KURT VONNEGUT

Zatvorska ptiica
S engleskoga preveo
OMER LAKOMICA
Kurt Vonnegut JAILBIRD
Benjaminu D. Hitzu,
prisnom prijatelju iz mladosti
i vjenanome kumu.
Ben, obiavao si mi priati
o divnim knjigama to si ih netom proitao,
a onda bih ja zamiljao
da sam ih i ja proitao
itao si samo najbolje, Ben,
dok sam ja studirao kemiju.
Odavno se ne vidjesmo.
PROLOG
Da - Kilgore Trout se vratio. Nije se snaao vani. To nije nikakva nesrea. Mnogi
dobri ljudi ne mogu se snai vani.
Danas (16. studenog 1978.) dobio sam pismo od nekog nepoznatog mladia,
imenom John Figler, iz Crown Pointa, drava Indiana. To je mjesto poznato po tome
to je ondje pobjegao iz zatvora John Dillinger, pljaka banaka u crno doba Velike
krize. Dillinger je pobjegao tako to je zatvorskom uvaru tutnuo pod nos revolver -
koji je napravio od sapuna i paste za cipele. A uvar je bila ena. Poivao u miru, a i
ona! Dillinger: on mi je u ranoj mladosti bio Robin Hood. Pokopan je blizu mojih
roditelja - i blizu moje sestre Alice, koja mu se divila jo vie nego ja - na groblju
Crown Hill u Indianapolisu. Ondje, na vrhu Crown Hilla, najvie toke u gradu, lei i
James Whitcomb Riley, hoosierski pjesnik.
1
Moja majka, kad je bila mala, dobro je
poznavala Rileyja.
Dillingera su po kratkom postupku likvidirali agenti Federalnog istranog biroa.
Ustrijelili su ga na javnom mjestu, iako nije pokuao ni bjeati ni pruiti otpor. I tako,
to to ne potujem Federalni istrani biro zacijelo ne potjee od juer.
John Figler je estit i miroljubiv gimnazijalac. U svom pismu kae kako je
proitao gotovo sve to sam napisao pa sad, evo, moe formulirati misao vodilju koja
lei u biti moga dosadanjeg ivotnog djela. Evo njegove formulacije:
to ni ljubav nee,
ljubaznost pokree.
Ovo se meni ini tonim - i potpunim. I tako sada, pet dana poslije svog pedeset
estog roendana, moram skrueno priznati da se uope nisam morao gnjaviti pisanjem
tolikih knjiga. Sve sam to mogao obaviti jednom porukom od est rijei.
Ozbiljno.
Ali mi je misao mladoga Figlera stigla prekasno. Ve sam gotovo zavrio jo
jednu knjigu - ovu.
U njoj je jedna linost, Kenneth Whistler, koja je stvorena prema jednom
ovjeku iz Indianapolisa, a iz generacije moga oca. Taj se ovjek zvao Powers
Hapgood, a ivio je od 1900. do 1949. Katkad ga u povijesti amerikog radnikog
pokreta spominju po vratolomnim pothvatima u trajkovima, u demonstracijama protiv
pogubljenja Sacca i Vanzettija i tome slino.
Samo sam jedanput bio s njim. To je bilo na jednom ruku - bilo nas je etvorica:
moj otac, stric Alex, oev mlai brat, Hapgood i ja; ruali smo u Stegemeierovu
restoranu u centru Indianapolisa. Bio sam se tek vratio kui, po zavretku evropskog
dijela drugog svjetskog rata, negdje u srpnju 1945. godine. Jo nije bila prasnula prva
atomska bomba, ona to e je baciti na Japan. To e se dogoditi otprilike mjesec dana
poslije. Ma zamisli.
Meni je onda bilo dvadeset dvije godine; na meni jo uniforma, desetar, a uoi
odlaska u rat propali student kemije sa Sveuilita Cornell. Preda mnom nikakvi
blistavi izgledi. Nisam bio nikakav tatin sin koji e preuzeti oev biznis. Otac mi je
bio bankrot, njegovo je graevinsko poduzee bilo ve pokojno. A ja sam se bio
zaruio, urilo mi se da se oenim, jer sam ovako rezonirao: Ma koja e ena, osim
zakonite, htjeti spavati sa mnom?
Moja majka, kako sam u prijanjim knjigama ponovio ad nauseam, bila je
odustala od ivota im nije vie mogla biti ono to je bila kad se udala - jedna od
najbogatijih ena u gradu.
Taj zajedniki ruak bio je dogovorio stric Alex. Powers Hapgood bio mu je
kolega s Harvarda. U ovoj knjizi ima Harvarda na svakoj stranici, iako ga ja nisam
pohaao. Dodue, jesam ondje neko vrijeme predavao, kratko i neslavno - dok mi je
dom propadao.
To sam i povjerio jednom svom studentu - mislim, da mi dom propada.
A on mi je odgovorio ovako: - Vidi se.
Stric Alex, taj vam je bio takav politiki konzervativac, da zacijelo ne bi s
Hapgoodom ni sjeo za isti stol, da Hapgood nije i sam bio harvardovac. Hapgood je
onda bio sindikalni funkcionar, potpredsjednik mjesnog ogranka Kongresa
industrijskih organizacija. Njegova ena Mary bila je tko zna koliko puta kandidat
Socijalistike stranke za potpredsjednika Sjedinjenih Drava.
Zapravo, kad sam prvi put glasao, dao sam svoj glas za Normana Thomasa i Mary
Hapgood a da nisam ni znao da je ona iz Indianapolisa. Pobijedili su Franklin D.
Roosevelt i Harry Truman. Sebe sam smatrao socijalistom. Mislio sam da e
socijalizam biti dobra stvar za obinoga ovjeka. A kao desetar u pjeadiji, zacijelo
sam bio obian ovjek.
Sastanak s Hapgoodom upriliio je stric Alex zato to sam bio rekao da bih
moda, nakon izlaska iz vojske, pokuao dobiti mjesto u sindikatu. Sindikati su onda
bili izvrsno orue kojim e od poslodavaca iznuditi togod nalik na ekonomsku
pravdu.
A stric Alex, on je po svoj prilici pomislio: Boe, smiluj nam se! Pred glupou,
i bogovi su nemoni. Dobro, ondje e bar nai jednog ovjeka s Harvarda s kojim
moe raspravljati o tom svom smijenom snu.
(Ono o gluposti i bogovima prvi je rekao Schiller. A Nietzsche je uzvratio: Pred
dosadom, i bogovi su nemoni.)
I tako smo stric Alex i ja sjeli za jedan lijep stol kod Stegemeiera, naruili pivo, i
poekali oca i Hapgooda. Doi e svaki za svoj raun. Da su kojim sluajem imali
doi zajedno, ne bi znali to rei jedan drugome putom. Otac je ve bio izgubio ma ba
svaki interes i za politiku, i za povijest, i za ekonomiju i za sve tome slino. Osjeti su
mu bili vaniji od misli - osobito osjet opipa prirodnih materijala. Dvadeset godina
poslije, na samrti, rei e kako mu je ao to nije bio lonar i cijeli ivot oblikovao
glinu.
Meni je to bilo tuno - jer je on bio vrlo obrazovan ovjek. inilo mi se da
odbacuje svoje znanje i inteligenciju, upravo kao to bi vojnik u bijegu odbacio puku
i ranac.
Drugima je to bilo lijepo. Bio je vrlo omiljen u gradu, a imao je izvanredno
spretne ruke. Uvijek jednako ljubazan i naivan. U svakom je obrtniku gledao sveca,
makar taj sluajno bio obian podlac ili idiot.
Uzgred reeno, u strica Alexa ruke kao drvene. Isto kao u moje majke; ona nije
znala ak ni doruak spremiti, ma ni priiti dugme.
Powers Hapgood znao je kopati ugljen. To je i radio poto je diplomirao na
Harvardu. Da, dok su njegove kolege ulazile u oeve poslove, u posrednike firme,
banke i slino, Hapgood je kopao ugljen. Smatrao je da pravi prijatelj naroda mora i
sam biti radnik - i uz to dobar.
I tako, moram rei da mi je otac, kad sam ga upoznao, to jest kad sam i sam
postao bar nalik na odrasla ovjeka, bio dobriina u punom uzmaku pred ivotom.
Majka je ve bila kapitulirala i nestala s lica naeg sustava. Prema tome, nekakva
atmosfera poraza oduvijek me je pratila. Zato me i jesu oduevljavali hrabri i
prekaljeni borci kao Powers Hapgood i neki drugi to su jednakim arom htjeli znati
prave razloge svemu to se zbiva i bili puni ideja o tome kako bi se pobjeda ipak
mogla istrgnuti iz ralja poraza. Ako ve moram ivjeti, razmiljao sam, onda mi je
najbolje da poem njihovim primjerom.
Jedanput sam pokuao napisati priu kako smo se otac i ja ponovno sastali u raju.
Zapravo je ova knjiga u svom prvom nacrtu i poinjala tako. U toj prii, nadao sam se
da u ocu postati pravi dobar prijatelj. Ali je pria nekako krenula krivim smjerom,
kako se esto i dogaa s priama o stvarnim i nama poznatim ljudima. Naime, u raju je
svatko birao za se koju hoe dob, naravno, do one koju je doivio na zemlji. Tako je,
na primjer, John D. Rockefeller, osniva Standard Oila, mogao biti koje god hoe dobi
sve do devedeset osme godine, kralj Tutankhamon koje god hoe dobi do devetnaeste
godine i tako dalje. Kao autor prie, bio sam razoaran to mi je otac izabrao da bude
devetogodinjak.
Ja sam pak odabrao da budem ovjek od etrdeset etiri godine - ozbiljan, ali uz
to jo prilino seksi. Dakle, otac me razoarao i bio mi je uzrokom i neugodnosti i
bijesa. Kao devetogodinjak, bio je nalik na lemura, same oi i ruke. Imao je praktiki
neiscrpnu zalihu olovaka i blokova, cijelo je vrijeme trkarao za mnom, risao sve to
vidi i stalno me gnjavio neka se divim tim njegovim crtarijama. Novi poznanici katkad
bi me pitali tko li je taj udan djeak, a ja bih morao odgovoriti da je to moj otac, jer u
raju nema laganja.
Kako se razlikovao od ostale djece - nije volio ni djeje razgovore ni djeje igre
- to je malim tiranima bio idealna rtva. Lovili su ga, hvatali, skidali mu hlae i gae i
bacali ih u drijelo pakla. drijelo pakla bilo je nalik na bunar, samo bez vitla i
kablia. Ako si se nagnuo nada nj, mogao si duboko odozdo uti, iako nejasno, kako
ondje dolje urlaju Hitler, Neron, Saloma, Juda i njima slini. Zamiljao sam kako li
mora biti Hitleru, koji je inae na najgorim mukama, pa mu povrh toga svako malo
glavu poklope oeve gaice.
Svaki put, im bi ostao bez gaa, otac bi dojurio k meni, a modar od bijesa. Kao u
pravilu, upravo bih razgovarao s kakvim novim poznanikom, osvajao ga svojom
uglaenou - i u tome eto ti oca, tuli kao da ga kolju, mali mu se pimpek klati na
povjetarcu.
Potuio sam se majci na njega, ali mi je ona rekla da ga uope ne zna, ni mene ne
zna, pa njoj je, uostalom, tek esnaest godina. Iako sam ga imao na vratu i drugo nita -
nisam mogao doli od vremena do vremena zaurlati na njega: Oe, za ime boje, hoe
li ve jednom odrasti!
I tako dalje. Pria je ustrajala s tim svojim vrlo neugodnim tijekom, pa sam je
prestao pisati.
Sad, tog srpanjskog dana 1945. otac, jo vrlo iv, uao je u Stegemeierov
restoran. Bio je moje sadanje dobi, udovac kojem nikad nije ni na um palo da se
ponovno eni i koji nije pokazivao ni najmanje elje za nekom enom uope. Imao je
brkove kakve ja imam danas. A ja ih onda nisam imao.
Jedno se strano iskuenje bliilo kraju: svjetska ekonomska kriza praena
svjetskim ratom. Posvuda se borci spremali na povratak kui. Logino bi bilo da otac
kae togod o tome, i o novom razdoblju to se raa, makar i samo uzgred - ali on ni
rijei.
Ali nam je zato ispriao - a s kakvim zanosom! - to mu se dogodilo tog jutra.
Vozei se u grad, vidio je gdje radnici rue neku staru kuu. Zaustavio je kola da
izbliza pogleda kostur zgrade. Uoio je da je prag na ulaznim vratima od nekog
neobinog drveta pa je prosudio da e to biti jablan. Koliko sam shvatio, to je morao
biti komad dug oko metar i dvadeset a debeo svojih dvadesetak centimetara. Radnici
su vidjeli kako on zadivljeno zuri u nj, pa su mu ga poklonili. Od jednog je radnika
posudio eki, pa je iz praga povadio sve avle koje je naao.
Uzeo je dakle prag i odnio ga u jednu pilanu, da mu ga ondje izreu u daske. to
e uiniti s tim daskama, to e poslije vidjeti. Sad mu je glavno bilo da vidi teksturu
tog neobinog drveta. Onima iz pilane morao se zakleti da u pragu nema nijednog
avla. Ali jedan je avao ipak bio ostao. Glava mu se bila otkinula pa se nije mogao
vidjeti. Uasna je kripa odjeknula kad se list pile sudario sa avlom. Zadimila se
remenica to je uzalud potezala zaglavljeni list.
Otac je morao izrigati lovu i za novi list i za novu remenicu, i rekli su mu neka im
vie nikad ne doe na oi s kakvim starim drvetom. A on je nekako bio ushien. Njemu
je ta zgoda bila kao bajka, i to s poukom za svakoga.
Stric Alex i ja nismo ba osobito ivo reagirali na tu priu. Kao i sve druge oeve
prie, bila je poput jajeta vrsto zatvorena i potpuna.
Naruismo opet pivo. Poslije e stric Alex sudjelovati u osnivanju indianapoliske
sekcije Drutva antialkoholiara iako osobno, kako mu je ena esto ponavljala i
isticala, nije nikad bio alkoholiar. Sad nam je stao pripovijedati o Columbia
Conserve Company, tvornici konzervi koju je 1903. u Indianapolisu osnovao
Powersov otac, William Hapgood, takoer diplomirani harvardovac. To je bio
famozan pokus s demokratskim proizvodnim poduzeem, ali ja dotle jo nisam bio uo
za nj. Bilo je mnogo toga to dotle jo nisam bio uo.
Dakle, tvornica je proizvodila juhu od rajica, ili-umak, keap i jo neke
konzerve. Glavna joj je sirovina bila rajica. Firma je poslovala bez ikakve dobiti sve
do 1916. im je stekla prvu dobit, Powersov je otac odluio svojim radnicima dati
sve beneficije koje je smatrao prirodnim pravom radnika diljem svijeta. Druga dva
glavna dioniara bila su njegova dva brata, koji su se sloili s njim.
I tako, osnovao je savjet od sedam radnika koji e upravnom odboru predloiti
visinu nadnica i radne uvjete. A upravni odbor, bez iijeg nagovora i poticaja, ve je
bio objavio da vie nee biti vansezonskih privremenih otputanja, ak i na takvu o
sezoni ovisnu poslu, te da e biti plaenih odmora, radnici i njihove obitelji imat e
besplatne zdravstvene usluge i plaena bolovanja, utemeljit e se mirovinski fond, a
krajnji je cilj firme da programom dodjele dividendi u dionicama postane vlasnitvo
radnika.
- Pa je krahirala - zakljuio je stric Alex s odreenim mranim, darwinovskim
uitkom.
Otac nita ne ree. Moda ga uope nije sluao.
Sad imam pri ruci knjigu Michaela D. Marcaccia Hapgoodovi, tri revna brata
(izdalo Sveuilite Virginije, Charlottesville, 1977). Ta tri brata bili su William,
osniva Columbia Conserve Company, te Norman i Hutchins, takoer harvardovci,
obojica socijalistiki orijentirani novinari, urednici i pisci u New Yorku i oko njega.
Prema gospodinu Marcacciu, Columbia Conserve Company poslovala je s prilinim
uspjehom sve do 1931. kad ju je smrtno pogodila Velika kriza. Mnoge su radnike
morali otpustiti, a ostalima smanjiti plae za pedeset posto. Firma je bila teko
zaduena kod Continental Cana koji je od nje zahtijevao konvencionalniji odnos prema
radnicima, makar bili i dioniari, to su veinom i bili. Tako je pokus zavren. Vie
nije bilo novca kojim bi se financirao. A oni to su podjelom dobiti stekli dionice, sad
su raspolagali samo djeliima jedne firme na izdisaju.
Firma se ipak odrala jo neko vrijeme. Zapravo, onda kad sam ruao sa stricem
Alexom, ocem i Powersom Hapgoodom, jo je postojala. Ali je to bila samo obina
tvornica to svojim radnicima ne daje ni krajcare vie od onoga to daju ostale takve
tvornice. Ono to je od nje ostalo konano je 1953. prodato jednoj jaoj firmi.
Onda je u restoran uao Powers Hapgood, obian ameriki srednjozapadnjaki
anglosaki tip u jeftinom poslovnom odijelu. Na reveru je nosio sindikalnu znaku. Bio
je veseo. Mog oca poznavao je tek povrno, ali je zato dobro znao strica Alexa.
Ispriao se to kasni. Zadrao se na sudu, ree, gdje je svjedoio u vezi s neredima u
nekom trajku prije nekoliko mjeseci. On osobno nije imao nikakve veze s tim
neredima. Proli su njegovi dani borbe. Nikad se vie nee tui protiv nekoga, nikad
ga vie nee pendreiti kao vola niti trpati iza reetaka.
Bio je izvrstan pripovijeda i to tako divnih pria kakve nikad nisam uo ni od
oca ni od strica Alexa. Kad je vodio demonstracije protiv pogubljenja Sacca i
Vanzettija, otpremili su ga u ludnicu. Tukao se s organizatorima sindikata Johna L.
Lewisa, Zdrueni rudarski radnici, koji je smatrao previe desnim. Onda je 1936. u
Camdenu, drava New Jersey, organizirao trajk lanstva sindikata Kongresa
industrijskih organizacija protiv radio-kompanije RCA. Strpali su ga u zatvor. Nato je
nekoliko tisua trajkaa opkolilo zatvor; lin-gomila kao na filmu, ali s obratnim
ciljem, pa se erif bre-bolje predomislio i pustio ga. I tako dalje i tako dalje. Kako
sam rekao, uspomene na neke od tih zgoda koje sam od njega uo, stavio sam u usta
jednoj izmiljenoj linosti u ovoj knjizi.
Tako je on i na sudu, cijelo to prijepodne, priao prie. I sudac i svi ostali
prisutni samo su ga zadivljeno sluali, vjerojatno oarani takvim nesebinim i
plemenitim pothvatima. Kako sam shvatio, sudac je i poticao Hapgooda neka jo pria.
U ono doba je povijest rada bila kao neka pornografija, a danas je to jo vie. U
javnim kolama i po pristojnim domovima bilo je, a i danas jo jest, prilino
nedolino pripovijedati o patnjama i borbama radnika.
Pamtim ime tog suca, zvao se Claycomb. Lako sam ga upamtio zato to mi je
suev sin Moon bio kolega u gimnaziji.
Kako je ispriao Powers Hapgood, otac Moona Claycomba mu je na kraju, prije
prekida za ruak, postavio jo jedno pitanje:
- Recite mi, gospodine Hapgood, zato ste vi, ovjek iz tako ugledne obitelji i s
takvim visokim obrazovanjem, izabrali upravo takav ivot?
- Zato? - doekao je Hapgood, prema rijeima Hapgooda. - Zbog govora na
Maslinskoj gori, asni sue.
A onda je otac Moona Claycomba rekao:
- Rasprava se prekida do dva sata po podne.
to je zapravo govor na Maslinskoj gori?
To je Isusovo proroanstvo da e siromani u duhu ii u kraljevstvo nebesko; da
e se oni koji tuguju utjeiti; da e krotki batiniti zemlju; da e se edni i gladni
pravednosti nasititi; da e milosrdni postii milosre; da e oni koji su ista srca Boga
gledati; da e se mirotvorci zvati sinovi Boji; da e progonjenima zbog pravednosti
takoer pripadati kraljevstvo nebesko; i tako dalje i tako dalje.
Linost u ovoj knjizi koja je, kako rekoh, nadahnuta Powersom Hapgoodom,
neoenjen je ovjek koji ima problema s alkoholom. Powers Hapgood bio je oenjen i,
koliko znam, nije imao nikakvih ozbiljnijih problema s alkoholom.
Tu je jo jedna sporedna linost, neki, kako sam ga nazvao, Roy M. Cohn. Za
njega mi je kao predloak posluio famozni antikomunist, pravnik i biznismen koji se
posve sukladno, to mi se mora priznati, zove Roy M. Cohn. Uvrstio sam ga s njegovim
ljubaznim doputenjem koje mi je dao juer, to jest 2. sijenja 1979. Obeao sam mu
da mu neu krnjiti ugled i da u ga prikazati kao strano djelotvornog i tuitelja i
branitelja, bez obzira ijeg.
Dok smo se vraali kui s ruka s Powersom Hapgoodom, otac je manje-vie
utio. Vozio me u svom plymouthu. Petnaestak godina poslije, policija e ga
zaustaviti zato to je proao kroz crveno na semaforu. Onda e utvrditi da ve dvadeset
godina vozi bez vozake dozvole, to znai da je nije imao ni onog dana kad smo
ruali s Powersom Hapgoodom.
Kua mu je bila izvan grada. Kad smo stigli na periferiju, rekao mi je kako emo,
ako nam se posrei, vidjeti jednog vrlo udnog psa. To je njemaki ovar, rekao je,
koji jedva stoji na nogama, toliko su ga puta izbubali automobili. A on, pas, jednako
nasre na njih, jedva ide, posre, a oi mu iva vatra od lude hrabrosti i bijesa.
Pas se ne pojavi toga dana. Ali - nije bio nikakva izmiljotina. Vidio sam ga
jednom drugom zgodom: vozio sam se sam, a on se bio skupio uz cestu, spremio se da
zarije zube u moju prednju gumu. Ali je njegov napad bio alosna slika. Stranjim je
nogama jedva micao. Iao je sve kopajui prednjim apama kao da vue traktor.
To je bilo onoga dana kad je atomska bomba baena na Hiroimu.
Ali, vratimo se onom danu kad sam ruao s Powersom Hapgoodom.
Otac je spremio kola u garau, pa je konano progovorio neto o ruku. Naime,
zapanjila ga je estina kojom je Hapgood spominjao sluaj Sacca i Vanzettija, zacijelo
najkolosalniju i najee kritiziranu sudsku nepravdu u povijesti Amerike.
- Zna - rekao je otac - ni pojma nisam imao da se uope sumnjalo u njihovu
krivnju.
Eto kakva je ista umjetnika dua bio moj otac.
U ovoj knjizi spominje se estok sukob izmeu trajkaa s jedne i policije i
vojske s druge strane, koji je nazvan masakrom kod Cuyahoge. To je izmiljena
pripovijest, zapravo mozaik sastavljen od elemenata mnogih takvih sukoba za ne tako
davnih dana.
Ta pria ivi kao mit u duhu glavne linosti ove knjige, Waltera F. Starbucka,
kojem je ivot posve sluajno bio odreen tim masakrom, iako se masakr dogodio
Tisuu osamsto devedeset etvrte, na Boi ujutro, mnogo prije Starbuckova roenja.
A evo te prie:
U listopadu 1894. Daniel McCone, osniva i vlasnik eljezare Cuyahoga Bridge
and Iron Company, i tada najvei samostalni poslodavac u Clevelandu, drava Ohio,
preko svojih predradnika obavijestio je radnike da im smanjuje nadnice za deset
posto. Sindikata nije bilo. McCone je bio prekaljen i talentiran strojarski inenjer,
samouk, iz radnike obitelji u Edinburghu u kotskoj.
Polovica njegove radne snage, otprilike tisuu ljudi, na elu s Colinom Jarvisom,
obinim ljevaem ali darovitim govornikom, napustilo je rad, pa je eljezara morala
prekinuti proizvodnju. I bez tog smanjenja nadnica, radnicima je bilo gotovo nemogue
opskrbiti svoje obitelji nunom hranom, odjeom i krovom nad glavom. Svi su bili
bijelci, a veinom i roeni mjetani.
Priroda je tog dana bila suosjeajna. I nebo i jezero Erie bili su jednake, mrtvaki
sive boje.
Kuice prema kojima su se odvukli trajkai bile su blizu eljezare. Mnoge od tih
kuica, kao i trgovine mjeovitom robom, pripadale su McConeu.
ini se da je meu onim teko ogorenim i razoaranim klipsaima bilo pijuna i
provokatora, tajnih i dobro plaenih agenata Pinkertonove detektivske agencije. Ta
firma i danas radi i prosperira, sad je vlasnitvo korporacije RAMJAC.
Daniel McCone imao je dva sina, Alexandera Hamiltona i Johna: prvome je bilo
dvadeset dvije, a drugome dvadeset pet godina. Alexander Hamilton je u svibnju te
godine bio diplomirao na Harvardu, gdje se nije niim napose istaknuo. Bio je
mekuac, stidljivac i mucavac. John, stariji sin i oiti batinik eljezare, propao je ve
na prvoj godini studija, na Tehnolokom institutu Massachusettsa, pa je postao oev
pouzdanik i desna ruka.
Radnici svi do jednoga, i trajkai i netrajkai, mrzili su McConea i njegova
sina Johna, ali su priznavali da se oni u kovanje eljeza i elika razumiju vie nego
itko na svijetu. A mladi Alexander djelovao im je kao kakva curica, inio im se
priglupim i prevelikom kukavicom koja se nikada nee ni primaknuti blie peima i
padnim ekiima gdje je najopasniji posao. Znali bi mu katkad mahnuti rupiem, kao
pozdrav njegovoj jalovosti i nevanosti.
Kad je Walter F. Starbuck, u duhu kojeg ivi ovaj mit, mnogo godina poslije
upitao Alexandera zato je nakon Harvarda uope iao raditi u takvo negostoljubivo
mjesto, pogotovu to to otac nije od njega traio, Alexander je izmucao odgovor koji
bi, deifriran, glasio otprilike ovako:
- U ono vrijeme mislio sam da bogata mora upoznati izvor odakle mu bogatstvo
tee. To je bila ludost mladosti. Veliko bogatstvo treba ili prihvatiti bez ikakvih
pitanja, ili ga ne prihvatiti.
O Alexanderovu mucanju prije masakra u Cuyahogi: u govoru se ograniavao na
manje-vie uljudne fraze kojima je izraavao krajnju skromnost; ali nikad ni pred kim
nije ostao nijem, sa svim svojim mislima sputanim u sebi, vie od tri sekunde.
A inae, kako bilo da bilo, pred svojim dinaminim ocem i bratom ne bi se ni
usudio mnogo govoriti. Ali je, s vremenom, tom utnjom krio tajnu koja mu je svakim
danom bila sve draa: da poslovanje shvaa jednako dobro kao oni. Kad god bi oni
objavili kakvu odluku, on bi gotovo redovito unaprijed znao kakva treba i mora biti - i
zato. To jo nitko nije znao, ali je i on, boga mu, bio industrijalac i inenjer.
Kad je u listopadu izbio trajk, Alexander je velikim dijelom pogodio to treba
poduzeti, iako dotle jo nikad nije imao posla s nekim trajkom. Harvard je bio
milijunima kilometara daleko. Od svega to je ondje nauio, nita nee ponovno
pokrenuti rad u eljezari. Ali Pinkertonova agencija hoe, i policija hoe, a moda i
Nacionalna garda. Otac mu i brat jo nita nisu rekli, a Alexander je ve znao da u
drugim krajevima zemlje ima takvih oajnika koji e preuzeti posao za bilo kakvu
nadnicu. A kad su otac i brat to rekli, onda je on nauio jo neto o poslu: da ima
drutava, to se esto predstavljaju kao radnike organizacije, koja se i bave
iskljuivo time - to jest, novaenjem takvih ljudi.
Tako su krajem studenog dimnjaci eljezare opet rigali dim. trajkai vie nisu
imali ni prebijene pare da plate stanarinu, kupe hranu i ogrjev. Svaki je vei
poslodavac u krugu od petsto kilometara dobio popis njihovih imena, neka se zna
kakvi su smutljivci. Njihov je nominalni ef Colin Jarvis bio u zatvoru, ekao je
suenje pod lanom optubom za umorstvo.
Onda je 15. prosinca ena Colina Jarvisa, zvana Ma, na elu delegacije od
dvadeset trajkakih ena, dola pred glavni ulaz u eljezaru i zatraila da je primi
Daniel McCone. A Daniel im je poslao sina Alexandera s pismenom porukom koju je
Alexander uspio proitati na glas bez ikakva mucanja. Poruka je glasila: Daniel
McCone je prezauzet poslom, on nema vremena za nekakve neznance koji inae nemaju
vie nikakve veze s njegovom eljezarom Cuyahoga Bridge and Iron Company; nisu li
se moda prevarili, zamislili da je eljezara dobrotvorno drutvo? Ako je tako, neka se
obrate svom sveeniku, ili policiji, oni im mogu dati adrese drutava od kojih e traiti
pomo - ako im je ona zbilja potrebna i ako smatraju da je zasluuju.
Ma Jarvis odgovorila je Alexanderu da je njezina poruka jo jednostavnija:
trajkai e se vratiti na posao uz bilo kakve uvjete. Veina ih je dotle ve bila
izbaena iz stanova i nije imala kamo poi.
- ao mi je - odgovorio je Alexander - ja vam mogu samo jo jednom proitati
oevu poruku, ako hoete.
Mnogo godina poslije, Alexander McCone rei e kako mu ona konfrontacija sa
enama nije bila ni najmanje neugodna. Dapae, rei e, bio je ushien to je on takva
pouzdana t-t-t-transmisija.
Sad je pred ene istupio policijski kapetan. Upozorio ih je da su u prekraju,
takvim velikim skupom ometaju promet i ugroavaju javnu sigurnost. Naredio im je
neka se odmah raziu - u ime zakona.
ene su posluale. Povukle su se preko velikog trga to je leao pred glavnim
ulazom u eljezaru. Fasada eljezare bila je namjerno izgraena tako da kulturne ljude
podsjeti na Piazzu San Marco u Veneciji. Toranj sa satom bio je kopija uvenog
zvonika na venecijanskom trgu, samo upola manji.
Upravo e s vidikovca na tornju Alexander, njegov otac i njegov brat na Boi
ujutro promatrati masakr kod Cuyahoge. Svaki sa svojim dalekozorom. I svaki sa
svojim lijepim revolveriem.
Na tornju nije bilo zvona, a ni na trgu dolje nije bilo kavana i trgovina. Graditelj
je trg opravdao iskljuivo praktinom svrhom. Pruao je sav potreban prostor za kola,
koije i tramvaje s konjskom vuom, to dolaze i odlaze. Graditelj se pokazao
praktiarom i time to je predvidio i da eljezara bude utvrda. Gomila koja bi htjela
juriati na glavni ulaz morala bi najprije prijei sav onaj brisani prostor.
Sa enama, preko trga, povukao se jedan jedini novinar, iz lista Cleveland Plain
Dealer koji je sad vlasnitvo korporacije RAMJAC. I on je upitao Ma Jarvis to sada
kani uiniti.
Naravno, ona nije imala nikakvih alternativa. trajkai vie i nisu bili trajkai,
nego samo nezaposleni ljudi koje tjeraju iz kua.
Ali je ipak odvano odgovorila: - Vratit emo se. - A to je drugo mogla rei?
Novinar je htio znati kad e se vratiti.
Njezin je odgovor vjerojatno bio samo izraz oaja krtene due, a sa zimom na
pragu.
Rekla je: - Na Boi ujutro.
Te rijei objavljene su u novinama, a urednici su ih komentirali kao prijetnju. I
glas o tom predstojeem Boiu u Clevelandu pukao je na daleko i iroko. Simpatizeri
trajkaa - propovjednici, pisci, radniki organizatori, puki politiari i tako dalje i
tako dalje - navalili su sa svih strana, kao u oekivanju nekog uda. To su bili otvoreni
neprijatelji ekonomskog poretka, onog tadanjeg.
Edwin Kincaid, guverner Ohija, mobilizirao je, radi zatite eljezare, jednu
pjeadijsku etu Nacionalne garde. To su bili seoski momci iz junog dijela drave,
koji su izabrani zato to meu trajkaima nisu imali ni svojte ni prijatelja, pa se
raunalo da e u njima gledati samo ono to jesu - nerazumne izgrednike i buntovnike.
Oni, gardisti, bili su predstavnici jednog amerikog ideala: ideala zdravog, veselog
graanina-vojnika koji obavlja svoje svakodnevne poslove a skae na noge im
domovini zatreba da demonstracijom oruja i discipline nekom utjera strah u kosti.
Samo e izbiti, kao po aroliji, na uas neprijatelja Amerike. A im nevolja proe,
opet e nestati.
Amerika stajaa vojska, koja se borila protiv Indijanaca do zadnjeg indijanskog
atoma snage, bila je spala na trideset tisua ljudi. to se tie one utopijske milicije
diljem zemlje, jo rije-dvije: ona se uglavnom sastojala od seoskih mladia, jer su
tvorniki radnici bili slaba zdravlja a radno im je vrijeme bilo predugo. Uzgred
reeno, ubrzo, u panjolsko-amerikom ratu, vidjet e se da su ti milicionari na
bojnom polju vie odmo nego pomo - jer im je obuka nikakva.
Zacijelo je takav dojam o milicionarima stekao i mladi Alexander Hamilton
McCone, kad su oni na Badnjak stigli u eljezaru. To jest, da to nisu vojnici. Posebnim
vlakom, na industrijskom kolosijeku, dovezli su se ravno u visokom eljeznom
ogradom opkoljeni krug eljezare. Izbili su iz vagona na utovarnu platformu kao kakvi
obini putnici to su doli svaki svojim poslom. Uniforme im samo upola zakopane,
tovie, na nekima ni dugmeta. Neki gologlavi, vie i ne znaju gdje im je eir. Gotovo
svi vuku smijene, nimalo vojnike kovege i torbe.
A oficiri? Kapetan im je bio ef pote u Greenfieldu, drava Ohio. Dva porunika
bili su sinovi blizanci predsjednika greenfieldske banke. ef pote i bankar
svojedobno su uinili neke usluge guverneru. Otud im inovi - nagrada. A oficiri su, od
svoje strane, nagradili one koji su njima neim ugodili, postavili ih za narednike i
kaplare. A vojnici, od svoje strane, imali su mo, ako bi se njome htjeli posluiti, da
svojim nadreenima zagore ivot ruglom i prezirom koji bi se mogli prenijeti i na
njihove potomke.
Ondje, na utovarnoj platformi eljezare Cuyahoga, stari Daniel McCone konano
je priao jednom od onih vojnika to su se okretali bez veze i uzgred jeli i upitao:
- Tko je ovdje glavni?
Srea je htjela da je to pitanje postavio upravo kapetanu koji mu je na to
odgovorio:
- Pa, gospodine, da prostite, mislim da sam ja. Ipak, milicionarima svaka ast:
unato svojim bajunetama i bojevoj municiji, od njihove ruke sutradan nikome nee ni
vlas pasti s glave.
Smjestili su ih u jednoj praznoj radionici. Spavali su u pregracima. Svaki je sa
sobom ponio hranu od kue. Imali su unke, peene piletine, pite i kolaa. Jeli su to su
htjeli i kad su htjeli i pretvorili su radionicu u izletite. Kad su otili, radionica je bila
slika seoskog smetlita. Za bolje i nisu znali.
Da, stari Daniel McCone i njegova dva sina takoer su proveli no u eljezari, na
poljskim krevetima u svojim uredima u prizemlju tornja i s nabijenim revolverima pod
jastukom. A kad e imati sveani boini objed? Tek sutradan u tri sata popodne.
Dotle e zlo ve zacijelo proi. Neka se mladi Alexander pokae, reko mu je otac,
neka dokae kako je lijepo obrazovan, neka sastavi i proita dostojnu molitvu
zahvalnosti kad sjednu za stol.
Cijelu no, strae Nacionalne garde, pojaane Pinkertonovim agentima i gradskim
policajcima, patrolirale su na smjenu du ograde eljezare. Gardisti, inae naoruani
samo revolverima, sad su imali puke i samarice to su ih ili donijeli od kue ili ih
posudili od prijatelja.
etiri su Pinkertonova ovjeka spavala cijelu no. To pravo dato im je kao nekim
svojevrsnim strunjacima. Bili su snajperisti.
McConeove ujutro nisu probudile trube, nego lupa ekia i kripa pila to su
odjeknule trgom. Kod glavnog ulaza, odmah iza ograde, tesari su dizali visoku tribinu.
Na nju e se popeti clevelandski ef policije, neka ga svi dobro vide. U datom e
momentu gomili proitati odredbe Zakona o javnom redu drave Ohio. Takav je propis
- to itanje. Prema zakonu, svaki nedoputeni skup od najmanje dvanaest osoba mora
se, nakon itanja zakonskih odredaba, razii u roku od jednog sata. Ne raziu li se,
ljudi e time poiniti krivino djelo kanjivo od deset godina do doivotne robije.
Opet je priroda suosjeala s danom - stalo je blago snijeiti.
Da, i zatvorena koija vuena parom bijelih konja dokotrljala se trkom na trg i
stala kod glavnog ulaza eljezare. Na svjetlost rane zore iskoio je pukovnik Gorge
Redfield, guvernerov zet, koga je tast postavio za pukovnika, a doao je ak iz
Sanduskyja radi preuzimanja komande nad milicionarima. Bio je vlasnik pilane, a
osim toga je jo trgovao krmom i ledom. Nikad nije bio vojnik, niti je to znao o
vojsci, ali se za tu priliku kostimirao kao konjiki oficir; i pripasao je sablju, tastov
dar.
Odmah je otiao u radionicu, odrat e govor svojim trupama.
Ubrzo su zatim stigla i kola s policajcima. To su bili obini gradski policajci, sad
su se jo naoruali drvenim titovima i tupim kopljima.
Na vrh tornja podignuta je jedna, a na motku kod glavnog ulaza druga amerika
zastava.
Bit e to samo parada, alegorina predstava, pomislio je mladi Alexander. Nee
tu biti ni pucanja ni smrti. Samim nainom kako e se ljudi postaviti, rasporediti, bit e
sve reeno. Uostalom, trajkai su bili poruili da e s njima doi njihove ene i
njihova djeca, nitko od njih nee imati puke, ma ak ni pravoga noa s otricom
duom od sedam centimetara.
U svom su pismu rekli: Mi samo elimo jo jednom vidjeti eljezaru kojoj smo
posvetili najbolje godine svojih ivota i svoja lica pokazati svakom onom kome je
moda stalo da ih pogleda, pokazati ih i Svemoguem Bogu, samo ako e ih On
pogledati, i, stojei nijemo i nepokretno, upitati: Zasluuje li ijedan Amerikanac takvu
nesreu i jad kakve smo mi sad doivjeli?
Ne moe se rei da Alexandera nije dirnula ljepota toga pisma. Napisao ga je
zapravo pjesnik Henry Niles Whistler, koji je takoer bio doao u grad da ohrabri
trajkae. I Whistler je bio harvardovac. Pismo zasluuje velianstven odgovor,
pomislio je Alexander. I smatrao je da e tu zadau zacijelo obaviti one razvijene
zastave i stroj graana-vojnika i policajci svojim dostojanstvenim i vrstim dranjem.
Zakon e se jasno i glasno proitati, svi e ga uti, i svi e poi kui. Nema
razloga zbog kojeg bi se mir mogao poremetiti.
U svojoj molitvi tog popodneva Alexander je kanio rei da bi Bog morao tititi
radne ljude od voa poput Colina Jarvisa koji ih je nahukao da se izloe takvoj
nesrei i jadu.
I u sebi je dometnuo: Amen.
I ljudi dooe - kako su obeali. Doli su pjeice. Naime, da bi ih u tome omeli,
gradski su oci za taj dan zabranili tramvajski promet u tom dijelu grada.
S njima je bilo mnogo djece, pa i nejaadi na rukama. Jedno takvo dojene bit e
ubijeno i nadahnut e Henryja Nilesa Whistlera da napie pjesmu koja je poslije
uglazbljena i koja se i danas pjeva - Bonnie Failey.
A gdje su bili vojnici? Oni su jo od osam sati stajali u stroju ispred ograde
eljezare, ve s nataknutim bajunetima i punim rancima na leima. Ti su ranci bili teki
po dvadeset pet i vie kilograma. To je bio izum pokovnika Redfielda koji je smatrao
da e oni ranci na leima dati njegovu ljudstvu opasniji izgled. Gardisti su se
postrojili u vrstu to se protezala od jednog do drugog kraja trga, cijelom njegovom
irinom. Borbeni je plan bio ovakav: ako se gomila, poto je upozore, ne razie,
vojnici e s uperenim bajunetima, sporim ali nezadrivim, ledenohladnim korakom,
raistiti trg - u savreno ravnom stroju streeg hladnog i otrog elika, to napreduje,
strogo po komandi, korak, drugi, trei, etvrti...
Izvan ograde, od osam sati, stajali su samo vojnici. Snijeg je i dalje padao. Kad
je elo gomile izbilo na trg, izmeu njega i eljezare prostirao se tepih djevianskog,
neizgaenog snijega. Gomila je utisnula prve tragove stopala na snijegu.
Osim onih to su htjeli poruku svoje due prenijeti eljezari Cuyahoga, doli su i
mnogi drugi. I sami trajkai nisu znali i pitali su se tko li su ti odrpani neznanci od
kojih je takoer mnogo dovelo i svoje obitelji. Ti autsajderi eljeli su isto tako samo
jedno: svijetu demonstrirati svoju bijedu i jad na taj boini blagdan. Zurei kroz
dalekozor, mladi Alexander proitao je parolu koju je nosio jedan ovjek: Erie Coal
and Iron - nepoten prema radniku. A Erie Coal and Iron nije bio ak ni ohijska firma,
nego iz Buffala u dravi New York.
Prema tome, zbilja je puki sluaj htio da Bonnie Failey, dojene ubijeno u
masakru, bude dijete upravo jednog trajkaa radnika eljezare Cuyahoga, pa je Henry
Niles Whistler, u refrenu pjesme posveene njemu, mogao napisati:
Neka vrag te, Dan McCone, odnese, i amen!
Dua ti je elik siv, a srce ti kamen.
Mladi je Alexander proitao onu parolu o firmi Erie Coal and Iron stojei kod
jednog prozora na prvom katu tornja, u uredskom krilu to se protezao do sjeverne
stijene. Alexander je stajao u hodniku to se protezao do sjeverne stijene. Alexander je
stajao u hodniku to je takoer bio u venecijanskom stilu, u dugom hodniku s prozorom
na svaka tri metra i zrcalom na dnu. U zrcalu se hodnik inio beskrajno dugim. Prozori
su gledali na trg. I ondje, u onom hodniku, postavila su se ona etiri Pinkertonova
snajperista, da odanle obave svoj posao. Svaki je sebi izabrao po jedan prozor, preda
nj postavio stol, a za stolom namjestio udoban naslonja. I svaki je sobi na stol
postavio nekakav oslonac za puku.
Strijelac pored kojeg se naao Alexander imao je na svom stolu vreicu s
pijeskom koju je u sredini udubio bridom svoje dlakave ake. Tu e mu puka
poivati, kundak e vrsto pritegnuti uz rame, pa e iz svoga udobnog naslonjaa kroz
muicu nianiti u ovo ili ono lice u gomili.
Strijelac dolje, na onom kraju hodnika, bio je po zanimanju strojar, pa je sebi
napravio nisko tronono postolje s pominim prstenom na vrhu, i posadio ga preda se
na stol. Bude li guve, puka e mu leati u onom prstenu.
Sva etvorica su na stol postavili metke, ipku za ienje puke, krpu i ulje,
uredno ih izloili kao kakvi tezgari, radi predaje.
Prozori su jo bili zatvoreni. A osim onih snajperista, za prozorima je bilo i nekih
drugih ljudi koji nisu bili ba tako spokojni i uredni. To su bili tvorniki straari, a oni
su vei dio noi proveli budni. Neki su od njih i pili, da odagnaju san, kako su rekli.
Rasporedili su se iza prozora, sa svojim pukama i samaricama, za sluaj da gomila
pokua po svaku cijenu napasti eljezaru pa je drukije ne moe odbiti doli ubitanom
vatrom.
Ti ljudi su dotle ve bili uvjerili same sebe da do napada mora doi. Svojim
nervoznim i razmetljivim dranjem potaknuli su u mladom Alexanderu prvu slutnju da
u cijeloj predstavi ima nekih neizvjesnih elemenata, kako e mnogo godina poslije,
dakako mucajui, rei mladom Walteru F. Starbucku.
Naravno, Alexander je u depu kaputa imao nabijen revolver - kao i njegov otac i
brat, uostalom, koji su sad doli u hodnik da jo jednom obiu i odobre raspored
snaga. Bilo je deset sati ujutro. Vrijeme je da se otvore prozori, rekoe. Trg je bio pun.
Vrijeme je da pou na vrh tornja, rekoe Alexanderu, odanle e se najbolje
vidjeti.
I tako, otvorie se prozori a strijelci namjestie svoje puke, svaki na svoj
oslonac.
Tko su zapravo bili ta etiri snajperista - i je li zbilja postojao takav zanat? U ono
doba snajperisti su imali i manje posla nego krvnici. Od one etvorice, dotle jo
nijedan nije bio unajmljen u tom svojstvu, a niti je bilo izgleda da e opet biti, osim u
sluaju rata. Zapravo, samo je jedan od njih radio kod Pinkertona, i to honorarno, a
ostala trojica bili su njegovi prijatelji. etvorka je redovito ila zajedno u lov pa su
oni tijekom godina bili stekli naviku da jedan drugome kade kakvi su nenadmani
strijelci. Prema tome, kad je Pinkertonova agencija objavila da bi unajmila etvoricu
strijelaca, oni su se tu stvorili u tren oka, kao arolijom, poput one ete graana-
vojnika.
Onaj s trononim postoljem konstruirao je tu spravu za tu priliku. A onaj s vreom
pijeska jo. se nikad nije posluio vreom pijeska. Isti je sluaj bio sa stolovima,
naslonjaima i uredno sloenim priborom i municijom; to su oni improvizirali prema
svojoj predodbi o dranju istinski profesionalnog strijelca.
Godinama poslije, na Starbuckovo pitanje koji je, po njegovu miljenju, bio
osnovni razlog masakra kod Cuyahoge, Alexander McCone e odgovoriti:
- A-a-a-ameriki ama-ma-ma-materizam k-k-kad se ra-ra-radi o i-i-i-ivotu i
smrti.
Kad su se prozori otvorili, do onih na tornju je zajedno sa hladnim zrakom doprlo
brujanje gomile, nalik na um oceanskih valova. Ljudi su htjeli biti nijemi, i mislili su
da su nijemi - ali, ovaj je morao neto apnuti onome, a onaj pak odgovoriti, i tako
dalje. Otuda bruj poput uma oceana.
I samo je taj zvuk, nalik mlatnji na alu, uo mladi Alexander kad je s ocem i
bratom izaao na vidikovac tornja. Branitelji eljezare bili su tihi. Osim kripe i lupe
otvaranja prozora na prvom katu, s ove strane ice nije bilo glasa.
Dok su tako ekali, Alexanderov otac ree:
- Djeaci moji, nije to nikakva slast, eljezo i elik svijati prema ovjekovim
potrebama. Pametan ovjek ne bi se nikad bavio takvim poslom, da nije straha od zime
i gladi. Pitanje je sad, djeaci moji, koliko svijetu treba eljeznih i elinih
proizvoda? Ako toga nekome treba, onda Dan McCone zna kako se pravi.
Sad je unutar ograde nastalo neko gibanje. Clevelandski ef policije, s tekstom
zakona o javnom redu u ruci, popeo se uza stepenice na tribinu. To je imao biti
vrhunac parade, kako je mislio mladi Alexander, trenutak savrene ljepote.
A onda je Alexander kihnuo ondje gore na tornju. I uini mu se kao da mu je
zajedno sa zrakom iz plua odletjela i njegova romantina vizija. Odjednom je shvatio
da u onome to e se dolje zbiti nema nieg velianstvenog. Ima samo bezumlja. Nema
arolija, a ipak, ini se da njegov otac, njegov brat, guverner, pa moda ak i
predsjednik SAD Grover Cleveland oekuju od onog efa policije da bude arobnjak,
Merlin - mahne arobnim tapiem i gomila nestane.
Nee tako biti, pomislio je Alexander. Ne moe tako biti.
I nije tako bilo.
ef je izveo svoj hokus-pokus. Rijei koje je izviknuo odbile su se od zgrada,
sudarile se s vlastitom jekom i dok su stigle do Alexanderovih uiju zazvuale su mu
kao neto na babilonskom.
I apsolutno se nita ne dogodi.
ef se spusti s tribine. Na njemu si lako vidio da ni sam nije oekivao bogzna to,
jer se ondje jednostavno skupila i prevelika masa. Vrlo se tiho i skromno pridruio
svojim udarnim trupama to su, iako naoruane titovima i kopljima, stajale na
sigurnom iza ograde. Nije bio voljan od svojih traiti neka nekoga uhapse niti da iim
izazovu toliku masu.
Ali se pukovnik Redfield zapjenio. Naredio je neka mu se ulazna vrata malo
otvore, tek toliko da ga propuste, pa se pridruio svojim ve upol promrzlim trupama.
Zauzevi mjesto izmeu dva seoska momka, u samom centru stroja, ispalio je komandu
neka se bajuneti upere u gomilu to stoji suelice stroju, a zatim i drugu - neka vrsta
krene korak naprijed. Nareeno - izvreno.
Gledajui odozgo, s tornja, mladi je Alexander vidio kako su dolje na trgu oni u
prvim redovima gomile ustuknuli pred golim otricama i sudarili se s masom to im je
bila za leima. Ali oni otraga, na zaelju mase, pojma nisu imali to se dogaa
naprijed, pa se nisu htjeli povui, popustiti pritisku.
Vojnici napravie jo jedan korak naprijed, a ljudi to su uzmicali pritiskali su ne
samo one za svojim leima nego i one sa strane. Tako su se ljudi na jednom i drugom
krilu gomile nali prignjeeni uza zidove zgrade. A vojnici, njima nasuprot, nisu bili
takve zvijeri da bi nekoga naboli, nego su krenuli u stranu svoje bajunete i tako otvorili
breu izmeu otrica i nepopustljivih zidova zgrada.
Kad su vojnici napravili jo jedan korak naprijed, ljudi su, prema rijeima ve
ostarjela Alexandera, s-s-s-stali cu-cu-cu-curiti s o-o-o-biju s-s-strana s-s-s-stroja k-
k-k-kao vo-vo-vo-voda. Curenje je zaas izraslo u bujicu koja razbi krila stroja i u
tren oka nekoliko stotina ljudi izlilo se na prazan prostor izmeu nebranjenih lea
vojnika i ograde eljezare.
A pukovnik Redfield samo je sijevao oima ravno preda se i ni sanjao nije to mu
se dogaa na krilima. Naredio je jo jedan korak naprijed.
E, ali sad se gomila iza vojnika stala vladati vrlo zloesto. Najprije je jedan
mladi kao majmun skoio jednom vojniku na ranac. Vojnik je samo sjeo, pa se vrlo
smijeno bacakao ne bi li se uspravio. Sve istim postupkom, ruili se i drugi vojnici,
jedan za drugim. Ako bi se jedan nekako digao opet na noge, tren poslije eto ga opet na
tlu. Vojnici su puzali jedan k drugome, radi uzajamne zatite. Nisu htjeli pucati. To je
bila samo bezglava hrpa koja se brani, neto nalik na ukoena dikobraza.
Pukovnik Redfield nije bio meu njima. Uope ga nije bilo na vidiku.
Nikada nitko nije priznao da je naredio strijelcima i straarima kod prozora neka
otvore vatru, ali su puke zapraskale.
Salva je na licu mjesta ubila etrnaest ljudi - od kojih jednog vojnika - a dvadeset
trojicu teko ranila.
Alexander, ve starac rei e da pucnjava nije odjeknula jae od praska a-a-
a-abica a njemu se uinilo kao da je neki hirovit vjetar zapuhao trgom jer su ljudi
poletjeli kao li-li-li-lie.
Kad je sve bilo gotovo, zavladalo je ope zadovoljstvo to je ast spaena i
pravda izvrena. Ponovno su uspostavljeni zakon i red.
Gledajui bojite, sad pusto osim leeva, stari je Daniel McCone rekao svojim
sinovima:
- Djeaci moji, svialo vam se ili ne, ali ovo je posao kojim se bavite.
Pukovnika Redfielda nai e u jednoj sporednoj ulici, gola i izbezumljena, ali
inae neozlijeena.
Mladi Alexander nije ni rijei izustio sve do trena kad je to morao, to e rei za
boinim rukom popodne. Doao je i taj as i od njega su zatraili neka izgovori
molitvu. I tada je otkrio da je postao smijeni mucavac, jezik mu se tako spetljao da
uope ne moe govoriti.
Vie nikada nee otii u eljezaru. Postat e glavni clevelandski kolekcionar
umjetnina i Klavni darivatelj Clevelandskog muzeja umjetnosti, pokazujui tako da
obitelj McCone nije zainteresirana novcem i vlau samo radi novca i vlasti.
Do kraja ivota ostao je takav teak mucavac da je rijetko izlazio iz svoje vile u
Aveniji Euklid. Mjesec dana prije onog dogaaja kad mu se mucanje tako strano
pogoralo, bio se oenio jednom Rockefellerkom. Inae, kako e poslije sam rei,
zacijelo se nikad ne bi uspio oeniti.
Imao je ker, koja se njega stidjela, kao uostalom i njegova ena. Nakon masakra
sprijateljit e se samo s jednim ovjekom - i to s djetetom. Sa sinom svoje kuharice i
svog ofera.
Multimilijuna je htio imati nekoga tko e s njim satima igrati ah. Zato je maloga
tako rei zaveo, najprije jednostavnijim igrama - damom, dominom i slinim - a onda
ga je nauio i ahu. Ubrzo su igrali samo ah. Razgovor im je bio ogranien na
uobiajene ale i zadirkivanja kojima ahisti prate svoju igru i to su uvijek iste valjda
ve tisuu godina.
Na primjer: Ma je li ti ovo prvi put? Ma nemoj! Ode ti kraljica! Mene si
naao, a?
Djeak je bio Walter F. Starbuck. Bio je voljan tako neprirodno rtvovati svoje
djetinjstvo i mladost iz jednog razloga: Alexander Hamilton McCone obeao mu je da
e ga jednog dana poslati na Harvard.
K. V.
Pomogni slabe to vape za pomo, pomogni potlaene i postradale, jer su
ti oni najbolji prijatelji; oni su ti drugovi koji se bore i padaju onako kao to
su se tvoj otac i Bartolo borili i juer pali zato da bi svi siromani radnici
uivali sreu slobode. U toj ivotnoj borbi nauit e se jo bolje voljeti i
bit e voljen.
NICOLA SACCO (1891-1927)
u svom posljednjem pismu trinaestogodinjem sinu Danteu, 18. kolovoza
1927, tri dana prije pogubljenja u bostonskom zatvoru Charlestown.
Bartolo je bio Bartolomeo Vanzetti (1888-1927), koji je pogubljen istog
dana, na istoj elektrinoj stolici, izumu jednog zubara. Na isti nain zavrio
je jo jedan ovjek, koji je jo zaboravljeniji: to je Celestino Madeiros
(1894-1927), ovjek koji je, jo dok je ekao potvrdu presude zbog
umorstva, priznao zloin zbog kojeg su Sacco i Vanzetti osueni. Madeiros
je bio poznati kriminalac, ali se uoi smrti ponio nesebino.
1
ivot tee dalje, da - a glupan i njegovo dostojanstvo brzo se raziu, da se moda
vie nikad ne spoje ak sve do Sudnjeg dana.
Pozor, molim, jer su u ovoj knjizi, to je povijest moga dosadanjeg ivota, ne
samo ljudi, nego i godine - linosti. Tisuu devetsto trinaesta obdari me roenjem.
Tisuu devetsto dvadeset deveta upropasti ameriku privredu. Tisuu devetsto trideset
prva posla me na Harvard. Tisuu devetsto trideset osma dade mi moje prvo mjesto u
dravnoj slubi. Tisuu devetsto etrdeset esta dade mi enu. Tisuu devetsto
etrdeset esta donese mi jednog nezahvalnog sina. Tisuu devetsto pedeset trea
izbaci me iz dravne slube.
Zato godine piem velikim poetnim slovom, kao da su osobna imena.
Tisuu devetsto sedamdeseta dodijeli mi zaposlenje u Nixonovoj Bijeloj kui.
Tisuu devetsto sedamdeset peta otpremi me u zatvor zbog mojeg osobnog smijenog
sudjelovanja u amerikom politikom skandalu to opeznanim postade pod imenom
Watergate.
A onda se - prije tri godine - Tisuu devetsto sedamdeset sedma pripremila da
me opet pusti na slobodu. Osjeao sam se kao hrpa smea. Na meni zelenosmei
kombinezon, zatvorenika uniforma. Sam sam u spavaonici, sjedim na leaju s kojeg
sam skinuo posteljinu. Deka, dvije plahte i jastuk, to u ih zajedno s uniformom vratiti
svojoj dravi, lee uredno sloeni meni u krilu. Na njima se sklopile moje pjegave,
starake ake. Zurim ravno preda se, u prvi kat jedne od zgrada Federalnog popravnog
zavoda za odrasle s minimalnom paskom koji lei uza samu Zranu bazu Finletter,
pedeset pet kilometara od Atlante u dravi Georgia. ekam straara koji e me odvesti
u Upravnu zgradu gdje e mi dati otpusnicu i moje civilno odijelo. Na izlazu nee biti
nikoga da me doeka. Nigdje nikoga na svijetu da me milosrdno zagrli - ili pak da mi
dadne koji zalogaj, ili prenoite za no-dvije.
Da me netko gledao, vidio bi gdje svakih pet minuta ili tako otprilike inim neto
udno. Jednako prazno zurei preda se, diem ruke s posteljine i njima pljeem triput.
Poslije u objasniti zato.
Bilo je devet sati ujutro, dvadeset prvog travnja. Straar je kasnio ve cijeli sat.
S ruba jedne oblinje piste odbio se lovac, derui svu energiju za stotinu domova u
tisuu godina, i rasparao nebo u komadie. A ja - ni trepnuo okom. Na ono su stari
kanjenici i straari u Finletteru bili oguglali. Ponavljalo se cijelo vrijeme.
Kanjenici su bili sve sami poinitelji nenasilnih, kravatakih
2
krimena.
Veinom su se bili odvezli jo rano ujutro, u purpurnim kolskim autobusima, da rade
na raznim sitnim poslovima oko baze. U zavodu je bila ostala samo mala ekipa za
odravanje istoe - pranje prozora, metenje podova i tako dalje. Da, tu su bili i jo
neki, to su pisali, ili itali, ili samo drijemali - oni prebolesni, obino sa sranim
smetnjama ili bolom u kriima, to nisu sposobni za fiziki rad. to se mene tie, da mi
je to bio dan kao svaki drugi, radio bih u bolnikoj praonici baze. Bio sam, kako se to
kae, zdrav kao riba.
Pa zar u zatvoru nisu imali nikakvih posebnih obzira prema mojoj harvardskoj
diplomi? Ne, ondje nije bilo razlike. Takvih kao ja bilo je najmanje jo sedam - neke
sam upoznao, a za neke sam samo uo. A stizao je jo jedan harvardovac, zapravo je
imao zauzeti moj leaj, im ja odem: to je bio Virgil Greathouse, bivi ministar
zdravlja, prosvjete i socijalne skrbi. Ma ja sam na ljestvici finletterskih intelektualaca
stajao posve nisko. Bio sam obian, bijedan diplomirani student. ak ni lan Phi Beta
Kappe. A imali smo dvadesetak i vie lanova Phi Beta Kappe, deset-petnaest
lijenika, isto toliko zubara, jednog veterinara, jednog doktora bogoslovije, doktora
ekonomije, doktora filozofije, a odvjetnika sa zabranom obavljanja prakse bilo je kao
jato srdela. Pravnika je bilo toliko da smo novajlije obino doekivali s ovakvom
alom: uj, kad s nekim razgovara, a taj nije pravnik, onda dobro pazi to govori!
Tip je ko bog ili nadzornik ili straar!
Moja se bijedna diploma odnosila na humanistike znanosti, napose povijest i
ekonomiju. Kad sam upisao studij na Harvardu, htio sam postati dravni slubenik -
inovnik, molim, nikakva izborna funkcija. Mislio sam da u demokraciji ne moe biti
ljepeg poziva od ivotne slube dravi. Kako nisam mogao znati koja e me grana
dravne slube eventualno htjeti uzeti, hoe li vanjski poslovi, ili Biro za Indijance, ili
tko zna tko, odluio sam da mi naobrazba bude to ira. Zato sam i upisao humanistike
znanosti.
Sad govorim o svojim nakanama i svojim uvjerenjima, ali kako sam onda bio jo
posve zelen, spremno sam prisvojio nakane i uvjerenja jednog mnogo starijeg ovjeka.
To je bio clevelandski multimilijuna Alexander Hamilton McCone, iz harvardske
klase Tisuu osamsto devedeset etvrte. To je bio osamljenik i mucavac, sin Daniela
McConea. A kot Daniel McCone bio je izvanredno talentiran i surov inenjer i
metalurg, ovjek koji je osnovao eljezaru Cuyahoga Bridge and Iron Company i
najvei samostalni clevelandski poslodavac onda kad sam se ja rodio. Zamisli, roditi
se tako davno, jo Tisuu devetsto trinaeste! Ako bih ozbiljna lica ustvrdio kako se u
ono doba nebo Ohija esto znalo zamraiti od silnih jata tuleih pterosaura i kako su se
brontosauri od etrdeset tona valjali i senti gukali u blatu rijeke Cuyahoga, bi li
dananja mlade posumnjala u moje rijei? Ne bi.
Kad sam se rodio, u vili Alexandera Hamiltona McConea u Aveniji Euklid,
njemu je bilo etrdeset jedna godina. Bio je oenjen Aliceom Rockefeller, enom jo
bogatijom od njega, to je svoje dane uglavnom provodila u Evropi s njihovom
jedinicom kerkom Clarom. Majka i ki, koje su se nedvojbeno stidjele gospodina
McConea zbog njegove strane govorne mane a moda i jo gore bile razoarane njime
jer nije htio nita raditi doli cijeli dan samo itati knjige, rijetko bi bile kod kue. A
rastava je u ono vrijeme bila nezamisliva.
Clara - jesi li jo iva? Mrzila me. Da, neki su me ljudi mrzili; ima takvih i danas.
Takav je ivot.
A zato sam se rodio u alosnoj tiini vile gospodina McConea, to sam bio?
Moja majka, Anna Kairys, iz ruske Litve, bila mu je kuharica. Moj otac, Stanislaus
Stankiewicz, iz ruske Poljske, bio mu je osobni uvar i ofer. Oboje ga je iskreno
voljelo.
Gospodin McCone dao je za njih, a i za mene, izgraditi lijep stan iznad svoje
remize. A kad sam malo odrastao, postao sam mu drug u igri - ali uvijek u kui. Nauio
me raznim igrama s kartama, pa damu i domino - i ah. Ubrzo smo igrali samo ah.
Nije igrao dobro. Ja sam gotovo stalno dobivao, a moda je on potajno i pio. Zakljuio
sam da se nikada ne trudi naroito da dobije. Bilo kako bilo, on je stao ponavljati i
meni i mojim roditeljima, i to jo dok sam bio mali, kako sam ja genij, to sigurno
nisam bio, i kako e me poslati na Harvard. Ocu i majci je tijekom godina valjda
tisuu puta ponovio: Jednog dana bit ete ponosni to vam je sin savren harvardski
dentlmen.
U tom cilju, a kad mi je bilo otprilike deset godina, nagovorio je moje da prezime
Stankiewicz promijene u Starbuck. Ljepe e me prihvatiti na Harvardu, ree, ako
imam anglosasko prezime. I tako sam postao Walter F. Starbuck.
On sam nije ba zablistao na Harvardu, dapae, jedva se provukao. Ondje je i u
drutvenom smislu doivio debakl, ne samo zbog svog mucanja nego i zato to je bio
sin obina i sramotno bogata imigranta. Imao je dakle sve razloge da mrzi Harvard -
ali ne, obratno, osobno sam gledao kako ga s vremenom sve vie idealizira i
mistificira i na kraju ga je tako oboavao da je u doba kad sam iao u gimnaziju
harvardske profesore smatrao najveim mudracima u povijesti ovjeanstva. Amerika
bi bila raj na zemlji samo kad bi sve najvie funkcije u vlasti drali harvardovci.
Neto se slino i dogodilo: kad sam seja, bistar i poletan mladi, zaposlio u
dravnoj slubi, u Ministarstvu poljoprivrede Franklina Delana Roosevelta, sve vie
mjesta preuzimali su upravo harvardovci. To se tada meni inilo posve opravdanim. A
sada mi se ini pomalo smijenim. Jer, kako kaem, ak ni u zatvoru harvardovci ne
predstavljaju nita posebno.
Za vrijeme studija, tu i tamo osjetio sam kao dah nekog nagovjetaja da u, kada
diplomiram, biti natprosjeno sposoban da vane stvari tumaim ljudima to inae
slabo kapiraju. Ali, vrijeme je pokazalo da nije tako.
Dakle, Tisuu devetsto sedamdeset sedme sjedio sam na svom leaju u zatvoru i
ekao straara da doe po mene. Nita mi nije smetalo to kasni ve cijeli sat. Nikamo
mi se posebno nije urilo, ma i nisam imao kamo poi. Straar je bio Clyde Carter,
jedan od malobrojnih prijatelja koje sam stekao u zatvoru. Zbliilo nas je uglavnom to
to smo obojica zavrili dopisni teaj za barmane kod jedne tvornice diploma u
Chicagu koja se zove Illinoiki zavod za obrazovanje, a sada pripada korporaciji
RAMJAC. Istoga dana i istom potom obojica smo primili svoje diplome doktora
miksologije. Onda me je Clyde nadmaio upisavi i teaj za montere aklimatizacijskih
ureaja. Clyde je roak iz treeg koljena predsjednika Sjedinjenih Drava Jimmyja
Cartera. Pet godina je mlai od predsjednika, ali je inae izgledom pljunuti on. Ima
iste lijepe manire, isti vedar osmijeh.
Meni je barmanska diploma bila dovoljna. To je sve to sam elio raditi do kraja
ivota: negdje posluivati za kakvim tihim barom, a idealno bi bilo u nekom
gospodskom klubu.
I podignem starake ake sa sloene posteljine i njima pljesnem tri puta.
Opet jedan lovac skoi s ruba oblinje piste i razdere nebo u komadie. A ja
pomislim: Bar vie ne puim. To je tono. Ja, ovjek navikao na etiri kutije pali
malla bez filtra na dan, vie nisam rob kralja nikotina. Ubrzo e me moje trodijelno
sivo odijelo s tankim prugama, proizvod Brae Brooks, to me eka u zatvorskom
skladitu, podsjetiti kakav sam estok pua bio, jer mi je pregorjelo na sto mjesta.
Pamtim onu kao novi veliku rupu na samom sastavu nogavica. U novinama je bila
moja slika gdje, odmah nakon presude, sjedim na stranjem sjedalu zelenih kola
federalne policije; komentar je glasio da se na meni vidi da se strano stidim, samo
uasnuto zvjeram, nikome ne smijem pogledati u oi. A to je zapravo bila slika
ovjeka kome upravo tog trena doslovce gori meu nogama.
Misli mi odletjee k Saccu i Vanzettiju. Kad sam bio mlad, mislio sam da e se iz
pripovijesti o njihovu muenitvu diljem svijeta rairiti manija za pravdom prema
obinom ovjeku. Zna li danas itko tko su oni bili, je li koga briga?
Ma kakvi!
Sjetim se masakra kod Cuyahoge, najkrvavijeg sukoba izmeu trajkaa i
poslodavca u povijesti amerikog radnitva. Dogodilo se u Clevelandu, ispred
glavnog ulaza u eljezaru Cuyahoga Bridge and Iron Company, na Boi ujutro Tisuu
osamsto devedeset etvrte. Davno prije mog roenja. Tada su moji roditelji jo bili
djeca u ruskom carstvu. Ali ovjek koji me je poslao na Harvard, Alexander Hamilton
McCone, pratio je taj dogaaj s tornja eljezare, sa svojim ocem i svojim starijim
bratom Johnom. I upravo ondje se on, koji je dotle tek malo pentao, pretvorio u teka
mucavca kome se pri najmanjem uzbuenju, zbog obine sitnice, jezik jednostavno
zauzla.
Uzgred reeno, eljezara Cuyahoga ve je odavno izgubila svoje znaenje, osim u
povijesti rada. Progutala ju je kompanija Youngstown Steel, ubrzo nakon drugog
svjetskog rata, a sama Youngstown Steel sada je obina sekcija korporacije RAMJAC.
Mir.
Da, i podignem starake ake sa sloene posteljine i njima triput pljesnem. Jest da
je bilo blesavo, ali evo zato sam to inio: s ta tri pljeska pratio sam jednu prostu
pjesmicu koja mi se inae nikada nije svidjela, a onda mi je bila pala na um prvi put
nakon vie od trideset godina. Naime, znate, trudio sam se to manje misliti, jer mi je
prolost bila jezivo neugodna a budunost jezivo strana. Uz tolike neprijatelje to sam
ih bio stekao dugim nizom godina, sumnjao sam da e me igdje itko htjeti uzeti za
barmana. Mislio sam: ni kinta da kapne niotkuda, samo u iz dana u dan biti sve gori
umazanac i odrpanac. Zavrit u meu pijance i skitnice, naviknut u se hladnou
ublaavati vinom iako mi alkohol nije nikad iao.
Najgore je to, mislio sam, to u negdje spavati u nekoj uliici Boweryja, recimo,
a naii e kakvi maloljetni delinkventi, od onih to mrze starce, naii e s kantom
benzina. Polit e me - i kresnut e ibicu. A najgore od svega bit e kad mi plamen
lizne oi.
Zar je bilo udno to sam udio za praznim duhom?
Samo to sam prazninu duha mogao postii tek povremeno. Ali, dok sam tako
sjedio na svom leaju, ipak sam uivao u relativnom spokojstvu; duh mi nije bio
prazan, ali su se u njemu bar motale one misli kojih se nisam morao bojati: kako rekoh,
mislio sam na Sacca i Vanzettija, na masakr kod Cuyahoge, na ah-partije sa starim
Alexanderom Hamiltonom McConeom, i tako dalje i tako dalje.
A potpuna praznina, kad bih je postigao, potrajala bi samo desetak sekundi ili
otprilike toliko - da bi onda bila poremeena onom pjesmicom koju je u mom duhu
glasno i jasno pjevao neki tui glas i koje sam kraj morao popratiti s tri pljeska. Tekst
te pjesme, kad sam je prvi put uo za svoje brucoke godine u pijanom drutvu na
nekoj harvardskoj studokoj veselici, bio mi je uasno odvratan. To je bila pjesma
koju enske ui ne smiju uti. Moda je jo nijedna ena nije ula, ak ni u dananje
doba. Stihotvorac je takvim tekstom oito htio mukarcima to e pjevati tu njegovu
pjesmicu tako ogrubiti uvstva da vie nikada ne povjeruju u ono to smo tada mi
uglavnom vjerovali svim srcem: da su ene duhovnija i asnija bia od mukaraca.
A u to - o enama - ja jo i sad vjerujem. Nije li i to smijeno? U ivotu volio
sam samo etiri ene - svoju majku, svoju pokojnu enu, jednu enu s kojom sam neko
vrijeme bio zaruen, i jo jednu. Sve u ih opisati, kada tome doe vrijeme. Ipak, sada
u rei samo jedno: kako mi se ini, svaka je od njih bila vrednija, u ivotu odvanija i
u tajne ovoga svijeta upuenija nego to bih ja ikada mogao biti.
U redu. Bilo kako bilo, sad u ovdje prenijeti tekst te odvratne pjesme. Pa iako
sam, zbog svog nedavnog visokog poloaja u jednoj korporacijskoj organizaciji,
tehniki odgovoran za objavljivanje nekih superprostakih knjiga o enama koje su
ikada napisane, opet se nekako acam da na papir, gdje moda jo nikad nisu bile,
stavljam rijei te pjesme. Uzgred reeno, melodija te pjesme je stara, to je neka
melodija koju ja zovem Ruben, Ruben. Zacijelo ima jo mnoga imena.
itatelji takoer moraju shvatiti da te rijei nisam uo iz usta nekakvih
sredovjenih grubijana, nego iz usta studentarije, zapravo djeaka koji su, u Velikoj
krizi to je tekla i s drugim svjetskim ratom na pragu, a k tome ogoreni vlastitim
djevianstvom, imali dobrih razloga da se skamene pred svim onim to e tadanje
ene oekivati od njih. Jer e ene oekivati da se oni nakon diplomiranja situiraju
visoko plaenim poslovima, a oni ne znaju kako e to izvesti kad na sve strane poslovi
samo propadaju. ene e od njih oekivati da budu hrabri vojnici, a po svoj prilici
srce e im pasti u gae kad meci stanu zvidati a granate praskati. Pa tko moe biti
apsolutan gospodar svojih reakcija kad meci zvide a granate praskaju? Tu e biti
bacaa plamena i otrovnih plinova. Bit e uasnih eksplozija. Onome to stoji pored
tebe moglo bi otkinuti glavu - i od vrata mu napraviti fontanu.
I ene, kad se oni njima oene, oekivat e da ve prve brane noi budu savreni
ljubavnici - i struni i obzirni, i vulgarni i njeni, i razbludni i taktini, i da o
funkcijama reproduktivnih organa i jednog i drugog spola znaju vie nego cijeli
harvardski Medicinski fakultet s dekanom na elu.
Sjeam se rasprave o nekom smionom lanku to je onda bio izaao u jednoj
reviji. Rije je bila o prosjenom broju spolnih snoaja kod mukaraca Amerikanaca,
a prema profesijama i obrtima. Navodno su vatrogasci bili najvatreniji, s prosjekom
od deset snoaja tjedno. Najslabiji su bili profesori, prosjek im je bio jedanput
mjeseno. A jedan moj kolski kolega koji e, kako je sluaj htio, poginuti u drugom
svjetskom ratu, samo je tuno odmahnuo glavom:
- Kuku meni, to bih dao da sam profesor!
Uostalom, ta okantna pjesma moda je zapravo bila nain priznanja moi
enama, ili nain obrauna sa strahom to ga one izazivaju. Mogla bi se posve
prikladno usporediti s pjesmom kojom se lovac na lavove, u noi uoi lova, ruga
lavovima.
A sad, evo tog teksta:
Eno Sally u vrtu,
Usred posla prava;
Die nogu i prdne
Kano muka glava.
Kad joj gae pukoe,
Tri se stabla svalie,
Guzovi joj prasnue...
I na ovome mjestu, radi zavretka strofe, pjevai bi triput pljesnuli rukama.
2
Moja slubena funkcija u Nixonovoj Bijeloj kui, dunost koju sam obavljao do
hapenja zbog utaje, krivokletstva i ometanja istrage, bila je ova: predsjednikov
specijalni savjetnik za poslove omladine. Imao sam godinju plau od trideset est
tisua dolara. Imao sam i ured (ali ne i tajnicu) u podrumu zgrade egzekutive i to, kako
je sluaj htio, tono ispod prostorija gdje su planirane provale i druga zlodjela u korist
predsjednika Nixona. Sluao sam kako ljudi gore hodaju i katkad diu glas. U onom
mom podrumu jedino su mi drutvo bili ureaji za centralno grijanje i za aklimatizaciju
i jedan automat za koka-kolu za koji valjda nitko, osim mene, nije znao da je tu. Ja sam
bio jedini korisnik tog automata.
Da, a posao mi je bio da itam srednjokolske i sveuiline listove i revije, i
Rolling Stone i Crawdaddy, i sve ostalo to pretendira da govori u ime omladine.
Analizirao sam politike izjave u tekstovima popularnih pjesama. Smatrao sam se
kvalificiranim za taj posao samim time to sam i ja na Harvardu bio ljeviar, to sam
postao na treoj godini. I uz to, molim, nikakav diletant, nikakav salonski crvenda.
Dapae, supredsjednik harvardske sekcije Lige mladih komunista.
I kodirektor ljeviarskog tjednika Bay State Progressive.
3
Ukratko, bio sam,
otvoreno i ponosno, komunist sa lanskom kartom - sve do trena kad su Tisuu
devetsto trideset devete Hitler i Staljin potpisali pakt o nenapadanju. Time su, u mojim
oima, raj i pakao sklopili savez protiv svih nemonih naroda svijeta. Nakon toga opet
sam postao oprezan pristaa kapitalistike demokracije.
Nekada se u naoj zemlji smatralo posve normalnim da netko bude komunist, zato
mi to nije smetalo da nakon Harvarda dobijem stipendiju Fundacije Rhodes za studij u
Oxfordu, a poslije toga i zaposlenje u Rooseveltovu Ministarstvu poljoprivrede.
Uostalom, a osobito za Vrijeme Velike krize i uoi novog rata oko pripadnih
bogatstava i trita, zar je moglo biti neeg odbojnog u uvjerenju mlada ovjeka da
svatko mora raditi prema svojim mogunostima i da svatko, bio zdrav ili bolestan,
mlad ili star, junaina ili plaljivac, talent ili kreten, mora biti nagraen prema svojim
nunim potrebama? Je li me itko mogao smatrati ovjekom bolesna duha ako sam
mislio da rata vie nee biti - samo neka obian ovjek, irom svijeta, preuzme u svoje
ruke svjetske izvore bogatstva, raspusti nacionalne vojske i ukine nacionalne granice?
I samo neka se odsad pa dovijeka smatra bratom i sestrom, majkom i ocem, sinom i
keri svih ostalih obinih ljudi irom svijeta? U takvu drugarskom i dobrodunom
drutvu nee biti mjesta samo onima koji ele prisvajati vie nego to im treba.
Ma ak i sada, u alosnoj dobi od ezdeset i est godina, opet mi klecaju koljena
kad naiem na ovjeka koji jo vjeruje u mogunost da jednog dana Zemljom zavlada
jedinstvena, sretna i miroljubiva ovjekova obitelj. Da se ovog momenta sretnem s
onim svojim ja iz Tisuu devetsto trideset tree, rasplakao bih se od tuge i
potovanja.
Dakle, idealizam mi se nije ugasio ak ni u Nixonovoj Bijeloj kui, nije mi se
ugasio ak ni u zatvoru, nije mi se ugasio ak ni kad sam, na svom najnovijem poslu,
postao potpredsjednik sekcije Down Home Records korporacije RAMJAC.
Jednako vjerujem da se na neki nain mogu postii mir, obilje i srea. Ja sam vam
blesavac.
Kad sam bio Nixonov specijalni savjetnik za poslove omladine, od Tisuu
devetsto sedamdesete do hapenja Tisuu devetsto sedamdeset pete, a sve puei po
etiri kutije pali malla bez filtra na dan, nikad me nitko nije pitao ni za podatke, ni
za miljenje, ni za ita. Mogao sam komotno i ne dolaziti na posao, mogao sam vrijeme
i bolje koristiti, recimo u pomoi svojoj jadnoj eni to se bavila dekoraterskim
poslom koji je vodila u naoj tijesnoj ciglenoj kuici u gradiu Chevy Chase, drava
Maryland. U moj podrumski ured, meu ona etiri zida sa utosmeom patinom od
duhanskog dima, nikad nitko nije doao - osim predsjednikovih specijalnih provalnika
kojima je rezidencija bila tono iznad mene. Naime, jednog dana, kad me spopao
estok napadaj kalja, odjednom su skopali da je netko ondje, odmah ispod njih, i taj
moda uje njihove razgovore. Onda su izvrili pokus - dok je jedan gore lupao
nogama i galamio, drugi je u mom uredu oslukivao. Na kraju su zadovoljno utvrdili da
nisam mogao nita uti i da sam, uostalom, nekakav bezopasan senilac. Onaj to je
gore galamio i lupao bio je bivi operativac Centralne obavjetajne agencije, iliti
CIA-e, pisac pijunskih romana i diplomirani student Sveuilita Brown, dok je onaj
to je kod mene oslukivao bio bivi agent Federalnog istranog biroa, iliti FBI-ja,
bivi okruni tuilac i diplomirani student Sveuilita Fordham. A ja osobno, kako sam
ve moda rekao, bio sam diplomirao na Harvardu.
4
I taj harvardovac, iako je vrlo dobro znao da nitko nikad nee ni rijei proitati
od onoga to on pie, nego da e se sve to razderati i spakirati sa svim ostalim smeem
Bijele kue, ipak je tjedno podnosio oko dvjesto i vie izvjetaja o svemu to
omladina radi i govori, i to sve s biljekama, bibliografijom, dodacima i ostalim
prilozima. Ali zakljuci to su se mogli izvui iz mojih materijala tako su se malo
mijenjali tijekom vremena, da sam posve lako i jednostavno mogao svetom zaboravu
svakog tjedna uputiti isti brzojav koji bi glasio ovako:
MLADI LJUDI JEDNAKO NE ELE SHVATITI OITU NEMOGUNOST
OPEG RAZORUANJA I EKONOMSKE NEJEDNAKOSTI. MODA JE TOME
KRIV NOVI ZAVJET (QUOD VIDE).
WALTER F. STARBUCK
PREDSJEDNIKOV SPECIJALNI
SAVJETNIK ZA POSLOVE
OMLADINE
Na kraju svakog svog jalovog dana u onom podrumu, otiao bih doma, jedinoj
eni koju sam ikad imao, a to je bila Ruth, koja bi me ekala u naoj maloj ciglenoj
kuici u Chevy Chaseu. Ona je bila idovka, a ja nisam. Tako je nae jedino dijete, sin
to je sada knjievni recenzent u New York Timesu, upola idov. On je jo gore
zapetljao svoj rasni i vjerski poloaj time to se oenio jednom barskom pjevaicom
Crnkinjom koja ima dvoje djece iz prvog braka. Njezin prvi mu bio je barski komiar
portorikanskog podrijetla, zvao se Jerry Cha-cha Rivera, a ustrijeljen je, kao sluajni i
neduni prolaznik, prilikom pljake jedne hollywoodske auto-praonice korporacije
RAMJAC. Moj sin usvojio je njegovu djecu, pa su ona sada legalno moji unuci, moji
jedini unuci.
I ivot tee dalje.
Moja pokojna ena Ruth, baka te djece, bila je roena u Beu. Njezini su ondje
imali knjiaru - koju e im poslije nacisti oduzeti. Bila je est godina mlaa od mene.
Oca, majku i dva brata blizanca ubili su joj u konclogoru. Nju je pak krila neka
kranska obitelj, ali su je otkrili i uhapsili, zajedno s glavom te obitelji, godine
Tisuu devetsto etrdeset druge. Tako je Ruth dvije posljednje godine rata provela u
jednom konclogoru kod Mnchena, koji su onda oslobodile amerike trupe. Ona e
umrijeti u snu, Tisuu devetsto sedamdeset etvrte, dva tjedna prije mog hapenja, od
srane hiperemije. Moja Ruth pratila me je na svakom mom koraku, pa i onom
najnespretnijem, dokle god je mogla. Kad bih izrazio koliko se tome divim, ona bi
rekla: A gdje bih inae mogla biti? to bih inae mogla raditi?
A inae je mogla, u prvom redu, biti izvanredan prevodilac. Jezici su joj ili kao
od ale, dok sam ja za njih bio drvo bukovo. etiri godine proveo sam u Njemakoj,
nakon drugog svjetskog rata, ali njemaki - ni beknuti. A Ruth - nije bilo evropskog
jezika na kojem ona ne bi mogla bar malo avrljati. Dok je bila u konclogoru, ekajui
smrt svakog trena, uila je od drugih logoraa strane jezike. Tako je, na primjer, teno
nauila romski, jezik Cigana, ma ak je nauila i rijei nekih baskijskih pjesama.
Mogla je postati i portretist. Evo to je jo radila u logoru: prstom premazanim aom
crtala je po zidovima likove svojih supatnika. Mogla je postati i slavan fotograf. Kad
joj je bilo samo esnaest godina, tri godine prije Anschlussa Austrije, fotografirala je
stotinjak bekih prosjaka a sve samih tekih invalida veterana prvog svjetskog rata. Ta
njezina zbirka prodavala se kao album, i jedan primjerak tog albuma sam nedavno, na
svoju tugu i uenje, naao u newyorkom Muzeju suvremene umjetnosti. Znala je i
svirati klavir, dok sam ja za glazbu gluh kao top. Ma molim vas, ne znam skladno
otpjevati ni ringe-ringe-raja.
Bio sam, doslovno reeno, inferioran.
Za pedesetih i ezdesetih godina, kad mi je sve ilo naopako i nizbrdo i kad vie
nigdje nisam mogao doi do pristojna zaposlenja, bez obzira na visoke poloaje koje
sam prije imao u dravnoj slubi, nau je neomiljenu malu obitelj ondje u Chevy
Chaseu spasila Ruth. Prva su joj dva pokuaja propala, to ju je isprva utuklo, ali e se
poslije na raun toga slatko smijati, do suza. Najprije je pokuala biti pijanist u
jednom koktel-baru. Vlasnik joj je otkazao rekavi joj da je i predobra, njegova
specifina klijentela ne cijeni ono to je lijepo u ivotu. Onda je pokuala biti
fotograf, specijaliziran za svadbe. Ali na njenim je fotografijama uvijek lebdjela neka
atmosfera ratne kobi, i nikakav je retuer nije mogao ukloniti. Gleda sliku i ima
dojam da e cijelo drutvo, svatovi u kompletnom sastavu, nakon nekog vremena
zavriti ili u rovovima ili u plinskim komorama.
Zatim je postala dekorater interijera, mamila je potencijalne klijente akvarelima
aranmana prostorija po svojim zamislima. A ja sam joj bio pomonik
nespretnjakovi, vjeao draperije, drao uza zid uzorke tapeta, primao telefonske
poruke klijenata, trkarao po svakakvim sitnim poslovima, preuzimao robu i tako dalje
i tako dalje. Jedanput sam zapalio tisuu i sto dolara draperije od plavog baruna. Nije
udno to me sin nije nikada cijenio.
A je li ikada imao prilike da me cijeni?
Mili boe - gleda on majku gdje se mui kako bi prehranila obitelj, tedi i krtari
ne bi li se nekako izvukla, a gleda i oca, koji posla nema, cijelo vrijeme samo smeta,
ni okrenuti se ne zna, i povrh toga cigaretom unitava cijelo bogatstvo!
ivjelo harvardsko obrazovanje! Ah, kakva dika - biti sin harvardovca!
Uzgred reeno, Ruth je bila sitna enica bakrene puti, glatke crne kose, visokih
jagodica i upalih oiju. Kad sam je prvi put vidio - a to je bilo u Njemakoj, u
Nrnbergu, pri kraju kolovoza Tisuu devetsto etrdeset pete - u prvi mah uinilo mi
se da je to neki mali cigani. Tada sam bio civilni slubenik Ministarstva obrane, a
bilo mi je trideset i dvije godine. I bio sam neenja. Cijeli rat proveo sam kao civil, a
esto sam imao i veu vlast nego generali i admirali. Onda sam se naao u Nrnbergu
gdje sam prvi put gledao ratnu pusto. Poslali su me da vodim brigu o smjetaju i
prehrani amerike, britanske, francuske i ruske delegacije na suenju nacistikim
ratnim zloincima. Prije toga radio sam na organizaciji rekuperacijskih vojnih centara
u raznim amerikim turistikim podrujima, prema tome znao sam poneto o
hotelijerstvu.
to se tie jela, pia i kreveta, Nijemcima u biti diktator. Dobio sam slubena
kola - bijeli mercedes sa sklopivim krovom, etvora vrata i dodatnim vjetrobranom
izmeu prednjih i stranjih sjedala. I sa sirenom. Na prednjim blatobranima leita za
zastavice. Amerike zastavice, naravno. Ta bajna kola, kako bi ih mladi nazvali, bila
su svojedobno, u dobra stara vremena, roendanski poklon Heinricha Himmlera,
tvorca konclogora, svojoj eni. Uza se imao sam naoruana ofera. Sjetimo se da je
moj otac bio naoruani ofer jednog multimilijunaa.
I tako me jednog kolovoskog popodneva ofer vozio glavnom ulicom,
Konigstrasse. Sud za suenje ratnim zloincima bio je jo u Berlinu, s tim to e se
preseliti u Nrnberg im ja ovdje sve sredim i pripremim. Konigstrasse je jo tu i
tamo bila zakrena ruevinama. istili su je Nijemci ratni zarobljenici to su rintali,
kako je sluaj htio, pod zaarenim oima amerikih vojnih policajaca Crnaca. U ono
doba je u amerikoj vojsci jo vladala segregacija. Jedinica je mogla biti ili sva bijela
ili sva crna, osim oficira, naravno, koji su u svakom sluaju bili uglavnom bijeli.
Koliko se sjeam, takav aranman nije mi ni najmanje smetao. Crnce inae nisam
uope poznavao. U McConeovoj kunoj posluzi u Clevelandu nikad nije bilo Crnaca, a
nije ih bilo ni u koli. Ma ak ni kao komunist nisam imao prijatelja Crnca.
Dakle, u toj Konigstrasse, kod Crkve svete Marte kojoj je krov bio izgorio od
zapaljive bombe, moj mercedes zaustavie kod jednog kontrolnog bloka. Na bloku
su bili ameriki vojni policajci, bijelci. Provjeravali su ne mota li se netko ondje gdje
mu nije mjesto, sad kad je civilizirani ivot opet poeo. Traili su dezertere iz svake
mogue vojske, raunajui i ameriku, zna se, i jo neuhvaene ratne zloince, i
manijake i obine kriminalce, to su se doskitali sve bjeei ispred linije fronte, i
graane Sovjetskog Saveza koji su bili prebjegli Nijemcima, ili su bili njemaki
zarobljenici, a sad su ih, ako bi se vratili kui, ekali ili robija ili vod za strijeljanje.
Ali, bez obzira na to, smatralo se da Rusi moraju natrag u Rusiju, Poljaci u Poljsku,
Madari u Madarsku, Estonci u Estoniju, i tako dalje i tako dalje. Tu nije bilo
izuzetaka - svatko se morao vratiti svojoj kui.
Palo mi je na um da vidim kakvog tumaa imaju nai vojni policajci, osobito zato
to sam bio na mukama kako nai dobre tumae za svoj posao. Osobito su mi bili
potrebni takvi koji znaju tri jezika, to jest koji teno govore njemaki i engleski, a uz to
isto tako dobro ili francuski ili ruski. Morali su k tome biti i povjerljivi, kulturni i
pristojna izgleda. Zato izaem iz kola da izbliza pratim ispitivanje. Zaudim se
vidjevi da to obavlja neki djeak, naoko cigani. To je bila moja Ruth, naravno. Bila
je bez kose, oiali su je u higijenskoj stanici. Na sebi je imala vojniku uniformu, ali
bez ikakvih oznaka. Divno je bilo gledati je kako se trudi da na nekom jeziku nae
kontakt s jednim oronulim ovjekom to su ga policajci drali pred njom. Pokuala je
valjda na sedam-osam jezika, prelazei s jednog na drugi lakoom glazbenika to
mijenja ton i tempo. Ne samo to, nego je i gestikulaciju mijenjala, ruke su joj stalno
plesale u skladu s odgovarajuim jezikom.
Odjednom su i ruke onog ovjeka stale plesati poput njezinih, a iz njegovih usta
potekli su glasovi slini onima iz njenih usta. Kako e mi Ruth poslije rei, to je bio
neki makedonski seljak iz junog dijela Jugoslavije. Jezik na kojem su se uspjeli
sporazumjeti bio je bugarski. ovjeka su bili zarobili Nijemci, iako nije bio nikakav i
niiji vojnik, i poslali ga na robovski rad, na utvrivanje Siegfriedove linije. Nije
nauio njemaki. Sad je htio poi u Ameriku, kako je njoj rekao, da ondje postane
strano bogat. Mislim da su ga iknuli natrag u Makedoniju.
Ruthi je onda bilo dvadeset est godina, ali se posljednjih sedam godina tako
bijedno hranila, uglavnom krumpirom i repom, da je bila vie nalik na kakav bespolan
tap. Doznao sam da je i sama naila na blok svega sat prije, pa su je vojni policajci
zadrali zbog njezina znanja jezika. Upitao sam narednika vojne policije to misli
koliko joj je godina, a on je odmah opalio: esnaest. Mislio je da je to djeak kojem
glas jo nije mutirao.
Dovukao sam je do mercedesa, posadio je na stranje sjedalo i stao je
ispitivati. Doznao sam da je u proljee osloboena iz konclogora, otprilike prije etiri
mjeseca, i da je odonda uspjela izmaknuti svakoj slubi koja bi joj moda mogla
pomoi. Sad bi zacijelo bila u nekoj bolnici za raseljene osobe. Ali Ruth nije eljela
vie nikada nikome u ruke povjeriti svoju sudbinu. Htjela je sama i dovijeka lutati na
otvorenom, od niotkuda do nikamo, kao u nekom suludom vjerskom zanosu.
- Za nikoga me nije briga - rekla mi je - a ni ja nikome nisam na brizi. Ja sam kao
ptica u letu. Kako je to lijepo! Samo je Bog i ja.
Evo to sam pomislio o njoj: da me podsjea na njenu Ofeliju u Hamletu to je
od nesnosne okrutnosti ivota postala poetinom i vidovitom. Imam pri ruci Hamleta,
potrait u one besmislice to ih je Ofelija pjevala kad vie nije znala razborito
odgovoriti na pitanje kako joj je.
Evo tih stihova:
Kako tvog u dragog ja
Da prepoznam sad?
tap i kostrijet nosi on,
Pokornik je mlad.
On je, gospo, mrtav sad,
On je mrtav, znam
elo glave zelen bus,
A do nogu kam.
5
I tako dalje, i tako dalje.
Ruth, jedna od milijuna evropskih Ofelija nakon drugog svjetskog rata,
onesvijestila se u mojim kolima.
Odvezao sam je do male bolnice, od svega dvadeset kreveta, u Kaiserburgu,
carskom dvorcu. Bolnica je bila ureena iskljuivo za potrebe osoblja Meunarodnog
vojnog suda i zapravo jo nije radila. ef bolnice bio je moj harvardski kolega, doktor
Ben Shapiro, takoer komunist za studentskih dana. Sad je bio sanitetski potpukovnik.
Kad sam ja studirao, nije bilo mnogo idova na Harvardu. Sveuilite ih je primalo
samo prema strogo odreenoj i k tome niskoj kvoti; toliko svake godine i kvit.
- Ma to si mi to donio? Walter? - upita me Shapiro tada u Nrnbergu. Drao sam
na rukama onesvijetenu Ruth. Nije bila tea od rupia.
- To je jedna djevojka - odgovorim. - Jo die. Govori mnogo jezika.
Onesvijestila se. I to je sve to znam o njoj.
Shapiro je imao na raspolaganju besposleno osoblje, bolniarke, kuharice,
tehniare i tako dalje, i najbolju hranu i lijekove koje mu je vojska mogla dati, jer se
znalo da bi mu pacijenti mogli biti i neke linosti visokog ranga. Tako je Ruth, i to
besplatno, dobila najbolju moguu njegu na ovoj zemlji. Zato? ini mi se uglavnom
zato to smo Shapiro i ja bili kolege s Harvarda.
Otprilike godinu dana poslije, petnaestog listopada Tisuu devetsto etrdeset
este, Ruth e postati moja ena. Suenje ratnim zloincima bilo je prolo. Onog dana
kad smo se vjenali, i kad smo, po svoj prilici, zaeli svoje jedino dijete,
Reichsmarschall Hermann Goring progutao je cijanid i time prevario krvnika.
to se tie Ruth, vitamini, minerali, proteini i, naravno, usrdna i njena briga,
uinie svoje. Nakon samo tri tjedna u bolnici, to je opet bila zdrava i duhovita beka
intelektualka. Uzeo sam je za osobnog tumaa pa je sa mnom ila svuda. Preko jo
jednog znanca s Harvarda, intendantskog pukovnika u Wiesbadenu - sumnjiv tip,
crnoburzijanac, u to sam siguran - nabavio sam Ruthi garderobu za koju, ni sam ne
znam zato, nikad me nitko nije pitao da je platim. Vunena je roba bila iz kotske,
pamuna iz Egipta, svilena valjda iz Kine, cipele su bile francuske i to predratne.
Sjeam se, jedan par cipela bio je od krokodilske koe, a s njim je dola i
odgovarajua torbica. Ta roba praktiki nije imala cijene, jer se takvo to ve
godinama nije moglo nai u Evropi, ma uostalom ni u Sjevernoj Americi. Uz to je sve
bilo tono po mjeri, prava veliina za Ruth. To blago s crne burze stiglo mi je u ured u
kartonskim kutijama na kojima je stajalo da je to apirografski papir, vlasnitvo
Kraljevskog kanadskog ratnog zrakoplovstva. Dovezla su ga u jednim bivim
njemakim vojnim ambulantnim kolima dva utljiva momka u civilu. Ruth je naslutila
da jedan mora biti Belgijanac, a drugi Litvanac, kao moja majka.
I to to sam primio tu robu zacijelo je bilo najtee nedjelo koje sam poinio u
dravnoj slubi, zapravo moje jedino nedjelo - do Watergatea. A to sam uinio iz
ljubavi.
Ruthi sam stao izjavljivati ljubav gotovo im je izala iz bolnice i poela raditi
sa mnom. Odgovori su joj bili ljubazni, udni i duboki - ali nadasve pesimistiki.
ovjeka uope smatrala je, i s pravom, moram rei, zlim biem, pa bio on muitelj,
rtva ili samo pasivni promatra. ovjek moe stvarati samo besmislene tragedije,
rekla je, jer nije ni izbliza dovoljno inteligentan da uini sve ono dobro to eli initi.
Mi smo poast, rekla je, to se rodila na jednom sitnom djeliu svemira, ali se moe
iriti unedogled.
- Kako moe - rekla mi je jednom zgodom, jo u poetku mog udvaranja - kako
moe govoriti o ljubavi eni koja smatra da bi najbolje bilo da vie nikad ne bude
djece, da ljudski rod jednostavno izumre?
- Jer znam da ti zapravo ne misli tako - odgovorio sam. - Ruth, ma samo se
pogledaj kakva si puna ivota! - To je bilo tono. Bila je, makar i nenamjerno, sva
koketna, svakom gestom i svakom rijei; a to je koketnost drugo nego argument da
ivot mora tei dalje i dalje?
Kakva je arobnica bila! O da, to je sve glatko teklo, ast je pripala meni. Moja
zemlja odlikovala me je Medaljom za zasluge, Francuska me proglasila chevalierom
Legije asti, a Velika Britanija i Sovjetski Savez su me pismeno pohvalili i zahvalili
mi. Ali je Ruth stvorila sva ona uda, Ruth je svakoga oduevila i svakoga smekala
bez obzira to zamjerao.
- Kako moe mrziti ivot, a biti tako iva? - upitao sam je.
- I da hou, ne bih mogla imati djece - odgovorila je. - Eto ti koliko sam iva.
U tome je grijeila, zna se. To je samo tako slutila. A imat e dijete, sina, vrlo
neugodna ovjeka koji je sada, kako sam rekao, knjievni recenzent u New York
Timesu.
Taj razgovor s njom u Nurnbergu se nastavio. Bili smo u Crkvi svete Marte, kod
mjesta gdje nas je sudbina sastavila. Crkva jo nije bila ponovno otvorena. Krov su joj
bili popravili, ali na mjestu gdje je bila rozeta stajalo je razapeto atorsko platno.
Stari nam je gvardijan rekao da je rozetu i oltar zajedno raznio jedan topovski metak iz
britanskog lovakog aviona. Sudei po njegovu sveanom tonu, u tome je on gledao
opet neko nebesko udo. Moram rei da sam rijetko sreo Nijemca koji bi tugovao nad
onim razaranjem njegove zemlje. Ti ljudi su najradije govorili o snazi sredstava
kojima je izvreno ono razaranje.
- ivjeti ne znai samo imati djecu, Ruth - rekao sam.
- Kad bih ja imala dijete, bilo bi udovite - odgovorila je. Tako je i bilo.
- Pusti djecu - rekao sam. - Misli na novi svijet to se raa. Svijet je konano,
konano nauio svoju lekciju. Zakljuno poglavlje deset tisua godina ludila i pohlepe
pie se upravo ovdje i sada, u Nrnbergu. O tome e se pisati knjige. O tome e se
snimati filmovi. Ovo je najvanija prekretnica u povijesti.
I vjerovao sam u to.
- Walter - rekla je Ruth - katkad se vlada kao da ti je samo osam godina.
- Pa to i jest prava dob kad se novi svijet raa - odgovorio sam.
Satovi po gradu otkucali su est sati. Koru satova i zvona pridruio se jedan nov
glas. Zapravo, u Nrnbergu je to bio stari glas, ali smo ga Ruth i ja onda prvi put uli.
To je bio duboki bong takozvanog Mannleinlaufena, neobinog sata daleke
Frauenkirche. Taj sat bio je konstruiran prije vie od etiristo godina. U ono doba su
moji preci, i oni litvanski i oni poljski, zacijelo bili boj s Ivanom Groznim.
Sad u opisati taj sat: sastoji se od osam figura, od kojih se sedam, koje se vide i
koje predstavljaju sedmoricu izbornika iz etrnaestog stoljea, okree oko osme, one
nevidljive, to predstavlja svetog rimskog cara Karla IV. Sat je konstruiran u ast
odluke koju je taj car donio Tisuu tristo pedeset este a kojom je papu iskljuio iz
izbora njemakih vladara. Sat je bio sruen prilikom jednog bombardiranja. im je
grad zauzet, neki ameriki vojnici koji su imali smisla za takve ureaje pozabavili su
se njime. Nijemci s kojima sam razgovarao uglavnom su bili tako demoralizirani da ih
vie nije bilo briga hoe li Mannleinlaufen ikad vie proraditi. Ali, proradio je.
Zahvaljujui spretnosti Amerikanaca, izbornici su opet kruili oko Karla IV.
Kad su se utiali odjeci otkucaja, Ruth je rekla:
- Dobro, kad vi osmogodinjaci ovdje ubijete Zlo, dobro se pobrinite da ga
zakopate na nekom raskru i srce mu probodete drvenim kolcem, inae vam se moe
dogoditi da se opet pojavi kod prvog punog mjesecaaaaaaaaaaa!
3
Moj nepokolebljivi optimizam je pobijedio. Ruth je na kraju pristala da se uda za
mene, da je uinim najsretnijom enom na svijetu unato svim onim uasima to ih je
dotle bila doivjela. Bila je djevica, a to bi se gotovo moglo rei i za mene, iako mi je
bilo trideset tri godine i iako sam, grubo reeno, bio prevalio pola svoga vijeka.
O da, dok sam bio u Washingtonu jesam tu i tamo spavao, kako se to kae, s
ovom ili onom enom. Da, s jednom pripadnicom enskog pomonog korpusa. Pa s
jednom medicinskom sestrom iz Ratne mornarice. Pa s jednom tipkaicom iz
daktilografske slube Ministarstva trgovine. Ali sam u osnovi bio fanatian fratar
iskljuivo u slubi rata, rata, rata. Nisam bio sam, bilo je jo mnogo takvih kao ja.
ovjeka ne moe u ivotu nita tako snano obuzeti kao rat, rat, rat.
Ruthi sam za svadbeni poklon dao jednu rezbariju koju su mi izradili po narudbi.
Starake ruke sklopljene u molitvi. To je bila trodimenzinalna kopija jednog crtea
Albrechta Dhrera, umjetnika iz esnaestog stoljea, kojeg smo kuu u Nrnbergu Ruth
i ja bili obili tko zna koliko puta. Koliko znam, meni je prvome palo na um da se te
famozne ruke na papiru prenesu u tri dimenzije. Otada su napravljeni milijuni
primjeraka te rezbarije i sad su ve standardan prikaz glupe pobonosti koji ete nai u
svakoj trgovini suvenira.
Ubrzo nakon vjenanja premjestili smo se u Wiesbaden, kod Frankfurta na Majni,
gdje sam preuzeo grupu civilnih strunjaka to je prekapala brda zaplijenjene
njemake tehnike dokumentacije u potrazi za izumima, proizvodnim postupcima i
poslovnim tajnama koje bi eventualno mogla koristiti amerika privreda. Uope nije
bilo vano to nemam pojma ni o matematici ni o kemiji ni o fizici; uostalom, i kad
sam otiao raditi u Ministarstvo poljoprivrede uope nije bilo vano to nikad nisam
bio ni blizu nekoj farmi, ma nikad nisam ak ni drao vazu s ljubicama na prozoru. Jer,
nema toga ime humanist ne moe dirigirati - to jest, bar se tako uglavnom mislilo u
ono doba.
Na sin rodio se, carskim rezom, u Wiesbadenu. Carski rez izvrio je Ben
Shapiro, inae moj vjenani kum, koji je takoer bio prekomandiran u Wiesbaden. Sad
je bio unaprijeen u pukovnika. Nekoliko godina poslije, senator Joseph R. McCarthy
smatrat e to promaknue opakim inom, jer se dobro znalo da je Shapiro prije rata
bio komunist. Trait e neka mu se odgovori na pitanje tko je taj to je unaprijedio
Shapira.
Naem sinu dali smo ime Walter mlai. Odakle smo mogli makar i slutiti da e
djeaku jednog dana to ime, Walter F. Starbuck mlai, biti isto takav teak teret kao da
smo ga, recimo, nazvali Judom Iskariotom mlaim? Kad bude punoljetan, s dvadeset
jednom godinom, potrait e spas u pravnom lijeku, promijenit e ime u Walter F.
Stankiewicz kako se i potpisuje u svojoj rubrici u New York Timesu. Sad se moram
smijati, jer mi pada na um ono to mi je otac ispriao o sebi: naime, kad je kao
imigrant doao na Ellis Island, rekli su mu da Stankiewicz neugodno zvui amerikom
uhu, od tog e imena ljudi misliti da on smrdi makar se od jutra do mraka paao u kadi
tople vode.
Sa svojom malom obitelji vratio sam se u Ameriku, opet u Washington, u jesen
Tisuu devetsto etrdeset devete. Optimizam mi je porastao, bio je kao od brda
odvaljen, kao najtvri bunker. Kupili smo jedinu kuicu koju emo ikad imati, to e
rei onu u Chevy Chaseu. Ruth je na kaminsku plou posadila rezbarenu kopiju
Dhrerovih starakih ruku sklopljenih u molitvi. Rekla je kako je upravo tu kuicu, a
ne neku drugu, izabrala iz dva razloga: prvo, zbog savrenog mjesta gdje e poivati
one ruke; drugo, zbog starog kvrgavog stabla to zasjenjuje prilaz ulaznim vratima. To
je bila rascvala divlja jabuka.
Je li Ruth bila religiozna? Nije. Pripadala je obitelji koja je skeptiki gledala na
svaki oblik bogotovlja, a nacisti su je bili svrstali meu Zidove. Ali sami lanovi te
obitelji ne bi sebe tako svrstali. Jednom prilikom upitao sam Ruth je li u logoru ikad
potraila utjehu u vjeri.
- Nisam - odgovorila je. - Znala sam da Bog nee nikada ni blizu prii takvu
mjestu. To su znali i nacisti. Zato i jesu bili tako veseli i odvani. U tome i jest bila
snaga nacista, to su Boga shvaali bolje nego itko drugi. Znali su kako e ga drati to
dalje.
I danas razmiljam o Ruthinoj zdravici na jedno Badnje vee, mislim da je to bilo
Tisuu devetsto sedamdeset etvrte. Zdravicu sam samo ja uo, osim nas dvoje vie
nikoga nije bilo u kui. Na sin nije se udostojio ak ni da nam poalje boinu
estitku. Evo te zdravice za koju mislim da ju je mogla isto tako, logiki opravdano,
izgovoriti i onog dana kad smo se upoznali u Nrnbergu:
- U zdravlje Boga Svemogueg, najljenijeg ovjeka na svijetu i okolici.
Jake rijei.
Da, i dok sam sjedio na svom leaju u zatvoru u Georgiji i ekao da mi opet
svane sloboda, moje pjegave starake ruke sklopljene na sloenoj posteljini bile su mi
nalik na one Dhrerove ruke.
Bio sam puki siromah.
Da bih mogao platiti svoju uzaludnu obranu, morao sam isprazniti tednu knjiicu,
naplatiti policu ivotnog osiguranja i prodati svoj Volkswagen i svoju kuicu u
Chevy Chaseu.
A moji odvjetnici tvrdili su da im jo dugujem sto dvadeset est tisua dolara.
Moda. Sve je mogue.
A nisam imao ni slave koju bih mogao utriti. Od svih ko-konspiratora
Watergatea, ja sam bio najstariji i najmanje poznat. Mislim da sam bio tako
neinteresantan zato to nisam imao to izgubiti, ni neku veliku vlast ni bogatstvo. Svi su
ostali ko-konspiratori bili od one sorte to vrlo visoko leti, pa im je pad odjeknuo
gadnim treskom, da tako kaem. A ja, kad su me uhapsili, sjedio sam na trononom
stolcu na dnu nekog bunara. to su mi drugo mogli uiniti doli mi samo izmaknuti taj
stolac?
A meni - sve svejedno. ena mi je bila umrla dva tjedna prije nego to e me
policija odvesti, a moj sin nije govorio sa mnom. Ipak, morali su mi nataknuti lisice.
Takav je bio obiaj.
- Kako se zovete? - upitao je policijski narednik, da me upie u knjigu
pritvorenih.
Bio sam bezobrazan s njim. A zato ne?
- Harry Houdini - odgovorio sam.
Jedan je lovac skoio s ruba oblinje piste, razderao je nebo u komadie. To se
ponavljalo cijelo vrijeme.
Bar vie ne puim, pomislio sam.
Jedanput je i osobno predsjednik Nixon komentirao moje puenje. To je bilo
ubrzo poto sam poeo raditi kod njega, u proljee Tisuu devetsto sedamdesete.
Pozvali su me na hitan sastanak sazvan zbog sluaja na Sveuilitu Kent, u dravi
Ohio, kad je Nacionalna garda ubila etvoricu proturatnih demonstranata. Na sastanku
je bilo etrdesetak ljudi. Predsjednik Nixon bio je na elu golemog ovalnog stola, a ja
sam sjedio na dnu, tono nasuprot njemu. To je bio moj prvi susret s njim jo od dana
kad je on bio obian kongresmen - dvadeset godina prije. Do toga trena nijednom nije
zaelio da vidi svoga specijalnog savjetnika za poslove omladine. A kako e stvari
krenuti, nikada vie i nee zaeljeti da me opet vidi.
Ondje je bio i Virgil Greathouse, ministar zdravlja, prosvjete i socijalne skrbi.
On e poeti izdravati svoju kaznu istog dana kad e mene pustiti na slobodu. Ondje
je bio i potpredsjednik Spiro T. Agnew. Poslije e na optubu da je primao mito i
utajio oporezive prihode odgovoriti s nolo contendere.
6
Ondje je bio i Emil Larkin,
predsjednikova nadasve osvetoljubiva i omraena desna ruka. Poslije, kad ga
istraitelji zgrabe zbog ometanja istrage i krivokletstva, Larkin e odjednom u Isusu
Kristu nai svoga osobnog Spasitelja. Ondje je bio i Henry Kissinger. On e tek na
Boi preporuiti da se Hanoj bombardira tepihom. Ondje je bio i Richard M.
Helms, ef CIA-e. Poslije e ga prekoriti to je Kongresu lagao pod prisegom. Ondje
su bili i H. R. Haldeman i John D.Ehrlichman i Charles W. Colson i ministar pravde
John N. Mitchell. I oni e s vremenom takoer postati zatvorske ptiice.
Cijelu no uoi sastanka bio sam proveo na poslu, sastavljao sam, prepravljao i
prekrajao prijedlog koji u podnijeti Predsjedniku - to bi on mogao izjaviti o tragediji
na Sveuilitu Kent. Smatrao sam da nacionalne gardiste treba odmah osloboditi
optube, a zatim ih slubeno strogo ukoriti i nakon toga otpustiti radi dobra te slube.
Predsjednik bi onda morao narediti otvaranje istrage u svim jedinicama Nacionalne
garde kojom bi se utvrdilo moe li se tim civilima u vojnikoj uniformi povjeriti
bojeva municija u takvim momentima kad moraju obuzdati goloruke mase. Predsjednik
bi bez ustruavanja tragediju i nazvao tragedijom i pokazao bi svijetu koliko ga ona
duboko boli. Proglasio bi jedan dan, pa moda i cijeli tjedan nacionalne alosti -
svuda zastave na pola stijega. A alost neka se proglasi ne samo za onima koji su
nastradali na Sveuilitu Kent, nego za svim Amerikancima koji su poginuli i
osakaeni i u vijetnamskom ratu i zbog toga rata, i izravno i neizravno. I Predsjednik
e, naravno, istaknuti svoju jo vru odluku da rat zakljui na astan nain.
Ali, na sastanku me nitko nita nije pitao, a niti sam poslije uspio nekoga
zainteresirati za one svoje papire.
Nitko me uope i ne bi primijetio, da u jednom trenu moja malenkost nije postala
predmetom predsjednikove duhovitosti. Naime, sastanak je tekao a ja sam bio tako
nervozan da sam u jednom momentu pred sobom imao tri zapaljene cigarete i upravo
se spremao zapaliti etvrtu.
Tako je konano sam predsjednik uoio onaj dimni zastor to se die s mog
mjesta, pa je usred posla stao i zagledao se u mene. Morao je upitati Emila Larkina tko
sam ja.
Onda se nasmijeio onim svojim sitnim tunim osmijehom to je redovno bio
signal da se kani malo naaliti. Taj osmijeh oduvijek mi se inio nalik na ruu koju si
netom stukao ekiem. Od svih dosjetki pripisanih njemu, a koje sam ja uo, ona ondje
bila mi je jedina zbilja duhovita. Moda to i jest moje pravo mjesto u povijesti - to
sam bio predmetom Nixonove jedine istinski duhovite dosjetke.
- Napravit emo malu stanku u poslu - rekao je Nixon - kako bi nam na
specijalni savjetnik za poslove omladine demonstrirao kako emo se snai kad nam
gori na vie strana.
Oko stola zaorio se smijeh.
4
Dolje ispod mene jedna se vrata zatvorske spavaonice otvorie i zatim treskom
zatvorie. Pomislio sam da to Clyde Carter konano dolazi po mene, ali sam onda, uz
korake onoga to se penjao stubama, uo Haleluju i znao sam da je to Emil Larkin,
svojedobna desna ruka predsjednika Nixona. To je bio krupan, buljook ovjek, usana
boje jetre, nekada ragbija u momadi Sveuilita Michigana. Sad je bio odvjetnik bez
prava na praksu, a cijeli dan samo se molio svojoj predodbi Isusa Krista. Bio je
osloboen i od vanjskog rada i od svake istake dunosti jer je od pustoga kleanja
na tvrdom zatvorskom podu upropastio obje noge - dobio je upalu ivera u koljenima.
Stao je navrh stuba, u oima mu se caklile suze.
- Oh, brate Starbuck - ree - kakav je teak bol i kakav je sladak bol ovo penjanje
uza stube!
- Ne udim se - odgovorim.
- Isus mi je rekao - on nastavi - Isus mi je rekao: Ima zadnju priliku da upita
brata Starbucka neka se pomoli s tobom, pa ne smije misliti na svu bol kojom e
platiti penjanje uza stube, jer zna to? Jer e ovaj put brat Starbuck saviti ona svoja
ponosna harvardska koljena i pomolit e se s tobom.
- ao mi je to ga moram razoarati - odgovorim.
- Pa to drugo i ini cijelo vrijeme? - nato e on. -I ja sam samo to inio, svakog
dana: razoarao Isusa.
Ne kanim to slinavo udovite prikazati kao vjerskog licemjera, na to uostalom i
nemam pravo. On se bio tako uivio u utjehu vjere da je bio postao imbecil. Dok sam
slubovao ondje, u Bijeloj kui, bojao sam ga se onako kao to su se moji preci morali
bojati Ivana Groznog, ali sam sada s njim mogao biti bezobrazan koliko god hou.
Mogao si mu se rugati i zafrkavati ga koliko te volja, on bi sve primao poput
najobinijeg seoskog idiota.
Neka mi je doputeno dodati kako je Emil Larkin ba nedavno dokazao da u njega
nisu rijei jedno a djela drugo. Prije est tjedana je jedna podrunica moje sekcije u
RAMJAC-u, Heartland House, izdava vjerske literature, iz Cincinnatija u Ohiju,
objavila Larkinovu autobiografiju Brate, bi li se pomolio sa mnom? A Larkin je cijeli
svoj autorski honorar, valjda pola milijuna dolara pa i vie, a koji ne obuhvaa i prava
za ekranizaciju i broirano izdanje, namijenio Vojsci spasa.
- Tko ti je rekao gdje sam? - upitam ga. Bilo mi je krivo to me je naao. Nadao
sam se da u izai iz zatvora prije nego to me on stigne jo jednom gnjaviti neka se
pomolim s njim.
- Clyde Carter - odgovori Larkin.
To je bio straar koga sam ekao, roak iz treeg koljena predsjednika SAD
Jimmyja Cartera.
- Pa gdje li je on, do vraga?
Larkin mi objasni da je u upravi zatvora nastao pravi krkljanac, jer je Virgil
Greathouse, bivi ministar zdravlja, prosvjete i socijalne skrbi, i jedan od najbogatijih
ljudi nae zemlje, odjednom odluio da bez ikakve dalje odgode, bez ikakva daljeg
priziva poe na izdravanje svoje kazne. A Greathouse je vjerojatno bio najvii
dravni funkcionar koga je neki federalni zatvor ikad morao ugostiti.
Toga Greathousea znao sam uglavnom iz vienja i, naravno, po uvenju. Bio je
famozan kao tvrdokoran i opasan ovjek, kao osniva i glavni akcionar reklamno-
propagandne firme Greathouse i Smiley, koja se bila specijalizirala da svijetu u
najljepem svjetlu prezentira svaku djelatnost karipskih i latinskoamerikih diktatura,
bahamskih kockarnica, liberijskih i panamskih tankerskih kompanija, nekih fasada
nae CIA-e u inozemstvu, gangsterskih sindikata kao to su Meunarodno bratstvo
radnika industrije abraziva i veziva i Zdrueni rukovatelji gorivom, meunarodnih
konglomerata kao to su RAMJAC i Texas Fruit, i tako dalje i tako dalje.
Bio je elav, imao je podvoljak, a elo mu je bilo izbrazdano poput rifljae.
Stalno je meu zubima stezao praznu lulu - ma ak i na suenju. Jedanput sam mu se
naao tako blizu da sam uo kako on svira tom lulom. ulo se neto nalik na ptiji
cvrkut. Na Harvard je doao est godina poslije mene, prema tome ondje se nismo
vidjeli. Pogledi su nam se sreli samo jedanput u Bijeloj kui - na onom sastanku gdje
sam od sebe napravio budalu palei odjednom tolike cigarete. U njegovim oima ja
sam bio samo obian mii iz ostave Bijele kue. Sa mnom je samo jedanput
progovorio, i to nakon naeg hapenja. Sluajno smo se nali u hodniku sudnice gdje su
nas doveli na ispitivanje, svakoga za svoj raun. Doznao je tko sam pa je zacijelo
pomislio, posve krivo, da togod znam o njemu. Tako dakle, unio mi se u nos pa mi je,
zaarenih oiju, lule stisnute meu zubima, dao ovo nezaboravno obeanje:
- uj ti, nesreo, pisne li samo rije o meni, kunem ti se, kad izae iz zatvora
bit e presretan ako dobije mjesto istaa govana u nekom portsaidskom kupleraju!
E, kad mi je to rekao, onda sam uo onaj cvrkut ptica iz njegove lule.
Greathouse je bio kveker, kao i Richard M. Nixon, naravno. To im je zacijelo
morala biti specijalna veza, neto to ih je spajalo debelim prijateljstvom - neko
vrijeme.
A Emil Larkin je bio prezbiterijanac.
Ja pak nisam bio nita. Moga su oca u Poljskoj potajno krstili kao rimokatolika, u
vjeri koja je u ono doba bila progonjena. Kad je odrastao, postao je agnostik. Majka
mi je po krtenju, u Litvi, bila grkopravoslavne vjere, ali je u Clevelandu postala
rimokatolkinja. Otac nije nikad htio ii u crkvu s njom. Mene su pak krstili kao
rimokatolika, ali sam primio oevu ravnodunost i sa dvanaest godina prestao sam ii
u crkvu. Kad sam se prijavio za studij na Harvardu, stari gospodin McCone, baptist,
sugerirao mi je neka se upiem kao kongregacionalist, to sam i uinio.
Moj je sin aktivan unitarist, kako ujem. Njegova mi je ena rekla da je ona
metodist, ali da za honorar svake nedjelje pjeva u jednoj episkopalnoj crkvi. Zato ne?
I tako dalje i tako dalje.
Emil Larkin, prezbiterijanac, i Virgil Greathouse, kveker, bili su najbolji pajdai
u stara dobra vremena. Oni su dirigirali ne samo provalama, .nezakonitim
prislukivanjima, hukanjem Porezne slube na svoje protivnike i tome slinim, nego
ak i jutarnjim molitvama. Zato sam sad upitao Larkina raduje li se ponovnom sastanku
s Greathouseom.
- Virgil Greathouse isto mi je toliko brat kao ti i bilo tko drugi, ni vie ni manje -
ree Larkin. - Pokuat u ga spasiti od pakla, ba kao to sad pokuavam tebe spasiti
od pakla.
I na to je izrecitirao one teke rijei koje je Isus, prema svetom Mateju, obeao
da e u Bojoj spodobi uputiti grenicima na Sudnji dan.
Evo tih rijei:
Idite od mene, prokleti, u oganj vjeni to je pripravljen avlu i anelima
njegovim!
Te rijei su me onda zaprepastile, pa me i sad zaprepauju. One su sigurno
izvorom zloglasnoj bezdunosti krana.
- Moda je Isus to rekao - odgovorim Larkinu - ali to tako odskae od svega
ostalog to je rekao, da moram zakljuiti kao mu je tog dana valjda pala cigla na glavu.
Larkin ustukne korak, naheri glavu s podrugljivim divljenjem, pa e:
- E, u svoje vrijeme vidio sam svakakve goropadne momke, ali ti zacijelo
zasluuje krunu. Ti si sa svim svojim premetanjima i saltima odbio od sebe svakog
prijatelja, a sad vrijea jedinu osobu koja bi ti moda jo bila voljna pomoi, a to je
Isus Krist.
utio sam. Dao bih ne znam to da Larkin ode.
- Hajde, spomeni bar jednog ovjeka koji bi ti jo mogao biti prijatelj - on ree.
Pomislio sam da bi doktor Ben Shapiro, moj kum, i sad bio moj prijatelj, bez
obzira na sve, da bi doao po mene pred zatvor i odvezao me svojim kolima svojoj
kui. Ali je to bila samo uzaludna enja. Shapiro je ve odavno bio otiao u Izrael, pa
je poginuo u estodnevnom ratu. Odnekud sam bio uo da je jedna kola u Tel Avivu
nazvana njegovim imenom.
- Hajde, spomeni mi jednog - navali Larkin.
- Bob Fender.
Fender je bio jedini doivotnjak u zatvoru, jedini Amerikanac osuen zbog izdaje
u korejskom ratu. Imao je titulu doktora, jer je bio diplomirani veterinar. U zatvoru je
bio skladitar, on e mi ubrzo predati moje civilno odijelo. U skladitu je uvijek bilo
glazbe, jer su Fenderu bili odobrili da cijeli dan vrti svoje omiljene ploe francuske
chanteuse Edith Piaf. A Fender je bio i donekle istaknut pisac znanstvene fantastike,
godinje je objavljivao mnoge prie pod raznim pseudonimima, kao na primjer Frank
X. Barlow i Kilgore Trout.
- Bob Fender je svaiji prijatelj i niiji prijatelj - doeka Larkin.
- I Clyde Carter mi je prijatelj - nadoveem.
- Ja te pitam za ljude vani - ree Larkin. - Tko te vani eka da ti pomogne? Nitko.
ak ni tvoj roeni sin.
- Vidjet emo.
- Ide u New York?
- Da.
- Zato u New York?
- Zato to je poznat po svojoj gostoljubivosti prema ljudima koji nemaju nigdje
nikoga i ni prebijene pare u depu a ele postati milijunai.
- I ti e sina pitati neka ti pomogne, iako ti nije napisao ni slova za cijelo
vrijeme to si bio ovdje?
Larkin je bio listonoa moje zgrade, otuda je tono znao kako stojim s potom.
- Ako on ikada dozna da ivim u istom gradu gdje i on ivi, bit e samo pukim
sluajem - odgovorim.
Moj sin Walter mi je posljednji put neto rekao prigodom pokopa njegove majke
na malom idovskom groblju u Chevy Chaseu. to je ona pokopana na tome mjestu i u
tome drutvu, to je bila iskljuivo moja ideja - ideja stara ovjeka to se odjednom
naao sam. Ruth bi rekla, i to s pravom, da je to ista ludost.
Pokopana je u obinom lijesu od borovine to je kotao sto pedeset est dolara.
Na lijes sam poloio jednu granu, i to ne odrezanu nego otkinutu, s nae rascvale divlje
jabuke.
Nad njom se rabin pomolio na hebrejskom, na jeziku to ga ona nikad nije
nauila, iako je za to morala imati beskrajne prilike u konclogoru.
Prije nego to e okrenuti lea meni i otvorenom grobu, i pouriti k taksiju koji ga
aka, sin e mi rei ovo:
- alim te, ali te nikad ne mogu voljeti. to se mene tie, ti si ubio tu jadnu enu.
Vie te ne mogu smatrati ni ocem niti ikakvim rodom. Ne elim te vie nikada ni vidjeti
niti uti o tebi.
Jake rijei.
Unato svemu, u svojim zatvorskim matanjima o New Yorku ipak sam
pretpostavljao kao da jo imam neke stare znance koji e mi pomoi nai posao. Teko
je odrei se takva matanja - da ima prijatelja. Da sam u ivotu imao bar malo sree,
oni to bi mi ostali prijatelji bili bi uglavnom u New Yorku. I tako sam zamiljao kako
u - ako mi je sueno dan za danom obilaziti sredite Manhattana, od podruja kino-
dvorana na zapadu do Palae Ujedinjenih naroda na istoku, i od Javne knjinice na
jugu do Hotela Plaza na sjeveru, izmeu svih onih zaklada i nakladnih zavoda i
knjiara i modnih salona za gospodu i klubova za gospodu i luksuznih hotela i
restorana - sigurno sresti nekog znanca, nekoga tko se sjea kakav sam dobar ovjek
bio, nekoga tko me ne prezire tako estoko, nekoga tko e mi preko svojih veza negdje
nai posao barmana.
Zamolio bih ga bez ikakva stida, tutnuo bih mu pod nos svoju diplomu doktora
miksologije.
A ako negdje sretnem sina, zamiljao sam u svojim matanjima, okrenut u mu
lea samo da mu olakam.
- Zna ta - ree Larkin. - Isus mi govori da nikada i ni s kim ne smijem odustati,
ali mi se ini da od tebe moram odustati. Vidim da e samo tako sjediti i zuriti preda
se bez obzira to ti ja govorio.
- Pogodio si.
- U ivotu nisam vidio gorega neandertalca od tebe.
Neandertalcem, zna se, u nas zovu tipa to ga u onim degutantnim tokama jeftinih
cirkuskih predstava dovode u kavezu, gdje lei na upianoj slami, puta nekakve
zvjerske urlike i krikove, ivim piliima zubima otkida glave, a konferansje tumai
publici da je tip odrastao meu divljim zvijerima u bornejskoj dungli. To je ljudsko
bie to je palo na najniu stepenicu amerikog drutvenog poretka, ako ne raunamo
njegovo posljednje poivalite na kakvoj lonarevoj njivi.
7
Sad je iz ogorenog Larkina malo izvirila njegova nekadanja zloba:
- Tako te Chuck Colson i nazvao, u Bijeloj kui: neandertalcem.
- U to sam siguran.
- Nixon te uope nije cijenio - nastavi Larkin.
- Samo te je alio. Zato te i jest zaposlio.
- Znam.
- Zato smo ti i dali ured u podrumu, bez prozora, bez igdje ikoga u blizini. Da
skui kako ne mora ni dolaziti na posao.
- Ipak sam pokuao biti koristan. I nadam se da e mi to tvoj Isus oprostiti.
- uj, ako e se aliti na raun Isusa, onda je bolje da ga uope ne spominje.
- Slaem se. Ti si ga potegao, a ne ja.
- A zna li kad si poeo biti neandertalac?
Tono sam znao kad mi se ivotna krivulja stala sputati, kad su mi krila zauvijek
polomljena, kad sam shvatio da vie nikad neu poletjeti. To mi je bila bolna toka,
bolniju nisam mogao ni zamisliti. Sad nisam mogao podnijeti da opet mislim na taj
trenutak, pa se konano zagledam Larkinu u oi i reem:
- Daj, budi ovjek, pusti ovog jadnog starca na miru.
Larkin se oduevi:
- Tako mi svega, ipak sam Walteru F. Starbucku probio onu njegovu debelu
harvardsku kou! Dirnuo sam te u ivac, a?
- Da, dirnuo si me u ivac.
- Sad smo ve na dobrom putu.
- Nadam se da nismo - odvratim i skrenem pogled opet na zid.
- Zna - nastavi Larkin - kad sam ti prvi put uo glas, bio sam jo djeak, u
kratkim hlaama. U Petoskeyju, u Michiganu.
- Ne dvojim.
- To je bilo na radiju. Otac je posadio mene i moju sestricu pred radio i rekao:
Dobro sluajte. ut ete stvari od povijesne vanosti.
To je bilo godine Tisuu devetsto etrdeset devete. Bio sam se netom vratio u
Washington sa svojom malom obitelji. Upravo smo se bili uselili u ciglenu kuicu u
Chevy Chaseu, s divljom jabukom pred vratima. Bila je jesen. Na stablu je bilo malih,
trpkih jabuka. Moja ena Ruth spremala se da od njih napravi ele, kao to e ga
praviti svake godine. Odakle je moj glas dolazio, onda kad ga je sluao mali Emil
Larkin u mjestu Petoskey? Dolazio je iz jedne prostorije u Predstavnikom domu. S
buketom nemilosrdnih mikrofona pred sobom, odgovarao sam na pitanja, to mi ih je
uglavnom postavljao jedan mladi kongresmen imenom Richard M. Nixon, o svojoj
komunistikoj prolosti i svojoj sadanjoj lojalnosti Sjedinjenim Dravama.
Tisuu devetsto etrdeset deveta! Bi li dananja mlade posumnjala u moje rijei
ako bih uozbiljena lica ustvrdio da su kongresni odbori u ono doba zasjedali u
kronjama stabala, jer su po tlu jo carevali sabljasti tigrovi? Ne bi. Winston Churchill
je jo bio iv. Josip Staljin je jo bio iv. Samo zamisli! Harry S. Truman je bio
predsjednik. A Ministarstvo obrane je meni, bivem komunistu, bilo povjerilo da
sastavim i vodim jednu radnu grupu znanstvenih i vojnih strunjaka. Zadaa te grupe
bila je da predloi eventualnu taktiku kopnenih snaga kad se na bojnom polju budu
pojavila, to se onda inilo neizbjenim, nuklearna oruja manje moi.
Odbor i gospodin Nixon napose htjeli su znati moe li se ovjeku takve politike
prolosti povjeriti tako osjetljiva zadaa. Ne bih li ja mogao predati nae taktike
planove Sovjetskom Savezu? Ne bih li ja mogao podesiti da nam planovi budu
neizvodivi, tako da u eventualnom sukobu sa Sovjetskim Savezom, Sovjetski Savez
sigurno pobijedi?
- I zna to sam uo na radiju? - upita me Emil Larkin.
- Ne znam - odgovorim upljim glasom.
- uo sam jednog ovjeka gdje ini neto to mu nikad nitko ne moe oprostiti,
bez obzira na svoja politika gledita. uo sam tog ovjeka gdje ini neto to ni on
sebi nikad ne moe oprostiti. uo sam ga gdje izdaje svog najboljeg prijatelja.
Na njegov opis onoga to je mislio da je uo nisam se mogao nasmijati - a ne
mogu ni sada - ali je to svejedno bilo apsurdno. To je bio nemogu mi-ma saetka
kongresne istrage, pa graanske parnice i konano sudskog postupka koji su se protegli
dobre dvije godine. Ono to je onda sluao na radiju, njemu, djeaku, moralo je biti
samo dosadano i beskonano dugo blebetanje, gora gnjavaa ak i od zvukova
atmosferskih smetnji. Larkin je vjerojatno tek kao odrastao ovjek, a s etikim
normama zasnovanim na kaubojskim filmovima, zakljuio kako je svojedobno uo,
tako jasno da jasnije ne moe biti, gdje jedan ovjek izdaje svog najboljeg prijatelja.
- Leland Clewes mi nije nikad bio najbolji prijatelj - odgovorim. Tako se zvao
ovjek koji je nastradao zbog mog svjedoenja i koji e se neko vrijeme stalno
spominjati zajedno sa mnom. Starbuck i Clewes - kao Gilbert i Sullivan,
8
ili
Sacco i Vanzetti, ili Stanlio i Olio, ili Leopold i Loeb.
9
Vie ne ujem mnogo o nama kao tandemu.
Clewes je bio moj vrnjak, a studirao je na Yaleu. Prvi put smo se vidjeli i
upoznali u Oxfordu, gdje sam ja bio kormilar, a on pramani vesla jedne pobjednike
momadi na regati u Henleyju. Ja sam bio nizak, a on je bio visok. Ja sam i danas
nizak, a on je i danas visok. U isto smo vrijeme poeli raditi u Ministarstvu
poljoprivrede i bili smo uredski susjedi. Svake nedjelje ujutro, kad nam je vrijeme
bilo naklonjeno, igrali smo tenis. To je bilo doba kad smo jo bili mladi i ludi, a po
razboru zeleni.
Neko smo vrijeme bili zajedniki vlasnici jednog polovnog ford-faetona pa
smo esto izlazili uetvoro, sa svojim djevojkama. Faeton je bio sin Helija, boga
sunca. Jednog dana uzeo je oeva sunana kola i tako ih vratolomno vozio da je neke
dijelove sjeverne Afrike pretvorio u pustinju. Da bi spasio Zemlju od potpunog
pustoenja, Zeus ga je morao ubiti gromom. I ja kaem da je imao pravo. to je drugo
mogao?
Ali Clewes mi nije nikad bio prisan prijatelj i naa je veza pukla onog dana kad
mi je preoteo djevojku i oenio se njome. Ona je bila iz dobre stare novoengleske
obitelji koja je, pored ostaloga, imala firmu Wyatt Clock Company u Brocktonu,
drava Massachusetts. Njezin brat bio mi je cimer na Harvardu, za mojih brucokih
dana, preko njega sam se i upoznao s njom. To je jedna od onih etiriju ena koje sam
istinski volio. Zvala se Sarah Wyatt.
A kad sam nehotice upropastio Lelanda Clewesa, nas dvojica nismo se ak ni
pozdravljali ve vie od deset godina. On je sa svojom Sarah imao jedino dijete, ker,
tri godine stariju od moga sina. Bio je postao najblistavija zvijezda State Departmenta
i u njemu su manje-vie gledali sigurnog budueg dravnog sekretara, pa moda ak i
predsjednika. U Washingtonu nije bilo zgodnijeg i armantnijeg mukarca od Lelanda
Clewesa.
A evo kako sam ga upropastio:
Pod prisegom, odgovarajui na jedno pitanje kongresmena Nixona, spomenuo
sam odreene ljude za koje se inae znalo da su u doba Velike krize bili komunisti, ali
su se dokazali izvanrednim patriotizmom u drugom svjetskom ratu. U taj popis asti
unio sam i ime Lelanda Clewesa. Onog momenta to nije nitko niim posebno
komentirao. Tek kad sam se tog popodneva vratio kui, doznao sam od svoje ene,
koja je na radiju sluala mene i zatim svaki program vijesti na koji je naila, da Leland
Clewes nije nikada imao ni najmanje veze s komunistima.
Kad je Ruth pripremila veeru - a kao jedai stol sluio nam je jedan ambalani
sanduk, jer u kuici jo nismo imali sve nuno pokustvo - radio je prenio odgovor
Lelanda Clewesa. On eli izai pred Kongres, rekao je, i to to prije, kako bi pod
prisegom izjavio da nikad nije bio komunist, tovie, nikad nije ni simpatizirao s
komunizmom. Spomenuta je i izjava njegova efa, dravnog sekretara, takoer
yaleovca, koji je rekao da eeg patriota od Lelanda Clewesa jo nikada nije vidio i
da je Leland Clewes napose i nepobitno dokazao svoju privrenost Sjedinjenim
Dravama u pregovorima s predstavnicima Sovjetskog Saveza. Prema toj izjavi
dravnog sekretara, Leland Clewes je bezbroj puta nadmudrio komuniste. Dravni je
sekretar dodao da sam moda ja i danas komunist, moda sam od svojih gospodara
dobio zadau da upropastim Lelanda Clewesa.
Nakon dviju uasnih godina, Leland Clewes osuen je zbog est djela
krivokletstva. On je bio u prvoj skupini zatvorenika koji e izdravati kaznu u tada
novom Federalnom popravnom zavodu za odrasle s minimalnom paskom kod Zrane
baze Finletter, pedeset pet kilometara od Atlante u dravi Georgia.
Mali svijet.
5
Gotovo dvadeset godina poslije, Richard M. Nixon, postavi predsjednikom
Sjedinjenih Drava, odjednom e se zapitati to li je bilo sa mnom. Moe se gotovo sa
sigurnou rei kako nikada ne bi postao predsjednik, da najprije nije stekao
nacionalnu slavu kao ovjek koji je raskrinkao i ulovio krivokletnika Lelanda
Clewesa. Njegovi emisari nai e me gdje eni pomaem, kako sam ve rekao, u
njezinu dekoraterskom poslu.
I oni e mi u njegovo ime ponuditi zaposlenje.
Kako sam se osjeao u tome momentu? Ponosnim i korisnim. Uostalom, Richard
M. Nixon nije nikakav obian Richard M. Nixon. On je predsjednik Sjedinjenih
Drava, drave kojoj jedva ekam da opet sluim. Jesam li morao odbiti ponudu, s
obzirom da Amerika upravo tada nije bila onakva Amerika kakvu sam ja elio?
Jesam li morao, kao pitanje asti, ustrajati na tome da praktiki ostanem parazit u
svojoj kuici u Chevy Chaseu?
Nipoto.
Clyde Carter, zatvorski straar koga sam tako dugo ekao sjedei na svom leaju,
sad napokon doe po mene. Dotle je Emil Larkin bio digao ruke od mene i odepao
dalje.
- Jako mi je ao, Walter - ree Clyde.
- Sve je u redu - odgovorim. - Nikamo mi se ne uri, a autobus imam svakih pola
sata.
Kako me nitko nee ekati pred zatvorom, morat u se do Atlante voziti
autobusom zrane baze. I morat u stajati cijelo vrijeme, jer je autobus, kad stane pred
zatvorom, obino ve dupkom pun.
Clyde je znao da je moj sin ravnoduan prema oevim patnjama. Uostalom, to je
znao cijeli zatvor. Znalo se i da je knjievni recenzent. Od osuenika ih je tako rei
pola pisalo ili memoare, ili pijunske romane, ili romane iz suvremenog ivota i to ti
ja znam, zato su se na veliko pratile i komentirale recenzije a osobito one u New York
Timesu.
I Clyde mi ree:
- Moda bi bilo bolje da ti to ne kaem, ali onaj tvoj sin zasluuje metak u elo
zato to nee doi po svoga staroga.
- To je u redu - odgovorim.
- Ma tebi je uvijek i sve u redu - prigovori mi Clyde. - Bez obzira to bilo, ti
samo kae U redu je.
- Pa, obino i jest tako.
- To su bile posljednje rijei Caryla Chessmana, u redu je, zna, a bojim se da
e biti i tvoje posljednje rijei.
Caryl Chessman bio je na smrt osuen otmiar i silovatelj, ali ne i ubojica, koji je
proveo dvanaest godina u eliji smrti u Kaliforniji. Sve svoje prizive za odlaganje
smaknua sam je napisao, nauio je etiri jezika i objavio dva bestselera, ali su ga na
kraju ipak ubacili u hermetinu komoru s oknima i uguili ga cijanidom.
I, kako je Clyde rekao, posljednje rijei zbilja su mu bile: U redu je.
- Dobro. Sad, uj - ree Clyde. - Kada doe do svog mjesta barmana ondje u
New Yorku, znam da e u roku od dvije godine postati vlasnik lokala. - Nije on bio
takav optimist, ne, samo je htio biti ljubazan sa mnom. elio mi je pomoi, ohrabriti
me.
- A kad bude vlasnik najpopularnijeg bara u New Yorku - nastavi Clyde - nadam
se da e se sjetiti staroga Clydea pa e ga valjda pozvati k sebi. Ja ti mogu ne samo
sluiti za ankom nego i odravati aklimatizaciju. Ma to, dotle u biti u stanju i da ti
popravljam brave, vidjet e.
Znao sam jo otprije da razmilja bi li upisao bravarski teaj. Oito se sad
odluio.
- Znai, odluio si se - reem.
- Odluio sam se - Clyde potvrdi. - I danas sam dobio prvu lekciju.
Zatvor je bio etverokut od jednokatnih vojnih baraka s krugom u sredini. Clyde i
ja uputili smo se preko prostranoga kruga, ja s posteljinom u rukama. Tu su u svoje
vrijeme mladi pjeadinci, dika nacije, vjebali i demonstrirali svoju spremnost da ili
pobijede ili izginu. Sad, pomislih, i ja sam svojoj zemlji sluio u uniformi, u svakom
sam trenu tijekom dviju godina inio tono ono to je zemlja od mene traila. A traila
je od mene da patim, nije traila da ginem.
Na nekim prozorima vidio sam lica - lica starih oronulih zloinaca bolesna srca,
bolesnih plua, bolesne jetre, ega god hoete. Ali u samom krugu bio je samo jo
jedan ovjek. Vukao je za sobom veliku platnenu vreu za smee, a tapom sa iljkom
nabadao je papirie na koje je nailazio. Bio je malen i star, poput mene. Kad nas je
ugledao, postavio se izmeu nas i Upravne zgrade i u mene uperio svoj tap,
pokazujui mi tako da mi hoe neto vano rei. To je bio dr. Carlo di Sanza,
doktorirao je pravo na napuljskom sveuilitu. Bio je naturalizirani Amerikanac, a sad
je ve drugi put sjedio na robiji zbog primjene svoga specijalnog financijsko-
investicijskog sistema. A inae je bio zaguljeno estok patriot.
- Ide kui? - upita me.
- Da.
- Jedno nemoj zaboraviti. Bez obzira to ti ova zemlja uinila, ona je ipak
najdivnija zemlja na svijetu. Moe li to upamtiti?
- Da, mislim da mogu - odgovorim.
- Bio si lud kad si otiao u komuniste.
- Pa to je bilo davno - podsjetim ga.
- Komunistika zemlja ne prua ovjeku nikakve mogunosti. I zato bi ti htio
ivjeti u jednoj zemlji koja ti ne prua nikakve mogunosti?
- To je bila mladenaka greka.
- Ja sam u Americi dvaput bio milijuna - isprsi se dr. Carlo di Sanza. -I opet u
biti milijuna.
- U to sam siguran - sloim se.
I jesam bio siguran. On e jednostavno i trei put pokrenuti svoj financijsko-
investicijski program, koji e se, kao i prije, sastojati u tome da kretene navede da za
debele kamate investiraju svoje novce. Kao i prije, s tim e novcima uglavnom sebi
kupovati vile i rolls-royceve i glisere i tome slino, a dijelom e od njih isplaivati
one obeane kamate. Sve e vie ljudi dolaziti k njemu, poto e uti pohvale od onih
to cvatu od zadovoljstva primajui njegove ekove s kamatama, a on e od njihova
novca dijeliti sve vie kamata i tako dalje i tako dalje.
Sad sam uvjeren da je najvea snaga doktora di Sanze bila u njegovoj totalnoj
stupidnosti. Bio je tako uspjean vindler zato to ni sam nije mogao, i nakon dviju
kazni, shvatiti zato taj njegov program mora neumitno zavriti katastrofom.
- Ja sam mnoge ljude uinio sretnim i bogatim - on ree. - A jesi li ti to uinio?
- Ne, prijatelju, nisam - odvratim. - Ali pokuati nikad nije kasno.
Sad ja, sa svojim primitivnim shvaanjem ekonomike, s razlogom moram
zakljuiti kako svaka uspjena vlast nuno mora biti takav vindleraj. Prihvaa
ogromne zajmove koje nikad nee moi vratiti. Pa kako u drukije svojim unucima
poliglotima objasniti to su bile Sjedinjene Drave za tridesetih godina, kad ameriki
vlasnici i politiari nisu mogli nai naina kako tolikom narodu omoguiti da zaradi
bar za najosnovnije potrebe kao to su hrana, odjea i ogrjev. Ma samo do cipela doi
- kakve paklene muke!
A onda su se, odjednom, neki dojueranji siromasi nali u oficirskim klubovima,
divno uparaeni, naruuju filets mignon i ampanjac. Neki drugi dojueranji siromasi
nali su se u vojnikim klubovima, pristojno odjeveni i obuveni, naruuju kosane
odreske i pivo. ovjek to je do prije dvije godine morao cipele ulagati kartonom jer
je imao ovolike rupe na poplatima, sad je preko noi raspolagao dipom, kamionom,
avionom, brodom i neogranienom zalihom goriva i municije. Dobio je sve to mu
treba, i naoale i zubni most, cijepili su ga protiv svake zamislive bolesti. I ma gdje
bio na ovoj planeti, nalo se naina da na Dan zahvalnosti i Boi dobije i puretinu i
kremu od brusnica.
to se dogodilo?
A to se drugo i moglo dogoditi? vindleraj.
Konano nam se dr. Carlo di Sanza maknuo s puta, mi poemo dalje, a Clyde
stane psovati sama sebe to je takav slijepac i bezmozga.
- Barman, monter aklimatizacije, bravar, zatvorski straar. Ma to je sa mnom da
ne vidim dalje od nosa? - zaguna.
Ree kako ve dugo ivi tu, uz kriminalce kravatae, i evo to je zakljuio:
- Zna, u ovoj zemlji onaj tko hoe uspjeti mora pucati na visoko.
- Uspjeti?! - zapanjim se. - Zaboga, Clyde, pa ti govori o osuenim
kriminalcima!
- O, da - on prihvati - ali veina njih ima negdje spremljenu lijepu hrpu para. A
neka i nemaju para, ipak znaju kako e opet do njih doi. Svi oni izvrsno prolaze kad
izau odavde.
- Onda upamti mene kao oit izuzetak - odvratim. - Mene je u branom ivotu
uglavnom ena morala izdravati.
- Ti si jedno vrijeme imao milijun dolara - on ree. - A ja milijun dolara neu
vidjeti ni da ivim milijun godina.
Aludirao je na corpus delicti moga zloina u sluaju Watergate, to e rei na
milijun dolara u optjecajnim i neregistriranim novanicama od dvadeset dolara u
starinskom mornarikom kovegu. To je bio novac od nezakonitog politikog priloga.
Trebalo ga je sakriti jer su se Federalni istrani biro i Ured specijalnog tuioca
pripremali da pregledaju sve sefove u Bijeloj kui. Tako je moj opskurni podrumski
ured izabran kao najidealnije sklonite. Ja sam pristao.
I tih dana umrla mi je ena.
A onda su pronali koveg. Policija je dola po mene. Znao sam ljude koji su
donijeli koveg u moj ured i znao sam tko im je bio nalogodavac. Sve su to bili visoki
funkcionari, a neki od njih muili su se kao obini luki radnici. Ali, ni sudu ni svojim
odvjetnicima niti ikome ivom nisam htio rei tko su. I tako sam na neko vrijeme otiao
na robiju.
Ona uzajamna propast s Lelandom Clewesom jest me neemu nauila: da je
muno neku drugu jadnu budalu poslati u zatvor. I da je svjedoenje pod prisegom
zacijelo najsigurniji nain da ti ivot bude nitavan i odvratan do groba.
Osim toga, ena mi je bila tek umrla. Nije me bilo briga to e dalje biti. Bio sam
ivi le.
ak ni sad neu imenovati one to su mutili s onim kovegom. Nije vano.
Ipak, ne mogu amerikoj povijesti preutjeti to je jedan od tih smutljivaca rekao
poto su u mom uredu smjestili koveg. Evo to je rekao: Ma da mi je znati tko li je
doao na takvu jebenu ideju da se ovo sranje unese u Bijelu kuu?
- Ljudi kao to si ti - ree Clyde Carter - cijelo se vrijeme vrte usred milijuna
dolara. Da sam iao na Harvard, moda bi tako bilo i sa mnom.
Sad se ula glazba. Pribliili smo se skladitu, a glazba je. dopirala odanle, s
gramofona. Edith Piaf je pjevala Non, je ne regrette rien. To, naravno, znai: Ne,
nita ne alim.
Pjesma se zavri upravo u trenu kad smo Clyde i ja uli u skladite, pa je tako dr.
Robert Fender, skladitar i doivotnjak, imao priliku da nam pokae s kakvim se arom
slae s pjesmom.
- Non! - sikne dr. Fender kripajui zubima i sijevajui oima. - Je ne regrette
rien! Rien!
Kako sam rekao, dr. Robert Fender bio je veterinar i jedini Amerikanac koji je
osuen zbog izdaje u korejskom ratu. Za svoje djelo, mogao je biti strijeljan. Bio je
porunik u vojsci Sjedinjenih Drava, na slubi u Japanu, gdje je pregledavao meso
to se upuivalo trupama u Koreji. Prijeki sud htio je biti milostiv pa ga je osudio na
doivotnu robiju bez prava na pomilovanje.
Taj Amerikanac izdajica bio je vrlo slian jednom velikom amerikom heroju -
Charlesu Augustusu Lindberghu. Bio je visok i krupan. Imao je skandinavske krvi. Bio
je seoski momak. Od dugog sluanja Edith Piaf, prilino je teno znao mnoge
srcedrapateljne francuske fraze. U svom ivotu do zatvora, od svijeta je vidio samo
Ames u Iowi i Osaku u Japanu. Jedanput mi je priao kako je sa enama bio strano
stidljiv, kad je doao u Osaku jo je bio djevac. A onda se luaki zatreskao u jednu
barsku pjevaicu koja se predstavljala kao Japanka i pjevala ansone Edith Piaf,
imitirajui je od rijei do rijei. A osim toga bila je sjevernokorejska pijunka.
- Dragi moj prijatelju, dragi moj Walter Starbuck - doeka me Fender. - Kako si
mi danas proveo vrijeme do sada?
Ispriao sam mu kako sam sjedio na leaju a u glavi mi se stalno motala ona ista
pjesma, Eno Sally u vrtu...
Nasmijao se. Poslije je od te moje zgode napravio jednu znanstveno-fantastinu
priu koja se, to mogu s ponosom rei, upravo ovog mjeseca pojavila u Playboyu,
magazinu korporacije RAMJAC. Autor je tobonji Frank X. Barlow. Junak prie je
bivi sudac na planeti Vikuni, dvije i pol galaksije udaljene od Zemlje, kojem dua
mora ostaviti tijelo na Vikuni i lutati prostorom u potrazi za kakvim nastanjivim
planetom i novim tijelom u koje e ui. Sueva dua otkriva da je svemir praktiki
beivotan, ali naposljetku ipak stie do Zemlje gdje se sputa upravo na parkiralite za
kola ljudstva rone slube u Zranoj bazi Finletter - pedeset pet kilometara od Atlante
u Georgiji. Ona, dua, moe kroz uho ui u bilo ije tijelo, koje god hoe, i u njemu se
nastaniti. Tijelo joj treba zato da bi mogla voditi nekakav drutveni ivot. Dua bez
tijela, prema toj prii, ne moe imati nikakav drutveni ivot - jer je nitko ne moe
vidjeti, jer ona nikog ne moe taknuti niti se moe iim glasati.
Sudac pak misli da tue tijelo moe napustiti kad god ga je volja, im mu se ono
ili njegova sudbina ne svide. I ne sluti kakvim se fluidom privlae Zemljani i
Vikunjani, ne zna da e on, im ue u neko tijelo, u njemu ostati zarobljen zauvijek. Tu
je u priu uklopljen mali prikaz ljepljivih tvari jo otprije poznatih na Zemlji, gdje se
tvrdi da je od tih tvari najjaa ona kojom se odrasli rakovi vitiari lijepe za stijene,
brodska korita, stupove ili to bilo.
Kad su jo posve mladi, pie doktor Fender pod pseudonimom Frank X.
Barlow, vitiari mogu lebdjeti ili puzati po svojoj volji, posvuda u sedam mora i
pripadnim im brakinim rijenim uima. Gornji dio tijela zatien im je unjastim
oklopom. Iz toga unja vise im noice, poput batia na runim zvoniima.
Ali svakom vitiaru, im im djetinjstvo proe, doe vrijeme da rubom svog
oklopa lui ljepilo kojim e se zauvijek zalijepiti ondje gdje prvo stane. Zato se na
Zemlji ne moe nekom spolno dozrelu vitiaru ili pak dui beskunici s Vikune tek
tako, bez veze, rei: De, sjedni se, de, sjedni se.
U prii nam sudac s Vikune takoer tumai kako su ljudi na njegovu rodnu planetu
izgovarali zdravo i zbogom i molim i hvala. To je zvualo ovako: ting-a-
ling. Sudac kae da su ljudi na Vikuni mogli svui i navui tijelo isto tako lako kao
to Zemljani mijenjaju odjeu. Bez svoga tijela, bili bi sama bezteinska, prozirna i
nijema ista svjesnost i osjetljivost. Na Vikuni nije bilo glazbala, kae nam sudac, jer
su ljudi, kad su lebdjeli naokolo bez tijela, bili sama glazba. Klarineti, harfe i klaviri
bili su suvini, kae sudac, bili bi sprave kojima se prave nekakvi neskladni falsifikati
lebdeih dua.
Ali, kae sudac, na Vikuni potroie vrijeme. Za planet je bilo kobno to to su
njegovi znanstvenici otkrili nain kako da iz tla, oceana i atmosfere izvlae vrijeme -
vrijeme kojim e grijati domove, tjerati glisere, oploditi etve, pa e ga i jesti, od
njega praviti odjeu i tako dalje. Tako su vrijeme troili za svakim obrokom, njime su
hranili svoje kune ljubimce, tek da pokau koliko su bogati i pametni. I putali su neka
im u komadinama gnjije u pretrpanim kantama za smee.
Na Vikuni, kae sudac, ivjeli smo kao da sutra ne postoji.
Najgori su bili, kako sudac kae, patriotski krijesovi s vremenom. Kad je bio jo
dojene, roditelji su ga dizali visoko iznad svojih glava neka grglja i gue od sree
gledajui gdje milijuni godina budunosti izgaraju u ast kraljiina roendana. Ali kad
mu je bilo pedeset godina, na Vikuni je ostalo jo samo nekoliko tjedana budunosti.
Zapravo su ve posvuda izbijale velike pukotine. Zidovi pucali, mogao si kroza njih
proi. Od sueva glisera ostalo mu je samo kormilo. Na praznim placevima gdje su se
djeca igrala, pojavljivale se rupe, djeca su propadala u njih.
I tako Vikunjanima nije preostalo drugo nego da bez ikakva otezanja odmah
napuste svoja tijela i otisnu se u svemir. I svom planetu rekoe ting-a-ling.
Kronoloke anomalije, gravitacijske oluje i magnetski vrtlozi razbie vikunjske
obitelji, nastavlja pria, rasprie ih svemirom na sve strane. Sudac neko vrijeme
ipak ostaje sa svojom nekada lijepom keri. Naime, ona vie nije lijepa jer, naravno,
nema tijela. Na kraju ona gubi moral, jer gdje god dolaze, bio planet ili mjesec, nigdje
ne nalaze ivota. Nemono, ne znajui kako je sprijeiti, otac gleda kako mu ki kroz
neku pukotinu ulazi u jednu stijenu i postaje njenom duom. Ironijom sudbine, ona to
ini upravo na mjesecu to pripada Zemlji, dakle na svega tristo devedeset tisua
kilometara od tog neobino plodnog planeta!
A sudac jo prije sputanja na teren Zrane baze, upada u jato supova. S njima
lebdi i krui, umalo da u jednoga ue kroz uho. Kako nema blage veze s drutvenim
poretkom na Zemlji, u njegovim oima oni strvinari bi mogli biti i tamonja vladajua
klasa.
Ondje, usred Zrane baze, vidi da mu onaj ivot nije po ukusu, previe je urbe,
premalo spokojnog razmiljanja, zato se opet die u zrak i onda ugleda nekakvu tiu
skupinu zgrada pa misli da e to biti neki filozofski meditacijski centar. Ne moe ni
slutiti da je to zatvor s minimalnom paskom za kravatae kriminalce, jer na Vikuni nije
bilo takve institucije.
Na Vikuni, kae sudac, osuenim kriminalcima kravataima, onima koji su
okaljali povjerenje, zaepili bi ui, da im dua ne moe izai. Zatim bi ih postavili u
umjetna jezera puna izmetina, sve do grla, a onda bi im se mjesni policajci u monim
gliserima zalijetali u glave.
Sudac pria kako je on sam osudio stotine ljudi na takvu kaznu, i kako su zloinci
redovito odbijali optube tvrdnjom da nisu prekrili zakon, nego moda samo njegov
duh, i to sasvim, sasvim malo. A on bi, prije izricanja presude, na ui nabio neto nalik
na nonu posudu, da mu rijei zazvue jae i stranije, pa bi izgovorio ovu formulu.
Deki, vi samo niste shvatili duh zakona. Dobro, a sad mu osjetite tijelo i duu.
I, prema suevim rijeima, za to vrijeme si mogao uti kako policajci na jezeru
pred sudnicom turiraju motore svojih glisera: rrrrrmmm-rrrrrmmm-rrrrrmmm.
6
Sudac u prii doktora Boba Fendera nastoji pogoditi koji li je od onih filozofa u
meditacijskom centru najmudriji i najzadovoljniji. Odluuje da e to biti onaj stari
to sjedi na svom leaju na prvom katu spavaonice. Taj ovjek oito je tako
oduevljen svojim mislima da od vremena do vremena pljee rukama po tri puta.
I tako sudac ulijee u uho tom malenom stariu i odmah se lijepi za nj zauvijek,
lijepi se za nj, prema prii, vrsto kao ultrapas za povrinu premazanu epoksi-
smolom. I gle, evo to e uti u glavi tog malog staria:
Eno Sally u vrtu
Usred posla prava
Die nogu i prdne
Kano muka glava...
I tako dalje.
Pria je prilino zanimljiva. Opisano je i spaavanje keri to je bila postala
duom jedne mjeseeve stijene i tako dalje. Ali, to se mene tie, jo je bolja istinita
pria kako je dolo do toga da autor, iliti dr. Bob Fender, poini izdaju u Osaki.
Dakle, Bob Fender se u nonom baru, omiljenom svratitu amerikih oficira, s daljine
od oko est-sedam metara zaljubio u sjevernokorejsku pijunku, imitatorku Edith Piaf.
Taj razmak nije se usudio prijei, ni poslati joj cvijee ili kakvu poruku, ali je iz noi
u no, za istim stolom, uzdisao za njom. Uvijek je bio sam, a kako je bio strano
krupan, strio je meu ostalima, pa je na kraju pjevaica, koja se umjetnikim imenom
zvala kratko Izumi, upitala neke Amerikance tko je i to je on.
Bio je, zna se, kontrolor mesa, a i djevac, ali su njegove kolege oficiri, ale radi,
objasnili pjevaici Izumi da je on tako sam i cijelo vrijeme namrten jer je na vanom
i tajnom zadatku. On je zapovjednik, rekoe, jedne elitne jedinice koja uva atomske
bombe. Ali, upozorie je, ako ga ona upita, on e joj rei da je kontrolor mesa.
I tako se Izumi dade na posao - da ga obradi. Bez ikakva cifranja, sjela je za
njegov stol, pa mu je segnula u njedra, zarolala mu bradavice i izvela tome sline
tosove. Ona voli krupne i tihe mukarce, rekla mu je, a inae su Amerikanci veinom
preveliki brbljavci. Zamolila je neka je odvede k sebi kad se bar zatvori u dva sata po
ponoi. Naravno, htjela je otkriti gdje su atomske bombe. A zapravo u Japanu nije bilo
nikakvih atomskih bombi. Bile su na nosaima aviona i na Okinawi i tako dalje. Onda
je do zatvaranja lokala Izumi svoje pjesme pjevala samo Bobu i nikom drugom. Bob se
umalo nije onesvijestio od sree i srama. A vani je imao dip.
Kad je ula u njegov dip, u dva sata ujutro, Izumi je rekla da eli vidjeti ne samo
gdje joj njen krupni Amerikanac ivi, nego i gdje radi. Bob je odgovorio da je to lako,
on i ivi i radi na istom mjestu. Odveo ju je do novog skladita amerike intendantske
slube na jednom doku u Osaki. To je bio golem hangar s nekim uredima na jednom i
dvosobnim stanom za veterinarskog inspektora na drugom krilu, a u sredini su bile
ogromne hladnjae pune mesa koje je Fender pregledao ili e ga pregledati. Na
kopnenoj strani bila je ograda s ulaznim vratima i straarom. Ali, kako je utvreno na
suenju, disciplina je bila slaba. Straar je smatrao da je ondje postavljen samo zato
da pazi neka se nitko ne iskrade van s kakvim goveim butom.
I tako je straar, koga je poslije prijeki sud oslobodio, samo mahnuo rukom i
propustio dip s doktorom Fenderom. Nije primijetio da na podu dipa lei jedno
neovlateno ensko lice.
Izumi je htjela pogledati to je u hladnjaama, a Bob joj je elji udovoljio s
najveim zadovoljstvom. I dok su doli do njegova stana, u suprotnom krilu hangara,
Izumi je shvatila da on zbilja nije nita drugo nego obini kontrolor mesa.
- Ali je ona bila tako slatka - rekao mi je jednom zgodom Fender - a i ja sam bio
tako sladak, ako smijem tako rei, da je te noi ipak ostala sa mnom. Naravno, bio sam
smrtno prestraen, jer dotle jo nikad nisam bio s nekom enom. Ali sam onda sebi
rekao: Ma stani malo! Samo se smiri. Oduvijek si bio dobar sa svakakvim
ivotinjama, praktiki od trena kad si se rodio. Sad imaj na umu samo jedno: da ovdje
opet ima jednu lijepu ivotinjicu.
Na suenju Fenderu pokazalo se i ovo: da su i on i drugi pripadnici vojno-
veterinarske slube naoko bili vojnici, ali da ih nikad nisu uili misliti kao vojnici. To
se inilo nepotrebnim - pa to e im, ako im je jedina dunost kontrola mesa i kvit?
Tja, kako se pokazalo, posljednji je put jedan veterinar sudjelovao (i poginuo) u bitki
jo kod Little Bighorna, u Custerovu posljednjem boju. Osim toga, vojska je bila
sklona tetoiti veterinare, jer je teko dolazila do njih. U civilu su mogli zgrtati
bogatstva - osobito u gradovima, lijeei ljudima kune ljubimce. Zato i jesu Fenderu
bili dali onaj ugodan stan na kraju hangara. On je obavljao kontrolu mesa i dok je god
to radio, nikome nije ni padalo na um da kontrolira njega.
- Da su mi doli kontrolirati stan - priao mi je Fendler - u njemu ne bi nali ni
trunka praine. - Ne, ali bi u njemu nali, kako je sam rekao, jednu od najboljih
privatnih zbirki japanske keramike i tkanine u Osaki. Njemu je njenost i finoa svega
japanskog bila udarila u glavu. Ta manija za umjetnikom ljepotom zacijelo je bila,
pored ostalog, i kompenzacija zbog njegovih golemih i njemu runih i beskorisnih aka
i stopala i svega.
- Izumi je pogledom samo skakala s mene na one lijepe predmete na policama i
zidovima, u kredencima i ladicama, pa opet na mene - priao mi je Fender. - Rei u ti
neto to ne bih smio, jer zvui kao da se pravim vaan, ali da si ti bio ondje i vidio
kako joj se lice mijenja, sloio bi se sa mnom: ona se onog trena zaljubila u mene.
Ujutro je on priredio doruak, sve s japanskim posuem, iako je doruak bio
ameriki - unka s jajima. Dok je on pripremao doruak, ona je leala sklupana u
krevetu. Podsjeala ga je na srnicu koju je othranio kad je bio djeak. Ta misao mu je
bila nova. Cijelu je minulu no bio posvetio toj srnici. Otvorio je radio koji mu je bio
podeen na ameriku vojnu stanicu. Oekivao je glazbu, a dobio je vijesti. Najkrupnija
je vijest bila da je u Osaki, u rane jutarnje sate, uhvaena jedna sjevernokorejska
pijunska mrea. Nali su i njezin radio-odailja. Od mree samo jo jedan lan nije
ulovljen, a to je ena koja se predstavlja imenom Izumi.
Fender je bio dotle, prema vlastitim rijeima, uplovio u posve nov svijet. I u
tom novom svijetu, samo zato to se spario s jednom enom, bilo mu je tako mnogo
ljepe nego u starom, da se starome ne bi htio vie nikada vratiti. I ono to mu je Izumi
rekla o svojoj privrenosti stvari komunizma, njemu se nije nipoto inilo
neprijateljskim.
- To je bio samo zdrav razum jedne dobre due iz jednog drugog svijeta - rekao je
Fender.
Prema tome, krio ju je i hranio jedanaest dana, pritom vodei rauna da ne
zanemari svoju dunost. Ali je bio takav smuenjak i naivac, da je dvanaestog dana
upitao jednog mornara s nekog broda koji je bio doao iz Novog Zelanda, a iskrcavao
je meso, bi li za tisuu dolara na brodu sakrio i odveo iz Japana jednu mladu enu.
Mornar je to raportirao zapovjedniku, a ovaj je to prenio amerikim vojnim vlastima.
Fender i Izumi su odmah uhapeni, razdvojeni i vie se nikada nee vidjeti.
Fender nije nikada doznao to je bilo s njom. Nestala je. Najvjerojatnija verzija
bila je da su je potajno predali junokorejskim agentima koji su je odveli u Seul gdje
je strijeljana bez suenja.
Fender nije nimalo alio to je to uinio.
Sad je preda me drao hlae mog civilnog odijela, sivog odijela s tankim
prugama, firma Braa Brooks. Upitao me sjeam li se one velike rupe meu
nogavicama, koju sam napravio arom od cigarete.
- Da - odgovorim.
- Nai je.
Nisam je mogao nai. Na odijelu nije bilo nijedne rupe. Fender mi je na svoj
troak dao zakrpati odijelo kod nekog neznanog krpaa u Atlanti.
- To ti je, dragi moj Waltere, moj oprotajni poklon.
Znao sam da od Fendera gotovo svak dobiva nekakav oprotajni poklon. Inae
nije imao to initi sa svim onim novcem to ga je zaraivao sa znanstveno-
fantastinim priama. Ali je ono krpanje mog odijela dirljivou i paljivou zacijelo
nadmailo sve njegove poklone o kojima sam bio uo. Grlo mi se stisnulo. Dolo mi
da plaem. I to sam mu rekao.
Zaustio je da mi odgovori, ali nije stigao jer su iz prostorija u elnom dijelu
zgrade, to su gledale na etverostaznu auto-cestu, odjeknuli povici i topot strke.
Ljudima se ondje uinilo da je pred zatvor stigao Virgil Greathouse, bivi ministar
zdravlja, prosvjete i socijalne skrbi. Ali, bio je laan alaram.
Clyde Carter i doktor Fender istrae na prijemni krug, da i oni vide to se zbiva.
U zatvoru se nijedna vrata nisu zakljuavala. Da je htio, Fender je mogao samo
nastaviti trk. Ni Clyde ni ostali straari nisu bili naoruani. I da je Fender pokuao
pobjei, moda bi se netko i bacio za njim, ali sumnjam. To bi bio prvi pokuaj bijega
iz tog zatvora u njegovu dvadeset est godina dugom ivotu i nikome ne bi bilo sasvim
jasno to treba poduzeti.
Mene nije zanimao dolazak Virgila Greathousea. Njegov dolazak, kao uostalom
dolazak svakog novog osuenika, bit e predstava, neto nalik na javno smaknue. A ja
nisam elio gledati ni.njegovo niti iije ponienje. Zato sam ostao u skladitu. Bio sam
sretan to mi se pruila prilika da ostanem sam, pa sam je iskoristio da izvrim moda
najbestidniji intimni in u svom ivotu. Tim sam inom donio na svijet jednog
propalog, mrzovoljnog staria: presvukao sam se u svoju civilnu odjeu.
Imao sam bijele vunene gae i kratke rebraste crne arape iz Tallyhoa, trgovine
za gospodu, u Chevy Chaseu. Zatim, bijelu koulju marke Arrow iz Garfinckelove
robne kue u Washingtonu. A onda, tu je bilo odijelo newyorke Brae Brooks,
kravata s prugastom pukovskom oznakom i crne cipele, takoer iz New Yorka. Vezice
na objema cipelama bile su mi pokidane, bio sam ih privezao obinim uzlom. Vidjelo
se da Fender nije bolje zagledao cipele, inae bi sad na njima bile nove vezice.
Od svega toga kravata je bila najstarija. Nosio sam je zapravo jo u drugom
svjetskom ratu. Samo zamisli! Jedan Englez s kojim sam radio na planiranju opskrbe
sanitetskim materijalom za iskrcavanje u Normandiji, rekao mi je da sam, prema toj
kravati, oficir Puka kraljevskih velkih strijelaca.
- Vas su unitili kod druge bitke na Sommi u prvom svjetskom ratu - rekao mi je
taj Englez - a sad, u ovoj predstavi, opet su vas unitili kod El Alameina. Ne biste se
mogli pohvaliti da ste u nekom posebno sretnom puku.
Pukovska je oznaka: iroka blijedoplava pruga obrubljena dvjema tankim
prugama, gore umskozelenom a dolje naranastom. Tu pukovsku kravatu nosim i dan-
danas, u svom uredu sekcije Down Home Records korporacije RAMJAC.
Tako, kad su se Clyde Carter i doktor Fender vratili u skladite, ja sam ponovno
bio civil. A bio sam kao omamljen, prestraen i nesiguran na nogama, kao svako
novoroeno bie. Jo nisam znao ni kako izgledam. U skladitu je bilo jedno zrcalo,
veliko, da se moe u njemu sav ogledati, ali je visilo licem okrenuto zidu. Fender ga
je uvijek tako okretao kad se oekivao dolazak nekog novajlije. To je bio jo jedan
primjer Fenderove taktinosti. Novajlija kojem to nije drago neka i ne vidi koliko ga
je preobliila jedna zatvorska uniforma.
Ali, nije mi ni trebalo bolje zrcalo od Clydeova i Fenderova lica da vidim kako
nisam ba nalik na vesela boulevardiera tipa, recimo, pokojnog Mauricea Chevaliera.
alost su brzo sakrili zafrkancijom - ali ne dovoljno brzo.
- Dobro jutro, gospodine ambasadore - ree Fender u ulozi ambasadorova
sobara. -I danas je lijep i svje dan. Kraljica vas oekuje na ruku u jedan.
Clyde pak ree kako se harvardovac prepozna s pika, svi oni imaju neto posebno
na sebi.
Ali moji prijatelji ne maknue ni malim prstom da okrenu ono zrcalo, neka se u
njemu ogledam. Zato sam ga je okrenuo.
I evo to sam u njemu vidio: mrava starca kuepazitelja, slavenskih crta lica.
ovjeka nenavikla na odijelo i kravatu. Ovratnik koulje preirok, a preiroko i
odijelo to na njemu visi poput vree. Lice mu alosno, kao da je krenuo nekoj rodbini
na pogreb. Ni u emu nikakva sklada izmeu njega i odijela. Kao da ga je uzeo iz kante
za smee nekog bogataa.
Mir.
7
Sjedio sam na nenatkritoj klupi kod auto-ceste, ispred zatvora. ekao sam
autobus. Pored mene utosmei platneno-koni koveg, onaj moj oficirski; pratio me
cijelo vrijeme u Evropi za mojih slavnih dana. Bio sam posve sam. Autobus je kasnio.
S vremena na vrijeme popipao bih depove svoga kaputa, kako bih se uvjerio da su mi
tu otpusnica, besplatna avionska karta za let, turistikom klasom, od Atlante do New
Yorka, novac i diploma doktora miksologije. Sunce je peklo.
Imao sam tristo dvanaest dolara i jedanaest centi. Od toga dvjesto pedeset u eku
koji mi se ne moe lako ukrasti. To mi je bio sav novac. Poslije svega pedantnog
dodavanja i oduzimanja to su obavljeni na mojoj imovini nakon hapenja, tono je
toliko, u paru, bilo neprijeporno moje: tristo dvanaest dolara i jedanaest centi.
I tako, evo me gdje opet kreem u sustav slobodne inicijative. Evo gdje mi je opet
oduzeta zatita i njega federalnih vlasti.
To mi se prvi put dogodilo Tisuu devetsto pedeset tree, dvije godine poto je
Leland Clewes otiao u zatvor zbog krivokletstva. Dotle su bili pronali na desetine
drugih koji su svjedoili protiv njega, i k tome gore i opasnije nego ja. Uostalom, ja
sam samo bio rekao da je prije rata bio lan komunistike stranke, to je po mom
raunu za ovjeka iz doba Krize moglo biti isto tako pokudno kao stajanje u redu za
besplatni topli obrok. Ali drugi, meutim, spremno su se kleli da je Clewes ostao
komunist i u toku rata i da je agentima Sovjetskog Saveza prenio neke tajne
informacije. Bio sam zaprepaten.
Meni je to zacijelo bilo novo, pa sam pomalo i sumnjao da je tono. Od Clewesa
onda drugo i nisam traio nego da prizna da sam rekao istinu o neem to zbilja vie i
nije vano. Sam Bog zna da ga nisam htio ni upropastiti ni poslati u zatvor. A od sebe
nisam oekivao drugo nego da alim do kraja ivota i vie se nikada ne pomirim sa
sobom zbog onoga to sam pukim sluajem uinio. to se ostaloga tie, mislio sam, od
ivota mogu oekivati da mi i dalje tee manje-vie kao prije.
Istina, premjestili su me na jednu manje delikatnu dunost u Ministarstvu obrane:
na pravljenje tabelarnih prikaza o tome koliko ameriki vojnici, svrstani prema
etnikim i vjerskim skupinama, prema odgojno-obrazovnim i ekonomskim slojevima,
vole ili ne vole odreene vrste ratnog sljedovanja od kojih su neke bile nove i
eksperimentalne. Takav posao sada, bez ikakva rada mozga, oiju i ruku, obavljaju
kompjuteri i to brzinom svjetlosti, ali se u ono doba jo uglavnom obavljao runo. Sad
mi se ona moja ekipa, sa mnom na elu, ini isto tako arhainom kao oni kranski
redovnici to su kistovima, zlatnim listiima i gujim perima iluminirali rukopise.
Istina, takoer, ljudi koji su na poslu imali dodira sa mnom, i nadreeni i
podreeni, drali su se prema meni slubenije, hladnije. Kao da sad vie nemaju
vremena za alu, za spominjanje ratnih zgoda. Svaki je razgovor sa mnom obavljen tik-
tak i evo, ve se valja vratiti na posao. Ja sam to pripisao novom vremenu, ak sam
svojoj jadnoj eni rekao kako se divim tom novom duhu stroga, ustra, izvanredno
gipka i totalno profesionalna vojnika to ga stvaramo. Takvi e vojnici biti munja
kojom emo moi na licu mjesta spriti svakog eventualnog novog Hitlera gdje bilo na
zemlji. im negdje neki narod izgubi slobodu, evo Sjedinjenih Drava da mu je vrate.
Istina, takoer, Ruthin i moj drutveni ivot nije bio ba tako iv kako sam joj ga
ja predoio u Nrnbergu. Bio sam predvidio da e nam kod kue telefon stalno zvoniti,
stalno e nas zivkati moji stari drugovi. Htjet e s nama jesti, piti i priati cijelu no.
To e biti sve sami ljudi zrele dobi, od trideset pete do etrdeset pete godine ivota,
poput mene, dravni funkcionari, sposobni, iskusni, taktini i domiljati, u biti tvrdi
kao elik, a pravi mozak i krvotok svoje organizacije bez obzira koje mjesto zauzimali
na njenoj hijerarhijskoj ljestvici. Obeao sam eni da e nam dolijetati sa svojih
visokih poloaja u Moskvi, Tokiju, njezinu rodnom Beu, Dakarti, Timbuktuu i tko
zna sve gdje. I kakve e nam prie priati o svijetu, o onome to se zbilja zbiva!
Smijat emo se, natoit emo si jo jednu i tako dalje. A nai susjedi, naravno,
salijetat e nas zbog naeg arenog, kozmopolitskog drutva i zbog naih dobrih
informacija iz povjerljivih izvora.
Ruth je na to bila rekla da je njoj pravo ako nam telefon uope nikad ne zvoni,
uostalom, da nemam takav posao gdje moram biti spreman na poziv u bilo koje doba, i
danju i nou, njoj bi bilo drae da kod kue i nemamo telefon. A to se tie razgovora s
navodno dobro informiranim ljudima, do kasno u no, rekla je kako je njoj najdrae ii
u krevet najkasnije u deset sati i kako se u konclogoru toliko nasluala navodno
pouzdanih informacija da joj je toga dosta za cijeli ivot pa i onkraj njega. I dodala je:
- Walter, ja ti nisam od onih koji poto-poto ele znati to se toboe stvarno
zbiva.
Moda se od strahote bure to se sprema, ili, tonije reeno, od strahote tiine to
se sprema, Ruth i titila time to se za dana, dok sam ja bio na poslu, preputala onom
svom ofelijskom zanosu iz doba nakon osloboenja, kad je u sebi gledala pticu posve
samu s Bogom. Nije zanemarila djeaka, kojem je bilo pet godina kad je Leland
Clewes otiao u zatvor. Sin nam je bio uvijek ist i dobro nahranjen. Nije potraila
utoite u alkoholu, da kriom pije. Ali, stala je mnogo jesti.
I to me opet navodi na temu tjelesne veliine, o kojoj meni nije drago
raspravljati, jer joj ne elim dati veu vanost nego to zasluuje. Tjelesna veliina
moe biti vrijedna spomena zbog odustupanja od utvrenih normi, ali njome svejedno
ne moemo nita doznati o ivotu kojim se ivi u tom tijelu. Ja sam tako malen da sam
mogao biti kormilar, kako sam ve rekao. To nita ne objanjava. A u doba kad je
Leland Clewes izveden pred sud zbog krivokletstva, moja ena, iako visoka svega
metar i pedeset tri centimetra, imala je dobra sedamdeset tri kilograma.
I neka je tako.
Uz ovaj izuzetak: da je na sin ve vrlo rane zakljuio kako su njegov zloglasni
mali otac i njegova debela majka tuinka njemu teka drutvena smetnja, pa je nekim
svojim prijateljima iz susjedstva rekao da je on posvoje. Jedna je susjeda pozvala
moju enu za dana k sebi na kavu tono jedanput i u tom cilju: da otkrije znamo li mi
djeakove prave roditelje.
Mir.
Tako je proao jedan pristojan interval nakon odlaska Lelanda Clewesa u zatvor,
oko dvije godine, kako kaem, a onda me pozvao pomonik ministra obrane Shelton
Walker. Dotle se nismo poznavali. On je bio nov u dravnoj slubi. Moj vrnjak. Bio
je u ratu i dogurao do artiljerijskog majora, sudjelovao je u iskrcavanju u Sjevernoj
Africi a zatim u Normandiji na Dan-D. Ali je u biti bio biznismen iz Oklahome. Netko
e mi poslije rei da je bio vlasnik najvee prodajne mree guma u Oklahomi. to me
jo vie zapanjilo, bio je republikanac, jer je sad general Dwight David Eisenhower
bio postao predsjednik, prvi republikanski predsjednik nakon dvadeset godina.
Gospodin Walker me je pozvao, kako ree, da mi izrazi zahvalnost koju cijela
zemlja mora osjeati prema meni zbog moje duge i vjerne slube i u ratu i u miru.
Organizatorska vjetina kojom ja raspolaem, ree, zacijelo e biti bogatije nagraena
ako je angairam negdje u privatnom sektoru. Uvode se mjere tednje, ree, moje se
mjesto ukida. Mnoga se mjesta ukidaju i on me ne moe premjestiti drugdje, iako bi to
elio od sveg srca. Ukratko, dobio sam nogu. ak ni sad ne bih znao rei je li bio
zloban ili nije kad je, ustavi i pruivi mi ruku, izjavio:
- Gospodine Starbuck, sad moete svoju cijenjenu vjetinu prodati za njezinu
pravu vrijednost na otvorenom tritu naeg sustava slobodne inicijative. Neka vam je
sretan lov! Sve najbolje elim!
to sam ja znao o slobodnoj inicijativi? Sad o njoj znam dosta toga, ali onda
nisam znao nita. Ma bio sam zbilja takva neznalica da sam nekoliko mjeseci zaista
mislio kako e privatni sektor masno platiti moje svestrane sposobnosti. Za tih mjeseci
nezaposlenosti govorio sam svojoj jadnoj eni kako mi u sluaju da mi sve drugo
izmakne, ipak ostaje jedan izlaz: kad god hou, mogu dignuti ruke, kao razapet ovjek,
tako rei, i predati se nekom General Motorsu, ili General Electricu, ili neem
slinom. A evo primjera kako je ta ena bila obzirna sa mnom: nikad me nije pitala
zato to ne inim odmah, ako je ve tako lako, nikad nije od mene traila neka joj
objasnim zato zapravo osjeam da u tom privatnom sektoru ima neeg udnog i ne ba
dentlmenskog.
Sjeam se kako sam joj jednom zgodom rekao da emo moda morati biti bogati
iako to ne elimo. Sinu mi je onda bilo est godina, a uo je moje rijei; zacijelo je
bio dovoljno odrastao da se zamisli nad takvim paradoksom. Je li mu to moglo imati
smisla? Nije.
Za to vrijeme javio sam se, to osobno to telefonski, nekim svojim znancima u
ostalim ministarstvima i obavijestio ih, sve veselim i bezbrinim tonom, da sam
privremeno slobodan, kako kau nezaposleni glumci. Drao sam se kao ovjek s
nekakvom smijenom ozljedom, masnicom na oku, recimo, ili slomljenim nonim
palcem. Jo neto: svi su moji stari znanci bili demokrati, kao ja, pa sam se tako
mogao predstaviti kao rtva republikanske stupidnosti i osvetoljubivosti.
Ali, jao meni, dok mi je ivot dotle bio kao neki kotski ples, gdje me prijatelji
samo predaju jedan drugome, s jednog na drugi posao, sad odjednom nitko se od njih
nije mogao sjetiti nekog praznog mjesta. Prazna su mjesta naglo postala izumrla vrsta,
kao ptica dodo.
teta.
Ali, moji stari drugari drali su se sa mnom i prirodno i uljudno, stoga ni danas ne
bih mogao ustvrditi da su me kanjavali zbog onoga to sam uinio Lelandu Clewesu -
da se naposljetku nisam obratio za pomo jednom arogantnom starcu izvan redova
dravne slube, koji je, na moje zaprepatenje, jedva doekao da mi pokae svu
odvratnost koju osjea prema meni i da mi je potanko objasni. To je bio Timothy
Beame. Prije rata je u Rooseveltovoj administraciji bio pomonik ministra
poljoprivrede. On mi je ponudio moje prvo zaposlenje u dravnoj slubi. Takoer je
bio harvardovac i svojedobno stipendist Rhodesove fundacije. Sad mu je bilo
sedamdeset etiri godine i bio je aktivan ef drutva Beame, Mearns, Weld i Weld,
najuglednije odvjetnike firme u Washingtonu.
Nazvao sam ga i zamolio da rua sa mnom. Odbio je. Ljudi su uglavnom odbijali
da ruaju sa mnom. Rekao mi je da me odmah, popodne, moe primiti na pola sata, ali
nema pojma o emu bismo mogli razgovarati.
- Iskreno reeno, gospodine - rekao sam - ja traim zaposlenje, po mogunosti u
kakvoj zakladi ili muzeju. Neto takvo.
- Oooooooooo, traimo posao, je li? - doekao je. - Da-da, o tome treba da
razgovaramo. Doi, svakako doi. Koliko je godina otkad se nismo poteno
narazgovarali?
- Trinaest, gospodine.
- Mnogo je vode proteklo za tih trinaest godina.
- Jest, gospodine.
- Pa-pa - zakljuio je.
Bio sam tako lud da odem na razgovor.
Odmah otprve primio me namjeteno srdano i himbeno. Predstavio me svom
mladom tajniku, rekao mu je da sam bio izvanredan perspektivan momak i cijelo me
vrijeme tapao po pleima. On, ovjek koji dotle po svoj prilici nikad nikoga nije
potapao po pleima.
Uli smo u njegov panelkama obloen ured, gdje me je doveo do konog klupskog
naslonjaa i ponudio da sjednem govorei: - De, sjedni se, de, sjedni se. - Nedavno
sam naiao na taj toboe aljiv izraz u onoj znanstveno-fantastinoj prii doktora Boba
Fendera o sucu s Vikune koji se zauvijek zalijepio za me i moju sudbinu. Uzgred:
sumnjam da je Timothy Beame ikad ikome dobacio neku takvu plitku uzreicu. To je
bio kosmat, kran starac uzgredno-sluajno krupan kao to sam ja bio sluajno sitan.
Po onim njegovim aetinama mogao si naslutiti da su svojedobno vitlale gadno tekim
maem, a sada pipkaju za istinom i pravdom. Bijele su mu obrve bile neprekinuta
ikara s jednog do drugog kraja, a poto je sjeo za svoj stol, glavu je opruio naprijed
da bi zurio u mene i prikovao me pogledom.
- Ne moram te ni pitati kako ti je bilo u zadnje vrijeme - ree.
- Ne, gospodine, mislim da ne morate - odvratim.
- Ti i mladi Clewes uspjeli ste postati slavni kao Mutt i Jeff
10
- ree.
- Na nau alost - dometnem.
- Nadam se da je tako. Svakako se nadam da se to poalilo kako valja - ree.
Taj ovjek je onda, kako e se pokazati, imao jo samo dva mjeseca ivota. On to
nije ni u snu slutio, koliko ja znam. Nakon njegove smrti, govorilo se kako bi ga
zacijelo izabrali u Vrhovni sud samo da je nekako doivio ponovni izbor demokrata za
predsjednika.
- Ako ti je zbilja ao - nastavi Beame - nadam se da tono zna to ali.
- Molim?
- Valjda nisi mislio da je rije samo o tebi i Clewesu?
- Pa, gospodine, zna se, rije je i o naim enama. - Tako sam i mislio.
Teko je zastenjao. - E, upravo to mi nisi smio rei.
- Kako, molim?...
- Ti, balavac jedan, harvardski abortus, usrani dupeglavac -kategorije - ree
ustajui. - Ti i Clewes unitili ste dobar glas najportvovnijoj i najinteligentnijoj
generaciji dravnih funkcionara koju je ova zemlja ikad imala! Boga mi moga, pa kome
danas moe biti stalo do tebe, ili pak do Clewesa? Kakva teta to je on u zatvoru!
Kakva teta to tebi ne moemo nai zaposlenje!
Ustanem i ja. - Gospodine, ja nisam prekrio nikakav zakon.
- Najvanije to te ue na Harvardu - ree Beame - jest to da se ovjek moe
drati svakog zakonskog propisa a ipak biti najgori kriminalac svog doba.
Kada i gdje se to uilo na Harvardu, nije rekao. Meni je to bilo novo.
- Gospodine Starbuck - nastavi Beame - za sluaj da sami niste uoili, ja u vam
rei: mi smo nedavno izali iz jednog svjetskog sukoba izmeu dobra i zla, u kojem
smo se dobro navikli gledati ala i polja pokrivena mrtvim tijelima naih hrabrih i
nedunih vojnika. A sad se od mene oekuje da se smilujem jednom nezaposlenom
inovniku koga bi, zbog tete poinjene naoj zemlji, po mome miljenju trebalo
objesiti, razapeti i raskomadati!
- Ja sam samo rekao istinu - isfrfljam. Od uasa i stida mi se smuilo.
- Rekao si jednu fragmentarnu istinu - odvrati Beame - kojom si nekima omoguio
da je sad uzimaju i predstave kao opu! Obrazovani i suutni dravni funkcionari su
gotovo sigurno ruski pijuni. Sad e samo to uti iz usta starih polupismenih
demagoga i hohtaplera koji se hoe vratiti na vlast, koji smatraju da ona s pravom
pripada njima. Da nije bilo idiotske simbioze tebe i Lelanda Clewesa, oni nikada ne bi
mogli suut i mozak povezati s izdajom. A sad, da te vie ne vidim!
- Ma, gospodine... - zamucam. Da sam mogao, pobjegao bih koliko me noge nose,
ali sam bio paraliziran.
- Ti si samo jedna eprtlja vie - ree Beame - eprtlja koja je, zahvaljujui tome
to se nala na krivome mjestu u krivo vrijeme, uspjela humanitarizam vratiti sto
godina natrag. Gubi se!
Jake rijei.
8
Dakle, sjedim tako na klupi ispred zatvora i ekam autobus, a pee me sunce
Georgije. Na onoj strani meupojasa auto-ceste, kolnikom to vodi do taba Zrane
baze, zujei polako proe velika limuzina cadillac sa stranjim prozorima zastrtim
blijedoplavim zastorima. Mogao sam vidjeti samo ofera, Crnca, gdje upitno gleda u
zatvor. Izvana nisi mogao znati da je to zatvor. Na skromnoj tabli u podnoju koplja za
zastavu stajalo je samo: EPZOMP - Neovlatenim zabranjen ulaz.
Limuzina nastavi svoj put do prvog okretita, oko etiristo metara dalje, skrene na
suprotni kolnik i doveze se tono do mene, njezin blistavi prednji blatobran stao je na
svega nekoliko centimetara od mog nosa. Ondje, u onom savrenom prednjem
blatobranu, vidio sam kako se zrcali ono isto lice starca kuepazitelja slavenskih crta
lica. Ta ista limuzina je maloprije bila izazvala lani alarm da je stigao Virgil
Greathouse. Ve je neko vrijeme kruila traei zatvor.
ofer izae i upita me je li zbilja ovo zatvor.
I tako je doao tren da se prvi put oglasim kao slobodan ovjek.
- Jest - odgovorim.
ofer, krupan, sredovjean ovjek oinski blaga i vedra lica, u uniformi od
utosmeeg samta i s crnim gamaama, okrene se prema stranjem sjedalu.
- Gospodo - ree, s tono odreenim tonom i tuge i potovanja - stigli smo na
odredite.
Na oferovu prsnom depiu bila je crvenom svilom izvezena oznaka njegovih
poslodavaca: RAMJAC.
Kako u doznati, Greathouseu su njegovi stari drugari omoguili da se sa svojim
odvjetnicima brzo i kradom prebaci od kue do zatvora, kako bi to manje oiju
gledalo njegovu sramotu. Dakle, jedna limuzina Pepsi-Cole dola je po njega prije
zore, pred ulaz za poslugu Waldorf Towersa u Manhattanu, gdje je ivio; odvezla ga je
na aerodrom Marinkih zranih snaga, pored La Guardije, i to ravno na pistu; ondje ga
je ekao mlanjak kompanije Resorts International, kojim je odletio do Atlante gdje ga
je doekala, opet na samoj pisti i s navuenim zastorima, limuzina Ureda za
jugoistono podruje korporacije RAMJAC.
Iz kola izvue se Virgil Greathouse, odjeven gotovo na vlas kao ja: sivo prugasto
odijelo, bijela koulja i prugasta pukovska kravata. Pukovi nam nisu bili isti. Njegov
je bio Coldstreamska garda.
11
Kao uvijek, cuclao je lulu. Pogled mu je zastao na meni
samo djeli sekunde.
Zatim su se izvukla dva otmjena odvjetnika - jedan mlad i jedan star.
Dok je ofer iz prtljanika vadio osuenikov prtljag, Greathouse i njegova dva
odvjetnika gledala su zatvor kao da je to komad nekretnine koji e sad kupiti ako im je
cijena povoljna. Greathouseu su oi svjetlucale, a lulom je imitirao ptiji cvrkut.
Moda je razmiljao o tome kako je on opasan tip. Poslije u od njegovih odvjetnika
doznati kako je, im mu je bilo jasno da e zbilja ii u zatvor, stao vjebati boks,
diju-dicu i karate.
Kad sam to uo, pomislio sam: Pa, u tom zatvoru nee nai ba nikoga voljna da
se tue s njim, ali e mu svejedno slomiti kimu. Svakome se kima slomi kad se prvi
put nae u zatvoru. To zacijeli nakon nekog vremena, ali nikada kako je bilo prije.
Neka je Virgil Greathouse ne znam kakva sila, on vie nikada nee ni hodati ni osjeati
se kao prije.
Greathouse me nije prepoznao. Drao se, sve u svemu, kao kakav general to je za
vrijeme zatija doao na bojno polje da vidi kako stvari teku, a ja na onoj klupi kao da
sam, recimo, mrtvac u blatu.
Nisam se zaudio. Ali sad je iz zatvora odjeknuo neiji glas, svi smo ga dobro
uli, i ja sam pomislio da e ga on prepoznati. To je bio glas njegova najprisnijeg
watergateskog pajdaa urotnika, Emila Larkina, koji je iz puna grla pjevao crnaku
duhovnu pjesmu Katkad se osjeam kao dijete bez majke.
Greathouse nije stigao pokazati svoju reakciju na onaj glas. S ruba oblinje piste
skoi lovac i razdere nebo u komadie. Onome tko ga jo nije uo, i uo i uo po sto
puta, to je bio zvuk to ti para samu utrobu. Kao prasak smaka svijeta tebi tono nad
glavom.
Greathouse, odvjetnici i ofer bacie se na tlo. A zatim ustadoe, psujui, smijui
se i stresajui prainu sa sebe. Mislei, i s pravom, da ga neke nevidljive oi motre i
mjere, Greathouse izvede nekoliko boksakih finti i lakrdijaki pogleda u nebo kao da
izaziva onoga ondje: Hajde, probaj to jo jedanput! Sad sam spreman! Ali se
drutvance ne uputi u zatvor. Stajalo je kod limuzine kao da oekuje sveani doek.
Valjda je Greathouse elio jo jednu, posljednju poast njegovu drutvenom poloaju,
na neutralnom tlu, neto nalik na predaju kod Appomatoxa, gdje e direktor zatvora biti
Ulysses S. Grant, a Greathouse e biti Robert E. Lee.
Ali direktora nije bilo, bio je ak van Georgije. Da su ga unaprijed obavijestili
da e se tog dana Greathouse predati, svakako bi bio tu. Ali eto, sluajno je bio u
Atlantic Cityju gdje je drao govor na zboru Amerikog udruenja policijske slube
nadzora uvjetno otputenih. I tako je na kraju Clyde Carter, pljunuta slika i prilika
predsjednika Cartera, izaao na vrata, siao dvije-tri stepenice i mahnuo rukom.
- Izvolite svi unutra - ree Clyde smijeei se.
Krenue, sa oferom na zaelju, koji je nosio dva kovega od meke koe i isti
takav neseser. Na pragu mu Clyde odue prtljag i uljudno mu ree neka se vrati kolima.
- Vi niste potrebni - objasni mu Clyde.
I ofer se vrati kolima. Zvao se Cleveland Lawes, to je gotovo premetaljka
imena Lelanda Clewesa, ovjeka koga sam ja upropastio. Lawes je imao samo
osnovnu kolu, ali je tjedno itao po pet knjiga sve tako ekajui, uglavnom efove
RAMJAC-a, ili pak klijente i dobavljae korporacije. U korejskom ratu bili su ga
zarobili Kinezi, neko je vrijeme proveo u Kini gdje je radio kao mornar na jednom
parobrodu obalne plovidbe na utom moru, pa je prilino dobro govorio kineski.
Sad je Cleveland Lawes itao Arhipelag Gulag, prikaz zatvorskog sustava u
Sovjetskom Savezu, iz pera takoer biveg zatvorenika, Aleksandra Solenicina.
Dakle, sjedim sam, opet posve sam, na onoj klupi, usred niega. I opet upadam u
katatoniju - zurim ravno preda se i od vremena do vremena triput pljeem rukama.
I da nije bilo tog pljeskanja, kae mi sada Cleveland Lawes, on se ne bi ni
osvrnuo na mene.
Ali, zakakljalo ga je ono moje pljeskanje. Zato ja to inim?
Jesam li mu rekao istinu o onom pljeskanju? Nisam. Bilo je previe komplicirano
i bedasto. Rekao sam mu da sanjarim o prolosti i im se sjetim nekog osobito sretnog
momenta diem ruke s krila i njima pljeem triput.
Ponudio se da me odveze do Atlante.
I tako sam se nakon pola sata slobode naao na prednjem sjedalu parkirane
limuzine. Dotle, sve u redu.
A da me Cleveland Lawes nije ponudio vonjom do Atlante, nikad ne bi postao
ono to je danas, to jest direktor kadrovske slube sekcije Transico korporacije
RAMJAC. Transico raspolae slubama najma limuzina, taksi-slubama, rent-a-car
agencijama, parkiralitima i garaama diljem Slobodnog svijeta. Kod Transica moete
uzeti u najam ak i pokustvo. Mnogi to ine.
Upitam ga hoe li njegovi putnici zamjeriti ako se i ja vozim s njima do Atlante.
Odgovori mi da ih on ne pozna, nikad ih prije nije vidio niti e ih po svoj prilici
ikad vie vidjeti - oni i ne rade za RAMJAC. Dodao je i jedan tiklec - da on, do
dolaska pred zatvor, uope nije znao da mu je glavni putnik Virgil Greathouse osobno;
naime, sve do tog momenta je Virgil Greathouse imao na sebi lanu bradu.
Okrenem glavu, pogledam otraga i zbilja eno brade, jednom je unom petljom
objeena za kvaku na vratima.
Onda se Cleveland Lawes naali da nije siguran hoe li se Greathouseovi
odvjetnici vratiti.
- Tako su gledali zatvor - ree - kao da ga procjenjuju hoe li im pasati.
Upita me jesam li se ikad vozio limuzinom. Jednostavnosti radi, odgovorim da
nisam. Ali kao dijete, naravno, esto sam se vozio uz oca na prednjem sjedalu raznih
limuzina Alexandera Hamiltona McConea. A kao mladi, kad sam se pripremao za
Harvard, esto sam se vozio s gospodinom McConeom na stranjem sjedalu, sa
staklenom pregradom izmeu mene i moga oca. Onda mi ona pregrada nije bila udna
niti mi je poticala kakve asocijacije.
A kad sam bio u Nrnbergu, imao sam ono groteskno udovite, onaj veliki
otvoreni mercedes. Dodue, to su bila otvorena kola a ne limuzina, pa da im
poklopac prtljanika i stranje staklo i nisu bili izreetani mecima, kao to jesu, opet
ne bi bila gala kola. S njima sam u oima Bavaraca imao status nekoga gusara to je
privremeno u posjedu otetog blaga koje e opet biti preoteto jo tko zna koliko puta.
Sjedei ondje pred zatvorom, sine mi da zapravo nisam bio u pravoj limuzini ve
svojih etrdesetak godina! Unato svim dobrim poloajima u dravnoj slubi, nikad
nisam raspolagao limuzinom, uvijek su mi manjkala jo najmanje tri promaknua da
bih mogao imati svoju, ili makar stekao pravo da se povremeno sluim limuzinom. A
nisam spadao mi meu one koji tako oaraju efa da ih ovaj pozove u svoju limuzinu:
Vrlo zanimljiva stvar, mladiu moj! Penji se, o tome moramo malo opirnije
porazgovarati.
A Leland Clewes pak, iako nije bio u mogunosti da ima vlastitu limuzinu, stalno
se vozio samo takvim kolima i s nekakvim predragim starcima.
Nije vano.
Smiri se.
Cleveland Lawes ree da ja govorim kao kolovan ovjek.
Na to mu priznam da sam studirao na Harvardu.
A to njega potakne da mi pria kako je bio zarobljenik kod Kineza u Sjevernoj
Koreji; naime, kineski major zapovjednik logora bio je takoer harvardovac. Major je
morao biti otprilike moj vrnjak, pa moda ak i student moje generacije, ali se ja
nikad nisam druio s Kinezima. Kako mi je Lawes rekao, studirao je fiziku i
matematiku, prema tome svjedno ga ne bih mogao znati.
- Otac mu je bio veliki zemljoposjednik - ree Lawes. - Kad su doli komunisti,
natjerali su mu oca da klekne pred sve svoje zakupnike, u selu, pa su mu maem
odrubili glavu.
- Zar je nakon toga sin opet mogao biti komunist? - upitam.
- Rekao je da mu je otac kao zemljoposjednik bio zbilja lo ovjek - objasni mi
Lawes.
- Ah, sad valjda znate to znai Harvard.
Taj harvardski Kinez sprijateljio se s Clevelandom Lawesom i nagovorio ga da
se nakon rata ne vrati kui u Georgiju nego da poe u Kinu. Kad je Lawes bio djeak,
rulja mu je jednog roaka spalila iva, oca su mu ku-klux-klanovci jedne noi izvukli
iz kue i izbievali, a i njega sama, ve odrasla, prije nego to e ga vojska uzeti,
dvaput su pretukli zato to se htio upisati u glasaku listu. I, kako sam rekao, radio je
dvije godine kao mornar na utom moru. I nekoliko se puta zaljubio, ree, ali ga nikad
nijedna nije htjela.
- I zbog ega ste se vratili? - upitam.
U prvom redu, ree, zbog duhovnih pjesama.
- Ondje nisam imao s kim ih pjevati - ree Lawes. - A i zbog hrane - dometne.
- to, nije bila dobra?
- O, bila je dobra, samo to nije bilo onih jela o kojima volim priati.
- Hm - zagunam.
- Jela nisu samo za to da se jedu - on objasni.
- O njima morate i priati. A da moete priati, morate imati nekoga tko se
razumije.
estitao sam mu to je nauio kineski, a on ree kako sad vie ne bi mogao
ponoviti takav pothvat.
- Zato to sada znam previe. Onda sam bio i previe neuk da bih shvaao koliko
je teko nauiti kineski. Mislio sam da je to kao kad oponaa ptice. Znate, sluate
pticu kako se glasa, pa se onda pokuate glasati na isti nain, da vidite hoete li
prevariti pticu.
Kad je odluio da se vrati kui, Kinezi su bili susretljivi s njim. Bili su ga
zavoljeli, pa su se i prilino zaloili za njega, nekakvim zaobilaznim diplomatskim
kanalima raspitali su se to e biti s njim ako se vrati. Onda Amerika nije imala
predstavnitva u Kini, a nisu ga imale ni amerike saveznice, ni jedna od njih. Poruke
su ile preko Moskve koja je tada jo bila u prijateljstvu s Kinom.
Da, i sad je taj Crnac, bivi desetar, kojem je ua vojna specijalnost bila teglenje
postolja tekog bacaa, odjednom postao vrijedan pregovora na najvioj diplomatskoj
razini. Amerikanci su htjeli da im se vrati kako bi ga kaznili. Kinezi rekoe da kazna
mora biti blaga i gotovo posve simbolina, treba ga tako rei odmah vratiti normalnom
graanskom ivotu - inae ga nee pustiti. Na to Amerikanci odvratie da Lawes
svakako mora dati nekakvo javno objanjenje zato se vraa kui. Nakon toga, izvest
e ga pred vojni sud i osuditi na kaznu od najvie tri godine i neastan otpust iz vojske,
s gubitkom prava na svu zaostalu plau i ostale beneficije. Ne, odgovorili su Kinezi,
Lawes je obeao da nikad nee govoriti protiv Narodne Republike Kine koja je dobro
postupala s njim; ako se od njega trai da prekri to obeanje, oni ga nee pustiti.
Dalje, zatraili su da ga Amerikanci oslobode svakog izdravanja kazne i plate mu sve
to mu duguju za cijelo vrijeme to ga je proveo kao ratni zarobljenik. Amerikanci
odvratie da ga na neko vrijeme moraju zatvoriti, jer nema vojske u kojoj dezertiranje
nije zloin za koji se mora ispatati. Dakle, oni e ga zatvoriti, pa mu suditi, pa ga
osuditi na vremensku kaznu jednaku onom vremenu to ga je proveo kao ratni
zarobljenik, od toga e mu odbiti vrijeme provedeno u zarobljenitvu, pa e ga pustiti
kui. A to se tie isplate zaostalih plaa, o tome nema diskusije.
I na tome je sklopljena pogodba.
- Htjeli su da se vratim, znate - ree Lawes - jer im je bilo strano neugodno.
Nisu mogli podnijeti da makar samo jedan Amerikanac, ma neka je i Crnac, samo na
tren posumnja da Amerika moda i nije najbolja zemlja na svijetu.
Upitam ga je li ikad uo za doktora Roberta Fendera, koji je bio osuen za izdaju
u korejskom ratu, a sad je tu, u zatvoru, ovog momenta sigurno trai odgovarajuu
zatvoreniku uniformu za Virgila Greathousea.
Ne, nije uo. - Nikad se nisam zanimao za druge ljude u takvim neprilikama.
Znate, nikad nisam osjeao da su mi bliski, kao da smo u istom klubu ili ta ja znam.
Onda ga upitam je li ikad vidio legendarnu gospou Graham, glavnog akcionara
korporacije RAMJAC.
- Kao da me pitate jesam li ikad vidio Boga - odgovori Lawes.
Udovica gospodina Jacka Grahama mlaeg ve pet godina nije se pojavljivala u
javnosti. Posljednja joj je pojava bila u jednoj newyorkoj sudnici, kad je skupina
akcionara tuila RAMJAC traei neka dokae da je ona jo iva. Sjeam se kako mi
se ena veselila itajui novinske prikaze tog sluaja.
- To je ona Amerika koju volim - rekla je. - Zato ne moe biti takva cijelo
vrijeme?
Gospoa Graham dola je u sudnicu praena samo jednim odvjetnikom, ali
osmoricom uniformiranih osobnih uvara iz Pinkertonove agencije, podrunice
RAMJAC-a. Jedan je uvar nosio pojaalo sa zvunikom i mikrofonom. Gospoa je
Graham bila u irokom crnom kaftanu, glavu je pokrila kukuljicom koju je uz to
sklopila i zapuila pribadaama, tako da je ona iz nje mogla viriti, ali joj nitko nije
mogao vidjeti lice. Jedan drugi uvar donio je peatni jastui, neto papira i kopiju
njezinih otisaka prstiju iz kartoteke Federalnog istranog biroa. Birou su njezini otisci
bili upueni, kako je red, onda kaci je ona u Frankfortu, drava Kentucky, bila osuena
zbog vonje u pijanom stanju. To je bilo malo poslije smrti njezina mua, to jest
Tisuu devetsto pedeset druge. Tada su joj izrekli uvjetnu kaznu. A mene su tada
nogirali iz dravne slube.
Dakle, u sudnici ukljuie pojaalo i uvukoe mikrofon ispod one kukuljice, neka
ljudi uju to e ona rei. Da jest ona, to jest gospoa Graham, dokazala je dajui na
licu mjesta svoje otiske prstiju koji su usporeeni s onima iz kartoteke Biroa. Zatim je
pod zakletvom izjavila da je u izvrsnom i tjelesnom i duevnom zdravlju, i da dirigira
najviim funkcionarima kompanije, samo nikada licem u lice. Upute im daje telefonski
i pri tom se identificira lozinkom. Ta lozinka mijenja se u nepravilnim vremenskim
razmacima. Sjeam se kako je na suev zahtjev spomenula primjer lozinke koji se meni
uinio tako maginim da ga i danas pamtim. Glasio je postolar. Svaki svoj
telefonski nalog popratila bi pismenom potvrdom, pismom to bi ga ona u cijelosti
napisala svojeruno. Na dnu svakog pisma bio je ne samo njezin potpis, nego i
kompletni otisak svih njenih osam prstia i dvaju palia. Tako je ona sama rekla: ...
mojih osam prstia i moja dva palia.
To je bilo to. Gospoa Graham, udovica Jacka Grahama mlaeg, bila je
neprijeporno iva. I sad je bila slobodna da opet nestane.
- Gospodina Leena vidio sam mnogo puta - ree Cleveland Lawes. Mislio je na
Arpada Leena, u javnosti esto vienog i vrlo komunikativnog predsjednika
korporacije RAMJAC i presjedatelja njezina odbora direktora. Bit e meni ef nad
efovima, a i Lawesu ef nad efovima, kad obojica budemo funkcionari RAMJAC-a.
Sad ovdje tvrdim da je Arpad Leen najsposobniji, najinformiraniji, najsjajniji i
najodgovorniji ef pod kojim sam imao ast sluiti. to se tie kupovanja kompanija i
njihova spasavanja od smrti nakon toga, on je pravi genij.
Obiavao je govoriti: Ako ne moe sa mnom, onda ne moe ni s kim.
Tono! Tono!
Lawes ree kako je Leen bio u Atlanti, gdje ga je on, Lawes, vozio, prije svega
dva mjeseca. Ondje je cijeli roj novih robnih kua i hotela bio bankrotirao, pa je Leen
doao ne bi li ih prigrabio za RAMJAC. Ipak nije uspio, nadbila ga je boljom
ponudom neka junokorejska vjerska sekta.
Lawes me upita imam li djece. Imam sina, odgovorim, radi u New York Timesu.
Na to se Lawes nasmije i ree kako obojica imamo sina kod istog gazde - Arpada
Leena. Tog jutra bio sam propustio vijesti, pa mi je Lawes objasnio da je RAMJAC
upravo preuzeo New York Times i sve njegove podrunice meu kojima je i po veliini
druga svjetska kompanija za proizvodnju maje hrane.
- Kad je bio kod nas - ree Lawes - gospodin Leen mi je rekao to e se dogoditi.
A ciljao je na kompaniju za proizvodnju maje hrane, a ne na New York Times.
Pojavie se ona dva odvjetnika i smjestie na stranje sjedalo limuzine. Nisu bili
nimalo potiteni. Smijali su se na raun straara i njegove slinosti s predsjednikom
Sjedinjenih Drava.
Jedan od njih ree: - Dolo mi je da mu kaem: Gospodine Predsjednie, zato
ga ne biste odmah pomilovali, na licu mjesta? Dosta je patio, a mogao bi se ve danas
popodne malo rekreirati golfom.
Onda jedan uzme onu lanu bradu, da vidi kako mu stoji, a drugi mu ree da je
nalik na Karla Marxa. I tako dalje. Mene nisu ni pogledali. Cleveland Lawes im ree
da se ja vraam s posjeta sinu. Upitae me zbog ega mi je sin unutra i ja odgovorim: -
Zbog prevare. -I tako je zavren razgovor.
Krenusmo u Atlantu. U kolima, ispred mene, bio je vakuum-ploicom privren
za pretinac neki meni udan ureaj. Dobro ga se sjeam. S vakuum-ploice strilo je
ravno meni u prsa tridesetak centimetara zelene cijevi, nalik na one vrtlarske, a na nju
je bio nasaen bijeli plastini kota, velik otprilike kao tanjur za jelo. U vonji mi je
onaj kota posve zaokupio pozornost, tresao se gore-dolje od svake grbe na cesti i
klatio lijevo-desno na svakom zavoju.
Upitao sam to je to. Bio je obian djeji volan. Lawes je imao sina od sedam
godina koga je katkada vodio sobom na put. I mali se igrao onim volanom, toboe je
njime ofirao. Kad je moj sin bio mali, nije bilo takvih igraaka. Uostalom, moj
Walter i ne bi mnogo uivao u tome; ve sa sedam godina bilo mu je mrsko ikamo poi
s majkom i sa mnom.
Primijetim da je to pametna igraka.
Lawes ree da ona moe biti i uzbudljiva, osobito ako je onaj za pravim volanom
pijan pa za dlaku promai kakav kamion iz suprotnog smjera ili strue uz parkirane
automobile i tako dalje. Trebalo bi takvu igraku poklanjati predsjedniku Sjedinjenih
Drava, prilikom inauguracije, ree Lawes, neka i njega i svakoga podsjea da on
drugo i ne moe nego se samo praviti da vozi.
Lawes me pusti na aerodromu.
Avioni za New York bili su toga dana prebukirani, pa sam uspio otputovati iz
Atlante tek u pet sati popodne. Meni je bilo svejedno. Preskoio sam ruak. Nisam bio
gladan. U klozetu sam naao jednu depnu knjigu, pa sam je neko vrijeme itao. Junak
prie bio je tip koji je bezobraznou postao ef nekog krupnog internacionalnog
konglomerata. ene su ludovale za njim. On je s njima postupao kao sa smeem, ali su
one sve primale pokorno i krotko i traile jo. Sin mu je bio narkoman a ki mu bila
nimfomanka.
U jednom trenu me u itanju prekine neki Francuz koji mi se obrati na francuskom,
upirui prstom u moj lijevi rever. Isprva sam pomislio da sam opet spalio odijelo,
iako vie ne puim. Onda se sjetim da jo nosim crvenu vrpicu, oznaku da sam
chevalier francuske Legije asti. Dibidus melodramski, nosio sam je cijelo vrijeme
suenja, sve do dolaska u zatvor.
Francuzu odgovorim na engleskom da sam vrpcu dobio zajedno s odijelom, koje
sam kupio polovno, pa nemam pojma to ona predstavlja.
Kao da se sledio.
- Permettez-moi, monsieur - ree i spretno smakne vrpcu s mog revera kao da je
kakav insekt.
- Merci - zahvalim mu i vratim se knjizi.
Kad se naposljetku i za mene nalo mjesto u jednom avionu, moje ime je nekoliko
puta odjeknulo iz aerodromskih zvunika: Gospodin Walter F. Starbuck... Gospodin
Walter F. Starbuck... Kako je to ime bilo notorno u svoje vrijeme! A sad, nigdje
znaka da me je netko prepoznao, nigdje nikoga da tek podigne obrve u zlobnoj slutnji.
Dva i pol sata poslije naao sam se na otoku Manhattanu, s ogrtaem na sebi zbog
veernje hladnoe. Sunce je bilo zalo. Zurio sam u ivi izlog jedne trgovine koja je
prodavala samo djeje vlakove.
Ne da nisam imao kamo poi. Odredite mi je bilo blizu. Pismenim putem bio
sam rezervirao i unaprijed platio dvotjedni raun za sobu, bez kupaonice i bez
televizora, u nekada otmjenom Hotelu Arapahoe to je sad bio lazaret za fukaru i
kupleraj, a svega minutu hoda od Times Squarea.
9
U Hotelu Arapahoe bio sam jo prije, jednom zgodom, i to u jesen Tisuu
devetsto trideset prve. Onda kad ovjek jo nije vladao vatrom. Albert Einstein je bio
proroki najavio izum kotaa, ali nije bio u stanju njegov eventualni oblik i uporabu
objasniti jezikom obinih ena i mukaraca. Herbert Hoover, rudarski inenjer, bio je
predsjednik. Prodaja alkoholnih pia bila je zakonom zabranjena, a ja sam bio bruco
na Harvardu.
Djelovao sam prema uputama svoga mentora, Alexandera Hamiltona McConea. U
jednom pismu poruio mi je da moram ponoviti jednu njegovu ludost iz brucokih
dana, a to e rei: jednu zgodnu djevojku najprije povesti na ragbijaku utakmicu
Harvard-Columbia u New Yorku, zatim potroiti cijeli mjeseni deparac za veeru
udvoje, s jastogom, koljkama, kavijarom i sve u tom fazonu, i to u uvenom restoranu
Hotela Arapahoe, a onda je odvesti na ples. Mora obui smoking, napisao mi je
gospodin McCone, a napojnice mora dijeliti kao pijani mornar. Priopio mi je da
je u onom restoranu jednom prilikom Dijamantni Jim Brady
12
pojeo etiri tuceta
otriga, etiri jastoga, etiri pileta, etiri goluba, etiri govea odreska, etiri svinjska
kotleta i etiri janjea kotleta - sve za okladu. Gledala ga je Lillian Russell.
13
Valjda je gospodin McCone bio pijan kad mi je napisao to pismo. Nee li
tupavko biti, napisao je, rad zabavom prepleti.
Djevojka koju sam tada ondje odveo, sestra blizanka moga cimera, bit e jedna
od etiriju ena koje sam volio. Prva mi je bila majka, a posljednja ona kojom sam se
oenio.
Ta djevojka zvala se Sarah Wyatt. Bilo joj je punih osamnaest godina, kao meni.
Pohaala je vrlo lak dvogodinji koled za bogatake keri, Pine Manor, u mjestu
Wellesley, drava Massachusetts. Obitelj joj je ivjela u Prides Crossingu, sjeverno
od Bostona, prema Gloucesteru. Kad smo bili zajedno u New Yorku, ona je odsjedala
kod svoje bake po majci, udovice jednog burzovnog meetara, u udno zabaenom
kvartu slijepih ulica, parkia i elizabetanskih stambenih zgrada zvanom Tudor City,
kod East Rivera, to ga zapravo sijee etrdeset druga ulica. Kako se srei prohtjelo,
moj sin sad ivi ondje. Kao i brani par Clewes.
Mali svijet.
Dakle, kad sam one godine Tisuu devetsto trideset prve taksijem doao po svoju
Sarah, da je odvedem u Hotel Arapahoe, Tudor City bio je jo posve nov, ali ve
bankrot i gotovo prazan. Na meni smoking to mi ga je po mjeri saio najbolji
clevelandski kroja. Imao sam srebrni upalja i srebrnu dozu za cigarete koje mi je
poklonio gospodin McCone. U novarki etrdeset dolara. A onda, Tisuu devetsto
trideset prve, za toliku gotovinu, etrdeset dolara, mogao sam kupiti cijelu dravu
Arkansas.
Sad opet dolazimo na temu fizike veliine: Sarah Wyatt bila je sedam
centimetara via od mene. Njoj je to bilo nevano. Ma toliko nevano da je, kad sam
doao po nju u Tudor City, uz veernju toaletu obula cipele s visokim peticama.
Evo jo jednog dokaza da joj je razlika u visini izmeu nas bila posve nevana:
sedam godina poslije, ona e pristati da se uda za mene.
Kako nije jo bila spremna, morao sam neko vrijeme razgovarati s njezinom
bakom, gospoom Sutton. Sarah me to popodne, na utakmici, upozorila neka gospoi
Sutton ni sluajno ne spomenem samoubojstvo - jer je gospodin Sutton skoio sa svoga
uredskog prozora u Wall Streetu kad je Tisuu devetsto dvadeset devete krahirala
burza.
- Imate lijep stan, gospoo Sutton - reem.
- Vi ste prvi koji tako misli - ona odgovori. - Premali je. Ovdje osjeate svaki
miris iz kuhinje.
To je bio mali stan, samo s dvjema spavaim sobama. Vidjelo se da je gospoa
Sutton spala na niske grane. Sarah mi je rekla kako je ona svojedobno imala i
kobilarnicu u Connecticutu i kuu u Petoj aveniji i tako dalje i tako dalje.
Zidovi malog pretsoblja bili su tapecirani plavim vrpcama s izlobi konja prije
Kraha.
- Vidim da ste dobili mnoge plave vrpce - reem.
- Nisam - ona doeka. - To su dobili moji konji.
Sjedili smo u preklopnim stolicama za stoliem za kartanje usred salonia. Nije
bilo ni naslonjaa ni kaua. Ali je prostorija bila tako krcata kabinetima, sekreterima,
ormarima, borojima, vitrinama, velkim komodama, starinskim stojeim urama i
slinim stvarima, da nisam mogao ni naslutiti a kamoli vidjeti gdje su prozori.
Pokazalo se da gospoa Sutton ima i gomilu posluge, sve samih staraca. U stan me
propustila jedna uniformirana dvorkinja koja je zatim izala poboke, kroz pukotinu
izmeu dva impozantna primjerka stilskoga kabineta.
Sad je iz one iste pukotine izbio uniformirani ofer koji je gospou Sutton upitao
hoe li ona veeras kamo poi elektrinim. ini se da su u ono doba mnogi, a
osobito stare dame, imali elektrina kola. Ta kola bila su kao telefonska kabina na
kotaima. Ispod karoserije imala su strano teke akumulatore. Razvijala su
maksimalnu brzinu od kojih sedamnaest kilometara na sat a baterije je trebalo ponovo
puniti otprilike svakih pedeset kilometara. Njima se nije upravljalo volanom, nego
rudom kao u jedrilica.
Gospoa Sutton odgovori da nikamo ne kani poi elektrinim, na to stari ofer
ree da e on onda poi u hotel. Tu su bila jo dva posluitelja, koje nikad nisam
vidio. Svi e otii na spavanje u hotel, kako bi se Sarah mogla posluiti drugom
sobom, u kojoj oni inae spavaju.
- Vama se ovo sigurno mora initi nekakvim privremenim smjetajem - ree mi
gospoa Sutton.
- Ma ne, milostiva gospoo.
- A trajan je, i te kako - ona nastavi. - Bez nekog mukarca, nemona sam da iole
poboljam svoj poloaj. To je zato to sam tako odgojena. Zato to sam tako
kolovana.
- Da, milostiva gospoo.
- Mukarci u smokingu, i to tako lijepom kao to je va, ne bi smjeli nikoga zvati
milostivom, samo englesku kraljicu - ona ree.
- To u svakako upamtiti.
- Ali vi ste jo dijete, naravno.
- Da, milostiva gospoo.
- Ispriajte mi opet u kakvoj ste vezi s McConeovima.
Nikad nikome nisam rekao da sam u nekoj vezi s McConeovima. Ali jesam esto
izjavio neto drugo - a to je bila la koju je, kao i sve drugo to se ticalo mene, smislio
sam gospodin McCone. Posve je prihvatljivo, rekao je McCone, ako kae da ti je otac
totalan vorc, dapae, to je i u modi, ali ni za boga nemoj priznati da ti je otac neija
sluga.
Evo kako je glasila ta la, kako sam je onda ponovio gospoi Sutton:
- Moj otac radi kod gospodina McConea kao kurator njegove umjetnike zbirke.
Osim toga, savjetuje gospodina McConea to e kupiti.
- Kulturan ovjek - ona ree.
- Studirao je umjetnost u Evropi - objasnim. - Nije nikakav biznismen.
- Sanjar - ona ree.
- Da - potvrdim. - Da nije bilo gospodina McConea, ja ne bih mogao poi na
Harvard.
- Starbuck... - ona se zamisli. - To bi moralo biti neko staro ime iz Nantucketa.
I na to sam bio spreman.
- Da - doekam - ali mi je pradjed otiao iz Nantucketa u zlatnoj groznici i nije se
vie nikad vratio. Jednom zgodom moram poi u Nantucket i pregledati stare registre,
da vidim gdje spadamo.
- Kalifornijska obitelj - ona ree.
- Zapravo nomadi - odgovorim - Kalifornija, da, ali i Oregon, i Wyoming, i
Kanada, i Evropa. Ali sve ljudi od knjige, uitelji i slino.
Bio sam isti flogiston, ona hipotetska tvar u koju se nekad vjerovalo.
- Potomci kitolovaca - nadostavi gospoa Sutton.
- Valjda. - Lai mi nisu tekle ba posve glatko.
- A jo prije Vikinga - ona dometne.
Slegnem ramenima.
Stara me gospoa zavoljela - i voljela me do svoga kraja. Kako e mi Sarah rei,
njezina me baka esto spominjala kao svoga malog Vikinga. Nee doekati dan kad
e Sarah najprije pristati da se uda za mene a onda me ostaviti na cjedilu. Umrla je,
mislim, Tisuu devetsto trideset sedme, ili otprilike tada - bez prebite pare, u nekom
staniu gdje osim stolia za kartanje, dviju preklopnih stolica i kreveta nije bilo
gotovo niega vie. Sve je svoje blago bila prodala kako bi mogla izdravati sebe i
svoje stare sluge to bez nje ne bi imale ni kamo poi ni to jesti. I sve ih je
nadivjela. Posljednja je umrla Tillie, dvorkinja. Dva tjedna nakon Tilliene smrti, i
gospoa Sutton je promijenila svijetom.
Za one zgode, Tisuu devetsto trideset prve, dok sam ekao Sarah da dovri
toaletu, gospoa Sutton mi je rekla da je otac gospodina McConea, osniva eljezare
Cuyahoga, izgradio najveu vilu u mjestu gdje je ona u djevojatvu ljetovala - u Bar
Harboru, drava Maine. A onda, kad je vila izgraena, priredio je veliki bal, s etiri
orkestra, ali mu nitko nije doao.
- Tada se to inilo vrlo lijepim i plemenitim gestom, tako ga ignorirati - ree
gospoa Sutton.
- Sjeam se kako sam sutradan bila presretna. Ali sad se moram pitati nismo li
ipak bili malo ludi. Ne mislim rei da smo bili ludi to smo propustili predivnu zabavu
ili to smo uvrijedili Daniela McConea. Daniel McCone bio je savreno odvratan
ovjek. Ludi smo bili zato to smo mislili da nas Bog gleda, da nas zbog toga
jednostavno oboava i da smo sebi osigurali mjesta njemu zdesna time to smo
ignorirali Daniela McConea.
Upitao sam je to je bilo s McConeovom vilom u Bar Harboru. Moj mentor mi je
nikad nije spomenuo.
- Sutradan su gospodin i gospoa McCone nestali iz Bar Harbora, zajedno s
djecom. Imali su dva sina, koliko se sjeam - ree gospoa Sutton.
- Da - potvrdim. Jedan je sin postao moj mentor. Drugi je sin postao predsjedatelj
odbora direktora i predsjednik korporacije Cuyahoga.
- Mjesec dana poslije - nastavi gospoa Sutton - pri kraju ljeta, negdje oko Dana
rada,
14
iako dodue onda jo nije bilo tog praznika, stigao je jedan specijalni vlak.
Bilo je nekih sedam-osam teretnih vagona i tri vagona s radnicima, doli su ak iz
Clevelanda. Sigurno radnici iz eljezare gospodina McConea. A kako su bili blijedi!
Gotovo sve sami stranci, sjeam se, Nijemci, Poljaci, Talijani, Maari, tko bi znao
sve to! Ljudi kakvi dotle nikad nisu vieni u Bar Harboru. Spavali su u vlaku. Jeli su
u vlaku. Samo su ili kao pokorno blago od vagona do vile. Iz vile su iznijeli samo
najljepe umjetnike predmete, ulja, statue, tapiserije i tepihe koji su pripadali
muzejima. - Gospoa Sutton prevrne oima. - Oh, Boe, a to su sve pustili za sobom!
Onda su demontirali svako okno s prozora, vrata i vidjelica. Skinuli su sav krovni
pokrov koji je bio od ploa kriljavaa. Jedan je od njih poginuo, sjeam se, pala mu
je krovna ploa na glavu. Onda su na samom krovu probili rupe. Utovarili su sve
staklo i krovne ploe u vagone, kako se nitko ne bi mogao posluiti njima. I otili su.
Nitko nije s njima ni rijei progovorio, a ni oni nisu nikome ni rijei rekli.
Taj odlazak bio je zbilja neto posebno - nastavi gospoa Sutton - i tko ga je
pratio, zacijelo ga nikad nije zaboravio. U ono doba vlakovi su bili velika zabava,
pravili su urnebes na kolodvorima sa svim onim svojim zvidaljkama i zvonima. Ali je
taj specijalni vlak iz Clevelanda otiao tiho kao duh. Sigurna sam da je Daniel
McCone osobno naredio strojaru da ne smije ni zvidati ni zvoniti.
Tako je najljepa vila u Bar Harboru, s najveim dijelom njezina pokustva, s
plahtama, dekama i presvlakama jednako na krevetima, kako je rekla gospoa Sutton, s
kristalom i stakleninom jednako u vitrinama, s tisuama boca vina jednako u podrumu,
putena neka gnjije i propada.
Gospoa Sutton zaklopi oi, sjeajui se kako je vila godinama propadala.
- To nije niemu sluilo, gospodine Starbuck - ona ree.
Sad se kroz pukotinu izmeu pokustva provukla Sarah, konano spremna. Na
sebi je imala dvije orhideje, koje sam joj ja bio poslao. I one su bile zamisao naglo
poludjeloga Alexandera Hamiltona McConea.
- Ma kako si lijepa! - uskliknem, diui se u zanosu sa svoje preklopne stolice. I
to je bilo tono, svakako, jer je Sarah bila visoka, vitka, plavokosa i plavooka. Koa
joj je bila kao od satena. Zubi kao biseri. Ali to se tie seksualnosti, nije bilo nikakve
razlike izmeu nje i bakina stolia za kartanje.
A to e tako biti i potrajati cijelo ono vrijeme, svih sedam godina. Sarah Wyatt
smatrala je seks nekakvom pogrekom koja se da lako izbjei. Da bi ga izbjegla, dosta
joj je bilo potencijalnog ljubavnika podsjetiti koliko je smijeno ono to joj on
predlae da joj uini. Kad sam je prvi put poljubio, to je bilo u Wellesleyju, tjedan
dana prije tog odlaska u New York, odjednom sam se osjetio tako rei kao bastuba na
kojoj netko svira. Ne skidajui usne s mojih, Sarah se zagrcnula od smijeha. Pa me
pokakljala. Pa mi je izvukla skutove koulje iz hlaa, a mene je onako neuredna oblio
stid. Strano. A njezin smijeh na raun seksa nije nipoto bio onaj tipini nervozno
djevojaki, to e mukarac ve smiriti njenou i vjetim manipuliranjem
anatomijom. Ne, nego je to bio urnebesan hihot kakav uje u filmovima brae Marx.
Na ovom mjestu, jedna mi se fraza namee, trai da se njome posluim: Nitko
doma.
uo sam je iz usta jednoga kolege studenta, koji je takoer izveo Sarah Wyatt, ali
samo dvaput, ako se dobro sjeam. Upitao sam ga to misli o njoj, a on mi je s nekom
gorinom odvratio: Nitko doma. Zvao se Kyle Denny, ragbija iz Philadelphije.
Netko mi je nedavno rekao da se Kyle ubio na dan japanskog napada na Pearl Harbor.
Okliznuo se u kadi, udario glavom u slavinu i glava mu pukla.
Tako mogu tono odrediti datum smrti Kylea Dennyja: sedmog prosinca Tisuu
devetsto etrdeset prve.
- Zbilja lijepo izgleda, draga - gospoa Sutton ree unuci. Bila je dirljivo stara,
bilo joj je oko pet godina manje nego meni sada. Uinilo mi se da e se rasplakati pred
Sarahinom ljepotom, zbog toga to e ta ljepota svakako izblijedjeti za nekoliko
godina i tako dalje i tako dalje. Bila je vrlo mudra.
- Smijeno se osjeam - ree Sarah.
- Ne vjeruje da si lijepa? - upita je baka.
- Znam da sam lijepa - odvrati Sarah. - Pogledam se u zrcalo i zakljuim: Lijepa
sam.
- Onda, to ti je smijeno? - upita baka.
- Biti lijep, to je udno - ree Sarah. - Netko je drugi ruan, a ja sam lijepa.
Walter kae da sam lijepa. Ti kae da sam lijepa. Ja kaem da sam lijepa. Svi kau
lijepa, lijepa, lijepa, pa se stane pitati to je to, i to je tako divnoga u tome.
- Ti druge usreuje svojom ljepotom - ree joj baka.
- Mene sigurno usreuje njome - ja dodam.
Sarah se nasmije: - To je smijeno. I glupo.
- Moda i ne treba toliko razmiljati o tome - ree baka.
- To je kao da patuljku kae neka ne misli da je patuljak - doeka Sarah i opet se
nasmije.
- Ne smije stalno ponavljati kako je sve smijeno i glupo - upozori je baka.
- Ali sve jest smijeno i glupo - ustraje Sarah.
- Kad bude starija, nauit e da nije tako - obea joj baka.
- A ja mislim da se stariji samo prave da znaju to je to, kako je sve jako
ozbiljno i tako divno - ree Sarah. - Stariji zapravo nisu otkrili nita novoga to ja ve
ne bih znala. Da se ljudi ne uozbilje tako sa starou, tko zna, moda danas ne bismo
imali krizu.
- Ali nema niega konstruktivnog u tome da se svemu smije - uzvrati baka.
- Ja mogu i plakati - ree Sarah. - Hoe da zaplaem?
- Nemoj - ree baka. - I neu vie nita da ujem o tome. Samo izai s ovim finim
mladiem i lijepo se provedi.
- Ne mogu se smijati onim jadnim enama to su liile satove - ree Sarah. - To je
neto emu se ne mogu smijati.
- Nitko to i ne trai od tebe - odgovori joj baka. - A sad idi.
Sarah je aludirala na jednu tada dobro poznatu tragediju. Njezina je obitelj bila u
sreditu tog dogaaja i teko je ispatala zbog njega. Sarah mi je ve bila rekla kako je
to teko pritie, a to su mi takoer rekli i njezin brat, moj kolski cimer, i njezini
roditelji. Tragedija je bila od onih dugotrajnih i kad je ve izbila vie se nije mogla
sprijeiti. Izbila je u obiteljskoj firmi, Wyatt Clock Company, jednoj od najstarijih
amerikih firmi, u Brocktonu, drava Massachusetts. A mogla se izbjei. Wyattovi je
nisu nikad ni pokuali opravdati, niti su uzeli odvjetnike da ie opravdaju. Nije se
mogla opravdati.
Evo kako je to teklo. Ratna mornarica Sjedinjenih Drava je za dvadesetih godina
sklopila s firmom Wyatt Clock ugovor o isporuci nekoliko tisua standardnih brodskih
satova koji se mogu oitati u mraku. Podloga brojanika morala je biti crna, dok su
brojevi i kazaljke morali biti bijeli, runo olieni bijelom bojom. A u toj bijeloj boji
bilo je radioaktivnog elementa - radija. Unajmljeno je pedesetak ena iz Brocktona,
uglavnom rodbina radnika firme, koje e liiti kazaljke i brojeve. enama je to dobro
dolo, zaradit e koju paru vie. Majkama s nedoraslom djecom, koju nisu mogle
pustiti samu, odobrili su da posao obave kod kue.
Sad su sve te ene ili bile ve mrtve ili su umirale, i to na uasan nain, kosti im
se drobile, na licu im se meso raspadalo. Razlog: trovanje radijem. Kako je utvreno
na sudu, svaku je enu predradnik uputio neka joj vrh kista cijelo vrijeme bude to
tanji, zato neka ga od vremena do vremena oblie jezikom i uilji usnama.
I, kako e srea htjeti, ki jedne od tih nesretnica bit e jedna od etiriju ena
koje sam volio u ovoj Dolini suza - pored majke, moje ene i Sarah Wyatt. Zvala se
Mary Kathleen OLooney.
10
Svojom enom zovem samo Ruth. Ali, ne bih se zaudio ako bi se Sudnjeg dana
pokazalo da su i Sarah Wyatt i Mary Kathlenn OLooney registrirane kao moje ene. S
objema sam podue iao - s Mary Kathleen oko jedanaest mjeseci, a sa Sarah,
povremeno dakako, oko sedam godina.
Kao da ujem svetog Petra gdje mi govori: ini mi se, gospodine Starbuck, da
ste bili nekakav donuan.
I tako, te Tisuu devetsto trideset i prve uem ja nonalantno u foaje Hotela
Arapahoe, vodei ispod ruke lijepu Sarah Wyatt, ker uvenog proizvoaa ura. Dotle
su se njezini u bogatstvu ve bili manje-vie izjednaili s mojima. Ono malo to su
uspjeli spasiti u krahu burze i banaka, ubrzo e se raspriti, otii e onim enama to
su liile satove za Ratnu mornaricu, to jest onima jo ivim. Sudbinu tog ostatka e za
oko godinu dana zapeatiti Vrhovni sud Sjedinjenih Drava svojom povijesnom
odlukom o osobnoj odgovornosti poslodavca za smrt na radnom mjestu izazvanu
grubim nehatom.
U foajeu Hotela Arapahoe osamnaestogodinja Sarah mi ree: - Ma kako je
prljavo... a nikoga nema. - Nasmije se. - Meni je to divno.
U tom trenutku, u prljavom foajeu Hotela Arapahoe, Sarah Wyatt nije znala da to
nije nikakva moja ala, nego da postupam strogo po uputama Alexandera McConea.
Poslije e mi Sarah rei kako je mislila da sam joj tosa radi rekao da se moramo
ulickati i upicaniti. Htio sam da se kostimiramo kao milijunai, mislila je, u duhu
fanika. Obradovala se, bit e smijeha i veselja. Bit e nam kao na filmu.
Nita od toga: bio sam robot programiran da se vlada kao roeni aristokrat.
O, da mi je opet biti mlad!
Prljavtina u foajeu Hotela Arapahoe moda i ne bi tako upadala u oi, da je
netko nije poeo uklanjati - pa stao. Na jedan zid bile su prislonjene ljestve. U
podnoju ljestava vedro prljave vode, u njoj pliva etka. Netko je s onim vedrom bio
na ljestvama. Zid je izribao koliko je mogao s vrha ljestava. Tako je stvorio isti krug,
kojem je dodue s donjeg ruba niza zid potekla prljavtina, ali koji je inae bio
svijetao kao pun Mjesec.
Ne znam tko je napravio onaj pun Mjesec. Nikoga nije bilo da ga pitam. Nije bilo
vratara da nam otvori vrata. U foajeu nije bilo ni hotelskih pikola ni gostiju. U dnu, na
recepciji, ni ive due. Novinski kiosk i biljetarnica zatvoreni. Vrata praznih liftova
poduprta stolicama.
- Ja bih rekla da ovo vie ne radi - ree Sarah.
- Ma netko je telefonski primio moju rezervaciju - primijetim. - I taj me oslovio
na monsieur.
- Svak svakoga moe osloviti sa monsieur na telefonu - poklopi me Sarah.
A onda zausmo gdje odnekud cvili ciganska violina - jeca kao da joj srce puca.
Sad, dok u pamenju sluam glas ove violine, mogu tome dodati ovu obavijest: Hitler,
koji tada jo nije bio na vlasti, ubrzo e dati ubiti sve Cigane koji padnu u ake
njegovim vojnicima i policajcima.
Glazba je dopirala iza jednog sklopivog paravana u foajeu. Osmjelivi se, Sarah i
ja pomaknemo paravan i otkrijemo jedna francuska vrata, ali zatvorena preklopcem i
lokotom. Stakla na vratima bila su zrcalna, ona nam jo jednom pokazae kakva smo
djeca i bogatai. Ali onda Sarah otkri da je na jednome zrcalu srebro na jednome
mjestu malo ostrugano. Zaviri kroz onu toku, pa me pozove neka i ja pogledam.
Zapanjim se. Uini mi se kao da virkam u svjetlucavu prizmu nekog vremenskog stroja.
Na onoj strani francuskih vrata leao je famozni restoran Hotela Arapahoe, u svom
prvobitnom stanju, kompletna s ciganskim violinistom, gotovo svakim svojim djeliem
isti kakav je moro biti u doba Dijamantnog Jima Bradyja. Od tisuu svijea po
svijenjacima i stolovima blista se pusta srebrenina, kristal, keramika i zrcala, a sva
dvorana iskri se kao milijardama krijesnica.
Evo to je bilo: hotel i restoran, na minutu hoda od Times Squarea, iako pod istim
krovom nisu pripadali istom vlasniku. Hotel je bio propao, vie nije primao goste.
Restoran, naprotiv, bio je netom kompletno renoviran, jer je vlasnik smatrao da e
ekonomski krah brzo proi, nije izazvan niim dubljim, samo su biznismeni
momentalno izgubili ivce.
Sarah i ja bili smo uli na kriva vrata. To joj i rekoh, a ona odvrati:
- Ah, takav mi je ivot. Uvijek prvo odem na kriva vrata.
Tako smo Sarah i ja opet izali u no, pa smo kroz druga vrata uli ondje gdje nas
oekuju jelo i pie. Gospodin McCone mi je bio poruio neka veeru naruim
unaprijed, to sam i uinio. Primio nas je vlasnik osobno. Bio je Francuz. Na reveru
smokinga imao je vrpcu koja meni nije nita znaila, ali je mojoj Sarah bila dobro
poznata jer joj je i otac imao takvu. Ta vrpca znai, objasnit e mi Sarah, da je vlasnik
chevalier francuske Legion dhonneur.
Sarah je esto ljetovala u Evropi. A ja dotle nisam nikad bio ondje. Ona je teno
govorila francuski, pa je zajedno s vlasnikom izvela jedan madrigal na tom
najmelodioznijem od svih jezika. Ma zar sam se ja mogao probiti kroz ivot bez ena
koje e mi biti tumai? Od svih etiriju ena koje sam volio, jedino Mary Kathleen
OLooney nije znala nijedan jezik osim engleskog. Ali mi je ak i Mary Kathleen bila
tuma, kad sam bio harvardski komunist i pokuavao komunicirati s pripadnicima
amerike radnike klase.
Vlasnik restorana ree Sarah na francuskom, a ona meni prevede, kako smatra da
je Velika kriza samo gubitak nerava i nita drugo. Toenje alkoholnih pia bit e opet
doputeno, ree, im demokrat doe za predsjednika, i ivot e opet biti veseo.
Odvede nas do naeg stola. U dvorani se moglo smjestiti najmanje stotinjak ljudi,
kako mi se inilo, ali je bilo samo desetak gostiju. Netko je nekako jo imao gotovine.
A kad se sad pokuavam sjetiti tih gostiju i pogaati to su mogli biti, u glavi mi
izbijaju oni likovi korumpiranih plutokrata usred bijede Njemake nakon prvog
svjetskog rata to ih je prikazao George Grosz. Ali Tisuu devetsto trideset prve nisam
vidio takvu sliku. Nisam vidio nita.
Sjeam se jedne podbuhle stare ene, same, s dijamantnom ogrlicom. U krilu je
drala pekinezera. I pas je imao dijamantnu ogrlicu.
Sjeam se i jednog imikana starca to je tako rei prsima poklopio tanjur i
sakrio ga rukama. Sarah mi apnu da se stari dri kao da pred sobom ima fle rojal a
ne jelo. Poslije smo doznali da je jeo kavijar.
- Ovo mora biti vrlo skup lokal - ree Sarah.
- O tome ne brini - odgovorim.
- to je udna stvar novac! - ree Sarah. - Ima li on tebi nekog smisla?
- Nema - odgovorim.
- Netko ga ima, a netko nema... - ona e zamiljeno. - Ne vjerujem da itko zbilja
shvaa to se dogaa.
- Neki moraju shvaati - otpovrnem. U to vie ne vjerujem.
Uz to, kao funkcionar jednog ogromnog internacionalnog konglomerata, dodat u
da se od onih kojima u ovoj privredi dobro ide nikad nitko i ne pita to se zbilja
dogaa.
Mi smo impanze. Mi smo orangutani.
- Zna li gospodin McCone koliko e jo potrajati Kriza? - upita me Sarah.
- On nije nikakav biznismen.
- Kako onda moe biti jo tako bogat, ako nije nikakav biznismen?
- Sve poslove vodi njegov brat.
- Kamo sree da i moj otac ima nekoga tko e mu voditi sve poslove - tuno e
Sarah.
Znao sam da joj je otac u tekoj situaciji, tako tekoj da je njezin brat, moj cimer,
odluio krajem semestra napustiti kolu. I vie se nikada nee vratiti u nju. Zaposlit e
se kao bolniar u jednom sanatoriju za tuberkulozne i sam e na se navui tuberkulozu.
To e ga spasiti od drugog svjetskog rata, pa e, umjesto da ratuje, raditi kao varilac u
jednom bostonskom brodogradilitu. Izgubit u vezu s njim. Od Sarah, s kojom se opet
redovito viam, doznat u da je umro od sranog udara Tisuu devetsto ezdeset pete -
u jednoj maloj, pretrpanoj varilakoj radionici koju je sam uvodio, u selu Sandwich na
Cape Codu.
Zvao se Radford Alden Wyatt. Nije se oenio. A kako mi je rekla Sarah,
godinama se nije ni prao.
Kako se ono kae: Tri narataja sree, etvrtoga ona nee.
Ali u sluaju Wyattovih bilo je deset a ne tri narataja sree. Toliko su dugo ve
spadali meu najbogatije u svojoj sredini. Sad je Sarahin otac za bagatelu prodavao
sve blago to su ga nagomilali njegovi preci - staro englesko posue, srebrnina Paula
Reverea,
15
slike svojih predaka pomorskih kapetana, trgovaca, propovjednika i
odvjetnika, dragocjenosti iz Kine.
- Strano mi je cijelo vrijeme gledati tatu tako utuena - ree Sarah. - Je li i tvoj
otac utuen?
Mislila je na mog izmiljenog oca, tobonjega kuratora umjetnike zbirke
gospodina McConea. Onda sam ga mogao posve jasno zamisliti. Sad vie ne mogu.
- Nije.
- Sretan si.
- Mislim da jesam - potvrdim.
A mom realnom ocu je zapravo bilo lako. Majka i on ulagali su u banku svaki
uteeni novi, a banka u kojoj su drali taj novac nije propala.
- Ah, samo da ljudi ne misle toliko na novac - uzdahne Sarah. - Ocu stalno
ponavljam da me nije briga za novac. Nije me briga ako vie neu u Evropu. kolu
mrzim. Neu da se vratim u nju. Inae nita ne uim. I drago mi je to smo prodali
svoje jahte. Bile su mi dole navrh glave. Odjee imam toliko da mi moe potrajati sto
godina. Ali mi on jednostavno ne vjeruje. Samo ponavlja:
Ja sam te iznevjerio, ja sam svakoga iznevjerio.
Uzgred reeno, otac joj je bio neaktivan ortak u firmi Wyatt Clock. Naravno, time
se nimalo ne umanjuje njegova odgovornost u sluaju trovanja radijem. Ali, u stara
dobra vremena bio je najvei posrednik za kupoprodaju jahti u Massachusettsu i to mu
je bilo glavno zanimanje. Dakako, taj je posao totalno krahirao Tisuu devetsto
trideset prve. Tako mu je i taj posao svojom propau ostavio, kako mi je sam
jedanput rekao, kao kua visoku gomilu bezvrijednih nenaplativih rauna i kao
neboder visoku gomilu neisplaenih rauna.
I on je bio harvardovac - kapetan neporaene plivake momadi iz Tisuu
devetsto jedanaeste. Poto sve izgubi, vie nikad nee raditi. Izdravat e ga ena koja
e raditi kao dobavljaica. Oboje u umrijeti u bijedi.
Prema tome, ja nisam prvi harvardovac koga je ena morala izdravati.
Mir.
Ondje, u restoranu Arapehoe, Sarah mi ree da joj je ao to je tako potitena,
ona zna da bismo se morali zabavljati. Potrudit e se da bude veselija, ree.
U tom doe konobar, s vlasnikom za petama, i izrui nam predjelo, narueno
tono prema uputama gospodina McConea ak iz dalekoga Clevelanda. Po est otriga
svakome. Dotle jo nikad nisam jeo otrige.
- Bon appetit! - poeli nam vlasnik.
Bio sam zbunjen. Bon appetit - prvi put da mi to netko kae. Kako sam uivao to
razumijem neto na francuskom i bez pomoi tumaa! Jesam, dodue, etiri godine uio
francuski u clevelandskoj gimnaziji, ali jo nisam bio naiao na nekoga tko bi govorio
onim narjejem kojem su nas ondje uili. Moda je to bio onaj francuski kakvim su
zacijelo govorili irokeki najamnici u doba rata s Francuzima i Indijancima.
16
Sad nam k stolu prie ciganski violinist. I zasvira nam, majstorski virtuozno i
prefrigano senti, a kao struna napet u oekivanju napojnice. Sjetim se kako mi je
gospodin McCone poruio neka mi napojnice budu bogate. Dotle jo nikad nikome
nisam bio dao napojnicu. I tako, dok je cigo jo svirao, vrlo diskretno izvuem
novarku i iz nje uzmem novanicu koja mi se uini od jednog dolara. To je bilo doba
kad bi vam svaki manuelni radnik za dolar radio punih deset sati i bio bi sretan. Ve bi
me napojnica od pedeset centi iknula ravno u vrhuku rasipnika. Smotam novanicu i
stisnem je u desnoj aci, da je maioniarski vjeto tutnem ovjeku u ruku im umiri
gudalo.
Ali, na nesreu, to nije bila novanica od jednog dolara, nego novanica od
dvadeset dolara.
Za tu katastrofalnu pogreku donekle krivim Sarah. Jer, dok sam ja vadio novac iz
novarke, ona se opet rugala seksualnoj ljubavi, komedijala je kao da joj glazba
toboe budi strast. Raskalano mi je razvezala kravatu, koju vie nisam znao svezati,
pritisnula je dva prsta na usne, strastveno ih poljubila, pa mi ih je zalijepila za bijeli
ovratnik i na njemu ostavila otisak svoga rua.
Violina umukne. Smijekom se zahvalim. A onda, Dijamantni Jim Brady,
reinkarniran u spodobi dementnoga sina jednoga clevelandskog ofera, prui Ciganinu
novanicu od dvadeset dolara.
Ciganin se samo topio od miline, mislei da je dobio dolar.
I Sarah pomisli da sam mu dao dolar i smatrajui da je to previe promrsi: -
Blagi Boe!
Ali onda, moda zato da joj malo napakosti pogledom na novac koji bi mu ona
najradije oduzela, Ciganin razmota novanicu i svima nama pred oi iskoi ona njezina
astronomska nominala. Ne znam tko se vie zaprepastio, Ciganin ili mi.
A onda violinist, kao pravi Ciganin i stoga, to se love tie, uvijek mikrosekundu
bri od svakoga, kao munja izleti iz lokala u no. I danas se pitam je li se ikad vie
vratio po svoju kutiju za violinu.
Ali kako je Sarah reagirala!
Pomislila je da sam to uinio namjerno, da sam tako glup te zamiljam kako e to
njoj biti posebno erotian doivljaj. Ne znam je li me itko ikada mrzio tako estoko.
- E, jesi nepojmljiv dupeglavac - ree Sarah. Dijalozi u ovoj knjizi veinom su, i
neizbjeno, donekle maglovita rekonstrukcija, ali kad kaem da me Sarah Wyatt
nazvala nepojmljivim dupeglavcem, onda su to tono njezine rijei.
Da budem to precizniji, moram tome dodati da je rije dupeglavac u ono doba
bila tek skovana i da je znaila ovjeka koji u glavi ima isto to i u stranjici, to jest,
da prostite, govna.
- E, jesi teki drkaro - nastavi Sarah. Drkaro je, ako ne znate, onaj to
previe onanira. Ona je to znala. Znala je sve te stvari.
- Pa to ti misli da si? - ona e u nastavku. - Ili, konkretnije reeno, to ti misli
da sam ja? Moda sam tupa bala vica, ali kako se usuuje smatrati me toliko tupom
balavicom da e mi se ono to si upravo izveo initi fantastinim?
To mi je moda bio najtei trenutak u ivotu. Bilo mi je tee nego onda kad su me
strpali u zatvor, ma to kaem, ak tee nego kad su me pustili iz zatvora. Ma to, tog
trena moda mi je bilo tee nego onda kad sam eni spalio draperije koje je ona
upravo morala isporuiti klijentu u Chevy Chaseu.
- Molim te, budi ljubazan i odvedi me kui - zapovijedi mi Sarah Wyatt.
I odosmo, za nama osta netaknuto jelo, ali koje sam ipak platio. Nisam se mogao
obuzdati: plakao sam cijelim putom do kue.
U taksiju sam joj grcajui priznao da je cijela ta veer bila tua ideja, a ne moja,
ja sam samo robot to ga je stvorio i kojim upravlja Alexander McCone. Priznao sam
joj da sam poljsko-litvanskog podrijetla i sin obina ofera, momak kojem je naloeno
neka se odjene i vlada kao dentlemen. Rekao sam da se vie ne vraam na Harvard,
dapae, ne znam ni elim li vie ivjeti.
Tako sam ja bio utuen, a Sarah je pak bila tako skruena i paljiva, da smo
postali najprisniji prijatelji i to bili, kako kaem, na mahove tijekom sedam godina.
Sarah e napustiti Pine Manor. Postat e njegovateljica. A dok se bude kolovala
za njegovateljicu, tako e je sirotinja duboko dirnuti svojim bolestima i umiranjem da
e stupiti u komunistiku stranku. I mene e povui u komuniste.
Prema tome, moda nikad ne bih postao komunist da mi Alexander Hamilton
McCone nije naredio neka jednu lijepu djevojku odvedem na veeru u Arapahoe. A
zato sam se sad odluio da svoju prvu no slobode provedem ba ondje? Zbog ironije
toga. Nema tog Amerikanca koji bi bio tako star i siromaan i osamljen, a da ne bi
mogao napraviti zbirku nekih perfektnih malih lokalnih ironija.
Tako sam se opet naao ondje gdje mi je jedan restaurater prvi put rekao: Bon
appetit!
Od nekadanjeg hotelskog foajea sad je povei dio bila putnika agencija.
Hotelskim je gostima ostao samo uzak hodnik s recepcijom na dnu. Tako uzak da u nj
ne bi stao ni kau ili samo naslonja. Francuska vrata sa zrcalima, ona kroz koja smo
Sarah i ja virili u famoznu restorantsku dvoranu, bila su nestala. Okvir im je jo bio tu,
ali zaepljen surovim i grubim zidom nalik na onaj to u Berlinu prijei komuniste da
postanu kapitalisti. Na toj barijeri bio je montiran javni telefon; kaica mu je bila
razvaljena, a slualica otkinuta.
Unato tome, onaj dolje na recepciji kao da je na sebi imao smoking i elegantnu
koulju!
Ali, priem blie i vidim da je to varka, smiljena podvala. Na ovjeku je
zapravo bila samo pamuna majica na kojoj je bio tampan smoking, kompletno s
reverima, s kouljom na prsima, leptir-manom, rupiem to viri iz prsnog depia i
tako dalje. Nije mi bilo smijeno. Zbunio sam se. Nekako mi to nije bilo aljivo.
Noni je portir imao bradu, koja je bila prava, i jo napadniju nepatvorenu
trbuinu to se objesila preko nisko stegnuta pasa. Neka mi je doputeno rei da se
vie ne oblai tako, sad kad je potpredsjednik, vodi sektor nabave, kompanije
Hospitality Associates Ltd., podrunice korporacije RAMJAC. Sad mu je trideset
godina. Zove se Israel Edel. Kao moj sin, i on je oenjen Crnkinjom. Doktor je
povijesti, diplomirao je na Sveuilitu Long Islanda, i to summa cum laude, i lan je
drutva Phi Beta Kappa. Dodat u jo i to da je Israel, kad smo se prvi put vidjeli,
upravo bio zadubljen u American Scholar, ueni mjesenik Phi Beta Kappe. Ono
mjesto nonog portira u Hotelu Arapahoe bio je najbolji posao to ga je mogao nai.
- Imam rezervaciju - rekao sam.
- to to imate? - on upita. Nije bio bezobrazan. Iskreno se udio. U Arapahoeu
vie se nisu rezervirale sobe. ovjek je ondje dolazio samo na jedan nain -
neoekivano, zbog neke nesree. Israel e mi ve sutradan, srevi me u liftu, rei:
- Rezervirati sobu u Arapahoeu je kao rezervirati sobu u plinskoj komori.
Uzgred reeno, sad se on brine i o Arapahoeu koji, uz etiristo hotela irom
svijeta, od kojih jedan i u Katmanduu, pripada kompaniji Hospitality Associates Ltd.
Israel nae moje pismo kojim sam rezervirao sobu; balo je u inae posve praznim
pretincima za njegovim leima.
- Tjedan dana? - zaueno upita.
- Da - potvrdim.
Moje ime nije mu nita znailo. Njegovo podruje povijesnog istraivanja bile su
hereze u Normandiji u trinaestom stoljeu. Ali ipak je skuio da sam zatvorska ptiica
- prema malo udnoj adresi poiljaoca na mojoj kuverti: broj potanskog pretinca u
nekom mjestu bogu za leima u Georgiji, a iza mog imena opet neki brojevi.
- Najmanje to moemo uiniti - ree - jest da vam damo brani apartman.
Zapravo nije bilo nikakva branog apartmana. Svaki je apartman bio ve odavno
isparceliran u katuljice. A jedna od tih katuljica, samo ta jedna, bila je nedavno
ponovno oliena i tapetirana, i to, kako u poslije doznati, zbog posebno stravinog
ubojstva jednog maloljetnika, inae muke prostitutke, koje se dogodilo u njoj. Ali
Israel Edel, dajui je meni, nije kanio biti morbidan, ne, nego ljubazan. Sobica je
zbilja bila lijepa.
Dobio sam svoj klju, za koji sam dodue poslije utvrdio da se njime praktiki
otvaraju sva vrata u hotelu. Zahvalim se i napravim jedan mali gaf, onakav kakav mi
skupljai ironija esto napravimo, to jest da neznanca pokuamo nasmijati nekom
vlastitom ironijom. To je neizvedivo. Rekao sam mu kako sam ve jedanput bio u
Arapahoeu, Tisuu devetsto trideset prve. Nije ga zanimalo. Ne zamjeram mu.
- Bio sam krenuo u ivot s jednom djevojkom.
- Hm.
Unato tome, nisam odustao. Ispriam Edelu kako smo kroz ona francuska vrata
virili u famozni francuski restoran, a onda ga upitam to je sada ondje.
Njegov odgovor, koji je Edel smatrao samo kratkom i jezgrovitom informacijom,
tako mi je zaparao ui kao da mi je opalio uku. Evo to je rekao:
- Filmovi o jebanju akom.
0 neemu takvom nikad nisam uo. Zapanjeno upitam to je to.
Moje uenje i zaprepatenje kao da malo probudi Edela. Poslije e mi rei kako
mu je bilo ao to je jednom tako dragom stariu rekao kakve se gadarije zbivaju u
neposrednom susjedstvu. Kao da mi je on otac, a ja njegovo malo dijete. ak mi je
rekao:
- Ma nije vano.
- Ne, recite mi.
I tako mi je polako i strpljivo, a i vrlo nerado, objasnio da je ondje gdje je bio
restoran sad kino-dvorana. U njoj se daju iskljuivo porno-filmovi, i to o mukoj
homoseksualnosti, a u kojima je vrhunac obino u tome da jedan glumac zabije stisnutu
pesnicu drugome glumcu do pupka, ali iznutra.
Ostao sam bez rijei. Nisam mogao ni sanjati da bi se iz spoja prvog amandmana
17
ustava Sjedinjenih Drava i arobne tehnike filmske kamere mogla izroditi takva
bestijalnost.
- Oprostite - ree Edel.
- Pa, debelo sumnjam da ste tome vi iole krivi - odgovorim. - Laku no.
I odem potraiti svoju sobu.
Na putu do lifta, proem pored onoga grubog zida gdje su nekada bila francuska
vrata. Pred njim zastanem asak. Usne mi same izgovore neto to na tren ni sam nisam
razumio. A onda shvatim to su mi usne zacijelo izgovorile, to su morale izgovoriti.
Naravno, to je bilo: Bon appetit.
11
to e mi sutranji dan donijeti?
Sutradan u, pored ostaloga, sresti Lelanda Clewesa, ovjeka koga sam izdao
Tisuu devetsto etrdeset devete.
Ali najprije u raspremiti svoju skromnu imovinu, uredno je odloiti, malo itati,
a onda spavati kao bebica. Bit u uredan. Bar ne puim vie, pomislih. Bar za
poetak, soba je bila ista.
U dvije gornje ladice komode lako sam smjestio sve svoje vlasnitvo, ali sam
ipak otvorio i ostale ladice. Tako sam u najdonjoj ladici otkrio sedam klarineta - ali
sve nekompletnih, jedan bez usnika, drugi bez glavice i tako dalje.
Takav je ivot katkad.
to je trebalo da uinim? Osobito kao bivi robija, morao bih se odmah spustiti
natrag do recepcije, prijaviti da se u mojoj sobi nalaze komadi klarineta, i zatraiti
neka se pozove policija. Ono je, naravno, bila ukradena roba. Sutradan u doznati da
je to dio tereta jednoga kamiona to je bio opljakan na ohijskom auto-putu, a kojom
prilikom je ofer kamiona ubijen. Prema tome, onaj kod koga nau te komade klarineta
mogao bi lako biti optuen kao sudionik u pljaki i umorstvu. to jo nisam znao, sve
trgovine muzikalija u zemlji bile su upozorene da odmah pozovu policiju ako im kakav
klijent samo spomene bilo da kupuje bilo da prodaje komade klarineta. Ono to je
lealo u mojoj ladici, kako u poslije moi procijeniti, bio je otprilike tisuiti dio
opljakanog tereta.
Ali, samo sam zatvorio ladicu. Nije mi se ilo opet dolje. U sobi nije bilo
telefona. Dobro, o tome ujutro.
Osjeao sam se vrlo umornim. Dolje, po svim onim dvoranama, programi jo nisu
bili poeli, ali se meni ve spavalo, oi mi se same sklapale. Stoga povuem rebrenice
na prozoru i legnem u krevet. Odoh, kako bi moj sin rekao kad je bio mali, pajkiti
to je znailo spavati.
I stanem sanjati da sam opruen u naslonjau u newyorkom Harvard Clubu, samo
etiri bloka dalje. Nisam opet mlad, ali nisam ni zatvorska ptiica, nego vrlo uspjean
ovjek - ef jedne zaklade srednje veliine, moda, ili pomonik ministra unutranjih
poslova, ili direktor Nacionalnog instituta za unapreenje humanistikih znanosti, ili
tako neto. Zbilja bih i postao tako neto u svojoj zreloj dobi, to poteno vjerujem, da
nisam Tisuu devetsto etrdeset devete svjedoio na tetu Lelanda Clewesa.
To je bio kompenzacijski san. Kako sam uivao u njemu. Odjea mi je u
perfektnom stanju. ena mi je jo iva. Pijuckam konjak i kavu nakon izvrsne veere s
jo nekima iz harvardske klase Tisuu devetsto trideset pete. U san mi je uao jedan
detalj iz stvarnog ivota: nisam puio.
A onda, i ne mislei, prihvatim ponuenu cigaretu. To mi je bilo samo jo jedno
zadovoljstvo civilizacije, to ide uz ugodan razgovor, pun eludac i sve ostalo. Da,
da, rekao sam, sjeajui se nekakve mladenake fakinae. Smijuljio sam se, oi su mi
sjale. Stavim cigaretu meu usne. Jedan prijatelj kresne ibicu i prui je. Udahnem dim
do peta.
U snu sam se u gru sruio na pod. U stvarnosti, pao sam s kreveta u Hotelu
Arapahoe. U snu su se moja neduna, vlana i ruiasta plua naglo skvrila i
pretvorila u dvije crne bobice. Iz uiju i nosnica procurio mi je gorak sme katran.
Ali najgore od svega bio je sram.
ak i kad sam shvatio da nisam u Harvard Clubu, oko mene nema mojih bivih
kolskih drugova to sjede u konim naslonjaima i zure u mene na podu, ak kad sam
vidio da ipak mogu gutati zrak i taj me zrak hrani - ak i tada sam se jednako guio od
srama.
Upravo sam profukao i ono najzadnje ime sam se jo mogao ponositi u ivotu:
to da vie ne puim.
Kad sam se razbudio, pregledao sam svoje ruke na svjetlu to se ikljajui s
Times Squarea odbijalo od svjee oliena stropa po meni. Rairio sam prste i okrenuo
ruke s jedne na drugu stranu, kako to ini iluzionist. Imaginarnoj publici pokazivao sam
da je cigareta koju sam maloas drao nestala, isparila.
Ali sam se i ja, iluzionist, udio koliko i publika, ni sam nisam znao gdje je
nestala cigareta. Ustanem s poda, omamljen jadom, i svuda naokolo potraim onaj
izdajniki ar.
Ali - nigdje nikakva ara.
Sjednem na rub kreveta, sad posve budan, a sav u jednom znoju. Onda
rekapituliram svoju situaciju. Da, jutros sam iziao iz zatvora. Da, sjeo sam u puai
odjel u avionu, ali nisam osjetio nikakvu elju da puim. Da, sad sam na najviem katu
Hotela Arapahoe.
Ne, nigdje nema nikakve cigarete.
to se tie potrage za sreom na ovoj planeti: tog momenta nije bilo sretnijega
ovjeka od mene na svijetu.
Hvala Bogu, pomislih, ona cigareta bila je samo san.
12
Ujutro u est sati, kad se u zatvoru ustaje, iziao sam u grad, u grad to se sam
udi svojoj nedunosti. Nitko nigdje nikome ne ini nikakvo zlo. ak ti je teko i
zamisliti zlo. Pa zato bi netko bio zao?
Morao si posumnjati je li to uope mjesto gdje ivi mnogo ljudi. Nas nekolicina
kao da smo neki turisti to obilaze Angkor Wat zaneseni mislima o religiji i trgovini
to potaknue ljude da podignu takav grad. I zbog ega su svi ti ljudi, to su oito neko
vrijeme uzbudljivo ivjeli, odluili otii?
Trgovinu treba ponovno izmisliti. Jednom sam kolporteru ponudio dva desetaka,
dva komadia staniola kao pero lagana, za primjerak New York Timesa. Da je odbio,
savreno bih ga razumio. Ali dao mi je Times, a onda se zagledao u mene, pitao se, to
se jasno vidjelo, to li e mi sav taj papir umazan crnilom.
Kao da sam mornar Fenianin, od prije osam tisua godina: nasukao sam svoj
brod na pjeanu obalu Normandije, i sad ovjeku plavo oliena lica nudim dva
bakrena iljka koplja za njegovu krznenu kapu. ovjek misli: Ma tko li je ovaj
luak? A ja mislim: Ma tko li je ovaj luak?
Padne mi na um jedna nastrana ideja: da nazovem ministra financija Kermita
Winklera, koji je na Harvardu diplomirao dvije godine poslije mene, i da mu kaem:
Upravo sam na Times Squareu izveo probu s tvojim desetacima i udo se
dogodilo. ini mi se da je kovanje opet u modi!
Sretnem jednog policajca djejeg lica. I on se, poput mene, inio nesigurnim koja
mu je uloga u gradu. Pogleda me snudeno, kap da bih ja vrlo lako mogao biti
policajac, a on stara protuha. Tko je u to siguran u tako rano doba dana?
Pogledam odraz svoga lika na crnom mramornom proelju jedne zatvorene
trgovine ploa. Ni sanjao nisam da u ubrzo biti monik diskografske industrije, da e
zidovi mog ureda biti tapecirani omotnicama zlatnih i platinastih ploa imbecilne
kakofonije.
U onom liku ondje bilo je neeg udnog. Poloaj mojih ruku. Zamislim se. Kao da
na rukama drim bebu. A onda shvatim da se to slae s mojim raspoloenjem, zapravo
nosim ono malo svoje budunosti, to je umiljam, kao kakvu bebu. Bebi pokaem
vrhove Empire State Buildinga i Chrysler Buildinga, lavove ispred Javne knjinice, pa
je ponesem u Grand Central Station gdje moemo, ako nam grad dosadi, kupiti kartu za
bilo kamo.
Ni sanjao nisam da u uskoro juriti po katakombama ispod kolodvora i da u
ondje dolje doznati tajni cilj korporacije RAMJAC.
Onda se beba i ja opet uputimo prema zapadu. Da smo produili na istok, ubrzo
bismo se nali u Tudor Cityju, ondje gdje mi sin ivi. Ne, njega ne elim vidjeti. Da, i
zastanemo pred izlogom jedne trgovine to je nudila pletene izletnike koare
opremljene termosicama i limenkama za sendvie i slinim. Tu je bio i bicikl. Valjda
bih jo znao voziti bicikl. U svom duhu rekoh bebi da bih mogao kupiti koaru i bicikl
i jednog lijepog dana odvesti se do nekog pustog doka, pa jesti sendvie s piletinom i
piti limunadu dok iznad mene lete i nariu galebovi. Na to osjetim glad. U zatvoru bih
dotle ve imao pun trbuh kave i zobene kae.
U Zapadnoj etrdeset treoj ulici proem pored Century Associationa,
gospodskog kluba gdje sam nedugo nakon drugog svjetskog rata jedanput doveo na
ruak svoga harvardskoga kolegu Petera Gibneyja. Nikad mi se nije revanirao. A sad
bih sve dao da ondje budem barman. Gibney je jo iv, vjerojatno jo je lan kluba.
Mi smo se nekako razili, da tako kaem, nakon mog svjedoenja na tetu Lelanda
Clewesa. Gibney mi je onda poslao jednu poruku, i to na dopisnici, kako bi i listonoa
i moja ena proitali to mi poruuje.
Dragi govnaru, stajalo je na dopisnici, zavui se pod kamen, u vlagu, gdje ti
je mjesto.
A na dopisnici je bila slika: Mona Lisa s onim njenim zagonetnim osmijehom.
Na kraju bloka je kavana Hotela Royalton, pa se uputim tamo. Uzgred reeno, i
Royalton, kao Arapahoe, pripada kompaniji Hospitality Associates Ltd., to e rei da
je RAMJAC-ov hotel. Dok sam stigao pred vrata kavane, samouvjerenost me izdala.
Ode ona, a zacari panika. Ma ja sam sigurno najrunija i najprljavija stara protuha u
Manhattanu. Uem li u kavanu, svakom u se zgaditi. Izbacit e me kao iz topa, rei e
mi neka se tornjam u Bowery, ondje mi je mjesto.
Ipak sam nekako smogao hrabrost da uem - i zamisli kakvo iznenaenje! Uini
mi se kao da sam umro i uao u raj. Jedna mi konobarica ree:
- Duo draga samo vi sjednite, odmah u vam donijeti kavu.
I to da jo nisam stigao ni zinuti.
Sjednem tako i gdje god gledam, posvuda gosti svakakve sorte a prima ih se s
ljubavlju. Konobarica svakom govori ili duo ili zlato ili dragi. Kao u kakvoj
stanici prve pomoi nakon neke goleme katastrofe. Nije vano kojoj rasi ili klasi
pripada rtva. Svima se daje isti udotvorni lijek, to jest kava. Katastrofa je, naravno,
u tom konkretnom sluaju, bila ta to je sunce opet izalo.
Pomislim: Blagi Boe, pa ove konobarice i kuharice iste su kao ptice i guteri na
otocima Galapagosa, pred obalama Ekvadora. Takvu sam usporedbu mogao napraviti
zato to sam u zatvoru bio proitao lanak o tim spokojnim otocima u asopisu
National Geographic to mi ga je bio posudio bivi zamjenik guvernera Wyominga.
ivotinje to ondje ive ve tisuama godina nisu imale neprijatelja. Njima je
neshvatljivo da bi im netko elio zlo.
Zato se ondje ovjek moe iskrcati, prii ravno nekoj ivotinji i zavrnuti joj
vratom, recimo, ako to hoe. ivotinja ne zna to initi u takvom sluaju. A ostale e
ivotinje jednostavno naokolo stajati i gledati, iz onoga to se zbiva nee znati izvui
nikakvu pouku. ovjek moe zavrnuti vratom svim ivotinjama na jednom otoku, do
zadnje, ako to smatra svojim poslom ili zabavom.
Ma, inilo mi se, da onaj Frankensteinov monstrum sad upadne u kavanu, ruei
pred sobom cigleni zid, netko bi mu samo rekao:
Janje moje malo, samo ti sjedni, odmah u ti donijeti kavu.
Tu nije bilo duha profita. Rauni su bili od ezdeset osam centi, dolar i deset, dva
dolara i ezdeset tri... Poslije u doznati da je vlasnik onaj za registar-kasom, to
nikako ne stoji na svom mjestu, da naplauje. Ne, on bi htio i kuhati i dvoriti goste, pa
mu konobarice i kuharice stalno moraju ponavljati: To je moj gost, Frank. Vrati se
svojoj kasi, ili, Ja ovdje kuham, Frank, i to si mi to opet sprkao? Daj, vrati se
svojoj kasi, i tako dalje.
Zvao se Frank Ubriaco. Sad je potpredsjednik sekcije McDonalds Hamburgers
korporacije RAMJAC.
Upalo mi je u oi da mu je desna aka skvrena. Kao da mu je balzamirana, iako
se donekle ipak sluio njenim prstima. Upitam svoju konobaricu to je to. Ree mi da
je tu aku doslovce sprio u ulju otprilike prije godinu dana. Sluajno mu je sat pao u
kotao vrelog ulja. I ne mislei, mehaniki je, u hipu, uronio aku u ulje, ne bi li spasio
sat, vrlo skupi Bulova Accutron.
I tako izaem natrag u grad, osjeajui se mnogo ljepe.
U Bryant Parku, iza Javne knjinice u etrdeset drugoj ulici, sjednem da proitam
novine. Trbuh mi je bio kao puna i topla pe. itati New York Times, bila mi je novost.
U zatvoru je pola osuenika bilo pretplaeno na Times, pa na Wall Street Journal, i na
Time, Newsweek i Sports Illustrated i tako dalje. I na People. Ja nisam bio pretplaen
ni na to, jer su zatvorske koare stalno bile krcate svakovrsnim listovima i
asopisima.
Da, i u zatvoru je iznad svake koare stajalo upozorenje: Molim! - a ispod toga
strelica uprta ravno dolje.
Listajui Times, naiem na prikaz autobiografije jedne vedske filmske glumice iz
pera moga sina Waltera Stankiewicza, ne Starbuck. Walteru se knjiga jako svidjela.
Koliko sam mogao shvatiti, glumica je imala svojih uspona i padova.
Ali najvie me zanimalo kako je Times prikazao to to ga je preuzela korporacija
RAMJAC. A kad tamo, kao da je rije o nekoj epidemiji kolere u Bangladeu. Jedva
nekoliko redaka u donjem kutu jedne sporedne stranice. U prikazu su citirali rijei
Arpada Leena, predsjedatelja odbora RAMJAC-a, da korporacija ne razmilja ni o
kakvim promjenama, ni personala ni izdavake politike. Leen je istaknuo kako je
RAMJAC svim dosad preuzetim publikacijama, pa i onima kompanije Time
Incorporated, prepustio neka i dalje rade po svojoj volji, bez ikakve promjene.
Nita se nije promijenilo osim vlasnitva, rekao je Leen. A ja, kao bivi
funkcionar RAMJAC-a, moram rei da nismo mnogo mijenjali kompanije koje smo
preuzimali. Naravno, ako bi neka stala propadati, onda bismo htjeli znati zato.
U prikazu se tvrdilo da je izdava Timesa primio svojerunu poruku gospoe
Graham kojom mu ona eli dobrodolicu u familiju RAMJAC. Ona se nada da e on
ostati na svom sadanjem poloaju. Ispod potpisa gospoe Graham bili su otisci svih
njenih prstia i palia. Nije bilo nikakve sumnje da je pismo izvorno.
Ogledam se oko sebe u Bryant Parku. Iznad zimom sparuena brljana i papirne
ambalae posijane uza staze, urice su uspravile svoje zvonie. Moja ena Ruth i ja
smo u dvoritu nae ciglene kuice u Chevy Chlaseu, ispod divlje jabuke imali urice
i brljan.
Obratim se uricama: Dobro jutro.
Da, i onda sam se valjda opet povukao u svoj obrambeni trans. Prola su tri sata a
da nisam ni maknuo s klupe.
Na kraju trgne me prebuan ton tranzistora. Mladi to ga je nosio posadi se na
klupu preko puta. Po izgledu reklo bi se da je hispanoamerikog podrijetla. Nisam mu
doznao ime. Da je na neki nain bio ljubazan sa mnom, danas bi mogao biti funkcionar
u korporaciji RAMJAC. Tranzistor je bio podeen na vijesti. Spiker ree da je
kvaliteta zraka toga dana neprihvatljiva.
Zamisli to: neprihvatljiv zrak!
Mladi kao da i nije sluao svoj tranzistor. Moda nije uope znao engleski.
Spiker je govorio odsjeenim i ustrim tonom, kao da je ivot nekakva komina utrka,
sa svakakvim udnim vozilima i zapregama i neobinim tekoama. Ulio mi je osjeaj
kao da sam i ja nekakav natjecatelj - moda u kadi koju vuku tri kapska mravodera. I
ja mogu pobijediti, kao bilo tko drugi.
Spiker se pozabavi jednim drugim ovjekom u toj utrci, ovjekom koji je u
Texasu osuen da umre na elektrinoj stolici. Osueni ovjek naredio je svojim
odvjetnicima neka se suprotstave svakoj odgodi izvrenja presude, makar je pokrenuo
i sam guverner ili i sam predsjednik Sjedinjenih Drava. Oito mu je smrt na
elektrinoj stolici bila najvea ivotna elja.
Niza stazu, izmeu mene i tranzistora, naiu dva trkaa. Mukarac i ena, u istim
naranastoutim trenerkama i isto takvim patikama. Ve sam znao za ludilo
rekreacijskog tranja. U zatvoru je bilo mnogo takvih. Po mom miljenju, samo su se
pravili vani.
A sad, o onom mladiu i njegovu tranzistoru. Zakljuio sam da je onaj tranzistor
kupio kao neko protetino sredstvo, kao sredstvo umjetnog oduevljenja ovim
planetom. A obraao mu je upravo toliko panje koliko ja svom umjetnom prednjem
zubu. Odonda sam ve nekoliko puta gledao skupine takvih mladih, s tranzistorima
podeenim na razne stanice, s tranzistorima to im vode vrlo iv razgovor. A sami oni,
ti mladi, moda zato to im u ivotu nitko nikad nije drugo rekao doli zavei, nemaju
o emu govoriti.
A onda je mladiev tranzistor ispriao neto tako grozno da sam odmah ustao s
klupe, napustio park i pridruio se gomili slobodnih poduzetnika to su etrdeset
drugom ulicom juriali prema Petoj aveniji.
Pria je bila ova: imbecilna mlada narkomanka, od svojih devetnaest godina, iz
moje rodne drave Ohio, rodila dijete, a otac nepoznat. Socijalni radnici su je zajedno
s djetetom smjestili u jedan hotel, od onih kategorije Arapahoea. Da bi osjeala
sigurnijom, ona je kupila odrasla njemakog ovara, ali je valjda zaboravila da ga
treba i hraniti. Onda je jedne veeri izala, zbog nekog posla, i ostavila psa neka joj
uva dijete. Kad se vratila, nala je dijete zaklano, pas se na njemu najeo.
U kakvo doba ivimo!
I tako sam i ja, odluno kao i svi drugi, marem krenuo put Pete avenije. Prema
svom planu, dobro sam motrio svako lice koje mi dolazi u susret, ne bih li otkrio nekog
znanca koji bi mi mogao pomoi. Znao sam da mi treba strpljenja. Da je to kao traiti
zlato, pomislih, kao vrebati svjetlucaj dragocjenosti u situ pijeska.
Ali tek to sam doao do plonika Pete avenije, ukljui mi se alarmni sistem
zaglunom bukom: Bip-bip-bip! Honk-honk-honk! Rourrr-ro urrr-ro urrr!
Nepobitna identifikacija!
Ravno meni u susret ila je olupina ovjeka koji mi je preoteo Sarah Wyatt,
ovjeka koga sam upropastio one Tisuu devetsto etrdeset devete. On, mene jo nije
vidio. To je bio Leland Clewes!
Izgubio je svu kosu, noge mu se sapliu u poderanim cipelama, porub hlaa
iscufan, a desna ruka kao ukoena. S nje visi kovei, od onih za uzorke robe. Clewes
je bio postao, kako u poslije doznati, propali trgovaki putnik, prodavao je reklamne
ibice i kalendare.
Uzgred reeno danas je potpredsjednik sekcije Diamond Match korporacije
RAMJAC.
Ipak, unato svemu to ga je pogodilo, dok je iao prema meni lice mu je kao
uvijek zrailo onom njegovom djeakom, naivnom dobrodunou. Taj izraz imao je
ak i na slici prilikom ulaska u zatvor u Georgiji, gdje direktor zatvora gleda odozdo u
njega kako je to obiavao initi dravni sekretar. Kad je Clewes bio mlad, stariji su u
njega uvijek tako gledali, kao da e rei: Bravo, mome!
Sad me vidio!
Sudar pogleda gotovo me ubio - kao strujom. Kao da sam zabio nos ravno u
utinicu!
Samo sam produio pored njega, suprotnim smjerom. Nisam mu imao to rei, niti
sam iole elio sluati sve one strahote koje bi on, s pravom, mogao meni rei.
Ali kad sam stigao na suprotni plonik, pa se upalilo zeleno svjetlo i izmeu nas
potekla brana automobila, usudio sam se okrenuti i pogledati za njim.
Clewes je gledao u mene. Oito, jo je razmiljao tko sam. Slobodnu je ruku
digao, upirao u mene prstom, pokazujui kako zna da sam imao negdje u njegovom
ivotu neke veze s njim. Onda mu se onaj uprti prst stao klatiti poput kazaljke
metronoma - odbijao je moja mogua imena. I to ga je zabavljalo. Raskreio je noge,
upola unuo, i na licu mu vidi da se ipak neega sjea: ini mu se da smo nas
dvojica prije mnogo godina sudjelovali u nekoj fakinai, u nekoj djeakoj ludosti.
Bio sam hipnotiziran.
Sluaj je htio da su se iza njega nali neki vjerski fanatici, bosonogi, u utim
haljama, leleu i pljeu rukama. Tako je Clewes davao dojam kolovoe u nekoj
muzikoj komediji.
Ni ja nisam bio sam na sceni. I nehotice bio sam stao izmeu jednog ovjeka s
kojeg su visila dva plakata - jedan sprijeda, drugi straga - a s cilindrom na glavi, i
jedne sitne starice beskunice od onih to sve svoje nose uza se u najlon-vreicama.
Imala je ogromne grimizno-crne koarkake glenjae, a tako su joj strile da ti je
davala dojam klokana.
Oboje su neto dobacivali prolaznicima. Tip s plakatima je navijao: Vratite enu
u kuhinju, Bog nije stvorio enu da bude jednaka mukarcu i tome slino; a ena s
najlon-vreicama kao da cijelom svijetu zavia na sudbini boljoj od njene, pa svakoga
zove srekom i uz to mu priiva kakav pogrdan atribut - sto vrsta pogrdnih atributa.
Stvar je bila u ovome: ve odavno nisam bio u Cambridgeu, u Massachusettsu,
zato nisam odmah shvatio da ona svakoga zapravo zove srakom, samo izgovorom
koji je svojstven radnitvu Cambridgea.
A pod kapicom jedne od onih svojih golemih koarkakih glenjaa leala su,
pored ostalog, i neka moja hipokritska ljubavna pisma!
Mali svijet!
Dobri Boe! Kakva etelica i vezaica moe ivot kadto biti!
Kad je Lelandu Clewesu, na drugoj strani ulice, konano sinulo tko sam, usne mu
se zaokruie jednim savrenim O. Nisam mogao uti taj O, ali sam jasno vidio
gdje izgovara O. Rugao se naem susretu nakon toliko godina, napuhavao je svoje
uenje i zaprepatenje pretjeranom mimikom i gestikulacijom glumca u nijemom
filmu.
Vidjelo se da e prijei na ovu stranu, k meni, im se upali zeleno za pjeake.
A cijelo vrijeme su iza njega jednako lelekali i cupkali oni imbecilni lani Hindusi u
utim haljama.
I jo bih stigao pobjei. Ali, mislim da me zadralo ovo: potreba da se dokaem
kao dentlmen. U stara loa vremena, kad sam svjedoio protiv njega, ljudi to su o
nama pisali i analizirali tko od nas govori istinu a tko lae, veim su dijelom zakljuili
da je on pravi dentlmen, s genealokog stabla samih dentlmena, dok sam ja neki tip
slavenskog podrijetla to samo pretendira da bude dentlmen. Prema tome, ast,
hrabrost i istinoljublje njemu znae sve, a meni malo ili nita.
Da, naravno, isticali su i neke druge suprotnosti. inilo se kao da sa svakim
novim brojem listova i magazina ja postajem sve manji, a on sve vei. Moja je jadna
ena postajala sve gorom i grubljom tuinkom, a njegova ena sve ljepim idealom
zlatne Amerikanke. Prijatelji su njemu bili sve brojniji i uvaeniji, a meni ih nisi
mogao nai ni meu stonogama.
Ali od svega me najgore zaboljelo, do sri, to to se njega smatra asnim, a mene
neasnim. I zato, dvadeset est godina poslije, ova mala zatvorska ptiica slavenskog
podrijetla nije uzmakla.
I preko avenije prijee on, nekada uzor anglosake rase, sad veselo i rasklimano
ptije strailo.
Zaprepasti me njegovo veselje. Ma emu li se ova propast moe tako veseliti?
- upitam se.
Tako se opet naosmo, a ena s najlon-vreicama pored nas, gleda i slua. Lewes
spusti na tlo svoj kovei za uzorke i prui mi desnu ruku. I naali se, parafrazirajui
Henryja Mortona Stanleyja kad je naao Davida Livingstonea u Crnoj Africi:
- Walter F. Starbuck, ako se ne varam.
to se toga tie, mogli smo komotno biti i u Crnoj Africi: vie nas nitko ne zna,
niti je koga briga za nas. Ako nas i tko jo uope pamti, po svoj prilici nas smatra
mrtvima. Uostalom, u povijesti Amerike i nismo bili tako vani kao to smo kadto
mislili da jesmo. Bili smo, neka mi se oprosti na izrazu, sitne srake u moru govana.
Jesam li mu imalo zamjerao to mi je onda, davno, oteo djevojku? Nisam. Sarah i
ja smo se voljeli, ali nikad ne bismo bili sretni kao mu i ena. Nikad ne bismo imali
zajedniki seksualni ivot. Nikad je nisam uspio uvjeriti da ozbiljno shvati seks. A
Leland Clewes je uspio ondje gdje sam ja propao - na njeno i te kako zahvalno
divljenje, u to sam siguran.
Kakve sam njene uspomene na nju uvao? Teke debate o ljudskim patnjama i
to bi se moglo poduzeti u vezi s tim, a zatim, radi osvjeenja, infantilne gluposti.
Skupljali smo viceve kojima emo se nadmetati u trenucima relaksa. Stekli smo
narkomansku naviku da satima razgovaramo telefonski. Ti razgovori bili su mi
najugodnija droga koju sam ikad okusio. Postali smo bestjelesni, poput onih lebdeih
dua na planetu Vikuna. Ako bi nastala podua utnja, netko bi je od nas dvoje
prekinuo kakvim novim vicem.
Recimo, ona me upita: Koja je razlika izmeu enzima i hormona?
Ja odgovorim: Ne znam.
Enzim ne moe uti, ona priklopi, pa potekne nova rijeka luckastih tosova -
iako je ona moda upravo tog dana u bolnici vidjela neku grozotu.
13
Zaustio sam da Lelandu Clewesu ozbiljno, oprezno, ali i iskreno kaem: Kako
si, Leland? Ba mi je drago da te opet vidim.
Ali nisam stigao. ena s najlon-vreicama, kojoj je glas bio buan i prodoran,
naglo krikne:
- Oh, Boe! Walter F. Starbuck! Ma zar si to zbilja ti?!
Nemam namjere da joj naglasak reproduciram u tisku.
Pomislim - luda je. Pomislim - ova bi kao papagaj ponovila svako ime koje bi mi
Leland Clewes mogao nadjenuti. Da je rekao Pizdun Cinkaro, ona bi kriknula: Oh,
Boe! Pizdun Cinkaro! Ma zar si to zbilja ti?
Sad ona spusti svoje vreice, nasloni ih na moje noge, kao da sam ja hidrant, ba
dobro to se tu naao. Vreica je bilo est, poslije u ih se nagledati. Bile su iz
najskupljih trgovina u gradu
- Henri Bendel, Tiffany, Sloane, Bergdorf Goodman, Bloomingdale, Abercrombie
i Fitch. Uzgred reeno, osim Abercrombie i Fitcha, koja e ubrzo bankrotirati, sve su
bile podrunice korporacije RAMJAC. U vreicama su bile uglavnom krpe pobrane iz
kanti za smee. Najvrednije vlasnitvo drala je u koarkakim glenjaama.
Napravio sam se da je i ne vidim. Iako me je sapela svojim najlon-vreicama,
zadrao sam pogled na Lelandu Clewesu.
- Dobro izgleda - reem.
- Dobro se osjeam - on odgovori. -I Sarah, to ti je sigurno drago uti.
- Drago mi je to uti - potvrdim. - Ona je vrlo dobra cura. - Sarah ve odavno
nije vie cura, naravno.
Sad mi Clewes ree da se ona jo pomalo bavi njegom bolesnika, honorarno.
- Drago mi je - reem.
Na svoj uas, osjetim kao da mi se na aku spustio bolestan imi, valjda se
otkinuo s kakve strehe. Zgrabila me ena s najlon-vreicama svojom prljavom
aicom.
- Je li to tvoja ena? - upita Clewes.
- to?! - Ma zar je pomislio da sam tako nisko pao da smo ovo strailo i ja par? -
Ma daj, jo je nikad nisam vidio!
- Oh, Walter, Walter, Walter - zavapi ena - kako moe rei tako neto?
Strgnem njezinu ruku sa sebe, ali im sam se opet okrenuo Clewesu, ona mi opet
uhvati zglavak.
- Pravi se da je ne vidi - reem Clewesu. - Ovo je ludo. Nemam nikakve veze s
njom. I neu da mi pokvari ovaj trenutak koji meni mnogo znai.
- Oh, Walter, Walter, Walter - opet e ena - to je to bilo s tobom? Vie nisi
onaj Walter F. Starbuck koga sam poznavala.
- Tako je - potvrdim - jer vi nikad i niste znali nekoga Waltera F. Starbucka, ali
ovaj ovjek jest.
- A Clewesu: - Valjda zna da sam i ja bio u zatvoru.
- Da - ree. - I bilo nam je jako ao, i Sarah i meni.
- Tek sam od juer na slobodi.
- Neko vrijeme bit e ti teko - ree Clewes. - Ima li koga da ti pomogne?
- Ja u ti pomoi, Walter - javi se ena s najlon-vreicama. Unijela mi se u lice
da mi to kae to veim arom, zagui me stranim zadahom s tijela i iz usta. Teak
zadah, ne samo od kvarnih zuba, nego i od debela premaza kikirikijeva ulja u njezinoj
usnoj upljini. Ve je godinama jela samo maslac od kikirikija i nita drugo.
- Ma kome vi moete pomoi! - odvratim.
- O, ti bi zinuo da zna to sve mogu uiniti za tebe!
- Leland - okrenem se Clewesu - hou samo da ti kaem kako sad znam to je
zatvor i, boga mu, od svega u ivotu najvie alim to to sam imao neke veze s tvojim
odlaskom u zatvor.
- Pa, zna - ree Clewes - Sarah i ja smo esto razgovarali o tome to bismo ti
najradije htjeli rei.
- U to sam siguran.
- I evo to: Beskrajno ti hvala, Walter. To to sam otiao u zatvor bilo je najbolje
to se dogodilo meni i Sarah. Ne, ne alim se. Potene mi rijei, istina je.
Kao da sam pao s Marsa. - Ma kako to moe biti?
- Zato to ivot treba da bude iskuenje - on odgovori. - Da mi je ivot nastavio
tei i dalje onako kako je tekao, ja bih otiao na drugi svijet a da se u ivotu nisam
sreo s problemom teim od pitanja koliko su dva i dva. Sveti Petar bi mi morao rei:
Mladiu moj, pa ti i nisi ivio! Tko nam moe rei to si ti?
- Taaako!
- Sarah i ja se volimo. Ali nije samo to, nego je to ljubav koja je izdrala i
najgora iskuenja.
- Kako to lijepo zvui!
- Bit emo presretni da ti to pokaemo. Bi li mogao jedanput doi k nama na
veeru?
- Pa, mogu.
- Gdje si odsjeo?
- U Hotelu Arapahoe.
- Mislio sam da su ga ve odavno sruili.
- Nisu.
- Javit emo ti se.
- Bit e mi drago.
- Kako e vidjeti, mi nemamo nikakvih materijalnih bogatstava. Ali nam uope i
ne trebaju materijalna bogatstva.
- To je pametno.
- Ipak u ti rei ovo: dobro se hranimo. Valjda se sjea da je Sarah divna
kuharica.
- Da, sjeam se.
A sad ena s najlon-vreicama prui prvi dokaz da me ona zbilja zna.
- Vi govorite o Sarah Wyatt, je li tako? - ona upita.
Meu nama zavlada utnja, dok je oko nas i dalje grmjela metropola. Ni Clewes
ni ja nismo spomenuli Sarahino djevojako prezime.
Zbunjen nekom nejasnom zlom slutnjom, konano je upitam:
- Kako joj znate prezime?
Pogleda me, lukavo i koketno:
- Misli da ne znam kako si me cijelo vrijeme varao s njom?
Uz takav podatak, vie nisam morao nagaati tko li je ona. Spavao sam s njom na
etvrtoj godini studija, dok sam djeviansku Sarah Wyatt i dalje izvodio na zabave,
koncerte i utakmice.
Bila je jedna od etiriju ena koje sam u ivotu volio. Bila je prva ena s kojom
sam doivio ono to bi se moglo nazvati seksualnim iskustvom.
Pred sobom sam imao ostatke Mary Kathleen OLooney!
14
- Ja sam mu bila ef distribucije - Mary Kathleen ree Clewesu vrlo glasno. - Zar
ti nisam bila dobar ef distribucije, Walter?
- Da-da, i te kako dobar - odgovorim.
Tako smo se i upoznali: u poetku moje etvrte godine studija, dola je k meni, u
mali ured lista Bay State Progressive, u Cambridgeu, i rekla kako je spremna raditi
to god joj kaem, samo ako time pomae radnikoj klasi. Uzeo sam je za distributera,
povjerio joj da dijeli list na tvornikim ulazima, kod redova to ekaju besplatni obrok
ili pomo i tako dalje. Bila ja mala i goljava, ali ilava, vesela i svojom
jarkocrvenom kosom vrlo napadna. Kapitalizam je strano mrzila jer joj je majka bila
jedna od onih ena to su umrle od trovanja radijem na radu za Wyatt Clock. A njezin
otac, noni uvar u jednoj tvornici paste za cipele, oslijepio je opivi se metil-
alkoholom.
Sad ono to je ostalo od Mary Kathleen obori glavu, reagirajui skromno na moju
pohvalu da je bila dobar ef distribucije, i Lelandu Clewesu i meni izloi tjeme. Usred
njega svijetlio se krug ele velik kao srebrni dolar, obrubljen rijetkom sijedom kosom.
Poslije e mi Leland Clewes rei da se umalo nije onesvijestio. Jo nikada dotle
nije vidio elu na eni.
On to nije mogao podnijeti. Zatvorio je plave oi i okrenuo se u stranu. A kad se
muki odluio da se opet suoi s nama, izbjegavao je gledati ravno u Mary Kathleen -
ba kao onaj mitoloki Perzej to je izbjegavao gledati u Meduzinu glavu.
- Treba to prije da se naemo - on ree.
- Da - potvrdim.
- Uskoro u ti se javiti.
- Nadam se.
- Sad moram pouriti.
- Razumijem.
- uvaj se.
- Hou.
I ode.
Noge su mi jednako bile okruene Mary Kathleeninim najlon-vreicama. Bio sam
sputan i meta svaijem pogledu kao Djevica Orleanska na lomai. Mary Kathleen me i
dalje drala za zglavak, a glas nije htjela spustiti.
- Sad kad sam te nala, Walter - krikne - vie te nikad neu ostaviti!
Ta vrsta teatra ne izvodi se vie nigdje na svijetu. Ali, dananjim impresarijima
na znanje i ravnanje: iz vlastitog iskustva tvrdim da se melodramom i danas mogu
privui velike mase, samo neka ena u komadu krii to jae i jasnije.
- Cijelo vrijeme si mi govorio da me jako voli, Walter - ona vikne. - Ali si onda
otiao i vie mi se nikad nisi javio. Jesi li mi samo lagao?
Odgovorio sam nekim zvukom - ne znam sigurno da li be ili moda me.
- Pogledaj mi u oi, Walter!
Naravno, ta je melodrama socioloki bila isto tako potresna kao ia Tomina
koliba prije graanskog rata. Mary Kathleen OLooney nije bila jedina ena
beskunica s najlon-vreicama u Sjedinjenim Dravama. irom zemlje po veim
gradovima bilo je na desetine tisua takvih. Veliki stroj ekonomije stvorio je cijele
legije takvih odrpanki, kao nuzproizvod ali kojem ne moe ni zamisliti svrhe. Jedan je
drugi dio tog stroja rigao okorjele ubojice desetogodinjake, drogae, perverzne
muitelje djece i svata jo gorega. Ljudi su tvrdili da se to istrauje. Negdje u
budunosti poduzet e se mjere, zasad se jo ne zna kakve.
Dotle su ljude dobre due titali ti tragini nuzproizvodi ekonomije, kako ih je
titalo ropstvo prije malo vie od stotinu godina. Naoj publici smo Mary Kathleen i ja
predstavljali ostvarenje uda to su ga u svojim molitvama zazivali tko zna koliko
puta: bar jedna od tih ena s najlon-vreicama nalazi spas kod svog starog znanca.
Oko nas neki su plakali. I meni je dolo da plaem.
- Zagrli je - dobaci jedna ena iz gomile.
To i uinim.
Uini mi se da grlim krpama omotan sveanj suhih grana. I na to se rasplaem. To
su mi bile prve suze od onog jutra kad sam zatekao enu mrtvu u krevetu, u mojoj
ciglenoj kuici u Chevy Chaseyu, drava Maryland.
15
Dotle mi je nos - hvala Bogu - bio zatajio. Katkad ti se nos zna smilovati. On e
te izvijestiti da neto strano smrdi. Ali, ako se ti, vlasnik nosa, ipak ne makne odatle,
nos e ti doi na to da taj smrad, uostalom, i nije tako straan. Pokoravajui se nekoj
vioj mudrosti, on e se zaepiti. Otuda ovjek i moe jesti smrdljive sireve - ili pak
grliti smrdljive ostatke neke stare ljubavi na uglu Pete avenije i etrdeset druge ulice.
Na tren mi se uini da mi je Mary Kathleen umrla na rukama. Da budem sto posto
iskren, meni bi to bilo u redu. Uostalom, kamo u s njom? Zar joj to ne bi bilo
najljepe? Da u zagrljaju s mukarcem koji ju je znao kad je bila mlada i lijepa ode
ravno na nebo?
To bi bilo divno. Ali onda, s druge strane, ja nikad ne bih postao potpredsjednik
sekcije Down Home Records korporacije RAMJAC. Moda bih sad, upravo ovog
trena, debelo hrkao negdje u Boweryju, poto sam se nalio vinine, a neki bi me
maloljetni delinkvent polio benzinom i zapalio svojim upaljaem Cricket.
Mary Kathleen progovori, vrlo tiho:
- Mora da te je Bog poslao.
- Daj, daj. - I dalje sam je grlio.
- Ja vie nikome nita ne vjerujem.
- U redu, u redu.
- Cijeli svijet me lovi - ona nastavi. - Hoe da mi odreu ruke.
- Daj, daj.
- Mislila sam da si umro.
- Nisam, nisam.
- Mislila sam da su svi umrli osim mene.
- Daj, daj.
- Ja jo vjerujem u revoluciju, Walter.
- Drago mi je.
- Svi su se drugi obeshrabrili. A ja se nikad ne obeshrabrim.
- To bolje za tebe.
- Ja sam svakog dana, cijelo vrijeme radila za revoluciju.
- Vjerujem ti.
- Ti e se zauditi.
- Odvedi je da se okupa - ree netko iz gomile.
- Idi je nahrani - ree netko drugi.
- Revolucija dolazi, Walter, izbit e i prije nego to misli - ree Mary Kathleen.
- Imam sobu u jednom hotelu, moe se kod mene malo odmoriti. Imam i malo
novaca. Nije mnogo, ali bolje ita nego nita.
- Novac - ona ree i nasmije se. Njezin prezirni smijeh pri spomenu novca nije se
promijenio, ostao je tono isti kakav je bio prije etrdeset godina.
- Da idemo? - upitam. - Hotel mi nije daleko odavde.
- Ja znam jedno bolje mjesto.
- Daj joj kakve vitamine - ree netko iz gomile.
- Poi sa mnom, Walter - ree Mary Kathleen.
Vratila joj se snaga. Sad se ona, Mary Kathleen, odvoji od mene, a ne ja od nje.
Vrati joj se i buan, hrapav glas. Uzmem tri njezine vreice, a ona uzme ostale tri. Na
krajnji cilj bit e najgornji kat Chrysler Buildinga, tiha izlobena dvorana kompanije
American Harp. Ali prvo smo morali sebi kriti put kroz gomilu, pa je Mary Kathleen
opet stala ljudima dobacivati da su sraka, tome domeui kapitalistike svinje,
napuhani plutokrati, krvopije i sve u tom tonu.
U onim divovskim koarkakim glenjaama kretala se ovako: stopala je jedva
dizala s tla, gotovo ih je vukla jedno za drugim, kao kad hoda na skijama, a tijelo,
zajedno s najlon-vreicama, ludo joj se klatilo s jedne na drugu stranu. Ali je ta
teturava starica jurila kao bolid! Dok smo se izvukli iz gomile, dahtao sam kao pas od
napora da drim korak s njom. Bili smo u sreditu ope panje. Svijet je prvi put imao
priliku da vidi beskunicu s najlon-vreicama koja ima asistenta.
Kod Grand Central Stationa, Mary Kathleen ree da se moramo osigurati da nas
nitko ne prati, pa me povede uz i niz pomine stepenice, rampe i spiralne stube, stalno
se ogledavajui da vidi ima li gonitelja. Tri smo puta mugnuli kroz Oyster Bar. Na
kraju me ona dovede do jednih eljeznih vrata na dnu mutno osvijetljena hodnika.
Osim nas, nigdje nikoga, sigurno. Srca nam tukla kao parni ekii.
Kad smo doli do daha, ona e:
- Sad u ti neto pokazati, ali to nikome ne smije rei.
- U redu.
- Ovo je naa tajna.
- Dobro.
Mislio sam da smo stigli do dna utrobe kolodvora, nie se ne moe. Kako sam se
prevario! Mary Kathleen otvori eljezna vrata, a iza njih - eljezne stube sputaju se
duboko, duboko dolje. A ondje dolje lei tajni svijet prostran kao same Carlsbadske
pilje.
18
Kao kakvo skrovite dinosaura. A zapravo je to nekada bila radionica za
reparaturu jedne druge nestale vrste udovita - parnih lokomotiva.
Krenemo niza stepenice.
Boe, kakva je velianstvena strojarnica tu morala biti u svoje vrijeme! I kakvi su
perfektni majstori tu morali raditi! Tu i tamo gorjele su arulje, valjda prema
protupoarnim propisima. A vidio sam i da je okolo postavljen otrov za takore. Inae
nikakva druga znaka da ondje itko zalazi ve godinama.
- Ovo je moj dom, Walter - ree Mary Kathleen.
- Kako?!
- Pa valjda ne bi htio da spavam po parkovima?
- Ne bih.
- Onda se raduj to imam tako lijep i tih dom.
- I radujem se.
- Ti si ne samo razgovarao sa mnom, nego si me i zagrlio. Po tome znam da ti
mogu vjerovati.
- Hm.
- Tebi nije stalo do mojih ruku.
- Nije.
- Vjeruje li ti da vani ima na milijune dobrih dua to jedva ekaju da ih netko
pusti neka se poslue klozetom?
- Vjerujem.
- A gledaj ovo. -I uvede me u jednu prostoriju s nizovima klozeta.
- Da, lake ti je kad zna da su ti tu - reem.
- Nee to nikome odati?
- Neu.
- Zna, otkrivajui ti ovako svoje tajne, stavljam svoj ivot u tvoje ruke.
- Ja sam poaen.
A onda krenemo iz katakombi van. Mary Kathleen povede me jednim tunelom
ispod Avenije Lexington, pa uza jedne stepenice do foajea Chrysler Buildinga. Ondje
zavesla onim svojim glenjaama do jednog otvorenog lifta, a ja kaskajui za njom.
Jedan uvar vikne nam neka stanemo, ali mi brzo mugnemo u lift. Mary Kathleen
pritisne dugme za najgornji kat i vrata lifta zatvore se bijesnom uvaru pred nosom.
Lift je sav na, letimo ravno gore. Tren poslije lift stane, vrata se otvore, a pred
nama, u krunitu zgrade izgraenom od nerajueg elika, sama vanzemaljska ljepota.
Prije sam se esto pitao to li je ondje. Sad sam doznao. Iznad nas, trideset i vie
metara, vrak krunita. A izmeu nas i vrka, u koji zapanjeno zurim, nieg nema osim
traverzi i zraka, zraka, zraka.
Kakvo slavno razbacivanje prostorom! pomislim. Ali onda opazim da u onom
prostoru ipak ima stanara. Bezbrojne jarkoute ptiice sjede na traverzama ili pak
munjevito sijeku konuse svjetla to se probijaju kroz bizarne prozore i goleme staklene
trokute kojima je proparano krunite.
Pod goleme prostorije to se protee pred nama pokriven je kao trava zelenim
tepihom. U sreditu prska fontana. Posvuda vrtne klupe i statue, a tu i tamo koja harfa.
Kako sam ve rekao, to je bila izlobena dvorana kompanije American Harp koja
je nedavno postala vlasnitvo korporacije RAMJAC. Kompanija je imala tu dvoranu
jo od sveanog otvaranja zgrade Tisuu devetsto trideset prve. Sve one ptiice to
sam ih ondje vidio, amerike umske pjevice, bile su potomci jednog jedinog para to
je ondje puten prilikom sveanog otvaranja.
Odmah kod lifta dizao se paviljoni u viktorijanskom stilu, za prodavaa i
njegovu tajnicu. Unutra je neka ena jecala. Kakva li jutra za suze! I ova knjiga - kakva
li knjiga za suze!
Iz paviljona teturajui izae najstariji ovjek to su ga moje oi ikad vidjele. U
fraku, s prugastim hlaama i gamaama. Iskljuivi prodava, i to jo od Tisuu
devetsto trideset prve. Upravo je on, onda, iz tople gajbice svojih aka pustio u taj
zaarani prostor onaj prvi par umskih pjevica. Sad mu je bilo devedeset i dvije
godine! inio ti se isti John D. Rockefeller u svojim zadnjim danima, ili drukije
reeno bio je smeuran kao mumija. Suh kao prastar panj, jedina vlaga to bi je iz
njega iscijedio je ono malo rosice koja mu vodni oi. Ali to nije bio ba posve slab i
nemoan starac. Kao predsjednik streljakog kluba, svakog je vikenda sa svojom
bratijom vjebao gaanje pitoljem u metu, u ljudski lik, i u svom je stolu drao
luger velik kao kakav doberman. Ve se odavno nadao da ga netko doe opljakati.
- O, to ste vi - ree on Mary Kathleen, a ona potvrdi da jest, da je to ona.
Obiavala je tamo doi svaki dan i sjediti po nekoliko sati. Dogovor je bio da se
ona, ako naie kakav klijent, izgubi iz vida zajedno sa svojim najlon-vreicama. I jo
neto, to je Mary Kathleen sad prekrila.
- Zar vas nisam upozorio - ree starac - da ne smijete nikoga dovesti ovamo, ma
nikome ne smijete ni rei kako je ovdje lijepo?
Vidjevi me s onim trima najlon-vreicama, zakljuio je da sam i ja neka
propalica, beskunik s najlon-vreicama.
- On nije protuha - ree Mary Kathleen. - On je kolovan ovjek, harvardovac.
Nije joj povjerovao. - Je li? - ree i odmjeri me od glave do peta. On, sluajno,
nije bio zavrio ni osnovnu kolu. Kad je bio mali, nije bilo nikakvih propisa o zabrani
djejeg rada, i tako je s deset godina poeo raditi u chicakoj tvornici kompanije
American Harp.
- uo sam da harvardovca odmah prepozna - ree - ali se po njemu to ne bi
reklo.
- A ja nikad nisam smatrao da ima neega specijalnog na harvardovcima -
primijetim.
- U tome se slaemo - on uzvrati. Htio je biti to neugodniji, ne bi li me otjerao
odanle. - Ovo nije Vojska spasa - zakljui.
Taj se ovjek bio rodio u doba kad je Grover Cleveland
19
bio predsjednik. Ma
samo zamisli! Starac se okrene Mary Kathleen:
- Jako ste me razoarala dovevi ovoga ovjeka. Ozbiljno. Hoe li ih sutra biti
trojica, a prekosutra dvadesetorica? Kransko milosre ima i svoje granice, znate.
Sad sam napravio greku koja e me vratiti u bajbok i to odmah prvog dana
slobode.
- Ovaj - progovorim - ja sam ovdje zapravo poslom.
- Hoete moda kupiti harfu? - starac upita. - Najjeftinija je sedam tisua dolara,
znate? Ne bi li bilo bolje da kupite usnu harmoniku?
- Ne, ja sam zapravo mislio da vas neto pitam - reem. - Moete li me uputiti
gdje bih mogao nabaviti dijelove klarineta? Ne cijele instrumente, samo komade.
Naravno, nisam mislio ozbiljno. Samo sam izmiljao nekakvu poslovnu
transakciju s onim to mi je lealo u najdonjoj ladici komode u Hotelu Arapahoeu.
A starac se u sebi naelektrizirao. U njegovu paviljonu je na ploi za obavijesti
bilo rajsneglama prikucano upozorenje da treba odmah pozvati policiju im kakav
klijent spomene kupnju ili prodaju komada klarineta. Kako e mi poslije rei, osobno
ju je bio ondje prikucao jo prije nekoliko mjeseci, kao kakvu sreku kupljenu u
trenutku ludosti. Nije uope oekivao dobitak. Zvao se Delmar Peale.
Poslije e mi Delmar ljubazno pokloniti onu okrunicu pa e mi ona visiti na zidu
u mom uredu kod RAMJAC-a. Postao sam mu nadreeni u familiji RAMJAC-a, jer je
American Harp bila podrunica moje sekcije.
Ali kad smo se tek upoznali, onog dana, zacijelo mu nisam bio nadreeni. Zato se
poigrao sa mnom kao maka s miem.
- Mnogo komada klarineta, ili samo malo? - upita me lukavo.
- Zapravo, posve malo - odgovorim. - Znam da vi inae ne trgujete klarinetima...
- Ne, ne, nema veze, obratili ste se na pravu adresu - on pouri da me uvjeri. -
Znam svakoga u naoj brani. Vi i madam X izvolite se samo raskomotiti dok ja
obavim nekoliko telefonskih razgovora.
- Vi ste i previe ljubazni.
- Ma ni najmanje.
Uzgred reeno, on je Mary Kathleen zvao samo madam X. Naime, ona mu se
sama tako predstavila. Jednog dana jednostavno je upala ondje, bjeei od nekih ljudi
za koje je mislila da je gone. A on je pak mnogo alio beskunice s najlon-vreicama,
bio je i dobar kranin, pa ju je pustio da ostane.
U meuvremenu, jecanje u paviljonu donekle se smirilo.
Delmar nas odvede do jedne klupe daleko od paviljona, da ne bismo uli kako on
zove policiju. Ponudio nam je da sjednemo.
- Je li u redu? - upita.
- Jest, hvala vam - odvratim.
On protrlja ruke. - Hoete malo kave?
- Kava me ini nervoznom - ree Mary Kathleen.
- Sa eerom i lagom, molim, ako vas ne gnjavim previe - ja prihvatim.
- Ma ni najmanje - on e ljubazno.
- A to je Doris? - upita Mary Kathleen.
Tako se zvala tajnica, ona to je plakala u paviljonu. Imenom i prezimenom,
Doris Kramm. Bilo joj je osamdeset sedam godina.
Na moj prijedlog, magazin People nedavno je objavio lanak o Delmaru i Doris
kao zacijelo najstarijem duetu efa i tajnice na svijetu, a moda i u povijesti uope. To
je bila zgodna priica. Na jednoj je slici bio Delmar sa svojim lugerom, a u legendi
su citirane njegove rijei kako bi onaj koji bi pokuao opljakati kompaniju American
Harp u tren oka vidio da je povukao vraga za rep.
Delmar objasni Mary Kathleen da Doris plae zato to je u brzom slijedu
pretrpjela dva teka udarca. Dan prije, popodne, obavijestili su je da sad kad je
RAMJAC preuzela kompaniju mora odmah u mirovinu. Za sve slubenike RAMJAC-
a, osim rukovodeega kadra, odreena je starosna granica od ezdeset pet godina.
Zatim je Doris tog jutra, dok je spremala svoj stol, dobila brzojav kojim joj javljaju da
joj je prapraneakinja poginula u frontalnom sudaru, nakon jedne kolske zabave u
Sarasoti, u Floridi. Doris, kako je sama rekla, nije imala izravnih potomaka pa su joj
roaci u bonoj liniji mnogo znaili.
Uzgred reeno, Delmar i Doris nisu imali ba mnogo posla ondje gore, pa i dalje
nemaju ba mnogo posla ondje gore. Kad sam postao funkcionar RAMJAC-a, bio sam
ponosan to su harfe kompanije American Harp najbolje harfe na svijetu. ovjek bi
inae mislio da e se sada, kad je ameriko obrtnitvo praktiki uniteno, najbolje
harfe praviti u Italiji, Japanu ili Zapadnoj Njemakoj. A nije tako. Dapae, glazbenici
tih zemalja, pa ak i Sovjetskog Saveza, sloili su se u ovome: za super izvedbu, nema
harfe do harfe American Harp. Samo, trgovina harfama nije i nikada ne moe biti
krupan posao, osim moda na nebu. Stoga je profit, u svojoj donjoj granici, upravo
smijean. Tako je smijean da sam nedavno upitao zato je korporacija RAMJAC
uope kupila American Harp. I doznao sam da je to izvela kako bi se domogla onoga
najgornjega kata Chrysler Buildinga koji je iznajmljen za bagatelu. Najamnina,
ugovorena jo Tisuu devetsto trideset prve, ciglih je dvjesto dolara mjeseno! Arpad
Leen je htio onu prostoriju pretvoriti u restoran.
to je kompanija imala i tvornicu u Chicagu sa ezdeset pet zaposlenih, to je bio
nevaan detalj. Ako se kompanija za godinu-dvije ne uhoda tako da donese znatniji
profit, onda e je RAMJAC likvidirati.
Mir.
16
Naravno, Mary Kathleen OLooney bila je ona legendarna gospoa Graham,
udovica Jacka Grahama, glavna akcionarka korporacije RAMJAC. U onim
koarkakim glenjaama drala je svoj peatni jastui, pera i papir. Glenjae su
njoj bile bankovni sefovi. S nje ih nisi mogao skinuti a da je ne probudi.
Poslije e tvrditi da mi je u liftu rekla tko je ona.
A ja sam joj mogao samo odgovoriti:
- Mary Kathleen, da sam te uo, onda bih to svakako i upamtio.
A da sam znao tko je ona, sva njezina pria o tome kako je love da joj odreu
ruku imala bi mi smisla. Onaj tko doe do njezinih ruku moe ih staviti u salamuru, a
tijelo joj baciti gdje bilo, i samo otiscima njezinih prstiju drati u aci korporaciju
RAMJAC. Nije udno to je bjeala. Nije udno to se nije usuivala nigdje i nikome
otkriti svoj identitet.
Nije udno to se vie nije smjela uzdati ni u koga. Na ovom naem planetu, gdje
novac znai vie od iega drugog, i najveoj dobriini moe najednom pasti na um
ideja da Mary Kathleen zavrne vratom i tako svojim milima osigura udoban ivot. To
bi bila stvar trenutka - koja se lako zaboravi tijekom godine. Vrijeme leti.
Bila je vrlo tanka i slaba. Nju ubiti i odrezati joj ruke ne bi bilo mnogo stranije
od onoga to se deset tisua puta dnevno ponavlja na nekoj mehaniziranoj farmi pilia.
RAMJAC ima i firmu Colonel Sanders Kentucky Fried Chicken, naravno, pa sam
gledao njezino poslovanje, ono iza kulisa.
A sad, to se tie onoga da nisam uo Mary Kathleen kad mi je u liftu rekla da je
ona gospoa Graham:
Sjeam se, dok smo doli do vrha, s uima mi nije bilo sve u redu, zbog nagle
promjene visine. Proletjeli smo kojih tristo i vie metara uvis ovako, od uba. Osim
toga: bio trenutno gluh ili ne bio, meni je bio ukljuen razgovorni automatski pilot.
Uope nisam mozgom registrirao ni to ona meni govori, ni to ja njoj govorim.
Smatrao sam da smo oboje tako daleko od matice ljudskih zbivanja da se moemo
samo uzajamno tjeiti nekakvim animalnim glasovima. Sjeam se, u jednom trenutku
rekla mi je da je vlasnica Waldorf Astorije, a meni se uinilo da sam neto krivo uo. I
odvratio sam:
- Drago mi je.
I tako, dok sam sjedio uz nju na klupi u izlobenom salonu kompanije American
Harp, ona je mislila da o njoj znam ono najvanije, a to nisam znao. Dotle je Delmar
Peale nazvao policiju, dapae, poslao je Doris Kramm, navodno po kavu, ali zapravo
neka negdje na ulici nae policajca.
Sluaj je htio da su u parku odmah pored Palae Ujedinjenih naroda, svega tri
bloka dalje, upravo bili neki neredi. I svaki slobodan policajac stvorio se ondje. Neki
nezaposleni mladii bijele rase su bejzbolskim tapovima, razbijali glave nekim
ljudima koje su drali homoseksualcima. Jednoga od njih bacie u East River, a taj je
bio, kako se poslije pokazalo, ministar financija ri Lanke.
Poslije u u policijskoj stanici vidjeti neke od tih mladia, a oni e i mene
smatrati homoseksualcem. Jedan se od njih raskopao i pokazao mi one stvari i
dobacio:
- Hej, stari, bi li malo ovoga? Izvoli, poslui se! Ham-ham-ham!
Ali, hou da kaem to da policija jo cijeli sat nije mogla doi po mene. Tako
smo se Mary Kathleen i ja lijepo narazgovarali. Ondje se ona osjeala sigurnom. Sa
mnom se osjeala sigurnom. Usudila se biti normalna.
Bilo je vrlo dirljivo. Njoj je samo tijelo bilo oronulo, a po glasu i dui to je u
njemu osjea kao da ima pred sobom onu istu nekadanju bijesno optimistiku
djevojku od osamnaest godina.
- Sad e sve biti u redu - ona e ondje, u izlobenoj dvorani kompanije American
Harp. - Oduvijek sam slutila da e na kraju ipak sve krenuti ovako. Sve je dobro to se
dobro svri.
Kakav divan duh! Kakav divan duh kod svih onih etiriju ena koje sam volio! Za
onih mjeseci kad sam manje-vie ivio s Mary Kathleen, ona je proitala sve knjige
koje sam ja proitao ili se, kao harvardski student, pravio da sam ih proitao. Te
tekstove, meni iva muka, njoj su bili kanibalska gozba. itala je moje knjige istim
arom kojim e mladi kanibal jesti srca svojih junakih starih neprijatelja. Njihova
magina mo prijei e na nju. Jedanput je o mojoj maloj knjinici rekla da su to
najljepe knjige na svijetu, o kojima predaju najmudriji ljudi na svijetu, na najveem
sveuilitu na svijetu, a najbistrijim studentima na svijetu.
Mir.
I, ako hoete, usporedite Mary Kathleen s mojom enom Ruth, Ofelijom logora
smrti, koja je smatrala da su ak i najinteligentnija ljudska bia ipak toliko glupa, da
izraavanjem svoga miljenja mogu samo initi jo veu tetu. Uostalom, nisu li
mislioci smislili logore smrti? Stvoriti logor smrti, sa sporednim kolosijekom i
krematorijem to radi non-stop, e, to ne moe svaka budala. A ni objasniti zato je
logor smrti ipak, u krajnjoj liniji, humana institucija, ni to ne moe svaka budala.
Opet: mir.
Dakle, sjedimo tako Mary Kathleen i ja - usred onih harfi. Sad kad razmiljam o
njima, vidim da su harfe glazbala vrlo udna oblika, i ne razlikuju se mnogo od
predodbe moje jadne Ruth o civilizaciji ak i u mirno doba - nemogu brak grkih
stupova i leteih strojeva Leonarda da Vincija.
Da, uzgred reeno, harfe se troe. Kako sam u RAMJAC-u imao posla s harfama,
ponadao sam se da e American Harp u svom blagu imati i kakve divne stare harfe
koje e biti tako vrijedne, recimo, kao Stradivarijeve ili Amatijeve violine. Ali nije
bilo ba nikakvih izgleda da mi se taj san ostvari. U harfi je trenje tako strano jako i
nepopustljivo da je nakon pedeset godina neupotrebljiva, mjesto joj je samo ili na
smetitu ili u muzeju.
Otkrio sam i jednu fantastinu osobinu umskih pjevica. To su jedine ptice koje se
u suanjstvu naue kunom redu. Mislili biste da e one harfe ondje biti mreama
zatiene od ptijih izmeta - ali ni govora! umske pjevice putaju izmet u prigodno
postavljene ajne alice. ini se da u prirodi putaju izmet u gnijezda drugih ptica,
otuda i misle da su one ajne alice tua gnijezda.
Ui se dok si iv!
Ali, vratimo se Mary Kathleen i meni usred onih harfi - sa umskim pjevicama
nad glavom i policijom na putu.
- Walter, kad mi je mu umro - ree Mary Kathleen - bila sam tako nesretna i
izgubljena da sam se predala alkoholu.
Ona je govorila, naravno, o Jacku Grahamu, inenjeru pustinjaku koji je stvorio
korporaciju RAMJAC. Ali, nije je stvorio iz niega. Bio se rodio kao multimilijuna.
Ja, naravno, ne znajui jo nita, nisam imao pojma o kome ona govori, meni je to
mogao biti kakav vodoinstalater, ili kamionist, ili profesor, ili to bilo.
Ispriala mi je kako je otila u jedan privatni sanatorij u Louisvilleu, drava
Kentucky, gdje su je lijeili ok-terapijom. Time joj je u pamenju uniteno cijelo
razdoblje od Tisuu devetsto trideset pete do Tisuu devetsto pedeset pete. Zato je
moda i mislila da meni moe i sad vjerovati. U njenom je pamenju pregorjelo sve
to sam uinio za to vrijeme - kako sam je nemilosrdno napustio i kako sam poslije
izdao Lelanda Clewesa i sve to skupa. Mislila je da sam jo onaj vatreni idealist
kakav sam bio Tisuu devetsto trideset pete. A promakla joj je moja uloga u
Watergateu. Svakome je promakla moja uloga u Watergateu.
- Morala sam naknadno doznati mnogo toga od onoga to je prolo - ona nastavi -
kako bih ispunila praznine u svom pamenju. Bio je rat, znam, i sjetila sam se kako
sam mrzila faizam. Tebe sam vidjela negdje na nekom alu, opruena na leima, u
uniformi, s pukom, i s valom to te blago oplakuje. Oi su ti bile irom otvorene,
Walter, jer si bio mrtav. Zurio si ravno u sunce.
Trenutak smo utjeli. Jedna uta ptica iznad nas zapjeva kao da e joj srce pui
od bola. Poznato je da je pjevanje umske pjevice monotono, to ja odmah priznajem.
Nipoto ne elim dovesti u sumnju vjerojatnost cijele ove moje prie tvrdnjom da
umske pjevice svojim glasom konkuriraju Bostonskom simfonijskom orkestru. Ipak,
one mogu izraziti teak bol, u strogim granicama, naravno.
- I ja sam sebe sanjao tako - reem. - Da, Mary Kathleen, i mnogo sam puta
poalio to nije stvarno i bilo tako.
- Ne, ne, ne! - ona se pobuni. - Hvala Bogu to si iv! Hvala Bogu da je jo netko
iv kome je stalo to e biti s ovim svijetom! Mislila sam da sam moda ostala samo
ja. Walter, godinama lutam ovim gradom i sebi ponavljam: Svi su pomrli, svi oni
kojima je stalo. A onda naiem na tebe.
- Mary Kathleen, mora znati da sam ja tek izaao iz zatvora.
- Pa naravno! Cijelo vrijeme dobri ljudi idu u zatvor! O, hvala Bogu to si jo
iv! Mi emo preporoditi ovu zemlju, a onda i svijet. A to sama ne mogu uiniti,
Walter.
- Ne, i ja mislim da ne moe.
- Borila sam se za goli ivot - ona nastavi. - Nita drugo nisam mogla uiniti,
samo se boriti da preivim. Da, tako sam bila sama. Ne treba mi mnogo pomoi,
Walter, ali mi ipak treba.
- Poznat mi je taj problem.
- Vid mi je jo dovoljno dobar da mogu pisati, ako piem krupnim slovima - ona
ree. - Ali vie ne mogu itati novine. Moje oi...
Ispriala mi je kako se uvlai u lokale, robne kue i motele ne bi li ula vijesti na
televiziji, ali da televizori gotovo nikada nisu podeeni na emisije vijesti. Katkad uje
djeli vijesti na neijem tranzistoru, ali vlasnik tranzistora obino im ponu vijesti
odmah potrai glazbu.
Sjetivi se onoga to sam sluao tog jutra, kako je policijski pas poderao dijete,
reem joj da zapravo i ne proputa mnogo.
- Ali, zar mogu stvarati pametne planove ako ne znam to se dogaa?
- Ne moe.
- Zar moe pokrenuti revoluciju na Lawrenceu Welku, Ulici Sezam i Sve u
familiji? - Sve su to bili televizijski programi koje je financirao RAMJAC.
- Ne moe - sloim se.
- Meni su potrebne prave informacije.
- Naravno. To treba nama svima.
- To je sve samo obino sranje - ona nastavi. - Taj magazin to se zove People?
nalazim u kantama za smee. Ali u njemu nema ni rijei o ljudima, samo o sranju.
Meni se to sve inilo tako patetinim: da jedna beskunica s najlon-vreicama
eli svoje vrljanje po gradu i njukanje po kantama za smee planirati na temelju
tonih informacija o zbivanjima koje e doznati iz publikacija, radija i televizije!
I njoj se inilo patetinim.
- Jackie Onassis, Frank Sinatra, Cookie Monster i Archie Bunker
20
uine ovo ili
ono - ona ree - a onda ja prouavam to su uinili i odluujem to bi Mary Kathleen
OLooney morala poduzeti. Ali sad imam tebe i ti moe biti moj vid i moj mozak.
- to se tie vida, u redu - uzvratim - ali to se tie mozga, na tom podruju se ve
odavno nisam istakao.
- Oh, samo da je jo i Kenneth Whistler iv - ona uzdahne. Isto kao da je rekla:
Samo da je Paja Patak iv. Kenneth Whistler bio je radniki organizator, u stara
vremena moj idol - ali mi vie nita nije znaio, ve mi godinama nije uope padao na
um.
- Kakva bismo trojka bili - nastavi Mary Kathleen. - Ti, ja i Kenneth Whistler!
Pomislio sam kako bi sad i Kenneth Whistler bio obina protuha - da nije poginuo
u nesrei u jednom kentuckyjskom rudniku jo Tisuu devetsto etrdeset prve. Htio je
poto-poto biti ne samo radniki organizator, nego i radnik; on ne bi mogao ni smisliti
dananje sindikalne funkcionare mekih, ruiastih dlanova. Ja sam se rukovao s njim.
Dlan mu je bio kao sirova krokodilska koa. Bore su mu bile upile toliku ugljenu
prainu, da mu se lice inilo kao tetovirano crnim arama. Zaudno, i on je bio
harvardovac - iz klase Tisuu devetsto dvadeset prve.
- Dobro - ree Mary Kathleen - ipak smo mi jo tu i sad moemo poduzeti to
treba.
- Uvijek sam spreman posluati prijedloge - odgovorim.
- A moda i ne vrijedi truda - ona ree.
Ona je aludirala na spasavanje amerikog naroda od njegove ekonomije, dok sam
ja mislio da ona govori o ivotu uope. Zato sam o ivotu uope rekao da jest
vrijedan truda, ali mi se zapravo ini da predugo traje. Eto, na primjer, moj bi ivot
bio remek-djelo da sam poginuo na nekom alu s faistikim metkom posred ela.
- Moda ljudi, kratko reeno, vie nisu dobri - na to e ona. - Meni se cijeli svijet
ini strano podmuklim. Ljudi vie nisu onakvi kakvi su bili za vrijeme Krize. Vie
nitko nije ljubazan sa mnom, ma nitko nee ni da govori sa mnom!
Upita me jesam li ja kojim sluajem vidio da je netko ljubazan sa svojim
blinjim. Zamislim se i zakljuim da sam od izlaska iz zatvora gotovo svuda naiao na
ljubaznost. To joj i reem.
- Znai da je meni kriv moj izgled - ona zakljui.
To je dobro pogodila. Ljudi mogu podnijeti sliku sramotne rugobe, ali do
odreene mjere, a Mary Kathleen i sve njene sestre beskunice s najlon-vreicama
prevrile su tu mjeru.
Sad me ivo zamoli neka joj ispriam sve redom tko je i kako bio ljubazan sa
mnom, htjela bi se uvjeriti da jo ima Amerikanaca dobra srca. I tako sam joj sa
zadovoljstvom ispriao to sam doivio u svoja prva dvadeset etiri sata slobode;
kako su sa mnom bili ljubazni najprije Clyde Carter, uvar, i dr. Robert Fender,
skladitar i pisac znanstvene fantastike, i kako me je poslije, naravno, Cleveland
Lawes odvezao limuzinom u Atlantu.
Kako sam koga od njih spominjao, tako je Mary Kathleen klicala i ponavljala
njihova imena, da ih tono upamti.
- Pa to su sveci! - ona se ushiti. - Znai, ipak na ovom svijetu jo ima svetaca!
Tako potaknut, razvezao sam i o susretljivosti doktora Israela Edela, nonog
portira Hotela Arapahoe, pa onda onih iz kavane Hotela Royalton sutradan ujutro.
Nisam joj znao rei kako se zove vlasnik kavane, ali sam ga jednim fizikim detaljem
jasno oznaio:
- Ima ruku sprenu vrelim uljem.
- Svetac sa sprenom rukom - ona e zamiljeno.
- Da - potvrdim. - A onda si ti i sama vidjela jednog ovjeka za koga sam mislio
da mi je najgori neprijatelj na svijetu. Onaj visoki, plavooki, s koveiem za uzorke.
ula si kako je rekao da mi oprata sve to sam mu uinio i da e me uskoro pozvati na
veeru k sebi.
- Reci mi jo jednom kako se zove.
- Leland Clewes.
- Sveti Leland Clewes - ona ponovi pobonim tonom. - Vidi koliko si mi ve
pomogao? Sama ne bih nikad doznala za sve te dobre ljude.
Zatim izvede malo mnemoniko udo - ponovi sva ona imena redom kako sam ih
spomenuo:
- Clyde Carter, doktor Robert Fender, Cleveland Lewes, Israel Edel, ovjek sa
sprenom rukom i Leland Clewes.
Onda Mary Kathleen izuje jednu koarkaku glenjau. Ne onu s peatnim
jastuiem, perima, papirom i njenom oporukom i svim time. Drugu, koja je bila
nabijena uspomenama. Tu su bila i ona moja hipokritska ljubavna pisma, kako sam ve
rekao. Ali je ona htjela da vidim jednu sliku na kojoj su, kako ree, njena dva
najmilija mukarca.
To je bila slika mog nekadanjeg idola, Kennetha Whistlera, harvardski
obrazovanog radnikog organizatora, kako se rukuje s nekim malenim studoom
glupava izgleda. Studo sam bio ja. Ui su mi strile kao u slona.
I u tome konano nahrupi policija, dola je po mene.
- Spasit u te, Waltere - ree Mary Kathleen. - A onda emo zajedno spasiti
svijet!
Da budem iskren, odlanulo mi je to se rastajem od nje. Skopao sam tunu facu,
toboe zbog rastanka.
- uvaj se, Mary Kathleen - odviknem joj. - Bojim se da se vie neemo vidjeti.
17
Tu sliku Kennetha Whistlera i mene, iz jeseni Tisuu devetsto trideset pete, u
samoj pici Velike krize, objesio sam u svom uredu kod RAMJAC-a, odmah pored
okrunice u vezi s pljakom komada klarineta. Mary Kathleen nas je bila slikala, s
mojim foto-aparatom, ujutro nakon onog dana kad smo u Cambridgeu prvi put sluali
Whistlera kako govori. Bio je doao ak iz Harlan Countyja u Kentuckyju, gdje je bio
rudar i radniki organizator, da govori na zboru sazvanom radi materijalne i moralne
pomoi mjesnoj sekciji Meunarodnog bratstva radnika industrije abraziva i veziva.
Taj sindikat je tada bio u rukama komunista. Sad ga vode gangsteri. Upravo kad
sam poeo izdravati kaznu u Finletteru, ondje je doivotni predsjednik tog sindikata
zavravao izdravanje svoje kazne. Dok je on bio u zatvoru, sindikatom je upravljala
njegova dvadeset trogodinja ki iz svoje vile na Bahami. A on je cijelo vrijeme bio u
telefonskom kontaktu s njom. Rekao mi je kako je sada lanstvo gotovo posve crnako
i hispanoameriko. A za tridesetih godina bilo je bijelo bjelcato - onda je bilo najvie
Skandinavaca. Ali ja ne bih rekao da bi u stara dobra vremena dopustili Crncu ili
Hispanoamerikancu da stupi u sindikat.
Vremena se mijenjaju.
Whistler je govorio uveer. A tog dana popodne, prije njegova govora, ja sam
prvi put vodio ljubav s Mary Kathleen. U naim mladim duhovima taj se trenutak
nekako spleo s oekivanjem da ujemo pa moda ak i taknemo jednog ivog sveca.
Ima li boljeg naina da se njemu, ili, uostalom, bilo kojoj svetoj osobi, predstavimo
nego ovako - kao Adam i Eva, s jakim mirisom jabunog soka?
Mary Kathleen i ja posluili smo se stanom jednog izvanrednog profesora
antropologije koji se zvao Arthur von Strelitz. Specijalnost su mu bili lovci na ljudske
glave sa Solomonskog otoja. Govorio je njihov jezik i potovao njihove tabue. Stekao
je njihovo povjerenje. Bio je neoenjen. Krevet mu je bio raspremljen. Stanovao je na
drugom katu jedne drvene kue u Brattle Streetu.
Fusnota za povijest: ne samo ta kua, nego upravo taj stan poslije e posluiti kao
set za vrlo popularni igrani film zvan Ljubavna pria. Premijera mu je bila za mojih
prvih dana u Nixonovoj administraciji. Kad se davao u Chevy Chaseu, ena i ja otili
smo da ga gledamo. To je izmiljena pria o bogatom studentu anglosaskog podrijetla
koji se eni siromanom studenticom talijanskog podrijetla, i to protiv oeve volje.
Ona umire od raka. Oca aristokrata izvrsno je glumio Ray Milland. On je bio najbolji
u filmu. Ruth je proplakala cijeli film. Sjedili smo u stranjem redu dvorane iz dva
razloga: da bih ja mogao puiti, i da iza Ruth ne bi bilo nikoga koji e se uditi njenoj
debljini. Ali se ja zapravo nisam mogao koncentrirati na fabulu, jer sam dobro znao
onaj stan u kojem se dogaa veliki dio radnje. Cijelo sam vrijeme ekao hoe li se
odnekud pojaviti Arthur von Strelitz, ili Mary Kathleen OLooney, ili ak ja glavom.
Mali svijet:
Mary Kathleen i ja dobili smo taj stan na raspolaganje tog vikenda. Von Strelitz
mi je bio dao klju. On je bio otiao u posjet nekom svom prijatelju, takoer
njemakom emigrantu, u Cape Annu. Onda mu je moglo biti oko trideset godina. Meni
se inio starim. Potjecao je iz pruske aristokratske obitelji. Predavao je na Harvardu
kad je Hitler postao njemaki diktator, u proljee Tisuu devetsto trideset tree. Nije
se htio vratiti kui. Zatraio je ameriko dravljanstvo. Njegov otac, koji nije htio
imati vie nikakve veze s njim, postat e zapovjednik jednog esesovskog korpusa i
umrijet e od upale plua kod opsade Lenjingrada. Znam kako mu je otac umro, jer su
ga spominjali na suenju ratnim zloincima u Nrnbergu gdje sam ja bio zaduen za
smjetaj delegacija.
Opet: mali svijet.
Njegov otac, postupajui po pismenim nalozima Martina Bormanna, kojem je in
absentia sueno u Nrnbergu, dao je smaknuti sve zarobljenike uhvaene za vrijeme
opsade, i vojnike i civile. Time su htjeli demoralizirati branioce Lenjingrada. Da, uz
ovo rei u da je Lenjingrad mlai od New Yorka. Ma samo zamisli! Zamisli famozan
evropski grad, pun imperijalnog blaga i vrijedan opsade, pa da je ipak mlai od New
Yorka!
Arthur von Strelitz nee nikada doznati kako mu je otac umro. A on osobno
iskrcat e se amcem s jedne amerike podmornice na Solomonsko otoje, tada pod
japanskom okupacijom, kao pijun. I vie se nikada nee uti za njega.
Mir.
Smatrao je prijeko nunim, sjeam se, da se tono definiraju muki rod i enski
rod. Drao je da e inae, ne uini li se to, robovati ulogama koje im, prema svojim
potrebama, odreuju institucije. A pri tom je imao na umu uglavnom industriju i
vojsku.
Bio je jedini meni poznat ovjek s monoklom.
I sad je Mary Kathleen OLooney, u dobi od osamnaest godina, leala u njegovu
krevetu. Upravo smo maloas bili u ljubavnom zagrljaju. Bilo bi vrlo lijepo da sad
mogu opisati njezinu golotinju - njezino ruiasto mlado tijelo. Ali nikad je nisam
vidio golu. Bila je vrlo edna. Nikad je nisam uspio navesti da skine sve sa sebe.
Ja sam pak gol golcat stajao kod prozora, ona stvar visila mi je tono ispod
razine prozora. Osjeao sam se velik kao veliki bog Thor.
- Voli li me, Walter? - Mary Kathleen uputi pitanje mojoj goloj pozadini.
to sam drugo mogao odgovoriti? - Zna se da te volim.
ulo se kucanje s vrata. Svom kolegi u listu bio sam rekao gdje e me nai u
sluaju hitne potrebe.
- Tko je? - upitam.
S druge strane vrata uo se zvuk kao od nekog malog benzinskog motora. To je
bio Alexander Hamilton McCone, moj mentor, koji je odluio doi u Cambridge bez
ikakve najave da vidi kakvim ivotom ja ivim s njegovim novcem. Zvuao je kao
motor zato to je mucao. A mucao je zbog masakra kod Cuyahoge Tisuu osamsto
devedeset etvrte. Sad je pokuavao izgovoriti svoje ime.
18
Nekako sam bio propustio da mu kaem da sam postao komunist.
I sad je to otkrio. Najprije je doao u Adams House, gdje sam stanovao, i ondje
su mu rekli da e me po svoj prilici nai u Progressiveu. Otiao je u Progressive gdje
je vidio kakva je to publikacija i doznao da sam ja kodirektor. Sad je stajao pred
vratima Strelitzova stana s primjerkom lista pod pazuhom.
Ostao sam miran. Takvom je arolijom djelovalo netom obavljeno pranjenje
spolnih lijezda.
Na moj znak rukom, Mary Kathleen se sakri u kupaonici. Navuem von Strelitzov
kuni haljetak. Taj haljetak, donesen sa Solomonskog otoja, bio je od nekog
materijala nalik na indru, a ovratnik i manete bile su mu ispletene perjem.
Tako odjeven otvorim vrata i gospodinu McConeu, kojem je onda bilo ezdeset i
vie godina, reem:
- Izvolite, samo izvolite.
Tako je bio ljut da nije mogao progovoriti, samo je i dalje tjerao ono svoje
kaljanje motora bup-bup-bup-bup. Ali mi je uz to smijenom pantomimom pokazao
koliko je ogoren i onim listom kojem je na prvoj stranici karikatura s napuhanim
kapitalistom ba poput njega, i mojim kostimom, i darmarom na krevetu, i slikom
Karla Marxa na zidu von Strelitzove sobe.
A onda izae, tresne vratima za sobom. On je sa mnom gotov!
Tako je konano zavrilo moje djetinjstvo. Postao sam odrastao mukarac.
I kao mukarac sam te iste veeri, drei Mary Kathleen ispod ruke, otiao da
sluam Kennetha Whistlera kako na zboru govori mojim drugovima iz Meunarodnog
bratstva radnika industrije abraziva i veziva.
Kako sam mogao biti tako spokojan, samouvjeren? Moja je kolarina ve bila
plaena za cijelu godinu, znai, mogu diplomirati. Znao sam da u dobiti punu
stipendiju za Oxford. Imao sam perfektnu garderobu u dobrom stanju. Bio sam utedio
vei dio svog deparca, pa sam raspolagao malim bogatstvom u banci.
Znao sam da u sluaju nude uvijek mogu posuditi novaca od Majke, pokoj joj
dui.
Kakav sam smion mladi bio!
Kakav sam podmukao mladi bio! Ve sam znao da u na kraju kolske godine
ostaviti Mary Kathleen. Napisat u joj nekoliko ljubavnih pisama a onda joj se vie
neu javiti. Preniske je razine.
Whistler je doao s velikim zavojem na jednoj sljepooici i s desnom rukom u
gipsu. Imajte na umu da je bio harvardovac, iz dobre obitelji iz Cincinnatija. Dakle, iz
Ohija, kao ja. Mary Kathleen i ja pretpostavili smo da su ga opet tukle snage zla - ili
policija, ili Nacionalna garda, ili plaeni razbijai, ili organizatori dupelizakih
sindikata.
Drao sam Mary Kathleen za ruku.
Dotle joj jo nitko nije bio rekao da je voli.
Bio sam u odijelu, s kravatom, poput veine ostalih ondje. Htjeli smo pokazati da
smo nadasve pristojni i trijezni graani. A Kenneth Whistler je pak izgledao kao kakav
biznismen; ma ak je stigao i izglancati cipele.
To je nekad bio vaan simbol samopotovanja: izglancane cipele.
Whistler je poeo govor sa alom na raun svojih zavoja:
- Duh sedamdeset este - ree.
21
Svi su se smijali i smijali, iako u toj prigodi zacijelo nije bilo razloga smijehu.
Svi su lanovi sindikata bili otputeni mjesec dana prije - zato to su se ulanili u
sindikat. To su bili proizvoai brusnih ploa, a na cijelom podruju bila je samo
jedna tvornica koja se mogla sluiti njihovim umijeem - Johannsenova.
Ona ih je i otpustila. Uglavnom su bili struni lonari, to su oblikovali mekani
materijal i onda ga pekli u peima. Veini njih su jo oevi i djedovi bili lonari u
Skandinaviji, doveli su ih u nau zemlju da bi ljude nauili toj novoj vjetini.
Zbor je bio u jednoj praznoj trgovini u Cambridgeu. Posve prikladno, rasklopne
stolice posudio je jedan pogrebni zavod. Mary Kathleen i ja sjedili smo u prvom redu.
Pokazalo se da je Whistler bio ranjen u normalnoj nezgodi na poslu u rudniku.
Radio je kao robija, ree, izvlaio je potpornjake iz jednog tunela gdje je ila bila
iscrpljena. I neto je palo na njega.
I s prie o tako opasnom poslu na tako mranom mjestu preao je, kao bez veze,
na uspomenu o ajanci u Ritzu, petnaest godina prije, gdje se njegov harvardski
kolega, imenom Nils Johannsen, kockao u mukom klozetu pa su ga uhvatili da se slui
punom kockom. To je bio onaj isti Johannsen to je sada predsjednik kompanije
Johannsen Grinder i to je otpustio sve te radnike. Firmu je osnovao Nilsov djed.
Whistler ree kako su onda Nilsu zabili glavu u klozetsku koljku u Ritzu i kako su
mislili da se nakon te lekcije vie nikada nee sluiti punom kockom.
- Ali eto njega - ree Whistler - gdje se opet slui punom kockom.
Harvard je moda kriv za mnoga nedjela, ree Whistler, pa i za pogubljenje
Sacca i Vanzettija, ali je sigurno posve neduan to se tie Nilsa Johannsena i njegova
formiranja.
- Nikad nije bio na predavanju, nikad nije napisao neki rad, nikad nije ni retka
proitao dok je bio ondje - nastavi Whistler. - I zato su od njega zatraili da na kraju
druge godine napusti studij.
O, ja ga alim. ak ga i razumijem. Pa kako bi inae mogao togod postii, ako
ne punim kockama? A kako se on posluio punom kockom s vama? Evo kako:
zakon koji kae da on moe otpustiti svakoga tko se bori za osnovna prava radnika, to
je puna kocka. Policajci koji su spremni tititi njegova vlasnika prava, ali ne i vaa
ljudska prava, to su pune kocke!
Whistler upita otputene radnike koliko se Johannsen zapravo razumije u brusne
ploe i koliko ga je uope briga za to. Kako je to bilo lukavo! U ono vrijeme s
radnicima si se mogao najbolje zbliiti i nagovoriti ih na kritiku drutva, i to tako
duboko da im nijedan filozof ne bude ravan, navodei ih na temu u kojoj su gotovo
prepotentni znalci: njihov rad.
To je trebalo uti. Jedan za drugim radnici su izlagali kako su i Nilsov otac i djed
bili podmukle mrcine, ali su bar znali voditi tvornicu. U njihovo doba je sirovina, i to
najbolje kvalitete, stizala na vrijeme, strojevi su se valjano odravali, grijanje i
sanitarije su funkcionirali, loa se izrada kanjavala a dobra nagraivala, da defektna
brusna ploa doe do klijenta nije se moglo dogoditi, i tako dalje i tako dalje.
Whistler ih upita moe li tko od njih voditi tvornicu bolje nego to je Nils
Johannsen vodi. Na to jedan odgovori u ime svih:
- Boe moj, moe! To svaki od nas moe.
Whistler ga onda upita to misli, je li pravedno da jedan ovjek naslijedi
tvornicu.
ovjek razlono odgovori:
- Nije, ako se on boji tvornice i svakoga u njoj, onda nije. Ne, moj gospodine.
Te rijei oprezne mudrosti ni danas mi ne idu iz glave. ini mi se da bi bilo
pametno ako bi ljudi od vremena do vremena uputili Bogu molitvu koja bi otprilike
glasila ovako: Dobri Boe, nemoj me nikada povjeriti nekom uplaenom ljudskom
biu.
Kenneth Whistler obea nam da dolazi vrijeme kad e radnici preuzeti svoje
tvornice i voditi ih u korist cijelog ovjeanstva. Dobit koja sada ide dangubama i
korumpiranim politiarima, ii e onima koji rade, i starcima, bolesnicima i siroadi.
Tko je god sposoban za rad - radit e. Bit e samo jedna drutvena klasa - radnika
klasa. Na neugodnim poslovima ljudi e se smjenjivati, i tako e lijenik, na primjer,
svake godine provesti tjedan dana kao smetlar. Proizvodnja luksuznih artikala
obustavit e se dok se ne udovolji osnovnim potrebama svakoga graanina.
Zdravstvena zatita bit e besplatna. Hrana e biti jeftina, obilna i hranjiva. Vile,
hoteli i uredske zgrade pretvorit e se u male stanove, dok svak ne bude pristojno
smjeten. Stanovi e se dodjeljivati izvlaenjem, kao na lutriji. Vie nee biti ratova, a
s vremenom ni dravnih granica, jer e svi na svijetu pripadati istoj klasi s istim
interesima - interesima radnike klase.
I tako dalje i tako dalje.
Kakav je govornjaki arobnjak bio!
Mary Kathleen apne mi na uho:
- Walter, ti e biti isti takav.
- Potrudit u se - odgovorim. Nisam imao nikakve namjere da se potrudim.
Najneugodnija strana ove moje autobiografije zacijelo mi je taj neprekidan niz
dokaza da nikad nisam bio ozbiljan ovjek. Tijekom godina doivio sam svakakve
nevolje, ali je sve to bilo sluajno. Nikad nisam stavio na kocku ivot, ma ak ni svoju
udobnost, u slubi ovjeanstva. Neka me je sram.
Onda su neki, koji su ga ve prije sluali, zamolili Kennetha Whistlera neka opet
ispria kako je vodio demonstrante pred zatvor Charlestown kad su Sacco i Vanzetti
smaknuti. Jednako mi se i danas ini udnim to moram objasniti tko su bili Sacco i
Vanzetti. Nedavno sam u RAMJAC-u upitao mladog Israela Edela, biveg nonog
portira Hotela Arapahoe, to zna o Saccu i Vanzettiju, a on je sigurnim tonom ispalio
da su to bili neki bogati i inteligentni deki iz Chicaga koji su poinili ubojstvo radi
uzbuenja. Pobrkao ih je s Leopoldom i Loebom.
Zato to smatram udnim, neobinim? Kad sam bio mlad, mislio sam da e se
jednog dana pria o Saccu i Vanzettiju uvijek iznova prepriavati, s istim dirljivim
tonom i istim neodoljivim djelovanjem kao pria o Isusu Kristu. Nema li suvremen
ovjek, mislio sam, ako e se stvaralaki diviti vlastitom vremenu, pravo na neki
krini put, kao onaj Sacca i Vanzettija, to zavrava elektrinom stolicom?
A to se tie zadnjih dana Sacca i Vanzettija kao modernog krinog puta: tada je
vlast smaknula, u isto vrijeme, tri ovjeka iz nieg stalea - isto kao na Golgoti. Ali
ovaj put nije samo jedan od njih bio neduan. Ovaj put su dvojica od njih bili neduni.
Jedini je krivac bio zloglasni tat i ubojica imenom Celestino Madeiros, osuen za
neki drugi zloin. Kad mu se kraj pribliio, priznao je ona ubojstva za koja su Sacco i
Vanzetti bili osueni.
Zato?
Vidio sam Saccovu enu kad je s djecom dolazila ovdje, pa mi je bilo ao
djece, rekao je Madeiros.
Zamislite ovu repliku iz usta dobra glumca u suvremenoj verziji misterija!
Madeiros je prvi umro. Svjetla na zatvoru mirnula su tri puta.
Zatim je umro Sacco. Od sve trojice, samo je on imao obitelj. Glumac koji bi ga
glumio morao bi dati sliku vrlo inteligentna ovjeka koji se - jer mu engleski nije
materinji jezik a on i nije spretan s jezicima - ne usuuje da svjedocima, dok ga uvari
vezuju za elektrinu stolicu, kae neto previe komplicirano.
ivjela anarhija! rekao je. Zbogom, eno moja, i djeco, i svi moji prijatelji,
rekao je. Dobra veer, gospodo, rekao je. Zbogom, majko, rekao je. Bio je
postolar. Zatvorska su svjetla mirnula tri puta.
Zadnji je bio Vanzetti. Sjeo je na stolicu na kojoj su Madeiros i Sacco umrli, a da
mu nitko ni znakom jo nije pokazao to mora uiniti. Obratio se svjedocima a da mu
nitko jo nije stigao rei da moe. Ni njemu engleski nije bio materinji jezik, ali je on
njime baratao kako je god htio.
Posluajte ovo:
elim vam rei, rekao je, da sam neduan ovjek. Nisam nikad poinio
nikakav zloin, samo sam katkad grijeio. Nikakve veze nemam sa zloinom, ne samo s
ovim, nego sa zloinom uope. Ja sam neduan ovjek.
Kad su ga uhapsili bio je prodava ribe.
elim odreenim ljudima oprostiti ovo to mi sada ine, rekao je.
Zatvorska svjetla mirnula su tri puta.
A evo jo jednom prie o tom sluaju:
Sacco i Vanzetti nisu nikad nikoga ubili. Doli su u Ameriku iz Italije, svatko za
svoj raun, a da se i nisu poznavali, Tisuu devetsto osme. Iste godine kad su ovamo
stigli moji roditelji.
Mom je ocu bilo devetnaest, a mojoj majci dvadeset jedna godina.
Saccu je bilo sedamnaest, a Vanzettiju dvadeset godina. Tadanji ameriki
poslodavci htjeli su preplaviti zemlju jeftinom radnom snagom koja se daje mirno
voditi, kako bi odrali niske nadnice.
Vanzetti e rei:
Prvo sam iznenaenje doivio u imigrantskom uredu. Vidio sam kako inovnici
postupaju s putnicima s broda, kao da su stoka. Nijedne ljubazne rijei, nijedne rijei
ohrabrenja kojom bi se olakao jad to tekim teretom pritie te ljude koji su tek stigli
na ameriku obalu.
Otac i majka priali su mi uglavnom to isto. I s njima su postupili tako, pa su se
osjeali kao budale to su pretrpjele teke muke samo zato da bi same sebe izruile
nekoj klaonici.
Moje roditelje je smjesta unajmio jedan agent clevelandske eljezare Cuyahoga.
Doao je sa zadaom da uzima samo plavokose Slavene, kako mi je jednom zgodom
rekao gospodin McCone, jer mu je otac smatrao da ti plavokosi imaju njemaki smisao
za strojeve i njemaku izdrljivost, a uz to slavensku pokornost. Agent je morao
izabrati tvornike radnike a i nekoliko ljudi pristojna izgleda za kune potrebe
McConeovih. Tako su moji roditelji uli u stale posluge.
Sacco i Vanzetti nisu bili takve sree. Za njih se nije naao prekupac ljudskih
strojeva s narudbom za ljude njihova profila.
A kamo u poi? to u raditi? pisao je Vanzetti. Tu je obeana zemlja.
Nadzemna eljeznica tropoe i ne daje odgovora. Automobili i troleji jure i ne osvru
se na mene.
Tako su on i Sacco, i dalje svatko za se, morali od prvog dana, da ne bi umrli od
gladi, ii od vrata do vrata i moljakati za bilo kakav posao, uz bilo kakvu nadnicu.
Vrijeme je prolazilo.
Sacco, koji je u Italiji bio postolar, konano si je naao zaposlenje u jednoj
tvornici obue u Milfordu, drava Massachusetts, u mjestu gdje se, kako je sluaj htio,
rodila Mary Kathleenina majka. Sacco se oenio, i nastanio u jednoj kuici s vrtom.
Imao je sina Dantea i ker Inez. Radio je est dana tjedno, deset sati dnevno. A naao
je vremena i da dri govore, daje novane doprinose i sudjeluje u demonstracijama u
korist radnika to su trajkali za bolje nadnice i ljudskiji postupak na poslu i tako
dalje. Zbog takve djelatnosti uhapen je Tisuu devetsto esnaeste.
Vanzetti nije imao zanata, pa je prelazio s posla na posao - radio je po nekim
restoranima, u kamenolomu, u eliani, u tvornici konopa. Revno je itao. Prouavao
je Marxa, Darwina, Hugoa, Gorkoga, Tolstoja, Zolu i Dantea. Toliko je imao
zajednikoga s harvardovcima. Tisuu devetsto esnaeste poveo je trajk u tvornici
konopa, a to je bila Plymouth Cordage Company, iz Plymoutha u Massachusettsu, sada
je filijala RAMJAC-a. Naao se na crnoj listi, na daleko nije mogao nai posla, pa je,
da bi ivio, postao prodava ribe.
I upravo Tisuu devetsto esnaeste su se Sacco i Vanzetti dobro upoznali.
Razmiljajui svaki za svoj raun, ali uvijek o surovosti poslodavaca, obojici je
postalo jasno da su bojita prvog svjetskog rata samo nova mjesta uasno opasnog
posla, gdje nekoliko ljudi dirigira unitavanjem milijuna ivota s perspektivom da e
na tome zaraditi. Nisu se htjeli pomiriti s tim da ih poalju u takve tvornice u Evropi,
pa su obojica pristupili maloj skupini italoamerikih anarhista koja je otila u Meksiko
dok se rat ne zavri.
Anarhisti su ljudi koji svim srcem misle da je vlast neprijatelj vlastitom narodu.
ak se i sad zatiem gdje mislim da bi pria o Saccu i Vanzettiju ipak mogla ui u
kosti buduim naratajima. Moda je samo treba to ee ispriati. Na taj nain, cijeli
svijet bi u njihovu bijegu u Meksiko gledao samo izraz odreenog i vrlo svetog
zdravog razuma.
Kako bilo da bilo, poslije rata Sacco i Vanzetti vratie se u Massachusetts, sad
kao veliki prijatelji. Njihov zdrav razum, bio svet ili ne bio, a zasnovan na knjigama
koje harvardovci itaju rutinski i bez zlih posljedica, inio se njihovim susjedima
uglavnom i oduvijek sramotnim. Ti isti susjedi, i oni to su htjeli upravljati njihovim
sudbinama a bez mnogo otpora, odjednom zakljuie da se treba plaiti tog zdravog
razuma, osobito zato to njime raspolau nekakvi tuinci.
Ministarstvo pravde sastavilo je tajni popis tuinaca koji uope ne kriju kako
mnoge voe takozvane Obeane zemlje smatraju nepravednicima, obmanjivaima,
neznalicama i gramzivcima. Sacco i Vanzetti bili su na tom popisu. Pratili su ih pijuni
vlasti.
Na popisu je bio i neki Andrea Salsedo, inae tipografski radnik, a Vanzettijev
prijatelj. Salseda su u Chicagu, bez ikakve odreene optube, uhapsili federalni agenti
i zadrali ga u samici osam tjedana. Onda je Salsedo pao, ili je skoio, ili su ga bacili,
s prozora jednog ureda Ministarstva pravde, s trinaestog kata.
Sacco i Vanzetti organizirali su zbor na kojem e se postaviti zahtjev da se ispita
zato je Salsedo uhapen i zadran u zatvoru. Zbor je bio sazvan za deveti svibnja u
Brocktonu, drava Massachusetts, rodnom gradu Mary Kathleen OLooney. Mary
Kathleen je onda bilo est godina, a meni sedam.
Ali, jo prije zbora, Sacco i Vanzetti su uhapeni zbog opasne ekstremistike
djelatnosti. Kod njih su naeni leci kojima se poziva na zbor, a to je bio zloin. Mogli
su biti kanjeni ili tekom globom ili zatvorom do godinu dana.
A onda su ih odjednom optuili za dva dotle nerijeena ubojstva. U mjestu South
Braintree, drava Massachusetts, otprilike mjesec dana prije, izvrena je pljaka
novca za isplatu radnika i tom prilikom ubijena su dva uvara.
Kazna za to, naravno, bit e donekle otrija, bit e dvije bezbolne smrti na istoj
elektrinoj stolici.
19
Vanzettiju su, radi bolje mjere, prisili i pokuaj pljake u Bridgewateru, drava
Massachusetts. Za to mu sudie i osudie ga. Tako su od njega, prodavaa ribe, jo
prije nego to e ga izvesti pred sud zajedno sa Saccom, stvorili notornog kriminalca.
Je li Vanzetti bio kriv za to drugo zlodjelo? Moda i jest, ali to nije bilo vano.
Tko je to rekao - da nije vano? Sudac koji je vodio suenje, on je rekao da nije
vano. To je bio neki Webster Thayer, koji je studirao na Dartmouth Collegeu, a u
svom je rodoslovlju imao sve same dobre novoengleske obitelji. On je poroti rekao:
Ovaj ovjek, iako moda i nije poinio zloin koji mu se pripisuje, unato tome
ipak je moralno kriv, jer je neprijatelj naih postojeih institucija.
Potene mi rijei: doslovno je to rekao jedan sudac u jednoj amerikoj sudnici.
Citat sam uzeo iz knjige koja mi je pri ruci: Nepoznata povijest rada, autori Richard
O. Boyer i Herbert M. Morais, izdava United Front, San Francisco, 1955.
A onda je tom istom sucu Thayeru povjereno suenje Saccu i poznatom
kriminalcu Vanzettiju za umorstva. Proglaeni su krivim otprilike godinu dana nakon
hapenja, to e rei u srpnju Tisuu devetsto dvadeset prve, kad je meni bilo osam
godina.
Naposljetku su smaknuti kad je meni bilo petnaest godina. Ako sam onda u
Clevelandu od koga uo togod o tome, to sam dosad zaboravio.
Neko jutro sam u RAMJAC-u, u liftu, razgovarao s jednim dostavljaem.
ovjekom otprilike moje dobi. Upitao sam ga sjea li se onoga smaknua iz svog
djeatva. Da, rekao je, sjea se oca kako je rekao da mu se smuilo, dolo mu navrh
glave to cijelo vrijeme i na sve strane samo trubi o Saccu i Vanzettiju i ba mu je
drago to je s tim konano gotovo.
Upitao sam ga to mu je otac radio.
- Bio je predsjednik banke u Montpelieru, u Vermontu - odgovorio je. To je bio
starac u starom amerikom vojnikom injelu.
Al Capone, zloglasni chicaki gangster, smatrao je da je Sacca i Vanzettija
svakako trebalo smaknuti. I on je u njima gledao neprijatelje amerikog miljenja o
Americi. Vrijealo ga je to su ti njegovi zemljaci, talijanski imigranti, bili tako
nezahvalni prema Americi.
Prema Nepoznatoj povijesti rada, Al Capone je rekao:
Boljevizam kuca na naa vrata... Moramo radnike drati daleko od crvene
literature i crvenih smicalica.
A to me podsjea na jednu priu koju je napisao doktor Robert Fender, moj
zatvorski prijatelj. To je bila pria o planetu gdje je nezahvalnost najgori zloin.
Takve bi smaknuli onako kako su to nekad inili u ekoj - defenestracijom. Bacali su
ih kroz prozor, s velike visine.
U toj Fenderovoj prii glavnu linost na kraju bacaju kroz prozor, zbog
nezahvalnosti. A njegove zadnje rijei, dok leti zrakom s prozora na tridesetom katu,
glase: Hvala vam, milijun putaaaaaaaaaaaa!
Ali kad su Sacca i Vanzettija htjeli pogubiti, u massachusettskom stilu, a zbog
nezahvalnosti, cijelim svijetom su se u prosvjedu skupljale ogromne mase. Prodava
riba i postolar postali su slavne svjetske linosti.
Vanzetti je rekao: Da smo sto godina ivjeli, ne bismo se mogli nadati da emo
za pravdu, snoljivost i razumijevanje meu ljudima uiniti toliko koliko smo sada
uinili pukim sluajem.
Ako bi se to izvelo kao kakav suvremen misterij, glumci koji bi glumili vlast,
Poncije Pilate, morali bi takoer izraziti prezir prema miljenju mase. Ali bi ovaj put
morali biti za smrtnu kaznu a ne protiv nje.
I nipoto ne bi smjeli oprati ruke.
Tako su onda bili ponosni onim to e uiniti, da su sastavili odbor od trojice
najmudrijih, najuvaenijih, najasnijih i najobjektivnijih ljudi u dravi Massachusetts,
koji e svijetu priopiti je li ono to e se uiniti pravedno ili nije.
A Kenneth Whistler odluio je da samo taj dio prie o Saccu i Vanzettiju ispria
svojoj publici - one davne veeri kad smo se Mary Kathleen i ja drali za ruke dok je
on govorio.
S tekom je porugom nabrojao zvune vjerodajnice trojice mudraca.
Jedan je bio Robert Grange, umirovljeni sudac ostavinskog suda, ovjek koji zna
to je zakon i kako ga treba primijeniti. Predsjedatelj odbora bio je rektor Harvarda, i
bit e jo rektor kad ja budem bruco. Ma zamisli! To je bio neki A. Lawrence Lowell.
A trei, koji je, prema rijeima Kennetha Whistlera, ako nita drugo, znao mnogo o
elektrinoj struji, bio je rektor Tehnolokog instituta Massachusettsa, a zvao se
Samuel W. Stratton.
Dok su zasjedali, primili su tisue brzojavnih poruka, neke za smaknue, ali
najvie protiv.
Svoje su poruke pored ostalih uputili Romain Rolland, George Bernard Shaw,
Albert Einstein, John Galsworthy, Sinclair Lewis i H. G. Wells.
Trijumvirat je na kraju objavio da e pravda biti izvrena ako se Sacco i Vanzetti
smaknu.
Toliko o mudrosti ak i najmudrijih ljudskih bia.
I na ovo se sad moramo pitati je li mudrosti ikada bilo i moe li je ikada biti.
Nije li mudrost, u ovom naem svijetu, isto tako nemogua kao perpetuum mobile?
Tko je bio navodno najmudriji ovjek iz Biblije, ma mudriji ak, neka nam je
doputeno pretpostaviti, od rektora Harvarda? Naravno, kralj Salomon. Pred
Salomona izaoe dvije ene to su polagale pravo na isto dijete, traile su od njega
neka im spor rijei svojom legendarnom mudrou. I on je predloio da se dijete
preree napola.
A najmudriji ljudi Massachusettsa rekoe da Sacco i Vanzetti moraju umrijeti.
Kad je njihovo miljenje objavljeno, moj junak Kenneth Whistler je, po njegovim
vlastitim rijeima, poveo demonstrante pred Parlament drave Massachusetts u
Bostonu. Kiilo je.
- Priroda je suosjeala - ree, gledajui ravno u Mary Kathleen i mene u prvom
redu. I nasmije se.
Mary Kathleen i ja nismo se nasmijali s njim. Nitko se iz publike nije nasmijao.
Njegov je smijeh bio leden smijeh na raun Prirode koju uope nije briga to ovjek
misli o onome to se zbiva.
Punih deset dana je Whistler drao demonstrante pred Parlamentom drave
Massachusetts, sve do noi smaknua. Onda ih je poveo krivudavim ulicama i preko
mosta do Charlestowna, do zatvora. Meu njegovim demonstrantima bili su Edna St.
Vincent Millay, John Dos Passos i Heywood Broun.
22
Doekale su ih Nacionalna garda i policija. Na zidovima su stajali mitraljesci, s
mitraljezima uperenim u masu, u ljude to su htjeli da Poncije Pilat bude milostiv.
A Kenneth Whistler imao je uza se jedan teak paket. To je bio ogroman
transparent, uzak i dug, a vrsto zarolan. Napravio ga je tog istog jutra.
Zatvorska su svjetla mirnula.
Kad su trei put mirnula, Whistler je s jednim prijateljem pourio do pogrebnog
zavoda gdje e biti tijela Sacca i Vanzettija. Dravi vie nisu bila potrebna njihova
tijela, pa su opet postala vlasnitvom rodbine i prijatelja.
Whistler je ispriao kako su ispred pogrebnog zavoda bila postavljena dva para
kozlia, na koje e biti postavljeni lijesovi. I sad je on zajedno sa svojim prijateljem
razmetao transparent i pribio ga na zid iznad kozlia.
Na transparentu je bilo ispisano ono to je Webster Thayer, ovek koji je Sacca i
Vanzettija osudio na smrt, rekao jednom svom prijatelju nedugo nakon izricanja
presude:
JESI LI VIDIO TO SAM NEKI DAN NAPRAVIO ONIM ANARHISTIKIM
MRCINAMA?
20
Sacco i Vanzetti nisu ni trenutka izgubili svoje dostojanstvo - nisu nikada klonuli.
A Walter F. Starbuck naposljetku ipak jest.
Kad su me uhapsili u izlobenoj dvorani kompanije American Harp, drao sam se
u prvi mah sasvim dobro. Policajcima je stari Delmar Peale pokazao onu okrunicu o
pljaki komada klarineta i objasnio im zbog ega me treba uhapsiti, a pritom sam se ja
samo smijeio.
Molim lijepo, ma zar nemam savren alibi? Tja, pa tek sam izaao iz zatvora, a
sjedio sam pune dvije godine!
Mislio sam, smirit e se oni im im to kaem, ali - ma kakvi! Dapae, kao da im
je od toga sinulo da bih mogao biti i gori bandit nego to su najprije mislili.
Odveli su me u policijsku stanicu, a ondje je vrilo kao u konici. Novinski i
televizijski reporteri i snimatelji gurali su se da dou do onih mladia koji su napravili
darmar pred Ujedinjenim narodima i koji su u East River bacili ministra financija ri
Lanke. Kako onoga iz ri Lanke jo nisu bili nali, pretpostavljalo se da e izgrednici
biti optueni za umorstvo.
rilananina e dva sata poslije nai jedan policijski patrolni amac. Nai e ga
gdje se dri za jednu plutau pred Governors Islandom. Sutradan e novine opisati da
je bio izvan sebe. To vjerujem.
U stanici nije bilo nikoga slobodnog da me odmah ispita. Morat e me na neko
vrijeme strpati iza reetaka. Ali, s onom guvom i svim tim, nije bilo ni prazne elije,
pa su me najprije smjestili na jednu stolicu u hodniku izmeu elija. E, onda se i
dogodilo ono to sam prije rekao, da su me izgrednici iza svojih reetaka grdili i
izazivali, valjda mislei da bih im ga radije fafao nego boga vidio.
Nakon nekog vremena odvedoe me u posebnu, gumenu samicu u podrumu. To
je bila samica za luake, za njihov privremeni smjetaj do dolaska bolnikih kola. U
njoj nije bilo klozetske koljke, da ne bi manijak sebi razbio glavu na njoj. Nije bilo ni
leaja, ni stolice. Mogao sam samo sjediti ili leati na gumenom podu. Ali, zaudno,
ondje se naao neki kuglaki trofejni pehar, netko ga je ondje spremio. Dobro u ga
upoznati.
Tako sam se opet naao u tihom podrumu.
I, kako se ve dogodilo kad sam bio predsjednikov specijalni savjetnik za
poslove omladine, opet su me zaboravili.
Ostao sam ondje od podne do osam sati uveer, bez hrane, vode i klozeta, ma bez
i najmanjeg unja izvana - i to na svoj toboe prvi pun dan slobode. Tako mi se
karakter naao u kunji - i na tom je testu propao.
Razmiljao sam o Mary Kathleen i to je sve ona prola. Dakako, jo nisam znao
da je ona gospoa Graham, ali mi je o sebi bila rekla neto drugo, vrlo zanimljivo:
nakon mog odlaska s Harvarda, i kad sam prestao odgovarati na njezina pisma, pa i
gotovo misliti na nju, ona je autostopom otila u Kentucky gdje je Kenneth Whistler i
dalje radio kao rudar i sindikalni organizator. Predveer je stigla do kolibe u kojoj je
on ivio, sam. Vrata nisu bila zakljuana, jer u kolibi i nije bilo niega to bi vrijedilo
ukrasti. Whistler je jo bio na poslu. Mary Kathleen je bila ponijela hrane. Kad se
Whistler vratio kui, iz dimnjaka njegove kolibe dizao se dim. ekala ga je topla
veera.
Tako je, eto, ona dospjela do rudnika. I tako se, eto, dogodilo da je jedne noi,
kad je Kenneth Whistler u pijanstvu postao nasilan, ona istrala iz kolibe na
mjeseinom osvijetljenu ulicu rudarskog naselja i uletjela u naruje jednom mladom
rudarskom inenjeru. A to je bio, naravno, Jack Graham.
Na to sam se s uitkom sjetio pripovijetke s naslovom Zaspao na prekretnici
koju je napisao moj zatvorski prijatelj dr. Robert Fender a objavio pod pseudonimom
Kilgore Trout. Evo te prie:
Ispred Nebeskih vrata, pred samim rajem, golemi je prijemni centar s masom
kompjutera gdje rade ljudi to su na Zemlji bili opunomoeni revizori, investicijski
savjetnici i poslovni menederi.
U nebo moe ui tek poto do detalja obrazloi kako si koristio poslovne
prilike koje ti je Bog, preko svojih anela, pruio na Zemlji.
U svakom pregratku i od jutra do sutra samo uje strunjake gdje ljudima, koji su
propustili as ovu as onu priliku, umornim, ojaenim tonom ponavljaju: I eto gdje
ste opet zaspali na prekretnici.
Koliko sam ve bio u samici? Evo, otprilike: pet minuta.
Pripovijest Zaspao na prekretnici bila je prilino svetogrdna. Junak je
pripovijetke duh Alberta Einsteina. I tako duhov njegov, totalno nezainteresiran,
gotovo i ne slua to mu ispitiva bunca o nekom proputenom bogaenju - kako je
mogao postati teki milijarder, samo da je Tisuu devetsto pete, prije nego to e
svijetu rei da je E = Mc
2
, digao jo jednu hipoteku na svoju kuu u Bernu, u
vicarskoj, i novac investirao u poznata nalazita urana.
I eto gdje ste opet zaspali na prekretnici, kae ispitiva.
Da, Einstein uljudno potvruje, to se ini vrlo tipinim.
Prema tome, vidite, nastavlja ispitiva, ivot je s vama zapravo bio fer.
Pruile su vam se priline mogunosti, bez obzira jeste li ih iskoristili ili niste.
Da, sad to vidim odgovara Einstein.
Biste li to doslovce potvrdili? pita ispitiva.
to da potvrdim? nije jasno Einsteinu.
Da je ivot bio s vama fer, tumai mu ispitiva.
ivot je bio fer, ponavlja Einstein.
Ako u to niste uvjereni, nadovezuje ispitiva, mogu vam dokazati i drugim
primjerima. Evo, pustimo atomsku energiju, uzmimo drugi primjer: kad ste bili na
Princetonu, na Institutu visokih znanosti, da ste, recimo, oko Tisuu devetsto pedesete,
uzeli novac to ste ga drali u tedionici i investirali ga u IBM, Polaroid i Xerox - iako
ste onda, dodue, imali jo svega pet godina ivota pred sobom - pa...
Ispitiva die obrve, kao nukajui Einsteina neka pokae svoju dosjetljivost.
ivio bih u bogatstvu? ubacuje Einstein.
A da kaemo, u izobilju? parira ispitiva slavodobitno. Ali eto gdje ste
opet... I opet die obrve.
Zaspao na prekretnici? sretno zakljuuje Einstein.
Ispitiva ustaje i prua ruku koju Einstein nekako mlitavo prihvaa.
Prema tome, doktore Einstein, govori ispitiva, vidite da ne moemo Boga
kriviti za sve, je li tako? Prua Einsteinu propusnicu kojom e proi kroz Nebeska
vrata. Sretno vam bilo.
I tako Einstein ulazi u raj, sa sobom vue svoju voljenu violinu. I vie ne misli na
ispitivaa. Tja, on je ovjek odavno ve prekaljen u bezbrojnim graninim
prijelazima. Od njega su oduvijek traili da odgovara na blesava pitanja, daje prazna
obeanja i potpisuje besmislene papire.
Ali, naavi se unutra, Einstein jednog za drugim upoznaje neke duhove koji su se
razboljeli od onoga to im je ispitiva rekao. Tako je jedan brani par - mu i ena
koji su poinili samoubojstvo zato to su im s farmom pilia u New Hampshireu
propale i zadnje nade - doznao da je cijelo vrijeme tako rei sjedio na najveem
nalazitu nikla u svijetu.
Jedan etrnaestogodinjak iz Harlema, to je poginuo u nekom obraunu meu
ulinim bandama, doznao je kako je tjednima, svakog dana, prolazio pored
kanalizacijskog rotacionog bazena gdje je na dnu leao dvokaratni dijamant. Kamen
besprijekoran, nitko ga ne trai niti ga prijavio. Da ga je djeak naao, i prodao samo
za desetinu njegove vrijednosti, recimo, prema rijeima ispitivaa, za etiristo dolara,
pa da je tom svotom pekulirao, uloio je u trgovinu kakaom, u ono doba, mogao je
sebi, majci i sestri osigurati stan u Aveniji park i kolovati se u Andoveru a zatim na
Harvardu.
Opet Harvard.
Sve te prie iz audicijske dvorane Einstein je uo od Amerikanaca. Naime, po
svom se izboru smjestio u amerikom dijelu neba. To je shvatljivo, s obzirom da su
mu, kao idovu, Evropljani bili mutni. Ali audiciju ne moraju proi samo Amerikanci.
Ista je procedura i s Pakistancima, i s pigmejima s Filipina, pa ak i s komunistima.
Einestein ne bi bio Einstein kad mu odmah ne bi bola oi matematika neloginost
zakljuka kojim ispitivai od svakoga zahtijevaju zahvalnost. I on odmah rauna: ako
bi svaki ovjek na Zemlji iskoristio svaku pruenu priliku, i postao milijuna, pa
milijarder i tako dalje, bogatstvo na papiru na tom malomu planetu nadmailo bi
vrijednost svih ruda u svemiru u roku od svoja tri mjeseca ili otprilike toliko. A osim
toga - vie ne bi bilo ni ive due koja bi se bavila kakvim korisnim radom.
I zato on alje Bogu pismo. Dragi Bog, pie Einstein, sigurno pojma nema to
priaju njegovi ispitivai. Oni, pie Einstein, okrutno varaju pridolice tom tvrdnjom o
nekakvim mogunostima to su ih imali na Zemlji. Einstein, ne zna iz kojih pobuda to
rade, ali mu pada na um i da bi mogli biti sadisti.
I tu se pria naglo zavrava. Einstein nije uspio dobiti audijenciju kod Boga, nego
mu Bog alje jednog svog arhanela koji upravo kuha od bijesa. I arhanel se
Einsteinu zagrozi: nastavi li i dalje tako mutiti i kod duhova ruiti autoritet ispitivaa,
zauvijek e mu oduzeti njegovu dragu violinu. I Einstein prestaje s drugima diskutirati
o ispitivaima. Njemu violina znai vie od svega ostaloga.
Pria je dakako pljuska Bogu, jer se njome tvrdi da se Bog slui i takvim
bijednim smicalicama kao to su oni njegovi ispitivai, a samo da bi sa sebe svalio
krivnju to je ovdje na Zemlji tako teak materijalni ivot.
Paf - iskljuim sve misli iz glave.
Ali mi na to pone odzvanjati pjesmica o Sally u vrtu.
U meuvremenu je Mary Kathleen OLooney, sluei se svojom beskrajnom moi
kao gospoa Graham, telefonirala Arpadu Leenu, vrhovnome gromovniku RAMJAC-a:
neka odmah utvrdi to je policija uinila sa mnom i neka poalje najljuega
newyorkog odvjetnika da me oslobodi, bez obzira koliko to kotalo.
Poto to uini, Leen e me postaviti za potpredsjednika u korporaciji RAMJAC.
Kad je ve na tome, ree ona dalje, tu joj je pri ruci popis nekih drugih dobrih ljudi
koje valja pokupiti i takoer postaviti za potpredsjednike. To su bili oni koje sam joj
ja spomenuo, naravno, ljudi koji su sa mnom bili ljubazni.
Leen je takoer dobio nalog da onoj Doris Kramm, staroj tajnici u kompaniji
American Harp, kae da ne mora u mirovinu, bez obzira koliko je stara.
Da, a ja sam sebi ondje, u gumiranoj eliji, ponovio vic to sam ga kao bruco
bio proitao u Harvard Lampoonu. U svoje doba taj me vic zapanjio jer mi se inio
strano prostim. Kad sam postao predsjednikov specijalni savjetnik za poslove
omladine, pa sam opet morao itati kolski humor, vidio sam da se onaj vic i dalje
objavljuje, po nekoliko puta godinje, a bez ikakve preinake. Evo ga:
Ona: Bezobraznie, kako se usuuje tako me ljubiti?
On: Ma daj, samo sam traio gdje su otili svi oni pageti.
I tako, dobro se nasmijem na raun toga vica u svojoj samici. Ali onda odjednom
klonem. Ponem ponavljati pageti, pageti, pageti... i nikako da prestanem.
A nakon toga zlo, i sve gore. Zajecam. Bacim se na zid i odbijem od njega.
Poserem se u jednom kutu. Govno poklopim onim trofejnim peharom.
Vriskom izverglam jednu pjesmicu iz osnovne kole:
Sreu hou samo tren,
samo tren, samo tren!
Ba me briga ako mrem,
ako mrem, ako mrem!
Ne znam, moda sam i onanirao. A zato ne bih? Mi starci imamo mnogo bogatiji
seksualni ivot nego to mladi uglavnom misle.
I poslije se slomim, sruim.
Te veeri u sedam sati u policijsku stanicu ue najljui newyorki odvjetnik. Sve
dotle traio je gdje sam. Bio je glasovit, bio je poznat kao ovjek koji e surovom
otrinom i bez ikakva smisla za alu nekoga napadati ili braniti, nije vano koga.
Policija se ukoila, grom ju je pogodio kad se pred njom nacrtala ta strana i slavna
pokora. Da mu se odmah kae to je sa mnom - zatraio je.
Nitko nita ne zna. Nigdje nije zapisano jesam li puten, jesam li nekamo
prebaen. Moj je odvjetnik znao da nisam u hotelu, ondje se ve raspitao. Mary
Kathleen je Arpadu Leenu rekla da sam u Hotelu Arapahoe, a Leen je to priopio
odvjetniku.
tovie, u policiji nisu mogli utvrditi ak ni zbog ega su me uhapsili.
I pregledali su sve elije. Naravno, mene nema pa nema. Oni to su me doveli i
onaj to me bio zatvorio otili su - turnus im zavrio. A ni kod kue ih nije bilo - ma
nijednog.
Onda se detektiv, koji je nastojao smiriti mog odvjetnika, sjeti one samice u
podrumu i poe da je pogleda, za svaki sluaj.
Kad se klju okrenuo u bravi, ja sam leao potrbuke a lica okrenuta prema
vratima, kao pas u svojoj kuici. Noge, u arapama, bile su mi opruene prema
trofejnom peharu i govnima. Tko zna zato, bio sam izuo cipele.
Detektiv otvori vrata - i zaprepateno zine. Kako me je vidio, shvatio je da ondje
leim dugo. Sluajno je newyorka opinska vlast poinila teko zlodjelo sa mnom.
- Gospodin Starbuck?... - zabrinuto promuca detektiv.
Nita nisam rekao. Da, jesam sjeo. Vie me nije bilo briga ni gdje sam ni to e
biti sa mnom. Bio sam kao riba na udici to se trzala koliko je mogla i sad je gotova.
Neka me izvuku, svejedno mi je to me eka na onom kraju najlona.
- Doao je va odvjetnik - ree detektiv. A ja nita: ni u sebi se nisam pobunio -
da nitko i ne zna da sam u zatvoru, da ja nemam ni odvjetnika, ni prijatelja, ma nikoga i
nita. Doao mi je odvjetnik? Neka bude tako.
Sad se pokae i odvjetnik. Da je to bio onaj mitski jednorog, ni onda se ne bih
zaudio. Zapravo i nije bio nita manje fantastian od jednoroga: taj ovjek je sa svega
dvadeset est godina bio glavni savjetnik Senatskog stalnog istranog odbora kojeg je
predsjednik bio glavom senator Joseph McCarthy, nakon drugog svjetskog rata
najspektakularniji lovac na domovini nevjerne Amerikance.
Sad mu je moglo biti blizu pedeset godina - a bio je jednako ozbiljan, nervozan i
snalaljiv. Za McCarthyjeve ere, to je nastala od onog doba kad smo se Leland
Clewes i ja onako nasamarili, ja sam se tog ovjeka bojao i mrzio ga. A sad je on bio
na mojoj strani.
- Gospodine Starbuck - ree - doao sam da vas branim, ako me prihvaate.
Korporacija RAMJAC me angairala da vas zastupam. Ja sam Roy M. Cohn.
A kakav je arobnjak bio!
Stvorio sam se pred policijskom stanicom, u limuzini to me je ekala, jo prije
nego to si mogao izgovoriti Habeas corpus!
23
Cohn me je dopratio do limuzine, ali se on nije ukrcao. Zaelio mi je svako
dobro, ali mi nije pruio ruku. I ode. Nije me ni takao, niti mi je i najsitnijim znakom
dao naslutiti da zna kako sam i ja bio sudionik jedne dobro poznate epizode u
amerikoj povijesti.
I tako, opet se naem u limuzini. A zato ne? U snu je sve mogue. Nije li me Roy
M. Cohn upravo izvukao iz zatvora, nisam li netom za sobom ostavio svoje cipele?
Prema tome, zato se san ne bi nastavio - zato ne bih na stranjem sjedalu limuzine
zatekao Lelanda Clewesa i Israela Edela, nonog portira iz Hotela Arapahoe, kako me
ekaju? Tako je i bilo.
Obojica mi kimnue, nekako ukoeno. I njima se inilo da to to se zbiva nema
mnogo veze sa zdravim razumom.
A to se zbivalo? Zbivalo se to da je limuzina kruila Manhattanom kao kakav
kolski autobus, i kupila ljude koje je Mary Kathleen OLooney spomenula Arpadu
Leenu i naredila mu neka ih uzme za potpredsjednike korporacije RAMJAC. Ono je
bila Leenova osobna limuzina. Poslije u doznati da je zovu karavanskom. U njezinu
stranjem dijelu bi American Harp komotno odrala izlobu.
Leen je osobno svima - Clewesu, Edelu i treem po koga emo poi - telefonirao,
a poto su njegovi pomonici poblie utvrdili tko su ti ljudi i gdje ih se moe nai.
Lelanda Clewesa nali su u telefonskom imeniku. Edela su nali na recepciji Hotela
Arapahoe. A jedan Leenov pomonik otiao je do kavane Royaltona da se raspita kako
se zove ovjek uljem sprene ake koji ondje radi.
Osim toga, nazvali su regionalni ured RAMJAC-a u Georgiji, da provjere radi li
ondje kao ofer neki Cleveland Lawes, i Federalni popravni zavod za odrasle s
minimalnom paskom u Zranoj bazi Finletter, da doznaju imaju li ondje straara
Clydea Cartera i zatvorenika doktora Roberta Fendera.
Clewes me upita znam li ja to se zbiva.
- Ne znam - odgovorim. - Ovo je samo san zatvorske ptiice. Nema i ne moe
imati smisla.
Onda me Clewes upita gdje su mi cipele.
- Ostavio sam ih u luakoj samici - odgovorim.
- Zar si bio u luakoj samici? - on upita.
- Da, i lijepo je ondje - odvratim. - ovjek se ne moe ozlijediti da hoe.
Sad se prema nama okrene ovjek to je sjedio pored ofera, na prednjem
sjedalu. I njega sam znao. To je bio jedan od one dvojice odvjetnika koji su dopratili
Virgila Greathousea u zatvor, dan prije. Zastupao je i Arpada Leena. Zabrinuo se to
sam bez cipela. Vratit emo se u policijsku stanicu po njih, ree.
- Ni za ivu glavu! - skoim. - Dosad su sigurno vidjeli da sam govna pokrio
kuglakim trofejnim peharom pa e me opet uhapsiti.
Na ovo se Edel i Clewes odmaknu malo dalje od mene.
- Ovo mora biti san - ree Clewes.
- I uivaj - dobacim mu. - to dui, to bolje.
- Gospodo, gospodo - odvjetnik e srdano. - Ma molim vas, nemate zato
brinuti. Vama e se ponuditi jedinstvena ivotna prilika!
- Ma kad me to, do vraga, vidjela? - Edel e zaueno. - I to sam to lijepo
napravio da je ona vidjela?
- To moda nikad neemo saznati - odgovori odvjetnik. - Ona rijetko objanjava
svoje postupke, a majstorica je u preruavanju. Moe se pretvoriti u bilo koga.
- Moda je bila onaj crni div svodnik, to je sino doao poslije vas - Edel e
meni. - Bio sam ljubazan s njim. Bio je visok dva metra i trideset.
- Nisam ga vidio - reem.
- Sretni ste - doeka Edel.
- Zar se vas dvojica znate? - upita Clewes.
- Jo od djetinjstva! - uskliknem. Znam kako u raspriti svoj san: bit u
neozbiljan, pravit u komediju. Neka me vrag nosi, ali se moram opet nai na svom
krevetu u Arapahoeu, ili na leaju u zatvoru. Nije mi vano gdje.
Tko zna, mogao bih se ak i probuditi u spavaoj sobi svoje ciganske kuice u
Chevy Chaseu u Marylandu, sa enom jo ivom.
- Ne, mogu vam rei da taj visoki Crnac svodnik nije bila ona - ree odvjetnik. -
U to smo sigurni: bez obzira kako izgledala, nije visoka.
- Tko nije visoka? - upitam.
- Gospoa Graham - odgovori odvjetnik.
- Oprostite to sam pitao - izmucam.
- I vi ste joj morali uiniti neku uslugu - ree mi odvjetnik. - Ili ste uinili neto
ime ste je zadivili.
- To je kriv moj skautski odgoj - odvratim.
Stali smo ispred jedne gotovo ruevne stambene zgrade u Upper West Sideu. Iz
kue izae Frank Ubriaco, vlasnik kavane. U tom snu bio je u blijedoplavom
somotskom odijelu i zeleno-bijelim kaubojskim izmama s visokim, visokim petama.
Njegova je sprena aka bila pokrivena elegantnom bijelom glase-rukavicom. Clewes
spusti za njega jedno pomono sjedalo.
Pozdravim ga.
- Tko ste vi? - Ubriaco upita.
- Jutros ste me posluili dorukom - odgovorim.
- Koga sve nisam posluio dorukom jutros!
- I njega zna? - upita me Clewes.
- Pa ovo je moj grad - odgovorim, a onda se okrenem odvjetniku, uvjeren sve
vie da je to sumo san: - U redu, sad idemo po moju majku.
Odvjetnik me pogleda nesigurno: - Po vau majku?
- Naravno, zato ne? Kad su svi ovdje, moe i ona - odgovorim.
Odvjetnik je elio biti susretljiv. - Pa, gospoin Leen nije odredio da ne smijemo
uzeti vie nikoga. Znai, htjeli biste da uzmemo vau majku?
- Od sveg srca.
- Dobro, a gdje je ona?
Na jednom groblju u Clevelandu. Ali to vama sigurno ne smeta.
Nakon toga odvjetnik je izbjegavao svaki izravan razgovor sa mnom.
Kad smo opet krenuli, Ubriaco upita nas ostale na stranjim sjedalima tko smo.
Clewes i Edel mu se predstave. Ja nisam htio.
- To su sve ljudi koje je po neemu uoila gospoa Graham - objasni mu
odvjetnik. - Upravo kao i vas.
- A vi je, deki, znate? - Ubriaco upita Clewesa, Edela i mene.
Sva trojica slegnemo ramenima.
- Isuse Kriste! - zaudi se Ubriaco. - ujte, neka ovaj posao to mi nudite bude
dobar, jer se meni svia ono to sad radim.
- Vidjet ete - odgovori mu odvjetnik.
- Ma ja sam zbog vas otkazao spoj - ree Ubriaco.
- Da, a i gospodin Leen je zbog vas otkazao neto vano - odvrati mu odvjetnik. -
Ki mu ima svoj debi u Waldorfu veeras, a on joj nee doi. Nee jer mora
razgovarati s vama, gospodo.
- Jebi ga, ovo je za popizditi - ree Ubriaco. Drugi nisu imali to rei. Kad smo
preli Central Park na East Sideu, Ubriaco opet progovori: - Da ti jebem debi.
Sad se Clewes okrene meni: - Ti si jedini ovdje koji zna sve ostale. I ti mora
imati neke veze sa svim ovim.
- A zato je ne bih imao? - doekam veselo. - Pa ovo je moj san.
Dalje nismo razgovarali. Na kraju, iskrcamo se ispred luksuznog stana Arpada
Leena. Odvjetnik nam ree neka u predsoblju izujemo cipele. Takav je kuni obiaj. Ja
sam, naravno, ve bio bez cipela, u arapama.
Ubriaco upita je li Leen Japanac, jer da to Japanci rade, skidaju cipele pred
kuom.
Odvjetnik mu odgovori da je Leen bijelac, u to moe biti siguran, samo je
odrastao na otoju Fidi gdje su mu roditelji imali trgovinu mjeovitom robom. Kako
sam poslije doznao, Leenov je otac bio maarski idov, a majka mu je bila Grkinja sa
Cipra. Njegovi roditelji upoznali su se za dvadesetih godina, oboje su radili na jednom
vedskom brodu za turistika kruna putovanja. Na Fidiju su pobjegli s broda i onda
otvorili trgovinu mjeovitom robom.
Sam Leen uini mi se kao idealizirana slika prerijskog Indijanca. Mogao bi biti
filmski glumac. Izaao je pred nas u predsoblje u prugastoj svilenoj kunoj haljini i u
crnim arapama. Ipak se nadao da bi mogao stii na kerin debi.
Prije nego to e se nama predstaviti, morao je odvjetniku priopiti jedan
nevjerojatan podatak.
- Ma znate li vi zbog ega je onaj kurvin sin u zatvoru? - ree. - Zbog izdaje! A
mi treba da ga izvuemo i da mu damo zaposlenje! Zbog izdaje! Ma kako moe iz
zatvora izvui nekoga tko je osuen zbog izdaje? Pa kako mu moemo dati makar i
najgore zaposlenje na svijetu, a da svaki poteni rodoljub ove zemlje ne digne glas do
boga?!
Odvjetnik nije znao kako.
- Dobro - zakljui Leen - neka ga vrag nosi. Dajte mi opet Roya Cohna. Ah, to
bih volio biti opet u Nashvilleu!
Da objasnim ovo posljednje: naime, Leen je prije bio vodei diskograf za
country glazbu u Nashvilleu, drava Tennessee. Onda je njegovo malo carstvo
progutala korporacija RAMJAC. Iz Leenove nekadanje kompanije razvila se dananja
sekcija RAMJAC-a Down Home Records.
Leen nas sve redom pogleda i zapanjeno zavrti glavom. Kakvo areno drutvo!
- Gospodo - ree - vi ste svi upali u oi gospoi Graham. Nije mi rekla ni gdje ni
kada. Samo je rekla da ste poteni i ljubazni ljudi.
- Ja nisam - upadne mu u rije Ubriaco.
- Vi, ako hoete, moete osporiti njezin sud - ree Leen - ali ja ne mogu. Zaduen
sam da vam ponudim dobro mjesto. A protiv toga nemam nita i rei u vam zato:
zato to mi gospoa Graham dosad jo nikad nije naloila neto to se na kraju ne bi
pokazalo da je u najboljem interesu korporacije. Ja sam prije obiavao govoriti kako
nikad neu raditi za nekoga, samo za sebe, ali moram rei da mi je rad za gospou
Graham najvea ast koju sam doivio u ivotu.
Zbilja je tako mislio.
On nema nita protiv toga da sve nas postavi za potpredsjednike, ree. Uostalom,
sama korporacija, u svom vrhu, ima to za ovo to za ono sedamsto potpredsjednika, a,
naravno, svaka posebna kompanija, korporacijska podrunica, opet ima cijelu mreu
kojekakvih predsjednika i potpredsjednika.
- A vi znate kako ona izgleda? - upita Ubriaco.
- U zadnje vrijeme nisam je viao - odgovori Leen. Na fini je nain lagao. Nikad
je nije vidio, to je bilo i slubeno potvreno. Poslije e mi priznati da on ak i ne zna
na koji je nain privukao pozornost gospoe Graham. Mislio je da je ona moda
vidjela lanak o njemu to je asopis Diners Cluba bio objavio u svojoj rubrici Ljudi
u usponu.
Kako bilo da bilo, bio joj je pokorno odan. Svoju predodbu gospoe Graham je
volio i od nje je strahovao, isto onako kao to je Emil Larkin volio i strahovao od
svoje predodbe Isusa Krista. Samo to je Leen, naravno, u svom kultu bio sretniji od
Larkina, jer je njegovo nevidljivo nadreeno bie s njim komuniciralo telefonski,
pisalo mu pisma i upuivalo ga to e initi.
Jedanput je Leen doslovce rekao ovo: - Rad za gospou Graham meni je bio kao
doivljaj vjere. Bez obzira koliko sam zaraivao, nisam imao nikakav cilj. ivot mi je
bio besmislen sve dok nisam postao predsjednik RAMJAC-a i pretvorio se u
pokornoga slugu gospoe Graham.
I katkad moram zakljuiti da je svaka srea vjerske naravi.
Leen ree da e sa svakim od nas razgovarati nasamo u svojoj knjinici.
- Gospoa Graham mi nije dala nikakve podatke o vama, to vas moda posebno
zanima i tako dalje, zato mi to morate sami rei.
Onda pozove Ubriaca da prvi poe s njim u knjinicu, a nas ostale zamoli da
poekamo u salonu.
- Mogu li vas poastiti kakvim piem? - upita nas Leen.
Clewes je odbio, nee nita, Edel zatrai pivo, a ja, jednako u nadi da u razbiti
taj san, naruim pousse-cafe, jedan napitak duginih boja, koji jo nikad nisam bio
vidio, ali sam za nj doznao kad sam uio za doktora miksologije. Spravlja se ovako: u
au se najprije nalije malo nekog vrlo gustog likera, zatim se na nj licom nalije malo
drugog, manje gustog, pa onda treeg, jo manje gustog, i tako redom, i svaki sloj
ostaje na svom mjestu, ne mijea se ni s onim ispod ni s onim iznad.
Leen se zaudi mojoj narudbi. Ponovi je, da vidi je li dobro uo.
- Ako vas ne gnjavim previe s tim - dometnem. Naravno, znao sam da to nije
vea gnjavaa nego to je recimo sagraditi u boci kompletan model Kolumbove
karavele.
- Nema problema! - usklikne Leen. Kako u doznati, to mu je bio omiljen izriaj.
Naredi butleru neka me bez daljega poslui jednim pousse-cafe.
Poto su se Leen i Ubriaco povukli u knjinicu, mi ostali prijeemo u salon.
Usred salona bio je bazen. Prvi put sam vidio salon s bazenom. Da, bio sam ve uo za
takve stvari, ali uti i vlastitim oima vidjeti onoliku vodu u neijem salonu, e, to su
dvije vrlo razliite stvari.
Kleknem kraj bazena i uronim aku u vodu, da vidim kakva joj je temperatura.
Mlana. Povuem ruku i vidim - mokra je; i, moram priznati, mokra ruka, a san, to
dvoje ne ide skupa. Jer, aka mi je zbilja mokra, i bit e jo neko vrijeme ako je neim
ne obriem.
Pa sve se ovo zbilja dogaa! Ustanem, a butler ue s mojim pousse-cafeom.
Dakle, sve moje komedijanje ne pali. Bolje da se opet uozbiljim.
- Hvala - reem butleru.
- Nema na emu, gospodine - on odvrati.
Clewes i Edel bili su sjeli na jedan kraj kaua koji je bio dug gotovo kao pola
ulinog bloka. Pridruim im se, neka vide kako sam opet postao staloen.
Oni su i dalje razmatrali gdje i kada je gospoa Graham mogla uoiti neke
njihove vrline.
Clewes je kukao da u svom poslu prodavaa reklamnih ibica i kalendara, u onim
obilascima od vrata do vrata, nema neke naroite mogunosti da se istakne
ljubaznou.
- Najvea ljubaznost koju sam mogao uiniti moda je bila ta to sam nekog
uvara zgrade strpljivo sluao dok mi je priao svoje ratne uspomene - ree.
Sjeao se jednog uvara u Flatiron Buildingu koji mu je tvrdio da je on bio prvi
Amerikanac to je preao most preko Rajne kod Remagena, u Njemakoj, u drugom
svjetskom ratu. Zauzimanje tog mosta bio je izvanredno vaan dogaaj, jer je time
omogueno saveznikim armijama da najveom brzinom prodru u samo srce
Njemake. Clewes je ipak dvojio da bi onaj uvar mogao biti gospoa Graham.
Israel Edel je ipak pretpostavljao da bi gospoa Graham mogla biti maskirana
kao mukarac. - U mom hotelu pola gostiju su travestiti - ree.
A ta mogunost, da bi gospoa Graham mogla biti travestit, ubrzo e, i posve
naglo, pasti na um samom Arpadu Leenu.
Clewes se vrati na temu drugog svjetskog rata. Ovaj put sa svog aspekta. Ree
kako smo on i ja, kao vojni funkcionari, zapravo samo umiljali da imamo neke veze s
pobjedama i porazima.
- Rat su dobili borci, Walter. Sve je ostalo san.
Po njegovu miljenju, svi memoari to su ih o tom ratu napisali civili isti su
vindleraj, fuliranje da su rat dobili govornici, pisci i oni iz visokih krugova, dok su
rat mogli dobiti samo borci.
U predsoblju zazvoni telefon. Ue butler i javi da zovu Clewesa, liniju moe
preuzeti na aparatu to je na stoliu ispred nas. Aparat je bio od crno-bijele plastike, u
obliku Snoopyja, onog famoznog psa iz stripa zvana Peanuts. Peanuts je imala jedna
kompanija koja e doi pod moju vlast u RAMJAC-u. Na tom aparatu, kako u uskoro
i sam vidjeti, razgovarao si tako to si usne zalijepio psu za trbuh, a njegov nos zabio
sebi u uho. Zato ne?
Clewesa je zvala njegova ena Sarah, moja nekadanja djevojka. Zvala ga je iz
stana, upravo se vratila s posjeta pacijentici i nala njegovu ceduljicu kojom ju je
obavijestio gdje je i zbog ega.
Clewes joj ree da sam i ja tu, a ona nije mogla vjerovati. Hoe da razgovara sa
mnom. I Clewes mi preda plastinog psa.
- Zdravo - reem.
- Pa ovo je ludo! - usklikne Sarah. - to ti radi ondje?
- Sjedim pored bazena i pijem pousse-cafe.
- Tebe ne mogu ni zamisliti da pije pousse-cafe.
- Pa ipak ga pijem.
Upita me kako smo se Clewes i ja nali. Ispriam joj.
- Kako je mali svijet, Walter - ona e, i tako dalje, pa me zapita je li mi Clewes
rekao kakvu sam im veliku uslugu uinio kad sam svjedoio protiv njega.
- Moram ti rei da je to miljenje diskutabilno - odvratim.
- Kakvo?
- Diskutabilno - ponovim. Tu rije jo nije bila ula. Objasnim joj to znai.
- Ah, kako sam glupa - ona e. - Koliko toga ne znam, Walter! - Na telefonu
zvuala mi je kao ona ista nekadanja Sarah. inilo mi se kao da je opet Tisuu
devetsto trideset peta, i zato su me posebno trecnule njene idue rijei: - Boe moj,
Walter, pa nama je vie od ezdeset godina! Ma je li to mogue?
- Ne udi se niemu, Sarah.
Pozvala me neka s Clewesom doem k njima na veeru, a ja sam odgovorio da
bih vrlo rado doao, ali ne znam hou li moi, ne znam to e jo biti. Upitam je gdje
stanuje.
U suterenu one iste zgrade u kojoj joj je ivjela baka, u Tudor Cityju, ree.
Sjeam li se bakina stana, s onolikim pokustvom i onolikom poslugom, a sve to
nabijeno u samo etiri prostorije?
Sjeam se, potvrdim, i oboje se nasmijemo.
Nisam joj rekao da i moj sin stanuje u Tudor Cityju. Poslije u doznati da je on,
sa svojom muzikalnom enom i posvojenom djecom, dobro poznat Clewesovima -
naime, taj Stankiewicz iz New York Timesa stanuje u istoj zgradi i svakome je
predobro poznat, uostalom, uglavnom zbog svoje lude djece, a samo je tri kata iznad
Lelanda i Sarah Clewes.
Sarah ree kako je dobro to se jo moemo smijati, unato svemu to smo proli.
- Bar jo imamo smisla za humor - ree.
Slino je izjavila Julie Nixon o svom ocu, kad su ga upirali iz Bijele kue: Ipak
mu je ostao smisao za humor.
- Da, bar to - potvrdim.
- Konobaru - na to e Sarah - to radi ova muha u mojoj juhi?
- Molim? - upitam.
- to radi ova muha u mojoj juhi? - ona ponovi.
I onda se sjetim. Takvim pitanjem poinjali smo svoje aljive konverzacije koje
smo esto vodili telefonom. Zaklopim oi. Odgovorim na pitanje i telefon mi se
pretvori u vremenski stroj. Njime pobjegnem iz Tisuu devetsto sedamdeset sedme i
uem u etvrtu dimenziju.
- Mislim da vjeba leptirov stil, gospoo - odvratim.
- Konobaru - ona nastavi - ali tu vidim i neki koni!
- Oprostite, gospoo - objasnim - to je obini tipfeler, mora biti klini.
- A zato vam je vrhnje tako skupo?
- Krave su krive, nee da ue nad onim malim posudicama.
- Cijelo vrijeme mi se ini da je danas utorak.
- Pa i jest utorak.
- Onda je jasno zato mi se to cijelo vrijeme ini. A recite - ona nastavi - imate li
uvojke od lisnatog tijesta?
- Danas nam nisu na jelovniku, gospoo.
- Sino sam sanjala kako jedem uvojke.
- Mora biti da ste uivali.
- Ma bilo je grozno! Probudim se, a puna mi usta dlaka - ona odvrati.
I ona je imala razloga da pobjegne u etvrtu dimenziju. Kako u poslije doznati,
te noi joj je pacijentica umrla. Sarah ju je jako voljela. Pacijentici je bilo samo
trideset est godina, ali je imala priroenu sranu manu - srce joj bilo golemo, masno i
slabo.
A zamislite, ako hoete, kako je taj razgovor djelovao na Lelanda Clewesa koji je
sjedio pored mene. Ja sklopljenih oiju, kako rekoh, a u onakvoj bezvremenskoj i
besprostornoj ekstazi, pa se inilo kao da tu, pred njegovim oima, spolno opim s
njegovom enom. Oprostio mi je, naravno. On svakome i sve oprata. Ali je to
svejedno moralo na njega djelovati - gledajui kakvim tonom tihe ljubavi Sarah i ja i
danas razgovaramo telefonski.
Ima li veega Proteja od preljuba? Na ovom svijetu nema.
- Razmiljam da prijeem na dijetu - ree Sarah.
- Znam kako moe od uba skinuti desetak kila najrunijega sala - doekam.
- Kako?
- Daj si odrubiti glavu.
Clewes je, naravno, mogao uti samo jednu stranu dijaloga, samo uvod ale ili
repliku, nikako oboje. A bilo je i nekih vrlo sugestivnih replika.
Tako sam, sjeam se, rekao Sarah da vie ne puim i kao uzgred upitam je zadimi
li ona nakon onih stvari?
- Ne znam - ona odgovori. - Nikad nisam gledala.
A taj odgovor, naravno, Clewes nije uo.
Zatim ona nastavi: - A to si radio prije nego to si postao konobar?
- Pa, istio sam ptiji izmet u satovima s kukavicom - odgovorim.
- esto sam se udila to je ono bijelo u ptijem izmetu - ona ree.
- I ono je izmet, ali od bijele ptice - odvratim.
- A gdje ti radi?
- U tvornici gaica.
- I kako se snalazi s gaicama? - upitam nestano.
21
- O, ne mogu se aliti - Sarah doeka. - Samo dolje-gore, sve mehaniki, brza
sam, i lova do krova.
Onda se iskalje, a i to je bio lagvort koji sam uhvatio tek u zadnji tren.
- Gadan kaalj - dobacim nakon trena nedoumice.
- Nee da mi prestane - ona odgovori.
- Uzmi ove dvije pilule - reem. - Izvrsne su. Ona ispusti zvuk kao da guta,
dvaput, a onda me upita kakve su to pilule.
- Najjai laksativ to ga zna medicina - odgovorim.
- Laksativ! - ona usklikne.
- Da - potvrdim - i sad ne smije kaljati. Izveli smo i alu s bolesnim konjem to
ga toboe imam. Inae nikad nisam imao konja. Dakle, veterinar mi je dao dvadeset
deka nekog ljubiastog praka koji toboe moram dati konju. Neka napravim tuljac od
papira, rekao mi je veterinar, napunim ga prakom, onda ga uvuem konju u gubicu,
puhnem i spraim mu praak u grlo.
- I kako je konju? - upita Sarah.
- Ah, konju je dobro.
- Ali ti mi ne izgleda najbolje.
- To je zato to je konj puhnuo prije mene.
- A zna li jo imitirati mamin smijeh? - ona upita.
To nije bio lagvort za novu alu. Sarah me je zbilja htjela uti kako imitiram
mamin smijeh, to sam esto inio u naim telefonskim razgovorima. Taj tos nisam
izveo ve godinama. Morao sam ne samo utanjiti, nego i uljepati svoj glas.
Stvar je bila u ovome: majka se nikad nije smijala glasno. Jo dok je bila
slukinja, u Litvi, nauili su je da mora priguiti smijeh. Naime, smatralo se da bi
gospodar, ili koji gost, uvi gdje se negdje u kui slukinja smije, mogao pomisliti da
se to njemu smije, na njegov raun.
I zato bi majka, kad ne bi mogla odoljeti smijehu, isputala neke sitne, iste
zvukove, kao iz muzike kutije, ili s kakvih dalekih zvona. A sluajno su ti zvuci bili i
lijepi.
Sad, i ne mislei gdje sam, napunim plua zrakom, stisnem grlo i, da udovoljim
svojoj nekadanjoj djevojci, oivim smijeh svoje majke.
A tono u tom trenu Arpad Leen i Frank Ubriaco uu u salon. uli su moj
pjevuckavi smijeh.
Brzo dobacim Sarah da moram prekinuti, pa spustim slualicu-psa.
Arpad Leen gledao me ukoeno. Ve sam prije bio uo kako ene govore da ih
mukarci skidaju pogledom. A sad sam utvrdio kako se pri tom osjea predmet toga
skidanja. Jer je Arpad Leen tono to radio sa mnom: zamiljao je kako izgledam bez
odjee.
U njemu se rodila sumnja da sam ja gospoa Graham, koja ga sad provjerava
preodjevena kao mukarac.
22
Ali ja to, naravno, nisam mogao znati - da on misli kako bih ja mogao biti
gospoa Graham. Prema tome, njegova nagla udvornost bila mi je isto tako nejasna
kao i sve ostalo to mi se tog dana dogodilo.
Najprije sam pomislio da je on tako paljiv zato to eli ublaiti lou vijest koju
mi sad mora priopiti: da ja nisam stvoren za RAMJAC, od mog posla nema nita, i
dolje me eka njegova limuzina koja e me odvesti natrag u Arapahoe. Ali njegov
pogled nije zraio samo takvom, nego strastvenijom eljom. udno gleda odobravam li
sve to ini.
Meni, a ne Lelandu Clewesu i Israelu Edelu, priopi kako je upravo postavio
Franka Ubriaca za potpredsjednika RAMJAC-ove sekcije McDonalds Hamburgers.
Klimnem glavom, mislim da je to lijepo.
Ali Leenu to nije bilo dovoljno. - Ja smatram da je to divan primjer postavljanja
pravog ovjeka na pravo mjesto - ree. - A to vi kaete? Tome i slui RAMJAC,
slaete se, zar ne, da dobre ljude postavi ondje gdje mogu najbolje razviti svoje
talente?
Pitanje je bilo upueno meni i nikom drugom, i zato na kraju odgovorim:
- Da.
Istu sam proceduru morao podnijeti jo dvaput, poto je dodijelio dunosti
Clewesu i Edelu. Clewes je postavljen za potpredsjednika sekcije Diamond Match,
vjerojatno zato to je tako dugo prodavao reklamne ibice. Edel je pak dobio mjesto
potpredsjednika odjela Hilton sekcije Hospitality Associates Ltd., valjda zbog svog
trotjednog iskustva na dunosti nonog portira u Hotelu Arapahoe.
Sad je bio moj red da odem u knjinicu s Leenom.
- Posljednji, ali nipoto najmanje vaan - Leen e udvorno. im je za sobom
zatvorio vrata i odvojio nas od ostalog dijela kue, poeo mi se udvarati jo
nametljivije. - Izvolite u moje odaje, ree pauk muhi - promrmlja i namigne mi tako
iroko da je gotovo iaio oko.
To mi se smuilo. Pitao sam se to li se dogodilo s drugima u ovoj prostoriji.
Ondje je bio stol mussolinijevskog stila s pokretnim naslonjaem.
- Moda biste vi morali sjesti ovdje - ree Leen. Obrve mu skakale gore-dolje,
upitno. - to mislite, nije li ovo vaa fotelja? A? A? Vaa fotelja?
Zeza me, pomislim. Odgovorim, pokornim tonom. Ponos mi je bio ve odavno
zgaen.
- Gospodine - reem - ja nemam pojma to je ovo.
- Da-da - on e, diui kaiprst - i to se katkad dogodi.
- Ne znam kako ste me nali, a ini mi se da moda i nisam onaj za koga me
drite.
- Ja vam jo nisam rekao za koga vas drim.
- Ja sam Walter F. Starbuck - reem tmurno.
- Ako tako kaete.
- Pa, bez obzira tko sam, vie nisam bogzna to. Ako mi zbilja nudite zaposlenje,
rei u vam da elim jedno sasvim skromno.
- Meni je naloeno da vas postavim za potpredsjednika. To mi je naloila osoba
koju potujem iznad svega. I ja kanim izvriti njezin nalog.
- Ja bih htio biti barman - izvalim.
- Ah! I spravljati pousse-cafe?
- I to mogu, ako treba. Imam diplomu doktora miksologije.
- Imate i predivan visok glas, kad to hoete.
- Bit e najbolje da se vratim u hotel. Mogu i pjeice. Nije daleko. - Da, samo
etrdesetak blokova, otprilike. I bez cipela. Vrlo vano za cipele! Nekako u stii u
hotel i bez njih.
- Kada doe vrijeme da odete kui, imat ete moju limuzinu.
- Sad mi je vrijeme da odem kui. I svejedno mi je kako u otii. Imao sam vrlo
naporan dan. Mozak mi je otkazao. Htio bih to prije u krevet. Ako znate nekoga kome
treba barman, makar samo honorarno, javite mi, ja sam u Hotelu Arapahoe.
- Kakva gluma! - usklikne Leen.
Oborim glavu. Nije me bilo volja gledati u njega, ma ni u koga.
- Ni govora - odgovorim. - Nikad nisam glumio.
- Rei u vam neto vrlo udno.
- Svejedno to rekli, nita ne razumijem.
- Svi ostali ovdje, veeras, vidjeli su vas, ali inae meusobno nikad se nisu
vidjeli. Kako to tumaite?
- Ja sam nezaposlen ovjek. Tek sam izaao iz zatvora. Lutao sam gradom bez
veze.
- Kakva komplicirana pripovijest! I bili ste u zatvoru, kaete?
- I zatvor je za ljude.
- Nema smisla da vas pitam zbog ega ste bili u zatvoru - ree Leen. Naravno,
time je mislio rei da se ja, to jest, kako je mislio, gospoa Graham maskirana kao
mukarac, ne moram uputati u sve gore i gore lai, osim ako to ne elim iz vlastitog
uitka.
- Zbog Watergatea - reem.
- Zbog Watergatea! - Leen usklikne. - Ma zamislite, a ja sam mislio da znam
svakoga tko je bio umijean u Watergate. - Kako u poslije doznati, nije samo znao
svakoga, nego neke i vrlo dobro: tako dobro da ih je mitio nezakonitim doprinosima u
izbornoj kampanji, a poslije je dao i svoj prilog za njihovu obranu. - Kako to da jo
nikad nisam uo za nekoga Starbucka u aferi Watergate?
- Ne znam - odvratim, jednako oborene glave.
- Znate, to vam je bilo kao da sam u nekoj fantastinoj muzikoj komediji, pa
kritiari spomenu svakoga, samo ne mene. Ako moete nai kakav stari program,
pokazat u vam na njemu i svoje ime.
- A bili ste u zatvoru u Georgiji, je li?
- Tako je - potvrdim. Pretpostavio sam da to zna zato to je Roy M. Cohn zacijelo
pregledao moj dosje kad je doao da me izvadi iz zatvora.
- Da, sad je jasno zato Georgia - ree Leen.
Nisam imao pojma zbog ega bi se nekome moralo pojasniti Zato Georgia.
- Znai, otuda znate Clydea Cartera, Clevelanda Lawesa i doktora Roberta
Fendera.
- Da. - Sad sam se uplaio. Zato je ovom ovjeku, efu jedne od najmonijih
korporacija na ovoj planeti, toliko stalo da to vie dozna o takvoj jednoj zatvorskoj
ptiici kao to sam ja? Da netko negdje moda ne sumnja da ja znam kakvu
spektakularnu a jo neotkrivenu tajnu oko Watergatea? Taj Leen, da se on ne igra sa
mnom make i mia, a poslije e me dati ubiti na neki nain?
- I Doris Kramm - ree Leen. - Sigurno i nju znate.
Kako mi je odlanulo to nju ne znam! Ipak sam nevin! Rui se cijela njegova
optuba! On je u zabludi i to mu mogu dokazati! Ne znam nikakvu Doris Kramm!
- Ne, ne i ne - odgovorim. - Ne znam nikakvu Doris Kramm.
- To je ona dama za koju ste od mene traili da ostane u kompaniji American
Harp, iako bi trebalo da ode u mirovinu.
- Ma ja nikad nita nisam traio od vas.
- Oprostite, lapsus linguae.
I sad me tek zgrabi uas: skopam da zapravo znam tu Doris Kramm. To je ona
stara tajnica to je sve jecajui spremala svoj stol u izlobenoj dvorani kompanije
American Harp. Ipak mu neu rei da je znam!
A to mi to vrijedi, on zna da ja nju znam! On zna sve!
- Mislim da vam je drago uti da sam joj osobno telefonirao i poruio joj neka ne
ide u mirovinu, ako nee, ne mora. Dapae, moe ostati na poslu koliko god hoe. Zar
to nije divno?
- Nije - bubnem. Tja, to god odgovorio, svejedno je. Ali sad sam se sjetio
izlobene dvorane. inilo mi se da je odonda prolo tisuu godina, da sam ondje bio u
nekom drugom ivotu, prije ovog mog roenja. Ondje je bila i Mary Kathleen
OLooney. A sveznajui Arpad Leen sad e sigurno spomenuti i nju.
I na to mi sine - pa ova mora u kojoj se ve neko vrijeme vrtim ipak ima svoju
logiku, i te kakvu! Ja znam neto to ni sam Leen ne zna, to moda nitko na svijetu ne
zna osim mene. Jest nepojmljivo, ali mora biti da je ipak tako: da su Mary Kathleen
OLooney i gospoa Graham jedna te ista osoba!
U tom trenu Arpad Leen uzme mi ruku, digne je do svojih usana i poljubi je.
- Oprostite, madam, to sam vam provalio inkognito - ree Leen - ali mislim da
ste mi vi namjerno ili na ruku. Ne brinite, vaa tajna moe sa mnom u grob. Konano
sam doivio ast da se s vama naem lice u lice.
I opet mi poljubi ruku, onu istu ruku koju je tog jutra Mary Kathleen OLooney
zgrabila svojom prljavom aicom.
- Ve je bilo vrijeme, madam, ve je bilo vrijeme - ree Leen. - Dugo, dugo ve
radimo zajedno, a kako dobro! Ve je bilo vrijeme.
Tako mi se zgadilo da mi mukarac ljubi ruku, da sam se mehaniki, u hipu,
pretvorio u pravu pravcatu kraljicu Viktoriju! I iz mene provali upravo carski bijes, ali
s rjenikom clevelandskih ulica mog djeatva.
- to me koga boga lie i oblizuje? - prasnem zapovjedniki. - Nisam ti ja
nikakva jebena enska!
Ve sam rekao da sam s vremenom, s godinama, izgubio svaki ponos. A sad ga je
Arpad Leen izgubio za svega nekoliko sekundi, im je shvatio kakav je kolosalan gaf
napravio.
Zanijemio je kao kamen i problijedio kao krpa.
Pokua se sabrati, ali mu nije ilo glatko. Ni ispriati se nije znao, bio je tako
slomljen da su mu totalno zatajili i duh i arm. Samo je naslijepo pipkao za istinom.
- Ali vi je znate - naposljetku izusti, rezigniranim tonom, jer je shvatio ono isto
to je i meni postalo jasno: da sam moniji od njega, samo ako to hou biti.
Toliko mu i potvrdim: - Znam je dobro. I siguran sam da e uiniti to god joj
kaem. - Ovo drugo dodao sam na pamet. Moja mala osveta.
Na njemu nikakve promjene. Slika i prilika propala ovjeka. Odjednom - cak! -
isprijeio sam se izmeu njega i njegova boga. Sad je bio njegov red da obori glavu.
- Pa - naposljetku apne, pouti neko vrijeme, pa nastavi: - Pa, preporuite me
kod nje, ako moete.
Zaelio sam vie od svega na svijetu spasiti Mary Kathleen OLooney od onog
jezivog ivota na koji su je natjerali monstrumi iz njezine mate. Znao sam gdje u je
nai.
- Moete li mi rei - upitam slomljenoga Leena - gdje bih u ovo doba noi mogao
nai par cipela?
Glas mu je zvuao kao da dopire iz onog mjesta gdje sam nakanio poi, iz
golemih spilja ispod Grand Central Stationa.
- Nema problema - ree.
23
I tako sam se uskoro naao gdje posve sam, i poto sam se uvjerio da me nitko ne
prati, silazim eljeznim stepenicama u spilju. Svakih nekoliko stepenica dovikivao sam
blagim i ohrabrujuim tonom:
- Mary Kathleen, to sam ja, Walter! To sam ja, Walter!
Kako sam bio obuven? Imao sam crne kone lakirane papue s rastezljivim licem.
Dao mi ih je sin Arpada Leena, mali desetogodinji Dexter. Tono moj broj. Dexter ih
je morao imati jer je iao u baletnu kolu. Ali mu vie nisu bile potrebne. Roditeljima
je dao svoj prvi uspjeni ultimatum: rekao im je da e se ubiti budu li ga silili da i
dalje pohaa baletnu kolu. Tako je on mrzio baletnu kolu.
to je sladak bio taj djeak - u pidami i kupaem ogrtau, nakon kupanja u onom
salonskom bazenu. Kako se suutno i brino zauzeo za mene, za tog malenog staria
koji nema cipela za svoje male noge. Bilo je kao da sam kakav dobroudan vilenjak iz
bajke, a on kraljevi to vilenjaku daruje par arobnih baletnih papua.
I kako je bio lijep djeak! Imao je velike smee oi. Kosa mu je bila masa crnih
kovra. Dao bih ne znam to da imam takva sina. S druge strane, mogu zamisliti to bi
moj sin dao da ima oca kao to je Arpad Leen.
Poteno reeno.
- Mary Kathleen, to sam ja, Walter - opet viknem. To sam ja, Walter.
Na dnu stepenica naiem na prvi nagovjetaj da moda i nije sve u redu. To je
bila najlon-vreica iz Bloomingsdalea - prevrnula se, izrigala neke krpe, glavu lutke i
primjerak magazina Vogue, publikacije RAMJAC-a.
Uzmem vreicu i vratim sve ono natrag u njeno drijelo, kao da e samim time
sve opet biti u redu. A onda spazim mrlju krvi na podu. To pak nisam mogao vratiti na
svoje mjesto, ondje gdje spada. Krenem, a mrlja krvi sve vie.
Ne elim itaoca drati u napetosti, pustiti neka ga jeza srsi, neka misli kako u
nai Mary Kathleen odrezanih aka, gdje die u mene svoje krvave batrljke. Nita od
toga - nju je zapravo u Aveniji Vanderbilt bubnuo jedan taksi kompanije Checker, a
ona je odbila lijeniku pomo, rekla je da je s njom u redu, sve je u redu.
A nita nije bilo u redu.
Moda je u svemu tome bilo i neke ironije, koju ja, meutim, ne mogu potvrditi.
Naime, vrlo je lako mogue da je Mary Kathleen bubnuo jedan od njezinih vlastitih
taksija.
Nos joj je bio slomljen, iz njega je i kapala krv. I jo je svega i svata bilo s
njom. Ni sam ne znam to sve. Nikad nije napravljen nikakav inventar svih lomova u
Mary Kathleen.
Sakrila se u jednom klozetskom pregratku. Naao sam je po tragovima krvi. I nije
bilo nikakve dvojbe da je ona ondje unutra. Ispod vrata virile su njezine koarkake
glenjae.
Dobro, bar nisam naao mrtvaca. Opet sam se blago i njeno javio, a ona povue
zasun i otvori vrata. Nije se sluila koljkom, samo je tako sjedila na njoj. A da se i
sluila njome, vie nije bilo vano, tako je bila totalno, do kraja poniena ivotom.
Nos joj vie nije krvario, samo je od skorene krvi dobila brice kao u Adolfa Hitlera.
- Oh, jadna eno! - uskliknem.
Nije bila utuena svojim stanjem. - Da, mislim da sam upravo to - ona odgovori. -
A to mi je bila i majka. - Majka joj je, kako sam rekao, bila urmla od trovanja radijem.
- Ma to je to bilo s tobom? - upitam.
Ispria mi kako ju je udario taksi. Upravo je Arpadu Leenu bila poslala pismo
kojim je potvrdila sve svoje naloge to mu ih je dala telefonski.
- Idem ti dovesti prvu pomo - reem.
- Ne, ne! Ostani tu, ostani tu!
- Ali tebi treba pomo!
- Vie mi nita ne treba.
- Pa ti i ne zna to ti je!
- Ja umirem, Walter. Vie i ne moram znati.
- Dok je ivota, ima i nade - dobacim i okrenem se da potrim uza stepenice.
- Da me nisi pustio samu! - ona vikne.
- Hou da ti spasim ivot!
- Najprije mora uti to ti imam rei! Cijelo vrijeme sjedim ovdje i mislim:
Boe, nakon svega to sam prola, nakon svega za to sam radila, nee se nai nitko
da uje moje posljednje rijei. Dovede li mi pomo, nee biti nikoga tko bi me
mogao razumjeti.
- Da te bar bolje smjestim?
- Meni je ovako posve lijepo.
U tome je bilo istine. U debeloj naslagi odjee bilo joj je toplo. A glavicu, u kutu
pregratka, poduprla je gomilicom krpa.
U ivoj stijeni oko nas gromorilo je od vremena do vremena. Gore je jo neto
umiralo - eljezniki sustav Sjedinjenih Drava. Kolodvorom su dolazile i odlazile
poluslupane lokomotive to vuku skroz slupane putnike vagone.
- Znam tvoju tajnu - reem.
- Koju? - ona upita. - Sad ih imam mnogo.
Mislio sam kako e to biti vrlo dramatian trenutak kad joj kaem da znam da je
ona glavni akcionar RAMJAC-a. A kad tamo - fijasko, zna se. To mi je ve sama bila
rekla, samo to je ja nisam uo.
- Ma zar si postao gluh, Walter?
- Sada te dobro ujem.
- Zar ti pored svega ostalog moram urlanjem priopiti svoje zadnje rijei?
- Ne mora. Ali neu vie da ujem o nekim zadnjim rijeima. Pa ti si tako
bogata, Mary Kathleen! Pa ti, samo ako hoe, moe zakupiti za sebe cijelu bolnicu i
natjerati lijenike da te ozdrave!
- Mrzim ovaj ivot - ona ree. - Uinila sam sve to sam mogla da svima bude
ljepi, ali mi se ini da tu nitko nita ne moe uiniti. Meni je dosta pokuaja. Sad
samo elim zaspati.
- Ali ti ne mora ivjeti na takav nain! - uskliknem. - Zato sam i doao, da ti to
kaem. Ja u te zatititi, Mary Katheleen. Uzet emo ljude u koje se moemo uzdati sto
posto. Howard Hughes je uzeo mormone, jer oni imaju visoka moralna mjerila, pa
emo i mi uzeti mormone.
- Boe, Walter, zar misli da nisam i ja pokuala s mormonima?
- Zar jesi?
- Jedno vrijeme imala sam ih na svakom koraku - ona odgovori, pa mi ispria
takvu groznu pripovijest da groznije ovjek i ne moe uti.
Dakle, dogodilo se to jo dok je ivjela na velikoj nozi, dok je traila naina da
bar donekle uiva u svom golemom bogatstvu. Bila je udovite koje bi mnogi ljudi
voljeli ili slikati, ili uhvatiti, ili ga muiti na neki nain - ili ga pak ubiti. Htjeli bi je
ubiti zbog njezinih ruku, ili zbog novca, a i iz osvete. RAMJAC je mnoge ljude
poslovno upropastio, ili im preoteo posao, a imao je svoje prste i u obaranju vlada
nekih malih i slabih zemalja.
Zato ona nije smjela otkriti svoj identitet nikome, tko je ona znali su samo njezini
vjerni mormoni, a morala je cijelo vrijeme biti u pokretu. Tako se dogodilo da se u
jednom trenutku smjestila na najviem katu jednog RAMJAC-ova hotela u Managuji, u
Nikaragvi. Na tom katu bilo je dvadeset luksuznih apartmana i ona ih je sve uzela. Dva
stubina prilaza odozdo zatvorena su grubim zidom, poput onoga u predvorju Hotela
Arapahoe. Dizala su podeena tako da se samo jednim moe doi do najviega kata, a
u tome dizalu stalno je bio jedan njezin uvar mormon.
Tko je ona, to navodno nije smio znati ni direktor hotela, ali je sigurno cijela
Managua zapravo pretpostavljala tko ona moe biti.
Kako bilo da bilo, jednog je dana napreac odluila poi u grad sama, ne bi li
makar na kratko doivjela ono to nije osjetila ve godinama: kako izgleda biti obian
ovjek meu svijetom. I ona izae, zamaskirana perikom i sunanim naoalama.
U jednom parku naie na neku sredovjenu Amerikanku; ena sjedi na klupi i
plae. Bila je iz St. Louisa. Mu joj je bio nadzornik pivovare, radio je u RAMJAC-
ovoj sekciji Anheuser-Busch. Na savjet putnike agencije, doli su na odmor u
Managuu, to im je imao biti kao neki drugi medeni mjesec. I mu joj je tog jutra umro
od amebijaze.
Mary Kathleen povela je enu k sebi u hotel, smjestila ju je u jedan od onih
praznih apartmana i naloila svojim mormonima neka urede sve da se udovica i tijelo
njezina mua prebace u St. Louis jednim RAMJAC-ovim avionom.
Nakon toga Mary Kathleen poe k eni, da je obavijesti to je poduzela - i nae
je mrtvu, zadavljenu uetom od zastora. Ali je najvea grozota bila ova: onaj tko je to
uinio, mislei da je ona ena Mary Kathleen, odrezao joj je obje ruke. Ruke vie
nikad nisu naene.
Ubrzo nakon toga Mary Kathleen ode u New York. S prozora svog apartmana u
Waldorf Towersu promatrala je dalekozorom beskunice s najlon-vreicama. Uzgred
reeno, na katu iznad nje stanovao je general Douglas MacArthur.
Nikad nije izlazila, nije primala posjete, nikoga nije nazivala. Nitko iz hotela nije
smio k njoj. Mormoni su joj donosili jelo, istili i spremali. Ali jednog dana ona ipak
primi prijetee pismo. Na vrh svog intimnog rublja nala je ruiastu, parfimiranu
kuvertu. U poruci je stajalo da se zna tko je ona i da je ona kriva to je zbaena
legitimna vlada Gvatemale. I zato e hotel letjeti u zrak.
Mary Kathleen vie nije mogla izdrati. I napusti svoje mormone koji su joj
zacijelo bili odani, ali nisu bili u stanju da je zatite. I tako se stala tititi mnogim
naslagama odjee koju je nalazila u kantama za smee.
- Ako si zbog svog novca bila tako nesretna - reem - zato ga nisi poklonila?
- Jesam! Kad umrem, pogledaj to imam u lijevoj cipeli, Walter. Nai e moju
oporuku. Korporaciju RAMJAC ostavljam onome kome s pravom pripada, amerikom
narodu.
Smijeila se. Kakva tuna slika: osmijeh beskrajne sree, a s desnima s kojih
stre dvije-tri krhotine kvarnih zuba.
Pomislio sam da je umrla. Ali nije.
- Mary Kathleen? ...
- Jo sam iva.
- Sad u ti zbilja dovesti pomo.
- Ako to uini, odmah u umrijeti. To ti mogu jamiti. Sad mogu umrijeti kad god
hou. Sama odredim vrijeme.
- To nitko ne moe.
- Beskunice s najlon-vreicama mogu - ona odvrati. - To je blagodat iskljuivo
naa. Kad e nam umiranje poeti, to ne znamo. Ali kad ve pone, Walter, onda mi
moemo same odrediti tono vrijeme smrti. Hoe da ti sad odmah umrem, dok
izbrojim do deset?
- Ma ni sada niti ikada.
- Onda ostani tu.
I tako sam ostao. A to sam drugo mogao?
- Hou da ti zahvalim to si me zagrlio - ona ree.
- Grlit u te kad god hoe.
- Jedanput na dan je dosta. I danas sam to imala.
- Ti si bila prva ena s kojom sam zbilja vodio ljubav. Pamti li to?
- Pamtim zagrljaj. Pamtim kako si rekao da me voli. A to mi jo nikad nijedan
mukarac nije rekao. Majka mi je to esto govorila, dok je bila iva.
Opet mi je dolo da plaem.
- Znam da to nisi ozbiljno mislio - ona ree.
- Jesam, jesam - usprotivim se. - Boe, zbilja jesam!
- To je u redu - ona ree. - Ti nisi kriv to si roen bez srca. Ali bar si pokuavao
vjerovati u ono u to ljudi sa srcem vjeruju. Prema tome, ipak si bio dobar ovjek.
I prestade disati. Oi joj se ukoe. Bila je mrtva.
EPILOG
Bilo je jo toga. Uvijek ima jo toga.
Imao sam jo tri sata do kraja svog prvog punog dana na slobodi - bilo je tek
devet sati uveer. Popeo sam se uza stepenice, izaao i prvom policajcu na koga sam
naiao rekao da dolje lei jedna mrtva ena, beskunica s najlon-vreicama.
Dunost ga je uinila cinikom. Zato mi dobaci:
- A, ima li jo to novoga?
I tako, poput svake druge vjerne ivotinje, ostao sam pored tijela svoje stare
prijateljice, u utrobi kolodvora, dok nisu doli oni od prve pomoi. Nije im se urilo,
bili su obavijeteni da je ve mrtva. Dok su stigli, ona se ve poela koiti. Neto su
rekli u vezi s tim. Morao sam ih upitati to su rekli, jer nisu govorili na engleskom.
Doznao sam da im je materinji jezik urdu. Obojica su bili Pakistanci. Engleski su
jedva natucali. Da je Mary Kathleen umrla uz njih, a ne uz mene, siguran sam da bi oni
izjavili kako je umrla buncajui neto bez veze.
Da uguim jecaje to su htjeli provaliti iz mene, upitam ih neka mi kau kakav je
to jezik urdu. Tako sam doznao da taj jezik ima tako bogatu literaturu da joj nema
ravne na svijetu, a zapravo je zaet na umjetan nain. To je najprije bio nekakav
oskudan i ruan rjenik, smiljen na dvoru Dingis-kana, a samo u vojne svrhe. To jest,
kao poseban argon na kojem e naloge kanovih zapovjednika shvatiti svuda diljem
ogromnog mongolskog carstva. A poslije e ga pjesnici uljepati.
Ui se dok si iv.
Policiji sam dao Mary Kethleenino djevojako prezime. to se mene tie, dao
sam svoje pravo ime, zna se. Sauvaj boe da policiju vuem za nos. Ali nisam htio ni
da se zna da je gospoa Graham mrtva. Takva bi vijest sigurno izazvala pravi
kataklizam.
Bio sam jedini ovjek na svijetu koji ga moe izazvati. A jo ga nisam elio
izazvati. Ne zbog nekih svojih lukavih manevara, kako e neki ljudi poslije ustvrditi.
Ne, nego zbog svog uroenog straha od kataklizama.
Vratio sam se kui - bezazlen vilenjai u svojim arobnim baletnim papuama -
to e rei u Hotel Arapahoe. Mnogo je praha pretvoreno u zlato toga dana, a mnogo je
zlata i pretvoreno u prah. I to je bio tek poetak.
U hotelu je bio novi noni portir, naravno, jer je Leen ve preuzeo Israela Edela.
Novi je portir bio ovjek to je tu dodijeljen napreac, da privremeno preuzme prazno
mjesto. Inae je radio na recepciji Hotela Carlyle, takoer vlasnitva RAMJAC-a. Bio
je izvanredno dotjeran i izrihtan. Smatrao se ponienim i uvrijeenim to sad mora tu
imati posla s kojekakvim kurvetinama i tipinama tek frikim iz bajboka, izikane i
slinih institucija.
To mi mora rei, da. On je iz Carlylea, ondje spada, ovdje je samo privremeno.
Ovo nije njegovo pravo mjesto.
A im je uo kako se zovem, ree da ima za mene jedan paket i jednu poruku.
Naime, policija mi je bila donijela moje cipele, a iz moje komode odnijela je one
komade klarineta. A poruka je bila od Arpada Leena. Bila je vlastoruno ispisana, kao
i Mary Kathleenina oporuka to mi je, uz diplomu doktora miksologije, leala u
unutranjem depu kaputa. Osim toga, depovi mog kinog ogrtaa bili su nabijeni
svakakvim drugim materijalima iz cipela Mary Kathleen; objesili su mi se kao bisage.
Leen mi je napominjao da je poruka strogo povjerljiva, samo za mene. Ispriava
se to usred one zbrke u njegovu stanu nije stigao da mi ponudi odgovarajue mjesto.
Pita me hou li biti zadovoljan ako preuzmem njegovu nekadanju sekciju, to jest
Down Home Records. Sad ona obuhvaa i New York Times i Universal Pictures i
Ringling Bros i Barnum &Bailey i Dell Publishing, osim ostaloga. Tu je i jedna
kompanija za proizvodnju maje hrane, dodao je Leen, ali s njom neu imati problema
jer e je prebaciti u sekciju General Foods; prije je pripadala Timesu.
Ako vam to ne odgovara, pisao je Leen, nai emo neto drugo. Ja sam
nadasve uzbuen injenicom da emo u svojoj sredini imati promatraa gospoe
Graham. Molim vas, najtoplije je pozdravite u moje ime.
Tu je bio i post scriptum. Leen je, ree, bio tako slobodan da mi za sutradan u
jedanaest sati ugovori sastanak s Mortyjem Sillsom. Oznaio mi je i adresu.
Pretpostavio sam da je taj Morty Sills valjda neki direktor kadrovske slube
RAMJAC-a ili to slino. Pokazalo se da je kroja.
Tako je jo jedanput jedan multimilijuna poslao Waltera F. Starbucka svom
krojau, ne bi li kroja od njega stvorio uvjerljiv falsifikat savrena dentlmena.
Ujutro sam jo bio omamljen strahom od kataklizma. Bio sam bogatiji za etiri
tisue dolara, a uz to bio sam, formalno, tat. Mary Kathleen je u svojim koarkakim
glenjaama kao uloke imala etiri novanice od tisuu dolara.
U novinama nije bilo ni rijei o smrti Mary Kathleen. Zato bi i bilo? Koga je
uope briga? Jest bila osmrtnica one pacijentice koju je Sarah Clewes izgubila, one
ene sa sranom manom. Ostavila je za sobom troje djece. Mu joj je mjesec dana
prije bio poginuo u prometnoj nesrei, djeca su sad postala siroad.
I tako, dok mi je Morty Sills uzimao mjeru za odijelo, teko me pritisnula
pomisao da se o tijelu Mary Kathleen nee nitko pobrinuti. Tu je bio i Clyde Carter,
tek je stigao avionom iz Atlante. I on je dobivao novu garderobu, ak jo prije nego to
e ga Arpad Leen vidjeti.
Bio je uplaen.
Rekao sam mu neka se ne boji.
Tako sam nakon ruka otiao u mrtvanicu i zatraio tijelo Mary Kathleen. To je
odmah sreeno. Pa tko bi drugi htio ono smeurano, malo tijelo? Ono nema rodbine. Ja
sam mu jedini prijatelj.
Pogledao sam ga poslednji put. Nita. Ondje vie nikoga nema. Nitko doma.
Samo blok dalje, naao sam jednog pogrebnika. Uredio sam s njim da preuzme
tijelo, priredi ga i spremi u pristojan lijes. Nije bilo pogreba. ak ni ja nisam ispratio
tijelo do groba, zapravo do komore u golemoj betonskoj grobnici u Morristownu,
drava New Jersey. Reklamu toga groblja bio sam vidio u Timesu tog jutra. Na svakoj
komori ukusna bronana vrataca s ugraviranim imenom stanara.
I otkud sam mogao znati, ma sanjati, da e ovjeka koji je ugravirao ime na onim
vratacima dvije godine poslije uhapsiti zbog vonje u pijanom stanju a on e, uvi
kako se zove policajac koji ga hapsi, spomenuti da mu je to ime odnekud poznato. Na
to je ime bio naiao samo jednom na svom turobnom radnom mjestu. A policajac,
pomonik erifa okruga Morris, zvao se Francis X. OLooney.
Policajca OLooneyja zagolicat e da dozna je li mu ona ena u komori groblja
bila kakav rod.
S groblja, s tamonjim krtim podacima, trag Mary Kathleen dovest e
OLooneyja u newyorku mrtvanicu. Ondje e pak dobiti njezine otiske prstiju. A
onda, pucajui na tanku mogunost da je moda nekada, bilo kada, ili hapena ili bila u
kakvoj duevnoj bolnici, on e te otiske poslati Federalnom istranom birou.
I tako e se RAMJAC raspasti kao kula od karata.
Taj je sluaj imao i jednu bizarnu nuzpojavu. Jo prije nego to e doznati tko je
zapravo bila Mary Kathleen OLooney, policajac OLooney zaljubit e se u svoju
predodbu lika te ene za njenih mladih dana. Sluajno mu je predodba bila skroz
kriva. Zamislio ju je visokom, sisatom i crnokosom, a ona je bila mala, mrava i
riokosa. Zamislio ju je kao doseljenicu to se zaposlila kod nekog milijunaa
ekscentrika, u nekom sablasnom dvorcu, i da je nju taj mukarac, njen poslodavac,
istodobno i privlaio i odbijao, a on ju je tako zlostavio da ona umalo nije umrla.
Sve je to izalo na vidjelo prigodom postupka za rastavu braka na tubu
OLooneyjeve trideset dvogodinje ene. Tjedan i vie dana to je bila glavna tema
tra-rubrika. Dotle je OLooney ve bio slavan. Listovi su ga zvali ovjekom koji je
raskrinkao RAMJAC i drugim varijacijama natu temu. Onda ga je ena tuila, jer da
se od nje otuio zbog jednog duha. Vie nee da spava s njom. Prestao je i zube prati.
Redovito kasni na posao. Postao je djed, a uope ga nije briga; ma ni da pogleda svoje
unue.
Ali, u tom njegovu vladanju najperverznije je bilo to to je i poslije, poto je
otkrio kako je zapravo izgledala Mary Kathleen, opet ostao zaljubljen u svoju fikciju.
- Nikad neu dopustiti da mi to oduzmu - izjavio je. - To je meni sve blago na
svijetu.
ujem da je razrijeen dunosti. ena ga opet tui - ovaj put trai dio onoga
malog bogatstva to ga je dobio od prodaje prava za film o njegovu snu. Film e se
snimati u nekoj sablasnoj staroj vili u Morristownu. Ako je vjerovati tra-rubrikama,
lovci na talente trae pogodnu djevojku koja e glumiti doseljenicu Irkinju. Al Pacino
je ve pristao da glumi policajca OLooneyja, a Kevin McCarthy milijunaa
ekscentrika.
I tako, predugo sam otezao, kau, pa sad moram opet u bajbok. Moje orgijanje s
ostacima Mary Kathleen nije bilo nikakav zloin ni po ni u sebi, jer to se toga tie le
vam ima isto toliko prava koliko i prazna pivska limenka. Ali je u mom postupku ipak
bilo elemenata protupravnog ina, iliti omisivnog delikta, to znai: nezakonito
skrivanje neije oporuke, vidi paragraf 190.30 Krivinog zakona Drave New York.
Oporuku sam bio zakopao u jednom pretincu trezora kompanije Manufacturers
Hanover Trust, koja je sekcija RAMJAC-a.
Svojoj sam kujici pokuao objasniti da joj gospodar mora otii nekamo neko
vrijeme - jer je prekrio odredbe paragrafa 190.30. Rekao sam joj da su zakoni
stvoreni zato da se potuju. Nita ne shvaa. Moj glas oboava. to god joj kaem njoj
je divno i lijepo. Mae repom.
ivio sam na vrlo visokoj nozi. S niskokamatnim zajmom to sam ga dobio od
kompanije kupio sam luksuzni dvokatni stan. Prodajom nekih dionica nabavio sam
pokustvo i garderobu. Metropolitan Opera i New York City Ballet vie se nisu mogli
ni zamisliti bez mene, samo sam se furao tamo i natrag limuzinom.
Kod kue sam prireivao intimne zabave za UAMJAC-ove autore, pjevae,
komiare, filmske glumce i cirkuske zabavljae - kao to su Isaac Bashevis Singer,
Mick Jagger, Jane Fonda, Gunther Gebel Williams i slini. Bilo je perfektno. A poto
je RAMJAC preuzeo Marlborough Gallery i Associated American Artists, na svojim
sam zabavama imao i slikare i kipare.
Jesam li se dobro snaao u RAMJAC-u? U onom razdoblju moje dunosti, moja
sekcija, zajedno s podrunicama, i javnim i tajnim, ostvarila je jedanaest platinskih
ploa, etrdeset i dvije zlatne ploe, osvojila dvadeset dva oskara, jedanaest
knjievnih nagrada National Mook Awards, dva trofeja Amerike lige, dva trofeja
Nacionalne lige, dva Svjetska kupa i pedeset tri nagrade Grammy. A profit nam
nikad nije bio nii od 23 posto. ak sam se upustio u borbu u samoj korporaciji,
sprijeio sam da onu kompaniju za proizvodnju maje hrane, to je pripadala mojoj
sekciji, preuzme General Foods. Bilo je uzbudljivo. Bio sam zbilja poizio.
Da, i nekoliko puta takorei za dlaku smo promaili jo jednu Nobelovu nagradu
za knjievnost; ali, uostalom, ve smo ih imali dvije: Saula Bellowa i gosp. Singera.
to se moje linosti tie, prvi put u ivotu uao sam u Tko je tko. Moram, dodue,
priznati da mi je taj trijumf bio malo pomraen injenicom to je moja sekcija drala
kompaniju Gulf & Western a ova je pak dirigirala izdanjem publikacije Tko je tko.
Ondje sam dao sve svoje podatke, i gdje sam roen, i koje sam kole pohaao, kakve
sam poslove radio, i djevojako prezime svoje ene, sve osim robije i imena svoga
sina.
A jesam li svoga sina pozivao na svoje zabave - neka malo brblja s tolikim
svojim junacima i junakinjama? Nisam. Je li on otiao iz Timesa kad sam mu ja postao
nadreeni? Nije. Je li mi estitao, pismom, brzojavom ili ime i kako bilo? Nije.
Jesam li pokuao doi u kontakt s njim? Samo jedanput. Bio sam kod Lelanda i Sarah
Clewes, u njihovu suterenskom stanu. Malo sam popio, to inae rijetko inim, uope
ne uivam u piu. A bio sam fiziki vrlo blizu svom sinu. Stan mu je bio svega desetak
metara iznad mene.
arah me nagovori da mu telefoniram.
I tako, nazovem sina. Bilo je oko osam sati uveer. Odazvao se jedan moj unui,
a ja ga upitam kako se zove.
- Juan.
- A prezime?
- Stankiewicz.
Uzgred reeno, prema odredbama oporuke moje ene, Juan i njegov brat Geraldo
primili su od Zapadne Njemake naknadu tete zato to su nacisti nakon Anschlussa, ili
aneksije Austrije, Tisuu devetsto trideset osme, ocu moje ene konfiscirali knjiaru.
Tu oporuku ena je bila sastavila ve odavno, jo dok nam je sin Walter bio mali.
Odvjetnik joj je bio savjetovao neka novac ostavi unucima kako bi jedna generacija
izbjegla plaanje poreza. Ona se trudila da novcem to pametnije manipulira. U ono
doba bio sam bez posla.
Je li ti tata kod kue? - upitam.
- Ne, u kinu je.
Kako mi je odlanulo! Malome nisam rekao tko zove. Rekao sam da u kasnije
opet nazvati.
Sad, to se tie Arpada Leena i njegove sumnje u pogledu mene: a tko je branio,
bilo njemu bilo ikome drugome, da sumnja to god ga volja i koliko ga volja? Vie nije
bilo nikakvih poruka gospoe Graham s njezinim otiscima prstiju. Posljednja je bila
ona, pismeno potvrena, da se Clewes, ja, Ubriaco, Edel, Lawes, Carter i Fender
postave za potpredsjednike.
Nakon toga nastala je mrtva utnja - ali je ve i prije bilo takvih mrtvih utnja.
Jedna je ak potrajala dvije godine. Leen je operirao na temelju jednog pisma to ga je
bio dobio od Mary Kathleen jo Tisuu devetsto sedamdeset prve, a kojim mu je ona
samo naloila neka kupuje, kupuje, kupuje.
Zacijelo je izabrala pravog ovjeka za takav posao. Arpad Leen bio je roen da
kupuje, kupuje, kupuje.
Koja je najvea la koju sam mu rekao? Da viam gospou Graham jedanput
tjedno, da je ona dobro i zdravo i da je posve zadovoljna poslovanjem.
Kako sam i izjavio pred porotom, Leen je jasno pokazivao da mi vjeruje, to god
mu rekao o gospoi Graham.
Prema tom ovjeku ja sam bio, teologijski, u izvanrednom poloaju: znao sam
odgovore na tolika vana pitanja koje bi on elio postaviti u vezi s tim i takvim svojim
ivotom.
Zato je on morao kupovati, kupovati i kupovati? Jer je njegova boginja htjela
bogatstvo Sjedinjenih Drava pokloniti narodu Sjedinjenih Drava. A gdje mu je bila
boginja? U Morristownu, u New Jerseyju. Je li ona bila zadovoljna kako joj on
obavlja posao? Nije bila ni zadovoljna ni nezadovoljna, jer je bila mrtva i hladna kao
kamen. I to bi on sad morao uiniti? Nai kakvo drugo boanstvo kojem e sluiti.
Bio sam, teologijski, u izvanrednom poloaju i prema milijunima njegovih
slubenika, naravno, jer je on njima bio bog koji zacijelo tono zna to hoe i zato to
hoe.
Dobro. Sad federalna vlast sve to rasprodaje, a unajmila je dvadeset tisua novih
birokrata, od toga pola odvjetnika, da taj posao obave i nadziru. Mnogi su ljudi mislili
da je RAMJAC vlasnik svega, praktiki cijele zemlje. Stoga je kao ok djelovalo
otkrie da ima samo 19 posto - dakle, ni punu petinu. Ipak, RAMJAC je bio ogroman u
usporedbi s drugim konglomeratima. Po veliini drugi konglomerat u Slobodnom
svijetu bio je samo upola toliki. A daljih pet velikih, zajedno bili bi otprilike kao dvije
treine RAMJAC-a.
Kako se vidi, ima dosta dolara za kupnju svih onih dobara to ih federalna vlast
prodaje. Sam predsjednik Sjedinjenih Drava zapanjio se vidjevi koliko je dolara
tijekom godina razasuto irom svijeta. Kao da je cijelom svijetu poruio: Molim,
izgrabljajte svoj vrt i lie poaljite meni.
Juer je Daily News objavio jednu fotografiju: dok u Brooklynu, na doku bale,
kao one od pamuka, naslagale se na prostoru od cijelog jutra. To su bile bale
amerikog novca iz Saudijske Arabije, bareli gotovine, da tako kaem, za RAMJAC-
ovu sekciju McDonalds Hamburgers.
U naslovu je stajalo: KONANO DOMA!
Tko je sretni vlasnik svih onih bala? Narod Sjedinjenih Drava, prema oporuci
Mary Kathleen OLooney.
to, po mojem miljenju, nije timalo u Mary Kathleeninu planu o provedbi mirne
ekonomske revolucije? Prvo i prvo, federalna vlast nije bila posve spremna da sve
poslove RAMJAC-a vodi u korist naroda. Drugo i drugo, svi ti poslovi bili su
usmjereni na stvaranje profita pa su se s potrebama naroda slagali tono kao avo sa
svetom vodicom. to se toga tie, bilo je, recimo, isto kao da je Mary Kathleen
ostavila amerikom narodu jednu petinu amerike magle. alosti i radosti ljudskih bia
ticale su se RAMJAC-a i njegovih poslova tono toliko koliko se sudbina Madeirosa,
Sacca i Vanzettija ticala kie to je padala one noi kad su umrli na elektrinoj stolici.
Padala bi i ovako i onako.
Ekonomija je nepromiljen sustav vremena - i nita vie.
Kakva neslana ala - narodu pokloniti neto takvo.
Prolog tjedna bila je zabava u moju ast - kao neki apid, moemo rei.
Slavili smo kraj moje dunosti. Domaini su bili Leland Clewes i njegova ljupka ena
Sarah. Nisu promijenili svoj suterenski stan u Tudor Cityju, a ni Sarah nije ostavila
svoj posao njegovateljice, iako Leland sada tue oko sto tisua dolara godinje kod
RAMJAC-a. Mnogo novca daju za program Drugi roditelji - izdravaju neku
nesretnu djecu, siroad, u raznim krajevima svijeta. Kau da preko tog programa
izdravaju pedesetero djece. Na zabavi su pokazali pisma i slike neke od te djece.
U oima nekih ljudi ja sam junak, to mi je neto sasvim novo. Sam, bez iije
pomoi, produio sam RAMJAC-u ivot dvije godine pa i malo vie. Da nisam sakrio
Mary Kathleeninu oporuku, prisutni na zabavi ne bi bili potpredsjednici RAMJAC-a.
A i ja bih dobio nogom u stranjicu, postao bih ono to oekujem da u inae biti, ako
preivim ovu drugu robiju, to e rei beskunik s najlon-vreicama.
Jesam li opet vorc? Jesam. Obrana me skupo kotala. Osim toga, zajahali su me
oni odvjetnici iz sluaja Watergate. Njima sam jo duan, i to mnogo, za sve to su
uinili za mene.
Dakle, ondje, na zabavi, naao se Clyde Carter, moj bivi straar u Georgiji, a
sad potpredsjednik RAMJAC-ove sekcije Chrysler Air Temp, sa svojom divnom
enom Claudijom. Povaljali smo se od smijeha gledajui ga kako imitira svoga roaka
predsjednika Sjedinjenih Drava s izjavama kao Ja vam nikad neu lagati, pa
obeanjem da e renovirati South Bronx i tome slino.
Ondje je bio i Frank Ubriaco sa svojom ljupkom enom Marilyn kojoj je samo
sedamnaest godina. A Franku je pedeset i tri. Upoznali su se u diskau. ini se da su
vrlo sretni. Ona je rekla kako ju je on na prvi pogled privukao onom bijelom
rukavicom samo na jednoj ruci. Htjela je doznati zato. Najprije joj je rekao da mu je
ruku sprio Kinez, bacaem plamena, u korejskom ratu, ali joj je poslije priznao kako
je sam sebe udesio. Skupljaju tropske ribice. Imaju stoli za kavu s ugraenim
akvarijem za tropske ribice.
Frank je za sekciju McDonalds Hamburgers izmislio novu registar-kasu. Sve je
tee nai kasire koji se dobro snalaze s brojevima, pa je Frank s jedne kase skinuo
brojeve i zamijenio ih sliicama - kosanog odreska, frapea, pomfrita, koka-kole i tako
dalje. Onaj to zbraja raun ima samo da pritisne dugmeta sa sliicama onoga to je
gost naruio i kasa mu to zbroji.
Frank je za to dobio debelu nagradu.
Mislim da e ga Saudijci zadrati.
Dobio sam brzojav od doktora Roberta Fendera, koji i dalje sjedi u zatvoru u
Georgiji. Mary Kathleen je htjela i njega postaviti za potpredsjednika, ali njega nisu
mogli izvui iz zatvora ni za boga. Jednostavno, izdaja je preteak zloin. Clyde Carter
mu je pisao da ja opet idem u zatvor, priredit e mi oprotajnu zabavu, red je da mi
poalje brzojav.
I evo to mi je poruio: Ting-a-ling.
To je, zna se, iz one njegove znanstveno-fantastine pripovijesti o sucu s planeta
Vikune koji je traio novo tijelo u koje e se smjestiti, pa je uletio meni u uho ondje
dolje u Georgiji i slijepio se za moje osjeaje i moju sudbinu do moje smrti.
Prema suevoj tvrdnji u toj prii, na Vikuni su upravo tako govorili i zdravo i
zbogom: Ting-a-ling.
Ting-a-ling je kao aloha na Havajima, to takoer znai i zdravo i
zbogom.
Zdravo i zbogom. Zar treba jo to rei? Na jezik je mnogo iri nego to treba.
Upitao sam Clydea zna li na emu Fender sada radi.
- Na jednom znanstveno-fantastinom romanu o ekonomiji - odvrati Clyde.
- A je li rekao koji e pseudonim uzeti? - upitam.
- Kilgore Trout - odgovori Clyde.
Ondje su bili i moja vjerna tajnica Leora Borders i njezin mu Lance. On se
upravo oporavlja od radikalne mamektomije. Rekao mi je kakva je to rijetkost, mislim,
mamektomija na mukarcu: od dvjesta - jedna. Ui se dok si iv!
Imao sam jo neke prijatelje u RAMJAC-u koji su trebali doi, ali se nisu usudili.
Bojali su se da e im nakoditi reputaciji, pa prema tome i poslovnoj karijeri, dozna li
se da su dobri sa mnom.
Neki ljudi, gosti na mojim famoznim zabavicama, javili su mi se brzojavom: John
Kenneth Galbraith, Salvador Dali, Erica Jong, Liv Ullmann, Letei Farfani i tako dalje
i tako dalje.
Sjeam se poruke Roberta Redforda: Ne daj se.
Brzojavi nisu bili ba vrlo spontani. Sarah Clewes e pod pritiskom priznati da ih
je prosjaila cijeli tjedan.
Arpad Leen poslao mi je preko Sarah usmenu poruku, strogo pov, samo za
moje ui: Dobar ou. To si mogao tumaiti na milijun naina.
Uzgred reeno, vie ne predsjedava komadanjem RAMJAC-a. Preuzela ga je
American Telephone & Telegraph Company, koju je upravo kupila jedna nova
kompanija iz Monaka to se zove BIBEC. Dosad jo nitko nije uspio otkriti ni tko ni
to su ti to dre BIBEC. Neki misle da su Rusi.
Ovaj put bar u imati neke prave prijatelje vani, izvan zatvora.
Nasred stola bila je vaza sa utim tulipanima. Bio je opet travanj.
Vani je kiilo. Priroda je suosjeala.
Sjedio sam na poasnom mjestu, desno od svoje domaice, Sarah Clewes,
njegovateljice. Od svih etiriju ena koje sam u ivotu volio, s njom mi je bilo
najlake razgovarati. Moda zato to joj nikad nita nisam obeao i prema tome nikad
je nisam razoarao. Boe, samo kad se sjetim to sam sve obeavao svojoj majci i
svojoj jadnoj eni i jadnoj Mary Kathleen!
Mladi Israel Edel i njegova ne tako ljupka ena Norma bili su takoer ondje. Za
Normu kaem ne tako ljupka jednostavno zato to me je mrzila od prvog trena. Zato
- ne znam. Zacijelo je nikad nisam uvrijedio, a sigurno je presretna zbog preokreta u
muevoj karijeri. Da nije mene, on bi i danas bio noni portir. Od svoje debele zarade
sad renovira jednu starinsku kamenu kuu u Brooklyn Heightsu. A ipak, kad god me
Norma pogleda, ini mi se kao da gleda crknutog takora ili kakvu bljuvotinu. To je
tako i gotovo. Mislim da je moda malo udarena. Prije otprilike godinu dana pobacila
je dvojke. Moda to ima neke veze s tim. Moda joj je od toga ostao neki poremeaj u
organizmu. Tko zna?
Ipak, hvala bogu, nije sjedila do mene. Pored mene je sjedila jedna druga
Crnkinja. To je bila Euharistija, ljupka ena Clevelanda Lawesa, biveg ofera
RAMJAC-a. On je sad potpredsjednik sekcije Transico. Da, njegova ena zbilja se
tako zove: Euharistija. To znai zahvalnost i ja ne znam zato ljudi ne daju ee takva
imena svojim kerima. A svi je zovu Euha.
Euha je tugovala za svojim rodnim Jugom. Rekla mi je kako su ondje dolje ljudi
ljubazniji, spokojniji i prirodniji. Nagovarala je Clevelanda neka ode u mirovinu pa se
nastane u Atlanti ili u njenoj okolini, a osobito zato to je sad sekciju Transico kupila
kompanija Playgrounds International za koju svak zna da je fasada Mafije. Samo to se
to ne moe dokazati.
Moju sekciju drmnuo je I. G. Farben, zapadnonjemaki koncern.
- Da-da - rekao sam Euhi - jedno je sigurno: vie nee biti kao u dobrom starom
RAMJAC-u.
Bilo je i darova, nekih luckastih, a nekih ne. Israel Edel dao mi je gumeni
sladoledni kornet s pitalicom - igraku za moju kujicu koja je tibetski terijer, nalik na
utu pahalicu samo bez drka. Kad sam bio mali nisam mogao imati psa jer je
Alexander Hamilton McCone mrzio pse. Prema tome, to je jedini pas to sam ga ikada
dobro upoznao - i ta kujica spava sa mnom. Hre. I ena mi je hrkala.
Nisam je pario, ali sad, prema tvrdnji veterinara dra Howarda Padweeja, ona
doivljava lanu trudnou i misli da je gumeni kornet psi. Skriva ga po ostavama.
Nosi ga gore-dolje po mom dvokatnom stanu. ak izluuje mlijeko za njega. Lijeimo
je od toga injekcijama.
Gledam to radi Priroda - da kujica tako ozbiljno uzme jedan gumeni sladoledni
kornet, gdje je kornet od smee a sladoled na njemu od ruiaste gume. A moram se
uditi i sebi, kakvim sam se jednako smijenim tricama ozbiljno bavio. Uostalom, to
uope i nije vano. Mi smo ovdje bez ikakva razloga, ako ga ne izmislimo. U to sam
siguran. ovjekovo stanje u eksplozivnom svijetu ne bi se ni za jotu promijenilo da
sam ja, umjesto da ivim kao to sam ivio, ezdeset godina samo prenosio nekakav
gumeni sladoledni kornet iz jedne ostave u drugu.
Clyde Carter i Leland Clewes udruili su se i kupili mi jedan mnogo skuplji dar,
to jest ahovski automat. Velik je kao kutija za cigare, ali s tim to je vei dio pretinac
za ahovske figure, a sam mehanizam nije vei od kutije cigareta. Zove se Boris. Na
Borisu je mali, dug i tanak prorez kroz koji objavljuje svoje poteze. ak se moe i
zafrkavati na raun mojih poteza. Tako, je li? rei e, ili Ma je li ti ovo prvi put?,
ili Mene si naao, a?, ili Ode ti kraljica.
To je ona uobiajena zafrkancija u ahu. Alexander Hamilton McCone i ja gaali
smo se tim istim otrcanim tosovima bez kraja i konca, onda kad sam ja, poradi svoga
buduega harvardskoga obrazovanja, pristao da budem njegov ahovski automat. Da je
u ono doba bilo Borisa, ja bih najvjerojatnije zavrio kakvu kolu C-kategorije, pa bih
postao porezni procjenitelj, ili ef ureda kakve pilane, ili slubenik osiguravajueg
drutva, ili neto tome slino. Meutim, evo to sam postao - najzloglasniji
harvardovac nakon Putzija Hanfstaengla koji je bio Hitlerov omiljeni pijanist.
Sva srea to sam Harvardu dao deset tisua dolara prije nego to su mi se
odvjetnici nacrtali i opet mi odnijeli sve do zadnje kinte.
Sad je na zabavi kucnuo as da odgovorim na sve izreene zdravice meni u ast.
Ustanem. Jo nisam bio popio ni kapi alkohola.
- Ja sam recidivist - ponem i objasnim kako je to izraz za ovjeka koji je
ponovno poinio neki zloin ili se ponovno vladao asocijalno.
- To valja upamtiti - ree Leland Clewes.
Svi su se nasmijali.
- Naa divna domaica obeala nam je jo dva iznenaenja ove veeri -
nastavim.
To e biti dolazak moga sina i njegove male ljudske obitelji odozgo i sluanje
gramofonske snimke dijela mog svjedoenja pred kalifornijskim kongresmenom
Richardom M. Nixonom i drugima davno, davno. To je bila ploa od sedamdeset osam
okretaja. Samo zamisli!
- Kao da nisam imao dosta iznenaenja! - dometnem.
- Ali ne lijepih, stari moj - dobaci Cleveland Lawes.
- Reci to na kineskom - odvratim mu. Zna se, neko je vrijeme bio kineski ratni
zarobljenik.
Lawes izgovori neto to je zacijelo zvualo kao kineski.
- Kako emo znati da nije naruio slatko-kiselu svinjetinu? - upita Sarah.
- Nikako - dobaci joj Lawes.
Gozbu smo bili zapoeli otrigama, pa ja objavim da otrige nisu takav
afrodizijak kakvim ga ljudi zamiljaju.
Negodovanje sa svih strana, a onda skoi Sarah Clewes i preduhitri me s
poantom tog tosa.
- Da - vikne - Walter ih je neku veer pojeo dvanaest a samo ih je etiri
djelovalo.
Dan prije bila je izgubila jo jednog pacijenta.
Zaori se smijeh.
I odjednom se osjetim i uvrijeenim i ogorenim to smo tako luckasti. Situacija
je uostalom jeziva, gora ne moe biti. Stranci i kriminalci i drugi beskrajno grabeljivi
konglomerati komadaju nam RAMJAC. Batina to ju je Mary Kathleen ostavila
narodu pretvara se u brda novca kojem vrijednost rapidno pada, a taj se novac opet
rasipa na golemu novu birokraciju i honorare i pristojbe i tako dalje i tome slino. S
onim to ostane, rekoe politiari, doprinijet e se isplati kamata na narodni nacionalni
dug i napravit e se jo auto-cesta, javnih zgrada i najsuvremenijih oruja to ih narod
tako temeljito zasluuje.
Uz to - ja opet odlazim u zatvor.
I tako, odluim potuiti se na nau lakomislenost.
- Znate li zbog ega e konano propasti ovaj svijet? - upitam.
- Zbog holesterola! - drekne Frank Ubriaco.
- Zbog totalnog pomanjkanja ozbiljnosti - odgovorim. - Vie nikoga ni najmanje
nije briga to se zapravo dogaa, to e biti sutra, ili kako smo, u prvom redu, uope
doli u takav kripac.
Israel Edel, sa svojom diplomom doktora povijesti, uzeo je to kao sugestiju da po
mogunosti budemo jo luckastiji. I tako, stao je isputati neke glasove, kao bi-bi-bi i
bu-bu-bu, to su drugi odmah prihvatili svojim bi-bi-bijima i bu-bu-bujima. To su
toboe imitirali signale inteligentnih bia iz svemira, one to su ih radio-teleskopi bili
uhvatili tjedan dana prije. To je bila najnovija senzacija koja je i otjerala RAMJAC s
prvih stranica listova. Bibipalo se i bubupalo i cerekalo ne samo na toj zabavi meni u
ast, nego svuda.
Nitko nije bio spreman pogaati to ti signali znae. Dodue, uenjaci su rekli da
ako signali zbilja dolaze odanle odakle se ini da dolaze, onda moraju biti stari valjda
milijuni ili malo vie godina. A ako e Zemlja na njih odgovoriti, bit e to zbilja
vrlo spora konverzacija.
I zato, odustao sam od svake dalje iole ozbiljnije rijei. Ispriam jo jedan vic i
sjednem.
Zabava se zakljuila, kako sam rekao, dolaskom mog sina i moje snahe i njihove
djece, i sluanjem gramofonske snimke zakljunog dijela mog svjedoenja pred
kongresnim odborom Tisuu devetsto etrdeset devete.
Po svemu sudei, mojoj snahi i mojim unucima bilo je posve prirodno i lako da
mi iskau dunu poast kao djedu, koji je, kad se sve uzme u obzir, ist i uredan i
ljubazan stari. Mislim da sam se djeci svidio onako kako im se svia, recimo, Djed
Mraz.
Sin me je okirao. Mlad ovjek, a tako priprosta, nezdrava i nesretna izgleda.
Nizak kao ja, a debeo gotovo kao njegova jadna majka pri kraju ivota. Na meni jo
dosta kose, a on ve elav. elavost je valjda naslijedio sa idovskom krvi.
Puio je cigarete bez filtra, jednu za drugom. Kaljao je gromko. Odijelo mu bilo
izreetano progoretinama. Dok se ploa vrtjela, pogledao sam ga i vidio da mu
istovremeno gore tri cigarete.
Sa mnom se rukovao korektno i utueno, kao recimo njemaki general to se
predaje kod Staljingrada. Za njega sam ostao nakaza. Doao je protiv svoje volje,
namamile su ga njegova ena i Sarah Clewes.
teta.
Ploa nije nita promijenila. Djeca, koja su ve odavno morala biti u krevetu,
vrpoljila su se i drijemala.
Onom snimkom htjeli su mene poastiti, htjeli su neka oni koji to moda ne znaju
vlastitim uima uju kakav sam idealist bio u mladosti. Onaj dio gdje sam uzgred odao
da je Leland Clewes prije bio komunist, valjda je bio na nekoj drugoj ploi. Nju nismo
sluali.
Mene su jedino zainteresirale moje posljednje rijei. Bio sam ih zaboravio.
Kongresmen Nixon bio me upitao zato sam ja - sin doseljenika koje su
Amerikanci primili tako lijepo, ovjek koga je jedan ameriki kapitalist drao kao sina
i poslao ga na Harvard - bio tako nezahvalan prema amerikom ekonomskom sustavu.
Moj odgovor njemu nije bio originalan. Od mene nikad i nije bilo nieg
originalnog. Samo sam ponovio ono to je moj nekadanji junak, Kenneth Whistler,
rekao u odgovoru na manje-vie isto pitanje, prije mnogo, mnogo vremena. Whistler je
svjedoio na suenju trajkaima optuenim za nasilje. Sudac se zainteresirao za
njega, pa ga je upitao zato je on, tako dobro obrazovan ovjek i iz dobre obitelji, tako
duboko zaglibio s radnikom klasom.
Moj plagirani odgovor Nixonu glasio je:
Zato? Zbog govora na Gori, gospodine.
Zauo se uljudan aplauz kad su ljudi na zabavi shvatili da je snimka gotova.
Zbogom.
W. F. S.
1 Hoosier je nadimak stanovnika drave Indiana (Hoosier State).
2 U amerikom su argonu blue-collars (plavi ovratnici) radnici, a white-
collars (bijeli ovratnici) inovnici, namjetenici, svi koji nisu radnici. U
slobodnom prijevodu, prvi bi se mogli nazvati kombinezoncima, a drugi
kravataima.
3 Bay State (Drava zaljeva) nadimak je Massachusettsa, drave u kojoj je
sveuilite Harvard.
4 Aluzija je, naravno, na razliku izmeu izvanredno uglednog i cijenjenog
aristokratskog Harvarda i drugih, obinih kola kao to su Brown i Fordham.
5 Hamlet, IV/5, u prijevodu Milana Bogdanovia.
6 Nolo contendere - neu osporiti, fraza kojom optueni odbija da se brani, a
koja je ravna priznanju krivnje.
7 Aluzija na tekst iz Evanelja po Mateju, 27;7: Stoga, nakon vijeanja, kupe za
njih lonarevu njivu za groblje strancima.
8 W. S. Gilbert, engleski pjesnik i dramatiar (1836-1911), bio je pisac libreta
mnogih kominih opera koje je uglazbio A. S. Sullivan, kompozitor i dirigent (1842-
1900).
9 Leopold i Loeb bili su studenti, bogataki sinovi, koji su 1924. kidnapirali i
umorili jednog djeaia, tek da dokau kako je to lako izvesti. O tom sluaju postoji
roman Meyera Levina, koji je i kod nas preveden pod naslovom Zloin stoljea.
10 Linosti iz prvog novinskog stripa objavljenog u San Franciscu 1907.
11 Coldstream Guards, po starosti drugi puk u britanskoj vojsci, formiran 1650.
godine.
12 Dijamantni Jim (Diamond Jim), nadimak magnata i financijera Jamesa
Buchanana Bradyja, koji se volio kititi dijamantima i skupim draguljima.
13 Lillian Russell (1861-1922), amerika pjevaica i glumica.
14 U Americi je Dan rada prvi ponedjeljak u rujnu.
15 Paul Revere, ameriki patriot, uven i opjevan po tome to je nou (18.
travnja 1775.) na konju preao put od Bostona do Lexingtona kako bi koloniste
upozorio na dolazak Britanaca, bio je bakrorezac i srebrnar.
16 Rije je o ratu (1754-1763) izmeu Britanaca s jedne i Francuza i njihovih
indijanskih saveznika (Irokezi i drugi) s druge strane, koji je zavrio pobjedom
Britanaca i njihovim osvajanjem Kanade, doline Ohija i Floride.
17 U prvom amandmanu ustava SAD uglavnom se istie da Kongres SAD ne
smije donijeti nikakav zakon kojim bi se ograniila neija sloboda.
18 Carlsbad Caverns, labirint vapnenakih spilja s prekrasnim i neobinim
formacijama, u jugoistonom dijelu Novog Meksika.
19 Stephen Grover Cleveland bio je dvaput predsjednik SAD, 1885-89 i 1893-
97.
20 Cookie Monster je lutka iz djeje emisije. Ulica Sezam, a Archie Bunker je
jedna od glavnih linosti humoristike serije Sve u familiji.
21 Aluzija na borbeni, ustaniki duh kolonista 1776. godine.
22 Matthew Heywood Campbell Broun (1888-1939), istaknuti ameriki novinar.
23 Formula kojom se od suda trai da zatvorenik u odreenom vremenu bude
konkretno optuen, ili da se pusti na slobodu.