Od iste autorice u izdanju Frakture:

Noćni cirkus
 Naslov izvornika The Starless Sea.
© Erin Morgenstern LLC, 2019.
© za hrvatsko izdanje Fraktura, 2020.
© za prijevod Alenka Mirković Nađ i Fraktura, 2020
 JEDNOM, JAKO DAVNO...

U podrumu je pirat.
(Pirat je metafora, ali još uvijek i osoba.)
(Podrum se s pravom može smatrati tamnicom.)
Pirat je tu smješten poradi brojnih čina piratske naravi što su ih ne-pirati koji
odlučuju o takvim stvarima smatrali dovoljno zlikovačkim da ih kazne.
Netko je rekao da bace ključ, no taj ključ počiva na potamnjelom prstenu,
obješenom na kuku na susjednom zidu.
(Dovoljno blizu da se vidi s druge strane rešetaka. Slobodu drže pred očima, ali
izvan dohvata, kao podsjetnik zatvoreniku. Na strani rešetaka s koje se nalazi ključ
toga se više nitko ne sjeća. Pomna psihološka dosjetka zaboravljena je, destilirana
u naviku i praktičnost.)
(Pirat to shvaća, ali se suzdržava od komentara.)
Stražar sjedi na stolcu pored vrata i čita krimić u nastavcima na izblijedjelom
papiru, priželjkujući da je idealizirana, izmišljena verzija samog sebe. Pita se je li
glavna razlika između pirata i lopova u brodovima i šeširima.
Nakon nekog vremena smijeni ga drugi stražar. Pirat ne uspijeva razaznati
točan raspored jer u podrumu-tamnici nema satova koji bi bilježili vrijeme, a
jutarnja crkvena zvona i večernje veselje prigušuje zvuk valova s obale onkraj
kamenih zidova.
Taj je stražar zdepastiji i ne čita. Ne želi biti nitko doli on sam, manjka mu mašte
da si stvori alter ega, čak i da suosjeća s čovjekom iza rešetaka, jedinom drugom

~6~
dušom u toj prostoriji ne računajući miševe. Kad ne spava, neobično puno pažnje
posvećuje svojim cipelama. (Obično spava.)
Približno tri sata nakon što zdepasti stražar zamijeni onoga što čita, dolazi
djevojka.
Donosi tanjur s kruhom i zdjelu vode i stavlja ih pred piratovu ćeliju, ruke joj
se toliko tresu da se pola vode prolije. Potom se okrene i pojuri uza stube.
Druge noći (pirat pretpostavlja da je noć) pirat stoji što bliže može rešetkama i
zuri, a djevojka kruh spusti gotovo izvan dohvata i prolije gotovo cijelu zdjelu
vode.
Treće noći pirat ostane u stražnjemu kutu, u sjeni, i uspije spasiti većinu vode.
Četvrte noći dolazi druga djevojka.
Ta djevojka ne budi stražara. Stopala joj tiše gaze po kamenju, a svaki njihov
zvuk nestaje u zvuku valova i miševa.
Djevojka pogleda u sjenu, u jedva vidljivog pirata, ispusti kratak razočaran
uzdah pa spusti kruh i vodu pred rešetke. I čeka.
Pirat ostane u sjeni.
Nakon nekoliko minuta tišine isprekidane stražarevim hrkanjem djevojka se
okrene i ode.
Kad dohvati svoj obrok, pirat otkrije da je voda pomiješana s vinom.
Sljedeće noći, pete noći ako je uopće noć, stojeći uz rešetke, pirat čeka da
djevojka siđe na svojim tihim stopalima.
Koraci joj zastanu tek načas kad ga ugleda.
Pirat gleda djevojku, djevojka gleda njega.
On ispruži ruku da uzme zdjelu i kruh, no djevojka ih spusti na tlo, netremice
ga gledajući, ne dopuštajući da mu u doseg zaluta čak ni rub njezine suknje.
Smiona, a opet sramežljiva. Uspravivši se, ona mu uputi naznaku naklona, blago
kimanje glavom, pokret koji ga podsjeti na početak plesa.
(Čak i pirat zna prepoznati početak plesa.)
Sljedeće noći pirat ostane podalje od rešetaka, na pristojnoj udaljenosti koju se
dade prijeći u jednom koraku, i djevojka priđe malčice bliže.

~7~
 Još jedna noć i ples se nastavlja. Korak bliže. Korak unatrag. Pokret ustranu.
Sljedeće noći on ponovo ispruži ruku da primi što mu ona daje, i ona mu ovaj put
uzvrati, a njegovi joj prsti ovlaš dodirnu nadlanicu.
Djevojka počinje otezati, svake noći ostaje sve duže, premda, ako se stražar
promeškolji dovoljno da se probudi, odlazi ne osvrćući se.
Donosi dvije zdjele vina i oni ga zajedno ispijaju u druželjubivoj tišini. Stražar
je prestao hrkati, spava duboko i spokojno. Pirat sluti da djevojka ima neke veze s
tim. Smiona i stidljiva i pametna.
Ima noći kad donese više od kruha. Naranče i šljive skrivene u džepovima
haljine. Komadiće ušećerenog đumbira umotane u papir išaran pričama.
Ima noći kad ostane sve do par trenutaka uoči smjene straže.
(Dnevni stražar svoje je krimiće u nastavcima počeo ostavljati tako da se daju
dohvatiti iz ćelije, tobože slučajno.)
Zdepastiji stražar večeras se ushodao. Čisti grlo kao da bi mogao nešto reći, no
ne kaže ništa. Smjesti se u stolac i zapadne u tjeskoban san.
Pirat čeka djevojku.
Ona dolazi praznih ruku.
Ta noć je posljednja noć. Noć prije vješala. (I vješala su metafora, doduše očita.)
Pirat zna da druge noći neće biti, da nakon sljedeće smjene straže druge biti neće.
Djevojka zna točan broj sati.
O tome ne govore.
Nikada nisu ni prozborili.
Pirat prstima mrsi uvojak djevojčine kose.
Djevojka se naslanja na rešetke, obraz joj počiva na hladnome željezu, blizu je
koliko to može biti, a i dalje u drugom svijetu.
Dovoljni blizu za poljubac.
„Ispričaj mi priču“, kaže ona.
Pirat joj udovolji.

~8~
 POSTOJE TRI PUTA.
OVO JE JEDAN OD NJIH.

Daleko ispod zemljine površine, skrivena od sunca i mjeseca, na obalama Mora

bez zvijezda, zamršena je zbirka tunela i odaja punih priča. Priča zapisanih u
knjige, zabrtvljenih u žare, iscrtanih po zidovima. Oda zapisanih na koži i utisnutih
u ružine latice. Bajki ugrađenih u ploče na podovima, dijelova zapleta što su ih
izlizala stopala u prolazu. Legendi urezanih u kristale što vise s lustera. Priča
popisanih, njegovanih i cijenjenih. Starih priča, konzerviranih, dok oko njih niču
nove.
Mjesto je raštrkano, a opet intimno. Širinu mu je teško izmjeriti. Hodnici
zavijaju u sobe ili galerije, a stubišta krivudaju nadolje ili nagore, u lođe i
nadsvođene prolaze. Posvuda su vrata koja vode u nove prostore i nove priče i
nove tajne koje valja otkriti, i posvuda su knjige.
Utočište je to za pripovjedače, čuvare i ljubitelje priča. Oni jedu, spavaju i
sanjaju okruženi kronikama, povijesnim pričama i mitovima. Prije no što se vrate
u gornji svijet, neki tu ostanu satima ili danima. Drugi pak ostanu tjednima ili
godinama, žive u zajedničkim ili u privatnim odajama i vrijeme provode u čitanju,
učenju ili pisanju, u raspravama i stvaranju s drugim stanarima, ili radeći u samoći.
Među onima koji ostanu nekolicina se odluči posvetiti tom prostoru, tom
hramu priča.
Postoje tri puta. Ovo je jedan od njih.
To je put sljedbenikā.
Oni koji žele odabrati taj put, prije no što se obvežu, jedan puni mjesečev ciklus
moraju provesti u samotnoj kontemplaciji. Misli se da je ta kontemplacija tiha, no
dio onih koji dopuste da ih zaključaju u sobu kamenih zidova shvatit će da ih nitko

~9~
ne čuje. Mogu govoriti, vikati ili vrištati i time ne krše nikakva pravila. Da se radi
o tihoj kontemplaciji, misle samo oni koji u toj sobi nisu bili.
Kad završe s kontemplacijom, s toga puta dobiju priliku sići. Odabrati drugi, ili
nijedan.
Oni koji to vrijeme provedu u tišini, često odluče napustiti i taj put i to mjesto.
Vrate se na površinu. Škilje na suncu. Ponekad se sjete donjega svijeta, kojem su
se svojedobno namjeravali posvetiti, no sjećanje na njega je maglovito, kao na neko
mjesto iz sna.
Oni koji vrište, viču i cvile, oni koji satima razgovaraju sami sa sobom, češće su
spremni nastaviti inicijaciju – kad za to dođe vrijeme.
Noćas je mladi mjesec, vrata su otključana, a iz sobe se pomalja mlada žena koja
je većinu vremena provela pjevajući. Sramežljiva je i nema naviku pjevati, no za
prve noći kontemplacije shvatila je, gotovo slučajno, da je nitko ne može čuti.
Smijala se, dijelom samoj sebi, a dijelom čudnom slučaju kojim je samu sebe
dragovoljno utamničila u najluksuzniju ćeliju s pernatim ležajem i svilenim
plahtama. Smijeh je po kamenoj sobi odzvanjao poput žubora vode.
Rukom je pokrila usta i čekala da netko dođe, no nije došao nitko. Pokušala se
sjetiti je li joj itko izrijekom rekao da ne smije govoriti.
Rekla je „Halo?“ i pozdrav joj je uzvratila tek jeka.
Trebalo joj je nekoliko dana da se odvaži zapjevati. Nikad joj se nije sviđalo
kako joj glas zvuči kad pjeva, no u svom zatočeništvu, oslobođena srama i
očekivanja, zapjevala je, najprije tiho, a potom jasno i srčano. Glas što joj ga je jeka
vraćala u uši bio je iznenađujuće ugodan.
Otpjevala je sve pjesme koje je znala. Izmislila je svoje. U trenucima kada nije
uspijevala smisliti riječi koje bi pjevala, stvarala bi besmislene jezike za stihove čiji
su joj zvukovi godili.
Iznenadila se kako je vrijeme brzo prošlo.
Vrata se sada otvaraju.
Sljedbenik koji uđe u ruci drži prsten s mjedenim ključevima. Pruži joj drugi
dlan. Na njemu leži mali metalni disk s urezanim reljefom pčele.
Prihvaćanje pčele sljedeći je korak u preobražaju u sljedbenika. Ovo joj je
posljednja prilika da za to uskrati pristanak.

~ 10 ~
 Uzme pčelu sa sljedbenikova dlana. On joj se nakloni i pokaže joj da krene za
njim.
Hodaju uskim, svijećama osvijetljenim tunelima s nizovima polica za knjige i
špiljama punim rasparenih stolaca i stolova, zatrpanih visokim kamarama knjiga,
pored kipova razbacanih posvuda. Mlada žena, buduća sljedbenica, u prstima
okreće topli metalni disk. U prolazu pomiluje skulpturu lisice, po svima omiljenoj
navadi zbog koje se krzno među ušima već izlizalo.
Dok prolaze, stariji čovjek koji lista nekakav svezak podigne pogled i,
prepoznajući procesiju, stavi dva prsta na usne i kimne joj.
Njoj, ne sljedbeniku kojega prati. Gesta poštovanja za položaj što ga, službeno,
još ne obnaša. Spusti glavu da sakrije osmijeh. Nastavljaju niz kićeno stubište i
vijugave tunele kojima još nije prolazila. Uspori da pogleda slike koje vise među
policama s knjigama, prikaze drveća, djevojčica i duhova.
Sljedbenik se zaustavi pred vratima obilježenim zlatnom pčelom. S prstena što
ga nosi odabere ključ i otključa ih.
Tu započinje inicijacija.
Obred je tajan. Pojedinosti znaju samo oni koji ga prolaze i oni koji ga izvode.
A izvodi se uvijek na isti način, ili barem nitko ne pamti drugačije.
Kad se vrata sa pčelom otvore i kad prijeđu prag, sljedbenik opozove njezino
ime. Kojim god su imenom prije zvali tu mladu djevojku, nikada je više njime neće
osloviti, ono ostaje u njezinoj prošlosti. Jednoga dana možda će i imati novo ime,
no zasad je bezimena.
Soba je mala, okrugla, visoka stropa, minijaturna inačica sobe za kontemplaciju.
U njoj su jedan običan drveni stolac na jednoj strani te kameni stup, visok do pasa,
na čijem vrhu stoji zdjela s vatrom. Jedina svjetlost dolazi od te vatre.
Stariji joj sljedbenik pokaže da sjedne na drveni stolac. Mlada žena to učini.
Gleda u vatru, promatra kako plamen pleše sve dok joj oči ne povežu komadom
crne svile.
Obred se nastavi, iza poveza.
Metalnu pčelu uzmu joj iz ruke. Nastane kratka stanka popraćena zvukom
zveckanja metalnih instrumenata, a potom na prsima osjeti nečiji prst, prst koji

~ 11 ~
pritišće jednu točku na njezinoj prsnoj kosti. Pritisak popusti; zamijeni ga oštar,
prodoran bol.
(Naknadno će shvatiti da je metalna pčela zagrijana u vatri i da joj je njezin
krilati otisak utisnut na prsa.)
Iznenađenje je obeshrabri. Pripremila se za ono što zna o ostatku obreda, ali
ovo je neočekivano. Shvati da nikada nije vidjela naga prsa drugog sljedbenika.
I dok je čas prije bila spremna, sada je uzdrmana i nesigurna.
Ali ne kaže stanite. Ne kaže ne.
Donijela je odluku, premda nije mogla znati što sve ta odluka podrazumijeva.
U tami, prsti joj razdvoje usne i spuste kap meda na jezik.
Kako bi posljednji okus bio okus slatkoga.
A zapravo, posljednji okus koji ostane u sljedbeničinim ustima nadilazi med:
slatkoća je to pometena krvlju, metalom i spaljenim mesom.
Da ga je neki sljedbenik mogao naknadno opisati, objasnio bi da je posljednji
okus koji dožive okus meda i dima.
I nije baš sladak.
Sjete ga se svaki put kad ugase plamen svijeće od pčelinjeg voska.
Podsjetnik je to na njihovu potpunu odanost.
Ali o tome ne smiju govoriti.
Od jezika odustaju svojom voljom. Sposobnost govora žrtvuju da bi bolje služili
tuđim glasovima.
Prihvaćaju prešutni zavjet da vlastite priče više neće pričati, iz poštovanja
prema onima koje su im prethodile i onima koje će uslijediti.
U tom medom obojenom bolu mlada žena na stolcu misli da bi mogla zavrištati,
ali ne vrišti. U toj tami vatra kao da proždire cijelu sobu i ona, iako su joj oči
pokrivene, razaznaje oblik plamena.
Pčela na njezinim prsima zatreperi.
Naposljetku, kada joj oduzmu jezik, spale ga i pretvore u pepeo, kad obred
napokon završi, a njeno služenje u svojstvu sljedbenice napokon započne, kada joj
glas biva utišan, probude joj se uši.
A onda počnu navirati priče.

~ 12 ~
 VARKA OKA

Dječak je gatarin sin. Dosegnuo je dob u kojoj nije siguran je li to nešto čime se
valja ponositi, štoviše, nešto što valja razglasiti, ali ta činjenica i dalje stoji.
Pješice se vraća iz škole, u smjeru stana smještenog iznad dućana punoga
kristalnih kugli, tarot-karata, tamjana, kipova božanstava sa životinjskim glavama
i osušene kadulje. (Miris kadulje prožima mu sve, od plahti do vezica na cipelama.)
Danas, kao što to čini svakoga školskoga dana, dječak ide prečacem kroz uličicu
koja u luku skreće iza dućana, među visoke zidove od cigle koji često bivaju
prekriveni grafitima, potom obijeljeni vapnom pa ponovo išarani.
Na inače bijelim ciglama, umjesto kreativno sročenih potpisa umjetnika i
prostota ispisanih mjehurastim slovima, danas stoji jedan umjetnički uradak.
Nekakva vrata.
Dječak zastane. Namjesti naočale da se bolje fokusira, da se uvjeri da vidi ono
što mu ponekad nepouzdan vid sugerira da vidi.
Maglica na marginama raziđe se, a to su i dalje vrata. Veća, elegantnija i
dojmljivija no što je pomislio na prvi nejasan pogled.
Ne zna što bi mislio o njima.
Svojom neobičnošću osvajaju mu pozornost.
Vrata su smještena u dnu uličice, u zasjenjenom dijelu skrivenom od sunca, no
boje su i dalje intenzivne, neke i s metalik pigmentom. Profinjenija su od većine
grafita koje je dječak vidio. Nacrtana stilom za koji zna da nosi neko pomodno
francusko ime, nešto o varci oka, iako se tog izraza, ovdje i sada, ne može sjetiti.
Vrata su izdjeljana – ne, iscrtana – u oštrim geometrijskim uzorcima koji se
svijaju na rubovima simulirajući dubinu na pukoj ravnini. Na sredini, na razini na

~ 13 ~
kojoj bi stajala špijunka, stilizirana linijama koje odgovaraju ostatku oslikanih
rezbarija, stoji pčela. Ispod pčele je ključ. Ispod ključa je mač.
Manjku svjetlosti unatoč, zlatna, naizgled trodimenzionalna kvaka sjaji se.
Ključanica je naslikana ispod nje, toliko tamna da podsjeća na bezdan koji iščekuje
ključ, a ne na par poteza crne boje.
Vrata su neobična i lijepa, nešto za što dječak nema riječi i ne zna postoje li za
to riječi, pa makar i pomodni francuski izrazi.
Negdje na ulici, nevidljiv, zalaje pas, no zvuči daleko i nestvarno. Sunce zađe za
oblak, i uličica se učini duljom, dubljom i mračnijom, a vrata sjajnijima.
Nesigurno, dječak ispruži ruku da dodirne vrata.
Dio njega koji još uvijek vjeruje u čarolije očekuje da, unatoč studeni u zraku,
budu topla. Očekuje da se cigla ispod slike temeljito promijenila. Srce mu zakuca
brže, no ruka mu uspori jer se drugi dio njega, onaj koji misli da je prvi dio
djetinjast, pripremi za razočaranje.
Vrhovi prstiju dotaknu vrata ispod mača, otpočinu na glatkoj boji koja prekriva
hladnu ciglu, laganoj neravnini koja odaje materijal ispod sebe.
To je samo zid. Samo zid na kojemu je lijepa slika.
A ipak.
Ipak ga muči osjećaj da tu ima još nečega.
Pritisne dlan na obojenu ciglu. Lažno drvo smeđe je boje koja, jedva nijansu-
dvije drugačija od boje njegove kože, kao da je smiješana da bi mu pristajala.
„S druge strane vrata“ negdje je drugdje. Ne u prostoriji s druge strane zida. I
nešto više. Zna da jest. Osjeća to u nožnim prstima.
Ovo je ono što bi njegova majka nazvala trenutkom od značenja. Trenutkom
koji mijenja trenutke koji slijede.
Gatarin sin zna jedino da ta vrata djeluju važno na način koji baš i ne može
objasniti, čak ni sebi.
Dječak na početku priče nikako ne može znati da je priča počela.
Vršcima prstiju slijedi iscrtane linije ključa čudeći se do koje mjere taj ključ –
kao i mač, pčela i kvaka – odaje dojam trodimenzionalnosti.

~ 14 ~
 Dječak se upita tko ih je nacrtao i što znače, ako uopće nešto znače. Ako ne
vrata, a ono barem simboli. Jesu li to uopće vrata ili je to nekakav znak, ili su
istodobno i jedno i drugo?
U tom značajnom trenutku, okrene li dječak nacrtanu kvaku i otvori ta
nestvarna vrata, sve će se promijeniti.
No on to ne učini.
Umjesto toga stavi ruke u džepove.
Dio njega zaključi da je djetinjast i prestar da očekuje da stvarni život bude
poput knjiga. Drugi dio zaključi da se, ako ne pokuša, ne može ni razočarati. A i
dalje može vjerovati da se ta vrata dadu otvoriti, pa makar i samo tobože.
Stoji s rukama u džepovima i, prije nego što se udalji, još jednom pogleda vrata.
Sutradan ga radoznalost pobijedi; vrati se i otkrije da su vrata prebojili. Cigleni
zid izbijeljen je vapnom toliko da ne razaznaje gdje su, točno, bila ona vrata.
I tako gatarin sin ne pronađe put do Mora bez zvijezda.
Još ne.

~ 15 ~
Siječanj 2015.

Na jednoj polici u sveučilišnoj knjižnici stoji knjiga.

Što i nije neobično, no nije tamo gdje bi ta, konkretna knjiga trebala biti.
Knjiga je pogreškom odložena u odjeljak fikcije, premda je većinom istinita.
Odjeljak fikcije u ovoj knjižnici ne pohodi se često kao drugi, redovi su mu slabo
osvijetljeni, a često i prašnjavi.
Knjiga je donirana, dio zbirke što ju je prethodni vlasnik oporučno ostavio
sveučilištu. Knjige su dodane knjižnici, klasificirane po Deweyjevu decimalnom
sustavu, s unutrašnje strane korica dobile su naljepnicu s bar-kodom da ih na pultu
za posudbu mogu skenirati i odaslati na sve strane.
Ova konkretna knjiga skenirana je samo jednom, kako bi je dodali u katalog.
Autor nije naveden, pa je u sustav ušla pod „nepoznat“ i u početku je bila među
autorima čije prezime započinje slovom N, no vrludala je po abecedi kako su se
knjige oko nje pomicale. Ponekad bi je skinuli s police, razmotrili i ponovo
odložili. Uvez joj je zapucketao nekoliko puta, a jednom je, čak, neki profesor
prelistao prvih nekoliko stranica i namjeravao joj se vratiti, ali je na to posve
zaboravio.
Nitko tu knjigu nije pročitao do kraja, ne otkako je u knjižnici.
Neki bi (pa i onaj zaboravni profesor) načas pomislili da knjizi tu i nije mjesto.
Da bi možda trebala biti u posebnoj zbirci, prostoriji koju studenti mogu posjetiti
samo uz pisanu dozvolu i u kojoj im knjižničari vise nad glavom, a posudbe nisu

~ 16 ~
dopuštene. Na tim knjigama nema bar-koda. Mnoge se smiju dirati samo u
rukavicama.
No ova je knjiga u redovnoj zbirci. U nepomičnom, hipotetičnom optjecaju.
Korice su joj od platna boje burgunca koje je ostarjelo i od bogate tamnocrvene
boje izblijedjelo do beživotne. U njih su nekoć bila utisnuta zlatna slova, no zlata
više nema, a slova su se iskrzala u uleknuća nalik na glife. Gornji kut nepovratno
je savijen na mjestu gdje je, za boravka u skladištu između 1984. i 1993. godine, u
kutiji na njemu ležao neki teži svezak.
Siječanjski je dan, u J-semestru,1 kako ga nazivaju studenti; predavanja još nisu
započela, ali studenti su ponovo dobrodošli na fakultetu, održavaju se predavanja
i simpoziji koje vode studenti i pokusi kazališnih produkcija. Postblagdansko
zagrijavanje prije no što ponovo zavlada redovna rutina.
Zachary Ezra Rawlins u kampusu je da bi čitao. Zbog te se činjenice osjeća
pomalo krivim, jer bi dragocjene zimske sate trebao trošiti na igranje (i ponovno
igranje, i analiziranje) videoigara kao pripremu za disertaciju. No pred zaslonom
provodi toliko vremena da osjeća gotovo kompulzivnu potrebu da pusti očne
jabučice da otpočinu na papiru. Podsjeća samoga sebe da se mnoge teme
preklapaju, premda je preklapanja s temama videoigara pronalazio praktično u
svemu.
Čitati roman, drži on, slično je igranju igre u kojoj je netko unaprijed, umjesto
tebe, donio sve odluke, netko tko je u toj konkretnoj igri puno bolji od tebe.
(Premda ponekad poželi da se u modu vrate romani tipa odaberi-svoju-
pustolovinu.)
Čitao je (ili ponovno čitao) i jako puno dječjih knjiga, jer mu njihove priče
djeluju sadržajnije, premda ga to lagano brine kao mogući simptom nadolazeće
krize prve četvrtine života. (Napola očekuje da se ta kriza, u minutu točno, pojavi
na njegov dvadeset peti rođendan, do kojega su ostala tek dva mjeseca.)
Knjižničari su mislili da studira književnost sve dok netko od njih nije
zapodjenuo razgovor i on se osjećao obveznim priznati da je, zapravo, jedan od
onih sa Studija novih medija. Taj mu je tajni identitet uzmanjkao čim je nestao,

1
J-term – siječanjski semestar: razdoblje u siječnju u kojemu američki studenti i fakultetsko osoblje
mogu sudjelovati u učenju i drugim aktivnostima mimo formalnih akademskih semestara, (op.
prev.)

~ 17 ~
krinka za koju nije ni shvaćao da je uživa nositi. Pretpostavlja da izgleda kao netko
tko studira književnost, s tim svojim naočalama s četvrtastim okvirima i pletenim
džemperima. Zachary se još nije posve prilagodio zimama u Novoj Engleskoj,
osobito ovakvim zimama s neprekidnim snijegom. Južnjačko si tijelo štiti debelim,
u šalove smotanim slojevima vune i grije ga termosicama punim vrućega kakaa
koji ponekad začini bourbonom.
Preostala su još dva tjedna u siječnju, a Zachary je iscrpio većinu dječjih klasika
sa svog čitalačkog popisa, barem onih u zbirci ove knjižnice, pa je prešao na knjige
koje je namjeravao pročitati i na one koje je odabrao slučajno, pročitavši prvih
nekoliko stranica.
To mu je postao jutarnji obred, birati knjige u tišini knjižnice pritisnute
knjigama, a onda se vratiti u spavaonicu i ostatak dana čitati. U atriju sa
svjetlarnikom na tepih pored ulaza otrese snijeg s čizama i u sanduk za povrat
knjiga odloži Lovca u žitu i Sjenu vjetra, pitajući se nije li se na polovini druge
godine kasno dvoumiti oko predmeta studiranja. Potom samoga sebe podsjeti da
voli nove medije i da bi mu i književnost, da ju je studirao pet i pol godina,
vjerojatno dosadila. Studij čitanja, to on želi. Bez eseja, bez ispita, bez analiza –
samo čitanje.
Odjeljak fikcije, dva kata niže pa niz hodnik na čijim zidovima vise uokvirene
litografije kampusa iz ranih dana, prazan je, što ne iznenađuje. Dok prolazi kroz
gomile knjiga, koraci mu odzvanjaju. Ovaj je dio zgrade stariji, suprotnost
svijetlom atriju na ulazu, a knjige su naslagane sve do stropova koji su ovdje niži.
Svjetlost pada u slabašnim, sputanim četverokutima, iz žarulja koje su sklone
pregorjeti ma koliko ih često mijenjali. Bude li nakon studija ikada imao novca,
Zachary misli da bi mogao dati vrlo konkretnu donaciju za popravak električnih
instalacija u tom dijelu zgrade. Svjetlo dovoljno da se na njemu čita, osigurao Z.
Rawlins, naraštaj 2015. Nema na čemu.
Potraži odjeljak W, jer se odnedavna zaljubio u Sarah Waters i premda je u
katalogu navedeno nekoliko naslova, na polici je tek Mali stranac, pa biva pošteđen
odlučivanja. Potom potraži ono što on zamišlja kao krimiće te naslove koje ne
prepoznaje ili autore za koje nikada nije čuo. Krene od knjiga s praznim
hrptovima.

~ 18 ~
 Posegne na jednu višu policu – za što bi nekom nižem studentu trebale ljestve
– i skine svezak u platnenom uvezu boje vina. I hrbat i korice su prazni, pa otvori
naslovnu stranicu knjige.

Slatki jadi

Okrene stranicu da provjeri postoji li i druga na kojoj je naveden autor, no ona

prelazi izravno na tekst. Okrene na kraj, a tamo nema ni zahvale ni autorove
bilješke, tek naljepnica s bar-kodom s unutrašnje strane stražnjih korica. Vrati se
na početak i ne nalazi ni podatke o autorskom pravu ni datume niti ikakve podatke
o datumu tiskanja i nakladi.
To je očigledno jako čudno, a Zachary ne zna puno o povijesti nakladništva i
knjigoveštva, pa ne zna ni je li moguće da takvih podataka u knjigama određene
starosti nema. Neobjašnjivo mu je da nema imena autora. Možda joj nedostaje
koja stranica, ili je došlo do tiskarske pogreške. Prelistava tekst i primjećuje da neke
stranice nedostaju, posvuda ima praznina i iskrzanih rubova, premda ne i tamo
gdje bi trebala biti uvodna stranica.
Zachary pročita prvu stranicu, pa još jednu i još jednu.
A onda žarulja iznad njegove glave – koja je osvjetljavala odjeljke od U do Z –
zatrepće i ugasi se.
Zachary nevoljko zatvori knjigu i stavi je povrh Maloga stranca. Obje knjige
čvrsto stisne pod pazuho i vrati se na svjetlost atrija.
Studentica knjižničarka na prijamnom pultu, kose podignute u punđu
učvršćenu kemijskom olovkom, nailazi na poteškoće s tajanstvenim sveskom.
Najprije ga ne skenira kako treba, a onda ga skenira kao posve drugu knjigu.
„Mislim da ima pogrešan bar-kod“, kaže ona. Tipka po tipkovnici i škilji u
zaslon. „Prepoznajete li ovu?“ upita dodajući knjigu knjižničaru za drugim
pultom, sredovječnome muškarcu u zavisti vrijednom zelenom džemperu. On
prelistava prve stranice, mršti se.
„Nema autora, to je nešto novo. Gdje je stajala?“
„U fikciji, negdje pod W“, odgovori Zachary.

~ 19 ~
 „Provjeri pod ‘anonimno’, možda“, predloži knjižničar u zelenom džemperu
vraćajući knjigu i posveti se drugom korisniku.
Knjižničarka ponovo nešto utipka i odmahne glavom. „I dalje je ne mogu naći“,
kaže Zacharyju. „Baš čudno.“
„Ako je problem...“ zausti Zachary, ali utihne, nadajući se da će mu naprosto
dopustiti da je uzme. Prema toj knjizi već osjeća neobičnu posesivnost.
„Nije problem, zabilježit ću je u vašu datoteku“, kaže ona. Utipka nešto u
računalo i ponovo očita bar-kod. Gurne preko stola i knjigu bez autora i Maloga
stranca i njegovu studentsku iskaznicu. „Ugodno čitanje!“ kaže mu veselo prije
nego što se vrati knjizi koju je čitala kada je Zachary prišao pultu. Nešto od
Raymonda Chandlera, ali ne vidi naslov. Knjižničari uvijek djeluju poletnije
tijekom siječanjskog semestra, kada više vremena mogu provesti s knjigama, a
manje s iscrpljenim studentima i razdraženim profesorima.
Tijekom ledene šetnje do spavaonice Zachary je zaokupljen i samom knjigom
– želi je nastaviti čitati – i pitanjem zašto je nema u knjižničnom sustavu. I prije je
nailazio na takve probleme, jer je posuđivao puno knjiga. Čitač ponekad ne uspije
očitati bar-kod, no knjižničar tada broj može utipkati. Pita se kako su se s tim
snalazili u doba prije skenera, s karticama u katalozima i džepićima sa signaturom
na stražnjim koricama knjiga. Bilo bi lijepo potpisati se, a ne biti tek broj u sustavu.
Zacharyjeva spavaonica zgrada je od cigle prekrivena uvelim, snijegom posutim
bršljanom, zgurana u razasuto jato apsolventskih stanova. Mnoštvom stuba penje
se do svoje sobe na četvrtom katu, zgurane pod strehu zgrade, neravnih zidova, s
prozorima koji propuštaju propuh. Većinu ih je prekrio dekama, a za zimu ima i
jednu nedopuštenu grijalicu. Tapiserije što mu ih je poslala majka zastiru zidove i
sobu svakako čine ugodnijom, dijelom i zato što iz njih, koliko god ih puta oprao,
ne uspijeva istjerati miris kadulje. Kandidat za magistra umjetnosti iz susjedne
sobe naziva je špiljom, premda više sliči brlogu, ako postoje brlozi s Magritteovim
plakatima i četiri različita gejming-sustava. Televizor s ravnim ekranom zuri sa
zida, crn i zrcalast. Trebao bi i preko njega prebaciti tapiseriju.
Zachary odloži knjige na stol, a čizme i kaput u ormar, a onda krene niz hodnik
do čajne kuhinje da si skuha šalicu kakaa. Čekajući da električni čajnik zakuha,
poželi da je sa sobom ponio onu knjigu boje vina, ali pokušava dokazati da mu nos

~ 20 ~
nije stalno u knjizi. Pokušaj je to da se pokaže druželjubivijim no što jest, za koji
još ne zna funkcionira li.
Vrativši se u svoj brlog, s kakaom, smjesti se u vreću za sjedenje koju mu je prije
godinu dana u nasljedstvo ostavio jedan student koji je odlazio. U prirodnom je
stanju drečavo neonski zelena, no Zachary ju je ogrnuo tapiserijom preteškom da
je objesi na zid i tako je kamuflirao nijansama smeđe, sive i ljubičaste. Usmjeri
grijalicu na noge, otvori Slatke jade na stranici na koju ga je nasukala nepouzdana
knjižnična žarulja i počne čitati.
Nakon nekoliko stranica priča skrene. Zachary ne zna radi li se o romanu, zbirci
kratkih priča ili, možda, o priči unutar priče, ne zna hoće li se poslije vratiti na
prethodni dio. Priča pak doživi novi obrat.
Zacharyju Ezri Rawlinsu zadrhte ruke.
Jer, iako je prvi dio knjige pomalo romantičan komad o piratu, a drugi uključuje
i obred sa sljedbenicom u nekoj neobičnoj podzemnoj knjižnici, treći dio nešto je
posve drugo.
Treći dio je o njemu.
Dječak je gatarin sin.
Slučajnost, misli on, ali kako nastavlja čitati, pojedinosti bivaju previše točne za
izmišljotinu. Može biti da kadulja prožima vezice na cipelama sinova mnogih
gatara, no sumnja da su svi oni put kojim su se vraćali iz škole kratili prečacem
kroz uličicu.
Kad stigne do dijela o vratima, spusti knjigu.
Osjeća se ošamućeno. Ustane, u brizi da bi se mogao onesvijestiti i misleći kako
bi mogao otvoriti prozor; umjesto toga nogom prevrne zaboravljenu šalicu kakaa.
Automatski, Zachary odlazi niz hodnik do čajne kuhinje po papirnate ubruse.
Pobriše kakao i vrati se u čajnu kuhinju da baci raskvašene ubruse. Ispere šalicu u
sudoperu. Šalica ima krhotinu za koju nije siguran da je tu i prije bila. Na stubištu,
daleko i šuplje, odjekuje smijeh.
Zachary se vrati u sobu i ponovo se suoči s knjigom, zuri u nju, onako ležerno
zavaljenu u jastučastu fotelju.
Zaključa vrata, što rijetko čini.

~ 21 ~
 Uzme knjigu i prouči je detaljnije nego prije. Gornji ugao prednjih korica
ulegnut je, platno se počinje krzati. Sićušne trunčice zlata rasute su po hrptu.
Zachary duboko udahne i ponovno je otvori. Vrati se na stranicu na kojoj je
stao i sili se čitati riječi koje se odmataju točno onako kako očekuje.
Sjećanjem popunjava detalje izostavljene u knjizi: da je vapno dosezalo do
polovice zida i da su cigle iznad bile crvene; kontejnere na drugom kraju uličice;
težinu torbe pune školskih knjiga na njegovu ramenu.
Toga dana prisjetio se već tisuću puta, ali ovaj put je drugačije. Ovaj put
njegovim pamćenjem upravljaju riječi u knjizi i ono je jasno i živopisno. Kao da se
zbilo maločas, a ne prije više od desetljeća.
Vrata si može predočiti savršeno. Preciznost crteža. Efekt tromp l’oeil koji tada
nije znao imenovati. Pčela i njezine delikatne zlatne pruge. Mač okrenut nagore,
prema ključu.
No kad nastavi čitati, pronalazi i više od onoga što mu se održalo u sjećanju.
Mislio je da nema osjećaja čudnijeg od onoga kad natrapaš na knjigu koja
prepričava davni incident iz tvog života, koji nikada nikome nisi prenio, nikada ga
spomenuo ili ga zapisao, a on se ipak razotkriva u slovoslagarskoj prozi. No griješio
je.
Još je čudnije da priča potvrđuje dugo gajene sumnje da mu je u tom trenutku,
u toj uličici, pred tim vratima, bilo dano nešto izvanredno, a on je pustio da mu ta
prilika sklizne kroz prste.
Dječak na početku priče nikako ne može znati da je priča počela.
Zachary stigne do kraja stranice i okrene je, očekujući da se njegova priča
nastavi, no ona se ne nastavi. Pripovijest opet potpuno skreće, na nešto o kući za
lutke. Prelistava ostatak knjige, pogledom prelazi po stranicama tražeći spomena
o gatarinu sinu ili nacrtanim vratima, ali ne pronalazi ništa.
Vraća se i ponovo iščitava stranice o dječaku. O sebi. O mjestu što ga nije
pronašao iza tih vrata, što god da je to More bez zvijezda imalo biti. Ruke su mu
prestale drhtati, ali mu se vrti u glavi i vruće mu je, sada se sjeti da nije otvorio
prozor, ali ne može prestati čitati. Pogurne naočale uz hrbat nosa da se bolje
fokusira.

~ 22 ~
 Ne razumije. Ne samo kako je netko taj prizor mogao uhvatiti tako detaljno,
već i kako je taj prizor dospio tu, u knjigu koja izgleda puno starija od njega
samoga. Trlja papir među prstima i on na opip djeluje debelo i grubo, na rubovima
žuti gotovo do smeđe boje.
Je li ga netko mogao pretkazati, sve do vezica za cipele? Znači li to da bi i ostalo
moglo biti istina? Da negdje, u nekoj podzemnoj knjižnici, uistinu postoje
sljedbenici bez jezika? Djeluje mu nepravedno što je on jedina stvarna osoba u nizu
izmišljenih likova, premda pretpostavlja da bi i onaj pirat i ona djevojka mogli biti
stvarni. Ipak, i sama ideja toliko je komična da se nasmije samome sebi.
Upita se silazi li on to s uma, a onda zaključi da, ako se to pita, vjerojatno ne
silazi, što i nije osobito utješno.
Spusti pogled na posljednje dvije riječi na stranici.
Još ne.
Te dvije riječi plivaju u tisući pitanja koja mu preplave um.
Onda jedno od tih pitanja ispliva na površinu njegovih misli, potaknuto
opetovanim motivom pčele i vratima koja je upamtio.
Je li ova knjiga s toga mjesta?
Ponovo prouči knjigu, zastane na bar-kodu zalijepljenom na stražnje korice.
Zachary pogleda pažljivije i vidi da naljepnica prekriva nešto napisano ili
otisnuto na tome mjestu. Ispod donjeg dijela naljepnice proviruje točkica crne
tinte.
Osjeća se pomalo krivim što je skida. Bar-kod je ionako bio pogrešan i, po svoj
prilici, treba ga zamijeniti. Ne da on ima ikakvu namjeru vratiti tu knjigu, ne sad.
Polako i pažljivo guli naljepnicu, pokušavajući je skinuti u jednom komadu i
nastojeći ne razderati papir ispod nje. Odvaja se lako, i on je, prije nego što se vrati
onome što je ispisano ispod nje, zalijepi za rub stola.
Nema riječi, tek niz simbola utisnutih ili na neki drugi način ucrtanih na
stražnje korice, izblijedjelih i zamrljanih, ali lako prepoznatljivih.
Izložena točka tinte je držak mača.
Nad njim je ključ.
Nad ključem je pčela.

~ 23 ~
 Zachary Ezra Rawlins zuri u minijaturne inačice istih onih simbola što ih je
svojedobno promatrao u uličici iza majčina dućana i pita se kako bi, točno, trebao
nastaviti priču u kojoj je, a da to nije ni znao.

~ 24 ~
 IZMIŠLJENI ŽIVOT

Započelo je kao kuća za lutke.

Minijaturno stanište pomno sagrađeno od drva, ljepila i boje. Majstorski, do
najsitnijih detalja izrađena umanjena replika neke kuće, pretjerano
pojednostavljen prikaz svakodnevice, koju su na dar dobila i njome se igrala djeca.
Tu su lutke. Obitelj koju čine majka, otac, sin i kći, i psić. Odjeveni su u precizne
replike odijela i haljina. Pas ima pravo krzno.
Tu su kuhinja, salon i zimski vrt. Spavaće sobe, stubišta i tavan. Sve su sobe
ispunjene pokućstvom i ukrašene minijaturnim slikama i sićušnim vazama s
cvijećem. Tapete su oslikane zamršenim šarama. Majušne knjige mogu se skinuti
s polica.
Krov je prekriven drvenom šindrom, pločicama ne većim od nokta. Majušna
vrata koja se zatvaraju i kračunaju. Kućica se otvara okretanjem ključa u bravi, i
širi prema unutra, premda je najčešće zatvorena. Život lutaka u njoj vidi se samo
kroz prozore.
Kuća za lutke nalazi se u jednoj sobi u Luci na Moru bez zvijezda. Povijest joj
se ne zna. Djeca koja su se njome nekoć igrala odavno su odrasla i otišla. Priča o
tome kako se našla u nepoznatoj sobi na nepoznatome mjestu zaboravljena je.
Kuća nije ništa osobito.
Upečatljivo je ono što je nastalo oko nje.
Napokon, što je kuća ako je ništa ne okružuje? Bez dvorišta i psa? Bez
čangrizavog susjeda s druge strane ulice, bez ulice u kojoj je uopće moguće imati
susjede? Bez drveća, konja i dućana. Bez luke. Nekoga broda. Nekoga gradića s
druge strane mora.

~ 25 ~
 Sve to izgrađeno je oko nje. Izmišljeni svijet jednog djeteta postao je izmišljeni
svijet drugoga, i još jednoga, i tako dalje, sve dok nije postao svačiji. Uljepšan i
nadograđen metalom, papirom i ljepilom. Zupčanicima, pronađenim predmetima
i glinom. Sagrađene su nove kućice. Dodane nove lutke. Gomile knjiga složenih po
bojama služe kao krajolik. Nadlijeću ga ptice od presavijenog papira. Odozgo se
spuštaju baloni na vrući zrak.
Tu su planine i sela i gradovi, zamci i zmajevi, i plesne dvorane s plutajućim
podovima. Farme sa štagljevima i paperjastim pamučnim ovcama. Sat koji radi,
reinkarnirana ručna ura, bilježi vrijeme ne vrhu jednog tornja. Tu je i park s
jezerom i patkama. Žalo, i na njemu svjetionik.
Prostorijom se, u kaskadama, slijevaju svjetovi. Tu su staze po kojima
posjetitelji mogu hodati, prići svakom kutu prostorije. Ispod građevina nazire se
obris nečega što je nekoć bilo stol. Na zidovima su police, sada daleke zemlje s
druge strane oceana s pomno namreškanim papirnatim valovima.
Započelo je kao kuća za lutke. S vremenom je postalo nešto više.
Grad lutaka. Svijet lutaka. Svemir lutaka.
Koji se neprestano širi.
Gotovo svi koji pronađu tu prostoriju osjećaju se obveznim nešto joj dodati.
Ostaviti sadržaj svojih džepova preinačen u kakav zid, drvo ili hram. Naprstak
postane kanta za smeće. Od drvaca upotrijebljenih šibica nastane ograda. Otpala
dugmad pretvara se u kotače, jabuke ili zvijezde.
Dodaju kuće načinjene od izlomljenih knjiga ili pljuskove dočarane staklenim
šljokicama. Pomiču likove ili znamenitosti. Prate sićušnu ovcu od jednog do
drugog pašnjaka. Okreću planine na drugu stranu.
Neki posjetitelji u toj se prostoriji igraju satima, stvaraju priče i pripovijesti.
Drugi tek pogledaju uokolo, namjeste neko iskrivljeno drvo ili vrata, i odu. Ili
guraju patke po jezeru i to im je dovoljno.
Prostorija djeluje na svakoga tko u nju uđe. Ostavlja dojam, makar i
nenamjerno. Kada se vrata polako otvore, suhi propuh zašuška po predmetima u
njoj. Pokoje drvo možda se sruši. Pokoja lutka možda ostane bez šešira. Zna se
urušiti cijela zgrada.
Pogrešan korak može uništiti željezaru. Rukav može zapeti za vrh zamka,
odbaciti princezu naglavačke na tlo. Krhko je to mjesto.

~ 26 ~
 Izvorna kuća u središtu mijenja se suptilnije. Pokućstvo se seli iz sobe u sobu.
Zidovi bivaju prebojeni ili prelijepljeni tapetama. Lutke majke i oca vrijeme
provode odvojeno, u drugim građevinama i s drugim lutkama. Kći i sin odlaze,
vraćaju se i opet odlaze. Pas naganja automobile i ovce, i usuđuje se lajati na zmaja.
Svijet oko njih neprestano raste.
Lutkama ponekad treba dugo da se prilagode.

~ 27 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS sjedi na dnu svog ormara, iza zatvorenih vrata, okružen
šumom obješenih košulja i kaputa, leđima naslonjen na mjesto na kojemu bi – da
je ormar garderoba – stajala vrata u Narniju, i doživljava svojevrsnu
egzistencijalnu krizu.
Pročitao je Slatke jade u cijelosti, a onda ih je pročitao opet i premda možda i
nije trebao, pročitao ih je i treći put jer nije mogao spavati.
I dalje ne može spavati.
Tri su sata ujutro, a Zachary je u dnu ormara, verziji omiljenog mu mjesta za
čitanje dok je bio dijete. Smirenje kojemu se nije utjecao godinama, i nikad u tom
ormaru, neprikladnom da se u njemu sjedi.
U ormaru iz djetinjstva sjedio je nakon što je pronašao ona vrata, sada se toga
sjeća. U tom ormaru bilo je bolje sjediti. Bio je dublji, i bilo je jastuka, koje je u
njega dovukao da ga učini udobnijim. Ni u tom ormaru nije bilo vrata do Narnije;
zna, provjerio je.
Tek je jedan odlomak u Slatkim jadima o njemu. Doduše, neke stranice
nedostaju; kad se pažljivije pogleda, na hrptu je mnoštvo praznina. Tekst se vraća
na pirata i djevojku, ali ostatak je isprekidan, djeluje nepotpuno. Veći dio vrti se
oko nekakve podzemne knjižnice. Ne, ne knjižnice, nekakve knjigocentrične
fantazije, poziv u koju je Zachary propustio jer nije otvorio neka nacrtana vrata
kad mu je bilo jedanaest godina.
Očito je uokolo tražio pogrešne bajkovite ulaze.
Knjiga boje vina počiva u podnožju kreveta. Zachary si neće priznati da se
skriva od nje, u ormaru gdje ga ne može vidjeti.
~ 28 ~
 Cijela jedna knjiga, a on, čak ni nakon što ju je triput pročitao, nema pojma što
mu je sada činiti.
Ostatak knjige ne djeluje opipljivo kao onih nekoliko stranica na početku. Zbog
svoje majke Zachary je oduvijek imao složen pogled na magiju, ali dok travarstvo
i proricanje može pojmiti, stvari u ovoj knjizi jako su daleko od njegove definicije
stvarnoga. Čarobno su čarobne.
Ali, ako je onih nekoliko stranica o njemu stvarno, ostatak bi mogao biti...
Zachary stavi glavu među koljena i pokuša pravilno disati.
Neprestano se pita tko ju je napisao. Tko ga je vidio u toj uličici, s tim vratima,
i zašto je to zapisao. Ponovno čitanje prvih stranica upućuje na to da su priče
uklopljene jedna u drugu, da onaj pirat priča priču o onoj sljedbenici, a da ona
prati priču o dječaku. O njemu.
Ali ako je on u priči unutar priče, tko je pripovijeda? Netko ju je morao otisnuti
i uvezati u knjigu.
Netko, negdje, tu priču zna.
Pita se zna li netko, negdje, i to da sjedi na dnu ormara.
Ispuže iz ormara u sobu, ukočenih nogu. Gotovo je zora, svjetlost s druge strane
prozora svjetlija je nijansa sive. Odluči prošetati. Knjigu ostavi na krevetu. Prsti
mu se odmah počnu grčiti; želi je ponijeti, da je ponovno pročita. Omota šal oko
vrata. Pročitati knjigu četiri puta u jednome danu savršeno je normalno. Zakopča
vuneni kaput. Fizički reagirati na odsutnost knjige nije neobično. Navuče pletenu
kapu preko ušiju. Svi tijekom poslijediplomskog noćima sjede na dnu ormara.
Obuje čizme. Pronaći događaj iz vlastitog djetinjstva u nekom anonimnom
krimiću svakodnevna je pojava. Navuče rukavice. Događa se svakome.
Stavi knjigu u džep kaputa.
Klipše kroz svježe napadali snijeg bez konkretnog odredišta na umu. Prođe
pored knjižnice i produži k bregovitom dijelu kampusa i blizu studentskih
spavaonica. Rutu bi mogao prilagoditi i tako da prođe pored stare spavaonice, no
ne učini to, uvijek mu je čudno pogledati u prozor s kojega je obično gledao van.
Napreduje kroza svježi, neugaženi snijeg, čizmama lomeći blistavu površinu.
Obično uživa u zimi i snijegu i hladnoći, čak i kad ne osjeća nožne prste. U tome
ima nekakvog čuđenja, preostalog iz doba kada je o snijegu samo čitao, prije no

~ 29 ~
što ga je doživio. Njegov prvi snijeg bila je smijehom ispunjena noć provedena u
polju u blizini majčine seoske kuće, pravljenje gruda golim rukama i neprestano
gubljenje tla pod nogama u cipelama za koje je naknadno otkrio da nisu
vodootporne. Ruke u kašmirom obloženim rukavicama zapeckaju ga pri pomisli
na to.
Uvijek ga iznenadi koliko je snijeg tih, dok se ne otopi.
„Rawlins!“ zazove neki glas iza njegovih leđa, i Zachary se okrene. Zabundani
lik s prugastom kapom maše mu rukom u drečavoj pletenoj rukavici i on gleda
kako se ta mješavina boja kreće poljem bijeloga, kroza snijeg klipše uzbrdo,
povremeno uskačući u stope koje je ostavio za sobom. Kada mu se približi na
metar-dva, prepozna Kat, jednu od nekolicine studenata s njegova odsjeka koji su
iz znanaca prešli u gotovo-prijatelje, uglavnom zato što si je ona stavila u zadatak
da upozna svakoga, a on je bio Kat-estiran. Ona piše kuharski blog na temu
videoigara i svoje često slasne eksperimente običava isprobavati na ostalima. Slatke
rolice nadahnute Skyrimom, klasični kolači BioShock punjeni kremom i čokoladni
tartufi s maraskinom, oda trešnjama iz Pac-Mana. Zachary sluti da ona uopće ne
spava, a obično se pojavi niotkud i predloži koktele ili ples ili neki drugi izgovor
da ga istjera iz sobe. I premda joj nikad nije rekao da je zahvalan što u svom inače
natprosječno introvertiranom stilu života ima nekoga poput nje, Zachary je
prilično siguran da ona to već zna.
„Hej, Kat“, kaže joj Zachary kada ga ona sustigne, nadajući se da ne izgleda
smeteno koliko se osjeća. „Otkud ti ovako rano?“
Kat uzdahne i zakoluta očima. Uzdah, poput oblaka, otplovi u ledeni zrak.
„Bezbožno rano je jedino doba kad uspijem dobiti termin u labosu za trenutno-
još uvijek-zasad neslužbene projekte, a što je s tobom?“ Kat premjesti torbu na
ramenu i umalo izgubi ravnotežu. Zachary pruži ruku da je podupre, no ona se
sama ispravi.
„Nisam mogao spavati“, odgovara Zachary, što je dovoljno istinito. „Još radiš
na onom projektu s mirisima?“
„Radim!“ Katini obrazi odaju smiješak skriven ispod šala. „Mislim da je to
ključno za imerzivno iskustvo, virtualna stvarnost i nije bogzna kako stvarna ako
ne miriše ni na što. Još se ne uspijevam domisliti kako da ga pošaljem na in-home

~ 30 ~
use testiranje, ali site-specific stvari dobro napreduju. Na proljeće će mi vjerojatno
trebati beta-testeri, ako budeš voljan.“
„Ako se proljeće ikada pojavi, ja sam za.“ Katini projekti legendarni su na
cijelom odsjeku, pomno razrađene interaktivne instalacije, i uvijek za pamćenje,
bez obzira na to koliko ih uspješnim ona smatra. U usporedbi s njima Zacharyjev
rad djeluje preozbiljno i beživotno, osobito stoga što toliki dio njegova rada
podrazumijeva analizu tuđega.
„Izvrsno!“ kaže Kat. „Stavit ću te na popis. I drago mi je da sam naletjela na
tebe, jesi li večeras zauzet?“
„Baš i nisam“, kaže Zachary. Nije ni pomislio na to da se dan nastavlja, da
kampus nastavlja rutinski živjeti i da je jedino njegov svijet pošao ukrivo.
„Možeš li mi pomoći u vođenju predavanja za J-semestar?“ upita Kat. „Od
sedam do otprilike pola devet?“
„Onaj tvoj tečaj pletenja Harry Potter? Nisam dobar u pletenju.“
„Ne, to je utorkom, ovo je rasprava u stilu salona, pod nazivom Inovacija u
pripovijedanju, a ovotjedna tema su igre. Pokušavam naći gosta komoderatora za
svako predavanje, Noriko je trebala obaviti ovo, ali mi je klisnula na skijanje. Bit
će superopušteno, ne treba pripremiti nikakvo predavanje niti išta, čisto čavrljanje
o igrama u opuštenom, a ipak intelektualnom okružju. Znam da je to tvoj đir,
Rawlinse. Molim te!“
Impuls da kaže „ne“ što ga Zachary osjeća prema manje-više svemu što
podrazumijeva razgovor s ljudima javi se automatski, ali dok Kat skakuće na
petama da ugrije stopala, a on razmišlja o njezinu prijedlogu, stvar mu zazvuči kao
dobar način da izađe iz vlastite glave i nakratko pobjegne od knjige. Napokon, to
je ono što Kat radi. Dobro je imati Kat.
„Naravno, zašto ne“, kaže. Kat poviče ju-huu. Ju-huu odjekne snijegom
pokrivenim travnjakom i otjera par zlovoljnih vrana s grane obližnjeg drveta na
kojoj su sjedile.
„Strašan si“, kaže Kat. „U znak zahvale isplest ću ti ravenclawski šal.“
„Kako si znala –“

~ 31 ~
 „Ma, molim te, ti si tako očito Ravenclaw. Vidimo se večeras, nađemo se u sobi
za odmor u Scottovoj dvorani, onoj otraga desno. Poslat ću ti poruku s detaljima
kad mi se ruke otkrave. Najbolji si. Zagrlila bih te, al’ mislim da bih pala.“
„Cijenim trud i nakanu“, uvjeri je Zachary, razmišljajući o tome da je, ovdje, u
snijegu, upita je li ikad čula za neko More bez zvijezda, jer ako bi itko čuo za to
neko moguće bajkovito, a moguće i mitsko mjesto, bila bi to Kat. No, naglas
izrečeno, postalo bi previše stvarno i on je umjesto toga promatra dok klipšući
odmiče prema znanstvenom središtu u kojemu je smješten Centar za nove medije,
premda shvaća da je isto tako vrlo moguće krenula i prema kemijskom
laboratoriju.
Zachary stoji sam u snijegu, ponad kampusa koji se lagano budi.
Jučer je imao osjećaj što ga uvijek ima, da nije baš kod kuće. Danas se osjeća
kao uljez. Duboko udahne, zrak s mirisom bora ispuni mu pluća.
Blijedu modrinu neba bez oblaka narušavaju dvije crne točke, dvije vrane što
su maloprije pobjegle i sada nestaju u daljini.
Zachary Ezra Rawlins krene u dugu šetnju natrag do sobe.
Kad zbaci čizme s nogu i zguli sa sebe slojeve zimske odjeće, Zachary izvadi
knjigu. Okrene je u rukama, a onda spusti na stol. Ne djeluje kao nešto posebno,
kao da sadržava cijeli jedan svijet, što se, doduše, može reći za svaku knjigu.
Na prozor navuče zavjese i napola zaspi prije nego što se umire, zaklone suncem
okupan snježni krajolik i lik što ga promatra s druge strane ulice u sjeni razuzdane
smreke.
Probudi se satima poslije, kad mu telefon zacvrkuće da je stigla poruka, a
vibracija ga zatrese i sa stola odbaci na pod, gdje nježno sleti na odbačenu čarapu.

19.00 scott hall soba na prvom katu – od glavnog ulaza produži do stubišta &
skreni ravno niz hodnik, nalazi se iza francuskih vrata & izgleda kao
postapokaliptična inačica sobe u kojoj fine dame piju čaj. Dolazim ranije, najbolji
si. <3 k.

~ 32 ~
Sat na telefonu obavijesti ga da je već 17.50, a Scottova je dvorana točno s druge
strane kampusa. Zachary zijevne, izvuče se iz postelje i ode niz hodnik da se
istušira.
Stojeći u pari, pomisli da je onu knjigu sanjao, no olakšanje koje mu ta misao
donese polako se raspline i on se sjeti istine. Trlja kožu gotovo do krvi, mješavinom
bademova ulja i šećera kućne izrade što mu je majka daruje svake zime;
ovogodišnja serija namirisana je vetiverom za stimuliranje emocionalnog spokoja.
Možda sa sebe oriba i dječaka koji stoji u onoj uličici. Možda je negdje ispod pravi
Zachary.
Svakih sedam godina svaka se stanica u tvom tijelu izmijeni, podsjeti samog
sebe. Više nije taj dječak. S tog se dječaka već dvaput ogulio.
Pod tušem ostane toliko dugo da mora juriti da se spremi i – kad shvati da cijeli
dan ništa nije jeo – zgrabi proteinsku pločicu. Baci laptop u naprtnjaču, ruka mu
zastane iznad Slatkih jada prije nego što ipak zgrabi Maloga stranca.
Već je napola vani, kad se nabrzinu vrati i u torbu ubaci i Slatke jade.
Dok hoda u smjeru Scottove dvorane, vlažna mu se kosa smrzava u kovrčama i
struže po vratu. Snijeg je ispresijecan s toliko tragova čizama da u kampusu gotovo
nema nedirnute površine. Zachary zaobiđe nakrivljenog snjegovića s pravim
crvenim šalom oko vrata. Poprsja bivših predsjednika sveučilišta uglavnom se ne
vide od snijega, odsutne mramorne oči i uši proviruju ispod pahulja.
Katine upute pokažu se korisnim kad stigne u Scottovu dvoranu, jednu od
zgrada u kojima još nije bio. Zaobiđe stubište i jednu malu praznu sobu za učenje
prije nego što pronađe hodnik i neko ga vrijeme prati dok ne stigne do napola
otvorenih francuskih vrata.
Nije siguran je li u pravoj prostoriji. Jedna djevojka sjedi u naslonjaču i plete,
dok nekoliko drugih studenata razmješta pokućstvo za postapokaliptičnu čajanku,
baršunaste fotelje i divane što ih je vrijeme pohabalo i ranilo, neke od njih i
zakrpane ljepljivom trakom.
„Bravo, našao si nas!“ Katin mu glas dopre iza leđa i on se okrene i vidi da drži
pladanj s čajnikom i nekoliko naslaganih šalica. Izgleda manja, sad kad je skinula
kaput i prugastu kapu, glavu joj prekriva paperjasta sjena kose ošišane skoro do
glave.

~ 33 ~
 „Mislio sam da se šališ, u vezi s čajem“, kaže Zachary pomažući joj da pladanj
premjesti na stolić za kavu na sredini prostorije.
„S čajem se ne šalim. Imam Earl Grey, metvicu i nešto za jačanje imuniteta s
đumbirom. A napravila sam i kolače.“
Koliko je trebalo da se čaj i nekoliko pladnjeva kolača poslože na stol, grupa se
polagano okupi, desetak studenata, premda izgleda kao da ih je više sa svim onim
kaputima i šalovima prebačenim preko naslona fotelja i kauča. Zachary se smjesti
u prastaru fotelju uz prozor kamo ga Kat otpravi sa šalicom Earl Greya i
ekstravelikim čokoladnim keksom.
„Bok svima“, kaže Kat, odvlačeći pozornost nazočnih s kolačića i čavrljanja.
„Hvala što ste došli. Mislim da imamo nekoliko novih koji su falili prošli tjedan,
pa da se onda nabrzinu predstavimo, redom, od našega gosta – moderatora.“ Kat
se okrene i puna očekivanja pogleda u Zacharyja.
„Dobro... hm... ja sam Zachary“, uspijeva reći između žvakanja, prije nego što
proguta ostatak kolača. „Na drugoj sam godini poslijediplomskog iz Novih medija,
uglavnom proučavam dizajn videoigara s fokusom na psihologiju i rodna pitanja.“
I jučer sam u knjižnici pronašao knjigu u koju je netko zapisao moje djetinjstvo,
što kažete na tu inovativnost u pripovijedanju? Misli, ali ne kaže naglas.
Predstavljanje se nastavi, a identifikacijske detalje i područja interesa Zachary
pamti bolje od imena. Nekolicina ih studira kazalište, uključujući djevojku s
impresivnim višebojnim dredloksima i plavokosog mladića s nogama podignutim
na kutiju za gitaru. Djevojka s naočalama u obliku mačjih očiju, koja mu djeluje
nejasno poznato, studira engleski, kao i djevojka koja i dalje plete, ali jedva da
pogledava što radi. Ostalo su uglavnom studenti Novih medija, neke od njih i
prepoznaje (tip u plavoj hudici, cura kojoj ispod manšete na džemperu proviruje
tetovaža loze, tip s konjskim repom), ali nikoga ne poznaje kao Kat.
„A ja sam Kat Hawkins, apsolventica Novih medija i studentica na dva studija
kazališta, i većinu vremena provodim nastojeći pretvoriti igre u kazalište i kazalište
u igre. I pečem kolače. Večeras ćemo raspravljati konkretno o videoigrama, znam
da je ovdje puno gejmera, ali ako to niste, molim vas, pitajte ako vam treba
pojasniti terminologiju ili bilo što takvoga.“
„Kako definiramo ʽgejmeraʼ?“upita tip u plavoj hudici s dovoljno oštrine u
glasu da se Katino lice gotovo neprimjetno smrači.

~ 34 ~
 „Ja se držim definicije Gertrude Stein: gejmer je gejmer je gejmer“, uskoči
Zachary namještajući naočale i mrzeći samog sebe zbog te pretencioznosti, ali
mrzeći i tipove koji sve moraju dodatno definirati.
„A u vezi s tim kako definiramo ʽgejmeraʼ u ovom kontekstu,“ nastavi Kat,
„držimo se narativnih igara, igara s ulogama iliti RPG-a i tako dalje. Sve bi se
trebalo svoditi na priču.“
Kat potakne Zacharyja da s njima podijeli dio standardnih, elementarnih stvari
o narativu igre, djelovanju likova, opcijama i posljedicama, pitanjima što ih je iznio
u mnoštvu radova i projekata, i ugodna je promjena prenijeti ih skupini koja ih
nije čula već tisuću puta.
Kat tu i tamo uskoči i ne treba dugo da se rasprava pokrene organski, da se
pitanja prometnu u rasprave, a poante polete u salvama između gutljaja čaja i
mrvica kolača.
Razgovor skrene na imerzivno kazalište, što je bila prošlotjedna tema, a onda se
vrati na videoigre, od suradničke naravi igara s puno igrača pa natrag do narativa
igara za jednog igrača i virtualne stvarnosti, s kratkim zastajanjem na stolnim
igrama.
Naposljetku, na red da ga se razmotri i razmontira dolazi i pitanje zašto igrač
igra igru utemeljenu na priči i što tu igru čini neodoljivom.
„Nije li to ono što svi žele?“ odgovori protupitanjem djevojka s naočalama u
obliku mačjih očiju. „Slobodno donositi odluke, birati opcije, ali i dalje u sklopu
priče? Želiš zadržati slobodnu volju, ali želiš i priču u koju se možeš pouzdati.“
„Želiš odlučivati kamo ćeš ići, što ćeš raditi, koja ćeš vrata otvoriti, ali i dalje
želiš pobijediti u igri“, dometne tip s konjskim repom. „Čak i kad pobijediti u igri
znači tek dovršiti priču.“
„Osobito kad ta igra dopušta više svršetaka“, kaže Zachary, dotičući se teme
rada što ga je napisao dvije godine prije. „Želiš biti koautor priče, ne je diktirati
sam, tako da bude sinergična.“
„To će u igrama funkcionirati bolje nego igdje drugdje“, razmišlja tip s Novih
medija. „I možda u avangardnom kazalištu“, doda kad jedan od studenata kazališta
zagunđa.
„U digitalnim romanima tipa ‘izaberi svoju pustolovinuʼ?“ dobaci pletilja koja
studira engleski.

~ 35 ~
 „Ne, to je punokrvna igra, ako prolaziš sve sheme donošenja odluka, sve ‘ako-
tada’“, ustvrdi djevojka s tetovažom, govoreći i rukama, tako da joj ona loza
pomaže naglasiti poantu. „Prave tekstualne priče su postojeći narativ u koji treba
uskočiti; igre se razvijaju kako kroz njih prolaziš. Dobijem li na izbor što će se u
nekoj priči dogoditi, želim biti čarobnjak. Ili barem imati fora pištolj.“
„Skrećemo s teme“, kaže Kat. „Donekle. Što priču čini neodoljivom? Bilo koju
priču? U osnovnim terminima.“
„Obrat.“
„Misterij.“
„Visoki ulozi.“
„Gradnja karaktera.“
„Romansa“, dometne tip u plavoj hudici. „Što? Pa istina je“, doda kada se
nekoliko obrva podigne u njegovu smjeru.
„Prepreke koje valja svladati.“
„Iznenađenja.“
„Značenje.“
„Ali tko joj određuje značenje?“ naglas se upita Zachary. „Čitatelj. Igrač.
Publika. To je ono što u nju donosiš; čak i ako usput ne donosiš odluke, ti odlučuješ
što ti ona znači.“ Pletilja zastane da uhvati očicu, a onda nastavi. „Igra ili knjiga
koja meni nešto znači vama može biti dosadna, ili obrnuto. Priče su osobne,
poistovjetite se s njima ili se ne poistovjetite.“
„Kao što rekoh, svatko želi biti dio neke priče.“
„Svatko jest dio neke priče; ono što želi je biti dio nečega vrijednog da se
zabilježi. To je mentalitet straha od smrtnosti, način razmišljanja ʽbio sam tu i bio
sam važanʼ.“
Zacharyjeve misli počnu lutati. Osjeti se starim, ne zna je li kao student ikad bio
tako entuzijastičan i pita se je li i on postdiplomcima djelovao mlado koliko ovi
studenti njemu djeluju sada. Ponovo razmišlja o knjizi u svojoj torbi, premeće
zamisli o tome što znači biti dijelom priče, pita se zašto troši toliko vrijeme na
prirodni slijed priče i pokušava smisliti kako da to učini i s ovom.
„Nije li lakše zapisati riječi na papir i sve prepustiti mašti?“ upita druga
studentica engleskog, djevojka u paperjastom crvenom džemperu.

~ 36 ~
 „Zapisati riječi na papir nikad nije lako“, istakne djevojka s mačkastim
naočalama i nekoliko ljudi kimne.
„Jednostavnije, onda.“ Djevojka u crvenom džemperu podigne olovku. „Ovim
mogu stvoriti cijeli jedan svijet; možda nije inovativno, ali je učinkovito.“
„Dok ti ne nestane tinte“, oštro dometne netko.
Netko drugi napomene da je već devet sati, pa više ljudi poskoči, ispriča se i
odjuri. Ostali nastave čavrljati u razbijenim skupinama i parovima, a nekoliko
studenata Novih studija kruži oko Zacharyja i, vraćajući prostoriju u kakav-takav
red, raspituje se koja bi im predavanja i profesore preporučio.
„Baš je bilo dobro, hvala ti“, kaže Kat kada mu ponovo privuče pozornost.
„Dužnica sam ti i ovog ću ti vikenda početi plesti šal, obećavam da ćeš ga dobiti
dok još bude dovoljno hladno da ga nosiš.“
„Ne moraš, ali hvala, Kat. Bilo mi je lijepo.“
„I meni. I, oh, Elena te čeka u hodniku. Htjela te uhvatiti prije nego što odeš, ali
te nisam htjela prekidati dok si razgovarao s ljudima.“
„Oh, dobro“, kaže Zachary pokušavajući se sjetiti koja je od djevojaka Elena.
Kat ga ponovo zagrli i šapne mu na uho: „Ne pokušava ti se upucavati,
upozorila sam je da si orijentacijski nedostupan.“
„Hvala ti, Kat“, kaže Zachary, nastojeći ne zakolutati očima, znajući da se
vjerojatno poslužila baš tom frazom umjesto da naprosto kaže da je
homoseksualac. Kat, naime, mrzi etikete.
Elena, ispade da je to ona s mačkastim naočalama, naslonjena na zid čita roman
Raymonda Chandlera, koji Zachary ovaj put uspije prepoznati kao Dugi rastanak
i shvati zašto mu cura izgleda poznato. Vjerojatno bi je uspio smjestiti da joj je
kosa bila svezana u punđu.
„Hej“, kaže Zachary i ona podigne pogled s knjige sa zbunjenim izrazom što ga
je i sam znao imati, izrazom dezorijentiranosti kada te izvuku iz jednog i vrate u
drugi svijet.
„Bok“, kaže Elena, izlazeći iz fikcijske magle i trpajući Chandlera u torbu. „Ne
znam sjećaš li me se od jučer, iz knjižnice. Posudio si onu čudnu knjigu koja se nije
dala skenirati.“

~ 37 ~
 „Sjećam se“, kaže Zachary. „Još je nisam pročitao“, dometne, ne znajući čemu
ta laž.
„Pa, kada si otišao, uhvatila me radoznalost“, kaže Elena. „Knjižnica je strašno
tiha, trenutno sam na krimićima, i odlučih to malo istražiti.“
„Stvarno?“ upita Zachary, naglo zainteresiran. Laž od maloprije bila je plod
nervoznog iščekivanja. „Jesi li što pronašla?“
„Ne puno, sustav je ovisan o bar-kodu i dokument je teško iskopati ako ga
računalo ne prepozna, no sjetila sam se da je knjiga izgledala staro, pa sam otišla u
arhiv s karticama, iz doba kada se sve spremalo u one fenomenalne drvene
kataloge, da vidim je li tamo, a nije bila, ali sam uspjela dešifrirati kako je kodirana.
Nekoliko brojeva u bar-kodu pokazuje kada je unesena u sustav, pa sam ih
usporedila.“
„Stvarno impresivan knjižničarsko-detektivski posao.“
„Ha, hvala ti. Nažalost, pojavilo se samo to da je bila dio privatne zbirke, neki
tip je umro i zaklada je njegovu knjižnicu rasporedila u hrpu različitih škola.
Ažurirala sam dokumente i zapisala ime, pa ako želiš pronaći neku od ostalih
knjiga, netko bi ti trebao moći isprintati popis. Radim uglavnom ujutro, dok
nastava ponovo ne počne, ako te zanima.“ Elena prekopa po torbi i izvadi
presavijeni komad papira iz notesa na crte. „Neke bi trebale biti u prostoriji s
rijetkim knjigama, a ne u opticaju, ali dobro. Dala sam joj katalošku oznaku, pa bi
se trebala lako skenirati kad je vratiš.“
„Hvala“, kaže Zachary uzimajući papir od nje. Podatak primljen, napomene glas
u njegovoj glavi. „Rado, navratit ću ovih dana.“
„Super“, kaže Elena. „I hvala ti što si večeras došao, rasprava je bila sjajna.
Vidimo se.“
Nestane je prije no što je uspije pozdraviti.
Zachary odmota papir. Na njemu su dva retka teksta, ispisana nevjerojatno
urednim rukopisom.

Iz privatne zbirke J. S. Keating, donirane 1993. godine.

Dar Zaklade Keating

~ 38 ~
 POSTOJE TRI PUTA.
OVO JE JEDAN OD NJIH.

Papir je krhak, čak i kad je konopom uvezan u platno ili kožu. Većina priča u Luci
na Moru bez zvijezda zabilježena je na papiru. U knjigama, na svicima ili na papiru
presavijenom u ptice i obješenom sa stropova.
Ima i krhkijih priča: za svaku priču urezanu u kamen još ih je više ispisanih na
jesenskom lišću ili utkanih u paučje mreže.
Ima ih i umotanih u svilu, da im se stranice ne smrve u prašinu, a neke su joj
već i podlegle, njihovi se ulomci skupljaju i drže u urnama.
Krhke su to stvari. Manje žilave od svojih rođakinja koje se pričaju naglas i uče
napamet.
A uvijek ima i onih koji bi gledali kako Aleksandrija gori.
Uvijek ih je bilo. Uvijek će ih biti.
Stoga uvijek ima i čuvara.
Mnogi su u službi izgubili život. Mnogima su životi oduzeti prije no što su ih
uspjeli izgubiti na druge načine.
Rijetki su čuvari koji to ne ostaju zauvijek.
Biti čuvar znači uživati povjerenje. A da bi se vjerovalo, sve se mora testirati.
Testiranje čuvara dug je i mukotrpan proces.
Čuvar se ne postaje dragovoljno. Čuvari se biraju.
Potencijalni čuvari identificiraju se i promatraju. Temeljito proučavaju.
Nevidljivi suci bilježe im svaki pokret, svaki odabir i svaki postupak. Suci drugo i

~ 39 ~
ne rade; promatraju ih mjesecima, ponekad i godinama, prije no što krenu s prvim
testovima.
Potencijalni čuvar neće znati da ga testiraju: da bi rezultati bili autentični,
presudno je držati ih u neznanju. Mnoge testove nikad ne prepoznaju kao testove,
čak ni naknadno.
Kandidati za čuvare koje odbace već u tim ranim fazama nikad ne doznaju da
su ih uopće razmatrali. Nastave živjeti i pronađu druge puteve.
Većinu kandidata odbace prije šestoga testa.
Mnogi ih ne prođu više od dvanaest.
Prvi testovi provode se u jednakim vremenskim intervalima, neovisno o tome
održavaju li se u Luci ili izvan nje.

U jednoj velikoj javnoj knjižnici jedan dječačić pregledava knjige, ubija vrijeme do
sastanka sa sestrom. Propinje se na prste da dohvati sveske odložene na polici
iznad glave. Odavno se ostavio odjeljka za djecu, ali još nije dovoljno visok da
dosegne sve ostale police.
Žena s tamnim očima i zelenim šalom – ne knjižničarka, koliko on zna – doda
mu knjigu za kojom je posezao i on joj sramežljivo zahvali kimnuvši. Ona ga upita
bi li joj zauzvrat učinio uslugu i kad on pristane, zatraži da joj pripazi na knjigu,
pokazujući tanki svezak u smeđoj koži koji leži na susjednom stolu.
Dječačić pristane i žena ode. Minute prolaze. Dječak nastavlja pretraživati
police, neprestano držeći na oku malu smeđu knjigu.
Prođe još nekoliko minuta. Dječak razmišlja o tome da potraži ženu. Gleda na
sat. Uskoro će i sam morati otići.
Potom kraj njega prođe jedna žena i, ne obazirući se na njega, uzme onu knjigu.
Ta žena ima tamne oči i zeleni šal. Izgleda posve slično prvoj ženi, ali nije ista
osoba. Kada se okrene da ode s knjigom, dječak se ukoči od blage panike i
zbunjenosti.
Kaže joj da stane. Žena se okrene, s upitnim izrazom lica.
Dječak promuca da ta knjiga pripada nekom drugom.
Nova se žena nasmiješi i istakne činjenicu da su u knjižnici i da knjige u njoj
pripadaju svima.

~ 40 ~
 Dječak je gotovo pusti da ode. Sad već nije siguran da je to druga žena, jer su
gotovo identične. Zakasnit će bude li duže čekao. Bilo bi lakše odustati od te knjige.
Ali dječak ponovo prosvjeduje. Objašnjava, s previše riječi, da ga je netko
zamolio da na nju pripazi.
Žena naposljetku popusti i uzrujanom dječačiću preda knjigu.
On taj teško osvojeni predmet privije na prsa.
Ponosi se sobom, iako ne zna da su ga testirali.
Dvije minute poslije vrati se prva žena. Ovaj je put prepoznaje. Oči su joj
svjetlije, šara na zelenom šalu drugačija, zlatni joj se koluti penju uz desno, a ne uz
lijevo uho.
Kada joj preda tanku smeđu knjigu, žena mu zahvali na usluzi. Posegne u torbu,
izvadi umotani komadić slatkiša i stavi prst na usne. On ga gurne u džep,
shvaćajući da takve stvari u knjižnici nisu dopuštene.
Žena mu još jednom zahvali i ode s knjigom.
Tom dječaku neće izravno pristupiti sljedećih sedam godina.
Mnogi su početni testovi slični, promatraju brižnost, poštovanje i smisao za
detalje. Promatraju kako reagiraju na svakodnevni stres ili na izvanredne situacije.
Važu kako reagiraju na razočaranje ili na izgubljenu mačku. Od nekih zatraže i da
spale ili na neki drugi način unište knjigu. (Uništiti knjigu, koliko god neukusnu,
uvredljivu ili loše napisanu, znači pasti na testu.)
Jedan jedini neuspjeh rezultira odbacivanjem.
Nakon dvanaestog testa potencijalnim čuvarima dat će do znanja da ih
razmatraju. One koji nisu rođeni dolje, dovode u Luku i smještaju u odaje koje
nijedan njezin stanovnik nikada ne vidi. Oni uče i ponovo se testiraju na različite
načine. Testovima psihološke snage i snage volje. Testovima improvizacije i
imaginacije.
Taj se proces odvija tijekom tri godine. Mnoge odbace. Ostali negdje usput
odustanu. Neki će, ali ne svi, shvatiti da je ustrajnost sada važnija od rezultata.
Uspiju li postići što se u te tri godine od njih traži, dobiju jaje.
Oslobode ih obuke i učenja.
Sada se samo trebaju vratiti s istim jajetom, čitavim, za šest mjeseci.

~ 41 ~
 Faza jajeta propast je za mnogog potencijalnog čuvara.
Od onih koji odu s dodijeljenim jajima, vrati ih se možda pola.
Potencijalne čuvare i njihova jaja potom odvode starijim čuvarima. Stariji čuvar
gestikulacijom zatraži jaje i potencijalni mu ga čuvar pruži na dlanu, podignutom
visoko u zrak.
Stariji čuvar ispruži ruku, ali umjesto da uzme ponuđeni dar, savije prste
potencijalnog čuvara oko jaja.
Stariji čuvar tada ih stisne, tjerajući potencijalnoga da zdrobi jaje.
U rukama potencijalnog čuvara ostanu tek zdrobljena ljuska i prašina. Fini
zlatni prah koji mu nikada neće potpuno izblijedjeti s dlana, svjetlucat će i
desetljećima poslije.
Stariji čuvar ne spominje ni krhkost ni odgovornost. Te riječi ne treba
izgovarati. Sve je jasno.
Stariji čuvar potvrdno kimne i potencijalni čuvar završi obuku i započne
inicijaciju.
Jednom kad položi test s jajetom, kada dođe vrijeme da postane čuvar ili da ga
odbiju, potencijalnog čuvara vode u obilazak.
On započinje u poznatom prostoru Luke, u Srcu, kod sata s klatnom koje se
obrušava, i vodi van, kroz glavne hodnike, stambena krila i čitaonice, pa dolje, u
vinski podrum i plesnu dvoranu s impozantnim kaminom, višim i od najvišeg
čuvara.
Potom im pokazuju prostorije koje nikada nije vidio nitko osim čuvara.
Skrivene prostorije, zaključane i zaboravljene sobe. Odlaze u dubinu do koje nije
išao nijedan stanovnik, nijedan sljedbenik. Pale vlastite svijeće. Vide što ne vidi
nitko drugi. Vide što je bilo prije.
Pitanja ne smiju postavljati. Smiju tek promatrati.
Hodaju obalama Mora bez zvijezda.
Na kraju obilaska potencijalne čuvare odvode u malu sobu u kojoj gori vatra i
stoji jedan stolac. Posjednu ga i postave mu jedno jedino pitanje.
Bi li za ovo dao život?
I oni odgovore, sa „da“ ili „ne“.

~ 42 ~
 Oni koji odgovore „da“, ostanu na stolcu.
Stave im povez preko očiju, svežu ruke iza leđa. Njihove halje ili košulje
namjeste tako da im izlože prsa.
Nevidljivi umjetnik s iglom i lončićem tinte probija im kožu, opet i opet.
Svakom čuvaru tetovira mač, dug možda pet centimetara.
Svaki je mač jedinstven. Dizajniran za tog čuvara i nijednog drugog. Neki su
jednostavni, drugi komplicirani i ukrašeni, prikazani u tančine, u crnoj, zlatnoj ili
u sepiji.
Odgovori li potencijalni čuvar niječno, mač dizajniran za njega stavi se u
registar i nikada ne upiše na kožu.
Malo ih kaže „ne“, ovdje, nakon svega što su vidjeli. Vrlo malo.
Onima koji to kažu, također stave povez preko očiju i svežu im ruke iza leđa.
Duga, oštra igla ubada brzo, probijajući srce.
To je relativno bezbolna smrt.
Tu, u toj sobi, prekasno je odabrati drugi put, ne nakon onoga što su vidjeli.
Dopuštaju im da odaberu i da ne budu čuvari, no ovdje je to jedina alternativa.
Čuvare se ne može prepoznati. Ne nose halje ni odore. Njihove se zadaće
rotiraju. Većina ih ostane u Luci, ali nekolicina tumara po površini, neopažena i
nevidljiva. Trag zlatnoga praha na dlanu ne znači ništa onima koji ne znaju što
znači. Tetovirani mač lako se sakrije.
Možda ne djeluju kao da nečemu služe, ali služe.
Oni znaju čemu služe.
Što štite.
Razumiju što su i jedino to je važno.
Shvaćaju da biti čuvar znači biti spreman umrijeti, uvijek.
Biti čuvar znači nositi smrt na prsima.

~ 43 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS stoji u hodniku i zuri u komad papira iz notesa. Kat izađe
iz sobe za odmor, ponovo umotana u slojeve svoje zimske odjeće.
„Hej, još si tu!“ pripomene.
Zachary presavije onaj komad papira i stavi ga u džep.
„Je li ti itko rekao da imaš odličnu sposobnost zapažanja?“ upita on, a Kat ga
udari u nadlakticu. „Zaslužio sam to.“
„Lexi i ja idemo na piće u Grifon, ako hoćeš s nama“, kaže Kat i pokaže preko
ramena, na studenticu kazališta s dredloksima koja oblači kaput.
„Jasno“, kaže Zachary, jer mu radno vrijeme knjižnice priječi da dodatno istraži
trag što ga drži u džepu, a u Nasmijanom grifonu služe izvrstan sidecar.2
Probijajući se kroz snijeg, utroje, udalje se od kampusa i krenu prema središtu
mjesta, kratkom nizu barova i restorana koji bliješte u noćno nebo. Grane stabala
duž pločnika obložene su ledom.
Kat i Lexi nastavljaju neki prijašnji razgovor, koji odmah kratko prepričavaju
Zacharyju, i kad stignu do bara, opisuju mu site-specific kazalište.
„Ne znam. Sudjelovanje publike nije mi jača strana“, kaže Zachary dok se
smještaju za stol u kutu. Zaboravio je koliko mu se sviđa taj bar, s tim tamnim
drvom i golim Edisonovim žaruljama koje iz rasparenih antiknih lampi
osvjetljavaju prostor.

2
Sidecar (bočna prikolica) – koktel od (izvorno) francuskoga konjaka, narančina likera i limunova
soka. (op. prev.)

~ 44 ~
 „Ja mrzim sudjelovanje publike“, uvjerava ga Lexi. „Ovo je više u vlastitoj režiji,
ideš kamo hoćeš i odlučuješ što ćeš gledati.“
„Kako onda znaš da će svaki gledatelj vidjeti cijelu priču?“
„Jamstava za to nema, ali ako im omogućiš da vide dovoljno, mogu je i sami
složiti.“
Naruče koktele i pola predjela s jelovnika, a Lexi potom Zacharyju opiše projekt
svoje disertacije, predstavu u kojoj publika, među inim, dešifrira i prati tragove do
različitih lokacija na kojima pronalazi dijelove predstave.
„A nije gejmerica, možeš li vjerovati?“ upita Kat.
„Sumnja je opravdana“, kaže Zachary, i Lexi se nasmije.
„To me nikad nije zanimalo“, objasni ona. „Usto, moraš priznati da je ljudima
sa strane to pomalo zastrašujuće.“
„Imaš pravo“, kaže Zachary. „Ali ni to čime se ti baviš u kazalištu ne zvuči baš
daleko.“
„Trebaju joj Gateway-igrice“, kaže Kat i oni, između gutljaja koktela i zalogaja
datulja omotanih slaninom i prženih kuglica od sira umočenih u med od lavande,
sastavljaju popis igrica koje bi se mogle svidjeti Lexi, premda je ona pomalo
skeptična kad joj napomenu da neke od njih, da bi se odigrale kako treba,
zahtijevaju i do stotinu sati.
„To je suludo“, veli ona pijuckajući svoj whiskey sour3 „Zar vi, ljudi, ne spavate?“
„Spavanje je za slabiće“, odgovori Kat ispisujući na ubrus nova imena igrica.
Negdje iza njih pladanj s pićima se skrši, i oni složno trepnu.
„Nadam se da to nije bila naša sljedeća runda“, kaže Lexi pogledavajući iza
Zacharyjeva ramena srušeni pladanj i osramoćenu konobaricu.
„Suživiš se s igrom“, istakne Zachary kad se vrate razgovoru, temi za koju zna
da ju je s Kat već raspravio. „Daleko više nego s knjigom, filmom ili predstavom.
Imaš, ono, stvarno vrijeme i vrijeme priče... znaš kako priče izostave dosadne
dijelove i silno se zgusnu? Duga forma RPG-a ima neki sadržaj, ostavlja ti vrijeme
da lutaš po pustinji ili obaviš razgovor ili visiš u nekoj pivnici. Stvar možda i nije
najbliža životu, ali u pogledu ritma mu je bliža od filma, TV serije ili romana.“ Ta

3
Whiskey sour – koktel od bourbona, limunova soka, bjelanjka i leda. (op. prev.)

~ 45 ~
mu misao, u kombinaciji s nedavnim događajima i alkoholom, izazove laganu
vrtoglavicu, pa se ispriča i ode u zahod.
Kada tamo stigne pak, viktorijanska tapeta čiji se motiv u zrcalima ponavlja u
beskraj nimalo mu ne blaži vrtoglavicu. Skine naočale, odloži ih na rub
umivaonika i hladnom vodom ispljuska lice.
Zagleda se u svoj zamagljeni, vlažni odraz.
Jazz stare škole koji vani svira ugodno glasno u tome malenom prostoru
odjekuje i Zachary s nelagodom osjeti kako propada kroz vrijeme.
Nejasni čovjek u zrcalu zuri u njega, djeluje onoliko zbunjeno koliko se on
osjeća.
Zachary obriše lice papirnatim ubrusima i pribere se koliko može. Kad ponovo
stavi naočale i krene natrag, detalji u prostoru – mjed na kvaki od vrata, osvijetljene
boce poredane po baru – učine mu se preoštrima.
„Neki te je tip totalno mjerkao“, kaže mu Kat kad ponovo sjedne. „Tamo preko
– oh, čekaj, nema ga.“ Pogledom prijeđe po ostatku bara i namršti se. „Prije minutu
je bio tamo, sam, u kutu.“
„Baš slatko, izmišljaš mi fantomske ljubavnike“, kaže Zachary pijuckajući drugi
sidecar koji je stigao dok ga nije bilo.
„Bio je tamo!“ prosvjeduje Kat. „Ne izmišljam, jelda, Lexi?“
„Bio je neki tip, tamo, u kutu“, potvrdi Lexi. „Ali nemam pojma je li te mjerkao
ili nije. Ja sam mislila da čita.“
„Tužnoga lica“, kaže Kate i još jedanput mrko pogleda po prostoriji, a onda
promijeni temu i Zachary se naposljetku uspije izgubiti u razgovoru. Snijeg vani
opet počinje padati.
Kližući se i posrćući, vrate se u kampus, rastanu se u svjetlosti ulične lampe, a
onda Zachary skrene u vijugavu ulicu koja vodi do spavaonica postdiplomaca. Sa
smiješkom osluškuje kako njihovo brbljanje nestaje u daljini. Snježne pahulje
hvataju mu se za kosu i naočale. Ima osjećaj da ga netko promatra, i osvrne se
preko ramena u smjeru svjetlosti lampe, no tamo su samo snijeg, drveće i
crvenkasta maglica na nebu.

~ 46 ~
 Po povratku u sobu Zachary se, omamljen koktelima, vrati Slatkim jadima i
opet ih počne čitati ispočetka, no san mu se prikrade, ukrade ga nakon dvije
stranice, i knjiga mu, sklopljena, padne na prsa.
Ujutro je prva stvar koju vidi i bez previše razmišljanja stavi je u torbu, obuče
kaput, obuje čizme pa krene u knjižnicu.
„Je li Elena tu?“ upita gospodina na pultu za posudbu knjiga.
„Na pultu za rezervacije, iza ugla pa lijevo.“
Zachary zahvali gospodinu knjižničaru, produži atrijem i zađe za ugao, do pulta
s računalom za kojim sjedi Elena, kose ponovo u punđi i nosa zabijena u ovaj put
drugi roman Raymonda Chandlera, Playback.
„Mogu li vam pomoći?“ upita ona ne dižući pogled, ali kada to učini, doda: „Oh,
bok! Nisam te očekivala tako brzo.“
„Knjižničarski krimić pobudio mi je znatiželju“, kaže Zachary, što je blizu
istine. „Kakav je taj?“ upita pokazujući na Chandlera. „Nisam ga čitao.“
„Zasad dobar, ali ne volim donositi konačne sudove do kraja knjige jer nikad
ne znaš što se može dogoditi. Čitam sve njegove romane, redoslijedom kojim su
objavljeni, Veliki san mi je omiljeni. Ti bi onaj popis?“
„Da, to bi bilo super“, kaže Zachary, zadovoljan što uspijeva zvučati relativno
ležerno.
Elena utipka nešto u računalo, pričeka i utipka još nešto.
„Čini se da su na svim drugima autori uredno navedeni – toliko o krimićima –
ali ima i fikcije i publicistike. Pomogla bih ti da ih pronađeš, ali ne smijem od pulta
do jedanaest.“ Ponovo klikne mišem, i prastari pisač kraj stola zazuji i oživi.
„Koliko znam, u izvornoj donaciji bilo je i više knjiga, moguće je da su bile
preosjetljive za posudbu ili oštećene. Ovih dvanaest je vani, možda je ona tvoja
drugi svezak nečega?“ Pruži Zacharyju isprintani popis naslova i autora i signature.
Hipoteza joj je dobra, nešto što Zachary nije razmotrio. Imalo bi smisla. Preleti
pogledom po popisu, ali ništa ne iskoči kao osobito smisleno ili intrigantno.
„Izvrsna si knjižnična detektivka“, kaže. „Hvala ti na ovome.“
„Nema na čemu“, kaže Elena i ponovo se lati svog Chandlera. „Hvala tebi što si
mi uveselio radni dan. Reci mi budeš li imao problema pronaći bilo što.“

~ 47 ~
 Zachary krene od poznatog mu odjeljka fikcije. Pomno pregleda police pod
nepouzdanim žaruljama i uzme pet naslova fikcije na popisu sastavljenom po
abecednom redu.
Prikladno, prvi je roman o Sherlocku Holmesu. Drugi je Ova strana raja. Za
sljedeća dva nije ni čuo, no djeluju mu kao obični svesci, s ispravnom naslovnicom.
Posljednja je Les Indes noires Julesa Verna, u francuskom izvorniku i stoga
smještena na pogrešnu policu. Sve djeluju kao obična, doduše stara izdanja. Čini
se da nijedna nema ništa zajedničko sa Slatkim jadima.
Zachary tu hrpu knjiga zgura pod pazuho i krene prema publicistici. Taj dio
pokaže se težim, provjerava signature, vraća se i provjerava ih opet. Polako
pronalazi preostalih sedam, oduševljenje mu splašnjava jer nijedna ne sliči Slatkim
jadima. Većina je o astronomiji ili o kartografiji.
Posljednja koju odabere vraća ga u blizinu fikcije, do mitova. Bulfincheva Doba
fabule, ili ljepote mitologije, iz 1899. godine. Datumu unatoč, izgleda novo, kao da
je nisu čitali.
Plavi svezak sa zlaćanim detaljima smjesti na vrh gomile knjiga koje nosi u
naručju. Aresovo poprsje na naslovnici djeluje zamišljeno, pogled mu je pokunjen
kao da dijeli Zacharyjevo razočaranje što Slatkim jadima nije pronašao očitog
parnjaka.
Krene natrag na kat, u gotovo prazne čitaonice (jedna knjižničarka slaže knjige
na kolicima, jedan student u prugastom džemperu tipka po laptopu, jedan
muškarac, po izgledu bi se reklo profesor, upravo čita roman Donne Tartt), krene
u stražnji kut prostorije i na jedan od većih stolova razastre knjige koje je donio.
Zachary metodično prouči svaki svezak. Zagleda forzace i okreće svaku stranicu
tražeći tragove. Obuzda se i ne poskida naljepnice s bar-kodom, no nijedna od njih
kao da ne prekriva ništa važno, a i nije siguran što bi mu govorili još jedna pčela,
ključ ili mač.
Nakon sedam knjiga u kojima nema čak ni stranice s magarećim ušima,
Zacharyju se umore oči. Treba mu predah, a vjerojatno i kofein. Izvadi notes iz
torbe i napiše zabilješku za koju sluti da će biti nepotrebna: Vraćam se za 15
minuta, molim ne re-odlagati. Upita se je li izraz „re-odlagati“ uopće riječ i zaključi
da ga nije briga.

~ 48 ~
 Zachary izađe iz knjižnice i spusti se do kafića na uglu, gdje naruči dvostruki
espreso i mafin s limunom. Dokrajči i jedno i drugo pa krene natrag u knjižnicu,
zaobilazeći vojsku sićušnih snjegovića dostojnih Calvina i Hobbesa koje je tek sad
opazio.
Vrati se u čitaonicu, sada još tišu jer je u njoj tek knjižničarka koja slaže knjige
na kolicima. Zachary skine kaput i nastavi pomno proučavanje svake knjige. U
devetom svesku koji prouči, onom Fitzgeraldu, pokoji je ulomak podcrtan
olovkom, ali ništa dvosmisleno, samo jako dobre rečenice. Sljedeća dva sveska
neoznačena su i, sudeći po stanju hrptova, ne izgledaju kao da ih je itko čitao.
Zachary posegne za posljednjim sveskom i ruke mu dotaknu prazan stol.
Ponovo pogleda hrpu knjiga, misleći da je loše brojio. Ali na hrpi je jedanaest
knjiga. Da bude siguran, prebroji ih ponovo.
Treba mu časak da shvati koje nema.
Doba fabule, ili ljepote mitologije iščeznula je. Onom zamišljenom Aresovu
poprsju ni traga. Zachary provjeri ispod stola, na susjednim stolovima i na
najbližim policama, ali je nema.
Ode na drugi kraj prostorije gdje ona knjižničarka slaže knjige na policu.
„Jeste li možda primijetili da je netko, dok me nije bilo, s onoga stola uzimao
knjige?“ upita.
Knjižničarka pogleda i odmahne glavom.
„Ne“, kaže. „Ali nisam baš obraćala pažnju. Par ljudi je došlo i otišlo.“
„Hvala“, kaže Zachary, vrati se za stol i potone duboko u stolac.
Netko je tu knjigu morao uzeti i zbrisati s njom. Nevažno, zapravo. Jedanaest
knjiga nije mu reklo ništa; izgledi da je dvanaesta nekakvo otkriće bili su slabi.
Doduše, ni izgledi da jedna od njih netragom nestane vjerojatno nisu bili veliki.
Zachary uzme Sherlocka Holmesa i onoga Fitzgeralda za posudbu, a ostale
sveske ostavi na stolu da ih re-odlože, što bi trebala biti riječ, ako već nije.
„Nisam imao sreće“, kaže Eleni prolazeći pored pulta za rezervacije.
„Šteta“, kaže ona. „Naiđem li na kakav drugi knjižničarski misterij, javit ću ti.“
„Bio bih ti zahvalan“, kaže Zachary. „Hej, može li se doznati je li netko posudio
knjigu u posljednjih sat-dva?“

~ 49 ~
 „Može, ako znaš naslov. Nađemo se kod pulta za posudbu pa ću ti provjeriti.
Nitko cijelo jutro nije došao po rezervacije; dođe li sada, može pričekati par
minuta.“
„Hvala ti“, kaže Zachary i krene prema atriju, a Elena kroz jedna vrata sklizne
u prolaz isključivo za knjižničare. Na pultu za posudbu pojavi se prije no što on
stigne do njega,
„Koja knjiga?“ upita ona šireći prste iznad tipkovnice.
„Doba fabule, ili ljepote mitologije“, kaže Zachary. „Bulfinch.“
„Ta je na popisu, jelda?“ kaže Elena. „Zar je nisi mogao pronaći?“
„Jesam, ali mislim da ju je netko uzeo dok nisam gledao“, kaže Zachary, umoran
od lagarija povezanih s knjigama.
„Ovdje stoji da imamo dva primjerka i nijedan nije na posudbi“, kaže Elena
zureći u zaslon. „Oh, ali jedan je elektronička knjiga. Sve što cirkulira ovuda
trebalo bi do sutra ujutro biti vraćeno na police. Mogu ti i to provjeriti.“
„Hvala ti“, kaže Zachary predajući joj knjige i iskaznicu. Nekako sumnja da će
se ta knjiga u skorije vrijeme vratiti na policu. „Na svemu, mislim. Cijenim to.“
„Nema na čemu“, kaže Elena vraćajući mu knjige.
„I, molim te, pročitaj nešto od Hammeta“, doda Zachary. „Chandler je odličan,
ali Hammet je bolji. On je stvarno bio detektiv.“
Elena se nasmije, i drugi je knjižničari krenu stišavati: „Ššššš...“ Zachary joj
mahne na odlasku, uživajući u tome kako se knjižničari međusobno stišavaju.
Vani, na snijegu, sve je kristalno čisto i presvijetlo. Zachary krene natrag u
spavaonicu, preturajući u mislima što se, moguće, dogodilo s nestalom knjigom i
ne zadovolji se nijednim objašnjenjem.
Lakne mu što je Slatke jade danas ostavio u torbi.
U hodu se sjeti nečega što još nije isprobao i zbog toga se osjeti prilično glupo.
Kada se vrati u sobu, baci torbu na pod i krene ravno za računalo.
Najprije progugla „Slatki jadi“, i dobiva što je i očekivao: stranice i stranice
Shakespeareovih citata, bendova i članaka o konzumaciji šećera. Pretražuje pčele,
ključeve i mačeve. Rezultat je mješavina arturijanskih legendi i popis itema iz
Resident Evila. Iskušava različite kombinacije i pronalazi pčelu i ključ na grbu

~ 50 ~
jedne izmišljene škole čarobnjaštva. Zabilježi ime knjige i autora, znatiželjno se
pitajući je li ta simbolika slučajna.
Na nekoliko mjesta u Slatkim jadima spominje se mjesto po imenu Luka na
Moru bez zvijezda, ali pretraga po „Moru bez zvijezda“ donosi tek nešto više od
Dungeon Crawl Classicsa, koji zvuči primjereno, ali nepovezano, a Google mu
sugerira da je umjesto Starless – bez zvijezda – možda mislio na Sunless – bez
sunca, ili kao referencu na nadolazeću videoigru ili kao redak iz pjesme Taylora
Coleridgea o Kublaj-kanu.
Zachary uzdahne. Pokuša pretragu po slikama, prelistava stranice i stranice
crteža, kostura i gospodara tamnice, a onda mu nešto zapne za oko.
Klikne na sliku da je poveća.
Crno-bijela fotografija djeluje neposredno i nenamješteno, moguće, čak, i kao
da je izrezana s veće fotografije. Žena s maskom, glava joj je okrenuta od kamere,
naginje se da čuje muškarca koji stoji kraj nje, i on s maskom, i u smokingu. Oko
njih je nekoliko neraspoznatljivih ljudi, djeluje kao da su je snimili na nekoj zabavi.
Na ženinu je vratu niska od tri lančića koji se preklapaju, a na svakom visi po
jedan amulet.
Na najvišem lančiću visi pčela.
Ispod nje je ključ.
Ispod ključa je mač.
Zachary ponovo klikne da pogleda s koje je stranice fotografija preuzeta: iz
posta na jednoj oglasnoj stranici u kojemu netko pita zna li itko gdje se takva
ogrlica može kupiti.
Ali ispod je link do izvora fotografije.
S rukom preko usta, Zachary klikne na taj link i zatekne se kako zuri u galeriju
fotografija.
Godišnji književni krabuljni bal u Hotelu Algonquin, 2014.
Sljedeći klik obavijesti ga da su do ovogodišnjeg događaja preostala još tri dana.

~ 51 ~
 KUCANJE NA JEDNO
SJEĆANJE NA VRATA

Postoje jedna vrata, u šumi koja nije uvijek bila šuma.

Ta vrata više nisu vrata, ne posve. Građevina koja ih je pridržavala poodavno se
urušila, vrata su pala zajedno s njom i sada, umjesto da uspravno stoje, leže na tlu.
Drvo od kojega su bila načinjena istrunulo je. Šarke su zahrđale. Netko je odnio
kvaku.
Vrata pamte doba dok su bila cijela. Dok je postojala kuća s krovom i zidovima
i drugim vratima i ljudima u njoj. Sad ima lišća i ptica i drveća, ali ljudi nema. Već
godinama.
Tako da je djevojčica iznenađenje.
Mala je to djevojčica, premala da sama glavinja po šumi.
Ali nije izgubljena.
Djevojčica izgubljena u šumi posve je drugačije stvorenje od djevojčice koja
namjerno korača kroz njezino drveće iako ne zna put.
Ova djevojčica u šumi nije izgubljena. Ona istražuje.
Ova djevojčica nije uplašena. Ne uznemiruje ju tama kandžastih sjena što ih
drveće baca na kasnom poslijepodnevnom suncu. Ne smetaju joj trnje i granje koji
joj zapinju za odjeću i grebu joj kožu.
Dovoljno je mlada da strah nosi sa sobom, a da ga ne pusti u srce. Da se ne plaši.
Strah nosi s lakoćom, poput vela, svjesna da opasnosti ima, ali pušta da pucketava
svijest o tome lebdi oko nje. Da, ne sliježući se, zuji od uzbuđenja poput roja
nevidljivih pčela.

~ 52 ~
 Djevojčici su često govorili da ne zalazi preduboko u šumu. Opominjali je da se
u njoj ne igra, a nju vrijeđa to što njezina istraživanja omalovažavaju kao „igru“.
Danas je u šumu zašla toliko duboko da se pita nije li iz nje već počela izlaziti
na drugom kraju. Ne brine je hoće li pronaći put natrag. Ona pamti prostor, ostaje
joj u glavi čak i kada je velik i pun drveća i stijena. Jednom je sklopila oči i zavrtjela
se, da samoj sebi dokaže da, kad ih opet otvori, može odabrati pravi smjer, i
pogriješila je samo malo, a samo malo pogrešno uglavnom je ispravno.
Danas pronalazi kamenje koje je nekoć možda bilo zid, grupirano u nizu.
Nagomilano jedno na drugo, kamenje ne doseže jako visoko, čak i na najvišim
mjestima bilo bi ga lako preskočiti, no djevojčica ga odluči svladati na jednom
srednje visokome mjestu.
S druge strane zida pripijena je loza koja vijuga po tlu i otežava joj hodanje,
stoga djevojčica istražuje bliže zidu. To je mjesto zanimljivije od drugih što ih je
pronašla u šumi. Da je bila starija, djevojčica bi uspjela razaznati da je tu nekoć bila
nekakva građevina, no nije dovoljno stara da komade izmrvljenoga kamenja u
glavi spoji i složi u davno zaboravljeno zdanje. Šarke s njegovih vrata ostaju
zatrpane pod višegodišnjim lišćem, blizu njene lijeve cipele. Jedan svijećnjak skriva
se među kamenjem, a sjene padaju tako da ga ni ova neustrašiva istraživačica ne
otkrije.
Smrkava se, premda sunca, sada zlatnog, ostaje dovoljno da joj osvijetli put do
kuće ako ponovo preskoči zid i vrati se istim putom, no ona to ne čini. Pažnju joj
privuče nešto na tlu.
Podalje od zida leži još jedan red kamenja, postavljen u nepotpunu kružnicu.
Uglavnom-ovalnog-oblika. Urušen nadsvođeni prolaz na kojemu su nekoć možda
bila i vrata.
Djevojčica podigne nekakav štap i njime prekopa po lišću na sredini toga
kamenog luka. Lišće se drobi i lomi i otkriva nešto oblo i metalno.
Štapom odgurne još lišća s puta i otkrije iskrivljen prsten velik poput njezine
šake, nekoć možda i od mjedi, ali sada pocrnjele i na mjestima obrasle zelenkasto-
smeđom mahovinom.
Jednim krajem pričvršćen je za drugi, i dalje zatrpan komad metala.

~ 53 ~
 Djevojčica je zvekire vidjela samo na slikama, ali misli da bi ovo mogao biti
jedan, iako su na većini onih što ih je ona vidjela metalno prstenje grizli lavovi, a s
ovim to nije slučaj, osim ako se lav ne skriva u zemlji.
Uvijek je željela pokucati na vrata zvekirom, a ovaj je na tlu, a ne na slici.
Ovaj može dohvatiti.
Obujmi ga prstima, ne mareći koliko će ih pritom zaprljati, i podigne ga. Težak
je.
Pusti da zvekir padne. Rezultat je ugodan zveket metala po metalu koji odjekne
među drvećem.
Vrata su oduševljena što na njih, nakon tako dugo vremena, netko lupa.
I ta se vrata – premda tek dijelovi onoga što su nekoć bila – sjete kamo su vodila.
Sjete se kako da se otvore.
I kad mala istraživačica na njih pokuca, ostaci tih vrata koja vode do Mora bez
zvijezda propuste je unutra.
Tlo pod njom se uruši i, u kaskadi od zemlje, kamenja i lišća, povuče je u zemlju,
s nogama prema naprijed.
Djevojčica je previše iznenađena da krikne.
Ne boji se. Ne shvaća što se zbiva, pa njezin strah, dok propada, tek uzbuđeno
zuji oko nje.
Kad se prizemlji, sva se pretvori u radoznalost, izgrebene laktove i zablaćene
trepavice. Zvekir bez lava, savijen i slomljen, leži pored nje.
Vrata u tom padu bivaju uništena, previše oštećena da se sjete što su nekoć bila.
Klupko zapetljane loze i zemlja zametnu sve tragove onoga što se dogodilo.

~ 54 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS sjedi u vlaku, na putu za Manhattan, zuri kroz prozor u
zamrznutu tundru Nove Engleske i počinje – ne prvi put danas – preispitivati svoje
životne odabire.
Slučajnost je previše prikladno tempirana da se za nju ne bi uhvatio, iako je
poveznica slabašna i temelji se na nakitu. Dan je proveo organizirajući se, u nabavi
prilično skupe ulaznice za zabavu i još skuplje sobe u hotelu preko puta
Algonquina, koji je bio dokraja popunjen. Detalji uz ulaznicu uključivali su i
pravila odijevanja: formalni dress code, kostimi s književnim motivima poželjni,
maske obavezne.
Previše vremena protratio je brinući se gdje da pronađe masku, sve dok se nije
sjetio poslati poruku Kat. Imala ih je šest, nekoliko i s perjem, ali ona spakirana u
njegovu rancu s pomno umotanim zorroovskim odijelom, načinjena je od crne
svile i iznenađujuće udobna. („Lani, za Noć vještica, bila sam čovjek u crnom iz
Kraljevne nevjeste“, objasnila je Kat. „To je književni motiv! Želiš i moju crnu
košulju s puf-rukavima?“)
Zachary se upita nije li trebao krenuti jučer, jer dotamo vozi tek jedan vlak
dnevno. Ovaj bi ga trebao odvesti u New York, tako da mu preostane nekoliko sati,
ali zbog lošeg vremena često staje.
Nakon što je na njega pogledao četiri puta u tri minute, skine sat s ruke i strpa
ga u džep.
Ne zna zašto je toliko nemiran.
Nije baš siguran ni što će napraviti kad stigne na zabavu.

~ 55 ~
 Ne zna čak ni kako, zapravo, izgleda žena s fotografije. I ne može znati hoće li
ove godine biti tamo.
No to je jedina mrvica i on je mora slijediti.
Zachary izvadi telefon iz džepa, podigne kopiju fotografije koju je u njega
spremio i opet se zagleda u nju iako ju je već upamtio, sve do bestjelesne ruke u
kutu koja drži čašu pjenušca.
Žena na fotografiji okrenula je glavu ustranu, profil joj je uglavnom maska, no
tijelo joj je okrenuto prema aparatu, ogrlica od tri lančića sa pčelom, ključem i
mačem uočljiva je i blještava koliko i zvijezde na njenoj crnoj večernjoj haljini.
Haljina je pripijena, žena koja je nosi punije je građe, visoka ili nosi visoke
potpetice. Sve ispod koljena zaklanja palma u loncu, koja je, u dosluhu s haljinom,
drži duboko u sjeni. Iznad maske kosa joj je tamna i začešljana u jednu od onih
frizura koje djeluju ležerno, ali vjerojatno zahtijevaju pomnu izradu. Moglo bi joj
biti i dvadeset i četrdeset godina, ili bilo koliko godina između. Isto vrijedi i za
fotografiju; sve u kadru djeluje bezvremenski.
Muškarac pored nje nosi smoking, nadlaktica mu je podignuta na način koji
sugerira da mu šaka počiva na njezinoj nadlaktici, no ostatak njegova rukava
prikriva joj rame. Vrpca maske uočljiva je na njegovoj pomalo sijedoj kosi, no lice
mu je posve zaklonjeno njezinim. Komadić vrata i uha otkrivaju da mu je ten puno
tamniji od njezina, ali to je uglavnom sve. Okrećući telefon u ruci, Zachary
pokušava promotriti muškarčevo lice, zaboravljajući na tren koliko je to što čini
uzaludno.
Vlak uspori i stane.
Zachary se osvrne. Vagon nije ni dopola pun. Uglavnom solo putnici, svaki je
zauzeo po par sjedala. Četveročlana skupina na drugom kraju vagona čavrlja,
ponekad i glasno, i Zachary požali što nije ponio slušalice. Djevojka nasuprot
njemu ima ih i ogromne su; s tim slušalicama i hudicom gotovo se i ne vidi,
okrenuta je prozoru i vjerojatno spava.
Iz zvučnika dopre statikom naglašena objava, varijacija poruke koju su objavili
već tri puta. Zaustavljeni zbog leda na tračnicama. Čeka se da ih očiste.
Ispričavamo se zbog mogućega kašnjenja i krenut ćemo čim to bude moguće i tako
dalje i tome slično.

~ 56 ~
 „Oprostite“, kaže neki glas. Zachary podigne glavu. Sredovječna žena koja sjedi
ispred njega okrenula se preko visokog naslona svog sjedala da ga pogleda. „Da
nemate slučajno olovku?“ upita. Na vratu joj visi nekoliko slojeva šarenih ogrlica
od perla koje zveckaju dok govori.
„Mislim da imam“, kaže Zachary. Preturi po rancu i izvadi najprije tehničku
olovku, a onda pokuša još jednom i izvadi jednu od kemijskih olovaka koje kao da
se razmnožavaju na dnu torbe. „Evo je“, kaže dodajući je ženi.
„Hvala vam, samo na minutu“, kaže žena i zveckajući nestane iza sjedala.
Vlak se počne kretati i putuje dovoljno dugo da – prije nego što ponovo uspori
i stane – snijeg i drveće s druge strane prozora zamijene drugačiji snijeg i drugačije
drveće.
Zachary iz torbe izvadi Maloga stranca i počne čitati, pokušavajući nakratko
zaboraviti gdje je i tko je i što radi.
Objava da su stigli na Manhattan stigne iznenada i trgne ga iz čitanja.
Drugi putnici već skupljaju prtljagu. One djevojke sa slušalicama nema.
„Hvala na ovome“, kaže žena ispred njega kada je već prebacio ranac preko
ramena i uzeo torbu. Vraća mu kemijsku. „Život ste mi spasili.“
„Nema na čemu“, kaže Zachary i vrati olovku u torbu. Stane u red putnika koji
nestrpljivo izlaze iz vlaka.
Izlazak s Postaje Penn na ulicu prenagao je i dezorijentirajući, no Manhattan
na Zacharyja općenito djeluje tako. Toliko energije, ljudi i stvari na takvom
koračiću tla. Tu je manje snijega, zgrudan je u planine sivog leda u odvodnim
kanalima.
Do 44. ulice stiže dva sata uoči zabave. Algonquin djeluje pusto, ali izvana je
teško reći. Gotovo promaši ulaz u hotel na drugoj strani ulice, a potom glavinja
konkavnim ulaznim salonom i prođe pored staklom zaklonjenoga kamina prije
nego što locira pult recepcije. Prijavi se bez incidenata i premda zna da na njoj ima
dovoljno novca da pokrije ukupni trošak (po izdašnim rođendanskim čekovima
što ih je, umjesto posjeta, godinu za godinom, slao njegov otac), nevoljko preda
kreditnu karticu. Recepcionar obeća da će mu u sobu poslati parno glačalo da
pokuša sanirati moguću štetu koju je odijelo pretrpjelo u torbi.

~ 57 ~
 U hodnicima na katu nema prozora, kao u podmornici. U njegovoj sobi zrcala
je više nego i u jednoj hotelskoj sobi u kojoj je dotad bio. Zrcala od poda do stropa,
nasuprot krevetu i na oba zida u kupaonici. Maleni prostor tako izgleda veći, ali u
Zacharyju izaziva osjećaj da nije sam.
Parno glačalo stigne, donese ga stjuard, kojemu zaboravi dati napojnicu, ali
prerano je da pripremi odijelo, pa se pozabavi divovskom okruglom kadom, iako
zrcalni Zacharyji u njoj djeluju uznemirujuće. Prilike za kupanje u kadi
malobrojne su i prerijetke. U spavaonici imaju ne-baš-osobito-intiman red tuševa,
a kada s kandžastim nogama u seoskoj kući njegove majke u dolini rijeke Hudson
uvijek izgleda primamljivo, ali vodu odbija održavati toplom dulje od sedam
minuta u komadu. Neobično, u kupaonici je i jedna svijeća i pripadajuća joj kutija
šibica, što je zanimljiv detalj. Zachary je upali, i jedan plamen u tim se zrcalima
pretvori u cijelo mnoštvo.
Otprilike usred kupke prizna samome sebi da će, pokaže li se ovaj izlet
neuspješnim, od cijelog pothvata odustati. Vratiti Slatke jade u knjižnicu, potruditi
se da ih zaboravi i ponovo se usredotočiti na magistarski rad. I na povratku u školu,
možda, svratiti do mame, na čišćenje aure i bocu vina.
Možda je njegova priča i počela i završila onoga dana u onoj uličici. Možda
njegova priča govori o nepovratno propuštenim prilikama.
Sklopi oči, da ne gleda zrcalne Zacharyje.
Pred sobom opet vidi one dvije riječi otisnute u sans serifu...
Još ne.
Pita se zašto u njih vjeruje, samo zato što ih je netko napisao u knjigu? Zašto
vjeruje u bilo što, gdje da povuče mentalnu granicu, gdje da prestane zatomljivati
nevjericu? Vjeruje li da je dječak iz te knjige on? Pa... da. Vjeruje li da se vrata
iscrtana na zidu mogu otvoriti kao da su prava, i da vode na posve drugačija
mjesta?
Uzdahne i zaroni pod površinu, i ostane pod njom sve dok zbog razloga
povezanih s kisikom ne bude primoran izroniti.
Zachary izađe iz kade, tog dekadentnog čuda od kade, u kojoj se voda još nije
ohladila. Mekani hotelski ogrtač navede ga na pomisao da bi mogao i češće
odsjedati u finim hotelima, a onda se sjeti koliko ga košta to jedno noćenje, pa
odluči uživati dok može i izbjegavati minibar.

~ 58 ~
 Prigušeni ding javi mu da ima poruku: Kat, fotografija napola dovršenog šala s
plavim i brončanim prugama popraćena tekstom Samo što nije!
Odgovori porukom Izgleda sjajno! Još jednom hvala, vidimo se uskoro i počne
glačati odijelo. Vrlo mu brzo biva jasno da je košulja veći problem, pa od nje,
nakon nekoliko poteza parom, odustane misleći kako će cijelu večer ostati u sakou
ili u prsluku, pa stražnji dio košulje može i ostati neuredan.
Zachary u zrcalu izgleda naprosto zanosno i obični se Zachary upita nisu li ta
rasvjeta i ta zrcala u nekakvom zavodničkom dosluhu. Zaboravlja kako izgleda bez
naočala, toliko rijetko nosi kontaktne leće.
Nije to baš kostim s književnim motivom, no on se u tom svom crnom odijelu
s gotovo nevidljivim prugicama i bez maske osjeća kao nekakav lik. Odijelo je
kupio prije dvije godine i nije ga puno nosio, ali dobro je krojeno i pristaje mu. Sad
izgleda bolje, uz ugljenocrnu košulju umjesto bijele koju je s njim nosio prije.
Kapu, rukavice i šal ostavi, računajući da će samo prijeći cestu, a masku stavi u
džep, kao i isprintanu ulaznicu, iako to znači da će na ulazu morati reći ime. Uzme
novčanik, ali telefon ostavi; ne želi sa sobom ponijeti svijet u kojemu živi
svakodnevno.
Iz torbe uzme Slatke jade i stavi ih u džep kaputa, a onda ih premjesti u
unutrašnji džep sakoa; dovoljno je mala i taman stane u njega. Možda će knjiga
djelovati kao svojevrsni signalni uređaj i privući što god ili koga god već traži.
On vjeruje u knjige, pomisli izlazeći iz sobe. Toliko pouzdano zna.

~ 59 ~
 ONI KOJI TRAŽE
I ONI KOJI PRONALAZE

U stražnjem dijelu čajane postoje vrata. Zakriva ih gomila sanduka i među

osobljem se ustalilo mišljenje da ta vrata vode u neupotrebljavani ormar,
vjerojatno nastanjen miševima. Krajem jedne večeri, pokušavajući biti korisna,
jedna će ih nova pomoćnica otvoriti da vidi stanu li ti sanduci unutra i otkriti da
to uopće nije skladišni ormar.
Postoje i vrata na dnu mora posutog zvijezdama, počivaju u ruševinama
potopljenoga grada. Jednoga dana, mračnog poput noći, ronilac oboružan
prijenosnim dahom i svjetlošću ta će vrata pronaći, otvoriti i zajedno s mnoštvom
zbunjenih riba skliznuti u zračni džep.
Postoje vrata u pustinji, prekrivena pijeskom. S protokom vremena detalji na
istrošenoj im kamenoj površini nestaju u pješčanim olujama. Naposljetku ih
iskapaju i premještaju u muzej, a da ih i ne otvore.
Mnoštvo je vrata, na različitim lokacijama. U užurbanim gradovima i dalekim
šumama. Na otocima, na vrhovima planina i na livadama. Neka su ugrađena u
zdanja; knjižnice, muzeje ili privatne vile, skrivena po podrumima ili po tavanima
ili izložena poput umjetničkih djela u prednjim salonima. Druga stoje slobodno,
bez pomoći dodatne konstrukcije. Neka se upotrebljavaju tako često da im se
kvake razlabavljuju, a druga ostaju neotkrivena i neotvorena, još ih više biva
zaboravljeno, ali sva vode na isto mjesto.
(Kako se to postiglo, predmet je velike rasprave, a još nitko nije došao do
zadovoljavajućeg odgovora. Brojna su neslaganja po tom i srodnim pitanjima,
uključujući i točnu lokaciju spomenutog mjesta. Neki će strastveno zagovarati ovaj
ili onaj kontinent, no takve rasprave često završe u slijepoj ulici ili priznanjem da

~ 60 ~
se i to mjesto možda pomiče, da se more i knjige u njemu kreću ispod zemljine
površine.)
Svaka od tih vrata vode u Luku na Moru bez zvijezda, usudi li ih se netko
otvoriti.
Malo se čime razlikuju od običnih vrata. Neka su jednostavna. Druga su bogato
ukrašena. Većina ima okruglu kvaku koja čeka da je okrenu, a druga običnu, koju
valja pritisnuti.
Ta će vrata pjevati. Tihu pjesmu sirena, tragačima za onim što iza tih vrata leži.
Onima koji čeznu za mjestom na kojemu nikad nisu bili.
Onima koji tragaju iako ne znaju što je (ili gdje je) to što traže.
Oni koji tragaju, pronaći će.
Njihova su ih vrata čekala.
Ali ono što će potom uslijediti, neće biti isto.
Ponekad, netko pronađe vrata, otvori ih i proviri unutra i samo ih ponovo
zatvori.
Drugi ih, kada na njih naiđu, ostave nedirnuta, čak i kad ginu od znatiželje.
Misle da za to trebaju privolu. Vjeruju da vrata čekaju nekog drugog, iako, zapravo,
čekaju njih.
Neki će ih pronaći, i otvoriti i proći kroz njih da vide kamo vode.
A kad tamo stignu, lutaju kamenim hodnicima, pronalaze nešto u što će se
zagledati, što će dodirnuti, i pročitati. Pronalaze priče ušuškane po skrivenim
zakucima ili izložene na stolovima, kao da su tamo stajale i čekale dolazak svoga
čitatelja.
Svaki posjetitelj pronaći će nešto ili negdje ili nekoga tko će ih privući. Knjigu
ili razgovor ili udoban naslonjač u nekoj dobro uređenoj sobici. Netko će im
donijeti piće.
Izgubit će osjećaj za vrijeme.
Tu i tamo poneki posjetitelj bit će premoren, dezorijentiran i ošamućen svime
što se tamo dade istražiti, prostorom koji mu se sklapa oko pluća, srca i misli, i
začas će pronaći put natrag, na poznatu mu površinu, pod poznate mu zvijezde,
na poznati mu zrak, i većina će zaboraviti da takvo mjesto uopće postoji, a kamoli

~ 61 ~
da su u njega zakoračili. Sjećanje na njega izblijedjet će poput sna. Oni svoja vrata
više neće otvoriti. Možda zaborave da su uopće postojala.
No takve reakcije su rijetkost.
Većina onih koji to mjesto pronađu tražila ga je, iako nisu znali da upravo njega
traže.
I odlučit će malo ostati.
Satima, danima ili tjednima. Neki odu i vrate se, čuvaju to mjesto kao
pribježište, utočište, skrovište. Žive i gore i dolje.
Nekolicina sagradi obitavalište na površini, blizu svojih vrata, drže ih
zatvorenima, štite ih i sprečavaju druge da ih koriste.
Drugi se, jednom kada prođu kroz svoja vrata, ne žele vratiti onome što su
ostavili za sobom, što god to bilo. Životi koje ostave za sobom postanu snovi, ne
čekaju da im se vrate, već da ih zaborave.
Ti ljudi ostanu i nastane se, i upravo oni to mjesto počnu oblikovati u ono u što
će se ono prometnuti dok ga budu nastanjivali.
Oni žive i rade. Uživaju u umjetnosti i pričama, stvaraju novu umjetnost i nove
priče koje će dodati na police i na zidove. Nalaze prijatelje i ljubavnike. Izvode
predstave, igraju igre i iz prijateljstva tkaju zajednicu.
Organiziraju raskošne svetkovine i zabave. Povremeni posjetitelji vrate se da bi
u tim događajima sudjelovali, povećaju opću populaciju, ožive i najtiše hodnike.
Glazba i veselje odjekuju plesnim dvoranama i udaljenim zakucima. Oni koji se
spuste do njegovih obala, okuraženi bezumnošću i vinom, umaču stopala u More
bez zvijezda.
Čak i oni koji se drže svojih odaja i svojih knjiga, u tim prigodama izrone iz
samoće. Neke uspiju nagovoriti da se tom razuzdanom slavlju i pridruže, drugi se
zadovolje promatranjem.
Vrijeme prolazi u neobuzdanom plesu i užicima, a onda oni koji odluče otići
počnu pronalaziti izlaze, koji vode do pojedinačnih vrata.
Oproste se s onima koji ostaju.
Onima koji su u Luci pronašli sigurnu luku.
Oni su tragali i oni su pronašli, i odlučuju ostati, bilo da odaberu stazu
posvećenosti, bilo da se naprosto nastane.

~ 62 ~
 Oni žive, oni rade, oni se igraju i oni vole, a ako im gornji svijet ponekad i
nedostaje, rijetko to priznaju.
Ovo je njihov svijet, bez zvijezda i svet.
Oni misle da je neranjiv. Neprobojan i vječan.
Ipak, sve se s vremenom mijenja.

~ 63 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS stigne do Algonquina približno četiri minute po izlasku iz
sobe. Trebalo bi mu i manje da najprije nije morao čekati dizalo, a potom i zaobići
jedan taksi na cesti.
Zabava se još nije posve razmahala, ali već je živahno. Ljudi koji čekaju da uđu
tiskaju se u redu u predvorju. Hotel je klasičniji od onog u kojemu je odsjeo
Zachary i djeluje vrlo staromodno sa svom tom formalno odjevenom gomilom,
raskošnim tamnim drvom i palmama u loncima, vješto osvijetljenima blagim
svjetlima.
Dok čeka u redu, Zachary stavi svoju masku. Žena u crnoj haljini dijeli bijele
maske gostima koji ih nisu ponijeli i Zacharyju lakne što on jest: te bijele maske
plastične su i ne izgledaju osobito udobno, premda je učinak što ga raštrkane po
prostoriji proizvode – izvanredan.
Ženi za pultom kaže svoje ime. Ona ne traži da vidi njegovu ulaznicu i on je
strpa u džep sakoa. Ostavi kaput. Daju mu papirnatu narukvicu koja izgleda kao
hrbat knjige na kojemu je umjesto naslova otisnut datum. Daju mu do znanja da
postoji bar (besplatan je, napojnice su dobrodošle), a onda je slobodan i ne zna što
bi sa sobom.
Zachary tumara zabavom poput duha, zahvalan zbog maske koja mu dopušta
da se skriva na otvorenom.
U nekim je stvarima poput bilo koje svečane zabave, čavrlja se, čaše zveckaju, a
u pozadini razgovora zahuktava se glazba, dajući ritam cijeloj zabavi. U jednoj
prostoriji sudionici zabave sjede zavaljeni u naslonjače i roje se po kutovima; u
drugoj, s dobro popunjenim plesnim podijem, glazba nadglasava razgovor i

~ 64 ~
inzistira da je slušaju. Prizor je to zabave iz nekog filma, doduše nekog koji ne
uspijeva pomiriti povijesna razdoblja ili duljinu sukanja. Iz nje izbija nelagoda koje
se Zachary sjeća sa svadbi na kojima se većina uzvanika ne poznaje, i koja, po
njegovu iskustvu, blijedi kako večer odmiče, a alkohol se toči.
U drugim stvarima zabava ne sliči nijednoj na kojoj je dotad bio. Cijeli bar u
glavnoj prostoriji osvijetljen je plavim svjetlom. Kostima s izrazito književnim
motivima baš i nema puno, ali ima grimiznih slova i vilinskih krila načinjenih od
stranica iz rječnika, tu je i jedan Edgar Allan Poe s umjetnim gavranom na ramenu.
Jedna savršena Daisy Buchanan pijucka martini za šankom. Jedna žena u maloj
crnoj haljini nosi čarape na kojima su otisnuti stihovi Emily Dickinson. Jedan
muškarac u odijelu nosi ručnik prebačen preko ramena. Mnoštvo ljudi lako bi se
uklopilo u Austeničina ili Dickensova djela.
Netko u kutu odjeven je kao jedan jako prepoznatljiv autor ili možda i jest taj
jako prepoznatljivi autor, pomisli Zachary kad malo bolje pogleda. Panično shvaća
da su neki ljudi koji pišu knjige što ih on drži na polici stvarni ljudi koji idu na
zabave.
Najviše mu se sviđa kostim žene u dugoj bijeloj haljini s jednostavnom
srebrnom krunom, što je referenca koju ne uspijeva točno smjestiti sve dok se žena
ne okrene: nabrani stražnji dio haljine uključuje i par šiljastih ušiju koje vise s
kapuljače i rep koji se vuče zajedno sa šlepom. Sjeti se da se i on, kad mu je bilo pet
godina, oblačio u Maxa iz U kraljevstvu divljih stvorenja, premda njegov kostim
nije bio ni izbliza tako elegantan.
Zachary traga za zlatnim ogrlicama, no ne nalazi nijednu sa pčelama,
ključevima ili mačevima. Jedini ključ koji opazi namješten je tako da izgleda kao
da nestaje u vratu neke osobe, ali ga prepoznaje kao pametnu referencu na jedan
strip.
Uhvati se kako priželjkuje da ljudi s kojima valja razgovarati zasvijetle, ili da im
nad glavom zalebdi kursor ili izbornik dijaloških opcija. Nije da uvijek želi da
stvarni život bude sličniji videoigrama, ali u nekim bi situacijama pomoglo. Idi
tamo. Razgovaraj s tom osobom. Osjećaj se kao da napreduješ iako ne znaš što,
točno, pokušavaš učiniti.
Detalji mu sve više odvlače pozornost, a trebao bi se fokusirati na nakit. Na
šanku naručuje jedan od literarnih koktela, Utopljenu Ofeliju, načinjenu od džina,

~ 65 ~
limuna i anisova sirupa, serviran s izdankom ružmarina i ubrusom na kojemu je
otisnut odgovarajući citat iz Hamleta. Drugi gosti pijuckaju Hemingway-daikiri i
Večernjicu ukrašenu kompliciranim kovrčama od limuna. Čaše s pjenušcem
poslužuju se s trakama na kojima piše „Popij me“ omotanim oko nožice.
Zdjele na stolovima napunjene su tipkama pisaćeg stroja. Svijeće osvjetljavaju
staklene držače omotane stranicama iz knjiga. Jedan hodnik ukrašen je pisaćim
priborom, nalivperima, olovkama i perima koji vise sa stropa na različitim
visinama.
Jedna žena, u haljini – i masci – ukrašenoj perlicama, sjedi u kutu, za pisaćim
strojem, tipka kratke pričice na komade papira i dijeli ih gostima u prolazu.
Zacharyju dade nešto što izgleda kao opširna poruka iz kolačića sudbine:

Luta sam, ali siguran u svojoj samoći

Zbunjen, ali bezbrižan u svojoj zbunjenosti
Pokrovu od čuđenja da pod njim se skrije.

Nije uspio izbjeći pozornost, iako je glumio duha na toj gozbi. Pita se čini li maska
ljude hrabrijima, sklonijima započeti razgovor uz tračak anonimnosti. Drugi
hodajući duhovi prilaze mu s primjedbama o piću i ozračju. Razmjenjivanje priča
s pisaćeg stroja popularan je način da se započne razgovor i on dobiva nekoliko
različitih priča da ih pročita, uključujući i jednu o ježu koji promatra zvijezde i
jednu o kući sagrađenoj na potoku u čijim sobama odzvanja zvuk vode. Načuje
nekoga kako govori da u drugim prostorijama, u tajnosti, neki ljudi pričaju priče,
no ne razgovara ni s kim tko ih je slušao. Potvrde mu: da, na drugom kraju
prostorije doista je onaj slavni autor i, usput rečeno, još jedan kojega nije ni
primijetio.
U plavo obojenom baru uhvati se kako razgovara o koktelima s nekim
muškarcem u odijelu, s hotelskom maskom i naljepnicom Bok, ime mi je s
dopisanim „Godot“ na reveru.
Na poleđini ulaznice Zachary opazi ime bourbona što ga je Godot preporučio.

~ 66 ~
 „Oprostite“, veli gospođa u neobično djetinje svjetloplavoj haljini i bijelim
dokoljenkama i Zachary shvati da se obraća njemu. „Jeste li ovdje negdje slučajno
vidjeli mačku?“ upita ga.
„Mačku?“ Zachary pretpostavi da je ta brineta jedna u mnoštvu Alica u zemlji
čudesa, sve dok joj se ne pridruži druga gospođa, u identičnom kompletu, i tada
biva očito, doduše i malo uznemirujuće, da su blizanke iz Isijavanja.
„Hotel ima kućnu mačku“, objasni prva blizanka. „Tražile smo je cijelu večer,
ali dosad nismo imale sreće.“
„Pomogneš nam tražiti?“ upita njezina doppelgangerica i Zachary pristane,
premda to, s obzirom na njihov izgled, zvuči kao potencijalno zlokoban poziv.
Odluče se podijeliti, da pokriju više terena, i Zachary odluta natrag do plesnog
podija, zastane da posluša jazz-sastav, pokušava smjestiti melodiju koja mu zvuči
poznato.
Zuri u sjenu iza jazz-banda, iako misli da je malo vjerojatno da bi se mačka
motala uokolo uza svu tu buku.
Netko ga lupne po ramenu.
Ona žena odjevena u Maxa, s krunom i viša no što je očekivao, stoji iza njega.
„Jeste li za ples?“ upita.
Reci nešto uglađeno, zapovjedi glas u Zacharyjevoj glavi.
„Naravno“, sve je što mu uspije izletjeti iz usta, a glas u njegovoj glavi,
razočaran, digne ruke u nevjerici. Kralju divljih stvorenja to, izgleda, ne smeta.
Detalji njezina kostima još su impresivniji izbliza. Zlaćana maska odgovara
kruni, obje su od kože izrezane u jednostavne oblike i prebojene jarkom metalik
bojom. Oči pod maskom iscrtane su zlatnom bojom, a zlatne šljokice kojima joj je
posuta nepočešljana tamna kosa – za koju Zachary sada sluti da bi mogla biti
perika – svjetlucaju joj čak i na trepavicama. Bijeli gumbi duž prednjeg dijela
haljine praktično su nevidljivi na tkanini, zašiveni zlatnim nitima.
Čak joj je i parfem savršeno usklađen s kostimom, nekakva mješavina koja
miriše na zemlju i šećer.
Nakon minute nijemog, ne i jako nespretnog plesa (jednom kada se Zachary
sjeti voditi i uhvati ritam pjesme, jazz-standarda koji prepoznaje, ali ga ne bi

~ 67 ~
mogao imenovati) zaključi da bi vjerojatno nešto trebao reći, posegne u glavu
tražeći ideje i zadovolji se prvom stvari koju je pomislio kad ju je maloprije vidio.
„Vaš kostim Maxa daleko je veličanstveniji od mog kostima Maxa“, kaže on.
„Drago mi je da nisam odjenuo svoj, bilo bi neugodno.“
Žena se nasmiješi, znalačkim podrugljivim smiješkom koji Zachary povezuje s
klasičnim filmskim zvijezdama.
„Ne biste vjerovali koliko me je ljudi upitalo tko bih ja to trebala biti“, kaže ona
s očitom naznakom razočaranja.
„Trebali bi više čitati“, odgovori Zachary, istim tonom.
„Vi ste vi, samo s maskom, zar ne?“ upita žena spustivši glas.
„Manje-više“, odgovori Zachary.
Kralj divljih stvorenja koji, moguće, nosi periku, nasmiješi mu se. Ovaj put
osmijeh je iskren.
„Više, rekla bih“, kaže kad ga malo promotri. „Što vas večeras dovodi ovamo,
osim ljubavi prema literaturi i koktelima? Izgledate kao da nekoga tražite.“
„Tako nekako“, prizna Zachary. Gotovo je zaboravio. „Ali mislim da nije tu.“
Povuče je u okret, najviše zato da se ne zabiju u drugi par, ali zbog načina na
koji joj haljina zaleprša pokret djeluje tako impresivno da nekoliko ljudi u blizini
zastane da ih pogleda.
„Šteta“, veli žena. „Mislim da si je taj netko uskratio prekrasnu zabavu i
prekrasno društvo.“
„A tražio sam i mačku“, doda Zachary. Ženino se lice ozari.
„Ah, vidjela sam Matildu ranije večeras, ali ne znam kamo je otišla. Po mom
iskustvu, ponekad je djelotvornije pustiti da ona pronađe vas.“ Zastane, ali onda
doda, sjetnim šapatom: „Divno je biti hotelska mačka. Da smo barem svi te sreće.“
„Što vas dovodi ovamo večeras?“ upita je Zachary. Glazba se promijeni, i on
načas izgubi korak, ali ga, bogu hvala, ponovo uhvati ne nagazivši je.
No, prije no što mu žena uspije odgovoriti, za oko joj zapne nešto iza njegova
desnog ramena. Ukoči se, promjena je to koju on više osjeti nego vidi, i pomisli da
je to žena koja dobro nosi mnogo različitih maski.

~ 68 ~
 „Ispričajte me na trenutak“, kaže ona. Spusti dlan na Zacharyjev rever, a netko
sa strane snimi fotografiju. Žena se počne okretati, ali onda zastane i najprije se
nakloni Zacharyju, napravi nešto između kniksa i naklona, što djeluje istodobno
formalno i smiješno, osobito stoga što ona nosi krunu. Zachary joj uzvrati istom
kretnjom, što bolje može, i dok ona nestaje u gomili, netko u blizini zaplješće kao
da su dio nekakve predstave.
Fotograf prilazi i traži njihova imena. Zachary odluči zatražiti da ih, ako se
fotografije negdje objavljuju, navedu samo kao goste, i fotograf nevoljko pristane.
Zachary ponovo odglavinja u predvorje, puno sporije jer je gomila zbijenija, sve
razočaraniji. Ponovo traži nakit, pčele, ključeve ili mačeve. Nekakav znak. Trebao
ih je i sam nositi, nacrtati na nadlanicu ili pronaći rupčić za sako s motivom pčele.
Ne zna zašto je uopće mislio da će jednog neznanca pronaći u sobi punoj
neznanaca.
Zachary potraži nekoga s kim je već razgovarao, misleći da bi se ležerno mogao
raspitati za... više i ne zna za što. U gomili više ne uspijeva pronaći ni svoju Max.
Naiđe na osobito gustu skupinu gostiju (jedan u impresivno zelenoj svilenoj
pidžami drži ružu pod staklenim zvonom), sagne se iza stupa i privije uza zid da je
zaobiđe, no netko iz te gomile zgrabi ga za ruku i povuče kroz jedna vrata.
Vrata se za njim zatvore, priguše žamor glasova i zaklone svjetlost.
Još je netko s njim u tami, ruka koja ga je povukla unutra pustila ga je, ali netko
mu stoji blizu. Viši od njega, možda. Tiho diše. Miriše na limun, kožu i nešto što
Zachary ne uspije prepoznati, ali mu je iznimno privlačno.
A onda mu neki glas šapne na uho.
„Jednom, jako davno, Vrijeme se zaljubilo u Sudbinu.“
Muški glas. Dubok, ali lagana ritma, glas pripovjedača. Zachary se sledi, čeka.
Sluša.
„To se, kao što možete misliti, pokaže problematičnim“, nastavi glas. „Njihova
romansa poremetila je protok vremena. I konce sudbine zamrsila u čvorove.“
Nečija ga ruka, s leđa, nježno gurne naprijed, i Zachary nesigurno zakorači u
tamu, jednom, pa još jednom. Pripovjedač nastavi, glas mu je sada dovoljno glasan
da ispuni prostor.

~ 69 ~
 „Zvijezde su nervozno gledale s neba, brinule se što bi se moglo zbiti. Da se
vremenu slomi srce, što bi se zbilo s danima i noćima? Kakve bi se katastrofe mogle
izroditi ako ista sudbina čeka Sudbu samu?“
Nastave hodati niz mračni hodnik.
„Zvijezde se urote i razdvoje ih. I neko se vrijeme na nebu lakše disalo. Vrijeme
je nastavilo teći kao što je uvijek činilo, ili možda neprimjetno sporije. Sudba je
prepletala staze koje je trebalo ispreplesti, premda je tu i tamo nedostajala pokoja
nit.“
Okret. Zachary, u tami, krene u drugome smjeru. U toj stanci začuje orkestar i
zabavu, zvuk im je prigušen i dalek.
„Ali naposljetku“, nastavi pripovjedač, „Sudbina i Vrijeme ponovo se
pronađu.“
Nečija ruka čvrsto stisne Zacharyjevo rame, i obojica zastanu. Pripovjedač se
nagne bliže.
„Zvijezde na nebesima uzdisale su, treperile i uzrujavale se. Zatražiše savjet od
Lune. Luna pak okupi parlament sova,4 da odluči što bi bilo najbolje učiniti.“
Negdje u tami začuje se zvuk mahanja krilima, blizu i jak, zrak oko njih se
uskomeša.
„Parlament sova sastane se i raspravlja o toj stvari, iz noći u noć. Sove su
razgovarale, svadile se i raspravljale dok je svijet oko njih spavao i nastavljao se
okretati, ne znajući da se, dok on spava, raspravlja o tako važnim stvarima.“
U tami, jedna ruka uhvati Zacharyjevu i povede je do kvake na vratima. Zachary
okrene kvaku, i vrata se otvore. Učini mu se da pred sobom vidi komadić
polumjeseca, a onda on iščezne.
„Parlament sova došao je do logičnog zaključka da – ako je problem u
kombinaciji dvaju elemenata – jedan valja ukloniti. I odlučiše zadržati onaj koji im
se činio važnijim.“
Ruka gurne Zacharyja naprijed. Vrata iza njega se zatvore. Upita se jesu li ga
ostavili samog, no priča se nastavi, onaj glas kruži oko njega u tami.

4
Skupina sova ne naziva se jatom, već parlamentom, (op. prev.)

~ 70 ~
 „Parlament sova priopći odluku zvijezdama i zvijezde se suglase. Luna ne, no
ona se tu noć nije dala vidjeti i nije mogla reći što o tome misli.“
Zachary se sjeti, živo, mjeseca što mu je maloprije nestao pred očima. Priča se
nastavi.
„I tako bî odlučeno, i Sudba bî rastrgana. Razderana u komade, kljunovima i
pandžama. Krici Sudbine odjekivaše do najdaljih zakutaka i najviših nebeskih
visina, no nitko se ne usudi umiješati osim jednog hrabrog mišića koji se usred tog
meteža ušulja i, neopazice šmugnuvši kroz krv, kosti i perje, zgrabi Sudbino srce i
sačuva ga.“
Zachary osjeti nekakvo kretanje, kao da mu uz mišicu i preko ramena trčkara
miš. Zadrhti. Kretanje zastane kraj njegova srca; načas tamo osjeti težinu nečije
ruke, ruka počine, a onda se makne. Uslijedi duga stanka.
„Kada se bijes stiša, od Sudbine i ne osta ništa drugo.“
Preko Zacharyjevih očiju spusti se ruka u rukavici; tama postane toplija i
tamnija, onaj glas sada je bliže.
„Sova koja je pojela Sudbine oči dobila je sjajan vid, jači od vida danog ijednom
smrtnom stvoru. Parlament je okruni za sovljega kralja.“
Ona ruka i dalje mu prekriva oči, no Zachary osjeti i drugu, kao nekakvu
kratkotrajnu težinu koja mu se spustila na tjeme.
„Zvijezde na nebesima zasvjetlucaše od olakšanja, no Luna se silno rastuži.“
Još jedna stanka. Duga stanka, i u tišini Zachary čuje i svoje i pripovjedačevo
disanje. Ruka se ne miče s očiju. Miris kože miješa se s mirisom limuna, duhana i
znoja. Kad priča krene dalje, uhvati ga nervoza.
„I tako Vrijeme i dalje teče, kao što i treba, a događaji kojima je nekoć bilo
suđeno da se dogode bivaju prepušteni sreći. A Sreća nikada i ni u što ne biva dugo
zaljubljena.“
Pripovjedač ga povede udesno i ponovo gurne naprijed.
„Ali svijet je čudan, a svršeci i nisu svršeci, koliko god to zvijezde željele.“
Tu zastanu.
„Sudba se, tu i tamo, uspije ponovo sabrati.“
Zachary začuje zvuk vrata koja se pred njim otvaraju; ponovo ga vode naprijed.

~ 71 ~
 „A Vrijeme vazda čeka“, prošapće glas i Zachary na vratu osjeti topli dah.
Ruka koja ih je pokrivala makne se sa Zacharyjevih očiju, vrata iza njega
škljocnu i zatvore se. Trepćući na svjetlosti, sa srcem koje mu odbija u ušima,
osvrne se oko sebe i shvati da je opet u predvorju hotela, u kutu iza jedne palme u
loncu.
Vrata iza njega zaključana su.
Nešto mu dotakne nožni članak i on spusti pogled i vidi da mu se čupava sivo-
bijela mačka tare o nogu.
Zachary ispruži ruku da je pomazi i tek tada shvati da mu se ruke tresu. Mački
to kao da ne smeta. Trenutak-dva ostane s njim, a onda odluta u sjenu.
Zachary krene natrag prema baru, i dalje duboko omamljen pričom. Pokušava
se sjetiti je li je već negdje čuo, ali ne može, iako mu djeluje poznato, zvuči kao mit
koji je negdje pročitao pa zaboravio. Barmen mu smiješa još jednu Utopljenu
Ofeliju, uz ispriku da su ostali bez anisova sirupa. Zamijeni ga medom i doda
prosecco float. Bolji je s medom.
Zachary se osvrne oko sebe, tražeći ženu odjevenu u Maxa, ali je ne uspije
pronaći.
Sjedi za barom, osjeća se kao gubitnik, a opet, zatečen svime što se dogodilo,
pokuša načiniti inventuru cijele večeri. Pio ružmarin za sjećanje. Tražio mačku.
Plesao s kraljem divljih stvorenja. Muškarac koji je sjajno mirisao u mraku mi je
pričao priču. Mačka pronašla mene.
Pokuša se sjetiti marke bourbona koji je spomenuo onaj Godot i iz džepa sakoa
izvadi ulaznicu.
Pritom mu iz džepa ispadne četvrtast komad papira, veličine posjetnice, i
odleprša na pod.
Zachary ga podigne, pokušavajući se sjetiti je li mu itko s kim je razgovarao dao
posjetnicu.
Ali to nije posjetnica. Sadržava dva rukom ispisana retka.

Strpljenje & Odvažnost

1.00 sati. Ponesi cvijet.

~ 72 ~
Zachary pogleda na sat: 12.42.
Okrene karticu.
Na poleđini je pčela.

~ 73 ~
 POSTOJE TRI PUTA.
OVO JE JEDAN OD NJIH.

Otkako je pčelā, ima i pčelara koji o njima skrbe.

Kažu da u početku bijaše samo jedan skrbnik, no priče se umnožavahu, i zatreba
ih više.
Skrbnika bijaše i prije sljedbenikā i prije čuvarā.
A prije skrbnika bijahu pčele i priče. Zujahu i brujahu.
Skrbnika bijaše i prije ključeva.
Činjenica je to koja se obično zaboravlja, zbog njihove bliskoznačnosti.
Često se zaboravlja i činjenica da je nekoć postojao samo jedan ključ. Dugačak,
tanak, načinjen od željeza, kljuna umočena u zlato.
Kopija je puno, no samo je jedan glavni ključ. Kopije toga ključa skrbnici nose
na lančiću oko vrata. Toliko im često legne na prsa da se nekima utisne u meso, pa
metal nose na koži.
Otuda i predaja. Toga se danas nitko ne sjeća. Ideja o znaku na prsima rodila se
iz znaka na prsima. Očito, sve dok se ne zaboravi.
Uloga skrbnika s vremenom se mijenjala, više i od jedne druge. Sljedbenici pale
svijeće, čuvari se kreću neopaženo i budno.
Skrbnici su nekoć skrbili samo za svoje pčele i svoje priče.
Kako je mjesto raslo, počeli su održavati prostorije u njemu, razvrstavati priče
po tipu, po duljini ili po nekom nepoznatom hiru. Klesali su police za knjige u
stijenama ili ih gradili od metala, pravili staklene ormare i stolove za veće sveske.
Naslonjače i jastuke za čitanje i lampe uz koje se čita. Dodavali su nove prostorije
kada bi zatrebale, okrugle sobe s kaminom u središtu za glasno pričanje priča.

~ 74 ~
Goleme prostorije s izvrsnom akustikom za priče u plesu ili pjesmi. Sobe za
popravke knjiga, sobe za pisanje knjiga, prazne sobe koje će se upotrebljavati u
neke druge, još nepredviđene svrhe.
Skrbnici su izrađivali vrata za te sobe i ključeve kojima se ona otvaraju ili
zaključavaju. Isprva su se sva vrata otvarala istim ključem.
Više vrata dovelo je i do više ključeva. Svojedobno je svaki skrbnik znao
prepoznati svaka vrata, svaku sobu, svaku knjigu. A onda to više nisu mogli. Pa su
im dodijelili pojedinačne segmente. Krila. Razine. Jedan skrbnik mogao je i ne
sresti nijednoga drugoga. Kreću se u koncentričnim krugovima koji se nekada
presijecaju, a nekada i ne.
Ključeve su si žigosali na kožu kao znak prepoznavanja. Podsjetnik da nose
odgovornost čak i kada im ključ (ili ključevi) vise na kuki na zidu, a ne oko vrata.
Kako se postaje skrbnik, također se promijenilo.
U početku su ih birali i odgajali za skrbnike. Rađali su se u Luci ili su ih u nju
dovodili još kao dječicu, premlade da se sjećaju neba, čak i kao sna. Od najmanje
dobi poučavali su ih o knjigama i o pčelama, davali im drvene ključeve da se njima
igraju.
Nakon nekog vremena odlučeno je da taj put, kao i onaj sljedbenički, treba biti
dragovoljan. Za razliku od sljedbenika, ti su dragovoljci prolazili razdoblje obuke.
Ako bi nakon prvog razdoblja obuke poželjeli volontirati, prelazili bi u drugo. Oni
koji bi preostali nakon drugoga, prelazili bi u treće.
A ovo je treće razdoblje obuke:
Potencijalni skrbnik mora izabrati priču. Koju god želi. Neku bajku ili mit ili
neku anegdotu o kasnoj večeri i previše vina, samo da to nije priča o njima.
(Mnogi koji u početku misle da žele biti skrbnici zapravo su pjesnici.)
Odabranu priču proučavaju godinu dana.
Moraju je naučiti napamet. Ne samo memorirati, već naučiti naizust. Ne samo
da budu u stanju izgovoriti riječi od kojih se sastoji već i da je mogu osjećati, da joj
mogu osjetiti oblik kako se mijenja, podiže, pada, juri ili meandrira k vrhuncu.
Tako da je se mogu sjetiti i ispričati, intimno kao da su je sami proživjeli i
objektivno kao da su odigrali svaku ulogu u njoj.

~ 75 ~
 Nakon godinu dana dovedu ih u okruglu sobu s jednim jedinim vratima. U
njezinu središtu, okrenuta jedan prema drugome, dva su drvena stolca.
Svijeće obasjavaju zakrivljeni zid poput zvijezda, svjetlucaju iz svijećnjaka
postavljenih na različitim visinama.
Svaki djelić zida što ga ne zauzimaju svijeće, ili vrata, prekriven je ključevima.
Od poda uz vrata neprimjetno vijugaju oko najviših svijeća sve do sjena na vrhu.
Dugi mjedeni ključevi, kratki srebrni ključevi s kompliciranim zupcima, ključevi s
bogatim ukrasnim glavama. Mnogi su prastari i pocrnjeli, ali tako, na kupu,
blistaju i svjetlucaju na svjetlosti svijeća.
Tu se nalazi kopija svakoga ključa u Luci. Ako zatreba, izradi se i druga, tako da
se nijedan nikada ne izgubi.
Jedini ključ čiji blizanac ne visi u toj sobi jest ključ koji otvara vrata na njezinu
zidu.
Soba je to koja ometa pažnju. Tako je i zamišljena.
Potencijalnog skrbnika dovedu u tu sobu i zamole ga da sjedne.
(Većina odabere stolac okrenut vratima. Oni koji im odluče okrenuti leđa,
gotovo uvijek postignu bolje rezultate.)
Ostave ga nasamo, između pet minuta i sat vremena.
Potom netko uđe u sobu i sjedne na nasuprotni stolac.
I onda mu on ili ona ispriča svoju priču.
Priču mogu ispričati kako god žele. Ne smiju izaći iz sobe i ne smiju u nju ništa
unijeti. Nikakve rekvizite, nikakav papir s kojega bi čitali.
Ne moraju ostati sjediti na stolcu; njihova publika – u vidu jednog čovjeka –
mora.
Neki će sjediti i recitirati, puštajući da glas obavi svoje.
Živahnije pripovijedanje podrazumijeva sve, od stajanja na stolcu do koračanja
po sobi.
Jednom je jedna potencijalna skrbnica ustala, stala iza naslona stolca svoje
publike, nagnula se i cijelu joj priču šapatom ispričala na uho.
Jedan je svoju priču otpjevao, dugu, kompliciranu legendu, koja je od blage,
meke i melodične prelazila u bolno urlanje i natrag.

~ 76 ~
 Druga je, kako je priča odmicala, stolcem gasila svijeće i strašnu priču završila
u mraku.
Kad priča završi, publika ode.
Potencijalni skrbnik ostane sam u sobi, od pet minuta do sat vremena.
Tada im dođe jedan skrbnik. Nekima zahvali na trudu i služenju i otpravi ih.
U ostalim slučajevima potencijalnog skrbnika zamoli da izabere ključ sa zida.
Koji god želi.
Ključevi su neobilježeni. Odluka se donosi po osjećaju, nagonu ili iz hira.
Potencijalni skrbnik uzme ključ i vrati se na svoje sjedalo. Povežu mu oči.
Uzmu ključ koji je odabrao, zagriju ga na vatri i utisnu u skrbnikova prsa. Tako
nastane ožiljkasti otisak, otprilike na mjestu gdje bi ključ počivao da ga nosi na
lančiću oko vrata.
U tami skrbnik vidi samoga sebe u sobi koju otvara ključ koji je odabrao. A
kako bol jenjava, ukazuju mu se i sve ostale sobe. Sva vrata. Svi ključevi. Sve stvari
koje se pod tim ključevima čuvaju.
Oni koji uspiju i postanu skrbnici, ne postanu to zato što su organizirani, skloni
mehanici, posvećeni ili ih smatraju dostojnijima od drugih. Posvećenost je za
sljedbenike. Dostojnost za čuvare. Skrbnici moraju imati duha i moraju ga
održavati na visini.
Postaju skrbnici jer shvaćaju zašto su tu.
Zašto je to važno.
Zato što razumiju priče.
Osjećaju zujanje pčela u svojim venama.
Ali tako je bilo nekoć.
Preostao je samo jedan.

~ 77 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS triput pogleda na sat dok čeka da podigne kaput iz
garderobe. Ponovo pročita onu poruku. Strpljenje & Odvažnost. 1.00 sati. Ponesi
cvijet.
Devedeset četiri posto je siguran da su Strpljenje i Odvažnost imena lavova
ispred Newyorške javne knjižnice, samo nekoliko ulica dalje. Šestpostotna
nesigurnost ne zavređuje razmatranje alternativnih mogućnosti, a i minute kao da
uporno otkucavaju brže.
„Hvala vam“, kaže djevojci koja mu donese kaput, pretjerano ushićeno, sudeći
po izrazu koji joj se dade iščitati s lica iako je dijelom pokriveno maskom, no
Zachary je već na pola puta do vrata.
Zastane, sjeti se jedine upute iz poruke, i, što diskretnije može, iz aranžmana
pored ulaznih vrata izvadi cvijet. Papirnati cvijet; latice su mu izrezane iz stranica
iz knjige, ali strogo uzevši je cvijet. Morat će dostajati.
Prije nego što izađe, skine masku i tutne je u džep kaputa. Lice mu bez nje
djeluje neobično.
Vanjski ga zrak udari poput zaleđenog zida, a onda ga udari nešto još tvrđe, i
sruši ga na tlo.
„Oh, tako mi je žao!“ govori neki glas nad njim. Zachary podigne glavu,
trepćući, oči ga peku od hladnoće, a njegov ga postkoktelski vid uvjerava da mu se
obratio jedan vrlo uljudan polarni medvjed.
Zatrepće još malo, i polarni medvjed dijelom, ali ne potpuno, izgubi nejasne
obrise i pretvori se u ženu bijele kose u jednako bijelom krznenom kaputu koja mu
pruža ruku u bijeloj rukavici.
~ 78 ~
 Zachary je primi i pusti da mu žena polarna medvjedica pomogne da se osovi
na noge.
„O, jadni vi“, kaže ona otirući mu prljavštinu s kaputa, bijele rukavice lepršaju
mu po ramenima i reverima, a same nekako ostaju čiste. Žena zabrinuto objesi
usta namazana crvenim ružem: „Jeste dobro? Nisam ni gledala kuda hodam, bena
jedna.“
„Dobro sam“, kaže Zachary, s ledom na hlačama i tupim bolom u ramenu.
„Jeste li vi dobro?“ upita, iako se čini da je i na njoj i na kaputu svaka dlaka na
svome mjestu, a i jedno i drugo sada djeluju prije srebrno negoli bijelo.
„Neozlijeđena i nesmotrena“, kaže žena, rukavice joj ponovo zalepršaju. „Dragi
moj, već dugo mi muškarac nije pao pod noge, u kakvim god okolnostima, stoga
vam hvala na tome.“
„Nema na čemu“, kaže Zachary i automatski se nasmiješi, bol u ramenu jenjava.
Umalo upita ženu je li bila na zabavi, no previše ga brinu minute koje otkucavaju.
„Ugodnu večer vam želim“, kaže i, ostavljajući je u bazenu svjetlosti ispod hotelske
cerade, nastavi niz ulicu.
Kad skrene za ugao, na Petu aveniju, ponovo pogleda na sat. Preostalo mu je
još nekoliko minuta.
Dok prelazi razdaljinu koja ga dijeli od knjižnice, osluškujući taksije koji jure
mokrim kolnikom, njegov se autopilot počne kolebati. Ruke mu se smrzavaju.
Spusti pogled na sada pomalo zgužvan papirnati cvijet u ruci. Pažljivije pogleda
stranice od kojih su latice načinjene, da vidi može li pogoditi iz koje su knjige, no
tekst je na talijanskom.
Kada se približi stubama knjižnice, Zachary uspori korak. Kasnim satima
unatoč, uokolo se vrzma nekoliko ljudi. Skupina crnih kaputa smije se i čavrlja
čekajući da se svjetlo na semaforu promijeni pa da prijeđu ulicu. Jedan par ljubi se
uz niski kameni zid. Same stube su prazne i knjižnica je zatvorena, no lavovi su i
dalje na svojim mjestima.
Zachary prođe pored jednoga lava, pretpostavi da je to Odvažnost, i zastane na
sredini stuba, na pola puta između lavova. Pogleda na sat: 1.02.
Je li propustio sastanak, ako je to uopće sastanak, ili mu valja čekati?
Trebao sam ponijeti knjigu, pomisli kao i uvijek kad negdje čeka, a ne ponese
knjigu, a onda se sjeti i posegne u sako.

~ 79 ~
 Ali Slatki jadi više mu nisu u džepu.
Zachary za svaki slučaj pregleda sve džepove, ali knjige nema.
„Ovo tražiš?“ upita netko iza njega.
Na stubištu knjižnice, nekoliko stuba iznad njega, stoji muškarac u
mornarskom kaputiću, kragne podignute oko debelog vunenog šala. Tamna mu
kosa sijedi na sljepoočnicama, uokviruje lice koje bi se moglo nazvati naočitim ako
mu se doda riječ neuglađeno ili nekonvencionalno. Nosi crne hlače od odijela i
lakirane cipele, no Zachary se ne sjeća da ga je vidio na zabavi.
U ruci u crnoj rukavici drži Slatke jade.
„Ti si mi to uzeo“, kaže Zachary.
„Ne, to ti je uzeo netko drugi, a ja sam uzeo njemu“, objasni muškarac silazeći
stubama i stane ispred Zacharyja. „Nema na čemu.“
Dlake na stražnjem dijelu vrata prepoznaju glas prije no što ga prepozna i
ostatak Zacharyja. Ovaj muškarac je njegov pripovjedač.
„Prate te, ljudi koji žele ovu knjigu“, nastavi muškarac. „Trenutačno vjeruju da
je kod njih. Sada te neko vrijeme neće pratiti, što je prednost koja će se istopiti za
kojih pola sata, kad shvate da je nestala. Opet. Pođi sa mnom.“
Muškarac stavi Slatke jade u kaput i krene, zaobiđe Strpljenje i skrene na jug.
Ne osvrće se. Zachary se načas snebiva, a onda krene za njim.
„Tko si ti?“ upita Zachary kad na uglu sustigne muškarca.
„Možeš me zvati Dorian“, kaže ovaj.
„Je li ti to ime?“
„Zar je to važno?“
U tišini prijeđu ulicu.
„Čemu cvijet?“ upita Zachary i podigne cvijet s papirnatim laticama što ga drži
među prstima gotovo utrnulim od hladnoće.
„Htio sam vidjeti hoćeš li slijediti upute“, odgovara Dorian. „Može proći, iako
i nije pravi cvijet. Ako ništa, dobar si u improviziranju.“
Dorian uzme cvijet od Zacharyja, malo ga zavrti i stavi u zapučak na kaputu.
Zachary zabije sleđene šake u džepove.

~ 80 ~
 „Ti mene ne pitaš tko sam“, napomene zbunjeno. Kako netko može biti tako
zanimljiv, a opet tako iritantan?
„Ti si Zachary Ezra Rawlins. Zachary, nikada Zack. Rođen jedanaestog ožujka
tisuću devetsto devedesete u New Orleansu, u državi Louisiani. Preselio se na
sjever države New York dvije tisuće četvrte, s majkom, ubrzo po rastavi roditelja.
Posljednjih pet i pol godina pohađaš sveučilište u Vermontu, trenutačno radiš na
disertaciji o rodu i narativu u modernom gejmingu. Imaš vrlo visok prosjek ocjena.
Introvertiran si, imaš blagi problem s tjeskobom, družiš se s nekoliko ljudi, ali
bliskih prijatelja nemaš. Imao si dvije ozbiljne ljubavne veze i obje su završile loše.
Ranije ovoga tjedna posudio si knjigu u knjižnici i rečena je knjiga naknadno
unesena u računalni sustav da bi se mogla pronaći. I otada tu knjigu, i tebe skupa
s njom, prate. Pratiti te i nije teško, no ipak su ti mapirali telefon i podvalili uređaj
za praćenje, koji si, srećom, ostavio u hotelu. Voliš koktele od svježih sastojaka,
kakao iz pravedne trgovine i vjerojatno si trebao staviti šal. Znam tko si.“
„Zaboravio si da sam riba u horoskopu“, kaže Zachary kroza stisnute zube.
„Mislio sam da se to podrazumijeva, iz datuma rođenja“, kaže Dorian, kratko
slegnuvši ramenima. „Ja sam bik; izvučemo li se iz ovoga, zamolit ću tvoju majku
da mi izradi natalnu kartu.“
„Što ti znaš o mojoj majci?“ upita Zachary ljutito. Žuri da održi korak s
Dorianom, a na svakom raskrižju do kojega stignu novi udar hladnoga zraka
probije mu kaput. Prestao je provjeravati ulične oznake, ali vjeruje da idu na
jugozapad.
„Madame Love Rawlins, duhovna savjetnica“, kaže Dorian kad ponovo skrenu.
„Na Haitiju je živjela samo četiri godine, ali ponekad afektira naglasak, jer se
klijentima sviđa. Specijalizirana za psihometriju, a površno se bavi tarotom i
lišćem čaja. Živio si iznad njezinog dućana u New Orleansu. Tamo su bila ona
vrata koja nisi otvorio, točno?“
Zachary se upita kako uopće zna za ta vrata, a onda mu sine jednostavan
odgovor.
„Pročitao si knjigu.“
„Preletio sam prvih par poglavlja, ako se mogu nazvati poglavljima. Pitao sam
se zašto si se toliko vezao uz nju; sad razumijem. Ne smiju znati da si u njoj; bio bi
im puno zanimljiviji, a trenutačno su jako fokusirani na knjigu.“

~ 81 ~
 „Tko su oni?“ upita Zachary kad skrenu u jednu širu ulicu, koju prepozna kao
Park aveniju.
„Gomila mrzovoljnih gadova koji misle da čine pravu stvar, a pravo je u ovom
slučaju subjektivno“, kaže Dorian, tako nakostriješeno da Zachary pretpostavi da
je ta mrzovolja osobne naravi, i da je uzajamna. „Mogu ti održati predavanje iz
povijesti, ali ne sad, nemamo vremena.“
„Kamo onda idemo?“
„Idemo u njihovo američko sjedište, koje je, srećom, nekoliko ulica odavde“,
objasni Dorian.
„Čekaj, mi idemo k njima?“ upita Zachary. „Ne raz–“
„Većina njih neće biti tamo, što će nam ići naruku. Kad tamo stignemo, predat
ćeš im ovo.“
Dorian posegne u torbu i preda Zacharyju knjigu, drugu knjigu. Debelu, plavu,
s poznatim crtežom u zlatu utisnutim u naslovnicu. Aresovo poprsje.
Zachary je okrene, da pročita naslov na hrptu, iako zna što će na njemu pisati.
Doba fabule, ili ljepote mitologije. Knjižnična naljepnica oguljena je s hrpta.
„Ti si je uzeo iz knjižnice“, kaže Zachary. Što, izgovoreno naglas, zazvuči očito
do bola. „Bio si tamo.“
„Točno, deset bodova za Ravenclaw. Premda ti nije bilo baš pametno skupiti
sve te knjige, a onda ih ostaviti bez nadzora jer ti se jeo mafin.“
„Zdravi mafin“, odbrusi Zachary defanzivno i, na njegovo iznenađenje, Dorian
se nasmije, ugodnim, dubokim smijehom, koji ga učini nešto manje hladnim.
„Zdravi mafin je samo kolačić bez šećerne glazure“, napomene Dorian i nastavi:
„Ti ćeš im odnijeti ovu knjigu.“
„Zar neće znati da to nije knjiga koju žele?“ Zachary otvori stražnje korice i
otkrije da je nestala i naljepnica s bar-kodom, da su na mjestu na kojemu je stajala
na papiru ispisani inicijali JSK.
„Ljudi koji su te pratili znali bi“, kaže Dorian. „Ali oni imaju drugog posla. Oni
koje su ostavili da dadiljaju njihovu zbirku bit će od niže rangirane vrste,
neupućeni u detalje o tome koju to, točno, knjigu svi traže. Dat ćeš im ovu, donijet
ćeš mi drugu, a ja ću ti vratiti ovu.“

~ 82 ~
 Ponovo podigne Slatke jade, a Zachary sekundu prekasno pomisli da je zgrabi
i pobjegne. Ruke su mu odveć promrzle da bi ih izvadio iz džepova. A i ovaj bi ga
muškarac, kako god se uistinu zvao, vjerojatno mogao i prestići.
„Služi li nečemu sve to žongliranje knjigama?“ upita Zachary.
Dorian ugura Slatke jade natrag u kaput.
„Pomozi mi u tom žongliranju knjigama, kako kažeš, a ja ću te odvesti tamo.“
Zacharyju ne treba objašnjenje gdje je to „tamo“, ali ne zna što bi rekao.
Treptavo neonsko svjetlo obasjava snijeg u odvodu pred njima, mijenja mu boju
iz sive u crvenu i natrag u sivu.
„Ono postoji“, kaže Zachary. Tvrdnja je to, a ne pitanje.
„Naravno da postoji“, kaže Dorian. „Znaš da postoji. Osjećaš to sve do nožnih
prstiju, inače ne bi bio tu.“
„Je li –“ zausti Zachary, ali ne uspije dovršiti pitanje. Je li takvo kakvo je u knjizi?
Čezne da to dozna, ali i sluti da se stvarne stvari ne daju opisati riječima. Uvijek
postoji još nešto.
„Nećeš tamo stići bez moje pomoći“, nastavi Dorian dok stoje na crvenom
svjetlu na pješačkom prijelazu, iako prometa nema. „Ne, osim ako s Mirabel nemaš
nekakav dogovor za koji ne znam.“
„Tko je Mirabel?“ upita Zachary kad ponovo krenu.
Dorian zastane nasred ulice, okrene se prema Zacharyju i zagleda u njega,
upitnim pogledom ispod sumnjičavih obrva.
„Što?“ upita Zachary kada se ta stanka protegne dovoljno dugo da u njemu
izazove nelagodu, pogledavajući u oba smjera da vidi nailazi li kakav taksi.
„Ti ne...“ zausti Dorian, a onda opet stane. Skeptične mu se obrve spuste u neki
izraz koji izgleda prije kao briga, ali se onda okrene i nastavi hodati. „Nemamo za
to vremena, skoro smo stigli. Moraš me jako pažljivo slušati i slijediti upute.“
„Bez improvizacija?“ upita Zachary, nešto oštrije no što je kanio.
„Ne, osim ako ne možeš drugačije. I ne posuđuj olovke, ako se pitaš gdje je
uređaj za praćenje. Tko god da ti otvori vrata, reći ćeš mu da si donio nešto za
Arhiv. Pokaži mu knjigu, ali je ne ispuštaj iz ruku. Ako ti istoga časa ne dopuste da
uđeš, reći ćeš da te šalje Alex.“
„Tko je Alex?“

~ 83 ~
 „Nitko, Alex je šifra. Nosit ćeš ovo i pobrini se da ga vide, ali ne skreći pozornost
na njega, nešto je staromodniji od onih koje sada nose, ali bolje ne mogu.“
Dorian mu doda komad metala na dugačkom lančiću. Srebrni mač.
„Povest će te jednim hodnikom i stubištem na kat, u drugi hodnik s nekoliko
zaključanih vrata. Otključat će ti jednu sobu. Otprilike tada zazvonit će zvono na
vratima. Tvoj pratilac trebat će ih otvoriti. Uvjeri ga da knjigu možeš ostaviti i sam
i da ćeš sam izaći, na stražnja vrata, to je uobičajeno i neće djelovati čudno. Tvoj
pratilac će otići.“
„Kako znaš?“ upita Zachary prevlačeći lančić preko glave. Ponovo skrenu. Ulice
oko njih većinom su stambeno područje, istočkano drvećem i – tu i tamo – kojim
dućanom na uglu i restoranima.
„Prilično su strogi u pogledu protokola, no nekih se drže strože od ostalih“, kaže
Dorian ubrzavajući korak. „ʽUvijek otvoriti vrataʼ jedan je od strožih i imat će
prednost. Dakle, u toj sobi bit će knjiga, na policama i u staklenim vitrinama. Tebe
zanimaju vitrine. U jednoj vitrini bit će knjiga uvezana u smeđu kožu, s
izblijedjelim zlaćanim ukrasima na rubovima stranica. Znat ćeš koja je. Tu ćeš
knjigu zamijeniti svojom Bulfinchevom mitologijom. Knjigu stavi u kaput dok si
još u sobi, na hodnicima imaju kamere. I, općenito, gledaj da ti glava bude
spuštena, ali mislim da te nitko iz nadzora neće prepoznati temeljem fotografije.“
„Imaju moju fotografiju?“ upita Zachary.
„Imaju fotografiju iz godišnjaka na kojoj ne sličiš na sebe, ne brini. Vrati se
putem kojim si i došao, niza stube, ali kad dođeš do glavnog hodnika, skreni u
stražnji dio stubišta. Otuda se možeš spustiti u podrum i izaći na stražnja vrata. Ta
vrata vode u vrt, a tamo su, u stražnjem dijelu, vrtna vrata. Izađi onuda i skreni
desno. Produži do kraja te uličice i vrati se na ulicu. Čekat ću te s druge strane ulice
i kad te ugledam, početi hodati. Slijedi me šest ulica i ako si siguran da te nitko nije
pratio, sustigni me. To je to“, kaže Dorian, zastajući na jednom osobito
zasjenjenom uglu. „Dolje, na sredini ulice, s lijeve strane, siva zgrada, crna vrata,
broj dvjesto trinaest. Imaš li kakvih pitanja?“
„Da, imam“, kaže Zachary, glasnije no što je namjeravao. „Tko si ti uopće,
kvragu? Otkuda si došao? Zašto to ne možeš učiniti sam? Po čemu je ta knjiga
toliko važna i tko su zapravo ti ljudi i što je onaj miš napravio sa srcem Sudbine?
Tko je Mirabel i u kojem će mi, točno, trenutku ove tajnovite aktivnosti biti

~ 84 ~
dopušteno da se vratim u hotel i uzmem svoje facijalne vindoze? Naočale.
Cvikere.“
Dorian uzdahne i okrene se Zacharyju, lice mu je napola na svjetlu, a napola u
tami, i Zachary tek tada shvati da je mlađi no što izgleda, da zbog sjedina u kosi i
čestog mrštenja djeluje starije.
„Oprosti mi na nestrpljenju“, kaže Dorian spuštajući glas i prilazeći bliže. Načas
pogleda niz ulicu, a onda opet u Zacharyja. „Ti i ja imamo zajedničko odredište, a
ja tamo ne mogu bez te knjige. Ne mogu to obaviti sam jer me poznaju i ako
zakoračim u tu zgradu, nikada iz nje neću izaći. Tražim da mi pomogneš jer
vjerujem da si mi možda voljan pomoći. Molim te. Preklinjat ću, ako moram.“
Dorianov glas prvi put poprima ton kakav je imao u tami, tamo, na zabavi,
pripovjedački ritam koji taj ulični ugao pretvara u sveto mjesto.
Dorian ne odmiče pogled i, načas, osjećaj u Zacharyjevim prsima, za koji je
mislio da je nervoza, biva nešto posve drugo, a onda opet postane nervoza.
Pretoplo mu je.
Zachary ne zna što bi rekao, pa kimne i okrene se, ostavljajući Doriana u sjeni.
Srce mu tuče u ušima, stopala ga vuku niz pustu ulicu omeđenu zgradama od
smeđeg pješčenjaka, osvijetljenu bazenima svjetlosti ispod uličnih lampi i lancima
treperavih blagdanskih lampica što vijugaju u krošnjama drveća.
Što to radiš? upita glas u njegovoj glavi, a on ne zna što bi mu odgovorio. Ne
zna ni što, ni zašto, čak ni gdje, točno, jer je na uglu zaboravio provjeriti uličnu
oznaku. Mogao bi produžiti dalje, dozvati taksi, vratiti se u hotel. Ali on želi natrag
svoju knjigu. I želi znati što će se tada dogoditi.
Pred njim je potraga i on će je dovršiti.
Na nekim zgradama nema brojeva, pa Zachary gubi račun, ali mu ne treba dugo
da stigne do one koju traži. Drugačija je od zgrada koje ju okružuju, pročelje joj je
od sivog, a ne od smeđega kamena, na njezinim su prozorima kitnjaste crne
rešetke. Da ima zastavu, pomislio bi da je veleposlanstvo, ili nekakav studentski
klub. Za privatnu kuću nekako je prehladna.
Prije no što se uspne stubama, osvrne se niz ulicu, ali ako ga Dorian tamo i čeka,
Zachary ga ne vidi. Dok prilazi vratima, Zachary u glavi ponavlja dobivene upute,
brinući se da bi nešto mogao zaboraviti. Ulazna vrata osvjetljava jedna jedina

~ 85 ~
žarulja, u ukrasnom grlu postavljenom iznad metalne pločice. Zachary se nagne
da pročita što na njoj piše.

Kolekcionarski klub

Nema radnog vremena, nema nikakvih drugih obavijesti. Staklo iznad vrata
mutno je, ali unutra gori svjetlo. Vrata su crna, sa zlatnim brojkama: 213.
Definitivno su ona prava.
Zachary duboko udahne i pritisne zvonce.

~ 86 ~
 IZGUBLJENI GRADOVI
OD MEDA I KOSTI

U bezdanu je čovjek izgubljen u vremenu.

Otvorio je pogrešna vrata. Birao pogrešne putove.
Odlutao dalje no što je trebao.
Traži nekoga. Nešto. Nekoga. Ne sjeća se tko je taj netko, jer tu, u bezdanu, gdje
je vrijeme krhko, ne uspijeva dokučiti konkretne misli i sjećanja, uhvatiti se za njih,
razvrstati ih, prizvati više od bljeskova sjećanja.
Ponekad zastane i tada mu se sjećanje razbistri dovoljno da joj vidi lice, ili
dijelove lica. No ta ga jasnoća potiče da krene dalje, a onda se dijelovi ponovo
raspadnu i on krene dalje ne znajući ni zbog koga ni zbog čega.
Zna samo da još nije stigao.
Da nije stigao do nje.
Do koga? Pogleda u nebo što mu ga zaklanjaju stijene, zemlja i priče. Na pitanje
mu ne odgovori nitko. Nešto kaplje, on pogrešno misli da je to voda, ali drugih
zvukova nema.
Siđe raspadnutim stubama i spotakne se o zapetljano korijenje. Odavno je
zaobišao i posljednje sobe, vrata i brave na njima, mjesta na kojima priče
zadovoljno ostaju na policama na koje su ih odložili.
Iskobeljao se iz loze koja cvjeta cvjetovima punim priča. Preskočio gomile
napuštenih šalica u čijoj se ispucanoj glazuri zapekao tekst. Prehodao lokvice tinte
i ostavio tragove stopala koji su za njim oblikovali priče, a on se nije okrenuo da ih
pročita.

~ 87 ~
 Sada putuje tunelima na čijim krajevima nema svjetla, pipajući nevidljive
zidove, sve dok se ne nađe na nekom posve drugom mjestu i u posve drugom
vremenu.
Prelazi slomljene mostove i prolazi ispod urušenih kula.
Hoda po kostima za koje pogrešno misli da su prašina i po ništavilu za koje
pogrešno misli da su kosti.
Njegove nekoć fine cipele pohabane su. Od kaputa je odavno odustao.
Ne sjeća se toga kaputa, s mnoštvom dugmadi. Da kaputi mogu pamtiti, taj bi
ga se kaput sjetio, ali do vremena kada se ponovo susretnu, kaput će već pripadati
nekom drugom.
Za bistrih dana sjećanja mu naviru u um, u razbacanim riječima i slikama.
Njegovo ime. Noćno nebo. Soba s crvenim baršunastim draperijama. Neka vrata.
Njegov otac. Knjige, stotine i tisuće knjiga. Knjiga u njezinoj ruci. Njezine oči.
Njezina kosa. Vršci njezinih prstiju.
Ali većina tih sjećanja su priče. Njihovi dijelovi. Slijepi skitnice, nesretni
ljubavnici, veličajne pustolovine i skrivena blaga. Ludi kraljevi i zagonetne vještice.
Stvari koje je vidio i čuo vlastitim očima i ušima miješaju se s pričama koje je
čitao ili slušao vlastitim očima ili ušima. Ovdje, dolje, one su neodvojive.
Bistrih dana nema puno. Bistrih noći.
Ovdje, u bezdanu, nemoguće ih je razlikovati.
Noć ili dan. Fakcija ili fikcija. Stvarno ili izmišljeno.
Ponekad osjeća da se izgubio iz vlastite priče. Ispao s njezinih stranica i sletio
ovamo, negdje između. No on je i dalje u svojoj priči. Ne može iz nje, koliko god
se trudio.
Čovjek izgubljen u vremenu hoda obalom mora i ne mora pogledati u nebo da
vidi da zvijezda nema. Luta praznim gradovima od meda i kosti, ulicama koje su
nekoć odzvanjale glazbom i smijehom. Zadržava se u napuštenim hramovima, pali
svijeće zaboravljenim bogovima i prelazi prstima po fosilima neprihvaćenih
žrtvenih darova. Spava u posteljama u kojima stoljećima nitko nije sanjao,
dubokim snom, snovi su mu nepronični koliko i java.
Pčele su ga isprva promatrale. Slijedile ga kada bi hodao i lebdjele nad njim dok
bi spavao. Mislile su da bi mogao biti netko drugi.

~ 88 ~
 On je samo dječak. Muškarac. Nešto između.
Sada se na njega ne obaziru. Idu za svojim poslom. Zaključuju da jedan čovjek
koji je precijenio svoje mogućnosti nije razlog za uzbunu, ali, s vremena na
vrijeme, i pčele znaju pogriješiti.

~ 89 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS čeka na hladnoći toliko dugo da na vrata
Kolekcionarskoga kluba drugi put pozvoni gotovo smrznutim prstom. Da je uopće
uspio pozvoniti, zna jedino po tome što u unutrašnjosti zgrade čuje tihu zvonjavu.
Nakon drugog zvona čuje kako se iza vrata netko miče. I škljocanje,
otključavanje nekoliko brava.
Vrata se odškrinu nekoliko centimetara, i dalje zakračunata metalnim lancem,
no vidi da ga iz otvora promatra niska mlada žena. Mlađa je od Zacharyja, ali ne
toliko da bi je smatrali djevojčicom. Podsjeti ga na nekoga ili možda ima takvo lice.
Gleda ga s mješavinom opreza i dosade. I u čudnim tajnim organizacijama, dakle,
ima vježbenika kojima uvaljuju šugave smjene.
„Mogu li vam pomoći?“ upita ona.
„Ja, ovaj, dostavljam ovo za Arhiv“, kaže Zachary. Iz džepa kaputa izvadi –
dopola – Doba fabule, ili ljepote mitologije. Žena proviri, ali ne zatraži da knjigu
vidi. Zatraži nešto drugo.
„Vaše ime?“
Zachary to pitanje nije predvidio.
„Zar je važno?“ odgovori oponašajući Doriana koliko mu pođe od ruke.
Namjesti kaput – ležerno, nada se – da bude siguran da se onaj mač vidi.
Žena se namršti.
„Možete to ostaviti i meni“, kaže ona. „Pobrinut ću se da –“
„Šalje me Alex“, prekine je Zachary.
Izraz na ženinu licu promijeni se. Dosada ispari i na njemu prevlada oprez.

~ 90 ~
 „Samo čas“, kaže. Vrata se dokraja zatvore i Zachary se uspaniči, a onda shvati
da žena skida lanac. Vrata se, gotovo odmah, ponovo otvore.
Žena ga uvede u malo predvorje obloženo mutnim staklom koje sprečava da
vidi što je iza njega. Na suprotnom zidu čekaju druga vrata, i ona uglavnom od
mutnoga stakla. Čini se da taj dvostruki ulaz služi prije zbunjivanju nego zaštiti.
Žena zaključa i stavi lanac na ulazna vrata, a potom požuri otključati vrata od
mutnoga stakla. Odjevena je u dugu plavu haljinu koja djeluje jednostavno i
staromodno, poput kućne haljine, s dubokim izrezom i velikim džepovima s obje
strane. Oko vrata nosi srebrni lančić s mačem, drugačijeg dizajna od onoga koji
nosi Zachary, tanji i kraći, ali sličan.
„Ovuda“, kaže ona otvarajući vrata od mutnoga stakla.
Trebam li se pretvarati da sam ovdje već bio? To bi bilo dobro pitanje za
Doriana. Zachary pretpostavi da bi odgovor bio potvrdan, jer tobože zna gdje su
stražnja vrata, ali tako se samo mora još više truditi da ne zuri.
Hodnik je svijetao, visoka stropa i bijelih zidova, osvijetljen nizom kristalnih
lustera koji se proteže od predvorja do stražnjih stuba. Tamnoplavi sag pokriva
stube i slijeva se u hodnik poput slapa, neravnomjerno privlači svjetlost, zbog čega
još više djeluje kao tekućina.
Ali ono u što Zachary ne može prestati zuriti jesu kvake bez vrata koje vise s
obje strane hodnika.
Obješene na bijelim vrpcama, na različitim visinama, mjedene kvake, srebrne
kvake i kvake od izrezbarene bjelokosti. Neke su, izgleda, toliko zahrđale da su
obojile cijelu vrpcu na kojoj vise. Na drugima se nakupila sivkastozelena patina.
Neke vise blizu stropa, visoko iznad Zacharyjeve glave, a druge dotiču pod. Neke
su polomljene. Neke su pričvršćene za metalne cilindre, a neke su zapravo ručice
ili poluge. I svima nedostaju vrata.
Na svakoj je kvaki oznaka, četvrtast komadić papira na uzici, koji Zacharyja
podsjeti na oznake koje u mrtvačnicama stavljaju na nožne prste. Uspori korak da
bolje pogleda. Opazi brojeve za koje misli da bi mogli biti zemljopisne širine i
dužine, a na dnu svake oznake ispisan je datum.
Dok hodaju hodnikom, zrak oko njih kovitla se oko vrpci i kvake se lagano
ljuljaju, lupkaju u susjede i zveckaju, žalosno i šuplje.
Na stotine ih je. Možda i na tisuće.

~ 91 ~
 Zachary i njegova pratilja penju se onim vodopadom od stuba, u tišini,
zveckanje kvaka odzvanja za njima.
Stubište skrene i zavije u oba smjera, no žena krene onim s desne strane. Na
sredini stubišta visi povelik luster, žarulje na njemu ne vide se od kristalnih
kapljica.
Obje strane stubišta vode u isti hodnik na katu, nižega stropa, u kojemu nema
kvaka obješenih na vrpce. Vrata u tom hodniku obojena su u mat crno, u oštrom
kontrastu s bijelim zidovima koji ih okružuju. Sva su numerirana, mjedenim
brojkama na sredini. Brojevi su mali, ali, čini se, ne i poredani u niz. Prolaze pored
vrata označenih brojem šest, pa brojem dva, pa brojem jedanaest.
Zastanu pri kraju hodnika, kraj velikog prozora s rešetkama što ga je Zachary
vidio s ulice, pred vratima označenim osmicom. Žena iz džepa izvadi mali prsten
s ključevima i otključa ih.
Odozdo odjekne glasna zvonjava. Žena zastane s rukom na kvaki i Zachary
opazi sukob koji joj se ocrtava na licu: otići ili ostati.
Zvono ponovo zazvoni.
„Ja se mogu pobrinuti za ovo“, kaže Zachary i podigne knjigu da podupre tu
tvrdnju. „Sam ću izaći, otraga. Bez brige.“
Previše ležerno, pomisli, ali njegova pratilja zagrize usnu, a onda kimne.
„Hvala vam, gospodine“, kaže vraćajući ključeve u džep. „Želim vam ugodnu
večer.“
Silazi u predvorje puno žustrijim korakom kad zvono zazvoni i treći put.
Zachary je gleda dok ne stigne do stubišta, a potom otvori vrata.
U sobi je mračnije nego u hodniku, svjetla su raspoređena na način koji je viđao
u muzejima: predmeti su osvijetljeni pod pomno odabranim kutom. Police za
knjige duž zidova osvijetljene su iznutra, knjige i predmeti blistaju, čak i nešto što
izgleda kao prava ljudska šaka koja pluta u staklenoj tegli, s dlanom prema naprijed
kao da maše na pozdrav. Dvije dugačke staklene vitrine pružaju se cijelom
duljinom prostorije, osvijetljene iznutra, tako da knjige izgledaju kao da lebde. Na
prozorima vise teške zavjese.
Zacharyju ne treba dugo da pronađe knjigu po koju su ga poslali; u jednom ih
je ormaru deset, u drugom osam, a samo je jedna uvezana u smeđu kožu. Svjetlost

~ 92 ~
oko nje hvata se za nekoć ukrašene rubove stranica, kutovi u kojima se pozlata jače
održala svjetlucaju. Jedna je od manjih, bogu hvala, i lako stane u džep. Druge su
veće, a neke izgledaju i poteške.
Zachary provjeri vitrinu, pokuša se sjetiti je li u uputama što ih je dobio bilo
spomena tome kako da ih otvori. Ne pronalazi ni šarke ni zasune.
„Kutija mozgalica“, promrmlja si u bradu.
Pogleda pažljivije. Staklo je uglavljeno u ploče, svaka je knjiga u zasebnoj
prozirnoj kutiji, iako su kutije međusobno spojene. Dijele ih gotovo nevidljivi
šavovi. Smeđa knjiga stoji u odjeljku blizu jednoga kraja, predzadnja slijeva.
Pogleda je s obje strane, a onda se zavuče pod stol, da vidi otvara li se odozdo. Ne
pronalazi ništa. Stol ima teško postolje načinjeno od nekakvog metala.
Zachary se uspravi i zagleda u vitrinu. Svjetla imaju žice, a žice moraju voditi
nekamo, no nijedna se ne vidi izvana. Ako žice vode kroz stol, možda je cijela stvar
na struju.
Pretraži vanjski rub sobe tražeći prekidače. Onaj pored vrata pali luster koji nije
ni primijetio u sjeni iznad sebe. Jednostavniji je od onih u hodniku i ne dodaje
puno svjetla.
Na zidu s prozorima su nekakve komplicirane reze, ali ništa drugo. Zachary
odmakne dio zastora i pronađe prozor koji gleda na cigleni zid susjedne zgrade.
Odmakne i ostale zastore i pronađe ne prozor, već zid s redom prekidača.
„Ha!“ kaže naglas.
Prekidača je osam, na nečemu nalik na kutiju s osiguračima, i nijedan nije
označen. Zachary pritisne jedan, i svjetla u jednoj polici s knjigama se ugase, ona
šaka podignuta u zrak nestane. Ponovo ih upali pa preskoči na osmi prekidač.
Pretpostavlja da onih šest na vrhu gasi svjetla na policama.
Na jednoj polici, ne na onoj koju pokušava otvoriti, svjetlo se ugasi i začuje se
nekakvo brujanje. Ode pogledati tu policu i otkrije da je staklo ostalo na mjestu,
ali je dno potonulo tridesetak centimetara, omogućujući pristup knjigama.
Zachary se brzo vrati do prekidačā i istodobno pritisne osmi i sedmi. Brujanje
se udvostruči; stolovi se miču.
Smeđa kožnata knjiga sada je dostupna i Zachary je uzme s mjesta na polici.
Promatra je vraćajući se do prekidačā. Podsjeća ga na Slatke jade, po kvaliteti kože

~ 93 ~
i po činjenici da na vanjskim koricama nije otisnuto ništa, da nema ni autora ni
naslova. Otvori prednje korice: stranice su iluminirane prekrasnim rubovima i
ilustracijama, ali tekst je na arapskom. Ponovo je zatvori i stavi u unutrašnji džep
sakoa.
Zachary ponovo pritisne prekidač broj sedam.
Svjetlo se, međutim, ne upali, vitrina ostane spuštena. Umjesto brujanja začuje
zvuk struganja metala o metal.
Zachary ponovo pritisne prekidač. A onda se sjeti.
Izvadi Doba fabule, ili ljepote mitologije iz kaputa i stavi je na mjesto na kojemu
je stajao smeđi kožnati svezak, a onda opet pritisne prekidač.
Ovoga puta vitrina veselo zabruji i svjetla se popale, stranice staklene kutije
zatvore se i zaključaju knjigu u njoj.
Zachary pogleda na sat shvaćajući da nema pojma koliko se u sobi zadržao.
Ispravi zastore i stavi knjigu u kaput. Isključi luster i tiho iskorači na hodnik.
Vrata zatvori što tiše može. Njegove pratilje nema nigdje na vidiku, ali dok se
probija prema stubama, s donjega kata čuje neki glas. Kad stigne do odmorišta na
sredini stubišta, glas se pojača i on ga bolje čuje.
„Ne, ne razumijete, on je ovdje sada“, kaže pratilja koja ga više ne prati.
Stanka. Zachary uspori korak, proviri iza zavoja na stubištu, a ona nastavi
govoriti, zvuči sve tjeskobnije. Blizu stuba, na bočnoj strani predvorja, otvorena su
vrata koja dotad nije vidio.
„Mislim da zna više no što smo predvidjeli... Ne znam je li imao knjigu, mislila
sam... Žao mi je, nisam... slušam, gospodine. Pod bilo koju cijenu, razumijem.“
Iz tih stanki Zachary pogađa da je na telefonu. Šulja se niza stube što brže i tiše
može, pazeći da, kad stigne u predvorje, ne zaljulja one kvake na vrpcama. Odavde
vidi sobu u kojoj mlada žena stoji okrenuta leđima i govori u slušalicu crnog
staromodnog telefona s okruglim brojčanikom koji stoji na jednom stolu od
tamnoga drva. Pored telefona, namotani na pletaće igle, stoje klupko pređe i
polovica šala, i Zachary shvati zašto mu je žena izgledala poznato.
Bila je na Katinu predavanju. Tobožnja studentica engleskoga koja je cijelo
vrijeme plela.

~ 94 ~
 Što neprimjetnije može, pognut, Zachary zaobiđe stubište i zastane na mjestu
na kojemu ga ona ne vidi. Ne čuje joj glas, ali nije čuo da je slušalicu vratila na
vilicu telefona. Neopazice produži prateći zid stubišta sve dok ne stigne do jednih
vrata. Otvori ih pažljivo i tiho i otkrije usko, puno manje nacifrano stubište koje
vodi u prizemlje.
Nježno zatvori vrata za sobom i polako se odšulja niza stube, nadajući se, sa
svakim korakom, da neće zaškripati. Na pola puta učini mu se da čuje zvuk
spuštanja telefonske slušalice, a onda i još jedan, zvuk trčanja uza stube.
Ove stube završavaju u neosvijetljenoj sobi punoj kutija, no svjetlost se cijedi
kroz dvostruka vrata s mutnim staklom za koja pretpostavlja da su njegov izlaz.
Čini se da drugih nema, ali za svaki slučaj provjeri.
Na vratima je nekoliko reza, ali sve se lako otvaraju. I treba mu manje vremena
no što je mislio da se vrati van, na hladnoću. Počeo je padati lagani snijeg, blistave
pahulje na vjetru kruže oko njega, mnoge i ne stižu do tla.
Kratko stubište spušta se u vrt, sveden uglavnom na led i kamen, s ogradom od
željeznih rešetki jednakih onima na prozorima. Vrata su u dnu vrta, uličica je iza
njih. Zachary krene prema njima, sporije no što bi volio, njegove svečane cipele
nisu pogodne za klizav kamen.
U daljini zatuli sirena. Pridruži joj se i autosirena.
Zachary otare sloj leda s kvake na vratima i počne disati malo lakše.
„Već odlazite?“ upita neki glas iza njega.
Zachary se okrene, s rukom na vratima.
Na stubištu ispred otvorenih staklenih vrata stoji ona žena polarna medvjedica,
i dalje u krznenom kaputu, i smiješi mu se, i tako nasmiješena djeluje i sličnije i
manje slično polarnome medvjedu.
Zachary ne kaže ništa, ali se ne može natjerati da se pomakne.
„Ostanite i popijte šalicu čaja“, kaže žena, ležerno i ljupko, očito ignorirajući
činjenicu da stoje na snijegu i da on samo što nije pobjegao u noć s ukradenom
literaturom.
„Stvarno moram ići“, kaže Zachary, gušeći se od nervoznog smijeha kojim
umalo poprati tu izjavu.

~ 95 ~
 „Gospodine Rawlins,“ kaže žena, spusti se stubu niže, a onda opet stane,
„uvjeravam vas da ste se uvalili preko glave. Što god mislili da se ovdje događa, na
čijoj god strani da su vas naveli vjerovati da jeste, griješite. Natrapali ste na nešto
u što se ne biste trebali petljati. Molim vas, sklonite se s hladnoće, popit ćemo čaj i
uljudno porazgovarati, a onda možete svojim putem. Platit ću vam i povratnu
kartu za vlak za Vermont, u znak dobre volje. Vratit ćete se svojim studijima i svi
ćemo se pretvarati da se ništa od ovoga nije dogodilo.“
Zacharyjeve misli ključaju od propitivanja i vaganja. Kome vjerovati, što
napraviti, kako je, u jednoj večeri, iz potpunog neznanja uspio zaglibiti u ovo, što
god to bilo. Dorianu nije imao razloga vjerovati, ne više no što vjeruje ovoj ženi.
Nema dovoljno odgovora za sva pitanja koja si postavlja.
Ali jedan odgovor zna, odgovor koji tu odluku, u tom trenutku, na tom snijegu,
učini lakom.
Nema šanse da se vrati kući i pravi se nevješt. Sada ne.
„Uljudno odbijam“, kaže Zachary. Otvori vrata i ona zaškripe, komadići leda
frcnu mu preko ramena. Ne osvrne se prema ženi na stubama, pojuri niz uličicu,
brzo koliko mu dopušta nepraktična obuća.
Na kraju uličice još su jedna vrata, i dok petlja s rezom na njima, opazi Doriana
kako na drugoj strani ulice, naslonjen na zgradu, na svjetlosti još uvijek otvorenog
bara na uglu, duboko zadubljen čita Slatke jade i mršti se, Zacharyju nekako
poznato.
A potom, ignorirajući i Dorianove upute i semafore, pojuri preko prazne ulice.
„Mislim da sam ti rekao –“ zausti Dorian, ali Zachary mu ne dopusti da završi.
„Upravo sam otklonio poziv na kasni čaj sa zastrašivanjem, poziv jedne dame
u krznenom kaputu, pretpostavljam da znaš tko je. Ona je svakako znala tko sam
ja, pa mislim da ništa od ovoga nije bilo tajnovito koliko bi ti to volio.“
Dorian vrati knjigu u kaput i promrmlja nešto na nekom jeziku koji Zachary ne
prepozna, ali pretpostavi da je posrijedi neka psovka, i okrene se prema ulici s
uzdignutom rukom. Zachary sa zadrškom shvati da poziva taksi.
Dorian ga ugura u taksi prije no što ga uspije upitati kamo idu, no vozača uputi
na križanje Central parka – zapad i Sedamdeset sedme ulice.

~ 96 ~
 Dok se odmiču od ruba ceste, Zachary se osvrne. Ona mlađa žena stoji na uglu,
u tamnom kaputu koji je obukla preko kućne haljine. S ove udaljenosti ne može
reći je li ih vidjela.
„Knjigu si uzeo?“ upita ga Dorian.
„Jesam“, kaže Zachary. „Ali prije no što ti je dam, reći ćeš mi zašto sam to
učinio.“
„Učinio si to zato što sam te lijepo zamolio“, kaže Dorian, što Zacharyja ne
uzruja koliko je očekivao. „I zato što pripada meni, a ne njima, u mjeri u kojoj
ijedna knjiga ikome pripada. Ja sam tebi vratio tvoju, a ti meni moju.“
Zachary ga pogleda. Dorian zuri kroz prozor, u snijeg. Izgleda umorno.
Izmoždeno i možda malo tužno. Papirnati cvijet i dalje mu je u zapučku. Zachary
odluči da oko te knjige zasad više ne čačka.
„Kamo idemo?“
„Moramo se dokopati vrata.“
„Ovdje? Ovdje ima vrata?“
„Trebalo bi ih biti, ako je Mirabel ispunila svoj dio pogodbe i ako je u tome nisu
zaustavili“, objasni Dorian. „Ali moramo ih se dokopati prije njih.“
„Zašto?“ upita Zachary. „Zar i oni pokušavaju tamo otići?“
„Ne, koliko znam“, kaže Dorian. „Ali ne žele da mi tamo odemo, ne žele da
tamo više itko ode. Znaš li koliko je lako uništiti vrata načinjena od boje?“
„Koliko?“
„Dovoljno je da ih zaliješ drugom bojom, a boje uvijek imaju.“
Zachary pogleda kroz prozor, u zgrade koje promiču i u snježne pahulje koje se
počinju lijepiti po uličnim znakovima i drveću. Načas ugleda Empire State
Building, svijetlu i bijelu na pozadini neba, i shvati da pojma nema koliko je sati, a
ne da mu se pogledati na sat.
„Pretpostavljam da nemamo vremena stati da si uzmem torbu“, kaže, unaprijed
znajući odgovor. Kontaktne mu leće počinju ratovati s očnim jabučicama.
„Pobrinut ću se da što je moguće prije dođeš do svojih stvari“, kaže Dorian.
„Znam da imaš puno pitanja. Odgovorit ću ti na njih što bolje mogu čim budemo
na sigurnom.“

~ 97 ~
 „A sada nismo?“ upita Zachary.
„Iskreno, zadivljen sam da ti je ono pošlo za rukom“, kaže Dorian. „Jamačno si
ih barem donekle iznenadio. Inače ti ne bi dopustili da odeš.“
„Pod svaku cijenu“, promrmlja si Zachary u bradu, prisjećajući se telefonskog
razgovora što ga je načuo. Nisu ga planirali pustiti. Vjerojatno ni čaja nije bilo.
„Cijelo vrijeme znali su tko sam“, kaže Dorianu. „Ona što je otvorila vrata bila je
u Vermontu, glumila studenticu, trebalo mi je malo da je prepoznam.“
Dorian se namršti, ali ne kaže ništa.
Sjede u tišini dok taksi juri ulicama.
„Mirabel crta vrata?“ upita Zachary. Pitanje mu se čini važnim.
„Da“, kaže Dorian. Dalje ne obrazlaže. Zachary ga pogledava, no on zuri kroz
prozor, jedno mu koljeno nemirno poskakuje.
„Zašto si mislio da je poznajem?“
Dorian se okrene i pogleda ga.
„Zato što si na zabavi plesao s njom“, kaže.
Zachary se pokuša prisjetiti razgovora sa ženom odjevenom u kralja divljih
stvorenja, no sjećanje mu je isprekidano i nejasno.
I taman kad zausti da upita Doriana otkuda je on poznaje, taksi se polagano
zaustavi.
„Može tu, na uglu, hvala vam“, kaže Dorian vozaču, pruži mu gotovinu i odbije
kusur. Zachary stoji na pločniku i pokušava se orijentirati. Stali su tik uz Central
Park, blizu jednih ulaznih vrata, zatvorenih preko noći, preko puta velike zgrade
koju prepoznaje.
„Idemo u muzej?“
„Ne“, kaže Dorian. Gleda kako taksi odlazi, a onda se okrene i preskoči zid
parka. „Požuri“, kaže Zacharyju.
„Nije li park zatvoren?“ upita Zachary, ali Dorian već krene dalje, nestane u
sjeni snijegom pokrivenoga granja.
Zachary se nespretno uspne preko ledeno hladnog zida, na drugoj strani gotovo
izgubi tlo pod nogama, ali uspije održati ravnotežu, po cijenu ruku prekrivenih
zemljom i ledom.

~ 98 ~
 Slijedi Doriana u park, vijuga pustim stazama i ostavlja tragove u neugaženu
snijegu. Među drvećem uspijeva razaznati nešto nalik na zamak. Lako je zaboraviti
da su usred grada.
Prođu pored znaka koji taj dio zamrznutog zelenila proglašava
Shakespeareovim parkom, prijeđu mostić iznad dijela zamrznutog jezerca i nakon
toga Dorian uspori i stane.
„Čini se da nam noć ide naruku“, kaže. „Stigli smo prvi.“ Pokaže kameni
nadsvođeni prolaz napola skriven u sjeni.
Vrata iscrtana na grubom kamenju jednostavna su, manje kićena od onih kojih
se Zachary sjeća. Na njima nema ukrasa, tek svjetlucava kvaka boje mjedi i
odgovarajuće šarke. Obična vrata koja izgledaju kao da su od drva. Kamen je odveć
hrapav da zavara ičije oko. Pri vrhu su slova koja djeluju kao da su izrezbarena,
nešto što Zachary ne uspije razaznati, možda na grčkom.
„Slatko“, kaže Dorian samom sebi čitajući tekst na vratima.
„Što piše?“ upita Zachary.
„Spoznaj samoga sebe“, kaže Dorian. „Mirabel ga voli nakititi, čudim se da je
po ovom vremenu to stigla.“
„To je polovica krilatice obitelji Rawlins“, kaže Zachary.
„Što je druga polovica?“
„I nauči patiti.“
„A da razmisliš i promijeniš taj drugi dio?“ kaže Dorian. „Vi imate čast“, doda
pokazujući rukom na vrata.
Zachary posegne za kvakom, ne baš siguran vjeruje li uistinu da sve ovo nije
neka pomno razrađena psina, dio njega očekuje da ga ismiju. No šaka mu se svije
oko hladnog metala, okruglog i trodimenzionalnog. Kvaka se lako okrene i vrata
se otvore prema unutra, otkrivajući otvoren prostor puno veći no što bi trebao biti.
Zachary se sledi i zabulji.
A onda čuje kako nešto – netko – šuška u drveću.
„Idi“, kaže Dorian i gurne ga, snažno udari između lopatica. Zachary zatetura
naprijed, kroz vrata. Iste sekunde pogodi ga nešto vlažno, pljusne mu preko leđa i
niz vrat, i počne mu se cijediti niz ruku.

~ 99 ~
 Zachary pogleda. Očekuje krv, ali shvati da je ruka prekrivena svjetlucavom
bojom, čije mu kapljice kapaju s prstiju poput rastopljenog zlata.
A Dorian je nestao.
Iza njega, na mjestu gdje su do maloprije stajala otvorena vrata, sada je zid od
punoga kamena. Zachary po njemu udara rukama, ostavlja mrlje zlaćane boje na
glatkom tamnom kamenju.
„Doriane!“ poviče, no odgovori mu tek odjek vlastita glasa.
Kad jeka utihne, zavlada mučna tišina. Nema šuškanja drveća, nema vozila što
u daljini jure po mokrome kolniku.
Zachary ponovo zazove, ali jeka zazvuči neodlučno; zna da ga nitko ne čuje, ne
ovdje. Gdje god bilo to ovdje.
Okrene se od zlatom umrljanog zida i pogleda uokolo. Stane na kameni izboj,
nad nečim što izgleda kao špilja. Okrugla špilja u kojoj je izdubljeno spiralno
stubište koje vodi prema dolje, a odnekud odozdo dopire slabašna, topla svjetlost,
slična svjetlosti vatre, ali postojanija.
Zachary se odmakne od mjesta na kojemu su stajala vrata i polako krene niza
stube, cijelim putem ostavljajući trag zlaćane boje na kamenu.
Na dnu tog stubišta, savršeno uglavljena u punu stijenu, dvostruka su zlatna
vrata. S obje strane tih vrata, na lancu, visi po jedan fenjer. Dizalo, bez ikakve
sumnje. Vrata su prekrivena pomno izrađenim šarama, a na sredini, na spoju,
jedan ispod drugog, crteži pčele, ključa i mača.
Zachary ispruži ruku da ih dotakne, napola očekujući da su i oni, kao i ona
nacrtana vrata, lukava optička iluzija. No pod vršcima njegovih prstiju dizalo je
hladno i metalno, šare na njemu reljefne i jasno definirane.
Ovo je važan trenutak, pomisli, i iste riječi čuje u glavi, izgovorene majčinim
glasom. Trenutak od značenja. Trenutak koji mijenja trenutke koji slijede.
Ima osjećaj da dizalo promatra njega. Da vidi što će učiniti.
Nigdje u Slatkim jadima nije se spominjalo dizalo.
Pita se što se još u Slatkim jadima nije spominjalo.
Pita se što se dogodilo Dorianu.
Sa strane, ispod lampiona, stoji neoznačena šesterokutna tipka, okružena
zlatnim filigranom, ugrađena u stijenu poput dragulja.

~ 100 ~
 Zachary je pritisne, i ona lagano zasvijetli.
Odnekud odozdo začuje se nekakva glasna, potmula tutnjava, i biva sve glasnija
i jača. Zachary se odmakne. Fenjeri na lancima zadrhte.
Naglo, buka prestane.
Svjetlo na tipki se ugasi.
S druge strane vrata začuje se lagana zvonjava.
A onda se pčela, ključ i mač rascijepe po sredini i dizalo se otvori.

~ 101 ~
 ... VRIJEME SE ZALJUBILO
U SUDBINU

Pirat djevojci priča mnoge priče, ne samo onu koju je zatražila. Priče koje prelaze
u druge priče i gube se u ulomcima izgubljenih mitova, zaboravljenih legendi i
čudesa što ih tek treba ispričati, a onda se ponovo stapaju i isprepleću sve dok se
ne vrate na dvoje ljudi koji se gledaju kroz željezne rešetke, pripovjedača i
slušačicu, kojima ponestaje šapatom izgovorenih riječi.
Tišina nakon priče teška je i duga.
„Hvala ti“, kaže djevojka tiho.
Pirat njezinu zahvalu prihvati nijemo kimnuvši.
Gotovo je zora.
Pirat izvuče prste iz djevojčine kose. Djevojka se odmakne od rešetaka.
Stavi ruku na prsa i duboko mu se, ljupko, nakloni.
Pirat odgovori na isti način, spuštene glave, s rukom blizu srca, i tako i službeno
potvrdi da je ples gotov.
Prije nego što podigne glavu, zastane, da mu trenutak što duže potraje.
Kad podigne pogled, vidi da se djevojka već okrenula i tiho otišla do suprotnog
zida.
Ruka joj lebdi nad ključem ćelije. Ne pogledava ni prema stražaru ni natrag
prema piratu. Ovo je njezina odluka i ne treba joj tuđa pomoć da je donese.
Djevojka skine ključ od ćelije s kuke na kojoj visi. Pazi da njime ne udari po
prstenu ili lupi po kamenu.
Vrati se na drugi kraj prostorije s ključem u ruci.

~ 102 ~
 Ni škljocanje ključa u bravi ni škripanje vrata ćelije ne probude stražara.
Bez izgovorene riječi, djevojka piratu pokloni slobodu i on je prihvati. Dok se
penju mračnim stubama, ne govore o tome što slijedi. Što će se dogoditi kad stignu
do vrata na vrhu tih stuba. Kakve ih neistražene vode iza njih čekaju.
I netom prije no što stignu do vrata, pirat djevojku povuče natrag, k sebi, i
svojim usnama prekrije njezine. Sada među njima, zagrljenim na mračnom
stubištu, nema rešetaka, nema ničega što bi ih omelo, ničega osim sudbine i
vremena.
I tu ih ostavljamo – djevojku i njezina pirata, pirata i njegovu spasiteljicu –
usred poljupca, u tami, prije no što se vrata otvore. Ali to nije kraj njihove priče.
To je tek obrat.

~ 103 ~
 DRUGO MJESTO, DRUGO VRIJEME
PRVI INTERLUDIJ

New Orleans, Louisiana, prije četrnaest godina

Gotovo je zora. Noćna se tama povlači pred sivkastom omaglicom, nije još dan, no
svjetlost što se s ulice slijeva u uličicu sasvim je dovoljno da na njoj crta.
Navikla je crtati na slabom svjetlu.
Zrak je hladniji no što je očekivala, a u rukavicama bez prstiju kist se drži bolje
od topline. Navlači rukave majice preko zapešća, ostavljajući tragove boje, no
rukavi su joj već dobrano umrljani bojom, različitih nijansi i finiša.
Doda još jednu liniju sjene na donjem dijelu lažnih oplata, da im bolje istakne
konture. Djelo je uglavnom gotovo, bilo je gotovo još dok je noć bila noć i nije ni
pomišljala postati zora, i mogla bi ga ostaviti takvim kakav jest, ali ne želi. Na ovo
je ponosna, dobar je to rad i želi ga dotjerati.
Mijenja kist, iz lepeze crtaćeg alata koji joj strši iz konjskoga repa, iz guste crne
kose s modrim pramenovima koji se na toj svjetlosti gube, izvlači jedan tanji. Tiho
pretura po rancu položenom pod noge, vraća tamnosivu i vadi metalik zlatnu boju.
Detalji su joj najdraži dio: koja sjena tu, koja svijetla crta tamo, i plošna slika
najednom dobiva dimenzije.
Zlatna boja na sićušnom kistu ostavlja pozlaćene tragove na dršku mača, zupcu
ključa, prugama na pčeli.
Oni svjetlucaju u tami, nadomještaju zvijezde koje blijede.
Kada napokon bude zadovoljna kvakom, ponovo zamijeni kist, ovaj put za
završne poteze.

~ 104 ~
 Ključanicu uvijek ostavi za kraj.
Možda zato što je doživljava kao potpis; ključanica na vratima za koja nema
ključa. Detalj koji je tamo zato što tamo treba biti, a ne zato što je tehnički nužan.
Nešto što će im dati dovršen izgled.
„Jako je lijepo“, kaže neki glas iza nje, i djevojka poskoči, kist joj se otkotrlja iz
prstiju i prizemlji kraj nogu, zastajući da joj, na putu prema dolje, vezice umrlja
ključanica-crnom bojom.
Okrene se, a iza nje stoji neka žena.
Mogla bi pobjeći, ali ne zna u kojem smjeru da potrči. Na toj gotovo-svjetlosti
ulice izgledaju drugačije.
Zaboravlja kako se na tom jeziku kaže „zdravo“, ne zna čak ni bi li trebala reći
zdravo ili hvala, pa ne kaže ništa.
Žena proučava vrata, ne djevojku. Odjevena je u meki kućni ogrtač boje
nedozrele breskve, a u ruci drži šalicu s natpisom prava vještica. Kosa joj je
povezana rupcem u duginim bojama. Nosi puno naušnica. Na zapešćima ima
tetovaže: jedno sunce i niz mjeseca. Niža je od djevojke, ali djeluje krupnije jer,
iako sitna, zauzima više prostora u uličici. Djevojka se još više stisne u svojoj majici
s kapuljačom.
„Znaš, ne bi tu trebala crtati“, kaže žena. Otpije gutljaj iz šalice.
Djevojka kimne.
„Netko će doći i prebojiti ih.“
Djevojka pogleda u vrata, pa ponovo u ženu, i slegne ramenima.
„Hajde, dođi na kavu“, kaže žena, okrene se i ode niz uličicu pa za ugao, ne
čekajući odgovor.
Djevojka oklijeva, ali onda zabode kist među ostale ispod gumice koja joj drži
konjski rep, pokupi torbu i krene za njom.
Iza ugla je dućan. Neonski znak u obliku podignutog dlana s okom u sredini
stoji, neupaljen, na sredini velikog prozora, okružen baršunastim zavjesama koje
zaklanjaju unutrašnjost. Žena stoji na pragu, pridržava vrata da djevojka može ući.
Iza njih se, kada se vrata zatvore, začuju zvončići. Unutrašnjost dućana ne sliči
nijednom dućanu koji je djevojka do tada vidjela, puno je svijeća i rasparenog
namještaja. Sa stropa, povezani šarenim vezicama, okruženi trakama treperavih

~ 105 ~
lampica i papirnatim lampionima, vise snopovi suhe kadulje. Na jednom stolu leže
staklena kugla i kutija kretek-cigareta. Kip nekog boga s glavom ibisa naviruje joj
se preko ramena dok pokušava pronaći neko mjesto na kojemu nikom ne smeta.
„Sjedni“, kaže žena pokazujući na baršunasti kauč prekriven maramama. Na
putu dotamo djevojka zapne za lampu s resama i te rese nastave plesati i kad
sjedne, s torbom na krilu.
Žena se vrati s dvije šalice; na novoj je otisnuta petokraka zvijezda u krugu.
„Hvala vam“, kaže djevojka tiho uzimajući šalicu. Topla je, godi njezinim
hladnim rukama.
„Znaš govoriti, dakle“, kaže žena smještajući se u prastari Chesterfieldov
naslonjač, koji uzdahne i zaškripi kad u njega sjedne. „Kako se zoveš?“
Djevojka šuti. Pijucka prevruću kavu.
„Trebaš li smještaj?“ upita žena.
Djevojka odmahne glavom.
„Sigurno?“
Djevojka ovaj put kimne.
„Nije mi bila namjera prepasti te, tamo“, nastavi žena. „Ali s tinejdžerima koji
su vani u čudne sate nužno je malo opreza.“ Otpije gutljaj svoje kave. „Vrata su ti
jako lijepa. Na tom zidu znaju nacrtati i ne baš lijepe stvari, zato što ljudi pričaju
da ovdje živi vještica.“
Djevojka se namršti, a onda pokaže na ženu; ova se nasmije.
„Što me odalo?“ upita, i premda pitanje ne zvuči ozbiljno, djevojka pokaže na
šalicu za kavu. Prava vještica.
Žena se još jače nasmije, a djevojka se nasmiješi. Ima osjećaj da to što je
nasmijala vješticu donosi sreću.
„Ne pokušavam to sakriti, očito“, kaže žena hihoćući se. „Ali neka od te djece
pričaju kojekakve besmislice o prokletstvima i đavlima, a povodljivija im vjeruju.
Netko mi je nedavno bacio kamen u prozor.“
Djevojka pogleda u prozor zakriven baršunastim zavjesama, a onda u svoje
ruke. Katkad nije sigurna da razumije ljude. Pod noktima ima boje.

~ 106 ~
 „Uglavnom gatam,“ nastavi žena, „kao da čitam iz knjige, o nekoj osobi, samo
čitam iz predmeta kojima je rukovala. Gatam iz ključeva automobila i vjenčanog
prstenja. Jednom sam gatala iz jednog sinovog uređaja za videoigre, to mu se nije
svidjelo, ali ja mu stalno gatam, iz koječega – podova, tapeta, rublja. Vjerojatno bih
ti mogla gatati iz tih kistova.“
Djevojčina ruka zaštitnički poleti prema lepezi kistova u njezinoj kosi.
„Samo ako to želiš, dijete drago.“
Na tu se nježnost izraz na djevojčinu licu promijeni. Prevede je u glavi, nekoliko
puta, i pomisli da je žena – ako zna takve stvari – sigurno vještica. No ne kaže ništa.
Spusti šalicu na stol i ustane. Pogleda prema vratima, uzimajući torbu.
„Već moraš ići?“ primijeti žena, ali je ne odgovara. Spusti svoju kavu i otprati
djevojku do vrata. „Zatreba li ti nešto, vrati se ovamo, bilo kada. Dobro?“
Djevojka izgleda kao da bi nešto mogla reći, ali ne kaže. Umjesto toga pogleda
u znak na vratima, rukom ispisan komad drva na vrpci, na kojemu piše Duhovna
savjetnica, sa zvjezdicama iscrtanim po rubovima.
„Možda bi mi sljedeći put mogla nacrtati novi znak“, doda žena. „I evo, uzmi
ovo.“ U tren oka iščeprka špil karata s jedne police, dovoljno visoke da obeshrabri
kradljivce, i dade ih djevojci. Sama rijetko gata iz karata, ali ih uživa dijeliti, kao
neočekivan dar, kad misli da je trenutak za to dobar, a ovaj jest. „To su karte s
pričama“, objasni dok djevojka radoznalo pogledava karte u ruci. „Izmiješaj slike
na njima, i one će ti ispričati priču.“
Djevojka se nasmiješi, najprije ženi, a onda i kartama, koje drži nježno, kao
neku malu živu stvar. Okrene se da ode, ali nakon nekoliko koraka zastane i – prije
no što se vrata za njom zatvore – okrene se.
„Hvala vam“, kaže još jednom, neznatno glasnije nego maloprije.
„Nema na čemu“, kaže joj žena, i dok sunce izlazi, svaka odlazi svojim putem:
vještica natrag u dućan, a djevojka nekamo drugamo. Zvončići iznad vrata zazvone
za rastanak.
U dućanu, žena uzme djevojčinu šalicu i zvijezdu na njoj okrene prema dlanu.
Ne mora iz nje gatati, ali radoznala je i pomalo zabrinuta za djevojku, onako samu,
vani, na ulici.

~ 107 ~
 Slike dolaze brzo i jasno, jasnije no što je to inače slučaj s predmetima koje netko
drži tek nekoliko minuta. Previše je slika, previše ljudi, previše mjesta i previše
stvari za jednu djevojku. A onda vještica ugleda sebe. Ugleda kartonske kutije za
selidbu, uragan na televiziji i bijelu seosku kuću okruženu drvećem.
Prazna šalica padne na pod, udari u nogu od stola, ali se ne razbije.
Madame Love Rawlins izađe iz dućana, zvončići iznad vrata ponovo zazveče.
Pogleda najprije niz tihu ulicu, a potom i iza ugla, niz uličicu koja vodi do
nacrtanih vrata, još ne posve suhih.
Djevojka je, međutim, iščeznula.

~ 108 ~
 TRGOVAC
ZVIJEZDAMA

Bio jednom jedan trgovac koji je putovao uzduž i poprijeko prodajući zvijezde.
Taj je trgovac prodavao kojekakve zvijezde. Zvijezde repatice, izgubljene
zvijezde, bočice zvjezdane prašine. Krhke komadiće zvijezda nanizane na fine
lančiće za nošenje oko vrata i fine primjerke pogodne da ih se izloži pod staklom.
Komadiće zvijezda koji se kupuju na dar ljubavnicima. Zvjezdanu prašinu koja se
kupuje da se njome pospu sveta mjesta ili da se stavi u kolače, da ih začara.
Trgovac je te svoje zalihe zvijezda prenosio s mjesta na mjesto, u velikoj vreći
na kojoj su bila izvezena zviježđa.
Roba mu je bila skupa, ali se o cijeni često dalo pregovarati. Zvijezde se moglo
dobiti u zamjenu za novčiće, usluge ili tajne što su ih čeznutljivi sanjari čuvali u
nadi da će se trgovčevi puti ukrstiti s njihovim.
Tu i tamo, putujući s jednog mjesta na drugo, trgovac bi zvijezde mijenjao za
smještaj ili prijevoz. Davao ih u zamjenu za noć u konačištu, u društvu ili bez njega.
Jedne mračne noći, na jednoj cesti, u želji da utuče vrijeme do povratka sunca,
trgovac zvijezdama zaustavi se u jednoj krčmi. Sjedeći uz vatru i pijuckajući vino,
zapodjene razgovor s putnikom koji je noćio u istoj krčmi, iako će ih sutradan
ujutro putovi odvesti na različite strane.
„Za traganje“, nazdravi trgovac kad im doliju vina.
„Za pronalaženje“, uzvrati ovaj, u skladu s običajima. „A što vi to prodajete?“
upita putnik naginjući vrč prema vreći s izvezenim zviježđima. O tome još nisu
razgovarali.

~ 110 ~
 „Zvijezde“, odgovori trgovac zvijezdama. „Biste li pogledali? Ponudit ću vam
popust jer ste bili tako dobro društvo. Mogu vam pokazati i komade koje držim u
pričuvi, za ugledne klijente.“
„Ne marim za zvijezde“, reče putnik.
Trgovac se nasmije. „Zvijezde svi žele. Svatko želi posegnuti za nečim
nedostižnim, uzeti u ruke nešto neobično i staviti u džep nešto izvanredno.“
Tu nastane stanka, ispunjena pucketanjem vatre.
„Dopustite mi da vam ispričam priču“, reče putnik nakon stanke.
„Naravno“, reče trgovac zvijezdama, gestikulirajući da im opet doliju vina.
„Jednom, jako davno,“ započne putnik, „Vrijeme se zaljubilo u Sudbinu.
Zaljubilo se strastveno, duboko. Zvijezde su ih promatrale s nebesa, u brizi da se
tijek vremena ne poremeti ili da se niti sudbine na zapetljaju u čvorove.“
Vatra zasikće i nervozno prasne, naglašavajući putnikove riječi.
„Zvijezde se urote i razdvoje ih. I nakon toga se lakše disalo. Vrijeme je nastavilo
teći kao što je oduvijek teklo, a Sudbina prepletati staze koje je trebalo ispreplesti.
Naposljetku su se pak Vrijeme i Sudbina ponovno pronašli –“
„Naravno“, prekine ga trgovac zvijezdama. „Što Sudba želi, Sudba uvijek i
dobije.“
„Ipak, zvijezde nisu htjele prihvatiti poraz“, nastavi putnik. „Gnjavile su Lunu
svojim brigama i pritužbama sve dok nije pristala okupiti parlament sova.“
Tu se trgovac namršti. Parlament sova bio je stari mit, koji su, kao prokletstvo,
zazivali u zemlji u kojoj je živio kao dijete, daleko od ovoga mjesta. Posrni na svom
putu, i parlament sova doći će po tebe. Trgovac je pažljivo slušao nastavak priče.
„Parlament sova zaključio je da jedno od to dvoje treba ukloniti. I odlučio
zadržati ono što im se činilo važnijim. Zvijezde su slavile kada su rastrgale
Sudbinu, raskomadale je kljunovima i kandžama.
„Zar ih nitko nije pokušao spriječiti?“ upita trgovac zvijezdama.
„Luna bi to svakako učinila, da je bila tamo. No one su za žrtvovanje odabrale
noć bez mjeseca. Nitko se nije usudio umiješati, osim jednog miša, koji je uzeo
Sudbino srce i sakrio ga“, kaže putnik, a onda zastane da otpije gutljaj vina. „Dok
su se gostile, sove miša nisu ni primijetile. Sova koja je pojela Sudbine oči stekla je
sjajan vid i bila okrunjena za Sovljega kralja.“

~ 111 ~
 Tada se, vani u noći, začuje nekakav zvuk, možda vjetar, a možda i lepet krila.
Putnik pričeka da se zvuk izgubi, a onda nastavi priču.
„Zvijezde su samodopadno počivale na nebesima. Gledale kako Vrijeme
prolazi, očajno, slomljena srca, i naposljetku posumnjale u sve što su nekoć
smatrale nepobitnom istinom. I gledale kako se kruna prenosi s jednoga Sovljega
kralja na drugoga, kao blagoslov i kao prokletstvo, jer nijedno smrtno biće ne bi
trebalo imati takav vid. I dan-danas nesigurno trepere, čak i sada dok pod njima
sjedimo.“
Putnik zastane da ispije ostatak vina i priča završi.
„Kao što rekoh, ne marim za zvijezde. Zvijezde su proizvod zlobe i tuge.“
Trgovac zvijezdama šuti. Vreća sa zviježđima miruje uz vatru.
Putnik mu zahvali na vinu i na društvu, i trgovac mu uzvrati istom mjerom.
Prije odlaska na spavanje putnik se sagne i šapne mu na uho:
„Tu i tamo Sudba se ponovo sabere, a Vrijeme vazda čeka.“
I ostavi trgovca samog, da sjedi, pije i gleda u vatru.
Ujutro, kada se zvijezde razbježe pred uvijek budnim suncem, trgovac
zvijezdama raspita se je li onaj putnik otišao, stignu li se još pošteno pozdraviti.
Uljudno ga obavijeste da drugih gostiju nije bilo.

~ 112 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS sjedi na baršunastoj klupici u najraskošnijem dizalu u
kojemu je ikad bio. Učini mu se da u njemu jako, jako dugo sjedi, pa pomisli kako
to uopće nije dizalo, već nepomična soba opremljena poput dizala.
Pita se je li klaustrofobiju moguće dobiti na mah, a kontaktne leće podsjećaju
ga zašto rijetko nosi kontaktne leće. Vjerojatno-dizalo bruji, a povremeno se i
zatrese, i čuje se zvuk struganja, pa je izvjesno da se miče, a i u želucu mu je kao da
ugodnom brzinom pada u nekom pozlaćenom kavezu. Ili je možda pijaniji nego
što misli. Brije sa zakašnjenjem.
Luster koji mu visi nad glavom trese se i svjetluca, baca razlomljenu svjetlost po
tom pomalo kičastom interijeru, po zlatnim zidovima i bordo baršunu čiji su se
sjaj i mekoća uglavnom izlizali. Motiv pčele/ključa/mača ponavlja se i s unutrašnje
strane vrata, ali nema nikakvih ukrasa, brojčanih podataka, nema indikatora kata,
čak ni tipki. Odredište je, očito, samo jedno, a dotamo još nije stigao. Boja na
leđima i ruci osušila se, metalne ljuščice hvataju mu se za kaput i kosu, grebuckaju
ga po vratu i zavlače mu se pod nokte.
Zachary se osjeća odveć budan, a opet strašno umoran. Brujanje osjeća od glave
do nožnih prstiju, a ne zna je li posrijedi dizalo, alkohol ili nešto drugo. Ustane i
hoda, koliko to može u dizalu, ne više od par koraka u bilo kojemu smjeru.
Možda je to zato što si konačno prošao kroz nacrtana vrata, a nisi završio tamo
gdje si očekivao, natukne onaj glas u njegovoj glavi.
Zar sam znao što očekujem? upita se Zachary.
Prestane koračati i okrene se prema vratima dizala. Ispruži ruku da ih dotakne,
spusti je na onaj motiv ključa. Vibrira mu pod prstima.

~ 113 ~
 Na trenutak se osjeća kao jedanaestogodišnjak, u uličici, kao da su vrata pod
njegovim prstima načinjena od boje, a ne od metala, samo vibriraju, i jazz-glazba
sa zabave ne izlazi mu iz glave, ponavlja se i ponavlja, a u podlozi onaj plesni okret,
i iznenada ima dojam da se dizalo kreće puno, puno brže.
I naglo stane. Luster iznenađeno poskoči i, kad se vrata otvore, ispusti cijeli
mlaz treperave svjetlosti.
Zacharyjeve sumnje da, zapravo, nikamo i ne ide, bile su neosnovane, jer
prostorija u koju sada proviri ne sliči špilji, kao ona iz koje je krenuo. Ovo je
fantastična prostorija staklenih zidova sa zakrivljenim kasetnim stropom. Podsjeća
ga na atrij knjižnice na sveučilištu, samo je manja, stakla su boje meda, mutna i s
uzorkom mramora, ali prozračna i blještava. Prekrivaju sve osim kamenog poda,
dizala i vrata s druge strane te prostorije. Sluti da je doista duboko pod zemljom,
kako su to nagovještavale duljina i brzina vožnje dizalom, iako ga onaj glas u glavi
i dalje uvjerava da je takvo što nemoguće. Pretiho je. Zrak je nekako težak, osjeća
masu iznad sebe.
Zachary izađe iz dizala i vrata se za njim zatvore. Dizalo ponovo zaklepeće i
krene nekamo drugamo. Iznad vrata je okrugli indikator sa zlatnom strelicom, bez
brojeva. Maločas je pokazivala ravno dolje; sada se polako uspravlja prema gore.
Zachary ode do vrata na drugom kraju prostorije. Velika su to vrata, sa zlatnom
kvakom, podsjećaju ga na ona njegova, nacrtana, samo su veća, kao da su rasla
zajedno s njime, i nisu nacrtana, već prava, istesana iz drva, zlatni ukrasi na nekim
mjestima blijede, ali se pčela, mač i ključ na njima i dalje ističu.
Zachary udahne i posegne za kvakom. Topla je i čvrsta, a kad je pokuša
okrenuti, ne mrdne. Pokuša još jednom, ali vrata su zaključana.
„Ma daj?“ kaže naglas. Uzdahne i odmakne se unatrag. Na vratima je ključanica.
Osjećajući se bedasto, Zachary se sagne da kroz nju proviri. Iza vrata je nekakva
soba, očito, ali u njoj ne uspijeva razaznati ništa osim nekog neravnomjerna
kretanja na svjetlosti.
Sjedne na pod od uglačanoga kamena, ne osobito udoban. Iz toga kuta uoči da
je kamen na sredini praga izlizan. Prije njega ovuda je prošlo mnoštvo ljudi.
Probudi se, kaže onaj glas u njegovoj glavi. Obično si dobar u ovakvim stvarima.
Zachary ustane, ostavljajući za sobom ljuščice zlatne boje, i pođe pregledati
ostatak sobe.

~ 114 ~
 Blizu dizala je tipka, napola skrivena u mramoru i nekom metalu boje mjedi
koji povezuje mramorne ploče. Zachary pritisne tipku ne očekujući ništa, i upravo
to i dobije. Tipka ne zasvijetli, dizalo se ne oglasi.
Potom provjeri ostale zidove, one bez vrata, i otkrije da mu s njima bolje ide.
Na sredini prvog zida, u visini prozora, ugrađena je jedna niša. Već i s razmaka
od nekoliko koraka biva nevidljiva, nestaje u svjetlucanju mramora. U njoj je
udubina slična zdjeli, nekakav lavor, nešto nalik na zidnu fontanu bez vode,
stranica savijenih prema unutra, prema ravnini na dnu.
Na sredini stoji crna vrećica.
Zachary je uzme i osjeti poznatu težinu u ruci. Podigavši vrećicu, otkrije riječ
urezanu u kamen ispod nje.

Zakotrljaj

„Ti se šališ“, kaže Zachary kad sadržaj vrećice istrese na dlan.

Šest kockica, klasičnih, sa šest stranica, od tamnoga kamena. Na svakoj od njih,
umjesto brojeva ili točaka, urezan je i zlatom akcentiran simbol. Okrene jednu
kocku da vidi sve simbole. Pčela, ključ i mač su mu poznati, ali tu ih je još. Kruna.
Srce. Pero.
Zachary odloži torbu ustranu i dobro protrese kockice prije nego što ih
zakotrlja u onaj kameni lavor. Kada se umire, sve pokažu isti simbol. Šest srca.
Tek što ih iščita, dno lavora se rastvori i kockice i vrećica nestanu.
Zachary i ne pokuša otvoriti vrata; ode do suprotnog zida i nimalo se ne
iznenadi kad i u njemu pronađe sličnu nišu.
U njoj počiva sićušna čaša s nožicom iz kakvih se piju aperitivi i likeri, s
pripadajućim staklenim poklopcem, kakav imaju i neke njegove pomodnije šalice
za čaj.
Zachary podigne čašicu. I opet, ispod nje, pronalazi riječ urezanu u kamen.

Popij

~ 115 ~
U čašici je malo tekućine boje meda, ne više od gutljaja.
Zachary skine poklopac i spusti ga pored urezane upute. Onjuši tekućinu.
Slatkasta je poput meda, ali miriše i na narančin cvijet, vaniliju i začine.
Prisjeti se upozorenja iz bezbrojnih bajki o tome da u podzemlju ne jede i ne
pije, i istodobno shvati da je nevjerojatno žedan.
Sluti da samo tako može naprijed.
Strusi piće u jednome gutljaju i praznu čašicu vrati na kamen. Ima okus po
svemu što je u njoj namirisao, dapače, osjeti i marelicu, klinčić i skorup – i jak, vrlo
jak šut alkohola.
Zatetura, dovoljno da opet pomisli kako je cijela ideja poprilično glupa, ali ga
to prođe čim i čašica upadne u bezdan. Glava, u kojoj mu je dotad tuklo, vrtjelo se
i kunjalo, kao da se razbistrila.
Vrati se do onih vrata i, kada je okrene, kvaka se pomakne, brava škljocne i
otključa vrata, dopusti mu da kroz njih prođe.
Prostorija iza tih vrata izgleda poput katedrale: visokih, zakrivljenih stropova,
studiozno popločanih i poduprtih lukovima – ako je poduprt prava riječ. Šest
velikih lukova, također prekrivenih šarenim pločicama, premda tu i tamo pokoja
nedostaje, uglavnom blizu temeljā, gdje ispod njih proviruje goli kamen. Pod je
prekriven pločicama koje su se izlizale do kamena na kojemu leže, nešto jače blizu
Zacharyjevih stopala i duž vanjskoga ruba tog okruglog prostora, a najjače kraj
ostalih ulaza. Ulaza je pet, ne računajući vrata na koja je ušao. Četiri su
nadsvođena, vode u različitim smjerovima, u mračne hodnike, no točno nasuprot
njima su i jedna velika drvena vrata, lagano odškrinuta, iza kojih dopire blaga
svjetlost.
I lusteri su tu, dio ih visi na neujednačenoj, za lustere neprimjerenoj visini, a
dio leži na podu, u svjetlećim hrpama metala i kristala, oslabljenih ili posve
ugašenih žaruljica.
Jače svjetlo koje dopire odozgo ne dolazi od lustera, već od skupine svjetlećih
kugli povješanih između mjedenih obruča i šipki. Kad istegne vrat, Zachary na
krajevima tih šipki uoči šake, ljudske šake izlivene u zlatu, koje pokazuju prema
van. Pločice iznad njih posložene su u nekakav uzorak brojeva i zvijezda. U sredini,
u središtu te prostorije, sa stropa visi lanac na čijemu kraju, nekoliko centimetara
iznad poda, visi – i brzim se, kratkim pokretima njiše – klatno.

~ 116 ~
 Zachary misli da bi cijela ta neobična naprava mogla biti nekakav model
svemira, možda i nekakav sat, ali pojma nema što pokazuje.
„Halo?“ zazove. Iz jednog od onih zamračenih hodnika začuje se škripa, kao da
se otvaraju neka vrata, ali nakon toga ništa. Zachary hoda vanjskim rubom
dvorane, zaviruje u hodnike pune knjiga poslaganih na dugačke vijugave police i
naslaganih po podu. U dnu jednog hodnika opazi par svjetlucavih očiju koje zure
ravno u njega, ali onda trepne, i oči nestanu.
Zachary se ponovo posveti onome možda-svemiru, možda-satu, da ga prouči
iz drugačijega kuta. Jedna od manjih šipki kreće se u ritmu s klatnom, i dok
pokušava razaznati ima li koja od tih kugla mjesec, iza leđa začuje glas.
„Mogu li vam kako pomoći, gospodine?“
Zachary se okrene tako brzo da trzne vratom i ustukne, i ne zna reagira li
muškarac koji ga pomalo zabrinuto promatra na njegov pokret, na njegovu
prisutnost ili i na jedno i na drugo.
Ovdje ima još nekoga. Ovo mjesto uistinu je ovdje.
Sve ovo se događa.
Istoga časa Zachary prasne u gotovo histeričan smijeh, živahno hihotanje koje
pokušava obuzdati i ne uspijeva. Izraz na muškarčevu licu iz blago zabrinutog
prijeđe u suzdržan.
Na prvi pogled muškarac djeluje staro, vjerojatno zbog posve bijele kose, duge
i upletene u impresivne pletenice. Zachary trepće i zuri i kad mu se kontaktne leće
nevoljko fokusiraju, vidi da je muškarac blizu pedesete ili da barem nije star koliko
to nagovješćuje njegova kosa. Uz to i ukrašena biserima, cijelom duljinom
pletenica, koji se i ne vide dok svjetlost ne padne na njih. Obrve i trepavice su mu
tamne, crne kao i oči. U usporedbi s kosom i put mu djeluje tamnija, ali je tek
smećkasta. Na konjastom licu, na nosu, nosi naočale s metalnim okvirima.
Zacharyja malčice podsjeća na nastavnika koji mu je u sedmom razredu predavao
matematiku, samo s puno boljom frizurom i u tamnocrvenoj, zlatom izvezenoj
halji svezanoj mnoštvom gajtana. Na jednoj ruci nosi nekoliko prstenova. Jedan
prsten nalikuje na sovu.
„Mogu li vam pomoći, gospodine?“ ponovi muškarac, ali Zachary se ne može
prestati smijati. Otvori usta da nešto kaže, bilo što, ali ništa ne izlazi. Koljena mu
zaborave funkcionirati, i on se strovali na pod, utone u nabore vunenoga kaputa i

~ 117 ~
zlatne boje, i nađe se oči u oči sa žutom mačkom koja proviruje iza muškarčeve
halje i zuri jantarnim očima, što cijelu stvar čini još luđom; još nikada nije imao
napadaj panike u koji je zapao smijući se, ali, hej, za sve postoji prvi put.
Muškarac i mačka strpljivo čekaju, kao da je histerični gost umazan bojom
nešto uobičajeno.
„Ja...“ zausti Zachary, a onda shvati da ne zna odakle bi krenuo. Pločice pod
njim su hladne. Polagano se osovi na noge, napola očekujući da mu muškarac
pruži ruku, i čini to jako nespretno, no muškarac i dalje stoji spuštenih ruku;
mačka, mu, međutim, priđe korak bliže i onjuši mu cipele.
„Trebate trenutak da se priberete i to je sasvim u redu,“ kaže muškarac, „ali
bojim se da ćete morati otići. Zatvoreni smo.“
„Što smo?“ upita Zachary, povrativši ravnotežu, a prodorni pogled kojim ga
muškarac prati zaustavi se blizu trećega gumba na Zacharyjevu raskopčanom
kaputu.
„Ne biste trebali biti ovdje“, kaže muškarac, promatrajući srebrni mač koji
Zacharyju visi oko vrata.
„Oh...“ zausti Zachary. „Oh, ne... ovo nije moje“, pokuša objasniti, no muškarac
ga već vodi natrag prema vratima i dizalu. „Netko mi ga je dao, za potrebe...
prerušavanja? Ja nisam jedan od njih... tko god oni bili.“
„Ne dijele ih oni tek tako“, hladno odvrati muškarac.
Zachary ne zna što bi odgovorio, a već su ponovo na onim vratima. Shvatio je
da je Dorian vjerojatno bivši pripadnik organizacije koja skuplja zametnute kvake
i njima ukrašava kuću na Manhattanu, no ne zna je li mač baš Dorianov ili je kopija
ili što već. Nije da se pripremao za optužbe u vezi s nakitom, i to u podzemnoj
katedrali koja trenutačno ne radi jer joj je isteklo radno vrijeme ili zbog
renoviranja. Nije bio pripremljen ni na što što mu se te večeri dogodilo, osim,
možda, na vožnju taksijem.
„Predstavio se kao Dorian, zamolio me da mu pomognem, mislim da je u
nevolji, ne znam tko su ti ljudi s mačevima“, žurno objasni Zachary, ali još dok ih
izgovara, vlastite mu riječi zvuče skoro kao laž. Čuvari, izgleda, ne funkcioniraju
kako je prikazano u Slatkim jadima, premda je poprilično siguran da su to upravo
oni.

~ 118 ~
 Muškarac šuti i kad Zacharyja uljudno, ali nasilu otprati do dizala, zastane i
onom rukom prekrivenom prstenjem pokaže šesterokutnu tipku pored njih.
„Vama i vašem prijatelju želim svako dobro u prevladavanju trenutačnih
poteškoća, ali moram inzistirati“, kaže on. Ponovo pokaže na tipku.
Zachary je pritisne, nadajući se da će dizalo biti jednako sporo i kupiti mu
vrijeme da objasni ili shvati što se događa, no tipka ne reagira. Ne pali se, ne
oglašava. Vrata dizala ostanu zatvorena.
Muškarac mrko pogleda, najprije dizalo, a onda i Zacharyjev kaput. Ne kaput;
boju na kaputu.
„Vrata na koja ste ušli, jesu li bila nacrtana?“ upita.
„Da?“ odgovori Zachary.
„Po stanju vašega kaputa zaključujem da ta vrata više ne funkcioniraju. Je li
tako?“
„Nestala su, da tako kažem“, kaže Zachary, ne vjerujući u to ni sam, iako je bio
tamo.
Muškarac sklopi oči i uzdahne.
„Upozorio sam je da će se to pokazati problematičnim“, kaže samom sebi, a
onda upita: „Što ste okrenuli?“ prije nego što Zachary stigne upitati kome se
obraća.
„Molim?“
„Vaše kockice“, objasni muškarac i elegantnom kretnjom pokaže zid iza sebe.
„Što ste okrenuli?“
„Oh... ovaj... sama srca“, kaže Zachary, sjeti se kako su se kockice otkotrljale u
mrak i osjeti vrtoglavicu. Ponovo se zapita što to znači i je li možda loše kad se sve
kockice okrenu na istu stranu.
Muškarac zuri u njega, proučava mu lice puno temeljitije nego maloprije,
uzdignutih obrva, s izrazom koji djeluje kao odobravanje, i premda odaje dojam
da će ga upitati još nešto, ne upita. Umjesto toga kaže: „Budite ljubazni i pođite sa
mnom.“
Okrene se i vrati kroz ona vrata. Zachary krene za njim, s osjećajem da je nešto
postigao. Ako ništa drugo, ne mora otići čim je stigao.

~ 119 ~
 Osobito kad uzme u obzir da baš i ne zna gdje je. Nije ono što je očekivao, taj
ogromni prostor s urušenim lusterima i prašnjavim hrpama knjiga. Za početak,
ima više pločica. Veličajnije je, starije, tiše, mračnije i intimnije no što je zamišljao
da će biti kad ovamo stigne, i sad shvaća koliko je siguran bio da će ovamo dospjeti,
nekako, jer su na to upućivali Slatki jadi.
Još ne, pomisli i pogleda uvis, u onaj svemir što se nad njim okreće i one ruke
koje pokazuju u različitim smjerovima, pitajući se što bi trebao napraviti sad kad
je tu.
„Znam zašto ste tu“, kaže muškarac dok prolaze kraj onog živahnoga klatna,
kao da čuje Zacharyjeve misli.
„Znate?“
„Tu ste zato što želite ploviti Morem bez zvijezda i udisati mu ukleti zrak.“
Stopala pod Zacharyjem zastanu; izjava mu zazvuči istinito, ali ga i zbuni, jer
ne razumije što znači.
„Je li ovo More bez zvijezda?“ upita i kad muškarac krene na drugi kraj velike
dvorane, ponovo požuri za njim.
„Ne, ovo je samo Luka“, stiže odgovor. „I, kao što sam već spomenuo, zatvorena
je.“
„Možda biste trebali postaviti nekakvu obavijest“, kaže Zachary prije no što se
stigne ugristi za jezik. Tom izjavom zaradi pogled prezirniji i od jednog što bi ga
uspio izmamiti od bilo kojeg nastavnika matematike, i promrmlja ispriku.
Zachary slijedi muškarca i žutu mačku koja se ponovo pridružila povorci, do
nečega o čemu može razmišljati jedino kao o uredu, mada ne sliči nijednom uredu
koji je dotad vidio. Zidovi su praktično prekriveni policama s knjigama, ladičarima
i katalozima s karticama, s redovima ladičica i naljepnica. Pod je prekriven
pločicama sličnim onima vani, izgažena staza od vrata do stola jasno se vidi. Blizu
stola svijetli lampa od zelenog stakla, a na vrhovima polica vijugaju nizovi
papirnatih lampiona. S fonografa tiho svira nešto klasično i izgrebeno. Većinu zida
nasuprot vratima zauzima kamin, lagana vatrica gori u ognjištu zakrivenom
svilenim paravanom, tako da treperava svjetlost djeluje crvenkastosmeđe. Na
susjednom zidu, naslonjena, stoji metla korovača. Mač, veliki pravi mač, visi nad
okvirom kamina na kojemu je i nekoliko knjiga, nekakvo rogovlje, još jedna mačka
(živa, ali usnula) i nekoliko staklenki različitih veličina napunjenih ključevima.

~ 120 ~
 Muškarac sjedne za veliki stol prekriven papirima, bilježnicama i bočicama
tinte. Djeluje opuštenije. Zachary je pak i dalje nervozan. Nervozan i, začudo, još
pijaniji.
„Dakle“, kaže muškarac, a žuta mačka sjedne na ugao stola i zijevne, ne
skidajući jantarni pogled sa Zacharyja. „Gdje su bila vaša vrata?“
„U Central parku“, kaže Zachary. Jezik mu je u ustima odebljao i sve teže
oblikuje riječi. „Uništili su ih oni... ljudi iz kluba? Mislim da im je ona gospođa,
polarna medvjedica, u krznenom kaputu, vođa? Zaprijetila mi je čajem. A tip koji
je rekao da se zove Dorian mogao bi biti u nevolji? Nagovorio me je da im uzmem
ovo, iz njihovog sjedišta, ne znam zašto.“
Zachary iz kaputa izvadi knjigu i pruži je muškarcu. Ovaj je uzme, mršteći se.
Otvori je i prelista nekoliko stranica. Zachary je gleda natraške i učini mu se da je
arapski tekst u njoj sada na engleskom, ali oči ga vjerojatno varaju jer ga kontaktne
leće svrbe. Upita se nije li možda alergičan na mačke i, prije nego što to pouzdano
utvrdi, muškarac zatvori knjigu.
„Ovo pripada ovamo, dolje, stoga vam hvala“, kaže muškarac vraćajući mu
knjigu. „Možete je zadržati za svog prijatelja, ako želite.“
Zachary spusti pogled na smeđu kožnatu knjigu.
„Ne bi li ga netko trebao...“ – kaže gotovo sebi samom – „... ne znam, spasiti?“
„Netko bi svakako trebao“, odgovori muškarac. „Nećete moći otići bez pratnje
i morat ćete pričekati da se Mirabel vrati. Ja vam, u međuvremenu, mogu
organizirati odaje, izgledate kao da bi vam dobro došlo malo odmora. Samo će mi,
prije nego što nastavimo, trebati neki dodatni podaci. Ime?“
„Ovaj... Zachary. Zachary Ezra Rawlins“, poslušno navede Zachary, umjesto da
postavi neko od brojnih, vlastitih pitanja.
„Drago mi je što smo se upoznali, gospodine Rawlins“, kaže muškarac upisujući
ime u jednu knjigu na stolu. Provjeri vrijeme na džepnoj uri pa i to upiše u knjigu.
„Mene nazivaju Skrbnikom. Rekli ste da vam je privremeni ulaz bio u Central
parku, pretpostavljam da mislite na onaj na Manhattanu, u New Yorku, u
Sjedinjenim Američkim Državama?“
„Da, u tom Central parku.“

~ 121 ~
 „Vrlo dobro“, kaže Skrbnik upisujući još nešto u knjigu. Stavi oznaku na još
jedan dokument, moguće zemljovid, a onda ustane od stola i ode do ormara sa
sićušnim ladicama koji mu stoji iza leđa.
Izvadi nešto iz jedne ladice, okrene se i pruži Zacharyju okrugli medaljon na
dugačkom lančiću. S jedne je strane pčela. S druge je srce.
„Trebate li pronaći put natrag do ovoga mjesta – većina ga naziva Srcem – ovo
će vam pokazati put.“
Zachary otvori medaljon i otkrije kompas na kojemu je označen jedino sjever,
a igla na njemu nekontrolirano se vrti.
„Hoće li vam trebati točan položaj Meke?“ upita Skrbnik.
„Oh, ne, ali svakako vam hvala. Ja sam agnostopagan.“
Skrbnik upitno nakrivi glavu.
„Duhovan, ali ne i religiozan“, objasni Zachary. Ne kaže što misli, a to je da su
slušanje priča bez daha, ushićenje kasnim noćnim koncertom koji odzvanja u
ušima i stiskanje tipke za borbu sa savršenim bossom njegova liturgija. Da njegova
vjera počiva u tišini svježe napadalog snijega, u pomno smiješanom koktelu, među
stranicama knjige – negdje iza početka, ali prije svršetka.
Pita se što je, točno, bilo u onoj stvari koju je maloprije popio.
Skrbnik kimne i ponovo se posveti ormarima, otvori drugu ladicu, izvadi nešto
i ponovo je zatvori.
„Pođite sa mnom, gospodine Rawlins“, kaže Skrbnik izlazeći iz sobe. Zachary
pogleda mačku, ali mačka nezainteresirano sklopi oči i ostane gdje jest.
Skrbnik zatvori vrata ureda i povede Zacharyja niz jedan od hodnika ispunjenih
knjigama. Hodnik izgleda kao da je pod zemljom, sliči tunelu, osvjetljavaju ga
pokoja svijeća i lampa, strop je nizak i zakrivljen, a i hodnik nasumično skreće.
Zacharyju bude drago što ima kompas: nakon trećeg skretanja taj labirint od vrata,
knjiga, hodnika koji se granaju u druge hodnike i otvora koji vode u veće odaje
ponovo se slije u hodnik sličan tunelu. Knjige su posvuda, natrpane po policama
koje prate zakrivljenost stijena, nagomilane na stolovima, ormarima i po
naslonjačima, kao u kakvom knjigocentričnom antikvarijatu. Prođu pored jedne
biste sa svilenim cilindrom, i pored još jedne mačke, usnule, na tapeciranom
naslonjaču u jednoj sobici. Zachary neprestano očekuje da naiđu na druge ljude,

~ 122 ~
ali nema nikoga. Možda svi spavaju, a Skrbnik je u noćnoj smjeni. Sigurno je već
jako kasno.
Zastanu pred jednim vratima smještenim između dviju polica s knjigama,
posutih sitnim lampicama. Skrbnik otključa vrata i pokaže Zacharyju da uđe.
„Ispričavam se zbog –“ Skrbnik zastane i namršti se, promatrajući sobu zbog
koje se nema potrebe ispričavati.
Soba je... pa, soba je najveličanstvenija hotelska soba koju je Zachary mogao
zamisliti, osim što je u špilji. Puno je baršuna, većinom tamnozelenog, na
naslonjačima i na zavjesama iznad kreveta s baldahinom. Ugao posteljine je
odignut, čeka gosta. Tu su i veliki stol i nekoliko kutaka za čitanje. Zidovi i podovi
su od kamena koji proviruje između polica za knjige. Ima uokvirenih umjetničkih
slika, a sagovi su neusklađeni. Soba je više nego ugodna. U kaminu gori vatra.
Svjetiljke uz krevet su upaljene, kao da ga je soba očekivala.
„Nadam se da će vam biti po volji“, kaže Skrbnik, premda i dalje malčice
smrknut.
„Ovo je fenomenalno“, odgovori Zachary.
„Toalet je otraga, iza onih vrata“, kaže Skrbnik pokazujući na drugi kraj sobe.
„U kuhinju se ulazi kroz onu pregradu uz kamin. Svjetlo u hodniku ujutro će se
pojačati. Molim vas da ne hranite mačke. Ovo je vaš ključ.“ Skrbnik mu preda ključ
na drugom dugačkom lančiću. „Ako vam išta zatreba, molim vas da to slobodno
zatražite, znate gdje me možete pronaći.“ Iz halje vadi olovku i četvrtast komadić
papira pa nešto na njemu napiše. „Laku noć, gospodine Rawlins. Nadam se da će
vam boravak biti ugodan.“ Četverokut papira stavi u neku pločicu kraj vrata,
lagano se nakloni Zacharyju i nestane niz hodnik.
Zachary gleda kako odlazi, a onda se okrene da pogleda papir u pločici.
Kaligrafskim pismom, na bjelokosnom papiru umetnutom u mjedenu pločicu,
piše:

Z. Rawlins

Zachary zatvori vrata, pitajući se koliko je imena dosad stajalo tamo i koliko je
prošlo od posljednjega. Nakon kraćeg oklijevanja zaključa vrata.

~ 123 ~
 Nasloni glavu na njih i uzdahne.
Ovo ne može biti stvarno.
A što je ako nije stvarno? upita ga onaj glas u njegovoj glavi, a on odgovor na to
nema.
Strese sa sebe bojom umrljan kaput i prebaci ga preko naslonjača. Ode u toalet
i, jedva registrirajući crno-bijele pločice i kadu s kandžastim nogama, opere ruke i
izvadi kontaktne leće, gledajući kako odraz u zrcalu iznad umivaonika izmiče iz
fokusa. Baci kontaktne leće u koš za smeće i načas se upita kako će mu biti bez njih,
ali ima i važnijih briga.
Vrati se u nejasnu mrlju od baršuna i svjetlosti vatre u glavnoj sobi, usput otrese
cipele s nogu, prije nego što stigne do kreveta, uspije skinuti i sako i prsluk, ali
zaspi prije no što se izbori s ostatkom gumba. Lanene plahte i jastuci od ovčje vune
progutaju ga poput oblaka i on se prepusti, njegova posljednja misao prije sna
mješavina je razmišljanja o večeri koja je napokon završila, pitanja i brige o svemu,
od vlastite ubrojivosti do toga kako će isprati boju iz kose. Upita se kako uopće
zaspiš kad već sanjaš, a onda i posljednji tračak te misli iščezne.

~ 124 ~
 SAKUPLJAČ
KLJUČEVA

Bio jednom jedan čovjek koji je skupljao ključeve. Stare ključeve, nove ključeve i
polomljene ključeve. Izgubljene ključeve, ukradene ključeve i otpirače.
Nosio ih je po džepovima i na lančićima koji bi zveckali dok bi hodao gradom.
Svi u tom gradiću znali su da je sakupljač ključeva.
Neki su tu naviku držali čudnom, ali sakupljač ključeva bio je prijazno
stvorenje, obazrivo i nasmiješeno.
Kada bi netko izgubio ključ, ili ga polomio, mogao se obratiti sakupljaču
ključeva i on bi obično imao odgovarajući zamjenski ključ. Često je to bilo brže
nego izraditi novi.
Sakupljač ključeva uvijek je pri ruci imao ključeve najuobičajenijih oblika i
veličina, za slučaj da netko zatreba ključ za vrata, ormar ili škrinju.
Sakupljač ključeva prema svojoj zbirci nije bio posesivan. Kada bi kome
zatrebali, davao ih je.
Ljudi su mu darivali pronađene ili rezervne ključeve, za njegovu zbirku. Na
putovanjima su pronalazili ključeve koje bi donosili sa sobom, ključeve nepoznatih
oblika i čudnih zubaca.
(Samoga čovjeka zvali su sakupljačem ključeva, ali puno mu je ljudi pomagalo
u skupljanju.)
Naposljetku je sakupljač ključeva imao previše ključeva da ih uokolo nosi, pa ih
je počeo izlagati oko svoje kuće. Vješao ih je u prozore, na vrpcama, poput zavjese,
slagao ih na police, uramljivao ih i držao po zidovima. Najkrhkije je držao pod

~ 125 ~
staklom ili u kutijicama za nakit. Druge je stavljao na gomilu sličnih ključeva,
držao ih u kantama ili u košarama.
Godine su prolazile i cijela se kuća dupkom napunila ključevima. Visjeli su i
izvan kuće, na vratima, na prozorima, s kućne strehe.
Kuću sakupljača ključeva lako se uočavalo s ceste.
Jednoga dana netko mu je pokucao na vrata.
Sakupljač ključeva otvorio je vrata i na pragu zatekao zgodnu ženu u dugome
plaštu. Nikada je dotada nije vidio, kao što nikada prije nije vidio ni vez kojim joj
je plašt bio obrubljen: zvjezdasto cvijeće od zlatnih niti na tamnome platnu, previše
fino za putovanje, iako je sigurno daleko putovala. Nije vidio ni konja ni kočije;
pretpostavio je da ih je možda ostavila u konačištu, jer nitko kroz taj gradić nije
prošao, a da u njemu nije zanoćio, a i bilo je blizu.
„Rekoše mi da vi skupljate ključeve“, rekla je žena sakupljaču ključeva.
„Skupljam“, rekao je sakupljač ključeva, iako je to bilo očito. Ključeva je bilo
posvuda, visjeli su i iznad vrata na kojima su stajali, na zidovima iza njegovih leđa,
ključevi u žarama, zdjelama i vazama na stolovima.
„Tražim nešto što je stavljeno pod ključ. Pitam se može li to neki od vaših
ključeva otključati.“
„Slobodno pogledajte“, rekao je sakupljač ključeva i pozvao ženu unutra.
Mislio ju je upitati kakav ključ traži, da joj može pomoći, no znao je koliko je
teško opisati ključ. Da biste pronašli ključ, morate poznavati bravu u koju on ide.
I tako je sakupljač ključeva pustio ženu da pretraži kuću. Pokazao joj je svaku
sobu, svaki ormar i policu za knjige i sve u njih i na njih poredane ključeve.
Kuhinju, i u njoj šalice za čaj i čaše za vino pune ključeva, osim onih nekoliko što
ih je češće upotrebljavao, praznih i u iščekivanju vina ili čaja.
Sakupljač ključeva ponudio je ženu čajem, no ona je uljudno odbila. Prepustio
ju je njezinoj potrazi, sjeo u prednji hodnik, gdje ga je mogla pronaći ako joj
zatreba, i čitao knjigu.
Mnogo sati poslije, žena se vratila do sakupljača ključeva.
„Nije ovdje“, rekla je. „Hvala vam što ste mi dopustili da pogledam.“
„U stražnjem vrtu ima još ključeva“, rekao je sakupljač ključeva i poveo ženu u
dvorište.

~ 126 ~
 Vrt je bio iskićen ključevima, nanizanim na vrpce duginih boja. Ključevi
povezani vrpcama visjeli su s drveća, a buketi ključeva stajali izloženi u ocakljenim
loncima i vazama. Ključevi su visjeli s malih ljuljački u krletkama za ptice u kojima
nije bilo nijedne ptice. Bili uglavljeni u ploče duž vrtnih staza. U jednoj su živahnoj
fontani pod vodom, potopljene poput želja, ležale gomile ključeva.
Svjetlosti je polako nestajalo, pa je sakupljač ključeva popalio fenjere.
„Divno je ovdje“, rekla je žena. Počela je pregledavati ključeve u vrtu, ključeve
koje su držali kipovi i ključeve omotane oko topijara. Zastala je ispred drveta koje
je upravo počelo cvjetati, posegnula za jednim ključem, jednim od mnogih
obješenih na crvenim vrpcama.
„Hoće li taj ključ odgovarati vašoj bravi?“ upitao je sakupljač ključeva.
„I više od toga“, odgovorila je žena. „Ovo je moj ključ. Izgubila sam ga jako
davno. Drago mi je da je našao put do vas.“
„Meni ga je drago vratiti“, rekao je sakupljač ključeva. Ispružio je ruku da joj
odveže vrpcu i ostavio je da visi s ključa u njezinoj ruci.
„Moram vam se nekako odužiti“, rekla mu je žena.
„Nema potrebe“, rekao joj je sakupljač ključeva. „Zadovoljstvo mi je pomoći
vam da ponovo dođete do zaključane vam stvari.“
„Oh“, reče žena. „Nije to stvar. To je mjesto.“
Ključ je držala pred sobom, malo iznad struka, na visini na kojoj je – da je bilo
vrata – mogla stajati ključanica. I dio ključa je nestao. Žena je okrenula ključ, i neka
nevidljiva vrata otključala su se nasred sakupljačeva vrta. Žena je otvorila vrata.
Ključ i vrpca na kojoj je visio ostali su lebdjeti u zraku.
Sakupljač ključeva provirio je kroz vrata, u zlatnu sobu s visokim, zasvođenim
prozorima. Desetak svijeća stajalo je po stolovima postavljenim za veliku gozbu.
Čuo je kako odnekud dopiru glazba i smijeh. Kroz prozore je vidio vodopade i
planine, nebo jarko osvijetljeno dvama mjesecima i bezbrojnim zvijezdama što su
se zrcalile u svjetlucavome moru.
Žena je prošla kroz vrata, dugi joj se plašt vukao po zlatnim pločicama.
Sakupljač ključeva stajao je u svom vrtu i zurio.
Žena je iz brave izvadila ključ na vrpci.

~ 127 ~
 Okrenula se sakupljaču ključeva. Podignula je ruku pozivajući ga, pokazujući
mu da krene naprijed.
Sakupljač ključeva pošao je za njom.
Vrata su se za njim zatvorila.
Više ga nitko nikada nije vidio.

~ 128 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS budi se u davnini i daljini, ili barem ima takav osjećaj.

Dezorijentiran i omamljen, um mu sekundu kaska za tijelom, kao da se provlači

kroz nekakvo kristalno čisto blato. Kao da je i dalje pijan, ali nekako pogrešno
pijan.
Slično se osjećao samo jednom, jedne večeri koju bi radije zaboravio, večeri s
previše šardonea, i taj osjećaj i povezuje s njim, s okusom bistroga, kristalnog
bijelog vina: bockavog, oštrog, laganog okusa po hrastu. I s tim kako je ustao, a nije
se sjećao da je pao.
Trlja oči, osvrće se po mrlji od sobe, zbunjen jer je prevelika, i sjeti se da je u
hotelu. I dok se događaji od prethodne noći probijaju kroz omaglicu, soba mu se
u zamagljenom vidu zgusne i on se sjeti da nije u hotelu. I počne paničariti.
Diši, kaže mu onaj glas u glavi i on ga posluša, srećom, nastoji se fokusirati na
udah i izdah, i udah i izdah.
Sklopi oči, no stvarnost se počne probijati kroz ostala čula. Soba miriše na vatru
koja je donedavno pucketala, na sandalovinu i na nešto mračno, duboko i
neodređeno. Čuje se neka udaljena zvonjava, mora da ga je to i probudilo. Krevet
i jastuci mekani su poput sljezovih kolačića. Radoznalost mu potiho ratuje s
tjeskobom, zbog čega teže diše, ali dok sili pluća na polagane, ravnomjerne udahe,
radoznalost pobjeđuje, pa on otvori oči.
Soba je sada svjetlija, svjetlost dopire kroz ploče od jantarnog stakla ugrađene u
stijenu iznad vrata, iz hodnika. Svjetlost je to koju povezuje prije s kasnim
poslijepodnevom negoli s jutrom. U sobi je više stvari no što se sjeća, čak i bez

~ 129 ~
naočala uspijeva razaznati Victrolin gramofon pored naslonjačā, rastopljene
svijeće na okviru kamina. Sliku broda na moru obješenu iznad kamina.
Zachary trlja oči, ali soba ostaje ista. Ne znajući što bi drugo, nevoljko se izvuče
iz postelje od sljezovih kolačića i započne nešto nalik na jutarnju rutinu.
Odbačenu odjeću pronađe u kupaonici, ukrućenu od boje i zemlje, i upita se
imaju li ovdje uslugu praonice. Iz nekog razloga, briga o rublju vrati ga u stvarnost
situacije; u snovima ili halucinacijama takvih briga vjerojatno nema. Pokuša se
sjetiti je li ikada usnuo ijedan san u kojemu je pomislio „Možda mi trebaju nove
čarape“ i ne uspijeva.
I u kupaonici ima više stvari no što pamti: u ormariću s ogledalom su četkica i
pasta za zube u metalnoj tubi, i nekoliko pomno obilježenih staklenki s kremama
i uljima, jedna od njih je krema poslije brijanja koja miriše na cimet i bourbon.
Tuš je odvojen od kade i Zachary čini što može da ispere boju iz kose, da
posljednje ostatke ostruže s kože. Sapuni u elegantnim posudama odreda mirišu
na drvo i smolu, kao da je sve prilagođeno njegovim mirisnim željama.
Omotan ručnikom, Zachary pregleda ostatak sobe, tražeći nešto što bi obukao
umjesto svog znojnog, bojom umrljanog odijela.
Na jednome zidu, uz rasparenu komodu, uzdiže se ormar. U njemu ne samo da
ima nešto odjeće već se može i birati. Ladice su pune džempera, čarapa i donjega
rublja, u ormaru vise košulje i hlače. Sve izgleda ručno šivano, od prirodnih
vlakana i bez etiketa. Oblači smeđe lanene hlače i košulju boje mahovine bez
kragne s pucetima od uglačana drva. Vadi sivi pleteni džemper koji ga podsjeća na
jedan od njemu omiljenih. Na dnu ormara nekoliko je pari cipela i pristaju mu,
dakako, što ga muči više od odjeće, jer ona je većinom komotna i prilagodljiva, sve
mu odgovara, no to se dade objasniti time da je nešto vitkiji od standarda. S
cipelama je horor. Navlači par smeđih cipela od antilopa koje kao da su mu rađene
po mjeri.
Možda imaju vilenjake koji ti, dok spavaš, izmjere stopala i naprave cipele,
nabaci mu onaj glas u glavi.
Mislio sam da si ti praktični glas razuma, glasu u glavi, zauzvrat pomisli
Zachary, ali ne dobije nikakav odgovor.
Oko vrata vješa ključ sobe i kompas, a nakon kraćeg oklijevanja i Dorianov mač.
Nastoji zatomiti zabrinutost zbog onoga što se događalo gore dok je on bio ovdje,

~ 130 ~
dolje. Da odvrati pažnju, osvrne se po sobi iako je baš i ne može bogzna kako
vidjeti. Stvari su izbliza prilično jasne, no to predmnijeva istraživanje korak po
korak, upijanje prostora sitnim gutljajima.
Uzme knjigu s jedne police i sjeti se nečega, vjerojatno neke epizode Zone
sumraka: toliko toga za čitanje, a naočala nigdje. Ipak, otvori knjigu, na nasumično
odabranoj stranici. Riječi otisnute na njoj oštre su i jasne.
Zachary podigne pogled. Krevet, slike na zidovima, kamin, sve je obilježeno
onom posebnom nejasnoćom što je njegov oftalmološki koktel kratkovidnosti i
astigmatizma baca na svijet. Ponovo pogleda knjigu u rukama.
To je knjiga poezije. Dickinsonica, pomisli on. Savršeno čitljiva, iako je font
sitan, znakovi su oštri, čak i točke veličine glave čiode i sićušni zarezi.
Spusti je i uzme drugu knjigu. Ista stvar, savršeno čitljiva. Vrati je na policu.
Ode do stola na kojemu leži smeđi kožnati svezak što ga je za Doriana uzeo u
Kolekcionarskom klubu. Želi vidjeti hoće li trik, kakav god bio, upaliti i s
ilustracijama u njoj, i s arapskim, ali čim otvori naslovu stranicu, vidi ne samo da
su kovrčave iluminacije jasne već i da je naslov na engleskom.

Zgode i priče

Naslov vidi jasno, pismo je kitnjasto, ali svakako na engleskom. Pomisli da je

možda otisnuta na različitim jezicima, samo to prije nije vidio, ali na svakoj
stranici koju okrene ukaže se ista, poznata abeceda.
Zachary spusti knjigu, ponovo ošamućen. Ne sjeća se kada je posljednji put jeo.
Na onoj zabavi? Zar je to bilo tek sinoć? Sjeti se da je Skrbnik rekao nešto o kuhinji,
blizu kamina.
Pokraj i dalje mutnoga kamina (premda s te razdaljine vidi da su kapetan i
posada broda na slici iznad kamina zečići, na inače realističnom morskom
krajobrazu) u zid je postavljena jedna pregrada, nešto poput vrata ormara
ugrađenog u stijenu, i pored nje malo dugme.
Zachary otvori vrata i otkrije prostor koji bi mogao biti kuhinjsko dizalo, a u
njemu jednu debelu knjigu i jednu kutiju, i na njima jednu presavijenu karticu.
Zachary je uzme.

~ 131 ~
 Pozdrav, gospodine Rawlins. Dobro došli.

Nadamo se da uživate u boravku.

Zatrebate li ili poželite bilo kakvu okrepu, molimo Vas da se slobodno poslužite
našim uslužnim sustavom. Smišljen je da bude što praktičniji.
• Napišite svoju narudžbu na karticu. Ova knjiga sadržava izbor onoga što se
nudi, ali molimo Vas da ne dopustite da Vam popis u njoj diktira izbor, sa
zadovoljstvom ćemo pripremiti sve što želite, koliko je u našoj moći.
• Karticu s narudžbom stavite u kuhinjsko dizalo. Zatvorite vrata i pritisnite
gumb da narudžbu pošaljete u kuhinju.
• Okrepa će Vam biti pripremljena i poslana. Zvonce će najaviti njezin dolazak.
• Molimo Vas da, kad završite, na isti način vratite nepotrebno ili
neupotrijebljeno posuđe, i ostalo.
• Dodatni pristup dostupan Vam je diljem Luke u za to određenim područjima,
kad niste u sobi.
Imate li kakvih pitanja, slobodno ih dodajte svojim narudžbama i mi ćemo dati
sve od sebe da na njih odgovorimo.
Hvala Vam i, još jednom, nadamo se da ćete uživati u boravku.

– Kuhinja

U kutiji je mnoštvo sličnih kartica i jedno nalivpero. Zachary prelista knjigu koja
sadržava najduži jelovnik što ga je ikada vidio: poglavlja, popisi hrane i pića,
organizirani, s unakrsnim referencama, po stilu, okusu, teksturi, temperaturi i
regionalnim kuhinjama po kontinentima.
Zatvori knjigu i uzme jednu karticu pa nakon kraćeg razmišljanja napiše Bok i
hvala na dobrodošlici, a potom naruči kavu s vrhnjem i šećerom i jedan mafin ili
kroasan, što god imaju. Stavi karticu u dizalo, zatvori vrata i stisne onaj gumb.
Gumb zasvijetli i začuje se tihi mehanički šum, minijaturna inačica brujanja dizala.

~ 132 ~
 Zachary se ponovo usredotoči na sobu i knjige, ali minutu poslije začuje zvonce
u zidu. Otvori vrata dizala pitajući se je li nešto pogrešno učinio, misleći da im je
možda ponestalo i mafina i kroasana, ali unutra pronađe srebrni pladanj s loncem
vruće kave, praznom šalicom, zdjelicom s kockama šećera i maleni vrč s
(ugrijanim) vrhnjem te košaricu toplog peciva (tri mafina različitih okusa,
kroasani s maslacem i čokoladom i presavijeno pecivo koje izgleda kao da u njemu
ima jabuka i kozjega sira). Tu su i ohlađena boca gazirane vode, čaša i presavijeni
platneni ubrus u koji je zataknut žuti cvijet.
Druga kartica obavijesti ga da je mafin s limunom i makom bezglutenski i da
ga mole da im javi ako ima kakvih prehrambenih ograničenja. I ako želi med ili
džem.
Nalijevajući kavu, dodajući joj kapljicu vrhnja i kockicu šećera, Zachary zuri u
košaru s pecivom. Kava je jaka mješavina na koju je navikao, ali lagana i izvrsna
kao i sve što kuša iz one košare s čudima od peciva. Čak je i voda osobito dobra,
iako je uvijek mislio da gazirana voda ima finiji okus zbog mjehurića.
Kakvo je ovo mjesto?
Zachary uzme pecivo (koje je, iako izvrsno, zamagljeno) i kavu pa se vrati za
stol, pokušava razbistriti glavu kofeinom i ugljikohidratima. I opet otvori
Dorianovu knjigu. Polako okreće stranice. Knjiga sadržava staromodne ilustracije,
mnoštvo prekrasnih stranica u boji, a naslov upućuje na knjigu bajki. Prije no što
se vrati na početak, pročita par redaka priče pod naslovom „Djevojka i pero“, ali
mu usput, iz prostora ispod hrpta knjige, ispadne nekakav ključ i tresne na stol.
Ključ je dugačak i tanak, otpirač s okruglom glavom i sitnim, jednostavnim
zupcima. Ljepljiv je, kao da je bio ulijepljen u hrbat knjige, iza stranica, ispod kože.
Zachary se upita je li Dorian tragao za knjigom ili za ključem. Ili i za jednim i
za drugim.
Ponovo otvori knjigu i pročita prvu priču, u kojoj je i inačica priče koju mu je
Dorian ispričao u mraku, na zabavi. Na njegovu žalost, u priči se ne objašnjava što
je miš napravio sa Sudbinim srcem. Čitanjem te priče vraćaju mu se emocije puno
složenije od onih s kojima bi ovako rano mogao izaći na kraj, pa zatvori knjigu, a
ključ koji je iz nje ispao stavi na lančić na kojemu visi i ključ njegove sobe. Preko
njega navuče sivi džemper s rol-kragnom. Pletivo je dovoljno debelo da prekrije i

~ 133 ~
ključeve i kompas i mač, i spriječi ih da zveckaju. Očekuje da džemper zamiriše na
cedar, no on lagano miriše na palačinke.
Iznenada mu padne na pamet da napiše poruku Kuhinji i raspita se za praonicu.

Da, molimo Vas, pošaljite nam sve što

treba očistiti, gospodine Rawlins

munjevito stiže odgovor.

Što urednije može, Zachary u dizalo posloži svoje bojom poprskano odijelo i
pošalje ga dolje.
Zvonce zazvoni nekoliko sekundi poslije i u tom času Zacharyja već ne bi
iznenadilo ni da mu je odjeća nekako već očišćena. Umjesto nje vraćaju mu
zaboravljeni sadržaj džepova: hotelski ključ, novčanik i dva komada papira –
Dorianovu poruku i isprintanu ulaznicu s razmazanom riječju koja je nekoć bila
bourbon, a sada je mrlja. Sve to ostavi na okviru kamina, ispod onih pirata zečića.
Pronalazi jednu kurirsku torbu, staru, vojničkog tipa, izblijedjele
maslinastozelene boje, s nekoliko kopči. Stavi u nju Zgode i priče i jedan mafin
pažljivo umotan u ubrus, a onda, napola posloživši razbacani krevet, izađe iz sobe,
zaključa vrata za sobom i pokuša pronaći put natrag do ulaza. Do Srca, kako ga je
nazvao Skrbnik.
Triput skrene prije nego što posegne za kompasom. Hodnik izgleda drugačije,
vedrije, svjetlost u njemu se promijenila. Svjetiljke su umetnute između knjiga, sa
stropa vise nizovi žarulja. Na sjecišta hodnikā postavljena su svjetla nalik na
plinske lampe. Ima i stuba, no on se ne sjeća nikakvih stuba, pa nijednima i ne
krene. Prođe kroz veliku otvorenu prostoriju s dugačkim stolovima i lampama od
zelenog stakla koja jako sliči knjižnici, osim što joj je cijeli pod utopljen u
reflektirajući bazen, a staze slijeva podignute su i suhe, premošćuju prostor ili vode
do otoka sa stolovima. Zachary zaobiđe jednu mačku koja napeto zuri u vodu i
sam se zagleda u narančastog koi šarana koji pliva pod budnim mačjim pogledom.
Ovo mjesto nije ono što si je Zachary predočio čitajući Slatke jade.
Veće je, za početak. Nikad ne vidi jako daleko u jednom smjeru, no ima dojam
da se pruža unedogled. Ne uspijeva se domisliti ni kako bi ga opisao. Možda kao

~ 134 ~
muzej umjetnosti i poplavljenu knjižnicu premještene u sustav podzemne
željeznice.
Više od svega, Zacharyja podsjeća na kampus na njegovu sveučilištu: dugačke
šetnice koje povezuju različita područja, beskrajne police s knjigama i nešto u što
baš i ne može uprijeti prstom, prije osjećaj nego arhitektonski element. Nekakav
zanos, svojstven mjestu učenja, priča i tajni.
Doduše, on je, izgleda, jedini učenik. Ili jedini koji nije mačka.
Nakon čitaonice u reflektirajućem bazenu i dvorane pune knjiga s plavim
koricama Zachary uđe u zavoj koji ga odvede natrag do katedraličnog ulaza sa
svemirskim satom. Lusteri u njemu svijetle jače, premda ih je nekoliko skliznulo
na pod. Obješeni su (ili nisu) na dugačke žice nalik na strune i lance nalik na tetive,
u plavoj, crvenoj i zelenoj boji. Dotad to nije opazio. Pločice izgledaju šarenije, ali
su se iskrhale i izblijedjele, dijelovi izgledaju kao murali, ali nije ostalo dovoljno
djelića da im razazna motiv. Ono klatno njiše se na sredini prostorije. Vrata koja
vode do dizala zatvorena su, ali su zato ona koja vode u Skrbnikov ured otvorena,
širom, vidi da ga ona žuta mačka promatra iz jednog naslonjača.
„Dobro jutro, gospodine Rawlins“, kaže mu Skrbnik ne dižući pogled sa stola
prije no što Zachary pokuca na otvorena vrata. „Nadam se da ste dobro spavali.“
„Jesam, hvala“, odgovori Zachary. Ima previše pitanja, ali negdje mora početi.
„Gdje su svi?“
„Trenutačno ste jedini gost“, odgovori Skrbnik, ali nastavi pisati.
„Ali, zar ovdje nema... stanovnika?“
„Ne, trenutačno nema. Trebate li još nešto?“
Skrbnik ne skida pogled sa svoje bilježnice, pa Zachary pokuša s
najkonkretnijim pitanjem.
„Ovo je malo mimo reda, ali... da negdje ovdje nemate koje rezervne naočale?“
Skrbnik podigne glavu i spusti olovku.
„Oprostite mi“, kaže, ustane i prijeđe sobu da dođe do jednog od ormara s
ladičicama. „Da ste me barem upitali sinoć, imao bih nešto što će vam odgovarati.
Kratkovidni ste ili dalekovidni?“
„Kratkovidan, s astigmatizmom u oba oka, ali jake naočale za kratkovidne
trebale bi pomoći.“

~ 135 ~
 Skrbnik otvori nekoliko ladičica i potom mu preda kutijicu s nekoliko pari
naočala, uglavnom u žičanim okvirima, ali i nekoliko u debljim okvirima i jedan
par s okvirima od kornjačevine.
„Nadam se da će koje od ovih poslužiti“, kaže Skrbnik. Vrati se svom stolu i
pisanju dok Zachary isprobava različite naočale. Od prvih odustane jer su mu
preuske, ali nekoliko ih odgovara i iznenađujuće su blizu njegovoj dioptriji. Odluči
se za par naočala bakrene boje s četvrtastim lećama.
„Ove će biti super, hvala vam“, kaže vraćajući kutiju Skrbniku.
„Slobodno ih zadržite dok ste tu. Mogu li vam jutros još kako pomoći?“
„Je li... je li se Mirabel vratila?“ upita Zachary.
Skrbnikovo lice ponovo se nabora u nešto što bi moglo biti blaga ljutnja, ali ona
nestane tako brzo da Zachary u to baš i ne može biti siguran. Pretpostavlja da
Skrbnik i Mirabel možda i nisu u najboljim odnosima.
„Još nije“, kaže Skrbnik, boja njegova glasa ne odaje ništa. „Slobodno po volji
istražujte dok čekate. Molim da sva zaključana vrata ostanu zaključana. Ja ću je...
izvijestiti o vašoj nazočnosti kad stigne.“
„Hvala.“
„Ugodan dan vam želim, gospodine Rawlins.“
Zachary shvati da treba poći i vrati se u dvoranu, zapažajući detalje u njoj, sad
kad mu u tome pomažu korektivne leće. Izgleda kao da je tek na korak od
urušavanja. Na okupu je drže planeti koji se okreću, ure koje kucaju, puka želja i
konop.
Dio njega želi ispitati Skrbnika, ali ostatak je, s obzirom na sinoćnju interakciju,
skloniji oprezu. Možda Mirabel bude susretljivija u pogledu... pa, svega. Kada se
napokon pojavi. Pamti je maskiranu u kralja divljih stvorenja i ne može je zamisliti
ovdje.
Zachary odabere drugi hodnik kojim će odlutati. U njemu su police uklesane u
stijenu, knjige su natrpane u nepravilne odjeljke, zajedno sa šalicama za čaj,
bocama i zalutalim bojicama. I u njemu ima slika, mnoge od njih vjerojatno je
naslikao umjetnik koji je naslikao i one zečiće moreplovce u njegovoj sobi, vrlo su
realistične, ali s neobičnim detaljima. Portret mladića u kaputu s cijelim
mnoštvom gumba, ali svi ti gumbi sićušni su satovi, od ovratnika do manšeta na

~ 136 ~
rukavima, i svaki pokazuje drugo vrijeme. Na drugoj je ogoljena šuma na
mjesečini, no jedno drvo u njoj živo je i ima zlatno lišće. Na trećoj je mrtva priroda
s voćem i vinom, ali jabuke su izrezbarene u krletke za ptice u kojima sjede crvene
ptičice.
Zachary pokuša otvoriti nekoliko vrata bez pločice s imenom, ali većina je
zaključana.
Pita se gdje je ona kuća za lutke, ako uistinu postoji.
Samo što na nju pomisli, na jednoj polici opazi lutku.
Posebnu, drvenu lutku, oslikanu kao ženu omotanu plaštem od zvijezda. Oči su
joj sklopljene, no usta su joj svijena u osmijeh u obliku mjesečeva srpa koji stvara
izraz spokojnog iščekivanja, jednostavno nacrtana, u nekoliko poteza bojom. Izraz
sličan onome kad sklopiš oči prije nego što puhneš i pogasiš svjećice na
rođendanskoj torti. Lutka je izdjeljana u stilu koji ga isprva podsjeti na lutke iz
majčine zbirke kokeshi-lutaka, ali onda, oko obloga struka, pronađe dobro skriveni
spoj i shvati da je sličnija ruskoj matrjoški. Pažljivo okrene lutku i odvoji gornji dio
dijela.
U lutki dame u zvjezdanoj halji počiva sova.
U lutki sove počiva druga žena, odjevena u zlato i ovaj put otvorenih očiju.
U lutki zlatne žene počiva mačka, zlatnih očiju, zlato je iste nijanse kao i ono na
prethodnoj ženi.
U lutki mačke je djevojčica duge, kovrčave kose u nebeskoplavoj haljini, oči su
joj otvorene, ali gleda nekamo ustranu, u nešto što je zanima više od osobe koja je
gleda.
Najmanja lutkica je pčela, u prirodnoj veličini.
Nešto se pomakne u dnu hodnika gdje je stijena prekrivena crvenim
baršunastim zastorima – nešto krupnije od mačke – ali kad tamo pogleda, nema
ničega. Zachary spoji polovice lutaka i, umjesto da ih ostavi zarobljene u jednoj
osobi, poslaže ih u red, na policu, i krene dalje.
Svijeća je toliko da miris rastopljenog pčelinjeg voska prožima sve, blag i
slatkast, i miješa se s mirisima papira, kože i kamena, s daškom dima. Tko pali sve
te svijeće, ako ovdje nema nikoga drugoga? upita se Zachary prolazeći kraj jednog

~ 137 ~
svijećnjaka na kojemu je više od tucet tinjajućih konusa, vosak kaplje niz kamen
na koji su očito kapale mnoge svijeće prije ovih.
Jedna vrata vode u sobicu pomno isklesanih zidova. Jedina lampa u njoj stoji
na podu i dok Zachary oko nje hoda, svjetlost obasjava različite dijelove klesarije,
otkriva slike i tekstove, no ne uspije pročitati cijelu priču.
Zachary tim hodnikom hoda sve dok se on ne rastvori u vrt s visokim stropom
od mramora sličnog onome oko dizala, koji svjetlošću nalik na sunčevu obasjava
knjige ostavljene po klupama i fontanama i naslagane kraj kipova. Prođe pored
skulpture lisice, pa pored još jedne koja izgleda kao klimava hrpa snježnih gruda.
Na sredini prostorije je djelomično zatvoren prostor, koji ga podsjeti na čajanu. U
njemu su klupe i kip žene posjednute na kameni stolac, u prirodnoj veličini.
Haljina joj oko tog stolca pada u realistično isklesanim valovima platna, a posvuda
– na njezinu krilu, na rukama, skrivene u naborima njezine haljine i u kovrčama
njezine kose – pčele. Pčele su isklesane iz kamena drugačije boje od one od kojih
je načinjena njihova gospodarica, tamnije nijanse, i izgledaju kao zasebni komadi.
Zachary podigne jednu, a onda je vrati. Žena gleda prema dolje, ruke su joj na
krilu, dlanova okrenutih prema gore, kao da bi trebala čitati knjigu.
Kraj nogu kipa, okružena pčelama i položena poput žrtvene ponude, stoji čaša
dopola ispunjena tamnom tekućinom.
„Znala sam da ću ga propustiti“, kaže netko iza njega.
Zachary se okrene. Da joj nije prepoznao glas, nikada ne bi pogodio da je to
žena sa zabave. Kosa joj je, bez perike, gusta, valovita i obojena u različite nijanse
ružičaste – boje nara pri korijenu koja blijedi do boje baletnih papučica na
ramenima. Oko tamnih očiju ostali su joj tragovi zlatnih šljokica. Starija je no što
je mislio, nekoliko godina starija od njega, rekao bi, ali možda i više. Nosi traperice,
visoke crne čizme s dugačkim vezicama i džemper krem boje koji izgleda kao da je
prešao najkraći put od ovce do odjeće, a cijeli je komplet nekako neusiljeno
elegantan. Na nekoliko lančića na njezinu vratu visi mnoštvo ključeva i jedan
medaljon nalik na Zacharyjev kompas, te nešto što izgleda kao ptičja lubanja
izlivena u srebru. Ipak, nekako, i bez onoga repa, i dalje izgleda kao Max.
„Propustiti što?“ upita Zachary.

~ 138 ~
 „Svake godine, otprilike u ovo vrijeme, netko joj ostavi čašu vina“, odgovori
dama s ružičastom kosom pokazujući čašu pod nogama kipa. „Nikad ne vidim tko
to radi, a nije da se nisam trudila. Misterij, još godinu dana.“
„Ti si Mirabel.“
„Takav glas me bije“, kaže Mirabel. „Oduvijek sam to željela reći. Nismo se
upoznali kako treba, zar ne? Ti si Zachary Ezra Rawlins i ja ću te oslovljavati s Ezra,
jer mi se tako sviđa.“
„Budeš li ti mene oslovljavala kao Ezru, ja ću tebe kao Max.“
„Dogovoreno“, pristane ona, s onim osmijehom filmske zvijezde. „Pokupila
sam ti stvari iz hotela, Ezra. Ostavila sam ih u uredu kad sam te došla pronaći, pa
sad na njima vjerojatno sjedi mačka i čuva ih. I odjavila sam te iz prije spomenutog
hotela i dugujem ti ples, jer su nas prekinuli. Kako ste se snašli, ti i onaj kako-se-
zove?“
„Dorian?“
„Rekao ti je da se zove Dorian? Baš je slab na Oscara Wildea, kao da mu one
dramatične obrve i durenje nisu dosta. Meni je rekao da ga oslovljavam kao
gospodina Smitha, mora da mu se ti više sviđaš „
„Pa, kako god se zvao, nije tu“, kaže Zachary. „Oni su ga ljudi zgrabili.“
Mirabelin osmijeh iščezne. To što se odmah zabrinula, udvostruči brigu što ju
je Zachary nastojao izagnati iz glave.
„Tko ga je zgrabio?“ upita ona, iako je Zacharyju jasno da ona to već zna.
„Ljudi s bojom i s plaštevima, Kolekcionarski klub, tko god bili. Ti ljudi“, doda
i izvuče onaj srebrni mač ispod džempera, opsuje kada se lančić za njega zakvači i
shvati da je uzrujaniji no što želi priznati.
Mirabel ne kaže ništa, ali se mršti i gleda iza Zacharyja, u kip žene sa pčelama i
bez knjige.
„Je li već mrtav?“ upita Zachary, iako odgovor ne želi čuti.
„Ako nije, samo je jedan razlog za to“, kaže Mirabel, usredotočena na kip.
„A to je?“
„Koriste ga kao mamac.“ Mirabel ode do kipa i podigne onu tajanstvenu čašu
vina. Nakratko je promotri, a onda digne do usana i iskapi. Vrati ispražnjenu čašu
i okrene se Zacharyju.

~ 139 ~
„Idemo ga spasiti, Ezra?“

~ 140 ~
 DJEVOJKA
I PERO

Bila jednom jedna princeza koja se odbila udati za kraljevića za kojega se trebala
udati. Njena je se obitelj odrekla i ona je napustila kraljevstvo, trampila nakit i kosu
za prolaz do sljedećega kraljevstva, pa do sljedećega, a onda i do zemlje koja počiva
iza njega i u kojoj nema kralja, i u njoj je ostala.
Bila je vješta u šivanju, pa je otvorila radionicu u gradiću u kojemu nije bilo
švelja. Nitko nije znao da je bila princeza, no to je bilo jedno od onih mjesta gdje
te nitko ne pita što si prije bio.
„Je li ova zemlja ikad imala kralja?“ upitala je jednu od svojih najboljih
mušterija, staricu koja je tamo dugo živjela, ali je vid više nije služio dovoljno da si
sama popravlja odjeću.
„O, da“, rekla je starica. „I još ga ima.“
„Ima?“ To je iznenadilo princezu, jer dotad za to nije čula.
„Sovljega kralja“, rekla je starica. „Živi na planini iza jezera. I vidi budućnost.“
Princeza je znala da je starica zadirkuje, jer na planini iza jezera nije bilo ničeg
osim drveća, snijega i vukova. Taj Sovlji kralj sigurno je iz neke dječje pričice za
laku noć, poput Jahača na noćnome vjetru ili Mora bez zvijezda.
Nakon nekoliko godina princeza se jako zbliži s kovačem i nakon nekog
vremena oni se vjenčaju. Jedne kasne večeri ona mu reče da je nekoć bila princeza;
pričala mu je o dvorcu u kojemu je odrasla, o malenim psima koji su spavali na
jastucima izvezenim svilom i o kraljeviću goropadna lica iz susjednoga kraljevstva
za kojega se odbila udati.

~ 141 ~
 Njezin se kovač nasmijao. Nije joj povjerovao. Rekao joj je da je trebala biti
putujuća pjevačica, a ne švelja, i poljubio pregib između struka i kuka. Ali ju je
otad nazivao princezom.
Dobili su dijete, djevojčicu krupnih očiju i prodorna plača. Babica je rekla da
glasniju bebu još nije čula. Djevojčica se rodila u noći bez mjeseca, što je bio loš
znak.
Tjedan poslije, kovač je umro.
Princezu su, kao nikad prije, počeli brinuti loši predznaci, kletve i djetetova
budućnost. Zatražila je savjet od one starice i starica joj je predložila da dijete
odvede Sovljemu kralju, koji je takve stvari mogao vidjeti. Ako je dijete bilo loše
sreće, on će znati što da se radi.
Princeza je mislila da je to budalaština. No kad je malo poodrasla, djevojčica je
znala vrisnuti iz čista mira ili onim svojim krupnim očima satima zuriti u prazno.
„Princezo!“ rekla je djevojčica svojoj majci jednoga dana, kada je tek počela
učiti riječi. „Princezo!“ ponovila je gladeći majčino koljeno ručicom.
„Tko te naučio tu riječ?“ upitala je princeza.
„Tata“, odgovorila joj je kći.
I tako je princeza djevojčicu odvela Sovljemu kralju.
Kolima se odvezla u podnožje planine iza jezera i otuda, prosvjedima vozača
unatoč, krenula uz jednu staru stazu. Uspon je bio dug, ali dan je bio vedar, vukovi
su spavali ili su, možda, ljudi samo pričali da ih ima. Princeza je povremeno stajala
da se odmori, a djevojčica bi se igrala u snijegu. Stazu je ponekad bilo teško vidjeti,
no bila je obilježena hrpama kamenja i izblijedjelim zastavama, nekoć možda i
zlatnima.
Nakon nekog vremena princeza i njezina kći stigle su na jednu čistinu, gotovo
skrivenu krošnjama drveća.
Zdanje na toj čistini nekoć je možda bilo zamak, ali sada je bilo ruševina. Kule
na njemu, osim jednoga tornja, bile su slomljene, a urušeni zidovi obrasli lozom.
Fenjeri pored ulaza bili su upaljeni.
Zamak je iznutra izgledao baš poput dvorca u kojemu je princeza nekoć davno
živjela, samo prašnjaviji i mračniji. Na zidovima su visjele tapiserije s grifonima,
cvijećem i pčelama.

~ 142 ~
 „Ostani tu“, rekla je princeza djevojčici smjestivši je na prašnjav sag okružen
namještajem nekoć, možda, raskošnim i impresivnim.
Dok je majka pretraživala kat, djevojčica se zabavljala izmišljajući priče o
tapiserijama na zidu i razgovarala s duhovima, jer zamak ih je bio pun, a kako već
dugo nisu vidjeli dijete, duhovi su se okupili oko nje.
A onda je djevojčici nešto zapelo za oko. Odgegala se do tog svjetlucavog
predmeta, a duhovi su gledali kako uzima jedno odbačeno pero i divili se: tako
mala djevojčica, a zna vladati čarobnim talismanom. No djevojčica nije znala ni
što znači riječ vladati ni što znači riječ talisman. Ne obazirući se na duhove, pero
je najprije pokušala pojesti, a onda ga, zaključivši da nije dobro za jelo, stavila u
džep.
Za to vrijeme princeza je pronašla sobu s vratima obilježenim krunom.
Otvorila je ta vrata, u onom tornju koji je još uvijek stajao. Tamo je pronašla
sobu, uglavnom mračnu. Svjetlost se cijedila odnekud visoko gore i na sredini
kamenog poda oblikovala nejasnu, svijetlu točku. Princeza je ušla i zastala na toj
svjetlosti.
„Što želiš?“ dopro je glas iz tame, odasvud.
„Želim znati budućnost svoje kćeri“, zatražila je princeza, misleći da to i nije
pravi odgovor na postavljeno joj pitanje, jer je imala i puno drugih želja, ali ta ju je
dovela ovamo.
„Da vidim djevojčicu“, rekao je glas.
Princeza je otišla i dovela djevojčicu, koja se rasplakala kad ju je odvojila od
novih prijatelja duhova, ali se nasmijala i zapljeskala ručicama kada su duhovi
krenuli za njima uza stube.
Princeza je djevojčicu odnijela u onu sobu u tornju.
„Samu“, rekao je glas iz tame.
Princeza je oklijevala, a onda spustila djevojčicu na svjetlost i vratila se u
hodnik, nervozno čekala, okružena duhovima koje nije vidjela iako su je tapšali po
ramenu i govorili da se ne brine.
U tornju, djevojčica je pogledala u tamu i tama je pogledala u nju.
Iz sjene u koju je djevojčica zurila izašao je visok lik s tijelom muškarca i glavom
sove. Krupne okrugle oči zurile su odozgo u djevojčicu.

~ 143 ~
 „Zdravo“, rekla je djevojčica.
„Zdravo“, rekao je Sovlji kralj.
Nakon nekog vremena vrata su se otvorila, princeza se vratila unutra i zatekla
djevojčicu kako sjedi, sama, u bazenu svjetlosti.
„Ovo dijete nema budućnosti“, rekla je tama.
Princeza se namrštila i pogledala djevojčicu, pokušavajući zaključiti što je
željela čuti umjesto ovakvog odgovora. I prvi put požalila što je otišla iz svoga
kraljevstva i donijela odluke koje je donijela.
Možda bi djevojčicu mogla ostaviti tu, u zamku, i u gradiću reći da su je odnijeli
vukovi. Spakirati stvari, odseliti se i krenuti ispočetka.
„Obećaj mi nešto“, rekla je tama princezi.
„Bilo što“, odgovorila je princeza i odmah požalila.
„Dovedi je opet kad odraste.“
Princeza je uzdahnula i kimnula pa dijete koje je negodovalo odvela iz zamka,
dolje, niz planinu, do njihove kućice.
U godinama koje su uslijedile princeza se znala sjetiti svog obećanja, znala ga je
zaboraviti, a znala se i zapitati nije li sve to bio san. Napokon, njezina kći nije bila
nesretno dijete, jednom kad je prohodala, rijetko je vrištala, više nije prazno zurila
u ništa i djelovala je sretnije od većine.
(Djevojčica je između struka i kuka imala ožiljkasti biljeg koji je podsjećao na
pero, no njena se majka nije sjećala otkud se stvorio i koliko ga dugo ima.)
Za dana za kojih bi mislila da je sjećanje na zamak i na obećanje stvarno,
princeza bi uvjeravala samu sebe da će se jednoga dana vratiti na planinu, povesti
djevojčicu i, ako ništa drugo, bit će to lijepa šetnja, a ako je zamak doista tamo,
smislit će što će kad za to dođe vrijeme.
Prije nego što djevojčica odraste, princeza se razboli i umre.
Nedugo potom njezina kći nestane. Nitko u gradu nije se iznenadio.
„Uvijek je bila divlja“, govorile su žene koje su poživjele dovoljno dugo da budu
starice.
Svijet se otada promijenio, ali u tom gradiću blizu jezera i dalje pričaju priče o
zamku na planini.

~ 144 ~
 U jednoj od njih djevojčica pronađe put do zamka kojega se napola sjeća, misli
da ga je sanjala. Pronalazi ga praznog.
U drugoj inačici djevojčica pronađe put do zamka kojega se napola sjeća, misli
da ga je sanjala. I pokuca na vrata.
Ona se pred njom otvore, širom, i duhovi koje ona više ne vidi požele joj
dobrodošlicu.
Vrata se za njom zatvore i za nju se više ne čuje.
U priči koja se pripovijeda najrjeđe djevojčica pronađe put do zamka kojega se
napola sjeća, misli da ga je sanjala. Do mjesta na koje se obećala vratiti, iako to
obećanje nije dala ona sama.
Fenjeri su upaljeni za njezin dolazak.
Vrata se otvore prije nego što na njih pokuca.
Penje se poznatim stubištem i zna da ništa od toga nije san. Krene hodnikom
kojim je već jednom prošla.
Vrata obilježena krunom otvorena su. Djevojka uđe.
„Vratila si se“, kaže tama.
Djevojka šuti. Ovaj dio onoga što nije sanjala najviše ju je progonio, više i od
duhova. Ta soba. Taj glas.
Ali nije uplašena.
Iz tame se pomoli muškarac s glavom sove. Niži je no što pamti.
„Zdravo“, kaže djevojka.
„Zdravo“, kaže Sovlji kralj.
Neko vrijeme u tišini zure jedno u drugo. Duhovi ih promatraju iz hodnika,
pitaju se što će se dogoditi, dive se peru u njezinu srcu, koje djevojka ne vidi, ali
osjeća kako treperi.
„Ostani ovdje tri noći“, kaže Sovlji kralj djevojčici koja to više nije.
„Tada ćeš mi dopustiti da odem?“ upita djevojčica, iako to nije ono o čemu je
razmišljala, uopće.
„Tada više nećeš željeti otići“, kaže Sovlji kralj, a svi znaju da Sovlji kralj govori
isključivo istinu.

~ 145 ~
 Djevojčica tu provede jednu noć, potom i drugu. Pred kraj druge noći ponovo
vidi duhove. Pred kraj treće više nema želju otići, jer tko želi napustiti dom jednom
kad ga pronađe?
I još uvijek je tamo.

~ 146 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS prati Mirabel niz prolaze koji naglo skreću u hodnike koje
do tada nije ni primijetio i vode do vrata za koja nije ni shvatio da su vrata. Uspori
kad krenu niz jedan prolaz sa staklenim podom i bulji u hodnik pun knjiga pod
njihovim nogama, ali onda požuri da održi korak. U Srce se vrate upola brže no
što je Zachary očekivao, a Mirabel ne ode do dizala, kao što je predvidio, već do
jednog od onih urušenih lustera na kojemu vise izblijedjela siva kožnata jakna i
crna kurirska torba.
„Treba li mi kaput?“ upita Zachary kad Mirabel obuče jaknu. Razmišlja da ode
natrag u sobu, po onaj svoj bojom umrljani kaput, a onda shvati da ga je zaboravio
poslati u kuhinju, na čišćenje.
Lijevo od njega začuje se mijau i on se okrene i ugleda onu žutu mačku kako
sjedi na pragu Skrbnikova ureda. Iza nje Skrbnik sjedi za stolom, piše i – premda
mu se pero i dalje kreće po papiru – pažljivo ih motri preko ruba naočala. Zachary
umalo podigne ruku da mu mahne, ali odustane.
„Oh“, kaže Mirabel, ne obazirući se ni na mačku ni na Skrbnika, pogleda
Zacharyjeve lanene hlače i džemper s rol-kragnom. „Vjerojatno treba, pronađimo
neki. Torbu bi trebao ostaviti.“ Zachary spusti torbu, a Mirabel za to vrijeme brzo
skrene u hodnik najbliži dizalu, otvori jedna vrata i otkrije golemi ormar u neredu,
natrpan kaputima, kapama, pisaćim strojevima, kutijama olovaka i nalivpera i
sitnim komadima nekakve skulpture. Zgrabi lovački zeleni vuneni kaput sa
smeđim zakrpama na laktovima, istrgne ga iz toga kaosa kao da je savršeno očuvan
dragulj u nekom vintage-dućanu i doda ga Zacharyju, okretno gazeći preko

~ 147 ~
poprsja smrvljenog na podu, čije gipsano oko bespomoćno zuri u njezine čizme.
„Ovo bi ti trebalo pristajati“, kaže. I, dakako, pristaje mu.
Zachary pođe za njom kroz vrata koja vode u blještavo predsoblje. Mirabel
pritisne tipku dizala, i ona poslušno zasvijetli. Strelica na njemu krene prema dolje.
„Jesi li je popio?“ upita Mirabel dok čekaju dizalo.
„Jesam li što?“
Ona pokaže na zid u kojemu je, nasuprot kockicama, stajala ona čašica s
tekućinom.
„Jesi li je popio?“ ponovi.
„Oh... da, jesam.“
„Dobro“, kaže Mirabel.
„Zar sam mogao učiniti nešto drugo?“
„Mogao si je proliti ili premjestiti čašicu na drugi kraj sobe, mogao si puno toga.
No nitko tko je nije popio nije ni ostao.“
Dizalo zazvoni i vrata se otvore.
„Što si ti učinila?“ upita Zachary. Mirabel sjedne na jednu od baršunastih
klupica, a on na onu preko puta. Prilično je siguran da je dizalo isto, ali prilično je
siguran i u to da ga je cijeloga poprskao bojom. Baršunaste klupice pohabane su,
ali čiste.
„Ja?“ kaže Mirabel. „Ništa.“
„Ostavila si je tamo?“
„Ne, ja nisam prošla ništa od toga. Ni kockice, ni taj dio s popij me. Prijamni
ispit.“
„Kako ti je to uspjelo?“ upita Zachary.
„Ja sam ovdje dolje rođena.“
„Stvarno?“
„Ne, ne stvarno“, kaže Mirabel. „Izlegla sam se iz zlatnog jajeta na kojemu je
osamnaest mjeseci sjedila norveška šumska mačka. Ta mačka me još uvijek mrzi.“
Zastane na sekundu, a onda doda: „Da, stvarno.“
„Oprosti“, kaže Zachary. „Sve ovo je... pa, puno.“

~ 148 ~
 „Ne, oprosti ti meni“, kaže Mirabel. „Rekla bih da mi je žao što si se u ovo uvalio,
ali, iskreno, drago mi je da imam društvo.“
Izvadi tabakeru iz torbe, otvori je i ponudi Zacharyja. I prije nego što joj uspije
objasniti da ne puši, vidi da je kutijica puna okruglih bombončića, svaki drugačije
boje. „Jesi li za priču? Možda ti od nje bude bolje, a djeluju samo dok smo u dizalu.“
„Šališ se“, kaže Zachary. Uzme jedan bljedoružičasti disk koji izgleda kao
pepermint.
Mirabel mu se nasmiješi. Spremi kutijicu, a da sama nije uzela nijedan.
Zachary spusti bombon na jezik. Imao je pravo – pepermint. Ne – čelik. Hladan
čelik.
Priča mu se polagano razotkriva, prije u glavi nego u ušima, riječima koje,
međutim, i nisu riječi, slikama, osjetima i okusima koji od početnog peperminta i
metala prelaze u okuse krvi, šećera i ljetnoga zraka. I završi.
„Što je ovo bilo?“ kaže Zachary.
„To je bila priča“, kaže Mirabel. „Možeš mi je pokušati ispričati, ali znam koliko
ih je teško prenijeti riječima.“
„Bilo je...“ Zachary zastane pokušavajući pojmiti kratko, neobično iskustvo iza
kojega je u njegovoj glavi uistinu ostala priča, nešto poput napola upamćene bajke.
„Bio je tu nekakav vitez, ono, u blistavom oklopu. Mnogi ljudi su ga voljeli, ali on
nikada nije volio nikoga od njih i osjećao se loše zbog svih tih srdaca što ih je
slomio, pa bi si – za svako koje bi slomio – u kožu urezao po jedno srce. Redovi i
redovi ranjenih srdaca prekrivali su mu ruke, noge, prsa. Onda je sreo nekoga koga
nije očekivao i... i... ne sjećam se što je onda bilo.“
„Vitezovi koji slamaju srca i srca koja slamaju vitezove“, kaže Mirabel.
„Znaš je?“ upita Zachary.
„Ne, svaki put je drugačija. Ipak, imaju slične elemente. Sve priče ih imaju, bez
obzira na formu. Nešto je bilo, a onda se nešto promijenilo. Napokon, priča i jest
obrat.“
„Odakle ti?“
„Pronašla sam ih punu teglu, prije dosta godina. Volim ih imati pri ruci, kao
što ti uza se uvijek voliš imati knjigu, a i to radim.“

~ 149 ~
 Zachary gleda tajanstvenu ženu ružičaste kose, na jeziku osjeća okus viteza i
njegovih srdaca.
„Što je ovo?“ upita. Misli na sve skupa, cijelu stvar, uvjeren da će ga ona
razumjeti.
„Na to ti pitanje nikada neću moći dati odgovarajući odgovor, Ezra“, kaže ona
i tvrdnju poprati tužnim osmijehom. „Ovo je zečja rupa. Želiš znati u čemu je tajna
preživljavanja, kad jednom klizneš u zečju rupu?“
Zachary kimne i Mirabel se nagne naprijed. Oči joj okružuju koluti od zlata.
„Budi zec“, prošapće.
Zachary je netremice gleda i negdje usput shvaća da se osjeća malo mirnije.
„Ti si naslikala moja vrata u New Orleansu“, kaže. „Kad sam bio dijete.“
„Jesam. I mislila sam da ćeš ih otvoriti. To je lakmus-test: vjeruješ li dovoljno
da pokušaš otvoriti nacrtana vrata, izglednije je da ćeš vjerovati i u ono kamo ona
vode.“
Dizalo poskoči i stane.
„To je bilo brzo“, primijeti Zachary. Ako ga koncept vremena nije potpuno
iznevjerio, on se spuštao triput duže, najmanje. Možda se priča iz slatkiša
razgrađivala dulje no što je je mislio.
„Rekla sam mu da žurimo“, kaže Mirabel.
Dizalo se otvori u, čini se, stubištu s kamenim stupovima i fenjerima kojih se
Zachary sjeća otprije.
„Pitanje“, kaže on.
„Njih ćeš imati puno“, kaže Mirabel dok se uspinju stubama. „Možda ih poželiš
zapisati.“
„Gdje se sada, točno, nalazimo?“
„Između“, kaže Mirabel. „Nismo u New Yorku, još ne, ako si to mislio. Ali više
nismo ni tamo. Ovo je produžetak dizala, još iz doba kada su tu bile stube, pa si
samo hodao i hodao. Ili pao. Ili su bila samo vrata. Ne znam, zapisa nema puno.
Ponekad nema ni stuba, ali dizalo je tu već neko vrijeme. Kao teserakt... samo
prostorni, a ne vremenski. Ili ima i takvih teserakta? Ne sjećam se, sram me bilo.“

~ 150 ~
 Zastanu pred vratima na vrhu stubišta, ugrađenim u stijenu. Običnim drvenim
vratima, ništa ekstravagantno, nikakvih simbola. Mirabel skine jedan od ključeva
što ih nosi oko vrata i otključa ih.
„Nadam se da ih nisu opet zagradili policom za knjige“, kaže odškrinuvši ih
nekoliko centimetara, zastane, proviri u otvor, a onda ih jače otvori. „Brzo“, kaže
Zacharyju povlačeći ga za sobom i zatvarajući vrata za njima.
Zachary se osvrne i vrata više nema, samo zid.
„Potraži ih“, kaže Mirabel i tada im Zachary uspije razaznati linije, olovkom
iscrtane na zidu, tanke poput pukotina na boji, i fino osjenčane, moguće i
razmazani grafit, u obliku kvake, iznad izraženije iscrtane ključanice.
„To su vrata?“ upita.
„To su tajna vrata za hitne slučajeve. Ne mislim da će ih netko pronaći, ali ipak
ih zaključavam. Čudi me da oni to ne rade, ali često sam tu i vjerojatno misle da
dolazim po nekom drugom, s knjigama povezanom poslu. Mjesta s knjigama
prijemčivija su za vrata, mislim da je to zbog visoke koncentracije priča na
jednome mjestu.“
Zachary se osvrne oko sebe. Onaj komad gologa zida uvučen je u visoke drvene
police krcate knjigama, neke od tih knjiga označene su crvenim znakovima koji
mu – ne zna zašto – djeluju poznato. Mirabel mu pokaže da krene naprijed i kad
iz skladišta izađu u veći prostor u kojemu su stolovi s knjigama i gramofonskim
pločama, i još više onih znakova, i kad zaobiđu nekoliko ljudi koji po njima tiho
prebiru, shvati zašto mu je mjesto poznato.
„Jesmo li mi to u Strandu5?“ upita kada krenu uz široko stubište.
„Otkud ti to?“ upita Mirabel. „Zbog crvenog znaka na kojemu piše ‘Strandʼ i
‘osamnaest milja knjigaʼ? Čini se da ih nisu dobro izbrojili, kladim se da ih je više.“
I, doista, Zachary prepozna nešto prometniji glavni kat te ogromne knjižare,
stolove s novitetima, najprodavanijim knjigama i knjigama po izboru osoblja (te
su mu uvijek bile drage) i velike torbe, puno velikih torbi. Iznenada mu sine da ga
malčice podsjeća na ono mjesto puno knjiga negdje dolje, ispod, samo je manja.

5
Strand – newyorška knjižara na čijemu crvenom zaštitnom znaku stoji i slogan 18 milja knjiga,
(op. prev.)

~ 151 ~
Da je poput zalutalog mirisa koji prizove neki zapamćeni okus, ali ne obuhvati
cjelokupno doživljeno iskustvo.
Zaobilaze stolove, kupce i duge redove na blagajnama, no čim izađu na pločnik,
na žestoko hladan vjetar, Zachary silno poželi da se vrate unutra, zbog knjiga, ali i
zbog lanenih hlača neprimjerenih siječanjskom snijegu i bljuzgavici.
„Ne bismo trebali daleko hodati“, kaže Mirabel. „Žao mi je što je danas takva
poezija.“
„Takva što?“ upita Zachary, misleći da je nije dobro čuo.
„Poezija“, ponovi Mirabel. „Vrijeme. Ono je poput pjesme. U kojoj je svaka
riječ više stvari odjednom i sve je metafora. Značenje kondenzirano u stopu, zvuk
i razmak među rečenicama. Sve je intenzivno i oštro, poput ove hladnoće i ovoga
vjetra.“
„Mogla si naprosto reći da je vani hladno.“
„Mogla sam.“
Svjetlost koja obasjava ulice blaga je, poslijepodnevna. Izmiču se pješacima na
putu do Broadwaya i Trga Union, a onda skrenu desno i Zachary izgubi poznate
mu manhattanske orijentire, karta grada u njegovoj glavi rastapa se u premrežene
blokove koji nestaju u ništavilu i u rijeci. Mirabel je u izbjegavanju pješaka bolja
od njega.
„Najprije moramo stati na jedno mjesto“, kaže, zaustavi se ispred jedne zgrade,
otvori vrata i propusti jedan par umotan u slojeve kaputa i šalova koji je iz nje
izlazio.
„Ti to ozbiljno?“ kaže Zachary podižući pogled k sveprisutnom zelenom znaku
sa sirenom. „Stali smo na kavu?“
„Kofein je važno oružje u mom arsenalu“, odgovori Mirabel dok ulaze unutra i
staju na začelje kratkoga reda. „Što ćeš ti?“
Zachary uzdahne.
„Ja častim“, podbode ga Mirabel. Bocne ga u nadlakticu. Ne sjeća se kad je
navukla pletene rukavice bez prstiju i njegovi joj smrznuti udovi pozavide na
rukavicama.

~ 152 ~
 „Veliki kapučino od obranog mlijeka i zelenog matcha čaja“, kaže Zachary, srdit
što topli napici uistinu zvuče kao dobra ideja s obzirom na vrijeme i njegovu
hladnu poeziju.
„Stiže“, odgovori Mirabel zamišljeno kimnuvši, kao da ga procjenjuje na
temelju narudžbe u Starbucksu. Ne zna što o njemu govore matcha i pjenica od
mlijeka.
Sve izgleda normalno: stoje u redu za kavu, pod je mokar od rastopljene bljuzge.
Staklena vitrina puna je uredno označenih pekarskih proizvoda. Ljudi sjede po
kutovima i zure u prijenosna računala.
Previše normalno. Uznemirujuće, vrtoglavo normalno. A možda kad jednom
odeš u zemlju čudesa, u njoj trebaš i ostati, jer više ništa neće biti isto u stvarnome
svijetu, drugome svijetu, u epilogu. Onome svijetu. Pita se bi li mu ovi možda-
studenti, možda-pisci što tipkaju po svojim računalima povjerovali da im kaže da
im pod nogama leži pravo blago od knjiga i priča. Ne bi. Ne bi ni on. Ne zna vjeruje
li i sada. Gospođa pored njega, s ružičastom kosom, jedino je što ga sprečava da
cijelu stvar otpiše kao izvanrednu halucinaciju. Zuri joj u tjeme dok ona istražuje
policu punu putnih šalica. Uši joj probija nekoliko srebrnih koluta. Iza uha ima
ožiljak, možda centimetar dugačak. Korijen kose počinje joj izbijati na tjemenu,
tamnosmeđ, vjerojatno sličan boji perike koju je nosila na zabavi, i Zachary se
zapita nije li se i ona bila maskirala u sebe. Pokuša se sjetiti je li je vidio da razgovara
s nekim drugim, da komunicira s bilo kime drugim.
Toliko detalja na osobi ne bi uspio izmisliti. Izmišljene dame ne naručuju kavu
u Starbucksu, vjerojatno.
Lakne mu kad djevojka na blagajni pogleda ravno u Mirabel i upita je što želi.
„Srednji stardust frapuccino, bez šlaga“, kaže Mirabel i premda Zachary misli
da ju je pogrešno čuo, djevojka na blagajni narudžbu, bez pitanja, utipka u zaslon
pred sobom. „I veliki kapučino od obranog mlijeka i matcha zelenog čaja.“
„Ime?“
„Zelda“, kaže Mirabel.
Djevojka joj kaže ukupan iznos i Mirabel joj plati gotovinom, ubacujući ostatak
u staklenku za napojnice. Zachary je slijedi na drugi kraj pulta.
„Što si to naručila?“ upita.

~ 153 ~
 „Podatke“, odgovori Mirabel, ali ne objasni. „Jesi li ikada zapazio da se njihovim
tajnim menijem služi jako malo ljudi?“
„Ja idem u neovisne kafiće koji svoju podcijenjenu ponudu ispisuju kredom na
ploči.“
„A ipak si imao spremnu, vrlo konkretnu narudžbu za Starbucks.“
„Zelda“, vikne barista stavljajući dvije šalice na pult.
„Princeza Zelda ili Fitzgeraldova Zelda?“ upita Zachary dok ih ona uzima.
„Obje pomalo“, kaže ona i doda mu manju šalicu. „Hajdemo, smjelo, natrag na
poeziju.“
Vani svjetlosti nestaje, zrak je hladniji. Zachary stisne šalicu i otpije gutljaj
prevruće zelene pjene.
„Što si to, zapravo, naručila?“ upita kada Mirabel krene hodati.
„U biti, Earl Grey sa sojinim mlijekom, medom i malko vanilije“, kaže Mirabel
i podigne šalicu. „Ali evo zašto sam ga naručila.“
Podigne je više da Zachary vidi šesteroznamenkasti broj markerom ispisan na
dnu šalice: 721909.
„Što to znači?“ upita.
„Vidjet ćeš.“
Kad stignu na drugi kraj ulice, od one svjetlosti preostane tek sjaj sumraka.
„Odakle poznaješ Doriana?“ upita Zachary pokušavajući organizirati svoja
pitanja, i pomisli da mu možda treba neka bilježnica, nešto gdje bi ih zadržao,
toliko mu brzo dolijeću u glavu i izlijeću iz nje. Otpije još jedan gutljaj kapučina
koji se brzo hladi.
„Jednom me je pokušao ubiti“, kaže Mirabel.
„Što?“ upita Zachary, a Mirabel zastane nasred pločnika.
„Eto nas“, kaže.
Zachary uopće nije prepoznao ulicu omeđenu drvećem. Zgrada s oznakom
Kolekcionarskoga kluba izgleda normalno, pristupačno, možda malčice zloslutno,
ali to je prije zato što na ulici nema ljudi.
„Jesi li popio?“ upita Mirabel pokazujući na njegovu šalicu. Zachary otpije
posljednji gutljaj i dade joj je. Ona obje čaše ugnijezdi na hrpu snijega pored stuba.

~ 154 ~
 „Postoji još jedno mjesto, nedaleko odavde, koje se zove Kolekcionarski klub“,
napomene dok prilaze vratima.
„Postoji?“ upita Zachary i požali što je nije upitao ima li kakav plan.
„Taj je za sakupljače poštanskih maraka“, kaže ona.
Okrene kvaku i, na Zacharyjevo iznenađenje, vrata se otvore. Malo je predsoblje
u mraku, osim jednog crvenog svjetla na zidu, pored malenog zaslona. Alarmni
sustav.
Mirabel utipka 7-2-1-9-0-9 u tipkovnicu alarma.
Ono svjetlo prijeđe u zeleno.
Mirabel otvori druga vrata.
Predvorje je u mraku, osim nekog bljedoljubičastog svjetla što se probija kroz
visoke prozore, na kojemu one vrpce s kvakama izgledaju svjetloplave. Ima ih više
no što je Zachary upamtio.
Želi upitati Mirabel kako je šifru alarma uspjela naručiti u Starbucksu i što je,
točno, mislila onim jednom me je pokušao ubiti, ali misli da je možda bolje šutjeti.
A onda Mirabel potegne jednu vrpcu s kvakom, otrgne je s mjesta na stropu s
kojega je visjela i ona padne. Udarajući jedne o druge, kvake zazveče u kakofoniji
niskih tonova, kao da su zvona.
Toliko o tišini.
„Mogla si pozvoniti“, napomene Zachary.
„Da sam to učinila, ne bi nas pustili unutra“, odgovori Mirabel. Podigne jednu
kvaku – bakrenu, sa zelenkastom patinom – i pogleda oznaku na njoj. Zachary je
pročita natraške: Tofino, Britanska Kolumbija, Kanada, 8. 7. 05. „A alarm
postavljaju samo ako nitko ne dežura.“ Produže niz hodnik, a ona, kao po žicama
harfe, rukama prebire po vrpcama. „Možeš li zamisliti sva ta vrata?“ upita.
„Ne“, odgovori Zachary iskreno. Previše ih je. U prolazu čita druge oznake:
Mumbai, Indija, 2.12. 13. Helsinki, Finska, 9. 2. 10. Tunis, Tunis, 1.4. 01.
„Većina je bila izgubljena i prije no što su ih zatvorili, ako me razumiješ“, kaže
Mirabel. „Zaboravljena i zaključana. I vrijeme je učinilo jednaku štetu, oni samo
dovršavaju posao.“
„Ovo su sva?“

~ 155 ~
 „Slične zgrade imaju i u Kairu i Tokiju. Ali mislim da njihovi ostaci ovdje ne
završavaju po nekakvom rasporedu. Ovi služe kao ukras, još ih je više u kutijama.
Svi komadi koji se ne mogu spaliti.“
Zvuči tako tužno da Zachary ne zna što bi rekao. U tišini krenu uza stube.
Posljednji tragovi svjetlosti šuljaju se kroz prozore iznad njih.
„Kako uopće znaš da je tu?“ upita Zachary, i naglo se zapita je li ovo akcija
spašavanja ili Mirabel ima i drugih razloga da bude na tome mjestu, pod okriljem
tame. Pustoš u zgradi počinje djelovati napadno. Previše prikladno.
„Brineš se da bi ovo mogla biti zamka, Ezra?“ upita Mirabel kad skrenu prema
odmorištu.
„A ti, Max?“ odvrati on.
„Previše smo mi pametni za to“, kaže Mirabel, ali onda, kad stignu na vrh
stubišta, stane kao ukopana.
Zachary pogleda kamo i ona; nešto je ispred njih, nekakva sjena na umirućoj
svjetlosti. Sasvim očito sjena Dorianova tijela, obješena za strop i izložena baš
poput kvaka ispod njega, svezana i upetljana u mrežu blijedih vrpci.

~ 156 ~
 KONAČIŠTE NA
KRAJU SVIJETA

Gostioničar je držao konačište na jednom osobito negostoljubivom raskrižju

putova. Podalje odatle, u planini, nalazilo se selo, a u drugim smjerovima i gradići,
do većine kojih se dalo doputovati, i iz njih otputovati – i boljim rutama, osobito
zimi. No gostioničar je fenjere što ih je palio za putnike, palio cijele godine. Ljeti je
konačište bilo dupkom puno i obraslo lozom, ali u tom dijelu zemlje zime su bile
duge.
Gostioničar je bio udovac i nije imao djece, pa je sada većinu vremena u
konačištu provodio sam. Povremeno bi otišao do sela, po namirnice ili u krčmu
na piće, ali s vremenom je to činio sve rjeđe jer bi mu za svakog posjeta
dobronamjernici spomenuli neku slobodnu ženu, ili muškarca (i neku
kombinaciju) i gostioničar bi dovršio piće, zahvalio prijateljima pa krenuo natrag
niz planinu, do svog konačišta, sam.
A onda je došla zima, s olujama kakve nitko već godinama nije vidio. Nije bilo
putnika koji bi se odvažili izaći na cestu. Gostioničar je, ipak, i dalje palio fenjere,
premda ih je vjetar često gasio, a brinuo se i da vatra u glavnom ognjištu uvijek
gori, da se dim vidi izdaleka, ako vjetar ne bi odnio i dim.
Noći su bile duge, a oluje žestoke. Snijeg je progutao planinske ceste.
Gostioničar više nije mogao u selo, ali se bio dobro opskrbio. Kuhao je juhe i
gulaše. Sjedio pored vatre i čitao knjige koje je namjeravao pročitati. Održavao
sobe u konačištu, za putnike koji nisu stizali. Pio je viski i vino. Čitao nove knjige.
Kako je vrijeme odmicalo, a oluje trajale i prolazile, broj održavanih soba smanjio
je na tek nekoliko, onih najbližih vatri. I sam bi, ponekad, umjesto da ode u svoju
sobu, spavao u naslonjaču uz vatru, što ni u snu ne bi činio kada bi gostiju bilo. No

~ 157 ~
gostiju nije bilo, samo vjetra i hladnoće, i u konačištu je sve češće bivalo kao u kući,
i gostioničaru se činilo da je kao kuća praznija nego kao konačište, no tom se mišlju
nije odveć bavio.
Jedne noći, kada je gostioničar već zaspao u naslonjaču pored vatre, s vrčem
vina kraj sebe i knjigom otvorenom na krilu, začulo se kucanje na vratima.
U hipu budan, gostioničar najprije pomisli da je to vjetar, jer vjetar je dobar dio
zime lupao po vratima, prozorima i krovu, no kucanje se začulo opet, previše
ravnomjerno za vjetar.
Gostioničar je otvorio vrata, za što mu je trebalo više nego inače jer je led oko
njih teško popuštao. I kad je napokon popustio, najprije je ušao vjetar, unoseći za
sobom zapuh snijega, a za snijegom je ušao i putnik.
Prije no što se bacio na ponovno zatvaranje vrata, boreći se s vjetrom koji je
imao drugačije zamisli, gostioničar je vidio tek plašt s kapuljačom. Napomenuo je
nešto o vremenu, ali mu se glas utopio u vjetru koji je ljutito zavijao, bijesan što ga
ne puštaju unutra.
Kada su vrata bila zatvorena, zakračunata i podbočena rezom, gostioničar se
okrenuo da putnika pozdravi kako se pristoji.
I pred sobom ugledao ženu. Nije znao što je očekivao, kako je zamišljao nekoga
dovoljno hrabrog ili budalastog da tim cestama putuje po ovakvom vremenu, ali
ovako nije. Ne kao ženu blijedu poput mjesečine, s očima tamnim koliko i njen
crni plašt, usana modrih od hladnoće. Gostioničar je zurio u nju; svi pozdravi i
ljubazne primjedbe kojima je obično dočekivao pridošlice isparili su mu iz glave.
Žena je nešto zaustila – možda je i ona njega htjela pozdraviti, prokomentirati
vrijeme, izreći nekakvu želju ili upozorenje – ali što god da je namjeravala reći,
izgubilo se u drhtavom zamuckivanju i gostioničar ju je, bez riječi, brzo poveo do
ognjišta da se ugrije.
Posjeo je putnicu u svoj naslonjač, skinuo joj mokri plašt, s olakšanjem opazio
da ispod njega nosi još jedan, bijel poput snijega iz kojega je pobjegla. Donio joj je
šalicu toploga čaja i potaknuo vatru, dok je vjetar vani urlao.
Žena je polako prestajala drhtati. Ispijala je čaj, zurila u vatru i – prije no što joj
je gostioničar uspio postaviti ijedno od brojnih pitanja – zaspala.
Gostioničar je stajao i blenuo u nju. Izgledala je poput duha, bijela kao i njezin
plašt. Dvaput je provjerio da se uvjeri da diše.

~ 158 ~
 Zapitao se da li on to spava i sanja, no ruke su mu se ohladile dok je otvarao
vrata, jedna mala porezotina pekla ga je na mjestu gdje su mu šarke uštinule prst.
Nije spavao, iako je ovo bilo neobično poput sna.
Dok je žena spavala, gostioničar se trudio pripremiti najbližu sobu, iako je već
bila pripremljena. Zapalio je vatru u manjem ognjištu u njoj i na krevet dodao još
jedan sloj pokrivača. Stavio je lonac juhe da se krčka i kruh da se ugrije da bi žena,
ako poželi, mogla nešto pojesti kad se probudi. Razmišljao je o tome da je u tu sobu
prenese, ali pored one vatre bilo je toplije, pa ju je samo pokrio još jednom dekom.
A onda je gostioničar, nemajući drugog posla, ponovo stajao i zurio u nju. Nije
bila strašno mlada, kosa joj je bila prošarana srebrnim pramenovima. Nije nosila
ni prsten ni burmu koji bi pokazivali da je udana ili da pripada ikome osim sebi
samoj. Usne su joj povratile boju i gostioničar se uhvatio kako u njih pogledava
toliko često da si je otišao naliti još jednu čašu vina, da u mislima ne ode još dalje.
(Nije upalilo.) Nakon nekog je vremena zaspao, u drugom naslonjaču, najbližem
vatri.
Kada se gostioničar probudio, još je bio mrak, iako nije znao je li noć ili dan
zameten snijegom i olujama. Vatra je i dalje gorjela, ali naslonjač pored njega bio
je prazan.
„Nisam vas htjela probuditi“, rekao je glas iza njega. Okrenuo se i ugledao ženu
kako stoji, blijeda, ali manje blijeda od mjesečine, viša no što je upamtio, s
naglaskom koji nije uspio odrediti iako je, u svoje vrijeme, čuo naglaske mnogih
zemalja.
„Oprostite“, ispričao se, i zbog toga što je zaspao, i zbog toga što je tako
iznevjerio svoje obično visoke standarde gostoljubivosti. „Soba vam je...“ zaustio
je okrenuvši se prema vratima sobe koju je priredio i vidio da je njezin plašt već
obješen pored vatre, a da torba koju je ostavio pored njezina naslonjača leži u dnu
postelje.
„Pronašla sam je, hvala vam. Istinu govoreći, nisam mislila da će ovdje biti
nekoga, fenjeri nisu gorjeli, a svjetlost vatre nisam mogla vidjeti s ceste.“
Gostioničar se obično držao pravila da se ne miješa u poslove svojih gostiju, ali
si nije mogao pomoći.
„Što ste radili vani po tom vremenu?“ upitao je.

~ 159 ~
 Žena mu se nasmiješila, ispričala se osmijehom, i po tom osmijehu znao je da
nije neki nesmotren putnik, iako je to mogao zaključiti i iz činjenice da je uopće
stigla.
„Trebala sam se s nekim naći ovdje, u ovom konačištu, na ovom raskrižju“,
rekla je. „Bilo je davno dogovoreno, mislim da oluje nisu bile predviđene.“
„Ovdje nema drugih putnika“, rekao joj je gostioničar. Žena se namrštila, ali
tek načas.
„Mogu li ostati dok ne dođe?“ upitala je. „Sobu ću platiti.“
„Svakako bih vam savjetovao da ostanete, s obzirom na oluje“, rekao je
gostioničar, na što je vjetar zaurlao kao po dogovoru. „Ne morate platiti.“
Žena se namrštila, i ovaj put to je potrajalo malo duže, a onda kimnula.
Taman kad je zaustio da je upita za ime, vjetar provali kroz spuštene kapke na
prozorima i zavitla snijegom kroz veliko otvoreno predvorje, uznemirujući vatru.
Žena mu je pomogla da ih ponovo pozatvara. Gostioničar je pogledao u
goropadnu tamu i upitao se kako je ikome uspijevalo putovati kroz nju.
Kada su prozori bili pozatvarani, a vatra povratila prvotnu snagu, gostioničar je
donio juhu, topli kruh i vino. Sjeli su i zajedno jeli pored vatre, razgovarali o
knjigama, žena mu je postavljala pitanja o konačištu (koliko dugo je tamo, koliko
dugo je gostioničar, koliko je soba i koliko šišmiša u zidovima), ali gostioničar, već
posramljen prijašnjim ponašanjem, ženu nije ispitivao, a ona mu je o sebi rekla
jako malo.
Razgovarali su dugo nakon što je nestalo kruha i juhe i nakon što je otvorena
druga boca vina. Vjetar se smirio, osluškujući.
Gostioničar je imao osjećaj da svijeta vani nema, da nema ni vjetra, ni oluje, ni
noći, ni dana. Postojale su samo ta soba, ta vatra i ta žena, i to mu nije smetalo.
Nakon nekog vremena, nemoguće je izmjeriti koliko, žena je nevoljko
napomenula da bi vjerojatno trebala spavati u postelji, a ne u naslonjaču, i
gostioničar joj je poželio laku noć, iako nije znao je li noć ili dan, a tama izvan kuće
to je odbila komentirati.
Žena mu se nasmiješila i zatvorila vrata svoje sobe i u tom času, s druge strane
tih vrata, gostioničar se prvi put osjetio istinski osamljenim.

~ 160 ~
 Neko vrijeme zamišljeno je sjedio uz vatru, knjigu je držao otvorenu, ali je nije
čitao, a onda se povukao u svoju sobu na drugom kraju hodnika i zapao u drijemež
bez snova.
Sljedeći dan (ako je bio dan) prošao je ugodno. Putnica je gostioničaru pomogla
ispeći kruh i naučila ga praviti male zemičke kakve dotad nije vidio, oblikovane u
polumjesece. Gostioničar je ženi ispričao priču o tome kako vjetar putuje uz i niz
planinu i traži nešto što je izgubio, zavija od žalosti što je to izgubio i plačem ga
doziva da se vrati, tako barem kažu priče.
„Što je izgubio?“ upitala je žena.
Gostioničar je slegnuo ramenima.
„Ima raznih priča“, rekao joj je. „U nekima je izgubio jezero koje je nekoć
počivalo u dolini, tamo gdje danas teče rijeka. U drugima je izgubio voljenu osobu,
a zavija zato što smrtnik ne može voljeti vjetar onoliko koliko vjetar voli njega.
Uobičajena verzija kaže da se samo izgubio, jer se planine i doline nalaze na
neobičnom položaju, vjetar se zbuni i izgubi se, i zato zavija.“
„Što mislite, koja je točna?“ upita ga žena i gostioničar zastane da o tom pitanju
razmisli.
„Ja mislim da je to vjetar, da zavija kako vjetar uvijek zavija kad ima planina i
dolina kojima će hujati i mislim da ljudi vole priče koje takve stvari objašnjavaju.“
„Da objasne djeci da u tom zvuku nema ničega čega se valja bojati, osim tuge.“
„Valjda.“
„Zašto onda, po vama, te priče pričaju i kad djeca odrastu?“ upitala je žena i
gostioničar na to pitanje nije imao zadovoljavajući odgovor, pa je on njoj postavio
jedno.
„Pričaju li priče koje objašnjavaju takve stvari i tamo odakle vi dolazite?“ upitao
je, i opet nije upitao gdje je to. I dalje joj nije uspijevao odrediti naglasak, ni sjetiti
se je li upoznao ikoga tko lokalni jezik govori tako pjevuckavo.
„Ponekad pričaju priču o mjesecu, kad on nestane s neba.“
„I ovdje ih pričaju“, rekao je gostioničar i žena se nasmiješila.
„Kažu li kamo odlazi sunce, kad i ono nestane?“ upita ga, a on odmahne
glavom.

~ 161 ~
 „Tamo odakle dolazim, pričaju jednu priču o tome“, rekla je žena, usredotočena
na posao pred sobom, na ravnomjerne pokrete ruku u brašnu. „Kažu da svakih sto
godina – neki kažu svakih petsto ili svakih tisuću – sunce nestane s dnevnoga neba
u isto vrijeme kad mjesec nestane s noćnoga. Kažu da nestanu po dogovoru, da bi
se sastali na nekom tajnome mjestu, skriveni od zvijezda, i raspravili stanje svijeta,
usporedili što je tko od njih vidio u posljednjih sto godina, ili petsto, ili tisuću.
Susretnu se, razgovaraju i opet rastanu, vrate se svatko na svoje mjesto na nebu,
do sljedećeg susreta.“
Gostioničara to podsjeti na drugu, sličnu priču i tako postavi pitanje koje je
požalio čim mu je sišlo s usana.
„Jesu li ljubavnici?“ upitao je, i ženini su obrazi buknuli. Taman kada se mislio
ispričati, ona je nastavila priču.
„U nekim verzijama jesu“, rekla je. „Premda slutim da bi, ako su priče točne,
imali previše toga za ispričati da još i to stignu.“
Gostioničar se nasmijao, a žena je podigla glavu i iznenađeno ga pogledala, a
onda se i sama nasmijala, i tako su nastavili pričati priče i peći kruh, i vjetar je
vijugao oko konačišta, slušao njihove priče i načas zaboravljao što je izgubio.
Prošla su tri dana. Oluje su bjesnjele. Gostioničar i putnica i dalje su ugodno
provodili vrijeme, u pričama, jelu i vrčevima vina koji su se praznili i punili.
Četvrtog dana na vratima se začulo kucanje. Gostioničar ih je pošao otvoriti.
Žena je ostala sjediti uz vatru.
Vjetar je jenjao i drugi je putnik za sobom unio tek malo snijega. Snježne
pahulje otopile su se čim su se vrata zatvorila.
Komentar o vremenu zamro je na gostioničarevim usnama kada se okrenuo
prema novome putniku.
Plašt toga putnika bio je izlizan, nekoć zacijelo boje zlata. Na nekim mjestima
još se uvijek sjajila. Taj putnik bila je žena tamne kože i svijetlih očiju. Kosa joj je
bila kraća od bilo koje moderne frizure što ju je gostioničar dotad vidio, no bila je
gotovo boje zlata. Činilo se da ne osjeća studen.
„Trebala bih se ovdje sastati s drugim putnikom“, rekla je žena. Glas joj je bio
poput meda, dubok i sladak.
Gostioničar je kimnuo i pokazao prema vatri na drugom kraju dvorane.

~ 162 ~
 „Hvala vam“, rekla je žena. Gostioničar joj je pomogao da s ramenā skine plašt;
snijeg se topio i kapao s njega i on ga je uzeo da ga osuši. I ona je nosila još jedan
podstavljeni plašt, pametno po tom vremenu, ovaj je bio izblijedio i zlatan.
Žena je otišla do kamina i sjela u drugi naslonjač. Gostioničar je bio predaleko
da ih čuje, no činilo mu se da se nisu pozdravile, da su odmah počele razgovarati.
Taj se razgovor nastavio neko vrijeme. Nakon sat vremena gostioničar je složio
pladanj s kruhom, suhim voćem i sirom pa ga odnio ženama, zajedno s bocom
vina i dvije čaše. Zašutjele su čim se približio.
„Hvala vam“, rekla je prva žena kada je hranu i vino odložio na stol pored
naslonjača. Načas je spustila ruku na njegovu. Do tada ga još nije bila dotakla i on
je zanijemio i samo joj kimnuo prije no što ih je prepustio njihovu razgovoru.
Druga se žena nasmiješila, no čemu se smiješila, gostioničar nije znao.
Pustio ih je da razgovaraju. Nisu se pomaknule iz naslonjača. Vjetar je vani
utihnuo.
Gostioničar je zaspao, ili je možda tako mislio. Trepnuo je, i vani je bio mrak.
Zvuk koji ga je probudio proizvela je druga žena ustajući iz naslonjača.
Poljubila je prvu ženu u obraz i vratila se na drugi kraj dvorane.
„Hvala vam na gostoprimstvu“, rekla je gostioničaru kada je do njega stigla.
„Zar nećete ostati?“ upitao je.
„Ne, moram ići“, rekla je žena. Gostioničar joj je donio njen zlatni plašt, posve
suh i topao u njegovim rukama. Prebacio joj ga je preko ramena i pomogao da ga
učvrsti kopčama, i ona mu se ponovo nasmiješila, toplim, ugodnim osmijehom.
Izgledala je kao da će mu nešto reći, možda ga na nešto upozoriti ili mu nešto
poželjeti, ali ipak nije rekla ništa i još mu se jednom osmjehnula kad joj je otvorio
vrata pa izašla van, u mrak.
Gostioničar ju je gledao sve dok je više nije mogao vidjeti (što nije bilo dugo), a
onda zatvorio i zakračunao vrata. Vjetar je ponovo počeo zavijati.
Gostioničar je otišao do vatre, do tamnokose žene koja je uz nju sjedila, i tek
tada shvatio da joj ne zna ime.
„Ujutro ću morati otići“, rekla je ne gledajući ga. „Voljela bih vam platiti sobu.“

~ 163 ~
 „Možete i ostati“, rekao je gostioničar. Spustio je ruku na naslon za ruke njezina
naslonjača. Spustila je pogled na njegove prste i potom opet položila ruku na
njegovu.
„Voljela bih da je tako“, rekla je tiho.
Gostioničar je podigao njezinu ruku do svojih usana.
„Ostani sa mnom“, izdahnuo je molbu preko njezina dlana. „Budi sa mnom.“
„Ujutro ću morati otići“, ponovila je žena. Niz obraz joj je kliznula suza.
„Po ovom vremenu, tko će ga znati kada je jutro?“ upitao je gostioničar i žena
se nasmiješila.
Ustala je iz svog naslonjača uz vatru i uhvatila ga za ruku, povela u svoju sobu i
u svoj krevet, a vjetar je zavijao oko konačišta, plakao nad pronađenom i žalio za
izgubljenom ljubavlju.
Jer, nijedan smrtnik Lunu voljeti ne može. Ne dugo.

~ 164 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS prilično je siguran da ga je netko udario po tjemenu iako
se najbolje sjeća kako čelom udara o stube i upravo ga tu, dok se vraća svijesti,
najviše i boli. Prilično je siguran i da je čuo kako Mirabel govori nešto o tome da
netko diše, mada baš ne zna o kome je govorila.
Nije posve siguran ni u što, osim da ga glava boli, jako.
I sasvim je siguran da je svezan za stolac.
Lijep je to stolac, s visokim naslonom i naslonima za ruke za koje su Zacharyjeve
sada privezane gajtanom, također visoke kvalitete: crnim je gajtanom nekoliko
puta omotan od šaka do ramena. I noge su mu sputane, ali ih ispod stola ne vidi.
Stol je dugački blagovaonički stol od tamnoga drva, smješten u slabo
osvijetljenu sobu. Negdje u Kolekcionarskom klubu, sudeći po visini stropa i
štukaturama, samo što je ova soba mračnija, osvijetljen je samo taj stol. Mala
stropna svjetla bacaju jednoobrazne lokvice svjetlosti od početka do kraja stola,
gdje je prazan stolac presvučen mornarskoplavim baršunom. Tako vjerojatno
izgleda i onaj za koji je svezan, jer ima osjećaj da je soba od onih u kojima nema
rasparenih stolaca.
Kroz glavobolju čuje da tiho svira klasična glazba. Vivaldi, možda. Ne zna gdje
su zvučnici. Ili ih i nema, već glazba dopire izvan sobe. Ili je taj Vivaldi plod
njegove mašte, halucinatorna glazbena komplikacija blaže ozljede glave. Ne sjeća
se ni što se dogodilo ni kako je dospio na ovu večernju zabavu u plavom baršunu,
za jednoga, bez večere.
„Vidim da ste nam se opet pridružili, gospodine Rawlins.“ Glas dopire sa svih
strana. Zvučnici. I kamere.

~ 165 ~
 Zachary pretura po bolnoj glavi tražeći što bi rekao, nastoji da mu lice ne oda
koliko je nervozan.
„Netko mi je natuknuo nešto o čaju.“
Odgovora nema. Zachary se zagleda u prazni stolac. Čuje Vivaldija, ali ništa
drugo. Na Manhattanu općenito ne bi trebalo biti ovako tiho. Upita se gdje je
Mirabel, je li ona u nekoj drugoj sobi, svezana za neki drugi stolac. Upita se je li
Dorian, nekako, ipak živ, što baš ne zvuči izgledno, i shvati da o tome ne želi
razmišljati. Shvati da umire od gladi, ili da je žedan, ili oboje. I koliko je uopće sati?
Glupa spoznaja, ali glad koju je upravo osvijestio muči ga poput svraba i natječe se
za njegovu pozornost s glavom u kojoj pulsira. Jedna mu kovrča padne na lice i on
je pokuša vratiti na mjesto maštovitim pokretima glave, no ona ostane gdje jest,
zakačena za rub zamjenskih naočala. Upita se je li Kat završila onaj ravenclawski
šal i hoće li je ikada ponovo vidjeti, i koliko će trebati da se itko u kampusu sjeti
zabrinuti za njega. Tjedan dana? Dva tjedna? Više? Kat će misliti da je odlučio
nakratko ostati u New Yorku, nitko drugi neće ni primijetiti da ga nema sve dok
predavanja ne počnu. Rizici kvazipustinjaštva. Negdje u ovoj zgradi sigurno imaju
kade pune lužine.
I dok vodi žestoku raspravu s onim glasom u glavi o tome hoće li, ako umre,
njegova majka to znati, jer ima majčinske nagone i usto je gatara, vrata iza
njegovih leđa se otvore.
Djevojka od sinoć, ona koja je glumila povučenu pletilju na Katinu predavanju,
uđe noseći srebrni pladanj i spusti ga na stol. Ne kaže ništa, čak ga i ne pogleda, a
onda ode kako je i došla.
Zachary pogleda u pladanj, ne može ga dohvatiti, ruke su mu vezane za stolac.
Na pladnju je čajnik. Nizak, dežmekast željezni čajnik postavljen na grijač pod
kojim gori svijeća, i kraj njega dvije prazne keramičke šalice bez uha.
Vrata na drugom kraju sobe otvore se i Zachary, nimalo iznenađen, ugleda
gospođu polarnu medvjedicu, doduše bez bunde. Sada je odjevena u bijelo odijelo,
cijeli komplet jako je bowiejevski, iako joj je kosa srebrna, a ten maslinast. Čak su
joj i oči različite boje: jedno je tamnosmeđe, a drugo, uznemirujuće, svjetloplavo.
Kosa joj je svezana u punđu, crveni ruž savršen i pomalo prijeteći, onako, po
starinski. Uz odijelo nosi kravatu svezanu u čvor uredniji od bilo kojeg što ga je
Zachary ikada uspio svezati i taj ga detalj ozlovolji više i od čega.

~ 166 ~
 „Dobra večer, gospodine Rawlins“, kaže ona i zastane kad stigne do njegova
kraja stola. Napola očekuje da mu kaže da ne ustaje. Nasmiješi mu se, ugodnim
osmijehom koji bi ga opustio da u tom času već nije jako daleko od ugode. „Nismo
se službeno upoznali. Zovem se Allegra Cavallo.“
Ispruži ruku i podigne čajnik. Nalije zeleni čaj u obje šalice i odloži čajnik na
grijač.
„Dešnjak ste, zar ne?“ upita.
„Da?“ odgovori Zachary.
Allegra iz sakoa izvadi nožić. Prijeđe vrškom noža preko gajtana na njegovoj
lijevoj ruci.
„Pokušate li odvezati drugu ruku ili na neki drugi način pobjeći, ostat ćete bez
šake.“ Vrškom noža pritisne mu gornji dio lijevog zapešća, nedovoljno da poteče
krv. „Razumijete li?“
„Da.“
Gurne nož između gajtana i stolca i u dva brza reza oslobodi mu ruku;
zakovrčani komadi gajtana padnu na pod.
Allegra vrati nož u džep i uzme jednu šalicu. Prijeđe cijelu duljinu stola i sjedne
na stolac na drugome kraju.
Zachary se ne miče.
„Sigurno ste žedni“, kaže Allegra. „Čaj nije otrovan, ako ste očekivali tako
pasivnu taktiku. Zapazit ćete da sam svoju šalicu napunila iz istog čajnika.“
Napadno otpije gutljaj čaja. „Organski je“, doda.
Zachary podigne šalicu lijevom rukom, rame mu se pritom pobuni,
dopunjavajući popis ozljeda. Otpije gutljaj čaja. Zeleni čaj, s biljnom notom, ne baš
gorak, ali blizu. Na jeziku osjeća viteza slomljena srca. Slomljenih srdaca. Glava ga
boli. Srce ga boli. Nešto ga boli. Spusti šalicu.
Allegra ga promatra s druge strane stola, znalački, onako kako čovjek gleda tigra
u zoološkom vrtu ili, možda, kako taj tigar gleda turiste.
„Ja vam se baš i ne sviđam, gospodine Rawlins, zar ne?“ upita.
„Vezali ste me za stolac.“
„Dala sam vas vezati, nisam to učinila sama. A dala sam vam i čaja. Zar se ti
postupci međusobno poništavaju?“

~ 167 ~
 Zachary ne odgovori. Nakon kraće stanke ona nastavi.
„Bojim se da sam ostavila loš prvi dojam. Srušila sam vas u snijeg. A prvi
dojmovi su tako važni. Vaši ostali susreti bili su daleko bolji, nikakvo čudo da su
vam se više dopali. Meni ste dodijelili ulogu zlikovca.“
„Vezali ste me za stolac“, ponovi Zachary.
„Jeste li uživali u mojoj zabavi?“ upita Allegra.
„Što?“
„U Algonquinu. Niste se baš zamarali sitnim slovima. Organizirala ju je
dobrotvorna zaklada koju vodim. Promiče pismenost siromašne djece diljem
svijeta, gradi knjižnice, osigurava stipendije za mlade pisce. Radimo i na
poboljšanju zatvorskih knjižnica. Zabava je godišnja dobrotvorna priredba za
prikupljanje novca. Na njoj uvijek bude nezvanih gostiju, to je gotovo tradicija.“
Zachary u tišini pijucka čaj. Sjeti se da je zabava imala veze s nekom
dobrotvornom književnom organizacijom.
„I zatvarate jednu knjižnicu da biste otvorili druge?“ upita on spuštajući šalicu.
„To mjesto nije knjižnica“, oštro kaže Allegra. „Ni u kom smislu te riječi. Nije
to neka podzemna razina Aleksandrine, ako ste slučajno izveli taj pogrešni
zaključak. Starije je od nje. Nema koncepta koji bi ga obuhvatio u potpunosti, ni
na jednom jeziku. Ljudi su tako opčinjeni imenovanjem stvari.“
„Vi uklanjate vrata do njega.“
„Štitim nešto, gospodine Rawlins.“
„Kakva korist od knjižnice-muzeja ako nitko ne može čitati knjige u njoj?“
„Očuvanje“, kaže Allegra. „Vi mislite da je želim sakriti, zar ne? Ja je štitim.
Od... od svijeta, koji je za nju pregolem. Možete li zamisliti što bi se dogodilo da se
za nju pročuje? Da se pročuje da takvo mjesto postoji, da je dostupno praktično
odasvud. Da nam neko čarobno mjesto, u nedostatku boljeg izraza, leži pod
nogama? Što bi se dogodilo da to osvane na blogovima, pod hashtagovima, da se
pročuje među turistima? Ali, trčimo pred rudo. Nešto ste mi ukrali, gospodine
Rawlins.“
Zachary šuti. To je prije izjava nego optužba, pa ne prosvjeduje.

~ 168 ~
 „Znate li zašto je želio upravo taj svezak?“ upita ona. „Knjigu koju ste uzeli na
njegov nagovor, na prevaru ušavši u ovu zgradu? Vjerojatno ne, nikada nije bio tip
koji otkriva više od neophodnih podataka.“
Zachary odmahne glavom.
„Ili možda nije htio priznati vlastitu sentimentalnost“, nastavi Allegra. „Kad
nekoga iniciraju u naš red, daruju mu prvu knjigu koju je štitio. Većina se ne sjeća
detalja u njoj, no on ih se sjećao, odnosno sjećao se knjige. Prije nekoliko godina
tu smo praksu prilagodili; te knjige sada držimo ovdje ili u nekom od svojih drugih
ureda. Šteta što je nakon tolike muke neće dobiti natrag.“
„Vi ste Čuvari“, kaže Zachary, a Allegra iskolači oči. Nada se da je riječ naglasio
koliko treba, kako ona ne bi shvatila da je to tek primjedba, a ne znak da je on nešto
povezao.
„Tijekom godina nazivali su nas kojekako“, kaže Allegra, a Zacharyju pođe za
rukom da zatomi uzdah olakšanja. „Znate li što radimo?“
„Čuvate?“
„Drski ste, gospodine Rawlins. Vjerojatno mislite da je to slatko. Prije će biti da
vam humor služi kao obrambeni mehanizam, jer ne želite da drugi znaju koliko
ste nesigurni.“
„Dakle, vi ste čuvari, ali ne... čuvate?“
„Do čega je vama stalo?“ upita Allegra. „Do vaših knjiga i do vaših igrica, jesam
li u pravu? Do vaših priča.“
Zachary slegne ramenima, nadajući se da to djeluje ležerno.
Allegra spusti šalicu i ustane sa stolca. Odmakne se od stola i zađe u sjenu na
svom kraju sobe. Prema zvuku, Zachary nagađa da otvara neki od ormara, ali je ne
vidi. Zvuk se ponovi, potom utihne i Allegra ponovo iskorači na svjetlost za
stolom, one lampice na stropu ponovo se okome na njezino bijelo odijelo, te ono
gotovo zabliješti.
Ispruži ruku i spusti nešto na stol ispred njega, tik izvan dohvata. Ne zna što,
sve dok ne makne ruku.
Jaje.
„Otkrit ću vam tajnu, gospodine Rawlins. Slažem se s vama.“

~ 169 ~
 Zachary šuti. Nije rekao da se slaže s bilo čime što je rekla, a nije ni siguran slaže
li se ili ne slaže.
„Priča je kao jaje, svijet sadržan u odabranome mediju. Iskra nečega novog i
drugačijeg, ali dokraja oblikovanog i krhkog. Nečega što treba zaštitu. I vi je želite
zaštititi, ali stvar ne završava na tome. Vi želite biti u njoj, vidim vam iz pogleda.
Nekoć sam tražila ljude poput vas, iskusna sam u opažanju te želje. Vi želite biti u
priči, ne želite je promatrati izvana. Vi joj se želite zavući pod ljusku. A to možete
jedino ako je razbijete. Ako se pak razbije, nema je.“
Allegra ispruži ruku do jajeta, ruka joj se prijeteći nadnese nad ljusku. Može ga
zdrobiti bez po muke. Na kažiprstu nosi srebrni pečatnjak. Zachary se upita što je,
točno, u tom jajetu, ali Allegra ne pomiče ruku. „Mi pazimo da se jaje ne razbije“,
nastavi ona.
„Mislim da više ne mogu pratiti te metafore“, kaže Zachary ne mičući pogled s
jajeta na stolu. Allegra povuče ruku, i jaje ponovo izađe na svjetlost. Zacharyju se
učini da na jednoj strani vidi pukotinu tanku poput dlake, ali možda je to umislio.
„Pokušavam vam nešto objasniti, gospodine Rawlins“, kaže Allegra i odluta
natrag u sjenu koja okružuje stol. „Možda će vam trebati nešto vremena da to
potpuno shvatite. U jednom trenutku u povijesti, na mjestu što ste ga nakratko
posjetili bilo je čuvara i vodiča, no to je vrijeme prošlo. U tom je sustavu bilo
pogrešaka. Sada imamo novi. Ljubazno zahtijevam da taj novi red poštujete.“
„Što to znači?“ upita Zachary i, prije no što dovrši pitanje, Allegra mu, držeći
ga za kosu, povuče glavu unatrag, stavi mu i pritisne vrh noža iza desnog uha.
„Imate još jednu knjigu“, kaže Allegra, mirno i tiho. „Knjigu koju ste pronašli
u knjižnici svoje škole. Gdje je?“ Pitanje izgovara s naglašenom vedrinom u glasu,
tonom kojim bi ga upitala i bi li čaj radije popio s medom. Svijeća ispod čajnika
zatreperi, slegne se i ugasi.
„Ne znam“, kaže Zachary nastojeći ne micati glavu. Zbunjenost mu ublaži
rastuću paniku. Slatki jadi su kod Doriana. Njega možda i nisu pretresli dovoljno
temeljito da ispod golemog džempera pronađu ključeve, ali knjigu bi svakako našli
da je bila kod Doriana. Ili na njegovu tijelu. Zachary proguta slinu, okus
slomljenog srca i zelenog čaja suši mu grlo. Usmjeri pogled na jaje na stolu. Ovo se
ne događa, pomisli, ali nož koji mu pritišće kožu uporno tvrdi da se događa.
„Jeste li je ostavili tamo, dolje?“ upita Allegra. „Moram to znati.“

~ 170 ~
 „Rekoh vam da ne znam. Imao sam je, ali sam... izgubio sam je.“
„Šteta. To, doduše, znači da vas ovdje više ništa ne zadržava. Mogli biste se
vratiti u Vermont.“
„Mogao bih“, kaže Zachary. Odlazak kući odjednom mu djeluje privlačnije;
bolje je uzmaknuti nego uopće ne izaći iz te kuće, što mu počinje djelovati kao vrlo
izvjesna mogućnost. „I mogao bih nikome ne reći za sve ovo... ili za ono mjesto
koje se opire nomenklaturi... ili da se išta od ovoga dogodilo. Možda sam sve
izmislio. Puno pijem.“
Pretjeruješ, upozori ga onaj glas u glavi, i on odmah požali svoj izbor riječi. Nož
mu ponovo pritisne kožu uz vrat. Ne zna kaplje li mu niz vrat krv ili znoj.
„Znam da nećete, gospodine Rawlins. Mogla bih vam odsjeći šaku da vas
uvjerim da mislim ozbiljno. Jeste li ikada zapazili u koliko se priča spominju
izgubljene ili odrezane šake? Bili biste u zanimljivom društvu. No mislim da
dogovor možemo postići, a da se pritom ne zaprljamo, slažete se?“
Zachary kimne, sjeti se šake u staklenoj tegli i upita se je li i njezin vlasnik nekoć
sjedio na ovome stolcu. Nož se odmakne.
Allegra zakorači ustranu, ali mu i dalje stoji iznad ramena.
„Ispričat ćete mi sve čega se sjećate o toj knjizi. Zapisat ćete svaki detalj kojega
se uspijete sjetiti, od sadržaja do uveza, a kad završite, stavit ću vas na vlak za
Vermont i vi na otok zvan Manhattan više nećete nogom kročiti. Nikome nećete
pričati o Luci, o ovoj zgradi ili o ovom razgovoru, o bilo kome koga ste sreli ili o
toj knjizi. Jer, bojim se da ću – budete li to činili, budete li o tome pisali, tvitali ili
u nekoj zamračenoj pivnici tek pijani izgovorili neki redak iz Slatkih jada – biti
prinuđena nazvati operativca kojega sam postavila blizu seoske kuće vaše majke, u
domet snajpera.“
„Što?“ uspije upitati Zachary, unatoč pustinjskoj suhoći u grlu.
„Čuli ste me“, kaže Allegra. „Kuća je prekrasna. Tako lijep vrt s pergolom,
sigurno je divno u proljeće. Bila bi šteta razbiti neki od onih prozora s vitrajima.“
Stavi nešto pred njega. Telefon na čijem je zaslonu fotografija kuće prekrivene
snijegom. Majčine kuće. Vjerski nespecifične praznične lampice i dalje stoje na
trijemu.

~ 171 ~
 „I mislila sam da će vam trebati dodatno ohrabrenje“, kaže Allegra, spremi
telefon i ode na drugi kraj stola. „Malo ucjenjivanja nečim do čega vam je stalo. U
ono dvoje ste možda i zaljubljeni, no niste imali dovoljno vremena da ih počnete i
cijeniti. Pretpostavila sam da je bolje pritisnuti majku nego oca i njegovu novu,
oplemenjenu obitelj. U tom slučaju morali bismo zbrisati cijelu kuću. Eksplozijom
plina, možda.“
„Ne biste...“ zausti Zachary, ali zašuti. Nije imao pojma što bi ta žena bila u
stanju učiniti ili ne učiniti.
„Žrtava je bilo i prije“, kaže ona, blago. „I bit će ih još. Ovo je važno. Važnije od
mog života i važnije od vašega. Vi i ja smo fusnote, nikome nećemo nedostajati ne
bude li nas u ovoj priči. Mi postojimo izvan jajeta, i uvijek smo postojali.“ Uputi
mu osmijeh koji joj ne dopre do šarenih očiju i podigne šalicu.
„To je jaje ispunjeno zlatom“, kaže Zachary, pogledavši ga još jednom. Ono što
mu je izgledalo kao pukotina bila je dlaka koja mu se zalijepila za staklo naočala.
„Što ste rekli?“ upita Allegra, šalica zastane na pola puta, no tada nestane svjetla.

~ 172 ~
 TRI MAČA

Taj mač bio je najbolji što ga je kovač ikad izradio, a godinama je izrađivao najfinije
mačeve u cijeloj zemlji. Nije potrošio previše vremena na njegovu izradu, nije
upotrijebio najfinije materijale, no mač je i dalje bio oružje čija je kvaliteta prelazila
njegova očekivanja.
Nije bio izrađen za konkretnoga kupca, a kada je pokušao odlučiti što će s njim,
kovač se našao u nedoumici. Mogao ga je zadržati za sebe, ali on je bio vještiji u
izradi mačeva nego u njihovu korištenju. Nije ga bio voljan prodati, iako bi za
njega postigao dobru cijenu.
Kovač mačeva učinio je ono što je uvijek činio kad ne bi znao što će: posjetio je
mjesnoga vidioca.
U susjednim zemljama bilo je puno vidjelaca koji su bili slijepi i koji su vidjeli
ono što drugi nisu iako se nisu mogli služiti očima.
Mjesni vidjelac bio je tek kratkovidan.
Mjesnoga vidioca obično se nalazilo u gostionici, za izdvojenim stolom u dnu
prostorije, i on bi, ako bi mu platili piće, kazivao sudbinu predmeta ili ljudi.
(Sudbinu predmeta vidio je bolje nego sudbinu ljudi.)
Kovač mačeva i vidjelac godinama su bili izvrsni prijatelji. Kovač je vidioca znao
zamoliti da mu kazuje sudbinu pojedinih mačeva.
Otišao je u gostionicu i ponio novi mač. Vidiocu je platio piće.
„Za traganje“, rekao je vidjelac podignuvši čašu.
„Za pronalaženje“, odgovorio je kovač podižući svoje piće.

~ 173 ~
 Razgovarali su o aktualnim događajima, o politici i vremenu, a onda mu je
kovač pokazao mač.
Vidjelac ga je dugo gledao. Zamolio je kovača da mu plati još jedno piće i ovaj
mu je udovoljio.
Vidjelac je iskapio drugo piće i vratio mu mač.
„Ovaj mač ubit će kralja“, rekao je vidjelac kovaču.
„Što to znači?“ upitao je kovač.
Vidjelac je slegnuo ramenima.
„Ubit će kralja“, ponovio je. I o tome više nije rekao ništa.
Sljedećeg dana kovač je pokušao odlučiti što da učini s tim mačem, znajući da
vidjelac rijetko griješi.
Biti odgovoran za oružje koje je ubilo kralja kovaču mačeva baš i nije dobro
sjelo, premda je prije toga izradio mnoštvo mačeva koji su pobili mnoštvo ljudi.
Mislio je da bi ga trebalo uništiti, ali se nije mogao natjerati da uništi tako dobar
mač.
Nakon puno promišljanja i razmišljanja, izradio je još dva mača, identična i
neraspoznatljiva od prvog. Čak ih ni sam kovač mačeva nije mogao razlikovati.
Dok ih je radio, dobio je mnoštvo ponuda od mušterija koje su ih željele kupiti,
no on ih je odbio.
Umjesto toga kovač mačeva dao je po jedan mač svakom od svoje troje djece,
ne znajući tko će od njih dobiti mač koji će ubiti kralja, i o tome više nije
razmišljao, jer nijedno od njegove djece takvo što ne bi učinilo, a da ijedan od njih
padne u tuđe ruke, stvar bi bila prepuštena sudbini i vremenu, a Sudbina i Vrijeme
mogu ubiti kraljeva koliko god požele, i naposljetku će ih sve pobiti.
Kovač mačeva nikome nije ispričao što mu je vidjelac rekao, proživio je svoje
dane i čuvao svoju tajnu sve dok mu ti dani nisu istekli.
Najmlađi sin uzeo je svoj mač i krenuo u pustolovinu. Nije bio bogzna kakav
pustolov i otkrio je da uživa posjećivati nepoznata sela, upoznavati nove ljude i
jesti zanimljivu hranu. Mač mu je rijetko izlazio iz korica. U jednome selu upoznao
je muškarca kojega je silno zavolio, a taj muškarac volio je prstenje. Tako je
najmlađi sin svoj nerabljeni mač odnio kovaču i dao ga istopiti, a onda angažirao

~ 174 ~
draguljara da od tog metala izradi prstenje. Muškarcu je davao po jedan prsten za
svaku godinu koju su proveli zajedno. Prstenova je bilo jako puno.
Najstariji sin ostao je kod kuće i godinama se mačem koristio za dvoboje. U
tome je bio dobar i zaradio je puno novca. S onim što je uštedio odlučio je poći na
putovanje morem i svoj je mač ponio sa sobom, u nadi da će putem učiti i steći
nove vještine. Učio je s posadom broda i vježbao na palubi, kad nije bilo vjetra, no
jednog su ga dana razoružali preblizu ogradi. Mač mu je pao u more i potonuo na
dno, zabijajući se u koralj i pijesak. Još uvijek je tamo.
Srednje dijete, jedina kći, svoj je mač držala u staklenoj vitrini u svojoj knjižnici.
Tvrdila je da joj služi za ukras, kao uspomena na oca, koji je bio veliki kovač
mačeva, i da ga nikada nije uzela u ruke. To je bila neistina. Kasno noću, kada bi
bila sama, često bi ga vadila iz njegova počivališta i s njime vježbala. Brat ju je
poučio nekim detaljima dvoboja, no ona taj mač nikada nije upotrijebila u
dvoboju. Držala ga je uglačanog, poznavala mu svaki centimetar, svaku
ogrebotinu. Prsti bi je svrbjeli kada joj nije bio u blizini. Osjećaj njegove težine u
ruci bio joj je toliko poznat da je mač nosila sa sobom i u snove.
Jedne noći zaspala je u knjižnici, u fotelji uz vatru. Premda je mač počivao u
vitrini, držala ga je u ruci kada je počela sanjati.
U snu je hodala nekom šumom. Grane drveća u toj šumi svijale su se pod
trešnjevim cvijetom, po njima su bili izvješeni lampioni i naslagane knjige.
Osjećala je da je u prolazu promatra mnoštvo očiju, ali vidjela nije nikoga.
Latice su lebdjele oko nje poput snijega.
Došla je do mjesta na kojemu je jedno veliko drvo bilo odrezano do panja. Panj
je bio okružen svijećama i zatrpan knjigama, a na knjigama je stajala košnica, med
je iz nje kapao po knjigama i po panju, premda nigdje nije bilo nijedne pčele.
Bila je tu tek jedna sova, sjedila je na vrhu košnice. Crno-smeđa sova sa zlatnom
krunom na glavi. Kad joj se kovačeva kći približila, protresla je perje.
„Došla si me ubiti“, rekao je Sovlji kralj.
„Jesam li?“ upitala je kći kovača mačeva.
„Oni nađu načina da me ubiju, uvijek. Pronašli su me čak i ovdje, u snovima.“
„Tko?“ upitala je kći kovača mačeva, ali joj Sovlji kralj na to pitanje nije
odgovorio.

~ 175 ~
 „Novi kralj doći će zauzeti moje mjesto. Hajde. Zato si tu.“
Kći kovača mačeva nikako nije željela ubiti sovu, no činilo joj se da joj je to
suđeno. Nije shvaćala, ali to je bio san, a takve stvari u snovima imaju smisla.
Kći kovača mačeva odreže glavu Sovljemu kralju. Brzim, uvježbanim pokretom
zareže u perje i kosti.
Kruna je pala s odrezane glave i otkotrljala joj se pod noge.
Kći kovača mačeva ispružila je ruku da je uzme, no kruna joj se raspala pod
prstima i za sobom ostavila tek zlatnu prašinu.
A onda se probudila, još uvijek u fotelji uz vatru, u knjižnici.
Na kaminu, na mjestu na kojemu je ležao mač, na praznoj vitrini, stajala je
bijelo-smeđa sova.
I ta je sova s njom ostala do kraja života.

~ 176 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS sjedi u tami, sleđen. Čuje Vivaldija, no ne sjeća se je li
svirao u pozadini tijekom cijelog razgovora i čaja. Začuje nekakvo struganje, to
vjerojatno Allegra odguruje stolac. Zachary još čeka da mu se oči priviknu na
mrak, no one to ne čine, tama je gusta i neprobojna kao da su mu nečim prekrili
oči.
Ovaj zvuk svakako je zvuk otvaranja vrata i on pretpostavi da ga je Allegra
napustila, ostavila čvrsto svezanog za stolac, no uslijedi još jedan zvuk, nešto udari
u stol dovoljno jako da se on zatrese sve do drugoga kraja, a onda čuje kako nešto
pada na pod i začuje zvuk razbijanja šalice.
Potom korake, kako se približavaju.
Zachary pokuša zadržati dah, ali ne uspije.
Oni koraci zastanu kraj njegova stolca i netko mu prošapće na uho:
„Nisi valjda mislio da ću je pustiti da te ubije pričom, ha, Ezra?“
„Što se do–“ zausti Zachary, ali ga Mirabel utiša, šapćući.
„Možda snimaju. Svjetla sam sredila, ali zvuk i kamere su u drugom sustavu.
Spasilačka misija prolazi manje-više po planu, hvala što ste nam smetali.“ Jedan
pokret uz njegovu nadlakticu, i gajtani na njegovu zapešću puknu, a Mirabel
povuče stolac unatrag, da mu može osloboditi noge.
Mora da noću odlično vidi, u mraku ga uhvati za ruku i on zna da mu je dlan
znojan, ali ga nije briga. Stisne joj ruku i ona stisne njegovu, i ako u ovome, što god
to bilo, postoje strane, osjeća se prilično dobro na strani kralja divljih stvorenja.
U hodniku, svjetlo s ulice šulja se kroz prozor, taman dovoljno da mogu vidjeti.

~ 177 ~
 Mirabel ga vodi niza stube i okolo, do podrumskih stuba, i Zacharyju malčice
lakne jer zna kamo idu, iako baš i ne vidi bogzna što. Sjenu za sjenom i povremenu
naznaku grimiznoružičaste boje iz Mirabeline kose. No kad stignu do podnožja tih
stuba, ne izađu u ledom okovan vrt; Mirabel ga odvodi na drugu stranu, dublje u
kuću.
„Kuda...“ zausti, ali ga Mirabel opet ušutka. Skrenu niz jedan hodnik, ostanu
bez svjetlosti iz vrta i opet zapadnu u mrak, a onda, negdje u tome mraku, Mirabel
otvori jedna vrata.
Zachary najprije pomisli da su to jedna od njezinih vrata; kad mu se oči
priviknu, zna da su i dalje u Kolekcionarskom klubu. Soba je manja od one na katu
i nema prozora, osvjetljava je staromodni fenjer postavljen na gomilu kartonskih
kutija, a njegova svjetlost treperi po zidovima koje prekrivaju uokvirene slike, kao
u nekoj napuštenoj minijaturnoj galeriji.
Dorian leži strovaljen na podu blizu kutija, bez svijesti je, ali očito diše, i
Zachary osjeti kako mu se srce oslobađa nekakvog stiska, a nije ni znao da ga nešto
stišće, i to ga pomalo nervira, no pažnju mu odvrate druga vrata.
Nasred sobe stoje vrata oko čijeg dovratka nema zida. Pričvršćena su za pod,
nekako, ali su iznad njih i bočno od njih praznine, a iza njih, na suprotnom zidu,
vidi se još kartonskih kutija.
„Znala sam da imaju jedna“, kaže Mirabel. „Osjećala sam to, u tjemenu, ali ih
nisam mogla pronaći jer nisam znala gdje su. Ne znam odakle su ih uzeli, to nisu
vrata iz doba staroga New Yorka.“
Vrata izgledaju prastaro, duž rubova okovana su čavlima poslaganim u uzorke,
teški okrugli zvekir stisnut je u čeljustima tigra, a kvaka je izdužena, a ne okrugla.
Vrata primjerenija kakvom dvorcu. Okvir im ne odgovara, finiš je sjajniji. Stara
vrata uglavljena u novi dovratak.
„Hoće li raditi?“ upita Zachary.
„Samo je jedan način da saznamo.“
Mirabel širom otvori vrata. Umjesto suprotnog zida i kartonskih kutija iza njih
je nekakva špilja po čijim zidovima vise fenjeri. U tome međuprostoru nema stuba;
vrata dizala čekaju s druge strane, dalje no što bi to trebalo biti moguće.

~ 178 ~
 Zachary zaobiđe vrata i stane iza njih. Sa stražnje strane to je tek postavljen
okvir. Kroz njega vidi Mirabel, no kada ponovo ode ispred njih, opet vidi onu
špilju i ono dizalo, jasno kao dan.
„Čarobno“, promrsi ispod daha.
„Ezra, tražit ću od tebe da povjeruješ u gomilu nemogućih stvari, ali bila bih ti
zahvalna da se uzdržiš od korištenja riječi na č.“
„Svakako“, kaže Zachary i misli da ta riječ na č ionako ne objašnjava sve što se
upravo događa.
„Pomozi mi s njim, hoćeš?“ upita Mirabel krenuvši prema Dorianu. „Težak je.“
Hvatajući ga svatko pod jednu ruku, zajedno podignu Doriana. Zachary je tu
igru igrao s mnogim mrtvim pijanim kompićima, ali ovo je drugačije, čista mrtva
težina posve nesvjesnog visokog muškarca. I dalje dobro miriše. Mirabel je daleko
jača u gornjem dijelu tijela, pa ga zajedno uspijevaju držati uspravljenog, njegove
izgrebene svečane cipele vuku se po podu.
Zachary pogleda jednu od slika na zidu i prepozna mjesto prikazano na njoj.
Police s knjigama duž hodnika sličnog tunelu, žena u dugoj haljini koja odmiče od
promatrača, držeći fenjer prilično sličan ovome koji sada leži blizu, na jednoj
kartonskoj kutiji.
I slika do nje prikazuje poznatu podzemnu knjižnicu koja to nije: odsječak
vijugavog hodnika, likove koji zaklanjaju svjetlost s nekog mjesta iza te okuke i
bacaju sjene na knjige, ali se ne vide. Slika ispod nje je slična, kutak u kojemu su
jedan prazan naslonjač i jedna lampa, tama prošarana zlatom.
A onda prođu kroz vrata i, umjesto slika, Zachary ugleda kameni zid.
Doriana nose na drugi kraj te špilje, do dizala.
Iza njih se začuje buka, i Zachary se prekasno sjeti da je vrata trebao zatvoriti.
Začuju se koraci. Začuje se kako nešto pada. Neka se vrata u daljini zalupe. A
potom se začuje zvonce pristiglog dizala i sigurnost poprimi oblik pohabanog
baršuna i mjedi.
Doriana je lakše smjestiti na pod nego na klupicu. Vrata dizala ostanu otvorena,
čekaju.
Mirabel se osvrne i, kroz još uvijek otvorena vrata, pogleda u Kolekcionarski
klub.

~ 179 ~
 „Vjeruješ li mi, Ezra?“ upita.
„Da“, odgovori Zachary i ne zastavši da o tom pitanju razmisli.
„Jednoga dana podsjetit ću te da si to rekao“, kaže Mirabel. Posegne u torbu i
izvadi mali metalni predmet. Zacharyju treba malo vremena da shvati da je to
pištolj. Malen, kićen, kakav bi u nekoj drugoj priči fatalna žena zataknula za
podvezicu.
Mirabel podigne pištolj, uperi ga u otvorena vrata i zapuca na fenjer postavljen
na gomilu kartonskih kutija.
Zachary gleda kako se fenjer rasprskava u pljusku stakla, petroleja i plamenova
koji se začinju i rasplamsavaju, gosteći se kartonom, tapetama i slikama, a onda
mu pogled zaklone vrata dizala koja se zatvore i oni se krenu spuštati.

~ 180 ~
 OBLIKOVATELJICA
PRIČA

Nekoć je postojala žena koja je oblikovala priče.

Oblikovala ih je od svih mogućih stvari. Isprva je radila sa snijegom ili dimom
ili oblacima, jer su njihove priče bile privremene, prolazne. Nestale bi u trenu,
vidljive i čitljive tek onima koji bi se slučajno zatekli u vremenu između
oblikovanja i raspadanja, no oblikovateljici je tako bilo draže. Nije ostavljalo
vremena za strku oko detalja ili nedostataka. Priče ne bi potrajale dovoljno da ih
propitkuju, kritiziraju i dovode u pitanje, ni ona niti itko drugi. Bile su, a onda više
nisu. Mnoge su prestale postojati, a da ih nitko nije pročitao, no skulptorica priča
ih je pamtila.
Strastvene ljubavne priče, vješto umetnute među kišne kapi, koje bi iščeznule s
krajem oluje.
Tragedije, studiozno izlijevane iz vinskih boca i zamišljeno ispijane, s
melankolijom i finim sirom.
Bajke, oblikovane na obalama, od pijeska i školjaka, koje bi polako odnosili
valovi koji su te obale oplakivali.
Oblikovateljica priča pročula se, njene su priče privukle publiku, bivale
posjećivane poput kazališnih predstava; ljudi su dolazili gledati kako ih rezbari i
kako se one potom tope, drobe ili bivaju otpuhane povjetarcem. Radila je sa
svjetlošću i sjenom, s ledom i vatrom, a jednu je priču oblikovala, istkala je od
pojedinačnih vlasi iščupanih iz kose svih osoba u publici.
Ljudi su je preklinjali da oblikuje nešto trajnije. Muzeji joj predlagali izložbe
koje bi potrajale dulje od nekoliko minuta ili sati.

~ 181 ~
 I oblikovateljica priča polako je popuštala.
Oblikovala je priče u vosku i stavljala ih nad žeravicu, da se otope, iscure i
nestanu.
Ljude koji su u tome bili voljni sudjelovati slagala je u aranžmane od zamršenih
udova i isprepletenih tijela koji bi potrajali koliko su to žive figure uspijevale
podnijeti, priča se mijenjala s kutom gledanja, a onda se i dodatno mijenjala:
modeli su se umarali, a ruke klizale preko stegana, naglo mijenjajući zaplet.
Plela je priče od vune, dovoljno male da stanu u džep, a koje bi se pak, kad bi ih
prečesto čitali, razmotavale i raspletale.
Istrenirala je pčele da grade saća na pomno izrađenim okvirima, oblikujući tako
cijele gradove sa slatkim stanovnicima i oporim dramama.
Oblikovala je priče pomno uzgajajući drveće, priče koje su rasle i razvijale se i
dugo nakon što bi ih prepustili njima samima.
Ljudi su pak i dalje tražili priče koje mogu sačuvati.
Eksperimentirala je. Izrađivala je metalne fenjere s majušnim ručicama za
navijanje kako bi fenjeri, kada u njih stave svijeću, projicirali priče po zidovima.
Neko vrijeme učila je kod jednog urara i sastavljala serijale koji su se mogli nositi
poput džepnih ura i navijati, premda su se opruge znale istrošiti.
Shvatila je da joj više ne smeta kad priče potraju. Da jedni u njima uživaju, a
drugi baš i ne, ali tako je to s pričama. Ne obraćaju se sve priče svim svojim
slušateljima, ali svaki slušatelj može pronaći priču koja to učini, negdje, jednom.
U ovom ili onom obliku.
Tek kad je zašla u godine, pristala je raditi u kamenu.
To se isprva pokazalo teškim, ali naposljetku je naučila govoriti kamenom,
raditi s njim i razaznavati priče koje je želio ispričati, oblikovati ga kao što je nekoć
oblikovala kišu, travu i oblake.
Klesala je vizije u mramoru, s pokretnim likovima prirodnog izgleda. Kutije
slagalice i nerazrješive zagonetke, čiji bi višestruki mogući svršeci ostajali
neriješeni i neviđeni. Likove koji bi nepomično stajali i likove u neprestanom
pokretu koji bi se istrošili do propadanja.
Klesala je svoje snove, svoje želje, svoje strahove i svoje noćne more, i puštala ih
da se miješaju.

~ 182 ~
 Muzeji su glasno zahtijevali njezine izloške, no ona je djela radije izlagala po
knjižnicama ili knjižarama, na planinama i na plažama.
Izložbama bi rijetko nazočila, a i tada anonimno, izgubljena u gomili, ali neki
bi je ipak prepoznali i to bi joj tiho dali do znanja namigujući ili podižući čašu.
Nekolicina bi s njom porazgovarala o temama koje se nisu ticale priča na izložbi,
pričala joj vlastite priče ili komentirala vrijeme.
Na jednoj takvoj izložbi, kada se gomila razišla, jedan je muškarac ostao
porazgovarati s njom, prije miš nego muškarac, tih i nervozan, svijet za sebe,
tajnovit, blaga i tiha govora.
„Biste li mi sakrili nešto u jednu od svojih priča?“ upitao ju je mišoliki
muškarac. „Postoje... postoje ljudi koji traže to što moram sakriti i okrenuli bi
svijet naopačke da to pronađu.“
Bio je to opasan zahtjev, pa je oblikovateljica priča zatražila tri noći da razmisli
o odgovoru.
Prve noći nije razmišljala o tome, bavila se svojim radom, odmarala i uživala u
malim stvarima koje su je činile sretnom: u medu u svom čaju, u zvijezdama na
noćnome nebu, u lanenim plahtama na svojoj postelji.
Druge se noći obratila moru, jer more u svojim dubinama štošta skriva, no
more je šutjelo.
Treće noći nije spavala, u glavi je sastavljala priču u koju se dalo sakriti bilo što,
dublje no što je ikada išta bilo skriveno, čak i u morskim dubinama.
Nakon tri noći mišoliki muškarac se vratio.
„Učinit ću što tražite,“ rekla mu je oblikovateljica priča, „ali ne želim znati što
želite sakriti. Napravit ću vam kutiju za to. Stat će u kutiju?“
Čovjek je kimnuo i zahvalio joj.
„Nemojte mi još zahvaljivati“, rekla je. „Trebat će mi godinu dana da je završim.
Vratite se tada, s tim svojim blagom.“
Čovjek se namrštio, a onda ipak kimnuo.
„Nije to blago u tradicionalnom smislu“, rekao je i poljubio joj ruku znajući da
joj tu uslugu nikada neće moći platiti pa je pustio da radi.
Oblikovateljica priča mučila se godinu dana. Odbila je sve druge zahtjeve i
narudžbe. Smislila je ne jednu, već mnoštvo priča. Priča u pričama. Zagonetki,

~ 183 ~
pogrešnih skretanja i lažnih svršetaka, u kamenu, vosku i dimu. Izradila je brave i
uništila im ključeve. Isprela priče o tome što bi se dogodilo, što bi se moglo
dogoditi, što se već dogodilo i što se nikada ne može dogoditi, i zamutila razlike
među njima.
Radove u postojanosti i kamenu kombinirala je s radovima koje je stvorila u
mladosti, elemente koji bi izdržali ispit vremena spajala s elementima koji bi
iščeznuli čim bi ih dovršila.
Po isteku te godine muškarac se vratio.
Oblikovateljica priča predala mu je pomno izdjeljanu i ukrašenu kutiju.
Čovjek je u nju stavio dragocjeni predmet što ga je u nju trebalo sakriti.
Oblikovateljica priča nije mu pokazala kako da je zatvori, ni kako da je opet otvori.
To je znala jedino ona.
„Hvala vam“, rekao je čovjek i ovoga je puta, kao plaću, poljubio u usne – više
joj nije mogao dati – i ona je taj poljubac prihvatila i mislila da je to poštena plaća.
Kada je otišao, oblikovateljica priča za njega više nije čula. Priča je ostala na
istome mjestu.
Puno godina poslije, oni koji su tražili skrivenu stvar pronašli su oblikovateljicu
priča.
I kad su shvatili što je učinila, odrezali joj šake.

~ 184 ~
 DRUGO MJESTO, DRUGO VRIJEME
DRUGI INTERLUDIJ

U jednom danas zaboravljenom gradu, jako, jako davno

Pirat (koji je i dalje metafora, ali još uvijek i osoba, i ponekad mu je teško utjeloviti
oboje odjednom) stoji na obali i promatra brodove koji plove Morem bez zvijezda
u blizini Luke.
Dopušta si zamisliti kako, s djevojkom uza se, na jednom od tih brodova plovi
u daljinu, u budućnost, daleko od ove Luke, prema nekoj novoj. I u glavi to vidi
toliko jasno da gotovo povjeruje da će se dogoditi. Vidi sebe, daleko od ovoga
mjesta, nesputanog njegovim pravilima i ograničenjima, bez obveza prema bilo
kome i bilo čemu, osim prema njoj.
Gotovo vidi zvijezde nad njima.
Privuče djevojku k sebi da je zagrije. Poljubi joj rame, pretvara se da će je imati
za cijeli život, a zapravo im preostaje tek nekoliko zajedničkih minuta.
Vrijeme što ga pirat vidi u glavi nije sada. Nije ni uskoro.
Brodovi su daleko od obale. Zvona iza njih već zvone na uzbunu.
Pirat zna, premda to ne želi priznati ni sebi samome, da je pred njima još dalek
put.
I djevojka (također metafora, koja se neprestano mijenja i tek ponekad poprimi
lik djevojke) to zna, zna to i bolje od njega, ali o takvim stvarima ne razgovaraju.
Ne stoje prvi put na toj obali, zajedno. Neće biti ni posljednji.
Priča je to koju će proživljavati iznova i iznova, zajedno i svatko za sebe.
Kavez u kojemu se oboje nalazi velik je i ne treba ključ.

~ 185 ~
 Još ne.
Djevojka ga odvuče, podalje od sjajnoga Mora bez zvijezda, u sjenu, da iskoriste
preostale im zajedničke trenutke prije nego što se vrijeme i sudbina umiješaju.
Da mu dade još nešto po čemu će je pamtiti.
Kad ih pronađu, kada se suoči sa smrću, otvorenih očiju i s jekom ljubavnikovih
krikova u ušima, prije no što je tama bez zvijezda ponovo ugrabi, djevojka ugleda
oceane vremena koji počivaju između toga mjesta i njihove slobode, jasne i široke.
I vidi kako će ih prijeći.

~ 186 ~
 IMENOVANJE STVARI,
PRVI DIO

Krupnim smeđim očima djevojčica zuri u svaku osobu koja je dođe promotriti.
Glavu joj okružuje oblak kovrčave kose u kojemu se skriva zalutalo lišće. Drži
zvekir, onako kako malo dijete drži zvečku ili igračku. Čvrsto. Zaštitnički.
Smjestili su je u naslonjač u jednoj galeriji, kao da je i sama nekakva umjetnina.
Noge joj ne dotiču tlo. Glavu su joj pregledali i izrazili određenu zabrinutost zbog
ozljede, iako ne krvari. Blizu tjemena rascvjetala se modrica, zelenkasta boja širi se
svjetlosmeđom kožom. Čini se da joj to ne smeta. Dobila je tanjur sitnih kolača i
polako ih i ozbiljno gricka.
Pitaju je kako se zove. Čini se da pitanje ne razumije. Povedu kraću raspravu o
tome može li se prevođenje primijeniti na nekoga toliko mladog (malo ih se sjeća
kada su na tome mjestu posljednji put vidjeli dijete), ali druga pitanja razumije:
kima kad je upitaju je li žedna ili gladna. Nasmiješi se kada joj netko donese staru
plišanu igračku, ofucanog zeca s klempavim ušima. Tek kada joj dadu tog zeca, iz
ruke ispusti zvekir i jednako jako stisne igračku.
Ne sjeća se imena, dobi, bilo čega o svojoj obitelji. Kad je upitaju kako je tamo
dospjela, podigne zvekir i sažaljivo ih pogleda krupnim očima, kao da je odgovor
strašno očit, a ljudi koji odozgo zure u nju i nisu osobito pronicljivi.
Sve se u vezi s njom analizira, od proizvođača njezinih cipela do njezina
naglaska, kad iz nje počnu izvlačiti pojedinačne riječi ili fraze. No ona rijetko
govori i jedino oko čega se svi uspiju složiti jest da u govoru čuju natruhe Australije
ili možda Novog Zelanda, premda ima i onih koji tvrde da je blagi naglasak u
njezinu engleskom – južnoafrički, U svim je zemljama nepopisano ostalo mnoštvo

~ 188 ~
starih vrata. Djevojčica ne daje pouzdane geografske podatke. S jednakom
pouzdanošću pamti ljude, vile i zmajeve. Velike zgrade i male zgrade, šume i polja.
Opisuje vodene mase neprepoznatljive veličine; to mogu biti i jezera, i oceani, i
kade. Ništa što bi jasno upućivalo na njezino podrijetlo.
Za cijele te istrage istinita, ali neizgovorena ostaje činjenica da se tamo odakle
je pala ne može lako vratiti ako njezinih vrata više nema.
Raspravljaju o tome da je vrate na druga vrata, ali nitko od sve malobrojnijih
stanovnika ne ponudi se da obavi tu zadaću, a i djevojčica izgleda prilično sretno.
Ne žali se. Ne traži da ide kući. Ne plače za roditeljima, ma gdje bili.
Daju joj sobu u kojoj joj je sve preveliko. Pronalaze odjeću koja joj koliko-toliko
pristaje, a skupina pletilja snabdijeva je džemperima i čarapama od šarene pređe.
Cipele joj očiste i one joj ostaju jedini par sve dok ih ne preraste; rupe na
iznošenim, gumenim potplatima krpaju se i ona ih ponovo haba.
Nazivaju je djevojčicom ili djetetom ili nahočetom, iako semantički osviješteni
stanovnici ističu da, koliko itko zna, nije napuštena, pa je i izraz nahoče netočan.
Naposljetku joj se obraćaju s Eleanor i neki poslije kažu da je ime dobila po
kraljici Eleonori od Akvitanije, drugi tvrde da je izbor nadahnula Jane Austin, a
treći pak kažu da je jednom, kad su je upitali za ime, odgovorila s „Ellie“ ili „Allira“
ili tako nečim. (Zapravo je osoba koja ga je predložila ime izvukla iz romana
Shirley Jackson, ali se to nije potrudila objasniti zbog nesretne sudbine te druge,
izmišljene Eleanor.)
„Zna li se napokon kako se zove?“ upita Skrbnik ne dižući pogled sa stola,
olovka mu i dalje klizi po papiru.
„Počeli su je oslovljavati s Eleanor“, obavijesti ga slikarica.
Skrbnik spusti olovku i uzdahne.
„Eleanor“, ponovi, naglašavajući posljednje slogove, pretvarajući ime u još
jedan uzdah. Podigne olovku i nastavi pisati, sve to i ne pogledavši slikaricu.
Slikarica ne zapitkuje. Misli da to ime za njega ima i neko posebno značenje.
Poznaje ga tek odnedavno. Odluči da se ona sama u to ne miješa.
I tako Luka na Moru bez zvijezda proguta djevojčicu koja je u nju propala kroz
ostatke vrata, baš kao što tlo one šume proguta vrata: oboje postaje dio ambijenta.
Pokatkad je primijete. Uglavnom se na nju ne obaziru. Prepuštaju je samoj sebi.

~ 189 ~
 Nitko ne preuzme odgovornost. Svi pretpostave da će to učiniti netko drugi i
tako je ne preuzme nitko. Svi su previše zaokupljeni vlastitim radom, vlastitim
intimnim dramama. Promatraju, propituju, ponekad čak i sudjeluju, ali ne zadugo.
Ne dulje od nekoliko trenutaka, tu i tamo, razasutih po jednom djetinjstvu poput
otpalog lišća.
Toga, prvoga dana, u onom naslonjaču ispred zečića, Eleanor glasno odgovori
samo na jedno pitanje: što je, sama, radila vani?
„Istraživala“, kaže.
I misli da joj jako dobro ide.

~ 190 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS shvati da je u dizalu, s damom ružičaste kose, s pištoljem,
koja je, u to je prilično siguran, povrh svih zločina već počinjenih toga dana,
upravo počinila palež. I s onesviještenim muškarcem, potencijalnim ubojicom.
Glava ga boli i ne može se odlučiti treba li mu malo sna ili neko piće. Ni zašto se,
točno, sada, u tom društvu u dizalu, osjeća ugodnije.
„Što, dovraga...?“ zausti Zachary i, ne uspjevši se dosjetiti ostatka rečenice,
pitanje upućeno Mirabel dovrši pokretima ruku, pokazujući čas na pištolj u
njezinoj ruci, čas na vrata dizala.
„To će onesposobiti ona vrata, nadam se da će im trebati vremena da pronađu
druga. Ne gledaj me tako.“
„Držiš pištolj prema meni.“
„Oh, oprosti!“ kaže Mirabel, pogleda ruku u kojoj drži pištolj pa ga strpa u
torbu. „Antikni je, s jednim metkom... jedan i dosta. Krvariš.“
Pogleda iza Zacharyjeva uha i iz džepa izvadi rupčić oslikan satovima. Odmiče
ga krvavijeg no što je očekivao.
„Nije strašno“, kaže mu ona. „Samo drži ovo. Očistit ćemo to kasnije. Možda
ostane ožiljak; u tom slučaju bit ćemo blizanci.“ Podigne kosu da mu pokaže
ožiljak iza uha koji on do tada nije opazio, a ne treba ni pitati kako ga je zaradila.
„Što se to ovdje događa?“ upita Zachary.
„To je komplicirano pitanje, Ezra“, kaže Mirabel. „Jako si napet. Rekla bih da
čajanka nije bila osobito ugodna.“

~ 191 ~
 „Allegra je zaprijetila mojoj majci“, kaže Zachary. Ima dojam da mu Mirabel
pokušava odvući pozornost. Pokušava ga umiriti.
„Nije joj prvi put da prijeti“, kaže Mirabel.
„Mislila je ozbiljno, zar ne?“
„Da, mislila je. No tada bi svima morala reći za naše odredište, zar ne?“
Zachary kimne.
„Ona ima svoje prioritete. Možda bi ovdje dolje trebao ostati nekoliko dana, ja
mogu malo izviđati. Allegra neće učiniti ništa dok ne zaključi da nema drugog
izbora. Imala je prilike da nas se riješi, svih troje, a mi smo i dalje živi i zdravi.
Uglavnom“, doda pogledavši Doriana.
„Ali, zar ona zbilja ubija ljude?“ upita Zachary.
„Ne, za prljave poslove angažira druge. Evo primjera.“ Vrhom čizme prodrma
Dorianovu nogu.
„Ti to ozbiljno?“ upita Zachary.
„Trebaš još jednu priču?“ upita Mirabel posežući u torbu.
„Ne, ne trebam još jednu priču,“ odgovori Zachary i pritom na jeziku ponovno
osjeti okus onog viteza i njegovih slomljenih srdaca, i sjeti se još detalja: ukrasnih
gravura na vitezovu oklopu, ljetne večeri u polju prepunom jasmina. Nejasno,
poput sjećanja ili sna zarobljenog u šećeru. To ga, neočekivano, umiri.
Zavali se na izblijedjelu baršunastu klupicu i nasloni glavu na zid dizala. Osjeti
kako ono vibrira. Luster nad njim ljulja se i izaziva mu vrtoglavicu, pa sklopi oči.
„Onda mi jednu ispričaj“, kaže Mirabel i izvuče ga iz pospane omaglice. „Zašto
ne kreneš od početka i ispričaš mi kako smo dospjeli ovamo? Prequel o djetinjstvu
možeš preskočiti, on mi je poznat.“
Zachary uzdahne.
„Pronašao sam tu knjigu“, kaže on i, prateći putanju unatrag, sleti ravno na
Slatke jade. „U knjižnici.“
„Koju knjigu?“ upita Mirabel.
Zachary joj tada, nevoljko, opiše događaje koji su se zbili od pronalaska knjige
do one zabave. U kratkim crtama opiše protekle dane i nervira ga to što mu za

~ 192 ~
priču ne treba puno vremena i što ona, kad se sažme u pojedinačne događaje, ne
zvuči kao bogzna što.
„Što se dogodilo s knjigom?“ upita Mirabel kada on završi priču.
„Mislio sam da je kod njega“, kaže Zachary i pogleda Doriana. S glavom na rubu
baršunaste klupice, sada već izgleda kao da spava, a ne kao da je u nesvijesti.
Mirabel preturi po Dorianovim džepovima i izvadi komplet ključeva, kemijsku,
tanki kožnati novčanik s velikom svotom gotovine, iskaznicu Newyorške javne
knjižnice na ime David Smith, nekoliko posjetnica s drugim imenima i
zanimanjima, kao i nekoliko praznih posjetnica sa slikom pčele. Kreditnih kartica
nema, ni osobne iskaznice. Ni knjige.
Mirabel uzme nekoliko novčanica iz Dorianova novčanika, a ostatak mu, s
ostalim stvarima, vrati u džepove.
„Čemu to?“ upita Zachary.
„Nakon svega što smo prošli spašavajući ga, platit će nam kavu. Čekaj, oboje
smo pili čaj, zar ne? Kako god, on plaća.“
„Što misliš, što su mu napravili?“
„Mislim da su ga ispitivali i mislim da nisu dobili odgovore koje su željeli, i da
su ga objesili da stvar djeluje dramatičnije i čekali da se pojavimo. Mogu mu
pomoći, jednom kad ga unesemo.“
Kao po dogovoru, upravo tada, dizalo stane i vrata se otvore. Zachary pokuša
precizno odrediti osjećaj što ga taj dolazak u njemu budi i jedino što mu pada na
pamet jest da bi se tako možda osjećao da ponovo vidi onaj stan iznad majčina
dućana u New Orleansu, ako on još uvijek postoji, ali ne zna je li to osjećaj
nostalgije ili osjećaj dezorijentiranosti. Nastoji o tome ne razmišljati puno, od toga
ga boli glava.
Istim sistemom pažljivog, nespretnog balansiranja težinom Zachary i Mirabel
podignu Doriana i krenu naprijed. Dorian im pritom nimalo ne pomaže. Zachary
čuje kako se dizalo zatvara i odlazi tamo gdje prebiva kada se njime ne voze
onesviješteni muškarci, dame s ružičastom kosom i zbunjeni turisti.
Mirabel posegne za kvakom, prebacujući većinu Dorianove težine na
Zacharyja. Kvaka se ne okrene.
„Kvragu“, kaže Mirabel. Sklopi oči i nagne glavu, kao da nešto sluša.

~ 193 ~
 „Što nije u redu?“ upita Zachary, misleći da bi neki od silnih ključeva što ih ona
nosi oko vrata mogao riješiti problem.
„On još nikada nije bio ovdje“, kaže, glavom pokazujući na Doriana. „Novi je.“
„Stvarno?“ upita Zachary iznenađeno, ali Mirabel nastavi: „Mora položiti
prijamni.“
„Ono s kockicama i pićem?“ upita Zachary. „A kako bi to trebao učiniti?“
„Nikako“, kaže Mirabel. „Mi ćemo ga položiti umjesto njega.“
„Mi ćemo...“ Zachary pusti da pitanje ostane lebdjeti u zraku, shvaćajući što ona
time misli i prije no što ga do kraja izgovori.
„Ja ću jedno, ti drugo?“ upita Mirabel.
„Da, valjda“, složi se Zachary. Prepusti Mirabel da Doriana održi u koliko-
toliko uspravnom položaju i okrene se onim dvjema nišama. Odabere onu s
kockicama, dijelom zato što s tajanstvenom tekućinom ima manje iskustva nego s
kockicama, a dijelom i zato što ne zna želi li tajanstvenu tekućinu opet piti, a čini
mu se pogrešnim proliti je.
„Fokusiraj se na to da to ne činiš za sebe, već za njega“, kaže mu Mirabel kada
priđe niši s kockicama, resetiranim za novo bacanje.
Zachary posegne za kockicama, promaši i umjesto njih zgrabi zrak. Zacijelo je
umorniji no što je mislio. Pokuša ponovo, uzme kockice u ruku i zakotrlja ih među
prstima. Ne zna puno o Dorianu, ne zna mu čak ni pravo ime, ali sklopi oči i
prizove ga u misli, praktično ga izmisli kombinirajući sjećanja na hodanje ulicom
po studeni, papirnati cvijet u zapučku, miris limuna i duhana u mraku, u hotelu, i
onaj dah na svome vratu. I pusti da mu se kockice otkotrljaju iz ruke.
Otvori oči. Kockice teturaju, vidi ih najprije kroz izmaglicu, a onda se slika
izoštri.
Jedan ključ. Jedna pčela. Jedan mač. Jedna kruna. Jedno srce. Jedno pero.
Kockice se umire i stanu i, prije nego što se i posljednja prestane micati, dno
niše se spusti i one nestanu u tami.
„Što je dobio?“ upita Mirabel. „Čekaj, daj da pogodim: mačevi i... ključevi,
možda.“
„Od svega po jedno“, kaže Zachary. „Mislim, pod uvjetom da nema više od šest
stvari.“

~ 194 ~
 „Ha“, kaže Mirabel tonom koji Zachary ne uspije dešifrirati jer mu ona ponovo
prepusti Doriana, koji mu – sa svježim sjećanjem na to kako mu je pričao priču i
na onaj lagani miris limuna – naglo djeluje puno prisutnije. Ovdje, dolje, toplije je
no što se Zachary sjeća. Shvati da je negdje izgubio posuđeni kaput.
Na drugom kraju prostorije Mirabel podigne pokrivenu čašicu, pažljivo je
promotri, a onda je otklopi i ispije. Strese se i vrati čašicu u nišu.
„Kakav je okus imalo kad si ga ti popio?“ upita Zacharyja dok ponovo hvata
Doriana ispod ramena.
„Hm... med, začin, vanilija, narančin cvijet“, kaže Zachary prisjećajući se okusa
sličnog likeru, premda ga taj popis bilješki ni izbliza ne opisuje. „Pikantan“, doda.
„Zašto?“
„Ovaj je imao okus po vinu, soli i dimu“, kaže Mirabel. „Ali on bi ga popio. Da
vidimo je li upalilo.“
Ovoga puta vrata se otvore.
Zacharyju lakne, ali tek načas, jer kad uđu u veliku dvoranu, shvati koliko im
daleko valja hodati.
„Sada ga idemo prijaviti“, kaže Mirabel. „A onda ti i ja idemo na pravo piće,
zaslužili smo.“
Šetnja do Skrbnikova ureda privlači pozornost nekolicine radoznalih mačaka
koje proviruju iza gomila knjiga i lustera i prate njihovo napredovanje.
„Pričekaj ovdje“, kaže Mirabel prebacujući cijelu težinu Dorianova tijela na
Zacharyjeva ramena. I ono je, opet, iznenađujuće teško i više nešto no što Zachary
želi priznati. „Skala u boji, zar ne?“
„Mislim da taj izraz ne vrijedi za kockice.“
Mirabel slegne ramenima i krene u Skrbnikov ured. Zachary ne uspijeva
razaznati većinu njihova razgovora, tek riječi i fraze iz kojih je jasno da je to prije
svađa nego razgovor, a onda se vrata otvore i Skrbnik krene prema njemu.
Skrbnik i ne pogleda Zacharyja, fokusira se na Doriana, podiže mu glavu,
odmiče mu gustu, prosijedu kosu sa sljepoočnica i zuri u njega, što je vizualni
pregled daleko temeljitiji od onoga što ga je Zachary prošao.
„Vi ste umjesto njega bacili kockice?“ upita Zacharyja.
„Da?“

~ 195 ~
 „Točnije, zakotrljali ste ih umjesto njega, niste ih samo pustili da padnu?“
„Pa, da...“ odgovori Zachary. „Je li to bilo u redu?“ upita, napola Skrbnika, a
napola Mirabel, koja za njim izađe iz ureda sa Zacharyjevim torbama preko
ramena, s kompasom i jednim ključem koji zvecka s lanaca što ih drži u ruci.
„To je... neuobičajeno“, kaže Skrbnik, ali ne objasni i, očito završivši pregled,
pusti Doriana, a ovome glava padne na Zacharyjevo rame. Bez ijedne riječi Skrbnik
se okrene, prođe pored Mirabel, vrati se u ured i zatvori vrata za sobom. U prolazu
razmijene zajedljiv pogled, no Zachary vidi samo Mirabelinu stranu, a izraz na
njezinu licu ne odaje dovoljno da ga protumači.
„Koji je ovo bio vrag?“ upita Zachary dok mu Mirabel ponovo pomaže s
Dorianom, dodavši onoj zbirci torbi i svoj ranac.
„Nisam sigurna“, odgovori Mirabel, ali ga ne pogleda u oči. „Kombinacija
zaobilaženja pravila i niske vjerojatnosti, možda. Odnesimo ga u njegovu sobu.
Nemoj se saplesti preko mačaka.“
Kreću se hodnicima koje Zachary do tada još nije vidio (jedan u boji bakra i
jedan u kojemu knjige vise na omčama), a neki su preuski da kroz njih prođu bok
uz bok, pa se moraju provlačiti postrance. Sve djeluje veće i neobičnije no što je
Zachary upamtio, više je prijetećih sjena i više mjesta i knjiga da se u njima izgubi.
Hodnici kao da se pomiču, poput zmija vijugaju u različitim smjerovima i, da se
održi na nogama, Zachary ne skreće pogled s poda pred sobom.
Stignu u hodnik u kojemu posvuda stoje stolići za kavu i stolci, odreda crni, po
kojima su naslagane knjige pozlaćenih rubova. Na jednom je stoliću mačka: mala,
srebrna, tigrasta maca koja ih, spuštenih ušiju, radoznalo promatra žutim očima.
Pod je popločan crnim i zlatnim pločicama, poslaganim u vitice. Dio te vitice penje
se po zidovima, prekriva kamen sve do zakrivljenog stropa. Mirabel izvadi ključ i
otvori vrata među viticama. Iza njih je soba posve nalik na Zacharyjevu, samo u
plavim nijansama, namještaj u njoj većinom je lakiran i crn. Nije baš art deco,
djeluje prije kao nekakva njegova mješavina, prostor djeluje kao da će se osjetiti na
cigare, i, kad bolje promisliš, osjeti se. Na mjestima na kojima ih ne pokrivaju
mornarskoplavi sagovi podne su pločice karirane, crno-bijele. Upaljeni kamin
malen je i zasvođen. Mnoštvo žarulja sa žarnom niti, bez sjenila, visi i slabašno
svijetli sa žica koje vise sa stropa.

~ 196 ~
 Zachary i Mirabel spuste Doriana na krevet, mornarskoplavu gomilu jastuka s
uzglavljem u obliku lepeze. Zacahryju se opet zavrti u glavi i tek tada shvati koliko
ga rame boli. Mirabel si masira rame i, sudeći po izrazu lica, ni njoj nije bolje.
„Ovdje moramo uvesti neko pravilo o padanju u nesvijest“, kaže. „Ili, možda,
ručna kolica.“ Ode do pregrade uz kamin. Zachary pogađa što je, premda je
pregrada tanja, a i vrata na njoj modernija su od onih na njegovu kuhinjskom
dizalu. „Skini mu cipele i kaput, hoćeš?“ upita Mirabel pišući na komad papira.
Zachary izuje Doriana, skine mu izgrebene svečane cipele i otkrije
svjetlogrimizne čarape s pojedinačno ispletenim prstima, a onda ga pažljivo
otpetlja iz kaputa i u zapučku opazi papirnati cvijet, djelomice zgužvan. Kad odloži
kaput na fotelju, cvijet pokuša izravnati i shvati da može pročitati što na njemu
piše iako se sjeća da je tekst bio na talijanskom.

Ne boj se: sudbinu nam ne mogu oduzeti; ona je dar

Zausti da upita Mirabel kako da si objasni to prevođenje, a da se pritom ne posluži

riječju na č, ali tekst se prelije iz engleskog u talijanski i natrag, i pojača mu
vrtoglavicu. Kad podigne glavu, učini mu se da se soba mreška, kao da je pod
vodom, a ne tik ispod zemlje. Izgubi ravnotežu, ispruži ruku prema zidu da se na
njega osloni, ali promaši.
Čuvši kako se iza nje ruši lampa, Mirabel se okrene.
„Nisi valjda nešto popio dok si bio svezan?“ upita.
Zachary joj pokuša odgovoriti, ali se umjesto toga sruši na pod.

~ 197 ~
 DJEVOJČICA NIJE ZEC,
ZEC NIJE DJEVOJČICA

Djevojčica s maskom zečića luta hodnicima Luke. Otvara vrata, puže ispod stolova
i stoji kao ukopana na sredini soba i, u dugim vremenskim odsječcima, prazno zuri
pred sebe.
Prepadne one koji na nju nabasaju, premda su takve prigode rijetke.
Maska je prekrasna, starinska, vjerojatno venecijanska, iako joj se nitko ne sjeća
podrijetla. Izblijedjeli ružičasti nos i, oko njega, realistični brkovi i zlatni filigran.
Zbog ušiju što joj se protežu iznad glave djevojčica izgleda viša no što jest, iznutra
su zlaćano-ružičaste i izgledaju kao da stvarno osluškuju, hvataju svaki zvuk koji
prekida tišinu koja se na to mjesto i u to doba spusti poput popluna.
Sada se na njega već navikla, na to mjesto. Zna hodati meko i lako, da joj koraci
ne odzvanjaju, vještina je to koju je naučila od tamošnjih mačaka, iako, koliko god
se trudila, ne uspijeva hodati tiho poput mačke.
Na sebi nosi hlače koje su joj prekratke i džemper koji joj je prevelik. Nosi ranac
koji je nekoć pripadao nekom odavno mrtvom vojniku koji nije ni sanjao da će mu
torba završiti na ramenu djevojčice koja, maskirana u zeca, istražuje podzemne
odaje u koje su joj izričito zabranili ulaziti.
U torbi su čuturica s vodom, pažljivo umotan paketić keksa, teleskop s
izgrebenom lećom, jedna uglavnom prazna bilježnica, nekoliko olovaka i mnoštvo
papirnatih zvijezda, pomno izrađenih presavijanjem stranica iz bilježnice,
ispunjenih noćnim morama.

~ 198 ~
 Zvijezde ostavlja po udaljenim zakucima, svoje strahove zatura za police i trpa
u vaze. Razbacuje ih u tajnim konstelacijama.
(Čini to i s knjigama, iz njih vadi stranice koje joj se ne sviđaju i otpravlja ih u
mrak, kamo i pripadaju.)
(Mačke se tim zvijezdama igraju, šapama kotrljaju i bacakaju loše snove ili
uznemirujuću prozu, i tako im mijenjaju raspored.)
Djevojčica te snove zaboravi čim ih se riješi, doda ih dugom popisu stvari kojih
se ne sjeća: kada treba poći na spavanje; kamo stavlja knjige koje je počela čitati,
ali ih nije pročitala do kraja; vrijeme prije dolaska ovamo. Većinu tog vremena.
Iz tog vremena pamti tek onu šumu, drveće i ptice u njoj. Sjeća se kako je,
potopljena u vodu u kadi, zurila u ravni, bijeli strop, drugačiji od ovdašnjih
stropova.
Kao da se sjeća nekoga drugoga, neke druge djevojčice. Djevojčice iz neke
knjige koju je pročitala, a ne djevojčice kakva je bila.
Sada je nešto sasvim drugo, ima drugo ime i na drugom je mjestu.
Zečica Eleanor drugačija je od obične Eleanor.
Obična Eleanor budi se kasno noću i zaboravlja gdje se nalazi. Zaboravlja
razliku između stvari koje su se dogodile, stvari koje je čitala u knjigama i stvari za
koje misli da su se možda dogodile, a možda i nisu. Obična Eleanor pokatkad spava
u kadi, a ne u postelji.
Djevojčici je draže biti zečić. Masku koju nosi rijetko skida.
Otvara vrata za koja su joj rekli da ih ne otvara i otkriva sobe sa zidovima koji
pričaju priče, sobe s jastucima za dremuckanje na kojima su izvezene priče za laku
noć, sobe s mačkama i jednu sobu sa sovama koju je pronašla samo jednom i nikad
više. I jedna vrata koja još nije uspjela otvoriti, koja vode na neko spaljeno mjesto.
Spaljeno mjesto pronašla je jer ga je netko zagradio policama dovoljno visokim
da odvrate velike ljude, ali ne i male djevojčice zečiće, i ona se ispod njih zavukla i
prošla.
U sobi su bile spaljene knjige, crna prašina, a bilo je tu i nešto što je nekoć
možda bila mačka, ali to više nije.
I vrata.
Obična vrata s blistavim mjedenim perom na sredini, iznad djevojčičine glave.

~ 199 ~
 Vrata su bila jedina stvar u toj sobi koju nije prekrivala crna prašina.
Djevojčica pomisli da su ta vrata možda bila skrivena iza zida koji je izgorio s
ostatkom sobe. Pita se zašto bi itko skrivao vrata iza zida.
Vrata se nisu dala otvoriti.
Kada je zbog frustracije i gladi odustala i vratila se u svoju sobu, slikarica ju je
pronašla, prekrivenu čađom, i stavila je u kadu, no nije znala što je mala radila jer
se taj požar dogodio prije slikaričina vremena.
Sada se Eleanor tamo neprestano vraća i gleda u ona vrata.
Sjedi i zuri u njih.
Pokušava šaputati kroz ključanicu, ali nikad ne dobije nikakav odgovor.
U mraku gricka kekse. Masku zečića ne mora skidati jer joj ne prekriva usta, što
je jedan u mnoštvu razloga zbog kojih je maska zečića najbolja maska.
Položi glavu na pod, što je natjera da kihne, a onda ugleda sićušnu prugu
svjetlosti.
Nečija sjena prođe pored vrata i ponovo nestane. Kao kad mačke, noću, prođu
kraj njezine sobe.
Eleanor pritisne uho uz vrata, ali ne čuje ništa. Čak ni mačku.
Eleanor iz torbe izvadi bilježnicu i olovku.
Razmišlja što da napiše, a onda zapiše jednostavnu poruku. Odluči da je ne
potpiše, ali se predomisli i u kutu nacrta maleno lice zečića. Uši mu nisu jednake
kako bi to ona željela, ali važno je da se dade prepoznati kao zec.
Otrgne stranicu iz bilježnice i presavije ju, pritišćući pregibe da ostane ravna.
Papir gurne pod vrata. On zaglavi na pola puta. Još ga malo pogura, i papir
prođe u sobu s druge strane vrata.
Eleanor čeka, no ne dogodi se ništa. A ništa joj brzo dosadi, i ona ode.
Eleanor je u drugoj sobi, keksima hrani mačku i kad već napola zaboravi
poruku, vrata se otvore. Čađom prekrivenim prostorom razlije se pravokutnik
svjetlosti.
Vrata na trenutak ostanu otvorena, a onda se polako zatvore.

~ 200 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS napola se budi, pod vodom, s okusom meda u ustima. To
ga natjera da zakašlje.
„Što si pio?“ začuje Mirabelin glas, iz daljine, ali kad trepne, vidi je par
centimetara od svog lica, zuri u njega, kao u magli, kosa joj je na pozadinskom
svjetlu ružičasta aureola. Njegovih naočala nema. „Što si pio?“ ponovi maglovita,
podvodna Mirabel. Zachary se upita imaju li sirene ružičastu kosu.
„Dala mi je čaja“, kaže, svaka mu riječ curi sporo poput meda. „Čaj za
zastraošivaonje.“
„I ti si ga popio?“ upita Mirabel s nevjericom kad Zachary kimne, ili barem misli
da kimne.
Stavi mu nešto na usne, nekakvu zdjelu, možda, ali sigurno napunjenu medom.
Medom i možda cimetom i klinčićem. Tečan je taman toliko da ga može piti i ima
okus po sirupu protiv kašlja za Božić. Uvijek zimski nikad vjerski nespecifičan
godišnji praznik, pomisli Zachary narnijevski i ponovo zakašlje, ali ga princeza
Bubblegum – ne, Mirabel – natjera da popije još.
„Ne mogu vjerovati da si bio toliko glup“, kaže ona.
„Ona ga je prva pila“, pobuni se Zachary, riječi izgovori gotovo uobičajenom
brzinom. „Nalila ga je u obje šalice.“
„I odlučila koju ćeš ti dobiti, točno?“ kaže Mirabel, a Zachary kimne. „Otrov je
bio u šalici, ne u čaju. Jesi li ispio cijelu šalicu?“
„Mislim da nisam“, kaže Zachary. Soba biva jasnija. Ispostavi se da mu naočale
nisu nestale: stoje mu na nosu. Onaj osjećaj da je pod vodom blijedi. Sjedi u

~ 201 ~
naslonjaču, u Dorianovoj art deco sobi. Dorian spava na krevetu. „Koliko dugo
sam bio u...“ zausti da upita, ali ne pronalazi riječ kojom bi pitanje dovršio, iako
zna da nije osobito teška. Nes... nev... stjesti.
„Nekoliko minuta“, odgovori Mirabel. „Trebao si biti i dulje.“
Nesvijesti. To je ta riječ. Smrdljivica mala. Zachary otpije još one tekućine. Ne
sjeća se voli li ili ne voli med.
Iza njegovih leđa zazvoni dizalo i Mirabel ode vidjeti što je u njemu. Izvadi
pladanj pun bočica i zdjelica, na kojemu su i jedan ručnik i kutija šibica.
„Molim te, zapali ovo i stavi na noćni ormarić“, naloži mu Mirabel i doda mu
šibice i jedan mirisni štapić u keramičkom gorioniku. Da ga testira, Zachary shvati
čim pokuša upaliti šibicu. Koordinacija pokreta mu zakaže. Uspije iz trećeg
pokušaja.
Zapaljenu šibicu prinese štapiću, prisjećajući se svih prilika u kojima je to činio
za majku. Usredotoči se na to da umiri ruku, što je teže no što bi trebalo biti, i pusti
da se štapić zapali, a onda lagano puhne da ga ugasi, i od plamena ostane tek
žeravica koja se zadimi i odmah zamiriše. Miris je raskošan, ali mu je nepoznat.
Sladak, ali svjež.
„Što je to?“ upita Zachary stavljajući štapić na noćni stolić. Kovrče dima zaplove
iznad kreveta. Iako mu se čini da mu se ruke manje tresu, ponovo sjedne i otpije
još jedan gutljaj medene tekućine. Pomisli da ipak voli med.
„Pojma nemam“, kaže Mirabel. Natopi onaj mali ručnik nekom tekućinom i
stavi ga Dorianu na čelo. „Kuhinja ima svoje, kućne ljekarije, obično su
djelotvorne. Za Kuhinju znaš?“
„Upoznali smo se.“
„Obično ne sadržavaju mirise, osim ako je stvar ozbiljna“, kaže Mirabel,
smrknuto pogleda kovrčavi dim, a onda opet Doriana. „Možda je namijenjen
obojici.“
„Zašto bi me Allegra otrovala?“ upita Zachary.
„Dvije su mogućnosti“, kaže Mirabel. „Jedna je da te je htjela nokautirati i
poslati natrag u Vermont s blagom amnezijom; da si se nečega i sjetio, mislio bi da
si sanjao.“
„Druga?“

~ 202 ~
 „Pokušala te je ubiti.“
„Super“, kaže Zachary. „A ovo je protuotrov?“
„Još nisam naišla na otrov kojemu nije mogao parirati. Već se osjećaš bolje, zar
ne?“
„Samo mi je malo mutno“, kaže Zachary. „Rekla si da te je on jednom pokušao
ubiti.“
„Nije upalilo“, kaže Mirabel i, prije no što je Zachary uspije zamoliti da to
objasni, netko pokuca na otvorena vrata.
Zachary je očekivao Skrbnika, no na pragu, djelujući zabrinuto, stoji mlada
žena. Otprilike njegovih godina, svijetlih očiju, niska, tamne kose zauzdane u
pletenice koje joj uokviruju lice, ali se na leđima raspleću. Na sebi nosi halju,
inačicu Skrbnikove halje, samo boje bjelokosti i jednostavniju, osim bogatog veza,
bijelog na bijelom, na manšetama, rubu suknje i na ovratniku. Ispitivački pogleda
Zacharyja, a onda se okrene prema Mirabel i podigne lijevu ruku, s dlanom po
strani; dlan potom ispravi, okrene prema gore. Zachary i bez tumača zna da ih pita
što se događa.
„Bili smo u pustolovini, Rhyme“, kaže Mirabel, a djevojka se namršti. „Imali
smo jedno odvažno spašavanje, jednu čajanku s vezivanjem i jedan požar, a dvoje
od troje su nas otrovali. I, ovo je Zachary; Zachary, ovo je Rhyme.“
Automatski, siguran da je djevojka sljedbenica, Zachary stavi dva prsta na usne
i nakloni se u znak pozdrava, kako je upamtio iz Slatkih jada. Zbog te se
pretpostavke odmah osjeti glupo, ali Rhymeine oči bijesnu i ona se prestane
mrštiti. Uzvrati mu pozdrav stavljajući ruku na prsnu kost i pognuvši glavu.
„Pa, vas dvoje ćete se sjajno slagati“, primijeti Mirabel ošinuvši Zacharyja
radoznalim pogledom i ponovo se posveti Dorianu. Podigne ruku da dim iz
mirisnog štapića potjera bliže, kovrče dima slijede pokrete njezinih prstiju i plutaju
joj niz ruku. „Ti i Rhyme imate nešto zajedničko“, kaže Mirabel Zacharyju. „I
Rhyme je kao klinka pronašla nacrtana vrata, samo je ona svoja otvorila. To je bilo,
kad ono, prije osam godina?“
Rhyme zatrese glavom i podigne svih deset prstiju.
„Zbog tebe se osjećam staro“, kaže Mirabel.

~ 203 ~
 „Nisi otišla kući?“ upita Zachary i istoga časa požali, jer s Rhymeina lica nestane
one vedrine. Mirabel ih prekine prije no što joj se uspije ispričati.
„Je li sve u redu, Rhyme?“ upita Mirabel.
Rhyme se ponovo posluži gestikulacijom – lepršanjem prstima koje prelazi s
ruke na ruku – no ovaj put Zachary ga ne uspije protumačiti. Što god značilo, čini
se da je Mirabel razumije.
„Da, kod mene je“, kaže ona. Okrene se Zacharyju. „Molim te, ispričaj nas na
trenutak, Ezra“, kaže ona. „Ako se ne probudi dok se štapić ne ugasi, zapali drugi,
hoćeš? Vratit ću se.“
„Naravno“, kaže on. Mirabel krene za Rhyme i, usput, izlazeći iz sobe, uzme
svoju torbu s jedne fotelje. Zachary se pokuša sjetiti je li mu ta torba i prije izgledala
kao da je u njoj nešto teško, jer sada svakako izgleda. I Mirabel i torba nestanu prije
no što je uspije pažljivije pogledati.
Nasamo s Dorianom, Zachary se zabavlja promatrajući kako kovrčavi dim pluta
po sobi. Kako se kovitla oko jastuka i pluta prema stropu. Pokuša izvesti elegantni
mađioničarski pokret kojim je Mirabel potjerala dim u pravome smjeru, no on mu
se umjesto toga počne svijati oko glave i ramena. Rame ga više ne boli, ali se ne
sjeća kada je prestalo.
Nagne se nad Doriana da mu namjesti oblog na čelu. Prva dva gumba na
Dorianovoj košulji otkopčana su, bit će da ih je otkopčala Mirabel, valjda da mu
bude lakše disati. Zacharyjev pogled vrluda od vijugavog dima k Dorianovu
otkopčanom ovratniku i natrag, a onda ga radoznalost svlada.
Djeluje strašno neprimjereno i osobno, iako se radi o jednom jedinom gumbu.
Ipak, kad ga otkopča, Zachary zastane, upita se kako bi Dorian reagirao da mu kao
izgovor ponudi: „Tražio sam tvoj mač.“
Na Dorianovim prsima nema simbola mača, što je i iznenađenje i razočaranje.
Zachary se pitao kako taj mač izgleda, a ne je li uopće tamo. Taj jedan dodatni
gumb razotkrije mu nekoliko dodatnih centimetara mišićavih prsa prekrivenih
pristojnom količinom dlaka i s nekoliko modrica. Ali tinte nema, nema nikakvog
obilježja koje upućuje na Čuvara. Možda se tog običaja više ne pridržavaju, možda
su ga zamijenili srebrnim mačevima poput onoga pod njegovim džemperom.
Koliko je toga u Slatkima jadima stvarno, a koliko izmišljeno, i koliko se toga
promijenilo s vremenom?

~ 204 ~
 Zachary ponovo zakopča taj, treći gumb i usput, malo iznad mjesta na kojemu
nema mača, blizu Dorianovih ramena, opazi trag tinte. Rub tetovaže koja mu
prekriva leđa i vrat, ali na toj svjetlosti Zachary uspijeva razaznati tek nešto nalik
na grane.
Upita se gdje je granica između bdjenja nad nekim tko je u nesvijesti i vrebanja
nekoga tko spava, i zaključi da bi se možda trebao baciti na čitanje. U Kuhinji mu
vjerojatno mogu pripremiti neki napitak, ali sad kad mu je to palo na pamet, shvati
da nije ni žedan ni gladan, iako misli da bi trebao biti.
Zachary ustane iz fotelje i lakne mu što se pritom opet ne osjeća kao da je sve
oko njega mutno, pod vodom. Pored vrata, tamo gdje ih je Mirabel i ostavila,
pronađe svoje torbe i shvati da se napokon ponovo dočepao svog platnenog ranca.
Izvadi telefon, baterija mu je, nimalo iznenađujuće, prazna, premda sumnja da bi
ovdje dolje uopće imao signala. Odloži ga i iz ranca izvadi knjigu u smeđem
kožnatom uvezu, knjigu bajki.
Vrati se, sjedne u fotelju uz krevet i čita. Usred priče o gostioničaru u nekom
snijegom zametenom konačištu, u koju se uživi toliko da gotovo čuje vjetar, opazi
da je mirisni štapić izgorio.
Spusti knjigu na noćni ormarić i zapali drugi mirisni štapić. Kada se štapić
zažari, dim zastruji preko knjige.
„Ako ništa drugo, ti si barem vratio svoju knjigu. Ja svoju nisam“, primijeti
Zachary naglas. Pomisli da ipak nešto popije, možda čašu vode, da iz usta ispere
okus meda, i ode napisati narudžbu za Kuhinju. S rukom već na olovci, iza sebe
začuje Dorianov glas, pospan ali jasan.
„Tvoju sam ti knjigu stavio u kaput.“

~ 205 ~
 U NESRETNO VRIJEME
NIJE ISTO ŠTO I POD
NESRETNOM ZVIJEZDOM

Simon je jedino dijete, ime je naslijedio od starijeg brata koji je umro pri porođaju.
Simon je nadomjestak. Ponekad mu se čini da živi tuđi život, u tuđim cipelama,
pod tuđim imenom.
Simon živi s ujakom (bratom svoje mrtve majke) i ujnom, koji ga neprestano
podsjećaju da im nije sin. Nad njim lebdi majčina sjena. Ujak je spominje samo
kad popije (i samo tada ga naziva kopiletom), ali popije često. Jocelyn Keating
naziva kojekako, od drolje do vještice. Simon se majke ne sjeća dovoljno da zna je
li ili nije bila vještica. Jednom se odvažio i natuknuo da možda i nije kopile, jer
nitko ne zna čiji je, i da su njegova majka i muškarac koji mu je bio otac, tko god
on bio, bili zajedno dovoljno dugo da izrode dva Simona i da su se možda potajno
vjenčali. Tada je u glavu dobio vinsku čašu (loše naciljanu). Ujak se toga poslije
nije sjećao. Razbijeno staklo počistila je služavka.
Za osamnaesti mu rođendan daruju nekakvu omotnicu. Zapečaćena je voskom,
pečatom s reljefom pčele i sove, a papir je s vremenom požutio. Na prednjoj strani
piše:

Simonu Johnatanu Keatingu, u povodu osamnaeste

obljetnice njegova rođenja

Čuvali su je negdje, u pretincu neke banke, objasni ujak. Dostavljena je toga jutra.

~ 206 ~
 „Nije mi rođendan“, primijeti Simon.
„Nikada ti i nismo pouzdano znali datum rođenja“, izvali ujak nezainteresirano.
„Očito je danas. Sretan ti rođendan.“
Ostavlja Simona samog s omotnicom.
Teška je. Unutra nije samo pismo. Simon slomi pečat, iznenađen što ga ujak već
nije slomio.
Nada se da mu je majka napisala poruku, obratila mu se kroz vrijeme.
To nije pismo.
Na papiru nema ni pozdrava ni potpisa. Samo nekakva adresa. Negdje u zemlji.
I jedan ključ.
Simon okrene papir i na naličju pronađe još dvije riječi.

upamti & spali

Još jednom pročita adresu. Pogleda ključ. Ponovo pročita prednju stranu
omotnice.
Netko mu je darovao seosku kuću. Ili štagalj. Ili zaključanu kutiju, u nekom
polju.
Simon pročita adresu treći put, pa četvrti. Sklopi oči i ponavlja je u sebi i
provjerava je li točna, za svaki slučaj pročita je još jednom pa papir baci u kamin.
„Što je bilo u onoj omotnici?“ pretjerano ležerno upita ujak za večerom.
„Samo ključ“, odgovori Simon.
„Ključ?“
„Ključ. Za uspomenu, pretpostavljam.“
„Aghhh“, zabrunda ujak nadmeno u čašu.
„Možda sljedeći vikend odem na selo, posjetiti prijatelje iz škole“, tiho
napomene Simon, ujna prokomentira vrijeme, ujak ponovi aghhh i, nervozni
tjedan poslije, Simon sjedi u vlaku s onim ključem u džepu, zuri kroz prozor i u
glavi ponavlja onu adresu.
Na postaji se raspita kamo da ide i upute ga niz cestu koja vijuga uz prazna polja.

~ 207 ~
 Kamenu kućicu ne opazi sve dok joj se ne nađe na pragu. Obrasla je bršljanom
i kupinama, vrt prepušten samom sebi gotovo je progutao zdanje koje okružuje.
Niski kameni zid odvaja je od ceste, dvorišna vrata zahrđala su i ne daju se otvoriti.
Simon preskače zid, hlače mu zapinju za trnje. Trga zavjesu od bršljana kako bi
došao do vrata kućice.
Stavlja ključ u bravu. S lakoćom ga okreće u bravi, ali ući u kuću druga je stvar.
Gura vrata, nasrće na njih i trga vitice bršljana, a onda ih napokon uvjeri da se
otvore.
Čim uđe u kućicu, Simon kihne. Sa svakim korakom podiže sve više prašine i
ona lebdi na blagoj svjetlosti, među sjenama u obliku lišća koje pužu po podu.
Jedna od upornijih bršljanovih vitica provukla se kroz pukotinu u prozoru i
obavila oko noge stola. Simon otvori prozor, pusti u kuću više svježega zraka i
svjetlosti.
Šalice za čaj poslagane su u otvorenom kredencu. Čajnik visi nad ognjištem.
Namještaj (stol i stolci, dva naslonjača uz kamin i pocrnjeli mjedeni krevet)
zatrpan je knjigama i papirima.
Simon otvori jednu knjigu i s unutrašnje strane korica pronađe majčino ime
Jocelyn Simone Keating. Nije joj znao srednje ime. Shvati odakle njemu njegovo.
Nije baš siguran sviđa li mu se ta kućica, ali sada je njegova i može mu se sviđati ili
ne sviđati koliko hoće.
Simon otvori još jedan prozor, koliko mu to dopusti bršljan. U kutu pronađe
metlu pa krene mesti i na sve slabijoj svjetlosti pokuša ukloniti što je moguće više
prašine.
Nema nikakav plan, što mu sada djeluje budalasto.
Mislio je da bi tu mogao zateći nekoga. Majku, možda. Iznenađenje, nije mrtva.
Vještice je teško ubiti, ako se dobro sjeća priča. Ovo bi moglo proći kao koliba neke
vještice. Učene vještice koja voli čaj.
Metenje bi išlo lakše da prašinu pomete kroz stražnja vrata, pa ih otključa i
shvati da ne gleda u polje iza kuće, već niz nekakvo spiralno kameno stubište.
Simon pogleda kroz bršljanom prekriven prozor desno od vrata, u slabašnu
sunčevu svjetlost.

~ 208 ~
 Ponovo pogleda kroz vrata. Prostor iza njih širi je od zida i nesumnjivo se
preklapa s prozorom.
U dnu stubišta nekakva je svjetlost.
S metlom u ruci Simon siđe sve do mjesta na kojemu, sa svake strane nekakve
metalne rešetke, nečega nalik na kavez ugrađen u stijenu, visi po jedan fenjer.
Simon otvori kavez i uđe. U njemu je nekakva mjedena poluga i on je povuče.
Vrata se zatvore. Simon pogleda u fenjer koji visi sa stropa, a kavez potone.
Simon zbunjeno stoji s onom metlom u ruci dok se kavez spušta te se na kraju
zatrese i stane. Vrata se otvore.
Simon izađe u nekakvu blistavu odaju. U njoj su dva postolja i jedna vrata.
Na svakom postolju stoji po jedna čaša. Uza svaku su upute.
Simon ispije sadržaj prve; ima okus po borovnicama, klinčiću i noćnome zraku.
Kockice u drugoj zavrti na postolju, gleda kako se umiruju, a onda oba postolja
potonu u kamen.
Ona se vrata otvore, iza njih je velika šesterokutna prostorija na čijem središtu
visi klatno. Blista na zaigranoj svjetlosti fenjera obješenih s obje strane hodnika
koji vijugaju nekamo izvan pogleda.
Posvuda su knjige.
„Mogu li vam pomoći, gospodine?“
Simon se okrene i na vratima ugleda muškarca duge bijele kose. Negdje u daljini
čuje smijeh i nerazgovijetnu glazbu.
„Kakvo je ovo mjesto?“ upita Simon.
Muškarac ga gleda, a onda mu pogled pobjegne na metlu u Simonovoj ruci.
„Molim vas, pođite sa mnom, gospodine“, kaže muškarac pozivajući ga
naprijed.
„Je li ovo knjižnica?“ upita Simon gledajući knjige oko sebe.
„Svojevrsna.“
Simon pođe za muškarcem u sobu u kojoj je stol zatrpan papirima i knjigama.
Duž zidova stoje sićušne ladice s metalnim ručicama i rukom ispisanim pločicama.
Mačka na stolu pogleda ga kad priđe stolu.

~ 209 ~
 „Prvi posjeti znaju djelovati dezorijentirajuće“, kaže muškarac otvarajući neku
knjigu. Umoči pero u tintu. „Na koja ste vrata ušli?“
„Vrata?“
Muškarac kimne.
„Bila... bila su u jednoj kućici nedaleko od Oxforda. Netko mi je ostavio ključ.“
Muškarac je već počeo pisati u knjigu, no sada stane i podigne glavu.
„Vi ste sin Jocelyn Keating?“ upita.
„Da“, odgovori Simon, malčice odveć gorljivo. „Poznavali ste je?“
„Upoznao sam je, da“, odgovori muškarac. „Moja iskrena sućut“, doda.
„Je li bila vještica?“ upita Simon promatrajući mačku na stolu.
„Ako jest, taj mi podatak nije povjerila“, odgovori muškarac. „Vaše puno ime,
gospodine Keating?“
„Simon Johnatan Keating.“
Muškarac ga upiše u knjigu.
„Možete me zvati Skrbnik“, veli on. „Što ste okrenuli?“
„Molim?“
„Vaše kockice, u predvorju?“
„Oh, same male krune“, objasni Simon sjetivši se kockica na postolju. Pokušao
je vidjeti i ostale slike na njima, ali je razaznao tek srce i pero.
„Na svima?“ upita Skrbnik.
Simon kimne.
Skrbnik se namršti i nešto zabilježi u knjigu, pero mu zastruže po papiru. Mačka
podigne šapu da ga lupi.
Na mačkinu veliku žalost, Skrbnik spusti pero i ode do ormara na drugom kraju
sobe.
„Prve posjete obično je najbolje skratiti, ali slobodno se vratite kad god
poželite.“ Skrbnik mu preda lančić na čijemu kraju visi medaljon. „Ovo će vam,
ako se izgubite, pokazati gdje je ulaz. Dizalo će vas vratiti u vašu kućicu.“
Simon pogleda kompas u svojoj ruci. Igla se vrti u središtu. Moju kućicu,
pomisli.

~ 210 ~
 „Hvala vam“, kaže.
„Slobodno mi recite ako vam mogu biti od kakve pomoći.“
„Mogu li ovo ostaviti ovdje?“ Simon podigne onu metlu.
„Naravno, gospodine Keating“, kaže Skrbnik i pokaže na zid pored vrata. Simon
nasloni metlu na njega.
Skrbnik se vrati za stol. Mačka zijevne.
Simon izađe iz ureda i zagleda se u klatno.
Pita se da li on to spava i sanja.
S jedne hrpe pored zida uzme jednu knjigu, a onda je vrati. Glavinja hodnikom
duž čijih zidova vijugaju police, tako da ga knjige okružuju iz svih kutova, poput
tunela. Ne zna kako one iznad njegove glave uspijevaju ne popadati.
Pokušava otvarati vrata. Neka su zaključana, ali mnoga su otvorena i kroz njih
se vide sobe pune knjiga, stolci, stolovi i stolići na kojima stoje bočice s tintom i
boce s vinom i konjakom. Sama količina tih knjiga zaplaši ga. Ne zna kako itko
uspije odabrati što će čitati.
Čuje više ljudi no što ih vidi, korake i šapat, blizu, ali nevidljive. Opazi priliku
u bijeloj halji kako pali svijeće i jednu ženu toliko udubljenu u neku knjigu da i ne
podigne glavu kad pored nje prođe.
Prolazi kroz dvoranu punu slika, odreda slika nemogućih građevina. Lebdeći
dvorci. Palače stopljene s brodovima. Gradovi uklesani u stijene. Čini se da ih
okružuju sve same knjige o arhitekturi. Jedan prolaz odvodi ga u amfiteatar u
kojemu glumci imaju pokus nekog Shakespeareova djela, čini se. Prepoznaje
Kralja Leara, iako su dijelovi izokrenuti tako da su u njemu tri sina i čudesno stara
žena kao njihova majka koja zapada u ludilo. Simon ih neko vrijeme gleda, a onda
krene dalje.
Negdje svira glazba, glasovir. Prati zvuk, ali ne uspijeva locirati izvor.
Potom mu za oko zapnu jedna vrata. Na njih je dijelom naslonjen ormar prepun
knjiga, koji ih napola skriva, ili napola otkriva.
Na vratima stoji mjedeno srce u plamenu.
Kada je Simon iskuša, kvaka se s lakoćom okrene.
Sredinu prostorije zauzima drveni stol po kojemu razbacani leže papiri, knjige
i bočice tinte, ali tako da ne upućuju na prekinut rad, već pozivaju na novi. Po

~ 211 ~
podu i po jednom divanu razbacani su jastuci. Na divanu je i jedna crna mačka.
Ustane, protegne se, skoči s divana i izađe kroz vrata koja je Simon otvorio.
„Nema na čemu“, povikne za mačkom, ali mačka mu ne odgovori i Simon se
ponovo usredotoči na sobu, sada bez mačke.
Na zidovima su još petera vrata. Svaka su označena drugim simbolom. Simon
zatvori vrata za sobom i s druge strane pronađe identično srce. Na drugim su
vratima ključ, kruna, mač, pčela i pero.
Vrata su razdvojena stupovima i tankim policama koje vise sa stropa poput
ljuljački, knjige na njima poslagane su vodoravno. Simonu nije jasno kako itko
uspije dosegnuti najviše police, sve dok ne shvati da su nanizane na koloture, i da
ih se dade podignuti i spustiti.
Iznad svakih je vrata po jedna lampa i sve jarko svijetle osim one iznad vrata s
ključem, koja je posve ugašena, i one iznad vrata s perom, koja je prigušena.
Ispod vrata s perom isklizne komad papira.
Simon ga podigne. Čađav je, zacrni si prste. Riječi na papiru ispisane su
nesigurnim, dječjim rukopisom:

Zdravo.
Ima li nekoga iza ovih vrata
ili si mačka?

Ispod je crtež zeca.

Simon okrene kvaku. Ona zapne. Pregleda bravu i pronađe zasun; makne ga i
ponovo pokuša. Ovoga puta vrata se pokore.
Iza njih je mračna soba golih zidova. U njoj nema nikoga. Osvrće se oko sebe,
ali vidi jedino tamu.
Zbunjen, Simon ponovo zatvori vrata.
Okrene poruku.
Uzme pero za pisanje s onoga stola, umoči ga u tintarnicu i napiše odgovor.

Nisam mačka.

~ 212 ~
Presavije papir i gurne ga ispod vrata. Čeka. Ponovo otvori vrata.
Poruka je nestala.
Simon ponovo zatvori vrata.
Okrene se jednoj polici s knjigama.
Vrata iza njegovih leđa otvore se. Simon iznenađeno uzvikne.
Na pragu stoji mlada žena smeđe kose nabrane u kovrče i pletenice oko zečjih
ušiju od srebrnog filigrana. Na sebi nosi neobično ispleten džemper i skandalozno
kratku suknju preko plavih hlača i visokih čizama. Pogled joj je bistar i divlji.
„Tko si ti?“ upita djevojka koja se stvorila ni iz čega. U ruci stišće poruku.
„Simon“, kaže on. „Tko si ti?“
Djevojka malo duže porazmisli o tom pitanju, nagne glavu, zečje se uši nagnu
prema vratima s mačem.
„Lenore“, odgovori Eleanor, što je sitna laž. To je ime svojedobno pročitala u
nekoj pjesmi i mislila je da je ljepše od Eleanor, sličnosti unatoč.
Osim toga, nitko je nikada nije pitao za ime, pa joj se ovo čini dobrom prilikom
da ga isproba.
„Odakle si došla?“ upita Simon.
„S onog spaljenog mjesta“, kaže ona, kao da je to dovoljno objašnjenje. „Jesi li
ti ovo napisao?“ Podigne poruku.
Simon kimne.
„Kada?“
„Maločas. Jesi li je ti poslala, poruku, s druge strane?“ upita on, premda misli
da rukopis izgleda odveć djetinjasto da bi to bilo istina, čudeći se zečjim ušima.
Eleanor okrene poruku i pogleda nespretna slova, šašavog zeca.
„Napisala sam to prije osam godina“, kaže ona.
„Zašto bi tako staru poruku baš sada gurnula ispod vrata?“
„Gurnula sam je ispod vrata čim sam je napisala. Ne razumijem.“
Namršti se i zatvori vrata na kojima je pero. Ode na drugi kraj sobe. Negdje u
međuvremenu Simon opazi da je prilično lijepa, ekscentričnoj odjeći unatoč. Oči
su joj tamne, gotovo crne, koža joj je svjetlosmeđa, a i crte lica su joj pomalo
~ 213 ~
egzotične. Drugačija je, da drugačija ne može biti, od svih djevojaka kojima
njegova ujna ponekad pred njim paradira. Pokušava zamisliti kako bi izgledala u
haljini, i kako bi izgledala bez haljine, a onda se nakašlje od nelagode.
Ona gleda u jedna vrata za drugim.
„Ne razumijem“, kaže samoj sebi. Okrene se i ponovo pogleda u Simona. Ne,
zabulji se u njega, pomno ga odmjeri od kose do čizama. „Ima li ovdje pčela?“ upita
ga. Počne zavirivati iza polica i ispod jastuka.
„Ja ih nisam vidio“, kaže joj Simon i instinktivno pogleda pod stol. „Bila je jedna
mačka, ali je otišla.“
„Kako si ti dospio ovamo?“ upita ga hvatajući njegov pogled s drugoga kraja
stola. „Ovamo dolje, mislim, na ovo mjesto, ne u ovu sobu.“
„Kroz jedna vrata, u kućici –“
„Ti imaš vrata?“ upita Eleanor. Sjedne na pod među one fotelje, prekriženih
nogu, i čeznutljivo se zagleda u njega.
„Nisu baš moja“, objasni Simon. Mada, vjerojatno jesu, ako je kućica njegova.
Neobično nasljedstvo. I on sjedne, odgurne fotelju s puta, tako da sjede jedno
nasuprot drugom, u šumi od nogu fotelja, pod krošnjom od stola.
„Mislila sam da je većina vrata nestala“, povjeri mu Eleanor.
Simon joj priča o svojoj majci, o onoj omotnici, o ključu i kućici. Ona ga napeto
sluša i on priču dopunjava svim detaljima kojih se sjeća. Voštani pečat na
omotnici. Bršljan na kućici. S čudnim izrazom lica sluša ga kako opisuje ono dizalo
nalik na kavez, ali ga ne prekida.
„Tvoja majka je bila ovdje?“ upita Eleanor kada joj tu priču, kroz ta vrata,
donese u prostoriju u kojoj sada sjede.
„Očito.“ Simon misli da bi to moglo biti bolje od pisma, imati mjesta na kojima
je bila i knjige koje je čitala.
„Kako je izgledala?“ upita Eleanor.
„Ne sjećam se“, odgovori Simon i naglo poželi da promijene temu. „Još nisam
sreo djevojku koja nosi hlače“, kaže, nadajući se da se neće uvrijediti.
„Ne mogu se penjati u haljini“, objasni Eleanor, kao da iznosi običnu činjenicu.
„Djevojke se ne penju.“

~ 214 ~
 Izraz na njezinu licu toliko je ozbiljan da porazmisli o tome što je rekao. To se
protivi svemu što je njegov ujak govorio o djevojkama, ali pomisli da njegov ujak
možda i nije toliki poznavatelj djevojaka, a ujna ima vrlo čudne nazore o tome što
je damski.
Pita se je li on to nabasao na mjesto gdje djevojke ne igraju igrice, gdje se ne
moraju slijediti nikakva neizgovorena pravila. Gdje nema očekivanja. Nema
pratilja. Pita se je li i njegova majka bila takva. Pita se što jednu ženu čini vješticom.
Nastavljaju se nabacivati pitanjima i odgovorima, ponekad ih je toliko da to
nalikuje na žongliranje jednim, pa drugim, pa onim između. Simon joj govori
stvari koje nikad nikome nije rekao. Povjerava joj strahove i iznosi brige, s usana
mu klize misli koje se nije usuđivao glasno izgovoriti, ali ovdje, s njom, drugačije
je.
Ona mu priča o tome mjestu. O knjigama, sobama i mačkama. U torbi ima
sićušnu teglu meda i daje mu da ga proba. On očekuje da bude sladak, no on je i
više od toga, bogat, i zlatan, i ima okus po dimu.
Ližući med s prstiju, Simon ostaje bez riječi, misli na stvari koje ne može izraziti,
a i da može, sigurno bi bilo neprimjereno.
Eleanor ne zna što bi mislila o tome momku u nacifranoj košulji i zakopčanom
kaputiću. Je li dječak ili muškarac? Nije baš sigurna u čemu je razlika. Neobično
izgovara glas r. Ne zna je li naočit, ima se na malo toga pozvati, ali njegovo joj se
lice sviđa. Nekako je otvoreno. Kao da nema nikakvih tajni. Oči su mu smeđe, ali
kosa mu je plava; ona je pročitala tolike knjige u kojima plava kosa ide uz plave oči
da joj to djeluje nespojivo. Njegovo je lice puno, puno više od kose i boje očiju i
ona se zapita zašto knjige ne opisuju oblinu nosa ili duljinu trepavica. Proučava
oblik njegovih usana. Možda je lice prekomplicirano da se opiše riječima.
Eleanor ispruži ruku i dodirne mu kosu. On izgleda toliko iznenađeno da
povuče ruku.
„Oprosti“, kaže ona.
„U redu je.“ Simon posegne i uhvati je za ruku. Prsti su mu topli i ljepljivi od
meda. Srce joj prebrzo lupa. Pokušava se sjetiti knjiga u kojima je bilo dječaka u
nacifranim košuljama, da odgonetne kako joj se valja ponašati. Sjeća se jedino
plesanja, što joj se učini neprimjerenim, i vezenja, što ona ne zna. Vjerojatno u
njega ne bi trebala zuriti, ali i on zuri u nju, pa to ne prestaje činiti.

~ 215 ~
 Nastavljaju razgovor, sjedeći s rukom u ruci. Vršcima prstiju Eleanor prati sitne
kružnice na njegovu dlanu dok razgovaraju o Luci, hodnicima, sobama i mačkama
u njoj.
I knjigama u njoj.
„Imaš li neku koja ti je osobito draga?“ upita Simon.
Eleanor porazmisli o tome. To joj pitanje još nitko nikada nije postavio, ali
jedna joj pada na pamet.
„Imam... imam. To je...“ Eleanor zastane. „Bi li je volio pročitati?“ upita umjesto
da mu pokuša objasniti. Knjige su uvijek bolje kada se čitaju nego kada se
objašnjavaju.
„Bih, vrlo rado“, odgovori Simon.
„Mogu je donijeti i ti je možeš pročitati i onda o njoj možemo razgovarati. Ako
ti se svidi. Ili, ako ti se ne svidi, htjela bih znati zašto točno. U mojoj je sobi, ideš sa
mnom?“
„Naravno.“
Eleanor otvori vrata na kojima je pero.
„Žao mi je što je tako mračno“, kaže. Iz torbe izvadi nekakvu metalnu polugu i
pritisne nešto od čega ona zasvijetli jarkim, bijelim, postojanim sjajem. Okrene je
prema tami i Simon ugleda urušene ostatke sobe, spaljene knjige. Osjeti se miris
dima.
Eleanor iskorači iz jedne u drugu sobu.
Simon krene za njom, ravno u zid. Kada se zvjezdice što ih je nakon udarca
vidio pred očima raziđu, pred sobom, kao i prije, vidi tamu; nema ni one spaljene
sobe ni djevojke.
Rukom odguruje tamu, ali ona je čvrsta.
Lupa po njoj, kao po vratima.
„Lenore?“ dozove.
Vratit će se, kaže samome sebi. Donijet će knjigu i vratiti se. Ako ne može za
njom, može je pričekati.
Zatvori vrata i protrlja čelo.

~ 216 ~
 Ponovo se usredotoči na police s knjigama. Prepoznaje neke sveske, Keatsa i
Dantea, ali druga su mu imena nepoznata. Misli mu se neprestano vraćaju na
djevojku.
Prstima prelazi po jastucima razbacanim po divanu.
Vrata na kojima je pero otvore se i Eleanor uđe, s knjigom u ruci. Presvukla se,
odjenula tamnoplavu košulju nabranu na ramenima i oko vrata omotala dugačak
ružičast šal.
Kad im se pogledi susretnu, trgne se, vrata se za njom zalupe. Zuri u njega
iskolačenim očima.
„Što se dogodilo?“ upita Simon.
„Koliko me nije bilo?“ upita ona.
„Trenutak?“ Simon se nije sjetio mjeriti vrijeme, zauzet svojim mislima.
„Desetak minuta najviše.“
Eleanor ispusti knjigu i ona padne, uz šušanj stranica otvori se i ponovo zatvori
na tlu, kraj njezinih nogu. Ruka joj poleti prema licu i prekrije usta, a Simon, ne
znajući što bi, podigne knjigu, radoznalo joj zagledavajući ukrasne korice.
„Što je bilo?“ upita. Opire se nagonu da je prelista, iako je u napasti.
„Šest mjeseci“, kaže Eleanor. Simon ne razumije. Podigne obrvu, a Eleanor ga,
razočarana, mrko pogleda. „Šest mjeseci“, ponovi, ovaj put glasnije. „Šest mjeseci,
kad god bih otvorila vrata, ova je soba bila prazna, a danas si opet tu.“
Njenoj ozbiljnosti unatoč, Simon se nasmije.
„Besmislica“, kaže.
„Istina je.“
„Ma, koješta“, kaže Simon. „Igraš se sa mnom. Ne može se načas nestati, a onda
tvrditi da je to trajalo nekoliko mjeseci. Evo, pokazat ću ti.“
Simon se okrene prema vratima na kojima je srce i iskorači na hodnik, s onom
knjigom u ruci.
„Dođi i pogledaj“, kaže i okrene se prema sobi, ali soba je prazna. „Lenore?“
Simon se vrati u sobu, ali u njoj nema nikoga. Pogleda knjigu u svojim rukama.
Zatvori vrata i ponovo ih otvori.
Djevojku nije mogao izmisliti.

~ 217 ~
Osim toga, ako nije bilo djevojke, odakle mu knjiga?
Okrene je u rukama.
Čita, jer mu čitanje smiruje živce.
Čeka da se ona vrata ponovo otvore, no ona se ne otvaraju.

~ 218 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS pronađe Slatke jade točno tamo gdje je Dorian rekao da
će biti, u džepu njegova bojom zalivenoga kaputa, prebačenog preko naslona
fotelje u njegovoj sobi, gdje ga je po dolasku i ostavio.
Nije ni primijetio. Knjiga je dovoljno mala da se ubaci u džep kaputa, a da onaj
tko ga nosi to i ne opazi, osobito ako je promrzao, zbunjen i pijan. Zachary pomisli
da bi se toga trebao sjećati. Ta ga propuštena intimnost uzruja.
Ovo mu je prva prilika da to provjeri, da se vrati u svoju sobu nakon što je tko
zna koliko sati pazio na Doriana, mada ovaj više nije rekao ni riječi dok je Zachary
sjedio i čitao njegovu knjigu bajki i bivao sve zbunjeniji, jer su se u njoj spominjali
More bez zvijezda i, kako se čini, nekoliko različitih Sovljih kraljeva. Rhyme ga je
smijenila na dežurstvu, ali nije razumio njezino objašnjenje kamo je Mirabel otišla
i sad misli da ju je trebao zamoliti da mu to napiše, pitajući se smije li ona to uopće.
Njegova mu soba djeluje ugodno i poznato, vatra u kaminu ponovo veselo gori.
Učini mu se da je krevet namještan, no toliko je mekan da je teško reći. Kuhinja
mu je vratila odjeću, uključujući i odijelo, složenu i besprijekorno čistu.
Pošalje svoj zaboravljeni kaput dolje, da vidi mogu li mu i s njime pomoći, a
onda zaključi da bi vjerojatno trebao i nešto pojesti.
Koji trenutak poslije odjekne zvonce i on ustanovi da je Kuhinja doslovno
shvatila njegovu narudžbu „kakve god okruglice“: izbor je zastrašujuće velik, ali su
slasne. Poslužene su pojedinačno, u pokrivenim posudama, neke i s
odgovarajućim umacima. Keramički poklopci oslikani su različitim prizorima: lik
na putovanju, isti, jednostavni lik na svakoj posudi, u drugačijem okolišu. U šumi
punoj ptica. Na planinskom vrhuncu. U nekom gradu u noći.

~ 219 ~
 Zachary ne uspije posjetiti ni pola odredišta tih okruglica; ostatak ostavi
pokriven, nadajući se da će održati temperaturu.
Na jednu policu počne slagati zbirku praznih plavih bočica od mineralne vode.
Možda uspije pronaći svijeće koje će u njih staviti. Ne opire se želji da se raskomoti.
Već se raskomotio. Toliko da povremeno leži na pločicama u kupaonici i samoga
sebe podsjeća da diše.
Uz torbu, tu je sada i njegova odjeća, ali nije lijepa kao odjeća iz one sobe. Pri
usporedbi njegovih uobičajenih naočala s posuđenima, noviji par odnosi prevagu,
pa i njih nastavi nositi.
Pored jedne lampe pronađe utičnicu i u nju uključi telefon, iako misli da je to
uzaludan posao.
Sjedne pored vatre i ponovo prelista Slatke jade, sretan što su se ponovo našli.
Nedostaje im više stranica no što pamti. Možda bi knjigu trebao pokazati Mirabel.
Zastane na onom dijelu o gatarinu sinu. Još ne. Pa, sada je tu. Uspio se dokopati
Luke, iako More bez zvijezda nije pronašao. Što sad?
Možda bi mogao utvrditi odakle je knjiga došla. Gdje je prije bila? Sjeti se da je
već utvrdio da je pripadala nekoj pretpotopnoj knjižnici. Knjižnici... čijoj ono?
Sklopi oči i pokuša si predočiti komad papira što mu ga je Elena dala nakon Katina
predavanja: donirala... neka zaklada... kvragu. Na slovo J, misli. Možda.
Keating. Sjeti se prezimena, no ne uspijeva se sjetiti inicijala. Ne može vjerovati
da taj komad papira nije ponio sa sobom.
Jedno je sigurno: sljedeći korak neće smisliti ovdje, osim ako taj korak nije
dremuckanje.
Zachary strpa Slatke jade u torbu, pošalje prljavo posuđe natrag u Kuhinju i
zatraži jabuku (pošalju mu srebrnu zdjelu punu žutih jabuka blago prošaranih
čedno ružičastim mrljama) i ponovo se zaputi u divlja prostranstva Luke.
Nastoji se ne služiti kompasom, ali tako ne zna u kojem trenutku ide u kojem
smjeru. Nailazi na sobu punu stolića i naslonjača, dijelom raspoređenih i po
nišama duž te sobe, i jednu veliku prostoriju s još stolaca i s fontanom na sredini.
Na dnu fontane ima novčića, neke prepoznaje, a neki su mu nepoznati; pod
vodom što se lagano pjeni počivaju gomile želja. Pomisli na fontanu punu ključeva
i na sakupljača ključeva iz Dorianove knjige i upita se što se s njim dogodilo.

~ 220 ~
 Više ga nitko nikada nije vidio.
Pita se je li se itko dosad zapitao što se s njim dogodilo. Vjerojatno nije.
Iza fontane pruža se hodnik niskoga stropa, ulaz mu prekrivaju jedna polica s
knjigama i jedan naslonjač. Da bi prošao, naslonjač mora odmaknuti. Hodnik je
slabo osvijetljen, vrata u njemu pozatvarana su i Zachary, u hodu, shvati po čemu
je neobičan. Ne po tome što je u njemu relativno malo knjiga ili mačaka, već po
tome što vrata u tom hodniku nemaju kvake. Samo brave. Zastane ispred jednih i
gurne ih, ali ona ne popuste. Pomnim pregledom drvenog dovratka, duž rubova
otkrije tragove crne čađe. U zraku se osjeća naznaka dima, miris neke davno
ugašene vatre. Na mjestu na kojemu je stajala kvaka rupa je popunjena komadom
novijeg, nenagorenog drva. I opet se nešto pomakne u sjeni na drugom kraju
hodnika – nešto krupnije od mačke – ali kad pogleda, tamo nema ničega.
Zachary se vrati putem kojim je i došao, do fontane, i odabere drugi hodnik.
Taj je jače osvijetljen, ali „osvijetljen“ je ovdje relativan pojam. Svjetlo je posvuda
dovoljno jako da se na njemu čita, ali ništa više od toga.
Besciljno luta, izbjegava se vratiti da provjeri kako je Dorian i pomalo ga nervira
što o tome (o njemu) toliko razmišlja.
Prođe pored jedne slike na kojoj je naslikana svijeća i mogao bi se zakleti da joj
je, dok je kraj nje prolazio, plamen zatreperio.
Prouči je i vidi da to uopće nije slika, već okvir obješen na zid, oko jedne niše u
kojoj, u svijećnjaku, gori jedna svijeća. Pita se tko ju je zapalio.
U tumaranju ga prekine mijaukanje iza leđa. Okrene se i ugleda perzijsku
mačku kako zuri u njega, zgužvana lica stisnuta u sumnjičav, ljutit pogled.
„Što tebi nije po volji?“ upita mačku.
„Mijaugrrr“, kaže mu mačka nekakvim hibridom mijaukanja i režanja, dajući
do znanja da joj po volji nije toliko toga da ne zna odakle bi počela.
„Razumijem te“, kaže Zachary. Ponovo pogleda svijeću koja poigrava u okviru.
Ugasi je.
Istoga časa okvir se zatrese i počne spuštati. Cijeli se zid pomakne, od okvira
slike nadolje, i potone u pod. Stane kada se donji dio okvira spusti do popločanog
poda, ugašena svijeća zastane u razini mačkinih očiju.

~ 221 ~
 U zidu se, na mjestu na kojemu je stajao okvir, otvori četverokutna rupa.
Zachary pogleda dolje, u mačku, no nju više zanima svijeća – šapom naganja
pramen dima.
Otvor je dovoljno velik da Zachary kroz njega prođe, ali nema dovoljno svjetla.
Većina dopire od lampe s resicama na stolu na drugom kraju hodnika. Zachary je
dovuče što je moguće bliže novopronađenom otvoru u zidu, koliko mu to dopušta
kabel, i zapita se kako ovdje dolje struja uopće funkcionira i što se dogodi kada je
nestane.
Lampa se pristane približiti otvoru, ali se unutra ne da. Zachary je spusti na pod
i nasloni na zid – resice na njoj oduševe mačku – tako da visi iznad otvora.
Prekorači sliku koja to nije i uđe unutra.
Cipele mu krckaju po stvarima na podu za koje jedino tama zna što su i Zachary
pomisli da je tako možda i bolje. Lampa izvrsno osvjetljava, ali njegovim očima
treba vremena da se priviknu. Pogurne naočale bliže hrptu nosa.
Shvaća da soba ne biva svjetlija jer je sve u njoj spaljeno. Ono za što je mislio da
je prašina zapravo je pepeo, popadao po ostacima onoga što je tu nekoć bilo, i
Zachary shvati što je to točno bilo, ranije, neodređeno prije njegova dolaska.
Stol i kuća za lutke na njemu izgorjeli su i pretvorili se u crnilo i krš.
Kuća za lutke urušila se u sebe, krov joj je propao u prostor pod sobom. Njeni
stanovnici i njena okolina spaljeni su i prepušteni uspomenama. Cijela je soba
puna spaljenog papira i predmeta izgorjelih do neprepoznatljivosti.
Zachary podigne ruku da dotakne jednu zvijezdu, sa stropa obješenu na komad
užeta koji je nekako ostao netaknut, i ona padne na pod i nestane u sjeni.
„Čak i sitna kraljevstva padaju“, kaže Zachary, dijelom samome sebi, a dijelom
mački koja, preko okvira, iz hodnika virka unutra.
Umjesto odgovora mačka se povuče i nestane s vidika.
Zacharyjeve cipele krckaju po izgorjelom drvu i polomljenim komadićima
nekadašnjeg svijeta. Krene prema kući za lutke. Šarke na kojima su se nekoć
otvarala vrata na toj kući ostale su čitave i on ih skine. Šarke puknu i pročelje kuće
padne na stol, ostavljajući izloženu unutrašnjost.

~ 222 ~
 Ona nije uništena temeljito kao ostatak sobe, ali je nagorjela i pocrnjela. Spavaće
sobe, dnevne sobe i kuhinju nemoguće je razlikovati. Strop je pao kat niže i sa
sobom povukao većinu krova.
U jednoj od nagorjelih soba Zachary nešto ugleda. Ispruži ruku i to nešto izvadi
iz pepela.
Lutkica. Džemperom je obriše od čađe i podigne na svjetlost. Lutka djevojčice,
moguće kćeri iz izvorne obitelji lutaka, porculanska, oslikana. Napuknuta, ne i
slomljena.
Zachary je postavi uspravno, u pepeo preostao od kuće.
Volio bi vidjeti kakva je bila, ta kuća. I taj gradić, i onaj grad s druge strane
mora. Mnoštvo nadogradnji i pripovijesti koje se preklapaju. Volio bi da joj je
mogao nešto dodati. Ostaviti trag u toj priči. Koliko je to želio, shvati tek kad se
suoči s činjenicom da to ne može. Ne zna je li tužan, srdit ili razočaran.
Vrijeme prolazi. Stvari se mijenjaju.
Osvrne se po sobi, većoj sobi u kojoj sada prebiva djevojka koja stoji na pepelu
cijelog svog svijeta. Na mjestima na kojima su, moguće, sa stropa nekoć visjele
zvijezde i planeti, vise pramenčići slični paukovoj mreži. Sada vidi da je više toga
preživjelo požar koji je progutao sobu. Olupina jednog broda u kutu u kojemu je
nekoć bio ocean; komad željezničkih tračnica duž jedne strane stola; starinska ura
propala kroz prozor glavne kuće; jedan jelen, crn od kopita do sićušnih rogova, ali
netaknut, promatra ga s police prodornim staklenim očima.
Zidove prekrivaju bivše tapete nakovrčane u trake nalik na brezovu koru. Kraj
police s jelenom stoje vrata bez kvake i Zachary se zapita jesu li to ona vrata kraj
kojih je prije prošao.
Soba mu najednom djeluje više kao grobnica, miris spaljenog papira i dima
učini mu se jačim.
Lampa u hodniku padne, sama od sebe ili uz mačkinu pomoć. Žarulja u njoj
lagano kvrcne i pukne, odnoseći svjetlo sa sobom, ostavljajući Zacharyja u mraku,
samog, među pougljenjenim ostacima minijaturnog svijeta.
On sklopi oči i broji unatrag, od deset.

~ 223 ~
 Dio njega očekuje da se, kad otvori oči, zatekne ponovo u Vermontu, no točno
je tamo gdje je bio i prije deset sekundi, samo sada vidi i malo svjetla koje mu
pokazuje put.
Preskoči otvor u zidu, pažljivo, da ne nagazi slomljenu lampu. Vrati je na stol
na kojem ju je i našao i, što bolje može, s puta očisti komade stakla.
Među police s knjigama ugurano je nekoliko zavjetnih svijeća i on uzme jednu
da ponovo upali onu u okviru. Okvir se vrati na mjesto čim upali svijeću i zid
ponovo zakloni ostatke svijeta lutaka.
„Mijau“, reče perzijska mačka naglo se uspravljajući.
„Hej“, kaže joj Zachary. „Ja odoh ovim putem“, kaže mački i pokaže niz hodnik
slijeva; odluka je to koju donosi izgovarajući je. „Možeš sa mnom ako hoćeš, ako
ne, nikom ništa. Radi po svom.“
Mačka ga pogleda i trzne repom.
Hodnik slijeva kratak je i mračan i vodi u prostoriju okruženu stupovima u
obliku mramornih kipova, nagih figura koje pridržavaju strop, isprepletene, po
dvije ili po tri, usredotočenije jedna na drugu nego na svoju arhitektonsku
funkciju.
Strop je pozlaćen, deseci ugrađenih sićušnih lampica bacaju toplo svjetlo na
zamrznute mramorne orgije pod sobom.
Zachary pogleda preko ramena. Mačka ga prati, ali, čim je pogleda, stane i
ležerno liže šape, kao da ga uopće ne prati i kao da sasvim slučajno idu u istom
smjeru.
Zachary produži niz hodnik koji se nastavlja na dvoranu sa stupovima, u
kojemu su još dva kipa. Jedan zuri u dvoranu, a drugi se od nje okreće, rukom
pokrivajući mramorne oči.
Mačka pronađe nešto, šutira to šapom i gleda kako odskače. Predmet, međutim,
brzo izgubi privlačnost, ona ga lupne još jednom i nastavi svojim putem. Zachary
ode vidjeti čime se to igrala i pronađe origami-zvijezdu s jednim presavijenim
krakom. Stavi je u džep.
Naposljetku osvane u Srcu, manje-više slučajno. Vrata Skrbnikova ureda
otvorena su, no Skrbnik ne podigne glavu sve dok Zachary ne pokuca na otvorena
vrata.

~ 224 ~
 „Pozdravljam, gospodine Rawlins“, kaže. „Kako se osjećate?“
„Bolje, hvala vam“, odgovori Zachary.
„A vaš prijatelj?“
„Spava, ali čini se da je dobro. I... razbio sam lampu, u jednom hodniku. Mogu
počistiti za sobom, ako imate neku metlu ili nešto.“ Pogled mu padne na
staromodnu metlu korovaču koja stoji u kutu.
„To neće biti nužno“, kaže Skrbnik. „Dat ću nekome da se pobrine za to. U
kojem hodniku?“
„Ovuda, natrag i okolo“, kaže Zachary pokazujući put kojim je došao. „Odmah
pokraj onog okvira u kojemu je prava svijeća.“
„Razumijem“, kaže Skrbnik, zapisujući nešto, tonom dovoljno čudnim da
Zachary odluči zapitkivati dalje, misleći da je općenito malčice odveć uljudan.
„Što se dogodilo u onoj sobi s kućom za lutke?“ upita.
„Došlo je do požara“, odgovori Skrbnik ne dižući pogled, naizgled nezačuđen
time što ju je Zachary pronašao.
„To sam shvatio“, kaže Zachary. „Što ga je izazvalo?“
„Nakupljanje nepredviđenih okolnosti“, kaže Skrbnik. „Nezgoda“, i, budući da
mu Zachary ne odgovori, doda: „Pojedinosti događaja ne mogu opisati jer mu
nisam osobno nazočio. Mogu li vam još kako pomoći?“
„Gdje su svi?“ upita Zachary, s očitom ljutnjom u glasu, ali Skrbnik ne diže
glavu sa svog pismena.
„Vi i ja smo ovdje, vaš prijatelj je u svojoj sobi, Rhyme vjerojatno nad njim bdije
ili obavlja svoje dužnosti, a gdje se trenutačno nalazi Mirabel, ne znam, ona radi
po svom.“
„To je to?“ upita Zachary. „Nas petero i... mačke?“
„Točno tako, gospodine Rawlins“, kaže Skrbnik. „Želite znati i koliko je
mačaka? Broj možda ne bude točan, teško ih je brojiti.“
„Ne, to je u redu“, kaže Zachary. „Ali gdje... kamo su svi otišli?“
Skrbnik prestane pisati i pogleda ga. Izgleda starije, ili tužnije, Zachary ne zna
točno. Ili i jedno i drugo.

~ 225 ~
 „Mislite li na naše bivše stanovnike, neki su otišli. Neki su umrli. Neki su se
vratili odakle su i došli, a ostali su pošli u potragu za nekim novim mjestom i
nadam se da su ga pronašli. One koji su ostali već ste upoznali.“
„Zašto ste vi ostali?“ upita Zachary.
„Ostao sam zato što mi je to posao, gospodine Rawlins. Moje zvanje, moja
dužnost, moj raison d’être. Zašto ste vi ovdje?“
Zato što mi je jedna knjiga rekla da tu trebam biti, pomisli Zachary. Zato što se
bojim vratiti, zbog luđakinja u krznenim kaputima koje drže šake u teglama. Zato
što još nisam riješio zagonetku iako ne znam što ta zagonetka jest.
Zato što se ovdje dolje osjećam življim no što sam se osjećao tamo gore.
„Ovdje sam da bih plovio Morem bez zvijezda i udisao mu ukleti zrak“, kaže, i
tom izjavom koja zazvuči poput jeke zaradi Skrbnikov osmijeh. Izgleda mlađe
kada se smiješi.
„Želim vam svaku sreću“, kaže on. „Mogu li vam još kako pomoći?“
„Ti, bivši stanovnici, je li se netko od njih prezivao Keating?“ upita Zachary.
Izraz na Skrbnikovu licu tada se promijeni u nešto što Zachary ne uspije iščitati.
„U ovim su hodnicima prebivali mnogi s tim prezimenom.“
„Je li... je li netko od njih imao knjižnicu?“ upita Zachary. „Gore?“
„Nije, koliko znam.“
„Kada su bili ovdje?“
„Jako, jako davno, gospodine Rawlins. Davno prije vas.“
„Oh“, kaže Zachary. Pokuša smisliti još koje pitanje, a ne zna što bi pitao. Slatki
jadi su mu u torbi i mogao bi ih pokazati Skrbniku, ali iz nekog razloga oklijeva.
Odjednom je umoran; osjeti dim, iz svijeće koja se topi na Skrbnikovu stolu, i opet
pomisli na kuću za lutke, na uništenje svijeta u njoj. I pomisli da bi možda trebao
otići prileći ili nešto.
„Je li vam dobro?“ upita Skrbnik.
„Dobro mi je“, kaže Zachary i to ima okus po laži. „Hvala vam.“
Baulja hodnicima koji mu djeluju mračnije i praznije. Taj ga podzemni ugođaj
pritišće. Toliko je kamena, odavde do neba. Tolika masa visi mu nad glavom.

~ 226 ~
 Kad u nju stigne, njegova mu se soba učini oazom sigurnosti. Čim prijeđe prag,
nagazi na nešto gurnuto ispod vrata.
Pomakne nogu. Ispod cipele leži presavijeni komad papira.
Zachary ga dohvati i podigne. S vanjske je strane jedno Z, kitnjasto, po sredini
prekriženo crtom. Očito je namijenjen njemu.
Unutra su četiri retka teksta, ispisana rukopisom koji ne prepoznaje. Ne djeluje
ni kao pismo ni kao poruka. Pomisli da bi to mogao biti ulomak iz neke pjesme ili
priče.
Ili zagonetke.

Kraljica pčela na te je čekala

I priče u njoj što ispričat’ ih treba
Donesi joj ključ što ne skovaše ga nikad
I još jedan, od suhoga zlata.

~ 227 ~
 POSUDBA
KNJIGE

Simon zna da su prošli sati. Umoran je i gladan i sjeti se da je upravo zato spakirao
hranu, i da je torbu ostavio u kućici, i da je umjesto nje ponio metlu, što se sada
čini nepraktičnim. Ne vjeruje Lenoreinoj tvrdnji da je prošlo toliko vremena, ali
ona se ne vraća, on već napola spava, a njezina je knjiga skroz čudna, i nije siguran
da mu se išta od toga sviđa.
Čudi se svojoj majci, čudi se što je takvo mjesto sakrila u kućicu na selu.
Nevoljko prati kompas natrag do ulaznog hodnika.
Pokuša otvoriti vrata, no ona su zaključana.
Pokuša ponovo, snažnije okrećući kvaku.
„Ne možete to ponijeti sa sobom“, kaže neki glas iza njega. Okrene se i ugleda
Skrbnika kako stoji na pragu sobe, s druge strane klatna u pokretu. Simon načas
ne shvaća da Skrbnik govori o knjizi zlatnih rubova koju drži u ruci.
„Htio sam je pročitati“, objasni Simon, iako to izgleda očito. Što bi drugo s
knjigom? Doduše, to i nije istina. Ne želi je on samo pročitati. Želi je proučiti. Želi
se njome naslađivati. Želi je iskoristiti kao prozor kroz koji će gledati u drugu
osobu. Želi tu knjigu odnijeti u svoj dom, u svoj život, u svoj krevet, jer to ne može
učiniti s djevojkom koja mu ju je dala.
Ovdje mora postojati neki sustav posudbe knjiga, pomisli.
„Volio bih je posuditi, ako mogu“, kaže.
„Morate ostaviti nešto zauzvrat“, kaže mu Skrbnik.
Simon se namršti, a onda pokaže metlu koja i dalje stoji kraj vrata.

~ 228 ~
 „Može li ono?“
Skrbnik pogleda metlu i kimne.
Ode za stol, na komadu papira ispiše Simonovo ime i veže ga za metlu. Mačka
na stolu zijevne; zijevne i Simon.
„Naslov sveska?“ upita Skrbnik.
Simon pogleda knjigu, iako odgovor zna.
„Slatki jadi“, odgovori. „Autor nije naveden.“
Skrbnik ga pogleda.
„Mogu li je vidjeti?“ upita.
Simon mu preda knjigu.
Skrbnik je promotri sa svih strana, prouči joj uvez i forzac.
„Gdje ste ovo pronašli?“ upita.
„Lenore mi ju je dala“, odgovori Simon. Pretpostavlja da Skrbniku ne treba reći
tko je Lenore, jer je prilično pamtljiva. „Rekla je da joj je omiljena.“
Skrbnik mu vrati knjigu s neobičnim izrazom lica.
„Hvala vam“, kaže Simon, sretan što ju je dobio natrag.
„Vaš kompas“, odgovori Skrbnik pružajući dlan i Simon na sekundu blijedo
zuri u njega, a onda s vrata skine zlatni lančić. Malo mu fali da ga upita je li sve u
redu, postavi mu neko pitanje u vezi s Lenore ili neko u mnoštvu pitanja što ih
ima, no nijedno ne pristaje biti izgovoreno.
„Laku noć“, kaže umjesto toga i Skrbnik mu kimne, i kad pokuša izaći, vrata se
bez prosvjeda otvore.
U onom kavezu, dok vozi prema gore, zaspi na nogama, a kad stane, trgne se,
napola budan.
Kamena soba osvijetljena fenjerima izgleda kao i prije. Vrata koja vode u
njegovu kućicu još uvijek su otvorena.
Kroz prozore kućice sjaji mjesečina. Simon ne uspijeva odrediti koje je doba.
Hladno mu je i preumoran je da upali vatru, ali sretan što ima kaput.
Sruši se na krevet ne sklanjajući knjige s njega, stišćući Slatke jade u ruci.
Kad zaspi, knjiga padne na pod.

~ 229 ~
 Simon se budi ne znajući gdje je, s modricama u obliku knjiga na leđima. Ne
sjeća se ni gdje je ni kako je tu dospio. Jutarnja svjetlost proviruje kroz proreze na
bršljanu u obliku slova A, još uvijek otvoren prozor škripi na šarkama uzmičući
pod vjetrom.
Sjećanje na onaj ključ, na kućicu i na vlak polako mu se probija u maglovite
misli. Sigurno je zaspao. Sanjao je najčudniji san.
Napola začuđen, napola sumnjičav, pokuša otvoriti vrata u stražnjem dijelu
kućice, no ona ne popuštaju, vjerojatno zaglavljena kupinama s vanjske strane.
Pali vatru u ognjištu.
Ne zna što bi s tim mjestom i s tim knjigama, tim stvarima što ih je majka očito
njemu ostavila.
Iza kreveta pronalazi dugačku, nisku škrinju. Brava na njoj zahrđala je i ne da
se otvoriti, ali zahrđale su i šarke, i dobrim udarcem petom uspijeva slomiti i jedno
i drugo. Unutra su neki izblijedjeli papiri i još nešto knjiga. Jedan je od
dokumenata u njoj i isprava o prijenosu vlasništva na njegovo ime, kućice i
povećega komada okolnog zemljišta. Pregleda i ostale papire tražeći nekakvo
majčino pismo, ljutit što je unaprijed mislila na njegov osamnaesti rođendan i na
to da će pronaći ovo mjesto, a da mu se nije osobno obratila. Većina drugih papira
nedokučiva mu je: ulomci bilježaka i papira koji izgledaju kao bajke, dugačke
nesuvisle stvari o reinkarnaciji, ključevima i sudbini. Jedino pismo nije pismo što
ga je majka napisala, već pismo napisano njoj, prilično gorljivo pismo koje je
potpisao netko po imenu Asim. Simonu prođe kroz glavu da bi moglo biti i od
njegova oca.
Naglo se zapita je li njegova majka znala da će umrijeti. Je li sve ovo pripremala
za vrijeme kada je neće biti. O tome još nikada nije razmišljao i ta mu se pomisao
ne svidi.
Naslijedio je nešto. Nešto prašnjavo, puno knjiga, zaraslo u bršljan. Nešto što je
samo njegovo.
Pita se bi li tu mogao živjeti. Bi li to želio. S pokojim sagom, boljim stolcima i
poštenim krevetom, možda.
Razvrstava knjige, mitove i priče slaže na jednu stranu stola, knjige iz povijesti
i zemljopisa na drugu, a sveske koje ne uspijeva svrstati ostavlja na sredini. Neke
knjige sadržavaju zemljovide, neke su napisane na jezicima koje ne zna čitati.

~ 230 ~
Nekoliko ih je označeno fusnotama i simbolima: krunama, mačevima i crtežima
sova.
Pored kreveta pronalazi mali svezak, manje prašan od ostalih, i kad ga
prepozna, ispusti ga iz ruku. On padne na gomilu knjiga, jedva raspoznatljiv među
ostalima.
To nije bio san.
A ako knjiga nije san, ni djevojka nije san.
Simon ode do stražnjih vrata i pritisne ih. Gurne ih. Prebaci cjelokupnu težinu
u ramena da ih nasilu otvori i ovoga puta ona popuste.
Ono stubište opet je tu. I oni fenjeri na njegovu dnu.
Onaj ga kavez čeka.
Silazak je suludo spor.
Ovoga puta u predvorju nema postolja. Vrata ga propuštaju bez pitanja.
Skrbnikov je ured zatvoren i, kad krene niz hodnik, Simon čuje kako se negdje
otvaraju neka vrata, ali se ne osvrće za sobom.
Vrata sa srcem teško je ponovo pronaći bez kompasa. Pogrešno skreće i vraća
se, opet i opet. Penje se stubama načinjenim od knjiga.
Napokon pronalazi poznato skretanje, a onda i onu zasjenjenu nišu i ona vrata
sa srcem u plamenu.
Soba iza njih je prazna.
Pokuša otvoriti vrata s perom, ali iza njih je tek tvrdoglavo ništavilo. Ponovo ih
zatvori.
Mogla bi se svakoga časa vratiti.
A možda se ne vrati nikada.
Simon hoda oko stola. Kada se umori od hodanja, sjedne na divan, okrenuvši
ga tako da gleda u vrata. Pita se koliko je dugo ona mačka čekala da joj netko otvori
vrata i pusti je iz sobe, i kako je uopće ostala u njoj.
Umori se od sjedenja i ponovo se ushoda.
Podigne sa stola pero za pisanje i pomisli da joj napiše pismo i gurne ga ispod
vrata.

~ 231 ~
 Razmišlja što da napiše, a da bude iole korisno. Misli da sada shvaća zašto mu
majka nije ostavila nikakva pisma. Ne može reći Lenore čak ni u koje ju je doba
dana, ili kojega dana, ovdje čekao, jer nema ništa čime bi to vrijeme mjerio. Shvaća
koliko je teško utvrditi protok vremena bez sunčeve svjetlosti.
Spusti pero.
Pita se koliko je dugo pristojno čekati djevojku koja možda jest, a možda i nije
san. Pita se može li o toj djevojci sanjati na nekom stvarnome mjestu i je li i ovo
mjesto san, a onda ga glava zaboli i on pomisli da bi, umjesto da misli, možda
mogao pronaći nešto za čitanje.
Požali što je Slatke jade ostavio u kućici. Pregleda knjige na policama. Mnogo
ih je nepoznatih i neobičnih. Jedan teški svezak s fusnotama i s gavranom na
naslovnici privuče mu pozornost više od ostalih i on se toliko udubi u priču o dva
mađioničara u Engleskoj da izgubi pojam o vremenu.
A onda se vrata s perom otvore i ona je tu.
Simon spusti knjigu. Ne čeka da mu bilo što kaže. Ne može čekati, previše se
boji da će ona opet nestati i da se više nikada neće pojaviti. Što brže može prijeđe
udaljenost među njima i ljubi je očajnički, gladno, i trenutak poslije i ona na isti
način ljubi njega.
Ljubljenje je, pomisli Lenore, daleko bolje nego što je opisano u knjigama.
Jedno s drugoga gule slojeve odjeće. On psuje neobične kopče i vezice na
njezinoj odjeći, a ona se smije silnim gumbima na njegovoj.
One zečje uši ostavlja na njoj.
Lakše je ljubiti u sobi, iza zatvorenih vrata. I cijeli svoj svijet svesti na tu sobu.
Na jednu osobu. I cijeli svoj svemir, sabijen, pojačan, vreo, radostan, živ i
uzbudljiv.
No vrata ne mogu ostati zatvorena dovijeka.

~ 232 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS stoji pred kipom žene prekrivene pčelama i pita se: čini li
kruna kraljicu?
To je jedina Kraljica pčela koje se uspije dosjetiti u sklopu te nove potrage, nove
radnje (Je li to pomoćna radnja ili glavna? mudruje onaj glas u njegovoj glavi), ali
ne zna kako bi joj dao ključeve. Mramorni kip je pregledao, tražeći ključanice, i
pronašao tek napukline. Ne zna, doduše, koje bi joj on to ključeve dao. Zapeo je
kod onog ne skovaše ga nikad, a ne zna ni gdje da nađe zlatni ključ. Možda bi trebao
prekopati po onim silnim staklenkama u Skrbnikovu uredu, pomisli, ili pronaći
onu sobu s ključevima iz Slatkih jada, i shvati da bi ključevi u staklenkama mogli
biti isti ti ključevi, samo pohranjeni.
Pregledao je svaku pčelu, proučio cijeli mramorni stolac na kojemu žena sjedi i
nije pronašao ništa. Možda, negdje, postoji neka druga žena koja vlada pčelama.
Ove pčele nisu čak ni dio kipa, isklesane su iz drugačijega kamena, toplije boje
primjerene medu, i pomične su. Možda sve one spadaju nekamo drugamo. Neke
pčele pomaknule su se i odonda kada je taj kip prvi put vidio.
Zachary stavi po jednu pčelu na svaki ženin ispruženi dlan i ostavi je da
razmišlja o... o čemu već razmišljaju kipovi dok su sami, pod zemljom, prekriveni
pčelama.
Krene niz jedan još nepoznat hodnik, zastane kraj naprave koja izgleda kao
veliki, staromodni aparat za žvakaće gume, pun lopti od metala u različitim
nijansama. Zachary povuče kičastu polugu na njoj, i stroj izbaci kuglu od bakra.
Teža je nego što izgleda i, kad odgonetne kako se otvara, Zachary u njoj pronađe
maleni svitak koji se razmotava poput trake s teleksa, na kojemu je ispisana

~ 233 ~
iznenađujuće dugačka bajka o izgubljenim ljubavima, dvorcima i isprepletanju
sudbina. Praznu bakrenu kuglu i tu – sada već zamršenu – priču Zachary stavi u
torbu i produži niz hodnik sve dok ne stigne do velikog stubišta koje vodi nadolje,
u nekakav veliki prostor. Veliku plesnu dvoranu, posve praznu. Zachary pokuša
zamisliti koliko bi ljudi trebalo da je napuni, koliko bi trebalo plesača, koliko bi to
razuzdana zabava bila. Viša je od Srca, visoki joj stropovi nestaju u sjeni koju je
lako pobrkati s noćnim nebom. Duž zidova se redaju kamini, jedan od njih i
upaljen, a ostatak svjetlosti dolazi od fenjera koji vise na lancima razvučenim po
zidovima. Pita se pali li ih Rhyme, za slučaj da netko prođe tom dvoranom ili za
slučaj da netko poželi plesati. Ili se pale sami od sebe, u bezglavom, vatrenom
iščekivanju.
Hodajući tom plesnom dvoranom, Zachary još jače osjeća da je nešto propustio.
Stigao je prekasno, zabava je završila. Da je onomad davno otvorio ona nacrtana
vrata, bi li i tada već bio zakasnio? Vjerojatno.
Na drugom kraju dvorane, iza svih tih kamina i onkraj mračnih, otvorenih
arkada, stoje vrata. Zachary ih otvori i usred te postslavljeničke pustoši pronađe
još nekoga.
Mirabel, sklupčanu među policama punim boca, u uzdignutoj niši u zidu,
sličnoj prozoru, u vinskom podrumu u kojemu je vina i više nego dovoljno za sve
zabave koje se u toj plesnoj dvorani ne održavaju. Odjevena je u crnu haljinu dugih
rukava koju bi se moglo nazvati pripijenom da nije tako dugačka. Prekriva joj
noge, i police s vinom ispod nje, i dio poda. U ruci drži čašu s vinom, a nos joj je
zabijen u knjigu. Kada joj priđe, Zachary uspije pročitati što piše na koricama:
Nabor u vremenu.
„Išlo mi je na živce što se ne sjećam tehničkih pojedinosti teserakta“, kaže
Mirabel ne podižući glavu, bez posebnih objašnjenja u vezi s prostorom i
vremenom. „Možda će te zanimati da je šteta uslijed požara u podrumu jednog
privatnog kluba, izazvanog kvarom na električnim instalacijama, bila velika, ali je
održan pod nadzorom i nije se proširio na susjedne zgrade. Možda ga čak neće
morati ni srušiti.“
Odloži knjigu na jednu bocu u blizini – otvorenu, da zapamti gdje je stala – i
odozgo pogleda u njega.

~ 234 ~
 „U to vrijeme u zgradi navodno nije bilo nikoga“, nastavi. „Voljela bih znati
gdje je Allegra prije no što te vratim gore, ako nemaš ništa protiv.“
Zachary pomisli kako vjerojatno i nije važno ima li on nešto protiv i opet shvati
da mu se natrag na površinu i ne žuri.
„Tko je Kraljica pčela?“ upita.
Mirabel ga zbunjeno pogleda, što ga uvjeri da ona nije napisala onu poruku, ali
onda slegne ramenima i pokaže iza njega.
Zachary se okrene. Među policama s vinom nekoliko je dugačkih stolova, a na
kamenim zidovima i još nekoliko niša nalik na prozore, u najvećoj od kojih visi
ogromna slika koju mu Mirabel pokazuje.
Portret je to neke žene u haljini boje vina s dubokim izrezom, s narom u jednoj
i mačem u drugoj ruci. Na pozadini od teksturirane tame svjetlost izbija iz samoga
lika. Zacharyja podsjeti na neku Rembrandtovu sliku, to kako bliješti unutar sjene.
Ženino lice posve je pokriveno rojem pčela. Nekoliko pčela odlutalo je dolje, da
istraži nar.
„Tko je ona?“ upita Zachary.
„Znam koliko i ti“, kaže Mirabel. „Prilično mi vuče na Perzefonu.“
„Kraljicu Podzemlja“, kaže Zachary zureći u sliku, pokuša se domisliti kako da
joj preda ključeve i ne uspije. Poželi da je na naru naslikana ključanica, to bi bilo i
zabavno, i na mjestu.
„Dobro si načitan, Ezra“, primijeti Mirabel silazeći s mjesta na kojemu je sjedila.
„Dobar sam u mitovima“, ispravi je Zachary. „Kad sam bio mali, mislio sam da
su Hekata, Izida i sve oriše majčine prijateljice, da su živi ljudi. A valjda su to na
neki način i bile. Jesu. Kako god.“
Iz kante za led na jednome stolu Mirabel izvadi otvorenu bocu šampanjca.
Podigne je i ponudi ga.
„Ja sam ti više tip od koktela“, kaže, iako drži da je pjenušavo vino piće za sve
prigode i misli da Mirabel ima stila.
„Što ti piješ?“ upita ona dolijevajući si u čašu. „Dugujem ti piće, i ples, i štošta
drugo, vjerujem.“
„Sidecar, bez šećera“, odgovori Zachary, kome pažnju privuče špil karata koji
leži uz šampanjac.

~ 235 ~
 Mirabel zamakne za zid s druge strane slike, haljina se vuče za njom. Kucne na
dio zida, on se otvori i otkrije skriveno kuhinjsko dizalo.
Zachary se ponovo okrene kartama.
„Tvoje su?“ upita.
„Više ih kompulzivno miješam no što iz njih gatam“, kaže ona. „Čudim se da
ih ovdje dolje nema i više, u osnovi su to priče u dijelovima koji se dadu preslagati.“
Zachary okrene jednu kartu. Očekuje neki arhetip uobičajen u tarotu, ali slika
na karti neobična je: crno-bijeli anatomski crtež u vrtlogu krvi, nacrtane vodenim
bojama.
Pluće.
Naslov odgovara ilustraciji: jedno plućno krilo, ne par. Krv nacrtana vodenom
bojom djeluje kao da se kreće, u vrtlogu ulazi i izlazi iz njega.
Zachary vrati kartu na vrh špila.
U zidu odjekne zvonce i prepadne ga.
„Tvoja majka gata iz karata?“ upita Mirabel dodajući mu ohlađenu čašu za
koktele, uočljivo bez šećera na rubu.
„Ponekad“, kaže Zachary. „Ljudi to očekuju, pa ih obično položi pred sebe, ali
uglavnom drži predmete i iz njih iščitava dojmove. To se zove psihometrija.“
„Mjeri duše.“
„A valjda, ako voliš doslovne prijevode.“ Zachary otpije gutljaj sidecara. To je
sasvim moguće najbolji sidecar koji je ikad okusio. Upita se kako savršenstvo može
biti tako uznemirujuće.
„Kuhinja je sjajan koktel-majstor“, kaže Mirabel odgovarajući na cijelu litaniju
izraza na njegovu licu. „Kao što rekoh, trebamo se pritajiti. Nemoj mi reći da ne
možeš pronaći nešto da se zabaviš, ili nekoga, kad smo već kod toga.“ Mirabel
nastavi prije no što Zachary stigne prosvjedovati zbog te izjave. „Kad samo
pomislim, da si podigao drugu knjigu iz knjižnice, sada ne bi bio tu. Žao mi je što
si je izgubio.“
„Oh,“ kaže Zachary, „cijelo je vrijeme bila kod mene. Dorian mi ju je stavio u
kaput.“ Izvadi Slatke jade iz torbe i pruži ih Mirabel. „Znaš li odakle je došla?“

~ 236 ~
 „Mogla bi biti jedna od knjiga iz Arhiva“, kaže ona okrećući stranice. „Nisam
sigurna, u Arhiv smiju samo sljedbenici. Rhyme će znati više, ali ti vjerojatno neće
reći, ozbiljno shvaća svoje zavjete.“
„Tko ju je napisao?“ upita Zachary. „Zašto sam ja u njoj?“
„Ako je iz Arhiva, napisana je ovdje dolje. Čula sam da se knjige u Arhivu ne
vode baš kronološki. Netko ju je morao otamo maknuti i odnijeti gore. Možda je
zato Allegra i traži, ona voli stvari držati pod ključem.“
„Je li to ono što radi, pokušava je držati pod ključem?“
„Misli da bi je pod ključem sačuvala.“
„Sačuvala od čega?“ upita Zachary.
Mirabel slegne ramenima. „Ljudi? Napretka? Vremena? Ne znam. Da nije bilo
mene, možda bi i uspjela. Nekoć davno postojala su samo prava vrata i ona ih je
pozatvarala cijelo čudo dok nisam shvatila da mogu nacrtati nova, a sad i njih
pokušava zatvoriti. Spriječiti ulazak, zaštititi.“
„Puno je pričala o jajima i o sprečavanju toga da se zdrobe.“
„Ako se smrska, jaje postane više od onog što je bilo“, kaže Mirabel
porazmislivši o tome. „A i što je jaje ako ne nešto što čeka da ga se smrska?“
„Mislim da je jaje metafora.“
„Ne možeš napraviti omlet, a da ne razbiješ nekoliko metafora“, kaže Mirabel.
Zatvori Slatke jade i vrati ih Zacharyju. „Ako uistinu pripada Arhivu, mislim da
Rhyme ne bi imala ništa protiv da je zadržiš, sve dok ostane ovdje dolje.“
Kada se okrene da ponovo napuni čašu, uz brojne lančiće koje nosi oko vrata,
Zachary zapazi nešto novo.
Niska od nekoliko lančića koji se preklapaju, s amuletima mača – vrlo sličnog
onome što ga on nosi oko vrata – ključa i pčele.
„Je li ta ogrlica zlatna?“ upita je pokazujući ogrlicu. Mirabel radoznalo pogleda
u njega pa u ključ oko vrata.
„Mislim da jest. Pozlaćena, u najmanju ruku.“
„Jesi li je nosila prošle godine na zabavi?“
„Jesam, ti si me na to podsjetio, onom pričom u dizalu. Drago mi je da je bila
od koristi. Koristan nakit je najbolji nakit.“

~ 237 ~
 „Mogu li... mogu li posuditi taj ključ na njoj?“
„Ne nosiš li već dovoljno nakita?“ kaže Mirabel pogledavajući kompas, ključeve
i Dorianov mač koji mu, poput amuleta, vise na lančiću oko vrata.
„Gle, tko mi kaže!?“
Mirabel najprije zaškilji i otpije gutljaj vina, a onda posegne rukom iza vrata, da
otkopča ogrlicu. Razmrsi lančić s ključem od ostatka nakita na vratu i doda mu ga.
„Nemoj ga istopiti“, kaže ispuštajući ga na njegov ispruženi dlan.
„Naravno da neću. Vratit ću ga.“
Zachary ogrlicu spusti u torbu.
„Što si to naumio, Ezra?“ upita Mirabel i on joj gotovo kaže, ali ga nešto spriječi.
„Ne znam, još“, kaže. „Reći ću ti kad saznam.“
„Molila bih te“, kaže Mirabel s neobičnim smiješkom.
Zachary podigne njezinu čašu sa stola i otpije iz nje. Vino ima okus po zimskom
suncu i snijegu koji se topi, mjehurići su sjajni, oštri i rasprskavaju se.
Sve ovdje ima priču, svaki mjehurić, u svakoj boci, u svakoj čaši, u svakom
gutljaju.
I te će priče ostati i kad vina nestane.
Zachary ne zna je li to onaj uobičajeni glas u njegovoj glavi ili neki sasvim drugi,
i nije li možda i Mirabelino vino sačinjeno od priča, kao i pepermint-bomboni koji
to nisu, iz one njene kutijice.
Ni u što više nije siguran.
Nije siguran čak ni da mu smeta što ni u što nije siguran.
Strusi ostatak sidecara da iz usta ispere glasove iz priča, no kad mu se piće
slegne, na jeziku osjeti pitanje.
„Max, gdje je to more?“
„Gdje je... što?“
„More. More bez zvijezda, vodena masa na kojoj je ovo mjesto Luka.“
„Oh“, kaže Mirabel mršteći se u čašu u kojoj se pjeni. Zachary čeka da mu kaže
da je More bez zvijezda dječja pričica za laku noć ili da je More bez zvijezda stanje
uma ili da More bez zvijezda uopće ne postoji, niti je ikada postojalo. No ona to ne
učini.

~ 238 ~
 Uspravi se i kaže: „Ovuda.“ Sa stola zgrabi bocu šampanjaca i iz vinskoga
podruma izađe u plesnu dvoranu.
Zachary krene za njom, odloživši praznu čašu kraj špila karata koje bi mu
ispričale cijelu priču da ih je složio odgovarajućim redom.
Mirabel ga vodi ispod onih svodova blizu ulaza u vinski podrum, toliko
mračnih da Zachary nije ni opazio stube u pozadini. Dok silaze, ne vidi ispred sebe
dalje od lakta. Drži se dvije stube iza Mirabel, da joj ne nagazi rub haljine, no čak i
na razmaku od dvije stube, ona praktično nestaje u mraku.
„Koliko je duboko?“ upita, ili barem pokuša, no mrak zgrabi riječ koliko i dobaci
mu je natrag: koliko, koliko, koliko, koliko, koliko.
Taj je mrak, sada to shvati, jako, jako dubok.
Na završetak stubišta nastavlja se dugački, niski zid uklesan u stijeni. Iz gruboga
kamenog poda uzdižu se niski stupovi.
Zachary se osvrne i pogleda natrag uza stube, odakle šest svjetlosnih lukova zuri
u mrak.
„Dakle, ti bi htio vidjeti more“, zapjevucka Mirabel pogledavajući preko zida u
mrak, i Zachary ne zna obraća li se njemu, sebi samoj ili tome mraku, za koji
pretpostavi da je špilja. Špilja joj odgovori: vidjeti, vidjeti, more, more, more.
„Gdje je?“ upita Zachary.
Mirabel se približi kamenom zidu i pogleda preko njega. Zachary stane pored
nje i pogleda dolje.
Svjetlost iz plesne dvorane pada na neku grubu kamenu površinu prije nego što
stijena nestane u ništavilu i sjeni. Zachary na tom kamenu vidi i svoju i Mirabelinu
sjenu, no svjetlost ne dopire ni do čega što podsjeća na vodu ili valove.
„Koliko je duboko?“
Da bi mu na to pitanje odgovorila, Mirabel uzme onu bocu šampanjca i baci je
u mrak. Zachary čeka da se razbije o stijene ili pljusne u more za koje baš i ne
vjeruje da je tamo, i ne dočeka nijedno. I čeka dalje. I čeka.
Mirabel pijucka vino.
Nakon nekog vremena, koje bi bilo primjerenije mjeriti u minutama nego u
sekundama, jedva čujan zvuk odjekne daleko, daleko dolje, toliko daleko da
Zachary ne zna je li to uopće zvuk slomljena stakla. Eho ga bezvoljno podigne i

~ 239 ~
ponese tek dio puta prema gore, kao da je to prevelik napor da se jedan tako sitan
zvuk prenese daleko.
„More bez zvijezda“, kaže Mirabel pokazujući čašom u ponor ispod njih i mrak
iznad njih, u kojima nema zvijezda.
Zachary zuri u to ništavilo, ne znajući što bi rekao.
„Nekoć su ovdje bila žala“, kaže mu Mirabel. „Ljudi su na zabavama plesali u
pjeni valova.“
„Što se dogodilo?“
„Povuklo se.“
„Je li... jesu li ljudi zato otišli ili se ono povuklo zato što su otišli ljudi?“
„Nijedno. Oboje. Možeš pokušati odrediti nekakav konkretan trenutak kada je
taj egzodus započeo, ali mislim da se radilo samo o vremenu. Stara su se vrata
urušavala puno prije no što su ih Allegra i društvo počeli rušiti i izlagati njihove
kvake kao lovačke trofeje. Mjesta se mijenjaju. Ljudi se mijenjaju.“
Otpije još jedan gutljaj vina i Zachary se zapita misli li pritom na nekoga
konkretno, ali je to ne upita.
„Nije što je nekoć bilo“, nastavi Mirabel. „Molim te, ne žali što si mu propustio
zenit, taj zenit je prošao i plima se povukla davno prije mog rođenja.“
„Ali, ona knjiga –“ započne Zachary i ne znajući što namjerava reći, a Mirabel
ga prekine.
„Knjiga je tumačenje“, kaže ona. „Ti želiš da ovo mjesto bude kakvo je bilo u
knjizi, no to nije mjesto iz knjige, to su samo riječi. Želiš otići na mjesto iz svoje
mašte, a to mjesto je izmišljeno. Ovo je stvarno“, spusti ruku na zid pred njima.
Stijena blizu njezinih prstiju napuknuta je, rascjep se spušta i nestaje u jednome
stupu. „I možeš napisati knjiga koliko hoćeš; te riječi nikada neće biti to mjesto.
Koje, usput, i nije takvo; bilo je takvo.“
„Moglo bi to opet biti, zar ne?“ upita Zachary. „Popravimo li vrata, ljudi će
dolaziti.“
„Hvala ti na tome mi, Ezra“, kaže Mirabel. „Ali ja to radim godinama. Ljudi
dođu, ali ne ostanu. Jedino je Rhyme ostala.“
„Skrbnik je rekao da su svi stari stanovnici otišli ili poumirali.“
„Ili nestali.“

~ 240 ~
 „Nestali?“ ponovi Zachary, a špiljom oko njega odjekne jeka njegove jeke,
razlomi riječ na dijelove i prenese onaj koji joj je najdraži: ...ali, ...ali, ...ali.
„Budi dobar, Ezra“, kaže Mirabel. „Nemoj odlutati preduboko.“
Okrene se, poljubi ga u obraz i krene uza stube.
Zachary baci posljednji pogled u mrak i krene za njom.
Zna da je razgovor završio i prije no što stigne do vrha, no ona ga na rastanku,
kada je zaobiđe i produži niz onu ogromnu plesnu dvoranu, pozdravi kratko
naginjući praznu čašu.
Osjeća da ga gleda kako odlazi i ne okreće se. Na sredini plesnoga podija izvede
malu piruetu i, dok odlazi, čuje kako se Mirabel smije.
Sve mu, najednom, izgleda u redu, čak i to što je plesna dvorana prazna i što u
njoj pucketa tek jedna vatra, umjesto njih desetak.
Možda je sve u plamenu, izgorjelo ili će izgorjeti.
Možda bi trebao uvesti pravilo da ovdje dolje ništa ne pije.
Možda je, razmišlja penjući se stubama na drugom kraju plesne dvorane, ovdje
dolje više misterija i zagonetki no što ih on može riješiti, ili se tome barem nadati.
Kad stigne na vrh stubišta, krajem hodnika šmugne nekakva sjena i Zachary, po
kosi, zna da je to Rhyme. Pokuša je sustići, no ona uspije održati razmak među
njima.
Gleda je kako prigušuje neke lampe, a na druge se i ne obazire.
Znatiželjan, i općenito, ali i u vezi s tim kamo Rhyme odlazi kad ne lebdi
hodnicima paleći svijeće, Zachary je nastavi pratiti s pristojne udaljenosti.
Slijedi je niz jedan hodnik pun finih reljefa i velikih kipova i pali svijeće što ih
prema njoj pružaju mramorne ruke kipova.
Rhyme naglo zastane, i Zachary zakorači u jednu sjenovitu nišu, zavučenu iza
kipa satira i nimfe zamrznutih u dojmljivom akrobatskom zagrljaju. Vidi je kroz
prorez između stegna i ruke. Ona zastane pred jednim kamenim zidom s
klesarijama, nečim ga pritisne, i zid sklizne ustranu.
Rhyme zakorači unutra i zid se za njom zatvori i sjedne na mjesto, baš kao onaj
iza slike sa svijećom.

~ 241 ~
 Zachary ga ode pogledati, ali sada kada su zatvorena, vrata ne vidi. U stijenu su
uklesani motivi vitica, cvijeća i pčela.
Pčele.
Većinom su to reljefi, ali pčele su izdubljene, šupljine u kamenu oblikovane kao
pčele.
Pokuša se sjetiti mjesta na kojemu je Rhyme pritisnula zid i otvorila vrata, i
tamo pronađe uleknuće u obliku pčele.
Rhyme sigurno ima neku pčelu koju u njega stavi. Kao ključ.
Možda je to onaj Arhiv koji je Mirabel spomenula, u koji smiju samo
sljedbenici.
Zid se ponovo otvori, a Zachary čučne iza kipa.
Rhyme izađe iz zida i ponovo dotakne vrata. Nešto drži u ruci, nešto malo,
metalno i, pretpostavi Zachary, nalik na pčelu.
U drugoj ruci joj je knjiga.
Rhyme pričeka da se vrata zatvore, a onda se okrene. Pogleda u kip nimfe i satira
i podigne knjigu u zrak. Spusti je na jedan stol.
Ponovo – i napadno – pogleda u kip, a onda se udalji.
Zachary ode po knjigu. Ne zna pokazuje li taj obrat događaja da je vještiji ili
manje vješt u praćenju ljudi.
Knjiga je mala i pozlaćena. Sliči Slatkim jadima, samo su joj korice tamnoplave.
Nema nikakvih oznaka, ni na prednjim ni na stražnjim koricama, baš kao ni
naznaka koja je koja.
Tekst u njoj ispisan je rukom. Zachary najprije pomisli da je posrijedi dnevnik,
ali na prvoj stranici stoji naslov:

Balada o Simonu i Eleanor

~ 242 ~
 KRATKA LEKCIJA
O PRIRODI VREMENA

U toj sobi ne mogu ostati dovijeka. Znaju to, ali o tome ne razgovaraju, zabavljeni
isprepletenim nagim udovima, njihovim raspletanjem i pronalaženjem novih
načina da ih opet isprepletu. Iza jedne hrpe knjiga pronalaze bocu vina, ali ovdje
nema vrata do Kuhinje i jedno od njih naposljetku će morati otići.
Praktične brige nagrizaju radost što je Simon osjeća, no on ih potiskuje dokle
god može. Prisloni obraz uz Eleanorin vrat i usredotoči se na nju, na njezinu kožu,
na to kako miriše, kako se smije, kakav je osjećaj kada je pod njim, i nad njim.
Gube osjećaj za relativno vrijeme.
No nevidljivo vrijeme vodi problemima žeđi i gladi.
„A da probamo izaći zajedno na jedna od preostalih vrata?“ predloži Eleanor
navlačeći svoje neobične prugaste čarape, naizmjence pogledavajući pčelu, ključ,
mač i krunu na vratima.
Vrata sa pčelom ne mrdaju. Na onima s mačem nema kvake, što Simon dotad
nije primijetio. Iza vrata s krunom gomila je ogromnoga kamenja, hodnik iza tih
vrata se urušio. Nekoliko zalutalih kamenčića dokotrlja se u sobu prije no što
Simon ponovo zatvori vrata.
Ostanu samo vrata s ključem.
Zaključana su, no Eleanor se posluži metalnim dijelovima svoje ogrlice da ih
obije.
Vrata vode u vijugavi hodnik pun polica s knjigama.
„Prepoznaješ li ga?“ upita Simon.

~ 243 ~
 „Morala bih još malo razgledati“, kaže Eleanor. „Puno hodnika izgleda isto.“
Ispruži ruku u njega: ništa je ne spriječi da prođe.
„Probaj ti“, predloži, i Simon napravi isti pokret. I opet, ništa ne spriječi ruku
da iz sobe prijeđe u hodnik.
Pogledaju se. Nema im druge. Drugih opcija nema.
Simon joj ponudi ruku i Eleanor spoji prste s njegovima.
Zajedno iskorače u hodnik.
Eleanorini prsti iščeznu iz Simonovih poput magle.
Vrata iza njega glasno se zalupe.
„Lenore?“ dozove je Simon, ali zna da je nema. Pokuša otvoriti vrata, i s ove
strane označena ključem, i otkrije da su zaključana. Pokuca na njih, ali odgovora
nema.
Glavom mu prolijeću mogućnosti i nijednu ne nalazi zadovoljavajućom. Odluči
pokušati pronaći svoja vrata, vrata sa srcem, jer ta su vrata otključana.
Prolazi hodnicima koji sliče labirintu i neko vrijeme ne vidi ništa poznato.
Pronalazi jedan stol na koji su poslagani voće, sir i keksi i zastane da pojede što je
moguće više pa natrpa nekoliko keksa i jednu šljivu u džepove kaputića.
Ubrzo se ponovo nađe u Srcu.
Zna kako će odande doći do vrata označenih srcem, pa požuri prema njima i
otkrije da je s njih skinuta kvaka. Rupa koja je iza nje ostala začepljenaje drvetom.
Slično je i s ključanicom.
Simon se vrati u Srce.
Vrata Skrbnikova ureda zatvorena su, ali se otvore čim Simon na njih pokuca.
„Kako vam mogu pomoći, gospodine Keating?“ upita Skrbnik.
„Moram ući u jednu sobu“, objasni Simon. Zvuči zadihano, kao da je trčao.
Možda i jest, ne sjeća se.
„Ovdje je jako puno soba“, kaže Skrbnik. „Moram vas zamoliti da budete
konkretniji.“
Simon objasni gdje se nalaze ona vrata, opiše srce u plamenu na njima.
„Ah“, kaže Skrbnik. „Ta vrata. Pristup toj sobi je zabranjen. Moje isprike.“
„Dosad nisu bila zaključana“, prosvjeduje Simon. „Moram se vratiti Lenore.“

~ 244 ~
 „Kome?“ upita Skrbnik, i Simon shvati da on savršeno dobro razumije što se
događa. Lenore mu je već spomenuo, kada je Slatke jade odnio kući. Sumnja da
Skrbnika sjećanje tako slabo služi.
„Lenore“, ponovi Simon. „Živi ovdje, dolje, moje visine, tamne kose i smeđe
kože, na sebi nosi srebrne zečje uši. Sigurno znate na koga mislim. Druge takve
nema, nigdje.“
„Nemamo stanovnika s tim imenom“, reče Skrbnik, hladno. „Bojim se da ste se
zabunili, mladiću.“
„Nisam se zabunio“, ustraje Simon, glasnije no što je namjeravao. Mačka na
fotelji u kutu prene se iz drijemeža i zabulji u njega, a onda se protegne, skoči s
fotelje i izađe iz ureda.
Skrbnikove oči sijevaju gore od mačkinih.
„Gospodine Keating, što znate o vremenu?“ upita.
„Molim?“
Skrbnik namjesti naočale i nastavi.
„Pretpostavit ću da se ono što znate o vremenu temelji na tome kako ono
funkcionira gore, gdje se dade mjeriti i relativno je homogeno. Ovdje, u ovom
uredu i na mjestima najbližima sidru u središtu Srca, vrijeme funkcionira
uglavnom kao i gore. Ima... mjesta... dalje i dublje odavde koja su manje
pouzdana.“
„Što to znači?“ upita Simon.
„To znači da ste sreli nekoga o kome nemam nikakvih podataka, i to zato što ta
osoba ovdje još nije bila“, objasni Skrbnik. „U vremenu“, doda, da objasni.
„To je apsurdno.“
„To što je nešto apsurdno ne znači i da nije točno.“
„Pustite me da se vratim u tu sobu, gospodine, molim vas“, moli ga Simon. Ne
zna kako da shvati cijelu tu priču o vremenu, samo se želi vratiti Lenore.
„Preklinjem vas.“
„Ne mogu. Žao mi je, gospodine Keating, ali ne mogu. Ta vrata su zatvorena.“
„Pa onda ih otključajte.“

~ 245 ~
 „Niste me razumjeli“, kaže Skrbnik. „Nisu zaključana, zatvorena su. Više se
neće otvoriti, nijednim ključem. Bila je to nužna predostrožnost.“
„Pa kako ću je onda ponovo naći?“ upita Simon.
„Možete čekati“, predloži Skrbnik. „No to razdoblje može i nadići čekanje. Ne
mogu reći.“
Simon zašuti. Skrbnik sjedne za stol i ispravi jednu gomilu knjiga na njemu.
Obriše sloj praha za upijanje tinte sa svoje knjige.
„Možda mi nećete vjerovati, gospodine Keating, ali shvaćam kako se osjećate“,
kaže Skrbnik.
Simon nastavi prosvjedovati i svađati se sa Skrbnikom, no to je ona
najnesnosnija vrsta svađe, jer se čini da ništa što kaže, ništa što napravi – čak ni
rušenje stolaca i bacanje knjiga – nema učinka na Skrbnikovu neprobojnu
mirnoću.
„Ništa se ne da učiniti“, kaže mu Skrbnik, nekoliko puta. Izgleda kao da bi mu
šalica čaja silno godila, ali ne želi Simona ostaviti samog. „Sigurno ste nabasali na
neki procjep u vremenu. Takve su stvari nestabilne i mora ih se izolirati.“
„Otišao sam u budućnost?“ upita Simon, pokušavajući shvatiti. Tajna
podzemna knjižnica je jedno; putovanje kroz vrijeme nešto je posve drugo.
„Moguće“, odgovori Skrbnik. „Vjerojatnije je da ste se oboje kretali prostorom
koji se oteo iz vremenskih spona. Našli se na mjestu gdje vrijeme ne postoji.“
„Ne razumijem.“
Skrbnik uzdahne.
„Zamislite vrijeme kao rijeku“, kaže on povlačeći prstom liniju u zraku.
Nekoliko prstenova na njoj bljesne na svjetlu. „Ta rijeka teče u jednom smjeru.
Postoji li negdje na toj rijeci neka uvala, voda u njoj ne teče onako kako teče ostatak
rijeke. Ta uvala ne slijedi ista pravila. Vi ste pronašli uvalu. Jednom, mjesecima ili
čak godinama nakon toga, djevojka koju spominjete pronašla je istu uvalu. Oboje
ste iskočili iz struje vremena i uskočili u drugi prostor. Prostor u koji nijedno od
vas ne pripada.“
„Ima li još takvih mjesta? Ili uvala, ovdje dolje?“
„Nije vam mudro tako razmišljati. Nimalo.“
„Dakle, ima načina da je pronađem, to je moguće.“

~ 246 ~
 „Predlažem vam da odete kući, gospodine Keating“, kaže Skrbnik. „Što god
tražili ovdje, nećete to pronaći.“
Simon se smrkne. Ogleda se po uredu, gleda drvene ladice s mjedenim ručkama
i kožnate fotelje s nacifranim jastucima. U jednoj posudi na stolu stoji nekoliko
kompasa na lančićima. Njegova metla, majčina metla, stoji uza zid pored vrata. Na
jednom jastuku mačka se sklupčala kao da spava, ali jedno joj je oko otvoreno i
njime ga fiksira.
„Hvala vam na savjetu, gospodine“, kaže Simon Skrbniku. „No neću ga
poslušati.“
Uzme jedan od kompasa sa stola, okrene se na petama pa žustro, ali ne i trkom,
zađe dublje u bezdan Mora bez zvijezda, i osvrne se tek jednom, da se uvjeri da ga
Skrbnik ne prati. Prate ga samo knjige i sjene.
Simon pogleda kompas i nastavi dalje, iako igla na kompasu uporno pokazuje
suprotan smjer. Ostavi Srce za sobom i krene u nepoznato.
Tamo gdje je vrijeme manje pouzdano.

~ 247 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS sjedi na izblijedjeloj kožnatoj sofi duboko ispod zemljine
površine, u doba koje je možda i kasna noć, uz vatru koja pucketa, i čita.
Cijela knjiga koju mu je ostavila Rhyme ispisana je rukom. Dosad je uspio
pročitati tek nekoliko stranica. Ide sporo, čitanje knjige napisane rukom. Osim
toga, nije siguran na kojem je jeziku napisana. Ako mu pogled nije posve
fokusiran, slova se ispremiješaju u nešto što i ne prepoznaje kao jezik, što ga
nervira i izaziva mu glavobolju. Spusti knjigu i pomakne lampu da bolje vidi.
Pokuša odgonetnuti kako se ta knjiga uklapa u sve ostalo. Siguran je da je
djevojka koja nije zec ista ona djevojka koja je u Slatkim jadima propala kroz
sjećanje na vrata. Težište priče upravo se pomaknulo s Luke na moru bez zvijezda
i u njoj se pojavio Keating.
Zachary zijevne. Namjerava li pročitati cijelu knjigu, trebat će mu kofeina.
Olovka kojom je dosad pisao Kuhinji nekamo je odlutala, vjerojatno uz mačju
pomoć, pa traži drugu. Obično ih je nekoliko na okviru kamina, ispod one slike s
piratima zečićima. Odmakne jednu svijeću i jednu papirnatu zvijezdu, a nešto
padne na pod.
Ispruži ruku da s poda podigne plastičnu hotelsku karticu – ključ i ruka mu se
na pola puta zamrzne u zraku.
Dugo ti je trebalo, primijeti onaj glas u njegovoj glavi.
Zachary se premišlja i odluči se za jedan od silnih misterija koje mu valja
istražiti.
Stavi ključ u džep i izađe iz sobe.

~ 248 ~
 Hodnici su mračni, sigurno je kasnije no što je mislio. Nastoji se sjetiti kako da
stigne do svog odredišta, jednom i pogrešno skrene.
Zatekne se u poznatoj mu popločanoj dvorani. Zastane kraj vrata koja
praktično nestaju u mraku. Neodlučno stoji pred njima. Ispod njih vidi se linija
svjetla.
Zachary pokuca na Dorianova vrata, jednom, i još jednom, i baš kad se okrene
da ode, vrata se otvore.
Dorian gleda u njega – ne, kroz njega – širom otvorenim, ali umornim očima i
Zachary pomisli da je spavao, a onda shvati da je ovaj potpuno odjeven, ali
pogrešno zakopčan, bosonog i da u ruci drži čašu s viskijem.
„Došla si me ubiti“, kaže Dorian.
„... Što?“ upita Zachary, no Dorian nastavi pripovijedati kao da ga nije
prekinuo:
„... reče Sovlji kralj. ‘Jesam li?’ upita kovačeva kći.“
„Ma, jesi li ti to pijan?“ upita Zachary i pogleda iza Dorianovih leđa, u gotovo
prazan dekanter na stolu.
„‘Oni nađu načina da me ubiju, uvijek. Pronašli su me čak i ovdje, u snovima.ʼ“
Na riječ ovdje Dorian se okrene prema sobi, viski u njegovoj čaši zakasni pola
sekunde i pljusne preko ruba.
„Bogami jesi, mrtav pijan.“
Zachary krene za Dorianom, koji nastavi pripovijedati svoju priču, dijelom
Zacharyju, a dijelom i samoj sobi. Na stolu, kraj viskija, otvorene leže Zgode i priče.
Zachary baci pogled i vidi da je knjiga otvorena na priči o tri mača, ilustriranoj
likom sove koja sjedi na gomili knjiga na panju pokrivenom svijećama; ilustrator
je očito posve zanemario detalj košnice.
„‘Novi kralj doći će zauzeti moje mjestoʼ“, kaže Dorian iza njegovih leđa.
„ʽHajde. Zato si tu.ʼ“
Podigne čašu i Zachary tu priliku iskoristi da mu je otme iz ruke i stavi na stol,
gdje neće raditi štetu.
Zachary je potajno želio da mu Dorian opet pripovijeda, ali ne baš ovako. Stoji
i gleda ga i sluša kako je sova ostala bez glave i kako se kruna raspala i, osebujnosti

~ 249 ~
pričanja i stanju pripovjedača unatoč, zvuči mu stvarno, stvarnije nego kad je iste
riječi čitao iz knjige. Kao da se stvarno dogodilo, nekoć davno.
„A onda se probudila, još uvijek u onom naslonjaču uz vatru, u knjižnici .“
Dorian naglasi rečenicu strovaljujući se u naslonjač uz vatru. Glava mu se zavali
u naslon, a oči se zatvore i ostanu zatvorene.
Zachary krene da provjeri je li dobro, ali čim stigne do naslonjača, Dorian se
nagne naprijed i nastavi, kao da se priča uopće nije prekinula.
„Na kaminu, na mjestu na kojemu je ležao mač, na praznoj vitrini, stajala je
bijelo-smeđa sova.“ Dorian pokaže na policu za knjige iza Zacharyjevih leđa i
Zachary se okrene, misleći da će tamo ugledati sovu. I ugleda je. Među knjigama
stoji mala slika sove nad čijom glavom lebdi zlatna kruna.
„I ta je sova s njom ostala do kraja života“, prošapće mu Dorian na uho prije
nego što se strovali u naslonjač.
Čak i ovako pijan, odličan je pripovjedač.
„Tko je, zapravo, taj Sovlji kralj?“ upita Zachary u tišini koja zavlada nakon
priče.
„Pst“, odgovori Dorian podižući ruku do Zacharyjevih usta da ga ušutka. „To
još ne možemo znati. Kad doznamo, to znači da je priči došao kraj.“
Prsti mu se na trenutak zadrže na Zacharyjevim usnama – trenutak koji ima
okus po viskiju, znoju i okretanju stranica – a onda mu ruka padne.
Glava mu počine na visoki naslon naslonjača i kasnonoćno, pijano
pripovijedanje priča završi.
Zachary po tome shvati da mu je vrijeme da ode. Usput zastane kraj stola i
podigne gotovo praznu čašu s viskijem. Popije što je ostalo, dijelom da ga Dorian
ne popije, ako se slučajno probudi, jer je vjerojatno popio dovoljno, ali ponajviše
zato da okusi što je okusio Dorian. Klizi glatko, ima okus po dimu i malčice je
melankoličan.
Zachary zatvori vrata što tiše može, ostavi Doriana da spava, a moguće i sanja
u svojoj fotelji uz vatru, u svom osobnom kutu ove knjižnice koja to i nije, i poželi
da je tu negdje neka mačka koja će Doriana držati na oku.

~ 250 ~
 Zachary nije siguran kamo on to ide, iako se za odredište odlučio, ili je barem
tako mislio kada je izašao iz svoje sobe, prije... koliko ono? Vrijeme priče
poremetilo mu je osjećaj za stvarno vrijeme. Možda je želio društvo.
Kad stigne do Srca, na onim lusterima svijetli tek nekoliko žarulja, još ga nije
vidio tako mračna.
Vrata Skrbnikova ureda odškrinuta su, u zamračeno Srce prodire feta svjetlosti.
Zachary unutra čuje glasove i sine mu da na ovome mjestu nikad nije načuo
nijedan razgovor, niti je, kad smo već kod toga, mislio da bi itko mogao čuti
njegove, iako su bezbrojni zakuci i beskrajni hodnici savršeni za prisluškivanje.
Priđe bliže vratima – napokon, u tom je smjeru i pošao – pitajući se računa li se
i slučajno prisluškivanje kao prisluškivanje.
„Neće upaliti.“ Skrbnikov je glas dubok i nekako drugačiji. Izgubio je službenu
oštrinu koja je pratila sve razgovore što ih je Zachary s njim vodio.
„To ne znaš“, odgovori Mirabelin glas.
„A ti znaš da hoće?“ upita je Skrbnik.
„On ima knjigu“, odgovori mu Mirabel i Skrbnik joj kaže još nešto, no Zachary
ne čuje odgovor.
Priđe korak bliže, skriven u sjeni, i sada prisluškuje namjerno. Vidi tek dio sobe,
dijelove polica i knjiga, kut stola, rep one žute mačke. Sjene koje se u sobi pomiču
svako malo zaklone svjetlost, pa se i ti dijelovi naizmjence pojavljuju i nestaju u
tami. Ponovo uspije razabrati Skrbnikov glas.
„Nisi tamo trebala ići“, kaže on. „Nisi trebala upletati Allegru
„Allegra se već bila uplela“, prekine ga Mirabel. „Allegra je u to upletena otkad
je počela zatvarati vrata, a s njima i mogućnosti. Bili smo tako blizu –“
„Što je dodatni razlog da je ne provociraš.“
„Nije bilo druge. Trebao nam je, ovo nam je trebalo,“ Zachary ugleda dio
Mirabeline ruke dok ova njome pokazuje nešto na drugom kraju sobe, no ne vidi
što, „i knjiga je vraćena. Ti si bio odustao, zar ne?“
Stanka potraje toliko dugo da Zachary pomisli da u uredu postoje još jedna
vrata i da je Mirabel izašla iz sobe. Uto Skrbnikov glas prekine tišinu. Boja mu se
promijenila, ublažio se.
„Ne želim te opet izgubiti.“

~ 251 ~
 Zachary se iznenađeno trgne, pomakne i ugleda drugi dio sobe.
Liniju Mirabelinih leđa. Sjedi na kutu stola, okrenuta leđima. Skrbnik stoji.
Ispruži ruku i njome joj klizi po vratu i ramenima, smiče joj rukav haljine, priđe
bliže i usnama prelazi po obnaženoj koži.
„Možda ovaj put bude drugačije“, kaže Mirabel blago.
Ona žuta mačka mijaukne u smjeru vrata, i Zachary se okrene, brzo se udalji
niz najbliži hodnik i slijedi ga sve dok se ne uvjeri da nitko nije pošao za njim. Čudi
se koliko je lako nešto ne vidjeti, čak i kad ti se zbiva pred nosom.
Osvrne se preko ramena i nasred hodnika ugleda svoju perzijsku prijateljicu
zgužvane njuške.
„Hoćeš li mi praviti društvo?“ upita je Zachary i ta mu se molba učini tužnom.
Dio njega želi se vratiti u krevet, drugi želi otići i sklupčati se pored Doriana u
onom naslonjaču, a treći ne zna što želi.
Perzijska mačka protegne se, priđe i stane mu kraj nogu. Pogleda ga s
očekivanjem.
„Onda dobro“, kaže Zachary i, s mačkom uza se, vijuga dvoranama i hodnicima
punim tuđih priča, sve dok ne stignu do onog vrta punog kipova.
„Mislim da sam skužio“, kaže mački. Mačka mu ne odgovori; zauzeta je
proučavanjem jedne skulpture koja je približno njezine veličine, kipa kicune-lisice,
usred skoka, čiji mnogobrojni repovi dopiru do poda.
Zachary se posveti drugom kipu.
Stoji pred onom ženom na stolcu i mnoštvom njezinih pčela i pita se tko ju je
isklesao. Pita se u koje su sve zakutke ovoga mjesta njene pčele odlutale, u tuđim
džepovima ili bježeći pred mačkama.
Pita se je li je itko ikada pogledao i pomislio da želi da joj u ispružene dlanove
stavi nešto drugo, a ne knjigu.
Pita se je li ikada imala krunu.
Pita se tko joj je ostavio onu čašu vina.
Uzme ključ koji je Mirabel nosila oko vrata i položi joj ga na desni dlan.
U lijevu joj ruku stavi svoju plastičnu hotelsku karticu – ključ.
Ne dogodi se ništa.

~ 252 ~
 Zachary uzdahne.
Taman kad zausti da upita mačku je li gladna, i upita se koliko je ono pravilo
„ne hranite mačke“ strogo, začuje nekakvo zujanje.
Dopire iz kipa. Nekakvo zujanje, brujanje.
Ženini se kameni prsti pomaknu, saviju oko ključa. Jedna joj se pčela s ramena
otkotrlja na pod.
Začuje se nekakvo struganje, a onda i nekakav težak, mehanički udarac.
Ali kip, s ključem stisnutim u šaci, i dalje se ne miče.
Zachary ispruži ruku i dodirne joj šaku. Sklopljena je oko ključa kao da je tako
isklesana.
Ništa drugo nije se promijenilo, no čuje se nekakav zvuk.
Zachary zaobiđe kip.
Naslon kamenog stolca skliznuo je u pod.
Kip je šupalj.
Ispod njega je nekakvo stubište.
Na dnu tog stubišta vidi se svjetlo.
Zachary se okrene i pogleda mačku koja stoji pod nogama one lebdeće
mramorne lisice s mnoštvom repova. Jedini rep koji se miče onaj je mačkin.
Mačka mijaukne u njegovu smjeru.
Možda su svi trenuci, trenuci od značenja.
Negdje.
Zachary Ezra Rawlins zakorači u Kraljicu pčela i siđe u njene dubine.

~ 253 ~
 IMENOVANJE STVARI,
DRUGI DIO

Eleanor ne zna što će s bebom.

Beba plače, i jede, i opet plače, i ponekad spava. Ne radi to ni nekim logičnim
redom, ni u predvidivim razmacima.
Očekivala je da će Skrbnik biti od veće koristi, ali nije. Dijete mu nije drago.
Oslovljava je s dijete, a ne po imenu; Eleanor, doduše, misli da je za to sama kriva,
jer bebi još nije dala ime.
(I Eleanor je bila dijete. Ne zna ni kad je to prestalo ni što je sada, ako već jest
nešto drugo.)
Bebi ime i ne treba. Nema druge djece s kojom bi je pobrkali. Jedina je. Posebna.
Jedinstvena. Beba s velikim B. Ponekad je i dijete, ali beba svakako jest.
Prije no što se beba rodila, Eleanor je pročitala sve knjige o bebama koje je
uspjela pronaći, no nijedna je nije pripremila za pravu bebu. Knjige ne vrište, ne
cvile, ne migolje se i ne zure.
Skrbniku postavlja pitanja, no on joj na njih ne odgovara. Vrata ureda drži
zatvorena. Obrati se slikarici i pjesnicima i oni joj znaju pomoći na nekoliko sati,
slikarica više od pjesnika, što joj omogućuje da tu i tamo odspava, prekratko, bez
snova. No na kraju se sve uvijek svede na nju i bebu, same, zajedno.
Piše poruke Kuhinji.
Ne zna hoće li joj Kuhinja odgovoriti. Kad je bila mlađa, znala joj je slati kratke
poruke, na koje ova ne bi uvijek odgovorila. Kad bi joj napisala zdravo, odgovorila

~ 254 ~
bi sa zdravo i odgovarala joj na pitanja. No kad je Eleanor jednom upitala tko to
tamo dolje kuha, sprema i popravlja stvari, poruka je ostala bez odgovora.
Prvu narudžbu povezanu s bebom šalje sa strepnjom, i lakne joj kada se svjetlo
upali.
Kuhinja šalje sjajne odgovore na njezina pitanja. Detaljne popise stvari koje
može pokušati. Uljudno formulirana ohrabrenja i sugestije.
Kuhinja šalje bočice s toplim mlijekom za bebu i kolače za Eleanor.
Kuhinja joj predloži da bebi čita i Eleanor se osjeti glupo što to i prije nije
pokušala. Slatki jadi nedostaju joj i žali što ih je darovala. Žao joj je stranica koje
je iz njih istrgnula, svih onih dijelova koji joj se nisu svidjeli kad ih je prvi put
pročitala. Pita se bi li joj se ti dijelovi, da ih može pročitati, sada više svidjeli; no
više ih nema, savijeni su u zvijezde i – kao i njezine nekadašnje noćne more –
pobacani u mračne zakutke. Pokušava se sjetiti zašto joj se nisu svidjeli. Jedan je
bio o jelenu u snijegu zbog kojeg ju je srce zaboljelo, a jedan o moru koje se diže i
o tome kako je netko ostao bez oka, samo se ne sjeća tko. Sada misli da je glupo
uzrujavati se zbog sudbine nepostojećih likova, i to toliko da potrgaš stranice i
posakrivaš ih, ali tada joj je to imalo smisla. Ovo je mjesto imalo više smisla dok je
bila zec, dok se šuljala u tami kao da je posjeduje, kada je svijet bio njen. Ne
uspijeva se sjetiti kada se to promijenilo.
Možda je i ona sama stranica koju su istrgnuli iz neke priče, presavili u zvijezdu
i bacili u mrak, da je zaborave.
Možda nije trebala krasti knjige iz skrivenih arhiva samo da iz njih trga stranice,
a onda ih daruje, no sad je prekasno da išta od toga promijeni, a omiljena knjiga je
omiljena knjiga, čak i najprije ukradena i nagrđena, a potom izgubljena.
Eleanor se Slatkih jada sjeća dovoljno dobro da neke dijelove, od riječi do riječi,
prepriča bebi – priču o piratu, o kući za lutke, i onu o djevojčici koja je propala
kroz vrata, koja joj djeluje toliko poznato da zna misliti da ju je proživjela. Čitala
ju je, doduše, toliko puta da se osjeća gotovo kao da i jest.
Kuhinja joj pošalje plišanog zeca, mekoga smeđega krzna i klempavih ušiju.
Bebi se taj zeko svidi više od većine stvari.
Uz tog zeku, i uz čitanje, Eleanor uspijeva pronaći malo mira, iako je često
kratkotrajan.

~ 255 ~
 Simon joj nedostaje. Što je plakala, plakala je. Jecala je, doduše, još danima i
noćima kada se napokon uvjerila da nema načina da se vrati u onu sobu i da, sve
da se u nju i vrati, Simona više neće vidjeti.
Zna da ga više neće vidjeti jer joj je tako rekao Skrbnik. Neće ga više vidjeti, jer
on nju više nikada nije vidio. Skrbnik to zna, jer je bio tamo. Uvijek je tamo.
Promrmljao je nešto o vremenu i pokretom ruke pokazao joj da ode.
Eleanor misli da Skrbnik prošlost razumije bolje od budućnosti.
Nikada nije osjećala da tu pripada, a sada to osjeća i dvaput jače.
Traži Simona na bebinu licu i pronalazi tek naznake. Beba je naslijedila njezinu
tamnu kosu i bjeloputa je, kad ne vrišti. Tako je željela da beba ima Simonovu
plavkastu kosu, no ni u jednoj knjizi nije bilo spomena tome da boja bebine kose s
vremenom iz crne zna prijeći u neku drugu boju. S bojom očiju je drugačije, no
trenutačno ih drži tako čvrsto zatvorenim da Eleanor i nije sigurna koje su boje.
Trebala bi joj dati ime.
To zvuči kao velika odgovornost, dati nekome ime.
„Kako da je nazovem?“ napiše ona Kuhinji.
Kada se svjetlo upali i kad Eleanor otvori vrata dizala, u njemu ne nađe ni
pladanj ni karticu, već komad papira koji kao da je istrgnut iz neke knjige, na
kojemu je ispisana jedna jedina riječ.

Mirabel

~ 256 ~
 DRUGO MJESTO, DRUGO VRIJEME
TREĆI INTERLUDIJ

Vermont, prije dva tjedna

Bar je slabo osvijetljen, starinskim žaruljama koje po staklu i gostima bacaju

svjetlost nalik na svjetlost svijeća. Iako je kasno, dodatno svjetlo prodire kroz
prozore, s uličnih lampi na čijoj svjetlosti snijeg bliješti kao u po bijela dana.
Čovjek koji se ne zove Dorian sjedi sam, za stolom u kutu, leđima okrenut zidu.
Na zidu visi par jelenskih rogova, i jedan punjeni fazan, i portret nekog mladića
što su ga kao izdajnika objesili u ratu kojega se nitko živ danas ne sjeća. Još uvijek
živi muškarac ispred te slike gleda prema ostatku bara kao da, tobože, promatra
cijeli taj prostor, a ne konkretan stol.
Konkretnu osobu.
Piće koje pijucka predložila mu je konobarica kad je zatražio nešto s viskijem;
zaboravio mu je domišljato ime, ali zna da ima neke veze s javorom.
Pred njim je otvorena knjiga, ali on je ne čita (već ju je pročitao). Tu je samo da
mu pogled ostane fokusiran na trojku za stolom preko puta. Pogled mu zaklanja
tek jedan gost koji visi za šankom, golemim komadom mramora koji izgleda kao
da su ga izvukli i spasili iz neke puno starije zgrade.
Dvije mlade žene (jednu je već vidio, jutros, na snijegu) i neznatno stariji
muškarac. Narav njihove veze već je propitao; što ih duže prati i što ih duže
promatra pak, više toga vidi i više želi doznati.
Žene su par, ako pravilno iščitava jezik tijela i kontakt očima. Ugleda ruku
položenu na stegno, što potvrdi njegove sumnje i jako je zadovoljan samim sobom,

~ 257 ~
iako je to i prije radio, puno puta, u puno barova, i odavno nadišao ponos što ga
budi dobro razvijena vještina. Dobar je u tome. Uvijek je i bio dobar, u tome da
ljude čita kao knjige, s druge strane mračne prostorije.
Dvije žene uspijeva pročitati. Ona s kratkom kosom govori brzo, argumente
naglašava rukama, često se osvrće po ostatku bara. Druga je suzdržanija, ležernija
i opuštenija, noge je, ispod stola, izvukla iz čizama i Dorian joj načas pozavidi na
tome. Ovdje je kod kuće, među ovim ljudima, premda sluša uočljivo pomno.
Poznaje ono drugo dvoje, ali manje no što bi željela.
A tu je i muškarac.
Gotovo je posve okrenut leđima. Svjetlo mu obasja profil samo kad podigne
čašu s koktelom, ali, kada se i okrene, uopće mu ne vidi izraz lica, biva tek obris s
kovrčama mokrim od snijega.
Dorian je očekivao dječaka. Studenta. Kojekakve studentske klišeje. Ovo je
muškarac. Mlad muškarac, ali muškarac. Zanimljiv muškarac. Muškarac koji, od
svih stvari, proučava videoigre.
Sad kad ga gleda, Dorian to ne vidi. Ne uspijeva iščitati ono malo činjenica što
ih zna o čovjeku pred sobom. Prije je znao pomisliti nesiguran u društvu i
pustinjak, ali sada vidi nešto drugo. Sramežljivost je tek sitna nelagoda koja prođe
nakon pola prve ture pića. Sluša više nego što govori, ali kad govori, ničim ne odaje
nelagodu. Naočale povremeno pogurne na nos i čini se da pije sidecar, samo je
zacijelo zatražio da mu ga posluže bez šećera na rubu čaše.
Muškarac kojega ne uspijeva pročitati. Izluđuje ga, kao što bi ga izludilo i da
ima knjigu koju ne smije taknuti. Frustracija mu je dobro poznata.
„Kakva je knjiga?“
Dorian podigne glavu i vidi konobaricu kako, stojeći mu uz rame, dolijeva
vodu. Vjerojatno je navratila da provjeri razinu pića u njegovoj čaši: napola je
puna, ili napola prazna, ovisno o optimizmu. Pogleda knjigu u svojim rukama.
Tajna povijest. Potajno je čeznuo za vezama od vrste i intenziteta opisanih u toj
knjizi, ubilačkim bakanalijama unatoč, no nije ih pronalazio, a sada je u godinama
u kojima to više i ne očekuje. Knjigu je pročitao već sedam puta, ali to konobarici
ne spomene.
„Jako je dobra“, kaže.
„Ja sam započela onu s pticom, ali se nisam mogla uživjeti.“
~ 258 ~
 „Ova je bolja“, kaže joj Dorian, dovoljno hladno da prekine očijukanje. Dio, ali
ne i sva toplina nestane joj iz pogleda.
„Dobro je znati“, veli ona. „Recite mi zatreba li vam još nešto.“
Dorian kimne i ponovo se zagleda preko ruba knjige. Pomisli kako u skupini
koju promatra ne vlada prijateljstvo kakvo vlada među likovima što ih drži u
rukama, ali da nečega ima. Kao da je svatko od njih, pojedinačno, sposoban možda
ne baš za ubojstvo, ali za žestinu svakako, ali nisu dobro grupirani. Ne baš.
Promatra ih za stolom, promatra kako gestikuliraju i kako im stiže hrana, gleda
kako se sve troje nečemu smije i, ne mogavši si pomoći, i sam se nasmiješi pa
osmijeh sakrije u piću.
Svakih par minuta ovlaš pregleda prostoriju. Prilična je gužva, vjerojatno zato
što u gradiću ima tek nekoliko barova. Pogledava Tennielovu ilustraciju grifona
nad šankom i pita se je li itko ikada bar nazvao Lažljiva kornjača.
Ispod natpisa, u jednoj skupini gostiju, djevojka koja mu se učini pomalo
poznatom podigne ruku pokušavajući privući barmenovu pozornost, no kada joj
ruka prijeđe preko pladnja s čašama koje čekaju da ih odnesu za neki stol, Dorian
shvati što zapravo radi. Gotovo nevidljiva prugica praha slegne se na dno sidecara
bez šećera i rastopi u tekućini.
Djevojka odlazi ne privukavši barmenovu pozornost, sklizne najprije u
anonimnu skupinu pijanaca, a potom izađe na glavna vrata. Ne zadržavaj se, ne
gledaj. Pravilo mu je poznato. I on ga je znao prekršiti, da se ne lažemo. Ovi, mlađi
novaci ne daju si truda, ne gube vrijeme na fine nijanse smjernica. A pravila, poradi
sigurnosti, svakako vrijedi kršiti.
Mogao bi pustiti da stvar prođe.
I sam je, puno puta, radio slične stvari.
I gore. Sjeti se onog od prošli put – posljednji put – i ruke mu se počnu tresti.
Na trenutak je u drugom gradu, u mračnoj hotelskoj sobi, i ništa ne ide po planu i
sve što je mislio da zna pogrešno je i svijet mu se zaljulja, a onda se opet pribere.
Spusti knjigu.
Pita se je li prašak u onoj čaši drugorazredna inačica amnezije ili je teška roba.
Nijedna se ne da detektirati, a obje konzumenta ošamute na sat ili dva, nakon čega
se onesvijesti i probudi strašno mamuran, ili se i ne probudi.

~ 259 ~
 Kad konobarica podigne pladanj s pićima, Dorian ustane sa stolca i prije nego
što do nje i stigne, zaključi da je vjerojatno posrijedi teška roba te da to i nije važno.
Jednostavno je: zaleti se u konobaricu, pošalje na pod i pladanj i njegov sadržaj,
ispriča se zbog tobožnje nespretnosti, ponudi pomoć i biva potjeran, i vrati se za
stol kao da mu je bio odredište, a ne ishodište.
Kako je sve vodilo ovome? Jednoj knjizi, jednome muškarcu. Godine tajni,
godine dosade, a sada se sve uporno zbiva, istodobno.
Već je previše zainteresiran. To mu je jasno.
Zašto mora biti tako zanimljiv?
Taj neočekivano zanimljiv mladi muškarac ustane od stola za kojim sjedi i
ostavi žene da čavrljaju. Okrene se i ode u stražnji dio bara, nešto na njegovu licu
promijeni se čim odmakne dovoljno da ga više ne vide. Kao da nije pijan, već
sanjiv, kao da baš i nije tamo, kao da se izgubio u magli misli, a možda je i malčice
zabrinut. Sve čudnije i čudnije.
Dorian pogleda natrag prema njihovu stolu. Jedna od žena gleda ravno u njega.
Istoga časa ona prekine kontakt očima i nastavi pričati, zapisujući nešto na ubrus
koji je dobila s koktelom. No, vidjela ga je. Gledala kamo gleda.
Vrijeme je da se krene.
Spremi knjigu i ispod prazne čaše ostavi dovoljno gotovine i za koktel i za
pristojnu napojnicu. Kada se Zachary Ezra Rawlins vrati za stol, već je vani na
snijegu, izbjegavajući lokve svjetlosti ispod uličnih lampi.
Dorian im odande vidi stol, magličastu sjenu u mutnom prozorskom staklu, ali
raspoznatljivu među drugim sjenama koje onuda promiču.
Trebao bi biti pametniji. Ne bi smio biti tu. Trebao je otići prije godinu dana,
nakon jedne druge noći, u jednom drugom gradiću, kad ništa nije išlo po planu.
Koliko se drama odvija oko nas upravo u ovom trenutku?
Ruke mu opet zadrhte i on ih ugura u džepove kaputa.
Nešto se tada pokvarilo, no sada je tu. Ne zna kamo bi drugo. Ni što bi drugo.
Mogao bi otići. Mogao bi pobjeći. Nastaviti bježati. Nastaviti se skrivati. Mogao
bi sve ovo zaboraviti. Tu knjigu, njegovu knjigu, More bez zvijezda, sve.
Mogao bi.

~ 260 ~
 Ali neće.
Dok, drhtavih, gotovo promrzlih prstiju i viskijem zagrijanih misli, stoji na
snijegu i promatra Zacharyja kroz okno, Dorian ne razmišlja o svemu što
neizbježno slijedi.
On misli: Dopusti da ti ispričam priču.

~ 261 ~
Jelen stoji u snijegu.
Trepni, i nestat će.
Je li to uopće bio jelen ili nešto drugo?
Je li to bio osjećaj što neizgovoren lebdi, ili kakva staza kojom pošlo se nije ili
vrata zatvorena što otvorila se nisu?
Ili je to bio jelen, načas spažen u drveću, koji nestade ne pomaknuvši ni
grančice?
Taj jelen je neispaljen hitac. Propuštena prilika.
Ukradena, poput poljupca.
Nova, nemarna vremena, novi običaji, pa i jelen zna zastati koji tren duže.
I čekati, iako nekoć čekao nije, ni sanjao o tome da čeka, ni čekao da sanja.
Sada čeka.
Nekog da ga ustrijeli. Probije mu srce.
Da zna da ga pamte.

~ 263 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS spusti se uskim stubištem ispod kipa, s perzijskom
mačkom za petama. Stube pod njegovim nogama nazubljene su i nepravilne; kad
na nju nagazi, jedna se stuba uruši, i on proklizi tri stube niže, grabeći zidove da
ostane na nogama.
Iza njega mačka mijaukne, graciozno odskakuće niz ostatke polomljenog
stubišta i zastane kad ga stigne.
„Razmetljivice“, kaže joj Zachary. Mačka ne kaže ništa.
Razmetljivice, ponovi neki glas odnekud odozdo. Jeka, pomisli Zachary. Jasna,
udaljena jeka. Ništa drugo.
I gotovo u to i povjeruje, ali mačka spusti uši i frkne u tamu, i Zachary opet ne
zna što da misli.
Pažljivo siđe niz preostale stube i lakne mu kad vidi da ga mačka i dalje prati.
Na zaravni u dnu stuba stoji lampa, s uhom, od onih u kojima je nekoć znao
prebivati duh, ali ova sadržava tek ulje koje gori. Oko nje su nekakvi konopi i
koloturi, i – uza sam plamen – nekakav mehanizam nalik na kremen. Sigurno se
upalila automatski, kad su se vrata gore otvorila.
Drugoga svjetla na tome mjestu nema, pa je Zachary uhvati za uho i podigne.
Istoga časa ispod nje se podigne i nekakav zlatni disk, a oni se konopi i koloturi
pomaknu. Iz zidova se začuje nekakvo prigušeno klepetanje, a onda se u tami
pojavi iskra. Pali se druga lampa, na drugom kraju mračnoga hodnika, svijetla
točka nalik na krijesnicu, putokaz prema naprijed.
S lampom u ruci Zachary krene niz taj hodnik, mačka krene za njim.

~ 264 ~
 Negdje na pola puta svjetlost padne na prsten s ključem, obješen na kuku u zidu.
Zachary ispruži ruku i uzme ga.
„Mijaugrrr“, oglasi se mačka, u znak odobravanja, neodobravanja ili
ravnodušnosti.
Ključ i lampu Zachary odnosi niže niz hodnik, a za njim krenu i mačka i tama.
Pri dnu hodnika zatekne nišu u kojoj je lampa jednaka onoj koju drži u ruci.
Iza te lampe nadsvođena su vrata od glatkoga kamena, bez ikakvih obilježja
osim ključanice.
Ključ na prstenu Zachary gurne u ključanicu i on škljocne i okrene se. Zachary
gurne kamena vrata i ona se otvore.
I njegova i lampa na zidu zatrepere.
Mačka zasikće na nešto u prostoru iza tih vrata i jurne natrag niz hodnik.
Zachary osluhne kako se mačka vere po stubištu, čuje kako se komadi urušenih
stuba dodatno urušavaju, a onda ništa.
Duboko udahne i zakorači u prostoriju.
Miriše na zemlju i šećer, na Mirabelin parfem.
Svjetlost lampe pada na komade kamenih stupova i isklesanih zidova.
Pred njim je nekakvo postolje, nekakav podij, i na njemu zlatni disk.
Zachary spusti lampu na taj disk i on se pod njenom težinom spusti. Začuje se
nekakvo klepetanje.
Po cijeloj prostoriji lampe na stupovima ožive i bljesnu. Nekoliko ih se i ne
upali, možda koja i nedostaje ili je ostala bez petroleja.
U prostoru iznad stupova, u zidovima, nižu se dugačke, vodoravne niše.
Zachary se upita zašto mu prostor djeluje poznato, a onda na rubu jedne sjenovite
niše ugleda kostur šake.
To je kripta.
Zacharyju načas dođe da pobjegne, pojuri za mačkom uz one stube.
No ne učini to.
Netko je htio da ovo vidi.
Netko – ili nešto – misli da treba biti tu.

~ 265 ~
 Zachary sklopi oči, pribere se, a potom krene istražiti prostoriju. Pođe od
njezinih stanara.
Isprva misli da su možda i mumificirani, no kad im priđe bliže, vidi da su
platnene vrpce što im labavo omotavaju tijela prekrivene tekstom. Većina se
odavno sasušila i istrunula zajedno s vlasnicima, ali neke se daju i pročitati.

pjeva sama sebi kad misli da je nitko ne sluša

neprestano čita iste knjige dok im svaku stranicu ne zna u detalje
hodnicima hoda bosa, tiha poput mačke
smije se tako lako i tako često kao da je cijeli svijet veseli

Umotani su u uspomene. Sjećanjima na to tko su bili za života.

Zachary pročita koliko može na tom svjetlu, a da ne pomiče rečenice i osjećaje
u raspadanju.

više nije htio biti tu

piše na jednoj vrpci, omotanoj oko zapešća koje je sada tek puka kost, i Zachary se
zapita znači li to ono što misli da vjerojatno znači. U jednoj niši stoji urna. Uz nju
nema uspomena.
Ostale su prazne.
Zachary se usredotoči na ostatak prostorije. Dio stupova ima isklesana
udubljenja i u njima, ispod lampi, nekakve nakošene površine nalik na postolja.
Na jednom od tih postolja stoji knjiga. Izgleda strašno staro. Korica nema, tek
labavo uvezane stranice.
Zachary je uzme što pažljivije može.
Pergament mu se raspadne u rukama, u komadima saspe na postolje.
Zachary uzdahne i dahom ih dodatno smrvi, a dio ih s podija popada na kamen
kraj njegovih nogu.
Nastoji se ne živcirati zbog toga. Možda te knjige, baš kao i tih ljudi oko nje, već
odavno nema.

~ 266 ~
 Spusti glavu i pogleda ostatke knjige koji su mu popadali oko nogu
pokušavajući pročitati što na njima piše, no tek tu i tamo vidi ponešto.
Razabere jednu riječ.
zdravo
Zachary trepne i pogleda drugi komadić papira.
sin, piše na njemu.
Posegne za još jednim komadićem, dovoljno velikim da ga podigne.
gat–
Papir mu se smrvi u prstima, no riječi još vidi pred sobom.
Pogleda sljedeći komadić prastarog papira iako zna što na njemu piše i prije
nego što pročita: -arin.
Zachary sklopi oči, čeka da mu onaj glas u njegovoj glavi kaže ovo se ne događa,
ali glas u njegovoj glavi ne oglasi se. Glas zna da se ovo događa, a zna i on.
Zachary otvori oči. Sagne se i krene prosijavati knjigu koja se sasula na pod,
fokusira se na prvi ulomak teksta koji pronađe, pa na drugi, pa na sljedeći.

tri su stvari u vremenu izgubljene

Zachary nastavi tražiti, a knjiga se sve više osipa. Među komadićima uspijeva
razaznati tek one s pojedinačnim riječima.

mač
knjiga
čovjek

I te riječi nestaju čim ih pronađe, dok u prašini ne preostanu samo dvije.

pronaći
čovjeka

~ 267 ~
Zachary prebire po gomili smrvljenog papira ne bi li pronašao dodatno
objašnjenje, no bibliomantska seansa je gotova. Ova knjiga, koja više i ne izgleda
kao knjiga, nema mu više što reći.
Zachary otrese prašinu proročkog papira s ruku. Pronaći čovjeka. Pomisli na
muškarca iz Slatkih jada, izgubljenog u vremenu. Nema nikakvu predodžbu o
tome kako bi on to trebao pronaći nekog izgubljenog u vremenu, po zagovoru
duhova negdašnjih knjiga. Zuri u trupla, koja za njega ne pokazuju nikakav interes;
to je vrijeme za njih odavno prošlo.
Zachary skine lampu s podija na kojemu stoji i ostala se svjetla pogase.
Izađe na ona vrata, zastavši da izvuče ključ iz brave.
Vrata se zalupe.
Hodnik iza njih kao da je duži.
Ključ na prstenu objesi na kuku na kojoj ga je našao, a lampu vrati na postolje.
Ona se spusti na mjesto, a ono svjetlo na drugom kraju hodnika iščezne.
Zachary pogleda niz hodnik. On se gubi u tami, no u sjeni, na najdaljemu
mjestu do kojega dopire zraka svjetlosti iz lampe, u sjeni nazre nekakvo obličje:
netko stoji nasred hodnika i zuri u njega.
Zachary trepne, i obličje nestane.
Pojuri uz urušene stube, ne usuđujući se osvrnuti, i gotovo padne preko
perzijske mačke koja ga strpljivo čeka na vrhu.

~ 268 ~
Noćna mora broj 113:
Sjedim u nekom jako velikom stolcu i ne mogu se iz njega izvući. Ruke su mi
vezane za rukohvate, ali šaka mi nema. Ljudi bez lica stoje oko mene i hrane me
komadima papira na kojima piše sve što trebam biti, ali me uopće ne pitaju što
jesam.

~ 269 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS na pola je puta do dizala, na pola puta da se vrati u
Vermont, svom sveučilištu, svojoj radnji i svojoj normali, na pola puta da zaboravi
da se išta od ovoga dogodilo i, hej, možda sa sobom ponese ovu mačku, i jednoga
dana uvjeri samoga sebe da je cijela ta podzemna knjižna zemlja čudesa bila tek
pomno razrađena fantazija, pozadinska priča o tome odakle je ta mačka došla, koju
si je ispričao toliko puta da je u nju počeo vjerovati, a mačka je bila tek lutalica
zgužvana lica koja ga je pratila kući, gdje god ta kuća bila.
A onda se sjeti da su vrata na koja je posljednji put ušao, ona u podrumu Kluba
kolekcionara, izgorjela i vjerojatno neupotrebljiva.
I tako se, na pola puta do dizala, i dalje u pratnji mačke, Zachary okrene i krene
natrag u svoju sobu.
Na sredini vrata stoji samoljepljivi papirić za poruke, samo bljedoplave boje
umjesto uobičajene žute.
Sitnim urednim slovima na njemu je ispisano: Sve što trebaš znati, dano ti je.
Zachary skine poruku s vrata. Pročita je četiri puta, i okrene je, ali na poleđini
ne nađe ništa. U nevjerici je čita ponovo, ulazeći u sobu, u kojoj ga dočeka kamin
u kojemu pucketa vatra.
Mačka uđe za njim. Zachary za njom zaključa vrata.
Post-it papirić s porukom zalijepi na okvir one slike sa zečićima piratima.
Pogleda svoja zapešća.
Više nije htio biti tu.

~ 270 ~
 Pokuša se sjetiti kada je posljednji put s nekim razgovarao, a da to nije bila
mačka. Zar je od onog Dorianova pijanog pripovijedanja prošlo nekoliko sati? Je
li se to uopće dogodilo? Više ni sam ne zna.
Možda je umoran. Umoran, pospan, u čemu je razlika? Odjene pidžamu i
sjedne pred kamin. Perzijska mačka sklupča se u dnu kreveta, zbog čega se osjeti
malo bolje. Sva ta ugoda ne bi smjela izazivati toliku nelagodu.
Zachary zuri u plamen, prisjeća se nejasnog lika što je u njega zurio iz onoga
hodnika, s onog mjesta na kojemu nema ničeg osim trupala.
Možda se tvoj um poigrava s tobom, sugerira mu onaj glas u njegovoj glavi.
„Mislio sam da si ti moj um“, kaže Zachary naglas, i mačka na krevetu trgne se,
protegne i ponovo namjesti.
Glas u njegovoj glavi ne odgovori mu.
Zachary najednom očajnički poželi s nekim porazgovarati, ali mu se ne izlazi iz
sobe. Pomisli da pošalje poruku Kat, jer Kat je obično uvijek na nogama, samo ne
zna što bi joj napisao. Hej, K, zaglavio u tamnici podzemne knjižnice, ima li snijega?
Pronađe telefon, djelomično napunjen, manje no što bi trebao biti s obzirom
na to koliko je uključen u struju, ali dovoljno da ga upali.
Fotografija koju je u njemu spremio, sa zabave u Algonquinu, i dalje je tu, i sad
mu je jasno da je maskirana žena s fotografije Mirabel i još jasnije da je muškarac
koji s njom razgovara – Dorian. Pita se što su si oni to šaputali prije godinu dana,
a ne zna bi li to htio znati.
Propuštenih poziva nema, ali su tu tri poruke. Fotografija dovršenog šala od
Kat, podsjetnik od majke da će Merkur uskoro postati retrogradan i poruka od pet
riječi s nepoznatog broja:
Pazite što radite, gospodine Rawlins.
Zachary isključi telefon. Ovdje dolje ionako nema signala.
Ode do stola, uzme olovku i na karticu napiše dvije riječi.
Zdravo, Kuhinjo.
Stavi je u kuhinjsko dizalo i pošalje, i gotovo uvjeri samog sebe da su i ta
kuhinja, i ona trupla omotana pričama, i samo to mjesto, i Mirabel i Dorian, i soba
u kojoj stoji, i njegova pidžama plodovi njegove mašte, kad začuje zvonce u zidu.

~ 271 ~
 Zdravo, gospodine Rawlins, kako Vam možemo pomoći? Zachary dugo razmišlja
prije nego što napiše odgovor:
Je li ovo stvarno?
Poruka zvuči previše neodređeno, no on je ipak pošalje.
Trenutak poslije, kuhinjsko dizalo ponovo zazvoni; uz karticu, u njemu je i
šalica iz koje se puši i tanjur pod srebrnim zvonom.
Zachary pročita poruku.
Naravno da jest, gospodine Rawlins. Nadamo se da će Vam uskoro biti bolje.
Šalica je puna toploga kokosova mlijeka s malo kurkume, crnoga papra i meda.
Pod srebrnom je kupolom šest malih, savršeno glaziranih kolača.
Hvala ti, Kuhinjo, napiše Zachary.
Uzme šalicu i kolače pa ponovo sjedne pred kamin.
Mačka se protegne i dođe sjesti kraj njega, njuška kolače i liže mu glazuru s
vršaka prstiju.
Zachary se ne sjeća da je zaspao. Budi se sklupčan ispred umiruće vatre, na
gomili jastuka, s mačkom ugniježđenom u naručju. Ne zna koje je vrijeme. A što
je, uopće, vrijeme?
„Što je, uopće, vrijeme?“ upita mačku.
Mačka zijevne.
Kuhinjsko dizalo zazvoni, ono svjetlo na zidu zasvijetli, a Zachary se ne sjeća da
je ikad zazvonilo samo od sebe.
Dobro jutro, gospodine Rawlins, stoji u poruci u njemu.
Nadamo se da ste dobro spavali.
U dizalu su lonac kave, zamotani omlet, dvije kriške kruha od dizanog tijesta,
keramička teglica maslaca prelivenog medom i posutog solju te košarica
mandarina.
Zachary krene napisati zahvalu, ali umjesto nje izrazi drugi osjećaj.
Volim te, Kuhinjo.
Ne očekuje odgovor, ali dizalo opet zazvoni.
Hvala Vam, gospodine Rawlins. I Vi ste nama dragi.

~ 272 ~
 Zachary doručkuje (omlet dijeli s mačkom, zaboravljajući pravilo o hranjenju
mačaka, a ionako ga je prekršio još sinoć, s onom glazurom) i razmišlja, glava mu
je puno bistrija.
„Da si čovjek izgubljen u vremenu, gdje bi bila?“ upita mačku.
Mačka zuri u njega.
Sve što trebaš znati, dano ti je.
„Joj, da“, kaže Zachary kada mu sine spoznaja. Prebire po onim knjigama blizu
kamina kako bi pronašao onu koju mu je dala Rhyme i okrene je na stranicu na
kojoj je stao. Odnese knjigu na stol, pomakne lampu da bolje vidi, a mačka mu
sjedne u krilo, predući. Dok čita, Zachary guli i jede mandarinu u malim
komadima sunčeve svjetlosti.
Čita, mršti se, čita dalje, a onda okrene stranicu i ne nađe više ništa. Ostale su
stranice prazne. Priča, kronika, ili što je već, prekine se usred knjige.
Zachary se sjeti onog čovjeka iz Slatkih jada, izgubljenog u vremenu, koji
tumara gradovima od kosti i meda, i sjeti se da se u Zgodama i pričama spominje
More bez zvijezda, i upita se nisu li sve tri priče, nekako, jedna te ista priča.
Razmišlja o tome gdje bi Simon mogao biti sada i gdje da ga počne tražiti.
Razmišlja o onoj spaljenoj prostoriji i o onoj metli u Skrbnikovu uredu. Razmišlja
o tome što se, zapravo, dogodi s gatarinim sinom.
U kutu stola leži origami-zvijezda koju je strpao u džep. Uzme je i bolje pogleda.
Na njoj nešto piše.
Zachary je odmota. Zvijezda se razmota u dugačku papirnatu vrpcu.
Sadržava riječi toliko sićušne da izgledaju kao da su šapatom izgovorene:

Noćna mora broj 83: hodam nekim tamnim, tamnim mjestom i nešto veliko i
ljigavo gmiže u tami, toliko blizu da ga mogu dohvatiti i dotaknuti, ali ako tu
ljigavu stvar dotaknem, znat će da sam tu i pojest će me, jako polako.

Zachary ispusti vrpcu – noćna mora odleprša na stol – i ponovo uzme knjigu.
Okrene je na posljednju ispisanu stranicu i ponovo je pročita, zastane kod
posljednje riječi, konačne riječi u toj nedovršenoj knjizi.

~ 273 ~
 Zachary nježno skine mačku s krila. Spusti je na pod, a knjigu u torbu, i s njom
jedan upaljač, da opet negdje ne zaglavi u mraku, pa nazuje cipele. Preko pidžame
navuče bordo džemper i krene potražiti Mirabel.

~ 274 ~
Ponekad, jako rijetko, poneki se sljedbenik preuzimajući zavjete odluči odreći još
nečega osim jezika.
Takvi su sljedbenici rijetki. Obično se i ne sjećaju prethodne takve iznimke. I
neće služiti dovoljno dugo da upoznaju sljedeću.
Slikarica se pogubila.
Misli (pogrešno) da će se odabravši taj put (neki put, bilo koji) približiti tome
mjestu što ga je nekoć voljela, tome mjestu što se oko nje mijenja, jer vrijeme
mijenja sve.
Želi iznova rasplamsati plamen koji se odavno ugasio.
Pronaći nešto što je izgubila, što ne umije imenovati, ali mu odsutnost ćuti u
sebi poput gladi.
Odluku koju je donijela slikarica ne priopći nikome. Tek jedan njezin učenik
opazi da je nema, ali se na to puno ne obazire, jer odavno je naučio da ljudi znaju
iščeznuti kao zečevi u šeširu, i da se ponekad vrate, a ponekad i ne.
Sljedbenici joj učine taj neobični ustupak, jer ih je sve manje.
Slikarica provodi vrijeme u samoći i kontemplaciji, razvrstava gubitke i
razočaranja, pokušava utvrditi je li ikada mogla učiniti išta da ih spriječi ili su joj
prodirali u život i povlačili se poput valova na obali. Misli da će, dođe li u bilo kom
trenutku tog boravka pod ključem na ideju za sliku, od puta odustati, vratiti se
svojim slikama i pustiti pčele da pronađu nekog drugog tko će im služiti.

~ 275 ~
 Ali nove ideje nema. Tek stare, koje neprestano premeće u mislima. Samo
sigurne i poznate stvari, stvari što ih je, potezima kistom, zabilježila i ponovila
toliko puta da u njima ne nalazi ništa osim praznine.
Razmišlja o tome da proba pisati, no sa slikama joj je uvijek išlo lakše nego s
riječima. Kada se vrata otvore – ranije no što je očekivala – bez oklijevanja uzme
svoju pčelu.
Sljedbenik i slikarica prolaze praznim hodnicima prema neobilježenim vratima.
U tom ih času spazi tek jedna mačka, i premda vidi i shvaća da je posrijedi
pogreška, ne miješa se. Mačkama nije svojstveno miješati se u sudbinu.
Premda slikarica očekuje da će ostati bez oba oka, oduzmu joj samo jedno.
Jedno će biti sasvim dovoljno.
Dok joj vid preplavljuju vizije, dok je bombardira mnoštvo slika što se pred
njom razotkrivaju do takvih detalja da ne uspijeva razlučiti što je što, da ni u snu
ne bi uspjela u ulju i na platnu uhvatiti ijedan njihov djelić, i dok joj prsti žude za
kistovima, shvaća da joj taj put nije bio suđen.
Ali sada je prekasno da odabere drugi.

~ 276 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS prolazi hodnicima Luke i shvaća da zapravo ne zna gdje je
Mirabelina soba, nije se sjetio pitati. Iz one velike plesne dvorane skrene k mjestu
gdje ju je posljednji put vidio, no u vinskom podrumu nema nikoga. Slika dame
čije lice prekrivaju pčele nadvija se nad police s vinom i, prije nego što ode, Zachary
odabere jednu bocu zanimljiva izgleda i strpa je u torbu, bezimeno crno vino
obilježeno fenjerom i ukrštenim ključevima.
Iz plesne dvorane izađe drugim stubištem i ne zna gdje je. Opet je iz poznatog
odlutao u nepoznato.
Zastane, u pokušaju da se orijentira, kraj jednog kutka za čitanje s redovima
knjiga, samo jednom foteljom i malim stolom složenim od polomljenih stupova.
Na njemu je šalica za čaj, u kojoj umjesto čaja stoji zapaljena svijeća.
Među knjižnim je policama i jedna mjedena pločica s tipkom, slična
staromodnom prekidaču za svjetlo. Zachary je pritisne.
Polica za knjige sklizne ustranu, otkrivajući skrivenu prostoriju.
Trajalo bi cijelu vječnost da se pronađe sve što se ovdje skriva, primijeti onaj glas
u njegovoj glavi. Da se razriješi tek dio njegovih tajni. Zachary mu ne proturječi.
Prostorija iza zida nalikuje na sobu u nekoj staroj kuriji ili sobu iz nekog
krimića. Tamne drvene oplate i lampe od zelenog stakla. Kožnate sofe, orijentalni
sagovi položeni jedan preko drugoga i zidovi prekriveni policama za knjige, među
njima i ona koja se pomaknula da ga propusti. Između polica vise uramljene slike
osvijetljene galerijskim lampicama, a tu su i jedna vrata, prava vrata, otvorena, koja
vode u neki hodnik.

~ 277 ~
 Na suprotni zid postavljena je golema slika. Prizor šume u noći – među
granama vidi se polumjesec – i u toj šumi jedan ogromni kavez, toliko velik da na
prečki u njemu, na kojoj bi inače sjedila ptica, očajan sjedi muškarac, leđima
okrenut promatraču.
Drveće oko kaveza prekriveno je ključevima i zvijezdama koji na vrpcama vise
s grana, vire iz gnijezda u koja su nagurani ili leže na tlu ispod drva gdje su
popadali. Zacharyja to podsjeti na one zečiće pirate. Možda ih je naslikao isti
umjetnik. Kao, uostalom, i onu gospu sa pčelama u vinskom podrumu.
Dorian stoji pred slikom i zuri u nju. Odjeven je u dugački kaput od češljane
vune, ponoćno plave boje, bez ovratnika, savršeno skrojen za njega, s uglačanim
pucetima od drva ili kosti u obliku zvijezda, u skladu sa slikom. Uz kaput nosi i
odgovarajuće hlače, ali je bos.
Okrene se kad se polica zatvori za Zacharyjem.
„Tu si“, kaže Dorian, što zvuči prije kao općenito zapažanje o mjestu na kojemu
se Zachary nalazi nego kao komentar na to što je izronio iz police.
„Jesam.“
„Mislio sam da sam te sanjao.“
Zachary nema pojma čime bi uzvratio na taj komentar i lakne mu kada se
Dorian ponovo usredotoči na sliku. Vjerojatno misli da je i ono pijano
pripovijedanje bilo san, a možda je tako i najbolje. Zachary mu priđe, stane uz
njega i sad obojica promatraju čovjeka u kavezu.
„Imam osjećaj da sam ovo već negdje vidio“, pripomene Dorian.
„Mene podsjeća na vrt onog sakupljača ključeva iz tvoje knjige“, kaže Zachary
i Dorian se, iznenađen, okrene prema njemu. „Pročitao sam je. Žao mi je.“ Isprika
je automatska; zapravo mu i nije žao.
„Neka ti ne bude“, kaže Dorian. Okrene leđa slici.
„Kako se osjećaš?“ upita Zachary.
„Kao da silazim s uma, ali onako polagano, prekrasno do bola.“
„Je, kužim te. Dakle, bolje.“
Dorian se nasmiješi i Zachary se zapita kako ti može toliko nedostajati osmijeh
koji si vidio tek jednom.
„Da, bolje. Hvala ti.“

~ 278 ~
 „Ne nosiš cipele.“
„Mrzim cipele.“
„Mržnja je prejaka emocija kada je u pitanju obuća“, primijeti Zachary.
„Moje emocije uglavnom su jake“, odgovori Dorian, a Zachary opet ne zna što
bi mu odgovorio i Dorian ga od toga spasi.
Priđe mu korak bliže, naglo i neočekivano blizu, ispruži ruku i položi je
Zacharyju na prsa, iznad srca. Zacharyju zatreba časak da shvati što ovaj radi:
potvrđuje da je Zachary stvaran. Pita se koliko je lako pod džemperom osjetiti
lupanje srca.
„Stvarno si ovdje“, tiho kaže Dorian. „Obojica smo stvarno ovdje.“
Zure jedan u drugoga i Zachary ne zna što bi rekao, pa samo kimne. U smeđoj
boji Dorianovih očiju ima neke topline koju prije nije uspio opaziti. Iznad lijeve
obrve ima ožiljak. Osobu čini toliko dijelova, toliko malih priča, a tako je malo
prilika da ih čita. Volio bih pogledati u tebe zvuči tako nezgrapno.
Zachary gleda kako mu Dorian, na sličan način, pogledom prelazi po koži,
pitajući se koliko im je misli zajedničko.
Dorian spusti pogled na njegovu ruku i uzdahne.
„Jesi li ti to u pidžami?“ upita.
„Jesam“, kaže Zachary, shvaćajući da je, doista, još uvijek u pidžami s plavim
prugicama, i počne se smijati ludosti cijele situacije i, nakon kraćeg oklijevanja,
Dorian mu se pridruži.
Nešto se mijenja u tom smijanju, nešto se izgubi, a nešto iznova pronađe, i
premda Zachary nema riječi za ono što se dogodilo, među njima zavlada neka
neusiljenost koje dotad nije bilo.
„Otkud ti u toj polici?“ upita Dorian.
„Pokušavao sam smisliti što ću dalje“, kaže Zachary. „Tražio sam Mirabel, ali je
nisam uspio naći, a onda sam se izgubio i počeo tražiti nešto što poznajem, i
pronašao tebe.“
„A mene poznaješ?“ upita Dorian i Zachary mu poželi reći Da, da, nikoga ne
poznajem bolje, i ne razumijem kako, no to je zasad malo previše istinito, pa
umjesto toga kaže: „Da si čovjek izgubljen u vremenu, gdje bi bio?“
„Misliš, valjda, kada bih bio?“

~ 279 ~
 „I to“, kaže Zachary i nasmiješi se unatoč spoznaji da bi cijeli pothvat
pronalaženja čovjeka-izgubljenog-u-vremenu mogao biti teži no što je mislio.
Ponovo pogleda sliku.
„Kako se ti osjećaš?“ upita ga Dorian reagirajući na neodređenu frustraciju što
je odaje Zacharyjevo lice.
„Kao da sam već sišao s uma, a život nakon toga je neprekinuti niz zagonetki“,
Zachary pogleda čovjeka u kavezu. Kavez djeluje stvarno, lokot je težak i visi s
lanca provučenoga kroz rešetke. Djeluje dovoljno stvarno da ga dotakne. Da
zavara oko.
Načas se ponovo osjeća kao dječak kakav je nekoć bio, kao da stoji pred
nacrtanim vratima koja se neće usuditi otvoriti. Kakva je razlika između vrata i
kaveza? Između još ne i prekasno?
„Kakvih zagonetki?“ upita Dorian.
„Same poruke, tragovi i tajne, otkako sam stigao ovamo. Prva je bila Kraljica
pčela, no ona me je samo odvela do neke tajne kripte pune mrtvaca umotanih u
uspomene, gdje me je napustila moja mačka, a jedna mi je knjiga rekla da su tri
stvari izgubljene u vremenu. Molim te, ne gledaj me tako.“
„Knjiga ti je rekla?“
„Raspala se na sitne komadiće s uputama, no ne znam što to znači, a i bio sam
okružen truplima, pa mi i nije bilo do toga da se tamo zadržim dok to ne shvatim,
a knjiga je ionako propala. A u hodniku je, nakon toga, bio i jedan duh. Mislim.
Možda.“
„Jesi li siguran da to nisi tek umi–“
Zachary ga prekine u pola riječi.
„Misliš da izmišljam?“ upita Zachary. „Nalazimo se u podzemnoj knjižnici,
vidio si kako se u čvrstim zidovima otvaraju nacrtana vrata, a misliš da ja
zamišljam bibliomantiju i duhove?“
„Ne znam“, kaže Dorian. „Trenutačno ne znam u što bih vjerovao.“
Zure jedan u drugoga, u tišini začinjenoj kojekakvim vrstama napetosti, sve dok
Zachary to više ne može izdržati.
„Sjedni“, kaže pokazujući na jednu od kožnatih sofa. Iznad nje je postavljena
svjetiljka za čitanje sa zelenim staklenim sjenilom. Očekuje da se Dorian tome

~ 280 ~
usprotivi, no ovaj to ne čini; šutke i poslušno sjedne kamo mu je pokazao, premda
mu se na licu vidi koliko je ljut. „Pročitaj ovo do kraja“, kaže Zachary vadeći Slatke
jade iz torbe i predajući ih Dorianu. „Kad završiš, pročitaj ovu.“ Spusti Baladu o
Simonu i Eleanor na jedan stol u blizini. „Imaš svoju knjigu kod sebe?“
Dorian iz džepa na kaputu izvadi Zgode i priče. „Nećeš je moći pročitati...“
Zastane kad mu Zachary uzme knjigu. „Rekao si da si je već pročitao.“
„I jesam“, kaže Zachary. „Mislio sam da bi mi pomoglo da je pročitam još
jednom. U čemu je problem?“ upita promatrajući kako Dorianovo lice poprima
upitan izraz.
„Koliko znam, ti govoriš tek engleski i francuski.“
„Francuski ne govorim, ne bih to tako nazvao“, objasni Zachary, pokuša
procijeniti koliko je Dorian ljut i utvrdi da se njegova maloprijašnja srdžba
rasplinula. Sjedne na drugu sofu i pažljivo otvori Zgode i priče. „Ovdje dolje knjige
se prevode same od sebe. Mislim da isto vrijedi i za govor, ali dosad sam s ljudima
razgovarao samo na engleskom i na znakovnom jeziku. Kad malo razmislim,
Skrbnik mi se ne obraća na engleskom, to je bila ohola pretpostavka.“
„Kako je to moguće?“ upita Dorian.
„Kako je išta od ovoga moguće? Ja ne razumijem ni kako funkcioniraju ove
police za knjige.“
„Pitao sam te to na mandarinskom.“
„Ti govoriš mandarinski?“
„Govorim puno jezika“, kaže Dorian, a Zachary mu se pomno zagleda u usne.
One oblikuju riječi koje se baš i ne poklapaju s onima koje mu dopru do ušiju, kao
što mu se prijevod knjige najprije zamaglio pred očima, a onda se ponovo slegnuo.
Zachary se upita bi li razliku uopće primijetio da je nije tražio.
„Jesi li i to rekao na mandarinskom?“ upita.
„To sam rekao na urduu.“
„Zbilja govoriš puno jezika.“
Dorian uzdahne i spusti pogled na knjigu u rukama, pogleda u muškarca u
kavezu na zidu, a onda opet u Zacharyja.
„Izgledaš kao da želiš otići“, kaže Zachary, a izraz na Dorianovu licu trenutno
se pretvori u iznenađenje.

~ 281 ~
 „Nemam kamo otići“, kaže i na trenutak izdrži Zacharyjev pogled, a onda se
ponovo posveti Slatkim jadima.
Zachary je na sredini Zgoda i priča, pita se postoji li više tih Sovljih kraljeva, kad
Dorian naglo podigne glavu i pogleda ga.
„Ovaj... ovaj dječak u knjižnici, s ovom ženom sa zelenim šalom. To sam ja“,
kaže.
„Na činjenicu da si u knjizi reagiraš puno mirnije od mene.“
„Kako...“ zausti Dorian i utihne, i dalje čitajući. Minutu poslije doda: „Samo u
ovom dijelu na početku; nikada nisam polagao nijedan od ovih testova.“
„Ali, bio si Čuvar.“
„Ne, bio sam visokopozicionirani član Kolekcionarskoga kluba“, ispravi ga
Dorian ne dižući glavu s knjige. „Premda sam sklon vjerovati da je taj klub na neki
način evoluirao iz ovoga. Postoje... sličnosti.“ Dorian podigne glavu s knjige,
pogledom prijeđe po sobi, po policama s knjigama, po onoj slici i vratima koja
vode u hodnik. Jedna mačka prođe, a da uopće ne pogleda unutra. „Allegra je
stalno govorila da moramo čekati dok sve ne bude sigurno i zaštićeno. Godinama
mi je to govorila i ja sam joj vjerovao. ‘Sigurno i zaštićeno’, cilj koji je neprestano
izmicao. Uvijek je bilo još vrata koja valja zatvoriti i još problematičnih pojedinaca
koje valja eliminirati. Uvijek uskoro, nikad sada“
„I svi u Kolekcionarskom klubu vjeruju u to?“
„Da će, ako dovoljno dugo rade što im Allegra kaže, zaslužiti mjesto u raju koje
je – kako je pretpostavljao Borges – svojevrsna knjižnica? Da, vjeruju.“
„Zvuči kao kult“, primijeti Zachary.
Na njegovo iznenađenje, Dorian se nasmije.
„Stvarno zvuči.“
„Jesi li ti u sve to vjerovao?“ upita Zachary.
Dorian porazmisli o tom pitanju prije nego što mu odgovori.
„Jesam. Vjerovao sam. Nepokolebljivo. Puno sam toga prihvaćao iz čiste vjere,
a onda je došla noć koja me navela da posumnjam u sve i ja sam pobjegao. Nestao.
To nije dočekano s odobravanjem. Zamrznuli su mi kartice, na sve pseudonime;
neke od mojih lažnih identiteta su poništili, a druge stavili na liste za praćenje, liste
zabrane leta i kojekakve druge popise. Ali imao sam puno gotovine i bio sam na

~ 282 ~
Manhattanu. Na Manhattanu je lako ostati nezamijećen. Mogao sam hodati
središtem u odijelu i s aktovkom, i nestati u gomili, iako sam obično odlazio u
knjižnicu.“
„Što te je navelo da se predomisliš?“
„Ne što. Tko. Mirabel me navela da se predomislim“, kaže Dorian i, prije nego
što Zachary uspije upitati još nešto, ponovo se usredotoči na knjigu i njihov se
razgovor, izričito i jasno, prekine.
Neko vrijeme čitaju u tišini. Zachary povremeno i skrivećki pogledava Doriana
i po reakciji njegovih obrva pokušava pogoditi na kojem je mjestu u knjizi.
Naposljetku, Dorian sklopi Slatke jade i spusti ih na stol. Namršti se i ispruži
ruku, i Zachary mu bez riječi doda Baladu o Simonu i Eleanor, a onda se vrate
čitanju.
Zachary je još zadubljen u jednu bajku (pita se u kakvu je to kutiju
oblikovateljica priča iz knjige sakrila, pretpostavlja, Sudbino srce) kad Dorian
zatvori knjigu koju je čitao.
Polako pokušavaju posložiti tisuću pitanja. Za svaku stvar za koju utvrde da je
zajednička objema knjigama još je više onih koje to nisu. Neke priče djeluju posve
izdvojeno i neodređeno, a druge izravno povezane s pričom u kojoj su se zajedno
našli.
„Postojala je...“ zausti Dorian, a onda zastane, i kad ponovo progovori, obrati
se čovjeku na zidu, a ne čovjeku koji pred njim sjedi. „Postojala je organizacija koju
su spominjali kao Zakladu Keating. Nikad javno, to je bio interni izraz. Nisam znao
otkuda potječe, nikada nisu spomenuli nikoga po prezimenu Keating, ali to ne
može biti slučajnost.“
„U knjižnici su ovo vodili kao dar Zaklade Keating“, kaže Zachary podižući
Slatke jade. „Kakve veze ta zaklada ima s Kolekcionarskim klubom?“
„Oni su im se protivili. Bili su... mete koje valja eliminirati.“ Dorian zastane.
Ustane i ushoda se po sobi i Zachary iznenada ima osjećaj da kavez sa slike ne
završava na zidu.
„Što ti je ono rekla knjiga iz kripte?“ upita Dorian, zastane da uzme Baladu o
Simonu i Eleanor i krene je listati u hodu.

~ 283 ~
 „Tri su stvari izgubljene u vremenu. Knjiga, mač i čovjek. Slatki jadi sigurno su
ta knjiga, jer ju je Eleanor dala Simonu i knjiga je nakon toga na površini provela...
stotinu godina, možda? Upute su glasile ‘pronađi čovjeka’, a ne ‘pronađi čovjeka i
mač’, pa je možda i mač već vraćen. U Skrbnikovom uredu je jedan mač, uočljivo
visi svima pred očima.“
„Simon je čovjek izgubljen u vremenu“, kaže Dorian.
„Mora biti. Čovjek iz Slatkih jada, izgubljen u vremenu, ima kaputić s
gumbima.“
Dorian podigne Slatke jade, prelista stranice obiju knjiga.
„Što misliš, tko je pirat?“ upita.
„Mislim da je pirat metafora.“
„Metafora za što?“
„Ne znam“, kaže Zachary. Uzdahne i ponovo pogleda čovjeka u nacrtanom
kavezu, okruženog svom silom ključeva.
„Što misliš, tko ju je naslikao?“ upita Dorian točno u času kad onaj glas u
Zacharyjevoj glavi zausti da postavi isto pitanje.
„Ne znam“, kaže Zachary. „Vidio sam ih cijelu hrpu, vjerojatno ih je naslikao
isti umjetnik. U mojoj sobi je jedna sa zečićima piratima.“
„Mogu li je vidjeti?“
„Naravno.“
Zachary stavi Slatke jade i Baladu o Simonu i Eleanor u torbu, Dorian Zgode i
priče vrati u džep i oni krenu niz hodnik, koji Zachary odmah prepozna: hodnik
nalik na tunel duž kojega, iza svakog zavoja, vijugaju i police za knjige.
„Koliko si vidio?“ upita Zachary dok hodaju, promatrajući kako Dorian
usporava i zuri u ono što ih okružuje.
„Samo nekoliko soba“, odgovori ovaj gledajući dolje, ispod golih stopala. Pod
je u tom hodniku od stakla, otkriva sobu ispod koja je puna pokretnih paravana
na kojima su otisnute priče, premda iz ove perspektive izgledaju kao jedna priča,
o mački u labirintu. „Jedini ljudi koje sam vidio ste ti i ona nijema, anđeoska
djevojka paperjaste kose u bijeloj halji.“
„To je Rhyme“, kaže Zachary. „Ona je sljedbenica.“

~ 284 ~
 „Ima li jezik?“
„Nisam pitao, mislio sam da bi bilo nepristojno.“
Dorian zastane kraj kićenog teleskopa koji počiva uz jedan naslonjač. Uperen
je u prozor umetnut u kameni zid kraj njega. Otkračuna prozor i otvori ga. Pogled
iza njega uglavnom je tama s nekim blagim svjetlom u daljini.
Dorian se vrati do teleskopa i kroz njega pogleda kroz prozor. Zachary
promatra kako mu se krajevi usana šire u osmijeh. Trenutak poslije, on se
odmakne i pokaže Zacharyju da pogleda.
Jednom kad mu se oči priviknu na dioptriju naočale-plus-teleskop, Zachary
vidi u daljinu, kroz nekakvu šupljinu. I na drugim sobama, u nekim drugim
dijelovima Luke, stoje prozori isklesani u zidu od nazubljene stijene što se spušta
u sjenu, ali na jednom prostranom dijelu osvijetljenoga kamena leže ostaci velikog
broda. Trup mu je puknuo na pola, more pod njim ukradeno je. Iskrzana zastava
mlitavo visi s glavnoga jarbola. Na nakrivljenoj palubi naslagane su knjige.
„Misliš da je ovdje bilo sirena?“ upita Dorian, glas mu je jako blizu Zacharyjevu
uhu. „Koje pjevanjem odvode mornare u propast?“
Zachary sklopi oči pokušavajući taj brod zamisliti na moru.
Okrene se od teleskopa očekujući da mu je Dorian blizu, no Dorian je već
odmakao niz hodnik.
„Mogu li te nešto pitati?“ kaže Zachary kada ga sustigne.
„Naravno.“
„Zašto si mi pomogao tamo, u New Yorku?“ Zacharyju to nikako nije išlo u
glavu; misli da to sigurno nije učinio samo da vrati svoju knjigu.
„Zato što sam htio“, kaže Dorian. „Dobar dio života proveo sam radeći što drugi
hoće, a ne što ja želim, i pokušavam se promijeniti. Instinktivne odluke. Bez cipela.
I to je dobrodošla, malčice zastrašujuća promjena.“
Nakon nekoliko zavoja i jednog hodnika punog priča od obojena stakla, stignu
do Zacharyjevih vrata. Zachary ih pođe otvoriti, no vrata su zaključana. Zaboravio
je da ih je zaključao. Vadi ključeve ispod džempera.
„Još uvijek ga nosiš“, primijeti Dorian gledajući mač oko njegova vrata, i
Zachary ne zna kako bi reagirao osim užasno očitom potvrdom – da, još ga uvijek

~ 285 ~
nosi i rijetko ga skida – ali čim otvori vrata, pažnju mu privuče ozlojeđena dreka
perzijske mačke koju je unutra slučajno zaključao.
„Oh, oprosti“, kaže mački. Mačka ne kaže ništa, samo mu prođe kroz noge i
odmagli niz hodnik.
„Koliko je bila tu?“ upita Dorian.
„Par sati?“ nagađa Zachary.
„Pa, barem joj je bilo udobno“, kaže Dorian osvrćući se po sobi. Pozornost mu
privuče slika nad okvirom kamina. Izgleda kao klasični morski pejzaž s
jedrenjakom, s prijetećim oblacima i uzburkanim valovima, posve realističan da
nije zecolikih pirata. „Misliš da je to slučajnost?“ upita. „S jedne strane djevojka
koja se pretvara da je zec i poznaje slikaricu, a s druge slike sa zečevima?“
„Misliš da ih je slikarica naslikala za Eleanor.“
„Mislim da je to jedna mogućnost“, kaže Dorian. „Mislim da se tu krije neka
priča.“
„Ja mislim da se tu krije puno priča“, kaže Zachary. Spusti torbu, i ona boca s
vinom lupne o pod. Zachary je izvadi pa otare prašinu s fenjera i ključeva na njoj,
pitajući se tko ju je napunio i koliko je dugo bila u podrumu čekajući da je netko
otvori. Zašto ne sada?
Zachary pogleda u bocu s plutenim čepom i namršti se.
„Ne osuđuj me“, kaže Dorianu dok uzima olovku sa stola i upotrebljava je da
čep ugura u tijelo boce, što je trik kojim se koristio mnogo, mnogo puta kao
student, kad ne bi imao pravog barskog alata.
„Mogli smo negdje pronaći vadičep“, napomene Dorian promatrajući taj
nimalo elegantan proces.
„Svojedobno si bio blago impresioniran mojom vještinom improvizacije“,
odgovori Zachary podižući uspješno otvorenu bocu.
Dorian se nasmije, a Zachary potegne iz boce. Vjerojatno bi mu dobro došlo
dekantiranje, a možda i čaše, ali vino je bogato, sočno i čisto. Nekako blistavo,
poput fenjera na njemu. Bogu hvala, ne prenosi mu stihove, šapatom, preko jezika
u glavu, ali okus mu je stariji od priča. Ima okus po legendi.
Zachary ponudi bocu Dorianu i ovaj je primi, puštajući da mu prsti načas
počinu na Zacharyjevim.

~ 286 ~
 „Vratio si se tamo po mene, zar ne?“ iznenada upita Dorian. „Žao mi je što to
ranije nisam spomenuo, sve mi je još uvijek maglovito.“
„Većinu je obavila Mirabel“, kaže Zachary. „Ja sam joj pomagao, a onda su me
svezali za stolac i otrovali.“ Sve to sada izgleda daleko, iako se dogodilo sasvim
nedavno. „Oporavio sam se“, doda.
„Hvala ti“, kaže Dorian. „Nisi to morao učiniti. Ništa mi nisi dugovao i... hvala.
Mislio sam da se možda uopće neću probuditi, a probudio sam se ovdje.“
„Nema na čemu“, kaže Zachary, iako osjeća da bi trebao reći više.
„Koliko je od tada prošlo?“ upita Dorian. „Četiri dana? Pet? Tjedan dana?
Djeluje duže.“
Zachary ga pogleda bez riječi, bez odgovarajućeg odgovora. Možda tjedan,
pomisli, a možda i cijeli jedan životni vijek ili tek trenutak. Imam osjećaj da te
oduvijek znam, pomisli u sebi, ali mu to ne kaže, i tako se samo gledaju u oči, bez
potrebe da bilo što kažu.
„Odakle ti ovo?“ upita Dorian kad otpije gutljaj iz boce.
„Iz vinskoga podruma. Na drugom kraju plesne dvorane, kad prođeš ono gdje
je nekoć bilo More bez zvijezda.“
Dorian ga pogleda, u očima mu je tisuću pitanja, no umjesto da koje od njih
postavi, potegne još jedan gutljaj vina i bocu vrati Zacharyju.
„Mora da je bilo nešto izvanredno, u svoje vrijeme“, kaže.
„Što misliš, zašto su ljudi ovamo dolazili?“ upita Zachary, otpije još jedan gutljaj
obojen legendom i bocu doda Dorianu. Ne zna jesu li navala krvi u njegovu glavu
i ubrzanje pulsa posljedica vina ili načina na koji Dorianovi prsti prelaze po
njegovima.
„Mislim da su ljudi ovamo dolazili iz istog razloga iz kojega smo ovamo došli i
mi“, kaže Dorian. „Jer smo nešto tražili. Iako nismo znali što. Nešto više. Nešto što
će nas zadiviti. Mjesto kamo ćemo pripadati. Ovdje smo da lutamo pričama drugih
ljudi i tražimo vlastitu. Za traganje“, kaže Dorian pa podigne i nagne bocu prema
Zacharyju.
„Za pronalaženje“, odgovori Zachary ponavljajući gestu kada mu Dorian vrati
bocu.

~ 287 ~
 „Drago mi je što si pročitao moju knjigu“, kaže Dorian. „Još jednom ti hvala što
si mi pomogao da je vratim.“
„Nema na čemu.“
„Čudno je to, zar ne? Kad voliš knjigu. Kada ti riječi na njezinim stranicama
postanu tako dragocjene da ti se čini da su dio tvoje vlastite priče, jer to i jesu.
Lijepo je napokon imati nekoga tko je čitao priče koje tako intimno poznajem.
Koja ti je bila najdraža?“
Zachary promisli o tom pitanju, ali i o osebujnoj upotrebi riječi intimno.
Razmišlja o pričama iz knjige i počne se prisjećati djelića prizora, i dopusti si da o
njima razmišlja kao o pričama, umjesto da ih pokuša razlomiti u potrazi za
tajnama. Pogleda bocu koju drži u rukama, onaj fenjer i ključeve na njoj, razmišlja
o vidiocima u krčmama i o bocama koje se zajednički ispijaju u snijegom
zatrpanim konačištima.
„Ne znam. Svidjela mi se ona s mačevima. Mnoge su bile pomalo tužne. Mislim
da mi je najdraža ona o gostioničaru i Luni, ali sam htio...“ Zachary zastane jer i
nije siguran što je od nje htio. Više, možda. Vrati bocu Dorianu.
„Htio si sretniji kraj?“
„Ne... ne nužno sretniji. Htio sam više priče. Htio sam znati što se dogodilo
poslije, želio sam da Luna smisli način da se vrati, iako ne može ostati. Sve su takve,
doimaju se kao dijelovi većih priča. Kao da se dogodi više od onoga što u njima
piše.“
Dorian zamišljeno kimne. „Je li ono ormar?“ upita pokazujući komad
namještaja na drugom kraju sobe.
„Da“, smeteno kaže Zachary, potvrđujući očito.
„Jesi li ga provjerio?“
„Provjerio, kako?“ kaže Zachary, no kad se Dorianove obrve podignu u
nevjerici, shvati. „Oh. Oh, ne, nisam.“
To je, pomisli, jedini pošteni ormar što ga je ikada imao i nakon silnoga
vremena koje je proveo – doslovno i figurativno – u ormaru, ne može vjerovati da
još nije provjerio nalaze li se u njemu vrata u Narniju.
Dorian mu doda bocu s vinom i ode do ormara.

~ 288 ~
 „Osobno, nikad nisam bio veliki ljubitelj Narnije“, govori Dorian klizeći
prstima po izrezbarenom drvu. „Odveć izravna alegorija, za moj ukus. Doduše,
ima u njoj i neke romantike. Onaj snijeg. Onaj profinjeni satir.“
Otvori vrata ormara i nasmiješi se, premda Zachary ne zna čemu se smiješi.
Ispruži ruku i razmakne viseće redove lana i kašmira, polako, pažljivo.
Odugovlači, umjesto da odmah ispruži ruku i dotakne stražnju stranicu ormara.
Ne žuri.
Njemu i ne trebaju riječi da bi ispričao priču, primijeti neki glas u Zacharyjevoj
glavi i on iznenada, očajnički poželi da je džemper na kojemu Dorian drži ruku
sada na njemu, i ta ga misao toliko omete da tek naknadno shvati da je Dorian
ušao u ormar i iščeznuo.

~ 289 ~
Čovjek koji se načas našao u vremenu pojuri niz hodnik, nalazeći put da iz njega
opet izađe.
Srušeni fenjer nije ništa neobično. Sljedbenici ih predvide, nekako znaju koji od
njih bi se mogao prevaliti. Postoje metode za izbjegavanje nezgoda.
Postupke čovjeka izgubljenog u vremenu sljedbenici ne mogu predvidjeti. Ne
znaju kad će se pojaviti, a kad se pojavi, ne budu ni u vremenu ni na mjestu gdje
se pojavio.
Sljedbenika nema puno kao nekad, a toga se časa svi bave drugim stvarima.
Vatra najprije lizne, a onda se razgori, knjige na policama pretvara u papirnate
kovrče, svijeće svodi na lokvice otopljena voska.
Bukti hodnicima i prelijeva se poput mora preko svega na svom putu.
Pronalazi sobu s kućom za lutke, preuzima je i prisvaja, cijeli jedan svijet nestaje
u plamenu.
Lutke vide tek svjetlost, a onda ništa.

~ 290 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS zuri u ormar u kojemu je tek gomila džempera, lanenih
košulja i hlača, i ponovo propitkuje svoju ubrojivost.
„Doriane?“ kaže. Sigurno se skriva u sjeni, sklupčan pod obješenom odjećom,
kako je to i Zachary često činio, sam na svijetu, malen i zaboravljen.
Zachary ispruži ruku kroz džempere i košulje pitajući se zašto bi sjenu prihvatio
kao sjenu na mjestu na kojemu ništa nije kakvim se čini, na kojemu – na mjestu
gdje bi trebali doticati tvrdo drvo – njegovi prsti ne dotiču ništa.
Nasmije se, ali smijeh mu zapne u grlu. Zakorači u ormar, posegne dublje i – na
mjestu na kojemu bi trebala biti stražnja stranica i, dalje, na mjestu gdje bi mu prsti
trebali dotaknuti zid – zatekne prazninu.
Načini korak, pa još jedan, kašmir na leđima ga grebe. Svjetlost iz njegove sobe
brzo nestaje. Ispruži ruku ustranu i udari u blago zaobljeni tvrdi kamen. Tunel,
možda.
Zachary krene naprijed. Posegne u mrak pred sobom i nečija ruka zgrabi
njegovu.
„Da vidimo kamo ovo vodi, ha?“ prošapće mu Dorian na uho.
Zachary ga zgrabi za ruku i, tako isprepleteni, krenu niz taj tunel, koji skreće i
odvodi ih u drugu sobu.
Tu sobu osvjetljava jedna jedina svijeća, stavljena pred zrcalo da bliješti
dvostruko jače.
„Mislim da ovo nije Narnija“, kaže Dorian.

~ 291 ~
 Zachary pusti da mu se oči priviknu na svjetlost. Dorian je u pravu, nije Narnija.
Soba je puna vrata.
U sva vrata urezane su slike. Zachary krene k najbližima, ispusti Dorianovu
ruku i požali, ali je previše znatiželjan.
Na tim vratima prikazana je djevojka koja drži visoko podignut fenjer, na
pozadini mračnog neba koje vrvi krilatim stvorenjima koja kriče, sikću i kandžama
nasrću na nju.
„Nemojmo otvoriti ova“, kaže Zachary.
„Slažem se“, kaže Dorian gledajući mu preko ramena.
Idu od vrata do vrata. Na jednima je izrezbaren grad sa zakrivljenim tornjevima
nalik na bodlje. Na drugima je nekakav otok, ispod neba osvijetljenog mjesečinom.
Na jednima je prikazan lik iza rešetaka koji pruža ruku prema drugom kavezu,
što Zacharyja podsjeti na pirata u podrumu. Krene ih otvoriti, no Dorian mu
skrene pozornost na druga.
Na tim vratima izrezbarena je zabava. Deseci bezličnih figura plešu pod
zastavama i lampionima. Na jednu zastavu urezane su mjesečeve mijene, pun
mjesec okružen rastućim i opadajućim polumjesecima.
Dorian otvori ta vrata. Prostor iza njih mračan je. Zakorači u njega.
Zachary krene za njim, no kad u sobu uđe, Doriana više nema.
„Doriane?“ kaže Zachary osvrćući se prema sobi s mnoštvom vrata, no i ona je
iščeznula.
Ponovo se okrene i sad stoji na dobro osvijetljenom hodniku obloženom
knjigama.
Par žena u dugim večernjim haljinama prođe pored njega, očito zainteresiranije
jedna za drugu negoli za njega, smijući se u prolazu.
„Halo?“ dovikne Zachary za njima, no one se ne okrenu.
Pogleda iza sebe. Vrata nema, samo knjige. Neuredno posložene i nagurane na
visoke police, nekakva često upotrebljavana zbirka, neke leže i otvorene. Nekoliko
polica dalje zgodan mladi muškarac, riđe kose toliko svijetle da graniči s čistom
crvenom, stoji i lista jedan svezak.
„Oprostite“, kaže Zachary, no muškarac ne digne pogled s knjige. Zachary
ispruži ruku da ga dotakne po ramenu i sukno mu pod prstima djeluje neobično,

~ 292 ~
kao da je tamo, ali i nije. Kao da zamišlja da dodiruje muškarčevo rame u sakou, a
ne kao da ga uistinu dodiruje. Kao taktilna inačica loše sinkroniziranog filma.
Zachary iznenađeno povuče ruku.
Riđokosi muškarac podigne glavu i pogleda, ne baš u njega.
„Došli ste na zabavu?“ upita.
„Kakvu zabavu?“ odgovori Zachary, no netko ih prekine prije nego što mu
muškarac uspije odgovoriti.
„Winstone!“ dovikne glas odnekud iza sljedećeg zavoja u hodniku, u smjeru u
kojemu su išle i djevojke u dugim haljinama. Riđokosi muškarac spusti knjigu i,
prije nego što krene za onim glasom, lagano kimne Zacharyju.
„Mislim da sam vidio duha“, čuje ga kako ležerno spomene kompanjonu prije
nego što nestanu niz hodnik.
Zachary pogleda svoje ruke. Izgledaju kao i inače. Uzme knjigu koju je
muškarac vratio na policu i ona mu u rukama djeluje stvarno, ali ne i posve
stvarno, kao da mu mozak govori da u ruci drži knjigu, a te knjige tamo zapravo
nema.
No, knjige ima. Otvori je i, na svoje iznenađenje, prepozna ulomke stihova u
njoj. Sapfa.

Velim svima,
vidim si u snima,
da netko u budućnosti će sjetitʼ se mene

Zachary zatvori knjigu i vrati je na policu, no premda joj se težina ne prenese točno
u skladu s pokretom, ustanovi da ta taktilna odstupanja unaprijed očekuje.
Iz drugoga hodnika žubori smijeh. U daljini svira glazba. Zachary je
nesumnjivo u poznatoj mu Luci na Moru bez zvijezda, no sve je dinamično i živo.
I tako je puno ljudi.
Prođe pored nečega za što misli da je zlatni kip nage žene sve dok se kip ne
pomakne, a on shvati da je zlato minuciozno naneseno na stvarnu, nagu ženu. Dok
pored nje prolazi, ona ispruži ruku i dotakne mu nadlakticu, ostavljajući mu pruge
zlatnog praha na rukavu.

~ 293 ~
 Krene dalje i premda ga tek nekolicina pozdravi, većina ljudi kao da zna da je
tamo. Miču mu se s puta dok prolazi. Što dalje odmiče, sve ih je više, i tada shvati
kamo idu.
Iza sljedećeg zavoja stiže do širokog stubišta koje vodi dolje, u plesnu dvoranu.
Stube su okićene lampionima i papirnatim girlandama umočenim u zlato. Konfeti
se u pozlaćenim valovima slijevaju niz kamene stube. Hvataju se za rubove sukanja
i manšete na hlačama, lebde i kovitlaju se dok gomila silazi.
Zachary je prati, pometen plimom gostiju. Plesna dvorana u koju ulaze
istodobno mu je i poznata i posve neočekivana.
Prostor koji poznaje kao prazan i pust sada vrvi ljudima. Svi fenjeri popaljeni
su i po dvorani bacaju razigranu svjetlost. Pod stropom lebde razbacani metalik
baloni. S njih vise dugačke svjetlucave vrpce i kad im priđe bliže, Zachary vidi da
imaju biserne utege. Sve je uzbibano, svjetlucavo i zlatno. Miriše na med i tamjan,
na mošus, znoj i vino.
Virtualna stvarnost i nije bog zna kako stvarna ako ne miriše ni na što, primijeti
neki glas u njegovoj glavi.
Zavjese od balona sliče labirintu, ogromni je prostor podijeljen i rascjepkan
gotovo prozirnim zidovima. Jedna prostorija pretvara se u mnoštvo: u
improvizirane sobe, lože, male vinjete od stolaca. Sagovi u jarkim bojama dragulja
prekrivaju kameni pod, stolovi su omotani svilom najtamnije plave boje noćnog
neba istočkanog zvijezdama, zatrpani mjedenim zdjelama i vazama, gomilama
vina, voća i sira.
Kraj njega stoji žena u halji sljedbenice, kose svezane maramom, drži veliku
zdjelu punu zlatne tekućine. Zachary promatra kako gosti u zdjelu umaču ruke i
vade ih prekrivene svjetlucavim zlatom. Ono im kaplje niz ruke i rukave, a Zachary
opaža i zlatne otiske prstiju iza ušiju, na stražnjim dijelovima vratova, sugestivne
tragove u dekolteima i ispod strukova.
Skoro na sredini plesne dvorane zavjesa od vrpci rastvara se i dopušta da se
prostorija otvori u punom opsegu. Većinu prostora zauzima plesni podij, pruža se
sve do arkada na drugom kraju.
Zachary se kreće po njegovu rubu. Plesači se vrte toliko blizu da mu suknje
dodiruju noge. Stigne do onoga ogromnoga kamina i vidi da je prekriven
svijećama, naguranim u ognjište i poredanim po okviru, s kojih se vosak slijeva u

~ 294 ~
lokve na kamenu. Među svijeće su ugurane i boce napunjene zlatnim pijeskom i
vodom u kojoj plivaju bijele ribice čiji lepezasti repovi na toj svjetlosti blistaju
poput plamena. Iznad plamena i riba iscrtani su simboli. Pun mjesec između
polumjeseca, rastućih i opadajućih.
Pažnju mu privuče pokret blizu njegove ruke i, kad spusti pogled, vidi da mu je
netko u dlan utisnuo presavijen komad papira. Pogledava sudionike zabave oko
sebe, no svi su udubljeni u vlastiti svijet.
Razmota papir. Prekriven je rukom pisanim tekstom načrčkanim zlatnom
tintom.

Luna nikad nije tražila ništa ni od Smrti ni od Vremena, no nešto je željela,

nešto je htjela, žudjela za tim više no što je ikad prije za bilo čim žudjela.
Mjesto koje joj je postalo drago i još dražu osobu u njemu.
Luna mu se vraćala što je češće mogla, u ukradenim trenucima posuđenog
vremena.
Pronašla je nemoguću ljubav.
Odlučila je naći način da je zadrži.

Zachary podigne glavu i pogleda more ljudi koji ga okružuju, plešu, piju i smiju se.
Nigdje ne vidi Doriana, ali ovo je sigurno on napisao, što znači da je negdje blizu.
Zachary ponovo presavije papir, komadić priče na njemu strpa u džep i krene dalje
kroz dvoranu.
Pored jednoga kamina nekoliko je stolova prepunih boca. Neka žena u odijelu
stoji iza njih, nalijeva i miješa tekućine i daje ih ljudima u prolazu, u finim čašama.
Zachary je promatra kako radi, miješa pića koja se dime, pjene, mijenjaju boju, iz
bezbojne tekućine prelaze u zlatnu, pa u crvenu, pa u crnu, pa opet postaju
bezbojne.
Čuje kad koktel-majstorica nekome poželi blagoslovljenu lunarnu novu
godinu, dodajući mu čašu za koktele prekrivenu listićem zlata koji valja potrgati
da bi se piće ispilo. Zachary se udalji prije no što se površina na njoj potrga.
U jednome mirnom kutu jedan muškarac na pod izlijeva pijesak u nijansama
crne, sive, zlatne i boje bjelokosti, oblikuje složene uzorke, krugove nalik na

~ 295 ~
mandale, koji prikazuju figure u plesu, balone i veliku vatru, a oko njih i krug
sastavljen od mačaka, a oko njega pak krug od pčela. Detalje u pijesak urezuje
oštricom pera. Zachary priđe da ih bolje pogleda, no čim ih završi, muškarac ih
počisti i krene iznova.
U blizini žena odjevena u vrpce, i samo u vrpce, lješkari na malom otomanu.
Na vrpcama što joj se svijaju oko vrata, kruže oko struka i svijaju joj se oko nogu
ispisane su pjesme. Ima puno poklonika koji s nje čitaju, no Zacharyja previše
podsjeća na trupla u kripti i već krene na drugu stranu, kad mu za oko zapne jedan
redak teksta.

Luna se najprije obrati Smrti.

Zachary priđe bliže da pročita priču koja se nastavlja niz ženine ruke i oko njezinih
zapešća.

Upita Smrt može li poštedjeti jednu dušu.

Smrt bi Luni ispunila svaku želju, ako može, jer Smrt je velikodušnost sama.
Bio je to jednostavan dar, i bilo ga je lako dati.

Vrpca završava na tome mjestu, svija se oko ženina prstenjaka. Zachary čita i druge
vrpce, ali nema više ničega o mjesecu.
Zachary krene dalje i naiđe na dio dvorane u kojemu stotine knjiga vise sa
stropa, lebde, širom raširenih hrptova. Podigne ruku da dotakne knjigu iznad glave
i njene stranice zalepršaju. Cijelo se jato knjiga, poput gusaka, presloži i promijeni
formaciju.
Učini mu se da na drugom kraju plesnoga podija vidi Doriana i pokuša se
probiti dotamo. Kreće se s gomilom. Ljudi je toliko mnogo. Nitko ga ne pogleda
dvaput i premda se osjeća kao duh, prostor i ljudi oko njega djeluju mu stvarnije.
Gotovo osjeća prste koji tu i tamo okrznu njegove.
„Tu ste“, kaže neki glas kraj njega, no to nije Dorian, to je onaj riđokosi mladić
od maloprije. Skinuo je sako i ruke su mu prekrivene zlatom sve do vršaka prstiju.

~ 296 ~
Zachary misli da ga nije dobro čuo i da se obraća nekom drugom, no muškarac
gleda ravno u njega. „Otkada ste?“ upita ga.
„Molim?“ upita Zachary, i dalje ne znajući obraća li se čovjek njemu.
„Niste od sada“, primijeti riđokosi muškarac, podigne zlatnu ruku do
Zacharyjeva lica i nježno ga okrzne prstima, i Zachary to osjeti, ovaj put doista
osjeti, i toliko se iznenadi da mu ne uspije odgovoriti. Riđokosi muškarac odmakne
se kako bi ga povukao na plesni podij, no gomila oko njih se pomakne, razdvoji ih
i muškarac ponovo nestane.
Zachary pokuša pronaći rub prostorije, umaknuti gomili. Mislio je da su mu
glazbenici iza leđa, ali sada je flauta pred njim, a bubnjevi negdje lijevo od njega.
Svjetla su prigušenija, možda se oni baloni spuštaju, i dok odmiče prema periferiji
dvorane, prostor biva sve skučeniji. Prođe pored zlatne haljine ostavljene na
jednom naslonjaču, odbačene poput zmijske kože.
Kad stigne do zida, Zachary otkrije da je pokriven tekstom, kistom ispisanim,
zlatnom bojom na tamnome kamenu. Riječi se teško čitaju, s metalnog se
pigmenta odbija ili previše ili premalo svjetla. Zachary prati priču koja se proteže
po zidu.

Luna se obrati Vremenu.

(Jako dugo nisu razgovarali.)
Luna zamoli Vrijeme da jedno mjesto i jednu osobu ostavi nedirnute.
Vrijeme je natjera da čeka na odgovor. I dade joj ga, uz jedan uvjet.
Vrijeme pristane pomoći Luni samo ako mu zauzvrat pomogne da nađe
načina da zadrži Sudbinu.
Luna joj to obeća, iako još ne zna kako se spaja nešto što se razdvojilo.
I tako Vrijeme pristane da jedno mjesto zadrži skriveno, daleko od zvijezda.
Sada na tome mjestu dani i noći prolaze drugačije. Neobično sporo. Polagano
i zavodljivo.

I tu riječi ispisane na zidu staju. Zachary se zagleda u zabavu, promatra kako baloni
lebde među lusterima, kako se plesači vrte, kako djevojka blizu njega ispisuje retke
stihova na nagoj koži druge djevojke, zlatnom bojom koju su prije toga vjerojatno

~ 297 ~
posudile da išaraju zid. Jedan muškarac prođe s pladnjem punim kolača, s
glazurom od poezije. Netko mu doda čašu vina i nestane, a on se ne sjeća kamo je
otišao.
Zachary prelazi pogledom po gomili, traži Doriana, pita se nije li se nekako i on
sam uspio izgubiti u vremenu, koje trenutačno prolazi neobično i polako, i da bi
se sada trebao od-gubiti, a onda mu pogled padne na muškarca na drugom kraju
prostorije, također naslonjenog na zid. Skrbnikove pomno spletene svijetle
pletenice umočene su u zlato, ali inače izgleda posve isto. Ni dana mlađi ili stariji.
Promatra nekog u gomili, ali Zachary ne vidi koga. Traži nešto po čemu bi mogao
zaključiti koja bi ovo godina mogla biti, ali modne su kreacije toliko raznolike da
mu otežavaju posao. Dvadesete? Tridesete? Pita se bi li ga Skrbnik mogao vidjeti i
koliko je Skrbnik uopće star, i u koga tako napeto zuri.
Pokušava pratiti Skrbnikov pogled, prolazi ispod arkade koja vodi na stubište
prekriveno svijećama i lampionima koji bacaju blistavo, treperavo svjetlo po
valovima koji se pružaju u tamu.
Zachary zastane i zagleda se u svjetlucavu pjenu valova Mora bez zvijezda.
Načini korak naprijed, pa još jedan, a onda ga netko povuče natrag. Nečija mu
ruka prijeđe preko prsa, a šaka prekrije oči, umiri vrtoglavicu i zasjeni zlaćanu
svjetlost vatre.
Glas koji bi svugdje prepoznao prošapće mu na uho:
„I tako Luna nađe način da zadrži svoju ljubav.“
Dorian ga, unatrag, vodi na plesni podij. Iako ga ne vidi, Zachary osjeća more
veseljaka koje ih okružuje, uistinu ga osjeća, bez ikakva kašnjenja u osjetima iako
su mu, u tom času, sva osjetila posve ugođena na glas u uhu i dah na vratu. Pušta
Doriana da i njega i priču odvede kamo želi.
„Konačište koje je nekoć ležalo na jednom raskrižju sada leži na drugom,“
nastavi Dorian, „na mjestu dubljem i mračnijem, gdje će ga tek rijetki naći, na
obalama Mora bez zvijezda.“
Dorian odmakne ruku sa Zacharyjevih očiju i okrene ga, gotovo zavrti, tako da
sad stoje licem u lice, plešu usred gomile. Dorianova kosa prošarana je zlatom sve
do vrata i ramena na kaputu.
„Još uvijek je tamo“, kaže i zašuti, i šuti toliko dugo da Zachary pomisli da je
priča možda i završila, a onda se nagne bliže. „Eto kamo odlazi Luna kada je nema

~ 298 ~
na nebu“, Dorian polagano izdiše riječ po riječ na Zacharyjeve usne. Zachary se
pomakne da svlada djelić razmaka preostalog među njima, ali ga preduhitri neki
zvuk pucanja, sličan gromu. Dorian izgubi ravnotežu, i Zachary ga zgrabi za ruku
da ga održi na nogama, spriječi da se zabije u nekog drugog plesača, ali drugih
plesača nema. Nema nikoga. Nema balona, nema zabave, nema plesne dvorane.
Zajedno stoje u praznoj sobi s izrezbarenim vratima koja su otpala sa šarki,
zabava prikazana na njima zamrznuta je i prekinuta.
Prije nego što Zachary uspije upitati što se dogodilo, odjekne i druga eksplozija
i na glavu im se sruči kiša kamenja.

~ 299 ~
More bez zvijezda se diže.
Sove promatraju izmjenu plime i oseke, isprva polaganu. Nadlijeću valove koji
se razbijaju o davno napuštene obale. Prijeteći kriče i mahnitaju.
Vrijeme je došlo. Čekale su toliko dugo.
Kriješte i slave sve dok se more ne podigne toliko da moraju potražiti zaklon.
More bez zvijezda nastavi se podizati.
Sada poplavljuje Luku, skida knjige s polica i prisvaja Srce za sebe. Kraj je došao.
Sovlji kralj sada je tu, i na krilima donosi budućnost.

~ 300 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS kotrlja se kroz zavjesu od kašmira i lana, ruši džempere i
košulje. On i Dorian ulijeću natrag kroz ormar, tunel iza njih urušava se podižući
oblak prašine.
U Zacharyjevoj sobi većina je knjiga popadala s polica. Ostavljena boca vina
pala je, a njezin se sadržaj prelio preko ruba stola. Zečići pirati nasukali su se na
podu pored kamina.
S novim podrhtavanjem krene se urušavati i ormar, pa Zachary pojuri prema
vratima s Dorianom za petama. Zgrabi svoju torbu i prebaci je preko ramena.
Krene prema Srcu, ne znajući kamo bi drugo pošao, pitajući se gdje bi se, točno,
za potresa trebao skloniti čovjek koji se nalazi ispod zemlje.
Podrhtavanje prestane, ali šteta je očigledna. Spotiču se o srušene police i
pokućstvo, zastaju da oslobode jednu prugastu mačku ispod stola koji se urušio.
Mačka odmagli bez zahvale.
„Nisam mislio da će to doista učiniti“, kaže Dorian gledajući kako mačka,
preskočivši lokvu voska što se slijeva iz jednog srušenog fenjera, nestaje u sjeni.
„Učiniti što?“ upita Zachary, no onda pred sobom začuju neku lomljavu i krenu
dalje, u smjeru suprotnom od onog u kojemu je otišla mačka, što Zachary tiho
zabilježi kao loš znak.
Nadomak Srca, gdje netko viče, no Zachary zbog nekog metalnog štropotanja
ne uspijeva razaznati što, Dorian ga povuče natrag, rukom se nasloni na zid i
prepriječi mu put.

~ 301 ~
 „Želim da nešto znaš“, kaže Dorian. Iz Srca se ponovo začuje lomljava i Zachary
pogleda u smjeru iz kojega je doprla, no Dorian podigne ruku, okrene mu lice
svojemu i prstima mu prođe kroz kosu.
Toliko tiho da ga Zachary jedva čuje kroz neprestanu lomljavu, Dorian kaže:
„Želim da znaš da je to što prema tebi osjećam stvarno. Jer mislim da i ti osjećaš
isto. Izgubio sam puno toga, ne želim izgubiti i ovo.“
„Što?“ upita Zachary ne znajući je li ga dobro čuo, a želi znati daleko više o
kakvom to osjećaju Dorian govori, a i zašto. Odabrao je osobito nezgodno vrijeme
za taj razgovor, no pokaže se da to i nije razgovor, jer ga Dorian na trenutak
pogleda, a onda ga oslobodi i krene dalje.
Zachary ostane naslonjen na zid, ošamućen. Još knjiga popada s polica u blizini,
a pod ponovo zadrhti.
„Što se to upravo događa?“ upita naglas, ali nitko, čak ni onaj glas u njegovoj
glavi, nema odgovor.
Zachary namjesti torbu na ramenu i krene za Dorianom.
Kad stignu do Srca, biva im jasno što je proizvelo onaj metalni štropot:
mehanički svemir se urušio, klatno se slobodno njiše i zapleće u velike metalne
kolute. Njih pak nešto, odozgo, uzalud pokušava pomaknuti, pa se dižu i padaju u
nepravilnim intervalima, udaraju o pod i već napukle pločice drobe u prašinu.
Zlatne kazaljke netaknute su, no jedna se sada naginje prema podu što se pod njom
mrvi, a druga optužujuće pokazuje gomilu kamenja na mjestu na kojemu je stajalo
dizalo.
Ona se vika pojača, dopire iz Skrbnikova ureda. Dorian zuri u urušeni
mehanizam iza Zacharyjevih leđa, i ovaj shvati da Dorian do sada nije imao priliku
vidjeti Srce kakvo je bilo. I sve što se oko njih zbiva naglo mu se učini nepravednim
i uznemirujućim, i načas – samo načas – poželi da ovamo nikad i nije došao.
Skrbnikov glas prvi je koji se dade razaznati.
„Nisam ja ništa dopustio“, kaže – ne, viče – nekome koga Zachary ne vidi.
„Razumijem –“
„Ne razumiješ“, prekine ga drugi glas i Zachary ga prepozna zato što se Dorian
koji kraj njega stoji sledi, a ne zato što se doista sjeća kako zvuči Allegrin glas. „Ja
razumijem, jer sam vidjela kamo ovo vodi i neću to dopustiti“, kaže Allegra, a onda

~ 302 ~
se pojavi na vratima ureda, u svom krznenom kaputu, okrenuta prema njima, s
crvenim ružem iskrivljenim u grimasu.
„Vidim da ste još živi, gospodine Rawlins“, primijeti mirno, ležerno, kao da
maloprije nije vikala, kao da ne stoje usred buke slomljenog metala i lepršanja
stranica oslobođenih iz uveza. „Znam nekoga koga bi to veselilo.“
„Što?“ kaže Zachary, iako je mislio upitati tko, no pitanje zaguši buka iza
njegovih leđa i Allegra mu ne odgovori.
Na sekundu pogled joj jurne s njega na Doriana i natrag, plavo joj je oko svjetlije
nego što se Zachary sjeća i načas ima osjećaj da ga doista gleda, da ga prvi put
uistinu vidi.
„Vi čak i ne znate“, kaže ona, a Zachary ne zna obraća li se njemu ili Dorianu.
„Pojma nemate zašto ste tu.“ Ili obojici, pomisli Zachary dok se ona posve
posvećuje Dorianu. „Ti i ja imamo nedovršena posla.“
„Nemam ti što reći“, kaže joj Dorian. Mehanički svemir naglasi njegovu izjavu
klepetavim udarcem o popločani pod.
„Zašto misliš da ja želim razgovarati?“ upita Allegra. Zakorači prema Dorianu
i tek kada se nađu praktično licem u lice, Zachary u njezinoj ruci ugleda pištolj,
djelomice zakriven krznenom manšetom kaputa.
Skrbnik reagira prije no što Zachary to uspije osvijestiti. Zgrabi Allegru za
zapešće i povuče joj ruku unatrag, otme joj revolver iz ruke, ali ne prije nego što
povuče obarač. Metak odleti prema gore umjesto tamo kamo je ciljala, ravno u
Dorianovo srce. Metak se odbije o jednu od metalnih kazaljki što vise nad njima,
u klimavoj rotaciji krene natrag i zabije se u zupčanike.
Metak se smiri u popločanom zidu, na sredini murala koji je nekoć prikazivao
djevojku u zatvorskoj ćeliji s jedne i pirata s druge strane rešetaka, ali je ispucao i
izblijedio, i šteta što je nanosi komadić metala neraspoznatljiva je od one koju je
nanijelo vrijeme.
Mehanizam nad njim, mehanizam koji ljulja planete, ponovo se sruči na pod i
ovaj put pod popusti pod pritiskom. Stijena ispod pločica rascijepi se i rastvori, ali
ne nad drugim hodnikom punim knjiga, kako je očekivao Zachary, već nad
nekakvom špiljom, zjapećom kamenom šupljinom koja se proteže duboko,
duboko u sjenu i mrak.

~ 303 ~
 Zaboravljaš da smo pod zemljom, napomene onaj glas u njegovoj glavi,
Zaboravljaš što to znači. Zachary više i nije siguran da je taj glas u njegovoj glavi.
Klatno se oslobodi iz izobličenog metala i surva u pukotinu.
Sjetivši se one Mirabeline boce, Zachary čeka da čuje kad udari o dno, ali ne
čuje ništa.
Rascjep se od pukotine učas pretvori u rift, pa u ponor, povuče za sobom
kamenje, pločice, planete, polomljene lustere i knjige pa, poput vala, krene prema
mjestu na kojemu stoje.
Zachary zakorači unatrag, na prag ureda. Skrbnik mu stavi ruku na rame da ga
umiri i sve što se nakon toga dogodi djeluje kao da se događa sporo, a zapravo
potraje tek trenutak.
Allegra sklizne, pod joj se uruši pod petama, jer joj rub otvora stigne do nogu i
ona, padajući, posegne za nečim, bilo čim.
Prsti joj dotaknu ponoćno plavu vunu na Dorianovu kaputu sa zvjezdastim
gumbima i ona povuče i kaput i muškarca u njemu i oboje se otkotrlja u ponor.
Dok padaju, na djelić sekunde, Zacharyjev pogled susretne Dorianov i on se
sjeti što mu je Dorian rekao prije par minuta, sekundi, trenutaka.
Ne želim izgubiti i ovo.
A onda Dorian nestane, Zachary vrišti u tamu ispod sebe, a Skrbnik ga odvuče
s ruba.

~ 304 ~
Gatarin sin hoda kroz snijeg.
Nosi mač što ga je puno prije njegova rođenja iskovao najbolji među kovačima
mačeva.
(Sestre toga mača izgubljene su, obje; jedna je uništena u vatri kako bi postala
nešto novo, a druga je potonula u more i bila zaboravljena.)
Mač sada počiva u koricama što ih je nekoć nosio pustolov koji je poginuo
pokušavajući zaštititi svoju voljenu. I njezin mač i njezina ljubav nestali su zajedno
s ostatkom njezine priče.
(O tom pustolovu neko su vrijeme pjevali pjesme, ali u njihovim je stihovima
ostalo malo istine.)
I tako, zaodjenut poviješću i legendom, gatarin sin gleda prema nekom svjetlu
u daljini.
Misli da je gotovo stigao, no valja mu još daleko ići.

~ 305 ~
 DRUGO MJESTO, DRUGO VRIJEME
ČETVRTI INTERLUDIJ

Na putu za Sardiniju (i na njoj), u Italiji, prije dvadeset godina

Utorak je kad slikarica spakira stvari i ode, bez namjere da se vrati. Poslije se nitko
ne sjeća da je bio utorak, a rijetki se sjećaju i njezina odlaska. Bio je tek jedan u
mnoštvu odlazaka u godinama oko tog utorka, dugo prije no što se itko odvažio
upotrijebiti riječ egzodus.
Sama slikarica tek je nejasno svjesna koji je dan, mjesec ili godina. Taj joj je dan
važan po značenju, a ne po detaljima, on je kulminacija mjeseci (godina) što ih je
provela gledajući, slikajući i nastojeći razumjeti; sada pak, kada razumije, više ne
može samo gledati i slikati.
Nitko je i ne pogleda dok prolazi, u kaputu i s torbom. Stane tek jednom, pred
jednim vratima, gdje ostavi svoje boje i kistove. Kovčežić s njima tiho spusti na tlo.
Na vrata ne pokuca. Jedna mala siva mačka je gleda.
„Pobrini se da dobije ovo“, kaže slikarica mački i mačka poslušno sjedne na
kovčežić i sklupča se, zaštitnički, a opet kao da se sprema odrijemati.
Poslije će zbog toga požaliti, no to nije jedna od stvari što ih je predvidjela.
Krivudavom rutom slikarica odlazi do Srca. Zna ona i kraće putove, znala bi
njima proći i svezanih očiju. Na tome mjestu znala bi pronaći put i dodirom, po
mirisu ili po nečemu zakučastijem što upravlja njenim nogama. Posljednji put šeće
omiljenim prostorijama. Ispravlja nakrivljene okvire slika i uređuje hrpe knjiga.
Pronađe kutiju šibica odloženu uz jedan fenjer i stavi je u džep. Prođe zadnjim
zavojem u šaputavoj dvorani i ona joj priča priču o dvije sestre u različitim

~ 306 ~
potragama, o izgubljenom prstenu i pronađenoj ljubavi, ali joj ne otkrije cijeli
rasplet, što nije neobično za priče u šaputavoj dvorani.
Kad stigne do Srca, slikarica ugleda Skrbnika u njegovu uredu, za stolom, no on
ne skreće pozornost s onoga što piše. Razmišlja da ga zamoli da pronađe
odgovarajuće mjesto za nedavno dovršenu sliku koju je ostavila u svom ateljeu, ali
to ne čini. Zna da će je netko pronaći i objesiti. Već je vidi, na zidu, okruženu
knjigama.
Ne zna tko su likovi na toj slici, iako ih je vidjela puno puta, u razlomljenim
slikama i napola uobličenim vizijama. Dio nje nada se da ne postoje, a dio zna da
postoje ili će postojati. Tamo su, u priči o tome mjestu, zasad.
Slikarica podigne glavu, pogleda mehanički svemir koji se polagano pomiče.
Jednim okom vidi ga blistavog, savršenog, svaki mu se dio pokreće kako treba.
Drugim okom vidi ga spaljenog i pokidanog.
Jedna kazaljka pokazuje prema izlazu.
Namjerava li promijeniti ovu priču, krenut će odavde.
(Skrbnik će podići pogled kad začuje zvuk vrata koja zatvori za sobom, no tek
će puno kasnije shvatiti tko je otišao.)
Slikarica prođe pored mjesta u predvorju gdje je zakotrljala kockice kada je
ovamo prvi put došla. Sami mačevi i krune.
Sada vidi još mačeva i kruna. Zlatnu krunu u prepunoj sobi. Stari mač na
mračnoj obali, mokar od krvi. Dobije poriv da se vrati svojim slikama, no ne može
naslikati sve što vidi. Sve to nikada ne bi uspjela naslikati. Pokušala je. Nema ni
dovoljno vremena ni dovoljno boje.
Slikarica pritisne tipku dizala i ono se odmah otvori, kao da ju je čekalo. Pusti
ga da je odvede odatle.
Oko na koje vidi već se zamagljuje. Slike blijede. To je veliko olakšanje, i strašno
je.
Kada je dizalo ostavi u poznatoj špilji osvijetljenoj jednom jedinom lampom,
vidi tek omaglicu. Prizori, događaji i lica što su je godinama proganjali nestali su.
Sada već jedva vidi vrata iscrtana u stijeni pred sobom.

~ 307 ~
 Nikada nije mislila da će otići. Nekoć se klela da nikada neće otići. Na to je i
prisegnula, a ipak, evo je kako tu prisegu nepovratno krši. Postigla je nemoguće i
to je obodri. Uspije li joj promijeniti taj dio priče, mogla bi promijeniti i više.
Mogla bi promijeniti sudbinu ovoga mjesta.
Okrene kvaku i gurne vrata.
Vrata se otvore na žalo, na potez mjesečinom obasjana pijeska. Vrata su drvena,
a ako su nekoć i bila obojena, pijesak i vjetar urotili su se da ih ogole do drva.
Skrivena su u litici, zaklonjena stijenama. Godinama, svi koji bi ih načas i ugledali,
mislili bi da je posrijedi naplavljeno drvo, sve otkako je slikarica tamo posljednji
put bila, dok je još nisu nazivali slikaricom, dok je još bila tek Allegra, mlada žena
koja je pronašla vrata, prošla kroz njih i nije se vratila. Sve do sada.
Allegra pogleda uz i niz žalo. Previše je neba. Monotona buka valova koji se
razbijaju o obalu jedini je zvuk. Miris je neodoljiv, sol, more i zrak udaraju u nju u
agresivnim naletima nostalgije i kajanja.
Zatvori vrata za sobom, pusti da joj ruka otpočine na njihovoj vremenom
erodiranoj površini, glatkoj, mekoj i hladnoj.
Allegra baci torbu na pijesak. Kaput slijedi za njom, noćni je zrak pretežak i
pretopao za krzno.
Zakorači unatrag. Podigne petu čizmice i udari. Udarac je jak, dovoljno da staro
drvo pukne.
Udari ga ponovo.
Kada mu više ne može nanijeti štetu čizmama, pronađe kamen kojim ga udari,
drvo napukne, raspadne se i poreže joj ruku, iveri joj se zavuku pod kožu i zapeku.
Na kraju to nisu vrata, već gomila drva. Iza njih je tek puna stijena.
Ostane tek kvaka, padne u pijesak, grčevito se držeći komada drva koji su nekoć
bili vrata, a prije toga drveće, a sad više nisu ni jedno ni drugo.
Allegra iz kaputa izvadi šibice, zapali nekadašnja vrata i gleda ih kako gore.
Uspije li spriječiti da itko uđe, uspjet će spriječiti i stvari koje je vidjela. Predmet
u staklenci u njezinoj torbi (predmet što ga je vidjela i naslikala i prije no što je
shvatila što je, i dugo prije no što je postao predmet u staklenci) bit će osiguranje.
Ne bude li vrata, mogla bi spriječiti i povratak one knjige i sve što bi nakon toga
uslijedilo.

~ 308 ~
 Ona zna da je vrata mnogo.
Ona zna da se svaka vrata dadu zatvoriti.
Allegra vrti kvaku po rukama. Razmišlja da je baci u more, ali je umjesto toga
stavi u torbu zajedno sa staklenkom, želeći sačuvati svaki dio toga mjesta koji
može.
Allegra Cavallo padne na koljena, na pusti žal uz more prekriveno zvijezdama,
i zajeca.

~ 309 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS biva povučen unatrag, podalje od rasjeda koji se otvorio u
Srcu Luke, u Skrbnikov ured, u kojemu je pod ostao nedirnut, kližući stopalima
po polomljenim pločicama.
„Sjednite“, kaže Skrbnik gurajući ga na stolac iza stola. Zachary ponovo pokuša
ustati, ali ga Skrbnik zadrži. „Dišite“, savjetuje mu, no Zachary se više ne sjeća
kako. „Dišite“, ponovi Skrbnik, i Zachary polagano uvlači jedan po jedan kratki
udah. Ne shvaća kako je Skrbnik tako miran. Ne razumije ništa od onoga što se
upravo događa, ali nastavlja disati i kad mu se disanje ustali, Skrbnik ga pusti i on
ostane na stolcu.
Skrbnik s jedne police uzme bocu. Napuni čašu nekom prozirnom tekućinom i
stavi je pred Zacharyja.
„Popijte ovo“, kaže, odloži bocu i odmakne se. Pritom ne doda „od toga će vam
biti bolje“, a Zachary i ne vjeruje, ne sada, na ovome stolcu, da će se ikad osjećati
bolje, ali ipak je ispije pa se zakašlje.
Od toga mu ne biva bolje.
Samo mu sve izgleda jasnije, oštrije i gore.
Zachary odloži čašu pored Skrbnikove bilježnice i pokuša se usredotočiti na
nešto, bilo što osim posljednjih užasnih trenutaka što ih neprestano ponavlja u
glavi. Gleda u otvorenu bilježnicu i čita, prvo jednu, potom drugu stranicu.
„To su ljubavna pisma“, kaže iznenađeno, koliko sebi toliko i Skrbniku, koji mu
ne odgovori.

~ 311 ~
 Zachary nastavi čitati. Neka su u stihovima, neka u prozi, no svaki je redak
strastven, nedvosmislen i očito napisan za Mirabel ili o Mirabel.
Podigne glavu i pogleda Skrbnika, koji stoji na pragu i gleda u ponor u koji je
propao cijeli jedan svijet, osim jedne zvijezde koja se prkosno njiše sa stropa.
Skrbnik udari o dovratak tako jako da ovaj napukne i Zachary shvati da je
njegova tobožnja mirnoća teško suzdržavan bijes.
Gleda kako Skrbnik, uzdahnuvši, polaže ruku na okvir. Ona pukotina brzo se
popravi, polako zarasta sve dok ne ostane tek crta.
Kamenje u Srcu zatutnji i počne se pomicati. Izlomljene stijene u onom
bezdanu, u podu, premještaju se i, komad po komad, iznova preslažu oblikujući
površinu.
Skrbnik se vrati do stola i podigne bocu.
„Mirabel je bila u predvorju“, kaže odgovarajući na pitanje što ga se Zachary
nije usudio postaviti, nalijevajući i sebi čašu pića. „Tijelo joj, ili ono što je od njega
ostalo, neću pronaći sve dok se ova olupina ne raščisti. A popravci će potrajati.“
Zachary pokuša reći nešto, bilo što, ali ne može i umjesto toga spusti glavu na
stol, pokušavajući razumjeti.
Zašto su samo njih dvojica tu, u toj sobi punoj tuge i knjiga. Zašto je sve što se
urušilo sada slomljeno i zašto se, izgleda, samo pod dade popraviti. Kamo je otišao
žuti mačak.
„Gdje je Rhyme?“ upita Zachary kad ponovo dođe do glasa.
„Vjerojatno negdje na sigurnom“, kaže Skrbnik. „Sigurno je čula da ovo dolazi.
Mislim da me je pokušala upozoriti, ali tada je nisam razumio.“
Iako to nije od njega zatražio, Skrbnik mu nalije još jednu čašu.
Zachary posegne za čašom, ali mu se šaka sklopi oko predmeta pored nje,
kockice, starije od kockica s prijamnog ispita, ali s istim simbolima urezanim u
stranice. Umjesto čaše podigne nju.
Zakotrlja je po stolu.
Kocka se, kako je i očekivao, okrene na izrezbareno srce.
Vitez koji slama srca i srca koja slamaju vitezove.
„Što označavaju srca?“ upita Zachary.

~ 312 ~
 „Povijesno, kocka se bacala da se vidi što kismet ima reći o nekome tko je tek
stigao ovamo“, kaže Skrbnik. „Neko vrijeme rezultati su se koristili da se izmjeri
potencijal za određene puteve. Srca su upućivala na pjesnike, one koji ne kriju
osjećaje i skloni su strastima. Puno prije toga koristili su ih pripovjedači, oni su ih
bacali da usmjere priču, prema romansi, tragediji ili misteriju. Svrha im se s
vremenom mijenjala, no pčela je bilo i prije sljedbenika, a mačeva i prije čuvara, a
svi simboli bili su ovdje i prije no što su ih urezali u kockice.“
„Postoji, dakle, više od tri puta.“
„Svatko od nas ima svoj put, gospodine Rawlins. Simboli su tu da ih se tumači,
ne da nešto definiraju.“
Zachary razmišlja o pčelama, ključevima, vratima, knjigama i dizalima,
preispituje put koji ga je doveo u tu sobu i na taj stolac. Što se više vraća u prošlost,
to više misli da je za sve bilo prekasno i prije no što je započelo.
„Pokušali ste ga spasiti“, kaže Zachary Skrbniku. „Kad je Allegra kanila
ustrijeliti Doriana, spriječili ste je.“
„Nisam htio da patite kako sam ja patio, gospodine Rawlins. Mislio sam da
mogu spriječiti trenutak u kojemu smo sada. Žao mi je što nisam uspio. To što
osjećate ja sam osjetio bezbroj puta. Ne biva ništa lakše. Postane tek uobičajeno.“
„Već ste je gubili“, kaže Zachary. Počinje shvaćati, iako još ne zna i vjeruje li u
to.
„Puno, puno puta“, potvrdi Skrbnik. „Gubio sam je, u smrtnim okolnostima ili
poradi svoje gluposti, i godine prođu i ona se opet vrati. Ovaj put bila je uvjerena
da se nešto promijenilo, nije mi rekla zašto.“
„Ali...“ Zachary zausti, a onda zastane, ometen sjećanjem na Dorianov glas u
svom uhu.
Tu i tamo Sudba se ponovo sabere, a Vrijeme vazda čeka.
„Osoba koju ste poznavali kao Mirabel,“ nastavi Skrbnik, „ne, oprostite, vi ste
je zvali Max, zar ne? Živjela je, tijekom stoljeća, u različitim inkarnacijama. Nekad
bi ih se sjećala, nekada pak... Inkarnacija prije ove zvala se Silvia. Kad je izašla iz
dizala, bila je mokra do kože, podsjetili ste me na nju kad ste došli ovamo, a boja
se cijedila s vas. Sigurno je te noći kišilo u Reykjaviku, nisam je pitao. Isprva je
nisam prepoznao. Rijetko je prepoznam i poslije se pitam kako sam mogao biti

~ 313 ~
tako slijep, svaki put. I uvijek završi gubitkom. Silvia je vjerovala da bi se i to moglo
promijeniti.“
Zastane, zureći u čašu. Zachary malčice pričeka, a onda ga upita: „Što joj se
dogodilo?“
„Umrla je“, odgovori Skrbnik. „Došlo je do požara. Bio je to prvi takav incident
na ovome mjestu, a ona se našla usred njega. Pokupio sam što sam mogao, da
odnesem u kriptu, ali nešto što je bilo žena bilo je teško odvojiti od komada knjiga
i mačaka. Tada sam pomislio da je to posljednja inkarnacija. Nakon požara sve se
nekako mijenjalo. Isprva polako, no onda su se vrata počela zatvarati, jedna za
drugim, i već sam bio siguran da se više ne može vratiti sve i da želi, a onda sam
jednoga dana podigao pogled, a ona je bila tu.“
„Koliko dugo ste vi ovdje?“ upita Zachary zureći u čovjeka pred sobom,
razmišljajući o metaforičkim piratima, o Sudbi i Vremenu i o spaljenim mjestima,
prisjećajući se kako je Skrbnik izgledao s druge strane okićene plesne dvorane. I
sad izgleda upravo tako. Samo u kosi ima više bisera.
„Oduvijek sam tu“, odgovori Skrbnik. Spusti čašu na stol, podigne kockicu i
pridrži je na dlanu. „Bio sam ovdje prije no što je postojalo ‘ovdje’ da se u njemu
bude.“ Zakotrlja kockicu po stolu i ne pogleda na koju se stranu okrenula. „Dođite,
želio bih vam nešto pokazati.“
Skrbnik ustane i krene u stražnji dio ureda, prema vratima koja Zachary do tada
nije opazio, zavučenim između dvije visoke police za knjige.
Zachary spusti pogled na stol.
Kockica se okrenula na ključ, ali Zachary ne zna što bi taj ključ trebao otključati
ili zaključati. Osovi se na noge, otkrije da su puno stabilnije no što je očekivao.
Pogleda Srce, u kojemu pod i dalje, polako, iznova sastavlja izlomljene dijelove.
Krene za Skrbnikom, zastane kraj police na kojoj stoji poznata staklenka u kojoj
pluta šaka, i maše na pozdrav, na dolasku ili odlasku. Sjeti se teškog predmeta u
Mirabelinoj torbi, kada su ono pobjegli iz Kolekcionarskoga kluba, i načas se zapita
kome je ta šaka pripadala prije no što je završila u staklenci, a onda uđe u sobu iza
ureda.
Skrbnik upali lampu i osvijetli sobu manju od Zacharyjeve ili, možda, toliko
pretrpanu knjigama da izgleda manja. I krevet u kutu prekriven je knjigama.
Knjige su nagurane i u dva reda na policama, naslagane na sve raspoložive

~ 314 ~
površine i na većem dijelu poda. Zachary se ogleda tražeći žutu mačku, ali je ne
nađe.
Zastane kraj police popunjene bilježnicama identičnim onoj na Skrbnikovu
stolu. Na hrptima su im ispisana imena. Lin, Grace, Asha, Etienne. Mnoga imena
imaju više od jedne bilježnice. Nakon nekolicine Silvija slijede cijeli redovi na
kojima se ponavlja Mirabel.
Zachary se okrene Skrbniku, koji pak pali druge lampe. Želi ga upitati nešto u
vezi s tim bilježnicama, no pitanje mu zamre na usnama.
Na zidu iza Skrbnika visi velika slika.
Zachary najprije pomisli da je posrijedi zrcalo, jer je na njoj on, no slika ostane
nepokretna dok joj prilazi, iako je naslikana tako realistično da izgleda kao da bi
trebala disati.
Portret je to u prirodnoj veličini. Naslikani Zachary nađe se oči u oči s pravim,
u istim cipelama od antilopa, u istim hlačama od pidžame, koje na slici u ulju
nekako uspijevaju izgledati elegantne i klasične. No naslikani Zachary je bez
košulje, u jednoj ruci, ležerno spuštenoj uz tijelo, drži mač, a u drugoj, podignutoj,
nekakvo pero.
Dorian stoji iza njega. Naginje se k nacrtanom Zacharyju i šapće mu na uho.
Jedna mu je ruka omotana oko Zacharyja, dlana okrenuta prema gore i prekrivena
pčelama koje mu plešu na prstima i roje se na zapešću. Druga mu je ruka,
ispružena ustranu, omotana lancima na kojima vise deseci ključeva.
Nad glavama im lebdi zlatna kruna. Iznad nje je ogromno noćno nebo prepuno
zvijezda.
Cijela stvar bolno je realistična, osim što su Zacharyjeva prsa otvorena, srce
izloženo na pozadini od neba ispunjenog zvijezdama. Ili je to, možda, Dorianovo
srce. Možda je i jedno i drugo. U svakom slučaju, anatomski je točno sve do arterija
i aorte, ali naslikano metalik zlatnom bojom i prekriveno plamenovima, bliješti
poput lampe, baca savršeno naslikane mrljice svjetlosti po pčelama, ključevima,
maču i licima.
„Što je ovo?“ upita Zachary Skrbnika.
„To je posljednja slika koju je Allegra ovdje naslikala“, odgovori mu Skrbnik.

~ 315 ~
 „Allegra je slikarica.“ Zachary se sjeti sobe u podrumu Kolekcionarskoga kluba,
pune slika Luke. „Kada je ovo naslikala?“
„Prije dvadeset godina.“
„Kako je to moguće?“
„Rekao bih da gatarino dijete takvo što ne bi ni trebalo pitati.“
„Ali...“ Zachary zastane, u mislima se prije utapa negoli plovi. „Moja mama
ne...“ Ponovo zastane. Možda njegova majka to i jasno vidi, no slikati ne zna. Nikad
je nije pitao.
Ovo je čudnije nego čitati o sebi u Slatkim jadima. Možda zato što tek
pretpostavlja da je on dječak iz knjige, ali apsolutno i neupitno zna da je muškarac
sa slike.
„Znali ste tko smo“, kaže, ponovo zagledan u Dorianovu naslikanu inačicu,
prisjećajući se kako ga je Skrbnik pomno promatrao kada su ga doveli dolje.
„Znao sam vam lica“, kaže Skrbnik. „Godinama sam svakodnevno gledao tu
sliku. Znao sam da biste jednoga dana mogli doći, ali nisam znao dijele li me od
toga dana mjeseci, desetljeća ili stoljeća.“
„A bili biste ovdje i da su u pitanju bila stoljeća, zar ne?“ upita Zachary.
„Smijem otići tek kad ovo mjesto umre, gospodine Rawlins“, kaže on. „Nadam
se da ćemo ga obojica nadživjeti.“
„Što sad?“
„Volio bih da vam mogu reći. Ne znam.“
Zachary ponovo pogleda sliku, pčele, mač, ključeve i zlatno srce, pogled mu
najprije izbjegava Doriana, a potom mu se neizbježno vraća.
„Jednom me je pokušao ubiti“, kaže Zachary prisjećajući se Mirabel na onom
snijegom pokrivenom pločniku u prošlom životu i onoga što mu je poslije rekla
kad ju je za to upitao.
Nije upalilo.
„Bojim se da ne znam o čemu govorite“, kaže Skrbnik.
„Mislim da se nešto jest promijenilo“, kaže Zachary pokušavajući pohvatati
proključale misli.

~ 316 ~
 Na pragu se začuje nekakav zvuk, i Skrbnik podigne glavu. Razrogači oči. S
usana mu se otme nijem uzdah, a ruka prekrivena prstenjem pojuri da ih pokrije.
Zachary se okrene i premda zna što će vidjeti, Mirabel je iznenađenje, stoji na
pragu prekrivena prašinom držeći u naručju žutu mačku.
„Priča i jest obrat, Ezra“, kaže Mirabel. „Mislim da sam ti to već rekla.“

~ 317 ~
DORIAN PADA.

Pada već neko vrijeme, toliko dugo da to nadilazi svaku mogućnost računanja
udaljenosti.
Allegru više ne vidi. Iz utega na kaputu pretvorila se u mrlju bjeline, a onda
nestala u pljusku kamena, pločica i pozlaćenog metala. Prsten – vjerojatno otpao s
nekog od planeta – u prolazu ga je udario u rame takvom silinom da je siguran da
je slomljeno. A onda je ostao samo mrak, i strujanje zraka; sada je sam i, nekako, i
dalje pada.
Dorian se baš i ne sjeća što se dogodilo. Sjeća se da je pod napuknuo, a onda ga
više nije bilo, i uslijedio je posvemašnji kaos.
Sjeća se izraza na Zacharyjevu licu koje je, vjerojatno, zrcalilo izraz na njegovu.
Mješavina iznenađenja, zbunjenosti i užasa. A onda je nestao, u hipu. I brže.
Dorian misli da bi sve ovo bilo čudnije da mu osjećaj nije tako poznat, kao da
pada već godinu i pol, samo tek sada i doslovno.
Ili možda oduvijek pada.
Više ne zna u kojemu je smjeru „gore“. Slobodan pad izaziva mu vrtoglavicu i
osjećaj da bi mu prsa mogla eksplodirati ako se ne sjeti kako se diše, no disanje mu
djeluje tako komplicirano. Sigurno sam negdje blizu središta Zemlje, razmišlja
poput Alice.
A onda se u smjeru koji je vjerojatno „dolje“ pojavi svjetlost. Prigušena, ali
svakako svjetlost, približava se brzinom većom no što je mislio da je moguće.

~ 318 ~
 Misli mu zatrpavaju um, previše ih je da se fokusira na jednu, kao da se natječu
koja će mu biti posljednja. Pomisli da je, ako već treba umrijeti, posljednje misli
trebao početi skupljati ranije. Razmišlja o Zacharyju i kaje se zbog mnogih stvari
koje nije rekao ili učinio. Knjiga koje nije pročitao. Priča koje nije ispričao. Odluka
koje nije donio.
Razmišlja o onoj noći s Mirabel koja je sve promijenila, no nije siguran da se
zbog toga kaje, čak ni sada.
Mislio je da će prije nego što svemu dođe kraj shvatiti u što vjeruje, ali nije.
Ono svjetlo odozdo približi se. Dorian propada kroz nekakvu špilju. Dno joj
svjetluca. Dorianove misli postaju odbljesci. Prizori i osjeti. Prepuni pločnici i žuti
taksiji. Knjige koje su djelovale istinitije od ljudi. Hotelske sobe, zračne luke i
čitaonica Rose Maine Room u newyorškoj javnoj knjižnici. Kako stoji u snijegu
ispred bara i kroz prozor promatra svoju budućnost. Sova s krunom. Okićena
plesna dvorana. Gotovo-poljubac.
Ta, posljednja misao prođe mu kroz glavu prije no što stigne do osvijetljenog
dna, dok se pokušava namjestiti tako da se dočeka na bose noge, a misao koja
osvoji mjesto posljednje misli u tom dugom, meditativnom padu jest: Možda More
bez zvijezda nije tek dječja pričica za laku noć.
Možda, možda je ispod njega voda.
Ali pad dođe svome kraju i Dorian se surva u More bez zvijezda i shvati: ne, nije
voda.
Med je.

~ 319 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS zuri u Mirabel koja, nevjerojatno, stoji na pragu.
Prekrivena je prašinom, kamenim prahom koji joj pokriva odjeću i kosu. Jakna joj
je razderana duž rukava. Krv joj cvjeta na zapešćima i curi niz vrat, ali inače izgleda
neozlijeđena.
Mirabel spusti žutu mačku. Ona joj se protrlja o noge pa se vrati u omiljeni
naslonjač.
Skrbnik promrmlja nešto ispod glasa, a onda krene prema Mirabel, zaobilazeći
gomile knjiga, ne skidajući oči s nje.
Zachary vidi kako gledaju jedno u drugo i odjednom ima osjećaj da je upao u
tuđu ljubavnu priču.
Kad stigne do Mirabel, Skrbnik je povuče u strastven zagrljaj, i Zachary se
okrene na drugu stranu, no tako se opet nađe oči u oči s onom slikom. Stoga sklopi
oči. I na trenutak, naglo i snažno, u zraku u svojim plućima osjeti što točno znači
izgubiti nekoga, pronaći ga i ponovo izgubiti, opet i opet i opet.
„Nemamo vremena za to.“
Na zvuk Mirabelina glasa Zachary otvori oči i vidi je kako se okreće i ulazi u
ured. Skrbnik je slijedi.
Zachary se skanjuje, ali onda pođe za njima. Stoji na pragu i promatra Mirabel
kako udarcem noge odguruje stolac od stola, prema kaminu. Jedna od staklenki na
okviru kamina padne i ključevi iz nje se raspu.

~ 320 ~
 „Mislio si da nemam plan“, kaže Mirabel penjući se na stolac. „Plan oduvijek
postoji, ljudi su na njemu radili stoljećima. Samo je došlo do nekih... komplikacija
u njegovoj provedbi. Dolaziš, Ezra?“ upita ona ne pogledavši Zacharyja.
„Što si...?“ kaže Zachary istodobno kad Skrbnik upita „Kamo ćeš ti?“ i pitanja
se preklope u Što si ti? I Zachary pomisli da je to jako dobro pitanje.
„Moramo spasiti Zacharyjevog dečka jer se time, očito, bavimo“, kaže Mirabel
Skrbniku. Snažno povuče mač s mjesta na kojemu visi nad kaminom. Još jedna
posuda s ključevima razbije se i raspe.
„Mirabel –“ krene protestirati Skrbnik, no ona podigne mač i uperi ga u njega.
Po tome kako ga drži jasno je da se njime zna služiti.
„Molim te, prestani“, kaže ona. Upozorenje i želja. „Volim te, ali neću sjediti
ovdje i čekati da se ova priča promijeni.“ Gledaju se preko cijele duljine mača i
nakon dugog, nijemog razgovora ona ga spusti i preda Zacharyju. „Uzmi ovo.“
„ʽOpasno je ići sam’“, uzvrati joj Zachary citatom i uzme mač. Kompletan citat,
doduše, ne ide tim redom, a i upućuje ga dijelom njoj, dijelom sebi, a dijelom i
maču u ruci. Tanak je to, ravan mač s dvije oštrice, izgleda kao da mu je mjesto u
muzeju, a tamo je, pomisli Zachary, na neki način i bio. U držak je urezana složena
arabeska, a koža na hvatu pohabana je, po čemu Zachary zna da su ga prije
njegovih držale mnoge ruke, mnogo puta. Još uvijek je oštar.
Isti mač drži i na onoj slici, premda je naslikana inačica ulaštena. Teži je no što
izgleda.
„Moram obući nešto drugo“, kaže Mirabel silazeći sa stolca i otresajući prašinu
s rukava, mršteći se na onaj poderani. „Pričekaj me minutu, Ezra, nađemo se kod
dizala.“
Ode ne čekajući da joj Zachary odgovori. Skrbniku ne uputi više ni riječi.
Skrbnik gleda za njom, iako je izašla i nestala mu iz vidokruga. Zachary ga
promatra kako gleda mjesto na kojemu je bila.
„Vi ste onaj pirat“, kaže Zachary. Sve one priče zapravo su jedna priča. „U onom
podrumu. Iz knjige.“ Skrbnik se okrene da ga pogleda. „Mirabel je djevojka koja
vas je spasila.“

~ 321 ~
 „To je bilo jako davno“, kaže Skrbnik. „U staroj Luci. I pirat baš i nije pravilan
prijevod. Hulja bi bilo bliže. Nekoć su me zvali lučkim kapetanom, sve dok nisu
odlučili da lukama ne trebaju kapetani.“
„Što se dogodilo?“ upita Zachary. Pitao se to otkako je Slatke jade prvi put
pročitao. Njihova priča tu ne završava. Očito.
„Nismo odmakli daleko. Pogubili su nju umjesto mene. Utopili je u Moru bez
zvijezda. I natjerali me da gledam.“
Skrbnik ispruži prstenjem prekrivenu ruku i položi je Zacharyju na čelo. Dodir
je to nekoga – nečega – drevnijeg no što je Zachary mogao i zamisliti. Osjet mu se
poput vala širi od glave do nožnih prstiju, treperi mu i bridi na koži.
„Bogovi vas blagoslovili i čuvali, gospodine Rawlins“, kaže Skrbnik kad
odmakne ruku.
Zachary kimne, uzme svoju torbu i mač pa izađe iz ureda.
Izbjegava dijelove poda koji se i dalje marljivo popravljaju, drži se ruba Srca, ne
osvrće se, ne gleda dolje, samo pred sebe, u slomljena vrata koja vode do dizala.
Mirabel stoji nasred predvorja, rastresa zamršenu kosu i ružičasti pramenovi
poprimaju nekadašnje živahne nijanse. Otrla je većinu prašine s lica i presvukla se
u paperjasti džemper što ga je nosila kad ju je Zachary prvi put sreo odjevenu kako
se inače odijeva.
„Blagoslovio te, zar ne?“ upita.
„Da“, odgovori Zachary. Još osjeća ono treperenje na koži.
„To bi trebalo pomoći“, kaže Mirabel. „Trebat će nam sva moguća pomoć.“
„Što se dogodilo?“ upita Zachary osvrćući se po kaosu oko sebe. Blistavi jantarni
zidovi popucali su, dio se i posve raspao. Nije ni shvatio da su to staklene ploče,
položene preko stijene. Dizalo se dimi.
Mirabel se zagleda u krš pod nogama i vrhom čizme odgurne nešto. Kockice
pod njezinim stopalima zakotrljaju se, ali ne stanu. Upadnu u pukotinu u podu i
nestanu.
„Allegra je toliko očajna da vrata pokušava zatvoriti s druge strane“, objašnjava.
„Sviđa li ti se ovo mjesto, Ezra?“
„Da“, odgovori Ezra zbunjeno, ali već i dok izgovara tu riječ, shvaća da ne misli
na ovo mjesto, na to kakvo je sada, s praznim hodnicima i razvaljenim svemirom.

~ 322 ~
Misli na mjesto kakvo je bilo nekoć, dok je bilo živo. Misli na prepunu plesnu
dvoranu. Na mnoštvo tragača koji tragaju za stvarima kojima ne znaju ime i
pronalaze ih u pričama, ispisanim i neispisanim, i jedni u drugima.
„Ne koliko se sviđa Allegri“, kaže Mirabel. „Moja majka iščeznula je s ovoga
mjesta kad mi je bilo pet godina i Allegra me je, nakon njezinog nestanka, podigla.
Naučila me slikati. Otišla je kad mi je bilo četrnaest i započela s pokušajima da sve
ovo hermetički zatvori. Kada sam počela crtati vrata, nadajući se da ću nekoga,
bilo koga, ponovo pustiti unutra, pokušala me ubiti, puno puta, jer me je
doživljavala kao opasnost.“
Zašuti, i Zachary ne zna što bi joj rekao. Trenutak je to kad bi joj mogao reći da
mu je žao, jer mu jest žao, no to mu se čini premalo. Ili je uhvatiti za ruku ne
govoreći ništa, puštajući da gesta govori za sebe, ali ruka joj je predaleko.
I tako Zachary ne učini ništa i trenutak prođe.
„Sada moramo ići, imamo posla“, kaže Mirabel. „Kako ono tvoja majka naziva
ovakve trenutke? Trenuci od značenja? Jednom sam je srela, častila me kavom.“
„Što si...?“ upita Zachary, no Mirabel mu ne odgovori. Ode do dizala. Vrata se
pred njom otvore. Dizalo leži par centimetara ispod površine tla i potone još
nekoliko kad Mirabel zakorači u njega.
„Rekao si da mi vjeruješ, Ezra“, kaže ona gledajući ga kako se skanjuje.
„Jesam“, prizna Zachary kad pažljivo zakorači u dizalo i stane pored nje. Pod
ispod njega nestabilan je, mač u ruci težak. Onaj je osjet briđenja prestao. Osjeća
se neobično spokojno. Osjeća se sposobnim za ulogu pomagača u onome što sada
slijedi, što god to bilo. „Kamo idemo, Max?“ upita.
„Idemo dolje“, kaže Mirabel. Načini korak unatrag, potom podigne nogu u
čizmi i njome, snažno, udari u stranicu dizala.
Dizalo se zatrese i potone još nekoliko centimetara, a onda, naglo, počne
propadati, i onaj spokoj u Zacharyjevu želucu uzmakne.

~ 323 ~
DORIAN UTONE U MORE OD MEDA, spora ga struja povuče dolje. Pregusto je da u
njemu pliva, povlači mu odjeću i gura ga prema dolje. Utapa u slatkoći.
Ovo nije ni među prvih sto načina na koje je očekivao umrijeti. Ni blizu.
Površinu ne vidi, ali ispruži ruku, istegne prste, što više može, u smjeru za koji
vjeruje da je „gore“, no ne osjeti ima li oko njih zraka, je li imalo blizu površine.
Kakav glup, poetičan način da se umre, pomisli, a onda ga netko čvrsto zgrabi
za ruku.
Izvlači ga iz mora i vuče preko nečega što mu djeluje kao zid, netko ga polaže
na neku glatku, tvrdu površinu koja ne djeluje stabilno.
Dorian pokuša izraziti zahvalnost, no kad otvori usta, zagrcne se od ljepljive
slatkoće.
„Ne diži se“, kaže mu neki glas kraj uha, riječi su prigušene i daleke. I dalje ne
uspijeva otvoriti oči, ali vlasnik toga glasa neprestano ga pritišće dolje. Leđima se
nasloni na zid. Svaki je udah ušećereno dahtanje, a površina na kojoj leži miče se.
Zvuci onkraj začepljenih mu ušiju neravnomjerni su i kreštavi. Nešto ga pogodi u
rame, nešto grabežljivo i kandžasto. Pokriva glavu rukama, ali tako mu je preteško
disati. Pokuša obrisati lice i s njega skine dio, no ne i sav med, i bude mu lakše
disati. Nešto je u zraku iznad njega, lebdi.
Površina na kojoj sjedi naglo se nagne, i on sklizne ustranu. Kada se pak
površina umiri, oni kreštavi zvukovi bivaju tiši. Dorian se nakašlje i netko mu u
ruku tutne komad platna. On njime obriše lice, dovoljno da otvori oči i počne
sklapati sliku onoga u što gleda.

~ 324 ~
 Nalazi se na nekoj barci. Na brodu. Ne, na barci. Barci s ambicijom da bude
brod, s desecima sićušnih lampiona povješanih duž mnogobrojnih tamnih jedara.
Možda i jest pravi brod. Netko mu pomaže da skine medom natopljeni kaput.
„Otišle su, zasad, ali vratit će se“, kaže glas, sada jasniji. Dorian se okrene da
bolje pogleda svoju spasiteljicu dok ona njegov kaput sa zvjezdastim gumbima
otresa preko ograde broda, puštajući kapi meda da se vrate moru.
Kosa joj je složeni koloplet tamnih valova i pletenica svezanih na tjemenu
komadom crvene svile. Koža joj je svjetlosmeđa, s uočljivim uzorkom pjegica na
hrptu nosa. Oči su joj tamne, iscrtane crnom i svjetlucavo zlatnom bojom, koje
djeluju prije kao ratničke boje nego kao šminka. Na sebi nosi vrpce smeđe kože
vezane poput prsluka preko nečeg što je nekoć možda i bio džemper, no sada su to
više vijugavi izrez i manšete vezane labavim šavovima i ispuštenim očicama, pa su
joj ramena i gornji dijelovi ruku izloženi, i veliki ožiljak što joj se svija oko lijevoga
tricepsa. Ispod veste nosi suknju, komotnu i nabranu, paperjastu poput
padobrana, blijedu i gotovo bezbojnu, oblak iznad tamnih čizama.
Vješa kaput preko ograde broda da se med nastavi cijediti, pazeći da ga namjesti
tako da s nje ne sklizne.
„Tko je otišao?“ zausti Dorian, ali stigne tek do tko prije no što se opet zagrcne
medom. Žena mu doda čuturicu i kad je spusti na usne, voda je bolja od svega što
je ikad okusio.
Žena ga sažalno pogleda i doda mu još jedan ručnik.
„Hvala vam“, kaže on mijenjajući čuturicu za ručnik, zahvala mu na usnama
ostavlja ljepljivo-sladak trag.
„Sove“, kaže žena. „Došle su ispitati kakva je to strka. Vole znati kada se stvari
promijene.“
Ode na drugi kraj palube i ostavi Doriana da se pribere. Nizovi upaljenih
lampiona vijugaju oko glavnog jarbola, uz njega pa preko jedara boje crnog vina.
Svjetlucaju duž ograde poput krijesnica, na pramcu prelaze na višu razinu, do
pulene u obliku zeca, čije se uši pružaju unatrag cijelom duljinom broda.
Dorian udiše, dugo i duboko. Svaki udah manje je sladak od prethodnoga.
Dakle, još nije mrtav. Rame ga više ne boli. Pogleda svoja naga prsa i ruke, siguran
da će na njima biti tragova ozljeda, ogrebotina i oguljotina barem, ali nema ničega.
Pa, ne baš ničega.

~ 325 ~
 Na prsima, preko prsne kosti, tetovaža je mača. Sliči sablji krivošiji, oštrica mu
je zaobljena. Držak od nestvarno zlatne, metalik tinte svjetluca mu pod kožom.
Odjednom opet teško diše i osovi se na noge. Uhvati se za ogradu da održi
ravnotežu i pogleda u More bez zvijezda. Dijelovi modela svemira polagano tonu
u med. Zlatna kazaljka, koja očajnički pokazuje prema gore, nestaje mu pred
očima. Špilja se proteže u sjenu, more blago svjetluca. U daljini se kreću nekakve
sjene, lepršaju poput krila.
Med mu kaplje s kose i s hlača, skuplja se u lokvu kraj bosih stopala. Iskorači iz
nje, paluba mu je topla pod nožnim prstima.
Odlazi na pramac broda, kamo je otišla i žena za koju pretpostavlja da je
kapetanica.
Pronađe je kako sjedi pored nečega položenog na palubu, prekrivenog svilom
jednakom onoj na jedrima.
„Oh“, kaže Dorian kad shvati što je to.
Teško mu je izaći na kraj sa svime što osjeća pri pogledu na Allegrino truplo.
„Poznavao si je?“ upita kapetanica.
„Da“, odgovori Dorian. Ne doda da je tu ženu poznavao pola svog života, da
mu je bila nešto najbliže majci, da ju je u jednakoj mjeri volio i mrzio, da bi je do
maloprije ubio vlastitim rukama, a ipak, dok tu stoji, osjeća gubitak čiju dubinu ne
može objasniti. Osjeća se oslobođeno. Osjeća se izgubljeno. Osjeća se slobodno.
„Kako se zvala?“ upita kapetanica.
„Zvala se Allegra“, kaže Dorian i shvati da ne zna je li joj to bilo pravo ime.
„Mi smo je zvali slikaricom“, kaže kapetanica. „Kosa joj je tada bila drugačija“,
doda, nježno dodirujući jedan od Allegrinih srebrnih uvojaka.
„Poznavali ste je?“
„Znala me pustiti da se poigram njezinim bojama, dok sam još bila zec. Nikad
nisam bila jako dobra.“
„Dok ste bili... što?“
„Nekoć sam bila zec. Više nisam. Ne moram biti. Nikad nije kasno da se
promijeniš, dugo mi je trebalo da to shvatim.“

~ 326 ~
 „Kako vam je ime?“ upita Dorian iako odgovor već zna. Na ovakvome mjestu
ne može biti puno nekadašnjih zečeva.
Kapetanica ga mrko pogleda. Očito joj to pitanje već neko vrijeme nisu
postavili, pa zastane da o njemu razmisli.
„Ondje gore zvali su me Eleanor“, kaže ona. „Ne zovem se tako.“
Dorian zuri u nju. Nije dovoljno stara da bude Mirabelina majka. Ni približno,
možda je i mlađa od nje. Ali sliči joj, imaju iste oči i oblik lica. Pita se kako vrijeme
funkcionira ovdje dolje.
„Kako se ti zoveš?“ upita Eleanor.
„Dorian“, kaže on. Djeluje mu istinitije od svih imena kojima se služio. Počinje
mu se sviđati.
Eleanor ga pogleda i kimne, potom se ponovo okrene Allegri.
Allegrine su oči sklopljene. Dugačka i duboka posjeklina prekriva joj dio glave,
prelazi preko vrata, iako krvi nema puno. Većina tijela prekrivena je medom koji
se lijepi za svilu kojom je pokrivena, krzneni kaput nestao je negdje u moru.
Dorian naglo shvati koliko je sretan što je preživio pad. Pita se vjeruje li u sreću.
Ovratnik na Allegrinoj bluzi raskopčan je dovoljno da vidi mač tetoviran na
njenim prsima, no mača tamo nema. Tek fini ožiljak u obliku pčele.
Eleanor poljubi Allegru u čelo i navuče joj svileni pokrov preko lica.
Ustane i pogleda Doriana.
„Mogu te tamo odvesti, ako tamo ideš“, kaže Eleanor pokazujući prstom u
njega. „Znam gdje je.“
„Odvesti kamo?“ upita Dorian.
„Na to mjesto na tvojim leđima.“
Dorian stavi ruku na rame, dotakne najviši rub vrlo detaljne, vrlo real istične
tetovaže koja mu prekriva leđa. Grane drveta, sklop krošanja u šumi rascvalih
trešanja u kojoj lampioni i svjetla svjetlucaju poput zvijezda, premda je sve to tek
pozadina za središnji motiv: panj prekriven knjigama po kojima kaplje med iz
košnice na kojoj sjedi sova, s krunom na glavi.

~ 327 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS pleše. Plesna je dvorana puna, glazba u njoj preglasna, ali
vlada nekakva lakoća, nekakvo stalno savršeno kretanje. Plesni mu se partneri
izmjenjuju, svi su maskirani.
Sve je svjetlucavo, zlatno i prekrasno.
„Ezra“, začuje Mirabelin glas, pretih i predalek iako joj je lice blizu. „Ezra, vrati
mi se“, govori mu.
On se ne želi vratiti. Zabava je tek počela. Tajne su ovdje. Odgovori su ovdje.
Sve će shvatiti nakon još jednoga plesa, molim te, samo još jednog.
Nalet vjetra odvoji ga od trenutačnog partnera, a ne uspije zgrabiti drugog.
Zlatom prekriveni prsti kliznu kroz njegove. Glazba postane raštimana.
Zabava nestane, otpuhnuta dahom, i Mirabel mu se nađe pred očima, gotovo u
fokusu, lice joj je par centimetara od njegova. Zatrepće prema njoj pokušavajući se
sjetiti gdje su, a onda shvati da nema blagoga pojma gdje se trenutačno nalaze.
„Što se dogodilo?“ upita Zachary. Svijet je mutan i okreće se, kao da i dalje pleše,
premda mu je sada jasno da zapravo leži na tvrdom podu.
„Onesvijestio si se“, kaže Mirabel. „Vjerojatno od udarca, izbio je zrak iz tebe.
Nismo se baš najelegantnije prizemljili.“ Pokaže hrpu metala u blizini. Ostatke
dizala. „Drži“, doda ona. „Skinula sam ih da olakšam umjetno disanje, ali ostale su
čitave.“
Daje mu njegove naočale.
Zachary sjedne i stavi ih na nos.

~ 328 ~
 Dizalo se tako raspalo da je Zachary zaprepašten što su – pa, što je on – preživio
pad. Možda je Skrbnikov blagoslov pomogao i bogovi su pripazili, jer okna dizala
više nema, gore zjapi tek velika rupa.
Mirabel mu pomogne da se osovi na noge.
Nalaze se u nekom dvorištu okruženom sa šest velikih samostojećih kamenih
lukova. Većina je polomljena, no na zaglavnom kamenju onih koji i dalje stoje
uklesani su simboli. Zachary razazna ključ i krunu, no ostale može i pogoditi. Iza
lukova leže ruševine nečega što je nekoć bio grad.
Dok promatra građevine koje ih okružuju, Zacharyju pada na pamet tek jedna
riječ, drevno, ali nešto nedefinirano drevno, poput sna kakvog arhitekta u vrućici,
od kamena, bjelokosti i zlata. Stupovi, obelisci i pagodasti krovovi. Sve blista, kao
da su i cijeli grad i špilja u kojoj počiva prekriveni slojem kristala. Mozaici se
protežu zidovima, a ugrađeni su i u tlo pod njegovim nogama, premda je većina
toga tla prekrivena knjigama. Gomilama knjiga, u hrpama ili razbacanim posvuda,
napuštenim od onih što su ih tu nekoć čitali.
Špilja je ogromna, s lakoćom opasuje cijeli grad. Na njezinu su drugom kraju
litice s uklesanim stubištima, ceste i tornjevi osvijetljeni poput svjetionika. I
premda su to tek izdvojena signalna svjetla, sve blista. I sve djeluje preveliko da bi
bilo pod zemljom. Odveć prostrano i previše složeno i previše zaboravljeno.
Pored dizala gori vatra, u građevini koja izgleda kao fontana, samo što iz nje
teče vatra. Posude iz kojih se slijeva zaodjenute su kristalom kao da su lusteri,
premda ih gori tek nekoliko. Sličnih fontana ima i drugdje po dvorištu, ali su
ugašene.
Zachary podigne jednu knjigu, čvrsta je i teška, no stranice su joj međusobno
polijepljene nečim za što se pokaže da je med.
„Izgubljeni gradovi od meda i kosti“, primijeti.
„Strogo gledano, to je luka, iako mnoge luke sliče gradovima“, objasni Mirabel
dok Zachary vraća nečitljivi svezak na mjesto na kojemu je ležao. „Sjećam se ovog
dvorišta, bilo je Srce ove Luke. Tijekom zabava na lukove bi povješali fenjere.“
„Sjećaš se ovoga?“ upita Zachary prelazeći pogledom po praznome gradu.
Ovdje već dugo nije bilo nikoga.
„Sjećala sam se tisuća i tisuća života prije no što sam i progovorila“, kaže
Mirabel. „Neki su s vremenom izblijedjeli, većinom djeluju kao napola

~ 329 ~
zaboravljeni snovi, ali kad se nađem na mjestu na kojemu sam već bila, prepoznam
ga. Pretpostavljam da je to kao da te proganja vlastiti duh.“
Zachary je promatra dok netremice gleda nekamo onkraj porušenih zdanja.
Pokuša zaključiti djeluje li mu Mirabel ovdje stvarnije ili nestvarnije nego u redu
za kavu usred Manhattana, ali ne uspije. Izgleda isto, samo izubijano, prašnjavo i
umorno. Svjetlost vatre poigrava joj se s kosom, provlači je kroz crvene i ljubičaste
tonove, ne dopušta da se svede na jednu boju.
„Što se ovdje dogodilo?“ upita Zachary, nastojeći se pomiriti sa svime, dok se
dijelom uma i dalje vrti po plesnoj dvorani. Vrhom stopala bocne drugu knjigu.
Ona se ne da otvoriti, stranice su joj čvrsto sklopljene.
„Morske mijene“, kaže Mirabel. „Tako to ide, povijesno govoreći. Jedna luka
potone, a nova se otvori na nekom višemu mjestu. Mijenjaju se, prilagođavaju
moru. Još nikada se nije povuklo, ali pretpostavljam da se i more može osjetiti
zapostavljenim. Nitko na njega više ne obraća pažnju, pa se povuče u dubine iz
kojih je i došlo. Pogledaj, možeš vidjeti kuda su prolazili kanali, tamo.“ Pokaže mu
mjesto na kojemu mostovi prelaze odsječak ničega.
„Ali... gdje je more sada?“ upita Zachary, pitajući se koliko se duboko proteže
to ništa.
„Sigurno je negdje dublje. Dublje no što sam mislila. Ovo je jedna od najnižih
luka. Ne znam što ćemo pronaći budemo li morali ići dublje.“
Zachary pogleda knjigama prekrivene ostatke nekoć potopljenoga grada.
Pokuša ga zamisliti punog ljudi i načas si ga uspije predočiti – gomile ljudi na
ulicama, svjetla koja se pružaju u daljinu – a onda je opet tek beživotna razvalina.
Početku ove priče nije svjedočio. Ta je priča puno, puno starija od njega.
„U ovoj sam luci proživjela tri života“, kaže Mirabel. „U prvom sam umrla kad
mi je bilo devet godina. Jedina želja bila mi je da odem na zabavu i promatram
ples, ali roditelji su mi rekli da moram pričekati dok ne napunim deset, a desetu
nisam dočekala, ne u tom životu. U sljedećem sam poživjela do sedamdeset osme
i naplesala se do mile volje, ali svagda sam bila smrtnica, sve dok me nisu začeli
izvan vremena. Ljudi koji su vjerovali u stare legende pokušali su stvoriti mjesto
na kojemu se to može dogoditi. Pokušavali su, u jednoj Luci za drugom. Teorije i
pouke o tome prenosili su na nasljednike. Mukotrpno su radili, i ovdje i na

~ 330 ~
površini, i tijekom godina nosili kojekakva imena, iako ih je bilo sve manje.
Posljednje, Keating, dobili su po mojoj baki.“
„Zaklada Keating“, zaključi Zachary. Mirabel kimne.
„Većina je umrla prije no što sam im mogla zahvaliti. No za sve to vrijeme nitko
i nikada nije razmislio što će biti poslije. Nitko nije razmišljao o ishodu i
posljedicama“
Mirabel podigne mač s mjesta na kojemu je ležao na tlu. Izvježbano ga zavrti u
ruci. U njezinim rukama djeluje lak poput pera. Nastavi ga vrtjeti i govoriti.
„Ja sam – dobro, prethodna ja – ovo prokrijumčarila iz jednog muzeja, skriveno
u donjem dijelu jako neudobne večernje haljine. Tada još nije bilo detektora
metala, a stražari u pravilu damama ne provjeravaju stražnje dijelove večernjih
haljina. Hvala ti što si vratio knjigu, bila je jako dugo izgubljena.“
„To radimo ovdje dolje?“ upita Zachary. „Vraćamo izgubljene stvari?“
„Rekoh ti, spašavamo ti dečka. Opet.“
„Zašto imam dojam da to nije – čekaj malo“, kaže Zachary. „Vidjela si onu
sliku.“
„Naravno da jesam. Puno sam vremena provela u krevetu koji u nju gleda.
Jedno od Allegrinih najboljih djela. Jednom sam je pokušala skicirati u ugljenu, ali
nisam ti uspijevala uhvatiti lice.“
„Zato si nas obojicu htjela ovdje dolje. Zato što smo na toj slici.“
„Pa...“ zausti Mirabel, a onda slegne ramenom, što mu govori da je možda u
pravu.
„To nije sudbina, to je... povijest umjetnosti“, pobuni se Zachary.
„Tko je spominjao sudbinu?“ kaže Mirabel, ali sa smiješkom, onim smiješkom
glamurozne filmske zvijezde koji na svjetlosti vatre djeluje zastrašujuće.
„Nisi li ti...“ Zachary zastane. Nisi li ti Sudbina? Pitanje zvuči previše apsurdno,
čak i za opušten razgovor o prošlim životima i unatoč činjenici da on već praktično
vjeruje da je žena pred njim – nekako, suludo – Sudbina. Netremice je gleda.
Izgleda kao obična osoba. A možda je i sama poput vrata koja crta: imitacija
dovoljno vjerna da zavara oko. Treperava svjetlost vatre osvjetljava je iz različitih
kutova, prepuštajući ostale mraku. Ona ga gleda tamnim, neustrašivim, maskarom
umrljanim očima i on više ne zna što bi mislio. Ni što bi pitao.

~ 331 ~
 „Što si ti?“ napokon se odluči upitati i istog časa požali.
Mirabelin smiješak iščezne. Priđe mu korak bliže, stane mu preblizu. Nešto na
njezinu licu promijeni se, kao da je skinula nevidljivu masku koju je dotad nosila,
identitet dočaran ružičastom kosom i drskošću, lažan koliko i rep i kruna s jedne
davne zabave. Zachary se pokuša sjetiti je li u njoj ikada osjetio istu, bezimenu,
drevnu prisutnost što ju je osjetio kod Skrbnika i nekako zna da je uvijek bila tu i
da je iščeznuti smiješak stariji i od najstarijih filmskih zvijezda. Ona se nagne
dovoljno da ga poljubi i kad progovori, glas joj je dubok i miran.
„Ja sam puno toga, Ezra. Ali nisam razlog zbog kojega nisi otvorio ona vrata.“
„Molim?“ upita Zachary, iako je siguran da već zna što je time mislila.
„Sam si, dovraga, kriv što ta vrata nisi otvorio kad ti je bilo koliko-već godina,
ti i nitko drugi“, kaže mu Mirabel. „Ne ja, ne onaj tko je ta vrata prebojio. Ti. Ti si
ih odlučio ne otvoriti. Stoga mi nemoj tu stajati i izmišljati legendu koja ti dopušta
da za svoje probleme optužiš mene. Imam dovoljno i svojih.“
„Nismo ovdje da pronađemo Doriana, tu smo da pronađemo Simona, zar ne?“
upita Zachary. „On je posljednja stvar izgubljena u vremenu.“
„Ti si ovdje zato što mi trebaš, da učiniš nešto što ja ne mogu“, ispravi ga
Mirabel. Gurne mač prema njemu, s drškom prema gore, i natjera ga da ga uzme.
Čak je i teži no što se sjeća. „I tu si zato što si me slijedio, a nisi morao.“
„Nisam morao?“
„Ne, nisi“, kaže Mirabel. „Želiš misliti da si morao, ili da si trebao, ali uvijek si
imao izbora. Ali ti ne voliš birati, zar ne? Ništa ne radiš dok ti netko drugi ili nešto
drugo ne kaže da možeš. Ni ovamo nisi odlučio doći sve dok za to nisi dobio
privolu od knjige. I još bi sjedio u Skrbnikovom uredu i premišljao se da te ja odatle
nisam izvukla.“
„Ne bih –“ pobuni se Zachary razgnjevljen osjećajima, i istinom koja se iza njih
skriva, no Mirabel ga prekine.
„Šuti“, kaže podižući ruku, zagledana nekamo iza njega.
„Ne govori mi da –“ zausti Zachary, ali onda se okrene da vidi u što ona to gleda,
pa zašuti.
Nekakva sjena nalik na olujni oblak kreće se u njihovu smjeru, popraćena
zvukom sličnim vjetru. Plamen na vatrenoj fontani zatreperi.

~ 332 ~
 Oblak biva sve veći i glasniji i Zachary shvati u što gledaju.
Zvuk nije zvuk vjetra, već krila.
Zachary Ezra Rawlins sovu je – a da nije bila preparirana – dotad vidio tek
jednom, nedaleko od majčine seoske kuće, jedne proljetne večeri, tik prije
sumraka, sjedila je pored puta, na telefonskoj žici. Usporio je jer iza njega nije bilo
drugih automobila i jer se htio uvjeriti da je to doista sova, a ne neka druga
grabljivica, i sova je u njega buljila neosporno sovljim očima i Zachary je zurio u
nju, sve dok se iza njega nije pojavio drugi automobil, pa je morao krenuti dalje, a
sova je ostala i gledala za njim.
Sad u njega zuri mnogo, mnogo sova, desecima i desecima očiju, i sve su bliže.
Sjena od krila i kandži spusti se preko njih. Sove se obrušavaju i lete nad ulicama,
podižu kosti i prašinu.
Vatra zadrhti na uskovitlanom zraku, zapucketa i oslabi, sjene se prodube i
oblak sova, približavajući se, proguta najprije jednu, a potom još jednu ulicu.
Zachary osjeti da mu Mirabel šakom dodiruje nadlakticu, ali ne može odvratiti
pogled od desetaka – ne, stotina – očiju što odozgo zure u njih.
„Ezra“, kaže Mirabel stišćući mu ruku. „Bježi.“
Zachary načas sleđeno stoji, no tada nešto u njegovu mozgu uspije reagirati na
Mirabelin glas i on učini kako je rekla, zgrabi torbu s tla i pojuri u suprotnom
smjeru, dalje od te tame i tih očiju.
Protrči ispod onih lukova, prema zgradama, niz prvu ulicu do koje stigne,
saplećući se, spotičući, nastoji ne ispustiti torbu i mač. Čuje Mirabel iza sebe, čizme
joj udaraju po tlu djelić sekunde nakon njegovih, ali se ne usuđuje osvrnuti.
Kada se ulica razdvoji, Zachary zastane, no Mirabelina ga ruka s leđa pogura
ulijevo i on pojuri niz drugu ulicu, drugu mračnu stazu na kojoj ne vidi dalje od
dva koraka ispred sebe.
Ponovo skrene, a odjek njegovih koraka izgubi se. Pogleda iza sebe. Mirabel je
nestala.
Zachary se sledi, rastrgan između odluke da se istim putem vrati i pronađe
Mirabel i odluke da krene dalje.
A onda se sjene oko njega pomaknu. Udubine prozora i dovrataka, i lijevo i
desno od njega, prepune su krila i očiju.

~ 333 ~
 Zachary posrne unatrag i ispusti mač. Pokuša se uspraviti i odere dlanove na
kamenoj stazi pod sobom.
One sove sada su iznad njega, ne vidi koliko ih je još u sjeni. Jedna ga dograbi
za ruku i zabije mu kandže u kožu.
Zachary dohvati ispušteni mač i naslijepo zamahne, oštrica se zabije u kandže i
perje, razdvoji krv i kosti. Kriještanje je sada zaglušno, no sove se povuku na
dovoljno dugo da se Zachary osovi na noge, proklizavajući na krvlju poprskanom
kamenu.
Trči što ga noge nose, ne osvrćući se. U tom labirintu od grada nema nikakav
osjećaj za smjer, pa se odluči voditi sluhom, uzmicati pred zvukom krila.
Neprestano skreće. Jedna uličica skrene na cestu koja ga vodi preko mosta,
ništavilo pod njim duboko je, ali u njemu, daleko dolje, vidi i nešto zlatno. Zachary
ne zastane da pogleda. Stigne na drugu stranu, a tamo nema ni ceste ni staze, tek
pukotina, a iza nje ostaci nekog stubišta koje započinje negdje iznad njegove glave
i vodi prema gore, samo što ostatka stubišta nema.
Zachary se osvrne i grad mu se učini opustjelim, ali tada se pojave sove, jedna,
pa druga, pa još jedna, sve dok se ne pretvore u bezličnu masu očiju i čaporaka.
Više ih je no što je mislio da je moguće, kreću se toliko brzo da mu je
nepojmljivo da im išta uspije pobjeći. Zašto su se, uopće, i usudili pokušati?
Zachary pogleda stube iznad sebe. Izgledaju mu čvrste, uklesane u stijenu. I nisu
tako visoko. Ona pukotina pod njima i nije tako široka. Mogao bi ih dosegnuti.
Baci mač na najbližu stubu i on ostane gdje jest.
Zachary udahne i skoči naprijed, jednom se rukom uhvati za kamenu stubu, a
drugom se primi za mač, no mač sklizne, a s njim i uporište.
I tako mač, umjesto gore, na urušeno stubište u zaboravljenom gradu,
Zacharyja Ezru Rawlinsa odvuče i pošalje ga, kao po toboganu, dolje, u mrak.

~ 334 ~
DORIAN U ŽIVOTU NIJE ČESTO BIVAO prekriven medom, pa tek sada shvaća da se on
zna zavući apsolutno svuda te da tamo uporno i ostaje. Napuni još jednu kantu
hladnom vodom iz bačava smještenih u trupu broda i istrese si je na glavu,
drhtureći dok mu se slijeva niz kožu.
Da misli da sanja, ta bi ga šokantna hladnoća možda i probudila, ali Dorian zna
da ne sanja. Znade to do nožnih prstiju.
Kad sa sebe skine što je moguće više meda, ponovo navuče odjeću, a kaput sa
zvjezdastim gumbima ostavi raskopčan. Zgode i priče leže u unutrašnjem džepu
kaputa; putovanje su, nekako, preživjele neozlijeđene i neumazane medom.
Dorian provuče ruku kroz još uvijek ljepljivu, posijedjelu kosu, osjeti se
prestarim za sva ta čudesa i upita se kada se on to iz nekog mladog, odanog i
poslušnog prometnuo u nekog zbunjenog, nesvrhovitog i sredovječnog. Samo što
točno zna kada se to dogodilo, jer ga taj trenutak i dalje progoni.
Dorian se vrati na palubu. Barka je uplovila u drugi sustav špilja, stijene u njemu
protkane su kristalom koji izgleda kao kvarc ili kao citrin. U stalaktite u njima
urezani su motivi loze, zvijezda i dijamanata. Cijeli prostor osvjetljavaju svjetla s
barke i blago svjetlucanje mora.
Dok barka polagano plovi, ugleda i druge špilje, djeliće prostora koji se na nju
nastavljaju. Stubišta i visoke, urušene lukove. Polomljene kipove i pomno isklesane
skulpture. Podzemne ruševine koje blago svjetlucaju od meda. U daljini, jedan se
vodopad (medopad) pjeni i prelijeva preko stijena. Cijeli jedan svijet ispod svijeta
nad njim, i ispod svijeta nad njim. Ili barem negdašnjeg svijeta.

~ 335 ~
 Eleanor je na krmi, namješta niz instrumenata koje Dorian ne prepoznaje, ali
upravljanje ovakvim plovilom zacijelo traži kreativnost. Jedan instrument izgleda
poput niske pješčanih satova. Drugi je kompas u obliku globusa, koji osim
standardnih smjerova pokazuje i gore i dolje.
„Bolje?“ upita ona dok joj prilazi, pogledavši mu mokru kosu.
„Puno bolje, hvala vam“, odgovori Dorian. „Mogu li vas nešto pitati?“
„Možeš, ali možda ti neću znati odgovoriti, ili ću znati, ali odgovor neće biti
pravi ili dobar. Pitanja i odgovori ne uklapaju se uvijek kao komadići slagalice.“
„Ovo nisam imao, tamo gore“, kaže Dorian pokazujući tetovirani mač na
svojim prsima.
„To nije pitanje.“
„Kako to da ga sada imam?“
„Jesi li mislio da ga imaš?“ upita Eleanor. „Takve stvari ovdje se znaju pobrkati.
Vjerojatno si mislio da bi tu trebao biti i sada je tu. Sigurno si dobar pripovjedač,
to obično potraje malo duže. Ali prilično si dugo bio u moru, i to je dovoljno.“
„To je bila samo ideja“, kaže Dorian i sjeti se kako se osjećao čitajući
Zacharyjevu knjigu, čitajući što su čuvari nekoć bili, i zamišljajući kakav bi bio
njegov mač da je pravi čuvar, a ne tek loša imitacija.
„Priča je to koju si ispričao samom sebi“, kaže Eleanor. „More te je čulo i mač
je sada tu. Tako to ide. Obično to mora biti vrlo osobna priča, priča koju nosiš na
koži. Meni to sada uspijeva i s ovim brodom. Zahtijevalo je puno vježbe.“
„Ovaj brod postoji zato što si ti to htjela?“
„Pronašla sam dijelove i ispričala si priču o ostatku tog broda i oni su
naposljetku postali jedno te isto, pronađeni dijelovi i dijelovi priče. Plovi sam od
sebe, ali moram mu govoriti kamo, a povremeno ga i pogurati u pravom smjeru.
Mogu promijeniti jedra, ali ona vole biti ove boje. Sviđaju ti se?“
Dorian pogleda u tamnocrvena jedra; ona načas posvijetle, a onda povrate boju
burgunca.
„Sviđaju mi se“, kaže Dorian.
„Hvala ti. Tetovažu na leđima, nju imaš i tamo gore?“
„Da.“

~ 336 ~
 „Je li te boljelo?“
„Jako“, kaže Dorian prisjećajući se uzastopnih seansi u salonu za tetovažu koji
je mirisao na kavu i na štapiće nag champa, gdje su puštali klasični rock, dovoljno
glasno da se ne čuje zujanje igala. Ilustraciju je fotokopirao godinu prije, da je
objesi na zid, i nije ni pomislio da bi knjigu mogao izgubiti. A dok je bila
izgubljena, to je bilo sve što mu je ostalo od Zgoda i priča i više nije bilo dovoljno
da bude na zidu, htio ju je blizu sebe, negdje gdje mu je nitko neće moći uzeti.
„Važna ti je, zar ne?“ upita Eleanor.
„Važna mi je, da.“
„Važne stvari znaju boljeti.“
Dorian se nasmiješi na tu izjavu, njezinoj istinitosti unatoč ili baš zbog nje.
„Trebat će nam neko vrijeme da dotamo stignemo“, kaže Eleanor, namjesti onaj
kompas u obliku globusa i omota kormilo broda konopom.
„Mislim da ne razumijem kamo idemo“, prizna Dorian.
„Oh“, kaže Eleanor. „Mogu ti pokazati.“
Još jednom provjeri kompas, a potom ga povede u kapetanovu kabinu. Na
sredini je dugački stol prekriven svijećama od pčelinjeg voska. Kožnati naslonjači
zgurani su u kutove, uz trbušastu peć čija dimovodna cijev ide prema gore, kroz
palubu. Cijelu stražnju stranu pokrivaju prozori od raznobojnih stakala. Sa
stropnih greda vise konopi, vrpce i velika mreža za spavanje prekrivena dekama.
Na jednoj polici stoje jedan plišani zečić s povezom preko oka, jedan mač i
kojekakvi drugi predmeti. Lubanja s rogovljem. Glinene šalice pune običnih i
kemijskih olovaka, bočice tinte i kistovi. Niske od perja vise po zidovima, lepršaju
kako zrak oko njih struji.
Eleanor ode na drugi kraj stola. Među svijećama leži gomila papira, različitih
tekstura, veličina i oblika. Neki su i prozirni. Većina ima linije i anotacije.
„Teško je mapirati mjesto koje se mijenja“, objasni. „Zemljovid se mora
mijenjati zajedno s njim.“
Podigne kut gomile papira na stolu i pričvrsti ga za kuku koja na konopu visi sa
stropa. Isto učini i s ostalima, zavrti jedno vitlo na zidu, i komadi zemljovida se
podignu, međusobno pričvršćeni vrpcama i uzicama. Zemljovid se diže u
slojevima, raste poput nekakve papirnate torte s nekoliko katova. Najviši slojevi

~ 337 ~
popunjeni su knjigama. Dorian opazi plesnu dvoranu, a onda i Srce (maleni crveni
dragulj u obliku srca visi na tome mjestu zajedno s ostacima sata) i duboki, tamni
prostor ispod njega koji presijeca nekoliko razina. Ispod njega su pak špilje, ceste
i tuneli. Kad pogleda izbliže, ugleda i visoke kipove, udaljene zgrade i drveće, sve
izrezano od papira. Zlaćane svilene zmije koje ulaze u donje slojeve i izlaze iz njih,
brodić pričvršćen za jednu od njih, blizu središta. Svila vijuga prema dolje, sve do
površine stola, gdje se u valovima slijeva u lokve okružene papirnatim zamcima i
kulama.
„Ovo je more?“ upita Dorian dodirujući zlaćanu svilu.
„More se izgovara lakše od ‘složeni nizovi rijeka i jezera,’ zar ne?“ odgovori
Eleanor. „Sve je međusobno povezano, ali ima i kojekakvih džepova. Mi smo u
jednom od viših. On se spušta ovdje“, pokaže niže razine, koje nisu detaljne kao
ostatak zemljovida. „Ali dolje nije sigurno ako nisi sova, previše se mijenja. I ovo
je samo ono što sam osobno vidjela.“
„Koliko duboko ide?“ upita Dorian.
Eleanor slegne ramenima. „To još nisam utvrdila“, kaže. „Mi smo tu“, pokaže
jedan od zlaćanih valova na sredini. „Idemo ovuda i skrećemo ovdje,“ pokaže dvije
svilene brazde koje se uspinju, „a onda te mogu ostaviti ovdje.“ Pokaže jedan
papirnati drvored.
„Kako da se vratim ovamo?“ upita Dorian i pokaže Srce.
Eleanor promotri zemljovid, a onda prijeđe na drugu stranu stola. Pokaže na
drugi kraj papirnate šume. „Izađeš li ovdje, i pođeš ovuda,“ pokaže stazu koja izlazi
iz drveća, „trebao bi uspjeti pronaći ovo konačište.“ Tu je sad i malena zgrada sa
sićušnim fenjerom. „Od konačišta bi morao moći izaći na drugu cestu, da dođeš
dovde.“ Zaobiđu kut zemljovida i ona mu pokaže stazu najbližu Luci. „Kad tamo
stigneš, kompas bi ti ponovo trebao funkcionirati, a on te uvijek upućuje ovamo.“
Pokaže na Srce.
Dorian pogleda lanac oko vrata na kojemu vise ključ njegove sobe i kompas
veličine medaljona. Otvori ga i malo meda iscuri iz njega, ali igla u njemu vrti se
kao luda, ne uspijevajući pronaći smjer.
„Tome služi?“ upita on. To mu još nitko nije objasnio.
„Neće biti isto, kad se vratiš“, kaže mu Eleanor. „Ponekad se ne možeš vratiti
na isto mjesto, moraš otići na novo.“

~ 338 ~
 „Ne pokušavam se vratiti na neko mjesto“, kaže Dorian. „Pokušavam se vratiti
jednoj osobi.“ Glasno priznanje djeluje kao potvrda.
„I ljudi se mijenjaju, znaš.“
„Znam“, kaže Dorian kimajući. O tome ne želi razmišljati. Uvijek se želio naći
na tome mjestu, a tek kada se tamo napokon našao, shvatio je da je mjesto tek
način da dođe do osobe, a sada je izgubio i jedno i drugo.
„Možda si već jako dugo odsutan“, kaže Eleanor. „Vrijeme je ovdje dolje
drugačije. Prolazi sporije. Ponekad uopće ne prođe, već naprosto preskoči.“
„Jesmo li mi to izgubljeni u vremenu?“
„Ti možda jesi. Ja nisam izgubljena.“
„Što radite ovdje dolje?“ upita Dorian. Eleanor porazmisli o pitanju
promatrajući slojeve zemljovida.
„Neko vrijeme tražila sam jednu osobu, no nisam je pronašla. Potom sam
tražila sebe. Sad kad sam se pronašla, vratila sam se istraživanju, čime sam se i
bavila prije svega drugoga što sam radila, i mislim da sam cijelo vrijeme i trebala
istraživati. Zvuči li to bedasto?“
„Zvuči kao sjajna pustolovina.“
Eleanor se nasmiješi samoj sebi. Ona i Mirabel imaju isti smiješak. Dorian se
upita što se zbilo sa Simonom, sada kad shvaća koliko se prostora i vremena ovdje
dolje dade izgubiti. I dok Eleanor sklapa zemljovid, umotava Srce u More bez
zvijezda, on nastoji ne razmišljati o tome koliko je vremena gore već prošlo.
„Blizu smo dobrog mjesta za oproštaj“, kaže ona. „Ako si spreman.“
Dorian kimne i oni se zajedno vrate na palubu. Uplovili su u drugu špilju, u
ovoj su uklesane velike niše, a u svakoj stoji divovski kip neke osobe. Šest ih je,
svaki drži nekakav predmet, no mnogi su polomljeni, a svi su prekriveni
kristaliziranim medom.
„Kakvo je ovo mjesto?“ upita Dorian dok prilaze pramcu.
„Dio jedne od starih Luka“, odgovori Eleanor. „Razina mora bila je viša kada
sam ovuda posljednji put prošla. Moram ažurirati zemljovid. Mislila sam da bi joj
se ovdje svidjelo. Jednom mi je rekla da bi ljude koji su umrli ovdje dolje trebalo
vratiti Moru bez zvijezda, jer sve priče dolaze iz mora, a svi svršeci su počeci. Tada

~ 339 ~
sam je upitala što se događa s ljudima koji su ovdje rođeni i ona mi je rekla da ne
zna. Ako su svi završeci i počeci, nisu li onda i svi počeci završeci?“
„Možda“, kaže Dorian. Spusti pogled k Allegrinu tijelu, umotanom u svilu i
konopom privezanom za drvena vrata.
„Nisam imala ništa drugo primjerene veličine“, objasni Eleanor.
„Prikladno je“, uvjeri je Dorian.
Zajedno podignu vrata i spuste ih preko ograde na površinu Mora bez zvijezda.
Rubovi potonu u med, ali vrata ostanu plutati.
Kada se vrata malo udalje od broda, Eleanor se popne na ogradu i na vrata baci
papirnati lampion. On sleti i prevrne se, svijeća u njemu zahvati najprije njegovu
papirnatu ljusku, potom svilu, a onda metodično proguta konope.
Vrata i osoba na njima, oboje u plamenu, otplutaju od broda.
Rame uz rame, Dorian i Eleanor stoje uz ogradu i promatraju ih.
„Želiš li reći nešto lijepo?“ upita Eleanor.
Dorian netremice zuri u zapaljeno truplo žene koja mu je oduzela ime, i život,
dala mu tisuću obećanja, a nijedno nije ispunila. Žene koja ga je pronašla dok je
bio mlad, izgubljen i sam, dala mu svrhu, poslala ga stazom koja se pokazala
neočekivanijom i neobičnijom nego što su ga naveli vjerovati. Žene kojoj je do
prije godinu dana vjerovao kao nikome dotada i koja bi ga, vrlo nedavno, ustrijelila
u srce da se nisu umiješali vrijeme i sudbina.
„Ne, ne želim ništa reći“, kaže joj i Eleanor se okrene i zamišljeno ga pogleda,
zatim kimne i ponovo se usredotoči na desni bok broda, dugo promatra sad već
daleki plamen, a onda progovori.
„Hvala ti što si me vidjela kada su drugi ljudi gledali kroz mene kao da sam
duh“, kaže Eleanor, a Dorianu u grlu zapne neočekivan jecaj.
Eleanor spusti ruku na Dorianovu koja počiva na ogradi i oni stoje tako, u tišini,
i gledaju, još dugo nakon što plamen nestane s vidika, a brod produži prema svom
odredištu.
Dok kraj njih prolaze, zapaljena vrata osvjetljavaju lica prastarih kipova.
To su tek kamena obličja onih koji su na tome mjestu davno prije obitavali, no
oni prepoznaju jednu od svojih i odaju tihu počast Allegri Cavallo koja se vraća
Moru bez zvijezda.

~ 340 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS gleda uvis, prema slabašnoj svjetlosti što blista (ne jarko)
u daljini o kojoj već razmišlja kao o dubini, s nekog mjesta daleko, daleko dolje.
Što je suprotnost strahu od visine? Strah od dubine?
Tu je i nekakva litica, sjena što se proteže sve do slabašne svjetlosti koja dopire
iz grada. Kao da razaznaje i onaj most. Mjesto na koje se prizemljio minimalno je
osvijetljeno, svjetlošću nalik na mjesečinu, samo toplije boje.
Ne sjeća se da se prizemljio, samo da je skliznuo i nastavio kliziti, i bio
prizemljen.
Sletio je na gomilu kamenja. Noga ga boli, no čini se da ništa nije slomljeno, čak
ni njegove neuništive naočale.
Zachary ispruži ruku da se osovi na noge i prsti mu se sklope oko nečije ruke.
Naglo povuče ruku.
Ponovo posegne, nesigurno, i ruka je još uvijek tamo, ledena, viri iz gomile
kamenja koja uopće nije gomila kamenja. Pored ruke leži i noga, i nešto okruglo,
možda polovica glave. Osovljujući se na noge, Zachary se rukom osloni o jedan
odlomljeni kuk.
Stoji u moru polomljenih kipova.
Jedna ruka u blizini drži neupaljenu baklju, pravu, koliko vidi, a ne isklesanu iz
kamena. Zachary polako priđe i iz ruke kipa izvadi baklju.
Spusti mač pod noge i preturi po torbi tražeći upaljač, zahvalan bivšem
Zacharyju što ga je uvrstio u inventar.

~ 341 ~
 Uspije upaliti baklju, nakon nekoliko pokušaja, doduše. Ona mu dade dovoljno
svjetla da pronađe put, ali ne zna kamo treba ići. Odluku o smjeru kojim će krenuti
prepušta gravitaciji, slijedi nizbrdicu i ide tamo gdje mu je najlakše koračati.
Kipovi mu se pomiču pod nogama. Naslanja se na mač da održi ravnotežu.
Na toj neravnoj površini teško je rukovati i mačem i bakljom, no nijedno se ne
usuđuje ostaviti. Baklja mu treba zbog svjetla, a mač mu se čini... važnim.
Polomljeni kipovi pomiču se, pokreću minijaturne lavine udova. Zachary ispusti
mač, ispruži ruku da održi ravnotežu i udari u nešto mekše od kamena.
Lubanja pod njegovim prstima nije isklesana iz bjelokosti ili mramora. Kost,
ljepljiva od posljednjih ostataka mesa što ju je nekoć obavijalo. Zacharyjevi prsti
zapletu se u ono što je ostalo od kose. Brzo povuče ruku, odmetnute vlasi pojure
za njegovim prstima.
Zachary gurne baklju u spremnu ruku kipa u blizini, da bolje pogleda, iako nije
siguran da želi.
Truplo, gotovo kostur, zatrpano je ostacima kipova. Da je prošao koji korak
ulijevo ili udesno, Zachary ga ne bi ni primijetio, iako sada osjeća smrad
raspadanja.
Ovo tijelo nije omotano uspomenama. Na njemu su komadi raspadnute odjeće.
Tko god da ju je nekoć nosio, više ga nema, i svoju je priču odnio sa sobom, a za
sobom ostavio kosti, čizme i kožnate korice omotane oko trupa, korice za mač, ali
prazne.
Zachary zastane, rastrgan između očite koristi od tih korica i količine kontakta
s truplom potrebne da ih uzme, i nakon unutrašnje rasprave udahne zrak i
nespretno otkopča remen s njegova bivšeg vlasnika, pri čemu se kosti, trulež i
neidentificirane tekućine raspu.
Naglo mu sine misao da će ovdje dolje i sam završiti tako i on je, svom snagom,
odagna iz glave te se fokusira na komade kože i metala.
Kad ih odveže, korice i naramenice odgovaraju njegovu maču, ne savršeno, ali
dovoljno da ga više ne mora tegliti. Treba mu malo da shvati kako da ih nosi preko
džempera, ali mač mu naposljetku prione uz leđa.
„Hvala ti“, kaže Zachary truplu.
Truplo ne kaže ništa, nijemo uživa u tome da je bilo od pomoći.

~ 342 ~
 Zachary se nastavi kretati, teturati po ostacima kipova. Sada je lakše. Prebaci
baklju iz jedne u drugu ruku, da odmori šaku.
Komadi kipova bivaju sve sitniji i naposljetku hoda po samome šljunku.
Površina od mramora rastvara se u nešto što bi moglo biti staza.
Staza skrene u tunel.
Zacharyju se čini da baklja slabi.
Ne zna koliko je dugo hodao. Pita se je li još uvijek siječanj, da li negdje daleko
gore još uvijek sniježi.
Čuje jedino svoje korake, svoj dah, svoje otkucaje srca i pucketanje plamena
baklje koji definitivno slabi, što je razočaravajuće, jer se nadao da bi to mogla biti
čarobna baklja koja beskonačno gori, a ne obična, koja se gasi.
U blizini začuje zvuk koji ne stvara sam. Neko kretanje po tlu.
Zvuk se nastavi, i biva glasniji. Negdje blizu kreće se nešto veliko. Iza njega, a
sad i pored njega.
Zachary se okrene i pogleda gore. Baklja osvijetli veliko, tamno oko okruženo
svijetlim krznom. Oko pitomo zuri u njega, a onda trepne.
Zachary ispruži ruku i dotakne beskrajno meko krzno. Pod rukom osjeti svaki
udah, svaki udar golemoga srca, a onda stvorenje ponovo trepne i okrene se na
drugu stranu i, prije nego što nestanu, svjetlost baklje osvijetli dugačke uši i
paperjast rep.
Zachary zuri u tamu za ogromnim bijelim kunićem.
Je li sve ovo započelo s jednom knjigom?
Ili je starije od toga? Je li sve što ga je dovelo dovde puno, puno starije?
Pokuša locirati pojedine trenutke, razvrstati ih po značenju.
Značenja nema. Više ne.
Glas je poput šapta u vjetru.
„Što?“ naglas upita Zachary.
„Što?“ odgovori mu jeka, i opet i opet i opet.
Zakasnio si. Bila bi ludost nastaviti.
Zachary posegne iza leđa, izvuče mač iz korica i uperi ga u mrak. Znaš, ti si već
mrtav.

~ 343 ~
 Zachary zastane i sluša, iako to ne želi.
Toga si jutra prerano otišao u šetnju i srušio se od umora i stresa, a onda je
uslijedila hipotermija, no tijelo ti je zakopano u snijegu. Nitko te neće pronaći dok
se u proljeće ne otopi. A snijega je tako puno. Tvoji prijatelji misle da si nestao, ali
zapravo si im pod nogama.
„Nije istina“, kaže Zachary. Ne zvuči uvjereno koliko bi to želio.
U pravu si, nije. Ti nemaš prijatelja. A sve ovo je izmišljotina. Bijedni pokušaj
tvoga mozga da se zaštiti. Sam sebi priča priču u kojoj ima ljubavi, pustolovine i
misterija. Sve što si htio u svom životu, samo si bio previše zauzet igranjem igrica i
čitanjem knjiga da izađeš i pronađeš ih. Tvoj uzaludni život je gotov, zato si ovdje.
„Začepi“, kaže Zachary tami. Namjeravao je uzviknuti, no riječi su mu slabašne,
pretihe za jeku.
Znaš da je to istina. Vjeruješ da jest, jer je vjerojatnije od ove besmislice.
Glumataš. Izmislio si te ljude i ta mjesta. Pričaš si bajku jer se previše bojiš istine.
Baklja slabi. Hladnoća nalik na snijeg plazi mu po koži.
Odustani. Nikada nećeš pronaći izlaz. Izlaza nema. Stigao si do kraja. Igra
završena.
Zachary se natjera da krene dalje. Više ne vidi kamo staza vodi. Usredotoči se
na korak za korakom. Drhti.
Odustani. Lakše je odustati. Bilo bi ti toplije kad bi odustao.
Baklja se ugasi.
Ne trebaš se bojati umiranja jer si već mrtav.
Zachary pokuša krenuti naprijed, no ne vidi ništa.
Mrtav si. Nema te. Dodatnog života nema. Imao si svoju priliku. Odigrao si svoju
igru. Izgubio si.
Zachary padne na koljena. Mislio je da ima mač, zašto bi imao mač? To je tako
glupo.
Glupost Besmislica. Vrijeme je da prestaneš fantazirati o mačevima, putovanju
kroz vrijeme, o muškarcu koji ti ne laže, o sovljim kraljevima i Moru bez zvijezda.
Ništa od toga ne postoji. Ti si ih izmislio. Sve je to u tvojoj glavi. Možeš prestati
hodati. Nemaš kamo otići. Umoran si od hodanja.

~ 344 ~
 Umoran je od hodanja. Umoran od pokušaja. Ne zna čak ni što želi, što traži.
Ne znaš što hoćeš. Nikada i nisi znao, niti ćeš ikada znati. Sve je gotovo. Stigao si
do kraja.
Nečija šaka spusti mu se na nadlakticu. Misli da mu je nečija šaka na nadlaktici.
Možda.
„Ne slušaj“, kaže mu drugi glas, blizu uha. Ne prepoznaje ni glas ni naglasak.
Možda britanski, irski ili škotski, tako nešto. Loš je u prepoznavanju naglasaka,
kao što je loš i u svemu drugome. „Laže“, nastavi glas. „Ne slušaj.“
Zachary ne zna kojemu bi glasu vjerovao, iako britansko-irsko-škotski naglasci
obično zvuče službeno i važno, a onaj drugi glas nema nikakav naglasak, no možda
tih glasova uopće nema, možda bi se trebao malo odmoriti. Pokuša leći, ali ga
netko povuče za ruku.
„Ne možemo ostati ovdje“, inzistira jedan od glasova. Onaj britanski.
Sam si izmislio da ti netko pomaže, toliko si očajan da u to vjeruješ. Baš jadno.
Šaka mu oslobodi nadlakticu. Tamo nikada i nije bilo nikakve šake, nije bilo
ničega.
Bljesne nekakva svjetlost, nekakav bljesak naglo preplavi cijeli prostor. Načas se
u daljini pojave jedan tunel, jedna staza i jedna velika drvena vrata, a onda opet
nastupi tama.
Ti si mali, jadni, beznačajni čovjek. Ništa od ovoga nije važno. Ne možeš učiniti
ništa što bi utjecalo na bilo što. Već si zaboravljen. Ostani ovdje. Otpočini.
„Ustani“, kaže mu drugi glas i ona šaka opet je tu, vuče ga naprijed.
Zachary se nespretno osovi na noge. Mač što ga drži u ruci udari ga u nogu.
Ipak ima mač.
Ne.
Glas u tami promijeni se. Dosad je bio miran. Sada je srdit.
Ne, ponovi tama kada se Zachary pokuša pomaknuti. Netko ga – nešto – zgrabi
za gležnjeve, omota mu se oko nogu i pokuša ga povući natrag.
„Ovuda“, kaže drugi glas, sada već očajnički, vodeći ga naprijed. Zachary ide za
njim, svaki korak nailazi na pojačan otpor s tla. Pokuša potrčati, no jedva uspijeva
i hodati.

~ 345 ~
 Jače stisne držak mača. Usredotoči se na šaku na svojoj nadlaktici, ne na ono
drugo, što mu plazi uz noge i oko vrata, iako djeluje jednako stvarno.
Nije sam. Ovo se događa.
Ima mač i nalazi se u špilji ispod izgubljenoga grada negdje u blizini Mora bez
zvijezda, i izgubio je trag Sudbini i ne vidi, ali i dalje vjeruje, kvragu.
Stopala mu se sada brže kreću, korak, pa još jedan, pa još jedan, iako ga ona
stvar u tami i dalje slijedi, drži korak s njima dok odmiču niz stazu koja završava
nečim što djeluje kao zid.
„Pričekaj“, kaže glas koji ne pripada tami, i šaka pusti Zacharyja, zamijeni je
nešto što nije šaka. Nešto teško i hladno savije mu se oko ramena.
Pred sobom ugleda tračak svjetlosti koji dopire kroz otvorena vrata.
Tama ispusti užasan zvuk; nije to krik, ali Zachary nema druge riječi za vrištav
užas u svojoj glavi i oko nje.
Toliko je glasan da Zachary posrne i tama ga zgrabi, potrga mu cipele, savije
mu se oko nogu, potegne ga natrag. On izgubi ravnotežu i padne, klizne unatrag,
nastojeći ne ispustiti mač. Nečija ruka uhvati ga oko prsa pa povuče prema
svjetlosti i vratima. Zachary ne zna tko je jači, čovjek ili tama, ali jednom se rukom
uhvati za svog spasioca, a drugom, mačem, ubode u tamu.
Tama zasikće na njega.
Ne znaš ni zašto si tu, poviču mu glasovi u ušima i glavi dok ga netko odvlači na
svjetlo. Iskorištavaju te –
Vrata se zatvore, priguše glasove, ali nastave podrhtavati i drmusati se, nešto s
druge strane pokušava ući.
„Pomozi mi s ovim“, kaže muškarac naslanjajući se na vrata, pokušavajući ih
zadržati zatvorenima. Zachary trepne, oči mu se privikavaju, ali vidi veliku drvenu
gredu s kojom se muškarac bori, pa skoči na noge, uhvati drugi kraj teške grede i
oni je uguraju u metalne nosače postavljene duž vrata.
Greda klizne na mjesto i podboči zatvorena vrata.
Zachary nasloni čelo na vrata i pokuša umiriti disanje. Vrata su masivna,
izrezbarena i svake sekunde bivaju sve stvarnija i čvršća na dodir. Živ je. Ovdje je.
Ovo se događa.

~ 346 ~
 Zachary uzdahne, podigne glavu i osvrne se po mjestu na koje je ušao, a onda
pogleda muškarca koji stoji kraj njega.
Mjesto je hram. Vrata su jedna u kompletu od četverih vrata koja vode u
otvoreno predvorje. Ono se nastavlja prema gore, sve više i više i više, u slojevima
omeđenim drvenim stubištima i balkonima. Vatre gore u obješenim zdjelama,
njihovo drhtavo svjetlo pojačavaju svijeće razmještene po svim površinama kao
žrtve paljenice, s kojih vosak kaplje na izrezbarene oltare i po ramenima i
ispruženim dlanovima kipova. Dugačke plahte načinjene od stranica iz knjiga vise
preko balkona poput zastava i lepršaju, oslobođene iz uveza.
U tom hramu svjetlosti Zachary Ezra Rawlins i Simon Johnatan Keating,
zgranuti, šutke zure jedan u drugoga.

~ 347 ~
BILO JE LAKŠE NO ŠTO JE PREDVIDIO, otkriti
je među maskiranim gostima na zabavi.
Započeti razgovor. Uvući je u razgovor. Pozvati je na kat, u svoju hotelsku sobu,
rezerviranu pod izmišljenim imenom.
Očekivao je da će biti nepovjerljivija.
Očekivao je puno toga od ove večeri, a nije se ostvarilo.
Došli su dovde toliko lako da ga to kopka, još i gore sada kad su se maknuli od
žamora i glazbe. Bilo je previše lako. Prelako ju je otkrio, po pčeli i maču što joj
tako očito i upadljivo vise oko vrata. Prelako ju je uvukao u razgovor, prelako
doveo na kat, na mjesto bez svjedoka, osim grada s druge strane prozora, previše
opterećenog vlastitim brigama da to primijeti ili za to mari.
Sve je bilo previše lako i to ga muči.
No sada je i prekasno.
Sada ona stoji uz prozor, iako pogled i nije bogzna što. Dio hotela s druge strane
ulice, ugao noćnog neba na kojemu se ne vide zvijezde.
„Razmišljaš li ikada o tome koliko je priča tamo vani?“ upita ona prstom
dodirujući staklo. „Koliko se drama odvija oko nas upravo u ovom trenutku?
Pitam se koliko bi debela knjiga trebala da ih zabilježiš. Trebala bi ti vjerojatno
cijela knjižnica za jednu jedinu večer na Manhattanu. Za jedan sat. Za minutu.“
On tada pomisli da ona zna zašto je ovdje i da je zato sve išlo tako lako. Daljnje
oklijevanje ne može si priuštiti.
Dio njega želi nastaviti s tom šaradom, glumiti ono što glumi i nositi masku
koju nosi.

~ 348 ~
 Otkriva da s njom i dalje želi razgovarati. Njezino pitanje odvrati mu pozornost,
razmišlja o svim drugim ljudima u ovome gradu, svim pričama koje ispunjavaju
tu ulicu, taj kvart, taj hotel. Tu sobu.
Ali on ima posao koji treba obaviti.
Priđe joj vadeći oružje iz džepa.
Ona se okrene i pogleda ga, s izrazom lica koji ne uspijeva iščitati. Podigne ruku
i položi mu dlan na obraz.
Zna gdje joj je srce i prije nego što udari. I pritom je može gledati u oči, pokret
je do te mjere uvježban da je gotovo makinalan, toliko izvješten da o njemu ne
mora ni misliti, premda mu to što ne misli, ovdje i sada smeta.
I onda je gotovo, jednom joj rukom pritisne izrez na haljini, a desnom leđa, da
ne padne ili se ne odmakne. Iz daljine, kroz prozor, izgledalo bi romantično, tanka
igla zabodena u njezino srce bila bi detalj izgubljen u zagrljaju.
Čeka da joj se disanje zaustavi, da joj srce stane.
Ono ne staje.
Srce joj nastavlja kucati. Osjeća ga pod prstima, tvrdoglavo i uporno.
I dalje ga gleda, samo joj se odraz u očima promijeni, i on sada shvaća.
Procjenjivala ga je. Sada ga je procijenila i ocijenila nedostojnim, njeno razočaranje
očito je i vidljivo koliko i krv što joj curi niz leđa, među njegove prste i kroza srce
što mu i dalje kuca pod rukom.
Ona uzdahne.
Nagne se naprijed, nasloni se na njega, pritisne bučno srce na njegove prste, i
sve na njoj – njezin dah, njena koža – sve je toliko živo u njegovu naručju da ga to
užasne.
Ona podigne ruku, ležerno i mirno, i skine mu masku. Pusti je da padne na pod,
gledajući ga ravno u oči.
„Tako sam umorna od te romanse s mrtvom djevojkom“, kaže ona. „Ti nisi?“
Dorian se trgne i probudi.
Sjedi u naslonjaču u kapetanovim odajama na piratskom brodu na moru od
meda. Pokuša uvjeriti um da je hotelska soba na Manhattanu bila san.
„Imao si noćnu moru?“ upita Eleanor s drugog kraja prostorije.

~ 349 ~
 Ažurira svoje zemljovide. „I ja sam imala noćne more, nekoć. Zapisala bih ih
na papir, presavila ga u zvijezdu, bacila i tako ih se riješila. Znalo je i upaliti.“
„Ove se nikada neću riješiti“, kaže joj Dorian.
„Neke i ostanu“, kaže Eleanor kimajući. Premjesti onu zlaćanu svilu i ponovo
sklopi zemljovid. „Uskoro stižemo“, kaže i izađe na palubu.
Prije nego što krene za njom, Dorian provede još časak u hotelskoj sobi koju
pamti. Uzme ranac koji mu je dala, s nekoliko potencijalno korisnih predmeta,
uključujući i čuturicu s vodom, iako Eleanor tvrdi da je u medu bio dovoljno dugo
da neko vrijeme ne bude ni gladan ni žedan. U rancu su i jedan džepni nožić,
komad konopa i kutija šibica.
Nekako mu je uspjela pronaći par čizama koje mu odgovaraju: visoke, s
podvrnutom sarom, prave piratske. Gotovo udobne. S njima, i kaputom sa
zvjezdastim gumbima, izgleda kao lik izašao iz neke bajke. Možda i jest.
Izađe na palubu i sledi se u tim čizmama pred prizorom koji vidi pred sobom.
Špilja, i u njoj gusta šuma trešanja u punome cvatu koja se širi sve do vrha špilje,
do obale rijeke. Vijugavo korijenje drveća nestaje pod površinom od meda, a
otpale latice padaju na nju i plivaju nizvodno.
„Lijepo je, zar ne?“ kaže Eleanor.
„Prekrasno“, suglasi se Dorian, iako ta riječ ne može opisati koliko mu pogled
na to odavno voljeno mjesto kida srce.
„Uz ovu struju, ne mogu se dugo zadržati“, objasni Eleanor. „Jesi li spreman?“
„Mislim da jesam“, kaže Dorian.
„Kad pronađeš konačište, reci gostioničaru da sam ga pozdravila, molim te“,
kaže Eleanor.
„Hoću“, kaže joj Dorian. I znajući da za to možda neće imati drugu priliku,
doda: „Poznajem vašu kćer.“
„Poznaješ Mirabel?“ upita Eleanor.
„Da.“
„Ona mi nije kći.“
„Nije?“

~ 350 ~
 „Samo utoliko što i nije osoba“, objasni Eleanor. „Ona je nešto drugo,
prerušeno u osobu, kao i Skrbnik. To znaš, zar ne?“
„Znam“, prizna Dorian, iako to ne bi znao opisati tako jednostavno. Onaj san,
puko sjećanje, ponovo mu se vrti po glavi, i nastavlja se. Ostatak te noći proveli su
skupa, u hotelskom baru, njegov se svijet slomio i raspao, a Mirabel je dijelove toga
svijeta pohvatala na dnu čaše za martini. Dorian se ponekad zapita što se moglo
dogoditi, što je mogao učiniti da nije ostala s njim.
„Pretpostavljam da je teško ne biti osoba, a zaglavio si u osobi“, mudruje
Eleanor. „Uvijek je, u vezi sa svim, izgledala strašno ljuta. Kakva je sada?“
Dorian ne zna kako da joj na to pitanje odgovori. U prstima osjeća otkucaje srca
koje nije tamo. Na trenutak, prisjećajući se, prizivajući predodžbu osobe koja to
nije, ponovo osjeti isto što je osjetio i one noći: da ispod sveg tog užasa, zbrke i
čuđenja počiva savršen spokoj.
„Mislim da više nije ljuta“, odgovori joj. Premda, čak i dok to izgovara, vjeruje
da je ta njena mirnoća sličnija bonaci u oku oluje.
Eleanor nakrivi glavu, razmisli, a onda kimne, naizgled zadovoljna.
Dorian joj poželi uzvratiti na dobroti, na tome što ga je povezla. Što mu je
spasila život, što je, izgleda, nasljedno.
Ima samo jednu stvar koju joj može dati; shvati da ga je činjenica da tu knjigu
nitko ne čita mučila više od činjenice da je ne posjeduje. Osim toga, on je uvijek
nosi sa sobom, tintom ispisanu na leđima, i u glavi, gdje se neprestano vrti.
Dorian iz džepa na kaputu izvadi Zgode i priče.
„Volio bih vam ovo dati“, kaže predajući je Eleanor.
„Važna ti je“, kaže ona. To je tvrdnja, ne pitanje.
„Da.“
Eleanor okrene knjigu u rukama, mrko je pogledavajući.
„Jednom, davno, nekom sam dala knjigu koja mi je bila važna“, kaže. „Nikad je
nisam dobila natrag. Ja ću ti ovu jednoga dana vratiti, je li to u redu?“
„Samo je prije toga pročitajte“, kaže Dorian.
„Hoću, obećavam“, kaže Eleanor. „Nadam se da ćeš pronaći svoju osobu.“

~ 351 ~
 „Hvala vam, kapetanice moja“, kaže Dorian. „Želim vam još puno pustolovina.“
Nakloni joj se i ona se nasmije, i tu se rastanu i nastave svatko svoju priču.
Dorianovo iskrcavanje komplicirana je majstorija s konopima. Nakon pažljivo
izvedena skoka s kopna promatra brod kako odmiče niz obalu i biva sve manji i
manji.
S toga mjesta može pročitati i tekst urezan u boku broda:
Tragati & pronalaziti
Brod se pretvori u svjetlo što sja u daljini, a onda nestane, i Dorian ostane sam.
Okrene se prema šumi.
Trešnjeva stabla u njoj najveća su što ih je ikad vidio, masivna i čvornata, grane
im se svijaju na sve strane, neka su dovoljno visoka da prijeđu kameni zid špilje, a
neka toliko niska da ih može dotaknuti, sva otežala od tisuća ružičastih cvjetova.
Korijenje i debla rastu iz tvrde kamene podloge koja oko njih puca i rastvara se.
Na granama im vise papirnati lampioni, neki i na nemogućoj visini, gdje
razbacani u krošnjama svjetlucaju poput zvijezda. Lelujaju se, iako povjetarca
nema.
Kad zađe u šumu, Dorian među drvećem tu i tamo nailazi na panjeve. Neki su
prekriveni upaljenim svijećama, vosak kaplje preko rubova na tlo. Na drugima su
naslagane knjige i kad ispruži ruku da uzme jednu, Dorian otkrije da su i knjige od
punog drveta, dio nekadašnjeg drveta, izrezbaren i oslikan.
Oko njega latice polagano padaju. Jedna utabana staza raščišćena je i obilježena
oznakama na drveću, plosnatim kamenjem usađenim u korijenje na kojemu gore
svijeće. Dorian krene stazom i ubrzo više ne vidi More bez zvijezda. Više ne čuje
zvuk valova koji se odbijaju o obalu.
Jedna latica zaleprša, padne mu na ruku i istopi se na koži poput snježne
pahulje.
Dorian odmiče niz stazu, cvijeće se nastavlja osipati, po par latica odjednom, a
onda se počne nakupljati, gomilati na stazi.
Ne zna kada se, točno, cvjetne latice pretvore u snijeg.
Dok ide dalje, čizme mu ostavljaju trag. Svjetala koja obilježavaju put biva sve
manje. Cvjetni snijeg pada sve gušće i gasi svijeće. Sada je i hladnije, latice koje mu
padnu na izloženu kožu čine se ledenim.

~ 352 ~
 Mrak pada brzo i gust je. Dorian ne vidi ništa.
Napreduje korak po korak, čizme mu upadaju duboko u snijeg.
Začuje nekakav zvuk. Isprva misli da je vjetar, no zvuk je pravilniji, nalik na
disanje. Nešto se miče, najprije kraj njega, a potom i ispred njega. Ne vidi ništa,
tama je potpuna.
Zastane. Pažljivo napipa ranac i savije šake oko kutije šibica.
Naslijepo pokuša upaliti šibicu. Prva mu ispadne iz drhtavih prstiju. Udahne,
umiri se i pokuša s drugom.
Šibica se upali i baci svjetlosti koliko je može baciti jedan treperav plamičak.
U snijegu ispred Doriana stoji muškarac. Viši od njega, mršaviji, ali širih
ramena. A na tim širokim ramenima stoji sovlja glava, i zuri u njega krupnim
okruglim očima.
Sova nakrivi glavu i promotri ga.
Velike okrugle oči trepnu.
Plamen stigne do kraja šibice. Svjetlo zatreperi i ugasi se.
Doriana ponovo okruži tama.

~ 353 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS često je zamišljao likove iz knjiga, no ni sanjao nije da bi
se s jednim od njih mogao naći licem u lice. I premda je znao da je Simon Keating
stvarna osoba, a ne književni lik, u glavi je stvorio sliku i o njemu, a osoba koju
upravo gleda nimalo joj ne sliči.
Ovaj muškarac stariji je od osamnaestogodišnjaka kojega je Zachary zamislio.
Doduše, što uopće znači dob nekome tko je izgubljen u vremenu? Izgleda kao da
mu je tridesetak, ima tamne oči, a duga mu je, prljava, plava kosa svezana u konjski
rep u koji je zabodeno nekoliko pera. Nekoć možda i bijela nabrana košulja sada
je siva, no kaputić je bolje prošao: nedostaje mu nekoliko gumba, koje su zamijenili
komadi uzice svezani u čvor. Oko struka je, dvaput, omotao kožnatu traku, kao
dvostruki remen, s kojega visi nekoliko predmeta, uključujući nož i kalem konopa.
Kožnatim i platnenim trakama omotani su mu i koljena, laktovi i desna šaka.
Lijeve šake nema, odrezana je iznad zapešća. I batrljak je omotan i zaštićen, a i
koža iznad njega i dio kože oko vrata očito su u prošlosti bili gadno opečeni.
„Čuješ li ih još uvijek?“ upita Simon.
Zachary zatrese glavom, koliko da odgovori na pitanje, toliko i da iz nje istjera
sjećanje na one glasove. Negdje usput ispustio je baklju, iako se sada ne sjeća je li
je uopće imao. Pokuša se sjetiti, i sjeti se, onih kipova, onog mraka i divovskog
zeca.
Podigne pogled prema kumirima koji su stoljećima promatrali slavlja i vjernike,
potom prazninu, a nakon nje njihove je poglede svojatalo more od meda. A kad se
plima povukla, a svjetlo vratilo, najprije su zurili u jednoga, a sada i u dvojicu
muškaraca.

~ 354 ~
 „Govorili su ti laži“, uvjerava ga Simon pokazujući glavom na vrata. „Sreća pa
sam te čuo.“
„Hvala vam“, kaže Zachary.
„Prijeđi preko toga“, savjetuje ga Simon. „Nadvladaj to i zaboravi.“
Simon se okrene i pusti Zacharyja da se pribere. On se trese, no počinje se
smirivati, pokušava upiti sve pred sobom, oko sebe i iznad sebe.
Divovski kipovi broje se u desecima. Neki imaju životinjske glave, a neki ih
uopće nemaju. Razmješteni su posvuda, tako prirodno da Zacharyja ne bi
iznenadilo ni da se pokrenu; možda se i kreću, jako, jako sporo.
Među ispruženim udovima, krunama i rogovljem vise konopi, vrpce i uzice
kojima su kipovi vezani za balkone i vrata, na kojima vise stranice iz knjiga,
ključevi, perje i kosti. Na sredini predvorja visi dugačak niz mjedenih mjeseca.
Neki su konopi prebačeni preko zupčanika i kolotura.
Dva kipa toliko su velika da su balkone sagradili oko njih, po jedan sa svake
strane. Stoje sučelice, povrh svih ostalih drama što se oko njih odvijaju, na papiru,
u kamenu i uživo.
Najbliži je oblikovan toliko detaljno i vjerno da Zachary prepozna Skrbnika
iako mu je dio lica zaklonjen papirom koji podrhtava na vjetru i lukom
polumjeseca. Ruke su mu ispružene u poznatoj gesti, podignute kao da očekuje da
mu u otvorene dlanove stave neku jako veliku knjigu. S njih, omotane oko prstiju
i zapešća, vise crvene vrpce, dugački komadi svile boje krvi. Protežu se ustranu i
povezuju ga s balkonima, vratima i s kipom koji mu stoji sučelice.
Lik nasuprot njemu ne izgleda kao Mirabel, ali očito bi je trebao predstavljati,
barem onakvu kakva je nekoć bila. Crvene vrpce svezane su joj oko zapešća,
omotane oko vrata, vise sve do poda, gdje se, kraj stopala, nakupljaju poput lokve
krvi. Zdravo, Max, pomisli Zachary, a njezin kip jedva primjetno okrene glavu i
pogleda ga praznim, kamenim očima.
„Jesi li ozlijeđen?“ upita Simon kad Zachary zatetura unatrag, hvatajući se za
jedan oltar iza sebe da ne padne. Površina mu je meka pod rukom, kamenje
prekriven slojevima i slojevima voska. Zachary mu odgovori odmahujući glavom,
iako u to baš i nije siguran. I dalje osjeća težinu one tame u plućima i u cipelama.
Možda bi trebao sjesti. Pokuša se sjetiti kako. Na vrpcama koje lepršaju u blizini

~ 355 ~
ispisane su riječi koje Zachary ne uspijeva pročitati; molitve, zazivi ili legende.
Želje ili upozorenja.
„Ja sam...“ zausti Zachary, ali ne zna kako bi završio. Ne zna što je. Trenutačno
ne.
„Ti si, što?“ upita Simon pažljivo ga promatrajući. „Srce ili pero? Nosiš mač, ali
nisi odjeven u zvijezde. Ovo je uznemirujuće. Ne bi trebao biti ovdje. Suđeno ti je
da budeš negdje drugdje.“
Zachary otvori usta da ga upita o čemu on to, točno, govori, ali umjesto toga
izgovori nešto na što se u mislima neprestano vraća: „Vidio sam zeku.“
„Vidio si...“ Simon ga podrugljivo pogleda, pa Zachary pomisli da riječ nije
izgovorio kako treba, misli mu djeluju toliko odvojene od tijela.
„Zeku“, ponovi, dovoljno polako da riječ opet zazvuči pogrešno. „Velikog.
Poput slona, samo... zeku.“
„Mjesečev zec nije zeko“, ispravi ga Simon, a onda se ponovo usredotoči na
konope i zupčanike nad njihovim glavama. „Ako si vidio mjesečeva zeca, to znači
da je i mjesec tu“, kaže. „Kasnije je nego što sam mislio. Sovlji kralj dolazi.“
„Čekaj...“ zausti Zachary, nesigurno se hvatajući za prije postavljeno pitanje.
„Tko je Sovlji kralj?“
„Kruna prelazi s jednog na drugog“, odgovori Simon, zauzet namještanjem
konopa dobro uvježbanim pokretima jedne ruke. „Kruna prelazi iz priče u priču.
Sovljih kraljeva bilo je puno, i kruna, i čaporaka.“
„Tko je sada Sovlji kralj?“
„Sovlji kralj nije ‘tko’. Ne uvijek. Ne u ovoj priči. Brkaš ono što je bilo s onim
što jest.“ Simon uzdahne, prestane petljati s konopima i ponovo se usredotoči na
Zacharyja. Objasni mu, zastajkujući, tražeći prave riječi. „Sovlji kralj je... fenomen.
Budućnost koja se razbija o sadašnjost poput vala. Njegova krila sabijaju prostor
između opcija, uoči donošenja odluka, najavljuju promjenu... dugo očekivanu
promjenu, promjenu koju su naviještala proročanstva, na koju je ukazivalo
znamenje, zapisanu u zvijezdama.“
„A tko su zvijezde?“ Pitanje je to o kojemu je Zachary razmišljao, ali ga nikad
nije postavio naglas, iako mu još nije jasno je li Sovlji kralj osoba, ptica ili klimatska
pojava.

~ 356 ~
 Simon se zagleda u njega, a onda trepne.
„Mi smo zvijezde“, odgovori, kao da je to najočitija činjenica u moru metafora
i obmana. „Svi smo mi od čiste zvjezdane prašine i od priča.“
Simon se okrene i odveže konop s jedne od kuka postavljenih uza zid. Povuče
ga i, daleko gore, zupčanici i koloturi zaljuljaju se i pokrenu. Jedan se polumjesec
okrene prema unutra i nestane. „Ovo ne valja“, kaže Simon, potegne drugi konop
i odmakne uskomešane stranice. „Vrata se zatvaraju, i sa sobom odnose
mogućnosti. Priča je zabilježena; čak i ako ne zna kako ide, sada je netko drugi
prati, čita. Traži joj svršetak.“
„Što?“ upita Zachary i pritom možda zapravo misli tko, no ne sjeća se u čemu
je razlika.
„Ove priče“, ponovi Simon kao da odgovara na pitanje, a ne kao da potiče nova.
„Bio sam u toj priči, a onda sam iz nje odlutao i pronašao ovo mjesto gdje mogu
slušati, a ne čitati. Sve ovdje šapatom priča priče, šapuću i more i pčele, a ja slušam
i pokušavam pronaći oblik svemu tome. Gdje je bilo i kamo ide. Nove priče
omataju se oko starih. Prastarih priča što ih plamen šapuće noćnim leptirima. Ova
se pričala i pričala, i na mjestima se iskrzala i ima rupa u koje se može upasti.
Pokušao sam je zabilježiti i nisam uspio.“
Simon rukama pokaže kipove, vrpce, konope, papire i ključeve.
„Ovo je...“ zausti Zachary.
„Ovo je ta priča“, završi Simon njegovu misao. „Ostaneš li ovdje dolje dovoljno
dugo, čut ćeš kako zuji. Hvatam ih koliko mogu. To ublažava zvuk.“
Zachary pogleda pažljivije. Unutar vrpci, konopa, zupčanika i ključeva ima još
nečega, što se miče, svjetluca i mijenja na svjetlosti vatre:
mač i kruna, okruženi rojem papirnatih pčela.
Brod bez mora. Knjižnica. Grad. Požar. Ponor pun kostiju i snova. Lik u
krznenom kaputu na žalu. Nešto nalik na oblak, ili plavi autić. Trešnjevo drvo s
cvjetovima načinjenim od stranica iz knjiga.
Ključevi i vrpce pomaknu se, pa se prizori u njima bolje vide, i ne djeluju kao
nešto načinjeno od papira i uzice.
Loza se uspinje kroz prozor kako bi se svila oko žutoga mačka koji spava u
Skrbnikovu uredu. Dvije žene sjede za stolom za piknik, pod zvijezdama, pijuckaju

~ 357 ~
i razgovaraju. Iza njih jedan dječak stoji ispred nacrtanih vrata koja će zauvijek
ostati zatvorena.
Zachary pogleda iz drugoga kuta i načas mu cijela ta efemerna konstrukcija
izgleda poput ogromne sove koja obuhvaća cijelu prostoriju. A onda se, kad
stranice zalepršaju, ponovo razbije u dijelove priča. Promjena točke gledanja i
dodaje i oduzima. Međusobno isprepleteni likovi sada su razdvojeni. Negdje
sniježi. Na nekom je raskrižju nekakvo konačište i netko hoda prema njemu.
Na mjesecu su vrata.
„Priča se mijenja.“ Zachary se toliko zadubio u prizore koji se izmjenjuju da se
iznenađeno trgne kad iza leđa začuje Simonov glas. Ali kad ponovo pogleda, vidi
tek klupko papira, metala i tkanine. „Ide prebrzo. Događaji se preklapaju.“
„Mislio sam da vrijeme nije...“ zausti Zachary, i opet zastane, ne znajući što
vrijeme nije bilo, neće biti ili nije. „Mislio sam da je vrijeme ovdje drugačije.“
„Krećemo se drugačijim brzinama, no svi idemo k budućnosti“, kaže mu
Simon. „Zadržavala ju je kao da zadržava dah, a sad je više nema. Nisam mislio da
će se to dogoditi.“
„Tko?“ upita Zachary, ali Simon mu ne odgovori. Jednom rukom pomakne još
nekoliko konopa.
„Jaje puca“, kaže. „Puklo je. Pući će.“
Iznad njih cijeli se red ključeva saspe i zazveči poput zvonaca.
„Zmaj uskoro dolazi da pojede svijet“, Simon se okrene Zacharyju. „Ne bi
trebao biti ovdje. Priča te je slijedila ovamo. Oni te upravo ovdje i žele.“
„Tko?“ ponovo upita Zachary i čini se da ga je Simon ovaj put čuo. Nagne se i
prošapće, kao da se plaši da bi ga još netko mogao čuti.
„Oni su bogovi koji su ostali bez mitova, i pišu si nove. Čuješ li već zujanje?“
Na njegove riječi zrak se promijeni. Prostorijom zatreperi povjetarac, uskomeša
stranice iz knjiga i vrpce i pogasi gomilu svijeća. Simon ih pohrli ponovo upaliti,
jer prostor tone u tamu.
Zachary načini par koraka da mu se makne s puta i leđima dotakne kip nekog
ratnika s kacigom i isukanim mačem, na grifonu koji se, raširenih krila, propinje
na nekog nevidljivog neprijatelja.
Na maču sjedi malena sova i odozgo gleda u Zacharyja.

~ 358 ~
 Zachary odskoči od iznenađenja i posegne za svojim mačem, no mač je ostavio
na zemlji, daleko od sebe. Sova i dalje bulji u njega. Vrlo je mala, uglavnom paperje
i oči. U kandžama drži nekakav predmet.
„Zašto se bojiš onoga što te vodi?“ upita ga Simon mirno, zauzet paljenjem
svijeća. Prostorija postane svjetlija. „Sove su samo pogurale priču. Tome služe. Ova
je čekala da netko dođe. Trebao sam znati.“ Odmakne se mrmljajući si u bradu.
Predmet što ga je držala sovica ispusti Zacharyju pod noge.
Zachary spusti pogled.
Na kamenu kraj njegove cipele leži zvijezda od presavijenog papira.
Sova poleti uvis, sjedne na ogradu jednog balkona i nastavi zuriti dolje, u
Zacharyja. Ovaj ne učini ništa, pa sovica nestrpljivo hukne da ga potakne.
Zachary podigne papirnatu zvijezdu. Na njoj je otisnut nekakav tekst. Izgleda
mu poznato. Pita se koliko su se dugo mačke njome našutavale po hodnicima prije
no što je propala sve dovde, gdje ju je sova pokupila. Prije no što je pronašla put
do ovdje i sada.
Zachary razmotava zvijezdu i čita.

~ 359 ~
Gatarin sin stoji ispred šesterih vrata.

~ 360 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS pogleda riječi koje je toliko želio pročitati, gotovo mahnit
od sreće što je pronašao još jednu rečenicu koja započinje riječima „gatarin sin“,
otisnutu u poznatom sans serifu, na komadu papira istrgnutom iz knjige prije no
što se pretvorio u zvijezdu koju mu je, potom, darovala mala sova. A onda zastane.
Sovica s balkona zahuče na njega.
Nije spreman. Ne želi znati.
Još ne.
Stranicu ponovo složi u zvijezdu i stavi je u džep ne pročitavši više od prvih
nekoliko riječi.
Tri su stvari izgubljene u vremenu. Sve tri su ovdje. Slatki jadi u njegovoj torbi,
mač kraj njegovih stopala, a Simon na drugoj strani prostorije.
Zachary osjeća da bi se nešto trebalo dogoditi sad kada su svi na okupu, no nije
se dogodilo ništa. Barem ne ovdje. Možda su svi i dalje izgubljeni, samo je zajedno
s njima izgubljen i on.
Pronađi čovjeka.
Pronašao ga je. Što sad?
Zachary se ponovo usredotoči na Simona, koji i dalje pali svijeće po oltarima i
stubištima. Pod je prekriven pčelinjim voskom. Na nekim dijelovima izgleda kao
saće, iako su stopala i vrijeme uništili savršene šesterokute.
Kako se svjetlo pojačava, Zachary opaža nove slojeve, nadogradnje hrama. U
udubljenju za žrtve paljenice sada stoji gomila deka. Po podu leže redovi staklenki,

~ 361 ~
donesenih s nekog mjesta manje prekrivenog voskom. Tu se, dakle, čovjek
izgubljen u vremenu skrivao tjednima, mjesecima ili stoljećima.
Zachary ode do Simona, slijedi ga dok ovaj pali svoje svijeće.
„Riječi na papiru, to si ti“, prošapće Simon, možda samome sebi, a možda i
Zacharyju, ili riječima što se iznad njih drže svaka za svoj papir. „Pazi kakve si
priče pričaš.“
„Kako to mislite?“ upita Zachary, sjeti se onih glasova u mraku i zapita jesu li i
oni jedna takva priča. Simon se trgne na zvuk vlastita glasa i iznenađeno se okrene.
„Hej“, ponovo se obrati Zacharyju. „Došao si ovamo čitati? I ja sam mislio da
sam ovamo došao da čitam, a ne da me proučavaju, no priča je doživjela obrat.“
„Obrat? Kakav?“ kaže Zachary. Simon ga blijedo gleda. „Kakav obrat je priča
doživjela?“ objasni Zachary pokazujući rukom prema gore, prema stranicama iz
knjiga i kipovima, zabrinut Simonovim ponašanjem i još zabrinutiji jer se sve
neprestano ponavlja i – umjesto jasnije – postaje još zamršenije.
„Skršila se“, odgovori Simon, ne obrazlažući kako se priča može skršiti. Možda
onako kako krše i obećanja. „Rubovi su joj oštri.“
„Kako da je popravim?“ upita Zachary.
„Popravka nema. Možeš se samo odmaknuti od nje. Pogledaj“, Simon pokaže
nešto što Zachary u toj priči ne vidi. „Ti, sa svojim voljenim i sa svojim mačem.
Podignut će se plima. Jedna mačka te traži.“
„Mačka?“ Zachary pogleda gore, u sovu. Da sove mogu slijegati ramenima,
slegnula bi, samo što one to ne mogu, barem ne vidljivo, pa sovica samo protrese
perje.
„Toliko simbola, a i na kraju i na početku uvijek su bile jedino pčele“, primijeti
Simon.
Zachary uzdahne i podigne mač. Toliko simbola. Simboli su tu da ih se tumači,
ne da nešto definiraju, podsjeti se. Mač mu se sada čini lakšim ili se možda navikava
na njegovu težinu. Stavi ga natrag u korice.
„Moram pronaći Mirabel“, kaže Simonu.
Simon blijedo zuri u njega.
„Nju“, kaže Zachary pokazujući njezin kip. „Vašu...“ zaustavi se, brinući se da
Simon možda i ne zna da mu je Mirabel kći i da bi mu to otkriće moglo biti previše.

~ 362 ~
Stoga krene iznova. „Mirabel... Sudbinu, tko god da je. U ovoj inkarnaciji ima
ružičastu kosu i obično je gore, u višoj Luci. Ne znam možete li je vidjeti u priči,
ali ona mi je prijateljica, i negdje je ovdje dolje, i moram je pronaći.“
Zacharyju sine da sada mora pronaći već dvije osobe, no ne želi se u to upuštati.
Ne želi o tome razmišljati. O njemu. Iako mu se ime, koje mu vjerojatno i nije
pravo ime, poput mantre ponavlja u podsvijesti. Dorian, Dorian, Dorian.
„Ona ti nije prijateljica“, kaže Simon remeteći mu misli, remeteći mu cijelo biće.
„Gospodarica kuće knjiga. Ako te je ostavila, to joj je i bila namjera.“
„Molim?“ kaže Zachary, ali Simon nastavi govoriti, hoda oko kipova, poteže
konope i vrpce, i podiže oluju od knjižnih stranica i predmeta što na njima vise.
Sova na balkonu zakriješti, sleti i sjedne Zacharyju na rame.
„Tu priču nisi trebao donositi ovamo“, prekori ga Simon. „Držim se podalje od
nje, više u njoj ne bih trebao biti. Kad god sam se u nju pokušao vratiti, to mi je
donosilo samo bol“
Simon pogleda mjesto na kojemu bi trebala biti njegova lijeva šaka.
„Jednom sam se u nju vratio i završila je požarom“, kaže. „Posljednji put kad
sam joj se približio, žena s okom plavim poput neba odrezala mi je šaku i upozorila
da se više ne vraćam.“
„Allegra.“ Zachary se sjeti šake u staklenci. Možda joj je to bilo osiguranje, da
dio Simona zauvijek ostane izgubljen, ili tek standardna tehnika zastrašivanja koja
je prerasla zastrašivanje.
„Sad je više nema.“
„Čekajte, nema je sad ili nema je zauvijek?“ upita Zachary, no Simon ne objasni.
„Trebao bi poći sa mnom“, kaže on. „Moramo otići prije no što nas more
odnese.“
„Govori li ovo da pođem s vama?“ upita Zachary pokazujući vrpce, zupčanike
i ključeve, desnom rukom, da ne otjera sovu koja mu sjedi na lijevom ramenu.
Slijediti upute utkane u divovsku pokretnu skulpturu priče ne čini mu se boljim
od praćenja uputa ispisanih na stranicama neke knjige.
Ne namjerava se vraćati u onaj mrak, no više je načina da odavde ode.
Simon zuri u priču, promatra je pomno kao da na golemom nebu traži
određenu zvijezdu.

~ 363 ~
 „Ne znam koji od ovih si ti“, kaže Zacharyju.
„Ja sam Zachary. Ja sam gatarin sin. Moram znati što mi je sada činiti, Simone,
molim vas“, kaže Zachary. Simon se okrene i upitno ga pogleda. Ne, ne upitno.
Blijedo.
„Tko je Simon?“ upita i ponovo se okrene zupčanicima i kipovima, kao da se
odgovor na to pitanje nalazi tamo, u tom prostoru bez zvijezda, a ne u njemu
samom.
„Oh,“ kaže Zachary, „oh.“
Eto što znači biti čovjek izgubljen u vremenu. Godinama biti slijep za sve oko
sebe. Vidjeti, a ne sjećati se onoga što vidiš, čak ni vlastita imena.
Ne, ako te ne podsjete.
„Evo“, kaže Zachary prtljajući po torbi. „Trebali biste uzeti ovo.“
Izvadi Baladu o Simonu i Eleanor.
Simon zuri u knjigu, skanjuje se, kao da je priča uredno umetnuta među njezine
korice predmet na koji se rijetko nailazi, ali onda ipak prihvati dar.
„Mi smo riječi na papiru“, kaže tiho, okrećući knjigu u rukama. „I bližimo se
kraju.“
„Čitanje vam možda pomogne da se sjetite“, natukne Zachary.
Simon otvori knjigu, a onda je brzo ponovo zatvori.
„Nemamo vremena za to. Ja idem gore. Jednom kad počne, na visini će biti
sigurnije.“ Simon krene k jednim od onih velikih vrata i otvori ih. Staza iza njih
osvijetljena je, ali on se ipak vrati da iz ruke jednoga kipa izvuče baklju. „Ideš sa
mnom?“ upita okrećući leđa Zacharyju.
Sova mu zabije malene kandže u rame, no Zachary ne zna želi li ga tom gestom
ohrabriti ili obeshrabriti.
Podigne glavu i pogleda priču u kojoj se i sam zatekao, u čijem središtu nema
mjeseca. Pogleda u Mirabelin, Skrbnikov i mnoge druge kipove kojima ne zna
imena, a koji su u toj priči sigurno igrali nekakvu ulogu. Pita se koliko je ljudi
ovuda prošlo, koliko ih je udisalo ovaj zrak što miriše na dim i med, i je li se itko
od njih tada osjećao kao što se on osjeća sada: nesigurno, uplašeno, nesposobno,
jer ne zna koja je odluka prava, ni postoji li uopće prava odluka.
Zachary se ponovo okrene Simonu.

~ 364 ~
Može mu odgovoriti jedino pitanjem.
„Koji put vodi do Mora bez zvijezda?“

~ 365 ~
DORIAN STOJI U MRAKU, U SNIJEGU, i drhti, ne samo od hladnoće.

Šibice je ispustio.
Ne vidi ništa, a shvaća da ga oči one sove i dalje gledaju. Nije znao da je moguće
biti posve odjeven i u mraku, a osjećati se tako nag.
Dorian udahne, sklopi oči i ispruži drhtavu ruku, s dlanom prema gore. Znak
dobre volje. Upoznavanje.
Čeka, osluškuje zvuk ravnomjerna disanja. Ruku ostavlja ispruženu.
Druga je ruka, u tami, prihvati. Dugački prsti sviju se oko njegovih, stežući ih
nježno ali čvrsto.
Ruka ga povede naprijed.
Neko vrijeme hodaju, Dorian hoda korak po korak usporen snijegom, slijedi
muškarca sa sovljom glavom, vjeruje da upravo tim putem treba ići. Tami kao da
nema kraja.
A onda – svjetlost.
Toliko slaba da Dorian pomisli da mu se priviđa, no kako napreduje, tako
svjetlost biva jača.
Zvuk ravnomjernog disanja prekine se i izgubi u vjetru.
Prsti stisnuti u njegovima nestanu. U jednom trenutku nečija ruka drži njegovu,
u drugom – ništa.
Dorian pokuša izraziti zahvalnost, ali usne mu na toj hladnoći odbiju oblikovati
riječi. Izgovori ih u sebi, što glasnije može, i nada se da će ga netko čuti.

~ 366 ~
 Hoda prema onome svjetlu. Kad mu se približi, vidi da su to zapravo dva svjetla.
Upaljeni fenjeri, s obje strane vrata.
Ostatak zdanja ne vidi, ali na sredini tih noćno plavih vrata nalazi se zvekir u
obliku polumjeseca. Gotovo zamrznutom rukom Dorian ga podigne i pokuca.
Kad se vrata otvore, vjetar ga pogura unutra.
Prostorija u koju uđe antiteza je onoga što je ostavio za sobom i topla svjetlost
prebriše hladnu tamu. Veliko otvoreno predvorje ispunjeno je svjetlošću vatre i
knjigama, tamne stropne grede i prozori prekriveni mrazom. Miriše na začinjeno
vino i kruh koji se peče. Ugodno je, na način koji izmiče riječima. Kao zagrljaj, ako
je zagrljaj mjesto.
„Dobro došao, putniče“, kaže duboki glas.
Iza njega krupan muškarac s impresivnom bradom kračuna vrata da ih vjetar
ne otvori. Da je ovo mjesto osoba, bila bi taj muškarac, utjelovljenje utjehe, i
Dorian se jedva suzdrži da mu se s uzdahom ne baci u naručje.
Pokuša uzvratiti pozdrav, no shvaća da mu je toliko hladno da ne može govoriti.
„Grozno vrijeme za putovanje“, napomene gostioničar i povede ga na drugi kraj
predvorja, do ogromnoga kamenoga kamina koji prekriva gotovo cijeli zid.
Gostioničar ga smjesti u naslonjač, donese njegov ranac i spusti ga na pod tako
da ga Dorian vidi. Gleda kako bi mu, možda, skinuo kaput, ali odustane od toga i
zadovolji se time da mu izuje snijegom prekrivene čizme i ostavi ih da se suše
pored vatre. Gostioničar nestane i vrati se s dekom, koju prebaci Dorianu preko
krila, i s nekakvom napravom punom užarenog ugljevlja, koju stavi ispod
naslonjača. Oko vrata mu, poput šala, omota komad ugrijanog platna i doda vrč iz
kojega se puši.
„Hvala vam“, uspije izgovoriti Dorian uzimajući vrč drhtavim rukama. Otpije
gutljaj, okus tekućine ne osjeća, ali grije, što je jedino važno.
„Bez brige, brzo ćemo vas odlediti“, kaže gostioničar, i uistinu, toplina pića,
vatre i cijelog tog mjesta upija se u Doriana. Studen počne uzmicati.
Dorian sluša kako vjetar zavija, pita se što li to tuli, upozorenje ili želju. Vatra
veselo pleše u kaminu .
Neobično je, misli Dorian, sjediti na mjestu koje si tisuću puta zamislio. I da je
ono sve što si mislio da će biti, i više. Više detalja. Više osjeta. Još je čudnije to što

~ 367 ~
je krcato stvarima koje nije zamislio, kao da mu je neki drugi, nevidljivi
pripovjedač to konačište izvukao iz glave i dotjerao.
Počinje se navikavati na neobično.
Gostioničar donese drugi vrč i drugo ugrijano platno, da zamijeni prvo.
Dorian otkopča zvijezde na kaputu da toplina prodre bliže koži.
Gostioničar spusti pogled, ugleda mač na Dorianovim prsima i iznenađeno
uzmakne.
„Oh“, kaže. „To ste vi.“ Brzo pogleda Doriana, a onda opet mač. „Imam nešto
za vas.“
„Što?“ upita Dorian.
„Supruga mi je ostavila nešto za vas“, kaže gostioničar. „Dala mi je upute za
slučaj da stignete za njezinog izbivanja.“
„Kako znate da je namijenjeno meni?“ upita Dorian, svaka mu riječ pritišće
jezik koji se još uvijek otkravljuje.
„Rekla mi je da će jednoga dana ovamo stići muškarac s mačem, odjeven u
zvijezde. Dala mi je nešto i zamolila da to držim pod ključem dok ne stignete, a
sada ste tu. Spomenula je da možda i ne znate da to tražite.“
„Ne razumijem“, kaže Dorian, a gostioničar se nasmije.
„Ni ja uvijek ne shvaćam“, veli on. „Ali vjerujem. Priznajem, i mislio sam da
ćete imati pravi mač, a ne sliku mača.“
Gostioničar iz košulje izvuče lančić. Na njemu visi ključ.
Pomakne jedan kamen u ognjištu, ispred vatre, i otkrije dobro skriven odjeljak
s kompliciranom bravom. Otvori ga ključem i zavuče ruku u njega.
Gostioničar izvadi četvrtastu kutiju. Otpuše sloj prašine i pepela i, prije nego
što je preda Dorianu, prebriše platnom koje je izvadio iz džepa.
Dorian je uzme, zgranut.
Kutija je prekrasna, izrezbarena iz kosti, s bogatim zlatnim inkrustacijama. Na
poklopcu su dva ključa položena u križ, okružena zvijezdama. Stranice su ukrašene
pčelama, mačevima, perjem i jednom zlatnom krunom.
„Koliko dugo je kod vas?“ upita Dorian gostioničara.
Gostioničar se nasmiješi.

~ 368 ~
 „Jako dugo. Molim vas, ne tražite da izračunam. Satove više ne držim.“
Dorian spusti pogled na kutiju. Teška je i čvrsta.
„Rekoste da vam je supruga ovo ostavila za mene“, kaže Dorian i gostioničar
kimne. Dorian prelazi prstima po zlatnim mjesecima nanizanim duž ruba kutije.
Uštap, posljednja četvrt, mlađak, prva četvrt, pa opet posljednja četvrt, pa opet
uštap. Pita se ima li ovdje dolje ikakve razlike između priče i stvarnosti. „Vaša žena
je Luna?“
„Mjesec je kamen na nebu“, kaže gostioničar hihoćući se. „Moja žena je moja
žena. Žao mi je što baš sada nije tu, voljela bi vas upoznati.“
„I ja bih to volio“, kaže Dorian. Ponovo pogleda kutiju u rukama.
Poklopca, čini se, nema. Zlatni motivi na njoj ponavljaju se i cerniraju stranice,
no ne može pronaći nikakvu šarku ili šav. Mjesec na rubovima neprestano raste i
opada. Sleđenim prstima Dorian ih opipa, jedan po jedan, pitajući se koliko će
proći prije no što mjesec prijeđe u uštap i nestane, prije no što se gostioničareva
žena opet pojavi. A onda zastane.
U jednom od punih mjeseca na (pretpostavlja) poklopcu kutije nekakvo je
udubljenje, šesterostrano uleknuće prikriveno vlastitom oblošću, nešto što prije
osjeti nego što vidi.
Nije ključanica, ali tu se nešto dade umetnuti.
Poželi da je Zachary ovdje, s njim, zato što bi njemu ovakve mozgalice bolje išle,
a i iz mnoštva drugih razloga.
Što nedostaje? razmišlja gledajući preko ruba kutije. Sove i mačke su tu, skrivene
u negativu, prostoru između ukrasa. Zvijezde su tu, i oblici koji bi mogli biti vrata.
Dorian promozga o svim svojim pričama. Što nije tu, a trebalo bi biti?
I naglo mu, jednostavno sine.
„Da nemate miša?“ upita gostioničara.
Gostioničar ga načas upitno pogleda, a onda se nasmije.
„Možete li poći sa mnom?“ upita.
Dorian, kojemu je puno toplije no što je bilo kada je stigao, kimne, osovi se na
noge i odloži kutiju na stol pored naslonjača.
Gostioničar ga odvede na drugi kraj predvorja.

~ 369 ~
 „Konačište je nekoć bilo negdje drugdje“, objasni gostioničar. „Unutar zidova
pak malo se toga promijenilo, no jednom sam ženi spomenuo da mi ponekad
nedostaju miševi. Znali su progristi vreće s brašnom, ostavljati brabonjke po
šalicama, strašno su me ljutili, ali bio sam na njih navikao i kad ih je nestalo, otkrio
sam da mi nedostaju. Pa mi ih ona donosi.“
Zastane pred jednim ormarom uguranim između dvije police za knjige i otvori
vrata.
Police u ormaru pune su srebrnih miševa. Neki plešu, neki spavaju, neki
grickaju sićušne komadiće zlatnog sira. Jedan vitla malenim zlatnim mačem.
Majušni vitez.
Dorian posegne u ormar i podigne miša s mačem na šesterostranoj podlozi.
„Mogu li?“ upita gostioničara.
„Naravno“, odgovori gostioničar.
Dorian odnese mišjeg viteza do naslonjača uz kamin i smjesti ga u udubljenje u
mjesecu na kutiji. Savršeno odgovara.
Okrene miša, a skriveni poklopac škljocne i popusti.
„Ha!“ oduševljeno uzvikne gostioničar.
Srebrnog miša s mačem Dorian odloži pored kutije.
Podigne poklopac.
Pod njim pulsira ljudsko srce.

~ 370 ~
ZACHARY EZRA RAWLINS igrao se, kao jako mali, kristalima iz majčine skupocjene
zbirke: gledao ih, podizao na svjetlost i zurio u inkluzije i pukotine u njima,
naprsline što ih je izazvalo i zaliječilo vrijeme, zamišljao svjetove – cijela kraljevstva
i svemire – u kamenju koje je držao na dlanovima.
Mjesta koja je tada zamišljao ništavna su u usporedbi s mjestom kojim upravo
prolazi, s visoko podignutom bakljom da si osvijetli put i s jednom sovom koja mu,
kandžica zabijenih u džemper, sjedi na ramenu.
Kad neodlučno zastane na nekom raskrižju, sova odleti naprijed, u izvidnicu.
Po povratku mu daje neodređene signale – trepće, kostriješi se ili huče. Iako ih ne
razumije, Zachary se pravi da ih razumije i zajedno krenu dalje. Simon ga je
upozorio da je more jako daleko, no zaboravio je spomenuti i da je put dotamo
mračan i zavojit.
I tako, sada, taj muškarac ne posve izgubljen u vremenu i njegov pernati
kompanjon stignu do logorske vatre, dobro složene i upaljene, koja na njih čeka.
Pored vatre je veliki platneni šator koji izgleda kao da su se u njega sklanjali mnogi
putnici, na mjestima s promjenjivijom klimom. Unutrašnjost mu je živopisna i
primamljiva.
Šator je povelik, dovoljno visok da se Zachary po njemu kreće uspravljen. Ima
jastuka i deka, raspoređenih tako da umorni putnik namjernik na njima može
otpočinuti. Izgledaju kao da su s nekog drugog mjesta i iz nekog drugog doba,
previše su šareni za tako bezbojan prostor. Ispred šatora je postavljen čak i stup na
koji može odložiti baklju, na kojemu visi još nešto.
Kaput. Vrlo star kaput s mnoštvom gumba.

~ 371 ~
 Zachary se riješi džempera koji se na putovanju oštetio i pažljivo odjene
Simonov davno izgubljeni kaput. Dugmad je ukrašena krunama, premda na toj
svjetlosti ne razaznaje više od sićušnih zvjezdica.
Kaput je topliji od njegova džempera. U ramenima mu je komotan, no
Zacharyju to ne smeta. Džemper objesi na stup.
Dok zakopčava svoj novi prastari kaput, sova mu ponovo sjedne na rame pa
zajedno krenu istražiti šator.
U šatoru je stol, a na njemu omanja gozba.
Zdjela puna voća: jabuka, grožđa, smokava i narova. Okrugla, hruskava štruca
kruha. Pečeno pile.
Boce s vinom i boce tajanstvena sadržaja. Pocrnjeli srebrni vrčevi koji čekaju da
ih se napuni. Staklenke s marmeladom i pčelinjim saćem. Mali predmet pažljivo
umotan u papir; mrtav miš, ispostavi se.
„Mislim da je ovo za tebe“, kaže Zachary, no sova se već sjurila po plijen. Kada
ga ponovo pogleda, iz kljuna joj visi rep.
Na drugom je kraju šatora stol s nejestivim stvarima, uredno položenim na
platno sa zlatovezom.
Džepni nožić. Upaljač. Kuka za penjanje. Klupko užeta. Dva identična bodeža.
Čvrsto smotana deka. Prazna čuturica. Mali metalni fenjer s rupicama u obliku
zvijezda. Par kožnatih rukavica. Smotani dugački konop. Smotuljak pergamenta
koji izgleda kao zemljovid. Drveni luk i tobolac sa strijelama. Lupa.
Nešto, ali ne sve, stat će mu u torbu.
„Aplikacija za upravljanje inventarom“, promrmlja si Zachary u bradu.
Na sredini stola s priborom leži presavijena poruka. Zachary je uzme i otvori.

kad budeš spreman

odaberi vrata

Zachary se osvrne po šatoru. Vrata nema, tek ulaz od šatorskoga krila, podignutog
i svezanog.
Izvadi baklju iz ležišta i, prateći stazu iza šatora, zakorači u špilju.

~ 372 ~
 Staza tu naglo završava, pred zidom od kristala.
Na zidu, na mjestu gdje bi se staza trebala nastaviti, stoje vrata.
Jedna su obilježena pčelom. Druga ključem. Slijede mač, kruna, srce i pero.
Vrata, doduše, ne idu redoslijedom na koji je navikao. Ona s krunom su na kraju.
Ona sa pčelom u sredini, odmah do onih sa srcem.
Gatarin sin stoji ispred šesterih vrata, ne znajući koja bi odabrao.
Zachary uzdahne i vrati se u šator. Spusti baklju i uzme jednu srećom već
otvorenu bocu pa si nalije vrč vina. Dobio je mjesto na kojemu može predahnuti
prije nego što krene dalje i on će ga iskoristiti. To, doduše, jako sliči virtualnim
predasima kojima se znao uteći. Nema bolje naznake opasnosti od mnoštva HP-
ova pred samim vratima.
Promotri predmete na stolu da odluči što da od svega toga uzme i zastane da
pobroji što već ima:
Jedan mač s koricama.
Pratilac u vidu sovice koja upravo čepuša svileni jastuk.
Lančić oko vrata s kompasom čija se igla trenutačno vrti ukrug. Dva ključa:
ključ njegove sobe i uski ključ ispao iz Zgoda i priča, za koji se nekako nije uspio
raspitati kod Doriana. I mali srebrni mač. Zachary pođe istražiti sadržaj svoje torbe
kako bi mislio na nekoga, nešto, bilo što drugo.
Tu su Zgode i priče, utješno prepoznatljive. Upaljač. Kemijska olovka za koju se
ne sjeća da ju je stavio u torbu i jedan jako zgnječen bezglutenski mafin s limunom
i makom, umotan u platneni ubrus.
Zachary ga stavi na stol s ostalom hranom. Trga pečeno pile koje je, nekako, još
uvijek vruće. Mirabel? Ali, ako je tako nedavno bila tu, zašto se nije zadržala? A
možda se našao u nekom bezvremenskom džepu u kojemu hrana ostaje topla.
Natrpa hranu na srebrni tanjur, uhvati jedan jastuk, privuče ga vatri i sjedne. Sova
doskakuće i nasadi se blizu njega.
Zachary razmotri izbor pred kojim se našao, pažljivo žvače pileće krilo i dokono
razmišlja je li nepristojno pred jednom pticom jesti drugu, a onda se sjeti priče
koju mu je jednom ispričala Kat, kako je gledala kako galeb ubija goluba, i zaključi
da vjerojatno jest.

~ 373 ~
 Pije vino i važe opcije, prosuđuje svoju budućnost, prošlost, svoju priču. Koliko
je daleko stigao. I nepoznatu udaljenost koju mu ostaje prijeći.
Zachary iz džepa izvadi onu papirnatu zvijezdu. Prevrće je u rukama, pušta da
mu pleše po prstima.
Nije ju pročitao.
Još ne.
Sova zahuče na njega.
Papirnatu zvijezdu na kojoj je ispisana njegova budućnost gatarin sin baci u
vatru.
Plamen je guta, zacrnjuje i kovrča papir, i on prestaje biti zvijezda, a riječi što
ih je nekoć sadržavao nestaju bez traga.
Zachary ustane i sa stola s opremom uzme smotuljak pergamenta. To je
zemljovid, grubo iscrtan, s krugom drveća i dva pravokutnika koja bi mogla biti
zgrade. Ucrtana je i jedna staza, koja od tih zgrada vodi do jednog mjesta u šumi
što ih okružuje. Ne čini mu se korisnim.
Zachary ga vrati i uzme džepni nožić, upaljač (za rezervu), konop i rukavice pa
ih stavi u torbu. Porazmisli o ostalim predmetima, pa uzme i klupko užeta.
„Jesi li spremna?“ upita svoju sovu.
Sova mu odgovori tako da nadleti vatru i odleti u sjenu.
Zachary uzme baklju i krene za njom, prema onom zidu s vratima.
Vrata su velika i isklesana iz kamena koji je tamniji od kristala. Simboli na njima
iscrtani su zlatom.
Toliko vrata.
Pun mu je kufer vrata.
Uz pomoć baklje pretraži sjene podalje od vrata i šatora, sjene među
nazubljenim kristalima i zaboravljenim građevinama. Donosi svjetlost na mjesta
koja su ga odavno zaboravila i ona ga prihvate kao napola upamćen san.
Brzo pronađe ono što traži.
Na zidu se nazire jedva vidljiv trag linije. Nadohvat ruke je i drugi.
Netko je u zid špilje urezao obrise vrata.

~ 374 ~
 Zachary približi baklju. Kristal upije dovoljno svjetlosti da na njoj uoči obris
urezane kvake.
Gatarin sin stoji pred drugim vratima, nacrtanim na drugome zidu.
Čovjek koji je u priči ovoliko odmaknuo ide svojim putem. Putova je bilo
mnogo, nekoć, u dobu koje je prošlo, nestalo prije puno milja i puno stranica.
Zacharyju Ezri Rawlinsu sada preostaje tek jedan put.
Put koji vodi do kraja priče.

~ 375 ~
 DRUGO MJESTO, DRUGO VRIJEME
PETI INTERLUDIJ

Dolina rijeke Hudson, dvije godine od sada:

Automobil izgleda stariji no što jest, dvaput je prebojen, i to ne baš profesionalno,

trenutačno je nebeskoplave boje i izlijepljen mnoštvom naljepnica (zastava
duginih boja, znak jednakosti, riba s nogama i Odupri se). Nesigurno prilazi
zavojitim kolnim prilazom, ne zna je li na pravoj adresi, jer je GPS zbunjivao
vozača, nije uspijevao pronaći lokalne satelite i gubio je signal, zbog čega je bio
počašćen mnoštvom kreativnih prostota.
Automobil se doveze do kuće i zaustavi. Čeka, promatrajući bijelu seosku kuću
i štagalj iza nje obojen jarkom indigo-bojom umjesto uobičajenije crvene.
Vrata na vozačevoj strani otvore se i iz automobila izađe mlada žena. Odjevena
je u narančastu kišnu kabanicu, predebelu za gotovo ljetno vrijeme. Kosa joj je
kratko ošišana i izbijeljena u bezbojnu nijansu koja se još premišlja hoće li biti
plava. Skine okrugle sunčane naočale i osvrne se uokolo, ne baš sigurna je li stigla
na odredište.
Nebo je jednako plave boje, posuto paperjastim oblacima. Duž kolnoga prilaza
i nogostupa ispred kuće cvjeta cvijeće, staza od automobila do trijema obilježena
je žutim i ružičastim mrljama, trijem je okićen uzicama sa zvoncima i prizmama
koje bacaju duge na jednobojnu kuću.
Prednja su vrata otvorena, ali vrata s mrežom protiv komaraca zatvorena su i
zaključana. Pored vrata visi firma, rukom oslikan natpis sa zvijezdama i slovima
oblikovanim od oblačića koji se izvijaju iz šalice za kavu: Duhovna savjetnica.
Zvonca nema. Mlada žena pokuca na dovratak.

~ 376 ~
 „Halo?“ zazove. „Halo? Gospođo Rawlins? Ja sam, Kat Hawkins, rekli ste da
danas mogu navratiti!“
Kat se povuče korak unatrag i osvrne uokolo. Ma, ovo mora biti prava kuća.
Farmi na kojima žive duhovni savjetnici ne može biti bogzna koliko. Pogleda
prema štaglju i opazi repić kunića koji skakuće kroz cvijeće. I taman kad pomisli
da bi trebala pokušati otraga, vrata se otvore. „Zdravo, gospođice Kitty Kat“, kaže
joj žena na vratima. Kat je često zamišljala Zacharyjevu majku, no osobu koja stoji
na pragu nikada nije zamislila: punačku ženicu u radnom kombinezonu, s
gomilom razuzdanih, gustih kovrča svezanih maramom od kašmira. Lice joj je
naborano, a opet mlado, okruglo, s krupnim očima iscrtanim svjetlucavim zelenim
tušem. Na jednoj joj se podlaktici vidi dio tetoviranog sunca, a na drugoj trostruki
mjesec.
Povuče Kat u snažan zagrljaj kakav ne bi očekivala od tako sitne osobe.
„Lijepo vas je napokon upoznati, gospođo Rawlins“, kaže Kat, no Madame Love
Rawlins odmahne glavom.
„Gospođica, ali ne za tebe, dijete drago“, ispravi je. „Zovi me Love ili Madame
ili mama ili kako god hoćeš.“
„Donijela sam kolače“, kaže Kat i podigne kutiju, Madame Rawlins se nasmije
i povede je u kuću.
Duž ulaznog hodnika povješane su slike i fotografije i Kat zastane pred
fotografijom dječaka s tamnim kovrčama, ozbiljnim izrazom lica i prevelikim
naočalama. Sobe koje slijede obojene su živim bojama i pretrpane rasparenim
pokućstvom. Kristali svih mogućih boja, posloženi po bojama, leže na stolovima i
vise po zidovima.
Prođu ispod znaka na kojemu piše kako gore, tako i dolje, a onda, kroz zavjesu
od perlica, u kuhinju, u kojoj su jedan starinski štednjak i jedan uspavani ruski hrt
koji biva predstavljen kao Horatio.
Madame Love Rawlins posjedne je za kuhinjski stol, dade joj šalicu kave, a
kolače od limuna u obliku pčela premjesti na porculanski tanjur s cvjetnim
uzorkom.
„Zar niste...“ Kat zastane. Ne zna je li pitanje primjereno, ali kad je već zaustila,
mogla bi ga baš i postaviti. „Zar niste zabrinuti?“

~ 377 ~
 Madame Love Rawlins otpije gutljaj kave i pogleda je preko ruba šalice.
Prodornim pogledom, koji znači više od onoga što nakon toga izgovori. Kat ga zna
iščitati. To je upozorenje. Očito se o tome još ne smije razgovarati, ne baš. Kat se
pita je li itko Madame Love Rawlins rekao da je sve gotovo i je li i njoj to zazvučalo
kao laž.
„Što god da se dogodi, dogodit će se, brinula se ja ili ne“, kaže Madame Love
Rawlins kad ponovo spusti šalicu. „A dogodit će se i brinula se ti ili ne.“
Kat je, međutim, zabrinuta. Naravno da jest. I brigu nosi na sebi, kao kaput koji
nikad ne skida. Zabrinuta je za Zacharyja, a brinu je i druge stvari, stvari o kojima
se ne smije govoriti čak ni ovdje, u sigurnosti ovih brda, među drvećem, pod
zaštitom čini, kristala i nemarnog psa čuvara. Kat s tanjura uzme kolač pčelu i
pogleda ga, pitajući se znade li Madame Love Rawlins, koja gricka krilo od meda i
limuna, nešto o tim pčelama. Potom joj kaže nešto što još nikom nije priznala.
„Napisala sam igru za njega“, kaže Kat. „Za diplomsku radnju. Znate kako pisci
znaju reći da su neku knjigu pisali za jednog čitatelja? Bilo je kao da pišem igru za
jednog igrača. Mnogo ljudi je sada igra, ali mislim da je nitko ne shvaća, ne kao što
bi on.“ Otpije gutljaj kave. „Počela sam je pisati kao avanturu-po-izboru, u
bilježnicu, sve te minilegende i priče unutar priča s nekoliko završetaka. Onda sam
je pretvorila u tekstualnu igru; ona je puno složenija i ima više opcija, i sada je to
što jest, ali kompanija koja me je angažirala željela bi da je možda i dodatno
razradim, izradim pravu igru, potpunu inačicu.“
Kat zastane i, zagledana u dubine šalice s kavom, razmišlja o izboru, selidbi i
sudbini.
„Misliš da je on nikada neće odigrati“, kaže Madame Love Rawlins.
Kat slegne ramenima.
„Htjet će je odigrati kad se vrati.“
„Htjedoh vas upitati kako znate da će se vratiti, a onda se sjetih čime se bavite“,
kaže Kat, a Madame Love Rawlins se nasmije.
„Nije da znam“, kaže ona. „Osjećam. Što nije isto. Možda griješim, ali vidjet
ćemo. Zadnji put kada smo razgovarali, Zachary mi je rekao da ide nekamo
provjetriti glavu. Potrajalo je dulje no što sam mislila.“ Gleda kroz prozor,
zamišljeno, toliko dugo da se Kat upita je li zaboravila da ima društvo, ali onda
nastavi. „Jednom davno, jedna mi je jako dobra gatara gledala u karte. Isprva do

~ 378 ~
toga nisam puno držala, bila sam mlada, neposredna me je budućnost brinula više
od daleke, ali kako je vrijeme prolazilo, shvatila sam da je sve pogodila. Sve što mi
je rekla toga dana dogodilo se, osim jedne stvari, a nemam razloga vjerovati da bi,
ako je u svemu drugom imala pravo, u jednoj stvari pogriješila.“
„Koja je to bila stvar?“ upita Kat.
„Rekla mi je da ću imati dva sina. Dobila sam Zacharyja i godinama nakon toga
mislila da je loše izračunala, ili da sam do nekog trenutka možda i nosila blizance,
a onda se rodio samo on. A onda sam shvatila, i trebala sam to shvatiti i prije.
Znam da će se vratiti jer još nisam upoznala zeta.“
Kat se nasmiješi. Veseli je kako žena razmišlja, izravno i jednostavno,
pomirljivo. S njezinim roditeljima sve je neprestana borba. No nije sigurna je li joj
i povjerovala. Bilo bi lijepo da jest.
Madame Love Rawlins upita kakvi su joj planovi i Kat joj kaže za posao koji je
prihvatila u Kanadi, kaže da će, prije nego što krene dalje, na par dana posjetiti
prijatelje u Torontu. Prijatelji su izmišljotina, smišljena da prikrije istinu da će
nepoznati grad istraživati sama, no Madame Love Rawlins suzdrži se od
komentara. Kat joj spomene virtualnu stvarnost, a kad stignu na temu mirisa,
Madame Love Rawlins iznese svoju zbirku mirisnih ulja kućne izrade pa njuškaju
bočice i razgovaraju o pamćenju i aromaterapiji.
Zajedno skidaju Zacharyjeve stvari s nebeskoplavog automobila i u nekoliko ih
tura odnose u jednu od praznih soba.
Kada se nakon jedne ture u sobi zatekne sama, Kat iz torbe izvadi presavijen
prugasti šal. Otkako ga je isplela, razvrstavanje osobnosti u pretjerano
pojednostavljene, bojama označene domove više joj ne znači puno, ali pruge i dalje
voli. Pored šala ostavi i privjesak s memorijskim štapićem na koji je metalik
srebrnim trajnim markerom napisala <3k.
Iz torbe izvadi veselu bilježnicu sa spiralom. Spusti je na stol, ali je onda ponovo
uzme. Osvrne se prema stubištu, osluškuje kako Madame Love Rawlins hoda iz
sobe u sobu, i zvuk one zavjese od perlica sličan kiši.
Vrati bilježnicu u torbu. Još se od nje nije spremna rastati. Još ne.
Dolje, na trijemu, Madame Love Rawlins daje joj bočicu ulja od citrusa (za
bistrinu uma) i ponovo je zagrli. Kat se okrene da ode, no Madame Love Rawlins
obuhvati joj lice rukama i pogleda je u oči.

~ 379 ~
 „Budi hrabra“, kaže. „Budi odvažna. Budi glasna. Ne mijenjaj se ni zbog koga
osim zbog sebe same. Svaka duša dostojna zvjezdane tvari od koje je načinjena sve
će prihvatiti onakvim kakvo jest i u što god izraste. Ne gubi vrijeme ni s kime tko
ti ne vjeruje kad mu kažeš što osjećaš. I tog utorka u rujnu, kad budeš mislila da
nemaš s kime razgovarati, nazovi me, dobro? Čekat ću kraj telefona. I pazi na
brzinu u okolici Buffala.“
Kat kimne, a Madame Love Rawlins propne se na prste da je poljubi u čelo, i
Kat se silno trudi da ne zaplače i uspijeva sve dok joj ova ne kaže da je dobrodošla
za Dan zahvalnosti, ili za kanadski Dan zahvalnosti, ili za bilo koji zimski blagdan
po svom izboru, jer se zimski solsticij uvijek, uvijek slavi.
„Misliš da nemaš doma, da se nemaš kamo vratiti. Sada imaš, jasno?“
Kat ne stigne zaustaviti nekoliko suza koje joj uspiju pobjeći, ali se nakašlje,
udahne blagi proljetni zrak i kimne bez riječi, i osjeti se drugačije nego kada je
došla. Na trenutak, dok se vraća u automobil, Kat vjeruje, doista vjeruje da ta žena
vidi više od većine ljudi, da vidi dalje i dublje, i da ako ona vjeruje da je Zachary
živ, u to vjeruje i sama.
Kat stavi sunčane naočale i pokrene motor automobila.
Madame Love Rawlins maše s trijema dok automobil odmiče od kuće. Vrati se
unutra, poljubi vrške prstiju i pritisne ih na fotografiju kovrčavog dječaka, a onda
se vrati u kuhinju da si nalije još jednu šalicu kave. Ruski hrt zijevne.
Nebeskoplavi automobil odmiče zavojitim prilazom i odlazi u svoju budućnost.

~ 380 ~
Okej, ovo ćemo pisati rukom jer internetu više ne vjerujem.
Ne da sam internetu ikad vjerovala.
Ali ovo je postalo čudno.
Ne da i prije nije bilo čudno.
Ali svejedno.
Sve stvari što sam ih dosad doznala iznijet ću ovdje da opet ne ostanem bez njih.
Skinula sam bilješke s laptopa, pobrisala datoteke, ali ću ih ovdje prepisati prije no
što isprintane stranice stavim u rezač.
Nekako su mi pobrisali telefon, pa su bilješke u njemu sada izgubljene, nestale,
a neke sam vjerojatno i zaboravila. Ovdje ću pokušati prenijeti ono čega se sjećam,
što točnijim kronološkim redom.
Za hitne slučajeve imam jednokratni telefon.
Nadam se da ću poslije moći pročitati vlastiti rukopis.
Nadam se da je ono čemu sve ovo vodi toga i vrijedno.
Kad god da se dogodi.
Ostale smo samo ti i ja, bilježnice.
Čudna stvar: kad odrasli ljudi nestanu, a nema očitih dokaza zločinstva, nema
detektiva koji detaljno rekonstruiraju njegovo kretanje, niti išta.
Pa sam to učinila ja.
Dijelom jer me je nerviralo slušati kako „ljudi stalno nestaju“, a dijelom i zato
što mislim da sam Z-a posljednjih nekoliko dana baš ja najčešće viđala.

~ 382 ~
 Policija je htjela znati zašto je Z bio u NYC, a ja sam znala da je otišao zbog
krabuljne zabave (to sam im i rekla, rekli su da će provjeriti, ali ne znam jesu li;
kad sam im rekla da je Z posudio moju masku, gledali su me kao da izmišljam), ali
sve mi je to djelovalo u zadnji čas i neplanirano, pa sam pokušala dodatno
rekonstruirati posljednjih par dana.
Djelovao je... ne znam. Kao i obično, samo ekstremnije. Kao da je i prisutniji i
manje prisutan. Neprestano razmišljam o onom razgovoru u snijegu, kad sam ga
zamolila da bude komoderator. Djelovao mi je... nekako. Zbog nečega je bio
uznemiren i mislila sam ga upitati zbog čega, ali onda smo poslije izašli, Lexi je
cijelo vrijeme bila tamo, a znam da on ne poznaje L dovoljno dobro za takve spike,
a onda je nestao.
Policija ne voli „bio je uznemiren“ ako ne znate što ga je uznemirilo.
Zvučalo je tako šuplje. Nisu li svi uznemireni, ono, stalno?
Nije im se svidjelo ni kad sam im na pitanje „O čemu je bila poruka koju ste mu
poslali?“ odgovorila „O šalu koji sam mu isplela, u stilu Harryja Pottera.“
„Niste li malo prestari za to?“ upitao me je jedan od njih onim tonom puno si
prestara za to, ti razmaženo, milenijsko, veliko derište.
Slegnula sam ramenima.
Mrzim što sam to učinila.
„Koliko dobro ga poznajete?“ pitali su me, uz mlaki policijski čaj u vrećici, u
neekološkoj šalici za jednokratnu uporabu, koji je pokušavao biti više od vode s
okusom lišća, ali nije uspijevao.
Koliko itko ikoga poznaje?
Neka su nam se predavanja preklapala, a svi se gejmeri manje-više međusobno
poznaju. Znali smo se družiti u baru ili uz onaj usrani aparat za kavu u predvorju
zgrade Medija. Razgovarali smo o igrama, koktelima i knjigama, i o tome kako je
biti jedinac i da nam to ne smeta iako ljudi misle da bi trebalo.
Htjela sam im reći da Z-a poznajem dovoljno dobro da od njega zatražim
uslugu i da je uzvratim. Znala sam koje bi koktele s menija u baru naručio i da bi,
ako nije bilo ničeg zanimljivog, uzeo sidecar.
Znala sam da dijelimo mišljenje da igre mogu biti pano više od puke pucačine,
da igre mogu biti o bilo čemu, uključujući pucačinu. Znao je sa mnom otići plesati

~ 383 ~
utorkom navečer, jer smo oboje više voljeli kad klub nije pretrpan i znala sam da
stvarno dobro pleše, samo su mu trebala najmanje dva pića da ga nagovoriš na
plesni podij. Znala sam da čita puno romana i da je feminist i da, kad bih ga u
kampusu vidjela prije osam ujutro, vjerojatno i nije spavao. Znala sam da osjećam
da smo blizu točke u kojoj iz običnih prijatelja prelazimo u prijatelje-koji-ti-
pomažu-sakriti-trupla, ali do nje još nismo stigli, kao da – da nam bude komotnije
– zajedno moramo odraditi još jedan side quest i zaraditi još nekoliko nagradnih
bodova. Još nismo bili dokraja skužili dinamiku svog prijateljstva.
„Bili smo prijatelji“, rekla sam im, što je zvučalo i pogrešno i točno.
Pitali su me je li se s ikim viđao i ja sam im rekla da mislim da nije, a onda se
činilo da mi više ne vjeruju da smo prijatelji, jer bi prijatelj to znao. Umalo sam im
rekla da znam da je imao gadan prekid s nekim tipom s MIT-ja (imao je neku
imenicu od imena, Bell ili Bay,6 tako nešto), ali nisam, jer je to bilo prije sto godina,
a i prilično sam sigurna da je to bilo zbog udaljenosti, a i nije mi se činilo
supervažnim.
Pitali su me mislim li da je napravio nešto – skočio s mosta, tako nešto – i ja
sam im rekla da mislim da nije, ali da isto tako mislim da smo svi mi, većinu
vremena, na dva koraka od toga da odnekud skočimo i nikad ne znaš hoće li te
sljedeći dan pogurnuti na ovu ili na onu stranu.
Tražili su broj telefona, ali me nikada nisu nazvali.
Nekoliko sam ih puta nazvala i ostavljala poruke, da provjerim jesu li išta otkrili.
Nitko mi nikada nije uzvratio poziv.

6
Bell, engl. – zvono; Bay, engl. – zaljev, (op. prev.)

~ 384 ~
GATARIN SIN STOJI NA SNIJEGOM prekrivenom polju. Oko njega snijeg i dalje lagano
pada, hvata mu se za naočale i kosu. Polje je okruženo drvećem u čijim se granama
praši snijeg. Noćno nebo je oblačno, ali lagano blista, kao da skriva zvijezde i
mjesec.
Zachary se okrene. Iza njega su vrata, pravokutnik koji slobodno stoji nasred
polja i otvara se u neku kristalnu špilju. Negdje daleko iza njih treperi svjetlost
vatre, dopire do samoga snijega, ali baklja koju je Zachary do maloprije nosio
nestala je zajedno s njegovom sovom.
Zrak u njegovim plućima oštar je, čist i težak za udisanje.
Sve djeluje pretjerano. Preširoko i preotvoreno. Previše hladno i previše čudno.
U daljini je nekakvo svjetlo i kad krene prema njemu kroz snijeg što lagano
pada, pretvori se u mnoštvo malenih svjetala povješanih po pročelju vrlo poznate
kuće. Perjanica dima diže se iz dimnjaka i kroz snijeg vijuga k zvijezdama.
Baš je bio tu. Zar je otada prošlo tek nekoliko tjedana? Možda. Možda i nije.
Izgleda isto, iz godine u godinu.
Zachary Ezra Rawlins prođe pored indigo-štaglja koji na tom svjetlu izgleda crn
i krene uza stube majčine seoske kuće. Stoji na stražnjemu trijemu, promrzao i
zbunjen. Na leđima mu visi mač u prastarim kožnatim koricama. Na sebi nosi
starinski kaput koji je bio izgubljen u vremenu i opet pronađen.
Ne može vjerovati da ga je Mirabel poslala kući.

~ 385 ~
 Ali, tu je. Osjeća snijeg na koži, pohabane daske pod nogama. Treperave
lampice povješane su po ogradi i vise sa streha. Po trijemu su razbacane grančice
božikovine omotane srebrnim vrpcama i zdjele ostavljene vilama.
U mirisu snijega probija se miris vatre zapaljene u kaminu i cimeta iz kolačića
koji su vjerojatno tek izišli iz pećnice.
Unutra gore svjetla. Kuća je puna ljudi. Smijeha. Zveckaju čaše. Glazba je
nesumnjivo Vince Guaraldi.
Prozori su prekriveni mrazom. Zabava je omaglica svjetlosti i boja razlomljena
u četverokute.
Zachary se zagleda onkraj štaglja i vrtova. Duž kolnog prilaza parkirani su
automobili, neke prepoznaje, neke i ne.
Na rubu šume iza štaglja stoji jelen i gleda ga kroz snijeg.
„Tu si“, kaže glas iza njegovih leđa, i Zachary se u isti čas i rastopi i sledi. „Tražio
sam te.“
Jelen nestane u šumi. Zachary se okrene u smjeru glasa.
Dorian stoji iza njega na trijemu. Kosa mu je kraća. Izgleda manje umorno.
Odjeven je u džemper s motivima sobova i pahuljica koji uspijeva biti i ironično
svečan i nevjerojatno ukusan. Na nogama nosi prugaste vunene čarape, bez cipela.
U ruci drži čašu viskija s kockicama leda u obliku zvijezda.
„Što se dogodilo s tvojim džemperom?“ upita ga Dorian. „Mislio sam da je
pravilo da ih nosimo i nakon što okrunimo pobjednika u natjecanju ružnih
džempera?“
Zachary nijemo zuri u njega. Mozak mu ne uspijeva pojmiti otkud ta poznata
osoba u tom vrlo različitom, jednako poznatom kontekstu.
„Je li ti dobro?“ upita Dorian.
„Otkud ti ovdje?“ upita Zachary kad dođe do glasa.
„Pozvan sam“, odgovori Dorian. „Pozivnica adresirana na obojicu stiže nam
već godinama, znaš to.“
Zachary se osvrne prema vratima u polju i više ih ne vidi kroz snijeg. Čini se da
ih nikada i nije bilo. Kao da je sve bilo san. Pustolovina koju je izmislio za sebe.
Pita se sanja li on to, no ne sjeća se da je zaspao.

~ 386 ~
 „Gdje smo se sreli?“ upita Zachary muškarca koji stoji kraj njega. Dorian ga
poprijeko pogleda, ali mu, nakon kratke stanke, udovolji.
„Na Manhattanu. Na zabavi u hotelu Algonquin. Kasnije smo šetali po snijegu
i završili u jednom od onih mračnih ćumeza od barova, gdje smo razgovarali do
zore, a onda sam te otpratio u hotel, kao gospodin. Je li ovo neki test?“
„Kada je to bilo?“
„Prije gotovo četiri godine. Želiš se vratiti? Možemo napraviti nešto za
obljetnicu, ako hoćeš.“
„Što... čime se baviš?“
Izraz na Dorianovu licu iz sumnjičavog načas prijeđe u zabrinut, ali onda
odgovori: „Zadnji put kad sam provjerio, bio sam urednik knjiga, iako mi je sad
žao što sam ti to priznao jer sam te, ako si zaboravio, mogao na prevaru nagovoriti
da mi napokon pokažeš projekt s kojim se igraš, za koji nisi siguran je li knjiga ili
igrica, onaj s piratom. Jesam li sada položio test? Hladno je ovdje vani.“
„Ovo ne može biti stvarno.“ Zachary se primi za ogradu trijema, previše uplašen
da dotakne osobu pored sebe. Ograda mu je čvrsta pod prstima, snijeg mu se topi
na koži, blago obamrloj.
Sve ovdje djeluje blago obamrlo.
„Da nisi popio previše onog Katinog punča? Pa, stavila je na njega znak
upozorenja, zato se ja držim ovoga.“ Dorian podigne čašu koju drži u ruci.
„Što se dogodilo Mirabel?“ upita Zachary.
„Tko je Mirabel?“ Dorian otpije gutljaj viskija.
„Ne znam“, kaže Zachary, i to je istina. Ne zna. Ne baš. Možda ju je izmislio.
Materijalizirao je, iz mitova i boje za kosu. Da je bila stvarna, bila bi ovdje, mami
bi se svidjela.
Na Dorianovo lice, većinom u obrve, vrati se zabrinutost.
„Imaš li ti to još jednu epizodu?“
„Imam li što?“
Dorian se zagleda u čašu i predugo šuti prije nego što progovori. Kad progovori,
svaka mu je riječ mirna, ton ravnomjeran i dobro uvježban.

~ 387 ~
 „U prošlosti si imao poteškoća s razlikovanjem fantazije i stvarnosti“ kaže. „I
povremeno imao epizode za kojih se ne bi sjećao stvari ili bi se sjećao stvari koje se
nisu dogodile. Dugo ih nisi imao. Mislio sam da ti novi lijekovi pomažu, ali možda
–“
„Ja nemam epizode“, usprotivi se Zachary, ali tu tvrdnju na jedvite jade uspijeva
procijediti. Sve mu je teži disati, svaki dah mješavina je nelagode i leda. Ruke mu
drhte.
„Zimi je uvijek gore“, kaže Dorian. „Pregurat ćemo mi to.“
„Ja –“ zausti Zachary, ali ne uspije dovršiti. Ne može se smiriti. Tlo pod nogama
više mu ne djeluje čvrsto. Ima poteškoća s razlikovanjem fantazije i stvarnosti. „Ja
nemam –“
„Vrati se unutra, ljubavi.“ Dorian se nagne da ga poljubi. Pokret je ležeran,
komotan. Kao da je to učinio već tisuću puta.
„Ovo je priča“, prošapće Zachary u Dorianove usne prije no što se spuste na
njegove. „Ovo je priča koju pričam samome sebi.“
Podigne još uvijek drhtavu ruku do Dorianovih usana i nježno ga odgurne.
Djeluje mu stvarno. Stvarno, opipljivo, ugodno i poznato. Bilo bi lakše da ne
djeluje tako stvarno.
Žamor i glazba iz kuće stišaju se, kao da je netko, ili nešto, smanjio glasnoću u
pozadini.
„Jesi li ti to u pidžami?“ upita Dorianova apstrakcija.
Zachary ponovo pogleda u nebo. Oblaci su se razmaknuli. Snijeg je prestao.
Mjesec ga gleda svisoka.
„Ne bi trebala biti ovdje“, poviče Zachary Luni. „Ja ne bih trebao biti ovdje“,
kaže samom sebi.
Zachary se ponovo okrene prema apstraktnom Dorianu, svom pratitelju na
majčinoj godišnjoj ekstravagantnoj zabavi u povodu zimskog solsticija, predodžbi
koja ga u jednakoj mjeri ushićuje i straši, i kaže: „Bojim se da moram ići.“
„Što to govoriš?“ upita Dorian.
„Volio bih da sam ovdje“, kaže Zachary, iskreno. „Ili, možda, u nekoj drugoj
inačici ovoga ovdje. I mislim da sam možda zaljubljen u tebe, ali ovo se zapravo ne
događa, stoga moram ići.“

~ 388 ~
 Zachary se okrene i vrati putem kojim je i došao.
„Možda?“ dovikne Dorian za njim.
Zachary se odupre nagonu da se okrene. To nije doista Dorian, podsjeti se.
Nastavi hodati iako dio njega želi ostati. Nastavlja kroz mjesečinom obasjan
snijeg, odmiče se od kuće iako bi se radije kretao unatrag. Možda je to i bio test.
Da bi išao dalje, moraš se vratiti.
Ide prema vratima u polju, no kad se približi, vidi da ih više nema.
Tu je samo snijeg. Nanosi snijega koji se nastavljaju u šumu.
Zachary se sjeti zemljovida što ga je odlučio ne uvrstiti u inventar. Dvije zgrade
okružene šumom. No seosku kuću više ne vidi, zna samo smjer u kojemu bi trebala
biti, ako je uopće tamo. Pokuša se sjetiti kamo je pokazivala ona strelica na
zemljovidu, koji dio šume, pa čak i gdje je bio onaj jelen, ali ne može i zaključi da
ga i nije briga.
Ako je ovo priča koju priča samome sebi, može si reći i da krene dalje.
I otići odavde.
Pogleda u nebo puno zvijezda. Luna ga odozgo gleda.
Zachary joj uzvraća pogled.
„Ne bismo trebali biti ovdje“, ponovo poviče.
Luna ne kaže ništa.
Samo gleda.
Čeka da vidi što sada slijedi.

~ 389 ~
IT odjelu prodala sam tužnu priču o nestalom prijatelju i nepostojećoj
elektroničkoj poruci koju sam „slučajno“ obrisala i morala sam posegnuti za
pravim suzama, ali naposljetku su pregledali Z-ovu sveučilišnu elektroničku
adresu, kad se već policija time nije htjela gnjaviti. Ništa nakon dana kada je nestao,
ali, ono, ništa ni prije toga. Ništa, baš ništa u siječnju, što je superčudno. Bila sam
sigurna da sam mu u prvome tjednu tagirala adresu u vezi s nekim ili nečim i da
sam mu proslijedila termin svog predavanja za J-semestar.
Pregledala sam i svoju elektroničku poštu, a tamo nema baš ničega od Z-a, već
mjesecima, a *znam* da bi trebalo biti.
Pregledala sam mu sobu. Čekala sam dok ne bude nikoga na katu. Bravu je bilo
lako obiti, sve brave u kampusu su za drek.
Laptop mu je bio tamo i ja sam ga rebootala, no netko ga je resetirao na
tvorničke postavke. Nije bio ni zaštićen zaporkom. Njegovih datoteka nema,
njegovih igrica nema. Ona izvrsna zidna tapeta Blade Runnera – puf! Nema.
Umjesto nje, standardni hi-def prirodni pejzaž.
To mi ne izgleda normalno.
Potražila sam knjige iz knjižnice i nisam pronašla nijednu, možda ih je odnio u
NY. A uvijek ima gomilu knjiga iz knjižnice.
Jedina pomalo čudna stvar koju sam pronašla je komadić papira pod krevetom.
Bio je ispod čarape, pa ga je bilo lako previdjeti (Z je rublje prao, ono, svaki drugi
dan, čak mu je i odjeća na podu bila čista), ali je odgovarao bilježnici na stolu.

~ 390 ~
 Bio je pun nesređenih žvrljotina, kao da je hvatao bilješke radeći nešto drugo.
Većina je nečitljiva, ali u sredini je nekakav crtež. Tri crteža, zapravo.
Pčela, ključ i mač.
Jedno ispod drugoga, po sredini.
U četverokutu, koji podsjeća na vrata. Možda je samo četverokut, Z i nije neki
umjetnik. Pčela izgleda prije kao muha, ali ima pruge, pa pretpostavljam da bi
trebala biti pčela.
Izgledao mi je važno, pa sam ga spremila u džep.
Onda sam maznula njegov PS4.
Kladim se da se njega nisu sjetili obrisati.

Z očito nije bio dovoljno pametan da na svom PS4 ostavi skrivene tragove. Ili nije
stigao ili nije unaprijed razmišljao ili što već, ali nije. Razočarano detektivsko lice.
Ništa na PSN-u, ni nigdje.
Možda je i on negdje imao tajnu bilježnicu. Vjerojatno jest, ako jest.
Čini mi se da u krimićima bude više tragova. Ili, ono, tragova koji vode do novih
tragova. Željela sam nekakav trag, a imam nasumične, čudne stvari koje ne sliče na
tragove.
Ne znam što sam očekivala pronaći, možda nekoga kome je poslao poruku i
ispričao mu što planira ili nešto. Ako je imao plan. Možda i nije.

Pronašla sam humanitarnu udrugu koja je organizirala zabavu na koju je Z otišao

– pod pretpostavkom da jest otišao na tu zabavu, znam da je rezervirao hotel jer je
policija to provjerila, pa nisu bili sasvim beskorisni – ali ta je udruga čudna.
Daju/skupljaju tonu novaca za sve te literarne stvari i puno njih mi zvuči kul,
ali kad pokušam ući u trag nekom izvoru ili osobi – izvršnom direktoru ili tako
nešto – vrati me na početak. Jedna udruga dio je druge, ta je pak navedena kao
podružnica treće, ali to su nekakve Mobiusove trake od udruga, nijedna ne vodi
do konkretne osobe. Zvuči kao paravan za pranje novca, ali nazvala sam na par
mjesta i svi su mi potvrdili da su donacije primili, ali mi nisu mogli dati nikakve
druge podatke.

~ 391 ~
 Pa sam nastavila kopati. Pronašla sam hrpu adresa i isprobala nekoliko
telefonskih brojeva. Jedan me je ostavio u čistilištu automatske poruke, drugi je
bio isključen.
Najbliža adresa, zatrpana u podstranici podstranice jedne mrežne stranice (od
onih koje se, BTW, ne daju pronaći tražilicom, tako zakopane da ih, izgleda, i ne
treba naći), bila je na Manhattanu.
Provjerila sam je.
Mjesto je izgorjelo, ono, dva dana nakon zabave.
To ne može biti slučajno.

Na Manhattanu sam.
Poslikala sam zgradu, sve je ograđeno. Ljuštura zgrade izgleda u redu, osim što
su prozori sprženi i puno je štete od dima. Šteta, mislim, zgrada je lijepa.
Na njoj je znak na kojemu piše Kolekcionarski klub. Iz jedne kuće na drugoj
strani ulice izašla je jedna gospođa, da prošeće psa, pa sam se raspitala, rekla je da
je požar izazvala struja i žalila se na električne instalacije u starim zgradama dok
mi je njezin mops (Balthazar) istraživao čizme. Pitala sam kakav je to klub bio i
ona mi je rekla da misli da je jedan od onih privatnih klubova, ali nije znala kakav.
Rekla je da ljudi ulaze i izlaze, ali ne jako često. Rekla je da imaju puno dostava, ali
onda joj se valjda učinilo da to nije trebala reći, što ima smisla, jer bi to rekao netko
tko kroz prozor špijunira susjede. Ili to, ili je zaključila da sam čudna što
postavljam toliko (dva!) pitanja o spaljenoj zgradi. Uglavnom, i ona i mops su
otišli. Možda je pomislila da sam palikuća pripravnica.
Provjerila sam „Kolekcionarski klub“, ali ime je previše generičko da bude od
pomoći. Postoji filatelistički klub istog imena, samo nekoliko ulica dalje. Ništa na
mreži ne povezuje to ime s tom adresom, koliko vidim.
Pronjuškala sam po uličici iza zgrade, izvidjela pristupne točke i uspjela onuda
proći, a da ne izgledam kao da sam se izgubila. Nosila sam kapuljaču i neprestano
hodala jer je otraga bilo kamera, ali dobro sam pogledala stražnji dio zgrade. Bio
je plići od ostalih u toj ulici, s ograđenim, snijegom prekrivenim vrtom koji izgleda
netaknut, iako su prozori i na stražnjem dijelu zgrade razvaljeni, a vrata
podaskana.

~ 392 ~
 Ograda je bila kitnjasta, željezna, a na sredini, usred vitica, na mjestu gdje se
spajaju polovice vrata, bio je mač.
Mislim da ni to nije slučajno.
Mislim da u slučajnosti više ne vjerujem.

Poslije sam dugo šetala. Kružila središtem grada i završila u Strandu. Čudno, ali
mislila sam da ću tamo naletjeti na Z-a. Ono, kao, prebirao je po knjigama i izgubio
osjećaj za vrijeme i nije znao da je prošlo već toliko dana.
Dugo sam ostala u onom podrumu koji miriše na plijesan i stalno sam imala
osjećaj da me netko gleda ili da je nešto blizu, a ja to ne vidim. Glupo, ali mislila
sam da je prava knjiga negdje tamo i da će, ako sklopim oči i posegnem na policu,
biti tamo, pod mojim prstima.
Pokušala sam par puta, ali nije upalilo.
Sve su knjige bile samo knjige.

Otišla sam u Lantern’s Keep7 i, nakon što sam pred konobarom ispala štreberica u
koktelima (pitao me je jesam li barmen, pa sam mu morala priznati da samo puno
pijem), iskoristila priliku da, mimo WiFi-a u svom hotelu, zaronim u tamni
internet. I pronašla stranicu koja se bavi teorijama zavjere, gdje je, zapravo, bilo
dosta razboritih ljudi (većinu stvari koje ljudi postave na oglasnu ploču razobliče,
ono, u dvadeset minuta).
Registrirala sam se pod lažnom adresom i stavila sljedeći post:

Tražim informacije:
Pčela
Ključ
Mač

7
Lantern’s Keep – koktel-bar u središtu New Yorka. (op. prev.)

~ 393 ~
Zaboravila sam screen cap, sram me bilo. Ali, u deset minuta dobila sam tri
odgovora: u jednom su me nazvali trolom, u drugome je stajalo tek sedam
upitnika, a u trećemu emoji za slijeganje ramenima.
Pet minuta kasnije post je uklonjen, a u sandučiću za poštu bile su dvije poruke.
Prva je bila od jednog od administratora. Pisalo je samo „Nemoj.“
Odgovorila sam i rekla da nije spam, samo pitanje.
Administrator je opet odgovorio i rekao: „Znam. Nemoj. Ne želiš se petljati u
to.“
Druga poruka, s računa na kojemu nije bilo postova, s nekom alfanumeričkom
besmislicom od korisničkog imena, glasila je:

Kruna
Srce
Pero

Sovlji kralj dolazi.

~ 394 ~
GATARIN SIN HODA KROZ SNIJEG i razgovara s Lunom.

Moli je da mu pokaže kamo treba ići, ili mu dade znak, ili mu, nekako, dade do
znanja da će sve biti u redu čak i ako je to laž, no Luna ne govori, a Zachary glavinja
dalje, snijeg mu se lijepi za nogavice pidžame i upada u cipele.
Žali se, govori da bi trebala nešto i raditi, a ne tu samo svijetliti, a onda se ispriča,
jer tko je on da propituje što mjesec radi ili ne radi?
Hoda i hoda, a šuma kao da ne biva ništa bliža. Već je do nje trebao stići.
Zachary zna, zvijezdama i mjesecu unatoč, da je još uvijek duboko pod
zemljom. Osjeća masu koja se nad njega nadvija.
Učini mu se da je za toliko vremena malo napredovao i zastane da u torbi
pronađe nešto što bi mu moglo pomoći. Prsti mu se sviju oko knjige i on prestane
tražiti.
Izvadi Zgode i priče. Ne otvori ih, samo ih načas pridrži, a onda strpa u džep
kaputa, da mu budu bliže.
Torba u kojoj više nema knjiga odjednom mu djeluje teško. Ne treba se
podsjećati što je u njoj.
Nijedan od tih predmeta neće mu pomoći. Ne ovdje.
Zachary je ispusti na tlo i ostavi u snijegu.
Omota prste oko lančića što ga nosi oko vrata, s ključem, mačem i kompasom
koji mu trenutačno ne pokazuje nijedan smjer.
Stežući ih u rukama, nastavi hodati. Sada mu ostaje nositi samo upaljač, knjigu
i mač.

~ 395 ~
 Poželi da je Dorian doista tu. Želi to gotovo više no što želi znati što mu je dalje
činiti.
„Ako je Dorian negdje ovdje dolje, želim ga vidjeti“, kaže Luni. „Odmah.“
Mjesec mu ne odgovori.
(Nije mu odgovorio ni na jedan zahtjev.) Dok hoda, Zachary se u mislima
neprestano vraća mjestu koje je ostavio za sobom, zamišljenoj zabavi i tome kako
se osjećao vidjevši kako se ta priča u kojoj se našao probija u njegov normalni život
i popunjava praznine.
Približavaju mu se koraci. Netko trči, zvuk je prigušen snijegom. Zachary se
sledi. Netko ga zgrabi za ruku.
Zachary nasrne na osobu iza sebe, potežući mač iz korica da tu, novu
halucinaciju zadrži na odmaku.
„Zachary, to sam ja“, kaže Dorian defanzivno podižući ruke. Izgleda točno kako
ga Zachary pamti, od duže kose do kaputa sa zvjezdastim gumbima, samo što je
osvijetljen mjesečinom i prekriven snijegom.
„Kamo odlazi Luna kad nije na nebu?“ upita Zachary ne spuštajući mač i po
osmijehu kojim mu Dorian odgovori zna da nije fantazija, već stvarna osoba. Tu
je, i nije. Stoji s njim na mjesečinom obasjanom snijegu, ali i negdje drugdje. Ali
jest Dorian. Zna to do gotovo zaleđenih mu nožnih prstiju.
„U konačište što je nekoć počivalo na jednom raskrižju, a sada je ovdje dolje,
gdje je i sve ostalo, što god bilo“, kaže Dorian mašući rukom prema snijegu i
zvijezdama. „Ja sam sada tamo. Mislim da možda spavam. Gledao sam kroz
prozor, u snijeg, i mislio na tebe, a onda sam te ugledao, i zatim se našao ovdje. Ne
sjećam se da sam izašao iz kuće.“
Zachary spusti mač.
„Mislio sam da sam te izgubio“, kaže.
Dorian ga ponovo uhvati za ruku, povuče k sebi i nasloni čelo na Zacharyjevo.
Toplo mu je, a opet hladno, osjeća se stvarno, a opet i nestvarno, sve u isti mah.
U ovoj osobi Zachary bi se mogao izgubiti i ne poželjeti da ga pronađu.
Ponovo počne sniježiti.
„I ti si sada ovdje dolje, zar ne?“ upita Dorian. „U svijetu ispod svijeta ispod
svijeta?“

~ 396 ~
 „Max – odnosno, Mirabel – i ja spustili smo se dizalom kada si pao. Sada sam
još dublje, negdje iza izgubljenoga grada od meda i kosti. Ušao sam na jedna vrata.
S tim bih trebao prestati. Izgubio sam svoju sovu.“
„Misliš da bi s mjesta na kojemu si sada mogao doći do konačišta?“
„Ne znam“, kaže Zachary. „Moram se približiti Moru bez zvijezda. Ti i ja možda
više nismo ni u istom vremenu. Ako... ako se što dogodi –“
„Da se nisi usudio“, prekine ga Dorian. „Da se nisi usudio pretvoriti ovo u
rastanak. Pronaći ću te. Pronaći ćemo jedan drugoga i zajednički to riješiti. Možda
si osamljen, ali nisi sam.“
„Opasno je ići sam“, kaže Zachary gotovo automatski, barem dijelom i da
zaustavi suze koje mu peku oči koliko i snijeg. Vrati mač u korice i skine ih s leđa.
„Uzmi ovo“, kaže pružajući mač Dorianu. Čini mu se da tako treba. Dorian se
njime vjerojatno zna služiti.
Dorian uzme mač, zausti još nešto i nestane, brže od treptaja. Ovdje je, a onda
nije. Nisu ostali ni tragovi u snijegu. Ništa što pokazuje da je ikad bio ovdje.
Osim što mača nema. Ni mjeseca, koji je nestao iza oblaka.
Snijeg je sada lakši, pahulje gotovo lebde. Snijeg iz staklene snježne kugle.
Zachary ispruži ruku, tek da se uvjeri da nema što dodirnuti. Snijeg mu se
omata oko ruke i uvlači pod manšetu naslijeđenoga kaputa.
Dorian je bio tu, potvrdi u sebi. Ovdje je dolje, negdje, živ je i nisam sam.
Zachary duboko udahne. Zrak više nije toliko hladan.
U blizini začuje nekakav šum. Okrene se, a pred njim stoji onaj jelen, i gleda ga.
Dovoljno blizu da vidi kako mu se dah magli u zraku.
Rogovlje mu je od zlata, prekriveno svijećama, svijaju se i gore poput krune od
vatre i voska.
Zachary gleda jelena i jelen gleda njega, očima nalik na tamno staklo.
Na trenutak se nijedan ne miče.
A onda se jelen okrene i odšeće u drveće.
Zachary krene za njim.
Do ruba šume stižu prije no što očekuje. Mjesečina, svjetlost zvijezda ili neko
imaginarno umjetno svjetlo probija se kroz drveće iako većina prostora ostaje u

~ 397 ~
mraku. Snijeg je prije plav nego bijel, a drveće zlatno. Zachary zastane da izbliza
pogleda jedno deblo i vidi da mu je kora prekrivena finim zlatnim listićima.
Zachary slijedi jelena kroz drveće, na što kraćem razmaku, premda ga s
vremena na vrijeme naprijed vodi tek svjetlost. Polje ubrzo više ne vidi, zlatna ga
šuma – duboka i mračna – brzo proguta.
Drveće biva sve veće i više. Tlo je neravno i Zachary cipelom razgrne snijeg, i
vidi da mu pod nogama nije zemlja, već ključevi, gomile ključeva.
Jelen ga odvede na jednu čistinu. Na tome mjestu drveće se razmiče i otkriva
komad zvijezdama ispunjenog neba. Mjesec je nestao, a kad ponovo pogleda dolje,
Zachary shvati da ga je i jelen napustio.
Po drveću koje okružuje čistinu povješane su vrpce. Crne, bijele i zlatne,
omotane oko grana i stabala i upetljane u snijegu.
Na vrpcama vise ključevi.
Mali ključevi, dugački ključevi i veliki, teški ključevi. Ukrašeni, obični i
polomljeni ključevi. Leže u gomilama u krošnjama, ljuljaju se na granama, vrpce
na kojima vise prepleću se, zapleću, mrse.
Nasred čistine nekakav lik posjednut na stolac sjedi mu okrenut leđima. Gleda
nekamo u šumu. Na toj svjetlosti teško je išta vidjeti, no Zachary opazi jedva
primjetan tračak ružičastog.
„Max“, dovikne, ali ona se ne okrene. Krene prema njoj, no snijeg mu otežava
hod, dopušta da napreduje tek korak po korak. Čini mu se da je, kad stigne do nje,
prošla cijela vječnost.
„Max“, ponovo je dozove, ali prilika na stolcu i dalje se ne okreće. Ne pokrene
se ni kad joj se približi. Kada je dotakne, nada koje se tako grčevito držao, a da to i
nije znao, raspadne mu se pod prstima zajedno s njezinim ramenom.
Lik na stolcu izrezan je iz snijega i leda.
Haljina joj se slijeva sa stolca i nabori se pretvaraju u valove, na tim valovima
počivaju brodovi, mornari i morska čudovišta, a onda se more gubi u rasutom
snijegu.
Lice joj je bezizražajno i ledeno, no nije joj tek slično, kao na kipovima koje je
dotad vidio. Ovo je savršena kopija, kao da je zamrznuto, kao da je oblikovano

~ 398 ~
prema živoj inačici. To je Mirabel, sve do snijegom prošaranih trepavica, savršeno
vjerna, osim sada slomljenog ramena.
U grudima joj, pod snijegom, svijetli neko crveno svjetlo, stvara blijedu iluziju
ružičastoga koju je uočio izdaleka.
Ruke joj počivaju u krilu. Mislio je da će biti ispružene, kao da čekaju knjigu,
kao kod Kraljice pčela, ali u njima drži tek dugačku potrganu vrpcu, sličnu onima
na drveću, samo je s nje, ako je tamo nekoć i bio, skinut ključ.
Zachary sada vidi da kip ne gleda u drveće. Gleda pred sebe, u drugi stolac.
Stolac je prazan.
Kao da ga je oduvijek tu čekala.
Ključevi povješani po drveću njišu se i sudaraju, zveckaju poput zvončića.
Zachary sjedne na stolac.
Pogleda lik nasuprot sebi.
Osluhne ključeve koji oko njih poskakuju na vrpcama i sudaraju se.
Sklopi oči.
Duboko udahne. Zrak je hladan, oštar i blistav poput zvijezda.
Ponovo otvori oči i pogleda Mirabelin lik pred sobom. Zamrznuta, u
iščekivanju, haljine otežale od starih priča i bivših života. Gotovo joj čuje glas.
Ispričaj mi priču, kaže ona.
To je čekala.
Zachary joj udovolji.

~ 399 ~
DORIAN SE BUDI U NEPOZNATOJ SOBI. Još uvijek osjeća snijeg na koži i mač u ruci,
ali nikakav snijeg ne bi preživio na toj toplini, a prstima steže tek deke nabacane
na krevet.
Vani zavija vjetar, zbunjen razvojem događaja.
(Vjetar ne voli biti zbunjen. Zbunjenost mu uništava osjećaj za smjer, a smjer
je vjetru sve.)
Dorian navuče čizme i kaput i napusti udobnost svoje sobe. Dok zakopčava
zvjezdaste gumbe, izrezbarena kost pod prstima ne djeluje mu ni stvarnije ni
nestvarnije od mača što ga je do maloprije držao ili od Zacharyjeve ledene kože na
njegovoj.
Fenjeri u glavnom hodniku pogašeni su, ali vatra u velikom kamenom kaminu
još gori. Svijeće pojačavaju svjetlost koja pada po stolovima i stolcima.
„Vjetar vas je probudio?“ upita gostioničar ustajući iz jednog od onih
naslonjača uz vatru, s otvorenom knjigom u ruci. „Ako želite, mogu vam dati nešto
da lakše spavate.“
„Ne, hvala vam“, kaže Dorian zureći u muškarca kojega je iščupao iz glave, u
prostoriji koju je tisuću puta poželio posjetiti. Da treba zamisliti mjesto na kojemu
će zaboraviti otkuda je došao i kamo ide, ovo bi bilo to mjesto.
„Moram ići“, kaže gostioničaru.
Ode do ulaznih vrata i otvori ih. Očekuje snijeg i šumu, a ugleda zasjenjenu
špilju bez snijega. U daljini se nazire nekakva planina, a moguće i dvorac. Jako je,
jako daleko.

~ 400 ~
 „Zatvorite ih“, kaže mu gostioničar. „Molim vas.“
Dorian oklijeva, a onda ipak zatvori vrata.
„Konačište vas može poslati jedino tamo gdje vam je suđeno poći“, kaže mu
gostioničar. „Ali ono“, pokaže na vrata, „je bezdan u kojemu se jedino sove usude
letjeti, u očekivanju svoga kralja. Tamo ne možete nepripremljeni.“
Vrati se do vatre i Dorian pođe za njim.
„Što mi treba?“ upita.
Prije no što mu gostioničar uspije odgovoriti, vrata se otvore, širom, šarke na
njima dokraja se isprave. Prvo uđe vjetar, unoseći za sobom zapuh snijega, a nakon
snijega uđe putnica u ogrtaču s kapuljačom boje noćnog neba na kojemu su
srebrnim koncem izvezena zviježđa. Putnica skine kapuljaču, no snježne se pahulje
i dalje drže za tamnu kosu i svjetlucaju na koži.
Vrata se za njom zalupe.
Luna krene ravno prema Dorianu, vadeći iz ogrtača dugački paket omotan
ponoćno plavom svilom.
„Ovo je tvoje“, kaže i preda mu ga, preskočivši nepotrebno predstavljanje. „Jesi
li spreman? Vremena nema puno.“
Dorian zna što je u tom paketu i prije no što odmota svilu, težina u ruci poznata
mu je iako ga je do tada držao samo jednom, u snu.
(Da mač može uzdahnuti od olakšanja kad ga izvade iz korica, njegov bi to
učinio, jer su ga mnogo puta gubili i nalazili i zna da će ovo biti posljednji.)
„Ne možemo ga tamo poslati“, kaže gostioničar svojoj ženi. „To je...“ Ne može
se natjerati da to izgovori, a opasnost koja izmiče riječima gora je od svega što
Dorian može zamisliti.
„Tamo želi ići“, ustvrdi Luna.
„Tamo ću pronaći Zacharyja, zar ne?“ upita Dorian.
Luna kimne.
„Onda tamo idem.“
(Tu nastupi stanka, koju ispune tek vjetar, pucketanje vatre i priča koja bruji,
prede poput mačke, nestrpljiva da se nastavi.)
„Donijet ću mu torbu“, kaže gostioničar, ostavljajući Doriana samog s Lunom.

~ 401 ~
 „Prostor konačišta je sapet, sputan“, kaže mu ona. „Ne mijenja se s morskim
mijenama. Jednom kad odavde odeš, opet ćeš biti nesputan i nećeš moći vjerovati
ničemu na što naiđeš. U sjenama ima nečega. I nije važno je li to nekoć bio bog,
smrtnik ili priča; sada je nešto drugo. Prilagodit će ti se, da te skrene s puta.“
„Meni?“
„Preplašiti te, zbuniti ili zavesti. Služit će se tvojim mislima da te uhvati u
zamku. Mi ovdje opstajemo na rubovima, nečega što bi ti možda nazvao pričom
ili mitom. Pratiti put zna biti teško. Čvrsto se drži onoga u što vjeruješ.“
„Što ako ne znam u što vjerujem?“ upita Dorian.
Luna ga pogleda očima tamnim poput noći i na trenutak se čini da će mu izreći
neko upozorenje ili želju. Umjesto toga uzme njegove ruke u svoje, podigne ih do
usana, a onda ga pusti. Gesta je jednostavna i duboka, i on u njoj pronađe odgovor
na svoje pitanje.
Gostioničar se vrati s Dorianovom torbom. Sada je teža, Dorian osjeća težinu
kutije sa srcem koju je u nju stavio. Srce bi vjerojatno trebalo vratiti Sudbini, no
on se odluči pozabaviti svršetkom jedne priče prije nego što prijeđe na drugu.
Dorian otvori vrata konačišta i iza njih ugleda istu panoramu. Ono mu obličje
sada djeluje prije kao zamak nego kao planina. Na jednome prozoru kao da ima
svjetla, ali previše je daleko da bi bio siguran.
„Neka te Bog blagoslovi i čuva“, kaže gostioničar. I spusti na njegove usne jedva
osjetan poljubac.
Naoružan mačem i srcem, Dorian zakorači u nepoznato i ostavi konačište za
sobom.
Dok odlazi u strahu od onoga što slijedi, vjetar za njim zavija, no smrtnik ne
može razumjeti što vjetar želi, ma koliko glasno zavijao, pa i to, konačno
upozorenje prođe neopaženo.

~ 402 ~
Čini mi se da sam za tog Sovljega kralja već čula, samo ne znam gdje.

Upitala sam Elenu o čemu je htjela razgovarati sa Z-om nakon predavanja one
večeri i ona mi je rekla da je bio u knjižnici i podigao neku čudnu knjigu koja nije
bila u sustavu, a onda se kasnije vratio da uđe u trag i drugim knjigama iz te
donacije, onako, totalno detektivski (njezine riječi), ali nije znala zašto, a on joj to
nije rekao. Spomenula je, doduše, da nekoliko knjiga (uključujući i onu prvu) i
dalje nema, pa su možda kod njega.
Dala mi je ime koje je i njemu dala, iz donacije knjiga. J. S. Keating. Pa sam malo
kopala. Puno sam kopala.

Jocelyn Simone Keating, rođena 1812. godine. O njoj nema puno, nikakvih
podataka o braku ili poslije o djeci, ili o bilo čemu. Zvuči kao da su je se odrekli.
Ostali Keatingovi: brat, oženjen, bez djece, samo „štićenik“, bez imena, umro u
desetoj godini. Bratova žena mrtva, ponovo se oženio, žena broj dva umrla, a
kasnije je umro i brat, prastar i sam, rekla bih. Još dva Keatinga, rođaci, nisu
dogurali do dvadesetih. I to bi, kao, bilo to, kraj Keatingovih ili barem jedne
njihove loze, jer je prezime prilično uobičajeno.
Jocelynine smrtovnice nema. Barem je ja nisam pronašla.
Ali knjige su donirane u njeno ime prije – koliko? – manje od trideset godina?
Elena me je puštala da kopam po knjižničnom arhivu dok je njen nadzornik bio

~ 403 ~
na ručku i pronašla sam cijeli dokument, iako tada još nije bio digitaliziran (jer su
to taman radili), skenirani rukom ispisan papir, a pola je nečitljivo.
Ima nešto o Zakladi, upute po pitanju donacija, ali kako to da je knjižnicu
ostavila hrpi različitih sveučilišta u različitim državama, kad neka od njih u doba
njene smrti nisu ni postojala? Mislim, ozbiljno, sve da je i živjela sto godina, ova je
škola utemeljena, ono... računanje pješice, buuu... četrdeset ili pedeset godina
kasnije?
Elena mi je pomogla pronaći još knjiga iz te donacije i neke od njih su, ono,
premoderne da bi pripadale gospođi iz tisuću osamsto i koje već. Tamo ima stvari
iz doba jazza. Možda to nije bila *njezina* knjižnica, možda je samo nazvana po
njoj? Ili je to samo zaklada, a ime je preneseno s nečega ranijeg. Podatke o Zakladi
Keating ne mogu nigdje pronaći, ono, baš ništa.
I u jednoj od tih knjiga je crtež sa pčelom. Pčela-ključ-mač u izblijedjeloj tinti,
duž stražnjih korica, ispod naljepnice s bar-kodom.
Sve ovo je tako čudno. I to ne, ono, dobro čudno. Dobro čudno volim.

Ugasila sam račun na Twitchu jer mi netko stalno zatrpava chat emotima pčele.
Na telefon sam, s nepoznatog broja, dobila poruku Prestanite njuškati,
gospođice Hawkins.
Nisam odgovorila.
Sve moje poruke Z-u i od njega nestale su.

~ 404 ~
GATARIN SIN SJEDI NA STOLCU, okružen ključevima, usred zvijezdama osvijetljene
šume, i razgovara sa ženom načinjenom od snijega i leda.
Isprva ne zna što bi rekao.
O sebi ne razmišlja kao o pripovjedaču. Nikada i nije.
Razmišlja o svim onim pričama kojima se hranio i na kojima je odrastao,
mitovima, bajkama i stripovima.
Sjeti se Slatkih jada i onog testa za skrbnike, ono kako su pripovijedali okruženi
ključevima i smjeli pričati sve osim svoje priče, ali on nema priču.
Ništa što je uvježbao. Ništa pripremljeno. A njezin je zahtjev tako neodređen.
Ispričaj mi priču.
Nema specifikacija, nema preduvjeta.
I Zachary počne pričati, isprva isprekidano, no postupno biva sve opušteniji,
kao da uz dobro smiješan koktel razgovara sa starom prijateljicom u nekom
mračnom baru, a ne kao da sjedi u snijegom pokrivenoj šumi i govori nijemom
kumiru.
Krene od jedanaestogodišnjaka koji u jednoj uličici pronalazi nacrtana vrata.
Vrata opisuje u tančine, sve do nacrtane ključanice. Priča joj kako ih dječak nije
otvorio. Kako je poslije znao poželjeti da jest, kako je u godinama koje su slijedile
znao razmišljati o tome, kako su ga ta vrata proganjala i još uvijek ga proganjaju.
Priča joj kako se selio s mjesta na mjesto, a nikada nije osjećao da nekamo
pripada, i da bi – gdje god bio – radije bio negdje drugdje, na nekom po
mogućnosti izmišljenome mjestu.

~ 405 ~
 Priča joj kako ga brine da sve to ništa ne znači. Da ništa od toga nije važno. Da
je osoba koja jest, ili barem misli da jest, tek zbirka referencija na tuđu umjetnost
i da je toliko usredotočen na priču, značenje i strukturu da očekuje da oni u
njegovu svijetu budu uredno posloženi, a oni to nikada, baš nikada nisu, i plaši se
da nikada i neće biti.
Priča joj stvari koje još nikome nije ispričao.
O muškarcu koji mu je slomio srce, i da je to išlo toliko sporo i trajalo toliko
dugo da više nije uspijevao razlučiti ljubav od boli, i da danas, dugo nakon što je
ta stvar završila, kad god pokuša utvrditi kako se osjeća, osjeti samo prazninu.
Priča joj kako mu je nakon toga sveučilišna knjižnica postala oslonac, kako bi –
kad god bi osjetio da se gubi – otišao i pronašao novu knjigu, izgubio se u njoj i
nakratko postajao netko drugi. Opisuje joj knjižnicu, sve do nepouzdanih žarulja,
opisuje kako je pronašao Slatke jade i kako je taj trenutak nenadano promijenio
sve koji su mu slijedili.
Čita joj Slatke jade, oslanja se na pamćenje kada riječi u njoj ne vidi na svjetlosti
zvijezda. Priča joj Dorianove bajke o zamcima, mačevima i sovama, o izgubljenim
srcima, izgubljenim ključevima i mjesecu.
Priča joj kako je uvijek imao osjećaj da nešto traži, kako je neprestano
razmišljao o neotvorenim vratima i koliko je razočaran bio kada je ušao na druga
nacrtana vrata, i da ga taj osjećaj još nije prošao, osim jednom, u kićenoj plesnoj
dvorani očuvanoj u vremenu. Pronašao je što je tražio, osobu, a ne mjesto, posebnu
osobu, na posebnome mjestu, a onda su i taj trenutak i to mjesto i ta osoba nestali.
Prepričava sve što je uslijedilo, od pada dizala, preko glasova u mraku, do toga
kako je pronašao Simona u njegovu utočištu i kako ovaj tu priču pokušava
zabilježiti, a onda i kako je hodao kroz snijeg, prošao onu fantazmagoričnu
blagdansku zabavu i za jelenom ušao u labirint šume i izašao na čistinu na kojoj se
sada nalaze, detaljno opisujući sve, do brodova urezanih u njezinu haljinu.
A onda, kada mu ponestane stvari koje bi joj ispričao, Zachary počne izmišljati.
Glasno se pita kamo idu ledeni brodovi s njezine haljine i dok priča, jedan se
brod pokrene, isplovi na ledene valove, udalji se od Mirabel i zaplovi snijegom.
Šuma oko njega mijenja se, drveće nestaje kako brod kroz njega plovi, no
Zachary ostaje na svom stolcu i Mirabelina ledena inačica ostaje s njim, sluša ga

~ 406 ~
kako hvata nit priče, kako usporava i sapleće se kad mu riječi ne dolaze, ali ih on
ne sili. Slijedi i taj brod i tu priču kamo oni žele ići.
Brod plovi, snijeg oko njega se topi, valovi se vrtlože i udaraju mu o trup.
Zamišlja sebe na tom brodu, kako prelazi more. Dorian je tamo, kao i njegov
izgubljeni kompanjon, sova. Pridoda im i svoju perzijsku mačku.
Zamišlja mjesto na koje taj brod plovi, ne da bi stanovnike vratio kući, već da
bi ih odveo na neko neotkriveno mjesto. Plovi, i tim brodom i tom pričom, do
mjesta na koja još nije putovao.
Kroz vrijeme, sudbinu, mimo mjeseca, sunca i zvijezda.
Negdje tamo su jedna vrata, označena krunom, srcem i perom, neotvorena
vrata.
Vidi ih točno ispred sebe, svjetlucaju u sjeni. Netko drži ključ koji će ih otvoriti.
Iza tih vrata još je jedna Luka na Moru bez zvijezda, puna knjiga, barki i valova što
oplakuju priče o onome što je bilo i onome što će biti.
Zachary prati te priče, i brod, što dalje može, a onda ih vrati. Baš tamo i baš
sada. U taj snijegom prekriveni trenutak koji ponovo okruži šuma puna ključeva.
I tu stane.
Brod se ponovo usidri u zaleđenu haljinu, među čudovišta.
Zachary i Mirabel sjede u tišini koja zavlada nakon priče.
Pojma nema koliko je vremena prošlo, ako je uopće prošlo.
A onda ustane i priđe svojoj publici. Lagano se nakloni, nagne prema njoj.
„Gdje je tome kraj, Max?“
Njezina glava brzo se okrene prema njemu i praznim se, ledenim očima zagleda
u njega.
Zachary se sledi, previše zatečen da se pomakne, kad ona podigne ruku i
posegne, ne za njim, već za ključem koji mu visi s vrata.
Uzme dugački tanki ključ koji je bio skriven u Zgodama i pričama, odvoji ga od
kompasa i mača pa ga podigne na dlanu. Na ključu se formira mraz.
Ustane sa stolca te usput povuče i Zacharyja. Haljina joj se raspe i brodove,
mornare i čudovišta povuče za sobom u ledeni grob.

~ 407 ~
 A onda dlan i ključ na njemu pritisne na Zacharyjeva prsa, među raskopčanu
dugmad na kaputu.
Rukom, toliko hladnom da peče, utisne užareni metal u kožu.
Ispruži drugu ruku, privuče ga k sebi, zamrsi ledene prste u njegovu kosu i
privuče mu usne svojima.
Sve je prevruće i prehladno i cijeli je Zacharyjev svijet u tom zamišljenom
poljupcu u čistoj tami s okusom meda, snijega i vatre.
Nešto ga steže i peče u prsima, sve jače, dok više ne zna gdje završava led, a
počinje on sam, i baš kad pomisli da više ne može – rasprši se i prestane.
Zachary otvori oči i pokuša doći do daha.
Mirabelina ledenoga kumira više nema.
Nema ni ključa, na lančiću su ostali tek mač i kompas. Na Zacharyjevim prsima
nazire se vatrom utisnut oblik ključa i tu će zauvijek ostati.
I ostali su ključevi nestali, i drveće.
Zachary više nije u šumi.
Sada stoji u snijegom pokrivenoj uličici u kojoj – da ona još uvijek postoji u
izvornom obliku – takvoga snijega nikada ne bi bilo.
S njime je sada nova figura izrezana iz leda. Manja, s naočalama i kuštrava, u
majici s kapuljačom i s rancem, ispred zida od cigle – ne od leda, već od prave cigle
– čiji je veći dio izbijeljen i blijed, i stapa se sa snijegom.
Na zidu su pomno nacrtana vrata.
Boje su intenzivne, neke i s metalik pigmentom. U središtu, na razini na kojoj
bi mogla stajati špijunka, stilizirana linijama koje odgovaraju ostatku oslikanih
rezbarija, stoji pčela.
Ispod pčele je ključ. Ispod ključa je mač.
Zachary ispruži ruku da dotakne vrata, prsti mu susretnu vrata na mjestu
između pčele i ključa i počinu na hladnoj cigli, lagana neravnina na površini odaje
teksturu pod njom.
To je zid. Zid na kojemu je lijepa slika.
Toliko savršena da vara oko.

~ 408 ~
 Zachary se okrene prema onoj utvari mlađega sebe, no figure više nema. Snijega
više nema. Sam je, u nekoj uličici, stoji pred nacrtanim vratima.
Svjetlo se promijenilo. Sjaj rane zore rastjeruje zvijezde.
Zachary posegne za nacrtanom kvakom i šaka mu se stegne oko hladnog
metala, okruglog i trodimenzionalnog.
Otvori vrata i zakorači kroz njih.
I tako gatarin sin pronađe put do Mora bez zvijezda.

~ 409 ~
DORIAN SE PROBIJA BEZDANOM sa Sudbinim srcem u pomno umotanoj kutiji, u
svežnju koji mu visi s ranca, i mačem puno starijim od sebe, ali ni izbliza starim
koliko stvari koje ga vrebaju iz sjene, a sve su one još uvijek oštre.
Kada ga drže ruke koje se njime znaju služiti, mač ne zaboravi ostaviti traga.
Njegova oštrica i rukavi Dorianova kaputa sa zvjezdastim gumbima prekriveni
su krvlju.
Neke su ga... stvari pratile otkako je napustio konačište, a kako je napredovao,
tako ih je bilo sve više.
Stvari koje žele njegov život, njegovo meso i njegove snove.
Stvari koje bi mu se uvukle pod kožu i nosile ga poput kaputa.
Stvari kojima nijedan smrtnik, godinama kojima broja nema, nije prišao toliko
blizu da ih privuče.
Mijenjaju obličja. Koriste protiv njega njegove vlastite priče.
Dorian ovakvo što nije očekivao, Luninim upozorenjima unatoč.
Djeluje previše stvarno.
U jednom je času u špilji, pogleda uprta u neko udaljeno svjetlo, a u drugom
hoda poznatom gradskom ulicom. Osjeća sunce na koži i smrad iz ispuha
automobila u prolazu.
Ne vjeruje ničemu što vidi.
Dorian nastavi niz napučeni gradski pločnik na mjestu koje bi – ako se baš
pažljivo ne gleda – moglo proći kao središte Manhattana. Uvježbanim pokretima
izbjegava pješake.

~ 410 ~
 Kad kraj njih prođe, poslovni ljudi, turisti i mala djeca okreću se za njim.
Izbjegava kontakt očima s bilo kime i bilo čime, ali onda stigne do poznatog mu
orijentira s dvjema velikim mačkama.
Nikada do tada nije opazio koliko su, zapravo, Strpljenje i Odvažnost velike.
Dva lava, veća od života, prate ga blistavim crnim očima koje nisu njihove.
Dorian zastane pred stubama knjižnice, jače stegne mač, upita se bi li i ti lavovi
krvarili onako kako je krvarilo i sve drugo što je ovo mjesto stavilo pred njega.
Pripremi se, čeka da lavovi skoče, ali umjesto toga nešto ga zgrabi odostrag,
omota mu se oko vrata, povuče ga na ulicu i tresne ga o jedan taksi.
Vrištanje automobilskih sirena izbaci ga iz ravnoteže, ali Dorian ne ispusti mač
iz ruku. I kad povrati ravnotežu, zamahne i mač pronađe metu, brzo i sigurno.
Stvar koju je posjekao izgleda najprije kao poslovni čovjek s aktovkom, potom
kao bezoblična sjena s mnoštvom udova, potom kao malo dijete koje vrišti, a onda
– ništa.
S njom iščeznu i ulica i taksiji i knjižnica i lavovi, i Dorian ostane sam, u nekoj
ogromnoj špilji.
Nad njim je mrak bez zvijezda, toliko dubok da gotovo povjeruje da je nebo,
iako zna da nije.
U daljini je nekakav zamak. Na jednom prozoru u najvišoj kuli gori svjetlo.
Dorian vidi i zamak i blago svjetlucanje obalnih voda nad koje se nadvija. Ne
ispušta ih iz vida; zamak se ne miče i ne mijenja kako to ovdje dolje čini ostatak
svijeta, i koristi se njime da mu, kao svjetionik, pokazuje put.
Krv, ne njegova, sa svakim mu se korakom cijedi u lokvu u čizmama.
Tlo pod njegovim nogama promijeni se, iz kamena u drvo. Potom se počne
naginjati, lelujati se na valovima kojih tamo zapravo i nema.
Na brodu je. Plovi otvorenim morem pod vedrim noćnim nebom.
Na palubi, ispred njega, stoji lik u krznenom kaputu koji izgleda kao Allegra, ali
on zna da to nije Allegra.
Pokušavaju ga razoružati.
Dorian jače stegne mač.

~ 411 ~
Upravo me promatraju. Doslovce sada, dok ovo pišem.
Bila sam u pašta-baru i dok sam u redu čekala da naručim ramen, taj neki tip
iza mene počne me zapričavati, kao, raspituje se za moju majicu „načitana žena
opasan je stvor“, i jesam li bila u nekom drugom ramen-baru u blizini, a onda mi
je, dok sam naručivala hranu, nešto ubacio u torbu, ne znam je li „buba“ ili nešto
drugo, čekam da ode, a onda ću sve istresti i provjeriti. Tip trenutno sjedi na
drugom kraju restorana, na pretpostavljam „pristojnoj“ udaljenosti. Nos je zabio
u knjigu, naslovnicu prepoznajem, ali naslov ne vidim. Nešto sa stola s novim
izdanjima. Ali ne čita. Otvorio ju je negdje blizu kraja, ali omot joj je, ono, prečist
za nešto gotovo pročitano, a i korice su od onih na kojima ti ostanu otisci, osobito
kad istovremeno jedeš i čitaš.
Možda postajem predobra u ovome.
Ali on jedva gleda u knjigu i jedva jede svoje rezance. Loš je u finim detaljima.
Gleda me kako pišem. Pogledava moj dnevnik kao da pokušava smisliti kako da
ga mazne dok ne gledam.
A ja sada stalno gledam.
A tu ćeš mi bilježnicu s motivom Vrijeme je za avanturu morati oteti iz hladnih,
mrtvih ruku, mamlaze jedan.

Malo me podsjeća na tipa koji je one večeri, u Grifonu, gledao Z-a, ali ovaj je mlađi
i nije onako slatko prosijed.

~ 412 ~
 (I tom sam tipu, prije nekog vremena, pokušala ući u trag. Raspitivala sam se
kod konobarica i barmena, ali samo ga se jedna konobarica sjećala – rekla je da je
s njim pokušala očijukati, ali ju je otpilio, ali onako lijepo – no nije ga vidjela ni
prije ni nakon toga.)
Ovaj tip još nije skužio da ne odlazim prije njega. Nema šanse. I pokuša li sjediti
dulje od mene, pronaći ću neku bezveznu rutu-na-stražnja-vrata-kroz-kuhinju iz
špijunskih filmova.

Kasnije. Pobijedila sam u dvoboju u ramen-restoranu, tip je na kraju otišao,

supersporo i nevoljko, kao da želi nadživjeti ostatke u zdjeli rezanaca.
U dva i pol sata nije okrenuo više od dvije stranice u knjizi. Otišla sam odande
dužim, vijugavim putem u pogrešnom smjeru, a sada sam stala u parku da istresem
torbu.
U njoj je sićušni odašiljač, poput dugmeta, ono, veličine baterije za sat, i nekako
ljepljiv, pa je ostao u torbi i kad sam je istresla, i ne bih ga ni opazila da nisam
vidjela da ga ubacuje. Ne znam je li to GPS, mikrofon ili što.
Sve je ovo zbilja čudno.

Kod kuće.
Na putu kući kupila sam još jedan lanac za vrata i detektor pokreta.
Onda sam ispekla kolače od vrhnja s cimetom, smiješala si clover club8 (kad već
izvadih jaja) i, da mi bude malo lakše, ponovo zaigrala Dark Souls i sada se osjećam
malo bolje u vezi života, sebe i opstanka. Svaki put kad mi ekran kaže Umro si,
osjećam se bolje.
Umro si.
Umro si, a svijet ipak ide dalje.
Umro si i nije bilo tako loše, zar ne? Uzmi kolač.
Pola sata sam samo sjedila i plakala, ali kao da se osjećam bolje. Mislim da je Z
mrtav. Eto, rekla sam to. Napisala, svejedno.

8
Clover dub – koktel od džina, limunova soka, sirupa od maline i bjelanjka, (op. prev.)

~ 413 ~
 Mislim da sam u nekom trenutku prestala tražiti njega i počela tražiti zašto, a
sad me to „zašto“ muči.

Onaj (možda) uređaj za praćenje zakvačila sam za jednu mačku u parku.

~ 414 ~
GATARIN SIN PROĐE KROZ VRATA i uđe u široku otvorenu špilju, duboko, duboko
ispod zemljine površine. Ispod luka, ispod gradova, ispod knjiga.
(Knjiga koju nosi sa sobom prva je koju su donijeli tako duboko. Priče se ovdje
nikada nisu uvezivale, ostavljalo ih se slobodnima i divljima.)
Zachary se upita nije li cijelo vrijeme bio u toj špilji, hodao njome sve dok nije
ugledao nešto što je izgledalo i djelovalo kao snijeg, drveće i zvjezdana svjetlost.
Nije li sada proputovao svoje priče i izašao na drugu stranu.
Nešto mu pogodi gležanj, nešto meko, a opet postojano, i on spusti pogled i
ugleda poznato, zgužvano lice svoje perzijske mačke.
„Hej“, kaže. „Kako si ti dospjela ovamo?“
Mačka ne odgovori.
„Čuo sam da si me tražila.“
Mačka tu tvrdnju niti potvrdi, niti opovrgne.
Zachary se osvrne i nimalo ga ne iznenadi što vrata kroz koja je prošao više
nema. Na njihovu je mjestu litica, visoka litica na kojoj kao da ima nečega, teško
mu je reći iz ovoga kuta.
Mačka mu se opet glavom odgurne o nogu, gurkajući ga na drugu stranu.
Tamo leži velika kamena površina koja završava grebenom. Iza njega se nešto
presijava.
Čuje valove.
„Dolaziš?“ upita Zachary mačku.

~ 415 ~
 Mačka ne odgovori, niti se pomakne. Sjedi i mirno liže šapu.
Zachary načini par koraka, približi se grebenu. Mačka ne pođe za njim.
„Ne dolaziš?“
Mačka zuri u njega.
„Dobro“, kaže Zachary iako to ne misli. „Znaš govoriti, jelda?“ upita.
„Ne“, kaže mačka. Nakloni glavu i okrene se, odšeće u sjenu i ostavi Zacharyja
da glupavo bulji za njom.
On je gleda sve dok mu ne nestane iz vida, što nije dugo, a onda krene prema
grebenu. Kada se nađe dovoljno visoko da vidi što iza njega leži, shvati gdje je.
Zachary Ezra Rawlins stoji na obali Mora bez zvijezda.
More svjetluca poput svjetlosti svijeće na jantaru. Ocean uhvaćen u vječnom
zalasku sunca.
Zachary duboko udahne očekujući oštrinu morske soli, ali zrak je ovdje gust i
sladak.
Siđe do ruba, gleda kako valovi, prilazeći i udaljavajući se, obavijaju obalu. Sluša
zvuk što ga stvaraju: nježno, umirujuće brujanje.
Zachary se izuje. Cipele odloži podalje od valova, zakorači u pjenu valova što se
lagano valja i nasmije se kad mu se more pripije uz nožne prste.
Spusti ruku i prođe po površini medenog mora. Podigne prst do usana i lizne
ga. Očekivao je slano, a dobio slatko. Premda je izvrsna okusa, nije siguran da bi u
njemu želio plivati.
Mislio bi da je to nemoguće da već odavno nije prisiljen vjerovati u nemoguće
stvari.
I što sad? pomisli, no pitanje mu gotovo odmah ispari iz glave. Nije važno. Ne
sada. Ne ovdje, u dubini, gdje je vrijeme krhko.
Jer ovo je sada cijeli njegov svijet. Bez zvijezda i svet.
Pred njim se More bez zvijezda pruža u daljinu. S druge strane mora leži
sablasni grad, prazan i mračan.
Na tlu, kraj njegovih nogu, na mjestu gdje more dotiče obalu, leži nekakav
predmet. Zachary ga podigne.

~ 416 ~
 Razbijena šampanjska boca. Izgleda kao da je tamo već godinama. Razbijeni su
joj rubovi nazubljeni i oštri, s njih se cijedi med.
Zachary pogleda u duboku tamu. Zdanje što se nad njim nadvija izgleda gotovo
kao zamak.
Iznad zamka uoči slojeve i razine koji vijugaju prema gore. Sjene dublje od
ostalih. Prostore koji se izvijaju prema van, prošarane svjetlima koja nisu zvijezde.
Načas se divi koliko je daleko stigao, okreće razbijenu bocu u rukama i zamišlja
zvijezde i plesnu dvoranu negdje daleko, daleko iznad.
Začuje korake koji se približavaju. Primjereno je, pomisli, da sad kada je
napokon stigao do Mora bez zvijezda, ponovo pronađe Sudbinu. Sad kada je još ne
upravo sada.
„Zdravo, Max“, pozdravi je. „Pronašao sam ti –“
Kada se okrene, opazi neobičan, brz pokret. Vid mu se načas zamrači i zamagli,
no kad se fokusira, vidi da pred njim ne stoji Mirabel.
Već Dorian.
Zachary mu pokuša izgovoriti ime, ali ne može, a Dorian zuri u njega
uzdignutih obrva, šokiran, i Zachary ne može disati, još nikada nije sreo nikoga
tko mu doslovce oduzima dah i možda je doista zaljubljen, ali, čekaj, sad već zbilja
ne može disati. Osjeti da mu se vrti u glavi. More prestane svjetlucati. Razbijena
šampanjska boca sklizne mu iz prstiju i razmrska se.
Zachary Ezra Rawlins pogleda u svoja prsa, gdje se Dorianova šaka svija oko
drška mača, i taman kad počne shvaćati što se događa, sve se zacrni.

~ 417 ~
Bila sam u Grifonu, sjedila u stražnjem separeu, daleko od očiju pila i čitala, a onda
je ta starija žena u bijelom krznenom kaputu sjela preko puta mene kao da sam nju
čekala. Imala je jedno plavo i jedno smeđe oko, a u ruci čašu kristalno bistrog
martinija s dvije (jednake) masline. Čaša se još maglila, sigurno ju je tek uzela sa
šanka.
„Vas je teško pronaći, gospođice Hawkins“, rekla je s lažnim ugodnim
osmijehom koji je djelovao gotovo stvarno.
„Nije“, rekla sam. „Grad nije velik. Postoje, ono, dva bara u koje zalazim.
Vjerojatno imate i raspored mojih predavanja, ne? Uređaji za praćenje vam baš i
ne trebaju.“
Prestala se smiješiti. Definitivno jedna od njih, ali sada su potegnuli teško
oružje, žena je profić. Ovaj put neće biti očitog špijuniranja s drugog kraja
prostorije.
Nije rekla ništa, pa sam je upitala: „To je nekoć bilo – što?“ pokazujući glavom
na njen ogromni krzneni kaput. Nije namjeravala biti nevidljiva, što me je donekle
zadivilo.
„Lažno je“, rekla je, što je bilo razočaravajuće. „Kakva je knjiga?“ Nagnula je
martini prema mom primjerku knjige Za pisce koji rasturaju.
„Nešto za školu“, rekla sam, što je istina. Ta me je pričljivost zbunila. Nisam
mislila da će itko od tih ljudi sa mnom ikada razgovarati.

~ 418 ~
 „Nedostaje ti, zar ne?“ Primjedba se odnosila na moje piće. Sidecar. Naručila
sam ga jer se ničega drugoga nisam dosjetila, a naprosto više nisam htjela sjediti u
stanu. Zaboravila sam reći da ne stave šećer, pa se nožica čaše lijepila.
„Znate li gdje je?“ upitala sam.
Šutjela je, ali u oku je – onom smeđem – imala nekakav čudan pogled, mislim
da na onom plavom ima mrenu. Ne znam kakav je to pogled bio, znam da zvuči
kao trenutak spoznaje, ono, aha, ti ZNAŠ gdje je, ali nije bio. Pogledala me, otpila
gutljaj martinija, a onda ga spustila i rekla: „Sigurno si tužna zbog prekida.“
Nikome nisam rekla da smo Lexi i ja prekinule. L se naljutila na mene zbog
pokušaja da saznam što se dogodilo sa Z-om, rekla da je vjerojatno zbrisao i da
sam samo ljuta što mi to nije rekao, onda sam ja nju optužila da je ta stvar sa
pčelom-ključem-mačem njezino maslo, neka njena kazališna potraga za blagom, a
onda me ona nazvala „gubitkom vremena“, što mi se učinilo pretjerano grubim, a
baš me i nije rastužilo. Skroz sam dobro. Ionako ne znam želim li trenutno uopće
biti u vezi. Stvari se mijenjaju. Stvari se trenutno mijenjaju osobito brzo, prije samo
tjedan dana sve je bilo drugačije. Doduše, još uvijek sniježi. To se nije promijenilo.
„Pa i nisam“, rekla sam.
„Ali više nemaš nikoga“, kaže ta gospođa. „Baš nikoga.“
Popizdila sam, jer je imala pravo, ali to joj nisam namjeravala reći. Nemam
ljudi. Imam svoju bilježnicu, svoje projekte, a sjedila sam i pila sama zato što nije
bilo nikoga s kime bih željela piti. Način na koji je to rekla trebao je pokazati da
zna da ni svojoj obitelji nisam draga.
Šutjela sam.
„Ostala si sama. Ne bi li radije nekamo pripadala?“
„Pripadam ovamo“, rekla sam. Nisam shvaćala na što cilja.
„Koliko dugo?“ upitala je gospođa. „Ostat ćeš na dvogodišnjem dodiplomskom
jer ne znaš što bi drugo, a onda ćeš morati otići. Zar ne bi željela biti dio nečega
većeg od sebe?“
„Nisam religiozna“, rekla sam joj.
„To nije vjerska organizacija“, rekla je.
„Što je, onda?“
„Bojim se da ti to ne mogu reći. Ne, ako nam se ne pristaneš pridružiti.“

~ 419 ~
 „To je nekakav kult, što li?“
„Što li.“
„Trebat će mi više podataka“, rekla sam i otpila gutljaj sidecara jer mi se činilo
da tako treba, no samo sam ulijepila prste. Šećer na rubu čaše je glupost. „Ili smo
u ‘već znam previše’ situaciji?“
„I znate, ali to me puno ne brine. Da nekome ispričate što znate, ili mislite da
znate, nitko vam ne bi povjerovao.“
„Jer je previše čudno?“
„Jer ste žena“, rekla je. „Zbog čega vas je lakše otpisati kao ludu. Histeričnu. Da
ste muškarac, možda bi i bilo problema.“
Šutjela sam. Čekala sam još informacija. Dugo me gledala. Ona plava boja oka
definitivno nije prirodna.
„Sviđate mi se, gospođice Hawkins“, rekla je. „Ustrajni ste, a ja ustrajnost
cijenim ako nije pogrešno usmjerena. Vaša trenutačno jest, ali mislim da bismo je
mogli dobro upotrijebiti. Pametni ste, odlučni i strastveni, a sve su to kvalitete koje
tražim. I pripovjedačica ste.“
„Kakve to veze ima s bilo čime?“
„To znači da imate afiniteta za naše područje interesa.“
„Književno dobročinstvo, točno? Nisam znala da dobrotvorne organizacije
toga tipa toliko briju na tajna društva.“
„Dobrotvorna organizacija je samo paravan i vi to znate“, rekla je gospođa.
„Vjerujete li u magiju, gospođice Hawkins?“
„Magiju tipa Arthura C. Clarka, ‘dovoljno-razvijena-tehnologija-ne-razlikuje-
se-od-magije’, u tu vrstu magije? Ili u pravu magiju?“
„Vjerujete li u mistično, fantastično, nevjerojatno ili nemoguće? Vjerujete li da
stvari što ih drugi odbacuju kao snove i maštu zapravo postoje? Vjerujete li u
bajke?“
Mislim da mi je želudac otišao u pete, jer sam doslovce uvijek bila klinka koja
vjeruje u bajke. Nisam znala što ću. Nisam bila klinka, imala sam dvadeset-i-nešto
godina, bila sam u koktel-baru, a nikad se nisam osjećala dovoljno starom da
pijem, pa sam joj rekla: „Ne znam“

~ 420 ~
 „Vjerujete“, rekla je gospođa i opet otpila malo martinija. „Samo ne znate kako
biste to priznali.“
Vjerojatno sam napravila grimasu, ne sjećam se.
Upitala sam je što hoće od mene.
„Želim da sa mnom odete odavde i više se ne vratite. Ostavit ćete za sobom svoj
život i svoje ime. Pomoći ćete mi da zaštitim mjesto za koje većina ljudi ne bi
vjerovala da postoji. Imat ćete cilj. A ja ću vas jednoga dana odvesti na to mjesto.“
„Ja vam baš nisam tip za jednoga dana, žao mi je.“
„Niste? A skrivate se u akademskim hramovima izbjegavajući stvarni svijet.“
To je, pomislila sam, zbilja bio nizak udarac, iako je bilo točno, ali tada me je
već toliko razljutila da sam joj rekla: „Čovječe, ako već imate to neko mjesto iz
bajke, zašto sjedite u dnu bara i razgovarate sa mnom?“
Čudno me pogledala, ne znam je li zato što sam je oslovila s čovječe ili je
posrijedi bilo nešto drugo, zastala je i porazmislila o tome duže no što je razmišljala
o bilo čemu što sam do tada rekla, a onda je samo izvadila posjetnicu iz džepa i
preko stola je gurnula prema meni.
Pisalo je Kolekcionarski klub.
Na njoj je bio broj telefona.
I, pri dnu, maleni mač.
Iskreno priznajem: bila sam u napasti. Mislim, koliko često ti neka starija
gospođa ponudi posao čuvanja reda i zakona u bajkama, kao da radi u policiji
zemlje čudesa? No nešto nije bilo kako treba, a ja volim svoje ime, a i to što je
izbjegla pitanje o Z-u nije mi dobro sjelo.
„Je li Zachary prihvatio vašu ponudu za posao ili vam je on zapalio klupsku
zgradu?“ upitala sam, misleći da će biti ili jedno ili drugo. Po izrazu njezina lica,
ovo drugo. Lažni smiješak se vratio.
„Mogla bih vam reći puno toga što biste željeli znati, ali najprije morate pristati
na moje uvjete. Ovdje za vas nema ničega. Niste li znatiželjni?“
Bila sam. Bila sam super-ultra-znatiželjna. Više nego znatiželjna. Razmišljala
sam da joj kažem da ću razmisliti o tome ako mi dopusti da razgovaram sa Z-om
ili mi dokaže da je živ, ali nisam imala dojam da se s njom dade pogađati. Ne
budem li sada pošla za njom, tu gospođu više neću vidjeti.

~ 421 ~
 „Ne bih rekla“, rekla sam joj. Djelovala je stvarno razočarano, a onda se ponovo
pribrala.
„Mogu li reći išta što bi vas navelo da se predomislite?“ upitala je.
„Što vam se dogodilo s okom?“ upitala sam iako sam znala da se, što god mi
rekla, ništa neće promijeniti.
Smiješak koji sam zaradila tim pitanjem bio je iskren.
„Jednom, davno, žrtvovala sam oko u zamjenu za sposobnost vida“, rekla je.
„Sigurno znate da magija zahtijeva žrtve. Godinama sam mogla vidjeti cijelu priču.
To više ne funkcionira, ne ovdje, jer sam donijela odluku koja je dovela do toga da
ovo, sada, vidim tek u izmaglici. Nedostaje mi ta jasnoća, ali opet, žrtve.“
Gotovo sam joj povjerovala. Gledala sam je i zamagljeno plavo oko gledalo je
mene, svjetlost jedne od onih starinskih žarulja palo je na njega i to uopće nije bila
mrena, bilo je to uskovitlano olujno nebo, posve jasno. I u njemu je sijevnula
munja.
Iskapila sam ostatak sidecara, glupom, ljepljivom rukom zgrabila svoju knjigu,
torbu i kaput, ustala pa joj salutirala knjigom dodirnuvši čelo.
Posjetnicu sam ostavila na stolu.
I zbrisala odande.
„Razočarana sam, gospođice Hawkins“, rekla je dok sam odlazila. Nisam se
okrenula i nisam čula, ali znala sam što je potom rekla.
„Držat ćemo vas na oku.“

~ 422 ~
GATARIN SIN JE MRTAV.

Njegov je svijet nezamislivo tiha tama, prazna i bezlična.

Negdje u toj bezličnoj tami začuje se glas.
Zdravo, gospodine Rawlins.
Zvuči kao da je jako, jako daleko.
Zdravo, zdravo, zdravo.
Zachary ne osjeća ništa, čak ni tlo pod nogama. Čak ni noge, kad smo već kod
toga. Ničeg nema, ničeg osim ništavila i tog jako udaljenoga glasa.
A onda se to promijeni.
Kao kad se probudiš, a ne sjećaš se da si zaspao. Ali ne postupno. Svijesti dolazi
– i u nenadano prekinuti život se vraća – naglo i šokantno.
Ponovo je u svom tijelu. Ili u nekoj njegovoj inačici. Leži na zemlji, u hlačama
od pidžame, bos, u kaputu o kojemu i dalje razmišlja kao o Simonovu, premda i
kaput i ta njegova mrtvačka inačica znaju da pripadaju onome tko ih nosi.
Na prsima mu je svjež ožiljak od žigosanja ključem, no nema ni rane ni krvi.
Nema ni bila.
No stvar koja ga posve uvjeri da je mrtav jest činjenica da njegovih naočala
nema, a sve pred sobom vidi jasno.
Zacharyjeve zamisli o mogućem zagrobnom životu uvijek su varirale između
ništavila, reinkarnacije i beskrajnih autonomno stvorenih svjetova, ali na kraju bi
uvijek zaključio da je uzaludno nagađati i da će to doznati kad umre.

~ 423 ~
 Sada je mrtav i leži na obali posve nalik na onu na kojoj je poginuo, ali
drugačijoj, samo je još previše srdit da uoči razlike.
Vratio je Doriana. Bio je tamo, pred njim. Tek na trenutak pronašao je što je
tražio, ali priča potom nije išla kako je trebala.
Mislio je da će napokon (napokon) dobiti taj poljubac, i više od toga, i vrti u
glavi te posljednje trenutke, i volio bi da je znao da su posljednji, a sve da je i znao,
ne zna što bi učinio, bi li stigao reagirati.
To je definitivno bio Dorian, tamo, na obali Mora bez zvijezda. Možda je
Dorian mislio da on nije Zachary. I on je onomad, u onom snijegu, pomislio da
Dorian nije Dorian i podigao je mač. Samo što ga je ovaj put podigao Dorian, i
znao se njime služiti.
Ima osjećaj da su svi djelići koji su vodili ovom trenutku sjeli na svoje mjesto, a
pola ih je sam poslagao.
Ljuti se na sebe zbog toliko toga što je učinio ili nije učinio, zbog vremena što
ga je protratio čekajući da život započne, a sada je gotov. A onda mu sine još jedna
misao, pa se naglo i silno razbjesni na nekog drugog.
Osovi se na noge i zaurla na Sudbinu, no Sudbina mu ne odgovori.
Sudbina ne živi ovdje.
Ništa ne živi ovdje.
Ti si tu zato što mi trebaš, da učiniš nešto što ja ne mogu.
To mu je rekla Mirabel, nakon pada dizala i prije svega ostalog.
Trebao joj je da umre.
Znala je.
Cijelo je vrijeme znala da će se ovo dogoditi.
Pokuša zaurlati još jednom, ali nema srca za to.
Umjesto toga uzdahne.
Nije fer. Jedva se maknuo od početka. Trebao bi biti na sredini svoje priče, ne
na njezinu kraju ili u ovom, nekom posmrtnom epilogu.
Ništa još nije napravio. Ništa postigao. Ili jest? Ne zna. Pronašao je čovjeka
izgubljenog u vremenu, ili je to, možda, postao. Uspio je doći do Mora bez
zvijezda. Pronašao je što je tražio, i opet to izgubio, u jednom dahu.

~ 424 ~
 Pokuša utvrditi je li se promijenio otkako je sve ovo započelo, jer, nije li u tome
stvar? I osjeća se drukčijim nego prije, no ne može ocijeniti koliko je to tek osjećaj,
a koliko se doista promijenio iznutra, bez bila, stojeći na obali, bos.
Obala.
Zachary se zagleda u more. Ovo nije obala na kojoj je do maločas (zar maločas?)
stajao. Sliči joj, skupa s tim liticama iza njega, ali ima i razlika.
Na ovoj je obali čamac.
Mali čun na vesla, napola u vodi, a napola na obali, s veslima uredno položenim
pokraj sjedala.
Čeka ga.
More oko njega plavo je. Svijetlo, neprirodno plavo.
Zachary u njega umoči nožni prst, i more zašuška.
To su konfeti. Papirnati konfeti u različitim nijansama plave, zelene i grimizne
boje i, na rubovima, kao pjena, bijeli. Podalje od obale miješaju se s papirnatim
vrpcama, dugim papirnatim kovrčama koje glume valove.
Zachary pogleda zdanje što se nad njega nadvija s litice, nedvojbeno zamak,
iako izrađen od obojene ljepenke. I odavde vidi da je to tek kulisa, dva zida s
prozorima, bez konstrukcije i dimenzija. Apstrakcija dvorca, nacrtana i podignuta
da zavara oko s veće udaljenosti.
Iznad zamka su zvijezde: ogromne zvijezde od presavijenog papira, vise na
uzicama koje nestaju u mraku. Zvijezde padalice, u letu, i planeti na različitim
visinama, s prstenovima i bez njih. Cijeli jedan svemir.
Zachary se okrene i pogleda na drugu stranu papirnate vode.
S druge je strane mora nekakav gradić.
Bliješti treperavim svjetlima.
Oluja emocija koja ga je valjala prestane i zamijeni je neočekivana bonaca.
Zachary pogleda u čamac. Uzme veslo. Lagano je, ali i čvrsto.
Odgurne čamac u papirnato more i on ostane plutati. Voda od konfeta uzburka
se i uzbiba.
Zachary ponovo pogleda gradić na drugoj strani mora.
Njegov zaplet očito nije završio.

~ 425 ~
Još ne.
Sudbina još nije završila s njim, čak ni u smrti.
Zachary Ezra Rawlins uđe u čamac i zavesla.

~ 426 ~
Bok, bilježnice, dugo se ne vidjesmo.
Sve se nekako smirilo. Nakon onoga s onom gospođom u baru, nisam znala što
ću, paranoja me prala još dugo, niti sam nešto zapisivala, niti sam s bilo kime
razgovarala, trudila sam se biti nevidljiva, radila sam, vrijeme je prolazilo, a ništa
se nije događalo, i sada je ljeto.
Pa, nešto se ipak dogodilo, samo to tada nisam zapisala.
Netko mi je dao ključ. Bio je u mom poštanskom sandučiću, u kampusu. Teški,
mjedeni ključ, ali u obliku pera, tako da sliči peru za pisanje, samo umjesto
zašiljenog vrha ima zube. Na njemu je uzicom bila pričvršćena etiketa, ono,
staromodna etiketa za pakete, i na njoj je pisalo za Kat, kada dođe Vrijeme. Mislila
sam da je to pozivnica za nečiji projekt-disertaciju, ali nakon toga nije stiglo ništa
drugo. Još ga imam. Stavila sam ga na privjesak s ključevima (pero pri vrhu ima
kariku). Etiketu sam ostavila. Valjda još uvijek čekam da to Vrijeme dođe.
Mislila sam da će se gospođa iz bara vratiti. Kao da se radilo o fazi odbijanja
zova, samo što sam ja u situaciji drugačijoj od one u Junaku s tisuću lica. Tada mi
se to činilo kao dobra odluka, ali, znaš, čovjek se zapita. Što bi se nakon toga
dogodilo?
I na tome sam počela raditi, doduše neplanirano. Neko vrijeme nisam radila
ništa, nisam znala što želim raditi, nisam znala što uopće hoću, pa sam neprestano
razmišljala o tome što želim i neprestano se vraćala na pričanje priča u formi igara.
Pomislila sam kako bi sve ovo bila sasvim pristojna igra, da je igra. Dijelom
špijunski film, dijelom bajka, dijelom pustolovina po vlastitom izboru. Epski
razgranata priča koja se ne drži nijednog žanra, nijedne utabane staze, i pretvara

~ 427 ~
se u različite priče, ali sve su dio iste priče. Pokušavam se igrati onim što u igri
možeš, a u knjizi ne možeš, nastojim bolje kontrolirati priču. Knjiga je od papira,
ali priča je drvo.
Sretneš nekoga u baru. Pođeš s njim ili ne pođeš.
Otvoriš vrata. Ili ih ne otvoriš.
Poanta je uvijek ista: što se potom dogodi?
Mogućnosti je puno, stvar zahtijeva apsurdne količine bilježnica, ali napreduje.
U Stvarnom životu™ potom se dogodilo da sam pronašla Jocelyn Keating.
Donekle.
Pronašla sam Simone Keating.
Prije nekoliko mjeseci zamolila sam prijateljicu Preeti u Londonu da mi, bude
li mogla, u knjižnici malo pronjuška Zakladu Keating. Ali onda se s njom više
nisam čula i mislila sam da nije pronašla ništa, ali jučer mi je poslala poruku da
ima nešto i pitala zanima li me još uvijek.
Vjerojatno misli da sam luda jer sam joj dala posve novu e-adresu i rekla da mi
SMS-om javi čim stvar pošalje, da je odmah isprintam, a adresu pobrišem. Rekla
sam joj da je i ona obriše, čim stvar pošalje. Nadam se da je to dovoljno. Rekoh ti:
paranoja.
Svojedobno je, navodno, postojalo nekakvo Britansko knjižnično društvo,
„neformalno“ književno društvo. Većinom ljudi koje nisu primili u standardna
društva. Puno gospođa, ali ne samo njih.
I izgleda da su bili opaki, ono, zaluđeni.
Čini se da je to bilo neko tajno društvo, pa dokumenata nema puno.
Ali u nekoj privatnoj knjižnici u Londonu imali su nekoliko spisa, netko ih je
pronašao i pokušao otkriti više, vidjeti ima li dovoljno materijala za članak ili
knjigu, ali bez konkretnih rezultata.
Nema, dakle, pravih dokaza da se radilo o formalnoj skupini, ali postoje ulomci
iz dnevnika i nekoliko fotografija. Izblijedjele slike u sepiji, ljudi s fantastičnim
šeširima i kravatama, a sve snimljeno ispred tih nekih prekrasnih, zatvorenih
polica s knjigama u kojima sve izgleda skupo, otmjeno i kao da skriva tajne prolaze.
Ulomci iz dnevnika nisu osobito čitki, a ja ih čitam, ono, skenirane pa
isprintane, ali ovo sam uspjela razabrati:

~ 428 ~
 ... popisana vrata u još tri grada. A. se još nije javio iz Eda. Čekam odgovor.
Propušten kontakt s...
... sumnjivci, mi smo između inkarnacija. Vježbamo strpljenje kao i svoji
predšasnici i kao što će to, bojimo se, morati i naši nasljednici. Trebamo učiniti
što možemo da potaknemo ono što smo pokrenuli. ... provesti više vremena
dolje. Soba je gotova i, vjeruje se, funkcionalna. Sada sve ovisi o sudbini. Bilo
je rasprava o tome da se Arhiv razbaca, poradi sigurnosti. J. je mnoštvo
dokumenata premjestila u kućicu...

To je to. Ostatak se ne da čitati, previše je izblijedio, ili sadržava tek djelomične

brojeve. Ne znam što oni znače. Bilo bi lakše kada tajna društva ne bi bila tako
tajnovita. Ima još nešto, u fragmentima, o šesterim vrata i o nekom mjestu na
nekom drugom mjestu koje opstaje „izvan vremena“ i o „konačnoj inkarnaciji“.
Ne znam, stvar mi malo miriše na Gozerov kult.
A tu su i fotografije.
Na jednoj neka plavokosa gospođa sjedi za stolom, ne gleda u kameru. Spuštene
glave, podignute kose, čita knjigu. Nosi ogrlicu, možda u obliku srca, ne znam. Ne
znam ni koliko je stara.
Na poleđini piše Simone K. i datum, ali toliko je izblijedio da uspijevam
razabrati 1 i 8, a iza toga možda 6 ili 5, ne znam. Preeti mi je rekla da drugih oznaka
nije bilo, ali pretpostavlja da bi fotografija mogla biti iz 1860-ih. Ni oni dijelovi
dnevnika vjerojatno nisu napisani kasnije, jer onda ne bi spominjali Edo, već
Tokio.
Ima i jedna grupna fotografija. Trinaest ljudi ispred police s knjigama, neki
stoje, a neki sjede, a svi izgledaju kao da bi radije čitali. Supermutna. Znam da su
za stare fotografije ljudi morali apsurdno dugo mirovati, ali ovo mi društvo djeluje
osobito nemirno. Jedna gospođa puši lulu. Svi su izvan fokusa, a fotografija je usto
oštećena vodom, odozgo i s jedne strane.
No jedno od imena rukom ispisanih na poleđini je i J. S. Keating. Dobro, dadu
se pročitati J i S, a ispred ing stoji ili K ili H.

~ 429 ~
 Ako imena idu redom, ona je plavokosa žena koja stoji druga zdesna, koja se
okrenula da nešto kaže ili da posluša tipa na tom kraju, koji je gotovo nestao ispod
vodene mrlje. Na poleđini mu ne mogu razaznati cijelo ime, ali počinje s A. Ta je
dama i na onoj Simoneinoj fotki.
Ispod popisa imena piše: sastanak sova.

~ 430 ~
GATARIN SIN VESLA U ČAMCU, oceanom od papira.

Građevina na obali iza njega sada izgleda kao pravi zamak. U gornjem prozoru
gori svjetlo. Oko najviše kule svija se zmajeva sjena.
Vesla uranjaju u konfete i vrpce, miješaju ih, plava i zelena boja presijavaju se
poput vode iako ovdje nema neba koje bi ih reflektiralo.
Zachary podigne glavu u smjeru u kojemu bi trebalo biti nebo i zapita se unosi
li to netko tamo gore promjene u ovaj svijet.
Pomiče čun po oceanu. Iz te daljine vjerojatno djeluje zanemarivo. Sićušno
kretanje na puno većoj slici.
Ovdje dolje, nasred oceana, djeluje važnije.
Treba mu duže no što je mislio da stigne do gradića na drugoj strani mora.
Na obzorju je mnoštvo svjetala, ali Zachary vesla k najjačemu.
Kada se približi, vidi da je to svjetionik.
Kada se još više približi, vidi da je to zamišljeni svjetionik: vinska boca u čijemu
grlu gori svijeća.
Stoji točno nasuprot zamku i zmaju u njemu, promatra kako se obrisi grada
sliježu u zgrade i kule okružene nacrtanim planinama, a onda raspadaju u
predmete od kojih su načinjeni.
Papirnati konfeti izbace čamac na obalu.
Zachary ga povuče na žalo da ga more ne bi opet odnijelo.

~ 431 ~
 Žalo je prekriveno pijeskom, ogromnih zrnaca. No njime je tek posuto. Ispod
pijeska je čvrsta površina. Zachary otare pijesak s dijela žala u blizini čamca i
otkrije uglačani mahagonij na kojemu počiva ovaj dio svijeta, s kojega su pijesak i
vrijeme zgulili lak.
Sa žala prijeđe na zelenu papirnatu travu. Sada zna gdje je, mada ne razumije
zašto je tu. Zalazi dublje u svijet lutaka što ga je silno želio vidjeti, doduše ne misleći
da će ga ikada vidjeti iz ove perspektive.
Žalom se pružaju litice, špilje, kovčezi s blagom i još puno toga za istraživanje,
ali Zachary zna kamo ide. Odlazi u unutrašnjost, papirnata trava krcka mu pod
bosim nogama.
Prođe pored prevrnute ruševine jednoga hrama i jednog snijegom prekrivenoga
konačišta, papirnate pahulje razbacane su posvud po zelenilu trave.
Prijeđe most načinjen od ključeva i livadu punu cvijeća načinjenog od stranica
iz knjiga. Ne staje da ih pročita.
Dijelovi toga svijeta razotkrivaju pravu narav nekih svojih dijelova: papir,
dugmad i vinske boce. Drugi su savršene, minijaturne imitacije.
Izdaleka izgledaju kao ono što bi trebale predstavljati; kad im se pak približi,
Zachary vidi da su od pogrešnog materijala. Iz njih probija izvještačenost.
Seoska kuća okružena grudama vate koje predstavljaju ovce.
Iznad nje, na uzici, lepršaju ptice od presavijenog papira. Vise, ne lete.
Što dalje odmiče, takve građevine bivaju sve češće. Kruži ulicama i prostor oko
njega polako se pretvara u grad pun visokih kartonskih zgrada s nizovima
neravnomjerno razmaknutih prozora. Prođe pored jednog hotela pa kroz jednu
uličicu, cijelom duljinom okićenu lampionima i zastavama za neko slavlje koje se
ne održava.
Grad postane gradić. Zachary hoda niz glavnu ulicu omeđenu zgradama.
Dućani, restorani i koktel-barovi. Pošta, zalogajnica i knjižnica.
Neke su se urušile. Druge su popravljene ljepljivom trakom i ljepilom.
Uljepšane, proširene i prazne, čak i one u koje su stavljene figure, koje blijedo zure
kroz prozore ili u vinske čaše.
Predodžba je to svijeta u kojemu nema ničega što bi mu udahnulo život.
Dijelovi bez priče.

~ 432 ~
 Nestvarni.
Pustoš u Zacharyjevim prsima žudi za nečim stvarnim.
Prođe pored lutke u tamnom, po mjeri šivanom odijelu s prevelikim šavovima,
koja leži nasred ulice, licem prema dolje.
Zachary je pokuša podignuti, no porculan pukne i lutki otpadne ruka, pa je
ostavi tamo gdje leži i krene dalje.
Na vrhu brijega s kojega se pruža pogled na grad stoji kuća.
Ima velik prednji trijem i mnoštvo prozora zamagljenih jantarom. I, na krovu,
belvedere, s kojega puca pogled na more. Netko ga je mogao vidjeti kako dolazi,
ali na terasi trenutačno nema nikoga.
Djeluje stvarnije od ostatka toga svijeta.
Svijeta sagrađenog oko nje, od papira, ljepila i pronađenih predmeta.
Vidi da šarke na kući za lutke i dalje stoje. Brava drži fasadu na mjestu.
Fenjeri s obje strane vrata upaljeni su.
Zachary se stubama uspne do prednjega trijema kuće za lutke.
Čuje se nekakvo brujanje. Zujanje.
Vrata su otvorena.
Očekivali su ga.
Iznad vrata visi znak na kojemu piše:
upoznaj sebe samog i nauči patiti
Zujanje se pojača. Umnožava se, mijenja, prijeđe u ćeretanje, a onda u riječi.
Zdravozdravozdravozdravo.
Zdravo, gospodine Rawlins, napokon ste tu, zdravozdravo.
Zdravo.

~ 433 ~
Ovaj put se stvarno dugo nismo vidjele, bilježnico. Ponovo te čitam jer ne
zapamtih gdje sam stala.
Čudno je to, kad se ne uspiješ sjetiti vlastitih misli, iako si ih zapisala. Ponekad
je to kao da je Kat Otprije tek netko s kim sam se mimoišla na ulici.
Nisam pronašla ništa drugo o Jocelyn Keating, i dalje se ne sjećam gdje sam čula
za Sovljega kralja, i dalje ne znam čemu služi onaj ključ, povremeno vidim da me
netko u knjižnici gleda i iskočim iz kože, što je jako zabavno.
Imam problema sa spavanjem.
A Z-a još nema.
Prošlo je više od godine.
Z-ova mama i ja šorale smo se pozivima i porukama, i sada su sve njegove stvari
kod mene, izvađene iz sveučilišnog skladišta i sad sjede u kutijama u mom stanu.
Njegovoj mami stalno govorim da joj ih mogu odnijeti, ali ona inzistira na tome
da pričekam do svibnja, dok ne diplomiram. Tko sam ja da proturječim jednoj
gatari? Z ima sjajan ukus za knjige, pa sam sada opremljena zalihama štiva.
Više i ne razgovaram s ljudima, znam da bih trebala, ali teško je. Viđala sam tog
nekog tipa koji već neko vrijeme radi za šankom u Pridjevskoj frazi i bio je
simpatičan, ali pustila sam da se stvar ugasi. Jednom mu nisam odgovorila na
poruku i više se nismo čuli, a sada se, kad god tamo naiđem, ponaša onako
konobarski ljubazno. Čudno je, kao da sam cijelu stvar umislila i zapravo se nije
ni dogodila.

~ 434 ~
 Kao i ona fotografija. Ovdje o njoj nisam pisala, ali prije nekoliko mjeseci na
mreži sam pronašla fotografiju s one dobrotvorne krabuljne zabave. Bila je to
galerija slika, a na jednoj od njih bila je i žena u dugačkoj bijeloj haljini s krunom
na glavi i jedan tip u odijelu, i izgledalo je kao da su upravo prestali plesati ili baš
krenuli plesati. Izgledalo je kao da se poznaju. Nijedno nije gledalo u aparat. Ona
mu je držala ruku na srcu.
Ženu nisam prepoznala, ali tip je Z. Fokus je bio na njoj, vidi se i odsjaj leće, ali
to je on, totalno. Nosio je moju masku.
Natpisa uz fotografiju nije bilo.
Kad sam je uvećala i pokušala skinuti, dobila sam obavijest da se stranica ne
može pronaći. Još jednom sam prošla kroz galerije slika, no nestala je.
Vidim je, u glavi. Ali sad mi se već čini da sam je izmislila. Da sam vidjela ono
što sam htjela vidjeti, tako nešto.
Nedugo potom pobrisala sam se sa svih društvenih mreža. Zatvorila sam blog.
I prestala peći kolače, s iznimkom beskrajnih neuspjelih pokusa s bezglutenskim
dizanim tijestom.
Ipak, nisam besposleno sjedila.
Moje Bilježnice beskonačnih mogućnosti prometnule su se u diplomski rad, a
možda i u nešto više i tako sam došla na Manhattan, na sastanak (još sam tu, sutra
se vraćam u Vermont). Drugoga dana stigla mi je poruka s nepoznatog broja.
Zdravo, Kat. Sjeveroistočni ugao Trga Union, 13.00.
Ispod je su stajali emoji pčele, ključa i mača.
Otišla sam, naravno da jesam.
Na Trgu Union bila je podignuta tržnica, pa je vladala ludnica i trebalo mi je
malo vremena da pronađem gdje ću stati. Nisam znala što bih trebala tražiti, pa
sam pretpostavila da netko traži mene. Naravno, bilo je kretenski slijediti upute iz
anonimne poruke, no činilo mi se da sam sigurna nasred napučenog uličnog ugla
i, dobro, svejedno. Bila sam znatiželjna.
Bila sam tamo kojih tri minute kad mi je telefon zazujao. Još jedna poruka.
Podigni pogled.
Podigla sam pogled. Trebala mi je minuta da spazim djevojku na prozoru
divovskoga Barnesa & Noblea kako odozgo gleda u mene, s rukom podignutom

~ 435 ~
kao da će mahnuti, ali ne maše. U drugoj ruci držala je telefon, u koji je počela
tipkati kada je vidjela da je vidim.
Prepoznala sam je. Nekoliko je puta dolazila na moja predavanja, negdje u
vrijeme kada je Z nestao, no nakon siječnja je nisam vidjela. Pletilja. Pomogla mi
je s motivom zlatne zvrčke. Lijepo smo razgovarale i o preklapanju narativa i o
tome kako nijedna pojedinačna priča nije i cijela priča. Sarah, nešto.
Bila je tamo, tada, a nije mi ni na pamet pala. Nijednom.
Telefon u telefonskoj govornici pored mene je zazvonio. Ozbiljno. Nisam ni
znala da još uvijek rade, u glavi sam ih svrstala u nostalgična djela ulične
umjetnosti.
Telefon mi je ponovo zazujao. Javi se. Ponovo sam pogledala gore. Imala je dva
telefona, jedan joj je bio na uhu, a u drugi je tipkala. Jasno. Telefona nikad dosta.
Ljudi oko mene počeli su me čudno pogledavati, stajala sam preblizu telefona
da bi se netko drugi javio.
Pa sam podigla slušalicu.
„Pretpostavljam da ti Sarah nije pravo ime“, rekla sam stavivši slušalicu na uho.
„Nije“, rekla je ona. Glas bih joj začula u slušalici sekundu nakon što bi joj se,
gore na prozoru, pomaknule usne. Dugo je šutjela, ali je ostala na vezi. Samo smo
stajale i gledale se. Smiješila se, čudno, gotovo tužno.
„Nešto si mi htjela reći?“ upitala sam kad više nisam mogla podnijeti tišinu.
„Tražila je da nam se pridružiš i ti si odbila, zar ne?“
Nisam morala pitati o kome govori.
„Zaključila sam da si ne želim sužavati opcije“, rekla sam.
„Pametno.“
Zvučala je ogorčeno. Čekala sam da još nešto kaže.
U jednom šatoru na tržnici netko je prodavao med s manhattanskih krovova i
to mi je odvuklo pozornost. Upitala sam se kakva je razlika između gradskih i
seoskih pčela i imaju li pčele na Manhattanu dovoljno cvijeća.
„Htjela sam nečemu pripadati, znaš?“ rekla je ne-Sarah, ali nije pričekala da
odgovorim. „Nečemu važnom. Htjela sam napraviti nešto svrhovito, nešto... nešto

~ 436 ~
posebno. Šefovi su odlučili raspustiti cijelu organizaciju. Svi smo otpušteni. Nitko
ne zna što se dogodilo. Ne znam što ću sad.“
Rekoh joj „Zvuči kao da si zbilja popušila“, pomalo zlobno, iako je zbilja zvučalo
kao pušiona. Ona je to prilično dobro primila.
„Znam da ti je bilo teško“, rekla je. „Nisam htjela da stalno budeš na rubu
živaca. Htjela sam javiti da te više nitko ne nadzire.“
„Ti jesi.“
Slegnula je ramenima.
„Što se dogodilo s tim mjestom koje si navodno trebala štititi?“ upitala sam.
„Ne znam. Nikada tamo nisam bila. Možda ga više nema. Ne znam postoji li
uopće.“
„Zašto ga ne potražiš?“ upitala sam je.
„Zato što sam potpisala ugovor u kojemu piše da me, ako to učinim, mogu
likvidirati, doslovce. Kad su me isplatili i dali mi novi identitet, uvjerili su me da ta
stavka ostaje na snazi. Ubili bi me da znaju da s tobom razgovaram.“
„Ozbiljno?“ upitala sam, jer, zbilja...
„Sve je ozbiljno“, rekla je. „Razgovarali su o tome da te likvidiraju, ali su
zaključili da je prerizično i da bi dovelo do toga da se i drugi pozabave slučajem
Rawlins.“
„Gdje je Zachary?“ upitala sam je, i poželjela da nisam, za slučaj da mi potvrdi
da je mrtav, jer sam, što god ja mislila, navikla na sićušni djelić nade u tom
neznanju.
„Ne znam“, rekla je, brzo, uspaničeno. Osvrnula se preko ramena. „Ja... ne
znam. Znam da je sada sve gotovo. Mislila sam da bi ti to trebala znati.“
Mislim da je željela da joj kažem hvala. Nisam.
Rekla sam: „Tko je Sovlji kralj?“
Spustila mi je slušalicu.
Okrenula se od prozora i ušla u knjižaru.
Znala sam da je ne bih uspjela pronaći. U peterokatnoj knjižari usred
Manhattana stvarno je lako nestati.
Poslala sam poruku na isti broj i dobila obavijest o neuspjeloj isporuci.

~ 437 ~
Ne znam kako da počnem tražiti mjesto koje možda i ne postoji.

~ 438 ~
GATARIN SIN STOJI NA PRAGU KUĆE za lutke u prirodnoj veličini, ispunjene pčelinjim
saćem u natprirodnoj veličini, u kojoj obitavaju pčele velike poput mačaka. Pčele
plaze niza stube, po prozorima, stropovima, naslonjačima, sofama i lusterima.
Svud oko Zacharyja zuje pčele, oduševljene njegovim dolaskom.
Zdravo, zdravo gospodine Rawlins hvala vam na posjetu nitko nas već tako dugo
nije posjetio čekale smo.
„Zdravo?“ odgovori Zachary. Nije baš namjeravao da zazvuči kao pitanje, ali
pitanje jest, ništa osim pitanja i nema. Zakorači u kuću lutaka. Čim uđe u
predvorje, stopala mu utonu u sloj meda na podu.
Zdravo gospodine Rawlins zdravozdravozdravo.
Divovske pčele motaju se po sobama obloženim saćem, idu za svojim poslom,
kakav god to posao bio.
„Kako... otkud mi znate ime?“ upita Zachary.
Rekli su nam puno puta gospodin Zachary Ezra Rawlins gospodine.
„Što je ovo?“ upita on. Zađe dublje u kuću, svaki mu je korak spor i ljepljiv.
Ovo je kuća za lutke kuća u kojoj se čuva priča ne stane cijela većina ih ne stane
većina ih je većaa ova je jako velika.
„Zašto sam tu?“
Vi ste tu zato što ste mrtvi pa ste sada negdje između i zato što ste ključ rekla je
da će nam poslati ključ kad dođe vrijeme da završi ključ da se priča zaključa kad
završi i vi ste tu.
Zachary pogleda u ožiljak u obliku ključa na svojim prsima.

~ 439 ~
 „Tko vam je to rekao?“ upita, iako zna.
Oblikovateljica priča, odgovore mu zujeći, ali ne onako kako je očekivao. Ona
koja oblikuje priču ponekad je u toj priči ponekad nije ponekad je u dijelovima a
ponekad je osoba rekla nam je da dolazite jako jako davno i mi smo čekale jako jako
dugo gospodine Rawlins.
„Mene?“
Da gospodine Rawlins vi ste priču donijeli ovamo hvala vam hvala vam priča
ovdje nije bila jako dugo mi ne možemo zaključati priču o Luci koja je odlutala tako
daleko od nas obično mi odemo gore a ovaj smo put sišle dolje dolje dolje došle smo
ovamo čekati i sada smo tu i mi i priča jeste li za čaj?
„Ne, hvala“, kaže Zachary. Pogleda djedovu uru u predvorju s koje se cijedi
med, na ukrasnom poklopcu prikazane su sova i mačka u malenom čunu, a
kazaljke su zaglavile u vosku minutu prije ponoći. „Kako da izađem odavde?“
upita.
Nema van samo unutra.
„Dobro, što sada slijedi?“
Nema sljedeće ne ovdje ovo je svršetak zar ne znate što znači svršetak?
„Znam što znači svršetak“, kaže Zachary. Mir što ga je onomad osjetio nestao
je, zamijenili su ga brujanje, zujanje, uzbuđenje, a ne zna dolazi li ono od samih
pčela ili odnekud drugdje.
Jeste li dobro gospodine Rawlins što nije u redu trebali biste biti sretni vi volite
ovu priču vi volite nas vi ste naš ključ vi ste naš prijatelj volite nas tako ste rekli.
„Nisam.“
Jeste jeste mi smo vam dali kolače.
Zachary se sjeti izraza vječne naklonosti što ga je ispisao na papiru i poslao
kuhinjskim dizalom. Sad mu se to čini jako davno i jako daleko.
„Vi ste Kuhinja“, kaže, shvativši da je sa pčelama već nekoliko puta razgovarao,
samo su, izgleda, na papiru puno rječitije.
Tamo smo Kuhinja ali ovdje smo mi.
„Vi ste pčele.“

~ 440 ~
 Mi volimo pčele. Jeste li za zakusku med možemo pretvoriti u sve sve sve što što
vam padne na pamet u tome smo jako dobre imamo puno iskustva možemo vam
stvoriti predodžbu kolača i okus će biti jako stvaran baš kao pravi kolač samo manji.
Jeste li za kolač?
„Ne.“
Jeste li za dva kolača?
„Ne“, ponovi Zachary, glasnije.
Znamo znamo vi biste koktel i kolač da da to bi bilo bolje.
Prije no što ih uspije odbiti, pčele ga odguraju do maloga stola na kojemu leže
ohlađena čaša za koktele s limunski žutom tekućinom i kolač ukrašen puno
manjom pčelom.
Iz znatiželje, Zachary uzme čašu i otpije gutljajčić, očekujući okus meda, i ima
okus po medu, ali i po džinu i limunu. Beeʼs knees9. Naravno.
Zachary odloži čašu na stol.
Uzdahne i zađe dublje u kuću. Dio pčela pođe za njim, brundajući nešto o
kolaču. Većina pokućstva prekrivena je medom, ali nešto je ostalo i nedirnuto.
Bosa mu stopala tonu u medom natopljene sagove.
Predvorje se nastavlja u dnevnu sobu, radnu sobu i knjižnicu.
Na stolu u knjižnici stoji kuća za lutke. Drugačija od viktorijanske građevine u
kojoj se trenutačno nalazi, minijaturna građevina od sićušnih cigala s mnoštvom
prozora. Izgleda kao škola ili javna knjižnica. Zachary proviri kroz jedan prozor.
Unutra nema ni lutaka ni pokućstva, ali zidovi su oslikani.
Stoji usred lokve meda koja je okružuje poput obrambenog jarka.
„Ovo bi trebalo biti More bez zvijezda?“ upita Zachary pčele.
To je sljedeća priča ova završava sada ključ je stigao da je zaključa i završi i odloži
je da je čitaju ili da ostane tamo gdje je odložena ne znamo što će se dogoditi kad
završi ali nam je drago što imamo društvo nemamo uvijek društvo na kraju.
„Ne razumijem.“

9
Beeʼs Knees (doslovno „pčelinja koljena“) – koktel iz doba prohibicije (1920. – 1933.) u SAD-u,
od džina, meda i svježeg limunova soka. (op. prev.)

~ 441 ~
 Vi ste ključ vi ste donijeli svršetak vrijeme je da se zaključa i kaže doviđenja laku
noć zbogom čekali smo vas jako dugo gospodine Rawlins nismo znali da ćete vi biti
ključ mi ključeve ne vidimo uvijek onakvima kakvi jesu a kad ih susretnemo
ponekad su iznenađenje zdravo iznenađenje.
Zachary nastavi hodati po kući, uđe u blagovaonicu namještenu za neku
nepostojeću svečanu večeru. Na pomoćnom je stolu kolač kojemu nedostaje jedna
kriška; rupa je, doduše, ispunjena pčelinjim voskom.
Prođe kroz sobu za serviranje koja vodi u kuhinju. Iako se u njoj može i
stanovati, trenutačno su u njoj tek pčele i jedan mrtvac.
U stražnjem je dijelu kuće stakleni vrt, veliki prozori zamagljeni su medom. Tu
pronalazi lutku. Djevojku, od oslikanog porculana. Napukla je, ali ne i slomljena.
Sjedi na stolcu, noge joj nisu savijene kako treba, zuri kroz prozor kao da nekoga
čeka, nekoga tko će se došuljati kroz stražnji vrt.
U ruci drži knjigu. Zachary je uzme, no to nije prava knjiga, već komad drva
nalik na knjigu. Ne može se otvoriti.
Zachary pogleda kroz medom prekriveni prozor. Dlanom ga obriše koliko
može i pogleda u vrt pa u grad i papirnato more iza njega. Toliko priča unutar
jedne priče, a sve završavaju ovdje.
„Ova priča još ne može završiti“, kaže Zachary pčelama.
Zašto gospodine Rawlins zašto ne vrijeme je da završi ova priča je gotova ključ je
tu vrijeme je.
„Sudbina mi još duguje jedan ples.“
Izjavu poprati nerazgovijetno zujanje, koje se napokon pretvori u riječi.
Oh oh oh hrmmmm mi ne znamo zašto je to učinila ne znamo uvijek zašto nešto
radi želite li razgovarati s njom gospodine Rawlins možemo vam sagraditi mjesto za
razgovor s oblikovateljicom priča mjesto u ovoj priči gdje s njom možete razgovarati
i ona može razgovarati s vama mi s njom ne smijemo razgovarati jer ona sada još
nije mrtva ali možemo napraviti mjesto za razgovor ili ples dobre smo u građenju
mjesta za ovu priču nije ostalo puno vremena neće trajati jako dugo ali možemo to
učiniti ako hoćete želite li to?
„Da, molim, volio bih“, kaže Zachary. Dok čeka, s nedovršenom predodžbom
o knjizi u rukama, nastavi kroz prozor promatrati svijet.

~ 442 ~
Pčele počnu slagati priču o prostoru unutar ovoga. Novu sobu u kući za lutke.
I usput zuje.

~ 443 ~
Sjetila sam se gdje sam već čula za Sovljega kralja.
Ne znam zašto mi je tako dugo trebalo.
Bilo je to na jednoj zabavi, prije par godina, možda nekoliko mjeseci prije no
što je Z nestao. Ne sjećam se. Mislim da je bilo ljeto. Moralo je biti, jer se sjećam
vlage u zraku, komaraca i noćne vrućine. Kućna zabava, prijateljevog prijatelja, a
te se kuće ili tog prijateljevog prijatelja kasnije ne bih sjetila ni na policijskom
prepoznavanju, jer sve te kuće danju izgledaju plavo-sivo-smeđe, a u nekim
ulicama i jesu iste, stapaju se, kao, uostalom, i prijateljevi prijatelji.
U stražnjem dijelu kuće visjele su fora svjetiljke, s pravim, apsolutno
zabranjenim halogenim žaruljama, kao da su ih posudili iz nekog francuskog
cáfea.
Izašla sam na zrak, tako nešto, ne sjećam se zašto sam bila vani. Sjećam se da
sam bila u dvorištu, gledala u nebo i nastojala se sjetiti zviježđa, iako znam
raspoznati jedino Orion.
Bila sam sama. Možda je vlaga bila prevelika ili je bilo previše komaraca ili je
bilo jako kasno, pa više i nije bilo puno ljudi i svi su bili unutra. Sjedila sam za
vrtnim stolom prevelikim za to dvorište i, ono, buljila u svemir.
A onda je ta djevojka – ne, žena. Gospođa. Svejedno. Gospođa je izašla i
ponudila mi piće. Mislila sam da je postdiplomantica, nečija asistentica ili
cimerica, ali nisam joj mogla odrediti dob. Starija od mene. Ne puno.
Čudno je to. Svaka godina razlike dugo ti je važna, a onda odjednom ne znači
ništa.

~ 444 ~
 Dala mi je neprozirnu plastičnu čašu identičnu onoj koju sam ostavila unutra,
samo s boljim bourbonom, s ledom.
Uzela sam ju jer su tajanstvene gospođe koje nude bourbon pod zvijezdama
skroz u skladu s mojom estetikom.
Sjela je kraj mene i rekla mi da spadamo u ljude koje bi priča, da smo u nekom
filmu, knjizi ili nečemu, pratila i po odlasku sa zabave. Priča je tamo gdje smo mi,
mogla bi se pratiti poput niti, za razliku od priča sa zabave u kući koje se
preklapaju, upleću u mnoštvo drama natopljenih jeftinim alkoholom, natrpanih u
premalo soba.
Sjećam se da smo razgovarale o pričama, o tome kako one i funkcioniraju i ne
funkcioniraju, o tome kako život zna djelovati usporeno i čudno, a ti očekuješ da
bude sličniji priči iz koje su izbačeni svi dosadni dijelovi i svakodnevne stvari.
Razgovarale smo o bajkama i ona mi je ispričala jednu koju dotad nisam čula,
iako ih znam puno.
O nekom skrivenom kraljevstvu, nekakvom utočištu. I nitko ne zna gdje se
nalazi, ali ga možeš pronaći ako treba. Doziva te u snovima, pjeva poput sirena, a
onda pronađeš neka čarobna vrata, neki portal ili nešto. Ne uvijek, ali ponekad da.
Moraš u njega vjerovati, ili ga trebati ili naprosto imati sreće, pretpostavljam.
Podsjetilo me je na Rivendell, tiho daleko mjesto gdje možeš završiti knjigu,
samo je ovo skriveno kraljevstvo bilo ispod zemlje i imalo pomorsku luku, ako se
dobro sjećam. Vjerojatno da, jer se nalazi na nekom Moru bez zvijezda. Toga se
dobro sjećam, definitivno je bilo pod zemljom, zato i nije bilo zvijezda. Ako cijela
stvar nije bila neka metafora. Kako god.
Mjesta se sjećam bolje od priče, ali mislim da je skriveno kraljevstvo u toj priči
postojalo tek privremeno. Da mu je trebao doći kraj i da je trebalo nestati, jer
vilinska kraljevstva nestaju. Da je imalo početak i sredinu i da je išlo svome kraju,
a onda zaglavilo. I da je, čak, puno puta kretalo ispočetka, ne sjećam se.
Dijelovi te priče zapeli su u prostoru izvan priče, drugi su se pogubili. I mislim
da je netko pokušavao spriječiti da se priča završi.
No priča je htjela završiti.
Svršeci pričama daju smisao.

~ 445 ~
 Ne znam, baš. Ja mislim da je smisao u cijeloj priči, ali i da priča, cjelovita priča,
treba nekakav rasplet. Čak ne ni rasplet, već mjesto na kojem bi je trebalo napustiti.
Rastati se s njom.
Mislim da najbolje priče odaju dojam da i dalje teku, negdje, u prostoru priča.
Sjećam se da sam se upitala je li ta priča nekakva alegorija, o ljudima koji ostaju
na mjestima, u vezama ili u situacijama duže no što bi trebali, jer se ili plaše krenuti
u nepoznato, ili im nedostaje ono što je bilo, čak i kad više nije ono što je bilo.
Ili sam možda ja to tako shvatila; da ju je slušao netko drugi, istu bi priču možda
doživio drugačije.
Kako god, skriveno se kraljevstvo na taj čarobni, bajkoviti način održavalo na
životu, i baš kao što je pjevalo ljudima koji ga trebaju naći i njemu se uteći, tako je
počelo šaputati i da netko dođe i uništi ga. I, da bi se domoglo svršetka, posegnulo
je za nelogičnostima i čarolijama.
„Je li uspjelo?“ sjećam se da sam upitala, jer je tu završila priču.
„Još ne“, rekla je. „Ali hoće, jednom.“
Nakon toga smo razgovarale o nečemu drugom, no to nije bilo sve u vezi s tom
pričom. Imala je, ono, gomilu likova i djelovala je kao prava bajka. Bio je tu neki
vitez, možda? Tužan, mislim? Ili dvojica, a jedan je bio slomljena srca. I jedna
gospođa, neka Perzefona, koja je neprestano odlazila i vraćala se, i neki kralj. Ptičji
kralj, to sam se već bila sjetila, samo sam zaboravila koje su ptice bile u pitanju, a
sad bih se mogla zakleti da su bile sove. Možda. Vjerojatno.
No zaboravila sam što to znači, što je značilo u toj priči.
Čudno, sada se sjećam toliko toga. Sjećam se svjetala, zvijezda, neprozirne
plastične čaše u ruci, leda koji se topi i razvodnjava mi bourbon, sjećam se da je iz
kuće dopirala mješavina mirisa gandže i mirisnih štapića, da sam pronašla Orion
i da su prošla dva automobila iz kojih je svirala ona pjesma što se tog ljeta čula
posvuda. No cijele se priče ne sjećam, ne baš, možda i zato što mi je u času dok su
mi je pričali bila manje važna od pripovjedačice ili zvijezda. Nije djelovalo kao
priča, kao nešto konkretno, kao neprozirna plastična čaša ili nečija ruka.
Ako sam je uopće upamtila kako treba. Više ne znam. Ali ženu sam upamtila,
u to sam prilično sigurna. Sjećam se da smo se puno smijale i da sam, prije no što
smo počele razgovarati, zbog nečega bila uzrujana i tužna, a poslije nisam bila.

~ 446 ~
 Sjećam se i da sam je htjela poljubiti, ali nisam htjela uprskati stvar, nisam htjela
ispasti cura koja se ljubi sa svima na zabavi, iako sam to znala biti.
Sjećam se da sam željela dobiti njezin broj, ali nisam, ili sam ga izgubila. Ne
znam, više je nisam vidjela. Sjećala bih se. Bila je komad.
Ružičaste kose.

~ 447 ~
GATARIN SIN SLIJEDI DIVOVSKE PČELE niz stubište u kući za lutke koje vodi u
podrum, no tamo umjesto podruma zatječe prostranu plesnu dvoranu od
pčelinjeg saća, blistavog, zlaćanog, prekrasnog.
Spremno je gospodine Rawlins nije preostalo puno vremena ali evo ga evo mjesta
na kojemu ste željeli zaplesati oblikovateljica priča čeka vas unutra recite joj da smo
je pozdravile molim vas hvala.
Kad siđe u plesnu dvoranu, zujanje se stiša, utopi u glazbi, nekom jazz-
standardu koji prepoznaje, ali ga ne zna imenovati.
Dvorana je puna rasplesanih duhova. Prozirni likovi u bezvremenskoj,
raskošnoj, formalnoj odjeći i s maskama od šljokica i meda vrte se po uglačanom
voštanom podu prošaranom šesterokutima.
Predodžba je to zabave, što su je sagradile pčele. Ne djeluje stvarno, ali djeluje
poznato.
Parovi pred njim razmiču se i on je ugleda na drugom kraju dvorane. Opipljiva
je, stvarna, ovdje je.
Mirabel izgleda baš kao i kad ju je prvi put ugledao, odjevena u kostim kralja
divljih stvorenja, samo joj je kosa ispod krune sada ružičasta, a večernja haljina
ukrašena: na nabranom bijelom platnu, bijelim koncem, izvezene su jedva vidljive
slike šuma, gradova i špilja, obrubljene medenim saćem i snježnim pahuljama.
Izgleda bajkovito.
Kada joj priđe, Mirabel mu pruži ruku i on je prihvati.

~ 448 ~
 I tu, u toj plesnoj dvorani od voska i zlata, Zachary Ezra Rawlins zapleše svoj
posljednji ples sa Sudbinom.
„Je li sve ovo u mojoj glavi?“ upita Zachary dok plešu usred zlaćane gomile.
„Jesam li sve ovo izmislio?“
„Ako jesi, i svaki odgovor koji bih ti dala bio bi izmišljen, zar ne?“ odgovori
Mirabel.
Zachary ne zna što bi joj na to rekao.
„Znala si da će se to dogoditi“, kaže. „Sve je ovo tvoje maslo.“
„Nije. Ja sam ti dala vrata. Na tebi je da ih otvoriš ili ne otvoriš. Ja ne pišem
priču, ja je samo poguram u ovom ili onom smjeru.“
„Jer ti si oblikovateljica priča.“
„Ja sam samo djevojka koja traži ključ, Ezra.“
Glazba se promijeni i ona ga povuče u okret. Fosforescentni duhovi oko njih
zavrte se.
„Ne sjećam se koliko sam puta umrla“, nastavi Mirabel. „Nekih života sjećam
se savršeno jasno, drugi bi se naprosto rasplinuli u sljedeći. Ali sjećam se da sam
se utapala u medu i, načas, gušeći se u pričama, vidjela sve. Tisuće Luka, zvijezde,
tebe i sebe, ovdje i sada, na kraju svega, samo nisam znala kako smo stigli ovamo.
Pozvao si me, zar ne? Ali ja ovdje, zapravo, ne mogu biti, jer nisam mrtva.“
„Ali ti si... zar ne možeš biti gdje god poželiš?“
„Ne baš. Ja sam u posudi, u tijelu. Ovaj put besmrtnom, ali ipak tijelu. Možda
sam ono što sam nekoć bila. Možda sam i nešto novo. Možda sam naprosto ja. Ne
znam. A čim se pojavi neka neporeciva istina, mita nestane.“
Načas plešu u tišini, Zachary razmišlja o istini i mitu, i drugi ih plesači okruže.
„Hvala ti što si pronašao Simona“, naposljetku kaže Mirabel. „Vratio si ga na
njegov put.“
„Nisam –“
„Jesi. Još bi se skrivao po hramovima da ga nisi vratio u priču. Sada je tamo gdje
i treba biti. Kao da se pronašao. Sve se dogodilo slučajno, a toliko su planirali,
toliko se trudili da budem začeta izvan vremena, nitko nije zastao da razmisli što
će se nakon toga dogoditi s mojim roditeljima. A onda se sve zakompliciralo. Priču
ne možeš završiti ako dijelovi te priče i dalje jurcaju uokolo, izgubljeni u vremenu.“

~ 449 ~
 „Zato je Allegra htjela da knjiga ostane izgubljena, zar ne? I Simon, i njegova
šaka.“
Krajičkom oka Zachary pogleda drugi par i načas mu se učini da svjetlucavom
muškarcu koji pleše kraj njih, u kaputu posve sličnom njegovu, nedostaje lijeva
šaka, ali kad svjetlost padne na nju, vidi da je prozirna, ali je tu.
„Allegra je vidjela kraj“, kaže Mirabel. „Vidjela ga je na krilima budućnosti koja
dolazi i činila sve čega se uspjela dosjetiti da ga spriječi, čak i stvari koje nije željela.
Željela je sačuvati sadašnjost, a voljenu Luku održati onakvom kakva je bila, no sve
se zapetljalo i sabilo. Priča se rasplinjavala i pčele su odlutale natrag, dolje, odakle
su i krenule. Priču su dugo pratile, iz Luke u Luku, ali ako u priči nema obrata,
pčele se na nju više toliko ne obaziru. Priča je morala završiti bliže moru, kako bi
ponovo pronašla pčele. Morala sam vjerovati da će, jednoga dana, netko tu priču
slijediti sve do dolje. Da postoji priča koja će povezati sve ostale.“
„Pčele su te pozdravile, usput rečeno“, kaže joj Zachary. „Što sada slijedi?“
„Ne znam što sada slijedi“, odgovori Mirabel. „Stvarno ne znam“, doda, vidjevši
kako je Zachary gleda. „Toliko dugo sam pokušavala doći do ovog trenutka, taj mi
se cilj činio toliko nemogućim da nisam puno razmišljala o tome što me nakon
toga čeka. Ovo je lijep detalj, povratak na početak i sve to. Mislila sam da nećemo
dovršiti ples. Neki plesovi ostanu nedovršeni.“
Iako joj želi postaviti još tisuću pitanja, Zachary je privuče i spusti glavu uz
njezin vrat. Čuje kako joj srce odbija, polagano i ravnomjerno, u tempu glazbe.
I u njegovu svijetu, u tom trenutku, nema više ničeg osim te dvorane, te žene i
te priče. Osjeća kako se priča od tog trenutka širi, kroz vrijeme i prostor, puno dalje
no što je ikad zamišljao, ali da se nalazi u njezinu pulsirajućem, zujećem srcu. Baš
ovdje i baš sada.
Opet je spokojan. Lakše mu je sad kad je njegova Max opet tu i premda zna da
su oboma suđeni drugi ljudi, još imaju ovu dvoranu, ovaj ples i ovaj trenutak, a on
je važan, možda i važniji od svih ostalih.
Svud oko njih, iza zidova, čuje se brujanje. Rasplesani duhovi nestaju jedan za
drugim sve dok ne ostanu samo njih dvoje.
„Ne znam hoćeš li ikada shvatiti koliko sam ti zahvalna, Ezra“, kaže Mirabel.
„Na svemu.“

~ 450 ~
 Glazba posustane, plesna dvorana počne se tresti. Jedan zid pukne. Med počne
probijati iz poda.
Nema više puno vremena gospodine Rawlins otplesali ste svoj ples priča je gotova
sada stvarno moramo ići.
Upozoravajuće zujanje dopire odasvud.
„Promaklo mi je“, kaže Zachary. „Toliko toga mi je promaklo.“ A ne govori o
priči.
„Ovdje si zato što je ovo kraj“, kaže Mirabel. Zbog toga mu ne biva bolje.
„Što sada?“ upita Zachary, jer mu sada odjednom ima više smisla od slijedi.
„To ne ovisi o meni, Ezra. Rekoh ti, stvari se ne događaju zbog mene, ja samo
nudim mogućnosti i vrata. Netko drugi treba ih otvoriti.“
Mirabel ispruži ruku i na zidu od pčelinjeg saća prstom iscrta jednu liniju, pa
još jednu i još jednu, sve dok ih, ugrubo, ne posloži u oblik vrata.
Na vratima nacrta i kvaku, okrene je i otvori ih. S druge je strane Šuma,
osvijetljena zvijezdama, grane drveća otežale su od lišća.
Pod nogama im valovi meda oplakuju travu, ali ne prolaze kroz vrata.
„Zbogom, Ezra“, kaže Mirabel. „Hvala ti.“
Nakloni mu se. Ples je završio.
„Nema na čemu, Max.“
I on se nakloni i nevoljko podigne glavu misleći da je, kada ponovo pogleda,
tamo više neće biti, no ona se vrati, stane pred njega i poljubi ga, brzo i lagano
usnama mu dotakne obraz. Dar je to za rastanak, trenutak ukraden prije kraja,
začinjen medom i neizbježnošću. Ne baš sladak. A onda se Mirabel okrene i prođe
kroz vrata.
Vrata se iza nje zatvore i stope sa zidom od voska. Zachary ostane sam, u
praznoj dvorani koja se urušava.
Vrijeme je da pođete gospodine Rawlins.
„Pođem kamo?“ upita Zachary, ali zujanje je prestalo. Med što mu se vrtloži
pod stopalima biva sve viši. Uspije se dokopati stuba i popeti u kuću za lutke. Med
ga slijedi u stopu.
U kući za lutke pčela više nema.

~ 451 ~
 Ni u staklenom vrtu više nema one porculanske lutke.
Zachary pokuša otvoriti ulazna vrata, no ona su čvrsto zabrtvljena voskom.
Penje se stubama kuće za lutke, obilazi prazne sobe i ostave dok ne pronađe
druge stube, također ljepljive od meda, koje vode na tavan pun zaboravljenih
uspomena. A na tavanu su ljestve koje vode do prozora na stropu.
Zachary ga otvori i popne se na vrh kuće za lutke. Stoji na belvederu i gleda u
more. Mjehurići meda probijaju se kroz papirnate konfete i plavo more postaje
zlatno.
Pčele se roje na krovu ispod njega. Kad uzlete i krenu dalje, zazuje prema njemu.
Zbogom gospodine Rawlins hvala vam što ste bili ključ bili ste dobar ključ i dobra
osoba želimo vam svako dobro u budućim pothvatima.
„Kakvim budućim pothvatima?“ dovikne Zachary, no pčele mu ne odgovore.
Prelete modele planeta i zvijezda i odlete u mrak, ostavljajući ga samog. Čuje tek
šum mora. Zujanje mu počne nedostajati čim utihne.
A more se diže.
Med preplavi papirnatu travu i pomiješa se s morem. Svjetionik padne, svjetlo
na njemu ugasi se. Uporno i nestrpljivo, med guta obalu i ruši gradove.
Sada je to jedno more, i guta svijet oko sebe.
More stiže do kuće. Brava na kući za lutke polomi se kad valovi kroz otvorena
vrata nahrupe u kuću i krenu uza stube. Fasada pukne i unutrašnjost od pčelinjeg
saća raspadne se.
Onaj čun na vesla pluta, no predaleko da ga s lakoćom dohvati, i Zacharyju
ponestaje opcija. Svijet oko njega tone.
Biti mrtav ne bi smjelo djelovati ovako opasno.
Med mu je došao do koljena.
Ovo je doista kraj, pomisli on. Ispod ovoga, drugoga svijeta nema.
Nema više ničega.
Ta mu se spoznaja sliježe u glavi kao što se sliježe i kuća pod njim.
Kraj je tu, a Zachary mu se opire.
Popne se na ogradu i posegne za čunom. Posklizne se, upadne u med i med ga
obgrli poput davno izgubljene ljubavi.

~ 452 ~
 Zgrabi rub čamca, ali mu medom prekrivene ruke prokližu.
Čamac se prevrne.
I tako More bez zvijezda zgrabi Zacharyja Ezru Rawlinsa.
Povuče ga dolje i ne da mu isplivati.
On se bori za zrak, koji njegova pluća više ne trebaju. Svijet oko njega rasprsne
se.
I otvori.
Poput jajeta.

~ 453 ~
RHYME STOJI NA VRHU STUBIŠTA koje je nekoć vodilo u plesnu dvoranu, a sada tone
u ocean meda.
Ona zna ovu priču. Zna je napamet. Svaku riječ, svaki lik, svaki obrat. Ta joj je
priča godinama zujala u ušima, ali jedna je stvar slušati o tom potonuću, a sasvim
druga gledati ga.
Vidjela ju je u glavi već tisuću i jedan put, ali ovo je drugačije. More je tamnije,
jače se pjeni, grublje udara u stijenu i povlači za sobom knjige, svijeće i pokućstvo.
Prije no što se prepuste sudbini, istrgnute stranice i vinske boce uspijevaju isplivati
na površinu.
U Rhymeinoj mašti more je uvijek nadiralo polako.
Vrijeme je da ode. Gotovo je, ali Rhyme i dalje stoji i gleda kako razina mora
raste i pada, i tek kad joj med dođe do stopala, okrene se i udalji, rubova halje
ulijepljenih i otežalih od meda.
More bez zvijezda slijedi je u stopu dok vrluda kroz prostorije i hodnike, a
posljednjih nekoliko koraka, u posljednjim trenucima kojima svjedoči, klizi joj za
petama.
Rhyme pjevucka u hodu i more je sluša. Stane pred zidom u koji su urezani loza,
cvijeće i pčele, na kojemu kao da nema vrata, ali Rhyme iz džepa izvadi metalni
disk veličine novčića, uglavi ga u reljef u obliku pčele i pred njom se otvore vrata
koja vode u Arhiv.
Med je slijedi u stopu, nakuplja se u prostoriji, širi po gomilama knjiga i
policama skrivenim u njoj.

~ 454 ~
 Rhyme zaobiđe prazno mjesto na polici na kojemu bi stajali Slatki jadi da ih,
jednom davno, nije ukrao jedan zec, i drugo prazno mjesto s kojega je uzela Baladu
o Simonu i Eleanor i iznijela je iz Arhiva, ne tako davno, komparativno gledajući.
Mozga o tome je li time što je ljudima dala dijelove njihovih priča na neki način
prevarila Sudbinu i zaključi da je Sudbini svejedno.
Dva zagubljena sveska, za sve to vrijeme. Nije loše, pomisli Rhyme promatrajući
police. Tu ih je na tisuće, priča o ovome mjestu. Prevodili su ih i prepisivali svi
sljedbenici koji su ovuda hodili prije nje. Uvezivali ih u sveske, kao zasebne priče
ili priče čiji se dijelovi preklapaju.
A priče o nekom mjestu nije lako obuzdati.
U glavi joj zavlada neobična pustoš. Čuje brujanje priča iz prošlosti, duboko i
tiho, jer se priče uvijek umire kad ih se zapiše, bile one iz prošlosti, sadašnjosti ili
budućnosti.
Najneobičnije je to što nema glasnih priča iz budućnosti. U ušima joj bruji ono
što će se zbiti u sljedećih nekoliko minuta – tako tiho u usporedbi sa slojevitim
pričama što ih je nekoć slušala. I to će biti to. Priča o ovome mjestu više neće biti.
Toliko joj je trebalo da ih dešifrira i zapiše tako da imalo sliče onome što je čula i
zamišljala, a sada samo što nisu nestale. Nada se da je osoba koja je zabilježila ove
posljednje trenutke znala što radi. Nije ih pisala ona, ali po tome kako joj zuje u
ušima zna da su zabilježeni.
Posljednji put prođe Arhivom, tiho se s njim oprosti i prije nego što krene gore,
još jednom osluhne priče koje u njemu bruje.
Vrata Arhiva ostavi otvorena, da pusti more unutra.
More bez zvijezda slijedi je uza stube, kroz hodnike i vrtove, odnosi kipove i
uspomene i, oh, svu silu knjiga.
Električna svjetla zatrepere i pogase se, mjesto uroni u mrak, no ostalo je
dovoljno svijeća da vidi put pred sobom. Put si je osvijetlila ranije, znajući da će
joj svijeće služiti kao putokazi.
Kad stigne do Srca, dočeka je miris spaljene kose. Uđe u Skrbnikov ured ne
pokucavši na vrata. Ne komentira njegovu kratko odrezanu kosu, ni klupko
pletenica koje gori u kaminu i bisere u njima koji sagorijevaju i pretvaraju se u
pepeo.

~ 455 ~
 Jedan za svaku godinu što ju je ovdje proveo.
To joj nikada nije rekao, ali nije ni morao. Rhyme zna njegovu priču. Došapnule
su joj je pčele.
Skrbnikove halje leže na stolcu, uredno složene. On je sada u odijelu od tvida
koje je bilo demode i kad ga je posljednji put nosio, što je bilo prilično davno. Sjedi
za stolom i piše na svjetlosti svijeće. Rhyme se zbog toga osjeti malo manje krivom
što se toliko zadržala, ali uvijek je znala da će odlazak odgađati do posljednjeg časa.
„Sve mačke su vani?“ upita Skrbnik ne dižući glavu s bilježnice.
Rhyme pokaže prstom na žutu mačku.
„Tvrdoglavi se“, prizna Skrbnik. „Morat ćemo je ponijeti sa sobom.“
Nastavi pisati iako ga Rhyme gleda. Da joj je do toga, mogla bi pročitati što to
tako brzo piše, ali to već zna. Molbe i vapaje. Blagoslove, žudnje, želje i upozorenja.
Kao i uvijek, piše Mirabel, kao što joj je pisao i sve one godine što ih je provela
sa Zacharyjem u dubini, piše joj kao da s njom razgovara, kao da ga ona čuje, kao
da joj je svaku riječ što ju je zapisao šapnuo na uho.
Rhyme se upita zna li on da ga Mirabel čuje, da ga je uvijek čula, da će ga uvijek
čuti, koliko god daleko bila, koliko god ih života i tisuća stranica dijelilo.
Ovo nije kraj naše priče, piše on. Ovo je samo obrat.
Skrbnik spusti pero i zatvori bilježnicu.
Pogleda u Rhyme.
„Trebala bi se presvući“, kaže joj gledajući njezinu halju i medom natopljene
cipele.
Rhyme razveže i skine halju. Ispod nje nosi odjeću koju je nosila i kada je ovamo
stigla: staru školsku odoru s kariranom suknjom i bijelom bluzom na kopčanje.
Činilo joj se da nije u redu da na odlasku nosi išta drugo, iako ima osjećaj da na
sebi nosi prošli život, a i bluza joj je pretijesna. Medom natopljene cipele morat će
dostajati.
Kao da ne primjećuje valove koji nadiru, Skrbnik ustane i iz boce vina na stolu
nalije si čašu. Ponudi i njoj, no Rhyme odbije.
„Ne brini“, kaže joj Skrbnik vidjevši je kako gleda more. „Sve je tu“, kaže i spusti
joj kažiprst na čelo. „Samo se trebaš osloboditi.“

~ 456 ~
 Skrbnik joj pruži svoje nalivpero. Rhyme ga pogleda i sa smiješkom strpa u
džep.
„Spremna?“ upita on i Rhyme potvrdno kimne.
Skrbnik se još jednom osvrne po uredu i kad krenu u sljedeću sobu, ponese tek
onu čašu vina. Žuta mačka krene za njima.
„Pomozi mi, molim te, s ovim“, kaže Skrbnik, odloži čašu na jednu policu pa
zajedno odmaknu onu veliku sliku sa Zacharyjem i Dorianom i otkriju vrata
ugrađena u stijenu ispod nje.
„Kamo ćemo?“ upita Skrbnik.
Rhyme zastane, pogleda u vrata, a onda opet preko ramena. More je stiglo do
ureda, preplavilo stol i svijeće i srušilo metlu koja je stajala uza zid.
„Zavjeti više ne vrijede“, doda Skrbnik i Rhyme se okrene prema njemu.
„Voljela bih biti tamo, ako možemo“, kaže, pažljivo i polako izgovarajući svaku
riječ, neobično odugovlačeći jer godinama nije govorila. „Ti ne bi?“
Skrbnik razmisli o prijedlogu. Izvadi sat iz džepa, pogleda na njega, rukama
zavrti ovamo-onamo, a onda kimne.
„A valjda stignemo“, kaže.
Rhyme podigne žutu mačku.
Skrbnik položi ruku na vrata i vrata poslušaju njegove upute. Znaju gdje se
trebaju otvoriti, mogu se otvoriti bilo gdje.
Kada ih Skrbnik otvori, valovi meda provale u sobu.
„Idemo, brzo“, kaže i povede Rhyme i mačku kroz vrata, na otvoreno, na
oblačnu dnevnu svjetlost.
Skrbnik se osvrne i uzme čašu s vinom s police.
„Za traganje“, kaže i podigne čašu prema moru koje prilazi.
More mu ne odgovori.
Skrbnik ispusti čašu, pusti da se prolije i razbije o pod ispod njegovih nogu, a
onda iz Luke koja tone iskorači u gornji svijet.
Vrata se zatvore i More bez zvijezda obruši se na njih, preplavi i ured i sobu iza
njega. Ugasi i vatru i pletenice u njoj, klizne preko slika i pod površinu povuče
kronometre i prikaze sudbine.

~ 457 ~
 I mjesto gdje je nekoć bila Luka vrati se Moru bez zvijezda.
Sve priče u njoj vrate se svom izvoru.
Daleko gore, na sivom gradskom pločniku, kad Skrbnik zastane da pogleda u
izlog knjižare, a mačka se zabulji u sve i ni u što, Rhyme pogleda visoke zgrade.
Krenu dalje i kad stignu do ugla, Rhyme pogleda znak, koji je obavijesti da izlaze
iz Ulice Bay i skreću na Ulicu King.10
Na znaku sjedi sova i odozgo bulji u njih.
Čini se da je nitko drugi ne vidi.
Prvi put u dugo vremena Rhyme ne zna što to znači.
Ni što sada slijedi.

10
Križanje ulica Bay i King u Torontu, središte kanadske bankarske i financijske industrije. (op.
prev.)

~ 458 ~
DORIAN SJEDI NA STIJENI, kraj Zacharyjeva tijela, na rubu Mora bez zvijezda.

Jecao je dok nije otupio i sada samo sjedi, ne želi gledati nepromjenjivi prizor
pred sobom, a opet, ne može skinuti pogled s njega.
Neprestano razmišlja o prvom susretu s nečim što je izgledalo kao Zachary. Ne
zna koliko je otada prošlo, sjeća se samo koliko je bio nepripremljen, čak i nakon
nekoliko susreta s Allegrom i nakon još gorih noćnih mora, o tome kako živi život
sestre koja je umrla kad mu je bilo sedamnaest.
Sniježilo je. Dorian je tek načas povjerovao da je to doista Zachary, a tek načas
bilo je dovoljno. Dovoljno toj stvari koja nije bila Zachary, iako je imala njegovo
lice, da ga razoruža. Da ga sruši na koljena, u onom snijegu, i Dorian se ne sjeća
kako je uspio umaknuti pandžama što su se sručile na njega u onaj krvlju
natopljeni snijeg, dovoljno brzo da dohvati mač i ponovo se osovi na noge.
Luna ga je upozorila, no Dorian više ne vjeruje da je itko uistinu spreman za
osjećaj da si u mrklome mraku zamahnuo mačem i posjekao sve što si ikada volio.
Sa svim Zacharyjima nakon toga nije oklijevao.
Mislio je da će pravoga prepoznati kad ga napokon pronađe.
Prevario se.
U glavi neprestano vrti taj trenutak, trenutak kada je Zachary ostao, a sve krinke
što ih je stvorenje nosilo prije no što ga je pogodio nestale, e da bi postale netko
drugi ili nešto drugo, negdje drugdje. I polaganu, užasnu spoznaju da je taj
trenutak, i sve sadržano u njemu, bio itekako stvaran.

~ 459 ~
 I sada taj trenutak teče i teče, beskrajan i strašan, a sve prije njega neprestano se
mijenjalo, vrtoglavom brzinom, prebrzo da dođe do daha. Sada više nema ni lažnih
gradova, ni mučnih sjećanja, ni snijega. Samo ogromna praznina i obala posuta
olupinama brodova i pričama.
(Sve što ga je proganjalo i vrebalo iz mraka pobjeglo je u strahu pred tolikom
tugom.)
(Ostala je samo ona perzijska mačka koja se sklupčala uz njega i prede.)
Dorian misli da zaslužuje bol koju osjeća. Pita se kada će proći. Hoće li ikada
proći.
Sluti da neće.
Ovo je njegova sudbina.
Da svoju priču završi ovdje, u ovom beskrajnom jadu, okružen slomljenim
staklom i medom.
Pomisli da se i sam probode mačem, ali ga spriječi prisutnost mačke.
(Sve su mačke same po sebi čuvari.)
Dorian nema načina da ocijeni vrijeme koje užasno sporo prolazi, ali rub Mora
bez zvijezda biva sve bliži, blistave obalne vode prilaze bliže. Isprva misli da mu se
samo pričinja, ali brzo postaje jasno da dolazi plima.
I kad se već pomiri s tim da će se utopiti u medu i tuzi, Dorian ugleda brod.

~ 460 ~
Mislila sam ovu bilježnicu dati Z-ovoj mami, ali nisam. Imala sam osjećaj da s
njom još nisam gotova, iako je tek gomila dijelova, nikakva cjelina.
Nadam se da dio nedostaje, makar i mali, nešto što će pospajati sve ostale, ali
pojma nemam što.
Z-ovoj mami sam ispričala ponešto. Ne sve. Ponijela sam kolače u obliku pčela
misleći da će reći nešto ako joj one išta znače, ali i zato što su zbog one glazure od
meda i limuna izvrsni, ali nije mi rekla ništa, a ja to nisam potezala. Nije mi se
razgovaralo o tajnim društvima i o mjestima koja postoje ili ne postoje, a i bilo je
lijepo napokon razgovarati s nekim. Biti negdje drugdje, sjediti, piti kavu i jesti
kolače. Tamo sve izgleda vedrije. Svjetlost, ponašanje, sve.
I ona naprosto *zna* neke stvari. Mislim da me malčice slomila. Ili mi u
duševnom oklopu otvorila naprslinu koje prije nije bilo. Da svjetlost uđe i tako to.
U jednom trenutku upitala sam je vjeruje li da na ovome svijetu ima čarolije, a
ona mi je rekla: „Ovaj svijet jest čarolija, dijete drago.“
Možda i jest. Ne znam.
U džep kaputa mi je, na odlasku, stavila tarot-kartu, tek sam kasnije primijetila.
Mjesec.
Ne kužim se u tarot, morala sam pogledati što znači. To me podsjetilo da je i Z
imao jedan špil i da mi je jednom čitao iz karata, neprestano govorio da u tome
nije jako dobar, ali sve što mi je rekao bilo je uglavnom točno.
Negdje sam pronašla da se karta Mjeseca tiče iluzija, snalaženja u nepoznatom,
tajnih onostranih svjetova i kreativne ludosti.

~ 461 ~
 Mislim da Madame Love zna što se događa.
Stavila sam kartu na upravljačku ploču, da je gledam dok vozim.
Imam osjećaj da nešto slijedi, samo ne znam što.
Pokušavam odustati od svega, ali mi nešto ne da.
Ne, nešto nastaje, nešto me vodi nečemu novom i nečemu sljedećem.
Da se ovo nije dogodilo, ne bih počela izrađivati igricu, ne bih dobila posao, ne
bih sada bila na putu za Kanadu.
Kao da slijedim nit koju mi je Z ostavio u nekom labirintu, samo što on možda
i nije u njemu. Možda moj posao nije da ga pronađem. Možda je moj posao
provjeriti kamo ta nit vodi.
Bilo je tako čudno ostaviti onaj šal. Tako je dugo bio kod mene.
Nadam se da će ga jednoga dana dobiti.
Nadam se da će imati jako, jako dobru priču, koju će mi ispričati uz večeru, kod
njegove mame, nadam se da će tamo biti s mužem i da ću ja biti s nekim – ili sama,
ali mi to neće smetati – i nadam se da ćemo ostati budni toliko dugo da se kasno
pretvori u rano i nadam se da će te priče i to vino teći unedogled.
Jednoga dana.

~ 462 ~
Na Moru bez zvijezda jedan brod plovi na plimi.
Ispod palube muškarac koji se sada zove Dorian bdije nad truplom Zacharyja
Ezre Rawlinsa dok kapetanica koja se ne zove niti će se ikada zvati Eleanor
kormilari brodom u olujnim vodama.
Gore je nekakva strka, vjetar zavija, a brod se ljulja, naginje na jednu pa na
drugu stranu. Plamen svijeća naizmjence slabi i jača.
„Što se zbiva?“ upita Dorian kada se Eleanor vrati u kabinu.
„Sove su posjedale na jedra“, kaže Eleanor. Jedna od njih, sovica, pošla je za
njom, uletjela u kabinu i sjela na gredu. „Otežavaju kormilarenje. Pokušavaju
ostati na površini, nije im za zamjeriti kad more ovako brzo raste. U redu je, ionako
će mi trebati novi zemljovidi.“
Izgovori to pogledavajući stol sa zemljovidima na koji su položili Zacharyjevo
tijelo. Krv se cijedila kroz papir i zlaćane vrpce i prekrila poznate putove i
neoznačene krajeve u kojima obitavaju zmajevi, a sve je to sada nestalo pod
morem.
Dorian zausti da se ispriča, ali Eleanor ga spriječi, pa sad oboje stoji u tišini.
„Koliko će se podignuti?“ upita Dorian da prekine tišinu, iako shvaća da ga za
to nije briga. Nek nastavi rasti sve dok ne udari u zemljinu površinu.
„Puno je špilja kojima se može proći“, tješi ga Eleanor, a on je s nevjericom
sluša. „Znam kroz njih proći, koliko god da more naraste. Mogu li ti nešto
donijeti?“
„Ne, hvala“, kaže Dorian.

~ 464 ~
 „Ovo je tvoja osoba, zar ne?“ upita ona gledajući Zacharyja.
Dorian kimne.
„Nekoć sam poznavala nekoga s ovakvim kaputom. Što čitaš?“ upita Eleanor
pogledavajući knjigu u njegovim rukama, iako je Dorian manje čita, a više drži kao
talisman.
On joj preda Slatke jade.
Eleanor se najprije namršti, a onda joj se – kad prepozna staru prijateljicu – lice
ozari od radosti.
„Gdje si ovo pronašao?“ upita.
„On ju je pronašao“, objasni Dorian. „U jednoj knjižnici. Na površini. Tvoja je,
ako se ne varam.“ Izraz na njezinu licu gotovo mu izmami smiješak.
„Knjiga nije bila moja“, kaže Eleanor. „Samo priče u njoj. Ukrala sam je iz
Arhiva. Mislila sam da je više neću vidjeti.“
„Trebala bi je uzeti natrag.“
„Ne, treba je zadržati i podijeliti s drugima. Za knjige uvijek ima mjesta.“
Tek tada Dorian opazi koliko je knjiga u kabini, uguranih između greda i
podmetnutih pod noge stola, po prozorskim klupčicama i stolcima.
Brod se nagne, pred jednim osobito snažnim valom kabina se najprije nagne
pod oštrim kutom, a onda se ispravi. Jedna se olovka zakotrlja sa stola i nestane
pod naslonjačem. Perzijska mačka koja je na njemu drijemala mrzovoljno sklizne
i krene istražiti slučaj nestale olovke, kao da je to cijelo vrijeme i namjeravala.
„Trebala bih se vratiti gore“, kaže Eleanor vraćajući mu Slatke jade. „Zaboravih
ti reći, na liticama ima nekoga. Vidjela sam ga kroz teleskop. Samo sjedi, i čita. Stat
ću da ga pokupim kad plima stigne dotamo. Inače ne znam kako će izaći, ima samo
jednu šaku. Ako se valovi pojačaju, drži se za nešto.“
Dorian misli da bi se trebao baciti u te valove i pustiti da ga More bez zvijezda
odnese, no sluti da bi ga Eleanor opet spasila.
Pomalo nespretno, ona ga potapša po ramenu, a onda se vrati na palubu i ostavi
ga samog sa Zacharyjem.
Dorian mu makne kovrču s čela. Ne izgleda mu mrtav, ali ne zna bi li pomoglo
i da izgleda.

~ 465 ~
 Nijemo sjedi, osluškuje udare valova o brod, zavijanje vjetra i lepetanje krila
koja kruže po špiljama. Srce mu odbija u ušima, zvuči kao jeka lupanja srca. I jest
jeka... i Dorian shvati odakle dopire.
Vadi kutiju iz ranca i drži je u rukama.
Kakva je razlika, upita se Dorian, između Sudbina srca i srca koje Sudbi pripada?
Srce što ga je Sudba čuvala dok joj ne zatreba.
Dorian pogleda u Zacharyjevo tijelo, a onda opet u kutiju.
Razmisli o tome u što vjeruje.
I kad otvori kutiju, srce u njoj zakuca brže; njegov trenutak napokon je došao.

~ 466 ~
Netko mi je na autu ostavio poruku.
Stoji na parkiralištu jednog trgovačkog centra izvan Toronta i netko je na
njemu ostavio poruku. Doslovce manje od deset ljudi na svijetu uopće zna da sam
trenutačno u ovoj zemlji i provjerila sam ima li uređaja za praćenje i apsolutno me
ne bi trebali moći ni pronaći ni vidjeti. Nisam planirala stati u tom trgovačkom
centru, ne znam ni u kojem sam gradu, Mississ... nešto.

Na poruci je pisalo Dođi i vidi, i ispod adresa.

Napisana je na memorandumu, pri vrhu je vodeni žig „Najljepše želje, Zaklada
Keating“.
Na poleđini je mali crtež sove s krunom.

Unijela sam adresu u GPS. Nije tako daleko. Dovraga.

Na adresi je prazna zgrada. Nekadašnja škola ili možda knjižnica. Dovoljno

polupanih prozora da pojača izgled „napuštenosti“. Nema nikakvog znaka. Ulazna
vrata zakovana su daskama, ali nema nikakvog „prodaje se“, „zabranjen neovlašten
ulaz“ ili „čuvaj se psa“. Nema ni znakova koji bi pokazali što je u njoj bilo, samo
broj iznad ulaznih vrata, da znam da sam na pravome mjestu.
Stojim tu već dvadeset minuta, pokušavam odlučiti hoću li ili neću ući. Teren
je zarastao, kao da godinama nitko nije dolazio, čak se ni tuda provezao.

~ 467 ~
 Ima grafita, ali ne puno. Uglavnom inicijali i apstraktni vrtlozi. Možda su
kanadski grafiti pristojniji.
Namjeravam li ući, trebala bih to učiniti prije nego što se previše smrači.
Vjerojatno bih trebala ponijeti svjetiljku.
Imam osjećaj da me zgrada gleda, onako jezivo, kako to čine stare građevine.
Mjesto je nekoć bilo puno ljudi i sad kad nema nikoga, djeluje osobito pusto.

Unutra sam i tu je definitivno nekoć bila knjižnica. Puno je praznih polica i

kataloga s karticama. Knjiga nema, tek pokoji račun, dostavnica i nekoliko kartica,
onih starinskih, na koje napišeš ime.
I te slike, posvuda, posvuda.
Murali, izgledaju kao potomstvo grafita i renesansnih slika u ulju. Apstraktni,
na nekim mjestima mutni, a na nekima hiperrealistični: pčele koje se roje po
stubištima, mećave od trešnjevih latica. Stropovi su oslikani da izgledaju poput
noćnog neba, prekriveni zvijezdama, a preko svega Mjesečeve mijene, faza za
fazom.
Ima murala koji izgledaju kao nekakav grad, drugi kao knjižnica unutar
knjižnice, a u jednoj je prostoriji i zamak, i tamo ima ljudi. Portreti u prirodnoj
veličini, toliko realistični da sam pomislila da su pravi ljudi i skoro ih pozdravila.
Jedan od njih je Z, a drugi je onaj tip iz bara. (Znala sam da je taj tip važan,
znala sam.)

A jedan sam i ja.

Ja, na prokletom zidu.
Ja, na zidu, u narančastoj kabanici koju trenutačno nosim na sebi, i u ruci držim
bilježnicu.
Koji se vrag ovdje zbiva?

A na onom je velikom zidu ogromna sova. Ne kukuvija, možda velika šarena? Ne

razumijem se u sove. Divovska sova, zauzima veći dio zida, raširenih krila, u
pandžama drži svu silu ključeva obješenih na vrpce, a nad glavom krunu.

~ 468 ~
 Ispod sove su vrata.
Na njima su kruna, srce i pero, jedno ispod drugoga, na sredini. Vrata nisu dio
slike.
To su prava vrata.
Stoje nasred zida, ali s druge strane ih nema, provjerila sam. S druge strane je
samo puni zid.

Vrata su zaključana, ali imaju ključanicu, a, hej, ja imam ključ. Možda je Vrijeme
došlo.

Sjedim pred vratima. Ispod njih probija malo svjetla.

Sunce zalazi, no svjetlo ispod vrata se ne mijenja.
Ne znam što da radim.

Ne znam što se radi kad pronađeš ono što nisi ni znala da tražiš, niti si baš bila
sigurna da postoji, a onda odjednom sjediš na podu napuštene kanadske knjižnice
licem u lice s tim.
Šmrkala sam ono citrusno ulje što mi ga je dala Z-ova mama, ali mentalnu
jasnoću ne osjećam.
Osjećam se limunasto i suludo.

Izašla sam, sjela na haubu automobila i promatrala kako izlazi mjesec. Toliko je
mnogo zvijezda. Pronašla sam Orion.
Tarot-kartu Mjeseca stavila sam u džep, a imam i onaj ključ u obliku pera.
Etiketa je još na njemu. Rukopis na njoj isti je kao onaj na poruci koju sam našla
na automobilu.

za Kat, kada dođe Vrijeme

Dođi i vidi

~ 469 ~
Bilježnicu ostavljam u automobilu, za svaki slučaj. Ne znam zašto. Da netko zna.
Da postoji zapis, ako se nešto dogodi. Ako se ne vratim.
Da je netko, negdje, jednom pročita i zna.
Bok, osobo koja ovo čitaš.
Katrina Hawkins bila je tu.
Ovo se dogodilo.
S vremena na vrijeme možda ti zazvuči čudno, ali život je s vremena na vrijeme
takav.
S vremena na vrijeme život postane čudan.
I možeš to ignorirati, a možeš i provjeriti kamo će te to „čudno“ odvesti.

Otvoriš vrata.
I onda, što?

Doznat ću.

~ 470 ~
Zachary Ezra Rawlins probudi se, hvatajući zrak, novo mu srce tuče u prsima.
Posljednje čega se sjeća jest med, silni med koji mu ispunja pluća i vuče ga na
dno Mora bez zvijezda.
Ali nije na dnu Mora bez zvijezda.
Živ je. Ovdje je.
Gdje god to ovdje bilo.
Ovdje kao da se pomiče. Površina na kojoj leži tvrda je, ali sve oko njega se ljulja.
Pod prstima osjeća komade papira, komade vrpci i nešto ljepljivo, ali ne med.
Svjetlo je slabo; svijeće, možda. Ne zna gdje je.
Pokuša ustati, ali posrne. Netko ga uhvati.
Zachary i Dorian zure jedan u drugoga u zgranutoj nevjerici.
Nijedan nema riječi za taj trenutak u ovoj priči, ni na jednom jeziku.
Zachary se počne smijati, a Dorian se nagne i usnama skine osmijeh sa
Zacharyjevih, i više ih ništa ne dijeli: ni daljina, ni riječi, čak ni sudbina ili vrijeme
koji bi zakomplicirali stvari.
I tu ih ostavljamo, u dugo iščekivanom poljupcu na Moru bez zvijezda, obuzete
spasom i čežnjom, u zastarjelim zemljovidima.
No njihova priča tu ne završava.
Njihova priča tek počinje.
A nijedna priča ne završava sve dok je pričaju.

~ 471 ~
Ispred nečega što je nekoć bila knjižnica stoji nedavno napušten plavi automobil.
Na još toploj haubi spava žuti mačak.
Naslonjen na automobil, muškarac u odijelu od tvida prelistava bilježnicu sa
spiralom, iako je može čitati jedino na mjesečini.
Na bočnoj strani zgrade od cigle mlada žena u školskoj odori koju je prerasla
stoji na prstima i virka kroz prozor.
Nijedno ne opazi ženu koja im se približava kroz drveće, no zvijezde je opaze,
njihova svjetlost jarko bliješti na njezinoj kruni.
Oduvijek je znala da će ova noć doći.
Znala je, iako su prolazila stoljeća i životi.
Samo se pitala kako će stići dovde.
Žena s krunom zastane u tišini tame i promotri muškarca koji čita.
Potom pogleda u nebo.
Ispruži ruku prema zvijezdama. Na dlanu joj leži karta. Podigne je u noćno
nebo i, prilično teatralno, pokaže mjesecu i zvijezdama.
Na karti je mračni bezdan. Svršetak.
Okrene je, na svijetlu površinu. Početak.
Ponovo je okrene i ona joj se u prstima pretvori u zlatni prah.
Nakloni se. Kruna joj ne padne, ali joj sklizne s glave, ona je ispravi i ponovo se
usredotoči na zemlju, na vlastitu priču.
Kad stigne do automobila, već drhturi u haljini bez rukava.

~ 472 ~
 „Nisam se promijenila“, kaže Mirabel Skrbniku. „Nisam mislila da će biti ovako
hladno. Dugo čekaš?“
Skrbnik skine sako od tvida i prebaci joj ga preko ramena.
„Ne dugo“, kaže samouvjereno, jer nekoliko sati nije ništa u usporedbi s
vremenom što su ga proveli čekajući ovaj trenutak.
„Još ih nije otvorila, ha?“ upita Mirabel pogledavajući zgradu od cigle.
„Nije, ali uskoro hoće. Već je odlučila. Ostavila je ovo.“ Podigne veselu
bilježnicu sa spiralom. Pritisne crveno dugme na koricama, i malena svjetla
zasvijetle oko nasmiješena lica. „Kako je naš gospodin Rawlins?“
„Sada bolje. Mislio je da mu neću dopustiti sretan završetak. Pomalo sam
uvrijeđena.“
„Možda je mislio da ga ne zaslužuje.“
„Jesi li ti to mislio?“ upita Mirabel, ali Skrbnik joj ne odgovori. „Znaš, ne moraš
biti tamo“, doda. „Ne više.“
„Ni ti, a ipak, eto nas.“
Mirabel se nasmiješi.
Skrbnik podigne ruku i zatakne joj zalutali uvojak ružičaste kose za uho.
Privuče je k sebi da je ugrije, spuštajući joj usne na usta.
U zgradi od cigle jedna se vrata otvore k Luci na Moru bez zvijezda.
Daleko gore, zvijezde promatraju, oduševljene.

~ 473 ~
 ZAHVALE

Puno, puno hvala svima koji su sa mnom plovili Morem bez zvijezda.
Richardu Pineu, Billu Thomasu, Toddu Doughtyju, Suzanne Herz, Lauren
Weber i svima u mom sjajnom timu u Doubledayu (uključujući Cameron
Ackroyd, na svim onim koktelima).
Elizabeth Foley, Richardu Cableu i društvu s druge strane zvjezdanoga mora, u
Harvill Sackeru.
Kim Lagget, na spojevima s pisanjem, i virtualnim i stvarnim, u hotelu Ace ili u
zaboravljenim zakucima Newyorške javne knjižnice, i na mnogim, mnogim
čašama pjenušca.
Adamu Scottu, na svemu, uvijek.
Chrisu Batyju, autoru projekta NaNoWriMo, koji se trebao naći i u zahvalama
za Noćni cirkus. Oprosti, Chris.
Levu Grossmanu, koji mi je dopustio da ukradem Brakebillsove pčele i ključeve.
J. L. Schnabel. Nekoliko komada nakita opisanih u ovoj knjizi, uključujući i
ogrlicu sa srebrnim mačem, nadahnule su njene fantastične kreacije iz serije
BloodMilk.
Elizabeth Barrial i Black Phoenix Alchemy Labu, koji doista buteljiraju priče.
Zbog njih uvijek razmišljam o tome kako ono što pišem miriše.
Biowareu, jer je ova knjiga dobila oblik tek kada sam se silno zaljubila u Dragon
Age: Inquisition.
Bilješka o nekim imenima: ime Madame Love Rawlins posudila sam s jednog
nadgrobnog spomenika u Salemu u državi Massachusetts. Svaka sličnost sa
stvarnom osobom slučajna je. Kat i Simon imena su dobili po Kat Howard i

~ 474 ~
Simonu Toynu jer su mi, slučajno, oboje slali poruke u doba kada sam tragala za
imenima likova. (Katina prijateljica Preeti ime je dobila na sličan način, po Preeti
Chhibber.) Kao što se navodi u tekstu, Eleanor je dobila ime po liku iz serije The
Hounting of Hill House. Zachary i Dorian uvijek su bili Zachary i Dorian, iako sam
Dorianu nekoliko puta skoro promijenila ime. Mirabel su, dakako, to ime
nadjenule pčele.

~ 475 ~
Erin Morgenstern (1978.) književnica je i umjetnica. Odrasla je u Massachusetts i
diplomirala teatrologiju na Smith Collegeu. Njezin roman Noćni cirkus (2011.)
svjetski je bestseler preveden na trideset sedam jezika, a osvojio je nagradu Locus
za najbolji roman prvijenac i nagradu Alex koju dodjeljuje Američko
knjižničarsko društvo. Roman More bez zvijezda objavila je 2019. Sa suprugom i
najslađim mačkom na svijetu živi u Massachusettsu.

~ 476 ~
Alenka Mirković-Nađ rođena je 1964. godine. Završila je Pedagoški fakultet u
Osijeku. Bavila se novinarstvom, odnosima s javnošću i analizom medija, a kao
stručnjakinja za obrambenu politiku i planiranje šest je godina radila u
Ministarstvu obrane. Autorica je knjige 91,6MHz – Glasom protiv topova, laureata
Nagrade „K. Š. Gjalski“ za 1997. godinu.
Lani je obilježila petnaestu obljetnicu prevodilačkog rada. Dosad je prevela
tridesetak knjiga u rasponu od trivijalne i lijepe književnosti, preko povijesti,
etnologije, kriminologije, medicine, do sociologije, alternativne i popularne
znanosti.
Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Društva hrvatskih
književnika te Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Živi i radi u Vukovaru.

~ 477 ~
Nakladnik Fraktura, Zaprešić
Za nakladnika Sibila Serdarević
Glavni urednik Seid Serdarević
Urednik Roman Simić
Lektura i korektura Margareta Medjurečan
Prijelom Maja Glušić
Dizajn naslovnice i ilustracija Hana Vrca
Godina izdanja 2020., rujan
Tisak Znanje, Zagreb

~ 478 ~