
on prizvati cijelu legiju anđela s neba i utemeljiti svoje kraljevstvo. I pritom će svaki od učenika
vladati jednim od plemena Izraela. Iz toga možeš spoznati, njegova poučavanja nisu još u njima
dala ploda. To su neuki i neškolovani ljudi, koji sada ne znaju kako i što misliti, premda su bili
očevidci svih njegovih znakova o potvrđivanju. Oni strahuju za svoj život i skrivaju se. Ako bi
se sada s njima susreo, od njihovog bi kazivanja zasigurno bio još zbunjeniji nego su oni sami.
– Ali zašto si je odabrao toliko prostodusne i jednostavne ljude za svoje učenike?! – zapitah
nestrpljivo, jer mi je upravo to bilo nespoznatljivo. – Ako je bio toliko velik čudotvorac, kako
ga opisuju, mogao si je svoje sljedbenike jednako tako birati iz krugova učenih.
– Time dotičeš otvorenu ranu u meni… – priznao je Nikodem. – Pogodio si samo žarište mo-
jih razočaranih nada i očekivanja. On nije pozvao mudrace i učenjake, nego siromašne,
skromne, priproste, one s teretom na plećima… Jednom je prigodom, tako se priča, govorio
velikome mnoštvu ljudi. Pritom je izrijekom naglasio, kako su upravo oni skromni u duhu i
siromašni ljudi blaženi, jer njima pripada njegovo kraljevstvo. A učene i bogate teško je
optuživao. I ja sam mogao postati jednim od njegovih učenika, ali samo ako bih se odrekao
vijećničke časti. I to ne samo ja, nego i cijela moja obitelj! Svoju sam lončariju trebao prodati i
utržak podijeliti siromašnima. Toliko teške uvjete je on postavljao… Zato je ljude poput nas
odbio i čak onemogućio da ga slijedimo. Treba pritom reći, mnogi su mu imućni i utjecajni lju-
di bili skloni i potajno su ga pomagali… Imao je veze i izvore obavijesti o kojima čak ni njego-
vi učenici nisu ništa znali. Tajio je to od njih jer nije cijenio nužnim upućivati ih u sve.
– No ja bih se ipak rado susreo s nekima od njegovih najpovjerljivih i najprisnijih učenika –
tvrdoglavo sam tumačio.
Nikodem me pak čvrsto i odlučno odvraćao od toga. Rekao je: – Ti nisi rimska uhoda i
potkazivač, to jednostavno osjećam. Ali učenici ti nikada neće ukazati povjerenje, onako
prestrašeni kakvi već jesu. Isto tako, ni ti nećeš njima vjerovati, čim spoznaš koliko su to jed-
nostavni ljudi. Upravo suprotno! Ako bi ti oni pripovijedali kako su u zatvorenoj prostoriji vid-
jeli uskrsnuloga Isusa, ti bi dodatno izgubio povjerenje prema njima i pomislio da su cijelu
priču izmudrili u toj svojoj razočaranosti, te da bi očuvali posljednje razvaline i ostatke svoje
razbijene samosvijesti i samoštovanja.
Vijećnik se nasmiješio nekako neveselo i čak otužno. Zatim je nastavio: – U prvi mah nisu
htjeli povjerovati ni ženama, koje su došle s groba i izvijestile da je grobnica prazna. A jedan od
njih, koji slučajem nije jučer navečer bio u njihovome skrovištu, čak je dvojio o tome kad su
mu njegovi drugovi sve ispričali. Pa kako bi onda mogli tebi povjerovati?!
Kušao sam sve, ne bih li ga nekako nagovorio i pridobio da mi otkrije boravište učenika ili
me na neki drugi način poveže s njima. No ipak mi, po svemu sudeći, nije potpuno vjerovao…
Naime, neprestance se ustezao… Zamijetio sam i da je s vremenom požalio što me je primio.
Zato sam pobrzao zamoliti ga: – Posavjetuj me barem, što mi je činiti! Naprosto ne mogu pod-
nijeti pomisao da položim ruke u krilo i čekam, dok se slučajno nešto ne sazna ili dokaže…!
– Sijač je razbacao svoje sjeme – ponovno me upozorio. – Ako je jedno sjetveno zrno palo u
tvoje srce, postupit ćeš najmudrije ako smjerno i ponizno čekaš. No ako baš bezuvjetno želiš
više doznati, otputuj u Galileju… Tamo je Isus i sam toliko mnogo putovao i poučavao. Potraži
one Smjerne i zapitaj ih što su spoznali iz njegovoga učenja. Ili razgovaraj s onima koji su bo-
lovali, a on ih je iscijelio. Uvjeri se osobno kako nitko osim Sina Božjeg nije mogao činiti takva
čuda, kakva je on ostvarivao tijekom svojega života.
Ti me prijedlozi nisu osobito oduševili. Pogledao sam ga i zbunjeno zapitao: – Kako ću naći
Smjerne? Galileja je daleko odavde, a ja sam tuđinac…!
Nikodem je vidljivo oklijevao. Napokon mi je, premda nevoljko, dao naputak: – Na puto-
vanju propitkuj za put. Pa ako netko protrese glavom i rekne: „Putova je mnogo, a putokazi su
počesto lažni…; i ja te ne želim dovesti u zabludu!” ti mu odgovori: „ Postoji tek jedan jedini
put. Pokaži mi ga, jer sam blag i smjeran u svome srcu.” Po tome ćeš biti prepoznat i vjerovat
će ti. A ako pritom i potkažeš nekoga od tih ljudi, teško da će mu se nešto dogoditi… Jer oni se
drže propisa i Zapovijedi*, plaćaju poreze i predaju prinose, te nikome ne čine ništa na žao.
– Zahvaljujem ti na tom savjetu – rekoh mu. – Dobro ću ga zapamtiti. No Isus je činio čuda i
u Jeruzalemu. Zato za sada ne bih htio napuštati grad, budući da se i tu još nešto može dogoditi.
Nikodem je postupno postajao se više neraspolozen prema meni. Priopćio mi je: – Ovdje
možeš naći ženu koja nekoć bijaše na zlu glasu. Iz nje je Isus istjerao zle duhove. Zatim je, ne-
daleko od grada, selo Betanija*. Tamo stanuju dvije sestre s bratom, a kod njih je on često ods-
jedao. Jednoj od tih sestara dopuštao je, premda je tek žena, sjediti uz njegove noge i slušati
njegova poučavanja. A njihovoga brata, koji je već četiri dana ležao u grobu i čije je truplo na-
vodno već počelo ispuštati zadah, ponovno je probudio u život. Pođi tamo i razgovaraj s njim!
Zove se Lazar*. To će te vjerojatno zadovoljiti glede počinjenih čuda. Oni će te primiti i prihva-
titi, ako im preneseš moj pozdrav.
– Je li taj Lazar bio doista mrtav? – zapitah nepovjerljivo.
– Jamačno, jamačno! – uzviknuo je vijećnik srdito. –Znam jednako dobro kao i ti, da ima i
prividno mrtvih. Sluči se ponekad pa takav, za kojeg se mislilo kako je mrtav, ustane s odra
usred pjevanja tužaljki i poja svirala, na prepast rodbine i prijatelja. Isto tako, ponekad su se
znali ljudi osvijestiti tek u grobu, pa bi očajničkim grebanjem otrgnuli nokte s prstiju i vikali
sve dok se ne bi ugušili, jer nisu mogli odvaljati kamen s ulaza u grobnicu. Naš Zakon zahtijeva
ispraćaj umrloga još istoga dana kad je umro. Zato su takve zablude moguće. A u svazemaljska
i prolazna znanja dovoljno sam upućen, pa mi tvoji pokušaji pojašnjenja nisu potrebni.
– Ta kakvoga ima smisla – zayapio je – pristupati svemu s predrasudama i dvojbom? Sto ti
očekuješ od toga? Mogu ti čitati misli! Ti imaš na umu, kako je ta obitelj bila u prijateljskim
odnosima s Isusom. Pa su ti ljudi lako mogli, radi uvjeravanja kolebljivih, smisliti varku te u
grob položiti onesviještenoga Lazara? I to zato jer su znali da Isus dolazi k njima! No što bi
time oni dobili? Najbolje će biti pogledaš li svojim očima te ljude, toga Lazara i njegove dvije
sestre! Razgovaraj s njima i zatim sam odluči, govore li istinu ili izmišljaju laži.
Zasigurno je Nikodem imao pravo. A budući da od njega ne mogoh izvući više ništa, zahva-
lio sam mu i zapitao što mu dugujem za obavijesti i pouke. Glatko je odbio bilo kakvo plaćanje
i rekao prezirno: – Ja nisam odbjegli glumac što je utekao iz svoje družine, pa se uzdržava
poučavajući djecu čitanju, kao što je to uobičajeno u Rimu… Učitelji Izraela ne prodaju svoje
znanje za novac. Svaki koji smjera postati takvim učiteljem, mora izučiti i neki obrt, kako bi
mogao živjeti od svoga rada. Zato sam ja lončar, kao što je bio i moj otac prije mene. Ali ako
baš želiš, daj taj novac siromašnima! Moguće ti to donese blagoslov.
Pošao je sa mnom niz stepenice i iz dvorišta me uveo u svoju prostoriju za primanje. Post-
upio je tako da bih u svjetlu tamo goruće svjetiljke mogao vidjeti kako unatoč svojemu zvanju
lončara on nije netko beznačajan. Imao je barem toliko ljudske taštine…! Uistinu je soba bila
prepuna dragocjenosti, kakve može posjedovati samo bogat čovjek. A i njegov je ogrtač bio od
najboljega tkanja, vješto skrojen i sašiven.
No sada sam mogao, u jasnome svjetlu, vidjeti njegovo lice… Podrobno sam ga promotrio.
Oči su mu od mnogo čitanja bile kratkovidne. Ali u cjelini mu je glava, okruglastoga oblika,
unatoč sijedoj bradi imala u sebi nešto djetinje. No njegove su ruke ipak odavale kako već
mnogo godina nije dotaknuo lončarsku glinu, premda je moguće još uvijek dobro upućen u svoj
obrt.
I on je mene promatrao ispitivački… Kao da je htio zapamtiti moje crte lica. Nakon nekog
vremena reče: – U tvojemu izrazu ne otkrivam ništa zlo. Imaš nemirne i nestalne oči, ali to nisu
oči sumnjala ili krivca. Jedino moraš pustiti bradu, kako bi više bio nalik na sljedbenika jedino-
ga boga.
Do istoga sam zaključka i ja došao, pa sam se nedavno prestao brijati. No tih nekoliko dana
nije mojim obrazima bilo dovoljno da proizvedu išta više od crnih čekinja…
Nikodem me osobno ispratio do vrata i zakračunao ih iza mene. Time je htio izbjeći, to je bi-
lo bjelodano, da me njegova posluga još jedanput vidi.
Spoticao sam se preko izlizanoga kamenja nogostupa, sve dok se moje oči ne priučiše na ta-
mu. U taj kasni sat tek je na uglovima velikih ulica gorjela rasvjeta. No ja sam pomno i podrob-
no zapamtio put te mislio kako će mi biti lako vratiti se do mojega novog doma. I to premda se
nalazio u donjemu dijelu grada, podosta udaljen od Nikodemove kuće. Uskoro sam došao do
zida koji dijeli gornji i donji dio grada, ne susrevši nikoga osim dva židovska oružnika… Pod
lukom vratnica me, međutim, pozdravio plah ženski glas: – Zašto služiš miru, tudinče?
Preplašio sam se i trgnuo od toga nenadanoga oslovljavanja. Ali sam ipak uljudno uzvratio:
– A zašto ti služiš miru, ženo?
Nepoznata je pala na koljena preda mnom i smjerno rekla: – Tvoja sam službenica… Zapo-
vijedi samo i učinit ću što tražiš!
– Pođi s mirom! – otklonih ja, spoznavši čime se bavi. – Ne trebam ništa od tebe…
No bila je ustrajna. Dohvatila je rub mojega ogrtača i preklinjala: – Siromašna sam i nemam
staništa kamo bih te mogla povesti. No tu je jedan udubak u zidinama, gdje nas nitko neće za-
paziti.
Prema židovskim ženskim navadama bila je pod gustim velom i potpuno umotana u svoju
odjeću. Zbog toga ne samo što joj nisam mogao raspoznati lik ni crte lica, nego joj nisam uspi-
jevao ni procijeniti dob. No njena bijeda me je dirnula u srce. Prisjetih se poticaja što mi ga je
netom . dao Nikodem, pa joj darovati onoliko srebrnjaka koliko sam procijenio da izraelskome
učitelju dugujem za dane pouke i savjete.
Ali kad sam ponovno naglasio kako od nje ne želim baš ništa, u prvi mah mi nije povjerova-
la. No kad se u to uvjerila, htjela mi je silom poljubiti noge. Pritom je glasno uzviknula: – Još
mi nitko nije dao novaca, ne tražeći pritom ništa za uzvrat. Neka te blagoslovi Bog Izraela! I to
premda nisam vrijedna prizivati na nekoga blagoslov, a hramski rizničar otklanja moj novac.
No reci mi svoje ime, kako bih mogla moliti za tebe…!
Nije mi bilo po volji tek tako reći svoje ime jednoj bludnici… No istodobno nisam htio uvri-
jediti tu ženu. Zato rekoh: – Rimljani me poznaju kao Marka. U Jeruzalemu sam stranac.
– Tvoja službenica zove se Marija… – odvratila mi je. –Ali Marija je ovdje koliko i koštica
u plodu mogranja… Pa kako bi me mogao razlikovati od drugih Marija, koje će jednom toliko
darežljivome čovjeku zasigurno pretrčati preko puta, dodajem da sam ja Marija od Beerota,
Sela sa zdencojn.
– Darežljiv nikako nisam – rekoh, želeći je se tako riješiti. – Tek sam poravnao jedan dug, a
ti mi ne duguješ nikakvu zahvalnost. Pođi s mirom… Tada i ja mogu poći tako, pa više ne tre-
bamo misliti jedno na drugo.
Pokušavala je u tami razabrati moje crte lica, te je živahno uzviknula: – Ne bi smio potcjen-
jivati molitve siromašnih…! Moguće bih ti jednoga dana, kada ćeš ponajmanje s tim računati,
mogla učiniti neku uslugu.
– Ne duguješ mi ništa – ponovio sam. – A od tebe ne tražim ni bilo kakvu uslugu. Ja tek
tražim jedan put, a zasigurno mi ga ti teško možeš pokazati…
– Ti tražiš jedan put, tudinče? – pobrza mi odvratiti žena. – Ali putova je mnogo, a brojni od
njih vode u zabludu… I ja ću te zasigurno pogrešno navesti, pokušam li ti pokazati puta…
Njen odgovor nije mogao biti puka slučajnost! Ali pomisao kako su Smjerni upravo oni ljudi
koje se najdublje prezire i posvuda potiskuje na stranu, gorko me je razočarala. Ipak sam nasto-
jao misliti na onoga miša koji je proglodao konop kojim je bio sputan lav, pa uzvratih: – Putova
je mnogo, a počesto su putokazi lažni…; i ja te ne želim dovesti u zabludu! Rekoše mi, postoji
tek jedan put. Pa bih i ja htio postati, ako je moguće, blag i smjeran u svojemu srcu.
Bez riječi je ispružila ruku, opipala moje lice i prešla preko čekinja na mojoj bradi. Pa ma
koliko sam htio postati smjernim, njen mi je dodir bio neugodan. Zasigurno sam se nehotice
trgnuo, jer se u trenu povukla od mene i rekla potišteno: – Zdravima liječnik ne treba, nego bo-
lesnima. Ti nisi učinio dobro djelo zbog mene, nego radi poravnanja nekoga duga koji te tištio.
No teško da si toliko bolestan, da bi put izabrao otvorenoga srca. Ja sam pak svakako htjela
ispitati tvoje nakane. Da si me slijedio u udubak zida, rastali bi se oboje ispunjeni zlim mislima
jedno o drugome… A ja ti mogu dati nadu, ako me bez primisli pitaš za put.
– Iskren sam i nikome ne želim zlo – uvjeravao sam je.
– Želim tek jedno: istinu o nekim pitanjima, u koja si ti zasigurno malo upućena.
– Ne prosuđuj potcjenjivački znanje žena! – upozorila me. – U državi može ženska nadare-
nost naslućivanja biti vrednija od muške razboritosti… Pa makar se pritom radilo i o najprezi-
ranijim ženama Izraela. A moj mi ženski osjet kazuje kako je ovo naše vrijeme razdoblje
čekanja. U ove dane susreće sestra sestru ne prezirući je, a brat brata ne odbijajući ga… Zato je
moje srce laganije nego ranije, pa makar sam moguće jedna od posrnulih…
U glasu joj je odzvanjalo toliko uvjerenosti i pouzdanja, te sam morao povjerovati da ned-
vojbeno posjeduje neko određeno znanje.
– Večeras sam slušao jednoga učitelja Izraela – rekoh.
– Ali se on pokazao kao nesiguran, malodušan čovjek… I njegova me pouka ostavila hlad-
nim. Možeš li mi ti, Marijo od Beerota, nešto bolje dojaviti?
– Znaš li ti, gdje su Izvorska vrata? – postavila mi je protupitanje.
– Ne – uzvratih. – No u slučaju potrebe zasigurno ih mogu lako naći.
 – Kroz ta se vrata izlazi u dolinu Kidron* i na cestu za Jerihon* – razjasnila mi je. – Moguće
je upravo to onaj put koji tražiš. Uostalom, pođi jednoga dana, kad ti brada ; '…..t*”* ¦ ¦ naraste,
do Izvorskih vrata… Pa se tamo osvrni malo uokolo! Bude li sreće, zamijetit ćeš jednoga
čovjeka kako s izvora nosi vrč vode… Slijedi ga! Ako ga osloviš, moguće ti uzvrati. No ako ti
ne rekne ništa, tada za tebe ne mogu ništa učiniti.
– Nošenje vode nije muški posao – primijetili nepovjerljivo. – Pa i u Jeruzalemu, kao i pos-
vuda na svijetu, žene donose vodu.
– Upravo zato ćeš ga lakše uočiti – uvjeravala me Marija od Beerota. – No ako ti ne obrati
pozornosti, nemoj ustrajati i ne dosađuj mu. Nego dođi nekoga drugog dana i pokušaj ponovno!
Neki drugi savjet ti ne mogu dati…
– Ako je tvoj savjet valjan – odvratih – pa mi pomogne u onome što želim… Tada ću ti po-
novno biti dužnikom, Marijo!
– Upravo obrnuto – uzvratila je žustro. – Ja ispunjavam jedan dug, ako nekome mogu poka-
zati puta. No ako bi te tištio osjećaj duga, daj svoj novac siromašnima i zaboravi me! I ni u ko-
jemu slučaju me nemoj više ovdje tražiti, uz udubak u zidu. Ovamo neću više nikad doći.
Rastasmo se, a ja nisam mogao ni naslutiti kako ta žena izgleda. Ne bih je nikako mogao
prepoznati na danjem svjetlu. Ali njen radostan glas zazvučao bi mi, u slučaju ponovnoga su-
sreta, ipak kao davno poznat.
Pošao sam u svoje boravište, uspeo se vanjskim stubištem na krov kuće i ušao u svoju odaju.
Razmišljajući o zgodama te večeri, ljutio sam se zbog židovske tajanstvenosti. Taj Nikodem je
bjelodano znao više nego mi je priopćio. Sve me je više obuzimao osjećaj da me netko proma-
tra i nešto od mene želi.
Možda to učenici uskrsnuloga kralja ili pak židovski prijatelji Klaudije Prokul naslućuju ka-
ko znam nešto njima nepoznato? Ali se pritom ne usuđuju uspostaviti vezu sa mnom? No imaju
puno pravo i sve razloge za najveći oprez, jer je njihov učitelj i voda osuđen na smrt, obilježen
prokletstvom i raspet na križu.
U mislima me slijedi i onaj vrtlar, što ga sretoh na Isusovu grobu. Tvrdio je kako me prepoz-
naje, a i ja sam trebao njega prepoznati. Ali ni ne pomišljam ponovno poći u onaj vrt i potražiti
toga čovjeka. Jer, potpuno sam uvjeren, više ga tamo ne bih našao.

DIO II.
SJEME SPOZNAJE
PISMO 5.
Buđenje vjere Mark Tuliji.
Pripovijedat ću sada o svojemu putovanju u Betaniju i o onome što mi se tamo dogodilo.
Brada mi je rasla. K tome sam nosio skromnu halju i ogrnuo se zaprljanim putnim ogrtačem,
pa sam više bio nalik cestovnome razbojniku nego uglađenome Rimljaninu. Moji sirijski
domaćini su me za put opskrbili kruhom, usoljenom ribom i kiselkastim vinom. Takav sam
izašao iz grada kroz Izvorska vrata. Uz jezerce u dolini Kidron pošao sam cestom duž isušenoga
potočnog korita. Na uzvišici s lijeva uzdizale su se gradske zidine, a po strminama na desno
brojni grobovi. Od starosti kvrgava maslinova stabla rasla su po obroncima, a ja sam prešao
jedan vrhunac brežuljka, obrašten sjenovitim vrtom* u kojemu su rasle tamnozelene ljekovite
trave i biljke.
Zrak je bio svjež i topao, a nebo je bilo bez i jednoga oblačka. Na cesti sam nailazio na ma-
garce nakrcane suhim granjem i drvenim ugljenom. Koračao sam vesela i spokojna srca, ćutjeći
se mladim i snažnim. Zadovoljstvo uslijed tjelesnoga napora rastjeralo je sve tmurne i mračne
misli iz mojega sumnjičavog duha. Osjećao sam se sada otvorenim i prijemljivim prema cije-
lome svijetu. Moguće uistinu živim u vremenu, govorio sam sebi samome, u kojem svijetu sli-
jede dugo očekivana zbivanja i kad nitko točno ne zna što se sve može slučiti. U takvim vreme-
nima može netko sa strane, poput mene, doći jednako blizu rješenju zagonetke kao i onaj koji je
sve proživljavao od samoga početka. Zemlja mi više nije bila ista kao ona ranije, a i nebo mi je
izgledalo drukčije nego do tada. Sve se pričinjavalo jasnijim no ikada.
Betaniju sam ugledao još iz daleka. Pročelja niskih kuća bila su za blagdan svježe obijeljena
te su blještala bjelinom kroz krošnje stabala. Prikučivši se selu, zamijetih nekoga čovjeka u sje-
ni smokve. Čučao je toliko nepomično u svojemu ogrtaču zemljane boje, te sam prestrašen tim
prizorom zastao.
– Mir s tobom! – zazvao sam. – Je li ovo Betanija? Pogledao me, a oči na njegovome
mršavom licu bile su toliko staklaste, te sam u prvi mah pomislio da je slijep. Bio je gologlav i,
premda je njegovo bledunjavo lice još bilo mladenačko, potpuno sijedih vlasi…
– Mir i s tobom! – uzvratio je pozdrav. – Jesi li izgubio put, tuđinče?
– Putova je mnogo, a putokazi su počesto lažni… – pobrzah reći, dok je nada bujala u mo-
jemu srcu. – Možda mi ti možeš pokazati pravi put.
– Nikodem te je poslao? – upitao je mrzovoljno. – No dobro, ja sam Lazar… Što želiš od
mene?
Govorio je ne pokrećući jezika, kao da mu je teško pričati. Sišao sam s ceste i smjestio se uz
njega, ali ipak ne preblizu. Sjena smokve mi je godila, a ja sam se svim silama trudio ne gledati
čovjeka previše napadno. Židovski je običaj, naime, pri susretu sa strancem spustiti pogled.
Gledati mu u lice je neuljudno.
Lazar se zasigurno čudio što nisam odmah počeo govoriti. No ja sam se tek hladio skutom
ogrtača, jer sam se od hodanja oznojio. Nakon što smo neko vrijeme tako sjedili jedan uz dru-
goga, Lazar reče: – Ti zasigurno znaš, visoki svećenici žele i mene smaknuti. No kao što vidiš,
nisam se skrio… Živim u svojoj kući i svojemu selu. Neka samo dođu i ubiju ovo moje tijelo,
ako to mogu! Ja ih se ne bojim, kao ni tebe. Meni nitko ne može oduzeti život, jer nikad neću
umrijeti.
Njegove neugodne i čak jezive riječi, uz onaj staklast pogled, toliko su me prestrašile te mi
se pričinilo da me je studeno zapahnuo njegov dah. Zato sam uznemireno podigao ruke i uzvik-
nuo: – Jesi li ti pri svijesti?! Kako može čovjek za sebe tvrditi da neće nikad umrijeti?
– Možda ja više i nisam čovjek – odvratio je on. –Posjedujem ovo tijelo, nesumnjivo… Je-
dem i pijem i govorim… Ali sve ovo okružje uokolo, meni više ne izgleda stvarnim. Ako mi
oduzmu tijelo, ne gubim ništa.
Nešto je na tome čovjeku bilo toliko neobično, te sam povjerovao u njegovo kazivanje. Zapi-
tah ga: – Kazivali su mi da te je onaj što je bio raspet kao židovski kralj, probudio iz mrtvih. Je
li to točno?
– Čemu to pitanje?! – uzvratio je podrugljivo. – Ja tu sjedim, a ti me vidiš! Umro sam ljuds-
kom smrću i četiri sam dana ležao u grobu, omotan u posmrtne ovoje. Sve dok nije On došao,
zatražio neka podignu kamen s ulaza u grob i zazvao me: „Lazare, izađi!” Tako jednostavno
bijaše sve to…
No o svemu je govorio neveselo. Da, u glasu mu se osjećalo nešto kao poruga i ogorčenost.
A kad nisam ništa odgovorio, nastavio je: – Svemu tome krive su moje sestre. I ne mogu im
oprostiti što su mu uvijek ponovno slale poruke i pozivale neka svoje korake opet usmjeri u
Judeju. Da se nisam razbolio i umro, moguće On ne bi ni dolazio ponovno ovamo… Tako ne bi
ni pao u ruke svojih neprijatelja. A prije nego me je pozvao iz groba, plakao je nada mnom.
– Ne razumijem te – proturiječio sam mu. – Umjesto da se veseliš što te je probudio iz
mrtvih i ponovno ti podario život, ti predbacuješ svojim sestrama. Ta zbog čega?!
– Onaj tko je jedanput iskusio smrt, barem tako ja mislim, ne može više oćutjeti radosti… –
odvratio je Lazar. – Isus me nije trebao oplakivati… On je zasigurno bio Sin Božji, o kojem je
zapisano da će se pojaviti na zemlji. Premda ja u to nisam toliko uvjeren kao moje sestre. Ne
shvaćam ni zašto me je toliko ljubio? Nije imao nikakvoga razloga za to.
Šutke smo sjedili, zagledani pred sebe. Nisam znao o čemu bih se još raspitivao… Toliko mi
je ovaj čovjek izgledao odbojno, s tom svojom osornošću i mrzovoljom. Napokon sam oprezno
zapitao: – Ali da je bio Mesija… To ipak vjeruješ?
– On je bio više od Mesije – odlučno je ustvrdio Lazar. – A to me je upravo i plašilo na nje-
mu. On je više od svega onog što su proroci mogli pretkazati. Ti si zasigurno dočuo, trećeg je
dana ustao iz svojega groba?
– Da, znam za to – odgovorili. – Zato sam te i potražio… Kako bih od tebe više doznao o
njemu.
– To što je uskrsnuo smatram potpuno prirodnim, jasnim i razumljivim – smatrao je Lazar. –
Ta koja bi ga sila i moć mogli zadržati u grobu? Ja nisam trebao, kao što to učiniše moje sestre,
pogledati njegov prazan grob. Ja u to vjerujem i .ovako. Ali, tuđinče, iz svega srca i željnije od
bilo čega drugog se nadam, kako mi se u ovome mom životu više neće ukazati. Njegov pogled
ne bih više mogao podnijeti. Ne, ne, u ovome životu više ne! Tek u Njegovome kraljevstvu!
– Kako je to bilo s Njegovim kraljevstvom? – upitao sam, željan saznanja.
Lazar me je pogledao neprijazno i rekao: – Zašto mi odmah ne postaviš i jednako shvatljivo
pitanje, kako je to s Kraljevstvom Mrtvih? O tome te mogu izvijestiti… Smrt je tu i tamo i pos-
vuda. To znam iz osobnoga iskustva. Ovaj svijet je Kraljevstvo Mrtvih. Moje mu tijelo pripada,
jednako kao i tvoje. Ali s Isusom je na zemlju sišlo Kraljevstvo Sina Božjega. Pa je tako Nje-
govo kraljevstvo tu i tamo i posvuda…
Tada je ipak pognuo glavu i nastavio: – Ali radije nemoj vjerovati mojim riječima…!
Moguće sam sve krivo razumio. Sve je toliko zamršeno… – Ponovno je zastao, pa tek nakon
nekog vremena dometnuo: – I nemoj dopustiti da te moja potištenost obeshrabri! Put je ispra-
van, to ti mogu posvjedočiti. Nastaviš li njime, nećeš zabludjeti.
Ustao je, nemarno otresao prašinu sa svoga ogrtača, pa još rekao: – Vjerojatno bi rado htio
upoznati obje moje sestre… Povest ću te k njima. Ali ću se zatim odmah i udaljiti, ako
dopuštaš… Teško mi je biti s ljudima…
U društvu drugih ljudi ovaj se čovjek zasigurno osjećao prije mrtvim nego živim. Zato se
pokretao tek s naporom, kao da mu udovi nisu potpuno u njegovoj vlasti. Vjerujem da bih ga i
inače odmah zapazio medu drugim ljudima, upravo po toj neobičnosti, čak i kad ne bih znao
tko je.
Poveo me u selo, ali ne najkraćim putem. Zaputio se uz obronak i pokazao mi grob u stijeni
iz kojeg ga je Isus Nazarećanin pozvao. Inače je sa svojim sestrama obitavao na krasnome
seoskom gospodarstvu. Usput mi je Lazar pokazao dva magarca na pašnjaku, vinograd i voćke
te napokon živad koja se rojila oko kuće. Kao da mi je na seljački način htio staviti do znanja
da on nije neki dolutali golać. Sve je djelovalo toliko domaće, umirujuće i ovozemaljski… Zato
sam jedva mogao zadržati na umu kako koračam uz nekoga tko je bjelodano uvjeren da je bio
probuđen iz mrtvih.
No meni ta okolnost nije bila odlučujuća. To mi bijaše potpuno jasno! Stalo mi je bilo samo
do odgovora na, pitanja: „Je li Isus Nazarećanin doista Sin Božji? I da li je uskrsnuo? Ako je to
točno, zašto nije mogao potpuno probuditi Lazara?” Tako sam razmišljao. A usred tih misli,
iznenada i začuđeno sam se zapitao: „Jesam li ja još uvijek onaj isti Mark? Onaj što je učio na
Rodosu, sudjelovao u noćnome životu na rimskim ulicama, pa zatim u gajevima ruža Baije be-
zumno ljubio suprugu drugoga čovjeka? I napokon u Aleksandriji dijelio svoje vrijeme između
istraživanja proročanstava i cjelonoćnih pijanki u lošemu društvu?” Sto se to dogodilo sa
mnom?! Koje su to židovske vještičje čini ostvarile moć nada mnom? Pa se sada spotičem uo-
kolo po jednome židovskom selu, u prašnjavom i po znoju vonjajućem ogrtaču, dok oko mene
kokodaču kokoši i glasa se druga živad? I tako tražim dokaze za buđenje iz mrtvih, o čudima i
jednome bogu koji je došao na svijet poput čovjeka, zatim umro i ponovno uskrsnuo, kako bi se
time ovaj svijet izmijenio! Jer, ako se sve to uistinu dogodilo, svijet više ne može ostati istim
kakav je bio.
Stigavši do kuće, praćen Lazarom, zavirio sam u veliku, polumračnu i po visini podijeljenu
prostoriju. Njen donji dio bio je ispunjen gospodarskim posudama i vrčevima, vrećama i dru-
gim priborom. Tu su stajale i jedne jasle za hranjenje blaga. U gornjemu dijelu nalazilo se nešto
namještaja. No u kući je zasigurno bilo još prostorija, jer je Lazar zazvao svoje sestre, koje su
boravile na nekome drugom mjestu. Zatim me je poveo do jedne kamene klupe ispred kuće i
pozvao me neka sjednem. On je pak ostao stajati.
Tada su iz kuće izašle njegove sestre, pokrile lica u skladu s tamošnjim običajima i oborile
pogled na tlo. Lazar je rekao: – Ovo je moja sestra Marta, a ovo Marija. Pitaj ih što god želiš!
Nakon toga je otišao i više ga nisam vidio. Pozdravio sam žene što su smjerno stajale preda
mnom, pa rekao: – Rado bih želio nešto doznati o Učitelju koji je, koliko znam, češće ovdje
boravio i čak probudio vašega brata iz mrtvih.
Žene su se stidjele pred tuđincem… Pridržavale su skutove svojih ogrtača pred licem i
međusobno si kradimice dobacivale poglede. Napokon se starija Marta ohrabrila i rekla: – Bio
je Sin Božji… Ako želiš, mogu sazvati seljane. Bili su svi nazočni kad je dao ukloniti kamen na
ulazu u grob i glasno dozvao našega brata napolje. Lazar se pojavio, još uvijek omotan
posmrtnim ovojima i s rupcem preko lica. Svi su zbog toga zanijemili i drhtali od straha. Ali bio
je to naš brat. Zato smo skinule posmrtne ovoje i vidjele da je živ. Kasnije je jeo i pio pred svi-
ma, a ljudi su zurili u njega razjapljenih usta.
– U selu stanuje jedan čovjek – dodala je Marija – koji je bio slijep, a On mu je vratio vid.
Želiš li s njim govoriti, kako bi u to povjerovao?
– Kako dočuh već – uzvratih – slijepima je omogućio da ponovno vide i uzetima da ponovno
prohodaju. Za to postoji toliko očevidaca i svjedoka, pa ne trebam razgovarati s tim čovjekom u
selu. Radije bih nešto doznao o Isusovome kraljevstvu… Što je on o tome poučavao?
– On je u naprijed znao – objasnila mi je Marija – da će morati umrijeti i na koji će to biti
način. Doduše, njegove najave tada još nismo razumjeli. Nakon što je oživio našega brata, po-
vukao se u predjel blizu pustinje. Učinio je tako jer se oko njega okupljalo previše ljudi. Ali se
ponovno vratio k nama, šest dana prije Pashe. Dok je jeo, namazala sam mu noge s posebnom
pomasti i osušila ih vlastitom kosom. Time sam mu htjela iskazati najveću moguću počast, ko-
liko sam to god mogla. Tada je rekao da sam ga pomazala za njegov pokop… Toliko je bio
siguran u svoju smrt! Ali zašto se sve tako dogodilo i zbog čega je morao umrijeti tako
strašnom smrću, to mi sestre ne možemo razumjeti.
– Kako bi mi to i mogle shvatiti, kao žene? – umiješala se Marta. – Neki misle, sve se to zbi-
lo zato da se ispuni ono što je zapisano. Ali mome se ženskom razumu ne otkriva čemu je takvo
ostvarenje dobro i korisno? Isus je ipak bio taj koji je bio, na način na koji je bio. A to je do-
voljno sam dokazao, kroz svoja djela. No možda se zapisi moraju ostvariti na toliko grozan
način, kako bi i razumom obdareni ljudi bili pripravniji povjerovati. Jer razum je muškarcima
darovan… U tom smo pogledu mi žene oskudnije namirene.
– No što je govorio o sebi i svojemu kraljevstvu? – navaljivao sam nestrpljivo.
– Ispričaj mu ti, Marijo! – rekla je Marta. – Ta ti si slušala Isusove govore. Ja mogu točnije
govoriti o tome kako se kiseli tijesto za kruh i peče riba ili kako se obire grožđe i njeguju
smokvina stabla. Nešto drugo nisam nikad učila. A ja sam i bez mnogo riječi uvjerena da je On
bio više od čovjeka.
Marija u prvi mah nije znala o čemu bi govorila. No tada je ipak započela: – Tako kao On,
nije još nitko govorio. Zborio je kao netko kome je dana moć. Došao sam na svijet kao svjetlo,
rekao je, kako nitko od onih koji ga slijede ne bi lutao po tami. v – Što tu znači „svjetlo”? I što
je mislio pod „tamom”?
– zapitao sam.
– Ah, pa da! – odvratila je Marija, potresavši glavom.
 – Kako bi ti to i mogao razumjeti, ako nisi nikad osobno bio nazočan njegovim
poučavanjima! On je govorio: „Tko je vidio mene, vidio je i onoga koji me je poslao”. I još: „Ja
sam put, istina i život”.
Napokon mi se učinilo da shvaćam. Uzviknuo sam: – Znači, ako tražim put, ja tražim nje-
ga?!
Marija je žustro kimnula. Nakon toga je čučnula pred mene i predano podigla svoje lice
prema mojem, bez ikakvoga daljnjega stida. Željeći sve pojasniti, upitala je: – Što ti ocjenjuješ
težim? Nekome reći „Tvoji grijesi su ti oprošteni” ili oživjeti nekoga što je četiri dana počivao
u grobu?
– Oboje je jednako teško i prema ljudskim mjerilima nemoguće – odgovorio sam, nakon što
sam pozorno razmotrio postavljeno pitanje. – Jer, kako može jedan čovjek drugome oprostiti
grijehe? A kad smo već kod toga, što je zapravo grijeh? U biti, svako mudroslovlje hoće
čovjeka poučiti kako da ispravno živi, suzdržava se od izazivanja svake namjerne štete drugim
ljudima, te sazrije do mirnoće glede smrti… Ali čovjek ne može potpuno izbjeći pogreške. On
ih tek može naknadno prepoznati kao takve i namjeriti da sljedeći put bude mudriji. Pritom mu
nitko ne može pomoći… Svatko mora sam odgovarati za svoja djela i čine.
No dok sam još govorio, već sam osjećao koliko malenu utjehu može dati sve mudroslovlje
ovoga svijeta. Jednako malo mi je moglo pružiti utjehe u liječenju moje svjetske* boli, kao što
to nisu mogli ni orfički ili egipatski misteriji. Ta bi me svjetska bol obuzimala uvijek i uvijek
iznova, bez nekoga prepoznatljivog povoda, nalik nekoj bolesti. Tada mi život ne bi više pružao
nikakve radosti, pa mi ni vino niti bilo koji drugi tjelesni užitci ne bi pružali olakšanja. Upravo
me ta patnja natjerala na istraživanje u starim proricanjima, postoji li neki smisao mojega post-
ojanja. Ta me patnja potjerala i iz Aleksandrije, te navela na lutanja judejskim cestama…
– Ako ne znaš što je grijeh – reče Marija, smješkajući se u nevjerici – tada ne trebaš tražiti
puta. Jer, u tom ćeš slučaju ostati zarobljen u tami. Nitko nije bez grijeha. Čak ni farizeji…
– Ti su najopakiji – dobacila je Marta srdito. – Svi jednako bijelih odora, izvana dični, iznu-
tra pak… u svakome pogledu drukčiji. No ti si neobičan čovjek, tudinče, ako ne znaš čak ni što
je grijeh…
– Vi Židovi imate svoj sveti Zakon… – opravdavao sam se. – Još od djetinjstva morate
započeti učiti svoje propise i zapovjedi. Zato i zamjećujete kada ih kršite.
– Isus nije došao da bi nama ljudima sudio – objašnjavala je Marija, s prizvukom u glasu kao
da pred sobom ima nekoga maloumnika. – Upravo suprotno, došao nas je osloboditi od vladan-
ja Zakona, pokazujući da nitko ne može biti bez grijeha. Izrekne li netko kod nas svojemu bratu
ma i jednu ishitrenu riječ, proigrao je svoj spas. No Isus nije nikoga osuđivao. Čak i najvećim
zločincima znao je reći: „Tvoji grijesi su ti oprošteni.” U jednome ipak imaš pravo! To su riječi
koje nikad jedan čovjek ne može izreći drugome. A on ih je izgovarao… Zar već i to ne doka-
zuje da je bio više od čovjeka?
Iskreno sam nastojao i trudio se sve to spoznati i razumjeti. Ali mi nije uspijevalo… Pojas-
nio sam: – Svojim ga očima gledah kako pati i umire na križu. Umro je ljudskom smrću. Znoj i
prljavština slijevali su se s njega, pri njegovoj borbi sa smrću. A krv i voda potekli su iz njego-
voga boka, kad mu je legionar postranim udarcem probio srce. I nije svojom voljom sišao s
križa. I nikakva nebeska jata nisu prispjela kako bi kaznila njegove mučitelje…
Marija je zakrila lice rukama i gorko zaplakala. Marta me je prijekorno pogledala. I prizna-
jem, postupio sam uistinu bezdušno, podsjetivši njih dvije toliko živim opisom na patnje njiho-
voga učitelja. Ali, htio sam jasnoću…
– Došao je na svijet kao čovjek – napokon je uspjela prošaptati Marija. – I kao čovjek je ob-
itavao medu nama. Ali je činio djela koja nije mogao ostvariti nitko drugi na zemlji. A onima
koji su mu vjerovali, oprostio je grijehe. Čak je i iz mrtvih ustao, kako ne bi više morali žalovati
i tugovati za njim. Ali je sve to zajedno još uvijek zagonetka, koju mi ne možemo riješiti.
 – Želiš me navesti da povjerujem, kako je bio čovjek i bog istodobno! – uzviknuo sam. – No
to je nemoguće! Ne videći drugoga rješenja, mogu si još zamisliti boga koji je posvuda i u sve-
mu što se zbiva, pa tako i u svakome od nas. Ali bog je bog, a čovjek je čovjek…
– Uzalud se trudiš stjerati me u tjesnac – odvratila je Marija. – Ja znam što znam, te osjećam
ono što osjećam. A i ti misliš na nešto, ne znajući pritom što je to. Zašto bi inače došao k nama
i pitao za put? Kako misliš ti spoznati, ako čak i mi stojimo pred zagonetkom? Mi vjerujemo,
jer nam ništa drugo ne preostaje.
– Vi vjerujete, jer ste ga ljubile! – odvratio sam otresito. Zasigurno je on bio natprosječan
čovjek i velik učitelj. No meni ga je teško ljubiti tek na temelju onoga što znam iz
prepričavanja.
– Ti si dobronamjeran – izjasnila se Marija. – Itače te ne bih slušala i ne bih ti odgovarala na
pitanja. Zato ti želim još nešto reći, radi boljega razjašnjenja. Mi sio bili poučeni kako je sadržaj
cijeloga Zakona obuhvaćen i dvije zapovijedi. Te su: „Ljubi Boga iz dubine svojega ;rca” i
„Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!”. U Isbu mi ljubimo Boga, koji nam ga je poslao kao
našega bižnjeg.
Ljubiti Boga? Moći ga ljubiti? Ili trebati? Bila je to za mene sasvim nova i iznenađujuća
predodžba. Bojazar. strah i stravu mogao sam razumjeti, ali ne i ljubav. Potreso sam glavom.
To je bilo učenje koje je nadilazio moje sh\ićanje. A činilo mi se i nerazumnim, da ne kažem
glupim i ludim, ljubiti svakoga čovjeka kao samoga sebe. Ta ljudi a vrlo različiti, postoje dobri
i loši. Zato sam svrdlao dah: – Tko je moj bližnji?
– Prema Isusovome učenju, svi su naši bližnji. Ps čak i Samarijanci*, koje mi Djeca* Izraela
smatramo nečistima. Sunce sije jednako na zle, kao i na dobre. A na zlo se ne smije uzvraćati
zlim. I ako te netko udari po dtsnome obrazu, okrenu mu i lijevi!
– Sad je pak dosta! – uzviknuo sam, podižući obis ruke u znak obrane. – Šašavijih propisa
još nikad ne čuh.. I već mi je potpuno jasno, ni jedno ljudsko biće ih ne može poslušati. A
umijeću poučavanja ti si, lijepa ženo, listinu mnogo vičnija od Nikodema, učitelja Izraela!
Marija je oborila oči i pustila ruke neka joj klonu u krilo. Tiho je rekla: – Čak i na križu on je
još prizivao i zaklinjao svoga oca, neka oprosti njegovim mučiteljima. Tako su posvjedočili oni
koji su to čuli svojim ušima… – Zašutjela je, a nakon nekog vremena smjerno dodala: – I ne-
moj me razivati lijepom! To me samo muči.
– Nedvojbeno je moja sestra lijepa! – umiješala ss tada Marta, prosvjedujući. – Ona ima
mnogo obožavatelja. Ali nakon smrti naših roditelja nas smo troje zajedno živjeli, pod zaštitom
našega brata. Zato je Isusov dolazak knama i ponovno buđenje Lazara u život bio toliko velike
djelo milosrđa. Inače si mi dvije same ne bi znale ponra. U prvo smo se vrijeme jako priboja-
vale da će pismoznalci doći iz grada ovamo i kamenovati* našega brata. Je, prijetili jesu… Ali
sada, nakon što su ubili Isusa, gotovo se i ne usuđuju ovdje pojaviti. Unatoč tome, ma koliko se
trudim, još uvijek pomalo strahujem. Isus je to doduše zabranio, ali si jednostavno ne mogu
pomoći. Ne smijem čak ni ponovno pomisliti kolika me je tjeskoba obuzela u trenu kad je Isus
ustrajavao glede svojega odlaska u Jeruzalem i time samoga sebe izlagao smrti.
No nisam je osobito pažljivo slušao. I to zato jer mi se po mislima motalo to novo učenje,
koje mi je Marija izložila, a uistinu nije bilo ovozemaljsko. Istodobno se i protivilo svakome
razumu… Toga je naglo naišlo više nego sam mogao u jednome mahu progutati… Bilo bi bolje
takva načela ismijati i držati se podalje od toliko nesmislenoga puta. Postalo mi je krajnje
mučno već i od same pomisli kako bih trebao, prvog glupana ili lupeža kojega sretnom, smatrati
svojim bližnjim! I još mu dopustiti da me izgrdi, ne mičući ni jednim prstom u svoju obranu…
– Mi sestre želimo pokušati otresti se svojega jada i briga – reče tada Marija. – Ali ti,
tuđinče, ne bi si trebao s tim i dalje razbijati glavu. Mi tek želimo s čežnjom iščekivati ono što
će doći. Naš je Učitelj rekao, vlasi na našim glavama su sve izbrojane. I ni jedan vrabac ne pada
na tlo, a da to naš zajednički otac ne bi znao. Zašto bi se onda brinule?
 Njihove duboko uvjerljive riječi snažno su me se dojmile. Jednako kao što sam se nekoć,
onako rastrzan između zdvajanja i strasti za vjerovanjem, dao voditi znakovljem i pretkazanji-
ma, tako me i sada iznenadno ispunio sasvim određen osjet. On mi je govorio neka ne budem
previše lakom težeći dograbiti istinu na brzinu. Moguće će mi s protokom vremena sve postati
jasno, odlučim li nastaviti putem na koji sam bio usmjeren. Zato sam ustao i rekao: – Doista
sam vas dovoljno dugo odvojio od vašega posla i zadržavao. I zahvaljujem vam objema što ste
me tako strpljivo slušale i odgovorile mi na pitanja koja postavih. Mir s vama!
Marta je skočila na noge, pljesnula rukama i uzviknula: – Ti još ne smiješ poći! Kako te mo-
gu pustiti na put gladnoga i žednog?
Ne obraćajući pozornosti na moje prosvjede, pošla je u kuću kako bi pripravila zakusku. Za
to sam vrijeme sjedio na klupi, duboko utonuvši u misli, a Marija je čučala pousu kraj mene na
tlu. Nismo rekli ni riječi. I dok takva šutnja obično neugodno djeluje na ljude koji si nemaju što
reći, ovdje to nije bio slučaj. Marija mi je na protiv toliko mnogo priopćila, te više od toga go-
tovo i nisam bio kadar prihvatiti. Dio svega sam razumio, a ostatak mi je mogao postati jasnim
u budućnosti. U svakome slučaju, ne bih ništa imao od toga da smo tada dalje razgovarali. Tako
se Marija se pak zadovoljila time što je uz mene. A iz same njene nazočnosti strujala je prema
meni i obuzimala me staloženost, pa sam se veselio zbog njene blizine.
Marta se vratila, donoseći u ulju natopljen i grubim sjemenjem začinjen kruh. Uz to je slije-
dila salata od sitno nasjeckanih tvrdo kuhanih jaja izmiješanih s povrćem, nasoljena ovčetina i
gust sok od grožđa. Nakon što je sve to postavila pokraj mene na kamenu klupu, polila mi je
vode preko ruku i blagoslovila jelo. Ali ni ona niti njena sestra nisu dotakle jelo. Ni Lazar nije
došao jesti sa mnom. Zato sam se, uz svu prijaznost tih ljudi, naglo osjetio poput gubavca.
Putovanje u Betaniju nije dugo potrajalo. Ali kad sam ugledao ta dobra jela, probudila mi se
glad i jeo sam s tekom. Za to je vrijeme Marta sjedila uz mene i poticala me neka uzmem od
svakoga jela i sve pojedem. Pretpostavljao sam da bi sestre bacile ono što bih ostavio, jer je to
dodirivao jedan tuđinac. Zato sam iz učtivosti jeo i dalje, premda sam se već bio zasitio. Napo-
kon sam otpio i nešto vode, u koju je Marta dodala malo vina. A tada me je obuzela jaka pospa-
nost…
Bilo je podne. Nakon što sam završio s jelom, Marta reče brižno: – Sada, pri toj velikoj
vrućini i pripeci, ne bi trebao pomišljati na povratak. Ostani zato ovdje i miruj neko vrijeme,
kako bismo u cijelosti ispunile obveze gostoprimstva.
Osjećao sam se prekomjerno iscrpljenim… Ali nisam bio kadar reći je li to posljedak više
duševnoga ili tjelesnoga umora. No kad sam pokušao ustati i poći, bile su mi noge teške poput
olova. Osim toga, osjećajnost i srdačnost tih dviju žena toliko su mi godile, te nisam imao ni
najmanje volje otići. Ipak, da sam to doista htio, bio bih jamačno kadar tada se svejedno opros-
titi i zaputiti u Jeruzalem. Međutim, uz tu moju potpunu opuštenost već mi se i sama pomisao
na odlazak pričinjavala mukom. Na trenutak sam pomislio, nije li moguće Marta u vino ulila
neko sredstvo za smirivanje? Ali sam odmah sebi i odgovorio protupitanjem: zašto bi ona to
učinila? A kod ispijanja nisam zamijetio nikakav gorak okus…
– Do Jeruzalema nije daleko – rekao sam. – Ali ako bi vi to doista dopustile, rado bih ostao
ovdje preko podneva. Pri vama se osjećam vrlo ugodno…
Obje su se žene tajanstveno smješkale, te se činilo kao da bolje od mene znaju što im govo-
rim. Ta mogućnost tajnih spoznaja dala im je na tren vrlo neobično obilježje. Nisu mi više bile
nalik tek na ljudska bića. Izgledale su kao nešto više od toga. No pritom mi nisu ulijevale ni-
kakvoga straha. Više sam se osjećao poput djeteta, koje je zalutalo pa zatim ponovno našlo put
svome domu.
Povele su me u unutarnje dvorište, koje je zasjenjivao krov od lišća. Premda sam u toj sanji-
vosti bio obuzet nekim osjetom nestvarnosti, zapazio sam kako je njihov posjed bio veći nego
sam to ranije mislio. Tu se se nalazile najmanje četiri građevine, podizane u različita vremena, a
okruživale su unutarnje dvorište. Sestre su pokazale na vanjsko stubište koje se protezalo uz
najnovije zdanje… Kad sam se zaputio gore slijedile su me pri uspinjanju i uvele u njihovu gos-
tinjsku odaju na krovu. Bila je to malena, svježa prostorija s niskom klupom za počinak, koja je
mirisala na cimet*. A na podu se nalazila rogožina.
– Ispruži se ovdje – reče Marta – i prepusti se podnevnome počinku. Naš Učitelj, o kojem
smo ti kazivale, često se odmarao u ovoj prostoriji. A nakon toga bi se sam otputio na brdo,
gdje bi molio. Dolazio je i odlazio po svojoj volji. Učini isto tako!
U odaji je već čekao vrč s vodom i komad platna uz njega. Ne obazirući se na moj prosvjed,
kleknula je Marta pred mene, skinula mi sandale, te mi oprala prašnjava stopala i obrisala ih
ubrusom.
– Zašto to činiš? – zapitah je. – Ta ti doista nisi moja dvorkinja!
Magda me ponovno pogledala sa zagonetnim osmijehom na licu i odvratila: – Jednoga ćeš
dana ti moguće nekome drugom učiniti istu uslugu, premda mu nećeš biti slugom. Znaš,
osjećam kao da si nam rođak obuzet jadima i nevoljom, premda si zdrav i čitav, no glava ti je
nabijena najraznovrsnijim saznanjima i spoznajama.
Te su me riječi pogodile. Jer, sve moje znanje bilo mi je uvijek poput bodeža što mi svrdla u
srcu. U vječitoj nepovjerljivosti treperilo je moje pitanje oko istine. Ali se ni uz najbolju volju
nisam uspio prisiliti na vjerovanje u stvari u koje nisam želio vjerovati.
– Isus je istu ljubaznost iskazao svojim učenicima – dodala je Magda. – Bilo je to one posl-
jednje večeri, kad su se porječkali o tome tko u Njegovome kraljevstvu treba biti prvi…
Zatim su obje sestre tiho izašle. A ja sam odmah zapao u dubok san. Toliko je ublažavajuće i
utješno djelovalo na mene počinuti u toj ugodnoj odaji, na postelji što je odisala na cimet…
Probudivši se, pričinjavalo mi se da nisam sam. Obuzeo me snažan osjećaj da je netko tu uz
mene, te čeka moje buđenje. Spoznaja je bila toliko živahna, da sam ostao ležati sa zatvorenim
očima i trudio se čuti toga stranca kako diše ili se pomiče. Ali kad sam podigao vjeđe, odaja je
bila prazna, a ja sam u njoj ležao sam. Razočaranost zbog toga toliko me je silno potresla te su
mi se zbog toga zidovi i strop počeli pred očima ljuljati, kao da će se svakoga trena urušiti. Po-
novno sam sklopio oči, te sam odmah ponovno oćutjeo tu zagonetnu nazočnost nekoga drugog
bića uz mene. I pričinilo mi se, nešto sam slično osjetio i u Isusovome grobu. Ispuniše me du-
boka radost i ushićenje.
Ponovno sam zaspao. Kad sam se drugi puta probudio, osjećao sam svu težinu svojega tijela
na ležaju. Nosnice su mi bilježile jetkost mojega vlastitog znoja, a tištila me je skučavajuća
neprobojnost zidova od ilovače koji su me okruživali. Osjećao sam se teškim poput olova, te
nisam imao ni najmanje volje otvoriti oči… Toliko je bilo sumorno ponovno se probuditi u tje-
lesni život.
Još sam neko vrijeme ostalo ležati, dok nisam prikupio snage za povratak iz blaženstva sna u
zbilju. Napokon sam se ogledao uokolo i otkrio kako ovaj puta doista nisam sam. Jedna je žena
čučala na rogožini i očito čekala da se probudim. Bila je ogrnuta crnim plastom, a glava i lice
bili su joj zastrti velom. Zato sam se u prvi mah zapitao, je li ta pojava u opće ljudsko biće? Pri
ulasku u prostoriju nisam nikoga u njoj zapazio, niti sam kasnije čuo nekoga ulaziti. Sjeo sam
na rub ležaja i u svim udovima osjetio olovnu težinu zemlje.
Zamijetivši moje kretnje, žena je ispravila leđa i podigla veo. Bila je vrlo blijeda i ne više
mlada. Promjene i obrati života, to se moglo dobro zapaziti, uništili su njenu raniju ljepotu. Ali
je još uvijek plamtio žar na njenome licu. Uvjerivši se da sam potpuno budan, uputila me kretn-
jom ruke skrivenom pod ogrtačem, neka ostanem mirno sjediti. Tada je grleno zapjevala na
svetome jeziku Židova. Nakon što je neko vrijeme tako redala psalme, zastala je i prevela otp-
jevano na grčki: Sve meso je poput trave, A sva veličina čovjeka poput njenoga cvijeta.
Trava usahne i osuši se, A cvijet svene, Cim ih zapuhne Gospodnji dah.
Trava usahne i osuši se, A cvijet svene, No Gospodnja riječ ostaje u vječnost…
Tada je zastala i dodala: – Uistinu, naš je Gospod skriven bog.
 Pogledala me, a u dubini njenih crnih očiju žarila se iskra. Kimnuo sam, dajući tako znak da
sam razumio. Ali mi njene riječi još uvijek nisu ništa značile. Žena je pak nastavila: Gospod mi
je zborio: Premalo je to, Ako si mi tek sluga, Za bodrenje Jakovljeva plemena I vraćanje rastje-
ranih domu.
Radije ću te učiniti svjetlom pustinje Da tamo vlada moja sreća Sve do kraja svijeta!
Slično kao i na početku, nastavila je pjevati psalme na svetome jeziku. No sada s tom razli-
kom što je povremeno zastajala, kao da se ne prisjeća potpuno slijeda svih riječi.
Dovršivši psalam, ponovno je otpjevano prevela na grčki i dodala: – Tako je prorok Izaija*
govorio o sebi. A Smjerni u zemlji očuvali su riječi u svojemu sjećanju: Štovan je bio, ljudi su
ga izbjegavali; Čovjek bola, patnje mu bijahu bliske; Pred njim skrivasmo lica i štovasmo ga.
Uistinu je nosio naše patnje, Naše boli preuzimao na pleća svoja.
Ranjen je bio za prijestupe naše, Uzdignut radi slave naše.
Poput ovaca svi bludjesmo uokolo, Svatko se okretao svome putu.
Ali je Gospod na njega bacio Sve naše krivice.
Mučen je bio, Ali se pognuo voljno Ne otvarajući usta.
Zastala je, potresla glavom… Suze su joj se počele kotrljati niz obraze, jedna za drugom i
sve gušće. No ubrzo je nastavila, slomljenim glasom: Raspršio je svoju dušu u smrti I pustio da
među zlikovce uvršten bude.
Ponio je grijehe mnogih I posredovao za zle.
Nejasno se prisjetili, nešto slično sam minule zime čitao u Aleksandriji, zajedno sa
židovskim učenjacima. Ali mi tada ove riječi nisu ništa obznanile. Žena je plačući čučala na
podu, krijući lice u crni ogrtač. Htjela je od mene zatajiti svoj jad…
– Da, da – rekoh. – Razumijem što govoriš. Tako je bilo pretkazano i tako se zbilo.
Žena je ponovno potresla glavom i odgovorila prigušeno iza svojega vela: – Mi to još ne
znamo. I ne razumijemo. Ali sada više nema raznih putova… Ne treba se svatko okretati za
svojim vlastitim putom. Postoji još samo jedan put…
Dok je zastirala glavu i obraze, razmišljao sam o njenim crtama lica i napokon rekao: –
Zašto služiš miru, ženo? Čini mi se, prepoznajem te… Obrisala je suze u svoj ogrtač, ponovno
podigla glavu, te se pokušala nasmiješiti i odvratila: – I ja sam tebe prepoznala. Zato sam došla
ovamo. Dok je On bio mučen na križu, ti si udario jednoga pismoznalca i odgurnuo u stranu
one zjakane što su mu se izrugivali.
– Ne, ne! – branio sam se prijateljski, a pritom sam se morao nasmijati. – Nisam nikoga uda-
rio. Glede toga se jako varaš. Zbilo se to drukčije. Nešto sam zapitao jednoga pismoznalca, a on
je postao drzak. Tada sam se obratio centurionu, pa je on potisnuo podrugljivce.
No žena je žustro potresla glavom i objasnila: – Svojim sam očima vidjela kako udaraš jed-
noga hulitelja, jer si se na njega naljutio… I to premda te se, kao tudinca, sve to nije ništa ticalo.
Nisam vidio razloga za daljnju raspravu s njom o tome. Prije Isusove smrti se toliko bilo
smračilo, pa se lako mogla prevariti. Zato nisam ustrajao na daljnjem razjašnjavanju zgode s
pismoznalcem, nego sam je zapitao: – Čini mi se, tamo na stratištu sam te vidio blizu njegove
majke?
– Da, uistinu… – odvratila je. – Ja sam Marija Magdalena… Već si dočuo o meni. Isus je
izgnao zle duhove iz mene, a od tada sam ga slijedila. On mi je to dopustio, premda su mu zbog
toga zamjerali.
Zatim je iznenada, uzbuđeno ispružila ruke prema meni, kao da se cijelo vrijeme od toga s
naporom suzdržavala, te uzviknula: – Reci mi! Dočula sam, ti si po nalogu namjesnika otišao
do grobnice i kao prvi od Rimljana utvrdio da je Isus uskrsnuo. Pričaj mi o tome! Posvjedoči
što si vidio! Meni nitko ne vjeruje, jer sam tek žena…
Pažljivo sam odmjerio svoje riječi, jer Mariji Magdaleni nisam htio lagati niti je dovesti u
zabludu.
 – Kamen s ulaza u grobnicu odvalio je potres, a stražari su utekli… Kad smo stigli, ušao sam
u grobne odaje, zajedno s centurionom. Zapazili smo posmrtne ovoje kao da još uvijek sadrže
truplo, a ubrus za pokrivanje glave bio je malo pomaknut. Ali unutar ovoja nije bilo trupla…
Nakon što sam to vidio svojim očima, povjerovao sam. No tada su došli Židovi i onako ljutiti
razderali su ovoje na komade. Unatoč tome, ja i dalje vjerujem da je Isus ustao iz mrtvih. No
kako se to zbilo, ne shvaćam… Do sada se takvo nešto nije još nikad dogodilo.
Slušala je moje kazivanje s punim poštovanjem. Htio sam sve prikazati nepristrano i bez
predrasuda, pa sam zato dodao: – Nedvojbeno je u raznim zemljama bilo tajnovitosti i još uvi-
jek ih ima. U njima se govori kako je neki bog bio pokopan i nakon toga uskrsnuo. Ali to nije
zbilja, nego tek oblik pobožnog prikazivanja. Osim toga, ti si prije nas ušla u otvoren grob! Iz-
vijesti sada ti mene o tome! Jesi li zamijetila kako su izgledali posmrtni ovoji?
– Kad sam došla do grobnice – objasnila je Marija Magdalena, poprativši to niječnom kretn-
jom – bilo je još mračno. Zamijetila sam kako kamen više ne zatvara ulaz u grobnicu, pa sam
pomislila da ga je netko odvaljao. No u grobnu odaju se nisam usudila ući. Osim toga, u njoj
zbog tame i onako ne bih ništa mogla vidjeti. Zato sam potrčala na mjesto gdje su se skrivali
njegovi najvjerniji učenici. I odmah sam povela dvojicu od njih do grobnice. Jedan je bio
Šimun Petar* krupan i jak čovjek, a drugi mladi Ivan**, kojemu je Isus povjerio svoju majku.
Obojica su trčali toliko brzo, kao da im se radi o vlastitim životima. Oni su odmah ušli u grob-
nicu i zatekli je praznom. Ali su odmah i otišli, bojeći se Židova. Ja sam ostala u pozadini i pla-
kala pred grobom. Nakon nekog vremena pogledala sam u grobnicu i ugledala je sjajno rasvi-
jetljenu. U njoj je sjedio jedan anđeo. Činilo se kao da je odjeven u svjetlo, a lice mu je plamtje-
lo. Preplašila sam se, te počela drhtati cijelim tijelom. A kad me oslovio, ustuknula sam. I tada
sam nenadano ugledala i samoga Gospodina, premda ga, razumljivo, nisam odmah prepozna-
la…
Njeno se kazivanje nije slagalo s izvješćem vojnika. Zamijetivši moju dvojbu, pogledala me
kao da od mene traži razumijevanje, te objasnila: – Ta to je shvatljivo, što ga nisam odmah pre-
poznala. Nikad mi ne bi palo na pamet, da bi to mogao biti On! Čak ga ni njegovi učenici nisu
odmah prepoznali, onda kad je hodao po površini Genezaretskoga jezera i pristupio njihovome
čamcu. Pomišljala sam da je to neki neznanac, koji je odnio truplo… Prekorila sam ga zbog
toga i izrijekom zatražila neka mi kaže kamo ga je položio, kako bih ga mogla potražiti. Tada
me oslovio imenom, te sam spoznala da je to On. Predao mi je jednu poruku za svoje učenike, a
ja sam bila toliko presretna te nisam više osjećala tlo pod nogama dok sam hitala prenijeti glas.
Ali mi nitko od učenika nije povjerovao…
Zapravo joj ni ja nisam vjerovao. Jednostavno sam osjećao kako je od one vrste žena koje se
lako povedu za svojim osjećajima, te je kod izvješćivanja izmiješala pojedinosti i ponešto doda-
la. No ipak sam se vratio na žarište svega i ponovno zapitao: – Jesi li tada primijetila, kako iz-
gledaju posmrtni ovoji?
– Kako bih mogla zamijetiti takvo nešto? – odgovorila je, pogledavši me začuđeno. – Sjaj
onoga anđela me je toliko zaslijepio te sam morala odvratiti pogled. A bila sam i vrlo
preplašena. Druge žene su mi povjerovale, no učenici nisu… Oni još uvijek strahuju za svoj
život pa ne mogu shvatiti ništa drugo.
Prema ženskoj se navadi u svome poletu pomalo zaplitala u kazivanju, kad je uzbuđeno nas-
tavila: – Zasigurno je potres, kao što ti kažeš, pomaknuo kamen s ulaza u grob. Ostali su pak
ljudi uvjereni da je to učinio anđeo. Još su kazivali i da su od istoga potresa u Hramu napukle
stube koje vode do svetinje. Dvojica njegovih učenika također nisu prepoznali Isusa, kad im se
istoga dana priključio na putu za Emaus*. Nisu ga prepoznali premda im je izložio zapise sta-
vak po stavak te im objasnio zašto se sve moralo tako dogoditi. Tek kad su predvečer stigli do
sela i pozvali ga k sebi, otvoriše im se oči. Naime, on je uzeo kruh, prelomio ga i uručio njima,
pa su mu vidjeli ruke i na njima tragove probijanja klinovima. No tada je u trenu nestao…
 – Znači, ti misliš… – zaustih, a jezik u ustima mi je naglo otežao – da je on još uvijek ovdje,
na zemlji? Pa se pojavljuje, dolazi i odlazi po svojoj volji, te priča s ljudima koje izabere? I pri-
tom ga neki prepoznaju, a neki ne?
– Upravo tako – odvratila je Marija Magdalena odlučno. – U to sam uvjerena, pa zato i
čekam. Možda naša srca još ne plamte onako kao što bi trebala… Moguće je naš razum još pre-
trom i prespor. Zato nam Gospodin daruje i \ li 3 rok, dok ne sazrimo toliko da bi mogli shvatiti
smisao svih tih pojava.
– Jesi li doista rekla, da je hodao po vodi? – upitao sam, kako bih sebi samome razjasnio ko-
liko je to zvučalo nemoguće i protivno razumu.
– On je počinio tolika čuda – odvrati Marija Magdalena, pogledavši me prostodušno – te bi i
kameno srce moralo povjerovati. No mi još uvijek ne znamo, što bi o njemu mislili. Ali je zapi-
sano, Izaslanik Božji je slijep, a njegov sluga gluh. Moguće i nesvjesno služimo njegovim cilje-
vima.
– No zašto se povjeravaš meni, tuđincu?! – zapitao sam.
– Ti si obrazovana žena, govoriš grčki i znaš djela proroka naizust, na svetome jeziku
Židova. Koliko sam dočuo, istodobno si i imućna. Reci mi nešto o sebi, kako bih te mogao
bolje razumjeti!
– Nisam plaha pred strancima! – ponosito je odvratila.
– U mojoj su se kući kretali Grci i Sirijci, a i Rimljani. Pa čak i ljudi s dvora. Ako je Isus uis-
tinu onaj za kojega ga smatram i kojem svjedočim, tada njegovo poslanstvo nije usmjereno sa-
mo Izraelu. Tada je njegovo učenje, kako je i zapisano, svjetlo cijelome svijetu. Zbog toga mog
uvjerenja me također ismijavaju. Kad su me obuzeli zli duhovi, pretrpjela sam mnogo toga o
čemu obični ljudi nemaju pojma. Čarobnjak može tijelo neke opsjednute osobe toliko povezati
s vodom u koju je uronjeno, da krikne ako čarobnjak u drugoj prostoriji zabode iglu u vodu…
Ali Isus nije pomišljao poslužiti se sa mnom na isti način kao drugi. Njemu je bilo stalo tek do
toga da me oslobodi zlih duhova, kad se uvjerio da iz sveg srca želim zbog njega biti nevezana.
Moje lice nosi jednako malo tragova mojega ranijeg života, kao i stijena s koje su kiše isprale
zemlju. Zato me ne pitaj o mojoj prošlosti! Govori jednostavno ljudskome biću u meni, kakvo
sam sada!
– Kako god želiš… – složio sam se. – Ali ti nisi odgovorila na moje pitanje… Zašto se
povjeravaš upravo meni?
– Zato jer si pri Isusovome raspinjanju nastupio protiv podrugljivaca! – uzviknula je, a lice
joj se ponovno zažarilo. – I zato jer si, n e zn ajući o Njemu v iše n ego je iz p o ru ge p isalo na
prečki križa, poklonio pozornost njegovoj patnji. Ti si ga i branio, kada su njegovi sljedbenici
preplašeno pobjegli. Nitko nije bio uz njega, osim nas žena i mladoga Ivana. No taj se mladac
nije trebao ničega bojati, jer su njegovi rođaci prijatelji velikoga svećenika. Čak su se ortaci ona
dva lupeža, koji su bili raspeti uz Isusa, odvažili izvikivati Rimljanima pogrde. Za Isusa se,
međutim, nije podigao ni jedan jedini glas.
Spoznao sam kako se njena ogorčenost prema učenicima prometnula u prijateljske osjećaje
prema meni. Nakon kraćega razmišljanja rekoh oprezno: – Koliko te razumijem, ti misliš da
kao žena koja je iskusila patnje, znaš o njemu više nego su njegovi učenici ikada shvatili. No
oni ti ne vjeruju, jer si žena i lako podložna utjecajima… I ne vjeruju u ono što si vidjela. Zato
me trebaš, kao očevidca i svjedoka.
– Zar još uvijek ne razumiješ?! – prekinula me uzvikom. – Zar toliko teško pojmiš? Naš je
Gospodin uzimao i žene za svoje sljedbenice. Bio je naklonjen Mariji, Lazarovoj sestri, a i Mar-
ti. A kad je bio pozvan za stol jednome farizeju, dopustio je jednoj griješnici da klekne uz nje-
govu ležaljku, suzama poškropi njegove noge i osuši ih svojom kosom. Tim je postupkom Isus
u farizejevim očima izgubio ugled besprijekornosti. Od tada su naginjali da mu pripisuju sve što
je bilo loše. No poslušaj dalje! Jednom se zgodom smilovao čak i nekoj Samarićanki, koju je
sreo na zdencu. A jednu drugu ženu, koja je bila uhvaćena u nevjeri, spasio je iz ruku pismoz-
nalaca, kad je već sve bilo pripravno za njeno kamenovanje, u skladu sa Zakonom. Vjeruj mi,
tudinče, on je razumijevao žene bolje nego itko drugi. To je vjerojatno i razlogom, što smo ga
mi žene bolje razumjele i razumijemo, nego njegovi kukavni učenici.
Glas ju je tada izdao… Upravo je kipjela od srdžbe. Zato je neko vrijeme šutjela, pa tek tada
nastavila: – Ah, ti učenici! Neko su vrijeme bili silni i snagom svojega učitelja iscjeljivali su
bolesne. No kad je došao dan da zajedno s njim krenu za Jeruzalem, na ono posljednje puto-
vanje, svi su se izgovarali i izvlačili. Svaki je od njih imao pripravljen neki drugi izgovor. A još
kratko vrijeme prije toga bili su spremni počupati se oko prijestolja u Njegovome kraljevstvu.
Pučanstvu je Isus govorio u usporedbama, no svojim je učenicima za sve davao objašnjenja. No
ni tako nisu ništa pojmili i uvijek su ponovno bili tvrdoglavi. Jedino je Toma, najbistrija glava
među njima, bio toliko razborit pa je svojim drugovima rekao: „Pođimo dakle, umrijeti s njim!”
No misliš li da je makar i jedan od njih uistinu umro za Njega?! I to premda su pribavili dva
mača, za obranu u onoj posljednjoj noći pred zidinama grada… Dva su im mača dospjela u
ruke, premda se u Jeruzalemu potajno pribavljanje oružja strogo kažnjava. Pa sad ja pitam, jesu
li Ga branili?!
Govoreći uzbuđeno, sada je sasvim ostala bez daha. Neko je vrijeme glasno soptala, no ubr-
zo se primirila, malo razmislila i priznala: – No da, Isus im je sam to zabranio. Rekao im je:
„Svi koji se mača laćaju, od njega će stradati.” S druge strane, putem u Jeruzalem im je savjeto-
vao: „Tko ima ogrtač, neka ga proda i za dobiveno si kupi mač!” Ja to ne razumijem. Vjerojat-
no ih je htio iskušavati. Ili im moguće uliti samopouzdanje? Jednostavno ne znam. U svakome
slučaju, kad su oružnici noću došli uhititi Gospodina, Šimun Petar je jednome sluzi visokoga
svećenika odvalio uho. A Isus je tome nevoljniku odmah ponovno iscijelio usku, pa se sada vidi
tek malen ožiljak. Tom je čovjeku odmah bilo najstrože zabranjeno ma što o tome obznaniti.
No, njegovi su rođaci ipak o svemu ispripovijedili…
Gnjevno je tada podigla ruke i uzviknula: – Ta pusti me izgrditi te kukavce! Isus je jedini
bdjeo, znajući svoju kob, moleći… Navodno mu je od smrtnoga straha izbijao krvav znoj! Od
svojih učenika nije tražio ništa drugo, osim da mu se pridruže u bdijenju i stražarenju. No što su
oni učinili?! Tvrdo su spavali u vrtu, kao zaklani! To nikako ne mogu pojmiti! I nikako im to ne
mogu oprostiti. Takve zečje duše su trebale pomoći pri rušenju Hrama?! Ah, nisu bili dovoljno
muževni čak ni toliko da ubiju izdajnika! Taj se morao sam objesiti… Sve to ja ne mogu spoz-
nati i sebi pojasniti. Jednostavno mi nije jasno, što je to Gospodin u njima vidio, te zašto je
upravo njih izabrao za svoje sljedbenike.
Bila je toliko skroz na skroz ženski svojeglava u svojemu optužujućem žaru, te mi je došlo
da se najradije nasmijem i pomilujem joj obraze… Moguće bi se tada rasteretila svojega
očajanja kroz suze, isplakavši ga. No ja se ne usudih nasmijati, a nisam je smio ni dodirnuti.
Zato sam tek rekao, što je moguće opreznije: – Ako je tome tako… Boje li se njegovi učenici
uistinu toliko i unatoč njegovim poučavanjima ne znaju što bi o njemu mislili… Tada nije ni-
kakvo čudo ako se ja, kao tuđinac, u tome ne snalazim. U ostalom, za sada ni jednome od nje-
govih učenika ne bi trebala prijetiti smrt. Za očekivati je da će biti ostavljeni na životu barem
toliko, da bi imali vremena samima sebi pojasniti učenje svojega učitelja. Čak ni najoštroumniji
ljudski razum ne bi mogao toliko neobične događaje, kakvi su se sada slučili, shvatiti na brzinu.
A ti su ljudi još, povrh svega, na udaru svih židovskih predrasuda, u koje su urastali još od na-
jranijega djetinjstva. Zato bi bilo najbolje, barem tako ja mislim, ako se pred njima ne bi pozi-
vala na moje svjedočenje, odnosno ako me njima ne bi ni spominjala. Oni bi me, kao Rimljani-
na, samo omalovažavali… Jednako kao što si ti, vjerojatno, izgubila njihovo poštovanje zbog
veza sa strancima.
Zabacila je glavu u natrag, naglo se uspravivši. Ali sam ja umirujući podigao ruku i pohitao
pojasniti: – Ne, među nama je drukčije. Upravo kao Rimljanin te razumijem, Marijo, zasigurno
toliko dobro kao što te ni jedan Židov ne bi mogao razumjeti. U Rimu su žene slobodne i
izjednačene s muškarcima. One čitaju knjige, slušaju izlaganja i glazbene izvedbe, te si biraju
milosnike prema svojemu ukusu. Da, čak su i nadmoćne muškarcima, jer je žena od uvijek lu-
kavija i u nekim odnosima manje popustljiva nego muškarac, a u svojim prosudbama nije spu-
tana zahtjevima logičkih dosljednosti. Zato predlažem, budimo prijatelji! Ti, Marija iz Magdale
i ja, Mark Manilijan iz Rima! Cijenim te kao ženu, ali te cijenim još i više zato jer te je Isus
uzeo među svoje sljedbenike. Stječe se utisak, da si iskrena. Zato te uvjeravam, nakon onoga u
što sam se uvjerio svojim očima, bezuvjetno moram vjerovati u Isusovo uskrsnuće. S tvojom
ženskom istančanom osjećajnošću zasigurno si više shvatila o njegovome biću nego njegovi
učenici. Unatoč tome bih želio – zaključio sam vrlo oprezno – sastati se s tim ljudima ili barem
s jednim od njih, kako bih stekao predodžbu kojega su kova.
Marija Magdalena je oklijevala…
– Nisam s njima u lošim odnosima – napokon je, nevoljko, priznala. – Sve dok se skrivaju,
moram se brinuti za to da dobiju jela i pića. Najviše je među njima jednostavnih tut ……i, riba-
ra. U svojemu strahu ne znaju oni sada što bi započeli, pa se međusobno upuštaju u rasprave i
svađe, te ih moram miriti i stišavati. Najvjerojatnije ti tu moju skrb ipak nećeš shvatiti, nakon
što sam netom s tolikom ogorčenošću govorila o njima. Ali oni, razumljivo, imaju i svojih odli-
ka… To se mora priznati i cijeniti. Najradije bi se vratili u Galileju, no za sada se ne mogu
odlučiti ni za što… Osim toga, na gradskim vratnicama i na ulici bi ih odmah prepoznali po
njihovome govoru. A i po njihovim licima… Jer, nakon što su dvije ili tri godine živjeli u Isu-
sovoj blizini, nisu više nalik običnim ribarima. Možda ti to ne razumiješ… Ali ako ćeš kojim
slučajem upoznati nekoga od njih, zasigurno će ti biti jasno što mislim.
Naglo se zagrijala za te ljude, pa me je počela uvjeravati: – Nedvojbeno je Gospodin imao
svoje razloge, zašto je upravo te jednostavne ljude izabrao za svoje učenike. Jedan od rijetkih
među njima koji je možda polazio neku školu je Levi*… On je bio carinik*. Ali kad razmišljam
o učenim ljudima, primjerice pismoznalcima ili mudroslovima, teško mogu prihvatiti da bi oni
mogli shvatiti nešto od Njegovoga učenja i poučavanja. Vjeruj mi, netko obrazovan mogao bi
cijeli svoj život posvetiti istraživanju jednoga jedinog od njegovih izričaja… Jednako tako neki
pismoznalac godinama razglaba i mozga o jednoj riječi u svetim knjigama, a neki Grk može
cijelu knjigu napisati o jednome nazivu mjesta iz Odiseje*. Doista se točno prisjećam jedne od
Isusovih rečenica, iz koje su njegove istine učenjacima i mudracima ostale skrivene, dok su ih
nesmetano shvatili djetinjasti i maloljetni…
Razmišljao sam o njenim riječima. U njima je moglo biti nešto istinito. Duh, koji je od ranije
opterećen određenom izobrazbom i načinom mišljenja, teško se mogao bez oklijevanja otvoriti
jednoj toliko novoj i nečuvenoj poduči. Onakvoj kao što ju je Marija meni opisala… A i ja se
pri svakom koraku spotičem na od ranije naučene nazore i shvaćanja, na pojedinosti kojima su
me davno naučili pa su mi postale navike pri razmišljanju i prosuđivanju.
– Je li na to On mislio, kad je Nikodemu rekao, da se čovjek mora ponovno roditi? – zapitao
sam, više kao za sebe.
– Nikodem spada u Smjerne – odvratila mi je Marija Magdalena. – On je jedan od pobožnih,
od onih koji čekaju. On dobro misli. Ali, zato jer zna svete knjige naizust, mora sve novo na što
nailazi odmah usporediti sa zapisima, kako bi to razumio. Mogao bi se doista temeljito ponovno
roditi, uvijek bi ostao poput dojenčeta u prejako stisnutim pelenama! Pri pomisli na dijete u
pelenama morala se Marija nasmijati. Pa kad se njeno blijedo i okamenjeno lice iznenadno raz-
vedrilo tim smiješkom i njene oči zasjale, spoznao sam da je nekoć zasigurno bila nezamislivo
lijepa žena. A i sada sam joj morao, već zbog toga malenog smiješka, priznati veliku ljepotu.
Na neobičan me način podsjetila na blago svijetleći Mjesec. A zatim se prisjetih, kako je kroz
svoj ljubak poziv uzgajateljice golubova zasigurno postala imućnom.
– Ti se ne trebaš odijevati u crninu, u boju ugljena – rekoh nehotice. – Tvoje su boje srebr-
nosiva i zelena, Marijo Magdaleno. Tvoj cvijet je ljubica, a tvoj obruč na glavi vijenac od mirte.
Mene ne možeš zavarati.
 – Igraš se gatanja? – odvrati ona podrugljivo, aii nije mogla pritom skriti da su je moje riječi
uplašile. – Nemoj mi govoriti o tim zemaljskim stvarima. Pa i ako bih ponovno nosila srebrno-
sivo i zeleno, zemaljski idoli ne bi imali nikakve moći nada mnom. Trebam tek izgovoriti nje-
govo ime: Isus Krist*, Sin Božji; i već sve zlo odlijeće od mene, a zemaljske sile blijede u
nevažne sjene, koje mi ne mogu nauditi.
Iz njenih sam riječi spoznao kako još uvijek misli na svoje zle duhove i patnje kojima je bila
izložena tijekom napada opsjednutosti. Zato sam odmah požalio zbog netom izrečenog bockan-
ja, zamijetivši kako gasne smiješak na njenim usnicama i lice ponovno postaje ukočeno poput
kamena. Tek je u dubini očiju ostala sjati nestalna iskra. Unatoč tome nisam se mogao suzdržati
da ne kažem: – Jesi li potpuno uvjerena, Marijo Magdaleno, da i ti sve novo ne uspoređuješ s
ranijim mislima, kako bi to novo razumjela? Jesi li sasvim sigurna, da si učinila nešto više nego
tek svoje ranije zle duhove zamijenila jednim novim, još moćnijim zlim duhom?
Bolno je svinula ruke i zibala tijelom naprijed-natrag, kao da time želi potisnuti nekakvu bol.
Ali je istodobno pokušavala gledati me ravno u oči, te objasnila: – U jedno sam potpuno sigur-
na, čvrsto poput stijene! Isus je bio i jest svjetlo, potpuno i savršeno svjetlo… On, čovjek; On,
Bog.
>Ap No pod teretom razjašnjavanja bolne sumnje, što ju je razdiralo, ustrajavala je na sa-
moopravdanju i pritom naglašavala više sebi nego meni: – Ne, on nije ni čarobnjak ni zao duh,
premda je mogao šetati po površini vode. I da nije bio više od najmoćnijega čarobnjaka, zasi-
gurno mu se ne bih priključila. Jer, vještičjih umijeća mi je bilo sasvim dovoljno. Osim toga,
On mi ni na koji način nije zapovijedio neka ga pratim. On mi je to tek dopustio. A to je velika
razlika, kao što moraš uvidjeti.
Posramio sam se zbog svojih sumnjičenja. Ali je pitanje koje sam postavio, prema mojoj
prosudbi ipak bilo nužno. I to zato jer sam želio izvjesnost, koliko ju se može postići uporabom
sredstava ljudskog istraživanja. Zapazio sam, međutim, da sam Mariju ražalostio. Zato je zamo-
lih za oprost, najprijaznije koliko sam mogao. A tada sam, bez okolišanja, otvoreno iznio svoj
zahtjev: – Marijo Magdaleno, odvedi me jednome od njegovih učenika, kako bih o njima dobio
jasnu sliku!
– Za to još ne možeš biti pripravan… – izvlačila se ona. – A ni njegovi učenici to nisu. Svi
mi ne možemo ništa drugo osim čekati. Zato i ti strpljivo čekaj!
Ali je uskoro zapazila koliko je moje stremljenje iskreno, pa je postala malo popustljivija i
rekla: – Ja te ne smatram rimskom uhodom… U tvojoj duši nema izdajstva. Vjerujem da barem
toliko poznajem ljude. No ako si ipak dvoličan, snaći će te veliko zlo. I to ne zbog našega dje-
lovanja, nego zbog moći Onoga koji je izabrao svoje učenike, te ih još želi održati na životu,
kao što si i sam spomenuo. Znaš li, gdje su Izvorska vrata?
– Odatle dolazim, premda je to za mene bio obilazan put – odvratih nasmijavši se. – Htio
sam, naime, usput razgledati ta Izvorska vrata…
– Tada znaš i o vodonoši… – zaključila je ona. – To je dobro. Jednoga dana, kad budeš blag
i smjeran u svojemu srcu, možda će ti se taj čovjek pokazati kod Izvorskih vrata. Ali, to te is-
krenu molim, pritom ne prenagljuj! Sve dolazi u svoje vrijeme. Bez tog uvjerenja ne bih mogla
dalje živjeti…
Zapitao sam je, bi li se željela sa mnom vratiti u Jeruzalem. No htjela je radije ostati još neko
vrijeme sama u toj odaji, gdje se Isus iz Nazareta često odmarao.
– Pođi sada, ako te je volja – rekla mi je. – A ako dolje nikoga ne sretneš, ne zadržavaj se ra-
di zahvaljivanja za gostoprimstvo! Mi žene osjećamo zahvalnost i kad ona nije izrečena. Ova-
mo možeš dolaziti i poći po svojoj volji. Ipak mi se čini kako ti još uvijek ne znaš točno, što
zapravo želiš. Ali si mislim, nekako ćeš već biti prinuđen udariti onim jedinim putem, čak i ako
to nećeš htjeti. Mir nek je s tobom!
 – I s tobom također! – uzvratih pozdrav. I nešto me potaklo da dodam: – Da, mir neka bude s
tobom, ženo! Ti si više od ljubljene, više od supruge, više od kćeri… Zato jer ti je Isus dopustio
da ga slijediš…!
Moje su je riječi vidljivo veselile. Jer, kad sam ustao, ona je još uvijek čučeći na podu
ispružila ruku… I dok sam se sagnuo tražeći svoje sandale, dodirnula mi je nogu. Bio je to
znak, iz kojega je govorilo toliko neizrecive čežnje, toliko mnogo žudnje za nedostižnim… To
me je dirnulo i potreslo više nego bilo što ranije u mojemu životu. Taj bih postupak teško is-
pravno shvatio, da netom u snu nisam osjetio silazak Kraljevstva…
Sišavši niz stube u dvorište zasjenjeno svodom od lišća, nisam osjećao više nikakve brige ni
jad. Nikoga nisam mogao vidjeti, a i zdanja uokolo bila su sasvim tiha. Tako sam pošao svojim
putem, ne opraštajući se. Izašavši do kamene klupe na kojoj sam ranije sjedio, vrlo sam se
začudio. Naime, prema položaju Sunca zamijetio sam da je već jedanaesti sat. Sjena obližnjega
brežuljka se izdužila i doticala je kuću.
Brzo sam se vratio na isti put kojim sam došao, te pohitao natrag u grad. Usput sam toliko
bio utonuo u misli, te sam se rijetko osvrtao. Ponovno sam prošao pokraj starovjekih maslina na
obroncima, koje su sada bile obasjane suncem. No zato je cesta bila u svježoj sjeni. Iza mene je
ostao i onaj sjenovit vrt na brežuljku, iz kojeg su u te večernje sate strujali raznovrsni miomirisi
ljekovitoga bilja.
Iz mojih dubokih misli trgnulo me je jednolično lupkanje. Prenut iz misli, ogledao sam se
uokolo. Bio sam već blizu gradskih vrata. A ono lupkanje potjecalo je od nekoga slijepca, koji
je sjedeći čamio uz rub ceste i svojim štapom bez prekida lupkao po nekome kamenu. Time je
htio privući pozornost prolaznika. Na mjestu gdje su trebale biti 'Xoči, na njegovom su licu
zijevale prazne očnice. A omršavjelo tijelo bilo mu je umotano u prljave krpe. Čuvši kako sam
zastao, počeo je cviljeti prodornim zapomaganjem iskusnoga prosjaka: – Smiluj se! Slijep
sam…
Dosjetih se ranca s hranom, kojeg mi je na put dala žena mojega sirijskog stanodavca, a nje-
gov mi sadržaj tijekom dana nije ustrebao. Položio sam zamotak prosjaku u ruke i brzo rekao: –
Mir s tobom! Uzmi to i jedi! A torbu možeš zadržati. Više mi ne treba.
Naime, kad sam pristupio prosjaku i osjetio njegov strahovit smrad po prljavštini, nisam se
htio zadržavati pražnjenjem ranca u njegovo krilo.
Ali mi prosjak nije čak ni zahvalio! Umjesto toga ispružio je ruku, pipajući tražeći moj
ogrtač i zastrašeno počeo preklinjali: – Već je večer, a uskoro će pasti i noć… A nitko nije
došao odvesti me s ovoga mjesta, gdje sjedim cijeli dan! Smiluj mi se, ti milosrdni čovječe…
Povedi me u grad! Tamo ću već sam naći svoj put. Ali ovdje izvan gradskih zidina mogu skre-
nuti, spotaknuti se preko kamenja i pasti u ponor.
Od same pomisli da bih trebao dodirnuti ovo grozno biće, koje se gotovo i nije moglo nazva-
ti čovjekom, upravo mi je pozlilo. Zato sam zahvaljivao sudbini što mi je još pravodobno uspje-
lo izmaći njegovoj ruci kojom je posizao prema meni. Žurno sam nastavio prema gradskim
vratnicama i trudio se ne slušati onaj prodoran i žaloban prosjački glas kojim me je dozivao,
praćen ponovnim lupkanjem štapom po kamenu. Kao da se tim udaranjem želio kamenu osveti-
ti za svoju razočaranost…
U duši sam ga odbacio zbog njegove nezahvalnosti. Jer, ipak sam mu darovao dobru hranu, a
k tome još i ranac kojeg je mogao unovčiti. No jedva pređoh nekih desetak koraka, kad osjetih
kao da sam naletio na neki zid! Zastao sam kao pod utjecajem neke prisile, okrenuo se i pogle-
dao natrag. Prosjakova nada je ponovno živnula, te je počeo zanovijetati: – Smiluj se jednome
slijepcu, ti koji vidiš! Povedi me putem u grad, pa će blagoslov pasti na tvoju glavu. Kad se
smrači, smrzavam se ovdje. A psi se prikradaju ovuda i ližu moje čireve…
Zapitah se, tko je tu zapravo slijep? Ja ili to smrdljivo stvorenje? To što sam mu dao svoju
hranu, koju u biti nisam trebao, nije bila neka posebice velika zasluga. Ali ako natjeram sajnoga
sebe da dotaknem tog čovjeka, oćutim njegovu blizinu i odvedem ga do gradskih vratnica… To
bi mi se moralo računati kao uistinu dobro djelo! No i sama pomisao na to pobudila je u meni
toliko gađenje, te osjetih podražaj na povraćanje.
– Putova je mnogo, a putokazi su počesto lažni… – mrzovoljno rekoh. – I kako znaš, da te
neću povesti krivo i gurnuti u ponor, da bih te se riješio?
Začuvši te riječi, prosjak se zaprepastio i ukočio. A štap mu je ispao iz ruke…
– Mir s tobom! Mir s tobom! – zavikao je tada, istodobno iz nade i iz straha. – Ja ti vjerujem.
Sto mi drugo preostaje. jednome slijepcu, nego vjerovati onome koji me vodi…? Kad već sam
ne mogu naći svojega puta?
Njegovo me pitanje pogodilo po sred srca! Jer i ja sam oslijepio, zbog svojega vlastitog
zdvajanja… Što sam mogao i sam drugo učiniti nego se nadati kako će me netko povesti pra-
vim putom? Dosjetih se tajanstvene pojave iz mojega sna, koja je iščeznula kad sam se probu-
dio i otvorio oči. Naglo odlučivši, vratio sam se slijepcu, uhvatio obim šakama njegove koščate
ruke i pomogao mu ustati. Ponizno je pružio svoj štap prema meni, upućujući me neka uhvatim
drugi kraj i tako ga povedem, ne prljajući se dodirujući ga. No meni je bila neugodna pomisao
tako vući slijepca za sobom, kao što se povlači grlo stoke vezano konopom. Zato sam Uvukao
ruku pod njegovo rame i počeo ga voditi put grada. Unatoč mojemu vodstvu, on je još uvijek
plašljivo štapom pipkao tlo pred sobom. Jer, Kidronski put nikako nije bio poput ravne rimske
vojne ceste…
Napredovali smo vrlo polagano, jer je moj štićenik bio toliko loman i iznemogao, te su mu
drhtala i klecala koljena. Pričinjavalo mi se istodobno da ne držim ljudsku ruku nego ogoljelu
kost u svojoj šaci. Nestrpljivo sam ga zapitao: – Zašto su te odveli toliko daleko od gradskih
vratnica, kad si toliko bespomoćan?
– Ah, tuđinče… – pojadao se on. – Ja sam preslab da bih se mogao održati u blizini vratni-
ca… Ali sam nekoć bio toliko jak, te sam prosio na ulici ispred velikoga Hrama.
Na to je bio vidljivo ponosan, te je pono'vio kako je prosio uz sam Hram, kao da je to neka
velika odlika i počast. Začuđen, pomislio sam, koliko je žilav i otporan ljudski rod! Čak i naj-
jadnije biće nalazi razlog zbog kojega može • biti ponosno.
– Unatoč sljepoći branio sam svoje dobro mjesto, tako što sam uokolo udarao i gurao štapom
– hvalio se prosjak. – Ali kad su me napustile snage, morao sam i sam trpjeti udarce i odguri-
vanje. Napokon sam bio udarcima istjeran do gradskih vratnica… Pa mi nije preostalo ništa
drugo nego svaki put zamoliti nekoga milosrdnog čovjeka da me odvede za taj dan na neko
mjesto vani, uz rub ceste. Naime, puno je previše prosjaka u svetome gradu, a neki od njih su
vrlo snažni momci…
Obzirno je dotaknuo rub mojega ogrtača i rekao: – Tvoj je plašt od biranoga tkanja,
tuđinče… I mirišeš dobro. Zasigurno si i bogat. Zašto lutaš navečer izvan gradskih zidina i bez
pratnje? Kako to da nemaš izvidnika koji bi ti utirao prolaz?
Nisam mu bio dužan ništa objašnjavati, ali ipak rekoh: – Tako se to slučilo, pa si sam moram
tražiti svojega puta… – Ali u tome trenu nisam mogao odoljeti iskušenju pa sam zapitao: – Reci
mi, jesi li i ti dočuo o židovskome kralju, o Isusu Nazarećaninu, koji je bio raspet? Sto misliš o
njemu?
Sljepac se nenadano toliko razjario, te je počeo drhtati cijelim tijelom. Mahao je svojim
štapom i povikao: – Da, o njemu sam doista dovoljno čuo. I ispravno učiniše, što su ga udarili
na križ!
– Ali, koliko sam dočuo – rekoh, vrlo se začudivši – bio je on dobar čovjek, pun ljubavi…
Iscjeljivao je bolesne, te pozivao k sebi patnike i tegobne, kako bi im donio mir.
– Što? Mir? – izrugivao se slijepac. – Srušiti sve i uništiti, to je on htio! Pa čak i Hram. Opa-
ki poticatelj nereda, to je on bio; zlonamjeran čovjek. Poslušaj samo! Uz jezerce Bethesdu*
nedaleko grada uvijek je ležao na svojoj postelji jedan opće poznat uzet čovjek. Povremeno bi
zatražio od nekoga da ga odnese u vodu, kako bi pobudio potrebnu sućut. U tom jezercetu, ko-
liko seže ljudsko sjećanje, nije nikad nitko našao ozdravljenje. Mogla je voda izbijati, koliko je
htjela! Starovjeki naputak je navodno kazivao da onaj koji traži ozdravljenje treba prvi ući u
jezero nakon što se voda uskomeša. A namjernik koji je tražio zdravlje, mogao je ući u vodu ili
ne. Ishod je bio isti… Nikakvoga ozdravljenja nije bilo. Ali je zato mjesto ležalo ispred Ovčjih
vrata, a u sjenovitim odajama sa stupovljem moglo se ugodno moliti. Sto je nespretnije i nepo-
voljnije mogao učiniti taj Isus, nego se obratiti onome uzetom i upitati ga: „Želiš li ozdraviti?”
Čovjek je okolišao s odgovorom… Naime, kad bi god voda izbila, uvijek bi netko drugi ušao u
jezerce, prije njega. I tada mu je taj Nazarećanin rekao da može ustati, pa neka uzme svoju ležaj
i pode svojim putom.
– I uzeti je bio iscijeljen? – upitao sam u nevjerici.
– Da, dakako, bio je! – reče slijepac. – Pospremio je svoju ležaljku i otišao. Toliko su strašne
bile snage kojima je raspolagao taj Galilejac. No time je taj zlosretni prosjački gavran izgubio
svoje dobre prihode, koji su mu pritjecali punih tridesetosam godina… Pa sada mora, pod svoje
stare dane, početi zarađivati svakidašnji kruh svojim rukama, budući da nema više prava na
prosjačenje…
Zastao je, uhanuo i nastavio, žesteći se sve više: – A povrh svega bio je još i Sabat! Jadni je
momak imao velikih neugodnosti, zato jer je nosio svoj ležaj. Morao se posvuda raspravljati i
svađati sa svećenicima, budući da se u subotu ne smije ništa raditi. Ali ni to nije bilo dovoljno!
Napokon ga je Isus ponovno susreo, u Hramu. Tada je tom jadniku najstrože naložio neka više
ne griješi, jer će mu se inače dogoditi neko zlo. Tada se bijednik radi svoje zaštite potužio
svećenicima na čudotvorca i posvjedočio da mu je ovaj izrijekom zapovijedio neka nosi svoj
ležaj, premda je bio Sabat. No što su tu svećenici mogli učiniti? Taj je Nazarećanin bio okružen
svim svojim sljedbenicima. On je hulio i sasvim otvoreno obznanio kako posjeduje moć kršiti
Sabat, jer je kao čovječji sin istodobno i gospodar nad Sabatom. Da, da, izjednačio se s Bogom!
Sasvim je razumljivo što je zbog toga morao biti pribijen na križ.
Iz moje je šutnje slijepi zaključio kako nisam istoga mišljenja. Zato je nastavio: – Što bi nas-
talo od svijeta, ako bi Hram bio uništen? Gdje bi kljasti dobivali svoju milostinju, ako više ne bi
bilo bogatih griješnika, koji svoje propuste i pogreške ponovno ispravljaju darivanjem
siromašnih?
Snažno je udario štapom po tlu i podrugljivo se isprsio: – Ni ja se nisam odrekao da toga ra-
nog jutra pođem s mnoštvom i vičem: „Raspnite ga! Raspnite!” Rimljanin nije pravo znao koju
bi izrekao presudu. On ne poznaje naših zakona, ili ga moguće zabavlja ako netko obeščašćuje
naš Hram i huli na našega boga. Koji god medu nama prosjacima barem malo drži do staleške
časti, taj osjeća obvezu prema Hramu i čuvarima reda. Zato su nas brzo bubnjanjem okupili s
naših mjesta uz Hram i na gradskim vratnicama, kako bi se uklopili svojim nastupanjem i
pridružili općoj dernjavi. Uistinu, bio sam nazočan svemu, te sam i zahtijevao oslobađanje Ba-
rabe. Uspoređen s Isusom, bio je Baraba častan čovjek. Jer, on nije učinio ništa posebno, osim
što je ubio jednoga Rimljanina…
– Ja to jednostavno ne shvaćam! – uzviknuo sam obuzet odvratnošću. – Koliko ti moraš biti
surov, kad se još i hvališ tim raspinjanjem na križ! Moguće je on mogao i tebe iscijeliti, da si u
njega vjerovao…
Slijepac je okrenuo prema meni svoje prazne očnice i podmuklo se nakesio. Od toga mu se
moglo vidjeti, krnjutke zubi. Počeo je ponovno jadikovati: – Za koga me ti smatraš? Kakve to
mudrosti izbacuješ? Ti si zasigurno nečist, tuđinče! Bolje bi učinio vodeći me za štap, kako te
ne bih trebao dodirivati. Trebam te samo prokleti, pa će te Bog Izraela jednim jedinim dahom
raspršiti u pepeo. No ako čak sljedbenik toga Isusa, neka ti crvi prožderu živo tijelo!
Siktao je svoju mržnju prema meni, pa sam osjetio strašan smrad njegovoga daha. Pritom se
nisam mogao otrgnuti, toliko se čvrsto držao za moj ogrtač.
– Ti si obična glupa naivčina! – izrugivao se i pokazao na svoje prazne očnice. – Čak ni Bog
ne može učiniti da ponovno nastanu oči koje su jedanput iscurile. Osim toga, ja ni ne bih htio
ponovno zadobiti vid. Što već postoji na ovoj zemlji vrijedno da to netko od nas vidi?
 Mogao sam se osloboditi jedino ako bih čovjeka udario… Ali nisam bio kadar podići ruku
na njega.
– Smiri se, ti bezgriješni čovječe! – rekao sam, a bilo je to sve što sam poduzeo. – Već smo
blizu gradskim vratnicama. Tamo ću te ostaviti, kako tvoja čistoća ne bi više bila ugrožena.
– Kad bih samo bio snažniji…! – uzdisao je on… Tada me pogledao onim svojim praznim
očima i uzviknuo: – Nešto ću ti pokazati, tuđinče!
U trenu mi je, s neočekivanim zamahom i snagom, podvukao svoju ruku odostraga oko vrata
i zabio mi šiljato koljeno u leđa. Osjetio sam kako njegova slobodna ruka posiže za mojom
mošnjom s novcem. Da je kojim slučajem bio snažniji, našao bih se doista u ozbiljnoj nevolji,
tim više jer nisam mogao čak ni zazvati u pomoć. No onako slabog nije mi bilo teško iskrenuti
u stranu tu njegovu ruku što je odvratno smrdjela, pa se odmah i osloboditi iz njegovoga
razbojničkog zahvata.
– Dajem ti dobar savjet, tuđinče – sopćući je vikao. –Neka ti ovo bude pouka! U buduće
razmisli prije nego ispuniš želju nekome nepoznatom i prije nego povedeš prosjaka na pustoj
cesti! Da sam bio tek nešto jači, bio bih te oborio na tlo i zviždukom dozvao drugove u pomoć.
Tako bi ostao bez svojega odličnog ogrtača i svoje mošnje s novcem. Da sam zao čovjek, pal-
cem bih ti utisnuo oči, kako me više ne bi mogao prepoznati i svjedočiti protiv mene. I k tome,
da si kojim slučajem Rimljanin, tada bih te s užitkom i ubio!
– Najljepše zahvaljujem na pouci! – rekao sam podrugljivo. – No, kad smo već kod toga, ka-
ko znaš da nisam Rimljanin?
– Jedan Rimljanin si ne bi dopustio voditi me ovako kao što si ti to učinio, ti lakomisleno
povjerljivi, neiskusni budalašu! – odvratio je prosjak. – Rimljanin bi me počastio udarcem noge
ili praskom biča po njušci. Od tih momaka ne može se očekivati nikakva dobroćudnost. Oni ne
misle ni na što drugo osim gradnje cesta i vodovoda, te brige da se mjere i utezi ne krivotvore.
Tada smo već prispjeli do vodospreme blizu gradskih vratnica. Zapitao sam ga: – Jesi li
osobno govorio s onim uzetim čovjekom, o kojem si mi kazivao? Ljuti li se on uistinu na
čovjeka koji ga je iscijelio?
– Nisam s njim razgovarao… – priznao je slijepac. – Ponavljam tek ono što sam čuo. Ali
zašto je taj čudotvorac iscijelio samo toga čovjeka i tek još nekolicinu? Zašto ne i sve nas os-
tale? Zašto bi jednome zasjalo sunce, dok ostali moraju vječno ostati u tami? Moraš priznati, mi
imamo svoje razloge, ako loše govorimo o tom iscjeljitelju.
– Zasigurno si čuo još i to – primijetih – da je on, kralj Isus, trećega dana nakon polaganja u
grob ustao iz mrtvih…
– Ženska naklapanja! – uzvikne slijepac, svijajući se od smijeha. – I ti, odrastao čovjek,
vjeruješ u nešto takvo?!? – Ali je pritom njegov smijeh bio jednako nalik jecanju kao i poruzi. –
Potpuno je jasno – nastavio je – njegovi su učenici ukrali truplo iz groba. Učinili su to, kako bi
prevarili puk. Na nebu postoji Bog, to znam. Ali ovdje na zemlji vladaju jedino novac i šaka!
Srdito je opipavao svojim štapom cestu pred sobom, sve dok nije naišao na jedan kamen.
Sagnuo se i podigao ga. A zatim mi ga je stavio pod nos i zavikao: – Ovo je jedan kamen!
Vjeruješ li, može li se on pretvoriti u kruh? Jednako malo se može promijeniti i svijet u svojoj
cjelini, ovaj svijet pun mržnje i ubojstava i bluda! Bog Izraela je bog odmazde. Jednoga će dana
i Rimljani primiti pripadajuću nagradu! Ali barem za to neće trebati zahvaliti tom Galilejcu…
Obuzelo me neko neobično uzbuđenje, a u udovima osjetih studen. Promrmljao sam: – Isuse
od Nazareta! Ako si bio i ako jesi više od židovskoga kralja, ako boraviš u svojemu kraljevstvu
i ako je to kraljevstvo ovdje na zemlji… Tada pretvori ovaj kamen u kruh, kako bih zbog toga
povjerovao u tebe!
Dočuvši moje riječi, prosjak je gurnuo svoj štap pod pazuho i počeo kotrljati onaj kamen
između svojih dlanova, kako bi ga opipao. Pod pritiskom njegovih prstiju počeo je kamen
popuštati. Nepovjerljivo je otpuhnuo prašinu s grumena, podignuo ga do nosa i omirisao. Još
nepovjerljivije je odlomio komad, pogurnuo ga u usta i kušao, zatim sažvakao i progutao. A
zatim je uzviknuo, pun poruge prema mojoj gluposti: – To uopće nije kamen, nego sir!
Nisam mogao izbjeći da i ja ne odlomim i ne kušam komad od te grude, koja je u sredini bila
bijela. Uistinu, bio je to tvrd, kuglasto oblikovan domaći sir! Zasigurno je neopaženo pao s ne-
kih seljačkih kola ili s tereta na leđima nekoga nosača… A zatim se na njemu skorilo toliko
ulične prašine, te je po izgledu i opipu bio nalik kamenu.
Prosjak je nešto mrmljao nad još jednim zalogajem i sumnjičavo zapitao: – Jesi li ti
čarobnjak? Pa si kroz prizivanje Nazarećaninova imena kamen u mojoj ruci pretvorio u sir?!
– Sir ili kruh, svejedno – objasnio sam. – U svakome slučaju je to ljudska hrana. A ako je na
moju zamolbu i prizivanje mogao takvo nešto učiniti, tada moraš vjerovati i u njegovo
uskrsnuće.
Ali dok sam još govorio, probudiše se u meni dvojbe. Moguće sam nesvjesno zamijetio
nešto na tobožnjem kamenu, kojeg je čovjek slučajno pokupio s ceste? No već je i samo
nalaženje takvoga nečeg bio začuđujući slučaj. A bilo je još neobičnih poklapanja.
Slijepac je ipak razmišljao stvarnije. Brzo, kao da se boji kako bih mu mogao oteti taj sir,
gurnuo ga je u ranac s hranom, koji sam mu ranije dao. Zatim je odmah počeo štapom nabadati
za ostalim kamenjem na rubu ceste, pa je čak i kleknuo te opipavao kamenice. Ali kamenje je
bilo kamenje… Bilo je doduše okruglo, oblikom poput onoga sira… No i dalje je ostajalo ka-
menjem. Nakon nekoga vremena uzaludne potrage, odustao je…
Tada smo se uspeli iz Kidronske doline do gradskih zidina, a cesta je dalje blagim nagibom
vodila prema gradskim vratnicama. Zato smo se nalazili u dubokoj sjeni grada, dok je usamljeni
vrh uzvisine na suprotnoj strani doline bio okupan crvenim svjetlom zalazećega sunca. Obuzet
sablasnim strahom, pogledao sam uokolo i glasno molio: – Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se
meni i mojemu nevjerovanju!
Tada me je obasjala silna zraka svjetlosti! I naglo mi je sve tjelesno postalo toliko nebitnim,
da je duševna zbilja u meni bila stvarnija od moćnih gradskih zidina. I u jednome trenu punome
slutnje, ta je zbilja postala toliko jasnom kao što je inače zbilja tla i kamenja. Pa čak i jasnija od
toga. Bilo je to nalik onomu mojem snu u Lazarovom domu… No slijepac nije ništa zamijetio.
Tek me je preklinjao optužujućim glasom: – Ako je taj čovjek uistinu uskrsnuo, ipak ga nemoj
prizivati! I nemoj glasno izgovarati njegovo ime… Jer će inače njegova krv pasti i na mene.
Sjaj se ugasio jednako naglo kao što se i pojavio. Oči su mi još uvijek bile zabljesnute, te
podigoh ruke, kao da sam htio zadržati tu divnu laganost koju oćutjeh. No ponovno se na mene
spustila sjena gradskih zidina, čak još tamnija nego ranije. Olovnih nogu postadoh ponovno
svjestan boravka na ovome svijetu. Pogledao sam preko doline prema strmom i suncem obasja-
nom brežuljku… Pritom mi je razum govorio kako je tamo nešto bljesnulo pa su zrake odsjaja
zasigurno na trenutak kliznule preko mene. Slično kao kad se zrcalom, u šali, dočara svjetlosnu
mrlju usred sjene.
Unatoč tome ostala je u meni slavljenička izvjesnost, da su Isus i njegovo kraljevstvo živa
zbilja. Ova tajanstvena spoznaja bila je jača od mojega razuma. I želio sam iskreno vjerovati.
Pomišljao sam, čemu ta besmislena hitnja? Zašto želim sve imati odmah, zašto sve u punoj mje-
ri?
Razdragano sam uhvatio prosjaka pod ruku i obodrio ga: – Dođi! Još samo nekoliko koraka,
pa smo pred vratnicama.
Ali se čovjek opirao, htijući se osloboditi… 1 pritom je kukao: – Cesta je ovdje strma. Kamo
me to vodiš? Ne valjda do ruba ponora, da me gurneš u dubinu, za osvetu što sam vikao „Rasp-
nite ga!”.
– Ja znam malo o Isusu… – odvratih mu. – Ali ne vjerujem da je uskrsnuo radi osvećivanja.
Ne, zasigurno ne zbog toga!
Prispjeli smo do gradskih vratnica. Stražari su poznavali slijepca, pa su ga pozdravili s neko-
liko pogrda i pitanjem koliko je tijekom dana isprosio. Da nisam bio s njim, najvjerojatnije bi
ga pregledali i uzeli si svoj udjel. No mene nisu ništa pitali, jer su tkanina mojega ogrtača bez
resa i moja nauljena kosa dovoljno kazivali o meni.
Začuvši poznate i pouzdane glasove stražara, prosjak se smirio. Hitro se oslobodio moje ruke
i štapom opipao luk gradskih vratnica. Zatim je sigurno pošao u grad, jer je odatle poznavao
put. Ubrzo nakon vratiju nailazilo se na malen trg, gdje se smjestilo još nekoliko uzetih i kljas-
tih. Pružali su ruke i jednoličnim glasovima ponavljali svoje izreke. Inače je večernji promet
ulicama grada općenito zamirao… Iz kuća je prodirao miris ognjišta, svježe pečenoga kruha,
češnjaka i vrućega jestivog ulja.
Kad je slijepac odmaknuo nekoliko koraka ispred mene, počeo je mahati štapom i dozivati
svoje prosjačke drugove: – Izraelci! Čovjek iza mene doveo me je ovamo, a ja mogu
posvjedočiti protiv njega. On je opsjednut! Zazivao je ime raspetoga Isusa i time jedan kamen u
mojoj ruci pretvorio u sir. Krenite na njega i kamenujte ga! On je bjelodano jedan od učenika
onoga prokletnika i donijet će nam zlo i propas!
Prignuo se, dohvatio grumen svježega izmeta i bacio ga prema meni. Učinio je to toliko
točno, ravnajući se jedino prema odjeku mojih koraka, da me njegov hitac pogodio i zaprljao mi
ogrtač. Kad su ostali prosjaci to vidjeli, pohitaše uhvatiti slijepca i zadržati ga. Mene su pak
zamolili za oprost zbog slijepčevoga postupka, te ga upozorili: – Zar si uz svoju sljepoću još i
pomahnitao? Ta ovo je neki bogat stanac! Kako bi on mogao biti učenikom Nazarećanina? On
nikako nije Galilejac, to mu raspoznajemo po licu.
Počeli su zatim jadikovati u zboru, pružali su ruke i pokazivali svoje mane. Podijelio sam im
punu šaku novčića, svukao svoj zaprljani ogrtač i ogrnuo njime slijepčeva ramena. Glasno se
smijući, rekoh: – Evo ti ogrtača, kojeg si toliko lakomo opipavao! Dobro će ti doći ako nekom
zgodom ostaneš preko noći uz rub ceste, smrzavajući se zbog studeni, jer te nitko nije odveo u
grad.
Slijepac je zatresao šakama prema svojim drugovima i zaurlao: – Vjerujute li barem sada, da
je opsjednut? Dakle, mogao bih prisegnuti, ako bih mu odvalio jednu zaušnicu, bio bi on pri-
pravan podmetnuti mi i drugi obraz. Taj je dovoljno lud za takvo nešto!
Morao sam se od srca nasmijati njegovim riječima… Pridržavati se Isusovoga učenja
moguće i nije bilo baš toliko nemoguće, kao što sam pomišljao. Jer, što sam se više trudio
ovome svatu na zlo uzvratiti dobrim, to sam više postajao radosnijim i zadovoljnijim. Osjećao
sam kako jedino na taj način mogu suzbiti njegovu zlobu i pakost. Udariti ga ili predati
stražarima, značilo bi tek suzbijati jedno zlo drugim.
Ostali prosjaci revno se pridružiše mojemu smijehu i dobaciše svojemu strukovnom drugu: –
Nije taj čovjek opsjednut, nego tek malo ponapit. Zar to ne zamijećuješ? Čovjek mora biti do-
brano pijan, ako pristane uz tebe kao vodič i zatim još svuče svoj ogrtač pa ti ga daruje! I samo
se ludi pijanac može smijati iz punoga grla, kad ga se prostački napada!
U određenom su smislu ti ljudi imali pravo. Neka vrsta pijanstva, koja je natkriljivala ljudske
spoznaje, šumila je i bjesnjela u mojoj glavi. I istodobno me tjerala na glasno smijanje,
pomućujući mi vid toliko da mi nisu ništa značili pogledi prolaznika, dok sam prolazio gradom
odjeven tek u laganu tuniku.
Možda se uistinu sve ostalo moglo u naprijed pripremiti, pomišljao sam, ali nikako ne onaj
tvrdi sir na kojeg je slijepac naišao svojim štapom, između svega ostalog slično okrugloga ka-
menja!
Žena sirijskoga sitničara pljesnula je rukama, vidjevši me kako se vraćam bez ogrtača. A
njen se suprug preplašio pomislivši da su me napali razbojnici. No budući da sam se samo smi-
jao, te iz svojega boravišta donio novaca i zamolio ga neka mi pribavi nov plašt, ubrzo se primi-
rio. Ali je i on pretpostavio da sam se napio, a glede ogrtača zasigurno zaključio da sam ga
proigrao.
Nakon nekog vremena donio mi je lijep vuneni ogrtač s malenim resama na rubovima. Taj je
komad odjeće bio izrađen od birane židovske vune, objašnjavao mi je pritom, stišćući i gnječeći
tkaninu između prstiju. Htio je time pokazati koliko je tkanje valjano i uz to besprijekorno ob-
ojeno. Još me uvjeravao da je cjenkanjem za mene cijenu snizio na umjeren iznos. Napokon je
rekao: – Ovo je židovski ogrtač. Za tuđinski plašt morao bih ići čak do foruma i platiti
višestruko veću cijenu. Rese možeš, dakako, odrezati.. Ali nikome neće smetati ako ih i ostaviš,
nakon što si pustio bradu. I ja se također pribojavam i štujem Boga Izraela… Povremeno pak
ubacim poneki novčić u njegovu žrtvenu škrinju, koja stoji u prednjem dvorištu nevjernika,
kako bih si time osigurao dobro odvijanje poslova…
Pogledao me, lukavo se smiješeći svojim crnim očima, te mi pažljivo odbrojao ostatak nov-
ca. Htjedoh ga nagraditi za njegov trud. No podigao je ruke u znak prosvjeda i pojasnio mi: –
Od tebe ne trebam ništa… Trgovac odjećom već mi je platio posredničku pristojbu. Ti si sada
predarežljivo raspoložen. Zato danas više ne smiješ izlaziti. Radije se povuci u svoju odaju,
ispavaj se i omogući svojoj glavi neka se prozrači i razbistri! Prije toga ipak pojedi malo dobre
juhe, koju će ti zgotoviti moja žena! Ona će obilato ukuhati luka u nju i dodati začinske trave,
koje će ti osigurati buđenje bez glavobolje.
Nisam se mogao odmah odlučiti na odlazak u svoju odaju, na što je on zabrinuto zakimao
glavom, te raširivši ruke uzviknuo: – Lijepo, lijepo! Savjetovao sam te jedino za tvoje dobro.
No ako to doista želiš, mogu poslati svojega sina po još jedan vrč slatkoga vina. Ali nikako ne
smiješ popiti više od toga. I nikako ne pokušavaj po noći se još jedanput spoticati niz stepenice,
jer bi si mogao slomiti vrat ili završiti u lošemu društvu…
Pokušah se braniti i ukočenim jezikom objasniti da sam potpuno trijezan. Na to je zabrinuto
podigao ruku i rekao: – Lice ti je rumeno, a oči ti se sjaje. Ali, kako želiš! Onda ću ti radije
pozvati jednu mladu ženu, koja se druži sa strancima. Ona se, međutim, može pojaviti tek kad
se potpuno smrači, jer će inače u našoj četvrti doći na zao glas. Zato se strpi malenkost! Ona će
podijeliti ležaj s tobom i tako te temeljito smiriti, da ćeš nakon toga morati zaspati i razbistriti
glavu. Doduše, ona ne zna pjevati i svirati na nekome glazbalu… Ali je zdrava i naočita, te će
se zasigurno pobrinuti da usneš i bez uspavanke…!
Bio je toliko siguran u svoju prosudbu mojega stanja i glede načina liječenja, da sam ga tek
krajnjim trudom uspio odvratiti od njegovih nakana. Njemu za ljubav pošao sam spavati, a on
me skrbno slijedio u potkrovlje, kako bi me pokrio mojim novim ogrtačem. Nakon nekoga
vremena njegova je kći donijela zdjelu koja se pušila, punu jako začinjene juhe. I ostala me
gledati kako jedem, stidljivo hihoćući iza ruke podignute pred usta. Juha je bila ljuta, da me je
od nje u ustima upravo palilo. No činilo se da vruća tekućina samo još povećava moj zbunjujući
polet.
Djevojka je još napunila moj vrč za vodu i zatim otišla. No ja se nisam mogao skrasiti u
postelji. Na vršcima prstiju iskradoh se na krov. Dok je izlazećim zvijezdama jačao sjaj, sjedio
sam umotan u svoj nov ogrtač, te slušao zamiruće glasanje grada i strujanje zraka koji se hladio.
Povremeno bi mi preko gorućih obraza i čela prešao lagan ćuh vjetra… U mojemu blaženstvu
pričinjavalo mi se kao da to neka nevidljiva ruka miluje moje obraze. Prošlost je drhtala u meni,
zemaljski je prah treperio u meni… Ali mi je nešto drugo, po prvi puta u životu, ulijevalo izv-
jesnost i sigurnost da sam više nego tek prah i sjena.
– Ti uskrsnuli Sine Božji – molio sam se u noćnoj tami – iskorijeni iz moje glave sve is-
prazne knjiške mudrosti! Primi me u svoje kraljevstvo! Povedi me onim jednim jedinim putom!
Ja zasigurno nisam pri punoj svijesti, zasigurno sam bolestan, zasigurno si me ti začarao. No
vjerujem da si ti više od svega što je ikad postojalo na ovome svijetu… Probudio sam se
smrznut i ukočen. Iz sna me trgnulo resko jecanje hramskih trublji. Sunce je obasjavalo istočne
obronke uzvisina. Grad je pak još uvijek ležao u neodređenome polusvjetlu zore, a jutarnja je
zvijezda jasno svijetleći lebdjela iznad obzorja. Glava mi se tijekom noći razbistrila. Ali sam se
ježio od studeni. Prikupio sam skute svojega vunenog ogrtača i pritegnuo ga tješnje uz sebe.
Zatim sam se kradimice vratio u svoju odaju i zavukao se u postelju. Pokušao sam se postidjeti
mojih noćnih misli. No nisam ih se sramio. Upravo suprotno, osjećao sam kako u meni još uvi-
jek svjetluca neko studeno svjetlo, ma koliko se možda ugasio onaj grozničavi žar od prethod-
noga dana.
Zato sam spokojno ostavio moju bradu nedirnutom i ostao u svojoj odaji. Odlučio sam pot-
puno opušteno promisliti i potom pribilježiti sva zbivanja prethodnoga dana. A kad zapisivanje
privedem koncu, namjeravam poći do Izvorskih vrata. Duboko u sebi osjećam i pritom sam
čvrsto uvjeren da sve ono što sam doživio i što ću još doživjeti, služi nekoj određenoj svrsi i
cilju. To mi uvjerenje daje snažan osjet sigurnosti. Pa ako i zapišem kojekakve nezgrapnosti ili
čak gluposti, ne stidim se ni jedne jedine svoje riječi…

PISMO 6.
Učenici Mark pozdravlja Tuliju.
Ovim pozdravom Tebi pozdravljam istodobno i začudno daleku prošlost. Čak mi i najstrast-
venije noći u Rimu sada izgledaju kao da ih je netko drugo doživio, a ne ja… Dijeli nas tek jed-
na jedina, kratka godina! Ali je meni bila dulja od svih drugih. Samo ovih nekoliko minulih
dana čine mi se dugim poput više ljeta. Ti si mi se pak nekako otuđila i čak izgubila… A i ja
sam se promijenio. Sad sam neki drugi Mark. Ti me više ne bi razumjela. Kad te prizovem u
sjećanju, vidim kako svoja ćudljiva usta pri čitanju mojih izvješća razvlačiš u podrugljiv
smiješak…
Ti živiš usred svega što sam i ja nekoć cijenio važnim. Ti paziš tko Te pozdravlja i kako to
čini. Ti svaki put brižno promišljaš koji nakit trebaš nositi u nekome društvu, kako bi se Tvoji
prijatelji veselili, zavidnici poprijeko i zavidno škiljili, a neprijatelji se srdili… Ti tijesno
omataš svoje glatko tijelo u tanku svilu halje i promatraš svoj lik u izglačanim mramornim
pločama zidova. Zatim iznenada bodeš ukosnicom mladu robinju, jer je pri slaganju Tvoje kose
bila nespretna… Napokon sudjeluješ u večernjemu okupljanju društva. S umornim osmijehom
podižeš svoju vinsku kupu. I hiniš kako slušaš izlaganje nekoga mudroslova ili povjesničara.
Oduševljena si i najnovijim napjevom. Puštaš svoje sandale neka se njišu na palcima nogu, ka-
ko bi Tvoj susjed za stolom, ma tko to bio, zamijetio koliko su Tvoja bijela stopala malena.
Unatoč svojoj vitkosti, Ti si snažna i izdržljiva. Tvoja neukrotiva i nezajažljiva žudnja za
užitcima može te održavati budnom tijekom više vrućih rimskih noći. U društvu nepoznatih
ljudi Ti grickaš i hrskaš ptičje jezike, puževe i morske životinje, kao da Te takvi birani zalogaji
dovoljno zasićuju… Ali kad se izmoriš u društvu svojega milosnika, nije ti teško ustati usred
noći i progutati do pola pečen komad mesa, kako bi prikupila snage za igru koja Te nikad ne
iscrpljuje.
Tako ja vidim Tvoju sliku, Tulijo. Ne više kao punu života, nego poput odraza u
izglačanome crnom mramoru. A ta sjena ne muči više moje misli kao minule zime u Aleksan-
driji, kad sam Te uzalud pokušavao zaboraviti. Nešto drugo sada ispunja moju dušu, premda
tome nisam osobno doprinjeo. Ti me više ne bi prepoznala, Tulijo. A moguće ni ja Tebe ne bih
više prepoznao…
Zato pišem ova pisma, premda ih započinjem pozdravom Tebi, zapravo više sebi samome…
Pišem ih da bih istražio sebe kao i sve što mi se dogodilo, slijedeći naputke mojega uvaženog
učitelja s Rodosa. Jer, on mi je stalno isticao, kako mogu izvješćivati o onome što sam osobno
vidio ili čuo, a ne tek prepričavati tuđe misli i mišljenja. Ne, ne pišem više radi pukoga trošenja
vremena ili iz moguće dosade. Kada ispišem svoja pisma, nisi mi ni Ti više blizu… Čak si mi,
što više, tada još udaljenija nego inače. No to me ne brine, Tulijo. Ni u kojemu pogledu ne
osjećam da sam nešto izgubio.
Čak me ne brine ni da li moja pisma stižu do Tebe. Unatoč tome Te pozdravljam. Ti si bila,
glede ćutilnih užitaka i strasti, jedino ljudsko biće koje mi je uistinu bilo blisko. O zbilji ovoga
svijeta ti si mnogo razumjela, čak više od mene. Tvojem umijeću utiranja puta u biti zahvalju-
jem za onu oporuku, koja me učinila dobrostojećim… A to mi je pak omogućilo vođenje života
prema vlastitome nahođenju, pri čemu ne moram nikoga slušati niti se nekome ulagivati. Ti si
bila čovjek zdravoga razuma, okrutna i pohlepna za vlašću. I ne bi Te smjelo nikako smetati
kad to kažem… Moje zaključke možeš, upravo suprotno tome, više pojmiti kao pohvalu. Jer
ljepotu i čar svojih očiju, svojih usta, svojega tijela… Njih i sama dobro poznaješ. Ali me ta
ljepota i čari više ni najmanje ne vezuju za Tebe. Toliko sam sada ispunjen drugim osjetima i
doživljajima.
Onako bradat, s jednostavnim sandalama na nogama i umotan u svoj prugast židovski ogrtač,
predvečer sljedećega dana otputih se ponovno do Izvorskih vrata. Nisam si uredio nokte, a čak
ni plovučcem ne bih uspio ukloniti mrlje crnila na prstima svoje desne ruke. Inače priučen na
parnu kupelj i toplu vodu, ipak sam se toga dana umio u hladnoj.
Naime, kad sam stupio u mušku kupelj gimnazija*, svi su me tako pogledali te sam odmah
otišao. Čak si nisam ni pod pazuha utrljao pomast za skidanje dlaka. Cijelo mi je tijelo kosmato
kao nekome barbaru. Ali to mi nije važno, niti to smatram nekim nedostatkom. Želim se prila-
goditi svojoj okolini, kako bih uživao više povjerenja. A kasnije se mogu vratiti životnim navi-
kama s kojima sam odrastao.
Uz sve to čak ne mogu ni reći kako volim ovaj grad i njegove ljude. Hram s njegovim mra-
morom i zlatom sam često vidio kako blista u punome sjaju sunčevih zraka. Večernje pak ru-
menilo pretvara tu građevinu u neman s krvavocrvenim vlasima. U rana je jutra opet poput
modroga sna. Tijekom cijeloga dana uzdiže se, u slavu židovskoga boga, gust dim sa žrtvenika
prema nebu. Ali meni je Hram ostao stran. Prema njemu jednostavno ne mogu osjećati isto
strahopoštovanje kao Židovi. Meni on nije svet… Svetije i silnije doživio sam Artemidin* hram
u Efesu. Ili u Antiohiji. Ili na Rodosu. Ili u Ateni. A da ni ne spominjem Forum u Rimu…
Ne, ne mogu osjećati naklonosti prema ovome gradu, čiji su žitelji prizvah Isusovu krv na
sebe. Kada su jeruzalemske žene plakale za svojim Gospodinom, dok je putem prema brdu za
raspinjenje teturao i klecao pod udarcima biča, On im se obratio. Rekao im je, tako bar kazuju,
neka nad njim ne plaču, nego nad sobom i svojom djecom. I mene nehotice obuzimaju zle
slutnje, dok promatram Hram, u kojem se posvećen zastor pod udarom potresa razderao na
dvoje od vrha do dna… I u kojem su se neke od stuba što vode prema svetištu, od drugoga po-
tresa urušile. To je vjerojatno dovoljno kao predznak…
Idući prema Izvorskim vratima, razmišljao sam upravo o svemu tome. Po trgovačkim ulica-
ma su se još uvijek natiskivali ljudi, a pred trgovinama su se čuli svi jezici svijeta. Zvona na
vratovima deva su zvonila, a magarci su revali. Zato moram priznati da je sveti židovski grad
metropola* kao ni jedan drugi grad na svijetu. Ali sam ja u njemu osjećao nešto strano i tuđe.
Sada, u predvečerje, pri kraju radnoga dana, meni kao tuđincu je cijeli grad odavao krajnje
žalosnu sliku. Moje se srce žarilo u tihome iščekivanju, no jad usamljenosti tištao mi je isto-
dobno dušu. Mnogo vrijedi biti slobodan i neovisan o drugim ljudima, ali večernja usamljenost
u jednome stranom gradu je gorak zalogaj.
Ipak je u meni izbijala radost, jer sam se nečemu nadao. Znao sam, živim u prijelomnome
vremenu, u vremenu iščekivanja. Isus je ustao iz groba, a Njegovo kraljevstvo za uvijek ostaje
na zemlji. Tek nekoliko ljudi to zna i u to vjeruje, premda i sami ponekad zdvajaju u svojim
srcima. No to je zato jer im se nešto slično još nikad nije dogodilo. U te sumnjičavce ubrajam
se i ja. Ali istodobno s tom dvojbom ja i vjerujem, nadam se i očekujem neko zbivanje koje će
sve pojasniti.
Kad sam stigao do gradskih vratnica, zatekoh tek nekoliko prosjaka kako još uvijek čuče
čekajući milodare. Nisu me prepoznali, a onome slijepcu nije bilo ni traga. Žene s vrčevima na
glavi ulazile su ispod luka vratnica u grad, brbljajući međusobno. Čak se nisu ni potrudile zbog
mene povući rub ogrtača preko lica, toliko su prema meni bile ravnodušne.
Nebo je postalo tamno modro. Sumrak se širio. I već su zatreperile tri zvijezde na ne-
beskome svodu. Čuvari su pak zapalili jednu zublju od smole i zataknuli je u prsten pokraj
vratnica. Bio sam razočaran… No s tim razočaranjem sam računao, te se pripremao da ću
možda morati dolaziti ovamo kroz dulje razdoblje, dan za danom, prije nego primim znak. Na-
kon nekoga vremena sam već htio poći natrag kući, ali sam ipak oklijevao. Ta bilo je svejedno,
jesam li ovdje ili tamo…!
Tada se pod lukom vratnica pojavio čovjek s vrčem za vodu. Nosio je posudu na ramenu,
pridržavajući je drugom rukom, mnogo nespretnije nego što to čine žene. Koračao je polako i
oprezno, kako se u polutami ne bi spotaknuo. Pričekao sam dok nije nestao u jednoj ulici što se
uspinjala prema gradu… Tek sam tada pošao za njim. Strma uličica nastavljala se nizom plitkih
stuba. Mogao sam čuti korake čovjeka kojega sam slijedio, kao i njegovo otežalo disanje pod
težinom vrča.
Ne ubrzavajući korak, vodonoša je uvijek iznova zakretao u zavojite pobočne uličice. Uspin-
jali smo se u Gornji grad. Išli smo već dugo. No zapazio sam kako čovjek ne bira najkraći put
prema svojemu odredištu. Na jednome osamljenom mjestu skinuo je vrč s ramena, ispravio ga
na tlu i čekao. Prišao sam mu i zastao, ne govoreći ništa. Stajali smo tako dugo vremena, jedan
uz drugoga, oslonjeni na nekakav kućni zid, sve dok nije došao do daha. Tada se napokon okre-
nuo prema meni, pozdravio me i upitao: – Jesi li izgubio put? Uzvratio sam pozdrav i dodao: –
Putova je mnogo, a putokazi su počesto lažni…
– Samo su dva puta – primijetio je mudro. – Jedan vodi u život, drugi u smrt.
– Tada za mene ostaje tek jedan jedini… – uzvratio sam. – No sam ga ne mogu naći. Ali se
nadam i vjerujem, netko će me povesti…
Ne odgovorivši ništa, ponovno je podigao vrč na rame i pošao dalje. Koračao sam uz njega,
a on mi to nije branio. Nakon nekog vremena predložio sam: – Stube su strme. Smijem li ti
pomoći? Inače ćeš ponovno ostati bez daha…
– Ne ostajem bez daha od nošenja – odgovorio je – nego od straha. Bojim se, iz svega ovoga
neće proizaći ništa dobrog.
Ali mi je ipak dopustio uzeti posudu, koju sam prebacio na svoje rame. Nije mi se činila po-
sebno teškom. Pošao je ispred mene upozoravajući na neravnine, preko kojih bih se mogao spo-
taknuti. Uličice su bile prepune nečistoće i otpadaka, te vonjale na mokraću i trulež. Putem sam
si zaprljao sandale.
Prošli smo kroz vrata u starim zidinama i još se dalje uspinjali u Gornji grad. Kuća pred ko-
jom smo se napokon zaustavili, činila se velikom i ljepšom od susjednih. No u svjetlu zvijezda
mogao sam raspoznati samo obrise. Vodonoša je pokucao na vrata, koja je odmah otvorila jed-
na dvorkinja. Nije me pozdravila, ali je odmah prihvatila vrč s mojega ramena. No čovjeku koji
me doveo iskazivala je veliko poštovanje, pa zaključili da je više od običnoga sluge, za što sam
ga smatrao.
Poveo me u mirno dvorište, gdje je raslo drveće. Tamo je pred mene izašao jedan dječak star
moguće nekih petnaestak godina.
– Mir s tobom! – pozdravio je skromno. – Moj otac i ujak su se već povukli… Ali dopusti
meni da te povedem u gornje odaje! Želiš li oprati ruke?
Ne pričekavši na moj odgovor, dvorkinja mi je upravo iz vrča koji sam donio obilato polila
ruke, kao da je htjela pokazati kako ovdje nikako ne manjka vode. A dječak mi je uručio plat-
neni ubrus i rekao: – Zovem se Marko.
Dok sam sušio ruke, počeo je govoriti… Zvučalo je to nekako gorljivo, kao da je obuzet
osjećajem o rušenju svih brana vlastitoj osobnosti: – Tada, one noći kad je naš Gospodin bio
uhićen, bio sam nazočan… Skočio sam s postelje odjeven tek u rubaču, te potrčao u Getse-
manske* vrtove. Htjedoh upozoriti Isusa, jer sam znao da će tamo noćiti. Mene su također
zgrabili, a pritom su mi oružnici poderali rubaču, koja im je čak ostala u rukama. Morao sam
nag odatle uteći, zajedno s drugima.
– Ne brbljaj toliko, Marko! – opomenuo ga je moj pratitelj. Ali sada, kad je bio u ovome
zaštićenom dvorištu, zdrav i čitav, prevladao je svoj strah. I kao da je bio ispunjen sličnom
suzdržavanom gorljivošću kao i mladac. –Zovem se Natanael* – rekao je. – I zašto bih ti tajio
svojega imena? Ja sam susreo Gospodina na putu za Emaus, na dan kad je napustio svoj grob.
– Ali ga u prvi mah nisi prepoznao! – izletjelo je Marku. Natanael je na to položio ruku oko
momčićeva vrata, kako bi suzbio i zaustavio njegov pripovjedački žar. Marko je pak svoj
prstima, koji su bili upravo vrući kao od groznice, povjerljivo uhvatio moju ruku. Pritom sam
po mekoj i nježnoj koži njegovih dlanova spoznao da nikad u životu nije radio neki spomena
vrijedan teži posao. Poveo me uz nekakve stube do otvorenoga trijema koji se protezao duž
krova i vodio do gornjih odaja kuće.
Prostorija je bila povelika, a osvjetljavala ju je tek jedna jedina svjetiljka, pa su kutovi ležali
u sjeni. Ulazeći, zapazio sam da me čekaju dva čovjeka. Stajali su ruku pod ruku, sasvim mirni
u polutami. No jednoga sam prepoznao… Bio je to onaj naočit mladić, Ivan, kojega sam zapa-
zio na stratištu, uz žene. Ugledavši ga tako, pod slabašnim zrakama svjetiljke, ponovno sam
uočio neizrecivu čistoću crta njegovoga mladenačkog lica. Drugi je čovjek bio stariji, izbrazda-
na čela, a oči su mu bile istraživačke i nepovjerljive.
– Mir s vama! – pozdravio sam.
Nisu mi odgovorili. Napokon se Ivan okrenuo prema starijemu čovjeku, s upitnim izrazom u
očima, kao da ga želi potaći neka progovori. No nepoznati me je nastavio promatrati i mjeriti od
glave do pete, jednako sumnjičavim pogledom. Tišina je postala neugodnom. Napokon se javio
Natanael: – Slijedio je vrč za vodu…
– Tražim jedini put – ustvrdio sam glasno i uvjerljivo. Rekao sam tako, jer sam vrlo straho-
vao da bi me ta dvojica mogli otpremiti, iz puke nepovjerljivosti i sumnjičenja.
U prostoriji je uokrug velikoga stola bilo više ležaljki za odmaranje. Odaja je razvidno bila
blagovaonica bogate kuće. Nakon što me je onaj nepovjerljivi čovjek dovoljno promatrao,
mahnuo je rukom i rekao: – Natanael, Marko, vi možete otići. Ali, za svaki slučaj, stražarite u
dvorištu!
Nakon što su otišli, okrenuo je veliki ključ u bravi izlaznih vrata i rekao: – Mir s tobom,
tuđinče! Što želiš od nas? Bojim se kako je put kojeg ti tražiš, preuzak za tebe…
Ali mu je Ivan upao u riječ, koreći ga: – Toma*, zašto moraš uvijek u svakoga i u sve prvo
posumnjati? – I okrenuvši se prema meni dodao je poticajno: – Tko traži, taj i nađe! A onome
tko kuca, bit će otvoreno! Dočusmo da si blag i smjeran u srcu. Ti si pokucao s čistim nakana-
ma… Zato smo ti otvorili vrata. – Pozvao me neka sjednem, pa se smjestio sučelice meni i pog-
ledao me poput ledca jasnim pogledom jednoga zanesenjaka.
Nakon kraćega oklijevanja sjeo je i Toma. Kimnuo mi je glavom i pojasnio: – Ja sam jedan
od Dvanaestorice, o kojima si čuo. Gospodin nas je izabrao i pozvao za svoje poslanike*, a mi
smo ga slijedili. Ivan je najmlađi među nama. I uvijek moram obuzdavati njegovu silovitost i
žestinu… – Kratko je zastao, kimnuo glavom, pa nastavio: – Ne smiješ nas koriti zbog pretjera-
noga opreza. Zasigurno znaš, vlasti i protiv nas kuhaju optužnicu. Pritom tvrde kako smo pri-
segnuli da ćemo potpaliti Hram, kao znak za puk. Tvrde još i da smo ubili naše drugove, koji su
izdali Isusa. I zašto ti ne bih otvoreno priznao? Zbog tebe smo mnogo raspravljali… Osim Pe-
tra* koji o tebi, kao jednome tuđincu, nije htio ni čuti, ja sam jedini bio stvarno protiv tebe. Ali
je Marija Magdalena govorila tebi u prilog.
– Ja te poznajem – dodao je Ivan. – Vidio sam te dok si stajao kod križeva. Ti se nisi
priključio onima što su se rugali…
– I ja tebe poznajem, a i pričali su mi o tebi – odvratio sam. Bilo mi je teško ne zagledati se u
njega. Jer, još nikad nisam vidio nekoga mladića toliko lijepih crta lica. Bile su tako čiste kao
da ih nikad nije očešala neka loša ili zla misao. Ali ta ljepota nije bila beživotna kao raskoš ne-
koga kipa. Bilo je to živahno i strastveno lice, a osjećao sam kako iz njega istodobno struji
dašak miroljubivosti i topline.
– No, a što želiš od nas? – zapitao je Toma ponovno, mrzovoljnim glasom.
 Njegovo neprijateljstvo me je smetalo. Kao da se trudio tajnu povjerenu zajednički svim
glasnicima, ljubomorno čuvati od ljudi izvan njihovoga kruga.
– Htjedoh vas tek zamoliti da mi pokažete put – rekoh uzdržljivo i oprezno.
Toma je dobacio svojemu drugu zlovoljan pogled i zatim rekao: – Prije svojega uhićenja nas
je Gospodin uvjeravao, kako u domu njegovoga oca ima mnogo odaja. A on će poći pripraviti
nam u njima mjesto. I zasigurno je pritom mislio na svu dvanaestoricu nas, premda ga je Juda*
kasnije iznevjerio i izdao. Isus je tada još rekao: „Vi znate kamo ja odlazim, vi poznajete put”.
Protrljao si je izborano čelo, a pogled mu je pritom odavao zbunjenost i smetenost. Dodao je:
– Tada sam mu odgovorio: „Ni ne slutim, kamo polaziš! Pa kako bi onda znali put?!” A sada
dolaziš ti, strance, pitajući me za put, koji ni sam ne poznajem…
– Toma, Toma! – podsjetio ga je Ivan. – On ti je tom zgodom odgovorio… Rekao je: „Ja
sam put, ja sam put i istina!” Točno tako je bilo! Zato ne možeš sada poricati da znaš.
No Toma je skočio, sav zdvojan i čak očajan, udario šakom po dlanu druge ruke i povikao: –
Da, ali što znači ta njegova izjava?! Ja je ne razumijem. Objasni mi!
Ivan bi zasigurno odgovorio na ovaj poziv, ali se nije mogao odlučiti u mojoj nazočnosti. Ja
sam pak razmislio i ubacio: – U svakom slučaju, Isus je trećega dana uskrsnuo…
– Da, to je točno! – dometnuo je Ivan. – Marija Magdalena nas je izvijestila da je kamen
pomaknut s ulaza u grobnicu. Mi smo pobrzali onamo, Petar i ja, te smo zatekli grob praznim.
– Sve je to vrlo lijepo – primijetio je Toma. – Marija Magdalena je vidjela i anđela, te neko-
ga vrtlara što je pijuckao uokolo…
– Nekoga vrtlara?! – zapitao sam uplašeno, a pritom me cijeloga obuzela jeza!
– Ženska naklapanja! – nastavio je Toma, ne obazirući se na moje pitanje. – Slično kao i ona
pripovijest s Natanaelom i Kleofom* na putu u Emaus. Ta dvojica ga čak nisu ni prepoznali.
– Ovdje u ovoj odaji – rekao je Ivan, očito duboko uvjeren u svoje riječi – tu gdje smo svi
preplašeni sjedili iza zatvorenih vrata, ukazao nam se iste večeri… Razgovarao je s nama i
nešto nam obećao. Na to se obećanje gotovo i ne usuđujem pomišljati, a kamoli o njemu govo-
riti pred jednim tudincem… Ali te uvjeravam, utjelovljen je ovdje stajao medu nama, a zatim
iščeznuo jednako naglo kao što se i pojavio. I mi smo povjerovali!
– No da! – rugao se Toma. – Vi ste bili žrtve priviđenja, isto kao i oba učenika iz Emausa, a
o Mariji da i ne govorim. Ja tada nisam bio nazočan, a i ne vjerujem u takva pojavljivanja. Mo-
rao bih vidjeti tragove klinova na njegovim rukama i staviti prste u te rupe! Samo to i ništa dru-
go ne bi me moglo uvjeriti… I tako ostaje, pa makar se na mjestu srušio mrtav!
Te riječi i ta dvojba toliko zabrinuše mladoga Ivana te je odvratio glavu. Ali nije
proturiječio. Pomislio sam kako je tijekom tih malobrojnih dana nakon ukazivanja, upravo ta
Tomina nepovjerljivost poljuljala vjerovanje očevidaca, pa su potajno i oni počeli zdvajati o tim
zajedničkim viđenjima.
Obuzela me tada neka neobična veselost, pa rekoh riješeno: – Ja ne trebam vidjeti, da bih
vjerovao. Meni je već sada jasno, da je uskrsnuo i da još uvijek boravi na ovome svijetu. No
kako je sve to moguće, ja ne znam.. Ali željno očekujem predstojeće događaje. Ovih su se dana
slučila zbivanja kakvih još nikad nije bilo, a nastupanje daljnjih nezamislivih događaja isto je
tako izvjesno.
– Ti čak nisi iz redova Djece Izraela! – okosio se Toma omalovažavajućim glasom. – Prem-
da si dao prišiti vidljive prozelitske* rese na skutima ogrtača. Nikako ne razumijem, zašto nas
toliko tvrdokorno i uporno uhodiš. Ja ti ne vjerujem. Nemoj pomišljati kako mi je ostalo nepoz-
natim da si bio gost namjesnika u Antoniji. Ti nas pokušaš uvući u stupicu, kako bi sebi sami-
ma, vlastitim riječima priskrbili smrt na križu ili kamenovanje.
Zalomio je čvorastim šakama, uplašeno pogledao oko sebe i nastavio: – Ne znam, jesi li ikad
vidio što se zbiva pri kamenovanju. Ja sam to promatrao i ne bih želio postati žrtvom takvoga
postupka. Barem i pogotovu ne sada, nakon što je Isus umro, pa bio njegov grob prazan ili ne…
 – Zašto onda ostaješ u Jeruzalemu? – zapitao sam ga istim osornim glasom, kakav je on unio
u razgovor. – Zašto se onda tiho i bez velike buke ne vratiš u svoje rodno mjesto? Na što još
čekaš?
Oborio je pogled, kao da je od uvijek bio naviknuo prigibati se pred zapovjednim glasom…
Tek je prstima opipavao jedan pregib na ogrtaču. Napokon je uzvratio u svoju obranu: – Sam ne
mogu napustiti grad. Ali osobno mislim, ovdje uistinu samo tratimo vrijeme. Najpametnije bi
bilo poći na neko vrijeme u pustinju i zatim otputovati kući, svaki onamo gdje mu je dom. Um-
jesto toga vrtimo se ovdje uokolo, oklijevamo i prepiremo se, ne stižući do bilo kakve odluke ni
o čemu.
– Otkad te je Isus izabrao, nemaš više svojega doma? –podsjetio ga je Ivan, pogledavši ga
onim svojim poput ledca jasnim pogledom. – Ti si odložio svoje oruđe i pošao za njim… Tko je
god položio ruku na plug i osvrtao se, nije vrijedan Njegovoga kraljevstva. Tako je Gospodin i
osobno rekao. Ne, Toma, našemu ranijem životu ne možemo se više vratiti…
– Kako je to bilo s Njegovim kraljevstvom…? – zapitao sam hitro.
Ali je Toma tek potresao glavom s podrugljivim izrazom lica i izjavio: – U svakome slučaju,
Njegovo kraljevstvo ne izgleda onako, kao što smo si ga zamišljali, tuđinče… – Ponovno je
udario šakom po dlanu druge ruke i povikao u nesvjesnoj srdžbi. – Zar nisam bio pripravan čak
i zamijeniti svoj ogrtač za britak mač pa s Gospodinom i za njega umrijeti? Mi se pak jedino
možemo nadati božjoj milosti! Ali on, Čovječji sin, posjedovao je moć i snagu nametnuti svije-
tu svoju volju. No on je tek trpio, nijemo poput janjeta, dok su ga klinovima pribijali na križ. I
ostavio nas je u takvoj nevolji i dvojbi da ne znamo što bi vjerovali i kamo bi se trebali okrenu-
ti…
Zastao je, zamišljeno zagledan pred sebe. Nakon nekoga vremena je dodao: – Kada nekoga
kamenuju, krv mu potekne na usta. Krv i sluz kapaju mu iz nosa. On viče, plače i isprazni sve
nečistoće iz svojega tijela u odjeću, prije nego pusti dušu… Zašto bi se izložili takvoj kobi? I to
sada, nakon što je naš učitelj umro i ostavio nas u nevolji?
– U tom smo času svi bili jednako slabi – vrlo odlučno primijeti Ivan, srdačno pljeskajući
Tomu po ramenima. –Ali misli na to, on je obećao poslati nam pomoćnika, kad dođe svojemu
ocu…!
Toma ga je žučljivo gurnuo, kao da je izbrbljao neku tajnu. Zatim je rekao, kako bi skrenuo
moju pozornost: – Lako je tebi govoriti, Ivane… Ti malo znaš o životnim grubostima! Kao lju-
bimac svojega oca imao si u njegovoj ribarnici pod sobom, zajedno sa svojim bratom, starije
ljude. Kad sam ja pošao za Isusom, učinio sam to iz smilovanja prema onima koji teško rade i
prema podjarmljenim… No koju bi utjehu ti potlačeni mogli i trebali dobiti kroz njegovu bes-
mislenu smrt, to nadmašuje svaku moju spoznaju. Jedino što je time postigao, bilo je
privlačenje poruge Velikoga vijeća i Rimljana kako na svoju glavu tako i na sve nas.
– Što si to spomenuo o nekome pomoćniku? – upitao sam znatiželjno Ivana. Naime, Tomi
nije uspjelo skrenuti me s traga.
– Što je to trebalo značiti… – otvoreno reče Ivan, pogledavši me srdačno – nisam razumio
tada, a ne razumijem ni u ovome trenutku. Ali ja se uzdam u njegovo obećanje. Zasigurno nam
predstoji još nešto neobično i posebno, kao što si i sam rekao. Zato ostajemo u Jeruzalemu…
Obojica me pogledaše, a lica su im se toliko razlikovala, koliko se dva ljudska lika uopće i
mogu razlikovati. Ali u oba je istodobno bilo i nešto isto ili barem slično, što ih je povezivalo,
unatoč svoj gorčini Tominih riječi. Mislio sam na ono što mi je Marija Magdalena rekla o glas-
nicima koje je Isus izabrao. Sada sam razumio smisao njenih riječi. Vjerovao sam u tome trenu
kako bih bio kadar ova lica izlučiti usred najvećega ljudskog mnoštva. Sada, nakon ovoga su-
sreta, povjerovao sam da bih mogao prepoznati i onoga poslanika čija bi nepovjerljivost bila
tolika te bi odbio bilo kakav sastanak sa mnom.
Obojica Isusovih učenika nisu više progovorili ni riječi… Po tome sam morao prihvatiti da
me, unatoč svoj Ivanovoj dobroj volji, smatraju za uljeza. Osjećao sam se kao da su me neopo-
zivo isključili iz svojega društva. Zato napokon rekoh, zbunjeno: – Ja sam vam odan i sklon. No
ipak sam Nežidov, neobrezanac… A to smjeram i ostati. Ali su mi pripovijedali kako je Isus
bio blag i dobra srca čak i prema Samarijcima, kojih se Židovi gnušaju. Navodno je iscijelio
čak i slugu jednoga rimskog stotnika u Galileji, zato jer je Rimljanin vjerovao u Isusovu moć
iscjelivanja. Ja također vjerujem u njegovu moć i snagu… Vjerujem i da još živi, da će se po-
novno pojaviti… Ako se to dogodi, nemojte me, to vas molim, ostaviti vani u tami! Ta ja mu
neću učiniti ništa na žao. No kako bi i mogao čovjek nauditi nekome biću koje je ustalo iz gro-
ba te kroz zatvorena vrata dolazi i odlazi? Ni vi se, također, od mene ne trebate ničega bojati.
Upravo suprotno! Ja vam želim pomoći, koliko to mogu. Smjestio sam se u kući sirijskoga
sitničara, u blizini Hasmonejske palače. Imućan sam i mogu vam, u slučaju potrebe, priskočiti i
novčanim prilogom.
– Dokaži to! – uzviknuo je Toma i ispružio žuljevitu ruku prema meni.
– Takvu pomoć mi ne trebamo – hitro je uskočio Ivan, otklanjajući moju ponudu. – Ili, bolje
rečeno, barem za sada ne… Moja obitelj je imućna, a i Matija* ima novaca. Osim toga, Učitelj
je imao bogate pokrovitelje i zaštitnike, koji su tijekom naših putovanja skrbili za našu opskrbu.
To su činili zato jer drukčije nisu mogli slijediti Gospodina. Ne, ne! Mi ne trebamo ni kruha ni
odjeće… Trebamo samo ono što nam jedino On može dati. Kada ponovno dođe, nećemo te
zaboraviti. Ali tajne koje nam je povjerio ne smijem, dakako, otkriti jednome tuđincu…
– Sve mi se čini, bilo je pogrešno poslušati Mariju – upozoravajući je primijetio Toma. –
Znatiželja ovoga Rimljanina ne obećava ništa dobroga! – A zatim se okrenuo k meni i rekao
prijetećim glasom: – Znaj! Prateći Gospodina, imali smo moć iscjelivanja bolesnih, pa čak i
istjerivanja zlih duhova. Sada su naše snage doduše sasvim opale, ali bi postupio dobro ako nas
se pričuvaš. Nas je Gospodin izabrao za svoje učenike. I mi smo bili ti koji smo prema svojemu
nahođenju odabirali ljude i puštali ih pred njega, braneći ostalima pristup. Pa ako je jedan od
nas dvanaestorice mogao izdati, koliko onda tek moramo biti nepovjerljivi prema jednome
strancu i tuđincu?!?
– Ne bojim se ni vas niti vaših snaga! – rekoh otvoreno. – Nisam dočuo o tome da bi Isus
zlorabio svoje snage čak i prema svojim protivnicima, a pogotovu ne prema nekome koji ga
strastveno i žarko traži.
– O, ti si izvrsno poučen! – uzviknuo je Toma. – Ali jednoga je dana ipak prokleo jedno
stablo smokve, koje se nakon toga osušilo pred našim očima. A učinio je to jedino zato jer je
imalo tek lišće, a nije na njemu našao ploda. Povrh toga, čak i nije bilo doba kad rađaju
smokve…
– Mi nismo nikad točno spoznali, što je time mislio – ubacio je Ivan. – To je morala biti jed-
na od onih usporedbi, koje nismo razumjeli.
– U usporedbama je Gospodin govorio jedino puku – proturiječio je Toma. – Nama je pak
uvijek govorio otvoreno. Ali ako ga tada nismo shvaćali, kako bismo to mogli sada?! Zato bi
bilo bolje da napustimo grad, bez daljnjega oklijevanja.
– No, kako hoćete! – rekoh tada, jer su me njegove zamjerke i prijetnje uistinu zamorile. –
Zao mi je što sam vas ometao u vrijeme kad vas druge stvari toliko tište. Ja sam pak doputovao
ovamo iz Aleksandrije, kako bih tražio vladara svijeta, čije su rođenje najavila razna
proročanstva. Takva pretkazanja kolaju i kod drugih naroda, a ne samo kod Židova.
Odgovarajući znakovi uočeni su također u Rimu i Grčkoj. Toga sam vladara svijeta našao u
Isusu od Nazareta, koji je kao židovski kralj bio raspet na križ i čije sam umiranje gledao. No
ipak je njegovo kraljevstvo drukčije nego sam si ga predočavao, a po svemu sudeći i drukčije
nego sam to očekivao. Ne vjerujem da me možete spriječiti u traženju toga kraljevstva. Isusovo
uskrsnuće me uvjerilo da se njegovo kraljevstvo obistinilo.
No nakon tih riječi pekle su me oči od suza razočaranosti. Okrenuo sam glavu u stranu i
natmureno se ogledao po velikoj blagovaonici, čiji su kutovi ležali u tami. Tada me, u jednome
trenu, obuzeo isti osjet nazočnosti nečega stranog, poput onoga iz sna dok sam počivao u gorn-
jim odajama Lazarova doma. Ali ovaj puta to nije mogao biti san! Upravo suprotno! Bio sam
potpuno budan i prijemljiv za sve utiske. Ispunjavala me je želja i čežnja zazvati Uskrsnuloga i
osloviti ga po imenu. Isto kao i nedavnom zgodom, kad se kamen u ruci onoga slijepca pretvo-
rio u sir. No u ovoj prostoriji, u nazočnosti ta dva čovjeka, zbunjenost i predrasude me odvratiše
od takva zazivanja. Ma koliko se ovi učenici okretali i odvraćali, morali su ipak posjedovati
neke skrivene spoznaje ili znanja. Isus ih je zasigurno poučio tajnama, te im smrt nije bila na-
mijenjena prije nego ispune svrhu i zadaću, koju je samo On poznavao i koju ovi učenici još
nisu razumjeli.
Ne, nisam se odvažio glasno izgovoriti Njegovo ime…
– Mir s vama…! – tek im skromno rekoh. Ustao sam i okrenuo se na polazak.
Toma me je ispratio do vrata, kako bi ih otvorio. Ali nakon što je okrenuo drveni ključ i pri-
tisnuo ručku, vrata se nisu dala ni odškrinuti…! Tresao je i drmao vratima, te ponovno okrenuo
ključ… Uzalud! Sve je bilo uzalud…
– Vrata su se sigurno izvjesila, pa su zapela – mrmljao je srdito.
– Ne tresi toliko, slomit ćeš bravu! – upozorio ga je Ivan i došao mu u pomoć. Ali ni on nije
ništa postigao. Obojica su bili zbunjeni i gledali me prijekorno, kao da sam ja za to kriv. Zato
sam i ja okušao sreću. Nisam imao previše iskustva s drvenim ključevima i bravama… Ipak,
nakon što sam bez napora okrenuo ključ, uspjelo mi je odmah otvoriti vrata. Presreo me je svjež
noćni zrak…
Povrh dvorišta vidio sam zvjezdano nebo, a njime je upravo proletjela jedna sjajna zvijezda,
blješteći preko nebeskoga svoda zlatnom stazom, kao da je to neki poseban znak za mene.
Slučaj s vratima i bljesak zvijezde padalice prihvatio sam kao zalog da me židovski kralj
neće isključiti iz svojega kraljevstva, kao što su to željeli učiniti njegovi glasnici. Ali oni u tim
pojavama nisu vidjeli nikakav znak. Toma je tek okrenuo ključ u bravi i nešto mrmljao za sebe,
kako on kao siromah ne zna rukovati s takvim napravama, jer ne posjeduje ništa vrijedno
zaključavanja.
Oba Isusova učenika ostala su u gornjim odajama, puštajući me neka sam silazim niz
stubište. No u dvorištu mi je pristupio mladi Marko i skrbno upitao: – Hoćeš li doista moći sam
pronaći put do svojega doma, strance? Počela je već druga noćna* straža…
– Ne brini se za moju sigurnost! – odvratio sam. –Natanael me je, doduše, onako prestrašen
vukao zavojitim pokrajnjim uličicama. A sve zato da ne bih znao gdje se nalazim. Unatoč tome,
vjerujem kako ću naći puta natrag u Donji grad i do svojega obitavališta. Poći ću prvo kroz zi-
dine, a zatim niz brdo. Smjer ću pak naći prema zvijezdama. Pa kad se dohvatim kazališta i
foruma, raspitat ću se kojim putem dalje.
– Otac i ujak su mi naložili da se večeras brinem za tebe – predano reče Marko. – Zakusku ti
doduše nisam ponudio, jer glasnici našega Gospodina nisu htjeli jesti s tobom, budući da si
Rimljanin. Ali mi barem dopusti posvjedočiti gostoprimstvo time što ću te otpratiti do tvojega
doma.
– Ti si mlad, a mladim ljudima treba sna… – otklonih ponudu, nasmijavši se. – Zbog mene
si i tako morao poprilično dugo ostati na nogama.
– U večeri poput ove ne može se usnuti… – objasnio je Marko. – Pričekaj, idem po svoj
ogrtač.
U veži ga je ukorila pospana dvorkinja. Ali se on tek nasmijao, pomilovavši joj obraze. Za-
tim je, zajedno sa mnom, kliznuo kroz luk vratiju na ulicu. Zapazio sam pritom, da je ponio štap
s ručkom optočenom olovom. To me otkriće nije osobito razveselilo, premda se nisam plašio
jednoga poluodraslog mladića.
Suprotno mojim prvim strahovanjima, poveo me najkraćim putem niz brdo. Postalo je jasno
da me ne pokušava zavlačiti, kako ne bih mogao prepoznati put natrag u grad. Na mračnim
mjestima me je čak hvatao za ruku, da se ne bih spotaknuo. Nekako sam osjećao da bi on vrlo
rado porazgovarao sa mnom, ali se istodobno ne usuđuje, jer sam ustrajno šutio. A nisam ništa
govorio zato jer sam bio duboko potišten, premda je u dnu mojega srca još uvijek opstajala na-
da. Nakon nekoga sam vremena ipak osjetio poticaj da kažem: – Ti ga, znači, također nisi pre-
poznao… Tog Isusa iz Nazareta?
– Da, upravo tako! – odvrati Marko, čvrsto mi stisnuvši ruku. – Kad je u našemu domu, kako
to običaji nalažu, dan prije Pashe blagovao janje, zajedno sa svojim glasnicima i prema
običajima pustinjskih svetaca, ja sam pripravio jelo i poslužio ga. Bila je to njegova posljednja
večer. Ali sam ga ja imao prigode vidjeti još ranije, te ga slavio kao Sina Davidovog, kad je
ujahao u Jeruzalem na mazgi.
Ponosno i čak pomalo hvalisavo dodao je: – Tu jahaću životinju priskrbio mu je moj otac.
Bila je ostavljena na određenomu mjestu, gdje su je učenici trebali preuzeti i odvesti. Toga su
dana ljudi širili ispred Isusa svoje ogrtače po zemlji, mahali palminim granama i vikali „Hosa-
na!”* Otac i ujak dopustili su Isusu korištenje gornjih odaja našega doma bez naknade.
– Tko je tvoj otac? – zapitah, jer sam postao znatiželjnim. – Kako je on mogao na taj način
podržavati Isusa, ne morajući se pritom bojati vlasti?
– Moj otac ne želi da se njegovo ime spominje u svezi s tim zbivanjima – odvratio je tiho
momčić, a pritom mu se lice smrklo. – No on ipak pripada Smjernima, unatoč svojemu bo-
gatstvu… I vjerujem, njegovi prijatelji istomišljenici su ga zamolili neka zaštiti Kralja. Ali Isus
ipak nije htio nauditi mojemu ocu ili njegovoj obitelji, time što bi prihvatio smještaj u našemu
domu. Zato se zaputio u Getsemani*, smjerajući tamo prenoćiti. Ali je Juda, izdajnik, znao za
naše gornje odaje… Zato su oružnici prvo došli k nama, s plamtećim zubljama i zveckajući
oružjem. Tako su udarali u naša vrata… Tom sam zgodom skočio iz postelje i potrčao opome-
nuti ga.
Raširio je ruke i nastavio, pojašnjavajući: – Moj se otac može uvijek opravdati pred Visokim
vijećem, time što dvoranu svojega doma redovito iznajmljuje za sastanke raznih društava,
vjenčanja i slične zgode. No nitko ga i nije teretio, budući da ima prijatelje među vodećim lju-
dima. Točno se zna da se Galilejci ovih dana običavaju redovito okupljati u toj odaji, nakon
smračivanja… Ali nitko ih sada ne želi više progoniti, kako time ne bi ponovno skrenuo opću
pozornost na te ljude i opet pobudio uzbuđenje. Uglednike i inače već teško tišti osjećaj krivnje
što su usmrtili Sina Božjeg na toliko strašan način.
– Je li on bio Sin Božji? – zapitah, smjerajući time iskušati mladića.
– Dakako da je bio Sin i Pomazanik Božji! – odvrati iskreno i otvoreno Marko. – To što je
on činio, mogao je samo netko kojega je Bog poslao. A osim toga je i ustao iz groba, te živi
premda je bio mrtav. Moj ujak Natanael je nakon svega s njim čak i blagovao. Truplo ili best-
jelesan duh ne mogu jesti! Zato je on, bez ikakve dvojbe, još uvijek živ.
Od srca mi se svidjela ova odana djetinja vjera. No moj me razum ipak potaknuo da kažem:
– Ti izgleda nisi previše sputan znanjem, kad si tako pripravan povjerovati u sve što dočuješ…
– Znam čitati i pisati grčki, a pomalo i latinski… – odvrati momak, želeći otkloniti prijekor
kojeg mu uputih. – A moj otac održava poslovne veze s Ciprom*, pa čak i s Rimom. Tolika
neznalica, kakvom me ti cijeniš, ipak nisam… Ali imaj na umu, Isusa sam više puta vidio i
slušao dok je govorio. Jednom mi je pak zgodom, za boravka u našemu domu, čak položio.dlan
na glavu. Tebi je zasigurno mnogo teže vjerovati jer si ga, kako dočuh, vidio jedino pri umiran-
ju… No ja sam ga gledao u danima njegove snage i moći.
Stigli smo u međuvremenu do zidina, koje su dijelile Gornji i Donji grad. Zastao sam u vra-
tima, gdje sam sreo Mariju od Beerota.
– Dalje ću se dobro snaći i sam – rekoh. Ali sam ipak oklijevao nastaviti put, a i Marko kao
da nije bio voljan rastati se od mene. Ponovno je pala jedna zvijezda s nebeskoga svoda, što
smo obojica zapazili.
– Čak je i zvjezdano nebo ovih dana krajnje nemirno – primijetih. – Nešto se osjeća u zra-
ku… Možda upravo sada počinju dani Kraljevstva, ali na način koji nam još nije spoznatljiv.
 Mark se nije opraštao, a nije pokazivao ni pripravnost za povratak svojemu domu. Zbunjeno
je cupkao rub svojega ogrtača i strugao štapom po podu.
– Ne čudi me što Natanael nije odmah prepoznao Uskrsloga… – rekoh napokon. – A ni Ma-
rija Magdalena, sve dok je nije oslovio njenim imenom.
– Oni su bili potpuno nepripravni – odvratio je Marko, u njihovu obranu. – A i za Isusova
života je njegova pojavnost bila višeznačna i različita, te se mijenjala u skladu s njegovim
duševnim raspoloženjem. To je teško razjasniti. Pričinjavalo se kao da posjeduje pojavnost
svih. I svi koji su u njega vjerovali, mislili su da je isti ili sličan nekome koga su nekoć ljubili.
Gotovo mu se i nije moglo gledati u lice… Pogled mu je bio previše svečan i nekako svetački.
Često sam zapazio kako su stariji ljudi, pri susretu s njim, obarali pogled…
– U tome bi mogao imati pravo – suglasio sam se. – Ja sam ga vidio trpjeti na križu, a tada o
njemu nisam znao još ništa. Ali mu ni ja nisam mogao gledati u lice. I bio sam potpuno nespo-
soban opisati njegov izgled. No bilo je i poprilično mračno. Zavaravao sam samoga sebe, kako
mi jedino njegove smrtne muke odvraćaju pogled s njega. No možda ga uistinu ni ne bih mogao
pogledati, čak i da sam to htio. No to me ni najmanje ne čudi, budući da je bio Sin Božji. To su
priznali čak i vojnici, kad se u trenutku njegove smrti potresla zemlja.
Tada sam osjetio naglu potrebu za davanjem oduška svojoj gorčini. U meduvremnu sam se
suzdržavao i o svemu tek razmišljao. Sada sam otvoreno rekao: – Prema čemu je on to birao
svoje poslanike, ja n,e mogu pojmiti. No oni su neuki ljudi, to je razvidno! Mislim da nikako
nemaju pravo priječiti drugim ljudima slijediti njihovoga učitelja. Time postupaju pogrešno i
zlo. Ja sam istih nazora i uvjerenja kao i oni. Ali oni pretjeruju sa svojim strahom toliko, te
čuvaju Njegove tajne kao svoje osobno vlasništvo. A pritom, ako i napuste svoje skrovište, sada
se više gotovo i neće izložiti pogibelji i progonu.
178 – Mislim da im činiš nepravdu… – odvrati Marko, nakon kraćega razmišljanja. – Neuki
moguće jesu… Ali posjeduju nešto, što drugim ljudima manjka. Hoću reći, jedino su se oni
mogli odvažiti otvoreno mu pogledati u lice. Barem je Ivan tako činio. On je Isusu bio najmiliji.
Nemoj im prestrogo suditi, tuđinče…
No ja sam naslutio prizvuk smijeha u njegovim riječima, kad je nastavio: – Ipak moram
priznati, ne može ih se uvijek lako pojmiti… Čak su i mojemu ocu dosadili, kako mi se čini, tim
svojim raspravama i neslogom. Osobito je Petar, koji sve premašuje krupnoćom, pohlepan za
vlašću… I jadikuje sa ženama, premda su one te koje se trebaju brinuti za njegu i opskrbu
muškaraca, te čuvati njihovo skrovište… Uz svu tu njegovu krupnoću i snagu, narav mu je uis-
tinu djetinja. No u cjelini su Galilejci sasvim drukčiji od nas u Jeruzalemu. Oni ne poimaju
tankoćutnosti svetih zapisa kao učitelji Izraela. Oni su jednostavni ljudi sa zemlje, seljaci, koji
sve prihvaćaju na opipljiv način i osjećajno.
Nakon kraćega suzdržavanja još je dometnuo: – U razgovoru sa strancima su kratki i
odrješiti, to je točno. Još za Isusovoga života nisu puštali baš svakoga k njemu. Nedavno ih je i
netko drugi tražio, ali su se čak ustručavali primiti ga. I to zato jer ga nisu smatrali pravim Si-
nom Izraela.
– Pričaj mi o tome! – zamolih ga, jer je ova obavijest pobudila moju znatiželju.
– Jesi li dočuo o tome kako je Isus na putu do stratišta pao na tlo, jer mu je križ kojeg je no-
sio postao pretežak? – zapitao je Marko. – Rimljani su tada nasumice dograbili nekoga čovjeka,
koji je upravo dolazio s polja, vraćajući se u grad. Prisiliše ga neka nosi križ. Pretpostavili su da
je to neki običan poljodjelac… No taj je čovjek bogat posjednik i vrlo uvažen u sinagogi liber-
tinaca*. Zove se Simun**… U prvi se mah on htio razljutiti na tu samovolju Rimljana, ali se
dosjetio nečemu drugom. Tada nije još ništa znao o tim zbivanjima. Naime, on je iz Kirene* te
se drži podalje od politike. No kad je kasnije doznao što se tamo zbiva i čiji je križ nosio, ispu-
nio ga je jad… I htio je od učenika više doznati o Isusu. Ali je Petar i u njega sumnjao. No to je
ipak bilo u vrijeme kada su učenici najviše strahovali od .17Q progona. Šimun nije više nikad
došao, upitati ih za put… Moguće bi ti valjalo potražiti ga i razgovarati s njim. Nije isključeno
da mu je Isus putem do stratišta rekao nešto značajno, što ga je kasnije toliko tištalo.
– Gdje bihv ga mogao naći? – zapitao sam.
– Zove se Šimun Kirenac – odvratio je Marko. – Raspitaj se u sinagogi libertinaca! Tamo ćeš
zasigurno doznati što želiš.
– Kakva je to sinagoga? – htio sam pobliže doznati.
– Tamo svete zapise čitaju na grčkom – pojasnio je Marko. – Sinagogu su utemeljili slo-
bodnjaci*, koji su se vratili iz Rima kao bogati ljudi. Podupiru je i useljenici iz Aleksandrije i
Kirene, jer su ti ljudi rođeni u tuđini najčešće toliko malo očuvali od svoje hebrejske krvi, po-
drijetla i običaja, pa više ne razumiju ni jezik naših otaca. To je imućna i slobodoumna sinago-
ga, koja svojim pripadnicima ne nameće preteške terete i obveze. Pretpostavljam da će te tamo
prijateljski primiti, ako jednoga Sabata budeš htio poslušati čitanje svetih zapisa na grčkome…
– Zahvaljujem ti, Marko… – rekoh zadovoljno. Jer, to je bio vrijedan mig. – Učenici su me
odbili i uputili neka sam potražim put. Moguće ga i taj Šimun traži? U dvoje se lakše traži, nego
sam samcat. Neka je mir s tobom!
– S tobom također, namjesnikov prijatelju! – odzdravio je on povjerljivo. – A ako te netko
upita, moći ćeš sada pritvrditi kako ovdje nema više nikakve pogibeljne urote.
– Ja sam moj jedini prijatelj… Drugoga nemam! – odvratio sam, razbjesnivši se zbog neuvi-
jenosti kojom me taj mladac sumnjičio, da bih mogao svoja zapažanja prenijeti Rimljanima. –
No ako me netko kojim slučajem zapita… Tada ću svakako moći posvjedočiti, barem ona dva
čovjeka s kojima sam netom razgovarao, nisu potpaljivači požara ni prevratnici. Ali ne vjeru-
jem da će me itko bilo što zapitati. U ostalom, Poncije Pilat zasigurno ništa ne želi žarkije, nego
da preko cijeloga ovog slučaja naraste trava što je brže moguće.
– Mir s tobom! – ponovio je Marko moj pozdrav, te se rastadosmo. I te se večeri nije ništa
više dogodilo.
U potragu za Šimunom Kirencem nisam trebao ići do sinagoge libertinaca. Zapitavši svojega
sirijskog stanodavca Karanta za Šimuna, odmah mi je odgovorio: – Možeš si prištedjeti trud
potrage. Pričekaj samo tren, pa ću ti pribaviti sve obavijesti…
Pozvao je sina i naložio mu neka ga za neko vrijeme zamijeni uz prodajni stol pred kućom.
A on je pobrzao i nestao u obližnjim uličicama. Sjeo sam na kućni prag, no gotovo i prije nego
stigoh utažiti žeđ, Karant se vratio.
– Dakle, taj se Šimun svojedobno vratio iz Kirene – smjesta me počeo izvješćivati moj sta-
nodavac. – Tamo je priskrbio mnogo novaca, pa kad se prije nekoliko godina preselio ovamo,
kupio je u okolici grada podosta polja, vinograda i gajeva maslina… No posluje i u drugim
mjestima Judeje. Inače živi na grčki način. Navodno posjećuje čak i kazalište i gimnazijsku
kupelj, premda nosi bradu. Na njega ne gledaju kao na pravovjernoga Židova. Neki čak tvrde da
nije ni obrezan… Ali je čovjek toliko bogat pa se nitko zbog toga ne brine. No u svakome
slučaju štuje židovski Zakon i Sabat. A prije nekog vremena mu se dogodilo nešto neugodno.
Rimljani su ga izvukli iz svjetine i primorali ga da nosi križ onoga buntovnika koji je nedavno
bio pogubljen. To poniženje ga se toliko dojmilo te se nakon toga zatvorio u svoje odaje i niko-
ga ne prima…
Točno mi je opisao položaj Šimunove kuće… A zatim odmah zapitao, s prepredenim
smiješkom: – Što zapravo želiš od njega? Smjeraš li uložiti svoj novac u zemljišne posjede ili
davati zajmove uz jamstvo? Za takvo nešto bih ti znao naći mnogo prikladnije poslovne prija-
telje. A toga Šimuna ne mogu nikako preporučiti. Naime, on osobno obilazi polja i svojom ru-
kom prikuplja šiblje i suharke za svoje ognjište. 1 navodno ne jede ništa osim kruha i povrća…
Sirijčeve mi se obavijesti pričiniše proturječnima… Zato sam glede susreta sa Šimunom Ki-
rencem bio vrlo znatiželjan. Ali je moj stanodavac navalio postavljati mi bezbroj pitanja o mo-
jim stvarnim nakanama. Osjećao sam da mi uistinu želi sve najbolje, pa zato napokon rekoh
protiveći se: – S njim želim razgovarati upravo o tome slučaju, koji si netom spomenuo. Želim
ga još priupitati što zna o Isusu Nazarećaninu, židovskome kralju, jer mu je nosio križ.
Karant se na to vrlo uzbudio, povukao me za skut ogrtača i pobrzao upozoriti: – Ne govori
tako glasno o tome neugodnom slučaju!
– Ti si dobronamjeran prema meni – odvratih mu – i zato ti ne želim ništa nepotrebno tajiti.
Imam dobre razloge za pretpostavku da je taj raspeti židovski kralj bio najčudnovatiji čovjek
koji je ikad živio, te je bio Božji Sin. Ja sam gotovo uvjeren da je trećega dana nakon pokopa
napustio svoj grob, te je i sada još živ premda je prije toga umro. Zato bih htio istražiti sve što
je povezano s njim, pa tako i svaku pojedinost koju moguće Šimun Kirenac zna o njemu.
– Jaoj meni!!! – uzvikne moj Sirijac plačnim glasom. –Kakvo sam to zlo i propast navukao
na svoj dom i svoj posao, primivši te u moje gostinjske odaje! Da nisi prijatelj centuriona Ade-
nabara, najradije bih zatražio da smjesta prikupiš svoje sitnarije i bez odlaganja napustiš moju
kuću.
O takvim se stvarima u najboljemu slučaju govori tek šaptom, unutar svoja vlastita četiri zi-
da! A ne ovdje na ulici, pred kućnim vratima, gdje te svatko može čuti! Nikako se ne smije vje-
rovati u naklapanja i bajke nepromišljenih ljudi 1 priviđenja žena… Dakako, i ja sam dočuo
neprovjerene priče o tome što si ti natuknuo. No vjeruj mi, dobro bi učinio ako bi se držao od
tih zbivanja po strani! Inače će ti uskoro Židovi baciti nekoliko kamenica u glavu! Ti to moguće
još nisi pojmio, ali kod Židova je vjera uvijek isto što i politika, a politika isto što i vjera… I
ništa od onoga što čine, ne može se potpuno odvojiti od vjere. Njihov je bog sveznajući i vreba
na njih danju i noću, pazeći jesu li bili neprestance vjerni Zakonu i vladali se u skladu s njim.
Zato je najtoplije preporučljivo u takvim slučajevima potiho njuškati i čuvati se
nepromišljenoga govorenja… A osobito ako si stranac!
– Ja sam rimski građanin! – naglasih. – Ni jedan mi Židov ne smije taknuti ni vlas. Njihovo
sudstvo nema prema meni nikakvih ovlasti. A ako bi me kojim slučajem ipak optužili vezano za
njihovu vjeru, čak se ni prokonzul ne bi odvažio suditi mi. Bio bih otpremljen u Rim i predve-
den cezaru.
– Priča se kako cezar više ne obitava u Rimu, nego se smjestio negdje na jednome
zabačenom otoku* – primijetio je Karant. A njegovom da državom upravlja netko drugi…
Kažu da je to neki lukav, podmukao, gramziv i potkupljiv čovjek…
U trenu promijenismo uloge…! Zgrabio sam svojega stanodavca, hitro mu prekrio svojim
dlanom usta i užasnut se počeo ogledavati uokolo, nije li netko moguće dočuo njegove riječi.
– Da si to kojim slučajem rekao u Rimu – upozorio sam ga – stajalo bi te to glave! O tome se
čovjeku ne smije glasno govoriti… Kažu da ima uhode i potkazivače čak i u najudaljenijim
zemljama.
– No eto, vidiš li sad?! – upita me Karant, nakon što je mirno uklonio moj dlan sa svojih us-
ta. – Posvuda treba urlikati zajedno s vukovima… Druge zemlje, različiti običaji. Ovdje u Jeru-
zalemu opržiš si usta s imenom raspetoga, jednako kao u Rimu s imenom… drugoga čovjeka!
Oklijevao je trenutak i svejednako se ogledavao uokolo. Zatim je čučnuo i, dok sam ja i dalje
sjedio na kućnome pragu, umotan u svoj prugast židovski ogrtač, počeo mi šaptati u uho: – Gla-
sine su glasine. No mi jednostavniji ljudi i stranci tek smo naknadno točno doznali, kakvo nam
je strašno zlo prištedeno tim brzim postupkom židovskoga Velikog vijeća. Moraš naime znati,
neposredno prije pashalnih blagdana svi smo mi sjedili na jednome vulkanu, ni ne znajući o
tome. Puk je tog Isusa već bio proglasio za kralja i Davidova sina. Priča se i da je on potajno
uživao zaštitu jedne vjerske družbe te skupine urotnika u pustinji, koje nazivaju „Smjernima”.
Htjeli su, navodno, tijekom svetkovine blagdana Pashe potpaliti Hram kao svjetionik puku, ob-
oriti Veliko vijeće i uspostaviti vlast nadničara i malih seljaka. Možeš si zamisliti, koliko bi to
Rimljanima bio krajnje dobrodošao povod za uključivanje u zbivanja. Namjesnik je iz svih
uporišta pokrajine već dovukao cijelu legiju u Jeruzalem, te se i osobno smjestio u utvrdu An-
toniju. Nije se usuđivao odsjesti u Herodovoj palači, kako je to inače običavao. No kad su ti
prevratnici ostali bez svojega kolovođe, morali su se ponovno skriti u svoju jazbinu!
– U to ne vjerujem – odvratio sam. – Prema svemu što sam dočuo, Njegovo kraljevstvo nije
ovozemaljsko.
– Da, da… Kako rekoh, glasine su glasine – primijetio je Karant pomirljivo. – No nešto se
ipak mora kriti u tako tvrdoglavim i usklađenim govorkanjima. Bez vatre nema dima! Ili? Što ti
misliš?
– Pretpostavljam da su vijeće, svećenici i pismoznalci sami pustili takve glasine u opticaj,
kako bi naknadno opravdali tako podlo ubojstvo – objasnio sam odlučno. – Isus nije bio takve
ćudi i naravi, kao što se sada kuša prikazati. Navodno je čak ljudima govorio, ako ih netko uda-
ri po jednome obrazu neka mu okrenu i drugi, te neka nitko na zlo ne uzvraća zlim. I ja osobno
cijenim takvo načelo kao jedino sredstvo za izmicanje iz vlasti zla… Jer se zlo, iz osvete u os-
vetu i uvijek ponovno kroz osvetu, vječito samo širi i množi.
– Za svoju kob može zahvaliti samome sebi! – objašnjavao je Karant, uistinu trijezno. – Tko
na ovome svijetu djeluje, posluje i poučava, mora se prilagoditi i pokoravati zemaljskim zako-
nima. Dopuštam, moguće su tog Isusa neki drugi ljudi zlorabili za svoje ciljeve. Jer, o njemu se
doista moglo čuti samo dobro. Ali židovskome vijeću nije ostalo drugo rješenje osim donošenja
odluke koja je sama po sebi odgovarala i stanju stvari i političkoj mudrosti. Ipak nije primjere-
no ako netko, želeći zavesti narod, iscjeljuje bolesne i budi mrtve… Ili se predstavlja kao Božji
Sin. Koliko mi znamo, židovski bog nema sina i ne može ga čak ni imati. Upravo po tome se on
razlikuje od bogova drugih naroda. Takva pogrešna poučavanja i tumačenja potiču političke
razdore. A kod prevrata uvijek dolaze na vlast uspaljene glave, nikad oni razboriti. Uvjeren
sam, odmah pri izbijanju nemira, prije nego bih našao vremena priznati novoga kralja, moja bi
sitničarska radnja nestala u plamenu, a moja bi kći razbijene glave i raskrečenih nogu ležala u
žlijebu pokraj ceste.
Razmišljao sam o tim njegovim upozorenjima i uspoređivao ih sa svim što sam do tada
dočuo i doživio. Napokon, zamišljeno rekoh: – Mislim da ovaj sadašnji prevrat počinje u ljudi-
ma, a ne izvana. To ga razlikuje od svih drugih prevrata. No kako će sve to dalje teći, nije mi
još jasno.
– Vidi se da nisi oženjen! – odvrati Karant, podižući ruke u vis. – Čini što te volja… Ali ne-
moj poslije reći, da sam te propustio upozoriti!
Tako sam pošao Simunovome domu. Nalazio se u jednoj uskoj uličici, a po izgledu se nije
razlikovao od ostalih kuća u gradu. Nakon što sam neko vrijeme kucao, pojavila se Jtt jedna
dvorkinja. Odškrinula je vrata tek do širine prsta, te se brzo zastrla velom, čim me je smotrila.
Pozdravio sam i zapitao za gospodara doma. No ona mi je odbojno pojasnila: – Moj je gospodar
bolestan i zadržava se u zatamnjenoj odaji. Ne želi nikakve posjete.
Rekao sam joj moje ime, pozvao se na novčara Aristeja i napokon rekao: – Uvjeren sam,
tvoj će me gospodar primiti. Naime, ja dolazim upravo zbog onoga što ga tišti.
Dvorkinja me tada pustila unutra i pošla pozvati svojega gospodara. Sada sam zamijetio ka-
ko je cijela kuća, iza neugledne vanjštine, unutra bila cijela pregrađena na grčki način. Prostran
atrij* bio je nadsvođen krovom koji je u sredini bio otvoren, a ispod njega se nalazilo ograđeno
jezerce za prikupljanje kišnice. Protivno židovskoj zabrani postavljanja slika i kipova, bilo je
ukrašeno mozaicima* što su prikazivali cvijeće, ribe i ptice. Na zidovima su bili odljevci iz
bronce* i brojne grčke vaze svih vrsta, kako je to uobičajeno u otmjenim domovima.
Nakon nekoga vremena pojavio se jedan grčki rob, sjedokos i odjeven u umjetnički naboran
lanen ogrtač, noseći smotak sa zapisom pod rukom. Oči toga čovjeka bile su crveno obrubljene,
kao od mnogo čitanja pri lošoj rasvjeti. Pozdravio me na rimski način, pozvao neka sjednem i
pričekam.
– Sto to čitaš? – zapitao sam ga.
 – Tek neku knjigu jednoga židovskog proroka – odgovorio je, skrivajući svitak iza leđa. Ja
sam odgojitelj i učitelj obojici gospodarevih sinova, Rufusu* i Aleksandru**. No moj je gospo-
dar jednostavan čovjek, kojem nije stalo do umjetnosti pjesništva…
– Smijem li pogađati, što to imaš? – zapitao sam ga, nasmijavši se. – To isto djelo čitao sam
u Aleksandriji, a upravo nedavno su mi ponavljani neki dijelovi iz njega. Zar to nije knjiga pro-
roka Izaije*?
Rob je, zbunjeno, ponovno izvukao svitak na vidjelo. Ozbiljno ga je zagledao, a zatim pog-
ledao mene. Napokon je upitao: – Jesi li ti vidovit ili čarobnjak, kad znaš što sam čitao svojemu
gospodaru?
– Čarobnjak zasigurno nisam – odvratio sam. – Ono što znam o zvjezdoznanstvu i proricanju
iz zvijezda zahvaljujem svojemu poočimu Maniliju. Njegovo djelo „Zvjezdoznanstvo” najvje-
rojatnije nisi čitao?
Odmahnuo je glavom, dajući time znak da spomenuto djelo ne poznaje. Ali je dodao: – No
ipak mi je poznato kako Rimljani sve preuzimaju od nas Grka… Zatim to prevode na svoj jezik,
pa prikazuju kao svoju duhovnu tvorevinu i baštinu.
Sjedokosi rob je nedvojbeno bio vrlo osjetljiv na ono što je bilo vezano uz ugled njegovoga
naroda i uljudbe. Zapitao sam ga: – A što misliš o židovskome proroku?
– Ja sam Grk – odvratio je. – Ovi jednako mračni koliko i bahati židovski zapisi su mi tek
dosadni. Čitam tu knjigu svojemu gospodaru, ali pritom se predajem vlastitim mislima. Kao što
je dokazano, može kornjača očuvati 'svoju prednost i pred Ahilejem*. Kao rob preuzeo sam
ulogu kornjače. Nikad ni ne pokušavam preteći Ezopa* ili Homera, kao što to Židovi čine.
U taj je tren ušao Šimun Kirenac. Promatrao sam ga i proučavao, dok nam je prilazio. Imao
je na sebi izderan, od starosti izbljedjeo plašt, tek nemarno prebačen preko ramena. No bio je on
snažno građen čovjek, srednje dobi, lica vidno pocrnjelog od sunca, s velikim seljačkim
šakama. Smjestio se u crveno presvučen stolac gospodara doma i nestrpljivo domahnuo robu
neka se udalji.
– Što te vodi ovamo, Rimljanine? – zapitao me je tada, bez pozdrava i otresito. – Što hoćeš
od mene?
Ogledao sam se uokolo, provjeravajući ne prisluškuje li netko. Zatim rekoh, sasvim jednos-
tavno i otvoreno: – Dočuo sam da si jako potišten zbog Isusa iz Nazareta… t I da si pokušao
razgovarati s njegovim učenicima, ali su te odbili. Jučer navečer sam se i ja sreo s dvojicom od
njih, no nisu mi htjeli pomoći. Naime, i ja tražim put… Pomozi mi ti, ako možeš!
Nagnuo je glavu na stranu, zagledavši se nepovjerljivo u mene ispod svojih čupavih obrva,
te rekao odbojno: – Ja ne tražim nikakav put. Tko ti je to rekao? Svoj sam put našao još prije
mnogo godina, te sam u međuvremenu njime dobro uznapredovao.
Pozorno sam ga promatrao i iznenada spoznao da glavu drži poput robova, a i pogled mu je
pritom onaj sumnjičavo ropski. Nesvjesno sam pogledom kliznuo prema člancima njegovih
nogu, tražeći neuništive tragove željeznih okova. Ali su njegove oči pratile moj pogled, pa je
pobrzao podvući noge pod mramornu klupu. Istodobno je udario malenim drvenim batom po
metalnoj ploči, kako bi dozvao poslugu.
– Imaš oštar pogled… – nerado je priznao. – Da, bio sam rob. Ali sam oslobođen* još prije
više od deset godina. Zatim sam u Kireni stekao podosta novaca trgujući žitom, prije nego sam
došao ovamo u Jeruzalem, gdje je svojedobno obitavao moj pradjed. Imam dva sina i ne želim
da ih zbog mojega podrijetla netko gleda prezirno. Jer ja sam se rodio, jednako poput mojega
oca i djeda, kao rob… To čovjeku utiskuje njegov pečat, ma koliko se takvo nešto ovdje i ne
zamjećuje. Imam svoje mjesto u sinagogi i u kazalištu, moji sinovi imaju grčkoga odgojitelja, a
kao što vidiš obitavam u otmjenoj kući. Moguće mi čak uspije jednoga dana mojim sinovima
kupiti i rimsko građansko pravo…
Ušao je tada sluga sa srebrnim pladnjem. Uručio mi je zlatan pehar i iz prašnjavoga vrča
natočio u njega tamno vino. Na pladnju je bilo i mednih kolača, a uz njih i ječmena pogačica,
sva siva od pepela. Šimun je s pladnja uzeo zemljani pehar, u koji mu natočiše vode. Od pogače
je zatim odlomio komad, otpuhnuo pepeo s njega i gurnuo zalogaj u usta. Uz to je otpio gutljaj
vode. Ne mogu poreći, usiljeno držanje ovoga čovjeka me je iznenadilo.
– Mednih kolača sam se izgleda prejeo… – rekoh. –Dopustiš li, kušao bih tvoj ječmeni
krušac. Ali tvoje vino neću odbiti, kada si već zbog mene slomio pečat na grliću. Inači bi mi i
voda bila jednako po volji, jer koliko vidim to je izvorska kapljica.
– Vodu pribavljam iz jednoga dobrog izvora koji leži podalje… – pojasnio je Šimun. – O
takvome jednom vrelu sam sanjao još kao dječak, dok sam radio pod pržećim suncem na polji-
ma Afrike. A osim toga i o ovakvome ječmenom kruhu, kakav je ovaj tu… Naš robovski kruh
pekli su od neke mješavine pljeve, preteklih zrna, graha i zobi. Nakon što se obogatih, neko
sam vrijeme pio vina, ali sam tada otkrio da mi nije ukusno. Jeo sam i medne kolače, kao i
pečenje od mesa gazele* u jako začinjenome umaku… Sve dok nisam otkrio kako su mi običan
kruh i svježe povrće miliji i slasniji. Mnogo sam toga proživio i pretrpjeo. Mnogo više nego i
slutiš, Rimljanine.
Ali o svemu nije govorio ogorčeno, nego prije kao o nečemu razumljivom i prihvatljivom.
– Dugo je potrajalo – nastavio je – dok nisam potpuno shvatio i prihvatio činjenicu da sam
slobodan. I da mogu raditi što god hoću. Moj je ležaj još uvijek tvrda robovska klupa… Jer, od
mekoga me perja samo bole leđa. Znam i da me ismijavaju što prvo razgledavam zemljišne
posjede i tek tada radnicima isplaćujem dnevnu nagradu. A i zato jer potom u svoj ogrtač skupl-
jam šiblje i suharke, pa to na svojim leđima nosim kući. Zbog rasipnosti inače nikome ne zam-
jeram. Ali mene ona ne raduje ni najmanje. Kao dječak bio sam izbičevan skoro do smrti, jer
sam nerazumno skupljao izmet i osušene čičke s tuđega zemljišta, kao gorivo za kuhanje mojoj
majci. Zato me sada zabavlja prikupljati dobro gorivo drvo na vlastitome posjedu, pa ga zatim u
vlastitome ogrtaču nositi u vlastiti dom…
Šutio je neko vrijeme, a zatim nastavio: – Moguće sam strog gospodar, koji kod kućne pos-
luge ne trpi lijenost. Ali još nikad nisam izgrdio nekoga berača maslina zato jer je sišao s drveta
i posvetio se dnevnoj molitvi. Osobno mi je najugodnije, kad izađem na svoja polja, opašem
ogrtač i posred ostalih se radnika sam prihvatim posla…
Po svemu sudeći, htio je razgovor skrenuti s onoga što sam ja započeo. Naime, nastavio je
govoriti o sebi i svojim motrištima: – To je put, kojega sam našao samome sebi. Još kao rob
mnogo sam razmišljao o ljudskoj slobodi. Zato nikada i nikoga ne silim na prihvaćanje mojega
pristupa tom pitanju, ostavljajući svakome neka živi prema svojemu kroju i ustroju. Moguće
sam postupio djetinjasto, preselivši se u Jeruzalem. No iz pripovijedanja mojih roditelja pozna-
vao sam Izrael kao Obećanu Zemlju. Kazivali su mi o Bogu Izraela, barem koliko su o tome
znali. Jer, mi robovi nismo imali sinagoge niti vjeroučitelja. Ni moj otac, a ni ja nismo bili ob-
rezani, kako to Zakon određuje. Toliko smo malo znali o Savezu* između Boga i naroda
izraelskoga…
Podigao je prst, želeći posebno naglasiti ono što slijedi: – O trgovanju žitom znam uistinu
sve što se o tome može znati. I zasigurno sam ostvario dobre poslove na tom području, dok sam
imao sjedište u Rimu. Ali je žito, koje tamo stiže brodovima kako bi bilo slobodno podijeljeno,
natopljeno krvlju. To pokazuju i ožiljci od zaraslih tragova biča na mojim leđima… No svatko
napokon čezne za onim 0 čemu su mu pripovijedali njegovi roditelji, za bogom svojih otaca i za
vlastitim narodom… Rimljaninom nisam nikad potpuno postao, a ne vidim ni nekoga smisla
gomilati bogatstva zbog bogatstava samih. Ono što posjedujem dovoljno je i meni i mojim si-
novima, a svoj sam novac još i mudro uložio promišljajući o svim zamislivim pogibeljima. Pa
sada nemam nikakve daljnje želje, osim čestito živjeti, štovati Boga, pridržavati se Zapovijedi
ne šteteći pritom drugima, te se napokon veseliti stvarima koje me uistinu raduju. Toliko je jed-
nostavan put kojega sam našao.
– Cijenim i poštujem tvoj put – razložio sam. – Kod tebe nema ni traga razmetljivosti i
drskosti zbog koje su mnogi oslobođenici što se obogatiše, u Rimu toliko nepodnošljivi. Tamo
počesto plaćaju svaki iznos, kako bi bili pozvani u dom nekog senatora*, odnosno da nekog
uglednika ili plemenitaša smiju osloviti imenom. Njihov način života pobuđuje tek porugu. A to
što si ti svoju kuću uredio na grčki način, zato jer ti se tako sviđa… Ili što si mi pokazao svoje
zlatne pehare… To cijenim shvatljivim. Ali, koliko sudim po tvojim riječima, ti nisi rob svojega
bogatstva.
– Izbjeći takvu ovisnost… – uzvrati Šimun, podižući ruke. – Tome sam uvijek i neprestance
težio. Htio bih biti slobodan koliko je to čovjek uopće sposoban. Pa čak i ako bih izgubio cjelo-
kupan svoj imetak, a to je moguće jer nitko nije siguran pred ćudima sudbine, ne bih mnogo
izgubio… I to zato jer sam skroman i s malim zadovoljan. Ono neznatno, koliko je dovoljno za
život, više me veseli od svakoga obilja i preteka.
– Zašto te je onda susret s Nazarećaninom toliko zbunio i smeo – upitah – pa se nakon toga
skrivaš iza zaključanih vrata, u zamračenoj odaji? I k tome odbijaš primati posjete?
Duboko je uzdahnuo, prešao rukom preko čela i pritom izbjegavao moj pogled. Napokon je
progovorio, ali je umjesto odgovora on meni postavio pitanje: – Što ti znaš o tom Isusu?
– Doputovao sam ovamo iz Aleksandrije, uistinu tek zato da bi mi prošlo vrijeme… – počeo
sam mu objašnjavati, jer sam shvatio kako želi neke obavijesti od mene prije nego odgovori na
moje pitanje. – A htio sam i vidjeti sveti židovski grad tijekom njihova blagdana Pashe. Stigavši
pred Jeruzalem, zaustavio sam se i ugledao raspetoga, a istodobno se i nebo zamračilo. Gledao
sam ga kako pati i umire. Nakon tri dana osvjedočio sam se da je njegov grob prazan i dočuo
kako je ukrsnuo. Poslije toga nikako se ne mogu riješiti neke opsjednutosti koja me na
neobjašnjiv način vezuje s Njim i potiče na traženje Njegovoga puta… Ti si mu dio puta nosio
križ, kako sam dočuo. I koliko vidim, ni ti se ne možeš osloboditi dojmova u svezi s tim… Ka-
ko to? Je li ti rekao nešto posebno?
– Ne, nije mi rekao ništa posebno – odvratio je Šimun Kirenac, stišćući šake jednu o drugu.
– I upravo mi to ne daje mira! Nije rekao ništa… Samo me je pogleda'o.
Zastao je i kratko premišljao, a tada dometnuo: – Osim toga o njemu ne znam ništa – Ne
miješam se u državna pitanja i politiku, te se pridržavam Zapovijedi, kako mi to moja sinagoga
propisuje. Ona dvojica što podijeliše s njim kob na križu, bili su obični zločinci. To se moglo na
njima prepoznati… Ja sam se u to vrijeme upravo vraćao sa svojih polja kući, pa sam tek zastao
kako bih promotrio što se zbiva. Upravo toga trena pao je pod teretom svojega križa i nije se
više mogao podići. Stajao sam tamo, ukliješten u mnoštvu. Jednostavno nisam mogao dalje, sve
da sam i htio. Jedna žena dobra srca prignula se i obrisala osuđeniku krv i znoj s lica,
uporabivši svoj vlastiti ubrus za otiranje znoja. Rimljani su ga pak htjeli potjerati dalje udarci-
ma željezom okovanih postola, ali on nije mogao ustati. Centurion se ogledavao uokolo, pa
zatim pokazao na mene, na onaj samovoljan način uobičajen za Rimljane. U meni se zasigurno
još uvijek krije nešto od ropskih navika, jer sam nesvjesno poslušao znak… Tada mi natrpaše
križ na leda. Osuđenik me pogledao, a zatim se s mukom osovio na drhćuće noge. Bez prosvje-
da nosio sam za njim križ sve do vrha uzvisine. Da sam se kasnije potužio, bio bi centurion za-
sigurno strogo ukoren. Ali nisam htio prouzročiti suvišne neugodnosti s Rimljanima… Stajao
sam tamo, kad 190 su krvnikovi pomoćnici položili osuđenika na tlo i pritisnuli mu ruke i noge.
Legijski uzničar mu je zatim utjerao klinove kroz zglobove na rukama. U tom me trenu paćenik
ponovno pogledao, a ja sam se okrenuo u stranu, pobjegao u grad i zatvorio se ovdje u kuću…
Obim si je rukama protrljao lice, potresao čupavom glavom i tek tada nastavio: – Teško da
ćeš to razumjeti… Gledao sam inače već mnoga raspinjanja. I opetovano sam se znao
osvjedočiti, kako se nekom robu izruguju njegovi vlastiti drugovi, kad bi bio pribijen na križ jer
je zatukao nadzornika ili zapalio žitno polje. S vremenom sam i otvrdnuo prema tuđim patnja-
ma. Nisam ni pomišljao da bi me ikad više mogle tuđe patnje toliko pogoditi. No on me pogle-
dao! Zavrtjelo mi se u glavi, te pobjegoh odatle. Učinio sam to iz straha da bi zemlja mogla
popustiti pod mojim nogama. I kako bih ti to mogao objasniti?! – uzviknuo je zdvojno. – Kako,
kad to ni sam ne shvaćam? Kad je ležao na tlu i pogledao me, lica otečena od udaraca i s trno-
vom krunom na glavi, sve ostalo postalo mi je beznačajno. Nitko ne bi smio tako pogledati
svoga bližnjeg! Zavukao sam se u zatamnjenu prostoriju i navukao ogrtač preko glave… I ni-
sam se usudio izaći na dvorište čak ni kad je zemlja zadrhtala i puknuo zid! Sljedećega sam pak
dana prekršio Sabat i propješačio lijep komad puta. Potražio sam Isusove učenike… Ali me oni
nisu htjeli ni saslušati. Kasnije se pričalo da su učenici napili rimske stražare i zatim potajno
otpremili truplo svojega Gospodina, kako bi time zavarali puk. No nešto mi kazuje kako su te
glasine lažne. Onaj koji može nekoga pogledati onako kao što je on mene, taj može i svojim
vlastitim snagama napustiti grob… A sada bih te molio, reci mi što ti misliš, tko je on bio i što
je htio…
– Koliko sam mogao spoznati – odgovorio sam oprezno – on je svojim dolaskom na zemlju
donio i svoje kraljevstvo. To je kraljevstvo nakon Isusovoga uskrsnuća još uvijek na zemlji, a ja
tražim put do njega. Nadao sam se da je tebi nešto rekao, što bi mi poslužilo kao putokaz.
– Da je barem tako učinio! – zajadao je Šimun iz Kirene. – No možda me procijenio nevri-
jednim njegove riječi, jer sam njegov križ toliko nerado preuzeo na svoja pleća. Nakon što me
je pogledao, svježa izvorska voda mi je bljutava, a dobar kruh mi zapinje u grlu. Čak su mi i
vlastiti sinovi postali nekako stranima, te mi pogled na njih više ni najmanje ne godi. Ali zapra-
vo su mi se otuđili zato jer sam im htio priuštiti bolju izobrazbu od moje… No ranije sam se
uvijek veselio zbog njihova ponašanja, zbog vještine s kojom mogu uz svojega učitelja ponov-
no čitati i raspravljati o zapisima, o kojima ja ništa nisam znao… A i ne želim znati, jer su moje
spoznaje stečene kroz iskustvo meni dovoljne. U ovome slučaju s Isusom, međutim, iskustvo
mi ne pomaže nikako! Sve mi je toliko zagorčalo, te kako se osjećam, ne bih imao ništa protiv
povratka u robovske kolibe i ponovnog zakivanja mojih članaka kolutima…
– Jesi li dočuo o Smjernima, koji na njega čekaju? –napokon zapitah.
– A zašto bih inače, što misliš, zatražio da mi čitaju knjigu proroka Izaije?! – planuo je
Šimun. – U posljednje se vrijeme taj zapis toliko traži te sam za jedan svitak prijevoda na grčki
morao platiti petostruku cijenu! Ali ni u toj knjizi ne nalazim pomoći. Zato mi nemoj govoriti o
Smjernima! Znam da se oni međusobno prepoznaju pozdravnim riječima i tajnim znakovima…
No ne želim biti uvučen u politička pitanja i zbivanja. Ja sam oslobođenik i ne želim druge pri-
padnosti.
– Ali ti ljudi gotovo i ne teže političkim ciljevima – prigovorio sam. – Barem sada više ne.
Koliko ja znam, oni vjeruju da je Bog došao na zemlju u ljudskome obličju, na zemlji patio i
našao smrt, te zatim uskrsnuo… A sve to zato da bi se ostvarilo zapisano u svetim knjigama, te
da bi na zagonetan način ljudima otvorio svoje kraljevstvo. Ipak, pritom još nitko ne zna kako
to treba shvatiti.
Šimun je podigao svoja široka ramena i zatresao tijelom, kao da se želi osloboditi nekoga
nevidljivog tereta.
– Tada sam na ovim svojim ramenima uistinu nosio Božji križ – promrmljao je, užasnut. –
Ne želim to poricati, ne želim ti proturiječiti… Srce mi naime govori, ti zboriš istinu. Dva puta
me je promotrio…
Patnja koja ga je mučila bila je jasno spoznatljiva. Ipak je nastavio: – Još sam i ranije dočuo
o jednome novom učitelju, koji je pobuđivao veliku pomutnju. No nikad se ne bih dosjetio kako
bi taj učitelj i onaj krvlju obliven i trnjem okrunjen čovjek što je klecao u susret raspinjanju na
križu mogli biti ista osoba. Tek kad stigosmo na brežuljak, pa mi je netko pročitao natpis na
križu, jer ja ne znam čitati… Tek sam tada spoznao, radi se o istome Isusu o kojem sam već
dočuo. Život me je općenito pretvorio u sumnjičavca, pa zato nisam mnogo brinuo o čudima
koja je stvarao. Ali u Jerihonu živi neki Zakej*, inače viši carinik. Taj se Zakej uspeo na svoju
sikomoru, kako bi bolje vidio novoga učitelja. A Isus ga je navodno pozvao dolje i odsjeo u
njegovu domu, premda je carinik. Nakon toga posjeta Zakej je, tako se barem priča, polovicu
svojega imetka dao siromašnima. Uz to je i četverostruko nadoknadio ljudima sve ono što im je
nezakonito i nepravilno istisnuo u vidu poreza i carine. Nakon što je time priznao svoja nedjela,
bio je optužen, ali i oslobođen radi neuračunljivosti, te smijenjen s položaja… Kimao je neko
vrijeme glavom, pa dodao: – No, mogu vrlo dobro pojmiti, ako netko raspolažući
odgovarajućim sposobnostima, zapovijedi uzetome neka ustane i hoda. Ali natjerati nekoga
bogataša neka podijeli polovicu svojega imetka siromašnima, to bi bilo neusporedivo veliko
čudo! Takvo nešto se naprosto ne događa. Takvo nešto je nemoguće. Čak su i suci proglasili
Zakeja neuračunljivim. S tim bi se čovjekom vrlo rado sastao i iz njegovih usta htio čuti što mu
je Isus rekao i kako se to slučilo pa je na takav način izgubio razum…
Ako moj urođeni rimski razbor i nije koristio bilo čemu drugom, ipak me je unatoč svem
školovanju u grčkome mudroslovlju, učinio čovjekom koji razmišlja stvarno. Zato rekoh: – Ti
imaš pravo… Pođimo odmah u Jerihon kako bi posjetili toga Zakeja. Moguće ga je Isus poučio
nečemu što je vrednije od svih ovozemaljskih dobara. Takva je tajna vrijedna jednoga putovan-
ja! Ta i sam si rekao, bilo je dovoljno da te Isus tek pogleda, pa ti je sve ostalo izgubilo svako
značenje…
– Do Jerihona je, čak_ i ako pohitamo, najmanje dan putovanja – prigovorio je Šimun. – Da-
nas je i dan počinka, a i inače ne bih htio upravo sada napuštati Jeruzalem. Ako je Isus uistinu
uskrsnuo, onda nam je njegovo kraljevstvo, koje te toliko ushićuje, upravo ovdje najbliže. To je
razumljivo samo po sebi…
Bilo mi jasno, Šimun pravo zbori. Čak ni Isusovi glasnici nisu htjeli napuštati Jeruzalema,
nego su tu željno iščekivali ono što treba doći. Zato primijetili: – Ti i ja smo se složili… Oboji-
ca smo bili po strani, te smo zahvaljujući slučaju postali svjedocima zbivanja. Međutim, ja
osobno više ne vjerujem u obične slučajnosti… Mislim da smo promišljeno bili vodeni pri
traženju novoga puta. U svakome slučaju, obojici nam je u srcu trn, pa nećemo naći mira sve
dok o cjelokupnim zbivanjima ne steknemo jasnu sliku.
– U svome sam životu već našao jasnoću i put – ogorčeno je odvratio Šimun Kirenac. – A
sada je ponovno sve nestalo, te se koprcam poput ribe u mreži. Nikad nisam težio vječnome
životu, kakav si žele priskrbiti farizeji, svojim najmučnijim i doslovnim ispunjavanjem Zakona.
Prečesto sam gledao robove kako puštaju posljednji dah, da bih mogao vjerovati u onostran
život… Glede toga bliži su mi saduceji, koji takva očekivanja otklanjaju. U našoj se sinagogi ne
tumači takva pitanja… Naši su učitelji sjedili uz noge aleksandrijskih mudraca… Ponovno je
zastao, kao da u razmišljanju traži predah. Zatim je nastavio izlagati: – Pomalo vjerujem u
čaranja, crnu kao i bijelu magiju*, jer sam se u takva zbivanja opetovano imao prigode uvjeriti
vlastitim očima. Zato u njih moram vjerovati… Nakon što sam spoznao koliko je ovaj svijet
prepun okrutnosti i bezdušnosti, pribavio sam si duševni mir darujući milostinju i
pridržavanjem Zakona u razumnim granicama. No pritom ipak ne vjerujem kako se samo do-
brim djelima može kupiti vječan život. Neka varalica može davati milostinju uz zvuke trublji,
ali Boga neće zavarati. Ja uopće ne vjerujem u život nakon smrti, pa čak ni u obliku opstojanja
sjena… Mislim pritom na grčke i rimske predodžbe o zagrobnome životu. Jednako malo prida-
jem vrijednosti tumačenjima o mogućem ponovnom rođenju, recimo u obličju pijetla, kako su
me htjeli uvjeriti u Kireni. Pritom sam svojim očima, zajedno s drugima gledao kako su na odb-
jegle robove nahuškali pse koji su ih rastrgali… I te su pse hranili mesom robova…
Utonuo je u svoja sjećanja… Zavladala je tišina koju nisam htio prekidati. Nakon nekoga
vremena ponovno je zaustio: . – Ljudi su dolazili na velike afričke latifundije* sa svih strana, pa
tako i iz Rima, radi proučavanja koliko se gospodarski i svrhovito može rabiti ljudska snaga. I
koliko su niski troškovi robova, te kako se treba brinuti za priraštaj sparivanjem snažnih robova
i zdravih žena. Ali – trgnuo se Šimun nenadano – zašto sjedim ovdje i dočaravam si stara vre-
mena? Ranije mi je to pomagalo u radovanju glede moje slobode. To djelovanje mi je sada
također uskraćeno.
Njegovo mi se jako vino iznenada popelo u glavu, pa rekoh dobrostivo: – Šimune iz Kirene,
ja te ne podcjenjujem, pa makar bio i oslobođenik. Ja sam doduše rimski građanin i imam pravo
nositi zlatan prsten na palcu. Ali sam na Rodosu naučio kako pravima stečenim rođenjem ne
treba pridavati značenja, nego se radije isticati osobnim zaslugama u odnosu prema ljudima. No
u tome se osobno nisam nikad posebno isticao, jer sam više naginjao razmišljanjima nego djelu.
S ropstvom općenito nisam se nikad pozabavio. Krajnji domet mojega razmišljanja glede
ropstva bio je moguće zaključak kako robovi svojim vlasnicima ponekad stvaraju glavobolje i
tjeraju ih na lupanje glavom, pa bogataš nema nikad mira od posluge koja ga okružuje danju i
noću. Pa tako čovjek težeći udobnosti uzima poslugu, ali ga ona istodobno čini robom njegovih
robova. No ti si mi otvorio oči glede činjenice kako je i rob zapravo ljudsko biće, u mnogim
odnosima meni sličan, pa makar je na čelu označen usijanim željezom ili uškopljen radi suzbi-
janja njegovih zlih sklonosti. Šimune iz Kirene, ti si moj bližnji, te kad bih mogao, ljubio bih te
koliko i sebe samoga. To je naime jedna od zapovijedi koje je Uskrsnuli propovijedao. Zasigur-
no sam obrazovaniji od tebe, ali u tim novim stvarima moje mi obrazovanje ni najmanje ne
pomaže. Osjećam se gurnutim u jedan potpuno nepoznat svijet, gdje sve moram ponovno učiti,
od samoga početka. I zato, jer se toliko razlikujemo po ugledu i položaju, iskreno želim biti
tvojim prijateljem…
No te moje riječi pozlijediše Šimunovu samosvijest i ponos, jer su oslobođeni« glede toga
mnogo osjetljiviji od drugih ljudi. Svoj je zemljani pehar toliko naglo postavio na naslon svoje-
ga stolca, te mi je voda iz njega štrcnula u oči. Pritom je uzviknuo: – Stidi se, Rimljanine! Svoj
zlatan prsten za palac možeš, što se mene tiče, baciti u odljev za vodu. A na tvoje mudroslovlje
fućkam! Sve to su tek budalaste izmišljotine besposličara, neplodne poput pustinjskoga pijeska.
Upravo je tako i s tvojim zanimanjem za ova zbivanja. Ti tek prikupljaš priče, koje želiš dalje
pripovijedati, kako bi se razmetao pred svojim poznanicima. O toj tvojoj licemjernoj taštini
svjedoče jednako tvoja rijetka brada kao i rese na tvojemu ogrtaču! Ti si poput glumca, koji se
po svaku cijenu pokušava domoći nove uloge, jer je sa svima ranijim propao.
Još prije nekoliko dana ja bih mu svoje vino bacio u lice, nazvao ga bijednim oslobođenikom
i jurnuo iz kuće. Ali sada su njegove jetke riječi rastjerale omaglicu mojega pijanstva… Ostao
sam mirno sjediti i razmislio o njegovim objedama. Moguće je sa svojom razornom osudom bio
u pravu? Zasigurno me u prvi mah na ovaj put navela tek obična znatiželja. Ali kako sam ga
dalje slijedio, postajalo mi je jasnije da mi sve više prirasta srcu. I istodobno se u sebi mijenjam
sa svakim novim korakom.
– Oprosti mi na mojoj razmetljivosti! – zamolih ga. I odmah pomislih: „Ja, rimski građanin,
dopuštam si jednoga ospobodenika iskreno zamoliti za oprost!” – Kao ljudi smo u svemu
ovome jednako vrijedni. Ni u kojemu slučaju ne osjećam se odličnijim od tebe. Naime, Isus je
one posljednje večeri kleknuo pred svojim učenicima i oprao im noge, kako bi ih poučio poniz-
nosti. Želiš li, Šimune iz Kirene, pripravan sam nastaviti sa svojom neumjerenošću, pa drago-
voljno kleknuti pred tebe i oprati ti noge…
– Svoje si noge perem sam i za to ne trebam nikakvoga slugu – mrčao je Šimun. Ali je nakon
toga dometnuo ipak donekle pomirljivije: – Nemoj mi izrečeno uzeti za zlo! Otkako me je Isus
pogledao, postao mi je on pitanje života i smrti.
Želeći pokazati da me prihvaća kao prijatelja, dodirnuo mi je čelo, ramena i prsa. Njegov
dodir nije bio neugodan.
– Moguće si ti u pravome trenutku bio voden k meni – primijetio je. – Grčki odgojitelj mojih
dječaka mi je, neprestance zijevajući, čitao zapise. Pritom od njihovoga smisla nisam shvaćao
više od njega. Čak sam pomišljao napustiti kuću i potražiti nekoga vrsnog pismoznalca, koji bi
mi mogao pojasniti proročanstva i pretkazanja. Vjerojatno bi mi takav čovjek raščlanio svaku
riječ, potom potanko razjasnio svaku pojedinost prvo doslovce i zatim prema smislu, pa napo-
kon ovaj zapis usporedio s nekim drugim… Od tolikih bih pobožnosti zasigurno postao potpu-
no smušen. Otkad me je Isus pogledao, naime, postalo mi je razvidno kako njegovo učenje nije
neko knjiško znanje nego više životna mudrost…
Iznenada je Simun sam sebe prekinuo, ogledavajući se uokolo. Zatim je začuđeno zapitao: –
Sto je sad ovo?! Naglo me obuzeo osjet velikoga olakšanja, a istodobno je nestao i svaki strah.
 Izgledalo je kao da se povukao nekakav oblak što je visio povrh središnjega otvora u stropu
predvorja. Naime, sve se naglo rasvijetlilo. U tom je trenutku ušao u prostoriju neki čovjek vi-
sokoga rasta, zamotan u svoj ogrtač. Zaputio se kroz prostoriju prema susjednim odajama, kao
da nas uopće nije zamijetio.
– Jesi li to ti, Eleazare*? – doviknuo je Šimun za njim.
– Zar se nešto dogodilo na poljima? – Odmah je i ustao, usput mi pojasnivši: – To je moj
upravitelj Eleazar. Traži mene. Vjerojatno si je netko slomio ruku ili je neki magarac upao u
zdenac. Pa sad trebaju moj savjet.
Pošao je za onim čovjekom u unutarnje odaje. Za to sam vrijeme ja ostao sjediti i namišljao
se, gdje li sam to mogao vidjeti toga čovjeka? Jer, činio mi se nekako poznatim. Morao sam se
nasmijati, kad se dosjetih da me jako podsjeća na mojega obožavanog učitelja na Rodosu. Iz-
gledalo mi je kao da mu se počinje javljati ćelavost, nalik mojemu učitelju. A bio je i odjeven
na grčki način, pa mu je bio potpuno nalik. Ali sam istodobno znao, moj je učitelj s Rodosa već
godinama mrtav. Pritom sam se rastužio, pomislivši koliko sam tada još bio svježa duha i otvo-
ren prema svemu dobrome.
Nakon nekoga vremena se Šimun vratio i srdito mi priopćio: – Ne znam kamo je Eleazar
otišao! Moguće je ponovno izašao kroz dvorište, nakon što me nije našao u mojoj sobi.
– Udario je batićem po metalnoj ploči i sluzi koji je ušao naložio: – Dozovi mi Eleazara! On
je upravo prošao ovuda, ali me nije zamijetio jer sam sjedio u sjeni.
– Eleazara danas uopće nisam vidio…! – odvrati sluga začuđeno. Ali ga je ipak pošao tražiti.
No ubrzo se vratio i dojavio: – Ne, ne, ti si se zasigurno prevario! Eleazara nema ovdje, a vrata
su zaključana.
Šimun me tada ponovno napustio, kako bi se osobno uvjerio u ono što je čuo. Čuo sam kako
srdito razgovara s dvorkinjom, ide iz odaje u odaju i pomiče namještaj. Potrajalo je dulje dok se
nije vratio, mrmljajući: – Uistinu nema nikoga ovdje… Dvorkinja prisiže kako nakon tvojega
dolaska nije otvarala kućna vrata. I nitko nije vidio Eleazara u kući.
– Meni se pak pričinilo da je taj čovjek moj preminuli učitelj s Rodosa… – primijetio sam
veselo. – Upravo dobro što je na kamenome podu ostavio tragove! Inače bi zasigurno obojica
pomislili na pojavljivanje sablasti.
Pokazao sam na otiske bosih nogu koji su se još vidjeli na glatkome kamenu. Šimun se prig-
nuo i uskoro rekao, kao duhom odsutan: – Eleazar si je, izgleda, ozlijedio nogu…
Dodirnuo je zatim jedan od otisaka na podu, a vršci njegovih prstiju bili su crveni od krvi…
Pao sam na koljena i zapiljio se u tragove. Ledena jeza me je oblila od glave do pete. Pogledao
sam Šimuna i promucao: – Sada razumijem, zašto ga njegovi učenici nisu odmah prepoznali…
No Šimun nije shvaćao. Srdito je zagalamio: – Stvarno je moja kuća loše čuvana, kad i uz
zatvorena vrata može svatko ulaziti i izlaziti po svojoj volji!
– Zar ga uistinu nisi prepoznao?!? – zapitah ga.
– To je bio Eleazar, moj upravitelj! – tvrdoglavo je ustrajavao Šimun.
– Ne, ne! – uzviknuh podižući ruke. – Ovi otisci stopala su sveti, a tvoja kuća blagoslovlje-
na. On osobno, Uskrsnuli, ovuda je koračao i ukazao nam se… Zato jer toliko predano tražimo
Njegov put!
Šimunovo smeđe lice je poblijedjelo. Ali je uporno i čvrsto proturiječio: – To je bio Eleazar.
Vidio sam ga i prepoznao. Što ti pada na pamet, ovako me plašiti?!
– Vjeruj što želiš! – odvratih mu. – Ja znam što trebam vjerovati. Kad smo Ga vidjeli, nešto
na Njemu nam se obojici učinilo poznatim. No kako nam je moglo istoga trena sinuti da je to
On? I Marija Magdalena ga je prepoznala tek nakon što ju je oslovio imenom.
– U što me to hoćeš uvjeriti? – branio se Šimun. – Ja sam gledao jednoga čarobnjaka kad je
zaklinjao duhove.
No ti su duhovi bili tek obrisi na osvijetljenome dimu i pomicali su se zajedno s kolutima
dima. Duh ne ostavlja za sobom otiske stopala na podu.
 – To nije neki običan duh – pojasnio sam. – Zar još uvijek ne razumiješ? On je napustio grob
i živi među nama, dolazi i odlazi po svojoj volji… Pa čak i kroz zaključana vrata!
No Šimunov se krut robovski razum nije htio pokoriti. Rekao je: – Prema načinu na koji me
je tada pogledao, mogu povjerovati kako je uskrsnuo… Ali zašto se trebao ukazati upravo tebi i
meni?! To ne shvaćam. Mi nismo bili njegovi učenici, a nismo ga ni poznavali za života. Ti si
neobrezani Rimljanin, a ja nekadašnji rob. Zašto bi se kralj pojavio upravo pred nama?
– Njegovo nam je kraljevstvo bilo već blizu, prije nego nam se pokazao – odvratih mu. – Zar
nisi zapazio, kako se cijeli prostor rasvijetlio netom prije njegova dolaska? Ta i sam si rekao, da
osjećaš olakšanje. Slično je bilo i sa mnom. Ja sam još uvijek radosnoga raspoloženja. Zašto
bismo se čudili glede njegovih namjera s nama? Samo zato što smo usputni sudionici u ovim
zbivanjima? Svojim pojavljivanjem nam je zasigurno htio navijestiti kako i mi imamo pravo
svim snagama tražiti Njegov put.
– Ako je to uistinu bio On, predat ću cjelokupan svoj imetak sinovima i slijediti Ga, kamo
god me poveo – izjavio je Šimun. – Ali to nije bio On, nego Eleazar.
Počeo se zatim gorko tužiti na svoju kob, sklopio je velike šake i zajadao: – Zašto se to mora
slučiti upravo meni? Zar nije mogao uhvatiti u svoju mrežu nekoga mlađeg čovjeka? No zlo
uvijek tako dolazi na čovjeka, sasvim nenadano, kad si najmanje na to pripravan! Koji je to
koban slučaj tada upravo mene izabrao da nam se putevi sretnu? I to upravo u vrijeme kad sam
se nadao da ću svoje dane moći provesti mirno, zadovoljan s onim što mi pripada?
Iz tih sam riječi spoznao kako on, protivno svojoj volji, ipak vjeruje. Bodreći ga, rekoh: –
Šimune, brate moj! Budi uvjeren, on ti može dati neusporedivo više nego si do sada posjedo-
vao! Ali ako ti se Njegov put čini preteškim, ne moraš poći njime. Ćak si mislim, neće On na
sljedbu siliti nikoga, tko se u dubini svojega srca nije pripravio za taj put.
U tom se trenu začulo žestoko kucanje na ulična vrata. Obojica se prenusmo. Čuli smo zatim
škripu brave i otvaranje vrata, pa zapomaganje dvorkinje. Pokraj nje se probio neki čovjek pa-
tuljastoga rasta i velike glave. Mašući rukama zajadao je: – Gdje je on? Gdje ste ga skrili? Kad
ga vidjeh ući, vezao sam svojega magarca za kolut na zidu i strpljivo sam čekao. Ali on ne izla-
zi i ne izlazi. Morarn ga vidjeti…!
– O čemu to govoriš, strance? – upita Šimun. – Ovdje nema nikoga osim mojega gosta, a mi
razgovaramo već dugo vremena.
Onaj smiješan čovječuljak mi se prikučio i zagledao se u mene kratkovidnim pogledom. Za-
tim reče: – To nije onaj, kojega tražim. Onaj je bio za jednoga Židova raskošno i skupocjeno
odjeven. A ogrtač mu je bio. ako se ne varam, od miletske* vune.
– Koga ti tražiš? – ponovno zapita Šimun. – I zašto tako nedolično upadaš u moj dom?
– Koga ja tražim, tebi nije važno – uzvratio je čovječuljak tajanstveno. – Želim ti reći tek
jedno, da me je taj pretekao na ulici. No prepoznao sam ga tek kad je odmaknuo. Ali se na moje
dozivanje nije zaustavio… Moguće me nije čuo. I ma koliko sam tjerao svojega magarca,
čovjek se ipak dohvatio grada prije mene. Mogao sam tek vidjeti kako je ušao u ovu kuću.
Tada se ponovno začulo kucanje s ulaznih vrata. I odmah je ušao na seljački način odjeven
čovjek, otvorenoga i od sunca opaljenoga lica. Ugledavši ga, Šimun olakšano odahne i uzvikne:
– Ah, tu si, Eleazare! Zašto si malo prije ovuda prošao bez riječi? I kamo si smjerao?
– Danas još nisam bio ovdje… – začuđeno odvrati Eleazar. – Dolazim izravno s polja, jer
sam namjerio upitati što je s tobom, gospodaru, budući da već danima nisi dolazio na posjede.
Gospodarovi koraci krijepe i osvježavaju zemlju, kako se govori… A bez tvojih naputaka ne
usuđujem se ništa poduzimati. Nisi valjda bolestan?
Pogledao sam mu stopala. Bila su bosa i pričinjavala se sasvim crvenim od krvi. Pokazao
sam na njih i upitao: – Zar si se ozlijedio?
Eleazar je zbunjeno spustio pogled na svoja stopala i odgovorio: – Ne… To je boja koju ra-
bimo za obilježavanje žrtvenih janjaca. A ja se nisam oprao. Naime, pobrzao sam trkom svoje-
mu gospodaru, da bi mi u uho zaurlao kako se određene stvari radi u Kireni. A bez toga ne mo-
gu naložiti ni radnicima kako trebaju raditi, da bi bilo gospodaru po volji.
Maleni čovjek nas je redom zagledao. No uskoro je izgubio nadzor nad sobom i povikao, li-
ca crvenoga od srdžbe, poput pure: – Zar smjerate praviti budalu od mene?! Što to govorite o
poljima i janjcima, kad se mirno i prijateljski raspitujem gdje ste ga skrili?
– Ti si taj koji nam skače u lice, poput srditoga pijevca, patuljče! – dobacio sam prijekorno.
– Zovem se Mark i rimski sam građanin. Domaćin je Šimun Kirenac, a ovo tu je njegov upravi-
telj Eleazar. No tko si ti? I kako se usuđuješ upasti u stranu kuću, kao da si pomahnitao?
– Ja sam Zakej iz Jerihona, do nedavno viši carinik – odvratio je visoko podižući nos. – I ne
izruguj mi se zbog mojega lika! U mojemu rodnom gradu nisam nikako smatran neuglednim i
beznačajnim! Barem ne kodv Rimljana…
Od čuđenja sam pljesnuo rukama, a Šimun je glasno uzviknuo: – O tebi smo već dočuli, Za-
keju! Upravo smo i govorili o tebi. Koji te je vjetar nanio ovamo? I da sutra nije Sabat, pošli
bismo za Jerihon, kako bi te posjetili.
Zakej je srdito treptao prema nama. No ja sam pritvrdio: – Doista je tako. Ti si znači onaj
čovjek koji je na Isusov nalog polovicu svojega imetka darovao sirimašnima, a zakinutima
preplaćeno vratio četverostruko!
– Nije to bio nikakav nalog! – odvratio je Zakej. – Dragovoljno sam siromašnima podijelio
nepravedno pribavljena dobra. No što ti znaš o Isusu, Rimljanine?
– Ali Eleazar je neraspoloženo strugao nogama, što je najbolje svjedočilo o njegovoj
neodlučnosti. Napokon je rekao: – Da si dobro, gospodaru, to sam se uvjerio. Ali o onome što
škodi glavi i želucu radije ne bih slušao.
– Ne brini se! – odvrgoh ja. – Ali nam ponajprije pojasni zašto se ti, kao siromašan, toliko
bojiš čuti ime Isusa Nazarećanina?
Eleazar je prenosio težinu s jedne noge na drugu, gledao u pod i napokon rekao: – Njegovo
je breme trebalo biti lakim, a njegov jaram blag. Obećavao nam je mir, ako dođemo k njemu.
Ali svaki onaj, koji dnevnim najamnicima, pastirima i slugama na oranju obećava ugodu i bolje
nego je ikad bilo, završava pred sucima. I njega, Isusa, raspeli su. I zato ne želim više ništa čuti
o njemu.
– Ne, ne! – žestio se Zakej. – Ti potpuno krivo shvaćaš njegovo učenje. On je došao naći one
koji su zabludjeli. Cak je i mene nazvao sinom Abrahama, premda je poznavao moju gramzi-
vost i nemilosrdnost. Nije se izrugivao ni mome liku, već me oslovio imenom i pozvao neka
siđem s drveta, na koje sam se uspeo kako bih bolje vidio čudotvorca. A potom je čak i ušao u
moj dom.
– I Njegovo kraljevstvo nije ovozemaljsko… – dodadoh.
– Iz njegovih smo govora, u svakom slučaju, nedvojbeno zaključili kako će se to kraljevstvo
uskoro otkriti – ustvrdio je Zakej. – Ja nisam pošao zajedno s ostalima na svetkovinu Pashe u
Jeruzalem, jer od mene kao griješnika ne primaju darove u Hramu. I tek sam od ljudi koji se
vratiše sa svetkovine doznao na kakav je grozan način bio ubijen. Nakon toga više nisam znao
što bih mislio o svemu. Nisam se mogao smiriti, pa napokon uznemiren sjedoh na svojega ma-
garca i zaputih se u Jeruzalem, kako bih se raspitao o svim pojedinostima i zbivanjima. Ali na
cesti, već blizu Jeruzalema, došao je iza mene i pretekao me.
– Tko?!? – uzbuđeno zapita Simun.
– On osobno! – šapnuo je Zakej, nakon što je nekoliko trenutaka zbunjeno trljao ruke, pocr-
venio u licu i oborio pogled. – No nemojte sad ustvrditi kako sam sišao s uma! Jedino sam bio
pomalo umoran od jahanja, jer je moje tijelo slabo i nenaviklo na takve napore. A i moj je ma-
garac sporo tapkao cestom, oborene glave. I tek kad me je čovjek pretekao, osjetih dašak moći
kako me je zapuhnuo. I kad sam pozornije pogledao za njim, prepoznadoh ga.
– Jesi li uistinu vidio kako ulazi u moju kuću? – zapitao je Šimun oštro.
 – Nikamo drugdje nije mogao nestati – uvjeravao je Zakej. – U Jerihonu se naime pripovije-
da kako je ustao iz mrtvih. Nisam to povjerovao, zato jer se nešto takvo još nikad nije zbilo. Ali
kad sam danas na otvorenoj cesti spoznao da je to bio on, nisam se usuđivao glasno ga dozivati.
A i ovdje pred tvojom kućom nisam htio odmah pokucati, kako ne bih pobudio pozornost, jer
sam se bojao da bih ga time mogao ugroziti. No sad mi se napokon smiluj i pusti me k Njemu!
Želim se baciti pred njim na tlo i ukazati mu počast kao Mesiji.
Čim je Eleazar dočuo riječ „Mesija”, izvalio je grubu kletvu i uzviknuo: – Ne uzimaj tu riječ
više nikad u usta! On je iscjeljivao bolesne i budio mrtve, te kao kralj ujahao u Jeruzalem i
bičem od konopa počistio svetište. Ali njegova moć nije bila dovoljna za razbijanje Velikoga
vijeća, premda su neki u puku već okivali štapove i palice željezom, a svi smo čekali samo na
njegov znak pa bismo se svrstali iza njega. No dobro, postalo nam je to znakom, u koji smo
vjerovali… On je bio raspet između dva razbojnika. Zato neka mi više nitko, dokle god živim,
ne spominje ništa o nekome Mesiji! U znak vjerujem od svoje volje, te se ne dam više zavara-
vati ni od koga. A svojoj ću djeci mirno ostaviti u naslijede uvjerenost kako nema nikakvoga
Mesije niti će ga ikada biti!
– Znači, i ti si o njemu znao, Eleazare? – prijekorno primijeti Šimun Kirenac. – Zašto mi nisi
o njemu još svojedobno pripovijedao?
Eleazar se u međuvremenu potpuno izbezumio, te počeo vikati ne odmjeravajući riječi: – Ti
si bio posljednji, kojem sam o tome mogao govoriti! Ti, imućan čovjek, a još i toliko škrt, te
sam prikupljaš sve šiblje, pa udovice i mudraci za sebe ne nalaze gorivoga drveta! U Njego-
vome kraljevstvu, da se ostvarilo, ne bi bilo mjesta „vrećama novca”. Njih bismo prve uklonili
s puta, a njihova bi polja, vinograde i gajeve maslina podijelili puku. Doduše, o Isusu jedni pri-
povijedahu ovo, a drugi ono… No zasigurno bi se djeca svjetla vratila u Jeruzalem, kako bi nas
poveli. Ali je Ivanu Krstitelju odrubljena glava, a Isus iz Nazareta bio je pribijen na križ. Bogati
i moćni te s njima znalci Zakona uvijek su i posvuda ubijali proroke našega naroda. A sada više
ne mogu zaustaviti bijes. Žuč mi se prelila i pljujem je pred tebe na tlo, gospodaru! Ti doduše
znaš kako se postupa u Kireni… No ja sam kroz gorko osobno iskustvo naučio kako se postupa
u Jeruzalemu i Judeji!
Kad je završio, uzvratio je Šimun muklim glasom: – Ako sam te toliko teško vrijeđao i uisti-
nu udovicama i mudracima odnosio gorivo drvo, udari me u lice! Zaslužujem to…
No Eleazar ga nije udario. Upravo suprotno, vidljivo se pokajao zbog svojih neprijateljskih
riječi, pustio da mu se glava ovjesi na stranu te promrmljao: – Ne, ne… Govorio sam nepraved-
no. Ti si dobar gospodar! Najbolji kojeg se u današnje vrijeme može naći na daleko i široko. Ti
se čak brineš za udovice i mudrace, te nikad nisi previše strog niti sitničav pri provjeravanju
broja snopova i koševa s maslinama. Mnogi ljudi održavaju svoj opstanak isključivo od mrvica
koje pretiču ili padaju s tvojega stola. Moj je ispad posljedica činjenice da sam duboko ogorčen
i na smrt ožalošćen zbog toga Isusa iz Nazareta. On je dokazao svoju moć i toliko toga
obećao… I zatim nas ostavio praznih ruku!
– Ni u kojemu slučaju nisu one prazne… – dobacio sam. – On je ipak ispunio i ostvario ono
što je veće i nečuvenije od svega što se do sada događalo na zemlji.
Pokazao sam na tragove stopala, koji se već toliko izblijedili te ih se pod zrakama sunca još
jedva moglo nejasno vidjeti. Šimun je tada ispričao ostalima što smo doživjeli i koju smo prika-
zu vidjeli. Na koncu je predložio: – Zakeju, ako mi još uvijek ne želiš povjerovati i sumnjaš,
pođi i povedi Eleazara. Pregledajte sve prostorije i kutke u mojoj kući, zaviri u podrum,
spremišta i skladišta, obidi krov. Nemoj ostaviti ni jedne stope nepretraženoga prostora, te
rasprši u sebi i posljednju sumnju i nevjericu o tome da je Uskrsnuli doista nestao na isti način
iz mo je k u će k ao što je i u šao u nju. Zatim se vrati, pa ćemo nastaviti razgovor o svemu i
odlučiti što nam je dalje činiti…
Sumnjičav izraz u Zakejevim očima svjedočio je kako još uvijek ne vjeruje potpuno Šimunu
iz Kirene. Ali je prihvatio prijedlog i rekao: – Nisam ja slučajno bio imenovan višim
prikupljačem carina. Kad bih samo još imao carinsku palicu u ruci! Njome bih zasigurno mo-
gao izbosti sve tajne kutke i skrovišta u tvojoj kući. Pa ako ja, Zakej carinik, ne nađem toga
čovjeka, neće to uspjeti nikome drugom. I tada ću gotovo priznati, da ovdje više nema onoga
koji nam se ukazao.
Šimun je nestrpljivo dozvolio svojemu posjetitelju neka zatraži željeznih motki koliko god
želi i treba.
Trzavim korakom, kakav je čest kod tjelesno nagrdenih, Zakej je otišao. Nabadajući nogama
i praćen Eleazarom, zaputio se u unutarnje odaje i započeo temeljitu pretragu kuće. Šimun i ja
smo pak dugo ostali nijemo sjediti, duboko potišteni i zabrinuti. Napokon rekoh: – Jedva pro-
govorismo o Zakeju, a on se pojavio! To bi mogao biti nama upućen znak…
Simun nije stigao odgovoriti, jer toga trena dočusmo s ulice odjeke glasne vike i bučenja.
Ponovno su zaškripala vrata, a djevojka se počela raspravljati s mnoštvom ljudi. Zatim je došla
Šimunu, potpuno izbezumljena, te rekla stenjući: – Ne znam što bih učinila. Što se to zbiva u
tvojoj kući? Vani stoji gomila prosjaka, a svi su strašno uzbuđeni. Navodno su dočuli kako ćeš
ti, Šimune iz Kirene, svima siromašnima i kljastima u Jeruzalemu podijeliti jela i pića!
Šimun je sklopio ruke povrh glave i uzviknuo: – Jesam li ja to budan ili sanjam?!? Ta danas
nema nikakve svetkovine u ovoj kući! – Okrenuo se zatim prema meni i dometnuo: – Sve mi se
čini, ti si uistinu zao čarobnjak! Sve si to ti skrivio, a ja više ne mogu sastaviti ni jednu jedinu
jasnu misao…
Pohitao je do kućnih vrata, a ja sam pošao za njim. Kad je otvorio, mogli smo vidjeti da je
uska uličica upravo nabijena sakatima, sušičavima, opsjednutima, životom i patnjama
istrošenim i uvelim ženama. Uz žene bila su i djeca koja su zurila svojim očima, oko kojih su
oblijetale muhe, te pružala mršave ruke. Svi su izvikivali pohvale i priznanja, te blagosiljali
gospodara kuće u ime Boga Izraela. Uzalud je Šimun pokušavao doznati odakle je to potekla
nerazumna glasina o navodnoj gozbi u njegovome domu. Ni jedan od prosjaka nije mogao jas-
no odgovoriti na to pitanje. Na oba kraja uličice moglo se vidjeti kako pritječu novi i novi ne-
voljnici, šepajući ili pužući, koliko su god brzo mogli.
Napokon Šimunu nije preostalo drugo nego prihvatiti stanje kakvo jest. Sazvao je cjelokup-
nu svoju poslugu i skrbno im naložio: – Pustite te jadnike u dvorište! Ali pažljivo održavajte
red i pripazite kako ne bi nešto ukrali! Ispecite kruha i iznesite sve jestivo što imamo u kući, pa
im podijelite kako bi se svi nasitili. Izmiješajte im i vina, iz velikih vrčeva. Ali pustite u kuću
samo one koji su do sada došli! Nikoga drugog. Za više ljudi ne bi u dvorištu ni bilo dovoljno
mjesta.
Tada se okrenuo k meni i dodao: – Samo stvoritelju neba i zemlje mogu zahvaliti što su oba
moja dječaka, Aleksandar i Rufus, otišli na moj posjed u Kirjatu* pa će tamo i ostati preko Sa-
bata. Jer, ovi bi nesretnici mogli moju djecu okaljati svojim bolestima i prljavštinom. Za sebe se
pak ne brinem…
Pošao je provjeriti je li posluga uistinu postupila kako im je naložio i iznijela sve jestivo, ne
štedeći ulja, pšeničnoga brašna, meda i sušenoga voća, jesu li iznijeli i otvorili bačvice s usolje-
nom ribom, te dodali začinjene umake. Kad je utvrdio kako se u dvorište uvuklo više od se-
damdeset prosjaka, koji su posjedali uokolo, postalo mu je jasno da njegove zalihe nisu do-
voljne za toliko ljudi. Zato je odmah poslao sluge neka podu kupiti kruha i prekrupe.
Kad su prosjaci bili pušteni u dvorište, u prvi su mah plašljivo zagledavali grčko stupovlje,
šuteći pritom, kako ne bi prouzročili neprilike i ljutnju.
Upravo se tada u dvorištu ponovno pojavio Zakej. U međuvremenu je pretražio kuću od kro-
va do podruma, bocnuo u svaku vreću i čak isprevrtao hrpu drvenoga ugljena. Od vrha glave do
stopala bio je potpuno prašnjav, brašnjav i garav. Glasno je dahtao, te si brisao lice ubrusom, od
čega je ovo izgledalo još zamazanije. Uočivši ono mnoštvo u dvorištu, prijekorno reče Šimunu:
– No, ti si uistinu lukavac! Na taj si me način, znači, povukao za nos. Između ovih prosjaka
mogao je čovjek kojeg si skrio vrlo lako kliznuti iz kuće potpuno neopaženo!
 – Ako mi ne vjeruješ ti, jedan svjedok Isusova pojavljivanja – uzdisao je Šimun – tko bi nam
onda uopće mogao još povjerovati ono što smo vidjeli i što bi mogli ispripovijedati? Isus se
osobno pokazao tebi na ulici i nama ovdje u kući. Bože, budi mi milostiv! Nakon svega što me
je danas snašlo, moram uistinu pomisliti da je On uskrsnuo, kako bi svijet trgnuo iz učmalosti…
Kao što je danas uzbunio moj dom. Zato te molim, izvijesti nas i upoznaj o njemu i njegovome
poučavanju, kako bismo spoznali i pojmili što on to od nas traži!
Nakon što je Zakeja ovim riječima malo umirio, osobno je pošao po vodu i nov ogrtač za
njega. Ja sam mu navlažio kosu, a Eleazar mu je oprao noge. Vidjevši kako se nas trojica pre-
dano trudimo oko njega, samo zato da bi od njega čuli riječi o vječnome životu, postao je po-
mirljiviji i opušteno pojasnio: – Nije mi povjerio nikakvih tajni, ako moguće na to pomišljate.
Ono što je govorio u mojemu domu, mogli su slušati i svi ostali koji su bili nazočni. Došavši u
Jerihon, vratio je jednome slijepcu vid, koji je vjerovao u njega kao Sina Davidovog. Meni je
rekao: „Sin Čovječji je došao, potražiti i spasiti ono što je izgubljeno.” Još je rekao kako u Nje-
govome kraljevstvu više radosti pobuđuje griješnik koji se obratio, nego devedesetdevet pra-
vednika kojima obraćenje ne treba.
– To smatram uistinu nepravednim – prekinuo ga je Šimun iz Kirene. – Jedan podanik, koji
daje sve od sebe, teško će biti zadovoljan ako njegov gospodar prođe pokraj njega ne
udostojivši ga ni jedne riječi. Kako može neki griješnik biti miliji Bogu od dobroga čovjeka?!
– Mene je oslovio imenom i stupio pod moj krov – odvrati Zakej, prijekorno podižući ruku.
– Postupio je tako premda bijah griješan i preziran čovjek. Do tada sam, ogorčen zbog svoje
velike glave i kržljavosti, uvijek o ljudima mislio samo zlo, a nikad dobro. No kad me Isus zaz-
vao, pali su s moje duše svi okovi mržnje, koje sam tijekom cijeloga života morao dugo i mu-
kotrpno vući. Pa ako me je on, Kralj Izraela i Sin Davidov, mogao dobrostivo prihvatiti i opros-
titi mi moje grijehe, ja više nisam ovisio o dobronamjernosti i naklonosti ljudi. Ali mi je to do-
nijelo neizmjerno olakšanje, pa sam od čiste radosti podijelio polovicu svojega imetka
siromašnima. No to najvjerojatnije nitko od vas ne može pojmiti…
– Ne, to je gotovo neshvatljivo – priznao je Simun. –Ali su se u tebi vjerojatno nakupile tol-
ike nepravde i zla, pa si spoznao bliženje dana koji ti donosi oslobođenje. Zato si se okrenuo
samome sebi pa si ispravio svoja zlodjela sukladno mogućnostima, kako bi osigurao barem dio
svojega imetka.
– Tvoje me riječi ne vrijeđaju ni najmanje – odvratio je Zakej, dobro raspoložen. – Upravo
suprotno, divim se tvojemu oštroumlju. Jer i ja sam naučio sumnjati u ljudske pobude i post-
upke. No samo ja znam, što se u meni promijenilo zbog Isusove nazočnosti. Ali dok je bio mo-
jim gostom, ispričao je zagonetnu priču, koju ni sad još ne razumijem u cijelosti. Radilo se o
nekome otmjenom čovjeku, koji je htio poći u neku daleku zemlju. Htio je tamo pridobiti za
sebe kraljevsku čast i zatim se vratiti svojemu domu. Prije odlaska dozvao je deset svojih dog-
lavnika, te svakome od njih dao po jednu mane*. I pozvao ih je neka s tim novcem posluju za
njega, za njegova izbivanja. No njegovi su ga sugrađani mrzili, pa su za njim u tu daleku zemlju
poslali poslanstvo s pojašnjenjem kako ga ne žele za vladara. On je unatoč tome postao kral-
jem… A kad se vratio, pozvao je onih deset doglavnika i naložio im neka ga izvijeste o poslo-
vima i polože račune. Prvi od njih je ponosno izvijestio kako je njegova mane odbacila deset.
Kralj mu reče: „Dobro je tako, valjani podanice! Ti si se u malome pokazao vjernim. Zato neka
ti bude vlast nad deset gradova!” Bio sam toliko razočaran, te se nisam mogao suzdržati da ga
ne prekinem pitanjem: – Zar stvarno nije govorio ni o čemu drugome osim o novcu? Nadah se
čuti od tebe riječi o vječnome životu…
– Ja sam bio tek carinikom – odvratio je Zakej, ispričavajući se. – Vjerojatno je Isus mislio
kako ću najbolje razumjeti usporedbu koja se odnosi na novac.
– Mi Židovi najbolje razumijemo ono – dodao je Šimun kao dodatno objašnjenje – što je na
neki način povezano s novcem. Primjerice, bolje nego ti, Rimljanin školovan u grčkome mu-
droslovlju. Deset mana je uistinu znatna svota, pa čak i ako se vjerojatno radilo o srebru, a ne o
zlatu.
Osim toga, mnogo je ovisilo i o tome koliko je kralj bio izočan. U kraćemu vremenu ne bi
nitko mogao na častan i pošten način s jednom mane zaraditi deset daljnjih! Za to bi osim sreće
bila potrebna i određena prepredenost, a moguće i još ponešto….
– Hoću li pričati dalje ili ne? – upitao je Zakej. Zašutjeli smo, a on je tada nastavio: – Drugi
doglavnik je s jednom mane zaradio pet, pa je dobio vlast nad pet gradova. I tako redom svi
dobiše nagradu, za svaku zarađenu mane po jedan grad. Tek je posljednji samo donio natrag
dobivenu mane. Naime, bojao se da bi dobiven novac mogao izgubiti pri poslovanju, pa ju je
zamotao u krpu i pohranio. Sada je stavio novac natrag pred gospodara i rekao kao opravdanje:
„Gospodaru, bojao sam se tebe. I to zato jer si strog čovjek… Uzimaš što nisi uložio, žanješ što
nisi sijao…” Na to je kralj odgovorio: „Sudit ću ti, nevaljani podanice, prema tvojim vlastitim
riječima…! Dakle, znao si da sam strog čovjek, te uzimam ono što nisam uložio i žanjem što
nisam posijao. Zašto onda nisi moj novac barem odnio nekome novčaru? Vrativši se, mogao
sam ipak otići i podići glavnicu s kamatama?” Zapovijedio je tada nazočnima neka ovome po-
daniku oduzmu onu jednu mane i predaju je onome koji je priskrbio deset. No ovi prigovoriše:
„Gospodaru, pa taj već ima deset mane!” Pritisnuo sam dlan na usta, kako bih zaustavio riječi
kojima bih izrekao svoje mišljenje o toj dugoj pripovijesti. No Zakej me je pobjednički pogle-
dao, podigao ruke i svečano rekao: – Pratite sada pozorno i zapamtite, što je Isus iz svega toga
izvukao kao pouku! Kralj je odgovorio ljudima: „Kažem vam, svakome tko ima bit će još do-
dano. Onome pak koji nema, bit će oduzeto i ono što misli da je njegovo.” A svoje neprijatelje,
koji ga nisu htjeli za kralja, dao je dovesti i pred svojim očima pogubiti.
Zamislio sam se o toj neobičnoj pripovijesti, a isto tako i Šimun. Napokon primijetili
potišteno: – Ne znam. Jednostavno ne znam na što ta usporedba smjera. Ali mi se ta kraljeva
odluka čini promašenom i nepravednom…
– Ni ja ne shvaćam tu priču u cijelosti – pritvrdio je Zakej. – A posebno me uznemiruje
otkako sam doznao za t Isusovu smrt. Sada mogu tek vjerovati da je s onim otmjenim čovjekom
mislio na sebe samoga, kojeg su njegovi sugrađani mrzili, te je otišao kako bi si pribavio kral-
jevsku čast jednoga kraljevstva koje nije ovozemaljsko. Zasigurno je htio navijestiti kako će
jednoga dana ponovno doći i pred svim ljudima zatražiti polaganje računa za darove koje im je
ranije povjerio, da bi utvrdio kako je tko od nas s dobivenime postupio i trgovao.
– Jesi li siguran – upitao sam – da si pripovijest upamtio točno kako ju je on kazivao?
– Barem sam za slijed misli siguran, da sam ga točno zapamtio – objasnio je Zakej. – No
pričanje su čuli i mnogi drugi, pa mogu to pritvrditi. Neki doduše kažu da nije govorio o ma-
nama nego o talentima*. Nekolicina je mislila kako su bila samo tri doglavnika, a ne njih deset.
Ali glede pouke priče svi su jedinstveni. I to upravo zato jer je toliko neočekivana, zapanjujuća
i nesmislena.
Kratko je razmislio, a zatim još dodao: – Mislim da Isus u toj priči uopće nije mislio na no-
vac. Zasigurno je smjerao na nešto drugo. On je neprestance opominjao i odvraćao od prikupl-
janja posjeda na ovome svijetu, gdje moljci i hrda izjedaju sva dobra. Pritom je tvrdio da je
bolje stvarati blaga u Njegovome kraljevstvu.
Tada se prenuo Šimun. Bjelodano bijaše, nečeg se dosjetio, jer je pozvao Eleazara i naložio
mu: – Pođi smjesta u spremišta i skladišta. Uzmi sve od vune i lana što tamo nađeš, pa podijeli
siromašnima koji jedu u mojemu dvorištu! – I poslije tih riječi se ponovno natmureno zagledao
pred sebe.
Eleazar je oklijevao, strugao stopalom po podu i napokon rekao: – Sa svojim vlasništvom
možeš raspolagati po svojoj volji, gospodaru… Ali zasigurno valjda smijem prije podjele uzeti
sebi jedan nov ogrtač i halju. A bio bih zadovoljan i ako bih uz to dobio odjeće za moju djecu i
ženu.
 Šimun je gurnuo ruke medu koljena, zibajući gornji dio tijela naprijed-natrag, te uzviknuo: –
Samo naprijed! Neka si i ostali od posluge uzmu što god žele! Opljačkajte me, navucite na sebe
sve što sam cijeloga života prikupljao! Uzmite i ovaj izderan ogrtač s mojih ramena, ako ste
time usluženi!
– Ne pretjeraj, Šimune! – primijeti Zakej, zadivljen. –Pri davanju treba držati mjeru, jednako
kao i pri uzimanju. Ali u cjelini postupaš ispravno. Jer, On je rekao: „Ono što učinite i mojemu
najneznatnijem bratu, učinili ste meni!” To je Njegov put.
Iznenada je skočio na noge, počeo lamatati rukama i povikao: – Sto se moglo dogoditi s mo-
jim magarcem, kojega sam ostavio pred vratima? Prosjaci su napunili uličicu, pa je u onome
metežu netko lako mogao odvezati životinju i kriomice je odvesti! – No ubrzo se zamislio, pa
zatim sjeo natrag na svoje mjesto i rekao: – Zar je to uopće važno?! U pitanjima Kraljevstva ne
želim zaostajati za tobom, Šimune! Ako je netko ukrao mojega magarca, toliko otvoreno i zato
jer mu je bio potrebniji nego meni, ne namjeravam trčati za njim i pozivati ga na odgovornost.
Neka mirne duše zadrži životinju.
Šimun se i dalje, teško dišući, zibao naprijed-natrag. No tada se počeo smijati i rekao: – Sve
mi to teško pada. Slušajući ove drske prosjake kako mljackajući žderu, raspravljajući
međusobno oko najboljih komada i otimajući ih jedan drugome, kao da mi netko živo meso
komad po komad kliještima čupa s kostiju… Uvjeren sam, ovim svatima u njihovoj pohlepi
padaju komadi kruha i usoljena riba na tlo, pa gaze po njoj. Ali se tome moram priučiti i s tim
pomiriti, nakon što je po svemu sudeći i Isus tako usmjeravao stvari.
– Vjeruješ li uistinu – zapitah začuđen – da se nakon nestanka iz tvoje kuće ukazao nekome
prosjaku i prenio mu tu vijest da održavaš slavlje, samo da bi te time stavio na kušnju?
– Znam i sam što trebam vjerovati – mrmljao je Šimun srdito. – Ali ako me pravi budalom,
ja mu to i uzvraćam. Pa ćemo vidjeti tko će se od nas zadnji smijati.
Pošao je u dvorište, a ja sam ga slijedio. Tamo smo našli prosjake kako uljudno čuče i mirol-
jubivo dijele hranu medu sobom. Nisu se ni najmanje prepirali. Upravo suprotno, nudili su je-
dan drugoga najboljim komadima, kao da su doista gosti na svečanome objedu. A slijepcima i
svima onima koji nisu mogli dosegnuti zdjele i posude, drugi su dodavali jela.
U međuvremenu je Eleazar donio pune ruke vunenih ogrtača i lanenih halja, te odjeću
odložio između stupovlja. Sa žara ognjišta naloženih drvenim ugljenom podigao se miris
pečenja, a sluge su pekle ječmene lepinje, pšenični kruh i kolače od kima*, koliko su god brzo
mogli. No vratarica je glasno jecala, a grčki je učitelj utekao na krov i oklijevao sići.
Razdragano raspoloženje i red medu prosjacima toliko su rasrdili Šimuna, te je riknuo: –
Samo žderite i ločite, dok ne puknete! A što pretekne, ponesite! Ali znajte, ja Šimun iz Kirene,
nisam vam ponudio ni mrvice od svega ovog. Pri ovoj gozbi domaćin je Isus iz Nazareta, kojeg
je vaše Visoko vijeće raspelo. Neka blagoslovi vaše jelo, te neka vam posluži za život, a ne za
smrt. Ja pak ne mogu natjerati sebe da vam izreknem blagoslov, jer mi se podigla gorka žuč i
stisnula usnice.
Prosjaci pomisliše kako se Šimun šali s njima. Pogledavali su ga prijateljski, a neki se
pokušaše i nasmijati. No to je tek potaklo Simunovu jarost, pa je povikao još glasnije: – Isus iz
Nazareta, Božji Sin, pozvao vas je na sva ova dobra jela i pila. Jer on je ustao iz mrtvih, a Nje-
govo kraljevstvo ostaje kod nas. Ostaje sve dotle dok on boravi među nama i po svojoj volji
dolazi i odlazi, pa čak i kroz zaključana vrata.
Sada su se prosjaci već uplašili… Počeli su se zgledavati, trepćući pritom. No oni najsrčaniji
među njima su se glasno smijali, a jedan je povikao: – Blagoslovljen budi ti, Šimune od Kirene,
među svim muževima Izraela! Ali zašto nam iznosiš tek kiselo vino, kad se sudeći po tvojim
riječima sa svojim otmjenim gostima častiš slatkim vinom? Hripajući od srdžbe, Šimun pod-
vikne slugama: – Otvorite za njih i malene vinske vrčeve, pa im u velikome kotlu za miješanje
pripravite odgovarajući napitak, kako bi povjerovali da Isus iz Nazareta, Božji Sin, i nakon snir-
ti stvara čuda!
 Sluge postupiše kako ih je naputio… No, da bi spasili što se još spasiti moglo, počeli su i oni
s prosjacima piti iz oklade. Eleazar je također pio. U međuvremenu je Simun donio zemljani
vrčić sa skupocjenom pomašću. Slomio je posudi vrat i povikao: – Ova prljavština i smrad po
gnoju, te muhe na vašim očima i čirevi, strašno mi se gade. Taj mi je vonj i predobro poznat.
Ponovno se osjećam vraćenim u mračnu robovsku tamnicu, s lancem na nozi. Namažite ovom
pomašću svoje glave i lica! Ona ima jak miris, na kojem će vam pozavidjeti i knezovi…
I doista je cijelo dvorište ispunio predivan miomiris, čim je Šimun otvorio malenu posudu.
Osobno je pošao uokolo te palcem nanosio nešto pomasti prosjacima na kosu. Ponašao se kao
da je potpuno pomahnitao… U jednom bi trenu vrištao od smijeha, a već bi zatim sipao straho-
vite kletve. No kad je stigao do jednoga dječaka koji je proždrljivo jeo, odložio je posudu s
pomašću, kleknuo na tlo pa potpuno staloženim glasom zatražio: – Donesite mi gust češalj!
Htio bih ovome dječaku iščešljati uši iz kose.
Nakon što je njegov nalog ispunjen, doista je počeo zamazanome dječaku iščešljavati uši i
drobiti ih. Radio je to toliko vješto, kao da se tim odvratnim poslom bavio cijeloga života. Koža
na glavi dječaka bila je od ugriza gamadi sva krastava, te je tijekom češljanja stalno vikao, ali je
toliko brzao natrpati si želudac da mu nije ostajalo vremena za obranu.
Prosjaci su se međutim uznemirili i počeli šaputati jedan drugome: – Šimun Kirenac je zbog
Isusa iz Nazareta izgubio razum. No to i nije čudo, nakon onih poniženja koje su mu Rimljani
učinili! Morati nositi križ toga hulitelja! Bilo bi ipak dobro ako brzo pojedemo, uzmemo nje-
gove darove i nestanemo odavde, prije nego zatraži darove natrag.
– Već se događalo – mrmljao je najstariji među prosjacima – te su bogati ljudi razdragani vi-
nom puštali na svoje svetkovine i nepozvane prosjake… Ali bi se tada razjarili i počeli nevolj-
nicima skakati po tijelima, sve dok pojedeno i popijeno ne bi vratili na svjetlo dana… Dajmo
zato petama vjetra!
Pogledali su Šimuna Kirenca potajno i zaplašeno. No on je bio toliko zadubljen u potragu za
ušima u dječakovoj kosi, te nije ni vidio ni čuo ništa drugo. A nakon što je dječaku temeljito
pročešljao vlasi, poveo ga je do jezerceta u sredini dvorišta, strgnuo mu krpe s tijela i cijeloga
oprao, ne obazirući se na dječakovo vrištanje. Zatim mu je ostatak pomasti utrljao po kosi,
prsima i nogama. Na kraju je od odjeće svojih sinova odabrao halju, ogrtač i crvene sandale, pa
odjenuo dječaka u to i rekao: – Sada si dotjeran poput kneževića, a i mirišeš tako. Pa ako sad
nisi dovoljno lijep za Njegovo kraljevstvo, neka mi odvali jednu iza uha!
Prosjaci dograbiše odjeću koju im je Eleazar podijelio, pa se počeše oprezno povlačiti
natraške prema kućnim vratima. Čekali su još jedino na prigodu da istrgnu dječaka iz ruku gos-
podara doma, koji je nedvojbeno izgubio razum. No Šimun je zapazio njihovo vladanje i povi-
kao: – Ne idite još, o vi gosti Isusa Nazarećanina! Svaki od vas dobit će za rastanak još i dar od
njega!
Mahnuo je Zakeju i meni, neka ga slijedimo u kuću. Tamo smo mu pomogli otvoriti mnoge
brave na velikoj, željezom okovanoj škrinji. Iz nje je dohvatio zapečaćenu kožnatu vrećicu,
pohitao natrag u dvorište i slomio pečat. Zatim je počeo prosjacima dijeliti srebrne novčiće, u
ruke koje su pružali prema njemu. Nekima je darovao po drahmu, ali nekima i komade od po
četiri i čak deset drahmi… Dijelio je novac bez ikakvoga biranja, ne pazeći koliko netko dobi-
va.
Mnogi od prosjaka počeli su rogoboriti i rekli: – Zašto je ovaj dobio toliko mnogo, a ja ma-
lo?
– To raspravite s Isusom Nazarećaninom! – odvratio im je Šimun, dočuvši te prigovore. –
On prikuplja tako gdje nije uložio i žanje gdje nije posijao. – I ponovno je zagrabio u vrećicu, te
još davao onima koji su već dobili najviše. No kad je počeo oduzimati novac onima koji su do-
bili najmanje novčiće, smatrali su prosjaci preporučljivim da nestanu. Tako je cijelo mnoštvo
uteklo kroz vrata, vukući onoga momčića za sobom.
 Šimun si je obrisao znoj s čela, začuđeno zveckao vrećicom i mrmljao: – Takvo nešto mi se
također još nije dogodilo. Trebam li to uzeti kao znak i mig? Bio sam voljan podijeliti sav no-
vac, a ipak mi je polovica ostala…
– Odloži zasad lijepo novac u škrinju i zabravi je – poticao sam ga. – Zatim iščešljaj iz brade
uši, te daj pospremiti i urediti dvorište! No jesi li postupio mudro ili nerazumno, to ne znam…
Ali će barem prosjaci biti zadovoljni i dulje vrijeme ti ne bi smjeli dosađivati.
Zakej je sjedio pokraj Eleazara, na rubu velikoga kotla za miješanje. Smijao se veselo i re-
kao: – Dođi ovamo, Rimljanine! Uzmi jedan pehar i zahvati si ovdje vina! Na podu ima još
mnogo od te kapljice, a tako skupo vino ne smije se upropastiti. – Otpio je i sam, pa uzviknuo:
– Neka je blagoslovljen vinski trs, u ime onoga koji je umro i zatim ponovno uskrsnuo, kako bi
nas sve pripravio za svoje kraljevstvo! Nas trojica vidjeli smo ga vlastitim očima… A ti, Elea-
zare, vidio si barem otiske njegovih stopala na kamenome podu, pa kao jednostavan orač i pas-
tir moraš vjerovati nama, uglednijim ljudima višega položaja.
Prijazno je položio Eleazaru ruku oko ramena, poljubio ga i izjavio: – Ne zamjeri! Samo
ovdje na zemlji sam ja ugledniji i uvaženiji od tebe. U Njegovome kraljevstvu ćeš moguće ti
biti u prednosti. Isus je rekao, mnogi od prvih bit će posljednji, a posljednji postati prvima.
– Vi ste svi kao u nekome zanosu! – povikao je Eleazar, otrgnuvši se od carinika. – A po-
sebno je moj gospodar pomahnitao. No i ja sam uzbuđen, nakon što sam dobio novu odjeću i
toliko dobrih i skupih stvari podijelio onima koji nemaju ništa. Zasigurno mi se vino popelo u
glavu… Na takvo jako vino nisam naime priučen!
– Mir s vama! – uzvikne tada Šimun, češući si glavu. – Smrtno sam umoran i zato se vraćam
u svoju zatamnjenu odaju. Minulih noći sam mozgao o Isusu iz Nazareta, ne sklopivši oka. Sa-
da ponovno ćutim mir u svojoj duši pa ću najvjerojatnije prospavati cijeli Sabat!
Udaljio se, nesigurna koraka. Nismo pošli za njim, jer smo obojica, Zakej i ja, spoznali kako
je u njegovome stanju i raspoloženju san najbolje rješenje. Ali se Šimun prisjetio svojih domać-
inskih obveza, zastao pred vratima i okrenuo se, trepćući očima ispod svojih razbarušenih vlasi,
pa rekao: – Nadam se, ovo je tek ružan san… Konačno ću to znati kad se probudim i neću vid-
jeti više nikoga. Ali ti, moj Zakeju iz sna, ako želiš ostani prenoćiti u mojoj gostinjskoj odaji!
Eleazar pak neka ovdje također malo odspava kako bi se istrijeznio. Tada može poći kući i,
prije nego se tri zvijezde ukazu na nebu, početi svoju svetkovinu Sabata. A što sam ono još htio
tebi reći, Rimljanine, ne mogu se dosjetiti… Jer ti si zasigurno tek san, pa te neću više nikad
susresti.
Eleazar je poslušao. Legao je na pod u sjenu dvorane sa stupovljem i navukao si ogrtač pre-
ko glave. No nas dvojica, Zakej i ja, ostadosmo stajati gdje smo se zatekli. Dugo smo promatra-
li jedan drugoga. Njegovo mi lice više nije bilo poput odbojne obrazine jednoga patuljka… Oči
su mu svjetlucale, a obrazi bili rumeni. Zasigurno je to bilo od vina, sasvim kao i kod drugih
ljudi.
Zapitao me tada znam li nešto o učenicima, koje si je Isus izabrao za poslanike. Ispripovije-
dih mu što sam doznao i o zapažanjima Marije Magdalene, te kako se Uskrsnuli ukazao nekim
učenicima u zaključanoj prostoriji. Dodao sam i o mojemu susretu s Tomom i Ivanom, otvore-
no priznavši kako su me ovi nevoljko primili, te mi nisu sasvim vjerovali. Na kraju sam
zaključio: – Srce mi gori u prsima. No ako pođem tamo i učenicima kažem o današnjim zgo-
dama, ne bi mi povjerovali. Tebe će radije slušati, jer te poznaju. Moguće tada ipak steknemo
njihovo povjerenje pa bi nam mogli otkriti svoju tajnu. Oni zasigurno moraju znati više od nas i
poznavati Isusovo tajno učenje, a potpuno je razumljivo što ga ne žele odstupiti neupućenima.
– Da, potražit ću ih! – odvratio je Zakej, pun samopouzdanja. – Ako nitko drugi od njih, ba-
rem mi Matej vjeruje. Jer, on je također bio carinikom. Mi se razumijemo, a moguće bi on osta-
lim učenicima uložio koju riječcu za mene…
 – Vrlo dobro – suglasih se s njim. – Jer osobno se ne mogu nametati, a to ni ne želim. – I
opisah mu gdje sam razgovarao s Tomom i Ivanom. Zakej je mislio da poznaje tu kuću i njeno-
ga vlasnika, ali mi ipak nije rekao njegovo ime.
– Pođi u miru svojemu domu! – zaključi Zakej. – I čekaj, dok ne pripremim put!
Tako se rastadosmo. Pošao sam svojemu domu, krajnje začuđen i zadivljen svime što sam
doživio u kući Šimuna Kirenca…

PISMO 7.
Poslanikov posjet Mark Tuliji.
Još Ti uvijek pišem, Tulijo, kao da Te želim pozdraviti. Moj obožavani učitelj na Rodosu mi
je omogućio spoznati, koliko je varljivo ljudsko pamćenje, koliko brzo utisci izblijede, pretaču
se jedni u druge i izmiješaju. Pa kad i više ljudi doživi isto, ponesu o tome različite dojmove te
kasnije prikazuju istu zgodu sasvim različito, već prema tome koja je značajka događaja poseb-
no pobudila njihovo zanimanje i pozornost. Zato sada pišem ponajviše da bih očuvao na papiru
činjenice o tome kako su i kojim redoslijedom tekli moji doživljaji.
Započeo sam ovo pismo jednoga predvečerja uoči Sabata, nakon što su se vratnice Hrama
zatvorile s tutnjavom, koju se moglo čuti u cijelome gradu, sve do najudaljenijih dolina. Tije-
kom Sabata sam također ostao u svojemu boravištu i zapisivao. Židovi naime mnogo drže do
toga da stranci i tuđinci štuju taj dan i ne kruže na Sabat ulicama. Oni se pak odijevaju u
svečane halje i takvi posjećuju sinagoge, radi molitve i slušanja svetih zapisa. Broj koraka koji
im je dopušten na Sabat je ograničen. U Hramu svećenici, kako sam dočuo, prinose dvostruke
žrtve… Ali se to ne računa kao kršenje Sabata.
Prije zalaska sunca, još tijekom svetkovine, došao me posjetiti centurion Adenabar. Kacigu
je ostavio kod kuće, te se ogrnuo u sirijski plašt, kako na ulicama ne bi privlačio suvišne pozor-
nosti. Pozdravio me, srdačno zijevajući, pa rekao: – Kako si? Jesi li još živ? Jesi li zdrav? Već
čitavu vječnost nisam o tebi ništa čuo. A nešto dosadnije od židovskoga Sabata teško da postoji.
Ne smijemo poći čak ni u amfiteatar na vježbanje, kako stupanje naših vojnika ne bi moguće
smetalo Židovima… No daj mi gutljaj vina! U Antoniji se na Sabat čak i vino drži pod ključem!
Inače bi se vojnici od puste dokolice ponapili, pa bi zatim došlo do međusobnoga koškanja i
tučnjava… Ili bi moguće sišli u grad, pa bi izazivali i srdili Zidove pružajući im praseće uho
pod nos.
Moj me sirijski domaćin dobro opskrbio. Radi mojega mira i dobroga raspoloženja, donio mi
je vrč galilejskoga vina, koje cijeni kao najbolju kapljicu s trsa. Uistinu se to vino ne čini
preteškim i gotovo ne udara na želudac. Uporabljivo je kad se popije prije nego se ukiseli, ne
dodajući smole radi postizanja postojanosti.
Adenabar je žudno ispio, obrisao usta, promotrio me pozorno, pa rekao: – Tako mi svega, ti
si se jako izmijenio! Čak toliko da te nitko ne bi mogao razlikovati od Židova koji je prihvatio
grčke običaje… Nosiš bradu, na prstima su ti vidljivi tragovi crnila, a u očima ti se nazire izraz
koji mi se ne sviđa. Sto je to s tobom? Nadam se, da te taj bezlični židovski bog nije izbacio iz
kolotečine? Ili…? Tako nešto se, naime, češće dogodi s tudincima koji dolaze tek pogledati
Hram… Pritom počinju kopkati i mudrovati o stvarima kojima nije dorastao ni jedan zdrav ra-
zum. To mogu podnijeti jedino židovske glave, jer Hebreji od djetinjstva uče svoju djecu razu-
mijevanju njihovoga boga. Zato su već u dobi od dvanaest godina toliko nasisani i ispunjeni
božjim žarom, pa im za blagosiljanje kruha i molitve roditelji više nisu ni najmanje potrebni.
– Adenabaru, dragi prijatelju – rekoh mu. – Nas dvojica, ti i ja, zajedno smo vidjeli i
doživjeli neke zgode. Zato ti mogu priznati, uistinu sam izbačen iz kolotečine. I zbog toga se ni
najmanje ne stidim…
– Oslovljavaj me radije mojim rimskim imenom! – hitro me prekinuo. – Osjećam se sada
Rimljaninom više nego ikada. Zovem se Petronije. Tim imenom potpisujem legijskome kvesto-
ru* potvrde za plaću, te tako naslovljeno dobivam svoje pisane zapovijedi. Dakako, ako se
netko potrudi načrčkati takve zapovijedi jednoj stražarskoj postrojbi. Moram ti naime reći,
smjeram postati zapovjednikom kohorte, sa smještajem u Galiji ili Španjolskoj odnosno čak i u
Rimu. Radi toga nastojim osvježiti svoj latinski, a istodobno se hoću priviknuti na svoje rimsko
ime.
Ponovno me zagledao ispitivački, kao da je želio otkriti koliko sam uistinu pošašavio i do
koje se mjere može pouzdati u mene.
– Za mene si ti Adenabar – rekoh mu. – Ne prezirem te zbog tvojega sirijskoga podrijetla…
Čak se ni prema Zidovima ne osjećam strano. Pokušavam upoznati njihove običaje i vjerske
nazore. Ono što me pritom jedino čudi je okolnost što te zapovjednici ne premiještaju na
izvidničku ophodnju u pustinju ili u neki predjel gdje uokolo zuje skitske strijele. Tamo bi brže
poginuo, pa ono što znaš ne bi nikome moglo prouzročiti neugodnosti.
– Ono što znam? Što to buncaš? – dobroćudno zabuči Adenabar. – Jesi li sasvim sišao s ra-
zuma ili si se još od ranoga jutra posvetio ovome dobrom vinu? Glede nečeg ipak imaš pravo.
Osjećam se poprilično značajnijim nego ranije. Samo mi nemoj pričati o pustinji! Ona blješti u
oči i najotpornijemu čovjeku, te opsjenjuje pogled varkama, utvarama i sablastima. Ako bi me
sada zapala stražarska ophodnja u pustinji, zasigurno bih se bez mnogo razmišljanja pozabavio
stvarima kojima se ne bi domislili ni najdomišljatiji ljudi na svijetu.
Zaškiljio je u mene, s lukavim osmijehom na usnama, pa dometnuo: – Zasigurno si dočuo,
Jeruzalem je postao neugodno boravište za ljude slabih živaca. Sjećaš li se potresa, koji je uda-
rio onoga jutra? Navodno su se tom prigodom otvorili grobovi mnogih svetaca, a mili pokojnici
počeli šetati uokolo… I ukazali se već brojnim Židovima.
– Ja znam samo za jednoga koji je uskrsnuo – primijetili. – I ti znaš, na koga pritom mislim.
Pa da bi sada o njemu šutio, nude ti unaprijeđenje i premještaj u neku drugu zemlju. Jednom
centurionu se ipak ne može tako lako začepiti usta kao običnome vojniku…
– Nemam pojma o čemu govoriš…! – odvrati Adenabar, pogledavši me s hinjenim strahom
u očima. – No sjećaš li se legionara Longina? Kad se god maši svojega koplja, ponaša se
neobično. Na vježbama ga nikako ne može hitnuti ravno. S njim si je čak ozlijedio nogu! A pri
jednoj vježbi gađanja u vreću sa sijenom, izmaklo mu se koplje iz ruke i skoro me probolo,
premda sam stajao iza Logina. No koplje je potpuno ispravno. Griješi Longin! Za umirenje os-
talih, koji to oružje više nisu htjeli dirnuti, osobno sam uzeo koplje i besprijekorno pogodio
vreću s udaljenosti od četrdeset koraka. A Longin pak može dobro rukovati s bilo kojim drugim
kopljem, samo ne s ovim.
– To je zasigurno ono koplje, koje je zabio u tijelo Sina Božjeg… – primijetili.
– Ne nazivaj toga čovjeka sinom božjim! – zaklinjući uzvikne Adenabar, poprativši to kretn-
jom kao da hoće otresti neku dosadnu gusjenicu. – To mi strašno zvuči u ušima… Ali su se i
legijskome tamničaru toliko ukrutile ruke, te više ne može zavitlati ni bičem. Jedva još može
primaknuti hranu ustima, a i to s velikim naporom, rabeći obje ruke. Vojni vidar u Antoniji nije
otkrio ništa na njegovim rukama i sumnjiči ga da se pretvara, kako bi ranije dobio komad ora-
nice i otišao lagodno živjeti u naselju za islužene vojnike. Tamničaru manjkaju još samo dvije
godine pa će navršiti dva desetljeća službe. Izbičevali su ga, jer prema spoznajama
vojnoliječničke znanosti, bičevanje liječi mnoge boljke i bolove koje se ne može zamijetiti iz-
vana. Tamničar je podnio taj postupak u skladu sa starim legionarskim običajem, držeći komad
kože između zubi. No nakon takvoga liječenja stanje njegovih ruku nije se poboljšalo. Mislim
da će biti proglašen nesposobnim za službu, zbog reumatizma. Tu bolest, naime, vojska priz-
naje. Mi časnici bolujemo od nje čak i češće nego momčad, jer se povremeno moramo odreći
naše udobne službe u sjedištu legije… Tada nas čekaju patnje boravka na otvorenomu i ležanja
na tvrdome tlu, na studeni i u vlazi!
Adenabar je tad zastao i potom dodao zamišljeno: – Ipak, ne mogu se sjetiti da je
Nazarećanin prokleo nekoga od nas. Upravo suprotno tome, on je s križa zazivao svojega oca i
molio ga neka nam oprosti, jer nismo znali što činimo. Pretpostavljam da je to govorio u groz-
nici… Jer, njegov otac nije ni bio nazočan smaknuću.
– Ne razumijem – prekinuh ga razdraženo – kakva je povezanost između Raspetoga i Longi-
na, odnosno legijskoga tamničara…!
– Slučaj s Nazarećaninom – objasni Adenabar – utjerao nam je svima silan strah… Barem ja
tako mislim. Jer, on nije bio običan čovjek. Pa kad su ljudi, koji su radili oko smaknuća, dočuli
o njegovome navodnom uskrsnuću, uplašili su se još žešće. Vojnici povjeruju u svaku glasinu,
koja unosi neku promjenu u njihov dosadan život. I što je takva glasina besmislenija, to lakše
oni povjeruju u nju. Sada je sve toliko uznapredovalo, pa najmanji povod izaziva metež. Prim-
jerice, padne li noću štit i tresne na tlo, odnosno ako pukne stari vrč za ulje pa se njegov sadržaj
razlije po dvorištu, cijela posada skače na noge i zaziva sve bogove u pomoć!
Ponovno je zastao, kimajući glavom. Zatim me pogledao i nastavio: – No čini se kako i
Židovi u gradu imaju posla s istim neprilikama i neugodnostima. Nitko se više ne usuđuje spa-
vati sam. Djeca se bude usred noći i pričaju da se nad njih prignuo neki nepoznat čovjek i do-
dirnuo ih. Neki pak ljudi tvrde kako ih je probudilo nešto toplo, kapajući im na lice. Ali kad
upale svjetiljku, ne nalaze ništa. Napokon, govorka se kako čak i članovi Velikoga vijeća ne-
prestance peru ruke, te se podvrgavaju najrazličitijim postupcima čišćenja, strogo prema slovu
Zakona. Navodno to čine čak i saduceji, koji inače takve postupke baš ne prihvaćaju rado. No
meni osobno se ipak nije slučilo nikakvo zlo. Čak nisam imao ni loše snove. A kako je s to-
bom?
– Sa mnom? – uzviknuh. – Ja tražim Put. Adenabar me neobično pogledao. U međuvremenu
je ispio polovicu vina iz vrča, ne gubeći vrijeme na dodavanje vode. Unatoč tome nisam na
njemu mogao zamijetiti neke tragove pijanosti. Odvratio je: –¦ Koliko su mi rekli, putova je
mnogo, a putokazi su počesto lažni… Kako se možeš nadati da ćeš ti, Rimljanin, naći put…?!
Kad ga ni Židovi točno ne poznaju? Jako se pribojavam da ćes zaci u slijepu ulicu i nosom uda-
riti o zid!
– Nećeš mi valjda time natuknuti – uskliknuli, krajnje zaprepašten njegovim riječima – kako
i ti, rimski centurion, poznaješ Smjerne?!? I također tražiš put?!?
– Ha, i ti si uletio u stupicu! – poviče Adenabar, glasno se smijući, poprativši to lupanjem po
koljenu. – Nemoj si umišljati kako ne znam, što si radio minulih dana. I ja imam prijatelje u
gradu… I to uistinu više nego netko novopridošao.
Ipak se uozbiljio i dodao: – Uvjeren sam kako Rimljani čine tešku pogrešku zadržavajući is-
tu legiju, godinu za godinom, u ovoj zemlji. Negdje drugdje se uobičajeno načelo moguće do-
kazalo… Kratko opisano, ono glasi ovako: „Ljudi upoznaju zemlju u kojoj održavaju red.
Žitelji se sprijatelje s njima i poučavaju ih svojim običajima i navadama. Nakon dva desetljeća
službe dobiva legionar komad oranice, ženi se domaćom ženom i prenosi svojoj okolici rimski
način života.” No u Judeji i u Jeruzalemu je drukčije… Tudinac koji ovdje živi s vremenom se
sve više počinje pribojavati židovskoga boga ili razvija mržnju prema Zidovima koja se penje
do slijepoga bjesnila. Vjerovao ti to ili ne, ali u manjim vojnim posadama ima časnika, pa čak i
rimskih, koji su potajice prešli na židovsku vjeru i dali se obrezati. No ja nisam jedan od tih, u
to budi siguran! Tek iz puke znatiželje raspitao sam se za razne putove, koje slijede Židovi.
Nikako mi nije bila namjera uhoditi ih. Htio sam ih jedino bolje razumijeti i izbjeći prokletstvo
njihovoga strašnoga boga.
– Pod križem si i sam priznao Isusa za Sina Božjeg – upozorio sam ga. – I zajedno sa mnom
stupio si u grobnicu, te vidio kako su posmrtni ovoji nakon njegovoga uskrsnuća ostali ležati
neoštećeni…
– Svakako! – priznao je Adenabar. Ali je istoga trena zavitlao zemljani vrč na tlo tako da je
ovaj prsnuo u komade. Adenabar je pak skočio i silovito zaurlao, dok mu je lice bilo izobličeno
od bijesa: – Proklet neka je taj židovski kralj! Proklet neka je cijeli ovaj čarobnjački grad i ovaj
Hram, u kojemu nema čak ni jedne božje slike, koju bi se moglo razbiti ili uništiti! Ta bilo bi
uistinu smiješno, kad se jednom jedinom čovjeku ne bi smjelo oduzeti život! Čak su i pred njim
nevini ljudi bili raspeti na križ, oni koji se nisu bunili i nisu pljuvali uokolo. Taj Nazarećanin
potkopava stegu i red naših vojnika.
– Iz nekog nama nepoznatoga razloga – primijetili zamišljeno – sve je bilo pripremljeno da
se dogodi upravo onako kako se zbilo. Jednoga ćemo dana moguće pojmiti sveze, jer Njegovo
je kraljevstvo još uvijek s nama, na zemlji. Nema dvojbe da upravo zato padaju u utvrdi štitovi
sa zidova, te se noću čuje koračanje sablasti. To je znak da on nešto hoće i od nas Rimljana. Ali
ga se ne trebaš ni najmanje bojati. Poučavao je on da se zlo ne smije naplaćivati novim zlom.
„Ako te netko udari po jednome obrazu, podmetni mu i drugi!” To mu je bila jedna od njegovih
izreka, a bilo ih je još sličnih. I sve su one protivne svakome razumu…
– I ja sam dočuo slične stvari o njegovome učenju – objasnio je Adenabar, ne pokazujući ni-
kakvoga iznenađenja glede onoga što izrekoh. – Zato ga smatram bezazlenim čovjekom. I ne
bojim ga se, premda bi jamačno bilo neugodno susresti ga, ako doista potajno kruži gradom
poput duha. Najvjerojatnije bi mi se podigle sve vlasi na glavi, ako bi se iznenada pojavio i os-
lovio me. No on se, navodno, ne ukazuje nikome tko nije obrezan, već jedino svojim učenicima
i ženama, dakle onima s kojima je došao iz Galileje.
Njegova su me mudrovanja dodatno zagrijala, pa sam zaboravio na svaku opreznost i
ispričao mu o neobičnim pojavama u kući Šimuna iz Kirene. A isto tako i da sam, moguće, Isu-
sa sreo još na dan njegovoga uskrsnuća, u obličju vrtlara.
– Ti si u Aleksandriji morao voditi strašno razvratan život… – odvrati Adenabar, sućutno
kimajući glavom. – I vjerojatno se previše posvećivao proučavanjima, više nego li stane u tvoju
glavu. Povrh toga, ovdašnje podneblje ti izgleda ne godi. Zato bi dobro postupio, napuštajući
ove krajeve bez odlaganja. Na tvoju sreću, ja sam ti sklon, pa te neću prijaviti… Ali samo ako
mi obećaš da ćeš se vladati mirno i razborito.
Na te njegove riječi naglo me obuzela silna srdžba. Povikao sam: – Dovoljno su me često
sumnjičili da uhodim za Rimljane. Mrsko mi je nekoga sumnjičiti zbog uhođenja za drugu stra-
nu. Inače bih pomislio kako su te poslali k meni da bi me prestrašio i time odvratio od miješanja
u židovske odnose i stvari.
Adenabar je izbjegavao moj pogled, držeći se pritom malo postiđeno. Protrljao je dlanove
između koljena, a zatim priznao: – Iskreno govoreći, zapovjednik utvrde je doista navijestio
kako ne bi bilo loše da te potražim i preslušam. Jer, on nikako ne bi htio da jedan prokonzulov
prijatelj zapadne u neprilike sa Židovima. A zbog svega tog uzbuđenja koje vlada u utvrdi, za-
sigurno bi on rado htio dočuti što si doznao o vrlo neobičnim tajnim židovskim družbama koje
su protiv mira i reda. On te pritom, dakako, ne može dati uhoditi, jer si ti rimski građanin… A i
zato jer navodno imaš pisanu preporuku jedne osobe na toliko visokome položaju, te se čak ne
usuđujem izreći njeno ime. Isto tako, ni ne pomišljam prenijeti nekome ono što sam od tebe
dočuo u prijateljskome razgovoru. Jedino ću moguće spomenuti da si, poput mnogih ljudi u ove
dane, malo tankih živaca. No kad je riječ o pojavama i prikazama, šutjet ću kao grob. Naime,
zapovjednik je trijezan čovjek i ne vjeruje u takve priče. Ako bih mu nešto takvo izvijestio, is-
pao bih tek smiješan, a svoje unaprijedenje bih najvjerojatnije proigrao.
Obrisao si je čelo, pogledao zamišljeno u strop prostorije i rekao: – Već sam pomislio kako
kroz strop kapa voda… Naime, na licu sam upravo osjetio nekoliko kapi… Ovo prokleto gali-
lejsko vino je bjelodano jače, nego sam pomišljao. No, hoćemo li sklopiti dogovor? Hoćeš li
isposlovati pomirenje između Nazarećanina i mene, ako ga sretneš pa te ushtjedne poslušati?
Kao rimski časnik ne mogu osobno trčati za njim i nametati mu se. Nadam se da to shvaćaš…
Ali bih se ipak htio izmiriti s njim.
Iznenada se počeo i žestoko češati, ogledavajući se uokolo. Iznenađeno je primijetio: –
Ovdje nisam nikako očekivao da ću naići na gamad. Ne bi mi nikad palo na um preporučiti ti
ovu kuću, da sam samo znao kako u ovoj sobi prijeti takva neugodnost. Pa čim netko sjedne,
svakakve mu životinje počnu plaziti i šarati po koži.
 Ugledavši ga kako se češe, počela je i mene svrbjeti koža, a sve dlake na tijelu mi se
nakostriješiše. Uhvatila me jeza…
– Ovdje nema nikakve gamadi – uvjeravao sam ga. –Soba je potpuno čista… Ali mislim da
nam stiže posjet!
Adenabar je poskočio, hitro pritegnuo ogrtač uz tijelo i povikao: – Tada ti nikako ne želim
više smetati i radije idem svojim putem. Porazgovarali jesmo, a i vino je već priteklo kraju…
Ali više nije bilo vremena za bijeg. Naime, već smo odozdol začuli glas mojega sirijskog
domaćina, a zatim i korake uz stepenice. Adenabar se povukao natraške prema zidu i ispružio
dva prsta pred sebe, kao neku vrstu zaštite. Posjetitelj koji se ukazao na vratima bio je Zakej s
velikom glavom, a sa sobom je vukao još jednoga čovjeka… Taj je došao s ogrtačem
navučenim preko usta i nosa, kako ga se ne bi moglo prepoznati.
– Mir s tobom, Zakeju! – pozdravih ga. – Cijelo sam vrijeme proveo u kući i željno te
iščekivao.
– Mir i s tobom, Rimljanine! – odvratio je Zakej, primjetno hladno. Činilo se da je potpuno
zaboravio kako me je, oraspoložen Šimunovim vinom, zagrlio i poljubio. No čovjek koji je
došao sa Zakejom, spazivši Adenabara, odstupi korak i zapita: – Tko je to?
Moj domaćin je uljudno dopratio obojicu do mojih vrata, pa reče sada: – To je tek jedan cen-
turion iz utvrde Antonija. I unatoč svojemu položaju moj je dobar prijatelj. Njega se ne moraš
bojati. On razumije Zidove i neće te više zaprljati od mene ili moje kuće, nakon što si već u nju
ušao.
Nepoznati je snažno pljusnuo Zakeja po obrazu i povikao na njega: – Dakle izdaja! Navabio
si me u stupicu! Ti si podmukliji od Jude* Iskariota! – i okrenuo se odmah vratima, smjerajući
uteći. Ali sam ga čvrsto uhvatio za ruku i zadržao, ogorčen što je toliko zlonamjerno udario
patuljka Zakeja.
Zakej si je protrljao obraz, zapanjeno piljeći u Adenabara i mene, pa reče svojemu pratitelju
preklinjućim glasom: – Da sam to kojim slučajem znao, ne bih nikada pristao dovesti te ovamo.
Rimljanin je neiskreniji i podmukliji nego sam pomišljao. Udari me i po drugome obrazu! To
sam doista zaslužio…
Adenabar je promatrao Zakeja i njegovoga druga. Tada reče nepoznatome: – Čini mi se,
tvoje lice i tvoj izraz pun krivnje te odaju, Židove! Zašto bi se inače toliko preplašio pri pogledu
na rimskoga časnika? Zar ti nisi jedan od onih sljedbenika židovskoga kralja, kojega smo ne-
davno raspeli? Prema tvome govoru, ti doista djeluješ kao Galilejac.
II Zakej, zabrinut za svoga pratitelja, hitro je istupio i počeo objašnjavati: – Ne, ne! Ti se
varaš, gospodine! On je carinik i prikupljač poreza poput mene. Mi smo obojica iskreni prijatel-
ji Rima, kao i sve ostale pristalice reda i sva miroljubiva djeca Izraela.
– Ne opterećuj svoju savjest novim grijehom, Zakeju? –reče nepoznati. – Nas dvojica ni u
kojemu pogledu nismo prijatelji Rima. Carinik sam doduše bio, to je istina. Ali sam se pokajao
zbog svojih djela i pogrešaka, te mi je sve oprošteno.
Brzo sam pustio njegovu ruku i protrljao dlan, koji me je pekao poput vatre. Začuđeno sam
se zagledao u svoju žareću kožu, ali na njoj nisam zamijetio ništa…
– Mir neka je s vama! – povikao sam. – Mislim da već znam, tko si. A centuriona se ne
trebaš bojati, on ti ne želi nikakvo zlo. Upravo suprotno, on se želi izmiriti s tvojim Gospodi-
nom, ako je to ikako moguće.
Nepoznati se uspravio, pogledao mene i Adenabara ravno u lice i rekao: – Ja se ne stidim
imena svoga Gospodina. Jer tko se Njega odrekne pred ljudima, neka zna! Gospodin će se njega
odreći u Njegovome kraljevstvu! Ja sam Matija, jedan od dvanestorice* koje je izabrao. Čak ni
smrt nema moći nada mnom, jer će mi Gospodin darovati vječan život u svojemu kraljevstvu. A
vas Rimljane će baciti u najdalju i najdublju tamu, gdje opstoji samo još zavijanje i mučna
škripa zubi.
 Bio je to sasvim nov prizvuk u govoru, pa sam zazvao iznenađeno: – Da je govorio tako
oštro, to nisam znao! Ali neka je mir s tobom i neka je blagoslovljena ova prostorija, u koju si
se udostojao stupiti, kraljev poslanice! Sjedni! A i ti, Zakeju! I pričajte nam o svojemu Gospo-
dinu! Gorim od čežnje da o njemu više doznam.
Matej je sjeo polako i oprezno, a Zakej se od straha naslonio uz njega. Isusov je poslanik ne-
prijateljski pogledao rimskoga časnika i rekao: – Zasigurno ste vi legionari u večernjoj tami
okružili kuću. Nikad ne bih povjerovao da bi jedan Rimljanin smislio takvu podmuklost i zavje-
ru.
– Ti nemaš nikakvih prava, Galilejče, nama Rimljanima pripisivati svako zlo i pokvarenost –
odvrati Adenabar žestoko, jer se osjećao uvrijeđenim. – Čak ni prokonzul nije htio osuditi
vašega učitelja. Židovi su bili jedini koji su ga na to prisilili, uzbunivši strasti puka. Ja nemam
ništa protiv vas ni protiv vašega kralja. Što se mene tiče, možete umaći kamo želite, ako vam
uspije zavarati gradske straže. Moguće bi židovsko vijeće htjelo s vama malo popričati, ali ne i
mi Rimljani.
Matija se zasigurno postidio svojega straha. Jer, kad se uvjerio da je kod mene siguran i da
mu nitko ne radi o glavi, postao je preuzetan na židovski način i rekao mi: – Da nisam toliko o
tebi čuo, Rimljanine, ne bih dolazio. Nemajući ni najmanjega pojma o Zakonu i prorocima, ti
kao neobrezanac tvrdiš da tražiš put…! Nerazumno zaluđuješ žene i uhodiš, tražeći naše tajne.
Mogu tek pretpostaviti kako te je opsjeo neki zao duh ili si pak nekakav čarobnjak, kad si uspio
zavesti čak i Ivana te ga naveo da odgovara na tvoja pitanja. Ostavi nas u miru, pođi svojim
putem i ne miješaj se u ono o čemu ništa ne možeš razumjeti! To sam ti htio reći, kako bi odus-
tao i prestao se skrivati iza zbunjenih žena!
Njegove grube riječi su me teško povrijedile. Snažna mržnja se probudila u meni, te sam bio
upravo voljan tom čovjeku otvoreno reći svoje mišljenje. Ali me je nešto natjeralo da ga pogle-
dam u lice. U njegovim crtama i očima, u borama na čelu, zapazio sam ono neobjašnjivo Nešto,
što ga je činilo različitim od drugih ljudi i označavalo kao kraljeva učenika. Nedvojbeno je on o
određenim stvarima znao i razumijevao više nego bih ja ikad uspio spoznati. Zato sam odvratio
skromno: – Ne želim ti proturiječiti. Ja sam tek mislio kako je Njegov put otvoren svima koji ga
traže, već time jer su otvorene duše i smjerna srca. Mislio sam, i meni će se otvoriti vrata, ako
usrdno na njih pokucam. Objasni jni barem, zašto se Ukrsnuli meni osobno ukazao u kući
Šimuna Kirenca?
Zakej je pogledao poslanika usrdno, s molbom u očima. Ali je Matej još više namrštio lice i
odvratio: – Naš je Gopodin bio poslan izgubljenim ovcama Kuće Izraela. Zato je pozvao i
mene, s moje carinske postaje u I!
Kafarnaumu. Odmah sam se spremio i slijedio ga. Zbog njega sam ostavio kuću i posjed, a i
svoju obitelj. Zakej je jednako tako bio jedna od izgubljenih ovaca Izraela. Pa čak je i Šimun
Kirenac pripadnik grčke sinagoge, a Gospodinu je nosio križ. Da se ukazao njima dvojici, to
dakle još možemo razumjeti. Ali u njegovo ukazivanje jednome neobrezanom Rimljaninu
nećemo povjerovati nikako i nikada. Glede toga smo jedinstveni. Ako toliko malo vjerujemo
priviđenjima prenapetih i uzrujanih žena, s još više nepovjerenja susrećemo jednoga Rimljani-
na. Moguće si ti nekakav čarobnjak, ili vještac, pa želiš ovladati našim znanjem zbog svojih
vlastitih, mračnih razloga. Ti si zacijelo onaj isti čovjek o kojemu je jedan slijepi prosjak pričao
kako je taj zlorabeći zazvao ime našega učitelja i kamen pretvorio u ljudsku hranu. A Šimuna
Kirenca i Zakeja si također zavarao. Sve što se zbivalo tijekom tvoje nazočnosti u kući Šimuna
Kirenca naliči na vještičja posla, a nikako ne na Isusovo kraljevstvo!
– U tome imaš pravo – potvrđujući kimanjem glave, rekao je Zakej. I dodao: – Sve što sam
tamo čuo zbunilo me i prestrašilo. Čarolijom je natjerao Šimuna da vidi duh svojega upravitelja
Eleazara, dok je taj čovjek još bio na putu u grad. Zatim je naveo Šimuna neka nam ponudi jako
vino, pa smo se strašno nakresali. Tebi, Mateju, vjerujem više nego ovome Rimljaninu, jer tebe
poznajem, a njega ne.
 Patuljasti Zakej se tada okrenuo k meni i namrgođeno mi rekao: – I Šimun je postao razbori-
tiji pa ne želi više ništa o tebi znati, budući da ne pripadaš djeci Izraela. On se ne ljuti tebe,
premda su ga tvoje čarolije stajale mnogo novca i dobara. Ali ćeš postupiti dobro, ako ga više
ne tražiš. Uistinu je sada već previše putokaza na svijetu.
Vjerujem da je Matej osjetio moju utučenost i cijenio moju suzdržanost, s kojom sam tek
nijemo odvratio glavu, kako bih skrio suze. Naime, postao je nekako blaži i i sućutniji, te rekao:
– Pokušaj i nas razumjeti, Rimljanine! Ne želim te optuživati za zle nakane, jer općenito radije
primam i shvaćam stvari kao dobre. Moguće ti i nisi vještac… Moguće je tek neki moćan zao
duh zavladao tobom, pa te goni na zlorabu imena našega raspetog Gospodina, premda ne
poznaješ ni Njega, a ni otajstvo* Njegovoga kraljevstva. Ali te moram najstrože upozoriti i
opomenuti! Svima nama, svojim odabranicima, podijelio je On ovlasti i moć da u Njegovo ime
iscjeljujemo bolesne i istjerujemo zle duhove. Mi nismo položili traženi pokus osvjedočenja o
tome, to moram priznati, a zbog naše malodušnosti nam je i izmakla potrebita snaga za ta djela.
Ali će se ona, zasigurno, vratiti u potrebnom trenutku. No do tada ne možemo ništa činiti osim
bdjeti i moliti, očekujući Njegovo kraljevstvo.
S neodobravajućim pogledom podigao je ruku prema meni. Jasno sam osjetio njegovu sna-
gu, koju je netom zanijekao… Sjedio je na izvjesnoj udaljenosti od mene i nikako me nije dodi-
rivao. A ipak, osjetih kao da mi je zadao snažan udarac!
– Nalažem tebi i tvojoj pogrešnoj vjeri da uzmaknete i uklonite se od nas – zazvao je glasno.
– I pritom se prizivam na opomenu našega Gospodina: „Nemojte sveto davati psima!” On nije
došao dokinuti Zakon i proroke, nego sve ispuniti. Zabranio nam je skrenuti na sporednu stazu
prema pustinji ili stupiti u neki samarijski grad. Kako onda možemo Njegov put i Njegovu isti-
nu obznaniti tebi, jednome Rimljaninu?!
Premda je mene, rimskoga građanina, na grub židovski način usporedio sa psom, njegove me
riječi nisu uvrijedile. Moja je potištenost bila tolika, pa sam tek rekao: – Isusovo učenje sam si
predstavljao sasvim drukčije… Ali moram vjerovati tebi, poslaniku kojega je On osobno poz-
vao. U tvojim očima, znači, nisam više od običnoga psa. Ali se i pse trpi u domu njihova gos-
podara…! Oni čuju njegov glas i slušaju ga. Vaši sveti zapisi mi i nisu toliko nepoznati, kao što
ti misliš. Dopusti mi navesti izreku jednoga od izraelskih kraljeva, prema kojoj je živ pas bolji i
vrijedniji od mrtvoga lava. Zar mi nećeš prepustiti čak ni mjesto živoga psa, pred vratima kral-
jevstva?
Adenabar, koji je u međuvremenu šutke sjedio po strani, nije mogao povjerovati svojim
ušima. Podigao je srdito šake zgrčenih prstiju, skočio na noge i povikao: – Zar si uistinu toliko
lud, pa kao rimski građanin moliš za pseću kućicu kod židovskoga kralja? Vidi se, ti si onaj koji
je začaran i kojemu su zavrtjeli pameću! A ta tajna I uskrsnuloga je, po svemu sudeći, mnogo
groznija nego s.am do sada mislio.
Zakej se još tješnje privinuo uz poslanika, kao da se pribojava. No Adenabar se nije
usuđivao dodirnuti ih. Čak što više, kad se malo primirio, moleći je podigao ruke i rekao Mate-
ju: – Ja sam vojnik i nisam se ni u čemu namjerno ogriješio o tvojega kralja… Tek sam,
slijedeći zapovijedi, kod raspinjanja na križ držao stražu. No ako me želiš izmiriti s tvojim kral-
jem, u znak pomirenja rado ću prema židovskim propisima oprati ruke ili spaliti svoju staru
odjeću, odnosno iz svih pukotina na zidu izgrepsti ostatke kvasnoga tijesta, ako su moguće ta-
mo dospjeli. Pripravan sam i podvrgnuti se nekome drugom propisanom obliku čišćenja, kojeg
odrediš. Ne želim nikakvu razmiricu s tvojim gospodinom i ne protivim se njegovome kral-
jevstvu. Ne težim ničemu drugom, osim mogućnost da u miru kročim svojim putem…
Matej nije mogao skriti olakšanje. Spoznaja da njemu i ostalim učenicima ne prijeti pogibelj
od Rimljana, barem ne kad je riječ o Adenabaru, promijenila je donekle i njegovo držanje. Re-
kao je: – Izvijestiše me, da je Gospodin s križa oprostio vama Rimljanima, jer niste znali što
činite. Nisam te riječi osobno čuo, ali što se mene tiče, možeš poći u miru…
 – Izvjesno, izvjesno! – uskliknuo je Adenabar dirnuto. –Zasigurno nisam znao što činim. Ali
i inače sam, kao vojnik, mogao tek ispuniti dobivenu zapovijed. Zato me tvoje riječi tješe, pa
sada vjerujem i da mi tvoj gospodin ništa ne zamjera.
Matej se pak ponovno okrenuo k meni, protrljao oči i umorno rekao: – Što bih o tebi mislio,
jednostavno ne znam. Tvoja smjernost i poniznost nedvojbeno ti govore u prilog, a ti ne govoriš
kao da si opsjednut…
Tada je ipak odlučno podigao ruku i dodao, kao da se ne slaže sam sa sobom: – Kao brata te
ipak ne mogu nikako prihvatiti. Zato jer si nevjernik i jer si Rimljanin, jer jedeš nečistu hranu…
Kad bi barem bio prozelit*! Rese na tvojemu ogrtaču i brada na tvojemu licu, sami po sebi, još
te ne čine djetetom Izraela.
– Ne, on se ne broji čak ni u izgubljene ovce Izraela, kakvim nekoć bijah ja – prisnažio je
Zakej, udarivši se po mršavim prsima. – Bio sam to sve dok me Gospodin nije nazvao čak i
sinom Abrahama. A on je neobrezan! Kako bi mogao takav jednoga dana sjesti uz stol zajedno
s Abrahamom?
– Jučer su tvoje riječi zvučale sasvim drukčije… – podsjetih ga. – Čak si mi položio ruku
oko vrata i utisnuo mi bratski poljubac.
No dok sam još govorio, jasno oćutjeh koliko oba ova Židova polažu na svoj savez s bogom
Izraela, odbacujući sve nevjernike. Zakej je u mojim očima ponovno postao odvratan.
– Meni bi, na tvojemu mjestu, i manje bilo dovoljno za otrežnjenje – zadirkivao me Adena-
bar. – Prvo su te udarili po jednome, a zatim po drugome obrazu. I što dublje spuštaš glavu, to
su udarci žešći. Zato prekini sada s tom besmislicom i shvati kako njihov kralj nije uskrsnuo
radi tebe.
– Moja glava pripada meni, pa mogu s njom raditi što me volja – odvratih svojeglavo, prem-
da sam već i ja napustio svaku nadu. – Odvojiti me od Njega? To pravo ima jedino Cezar. Pođi
sada u miru, Adenabare! Za mene se više ne trebaš bojati…
– Ne bih te htio ostaviti s ova dva čovjeka, bez ikakve zaštite… – protivio se centurion.
– Ne, ne! – uzviknuo je Zakej, uzevši poslanika pod ruku. – I mi odlazimo… Ostanite samo
zajedno, Rimljani! Vaši putevi nisu isti kao naši.
No ja ih nisam htio pustiti da pođu. Unatoč Adenabarovoj opomeni, ispratio sam ga van. Za-
tim sam se vratio i toliko ponizio pred neumoljivim carinicima, da sam se bacio na koljena i
preklinjao: – Smilujte mi se, vi koje je Isus pozvao i odabrao! Što je na tome novom učenju
toliko izvanredno i neobično, pa dopušta prijateljstvo jedino unutar jednoga naroda? Takav
smisao za zajednicu poznajemo i mi Rimljani. Pomišljao sam, Isusova zapovijed je općenita
ljubav prema čovjeku. No tvoje srce mora biti od kamena, kad me možeš ovako odbijati.
Bogataš od obilja na vlastitome stolu dobacuje mrvice prosjaku, pa čak i ako ga taj prezire. Za-
to, pouči me!
Adenabarov odlazak je umirio Mateja. Ponovno je sjeo. A tada, kao nekim čudom, u trenu je
nestala sva njegova suzdržljivost. Zario je lice u ruke, vidljivo obuzet još većom mukom nego
ja. Njegov je glas zvučao sasvim izmijenjeno, kad je rekao: – Pokušaj me razumjeti! I nemoj mi
predbacivati bezosjećanost! Ta me objeda dira u samo srce, a ono je već slomljeno… Mi smo
poput ovaca, koje je rastjerao čopor vukova. Doduše, pred prijetećom pogibelji možemo zajed-
no tražiti utočište, ali otkako je naš Gospodin otišao od nas, svi smo u sebi izgubili put. Ah,
Rimljanine, zašto mi sve još otežavaš? Mi si ne znamo drukčije pomoći, nego ustrajno braniti
ono što nam je preostalo. Čak i međusobno raspravljamo, vrijeđajući jedni druge. Petar kaže
jedno, a Ivan nešto drugo. Još uvijek ne možemo ni svi povjerovati u njegovo uskrsnuće, niti to
pojmiti. Ti se guraš u našu sredinu, zaogrnut u ovčje krzno… Ali otkud znaš da u sebi nisi za-
pravo vuk? S trnovitih se grmova ne može brati grožđe! Kako možemo očekivati nešto dobro
od jednoga Rimljanina?
Mašući rukama, otvorio mi je svoje srce: – Rekao nam je neka ljubimo svoje neprijatelje i
molimo za njih…! Ali tko to može provesti? I još je rekao: „Ako te vlastito oko smućuje,
istrgni ga i odbaci! A ako te vlastita ruka ili noga sablažnjuju, odreži ih i odbaci!” Dok je bio s
nama, vjerovali smo mu. Ali s njegovim odlaskom napustila nas je sva snaga. I više ne nalazi-
mo svojega puta… Pa kako bismo onda mogli kod jednoga stranca i tudinca razlikovati iskreno
razumijevanje od himbe, kad ni sami još nismo prodrli do stvarne spoznaje?
– Ali Isus vas je zasigurno poučio – prigovorio sam – kako ćete moliti na pravi način! I mo-
rao je s vama sklopiti neki savez i razotkriti vam neku tajnu, kroz koju ćete se moći povezati s
njim! Jer on je bio više od običnoga čovjeka…!
– Vidiš li? – šapnuo je Zakej poslaniku, gurnuvši ga opominjujuće. – On ponovno njuška za
našim tajnama! Za onim što je čak i meni nepoznato… On je prepredenjak, unatoč poštenomu
izrazu lica. Mene je kod Simuna opio, kako bi ispipao što mi je Mesija povjerio dok je bio mo-
jim gostom.
Ali se Matej nije rasrdio. Kao da se, na protiv, čak smirio i zamislio nad mojim riječima.
Nakon nekoga vremena odvratio je: – Ti imaš pravo, tuđinče… On nas je uistinu poučio pravoj
molitvi i sklopio s nama savez. Ali što nam je priopćio, to ti ne mogu prenijeti.
Kao da se sada izmirio sa mnom, a dobrota mu prožela cijelo biće. Djetinje se smiješeći,
spojio je dlanove ruku i rekao: – On je točno znao, zašto poziva upravo nas. Na svakome među
nama on je nedvojbeno nešto otkrio, njemu potrebno za stvaranje Njegovoga kraljevstva, prem-
da to onda nismo razumjeli. Zašto je svakako htio pozvati Judu Iskariota, te mu povjerio
zajedničku riznicu, to nikako ne razumijem. Ali je zasigurno i za to imao neke svoje posebne
razloge.
Stisnuo je dlanove još jače jedan o drugi, zagledao se pred sebe poput djeteta i pojasnio: –
Kao carinski činovnik znam čitati i pisati, pa čak i grčki, te izvesti složene proračune. Poznajem
i različite mjere i utege. Tako mjerim i važem u duhu, uvijek iz nova i dakako vrlo brižljivo, sve
njegove riječi i djela. I budući da mi za to nije na raspolaganju neka nova mjera, moram rabiti
postojeću… A to su Mojsije* i proroci, te sveti zapisi. No s tim mjerama ne može biti procijen-
jen jedan nevjernik. Ne, to nije moguće, pa čak i kad se predano oko toga trudim. Ipak mi je
kod donošenja takve odluke teško pri srcu… I to zato jer me one osobne značajke, zbog kojih
me je Gospodin upravo i izabrao, upućuju da posebno predano prihvatim ovaj njegov izričaj:
„Mjerom kojom ćete vi mjeriti, mjerit će se i vama.” Slutim da nam je on dao sasvim novu mje-
ru… Ali još ne znam koju. Zato moram neprestance posizati za onima starim, što mi bijahu
povjerene još od djetinjstva…
Njegove riječi duboko me se dojmiše. I morao sam pomisliti na svoga uvaženog učitelja na
Rodosu, koji mi je rekao: „Čovjek je mjera svih stvari!” Zato su do sada sve nedorečenosti,
sumnjičavost i pogreške bile moja jedina mjerila za događaje u mojemu životu i zbivanja u svi-
jetu. Ovo učenje me je učinilo jednako blagim i popustljivim prema tuđim slabostima kao i
prema vlastitima… I zato u 1. ..M.: sebi nisam mogao nikome prestrogo suditi. Zadovoljavao
sam se tražeći srednji put, neku vrstu nagodbe, jer mi je bilo jednako naporno udovoljiti
preteškim zahtjevima stoičke krijeposti, kao i voditi život neobuzdano pustopašnoga veselja.
Kao u bljesku munje postalo mi je u trenu jasno što je Matej htio reći. I osjetio sam, Isus iz
Nazareta je uistinu svijetu darovao nova mjerila. Kao čovjek i istodobno Sin Božji koračao je
povrh zemlje i napustio grob, kako bi dokazao svoje božansko podrijetlo. I da je čovjek u Isusu
donio novu mjeru stvari, postala bi ona tek jedno od mnogih ljudskih mjerila, podložnih raspri
mišljenja i naknadnim provjerama. No ta je nova mjera stvari potjecala od Sina Božjeg, a ne od
običnoga čojeka, pa je razum ne može pojmiti, ali ni postavljati pitanja o njoj. To je jedino isti-
nito i pravo mjerilo, pa onome tko ga prihvaća, samo ono može donijeti spas.
Ali koje je vrste ta mjera? Kako bih to mogao znati, kad su je čak i vlastiti Isusovi poslanici
do sada mogli tek mutno naslućivati? Vrijedi li ona moguće samo za Zidove, koji sebe smatraju
izabranim božjim narodom, pa se zato drže podalje od drugih naroda i ne miješaju s njima? Ali
su upravo oni bili ti, koji odbaciše svoga kralja…!
 Kao da je Matej čitao moje misli, jer je rekao: – Mi sami tapkamo u tami, između Staroga i
Novoga, te još ne razumijemo Njegovoga kraljevstva. Mišljasmo da nas je odabrao dvanaest
kao vladare nad dvanaest Izraelovih** rodova. Prema proročanstvima trebao je Izrael putem
Mesije zavladati cijelim svijetom. Mi ipak ne možemo odbaciti naše proroke i sve svete knjige.
U tome je sadržano nepojmljivo strašno proturječje. Kad je Isus počistio Hram, nazvao ga je
kućom svojega oca. I kako bi mogli zanijekati Savez koji je Bog zaključio s Abrahamom i Moj-
sijem? Cijeli Izrael bi se rascijepio. Zato ne smijemo Njegov put otvoriti strancima i nevjerni-
cima. Bilo bi to isto kao jesti nečisto. Zato me se kloni, ti koji značiš kušnju!
– Svojedobno sam služio Rimljanima i upoznao ih – prisnaži Zakej. – Zato sam raskid s nji-
ma doživio kao istinsko dobročinstvo i blagodat. Bilo je divno, nakon mojih bluđenja, vratiti se
u krilo Abrahamovo! Ne muči nas više! Patimo i bez toga dovoljno.
Potaknut samoljubljem tog patuljka, ponovno sam našao svoj ponos. Zato rekoh: – Pa, kako
vam drago! Zacvilio sam vam poput psa. Ali ste vi obojica zaraženi židovskom sebičnošću.
Ono što imate, dijeliti ne želite ni sa kim. A pritom čak i sami ne spoznajete bit zbivanja.
Doduše, ni ja ne pojmim bolje. Ali mi je barem jedno jasno! Ako se Bog kao čovjek rodi na
zemlji, kao čovjek pati i umre, pa nakon toga ustane iz mrtvih… To se onda tiče svakoga ljuds-
kog bića na cijelome svijetu, a nikako samo vas Židova! Zato ću se i dalje truditi, kako bih
riješio Njegovu zagonetku i Njega našao… Pa ako to ne budem mogao s vama zajedno, morat
ću sam! Pođite u miru!
Matej je ustao na polazak, a Zakej mu se pridružio, motreći me neprijateljski. No poslanik se
razcidno nije ljutio na mene. Protrljao je čelo i rekao: – Slijed tvojih misli toliko proturiječi
svakome razumu, pa ga nikako ne mogu slijediti. Kako bi to izgledalo? Zar bi Bog Izraela mo-
gao protegnuti svoju moć nad svim narodima, te nitko više ne bi dopao propasti? Ne, ne! On je
sam rekao: „Mnogi su zvani, ali malo je izabranih!” Počeo se žestoko trljati po licu i tijelu, kao
da želi skinuti paučinu, te je povikao: – Ne, ne! Sve je to puka laž i obmana! On nam je osobito
naglasio kako ni u kojemu slučaju neće u njegovo kraljevstvo ući svi oni koji ga priznaju za
Gospodina. Jasno se prisjećam njegovih riječi: „Toga će mi dana mnogi reći: Gospode, Gos-
pode, zar nismo u tvoje ime proricali, u tvoje ime istjerivali zle duhove, te činili mnoga silna
djela u tvoje ime? Tada ću im ja pojasniti: Nikad vas nisam znao! Klonite mi se s puta, vi
zločinci!” Ove riječi osuđuju i tebe, ma što ti činio tim svojim prizivanjima uz zloporabu nje-
govoga imena. Time ćeš jedino sebi nauditi… A ne nama, koje je znao i poznaje…!
Od ove prijetnje me obuzeo silan strah. I to zato jer sam morao pomisliti na onaj slučaj sa
slijepcem na cesti, kada sam iskušao djelotvornost kraljeva imena i kamen u prosjakovoj ruci
pretvorio u ljudsku hranu. Ali time nisam htio nikome naštetiti! Zato sam se uzdao da će mi
Isus iz Nazareta oprostiti to moje djelo, premda su njegovi učenici moj čin ocijenili neoprosti-
vim. Pritom mi je postalo razvidno kako nisam smio uporabiti moć zazivanja Njegovoga imena,
jer sam za njega bio stranac, dok su ga njegovi izabranici poznavali. Zato rekoh smjerno: –
Priznajem, o Njemu znam vrlo malo. Nemam pravo rabiti Njegovoga imena. Ali ti si mi ponu-
dio obimnu podlogu za razmišljanje. Po svemu sudeći, nije Isus iz Nazareta tako blag i milosr-
dan, kao što sam do sada mislio. Nije on to, ako od mene traži da si iskopam vlastito oko ili
odrežem ruku, da bih ga mogao slijediti. Jesi li ga glede toga uistinu ispravno shvatio?
– Teško mi je i pomisliti, da Gospodin bilo što od tebe zahtijeva – odvrati Matej, ne
odgovorivši izravno na moje pitanje. – I to zato jer si izvan kruga svetosti i namijenjen si prok-
letstvu. Ne vjerujem da ćeš biti primljen u Njegovo kraljevstvo, ako se prije toga ne podvrgneš
Bogu i Zakonu Abrahama, Izaka* i Jakova. Tek kada to učiniš, možeš početi tražiti Njegov put.
Pritegnuo je ogrtač bliže tijelu i navukao ga preko glave. Zatim je napustio prostoriju i zapu-
tio se niz mračno stubište. Zakej ga je smjerno slijedio, a ni jedan od njih mi nije uputio mirov-
ni pozdrav.
 Nakon što odoše, bacio sam se zdvojan na ležaj. I nisam želio ništa osim smrti. Dograbio
sam glavu obim rukama i zapitao se, što se to sa mnom zbilo i što me je dovelo u ovaj beznadan
položaj?
Možda bi bilo najbolje, pomišljao sam, bez daljnjega napustiti ovaj sablasan grad, u kojemu
vlada bezličan bog i ništa se ne odvija kao drugdje u svijetu. Ljudi me ovdje izbjegavaju i pre-
zirno gledaju samo zato jer sam Rimljanin… A nedokučivo kraljevstvo Nazarećanina mi je
zatvoreno. Pa ako složim svoje stvari i otputujem u rimski grad Cezareju, mogu potražiti razo-
nodu u kazalištu ili cirkusu, kladiti se na utrkama kola i do mile volje uživati u drugim zado-
voljstvima…
Dok sam tako pretresao misli, iznenada mi se pred očima sasvim jasno ukazala slika
čovjeka, kakav ću biti kroz više godina. Gledao sam samoga sebe, izvana… Trbušast i podebeo,
podbuhla lica, s ćelom i s rupama umjesto zuba. Mucajući sam, istim riječima, ponovio priču
koju pripovijedah već tisuću puta. Moja tunika bila je uprljana vinom i bljuvotinama, a glazbe-
nici sa sviralama i plesačice uzalud su se trudili pobuditi putenost u mojim otupljenim čulima.
To će biti moja budućnost, ako sada odustanem i ponovno udarim svojim tako zvanim sredn-
jim putem. I tada? Što me čeka nakon toga?! Plamen lomače, pepeo i prividan život u carstvu
sjena…
Nisam se ljutio zbog te slike budućnosti… Premda je bila ružnija i odbojnija nego mi ju je
moje mudroslovlje prikazivalo, zavaravajući me. Mogao sam si predočiti kako ću se uklopiti u
takvu sudbinu. Ali me ni najmanje nije privlačila.
Sada mi se pak otvorio sasvim drugi, nov put. On me je odveo iz Aleksandrije u Joppu i za-
tim do brežuljka za raspinjanje, ispred zidina Jeruzalema, pa sve do praznoga groba. A istinu
koja mi je pritom dana, nitko mi nije mogao oteti.
Polagano sam ponovno našao unutarnju sigurnost i uvjerenje kako ništa od mojih doživljaja
nije bilo slučaj… I da sam, što više, cijelo vrijeme pomagao svjedočiti o nečemu što svijet još
nije imao prilike vidjeti. Svjedočio sam tome doduše na svoj način, ali zasigurno jesam. Od
samoga Isusova uskrsnuća Njegovo kraljevstvo boravi na zemlji. U mojoj neutješnoj samoći, u
tami tog sablasnoga grada, pričinjavalo mi se kao da je to kraljevstvo negdje meni sasvim blizu.
Ne dalje od jednoga dodira, jednoga koraka, jednoga drhtaja.
Neizrecivo snažno obuzimala me kušnja glasno zazvati Isusa iz Nazareta, Sina Božjeg. No ja
sam bio protjeran iz Njegovoga kraljevstva i nisam se više smio usuditi izreći njegovo moćno
ime…
Još mi je nešto postalo jasnim, sasvim iznenada. A taj novi pogled na stvari me je toliko iz-
nenadio, te sam začuđen sjeo na ležaju. Naime, da me njegovi učenici nisu odbili, nego me
primili u svoj krug i poučili, kušajući me na svaki način uvjeriti u njegova čuda i uskrsnuće,
izložili bi me novim mukama. Naime, onako mučen dvojbama, ja bih zasigurno pokušavao zap-
lesti ih u mrežu mojih pitanja i mogućih proturiječnosti njihovih kazivanja.
Upravo je njihova osorna odbojnost osnažila moju osvjedočenost o postojanju kraljevstva i
Isusovome uskrsnuću, pa sam u te obje krajnje nevjerojatne istine sada tvrdo vjerovao. Učenici
su toliko mnogo doživjeli odjedanput i u kratkome mk,,,., vremenu, pa nisu mogli sve prihvatiti.
U usporedbi s njima, mene je zahvatila tek neznatna krhotina doživljaja. Ali je ta mala krhotina
bila moja, te u nju iskreno vjerujem. Moj život i moj svjetonazor toliko su sazrijeli, te sam mo-
gao preuzeti nova mjerila. Čovjek kao mjera svih stvari je postavka kojom više nikako nisam
zadovoljan! A i nikakvi okovi židovskoga Zakona i njihovih običaja me ne vezuju za prošlost.
U tome je trenu zatreperio plamen u mojoj svjetiljci, koja je ostala bez ulja. Nakon toga je
postao modrikast i lagano ugasnuo… Ali mi mrak i samoća sada nisu bili neugodni, kao što se
to nekoć ranije znalo slučiti, kad bi se naglo utrnulo svjetlo. Osjećao sam kao da posjedujem još
i neki drugi, unutarnji par očiju. Ovo duhovno čulo vidjelo je jasnu svjetlost, premda je tjeles-
nim očima bila ponuđena . tek tama. I prisjetio sam se onoga vrtlara, kojega sam sreo na dan
Isusova uskrsnuća, a kroz moju svijest ponovno odjeknuše njegove riječi: „Ja poznajem svoje, a
moji znaju mepe!” Smjerno i strepeći, glasno rekoh, premda još uvijek zaklopljenih očiju: – Ne
ufam se reći da te poznajem. Ali od svega te srca žudim spoznati! I istodobno želim da ti znaš
za mene i ne odbaciš me…
Nakon što ovo izrekoh, duboka mi je smirenost obuzela dušu. A s njom je došla i smjerna
spoznaja da mi se sve dogodilo upravo onako kao što je i moralo, te kako bez strpljenja ne mo-
gu ništa ni dobiti ni postići. Vrijeme se zaustavilo, a i u svijetu su stali svi krugovi. I sve je
čekalo. Sve je čekalo, da, ali na što? To nisam mogao pojmiti…
Iz toga me ushićenja istrgnula jedna ruka, koja mi je pala na rame. Prenuh se i otvorih oči…
Još sam uvijek sjedio na rubu ležaja, a čovjek koji je ušao s upaljenom svjetiljkom i sada dodi-
rivao moje rame, bio je moj sirijski domaćin.
Odložio je uljanicu, čučnuo pred mene na pod, pa si neodlučno počešao bradu i čupnuo kolu-
tove u ušima. Zatim je rekao: – Što ti je? Zar si bolestan? Zašto razgovaraš sam sa sobom, u
mraku? To je loš znak. Bojim se, tvoji su te židovski gosti začarali, pa više nisi svoj.
Ove uplašene i brižne riječi vratile su me u stvarnost i u moju odaju, gdje sam sjedio. Čak
sam se i nasmijao, potapkao ga po glavi i odvratio: – Ne. Nisam ni najmanje bolestan. Čak i
zdraviji sam nego ikada. Naime, napokon sam spoznao kako je jednostavan život bolji od ne-
prestanih promjena. Više me ne progone nikakve tjeskobne misli. A moji židovski gosti su me
prepustili meni samome, ne htijući više imati posla sa mnom. Zato se ne trebaš brinuti za
mene… Izliječen sam od moje bolesti!
Moje dobro raspoloženje bilo je toliko bjelodano, te se Karant umirio. Ali se zato potužio: –
Onaj manji Židov je obeščastio moj kućni prag… Nakon odlaska te dvojice osjeća se snažan
nemir u zraku, pa djeca viču u snu. A kad sam ja pokušao zaspati, osjetih kao da pada nekakva
kiša po meni. Zato sam te htio potražiti, pa sam donio i novu uljanicu, kako te samoća i tama ne
bi plašili.
Uvjeravao sam ga da mi gašenje svjetiljke nije smetalo. Još sam dodao: – Osjećam kako se
više nikad neću bojati tame… A ni da u samoći više nikad neću biti sam. Svijet je ćudljiv i ne-
predvidljiv! Zato odustajem od pokušaja da ga proniknem razumom. U trenucima moje najveće
potištenosti, kad sam bio iscijeđen poput ove prazne uljanice ovdje, iznenadno je u meni proc-
vala neka smirenost. Proželo me je neizmjerno slavlje, pa bih te najradije cupkao za bradu, kako
bih ti prenio svoju veselost.
– Sagradi si kuću, posadi drveće, uzmi ženu i odgajaj djecu! – posavjetovao me Karant. –
Tada će tvoja radost biti npomućena i potpuna. Tek ćeš tada oćutjeti da uistinu živiš.
– Sve u svoje vrijeme! – odvratih. – Mislim da još nisam stigao tako daleko, da bih slijedio
ove tvoje savjete…
Nisam ga htio zbuniti razgovorom o Isusu iz Nazareta. Rekoh mu tek da sam vrlo gladan, jer
tijekom pisanja nisam imao volje jesti. To ga je razveselilo više nego sve ostalo što bih mu mo-
gao reći. Pošli smo dolje, tiho, jer je njegova obitelj već pošla na počinak. Donio je kruha, mas-
lina i salate, pa smo jeli zajedno. I popili smo toliko vina te je Karant počeo glasno hihotati.

PISMO 8.
Gospodinovim tragom Mark Tuliji.
Moja smjerna radost nije me napuštala. Ona se nedvojbeno probudila iz olakšanja, što više
nisam osjećao onaj poriv za mučenje samoga sebe neplodnim mudrovanjima. Ili zato jer se više
nisam razdirao zavišću željnom znanja, pobuđenom spoznajom da su drugi ljudi doživjeli mno-
go toga što ja nisam…
Nakon što zapisah sve što je bilo značajno, izašao sam i lutao ulicama Jeruzalema. Gledao
sam kotlare pri poslu, a i tkalce te lončare. Uzeo sam i vodiča, te ga pustio neka mi pokaže
Hasmonejsku palaču. Popeo sam se i na tornjeve Herodove palače, pa čak i na onaj sasvim star
koji su sad nastavali jedino netopiri. Posjetio sam i vanjsko dvorište Hrama, te neko vrijeme
proboravio na forumu. Zatim sam napustio grad i uspeo sa na okolne brežuljke, kako bih ga
odatle promatrao. Onda sam se vratio natrag. Ovdje u Jeruzalemu sve se odvijalo svojim ustal-
jenim tijekom, kao da se ništa nije dogodilo. Mislim da je većina žitelja grada već nakon tjedan
dana zaboravila Isusa Nazarećanina i nije htjela više ništa čuti o njemu.
Zamarao me je taj židovski grad, čiji su mi običaji bili strani. Čak ni na toliko visoko slavl-
jenom Hramu nisam mogao otkriti nešto vrijedno pozornosti. Zapravo su svi veliki gradovi
međusobno nalik… Razlike postoje jedino u životnim navikama njihovih žitelja.
Jednako su međusobno nalik i čuveni hramovi, ma koliko se od vremena do vremena razli-
kovale žrtve i oblici štovanja bogova. Jedna od njihovih zajedničkih značajki je prikupljanje
zlata na ovakav ili onakav način. Kada Zidovi u vanjskome predvorju Hrama prodaju svete za-
pise smještene u umjetnički izvedene škrinjice, koje se remenčićima može vezati za ruku ili oko
čela, živo me to podsjeća na Efešane Oktavijan August (63. pr.Kr. do 14 n.e.), rimski car za
čijeg se vladanja rodio Isus; vladao od 27. pr.Kr.
Vraćajući se navečer kući, opazio me moj domaćin Karant još iz daleka, unatoč mraku koji
se već počeo uvlačiti u uličice. Pobrzao mi je u susret, kao da je vrebao moj dolazak. Preprede-
no se smješkajući i trljajući dlanove, priopćio mi je: – Netko te je tražio… I čeka na tebe!
– Tko bi to mogao biti? – upitah, radosno iznenađen. –Ja nemam prijatelja u ovome gradu. I
zašto si toliko tajanstven?
Moj se Sirijac više nije mogao suzdržavati. Udario je u smijeh i uzviknuo: – O, kako sam ve-
seo i zadovoljan, što si sada ponovno u svakome pogledu dobro! Pa si se razbudio i kao
muškarac… Nikako ne bih htio biti znatiželjnim glede svega što činiš… Ali sam je ipak zamo-
lio neka ostane u tvojoj odaji, kako ne bi zaplesali zli jezici. Ona skromno sjedi na podu, s
ogrtačem ovijenim oko nogu. Jamačno si mogao naći i nešto ljepše, ali ukusi su različiti… U
najmanju ruku je barem stasita i uistinu ima lijepe oči.
Nikako nisam mogao pretpostaviti, koja bi me to žena mogla čekati. Poletio sam uz stubište
u svoju odaju… Ali posjetiteljicu nisam prepoznao, premda je na moj dolazak smjerno otkrila
lice i pogledala me kao poznanika. Tek mi je zvuk njena glasa sve objasnio, jer sam svojedobno
s njom razgovarao jedino u tami. Rekla je: – Zasigurno nije prikladno što ti se toliko namećem.
I ne bih htjela nauditi tvojemu ugledu, ako si glede toga osjetljiv. Žena poput mene ne smije
prepoznati po danu čovjeka, s kojim je govorila po noći. Ali ti želim nešto ispripovijediti, od
čega ćeš se začuditi…
– Marijo od Beerota – rekoh – ja te prepoznajem. Ali nisam znao da je tvoje lice toliko lijepo
i da su ti oči tako sjajne. A za moj ugled ne brini! Upravo suprotno, drago mi je što si došla. No
ne razumijem, kako si me uspjela pronaći.
– Ne govori o mojemu licu i mojim očima! – zamolila je. – Jer to je moje prokletstvo. No
grad je manji, nego ti misliš. Mnogi te ljudi već poznaju i znaju za tvoju tvrdokornu znatiželju o
stvarima koje te se ne tiču… Znači, sreo si čovjeka s vrčem za vodu? Ali je taj susret iznevjerio
tvoja očekivanja…
Pretpostavih da se pojavila kako bi zatražila nagradu za savjet koji mi je dala. Zato pohitah
objasniti: – Da, da! Svakako! Našao sam ga. I za to ti dugujem…!
– Ne, ne! – odvrati ona, žestoko potresavši glavom. –Ne duguješ mi ništa. Upravo obrnuto,
ja sam tvoj dužnik. I zato sam došla, makar nenajavljeno…
Pogledah je. Ali nisam si mogao pojasniti što hoće od mene. Sudeći po licu, bila je mlađa
nego sam pomišljao. Bilo je to okruglasto, naočito židovsko lice, na kojemu se nikako nije
zapažalo njeno zanimanje.
Na vratima se pojavio Karant, učtivo zakašljavši iza podignute ruke, kako bi privukao moju
pozornost. Znatiželjan poput svrake, kakav je već bio, dakako da nije mogao izdržati dolje. Jed-
nostavno je morao poći za mnom.
 – Večera je pripravljena… – dojavio je. – Ali jelo može pričekati, sasvim razumljivo, ako
prije toga želiš biti u društvu sa svojom prijateljicom. Samo reci, pa ću ti donijeti vode i čiste
ubruse. Zasigurno ćeš pritom pripaziti da ti ne isprevrne stvari i nešto ne skrije u odjeću.
Moja posjetiteljica je porumenjela i posramljeno oborila pogled prema podu. Zato sam hitro
ispravio: – Ti se varaš, moj dragi domaćine. Nikako nemamo onih nakana, na koje ti pomišljaš.
Tvoja žena ili kći mogu mirno donijeti jelo. Ili ga osobno donesi, ako ti je tako milije! Gladan
sam i jest ću zajedno s mojom gošćom.
– Ne, ne! – uzvikne Marija od Beerota, užasnuto podižući obje ruke. – Ne dolikuje da
muškarac jede zajedno sa ženom, a ponajmanje sa ženom poput mene. Ali dopusti mi da te
poslužujem pri jelu! Nakon toga ću rado pojesti ono što ostaviš.
– Vidim, ti si razborita, dobro odgojena djevojka – pohvali je Karant, poprativši to dobro-
hotnim pogledom. –Ovaj Rimljanin još nije potpuno upućen u ovdašnje običaje. Moja bi žena
radije umrla nego ti uručila hranu, a mojoj nevinoj i neiskusnoj kćeri ne mogu dopustiti jedan
tako neprikladan prizor. No sasvim je nešto drugo ako sideš, oborenoga pogleda, pa doneseš
jelo. I vladaš se poput dvorkinje, pa ostatke i pojedeš.
Okrenuvši se prema meni, dodatno je pojasnio: – Ti znaš, ja sam poprilično bez predrasuda.
Ali sve ima svoje granice… Da je tvoja prijateljica kojim slučajem došla u nosiljci, odjevena u
birano platno ili zlatom izvezenu svilu, pa s draguljima oko vrata i šireći oko sebe miomiris
skupocjenih pomasti… Tada bih smatrao čašću vlastitim joj rukama uručiti jelo. Ali bih pritom
ipak uzdisao, iz zabrinutosti za tebe…! Ovaj razborit stvor zna svoj položaj i neće nam počiniti
nikakvo zlo.
Domahnuo joj je rukom, što je bio znak neka ga slijedi. Uskoro se vratila s mojim objedom.
Poput dvorkinje je zavrnula halju, pa su joj noge ispod koljena bile obnažene. Predano me je
povela na krov, polila mi vode po rukama i osušila ih čistim ubrusom. A kad sjedoh, podigla je
poklopac s jedne zemljane zdjele, položila hljepčić pred mene i rekla: – Jedi, Rimljanine! Oči
tvoje dvorkinje veselit će se svakome zalogaju, kojega prineseš ustima. Ah, kad bih samo uisti-
nu mogla biti tvojom dvorkinjom i uvijek ti služiti!
Ali su se njene oči upravo zalijepile na onaj hljepčić, kad sam od njega odlomio komadić. Pa
sam je privukao k sebi, te pozvao neka se smjesti uz mene. Umočio sam kruh u začinjen umak i
gurnuo ga u njena usta. Pa je unatoč svemu opiranju ipak morala jesti. I tri se puta ustezala i
protivila, prije nego je i sama umočila komad kruha u zdjelu te jela.
Kad završismo s objedovanjem, naslonila je glavu na moju ruku, poljubila mi dlan i rekla: –
Upravo si onakav kakvim mi te opisivahu i kakvim sam te zamišljala nakon našega noćnog
susreta na gradskim vratima… Ti postupaš prema ženi kao ravnopravnoj, dok ona kod nas često
manje vrijedi od običnoga magarca ili tegleće životinje. Kad se ovdje rodi djevojčica, otac si
razdere odjeću, ne cijeneći dijete vrijednim niti jednoga jedinog pogleda, a svoju ženu ni jedne
jedine prijazne ili prijateljske riječi.
Zagledala se pred sebe, uzdahnula i nastavila: – Osobito na selu živi žena bijedno i jadno.
Naočitu djevojku udaju za muškarca koji ima više polja i vinograda. Mene je u propast povukla
vlastita taština, kad sam ugledala svoj odraz u vrču s vodom. U svojoj gluposti pošla sam u
polje s prvim muškarcem koji mi je darovao šarene vrpce i lažne bisere, poprativši to šaptanjem
prijetvornih obećanja u uho. Moja je priča toliko kratka i jednostavna, pa ti ne trebam više ništa
kazivati, jer sve ostalo možeš naslutiti i pogoditi. U nekoj drugoj zemlji, s obzirom na mladost,
ne bih doživjela lošiju sudbinu nego druge žene u takvim slučajevima. No ovdje sam odbačena
i prokleta… Ipak, još se uvijek osjećam kćerkom Izraela, a moj me grijeh peče i nagriza, te bih
dala sve za ponovno prihvaćanje. No Bog Izraela je osvetoljubiv, on je bog odmazde! I u nje-
govim je očima nečista žena jednaka psu ili mrtvome truplu…
– Marijo od Beerota – tješio sam je – ti zasigurno nisi griješnija od mnogih drugih žena, koje
su prinuđene na ovome svijetu živjeti na tvoj način.
 – Ti ne razumiješ što mislim i želim reći – odvratila je, pogledavši me svojim tamnim očima
i lagano potresavši glavom. – Što mi vrijedi misliti kako su mnoge još griješnije od mene? Kad
ja sebe poznajem i nagriza me mučan strah, poput crva u mesu? Postojao je jedan, koji mi je
mogao pomoći… On nije prokleo čak ni jednu brakolomku, nego je bio milosrdan prema njoj i
spasio je kamenovanja. Blagoslovio je svu djecu, pa čak i žensku, a bio je bez grijeha. No ja mu
se nikad ne usudih prići… Gledala sam ga tek iz daleka. A njegovi bi me sljedbenici, najvjero-
jatnije, zapriječili kako mu ne bih mogla pristupiti. Svojom je snagom iscijelio mnoge, kojima
je tijelo bilo bolesno. I zasigurno ne bi ni meni uskratio svoju samilost! Jer, moja je duša boles-
na, a stidim se i sebe i svojega života.
– Znam što misliš – primijetih.
– Da, da! – kimnula je Marija od Beerota. – Ali su ga oni pobožni i oni mudri i oni
bezgriješni raspeli… A zatim je ustao iz mrtvih i pokazao se svojim učenicima. To doduše
zvuči doista nevjerojatno, ali sam o svemu dočula iz pouzdanih izvora. No i ti znaš o tome, ka-
ko mi rekoše, premda si ovdje tek tuđinac kojega izbjegavaju. Zato dođoh k tebi…
Iznenada je briznula u plač, bacila se na tlo preda mnom, rukama obgrlila moja koljena i
zazvala: – Zaklinjem te, povedi me sa sobom! Poći ćemo u Galileju i tražiti Ga! Svi koji su to
godv mogli, napustiše danas grad i zaputiše se prema sjeveru. Čak i žene! Jučer navečer se On
ponovno ukazao svojim učenicima i objavio im kako polazi ispred njih u Galileju. I da će ga
tamo vidjeti. Moguće ga i ja mogu tamo naći, ako si me voljan povesti…
Dograbio sam je za ramena i snažno prodrmao, uspravio i pozvao neka ponovno sjedne na
svoje mjesto. Zatim uvjerljivo rekoh: – Ostavi se plakanja i smućena naklapanja! Radije mi
podrobno ispripovijedi što znaš, kako bi zajedno odlučili što nam je činiti!
Zamijetivši moju voljnost i pripravnost da je saslušam, obrisala je suze iz očiju i počela
svoje izvješće: – Ti si upoznao onu bogatu ženu, uzgajivačicu golubova, koja ga je slijedila.
Ona te razumije i zna kako predano tražiš novi put. Ali su joj najstrože zabranili da se makar i
jedan jedini put još sretne s tobom. I to zato je nisi, dijete Izraela. Savjetovala mi je neka te
potražim, jer me nije mogla povesti sa sobom… No tebe, kao Rimljanina, također cijene manje
vrijednim pa si zato u istome položaju kao i ja. Još je rekla, kako Učitelj najbolje zna tko smije
slušati njegov glas. Navečer su se u gornjim odajama okupila sva jedanaestorica, a Isus im je
došao kroz zatvorena vrata. Stao je medu njih, točno kao i one prve večeri, nakon što je napus-
tio grob. No o tome već znaš… Uvjeravao ih je o tjelesnosti svoga bića, te da je od mesa i krvi.
Tomi je pak dopustio neka dodirne ožiljke od klinova. Zato sada svi vjeruju u Njegovo
uskrsnuće. Ženama nisu rekli sve što im je govorio, ali su se iz istih stopa pripravili za puto-
vanje. No on im je još i ranije stavio do znanja kako će ispred njih poći u Galileju. U skupinama
po dvojica i trojica napustili su grad, a straže ih pritom nisu zapriječile. Pošle su i žene, a i osta-
li ljudi koje je iscijelio. Šimun iz Kirene se također dao na putovanje. I svi su uvjereni kako će
Ga ponovno moći vidjeti u Galileji…
Razmislio sam o njenome izvješću i ocijenio ga vjerojatnim. Jer, zašto bi Marija izmislila
takvu pripovijest? Sinulo mi je istodobno, Marija Magdalena bi mi još uvijek mogla biti jedna-
ko sklona, makar se zbog učenika ne usuđuje naći sa mnom. O tome je svjedočio upravo ovaj
naputak Mariji od Beerota neka me potraži i izvijesti…
– Ali zašto upravo u Galileju? – zapitao sam. – I što se tamo treba slučiti?
– To ne znam – odvrati Marija od Beerota, potresavši odrečno glavom. – A i zbog čega bih
to trebala znati?! Zar nije dovoljno što je On osobno naložio svojim poslanicima neka se otpute
upravo tamo? Toliko su hitali, te su prvi od njih krenuli već u rano jutro, čim su oružnici otvori-
li gradska vrata…
Smjerno se držeći dotaknula je moje koljeno i rekla glasom, iz kojeg je odjekivala zamolba:
– Pripravi se i ti za putovanje, te mi dopusti poći s tobom, kao dvorkinji….! Inače nitko neće
trpjeti moje nazočnosti, a sama pak ne mogu poći na takvo putovanje. Za plaćanje posluge ne-
mam novaca, a bez pratnje bih dopala ruku legionarima ili razbojnicima…
 Bio sam pripravan povjerovati njenim kazivanjima. Zasigurno me nije kanila prevariti. Njen
vlastit predani žar bio je najbolji dokaz tome u prilog. No ipak mi je tek prenijela govorkanja, a
u zamršenim zbivanjima tih dana mogle su se glasine prenošene od usta do usta podosta izmije-
niti i izopačiti. Pa tako dovesti i do pogrešnoga razumijevanja. Zato mi se činilo preporučljivim,
za ove vijesti pribaviti potvrdu i iz nekoga drugog izvora.
Preporučio sam Mariji neka bude strpljiva i razložno joj pojasnio: – Ne možemo sada, u kas-
nu večer, tek tako poći na putovanje. I prije svega, ni ne pomišljam bezglavo posrljati u takvu
pustolovinu. Sve ćemo to prvo prespavati. Pa kad mi sutra tvoje izvješće potvrde i s druge
strane, pripremit ću to putanje, ali na odgovarajući način. To znači odrediti i put i odmorišta, a i
odgovarajuće se opremiti kako bismo u Galileju prispjeli udobno i što brže. A po prispjeću se
možemo tamo ogledati i promisliti što dalje činiti.
– I bez toga sam čekala cijeli dan – zajadala je zdvojno Marija. – Povrh toga, srce mi je toli-
ko nemirno te ću tijekom noći teško moći sklopiti oči, makar i na kratko. Zašto ne bismo pošli
odmah, ovakvi kakvi jesmo i bez suvišne prtljage? Mogli bismo noćiti u nastambama Smjernih
ili na otvorenome, jer noći više nisu toliko studene? Time bi putovanje bilo i mnogo jeftinije.
– Vjeruj mi, glede putovanja sam mnogo iskusniji od tebe! – odvratih, a k tome sam se mo-
rao glasno nasmijati zbog njene prostodušnosti. – Ponekad se u tome na izgled najjeftiniji način
pokaže na koncu kao najskuplji. Primjerice, ako se netko razboli ili ga napadnu skitnice i još ga
istuku. Zato prepusti meni sve pripreme oko putovanja! A u Galileji možeš pak ti meni savjeto-
vati kamo ćemo ići.
– Poznajem jedino mjesto Kafarnaum na Genezaretskome jezeru – odvrati ona. – Tamo je on
obitavao i poučavao. Zato bi trebali poći tamo, ne dočujemo li putem nešto o Njemu.
– Pođi zato s mirom! – rekoh tada. – I dođi sutra ponovno, oko podneva.
No ona se zasigurno bojala kako ću je ostaviti. Naime, hitro je odgovorila, ne zna kamo bi
mogla poći… I zamolila me neka je pustim prespavati na krovu, ispred mojih vrata, ili u jed-
nome kutu moje odaje. Pomislih kako ne bi bilo loše odmah se početi privikavati na njeno
društvo, budući da ću s njome putovati i noćiti na istim mjestima. A i nije me smetala, ni na
koji način. Cijelu je noć mirno ležala u kutu na rogožini, zamotana u svoj ogrtač.
U rano jutro, kad se oglasiše rogovi iz Hrama, Marija je prema židovskome običaju glasno
izgovorila molitvu. Inače se trsila svim silama da bude mirna i ne ometa moje jutarnje pri-
preme. Zamolio sam je neka ostane u mojoj odaji, a ja sam sišao mojemu domaćinu. Zatekao
sam ga kako već postavlja svoj prodajni stol pred ulaznim vratima.
– Karante… – oslovih ga. – Došlo je vrijeme da napustim Jeruzalem i nastavim svoje puto-
vanje. Moja je poznanica gore u odaji, a povest ću je sa sobom… Na dalje, nisam zaboravio što
si jučer rekao. Pribavi joj novu odjeću i pristojno je opremi od glave do pete. Nabavi joj i
odgovarajući nakit, kako je nitko putem ne bi prezirao ili je cijenio prebijednom pratnjom za
mene! Ali se kloni pretjeranoga sjaja i raskoši… Ne bih htio da bude previše upadljiva.
– Ne znam, postupaš li mudro?! – uzvikne moj Sirijac, pljesnuvši rukama. – To ti sam možeš
najbolje prosuditi. Takvih djevojaka ima u svakome gradu, pa bi si prištedio troškove putovanja
za pratiteljicu. No ovako postupaš ipak razumnije, nego kad si se pačao u židovsku politiku, o
kojoj ništa ne razumiješ.
Nije me čak upitao ni za cilj putovanja… Toliko je, naime, bio zabavljen promišljanjima ka-
ko bi mogao ispuniti moj nalog, a da to bude probitačno za obje strane.
Ja sam pošao izravno mojemu novčaru Aristeju. Zatekao sam ga već na nogama. Bio je za-
dubljen u posao, baveći se pločicom za računanje i jamstvenim listovima. Pozdravio me s ra-
dosnim povikom, a nakon što me i cijeloga promotrio, primijeti: – Ti si moje savjete izgleda
temeljitije poslušao, nego sam to pomišljao. Brada ti je već dulja od moje, a sudeći po resama
na tvojemu ogrtaču, ti si u najmanju ruku zadrti prozelit. Jesi li doznao što te je zanimalo? I jesi
li napokon zadovoljan?
 – Daaa…! – pritvrdih oprezno. – Da, čak sam doznao i više nego li htjedoh. I toliko sam za-
dovoljan, te svoj boravak u Jeruzalemu privodim kraju. Ljepote Galileje prikazali su mi u
najživahnijim bojama, a mnogo su mi kazivali i o novome gradu Tiberiasu kojega je Herod An-
tipa nedavno podigao na obali Genezaretskoga jezera. Tamo se može, kako sam dočuo, u
vrućim izvorima obnoviti svoje zdravlje… I uz to posjećivati kazališne predstave i cirkus. A
povrh toga, i živjeti na grčki način, ne pobuđujući time negodovanje…
Aristej je namjestio nekakav neobičan izraz lica, a uz to me izbjegao pogledati. Zato sam
brzo dodao: – Minule zime u Aleksandriji sam zasigurno izložio svoje tijelo i dušu prevelikim
naporima… Rado bih se prepustio kupkama i istrljavanju tijela, te uz to slušao grčke igrokaze.
Pa se, nakon svega što sam naučio i dočuo, ponovno vratiti u tjelesno i duševno ravnovjesje.
– Izgleda mi, pao si na ljepak nekome rječitom Herodovom poslaniku. Knez je uložio mnogo
zlata u izgradnju Tiberiasa, htijući da grad bude što suvremeniji i izveden na grčki način. I sada
se nada navesti na dolazak putnike i one koji traže izliječenje. Pa vjeruje kako će namjernici, u
tome ozračju ugodne neusiljenosti, punim rukama razbacivati svoj novac. Hoćeš li putovati
preko Samarije* ili hodočasničkom cestom istočno od rijeke Jordan?
– Upravo o tome sam mislio zatražiti tvoj savjet – odvratih. – Želio bih ponijeti nešto novaca
i da mi ispostaviš jamstveno pismo na nekoga tvojeg poslovnog prijatelja u Tiberiasu. I još, da
ti iskreno kažem, našao sam i jednu naočitu djevojku za pratiteljicu. U Baiji sam iskusio da je
dobro ako mlad čovjek odlazeći u toplice ponese sve što mu treba…
– Kao novčar trebam tek ispuniti tvoje naloge – odvrati Židov, a smiješak mu je bio opako
podrugljiv. – U tvoje osobne odnose ne smijem se i ne želim miješati. No, da li me to vara
sjećanje? Ili si uistinu već dovoljno čuo o učenju raspetoga Nazarećanina?
Nisam mogao podnijeti da ga zavaravam. Kad me je nastavio oštro koriti, brižno birajući
riječi pojasnih mu: – Doznao sam uistinu dosta o njemu, a k tome i razne neobičnosti. Pa ako
nađem vremena, i u Galileji ću se raspitivati i prikupljati obavijesti o tome. Moram još reći,
zbog njegove se smrti u vaš grad uvuklo nekakvo sablasno raspoloženje. A i ja sam od onoga
dana mnogo razmišljao o tome čovjeku.
– Tvoja iznenadna odluka glede odlaska u Galileju me iznenađuje – primijeti Aristej, nakon
što je neko vrijeme promišljao i pogledavao me postrance. – Navodno je jučer mnogo ljudi iz
grada pošlo na putovanje, upravo s istim odredištem. Među prostodušnim pak ljudima kruži
glasina kako će se tamo zbivati čuda. Znam da si previše prosvijećen da bi potegnuo za ribari-
ma i drvodjeljama. No ipak mi ta istodobnost izgleda upadljivom…
Zastao je i šutio neko vrijeme. Potom je dodao: – Razgovarajmo iskreno… Imam razloga za
pretpostavku kako su našemu Velikom vijeću ti Galilejci, sljedbenici Raspetoga, jednako dosa-
dili kao i glasine koje šire oni i žene iz njihove okoline. Najširi puk vjeruje u svaku besmislicu.
Glasine pak suzbiti je teško… No još je teže nekoga optužiti jedino na temelju naklapanja, zato
jer bi svi rekli kako nema vatre bez dima. Jedno raspinjanje dovoljno je kao upozoravajući
primjer. No progoniti sljedbenike značilo bi cijelome slučaju pridavati preveliko značenje.
Bolje je ako taj čovjek utone u zaborav. Zato su naši vođe dali Galilejcima posredno navijestiti,
barem tako ja mislim, da ih više neće progoniti, ako sa svojih nogu hitro otresu prašinu ovoga
grada… Ovdje su zadovoljni ako Galilejce na taj način otprave u Galileju, koja potpada pod
vlast Heroda Antipe. On može s njima postupiti kako ocijeni pogodnim. Ali pretpostavljam
kako ti ljudi kod svoje kuće, među svojim zemljacima i gdje ih svi poznaju, neće stvarati ni-
kakve neprilike ni štete. Ta u vlastitome zavičaju prorok ne znači ništa! A obrazlažem ti sve to,
kako o svemu ne bi stekao pogrešan utisak ili moguće i nesvjesno naslagao pretpostavke koje
razuman čovjek ne bi smatrao vrijednima spomena.
Dok sam sjedio u njegovim bogato opremljenim odajama, okružen čvrstim zidovima i zatvo-
renim vratima, njegove promišljeno-poslovne riječi djelovale su na mene kao kad se na žar
drvenoga ugljena razbacuje pijesak, kako bi ga se ugasilo. Zato sam morao dati oduška svojemu
neraspoloženju, pa rekoh: – Ako je sve to tako beznačajno, kao što opisuješ, ti si se o svemu
tome začudno dobro obavijestio… No i ja želim otvoreno govoriti. Dočuo sam, Isus je ustao iz
mrtvih i ukazao se svojim učenicima, te im objavio kako će ispred njih poći u Galileju.
Aristej je cupkao porub svoga ogrtača, kao da si smjera rasparati odjeću. Ali je ubrzo ponov-
no ovladao sobom, iskreveljio se i rekao: – Bila je to beskrajna nepromišljenost, dopustiti tim
lukavim učenicima ukrasti njegovo truplo iz groba. Pa sada mogu ljudima ponuditi i poslužiti
priču po volji. Dakako da im nije teško uvjeriti svoje tajne sljedbenike u takvu priču, kako bi
svoj bijeg iz Jeruzalema prikazali kao pobožan pothvat. Mogao bih te donekle shvatiti, ako bi
bio jedan od onih što su obuzeti svetim zapisima ili pak Židov mrzovoljan od silnoga čekanja
na Mesiju… Ali ti si Rimljanin i mudroslov. Mrtvac ne ustaje iz groba. Takvo nešto se još ni-
kad nije slučilo, a ni neće!
– Zašto si onda toliko uzbuđen i čak van sebe, stručnjače za hladnu prosudbu? – zapitah ga.
– Meni je razumljivo što si privržen svojoj kući, novcu i poslu. Pa moraš poduzimati krajnje
mjere kako bi održao postojeće. Ja, suprotno tome, mogu slobodno doći i otići, pa čak i pogle-
dati u oči onim stvarima na koje se ti ne usuđuješ ni pomisliti. Odlazim sada iz Jeruzalema kako
bih uživao u kupkama koje se nalaze u gradu Tiberiasu. I ne bi te pritom trebalo mnogo brinuti
ako se moguće potajno nadam kako ću usput nešto čuti ili čak vidjeti, što se još nikada nije zbi-
lo…!!!
Promatrajući njegovu kratku bradicu, kožu njegovoga lica i ruku, te vlasi nakovrčane na
grčki način, obuzela me odvratnost prema njemu i njegovome pogledu na svijet. Morao sam
pomisliti na Lazarove sestre i na Mariju Magdalenu… Čak mi je i Marija od Beerota, sa svojim
čežnjivim nadama, bila nekako srcu bliža od ovoga čovjeka kojim su upravljali zlato i razna
dobra. On nije imao nikakvih nada. Zato je i svima ostalima toliko bezobzirno odricao svaku
nadu.
Zasigurno je pogodio moje misli. Jer, iznenada je promijenio držanje, podignuo ruke i rekao:
– Oprosti mi! Zasigurno ti najbolje znaš što radiš. Vidim da si u srcu pjesnik i zato si sklon
istraživati stvari, koje poslovan čovjek iz svojih misli jednostavno rečeno isključi i protjera. I ti
se nikako nećeš dati prevariti vabljenjem varalica ili povjerovati u sumnjive priče… No, kako
onda misliš putovati? Mogu ti ponuditi jednoga iskusnog vodiča karavana, s devama ili magar-
cima. A k tome i šator s potpunom opremom, pa bi bio neovisan o svratištima. Tako bi mogao
izbjeći njihovu prljavštinu, gamad i sumnjivo društvo koje se u njima najčešće okuplja. No
najmudrije je unajmiti dva sirijska legionara kao pratnju i stražu. U tom se slučaju ne trebaš
ničega pribojavati ni danju niti noću. Sve to, razumljivo, zahtijeva novaca… Ali si ti to bez
daljnjega možeš priuštiti.
Već sam i ja pomišljao na takvo rješenje, pa sam se zato i obratio Aristeju. Razumio sam i
njegovo nastojanje… Jer, opremanje jednoga takvog putovanja morala mu je odbaciti
popriličnu dobit. Ali ako bih prihvatio njegovu ponudu, neprestance bi mi za petama bio neki
njegov uzdanik, prateći svaki moj korak, pazeći na svaku moju riječ i o svemu ga izvješćujući.
Zato sam oklijevao, neodlučan. Napokon mu rekoh: – Zapravo bih najradije putovao na svoju
ruku… Nisam ni jedanput dospio posjetiti ovdašnji gimnazij, pa se nadam kako će putni napori
istjerati slabost iz mojih udova. No moram paziti i da moja pratiteljica, kao žena, uživa u svim
prijeko potrebnim udobnostima.
– Potpuno ispravno! – žustro je potvrdio. – Već i malene neugodnosti i nezgode mogu
razdražiti ženu i učiniti je ćudljivom. A i zasigurno ti ne bi bilo drago vidjeti njenu bijelu kožu
prekrivenu crvenilom od ugriza. Zato mi dopusti donijeti, dok ti razmišljaš, malen dar za nju.
Otišao je i vratio se s lijepim grčkim ručnim zrcalom. Poleđina mu je bila ukrašena
umjetnički izrezbarenim prizorom satira* kako grli nimfu koja se opire. Bilo je to lijepo usjaje-
no, vrijedno zrcalo. Zato ga nisam htio uzeti, kako novčaru ne bih bio obvezan. Ali mi ga je on
utisnuo u ruku i rekao: – Ne brini! Nije to nikakvo čudotvorno zrcalo. Ono će tvojoj prijateljici
jedino pomoći probuditi ugodne misli… I to nakon što prvo pogleda svoj odraz, a zatim strast-
venoga satira. Navodno postoje zrcala koja donose smrt onome tko se u njima ogleda. No kao
razuman čovjek, teško mogu u to povjerovati. Ipak, oprez se uvijek pokaže mudrim. Zato se od
srca nadam, tijekom svojega putovanja nećeš kojom nesrećom zaviriti u neko zrcalo te posebne
vrste, u kojima se može vidjeti stvari što ih čovjek ne bi trebao gledati.
Nije mi ostavio ni najmanje vremena za razmišljanje o smislu njegovih riječi. Odmah je
počeo na prste brojiti i razlagati kako ću medu ostalim na putovanju trebati dvorkinju za moju
pratiteljicu, zatim kuhara, slugu za sebe, pa goniča magaraca i čovjeka koji će postavljati šator.
Napokon je zaključio: – Dvanaest ljudi ukupno bi moglo biti dovoljno. A takva primjerena
pratnja neće privlačiti pozornost, jer je upravo ono najmanje što odgovara tvojemu ugledu.
Pred očima mi je zaigrala slika skupine brbljavih, drečavih i pjevajućih slugu, koju nikako
ne bih mogao nadzirati. Već i sama pomisao na takvo nešto odbila me od ponuđene osnove.
Zato rekoh: – Izdataka se ne pribojavam… No moja najveća raskoš je biti sam! Zato predloži
nešto bolje! A svoje zrcalo uzmi natrag. Sablažnjiv prikaz na njemu je veseo, ali sumnjam da će
povećati moj ugled kod Židova.
– Sad znam, što ćemo učiniti – odvrati on, uzimajući zrcalo natrag bez protivljenja. – Tu je
neki Natan*, koji povremeno radi za mene. I ima tek jednu manu… Ne govori ništa! Ali je zato
krajnje pouzdan čovjek, te poznaje Judeju, a jednako dobro i Dekapolis*, Samariju i Galileju.
Kad sam išao donijeti zrcalo, primijetih ga kako sjedi u dvorištu… To pak znači, Natan traži
posao. Trenutačno mu nemam ništa drugo za ponuditi, a ne bih htio da se ovdje danima mota
uokolo. Zbog svoje mučaljivosti uzrujava moje ljude. Istodobno znam, vodio je karavane sve
do Damaska*. Razjasni mu kamo namjeravaš i kojim puteš želiš udariti, a on će sve urediti na
najbolji način. Možeš mu mirne duše povjeriti i svoju novčarku, pa će u svratištima podmiriti
sve račune. On se ne cjenka satima, ali i ne plaća koliko se zatraži, nego onoliko koliko smatra
primjerenim. Takvim postupcima, dakako, ne dobiva od gostioničara nikakvu nagradu za po-
sredovanje… Ali je on zadovoljan svojom zaslužbom…
– Toga uzornog momka bih rado vidio! – rekoh nesigurno, sumnjajući nije li to tek nova
novčarova varka. No on se smijao mojoj dvojbi, te me poveo u dvorište. Tamo mi je pokazao
Natana. Ugledao sam od sunca preplanuloga čovjeka, bosoga i kratko podrezane kose. Bio je
umotan u prljav, nekoć bijel ogrtač. Pogledao me, a meni se učinilo kako još nikad nisam vidio
toliko sjetne oči… Ipak je, na neki neobjašnjiv način, odmah stekao moje povjerenje.
Zamolih tada Aristeja neka Natanu razloži moje nakane. No on je tek podigao ruke i smijući
se pošao natrag u svoje odaje. Tamo je svojemu knjigovođi naložio neka odbroji novac za moje
putovanje i pohrani ga u odgovarajuću vrećicu. I odmah ga je naputio kako će mi sastaviti
jamstveni list za Aristejevoga poslovnog prijatelja u Tiberiasu… Kao da nije htio imati nikak-
voga posla oko mojega dogovora s Natanom. Kad sam ponovno pogledao toga navodno
mučaljivoga svata, postalo mi jasno da on barem nije uhoda i potkazivač. Rekoh mu: – Ti si
Natan, a ja Mark Rimljanin. Polazim s jednom ženom za Tiberias i želio bih da to bude koliko
je moguće skromno i neupadljivo. Isplatit ću ti nagradu koju zatražiš, a na putu ćeš voditi i riz-
nicu.
Pogledao me je prvo u lice, a zatim promotrio i moje noge. Tako je htio provjeriti jesam li
sposoban za putovanje. Ali nije rekao ništa, već je samo kimnuo glavom. No ipak mi se učinilo
da sam u njegovome izrazu lica uočio izvjesno čuđenje.
– Mislim kako će nam tri do četiri magarca dostajati – nastavih. – Moja pratiteljica i ja tre-
bamo prostirače za spavanje i posuđe za kuhanje. Pribavi zato što smatraš potrebnim, pa oko
podneva dođi do Karantove kuće, sitničara koji domuje nedaleko Hasmonejske palače.
Ponovno je kimnuo glavom. I odmah je ispustio iz ruke grančicu s koje je na jednoj strani
ranije ogulio koru. Pa kad je uočio kako grančica leži na tlu s ostatkom kore prema gore, kim-
nuo je po treći put. Govorljiv uistinu nije bio. Nakon preslušavanja kod Aristeja, bio sam zado-
voljan što me ovaj čovjek ništa ne pita. Podoh zato natrag u kuću, smjerajući se oprostiti s
novčarom. On mi je uručio obračun vezan za moju imovinu, a njegov knjigovođa mi je predao
vrećicu s novcem i jamstveni list.
 – Sretan put! – poželio mi je tada Aristej. – A čim se vratiš, vidjet ćemo se ponovno u Jeru-
zalemu.
Vratio sam se u dvorište i predao Natanu dobivenu vrećicu s novcem. Odmjerio ju je u ruci i
odmah pripasao na bok. Zatim se kratko zamislio, pogledao put sunca i otišao svojim putom.
Način na koji smo se suglasili o suradnji, jednako kao i neobična Natanova pojava, potpuno su
odudarali od istočnjačke sklonosti za cjenkanje i natezanje oko posla. Zato sam za njim dugo
gledao, uistinu i od srca zadivljen. I pritom nisam imao ni najmanji osjećaj da bi me mogao
prevariti.
Zatim sam pošao unutar zidina prema Gornjemu gradu. Zaputih se u onaj dio kojime sam po
tami slijedio čovjeka s vrčem vode. Uspinjao sam se kroz splet uličica i stuba, te nakon nekoga
vremena pronašao vrata u starim gradskim zidinama, kroz koja smo one noći prošli. Jer, ma
koliko sam čvrsto bio odlučio više ne uznemarivati poslanike koji su mi bili toliko neskloni,
htio sam se ipak po mogućnosti uvjeriti jesu li napustili grad.
Učinilo mi se kako prepoznajem veliku kuću u kojoj sam one noći bio. Teška vrata bila su
otvorena, ali se u dvorištu nije ništa micalo. Toga me je trena obuzeo nekakav neobjašnjiv strah
i nisam se mogao odvažiti na ulazak. Oklijevajućega koraka prošao sam mimo vrata, ali sam se
odmah i vratio, pa ponovno prošao dalje. No jednostavno nisam bio kadar ući, sve da sam to i
htio, jer za to nisam imao snage.
Nakon duljega oklijevanja, polagano se udaljih. Bio sam vrlo srdit i predbacivao sam sebi
zbog plašljivosti. Začudilo me kako je cijela četvrt izgledala napušteno. Mogao sam vidjeti tek
ponekoga čovjeka. U blizini gradskih zidina razabrao sam jednolično kuckanje. Tamo je sjedio
neki prosjak i svojim štapom udarao po kamenu, kako bi pobudio moju pozornost. Ali je bio
preponosan izravno zatražiti nešto od mene. Iskusio sam već kako je najmudrije prosjacima ne
davati nikakvu milostinju, jer se u tome slučaju počnu vući za čovjekom, pa ih se više nikako
ne možeš riješiti. Ali me ovaj prosjak, koji nije imao nogu, tek nijemo gledao… Jedino je pres-
tao lupkati štapom, kad je primijetio da sam ga zapazio. Nešto me tjeralo da zastanem i doba-
cim mu novčić…
Podignuo je milodar ne zahvalivši, ali je zapitao: – Što tražiš, strance? Sjedeći ovako na tlu,
bez nogu, vidim više, a ponekad i ono što mnogima ne bi bilo pravo.
– Tada mi daj neki znak, ako možeš! – zamolih ga.
– Pripreme za putovanje i nagli odlazak jedini su znakovi o kojima znam – odvratio je pros-
jak. – Pokrenuli su se čak i ljudi koji inače nisu po danu pokazivali svoja lica. Koliko mi je
poznato, to su ribari… I po svemu sudeći, vrlo su žurili natrag svojim mrežama. Da li ti je taj
naputak koristan?
– I te kako! Čak više, nego pomišljaš – rekoh, dobacujući mu iz radosti još jedan novčić. Po-
kupio ga je nekako odsutno, zagledan u mene, kao da nastoji odgonetnuti tko bih mogao biti.
Zatim je iznenada zapitao: – Zar nisi neku večer vodio jednoga slijepca i kod Izvorskih vratnica
mu poklonio svoj ogrtač? Ako jesi, savjetovao bih ti, kupi mrežu i slijedi ostale. Moglo bi se
slučiti, pa ti uspije izvući punu mrežu…
– Tko te je naputio da mi to kažeš? – s mukom upitah, dok mi je nešto stezalo grlo, a srce lu-
palo.
– Nitko mi to nije naložio – objasni beznogi prosjak, kimajući glavom. – Rekao sam to jedi-
no iz ogorčenja. Naime, kad bih imao noge, zaputio bih se još danas i ja u Galileju. Kroz ulice
odjekuje poput napjeva i veseloga pokliča: „Put Galileje, put Galileje!” Ali ja ne mogu poći s
njima…
– Ti ne govoriš poput prosjaka – primijetih.
– Nisam to bio od uvijek… – odvratio je ponosno. – Ja poznajem svete zapise… A dok bez
nogu ovako sjedim u uličnoj prašini, lakše mi je pojmiti i vjerovati u ono što zdrav čovjek bez
tjelesnih mana ne može spoznati. Zbog toga sam već češće dobio po ustima, pa bih učinio bolje
držeći jezik za zubima. No kad sam uočio koliko bojažljivo kružiš oko kuće, koju sam i ja mo-
trio iz daljega, nisam mogao šutjeti…
– Znači, put Galileje! – uzviknuh. – Ti jačaš moja nadanja.
– Put Galileje! – ponovio je poletno. – Pa ako ga vidiš, zamoli ga neka blagoslovi i nas, naj-
neznatiju njegovu braću… One koje pametnjakovići udaraju po licu!
Zadubljen u misli, vratih se u Donji grad. Ali kako sam se bližio kući mojega Sirijca, noge
su mi postajale sve nestrpljivije. Dušu mi je grijala neka radosna groznica, puna iščekivanja.
Istodobno se u meni budio neki zov, nalik napjevu i veselome pokliču: „Put Galileje, put Gali-
leje!” I više nisam mogao misliti ni na što drugo.
No ipak nisam smio odmah poći u svoju odaju. Morao sam sjesti na kućni prag i čekati. Jer,
žena i kći mojega domaćina bile su gore i pomagale Mariji oko odijevanja. Karant je obznanio:
– Žene su sve iste. Njih dvije jednostavno nisu mogle odoljeti kušnji, htijući pobliže razgledati
lijepu odjeću i vrijedan nakit. Pritom se moja žena uvjerila kako Marija od Beerota nije okorjela
griješnica, nego bezazlena djevojka koju ti hoćeš spasiti i vratiti joj čast.
Nisam našao vremena za odgovor. Jer, upravo su me pozvale domaćinova žena i kćer gore.
Veselo brbljajući pozvale su me neka pogledam svoju mladenku… Začuđen promjenom njiho-
voga držanja, poslušao sam ih. No moje je iznenađenje neizmjerno poraslo, kad sam ugledao
Mariju. U svojoj novoj odjeći izgledala je još mlađom nego prethodne večeri. Kao ukras nosila
je vezeni pojas oko struka i vrpcu oko čela, te oko vrata ogrlicu sa šarenim kamenjem. Na
uškama je pak imala krupne kolutove, a na nogama čak posebne kopče. Pozdravila me je glas-
no, obraza rumenih od radosti, te rekla: – Zašto me opremaš poput kćeri nekoga bogataša, kad
se pripravlja na svetkovinu? Umivena sam, počešljana i natrljana pomastima… I imam veo za
lice, te ogrtač za zaštitu odjeće od prašine…
Iskušavala je veo, a zatim i ogrnula plašt te se okretanjem oko sebe pokazivala sa svih stra-
na. Nakit je pritom zvjeckao… Njeno djetinje oduševljenje me je ganulo. Pričinjavalo se kao da
je sa svojom starom odjećom svukla i svoju zlu prošlost. I Karant ju je došao pogledati, kao da
je djelo njegovih ruku, pa je opipavao svaki komad odjeće i nakita.
Pozivao me neka i ja osobno sve provjerim na isti način, te je pritom za sve navodio cijenu.
Moglo se pomisliti kako želi Mariju posebno zadiviti visinom mojih izdataka. No, nakon što je
Marija čula njegovo nabrajanje, lice joj se snuždilo, radost joj je ugasnula, te mi je dobacila
napovjerljiv pogled.
Zahvalio sam Sirijcu na trudu, te i njegovoj ženi i kćeri uputio uljudne riječi. Napokon su
sve troje pojmili kako je njihova nazočnost suvišna. Tada su se povukli, hihoćući iza ruku po-
dignutih pred usta. Kad smo ostali sami, Marija i ja, pogledala me je preplašeno i povukla se
prema zidu, kao da traži zaštitu.
– Što ti namjeravaš sa mnom? – upitala je nepovjerljivo. – Takvo nešto mi se do sada slučilo
samo jedanput, otkako sam utekla iz svojega rodnog sela u grad. Neka me žena povela s ulice u
kuću i umjesto mojega grubog platna navukla mi skupu odjeću. Pomislila sam kako mi želi do-
bro, sve dok nisam otkrila u kakvu sam to kuću dospjela. I tukla me je kad se nisam htjela pre-
pustiti njenim gostima, kako su to željeli. Potrajalo je tri dana dok nisam uspjela odatle pobjeći.
Pretpostavila sam da si ti drukčiji, te sam i molila za tebe, jer si bio ljubazan prema meni i nisi
me napastovao minule noći, kako sam se pribojavala. Ali ti sada više ne vjerujem. Vjerojatno ti
u onoj svojoj jadnoj i neurednoj odjeći nisam bila dovoljno lijepa…
– Ne boj se! – tješio sam je, no pritom sam se morao nasmijati. – Mene ne privlači nikakvo
ovozemaljsko kraljevstvo. Inače bih mogao s tobom jednako tako ostati tu, u Jeruzalemu. Do-
voljno sam proživio i doživio, pa znam kako su sav užitak, sve zadovoljstvo i sve radosti ovoga
svijeta tek jedna ražarena jama… Jama u kojoj nema ni daška svježine, a što se u nju dublje
spuštamo susrećemo sve veću i sve ljuću jaru… Zato težim jedino onome drugom kraljevstvu,
koje nas na ovome svijetu tek okružuje. I to kraljevstvo želim potražiti u Galileji, zajedno s to-
bom.
 No moje prijateljske riječi nisu djelovale na nju. Tamne oči joj se napuniše suzama, zatopta-
la je nogama, pa dohvatila ogrlicu s vrata i vrpcu s čela, te ih bacila na pod. Povikala je: – Sada
razumijem, zašto se nisi čak ni potrudio sam pribaviti nakit za mene… Uz sve ostalo, i to si
prepustio drugome! Tvoja ravnodušnost me vrijeđa! Ne želim nositi urese koje mi ti nisi iza-
brao… A, k tome, još nikad nisam imala toliko lijepe stvari…
Bilo joj je neizmjerno teško odreći se svojega novog nakita i dodatnih uresa, pa je plakala
sve žešće. Obim je nogama toptala o pod i ridala: – Zar ne shvaćaš, najjednostavnija bi mi og-
rlica od koštica voća i sjemenki bila mnogo vrijednija od svih tih kovinskih izradaka, ako bi je
ti pribavio?
Tada sam se i ja razljutio. Pa sam i ja udario nogom o pod i naložio: – Ovo zavijanje treba
ovoga trena prestati, Marijo od Beerota. Ne mogu nikako pojmiti, zašto se vladaš tako
nedolično. Što će pomisliti ovi ljudi dolje o_ tebi, a i o meni, nakon što čuju svo ovo toptanje i
viku? Žena koja plače je odvratna poput noći! A ako moju dobroćudnost krivo tumačiš na toli-
ko pozlijeđujući način, ne mogu te nikako povesti u Galileju!
Ova prijetnja je prestrašila Mariju. Istoga je trena prestala plakati, osušila si oči, prišla mi i
ovila ruke oko mojega vrata. Poljubivši me u kut usta, skromno je zamolila: – Oprosti mi moju
ograničenost! Pokušat ću se popraviti, samo me povedi…
Njeno milovanje bilo je postupak neposlušnoga, ali pokajničkoga djeteta, koje me je u trenu
ublažilo i smirilo. Pomilovao sam joj obraz i rekao: – Onda uzmi svoje ukrase i nakit, kako bi te
stražari putem poštovali kao moju pratiteljicu! Kasnije će se zasigurno ukazati prigoda, pa ću ti
nanizati osušene bobice i koštice voća u ogrlicu, ako ti je takvo nešto draže. No mi ipak nismo
više djeca.
Djeca doista više nismo bili. Ali me je toga trenutka ipak ispunjavala čežnja, da u srcu po-
novno budem dijete… Pa da ništa ne znam o putenim užitcima, pakosti i zlobi, da se mogu be-
zazleno veseliti svakome danu onako kako nailazi…
Nisam znao ni slutio što me čeka u Galileji. Moguće sam poduzeo ovo naporno lutanje uza-
lud!? Ali sam barem htio pritom uživati u samome putovanju! I u punoj mjeri, u naprijed,
pokušati sve zadovoljstvo mojih nada odnosno radovanja.
Karant je zazvao gore, javljajući da su magarci pripravljeni. Po položaju sunca sam utvrdio
da je točno podne. Znatiželjno sam pohitao dolje, a Marija me slijedila. U uličici pred kućom
zatekao sam četiri snažna magarca, a dva od njih imala su na leđima i prostirače za spavanje.
Treći je nosio dva koša za tovar, a na četvrtom je sjedila siromaški odjevena žena. Ta se pak
nije usudila ni dignuti pogleda s vrata svoje jahaće životinje. Natan me pozdravio s
poštovanjem, ali šutke. Odmah je pokazao i na sunce, kako bi navijestio da je došao u vrijeme
koje sam odredio.
– Tko je ova žena? – upitao sam srdito. – Ne želim takvu osobe kao pratnju!
Ali Natan nije ništa odvratio, gledajući u stranu, kao da ga se to ništa ne tiče. Karant je tad
pristupio bliže i razgovarao s tom ženom. Tada se obratio meni, smeteno cupkajući svoju bradi-
cu, ta izvijestio: – Zove se Suzana*… Kaže da joj je Natan obećao povesti je kao dvorkinju.
Ona se, naime, želi vratiti u Galileju. Ali ne može toliki put prevaliti pješice. Zato već sjedi na
svojemu magarcu… I ne traži nikakve nagrade, ako smije poći s vama. Koliko sam razumio,
ona se ovdje razboljela u vrijeme pashalne svetkovine, pa se njeno društvo vratilo kući bez nje.
Žena je i dalje čvrsto sjedila magarcu, ne usuđujući se ni pogledati u mojemu smjeru. Rasr-
dio sam se, sasvim razumljivo, te uzviknuo: – Ne trebamo nikakvu dvorkinju! Posluživat ćemo
se međusobno. Ne mogu sve bolesne povesti iz Jeruzalema u Galileju!
Natan me tada pogledao ispitivački… Pa kad se osvjedočio da mislim ozbiljno, tek je sleg-
nuo ramenima, podigao ruku i oslobodio moju vrećicu s novcem koju je nosio o pojasu. Bacio
ju je meni pred noge i otišao uličicom, ni najmanje ne brinući za magarce. Nepoznata je žena
počela kukati, ali je ostala nepomično sjediti na svojemu magarcu.
 U hipu mi je postalo jasno kako će se moj polazak na put još odužiti, ako ću sada morati
potražiti i uzeti nekoga drugog vodiča, koji će još k tome moguće biti i nepouzdan. Srdžba je u
meni rasla, ali sam je progutao i zazvao Natana natrag. Ponukao sam ga neka ponovno uzme
vrećicu s novcem i ogorčeno uzviknuo: – Doista nemam izbora! Postupi dakle po svojoj volji,
ali uznastoj da napokon krenemo, prije nego se okupi još zjakala!
Pobrzao sam u kuću i sredio račune s Karantom. Dao sam mu više nego je zatražio, rekavši:
– Uzmi u pohranu stvari koje sam ostavio! Vratit ću se u Jeruzalem…
– Tako je ispravno – odvrati Karant, prekomjerno zahvaljujući. U znak potvrde svojim
riječima pritom je uvjereno kimao glavom. – Ni najmanje ne sumnjam da ćeš se ubrzo vratiti.
Znatiželjnici su se okupljali oko magaraca, dok je Natan okretno smještao u koševe sve što
sam želio ponijeti. Promatrači su opipavali noge životinja i razgledavali im zubala. Za to su
vrijeme žene sažaljevale Suzanu koja je sjedila na svojemu pokrovcu za jahanje, nalik kupčiću
jada. A još se uvijek nije usuđivala izgovoriti ni jednu jedinu riječ, bilo kome od nazočnih. Po-
javili su se i prosjaci, te iskajući pružali ruke, prateći to izricanjem dobrih želja za putovanje.
Natan im je iz moje vrećice s novcem udijelio milostinju, koliko je procijenio primjerenim, ka-
ko nam svojim kletvama ne bi navukli zlo na vrat. Tako je u sitničarovoj ulici došlo do
popriličnoga meteža i strke, prije nego smo se Marija i ja napokon mogli uspeti na svoje ma-
garce, a Natan stati na čelo naše malene karavane. Sto se mene tiče, mogli su mi mirne duše
navući i vreću na glavu! Naime, Natan nije rekao ni riječi o tome kojim nas putem kani odvesti
u Galileju i u kojim ćemo svratištima odsjedati.
No ponajprije nas je poveo kroz predgrađe do glavnoga trga, gdje je vonjalo po usoljenoj ri-
bi. Zatim je usmjerio prema Ribljim vratima i kroz njih napustismo grad. Stražari su ga pozna-
vali, ali su ipak htjeli pretražiti koševe na tovarnoj životinji. No kad sam uzviknuo da sam
Rimljanin, smjesta su nas propustili i još dugo gledali za nama…
Vrlo sam se začudio kad je Natan usmjerio na cestu koja se protezala uzduž gradskih zidina
do utvrde Antonija. A tamo je zaustavio magarca, pred ulazom u utvrdu. Kad je Suzana zamije-
tila legionare pred vratnicama, ponovno je počela kukati i skrila lice na vrat magarca. Ja sam
pak uzalud poticao Natana neka nastavimo. Tek mi je mahnuo rukom, kao znak neka uđem u
utvrdu. Sve sam više sumnjao da je čovjek moguće nijem, jer ga do tada ne čuh prozboriti ni
jedne jedine riječi. Promotrio sam i njegovu kratko podrezanu kosu, pa pomislio nije li moguće
položio zavjet šutnje?
Nevoljko sam prošao ispod ulaznoga luka. Stražari me nisu zaustavili, ma koliko sam možda
izgledao neobično sa svojom bradicom i prugastim ogrtačem. A čim sam ušao, pojavio se za-
povjednik utvrde silazeći s tornja, kao da je bio pozvan.
Prišao sam mu, pozdravio ga na rimski način podizanjem ruke i rekao: – Pošao sam u Tibe-
rias, radi uživanja u kupkama. Moj vodič karavane je namislio da se oprostim s tobom i
zatražim savjete za putovanje. Putujem sasvim jednostavno, bez ikakve druge pratnje osim dvi-
ju žena.
– Hoćeš li krenuti kroz Samariju ili radije dolinom Jordana? – zapitao je zapovjednik utvrde.
– Ravnao bih se prema tvojemu savjetu… – odvratih ja, jer sam se stidio priznati da to ne
znam. Zato sam mu tako odgovorio.
– Samarijci su opaki ljudi… – odvrati potišteni, kostoboljom mučen časnik, cupkajući si
gornju usnu. – Nerijetko oni prostodušnim i jednostavnim putnicima priprave poneku podvalu i
psinu. A u Jordanu je pak voda još uvijek visoka. Zato bi mogao imati poteškoća na gazovima,
a noću se u tim predjelima počesto čuje rikanje lavova iz okolnih guštika. Ako želiš, mogu ti
dakako dati dva legionara kao zaštitu. Ti ih jedino moraš platiti i po mogućnosti prokuratoru
napomenuti o mojoj pripravnosti za pomoć…
No bilo je bjelodano kako nije oduševljen pomišlju o smanjivanju svoje posade makar i za
dva čovjeka. Zato mu odgovorih: – Ne, ne…! Putujem zemljom u kojoj se Rim skrbi za red, pa
se nemam čega bojati.
 – Onda ću ti dati barem jedan mač – rekao je olakšano. – Kao rimski građanin smiješ puto-
vati noseći sa sobom to oružje. No opreza radi, dobit ćeš uz njega i pisano dopuštenje, budući
da si tako neobično odjeven i svojoj bradi ne pripuštaš britvu.
Ušao sam te od oružara preuzeo mač s ramenim ovjesom. Tajniku sam pak za napisano odo-
brenje uručio nešto novca, :.<% . –, • kako bi i zapovjednik iz mojega odlaska izvukao doličan
probitak. Zatim me je prijateljski ispratio kroz dvorište do izlaznih vratnica utvrde. Ali ni uz sve
nastojanje nije mogao zatomiti smiješak, kad sam pripasao mač preko svojega židovskog hal-
jetka.
Natan se nije smješkao, nego je zadovoljno kimnuo, dok je tjerao magarce na polazak. Zatim
smo obišli područje Hrama, prešli dolinu Kidron i udarili cestom koja se dizala uz Maslinsku*
goru koju sam već poznavao u dijelu do Betanije. Kad se glavni grad izgubio iza nas, sišao sam
s magarca i dalje pošao pješice. U Betaniji sam naložio Natanu neka zastane, pa sam pošao u
Lazarovu kuću.
Morao sam neko vrijeme glasno dozivati, pa se tek tada Lazar pojavio iz svojega vrta. Uz-
vratio mi je pozdrav, a ja sam ga upitao za sestre. Doznao sam tek da su pošle za Galileju…
– Zašto nisi i ti pošao s njima? – zapitah ga.
– Nisam vidio nikakvoga razloga za to… – odvratio je, tresući glavom.
– Ali, meni rekoše, kako je On, vaš Gospodin, pošao tamo ispred ostalih te ih tamo čeka?
– Što me se to tiče? – upitao je Lazar odbojno. – Brinem se za svoj vrt i ostajem u blizini
svojega groba…
Govorio je ukočena jezika, a oči su mu bile zamagljene… Djelovao je kao da promišlja o
nekakvoj zagonetki, koju nikome ne može razložiti. U njegovoj nazočnosti osjećao sam se le-
deno u duši i srcu, pa sam požalio što sam ga potražio.
– Mir nek je s tobom! – oprostih se s njim.
– Mir! – oponašao me podrugljivo. – Kad bi samo znao, što mir meni predstavlja, teško da bi
mi ga poželio…
Prešao je svojim žućkastim dlanovima preko čela i oporo dodao: – Boli me glava, a misli mi
se rasplinjuju… Kad sam začuo kako izvikuješ moje ime, preplašio sam se. I uvijek se uplašim,
kad me netko doziva… Htio bih ti još ispričati jednu usporedbu. Kad bi nas dvojica, ti i ja, bili
veliki tek poput vršaka igala, te još i sve drugo uokolo nas bilo slično primjerene veličine ili još
manje… U tom bismo slučaju još uvijek smatrali sebe jednako velikima kao i do sada, jer bi za
usporedbu imali tek jedan drugoga. No meni je cijeli svijet i sve oko mene postalo malenim
poput vrška igle. Zašto je bio pripravan roditi se, umrijeti i ponovno uskrsnuti u ovaj svijet
veličine vrška igle? To nikako ne mogu pojmiti…
Mogao sam tek pretpostaviti kako su, tijekom dana što ih je odležao u grobu, nastala neka
oštećenja na njegovome mozgu, pa više nije mogao misliti poput ostalih ljudi. Okrenuo sam se
bez riječi i vratio na cestu. Natan me ispitivački pogledao, a u izrazu lica mu je bilo isto čuđenje
ili čak divljenje, kakvo sam već jedanput zamijetio. No rekao nije ništa. Nastavili smo naše pu-
tovanje.
Cesta se sada spuštala u dolinu i presijecala neki vodotok. Kretali smo se duž podnožja ob-
ronaka i zaustavili se tek jedanput, kako bi napojili magarce na jednome zdencu. Natanova
mučaljivost je razvidno zarazila i Mariju, pa smo malo razgovarali. Ali Natanovo zaziranje od
govora nije ni najmanje djelovalo poput neke namrgodenosti ili zlovolje. I imao sam potpuno
povjerenje u njegovo vođenje. Ni bolesnu ženu više nisam mrzio. Jahala je kao posljednja i
trudila se biti što je moguće nezapaženija. Kad su se sjene oduljile, počeo sam se čak i brinuti
zbog nje, pitajući samoga sebe hoće li izdržati napore putovanja.
Natan je bez prestanka gonio životinje. Stupao je dugim, neumornim korakom, kao da mu se
žuri više nego nama. Zamijetio sam kako je želio izbjeći Samariju, odlučivši se slijediti put ga-
lilejskih hodočasnika. Jer, za svoje putovanje do Hrama, na najveću židovsku svetkovinu, oni
su svojedobno odabrali put preko Jerihona.
 Tek kad su se na nebu pojavile pojedine zvijezde, zaustavili smo se u jednome malenom se-
lu. Natan je odmah odveo magarce u ograđeno dvorište skromnoga svratista. A mi smo se mo-
rali sami pobrinuti za sebe. Brzo i umješno rastovario je Natan životinje i odnio naše prostirače
za spavanje u jednu praznu prostoriju, koja je vonjala na gnoj, ali je inače bila čista. Suzana je
pohitala potpaliti u dvorištu vatru, gdje je uskoro počela glasno zveckati posuđem za kuhanje..
Željela je time pokazati kako želi biti korisna, te nam kani pripraviti objed.
Stavila je komade janjetine u gustu juhu, koju je zatim postavila nad vatru i ostavila meso
polagano kuhati. Zatim je donijela vode i uporno zahtijevala da mi opere noge.
Oprala je noge i Mariji, odnoseći se prema mladoj ženi u svakome pogledu s puno počitanja.
Kad je jelo bilo gotovo, uručila je od njega prvo meni, a zatim Mariji. Osjećao sam se vrlo volj-
ko i ugodno.
Srdačnim glasom pozvao sam Natana i Suzanu: – Ne znam kosi li se to s vašim Zakonom…
Ali mi ipak putujemo zajedno i noćit ćemo u istoj prostoriji. Ako želite jesti isto što i ja, sjed-
nite i prihvatite se jela!
Oprali su ruke i čučnuli na tlo, prihvativši poziv. Natan je donio kruha, blagoslovio ga na
židovski način i uručio mi komad. Ženama pak nije iskazao nikakve pozornosti. Jeo je vrlo ma-
lo, a meso nije ni dotaknuo. Tijekom objeda gledao je zamišljeno pred sebe, kao da je duboko
utonuo u misli. Nisam ga pokušavao navući na razgovor. Kasnije je još jedanput obišao
životinje, pa se umotao u svoj ogrtač, pokrio glavu i legao na prag. Kao da je time htio nagovi-
jestiti da bi bilo dobro ako slijedimo njegov primjer. No kad je Suzana dojela svoj obrok, bacila
se na tlo pred mene i htjela mi poljubiti stopala, u znak zahvalnosti što je uzeh pod svoju
zaštitu.
– Ne zahvaljuj meni, već Natanu! – rekoh joj. – Jedino se nadam da te putovanje neće
previše iscrpiti… Inače ćeš se ponovno razboljeti.
– Ne, ne! – nijekala je ona. – Mi galilejske žene žilave smo poput kože. Moja bolest je pog-
lavito nevolja i jad… No kad se vratim svojemu domu, na obalu Galilejskoga mora, radost će
me potpuno izliječiti.
Sljedećega nas je jutra Natan probudio još prije izlaska sunca. Pripravio nas je na putovanje i
potjerao magarce vrlo hitro. Tako sam sjedio na leđima magarca, dršćući od snenosti i studeni
te žvačući komad kruha, upravo kad se crveno sunce pojavilo iza brežuljaka. No kako je post-
upno danje svjetlo jačalo i zrak postajao topliji, tako me je sve više ispunjavala radost. Modra
brda i visovi, vinogradi i srebrnosive masline na obroncima mogli su se već dobro vidjeti. Vje-
rujem kako nas je sve obuzela jednaka veselost. Jer, na moje najveće iznenađenje, Natan je
promuklim glasom započeo pjevati neku hebrejsku pjesmu.
Pogledao sam upitno Mariju. No ona je tek potresla glavom, kao znak da ne razumije riječi
napjeva. U tom uzlazno-silaznom pjevušenju bilo je istodobno nešto radosno i svečano. Kad je
završio pjesmu, sišao sam s magarca i pričekao dok nije naišla Suzana. Na moje pitanje pogle-
dala me povjerljivo i pojasnila: – To je hodočasnička pjesma, koja kaže:
Gospodin je tvoj pastir,
Tebi s desna je Gospod, tvoj zaštitnik.
Tijekom dana
Sunce ti neće nauditi,
Ni Mjesec po noći.
Gospodin će te očuvati svakoga zla,
Spasiti tvoju dušu.
Gospodin će bdjeti nad tvojim putima,
Odlascima i dolascima,
Od sada pa do vječnosti.
Nisam točno razumio Suzanino narječje, pa je počela pjevušiti iste riječi na uobičajenom je-
ziku, njišući pritom tijelom amo-tamo I iznenada je, na moje iznenađenje, briznula u plač.
Želeći je utješiti, dodirnuh joj ramena i rekoh, pomalo uplašen: – Ne plači, Suzano! Ispripovije-
di mi, što te tišti! Možda ti mogu pomoći…
– Ne, ne…! – odvrati ona. – Ja to plačem jedino od radosti, jer sam se iz najdublje patnje i
zapravo iz kandži smrti ponovno vratila na svjetlost dana.
I nehotice me obuzeo neki neobičan osjet. Naime, po svemu sudeći, kao suputnike sam imao
dva ljudska bića kojima u glavi nije sve bilo na mjestu. No moradoh se nasmijati! Napokon,
prema svim razumnim mjerilima, bio sam i ja tek luckasti Rimljanin, koji bez mira i počinka
trči za uskrsnulim židovskim kraljem.
Oko podneva smo se spustili u dolinu rijeke Jordan, te ugledali plodne oranice i sive zidine
Jerihona. Zrak je bio vruć do usijanja, ali je ipak povjetarac donosio blag no prodoran miris
lugova palmi, koji su bogatstvo ovoga grada.
Proljeće je ovdje uznapredovalo više nego u Jeruzalemu. Zato smo mogli vidjeti seljake ka-
ko srpovima žanju žito. Natan nas nije poveo u grad, nego smo stazama za blago obišli gradske
zidine i oko podneva zastali u njihovoj sjeni, pokraj jednoga izvora. Tu smo se odmarali, a ma-
garcima priuštili pašu. Natan se malo udaljio, kako bi molio. Kad se vratio, ruke je još uvijek
držao podignute u smjeru Jeruzalema. To je i Mariju podsjetilo na njenu obvezu molitve, a Su-
zana je također promrmljala pobožne riječi. Taj mi je njihov postupak nekako odaljio te ljude.
Postao sam izrazito svjestan kako su oni stranci za mene. Jer ja običavam moliti jedino kad to
običaji nalažu, primjerice pri žrtvama i mjesnim svetkovinama u čast bogova, gdje se baš za-
teknem. Takav oblik molitve ničemu ne služi niti ne pomaže. Na taj se način, jednostavno
rečeno, prilagođavam običajima i navadama raznih zemalja, kako ne bih pobuđivao nepotrebne
pozornosti. Sada me je ispunila neka vrsta zavisti, pa sam poželio zatražiti od mojih suputnika
neka me pouče svojim moltivama. No oni su bili Židovi i gledali su na svoj narod kao na onaj
kojega je Bog odabrao. Zato sam se pribojavao, Natan i Suzana bi odbili moju zamolbu. Mari-
jina mi se pak molitva više pričinjavala tek kao dječja navika, pa od nje ne bih imao nikakve
koristi.
Tijekom našega počinka jeli smo kruha, luka i sira. Marija i ja otpismo i kiselkastoga vina,
no Natan i Suzana su gasili žeđ tek vodom. Kad sam ponudio vina Natanu, bez riječi je pokazao
na svoju kratko podrezanu kosu. Tako sam pojmio da ga vezuje nekakav zavjet. No pogledao
me toliko srdačno i odano, te sam ga upitao: – Jesi li ti položio zavjet šutnje?
– Gdje je mnogo riječi – odvratio je – ne može se izbjeći grijeh. – Ali se uz te riječi
dobrodušno nasmiješio.
Više nisam imao strpljenja za daljnje odmaranje, pa sam potaknuo suputnike na polazak.
Vratismo se na glavnu cestu, odakle smo preko doline u daljini mogli vidjeti nabujalu rijeku
Jordan. Putovanje po toj silnoj vrućini toliko nam je istjeralo znoja kroz sve pore, da je svatko
od nas bio dovoljno zabavljen vlastitim naporima. K tome su kako ljude tako i životinje napale
muhe koje su nas bole i grizle. Ovi su rojevi, po mojemu mišljenju, stizali od volova koji su
vukli snopove žita iz polja prema gumnima.
Kad se spustila večer, imali smo za sobom dugo putovanje. Zato smo svi bili umorni, žedni i
ukočeni. Noćili smo u jednome selu, koje je imalo zdenac napajan iz izvora. Zato smo se mogli
temeljito umiti. Već sam utvrdio kako Natan, po svemu sudeći, izbjegava gostionice u većim
mjestima, premda bi se tamo mogli udobnije smjestiti i dobiti već skuhano jelo. No kad me
ispitivački pogledao, nisam pokazao nikakve znake nezadovoljstva. Nakon boravka u Jeruzale-
mu, koji je rastrojno djelovao na živce, ovaj jednostavan način života bio mi je ugodan i dobro
je djelovao na mene.
Mariju su zamarali dokolica i nerad. Zapasala je svoj ogrtač i pomogla Suzani oko potpalji-
vanja vatre i kuhanja. Pa dok su se pred mojim očima postupno počele pokazivati zvijezde, mo-
gao sam čuti kako njih dvije žustro čavrljaju, na uobičajen ženski način…
Poslije jela je Marija prikučila svoj prostirač sasvim blizu mojemu i zašaptala mi u uho: – Ta
je Suzana potpuno neobrazovana! Moglo bi je se čak shvatiti maloumnom. Ali pretpostavljam
kako pripada Smjernima, te da nešto zna o raspetome Isusu. No općenito nas se boji i teško da
će postati povjerljivija prema nama.
Brzo sjedoh. Natan je već zamotao svoju glavu i pred pragom legao na počinak. Suzana je,
međutim, još uvijek klečala i mrmljala svoju molitvu. Nisam se mogao suzdržati, da je tiho ne
zazovem po imenu i zamolim: – Reci mi, kako se ti moliš, kako bih i ja to pravilno naučio!
Suzana je podigla ruke u znak obrane i ustvrdila: – Ja sam tek neuka žena… Ne poznajem
Zakona. I ne znam moliti kako to dolikuje. Ti bi me tek ismijao, ako bih te tome pokušavala
poučiti.
– Zasigurno se neću smijati – uvjeravao sam je. – Želio bih postati blag i smjeran u srcu.
– Tvoja molitva je nova – priključila se i Marija. – Još nikad nisam čula nekoga moliti se na
taj način…
Suzana se uplašila, ali misleći na zahvalnost koju mi duguje, ipak nas je poučila molitvi.
Prije toga je pojasnila: – Naučila sam tu molitvu jer se lako pamti, a rekoše mi i kako ona zam-
jenjuje sve druge molitve, jer se tim riječima više ništa ne može dometnuti. – I odmah je nasta-
vila, poučavajući. – Ja molim ovako: „Oče naš, koji si na nebesima, neka bude obožavano ime
Tvoje. Dođi kraljevstvo Tvoje. Neka bude volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Naš kruh
svagdašnji daj nam danas. 1 otpusti na dugove naše, kao što ih i mi otpustismo dužnicima
našim. I ne uvedi nas u iskušenje, nego nas izbavi od zla”.
Zamolih je neka ponovi molitvu. Učinila mi se uistinu jednostavnom i lakom za pamćenje.
Glasno sam je ponovio, razmišljajući o svakoj rečenici. I pojmio kako toj molitvi doista ništa ne
treba dometnuti, jer je u njoj bilo izraženo sve što jednom jednostavnom i skromnom čovjeku
može biti potrebito. To nije bila izmudrena molitva nekoga učenjaka ili pismoznalca. Ali sam
se toliko o njoj zamislio te više nisam mučio Suzanu daljnjim propitkivanjem.
Sljedeću smo noć morali provesti blizu jedne djelimice preplavljene guštare. Negdje daleko
prema sjeveru, u brdima gdje je izvirao Jordan, otapao se snijeg. Zato je rijeka prelila svoje
obale, premda su joj pritoci bili gotovo presušili. Poplava je pritom istjerala divlje životinje iz
njihovih brloga. Pa kad su zasjale zvijezde, čuo sam šakale kako u brdima uznemireno laju, a
nešto kasnije dopro je do nas odjek rike nalik grmljavini. To sam glasanje poznavao od ranije.
No ipak ga još nikad nisam susreo na otvorenome, već jedino u Rimu, noću, u krugu amfiteatra.
Magarci su od te rike zadrhtali, pa smo ih morali uvesti u istu prostoriju gdje smo spavali na
povišenom mjestu. Marija još nikad nije čula lavlje rike, pa se tješnje priljubila uz mene.
Uzdrhtalim me glasom zamolila neka je zagrlim, premda je noć i bez toga bila zagušljiva od
silne vrućine.
Natan je umirio magarce, zagradio i zapriječio vrata, te se leđima još oslonio na njih. Napeto
je pritom osluškivao u noć. Ni Suzana nije mogla usnuti. Zato iskoristiti tu prigodu kako bih je
upitao: – Od koga si naučila onu molitvu, koju si mi jučer kazivala?
U daljini su lavovi ponovno zarikali, a tanki zemljani zidovi našega zaklona kao da su se od
toga zaljuljali. Suzana je užasnuta prekrila dlanom usnice i promrmljala: – Takvo nešto me ne
smiješ pitati…!
No tada je Natan zaustio, što me je uistinu začudilo, rekavši Suzani: – Govori samo! Njega
se ne trebaš bojati…
U treperavome svjetlu glinene svjetiljke Suzana se nesigurno ogledavala, kao da smjera
uteći. Ipak je započela objašnjavati: – Isus iz Nazareta, onaj čovjek što je bio raspet u Jeruzale-
mu, poučio je toj molitvi svoje učenike, a i nas žene, koje smo potegnule s njim iz Galileje. Uv-
jeravao nas je pritom kako je to dovoljno za nas, te da ne trebamo drugih molitvi.
– Valjda mi ne misliš lagati!? – uskliknuh iznenađeno. –Zar si uistinu s njim putovala Galile-
jom?
– Vrlo sam skromno obdarena mudrošću… – odvrati Suzana. – Zato ne bih mogla lagati, sve
kad bih to i htjela. No pet se vrabaca dobije za dva novčića, pa ipak ni jedan od njih nije zabo-
ravljen u božjim očima. Cijeloga života bila sam pohlepna na novac i dobra, te si ni jedan jedini
put nisam priuštila dovoljno hrane. Pa kad su svi ostali potražili toga novog proroka, postupila
sam tako i ja… Pomislila sam, moguće ću kod njega nešto dobiti besplatno. Jer, u Hramu ne
daju ništa bez naplaćivanja. Poslušala sam njegovo učenje, ali ga nisam razumjela… No jed-
nom je zgodom govorio puku i pritom me prodorno pogledao, dok je kazivao: „Čuvajte se poh-
lepe i lakomosti! Čovjekov život nije ispunjen ako se hrani tek raznim dobrima.” Bilo je to
dolje, na obali jezera. Osjećala sam kao da zna tko sam, kao da je čuo o mojoj škrtosti. Zatim je
kazivao o jednom bogatašu, koji je posjedovao izdašna polja te je srušio svoja spremišta za žito,
kako bi sagradio nova i veća. Naime, nakon što je toliko stvorio, namjerio je smiriti se tijekom
dugih predstojećih godina. No Bog mu reče: „Ti luđače! Još ove noći tvoja će duša biti pozva-
na. Kome će tada pripasti sve što si nagomilao?!” A Isus je tada zaključio svoje govorenje
riječima: „Takva je kob čovjeka koji skuplja dobra za sebe, a ne za Kraljevstvo!” Duboko je
udahnula, kimnula glavom i tek tada smjerno nastavila: – Srdila sam se na njega i vratila se
svojemu domu. Ali nikako nisam mogla zaboraviti njegovih riječi… Napokon su počele vrtati u
meni, kao bol u zagnojenome zubu. Ponovno sam pošla Isusu i slušala njegove pouke. Tada je
govorio o gavranima koje Bog hrani, te o poljskim ljiljanima koji ne predu i ne tkaju, pa su ipak
odjeveni raskošnije od kraljeva. Zabranio je svojim učenicima brinuti se za hranu i piće, te im
naložio neka tek traže kraljevstvo, jer će im naknadno sve biti namireno. I tada mi se sažalio.
Doduše, pričalo se kako je nekom zgodom nahranio mnoštvo ljudi s tek nekoliko hljebova i
riba. Ali takvo nešto ne može se uraditi svakoga dana. Nisam inače bila voljna podijeliti svoj
imetak lijenim i nekorisnim rukama. Ipak sam prodala tkanine koje sam istkala, te prepustila
svoja polja brizi jednoga upravitelja. I pošla sam s Isusom, kako bih pružala potporu njemu i
njegovim učenicima, dok moj novac potraje. Pričinilo mi se, naime, kako će čudotvorac i sam
uskoro umrijeti od gladi, ako netko neće skrbiti za njega. Nekoliko drugih žena učinilo je isto
što i ja, iz sućuti. U svakidašnjemu je životu On bio toliko bespomoćan…
Prisjetivši se svojih pohoda s Isusovim sljedbenicima, Suzana je uzdahnula. Zatim je nasta-
vila svoje izvješće: – Ne bih htjela reći ništa protiv njega… Sve sam ovo ispripovijedila jedino
da bih pokazala da nije mnogo razumio o ovozemaljskim stvarima. I zato smo morale mi žene
skrbjeti za njega. Ponekad su i njegovi učenici, to moram priznati, odlazili u ribolov kako bi
ponešto doprinijeli potrebama i izdržavanju. U Nazaretu se pričalo kako je Isus zasigurno
naučio svoje umijeće pri ocu, no da ipak nije bio dobar tesar. Znao je izraditi jarmove i rala, ali
ne i dobar kotač. Osim toga je gajio i previše povjerenja prema drugim ljudima. Tako je Judi
Iskariotu prepustio vođenje cjelokupne riznice, a ja sam više nego sigurna kako je vrećica s
novcem ponekad bila lakša nego je trebala biti. To se moglo tome čovjeku vidjeti u očima. Ne
želim tvrditi kako sam razumjela poučavanje Nazarećanina. Ta ni njegovi učenici nisu to uvijek
pojmili! No na neki je način bilo ugodno boraviti u Njegovoj blizini. Zato sam ostala uz Njega i
nisam se vratila svojemu domu, premda sam to ponekad poželjela. Naime, i ne htijući to,
pobožne je i blage ljude pretvorio u neprijatelje. Primjerice, i meni je bilo nepodnošljivo što je
uz sebe trpjeo ženu poput one uzgajivačice golubova iz Magdale…
– Marija Magdalena je žena dobra srca – umiješala se Marija. – I mudrija je od tebe, ti od-
vratna seoska babetino, u tim svojim grubim vrećastim krpama!
– Ako ti pristaješ uz nju – svadljivo joj je odvratila Suzana – tada već znam od koje si vrste
žena. I zašto svake večeri toliko žuriš zavući se na prostirač ovome Rimljaninu! Da sam odvrat-
na seoska babetina u grubim vrećastim krpama, to je točno. Ali znam presti i tkati, kao i kuhati,
peći i pospremati… A nekoć sam stupala i iza pluga, kad sam htjhela uštedjeti skupu nadnicu za
orača. Isus iz Nazareta je općenito bio predobar za ovaj svijet, previše bezbrižan i lakovjeran.
Stvarao je čuda i iscjeljivao bolesne, ni ne kušajući se prije toga osvjedočiti, zaslužuju li oni
takvo milosrđe. Trebalo je tek dotaknuti njegov ogrtač i sve bi poteškoće nestale. Djelovao mi
je poput prostodušna djeteta, koje je u jednome griješnom svijetu prepušteno samome sebi. Da
je samo htio poslušati razumne savjete, ne bi nikako pošao u Jeruzalem, na pashalnu svetkovi-
nu. No bio je svojeglav i mislio kako i ovozemaljska pitanja razumije bolje od ostalih ljudi.
Zato se sve slučilo upravo* onako kao što se zbilo…
Suzana se toliko ražestila, te je nastavila grditi Isusa kao neposlušnoga mladića. No kada je
shvatila što je sve brzopleto izrekla, udarila je plakati i dodala: – Ništa mi nije ostalo od njega
osim ove vrećaste odjeće i molitve kojoj nas je poučio. Kad je umro, svi smo se užasnuti
razbježali i raspršili, kao jato vrabaca. Meni je pozlilo od straha i jeze, kad sam pobjegla s ras-
pinjanja. Danima nisam mogla progutati ni zalogaja. Jednostavno sam se zavukla u jednu špilju
ispod Hrama i nadala se da me tamo neće nitko otkriti. Napokon me našao ovaj Natan u svoje-
mu bijelome haljetku, te zbog Isusa kratko podrezane kose. Povjerio mi je o ustajanju raspetoga
iz mrtvih, te o njegovoj najavi kako ispred nas kreće put Galileje.
Suzana se naglo udarila dlanom po usnicama i pogledala Natana, prestrašena nije li moguće
u svojoj brbljavosti izlanula previše. No Natan je rekao: – Govor žena je nalik pucketanju suhih
grančica ispod lonca na ognjištu. Ja sam znao da je Kraljevstvo blizu, no Isusa nisam nikad
osobno sreo i upoznao. A kosu sam si odrezao kad sam dočuo kako je ustao iz groba. Jer ako se
to dogodilo, on je Sin Božji… I onaj kojega smo čekali.
– Ja sam ga poznavala – naglasila je Suzana. – I to vrlo dobro. Naime, prala sam mu odjeću.
On je bio ljudsko biće, osjećao je glad i žeđ, a ponekad bi postajao mrzovoljan zbog svojih
učenika i općenito ljudske nemilosrdnosti i okrutnosti. No nedvojbeno je uistinu ustao iz
mrtvih, ako se tako izvješćuje. Ni ja se tome ni najmanje ne čudim. Upravo suprotno! Ja plačem
od sreće zbog njega… I nadam se, sve će ostalo poći na dobro. Moguće će u Galileji doista us-
postaviti kraljevstvo, ako ćemo strpljivo čekati. I ako će se anđeli boriti za njega. Inače to ne
može uspjeti. U svakome slučaju, kazujem svakoga dana jutrom, o podnevu i navečer onu mo-
litvu koju nam je prenio. Meni je ona dovoljna, kao što je i sam tvrdio…
– Jesi li mu uistinu prala odjeću? – u polunevjerici je zapitala Marija, koje se Suzanino kazi-
vanje duboko dojmilo.
– Tko bi je inače toliko izbijelio?! – pohvalila se Suzana. – Tvoja Marija Magdalena u cije-
lome svom životu zasigurno nikad nije stala uz korito za pranje. Saloma* je pak imala dovoljno
posla s rubljem vlastite djece. A Ivana* je bila naučena i sama imati dvorkinje. Da se samo
usudila, najradije bi bila naložila neka je nose u nosiljci iza Isusa. No tada je ipak naučila hodati
na vlastitim nogama.
– Zašto si ga zapravo slijedila? – zapitah, ne mogavši više obuzdavati svoje čuđenje. – I
zašto si žrtvovala svoj imetak, kad ti nije bilo po volji ni Isusovo držanje niti ono njegovih
učenika i ostalih sljedbenika?
– Bio je ipak poput janjeta medu vukovima… – razjasnila je Suzana, pogledavši me jednako
začuđeno. –I tko bi ga drugi osim mene hranio i skrbio za njega? Čak ga je i rođena mati sma-
trala čudakom. Nazarećani su ga, primjerice, jednom zgodom odveli na rub nekoga ponora,
kaneći ga strmoglaviti u dubinu, ali su se uplašili i odustali…
– Onda si ga i ljubila? – zapitao sam.
– Što može već znati o ljubavi jedna tako usahla stara žena poput mene? – promrmljala je
mrzovoljno Suzana, okrećući se amo-tamo. – No svijet je pun lijenih nevaljalaca, gramzivih
svećenika, nemilosrdnih prikupljača poreza i prireza te drugih razbojnika. Dovoljno je da se
seljanka pojavi u gradu, pa joj već odrežu kosu. Mene je jednostavno boljelo i bilo mi je žao što
je bio toliko bezazlen i ništa nije znao o ovozemaljskoj zlobi, pakosti i podmuklosti.
Tada je stisnula dlanove jedan o drugi, pa tiho dodala, kao da se stidi onoga što kazuje: –
Osim toga, znao je riječi vječnoga života…
– Što misliš pod tim?! – zapitah krajnje znatiželjno.
– Ne znam.;. – odvratila je. No istodobno se naljutila i nestrpljivo odmahnula rukom, kao u
znak neke obrane. –Tek, znao ih je. Ja nisam razumjela njegovo kazivanje. Jednostavno sam
vjerovala.
– I još uvijek vjeruješ? – navaljivao sam.
 – Ne znam… – odvratila je jednako nestrpljivo. – Kad su na križu s njega tekli krv i smrtni
znoj, nisam više vjerovala… 1 pobjegla sam, jer više nisam mogla gledati njegovu patnju.
Moguće sam se tada razboljela upravo od razočaranosti, pri pomisli kako sam uzalud rastočila
svoj imetak. Ali nije tako… Razboljela sam se ponajviše zbog njegovih patnji i muka. Takvu
smrt nikako nije zaslužio, pa čak i ako je grubo govorio o pismoznalcima i farizejima. No on
nije rekao ništa gore nego bi to učinio neki jednostavan seljak, ako bi imao posla s takvim
učenim ljudima. Pa bi ga pritom zbog nehotičnoga kršenja Zakona moguće silili neka odbaci
svoj urod voća ili svoje povrće!? Ipak, sad će zasigurno sve krenuti na dobro, a ja vjerujem u
Njega… Jedino bih ga željela barem još jedanput vidjeti i čuti mu glas.
Razum mi je nalagao sumnjati u riječi ove žene. I to u ovoj zagušljivo vrućoj noći, u kolibici
od blata, dok su se magarci nemirno tiskali pred jaslama, a vani rikali lavovi. Činilo mi se kako
Suzana želi izgledati priprostije i ograničenije nego je uistinu bila. Te na taj mi način uskratiti
najvažniji dio onoga što zna. Naime, ako je provela mnogo sati u Isusovomu društvu, te vidjela
njegova čuda i slušala ga dok je govorio puku… Tada je morala makar i slučajno ponešto čuti i
prihvatiti od onoga što je poučavao svoje odabrane učenike. I morala je doznati ponešto od
onoga što nije bilo namijenjeno svim ušima.
– A kako je to s njegovim mudrim izrekama? – ispitivao sam dalje. – Zar uistinu nisi ništa
zapamtila od njegovoga tajnog učenja?
– Mudrost se ne može prenijeti ženama i djeci – pokušala mi je pojasniti Suzana, gledajući
me pritom sve manje prijateljski. – Upravo zato nisam mogla podnositi Mariju Magdalenu. Ne-
prestance je visjela uz Isusove noge, dok smo se mi ostale bavile drugim korisnim poslovima. I
uz to si je još umišljala kako sve razumije… Od toga soja ih imamo kod nas i dovoljno i
previše. A nismo trebale njegovati i skrbiti tek za njega i Dvanaestoricu, nego ponekad i za se-
damdesetak osoba. Za mene je njegova mudrost bio on sam. Za mene je bio kruh života, kako
se sam znao izraziti. No što je time mislio, ne znam. Ali sam vjerovala njegovim riječima.
Mogao sam tek zdvojno kimati glavom nad tom njenom ograničenošću. Zato sam odustao od
daljnjega propitkivanja. No dok je uljanica sve slabije treperila, nešto je potaklo Suzanu da me
ipak pokuša žurno uvjeriti. Bilo je razvidno da vrlo naporno razmišlja, te je zbog toga neko vri-
jeme trzala i razvlačila prste, istodobno se njišući naprijed-natrag. Napokon je pojasnila: – Nje-
gov otac na nebu je i moj otac. Isus je puštao k sebi i djecu, pojašnjavajući kako je njegovo
kraljevstvo otvoreno onima koji su poput djece. Bilo mi je jasno, kao dijete ne trebam razbijati
glavu oko nakana svojega oca, već si trebam govoriti kako on sve najbolje zna. Ta spoznaja je
jedina tajna, koja mi se otkrila.
Tijekom te nemirne noći nisam nikako mogao duboko usnuti. A ona prigušena lavlja rika
živo me podsjećala na Rim… U nekome polusnu, između jave i sna, kao da bijah ponovno pre-
nesen tamo, očekujući da otvorim oči smješten na purpurnome* uzglavlju, okružen oblakom
ružina mirisa i iscrpljen strastima… Taj je san bio poput more. No kad bih se napokon prenuo
iz polusna, obuzeo bi me jednako tjeskoban osjet potpune besmislenosti mojega sadašnjeg dje-
lovanja. Tu ležim, bradat, nepočešljan, vonjajući po znoju, u prljavoj kolibici od blata, dok su
oko mene magarci i Židovi. I pritom se zavaravam kako mogu postići i ostvariti zamisli koje su
na ruglo zdravome razumu… U Rimu sam si davao nakovrčati kosu, a ogrtač sam slagao u pre-
gibe točno kako je to bilo propisano… Vrijeme sam pak provodio čitajući, slušajući zanimljiva
suđenja ili jednostavno na neki drugi način, sve čekajući na sate ponovnoga viđenja s Tobom,
Tulijo…
Misli kakve sam sada preturao po glavi, bile bi izložene poruzi jednako u raskoši bogatih os-
lobodenika* kao i u istančanome društvu obrazovanih i učenih, gdje je preporuka ne vjerovati
ni u što. A povrh svega, ja bijah jedan od najbučnih smijača…
No ipak je upravo tako, te se one jednako lakoumne žene i mladi ljudi koji mudruju,
međusobno natječu u ludostima. Pa primjerice stoje u repovima pred vratima zvjezdoznanaca,
čarobnjaka ili pretkazivača sudbine, ljudi koje je upravo trenutak uzvisio, pripravni položiti im
znatne iznose za amulete koji navodno donose sreću. Te žene i muškarci ismijavaju sami sebe,
nepovjerljivi prema vlastitome praznovjerju, ali istodobno vjeruju kako moguće u tome ipak
ima nečega. Sve je tamo tek igra na sreću. Fortuna* je pak ćudljiva, a mogućnosti dobitka
upitne… No ipak se daje prednost ostanku u igri, usmjesto stajanja po strani i mirenja s nedje-
lovanjem.
Vodim li moguće i ja, još uvijek, tu istu drsku i umišljenu ispraznu igru, ovdje u zabačenoj
dolini Jordana? Pa kad zdvajam u najtamnijoj dubini duše, cijenim ipak privlačnijim i dalje
bacati kockicu te time tražiti novu nadu, umjesto da napustim igru? Kojemu se to dobitku na-
dam, sve u svemu? Moguće je to bio tek san ili opsjena, ono kraljevstvo na zemlji u koje još
uvijek ludo vjerujem nadajući se naći put do njega? Razdiranog tim mučnim mislima, iznenada
me obuzela odbojnost i čak gnušanje prema Mariji koja je disala uz moj bok, kao i prema svo-
jeglavoj Suzani te mučaljivome Natanu. U što sam se to ja, Rimljanin, upuštao s njima? I što
sam s njima imao raditi?
Ponovio sam u duši molitvu kojoj me poučila Suzana. Bila je to prva od Isusovih tajni u koje
sam bio upućen. Time je mogla biti obuhvaćena čarobna moć skrivene mudrosti. No kako sam
god okretao rečenice i mudrovao oko njih, molitva je ostala kakvom je i bila… Zahtjevima
prostodušnih ljudi primjeren obrazac za prilagođavanje sudbini, pamtljiv izričaj čijim kasnijim
smjernim ponavljanjem otresaju svoje brige i mogu si priskrbiti duševni mir. Ja pak nisam bio
toliko djetinje duše, da bi mi takve riječi donijele spoznatljivu pomoć.
Te smo noći svi loše spavali. Zato se u zoru svi digosmo neispavani i svadljivi. Marija od
Beerota si je utuvila u glavu, kako bi trebali okrenuti u brda i udariti cestom za Samariju.
Mušičavo je naglasila kako joj se ne mili sresti lava, kojega je poplava istjerala iz grmlja i
guštika. Suzana je pak stalno počinjala iz nova brojiti posuđe za kuhanje i vrećice s hranom,
neprestance tvrdeći kako je nešto izgubila. Tako se naš polazak odugovlačio. Čak je i Natan
djelovao ponešto trapavo, ogledavajući se mrzovoljno. A magarci koje su mučili obadi bili su
toliko tvrdoglavi i neposlušni, te smo ih morali cijelo vrijeme čvrsto držati.
Rasrđen Marijinim naklapanjem, Natan je napokon potražio uporište u svetim zapisima,
navodeći joj jednu izreku iz njih: – Neki se put može pričinjavati glatkim… Ali ima i putova
koji vode u smrt!
Pokazao je rukom na mač o mojemu boku, te odlučno pokrenuo našu skupinu. Kao da je
time htio reći, kako mi možemo raditi što nas volja, ali on namjerava u svakome slučaju slijediti
put koji je prvotno bio utvrđen.
– Vi muškarci ćete se lako spasiti – jadikovala je Marija. – No ja sam još mlada… A lav je
mudra životinja i uvijek bira najnježnije meso. Tako sam barem dočula…
– Nakon što je Isus iz Nazareta ispred nas prošao ovim putem – otresla se na nju Suzana –
možemo zasigurno i mi za njim. No ako se bojiš, izjahat ću ja naprijed i potjerati lava. Meni
neće ništa učiniti, to je sigurno.
Razdraženo sam primijetio kako nitko od nas ne zna, kojim je to putem Isus krenuo za Gali-
leju. I to ako je cijela pripovijest uopće i barem donekle istinita. Vrlo je lako moguće da se
ovdje radi o vješto smišljenoj pričici, koju su pustile u optjecaj jeruzalemske vlasti, kako bi se
riješile Galilejaca i otpravile ih iz glavnoga grada. Ni ja nisam polagao mnogo nade u suprots-
tavljanje lavu tek s mačem u ruci, premda sam imao prigode jedanput vidjeti vrlo izučenoga
borca kako je u areni preživio takav pothvat. Ali Natan poznaje ceste i njihove pogibelji, objas-
nio sam, pa bi bilo najbolje prihvatiti njegov izbor.
Tako smo nastavili putovanje svadljivo raspoloženi. Na preplavljenome gazu morali smo za-
sukati odjeću i neposlušne magarce natezati za sobom. Netom smo prispjeli do druge obale,
uletjesmo u ruke skupini legionara. Naše pojavljivanje pozdravili su radosnim pokličima, jer su
ugledali Mariju. No zbog mojega su mača prvo nasrnuli na mene. Svrgnuli su me s magarca i
srušili na tlo, pa bi me najvjerojatnije zatukli da im na grčkome i latinskome nisam riknuo kako
pred sobom imaju rimskoga građanina. Unatoč mojoj pisanoj suglasnosti za nošenje mača,
pretražili su cjelokupnu našu prtljagu, a i Marijinu odjeću. To su prihvatili kao zabavan dodatak
svojemu postupku. I da nisam bio Rimljanin, zasigurno bi mladu ženu odvukli u grmlje.
Njihova raspuštenost mi je postala razumljivijom kad sam doznao da ti legionari nisu redovi-
ta cestovna ophodnja, niti sudjeluju u nekoj vježbi na otvorenomu zemljištu. Sto više, njihov je
časnik odlučio ubiti jednoga lava, pa je s lukom u ruci polegao u zasjedu na vrhu jednoga
brežuljka. Ove je pak legionare uputio neka povicima i štropotam štitova natjeraju lava prema
njemu. A to nikako nije bila ugodna zadaća, premda se po svemu sudeći lav više nije zadržavao
u blizini. Radi ohrabrenja u tome poslu legionari su dobrano potegnuli vina.
Taj grubi prepad bio je toliko nepodnošljiv i ponižavajući, te sam se lako prenio u položaj
Židova. I počeo sam shvaćati zašto toliko ogorčeno preziru i mrze Rimljane. Moja se mrzovolja
prometnula u pravu srdžbu, pa sam napokon otišao centurionu na vrhu brežuljka. Časniku
željnome lavljega krzna izrekao sam svoje mišljenje, primjereno mojemu raspoloženju. I još
sam mu priprijetio, kako ću o svemu izvijestiti prokuratora.
To se nije pokazalo mudrim postupkom. Časnik s licem izbrazdanim ožiljcima promotrio me
je neprijateljski i zapitao kako to da dolazim odjeven u židovsko odijelo i u društvu sa
Židovima. Podrugljivo je primijetio: – Valjda ne pripadaš onoj klateži i ološu koji je prošao
ovuda putujući prema Genezaretskome jezeru? Sada nije doba hodočašća, nego za žetvu
žitarica. Ti su putnici imali nekakve zle nakane.
Morao sam ga smiriti i udobrovoljiti, te se ispričati zbog moje grubosti i žestine. Zatim sam
se raspitao, kakve je to ljude zapazio. No on osobno nije nikoga vidio, jer su Židovi putovali
noću, izbjegavajući koliko su god mogli uobičajena mjesta provjere i carinarnice. Govoreći o
tim putnicima, tako je rekao, tek ponavlja ono što je dočuo. Na kraju me upozorio utišanim gla-
som: – Pripazi dobro, da ne padneš u ruke tim momcima! Svi Galilejci su zanesenjaci. Zemlja
je gusto nastanjena, a uvijek iz nova nadiru odatle poticatelji nemira i buntovnici. Jedva je
prošlo nekoliko godina otkad je upravo u ovim predjelima djelovao takav jedan huškač. Propo-
vijedao je o židovskome kraljevstvu, pa uz čarolije zalijevao ljude vodom iz rijeke Jordan, kako
bi postali neranjivi u boju. Napokon ga je židovski tetrarh u Galileji morao skratiti za glavu,
kako bi dokazao da taj čudotvorac nije ni sebe samoga učinio neranjivim na rez mača. No
moguće se još neki od njegovih sljedbenika motaju ovuda uokolo.
Vjerojatno me smatrao čovjekom bez položaja i imena, jer sam pristao putovati na ovakav
način i u ovakvome društvu. Naime, nenadano je prekinuo naš razgovor, bahato se pozdravivši
sa mnom, kao da mi je svojim riječima ukazao veliku milost.
Kad smo ponovno nastavili naše naporno putovanje, pogledala me Marija od Beerota nekako
s visoka, te prezirno primijetila: – Među svojim zemljacima, kako izgleda, ne uživaš baš neki
velik ugled… Barem sudeći po tome kako se drsko prema tebi usudio postupati centurion pun
ožiljaka, koji je još i vonjao na znoj.
– Bih li u tvojim očima bio vrijedniji poštivanja – upitah podrugljivo – ako bih nosio kacigu
na glavi i okovane postole na nogama?
– Ovi legionari barem znaju što hoće – odvratila je Marija, zabacivši glavu u natrag. – A kad
si već Rimljanin, trebao bi ti i putovati kao Rimljanin. 1 koristiti svoja prava i povlastice. Tada
se ne bih morala stidjeti, dok razgovaraš s nekim od svojih zemljaka, tih tvojih kosmatih nogu i
bradatih obraza…
Zagledao sam se u nju, ne vjerujući svojim ušima. Snašla me pomisao da otrgnem granu s
obližnjega grma i skrojim joj kožu. Glasom koji je treperio od ljutnje zapitah je: – Koja je to
mogla biti mlada žena, koja me htjela blagosiljati cijeloga života, samo ako je povedem? I koja
je za slučaj potrebe bila pripravna noćiti na otvorenome? Što zapravo misliš, tko si ti?
– Od tebe sam se ponajmanje nadala – poviče Marija, ponovno zabacivši glavu u natrag – da
ćeš mi u lice baciti ono što sam ti u povjerenju kazivala iz svojega života. Nisam imala sreće…
No ako sretnem Nazarećanina pa mi on oprosti grijehe i time me očisti, nećeš mi više moći
predbacivati zbog moje prošlosti. Priznaj i sam, kakve ćeš gnusne stvari morati zagristi, ako se
na svojemu traženju puta toliko ponizuješ!
Ne vjerujem da je s tim riječima ozbiljno mislila. Vjerojatno je tek tražila oduška svojoj
srdžbi zbog nepravdi koje doživjesmo toga dana. Zato nisam odvratio ni riječi. Ona je pak zaos-
tala i pridružila se Suzani. Mogao sam čuti kako međusobno raspravljaju i prepiru se prodornim
glasovima, da bi zatim svoju srdžbu objedinjeno usmjerile na Natana i mene.
Te je večeri sunce u zastrašujućemu rumenilu zašlo za brda Samarije. Ubrzo je pak zrak u
dolini počeo sablasno svjetlucati, a rijeka Jordan koja je hučala u svojemu duboko urezanom
koritu iznenada je pred našim očima postala potpuno crnom. Zbog toga neobičnog prizora sve
je ostalo postalo nebitno, te su se rasplinule i moje zle misli. Prisjetih se i kako je potamnilo
nebo kad je Isus u smrtnoj muci progovorio na križu, te kako se u trenutku njegove smrti po-
tresla zemlja. Svojim uskrsnućem je potvrdio postojanje i stvarnost svojega kraljevstva. Pa ako
u srcu podcjenjujem svoje suputnike, smatram se boljim od njih i potajno mrzim jednu ludaru,
time samome sebi zapriječujem pristup u ono kraljevstvo.
Kad smo se kasnije umivali u našemu prenoćištu, pristupio sam Mariji i rekao joj: –
Opraštam ti tvoje zle i nepromišljene riječi i želim ih zaboraviti.
No time sam tek potpirio njeno neraspoloženje i mrzovolju. Oči joj se natmuriše, a zatim je
srdito zafrktala na mene: – Što, ti meni opraštaš?!? Ti, koji si me toliko duboko uvrijedio i cije-
loga mi dana okretao leđa? Iskreno priznajući, htjela sam ti sada oprostiti i uputiti nekoliko lju-
baznih riječi, jer si ti ipak samo muškarac pa se od tebe, kako to i Suzana kaže, ne može
očekivati ništa bolje. Ali kad si takav, pa još i prije nego sam ti oprostila hiniš kao da bi ti meni
morao oprostiti…! Takvo nešto ipak ne dopuštam!
Natan, koji je sve to morao slušati, podigao je pogled prema nebu i s izrazom predaje na licu
tek nijemo raširio ruke. Njegova strpljivost umirila je i mene, pa se moja srdžba pretvorila u
dim.
– Neka bude po tvojoj volji, Marijo od Beerota! – rekoh tada. – Oprosti mi…! Pa ako, ipak
možemo ponovno biti dobri prijatelji, rado ću dopustiti da ti nemam što opraštati…
No Marija je uprla šake u svoje oble bokove i podrugljivo zazvala Suzanu: – Dođi ovamo i
pogledaj, je li to uistinu muškarac ili tek jedan od rimskih eunuha* o kojima se priča!
Suzana se krišom hihotala dok je prikupljala rogoz i osušen izmet za potpaljivanje vatre. Ni-
sam se više mogao svladavati. Krv mi je silovito nahrupila u glavu, pa sam odW!f valio Mariji
pljusku po obrazu, koja je odjeknula na daleko. No već u sljedećemu sam trenu to i požalio, te
sam bio pripravan dati sve, ako bi se taj postupak dalo povući i nekako učiniti kao da se nije
zbio. Marija je počela jecati, šmrcala je kroz nos i trljala si bolan obraz. I već sam je htio zamo-
liti za oprost, ali Natan je opominjući podigao ruku. Tada mi je Marija iznenada prišla, obore-
nih očiju, te priznala: – Pravo mi budi… Cijeloga sam te dana namjerice podbadala… Pljuska
koju sam dobila pokazuje mi da me ipak više voliš od magarca kojemu uvijek češkaš vrat. A
sad me poljubi, kao znak da mi uistinu opraštaš moje sramotno ponašanje!
Plaho je ovila ruke oko mojega vrata… Poljubio sam je jedanput i još jedanput, u znak
potvrde kako je medu nama sve ponovno u najboljemu redu. No tada mi se učinilo uistinu
ugodnim držati je u svojim rukama, nakon onoga izljeva srdžbe… Pa sam je poljubio i treći put.
Napokon me Marija ipak odgurnula, ali zadržavši ruke na mojim ramenima, pogledala me
čvrsto u oči i zapitala: – Bi li ovako poljubio i Suzanu, ako bi te uvrijedila i zatim zamolila za
oprost?
Pogledao sam Suzanino ogrubjelo i vremešno lice, te usporedio njena naborana usta s buj-
nim Marijinim usnicama. Spoznao sam, Marija me lukavo navabila u stupicu! No pohitao sam
ipak Suzani, uhvatio je za lakat, povukao gore i rekao: – Ako sam te na bilo kakav način uvrije-
dio, poljubi me u znak oprosta!
– Ah, jadni čovječe! – sućutno odvrati Suzana. – Dopuštaš ovoj vragolanki da na ovakav
način tjera svoju igru s tobom! Ali u srcu Marija ipak nije loša…
 Smeteno je nadlanicom obrisala usta i poljubila me, veselo pogledavajući mladu suputnicu.
Marija je u prvi mah izgledala zbunjeno i čak preneraženo. No tada je odgurnula Suzanu i uz-
viknula: – Kako možeš ti, dijete Izraela, poljubiti jednoga neobrezanoga Rimljanina? Ja takvo
nešto smijem, jer već jesam griješnica! Ali ti si se ovim zaprljala!
– Moje upoznavanje Zakona nije daleko odmaklo – branila se Suzana – ali već sam kusala s
muškarcem iz iste zdjele. Pa znam kako je on, unatoč svojemu rimskom podrijetlu, u duši dijete
istoga oca kao i ja.
Njene riječi me ganuše… Suzana mi se više nije činila onoliko odbojnom kao ranije, premda
je jako vonjala na češnjak. Naime, tijekom jahanja je običavala neprestance žvakati češnjeve
toga povrća, radi osvježenja… Rekoh joj: – Suzano, budući da ti je Isus prepustio pranje svoje
odjeće, svojim si mi poljupcem iskazala veliku milost.
No nakon jela sam povukao Mariju u taman kutak i otvoreno je upitao: – Koliko mi se čini,
ti me želiš navesti na grijeh s tobom… Zar ne? Drukčije ne mogu protumačiti tvoje neobično
vladanje. A k tome, na put sam te poveo upravo radi spašavanja od grijeha…
– Bio si ljubazniji prema meni od drugih muškaraca – prošaptala mi je u uho. – Ali ne razu-
mijem samu sebe… Tvoja ravnodušnost me boli. A kad bi mi prišao, barem bih znala da ti
nešto značim…
– Tijelo je tijelo – odvratih grubo. – Ne ćeš me morati dugo vabiti… Jer ja nisam vezan ni-
kakvim zavjetom ili prisegom vjernosti. No u tom bismo slučaju jednako dobro postupili ako bi
se odmah vratili u Jeruzalem.
– Život je neobičan – uzdahne Marija. – I jako se bojim Isusa iz Nazareta. No sigurna sam
kako mi samo on može vratiti čistoću i nedužnost. Uvjeravali su me da i najgorim griješnicima
ne sudi prestrogo, samo ako se pokaju za svoje pogreške i vjeruju u njega. Ali ako bih s tobom
trebala zgriješiti, gotovo i ne bih oklijevala. Upravo suprotno, osjećam kako bi mi to činilo sa-
mo dobro, ako bi zaštitnički raširio svoje ruke oko mene. To pokazuje, koliko sam već okorjela
griješnica. Neka nevina djevojka zasigurno ne bi tako razmišljala. No nema čovjeka koji može
potpuno izbjeći pogrešne korake ili pak posrtaje. Kad me je Marija Magdalena htjela utješiti
glede mojih grijeha, kazivala mi je o jednoj Isusovoj izreci… A ta kaže kako svaki muškarac u
srcu počini blud sa ženom, čim je pohotno pogleda. U tom je pogledu postavljao Nazarećanin
potpuno nemoguće zahtjeve, koje nitko nije mogao ispuniti.
– Marijo od Beerota! – rekoh preklinjući. – Zar nije dovoljno to što i inače zahtijevamo od
svojih tijela na ovome napornom putovanju? Zar moramo mučiti sami sebe još i griješnim pri-
mislima? Noćas ne smiješ uzeti nikakvoga lava kao izgovor za približavanje… To bi nas oboje
zapalilo.
– Više te neću uznemiravati ili dovoditi u iskušenje – reče Marija, nakon što je još dublje
uzdahnula. – Ali samo ako mi priznaš da bi rado sa mnom zgriješio, ako bi za to imao
odvažnosti.
– Koliko je do mene… – odvratih oštro. – U duhu sam i onako već zgriješio! Neka ti to bude
dovoljno!
– Koliko samo želim, da sam ostala nedirnuta i nevina…! – prošaptala je, pritiskujući moje
ruke na svoje usplamtjele obraze. – Ali više nije pokušavala zavrtjeti mi glavom, niti mi se
približavala pri spavanju.
Pomišljao sam kako ona razvidno nema pravu predodžbu 0 kraljevstvu prema kojemu traži
put. No od nje se ipak nije ni moglo zahtijevati neko posebno shvaćanje i razumijevanje. Zapi-
tao sam se potom, što pak Natan želi od Isusa, kad si je zbog njega dao podrezati kosu. Moguće
i moje želje odnosno čežnje smjeraju na stvari koje su, vrednovane mjerilima Kraljevstva, jed-
nako djetinjaste kao i ono čemu se nada Marija?
Sljedećega dana napustismo vijugavu dolinu rijeke Jordan. Skrenuli smo s karavanskoga pu-
ta i počeli se uspinjati uz obronke brda. A kad smo stigli dovoljno visoko, ugledali smo Gene-
zaretsko jezero kako se širi pred našim očima. Svjež vjetar počeo nam je milovati lica, a valovi
na jezeru imali su bijele pjenaste kreste. U daljini pak, s one strane jezera, vidljiv je bio još i
lanac zasnježenih vrhunaca, kako se uzdiže prema nebu. Slijedili smo zapadnu obalu jezera 1
predvečer stigosmo do vrućih izvora u blizini Tiberiasa. Nešto dalje mogli smo vidjeti i trije-
move sa stupovljem stolnoga grada Heroda Antipe. Ljekovit vonj sumpora udario nam je u
nosnice, jer se izvorska voda razvodi u brojna jezerca i potoke, oko kojih je tetrarh dao izgraditi
kupalište. Na obali jezera ležali su ljetnikovci sagrađeni u grčkome stilu, te poneka ribarska
koliba. Između kupališnih zgrada uvukle su se i gostionice, djelimice one namijenjene Grcima i
djelimice Zidovima.
Putnih sam napora i tegoba bit presit. Zato sam se s Marijom smjestio u udobnu grčku gos-
tionicu. Natan i Suzana se pak zaputiše u neko židovsko svratiste, povevši sa sobom i magarce.
Budući da su Isusovi učenici bili nepovjerljivi prema meni, procijenio sam pametnijim ako se
ovdje u Galileji ne pokazujem u društvu Natana i Suzane. Činilo mi se istodobno i najpogodni-
jim, ako Suzana neovisno o meni ispita stanje stvari. Uzdao sam se kako će mi ona prenijeti sva
svoja zapažanja, nakon što sam joj učinio veliku uslugu, povevši je u Galileju. Natana sam već
toliko dobro poznavao, pa sam mu mirno mogao prepustiti moju putnu riznicu i brigu za ma-
garce. To mi je izgledalo i kao najbolji način da ga vežem uz sebe. Oboje su namjeravali u ranu
zoru nastaviti putovanje za Kafarnaum, na sjevernoj obali jezera. Bilo je to mjesto gdje je Isus
ranije djelovao, udaljeno nepun dan putovanja od Tiberiasa, u koji smo netom prispjeli. A Tibe-
rias je bio grčki grad u koji Isus, koliko je Suzani bilo poznato, nikad nije stupio.
Dan kasnije probudio sam se u svitanje i uspeo se, pomalo šepajući, na krov gostionice. Na-
kon ražarene vrućine u dolini Jordana, bilo je osvježavajuće udisati zrak Galileje. Jezero se pro-
tezalo pred mojim očima poput golemoga zrcala, milovano vatrenim sjajem izlazećega sunca.
Nosnice mi je draškao snažan miris grmova mirte… Pričinilo mi se kako sve uokolo sebe vidim
jasnije i oštrije nego ikada, te osjećam sve miomirise svijeta. Kao da sam bestjelesno lebdio…
Obuzelo me nešto nalik opijenosti. Naslađivao sam se tim zanosom sve dok me nije prožela
grozničava jeza. Tada zamijetih i da su mi noge otečene…
Istoga me poslijepodneva počela tresti snažna zimica, a potkoljenica mi je natekla sve do
koljena. A od mjesta na peti, punog ranica i zagnojenog, protezala se crvena crta po nozi. Grčki
kupališni liječnik mi je razrezao oteklinu i dao lijekove za smirivanje krvi…
Punih četrnaest dana ležao sam bolestan u grčkoj gostionici i vjerovao kako mi je došao
posljednji trenutak. No njegovala me je Marija od Beerota, vjerojatno donoseći i vruću izvorsku
vodu bogatu sumporom, kako bi njome pospješila ozdravljenje. Danima nisam mogao uzimati
nikakve hrane, pa kad se pojaviše prvi znaci ozdravljenja, bio sam vrlo slab. Liječnik me upo-
zorio neka ne naprežem previše nogu… Tako sam provodio vrijeme opisujući i bilježeći o mo-
jemu odlasku iz Jeruzalema i cijelome putovanju do Genezaretskoga jezera.
Od Natana i Suzane nije stizala nikakva vijest…

DIO III.
OTAJSTVO VJERE PISMO 9.
Susret na jezeru Mark Tuliji.
Nakon ozdravljenja osjećao sam se isrpljeno i potišteno. Nisam se mogao obraniti od pomisli
kako je moja neočekivana i po život pogibeljna bolest bila neka vrsta upozorenja… Upozorenja
koje mi je kazivalo neka se ne guram u tajne koje me se ne tiču. Zadržavao sam se u svojoj oda-
ji, izbjegavajući susrete sa strancima. I to premda su čuvene kupke u Tiberiasu privlačile goste
iz mnogih zemalja i raznih naroda. Mnogi od njih bili su bogati ljudi, koji su se razboljeli od
blagostanja i omekšalosti. No bilo je i rimskih časnika, koji su tražili oporavak od posljedica
dugotrajnoga života u vojničkim postajama.
 Prepustio sam se istrljavanju tijela, a čak sam pozvao i brijača neka mi uredi kosu na grčki
način. Zatražio sam i da mi potkrati bradu, te počupa dlake po tijelu. Postupih tako jer mi je sve
što sam poduzeo postalo nebitnim… Zavaravao sam sebe poput nadurenoga djeteta! Krajnje
iskreno tražio sam put i vjerovao kako nisam zaslužio takvu kaznu, kakvoj sam bio izložen.
Ponekad bi mi misli odletjele i k Tebi, Tulijo, no drukčije nego u Jeruzalemu. I čeznuo bih tada
za Tobom, iz inata… Priprosta Marija mi je dosađivala. Naime, nakon što me je predano i s
ljubavlju njegovala i pomogla mojemu ozdravljenju, postala je prekomjerno umišljena i smatra-
la me svojim vlasništvom…
No jednoga je dana gradom zavladalo veliko uzbuđenje. Marija me izvijestila kako je prisp-
jela žena namjesnika Poncija Pilata, došavši iz Cezareje, radi boravka u ovdašnjim toplicama. S
krova gostionice mogao sam uistinu vidjeti njenu nosiljku i pratnju. Njenoj izvornoj legionars-
koj pratnji je Herod dodao svoje u crveno odjevene jahače, koji su je slijedili cijelim putem od
granice Galileje do Tiberiasa. U blizini toplica za nju je pripremljena podesna ljetna palača, s
vlastitim jezerom i vrtom.
Znao sam da je Klaudija Prokul goropadna, razdražljiva i osjetljiva, poput mnogih žena koje,
premda to moguće sebi još ne žele priznati, ipak osjećaju teret poodmaklih godina. Nedvojbeno
je trebala ove ljekovite kupke, a na Genezaretskome jezeru vlada proljetni vremenski ugođaj
koji je zasigurno najsvježiji i najbolji u cijelome sredozemnom području. Izaslanici kneza He-
roda slali su ovamo brojne posjetitelje iz Damaska, pa čak i iz Antiohije. No ipak sam se pitao,
nema li nenajavljen dolazak Klaudije Prokul i neke druge razloge…?
Nakon što su protekla dva dana, nisam više mogao obuzdavati svoju znatiželju. Napisao sam
prokuratorovoj supruzi poruku na sklopivoj voštanoj pločici, pitajući smijem li joj se doći pok-
loniti. Dvorkinja se uskoro vratila i izvijestila: gospodu je moje pismo začudilo i krajnje razve-
selilo. Neka odmah dođem, kakav jesam.
Zbog ozlijeđene pete naložio sam neka me odnesu kroz vrtove do dvorane sa stupovljem.
Tamo sam napustio nosiljku i odšepao do ljetnikovca, oslanjajući se o štap. Milost koja mi je
bila iskazana ovim pozivom pobudila je veliku pozornost. Zato su mnogi kupališni gosti proma-
trali moj dolazak. Naime, kratko vrijeme prije toga je Klaudija Prokul obznanila kako zbog svo-
jega lošeg zdravstvenog stanja ne želi ni posjete ni počasti.
Sluge su me odmah povele u prohladnu ali svijetlu prostoriju, gdje je supruga namjesnika
počivala na ležaljci, okružena mekim osloncima purpurne boje. Bila je napadno blijeda, bez
sjaja u očima. A uz nju je sjedila, u položaju koji je odavao puno poštovanje, jedna birano odje-
vena Židovka, približno iste dobi kao i Klaudija.
Klaudija mi je ispružila u susret obje svoje vitke ruke, te dala oduška svojoj radosti kroz gla-
san usklik.
– Ah, Mark!!! – rekla je. – Koliko sam sretna, što mogu vidjeti nekoga poznatog! I još neko-
ga tko me razumije…! Ali što je tebi? Što ti je s nogom? Znaš, i ja sam bolesna… Muči me
nesanica. A kad mi i uspije nekako zaspati, tište me loši snovi. Želudac mi je također potpuno
poremećen, a još me boli i jetra.
Okrenuvši se onoj drugoj ženi, dodala je: – To je onaj mladić, o kojemu sam ti pričala. Prija-
telj iz djetinjstva, Mark Mecentije Manilian. Njegov je otac bio najistaknutiji i najugledniji
rimski zvjezdoznanac. U rodu je i s obitelji Mecena, pa može dokazati svoje podrijetlo još od
Etruščana*, koji su se svojedobno nadmetali s Enejom*. Posljednji put sam ga vidjela za pa-
shalnih svetkovina u Jeruzalemu. Ali nisam ni pomišljala kako ću ga sresti upravo ovdje…
Pustio sam je govoriti, premda se nije sasvim pridržavala istine, nego je čak i jako pretjeriva-
la. Ali zašto bih joj proturječio, ako je iz nekih razloga sve htjela prikazati u najboljemu svjetlu
i pohvaliti me pred onom drugom ženom?
Nakon nekoga vremena se ponovno obratila meni i predstavila mi svoju družicu: – Ova do-
bra žena je Ivana, supruga komornika* u službi kneza Heroda Antipe. Upoznala sam je u Jeru-
zalemu, gdje mi je obećala praviti društvo tijekom mojega boravka ovdje u Tiberiasu. Prema
njoj imam potpuno povjerenje.
Žena se nasmijala i pogledala me ispitivački. Imala je podebele i opuštene obraze, no oči su
pokazivale da nikako nije prostodušna, te da ima za sobom svoja životna iskustva.
– Pozdravljam te, Mark Mecentije… – rekla je. – Ali zašto ti, kao Rimljanin, nosiš bradu i
odjeven si poput nekoga djeteta Izraela?
– Treba se posvuda prilagoditi mjesnim običajima – pojasnih površno. – Ja sam mudroslov i
zanimam se za navade i predaje različitih područja. I istinu kazujući, osjećam najdublje
strahopočitanje pred Bogom Izraela i njegovim Zakonom… Dakako, samo do mjere u kojoj ne
šteti mojemu obožavanju Genija* Cezara.
Klaudija Prokul je tek tada zamijetila moju odjeću.
– No, takvo nešto! – uzviknula je – Ti si se uistinu jako promijenio… I teško mogu povjero-
vati da bi se moj suprug suglasio s ovakvim ruhom…
Nastavila je živahno ćaskati, pripovijedajući o svojemu zdravstvenom stanju, namjesnikovim
brigama i drugim novostima. Usput je naručila neka me posluže vinom, pecivom i voćem. Na
posljetku je otpustila i otpravila svu poslugu, pa tiho rekla svojoj družici: – Ivana, pogledaj i
provjeri nije li netko zaostao kao bi nas prisluškivao. Ne želim nikakve uhode.
Ivana se vješto i stručno prihvatila dobivene zadaće. Prvo je bacila hitar pogled u predvorje,
a zatim je kao slučajno obišla prostoriju polaganim korakom. Pritom je opipala zastore i na kra-
ju se još nagnula kroz prozor. Klaudija Prokul je pak meni domahnula neka joj se približim, pa
me upitala prigušenim glasom: – Sjećaš li se još Isusa Nazarećanina, koji je u Jeruzalemu bio
raspet?
Pogledao sam Ivanu i oklijevao. Napokon ipak rekoh: – Sjećam ga se… On tišti moju dušu.
Rado bih o njemu više doznao. Ali njegovi su učenici nepovjerljivi ljudi i odbijaju nepozvane.
– Vratili su se u Galileju – primijeti Klaudija – na svoje ranije, uobičajene poslove. Većina
ih ponovno ribari ovdje, na jezeru…
– Točno…! – pritvrdih. – Kad sam napuštao Jeruzalem, kružila je tamo glasina o njihovome
povratku kući. Navodno su i mnogi drugi pošli za njima ovamo. No zar tu neće biti proganjani?
– Ne, ne! – dobacila je Ivana živahno. – Ovdje ih više nitko neće progoniti. Mudri savjetnici
su uvjerili kneza Heroda kako takvim progonom neće ništa postići. U biti ih se on pribojava i
radije ih ostavlja na miru. Već je odrubljivanjem glave Ivanu Krstitelju počinio političku
pogrešku. Zato sada više ne želi ni čuti riječ „prorok”.
– Ti se prisjećaš – uzviknula je Klaudija – kako sam i ja poduzimala sve moguće, sve što
sam se samo mogla dosjetiti, kako bih svojega supruga odvratila od nasrtaja na jednoga svetog
čovjeka!
– Zašto mučiš sebe s tom starom pričom? – uzvratih promišljeno. – Nije to prvi put da je
osuđen i smaknut netko nedužan. Svijet je takav… Mi ga ne možemo izmijeniti. Zaboravi ga i
posveti se svojemu ozdravljenju! Ta zbog toga si i došla ovamo…
– Ti ne razumiješ o čemu se radi…! – uzbuđeno je uzvratila Klaudija. – Svijet više nije ona-
kav kakvim je bio. Isus iz Nazareta je uistinu ustao iz groba, premda ti to svojedobno nisi htio
priznati i prihvatiti. I ukazao se zatim svojim pristašama. I vjerovao ti to ili ne, on je sada ovdje!
– Ti ne znaš što govoriš, gospodarice! – upozori je preplašeno Ivana, položivši joj svoj dlan
na usta.
Pogledao sam je pozorno. Prisjetio sam se da je Suzana spomenula isto ime, pa ustvrdih bez
okolišanja: – Prepoznajem tvoje lice, plemenita Ivano…! Ti si svojedobno bila medu Isusovim
sljedbenicima… To ne možeš poricati!
– Ne poričem to, niti tajim – priznade Ivana, ali me je pritom prestrašeno pogledala. – I neću
to nikad učiniti. Zbog njega sam napustila suprugovu kuću i slijedila ga, sve dok se nisam mo-
rala vratiti kući, zbog položaja mojega supruga. No, otkud znaš ti sve to, tuđinče?
 Osjećao sam se umornim i potištenim, te nisam imao volje za daljnje pretvaranje. Zato po-
jasnih: – Znam da je Isus ustao iz mrtvih i u to sam uvjeren. I zato vjerujem da je on Sin Božji.
Ipak, što sve to znači, ne mogu prosuditi. Nikad se još nije slučilo nešto takvo. Htio sam tražiti
njegovo kraljevstvo. Ali me njegovi sljedbenici nisu htjeli priznati i prihvatiti. No tada sam
dočuo kako je ispred njih pošao put Galileje. Zato sam ih slijedio, nadajući se da ću ga naći
ovdje. Umjesto toga – naglasih srdito – odmah po dolasku me je otrovanje krvi u nozi vezalo za
postelju… To je zasigurno morao biti znak, kako on ne želi imati ništa sa mnom. Napokon,
priznaj otvoreno, Klaudijo, i ti si jedino zbog njega došla u Galileju!?!
Dvije žene su prvo pogledale krajnje zaprepašteno jedna drugu, a potom i mene. Na posl-
jetku upitaše, kao iz jednih usta: – Ti, jedan Rimljanin i muđroslov?!? Ti uistinu vjeruješ da je
ustao iz mrtvih i došao u Galileju?
– Vjerujem u to, jer moram vjerovati – odvratih, još uvijek srdit. Ali me tada obuzela snažna
potreba za davanjem oduška svojemu srcu. Zato sam im ispripovijedio o onome posjetu Lazaru,
upoznavanju Marije Magdalene, kako su me poslanici Toma i Ivan otpravili, što se sve zbivalo
u kući Simuna iz Kirene, o dolasku Mateja i Zakeja k meni, te kako su mi pod prijetnjom
odrekli pravo da izgovaram Isusovo ime…
– To nije bilo ispravno! – reče Ivana. – Osobno se sjećam kako je nekoć jedan čovjek, koji
čak nije ni poznavao Isusa, samim izgovaranjem Njegovoga imena iscijelio opsjednutoga
čovjeka. Učenici su mu to htjeli zapriječiti i zabraniti. Ali ih je Gospodin zaustavio i rekao kako
onaj koji u njegovo ime čini silna djela, barem neće odmah moći o njemu govoriti loše. Ne ra-
zumijem zašto se ti, ako u Njega vjeruješ, ne bi smio služiti Njegovim imenom?
Napokon sam im opisao i kako sam iz Jeruzalema poveo Suzanu. I upitao Ivanu: – Poznaješ
li tu ženu?
– Dakako da poznajem tu svadljivu staru brbljivu torbu! – odvrati Ivana, s naporom
skrivajući prijezir. – Ona je neobrazovana seljanka i nema pojma o Zakonu. No Isus ju je ipak
trpio u svojoj pratnji…
– Ti si se temeljito promijenio u odnosu na rimske dane, Mark…! – uključi se Klaudija Pro-
kul, nakon što me je neko vrijeme začuđeno i zabrinuto promatrala. – Čini se, čak si i svoju
Tuliju zaboravio zbog Nazarećanina… Nemoj pomišljati kako o njoj ništa ne znam…! Rimska
ogovaranja šire se do Cezareje. I uistinu mogu teško pojmiti, što ti očekuješ od tog Isusa…
– A što ti od njega očekuješ? – odvratih razdraženo.
– Ja sam ipak žena i imam pravo sanjati… – pojasni Klaudija, podižući svoja sada već
ponešto koščata ramena.
– Ja znam, Isus će izliječiti moju nesanicu i sve moje ostale tegobe, ako ga sretnem… No
ponajviše od svega želim, dakako, vidjeti jednog proroka… Onoga koji je bio raspet i zatim
ustao iz svojega groba.
– Mene je pak minula svaka znatiželja – primijetih ja.
– A i svaka želja za snovima. Ja tek tražim Njegovo kraljevstvo, dok je još na ovome svijetu.
Navodno zna on riječi vječnoga života. Ali što mi to kazuje? Recite mi sada, je li uistinu došao
u Galileju i ovdje se pokazao svojima!
– Ne znam ništa pouzdano – odvrati Ivana, a lice joj se pritom smrknulo. – Tajnu svojega
kraljevstva povjerio je jedino svojim učenicima. Ostalim pristašama i nama ženama govorio je
jedino u usporedbama. No nakon toga smo se čudno osjećali… Kao da vidimo a ipak ništa ne
zamijećujemo, čujemo ali ne razabiremo. Učenici se drže zatvoreno i nama ženama ne kazuju
ništa. Zato se Marija ljuti na njih pa se vratila u Magdalu. Sve što znam je malo, ali neobično…
Prije nekoliko dana sedmorica njegovih poslanika su ujutro isplovili u ribolov. I vratili se mreža
tako punih te su skoro pucale od ulova. No tijekom ribolova se zasigurno zbilo još nešto poseb-
no, jer su se pri povratku ti poslanici smijali od sreće, kao preobraženi. Ali nisu ništa objavili.
– Čudi me – uskliknuh – što su se sada ti neuki ribari izgleda zavadili s Marijom Magdale-
nom, nakon što je na njih izdala toliko novaca. Barem se moglo pretpostaviti, kako će jednu
toliko otmjenu gospodu poput tebe, ipak izvijestiti o zbivanjima. I vjerojatno je to tvoja zasluga,
što ih ovdje ne progone…
– To su nezahvalni ljudi – potužila se Ivana. I dodala je, nastojeći biti nepristranom: – Bjelo-
dano je, oni kriju neku samo njima povjerenu tajnu. Ali zašto je Isus upravo njih izabrao za to?
– Kao supruga prokuratora Judeje – objavi uznosito Klaudija – očekivala sam kako će ti
prostodušni ribari iskazati štovanje mojemu položaju i svojemu učitelju prenijeti moju želju da
se sretnemo. Već i okolnošću što sam takvim ljudima povjerila objavljivanje ovakve želje, mis-
lim da sam dokazala svoju dobronamjernost i dobiju volju. A i inače bi si mogli potajno osigu-
rati moju naklonost.
– Klaudijo! – nisam se mogao suzdržati od uzvika. –Meni se čini, ti ne razumiješ mnogo o
njegovome kraljevstvu? On nije bio čarobnjak ili nadriliječnik. Pokušaj pojmiti! On je Sin
Božji!
– Ne zaboravi, osobno sam u rodu s Cezarom! – povrijeđeno se pak okosila na mene Klaudi-
ja. – I dok je još boravio u Rimu, u više sam navrata blagovala za njegovim stolom!
Ivana je podigla ruku, kao neki znak meni, te pomirljivo primijetila: – Ja sam tek žena, a
Izrael odriče ženama dušu. Unatoč tome nam je Isus dopustio da ga slijedimo. U svojemu srcu
barem malo shvaćam smisao njegovoga kraljevstva. Učenici se međutim još uvijek međusobno
svađaju o tome hoće li on i kada utemeljiti židovsko kraljevstvo. Ali Izrael ga je odbacio i ras-
peo, zazvavši njegovu krv na sebe. Nakon svega toga ne može on više i dalje ostati izabranim
božjim narodom… To mi kazuje zdrav ženski razum.
Ove besplodne rasprave i tumačenja su me oneraslopožili. Istodobno je Klaudija Prokul iz-
gubila na vrijednosti u mojim očima. Nestrpljivo sam pokušao preusmjeriti razgovor: – Osta-
vimo to kako jest! Međutim, što ćemo poduzeti kako bi našli Isusa?
– To ne znam…! – odvratila je Ivana. – Možemo tek čekati. No ja sam čekala i čekala, pa se
ništa nije slučilo. Moguće je zaboravio nas žene. Mene uznemirava i pomisao da si ti nepokre-
tan od trenutka svojega dolaska ovamo, zbog tog otrovanja krvi, pa ni ne možeš krenuti u po-
tragu za njim.
– Sada sam već skoro potpuno zdrav – proturiječio sam. – U čamcu ili nosiljci mogao bih se
posvuda kretati. Ali mi je srce teško, a ne bih se htio ni nametati Sinu Božjem. No vjerujem
kako to nitko ni ne bi mogao. Mislim da se on pojavljuje samo kad to on želi. Mora li tako biti,
zadovoljavam se pomišlju kako ja nisam vrijedan njegovoga pogleda.
– Kako može netko biti toliko neodlučan? – podrugljivo primijeti Klaudija. – Ja gorim od
želje za susretom. Kupke, same za sebe, teško bi mogle izliječiti moju nesanicu. Kad bih bila
muškarac, poduzela bih nešto. No moram misliti i na svoj položaj.
– Ti bi mogao unajmiti čamac i poći u Magdalu – predloži mi žustro Ivana, nakon kraćega
razmišljanja. – Tamo bi mogao potražiti Mariju Magdalenu. Ja to ne mogu učiniti zbog svojega
supruga, budući da je ona unatoč svemu još uvijek ostala ženom na zlu glasu. Zbog istoga raz-
loga ne možemo je ni pozvati u posjet Klaudiji Prokul, pa ni ako je takav posjet tajan. Pođi zato
k njoj i upitaj je što nam je činiti! Objasni joj kako se, sasvim razumljivo, svojega poznanstva s
njom jednako malo stidim kao i za naših zajedničkih putovanja. Ali joj naglasi, moram voditi
računa o sadašnjemu položaju mojega supruga na dvoru. To je zapleten slučaj, koji ti kao
muškarac moguće ne možeš u cijelosti pojmiti. No ona će to, kao žena, potpuno shvatiti.
Oklijevao sam… Zapazivši to, nasmijala se prepredeno i rekla: – Ti si mlad Rimljanin, pun
životnoga poleta i radosti. Možeš je posjetiti bez daljnjega… Nitko se tome neće čuditi. Svoje-
dobno ju je opsjelo sedam zlih duhova… Pa je još i sada u cijeloj Galileji na ranijemu glasu,
premda je u međuvremenu, tako se barem priča, promijenila način života…
S tjeskobnom sam jasnoćom počeo osjećati kako neću ništa postići ako se umiješam u ovu
žensku prepirku i svađu. Zato rekoh, razmislit ću o iznesenome prijedlogu. Pa samo nastavili
neko vrijeme ćaskati o svakodnevnim stvarima. Klaudija Prokul me još pozvala da je pratim u
grad, na utrke zaprega, dakako kasnije kad joj se zdravstveno stanje poboljša. Herod Antipa se
ponosi svojim gradom, novim trkališnim stazama i kazalištem, pa je Klaudija smatrala
neizbježnim barem u nekoj mjeri udovoljiti javnim obvezama koje se nameću osobi njenoga
položaja. Još smo si međusobno obećali izvijestiti jedno drugoga, ako dočujemo nešto o Isusu.
Tada me je Klaudija otpustila s najavom kako će me uskoro pozvati k sebi na objed.
Na povratku u gostionicu zamijetio sam jednoga sidonskog* trgovca, koji se smjestio pod
sjenovitim trijemom dvorane sa stupovljem, gdje je odmotao tkanine sa svojih motki. Naložio
sam neka se nosači zaustave, te kupio komad zlatom izvezene svile. I odmah to poslao Klaudiji
Prokul kao dar.
Marija od Beerota je nestrpljivo čekala i zasigurno uočila moje cjenkanje sa sidonskim
trgovcem kuštrave brade. Vjerojatno je iz toga zaključila kako sam nešto kupio njoj. Jer, nakon
izvjesnoga uzaludnog čekanja, počela je jadikovati: – Kako vidim, noge te već besprijekorno
služe, kad se radi o nečemu što te zabavlja. A mene držiš ovdje iza zidova i zastora, kao da se
moraš stidjeti mojega društva. K tome još i nitko ovdje ne zna ništa drugo o meni, osim da sam
te njegovala i skrbila za tebe tijekom po život pogibeljne bolesti. I ja bih željela zalaziti među
ljude, u ovome lijepom vrtu razgovarati sa ženama, slušati glazbu i po sunčanom se danu u
čamcu na veslanje izvesti na jezero. Ali ti na mene nikako ne misliš, već jedino na sebe i svoja
zadovoljstva…!
Ispunila me duboka potištenost, kad sam pomislio na žar i polet s kojima smo napustili Jeru-
zalem… A sada je izgledalo da su sve naše nade utonule u pijesak. I Klaudija Prokul je ranije
sasvim drukčije govorila o Isusu, za onih dana u Jeruzalemu ispunjenih krivnjom, kad se zemlja
potresla… Jednako je tako razvidno, ni njena suputnica Ivana nije više ona ista žena koja je
predano slijedila Isusa, ne misleći na svoj dom i na supruga koji je bio komornik Heroda Anti-
pe. Ovdje, između mramornih dvorana i odaja, bogatih vrtova i zasjenjenih vodotokova, gdje se
uz vonj sumpora iz vrućih ljekovitih izvoraistodobno iz gajeva mirte širila blaga glazba svira-
la… Tu je sve izgledalo kao da se vratilo u staro ugodno ravnovjesje. Bogatstvo, raskoš, udob-
nost, obilje… Sve to ne ostavlja prostora za nešto natprirodno.
– Marijo od Beerota! – upitah. – Sjećaš li se još, zašto smo došli ovamo?!
– Dakako! Čak i bolje nego ti! – odvrati ona krajnje prijekorno, zabacivši glavu i zagledajući
me širom rastvorenih očiju. – Ja ovdje željno čekam na neku vijest od Natana ili Suzane. Osim
toga ne mogu ništa učiniti. Pa zašto ne bih u međuvremenu uživala u ovdašnjim ugodnostima
koje ne poznajem?
– Sve ovo pripada ovozemaljskome svijetu – pojasnih joj. – Takovrsnoga društva i okoliša
čovjek se zasiti brže nego ičega drugog. Sve bih to radosno ostavio, samo ako bih Uskrsnuloga
mogao vidjeti makar samo na trenutak i iz daljine…
– Jamačno, jamačno! – nestrpljivo se suglasila Marija. –I ja bih tako postupila. Ali zašto se
ne bih zabavljala, dok na to čekam? Ja sam poput siromašne seoske djevojke, koja po prvi put
dolazi u grad pa ude u prodavaonicu igračaka sirijskoga trgovca… Ne umišljam si da bih mogla
sve te stvari jednoga dana posjedovati, toliko glupa nisam. No zašto ih barem ne bih pogledala i
popipala?
Nisam je razumio, a njeno prigovaranje me je umaralo…
– Neka ti bude! – obećah joj kratko, ispunjen vrućom željom da je se što prije riješim.– Sutra
ću unajmiti brodicu, pa ćemo se odvesti u Magdalu. Dočuo sam da je bogata uzgajivačica golu-
bova napustila svoje suputnike i vratila se svojemu domu. Posjetit ćemo je.
– Marija Magdalena je žena usijane glave, vrlo naprasita…! – nezadovoljno je promrmljala
moja pratiteljica, koju netom izrečena najava nije ni najmanje oduševila. – Ona je, doduše, svo-
jedobno bila jedina koja se prema meni odnosila ljubazno i prijateljski, te ljudski razgovarala sa
mnom, uvjerivši me da je Isus iz Nazareta bio kralj. Ali ja se nje bojim…
– Zašto to?! – zapitah začuđeno. – Ona je bila i ta, koja te one noći poslala do vratnica u sta-
rim zidinama, kroz koje sam morao proći… I rekla ti riječi koje mi trebaš ponoviti.
 – Moguće će od mene zatražiti nešto – objasni Marija – što više ne bih htjela učiniti, budući
da si me ti uzeo pod svoju zaštitu. Njena je volja jača od moje, pa kad ona zapovijedi ja post-
ajem sasvim popustljiva.
– Ali kakvi su to nalozi – upitan – kojih se trebaš bojati?
– Ona nosi crnu odjeću – potužila se Marija. – Mogla bi zatražiti da odložim ove lijepe halje
koje si mi darovao, te navučem odjeću od vreća i pokajničke halje. Ona bi mi mogla naložiti i
da te sada napustim, nakon što si me doveo u Galileju… Toga se bojim.
– Marijo od Beerota! – uzviknuh uzrujano. – Čemu se ti to nadaš? I što si to zamišljaš veza-
no za mene?!
– Ne nadam se ničemu i ne zamišljam ništa! – uzviknula je jednako žustro i ponosno zabaci-
la glavu. – U to budi uvjeren! Jedino bih željela jednoga dana živjeti u tvojoj blizini. Još prije
nekoliko dana govorio si sasvim drukčije, dok te je visoka vrućica tresla u postelji, a ja sam ti
vlažila ispucale usne. I usrdno si me tada molio neka ti položim svoju ruku na užareno čelo i
cijelu te noć dok spavaš držim za ruku… Ali ne pomišljaj kako se zbog toga nečemu nadam ili
zamišljam. O ne! Ti su dani bili lijepi i ubrajaju se za najljepše u cijelome mojem životu. Ne
bih željela vidjeti kako naglo prestaju… No ti postupi kako ti je drago! Jasno mi je, nećeš učin-
iti ono što bi meni bilo po volji…
Spoznao sam da još nije prekasno za rastanak od nje. Jer, koliko god dulje ostaje kod mene,
toliko me iz dana u dan sve čvršće vezuje za sebe, na razne načine. Pa se potpuno nekorisno
privikavam na njenu nazočnost. Slično se sluči onome tko, ne misleći pritom ništa posebno,
pribavi roba ili psa… Pa jednoga dana utvrdi kako se vezao za tog psa ili da bez roba više ne
može…
Dan kasnije unajmio sam ribarsku brodicu s dva veslača, pa smo se preko svjetlucavih valo-
va jezera otputili za Magdalu. Marija si je razmaženo zasjenila glavu, a prije toga i u gostionici
brižljivo zaštitila lice posebnim postupkom. Naime, kao i sve žene iz mjesta, dobro si je natrlja-
la kožu lica sokom od krastavaca, jer nakon toga put ne preplane od sunca. Tijekom putovanja
od Jeruzalema do Galileje, nije znala za takve brige…
Razgovarao sam s veslačima, kako bih zapamtio galilejski naglasak i način govora. No
momci uz vesla bijahu mučaljivi ljudi, koji su na moja pitanja odgovarali samo kratko. A kad
smo prolazili pokraj Tiberiasa, jasno se pokazalo da se gnušaju toga grčkog grada koji je ute-
meljio Herod Antipa prije svega nekoliko godina. Smjerajući što brže se udaljiti od grada,
pokušali su postaviti jedro. No vjetar je bio vrlo nepovoljan i promjenljiv, pa su se napokon
morali ipak zadovoljiti veslima.
Prisjetih se da je, prema pričanju, Isus iz Nazareta navodno hodao po površini ovoga jezera.
Sada, pri blještavome danjem svjetlu, sa smedkastim i modrikastim razlivenim brežuljcima u
daljini, dok je svjež lahor milovao naša lica i voda prskala pod zahvatima vesala, cijela priča o
hodanju po vodi činila se nevjerojatnom. Obuzeo me tegoban osjećaj kako proganjam fatamor-
ganu, priviđenje ili san, odnosno tek puku priču koju su izmislili praznovjerni ribari. Napokon,
nakon moje bolesti, činilo se da je od jeruzalemskih dana proteklo neizmjeno mnogo vremena.
Pričinjavalo se, kao da Isus nije nikad živio…
Kako bih samoga sebe vratio u stvarnost, zapitah veslače: – Jeste li ikad vidjeli Isusa iz Na-
zareta, onda kad je na obali jezera poučavao puk?
Pogledali su se međusobno, uprli o svoja vesla i sumnjičavo upitali: – Zbog čega to želiš
znati, tudinče?
– Bio sam u Jeruzalemu, kad je raspet… – pojasnio sam im. – Mislim da nije zaslužio toliko
strašnu kob.
– To se može razumjeti… – odvratiše ribari. – Nas Galilejce, a i on je to bio, u Jeruzalemu
preziru. Ali je za sve kriv on sam, jer se dragovoljno predao u ruke gramzivim svećenicima i
prividno svetim farizejima.
– Jeste li ga vidjeli? – zapitah ponovno.
 Oklijevali su i opet se zgledali međusobno. No tada je pobijedio njihov plemenski ponos pa
potvrdiše: – Dakako, čak često. Jednom smo zgodom bili u mnoštvu od nekih pet tisuća duša i
slušali njegov govor. I sve nas je nahranio s pet ječmenih hljebova i dvije ribe, pa smo svi bili
siti. A čak je preteklo dvanaest koševa s komadima kruha… Eto, takav je to bio čovjek.
– O čemu je govorio? Možete li se prisjetiti njegovoga poučavanja? – predano sam se raspi-
tivao.
– Nama jednostavnim ljudima nije pametno prenositi njegove riječi… – izvlačili su se
prestrašeno. – Time bismo samo navukli srdžbu vlasti na nas.
– Recite mi barem nešto! – poticao sam ih. – Ono što vam se posebno urezalo u sjećanje! Ja
sam tek stranac na proputovanju i gost u toplicama. Ja vas neću odati!
– Onda dobro… Ali znaj odmah – naglasili su na početku – kako te riječi potječu od njega,
te nisu naše? –Tada su počeli jednoglasno… – Blago* siromašnima, jer Kraljevstvo je njihovo!
Blago smjernima jer će dobiti zemlju u posjed! Blago progonjenima i izgrđenima! Blago vama
jer je vaša nagrada na nebesima! Nitko ne može služiti dva gospodara! Ne brinite se! Lakše će
proći deva kroz usku igle nego Mamonov* sluga u Kraljevstvo.
Stekao sam dojam da su često raspravljali o Isusovim izrekama, te iz njegovoga učenja preu-
zeli ono što im se najviše svidjelo. Više nisu zapamtili ili mi nisu htjeli prenijeti. No u njihovim
se očima moglo zapaziti očiglednu zluradost, dok su promatrali moju dobru odjeću i meku sje-
daljku.
– Što znate o njemu samom? – istraživao sam dalje.
– Bio je izvrstan ribar! – odvratiše obojica. – Mogao je naći čitavo jato riba, nakon što su
drugi po cijelu noć uzalud bacali mreže… Jednom su zgodom njegovi ljudi uplovili s prekrca-
nim brodicama, dok su se ostali vratili iz ribolova praznih ruku. Mogao je smirivati oluje i u
trenu izgladiti velike valove. Kažu da je i iscjeljivao bolesne, ali to nas nije brinulo, jer nismo
nikad bolovali. No najviše smo mu se divili zato jer se kao čovjek iz unutrašnjosti, iz Nazareta,
toliko dobro razumio u vodu i vjetar, kao i u ribolov.
Više nisam mogao doznati od njih, unatoč ponavljanju pitanja. Ponovno su postali
sumnjičavi… Na posljetku sam primijetio: – U Jeruzalemu se priča kako je izašao iz groba i
vratio se u Galileju… Jeste li o tome dočuli?
Na to su pitanje još čvršće polegli na svoja vesla. Odgovorili su tek nakon izvjesnoga vre-
mena: – To su brbljarije starih žena! Nema toga mrtvaca koji bi napustio svoj grob. On je bio
čovjek, jednako kao i mi, premda je poučavao i stvarao čuda. Ti biraš riječi vrlo umješno, no mi
ti nećemo upasti u mrežu… – Zašutjeli su ponovno, pa zatim dodali: – To su naklapanja iz Ka-
farnauma… Mi smo ribari iz Tiberiasa.
Magdala je veliko ribarsko selo s mnogo žitelja. Bili smo još daleko pred njim kad nas je za-
pahnuo vonj od soljenja ribe. Pritjeravši brodicu obali, veslači su skočili u vodu i izvukli plovi-
lo na suho. Isplatio sam ih i poslao natrag u Tiberias. Upirući se o Mariju i svoj štap odšepao
sam u selo. Tek sam tada svoju pratiteljicu pustio neka pita za Mariju Magdalenu. Bila je dobro
poznata. Odmah su nam pokazali da trebamo poći izvan mjesta, prema golubljim gnijezdima u
prostranoj skupini građevina.
Neki povrtlar, koji se vraćao iz sela, uslužno mi je ponudio mjesto na svojemu magarcu, na-
kon što je zamijetio moje hramanje. Govoreći o Mariji Magdaleni značajno se smješkao, ali je
rekao s poštovanjem: – Ona je pametna i bogata žena. Upošljava brojne lovce golubova, a u
svojim jatima uzgaja i vlastite ptice za Hram. Uz to posjeduje i vrt s ljekovitim biljem, te udjele
u soljenju ribe. Inače mnogo putuje, no čujem, ovih se dana vratila kući… – Pogledao me zatim
postrance i rekao, dobrodušno se nakesivši. – Ali toliko mlada kao nekoć, sada dakako više
nije… Priča se da je počela nov život i daje milostinju sirotinji. No ti moraš najbolje znati što
od nje hoćeš.
Pošao sam u Magdalu bez nekih većih očekivanja. Ipak, dok sam se približavao kući Marije
Magdalene, smješten na magarećim leđima između dva povelika koša za povrće, neočekivano
sam se poveselio što ću ponovno vidjeti njeno blijedo lice. Ostala mi je u sjećanju točno onak-
vom, kao što sam je gledao u gornjim odajama Lazarove kuće. I pomislih, još nikad do tada
nisam toliko čeznuo da vidim neku ženu. Povrtlar je zamijetio izraz mojega lica te rekao: – Čini
mi se, ti si poput svih drugih. Sto se više bližiš kući, sve ti se više žuri… Ja ne bih volio onuda
proći. Zato se nemoj ljutiti na mene, ali bih te iskrcao ovdje na račvištu puta.
Čim sam sišao s magarca, potjerao je životinju, ne posvećujući više nikakve pozornosti ni
Mariji ni meni. Kao da se htio što brže udaljiti iz okoliša te kuće… Moja pratiteljica je pak uz-
disala i zloguko najavljivala: – Iz ovoga se ne može izleći nikakvo dobro. Trebali bismo se vra-
titi. Mene već sada bole oči od sunca, ma koliko pokrivala glavu. Potpuno sam znojna i jedva
dišem.
No ja sam odlučno odšepao kroz vrata. Na sredini povelikoga dvorišta zamijetio sam u crno
odjevenu ženu kako hrani golubove. Cijeli oblak ptica lepršao je oko nje. Neki su joj čak sjedili
na ramenima, a bilo je i onih što su se smjestili na njene ruke i pritom se zibali.
Kad nas je smotrila, rasipala je zrnje po zemlji, te otrla ruke jednu o drugu. I pošla nam je u
susret, otkrivenoga lica. Iznenađeno ali radosno pozdravila je Mariju i mene, pa uzviknula: –
Osjećala sam da netko dolazi… Ali nisam ni pomišljala da bi to mogao biti ti, Mark iz Rima,
kao i ti, Marijo od Beerota.
– Mir neka je s tobom, Marijo Magdaleno! – pozdravih je i pogledah u njeno zabrinuto blije-
do lice sa svjetlucavim očima. Te su oči bile toliko ispunjene radošću te mi je došlo da se bez
odlaganja bacim na tlo pred tom ženom i zagrlim joj koljena.
Obim je rukama potjerala golubove koji su još uvijek lepršali oko njene glave. Zatim nas je
povela kroz dvorište prema vrtu, a u njemu do ljetnikovca kojeg je tamo dala izgraditi. Kad smo
prispjeli do toga zdanja, prvo je donijela vode i kleknula pred mene. Ne obazirući se na moje
prosvjede, oprala mi je noge. Dodir njenih ruku godio je mojoj bolesnoj nozi i ublažavao bol.
Istu je ljubaznu uslugu zatim iskazala i mojoj pratiteljici, koja se pokušavala izvući, hihoćući
iza podignutoga dlana. Zatim nam je domaćica uručila svježe izvorske vode za piće i otpremila
Mariju s riječima: – Pođi pogledati golublje nastambe i moju kuću… I nemoj nas više ometati,
ludice!
Moja se pratiteljica udaljila gotovo trkom, kao da je veseli što može otići. Marija Magdalena
je gledala za njom i pritom tresla glavom. Zatim se okrenula prema meni i upitala: – Što si to s
njom učinio? Jesi li joj ti poklonio ovu šarenu odjeću? U Jeruzalemu je bila vrlo smjerna i po-
korna… A sada kao da joj zao duh viri iz očiju?!
– Mislim da joj nisam nanio nikakvo zlo – branio sam se ja. – Nisam je dotaknuo, ako na to
misliš… I vjerno me je njegovala, dok sam ležao u Tiberiasu u vrućici, s bolesnom nogom.
– Učini li muškarac nešto za ženu – odvrati Marija Magdalena – može joj on često priskrbiti
veće zlo nego i pomišlja. I to čak i ako ima najbolje namjere… Ti nisi prikladan za čuvara tak-
vome biću, Mark. Trebao bi se rastati od svoje pratiteljice!
– Ona traži Isusa Nazarećanina, kao i ja – pojasnio sam, te olakšao srce pričajući joj kako
smo otputovali iz Jeruzalema, kako su me Natan i Suzana ostavili u neprilici, te kako sam u
Tiberiasu kod Klaudije Prokul upoznao Ivanu. Marija Magdalena je kimala na moje izvješće, a
krut je osmijeh zatim preletio preko njenoga bijelog lica.
– Poznajem gramzivu Suzanu i oholu Ivanu – rekla je otresito. – Zasigurno sam bila slijepa
za njihove pogreške, u vrijeme dok smo zajedno putovale u sestrinskome zajedništvu. Stvarnost
je tada za mene bio jedino Isus. Stekao si dovoljno iskustava s njegovim učenicima, pa znaš od
koje su vrste ljudi i kako škrtare s tajnom kraljevstva. Vjerojatno se u međuvremenu i ti čudiš,
jednako kao i ja, okolnosti što je od takvih kamenčića htio podići svoje kraljevstvo. I meni je
prisjela tvrdoglavost i tvrdokornost tih ljudi, jednako kao i međusobna zavidna nadmetanja
žena… Zato sam se vratila svojemu domu, kako bih ovdje čekala. Znam da je Isus ispred nas
pošao u Galileju. Ali me ne bi iznenadilo, ako više ne bude htio vidjeti nikoga iz našega kru-
ga… Moguće je jednako razočaran glede nas, kao što smo to u srcima i mi međusobno. Prepus-
tila sam ribare njihovome obrtu, a i Isusova se majka vratila u Nazaret.
Stisnula je dlanove jedan o drugi, trznula ramenima kao da ju je prožela bol, pa se požalila: –
Zašto sam tek ljudsko biće i još k tome žena? I zašto postajem sada toliko okorjela u svojoj
okrutnosti, sada kad Isus više nije kod nas? Njegovo kraljevstvo klizi od mene i udaljuje se.
Jaoj meni, što sam tako malodušna, pa se čak više ni u njega ne uzdam…!
Preplašeno je pogledala uokolo, kao da je zamijetila neke likove kako vrebaju. Uzviknula je:
– On je svjetlost svijeta! Kad je daleko, spušta se na mene tama, unatoč najjasnijemu sunčevom
sjaju. Bojim se, zli bi duhovi mogli ponovno ući u mene. No tada više ne bih željela živjeti.
Bolje bi mi bilo, konop oko vrata! Već sam dovoljno trpjela…
Njena bol legla mi je na prsa teško poput olova. No pokušao sam je tješiti, kazujući o Ivani-
nom izvješću da se Isus ukazao svojim učenicima kad su jednoga jutra ribarili…
– O tome sam već dočula – pritvrdi Marija. – No te sitničave duše su se zasigurno ponajviše
radovale zato jer su uhvatili više od stotinu i pedeset riba! Mreža je bila toliko puna te su je
morali izvući na kopno kako se ne bi razderala… Zašto nisu za utjehu i drugima o tome
priopćili, ako su uistinu vidjeli našega Učitelja?
Kao da joj je srce bilo ispunjeno mržnjom i zavišću prema učenicima, zato jer se Isus u Gali-
leji prvo ukazao njima, a ne njoj. Donekle sam to smatrao shvatljivim, jer je upravo ona bila ta
koja je u svitanje prva pohitala Isusovome grobu, te joj se nakon uskrsnuća prvoj ukazao.
– Marijo Magdaleno – umirivao sam je – ne očajavaj! Ako je namjerio u Galileju, to znači
da je njegovo kraljevstvo blizu. Možda u njemu imam malen udjel, a moguće me odbije kao što
su to učinili njegovi učenici… Ali budi uvjerena, ako je u Galileji, zasigurno ćeš ga još vidjeti.
– Zar me ti tješiš, ti Rimljanin – reče ona, dobacivši mi ponosan pogled svojih tamnih očiju –
dok su mi njegovi uskratili svaku utjehu?!
No lice joj se razvedrilo i počelo zračiti, kao da ga je oblilo sunčevo svjetlo. I to premda smo
sjedili u sjeni ljetnikovca. Dodirnula mi je ruku, a njen je dodir ponovno bio pun snage, kad je
upitala: – Vjeruješ li to uistinu? Jer i ja to, dakako, vjerujem… No moje je srce zdvojno, zato
jer ne mogu na primjeren način poštovati učenike koje je on izabrao. Griješno je od mene, ne-
dostojne žene, ne pokoravati se njegovoj volji. Pouči me ti što je smjernost, Rimljanine! Jer
zaslužujem ukor i naputak…
– Radije mi reci… Misliš li da će mene, Rimljanina, primiti u svoje kraljevstvo? – zamolih
je potišteno.
– Učenici se još uvijek nadaju kako će On u Izraelu ustoličiti novo kraljevstvo. Za mene je
On svjetlost svijeta. Zašto njegovo obećanje i najava ne bi obuhvaćali i tebe, isto kao i djecu
Izraela, ako ga ti smatraš Kristom*? Njegovo je kraljevstvo vječan život, a ne zemaljsko vla-
danje.
– Sto je vječan život? – upitah, a srce mi je zadrhtalo od straha.
– To ne znam – priznala je ona, potresavši glavom. – To će zasigurno samo On znati. O tak-
vim stvarima nije poučavao na svojim putovanjima. Govorio je ljudima kako trebaju živjeti,
kako bi bili vrijedni njegovoga kraljevstva. A ja nisam dovoljno ponizna i djetinje otvorena u
svojemu srcu, kako bih shvatila što je vječan život. Znam tek da je u Isusu i s njim… A više ni
ne treba o tome znati!
– Kako onda trebam živjeti? – upitah, nakon što sam odmjerio njene riječi. – Zar nije do-
voljno nastojati biti blag i smjeran u svojemu srcu?
– Ljubi svoje bližnje kao samoga sebe! – odvrati Marija Magdalena odsutno. – Sve što bi
želio da ti ljudi učine, učini i ti njima! – Nakon tih riječi naglo je prekrila lice rukama i počela
jecati. – Ali kako smijem ja tebe poučavati, kad sam i sama iznevjerila njegovo učenje?! Kad
smo pošli s njim, bili smo svi kao braća i sestre. I čim nas je napustio, počela sam u srcu mrziti
tu braću i sestre i zavidjeti im… Moguće mi je tebe poslao, kako bih se odrekla svoje zloće i
postala smjernija?!
 Tada je dodirula moju bolnu nogu, te držeći ruku na poluzarasloj rani, počela glasno moliti:
– Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni griješnici! Ako je takva volja Tvoja, učini da ova no-
ga bude ponovno zdrava, kao da nije nikada boljela!
Povukla je zatim ruku, pogledala put neba i, dok smo od uzbuđenja ostali bez daha, usmjeri-
la svoje oči na mene. Zazvala je: – Ako on to bude htio učiniti, to će biti znak! Ustani, odbaci
štap i hodaj!
Poslušao sam i postupio kako je rekla. Napravio sam nekoliko koraka… Nisam više šepao,
niti sam osjećao ikakvu bol u nozi!
U prvi sam mah bio vrlo začuđen. No tada sam se vratio na svoje mjesto, sjeo i rekao: – Uz-
mi to kao izmoljeni znak, ako želiš…! Ja pak ne trebam nikakvoga znaka od Njega, jer i inače
vjerujem. Otvoreno priznavši, moja je noga već bila zdrava, a preko ozlijeđenoga mjesta već je
narasla nova koža. Vjerojatno sam iz navike hramao i dalje, jer me grčki liječnik što je razrezao
oteklinu toliko uvjerljivo upozorio neka ne naprežem nogu…!
– Trebam li opozvati svoju molitvu? – upita Marija Magdalena, smiješeći se i podigavši moj
štap s tla. – Kako bi ponovno počeo hramati?!
– Ne, to ne! – žurno odvratih. – Zasigurno bih počeo ponovno hramati, ako bi za to molila, a
moguće bih i do kraja života uokolo cupkao.
Moje riječi uplašiše Mariju. Pogledala je na sve strane, kao da je bila zatečena u nečemu za-
branjenom. Pobrzala je pojasniti: – Ne, ne! U njegovo ime ne smijemo zazvati zlo na
bližnjega… Time bi jedino sebi počinili zlo! U njegovo se ime ne može proklinjati, već samo
blagosiljati.
Smijala se upravo zračeći, zagledana pred sebe i proničući pogledom kroz mene, kao da vidi
nešto meni nevidljivo. Istodobno je svijala moj .štap rukama, a na moje bezgranično čuđenje se
taj potpuno krut i tvrd hrastov kolac ugibao poput vrbove šibe. Nisam mogao vjerovati svojim
očima i mogao sam tek nijemo gledati, sve dok se nije prenula, osjetila moj pogled i okrenula
lice prema meni.
– Zašto me tako gledaš? – zapitala je i prestala savijati štap.
– Svini još jedaput taj štap, kao što si to netom učinila! – prošaptao sam, dok sam zazivajući
podigao obje ruke.
Pokušala je, trudeći se svim snagama… Ali štap nije popustio ni za debljinu vlasi! Uzeo sam
ga iz njenih ruku, no bio je onaj isti, čvrst i tvrd kolac, na koji sam se oslanjao u hodu. Ono što
se dogodilo nije bilo učinjeno svjesno… Marija Magdalena je bila utonula u razmišljanje, pog-
leda okrenuta u sebe. I kasnije nije nikako mogla pojmiti zašto sam bio toliko uzbuđen. Nisam
se upuštao u nikakve razumom vođene pokušaje objašnjavanja onoga što sam vidio. Pretposta-
vio sam kako ovu svitljivost tvrdoga drva trebam cijeniti kao dobrohotan znak meni, zato jer
nisam povjerovao u iscjeljenje svoje noge polučeno zazivanjem Isusovoga imena. Nisam mo-
gao objasniti kako se to zbilo, jer takav znak nisam čak ni želio. No, u svakome slučaju, nada je
ponovno usplamtjela u mojemu srcu…
To što sam vidio kako se svija moj štap, nikako mi se nije pričinjavalo kao vještičje djelo ili
čarobnjaštvo. Naime, nisam osjećao onu ukočenost tijela što obuzima osobu na koju djeluje
čarobnjak. Čak protivno, osjećao sam se ugodno, svježe i raspoloženo. Zato rekoh: – Marijo
Magdaleno, ti sretna ženo! Isus je tvoj Gospodin pa ne smiješ biti nestrpljiva. Dok ga god
zazivaš, on je uz tebe, čak i ako ga ne vidiš. Kako je to moguće, ne mogu spoznati… Ali u to
vjerujem! Ti si uistinu blagoslovljena medu ženama! Zato jer si obdarena Njegovim blagoslo-
vom…
Kad smo napuštali ljetnikovac, bili smo oboje prožeti novom nadom. Marija Magdalena mi
je pokazala svoj vrt s ljekovitim biljem, opisala svoje golublje nasade, te kako se hvata ptice u
obližnjim gnijezdima između stijena. Opisala mi je i svoja sjećanja, kad se kao mlada djevojka i
sama uspinjala uz strme obronke, ne bojeći se ni razbojnika ni vrtoglavice.
 Ušli smo zatim u njenu kuću za stanovanje. Bila je ispunjena prelijepim zavjesama i skupoc-
jenim namještajem. Ali svoje je grčke vaze i kipove uništila, kako mi je sama ispričala, nakon
što se oslobodila iz vlasti zlih duhova. Postupila je tako jer Zakon Izraela vjernicima zabranjuje
izradu rezbarija ili drugih obličja odnosno preslika ljudi ili životinja. Potaknuta time počela je
kazivati kako je Isus običavao, kad bi utonuo u misli, uzeti štap i njime nešto šarati po pijesku.
A u misli bi se zadubio često, no uvijek bi nogom obrisao ono što je crtao ili pisao po pijesku,
prije nego bi Marija ili netko drugi to stigli vidjeti. Pričala mi je i druge pojedinosti o Isusu,
kako su joj padale na pamet dok smo obilazili veliku kuću.
U međuvremenu je prema njenome nalogu pripravljen objed za nas. Zato me je pozvala neka
sjednem za stol, ali mi se nije pridružila. Tek je rekla: – Dopusti mi služiti te pri jelu, u skladu s
ovdašnjim običajima…!
Pozvala je i Mariju od Beerota neka mi bude na usluzi, te joj naložila da mi polije vode po
rukama. Zatim ju je poučila kako se pravilno poslužuje kod stola, poprativši tu pouku
smiješkom. Ona mi je pak smiješala vina. Bilo je to lagano galilejsko bijelo vino, koje mi se
polako uspelo u glavu poput proljetnoga zraka. Nakon slanih i slatkih predjela poslužila me
pečenom ribom i zatim komadima golubljeg mesa u gustome umaku od ružmarina*. I uistinu se
nisam mogao prisjetiti kada sam posljednji put uživao u toliko znalački pripremljenome i slas-
nome jelu.
Tek kad sam se toliko zasitio pa više nisam mogao protisnuti ni zalogaja, sjela je i moja
domaćica k jelu, smjestivši se na rogožinu podno mojih nogu. Istodobno je to dopustila i mojoj
pratiteljici… Marija Magdalena je postala blaga i vedra, a ljubazan osmijeh joj je razvedravao
lice. Promatrao sam je kroz tanak veo lagane opijenosti vinom, te zaključio kako je nekoć ned-
vojbeno morala biti jednom od najljepših i najprivlačnijih žena u ovoj zemlji. Potaknuta tom
domaćičinom ljubaznošću, čak je i moja mlada pratiteljica smogla hrabrosti i napokon se usudi-
la reći: – Kad se ovako smiješiš kako sada, Marijo Magdaleno, lako mi je povjerovati da su
muškarci zbog tebe putovali ovamo čak iz Damaska i Aleksandrije… Pa si uz pomoć njihovih
darova mogla sebi priskrbiti ovu veliku kuću, te je i predivno opremiti. No kako se to postiže?
Pouči me umijeću kako dobiti zadivljujući vrijedne darove za ono što su goniči deva u Jeruza-
lemu pripravni platiti tek nekoliko bakarnih novčića?
– Ne pitaj me takve stvari! – odvrati Marija Magdalena, a pritom joj se lice naglo smrknulo.
– U svakom slučaju, nema žene koja bi takvo nešto mogla naučiti bez poduke. I samo ako je
opsjednuta zlim duhom ili s više njih, kadra je ona za takvo nešto. Ali istodobno zao duh muči i
davi opsjednutu, te ova bludi kao da neprestance ima krvnikovu omču oko vrata. Ništa je ne
veseli, ništa joj ne daruje zadovoljstvo. I na posljetku mrzi ona samu sebe još više nego
muškarce, a muškarce više nego bilo što drugo…
Moja ju je pratiteljica sumnjičavo pogledavala, trepćući očima, te nagnula glavu na stranu i
oklijevajući rekla: – To što kazuješ, može biti točno. No ja bih ljubazno pozdravila zlog duha,
ako bi me mogao učiniti zavodljivo lijepom u očima muškaraca!
– Šuti, ludice! – uzviknula je Marija Magdalena, udarivši je po ustima. – Ti ne znaš što
govoriš!
Mlada se žena žestoko uplašila i briznula u plač. Marija Magdalena je pak teško disala, te
poškropila vodom uokolo…
– Molim te za oproštaj zbog pljuske po ustima… – rekla je zatim Mariji. – Nisam te udarila
zbog srdžbe, nego za tvoje dobro. Vjerujem kako bi mi netko učinio isto, ako bih ikad rekla
nešto tako besmisleno kao što si ti sada. Zao duh može prinuditi svoju žrtvu da obitava u rovo-
vima i jede nečist… I nema tih lanaca kojima se može vezati žrtvu, niti je mogu zadržati i
najsnažniji ljudi, kada u njoj bjesni zao duh. Pritom ne znam koji su zli duhovi opakiji, oni koji
nagrizaju tijelo ili pak oni što iscrpljuju dušu sve dok u njoj ne ostane tek mračna praznina…
Zastala je, pogledala Mariju i nakon nekoga vremena najozbiljnije dodala: – Ti si me uvrije-
dila…! Ali ti ne zamjeram. Vjerojatno si me tako morala podsjetiti na moju prošlost. Pod
ljuskom vidljivoga tijela krio se tada tek do gola izglodan kostur, a. rabeći mene kao oruđe zli
su duhovi mnoge muškarce gurnuli u propast. Moj je grijeh bio bez granica, ali mi je oprošten.
Ti bi trebala moliti: „Ne dovedi nas u kušnju, nego nas izbavi od zla!” Umjesto toga, ti u srcu
pogrešno moliš: „Uvuci me u kušnju i potjeraj me u ruke zlu!” Uočavam to po tvojim očima,
tvojim ustima i tvojemu toliko nestrpljivom struganju nogama… Sjećaš li se još one žene, koja
je u Jeruzalemu svečano prisegnula kako će se do konca života zadovoljiti usoljenom ribom i
ječrnenim kruhom kao hranom, samo ako bude izbavljena od siromaštva? Zbog te prisege pos-
lala sam te na put Rimljaninu Marku. Pa umjesto da zahvalno oboriš oči, bacaš mu zamke oko
nogu.
Moja je pratiteljica prestrašeno zajecala i nije se usudila pogledati me. I nehotice sam je
žalio. No Marija Magdalena ju je oštro motrila, mračno naboranoga čela.
– Razmisli dobro, što hoćeš! – rekla je opominjući. –Hoćeš li kušnju, grijeh i zlo, koji će te
uništiti? Ili hoćeš jednostavan, častan i pošten život?
Marija od Beerota je podigla pogled i strastveno pojasnila: – Želim da mi grijesi budu
oprošteni kao i tebi, te da budem očišćena, kako bih ponovno bila nedužna. I ne sili me izreći,
što bih tada željela! No, može li mi ipak biti dopušteno, ako u sebi molim za to?
– Razumijem te bolje nego i pomišljaš – odvratila joj je Marija Magdalena. – I čitam iz tvoje
jednostavne duše. Vjeruj mi, iskusnija sam od tebe. Odbaci ove šarene halje i ostani sa mnom,
za svoje vlastito dobro! Ja ću te poučavati u lovljenju golubova i rastjerivanju zlih misli. I
moguće ti se Isus smiluje, ako mi se bude ukazao.
Mlada je žena zaplakala još gorče, zagrlivši me oko nogu, te uzviknula: – Upravo sam se to-
ga pribojavala, Mark! I ti me ne smiješ ostaviti u njenim rukama! Ona će me pretvoriti u
nadničarku ili prodati kao robinju. Ona je na užasnom glasu, što ti zasigurno ne znaš!
– Kad bi imala više životnoga iskustva – reče joj Marija, tresući glavom – razumjela bi da se
sada moraš rastati s Markom… Barem za neko vrijeme. Inače ćeš tvome Rimljaninu sasvim
dosaditi pa će te bijedno otjerati. I odakle znaš, da kod mene ne možeš ponešto naučiti, s čim
ćeš mu postati privlačnijom i ugodnijom?
Mogao sam tek uzdahnuti od olakšanja što me Marija Magdalena s toliko razumijevanja
pokušava osloboditi tereta koji je postajao sve nepodnošljiviji. Moja se pratiteljica priljubila uz
moja koljena i ovlažila skut mojega ogrtača svojim suzama. Tako je plakala neko vrijeme, no
zatim se smirila i prepustila sudbini. Marija Magdalena joj je naložila neka si umije lice i preod-
jene se u druge halje. Kad smo ostali sami, rekla je: – Osjećam se odgovornom za nju. Ona je
još toliko mlada, pa joj srce jednakomjerno naginje kako dobru tako i zlu. Takvo je biće
preteška kušnja za muškarca. I tebi je u prilog što si odolio toj napasti. Marija od Beerota je u
svojoj prostodušnosti jedna od najneznatnijih ispod nas. Ako bi je zaveo, bilo bi ti bolje ovjesiti
samome sebi mlinski kamen oko vrata i strmoglaviti se u morske dubine…
– Nikako ne namjeravam zavesti je… – odvratih pozlijedeno. – Upravo obrnuto! U svome
djetinjem pristupu ona je htjela navabiti mene. Da se nisam razbolio, moguće bih je uzeo k sebi
iz dosade, kad su me Suzana i Natan napustili. No ovako je najbolje. Pripazi na nju, a ja mogu
neometan nastaviti svoju potragu za Isusom.
– Ne vjerujem da te je Suzana prevarila – primijeti Marija Magdalena. – Za to je ona ipak
previše prostodušna.
Vjerojatno trati vrijeme u Kafarnaumu, jednako zgromljena kao i ostale žene, jer se ništa ne
zbiva. No dopusti mi jedno pitanje, Mark Mecentije… Sto ti očekuješ od života?
Njeno pitanje probudilo je smjernost u mojemu srcu. Zamislio sam se o svojemu životu, te
joj počeo kazivati o mojoj prošlosti: – Sreća mi je bila sklona… Kao mlad čovjek učio sam u
Antiohiji strane jezike. Zatim sam se školovao u govorničkoj školi na Rodosu. Moje najviše
stremljenje bilo je činovničko mjesto tajnika pri nekome namjesniku na Istoku ili boravak u
Rimu sa službom kućnoga mudroslova nekome neškolovanom bogatašu… Unatoč mojoj nez-
natnoj sklonosti za vojnički poziv, ipak me je uistinu ogorčilo što nakon preseljenja u Rim ni-
sam uspio oko prijema u viteški stalež. Tek sam na temelju jedne oporučne odredbe pribavio
pravo nošenja prstena na palcu. No u međuvremenu je to odličje meni izgubilo vrijednost. Pre-
zirem takve stvari i nosim svoj prsten u mošnji za novac. I upravo kad sam si mogao priuštiti
skoro sve što sam želio, spoznao sam kako gotovo ništa od toga nema za mene stvarne vrijed-
nosti. Tada me zaslijepila požuda, sve dok zbog više pokušaja ubojstva nisam morao bježati iz
Rima… I što očekujem od života?!… Na to ne mogu i ne znam odgovoriti… Moram se jedino
zapitati koja me je to sila nagnala iz Aleksandrije u Jeruzalem, dovevši me pred križ židovskoga
kralja, kad je cijeli svijet bio obvijen tamom.
Zastao sam, protrljao prstima obje sljepoočice, pa ubrzo nastavio: – Povoljnim stjecajem
okolnosti mogao sam u prvim godinama muževnosti polučiti sve za čim sam kao mladić toliko
žarko i uzaludno čeznuo: prijateljstvo, omiljenost, tjelesne užitke… Čak sam se mogao vinuti i
do moći, ali mi takovrsne težnje nisu nikad nešto predstavljale. Ubrzo mi je, međutim, od svega
ostao tek bljutav okus u ustima… Nakon neobuzdanih užitaka i sladostrašća osjećao sam se
bezizlazno očajnim. Jedno sam ipak pouzdano znao! Da ne želim živjeti u Rimu kao podbuhnut
i sagorjeo starac, prežvakavajući stare misli i poput maloumnika u beskraj prepričavajući otr-
cane pripovijesti. Ali to je i jedina budućnost koju vidim pred sobom, vratim li se u Rim… No
za sada ni u kojemu slučaju ne kanim poći tamo. Time bih samo 307 stavio glavu na kocku.
Naime, tamo se očekuje, kao što moguće i sama znaš, državni prevrat. A tada će se svakoga
pitati na čijoj je strani. Previše poštujem Cezarovog Genija da bih sudjelovao u spletkama jed-
noga krvožednog čovjeka niskoga roda. Više me vuče da postanem blag i smjeran u svojemu
srcu…
– Čemu se nadaš od Isusa? – upita Marija Magdalena.
– Naslutio sam Njegovo kraljevstvo… – pojasnih. – I ono nije tek san ili pjesnička tvorevina,
nalik Vergilijevom* Kraljevstvu Mrtvih. Ono je jednaka stvarnost kao i ova u kojoj živimo. Da,
kad mislim na Isusa, na zbunjujući mi se način pretapa njegova stvarnost sa zemaljskom… Ma-
rijo Magdaleno, sretan sam što smijem živjeti u ove dane, jednostavno zato jer znam da je On u
Galileji. Ne, ja ne tražim i ne želim baš ništa od njega, osim onoga što mi sam želi dati. Njego-
vo kraljevstvo ne može biti poput bilo koje od uobičajenih zemaljskih vladavina. Ono zasigurno
mora biti nešto novo, premda meni zasad nespoznatljivo. Inače bi sve bilo besmisleno… Ze-
maljska su se kraljevstva još od početka svijeta i vremena uvijek ponovno uspostavljala i zatim
bez iznimke propadala. To vrijedi čak i za Aleksandrovo carstvo… Jedino će Rim vjerojatno
opstati. Već i zbog toga ne može Isusovo kraljevstvo biti ovozemaljskim!
Razgovorali smo još i o drugim stvarima, dok se Marija od Beerota nije vratila. Umila si je
lice, kosu počešljala glatko i odjenula bijeli ogrtač. I bila je bosa. Izgledala je upravo dirljivo
mladom te osjetih toplinu oko srca i nisam još više ništa zamjerao. Kako rastanak ne bi bio
pretežak, odlučih se vratiti u Tiberias još istoga dana. Marija Magdalena mi je obećala obavijes-
titi me dozna li nešto važno, te mi je rekla neka prenesem pozdrave Klaudiji Prokul i Ivani.
Zaputio sam se tada pješice u selo Magdalu, a pri koračanju nisam osjećao više nikakvih bo-
lova… Zato sam čak pomislio vratiti se u Tiberias pješačenjem obalskom cestom. No na obali
sam naišao na ona dva ribara koji su Mariju od Beerota i mene dovezli ovamo. Zasigurno su me
čekali, jer im se nikamo nije žurilo, a dobili su i dobru nagradu za svoj trud. Nebo” se u
međuvremenu naoblačilo, a vjetar je ojačao, pa su valovi na jezeru nosili bijele kreste. Ribari su
pogledavali u nebo i crne oblake koji su se rojili oko brda iza stijena s golubovima. Zatim
rekoše: – Genezaretsko jezero je ćudljivo i podmuklo. Iznenadnim udarom vjetra može potjerati
brodicu i prevrnuti je… Znaš li plivati, gospodine?
Ispripovijedio sam im, još kao mladić sam dobio okladu jer sam s Rodosa preplivao na kop-
no, ne obazirući se na morske struje. No oni nisu nikad čuli za taj otok, pa nisu ni mogli proci-
jeniti taj pothvat. Ipak me je tijekom toga plivanja na cijelome putu slijedio jedan čamac, pa u
biti i nisam bio u ozbiljnoj životnoj pogibelji. No na taj me je pothvat manje potakla oklade,
koliko činjenica da sam bio lud za jednom djevojkom što je bila sklona podrugivanju. Obećala
me okruniti cvjetnim vijencem ako uspijem preplivati do obale… Zato sam plivao punom sna-
gom. Ali nakon što sam okladu dobio, nisam više osjećao sklonosti prema onoj djevojci…
Smjestio sam se na mekane sjedalice na krmi brodice, te pogledao oblake koji su se natjera-
vali nebom. Za to su vrijeme ribari zasukali svoje ogrtače, odbili se od kopna i prihvatili vesla.
Zapazio sam kako znaju o mojemu posjetu Mariji Magdaleni. Ali, kako bi nešto takvo moglo
ostati skriveno u jednome ribarskom selu, gdje je bilo sasvim razumljivo što svatko poznaje
svakog, a stranca se promatralo sa znatiželjom? Nisu se začudili ni što sam ostavio Mariju od
Beerota, nego su glede toga tek razmijenili nekoliko šala, poprativši ih smijehom.
– Sto to pričate? – raspitivao sam se.
– Ništa loše. Baš ništa loše… – uvjeravali su me. – Tek, uzgajivačica golubova se, po svemu
sudeći, vratila svojim navadama… Koliko ti je platila za djevojku?
Nisam im bio dužan baš ništa objašnjavati. Primjedba o Mariji Magdaleni me ipak pogodila,
pa rekoh: – Zadržala je djevojku iz čiste dobronamjernosti, kako bi je poučila svojemu poslu.
– Upravo tako! Upravo tako! – uzviknuše oba čovjeka, urlajući od smijeha. – Zasigurno će
naučiti djevojku svojemu poslu. Već je mnoge mladice poučila sviranju poganskih glazbala,
razvratnim plesovima i hvatanju golubova… Ali kakvih golubova, to bismo iz pristojnosti ra-
dije prešutjeli.
No prije nego sam stigao odgovoriti, začuo sam urlik jednog udara vjetra. Brodica se nagnu-
la na bok, a valovi se strmo uzdigoše i zapjenjena voda naglo nahrupi preko ruba plovila. Moje
su se sjedalice od toga potpuno namočile, a ja sam još našao toliko vremena da reknem ribari-
ma: – To vam je opomena za ružne riječi!
No sva smo trojica imali pune ruke posla oko izravnavanja brodice, koju je snažan vjetar po-
put orahove ljuske tjerao prema obali na suprotnoj strani jezera. A da smo zadržali prvotni
smjer, u trenu bi se prevrnuli…
Oba glupana su se htjela uspeti na jarbol i postaviti jedro. To sam im najstrože zabranio, jer
brodica nije bila nakrcana, pa je bila prelagana. Iz olujnih oblaka što su se valjali iza brda
bljeskale su munje, a istodobno je postalo osjetno mračnije. Zlovoljno smo crpili vodu iz plovi-
la, ali nismo mogli zapriječiti da se ponovno puni jer su nas valovi stalno i uporno iz nova zali-
jevali. Valjajući se i treskajući, brodica se brzo približavala istočnoj obali jezera, sada već do
ruba puna vode. Promočeni i očajni, ribari su me prijeteći pogledavali, te povikali: – Navukli
smo na sebe kletvu, kad smo povezli tebe, rimskoga nevjernika. Krivi smo zbog bezbožništva,
jer smo ti pomogli jedno dijete Izraela odvući u kuću naslade… Ali nismo znali tvoje nakane!
– Sami ste na sebe navukli kletvu, jer ste loše govorili o Mariji Magdaleni! – dobacih im u
lice, sjedeći do vrata u vodi i čvrsto se držeći za rub brodice.
Voda nije bila jako studena. Ali smo ipak bili sasvim promrzli, kad je napokon vjetar popus-
tio. No mogli smo izbaciti vodu iz naše brodice i pristati na ušću nekoga isušenog potoka. Rav-
no pješčano žalo bilo je ovdje uže i kamenitije nego na zapadnoj obali, a brda su se strmo uzdi-
zala pred nama. Puhalo je još uvijek poprilično, a valovi su toliko snažno tukli o obalu da ribari
nisu pokazivali ni najmanje sklonosti za ponovno isplovljavanje uz vjetar. No vjerovali su i da
će se s dolaskom noći vrijeme smiriti.
Počelo se mračiti, a mi smo se smrzavali, premda smo iscijedili svoju odjeću koliko je to bi-
lo moguće. Nešto dalje, na mjestu gdje je ravno žalo završavalo u podnožju brda, zamijetili smo
skromnu zaklonjenu kolibicu i uz nju vatru kako tinja. Predložio sam da pođemo tamo i
osušimo svoju odjeću. No ribari su oklijevali i rekli: – Mi smo na pogrešnoj obali. Srećom ne-
mamo uz sebe mreže… Inače bi nas zasigurno kaznili zbog zabrane ribolova.
Ovamo ponekad bježe razbojnici i zločinci iz Galileje. A u špiljama obitavaju gubavci…
Nosili su sa sobom kremen i čelik, ali je nevrijeme promočilo sav suhi rogoz na žalu, pa
nismo mogli naći ništa pogodno za potpaljivanje. Zaputio sam prema onoj kolibi, a nakon izv-
jesnoga oklijevanja pošli su za mnom i ribari. Približivši se, ugledao sam jednoga čovjeka kako
sjedi uz vatru. Upravo je dodao naramak granja, pa je oganj zaplamtio. Istodobno sam osjetio
miris pržene ribe i netom pečenoga kruha. Pokraj kolibice visjela je ribarska mreža…
– Mir s tobom! – pozdravio sam usamljenoga ribara. –Zapali smo u nevrijeme… Smijemo li
osušiti odjeću na tvojoj vatri?
Uslužno nam je napravio mjesta, te sam svukao odjeću i objesio je sušiti na jedan kolac.
Zamijetio sam da je domaćin zagrijavao plosnato kamenje i na njemu pekao kruh, dok su se u
pepelu na dnu žlijeba pekle dvije velike ribe. Sunce je već zašlo, a žalo u sjeni brda je brzo zah-
vatio mrak. No povrh kuća i palača u Tiberiasu, na zapadnoj obali, mogli smo još vidjeti
žarenje večernjega rumenila.
Pobliže sam pogledao nepoznatoga ribara. Crte lica bile su mu oštre, ali je izgledao kao
dobroćudan i smjeran čovjek, kojega se ne treba bojati. Kimnuo je prijazno i obojici mojih
veslača te im pokazao mjesta uz vatru. Oni su opipali njegovu mrežu i upitali ga što je ulovio.
Odgovorio je zbunjeno kako se nada da će nevrijeme natjerati jato riba u zaljev, na mjesto gdje
utiče potok. Tamo namjerava ujutro okušati sreću…
Nije nas izrijekom pozvao, nego jednostavno uzeo jedan hljepčić, blagoslovio ga i svakome
od nas odlomio po komad. Zatim je uzeo jedan takav zalogaj i sebi. Imao je i kiselkastoga vina,
pa ga je nalio u posudicu izrezbarenu od trsovoga korijena. Tako napunjenu posudu je blagos-
lovio i zatim poslao uokrug. Otpili smo redom sva četvorica… Ribu je dobro pripravio, no u
pomanjkanju soli začinio ju je obalnim češnjakom i gorkim travama. Jeli smo šutke…
Zamijetio sam kako moji veslači nepovjerljivo pogledavaju našega domaćina, koji je sjedio
oborenih očiju i nijemo se smiješio, kao da se raduje svakome zalogaju. A nakon jela je uzeo
suhu granu i njome počeo, razvidno kušajući time prikriti svoju plahost, rastreseno šarati po
pijesku.
Dok smo jeli naša se odjeća pod djelovanjem vrućine počela isparavati i uskoro se sasvim
osušila. Iz udova mi je nestala ukočenost, pa mi je ponovno bilo toplo. Osjećao sam se udobno i
zadovoljno. Nadvladala me pospanost i jedva sam mogao držati oči otvorenima. Zahvalno sam
treptao prema prijaznome ribaru, koji je bez riječi svoje jelo toliko gostoprimljivo podijelio s
nama. Gledao sam njegove ruke i noge pune ožiljaka, te pomislio kako u njegovome licu
uočavam neku grozničavu mršavost. Kao da je bio bolestan te se radi oporavka povukao u
samoću. No moji ga veslači nisu ništa pitali, pa nisam ni ja htio ispasti radoznao. Ubrzo sam
nesvjesno utonuo u san, onako obnažen uz vatru. Jedino sam još osjetio kako me je naš
domaćin pokrio mojom odjećom koja se osušila…
Sanjao sam… Od toga probudih, pa sam sjeo, a oči mi bijahu pune suza. Oba ribara su
čvrsto spavala pokraj mene, tiho hrčući. Suze su mi tekle, vruće i paleći niz obraze, a nakon
mojega sna bio sam ispunjen očajanjem. Vatra se već bila ugasila, a prema zvijezdama i Mjese-
cu zaključio sam da je već doba treće noćne straže. Ispred mene je svjetlucalo jezero, ravno i
glatko poput zrcala. Ali smo bili samo trojica… Naš domaćin je nestao! Zbog toga sam se pre-
stravio. Zbacio sam odjeću i skočio. No tada sam ga zamijetio, na moje olakšanje, na obali…
Pošao je tamo i gledao preko jezera. Ogrnuh se u svoj plašt i žurno podoh do nepoznatoga
domaćina. Stao sam uz njega i zapitao: – Sto to gledaš?
– Vidim otvoreno nebo – odvrati on, ne okrećući se. –I ugledao sam veličinu svojega oca, te
čeznuo za očinskim domom…
Tada shvatih da sam ga oslovio na grčkome, a on mi je i odgovorio na istome jeziku. Iz toga,
kao i iz njegovih riječi, zaključih kako bi mogao biti jedan od učenika Ivana Krstitelja. Moguće
je pred Herodovim progonom utekao na ovu obalu jezera i sada obitavao ovdje u samoći i
izdržavajući se ribolovom.
– I ja tražim Kraljevstvo – rekoh. – Suze čežnje netom me probudiše iz sna… Pokaži mi put!
– Postoji tek jedan jedini put – odgovori on. – Ono što učiniš najneznatnijemu čovjeku, činiš
meni…! – Kratko je zastao, a zatim nastavio. – Ja ne nudim onoliko, kao što daje svijet. Ali ne
tuguj i ne boj se! Nakon mene će doći duh istine. Ovozemaljski ga svijet doduše neće prihvatiti,
jer ga ne može vidjeti i ne može ga prepoznati. Ali ako ga spoznaš, ući ću on u tebe i u tebi
vječno ostati. Ja nikoga ne napuštam…
Srce mi se rastopilo u prsima, suze mi zamutiše pogled, te nemoćno podigoh ruke… Ali se
nisam usuđivao dodirnuti čovjeka koji je stajao preda mnom.
– Ti ne govoriš kao čovjek – tek prošaptah. – Ti zboriš kao onaj koji posjeduje moć…!
– Meni je predana sva vlast na nebu i na zemlji – odvrati on.
Tek se tada okrenuo prema meni. U svjetlu zvijezda i Mjeseca zamijetih, kad me pogledao,
dobrodušan ali svečan osmijeh na njegovome licu. Njegov me pogled razodijevao, kao da
ljuska za ljuskom spadaju s mojega tijela, sve dok nisam ostao potpuno obnažen. Ali u tome
osjećaju ne bijaše ničega neugodnog. Bilo je to više kao neko odricanje i oslobođenje…
Nakon što me promotrio, nepoznati je pokazao rukom preko jezera i rekao: – Tamo, u tetrar-
hovome gradu, u grčkome kazalištu plače jedna djevojka… Plače zato jer joj je umro brat, a
nema drugoga zaštitnika. Što si sanjao?
– Vidio sam u snu bijeloga konja… – prisjetih se.
– Neka bude tako! – odvrati on. – Ovih ćeš dana biti nazočan utrci zaprega. Uloži nešto nov-
ca na bijelu zapregu. Zatim potraži djevojku i daruj joj dobitak!
– Kako mogu u tako velikome gradu naći djevojku, koja je izgubila brata?! – začudih se. – I
koliki treba biti moj ulog?
– Ah, Mark… Ti pitaš toliko nepotrebnoga… – ukorio me, ponovno se smiješeći. No njegov
je osmijeh sada bio toliko bolan, te mi je od njega otežalo srce.
– Odakle znaš moje ime? – uskliknuli, ne razumijevajući njegovo upozorenje. – Zar te poz-
najem? Pričinjava mi se, kao da te već negdje vidjeh?!
– Zar nije dovoljno što ja tebe poznajem? – upita on, potresavši glavom.
Postade mi jasno… Nije htio da prepoznam tko je. To mi je osnažilo pretpostavku kako se
radi o jednome od Smjernih, čiji duh trpi od vjerskih razmišljanja i samoće. Kako bi se inače
mogao hvaliti, da posjeduje vlast nad nebom i zemljom?! Ali dar proricanja i pretkazivanja je
moguće posjedovao. Zato odlučih zapamtiti njegov nalog.
– Ah, ti sine čovječji! – nastavi on. – Ti gledaš i ne vidiš. Slušaš i ne čuješ. Ali jednoga dana,
Mark, mislit ćeš o svemu ovome. Tada ćeš umrijeti za volju mojega imena, kako bi slavio moje
ime… Jednako kao što sam ja slavio ime svojega oca!
– Kakvo mi to zlo pretkazuješ? – uzviknuh užasnut, ne shvaćajući smisao njegovih riječi.
Pomislio sam čak da on moguće ne vlada dobro grčkim, pa sam ga krivo razumio.
Na moje je riječi tek glasno uzdahnuo. Tada je pustio ogrtač neka mu sklizne s ramena i ra-
skrio gornji dio tijela… Čovjek je očito bio toliko siromašan, te nije imao čak ni donje halje.
Otkrenuo se od mene i rekao: – Popipaj moja leda!
Ispružih ruku… Prešao sam prstima preko rebara i osjetio ožiljke od bičevanja. Uzdahnuo je
ponovno i posegnuo na bočnu stranu svojega prsnog koša. Slijedio sam njegovu ruku svojim
prstima i napipao dubok ožiljak. Zasigurno su ga progonili i mučili, pa nije bilo čudno što je xi
sada još djelovao pomalo mušičavo. U sebi sam prokleo sve Zidove, jer se iz vjerskih razloga
toliko međusobno muče… Naime, osim što je govorio zlokobno, bjelodano nije bilo ničega
zlog u tome čovjeku. Obuzet najdubljom sućuti, rekoh mu: – Reci mi barem svoje ime, o kojem
si ranije govorio! Moguće te mogu zaštititi od daljnjih progona…
– Kad me budeš priznao pred ljudima – odvrati on – priznat ću i ja tebe pred mojim ocem,
kada tome dođe vrijeme…
– Ali kako se zoveš?! – navaljivao sam ponovno. – I tko je tvoj otac, ti neobični čovječe, taj
kojega toliko i neprestance veličaš?
Ne odgovorivši, zagrnuo se ponovno u svoj plašt, te se udaljio duž obale, kao da mi više
ništa nema za reći. Da je bio od mesa i krvi, u to sam se osvjedočio. No ipak je odavao nekakav
neobičan dojam, pa se nisam usudio slijediti ga i dodijavati mu daljnjim pitanjima. Nakon
kraćega oklijevanja vratio sam se do kolibice i ponovno legao. Odmah sam zaspao i više nisam
ništa sanjao…
Probudio sam se okružen sunčevim sjajem i Ijeskanjem vode. Brda na zapadnoj obali jezera
svjetlucala su poput zlata povrh palača Tiberiasa što su djelovale nestvarno. Sve mi je izgledalo
svježim i ljupkim, kao da sam se probudio u nekome novom svijetu i uz to i ja bio potpuno nov.
Oba moja veslača ugledao sam kako stoje, sklopljenih ruku, te mole: – Počuj, Izraele!
No onaj usamljeni ribar je iščeznuo… A s njim i njegova mreža. Ostatke večere odložio je
ispred kolibe, očigledno ih namijenivši nama. Jeli smo pohlepno, ne govoreći pritom ništa. Za-
tim smo pošli do ušća onoga isušenog potoka, porinuli brodicu u vodu i skočili na palubu. Og-
ledavao sam se za onim ribarom, ali ga nigdje nije bilo za vidjeti. I to premda je jučer rekao
kako ujutro kani baciti svoju mrežu upravo na ovome mjestu… Nisam mogao zapaziti čak ni
otiske stopala.
Ljudi valjano polegoše na vesla. Od toga je brodica upravo poletjela, kao kroz sloj stakla u
kojem se odražavahu zrcalne slike okolnih brda i plamteće zrake izlazećega sunca… Još sam
uvijek osjećao onu istu rasterećenost i olakšanje, kao da sam odbacio brojne ovoje suvišne
odjeće. No što sam više mozgao o dogodovštinama te noći, to su se više u meni budile sve oz-
biljnije nedoumice i sumnje. Nije li sve bilo tek posebno živ san? Otkud je neki pustinjak na
Genezaretskome jezeru bio vičan grčkome jeziku?!
Ribari su veslali ravnomjerno i snažno, kao da se žele što prije udaljiti od strane obale. No ja
sam uvijek iz nova pogledavao na žalo koje je ostajalo za nama, ne bih li negdje smotrio usaml-
jen lik… Ali ništa takvo nisam mogao zapaziti. Napokon upitah ribare: – Tko je bio taj čovjek,
kod kojeg smo proveli noć? Poznajete li ga?
– Ti si previše radoznao, Rimljanine… – odvratiše oni suzdržano. – Bili smo na pogrešnoj
obali…
Ipak, nakon nekog vremena, jedan od njih je dodao: – Mogao je to biti netko, koga smo već
vidjeli… Možda onaj koji je govorio puku. Morao je biti izbičevan i protjeran iz Galileje. Za
takvo nešto ne treba mnogo. Ivan je skraćen za glavu jer se usudio ukoriti tetrarha zbog braka sa
ženom svojega brata…
– Nešto u crtama njegova lica i u očima – pojasnio je drugi – podsjetilo me na Isusa
Nazarećanina. Kad to ne bi bilo nemoguće, smatrao bih da je to bio upravo Raspeti. No koliko
se prisjećam, Isus je bio viši i ozbiljniji od ovoga čovjeka, te manje susretljiv i manje društven.
Moguće je to bio netko od njegovih rođaka ili pratitelja, koji se sada krije.
Za ljudska mjerila toliko nevjerojatno naslućivanje pogodilo me poput munje i potreslo do
dubine duše.
– Smjesta okrenite! – viknuo sam i skočio na noge.
Ribari nisu ozbiljno shvatili moj zahtjev, sve dok im nisam priprijetio da ću se baciti u vodu
i otplivati na kopno. Protiveći se pritom, ipak su okrenuli brodicu i zaveslali natrag. I prije nego
je pramac brodice dotaknuo dno pličine, skočio sam u vodu i potrčao do kolibice. Tamo je sve
bilo potpuno isto kao i kad smo otišli. U tlu je bila udubina i pepeo ugasle vatre… Ali nigdje ni
žive duše. Poput mahnitoga poletio sam tražiti otiske stopala na žalu, u oba smjera… Ali uza-
lud. To je potrajalo sve dok me ribari nisu dohvatili i silom smjestili u brodicu.
Tamo sam si prekrio glavu i nazvao samoga sebe nepopravljivom budalom, jer nisam pre-
poznao Isusa Nazarećanina, ako je to uistinu bio on… No odmah mi se vratiše sumnje i dvojbe,
jer sam pomislio kako se ovaj čovjek ni po čemu nije razlikovao od nekoga drugog živućega
ljudskog bića. Dodirnuo sam ga i nisam zamijetio na njemu ništa prispodobivo pojmu
božanskog. Ali, mišljah dalje, moguće je božansko u svome obličju nešto jednostavno i skrom-
no, poput kruha koji nam je uručio ili vina što smo ga pili? Tko sam ja, pa da mogu odlučivati o
tome, na koji se način i u kojemu obličju Sin Božji treba ukazivati ljudima?
Ispunjavala me tegobna nesigurnost. I nisam znao što bih vjerovao. Zato sam riječ po riječ u
sebi ponovio, što sam ga sve pitao i što mi je odgovorio. Napokon sam odbacio svako daljnje
razmišljanje o tome, pomislivši kako će se dovoljno brzo pokazati hoću li posjetiti utrku
konjskih zaprega u Tiberiasu ili ne.
Ali se nisam mogao suzdržati da oštro ne ukorim ribare, rekavši im: – Lijepo sam vam re-
kao, Nazarećanin je trećega dana nakon smrti uskrsnuo… Ako dakle uistinu vjerujete da ste ga
prepoznali, zašto ga niste odmah oslovili i zapitali je li on Raspeti?
– Zašto bi mu se trebali obratiti?! – odvratiše oni, nakon što su se suglasili pogledima. – Da
je nešto htio od nas, trebao je on to nama reći. Osim toga… I bojali smo se! – Malo su pošutjeli,
a zatim dodali. – Nećemo nikome kazivati o ovome susretu… A ni ti to ne smiješ. Ako je to
uistinu bio Isus Nazarećanin, što je teško povjerovati, onda on zasigurno ima dobre razloge
tražiti samoću i skrivati se pred Rimljanima.
Ovu im zamolbu nisam mogao odbiti… Ali sam im dao misliti, rekavši: – Ako je to doista
bio on, ne treba se ničega bojati na ovome svijetu. U Jeruzalemu se ukazao svojim učenicima,
dok su bili okupljeni iza zatvorenih vrata.
– Ti ne bi trebao nama Galilejcima baš sve vjerovati na riječ, tuđinče – odvratiše oni, smijući
se. – Mi smo osjećajni ljudi, s vrlo živahnom maštom i moći zamišljanja…
Kad sam se vratio u svoju poznatu i pouzdanu odaju u ugodnoj grčkoj gostionici, osjetih ve-
liko olakšanje što sam napokon sam. I jer mogu u miru razmišljati, te dane neometano provoditi
po svojoj volji. Moja me putna pratiteljica, naime, do odlaska u Magdalu posvuda pratila. Tek
sada, kad sam je se riješio uz pomoć Marije Magdalene, spoznao sam koliko me smetala.
U miru svoje odaje utonuo sam ponovno u razmišljanje 0 posljednjim doživljajima. No dok
sam tako počivao, mir u mojoj sobi postajao mi je sve samotniji. Postupno me obuzeše nemir i
razdraženost. U tome lagodnom okružju, gosti toplica nisu imali nikakvoga važnijeg posla,
osim ubijanja vremena i međusobnoga izvješćivanja o svojim bolestima odnosno o uzdržavanju
od jela… Ovdje mi se više nije činilo mogućim da sam uistinu vidio Isusa iz Nazareta.
Uzbuđenje 1 strah tijekom nevremena morali su me zbuniti i smesti, te su na neki način u mojoj
svijesti izbrisali granicu između stvarnosti i sna. A moji su me veslači zacijelo pritom peckali i
podrugivali se. Ako je taj nepoznati ribar uistinu bio Isus, te mi se htio ukazati, govorio bi mi
neuvijeno i dopustio bi mi prepoznati ga.
Moja me neugoda tištala sve više, te postala toliko nepodnošljivom te više nisam mogao
mirno sjedjeti. Oči mi se ispuniše suzama, te sam nemirno počeo hodati po sobi amo-tamo, ne
veseleći se više svojoj samoći. Napokon sam izvijestio Klaudiju Prokul o svojemu povratku, no
dobio sam odgovor kako nema vremena za mene… Glasnik mi je u povjerenju rekao da su joj u
posjet došli otmjeni gosti s dvora kneza Heroda.
Sljedećega sam dana ipak primio od nje pozivnicu za objed. Ali nisam bio jedini njen gost.
Pozvana su bila i tri uglednika s Herodova dvora. To su bili Herodov rimski savjetnik, zatim
Ivanin suprug Kuza te knežev osobni liječnik. Tog je liječnika Herod uputio Klaudiji Prokul sa
zadaćom da je pregleda. Ovaj slobodoumni Židov je proučavao liječništvo na otoku Kos* i bio
je toliko heleniziran* te je grčkim vladao kao rođeni Grk. Dok smo u svečanoj dvorani ljetni-
kovca čekali na dolazak Klaudije Prokul, kako bi objed mogao započeti, poslužiše nas neraz-
vodnjenim vinom te slatkim i ljutim poslasticama. Dvorjani su mi za to vrijeme postavljali sva
moguća pitanja, kako bi što više o meni ispipali. No ja sam se ograničio na hvaljenje učinkovi-
tosti ljekovitih kupki i kao dokaz za to naveo moje brzo ozdravljenje od otrovanja krvi.
Klaudija Prokul se pojavila u društvu Ivane, premda se Kuza očigledno nije slagao sa sudje-
lovanjem njegove supruge na objedu. No Ivana je cijelo vrijeme šutjela… Domaćica je bila vrlo
blijeda i žalila se kako su je kupke potpuno iscrpile, no da s druge strane još uvijek pati od ne-
sanice. A kad uspije pravo zaspati, odmah počne sanjati strašne snove pa je dvorkinja mora
probuditi jer u snu stenje i jeca…
– Ti si to jednostavno ne možeš zamisliti, Mark – obratila se meni. – u kakvu sam stisku i
škripac upala, ja jadna i slaba, bolesna žena… Kad sam smjerala putovati ovamo, upozoravao
me moj suprug… Ali nikako nisam pomišljala da bi se moje stanje moglo toliko pogoršati. Uvi-
jek sam živjela povučeno i držala se podalje od državnih poslova i politike. No tetrarh Herod
pretjeruje s pažljivošću. Želeći dokazati svoje prijateljstvo prema Ponciju Pilatu, smjera sada u
moju čast prirediti veliku utrku konjskih zaprega. No glede toga se pribojavam i čak gnušam
upravo nepotrebne pozornosti i divljenja prema meni. Što se mene tiče, bilo je više nego do-
voljno kad mi je knez u susret, do same granice pokrajine, poslao svoje u crveno odjevene
jahače.
Pogledala je dvorjane naglašeno mrko i pojasnila: – Osim toga, moraš znati kako je još
predviđeno da njegova lijepa supruga Herodija* i ja sjedimo jedna uz drugu u kneževskome
odjeljku na trkalištu. Tamo trebamo primiti izraze divljenja pučanstva. No ja i ne poznajem
Herodiju. Povrh toga, navodno je njen brak s Herodom, prema židovskome Zakonu nevaljan.
Dvorjanici su uzbuđeno podigli ruke, kao da žele odbaciti ovu uvredu. Jedino je dugobradi
Kuza na to gledao, kako zamijetih, poprilično smeteno i zbunjeno. Budući da nisam imao što
izgubiti, a nisam ni ovisio o tetrarhovoj naklonosti, odvratio sam prostodušno, osjećajući kako
to Klaudija Prokul i želi: – Svi ovdje razgovaramo povjerljivo… Lisica je mudra životinja, a
dočuo sam kako se knez Herod Antipa osjeća polaskanim ako ga netko nazove liscem. Njegova
je nakana, bjelodano, usmjerena na to da ti, po položaju najuglednija Rimljanka u zemlji i
rođakinja Cezara, potvrdiš taj brak. I da to učiniš pred najširom javnošću, premda je ta veza
potakla toliko zle krvi, te je zbog nje čak i jednome proroku odrubljena glava. Mogu si
predočiti burno odobravanje s kojim će osjetljivi Galilejci pozdraviti tvoju pojavu na trkalištu,
iskazujući istodobno ljubav prema Rimljanima i kneginji ove zemlje… Pretpostavljam da će
biti potrebno nekoliko kohorti za održavanje barem nekakvoga reda u gledalištu, te za pregle-
davanje svih posjetitelja na ulazima. A sve to kako bi bili sigurni da jedna ili druga od ovih
gospođa ne bi dobila malen počasni dar bačen u glavu.
– Osobno nemam, dakako, ništa protiv same kneginje Herodije… – hitro je upala Klaudija
Prokul. – No ako kao počasna gošća sjedim uz nju na utrkama, pa dođe do izvikivanja i prosv-
jeda, moj će suprug u Cezareji teško moći razlučiti odnosi li se to negodovanje na Rimljane ili
kneginju. Dočula sam čak, da joj ljudi uskraćuju pozdrav, te na njeno pojavljivanje napuštaju
ulice ili joj okreću leđa.
– U slučaju izvikivanja i prosvjeda – pojasnio je Herodov rimski savjetnik – može se uvijek
naglasiti kako je nezadovoljstvo bilo usmjereno protiv nas Rimljana. Tada bi tetrarh imao pri-
godu dokazati svoju privrženost, određujući svojim podanicima temeljito ribanje. S tim bi se
kneginja rado složila…
– Ali ne i moj suprug! – protivila se Klaudija Prokul. – On je razborit i umjeren čovjek, te
čini sve što može kako bi se izbjegli nepotrebni nemiri. Cijela ova priča zasigurno ne pogađa
njega, nego tetrarha… Ali se nikad ne može znati u kojemu će obliku biti Rim izviješćen o
tome. Pravo mi je, Mark, što si zastupao moje mišljenje. Naime, već sam odlučila da ću prihva-
titi poziv jedino osobno, bez ikakvih službenih naznaka. U tom ću slučaju imati i svoj osobni
odjeljak u gledalištu. No rado ću, nakon utrka, pozdraviti kneginju i prijateljski porazgovarati s
njom. Ja nisam uskogrudna! Takvo držanje bi se uistinu loše slagalo s mojim položajem su-
pruge prokuratora Judeje.
– Nisam ni znao, da Galilejce zanimaju i privlače utrke zaprega – primijetili, kako bih raz-
govor skrenuo u bezazlenije vode.
– Ti ribari i seljaci, dakako, ne razumiju baš ništa o konjima – pojasnio je liječnik prezrivo. –
No cirkus i kazalište su najbolja sredstva za širenje uljudbe i za svladavanje predrasuda. Prošla
su ona vremena, kad su se ljudi povlačili u Egipat i lutali pustinjom. Umjesto toga, vozači kola
sa svojim zapregama obilaze sada cijeli svijet i posvuda odmjeravaju svoje snage na natjecan-
jima. Ovaj puta dolazi jedna zaprega iz Idumeje*, a druga iz rimske jahaonice u Cezareji.
Očekuje se i izvrsna zaprega iz Damaska. A arabljanski plemenski vođe potpuno su ludi za utr-
kama. Čak ih ni osobna mržnja ne može odvratiti od sudjelovanja.
 – Utrka će uistinu pogodovati smirivanju nekih mržnji – iznio je svoje mišljenje Kuza. –
Arabljani se naime srde što je ranija tetrarhova žena, Arabljanka, bila odbačena pa se kao bje-
gunac morala vratiti u šatorsko naselje svojega oca.
– Čudna zemlja – primijetili suho – gdje utrka zaprega može međusobno izmiriti narode. U
Rimu se prije i nakon natjecanja pripadnici sučeljenih boja* međusobno napadaju kamenjem i
toljagama…!
– Ako si ljudi zbog konja i vozača kola raskoljuju glave i međusobno se prebijaju – naglasio
je rimski savjetnik – onda je to znak višega oblika uljudbe. Drukčije je glede vjerskih razimirica
i sukoba. No sada, kad se riješismo toga židovskog kralja, kojeg je tvoj suprug Klaudijo tako
umješno i žurno dao raspeti u Jeruzalemu, možemo se nadati kako ćemo uživati nekoliko mir-
nih godina.
L – Time misliš na Isusa iz Nazareta? – umiješah se u razgovor. – Zar ne znaš da je on
uskrsnuo i ponovno kruži Galilejom?
Rekao sam to istim glasom kao i kad sam ranije govorio, pa se moglo pomisliti da se šalim.
No svi su se u trenu prenuli, a lica im se smrknuše. Kuza je pak primijetio: – Galilejci su praz-
novjeran, malen narod. Poštenja mi, čak je i tetrarh Isusa, dočuvši o njemu, smatrao za ponovno
uskrsnuloga proroka u ogrtaču od devine dlake, kojega je dao smaknuti. No otvoreno kazujući,
ne bih nikad pomislio kako će ova nemila glasina doći do ušiju jednome slučajnom namjerniku
koji putuje iz zadovoljstva.
– Kad sam dočuo za ta govorkanja – upao je u razgovor helenizirani liječnik, poprativši to
živahnim kretnjama – poprilično sam o svemu razmišljao i ispitivao ljude koji su gledali umi-
ranje toga čovjeka. Noge mu nisu slomili, premda su svi toliko žurili skinuti ga s križa. I nakon
što mu je jedan vojnik zabio svoje koplje u tijelo, kako bi provjerio je li mrtav, navodno je iz
ozljede potekla krv… Ali liječnička znanost uči kako truplo ne može krvariti. Zato moramo
pretpostaviti kako je taj čovjek dobio neko uspavljujuće ili opojno sredstvo odnosno da je bio
tek prividno mrtav. Zašto bi inače njegovi učenici ukrali Isusovo truplo iz groba? Moguće im je
uspjelo zaliječiti ga, a uistinu se mogao skrivati u nekoj špilji. Napokon, bio je on vrstan
čarobnjak…
– Koga je Rim raspeo, taj više ne oživljava – oštro se usprotivio rimski savjetnik. – To je
vrlo ozbiljan prigovor na račun Poncija Pilata. Promisli, što kazuješ!
– Ja sam slučajno stigao u Jeruzalem upravo u vrijeme kad je bio raspet i gledao kako umire
– primijetih ja. –Zato me ova zbivanja posebno zanimaju. Mogu posvjedočiti da je uistinu umro
na križu. A i da je bio tek u nesvjestici, ne bi mogao preživjeti ubod kopljem u srce. Taj ubod
sam također vidio.
– Neupućenome je teško razlučiti je li smrt doista nastupila – pojasni nam liječnik, razvidno
opsjednut svojim tumačenjem zbivanja. – Za to je potreban iskusan liječnik.
Zatim je počeo opisivati takve slučajeve iz svojega iskustva, sve dok si Klaudija Prokul nije
poklopila dlanovima uši i uzviknula: – Prestani pripovijedati o tako jezovitim stvarima! Inače
ću noćas ponovno sanjati sablasti…
Liječnik se smeo… Okrenuo se prema meni, kako bi promijenio predmet razgovora i upitao:
– Je li istina da je Marija Magdalena, kako li se već zove, napustilu svoju dosadašnju djelat-
nost?
Uslijedio je ledeni muk. Liječnik je začuđeno pogledao uokolo i upitao: – Zar sam rekao
nešto neprikladno? Zar se o tome ne smije govoriti? I zašto ne? Galileja je gusto napučena, ali
ostaje malenom zemljom. Ovdje uokolo jezera svatko zna sve o svima. Svojedobno je Marija
Magdalena bila najveća znamenitost ovoga kraja, a noću su u svjetlu zublji odlazili čitavi nizovi
nosiljki iz Tiberiasa k njoj. Dočuo sam, posjetio si je, kako bi pod njenu pasku predao jednu
djevojku koju si doveo iz Jeruzalema. O čemu se tu radi?
Nisam mu odmah odgovorio, pa je opet pogledao uokolo i nemarno nastavio: – Mnogi su je
smatrali opasnom ženom. U mladosti je pratila jednoga samarijskog čarobnjaka koji je putovao
ovim krajevima i uz njenu pomoć zazivao duhove. No jednom obaviještenom liječniku u tak-
vim stvarima nema ničega zagonetnog.
– Moja je žena poznaje… – nevoljko primijeti Kuza. –Premda sada, razumljivo, ne održava s
njom više nikakve veze. Isus iz Nazareta je iscijelio tu ženu, pa se više ne bavi čarobnjaštvom,
nego ustrajno dijeli milodare i živi skromno. Općenito pak mislim da je Isus počinio više dobra
nego zla. On nije bio ni huškač, niti hulitelj Boga, premda je bio osuđen upravo zbog takvih
objeda. Moja ga je žena pratila neko vrijeme, ispunjavajući tako zavjet nakon što je iscijelio
jednu našu rođaku od zimice. I nije o njemu imala za izvijestiti ništa nepovoljno.
Udario je šakom po dlanu druge ruke, te povišenim glasom uzviknuo: – Ništa mu se ne bi
dogodilo, da se nije domislio otići u Jeruzalem. Farizeji su neprestance ponovno dolazili i post-
avljali mu pitanja, kako bi od njegovih odgovora zakuhali optužbu protiv njega. Ali im to nije
uspjelo. Primjerice, ipak je to razdražujuće rasipanje narodnoga imetka ako se iz cijele zemlje
uzima desetina za Hram. Koliko mogu razabrati, Isus od Nazareta je pojasnio kako se bogu
može moliti samo u duhu i u istini. Dakako da je Veliko vijeće odmah postalo sumnjičavo,
domislivši se kako bi se zbog takvih izjava mogli smanjiti prihodi Hrama. No uistinu je mahni-
to što mali seljaci moraju plaćati desetinu od svega Hramu i još toliko tetrarhu, zatim temeljni
porez i glavarinu Rimljanima, a povrh toga još namet na sol, te tržišne i cestovne carine. I samo
je pitanje vremena kad će seljaci napustiti svoja polja i voćnjake, jer više neće moći udovoljiti
tim obvezama. I koji će biti ishod? Mnoštvo skitnica, opći nemiri i nezadovoljstvo, mržnja usm-
jerena protiv svih… Slično kao što se to pokazalo u Judeji, gdje bogati pretapaju malene
seljačke posjede u velike latifundije*. Ja sam više puta uvjeravao tetrarha, kako se od Isusa ne-
ma čega pribojavati.
Rimski se savjetnik spremao nešto primijetiti, ali ga je pretekla Klaudija Prokul i posebno
naglasila: – Potpuno se slažem s tobom, Kuzo. Isus iz Nazareta bijaše dobroćudan i blag
čovjek… A moj ga suprug ne bi nikad osudio, da ga Židovi nisu na to prisilili.
Nakon objeda se Klaudija Prokul potužila na glavobolju, pa se povukla u svoje odaje.
Liječnik ju je zabrinuto slijedio, kaneći joj spraviti prikladan umirujući napitak. Ustao je i Ku-
za, rekavši kako treba sa ženom raspraviti neka pitanja vezana za njihovo kućanstvo.
Tako smo za stolom ostali samo rimski savjetnik i ja… Udobno smo polegli na ležaljkama i
pili vina. Savjetnik se bezbižno posvetio svojemu peharu i pokušavao iz mene izvući novosti iz
Rima. Bilo je razvidno kako želi nešto više doznati o sve većoj Sejanovoj* moći. No ja sam se
u izjavama držao vrlo povučeno. Objasnio sam mu kako već dulje od godinu dana nisam bio u
Rimu, pa je izgubio zanimanje za moja izvješća. Tada sam ja njega zapitao o ovdašnjemu dvoru
i tetrarhu. Na moja se pitanja glasno nasmijao i odvratio: – U svakom bih ti slučaju savjetovao,
ne nazivaj Antipu liscem… Barem ne javno. Potomci Heroda* Velikog su osjetljivi i osvetolju-
bivi, te mnogo drže do svoje časti. Nedvojbeno su još i u neobičnoj mjeri razvratni te nadareni
odnosno sposobni. Ali su u najmanju ruku vjerni Rimu, kojem zahvaljuju za svoj položaj. Nji-
hove su pak rodbinske povezanosti toliko zapletene, te ih je najbolje ne istraživati podrobno.
Herod Veliki je s jedne strane djed samosvjesne Herodije, ali i istodobno otac Heroda Antipe.
Zato Židovi imaju poptuno pravo što osuđuju taj brak. Srećom se jedan tetrarh može ravnati
prema vlastitome zakonu… Inače bi pismoznalci na njegovome dvoru bili zbunjeni. Pri
smrtnim osudama imam pravo prigovora, ali dakako nisam toliko glup da bih to i primjenjivao.
Nemam nikakvih drugih želja, osim da zahvaljujući mojemu dobrom položaju pribavim malu
pričuvu. A Tiberias i nije toliko loše mjesto za ljude poput nas. Što misliš o tome da se sada do
vrha nalijemo, pa zatim pođemo u malu šetnju gradom? Mogu ti pokazati koliko se udobno
može urediti život i kad si sa svih strana okružen Zidovima, samo ako je čovjek toliko razuman
pa drži prste podalje od onoga što ga se ne tiče.
Ispričao sam se zbog svoje noge… Tada je promijenio ton i pokušao spasiti svoj ugled. Re-
kao je: – Dakako, imam svoje pouzdane ljude na raznim mjestima, a legija u suglasju sa mnom
održava tu i tamo manja uporišta. Pazim da se u zemlju ne krijumčari oružje i da si naš tetrarh
ne pravi takve zalihe. Budno motrim i na njegovu vanjsku politiku. Srećom se sada upleo u ne-
prijateljstva s Arabljanima, a Perzija je za jednoga tako malenog kneza kakav je on ipak preda-
leko. U Rimu svi misle vrlo dobro o meni…
Zapitao sam ga, kako mu je uspjelo u takvoj zemlji, koja upravo vrvi prorocima i svetim lju-
dima, ostati neuvučen u židovska vjerska pitanja. Odmahnuo je obim rukama i samouvjereno
uzviknuo: – U taj osinjak ne diram! Dakako, postavili smo Cezarov kip i prinosimo mu žrtve,
unatoč izvjesnome carevom neodobravanju. Pritom, sasvim razumljivo, ne silimo puk da se
pridruži tome prinošenju žrtvi. Ovdašnje pučanstvo je još toliko neuljudeno, pa kad priredimo
predstavu u kazalištu, čak se i dvorjanici iskradaju ubrzo nakon početka prikazivanja. Ne
možemo ni pomišljati da na pozornici smaknemo nekoga osuđenika na smrt, kao što se to radi u
Aleksandriji. U tragedijama* se moramo zadovoljiti uobičajenim vrećicama napunjenima
krvlju. Čak ni vesele dvosmislene i putene igrokaze Židovi ne žele gledati. A oskijske* pošalice
pogotovu ne dolaze u obzir!
Dosjetivši se nečega, zapitah ga ne nalazi li se kojim slučajem u Tiberiasu neka strana
glumačka družina? Potresao je glavom i odgovorio: – Koliko ja znam, ne. Ako tetrarh sam ne
plaća neku predstavu, teško da bi neki od domaćih žitelja preuzeo troškove za to. Zanimanje za
kazalište, naime, ne doprinosi ovdje ugledu i dobrome glasu nekoga čovjeka, kao u uljudenim
zemljama.
Tada je i on namjerio poći, a Kuza je učinio isto. S poštovanjem sam se oprostio od njih u
dvorištu, kad su ulazili u svoje nosiljke. Pomišljao sam kako mi ne bi moglo štetiti, ako sam
uljudan prema ovoj dvojici utjecajnih ljudi. I Herodov osobni liječnik je upravo odlazio… Raz-
vidno je htio iskoristiti prigodu, pa obići toplice, kako bi radi punjenja svoje novčarke tu i tamo
oteo svojim kolegama nekoga platežno moćnoga pacijenta.
Nakon što svi odoše, dala me pozvati Klaudija Prokul. Zatekoh je kako obim rukama drži
glavu. Zapitala me slabim glasom: – Je li Marija Magdalena znala nešto novo? Kakvu mi je
poruku poslala po tebi?
– Ona čeka… – odvratih. – Čini se da nitko ne zna više nego i mi sami.
– Meni su priopćili – primijeti Ivana, koja je bila uz Klaudiju – kako je u unutrašnjosti
zemlje ili točnije u okolici Naina* kružio netko izdavajući se za Isusa. No prije nego su ga
Smjerni uspjeli naći, ponovno je nestao.
– Moguće ti ljudi koje je susreo – rekoh – iz nekoga razloga nisu o tome htjeli kazivati.
– Pokorno i voljno poduzela sam ovo naporno putovanje – zajadala je Klaudija. – I sve to
kako bih mu pružila mogućnost da me izliječi, pa si tako nakon uskrsnuća priskrbi novu slavu.
Zašto mi se onda ne ukazuje? U tome ga ništa ne priječi, jer po svojoj volji može prolaziti i
kroz zaključana vrata. Ne bih se čak ni uplašila! Ta svake noći imam grozne, zastrašujuće
snove… Ali me to beskrajno čekanje već umorilo. Kupke što vonjaju po sumporu su mi do-
sadne, a ne znam ni što bih odjenula za odlazak na utrke zaprega. Moj suprug ima svakovrsne
dobre osobine, ali je škrt. To je vezano za skromne prilike iz kojih potječe. Jer, majka mu je
bila barbarka sa sjevera Britanije, gdje jedu treset*…
– Dala sam Kuži mig – napomenula je Ivana. – On uviđa da ti tetrarh treba pokloniti u naj-
manju ruku svilenu haljinu, ako uistinu svojom nazočnošću kaniš iskazati čast njegovim utrka-
ma.
– No ako mi namjerava naturiti neke od Herodijinih krpica, smarat ću to uvredom! –
uzbuđeno je priprijetila Klaudija. – Nadam se da si to pojasnila. Ne dopuštam da mi se poklanja
odbačenu odjeću jedne židovske brakolomke…! Ako nešto dobijem, mora to onda biti iz in-
ozemnih kneževih blaga.
Obratila se potom meni, pojašnjavajući: – Ti vrlo dobro znaš, Mark, kako ja nisam tašta…
Upravo suprotno, jednostavna sam i sjetna žena, koja radije živi povučeno nego da se pokazuje
u javnosti. Ali ako se već sluči pa istupam pred javnost, već zbog ugleda Rima moram biti od-
jevena kako to dolikuje položaju i ugledu mojega supruga. No to su pojedinosti o kojima jedan
muškarac baš ništa ne razumije, pa makar i stotinu puta tvrdio suprotno…
– Ne, to doista ne razumijem potpuno – priznadoh. –Pričinjava se kao da ti je sada više stalo
do te utrke nego do Isusa iz Nazareta, zbog kojega si došla ovamo. Moguće upravo sada podiže
uskrsnuli Sin Božji nevidljivo kraljevstvo za nas, a ti se brineš što ćeš odjenuti kako bi se svid-
jela arabljanskim poglavicama i bogatim uzgajivačima konja…
– Nevidljivih stvari imam dovoljno u mojim svakonoćnim snovima – mrzovljno promrmlja
Klaudija Prokul. – Pritom kusam sve grozote podzemlja! Za to vrijeme ne mogu ni pomaknuti
udove, a ni zvati u pomoć, premda vjerujem kako mi je došao poljednji trenutak. Već se bojim
za svoj razum…
Potišten i podgrijan vinom, zaputih se natrag u moju grčku gostionicu. Putem sam zamijetio
neku staru ženu, naslonjenu na zid jednoga vrta i odjevenu u iznošenu odjeću od vreće. Glavu je
imala pokrivenu, pa joj nisam mogao vidjeti lica. Ali je čekala na mene! Zazvala me po imenu i
tiho rekla: – Poći ću naprijed do žala… Slijedi me! Ali pripazi, da te netko ne vidi!
Odmah je i pošla, a ja sam je slijedio na izvjesnoj udaljenosti. Povela me je prema nekome
osamljenom mjestu uz obalu, gdje smo mogli razgovarati, a da nas pritom nitko ne vidi i ne
čuje…
Tek je tada otkrila lice, pa sam je prepoznao… Bila je to Suzana! Ali se nije nasmiješila, niti
me radosno pozdravila. Upravo suprotno, disala je teško, uzdisala i lomila ruke. Kao da ju je
mučila grižnja savjesti pa nije znala kako započeti. Oštro sam je ukorio zbog njezina nestanka i
upitao za Natana, kao i za moje magarce te za moju vrećicu s novcem.
– Ni u kojemu pogledu te nisam ostavila na cjedilu – reče ona, zastenjavši još snažnije. –
Nije te izdao ni Natan, a tvoje vlasništvo je dobro zbrinuto. Natan je čak uporabio magarce za
prenošenje pijeska i blata pri gradnji nove carinarnice u Kafarnaumu. Zato nije izgubljeno vri-
jeme za koje ga plaćaš. On će ti o svemu položiti točan račun. I dok si ti mirovao, radili su ma-
garci za tebe i donijeli lijep iznos k tvojemu imetku. No uistinu ne znam činim li ispravno ako ti
priopćim jednu tajnu. I zasigurno te ne bih nikada potražila, da me onda nisi poljubio u usta,
unatoč tome što sam tek stari kostur i više nemam mnogo zuba. A mnogi se Galilejci mojih
godina još uvijek vesele i uživaju što imaju zdrave zube. Kako je to moguće, ja ne razumijem.
– Ne brbljaj sada o svojim zubima! – povikah. – Radije mi žurno kazuj jesi li dočula nešto
novo o Isusu Nazarećaninu!
– Dobro, dobro! Evo odmah… – uzvrati ona. – Tako mi svega, mene izgrditi nije neko
umijeće. Dakle, mogu te izvijestiti, Isus se još prije podosta vremena ukazao svojim učenicima
na jezeru. Jeo je s njima, poučavao ih i postavio im Petra za prvoga između njih. Ako sam točno
razumjela, trebao bi Petar biti pastirom, te u buduće napasati svoje jaganjce. No neka me ubije
zao duh, ako će Petar ikad biti pripravan tebe, neobrezanoga tuđinca, napasati kao janje ili uzeti
pod svoju zaštitu! Ne razumijem zašto je Isus postavio Petra za pastira? I to onoga istog Petra
koji ga je, prije nego je pijevac zapjevao, tri puta zatajio. No zasigurno je Petar najkrupniji i
najsnažniji od svih njih. Ali je i previše usijane glave da bi mogao druge savjetovati.
– Jesu li ti sami učenici to kazivali? – upitah je nepovjerljivo.
– Ah, kako su mi osjetljive noge! – uzdisala je i tužila se Suzana. – Nikad ne bih mogla
prijeći cijeli put od Kafarnauma do ovamo, no uzeli su me u brodicu prikupljača poreza i do-
pustili mi da se dovezem u nevjernički grad Tiberias. Ja sam tek jednostavna stara žena, pa mi
nitko ništa ne kazuje. No moj sluh je još uvijek valjan, a netko ipak mora izvaditi ulovljenu ribu
iz brodica i usoliti je u zemljane posude, netko mora muškarcima prati odjeću i kuhati im…
Tako se ugrabi i dočuje ponešto… Ponekad je to i više nego ti ljudi mogu pomisliti, smatrajući
me previše prostodušnom da bih mogla nešto pojmiti. Ja sam toliko slaba i umorna, te toliko
čeznem za Isusom, da ne mogu ni spavati. Počesto izlazim noću na žalo i molim… Ako tada
nešto dočujem, što nije bilo namijenjeno mojim ušima, to nikako nije moja krivica nego božja
volja. I teško bi se to moglo dogoditi mimo božje volje, ako su ti učenici toliko sveti ljudi, kao
što si umišljaju. Naime, oni su doslovce naduti od ponosa, jer im se Gospodin već nekoliko puta
ukazao. I to je uvijek bilo pred skupinom njih, na raznim mjestima, pa bi ih poučavao. Ali Pe-
tar, Jakov i Ivan ponajviše su u njegovoj milosti. Iz njihovih lica zrači sjaj poput onoga od ogn-
ja, pa ih se po tami može zapaziti i bez svjetiljke ili zublje.
Pogledala me, kimnula glavom i dodala: – A Natan je pošten momak! Čak je položio zavjet,
a pravi muškarac ostaje uvijek muškarcem. Zato vjerujem više njemu nego svojemu ženskom
razumu. Rekao mi je kako ti dugujem izvješće, zato jer si me toliko plemenito i velikodušno
poveo iz Jeruzalema u Galileju, dok su me sveti ljudi ostavili na cjedilu. Tako si ti prema meni
bio milosrdan Samarijac**, kojega je Isus u svojim poučavanjima običavao navoditi kao prim-
jer. Napokon, jedan Rimljanin nije gori od Samarijca. Ti ljudi preziru naš Hram i služe bogu na
svojemu vlastitom brdu, te svetkuju Pashu prema svojim pravilima. No Rimljani nemaju ni
najmanjega pojma o svemu, pa ništa ne slute… Osim, dakako, tebe!
Tako je dala oduška svojemu strahu i muci, kroz bujicu riječi, sve dok je napokon nisam
nestrpljivo prekinuo, jer sam morao upitati: – Znači, Isus iz Nazareta je Mesija i Sin Božji? I
uskrsnuo je?
– On je uistinu uskrsnuo i putuje Galilejom, te se mnogima ukazao – pritvrdi Suzana. No
odmah je i brzinula u plač, te kroz suze dodala. – Neka mi oprosti, ako sam pogrešno i zlo post-
upila, te ga izdala tebi! Ali ti mu zasigurno ne želiš zlo.
– No zašto se nije ukazao Mariji Magdaleni ili Ivani? –zapitah začuđeno. – Ili tebi?
– Bože moj, ta mi smo samo žene! – uzvikne Suzana, iskreno začuđena mojim pitanjem. –
Zašto bi se ukazivao nama?! – I položila je ruku preko usta, jer nije mogla zadržati hihotanje
zbog tako nesmislene predodžbe. Ubrzo se ponovno uozbiljila i nastavila. – Zebedejevi* sinovi
morali su zasigurno nešto reći svojoj majci Salomi*. Ona je, naime, toliko samovoljna i
častohlepna žena, pa se sinovi nisu usudili potpuno zatajiti ta zbivanja. Ali Saloma to, barem
zasad, nije ispričala ni jednoj drugoj ženi. No jedno znam pouzdano! Po cijeloj je Galileji pos-
lana vijest svima koji su ga nekoć slijedili i zbog njega tugovali, kao i onima koji su u njega
vjerovali i u koje učenici imaju povjerenja. Medu njima su sedamdesetorica, koje je svojedobno
poslao radi navještavanja njegovoga imena. No osim tih je još mnogo Smjernih. Poruka je išla
od usta do usta, od sela do sela: „Gospodin je uskrsnuo, budite pripravni! Vrijeme uskoro
istječe… A on ostaje tek četrdeset dana na Zemlji. I prije nego napusti Zemlju, sve će Svoje
pozvati na Brdo, radi oproštaja!” No potječe li ova obavijest od njega ili od učenika, to ne
znam.
– Na Brdo? – upitah. – Koje je to brdo?
– To mi nije poznato – odvrati Suzana, kimajući glavom. – To bi mogli znati oni koji su mu
vjerni, a moguće i oni Smjerni. Mnogo je brda na koja se on povlačio radi molitve, u okolici
Kafarnauma kao i na drugoj strani jezera. No ja mislim da se sada radi o brdu koje mora ležati u
sredini Galileje i nedaleko glavne ceste. I to zato da bi se oni koji prime poruku, na dani znak
mogli brzo i neupadljivo zaputiti na zborište. Govori se još i o nekom napitku za besmrtnost.
Ali ne znam reći je li to Gospodin takav napitak dao učenicima ili ga kani kasnije uručiti svim
svojim sljedbenicima na tome brdu.
1 – Suzana! – uzviknuh. – Ne znam kako bih ti zahvalio za tvoju odanost! Neka te Isus bla-
goslovi zbog tvojega dobroga srca, s kojim me ne ostavljaš u tami! Kad dođe vrijeme, poći ću s
ostalima k tome brdu, pa makar me i zatuku. Reci Natanu, neka drži magarce u pripravnosti, a
medu njima i jednoga za tebe, za slučaj da te drugi ne povedu!
– Da, uistinu, na to sam i ja pomišljala – radosno odvrati Suzana. – I blagosiljam te, Rimlja-
nine, jer si suosjećajniji od Isusovih sljedbenika. Srce mi je nagrizala bojazan da će oni žurno
otići i mene ostaviti, pa sa svojim šepavim nogama ne bih mogla prispjeti na vrijeme i nikad
više ne bih vidjela svojega gospodina. No sad si mi obećao da me nećeš ostaviti na cjedilu, čak
i ako to drugi učine.
 Još smo razmišljali bih li pošao u Kafarnaum, kako bih učenicima bio blizu. Suzana se ipak
pribojavala da bi me oni mogli prerano prepoznati i posumnjati u mene. Glavna cesta u
unutrašnjost Galileje i inače prolazi kroz Tiberias, pa bi bilo najbolje ako mirujem gdje jesam,
čekajući nju ili Natana. A na Brdu će se osim toga okupiti ljudi iz najrazličitijih krajeva, pa se
jamačno neće svi međusobno poznavati. Kada dođe vrijeme, zasigurno će biti moguće na način
Smjernih raspitati se za put do toga mjesta, čak i ako učenici naglo i noću nestanu iz Kafarnau-
ma pa udare nekim prečacem.
Rastadosmo se s obećanjima i očekivanjima punima nade. Suzana se polagano udaljila duž
obale, ne htijući ništa ni jesti niti piti, premda sam bio pripravan rado joj za okrijepu ponuditi
sve što se samo moglo zamisliti. Nije se htjela više zadržavati, bojeći se kako bi nas netko mo-
gao zajedno vidjeti i o tome reći Isusovim učenicima.
Tako sam se ponovno vratio u svoju gostionicu, pun pouzdanja i vjere. Postao sam blag i
smjeran, a nemir u meni se ugasio. U duhu sam se molio riječima kojima me poučila Suzana. I
vjerujem, nema te zemaljske časti, odličja ili milosti, kao ni uspjeha ili mudrosti, koje ne bih
bio pripravan dati za Isusovo kraljevstvo, ako bi mi ga on htio otvoriti. Podrobno sam ispitao
svoju dušu, do najvećih dubina, te sam uvjeren, da nisu besmrtnost i vječan život ono što ja
tražim. Imam tek jednu želju… Da me Isus pogleda i prizna za jednoga od svojih!
Nakon sastanka sa Suzanom, nekoliko sam se dana bavio jedino bilježnjem onoga što mi se
zbivalo…

PISMO 10.
Brdo sastanka Mark još jedanput pozdravlja Tuliju.
Duboko u srcu svojemu znam, Tulijo, dugo je već otkako se otudih od Tebe. Ništa od onoga
što zapisujem ne bi Te moglo uvjeriti… Toga sam također svjestan. Ako ćeš kojim slučajem
ovo čitati, zasigurno ćeš mi se samo izrugivati i pomišljati: Židovi su mi zamaglili mozak.
Unatoč tome, još me uvijek progoni ona neobična primisao kako ću Te jednoga dana ipak po-
novno vidjeti… Tada bi Tvoja odjeća mogla pasti s Tebe, a Tvoje bi tijelo također postalo
suvišnom ljuskom… Zatim bih mogao ugledati Tvoju dušu i mogao Te navesti da vjeruješ, jed-
nako kao što i ja vjerujem… To bi Tebi, dakako, značilo odreći se mnogo čega od onog što u
ovome životu cijeniš vrijednim i ugodnim. Ali kad bih Te mogao vidjeti takvom, više Ti ništa
na ovome svijetu ne bi imalo značenja, pa bi se time odrekla tek bezvrijednih stvari. No ta je
primisao zasigurno tek priviđenje. Za takvo vjerovanje postaje se sposobnim tek nakon što se
neke stvari osobno doživi i vidi… A mnogo je ljudi koji ne bi vjerovali, čak i nakon što bi sve
ovo vidjeli rođenim očima.
Želim ipak izvijestiti što se dalje zbivalo. Na dan utrke zaprega, pozvala me Klaudija Prokul
k sebi. Priopćila mi je, u znak najviše naklonosti poziva me na utrku, u svoj odjeljak. Tamo ću
smjeti sjediti iza nje… Bila je odjevena u purpur i svilu, što se moguće činilo donekle
nepromišljenim. No mogla se uvijek pozvati na svoje daljnje srodstvo s Cezarom. Kosa joj je
bila predivno uređena, a skupocjen dijadem*resio joj je čelo. Za mene je pak pripravila tuniku i
togu*. Čekao me je i brijač kako bi mi obrijao bradu i nakovrčao kosu.
– Krajnje je vrijeme da se ostaviš te židovske besmislice i ponovno se pokažeš kao Rimlja-
nin, među svim ovim barbarima! – objasnila je Klaudija.
Spomenuo sam potpuno šarenilo odjeće gostiju u toplicama, kao i okolnost da je čak i rimski
savjetnik prihvatio istočnjačku odjeću te pustio bradu, kako na dvoru ne bi nepotrebno isticao
svoju pripadnost Rimu. Napokon sam joj morao natočiti nerazblaženoga vina.
– Ne ljuti se na mene, Klaudijo – rekoh. – Ali ne veseli me sada otići odavde i prisustvovati
utrci. Mnogo bih radije ostao dostupan i pripravan za putovanje. Imam razloga za pretpostavku
da će se Isusovi sljedbenici uskoro okupiti, kako bi ga susreli. Nadam se da ću biti pravodobno
izviješten o vremenu kad će se to slučiti, kako bih mogao na izvjesnoj udaljenosti poći za nje-
govim sljedbenicima i tako naći mjesto okupljanja.
– To za mene nisu nikakve novosti…! – osorno odvrati Klaudija Prokul. – Ivana je upućena
u sve to. Kad bih bila mlađa i da sam u Rimu, te imala dovoljno pouzdanih i šutljivih zaštitnika,
moguće bih se i ja dala nagovoriti na tu pustolovinu… Pa bih preodjevena pošla na to brdo.
Mjesto sastanka je jedno brdo, zar ne?
– Zašto mi Ivana o tome nije ništa rekla? – upitah začuđen. – Zar mi ne vjeruje?
– Mislim da joj je naložena šutnja – primijeti olako Klaudija. – Ali mi je obećala govoriti
Isusu Nazarećaninu o meni. Znano je, naime, da je bolesne iscjeljivao i na daljinu. Ili će
moguće Ivani dati dio tkanine koji je prije toga držao na svojemu tijelu. A ti tamo nisi nikako
potreban, Mark… Urazumi se i budi napokon opet Rimljanin! Ova je utrka najveći događaj
godine u cijeloj Galileji i susjednim zemljama.
Zagledah se u nju, ne vjerujući svojim ušima. Zatim uskliknuli prijekorno: – Znači, ti
žrtvuješ Sina Božjeg za jednu jedinu utrku zaprega!?
– Sve u svoje vrijeme – branila se Klaudija. – Kupke su mi godile, pa se čini kako sam sada
pri čišćoj pameti od tebe. Najozbiljnije, Mark, meni se pričinjava da si izgubio svaki smisao o
odnosu stvari.
– Klaudijo Prokul! – uzviknuh strogo. – Tvoj je suprug osudio Isusa na smrt. Od te krivnje
ga nikakvo naknadno pranje ruku nije moglo osloboditi. Zar te nije strah kad pomisliš na Ras-
petoga?
– Ali, Mark, ja sam sve poduzela kako bih ga spasila – odvrati ona, šireći ruke. – To bi on
morao znati ili barem doznati. Osim toga mi je Ivana vrlo potanko razložila da se sve moralo
zbiti upravo ovako, da bi se ispunili sveti židovski zapisi. Zato bi, misli ona, Isus zapravo tre-
bao biti zahvalan Ponciju Pilatu što je pod pritiskom Židova pomogao u tome ispunjenju zapi-
sanoga. Židovsko je mudroslovlje doduše mračno i višeznačno, ali mogu doista povjerovati
kako je Ivana u pravu. Osim toga, dolazi i ona na utrku, unatoč mogućnosti da zbog toga zakas-
ni na Brdo. Iz toga možeš pojmiti koliko je ova utrka poseban događaj.
Tako sam se napokon morao ipak pokoriti. Ali nisam dopustio da mi skinu bradu… Prista-
doh tek na njeno kraćenje i mazanje pomastima. Nakon toga je ovaj moj ukras lica, zahvaljujući
brijaču, bio uređen na način kako je to bilo uobičajeno na Herodovome dvoru.
Cirkus Heroda Antipe nije veliko zdanje. Može primiti nepunih trideset tisuća duša. Ovom je
zgodom bio do vrha pun svjetine koja je vikala i bila uzbuđena. Činilo se, međutim, kako na
klupama sjedi više stranaca nego Galilejaca…
Za Klaudiju Prokul je Herod Antipa dao postaviti povišeni odjeljak, na suprotnoj strani
trkališta od one na kojoj se nalazio njegov. Pritom je njen odjeljak bio tek za jednu stubu niži
od kreževog, a na ogradi su mu visjeli crveni sagovi. Sve je to pokazivalo kako Herod želi
održavati dobre odnose s rimskim namjesnikom. I za arabljanske* glavare, kao i za ostale dos-
tojanstvenike koji dođoše u posjet, dao je Herod urediti povišenja u gledalištu. Njegovi su pak
dvorjanici dobili odgovarajuće naputke, pa kad se pojavila Klaudija sa svojom pratnjom,
dočekana je poklicima odobravanja što su jednoglasno odjekivali sa svih strana. Pučanstvo je
tim jednodušnim glasanjem istodobno davalo oduška svojoj napetosti punoj iščekivanja.
Vidjeli smo Herodiju kako sa svojom mladom kćeri Suzanom dolazi u knežev odjeljak. Ko-
liko se moglo vidjeti s druge strane trkališta, tetrarhova je žena bila odjevena nadasve raskošno.
U svakome slučaju, Klaudija Prokul je uzdisala i mrmljala, kako je ta isticanja željna brako-
lomka mogla njoj i Rimu učiniti zadovoljstvo te se obući malo manje razmetljivo. I Herodiju su
pozdravili glasnim usklicima što su dolazili s raznih strana. No ovaj puta uzvikivanje nije bilo
toliko jednodušno, a nakon što su stranci zamijetili da su izvikivače čak gurali laktovima te ih
tukli i prijetili im, zamuknuše ubrzo i oni. Kneginja se s tim morala pomiriti, pa je sjela. Napo-
kon se pojavio i osobno Herod Antipa, šireći ruke na prijazan pozdrav svima nazočnima. Svje-
tina ga je srdačno dočekala, ustavši sa svojih mjesta, poprativši to usklicima i toptanjem noga-
ma. Kao da su time htjeli dodatno naglasiti svoju nesklonost njegovoj supruzi.
Tada je u arenu ušla skupina gladijatora, te su počeli odmjeravati snage po dvojica ili više
njih. No njihovo je oružje bilo tupo, pa nije potekla krv. Zbog židovskoga Zakona se Herod nije
odvažio pustiti osuđene razbojnike da se bore za život… Zatim su njegovi jahači prikazivali
različite vještine, sve dok gledateljstvo udaranjem nogama nije počelo zahtijevati početak utrke
zaprega.
Napokon su na stazu počele izlaziti zaprege… Slijedeći jedna za drugom prošle su uvodni
krug, kako bi ih gledateljstvo moglo razgledati. Pokazalo se da su kola bila uistinu sjajna i
raskošna, a konji u izvršnome stanju. Kladioničari sa svojim velikim voštanim pločicama zašli
su tada između redova klupa, kako bi primali oklade. Moglo se zaključiti da kneževa zaprega
vranaca ima najveće izglede za pobjedu. Inače zaprege nisu bile slagane prema boji konja. Bar-
barski su upravljači zaprega pri odabiru grla iz staja njihovih gospodara više slijedili svoj vlasti-
ti ukus. Boje mjerodavne za sklapanje oklada bile su istaknute na kolima ili vidljive prema
odjeći vozača. Kladioničari su oglašavali jednu idumejsku i jednu sirijsku zapregu, koje nisu
nosile nikakvu određenu boju.
Posljednja zaprega koja je izašla na stazu bila je vlasništvo jednoga arabljanskoga kneza.
Konji su bili potpuno bijeli… Ali kola što su im prethodila već su prouzročila uobičajen i neu-
godan zastoj na ulazu. Vatreni su se bijelci spotaknuli i pali na koljena prednjih nogu, kad ih je
njihov vozač morao oštro obuzdati, budući da su upravo tada krenuli u pun propanj. To je bio
toliko loš predznak, te su se mnogi gledatelji počeli glasno smijati. Vozač kola se rasrdio i dao
konjima da okuse njegov bič… No to ih je, dakako, učinilo još neposlušnijima.
U uobičajenoj utrci, koja se odvija prema pravilima i upućeni je cijene bezopasnom,
dopuštene su razumne oklade i sa svakim daljnjim stupnjem natjecanja raste napetost. Jer, za-
prege izlaze na stazu po dvije usporedo, pa svaki par proveze stazom tek nekoliko krugova.
Zaprega koja izgubi dvoboj izlučuje se iz utrke, sve dok ne ostanu posljednje dvije koje se
natječu za pobjedu. Ali ovdašnji barbari vole brzinu i buku… Na moje krajnje iznenađenje
postavili su sve zaprege istodobno u jedan red, odredivši mjesta žrijebanjem. Dočuo sam kako
je predviđeno voziti četrdeset krugova! Bilo mi je žao konja, od kojih će zasigurno mnogi slo-
miti noge… Osim toga, moglo se gotovo sa sigurnošću očekivati, ovakva će utrka ponekog nat-
jecatelja stajati života. Promatrajući bijelce arabljanske zaprege koji su se propinjali, prisjetih se
što mi je rekao onaj usamljeni ribar na obali Genezaretskoga jezera. I zapitah se, trebam li dois-
ta uložiti novac na tu zapregu? Raspitavši se, doznao sam kako je ubrajaju među sudionike s
najviše izgleda, ali nakon onoga lošeg predznaka više nitko ne želi uložiti novac na nju. U jed-
noj toliko teškoj masovnoj utrci mogli su snažni konji i prisebni vozači, uz malo sreće pobijedi-
ti i brže zaprege od svojih.
– Herodova zaprega! – uzvikne Klaudija Prokul, oduševljeno podižući ruke. Sjajni konji i
njihov tamnoput vozač ulijevali su doista povjerenje. No boja zaprege bila je crvena, jer ni je-
dan razuman čovjek ne bi uložio novac na crnu boju. Klaudija se rastreseno okrenula prema
meni i rekla: – Pretpostavljam, imaš dovoljno novaca pri sebi? Dakako da sam odmah uspio
odgonetnuti, zašto joj je bilo toliko važno da budem uz nju… Jedna žena se nikad ne kladi svo-
jim novcem. Izgubi li, nije joj teško zaboraviti zajam koji je uzela i tek žaliti lošu sreću… No
ako dobije, može zajmodavac biti sretan ako dobije natrag barem ulog!
– Stotinu drahmi… – predložih nevoljko.
– Mark Mecentije Manilijane! – uzvikne Klaudija Prokul, okrenuvši se prema meni i
poprativši to zaprepaštenim pogledom. – Zar me želiš uvrijediti? Ili si uistinu već postao
Židovom?! Reci najmanje stotinu zlatnika! A i to je premalo za tako divne konje…!
Toliko novaca nisam imao pri sebi. Ali su svi novčari i mjenjači novca iz Tiberiasa obilazili
klupe bogatih gledatelja i prihvaćali oklade. Uzviknuo sam ime koje mi je naveo Arestej u Je-
ruzalemu, pa mi pokazaše nekoga čovjeka, koji je crtama lica i odjeći mogao biti brat blizanac
jeruzalemskoga novčara. Rekoh mu o mojoj neprilici. Bio je odmah pripravan dati mi zajam, ali
me upozorio kako će biti teško naći nekoga tko bi položio protuulog, kladeći se protiv Hero-
dove zaprege. Uistinu je bilo najbolje prihvatiti ono što je napokon uspio dogovoriti. A to je bio
ulog jedan prema jedan, što ga je ponudio neki idumejski dostojanstvenik, rekavši pritom kako
to čini jedino iz učtivosti prema supruzi prokuratora Judeje.
– Misli na mene, kad ćeš nakon pobjede brojati novac! – dovikne novčar Klaudiji Prokul
smijući se, kao da joj je uručio nekakav dar. Pritom je zabilježio okladu na svojoj voštanoj
pločici.
Ponovno sam promotrio zaprege, koje su vozači obuzdavali tek s krajnjim naporom. Odla-
ganje početka utrke moglo se dijelom pripisati i nastojanju da se ostavi dovoljno vremena za
sklapanje oklada. No dijelom je namisao bila i dodatno uzbuditi konje te razdražiti vozače. Pri-
bojavao sam se da će odmah nakon početka utrke čak nekoliko kola stradati. Zaprega bijelaca
arabljanskoga kneza, to se moglo zamijetiti, nije bila naučena na ovakvu skupnu utrku. Jer,
konji su se ritali prema kolima, protiveći se obuzdavanju, te razdraženo zabacivali glave amo-
tamo tako da im je sve pjena prštala iz kutova usana.
– Koliko mi nudiš za bijelu zapregu? – upitah novčara.
– Ako uistinu želiš izgubiti novac u moju korist – odvrati on smijući se – preuzimam osobno
okladu! I to sedam prema jedan! Koliko ćeš uložiti?
– Zabilježi: Mark ulaže četrdeset zlatnika na bijelu zapregu! Sedam prema jedan! – odlučih
se u posljednji tren, kad je Herod već podizao svoje koplje. Novčar je zapisao ulog, a već se
plamencima okićeno koplje zabolo u pijesak. Vozači kola zavikaše i kola tutnjeći poletješe.
Iskusniji vozači su se nagnuli unatrag i svom snagom obuzdavali svoje konje, kako bi srljajuće
novake istisnuli i natjerali ih da po mogućnosti odmah slome vrat. Ali je bilo gotovo nemoguće
zadržavati podivljale konje. Dvije su zaprege u propanj pojurile ispred ostalih, a vozači su se
nagnuli naprijed i udarcima biča pokušavali postići što veću prednost i što prije doći do
okretišta na stazi, označenoga s tri kamena cunja. Jedino su tako mogli spasiti svoj život i
spriječili da ih ne izgaze zaprege koje su ih tijesno slijedile…
Nesvjesno sam skočio na noge i stao na klupu. Jer, tako silovit početak utrke još nikada ni-
sam doživio. Herodova zaprega vranaca vješto se probijala kroz metež, a vozač je nemilosrdno
fijukao svojim teškim bičem kako bi se otresao suparnika. Zamijetio sam da je trak biča ošinuo
lijevoga vanjskog konja zaprege bijelaca. Udarac je pogodio u predjel očiju, a meni se pričinilo
da sam začuo i prasak biča. Arabljaninova kola udarila su u zaštitno postolje okretišta toliko
žestoko te su frcnule iskre i kotač je samo čudom ostao čitav.
U drugome krugu su teška kola konjaništva iz Cezareje, sa svojim smeđim konjima, bezob-
zirno grunula u kola iz Idumeje koja su se od naleta prevrnula. Idumejski je vozač, vučen na
uzdama, klizio stazom sve dok se nije srušio vanjski konj u zaprezi. Smeđa je zaprega za to
vrijeme daleko odmakla. Tada se pak probila Herodova zaprega i pošla u potjeru. Idumejac se
podignuo teturajući, tijela oblivena krvlju, dohvatio paloga konja za nozdrve i trznuo ga u vis.
Uspjelo mu je čak ispraviti kola i ponovno se ubaciti u utrku. No konj koji je ranije pao sada je
toliko hramao, te se ova zaprega više nije mogla natjecati nego je tek ometala ostale sudionike.
Pomislio sam odmah kako se taj vozač ponovno uključio u utrku zato da bi se osvetio Rimlja-
nima.
U takvome natjecanju, kada stazom jure zaprege približno jednake vrijednosti i snage, goto-
vo je nemoguće izmaknuti protivnicima za više od jednoga kruga. Zaostali vozači zapriječuju
put vodećima koji ih sustižu, pa vozač koji se do njih probio ponovno mora izazvati svu naklo-
nost sudbine, želi li ih pretjecati. Zaprega bijelaca je u međuvremenu potpuno ispala iz ritma,
jer je konj pogođen udarcem biča neprestance bolno zabacivao glavu amo-tamo. Vozač je bio
izbezumljen. Udarao je bičem, kleo i prijetio šakom kad bi prolazio pokraj odjeljka kralja He-
roda. No vranci su se sve više približavali teškim kolima što su ih vukli smeđi konji. Klaudija
Prokul je skočila na noge, glasno vikala i toptala svojim zlatnim sandalama.
 Nisam mogao brojati krugove ni pratiti pojedinosti utrke. Ali sam iznenada vidio sirijsku za-
pregu, kola zajedno s konjima, kako lete u zrak! Kao odbačeni iz nekoga stroja za bacanje, po-
letjeli su na skupinu kola u cirkuskome krugu. Konji su se premetnuli, a vozač kojemu su uzde
još uvijek bile vezane za pojas, bio je povučen među kopita što su divlje tukla oko sebe. I ne
znam što je pritom bilo strasnije, njegov smrtni krik ili zadnji njisak jednoga od konja…
Ubrzo se naprijed probila i bijela zaprega, na jednom od okretišta. Pritom je potisnula jedna
druga kola na kameno podnožje, pa su se ta prevrnula. Arabljanska zaprega je iz toga sraza
izašla neoštećena. I to zahvaljujući možda upravo ozljedi oka onoga vanjskog konja, koji se
zbog smanjenoga vida na lijevome oku nije toliko približavao zapreci. Vozač prevrnutih kola je
pod životnom pogibelji uspio izvesti svoje konje sa staze, tik pred naletom druge zaprege što je
već nailazila… Morao sam se pritom diviti umijeću i spretnosti vozača. Čovjek je vidio
konjušare kako mu trče u susret, napravio je nekoliko koraka prema njima, ali je zatim pao
svom duljinom na tlo i nije se više mogao podići…
Ponovno je počelo sklapanje oklada, usred neizmjernoga uzbuđenja. Smeđa zaprega rimske
konjaničke kohorte je sada bila više cijenjena, pa su mnogi ulagali novac na nju, a protiv Hero-
dove zaprege. Posebice su se u tome isticali Arabljani koji su mahali svojim ogrtačima i pritom
prstima pokazivali odnos oklade koji prihvaćaju. Naime, nakon što svojoj zaprezi više nisu da-
vali nikakvih izgleda za pobjedu, priklanjali su se rimskoj u odnosu na Herodovu posadu.
Vranci su već jedanput pokušali preteći smeđu zapregu, ali bi Rimljanin svaki puta pribrano
zapriječio prolaz, skrećući prema obodu staze i pucajući bičem. Herod je u svojemu odjeljku
skočio na noge, te počeo glasnim povicima pozivati svojega vozača neka se probije naprijed.
Svi su konji bili prekriveni pjenastim znojem, a u zrak su se digli veliki oblaci prašine, premda
je staza prije početka utrke bila obilato zalivena vodom.
Najviše je čudilo što su se bijelci, unatoč svim neprilikama, zahvaljujući svojoj brzini ipak
uspjeli dohvatiti trećega mjesta, premda su njihova lagana kola pritom dobivala grube udarce.
Prekrasni konji su se polagano sve bolje snalazili i sada su trčali doista divno. Životinja s
ozlijeđenim okom podigla je glavu i glasno rzala. Vozač se pak nagnuo naprijed i govorio joj,
pa se doista prestala izdvajati od ostatka zaprege.
Otpadoše tada još jedna kola, jer su izgubila kotač. Vozač je pritom uspio izvesti zaokret, pa
su se kola prevrnula prema sredini staze i tako nisu zapriječila put ostalima. Ali se odvaljeni
kotač nastavio kotrljati stazom, pa ga je smeđa zaprega što je upravo nailazila morala zaobići.
Tu je prigodu vješto iskoristio Herodov vozač. Nagnut daleko naprijed, žestoko je opleo svoje
konje i doista se probio ispred Rimljanina. Uz poklike odobravanja i urlanje gledatelji su skočili
na noge, a Klaudija Prokul je vikala od radosti.. I to premda baš nije bilo časno od nje, klicati
od veselja zbog neprilike što je snašla rimsku zapreku. No oni što su sjedili u blizini pljeskali su
joj u znak odobravanja, a mnogi drugi joj se smiješili.
Broj kola što su ostala u utrci se osjetno smanjio. Ipak, posljednji od onih što su zaostali
ometali su Herodovoga vozača da iskoristi svoju prednost. Krvlju obliven Idumejac kojem je s
polovice lica bila zguljena koža, ogledavao se uokolo, domahivao i izmicao se kako bi propus-
tio Herodovu zapregu. Zatim je namjerice potjerao konje na put rimskoj posadi i pritom još
smanjio brzinu. To se zbivalo na samoj sredini ravnoga dijela staze, a ne na okretištu. Rimljanin
je bijesno kleo, jer je takav postupak bio protivan svim pravilima. Ali kako se to moglo dokaza-
ti? Idumejac je za svoje poteze mogao uvijek navesti nekakve izgovore. Arabljani koji su se
kladili na rimsku zapregu, počeli su urlati i prijetiti šakama. No u tome je trenutku zaprega bije-
laca proletjela pokraj rimske i idumejske, te uspjela prije njih stići do okretišta. Zatim se dohva-
tila unutarnjega ruba zavoja i pojurila za petama Herodovih kola. Taj je prizor presjekao gleda-
teljima dah, pa je na neko vrijeme zamuknulo svako dovikivanje. Takvo nešto nije nitko sma-
trao mogućim…
Nakon zavoja je Rimljanin usmjerio na vanjski rub staze pa se bez poteškoća poravnao s
Idumejcem. Mogao je tada lako pretjeći zapregu koja mu po sposobnostima nije bila ravna. Ali
to nije učinio, nego je obuzdao svoje konje i namjerice opalio Idumejca bičem po glavi. Od
toga je onaj nevoljnik u svojim kolima pao na koljena. Na taj prizor surovosti je svjetina po-
novno počela urlikati. Neki su čak pljeskali u znak odobravanja… No u drugima je usplamtjela
mržnja protiv Rimljana, te sam na mnogim mjestima zamijetio izbijanje tučnjava.
To je potrajalo tek kratko vrijeme, jer su se događaji brzo redali. Idumejac se nekako pridig-
nuo u svojim kolima i posvetio se svojim konjima, izvlačeći iz njih posljednje snage te uspio
ponovno pretjeći rimsku zapregu. Tada je i opet skrenuo na put svojemu protivniku. To više
nije bila utrka, nego otvoreno ubojstvo. Snažni smeđi konji zabili su se punim zaletom u
Idumejčeva kola, pa su se obje zaprege počele kotrljati po tlu. Od iznenadnoga je udarca Riml-
janin poletio glavom naprijed iz svojih kola… Pri padu je udario glavom o kameni rub trkališta
te mu je unatoč kožnoj kapi i zaštitnoj kacigi prsnula glava. Ostao je beživotno ležati… Idume-
jac je također izdahniio prije završetka utrke, jer mu je jedan konj zadao težak udarac kopitom.
Raskrčivanje staze nakon ovoga sudara prinudilo je preostale zaprege da smanje brzinu
vožnje. Vozač Herodovih kola je unatoč tome urlao i razmahivao bičem, pa su konjušari koji
namjeriše odnijeti Rimljaninovo truplo morali ponovno ispustiti svoj teret i naglim skokom u
stranu spašavati život. Herodov vozač je pokušao natjerati svoje konje preko beživotnoga trup-
la, ali vranci nisu bili vojni konji pa su oklijevali izgaziti ljudsko tijelo. Divlje su se propeli i
trznuli kola na stranu, te su se ova skoro prevrnula.
Arabljanski je pak vozač gotovo u jednome koraku proveo svoja kola pokraj Herodove za-
prege. Jedan je njegov kotač pritom okrznuo kameni rub staze i popeo se na njega. Ali su kola
ostala uspravljena i dohvatila se okretišta prije nego je Herodov vozač dospio obići truplo na
stazi i ponovno potjerati svoje konje ravnomjernim trkom. Ma koliko se to činilo nevjerojatnim,
zaprega bijelaca se sada nalazila na čelu, unatoč onome ranijem lošem predznaku. A do kraja je
preostalo još malo krugova… Sada je bio moj red da skočim i uzvikujem u znak odobravanja!
Pridružiše mi se i svi Arabljani. Ali je neutvrđena staza već bila toliko puna brazdi i izbočina,
poput svježe uzoranoga polja, da je vožnja po njoj bila jednako opasna kao i po oranici.
Prvi puta tijekom utrke je vozač zaprege s vrancima izgubio nadzor nad sobom. Počeo je
nemilice tući svoje životinje, pokušavajući silom preteći zapregu bijelaca. Ali je brz i ravnomje-
ran korak arabljanske konje očuvao od ove pogibelji… Njihova su kola, osim toga, bila lagana
pa vozač nije trebao obilaziti okretišne oznake sasvim tijesno. Umjesto toga, uzdajući se u svo-
ju brzinu, hvatao je luk nešto šire jer se nije morao bojati kako će se Herodov vozač ubaciti u
unutarnju stranu zavoja.
U utrci su još preostale tek tri daljnje zaprege. Vozač bijelaca ih je pokušavao pretjeći s
vanjske strane, u skladu s pravilima. Herodov je vozač urlao na njih neka ga propuste. Dvojica
od njih su se dala zaplašiti. Ali treći, koji je vodio snažnu ali sporiju zapregu, pa mu nitko nije
davao izgleda za pobjedu, oklijevao se ukloniti s puta vrancima. Zato je ponovno Herodov
vozač posegnuo za bičem, namjerice usporio i zatjerao glavčinu svojega lijevog kotača u žbice
desnog kotača drugih kola. Zatim je bez većega napora, već i samom brzinom i težinom svojih
kola, prevrnuo protivnikova… Nesretni je vozač prevrnutih kola ostao jako izudaran, pa je
odustao od utrke. Preostale dvije zaostale zaprege vozile su i dalje, nadajući se sreći koja bi im
omogućila pomutiti nakane obojici onih što su se naprijed borili za pobjedu.
To se ipak više nije moglo dogoditi. Zamah zastavice označio je kraj utrke. Bijelci su u pro-
panj munjevito proletjeli preko završne crte i izborili pobjedu. Gledatelji su provalili u divlje
urlanje te su klicali i Herodovoj zaprezi, koja je zaostala tek nekoliko konjskih duljina. Oba
vozača uljudno su pritjerali svoja kola jedna uz druga, zaustavili se i pozdravili s hinjenim
štovanjem te znacima zahvalnosti za časnu borbu. Arabljanski je pak glavar preskočio ogradu
svojega odjeljka i potrčao stazom prema svojim konjima, dok mu je ogrtač lepršao na vjetru.
Počeo je govoriti svojim konjima, pljeskati ih i jecajući ljubiti otečeno oko životinji koju je
zahvatio bič. U gledalištu je pak došlo do sukoba, ali su nadglednici ubrzo uspostavili red. Oni
pak koji su izgubili na okladama, pokušavali su se tješiti barem time što su uživali u preko
svake mjere napetoj i uzbudljivoj utrci…
Novčar je prišao, te čestitao prvo meni pa idumejskome trgovcu. U mojoj mu je nazočnosti
uručio onih stotinu zlatnika što ih je izgubila Klaudija Prokul. Meni je pak isplatio stotinu i
osamdeset zlatnika, pa sam nakon odbitka uloženih četrdeset ostao na dobitku od stotinu i
četrdeset zlatnika. Bio je to iznos koji je za mnoge ljude značio bogatstvo. Zato više nisam
mrzio Klaudiju Prokul…
Kao što svojedobno izvijestili, u noći nakon oluje na Genezaretskome jezeru sanjao sam bi-
jeloga konja. Zbog nekoga je razloga taj san bio toliko stvaran te sam se od njega probudio, sa
suzama u očima. Tog sam se sna mutno prisjetio i on me nesvjesno potaknuo da ga uzmem kao
predznak, kad sam ugledao lijepu zapregu bijelaca. Moguće bih i na vlastit poticaj uložio novac
na tu zapregu… To je moguće, ali nikako nije nedvojbeno. Konji su pri izasku na stazu posrnu-
li. Pa ma koliko čovjek bio sumnjičav glede takvoga lošeg predznaka, ako je makar donekle
razuman ipak ga neće potpuno zanemariti… Zato sam osjećao obvezu potražiti onu djevojku,
kojoj je umro brat. I to premda nisam imao nikakvo polazište niti uporište, osim riječi usamlje-
noga ribara, prema kojima se ta ražalošćena djevojka ove noći nalazila u grčkome kazalištu.
Klaudija Prokul me pozvala neka je pratim na Herodovu gozbu, premda osobno nisam bio
pozvan. Zasigurno je mislila kako je taj znak naklonosti vrijedan stotinu zlatnika… Ali me nije
veselilo nepozvanim se umiješati medu brojne goste, koje je Herod Antipa smatrao nužnim
ugostiti iz političkih razloga. Klaudija Prokul se u ostalom i nije ljutila kad sam se oprostio od
nje. No zacijelo me pritom smatrala glupim što takvu prigodu nisam iskoristio.
Dok se gledalište praznilo, vrvjele su gradske ulice ljudima svih rasa. Slutio sam, predstoji
nam nemirna noć, unatoč posvuda radi održavanja reda razmještenim stražama i legionarima…
Bez poteškoća sam našao put do malenoga grčkog kazališta. No tu nije bila najavljena nikakva
predstava. Unatoč tome su vrata kazališta bila otvorena, a siromašni posjetitelji grada, koji se
nigdje nisu smjestili, očito su smjerali prenoćiti na klupama za posjetitelje. Neki su čak zapalili
i vatru, te su pripravljali jelo… Moglo se zato zamisliti, kako će ovo lijepo i novo kazalište su-
tradan izgledati…!
Pošao sam između pozornice i redova sjedala. Nitko me nije ometao kad sam se počeo
spuštati u podzemne prostorije, gdje se nalazila pohranjena raznovrsna oprema za uređenje po-
zornice i predstave. Tamo su ponekad noćile i lutajuće skupine glumaca, ako nisu imale kakvo-
ga dobrotvora ili zaštitnika koji bi im osigurao smještaj. No sve je bilo napušteno i prazno, kao
što je uvijek ispod pozornice nekoga kazališta nakon što izvođači odu… Bilo je i pomalo sab-
lasno, kao da likovi i riječi iz svih predstava još uvijek nevidljivo lebde u zraku. Takve mračne
podzemne odaje kazališta podsjećale su me uvijek na kraljevstvo mrtvih, kako ga 342 pjesnici
opisuju. A nakon neke predstave, još onako oduševljen izvedbom, poželio bih pobrzati dolje s
darom u ruci za glumca koji mi je razigrao dušu… Ali bi me svaki puta obuzela nekakva jeza,
neki osjet nestvarnosti. I ne bih sisao. Jer glumac, nakon što odloži odjeću za nastup, nije vise
ista osoba kao ona na pozornici…
Dok sam kružio tim podzemnim prostorijama, iznenada sam pojmio koliko sam se u
kratkome vremenu udaljio od svojega ranijeg života, kao i svega što mi je nekoć pružalo radost
i nasladu. Cjelokupna prošlost bila mi je sada tek poput sjećanja… Kad mi je to postalo jasno,
osjetio sam odmah, te stvari više nikad neću moći doživljavati na isti način.
Pomislio sam u prvi mah kako vidim sablast ili duh nekoga mrtvaca, kad mi se kroz hodnik
u susret dovukao nekakav stari Grk. Imao je obješen trbuh, a oči mu bijahu nabrekle od neum-
jerenoga pijančevanja. Mahnuo je svojim stapom prema meni i kunući zapitao što tu tražim i
kako sam dospio ovamo ispod pozornice.
Umirujućim glasom zapitao sam ga: – Stanuje H netko u podzemnim prostorijama?
 – Ne misliš valjda na one lupeže, egipatske skitnice i protuhe?! – zavikao je, još srditiji. –
Ove koji me prevariše sa svojim bijednim brbljotinama, te su još navukli i nesreću na moju gla-
vu, donijevši truplo u kazalište?! Bio bih zadovoljniji od tebe, ako bi mi dopali šaka…
– Pričali su mi – rekoh – kako ovdje mogu naći jednu djevojku, kojoj je umro brat. Trebam
joj nešto uručiti…
– Sto?!? Ti valjda nisi još jedan takav brbljavac i spletkar?! – zapita starac, nepovjerljivo me
zagledajući. – Djevojku sam zadržao kao zalog. Toj sam opsjenarki oduzeo odjeću i obuću, te
ću je pustiti tek kad njen dug bude isplaćen do posljednjega novčića.
– Poslan sam da je otkupim – pojasnih, zveckajući pred njim svojom mošnjom za novac. –
Povedi me k njoj, pa se nećeš pokajali.
Taj me sumnjičav starac tada neodkčno poveo dalje kroz podzeman hodnik, te otvorio vra-
ta'jedne prostorije u koju je kroz pukotinu na zidu prodiralo nešto svjetlosti. Pri toj sam skrom-
noj rasvjeti smotrio neko mršavo, nago djevojče… Čučala je u kutu, kao okamenjena od jada.
Cak ni kad smo ušli nije podigla lice prekriveno kosom što joj je neuredno visjela. U prostoriji
nije bilo ničega jestivog, čak ni posude s vodom, a ni ikakvoga pokrivača.
– Zar je bolesna? – upitah.
– Tvrdoglava je! – odvrati starac. – Počupala mi je bradu kad sam htio da pleše pred vrati-
ma! Grad je pun stranaca, a za plesanje bi opsjenarki moguće dobacili nešto novaca. Moraš
shvatiti, ta bio sam prinuđen platiti troškove ukopa njenoga brata, kako nitko ne bi saznao da je
u kazalištu ležalo truplo. A to nikako nije sve što mi te egipatske varalice duguju!
Dodirnuo sam zatočenicu po ramenu i bacio pred nju mošnju s novcem. Uz to sam glasno
rekao: – Poslan sam ti uručiti stotinu i četrdeset zlatnika. Plati tim novcem sve dugove i zatraži
natrag svoju odjeću i imovinu! Zatim možeš nesmetano poći, kamo god želiš.
Djevojka se nije ni pomaknula…
– Stotinucetrdeset zlatnika!!! – uzviknuo je zato stari Grk, poprativši to kretnjom desne ruke,
kao da želi odagnati zlog duha. – Toga sam se uvijek pribojavao. Vino je pri kraju, a ja vidim
sablasti i čujem glasanje duhova…
Ipak je pokušao zgrabiti mošnju s novcem. Pretekao sam ga i ponovno je uzeo, budući da ga
djevojka nije ni dodirnula. Starca sam zapitao koliko treba dobiti novaca.
Počeo je trljati dlanove, preokrenuo je licemjerno natečene oči, računao i mrmljao… Napo-
kon je rekao, s lukavim izrazom na licu: – Nisam izrabljivač, a ne želim ni opsjenarki naplatiti
što je na mene navukla nesreću. Okruglo uzevši, dug iznosi deset zlatnika. Donijet ću odmah i
njene stvari, a pod račun ću dodati i malo hrane i vina. Vjerojatno je toliko iscrpljena od gladi,
pa ne može iscijediti ni riječ. A u stanju, u kakvom jest, nećeš od nje imati nikakvoga užitka…
Povjerljivo me potapkao po ramenima i šapnuo u uho: – Stotinucetrdeset zlatnika je luđačka
cijena za takvu osobu. Ti si nesumnjivo izgubio razum. Dovoljno je ako platiš njene dugove…
Tada je možeš uzeti i s njom činiti što te volja. Za jedan jedini zlatnik izdat ću ti potrebnu listi-
nu, pa joj kao robinji možeš na pozadinu dati užarenim željezom udariti znak vlasništva, sve u
skladu s pravom i zakonom. Naime, ona nema nikakvoga zaštitnika.
Ne podižući glave, djevojka je tada maknula vlasi s očiju i siknula: – Isplati šugavome sta-
rom gadu pet zlatnika! Time su moji dugovi i oni svih ostalih višekratno pokriveni. A zatim mu
za moj račun dodaj još i udarac nogom u prepone!
Otvorio sam mošnju s novcem i uručio starcu pet zlatnika. Bio je toliko očaran te se čak nije
ni pokušavao cjenkati. Odmah je pohitao donijeti djevojčinu odjeću. Dovukavši svežanj, preda-
no je uzviknuo da će smjesta pribaviti jela i vina. Kad je ponovno otišao pa smo ostali sami,
ponovno sam dobacio djevojci mošnju s novcem i okretoh se na odlazak. Ali me nepoznata
zaustavila i upitala: – Što tražiš od mene? Tako mnogo naslade ti ne mogu ponuditi, koja bi bila
vrijedna stotinucetrdeset zlatnika. Ove noći sam namjerila objesiti se svojom vlastitom ko-
som…
– Ne tražim od tebe ništa – odvratih. – Ja sam tek bio poslan s novcem ovamo.
 – Takvo nešto ne postoji – reče ona, ne vjerujući. I po prvi je puta podigla glavu, pa me pog-
ledala… Na moje iznenađenje, prepoznao sam u njoj Mirinu, plesačicu koju sam upoznao na
brodu za Joppu. No ona mene nije odmah prepoznala, zbog brade i židovske odjeće.
– Mirina! – uzviknuh. – Nisam ni slutio, da si to ti! Što se to s tobom zbilo? Zašto si toliko
nesretna, pa si htjela sebi oduzeti život?
Mirina se od stida trznula i sva stisnula, skrivajući svoju nagost vlasima, te me počela prek-
linjali: – Nemoj me gledati, takvu kakva sam sada! Barem se okreni, dok se ne obučem!
Žurno je otvorila onaj svežanj, potražila češalj i malo si uredila kosu, te u nju uplela vrpcu.
Zatim je navukla kratku tuniku i na noge pričvrstila šarene sandale. No tada je počela gorko
plakati, zagrlivši me i priljubivši se uz mene cijelim svojim slabašnim tijelom. Naslonivši lice
na moja prsa, još je ovlažila moj ogrtač svojim suzama…
Pomilovao sam joj ramena, tješio je i zapitao: – Zar ti je uistinu umro brat? I plačeš li zbog
njega?
– Već sam ga oplakala… – izloži Mirina, grčevito jecajući. – Vjerujem da sada jednostavno
moram plakati, jer na ovome svijetu još postoji netko dobronamjeran prema meni. Još jedna
noć i ja bih bila mrtva, ne ostavljajući za sobom ni prebitoga obola*, kojega bi mi stavili u usta
kao nagradu za vozara*.
Pripila se tijesno uz mene i zaplakala još gorče. Tako nisam iz nje mogao izvući ni jedne su-
visle riječi. Napokon se ipak toliko primirila, te mi je mogla ispripovijediti o zloj kobi koja je
pogodila putujuće glumce, nakon naše zajedničke plovidbe morem. Njihova se družina zaputila
u Pereju i tamo nastupala u odmarališnome naselju za legionare. No svi su oboljeli od groznice.
Na povratku su životarili od plesanja po gumnima uz seoske kuće. A na koncu su ih Židovi ka-
menovali. U Tiberiasu su kanili prirediti predstavu, povezano s utrkom zaprega. No Mirinin se
brat utopio pri kupanju na jezeru. Odmah su zaronili za njim, izvukli ga na obalu i Mirina ga je
svojim dahom pokušavala vratiti u život. Ali je sve bilo uzalud… Potajice su ga prenijeli u
kazalište, a zatim je stari Grk pomogao da ga tijekom noći pokopaju, kako kazalište ne bi trebao
očistiti posebnim obredom. A to bi bilo neizbježno, ako bi se saznalo da je truplo bilo uneseno
u zgradu. Ostali članovi glumačke družine su tada utekli, ostavljajući Mirinu i njenu imovinu
kao zalog. No židovsko joj je kamenovanje, potaknuto upravo tim njenim plesanjem, utjeralo
takav strah u kosti te više nije mogla plesati.
– Dok mi je bio živ brat – pojasnila je Mirina – pružali smo si međusobno zaštitu. I nisam bi-
la sasvim sama na svijetu. No otkad je mrtav i pokopan, osjećam se nezaštićenom i uvjerena
sam kako će me posvuda slijediti nesreća i zlo. Zato više nemam volje za život. Ne mogu ništa
jesti ni piti, udovi su mi kao uzeti, te na ovome svijetu više ne želim ništa ni vidjeti, ni čuti,
ništa okusiti niti pomirisati. Dosta mi je svega i još jedino tugujem za svojim bratom…!
Zastala je, neko vrijeme šutjela, a zatim dodala: – No tebe ne mogu razumjeti. Tvoj novac
zasigurno mora biti nova vrsta laži i obmane, kako bih produljila svoj beskoristan život i stalno
upadala u novu bijedu. Ne, ne! Uzmi ga natrag i ostavi me ovdje da sama umrem! Ne želim
doživjeti daljnjih razočaranja, sada nakon što znam koliko je nesiguran i beznadan boravak na
ovome svijetu…
Stari se Grk pojavio donoseći kruha i krupičine kaše. Odmah je i drhćućim rukama natočio
vina u šalicu te je dao Mirini. Zatim je rekao: – Dođite u upraviteljevu sobu! Tamo je više svjet-
la, a i ležaj. Pobrinut ću se neka vam bude udobno.
– Zadovoljni smo, vjerujem, sa svakom prostorijom – odvratih. – Ostavi nas sada na samu!
Moramo mnogo toga dogovoriti.
Uslužno je pojasnio da možemo ostati do jutra, ako nam je po volji. Ponudio je i donijeti
nam svježega vina, ako želimo. Otišao je noseći vinsku mješinu pod rukom. Mirina je pak
počela jesti, prvo protiveći se, ali postupno sa sve većim tekom. Na koncu je zdjela bila prazna,
a od kruha nije ostala ni mrvica!
 – Što je zlo u mojemu plesanju?! – zapitala je, nakon što se nasitila. – I zašto, po svoj prilici,
leži nekakva kletva na meni? Pa se više ne uzdam u svoje udove i prožima me strah? Vidio si
me plesati na brodu! I znaš kako ja to ne činim da bih zavodila muškarce, nego da zabavim gle-
datelje i zadivim ih vladanjem svojim tijelom. I što je to važno, ako plešem obnažena? Odjeća
koja leprša samo me ometa i izbacuje iz ravnovjesja. A na mojemu mršavom tijelu nema mno-
go toga za vidjeti. Sazdano je tek od uvježbanih mišića. Nemam čak ni dojki! I potpuno mi je
nerazumljivo, zašto su me Židovi kamenovali…
Pokazala mi je krvlju podlivene mrlje i loše zaraslu napuklu kožu na glavi, ispod vlasišta.
Zatim mi je sve potanko ispripovijedila: – U jednome smo selu molili jela i htjeli ljude razvese-
liti pjevanjem, igrom i mojim plesom. No oni bi me zasigurno kamenovali do smrti, da nas nije
bilo toliko. Muči me pomisao, da sam moguće učinila nešto nedolično… I zato više nikad neću
moći plesati kao ranije.
– Mislim da znam, zašto su bili toliko srditi – rekoh, razmislivši o njenome izvješću. – Kako
sam dočuo, kneginja Herodija je pustila svoju kći plesati pred razvratnim Herodom Antipom,
kako bi ga lukavstvom navela da smakne nekoga židovskog proroka, koji je o njoj loše govorio.
Zato se pobožni Židovi u ovim krajevima osobito gnušaju svih poganskih plesova.
– Ponosila sam se svojom umjetnošću – potrese glavom Mirina – i voljela život pun promje-
na u putujućoj družini. Ali su nas pogađale jedna nevolja za drugom, sve dok na kraju nisam
bila toliko isprepadana, te sam se svakoga jutra bojala predstojećega dana. A smrt mojega brata
bila mi je najveći udarac, te me je dotukla.
Nakon što mi je ipak otvorila srce, počela se čuditi glede posljednjega preokreta u njenoj ko-
bi. Otvorila je novčarku, opipavala zlatnike i upitala, zbog čega sam joj dao novac? I zašto sam
je zapravo tražio. Ispričao sam joj tada o usamljenome ribaru i mojoj okladi na utrkama, te
zaključio: – Vjerujem da je taj čovjek dočuo tvoj plač, preko cijeloga jezera. Ali kako se to
slučilo i odakle je znao za smrt tvojega brata? Glede toga se ne usuđujem čak ni pokušavati
pronaći objašnjenje. No novac pripada tebi, u svakome slučaju, pa ga možeš uzeti ili ostaviti,
kako ti drago.
– Opisi mi toga čovjeka! – reče Mirina, zamišljeno naboravši čelo. – Nije li izgledao kao da
je mnogo patio i bio potpuno iscrpljen? Je li bio dostojanstven i dobrodušan, pa mu ne možeš
zaboraviti lica? Je li imao ožiljke na zglobovima ruku i na stopalima?
– Nema sumnje – žustro odvratih – ti misliš na istoga čovjeka kao i ja. Zasigurno si ga i ti
vidjela!
– Nakon što smo utekli razjarenim Židovima – izvijestila me Mirina – nismo imali ništa za
jelo osim klasova žita, koje smo brali p« poljima. Napokon smo stigli do nekoga zdenca i
odlučili tamo noćiti. Tada je taj čovjek umorno došao cestom i zamolio: „Dajte mi piti!” Ali
smo se svi srdili na Zidove, pa ga muškarci nisu postili do zdenca. Moj je brat povikao: „Sve
kad bih bio i u vašemu židovskome paklu, ne bih umočio ni vrh prsta radi tvoje okrijepe, prok-
leti Zidove!” Ali se meni smilio. Zagrabila sam vode, dala mu piti i oprala mu izranjene noge.
Naime, bio je toliko slab, pa to nije mogao učiniti sam. Nitko me u tome nije zapriječio…
Glumci su u srcu dobronamjerni ljudi. Vjerojatno se moj onda brat samo šalio, te bi ga bez
daljnjega pustio do vode. No upravo smo tada bili obuzeti mržnjom prema Zidovima. Nakon
što se taj čovjek napio, a ja mu isprala noge, pogledao me dobrodušno i rekao: „To što si učinila
meni, učinila si onome koji me poslao. Zbog toga jednog dobroga djela, bit će ti mnogo
oprošteno. Kraljevi i kneževi će ti zaviđati, jer si mi od srca dala piti kad bijah žedan”.
– To ti je uistinu rekao, Mirino? – upitao sam bez daha, zadivljeno.
– Upravo tim riječima – pritvrdila je Mirina. – Ostale su mi u sjećanju, premda ih nisam ra-
zumjela. Urezale su mi se u pamćenje, jer je bio toliko neobičan čovjek. No tad sam se za
kratko okrenula svojim suputnicima, a za to je vrijeme on nestao. Bili smo toliko gladni, te smo
glodali kore kad smo legli spavati uz zdenac. Nešto kasnije je cestom došla jedna stara žena,
ogledavajući se kao da nešto traži. Imala je ječmenoga kruha i janjećega mesa u košari, te nas je
ponudila. Priznali smo joj kako nemamo ni novčića… Ona je odvratila: „Uzmite i jedite! Meni
je rečeno, sve što ću dragovoljno dati, bit će mi mnogostruko vraćeno”. Uzeli smo kruha i me-
sa, pa smo jeli i svi se nasitili. Naši su glumci pomislili da su se vjerojatno Židovi uplašili što su
se s nama onako opako poigrali, pa su se na ovakav način htjeli izmiriti. Žena je pak pokupila
ostatke našega obroka u košaru i otišla svojim putem. Meni se činilo da je nju sreo onaj umoran
čovjek i naložio joj neka nam odnese jela, jer smo bili ljubazni prema njemu. Tko je to mogao
biti, ako se radi o istome čovjeku, s kojim si se susreo na drugoj obali jezera?
– Ne znam… – odgovorih, jer nisam bio siguran koliko joj smijem o svemu ispričati. – I ne
shvaćam sve to. U svakome slučaju, za jedan gutljaj vode te je kneževski nagradio. No ja nisam
ni u snu pomišljao kako ću te ovdje ponovno vidjeti ili da ćeš ti biti ona kojoj trebam predati
dobitak od oklade na utrci. Mogu na to gledati jedino kao na znak i opomenu, kako nisam u
Aleksandriji potpuno svojevoljno stupio na onaj brod. No, nek je mir s tobom, Mirino! A novac
uporabi kako misliš da je najbolje! Ja moram poći, jer očekujem jednu vijest.
Mirina me na to naglo uhvatila za ruku, silom me ponovno privukla k sebi na zemljani pod i
odmah zdvojno zazvala: – Ne, ti nećeš otići! To ne dopuštam. Čovjek o kojemu si mi kazivao,
ne može biti obično ljudsko biće. Tako ne govori i ne postupa ni jedan čovjek.
Nisam ni pomišljao tumačiti otajstvo Kraljevstva jednoj potpuno tuđoj djevojci, koja je k
tome ozloglašenoga zanimanja. Zato rekoh osorno: – Od njega si dobila sve što si mogla
očekivati, a i više od toga. Zato me nemoj više salijetati!
– Zadrži svoje zlatnike! – ljutito se otresla na mene Mirina, utisnuvši mi novčarku natrag u
ruku. – I neka ti prže dušu do posljednjega dana života! Od mene se ne možeš otkupiti novcem.
Zlato nije lijek za moju muku i patnju. Radije ću se objesiti. Reci mi odmah, što znaš o onome
čovjeku, a zatim me povedi k njemu!
Zamijetivši da sam stjeran u škripac, obuzela me srdžba te uzviknuh: – Njegova djela nisu
tek ljudska, a svojim ga ljudskim razumom ja ne mogu shvatiti. Zar u ovoj zemlji nema dovolj-
no židovskih udovica i mudraca, koji štuju boga i traže kraljevstvo? Zašto si je izabrao upravo
jednu Egipćanku, djevojku koja je griješila još od djetinjstva?
– Nisam je neka nevrijedna Egipćanka! – uzvratila je Mirina uvrijeđeno. – Rođena sam na
jednome otoku, a roditelji su mi bili dobri Grci. A što misliš s onim „ griješila od djetinjstva”,
to ne znam. Svojeg se poziva nikako ne trebam stidjeti. Njime darujem mnogim ljudima radost i
zadovoljstvo. Neću tvrditi kako nikad nisam pripadala muškarcu… No za takav je grijeh ipak
potrebno dvoje, a ja bih pritom htjela znati, tko je više griješan? Jesam li to ja ili muškarac koji
je zlorabio moje siromaštvo kako bi me naveo na grijeh? Osim toga, preko svojega ranijeg
života sam povukla toliko debelu crtu, kao da sam se već objesila. Čeznem za novim i boljim
životom. Ali si ga novcem ne mogu kupiti. Zato mi moraš pomoći, kao da si mi brat.
Došlo, mi je da zaurlam! Tek što se riješih Marije od Beerota, a već mi se za skute ogrtača
prikrpala druga, još stranija i još sumnjivija djevojka. Ali sam bio odgovoran… Zato sam raz-
mislio, što bih mogao reći, pa započeo ovako: – Ne znam koliko ti od svega razumiješ. Ipak si
vidjela svijeta i vjerojatno doživjela i druge neobjašnjive stvari. Dakle slušaj! Imam razloga
pretpostaviti kako je čovjek, kojem si na zdencu dala vode i s kojim sam ja govorio na jezeru,
izvjesni Isus iz Nazareta…
– Ali ja znam za njega! – prekinula me Mirina, na moje iznenađenje. – U Dekapolisu legio-
nari gotovo da i nisu govorili o nečemu drugom. On je stvarao čuda, iscjeljivao bolesne i čak
budio mrtve. I obećao je Židovima stvoriti kraljevstvo… Zato je u Jeruzalemu raspet na križ, a
njegovi su učenici ukrali njegovo truplo Ponciju Pilatu pred nosom, kako bi mogli puku kaziva-
ti da je Isus ustao iz mrtvih. Ili ti vjeruješ da je uistinu ustao iz groba i to bio on, kojega sam
srela na zdencu?
– On je ustao iz mrtvih – potvrdili. – Zato jer je on Sin Božji i vjerujem da ima svu vlast i na
nebu i na zemlji. Nešto takvo se još nikad nije sručilo. Nakon uskrsnuća je otišao ovamo u Gali-
leju i pozvao svoje neka ga slijede. Zasigurno si ga srela upravo tijekom toga putovanja. I
obećao je svojima, kako će im se još jednaput ukazati, na nekome brdu…
– Ali ako je uistinu Sin Božji… – prigovorila je Mirina, vodena zdravim ljudskim razumom
– kako je mogao biti žedan?!
– Odakle bih to mogao znati?! – odvratih preko volje. – Ja sam svojom rukom opipao ožiljke
od bičevanja na njegovim leđima, ako je to uistinu bio on. Da je bio od mesa i krvi, to mogu
posvjedočiti. On je čovjek među ljudima i istodobno Sin Božji. Ne pitaj me kako je to moguće i
zašto je to tako! To je upravo ono najveće čudo, upravo ono jedinstveno, nešto do sada
nenazočno. Zato njegovo kraljevstvo ne može biti ovozemaljsko, kakvim si ga Židovi preds-
tavljaju…
Razrogačenih očiju Mirina se ogledavala uokolo, dugo razmišljajući o mojim riječima. Za-
tim je rekla: – Ako je sve to tako, znači da mi je tebe poslao kao nadomjestak za mojega brata, a
ne tek kao isporučitelja novca. Time nas je povezao, kao što se veže noge paru golubova. I ja
čeznem za njegovim kraljevstvom, ma kakve vrste ono bilo, samo ako nije jednako ze-
maljskome životu. Jer ovozemaljskoga sam bitka uistinu više nego sita. Pođimo zato zajedno na
to brdo, bacimo se zajedno pred Isusa i zamolimo ga neka nas primi u svoje kraljevstvo, nakon
što mi je tebe dao za brata i mene tebi za sestru!
– Mirina – rekoh odlučno – ja ne želim i ne trebam nikakvu sestru. Doista ne. To je velika
zabluda. A na brdo te ni u kojemu slučaju i nikako ne pomišljam povesti, već i zato jer nisam
sigu ran da ću ga i ja naći. Tko zna, možda će me čak njegovi učenici zatući, misleći kako ih
uhodim i želim doznati njihove svete tajne? Moraš znati, Njegovo kraljevstvo oni ograničavaju
samo na obrezane Židove. Ne puštaju u njega ni Rimljane ni Grke, pa čak ni Samarijce!
Nikoga, ako ne priznaje prvenstvo njihovoga Hrama. Sve je još teže i pogibeljnije, nego ti i
pomišljaš. Ali ako obećaš da ćeš biti mirna i nećeš mi dosađivati, potražit ću te nakon po-
vratka… I ispripovijedit ću ti o Isusu, ako one koje cijeni svojima, ne uzme odmah gore u svoje
kraljevstvo. U tom se slučaju neću vratiti… Ali se nadam, da ćeš me unatoč tome zadržati u
ugodnoj uspomeni.
– No dobro! – uzviknula je ogorčeno, hitnuvši mi novčarku žestokom kretnjom u glavu. –
Utopljenik se hvata za slamku… Zato sam se htjela priključiti Isusu Nazarećaninu i tebe uzeti
za brata, premda ti mome bratu nisi ni blizu… On i ja, mi smo se sporazumijevali s pola riječi i
pogledima. Smijali smo se istim stvarima, te se šalili baš sa svime, čak i s glađu i s
poniženjima… I sve to kako bismo mogli podnijeti bijedan život putujućih glumaca. Pođi samo
svojim putem, ti nemilosrdni čovječe, ako umišljaš kako se ljude može kupiti za novac! Pohitaj
radosno svojemu brdu! No ne znam kakva vrsta kraljevstva te tamo može očekivati, ako me
ovdje prepuštaš očajanju, zdvojnosti i smrti. Ah, ti bogati čovječe, što znaš ti o nezaštićenosti i
izloženosti?!
Zagledao sam se u nju i iz pogleda njenih svjetlucavih zelenih očiju spoznao kako bi u tome
duševnom stanju doista bila kadra objesiti se zbog jada ili iz divljega prkosa. A moguće i tek
zato da bi meni naudila ili napakostila. Govorila je toliko uvjerljivo, da me u srcu počela peći
dvojba glede mojega držanja. Moguće je doista Isus Nazarećanin želio da se pokorim i Mirinu,
ma koliko to nečuveno moglo izgledati, uzmem za sestru!? Počelo mi je svitati! Njegovo kral-
jevstvo ne uključuje samo nepomućena zadovoljstva, nego postavlja teško ispunjive zahtjeve…
– Mirina, sestro moja! – rekoh, kisela lica. – Pođimo dakle zajedno! I nemoj mi zamjeriti
zbog svega onoga što izrekoh.
– Ne govori mi tako mrzovljno! – odvratila mi je uzvikom Mirina. Bilo je bjelodano kako s
tom mojom ponudom nije zadovoljna. – Povedeš li me, učini to kao brat, voljno i radosno!
Inače moj dolazak s tobom nema nikakvoga smisla…
Nije mi preostalo drugo nego bratski zagrliti njeno slabašno tijelo, poljubiti joj obraze i smi-
riti je milim riječima. Istisnula je još nekoliko suza… Zatim smo pošli odatle. A stari Grk, koji
je sjedio iza svoje vratarske pregrade i nešto tepao nad vrčem vina, nije nas zadržavao…
 Sunce se već skrilo za bregove… U živosti uzavreloga grada palile su nebrojene svjetiljke i
zublje. Toliko sam hitao prispjeti u gostionicu te nisam ni razmišljao o Mirininoj odjeći. No
zbog njene kratke glumačke tunike i šarenih sandala mnogi su nam prolaznici dobacivali
nedolične riječi. Zato mi je tek uz podosta napora uspjelo nedirnutu je dovesti iz grada u top-
lice. Nekako sam predosjećao, Isusovi će učenici krenuti još ove noći. Povoljnijega trenutka si,
naime, nisu mogli ni poželjeti! Sljedećega dana mnogo će ljudi odlaziti iz Tiberiasa, pa oni koji
se zapute na Brdo neće na cestama biti posebice uočljivi. Zato sam brzao.
Napokon sam stigao, onako bez daha i sav ugrijan od brzoga pješačenja, do moje grčke gos-
tionice. I tek tada, pod blještećim svjetiljkama, pojmio sam koliku sam glupost počinio. Dosto-
janstveni gostioničar, koji je općenito bio naučen ni ne trepnuti na hirove i mušice bogatih
kupališnih gostiju, prišao nam je i promotrio Mirinu od glave do pete. Zatim je prijekorno uz-
viknuo: – Rimljanine, ti si vreća bez dna! Takve nezasitnosti još nisam vidio… Prvo si za
kratko vrijeme imao ovdje jednu Židovku uz sebe. Na to nisam ništa rekao, jer si je držao u
svojoj sobi, iza navučenih zavjesa. Ali ovo je previše! U ovakvoj svečarskoj noći dojuriš s jed-
nom lakoumnom opsjenarkom… Ona će, nakon što zaspiš, napustiti tvoju sobu i za nekoliko se
drahmi ponuditi ostalim gostima! Pritom će još napraviti lom i ukrasti plahte… Imamo svojih
iskustava s takvim ženskim osobama!
Pogledao sam Mirinu i uvjerio se koliko je njena kratka tunika odrpana i uprljana, njene san-
dale izguljene, a koljena musava. Po njenim očima, još uvijek potpuno podbuhlima od plakanja,
moglo se uistinu pomisliti kako je došla upravo zbog orgija*. Pod rukom je nosila petcijevnu
Panovu* sviralu svojega brata, a takva glazbala nisu nikakva preporuka onome tko traži
smještaj u nekoj otmjenoj gositonici. Shvaćao sam gostioničara, a Mirina je oborila pogled
prema tlu… Procijenila je najboljim ne otvarati usta, premda bi zasigurno bila kadra koješta
reći.
Ipak sam se srdio zbog gostioničarevih riječi. Bjelodano je imao vrlo loše mišljenje o moje-
mu ukusu… I to ukusu jednoga rimskog građanina, koji je k tome još i mnogo proputovao. No
tada sam spoznao svu glupost i besmislenost svojega položaja. Uhvatio sam se rukama za glavu
i pojasnio: – Ti me potpuno krivo prosuđuješ, dobri čovječe! Ova je djevojka moja sestra.
Porječkali smo se i posvadili tijekom putovanja brodom qd Aleksandrije u Judeju, pa se iz inata
pridružila jednoj družini putujućih zabavljača. Sada sam je pronašao u tiberijskome kazalištu. I
preko glave su joj njene pustolovine… Pričekaj samo, dok se okupa i uredi kosu te odjene pris-
tojnu odjeću! Ali zbog svojega ugleda šuti o svemu što si vidio, pa ti neće biti na štetu.
Gostioničar mi nije sasvim vjerovao. Srdito je mrmljao kako mu još nikad nije došao neki
toliko pijan gost, koji bi spao na to da za neku djevojčuru tvrdi kako mu je sestra, služeći se
time kao izgovorom ne bi li je prokrijumčario u sobu. No kad se osvjedočio da sam sasvim tri-
jezan i po svemu sudeći Mirinu poznajem od ranije, te je nisam tek tako pokupio s ulice, pustio
nas je i dao potrebne upute. Jedna je robinja morala povesti Mirinu u kupaonicu, vlasuljar se
pripraviti kako bi joj nakovrčao kosu, a nadstojnik za odjeću u mojoj sobi izložiti što nudi na
prodaju. Htio sam Mirini pribaviti neku lijepu, ali ne previše upadljivu putnu haljinu. No kad je
došla iz kupaonice, zahtijevala je da iskuša različitu odjeću. Zatim se ogledavala sprijeda i stra-
ga u zrcalu koje je pridržavala jedna robinja, sve dok mi to prenemaganje nije prisjelo. Bacio
sam se na postelju, zabio glavu pod posteljinu i začepio uši, kako više ne bih morao slušati
nepodnošljivo gakanje obih dvorkinja…
Zamijetivši da se ozbiljno srdim, Mirina je odbacila odjeću. Otpustila je zatim robinju, sjela
uz mene i dodirnula mi ramena, te rekla: – Najbolji lijek za jad i očajanje jedne žene su miomi-
risne pomasti, svježe nakovrčana kosa i lijepa odjeća. No vjeruj mi, odrpana tunika i iznošene
sandale bile bi mi neusporedivo vrednije, ako bih ih mogla još uvijek nositi u društvu rođenoga
brata i s njime dijeliti komadić ječmenoga kruha. Budući da se trudim razvedriti te, istjerujući
pritom tmurne misli iz tvoje glave, mogao bi se barem pridružiti mojemu smijehu…
 – Ah, sestro – rekoh, pritišćući rukama sljepoočice – veseli me što se tvoja tuga smiruje. No
zato se čini, tvoja je duševna bol prešla na mene. Već je duboka noć, a moj strah raste iz sata u
sat. Pritom ni ne znam čega se to pribojavam… Ali u srcu se molim Isusu, neka nas ne ostavi na
cjedilu. Ne govori mi o uređivanju kose i odjeći! Ravnodušan sam prema onome u što se odije-
vam, što jedem i pijem… Ravnodušan sam, sada kad se bliži vrijeme ispunjenja, kad će se Isus
ukazati svojima.
Mirina se priljubila uz mene, zagrlila me rukama, naslonila svoje upale obraze na moja ra-
mena i prošaptala: – Je li to bilo iz srca, kad si me netom nazvao sestrom? Ako je tako, ne želim
ništa drugo. Jednako tako počivala sam u rukama svojega brata, glave sigurne i zaštićene na
njegovim ramenima…
U trenu je zadrijemala u mojim rukama, tek još nekoliko puta tiho uzdahnuvši u snu…
Zadrijemavši i ja, pred očima sam ugledao užasnu sliku. Vremešan i sijedih vlasi stupao sam
beskrajnom stazom kroz pustinju, bosonog i u izderanome ogrtaču. Pokraj mene je koračala
Mirina, mršava i žalosna, noseći nekakav svežanj na leđima. No za nama je na čupavome ma-
garcu jahala Marija iz Beerota. Bila je toliko debela i podbuhla, s oštrim borama od briga oko
usta, te sam je prepoznao jedino po njenim očima. Negdje daleko ispred nas je pak hodao neka-
kav zračeći lik, koji se povremeno okretao i pogledavao u natrag. Pritom sam ipak znao, neću
ga moći dostići, ma koliko hitao…
Probudio sam iz toga sna, okupan znojem. Ako je to uistinu bila slika moje budućnosti i ako
tako izgleda ono kraljevstvo koje je Isus Nazarećanin nudio svojim sljedbenicima… Tada moju
tvrdu nakanu da ga tražim nagriza kolebanje! Prisjetih se još kako mi je pretkazao i drugo zlo,
one noći na jezeru… Jasno, ako je onaj ribar bio uistinu Isus. Obuzeo me napad navjerice, te mi
se pričinjavalo kako neka tama, tamnija od najcrnje noći, poprimila ljudsko obličje i želi me
obgrlili.
– Isuse iz Nazareta, Sine Božji, smiluj mi se! – uzviknuh glasno, u toj svojoj muci. Tama se
povukla… Pritisnuo sam dlanove jedan o drugi i ponovio molitvu kojoj me poučila Suzana. I
nakon što izrekoh posljednje riječi: „… nego nas izbavi od zla!”, utonuo sam u miran drijemež i
spavao do jutarnjega svitanja.
Probudilo me kad se Mirina pokraj mene naglo prenula. Kroz pukotine prozorskih kapaka
vidio sam bljedilo zore. No Mirina je gledala pred sebe bistrih i svjetlucavih očiju te uskliknula:
– O moje brate Mark, kako divan san! – I odmah je pobrzala ispričati mi ga. – Ti i ja, te još
netko, uspinjasmo se gorućim stubištem. Ali nas vatra nije oprljila. Uspinjasmo se sve više i
više, a pritom je postajalo sve svijetlije i svijetlije. Ti si se umorio i nisi htio dalje. No ja sam te
uzela za ruku i pomagala ti od stube do stube. Bio je to najljepši san, kojega sam ikad imala u
životu… On nam doista najavljuje dobro.
– I ja sam sanjao… – rekoh, a pritom me je prožela spoznaja kako oba sna mogu značiti is-
to… Jer, istu se stvar može promatrati s raznih strana i motrišta.
U to je netko zakucao na vrata… U sobu je plašljivo ušla još snena dvorkinja i priopćila mi:
– Ne ljuti se, gospodine, ali dolje netko pita za tebe. Ne bih se usuđivala buditi te, kad taj
čovjek sa svoja dva magarca ne bi bio toliko tvrdoglav. Kaže, moraš se odmah pripraviti za
putovanje…
Odbacio sam svoj ogrtač i pohitao u razizemlje. Sunce još nije bilo izašlo… Drhteći od zime,
ugledao sam Natana! Radosno sam uskliknuo… Natan je pak bio toliko uzbuđen te je prekršio
svoju šutnju i izvijestio me: – Noćas su napustili Kafarnaum… Svi su izviješćeni. Pošli su u
manjim skupinama, svaki s obitelji i rođacima. Poveli su i Suzanu, a ja sam joj ustupio jednoga
magarca. Drugoga sam iznajmio Šimunu Petru, kojemu je punica stara i bolesna. On doduše još
ne zna čiju je jahaću životinju posudio… Ali sam pomislio, moglo bi biti samo od koristi ako će
ti morti biti zahvalan. No općenito ipak ne vjerujem da će učenici otpremiti nekoga između
onih koji su primili poruku. Jer danas je dan spasa! Moguće će tijekom dolazeće noći u Izraelu
biti stvoreno Kraljevstvo…
 – Da uzmem svoj mač? – hitro zapitah.
– Ne – odvratio je Natan. – Isus je rekao: „Svi koji se mača late, od mača će i stradati…”
Ako to bude potrebno, može on zazvati legiju anđela u pomoć. No sada moramo pohitati i poći
prema Brdu.
– Je li daleko do toga brda? – upitah.
– Poznajem predjel i put do tamo – odvrati Natan. –Pred nama je dugo jednodnevno puto-
vanje. A koliko mislim, bilo bi mudro ne dolaziti tamo prije večeri, kako bi se izbjeglo bilo
kakvu nepotrebnu pozornost.
Zamolih ga neka se na kratko strpi, jer se želim odjenuti i svojoj pratiteljici naložiti da se i
ona pripravi za putovanje. Tek kad sam sišao praćen Mirinom, prisjetih se kako Natan misli da
je sa mnom Marija od Beerota. Začuđeno je pogledao Mirinu pa mi dobacio prijekoran pogled.
Osjetih se krivim, kao da sam zlorabio njegovo povjerenje. Ali sam se žustro potrudio pojasniti
okolnosti: – Ovo je Mirina, tuđinka poput mene. Umro joj je brat, a ja sam je uzeo k sebi kao
sestru. Budi milostiv prema njoj, za ime Isusovo! Ne povedeš li je, ne mogu ni ja poći s tobom,
jer sam joj svečano obećao povesti je na Brdo…
Zasigurno sam zbog toga izgubio u Natanovim očima, te me držao za vjetrogonju. Napokon
je tek podigao ruke i bez prosvjeda prihvatio moju odluku. Nakon dugoga je čekanja zasigurno
osjećao toliko veliko olakšanje, te bi mi po potrebi i na temelju usrdnoga snubljenja dopustio
povesti moguće i samoga Heroda Antipu kao pratitelja… Bio sam radostan i nadao se kako će i
učenici, u svojemu razdraganom iščekivanju, prepustiti Isusu neka odluči koga će pripustiti i
koga odbiti.
Natan nas je prečacem proveo pored grada, do ceste koja je vodila u unutrašnjost. Kao što
sam pretpostavljao, putovalo je mnogo ljudi. Najveći dio od njih bili su posjetitelji utrke zapre-
ga, koji prenoćiše u Tiberiasu. Kad smo se popeli bliže brdima, pogledao sam u natrag i uživao
u prekrasnome pogledu na jezero i grad s njegovim palačama. Cesta iza nas vrvjela je ljudima, a
ispred nas uzdizali su se oblaci prašine, koji su nam pokazivali smjer.
Na kratkim razmacima uzduž ceste i kod svakoga mosta bili su postavljeni legionari. Bilo je
razvidno, rimske su vlasti odlučile toga dana postaviti gustu mrežu za očuvanje reda u cijeloj
zemlji. Naime, vojnici su zaustavljali sva vozila, magarce, deve, konje i volovske zaprege…
Pritom su ubirali carinu. Od pješaka nisu zahtijevali nikakve daće, ali bi povremeno izdvojili
ponekoga putnika, koji im je izgledao sumnjivo. Tada bi mu postavljali pitanja, te ga
pretraživali nosi li oružja.
Kada smo zašli iza jednog lanca uzvisina i počeli se spuštati prema unutrašnjosti zemlje,
pričinila mi se cijela ta Galileja nalik jednome velikom vrtu. Naime, toliko su gusti bili natisnuti
nasadi s obje strane našega puta. Mnogi od putnika, ugledavši legionare, iz straha su napuštali
cestu i kušali udariti preko polja. Tada bi istrčali seljaci te kletvama i prijekorima tjerali natrag
na cestu namjernike, koji su željeći izmaći stražama gazili polja ili oštećivali zidovima
okružene vinograde.
I mi smo zbog magaraca morali tri puta platiti carinu, ali nas nisu ispitivali ni pretraživali.
Oko podneva smo zastali kod nekoga zdenca, jeli i pritom pustili životinje neka se odmore.
Iznenada sam se dosjetio nečega, što me je zabrinjavalo. Upitao sam Natana, je li Marija Mag-
dalena zasigurno izviještena ili se trebam vratiti i potražiti je. Natan me umirio i objasnio kako
je poruka zasigurno poslana svima koji su je očekivali…
Dok smo počivali, promatrao sam ljude koji su žurili mimo, ne priuštivši si ni trena odmora,
unatoč podnevnoj vrućini. Pitao sam se, koliko od njih i koji medu njima također idu prema
Brdu… Mogli su to biti oni koji su upravo zračili od radosnoga iščekivanja, te se moglo vidjeti
kako ne osjećaju ni prašine na cesti niti umora. Posjetitelji što su se pak vraćali s utrka nailazili
su oborenih glava, kao da im je sve mrsko. Mnogi od putnika odlomili su i nosili razlistane
grane, rabeći ih kao suncobrane. Jer, bio je uistinu vruć dan. Prošao je i jedan naočit momak,
vodeći slijepoga starca…
 Upravo kad namjerismo ponovno krenuti, začuli smo iz daljine odjek kotrljanja kotača i to-
pot kopita. Ubrzo su odjeknuli i upozoravajući povici. Tada je proletjela zaprega sivaca s
jučerašnje utrke. Vozač je u metežu teretnih vozila na provjernim točkama morao čekati, pa je
sada ne osvrćući se na pješake pokušavao naknaditi izgubljeno vrijeme. Pomislio sam kako uz
takvu brzinu i ovako gust promet na cesti teško može izbjeći da nekoga ne obori.
Kad smo stigli do sljedećega zavoja na cesti, zamijetismo kako se doista dogodila nesreća.
Ljudi su se okupili i prijetili šakama prema kolima koja su već nestajala u daljini. Prikučivši se,
mogli smo vidjeti i žrtve. Onaj momak što je vodio slijepca uspio je još nekako odgurnuti starca
u stranu, ali je sam bio teško ozlijeđen. Krvario je iz ozljede na čelu, a pričinjalo se i da je slo-
mio nogu. Naime, kad je ustao, mogao je stajati tek na jednoj nozi. Slijepac pak nije mogao
točno pojmiti što se zbilo, nego je tek srdito mrmljao pritužbe.
Kad su ljudi spoznali da je ozlijeđenome potrebita pomoć, žurno su se razišli i nastavili put.
Mladić si je brisao krv s čela i oprezno opipavao nogu. Znatiželjno sam ga pogledao i pomislio
kako uistinu može govoriti o sreći, što je još uvijek živ. Sreo je moj pogled stisnutih zuba, a
zatim se okrenuo slijepcu i s nekoliko ga uvjerljivih riječi pozvao neka se umiri. I mi bismo
nastavili dalje, da Mirina nije zazvala uobičajeno šutljivoga Natana neka se zaustavi. Okretno
se spustila s leđa svojega magarca, kleknula uz mladića, te je obim rukama opipala njegovu
nogu. Zatim nam je doviknula: – Slomio je gležanj!
– Ako je tvoja znatiželja time zadovoljena – rekoh oštro – tada dođi. Žuri nam se.
– Djeco Izraela – usrdno nas je tada zamolio mladić – smilujte se mojemu slijepom ocu, za
volju nebesa! Mi nismo griješnici, ali je moj otac izgubio očinji vid. Sada nam je obećano,
netko će ga izliječiti, ako do večeri stigne tom iscjelitelju… Sutradan je već prekasno! Hoću li
ja stići tamo večeras, nije važno. Ali uzmite mojega oca, molim vas, te ga povedite do Naza-
retske doline! Tamo će zasigurno netko doći, pomoći mu i povesti ga pravim putem.
– Putova je mnogo, a putokazi su počesto lažni… – dobacio je Natan. – Jesi li doista potpuno
siguran u Njegov put, mladiću?
– Put je samo jedan…! – radosno je uzvratio momak, nasmiješivši se unatoč bolima koje je
trpio. I taj ga je smiješak učinio izrazito lijepim, premda je čučao na tlu, lica oblivena krvlju.
– To znači, svi idemo istim smjerom! – primijeti Natan, dobacivši mi upitan pogled…
– Dođi, slijepi čovječe – rekoh na to, nevoljko silazeći s magarca. – Pomoći ću ti pri uspin-
janju na mojega magarca, a ja ću nastaviti pješice.
– Ako nam je odredište isto – reče Mirina – pa ako dakle ova dvojica također žele do Brda,
zašto bi prepustili ovoga mladića njegovoj sudbini? Možemo mu povezati ozljede i podići ga na
mojega magarca. Ja sam naučena na pješačenje…
– Ne bih vam htio pasti na teret – reče tada mladić. –No ako smo djeca istoga oca, on će vas
zasigurno blagosloviti zbog vaše pomoći.
Vrlo sam se teško mogao pomiriti s pomišlju kako su mi jednaki jedan bijedan Galilejac sa
slomljenim gležnjem i njegov slijep otac, koji je srdito mrmljao pred sebe. I da imaju isto pra-
vo, ako ne i veće tek zato što su Zidovi, tražiti i naći Isusa iz Nazareta. No kad sam pojmio smi-
sao mojega takvog načina razmišljanja, bio sam zahvalan Mirini što je njena urođena
dobrodušnost pobijedila tupost mojih misli. Zajedno smo mladiću oprali lice, povezali mu gla-
vu, učvrstili gležanj i odrezali mu čvrst štap. Oslanjajući se na njega, mogao je odskakutati i
odhramati na jednoj nozi sve do mojega magarca. U međuvremenu se njegov slijep otac uspeo
na drugu životinju i bio pripravan za polazak. Nestrpljivo je okrenuo glavu i osluškivao što go-
vorimo. Napokon je zapovjednički uzvikuno: – Tko je ta mlada žena, čiji glas čujem i koja zna
tek nekoliko riječi našega jezika? Nemoj dopustiti da te dodirne, sine! Nemoj joj govoriti i ne
gledaj je, kako se na našemu pobožnom putovanju ne bi zaprljali…
– Moj otac točno poznaje Zakon – zbunjeno nam reče mladić. – Cijeloga života ga se tegob-
no pridržavao… I nije ga snašla nevolja zbog pomanjkanja pobožnosti. Morate ga shvatiti… Ne
želi se izložiti pogibelji prljanja, prije nego stupi pred onoga koji ga treba iscijeliti.
 Unatoč svojoj neprijaznosti, slijepac se obim rukama čvrsto držao za magarca… Odatle bi ga
se i uz primjenu sile teško moglo skinuti! Zato se moje dobrohotno raspoloženje rasplinulo, pa
povikah osorno: – Tvoji vlastiti zemljaci su otišli dalje, ni najmanje ne mareći za tebe! Djevoj-
ka je pak Grkinja, a i ja sam neobrezani nevjernik, premda nosim židovsku odjeću. Nadam se
da te ipak neće zaprljati moj magarac, na kojemu si se tako čvrsto smjestio!
– Ne treba se bojati njih dvoje, slijepi čovječe – umirujući reče Natan. – Ja sam sin Izraela i
jedan od Smjernih… Moji pratitelji također traže put kao i ja. Znaj, ranije sam obitavao u pus-
tinji, u jednoj osamljenoj kući, gdje sam učio čitati zapise…. Cjelokupan svoj imetak predao
sam Djeci svjetla i s njima blagovao za istim stolom. Ali se s pismoznalcima nisam složio, pa
sam napustio pustinju u potrazi za novim učiteljem pravednosti. Tako sam se priključio proroku
u odjeći od devine dlake, koji je objavljivao da je Kraljevstvo blizu… Dopustio sam mu neka i
mene krsti. No tada je on bio smaknut, a ja sam položio zavjet šutnje, kako ne bih došao u
iskušenje govoriti o stvarima koje može znati tek jedan pravi učitelj pravednosti. Vrijeme je
ipak došlo, pravednost je tu. I tako sam sebe samoga oslobodio zavjeta. Vjeruj mi, slijepi
čovječe, u ovo vrijeme i u ovoj zemlji među svim našim rodovima i plemenima nema ni jedno-
ga jedinog čovjeka koji bi bio potpuno čist i bezgriješan. Pranja i žrtve ne mogu nikoga očistiti,
a to ne može ni najbolji učitelj. Ali Božja se mudrost utjelovila i uokolila među nama. Samo što
je mi nismo prepoznali… Isus je bio raspet te je ustao iz mrtvih, kako bi nas oslobodio naših
grijeha. Vjeruješ li u Njega, vratit će ti očinje svjetlo. No ako se moguće smatraš čišćim od os-
talih, mislim da te neće iscijeliti…
Slijepac je glasno jadikovao i opipavao rukom za šavovima svojega ogrtača, kako bi ga raz-
derao. No sin ga je zadržao i rekao: – Oni čisti su nas ostavili na cjedilu. A ovi tuđinci su nam
učinili dobro. Ne vrijeđaj ih svojim krutim srcem…! Sunce našega Oca sije kako na pravednike
tako i na nepravedne, na djecu Izraela ali i na nevjernike. Ne umišljaj si kako više sjajiš od Sun-
ca, ti koji si već teško pogođen sljepoćom.
Ali mu je starac odrezao neka začepi usta i zapovijedio Natanu da njegovoga magarca po-
vede malo naprijed, kako mu mi ostali ne bismo bili preblizu. Mirina i ja smo ostali otraga…
Ali je zato mladić usporio svojega magarca i ostao uz nas. Pogledao nas je srdačno i pojasnio: –
Stari se uvijek drže staroga…! No čovjek koji vas vodi, ima pravo. Nema na svijetu nikoga tko
bi bio bez mana. I ja sam sve činio kako bih se pridržavao zapovijedi i Zakona, no zbog toga
nikako nisam čist od grijeha. I ne cijenim sebe boljim od nekoga nevjernika, pa nikad ne bih
pomislio kako bi nas vaše milosrđe moglo zaprljati.
Pogledao sam ga. Lice mu je bilo blijedo od bolova, a zube je čvrsto stiskao, kušajući se s
naporom održavati na magarcu. Rekoh mu: – Tvoje je čelo čisto, a oči jasne. Ne vjerujem da si
svjesno griješio…
– Bog je stvorio ljude na svoju sliku i priliku – odvratio mi je. – Ali zbog grijeha naših pra-
predaka Adama* i Eve*, ta je izvorna slika u nama zamućena, pa se pred Bogom osjećamo
obnaženima i postidenima.
– O tome sam čitao i slušao – primijetih. – Ali to nisam nikad razumio. Osim toga, jedan mi
je židovski učenjak u Aleksandriji pojasnio, kako tu pripovijest o prvome grijehu treba pojmiti
tek slikovito.
– Kako bi mogao jedan neobrazovan mladić poput mene, pojmiti takve stvari? – pokušao se
momak nasmijati. – Ali ja sam vidio Isusa Nazarećanina na jezeru. Vratio je slijepima svjetlost
u oči i omogućio kljastima prohodati. Izjavio je: „Ja sam kruh života!” Radosno sam ga slije-
dio… Međutim, moj je otac vrlo strog. Od nekoga blagog i dobrohotnoga oca bih vjerojatno
utekao. No ovako mi je srce ipak kazivalo, priključim li se Nazarećaninu, učinit ću to jedino
radi izmicanja očevoj krutosti. On je više bio na strani učitelja iz sinagoga, koji su prokleli Isu-
sa zbog njegovoga općenja s griješnicima. Uvijek iz nova bi me tukao, jer sam zanemarivao
svoje svakidašnje obveze, odlazeći slušati novoga Učitelja. Moj ga otac smatra huškačem
pučanstva. A tada ga je naglo pogodila sljepoća. Jedne je večeri izgovarao svoju uobičajenu
molitvu i pošao na počinak. Kad se sljedećega jutra probudio, nije više ništa mogao vidjeti i u
prvi je mah pomislio kako je još uvijek noć.
Trgnuo se od boli, zatim stisnuo zube i jače se prihvatio za magarca. Tek nakon nekoga
vremena mogao je nastaviti: – Potpuno se izbezumio… I nitko ga nije mogao izliječiti. Tada je
odlučio povjerovati u Nazarećanina i potražiti ga. U međuvremenu je Isus pošao u Judeju i po-
tom je u Jeruzalemu raspet na križ… Moj se otac tada obratio Smjernima, koji ga obavijestiše o
Isusovu uskrsnuću. Od njih smo zatim doznali o danu i satu, kao i o putu kojim smo sada pošli.
Otac čvrsto vjeruje kako ga Isus može iscijeliti, samo ako pravodobno prispijemo. I ja u to vje-
rujem. Ipak, bilo bi mi draže kad bi moj otac tražio Kraljevstvo, a ne tek svoj vid.
L.
Mirina me znatiželjno upitala, što je to govorio mladić. Preveo sam joj naš razgovor, a ona
se jako začudila i izjavila: – Ovaj mladić ima tako blistav pogled… Njegovo je srce zasigurno
čisto. Nikad ne bih ni pomislila da postoje takvi ljudi. Zašto je ova nevolja morala pogoditi baš
njega?
– Ako svoju zlu kob sam podnosi bez negovodanja – odvratih – ne bi smjela takva pitanja
postavljati meni. On je toliko ispunjen željom za dobročinstvom prema svojemu čangrizavom
ocu, te potpuno zaboravlja na vlastitu bol. Jedna od židovskih zapovijedi je štovati oca i maj-
ku…
– Tako je glasila zapovijed – primijeti Natan, koji je znao grčki i dočuo moje riječi. – Ali je
Isus Nazarećanin navodno poučavao kako za volju Kraljevstva suprug mora napustiti ženu, sin
roditelje i braću sa sestrama, a imućni svoje kuće i imanja. Kad ih je Isus pozvao, morali su
ribari ostaviti svoje mreže na jezeru, a orači svoje volove na poljima. I tek jedan, koji je prvo
morao pokopati svojega oca, nije ga morao slijediti.
Tada ponovno začusmo jadikovke slijepca… Uzvikivao je: – Dospio sam među bogohuli-
telje, a Satan* osobno vodi mojega magarca! Može li se očekivati neko dobro od puta kojim
stupaju ljudi što nogama gaze Zakon?!
– Takvo nešto nisam Isusa nikad čuo govoriti… – pokušao je mladić umiriti oca, ali mu se
lice pritom ipak smrknulo.
– On je krotke i mirotvorce nazivao blaženima. Zabranjivao nam je govoriti opako i na zlo
odgovarati zlim. Naložio nam je ljubiti neprijatelje i moliti za one koji nas progone. Rekao je,
Njegov otac poznaje sve naše potrebe, te će ih ispuniti ako budemo tražili Kraljevstvo, ne
brinući se za sutrašnji dan.
– Već sam dočuo mnogo o njemu i njegovome učenju!
– uzviknuh začuđen i ogorčen. – Ta su izvješća puna proturječja, što bjelodano ovisi o tome
tko je prenio neki od pojedinih Isusovih izričaja. Više i ne znam, u što bih trebao vjerovati…!
– Zašto se sada svađate zbog Njega – primijetila je Mirina – i to upravo kad smo na putu k
Njemu? Pomišljam kako sam ja najsretnija među vama, jer malo o Njemu znam i nalik sam
praznoj posudi, koju on može ispuniti kako to želi.
Njene me riječi pogodiše u samo srce. Stupajući iza jahaćih životinja, zagledan u prašinu na
cesti, zamislio sam se o slijedu svega što mi se slučilo, te različitim raspoloženjima s kojima
sam prihvaćao svoje doživljaje. Nisam u sebi našao više ničega dobrog, nisam našao u sebi do-
voljno ljubavi… No ponovno sam uvjeravao samoga sebe, kako nipošto nisam Uskrsnuloga
tražio iz puke znatiželje… U sebi sam pak molio u Isusovo ime i preklinjao neka me napuste
sva moja taština i sebičnost, cjelokupno moje znanje i zemaljska mudrost, pa čak i moj zdrav
ljudski razum… I sve to kako bih i ja postao tek poput prazne posude, pripravan primiti Isusovu
istinu, ako mi je bude htio natočiti…
Nakon te molitve podigao sam oči i ugledao jedno brdo kako se uzdiže povrh ravnice. Nje-
gov zaobljen vrh zlatilo je podnevno sunce… Odmah sam znao! To je brdo prema kojemu pu-
tujemo. Visoko, skladno, lijepo oblikovano, vladalo je cjelokupnom okolicom. Slijedili smo
cestu još dio puta, sve dok nismo prešli isušeno korito neke rijeke. Tada smo skrenuli prema
jugu, pješačkom stazom što je vijugala uz brdo. Tako smo izbjegli grad, razložio mi je Natan,
što leži na sjevernim obroncima Brda. Nakon izvjesnoga vremena stigli smo i do granice posl-
jednjih nasada… Staza se sada uspinjala pred nama kroz sitnogoricu i šiblje, a preko nas se
nadvila sjena Brda. Uokolo je vladao muk… Nije se moglo čuti glasanje životinja, niti je bilo
za vidjeti čovjeka. Sve je bilo toliko tiho, te sam se počeo pitati idemo li ispravnim putem? Ali
tlo, drveće i lijepo razvijeni obronci kazivahu mi kako je ovo brdo sveto. Mir se spustio na mo-
ju dušu, te više nisam bio nestrpljiv.
Ni Natan se nije žurio. Vjerujem kako je odabrao ovu tešku stazu da bi se uklonio ljudima na
cesti i suvišnim pitanjima. Usmjerio je pogled prema nebu i na sjene koje su postajale tamnije,
pa je zaustavio magarce kako bi se životinje odmorile. Kao Rimljanin sam se čudio što nismo
naletjeli na nikakve straže Smjernih… Ta radilo se o toliko velikome i tajnome okupljanju, pa
su morali Isusovi sljedbenici otposlati ljude na sve prilaze koji vode na Brdo, kako bi pozvani-
ma pokazali put i otpremili nepozvane. A kad su se tri zvijezde pojavile na nebu, nastavili smo
putovanje. U tami smo stigli do mjesta blizu vrhu, gdje smo zatekli mnoštvo ljudi kako čeka,
uokoljeno u manje skupine.
Sve je bilo neprispodobivo mirno. Jedino su ljudi šaptali međusobno, pa se pričinjavalo kao
da lagan dašak struji preko Brda. Natan je zavezao magarce ispod nekoga drveća i pomogao
slijepcu oko silaženja. Mirina i ja smo pak pružili oslonac mladiću… Tako smo se prikučili
okupljenim ljudima i sjeli na rub mnoštva, nekoliko koraka udaljeni od najbližih skupina. Iza
nazočnih ljudi vidjeli smo nove i nove sjene kako dolaze, uspravljene prema noćnome nebu. Ne
pitajući nikoga ništa, pridošlice bi sjele na tlo i čekale poput svih ostalih. Iz odjeka šaptanja
zaključio sam kako ovdje moraju biti okupljene stotine i stotine ljudi. Pomislio sam još, kako
nikad ne bih povjerovao da toliko mnoštvo može biti toliko tiho.
Tako je minula prva noćna* straža. Ali se nitko nije zamorio od čekanja, nitko nije ustao ili
otišao. Noć je bila bez mjesečine. No zato su sjale zvijezde i natapale zemlju srebrom. Postupno
sam sve više postajao svjestan nazočnosti neke snažne moći. Zagrlio sam rukom Mirinu i oćutio
kako joj je mršavo tijelo ukočeno od očekivanja. Kao onda u mojoj odaji u Jeruzalemu, pričin-
javalo mi se da na mene padaju teške kišne kapi. No kad sam opipao lice, utvrdih kako nije
vlažno.
Zapazih tada kako se mnogi od nazočnih uspravljaju, da bi bolje vidjeli. Učinio sam isto. U
sredini mnoštva ugledao sam uspravljen snažan lik. Stajao je u svjetlosti zvijezda i povikao
silnim glasom: – Ljudi! Braćo!
Svi su zamuknuli… Uokolo je zavladala potpuna tišina. Čovjek je tada nastavio: – Žito zrije
u susret žetvi, a žetvena svetkovina je pred vratima. Četvrdeset dana što nam ih je Isus dao bliže
se kraju… Vrijeme dolazi, a s njim i rastanak. Jer kamo On odlazi, mi ga ne možemo slijediti.
On je bio kruhom, što je došao s nebesa. Tko blaguje od toga kruha, živjet će vječno. Kruh koji
nam je darovao je tijelo Njegovo, predano radi opstanka svijeta. I mi se ne svađamo o tome,
kao nekoć neprijateljski Zidovi međusobno, može li nam dati svoje tijelo za blagovanje. Jer mi,
poslanici Njegovi, doživjesmo to i možemo svjedočiti. Nama je On povjerio otajstvo Kral-
jevstva. Uistinu, nećete li blagovati tijela Sina Božjega i nećete li piti krvi Njegove, nema
Života u vama. Onaj i, JI pak koji okusi tijelo Njegovo i pije krvi Njegove, ostat će u Isusu i
Isus će ostati u njemu. No ako je među vama netko, u kome ovo budi smutnju ili sablazan, te
mu se ove riječi vide odbojnima… Taj može ustati i otići! Nitko ga zbog toga neće osuđivati…
Nitko se nije podigao na odlazak… Nisam to ni ja učinio, premda mi je ovo otajstvo ispunilo
dušu strahom. No da sam i htio ustati, ne bih to bio nikako kadar, jer su mi noge jednostavno
otkazale poslušnost. Nisam se usuđivao čak ni disati…
Govornik je dugo šutio. Stajao je u svjetlu zvijezda, u sredini nijemoga ljudskog mnoštva,
nepomičan poput stijene. Napokon je ponovno zaustio, govoreći jednostavno poput djeteta, te
kao da se i sam čudi tome: – Blagovali smo pashalno janje zajedno s Njim, one noći kad je bio
izdan. Uzeo je tada hljeb, blagoslovio ga i razlomio. Uručio je po komad svakome od nas i re-
kao: „Ovo je tijelo moje!” Zatim je posegnuo za kaležom, izrekao molitvu zahvalnicu, predao
nam ga i priopćio: „Pijte svi iz njega! Jer to je krv moja, koja će biti prolivena za mnoge od vas,
radi otpuštanja grijeha…” Izvijestivši o tome, ispružio je obje ruke put neba i glasno zazvao: –
Zato učinite isto! Blagujte i pijte, svi vi, koji ste ga ljubili i vjerovali da je Krist i Sin Božji!
Blagoslovite svoj kruh u Njegovo ime, prelomite ga i podijelite između sebe… Blagoslovite i
vino u Njegovo ime i dajte ga jedni drugima neka piju! Tko ima, neka da onome koji nema,
kako nitko ne bi patio od gladi ili žeđi! A nakon što blagujemo i popijemo, bdjeti ćemo i čekati
Ga…
Nakon tih riječi je sjeo. Mnoštvo je sada oživjelo i počelo se kretati. Svi su ustali, kako bi
umili ruke ili jedni drugima uslužno polili vode. Imali smo tek skromnu zalihu vode, no Natan
je po malo izlio na ruke nama kao i slijepcu odnosno njegovome sinu. Zatim sam ja uzeo
mješinu s vodom i navlažio Natanove prste, a to ga nije smetalo. Imali smo jela i pića za sve
nas. Slijepac je tada počeo drhtati i šaptom zamolio kako želi jesti svoj vlastiti kruh i piti svoje
vlastito vino… I dalje nitko nije govorio glasno, ali je prigušeno mrmljanje mnoštva zvučalo
poput osvježavajućega lahora…
i Nisam zamjerio slijepcu što se ustezao podijeliti obrok s nama. Natan je blagoslovio
starčev hljeb u ime Isusa Krista, prelomio ga na dva dijela i uručio ih njemu i njegovome sinu.
Zatim je na jednak način blagoslovio naš hljeb, dao od njega meni i Mirini, te i sebi uzeo
krišku. I pritom mi je rekao: – Neka ovaj kruh bude, kao što je obznanjeno, kruh besmrtnosti!
Neka i tebi posluži za život, a ne za smrt!
– Neka bude volja Njegova! – rekoh smjerno. – Jer on je Sin Božji. Ako mi je ovaj kruh, za-
to što sam tuđinac, namijenio za smrt… Neka bude tako!
Nakon što smo pojeli kruha, Natan je blagoslovio slijepčev napitak i uručio ga starcu i nje-
govome sinu. Nama je u vino dodao vode i nad peharom izrekao molitvu zahvalnicu. Prvo sam
otpio ja, zatim Natan, a na koncu i Mirina. Tako smo blagovali, kao i svi uokolo nas, dijeleći
svoje pričuve međusobno.
Slijepac je pojeo tek nekoliko zalogaja. Tada je zaplakao, njišući glavom amo-tamo, tužeći
se: – Jeo sam od tijela Sina Božjega i pio Njegovu krv. I uvjeren sam, kod njega je sve moguće.
Neka se smiluje mojoj sumnji i nevjerovanju!
Preko Mirine je sada pehar ponovno prispio do mene. Otpio sam i uručio ga Natanu, a on je
učinio isto i predao ga opet Mirini. Tako smo pili sve troje. Tada je pak Mirina nagnula pehar,
zadivljeno se zagledala u njega i prošaptala: – Vina u peharu ne nestaje!
– Pomislio sam kako smo pojeli kruh! – primijetih i ja zapanjeno, nakon što sam se ogledao
uokolo. – A uz mene leži još cijeli hljeb! Jesi li ga ti odložio ovdje, Natane?
– Nisam – odvratio je. – No moguće smo imali više kruha nego sam mislio.
Ponovno smo pili, ali se pehar nikako nije praznio. Međutim, više se ničemu nisam čudio…
Jer sve je izgledalo poput živoga sna, premda sam sjedio na tlu i osjećao njegovu studen, prem-
da sam vidio zvjezdano nebo povrh sebe i čuo mrmljanje mnoštva nalik udaljenome mlatu mora
o obalu. U meni nije bilo nikakve druge misli osim klikćuće i radosne izvjesnosti da će Isus iz
Nazareta doći i ja ću ga vidjeti… Njegov mi kruh nije zastao u grlu, njegovo mi vino nije uzelo
životni dah!

PISMO 11.
Riječ Njegova Mark dalekoj Tuliji.
Bilježeći o zbivanjima na Brdu, morao sam zastati. Ponajprije predaha radi, potrebnoga mo-
joj duši i mojemu tijelu. Ali i zbog razmišljanja nisam li nešto zaboravio… Jer, to i ne bi bilo
neobično, ma koliko su mi se događaji one noći urezali u sjećanje. Taj mi je predah, nakon du-
goga vremena, skrenuo misli na tebe, Tulijo. O Tebi i nama sam mnogo pretresao po svojim
sjećanjima i uspomenama. I našao sam brojna objašnjenja zašto si' nešto činila, a nešto nisi. I
sva bi ona mogla biti istinita. Ali, Tulijo, nešto me glede Tebe ostavlja u dubokoj dvojbi…
Naime, tih je objašnjenja mnogo više nego Tvojih djela. A to znači, neka od njih su ipak tek
plod moje mašte! No ja više nisam kadar razlučiti koja bih pojašnjenja trebao odbaciti, a koja
zadržati. Jer, sva su mi jednako vrijedna ili nevrijedna. I uz sva tumačenja, odnosno da ih čak
nazovem i opravdanjima, jedno nisam nikako našao. Nisam sebi mogao objasniti niti Te oprav-
dati zbog Tvojega nedolaska. I to zato jer Te ljubljah, Tulijo. A čovjeku moje dobi, kada ljubi,
teško se miriti s gubitkom voljene osobe. Zato jer mu je to moguće i posljednja ljubav u životu?
Tko zna! No sada mi je i to svejedno… Znam, znam! Može se reći, kako ljubav ne može opstati
bez pogleda i dodira voljene osobe, dakle ako mora svladavati udaljenosti. Ali ta je udaljenost
među nama trebala biti tek privremena, Tulijo! Ti si ' me trebala slijediti! Ipak, nisi došla…
Kao što već napisah u prethodnome pismu, Tulijo, u srcu svojemu znam, dugo je već kako se
otuđih od Tebe. I zato, bojim se, nema gotovo više ničeg što bi za nas bilo važno. Povrh toga, ja
sam sada drugi čovjek, drugi Mark! Pitam se, bi li me još i prepoznala? I ne znam, moguće je
došao trenutak da ti kažem ono posljednje zbogom? Ili bih L ipak pribjegao onoj prokletoj
ljudskoj osobini, koja nas tjera da čak i u najbezizglednijem slučaju ostavljamo tinjati iskru
nade…?
Ah, Tulijo, ne znam ima li smisla nastavljati o tome? Pogotovu kad me toliko toga tjera da
nastavim svoje izvješće s Brda. Zato se vraćam na onu noć bez mjesečine, kada je minula prva
noćna straža, a mi blagovasmo tijelo Njegovo i ispijasmo krvi Njegove.
Nakon što sam se osvjedočio kako mi je darovano pripraviti se za dolazak Isusa
Nazarećanina, jednako kao i drugima nazočnima, čekali smo i dalje. Prošla je tako i druga
noćna straža, no mislim da nitko nije spavao. Svi su čekali. No u tome čekanju nije bilo ni naj-
manjega nestrpljenja. Bilo je više nalik na neku vrstu priprave. Iznenada je slijepi starac podi-
gao glavu i upitao: – Zar već sviće? Vidim nekakvo svijetlo…
I naglo se okrenuo te zagledao u okupljenu svjetinu. Na to i mi ispružismo vratove. Mogli
smo zamijetiti kako se Uskrsnuli pojavio i stoji u sredini, medu svojima. Kako se i kada ukazao
njihovim pogledima, ne mogu reći. Ali da je to bio On, o tome nema nikakve dvojbe. Bio je
ogrnut u bijelu odjeću, koja je odražavala svjetlost zvijezda, pa je izgledalo kao da i sam zrači.
Svjetlilo mu je i lice… Sasvim polagano koračao je kroz mnoštvo, te ponegdje zastajao kao da
želi pozdraviti svoje, pa bi pružao ruke prema njima u znak blagoslova.
Postupno su svi podigli glave i zagledali se u istome smjeru. Ali se nitko nije usudio
poskočiti i pohitati u susret Gospodinu. Tada smo začuli krik, neprirodno glasan, a jedna se
žena svom žestinom bacila na tlo pred Isusa. Sa suzama u očima i radošću u glasu, povikala je:
– Moj Gospodin i moj Bog!
Srsi i jeza prostrujaše mnoštvom. Nazarećanin se pak prignuo i pomilovao ženu po kosi, na
što se ona u trenu potpuno smirila. Čuli smo tek stenjuće disanje mnoštva, a sve je više ljudi
šaptalo: – To je On! Učitelj je došao k nama…
Slijepac je ispružio vrat, te kleknuo visoko podignutih ruku i rekao: – Ne vidim Ga. Vidim
tek neku svjetlost, kao da mi sunce blješti ravno u oči…
Ne znam reći koliko je dugo Uskrsnuli bio s nama. Jer, vrijeme kao da je zastalo. No ipak
sam proživio cijeli ljudski život, dok je On obilazio mnoštvo. Zaustavljao se pred svakim od
Njegovih, ne zaboravljajući ni jednoga. Sve je bilo toliko jednostavno i prirodno, toliko samo
po sebi pojmljivo, da nisam osjećao ni tračak neke sumnje ili dvojbe. Nisam se čudio upravo
ničemu, od svega što se zbivalo. Mogu tek pretpostaviti kako sam te noći, dok sam mogao vid-
jeti Gospodina, boravio u Njegovome kraljevstvu.
Tako je došao i do nas. I kad je pristupio, u meni se sve potreslo i zaljuljalo, nalik površini
vode koja se namreškala. Izgledalo je kao da govori onima koje blagosilja, ali se pritom nije
čuo nikakav zvuk. Unatoč tome, neki od ljudi kojima se obraćao bi tada kimali, kao u znak od-
govora. Napokon je stajao pred nama i pogledao nas… Lice mu je bilo umorno, ali je zračilo, a
iz očiju mu je svijetlilo Kraljevstvo. Zamijetio sam kako se usne slijepca bezglasno pomiču, te
se nesvjesno zapitah u sebi, nije li me moguće pogodila gluhoća?! Isus je prstima lagano prešao
preko očiju starca i njegovome sinu položio dlan na glavu. Oboje su pred njim klonuli na tlo i
ostali ležati potpuno nepomično. I ostali uokolo ležali su tako, jer je i njih već dodirnuo…
Zatim je i mene pogledao, čvrsto u oči. Spoznao sam, umrijet ću ako me dodirne. Moje su se
usne pokrenule, te sam mu zasigurno govorio, premda vlastitoga glasa nisam čuo… Vjerujem
da sam ga usrdno zamolio: – Gospodine, uzmi me u Tvoje kraljevstvo!
– Neće u moje kraljevstvo ući svaki od onih koji mi tek reknu: „Gospodine, Gospodine!” –
odvrati on. – Nego samo onaj koji čuje riječ moju i provodi volju Oca mojega.
– Kako glasi riječ Tvoja? – zapitah. – I što je volja Oca tvojega?
– To već znaš… – odvrati on. – Što učiniš i najneznatnijemu medu ljudima, to činiš i meni…
Zasigurno sam još nešto zapitao o Njegovome kraljevstvu. Jer, blago mi se nasmijao, kao
tvrdoglavome djetetu, pa rekao: – O Kraljevstvu nebeskome se ne može reći da je tu ili tamo.
Kraljevstvo leži u tebi i u svima koji me poznaju… – Pogledao me pronicavo i još dodao. – Ja
ne napuštam nikoga od onih koji me pozovu. A tamo gdje se dvojica ili 1 trojica okupe u ime
moje, ja sam usred njih. Ostajem s vama do konca svijeta i vijeka, u vječnost. I ako me zazoveš,
nećeš više nikada biti toliko sam, da bi bio bez mene.
Zatim se okrenuo od mene i pogledao Natana. Vidio sam kako se miču i Natanove usne, ali
se nije čula ni jedna jedina riječ… Tada je Isus blago pogledao i Mirinu, ali se njene usne ne
pomaknuše. Onda se okrenuo i vratio svojima.
Slijepac i njegov sin još su uvijek ležali na tlu, kao mrtvi. Zamijetivši moju zabrinutost za
njih, Natan je potresao glavom i rekao: – Nisu mrtvi… Tek spavaju. Ne dodiruj ih!
Uočih tada Jedanestoricu* kako se okupiše oko Isusa. Izgledalo je kao da im govori s puno
ljubavi i oni mu odgovaraju. No suze mi zamutiše pogled, te sam Uskrsnuloga mogao vidjeti
još samo kao svijetleće treperenje, u sredini između njegovih poslanika. A kad sam se isplakao,
nije ga više bilo. Ali ne znam reći kada nas je i kako napustio. Da više nije tu, spoznao sam više
dušom nego očima, po tome što je s njim nestala i ona jaka snaga koja nas je ispunjavala. Izgle-
dalo mi je kao da sam se probudio iz sna. Morao sam kihati i mogao sam pomicati udove.
Prolaznost je ponovno zavladala i ponovno osjetismo protok vremena. Po zvijezdama sam
zaključio da je nastupila treća noćna straža, te se bliži i jutro. Ljudi su ustajali i ispitivački se
ogledavali uokolo. Začuo sam dozivanja i živahne razgovore, kao da se svi natječu međusobno
jedni drugima ispripovijediti što im je Uskrsnuli rekao.
– Natane, Natane! – uzviknuo sam i ja, kličući od veselja. – Govorio sam Mu, a On mi je
odgovorio. Ti možeš posvjedočiti da me nije isključio iz Svojega kraljevstva.
– To nikako ne mogu posvjedočiti… – odvrati Natan, začuđeno potresavši glavom. –
Doduše, vidio sam kako ti se miču usne, no jezik ti je zasigurno bio ukočen! Nisam naime čuo
ni glasa iz tvojih usta… No zato sam ja govorio s Njim, a On mi je odgovorio.
– Nisam se usudila, osloviti ga! – ushićeno tada izvijesti Mirina, uhvativši obim rukama
moje dlanove. – Ali me je prepoznao i nasmiješio mi se… I rekao mi je, nikad više u cijelome
životu neću žeđati, jer sam Mu dala piti kad je bio žedan…
– Vi ste sišli s uma, oboje! – srdito poviče Natan, sav izvan sebe. – Vama nije ništa rekao.
Od nas troje, govorio je jedino meni, te mi pokazao put. Poučio me, čovjeka ne onečišćuje ono
što u usta ulazi, već ono što iz usta izlazi. U Njegovome je kraljevstvu mnogo stanova. A s mje-
rilom kojim netko mjeri, bit će i njemu odmjereno. Jednome više, drugome manje. I svakome
koji u sebi za nešto moli, neće to biti uskraćeno. Moram vjerovati poslanicima, jer je njih odre-
dio za nositelje Njegove poruke. Njegovo je Kraljevstvo poput zrna gorušice… Raste polagano,
no jednoga će dana iz njega nastati drvo. Tada će doći ptice sa svih strana nebesa i u granama
toga drveta graditi gnijezda.
 Natan je tada zamuknuo i zagledao se pred sebe, kao da osluškuje. Napokon je rekao,
bespomoćno šireći ruke: – Još me poučio mnogim stvarima… Ali sam to zaboravio. No zasi-
gurno ću se svega prisjetiti, u pravome trenu.
Jako sam se začudio. Znači, Isusovo Kraljevstvo obitava u meni, kao što je rekao… Duša mi
je bila zadovoljena!
– Ne ljuti se na mene, Natane – rekoh. – No uistinu sam mislio da mi je govorio. I još uvijek
u to vjerujem. Moguće je sa svakim razgovarao jedino o onome što se toga pojedinca ticalo.
Kad bih znao i mogao zapisati sve što je noćas kazivao svojima, ne bi se to moglo smjestiti ni u
najveću do sada poznatu knjigu. Moguće je sve to bilo tako podešeno, da ne možemo čuti što je
govorio drugima, nego jedino ono što je govorio svakome ponaosob.
– Barem sam vidio kako te je pogledao! – primijetio je Natan, umirivši se i položivši svoju
ruku na moje rame. –I nikakvo te zlo pritom nije pogodilo. Zato te sada dodirujem, a ti za mene
nisi nečist.
Posavjetovali smo se i suglasili da je najbolje napustimo li Brdo još prije svitanja, kako nas
nitko ne bi prepoznao. No slijepac i njegov sin još su uvijek spavali kao mrtvi, a mi se nismo
usuđivali buditi ih. A nismo ih mogli ni ostaviti na cjedilu… Zato smo ostali i čekali.
Sa svitanjem je raspoloženje i oduševljenje svjetine postalo još izrazitije. Mnogi su
zajednički zapjevali napjeve zahvalnosti. Drugi su pak trčali od jedne skupine do druge, kako bi
pozdravili prijatelje i izvijestili ih da su Uskrsnuloga vidjeli rođenim očima. Zarumenjeni od
uzbuđenja, međusobno su si dovikivali: 1 – Mir s tobom! Jesu li i tebi otpušteni grijesi? Je li i
tebi obećao vječan život? Uistinu, mi koji ga vidjesmo na Brdu, nećemo okusiti smrt…
Tlo ispod mene bilo je tvrdo, a udovi ukočeni… Morao sam ispreplesti ruke, kako bih se uv-
jerio da još ima života u njima. Kad se danja svjetlost pojačala, pa se moglo prepoznati ljude
uokolo, pošli su poslanici u skupinama po dvoje ili troje kroz mnoštvo. Zamijetio sam da bude i
pridižu one koji su od dodira Uskrsnuloga kao onesviješteni klonuli na tlo.
Trojica poslanika krenula su i prema nama. Tek sam tada prepoznao čovjeka koji je te noći
podigao glas i mnoštvu govorio one zastrašujuće riječi. Prepoznao sam ga po okrugloj glavi i
širokim ramenima. U mutnoj svjetlosti svitanja njegovo je lice izgledalo strastveno i prkosno.
Uz njega je bio i mladi Ivan, blijed od probdjevene noći. No još nikad nisam na nekom od nje-
govih učenika zamijetio toliko čisto i zračeće lice. Već me i taj prizor, sam po sebi, obradovao i
umirio. Trećega čovjeka medu njima nisam poznavao… Ipak, po njegovome sam izgledu znao
da i on mora biti jedan od poslanika. Ne mogu to drukčije pojasniti nego dojmom kako u nje-
govim crtama lica prepoznadoh nešto od Isusovoga izraza. Jedino što je taj izraz na njegovome
licu bio slabije uočljiv, kao kroz neki veo.
Dok sam ga promatrao, prisjetih se usamljenoga ribara, s kojim sam one noći razgovarao na
jezeru. Sada, nakon što sam Uskrsnuloga gledao licem u lice, pokušao sam prizvati iz sjećanja i
vanjski izgled toga ribara. No još uvijek nisam mogao sa sigurnošću reći, je li to onda na jezeru
bio Isus… Ipak sam u sebi vjerovao da sam to s Njim razgovarao na jezeru, samo što ga tada ne
prepoznah. Ali zašto se onda ukazao upravo meni, nisam nikako mogao pojmiti.
Kako su se trojica poslanika bližila, sve me je više obuzimao osjećaj krivnje. Pokušao sam
odvratiti lice i skriti ga pred njima. Ne obraćajući mi pozornosti, prvo su se prignuli prema sli-
jepcu, protresli ga, uspravili i zažvali: – Probudi se, spavaču!
Starac je protrljao oči, zagledao se u učenike i rekao: – Ja vas vidim! Vas ste trojica. Ali vas
ne poznajem.
– Mi smo poslanici, koje je izabrao Isus Nazarećanin, Sin Božji – odvratio je onaj prvi među
njima. Ja sam Simun, a On me jenazvao Petrom. No tko si ti? Ne poznajemo te. Starac si je
prešao rukom preko čela, pogledao oko sebe očima koje su vidjele i uzviknuo radosno – U noći
sam opazio nekakvu jaku svjetlost – Bila je tri? I jaka i bolna, pa sam se onesvijestio. Ali sad
vidim na oba oka premda sam kao slijep došao ovamo. Kličući od veselja nagnuo se – Uskrsnu-
li Isus od Nazareta me iscijelio ove noći' kad je blagoslovljeno Njegovo ime! Sve dane svojega
života slavit ću Boga, koji ga je poslao. Dremljiv, mladić je svukao povez s glave, rana čelu je
bila zarasla i od nje se moglo vidjeti' tek – Zamijetivši kako ga još uvijek nešto sputava, uklonio
učvršćenje te protrljao list na nozi – Zacelio se – promrmljao: Zadivljeno je – Izgleda… Moja je
noga ponovno u redu – Ove je noći Isus Nazarećanin iscijelio sve one pozvao svjedočiti njego-
vome uskrsnuću.
Vratio vid slijepima, sluh gluhima i kljastim ljivost… Istodobno nas je izliječio.
– Ovu dvojicu ne poznajemo i nismo ih zvali. Ali ih je ipak iscijelio. Ima i drugih koji
dođoše. On ove noći nije nikoga otpravio…
– Zar i ovdje imamo izdajnika među sobom? – pitao je Simun Petar, trgnuvši se i stišćući
pesti.”
– Moramo izbjegavati svako privlačenje pozornosti…? – upozoriše ga Ivan i onaj treći pos-
lanik, uhvativši ga za ruke i zadržavajući ga. – Povedi ga na stranu, inače bi se ljudi mogli uz-
buniti i kamenovati ga. A tada bi bili pozvani na odgovornost zbog prolijevanja krvi. On je ipak
rimski građanin.
Petar je teško disao, dobacio mi mračan pogled i potom rekao: – Usijanih glava imamo već
dovoljno ovdje… Što bi rekao, Rimljanine, ako bih te predao njima? Odvukli bi te u neku
špilju, iz koje se više ne bi vratio…
– Ne bojim se ni tebe, a ni bilo kojega drugog čovjeka – odvratih mu. – Zašto bih se bojao,
ako me vaš gospodin nije odbacio noćas? Zasigurno je imao moć zapriječiti me pri dolasku, da
je to htio. Ili moguće sumnjate u to?
Trojica poslanika nas, onako uzbuđeni, povedoše napokon do skupine drveća što je ležala
malo po strani, gdje su bili vezani naši magarci. Tu su se počeli savjetovati, trebaju li o ovome
izvijestiti ostale učenike. Iz njihovoga sam razgovora pojmio kako se ovdje na Brdu nalaze Ni-
kodem, Simun Kirenac i Zakej, koje sam poznavao. Ivan je pak bio drukčijega mišljenja: – Što
više ljudi dozovemo ovamo, pobudit ćemo veću pozornost. Rimljanin je u pravu… Naš ga
Učitelj nije otpravio. Zašto je to tako, ne mogu razumjeti. Sluga ne treba pomišljati da je pa-
metniji od gospodara.
Budući da smo bili na osami, slijepac i njegov sin su nas počeli zagovarati kod poslanika. Is-
pripovijedili su što im se slučilo putem, kako sam im se smilovao i doveo do Brda. Na to je
Šimun Petar srdito uzviknuo: – Zar vam nije bio dovoljan znak, što su vas konji pregazili i
mladiću slomili gležanj? Isus vas nije pozvao i nije želio da dođete ovamo.
Mladić se rastužio, bacio se pred Petra na koljena i usrdno zamolio: – Oprostite mi, vi sveti
ljudi! Nisam potajno snovao neko zlo. Postupio sam tako jedino zbog volje mojega oca. Nisam
ni na koji način molio Isusa da mi iscijeli nogu. Na to nisam čak ni pomišljao. No u svojoj me
dobroti On dodirnuo, te me iscijelio. Moguće mi je time htio obznaniti oprost. Tako i vi opros-
tite meni… Meni i mojemu ocu!
Nije mi bilo teško na sličan se način poniziti pred trojicom učenika, koji su me nepovjerljivo
i sumnjičavo promatrali.
– I ja sam pripravan kleknuti pred vas, sveti božji ljudi – rekoh im. – Molim vas za oprost,
jer ste njegovi izabranici i prvi u Njegovome kraljevstvu. Ja nisam nikakav izdajnik. I ne želim
vam nikakvo zlo. Ako to želite, šutjet ću o svemu što se zbilo. Pripravan sam također, ako tako
hoćete, pred cijelim svijetom posvjedočiti o Njegovome uskrsnuću. Pa čak i pred Cezarom!
– Šuti, ti glupane jedan! – uzviknuo je bijesno Šimun Petar, cupkajući rub svojega ogrtača,
kao da ga želi razderati. – Što bi ljudi rekli ako bi jedan Rimljanin i nevjernik htio svjedočiti o
Kraljevstvu?! Bilo bi bolje da nisi nikad dočuo o putu. Moguće si se noćas oslobodio svoje
nečistoće… Ali ćeš ponovno upasti u njenu kolotečinu i vratiti se svojemu nevjerničkom svije-
tu, kao što se i pas vraća onom što izbljuje. Nama vi nevjernici niste ništa bolji od pasje bljuvo-
tine!
Srdito se okrenuo prema Natanu i rekao mu prijekorno: – Tebe sam vidio u Kafarnaumu i
vjerovao ti. No ti si nas izigrao i na svetkovinu vječnoga života doveo jednoga nevjernika.
 – Poslušaj, Šimune, ti čovječe ribaru! – odvratio je Natan, trljajući si nos kažiprstom. – Zar ti
nisam u Kafaranumu iznajmio jednog?, magarca, kako bi svoju bolesnu punicu mogao dopre-
miti ovamo?
Petar se zbunio i pogledao svoja dva pratitelja s izrazom krivnje. Ali je odgovorio žestoko: –
Pa što onda?! I ja sam tebi vjerovao, a i Suzana ti je govorila u prilog.
– Taj magarac pripada ovome Rimljaninu – izjavio je Natan mirno. – Mark je vrlo dobroho-
tan. Ali ako ćeš ga ljutiti, moguće će unatoč svemu svojem milosrđu, zatražiti svoju jahaću
životinju natrag. Tada možeš ostati na ovome brdu zajedno sa svojom punicom. Zasigurno će ti
društvo praviti i Suzana… Jer, i ona je prispjela na magarcu koji je vlasništvo ovoga Rimljani-
na…
Šimun Petar je bio iznenađen i smeten. Strugao je jednom nogom po tlu i napokon rekao: –
Moja punica ima vrlo živahan jezik… Svojedobno je čak bila gruba i prema Isusu! I to zato jer
je od mene i zatražio neka zbog njega ostavim svoje mreže te, kako je ona ustvrdila, počnem
provoditi život lijenčine. No Gospodin ju je iscijelio, kad se razboljela od groznice i vjerovala
da će morati umrijeti. Od tada krije svoj jezik… Ne bih je htio ostaviti u neprilici… Ali mi pos-
lanici moramo u svakome slučaju smjesta poći i putovati cijeli dan i noć, želimo li stići u Jeru-
zalem prije nego mine onih četrdeset dana. Zatim moramo tamo ostati i čekati ispunjenje
obećanja. Ako moja punica neće imati jahaću životinju za povratak u Kafarnaum, jednostavno
ne znam što bih učinio.
– Ja ne namirujem zlo novim zlom! – rekoh mu žustro. – Mirno zadrži magarca, pa makar
sam u tvojim očima tek pasja bljuvotina. Uzmi k tome još i ove dvije životinje i pusti žene neka
jašu na njima! Mi magarce više ne trebamo. Možemo lako putovati i pješice. Složimo se zato
glede magaraca, te ih privremeno zadrži! Natan će ih kasnije preuzeti u Kafarnaumu. Ja ću pak
poći svojim putem, ne dosađujući nikome. No nemoj me prokleti i ne huškaj mi nikakve zane-
senjake na vrat! Jer, koliko mislim, to ne bi bilo u skladu s vašim Zakonom!
– Rimljanine, pokušaj nas razumjeti! – umiješao se u razgovor i Ivan. – Mnogo toga nam je
još uvijek nejasno, a obećanje se još nije ispunilo. Znamo tek da je put uzan te vrata tijesna. No
sami se ne usuđujemo proširiti ih…
– Isus nam je naložio – primijeti tada treći poslanik – da sve narode pretvorimo u Njegove
učenike. Kada i kako se to treba zbiti, međutim, još ni ne slutimo. Prije toga Isus zasigurno želi
stvoriti Kraljevstvo za Izrael. Sve ćemo o tome doznati u Jeruzalemu.
Gledao sam ta tri čovjeka kako stoje preda mnom, držeći se za ruke i nalik braći. I vidio sam,
nasljedstvo koje je Isus povjerio njihovoj prosudbi, bilo je odmjereno… Zbog toga sam im
zaviđao i iznenada sam ih se počeo pribojavati. Bacio sam se na tlo pred njima i ponovno
usrdno zamolio: – Vama i svim njegovim poslanicima Isus je ostavio riječi vječnoga života.
Bez protivljenja prihvaćam ovu odluku, pa makar ste vi jednostavni ljudi. Znanstveno
školovani ljudi bi njegovo učenje tumačili svaki prema svojoj glavi i dodavali ponešto osobno-
ga. Vi se na protiv trudite ispuniti njegove zahtjeve dosljedno, koliko god to možete. Isus nije
zapriječio moj dolazak i nije me držao podalje od sebe.
Smio sam ga vidjeti! U noći sam čak bio siguran kako mi je i govorio. No to ću, ako tako
želite, iskorijeniti iz svojega pamćenja. Ne tražim ni neku besmrtnost od vas. Dopustite mi jedi-
no, Njegovo kraljevstvo zadržati u srcu svojemu! I nemojte me potpuno odbaciti! Želim sve
vjerovati upravo onako kao što vi to izlažete, ne dodajući pritom ništa svojega, te ne
zahtijevajući pristup nekim tajnim saznanjima. Sve što posjedujem pripravno ću predati za vašu
opskrbu. A ako će vas moguće vlasti pozvati na odgovornost ili progoniti zbog Isusa, mogao
bih vam kao rimski građanin biti od koristi…
– Ne za zlato i srebro! – reče Simun Petar, odbojno podižući ruke.
– Ja, Jakov – napomenuo je treći poslanik – prisjećam se kako nam je On pritvrdio da se ne
trebamo brinuti glede svoje obrane, ako nas dovuku pred suce. U pravi će tren On nama staviti
u usta potrebne riječi i mudrost.
 – Rimljanine! – uzvikne tada Ivan, kojemu su naglo udarile suze na oči. Pogledao me očima
punim ljepote i dodao. – Zavoljeo sam te zbog tvoje smjernosti. I vjerujem ti da nam ne želiš
zla. Isus se spustio u podzemni svijet, razbio njegova vrata i oslobodio mrtve. To sam čuo od
njegove majke, koju mi je pod križem povjerio neka mi bude kao rođena. Zašto onda On ne bi
oslobađao i nevjernike? Ali kako bi se to trebalo slučiti, još ne znamo. Budi zato strpljiv! Moli,
posti i čisti se! Ali nikad ne govori drugima o Isusu, kako ih zbog nerazumijevanja ne bi zaveo
u bludnju! Prepusti svjedočenje nama!
Stajao sam oborene glave i svim se silama upinjao obuzdati svoju duhovnu oholost. Pritom
me još mučila bojazan da bi Isusovo nasljedstvo moglo biti raspršeno na sve strane, fiko će ovi
neobrazovani ljudi biti jedini njegovi čuvari. Ali je zasigurno Isus morao znati, tako sam se
tješio, što je pritom najbolje.
– Uzmi magarce! – rekoh Natanu. – I budi na putovanju susretljiv prema ženama, štiti ih i
odvedi u Kafarnaum ili kamo već žele. Zatim predahni nakon svojih nevolja. A kad se odmoriš,
dođi po mene u gostionicu što se nalazi u tiberijskim toplicama.
– Neće ti biti lako putovati kroz Galileju – upozori Natan – ako će ti jedina pratnja biti ova
djevojka…
Osvrnuh se uokolo. Utvrdio sam, starac izliječen od sljepoće je ugrabio prigodu i krišom se
udaljio, odvodeći i svojega sina. No obuzela me prkosna smjelost, jer sam pomislio kako me
zasigurno Isus Nazarećanin neće napustiti, ako to već ljudi čine.
– Mir s vama – oprostih se od njih. I uzeo sam Mirinu za ruku, pa se zaputio niz Brdo, istom
stazom kojom smo se prošle večeri uspinjali po tami. Osvrnuo sam se još jedanput i zamijetio
kako se mnoštvom proširila neka živahnost i kretanje. Ljudi su tražili poznanike i pozdravljali
ih glasnim dozivanjem. Mnogi su se pak umotali u svoje ogrtače pa, umorni nakon probdjevene
noći, ponovno polegli na tlo. Smjerali su prije polaska neko vrijeme odspavati.
Putem sam razmišljao o zbivanjima minule noći. Nije me čudilo što je slijepac ponovno
progledao ili što je njegovome sinu zacijelio slomljeni gležanj, ako je uistinu i bio slomljen.
Takva su mi čuda izgledala sasvim prirodnima i najmanjim od onoga što se dogodilo. Toliko je
bila velika Isusova dobrota, te se nije ukazao samo svojima, nego je iscijelio mane i onima koje
nije bio pozvao k sebi.
Četrdeset dana se bližilo kraju i Uskrsnuli se morao vratiti svojemu ocu. Pokušavao sam se
priučiti na pomisao da će On ipak, kad god ga zazovem, doći k meni i nikad više ne bih trebao
biti sam. Bila je to neobična pretpostavka, koja bi mi izgledala besmislenom, da ju je netko
drugi izložio. No morao sam u nju vjerovati… Naime, toliko je bio dubok dojam što ga je na
mene ostavio pogled na Isusa.
Zaokupljenim tim mislima, stupao sam kroz sitnogoricu i šikaru, vodeći Mirinu za ruku. Ta-
da je nenadano jedna lisica šmugnula preko puta. Mirina me pogledala i rekla: – Premda me
držiš za ruku, izgleda mi kao da si zaboravio kako nisi sam!
Iznenađeno sam je pogledao, kao da sam se probudio iz nekakvoga sna. I postalo mi je raz-
vidno, kako ju' je Isus želio zaštititi od propasti, namijenivši upravo meni da joj zamijenim bra-
ta… Naime, nije je mogao povjeriti nekome Židovu, jer bi taj prema njoj iskazivao tek prijezir.
Zato je izabrao mene, jednoga Rimljanina. I sva ta skrb zbog jednoga jedinog gutljaja vode…!
No ja, pomislio sam tada zaprepašteno, nisam Gospodinu nikada ništa dao. Upravo suprotno!
Uvijek je on bio taj koji daje! Što više, ako mi je u onome usamljenom ribaru na Genezarets-
kome jezeru uistinu bilo darovano ugledati Isusa, čak mi je dopustio ogrijati se na njegovoj va-
tri i uz nju osušiti moju odjeću, te je sa mnom podijelio i svoj obrok. Svoju zahvalnost za to i
pripravnost za služenje mogao sam ipak iskazati stupim li na mjesto Mirininoga brata.
– Mirino! – rekoh zato. – Od ovoga trena ti si mi poput rođene sestre. I nikad te neću iznev-
jeriti. Što je moje, to je i tvoje. Budi strpljiva glede moje oholosti i drugih mojih mana i nedos-
tataka.
 – Mark, brate moj! – odvrati Mirina, čvrsto mi stišćući dlan. – Budi i ti strpljiv sa mnom! No
ponajprije mi objasni što nam se to noćas slučilo… I što su htjela ona tri čovjeka, te zašto su me
gledali toliko zlovoljno?
Poslanici su mi zabranili govoriti o tome, pa se nisam usuđivao pripovijedati Mirini o Isusu i
Njegovome kraljevstvu te kako ih shvaćam. Tek sam odvratio: – To su bili sveti ljudi, trojica od
onih jedanaest učenika, kojima je Isus objavio otajstvo svojega kraljevstva. Otpremili su nas jer
ne pripadamo djeci Izraela, nego smo nevjernici i u njihovim očima nečisti. Još su mi zabranili i
govoriti o Isusu Nazarećaninu. Ali reci zato ti meni, što prema tvojem shvaćanju znače događaji
minule noći!
– Prvo blagovasmo žrtveni obrok – započne Mirina, nakon kraćega razmišljanja. – Bijaše to
nalik obredu u Siriji, kada u jesen pokapaju svojega boga plodnosti i na proljeće ga ponovno
bude. No s Isusom od Nazareta bilo je drukčije! On se sam žrtvovao i zatim uskrsnuo. Od ove
ga noći prihvaćam kao Sina Božjeg. Naš se vinski pehar nikako nije praznio, a kruh nam je sti-
zao premda ne mogosmo zamijetiti odakle. Ipak, nije me to uvjerilo, nego sama po sebi
činjenica što od srca poklonih svoju ljubav Isusu, čim me pogledao… I u tome trenutku nije
bilo ničega što ne bih bila pripravna učiniti za njega, bez i najmanjega oklijevanja. U tome leži
moćna tajna, zasigurno moćnija od svih grčkih i egipatskih tajni. Njegovo je kraljevstvo zasi-
gurno nevidljivo, ali istodobno i nazočno. Tako sam i ovoga trena u njemu, premda moje noge
stupaju ovim putem i po ovoj zemlji. Ne, od Njegovoga se kraljevstva ne bih mogla otrgnuti,
sve kad bih i htjela. Ali se toga ne pribojavam, jer je dobro biti u Njegovome kraljevstvu. I u
njemu sam slobodna od grijeha…
Zadivljeno sam pogledo usko Mirinino lišće s krupnim zelenim očima i rekao prepun zavisti:
– Zasigurno te je blagoslovio na Brdu, pa si sretnija od mene. Njegova je istina, po svemu
sudeći, uistinu jednostavna i pristupačna, poput kruha ili vina. Zato je dostupna i
najsiromašnijima… U meni se pak podiže mudrost svijeta, poput crnoga zida. Znanje je mreža
koja mi prijeti omatanjem, a domišljatost i cjepidlačenje sofista su zamke za moje noge. Pomo-
zi mi zamijetiti, sestro moja, kad mi zaprijete ta iskušenja! Zadubljeni u razgovor stigli smo i do
podnožja Brda. Osvrnuvši se, zamijetih kako smo skrenuli sa staze kojom smo se jučer uspinja-
li. No to me nije uznemiravalo, jer sam smjer prema glavnoj cesti mogao odrediti prema Suncu.
A i nije nam se žurilo. I u tom sam trenutku spoznao, nikada se više neću trebati žuriti zbog
nečega! Neću to morati jer sam u svojemu bitku polučio već sve što mi je bilo dostupno. Imao
sam malen imetak, koji će uz brižljivo gospodarenje biti dovoljan meni i Mirini za ostatak naših
dana.
Usporedo s tom spoznajom obuzela me iznenada i beskrajna klonulost. Izgledalo mi je kao
da još nikad u životu nisam bio toliko umoran.
– Mirina… – rekoh. – Ja ne mogu više ni koraka dalje! Od sada mi je nevažno gdje se nala-
zim. Ostanimo ovdje i ležimo spavati u sjenu one smokve. Pred nama je još cijeli život, kojim
ćemo zajedno proći. Dok je Isusovo kraljevstvo još oko nas i mi se osjećamo toliko zadovolj-
nima, dobro je otpočinuti.
Legli smo pod smokvu… Zagrlio sam Mirinu i oboje smo tvrdo usnuli…
Kad smo se probudili, sjena se pomakla, a Sunce je prešlo zenit. Nastavili smo tada svoje pu-
tovanje stazama i uzduž poljskih međa, smjerajući prema glavnoj cesti. Nismo govorili ništa, ali
sam se osjećao kao novorođen, svjestan uz to i Mirinine sestrinske nazočnosti. Galilejska polja
žuta od zrelosti nasada, plavičasta brda i smeđkasti planinski grebeni ukazivali su se mojemu
pogledu u svoj svojoj ljepoti. Zrak je bio lagan, godio je plućima, a ja nisam mrzio nikoga na
cijeloj zemlji.
Na moje beskrajno čuđenje, prvi ljudi koje smo na cesti ugledali pred sobom, bile su Marija
Magdalena i Marija od Beerota. Uzgajivačica golubova je jahala na magarcu, a mlada je žena
bosonoga za njom koračala u prašini i šibom tjerala jahaću životinju. Začuđeno sam pljesnuo
rukama, a zatim pohitao prema obim ženama i pozdravio ih. Ali me je Marija Magdalena hlad-
no pogledala i nije izgledala nimalo radosna što me vidi.
– Ah, to si ti? – upitala je neraspoloženo. – Tako, tako! I ti dolaziš s Brda? U lijepoj bi se
neprilici našla da sam se uzdala u tebe i naš dogovor. I nakon što si za vlas izbjegao jednome
iskušenju, već imaš neku drugu pratiteljicu! Tko ti je to?
Obje su žene promatrale Mirinu, a ja sam shvatio kako je Marija Magdalena očekivala da ću
je ja pratiti na Brdo. No ona nikad nije takvo nešto utanačila sa mnom, niti mi je poslala kakvu
vijest. Bez Natanove vjerne skrbi ne bih nikad dospio na to brdo. Sada uzvratiti
protuoptužbama, međutim, imalo bi malo smisla.
– Budući da nemaš nekoga muškarca uz sebe kao zaštitu, te ako mi dopustiš – predložio sam
– otpratit ću te do tvojega doma i brinuti se za tvoju sigurnost. Uskoro će večer… Potražimo
zato neku gostionicu u kojoj bi nakon zajedničkoga objeda prenoćili. A sutra ću s tobom poći
do tvojega doma.
– Nekoć sam imala mnogo pratitelja – oholo se otresla na mene Marija Magdalena. Moglo se
vidjeti, moja ju je ponuda teško pozlijedila… – Nudili su mi nosiljke na uporabu, a zaštitnika
mi nije manjkalo. Ali nakon što sam na Brdu vidjela Gospodina, on je moja zaštita. Ti me pak
ne trebaš vrijeđati primjedbama kako nemam muškarca kao pratnju!
Mogao sam tek pretpostaviti kako joj na njenome putovanju prema Brdu nije sve teklo po
želji. No još me više zapanjilo kad i me Marija od Beerota vrlo hladno pozdravila…
– Izgleda mi – rekla je – ti si vrlo lakouman i prevrtljiv čovjek, te si se brzo utješio. Veselim
se tome zbog tebe, jer glede mene više ne možeš gajiti nikakvih nada. Meni su grijesi oprošteni,
očišćena sam i ponovno nedužna, pa ne smijem imati nikakvoga posla s tobom, jednim Rimlja-
ninom i nevjernikom. Zato me nemoj pohotno gledati! A svojoj pratiteljici spljoštenoga nosa
izvoli zabraniti da u mene bulji toliko besramno i sitničavo, s tim svojim odurnim očima!
Srećom je Mirina razumjela vrlo malo od ovih riječi. Ali je pojmila poglede obih žena i ob-
orila glavu. Bilo mi je žao zbog nje, pa upitah Mariju od Beerota: – Što je to s vama? Zašto go-
vorite sa mnom toliko neljubazno i čak neprijateljski?
– Danas u zoru vidjela sam na Brdu jednoga mladog čovjeka – počela je kazivati Marija od
Beerota. – Oči su mu bile bistre poput izvorske vode, obrazi nalik plodovima mogranja, a brada
još glatka i neobrasla. Pogledao me i zasigurno sam mu se svidjela. Obećao mi je, naime,
smjesta poslati svojega prijatelja Mariji Magdaleni, kako bi sve utanačili i mi mogli zajednički
isprazniti pehar s vinom. Toliko je zaljubljen te ne može izdržati bez mene, a i meni se žuri dok
sam još čista. Njegov otac posjeduje oranice, vinograd, stabla maslina i ovce, a ja si ne želim
ništa do tihoga i smirenog života. Njegov se otac također suglasio sa mnom, jer mu je Isus
Nazarećanin noćas vratio očinji vid. A jer za mene ne mora ni platiti nikakvu naknadu za mla-
denku, pripravan je povjerovati da sam nedirnuta…
– Sve to je čista istina! – prekinula ju je Marija Magdalena. – Jedva sam je na trenutak pusti-
la s očiju, a već je našla prosca. Inače bih je morala vjenčati s tobom, a to bi bio grijeh. U Izrae-
lu žene ne smiju sklapati brak s nevjernicima, dok je prema muškarcima Zakon nešto blaži. Bio
je to uistinu posebice sretan slučaj, što je mladićev otac progledao i iz čiste je radosti zbog toga
pripravan povjerovati kako je Marija očišćena od svih njenih grijeha. Neki bi drugi otac, čak
ako bi i vjerovao u to očišćenje, zasigurno teško i pomislio na takvu snahu, već i zbog same
njene prošlosti…
Pogledao sam mramorno bijelo lice Marije Magdalene i spoznao, kako je uistinu posjedovala
moć i snagu vjenčati me s mojom bivšom pratiteljicom, čak i protiv moje volje. Olakšano sam
uzdahnuo i rekao: – Ja tek mogu slaviti svoju sreću… A i tvoju, Marijo od Beerota! Ipak tu
cijelu priču ne razumijem najbolje. U snu sam, naime, dobio znak. Sanjao sam kako s grčkom
djevojkom putujem kroz pustinju, a ti si bila uz nas.
– Ispričaj mi taj san točno! – uzviknula je Marija Magdalena, jer joj se iznenada probudila
znatiželja. – Jesi li siguran da je ona bila s tobom?
 Opisao sam svoj san, koliko sam god vjernije mogao. Ali još dok sam govorio, izblijedio je u
mojemu sjećanju i postao nejasnim. Ipak sam zaključio, bez kolebanja: – Sasvim sigurno je i
Marija bila uz nas. Jahala je na magarcu, bila debela i podbuhnuta, te sam oko njenih kutova
usana zamijetio duboke nabore od briga. Ali oči sam joj odmah prepoznao.
– Nemaš nikakvo pravo o meni takvo nešto sanjati? –povikala je Marija od Beerota,
razjarivši se. – I ne vjerujem u taj tvoj san! Ti ćeš sam postati debeo i podbuhnut, od samih gri-
jeha… I k tome će ti još ispasti vlasi i zubi!
– Neka se moj san ne ostvari! – rekoh, podižući ruke. – Zašto bismo se međusobno vrijeđali,
nakon što smo svi netom bili na Brdu i vidjeli Uskrsnuloga? Nikoga od nas pritom on nije od-
bio i otpremio, pa čak ni Mirinu.
Žurno sam ih izvijestio o tome kako nađoh Mirinu, što joj se slučilo i kako je njen pehar s
vinom ostao punim. Ispripovijedio sam i o zaprezi s natjecanja, koja je oborila mladića na cesti,
te kako smo mu pomogli, a isto tako i njegovome ocu.
– To je sve međusobno povezana kob – primijetila je Marija Magdalena, kimajući glavom s
razumijevanjem. –Sigurna sam u to! Tako Gospodin spaja nevjernika s nevjernicom i Zidova sa
Židovkom. No sjene već postaju sve duljima, a meni nije drago zadržavati se u ovome pustom
kraju, s mnogo novca što ga imam pri sebi. Nisam ga uručila poslanicima, jer me nisu htjeli
povesti u Jeruzalem. Petar mi je naložio neka se vratim svojemu domu. Što to oni smjeraju u
Jeruzalemu, ja ne znam. Otprati me, dakle, pa ćemo zajedno prenoćiti u nekoj gostionici. A
nakon što me sigurno dopratiš kući, rastat ćemo se kao dobri prijatelji.
Nastavili smo putovati zajedno. Na cesti smo nailazili na sve više ljudi. Tijekom našega raz-
govora je Mirina šutjela, oborenoga pogleda. No sada me je šaptom zapitala, tko su te žene.
Pojasnih joj kako je Marija Magdalena slijedila Gospodina i prva pobrzala njegovome grobu te
ga zatekla praznog. Mirina je prema Mariji Magdaleni odmah osjetila veliko strahopoštovanje,
pošla k njoj i stupajući uz njenoga magarca smjerno zamolila: – Pripovijedaj mi o Uskrsnu-
lome, ti najsretnija od svih žena!
L Mirina blagost i ljupkost su se toliko svidjele Mariji Magdaleni, pa ju je prijazno pogledala
i započela joj na grčkome kazivati razne pojedinosti o Isusu. Na Brdu je upoznala jedan mlad'
bračni par iz Kane**, a upravo na njihovome vjenčanju je Isus izveo svoje prvo čudo. Naime,
na veliku radost gostiju, on je vodu pretvorio u vino. Pričala je i o Isusovome rođenju, kako se
njegovoj majci ukazao anđeo, te kako je na natprirodan način ostala trudna. Spomenula je i Jo-
sipa**, njenoga zaručnika, koji je Mariju htio potiho napustiti, sve dok nije kroz san bio prosvi-
jetljen. Dok sam sve to slušao, počeo sam bolje razumijevati ljude koje je Isus izabrao za svoje
poslanike, te zašto su Mariju Magdalenu nazvali rječitom… Mirina je pak gutala svaku riječ,
slušajući zadržanoga dana i svijetlećih očiju.
Slušajući sve to, napokon se više nisam mogao suzdržati…
– Prema grčkim i rimskim mitovima* – primijetih – su se također bogovi miješali s kćerima
smrtnika i s njima imali djece. Čak je i praotac Rimljana navodno bio Afroditin* sin. No u
današnje vrijeme učeni ljudi gledaju na takve pripovijesti tek kao na usporedbe. Slično kao što
židovski pismoznalci u Aleksandriji pojašnjavaju svoje svete zapise. I ne vjerujem da Isus iz
Nazareta treba bilo kakvu predaju kao podlogu za to da je Sin Božji.
Mariju Magdalenu su moje riječi pozlijedile. Položila je Mirini ruku na rame i rekla: – Mi
žene osjećamo na isti način, neovisno jesmo li Grkinje ili djeca Izraela. Muškarci nas nikada
neće shvatiti. A ti, Rimljanine, ne bi trebao povlačiti usporedbe s bogovima vezanima za zeml-
ju, koji ljude svojim prispodobama sputavaju na zemaljski bitak. Ti bogovi više nemaju moći
nad ljudskim rodom, nakon što je Isus postao Mesijom cijeloga svijeta. Moć tih bogova djeluje
još samo na one koji se dragovoljno pokoravaju i predaju njihovoj vlasti pa time izabiru put
propasti. No ža ovo što ja kazujem, zasigurno znam da je čista istina. Marija, Isusova majka,
sama je to ispripovijedila meni i drugim ženama, dok smo zajedno putovale u Isusovoj pratnji.
Čak je i Herod, onaj stari, užasavajući, vjerovao da je u Izraelu došao na svijet jedan kralj. Htio
je toga novorođenoga kralja ukloniti s puta, pa je zato naredio da se u Betlehemu pobiju svi
dječačići mlađi od dvije godine… Za to postoje bezbrojni svjedoci!
*M i'i Njene su me riječi potakle da se zamislim. Marija Magdalena je možda mogla vidjeti
previše pojavljivanja i anđela te živahno sanjati. Ali o Isusovoj majci to nisam mogao pretpos-
tavljati. Vidio sam njeno lice prepuno tuge, dok je stajala ispod križa… Tada mi se učinilo da
nije povjerljive naravi, nego da radije šuti i pušta druge neka govore. No zašto bi Marija Mag-
dalena navodila takve pojedinosti, ako nisu bile istinite? Čuda koja je Isus stvarao svjedočila su
dovoljno o njemu! Vjerujem li u ta moćna djela, a drugo mi nije preostajalo nakon mojega raz-
govora s Lazarom, zašto bih sumnjao upravo u svaku pojedinost? Ako se bog treba roditi na
zemlji kao čovjek, zašto onda ne bi neki nezemaljski duh mogao u neku ženu položiti klicu za
to? Uspoređeno s onim čudom kada bog postaje čovjekom, blijede sva druga čudesna djela.
Mirina je postavljala još i drugih pitanja o Isusu, a Marija Magdalena joj je objašnjavala,
gledajući mene prijekorno: – Cesto je govorio o sijaču, koji je izašao na sjetvu. Neke od sje-
menki pale su jnu na stjenovito tlo i nisu našle plodne zemlje u koju bi mogle pustiti korijena.
Nekoliko ih je palo u trnje i korov, koji su narasli i zagušili sjemenke. No ostale su sjemenke
pale na dobro tlo i donijele višestruk urod. – Pogledala me ponovno, pa nakon nekoga vremena
nastavila. – Prema tome, nisu svi vrijedni Njegovoga kraljevstva, tek zato jer su čuli Isusovu
riječ i u njega vjeruju. Tvoje srce nije postojano, Rimljanine… Ono je premekano. Zato si
preosjetljiv. Kad se jednoga dana vratiš vlastitome narodu, uokolo tebe će bujno nicati trnje i
čičci pa će ti zakrčiti put u Kraljevstvo.
Njeno me upozorenje ispunilo strahom. Ogledao sam se uokolo, po crvenkastim galilejskim
brdima i tamnozelenim trsovima, preko kojih su se širile večernje sjene, pa rekao: – Kako bih
mogao zaboraviti?! Sve do svoga smrtnoga dana mislit ću na ovu Galileju, na Brdo i na Isusa,
kojega sam vidio minule noći. I više nikad neću biti toliko usamljen, a da on ne bi bio uz mene,
ako ga zazovem… – zamislio sam se tada i ja, pa ubrzo dodao. – Ja sam mu loš sluga. Njemu,
kralju koji sada polazi u daleku zemlju, pošto ističe onih četrdeset dana. Ne znam je li meni
pritom povjerio koju mane* ili kijdcar*… Pa ako jest, moram ih po nalogu njegovih učenika
zakopati u zemlju! To me tišti. No meni je nešto obećano, u što vjerujem. Ali o tome ti neću
kazivati, jer bi me inače ismijala.
Mislio sam na ono da ću jednoga dana umrijeti radi uzdizanja imena Isusovoga. Izgledalo mi
je to nevjerojatnim. Ali tako mi je to navijestio ribar one noći na Genezaretskome jezeru. Zbog
svojega tijela bio sam zadovoljan što kao rimski građanin moram biti pogubljen mačem. Patnje
raspinjanja na križ nikako ne bih mogao podnijeti. Inače to pretkazanje, općenito uzevši, više ne
smatram zastrašujućim. Takva smrt je jedino čime bih Isusu mogao pokazati da mu pripadam.
Prije nego se spustila večer skrenuli smo s glavne ceste na jedan put za magarce, jer nam je
Marija Magdalena rekla da on preko brda vodi u Magdalu. Znala je i za jednu gostionicu u ko-
joj smo mogli prenoćiti. Stigli smo do nje ubrzo poslije zalaska sunca, prije nego se previše
smračilo. Svratiste je bilo sasvim popunjeno, a ni za jelo nije više bilo ničega. Ipak, za Mariju
Magdalenu i njenu pratiteljicu ljubazno su našli mjesta u zgradi. Vidio sam brojne goste kako
sjede uokrug svojih vatri, sjajnih očiju i tiho razgovarajući. Čak se i s krova svratišta čulo
živahno mrmljanje. Iz toga sam zaključio kako svi ti ljudi također dolaze s Brda. Prijateljski i
ljubazno su razgovarali među sobom, a oni koji su imali zaliha hrane, dijelili su ih s onima koji
nisu imali ništa. Tako smo Mirina i ja također smjeli svoj kruh umočiti u zajedničku zdjelu.
Unatoč tome zajedništvu, osjetih kako sam medu tim Galilejcima ipak tuđinac. A kad se
spustila noćna studen, nisam ništa žarkije želio nego sjesti uz njih i odmah im govoriti o Isuso-
vome pojavljivanju, Njegovome kraljevstvu, oprostu grijeha i vječnome životu. Ali me oni nisu
gledali kao svojega brata, a ja im se nisam mogao nametati. Gostioničar je pak izveo neke od
magaraca u dvorište. Te su životinje bile vlasništvo odsjelih gostiju, no time je oslobodio pros-
tor u staji. Zatim je pomeo jedan njen kut i u njemu rasprostro čistu slamu. Tako Mirina i ja
nismo morali spavati pod vedrim nebom…
 Ostali su gosti i dalje međusobno šaputali, u slaboj svjetlosti što ju je bacala jedna jedina
svjetiljka. Tada sam Mirini rekao molitvu kojoj me svojedobno poučila Suzana. Ocijenivši je
prikladnom za nju, rekla je još kako joj ta molitva ulijeva osjećaj sigurnosti. I uistinu je veliko
olakšanje, ako čovjek želi moliti, pa ne mora pritom prvo pripaziti povećava li se ili smanjuje
Mjesec, nije li se kojim slučajem rasipala sol, ako ne treba prije toga ponavljati nerazumljiva
zaklinjanja ili si iz korijena vinove loze izrezivati božje likove… Uz takve se obrede nikad ne
zna, nije li čovjek učinio nešto pogrešno ili izrekao neprikladnu riječ, čime onda cijela molitva
gubi djelovanje.
Probudivši se sljedećega jutra, prvo što sam ugledao bila je Marija od Beerota. Čučala je uz
mene u slami, zagledana u moje lice. Zamijetivši da su mi oči otvorene, počela je zibati glavu
amo-tamo i lomiti ruke. Tiho je prozborila: – Unutra mi je bilo prevruće… Zato nisam mogla
zaspati. Htjela sam vidjeti što ti radiš i kako držiš ruke dok spavaš s tom strankinjom. Umjesto
da se na uskoj postelji znojim s Marijom Magdalenom i patim od ugriza gamadi, radije bih spa-
vala s tobom ovdje u slami, s glavom na tvojemu ramenu… Onako kao što običavasmo počivati
uz rijeku Jordan, na putu za Tiberias. Nemoj mi zamjeriti zbog zlih riječi koje ti izrekoh jučer
navečer! Bila sam krajnje zapanjena kad si potpuno neočekivano došao putem, praćen tom
Grkinjom. Zato sam govorila nepromišljeno. Nisam znala što bih pomišljala, a to ne znam ni
sada. Cijele noći izjedala me strašna grižnja savjesti, što sam se na ovakav način naglo zaljubila
u onoga mladog čovjeka i obećala u Magdali čekati na dolazak njegovoga prijatelja. Moguće on
već žali zbog svega, pa njegov poslanik nikad ni neće doći…
– Taj je mladić bez mane! – pobrzah je uvjeriti. – Zasigurno će poslati svojega prijatelja i
nakon toga te, prema galilejskome običaju, svečano povesti u bračnu ložnicu. Glazbenici će
vam zasvirati, seljani će piti vina i uz poj svirala nogama udarati mjeru, a pjesme radosnice od-
jekivat će tebi u čast!
– Ti me pogrešno razumiješ, koliko vidim… – odvrati Marija zlovoljno, povišenim glasom,
a istodobno je prestala lomiti rukama. – Cijelu sam noć mučila sebe s tim pitanjem, te jedva
stisnula oka. I nakon dvije noći bez sna, s ovako zacrvenjenim očima, zasigurno ti izgledam
odvratno. No ja ipak znam, moji su mi grijesi otpušteni, pa sam ponovno nedirnuta kao da ni-
kad nisam upoznala muškarca. To i ti i.
Znaš, nakon što si gledao Isusa licem u lice. Onome mladiću ipak nisam previše kazivala o
svojoj prošlosti, tek ono najnužnije, kako ga ne bih nepotrebno žalostila. No sad me plaši pomi-
sao, njegovi će rođaci i svi ostali seljani sljedećega jutra raširiti plahte i moguće na njima neće
naći znak moje nedirnutosti. Tada bi mi oduzeli prsten te bi me kamenjem i štapovima sramno
otjerali… Vi Rimljani ste glede toga mnogo manje osjetljivi! Ali ja poznajem svoje zemljake, a
u Galileji nije ništa drukčije nego u Beerotu.
– Marija Magdalena je vrlo iskusna žena i uzgajivačica golubova – posavjetovah je. – Povje-
ri joj se! I Rimljani običavaju za svoj vjenčani dan žrtvovati Veneri* dva goluba… To je za
svaki slučaj, kako bi se mladenki prištedjela moguća sramota…
– Ne obilazi kao mačka oko vruće kaše! – povikala je Marija još glasnije. – Valjda ne misliš
lagati, da si me poveo iz Jeruzalema, kako bih se očistila i time postala tebe dostojnom.
Doduše, povrijedila bih Zakon udajom za Rimljanina… Ali sam na to pripravna, kako bih spa-
sila jednoga od najneznatinijih medu njegovima. – Prezirnim je pogledom odmjerila Mirinu i
nastavila. – Ovu malenu ni najmanje ne mrzim. Ona nije toga vrijedna… Neću ti zamjeriti čak
ni ako je uzmeš za suložnicu. To se muškarcu ne uzima kao težak grijeh, a čak ni farizeji nisu u
tome pogledu potpuno besprijekorni. Ali ću pritom ipak Grkinji ukazati na njeno mjesto, kako
bi ostala jednako smjernom kao i do sada.
Mirina se probudila još prije duljega vremena. Promatrala nas je kroz trepavice i nastojala
razumjeti Marijine riječi. Sada je širom otvorila oči, sjela i rekla: – Polazeći na počinak osjećala
sam se sigurnom i sretnom. Sada pak, u blijedoj svjetlosti svitanja, ježim se od studeni. No tre-
nutak istine je jutarnja jeza, a nikako ne večernja toplina. Nisam sve pojmila, ali nešto mi je
ipak postalo jasno! Ova Židovka polaže pravo na tebe! Ako joj stojim na putu ili sam joj kao
tvoja sestra na teret, poći ću svojim putem. Imam zlatnike i mogu s njima sebi kupiti sigurnost.
Zato se za mene ni najmanje ne brini! Ni ti ne trebaš prema meni imati nekoga obzira, želiš li se
s ovom privlačnom Židovkom dogovarati o svojim poslima…
Marija nije znala ni riječi grčkoga. No pogledala je Mirinu sumnjičavo i počela jadikovati: –
Ne vjeruj joj! Ne vjeruj joj ni riječi! Ona govori prijazno i dobrohotno. Ali ja znam, koliko su
Grci prepredeni i podmukli. A ti o ženama i inače ne znaš gotovo ništa.
Počela je jecati, prekrila lice dlanovima i zajadala: – Ti si strašno okrutan…! Zar ne
razumiješ? Tebi za ljubav, kako bih te spasila nevjerničke nečisti, pripravna sam sve napustiti i
doći k tebi!
Mirina ju je zapanjeno pogledala, onim svojim zelenim očima, dodirnula mi ruku i zapitala:
– Zašto je puštaš plakati? Zar ne vidiš koliko je lijepa, kako joj oči svijetle, kako su joj usta
mekana i rumena? Ja čak nemam ni prsiju poput prave žene, nos mi je prekratak, a oči su mi
grozne…!
Bio sam potpuno zbunjen, izvan sebe! Pogledah obje, pomislivši: Eto, tako je to kad se želi
protumačiti neki san! Mariju oženiti?! Takvo nešto nije mi padalo ni na kraj pameti! Cijeloga
svog života bi se, kao kći Izraela, smatrala nadmoćnijom u odnosu na mene. Mirinu bi pretvori-
la u svoju dvorkinju, a mene bi vječitim zanovijetanjem tjerala da se za volju mira u kući dam
obrezati. Tako se slučilo mnogim slabićima u Rimu, premda su poduzimali sve zamislivo kako
bi to zatajili.
Tada me prostrijelila tjeskobna pomisao…! Moguće i mora tako biti?! Pa put do
Nazarećaninovoga kraljevstva vodi jedino preko neprispodobivoga židovskog boga?! Moguće
me učenici više neće odbacivati, ako zahvaljujući Mariji od Beerota postanem pravi i ispravan
prozelit? Napustio sam Rim i mogao sam slobodno oblikovati svoju budućnost i svoj život. Ako
me tek jedan bolan koračić izveden židovskim kremenim nožem dijeli od zajedništva s Isuso-
vim sljedbenicima, ta je žrtva vrijedna toga. Ta podnio sam već i ljuće boli! A rimski se časnici
u pustinjskim posadama često podvrgavaju takvome zahvatu, iz sasvim praktičnih razloga, kako
bi se riješili stalnih oteklina što ih prouzrokuje sitan pijesak. Arabljani i Egipćani pak provode
isti takav običaj.
No tada sam se u sebi pobunio protiv ovoga jednostavnog rasuđivanja. Ta Isusa su osudili
najviši predstavnici židovske vjere, visoki svećenici, pismoznalci i Najstariji. U srcu sam
osjećao, Uskrsnuloga bih napustio i izdao, stupajući na područje židovskoga Hrama, u onu sjaj-
nu i raskošnu klaonicu, te ako bih svećenike molio za primanje u njihovu vjersku zajednicu.
Radije sam htio ostati blag i smjeran u svojemu srcu, nego pod lažnom izlikom dopustiti da me
obrežu. I to tek zato da bih polučio milost u očima učenika, koji sada nisu sa mnom htjeli imati
posla…
Marija od Beerota je u međuvremenu prestala plakati. Sada se zagledala u moje lice, puna
iščekivanja. I Mirina me je pogledala, a u očima joj se moglo zamijetiti kako me već cijeni iz-
gubljenim. Uspoređujući je s jezičavom Marijom, naginjao sam jedino Mirininoj nježnosti. I
znao sam, uvijek će mi biti bliskija od Marije. Moj zdrav muški razum ponovno je pretegnuo i
odlučno pojasnih: – Ne trebaš se zbog mene žrtvovati ni na kakav način, Marijo. Time bi jedino
sebe sunovratila u propast, dijeleći se od naroda kojega je Bog izabrao, tek meni za ljubav,
nečistome nevjerniku… Prisjeti se, onoga sam mladog čovjeka osobno doveo na Brdo i k tome
još na mojem magarcu, nakon što je slomio gležanj. Njemu dato obećanje ne smiješ pogaziti. Ja
te se pak moram odreći, ali ću ti rado dati toliko bogat vjenčani dar, da nećeš potpuno ovisiti o
svojemu suprugu…
Marija je morala prihvatiti da je moja oduka čvrsta…
– Nezahvalnost je zemaljska nagrada… – tek je rekla, potpuno se smirivši. – A i sama vjeru-
jem da su Rimljani, kako se govori, obični psi. No moguće ćeš jednoga dana, ležeći iza zavjesa
na mekanome uzglavlju i kapajući pred sebe mirisne pomasti, uzalud pomišljati na mene… I k
tome se moguće još prisjetiti i mojih ruku stvorenih za milovanje, kojima moram u pogrblje-
nome čučnju okretati ručni mlin… Ili mojih očiju koje pri pečenju kruha suze od dima…
Njene me riječi nisu dirnule, jer u njih nisam vjerovao. Pretpostavljao sam kako će, upravo
suprotno, svojega supruga goniti neka se muči preko svojih snaga! A svojim rođacima nepres-
tance davati povoda za ogovaranje, te u starosti mučiti svoje snahe i ljutiti zetove. No moguće
se i varam…
Nakon što se zdušno potrudila razjaditi me koliko je to god moguće, oprostila mi je i
priopćila: – Već i prava radi, trebala bih ti onaj tvoj prijedlog srdito tresnuti u glavu… Ali zbog
vlastitoga probitka moram ipak prihvatiti tvoj vjenčani dar, kako bih dobila na ugledu kod ob-
itelji mojega muža. Međutim, to i neće biti dar, nego više namira duga, jer si pogazio sva svoja
obećanja!
Nešto u meni tjeralo me da je upitam, kada sam joj to bilo što obećao… No u međuvremenu
sam postao pametniji pa sam šutio. Dok smo mi tako razgovarali, većina ostalih gostiju iz
svratišta nastavila je svoje putovanje. Sada se pak pojavila Marija Magdalena, blistavoga lica…
– Zašto se tu prepirete? – povikala je, prišavši nam. –Pogledajte van! Uvjerite se kako sada
svijet, nakon što je Isusovo kraljevstvo stiglo na Zemlju, blista u sjaju njegovoga sunca! Više ne
mrzim nikoga, pa čak ni Petra. Noćas sam snivala san, koji mi je navijestio da je svijetu ukaza-
na milost. Bijeli su se golubovi polagano spuštali s nebesa i smiještali se ljudima na glave. I na
tvoju je glavu, Rimljanine, sletio jedan… Više ne mogu podcjenjivati ni jednoga čovjeka! Jer
svima će, prema zaslugama ili i bez njih, iz ljubavi biti darovano takvo obilje, te nitko neće
otići praznih ruku. Otac može ukoriti ili kazniti svoje dijete, ako je ono neposlušno… Ali ga
nikad neće potpuno odbaciti. Zato danas više ne vidim nikakve razlike između Rimljana i He-
breja, a svi su ljudi ispod modroga svoda nebeskoga moja braća i sestre. Pritom ne izdvajam ni
Samarijce, premda je upravo jedan samarijski čarobnjak bio taj koji je sebi podvrgnuo zle du-
hove što su nekoć obitavali u meni.
Zagrlila me rukama oko vrata i poljubila u oba obraza. Pritom sam osjećao kako ih nje struji
tolika snaga, da mi se pred očima sve promijenilo, pa sam poželio poput djeteta zaplesati i smi-
jati se. Poljubila je i Grkinju, a Mariju od Beerota nježno zagrlila i nazvala svojom sestrom.
Tako smo svi osjećali tek raskliktanu radost. Ne misleći na jelo i piće, zaputili smo se iz
svratišta… Toliko nas je prožimalo i ispunjavalo Isusovo kraljevstvo.
Tijekom poslijepodneva ponovno smo ugledali Genezaretsko jezero i uskoro stigli do kuće
Marije Magdalene. Njena ju je posluga oduševljeno dočekala i svečano pozdravila. Naime, ona
je potajice napustila kuću, uzevši tek Mariju od Beerota za jedinu pratiteljicu. O tome nije ni-
koga izvijestila, pa su glede nje svi bili uznemireni. Čak su se počeli pribojavati nisu li je zli
duhovi ponovno uzeli pod svoje. Ona je pak naredila: – Uzmite iz moje pohrane svaki po novu
halju i večeras pripravite veliku gozbu! Dajte pritom sve od sebe! Dani radosti i veselja su
došli. Naš Gospodin, Isus Nazarećanin, ustao je iz mrtvih i pokazao se svojima. Bijaše nas više
od pet stotina, koji to možemo posvjedočiti. Pođite zatim u Magdalu i pozovite na gozbu sve
one koji žele doći… Jedino nemojte zvati farizeje i glavare sinagoga, te nikoga od Najstarijih ili
bogatih! Pozovite siromašne i jadnike, carinike i prikupljače poreza, pa čak i tudince. Recite im
svima: „Marija Magdalena večeras želi ugostiti samo griješnike, a nikoga od pravednika.” Ni
Gospodin nije pozvao pravednike nego griješnike! I u njegovim očima nitko nije bio nečist. S
njim je na zemlju došao otpust grijehova.
Govorila je tako svojoj posluzi, kao u nekakvome zanosu, a ovi su slušali kimajući glavama.
Mene je pak povela na stranu, s mnogo me ljubavi pogledala u oči te mi položila dlanove na
ramena i rekla: – Trenutak našega rastanka je došao. Ali te barem smatram djetetom Kral-
jevstva, pa makar te drugi i odbacuju. Zli će ti se dani još slučiti, a nitko nije bez grijeha. Ali
nemoj otvrdnuti srca svojega, ne teži da ti ljudi kliču zbog poniznosti i ništa ne obećavaj
nepromišljeno! Zapadneš li u grijeh kojemu ne možeš uteći, priznaj to i nikad se ne ispričavaj
ispraznim izgovorima, kako nisi gori od drugih koji čine to isto! No kad zbog počinjenih grije-
ha budeš patio toliko te će ti to donositi samo zdvojnost i očaj, bit ćeš pripravan za ozdravl-
janje… I nema grijeha koji bi bio toliko grozan, te ga Isus ne bi mogao otpustiti, ako ga za to
zamoliš s pokajanjem u srcu. Jedino okorjelosti on ne može oprostiti, jer se kroz nju čovjek
hotimice dijeli od Boga. Ipak vjerujem da se u tome nitko ne može toliko od njega udaljiti, da
ne bi mogao naći put povratka. Toliko je milost božja bezgranična. Pođeš li pak putem Kral-
jevstva, već i samim tim izmaći ćeš mnogom zlu. I još ti želim povjeriti jednu čudesnu spozna-
ju, koja mi je bila objavljena u mojemu snu: Put je, već i sam po sebi, Njegovo kraljevstvo…
Pogledala me suznih očiju i nastavila: – To je moje učenje, učenje Marije Magdalene. Ona je
nedvojbeno u meni sazrijevala dok sam sjedila uz Isusove noge i slušala ga. Nakon tih velikih
događaja, što se slučiše, o Isusu će se različito govoriti. Jedni će tako kazivati jedno, a drugi
drugo… Svatko prema svojoj moći spoznaje i rasuđivanja. Svojim shvaćanjem nisam bliže isti-
ni od nekoga drugog! Ali, tvrdo vjerujem, nisam ni dalje od nje…
Zastala je, kao da o nečemu podrobno razmišlja… Nakon nekoga vremena još je dodala: – Ja
sam tek žena… Učinici su mi naložili šutjeti, pa ću u buduće u njihovoj nazočnoti doista šutjeti.
Tebi ipak želim reći, da je Isus došao na Zemlju kao čovjek i podvrgnuo se bijedi tjelesnosti,
radi otkupljivanja Svijeta. On je znao što mu predstoji, te je često o tome govorio, jasno i po-
drobno. Htio je, kao Sin Čovječji i Sin Božji preuzeti na sebe grijehe Svijeta, žrtvovati se za
mnoge i kroz to zaključiti nov savez… I moje je srce blaženo pri pomisli na to.
Tako me je poučila, obuzeta zanosnim ushitom… I ja sam upio njene riječi, premda ponešto
od njih moguće i nisam razumio. Zatim smo razgovarali o svakidašnjim pitanjima i suglasili se
o daru koji sam za vjenčanje namjerio poslati Mariji od Beerota, kad se vratimo u Tiberias. A
nakon udavanja svoje štićenice, što je poznavajući mladenku kanila provesti što žurnije, namje-
ravala je Marija Magdalena još jednaput poći u Jeruzalem. Htjela se tamo osvjedočiti ne manjka
li učenicima nešto. Naime, ni sami nisu znali koliko će dugo morati ostati u Jeruzalemu. Toma
je bio jedini koji je rekao: „Ostat ćemo tamo i čekati na ispunjenje njegovih obećanja, pa makar
to potrajalo i dvanaest godina!” Napokon me Marija Magdalena otpratila do kućnih vrata. Na
rastanku je Marija od Beerota plakala toliko gorko te su joj od toga oči nateknule. Plakala je i
Mirina, ali jedino iz prijateljstva prema Mariji. Mene je pak prožela utješna izvjesnost, kako
uvijek i u svako doba mogu doći ovamo Mariji Magdaleni, ma što mi se sručilo i ako nigdje
drugdje ne bih mogao naći duševnoga mira. Doduše, nisam namjeravao više dolaziti… Ali je
godila već i sama spoznaja kako u slučaju nevolje imam utočište.
Mirina i ja smo šuteći prošli kroz Magdalu i skrenuli na put prema Tiberiasu. Nismo bili
umorni i zato nismo trebali unajmiti brodicu, premda je to bilo vrlo lako. Dok sam se putem
ogledavao uokolo i udisao čist jezerski zrak, pomislio sam kako zapravo u toj tuđoj zemlji gali-
lejskoj više nemam što raditi… Ali, domislih se odmah, ne žuri mi se ni stići nekamo drugdje…
Zato je bilo ugodno tumarati uz svjetlucavo vodeno prostranstvo. K tome i nisam bio sam, jer
sam imao Mirinu uz sebe…
U večernjem smo crvenilu stigli u Tiberias. Htio sam odmah nastaviti prema toplicama, već i
zbog Mirine, a te su ležale iza grada. No na forumu Heroda Antipe sam se sudario s nekim
čovjekom duboko utonulim u misli, ne uspjevši mu se izmaknuti. Kako ne bih pao, morao sam
ga uhvatiti za ruku, jer je bio visok i snažan. Čovjek se prenuo, kao iz sna, te me pogledao. Na
moje veliko čuđenje, u njemu sam prepoznao Šimuna Kirenca!
– Mir s tobom! – pozdravih ga zbunjeno… Brinulo me, mogao bi se naljutiti kad me prepoz-
na…
– Jesi li to ti, Rimljanine? – odvrati međutim on, a pritom se tek zbunjeno nasmiješio. – Ne-
ka je mir i s tobom!
Pustio sam mu ruku, ali nisam pošao dalje. Stajali smo tako i gledali jedan drugoga… Od
onih zbivanja u njegovoj kući nismo se više susretali. Kao da je jako ostario u tome kratkom
vremenu što je prohujalo. Barem mi je tako izgledao… Oči su mu bile sasvim mutne, a glavu je
stalno držao pognutom. Moglo se pomisliti, na ovome ga svijetu više ništa ne veseli…
 Nisam morao s njim započinjati nikakvoga razgovora. Ali se dosjetih, moguće ovaj susret
nije slučajan? Zato ga prijazno zapitah: – Jesi li mi oprostio ono što se zbilo u tvojoj kući?
Osjećam se odgovornim za to, premda krivica, vjeruj mi, nije isključivo moja. Ako me još uvi-
jek mrziš, oprosti mi sada!
– Ne srdim se na tebe – odvrati Simun Kirenac. – Za ono što radim, odgovoran sam osobno.
I poslao sam ti glas, da se ne ljutim na tebe…
– Ali mi nisi bio ni naklonjen… – primijetih. – Nisi htio imati sa mnom posla. No vjeruješ li
napokon, kako nisam nikakav čarobnjak? I što misliš o svim ovim događajima koji su se u
međuvremenu slučili?
Pogledao je nepovjerljivo oko sebe… No u ovo je doba dana trg bio pust. Ja pak podigoh ru-
ku i uzviknuh: – Ne sumnjaj u mene! Dolazim s Brda, isto kao i ti. Dakle, što misliš o svemu?
– No da… – uzdahnuo je i odvratio oklijevajući. – Bilo nas je više od pet stotina. Zato i nije
čudno što te u tome mnoštvu nisam zamijetio. No ako si bio tamo, moraš i sam znati kako mi je
sada oko srca… – Pogledao me i ne čekajući mojega odgovora nastavio. – Kad dočuh da je Isus
ispred nas pošao put Galileje, pohitah iz Jeruzalema na vrat na nos. Jednako su postupili i mno-
gi drugi. No čekanje poslije toga bilo je zatiruće… Vijesti su bile proturječne, a nisu ni svi vje-
rovali da se doista ukazao učenicima na jezeru. Neki su se čak razočarano vratili u Jeruzalem.
Ali ja sam se u životu naučio strpljivosti… Robovi to nauče! Uz to sam imao i posla u Galileji,
pa to vrijeme čekanja nije bilo izgubljeno. U srcu sam već pomišljao kako se učenici tek
razmeću… To uzaludno čekanje me pak postupno smirilo, pa sam se veselio povratku u Jeruza-
lem i ranijem načinu života, koji mi je godio. Htio sam obojici sinova ponuditi ono najbolje što
nađoh na zemlji: vjeru Izraela, grčku uljudbu, rimski mir i brižljivo prikupljen imetak. No tada
sam dobio poruku i zaputio se na Brdo. I tamo sam vidio Isusa…
Mišići lica mu se počeše trzati… Mogao je nastaviti govorom samo s naporom: – Tada sam
jednostavno morao povjerovati da je uskrsnuo. I morao ga priznati za Krista. Tako sam sada
prinuđen sve započeti ponovno, od novoga početka. Znači da na zemlji postoji više od onoga
što oči vide, ruke dodiruju odnosno mjere i utezi mogu utvrditi. Ta spoznaja je užasavajuća.
Mogao bih prokleti onaj dan kada sam sreo Isusa i preuzeo njegov križ na svoja leđa. Sve ono
što sam toliko oprezno i pomno izgradio i stvorio za svoje sinove, postalo je nestalno i
beznačajno. A za to je kriv on, Isus!
Zastao je kratko, kako bi predahnuo, pa nastavio: – I ti me pitaš, što o svemu mislim… Mo-
gu tek misliti što mi je činiti, kako bih bio vrijedan Njegovoga kraljevstva i kako bih svoje
dječake učinio dostojnim članovima toga kraljevstva. Isusovi se zahtjevi ni na koji način ne
poklapaju s našim poimanjima pravičnosti. Oni su nemilosrdni prema onome tko se oslobodio
ropstva i radom uspio priskrbiti blagostanje. Ali sada, kad se osvjedočih o njegovome
uskrsnuću, moram uvažiti njegove zahtjeve. Jedino se nadam da ću ipak uspjeti barem nešto od
njega iskamčiti, kako je to uobičajeno i primjereno među nama ljudima, pri svakome razumnom
poslu… No on nije tek običan čovjek. Kad sam ga vidio na Brdu, iznenada sam pojmio kako s
njim nema pogađanja. Moram postati njegovim robom, predan sam mu potpuno, dušom i tije-
lom… Ništa mi drugo ne preostaje! Nakon toga je njegova volja, hoće li me pretvoriti u slo-
bodnjaka ili neće. Na to nemam nikakvoga utjecaja. Upravo sam o tome toliko naporno moz-
gao, pa sam se izravno sudario s tobom, Rimljanine.
– Ali – čudio sam se – kako to da se, bez oklijevanja i sumnje, ovako povjeravaš meni, jed-
nome nevjerniku i Rimljaninu?!
– Otkad sve promatram drugim očima – pojasni Šimun, nakon što me iznenađeno pogledao –
nezamislivo mi je da bi Isusu jedan Židov na bilo koji način bio boljim od jednoga Rimljanina
ili Grka. Jedino je do Njega da odlučuje između istinitoga i lažnoga, između stvarnoga i privid-
noga… Potpuno sam se smeo kad sam htio prosuditi koji to pripadaju Njegovima, a koji pak
ne! I u tome se On ni po čemu ne pridržava ljudskih poimanja pravičnosti. Ne, mudrovanjem
neću spoznati njegovu mudrost… Nisam od ljudi koji se nadaju ostvariti svoje blaženstvo kroz
povlačenje u divljinu, daleko od svih ostalih ljudi. Ja na sve gledam stvarno. Meni djela znače
više od riječi. Moram živjeti među ljudima, pa bili oni Židovi ili Rimljani. Osim toga, i glede
svojega naroda imam zle slutnje, ako kroz kruh i vino bude uistinu sklopljen novi savez. Na-
vodno je čak i Isus sam plakao zbog Jeruzalema. Pokaže li se Hram doista nesposobnim nekoga
spasiti, vjerojatno ću povući svoje vlasništvo i uskratiti ga jednome društvu koje je osuđeno na
stečaj. I otići ću, zajedno sa svojim sinovima, kako bismo u nekoj drugoj zemlji našli utočište…
Ali to još ne znam sigurno.
Govorio je vrlo oštro, a njegove misli kao da su neprestance nailazile na nove zapreke.
Znatiželjno ga zapitah: – Jesi li razgovarao s Isusom, tamo na Brdu?
– Kako sam se mogao usuditi, osloviti ga?! – dobaci mi Šimun, nakon što me pogledao kao
da sam izgubio razum. – Dovoljno je bilo, što sam ga vidio!
– Poslanici ne žele sa mnom imati posla – rekoh mu malodušno. – Petar mi je čak zabranio i
govoriti o Isusu… Zato jer sam Rimljanin.
– Kad će ti ljudi imati moje godine i moje životno iskustvo – uvjeravao me Šimun, očito ne
shvaćajući stav učenika toliko ozbiljno – postat će razboritiji. Ta i oni su tek ljudi, a svaki
čovjek ima svoje mane i nedostatke. Ali promisli, J jednostavni ljudi poput njih će u toliko od-
govornoj ulozi počiniti manju štetu od okretnih častohlepnika. Meni je dovoljno ako svoj dio
naslijeđa sačuvaju i ne rasipaju ga uludo. Ne bismo daleko došli, ako bi se oni jedini brinuli za
Kraljevstvo. Ali bi i to bilo bolje, nego da se pismoznalci upuste u raščlanjivanje toga nasl-
jedstva. Moguće će poslanici kroz svoju zadaću stasati. Takvo nešto se već znalo događati.
– No iz čega se, zapravo, prema tvojemu mišljenju – usudih se zapitati – sastoji to nasl-
jedstvo? Reci mi!!!
Nesvjesno i čak ne zamijetivši to, počeli smo dugim koracima hodati trgom amo-tamo, nalik
sofistima pri prepirci. Mirina je za to vrijeme sjela na središnji gradski kamen, kako bi svojim
stopalima priskrbila malo počinka. Šimun se na moje pitanje nenadano zaustavio i dobacio mi
mračan pogled. A ruka koju je netom bio ispružio, mlitavo mu je pala uz tijelo…
– Kad bih barem i ja to znao! – požalio se nevoljno. –Tijekom čekanja dočuo sam mnogo o
Isusovome poslanstvu. Ali što sam više o tome doznavao, to sam se žarkije nadao da je sve to
tek natucanje mahnitih proroka. Osim toga, Isusova majka i njegovi rođaci također su ga sma-
trali osobenjakom i čak čudakom. Pokušavali su ga još i vratiti domu, nakon što je počeo pro-
povijedati po Galileji. No nisu uspjeli… On je prema pravednicima bio previše nemilosrdan, a
prema griješnicima previše popustljiv. Postoji veći broj ljudi, sposobnih da o tome prosude, koji
misle da je Isus svoja čuda ostvarivao uz pomoć Belzebuba*. A to je zao duh jednoga od onih
starih bogova, za koje si moguće dočuo kako još uvijek obitavaju na zemlji. Ni ja nisam sve
najtočnije zapamtio od svega onoga što je Isus navodno rekao. Pričinjava se kao da je to danas
bilo jedno, a sutra nešto sasvim drugo. Čak i ljudi koji su ga slušali istoga dana i na istome
mjestu, izvješćivali bi kasnije sasvim različito! Moguće si možeš zamisliti, ¦ koliko je to za
mene bio strašan udarac, kad sam pred sobom ugledao onoga čovjeka kojemu sam na vlastitim
leđima odnio križ do mjesta zvanoga Lubanja*. Ne mogu ga se odreći, ali ga ne mogu ni ra-
zumjeti…
Ponovno se zamislio i kimao glavom, a usnice su mu se neko vrijeme bezglasno pomicale.
Napokon je ipak nastavio, pritišćući dlanove jedan o drugi: ..~ onn – Otpusti nam grijehe naše,
kao što ih i mi otpustismo dužnicima našim… To mogu razumjeti, premda mi potpuno mrsi
račune. Trebam li moguće oprostiti Herodu Antipi ono što mi duguje?! Svaki puta kad tetrarh
posjećuje Jeruzalem, zbog novca dotrči njegov komornik Kuza k meni. Gotovo i ne računam te
novce dobiti natrag… Doduše, ne radi se o nekim većim zajmenim iznosima, nego više o uljud-
no prikrivenoj potkupi, kako mi Herod Antipa ne bi stvarao poteškoće glede izvjesnih poslova u
Galileji i Pereji. Ali me muči pomisao kako bih trebao otići knezu i njegove dugove proglasiti
ništavim! I to ne samo usnicama, nego i iz dubine srca?! A sve to, znajući da se upravo on izru-
givao Isusu, prije raspinjanja…
 Ponovno je kimao glavom i bezglasno micao usnicama. Zatim me pogledao i rekao: – Neki-
ma siromašnim Galilejcima izbrisao sam dugove, odustajući od prvotne namjere da njihov
zemljišni posjed stopim u veliko gospodarstvo za mojega sina Rufusa. No to su očevi obitelji,
koji su bez svoje krivice, zbog utrostručenih nameta i poreza, te muke sa skakavcima, otplatom
uzetih zajmovima zapali u dug… I ne pričam ti sve to kako bih se hvalio i razmetao! Navodno
je čak Isus rekao da kod nekoga dobrog djela lijeva ruka ne treba znati što čini desna, pa zato
šuti da netko drugi o tome dobrom djelu ne dozna. Savjetuj me ti, Rimljanine! Zar ne bi u sva-
kom pogledu bilo razumnije od tetrarha utjerati što više potraživanja, pa taj iznos podijeliti
siromašnima, nego knezu otpustiti duge njegove?!
Upitao me to krajnje ozbiljno, pa sam dobro promislio prije nego odgovorih… Oprezno re-
koh: – Mislim kako previše razbijaš glavu oko svojega imetka i svojih dugovanja… I ja sam
imućan, ali ne pretjerujem s brigama oko svojega posjeda. Moguće je to zato jer mi je to moje
bogatstvo doslovce palo u naručje, bez mojega vlastitog doprinosa i još k tome na način koji bi
se moglo smatrati neslavnim… No u svakome bih ti slučaju preporučio da čekaš i ne
prenagljuješ. Dočuo sam kako su se čak i poslanici morali pripraviti na moguće dvanaest godi-
na dugo čekanje u Jeruzalemu, da se ispuni određena Isusova objava i time dobiju jasnu spoz-
naju o svemu. Zašto bi svojim zaključcima i odlukama brzao ispred njih?!
– Zašto? – odvrati Šimun Kirenac bez oklijevanja, kao da je to pitanje već dugo odmjeravao
u sebi. – Zato jer sam tvrd i loš čovjek! Meni se žuri, kako bi mi bio oprošten i otpušten moj
vlastiti dug… A to su moja bezdušnost i nemilosrdnost…!
– Sada razmišljaš upravo na onaj svoj stari način, kao trgovac! – spočitnuo sam mu. – Ti
želiš protuvrijednost za ono što nudiš. Sumnjam da Isus Nazarećanin ikome nešto daje tek zato
jer taj to zaslužuje. Mislim da se on rodio kao čovjek na ovome svijetu kako bi, budući da se
nitko ne može sam izmiriti i pokajati, otrpio i okajao grijehe svih ljudi. To je, na prvi pogled,
nesmislena predodžba… Ali, kao što si i sam rekao, u njegovome je učenju još mnogo toga što
u očima mudraca predstavlja glupost.
– Ne razumijem što želiš reći – odvrati Simun, uhvativši se za čelo i poprativši to dubokim
uzdahom. – Od svega toga jedino me sve više boli glava…! Vjeruješ li uistinu kako se radi o
nekovrsnoj ropskoj i trgovačkoj preuzetnosti, ako nastojim pribaviti otpust svojih grijeha, na
jedini način koji mi je otvoren? Ta tko si ti da bi me poučavao?! Zar nisi rekao, kako ti je za-
branjeno govoriti o Isusu?
– Oprosti mi, Šimune Kirencu! – zamolih, gorko žaleći zbog moje nepromišljenosti. – Uisti-
nu, ta tko sam ja da bih te smio poučavati?! Doduše, upitao si me za savjet, no trebao sam
šutjeti. O svemu tome ja zasigurno ne razumijem više od tebe. A moguće i manje, jer si ti od
mene stariji i iskusniji. Zato traži Njegovo kraljevstvo na svojemu putu, a ja ću ga tražiti na
mojem.
Kao nenazočan duhom Šimun je ispružio svoju žuljevitu ruku i njome pomilovao obraze Mi-
rini, koja je još uvijek sjedila na onome kamenu. I požalio se: – Kad bih samo imao kćer…!
Uvijek sam si želio žensko dijete. Moguće bih tada postao podnošljiviji, imajući osim svojih
dječaka i djevojčicu…
U međuvremenu je nastupila tama, pa su ispred kuća počeli paliti svjetiljke.
– I opet smo mnogo razgovarali – primijeti Šimun. –No što smo dulje zborili, to sam bio
neraspoloženiji u duši. – Pogledao je zatim začuđeno svoje ruke i dodao. – Jedva sam dodirnuo
obraze tvoje kćeri, a već me je minula glavobolja…! I osjećam se zadovoljno, ugodno…
– Ona nije moja kći – pojasnih. – Toliko star ipak još nisam. To je moja sestra Mirina. Ona
ne razumije tvoj jezik.
– Zasigurno je bila s tobom na Brdu… – procijeni Šimun, polusneno gledajući još uvijek
svoju ruku. – Osjetio sam to, čim je dodirnuh. Kad si se pak sudario sa mnom i uhvatio me za
ruku, nisam osjetio ničega sličnog. S nje je na mene prostrujao mir i pokoj, pa se više neću bri-
nuti zbog nepotrebnih pitanja. Naš se susret slučio ne zato da bih slušao tvoje dosjetke, nego da
bih dodirnuo obraze tvoje sestre.
To je bilo nepravedno izrečeno, pomislih. No nisam htio svojim prigovorima remetiti mir
njegove duše, ako ga je uistinu stekao tim dodirom. Osim toga sam se iznenada osjećao i vrlo
umornim. Taj me razgovor, po svemu sudeći, iscrpio više od cjelodnevnoga putovanja. Zato
sam nastavio prema toplicama. Šimun nas je pratio, držeći Mirinu za ruku. Tako smo koračali,
sve troje, držeći se za ruke i s Mirinom u sredini…
Stigosmo ubrzo do jedne rasvijetljene gostionice. Šimun je navalio da s njim objedujemo.
Bila je to, naime, jedna od onih gostionica u kojima su Zidovi širih pogleda mogli jesti zajedno
s nevjernicima, iz istih zdjela…
Tako smo zajedno prelomili kruh, te jeli ribu i salatu. I nikoga pritom nije smetalo što Mirina
dijeli obrok s nama. Šimun je čak naložio neka nam smiješaju vina, premda je on pio tek vodu.
Mirinine su oči počele svjetlucati, a njeni upali obrazi se zarumenješe. Ja sam također osjećao
kako me ugodno griju ta dobra jela i vino. Tijekom objeda je Šimun govorio sasvim drukčijim
glasom nego ranije, nekako mnogo prijaznije i prijateljskije. Zeljeći nas zabaviti, ispričao nam
je na svojemu kirenskom grčkom i jednu zgodu: – Na drugome kraju Zemlje leži jedno veliko
carstvo. Iz njega dolazi svila u Rim. Ono leži toliko daleko pa Put svile do njega vodi kroz
mnoge zemlje. Zato treba pune dvije godine dok roba iz te zemlje stigne u Tir*. U Rimskome je
carstvu zemlja crvena, no u carstvu svile je zemlja žuta, a i žitelji imaju žutu put. To nije nikak-
va bajka. Svojim sam očima u Tiru vidio takvoga jednog žutokošca, a boja njegove puti nije
bila posljedak neke bolesti. Čovjek me uvjeravao da su u njegovoj domovini svi ljudi potpuno
žute kože, od glave do pete. I kako je ta njegova zemlja moćnija od Rima, te ima toliko razvije-
nu uljudbu da su Grci prema njima pravi barbari. Nedvojbeno je on pritom pretjerivao glede
dobrih strana i prednosti svoje domovine, iz koje je morao uteći. Još mi je ispričao, a isto sam
dočuo i od svih koji su putovali tamo, kako je u toj državi došao na vlast jedan novi kralj. On je
svrgnuo ranijega vladara i prozvao se Sinom Neba. Navodno je pritom srušio postojeći red i
zemljište proglasio zajedničkim dobrom. Nakon toga više nitko nije smio posjedovati zemlju
kao osobno vlasništvo. Što više, morali su svi zajednički obrađivati zemlju, a navodno se pri-
tom kralj skrbio da svaki podanik ima najpotrebnije za život. I sve se to zbivalo srazmjerno
nedavno. Taj je kralj vladao dvadeset godina, a tek su se prije nekoliko godina do Tira probila
izvješća, kako su se seljaci pobunili i svrgnuli ga. Novi je vladar navodno opet uspostavio raniji
red… Bjegunac u Tiru se upravo opremao za povratak u svoju domovinu, gdje je prije razdobl-
ja vladavine toga ludoga kralja zauzimao visok državni položaj.
Nakon kraće stanke, Šimun je nastavio: – Dakako, mnogo od toga su moguće i naklapanja.
Primjerice, žutokožac je pripovijedao kako u njegovoj zemlji crvi predu svilene niti, pa ljudima
nije ništa drugo činiti nego tek prikupljati te niti i od njih praviti tkaninu. No ja sam mnogo
razmišljao o tome Sinu Neba i njegovim smušenim promjenama i novotarijama. Takvo nešto
moglo bi se slučiti i u Rimskome carstvu, gdje sve više i više zemljišta dolazi u ruke sve man-
jega broja ljudi. Napokon će svi ostali morati postati dnevnim nadničarima ili robovima. Veli-
koj većini pučanstva bi tada bilo svejedno je li zemlja zajedničko vlasništvo pa njome upravlja
država ili je ostala u rukama malobrojnih ali velikih posjednika. A kad pomišljam na Isusa iz
Nazareta, ponekad se pribojavam da je mogao uvesti nekakav sličan ustroj, da je kojim
slučajem postao kraljem na zemlji. U takvoj tvorevini nitko ne bi ništa posjedovao, već bi sve
bilo zajedničkim vlasništvom. Samo onaj tko je ranije bio robom, poput mene, može odmjeriti
iv prosuditi koliko je takvo nešto opasno i čak nemoguće. Čak i jedan rob mora, da bi mogao
živjeti, posjedovati nešto dobara koje može nazvati svojim vlasništvom, pa makar to bila i neka
sitnica. U Kireni je često rob bio ponosan čak i na svoj okov na nogama, samo zato jer je bio
veći i teži od onoga na nogama drugih robova… Mene pak u svakome slučaju umiruje što Isu-
sovo kraljevstvo nije ovozemljsko. Da je pripremao takve novotarije, došao bi na svijet kao car
u Rimu, a ne kao židovski kralj…
 – Je li to mudro – upozorih ga – ovako raspredati u jednoj otvorenoj gostionici? Osim toga,
prema mojemu je poimanju već s Iusovim rođenjem Njegovo kraljevstvo stiglo na zemlju. I još
je uvijek oko nas, premda je nevidljivo. Zato nema vladara koji bi mogao to kraljevstvo svladati
iz vana. Može se progoniti Isusove pristaše, ali ne i srušiti Njegovo kraljevstvo. Ono je neobo-
rivo zato jer je u nama! Dakako, ako razumiješ što time mislim. Naime, ni ja to ne poimam pot-
puno…
– Koliko si ti neiskusan! – odvrati Šimun, tugaljivo potresajući glavom. – A i ljude vrlo sla-
bo poznaješ…! Carstvo onoga sina nebesa daleko na Istoku propalo je nakon dvadeset godina,
premda je bilo opipljiva stvarnost. Kako bi se onda moglo održati nevidljivo kraljevstvo, ako
vladar više nije tu? Vjeruj mi, kad umremo mi koji smo svojim očima svjedočili o njegovome
pojavljivanju, sjećanje na njega na ovoj zemlji neće preživjeti još dugo. Kako bi se ikada moglo
nekoga čovjeka, koji se svojim očima nije uvjerio u Isusovo božansko podrijetlo, obratiti na
vjerovanje u nevidljivo kraljevstvo? Moguće bi se i cijelo stoljeće moglo očuvati nešto o njemu,
da je njegovo učenje bilo razumno i primjereno ljudskoj prirodi. No ono nemilice udara u lice
svemu što je ikada postojalo.
– Znači… – zapitah, a njegova jasna razlaganja su me zabrinula. – Ti ne vjeruješ da će se
svijet izmijeniti zbog njega i moći Njegova imena?
– Ne, uistinu neće! – odvrati Šimun otvoreno i bez okolišanja. – Ne… Ovaj svijet i ovu
ljudsku narav sada više ne može izmijeniti čak ni Bog…
– Jesi li' u to siguran?! – upitah malodušno.
– Ha! – hukne Simun. – Nakon blagovanja pedesetnice* čak su i Galilejci smjerali ugrabiti
Isusa i okruniti ga za kralja! Pa ako su ga već i oni tako potpuno pogrešno razumjeli, kako bi ga
mogli shvatiti oni koji ga čak nisu ni vidjeli? Pomisli samo, koliko je sporno i koliko pogibeljno
to njegovo učenje! On je oko sebe okupljao griješnike. Još je i na križu, kako sam dočuo, jed-
nome od razbojnika na susjednome križu objavio da će ući u Njegovo kraljevstvo. Jednom
riječju, njegovo učenje može poslušati tek svjetina, koja se nema čemu drugome nadati.
Moćnici i vlastodršci će zasigurno poduzeti sve da se ovakvo učenje ne bi širilo.
Mirina se nasmiješila, podigla ruku i pomilovala Šimunove bradate obraze…
– Zašto se toliko brineš i kinjiš oko širenja njegovoga učenja? – zapitala ga je. – To te ni
najmanje ne treba zabrinjavati, jednako kao ni mojega brata Marka ili mene. Radije se veselimo
zbog Njega i onoga što smo vidjeli na Brdu! On je svjetlo utjehe, a sada nakon što sam ga ugle-
dala, više se nikad neću osjećati potpuno nezaštićenom. No ti uvijek govoriš o zlim mrakovi-
ma…
Grkinja je do tada sjedila toliko čedno i mučaljivo, te se nas dvojica toliko iznenadismo nje-
nim riječima, kao da je odjedanput počeo zboriti beživotan stol! Ponovno nas je obuzelo raz-
dragano raspoloženje, a kad smo pogledali njeno blistavo lice, postidjesmo se svojih nerazum-
nih riječi. Kraljevstvo se ponovno nastanilo u nama, a srce mi je bujalo od ljubavi prema Miri-
ni… A i prema Šimunu Kirencu. Dugo smo sjedili šuteći i tek se međusobno pogledavali, ne
dopuštajući da nas ometa bučenje ostalih gostiju.
Simun je velikodušno podmirio račun i još nas otpratio do naše grčke gostionice. Tamo smo
se pozdravili s njim…
Mirina i ja smo odmah pošli na počinak, navukavši zavjese na prozore naše sobe. Spavali
smo skoro do podneva, toliko smo bili iscrpljeni putovanjima i našim doživljajima. No ni tije-
kom spavanja nije nestao onaj osjećaj sreće. Kad smo ponovno otvorili oči, ispunjavao nas je
još uvijek. I svako se od nas veselilo gledati drugoga kako se budi.
Moje razdragano raspoloženje je potrajalo sve dok se ne prisjetih Klaudije Prokul i mojega
obećanja kako ću je izvijestiti što se zbilo na Brdu. Mirina me upitala što me to tišti. A kad sam
joj pojasnio o namjesnikovoj supruzi i njenoj bolesti, odano je predložila da bismo je trebali
zajednički potražiti, kako bi joj prenijeli radosnu objavu i posvjedočili o tome.
 Prije toga sam ipak smatrao potrebnim i nužnim ukloniti tragove napora putovanja pješice,
koji su se počeli pojavljivati još kod mojega dolaska u Jeruzalem. Moj je židovski ogrtač von-
jao na znoj, a halja ispod njega bila je prljava. Htio 1 sam odjenuti svježu odjeću i dati ukloniti
bradu, jer sada više nisam imao razloga skrivati činjenicu da sam Rimljanin. Zato sam pošao u
kupalište i dao se obrijati, urediti kosu i počupati dlake po tijelu. Još su mi istrljali tijelo kako bi
iz njega izgnali umor od putovanja, te ga natrljali mirisnim pomastima. Nakon toga sam navu-
kao novu odjeću, a staru darovao čuvaru u kupalištu. Sada sam izgledao kao nekoć, pa se u sebi
postidjeh mojih napora da se puštanjem brade i resama na ogrtaču umilim Židovima. A kad sam
se vratio u svoju sobu, čak sam iz vrećice s vrednotama uzeo svoj zlatan prsten i navukao ga na
palac.
Mirina je također pošla u kupalište. Kad se vratila, mogao sam se uvjeriti kako si je također
dala urediti kosu i uljepšati lice. Na sebi je imala bijelu halju protkanu zlatnim nitima. Dugo
smo gledali jedno drugo, kao da se ne poznajemo. Trebao sam se zapravo veseliti, što se Mirine
više nisam morao stidjeti pred bogatim kupališnim gostima i pred Klaudijom Prokul. Ali me
Mirinina pristalost i ljepota nisu radovali. Njena odjeća i naličeno lice djelovali su mi strano.
Pojmio sam kako mi je bilo draže u njoj gledati djevojče mršavoga lica i vitkih udova, koje je
pokriveno zaprljanim ogrtačem spokojno spavalo u mojim rukama, na jednome galilejskom
brdu…
No Mirina se posebno dotjerala i uredila zasigurno meni za ljubav. Zato joj nisam smio pri-
govoriti i zanovijetati, niti priznati kako su mi njena glumačka tunika i iznošene sandale bili
draži od najbiranije obuće i zlatnoga veza. No zato je Mirina mene pogledala nekako
iznenađeno i rekla: – Takvoga sam te upoznala na brodu za Joppu. Upravo si tako izgledao kad
si mi iz svoje mošnje s novcem dao teške srebrnjake. Dakako, imaš pravo što me podsjećaš tko
si ti i tko sam ja. Postupila sam nepromišljeno predlažući da me povedeš prokuratorovoj supru-
zi…
Prisjetio sam se radosti s kojom smo oboje gledali naše buđenje. Zato sam rekao: – Moraš
pojmiti, Mirino, već sam bio omrznuo svoj znojem natopljen vunen židovski ogrtač i bradu na
licu. Htio sam se ponovno osjećati čistim. Ako se pak pravovjerni Židovi sada uklanjaju čak i
mojoj sjeni, može se to isto jednoga dana dogoditi i njihovim potomcima, ali u obrnutim ulo-
gama. Pa će moguće narodi na zemlji, čim ugledaju J!
Židova, odmah početi ogorčeno pljuvati. Pomišljao sam da ćeš biti zadovoljna i vesela kad
me vidiš ovakvog.
Medu nas se ipak uvuklo nekakvo zahlađenje. Nenadano sam još i pomislio, kako bi uistinu
moglo biti neprimjerenim, povedem li Mirinu namjesnikovici Klaudiji Prokul. U srcu sam znao,
takva je primisao djelo izdajstva prema njoj, izdajstva koje joj nisam htio počiniti ni pod kak-
vim okolnostima… No nije se dala dugo nagovarati, prije nego je izjavila kako pristaje poći sa
mnom. Upravo se tada pojavio i sluga s obaviješću kako nas je namjesnikova supruga pripravna
primiti…
Približivši se ljetnoj palači, zamijetismo kako kupališni gosti više ne kruže znatiželjno uoko-
lo niti pokušavaju uhoditi zbivanja u vrtovima. Nije se više moglo vidjeti ni u crveno ogrnute
pripadnike počasne postrojbe Heroda Antipe… Jedan sirijski legionar iz Klaudijine osobne
pratnje tek je nemarno mahnuo, dajući nam time znak da smijemo unići. Sve je pokazivalo,
boravak prokuratorove supruge u Tiberiasu postao je dio svakidašnjice. Sada je bila tek otmjen
kupališni gost u mnoštvu ostalih…
Klaudija Prokul mirovala je u jednoj malenoj i prohladnoj prostoriji, iza zavjese koja je
lepršala. Nije bila dotjerana, iz čega sam zaključio kako nije našla potrebnim rasipati vrijeme na
uljepšavanje zbog mojega dolaska. Bore u kutovima njenih očiju i brazde nezadovoljstva oko
ustiju odali su mi koliko je već ostarjela. Ali je djelovala mirno i otvoreno. Nije se više trzala na
svaku sitnicu, ruke su joj prestale podrhtavati… Pozorno je promotrila moju pratiteljicu, od
glave do pete, a zatim me upitno pogledala.
 – To je moja sestra Mirina… – predstavih je. – Ona je bila sa mnom na Brdu. Zato sam je
poveo, Klaudijo. Tako možemo razgovarati, nas troje, bez onih koji bi nas slušali.
Nakon kraćega oklijevanja je Klaudija Prokul otpustila svoje družice, ali nas nije ponudila
da sjednemo. Dok je još uvijek i netremice promatrala Mirinu, počela me je vrlo živahno uvje-
ravati: – Ti i ne znaš što si propustio… Da si nakon utrke pošao sa mnom na tetrarhovu gozbu,
saznao bi vrlo mnogo o ovdašnjemu načinu života. Moram pritom priznati, Herodija je osjetno
bolja od glasina koje se o njoj šire, te i sama pati zbog svojega položaja. Darovala mi je trored-
nu perzijsku ogrlicu, a uz to smo potpuno otvoreno razgovarale o svemu. Njena kći Saloma je
dakako besramno žensko biće i mota Heroda oko maloga prsta, no to je njenoj majci samo na
probitak. Herodija k tome i nije više najmlađa. I razvidno se potomci Heroda Velikog ne boje
nikakovoga oblika rodoskvrnuća. To je kod njih kao nekakvo predanje, a mi se Rimljani ne
smijemo nametati kao suci ćudoređa o običajima i navadama istočnjaka. Ti ljudi ipak mogu biti
zabavni i očaravajući, ako to hoće…
Pogledala me, ali je cijelo vrijeme oči više zadržavala na Mirini. Odmah je i nastavila: – U
svakom je slučaju Herodija ipak osobnost, a njena je završna nakana, kako izgleda, pribaviti
svojemu suprugu kraljevsku čast. Popričale smo i o tome. Ponciju Pilatu je pak životno važno
da Herod iz puke zlovolje ne upućuje caru Tiberiju prijeteća pisma. Herodija pak razumije kako
je car sada ponajprije star i bolestan čovjek. Sejan se uzda u mojega supruga i podržava ga, a
njemu možemo zahvaliti i za prokuratorski položaj. U sadašnjim je okolnostima Herodu jedna-
ko bitno kao i Pilatu, njegovati dobre međusobne odnose. Jedna ruka mije drugu… To smo He-
rodija i ja međusobno utvrdile. Tako je moj ovdašnji boravak u toplicama i u tome pogledu bio
koristan. I namjeravam se uskoro vratiti u Cezareju…
Zapravo mi time nije odala nekakve tajne. Sve što mi je priopćila, svakome je domišljatom
čovjeku bilo bjelodano. Car je tek oronuo starac, a već i samo spominjanje Sejanovoga imena
budilo je takav strah te su se svi razumni ljudi u Rimskome carstvu ograničavali da bez riječi
čekaju kad će si Sejan pribaviti položaj narodnoga tribuna* i time osigurati odlučnu moć i
položaj.
Cijelo sam vrijeme mislio kako Klaudija svojim postranim pogledavanjem Mirine jedino želi
utvrditi poznaje li moja pratiteljica latinski jezik. Nenadano je naša domaćica uzbuđeno pokaza-
la prstom na Mirinu i uzviknula: – Tako mi Hekate* i njenih crnih pasa! Ta ovo je djevojče
Tulijina dvojnica!!!
Mirina me smeteno pogledala, te mi se jedan trenutak doista pričinilo kako podsjeća na
Tebe, Tulijo. Istoga sam trena spoznao kako Ti nikada neću poslati ni jedno od mojih pisama. A
istodobno mi je postalo jasno, više Te ne Ani J želim nikada sresti. Jer, dok sam Te kroz to
kratko vrijeme prepoznao u Mirininome liku, osjećao sam tek nesklonost i tjeskobu. No čarolija
se ubrzo rasplinula, pa nakon što pogledom ispitah svaku crtu Mirinina lica, uvjerih se kako Ti
ni na koji način nije nalik.
– Uistinu! – nastavila je ipak Klaudija Prokul, a zloba je upravo virila iz njenoga glasa. –
Kad bi joj oči bile tamne i blistave, nos odličnijega reza, vlasi crne i usnice punije, bila bi uisti-
nu donekle slična Tuliji.
Nisam bio siguran, moguće to ona tek želi bockati Miri nu? Izgledalo je ipak kao da misli
ozbiljno, pa sam se uistinu začudio što ju je to moglo podsjetiti na Tebe, Tulijo, budući da nisi
ni najmanje nalik Mirini?
– Ostavi Mirinu na miru! – srdito sam uzviknuo. – Ona i sama zna da nije lijepa. A na Tuliju
ne bih htio misliti. Razgovarajmo na grčkom! Dakle, želiš li doznati, što se zbilo na Brdu ili ne?
– Dakako da želim doznati…! – prisjetila se Kaludija. –Pa, što je bilo tamo? Jesi li vidio Isu-
sa?
– Oboje smo ga vidjeli – pojasnih. – On je ustao iz mrtvih i živi.
– Da, da! – pritvrdi Mirina, nekako zapinjući pritom. –On živi…
 – Odakle znaš – postavi tada Klaudija Prokul važno pitanje – da je to uistinu bio Isus iz Na-
zareta?
Na takvo nešto nisam do tada ni pomislio. Zato sam na trenutak bio zbunjen. No ipak odvra-
tih: – Dakako da je to bio on! Tko bi to inače mogao biti? Više od pet stotina ljudi ga je prepoz-
nalo! – Morao sam se nasmijati. – I ja sam ga osobno vidio, a njegov me je pogled obuhvatio i
pogodio. To mi je dovoljno. On nije tek običan čovjek.
– Nema čovjeka – dopunila je Mirina – koji može nekoga tako pogledati.
– Vidjeli ste ga noću… – primijeti Klaudija, promatrajući nas oštro, te ispitujući poput
istražnoga suca. – Zar to nije bilo u vrijeme bez mjesečine i po velikoj tami?
– Mračno je bilo… – priznadoh. – No vidio sam ga dovoljno jasno! Zabuna je isključena.
– Ne, ja dakako ne sumnjam kako je to uistinu bio on – reče Klaudija, podižući ruke u zrak.
– Ali mi je osobni Herodov liječnik, koji još uvijek skrbi za mene i povremeno me obilazi, u
povjerenju priopćio kako Galilejom uokolo luta nekakav neobičan čovjek, kojeg mnogi smatra-
ju za Isusa. To mi je pritvrdila i Herodija. Izvješća o tome su ipak proturječna, pa nitko ne može
točno opisati njegovu vanjštinu i izgled. Prema mišljenju raznih dvorjanika, to je neki lud ili
opsjednut čovjek, koji si je namjerice ozlijedio ruke i noge. Drugi pak tvrde da su Isusovi
učenici, nakon što ukradoše truplo iz njegovoga groba, nastavili svoju spletku i nekoga uputili
kako treba odigrati Isusovu ulogu… Vidjevši moj pogled, Klaudija je nastavila, kao da se
ispričava: – Tek ponavljam što sam dočula… Ne tvrdim pritom kako je to i moje mišljenje.
Mogućnosti je mnogo… Liječnik je cijeli slučaj vrlo ozbiljno razmotrio s ostalim učenjacima.
Tako postoji, primjerice, jedna židovska vjerska skupina koja boravi u pustinji kod Mrtvoga
mora. Njeni pripadnici obitavaju u jednoj osamljenoj kući, pa se molitvom, postom, trapljen-
jem, zajedničkim blagovanjem i krštenjem toliko izmijene da više nisu poput običnih ljudi. Nji-
hova bijela odjeća navodno svijetli u tami. A tajne pripadnike imaju u Jeruzalemu i drugdje.
Herod Veliki ih je smatrao toliko opasnima da ih je progonio. Morali su uteći u Damask, a vra-
tili su se u pustinju tek nakon njegove smrti. O njima se ne zna mnogo, jer ne puštaju strance k
sebi. Moguće je da oni, odnosno barem oni najsvetiji medu njima, znaju više od ostalih ljudi.
Medu sobom oni razlikuju više stupnjeva svetosti…
Klaudija me pogledala, kao da očekuje neku moju primjedbu. No ja sam šutio… Zato je nas-
tavila: – Jučer nam je taj Herodov osobni liječnik ukazao, nakon što je razgovarao s ostalim
učenjacima, na mogućnost kako su ti pustinjski vjerski zanesenjaci možda iz nekih razloga
promatrali • Isusovu djelatnost. Pa su ga zatim, moguće čak i bez njegovoga znanja, čuvali i
štitili. Posebice je upadljivo i čudno, da su dvojica članova Velikoga vijeća bili ti koji su Isusa
nakon raspinjanja položili u grob. Marija Magdalena je u polumraku grobnice zamijetila neki
bijeli lik što je svijetlio, te pomislila da je to anđeo. Isusovi učenici su jednostavni ljudi i
moguće su bili previše prestrašeni da bi ukrali truplo. No pustinjskim svecima to ne bi bilo 111
teško. Zatim su možda još i tijelo oživjeli svojim čaranjima. Ili pak jedan od njih igra Isusovu
ulogu pred jednostavnim galilejskim pukom. Što ih to može poticati pa pučanstvo žele navući
na vjerovanje kako je Raspeti uskrsnuo, teško je reći. U određenim okolnostima mogli bi oni
imati razloga za potkopavanje ugleda Hrama. Ali, kako je rekao liječnik, onaj tko je naviknuo
politički misliti, taj će pokušavati i sve objasniti upravo politički. Jednako je tako moguće, pa ti
pustinjaci imaju i tajne vjerske pobude. U svakom su slučaju prepametni da bi tu varku nastavl-
jali u beskraj. S ovim pojavljivanjem, ili što je to već moglo biti, pred najpouzdanijim
Nazarećaninovim sljedbenicima, u noćnoj tami na Brdu… Koliko sam saznala, s tim bi cijela
priča trebala završiti.
Zamijetivši s kakvim zaprepaštenjem pratim ovaj pokušaj tumačenja, Klaudija je ponovno
podignula ruke i rekla: – Ja ne vjerujem u sve to. Samo ponavljam što su drugi izlagali. Njegovi
vlastiti, najupućeniji učenici se zasigurno nisu mogli zabuniti, pa čak ni u tami. Osim ako pri toj
obmani nisu i sami imali prste u igri… Kad smo već kod toga, reci mi jedno: Jesi li mu govorio
o meni?
 – Ne mogu ti to pojasniti na razumljiv način… – odvratih u neprilici. – Ipak mislim, sve da
sam to i namjeravao, ne bih mogao pred njim ništa spomenuti o tebi… Ali mi to tada čak nije ni
palo na pamet. Jer, kad sam ugledao Isusa, izgubile su mi se sve misli iz glave…
Pribojavao sam se Klaudijinih prijekora… Ali su oni izostali! Upravo suprotno, rekla mi je s
izvjesnim ali vidljivim zadovoljstvom: – Ivana mi je priopćila to isto… I s nastupom jutra je
uzela nešto zemlje, s mjesta na kojemu je prema njenome sjećanju Isus stajao, zamotala je u
jedan ubrus i donijela meni. Ovu bih zemlju trebala uzeti u ruku ili stavljati preko noći na čelo,
kako bi me moguće izliječila. Ali takvih stvari više ne trebam!
Pogledala me zagonetno, te ne moje bezgranično zaprepaštenje izjavila: – Moraš naime zna-
ti, bila sam i ja na Brdu! I Isus me iscijelio…
Vidjevši moju zbunjenost, udarila se veselo smijati, pljesnula rukama i rekla: i – Čudiš se,
zar ne? Sjedni uz mene, Mark! I ti, djevojko, smjesti se gdje želiš! Ne, ne želim time reći da
sam osobno bila tamo. No te sam noći doživjela predivan san. I bilo je to prvi puta da sanjam
ugodno, nakon duljega vremena… Ti znaš, ja sam tankoćutna žena, na koju se lako utječe. San-
jam često kako me udaraju u lice, štipaju ili vuku za vlasi. Sve to doista osjećam, kao stvarnost,
no uz sve napore ne mogu pritom pomaknuti ni prsta, sve dok mi napokon ne uspije istisnuti
krik. Tada se probudim od vlastitoga kričanja, okupana znojem i toliko preplašena da se više ne
usuđujem zaspati.
Zastala je, kao da mora predahnuti nakon spominjanja tih noćnih mora. Zatim je ozbiljno
nastavila: – Da, točno, govorili smo o Brdu. Na to sam brdo mnogo mislila minulih dana, pa
imajući na umu moju tankoćutnost i nije toliko začuđujuće što me je te noći san prenio tamo.
Bilo je mračno, pa sam više osjećala nego vidjela sve one brojne likove koji su iščekujući
klečali uokolo na tlu. U tome se snu nisam ni najmanje bojala. Nenadano se preda mnom poja-
vio jedan svijetleći lik, te se nisam usuđivala podići pogleda. No to nije bilo iz straha, već zbog
nekoga snažnog osjećaja kako je bolje ne gledati tom svijetlećem liku u lice. Pojava mi je pro-
govorila dobrohotnim glasom i zapitala: „Klaudijo Prokul, čuješ li moj glas?” Odgovorila sam
jednostavno: „Da, čujem tvoj glas.” Lik mi je tada rekao: „Ja sam Isus iz Nazareta, židovski
kralj, kojega je tvoj suprug Poncije Pilat dao raspeti u Jeruzalemu.” Odvratila sam: „Da, to si
ti!” Tada je Isus nešto rekao o janjcima, no kako nisam upućena u uzgoj ovaca, nisam to razum-
jela nego čak i zaboravila. Ali je zvučalo poput prigovora ili ukora, kad je napokon pojasnio:
„Ja sam vrata tim ovcama. Neću dopustiti lopovima i razbojnicima ubijanje mojih janjaca.”
Znala sam odmah kako pod lopovima i razbojnicima smjera na Poncija Pilata, pa sam pobrzala
pojasniti: „On zasigurno više neće progoniti tvoje janjadi. A ni tebi ne bi on učinio ništa na žao,
da zbog političkih okolnosti i odmjeravanja nije na to bio prinuđen.” On se nije obazirao na
moja pojašnjenja, pa sam prihvatila kako mu je sve to postalo beznačajnim i više ne gaji mržnje
prema Ponciju Pilatu. Govorio je i dalje o ovcama, te rekao: „Ja imam i drugih janjaca.” Ne
znajući što bih odgovorila, a željeći J da budem ljubazna, napomenula sam: „Uvjerena sam da
si dobar pastir.” Izgledalo je da ga te riječi vesele, jer je odmah odvratio: „Kako si rekla. Ja sam
dobar pastir. A dobar pastir daje svoj život za svoje ovce.” U snu su mi gotovo potekle suze, a
nešto me tjeralo da ga zapitam mogu li i ja biti primljena u njegovo stado. Ali se nisam odvažila
na to pitanje. Tek sam oćutjela kako mi je položio svoju ruku na glavu. Od toga sam se probu-
dila, ali sam još uvijek osjećala ruku na glavi. Bio je to lijep san… Najljepši koji mi je ikad bio
darovan. I kad sam si ga urezala u pamćenje toliko snažno da ništa od njega ne bih zaboravila,
usnula sam ponovno i potom dugo spavala. Od tada više nemam one strašne snove. Ja to
tumačim ovako: Isus me iscijelio, pod uvjetom da njegovi sljedbenici ne budu progonjeni.
Klaudija Prokul je počela hihotati poput šiparice, no postidjevsi se hitro je podigla ruku pred
usta. Kad se malo pribrala, rekla je: – Taj je uvjet lako ispuniti. Poncije doista nema nikakvoga
povoda za proganjanje Nazarećaninovih učenika. Upravo suprotno! Ako iz njih nastane stranka,
vodi to do još većega cijepanja Židova, a to je voda na mlinove Rimljanima. Snovi su varavi,
kaže se… Pa ako mi je Isus već govorio o janjcima, to je zasigurno zato jer je, kako dočuh, u
svojim poučavanjima često rabio tu usporedbu. No ipak je to bio osobito živ i opipljiv san, a
pohodio me u isto doba kad ste ti i ova djevojka vidjeli Isusa na Brdu. A što je najhitnije, time
sam izliječena od mojih noćnih mora…
Zadovoljno je kimnula, ali zatim i raširila ruke pa nastavila drukčijim glasom: – Dakako,
Herodov osobni liječnik tvrdi kako izliječenje i oporavak treba zahvaliti sumpornim kupkama i
njegovoj brizi. Ja ga, sasvim razumljivo, ne bih htjela vrijeđati, a dobit će i uobičajenu nagradu.
Unatoč tome vjerujem, a ti me možeš ismijati ako hoćeš, da mi se Isus Nazarećanin smilovao i
iscijelio me u snu… I to zato jer sam toliko često mislila na njega i zbog njega gotovo nepres-
tance imala strašne snove. – Pogledala me zatim pobjedonosno i dodala. – Moglo bi dakle ostati
upitnim, koga ste vi to vidjeli na Brdu… No ja sam u svojemu snu u svakome slučaju ugledala
Isusa iz Nazareta. Ivana pak čvrsto vjeruje da je na Brdu doista vidjela Isusa, a ni ja u to ne
sumnjam…
Promislio sam o Klaudijinome izvješću. I nenadano sam počeo drhtati od radosti! Upitao
sam strastveno: – Zar je uistinu rekao da on ima i drugih janjaca? Tada je i za njih žrtvovao svoj
život! Jesi li čula, Mirino? To znači, mi nismo isključeni iz njegove zajednice…!
– Ne, ne! – udarila se smijati Klaudija Prokul. – To naklapanje o janjcima uistinu seže preda-
leko! Poznajem Isusa dobro i poprilično čvrsto vjerujem da je uskrsnuo iz mrtvih i da je Sin
Božji. Ivana me je poučila i uputila, pa u slučaju potrebe mogu moliti. A nekih od njegovih za-
povijedi se namjeravam i pridržavati, koliko ću to potajno moći i ne ugrožavajući svoj položaj.
Cezarovom Geniju moram u svakome slučaju i dalje prinositi žrtve, čak i ako zanemarim ostale
rimske bogove. No najosjetljivije je u svemu pitanje, koliko trebam od toga priopćiti svojemu
suprugu. On je čovjek od činjenica, proučavao je pravne znanosti i ne drži mnogo do čuda.
– Mislim da je najbolje – rekoh oklijevajući – ako mu o Isusu kažeš što manje. Nikako ne
više od onoga što moraš. Cijeli ovaj slučaj je njemu poput crvene krpe, zato jer mu je bio
povrijeđen smisao i osjećaj za pravičnost. Ljutit će se, podsjetiš li ga na to…
– S njim se nikad ne zna na čemu si! – pojasnila je Klaudija. – Kao rimski činovnik je toliko
izvježban skrivati svoje osjećaje, te se ponekad pitam ima li ih on u opće? Ipak, nije on zao
čovjek. Judeja je mogla dobiti i gorega namjesnika. Nazvati ga lopovom i razbojnikom bilo je
doista neprimjereno i neumjesno. Ali to pripisujem uobičajenoj židovskoj naprasitosti i uspalje-
nosti… No moguće imaš pravo. Ne upita li me sam, šutjet ću o svemu…
Odmahnula je tada rukom, kao znak da je bilo dovoljno razgovora o tome. Zatim me promo-
trila i rekla: – No, a sad o nečemu drugom! Drago mi je što te ponovno vidim obrijanoga i pris-
tojno odjevenog. Izgleda, tvoj susret s Isusom na Brdu povoljno je djelovao na tebe… Već sam
bila zabrinuta za tebe i pribojavala se kako su ti Židovi pomutili um. Izgledao si toliko bolesno
uzbuđen, da me je čak i Herodov osobni liječnik, s kojim si svojedobno razgovarao, nakon toga
upitao što je to s tobom. Zar se ne bi trebao uskoro vratiti u Rim? U Baiji će uskoro procvasti
ruže… A odatle nije daleko do Caprija! Neki od tvojih prijatelja koji putuju ovuda po Istoku
bili bi moguće zahvalni za obavijesti o Cezarovome zdravstvenom stanju, ako bi takve slučajno
pristigle i bile istinite. Dakako, za to se prethodno mora utanačiti neku vrstu tajnoga sporazumi-
jevanja, jer je po život pogibeljno drukčije i na svoju ruku pisati o Cezarovome zdravlju…
Nagnula je glavu na stranu i promatrala Mirinu. Izgledalo je kako nije zadovoljna onim što
vidi. Jer, trgnula je ramenima i bezobzirno rekla: – Jedna godina progonstva trebala bi dostajati
za otrežnjenje i rashladivanje jednoga previše raspaljenoga ljubavnika. Tako ćeš sada svojoj
Tuliji najvjerojatnije biti ponovno po volji. Vjerujem da se u međuvremenu rastala i ponovno
udala, pa svoj odnošaj možete bezbrižno nastaviti. I pritom znaj, nitko ti u Rimu ne radi o glavi,
ako te je pokušala uvjeriti u to.
Zasigurno je Klaudija kazivala istinu. Znači, u Rimu mi nije prijetila nikakva pogibelj! Nešto
me je probolo… Ne zbog Tebe, Tulijo! Nego zbog mojega budalastog samoljublja i samodo-
padljivosti, koji ti omogućiše da me obmaneš i zavaraš obećanjem kako ćeš za mnom doći u
Aleksandriju…
 – Ne vjerujem da ću se ikada više vratiti u Rim… – odvratih ogorčeno. – A od same pomisli
na ruže mi je uistinu zlo!
– Onda barem dođi u Cezareju! – pozvala me Klaudija Prokul. – To je suvremen, istančan
grad, neusporedivo raskošniji i sjajniji od ovog Tiberiasa Heroda Antipe. Tamo se možeš ukrca-
ti na brod i otploviti kamo god želiš, po volji. U Cezareji možeš pribaviti i savjete koji će ti
pomoći da nešto učiniš od svojega života… Lijepe Židovke i mršave Grkinje ipak ne mogu
trajno zadovoljiti jednoga Rimljanina…
Na moje iznenađenje upravo je Mirina okončala razgovor, odmjereno i hladnokrvno ustavši i
zahvalivši Klaudiji Prokul za ukazanu čast. Zatim je mene pljusnula, jednako odmjereno i hlad-
nokrvno, prvo po jednome, a potom i po drugome obrazu… Tada me je uzela pod ruku i povela
prema vratima. Tamo se okrenula i rekla: – Visokoštovana Klaudijo Prokul, ne razbijaj si glave
o tome, kamo će Mark poći i što će učiniti sa svojim životom! Ja, Mirina, skrbit ću se o tome da
ovo janje ne zaluta!

PISMO 12.
Duh Sveti Mark Mecentije Manilijan ranijem Marku.
Moje prethodno pismo ostalo je nedovršenim… I s tim ću se zadovoljiti. Ovo pak pismo ne
započinjem više pozdravom Tuliji. To više ne bi imalo nikakvoga smisla. I sva ranija pisma
koja napisah bila su, to sam znao u svome srcu, jednako malo namijenjena njoj. Već i samo
njeno ime sada mi budi patnje, te mi zagorčava sjećanje na moj raniji život. No i za ljubav Mi-
rini ne bih više htio ove retke namijeniti Tuliji.
Zato pozdravljam tek sebe samoga! Činim to kako bih jednoga dana, nakon mnogo ljeta,
mogao vjerno predočiti sve što mi se u ovo vrijeme slučilo. I to upravo onako kako se i zbilo.
Prostor i vrijeme potiskuju doživljeno u daljinu, sjećanja blijede, pa se i uz najbolju volju
prisjećamo minulih dana i zbivanja tek nejasno… Još u vrijeme sastavljanja i pisanja ovih pi-
sama neprestance me je uznemiravala pomisao, kako bih mogao patvoriti zbivanja i događaje,
te moguće u nečemu pretjerivati ili drugo zatajivati. No ako se to dogodi, nije zbog primisli
nego uistinu kao posljedak slučajnosti. Čak i vrlo pouzdani svjedoci, dok pred sudom kazuju
pod prisegom, znaju davati iskaze i opise koji odstupaju od viđenoga i doživljenoga…
U toliko je za mene važnije pisati ova pisma, jer mi je bilo zabranjeno govoriti. Osim toga, o
Kraljevstvu mogu posvjedočiti jedino toliko što sam vidio Isusovu smrt i još o jednome kasni-
jem uzvišenom dokazu njegovoga Uskrsnuća, dokazu koji je bio neupitan… Ali čak i o tome
moram šutjeti, jer sam Nežidov.
Ako kasnije netko drugi, koji otajstvo Kraljevstva bolje poznaje, bude sve prikazivao na
drugi način, pripravan sam priznati da je taj drugi u pravu i da više zna od mene. Moje je
izvješće namijenjeno tek meni samome, kako bih u starosti, ako je doživim, sve mogao prizvati
iz sjećanja jednako živo i svježe kao i sada. Zato sam zapisao mnogo toga, što je za bilo koga
drugoga osim mene zasigurno suvišno i beznačajno. I želim to tako zadržati. Kad proteknu
mnoga ljeta, ova će mi pisma reći: Moguće sam spasio od zaborava neke nevažne i sporedne
pojedinosti, brižljivo ih navodeći, no istodobno sam vjerno zabilježio mnogo toga bitnog.
Tijekom pisanja pokušavam i razgaliti svoju vlastitu dušu… Mojemu ispitivačkom pogledu
pritom ne izmiče da sam kolebljiv, okrenut prema novome i često u sebi nestalan. Isprazan sam,
tašt, samoživ, te rob svojega tijela, kako Mirina običava kazati. I nemam baš ništa čime bih se
mogao ponositi. To je drugi razlog zašto su mi ova pisma korisna i čak spasonosna, jer ako ikad
više zapadnem u oholost, bit će mi ona poput svojevrsnoga zrcala.
Naloženo mi je bilo šutjeti. Pokoravam se tome i otvoreno priznajem kako je ta zapovijed
primjerena i opravdana. Meni manjka potrebna čvrstina značaja. Poput vode sam, koja pretaka-
na iz posude u posudu uvijek poprima oblik one u kojoj se trenutačno nalazi. Kad bih samo
mogao ostati jasan i čist! Ali se protokom vremena zamućuje svaka voda i postaje ustajalom i
nagnjilom. Jednoga dana, kad ću biti više nalik zagubljenoj i smrdljivoj bari, moći ću ipak sve
ovo ponovno čitati i prisjetiti se kako mi je nekoć bilo darovano gledati Isusovo kraljevstvo.
Kako je to bilo moguće te sam ja, jedan stranac i tuđinac, bio svjedokom Njegovoga
uskrsnuća i smio doživjeti Njegovo kraljevstvo? Razloge tome ne znam… Još sam uvijek tvrdo
uvjeren da se sve to ni u kojemu slučaju nije događalo bez neke namjere. I to premda je nisam
uspio odgonetnuti. No sebe ipak poznajem, pa tako znam, moja uvjerenost i osvjedočenost će se
tijekom godina razmrviti i nestati…
Ako ću se pak u ta naša neutješna i očajna vremena, bremenita sumnjičavošću,
nepovjerljivošću i nagonima, čak toliko izmijeniti i izroditi upravo zbog svoje slabosti, ipak će
mi nešto ostati. Trajno će u meni opstati skupocjeno i vrijedno proročanstvo onoga usamljenog
ribara na žalu Genezaretskoga jezera. Kako bi se to pretkazanje ikad trebalo ispuniti, ne bih
znao pojasniti. Ono nije ništa više nego tek 1 svjetlucanje i iskra jedne nade. Ali bez nade
čovjek gotovo i nije kadar živjeti. Oni ostali ljudi su neizmjerno bogati, pa sam uspoređen s
njima siromašan. No imam Mirinu. Moguće mi je darovana kako bih na nju prenio i vezao
svoje nade. Ona posjeduje čvrstinu značaja, koja meni manjka…
Zapravo je Mirina rekla kako sam, u nedostatku boljega pastira, povjeren njoj na čuvanje i u
zaštitu. A to zahtijeva veliku strpljivost. Ove retke zapisujem u Jeruzalemu, kamo me je izne-
nada dovela. No zbog nje se u ovome izvješću ponajprije moram vratiti u toplice kod Tiberia-
sa…
Ne mogu si sada pojasniti kako smo se to, nakon što nas je ispunila toliko uzvišena radost,
nenadano posvadili. To se zasigurno zbilo zbog Klaudije Prokul. U svakome slučaju, Mirina je
izgubila nadzor nad sobom, te mi odvalila dvije zaušnice i zatim me odvukla iz Klaudijine
kuće…
Prisjećam se još, kad se vratismo u našu sobu, rekla mi je: – Koliko god bolje upoznajem
otmjene i uzvišene gospođe, to sam više sigurna u sebe, što jednostavno ostajem ono što jesam,
ne kušajući biti nešto drugo…
Zatim je sve ispreturala u potrazi za svojom starom odjećom, jer me je neodložno htjela na-
pustiti. Nisam ništa poduzimao kako bih je zadržao, budući da sam se na nju srdio, a i zato jer
mi je rekla toliko pozlijeđujuće riječi. Te su se mogle usporediti jedino s Tulijinim izričajima, u
njenim najgorim raspoloženjima i trenucima.
Moju taštinu i samodopadljivost je temeljito zatrla. Čak je ustvrdila da sam, odslušavši is-
prazno naklapanje Klaudije Prokul, izdao Isusa Nazarećanina. Sumnjala je čak i da je Klaudija
bilo što sanjala. Od čuđenja sam jedva mogao doći k sebi! Tako je govorila Mirina, koja je do
tada uvijek bila toliko pokorna i smjerna! Zasigurno sam se u njoj prevario, a sada se pokaziva-
la u svojemu pravom obliku i' naravi.
Moje je pogreške i nedostatke iznijela toliko nemilosrdno i sigurno, te sam pomislio kako ju
je morao obuzeti neki zao duh. Kako bi inače mogla toliko pronicavo i oštroumno spominjati
pojedinosti, koje nikako nije saznala od mene? Kratko rečeno, ocrnila me potpuno. A sve što je
rekla, bilo je u tolikoj mjeri točno, da sam je morao slušati… I to premda sam već bio tvrdo
odlučio kako nikad više u životu neću s njom izmijeniti ni riječi!
Napokon se toliko umirila da je sjela. Oslonila je glavu na ruke, zapiljila se pred sebe, pa mi
je tek nakon nekoga vremena rekla: – Sada znaš, kakav uistinu jesi! Htjela sam otići i prepustiti
te tvojoj kobi… Bolje nisi ni zaslužio! Ipak, za volju Isusu ne smijem te se odreći… On mi te
naprtio na ramena! Ti si doista na ovome svijetu poput ovce medu vukovima. Ne znaš se čuvati
ni od koga. Tko god želi, može te uzeti za ruku i povesti u propast. Jednostavno ne mogu podni-
jeti prizor kako oblizuješ usnice, uvijek kad se prisjećaš te Tulije i svih tvojih ranijih razvrat-
nosti. Skini taj zlatan prsten s palca!
Skočila je na noge, onjušila me i počela jadikovati: – Vonjaš poput aleksandrijskoga svodni-
ka! A tvoja kosa puna čičaka i pljeve više mi se sviđala nego ovako navrtana u kovrče. Uistinu,
iz ovih bih te stopa napustila, da nisam s tobom stupala po galilejskim brdskim stazama! I da
pritom nisam vidjela kako možeš gutati prašinu, brisati znoj sa čela i bez jadanja ići dalje
unatoč izranjenim nogama…
Tako me je grdila, sve dok nije potrošila riječi. Nisam je udostojao nikakvoga odgovora. U
ostalom, nisam je mogao ni pravo pogledati u oči, jer su mnoge od njenih optužbi bile točne.
Ne želim ih ovdje sve pribilježiti, jer si mislim kako su moje slabosti kojih nisam bio svjestan, i
bez posebnoga nabrajanja dovoljno spoznatljive iz mojih zapisa.
– A sada ostani napokon malo sam sa sobom – zaključila je Mirina – pa promisli jesam li
govorila istinu ili pak pretjerala! Ne želim više stanovati u istoj prostoriji s tobom…
Tada je otišla i toliko žestoko zalupila vratima za sobom, te je odjeknulo u cijeloj zgradi.
Ubrzo je pak došla jedna dvorkinja. Bila je vrlo zbunjena, te je pomalo ukočeno pokupila stvari
moje pratiteljice. Ali se glede Mirme nisam ni najmanje brinuo. Nakon što ju je primila Klaudi-
ja Prokul, vlasnik gostionice zasigurno je bio pripravan osigurati joj smještaj u drugoj odaji.
Razmislivši o svim njenim pogrdama i uvredama, bio sam uistinu potišten. Sjeo sam, kako
bih pribilježio posljednja zbivanja. Opisao sam Mirinu onoliko stvarno i istinito, koliko je to
bilo moguće, nastojeći pritom da moja ogorčenost ne utječe na izvješćivanje. Danima sam tako
pisao, iza navučenih zavjesa, a na moj zahtjev jelo su mi donosili u sobu. Mirina je došla jedan-
put, kako bi mi priopćila da ide u Tiberias, naručiti grčki nadgrobni kamen za svojega brata.
Drugi put mi je pak poslala poruku da se vratio Natan s magarcima i želi sa mnom govoriti…
No ja sam ostao tvrdokoran i nisam odgovorio, pokazujući jedino kretnjama kako ne želim biti
ometan pri pisanju.
Od tada Mirina više nije dolazila upitati, smije li odlaziti. I tek sam kasnije doznao o nje-
nome posjetu Mariji Magdaleni, te o odlasku u Kafarnaum zajedno s Natanom.
Nisam brojao dane što ih provedoh pišući. Vrijeme mi je značilo toliko malo, te sam pisao i
noću, kad nisam mogao usnuti. Napokon je iščeznula gorčina u meni, pa sam pri polasku na
počinak i buđenju ponovno mislio na Mirinu i njene prijekore. Zaključio sam kako je bilo
krajnje vrijeme da mi netko otvori oči o meni samome. Doduše, mogao sam ponekad biti blag i
smjeran u svojemu srcu… Ali bih se ubrzo počeo ponovno nadimati, pomišljajući kako sam
bolji od drugih…
Napokon sam jednoga jutra čuo kako Mirina ulazi u moju ložnicu. Osjećao sam kako me
promatra, misleći da spavam. Sljedećega sam trenutka osjetio da mi rukom nježno miluje kosu!
Već i tim laganim dodirom vratila mi se radost u dušu, pa se postidjeh što sam tako dugo bio
okorjela srca. Ali sam htio dokučiti kako će se dalje vladati prema meni. Zato sam se okretao na
ležaju i hinio kao da se upravo polagano budim. Kad sam otvorio oči, Mirina se malo povukla
od mene i rekla otresito kao što je običavala i ranije: – Bilo je dobro za tebe, Mark, što si neko
vrijeme šutio. Tako si jedino rasipao mnogo crnila po svojim svitcima, ali nisi izgovorio nikak-
vu glupost i nisi nikoga uvrijedio. No sada ustaj na noge! Četrdeset je dana minulo, a mi mora-
mo smjesta natrag u Jeruzalem. Natan čeka dolje s magarcima. Pripremi zato svoje stvari, plati
račun i dođi! Duriti se možeš i putem, jednako dobro kao u svojoj sobi, iza navučenih zavjesa…
– Mirina! – uzviknuh. – Oprosti mi što sam takav, kakav jesam! Oprosti mi i sve ono zlo što
sam za ovih dana šutnje mislio o tebi! Ali kakvoga ja posla imam u Jeruzalemu?
Što bih tamo radio? Napokon, ne možeš ti odlučivati o mojim dolascima i odlascima…
– I o tome se možemo dogovoriti usput! – pojasnila je Mirina. – Židovski Blagdan tjedana*
je blizu, pa mnogi putuju u Jeruzalem. Pohitaj!
Mirinin me poziv zapravo i nije posebice iznenadio. Posljednjih sam dana nekako i ja
poželio raspitati se i doznati, što se Isusovim učenicima slučilo u Jeruzalemu. Zato nisam imao
ništa protiv hitnoga odlaska, jer sam se već umorio od pisanja i šutnje. Pa kad sam pogledao
Mirinu, nisam više mogao obuzdati svoju radost. Zagrlio sam je, stisnuo uz sebe, poljubio joj
obraze i uzviknuo: – Možeš mi govoriti mrzovoljno i otresito, ali ipak vjerujem da mi želiš do-
bro. Ponovno sam postao radostan u onome trenutku kad si mi, misleći da spavam, pomilovala
kosu…
 U prvi me mah Mirina namjerila uvjeravati kako sam tek sanjao… Tada je prestala sa svo-
jom osornošću, poljubila me i pojasnila: – Govorila sam ti grubo i osorno, no morala sam ti
jedanput otvoreno izreći svoje mišljenje. Drag si mi i upravo takav kakav jesi, samo kad bi
pojmio da si točno takav i ne drukčiji. Inače te ne bih ni željela. I nikad ne bih bila toliko okrut-
na, da mi nisi toliko drag. Dakako, ti odlučuješ o svojim dolascima i odlascima… Samo odluči
sada, da sa mnom smjesta pođeš u Jeruzalem!
– Nešto me i samoga vuče u Jeruzalem – pojasnih žurno. – Već dugo slutim kako tamo treba
očekivati još neka osobita zbivanja. Kamo bih se inače okrenuo, kamo bih inače pošao? Ne-
mam nigdje kutka kojega bih mogao nazvati domom ni domovinom, a na ovome svijetu sam se
toliko otuđio te su mi sve zemlje jednako nevažne.
– I ja sam tuđinac na ovome svijetu… – odvrati Mirina, dotaknuvši mi čelo i prsa. – Moja je
jedina domovina Isusovo kraljevstvo, ma koliko malo o njemu znam! On mi te je povjerio. Zato
ti želim u tvojoj slabosti biti utočište i zaštita, tvoja prijateljica ili tvoja sestra, što već hoćeš. I
tvoja domovina, u dobrim kao i u zlim danima…
Dodirnuo sam i ja njoj čelo i prsa, te je ponovno poljubio. Zatim smo žurno spremili naše
stvari, a ja sam navukao putnu odjeću. Tek kod plaćanja računa pojmio sam koliko moj grčki
gostioničar cijeni svoju kuću. Oduzeo bi mi sav novac, zajedno s novčarkom i još se ne bi time
zadovoljio, da mi nije Mirina pritekla u pomoć i dokazala mu pogrešku u obračunu. Poveselio
sam se kad sam u dvorištu ugledao Natana i pouzdane jahaće životinje. Ne gubeći vrijeme na
suvišne razgovore otputismo se prema jugu…
O putovanju ne trebam nešto posebno izvješćivati, osim da smo ovaj puta pošli preko Sama-
rije. Time smo željeli izbjeći vrućine u dolini Jordana, te se istodobno ukloniti s puta Galilejci-
ma koji su se zaputili u glavni grad za svetkovinu tkalačke žrtve. Netom uoči Blagdana tjedana
stigosmo u Jeruzalem iz smjera Šekema*…
Pri pogledu na Hram, grad i brdo za raspinjanje, obuzela me toliko snažna drhtavica te sam
skoro pao s magarca. Sjahao sam, ali još uvijek uzdrhtalih udova, te sam se čak uplašio napada
zimice. Zacrnilo mi se pred očima, a zubi su mi počeli cvokotati. Nisam mogao govoriti, nego
tek mucati. Istodobno mi se pričinjavalo kako preko mene nadire silan oblak, iz kojega će sva-
koga trena provaliti munje i gromovi. A nebo je pritom bilo vedro, bez i jednoga oblačka…
Napadaj je ipak brzo minuo, a kad mi je Mirina dotaknula čelo i obraze, bili su hladni. No
nisam se više usuđivao popeti na mojega magarca, pa sam radije produljio pješice. Ušli smo u
grad kroz smrdljiva Riblja vrata. Kad legionari vidješe moj mač koji sam namjerice opasao, te
dočuše da sam rimski građanin, bez smetnji nas propustiše u grad. Kroz gradska vrata ulazilo je
i izlazilo toliko ljudi te se nije moglo svakoga provjeravati.
Sirijac Karant me radosno pozdravio. I meni je bilo drago ponovno vidjeti njegovo bradato
lice i lukave oči. No ugledavši Mirinu, nekoliko je puta trepnuo, raširio oči i povikao: – No, ti si
uistinu smršavjela od putnih napora, Marijo od Beerota! Još su ti i oči pritom promijenile boju,
pa i vlasi! I nos ti se skratio! Galileja je uistinu zemlja čudesa, pa počinjem vjerovati što se o
njoj kazuje.
Rekao je to zasigurno s nakanom da me dobrodušno pecne. Ali Mirini takve šale nisu bile po
volji…
Zatim smo se morali oprostiti od Natana i pustiti ga neka pođe svojim putom.
Zalazak sunca prelio je nebo purpurom, a meni je pri srcu bilo teško, iako je Mirina bila uz
mene. Nisam čak htio ni podići oči prema veličanstvenome židovskom hramu… A kad se spus-
tila večernja tama, ponovno me obuzeo isti sablasan osjećaj usamljenosti, kakav sam ćutio prije
polaska na putovanje u Galileju. Ponovno je velik grad bio pun ljudi, ne samo iz Galileje i Ju-
deje, nego iz svih zemalja u kojima su Zidovi raspršeni obitavali…
Zatim sam se i u svojoj odaji osjećao nelagodno. Neka silna moć kao da se grozila i prijetila
povrh grada. Osjećao sam, svakoga bi me trena mogao dograbiti vihor, pomesti sa zemlje i uga-
siti poput iskre u oluji. Proganjan tim dojmom uhvatio sam Mirininu ruku. Ona mi je tada pre-
bacila ruku oko vrata, pa smo sjedili tijesno priljubljeni u prostoriji koja je postajala sve
mračnijom. Nisam više bio sam i više to nisam želio biti.
Tada je ušao Karant i donio svjetiljku. Vidjevši nas sjediti ovako tijesno jedno uz drugo,
počeo se zibati na vršcima prstiju. Nije započeo onom svojom uobičajenom bujicom riječi,
premda je zasigurno to namjeravao. Tek je tiho zapitao, želimo li nešto pojesti. No mi smo ob-
oje odmahnuli glavama. Osjećao sam, u ovakvome raspoloženju ne bih mogao protisnuti ni
zalogaja. Sirijac nas nije nukao, prihvaćajući naše odbijanje bez pogovora.
Zatim je čučnuo pred nas i okrenuo lice prema nama, a u očima mu je svjetlucao odraz pla-
mena svjetiljke. U tom pogledu nije bilo ni najmanje poruge, već prije plahosti i poštovanja.
Smjerno me upitao: – Kako si sada, Mark, moj gospodaru? Što se dogodilo? Što to pokreće vas
oboje? Kad vas promotrim, zadrhte mi udovi. U zraku se osjeća nagovještaj nevremena, premda
je nebo osipano zvijezdama. A kad sam ušao, pričinilo mi se kako vam lica u mraku svijetle…
Ja mu nisam mogao odgovoriti. Nije to mogla ni Mirina. Nakon nekoga je vremena tiho us-
tao i polako izašao, oborene glave…
Te smo noći spavali jedno uz drugo. Budio sam se u više navrata, svaki puta osjećajući Mi-
rininu blizinu… I nisam se bojao. Zatim sam u snu i dalje bio svjestan njenoga dodira, znajući
kako se i ona osjeća sigurnom uz mene i ničega se ne boji.
Sljedeći je dan bio židovski Sabat. Vidjeli smo veliko mnoštvo svijeta kako se slijeva prema
Hramu, ali se nismo micali iz naših odaja. Mogli smo bez daljnjega izaći i lutati ulicama… Ta
nas nije obvezivala židovska zabrana poštivanja puta propisanoga za Sabat. Izlazak nas ipak
nije ni najmanje privlačio. Ponekad bi malo popričali, tek da bi čuli glas onoga drugoga… Mi-
rina mi je pripovijedala o svojemu djetinjstvu, a oslovljavali smo se imenima. Moje je ime iz
Minninih usta lijepo zvučalo, a istodobno sam se radovao ćuti njeno kako se otiskuje s mojih…
Tako su se toga mirnog dana Mirinin i moj život stopili u .Je, ,°\.Zva mene Je to doista bio
oprost i milost, jer bi mi daljnji život u samoći uistinu teško pao. No još uvijek nisam potpuno
shvaćao koliko mi je skupocjen dar namijenio nepoznati ribar na Genezaretskome jezeru,
naloživši mi neka u liberijskom kazalištu potražim djevojku. Toga dana nismo jedno drugome
uputili ni jednu jedinu neljubaznu njec. Zajedno smo pojeli večernji obrok, uoči predstojeće
židovske svetkovine.
Probudivši se sljedećega jutra, osjećao sam veliku uznemirenost. Jednostavno sam morao us-
tati, te sam počeo hodati po odaji amo-tamo. Pritom su mi udovi drhtali, a oblijevala me i zimi-
ca, premda je dan najavljivao da će biti vruć. Nisam se nikako mogao umiriti, čak ni nakon što
mi je Mirina pomilovala čelo i obraze. Prijekorno rekoh: – Zašto smo zapravo dolazili u Jeruza-
lem?! Što mi ovdje imamo tražiti? Ovaj grad nije naš! Taj grad pripada Zidovima. A i ovo što
se danas svetkuje, nije naš blagdan nego židovski.
– Zar si tako brzo izgubio strpljenje?! – ukorila me Minna. – Ti si kao tuđinac pozvan
svjedočiti o Uskrsnuću. Zar ne možeš čekati na ostvarenje obećanja koje je bilo dano
učenicima, kako bi i o tome svjedočio? Poslanici su pripravni dvanaest godina na to strpljivo
čekati, a tebi su i dva dana predugo.
– Ne znam ja što im je to bilo obećano… – pojasnili nestrpljivo. – I u tome ne sudjelujem.
Za.ono što mi bijaše dosuđeno sam zahvalan, te u tome mogu uživati tijekom cijeloga ostatka
života. Zašto bih onda zahtijevao više, nakon sto sam doživio mnogo toga na čemu bi mi poza-
vidjeli kraljevi i kneževi?
– U ovome je gradu Isus patio, tu je raspet na križ, tu je uskrsnuo – svojeglavo je ustrajavala
Mirina. – Zato sam ovdje zadovoljna, pa morala čekati i dvanaest godina!
Moja se uznemirenost toliko pojačala te više nisam mogao izdržati u zatvorenome prostoru.
Neodlučno se zapitah, ne bih li posjetio centuriona Adenabara u utvrdi Antonija, Šimuna Ki-
renca ili učenoga Nikodema. Napokon predložih: – U svakom slučaju, napustimo ovu tjeskobnu
prostoriju! Moram poći novčaru Aristeju i s njim srediti svoje obračune. Zasigurno ću ga zateći
kod kuće… Ovakav je blagdan njemu vrijeme za najbolje poslove…
 Mirina tome nije mogla ništa prigovoriti ni zamjeriti. Tako smo napustili Karan tovu kuću.
Zaputili smo se uličicom koja je utjecala u neku čistinu. Kad smo stigli do toga mjesta, moja
uzbuđenost i zbunjenost postadoše toliko žestokima, te sam se osjećao kao da mi se odvajaju
rebra od tijela i pritom mi puca prsni koš. Morao sam zastati, držeći Mirinu čvrsto za ruku, ka-
ko bih uhvatio daha.
Pogledao sam u nebo… Bilo je bez i najmanjega oblaka, tek lagano zastrto slabom izmagli-
com, koju su sunčevi zraci zaodjenuli u crvenilo. Ništa nije ukazivalo na mogućnost nekakve
oluje ili nevremena, a ni dan nije bio topliji nego je to uobičajeno u vrijeme završetka žetve
žitarica. Zato se nikako nisam mogao domisliti uzroku te moje uznemirenosti i zdvojnosti.
Svladah se krajnjim naporima… Želeći razveseliti Mirinu, pokazah joj u Hramu predvorje
nevjernika i svečanu dvoranu, gdje se unatoč ranome satu na veliko trgovalo i mijenjalo novac.
Koračali smo s rukom u ruci, a pri izlasku s područja Hrama poveo sam Mirinu na istočni zid.
Htio sam joj pokazati i Lijepe dveri, velike vratnice izrađene od korintske* mjedi, koje su Zi-
dovi cijenili kao jedno od svjetskih čuda. Ali nas je na zidinama presreo i zapahnuo smrad
nečistoće iz Kidronske doline, koje su tamo naplavile zimske kiše još neposredno nakon Pa-
shovne svetkovine. Zato smo se okrenuli i zaputili Aristejevome domu.
Netom stigosmo na glavni trg, kad začusmo iznenadno hujanje, slično žestokome naletu vje-
tra. Buka je bila toliko jaka te su mnogi ljudi pogledavali prema Gornjemu gradu. No nije se
moglo zamijetiti nikakvoga nevremena, ni najmanjega oblačka. Neki su ljudi ipak pokazivali u
određenome smjeru i tvrdili kako su vidjeli da je u taj dio grada sijevnula munja. Ali se nije
moglo čuti popratni zvuk udarca groma… Moćno hujanje vjetra zvučalo je toliko natprirodno,
te sam se nenadano prisjetio one velike kuće, u kojoj sam posjetio odaje na katu. Pohitao sam
onamo, koliko sam god brzo mogao, vukući Mirinu za sobom. Mnogi drugi ljudi su također
trčali u tome smjeru, zasigurno potaknuti znatiželjom. Jer, taj se neobičan zvuk moglo čuti u
cijelome gradu.
Toliko je mnogo ljudi brzalo put Gornjega grada, te je na vratima u starim zidinama došlo do
zastrašujuće stiske. Ljudi su se međusobno gurali kroz vratnice, obuzeti grozničavom hitnjom,
usput se na raznim jezicima propitkujući, što se to zbiva. Kad stigoh do one poznate mi kuće,
zatekoh ulazna vrata otvorenima. Vidio sam i Isusove poslanike kako teturajućega koraka i
omamljeni izlaze, blistavih očiju i zarumenjenih lica. Moglo se pomisliti da su pijani ili u ne-
kakvome zanosu. Umiješali su se u svjetinu i uzbuđeno govorili svakome na koga bi naišli. A
ljudi su im se plašljivo izmicali…
Moglo se čuti poslanike kako glasno govore raznim jezicima… Na koga bi god naišli,
obraćali su mu se na njegovome materinjem jeziku! To je pobudilo takvo iznenađenje nazočnih,
te su oni poslanicima najbliži nestrpljivo naložili ostalome pučanstvu neka šuti. Neko je vrijeme
vladao posvemašnji muk, jedino su uokolo kuće odjekivale strastvene riječi poslanika izgovo-
rene na najrazličitijim jezicima…
Jedan od poslanika, kojemu nisam znao imena, prišao je Mirini i meni. Njegove su crte lica
zrcalile zastrašujuće uzbuđenje, a istodobno sam osjetio silnu moć koja je izvirala iz njega.
Pričinilo mi se kao da mu nad glavom paluca uzak plameni jezik. Okrenuo se prema meni i
progovorio na latinskome. Ali u onome svojem uzbuđenju nije me u opće gledao. Oči su mu
nedvojbeno zurile izravno u Kraljevstvo, a ne u ovaj svijet. No doista mi je govorio na mojemu
materinjem jeziku, ali toliko brzo te neke riječi gotovo i nisam uspijevao razabrati niti im poj-
miti smisao. Zatim se okrenuo Mirini i počeo joj govoriti na grčkome! Pritom je toliko vikao, a
riječi su mu istodobno s usnica upravo kuljale u nezadrživoj bujici, pa se nikako nije moglo
pratiti što kazuje. Bilo mi je krajnje nepojmljivo kako je taj stasit, od sunca preplanuo i jednos-
tavan čovjek iz pokrajine, naučio toliko brzo i rječito govoriti latinski i grčki…
No već je pohitao dalje. Snaga koja je izvirala iz njega pomela nas je pred njim u stranu, kao
suho lišće pod naletom vjetra. Ista mu je snaga otvorila prolaz kroz uskomešano mnoštvo, a on
se uvijek ponovno zaustavljao i govorio okupljenim ljudima, na jezicima koje nisam nikad ra-
nije čuo. Slično su se i ostali poslanici kretali kroz okupljeno pučanstvo, koje se oko njih tiskalo
i zibalo u valovima. Elamci* i Medijci*, Arabljani* i Krećani*, kao i pobožni Židovi iz dalekih
zemalja, zapanjeno su podigli ruke… I pitali jedni druge kako ovi neškolovani Galilejci mogu
svakome od nazočnih govoriti na njegovome materinjem jeziku?! Pritom su shvaćali da im ti
krajnje uzbuđeni ljudi objavljuju velika božja djela, ali podrobnosti nisu ni oni mogli razabrati
iz te navale riječi kojom su im se poslanici obraćali.
– To oni ne govore svojim snagama… – rekoh Mirini. –To iz njih zbori duh!
U međuvremenu se okupilo na tisuće ljudi, a oni što prispješe među posljednjima živahno su
međusobno razgovarali i nagađali što bi sve ovo moglo značiti. Neki su podrugljiva ismijavali
jedni druge i dovikivali kako su ovi Galilejci već od ranoga jutra naliveni slatkim vinom. Ali su
i ti podrugljiva poslanicima oslobađali prolaz.
Dok su učenici i dalje, s jednakom silovitošću, kružili i govorili u tome metežu glasova i
raznih govora, mene naglo obuze nekakva slabost. Tlo mi se zaljuljalo pod nogama, te sam se
morao prihvatiti za Mirinu, kako ne bih pao. Zamijetivši moje smrtno bljedilo, slabost i znoj što
mi je izbio po čelu, odlučno me povela kroz vrata one kuće u vrt. Nitko nas pritom nije priječio,
premda je tamo stajala poveća skupina žena i uzbuđenih slugu, motreći što se zbiva na ulici.
Došavši u dvorište, morao sam prema Mirininome naputku i nalogu leći u sjenu jednoga drveta.
Potom se spustila uz mene i smjestila moju glavu u svoje krilo. Duševno uzbuđenje i potres
obuzeše mi razbor… Kad sam se ponovno pribrao, u prvi mah nisam znao gdje se nalazim i
koliko sam dugo beživotno ležao na tome mjestu.
Ali su mi udovi bili hladni, a dušu mi je prožimao mir, kao da sam se odmorio od svih patnji
i tegoba. Glava mi je počivala na Mirininim koljenima…
Skrenuo sam pogled i uočio nedaleko nas skupinu žena koje su sjedile na tlu. Prepoznao sam
Mariju, Lazarovu sestru, zatim Mariju Magdalenu, a i Isusovu majku Mariju. Njihova su lica
blistala u tolikome zanosu, te mi se u prvome trenu učinilo da nisu zemaljska bića nego anđeli u
ženskome obličju.
Iz smjera vratiju dopiralo je mrmorenje velikoga mnoštva ljudi. Mogao sam vidjeti kako je
na ulici Šimun Petar okupio ostale učenike oko sebe, te čuo kako silnim glasom neustrašivo
govori pučanstvu. A to više nije bio tek izljev zanesenjaka istočen na stranome jeziku. Ne, Petar
je sada govorio uvjerljivo, na svojemu galilejskom narječju, navodeći riječi proroka. Govorio je
i o Gospodinu i njegovome uskrsnuću, o objavi Duha Svetoga koju je Isus primio od svojega
oca, te kako će i nazočni moći vidjeti silazak duha i o svemu se osvjedočiti. Ali je sve vrijeme
govorio tek kao Židov Židovu… Bio sam toliko razočaran te ga više nisam slušao, već sam
preklinjući pogledao svete žene.
Marija Magdalena je zapazila moj pogled i smilovala mi se. Ustala je, prišla i pozdravila me
po imenu… Kao da je time htjela svima pokazati, kako me barem ona ne odbacuje.
Onemoćalim je glasom upitah, što se to slučilo. Sjela je uz mene na tlo, dohvatila mi ruku i
počela razlagati: – Svi su bili okupljeni u gornjim odajama, gdje su se već danima sastajali. Bili
su njih jedanaestorica i još Matija, kojeg su žrijebanjem izvukli i kao dvanestoga primili u svoj
krug. Nenadano je zahujalo s nebesa, kao da nailazi silovita oluja. Hujanje je proželo cjelokup-
nu odaju u kojoj su učenici sjedili. Vidjeli su pritom nešto nalik plamenim jezicima, a ti su se
počeli dijeliti i spustili se na svakoga od njih. Tada je sve obuzeo Duh Sveti i počeli su govoriti
na stranim jezicima. No to si već i sam čuo…
– Je li to bilo ono – upitah – što im je Isus obećao i što su očekivali?
– Ta i sam čuješ – pritvrdi Marija Magdalena – kako Petar neuvijenim riječima svima ob-
javljuje da je Isus iz Nazareta uistinu Krist. I vidiš ostalu jedanestoricu kako neustrašivo stoje
uz njega. Odakle bi crpili takvu smionost i takvu snagu, ako ne od Duha Svetoga?
– Ali Petar još uvijek govori samo narodu Izraela! – zajadah poput djeteta, kojemu su oduze-
li igračku…
 I doista, već sam sljedećega trenutka začuo, kao neku potvrdu mojoj tvrdnji, Petrov glas: –
Pa neka cijela kuća Izraelova s punom sigurnošću spozna, da Ga je Bog učinio Gospodinom i
Mesijom, upravo toga Isusa kojega raspeste!
Na te sam riječi zaboravio svoju mržnju i počeo se bojati za Petra. Oslonio sam se na laktove
i uzviknuo: – Sada će svjetina nasrnuti na njih i kamenovati ih!
Nije se zbilo ništa nalik tome… Upravo suprotno! Cjelokupna ona svjetina je zamuknula,
stojeći nepomično… Kao da ju je iznesena optužba pogodila po sredini srca. A tada se začuše
oklijevajući povici, popraćeni pitanjima usmjerenim poslanicima: – Sto ćemo sada, ljudi…
braćo!
Šimun Petar je tad povikao glasom, koji se mogao čuti po cijelome Jeruzalemu, kao da dola-
zi iz nebeskih visina: – Obratite se! I svakoga od vas pripustit ću krštenju u ime Isusa Krista,
radi otpusta vaših grijeha. Tada ćete primiti Duha Svetoga kao dar i milost! Jer, objava se odno-
si na vas, na djecu vašu i na sve one koji su daleko, sve koje Gospodin i naš Bog bude pozvao!
Tako je on, jasno i glasno, objavio tajnu Kraljevstva. No ja sam tužno oborio glavu… Jer i
sada, obuzet Duhom Svetim, poslanik mi se nije smilovao! Obratio se samo Židovima i otajstvo
namijenio tek onima što žive ovdje i rasipani po cijelome svijetu, ali se pridržavaju Zakona i
služe Bogu Izraela… Time je ugasnula i moja posljednja nada, koliko sam još u opće smjerno
vjerovao, da ću biti uključen u zajednicu. No moju spoznaju o Isusovome uskrsnuću, kojemu
sam svojim rođenim očima svjedočio, to mi Petar nije mogao oduzeti…
Zapazivši moju utučenost, Marija Magdalena me počela tješiti: – Petar je nezgrapan, tvrdo-
koran čovjek… Ali je njegovo vjerovanje poput stijene, pa će se zasigurno kroz svoju zadaću
razvijati. Netom se pozvao na jednu izreku proroka Joela* i obznanio kako je kraj blizu. No u to
ja ne vjerujem. Ne! Jer kad se naš Učitelj na Maslinskoj gori opraštao od svojih učenika, opo-
menuo ih je i rekao: „Nije vaše znati vrijeme i sat koje je Otac utvrdio, u svojoj neizmjernoj
moći!” No oni su od toga pojmili toliko malo, te su ga čak i u posljednji tren, prije nego se ob-
lak pojavio i prihvatio Isusa, mučili s pitanjem: „Gospodine, podižeš li ti u ovome trenutku po-
novno kraljevstvo za Izraela?” Zato ne smiješ gubiti nadu, Mark.
To je za mene bila novost. Žudno sam upio riječi Marije Magdalene i upitao: – Zar poslanici
o zbivanjima više ne taje ženama? I kakav je to oblak odnio Isusa?
– Više nam ništa ne skrivaju – zadovoljno me uvjeravala Marija Magdalena. – Tajna pret-
vorbe kruha i vina u tijelo i krv otkrivena nam je na Brdu. Stado vjernika broji već stotinudva-
deset tisuća duša. Četrdesetoga dana od svojega uskrsnuća, Isus se zaputio na Maslinsku goru,
praćen poslanicima. Pošao je skoro do Betanije i zapovijedio im neka se ne udaljuju iz Jeruza-
lema, već tu čekaju na objavu Oca. Rekao im je: „Ivan je krstio vodom… No vi ćete biti kršteni
u Duhu Svetome! I to za svega nekoliko dana.” To im je krštenje danas darovano. O tome nema
nikakve dvojbe, jer su sada obuzeti snagom. No o oblaku znam jedino toliko, da se Isus na
Maslinskoj gori pred očima svojih učenika uzdigao s tla i zatim nestao u jednome oblaku. Iz
toga su spoznali da im se više neće ukazati. Ja se ne želim s njima prepirati… Ali si uzimam za
pravo barem se malo smješkati, slušajući koliko jadno i nezgrapno pokušavaju sada odjenuti u
riječi ono što sam ja u srcu spoznala kao istinu, još za Isusovoga života.
Dok je govorila, ogledao sam se uokolo po dvorištu. Pogled mi je prešao preko drveća sa
srebrnastim lišćem, pa preko stubišta do krova i teških drvenih vrata gornjih odaja. Htio sam si
sve to neizbrisivo urezati u sjećanje. U svojoj iznemoglosti postao sam ponovno blag i smjeran
u svojemu srcu… I cijenio sam dovoljnim što svojim očima gledam mjesto gdje se Kraljevstvo
ostvarilo.
Klecajućih koljena ustao sam i rekao: – Moram sada poći, kako medu svete ljude ne bih un-
osio neslogu i nemir. Moć onoga duha oborila me je na tlo, a oni će u tome zasigurno vidjeti
znak da se moram odvratiti od vrata Kraljevstva.
Od srca sam poželio blagosloviti Mariju Magdalenu zbog njene dobrote. Istodobno sam se
osjećao previše neznatnim za blagosiljanje bilo koga. Moguće je iz mojega lica i držanja spoz-
nala tu dobru volju i nakanu, jer mi je dodirnula čelo i napomenula: – Ne zaboravi! Ti si jed-
nome izgubljenom djetetu Izraela pomogao naći put k Isusu! Marija od Beerota je u
međuvremenu sretno proslavila vjenčanje i pošla u svoj novi dom. Ne vjerujem da je bilo koji
drugi muškarac učinio toliko mnogo za nju. A i medu ženama Suzana blagosilja tvoju blagost i
dobro srce. Znaj zato, premda si tuđinac, iz naše će te sredine slijediti potajna molitva, kamo
god se zaputio…
– Ne, ne! – proturiječio sam. – Sve što sam učinio bilo je sebično i nepošteno. Vjerujem da
mi se ni jedan moj korak ne može upisati u zaslugu. U meni nema ničega dobrog, osim spoz-
naje da je Isus uistinu Krist i Sin Božji. Ali mi to saznanje neće biti visoko vrednovano, jer sam
se o tim istinama mogao osvjedočiti svojim vlastitim očima.
– Mark nema drugih zasluga osim svoje slabosti – umiješala se Mirina. – Moguće će jednoga
dana, kada se Kraljevstvo proširi do krajnjih međa ovoga svijeta, on steći snagu i čvrstinu. Do
tada ću mu ja biti potporom. U meni je vrelo žive vode, koje neće samo mene do kraja života
čuvati od žeđi, nego će i za njega dostajati.
Pogledah je novim očima… U onoj slabosti varala su me čula. Mirina mi je izgledala nekako
izmijenjenom, ne više kao ljudsko biće! Bila je više kao utjelovljen zaštitni anđeo, poslan meni
kako ne bih zalutao i skrenuo s puta Kraljevstva. Bila je to neobična predodžba, jer sam njenu
prošlost i predobro poznavao, te je upoznao još na brodu iz Aleksandrije za Joppu…
Bile su to ljudske ruke kojima me Mirina tada uhvatila za lakat i povela iz dvorišta. Provela
me kroz mrmljajuću svjetinu, a pritom smo čuli kako sve više ljudi tjeskobno pita, što im je
dalje činiti. Neki su si iz jada i brige zbog svojih grijeha čak i rastrgali odjeću. Pokajnika je bilo
toliko te ih je dvanaest poslanika, predvođenih Petrom, povelo kroz uske uličice dolje i van iz
grada. Zaputiše se na otvoreno, kako bi one koji su se htjeli obratiti i osloboditi svojih grijeha,
krstili u ime Isusa Krista. Mirina se pribojavala za mene zbog klonulosti i iznemoglosti, ali je
bila pripravna povesti me tragom mnoštva, kako bismo mogli vidjeti što će se dalje zbivati.
Slijedeći ih, izašli smo iz grada i uskoro naišli na zaustavljenu svjetinu. Mogao sam vidjeti
poslanike kako stoje uz jedan potok, gdje su krstili svakoga Izraelca koji je to želio. Pritom su
mu polagali dlanove na glavu, radi oprosta grijeha i prizivanja Duha Svetoga. Krstile su se i
žene… I kako je rastao broj onih kojima su poslanici darivali od svojega Duha, tako je rasla
unutarnja radost ljudskoga mnoštva i povećavao se broj novih i novih pojedinaca što su voljno
hrlili na krštenje. Ljudi su pjevali pobožne svečane pjesme i međusobno se grlili. Potrajalo je
tako sve do večeri… Kasnije sam pak dočuo kako je toga dana pokršteno tri tisuće duša.
Pritom poslanici nisu odbili ni jedno dijete Izraela. Jednako su prihvaćali siromašne i bogate,
kljaste i prosjake, pa čak i robove… Jednom riječju sve, bez ikakve razlike. A njihova se snaga
nije gasila, nego je dostajala za sve kojima su udijelili Duha Svetoga.
Vrlo sam se ražalostio i još prije večeri pošao natrag u grad. Uputili smo se ravno našemu
domu u kući sirijskoga trgovca. Potišteno sam mislio kako su sada jednostavno i lako otpušteni
grijesi čak i onima što su pred Pilatom izvikivali: „Raspnite ga! Raspnite ga!” Jer nije bilo
dvojbe, među tim prestrašenim i pokajničkim Židovima, što su sada tako stremili krštenju, bilo
je zasigurno mnogih koji su zapečatili Isusovu osudu…!
Moguće sam se na taj dan opće zanesenosti trebao krišom umiješati među Židove i s ostali-
ma pristupiti krštenju. Ali nisam htio prevariti poslanike. Jer, sve kad bi mi i uspjelo neopazice
se provući, te bi mi jedan od poslanika ne prepoznavši me položio dlanove na glavu, takvo bi
krštenje meni izgledalo ništavim. Moguće bi im u tome trenutku Duh Sveti što ih je bio obuzeo
istodobno otkrio da sam Rimljanin, pa bih bio potjeran…? To je moralo ostati nepojašnjenim,
jer nisam naginjao takvoj obmani.
Sljedećega sam se jutra još uvijek osjećao toliko smućenim i omamljenim, te mi se pričinja-
valo kako Mirina svijetli poput anđela, dok je išla po sobi i posluživala me. Polako sam se
počeo oporavaljati, a istodobno sam počeo proučavati samoga sebe. Otkrio sam, naime, kako se
sa mnom zbilo nešto osobito, najvjerojatnije dok sam jučer bez svijesti ležao u dvorištu one
kuće. Osjećao sam kako mi je duša čista i jasna kao nikada ranije, a uz to sam i mnogo manje
mislio na suvišne stvari.
Jednoga je dana došao k meni u odaju Karant, ispitivački me pogledao i primijetio: – Još mi
nisi ništa kazivao o svojemu putovanju u Galileju. Zašto si postao toliko šutljivim? Moraš znati,
ovdje po gradu se ponovno događaju čuda, u ime onoga raspetog Nazarećanina, o kojem si pri-
kupljao obavijesti. Njegovi su se učenici vratili i obznanjuju da im je njihov Učitelj podijelio
moć izvođenja čuda. Ljude su toliko zaludili te roditelji napuštaju svoju djecu i djeca roditelje,
samo da bi ih slijedili. Mnogi čak predaju cjelokupan imetak… To pak dovoljno jasno kazuje
kakve su strašne vještičje moći ovdje na djelu. Dan za danom stoje učenici pod trijemovima
Hrama i drže propovijedi u kojima iznose prijekore, ne bojeći se Velikoga 'vijeća. Sljedbenici
novoga učenja dijele sve među sobom i okupljaju se u pojedinim kućama, na svojim sumnjivim
tajnim obredima.Ta je nazarenska groznica zahvatila čak i ugledne, štovane Židove, od kojih
nitko ne bi očekivao takvo nešto… Pa i oni svjedoče da je Raspeti uistinu kralj Izraela.
Nisam mu mogao ništa odgovoriti. Ta tko sam bio ja, pa da ga smijem poučavati? Mogao je
nesmetano poći tamo i osobno slušati poslanike. No sad ga je oneraspoložilo što nije dpbio ni-
kakvoga odgovora. Potresao je glavom i upitao: – Što je to s tobom? Ležiš ovdje i iz dana u dan
piljiš pred sebe! Kamo to vodi?!
– Moguće ću poslušati tvoj savjet što si mi ga nekoć dao… – odvratih uz tužan smiješak,
promislivši o njegovome pitanju. – A taj je bio neka podignem kuću i sadim drveće. To i nije
tako loš prijedlog za nekoga, tko pred sobom vidi dugotrajno čekanje… – Zatim sam uzdahnuo
i dodao. –Tek na jedno moram paziti. Moje se srce ne smije previše vezati ni na što na ovome
svijetu. Ništa mi se ne smije previše uvući u dušu i postati mi previše dragocjenim, kako mi za
slučaj potrebe, odricanje od toga ne bi palo preteško.
– Kada dođe onaj određeni dan… – suho odvrati Karant, nakon što je uzdahnuo – svatko će
se morati odreći svega. Ali neka nam taj dan bude što dalji! – Kratko je promislio, pa plaho
dometnuo. – Navodno imaju ti galilejski čarobnjaci napitak vječnosti…
Ni glede toga nisam se usuđivao iznijeti nikakve nazore. Moj se Sirijac mogao o tome raspi-
tati kod Isusovih sljedbenika… Karant je ustao, nekoliko puta zastenjao i napokon izjavio: – Ti
si se promijenio, Rimljanine Mark! Više nisi isti čovjek kao onaj što je odavde pošao u Galile-
ju. Jesi li se sada promijenio na bolje ili na gore, to ne mogu prosuditi… Ali moram uzdisati
zbog tebe. Znam tek jedno! Mirina koju si doveo sa sobom, mirna je i staložena djevojka, a
njena blizina godi. Otkad je ona došla pod moj krov, trgovina dobro ide, a moja me žena više ne
udara po nekoliko puta dnevno sandalom iza ušiju. Kad bi tvoja Mirina bila barem malo deblja,
moglo bi se reći da je izrazito lijepa.
– Karante! – uzviknuh, a pritom sam se morao nehotice namijati. – Ti se brini je li bolje ako
je Mirina debela ili mršava! Meni se sviđa ovakvom, kakva jest. Čak i kao sijedome i bezu-
bome starcu vjerojatno će mi ona još uvijek biti lijepom, ako toliko dugo poživimo…
Nakon što je Karantu napokon uspjelo izmamiti smiješak na moje lice, otišao je zadovoljno.
Ja sam pak ostao razmišljati o njegovoj posljednjoj napomeni, te sam shvatio kako Mirina uisti-
nu u mojim očima svakoga dana postaje sve ljepšom. Otkad je napustila život putujućih gluma-
ca i redovito imala dovoljno jela, gotovo se nezamjetno ali ipak lijepo popunila i zaoblila, a ni
obrazi joj nisu bili toliko upali kao ranije. Pomisao na to probudila je u meni nježnost i čudesno
me okrijepila. Ta je činjenica dokazala kako Mirina nije nikakav anđeo, nego žena, biće moje
vrste.
U međuvremenu je Mirina bila pošla do Hrama, gdje su svakoga dana po dva ili tri poslanika
stajali pod nadsvodenim trijemovima i poučavali mnoštvo slušatelja. Bili su to kako
pokrštenici, tako i obični radoznalci. Poslanici su pritom obznanjivali Uskrsnuće i svjedočili da
je Isus uistinu Krist.
Sasvim nenadano osjetih kao da oživljavam… Uredio sam si kosu, brižljivo se odjenuo i
pošao posjetiti svojega novčara Aristeja, kako bih započeo s pripravama za moj odlazak iz Je-
ruzalema. Primio me ljubazno i raspoloženo rekao: – Tiberijske su ti toplice bjelovidno go-
dile… Barem nisi više onoliko ozlojeđen i zagrižljiv kao ranije. Ponovno nastupaš kao Rimlja-
nin. To je dobro. Moram te naime Aid upozoriti, ako o svemu nisi i sam već dočuo. Galilejci su
ponovno ovdje u gradu i potiču veliku zbrku. Premda svatko upućen poznaje stvarno stanje, oni
otvoreno obznanjuju da je Isus Nazarećanin ustao iz mrtvih. Nazivaju ga Mesijom i izvrću
sadržaje zapisa, kako im pogoduje za njihove svrhe. Pritom čak tvrde da su od njega primili i
moć otpuštanja grijeha…
Pogledao me pozorno, no kad nisam ništa odgovorio, nastavio je: – Kao saducej priznajem
svete zapise, ali ne i njihova tumačenja ili nepodnošljiva izlaganja farizeja. Ova naklapanja 0
uskrsnuću su glupost, a i farizeji bi mogli postati skloni takvim zamamnim zabludama. Nas
Židove običavaju okrivljavati zbog netrpeljivosti u vjerskim pitanjima. No koliko smo u stvar-
nosti trpeljivi, najbolje svjedoči činjenica što puštamo razne vjerske sljedbe neka se međusobno
odmjeravaju. A ni Isus iz Nazareta gotovo sasvim sigurno ne bi bio raspet, da nije hulio Boga.
To je naime jedino, što mi ne trpimo. Sada se u njegovo ime, po svemu sudeći, u našemu naro-
du otvara nekakva nova pukotina, nekakav nov razdor. Vrijeme će nas poučiti, smijemo li gle-
dati kako se ta pukotina širi, ili ćemo morati rastjerati Isusove sljedbenike. Poslanici sada krste
ljude… Ipak, to se već zbivalo i ranije te nikad nije osuđivano. Navodno još i iscjeljuju bolesne,
ali je to radio i njihov učitelj, pa nije bio optužen zbog toga, premda su mu farizeji spočitavali
kako je neprilično to raditi na Sabat. No ono pogubno u njihovome učenju je tvrdnja da cjelo-
kupan posjed mora biti zajednički. Do nedavno razumni ljudi sada žurno prodaju svoja polja i
utržak polažu učenicima pred noge! A ovi zatim svakome određuju koliko mu treba. Takav je
postupak tek zaobilaženje davanja desetine i vješt način izbjegavanja plaćanja poreza 1 prireza.
Među Isusovim sljedbenicima nema ni siromašnih niti bogatih.
Ponovno je zastao, kimnuo glavom i dodao: – Ovaj je preokret zaprepastio naše uglednike.
Pretpostavili smo kako je s raspinjenjem Nazarećanina sve ponovno smireno i vraćeno u rav-
novjesje. Nikoga ne želimo proganjati, ali nikako ne shvaćamo kako su i zašto ti učenici nena-
dano postali toliko drskima?! Moguće zato jer su dočuli kako Poncije Pilat ne želi trpjeti nikak-
vo uznemiravanje Galilejaca?
To je, naime, u prikrivenome obliku dao na znanje Velikome vijeću. A to je još jedan prim-
jer nepodnošljivosti rimske politike! Ti ćeš mi nadam se oprostiti, što s tobom govorim otvore-
no, nakon što si mi postao prijateljem i upoznao obilježja i običaje naše zemlje. Sada pogotovu
može prokurator kao nevin oprati svoje ruke i podrugljivo nam predbacivati, kako je posljednja
prijevara uistinu postala još gorom od one prve. Učenici imaju lakovjeran narod uz sebe, pa bi
zato bilo nepromišljeno ometati ih i optužiti. A ako bi ih progonili, svi bi ljudi postali još sklo-
nijima povjerovati u te ribarske pričice koje Galilejci iznose pred njih.
Izgovorio je sve to gotovo u jednome dahu, tek s kraćim predasima. Kad je završio, ja se ni-
sam mogao uzdržati od primjedbe: – Izgleda mi, ti si se zbog Isusa iz Nazareta uzrujao mnogo
više od mene… Smiri se, Aristeju, te misli na svete zapise! Ako je djelovanje Galilejaca ze-
maljskoga podrijetla, rasplinut će se u pijesku, pa se ne trebaš zbog toga brinuti. No ako njime
upravlja Bog, tada se ovim ljudima nitko ne može oprijeti… Ne može to ni Veliko vijeće, a ni
bilo koja druga sila i moć na ovoj zemlji.
Teško dišući, promišljao je o onome što rekoh. Zatim se začeo smijati, pomirljivo podigao
ruke i uzviknuo: – Zar će me jedan Rimljanin napućivati da se obavijestim iz svetih zapisa? Ne,
djelovanje ovih neukih ribara ne može potjecati od Boga. To je, jednostavno rečeno, nemoguće.
Kad bi bilo tako, više ne bi vrijedilo živjeti, a Hram bi se urušio. Dakako da će se njihov poth-
vat nestati u pijesku. Ta koliko je već do sada nastupilo ljudi s tvrdnjama da su velike osobnos-
ti! I svi su potom nestali bez traga… Povrh toga, neškolovani ljudi što se pozivaju na
proročanstva i pretkazanja, ne stižu daleko i ne postižu mnogo. I to zato jer se napokon sami
zapetljaju u vlastite riječi i padaju u rupe koje sami iskopaše.
 Tada se smirio i zapitao što želim. Naputio je svojega knjigovođu neka odmah zaključi moje
obračune, te najavio tečaj koji je bio probitačan za njegov džep. Ispripovijedio sam mu o
novčarskome poslu koji mi je njegov poslovni prijatelj u Tiberiasu tako povoljno sredio, na što
je on zadovoljno zakimao glavom. Uz to je protresao u ruci omanji svitak, po izgledu pismo, te
mi ga uručio s ovim riječima: – Ah, gotovo sam i zaboravio! Ovo je pismo bilo predano jed-
nome novčaru u Aleksandriji, a on ga je proslijedio ovamo. Nisam ga htio slati za tobom u Ti-
berias, jer nisam znao koliko ćeš dugo tamo ostati, pa sam se pribojavao, svitak bi se mogao
izgubiti…
Slomio sam pečat i razmotao kratko pismo… I istoga me trena obuzela studena drhtavica!
Jer, na prvi sam pogled prepoznao Tulijin nemaran i površan rukopis… Grozničavo sam čitao:
Tulija pozdravlja lažljivoga Marka Mecentija.
Zar se više ne može uzdati u dato obećanje? Zar više nema vjernosti na svijetu? Zar mi nisi
prisegnuo čekati me u Aleksandriji, dok ne sredim svoje poslove u Rimu, kako bih nakon toga
mogla u potpunosti biti Tvojom? Nakon Tvojega odlaska Rim više nije bio Rimom… Ali sam
mudrim djelanjem uspjela osnažiti svoj položaj. A sada, prispjevši u Aleksandriju bolesna i
slaba od plovidbe praćene olujama i nevremenima, što moram saznati? Da si Ti lakoumno i
nemarno pogazio datu riječ i otputovao u židovski Jeruzalem. Smjesta se vraćaj, čim dobiješ
ovaj list! Smjestila sam se u Dafninoj* gostionici u blizini luke. Veselit ću se ponovnome
viđenju. Ali ne mislim beskrajno čekati! Imam ovdje prijatelja… No ako želiš nastaviti
proučavati židovsko mudroslovlje, čime se po svemu sudeći sada baviš, obavijesti me i doputo-
vat ću k Tebi u Jeruzalem. Vjerujem pritom kako ću ubrzo postići da si izbiješ iz glave tu
židovsku mudrost. Dođi zato, koliko god žurno možeš! Nestrpljiva sam… Upravo gorim od
uzalodnoga čekanja…
Svaka od ovih riječi tjerala mi je užasnu jezu i zaprepaštenost niz leda. A kad sam se malo
pribrao, pročitao sam list ponovno, pa zapitao Aristeja nesigurnim glasom: – Koliko dugo već
leži ovo pismo u Jeruzalemu?
– Moguće neka dva tjedna… – odvrati Aristej, računajući na prste. – Moraš prihvatiti, nika-
ko nisam pomišljao da ćeš toliko dugo ostati u Tiberiasu…
Smotao sam svitak pisma, te ga gurnuo u prsni nabor svoje tunike…
– Ostavimo obračun za kasnije! – rekoh Aristeju, poprativši to umornom kretnjom. –
Trenutačno nisam raspoložen za brojke…
Obuzet ledenim strahom, napustih novčarov dom. Pohitao sam natrag kući, ni ne gledajući
oko sebe, kao da me netko goni… Tulijino je pismo stiglo poput munje iz vedroga neba! I to
upravo u trenutku kad sam već pomišljao da sam postigao duševni mir i pomirio se sa svojom
novom kobi…
Vrativši se u Karantovu kuću, nisam tamo zatekao Mirinu. Nije se još bila vratila, na svu
sreću! Istoga me trena obuzeo, i tek koliko je dug jedan treptaj, razdirao oganj groznoga
iskušenja.
U tome sam procijepu pomislio ostaviti svoju novčarku Karantu, za Mirinu, te pobjeći iz Je-
ruzalema i najkraćim putem pohrliti u Aleksandriju, kako bih Tuliju ponovno zagrlio svojim
rukama… Izvukao sam njen list i pomilovao ga. Svako pojedino, grozničavo nažvrljano slovo,
dočaravalo mi je lik Tulije pred oči. I već mi je sama pomisao na nju uspalila i ražarila cijelo
tijelo…
No istodobno sam je bio kadar i optužiti. Koliko joj je samo bilo primjereno što je već s
prvom riječju u pismu okrenula šiljak koplja prema meni! I time mi prevalila krivicu! Cijelu
sam godinu strpljivo čekao na nju u Aleksandriji, ne primivši od nje ni najmanji znak života. I
što je mislila onim izričajem: „Uspjela sam osnažiti svoj položaj”?! Zasigurno je to značilo raz-
vod i ponovnu udaju… Povrh toga, nije se ni smjelo u potpunosti osloniti na ono što je pisala.
Koliko god je mogla biti bolesnom i slabom nakon putovanja morem, ipak nije propustila poka-
zati kandže, niti zaboravila napomenuti kako ima prijatelje u Aleksandriji! U čijim bih je ruka-
ma našao, pri dolasku? Tulija je imala bogat izbor… Ja sam joj bio tek hir njene požude! Zasi-
gurno nije jedino zbog mene otputovala u Aleksandriju. Za to je morala imati niz razloga…
Izgledalo mi je kao da Tulija utjelovljuje moj raniji život, s njegovim užitcima i njegovom
praznoćom. Ali sada sam mogao slobodno birati! Odlučujući se za Tuliju, konačno bih se odre-
kao traženja Kraljevstva… Znao sam, jednako dobro kao i ona, bez napora bi mi uspjela rastje-
rati sve druge misli iz glave, čim bih se odazvao i vratio njenim nasladama što zatiru dušu…
Dok sam tako razmišljao, uspoređivao i odmjeravao, naglo me obuzelo gađenje prema sa-
mome sebi i vlastitoj slabosti. I vjerujem, nikad me ranije nije toliko ispunio prijezir prema se-
bi. Ne moguće zato što je Tulija još uvijek dražila moja čula, nego zato jer sam još uvijek mjer-
kao ne bih li ipak otputovao k njoj i ponovno se dragovoljno prepustio njenim mučenjima… To
krzmanje je bilo najdublje poniženje prema samome sebi! Naime, i uz najmanju čvrstinu
značaja, ne bih se predomišljao ni trena. Nakon svih mojih iskustava i doživljaja trebala je od-
luka biti brzom i jasnom: Ruke dalje od Tulije! Što dalje od moje cijele prošlosti! Bio sam još
uvijek toliko slab, toliko lako povodljiv, te sam pod vrućim dahom sjećanja treperio poput
tanke trstike na vjetru!
Čela orošenoga znojem opirao sam se tome nasrtaju i kušnji, te proklinjao samoga sebe. To-
liko sam se duboko stidio da nisam htio prizivati Isusa za svjedoka mojemu poniženju i ruglu.
Ali sam se napokon morao, lica zakopana u dlanove, uteći molitvi: – Ne dovedi me u iskušenje,
nego me oslobodi zla! Kraljevstvo tvoje, pohodi me!
I to je bilo sve što sam mogao učiniti.
U taj sam tren začuo korake po stubištu. Vrata se otvoriše i pred mene je žurno stupila Miri-
na. Ruke je ispružila pred sebe, kao da donosi važne novosti.
– Petar i Ivan… – počela je. – Petar i Ivan… – No tada je smotrila izraz mojega lica. Ruke
još padoše uz tijelo… Lice joj je izgubilo sav sjaj i nenadano mi je postalo odvratno.
– Ne govori mi o tim ljudima! – branio sam se srdito. – O njima ne želim ništa čuti…
Mirina je kolebljivo koraknula prema meni, ali se nije usuđivala dodirnuti me. No sada ni-
sam ni želio neke prisnosti. Zato sam se povukao sve do zida.
– Netom su ta dvojica poslanika počinila čudo… – pokušala me izvijestiti Mirina. – Svojom
su snagom i' moći iscijelili čovjeka koji je bio uzet od rođenja. Dogodilo se to kod Lijepih vrata
Hrama… – No riječi su joj ugasnule na usnicama, te je tek nijemo zurila u mene.
– No, pa što onda! – otresoh se ja. – Ne sumnjam da imaju moć činiti takve stvari. No što se
to mene tiče? Vidio sam već uistinu dovoljno čuda! Prema tome sam sada ravnodušan…
– Ali Petar ga je uzeo za ruku i uspravio… – ustrajavala je Mirina. – I uzetoga su noge
držale. Svi ljudi u Hramu tada potekoše u Salomonovu dvoranu. A onaj uzeti što se uspravio
skače uokolo i slavi Boga. Sumnjičavi ljudi mu opipavaju noge, a Petar obznanjuje oprost gri-
jeha.
– Prekrasan igrokaz za Židove! – izrugivao sam se. Mirina se nije više mogla suzdržavati.
Uhvatila me je za obje ruke, protresla me i suznih očiju upitala: – Sto je to sada s tobom? Što se
zbilo, Mark?
– Samo plači, Mirino! – odvratih, namjerice otvrdnuvši srce. – To nisu posljednje suze koje
prolijevaš zbog mene! To znam…
Mirina me odmah pustila, hitro si posušila oči i zabacila glavu u natrag. Sva se zarumenjevši
od jarosti, zatoptala je nogama i uzviknula: – Ne okolišaj! Što je sad to?
Promatrao sam je hladno i ogorčeno, ispitujući joj pomno crte lica, koje su mi još ovoga ju-
tra bile toliko dragocjene. Svaku sam podrobno proučio. I pokušavao sam pritom utvrditi, što
sam to ja u njima nalazio?! Kroz njeno sam lice vidio Tulijine blistave oči, Tulijina uznosita i
požudna usta. Napokon sam Mirini pokazao primljeno pismo, nabusito rekavši: – Tulija je pisa-
la… Očekuje me u Aleksandriji! Mirina se dugo zagledala u mene. Njeno se lice pritom nekako
počelo urušavati u sebe i postalo sasvim usko. Zatim je pala na koljena i oborila glavu. Izgleda-
lo mi je kao da moli, premda joj se usnice nisu pomicale.
 Moje misli bile su kao zaleđene. Tek sam gledao na njenu zlatnoplavu kosu… I tog mi trena
padne na pamet primisao: jedan jedini munjevit potez mača mogao bi odvojiti ovu glavu od
ramena i mene osloboditi. Ta mi se pomisao učinila toliko razveseljavajućom, te sam se upravo
morao nasmijati.
Napokon je Mirina ustala. I ne pogledavši me, počela je slagati moje stvari i pospremati
mojunJjeću. U prvi me mah to začudilo, a zatim i zapanjilo. Ne mogavši više izdržati zapitah
nesvjesno: – Sto to radiš? Zašto slažeš moje stvari?!
– Jedna tunika i jedan putni ogrtač su na pranju… – brojila je na prste. I tek mi je nakon toga
odgovorila. – Ti odlaziš iz grada, zar ne? Ideš svojoj Tuliji… Pripravljam ti zato stvari. Zato i
jesam ovdje!
– Tko ti je rekao da odlazim? – uzviknuh žestoko. Zgrabio sam je za zglobove na rukama, te
je stiskom prinudio da ispusti sve stvari koje je držala. – Nisam spomenuo ništa takvo. Tek sam
ti rekao za pismo, kako bi zajedno dogovorili što nam je činiti…!
– Ne, ne! – odvratila je Mirina, odmahujući glavom. –U svome si srcu već odlučio. Ako bih
te pokušala odgovoriti, kasnije bi me samo mrzio. Ti doduše jesi slab, a moguće bih te i mogla
navesti na ostanak, podsjećajući te na Kraljevstvo… Ali mi ti to nikako ne bi oprostio, sve do
konca života. Neprestance bi u tebi vrtala primisao da si zbog mene napustio nenadomjestivu
Tuliju. Zato je bolje, ako podeš. Ne smiješ je iznevjeriti, sada kad već čeka na tebe…
Nisam mogao povjerovati svojim ušima! Mirina mi je izmicala, u to nije moglo biti
sumnje… Upravo sam izgubio jedinoga prijatelja, na kojega sam se još mogao oslanjati na ovoj
zemlji!
– Ali… Ali… – zamuckivao sam. No više od toga nisam mogao istisnuti.
Naposljetku mi se Mirina smilovala i pojasnila: – U ovome ti ja ne mogu pomoći. O tome
moraš sam odlučiti, te za tu odluku odgovarati sam sebi! – Pogledala me tada, s tužnim osmije-
hom na usnama i dodala. – Ja ti tek želim olakšati donošenje odluke. Pođi samo svojoj ljublje-
noj Tuliji! Dopusti joj neka te oprlji i bode ražarenim iglama, sve dok te ne uništi…! Dovoljno
si mi o njoj kazivao, pa si mogu i predobro zamisliti kakva jest. Dakako, jednoga ću dana doći
za tobom… Pad kad vrijeme sazrije i Tulija dade petama vjetra, preuzet ću pod svoju skrb ono
što će od tebe preostati. Ne trebaš se bojati da bi me mogao izgubiti. Isus od Nazareta mi te
povjerio. Pođi dakle, ako ne možeš odoljeti iskušenju! Zasigurno će ti Isus oprostiti, kao što ti i
ja u srcu opraštam, a činim to zato jer te poznajem…
Dok je ona sve to staloženo kazivala, u meni je počela rasti sve veća odbojnost prema Tuli-
ji… Zato sam si u duhu živo predočio sva ona poniženja i muke kojima me izlagala radi dodat-
noga začinjavanja njene naslade. Napokon sam povikao: – Ušuti, Mirino, ti ludaro jedna! Zar
me želiš izručiti užasnoj, sladostrasnoj ženi?! To od tebe ne bih nikada očekivao! Zar ne bi tre-
bala, umjesto popuštanja mojoj slabosti, sučeliti joj snagu svoje volje? Više te ne prepozna-
jem… Kako možeš ovako postupati sa mnom?
Mahao sam rukama po zraku, tražeći riječi. Zatim sam gnjevno dometnuo: – Osim toga, još i
nisam odlučio otputovati k njoj. To ti meni tek namećeš. A još sam se nadao, kako ćeš mi u
ovome pomoći…! Ne idem u Aleksandriju, jasno? Doduše, ne znam kako bih joj to trebao ob-
jasniti… Mogao bih napisati barem nekoliko riječi? Inače bi mogla pomisliti da sam nastradao
tijekom putovanja.
– Pa što onda, ako to i pomisli?! – zapitala je Mirina oprezno. – Ili to tvoj muški ponos be-
zuvjetno zahtijeva da je poniziš, navodeći joj u pismu kako o njoj više ništa ne želiš znati?
– Tulija me tisuću puta ponižavala… – odvratih srdito.
– Želiš li zlo namiriti zlom? – upozorila me Mirina. –Pusti je radije neka vjeruje kako si nes-
tao bez traga…! Time nećeš pozlijediti ženu u njoj. A budući da zasigurno ima i druge prija-
telje, ubrzo će se utješiti…
Njene su pretpostavke bile toliko točne, da sam se lecnuo. I nešto me probolo kroz cijelo ti-
jelo. Ali taj trzaj nije bolio više nego kad se jezikom prijeđe preko mjesta s kojega je netom
iščupan bolan zub. I odmah me ispunilo neizrecivo olakšanje, kao da sam ozdravio nakon dugo-
trajne bolesti. Zato rekoh: – Mirino! Ti si mi sada pojasnila, kako ne mogu podnijeti čak ni po-
misao na rastanak s tobom. Mirino, ti mi nisi tek sestrom! Mirino, bojim se da te ljubim, kao što
se ljubi ženu…
Mirinino mi je lice počelo ponovno sjati, nalik na anđela. U mojim je očima bila uistinu pre-
lijepa, kad je odgovorila: – Mirina i Mark! Nas dvoje!!! U srcu ti već znaš… Želim ti biti sve
što od mene očekuješ. No sada moramo promisliti, kako ćemo urediti naš život.
Uzela me je za ruku, nježno me povukla pokraj sebe na klupu i počela govoriti. Imao sam
pritom dojam, kao da je o svemu tome već dugo razmišljala…?
– U sebi čeznem – započela je – da me Isusovi učenici krste i da mi u Njegovo ime polože
dlanove na glavu. Moguće ću time dobiti snage iz njihove moći, snage za podnošenje ovoga
života i za upijanje Duha Svetoga koji je na njih sišao u obličju plamenih jezika. Doduše, ja
pripadam židovskome narodu jednako malo kao i ti. No učenici krste bez oklijevanja i iskrene
prozelite iz drugih zemalja, ljude koji se daju obrezati te se u punoj mjeri pokoravaju Zakonu.
Povrh toga čula sam i o tako zvanima otvorenim prozelitima. To su bogobojazni ljudi koji, ne
podvrgavajući se obrezivanju, izbjegavaju klanjanje kumirima i ne hule Boga. Rodoskvrnuće,
ubojstvo, krađa i krvava hrana su im zabranjeni, a moraju živjeti pobožno. Moguće bi nas
učenici pristali pokrstiti kao takve otvorene prozelite, ako ih usrdno za to zamolimo…
– O tome znam i često sam o tome razmišljao – odvratih, potresavši glavom. – Otkako sam
sreo Isusa Nazarećanina, Sina Božjeg, nemam drugih bogova. Zasigurno nije osobito teško
pridržavati se tih propisa. Zašto ne bih jeo meso životinja zaklanih na židovski način?! Ta meso
je meso! Ali ne mogu pojmiti, kako bi me to moglo učiniti Bogu ugodnijim ili prihvatljivijim…
Na dalje, ne mogu se obvezati na pobožan život, jer unatoč mojoj sklonosti za dobro, pobožan
ipak nisam. To je jedna od malobrojnih pojedinosti, u kojima sebe ipak točno poznajem. Osim
toga, jako se varaš pomišljajući kako će učenici krstiti običnoga prozelita. Glede toga bih još
dugo mogao glasno, ali uzalud kucati na njihova vrata… Oni su mnogo nemilosrdniji od svoje-
ga Učitelja!
– Jamačno – pripravno se složi Mirina, kimajući glavom i čvrsto stišćući moj dlan. – To što
sam poželjela, bilo je djetinjasto… Ne vjerujem da bih medu njegovima značila nešto više nego
sada, ako bi me pokrstili i polložili dlanove na moju glavu. Prema tome, moramo se odreći te
nade i poći Isusovim putom kako nas je to on sam naputio. Molit ćemo, neka bude volja Njego-
va i neka Njegovo kraljevstvo dođe. On je istina i milost. Vjerujem da nam je dovoljno što ga
vidjesmo…
– Njegovo kraljevstvo… – ponovih. – Možemo tek čekati! Ali smo dvoje… U dvoje mora
biti lakše ići putem, nego usamljeniku. To je Isusovo djelo milosrđa prema nama…
Ipak nismo odmah napustili Jeruzalem. Prije polaska sam htio pribilježiti sve ovo, kao
uporište i potporu pamćenju.
Netom minula zbivanja nisu bila doduše neobičnija od onih ranijih. Ali da je Duh Sveti
došao kao nalet vjetra i potom se spustio na dvanaest Isusovih poslanika, vidljiv u obličju pla-
menih jezičaka… To sam htio točno zapisati, kako više nikad ne bih u njih posumnjao ili njiho-
vo djelovanje prosuđivao nekim svojim mjerilima i razmišljanjima.
Dok smo još bili u Jeruzalemu, židovske su vlasti pritvorile Petra i Ivana. Ali su obojicu mo-
rali, iz obzira prema pučanstvu, pustiti na slobodu već sljedećega dana. Poslanici se pak nisu
dali zaplašiti prijetnjama. Odvažno su nastavili propovijedati. Vjerujem da im se, nakon što su
svojom snagom iscijelili uzetoga na Lijepim vratima Hrama, pridružilo još nekih dvije tisuće
sljedbenika. I svi su ti novi sljedbenici počinjali u svojim domovima u ime Isusa Krista lomiti
kruh i blagosiljati vino kao napitak besmrtnosti. Nitko od njih nije trpio od nestašice. Jer, bogati
su prodavali kuće i polja, te je svaki dobivao što je trebao. Vjerujem da su tako postupali jer su
sve još promatrali kao u nekome zrcalu, računajući da bi Kraljevstvo moglo nastupiti svakoga
dana… Ali da je Šimun Kirenac prodao svoj posjed, to ipak nisam dočuo.
 Upravo kad sam završavao bilježenje proteklih zbivanja, primio sam iz utvrde Antonija
mig… Izvijestiše me, naime, kao Poncije Pilat želi da napustim Jeruzalem i općenito njegovo
upravno područje Judeje. Ne učinim li to dragovoljno, zasužnjit će me legionari i predvesti me
njemu u Cezareju. Zašto je tako prema meni postupio, ne znam reći… Moglo se tek pomisliti
kako moj daljnji boravak u Judeji cijeni nepoželjnim, dakako s rimskoga motrišta. Ja pak nisam
više želio sresti toga čovjeka, pa smo Mirina i ja odlučili preseliti u Damask. Izabrali smo taj
grad zbog jednoga sna što ga je sanjala Mirina. A ja nisam imao ništa prigovoriti glede Da-
maska… Barem je, promatrano iz Jeruzalema, ležao u protivnome smjeru od'Aleksandrije…
Prije nego otputovasmo, poveo sam Mirinu na brežuljak izvan gradskih zidina. Bilo je to
mjesto na kojemu sam, pri svojemu prvom prispijeću u Jeruzalem vidio Isusa iz Nazareta, kako
visi na križu između dva razbojnika. Pokazao sam joj i obližnji vrt, kao i grobnicu u koju je Isus
bio položen nakon smrti i iz koje je uskrsnuo, dok se zemlja potresala. Ali Njegovoga kral-
jevstva tamo više nije bilo…
 POVIJESNI OSVRT
Danas živimo u „Kršćanskoj eri „koja se računa od rođenja Isusa. To je predložio Dionisije
Exiguus, monah iz Skitije, u prvoj polovici šestoga stoljeća (godine 532.). Došao je u Rim oko
500. godine, te se bavio prijevodima i si. Umjesto tada važeće Dioklecijanove ere predložio je
'!A.b anno incarnatione domini”tj. od Isusovoga rođenja. No kod određivanja godine je
pogriješio, jer je Isusovo rođenje smjestio u 754. g. od utemeljenja Rima. Isus se rodio 747. ili
748. g. od utemeljenja Rima, znači 6 ili 7 godina prije početka naše ili „Kršćanske ere”.
Pobliže opisivati Isusov životopis u ovakvome povijesnom osvrtu nikako nije moguće. Prvo
zato jer je prostor skučen, ali ponajviše zbog okolnosti što bi trebalo razdvojiti Isusa kao povi-
jesnu i kao vjersku osobnost. A te se u velikoj mjeri i isprepliću…
Svoje javno djelovanje Isus započinje 28. g., dakle kad je bio star približno 34 godine. Krsti
ga Ivan Krstitelj u siječnju 28. g., a nakon toga Isus za Pashu odlazi u Jeruzalem. Zatim se
vraća u Galileju, gdje djeluje po sinagogama i na otvorenome. Obilazi pokrajinom, čini čuda,
bira svoje prve učenike (kasnije poslanike tj. apostole), objašnjava i širi svoje učenje. Prema
nekim podacima i 29. g. odlazi za Pashu u Jeruzalem, ali stalno putuje i propovijeda svoje
učenje. Godine 30. ponovno polazi u Jeruzalem na Pashovnu svetkovinu. Slijede poznati
događaji: Isusovi navještaji, Judina izdaja, optužbe, osuda i raspinjanje. U svemu tome
najznačajniju ali prikrivenu ulogu igra židovsko Veliko vijeće, strahujući od moguće pobune i
rimske intervencije. Isus je time bio već u naprijed osuđen na smrt, a rimska osuda i propuštena
posljednja prilika za pomilovanje (navodni običaj na Pashu) tek su mali isječci kojima se zatvo-
reni krug popunjava. Isusa raspinju i on umire na križu…
To su okolnosti u kojima započinje radnja Waltarijeva romana Tajna njegovoga kraljevstva.
Glavni junak svjedoči Isusovoj završnoj patnji i smrti.
Trećega dana nakon smrti Isus ustaje iz mrtvih, uskrsava u novi život i povremeno se javlja
svojim učenicima i drugim ljudima. No njegovi su učenici zbunjeni jer su ostali obezglavljeni, a
kao jednostavni ljudi dobar dio Isusovoga učenja ne razumiju u potpunosti. Zanimljivo je da su
svi njegovi učenici Galilejci, a Galilejce Jeruzalemci baš ne cijene. Učenici očekuju daljnje
događaje, a tad im se Isus javi i uputi ih neka pođu u Galileju, s tim da će on poći prije njih.
Poslanici sa svojom pratnjom poslušaju Isusa i odlaze u Galileju. On im se i tu povremeno javl-
ja i obznanjuje završni skup prije isteka od četrdeset dana kad se ima vratiti svojemu ocu (Bo-
gu). Taj se susret održava na brdu u zaleđu Galileje, kada Isus poziva učenike neka se zapute u
Jeruzalem i ondje ponovno čekaju. Isus se i tamo ukazuje učenicima, vodi ih na Maslinsku goru
i biva uzdignut na nebo. Na rastanku ih napućuje da će biti kršteni Duhom svetim.
Na pedeseti dan od uskrsnuća poslanici su po običaju okupljeni u jednoj kući u jeruzalems-
kome Gornjem gradu. Tada se začuje buka s neba i pohodi ih Duh Sveti. To je istodobno
navještaj za masovno krštenje ljudi i daljnje širenje vjere po svijetu.
Treba imati na umu kako se sve ovo zbiva u rimskoj provinciji s pretežito židovskim
pučanstvom, gdje je židovska vjera gotovo zakon za sve. Zbog rimske vlasti Zidovi trpe i nev-
jernike, ali za njih postoji samo jedna vjera, jedan Bog i jedan narod. A ta je vjera židovska,
jedini Bog je onaj židovski, a jedini narod izabrani židovski. Svi su ostali pogani…
Židovska je vjera vrlo složena i stroga, praktički prva koja uvodi jednoga boga. Raniji su na-
rodi štovali više bogova, premda postoje utemeljene pretpostavke da su i stari Egipćani potajno
štovali jednoga boga, unatoč velikome broju glavnih i lokalnih bogova. Već i jednostavne uspo-
redbe pokazuju da je u židovskoj vjeri dosta toga preuzeto iz egipatske religije, što se kasnije
prenijelo i u kršćanstvo. Nemojmo pritom zaboraviti ni da je Mojsije, koji je izveo Židove iz
Egipta i objavio im Božji savez i Deset zapovijedi, bio egipatski svećenik…
Židovska religija, pojednostavljeno rečeno, počiva na savezu naroda s bogom. Vjernici su
dužni poštivati božji zakon i jedinoga boga, njegove zapovijedi i potankosti sklopljenoga save-
za. Za uzvrat bog prihvaća židovski narod kao izabran i jedini medu ostalima. Osigurava tom
narodu životni prostor, vlast i skrb. Vjerska pravila židovstva vrlo su stroga, no to je omogućilo
da vjera bude i ostane čvrstom podlogom za održavanje identiteta toga naroda.
.Židovski je narod kroz tisućljeća prošao strašna stradanja i bez toliko čvrste vjere najvjero-
jatnije bi se utopio u valovima povijesti, kao i mnogi drugi narodi, medu kojima je bilo i jačih i
većih od židovskoga. No ta ista vjera zabranjuje Židovima miješanje s pripadnicima drugih vje-
roispovijesti, koje sve smatra nevjernicima.
Najveći dio predaje o Isusu sadržan je u Bibliji, u dijelu Novi zavjet. To su četiri evanđelja
(po Mateju, Marku, Luki, Ivanu) i početak odjeljka Djela. Nastavak Novoga zavjeta odnosi se
na djelovanje poslanika (apostola), poslanice i dr. Sve se te predaje, nesumnjivo, temelje na
stvarnim zbivanjima. No zbog uvjeta u kojima su nastala, načina zapisivanja, prenošenja i dr. u
njima je mnogo pojedinosti koje upućuju na povijesne dvojbe. Već se i sama evanđelja u mno-
gim opisima i pojedinostima razlikuju, pa čak i proturiječe jedna drugima. Stručnjaci se slažu
kako evanđelja nisu nastala u Isusovo vrijeme nego negdje oko 70. i 133. godine, u vrijeme
židovskih pobuna protiv Rimljana. Neki podaci upućuju da je najstarije ono Markovo, no taj
Marko nije bio medu prvim Isusovim učenicima. Luka je pak bio grčki liječnik. Ivanovo
evanđelje smatra se najmlađim, ali ga stručnjaci smatraju povijesno najtočnijim. Prema tome,
sva su evanđelja pisana na temelju ranijih predaja, no ne smije se zaboraviti da su nastala u
rimsko vrijeme. Zato je uloga Rimljana u tim zbivanjima osjetno uljepšana, tj. gotovo i nema
navoda o njihovim osvajačkim i vladarskim postupcima u tome dijelu svijeta. A u osvajanjima i
vladanju Rimljani zasigurno nisu bili meke ruke…
U Isusovo vrijeme taj je dio svijeta izložen osjetnim previranjima. Rimska vlast nije po volji
mnogim narodima, pa tako ni Židovima. Židovska religija njeguje predaju o dolasku Mesije
koji bi spasio svoj narod od tuđinske vlasti. Kako tvrde neki stručnjaci, ta predaja ne smatra
Mesiju božanskim bićem, nego osloboditeljem. Slično je i s pojmom pomazanik, jer se on
općenito odnosi na pomazanje koje se provodi u sklopu krunidbe za vladara.
Predaja o Isusu je nesumnjivo višeslojna i posebno zanimljiva zato jer se temelji na povijes-
nim zbivanjima. No u njoj, odnosno Bibliji i kršćanstvu općenito, objedinjena su i mnoga saz-
nanja i dostignuća vjere, uljudbe, čovjekova duha i si. Zato se povijesni dio tih zbivanja i može
i mora promatrati ponekad i odvojeno, ma koliko s duhovnim činio cjelinu. Tako i cjelokupnu
kršćansku vjeru treba uzimati kao duhovno čovjekovo dostignuće, a njene se povijesne podloge
ne smije shvaćati strogo faktografski. Današnjemu se suvremenom čovjeku to može činiti po-
malo nesmislenim, budući da je njegova spoznaja svijeta u prosjeku daleko iznad one u Isusovo
vrijeme. Ali treba ipak prihvatiti da je vjera nešto drugo i nešto više od puke povijesti, pa je
zato i razumljivo što su u vjerskim zapisima moguće povijesne i smislene nelogičnosti. Dovolj-
no je, primjerice, navesti podatke koji se u Starome zavjetu navode o životnoj dobi pojedinih
likova (po nekoliko stotina godina!). Nezamislivo je da bi ljudi toga vremena mogli živjeti ne-
koliko stotina godina, no to nije razlog da taj tekst proglasimo glupošću.
S povijesnoga motrišta toliko davna zbivanja i zapisi o njima ostavljaju mnogo prostora za
istraživanja, pretpostavke i dr. I za Isusa postoji mnogo dodatnih navoda i pretpostavki. Tako se
spominje da je bio potomak iz loze kralja Davida i time imao formalno pravo da postane
židovski kralj. Iz toga proizlazi daje bio krajnje nepoželjan tadašnjim židovskim vlastima, koje
su se pribojavale pobune i rimske odmazde. No jednako je bio nepoželjan i Rimljanima, jer je
mogao postati vodom pobune (raspinjanje je bila kazna za zločine protiv carstva!). Tu se nado-
vezuje pretpostavka da je uistinu bio velikaškoga podrijetla, dobro obrazovan, da je bio učitelj
vjere i si. Pridjevak Nazarećanin, tvrde neki, pogrešan je (umjesto nazirej* ili nazaren; pripadn-
ci vjerskih sljedbo). Rimski popisi iz toga vremena, naime, ne potvrđuju postojanje mjesta s
nazivom Nazaret… Neki istraživači čak tvrde kako je Isus imao svoju obitelj itd. Kao moguća
Isusova žena navodi se Marija Magdalena (s tim da je ona istodobno Lazarova sestra Marija?)
itd. No to su sve pretpostavke koje su zanimljive jedino s povijesnoga motrišta…
 Uočljivo je i miješanje vjerskih pretkazanja s Isusovim stvarnim postupcima. On je dobro
poznavao židovsku vjeru, što je iz njegovih nastupa nedvojbeno, pa neke procjene ukazuju da je
ponekad činio upravo ono što su stari židovski zapisi najavljivali za Mesiju. Zapisane izjave i
način izražavanja potvrđuju njegovu uvjerenost kako on to i jest. To se poklapa s vjerskim
tumačenjima, jer je Isus znao tko je i kakva je njegova zadaća.
Isus kao vjerski lik spada u područje vjere i ovaj povijesni osvrt nema ni najmanju nakanu
razmatrati vjerska pitanja. Ovdje se Isusa uzima kao povijesni lik, jer je Tajna njegovoga kral-
jevstva povijesni roman, a u romanu je mnogo toga dopušteno. U tome i jest njegova vrijednost,
jer se nesputano bavi pitanjima iz onoga vremena i mogućim dvojbama suvremenika.

JERUZALEM
Jeruzalem (Jerusalim: grad što ga je podigao Šalim) nalazi se zapadno od ušća rijeke Jordan
u Mrtvo more, na nadmorskoj visini od oko 760 m. Smješten je u brdovitome predjelu, zapadno
od duboke doline Kidron kroz koju samo za kišnih razdoblja protječe potok. S druge strane do-
line Kidron leži Maslinska gora. Područje grada nije ravno. Hram se nekoć nalazio na
istočnome brežuljku, a središte grada na zapadnome.
Povijest naselja može se pratiti od približno 4000. pr.Kr. jer se u blizini nalazi izvor Gihon
(današnji Marijin zdenac) u dolini Kidron. Negdje oko 1400. pr.Kr. Jeruzalem je bio maleno i
nevažno naselje u rukama Egipćana. Od njih ga preotimaju Jebusiti, a oko 1000. pr.Kr. osvaja
ga židovsko pleme Juda (u vrijeme kralja Davida). David ga potom uzima za svoj stolni grad, te
pretvara i u vjersko sjedište. Tada preko posrednika dobije božju poruku neka mu sagradi hram.
Gradnju hrama dovršava njegov nasljednik Salomon.
Oko 590. pr.Kr. Jeruzalem su osvojili i razorili Asirci, a obnovili su ga Perzijci. Zatim ga
332. osvaja Aleksandar Veliki, a oko 140. pr.Kr. Makabejci. Godine 63. pr.Kr. porobljuje ga
rimski vojskovođa Pompej, a na vlast su postavljeni marionetski vladari Herodovci (podrijet-
lom Arapi).
Grad je obnovljen i izgrađen, a osobito u vrijeme Heroda Velikoga (37-4. pr.Kr.), kada je
podignut drugi hram. Poncije Pilat je rimski namjesnik u razdoblju 26-36. Podaci o njemu go-
vore da je bio okrutan i potkupljiv vladar, premda je u evanđeljima prikazan mnogo povoljnije.
Zidovi nikako nisu bili zadovoljni rimskom vladavinom, pa su nemiri postajali sve češći i
izraženiji. Godine 66. dolazi do otvorenoga ustanka Zidova, a Rimljani ga guše u krvi i nasilju.
Jeruzalem je razoren 70. godine, a pritom gotovo nije ostao ni kamen na kamenu. Jedan od ri-
jetkih očuvanih dijelova je tzv. „Zid plača”ili točnije zapadni zid drugoga (Herodovoga) hrama.
Danas je to jedno od svetih mjesta. Tada je počeo i masovan izgon Zidova iz tih krajeva, no do
nove pobune dolazi 132.1 ta je ugušena, a car Hadrijan je 135. zapovijedio neka se sve Zidove
zakonom istjera iz Judeje.
Jeruzalem postaje gotovo isključivo rimski grad nakon što je obnovljen 135. godine u rims-
kohelenskome stilu. Tada je dobio i novo ime Aelia Capitolina.
U Isusovo vrijeme Jeruzalem je bio širok (smjer istok-zapad) nešto više od 1000 m i dug
(smjer sjever-jug) oko 1600 m. Grad je bio opasan zidinama s desetak vrata. U
sjeveroistočnome kutu nalazi se utvrda Antonija i južno od nje područje hrama. Herodova
palača je na zapadnome rubu grada. Brdo Golgota se nalazilo nedaleko (izvan) zidina, ispred
Efrajimovih vrata, sjeverno od Herodove palače i zapadno od hrama. Gornji grad je u jugoza-
padnome dijelu područja ograđenog zidinama, gdje se nalazila i kuća u kojoj je obitavao Isus sa
svojim učenicima i pratnjom. Tamo je bila i posljednja večera. Nedaleko se nalazila i kuća veli-
koga svećenika Kaife.
 TUMAČENJE POJMOVA
Abraham – (hebr. otac mnoštva ili otac mnogih naroda). Prema Bibliji praotac Zidova. Iz to-
ga proizlazi i pojam „sin Abrahama”, kao opći naziv za Židova. Abraham je, prema Starome
zavjetu, sklopio i prvi Savez s Bogom. Zanimljivo je da ga i drugi narodi smatraju svojim prao-
cem, primjerice Arapi!
Adam – (od hebr. adamah: zemlja, njiva). Opće ime za čovjeka ili ljudski rod, praotac svih
ljudi. Srodan je zemlji, kao svojemu životnom prostoru pa mu od toga potječe i ime {adamah:
Adam) Afrodita – (grč.) božica ljepote, ljubavi, zaštitnica braka, obitelji i si. Prema jednoj pre-
daji kći Zeusa i Dione, prema drugoj rođena iz morske pjene. Žena hromoga Hefesta. Kod
Rimljana je to Venera.
Ahilej – (grč.) glavni grčki junak iz Trojanskoga rata. Nakon rođenja ga je majka Tetida
okupala u čarobnoj kupki, koja ga je učinila neranjivim, osim na peti za koju ga je pri umakanju
držala. Kornjača je pretekla Ahileja tako što mu je sjela na kola i doskočila u cilj.
AKVEDUKT – (lat. aguaeduđus) doslovce prevedeno vodovod. No u biti se najčešće radilo i
o veličanstvenim građevinama nalik mostovima s lukovima, na kojima su bile položene cijevi
za dopremu vode.
Aleksandar (1) – Aleksandar Makedonski ili Veliki (356-323. pr.Kr.); kralj, sin Filipa II. i
Olimpijade, učenik Aristotelov. Osvojio je i pokorio velik dio poznatoga antičkog svijeta, od
Makedonije preko Grčke i Turske do Sirije, Mezopotamije, Perzije, Egipta, dijela Indije i si.
Pritom je njegova vojska prešla 18.000 km! Daljnja osvajanja koja je pripremao na zapadu pre-
kinula je nagla smrt. Utemeljio brojne gradove, a medu njima i Aleksandriju u Egiptu. Bio je
poklonik i poticatelj kulture i umjetnosti.
Aleksandar (2)v – (grč. aleksein+atidros: braniti+čovjek) dakle branitelj ljudi. Cesto grčko
ime, koje se proširilo po cijelome svijetu.
Aleksandrija – grad i luka na ušću Nila u Sredozemno more. Utemeljio ju je 332-331. pr.Kr.
Aleksandar Veliki. Dugo vremena bila je središte umjetnosti i kulture, a za dinastije
Ptolomejevića i prijestolnica Egipta. U Aleksandriji se nalazila najveća knjižnica staroga vijeka
s oko 500-700.000 svitaka.
Knjižnica je izgorjela 47. pr.Kr. U Aleksandriji su se okupljali najistaknutiji mudraci i
znanstvenici onoga vremena, pa je npr. poznata tzv. aleksandrijska književnost, aleksandrijska
škola i dr.
Alot – (grč. aloe) biljni rod ljilijana {Liliaceae). Biljka nalik palmi, debelih mesnatih listova.
Ponaviše raste u tropskim predjelima Afrike, a neke vrste i po Sredozemlju. Mirisavi sok koji se
dobiva zarezivanjem iskuhava se u drogu. Rabio se i za pomazivanje mrtvih. Nalazi primjenu i
u izradi lijekova.
Amajlija – (tur.) amulet, talisman. Predmet kojeg praznovjerni ljudi nose uz sebe kao zalog
sreće, uspjeha, neranjivosti i si. Ti predmeti mogu biti neki posebni, za to izrađeni, ili nešto po
izboru vlasnika, od najskupocjenijih izradaka do bezvrijednih npr. kamenčića, komadića drva,
kovine, zuba i si.
Amfiteatar – (grč. amfiteatrori) nenatkrivena građevina za javne priredbe iz rimskih vreme-
na. Eliptičnoga ili kružnoga oblika unutar kojega se nalazi odgovarajuća arena i uokolo nje
stepeničasto gledalište. Služila za priređivanje borbi gladijatora, borbi s divljim zvijerima. Naj-
poznatiji amfiteatri su u Rimu, Veroni, Nimesu, Puli i dr.
Amulet – (ar.) vidi pod amajlija.
Anđeo – (grč.angelos: glasnik) u židovskoj i kršćanskoj vjeri duhovna bića, savršenija od
ljudi, koja posreduju između boga i ljudi. Javljaju se i kao zaštitnici ili pratitelji ljudi. Neki su
anđeli stavljani na kušnju i bili odbačeni (Lucifer, Sotona). Najčešće su prikazani kao dječaci ili
mladići s bijelim krilima.
 Antiohija – starovjeki grad u Siriji. Utemeljio ju je Seleuk 300. pr.Kr. kao spomen na bitku
kod Issa. Od 64. pr.Kr. postala sjedište rimskoga upravitelja Sirije. Jedno od središta ranoga
kršćanstva. Perzijanci su je osvojili i razorili 538, a obnovio ju je Justinijan 637. Kasnije su je
osvajali Arapi, pa krstaši, Osmanlije i dr. Danas se nalazi u Turskoj, a naziv je Antakya.
Apis – (grč.; staroegipatski Hapis) sveti bik starih Egipćana, crn s bijelim znakom na čelu.
Utjelovljenje boga Ozirisa (egip. Ausar). U gotovo svim vjerama staroga vijeka bik je štovan
kao sveta životinja.
APOSTOLI – vidi Dvanaestorica i Poslanik.
Arabljani – stanovnici Arabije, poluotoka između Crvenoga mora i Perzijskoga zaljeva.
Arabljanski – odnosi se na Arabiju. Inače, ako se misli na Arape općenito, pridjev bi bio:
arapski.
ARENA – (lat. pijesak) borilište za javne priredbe. Najčešće eliptičnoga ili kružnoga oblika,
smještena u sredini amfiteatra* ili kakvoga drugog gledališta. Posipana pijeskom, služila za
borbe gladijatora, borbe sa zvijerima, utrke i si. U današnje vrijeme znači općenito borilište,
gotovo isključivo za športske priredbe.
ARIMATEJA – grad u Judeji, sjeverozapadno od Jeruzalema. Rodno mjesto člana Velikoga
vijeća (Sinedrija) Josipa, koji je pokopao Isusa nakon skidanja s križa.
Artemida – (grč. Artemiz) grčka božica Mjeseca, lova, brijegova i šuma. Kći Zeusa i Latone,
sestra blizanka Apolona. Osobito štovana u Efesu. Kod Rimljana to je Dijana.
Aristotel – (grč. Aristotelez) 384-322. pr.Kr. grčki filozof. Jedan od najvećih umova antike.
Rođen je u Stagiri (Trakija), u 18. godini stupio u Platonovu akademiju. Odgojitelj Aleksandra
Velikog. Umro u Halkidi. Njegova misaona dostignuća dugo su vremena smatrana krajnjim
dometom ljudskoga duha. Napisao brojna djela.
Astrologija, astrolog – (grč. astro+logos: zvjezdoslovlje) nazoviznanost koja se bavi prori-
canjem budućnosti čovjeka, ljudskih zajednica i događaja općenito. Temelji se na položaju i
međusobnom odnosu nebeskih tijela. Razvijala se usporedno s astronomijom. Pokrenuta je u
Kaldeji, a kasnije njegovana u Aleksandriji, Rimu, kod Arapa i drugih naroda. Danas najpozna-
tija kroz horoskope…
ATRIJ – (lat. atrium) središnja nenatkrivena prostorija staro-rimske kuće, poznata još u vri-
jeme Etruščana. Kasnije i općenit naziv za predvorje, predsoblje, trijem, natkriven ulaz i si.
AUGUST – (lat augustus: uzvišeni) rimski car poznatiji kao Oktavijan (63. pr.Kr. do 14,
vladao od 27. pr.Kr.). Unuk Cezarove sestre. Tek je kasnije nazvan August. Za njegove se vla-
davine rodio Isus. Bio je jedan od uspješnih rimskih vladara, koji je u znatnoj mjeri unaprijedio
ustroj države. Uz brojne uspješne bojne pohode, njegov vojskovođa Kvintilije Var doživio je
težak poraz protiv Germana u Teutobiirškoj šumi.
Babilon – (hebr. babel: dveri nebeske) grad u pradavnoj Mezopotamiji. Jedan od najpoznati-
jih, najstarijih i najvećih gradova iz davne ljudske povijesti. Nalazio se na rijeci Eufratu, južno
od današnjega Bagdada, a neko je vrijeme bio i glavni grad moćne države Babilonije. Osnovali
su ga Sumerci oko 4000. pr.Kr.
Bala – (Baie) gradić u blizini Napulja. Poznat kao toplice još od 200. pr.Kr. U rimsko doba
carsko ljetno boravište, te sastajalište bogataša. Očuvane ruševine kupališta i drugih građevina.
Baraba – (hebr. sin očev odnosno učiteljev) razbojnik koji je, prema Bibliji, bio u tamnici is-
todobno s Isusom Kristom. Rimski namjesnik Poncije Pilat, u skladu s navodnim običajem da
se prigodom hebrejskoga vjerskog blagdana Paske oslobodi jednoga uhićenika, upitao je o tome
narod. No farizeji* (pripadnici ortodoksne političko-vjerske družbe u staroj Judeji) povikaše i
potaknuše narod da viče isto: „Daj nam Barabu!” Time su Isusa Krista prepustili raspinjanju na
križ.
Barbar, barbarski – (od. grč. barbaros: negrčki, stran, tud, inozeman). Riječ višestrukoga
značaja. Prvotno se njome označavalo Negrke, strance i tudince. Zatim je pojam proširen na
divljake i neuljudene osobe. U najširem smislu time se označava svakoga tko je surov, grub,
neuljuden, okrutan, divalj, uništavatelj kulturnih i drugih vrednota (ili onaj koji do toga ne drži)
i si. Kod starih Grka i Rimljana barbar je bio svaki tudinac, ali to nije obvezatno značilo i da je
negativna osoba.
Belzebub – točnije Belzebul (hebr. bog muha). Prema riječima farizeja, Belzebul je čelnik
zlih duhova. Štovan u gradu Ekronu. U općenitome smislu zao duh, vrag, sotona i si.
Betanija – (hebr. kuća sirimaha odnosno kuća Ananijina). Ime više mjesta u židovskim kra-
jevima. Ovdje se misli na selo zapadno od Jeruzalema, na obroncima Maslinske gore, na cesti
za Jerihon. Iz Betanije je bio Lazar, kojega je Isus uskrsnuo iz mrtvih. Lazarove sestre bile su
Marija i Marta. No Betanija je bilo i selo na istočnoj obali rijeke Jordan, kod ušća u Mrtvo
more, gdje je djelovao Ivan Krstitelj.
Bethesda – jezerce-ribnjak sjeverno od jeruzalemskoga hrama, kod Ovčjih vrata. Uređeno u
2. st.pr.Kr. Tu su se okupljali bolesni, slijepi, kljasti i uzeti, čekajući da izbije voda, što je bilo
djelo Anđela Božjeg. Prema predaji, tko bi prvi ušao vodu nakon što bi ona izbila, ozdravio
bi… Tu je Isus prema Iv 5,2-9 ozdravio uzetoga.
Betlehem – (hebr. kuća hljebova) naziv više mjesta u židovskim krajevima. Najpoznatiji je
Betlehem u Judeji, desetak kilometara južno od Jeruzalema. Prema predaji, mjesto Isusovoga
rođenja. Car Konstantin je ovdje sagradio 326. baziliku, nad špiljom koja se smatra točnim
mjestom Isusova rođenja.
Blagdan tjedana – Židovska svetkovina koja se slavi na pedeseti dan (dan poslije isteka se-
dam tjedana) nakon Blagdana prve žetve. Prinosi se žrtva prikaznica, žrtva paljenica i žrtva
naljevnica. Zatim se saziva zbor vjernika. Na taj je dan, osim toga, zabranjen bilo kakav težački
posao.
Blago… – ulomci iz Isusova govora na gori. Taj se govor različito prikazuje u pojedinim
evanđeljima. Ovdje je dan u ulomcima i ispremiješan, čime je Waltari htio naglasiti nevičnost
prostodušnih ribara i njihovo iskrivljeno prepričavanje onoga što su čuli.
Bog – Ovan u davna vremena, u mnogobožačkim vjerama, bogovi su često bili prikazivani u
obličju životinje ili s ljudskim tijelom i životinjskom glavom. Tako je ovan često posuđivao
svoj lik ili glavu bogovima u raznim vjerama.
Boje – od pamtivijeka je isticanje pojedinih boja bilo jedan od načina označavanja pripad-
nosti nekoj skupini (vjerskoj, političkoj i si.). To je bilo uobičajeno i ii Rimskome carstvu.
BRITANUA – (kelt) naziv do invazije Germana. Ime je poznato od 4000. pr.Kr. Za Rimsko
carstvo ju je nakon teških borbi pripojio Cezar 54. pr.Kr., ali samo kao pridruženu državu. Sto-
tinjak godina kasnije pokorio ju je Klaudije, ali su borbe trajale i dalje.
Bronca – (od lat. Aec Brundisinum: brundizijski bakar; naziv prema mjestu Brundisium:
današnji Brindisi) najčešće slitina bakra i kositra. Naziva se još i mjed, tuč. No bronci ima
različitih. Osnova im je uvijek bakar, a kovinske primjese mogu biti raznovrsne (cink, aluminij,
nikl, silicij, željezo i dr.). Temeljna odlika bronce je da ima mnogo bolje osobine od bakra.
Bronca je imala najrazličitiju primjenu, pogotovu dok još nije bilo poznato željezo. Rabila se za
izradu oružja, posuda, nakita i dr.
Brundisi – (lat. Brundisium) stari naziv današnjega grada i luke (Brindisi) na Jadranskome
moru u jugoistočnoj Italiji. Mjesto je poznato još iz antike. U Brundisiju je 40. pr.Kr. sklopljen
mir između Antonija i Oktavijana, a 19. pr.Kr. tu je umro pjesnik Vergilije. Brundisi je bio jed-
no od polaznih mjesta za plovidbe prema jugu i istoku.
Capri – (lat Capreae) otok u južnome dijelu Napuljskoga zaljeva. U grčko i rimsko vrijeme
bio je također mondeno boravište. Rimski car Tiberije izabrao ga je za svoje boravište.
Carinik – carinici su u staro vrijeme bili privatne osobe kojima je Rim povjeravao ubiranje
carine (državnoga poreza) na protok robe. Ti su carinici uživali koncesiju, tj. zakupljivali su
svoj položaj. Rimu su bili dužni uplatiti određen iznos, ali su smjeli zaračunavati i veće carine,
za vlastito uzdržavanje. Zbog takvoga položaja, prijevara, prekomjernoga naplaćivanja i si. bili
su omraženi i poistovjećivani s griješnicima. Nitko se nije družio s njima. Zato je dolazak Isusa
u kuću jednoga carinika bilo djelo velikoga milosrđa.
Centurion – (lat. centurio), stotnik, zapovjednik osnovne jedinice u rimskoj vojsci {centuria).
Centuria je brojila stotinu vojnika, pa je za centuriona opravdan prijevod stotnik. No često se
susreće kao prijevod i zapovjednik čete, kapetan i si. što nije opravdano. Dvije su centurije
činile manipul. Ipak, centurion nije bio jednoznačan časnički čin. Centurioni su se međusobno
razlikovali ovisno o naoružanju jedinice u kojoj su služili, mjestu u manipulu i dr.
Cenzor – (lat. censor) častan položaj u starome republikanskome Rimu, postojao od 443.
pr.Kr. i ukinut oko 85. Za cenzore su svake pete godine birana po dvojica bivših konzula.
Zadaća im je bila procjenjivati imovinu radi plaćanja poreza i imovinske podjele građana. Popis
koji su radili cenzori zvao se census. U starome su Rimu cenzori sudili i o ćudoređu građana, a
tko se ogriješio o državu ili obitelj ime bi mu dospjelo na listinu nota censorio (staviti na cen-
zus!).
Cezar (1) – Gaj Julije {Gaius Iu/ius Caesar) jedan od najpoznatijih starorimskih vojskovođa i
državnika. Rodio se 100. pr.Kr. i bio ubijen 44. pr.Kr. Potekao iz patricijske obitelji i stekao
vrsnu izobrazbu. Nakon uspješne vojne karijere posvetio se politici. Sklopio je trojni savez 60.
pr.Kr. s Pompejom i Krasom. Godine 47. pr.Kr nametnuo se u Rimu kao vojni diktator i
porazivši protivnike postao apsolutan vladar. Na vrhuncu moći ubili su ga urotnici Brut, Kasije
i Trebonije 15. ožujka 44. pr.Kr. (na Martovske ide). Cezar je uveo nov kalendar (sunčani) koji
se po njemu zove julijanski. Od njegova je imena nastao vladarski naslov car: rimski caesar,
talijanski cesare, njemački Kaiser, a kod nas cesar i car.
Cezar (2) – (lat. caesar) vladarski naslov u starovjekome Rimu, uveden prema imenu Gaja
Julija Cezara.
Cezareja – (lat. caesarea: carska) naziv mnogih gradova u Rimskome carstvu. Postojale su
Cezareje u Siriji, Kapadokiji,' Mauretaniji, Palestini i dr. Ovdje se misli na nekadašnji grad 30-
ak kilometara južno od današnje Haife. Cezareju je utemeljio Herod Veliki* u I. stoljeću pr.Kr.
Za rimske vladavine sjedište Rimskoga prokuratora (namjesnika) Judeje, a kasnije glavni grad
provincije Palestina. Kasnije istaknuto središte kršćanstva. Cezareju razara 1256. egipatski sul-
tan Baibars. Iz starih vremena očuvane su ruševine akvedukta, kazališta, amfiteatra, hipodrom.
Cimet – (grč.kinnamonon od hebr. quinnamon) začin od kore grmova lovorike ili cimetovca
(Cinnamomum). Kora se guli s mladih izdanaka, suši i isporučuje u obliku komada ili smljeve-
na u prah. Ugodnoga je i aromatičnoga mirisa, crvenkaste boje i trpkoga okusa. Rabi se u pre-
hrani, liječništvu i si.
CINIK – (od grč. kion: pas) pojam se razvio od škole koju je u 4. st.pr.Kr. utemeljio Sokra-
tov učenik Antisten. Njeni pripadnici odbacuju ćudoredne norme, traže povratak prirodi i niječu
kulturni napredak. Ime kinici dobili su prema atenskoj gimnaziji Kjnosarges u kojoj je
poučavao Antisten. Pod pojmom cinik se općenito podrazumijeva krajnje podrugljiva drskost,
grubost, bestidnost, surovost, prijezir prema svim ćudorednim normama, kulturi i si.
Cipar – (grč. Kypros) pa bi ispravnije bilo Kipar… Treći po veličini otok u Sredozemnome
moru. Povijesni tragovi zabilježeni još i nekoliko tisućljeća pr.Kr. Egipćani su ga zauzeli oko
1500. pr.Kr. Kasnije su ga osvajali razni strani narodi i države, npr. Perzijci, Grci, Aleksandar
Veliki, Ptolomejevići, Rim i dr. Prvi tragovi naseljavanja Židova zabilježeni su oko 300. pr.Kr.
No poslije Hebrejskoga ustanka 116-117. rimski car Hadrijan protjerao je sve Hebreje s otoka.
CIRKUS – (lat. circus: krug ili kolobar odnosno trkalište) u rimsko doba okruglo igralište ili
općenito prostor za javne igre i natjecanja. Cirkuske igre razvile su se iz priredbi u čast bogova.
Kasnije su priređivane radi zabave i razonode. Uključivale su borbe gladijatora, borbe sa zvije-
rima, konjske utrke, vojničke priredbe i dr. Današnji pojam je bitno različit, jer se odnosi na
miroljubive priredbe za zabavu i razonodu.
Dafne – (grč. lovor) djevičanska nimfa, kći riječnoga boga Peneja koja je odbijala Apolono-
vu ljubav. Ne mogavši mu izmaći, zamolila je za pomoć oca Peneja koji ju je pretvorio u lovor.
Waltari, toliko predan pojedinostima, zasigurno je namjerice tim imenom nazvao gostionicu u
kojoj Tulija čeka Marka! Time Tulija neizravno laska Marku navješćujući da je on njen Apolon
kojemu se ne može oprijeti…
Damask – grad u današnjoj Siriji, u plodnoj i vodom obilatoj ravnici. Sjecište trgovački pu-
tova. Naselje i naziv potječu još iz sumerskih vremena. Oko 1600. pr.Kr. Damask je bio pod
Egipćanima, a zatim pod Hetitima. Oko 100. pr.Kr. središte je aramejskoga kraljevstva, a zatim
na kratko pada u ruke izraelskoga kralja Davida. Ponovno stječe slobodu, a zatim se redaju
osvajači: Asirci, Babilonci, Perzijci, Aleksandar Veliki, Seleukidi, Nabatejci, da bi tada došao
pod vlast Rima. Inače poznato upravno, trgovačko i vjersko središte.
David – (hebr. ljubljeni) kralj Izraelaca na prijelazu iz 11. u 10. stoljeće pr.Kr. U mladosti je
bio pastir u Betlehemu. Postao štitonošom izraelskoga kralja Šaula, te se istakao u ratovima i
borbama. Pobijedio filistejskoga junaka Golijata. Odmetnuo se od kralja Šaula, ali je nakon
njegove smrti pomazan za kralja Judeje, kasnije postaje kraljem cijeloga Izraela. Za svoj glavni
grad izabrao Jeruzalem, a pripisuje mu se autorstvo pjesničkih djela, nekih psalama, nade u
Mesiju, židovska šestokraka zvijezda i si.
DEKAPOLIS – (grč. dekapolis: deset gradova) savez deset samoupravnih gradova na
području istočno od rijeke Jordan i južno od Genezaretskoga jezera. Utemeljen oko 50. pr.Kr.,
poslije rimskoga zauzeća Sirije. Potrajao do 3. stoljeća. Najvažniji gradovi saveza bili su Da-
mask, Filadelfija, Heliopolis, Skitopolis.. Broj gradova u savezu se mijenjao. Smatran je
nevjerničkim stranim tijelom u Izraelu.
Deveti sat – Rimljani su u to vrijeme dan dijelili u sate od izlaska do zalaska Sunca. Sati je
dvanaest, ali ovise o duljini dana. Tako je prvi sat 06,00 ujutro, treći je 09,00 sati, šesti 12,00
sati tj. podne, deseti je 15,00 sati itd. Waltari navodi deveti sat, a to je rano poslijepodne, nešto
poslije 14,00 sati.
DIJADEM – (grč. diadema) prvotno vrpca kojom se podvezuje kosa ili povez za čelo od
vune, lana ili svile. U prvo su vrijeme njime Grci urešavali bogove, no kasnije ih nose mladići
(kao znak pobjede) i ugledne žene. Kod istočnjačkih je naroda dijadem znak kraljevke vlasti, tj.
isto što i kruna. Kasnije se dijadem pretvara u uobičajen ženski nakit, često izrađen od plemeni-
tih kovina, dragulja i si.
Dinar – (lat.denarius) rimski srebrn novac u uporabi od 269. pr.Kr. Težio je 4,55 grama.
Kasnije se naziv proširio po svijetu, pa je dinar bio naziv novca u mnogim državama. I danas je
dinar platežno sredstvo, ali u islamskim državama (i Jugoslaviji!).
DIONIS – (grč. Dinisoz) grčki bog plodnosti, uživanja i vina. Sin Zeusa i Semele. Opijen
sokom vinove loze krenuo na lutanja svijetom. Pratila su ga polubožanska bića sileni, satiri,
menade, tijade i nimfe. Zaštitnik orfičkih misterija i tajanstvenih orgija. Njemu u čast
održavane su brojne svečanosti nazvane Dionisije.
Djeca Izraela – opći naziv za Židove odnosno Hebreje. Vidi Izrael.
Dragomast – vidi mirha.
Drahma – (gič.drahme) izvorno grčki srebrn novac; u davno vrijeme drahma je imala 6 ob-
ola, a kasnije lOOlepta. U židovsko vrijeme, dakle pod Rimskim carstvom, drahma je težila
3,50 grama srebra.
Dvanaestorica – dvanaest apostola (poslanika) ili izaslanika, glasnika Isusovih. Bili su to re-
dom Galilejci, mahom siromašni ribari, koje je Isus izabrao za svoje glavne sljedbenike i nasl-
jednike kako bi ga „pratili, da ih šalje propovijedati i da imaju vlast izgoniti zle duhove” (Mk 3,
14-15). Apostoli su bili Simun (bogouslišeni) kojega je Isus nazvao Petar (grč. stijena) i brat mu
Andrija (muževan), Zebdejevi sinovi Jakov (Bog zaštitnik) i Ivan (Bog je milostiv) koje nazva
Boanegres (sinovi groma), Filip (ljubitelj konja), Bartolomej (sin Tolmajev), Matej (dar Božji),
Tomajblizanac), Jakov (Bog zaštitnik) sin Alfejev, Tadija (odvažni), Simun (bogouslišeni) Ka-
naanac i Juda Iskariot. Dvanaest je bio ustaljen broj pa je nakon Judine izdaje umjesto njega
izabran Matija (dar Božji). Kao što vidimo, sva ta židovska imena su opisna, tj. imaju neko
značenje, najčešće vezano za vjerske pojmove. Vidi i Jedanaestorica.
Efes – (grč. Efesoz) antički grčki grad na zapadnoj obali Male Azije. Postoji već oko 1100.
pr.Kr. Tada su ga kolonizirali Jonjani pod Androklom. Središte trgovine i trgovačkih putova, te
Artemidina kulta. Od Lidijaca su ga preoteli Perzijci, zatim je pristupio Grcima, pa ga je osvo-
jio Aleksandar Veliki. Nakon toga izmjenjivali su se vladari dok nije 133. pr.Kr. pripao Rimu.
Uskoro postaje glavnim gradom rimske provincije Male Azije. Jedna predaja kazuje da je u
Efesu umrla Marija, Isusova majka.
Efraim – (hebr. plodnost) učestalo hebrejsko ime. Ovdje se najvjerojantije misli na značenje
imena ili na pripadnika sjevernoga izraelskoga plemena.
Egipat – izvoran naziv na staroegipatskome je Kemet (Kemt) što znači Crna Zemlja. No s
grčkim prodorom prevladalo je i grčko ime za tu zemlju tj. Egiptos. Grci su preimenovali i go-
tovo sve ostalo vezano za Egipat, od naziva gradova do imena faraona i bogova. U vrijeme zbi-
vanja ovoga romana, naziv Egipat je primjeren jer je tada stari naziv Kemet najvjerojatnije bio
već izvan uporabe ili čak potpuno zaboravljen.
Elam, Elamci – država i narod između Babilonije i Izraela. Glavni grad bio im je Suza.
Elamce se u Bibliji više puta spominje kao tuđinski narod i čak neprijatelje Židova.
Eleazar – (hebr. Bog je pomogao ili božja pomoć) učestalo hebrejsko ime.
Emaus – selo u Judeji, sjeverozapadno od Jeruzalema udaljeno oko 160 stadija tj. nekih 25
kilometara (1 stadij oko 185 m). No pretpostavlja se da su učenici sreli Isusa na putu u neko
drugo selo istoga imena, udaljeno oko 60 stadija (oko 11 kilometara). Neki ipak izjednačuju ta
dva mjesta.
Enej – (grč. Aineiaz) istaknut junak u Trojanskome ratu, sin Anhiza i božice Afrodite. Prema
Vergilijevoj Eneidi, nakon propasti Troje polazi s ocem i malenim sinom tražiti novu domovi-
nu. Nakon dugoga lutanja stiže u Lacij (Italija) gdje poslije teških borbi utemeljuje novu
državu.
Epikur – (grč. Epihojros) grčki mudroslov iz Samosa, 341-270. pr.Kr. Nastavljač Demokri-
tova učenja. U Ateni utemeljio svoju školu. Po njegovome učenju je čovjekov cilj postizanje
sreće, što se ostvaruje upoznavanjem prirodnih zakona. Upoznavši zakone prirode, čovjek se
oslobađa straha od bogova. Sreća se tada sastoji od užitaka, do čega se dolazi njegovanjem
znanja i prijateljstva, u bezbolnosti i smirenju duha. Kasnije je njegovo učenje pojednostavljeno
pa se krivo tumači da ono teži isključivo za tjelesnim nasladama. Odatle i raširen pojam
uepikurejaći čovjek koji svrhu života nalazi u tjelesnim nasladama.
Etruščani – narod koji je živio u središnjoj Italiji od 10. stoljeća pr.Kr. Podrijetlo im nije
točno utvrđeno, ali su bili napredan i kulturan narod. Velik dio njihove kulture preuzeli su
Rimljani.
Eunuh – (od grč. eunohos – včuvar postelje); uškopljenik. Eunusi su bili čuvari u haremu
(Ženskoj kući) istočnjačkih vladara i velikaša.
Eva – (hebr. havvah: majka života, ona koja daje život) prema Bibliji pražena, prva žena.
Bog ju je učinio od Adamova rebra, s kojim je živjela u Edenu, zemaljskome raju. Odatle su
istjerani zbog istočnoga grijeha.
Ezop – (grč. Aisopoz) grčki pisac iz Sarda u Lidiji, oko 600. pr.Kr. Pod njegovim su imenom
očuvane 426 basne, no dvojbeno je nisu li većim dijelom nastale kasnije.
Farizej – (hebr. iz aram. odijeljeni, odvojeni) židovska vjerska skupina. Spominju se jedino u
Novome zavjetu. Nisu bili svećenici, ali su propovijedali strogo pridržavanje Zakona i drugih
vjerskih običaja, pa su u puku uživali velik ugled. Bili su u stalnoj oporbi sa saducejima. No
spominju se često i kao licemjeri koji samo formom svjedoče pobožnost, dok su u duši pokva-
reni. Tako je naziv farizej vremenom postao općim pojmom za licemjera.
Faros – (grč.) malen otok na ulazu u Aleksandrijsku luku, spojen nasipom s kopnom. Na
njemu je Aleksandar Veliki utemeljio grad Aleksandriju i dao podići svjetionik visok oko 120
metara. Bio je to trokatni toranj s četvrtastom osnovicom, strana dugih 30 metara. Svjetionik je
bio istodobno i utvrda s velikom vodospremom. Jedno od svjetskih čudesa. Nije očuvan.
Fatamorgana – (arap.sarafr) varka pri gledanju koja nastaje zrcaljenjem u zraku, pa pruža
privid predjela i predmeta u daljini kojih tamo nema. Najčešće se tu pojavu susreće u pustinja-
ma, na moru, ali i na asfaltnoj cesti za ljetnih žega itd. U općenitome smislu: opsjena, obmana,
privid, varka.
Fortuna – (lat. sreća, udes, slučaj) starorimska božica sreće i udesa. Zaštitnica pojedinaca,
staleža i naroda.
Forum – (lat.) trg; središnji gradski trg u rimskim gradovima. Najglasovitiji je bio, dakako,
Forum Romalium u Rimu. Kasnije, i u širem značenju, svaki veći trg.
Funta (grčka) – nepoznata mjera u staroj Grčkoj. Naziv dolazi od latinskogapondus tj. težina.
Waltari je time zasigurno mislio na težinu od oko 500 grama (polovicu kilograma).
Furija – (lat.) jedna od starorimskih božica osvete, u Grčkoj poznata kaoErinija. U širem
smislu pomama, jarost, mahnitost, bijes, silovitost; odnosno takva osoba.
Gadara (grč., na hebrejskom hirbet umkes) – starovjeki grad istočno od rijeke Jordan odnos-
no jugoistočno od Genezaretskoga jezera. Tu je Isus iscijelio dvojicu opsjednutih. Danas je to
Umm Keis na rijeci Yarmuk, u Siriji. Grad je nekoć bio veliko i značajno središte, sudeći po
građevinama medu kojima se ističu ostaci dvaju kazališta, gradskih zidina, akvedukta i dr.
Galija – povijesno područje na zapadu Europe, najvećim dijelom današnja Francuska. Riml-
jani je počinju osvajati oko 150. pr.Kr. i to dovršavaju oko 50. pr.Kr. Rimsku provinciju Galiju
zauzeli su Germani u razdoblju od 406. do 486.
Galileja – (od hebr. galil' haggojim: krug pogana) pokrajina na sjeveru Izraela. Granice su joj
bile Genezaretsko jezero, rijeka Jordan i dolina Esdraelon. Oko 40. pr.Kr. postala je dio kral-
jevstva Heroda Antipe. U Galileji je pučanstvo bilo miješano, po čemu je i dobila ime. Tu se i
govorilo posebnim narječjem. U Jeruzalemu su malo cijenili Galileju i tamošnje pučane. Galile-
ja je inače bila središte djelovanja zelota. Isus, premda rođen u Betlehemu, odrastao je u Naza-
retu* u Galileji. Po toj je pokrajini putovao prije nego je pošao za Jeruzalem, a i njegovi su pos-
lanici bili mahom Galilejci.
Gazela – životinja iz skupine antilopa. Vitka i brza životinja. Živi u sjevernoj Africi, zapad-
noj Aziji i Indiji. Zanimljivo je da isti naziv (od amp.gnazaf) nosi lirska pjesma elegično-
ljubavnoga značaja. Potječe s istoka (Perzija, Turska). Oma 8 do 13 stihova s ponovljenim ri-
mama. Ovdje se ipak misli na životinju…
Genezaretsko jezero – jezero u sjevernome dijelu Izraela. Ime dobilo prema ravnici uz jezero
nazvanoj Genezaret. Površina mu iznosi nešto manje od 200 km2, najveća duljina 21 i najveća
širina 12 km. Leži 206 metara ispod površine mora, a najveća mu je dubina do nepunih 50 me-
tara. Kroz jezero protječe rijeka Jordan. Voda je slatka, čista i bogata ribom. Klima je topla i
ugodna, ali nisu rijetke oluje. Uokolo jezera su mnoga mjesta gdje je Isus djelovao, poučavao i
si.
Genu – (lat. Genius) u vjerovanju italskih naroda moć stvaranja života kod muškaraca. Kas-
nije ga u rimskoj mitologiji smatraju posebnim božanstvom, čuvarom života i sudbine pojedi-
naca i zajednice. Svaki je Rimljanin imao svojega Genija koji ga je štitio od rođenja do smrti.
Geniji žena zvali su seJunones. Nakon smrti Genij je ostajao pribivati u kući umrloga kao Lar
(duh zaštitnik). U Grčkoj je sličnu ulogu imao Demon, a u kršćanstvu Anđeo čuvar.
GETSEMANSKI vrt(ovi) – (od hebr. getsemani: tijesak za ulje) područje ili moguće zaselak
na Maslinskoj gori, gdje je Isus bio uhvaćen. Nije točno poznato gdje se to nalazilo.
GIMNAZU – (grč,gimnasion) u antička vremena javna ustanova s vježbaonicama,
igralištima, kupkama i si. Nešto kao antički športski centar. Na takvim je mjestima vježbala
grčka omladina, ali su u gimnazije zalazili i stariji ljudi radi rekreacije, kupanja i dr. Tradiciju
takvih ustanova preuzeli su i Rimljani.
 Gladijator – (od htg/adius: mač) u prvo vrijeme mačevalac u bojnim natjecanjima, kasnije
općenito plaćeni borac na javnim priredbama. Takve borbe potječu još od Etruščana, pa nisu
rimska dosjetka. U Rimu su počele od 264. pr.Kr. S vremenom su se ustalile posebne gladija-
torske škole, a gladijatori su se služili raznovrsnim oružjem. Njihove su borbe uistinu bile na
život i smrt…
Golgota – (od aramejskoga gulguta: lubanja) brežuljak ispred zapadnih jeruzalemskih zidina.
Prema predaji je to bilo mjesto gdje je Isus raspet. Pretpostavlja se da je brežuljak dobio ime
prema svojemu izgledu, ali ima i drukčijih tumačenja. Vremenom je pojam golgota dobio šire
značenje pa se pod tim općenito podrazumijeva patnje, nevolje, muke, stradanja.
Hasmonejci – (hebr. hasmanim: bogataš) starohebrejski rod. Izvoran im je naziv Makabej-
ci*. Dinastija iz razdoblja samostalnosti Judeje 140-63. pr. Kr.
Hebrej – izvoran naziv za Židova. Vuče podrijetlo iz Staroga zavjeta (Knjiga postanka) gdje
se Abraham označava kao Hebrej. Neki autori pojam Hebrej povezuju s nazivom habiru za
potčinjene društvene slojeve (plaćenici, robovi, zarobljenici i si.) Hekata – (grč. Ekate) u grčkoj
i rimskoj mitologiji božica podzemlja, zaštitinica čarobnjaštva. Njeni su znaci zmija, bič, zublja
i mač.
HELENIZIRAN – pojam izveden iz izvornoga naziva za Grčku (Elenoz, Elladoz). Onaj koji
je prihvatio grčku kulturu ili općenito ono što je podrijetlom grčko.
Herod – (hebr. junačan) zvan i Herod Veliki. Sin Antipatra iz Idumeje, živio 72-4 pr.Kr. Nije
bio Židov. Cezar ga je imenovao prokuratorom. Prvo je bio namjesnik Galileje, a kad je osvojio
Judeju postao je i kraljem toga područja. Sagradio Hram, palaču i utvrdu Antonija u Jeruzale-
mu, utemeljio grad Gezareju, podigao utvrdu Masada i dr. Okrutan vladar, koji je nemilice uk-
lanjao političke protivnike, pa čak i članove obitelji. Prema Bibliji, zapovijedio pokolj nevine
dječice kako bi uzeo život budućemu židovskom kralju koji se po proročanstvima trebao roditi
u određenome razdoblju. To je bio Isus, koji je izbjegao pokolj bijegom njegove obitelji u Egi-
pat.
Herod Antipa – drugi sin Heroda Velikog. Živio od 20. pr.Kr. do 39, a vladao od 4. pr.Kr.
Poslije očeve smrti postao tetrarh* Galileje i Pereje. Protjeravši svoju prvu ženu Arabljanku,
oženio Herodiju, unuku Heroda Velikog, znači svoju nećaku. Nagovorila kćer Suzanu, prema
Bibliji, da od Heroda zatraži smaknuće Ivana Krstitelja. Poncije Pilat mu je poslao Isusa, radi
provjere optužbi podignutih u Jeruzalemu, ali gaje Herod Antipa vratio Pilatu.
HERODlJA – (grč.) ili Herodijada, kći Aristobulova i unuka Heroda Velikog. Prvo je bila
žena stricu Herodu Filipu, a zatim i njegovome bratu Herodu Antipi. Zahtjevala od njega, pu-
tem svoje kćeri Suzane, da smakne Ivana Krstitelja, što je Herod i učinio.
Herodova palača – velebna palača koju je u zapadnome dijelu Jeruzalema dao podići Herod
Veliki.
Homer – (grč. Omeros) glasovit grčki starovjeki pjesnik iz razdoblja oko 800. pr.Kr. Pripisu-
ju mu se junački spjevovi Ilijada i Odiseja. Rodio se, najvjerojatnije, u Smirni. Ilijada govori o
trojanskome ratu, a Odiseja o lutanjima grčkog junaka Odiseja nakon pada Troje. Homeru se
pripisuju i brojna druga djela. Prema nekim navodima bio je slijep… Kasnija istraživanja na-
metnula su dvojbe o njegovom autorstvu glede Ilijade i Odiseje.
Hosana – (aram. pomozi) poklik koji je bio svečan poziv i obrazac bogoslužja, osobito na
židovski Blagdan sjenica. S tim je poklikom bio pozdravljen i Isus pri ulasku u Jeruzalem. Izraz
je od davnina ušao u kršćansko bogoslužje. U širemu značenju je to svečana pjesma odnosno
usklik oduševljenja.
Idumeja – rimski naziv za predjel na jugu Mrtvoga mora. Hebrejsko ime je Edom. Rimljani
su tim nazivom označavali i Edom i južnu Judeju.
Ilija – Prorok Ilija je, prema predaji i Bibliji, bio uzdignut na nebo u ognjenim kolima koja
su vukli ognjeni konji, pred očima svojega sljedbenika Elizeja i proročkih sinova.
 Isus – (hebr. Jehošua: kojemu je Jahve na pomoć). Učestalo hebrejsko ime. Grčki je oblik Ie-
sovz, a latinski Jesus. Naš se štokavski naziv Isus razvio iz grčkoga oblika u kojemu se dugo e
čitalo kao i. No bilo bi primjerenije Jezus, kako se u nekim našim krajevima i kazuje (ponegdje
i iskrivljeno Jezuš).
Ivan – grčki oblik imena Jehohan (hebr. Bogu mio).
Ivan (1) – Ivan Krstitelj bio je posljednji prorok staroga Saveza. Sin svećenika Zaharije koji
ga je veličao kao Mesijinoga preteču. Ivan odlazi u pustinju i tamo propovijeda krštenje kao
postupak za otpuštanje grijeha. Krstio je Isusa i priznavao ga kao većega od sebe, pa mu je slao
svoje učenike. Kori Heroda Antipu zbog rodoskvrnuća s Herodijom, zbog čega ga Herod
kažnjava odrubljivanjem glave (na nagovor Herodije putem njene kćeri Suzane).
Ivan (2) – jedan od Isusovih poslanika (apostola), ribar s Genezaretskoga jezera. Zvan i
Marko. Njega je Isus najviše volio. Ivan se navodi kao autor jednoga od evanđelja, triju posla-
nica i knjige Otkrivenja. Prikazuje ga se s orlom.
Ivana – žena uglednika s dvora Heroda Antipe. Priključila se Isusu u njegovim obilascima po
Galileji.
Izaija – (hebr. Bog je pomoć) prvi starozavjetni prorok. Sin Amosov, rođen oko 700. pr.Kr.
IZAK – (hebr. neka se Bog smješka) sin Abrahama i Sare. Bio je oženjen Rebekom, te imao
sinove Ezava i Jakova.
Izida – (izvorno egipatsko ime Ast ili Ausei) u starovjekome Egiptu božica plodnosti i
plodne zemlje, zaštitnica braka, liječništva, zemljoradnje i plovidbe, žena boga Ozirisa, majka
boga Horusa.
Izrael – (hebr. Jisrael: božji borac) naziv koji je praotac Izraelaca Jakov dobio od anđela s
kojim se borio. Naslov je kasnije prešao kao naziv za sve potomke Jakovljeve, tj. židovska sva
plemena, a zatim na cijeli narod i cijelu državu.
Izrael (1) – naziv za židovsku državu.
Izrael (2) – ime koje je dobio Jakov. Prema jednoj predaji bilo je to nakon borbe s anđelom,
a prema drugoj mu je uzimanje tog imena naložio Bog u snu.
Jakov – (hebr. Jakob: Boj* zaštićuje) dobio i ime Izrael, koje je postalo sinonim za sve Zi-
dove, njihova plemena i državu. Jakov je bio drugi sin Izaka i Rebeke i od njega se izvodi dva-
naest židovskih plemena.
Jedanaestorica – nakon izdaje Jude Iskariota apostola (poslanika) je ostalo jedanaest. No
dvanaest je bio ustaljen broj kod Zidova (npr. 12 plemena, 12 sudaca i si.) pa su apostoli izabra-
li Matiju kao novoga dvanaestoga člana. Vidi i Dvanaestorica.
Jerihon – (hebr. Mjesečev grad) naselje udaljeno 10 kilometara sjeveroistočno od ušća Jeri-
hona u Mrtvo more. Tu je bila zimska palača Heroda Velikog, a grad je bio i carinsko mjesto.
Jeruzalem – (hebr. Jerusalim: grad što ga je osnovao Šalim) starovjeki grad istočno od
Mrtvoga mora. Leži na vapnenjačkoj zaravni, 760 metara iznad mora. Oko 1400. pr.Kr. bio je
pod Egipćanima, kao nevažno selo. Od njih ga preotimaju Jebusiti, a zatim ga u Davidovo vri-
jeme oko 1000. pr.Kr. zauzima židovsko pleme Juda. Zato ga se i naziva Davidovim gradom.
Slijede nova osvajanja, pa tek Makabejci obnavljaju grad i podižu utvrde između 164. i 135.
pr.Kr. Godine 63. pr.Kr. zauzeo ga je Pompej, te obnovio i proširio. Rimljani ga ponovno raza-
raju 70. godine, kada se sačuvao jedino zapadni „zid plača” .
Joppa – kasnije ime za staru Jaffu. Grad i luka na obali Sredozemnoga mora. Nakon
Egipćana tu su se redali razni gospodari, da bi napokon ušao u sastav Rimskoga carstva.
Jordan – rijeka koja izvire u južnome dijelu Antilibanonskoga gorja, te teče od sjevera prema
jugu. Utječe u Genezaretsko jezero, ali iz njega i nastavlja tok te završava u Mrtvome moru.
Rijeka je duga ukupno 262 kilometra. Većim dijelom protječe kroz pustinjeske predjele, ali joj
je dolina zelena. Po rijeci Jordan dobila je naziv i jedna današnja država (kraljevina Jordan).
Josip – (hebr. neka Bog pridoda; misli se još djece k već rođenoj) često židovsko ime.
 Josip iz Arimateje (1) – ugledan član Velikoga vijeća u Jeruzalemu, koji je pokopao Isusa
nakon skidanja s križa.
Josip (2) – muž Marijin. Otac mu je bio Jakov (ili Eli?). Josip je bio siromašan drvodjelja, a
osim u svezi Isusovoga rođenja, gotovo ga se i ne spominje. Nema nikakvih navoda npr. Ő nje-
govome životu u poodmakloj dobi.
Juda Iskariot – (hebr. Jehuda) sin Šimunov, jedan od Dvanaestorice (apostola). Izdao Isusa
židovskim vlastima i za to dobio nagradu od 30 srebrnjaka. Kasnije se pokajao i zbog grižnje
savjesti objesio.
Judeja – rimski naziv za pokrajinu koja je uključivala veći dio predjela od istočne obale Sre-
dozemnoga do Mrtvoga mora.
Kafarnaum – (hebr. Nahumovo naselje) još i Kapernaum (grčki naziv). Mjesto u Galileji, na
sjeverozapadnoj obali Genezaretskoga jezera. Prema Bibliji je Kafarnaum bio središte Isusovo-
ga djelovanja u Galileji, grad u kojemu je izveo i mnoga svoja čuda. Ipak je prokleo Kafarnaum
jer ga nisu tamo prihvatili… Tu se nalazila rimska posada i carinarnica. Današnji naziv Teli
Hum.
Kaifa – nadimak Josipa Kajafasa, velikoga svećenika u Jeruzalemu i predstojnika Velikoga
vijeća (Sinedrija) za vrijeme postupka protiv Isusa. Postavila ga je rimska vlast.
Kamenovanje – osobito teška i sramotna javna kazna. Osuđenika mnoštvo tjera iz naselja i
baca kamenje na njega sve dok ga na taj način ne ubiju. Poznata je bila kod gotovo svih starov-
jekih naroda. Izricala se za ubojstvo roditelja, izdajstvo domovine, kršenje vjerskih propisa,
preljub i si.
Kaldeja – u davno doba naziv za najjužniji (jugoistočan) dio Mezopotamije.
Kana – (hebr. trska) naziv više mjesta u Izraelu.
Kana (1) – biljka što se rabi za bojanje npr. kose (lijep crvenkast preljev).
Kana (2) – Galilejska. Grad u Galileji, zapadno od Genezaretskoga jezera. U Bibliji se spo-
minje svadba u Kani Galilejskoj, na kojoj Isus pretvara vodu u vino.
KANOPOS – Canopos. Naselje na području starovjeke Aleksandrije. Predjel danas leži na
rtu sjeveroistočno od grada i arheološko je nalazište.
Karavana – (perz. karwan: trgovačka zaštita) skupina putnika, trgovaca, hodočasnika i si. ko-
ji zajednički polaze na dulji put, radi veće sigurnosti i međusobne zaštite. Karavane su bile
uobičajene u Africi i Aziji, pa su se s vremenom razvili i pravi karavanski putovi.
KlDRON – duboka dolina koja se proteže istočno od Jeruzalema i dijeli ga od Maslinske
gore. Stari dio grada nalazio se na istočnome obronku povrh te doline. U kišno doba dnom do-
line tekao je potok. Dolina je od starih vremena služila kao pokapalište mrtvih.
KIKKAR – (hebr.) mjera za težinu (34,272 kg). Preveden naziv (grčki) je talenat.
Kim – (Carum mrvi) dvogodišnja biljka iz porodice štitarki. Lišće perasto, cvjeta bijelo i
ružičasto, a plodovi su duguljasti i kalaju se. Naraste do 100 cm. Sjemenke se rabe kao začin, a
eterično ulje iz njih kao droga u medicini, u proizvodnji likera i parfema i dr.
KIRENA – (grč. Kirene) glavni grad antičke pokrajine na obali sjeverne Afrike, istočno od
današnjega Bengazija (Libija). Utemeljili su je oko 630. pr.Kr. Grci. Trgovačko središte za iz-
voz žita. U gradu su bili čuveni Apolonov i Artemidin hram, kazalište, kupke i dr. Nakon Alek-
sandra Velikog preuzeli su je Ptolomejevići, a od 1. stoljeća pr.Kr. je u vlasti Rimljana.
KlRJAT – (hebr. grad) susreće se najčešće kao prvi dio naziva većih mjesta. Zato nije jasno
na koji se grad tu misli. Moguće je to Kirjat-Arba (staro ime za Hebrori).
Kleof – jedan od dvojice učenika koji su susreli Isusa na svojemu putovanju u Emaus (Lk
24,18).
Kohorta – (htcohors: četa) temeljna pješadijska postrojba starorimske vojske. Brojala je 400-
600 momaka i bila desetina legije. Kohorta se dijelila na 6 centurija ili tri manipula.
Komornik – (lat. camerarius) dvorjanin ili sluga koji je zadužen skrbiti za privatne poslove
nekoga uglednika ili gospodara. U neku ruku nadstojnik, pa moguće i tajnik i si.
 KORINT – (grč. Korithos) grad i luka u Grčkoj.
Kos – grčki otok u Egejskome moru, pred jugozapadnim rtom Male Azije. U antičko doba
bio je čuven po izradi odjeće od tankoga platna, purpurne boje i ukrašene zlatnim vezom.
Krećani – žitelji otoka Krete. Otok Kreta (grč. Kriti) nalazi se u istočnome dijelu Sredozem-
noga mora. Od pradavnih je vremena bio važno pomorsko, trgovačko i kulturno središte.
Najznačajnija su mjesta bila Knosos i Festos. Krećani su bili poznati pomorci i trgovci, pa su
redovito stizali i u Jeruzalem.
Krist – (od grč. hristos: pomazanik) nije ni u kojem slučaju osobno ime. To je naslov. On je
tek kasnije pridijeljen Isusu. Izvoran židovski naziv je Mesija (od aramejskoga očekivani). Zato
se na početku govori o Isusu iz Nazareta, Galilejcu, da bi se nagađalo o njemu kao Mesiji i na-
pokon biva on prihvaćen kao Pomazanik (Krist). Vidi i pomazanik*.
Kvestor – (lat guestor) u antičkome Rimu sudac (u vrijeme kraljevstva i rane Republike) koji
je gonio zločince pod smrtnom kaznom. Kasnije kvestori preuzimaju i druge državne poslove
vezane za financije, čitanje govora i dr.
Latifundu – (lat.latifundium) veleposjed u starome Rimu, u doba Republike. Latifundiji su
nastali prisvajanjem državnoga zemljišta i malih seljačkih posjeda. To su proveli pripadnici
vladajuće klase. Na latifundijima su radili mahom robovi, pa je Rimsko carstvo svojim širenjem
prenijelo i takav oblik gospodarenja zemljom u kolonije.
Lazar – (hebr. Bog je pomogao) čovjek kojeg je Isus u Betaniji uskrsnuo iz mrtvih, nakon
što je ovaj četiri dana ležao u grobu. Sestre su mu bile Marija i Marta.
Legija – (lat. legio) glavna jedinica starovjeke rimske vojske. Brojila je 6000 pješaka. Dijeli-
la se na 10 kohorti, kohorta na 3 manipula, a manipul na 2 centurija (po 100 pješaka). Legija
obično nije bila u punome sastavu, ali je svakoj pripadao i odred konjice od 300 boraca koji se
dijelio na 10 turma, a turm na 3 decurija (po 10 konjanika).
Legionar – rimski vojnik u sastavu legije. Legionari su bili izvrsno uvježbani'vojnici, s točno
utvrđenim pravima i obvezama. Bili su placeva vojska, imali određeno vrijeme službovanja i
nakon toga pravo na mirovinu.
Levi – poslanikIsusov, inače carinik iz Kafarnauma. Poznatiji je kao Matej, pa zato vidi pod
Matej.
LlBERTINAC, LIBERTINI – (favlibertinus) robovi koji su stekli slobodu.
Lira – starogrčko glazbalo sa žicama.
Lubanja – (aramejski: Golgota*). Brdo kod Jeruzalema na kojemu je, prema predaji, bio ras-
pet Isus.
Magdala – (hebr. Migdal) stari gradić na zapadnoj obali Genezaretskoga jezera. Zavičajno
mjesto Marije Magdalene. Danas je to El-Medjed.
Magija – (grč. Mageia) magija, čarolija. Temelji se na vjerovanju u postojanje magičnih sila
na koje čovjek može utjecati radi ostvarivanja određenih ciljeva.
Makabejci – (od hebr. makabi: kladivo) dinastija iz razdoblja neovisnosti Judeje 140-63. pr.
Kr. Kasnije nazvani Hasmonejcima. Makabi je prvotno bio nadimak Jude, vode ustanka koji je
doveo do političke neovisnosti. Suparničke borbe oslabile su im vlast, pa Pompej 63. uvodi
rimski protektorat.
Mamon – (aram., hebr.) u prvotnome značenju bog bogatstva. U Starome zavjetu posjed,
imetak, novac i materijalne vrijednosti općenito. U Novome zavjetu pojam postaje širi pa znači
općenito pohlepu za materijalnim dobrima.
Mane – (hebr.) mjera za težinu (571 g), dakle nešto više od 0,5 kg ili približno koliko i en-
gleska funta. Preveden naziv je „mina”. U Bibliji se spominje srebrna mina, kao vrijednost za
obračun.
Marija – grčko-latinski oblik imena Miriam (hebr. uporna, prkosna).
 Martovske ide – (lat. Idus) ide su petnaesti dan u mjesecima ožujku, svibnju, srpnju i listo-
padu, a trinaesti dan u svim ostalim mjesecima. Na Martovske ide, 15. ožujka 44. ubijen je Ce-
zar.
Maslinska gora – gorje istočno od Jeruzalema, odijeljeno od grada kotlinom Kidron. Vrhovi
od 740 do 820 metara. Isus je došao u Jeruzalem upravo preko Maslinske gore, tu je noćio i
često boravio. Na Maslinskoj je gori održao i govor svojim učenicima, te tamo otišao nakon
posljednje večere u Getsemanski vrt. Tamo se moli, a sljedeće ga jutro hvataju nakon Judine
izdaje. S Maslinske je gore, nakon Uskrsnuća i nakon određenoga boravka na zemlji bio i uzne-
sen na nebo.
Matej – (hebr. dar Božji) jedan od poslanika. Sin Alfejev, carinik u Kafarnaumu. Postoje
pretpostavke da su Matej i Levi ista osoba.
Matija – izabran kao dvanaesti poslanik (apostol) na mjesto izdajice Jude Iskariota.
Mecena – Gaj Cilnije Mecenat (Gaius Cilnius Maecenas) živio 70-8. pr.Kr. Prijatelj i pouz-
danik cara Augusta Oktavijana. Okupljao nadarene pjesnike i neke od njih pomagao. Prema
njemu je nastao pojam mecene, kao čovjeka koji podupire književnike i umjetnike općenito.
Medijci – ili Medani, pripadnici iranskih plemena.
Mesija – (od arammešika, hebr. očekivani) Božji pomazanik u bogoštovnom i prenesenom
značenju. U najstarija vremena židovstva javlja se predaja o pomazaniku, nada u dolazak Me-
sije-kralja, koji će osloboditi židovski narod tuđega jarma. Vjersko obilježje ta riječ dobiva tek
kasnije.Tumačenja vezana za dolazak Mesije su raznovrsna, motivirana nizom razloga, od ne-
zadovoljstva vladarima i životnim prilikama pa do otpora prema osvajačima. U povijesti
židovstva javljao se veći broj pojedinaca koji se predstavljao Mesijom. Zato je očekivanje Me-
sije pratila i duboka podozrivost prema onima koji su se tako najavljivali. Te su sumnje pratile i
Isusa, te dijelom bile i obrazloženje za njegovu osudu.
Metropola – (grč.metropolis: grad-majka) prvotno grad koji ima svoje kolonije. Kasnije se
pojam proširio na prijestolnicu i još općenitije velik grad.
MILET – (grč. Miletoz) grčki grad na ušću rijeke Maeander u Maloj Aziji. Jedno od najis-
taknutijih središta antike, važna izvozna luka, trgovište i dr.
MlRHA – (grč. myrrha: mira, dragomast, smirna, izmirna) crvenkastosmeda smola; dobiva
se od drveta (Commiphora abjssinica) i drugih vrsta, koje uspijevaju poglavito u Somaliji. Smo-
la u prirodi curi sa stabla sama od sebe u obliku žutoga voska, a rjeđe se dobiva prisilno, zare-
zivanjem stabla. Kao sredstvo za kadenje i balzamiranje bila je poznata još u starovjekom Egip-
tu, a primjenjivala se i kao lijek protiv mnogih bolesti. Rabi se još i danas, ponajviše za pri-
pravljanje mirisa i kao sastojak u vodici za ispiranje usta.
MIRTA – (grč. myrtos; lat. myrtus: mrča), sredozemna biljka zimzelenih listova, bijeloga
cvata, iz roda drvenastih biljaka u sklopu poroĆLiceMyrtaceae. Uspijeva ponajviše na području
Južne Amerike, Australije, na otocima Polinezije i dr. Najpoznatija jeMjrtus communis, zimze-
leno drvo visine 2-5 m, tamnozelenih listova, s malim bijelim mirisavim cvjetićima. Plod mu je
veličine graška. Uspijeva i u Hrvatskoj. Lišće sadrži eterično ulje (0,3-0,5%), koje se primjen-
juje u kozmetičkoj industriji. Bila je poznata i cijenjena još u starome Egiptu, te nalazila raz-
novrsne primjene: kao ukrasna biljka, miris, sastojak u raznim pripravcima (mirisi, balzami-
ranje i dr.).
Misterij – (grč. mjsterion) općenito tajna i zagonetka, sve nedokučivo, nerazumljivo i si. No
osobito se misli na vjersku tajnu, božansku objavu, dogmu i si. U antičkoj Grčkoj su misteriji-
ma nazivali tajne kultove s predstavama, glazbom, plesom, pjesmom i si. Ali na njima su mogli
sudjelovati samo posvećeni koji obrede i njihov sadržaj moraju čuvati kao najstrožu tajnu. U
kršćanstvu za misterij vjere rabimo našu riječ „otajstvo”, koja je vrlo podesna.
Mit – (grč. Mytos: riječ, priča, kazivanje) predaja kojom se objašnjava postanak prirodnih
bića i pojava.
 Mojsue – (egip.Mose) hebrejski vođa i zakonodavac. Rođen u Egiptu. Roditelji mu nisu
poznati jer ga je donijela rijeka u čunu od rogoza. Školovan za egipatskoga svećenika, ali se
pobunio protiv faraona i poveo svoj narod iz Egipta. Odnos Zidova i Egipćana dan je u Bibliji
vrlo jednostrano, gdje su Egipćani krajnje ocrnjeni. O dvojbenome položaju i postupcima Zido-
va govori se vrlo malo, a sve zlo koje nanose Egipćanima rade po božjoj zapovijedi. Mojsije
vodi svoj narod preko Sinaja, prima usput od boga Zakon i objavljuje ga kao podlogu za Savez
s bogom.
Mozaik – (od grč. mojseioz: koji pripada muzama, dostojan muza; lat. opus musivium) slika
sastavljena od raznobojnih kamenčića, ali i komadića stakla, kovine, te drugih materijala. U
antičkoj umjetnosti mozaik zauzima vrlo značajno mjesto. Osobito su poznati mozaici iz doba
Rimskog carstva, pa tako i iz Istočnoga (Romejskog) rimskog carstva.
Mudroslovlje – sasvim primjerena domaća riječ za filozofiju; odnosno mudroslovac za filo-
zofa. Naime, grčka složenica (filos – prijatelj i sofia – mudrost) znači upravo to. Jedino što je u
grčkom jeziku filosofia.
Nain – mjesto u Galileji. Tu je prema predaji Isus uskrsnuo preminuloga mladića.
Najstariji – društvena titula u židovstvu. Nije nosila neke službene povlastice, ali je u tradi-
cionalnoj židovskoj zajednici imala velik značaj. Radilo se o pojedincima koji su taj naslov
priskrbili osobitim zaslugama, pa su kao takvi bili posebno štovani članovi društva. Zato su u
tekstu ove knjige napisani s velikim početnim slovom.
Namjesnik – izvorno prokumtor (lat-procurator): upravitelj, visoki činovnik koji je upravljao
nekom pokrajinom u ime rimskoga cara.
Natan – (hebr. Bog je dao) učestalo židovsko ime.
Natanael – (hebr. Božji dar) iz Kane Galilejske, koji je zajedno s Filipom došao Isusu i
prevladavši svoje prve sumnje postao Isusovim učenikom.
Nazarećanin – tako je bio nazivan Isus, jer je odrastao u Nazaretu, mjestu u Galileji. No na-
vodno se radi o pogrešci, jer bi bilo ispravno nazirej* (pripadnik određene vjerske sljedbe).
Nazaret – mjesto u Galileji, daleko u unutrašnjosti. Spominje se tek u Novome zavjetu, kao
mjesto u kojemu je obitavala Isusova obitelj i gdje je on proveo djetinjstvo. Tu Isus počinje
svoje javno djelovanje. Mještani Nazareta nisu bili blagonakloni Isusu i nisu ga prihvaćali. Za-
nimljivo je da Nazaret nije naveden u rimskim popisima mjesta iz toga vremena. A ti su popisi
vrlo pouzdani. Zato se sumnja da Nazaret u to vrijeme nije postojao.
Nazirej – (hebr. nazir, nazar. propovjednik) pripadnik vjerske sljedbe kojoj su vode (proroci)
obitavali u pustinjama. Pripadao im je i Ivan Krstitelj. Nazireji su povremeno pozivali ljude k
sebi kako bi čuli njihovu riječ i krstili ih. No za krštenje je bio podoban samo onaj koji se prije
toga pravednim životom oslobodili svojih grijeha.
NEOBREZANAC – pogrdan naziv za čovjeka koji nije obrezan. U ovom slučaju misli se
pod tim na Nežidova.
NIKODEM – poznat kao farizej, jedan od glavara naroda i član Velikoga vijeća (Sinedrija) u
Isusovo vrijeme. Sreo se s Isusom koji ga je poučavao, pa kasnije brani Isusa. Nakon raspinjan-
ja, zajedno s Josipom Arimatejskim polaže Isusovo tijelo u grobnicu, a za pokop je donio mirhu
i aloj. Ime mu ipak zvuči više grčki…
NIL – najdulja afrička rijeka, okosnica vrlo starih uljudbi, medu kojima se ističe staroegi-
patska koja je ostvarila kontinuitet od oko šest tisuća godina. Staroegipatsko ime Hapi. Nil je
novije ime, najvjerojatnije grčko.
Nimfe – (grč. Nymfai) grčke polubožice, ljudima vrlo sklone djevice. Žive u osami, vrlo ve-
selo, te često putuju s bogovima. Dugovjeke jesu, ali ne i besmrtne poput bogova. Dijelile su se
prema mjestu obitavanja na šumske ilidrijade, gorske ilioreade, riječne ili najade i morske ili
nerejide.
Noćna STRAŽA – u stara vremena, kada nije bilo satova, vrijeme se mjerilo na razne
načine. Noć se tako odbrojavala prema obilasku noćne straže. Teško je točno navesti koje je to
doba noći, a pogotovu nije za vjerovati da je to bilo ujednačeno po svijetu. U rimsko vrijeme
podjela je bila ovakva: prva straža je do ponoći, druga do prvih glasanja pijevaca, treća do iz-
laska Sunca.
Obol – (grč. oboloz) sitan grčki novac težak 0,72 grama. U antičkoj Grčkoj pokojniku je u
usta stavljan takav novčić kao popudbina za plaćanje naknade posljednjem vozaru Haronu koji
ga je prevozio preko rijeke Aherona u svijet mrtvih. U širem smislu je obol svaki sitan novac, a
u najnovijem značenju svaki doprinos ili dar. Obrezivanje – uklanjanje kožne prevlake s
muškoga uda kirurških zahvatom. Ne samo uobičajeno nego i propisano kod skoro svih istočnih
i afričkih naroda, ali ne i kod Indoeuropljana. Izraelci su obrezivanje najvjerojatnije preuzeli od
Egipćana. Izvodilo se oštrim kremenim nožem. Kod Zidova ono je znak vjerske pripadnosti
Savezu i Božjem narodu. Propisano je izvesti ga nad dječacima starim osam dana. U prenese-
nome smislu pojam „obrezan” i „neobrezan” uzimalo se kao znak pripadnosti vjeri dakle „vjer-
nik” i „nevjernik” i si. Kasnijim tumačenjima u kršćanstvu čin obrezivanja nadomiješten je
krštenjem, pa samo obrezivanje više nije nužno.
Odiseja – grčki ep o doživljajima grčkoga junaka Odiseja s Itake. Kao i Ilijada, pripisuje se
Homeru. Odisej se vraća iz Trojanskoga rata i luta svijetom. Postoji pretpostavka da je u tim
lutanjima stigao i na današnju hrvatsku obalu.
Orakul – (lat oraculum) pri starovjekim Grcima i Rimljanima žrec koji na upite vjernika daje
odgovore što stižu od božanstva. Tako je nazivan i hram u kojem su se davala ovakva
proročanstva. Zato je orakul i proročište, prorok, no i svaka zagonetna izreka.
Orfici – (grč. orfikoi) mistična družba u Grčkoj, koja je dobila ime po Orfeju, mitskome
grčkom pejvaču. Oko 600. pr.Kr. širili su tajnu vjersku pouku. Ta je obećavala vječno
blaženstvo onima koji će živjeti isposnički i redovito sudjelovati u misterijima radi očišćenja od
grijeha.
Orgija – (grč.) tajni obred u staroj Grčkoj, posvećen nekim bogovima, a osobito Dionisu. U
njima su mogli sudjelovati samo slobodni ljudi, upućeni u priredbu i obvezni čuvati tajnu. U
noćnim su se orgijama isticale žene (menade). U općenitome smislu razuzdana i čak razbludna
gozba, pijanka, zabava.
Oski, OSKIJSKI – (lat. Osa, Opict) narod koji je u antička vremena živio u današnjoj Kam-
paniji (Italija). Bili su u tijesnoj vezi s Grcima, pa su odigrali ulogu posrednika u prijenosu
grčke kulture Rimljanima. Posebnu su pozornost posvećivali kazališnoj umjetnosti.
OSLOBOĆENIK – vidi i libertinac*. Rob koji je stekao slobodu.
Ostia – Rimsko naselje iz 4. stoljeća pr.Kr. Postupno se razvila u jaku trgovačku i ratnu luku
za potrebe grada Rima.
Očuvani su brojni spomenici i građevine. Danas je to gradić 23 km jugoistočno od Rima, na
obali i blizu ušća Tibera, nedaleko antičke Ostije.
Otajstvo – (grč. mysteriori) vjerska tajna, Božja djela koja u Kristu dosižu vrhunac, Božje
objave i si. Značajka im je da to nisu neke tajne koje se mogu doznati, nego ih u sebi
doživljavamo.
OTOK, zabačeni – misli se na cara Tiberija, koji se povukao na otok Capri kod Napulja.
Ovidue – Nazon Publije (Publius Ovidius Naso) rimski pjesnik, živio od 43. pr.Kr. do 18.
Posvetio se gotovo isključivo pjesništvu, a u sklopu toga pisao erotsku i čak lascivnu poeziju.
Zbog toga je bio prognan iz Rima u Tomi na Crnome moru, gdje je i umro. U djelima daje sav-
jete o ljubavi, zavođenju, liječenju od ljubavi i dr.
Pan – (grč.) prema starogrčkome mitu sin Hermov. Bog ispaše, stoke, pastira i lovaca. Imao
je noge jarca i rogove, te bio rutav. Zadavao je paničan strah, a volio je glazbu i ples. Pripisivali
su mu izum siringe (pastirska svirala).
Papirus – izvorno egipatski papuro; papiru slična podloga za pisanje. Izrađivao se od srčike
biljke Cjperuspapjrus. Srčiku se rezalo na tanke vlati, njih se slagalo poprijeko jedne preko dru-
gih, pa dodavalo ljepilo. Sloj se zatim vlažilo, tlačilo, sušilo i izgladivalo. Po svemu sudeći,
papirus su prvi rabili Egipćani, još prije 3000. godine pr.Kr.
Pasha – (hebr. pesah) u prvo vrijeme blagdan proljeća (Hag-haaviv). S vremenom je poput
svih zemljoradničkih blagdana dobio povijesni i vjerski značaj, te je slavljen u spomen na iz-
bavljenje iz Egipta, pod vodstvom Mojsija. Pasha pada u suton četrnaestoga dana prvoga mje-
seca, a petnaestoga je dana s Pashom povezan Blagdan beskvastiih kruhova. Sedam se dana
jede beskvasni kruh, uz istodobno prinošenje žrtvi. Kroz to vrijeme svaki je rad zabranjen. Pa-
sha je u prvo vrijeme slavljena obiteljski, no kasnije je to postao javni blagdan. Uz njega su
povezani hodočašće, javni obredi u Hramu i dr. U kršćanstvu je taj blagdan zamijenjen
Uskrsom.
PEDESETNICA – židovski blagdan; pedeset dana od početka žetve. Pa Jahvinoj zapovijedi
prvi se snop žetve nosi svećeniku i on ga dan kasnije prinosi kao žrtvu prikaznicu. Na Pede-
setntcu (pedeset dana nakon spomenute žrtve) prinosi se nova žrtva prikaznica (St.z.; Levitski
zakonik, 23;3-4.). Kasnije na taj dan kršćani slave Duhove, kao spomen na pojavu Duha Sveto-
ga (Dj).
Pereja – rimska pokrajina istočno od rijeke Jordan. Židovi su tu bili u manjini.
Petar – (grč. petroz; lat. petrus: stijena) vidi pod Simun (1) Petar.
Pilat – Poncije (Pontius Pilatus) rimski namjesnik (prokurator) u Judeji (26-36). Krvavo je
ugušio ustanke Judejaca. Za njegovog je vladanja, prema Bibliji, izvedena smrtna kazna nad
Isusom. Kako kažu evanđelja, židovski svjetovni i svećenički glavari skovaše urotu protiv Isu-
sa, jer im njegovo učenje nije bilo po volji. Uhvatili su ga, svezali i odveli Ponciju Pilatu s
optužbom da buni narod. Ispitavši ga, Pilat izjavi kako nije utvrdio nikakvu Isusovu krivicu, no
glavari su ga uporno i teško optuživali. Pilat je Isusa ipak htio tek išibati i pustiti. Ali glavari
nikako nisu popuštali. Bilo je običajem (navodnim) tada o židovskome blagdanu Pashi podariti
milost i pustiti jednoga osuđenika. Pilat je prepustio izbor o tome narodu. U isto je vrijeme bio
utamničen i razbojnik Baraba, pa kad Pilat upita koga bi pustio, narod potaknut farizejima (pri-
padnici ortodoksne političko-vjerske sljedbe u staroj Judeji) povika: „Daj nam Barabu!” A na
pitanje što da učini s Isusom zvanim Mesija, dovikivali su: „Neka bude raspet!” Pilat je upitao
kakvo je zlo Isus učinio, ali je umjesto odgovora dobio tek pojačane povike: „Neka bude ras-
pet!” Vidjevši da neće ništa izmijeniti, Pilat uze vode i opere ruke pred svjetinom, rekavši:
„Nevin sam glede krvi ovoga pravednika. Njegova je osuda vaša stvar!” Tako je Isus bio
bičevan i nakon toga raspet na križ. Prema toj zgodi nastala je i izreka „prati ruke”, u smislu ne
htjeti ili ne biti odgovoran za nešto. Po tome bi izgledalo kako Pilat uistinu nije bio izravno od-
govoran za Isusovu smrt, premda je rašireno mišljenje o njemu negativno. No uloga Rimljana i
njihove vladavine u Judeji, pa tako i Pilata, u evanđeljima je osjetno uljepšana. Teško je za
očekivati da je rimska vlast bila ugodna… Mnogi povjesničari tvrde da je Pilat bio okrutan i
potkupljiv čovjek.
Pismoznalci – od vremena Ezre naziv za učitelje koji poznaju Zakon. To su redom školovani
ljudi, za razliku od tumača laika. Svojim su tumačenjima namnožili popratne vjerske propise
koji su postajali sve obimniji. Bili su bliski pojedinim vjerskim smjerovima (farizejima, saduce-
jima, esenima), dok svećenici najčešće nisu bili pismoznalci. U nastupu protiv Isusa pismoznal-
ci su bili uz farizeje.
Platon – (427-347. pr.Kr.) grčki filozof. Pravo mu je, ime bilo Aristokle, ali je nazvan „Pla-
ton”, što znači „širok”. Živio je u Ateni, a proputovao je i velik dio Sredozemlja. Poznata su
mnoga njegova učenja, a osobito o ljepoti, dobru i istini. No pritom previše zalazi u idealizam,
gubeći vezu sa stvarnošću.
Platonski – idealiziran, bez povezanosti sa stvarnošću. Osobito se vezuje za ljubav koja os-
taje na idealima, a ne doživljava ostvarenje.
Plebeici – (lat.Mf: puk) u starome Rimu prvotno naziv za građane, pripadnike susjednih po-
korenih plemena, koji nisu imali javnih prava. Plebejci nisu imali pravo natjecanja za javne
službe niti vjenčanja s osobom iz reda patricija. I u gospodarskome su pogledu bili podređeni. S
vremenom i upornom borbom ipak su uspjeli dobiti ista prava, negdje u 3. stoljeću pr.Kr.
Pokolj – pokolj nevine dječice. Herodu Velikome dođoše magi s istoka (tri kralja) i upitaše
ga gdje je novorođeni kralj židovski, jer mu se žele pokloniti. Dočuvši to, Herod se uplašio i
zatražio od svećenika odgovor gdje se to rođenje očekuje. Oni mu ukazaše na Betlehem, a He-
rod zatraži od maga neka ga izvijeste gdje je taj novorođeni. Oni to ne učine, pa se Herod razja-
ri i naredi pokolj svih dječaka mladih od dvije godine. No anđeo se ukazao Josipu u snu i napu-
tio ga neka bježi s djetetom i majkom u Egipat. Tako je Isus spašen.
Pokrivalo za glavu, židovsko – vjera zahtijeva od Židova pokrivanje glave u brojnim prili-
kama, kada je za kršćane uobičajeno biti upravo gologlav; primjerice pri molitvi, pri jelu, u
crkvi i si.
Pomazanik – u prvo vrijeme svjetovni pojam vezan za preuzimanje vladarskoga naslova.
Kasnije pojam pomazanik poprima vjersko obilježje u današnjemu smislu. Vidi Krist i Mesija.
Popej – Gnej Pompej (Gnaeus Pompeius). Živio 106-48. pr.Kr. Vojskovođa i političar. Go-
dine 63. pr.Kr. zauzeo Jeruzalem. Nakon sklapanja trijumvirata s Cezarom i Krasom, kasnije se
počeo udaljavati od Cezara (Kras je umro) pa je došlo do otvorenoga sukoba u kojem je Pompej
izgubio i bio ubijen u Africi.
POSLANIK – apostol (od grč. apostolos: poslanik, putnik). Naziv za najbliže Isusove
učenike i sljedbenike, kojih je bilo dvanaest. Vidi Dvanaestorica.
Prefekt – (lat. praefectus: zapovjednik, predstojnik) u antičkome Rimu naziv za visokoga
državnog službenika u upravi i vojsci. Prefekta je bilo raznih, a bili su to zapravo činovi, od
zapovjednika cijelih pokrajina do zapovjednika pojedinih brodova i si..
PRETORIJANCI – (lat. praetoriani) u starome Rimu tjelesna postrojba vojnih zapovjednika
u vrijeme građanskih ratova. U početku su bili samo vojne postrojbe, s raznim povlasticama, no
kasnije preuzimaju i ulogu u državnim poslovima. Tako njihov zapovjednik za cara Klaudija
postaje glavnim carevim savjetnikom, a kasnije čak postavljaju i careve. Pretorijance je ukinuo
car Konstantin.
Prokonzul – (zt.proconsul) u starome Rimu naziv za konzula kojemu je istekla jednogodišnja
konzulska služba. Nakon toga bi obično bio postavljen za upravitelja neke pokrajine s
odgovarajućim ovlastima.
Prokurator – opunomoćenik. U ovome slučaju misli se: carev namjesnik koji zastupa cara i
djeluje u njegovo ime.
Prozelit – (grč.) u staro vrijeme bio je to naziv za nevjernike koji su prihvatili židovsku vje-
ru. Kasnije pojam postaje općenit: obraćenik na drugu vjeru.
Prozelitizam – (od grč.prose/tehr. prići, pristupiti). Gorljiva zanesenost novoprimljenom vje-
rom. Od toga prozelit: novoobraćen, gorljiv pristaša nove vjere ili još općenitije gorljivi pristaša
nečega.
Psalam – (grč.) udaranje u žice, pjesma pjevana uz žično glazbalo. Kod Zidova je to svečana
vjerska pjesma. Psalmi su skupljeni u Knjizi psalama (hebr. tehilim). Kao takva dio je Staroga
zavjeta. Psalama je 150, od kojih se za prvih 50 ne zna autora, a od ostalih se većina pripisuje
kralju Davidu.
PURPUR – (lat. grimiz, skrlet, porfir) plameno-crvena boja. Upravo ta boja bila je jedna od
značajki mnogih kraljevskih kuća, država i vladara.
Raspinjanje – smrtna kazna uobičajena u stara vremena. Rimljani su je preuzeli od drugih
naroda. Osuđenik je kroz dlanove bio pribijen na prečku i kroz stopala na stup križa, te ostavl-
jen da umre u najstrašnijim patnjama. Raspinjanjem se kažnjavalo samo robove i one koji nisu
bili rimski građani. Izvrgavajući Isusa takvoj kazni značilo je istodobno i najgore poniženje,
pogotovu jer je morao vući iz grada do vrha Golgote poprečnu gredu križa.
Republika – razdoblje u povijesti starovjeke Rimske države. Republika je ukinuta u 1.
stoljeću pr.Kr. kad je uvedena carska vlast.
 Reumatizam – upalno oboljenje tkiva (kosti, hrskavice, mišići, vezivno tkivo, žile). Narodni
naziv (ponegdje) kostobolja.
Ribe – zviježđe u području ekvatora.
Rodos – grčki otok u Egejskome moru, pred obalom male Azije. Otok i grad Rodos na nje-
mu bili su jedno od središta kulture u vrijeme stare Grčke.
RUFLIS – židovsko ime.
Ružmarin – zimzelen grm sredozemnoga podneblja. Iz njega se pribavlja eterično ulje koje
se rabi u ljekarništvu, proizvodnji mirisa i si. Ružmarin se uzima i kao začin pri kuhanju, pri-
pravljanju napitaka i dr.
Sabat – (hebr. Sabbat: subota) subota je židovski vjerski blagdan. To je dan potpunoga od-
mora, dan svetoga zbora, kad Zidovi ne smiju ništa raditi. I to zato jer je subota posvećena Bo-
gu.
Saducej – (hebr. zaddukim: pravovjerni) pripadnik starožidovske vjerske sljedbe koja je od-
bacivala tradiciju, poricala besmrtnost duše i božju providnost, te zagovarala vjerovanje jedino
u Mojsijeve zakone. Saduceji su bili veliki protivnici farizeja*.
Saloma (1) – žena Zebedejeva, majka poslanika (apostola) Jakova i Ivana.
Saloma (2) – Herodijina* kći, koja je plešući pred Herodom Antipom ovoga navela neka joj
kao nagradu obeća što god zaželi. Po nagovoru majke ona zatraži glavu Ivana Krstitelja, koji se
Herodiji zamjerio zbog spočitavanja rodoskvrnuća (njenoga vjenčanja s Herodom Antipom).
Salomon – jedan, od najslavnijih židovskih kraljeva. Sin Davidov i Bat-Sebe. Živio polovi-
com 10. stoljeća pr.Kr. (972-932). Oženio faraonovu kćer, razvio trgovinu, izgradio Hram u
Jeruzalemu, gradove, brodovlje i dr. Spominje ga se po rastrošnome životu na dvoru, ali i po
bogatsvu i mudrosti.
Samarua – (hebr. Shomron) pokrajina s istoimenim glavnim gradom, sjeverozapadno od Je-
ruzalema.
SAMARIJCI – ili Samaritanci, Samarićani. Miješano stanovništvo Samarije, koje je uz
židovsku vjeru štovalo i druge bogove. Zbog toga su ih Zidovi prezirali i mrzili više nego nev-
jernike drugih vjera. No Isusse i prema Samarijcima odnosio milosrdno, na najveće čuđenje
Židova.
Samarijac, milosrdan – nekoga čovjeka su napali i opljačkali razbojnici. U pomoć mu pri-
tekne neki Samarijanac, na opće čuđenje Židova. Zato je taj čin postao simbolom smilovanja i
dobročinstva, premda su Židovi prezirali i mrzili Samarijce.
Sandale – (od grčki sandaIon odnosno perzijski sandal) vrsta lagane ljetne obuće. Najčešće
se sastoji od potplata (kožnog, drvenog i dr.) koji se za nogu pričvršćivao remenčićima. Bile su
poznate još u pradavna vremena (npr. u Egiptu), a osobito su ih mnogo rabili Grci i Rimljani.
Neki pripisuju naziv izvedenici od naziva skupocjenoga drva s Istoka koje se zo\esandai. To se
drvo prvotno uzimalo za potplat sandala, pa je iz toga navodno izveden naziv i za obuću.
Satan – (hebr. onaj koji priječi, neprijatelj) nadnaravna, pakosna i čovjeku neprijateljska sila.
Ponekad se dovodi u svezu s palim anđelima, onima koji su se pobunili protiv Boga i bili
kažnjeni bacanjem u pakao (Samael, Belzebub, Belial, Lucifer). U širem smislu sotona, vrag.
Satir – (grč. Satjros) u starogrčkoj mitologiji jedno od manje važnih božanstava, a glavna mu
je značajka pohotljivost. Prikazivan je kao kozonog ljudski lik, obrastao čupercima dlake i
čupave kose, tupavoga nosa, zašiljenih ušiju, s kozjim ili konjskim repom. Na glavi je imao
vijenac, a u ruci tirs (palica na gornjemu dijelu omotana bršljanom, obilježje boga Dionisa) i
frulu. Satiri bi progonili djevojke i žene u šumama, strašeći ih svojim groznim izgledom, ali ih i
usrećujući ljubavnim zagrljajem…
Savez – (hebr. berith) ugovor što su ga Židovi sklopili s Bogom. Pojednostavljeno rečeno,
svodi se na to da će Židovi štovati jedinoga Boga i provoditi njegove zapovijedi, vladati sejia
određen način, prinositi žrtve itd. Za uzvrat će Bog uzeti Židove za izabrani narod, osigurati im
prevlast nad drugim narodima i određene probitke, braniti ih od neprijatelja i dr.
 Sejan – Lucije Elije (lat. Lucius Aelius Seianus) od 20. pr.Kr. do 31. Bio je prefekt* pretori-
janaca* u starome Rimu, miljenik cara Tiberija. Smjerao je osobno preuzeti carsku vlast, pa se
upustio u niz spletki. Kad su spletke otkrivene, Tiberije ga je dao smaknuti. Više o Sejanu poz-
nato nam je iz Tacitovih* opisa.
Senat – (lat senatus) izvedeno od lat. senex (starac) i znači vijeće staraca. U starome Rimu
prvotno je to bilo patricijsko vijeće, no njegova se uloga i moć mijenjala ovisno o promjenama
u rimskoj državi.
Senator – član senata.
Sidon – fenički grad na obali Sredozemlja.
SIKOMORA – divlja egipatska smokva; drvo iz porodice javora.
Sinagoga – (grč.; hebr. kneset) prvotno oznaka za zborište, a kasnije je pojam proširen na
židovsku bogomolju, što i danas znači. No sinagoga nije bogomolja u kršćanskome smislu. To
je mjesto sastanka, molitve, čitanja svetih zapisa s tumačenjem, blagoslova i si.
SIN Davidov – prema „kralju Davidu; jedan od brojnih pojmova kojima se označava Židova
općenito.
SINEDRU – (grč.) vidi Veliko vijeće.
Skarabej – (lat. scarabeus) od grč. karabos – vrsta kukca kornjaša iz porodice Scarabaeidae,
potporodice gundevalji (Coprophaginae). Naziv skarabej koristi se i kao oznaka za amulet u
obliku toga kukca. Najčešće ga susrećemo u obliku geme, tj. umjetnički obrađenoga poludra-
gulja. Osim kao amulet, rabio se i kao pečatnjak ili ukras u prstenu, na ogrlici i na raznim dru-
gim predmetima. Može biti ukrašen figurama ili ornamentom, a katkad ima i natpis. Izvođenje s
udubljenjima ili reljefno. Uobičajena izvedba u starome Egiptu (izvoran staroegipatski naziv za
skambe: hepera) u cijelosti je oponašala izgled kukca: gornja, izbočena strana, imala je urezan
lik skarabeja, a na donjoj strani bi bio natpis odgovarajućega sadržaja.
Skeptik – pristalica životnoga nazora koji se temelji na sumnjičavosti, nepovjerljivosti,
kritičnosti, uzdržljivosti i si. U mudroslovlju je to smjer koji zastupa sumnju u vjerodostojnost
svih teoretskih i praktičkih tvrdnji, u svaki spoznajni kriterij istinitosti, te potrebu suzdržavanja
od izricanja bilo kakvih prosudbi. Skepticizam se proširio iz Grčke.
Skiti – iranska nomadska plemena koja su obitavala u južnoruskim stepama.
Slobodnjaci – robovi koji su stekli slobodu. Vidi pod libertinci*.
Snago moja… – prema Bibliji, posljednje Isusove riječi bile su: „Eloi, Eloi, lama sabahtani'
ili u prijevodu „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!” Neki drugi izvori navode druge
riječi. Očito je Waltari rabio takav jedan uzvor.
Sofist – pripadnik mudroslovne škole koja u središte svega stavlja čovjeka i njegove mudros-
lovne dvojbe. Sofisti izlaze u javnost i govore puku, ali nisu jedinstveni nego istražuju različite
unutarnje procese u čovjeku.
Stoik – pripadnik grčke mudroslovne škole koju je oko 308. pr.Kr. utemeljio Zenon iz Kitija.
Naziv je prema riječi trijem (grč. stoa poihilj) gdje je Zenon poučavao. Središte stoičkih izvor-
nih razmatranja je etika, a moralna valjanost cilj cjelokupnoga njihovog učenja. Mudrac je neo-
visan o vanjskome svijetu i njegovim utjecajima i time slobodan od svega vanjskoga. Zato ništa
ne može pokolebati njegovu krijepost, znanje i sreću, no to ostaje zatvoreno u njemu itd. U pre-
nesenome smislu: čvrstoća i postojanost u životnim nesrećama i kušnjama, prisebnost duha,
mirnoća, strpljivost, ravnodušnost, nepokolebljivost, otpornost na uzbuđenja i duševne potrese i
si.
Sulla – Kornelije Lucije (Lucius Cornelius Sulla) rimski političar i vojskovođa, živio 138-78
pr.Kr. Bio je vrlo hrabar, pa se zato kaže da se uzdao u svoju sreću.
Suzana – (hebr. ljiljan) uobičajeno žensko ime koje se proširilo svijetom, pa se nikako više
ne može smatrati židovskim. No ipak je krajnje smiješno što mnogi kod nas misle da je korijen
ovoga imena riječ suza! Pa da lakrdija bude veća, tako ga i izgovaraju, tj. Suzana!!!
 Svjetska bol – idealistički nazor prema kojemu za sve zlo u svijetu nema lijeka; svjetojade
(Matoš). Vezuje se za engleskoga pjesnika Bvrona. Neko je vrijeme takav nazor imao velik broj
sljedbenika u svijetu. No ovdje je to najvjerojatnije slučajno poklapanje riječi, jer neka „svjets-
ka bol” nije bila poznata u starovjekoj Judeji kao pojam.
ŠEKEL – inače mjera za težinu, ali neko vrijeme i novac. Hramski šekel je zasigurno bio
onaj stari kovani novac s kojim se moralo plaćati propisani hramski porez. To je bio lijep pri-
hod za mjenjače, koji su uz postotak uzimali grčki i rimski novac i izdavali potrebne kovanice.
Mjenjači su poslovali u vanjskome predvorju hrama. Zanimljivo je da se i današnji izraelski
novac također se zove šekel.
ŠEKEM – grad sjeverno od Jeruzalema, približno na polovici puta do Galileje. Poznato
svetište Izraela i središte saveza plemena.
SIMUN – (bogouslišeni) učestalo židovsko ime.
ŠIMUN (1) Petar – sin Jone, ribar iz Betsaide s Genezaretskoga jezera, jedan od Isusovih
poslanika (apostola). Isus ga je pozvao za učenika i dao mu ime Kefa (aram. kefa) zbog njegove
nepokolebljivosti u vjeri. Iz toga je izvedeno grčko Petar (grč. petroz; lat. petrus: stijena). Pre-
ma predaji, Isus mu je na neki način povjerio vođenje poslanika. Petar kasnije postaje jedan od
glavnih propovjednika i širitelja kršćanske vjere. Bio je biskup u Antiohiji, a zatim i u Rimu,
gdje je u Neronovo vrijeme za progona kršćana 64-67. bio izvrgnut mukama i raspet na križ
glavom na dolje. U kršćanstvu se općenito smatra jednim od utemeljitelja i temelja vjere, pa se i
papa naziva Petrovim namjesnikom na zemlji. Vidi i Dvanaestorica.
ŠlMUN (2) KIRENAC – oslobođenik koji se doselio u Jeruzalem. Poznat po tome što su ga
rimski vojnici natjerali neka pomogne nositi Isusu križ na Golgotu.
Tacit – Kornelije {Cornelius Tacitus) rimski povjesničar (55-120). Najprije se istaknuo kao
govornik. U vrijeme cara Nerve postigao položaj konzula.
Talenat – (od grč. talanton: vaga; lat. talentum) najveća novčana jedinica u zlatu, poznata
davnim narodima. Rabili su je i Grci, kao i mnogi drugi narodi. Zanimljivost je, svakako, što
težina talenta nije bila ista. Antički talenat težio je 26,20 kg, a u suvremenoj Grčkoj 150 kg.
Hrvatskome bi bilo primjerenije napisati talent, no budući da se u našemu jeziku taj oblik
uvriježio za nadarenost, razlike radi ostavljeno je za mjeru talenat.
Tamjan – (grč. tjmiama) mirisna smola nekih grmova, koja se rabi za kadenje. Prikupljena
smola se sušila i kao takva stavljala na žeravicu kako bi ispuštala mirisan dim. Kadenje je bilo
uobičajeno još u starome Egiptu, a popratna je djelatnost pri vjerskim obredima mnogih naroda.
Tetrarh – (grč.) prvotno naziv za vladara četvrtine države, kasnije pak vladar općenito. U sta-
rijim prijevodima navodi se četvorovlasnik, što nije dobro je se ne radi o vladaru nad četiri
zemlje nego nad četvrtinom. Ispravno bi bilo četvrtvlasnik…
Tiberias – (hebr. Teravja) grad na obali Genezaretskoga jezera. Utemeljio ga je rimski nam-
jesnik Herod Antipa oko 26. godine. Ime mu je dao prema vladajućem caru Tiberiju. Topli iz-
vori u blizini bili su poznati još od najstarijih vremena. Poslije razaranja Jeruzalema 70. upravo
Tiberias postaje sveti židovski grad i sjedište njihovoga vjeroučenja.
TlBERIJE – {Tiberius Claudius Nero Caesar Augustus) rimski car (42. pr.Kr. do 37.) vladao
od 14. Bio je pastorak cara Oktavijana Augusta. Pod kraj života postajao je sve sumnjičaviji, pa
se 27. povukao na otok Capri, dok je njegov miljenik prefekt pretofijanaca Sejan* u Rimu uveo
krvav režim. Sejan je zbog toga bio smaknut, ali se Tiberije nije više vraćao u Rim. Upravo je
Tiberije bio rimski car za čije je vladavine bio osuđen i raspet Isus. No, u to se vrijeme Tiberije
već nalazio na otoku Capri i pitanje je koliko je pratio zbivanja.
Tir – fenički grad na obali Sredozemlja.
Toga – (lat.) uobičajena odjeća starovjekih Rimljana. To je duga, obično bijela haljina. Sas-
tojala se od polukružnoga komada vunene tkanine i prebacivala se preko lijevoga ramena, te je
desna ruka ostajala slobodnom. Nosila se samo izvan kuće, a obvezatno pri nastupima u javnos-
ti. Prema nekim tumačenjima, rabila se jedino u vrijeme Republike.
 Toma – (hebr. blizanac) jedan od poslanika (apostola). Poznat kao sumnjičavac, nesiguran u
vjeri. Vidi i Dvanaestorica.
Tragedija – (grč. tragoz+ode: pjesma jaraca) pisano djelo u stihovima u kojoj glavni lik stra-
dava zbog krivnje u sukobu s moralnim zakonima ili zbog nesretne kobi svojega roda. Taj su
oblik stvorili Grci, a osobito je procvao u Ateni. Kasnije se proširio po cijelome svijetu. Bila je
u prvo vrijeme povezana sa štovanjem boga Dionisa, a zborovoda pjevača u njegovu čast uvijek
je prikazivan kao starac s bradom jarca (po tome i ime).
Treset – najmlađe fosilno gorivo, poluugljen. Nastaje kemijskim promjenama močvarnoga
bilja što trune bez dovođenja kisika.
Tribun – (lat. tribunus) u prvo vrijeme čelnik rimskoga tribusa (plemena). Kasnije je to bio
naziv za predstojnike raznih rimskih ustanova i više časnike. Pučki tribuni bili su institucija za
zaštitu građana (od 493. pr.Kr.) i zadaća im je bila štititi plebejce od patricija pa su bili nepo-
vredivi (imunitet). Pod tribunom (osobito pučkim) podrazumijeva se dobroga govornika, a i
onoga koji istupa u zaštitu prava većeg broja manje obrazovanih ljudi.
Troja – ili I/ion, legendarni grad u sjeveroistočnoj Maloj Aziji kojega su opsjedali Grci (tro-
janski rat). Grčka opsada bila je negdje između 1350. i 1100. pr.Kr. i trajala 10 godina! Cijela je
pripovijest u velikoj mjeri glorificirana, jer se najvjerojatnije radilo o sukobu s vrlo sumnjivim
motivima, a junaštvo sudionika jednako je upitno. U svakome slučaju, ta su zbivanja bila pod-
logom za neka od najvećih djela antičke literature (Ilijada, Odiseja, Enejida).
Tunika – (lat. tunica) donja haljina od lanene ili vunene tkanine, nalik košulji. Bila je bez ru-
kava ili samo s kratkim rukavima. Vezivala se opasačem, a dosizala je do koljena. Rabila se
ponajviše kao kućna ili radna odjeća, pa se često ispod nje nosila i druga tunika. Senatorska i
viteška tunika imala je širi odnosno uži grimizan obrub.
Veliko vijeće – u Isusovo vrijeme najviše židovsko upravno tijelo. Obuhvaćalo je 71 člana
pod predsjedanjem velikoga svećenika (bio je to Kaifa). U Veliko vijeće birani su zastupnici
uglednih obitelji, svećenici i pismoznalci.
Venera – (lat. Venus) u starorimskoj mitologiji božica ljubavi i ljepote. Izvorno, u staroitals-
koj mitologiji, bila je božica proljeća i zaštitnica vrtova. Skrb za ljubav i ljepotu pripisani su joj
naknadno. U grčkoj mitologiji odgovara joj Afrodita. Štovana i kao pramajka rimskoga roda
Julijevaca, koji je vukao podrijetlo od Enejinoga* sina Jula, a Enej je prema predaji bio Afrodi-
tin sin. U obličju Venere niz je antičkih umjetnika izradio prekrasne slike i kipove (prim. Vene-
ra Milonska).
Vergilije – Maron Publije (Publius Vergilius Maro) rimski pjesnik iz vremena cara Oktavi-
jana Augusta (70. pr.Kr do 19.). Jedan od štićenika Mecenata*. Najveću mu je slavu priskrbio
junački ep Enejida u 12 knjiga, o lutanjima grčkoga junaka Eneja* nakon razaranja Troje. Ep
nije uspio završiti, jer je na putovaju po Grčkoj obolio od sunčanice te na povratku umro u
Brindisiju. Zato je odredio neka se nedovršeno djelo spali, no osobno car August (s kojim se
družio) naredi neka se djelo objavi. Enejida je tako još davno postala pravim nacionalnim epom
Rimljama.
Vozar POSMRTNI – u brojnim mitologijama strašan skelar koji prevozi duše u svijet mrtvih
(najčešće preko rijeke). Poznat je bio u predaji Egipćana, Grka, Rimljana i drugih naroda.
Ovdje se misli na grčkoga Harona koji prevozi preko rijeke Aheron.
Vrt – misli se najvjerojatnije na Getsemanske vrtove (vrt).
Zakej– carinik iz Jerihona, u čiju je kuću svratio Isus.
Zakon – skup vjerskih propisa koji određuju cjelokupan odnos Zidova prema vjeri, a to znači
i prema svakodnevnome životu. Podrijetlo mu se izvodi od Mojsija i objave koju je primio od
Boga na Sinaju. Taj je zakon vrlo strog, kao u ostalom i cijela židovska vjera. Vjernicima
nameće velike i točno određene obveze.
Zapovijedi – dio obveza Židova kao vjernika, u sklopu Saveza s Bogom i poštivanja Zakona.
 Zebedej – ribar s Genezaretskoga jezera, otac poslanika (apostola) Jakova i Ivana. Žena mu
je bila Saloma.
ODJELU TAJNA NJEGOVOGA KRALJEVSTVA Pripovijest Tajna njegovoga kraljevstva
(izvoran naziv Valtakunnan Salaisuus) finski pisac Mika T. Waltari (1908-1979) objavio je
1959. godine. Imao je tada 51 godinu i iza sebe svjetski uspjeh sa svojim nedvojbeno najglaso-
vitijim romanom Sinuhe Egipćanin (Sinuhe Egiptilainen, objavljen 1945.), te niz povijesnih
romana koji su mu proširili svjetsku slavu pisca takvih djela. Bili su to Mikael Karvajalka
(1948) preimenovan u prijevodu na Putnik, MikaelHakim (1949) preimenovan u Lutalica,
Turms Kuolematon (1952) preimenovan u Etruščanin, Ioannis Angelos (1954) preimenovan u
Tamni anđeo, Sretnik Feliks (1958) i drugi. U njima je obradio nevjerojatan raspon povijesnih
razdoblja: stari Egipat, Etruščane, srednjevjekovnu Europu, Finsku, Švedsku, Njemačku, pad
Konstrantinopolisa u turske ruke, Tursko carstvo…
Koncem pedesetih godina produbljuje pristup svojoj omiljenoj temi, a to su vjerska pitanja.
Njegov odnos prema kršćanstvu bilo je jedno od gorućih pitanja cjelokupnoga njegovog života i
stvaranja. Gotovo i nema povijesnoga romana iz njegovoga pera koji ne raščlanjuje odnos vjere,
svećenstva, društva i pojedinca. Otac mu je bio svećenik, nemojmo to zaboraviti, a povrh toga
još i zatvorski kapelan. Waltari je pak upisao studij teologije, kaneći se također posvetiti pozivu
svećenika… Kasnije je krenuo drugim životnim stazama, ali ono pitanje vjere nije u njemu ni-
kad ugasnulo.
Uoči pedesetoga rođendana objavljuje djelo Sretnik Felliks (1958) koje u engleskome prije-
vodu (1959) nosi naslov Vatreni jezik. I taj se roman bavi pitanjima vjere. Tada Waltari, na
vrhuncu svojega stvaranja, posiže za najsloženijom zadaćom. Počinje pisati roman o Isusu i
njegovome vremenu. Kao i ranije, piše strjelovito, pa je ubrzo dovršio djelo Valtakunnan salai-
suus (1959) ili u doslovnome prijevodu Tajna kraljevstva (misli se na jedninu, pa je zato u
hrvatskome prijevodu dodano njegovoga). U njemu razmatra srazmjerno kratko, ali presudno
razdoblje iz Isusovoga vremena. To su ona nepuna dva mjeseca od Raspinjanja do Uzašašća i
ostvarivanja tajanstvenoga Kraljevstva koje nije ovozemaljsko. No pritom se Waltari ne
ograničava na prikaz povijesnih činjenica (ili pretpostavki) i njihove razrade! On na upravo
nevjerojatan način zadire u ondašnje vrijeme i još više u moguću psihu sudionika tih zbivanja.
Pisati povijesni roman o Isusu i kršćanstvu zasigurno je vrlo složen i čak nezahvalan
književnički pothvat. Jer, odbacimo li gotovo naivne spektakle, koje je posebno srozala obrada
za film, ograničen je broj romana koji su na tome području dostigli neku zapaženiju razinu.
Waltarijevo djelo Tajna njegovoga kraljevstva u tome je pogledu gotovo jedinstveno, upravo
zbog toga jer o Isusovome vremenu priča kroz doživljaje, moguća razmišljanja i dvojbe povi-
jesnih likova koji su u svemu tome sudjelovali.
Tajna njegovoga kraljevstva pisana je na zanimljiv način. To su pisma koja jedan blaziran,
mlad i bogat Rimljanin Mark piše svojoj milosnici, nakon što ga je ova otpravila iz Rima i
obećala kako će doći za njim. Djelimice dokolica, a donekle i znatiželja, potiču ga na putovanje
iz Aleksandrije u Jeruzalem, na svetkovinu Pashe. Tamo postaje svjedokom raspinjanja Isusa.
Opčinjen osobnošću i proturječjima osobe „Kralja Zidova” ulazi on u krug djela i poučavanja
Isusa Krista. Kao suvremen čovjek, u svijetu raspadnutoga reda, počinje on tražiti Boga. Pribi-
vanjem raspinjanju Isusa i kroz susret s njim nakon uskrsnuća, u Markovom životu nastaje i
odlučan preokret. Raskida sa svojim dotadašnjim životom i počinje tražiti kraljevstvo, koje nije
ovozemaljsko. Izlaganje počinje toliko jednostavno i na izgled površno, te čitatelj biva gotovo
prijetvorno uvučen u strahovitu dramatičnost Isusovih stradanja i patnje, smrti, uskrsnuća i
rađanja kršćanstva.
Pritom Waltariju ništa nije toliko nedodirljivo da to ne bi zasjekao svojim književničkim pe-
rom. Krajnje promišljeno i svestrano zadire on u povijesne podatke, pojedine likove i njihove
postupke. U ovome njegovom djelu svi su likovi ponajprije ljudi, počevši od Isusa kao Sina
Čovjekovog, preko njegovih poslanika (apostola), sljedbenika, rimskih i židovskih
vlastodržaca, svećenika, pa sve do običnih pučana ondašnjega vremena. Ulazeći u pozadinu
zbivanja Waltari pokušava odgovoriti na pitanje zašto je Isus morao biti raspet, kakva je bila
židovska odnosno rimska politika oko tih zbivanja, zašto je politika bila upravo takva, kako su
se sva ta zbivanja odslikavala u očima i razmišljanjima suvremenika i si. Teško bi bilo ustvrditi
kako se sve to zbivalo upravo kao u Waltarijevom djelu, jer je to jednako nemoguće prosuditi
kao i okružje tih stvarnih događaja. No zasigurno su ljudi i tada mislili i razmišljali, pa je
moguće da je dio misli vezanih za te događaje bio baš takav kao što to Waltari opisuje. Pogoto-
vu zato jer je tada bilo neusporedivo manje obrazovanih ljudi…
Ovo djelo obvezatno nameće pitanje: Zašto o tome dijelu prošlosti nismo do sada razmišljali
na takav način?! Zašto smo uvijek pratili predaju, a pritom zaboravili ljude koji su u njoj sudje-
lovali? I to je najveća vrijednost VJahar'ijevogaKrljevstva, jer nas potiče na razmišljanje i
traženje ljudskih odgovora.
Budimo pošteni i upitajmo se, kako doživljavamo događaje našega vremena? I to upravo mi,
ljudi dvadesetoga stoljeća, s prosječnom naobrazbom daleko iznad one u Isusovo vrijeme, sa
svim načinima obavještavanja, novinama, televizijom i si. Zar nam mnogi presudno važni
događaji ne promiču jer smo prema njima ravnodušni, zar se uz sve što znamo ipak ne
začudimo onome što netko uradi ili nekome događaju koji se sluči stjecajem okolnosti? Neri-
jetko se dogodi pa se nakon izvjesnoga vremena sami sebi čudimo jer nešto nismo odmah shva-
tili ili prepoznali. A kako li su se tek osjećali ljudi prije dvije tisuće godina, sapeti u mnogo
strože vjerske okvire, ne poznavajući mnoge prirodne pojave i zakonitosti, bez sustava
obavješćivanja i si.? Osim toga, vjera i njeno poštivanje bili su u to vrijeme nemilosrdan zakon,
a u naše vrijeme je vjera slobodno opredjeljenje svakoga čovjeka. Zato suvremen čovjek može
čitati ovo VValtarijevo djelo kao poticaj za razmišljanje, a ne kao vjersku literaturu. Jer, Walta-
rijevo Kraljevstvo to i nije.
Kao svojevrstan nastavak ovoga romana Waltari će pet godina kasnije napisati i Ihmiskun-
nan viholliset (Neprijatelj čovječanstva) (1964) preveden na engleski kao Rimljanin. Djelo go-
vori o vremenu rađanja kršćanstva u Rimu. U tim djelima VValtari je istodobno istraživač, ali i
sumnjičavac… Ali se pritom ne priklanja ni jednoj ideologiji niti crkvi. Iskričav i dalekosežan,
kakav je u svim svojim djelima, pobudio je romanima o začecima kršćanstva izvjesnu pomutn-
ju.
Tajna njegovoga kraljevstva i Rimljanin prevedeni su na petnaestak jezika, ali su kod nas
potpuno zanemareni. Moguće je to bilo zbog stjecaja okolnosti, a moguće i namjerice, jer se
radilo o nečemu stoje ranija „socijalistička” vlast smatrala vjerskom literaturom. Zato je ovo
dobra prigoda za upoznavanje tih djela M. Waltarija, velikoga čarobnjaka povijesnih romana.
Jer, nakladnik priprema i prijevod drugoga od ova dva djela.
Poneki će čitatelj moguće ocijeniti Tajnu njegovoga kraljevstva previše kritičnim djelom
prema kršćanstvu i sudionicima zbivanja oko Isusovih stradanja, smrti i uskrsnuća. No to je
autorov pristup, kojim je tom romanu dao posebnu crtu. U oslikavanju zbivanja Waltari, naime,
koristi vrlo mnogo pojedinosti iz Biblije, ali u nekima odstupa, unosi svoje pretpostavke i si. No
to i jest jedina mogućnost za razmatranje mogućega načina razmišljanja i djelovanja pojedinaca
u ono vrijeme.
Tajna Njegovog kraljevstva je djelo obilježeno i napisano onom izražajnošću i istraživačkom
snagom koji su VValtarijeve romane uzdigli do svjetske slave. Ali, u njemu odzvanja i neki
poseban, nov odjek, koji potiče na pomisao da ga je Waltari pisao svjestan određene poruke.
Svojemu je romanu M. Waltari nadjenuo ime Valtakunnan salaisuus (doslovce: Tajna kral-
jevstva). Zbog prirode hrvatskoga jezika taj naslov nije jednoznačan (mogao bi podrazumijevati
množinu, dakle više tajnih kraljevstava) pa je u hrvatskome prijevodu naslov dopunjen na Tajna
njegovoga kraljevstva. (S) O PISCU Mika Toimi Waltari (1908-1979). Bez sumnje najglasovi-
tiji i najviše prevođen finski pisac. Član Finske akademije, Waltari je bio novinar, pjesnik i
pripovjedač. Otac mu je bio svećenik i zatvorski kapelan, ali je umro 1914. godine, kada je
Waltariju bilo tek 5 godina. Srednju školu završio je 1926, a potom i sam studirao teologiju.
Prešao je na studij povijesti umjetnosti i diplomirao 1929. g. s radnjom o odnosu religije i ero-
tike. Zaposlio se kao prevoditelj, bavio se književnom kritikom, bio je radijski izvjestitelj,
urednik časopisa i pisac scenarija. U tridesetoj godini VValtari postaje slobodan pisac. Bio je
najuspješniji ali i najproturječniji finski pisac prije II. svjetskog rata.
Waltari se nedvojbeno dokazao kao čovjek svestranoga duha, kulturan i načitan. Nevjerojat-
no dobro je poznavao povijest općenito, a stare uljudbe posebice. Zato nije neobično što traži i
nalazi nadahnuće u prošlosti, vjeri, istraživanjima ljudske duše, raščlambi i spajanju… Sebe
nije smatrao propovjednikom, borcem ili prorokom. Više je naginjao slobodi uma, humanizmu i
trpeljivosti.
Najveći i najpoznatiji dio životnoga djela su mu pripovijesti s povijesnom podlogom: Sinuhe
Egipćanin, Etruščanin, Putnik, Pustolov, Tamni anđeo, Tajna (njegovoga) kraljevstva, Rimlja-
nin i dr. No osim tih naslova, od kojih je najpoznatiji i najviše prevođen Sinuhe (na više od 30
jezika!) iza VValtarija je ostalo mnogo veće djelo od stotinjak rukopisa. Uz pripovijesti i kratke
priče, to su još poeme, bajke, igrokazi, zabavne knjige, više od 30 filmskih scenarija! Sinuhea,
svoje kapitalno djelo, pisao je s nedovršenih četrdeset godina (objavljen u jesen 1945.)! Knjiga
je praktički preko noći postala „bestseller” u velikome dijelu svijeta. A Waltari ju je napisao za
samo nekoliko mjeseci…
Nakon Sinuhea, daljnja VValtarijeva djela pri vrhu ljestvice poznatosti su Tamni anđeo i
Etruščanin. No posebno se ističu romani na temu kršćanstva: Tajna njegovoga kraljevstva i
Rimljanin. U njima je Waltari ostvario sasvim novu polemičku kvalitetu, jer razmatra rađanje
nove vjere i proživljavanje tih zbivanja očima sudionika.
Njegova djela najčešće imaju za potku povijesna zbivanja ili prilike. Neprestance ga zao-
kuplja odnos prema religiji i vjeri, velike pobune, vladarske sudbine, tragične ljubavi, putovanja
i lutanja… Najviše pak začuđuje količina izvornih podataka koje Waltari koristi i navodi u svo-
jim djelima. Postavlja se pitanje, kako je taj čovjek u tridesetak godina svojega života uspio
prikupiti takvu podlogu, kako ju je uspio svrstati, zapamtiti i toliko znalački iskoristiti? To je
jedan od odgovora zašto su Waltarijeva djela toliko privlačna i čitljiva, zašto ih čitatelji „guta-
ju”.
Oslikavanje prošlih vremena kroz uzbudljive pripovijesti Waltariju ipak nije glavni cilj. Sve
to je tek podloga odosno veličanstvena kulisa za nevjerojatnu raščlambu vječnih dvojbi
čovjeka, čovječanstva, cjelokupne uljudbe, a jednako tako i najaktualnijih zbivanja. On nesmil-
jeno žigoše čovjekovu zloću, niske strasti i opačine, no još više svu strahotu vlasti i moći, usko-
grudnost religije i svećenstva, politike i ratova…
Osobito se okomljuje na sve oblike ideologije. Govoreći o Sinuheu, jednom je prigodom na-
veo pouku toga svojega najglasovitijeg romana: „Čuvajte se ideologija!” No još se više bavi
„čovječjom dušom i srcem”, ne prezajući pred žigosanjem najviših i najmoćnijih. S druge
strane, pun je naklonosti za osjećajni život maloga i na izgled beznačajnoga čovjeka. Cesto pun
gorčine glede čovjeka i cjelokupne uljudbe, istodobno pokazuje razumijevanje za sve ljudske
slabosti. On zastupa često ponavljan stav iz vjerske povijesti, koji kaže: „ Tako je uvijek bilo,
tako će uvijek i biti!” Čovjek i svijet se pritom ne mijenjaju… Mijenjaju se tek jezici, običaji,
nošnje i drugi pojavni oblici uljudbe. Život i ljudska djela su prolazni i ništavni, no iza njih ipak
nešto ostaje… Tako Waltari, unatoč svoj strahoti i užasu koje ljudsko biće nosi u sebi, ostavlja
iskru nade: …možda će doći vrijeme, pa će ljudi pristupati jedan drugome kao bratu, ne
ubijajući se međusobno… (Sinuhe Egipćanin) Nakon Waltarijevih djela Sinuhe Egipćanin,
Tamni anđeo i Tajtia njegovoga kraljevstva, nakladnik priprema i druge njegove