Published with the financial support of KulturKontakt Austria

Originally published under the title Die Englishen Jahre Copyright ©

Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main 1999 Copyright © za hrvatsko izdanje,
Fraktura Zaprešić 2005.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige nije dozvoljeno reproducirati
bilo kojem obliku bez prethodne suglasnosti nakladnika.
 Norbert Gstrein

Engleske godine

preveo s njemačkog
Boris Perić

FRAKTURA
Prvo poglavlje
Margaret
Na početku je za mene bio mit, Hirschfelder, književna ikona, veliki
usamljenik, monolit, kako su ga nazivali, koji je od rata prebivao u
Engleskoj, radeći na svome majstorskom djelu. U svakom slučaju bio je ono
što sam nekoliko mjeseci ranije još povezivala s njegovim imenom i uza sve
što sam otad saznala o njemu, čudila me je neposrednost s kojom je ta slika
i dalje mogla biti dio njega. Dotad sam o njemu slušala samo anegdote, a kad
razmislim o njima, kad pomislim kako je svoj posao navodno obavljao
mahom klečeći, na napravi koju je sam izradio, konstrukciji koja je oblikom
najviše nalikovala crkvenoj klupi, kad pomislim da je na telefonu, kako bi se
zaštitio od uhoda, znao tvrditi da je čistačica, izobličavajući svoj dubok glas
u resko piskutanje, ili da je pred gostima uspijevao zaspati u trenutku kad
bi mu oni postali dosadni, kažem sebi da je to morala biti tek gomila klišeja.
Bilo bi mi draže da Maxa ne moram ni spominjati, da nakon sveg
vremena otkako više nismo zajedno ne moram o njemu govoriti, da baš on
nije bio taj koji mi je skrenuo pozornost na Hirschfeldera. Naravno da se
zanimao za njega, ta i sam je pisao, ali samo to nije moglo biti dovoljan
razlog, bilo je premalo toga što bi opravdavalo njegovo oduševljenje, jedna
jedina knjiga, k tome još knjiga iz pedesetih godina, a kad se pitam što ga je
drugo na njemu moglo privlačiti, svaki odgovor čini mi se nedostatnim i
pukim objašnjenjem iz nužde. U takvim trenucima svaki put se prisjetim
našeg posljednjeg zajedničkog tjedna, koji smo manje-više proveli u
razgovorima o njemu, i koliko god besmisleno bilo, pokatkad mi se učini da
je on zaista bio čovjek koji se utisnuo među nas, kao da je on bio razlog našeg
razlaza, iako ga nijedno od nas nikad nije susrelo, a ni ja sad ne želim
podrobnije govoriti o tome, premda bi zacijelo bilo zanimljivo da se jednom
ispriča što piščeva supruga sve mora trpjeti.
Ako me sjećanje ne vara, Max se upravo bio vratio iz Beča gdje je iznio
svoju neuspjelu pohvalu, svoj Hommage à Hirschfelder, zbog kojeg je
navukao na sebe uglavnom samo odbojnost drugih. Povod nije bitan, no
možda je u pitanju bio naslov, od kojeg sam ga uzaludno pokušavala
odgovoriti, jer mi se njegova parfimiranost otpočetka nije sviđala, i još se
dobro sjećam koliko su ga jako pogodila predbacivanja da se samo zakačio
za modu, da za njega inače ne postoji razlog da se bavi prognanikom, tim
više što je posrijedi bio Židov, a on nije znao ništa o egzilu i trebao je ostati
kod svojih seoskih priča umjesto da se polakomi za pustolovinom koja za
njega nije mogla završiti uspješno. U to vrijeme gotovo da nije bilo dana kad
se ne bi pokušao zbog toga opravdati, nakon čega bi započinjao monologe o
svemu što mu se dogodilo, govoreći i o svom divljenju spram njega, i
pokazivao mi fotografije najrazličitijih krntija, koje su mu morale služiti kao
pisaći strojevi, odvojenih galoša, koje mu nisu bile cipele, već naprosto obuća,
i njegove zubne proteze u čaši za vodu, ukoliko to nije bila samo smicalica, a
mene još uvijek iritira s kakvim je sarkazmom tada govorio o sebi kao o
seljačini, kao da se dvoumio ne bi li se ipak trebao složiti sa svojim
kritičarima da ga se sve to ništa ne tiče.
Bilo je to posljednji put da sam, nakon dugo vremena, čula o
Hirschfelderu i još uvijek mi nije jasno zašto sam zagrizla već za prvu priliku
da saznam nešto više o njemu. Upravo stoga što nisam očekivala neko veliko
otkriće, čudi me kako sam smjerno slijedila i najmanje upute, nakon što sam
odlučila započeti s preciznim istraživanjem. Pretjerano je reći da bih se
osjećala kao da sam naišla na starog znanca, kojeg sam izgubila iz vida, ali
možda bi se jedno s drugim zaista dalo usporediti, i kad danas u rukama
držim detalje njegove priče, znam da je to priča koju je o njemu trebao
ispričati Max, priča koja je od njegove kartonske lutke trebala napraviti
stvarnog čovjeka.
Jedan susret prošlog ljeta u Londonu ponovno mi je skrenuo pažnju na
njega, slučajan sastanak s njegovom udovicom, posljednjom od njegovih triju
žena, koja živi u Southend on Seau. Upoznala sam je na otvorenju jedne
izložbe u Austrijskom institutu u Turland Gateu, o kojoj sam htjela napisati
članak – bila je to jedna od mnogih nakana tijekom tjedana provedenih u
Engleskoj, od kojih je većina ostala neostvarena, jedan od mojih odveć
stidljivih pokušaja bijega, prije no što sam, po isteku duga odmora koji sam
si sama prepisala, počela raditi kao liječnica asistentica u klinici
Baumgartenhöhe. Otvarala se izložba fotografija s portretima preživjelih
prognanika, kako je pisalo u najavi, emigranata iz područja nekadašnje
Monarhije, koji se nakon rata više nisu vratili, a ona je spadala među
uzvanike, jer je za potrebe izložbe stavila na raspolaganje fotografiju svog
pokojnog supruga, na kojoj je prikazan kao osamnaestogodišnjak,
neposredno pred odlazak, kraj njega na podu stajao je kovčeg, dok je u ruci
držao torbu s nečitkim natpisom, snimak koji mi je kasnije poklonila i koji
sad visi iznad mog pisaćeg stola.
 Veleposlanik se bio ispričao, a neki čovjek s debelim graškama znoja na
čelu, navodno kulturni ataše, pročitao je nespretno sročen uvodni govor s
cedulje koju je čvrsto držao objema rukama, ne znajući kamo bi pogledao,
kad je na koncu izostao pljesak. Možda su mu samo nedostajale stanke,
nekoliko pogleda prema publici, ili je posrijedi bio njegov krupni stas, ili pak
činjenica da se, dok je govorio, zibao s noge na nogu, gurajući se sve više iza
pulta, očiju prekrivenih okvirom naočala, u svakom slučaju stajao je tamo
poput uzorna učenika koji ne smije sjesti dok mu učitelj to ne dopusti,
postavivši se sam u poziciju optuženika, šeprtlje stjerane u kut, koji će
priznati svaku krivnju, samo ako ga puste da ode, da bi ih potom iz sigurne
udaljenosti stao grditi. Očito mu je nedostajala smirenost da prebrodi
trenutke neodlučnosti, a kad je olabavio čvor na kravati, pokušavajući,
lagano pognut i crven u licu, obješenim rukama sačuvati ravnotežu, što mu
očito nije lako polazilo za rukom, ljudi su se nagurali pred njega, kao da tek
započinje s govorom, a dvije tajnice, s kojima se trenutak ranije još šalio,
prestale su se u iznenadnoj tišini došaptavati i samo su ga još nijemo
promatrale.
Bilo je poslijepodne, iako su zavjese bile navučene, vrućina je bila
nesnosna, a reflektori bi čovjeka na mjestu spržili, ako bi propustio priliku
da se pomakne dva-tri koraka dalje duž fotografija na zidovima, uokvirenim
portretima koji su na dugim svilenim trakama visjeli sa stropa, a ja bit će
da sam već ranije opazila ženu koja se iznenada, obasjana jarkim svjetlom,
našla pored nesretnika. Dotad se sve vrijeme držala po strani, promatrajući
posjetitelje s osmijehom, koji je poput kratka bljeska nastojala potisnuti.
Način na koji je stisnula oči već sam ranije bila zamijetila, bio je to isti
osmijeh s kojim je sad uhvatila muškaraca za ruku i odvela ga, što joj je on
pognute glave šutke dopustio. Očito nije spadala među ljude s Instituta, a i
promaklo mi je što je to rekla da su se ljudi ponovno razišli po prostoriji,
dame u staromodnim ljetnim haljinama, gospoda u tamnim odijelima, svi
redom stariji od nje koja je bila u pedesetim godinama, da su nastavili svoje
razgovore hodajući po teškim sagovima, rasprostrtim specijalno za tu
priliku, a da pritom ne dirnu bife, koji je bio pripremljen na jednom velikom
klaviru boje sedefa na sredini prostorije. Pritom je i dalje vladala tišina,
nepromijenjena uznositost i pijetet u načinu na koji su se međusobno
odmjeravali, tek tu i tamo čuo se onaj njemački na koji su se mnogi od njih
očito prisilili, ta mješavina svega i svačega, taj naopaki scenski govor, mrtav,
kako mi se isprva učinilo, parodija sa sitnim umecima, zamislivim tek u
pisanom obliku, na stranicama konverzacijskog leksikona, riječi koje su
odisale tupim sjajem srebra što ga dugo nitko nije čistio, i ja sam je
promatrala kako žuri od jedne skupine do druge, kao da je njena zadaća
glumiti domaćicu.
Još nismo bile razgovarale, no moram se obuzdati da ne ustvrdim kako
mi se činilo da sam je tad već poznavala, kao da je mnogo toga što je istog
popodneva i tijekom kasnijih susreta ispričala o sebi bila samo potvrda
nečega što sam već znala. Pokušam li je opisati, preostaju tek stereotipi,
pojedinosti kojima bi se Max samo smijao, kad bih pričala o njenoj plavoj
kosi sa sivim pramenovima, njenim sivim ili sivozelenim očima, a možda bih
spomenula i njene jabučne kosti, koje bi naravno morale biti visoko ili se
isticati, kao da to izriče nešto o njoj, kad bih je nazvala malom, ne
uspijevajući potisnuti riječ dražesno, da i ne pričam o drugim anatomskim
obilježjima, što god bilo u modi, o lijepo oblikovanim bedrima ili skladnu licu.
Kako malo odgovara njezinu biću nazovem li je osobom velike životne radosti
ili čak dobrim drugom, kao što to čine mnogi muškarci kad zakažu sve ostale
kategorije opisivanja žene, a oni si ne žele priznati da je njihov odnos s njom
daleko manje nedužan nego što bi sami rado povjerovali, ma kakav dobar
drug, nije ona bila nikakav dobar drug i bilo bi bolje da se držim činjenica,
sjećam se kako mi je nasmiješena prišla, držeći u jednoj ruci dvije čaše, a u
drugoj bocu vina, što ga je, ako se ne varam, popila malo previše, jer su joj
kretnje odavale onu sigurnost da ne može učiniti nikakvu pogrešku, kakvu
u trijeznom stanju jedva da osjećamo.
„Imate li i vi nekog ovdje?“
Pitanje koje mi je odmah postavila ostalo mi je u uhu, toliko naglo mi je
prišla i ja sam je drsko odbila.
„Ne“, rekla sam, „nikog.“
No, njoj to očito nije bilo dovoljno.
„Nikog?“
Pričekala sam trenutak i pogledala je kao da je nisam dobro razumjela,
a kad sam ga ponovila, moj mi je odgovor zvučao teatralnije nego što sam
željela.
„Nemam nikog ovdje.“
Prije no što je počela govoriti, znala sam da misli na fotografije, i tek što
se predstavila, usrdno me je zamolila da je zovem Margaret. Pružila mi je
čašu, ja sam je prihvatila i gledala je kako je puni, i još mi se uvijek činilo
nekako neugodno neukusnim da smo pred slikama bez riječi jedna drugoj
nazdravile, znajući da negdje mora biti ona koja ju je dovela ovamo. To što
me razljutilo bila je moja šutnja, upravo tu šutnju, ma koliko kratko trajala,
danas doživljavam kao nešto mučno, bijednu šutnju nametnute minute
žalosti, kojoj je nedostajala samo još napitnica, i ponekad se, ma koliko
uzaludno bilo, pitam je li ona odabrala mene da mi se povjeri ili sam bila tek
jedna od mnogih kojima je odala svoju tajnu. Otpivši gutljaj, pogledom sam
uhvatila njen, ali ništa na njoj nije mi govorilo kako bih trebala reagirati,
možda je to bio test, a ja sam ga prošla bespomoćnim pitanjima koja sam joj
postavljala da uteknem pred tišinom, i bit će da sam ga prošla, napokon,
sasvim stranoj osobi nitko neće tek tako pričati o ubojstvu, što ga je navodno
počinio vlastiti suprug, a ja sam za nju u to vrijeme bila sasvim strana osoba,
čak i nakon što smo se nekoliko puta srele, bila sam strankinja, a ona je za
mene, htjela ja to ili ne, još uvijek bila missis Hirschfelder.
S druge strane, sve što mi je u toj prigodi ispričala o njemu djelovalo je
bezazleno, priče, koje je zacijelo bila ispričala već stotinu puta, tako su joj
glatko riječi prelazile preko usana i nije nikakvo čudo da je nakon nekoliko
rečenica zastala, kao da joj se sve to više ne sviđa.
„Ne želim vam dosađivati“, rekla je, a da me pritom nije ni pogledala.
„Bit će da vam je odavno dosta takvih stvari.“
Još joj nisam bila pričala o Maxu i slici koju si je on stvorio o
Hirschfelderu, no točno se sjećam njene podrugljive reakcije, njezina
iznenadnog smijeha i načina na koji je pljesnula rukama kad sam počela s
pričom.
„Ta niste valjda povjerovali u sve to?“
Odmahnula sam glavom, svjesna da proturječim samoj sebi.
„Koji bih razlog imala da u to posumnjam?“
To se nije moglo dogoditi tog popodneva u Institutu, bilo je to kasnije,
pretpostavljam za jedne od naših zajednički večeri u Beileysu na Glucester
roadu, zacijelo se tamo dogodilo i da me prvi put oslovi s dijete, „ali, dijete“,
kao što je to, ako sad nisam nešto pobrkala, kasnije često govorila, „ali,
dijete“, ta niste valjda povjerovali u sve to, pri čemu se nasmijala kao što se
ljudi smiju uobrazilji koja se rasplinjuje u ništavilu.
Svejedno, začudio me njen trezveni prikaz okolnosti pod kojima je
upoznala Hirschfeldera i još se sjećam kako sam se zapitala odakle joj ironija
s kojom je rekapitulirala događaj, kao da je otpočetka posrijedi bio posao,
njen oglas, pet godina nakon što je u balonskoj nesreći izgubila prvog muža,
trgovačkog putnika koji je prodavao školske knjige.
„Nemojte se smijati“, rekla je kao da se zbog toga mora ispričati.
„Naravno da su u oglasu pisale uobičajene besmislice.“
Ali možda je i to bio način da ga glorificira, priznajem, pomalo uvrnut
način, kad mi je ispričala kako je Hirschfelder na prvom sastanku nosio
pohabano odijelo, za razliku od ostale gospode koja su se javila, on se nije bio
dotjerao, nije se ni pokušao prikazati u najboljem svjetlu, ne donijevši ni
cvijeće, ni bombonijeru, nije tu bilo ni komplimenta na račun njenih
godinama, ni dvosmislenih aluzija, ni dubokih uzdisaja, ni uobičajenih
pogleda do dna duše, ničeg od toga nije bilo, on je bio prilično drzak, stariji
gospodin koji je znao što želi i ne upušta se ni u kakve ludorije. Dva smrznuta
i otpala nožna prsta, odstranjeno slijepo crijevo i krajnici, ali to ne bi trebala
biti prepreka, našalio se, moje srce je snažno poput bikova srca, rekao je da
se ujutro teško razbuđuje, bez sumnje nesnosan čovjek do oko podneva,
rekao je da pije u društvu, da je plah i povučen, hvalisav samo kad se napije,
ljubitelj lijepih žena, da ni to ne ostane nespomenuto, te, što je još gore,
pušač, uvijek je smatrao da je u pravu, bio je zlopamtilo, izbirljiv u pogledu
prijatelja, što se nazora tiče staromodna luda, što je i u redu, ali nije plesač,
ukoliko bi se to od njega tražilo, govorio je i govorio bez prestanka, rekla je,
dok joj od smijeha suze nisu navrle na oči, a u usporedbi s njim njegovi
takmaci zacijelo su djelovali poput uzornih učenika, našli su se među njima
jedan profesor na University Collegeu, jedan vlasnik tvornice galanterije,
jedan trgovački putnik, otužne spodobe sa snovima o vikendici, obećanjima
da će je voditi u operu i povremenim odlascima u nužnik, odakle su se vraćali
poput pravih anđela, čedni i sjajno polirani. Posebno je naglasila kako je
sama morala platiti svoj dio računa, kako konobaru u kavani gdje su
dogovorili susret nije ostavio napojnicu, kako se nije ni pokušao izvijati i
izvrtati ne bi li joj pomogao da odjene kaput, na koncu je spomenula kako je
na rastanku viknuo za njom da je Židov, ali neka zbog toga ne diže galamu,
što je samo po sebi već zvučalo kao neizbježna poanta, stiliziran detalj jedne
odveć često ponavljane legende.
Tri mjeseca kasnije bili su vjenčani i ona je odustala od posla u East
Endu, u školi u kojoj je podučavala otkako joj je umro prvi suprug, preselivši
k njemu u Southend on Sea, gdje je već sljedeće jeseni ponovno počela raditi,
sjećam se da mi je to ispričala kao da naknadno traži objašnjenje za tu
činjenicu. Bilo je to na njegov šezdeset peti rođendan, ona je pozvala
poduzeće za selidbe, pojavila se sa čitavim svojim imetkom, kako je rekla, u
vrijeme za čaj i naprosto ostala. Nadzirala je radnike dok su njen namještaj
dio po dio ostavljali u potkrovlju, pokriven lanenim ponjavama, a ujutro se
već probudila među knjigama koje su u svim prostorijama bile naslagane od
poda do stropa, knjigama koje će mi kasnije, za mojih posjeta, protivno
uvjeravanjima da joj do njih nije stalo, prezentirati poput kustosa u muzeju.
Kuću u zamrloj stambenoj četvrti usprkos njegovim pozivima nikad ranije
nije posjetila, bila je to jedna u nizu uskih dvokatnica, poredanih duž strme
ulice s koje bi čovjek, kad bi se nagnuo kroz izbočen prozor, mogao vidjeti
otvoreno more, a ako je istina da je on tamo stanovao od rata, bit će da je na
svakom koraku nailazila na tragove njegove prošlosti, ne samo na prašnjavu
plesnu haljinu od tafta, koju sam još i ja uspjela vidjeti, ili izgužvane kutije
od šešira i cipele s visokim petama, umetnute jedna u drugu, odmah više
parova, spremljenih u ostavi za metle. Slike je ipak skinuo, no nakon nekog
vremena ponovno ih je objesio na njihovo staro mjesto u spavaćoj sobi gdje
vjerojatno vise i danas, slike s vjenčanja njega i njegovih dviju ranijih žena,
paspartui od mekog kartona, koji je od vlage postao valovit, u čije sam
postojanje povjerovala tek kad sam se našla pred njima. Navodno da im se
nije opirala, jer se on prema njima odnosio kao prema nečem što se razumije
samo po sebi, no nisam sigurna ne bih li trebala posumnjati u priču da je
ona svoje prethodnice prihvaćala iznad kreveta kao drugi svoje lovove na
lisice, svoje krajolike nakon bitke ili svoje pijanke u prirodi. Ne mogu
zamisliti da ona nije rekla ništa, ma radilo se i o pukom opisu balonske
nesreće, koja bi ga upozorila da je prije njega postojao netko drugi, opisu
krcatom detaljima, na kakve sam kod nje navikla, prikazu kako je planula
ovojnica balona, zamjetnom podrhtavanju tkanine, iznenadnom nadimanju,
bešumnom prasku prije no što su plamenovi razderali ljetno nebo, a s
njezina, dovoljno udaljenog, stajališta uslijedila je samo još zbrka nacrtanih
čovječuljaka, koji su iz prevrnute gondole ispadali na livadu.
Da, bilo je to u Baileysu na Glucester roadu, više nimalo ne sumnjam u
to, kad mi je Margaret pričala o svojim sastancima s Hirschfelderom prije
njihova vjenčanja, uvijek subotom, nakon prvog susreta, u rana popodneva
u jednom restoranu nedaleko od London Bridgea, sićušnom lokalu koji je on
odabrao, čija četiri stola u prostoriji bez prozora nisu nužno ulijevala
povjerenje. Slušala sam je s osjećajem da joj to što govori nikako ne pristaje,
sjećam se da je nosila uzak, tamnoplav kostim i da je kosu koja joj je padala
do ramena upravo bila dala podšišati, tako da su se njeni vrhovi pri
najmanjem pokretu glave tresli poput opruga. Prebacivši nogu preko noge
sjedila je na barskom stolcu, a ja sam uzaludno pokušavala zamisliti njega
kako sjedi pored nje, njegove bolesne zube koje je stiskao dok se smiješio,
njegove geste pune oklijevanja koje konobar jedva da bi zamijetio kad bi želio
nešto naručiti i neizostavnu plastičnu vrećicu punu knjiga u krilu, koju je
uvijek iznova spominjala kad bi mi pričala o njegovim pohodima na
antikvarijate i knjižare s rabatom, kao da je na taj način rekla sve što se ima
reći o njemu. Te večeri za mene se ništa nije slagalo, njen parfem i miris koji
sam poznavala u starih muškaraca, gledala sam je kako rukom poravnava
suknju ispod bedara, kako se osmjehuje zrcalu i iskrivljuje usta kao da se
duri i čudila se što ju je nagnalo da svaki vikend odlazi s njim u restoran, da
se unatoč kasnom satu uvijek odluči za doručak, kojeg je bilo čitav dan, da
bi po isteku roka, koji si je bila postavila, bez prevelika razmišljanja
prihvatila njegovu bračnu ponudu.
Bila je to večer kad sam je pitala što je u to doba znala o njegovu pisanju,
i sjećam se kako je neko vrijeme bila zaokupljana pokušajima da smijeh
zadrži pod kontrolom.
„Njegovo pisanje, ah, njegovo pisanje“, prasnula je napokon u smijeh,
od kojeg joj je glas djelovao prenapregnuto. „Mislite li zaista da me se to
dojmilo?“
Ne znam je li čekala na gestu mog odobravanja, no vjerojatno u svom
iznenadnom nemaru nije bila ni primijetila da sam je samo gledala i šutjela.
„To je apsurdno!“ rekla je tonom kao da se brani od predbacivanja.
„Meni je rekao da radi kao knjižničar. Trebala mi je čitava vječnost da mu
uđem u trag.“
To me, naravno, nije zadovoljilo.
„Nije moguće da je to bilo sve.“
 „Nisam baš sigurna“, uzvratila je ona. „Ali znam da je radio pola radnog
vremena i da je svako poslijepodne provodio u svojoj sobi u hotelu Palace.“
„U hotelu Palace?“
„Da“, rekla je ona. „Ali najbolji dani hotela Palace u Southend on Seau
tada su, naravno, već pripadali prošlosti.“
U to sam se imala prilike uvjeriti i teško mi je zamisliti da je
Hirschfelder svako poslijepodne provodio u svojoj radnoj sobi na drugom
katu, nedirnut promjenama koje su se događale oko njega, možebitno i ne
zamijetivši da se nekadašnji luksuzni hotel pretvorio u jeftino svratište, u
koje se ulazi kroz stražnja vrata. Ne znam kad je tamo unajmio sobu, no čini
mi se vjerojatnim da je u početku na hodnicima još susretao posljednje
regularne goste, činovnike koji su jednom u životu sa svojim ženama htjeli
spavati u krevetu koji se pola stoljeća ranije nekom direktoru banke učinio
primjerenim za njega i njegovu priležnicu, zvijezdu sezone u nekom
kazalištu na West Endu, hvalisavce, koje su ni za kakav novac u kockarnici
posluživali marljivi konobari i koji su jeli iz istog porculanskog posuđa iz
kojeg su svojedobno jeli kakav barun ili barunica, bilo je dovoljno pogledati
knjigu gostiju, pa da se sva ta sjajna imena uzvitlaju zrakom poput šake
konfeta. Bit će da su neko vrijeme navraćali i gosti, koji bi noćili negdje
drugdje, u želji da po izgaženim sagovima tek prošeću kroz vlastitu prošlost,
da su zavirivali u ispražnjene plesne dvorane kao da je potrebno tek malo
njihova sjećanja, pa da ponesena zvukovima gudačkog orkestra neka
balerina počne izvoditi svoje piruete. I ako nije bio gluh za sve, zacijelo je
zamijetio ponešto od toga, možda tračak sablasna života u dvorani za bilijar
krcatoj stolovima i stolcima, i baru u čijim su se oronulim zrcalima ponovno
pojavljivala lica ljudi koji su krstarili mojom maštom, gospode u frakovima i
cilindrima, dama s pernatim boama ili cigaršpicima i frizurama koje kao da
im je netko prilijepio na glavu, prije no što su autobusi puni umirovljenika
nahrupili u izmrcvareno zdanje. Smješten na uzvisini ponad žala, hotel mu
je zacijelo pokatkad nalikovao na nasukan brod, kažem sebi, bio osvijetljen
ili mračan, naoko tromo zaljuljan na jesenjem vjetru, kao dobrano posrnula
olupina, koja se nad vrevom vikendaša uz jauk nagnula iz ravnovjesja, da bi
se tek sa sutonom uz pucketanje greda ponovno umirila. Zvrndanje i
kreketanje na esplanadi ispred hotela utihnulo je s trubljenjem automobila
i bukom kockarnica, i, ako se dobro sjećam, vidjela sam ga kako stoji pred
svojim prozorom umrljanim morskom pjenom, zamišljala da je ostao malo
duže i da sada preko spleta šipaka i osovina zabavnog parka, groteskno
zabodenih u tamu, gleda nemirna svjetla na ušću Temze, preko gata,
navodno najdužeg na svijetu, kojim danju prolazi uskotračna željeznica,
zahuktana toliko razigrano kao da će svoje putnike povući mimo krajnje
točke, preko vode, izravno u nebo.
Naoko nedirnuta, Margaret je slušala moje nostalgične maštarije, u
koje sam zapala već na osnovi imena zdanja, prije no što sam ga uopće
vidjela, a činjenica da je reagirala upravo tako zacijelo je bila pokušaj obrane
od mogućih izljeva sentimentalnosti.
„Stanarinu za njegovu sobu ja sam nastavila plaćati“, rekla je glasom
koji je želio zvučati čvrsto. „Od njegove smrti ništa se unutra nije
promijenilo.“
Ne mogu si više objasniti zašto me to zanimalo, ali još znam kako sam
odjednom bila uzbuđena, kao da sam se našla na tragu neke senzacije, i
pokušala sam zamisliti što li bi rekao Max kad bi me mogao vidjeti kako se
spremam razotkriti Hirschfelderovo skrovište i sve tajne vezane uz njegovo
majstorsko djelo.
„Onda i njegov rukopis još mora biti tamo.“
Rekla sam to kao da sve vrijeme nismo razgovarali ni o čem drugom, pa
bi ona morala znati o čemu je riječ, i začudila sam se što je time nisam
prepala.
„Ne znam bih li to tako nazvala“, uzvratila je ona. „Tamo je više
kartonskih kutija punih papira, stotine, da ne kažem tisuće stranica, ali to
sigurno nije ono što vi očekujete.“
Potom mi je ispričala kako je Hirschfelder gotovo svakodnevno uz
naznaku datuma i točnog vremena bilježio svoja zapažanja o vjetru i
vremenskim prilikama, registrirao boje neba i mora, oblake i njihove
promjene, izmjenu plime i oseke, da je napravio popis dolaska i odlaska
brodova, i kako je pokušavao opisati mrak, i to je ujedno bilo to, to je bio
njegov rukopis, što ću ga za vrijeme svog posjeta kod nje nekoliko dana
kasnije držati u rukama.
Od majstorskog djela, na kojem je navodno radio, tu nije bilo ni retka,
pa ni najmanje naznake, a kad sam joj to rekla, kad sam joj otkrila što sam
od Maxa čula o njemu i pitala postoji li možda negdje još nekakva skrivena
ostavština, ona je samo umorno odmahnula rukom.
„Nemojte me samo još i vi ispitivati o tome.“
Uputila mi je zbunjen pogled i iznenada izgubila srdačnost s kojom mi
je maloprije pristupila.
„Otkako je umro, mnogi ljudi pitali su me za to“, rekla je. „Izgleda da
svi misle kako nešto skrivam.“
Max je pričao o panorami stoljeća, koju je Hirschfelder htio razraditi,
proširujući svaki put iznova svoj izvorni, bitno manji plan, sjećam se još te
bujice riječi, govorio je o četiri susreta jednog školskog razreda iz Beča, čiji
su učenici maturirali odmah nakon takozvanog pripojenja, iz kojih će,
naravno, kao što priliči takvim susretima, proizići četiri sudska ročišta.
Započinjući zajedničkim vikendom trojice posljednjih preživjelih školskih
drugova u jednom planinskom hotelu negdje u Alpama, razgovorima trojice
staraca koji žude za sjećanjima, u kojima su se malo-pomalo pojavljivali
mrtvi, radnja je u divljim meandrima vodila iz sadašnjosti u prošlost,
objasnio mi je, jedno jeftino putovanje autobusom u Pariz sedamdesetih
godina, jedna večer uz mlado vino pedesetih i prva godišnjica mature u
proljeće uoči izbijanja rata bile su njene daljnje postaje, ako sam dobro
shvatila, točke križanja dvadeset jednog životopisa, kojima je Hirschfelder
navodno želio istražiti tek dvadeset jednu mogućnost vlastita života, koji je
progonom brutalno skrenut s kolosijeka, dvadeset jedan put postaviti pitanje
što bi se dogodilo da je mogao ostati. Pritom je Hrischfelderova dvojba bila
upravo to da kod kuće ne bi imao izbora, naglasio je, i još se sjećam kako je
rekao da čitav pothvat time postaje proturječan, i kako mi se plakatnim
učinio njegov pokušaj spašavanja djela, kako olakom tvrdnja, koja je smjesta
uslijedila, kako takva tema uopće ne može krenuti u drukčijem smjeru.
Kimnula sam glavom u znak slaganja, ne razmišljajući o mogućnosti da
se Hirschfelder time možda uopće nije bavio, kao što danas ponekad mislim,
jer je Max bio suviše izričit u svojim pribojavanjima da je rukopis prije smrti
možda uništio, i još uvijek se ne mogu pomiriti s tim da osim prkosna
samoopravdanja u naslovu Živi žive, a mrtvi su mrtvi, njegove nečuvene
tautologije, ništa drugo nije ni postojalo.
O drskosti te dosjetke morala sam razmišljati i onog popodneva u
Austrijskom institutu, kad sam zamijetila da većina prisutnih stoji pred
vlastitim fotografijama. Među njima je bilo studijskih slika, krutih snimaka
mladih ljudi u nedjeljnoj odjeći, koji su s nesigurnim ponosom gledali u
kameru, slučajnih snimaka nasmijanih lica, na rubovima izblijedjelih
grupnih portreta sa strelicom koja je isticala neku glavu, no činilo mi se da
je, uz neke iznimke, posvuda jedno te isto, slike je trebalo pomicati naprijed
ili natrag, trebalo je vidjeti trenutke prije ili poslije snimanja, kako ne bi
nastao dojam da je ono najvažnije izbrisano, sve što bi iole moglo protumačiti
njihovu sudbinu, pa ipak, nije mi bilo nimalo teško uskladiti ih s likovima
koji su stajali pred njima, djelujući na mene poput njihovih voštanih kopija.
Umjetna rasvjeta ukidala je svaki osjećaj za doba dana, prozori su mi se
odjednom učinili hermetički zatvorenima, postalo je strašno zagušljivo, a u
šapatu dama i gospode čiji su životopisi, kako se moglo zaključiti prema
legendama uz slike, ispleli poroznu mrežu oko zemaljske kugle, bilo je nečeg
naprosto onostranog, njihov govor zvučao mi je kao da sam iznenada čula
govor osoba u nijemom filmu. Kad god bih ih pogledala, poželjela bih
razmaknuti zavjese, pustiti da u prostoriju uđe zrak i svjetlo, da budem
sigurna da je vani ljeto, danima jednako visok tlak zraka s temperaturama
preko trideset stupnjeva, a kad sam zamijetila da za mnoge ne znam čak ni
gdje su mjesta njihova rođenja, da bih prvo morala posegnuti za atlasom da
vidim gdje su točno Bukovina, Banat ili Galicija, prisjetila sam se ilustracije
što sam je otkrila u jednoj zbirci pripovjedaka strave i užasa, karpatskog
krajolika prekrivenog snijegom, nad kojim je upravo izlazio blijed Mjesec.
 Hirschfelderova slika visjela je odmah do ulaza u nužnik, činjenica kojoj
se Margaret nasmijala, kad smo napokon stigle do nje, iako se sjećam koliko
mi se njen smijeh učinio bespomoćnim. Naravno da je bila puka ironija kad
mi je ispričala kako je Hirschfelder poznavao te običaje i kako se zacijelo ne
bi začudio što se nalazi upravo na tome mjestu, tim više što mu se to uvijek
događalo, što je, primjerice, pri pokušaju da u petak popodne u knjižnici
Instituta pročita novine nailazio na zaključana vrata ili bi mu neki činovnik
rekao da pošta još nije stigla, ili bi pak napuhan tip, koji je sjedio u svojoj
loži poput pretučena boksača, portir, čijeg sam nasljednika zatjecala jedino
kako spava, pogledao na sat i rekao mu da mu je žao, ali da je njegov vikend
započeo prije četvrt sata. Pritom je ostala začuđujuće mirna i kad je
pogledala za kulturnim atašeom, koji je, očito se ponovno pribravši, noseći u
ruci pladanj s čašama, u društvu svojih tajnica prošao pored nas, pokušala
sam zamisliti Hirschfeldera kako se još i zahvaljivao za ta odbijanja, kako je
neko vrijeme još morao razgledavati police s knjigama, na kojima sam
kasnije uzaludno tražila njegovu, da bi se naposljetku bez riječi odšuljao iz
Instituta.
Govoreći o tome Margaret je samo odmahnula glavom, ali ja sam sve
vrijeme primjećivala koliko se morala suzdržavati da ga zbog toga ne
osuđuje.
„Nije mi jasno kako je moguće da se nije opirao“, rekla je napokon. „Ali
kad bih ga pitala zašto dopušta da se kreteni tako bahato odnose prema
njemu, odgovorio bi da su to njegovi ljudi, a svoje ljude on na žalost ne može
birati.“
I to mi je već zvučalo dovoljno paradoksalno, no uslijedile su još
neobičnije stvari i ja sam polako počela shvaćati primjedbu, koja bi joj svako
malo izletjela, kako ponekad nije bilo jednostavno s njim.
„Kad je putovao u Austriju uvijek se predstavljao kao Englez, jer inače
tamo navodno ne bi mogao izdržati“, nastavila je. „Proturječje mu pritom
očito nije zapelo za oko.“
Mislila sam da svoju zemlju, osim jednom nakon rata, više nije
posjećivao, utoliko više iznenadila me njena zaprepaštena reakcija kad sam
to spomenula.
„Ma, to su glasine.“
Naravno da mi je Max time napunio glavu, ali prije no što sam uspjela
objasniti što želim reći, ona mi je upala u riječ toliko odlučno da sam napokon
zašutjela.
„Naravno, bio je tu i službeni posjet“, rekla je kao da joj je neugodno što
sam je na to podsjetila. „To se zaista dogodilo samo jednom i to je već bilo
previše.“
 Njena aluzija odnosila se na dodjelu Državne nagrade Hirschfelderu,
ali o tome nije htjela govoriti, baš kao ni o ostalim monstruoznostima, kako
se izrazila, pozivima na proslave u čast bivšim sugrađanima njegova godišta,
koji su još uvijek živjeli u egzilu, što ih je potpisivao bečki gradonačelnik,
čestitkama za Purim, Pashu ili Hanuku, koje je s mješavinom gađenja i
krivnje bacao u koš za otpatke, ili neobaveznim priopćenjima zajednici, koje
su godinu dana nakon njegove smrti s vremena na vrijeme još dolazile
poštom.
„Na kraju, sve je to zvučalo kao dreka na sajmu“, rekla je. „A on niti je
znao što su dani Purima, niti je previše držao do Pashe ili Hanuke.“
Hirschfelder se očigledno nije dao zavitlavati, no ipak me začudilo kad
je Margaret ispričala kako je svako ljeto odlazio u salzburški kraj, iako je
čitavu godinu prije toga obećavao da više neće ići na putovanja, da ga suviše
iscrpljuju, a da osim toga u tom dijelu svijeta nema što tražiti, pa neka mu
je otac i rođen tamo. Odmah nakon Uskrsa, rekla je, postajao bi nekako
nemiran, u njegovim uvjeravanjima bilo bi nečeg umjetnog i najkasnije
jednog od prvih toplijih dana rekao bi kako još jednom želi otputovati,
posljednji put, pitajući je što misli o tome, iako je sve već bilo spremno i
dogovoreno s upravom knjižnice, pa bi ga nekoliko tjedana nakon toga već
vozila na trajekt u Harwich. Prije rata stigao je tamo s deset maraka u džepu
i možda je to bio razlog što je upravo on, musavko, kako ga je s ljubavlju
nazivala, koji nikad nije držao do vanjštine, pazio da za tu prigodu bude
dobro odjeven, navodno je za to imao vlastitu garderobu od najboljeg sukna,
koju bi na kontinentu nedvojbeno smatrali britanskom, elegantan od glave
do pete, kakvog ga nisam mogla ni zamisliti gledajući prognanika na
fotografiji, mladića raširenih nogu i razmaknutih očiju koje, uslijed igre
svjetla i sjene, kao da nisu imale trepavica.
„Na svojim putovanjima sigurno se uvijek predstavljao kao Smith“,
rekla je. „Bilo je to ime koje je uzeo u ratu, ne bi li zamaglio svoje podrijetlo.“
Onda mi je ispričala kako ga se potom opet odrekao, koristeći ga samo
još prilikom posjeta kod kuće. Nisam znala što da pomislim kad me odmah
zatim zamolila da je ne shvatim pogrešno.
„Za mene on je uvijek bio onaj koji je bio.“
To mi je zvučalo previše kriptično, pa sam je pitala kako to misli.
„Upoznala sam ga pod njegovim pravim imenom“, odgovorila je. „Jasno
je da je ono tada bilo poput pečata.“
Naglasila je to kao da se ne radi o jednoj te istoj osobi. Naoko beznačajne
stvari, koje je nakon toga dodala, kao da je Hirschfelder bio tek ostarjeli
dečko, koji, više ne sasvim košer, a možda već i pomalo mušičav, poput svih
ostalih turista odlazi na ljetovanje, kod mene su samo pojačale taj dojam.
Više si nije dopustila. Bit će da je nespektakularnim načinom na koji je
govorila o njemu nametnula ton razgovora, tako da je nastavila pričati o
razglednicama koje joj je slao, s uvijek istim motivima zalazaka sunca,
jezerskih krajolika ili vječitih parobroda na lopate, popraćenih svaki put
istom rečenicom, da mu je dobro, ispisanom njegovim rukopisom pri donjem
rubu razglednice poput lomljive slike koja prkosi sama sebi. Meni su uz to
nedostajale slike, nisam imala predodžbu o tome kako je on provodio svoje
dane, ako su njena uvjeravanja bila točna, ni jedan jedini put nije pokušao
uspostaviti kontakt s ljudima, pa se pitam nema li u tome previše mojih
interpretacija kad u nuždi pokatkad kažem sama sebi da je slika, što sam je
kasnije vidjela u njenoj kući, zapravo dovoljna, snimka koja ga prikazuje u
pletenoj fotelji na hotelskoj terasi, nogu prebačenih jedna preko druge,
ispravljenih leđa, nedvojbeno džentlmen u bijelom lanenom odijelu i
dvobojnim cipelama, pozer, kako se činilo, što ga ponor razdvaja od
muškaraca teške kategorije i njihovih godinama njegovanih tijela hrvača
slobodnim stilom, koji su sjedili na suncu za okolnim stolovima.
Bila je to slika na kojoj je bio najsličniji posjetiteljima izložbe, djelovao
je kao da zrači istom zatvorenošću, i iako je još uopće nisam poznavala,
sumnjala sam od samog početka je li Margaret bila u pravu sa svojom
tvrdnjom da on nije čitava života bio u bijegu, poput većine prognanika, već
da se odmah nakon rata, odlučivši ostati na otoku, jednom zauvijek smirio.
„Možda zvuči nejasno, ali samo na taj način uspio je povratiti slobodu
kretanja“, rekla je. „Jer samo zato što je ostao, mogao je isto tako u svakom
trenutku i otići.“
Iz Austrijskog instituta još smo otišle u hotel Hyde Park i tako umakle
s područja vladavine kulturnog atašea, koji je, kad smo odlazile, još uvijek
sa svojim tajnicama trčkarao gore-dolje, kao da ni u kojem slučaju ne želi da
ga uhvati netko od ljudi koji su poput pasa u očekivanju hrane pratili svaki
njegov pokret. Pod pogledima konobara, koji od silne afektiranosti nije bio
siguran ne bi li bilo bolje da nas nije pustio u bar, Margaret me ispitivala o
meni i još se dobro sjećam kako sam bila iznenađena vlastitim odgovorima,
posebice time da sam više pričala o Maxu nego o sebi samoj, nazivajući ga
neprestance svojim mužem, iako on to odavno više nije, tim više što mi, dok
smo još bili u braku, nikada ne bi palo na pamet tako ga nazvati. U svakom
slučaju, ona to poslijepodne više riječju nije spomenula, a i ja sam se
suzdržavala, kao da je onaj razgovor o njemu iznenada postao tabu, dok su
teme poput kita koji se taj tjedan nasukao negdje na obali, vjenčanja neke
manekenke s krivonogim džokejem, nepredvidljivosti vremena i što je još sve
natuknula, naprosto od životne važnosti. Dvojica poslovnih ljudi koji su
stajali do nas za šankom zanijemjeli su i slušali nas otvorenih usta, kao da
je riječ o njihovim vlastitim sudbinama. Stoga nismo ostale više od sat
vremena, ali prije nego što smo krenule, usrdno me je zamolila da se nađemo
kad tamo jednom ne bude tako odvratno otmjeno, a kad smo nekoliko dana
kasnije usred grupe turista sjedile pred panoramskim prozorima i gledale
kako se među sablasnim drvećem u parku provlači skupina jahača u vojnički
zelenim ogrtačima, čiji su trupovi u usporenom klipnom gibanju djelovali
nekako nadrealno na uspuhanim konjima koji su obješenih glava kaskali po
pijesku, nisam znala što mi želi pokazati, no sjećam se kako sam se zagledala
van kao da očekujem da će pred mojim očima niotkuda iskrsnuti jahači
apokalipse, obrisi koji galopiraju preko tla spaljena višetjednom sušom, i
pohitati ravno prema nama.
Ujutro nakon našeg susreta u Austrijskom institutu Margaret me
nazvala i predložila da se nađemo. Iako sam isprva oklijevala, bio je to
početak čitavog niza dogovora, za koje još uvijek ne znam jesu li joj trebali
poslužiti kao priprema i uvod u ono što će mi naposljetku otkriti u svojoj
kući, naime mogućnost da je Hirschfelder prije više od pola stoljeća ubio
čovjeka. Zaista, ponekad mislim da ništa ne ukazuje na tu mogućnost, a kad
se upitam zašto li je samo mogla poželjeti da joj baš ja budem svjedokinja,
ne pronalazim nikakva odgovora, tako da naše zajedničke sate smatram
onako nevinima kakvi su možda i bili, čujem je kako mi govori „dijete“, „ali,
dijete“, i sjećam se kako smo u jednoj kavani na Sloan Squareu sjedile jedna
nasuprot drugoj i kovale planove za taj dan, što bismo ga okončale navečer
kod Baileysa na Gloucester roadu, a da se u svom razgovoru ni jednom ne
bismo dotakle njega, kao da on uopće nije bio taj koji nas je spojio. Izgledalo
je kao da više nemamo ništa s njim, kad smo odlazile u Richmond, sjedile na
obali Temze i gledale za izletničkim čamcima, a ako bih ipak pronašla
nekakvu vezu, onda ponajprije preko zbirke kurioziteta, koju mi je pokazala
dok smo obilazile muzeje u South Kensingtonu, preko čudotvornih stolaca
za rađanje s intarzijama svetaca, na kojima su generacije isposnica pri
molitvi u položaju kanonika izbacivale plod svoga tijela, stravičnih kliješta
za porađanje iz prošlog stoljeća, nalik na otrgnute metalne škare divovskih
jastoga, luđačkih košulja od jute i kože s rešetkama za ugrize ili teških
željeznih kaveza, koji su, izjedeni hrđom, u mračna vremena anatomije bili
stavljani preko ljesova da ih zaštite od pljačkaša grobova i uskrisitelja, svih
tih ostataka iz povijesti medicine, koji me tada nisu ganuli, ali mi naknadno
izgledaju kao skrivena prijetnja ili proročanstvo, kao nametljiv mig s njene
strane, koji zacijelo nisam primijetila.
Dan je bio jasan, bila je nedjelja, kad sam se odvezla k njoj u Southend
on Sea. Na Picadilly Circusu kupila sam novine, očekujući nekoliko dokonih
morskih sati, što ću ih lijeno provesti na vani, što se mene tiče može i na
šetalištu, okružena djecom koja skviče poput praščića i, držeći u rukama
šarene balone, vuku svoje roditelje iz predgrađa od jednog štanda s
drangulijama do drugog, što je i Hirschfelder zacijelo toliko puta morao
promatrati. Bila sam dirnuta kad sam je na peronu zatekla samu u crveno-
bijeloj haljini na točkice i imala sam dojam da će me iz nekog razloga samo
nerado odvesti u knjižnicu, u kojoj je on radio do umirovljenja, bunkera od
cigle pored ceste što vodi iz grada, koji se zujeći pržio na jarku sunčevu
svjetlu, no kad smo ustanovile da je zatvoreno, činilo se da joj je ipak žao što
mi ne može pokazati njegovo nekadašnje radno mjesto. Svega nekoliko dana
kasnije trčala sam za njom putem kojim je on svakodnevno išao, glavna ulica
djelovala je pusto kao nakon obračuna bandi u nekom gnjezdašcu iz
vesterna, jedna mačka sklupčala se na ulazu u kuću, jedan pijanac mokrio
je u gredicu s cvijećem, ispred željeznih rešetaka trgovina vidio se uzvitlan
papir, iako nije bilo vjetra, na kupoli jedne ruševne zgrade otkrila sam
njemačku riječ Kursaal, a hotel je, pritisnut teretom tisuća prosjedenih
popodneva, sakrivši jedan dio fasade, čvrsto stajao na svojoj uzvisini ponad
žala.
Izuzme li se pisaći stol sa stolcem i jedan kauč, njegova soba bila je
prazna. Na kauču su ležale rasprostrte nekakve bilješke, koje sam uzela
listati, dok je Margaret zastala iza mojih leđa. Stranice su bile ispisane
strojem, od ruba do ruba, sve bilješke bile su, kao pod prisilom, jednako duge,
a kad sam već na prvi pogled zamijetila uvijek iste stvari koje je nosio u
zalagaonicu, nisam ni pokušala nastaviti s čitanjem, čak ni bilješke pisane
njegovim rukopisom. Slušala sam je kako zaustavlja dah. Onda sam sjela,
ona je stupila prema naprijed, otvorila prozor, a izvana je gotovo u istom
trenutku doprla krika galebova. Pitala sam je koliko je godina dolazio
ovamo.
Sjećam se još kako je oklijevala s odgovorom, kao da se boji da bi mogla
odati nešto što je bolje zadržati za sebe.
„U godinama to se uopće više ne može izraziti“, rekla je glasom koji je
iznenada djelovao umorno. „Zacijelo je bilo pola života.“
Te riječi prolazile su mi kroz glavu još dok mi je pokazivala svoju kuću,
u kojoj su se poput duhova ukazivale njegove dvije bivše žene, i nešto u njima
ponavljalo se u prašini na rubu kamina, u zavjesama koje su u svim
prostorijama bile navučene, u porculanskim figurama među tornjevima
knjiga u dnevnoj sobi, modelu jedrenjaka ili kutijici s priborom za šivanje,
koja kao da je od pamtivijeka ležala otvorena na podu kabineta. Mirisalo je
po mokrom rublju, po psećoj hrani iz limenke i kolonjskoj vodi, a osmijeh na
njezinu licu, s kojim je otvarala jedna vrata za drugima, kao da bi se iza
jednih trebao pojaviti on, završio je sa spuštanjem uglova njenih usana, na
što sam reagirala potištenošću koju osjetim uvijek kad nekog prvi put
susretnem između njegova četiri zida i sve se mogućnosti usuču u
nemogućnost osamdeset, sto ili stotinu dvadeset četvornih metara, četiri
zida među kojima bi trčkarali u čarapama, obavljali nuždu uz otvorena vrata
nužnika ili visoko podignutih nogu ispred televizora tonuli u san. Pokušala
sam ga zamisliti u njegovu stolcu za ljuljanje, kako lista neku knjigu sa
slikama i ponekad zastane na nekoliko minuta, s prstom uguranim među
stranice, dok ona sjedi njemu preko puta, a vani se sprema oluja i djeca iz
susjedstva puštaju zmajeve. U pun sat odzvanjanje ure kao da je najavljivalo
neželjen posjet, on joj dobaci pogled i uspravi se da osluhne i s olakšanjem
sklizne natrag na stolac, ako nitko nije došao, te bi se ponovno začulo
pucketanje tišine kao da pucketaju lupine razbijenih jaja, zvuk krhotina koji
u meni izaziva sliku brojčanika koji se svinuo i istegnuo u duljinu, sve dok
se kazaljke nisu počele vrtjeti u zraku.
Margaret mi je djelovala poput druge osobe, s toliko malo
samorazumljivosti kretala se svojom vlastitom kućom. Čvor u njenoj kosi
sjedio joj je na glavi kao veliki pauk, dok je hodala iz sobe u sobu,
ogledavajući se neprestano za mnom, slijedim li je još ili sam se možda već
izgubila među kupovima naslaganih knjiga. Bila je to neka vrsta
odglumljene zaboravljivosti, s kakvom se stari ljudi rado poigravaju, svaki
put kad bi zastala da nešto kaže, jer bi potom govorila samo još beznačajne
stvari, dok mi napokon nije ispričala priču o ubojstvu, pritom nimalo ne
podigavši glas.
Isprva joj, naravno, nisam vjerovala i samo sam se smijala kad me
upitala što bih učinila da me moj muž jednog dana uzme za ruku i povjeri
mi da je ubio čovjeka.
„Biste li ga štitili?“
Nehotice sam odmahnula glavom.
„To ovisi o okolnostima.“
„Što biste učinili?“
Slegnula sam ramenima.
„Biste li ga štitili ili biste otišli na policiju?“
„Ne znam“, rekla sam, još uvijek oklijevajući. „Ali to bi onda zacijelo bilo
toliko jasno da se više ne bih ni morala odlučiti.“
Kad je završilo vođenje po kući, sjedila sam u kuhinji nasuprot njoj, dok
je ona rezala drugi komad savijače od jabuka, što ju je puna ponosa stavila
na stol, bilo je to Hirschfelderovo omiljeno jelo, pripremljeno samo za mene.
Ne mareći za moje geste odbijanja, gurnula je tanjur pred mene, obrisala
mrvice sa stola i stresla haljinu. Onda je skinula naočale, poravnala kosu
iznad ušiju, oslonila se na laktove ostavivši ruke na sljepoočnicama i
zagledala se u mene. Na vrhu nosa vidjele su se kapljice znoja, a usrdnost
njezina pogleda nisam mogla umisliti.
Bilo je to navodno nekoliko dana prije njegove smrti, kad je Hirschfelder
započeo s time, kad je počela iznositi detalje, za mene je nestalo svake
sumnje da misli ozbiljno, dok mi nadugo i naširoko priča kako ju je dozivao,
kad god bi došla k njemu u sobu, u njegovu mračnu, neprozračenu komoru,
kako bi nogama svaki put odgrnuo deke i ponovno započinjao s time. Način
na koji je govorila o njegovim zjenicama, kapima koje su divljački jurcale
amo-tamo, kao da u njima izgara čitav njegov život, kako me je uvjeravala
da je u njima bilo nečeg molećivog, prosjačkog, njena želja da mu povjeruje,
sve to djelovalo je na mene vrlo uvjerljivo. Jer čak da je i željela, ne bi joj
pošlo za rukom odglumiti toliko patetike. Slušala sam je s mješavinom
radoznalosti i odbojnosti, pokušavajući zamisliti kako je stajala pored
njegove postelje, kako ga je hrabrila, rastjerivala njegovu bojazan da bi ga
mogla smatrati ludim ili pomisliti da je sve to samo izmislio.
„Bila je to upala pluća“, rekla je, kao da je sama ostala zaprepaštena
bezazlenošću riječi. „Od toga više nitko ne umire.“
Iako sam znala da nije tako, nisam joj se usprotivila.
„Početkom travnja kupao se još u moru kao svake godine, a mjesec dana
kasnije već je bio mrtav“, dodala je. „U međuvremenu imala sam prilike
osjetiti što je bolest napravila od njega.“
Čudila sam se što je u to vrijeme tražio u vodi i već sam htjela upitati,
no onda me i opet preduhitrila.
„Nisam više mogla podnositi njegove samooptužbe.“
Gorčina u njenim riječima nije se mogla prečuti i ja sam se prisjetila da
je ne jednom spomenula kako je nesnosan znao biti zbog nekakvih smiješnih
sitnica i da se onda uvijek sama obuzdavala, kao da je blasfemija makar i
najmanje posumnjati u njegovu uzoritost. Ako bih je shvatila doslovno, kad
god bi zaboravila vratiti neku knjigu na njezino mjesto, bilo bi to ishodište
iscrpljujućih tirada, kad god bi nahranila susjedova psa ili djecu iz
susjedstva pozvala u kuću na čašu limunade, moglo je to prerasti u pravu
tragediju, i onih nekoliko puta što su bili u društvu, ili kod para kipara koji
su stanovali u istoj ulici ili kod nekog od njegovih kolega iz knjižnice,
naknadno bi joj uvijek imao što predbaciti. S tim je savršeno išla činjenica
da se od prvog dana otkako je nastupila vrućica opirao odlasku u bolnicu,
svaki put s istim argumentom da je pretrpio već i veće katastrofe, da ju je iz
puke tvrdoglavosti zamolio da kućnog liječnika drži podalje od njega, te mi
je ispočetka djelovalo razumljivo što nije bila zabrinuta, prehlada, kako je
rekla, bila je sasvim normalna u to doba godine, iako je čitav dan s pučine
dopirao mlak vjetar, noseći sa sobom pustinjski pijesak, vjetar, na kojem su
galebovi, ne mahnuvši krilima, čitav dan jedrili nad glavama šetača na
šetalištu.
Onda je rekla da je na plaži vidjela prve ležaljke i da se magnolija
prerano rascvala i ona ga je prvo zamolila da je ljeti povede sa sobom, da
zajedno otputuju, i još se sjećam kako sam apsurdnom smatrala tu
povezanost, kad se sama prenula iz sanjarenja s napomenom da je umro baš
u vrijeme kad se slavila pedeseta obljetnica završetka rata.
„Kad je nekoliko tjedana kasnije izgorio velik dio gata, izgledalo je kao
da mu se netko želio narugati“, rekla je kao da su to bitne smjernice. „Ta
oduvijek bi, kad bi ga pogledao, u šali govorio da bi ga trebalo spaliti.“
Nato me neko vrijeme šutke promatrala, i kad je neposredno počela
govoriti o imenu koje je Hirschfelder tijekom posljednjih dana svoga života
neprestance spominjao, iako je inače izbjegavao njena pitanja o njemu,
jadikovanje u njezinu glasu nije se moglo prečuti.
„Prvo me je do besvijesti zaklinjao da ne postoji nitko tko bi se tako
zvao, a onda bi se iza tog imena odjednom trebao kriti čovjek kojeg je ubio.“
Ime o kojem je bila riječ navodno bi se spominjalo i svaki put kad bi ga
posjetila dva gospodina, koje je Hirschfelder poznavao još iz vremena rata,
drugovi iz Beča, onaj blijedi i onaj s ožiljkom, kako ih je zvao, čijeg bi se
posjeta svake dvije godine prepao i još se sjećam kako je ispričala da je s
njima zaposjedao dnevnu sobu, gdje su se oni, napadno pušeći cigare,
zavaljivali u fotelje, kao da su oni zapravo domaćini, a on je, krut i zbunjen,
kao da je napola promrznuo, sjedio kraj njih. Bili su dvije provokativne
spodobe, koje su očigledno htjele pokazati da su postigle nešto u životu.
Ponekad bi se u čitavoj kući čuo njegov usiljeni smijeh, smijeh s kojim je
reagirao na njihovu usiljenu vedrinu, i dovoljno mi je da pogledam njegovu
fotografiju na pisaćem stolu da se prisjetim kako ga je oponašala, meketav
smijeh nad kojim pokušavam zamisliti kako su bar na trenutak zanijemjeli,
kad bi se u razgovoru začula ta tri sloga, kad bi spustili glasove i pogledavali
čas prema njemu, čas prema njoj, domaćici kuće, iako ona ionako nije
razumjela ni riječi njemačkoga.
„Radilo se o istom Harrasseru kao i u danima pred njegovu smrt“, rekla
je. „To je jedino što sam stvarno primijetila.“
Onda mi je ispričala kako je Hirschfelder uvijek tvrdio da je ona nešto
krivo čula, kad god bi poželjela znati tko je to bio, i njoj je bilo jasno da to
mora biti u vezi s činjenicom da je svoja dva posjetitelja svaki put dočekivao
s pretjeranom srdačnošću, iza koje se samo skrivala njegova rezerviranost,
da je s njima protivno vlastitoj navici pio do kasno u noć, vodeći ih sljedeći
dan na šetalište i na gat, da bi ih, nakon što bi otišli, na najgori mogući način
grdio, nazivajući ih bagrom, govnima, Židovima, kao da i sam nije bio Židov,
i izlijevao vino koje su donijeli u slivnik.
Bila je to neobična priča i ja sam se, htjela-ne htjela, ponovno uhvatila
u razmišljanju što li bi na to rekao Max, i najradije bih joj bila rekla da se
oko toga ne mora uzrujavati, dok nisam primijetila koliko sam i sama
razdražena zbog nje.
„Zvuči kao da je još na samrtničkoj postelji zbijao šale s vama“, rekla
sam napokon nekako nezgrapno. „Zacijelo sami znate što o tome valja
misliti.“
Primaknula sam stolac bliže stolu, zagledala se u njene ruke koje je s
hrptovima prema gore spustila u krilo i šutjela. Na srednjaku i prstenjaku
nosila je vjenčane prstene koji su odgovarali jedan drugome i dok sam
razbijala glavu pitanjem potječu li oni od njezina prvog muža ili od
Hirschfeldera, iznenada mi se učinilo kao da joj glas do mene dopire sa
zakašnjenjem, pa sam se zagledala u njene usne, kao da s njih želim čitati
njene riječi. Iako ništa nije upućivalo na takav zaključak, bojala sam se da
bi mogla pomisliti da je nisam slušala, pa sam pričekala neko vrijeme, dok
se nisam usudila ponovno spustiti pogled.
„Za vrijeme rata proveo je više od godinu dana u logoru“, rekla je. „Tamo
je s tim muškarcem i onom dvojicom iz Beča dijelio sobu.“
Vani se čuo zvuk automobila u dolasku, i dok sam pomislila kako je
smiješno da se nakon svega vremena u određenim situacijama još uvijek
pitam što bi Max rekao – bio je to tik, izlika kad si ne bih znala drukčije
pomoć – vidjela sam ga kako iza njenih leđa nestaje iz vidljivog dijela
prozora. Potom je cesta, koja se u širokom luku spuštala do mora, opet bila
prazna, drhtav slijed uvijek istih slika koje su treperile na rubovima kao da
su snimljene ručnom kamerom i puštene ubrzano, i morala sam se obuzdati
da je iznenada ne uhvatim za ramena kao mjesečarku. S plavetnila neba
pogled mi je skliznuo na njene cipele, koje su u predsoblju stajale poredane
u parovima, a predodžba kako navečer sama hoda iz prostorije u prostoriju,
gasi svjetla i ostaje još nekoliko minuta u mraku iza zavjese, stegnula mi je
grlo.
Za to vrijeme ona je šutke gledala kroz prozor, a kad je nastavila
govoriti, glas joj je bio toliko tih da sam ju jedva razumjela.
„Bilo je to na otoku Manu.“
Čula sam za internacijske logore na otoku Manu, no nisam znala kako
bi netko poput Hirschfeldera dospio tamo. Brzopleto sam izlanula:
„Zar nije bio izbjeglica?“
Vidjela sam je kako zbunjeno diže ruke.
„Onda ne razumijem što je tražio na otoku Manu“, rekla sam. „Nitko
onamo nije odlazio dobrovoljno.“ Ponovno je pustila da prođe nekoliko
trenutaka.
„Samo me ne pitajte o razlozima“, odgovorila je napokon. „Znam samo
da je prije smrti neprestance govorio o otoku Manu.“
Više tog dana od nje nisam saznala, ali moja znatiželja definitivno se
bila probudila i ja sam odlučila da, umjesto pisanja članka o izložbi,
iskoristim preostalo vrijeme u Londonu i radije istražim tu priču, iako ona
na moje veliko čuđenje ostatak popodneva više nije pričala o njoj. Kad sam
krenula, već se mračilo. Otpratila me je do željezničke postaje, ne rekavši
cijelim putem gotovo ni riječi. Hodala je uz mene i na kraju me čak uhvatila
pod ruku. Začudila sam se, osjetivši stisak njene ruke, a iz vlaka sam je
promatrala kako stoji na peronu i maše, rastrgana između olakšanja što sam
joj umakla i bezumne želje da siđem na sljedećoj postaji, vratim se i poljubim
je u obraz.
 Sutradan sam nazvala svoju majku u Štajersku i zamolila je da mi
pošalje primjerak Hirschfelderove knjige, ako nije razgrabljena. Uzaludno
sam je tražila i u Goethe Institutu na Exhibition Roadu, a prema Margaret,
nije postojao engleski prijevod. Nije mi uspjelo doprijeti do njegove prve
žene, umirovljene tajnice jednog odvjetničkog ureda, koja je sa svojim
mužem stanovala u Islingtonu, no prevladala sam svoj strah od automatskih
sekretarica i ostavila joj poruku da bih je rado srela, pisala sam, a da nisam
znala ni adresu, novinama u Beču, u kojima je njegova druga žena bila
urednica, a kad sam se za sljedeći vikend ponovno dogovorila sa svojom
novom prijateljicom, krug njegovih triju žena bio je kompletan. Pomišljala
sam čak i na to da potražim dvojicu njegovih posjetitelja, o kojima mi je
pričala, ne bih li štogod od njih saznala, misteriozni likovi navodno su se kod
njih uvijek pojavljivali kao vjesnici katastrofe, ali ona nije znala čak ni
njihova imena, tako da nisam imala pojma kako da uopće dođem do njih.
Ni meni samoj još nije bilo jasno što očekujem od svih tih pokušaja, ali
kad sam se nakon jedne šetnje pored Temze zatekla u galeriji Tate, znala
sam da sam tamo samo kako bih pogledala sliku koju mi je Margaret opisala
kao Hirschfelderovo najdraže umjetničko djelo, Turnerov Snow Storm s
nevjerojatno dugačkim dodatkom naslovu, Stem-Boat off a Harbours Mouth
making Signals in Shallow Water and going by the Lead i još The Author
was in this Storm on the Night the Ariel left Harwich i kao da od njega
očekujem odgovor, buljila sam u parobrod koji se s mukom probijao kroz
središte snježne oluje, pramca zaronjena među valove, dok mu je na okrugloj
krmi gorjelo svjetlo, i kotač s lopaticama, koji je zasigurno uzrokovao vrtlog,
iznutra kao da je osvijetljen, bila je to vrtložna struja, kružni pokret
nevjerojatne siline pod kojim se naoko krhak brod gotovo potopio.
Danas mislim da se Hirschfelder upravo tamo definitivno ušuljao u
moje misli i ne znam zašto, no otad bih, kad bih ga pokušala zamisliti, prvo
pomislila na noć prije transporta na otok Man, noć što ju je s blijedim i onim
s ožiljkom proveo zatvoren u jednoj londonskoj školi i koju je Margaret samo
kratko spomenula, tu noć i što mu je tada prolazilo kroz glavu. Ono malo što
mi je o njemu bila ispričala u hipu se složilo u najkonkretnije scene i još
uvijek me čudi s kojom sam lakoćom u mašti popunjavala prazna mjesta,
koja su, unatoč svemu što sam kasnije o njemu doznala, postojala i dalje.
Moju sigurnost da je moralo biti tako kako sam ja zamislila i nikako drukčije,
potresao je sve jače nastavak mog istraživanja, sve dok se više nisam mogla
zakleti da je zaista bilo tako, ali sam barem bila sigurna da je tako moglo
biti.
 Drugo poglavlje
London
17. svibnja 1940.
Bila je ponoć kad su i posljednji muškarci na golom drvenom podu učionice
napokon pošli na počinak, iz peći, koju su ložili čitav dan, iako je vrijeme bilo
još dovoljno toplo, još uvijek je izlazio dim, zadržavajući se naoko nepomično
u prostoru, no oni su zanemarili zabranu i otvorili oba prozora. Čuvari, koji
su vani patrolirali gore-dolje, to su naprosto previdjeli, njihovi koraci
približavali su se i udaljavali, struganje čizama na šljunku zvučalo je kao
daleki šum valova, škripa njihova remenja, grebanje i trganje kad bi puške
prebacivali s jednog ramena na drugo; njihovi obrisi pojavljivali bi se na
trenutak u prozorskim oknima, jedan lijevo, drugi desno.
„Sve u redu?“
Poput jeke vraćalo se:
„Sve u redu.“
Mjesec je bio napola zastrt velom od oblaka, tako da je samo slabo
svjetlo padalo na spodobe od kojih je većina tek od jutra bila zatvorena
zajedno s ostalima, no unatoč otvorenim prozorima zrak je djelovao
zagušljivo, širio se miris kao u domu za muškarce, slatkast miris po
lijekovima i raspadanju, pomiješan s dimom i mirisom djece, koja su
odvedena na sigurna mjesta izvan grada, mirisom škole, koji je u tebi budio
sjećanja na jedno doba koje je za tebe prohujalo prije mnogo stoljeća. Glasovi
u prostoriji odavno su se stišali u šapat, te je ponekad na nekoliko trenutaka
znala zavladati i potpuna tišina, samo u blizini zidne ploče, kamo su
nagurali klupe, jedan je kašljao i po svemu sudeći pljuvao, drugi je siktao, a
nakon vječnosti, u kojoj se više nisu čuli ni koraci stražara, uslijedio je
prigušen napadaj i ti si ležao stiješnjen među dvojicom svojih zemljaka, kako
su se sami nazvali, između blijedog i onog s ožiljkom, koji su vjerojatno
mislili da ti već spavaš, pa su tiho razgovarali preko tvoje glave, oči si držao
zatvorene i razmišljao o beskrajnim zimskim satima, kad su glasovi učitelja
dopirali izdaleka poput uspavljujućeg žuborenja u kojemu su i priče o
najkrvoločnijim zvjerstvima samo pojačavale tvoju tromost, satima
nedužnosti, dok je odjeća pri sušenju pucketala, a kroz cvjetove od leda na
prozorima provirivalo otrovno žuto nebo, naoko probodeno krovovima
okolnih kuća, satima koji su zauvijek skončali, kad su te napokon prenuli iz
tvojih dnevnih sanjarija. Bio je to direktor sam, koji te protresao i probudio,
a sad ti među svim tim muškarcima koji hrču i uzdišu ne polazi za rukom
pronaći mir, muškarcima od kojih ujutro još ni jednog nisi poznavao, i kroz
glavu ti prolazi pitanje što si mu trebao odgovoriti, starom gospodinu sa
zaliscima, koji je iz džempera izvukao svoj džepni sat na srebrnom lancu,
govoreći o vremenima, a da te pritom nije ni pogledao u oči, žao mu je, no on
te mora zamoliti da ubuduće ne pohađaš nastavu, preporučuje ti da uopće
nestaneš, dokle god je to još moguće, i onda je žurno otrčao niz hodnik gdje
su ga čekale obveze filatelista i ornitologa u slobodno vrijeme ili neke druge
beznačajne sitnice.
„To ne može biti“, čuo si onog s ožiljkom kako po tko zna koji put
jadikuje. „Kamo će nas odvesti?“
Na odgovor blijedog nije trebalo dugo čekati:
„Koliko puta to još želiš čuti?“
A onaj s ožiljkom nastavi:
„Van iz Londona?“
Blijedi:
„Ta rekao sam ti to već. Na otok Man. Ako ih raduje, mogu nas poslati
i k vragu.“
„Beč više nije Beč“, rekao je tvoj otac. „Moraš hitno napustiti zemlju“, a
ti si mu sjedio nasuprot u jednom lokalu na Gürtelu, onog kišnog jesenjeg
dana, kad je pred kućom u Margaretenstraße čekao na tebe, čuo si što ti je
neprestance objašnjavao, a opet nisi čuo, nisi želio čuti, i gledao si ga kako
jede, a da sam nisi mogao pojesti ni zalogaja. „Vjeruj mi, ne možeš ostati
ovdje“, preklinjao te je. Sve je aranžirano, a tvoja majka i njen muž, od kojeg
si dobio ime, bili su mrtvi tek tjedan dana, ugušeni ispušnim plinovima koje
su preusmjerili u svoj automobil, na jednom šumskom puteljku na rubu
grada, u džepu si imao njihovo oproštajno pismo, komad papira s molbom da
im oprostiš, koji si s vremena na vrijeme, izgužvan poput maramice, odsutna
duha izvlačio iz džepa, a on nikako da prestane pričati. Nekoliko stolova
dalje sjedili su ljudi u uniformama, koji su ga pozdravili kao starog znanca,
a on je spustio glas. „Ići ćeš jednoj sestrični moje tajnice u London“, rekao je,
dok si se ti zagledao u kišu koja je ponovno počela sipiti, u maglu koja se
vani zgušnjavala, jarku bjelinu protiv koje su se, kao da je bila živa, farovi
automobila, čije se svjetlo nakon zaokreta drhteći smirilo, uzaludno borili.
Slušajući njegove riječi sve više si tonuo u sebe i želio si da kaže kako je sve
to samo igra sablasti, da te uhvati za ruku i izađe s tobom van, gdje je nestalo
zastava što teške od vlage vise sa zgrada i pucketavo se klate amo-tamo, uz
prasak, kad bi ih dohvatio vjetar, kuda su prošli neprestani mimohodi,
razbile se bande koje još uvijek uz pjesmu i urlanje prolaze ulicama, a tebe
usred noći više ne bi budili mukli koraci na stubištu, njihova buka, kucanje
na vratima i tišina koja bi uslijedila, koja bi se iznenada trebala proširiti na
čitav svijet, želio si da ponovno ode s tobom u Prater, na nogomet ili da za
jednog od prvih proljetnih dana s tobom prošeće niz Glavnu aleju i svakih
nekoliko koraka skine šešir i nakloni se ženama u prolazu, da napokon
ostvari što je najavljivao i povede te u planine, htio ti je pokazati glečere,
njihove metalno sjajne oklope na sunčevu svjetlu, kakve poznaješ samo s
fotografija, odvesti se s tobom u salzburški kraj, k svojoj kući, a ne da te
uvijek mora tješiti kako će se sve to zbiti iduće godine, kad bude imao više
vremena, želio si da prestane pričati, da te prestane zvati Gabriel, kao da si
dijete, i neprestance ponavljati kako će ti se Engleska svidjeti, siguran sam,
Engleska će ti se svidjeti.
Pričekao si da ura u pokrajnjoj prostoriji počne tući i kad su ljudi u
uniformama iz nekog razloga prasnuli u smijeh, šapatom si rekao:
„Ja ne želim u Englesku.“
I prvi put si ga nazvao ocem.
„Molim te, oče, molim, dopusti mi da ostanem ovdje.“
A on je s hinjenim mirom uzvratio:
„Oče?“
I pogled mu je nemirno lutao amo-tamo.
„Što to treba značiti, Gabriele?“
„Nema smisla razmišljati o tome“, rekao je blijedi. „Možemo biti sretni
ako se uskoro maknemo odavde.“
I vidio si ga kako se pored tebe uspravlja.
„Čuješ li?“
A onaj s ožiljkom reče:
„Što da li čujem?“
A blijedi će:
„Zar ne čuješ?“
A onaj s ožiljkom ponovi:
„Kvragu, ta reci što je!“
 A ti si bio posve miran, slušao kako netko u suzama tone u san, netko
drugi mrmljao je tiho, za sebe, kao da moli, ali ime od milja, koje se
neprestance pojavljivalo u njegovoj litaniji, nikako nije pristajalo svecu.
„Čuješ li?“
I ti si čuo potisnuto smijuljenje, ponovno si čuo gospodina koji ti je već
popodne svojim tegobama zapeo za oko. „Prosvjedujem“, uvijek isto.
„Prosvjedujem“, čuo si njegov jecavi glas, kako negoduje nad tvrdim podom,
nad hladnoćom, kako jadikuje da ga nitko ne želi slušati, i vidio si ga pred
sobom kako trčkara gore-dolje po školskom dvorištu, jadajući se svima zbog
svoje bijede, sablasno deplasiran u svom dvorednom sakou, gradskom šeširu
i baloneru prebačenom preko ruke, kako se opire predavanju putovnice,
džepnog nožića i pribora za jelo, ručnog kovčega s knjigama, putnog pisaćeg
stroja, s kojim su ga ujutro zatekli u njegovu skrovištu u Regents Parku, on
će se, kako je rekao, na najvišoj instanci požaliti zbog takva odnosa spram
sebe, jer bio je profesor u Berlinu, u korespondenciji s Oxfordom i
Cambridgeom, i kako su mu stražari nasmijani popušili cigarete i
neprestance ga zadirkivali: Profesore, svaka čast, svaka čast, profesore.
„Zar ne čuješ?“
Glas koji se iznenada uključio došao je neočekivano, ali ti si znao da je
to ženski glas, glas koji ti se na telefonu učinio poznatim, iako je bio
izobličen, za neprestanih poziva u nemoguća vremena, zbog čega si uvijek
bez riječi spuštao slušalicu, a telefon bi već ponovno zvonio.
„Noć dugih noževa nije više daleko.“
A tvoja majka:
„Tko je?“
I njen muž, gotovo istodobno:
„Reci, tko je to bio?“
Onaj s ožiljkom nije odgovarao, a blijedi ga je prestao siliti i ponovno
legao, a ti si iznenada čuo udaljenu buku bitke, sasvim tiho čuo si brujanje,
koje si toliko dugo smatrao uobraziljom, izmišljotinom za zastrašivanje
djece, sad si ga jasno čuo, brujalo je iz smjera obale Kanala, čuo si kako trava
raste, kako si sam podrugljivo rekao, i vidio si kako se trom Mjesec probija
među oblacima, kroz niske prozore prepoznao si zid školskog dvorišta, vreće
s pijeskom poredane pri dnu i obrise zgrada, koje su se iza njega propinjale
u nebo, kao da, poput usplahirena krda pretpovijesnih životinja, pokušavaju
odletjeti suprotno od smjera vjetra.
„Vjerojatno sam krivo čuo“, rekao je tvoj otac, odgurnuvši tanjur daleko
od sebe. Usiljen smiješak smrznuo se već u začetku: „Kako si me oslovio?“
Tvoja majka je urlala: „Gabriele, molim te, Gabriele“, i iako je bila sama
s tobom kod kuće, ogledavala se kao da bi je netko mogao prisluškivati. „On
nije tvoj otac“, glas joj se gubio. „Ne griješi dušu.“ I žurno je zapalila cigaretu,
okrenula ti leđa i pušila, uvlačeći s kraja bez filtra toliko snažno da je
zakašljala i nekoliko se minuta borila za zrak.
„Sestrična moje tajnice udana je za suca“, rekao je tvoj otac, prije no što
si mu dospio odgovoriti. „Vidjet ćeš, već za nekoliko tjedana nećeš više htjeti
natrag“, time je prešao preko vlastita pitanja kao da se predomislio, mahnuo
je konobaru i zamolio ga da mu napiše račun, da uniformiranim ljudima na
njegov račun odnese još rundu piva, a njima dvojici po specijalitet kuće,
rakiju, najbolje odmah duplu.
Pokušao si se oduprijeti:
„Ja ne pijem alkohol.“
Ali on je reagirao na svoj način:
„Ne daj da te ismijavaju.“
I vi ste nazdravili jedan drugome i ispraznili čaše, motreći na
uniformirane ljude, koji su se odjednom počeli došaptavati, izašli ste iz
lokala i više nije bilo govora o tome da bi ga mogao zvati ocem.
Tvoja majka bila je izvan sebe i ti si vidio da su joj oči pune suza, njen
ruž bio je razmazan kad se okrenula prema tebi, još uvijek pušeći, tvoja
majka, blijeda poput padavičara ranijih stoljeća u tvojoj predodžbi, prozirna
prilika koja mjesecima gotovo ništa više nije jela, a kad hi onda, tjerana
glađu, sve moguće natrpala u sebe, jedva bi mogla zadržati zalogaj u ustima.
„Gabriele, molim te, Gabriele.“
A ti si rekao:
„Žao mi je, majko.“
A ona će:
„Ne znam je li ti on time napunio glavu, ali za mene je on mrtav, ukoliko
se ispostavi da je on bio taj.“
A ti si rekao:
„Majko.“
A ona:
„Zar me želiš ubiti?“
I ti si se uplašio da će te početi udarati, ništa više nisi rekao, samo si još
zurio u njene velike uči i mislio kako si to ionako već odavno trebao znati,
jer kao stric on je uvijek bio tu kad bi ti nešto zatrebalo, mislio si da mora
postojati razlog zašto je jednom mjesečno dolazio po tebe i vozio te svojim
kolima uokolo, sam si mogao odabrati kamo želiš, objašnjenje zašto ga ne bi
ni pogledala kad je stajao na vratima, zašto je uvijek odbijala da drugim
ženama koje bi dolazile s njim stisne ruku, mislio si da ti njegova tajnica ne
mora otkrivati kako ti je on otac i koliko se zbog tebe namučio, ne mora ti
govoriti ništa o prijetnjama, o tobože zabrinutim prijateljima koji su mu
savjetovali da se prestane kolebati i napokon digne ruke od tebe, ne treba te
opterećivati time koliko je malo on kriv za činjenicu da si ti židovsko kopile.
„Bit će ti dobro“, rekao je tvoj otac, dok si pored njega koračao niz
Schönbrunner Straße. „Sučevu djecu učit ćeš njemački i pratiti njihovu baku
na njenim šetnjama, ništa drugo ne moraš raditi, a ako je točno što sam čuo
o sestrični svoje tajnice, ima ti se na čemu zavidjeti.“
Tvoja majka je šutjela, otpuhnula dim cigarete kroz nos i bacila opušak
na pod, a ti si ustao i razmišljao bi li je trebao umiriti, neka ne brine, jer da
je on tvoj otac, ali ona da je ona, prvi put opazio si sive pramenove u njenoj
kosi i pomislio kako je ona zapravo još uvijek lijepa i kako bi joj rado to rekao,
i odlučio si da ćeš joj kupiti cvijeće, pri čemu si sve vrijeme pred očima imao
njegovu tajnicu, koja je u automobilu uvijek stavljala ruku preko njegova
ramena, prebacujući nogu preko noge kao da je muškarac, pri čemu su joj se
ispod suknje na trenutak vidjela bedra i čarape, koje su se pucketavo trle
jedna o drugu, njegova tajnica, koja te mogla pogledati podrugljivo kao da
zna da sanjariš o njoj, da ne možeš zaspati ako ti se osmjehnula, i zamišljaš,
ako uopće nešto zamišljaš, da odeš s njom, njegova tajnica, koja je bila i
njegova nova ljubavnica.
„To je kao da odlaziš na praznike“, rekao je tvoj otac, koračajući uvijek
nekoliko metara ispred tebe ogledavao se za tobom s vremena na vrijeme
kao da bi se mogao izgubiti u magli. „Da sam ja u tvojim godinama, ne bih
oklijevao ni trenutka“, dodao je tonom kao da podrugljivo oponaša
stihotvorca u kakvoj drami. „Moraš prevladati svoju nesreću, svijet ti je
otvoren“, govorio je, pretvarajući se kao da ne primjećuje razbijene izloge
pored kojih ste prolazili, razjapljene rupe na kućama, opustošene poslovne
prostore iz kojih je izneseno sve što se moglo uzeti, te je preostao samo nered
bezvrijedna krša u lokvama vode na podu, kao da ne poklanja pažnju
natpisima na zidovima i da znak na zastavama nema nikakve veze s njim.
Automobili, koji su se približavali odostraga, kao da su neko vrijeme brzinom
koraka vozili pored vas prije no što bi glasno ubrzali, i ti si vidio da je svaki
put zastao i osluškivao kako se motori udaljavaju, da bi te potom opet počeo
nagovarati, uhvativši te napokon čak i za ruku: „Ne boj se, Gabriele,
pomagat ću ti dokle god budem mogao.“
„Dobro si čuo“, rekla je tvoja majka, kao da sama nije sigurna. „Ne
vjerujem da su to samo prazne priče.“
A njen muž reče:
„Pomagati?“
A ona će:
„Da.“
 A on:
„Ne treba nam pomoć tog gulikože.“
A ti si sjedio u pokrajnjoj sobi na krevetu i slušao ga kako po tko zna
koji put govori ružno o tvome ocu, kako priča da je svom bivšem šefu
zabranio pristup prodavaonici, otkako je on, kao komesarski voditelj, u
trgovini tekstilnom robom, koja je preko stotinu godina bila u židovskom
vlasništvu, vodio glavnu riječ, kako mu je prijetio da će ga prijaviti ako mu
nešto ne bude odgovaralo, slušao si ga kako je moli da tog zlikovca
neprestano ne uzima u zaštitu, samo zato što ima svojih sentimentalnih
strana, što ga tako dugo poznaje ili što ne može zamisliti za što je sposoban,
slušao si ga kako govori da je sigurno od prvog dana bio u Partiji, kako u
poduzeću nije širio samo strah i jezu, već se i s najvećom samorazumljivošću
služio novcem iz poslovne blagajne.
„Ta bijedna skupa kola, odijela s kojima misli da mora ostavljati dojam
kao da je zadnji svodnik, njegovi vikendi u Berlinu“, govorio je. „Kako bi si
lijenčina to inače mogao priuštiti?“
A ona je samo govorila:
„Prestani.“
A on:
„Što misliš, odakle dolazi novac koji ti daje, ako on nema svojih izvora
iz kojih crpi?“
A ona je opet rekla:
„Prestani.“
A on:
„Ili kako plaća svoje kurve?“
A ona je zavrištala:
„Prestani već jednom!“
I ti si znao da je iznenadna šutnja znak da je zaplakala, nisi se usudio
pomaknuti s mjesta, čekao si njene korake i škripu parketa kad je ustala i
iz dnevne sobe otišla u kupaonicu, snagu koja je ležala u tome, pretvarajući
njegovo hodanje gore-dolje u nervozno trčkaranje, gledao si u tamu, u
slabašan sjaj koji je dopirao s ceste, i nisi mogao povjerovati što je on sve
predbacivao tvome ocu, uvjeravao si se da tako ne može biti, da on naprosto
ne može govoriti o čovjeku za čiju si se ruku kao dijete grčevito hvatao, kao
da si već tada znao tko je on zapravo, iz inata prema svojoj majci, njenim
zaklinjanjima da tvoj otac ne postoji, njenim nedostatnim objašnjenima kako
je prije tvog rođenja jednostavno nestao, ne, taj za kojeg si uvijek mislio da
ti je otac nije to nikako mogao biti, svi bi ti trebali biti zavidni što ti je
prijatelj, što sjediš s njim u kavanama, svi bi trebali vidjeti kako je on fin
gospodin, a kad su optužbe ponovno počele pljuštati, navukao si pokrivač
preko glave kako ništa, ali baš ništa od toga više ne bi morao slušati.
„Spavaš li?“ upitao je blijedi.
Sve je ostalo tiho, pa je nakon nekog vremena ponovio:
„Pitao sam te, spavaš li?“
A onaj s ožiljkom odgovori:
„Ne.“
Osim kašljanja, koje se opet začulo, hrkanja i komešanja kad god bi
netko ustao i preko uspavanih tijela krenuo prema izlazu, gdje bi ga
prihvatio uniformirani čuvar i s nataknutom bajunetom otpratio do nužnika,
neko vrijeme zrakom se širilo samo tiho zviždanje, za koje nisi znao odakle
dolazi i ti si ponovno začuo mukle korake na stubištu, njihovu buku i kucanje
na vratima, i tišinu koja je uslijedila, u kojoj te ne bi bilo začudilo da su
iznenada stali svi satovi u kući.
Ponovno si začuo zapovijed, koja je unatoč prijetnji imala u sebi nešto
privlačno, nešto meko, kao da ju je izreklo dijete, nenaviknuto na takve
stvari, u sjećanju ti je ostalo gubljenje glasa, kriještanje.
„Otvorite!“
A tvoja majka, koja je to već očekivala, rekla je:
„Tko je?“
„Otvorite!“
A ona će:
„Želim znati tko je.“
Tu je nestalo suzdržanosti.
„Ne zadržavaj nas više, nego otvaraj, ti usrana kravo, inače ćemo
razvaliti vrata i pokazati ti tko je!“
Telefon je zazvonio, a po izrazu lica svoje majke shvatio si da misli na
tajanstvenu ženu koja vas je proteklih tjedana maltretirala, na njeno uvijek
isto proročanstvo, i kad je sve utihnulo, a da ona nije digla slušalicu, ponovno
se čulo kucanje na vratima, lupa koja je odjekivala čitavom kućom, i ti
nikako nisi uspio odagnati misao da bi to mogao biti netko drugi, zašto,
zapravo, ne anđeo spasa?
Vidio si dvojicu stražara kako sjedaju na prozorsku dasku, njihove
siluete bile su priljubljene jedna uz drugu, gledao si njihova široka pleća
okrenuta prema spavačima i slušao njihov razgovor, duge stanke između
pitanja i odgovora, stanke u kojima su povlačili dimove iz cigareta,
prekrivajući rukom žar, pa bi vidio crveni sjaj na njihovim dlanovima i donje
dijelove lica u poluprofilu, nestvarne kao da su od kamena. Ne mičući pogled
s njih ležao si i uvjeravao se da su oni sami već jamstvo da vas neće poslati
natrag, da vas neće odvesti iz zemlje i prepustiti sudbini, kako su se mnogi
popodne još pribojavali, ili pak razmijeniti za engleske ratne zarobljenike,
govorio si sebi da su to puke glasine, da ti se pod njihovom zaštitom ništa ne
može dogoditi, da će te štititi od uljeza, da će nečujno poskočiti, staviti prst
na usne i da će njihova molba biti sasvim dovoljna da te se ne smeta. Postalo
je hladnije, iako je u prorezima peći vatra još uvijek tinjala, i tek kad su neko
vrijeme šutjeli, a ti se već pomirio s činjenicom da će ponovno krenuti u
ophodnju, zamijetio si da se nebo razbistrilo i da se Mjesec nježno ziba gore-
dolje, dok su zvijezde, rasute nad zamračenim gradom, bez sumnje odašiljale
signale koje nisi znao odgonetnuti, osvjetljavajući školsko dvorište
beživotnim blijedim sjajem.
Tvoja majka otvorila je vrata i rekla: „Pokažite mi svoje isprave“, ali
jedna pljuska već ju je pogodila posred lica i ti si vidio kako su uletjela
četvorica mladića, koji su još prije nekoliko dana s rukama u džepovima
lunjali oko vaše kuće, kao da čekaju svoje dragane, a za njima je ušao
gospodin u rukavicama, koji se osvrnuo stanom kao da nije prvi put u njemu.
Na njegov znak rastrčali su se od sobe do sobe i ti si čuo lupanje vratima
ormara, ladice koje su se izvlačile i zajedno sa sadržajem uz tresak padale
na pod, lom suđa koje su razbijali u kuhinji, čuo si kako su u spavaćoj sobi
bučno koračali amo-tamo, kako su prevrnuli komodu s uokvirenim
fotografijama i razbili zidno zrcalo tvoje bake, čuo si tišinu kad su rasparali
i istresli krevete, njihove psovke, grohot i kako su se međusobno bodrili, dok
je ona ponavljala: „Napustite smjesta ovaj stan ako mi ne možete pokazati
isprave“, i raširenih ruku stala pred svog muža, koji je, gol do pasa, izašao
iz kupaonice.
Prošlo je nekoliko trenutaka u kojima si očekivao da će on nešto reći, ali
on je samo stajao sa spuštenim naramenicama hlača, i onda je zazvonio
telefon, a tvoja je majka, kao da ništa ne razumije, rekla: „Pozvat ću policiju.“
Gospodin nasmijan pokaže prema telefonu.
„Nemoj se ustručavati.“
Četvorica mladića vratila su se u sobu i pokazala mu kutiju s nakitom
i nekoliko izglačanih novčanica.
„To je sve.“
I ti si pomislio kakva si budala ako još uvijek vjeruješ da se sve to vas
ništa ne tiče, prepadi u vežama i zapovijedi koje stanove treba isprazniti,
biciklist koji je u prolazu razbio staklo u prizemlju, šuškanje kako na
Dunavskom kanalu i u Drugom okrugu prolaznike izvlače iz gomile samo
zato jer imaju krive nosove i kako onda uz sveopće ruganje moraju izvoditi
najsmješnije vojničke vježbe, postrojavati se, ispružiti ruke i trpjeti udarce
štapom ili dlanom.
 Čuo si dvojicu stražara kako se smiju, čuo si kako rukuju svojim
puškama, igraju se njima, sit nauljen zvuk kad bi zakočili okvire, svijetlo
pucketanje kračuna, izostanak pucnja, čuo si kako je blijedi promrmljao
nešto nerazumljivo, a onaj s ožiljkom ponovno je šutio, čuo si kako je vjetar
zapuhao kroz granje drveća iza dvorišnog zida, šuštanje lišća i tišinu noći, u
kojoj odavno više nisu vozili automobili i odjednom je to bila ista ona ugodna
toplina koja bi te kao dijete na logorovanju znala uljuljati u san, izvjesnost
da više nećeš morati ustati, da ćeš ostati ležati i da priče o duhovima, koje
ste si pričali prije spavanja, nisu razlog za strah sve dok, istjerani dimom
vatre, niste stajali u mraku usred šume i promatrali kako se iz zemlje diže
magla i lijepi za kožu.
„Odvedite tu židovsku svinju“, rekao je gospodin, još uvijek nasmijan,
upravo poslovnim tonom koji kao da je pratio svaku njegovu riječ. „Ne stojte
tu kao kakve budale, učinite nešto.“
A tvoja je majka, dok su se četvorica mladića naguravala oko njezina
muža i uhvatila ga za ruke, iako se nije opirao, rekla:
„Ne, molim vas, ne.“
A on je, pogledavši kao usput na sat, odbrusio:
„Jezik za zube!“
I ona je strgnula zlatni lančić s vrata, skinula prsten s prsta i naušnice
s ušiju, i pružila mu ih:
„Uzmite, izvolite, uzmite.“
Ali on se nije obazirao na nju, bio je na neki napet način miran, kao da
ne govori njoj, već samo iznosi napamet naučen tekst:
„Rekao sam ti da zavežeš!“
A ona ga je uhvatila za ruku.
„Molim vas, gospodine, molim vas.“
A on će:
„Začepi već jednom gubicu!“
I ti si vidio kako ju je prodrmao, kako ju je odgurnuo, kako je prešao
rukom preko odijela, kao da ga je samim dodirom uprljala, vidio si kako je
svukao rukavice i pljusnuo je s glumljenom rutinom jednom slijeva i jednom
zdesna, kako je učinio korak prema njoj, naglo se zaustavio i polako, sasvim
polako ispruženim kažiprstom prošao od njenih usta u luku prema bradi,
kako ju je pritom pogledao, a ona je oborila pogled i zastala pred njim, nijema
i nepomična, ne uzmogavši izustiti ni riječi.
Majka ti je počela pospremati, tek što su otišli spustila se na koljena i
stala skupljati razbacane stvari, zajedno s tobom podigla je komodu,
pokrpala krevete i izvadila fotografije iz razmrskanih okvira. Iz kuće nije
izlazila dok joj se nakon tri dana nije vratio muž, tri dana pred tobom je,
naravno, samo hinila nadu, svoje uvjerenje da je posrijedi morao biti
nesporazum, planove što ih je kovala za budućnost, tri dana, dok se on nije
pojavio pred vratima i pozvonio, iako je bilo otvoreno, čekajući da mu se
otvori, umjesto da kao obično uđe, i od tog trenutka nisu živjeli više ni tri
dana.
Jedan od dvojice stražara okrenuo se i raširenih se ruku, kao da je
pribijen na križ, objesio za okvir prozora, gledajući spavače kao da u tami
može nešto prepoznati, i dok je drugi mokrio pored zida zgrade, glas kao da
mu je dopirao iz neposredne blizine:
„Ne mogu si pomoći, ne izgledaju kao razbojnici, ali misliš li zaista da
su ih priveli bez razloga?“
Uslijedio je odgovor, koji to nije bio:
„Što time želiš reći?“
Ništa više nije rekao, tek nakon nekog vremena, jedva čujno:
„Većinom su Židovi.“
I ti si se sjetio kako je prvo tvoja majka izgubila radno mjesto primalje,
jer je ginekolog, kod kojeg je bila zaposlena kao ispomoć, bio prisiljen
zatvoriti svoju praksu, kako je iz dana u dan sjedila kod kuće i za bijednu
nadnicu obavljala poslove švelje za jedan hotel, dok i to nije postalo
nemoguće, sjetio si se kako je nekoliko tjedana kasnije njezinu mužu u
salonu automobila uručen otkaz, nakon što je za probne vožnje s jednom
klijenticom u sumrak naletio na kontrolu i nakon toga više nije bilo dvojbe,
ma koliko ona protestirala, ma koliko se pokazala damom i prijetila da joj
zaručnik ima dovoljan utjecaj da sve pošalje u zadnju provinciju, bilo je jasno
što je on nakanio učiniti s njom, jasno da je on bio jedan od tih prokletih
pokvarenjaka, koji se nisu stidjeli svog podrijetla i koristili svaku mogućnost
da obeščaste nedužnu ženu.
Pomislio si kako je tvoja majka, bilo ti je trinaest ili četrnaest, jednog
dana sjela u dnevnu sobu i ispričala svome mužu kako se pojavila već treća
žena, treća u tjedan dana, koja se raspitivala, treća, koja je od gospodina
doktora htjela znati je li istina da žena nikad više ne može roditi zdravo
dijete ako je jednom bila sa Židovom, sjetio si se kako je rekla da su uzbuđene
i da prvo pričaju duge priče kako krvare ili ne krvare, da u čekaonici sjede
stisnutih nogu i ne skidaju šešire, gledaju u pod i naposljetku izvale to
pitanje, sve uredno udane, a kad bi digle pogled, u očima bi im se vidio strah
da bi mogle biti zaražene nekom neizlječivom bolešću, vapaji da ih se umiri,
da im se udijeli oprost, čuo si njen glas, ono grubo u njemu i njene sitne
stanke, i ležao si nepomično kao svake večeri kad bi ona još zavirila u tvoju
sobu da vidi spavaš li već.
 „Ne moraš svima odmah govoriti da si Židov“, rekao ti je otac na
rastanku, kad si s njim pred zapadnim kolodvorom čekao na polazak vlaka,
pred ulazom, jer on nije želio ući s tobom, u jednoj ruci držao si kovčeg, u
drugoj torbu sa stvarima nužnim za putovanje, i upravo te još fotograf kojeg
je on naručio gurkao amo-tamo, i nisi znao kako prevaliti posljednje minute,
najradije bi bio pobjegao, utekao pred njim, bježao dok ti ne bi ponestalo
daha, dok se negdje na čistini ne bi zaustavio ili poput stranca odšuljao na
peron. Bilo je rano ujutro, ledena hladnoća, navodno se već danima spremalo
sniježiti, ali snijeg nije htio početi padati, nebo kao da se povlačilo pred
pogledima, glava ti je bila bistra, odveć bistra, oslobođena svakog tereta, a
on se izmotavao: „Nemoj me krivo shvatiti“, govorio i govorio: „To nije
sramota“, sve dok se svaka njegova rečenica nije izvrnula u svoju suprotnost,
a ti si samo još osluškivao rezak bol s kojim ti je zrak ulazio u pluća. „Žao mi
je“, rekao je, „ali vjerojatno ćeš posvuda nailaziti na ljude koji s time imaju
poteškoća“, iako se upravo pripremao vlak koji će te odvesti, a ti se još nikada
nisi udaljio od Beča više od jednog dana putovanja, bio si na Semmeringu,
prije dosta godina, pa malo dolje u Štajerskoj, u Wachau, s bakom si bio u
Budimpešti, u posjetu njenoj sestri, i odjednom su svi zvukovi zanijemjeli i
ti si vidio automobile kako nečujno prolaze, prolaznike, uigranu cjelinu u
unaprijed određenom kružnom toku dolazaka i odlazaka, dok te on opet zvao
Gabrielom i stao u sve kraćim razmacima gledati na sat.
Znao si da ćeš se kasnije svega točno prisjetiti i onda ćeš imati prave
riječi za to i sve će te se to ticati, rekao si sebi da samo treba vremena, morao
si to neprestance ponavljati, kako ne bi prasnuo u grohotan smijeh, i pritom
si ga pogledao:
„Razumijem.“
A on će:
„Sučeva žena neće te ugristi.“
A ti si zamijetio da je on, ma iz kojeg razloga, više ne zove sestričnom
svoje tajnice, da je odjednom postao nesiguran i da je prestao govoriti, kao
da čeka da ti još nešto kažeš, doživljavajući tvoju šutnju vjerojatno kao
optužbu.
Stražari su ponovno sjeli i ti si im se kao i ranije zagledao u leđa, vidio
si kako se jedan od njih još jednom okrenuo i pokazao na spavače, i čuo si ga:
„Što bilo da bilo, ne može čovjek dopustiti da slobodno hodaju uokolo“, čuo si
mrmljanje drugog, koje nije moralo značiti ništa, i pomislio si da sučeva
žena, naravno, već spava. „Mi neka isturimo glave, a oni će nas gledati“, čulo
se iz tame. „To bi pokvarenjaci voljeli, da ništa ne rade i našim ženama kod
kuće mažu oči, dok mi za njih radimo najgore poslove“, i ponovno je reakcija
bila samo šum, za koji nisi mogao zamisliti kako je nastao, i postalo ti je
jasno kako si daleko otišao, daleko od obitelji u Smithfieldu, gdje je sučeva
žena vjerojatno ležala u dječjoj sobi između dvoje djece, kako bi s prvim
naznakama opasnosti bila u njihovoj blizini, nedostižno daleko, unatoč samo
nekoliko kilometara udaljenosti, daleko od posljednjih godinu i pol otkako si
se rastao od oca i odvezao u nepoznato. Kad se sve smirilo, pogled ti je preko
glava u prozoru odlutao prema nebu i odjednom si osjetio čežnju za domom,
ne za tminom pred kojom si utekao, čežnju za tišinom kuće, jedna šetnja i
već bi bio tamo, čežnju za njenom izdvojenošću usred grada, svojom sobom u
potkrovlju u kojoj su te tog jutra uhitili, čežnju čak i za tamnim, ustajalim
mirisom, koji kao da je od pamtivijeka lebdio visokim prostorijama,
pljesnivom svjetlu za lošeg vremena i satima jesenjih popodneva, kad bi ti
sučeva žena rekla da u salonu naložiš vatru i pozvonila kućnoj pomoćnici, i
onda bi, napola omamljena svojim vinom pojačanim čajem, satima sjedila na
divanu, zadubljena u kriminalističke romane, žalila se na migrenu i pazila
na svako pucketanje, kao da se u krovnim gredama već najavljuje dugo
očekivana invazija.
Ponovno si čuo njeno zapomaganje:
„Virgile.“
Potrajalo je neko vrijeme i mislio si da si se prevario, mislio da nije bilo
ništa, ali onda se iznova začulo, iznova, u to nije bilo sumnje, i glasnije,
usrdnije, a ipak kao da će pri najmanjem otporu smjesta utihnuti:
„Virgile.“
I napokon:
„Elviro, što je?“
A iz nje je izletjelo:
„Virgile, bojim se.“
Sudac je sjedio u naslonjaču, bila je nedjelja, podne, dan objave rata, a
ti nisi znao čuje li on uopće što ona govori; sjedio je tamo i radio je bio
uključen, a on od početka premijerova govora više nije obraćao pažnju na
nju, smješkao se kao da je zadovoljan što je napokon došlo do toga, nije ga
zarazio njen strah od zračne uzbune koja je načas zaglušila krckanje radija,
ni njeno blebetanje dok je bez ikakva smisla prekapala po kovčegu sa
stvarima, osnovnim potrepštinama za sklonište u vrtu, bit će da ga je sve
vrijeme tresla i drmala, pokušavajući ga nagnati da pođe s njom i još ga je
uvijek vukla za košulju kad je sirena za prestanak opasnosti već bila
utihnula.
„Čovjek ne može biti dovoljno oprezan“, čulo se iz smjera dvojice
stražara. „Možda među njima ima i špijuna, pa bi bilo bolje da čovjek na
vrijeme razmisli što mu je činiti.“
„Nisu to špijuni.“
A onda sve ispočetka:
 „Ako tu ima špijuna, onda sam i ja špijun.“
I potom tiho, siktavo:
„Ti kao da još ništa nisi čuo o padobrancima koji su se navodno spustili
na obalu.“
„Ta umiri se“, rekao je sudac, i ti si vidio kako je uhvatio svoju ženu za
ruku, kako ju je tapšao, i vidio si kako ju je preko ruba svojih naočala
pogledao u oči. „Nema razloga da se bojiš, Elviro.“
A ona se otrgla od njega i hodala gore-dolje kao da će se zauvijek
skameniti ako ne ostane u pokretu, ponavljajući neprestance:
„Virgile, ah, Virgile.“
Ti si stajao pored njega i gledao ga, promatrao kako si je iz vrča na
stoliću natočio čašu vode i čekao da zatraži od tebe da odeš na ulicu i vidiš
što se događa, da se odvezeš na Mile End Road i pobrineš za baku, koja je
tamo živjela sa svojim mužem, koji je zacijelo otišao, ili da sjedneš na sljedeći
vlak i odeš k djeci u Bath, gdje su se sklonila kod svojih skrbnika. Ali on se
samo smješkao i smješkao, i njegovo te smješkanje podsjetilo na histeriju
koja je u gradu vladala već mjesecima, na njene proplamsaje u puhovima,
koji su mogli skončati u plaču i očaju, nisi ga ispuštao iz vida, kad si pomislio
na pijance koji su pjevajući teturali kroz noć ili u vrsti mokrili po zidu, na
klaunovski žalosno geganje plesača s palcima u džepovima prsluka, njihovo
očajničko dodirivanje i njihove sklekove, pomislio si na vojnike koji su se već
danima ukrcavali na Victoria Stationu, njihove šale, smijeh koji je iznenada
utihnuo, promatrao si ga kako posve miran počinje slagati figure na
šahovsku ploču pred sobom, kao da je to u tom trenutku jedini razuman
potez. Bio je to njegov način reagiranja na poteškoće, pretvaranja da ih
nema, i odjednom ti je postalo jasno da on već mjesecima, otkako si došao u
njegovu kuću, s tobom nije progovorio ni riječi, u pravilu se radilo o nalozima
koje je formulirao tako kao da bi ti u svakom trenutku mogao odbiti izvršiti
ih, kao da će, kad zagusti, sam prionuti na posao, dok je tebe samo iz hira
zamolio da mu aktovku odneseš u ured, odeš u podrum po ugljen ili opereš
auto, a ti si rekao sam sebi da ti je dobro, da se ne možeš požaliti, ali to je
sada bila prošlost.
„Ako mene pitaš, vrijeme je idealno za letove“, započeo je ponovno jedan
od dvojice stražara, nakon što su neko vrijeme šutjeli. „Vodostaj Temze je
nizak, a za nekoliko dana će pun Mjesec.“
A drugi će:
„Ne vjeruješ valjda da će doći?“
Uslijedilo je kašljucanje koje više nije htjelo prestati, na koje je netko u
prostoriji odgovorio psovkom, nakašljavanje i sarkastičan smijeh.
„Dovoljno je da samo naćuliš uši.“
 Neko vrijeme čuo se samo vjetar, nepredvidljivo zveketanje s kojim se
uhvatio u cijevima na fasadi kuće, zvuk kao da netko ispod zemlje grebe,
struže i kuca, prije no što ga odgovor zagluši:
„Ne izazivaj vraga.“
A blijedi se ubaci:
„Čuješ li te glupane?“
A onaj s ožiljkom će:
„Zar misliš da sam gluh?“
Ponovno se začuo glas koji se prije tvog bijega tako dugo javljao na
telefonu, dok tvoja majka već pri prvom zvonjenju ne bi drhteći stajala u
dnevnoj sobi, rukom stiskala kućni haljetak na prsima i molila muža da
pogleda jesu li vrata zaključana, i u isti mah postalo ti je jasno da je to
zacijelo bila susjeda koja te je na stubištu uvijek tako prijazno pozdravljala,
udovica iz stana do vašeg, koju je tvoj otac, kao da joj je uistinu nakanio
udvarati, iznenađivao raznim poklonima kad bi dolazio po tebe.
Sudac je odsutna duha povukao nekoliko poteza, vratio figure na
početnu poziciju, pa ih polaganim, žilavim kretnjama, kao da se bori s nekim
otporom, povukao s ploče u drvenu kutijicu u kojoj ih je čuvao, i obratio se
svojoj ženi:
„Ta sama si sve vrijeme čekala da se to dogodi.“
A ona prekine svoje hodanje gore-dolje i pogleda ga kao da joj je
predbacio da je loše vijesti povrh svega još i raduju.
„Nadam se da znaš što govoriš.“
A on izvuče cigaru iz džepa sakoa, odgrize kraj, ispljune ga u šaku i
smeteno je odloži:
„Dokle god svojim očima ne vidim bar jednog Švabu, ne vjerujem da smo
u opasnosti.“
Znao si da on njenu bojazan nije uzimao ozbiljno, da se potajice smijao
njenim aktivnostima, kad bi odlazila prijateljici u Kensington puniti vreće
pijeskom, kao da je posrijedi društvena igra, pogodna da se napravi nekoliko
snimaka za obiteljski album, kad bi djecu u iznenadnoj panici s prtljagom i
identifikacijskom markicom vozila na selo, da bi ih idući dan vratila kući, jer
se noću to više nije priličilo, kad bi im, da ih navikne na njih, u dnevnoj sobi
navlačila plinske maske preko glave ili po čitav dan s djecom puzala među
namještajem, i naravno da je odavno odjenula haljinu od gruba sukna za
uniforme i bijele, po svemu sudeći fosforescentne rukavice, koje su bile
posljednji krik mode. On nije htio imati nikakve veze s njenom uzrujanošću,
nije se htio igrati rata prije no što rat uopće započne, grozio se popularnih
nastupa dragovoljaca, parada krutih veterana koji su vježbali s napola
zahrđalim dvocijevkama iz ropotarnica, a ti si iz njegova odbijanja da
sudjeluje u svemu tome crpio najbesmisleniju nadu, uvjeren da si se dovoljno
udaljio od svega, da si na drugoj zvijezdi, divio si se njegovoj arogantnosti
kad bi je svako malo uvjeravao kako neće dopustiti da mu nekakva horda
barbara poremeti mir. Gledao si, doduše, kako se u parkovima kopaju rovovi,
vidio si kako posvuda po gradu niču barikade, i tek si se onog dana kad su
dopremili sklonište zapitao hoćeš li se i dalje pretvarati da je sve to samo
fatamorgana, baraka od valovita lima, koja je, zabetonirana za tlo, otad
stajala u vrtu kao zaboravljen spomenik, krov, pun bilja i zelenila, dok je on
neimpresioniran i dalje živio prema svojim navikama, povlačeći se, ma s
kolikim ga čuđenjem gledali, iz večeri u večer nakon jela u svoju radnu sobu,
i tebi bi ponekad dostajao samo tračak svjetla ispod vrata da ga možeš
zamisliti kako sjedi i proučava zakone.
„Začudilo bi me kad bi se zaustavili na obali kanala“, začuo se ponovno
glas jednog stražara. Zvučao je zabrinuto, nimalo podrugljivo, a nakon
kratka oklijevanja dodatno se ukrutio: „Što se mene tiče, neka dođu, a mi
ćemo ih kao šugava pseta baciti natrag u njihove šume.“
Sumnjičavo, naoko zabavljeno oglasi se drugi:
„Onda nam samo mogu poželjeti sreću.“
Potom iritirano nastavi:
„Kako to misliš?“
Opet je nastupila stanka, za koje je ponovni napadaj kašlja odjeknuo u
mraku, trgnuvši kao na zapovijed nekolicinu spavača iz sna, dok im
gunđanje nije splasnulo i nestalo u ravnomjernom dahu ostalih.
„Naša gospoda časnici. Sve mamini sinovi i slabići, razmažena djeca od
koje nitko više ne zna što je zapravo muškarac. Dječačići koje su poslali u
vojsku kako ne bi postali pederi ili počeli pisati pjesme.“
Smijeh.
„Ma, to su samo govorkanja.“
Promptno uslijedi odgovor:
„Vjeruj mi, sa zaglupjelim kavalirima ne možeš dobiti rat. Prošla su
doba kad bi nekolicina dotjeranih kicoša pojurila u bitku kao da će im netko
ocjenjivati stil. Jedna salva iz strojnice i oni će uza sve svoje pretvaranje
polijegati u blato i čuditi se zašto ih nitko u internatu nije naučio kako da
uvuku glavu.“
A blijedi će:
„Čuješ li?“
A onaj s ožiljkom:
„Što da li čujem?“
 A blijedi će:
„Čuješ li te blesane?“
A ti ležiš i osluškuješ hoće li se još jednom začuti brujanje, bezazleno
štektanje u daljini sa stankama kad bi vjetar promijenio smjer, prekidima,
njihovoj bijeloj tišini, koja se širi u valovima, da bi se u sljedećem trenutku
ponovno sažela u jednu točku.
„Navodno da se povlače s kopna“, nastavili su. „Ako je to točno, već su
počeli s evakuacijom trupa.“
„To su besmislice.“
Još jednom pogledao si prema dvojim leđima na prozoru, vidio si cijevi
kako se propinju u nebo, njihov mutni sjaj poput kakve obmane, kad bi se
pokrenuli vidio si smiješne limene kacige na njihovim glavama, kao da su ih
stražari sada tek stavili, i osjetio si dim cigareta koje su ponovno pripalili.
Mislio si da osjećaš miris koji si u očevu automobilu uvijek halapljivo udisao,
prije no što bi njegova tajnica zgađena spustila prozorsko staklo, bio je to
njegov miris, miris koji je mogao najaviti jedno od njegovih vedrih otvaranja,
na koja je ona reagirala s prijezirom žene koja ga već predugo pripušta svojoj
postelji, miris koji ti je kod kuće, u kuhinji, signalizirao da bi bilo bolje kloniti
se majke, i kasnije, stotinu, tisuću godina kasnije, kad si ležao u svojoj sobi
u potkrovlju i pušio, mislio si da sa svakim dimom moraš udahnuti sve što
te okružuje, ne bi li ispunio rupu u sebi, udahnuti što je moguće dublje,
izdahnuti tek kad je prijetilo da će te raznijeti, udahnuti čitav grad, njegovu
tuđinu, isprepletenost njegovih ulica i svjetla koja kao da se šire u
beskonačnost, spajajući se za noći zamračenja u žar koji se nadimao i
smanjivao pred tvojim očima kao da će najmanji dah izazvati požar najširih
razmjera.
Sudac je šutio, a telefon je zvonio čitavo popodne, njegova žena dizala je
slušalicu i uvijek su to bila ista pitanja, isti odgovori, i ti si se napokon ipak
odvezao baki u Mile End Road, a kad si se vratio, izgledalo je kao da nisu
promijenili položaj, on je sjedio u svom naslonjaču, spustio ruke na
tapecirane naslone za ruke, kuckanje prstima bila mu je jedina kretnja, a
ona je pred njim nemirno trčala gore-dolje. Iako je vani još bio dan, zamračili
su dnevnu sobu, navukli teške zavjese i spustili rebrenice, među
namještajem kućna pomoćnica u crnoj haljini s pregačom od bijele čipke
zalepršala je poput velikog šišmiša, pogledala te svojim tamnim očima i
prostrla stol, a ti si u mislima još bio kod starice, bio si u njenoj sićušnoj sobi,
u ruci si držao suh kolač koji ti je dala i čitao joj novine, sve dok je u
invalidskim kolicima nije savladao san, te se neko vrijeme čulo samo
klepetanje prozora, koji bi se zatresli kad bi vani prošao automobil. U nosu
si još osjećao miris jela od prethodnog dana, miris mokraće i biljnog
ekstrakta kojim se mazala, miris alkohola i njezina muža koji je zacijelo bio
fantom, duh, o kojem se uvijek govorilo samo kao o odsutnome, kojeg nikad
nisi vidio, koji je uvijek išao ravno kad bi je ti u njenim nespretnim kolicima
vozio kroz Victoria Park, a u kuću u Smithfieldu jedva da si kročio nogom, a
već si naslutio da su se gospodin i gospođa svađali. Već te je svjetlo u
predsoblju podsjetilo na to, prije no što je uopće počelo svijetliti, to smekšano,
natrulo, porozno svjetlo na kojem su izgledali kao likovi s fotografija bez
kontrasta, svi zvukovi kao da su bili prigušeni debelim slojem snijega, a kroz
otvorena vrata spavaće sobe vidio si da su za vrijeme tvoga izbivanja ormari
gurnuti pred prozore, dok su procijepi među njima zatvoreni madracima. Na
krevetu je ležala mačka, bezoblična siva mrlja na sivom pokrivaču, koji je
upravo bila obradila svojim pandžama.
„Moram razgovarati s tobom“, rekao je sudac, kojem je očito bilo
neugodno, nekoliko puta prešao je rukom preko usta, pogledao svoju ženu
koja je kimala glavom i zahvatio pogledom neko nevidljivo mjesto iznad
tvoga ramena. „Nema to nikakve veze s tobom i naravno možeš ostati, ali
bilo bi nam draže da djecu ubuduće ne podučavaš.“
Kad je zastao, žena mu reče:
„Virgile.“
A on se okrene.
„Moramo te zamoliti i da s Clarom po mogućnosti više ne govoriš
njemački, dok ne znamo kako će se ovo nastaviti.“
Ti nisi rekao ništa, vidio si kako je kućna pomoćnica zatečena zastala
nasred sobe, lepršanje je prestalo, a tebi, bez ikakva smisla, iz glave nije
htjela izaći igra koju si uvijek igrao s dvjema djevojčicama, tvoje vječito
natezanje s mlađom, dok te je starija gledala kao da možeš biti jedino
stranac, pred kojim se valja čuvati, zli čarobnjak, vuk iz bajke.
„Ja sam Nadja.“
A malena je rekla:
„Ne, ja.“
A ti:
„Ja sam Nadja.“
A ona:
„Ne, ja.“
A ti:
„Ja sam Nadja.“
Pogledi su joj djelovali kao da će svakog časa shvatiti posljednju tajnu,
odmahivala je glavom poput lutke, veslala ručicama po zraku,
izjednačavajući početak i kraj uvijek istim pitanjem:
„A tko sam onda ja?“
 U peći se ugasio žar, a vjetar je uvijek novim nanosima nasrtao na kuću,
cupkao je i trgao, a kad bi se umirio, ostao bi zvuk kao da se pokrenula čitava
gomila miševa, tapkanje malih nogu na zidovima ili osipanje pijeska, a
spavači su se kretali u svojim snovima, plutajući kao alge pod vodom. Mjesec
je ispao iz prozorskog okna, ostavivši proziran rep u poroznom sivilu neba,
odjednom je zamirisalo po proljeću, mirisalo je po soli, po morskoj travi, po
vlažnoj, memljivoj zemlji, a zgrade onkraj zida podsjećale su na mostove od
ribarskih kutera što su se, svezani konopima jedan za drugi, zibali na plimi.
U daljini, gdje je moralo biti otvoreno more, žilavo se zadržao zelenkast sjaj,
slijevajući se naoko polako niz tamu, a u blizini obrisi su postali mekši,
mutniji, kao da se nad njima nadvila fina izmaglica, čija je vlaga visjela u
zraku poput sićušna treperava biserja.
„Zapravo bismo mogli prileći“, rekao je stražar koji je maloprije govorio,
poprativši svoje riječi glasnim zijevanjem. „Ako se ne varam, od ovih tužnih
likova ionako nitko neće pobjeći.“
A drugi će:
„A kamo bi mogli otići?“
I ponovno se začuje šapat blijedog, njegovo tvrdoglavo nasrtanje, kao da
mu je to sav repertoar:
„Čuješ li?“
Onaj s ožiljkom počne ga oponašati.
Kad je ponovno zavladala tišina, osim stenjanja spavača, kašljucanja
koje mu je služilo kao interpunkcija, i neprestanog vjetra, osluškivao si
korake, tihe korake na stubama, neodlučno, bez topota nogu, bilo je to
škripanje podnih dasaka, otvaranje i zatvaranje vrata tvoje sobe u
potkrovlju, cviljenje opruge koja ih je zatvorila, i kao tada ponovno si mislio
da čuješ dah, da je netko tu, prisjetivši se kako je kućna pomoćnica iznenada
stajala nasred sobe, sa svijećom u ruci, čiji je sjaj uranjao njenu spavaćicu u
smećkasto žutilo, padao na njene bose noge i nemirno plesao amo-tamo po
podu.
Kao da te zatekla pri nečem nedopuštenom, ugasio si cigaretu na
prozorskoj dasci, prekrio još topao opušak dlanom i prozborio tek njeno ime:
„Clara.“
A prvo što je ona rekla bilo je:
„Smijem li spavati kod tebe?“
A ti si, kao da se moraš uvjeriti da posrijedi nije duh, pazeći da ne čuje
tvoj šapat ponovio:
„Clara.
 Kroz glavu ti je prolazio smijeh tvoje majke, vidio si je pred sobom, kako
s mokrom kosom sjedi za kuhinjskim stolom, cupkajući pred ručnim zrcalom
neumorno svoje obrve, moralo je to biti onog ljeta kad je svog muža napokon
uspjela nagovoriti da otputuje s njom, vratila se bila tek nekoliko dana
ranije, jedna poznanica ispričala joj je da te s prijateljicom iz škole vidjela
na kupalištu, a ona nikako da ti se prestane zbog toga rugati.
„Zacijelo si je već i poljubio“, rekao je tvoj otac, koji je uvijek sve znao,
udarivši te nježno pesnicom u trbuh, dok ste zajedno šetali obalom Dunava.
„Uzmi“, nasmijao se, izvukao odnekud nekoliko novčanica i gurnuo ih u hodu
u tvoj džep, kao da te time želi obavezati. „Provedite se malo, ona i ti, ali
nemoj odmah izgubiti glavu“, njegova ruka iznenada je bila na tvome
ramenu. „Oprosti mi na pitanju, Gabriele“, i ti si začuo suglasje vaših koraka
na šljunku, „nije valjda da je ona Židovka?“
Kućna pomoćnica prošla je pored tebe do prozora, razvukla zavjese i
zagledala se dolje, u zamračen grad, gdje se kupola crkve svetog Pavla mogla
tek naslutiti. Iza nje bila je zbrkana gomila zgrada, bez obzorja, a iznad njih,
raspoređeni prema tajnom planu, lebdjeli su baražni baloni, natežući svoje
konopce na vjetru, divovski kitovi zalutali na nebo zabljesnuli bi na svjetlu
reflektora metalno poput ostataka neke davno zaboravljene noćne more.
Drhtavim prstima pripalio si novu cigaretu, dao njoj jednu, potom ste stajali
jedno pored drugog i pušili, a ti si kroz tkaninu njene spavaćice osjetio njenu
toplinu, osjetio kako bi pri najmanjem dodiru pričekala trenutak prije no što
bi ustuknula, otkrio si križ koji je na lančiću nosila oko vrata, da bi se, ako
zatreba, mogla sakriti iza njega, i opet si rekao samom sebi da bi se tama
morala ponovno razvući dokle god seže tvoja mašta, nezamislivo da bi negdje
bio dan, i iz tame bi trebali izroniti zrakoplovi, čuo si je kako grca i pomislio
da je svejedno, da si spreman, da te ništa više ne može potresti, rekao si da
je tvome čekanju došao kraj, svejedno hoće li doći ili ne, tvoje vječito buljenje
u noć, tvoj ustaljeni san da ćeš se vratiti kući, nekoliko tjedana još i sve će
biti pred tobom, tvoja majka, još uvijek živa, spremit će te u krevet i sjediti
kraj tvoga uzglavlja dok ti vrućica ne prođe, sve dublje ulazio si u taj svijet,
zamijetivši, jer se svijeća ugasila, pokraj sebe tek nejasan lik. Bez riječi
privio si je k sebi, spustio glavu na njeno rame i borio se sa suzama,
zaustavljao dah dok se ne bi počeo gušiti, i odjednom ti je postalo jasno da si
je se sve vrijeme klonio, znao si da posrijedi može biti samo tvoj kukavičluk,
tvoj bijedni strah da bi u njoj mogao prepoznati sebe, u poniznosti njenih
reakcija kad bi je oslovili sudac ili njegova žena, u naklonima kad bi se
natraške iskradala iz sobe, njezinu oborenom pogledu, iskazivanju
zahvalnosti ni za što, morao bi si priznati da se zbog toga sramiš, da želiš da
ih poslužuje s najvećim prijezirom, da na njih gleda s visine i da im pokaže
da i u njoj ima ponosa, i naravno, bilo je to zato jer je ona bila Židovka,
pobjegla poput tebe, jer bi je zapravo odavno najradije zagrlio i jer si s
vremena na vrijeme ponovno mislio na tajnicu svog oca, kako ne bi morao
misliti na nju, kad si bio sam u sobi.
 Neko vrijeme nisi zamjećivao o čemu razgovaraju dvojica stražara, a
kad su njihovi glasovi ponovno doprli do tebe, postalo ti je jasno da su ti oči
bile zatvorene, pa si se oprezno osvrnuo oko sebe, u potrazi za znakom da
nisi zavrištao, da nisi jecao ili na ruglo sviju raširenih ruku trčao kroz mrak
poput mjesečara. Osluškivao si ih napeto, kao da će donijeti sud o tvom
životu i smrti:
„Kad dođu, sasvim je jasno što će se dogoditi s ljudima“, rekao je jedan
i bilo je posve jasno na koga misli. „Zacijelo se neće dugo zadržavati na
njima.“
A drugi će:
„U to se možeš okladiti.“
A onda opet prvi:
„Ovako kako smo ih mi stijesnili, bit će dovoljno da jednog po jednog
izvuku van, a zaista sumnjam da će si dati truda i poslati ih kući.“
Nekoliko puta za redom zapucketao je jezikom, nespretno, kao da zaista
želi samo oponašati zvuk čepa dok izlijeće iz boce pjenušca i para napetu
tišinu svečanog skupa.
Onaj s ožiljkom ponovno se stao rugati:
„Lako je tim glupanima govoriti.“
Blijedi je neobuzdano prasnuo u smijeh, zakašljao se od silna smijeha i
unatoč psovkama, koje su u istom trenutku sa svih strana poletjele prema
njemu, nikako se više nije htio umiriti.
„Svejedno mi je što trabunjaju, ali ni uz najbolju volju ne mogu zamisliti
da bi oni sami u tom slučaju ostali pošteđeni.“
Čuo si kako ga stražari opominju da se napokon umiri, čuo si nekoga
kako negdje u prostoriji govori stranim jezikom, čuo si duge stanke koje je
radio među pojedinim riječima kao da ne zna dalje, i pomislio si kako je
kućna pomoćnica iz noći u noć dolazila k tebi, svih mjeseci koji su uslijedili,
čitavu zimu, kako je nepomično ležala kraj tebe, skamenjena i kruta, dok
pod pokrivačem ne bi postalo malo toplije, kad ne bi imao novčića za grijanje,
a vjetar bi kroz sve pukotine prodirao u tvoju sobu u potkrovlju, kako se
polako počinjala trljati o tebe, u novim i novim nasrtajima koji kao da bi
redom nadmašili cilj, završavajući u jedva zamjetnom drhtanju, mislio si na
njeno neprestano poskakivanje gore-dolje, na njenu nečujnost i kako bi se
poslije privila uz tebe, tisuću puta morao si je pitati, a ona bi oklijevala
ispričati ti priču o svom bijegu, ležala je pored tebe i prelazila ti noktima
preko leđa, dok ti je pričala kako su joj roditelji zatočeni u Hamburgu, bez
izgleda da bi mogli biti spašeni, a tebi je prolazilo kroz glavu kako ti je otac
stajao na zapadnom kolodvoru i mahao, sićušan ispod tog izroda od neba,
nema plamena, snijeg, rekao je, i tek kasnije, za vožnje vlakom, kiša, kiša
pri prelasku iz Oostendea u Harwich, neodlučno kapanje i tvoja maštarija
da bi se trajekt bez kočenja morao zabiti u pristanište, brodovi koji su
krstarili morskim tjesnacem iskrsnuli su poput podmornica, ljuljajući se od
pritiska s kojim su izbili na površinu divljački amo-tamo.
Čuo si bojažljivo pitanje koje ti je neprestance postavljala, ne očekujući
doista odgovor na njega:
„Koliko bi ovo još moglo potrajati?“
I vidio si je kako s kreveta pogledava prema prozoru pred kojim se
počelo daniti, ledeno hladno crvenkasto svjetlo, sjaj za koji si uvijek mislio
da mu se čovjek ne bi trebao izložiti, čovjek ne bi trebao ostati toliko dugo
budan da vidi kako predmeti izranjaju iz mraka, trebao bi se poštedjeti
carstva sjena, dok većina ljudi još spava, a onih nekoliko prolaznika na
mostu okreće lica kako se drugi ne bi uplašili iskri nemira u njihovim očima,
i bio je to tvoj glas koji je rekao:
„Teško je to reći.“
A nakon stanke:
„Možda neće ni doći.“
I zaista, protjecali su tjedni, a oni nisu došli, i ti si je gledao kako ustaje
i promatra ravnodušno nebo i na njemu kruto nažvrljane brazde započeta
dana, kako se proteže na sumračnom svjetlu jutra, noseći donje rublje koje
je pripadalo sučevoj ženi, što bi ga ona kradimice posudila za noć, kao da bi
se na taj način mogla osloboditi svog podređenog položaja, i na vršcima
prstiju poskakuje pred tobom gore-dolje, s lakoćom koja nikako nije
pristajala zbrci uški, šavova i obješenih traka, ili bi se pak nekako dokopala
boce vina, iako su sve namirnice već bile racionirane, a ti bi katkada po
njihovu nalogu znao obići i pola grada, samo kako bi naposljetku na crnoj
tržnici kod Brick Lanea dobio dodatni komad maslaca, nekoliko jaja za
malene ili kakav slatkiš, s kojim bi se mogle pokazati, umjesto da hodaju
uokolo kao napola zapušteni gladuši.
Bilo je to već nakon tribunala, kojima su se izbjeglice diljem zemlje
morali podvrgavati, a tebi se učinilo da će te još jednom prognati, kad te je
predsjednik, nekadašnji kolonijalni časnik, nakon kratka saslušanja ocijenio
rizičnim, njegova pitanja zašto si izbjegao još dugo su ti odzvanjala u ušima,
njegova nasrtljivost, kao da kod tebe traži krivicu, kao da si svojim bijegom
počinio izdaju, što bi je u svakom trenu mogao ponoviti, ustaljeni principi
umišljene junačine, njegove žaljenja vrijedne mudrosti i međusobna
odbojnost na prvi pogled postali su tvoja zla kob i otad je sučeva žena gledala
na tebe još sumnjičavije, tim više što kućna pomoćnica nije izazvala nikakvu
sumnju, pazeći strogo da se pridržavaš ograničenja koja su ti bila naložena,
štoviše, pooštrila ih je, oduzela ti bicikl i plan grada, i naredila ti da moraš
biti kod kuće čim se vani smrkne, dugo prije policijskog sata, te da se za
malobrojnih vikenda, koje su oni opet provodili na moru u Eastboureneu,
ujutro i navečer moraš javljati kod susjeda. Bila je zadovoljna što je to
napokon dobila crno na bijelo, neprijatelj je postojao, unatoč prividnu
kajanju, jer od muža nije mogla previše očekivati, taj je proučavao sudske
spise, kao da je rat, nakon prvih mjeseci, za kojih najavljene bombe nisu
pale, a vijesti kao da su dopirale iz nekog drugog svijeta, za njega samo
fantom, a ti si se morao žrtvovati, ona je napravila čitav cirkus i zabranila ti
da u svojoj sobi pušiš, jer se najozbiljnije uvjerila da bi se žar mogao vidjeti
iz zraka, kad bi djeca bila u kući, nije te više puštala nasamo s njima, a ti si
promatrao kako je od skloništa u vrtu s vremenom postajalo ljupko zdanje,
sa srcem na vratima i natpisom koji je molio za Božju zaštitu, refugij u koji
se neočekivano povlačila kako bi sortirala tamo uskladištene zalihe u
staklenkama i limenkama, i nije se jednom dogodilo da nakon nevremena
obuje gumene čizme i u blatu do koljena bez ičije pomoći metalnom kantom
požrtvovno izbacuje nagomilanu vodu iz svoje kućice. Njena radišnost mogla
se, međutim, svakog trena pretvoriti i u apatiju, moglo se dogoditi da je s
plinskim maskama upravo još otrčala do kola za testiranje na ulici,
provjeravala po čitavoj kući jesu li prozori dobro zatvoreni, kao da se
opasnost svodila na sasvim obične provalnike, da bi se potom skrasila u
salonu, među jastucima, kao ptica nemoćna da poleti, izvaljena poput vječite
zavodnice u romanima, a iz gramofona bi dopirala plesna glazba, na podu bi
otvorena ležala knjiga, ili bi pak čitala uz svijeću, posvuda na zidovima
gorjele bi svjetiljke, zavjese bi bile navučene, svjetiljke na stropu ugašene,
mirisalo je kao u katedrali, a kad bi te pozvala, ne bi znao bi li bilo bolje da
uđeš ili nezamijećen što prije nestaneš, u nadi da se više neće sjetiti da te
zvala, a ti ćeš izbjeći obvezu da spremno sjediš do njenih nogu ili izvodiš
nešto ekstravagantno što joj je palo na pamet, da odjuriš na King’s Cross ili
St. Pancras i tamo se raspitaš za vrijeme polaska najneobičnijih vlakova, da
pogledaš jesu li u Savile Rowu izlozi trgovina još uvijek zabarikadirani,
prodaju li u Billingsgateu ponovno rakove, ili pak da samo doneseš najnovije
izdanje novina. Možda je posrijedi bila promjena vremena ili slatkast miris
koji bi vjetar pokatkad donio s nedaleke mesne tržnice, pomiješan sa
smradom motora kamiona pred halama, kad bi zapadala u svoja napola
elegična, napola očajnička raspoloženja i osluškivala tišinu, kao da bi svaki
tren mogla začuti zvono stare zatvorske kapele, čiji se toranj mogao vidjeti s
kuhinjskog prozora, ispraćajući smaknute ponovno na vješanje, ili pak ne bi
trebala reći uopće ništa, tebi bi dostajao jedan pogled u njeno blijedo lice, na
kojem bi je odala već jarko našminkana usta ili način na koji je kosu
prilijepila uz glavu, s naoko slučajno raspuštenim pramenovima na
sljepoočnicama, gornja usna svjetlucala bi od vlage, što je bio pouzdan znak
da se ne osjeća dobro. Tvoju prisutnost tada bi ili već bila zaboravila, ili bi te
pak htjela kao gledatelja, i ti si bio spreman na sve, primjerice kad si je
jednog dana pred tvojim očima obojila noge bojom za živežne namirnice,
prema savjetu jedne prijateljice da koliko može štedi svoje svilene čarape,
jer će uskoro postati tražena roba, bojila ih je smeđom bojom, kojom je inače
pripremala umak za pečenje, rastvorila kućni haljetak i razgolitila
zelenkastobijela, sjajna bedra i ti si vidio kako polaganim pokretima mekim
kistom prelazi preko njih gore-dolje, vidio si je i pogledao u stranu,
naslućujući da bi svaka tvoja reakcija bila pogrešna. Na koncu si bio sretan
ako bi dobio slobodno popodne da odeš u kino, odgovarali su ti čak i
najnepredvidljiviji telefonski pozivi iz Mile End Roada, gurao si baku u
njenim invalidskim kolicima kao da nikada nisi ni poželio ništa drugo,
dopuštajući joj da ti svojim ispruženim štapom pokazuje smjer, trčao si do
iznemoglosti, obuzet njenom djetinjom srećom, njenim uzbuđenjem ako bi
na dokovima baš istovarivali neki brod, nije moglo biti tako strašno, zvučala
je pouzdano, iako joj je buka dizalica gutala glas, ostavljajući njene rečenice
da bez završetka lepršaju na vjetru.
Vani je bilo sve maglovitije, odrezana pri vrhovima, na nebu se
rasplamsavala sijavica, a jedan od dvojice stražara pokaže rukom prema
spavačima i reče:
„Nije bila moja odluka da ih vodimo kao stoku na klanje, najradije s
time ne bih imao nikakve veze.“
Drugi ga prekine:
„Ne pretjeruj.“
A ti si mislio na to kako je sučeva žena dosađivala svome mužu, kako
ga je obrađivala, pomislio da si joj se možda trebao umiljavati, no ni to ne bi
urodilo plodom, i ponovno si čuo njen glas, koji se kroz napola otvorena vrata
blagovaonice prolomio do hodnika gdje si čekao: „S njima bi trebalo po
kratkom postupku“, zagrmjela je, u isti mah nesigurna, kao da samo
ponavlja već izgovorene riječi. „Zašto su ih onda sve provjeravali, ako se sada
ništa ne događa?“
A on, sjevši nasuprot nje za stol u blagovaonici, dok su dvije djevojčice
sjedile postrance i širom otvorenih usta slušale njihov razgovor, uzvrati:
„To su gluposti, Elviro, što to pričaš?“
Ona se nije dala smesti:
„Samo ponavljam što piše u novinama.“
A on će ponovno:
„Gluposti.“
A ona:
„Treba ih zatvoriti.“
On odloži nož i viljušku, stavi naočale, koje su ležale pored tanjura, i
pogleda je kao da se mora tek naviknuti na žarište.
„Ne znaš što govoriš.“
 Još tjedan dana ranije prošao si s kućnom pomoćnicom trgovački centar
uzduž i poprijeko, bio je to jedan od prvih dana ranog proljeća, subota, ulice
su bile pune šetača, koji su se dotjerali kao da nije rat, djelujući kao da bi
bili u stanju zanemariti zračnu opasnost ili bar zadržati dostojanstvo dok
trče prema skloništima, a ona se bojala da biste mogli ostati bez posla, bila
je uznemirena, navlačila te za rukav i neprestance te time opterećivala.
Izuzme li se mnoštvo ljudi u uniformama, ništa nije djelovalo neobično, na
baražne balone, razbacane po nebu, ljudi su već bili naviknuli, baš kao i na
mjeru predostrožnosti da su prozorska stakla na većini kuća bila
prelijepljena trakama, kako im se krhotine ne bi pretvorile u tanad. Vreća s
pijeskom vjerojatno je bilo od pamtivijeka, a da su statue na svojim
postoljima nestale dijelom iza zaštitnih obloga, a dijelom posve, to nimalo ne
škodi, ukratko, bio je savršen dan za pejzažiste i za tebe u njemu nije bilo
mjesta za njeno cendranje. Na tebe je to djelovalo kao pretjerivanje,
nemoguće, tako naprosto nije smjelo biti, unatoč višetjednim prepirkama u
sučevoj kući, tribunali su bili tribunali, ali kad bi zagustilo, nitko u to ne bi
htio povjerovati. Trčkarao si pored nje poput zanesenjaka, samodopadljiva u
svojoj nonšalantnosti, kakvi razgovaraju o vojnim primjesama u modi, o
javnom nastupu dviju princeza ili pak jednostavno o dobrom zraku, od
pamtivijeka nije bilo boljeg, a ako bi kao posljedica racioniranja benzina
jednog dana nestali svi automobili, to bi sa sobom barem donijelo prednost
da se napokon može normalno udahnuti i izdahnuti.
„Danju si rijetko kod kuće i ne slutiš kako je“, reče sučeva žena. „Ako
želiš, možeš doživjeti da ti vlastita posluga zavrne vrat.“
Njezin muž pogleda malene, koje svoje jelo nisu bile ni takle, već su
preko stola pogledavale jedna prema drugoj, dok je on prislonio kažiprst na
usne i rekao:
„Elviro, molim te, Elviro.“
A ona će ponovno:
„Virgile.“
A on samo još:
„Elviro.“
Stražari su ustali i ti si vidio kako cijevi njihovih pušaka udaraju jedna
o drugu, uslijedio je neobično mukao zvuk, pa ponovno njihovi koraci na
šljunku, nekoliko trenutaka, kao da se uopće ne udaljavaju, a onda je
iznenada zavladala tišina i prozori su bili tek razjapljene rupe prema
ništavilu. Napokon se činilo da su i susjedi zaspali, čuo si njihov dah, osjetio
kako te dodiruju svojim leđima, a kad je vjetar, koji je neko vrijeme izostao,
ponovno puhnuo, prekrio je zvukove ostalih, neprestano stenjanje i
kašljanje, a ti si još jače osjetio znoj čiji ti je miris oštro ulazio u nosnice, kao
da su posrijedi isparavanja neke zvijeri u čijim si se pandžama našao, neke
nemani koja je u tmini ispružila ruke prema tebi i povukla te u dubinu, na
dno nepregledne močvare čija je površina napukla na tisućama mjesta,
ispuštajući uz jecaje iz svoje unutrašnjosti otrovne plinove. Tebe je pritom
začudilo jedino s kakvom lakoćom popuštaš vrtlogu, koliko se malo opireš
potonuću, kako uza sve to još uspijevaš opušteno promatrati sama sebe, i
zaista, posljednjih tjedana kretanje, što si ga zamjećivao u mirnijim
trenucima, postajalo je sve jače, osjećaj da te netko tjera da izađeš iz sebe, a
život, koji bi ti preostao, nije više tvoj život, sve dok nekoliko sati ranije nisi
postao dio te mase, pridodan tijelu koje je isparavalo od sve jače vlažnosti,
čijih se nekoliko tuceta gubica halapljivo borilo za zrak.
Sjetio se kako je sudac za Uskrs sa svojom obitelji posljednji put otišao
na more, zajedno s čitavom karavanom nepopravljivih pustolova, koji su
trošili svoje benzinske pričuve i upadali na morska kupališta, kao da moraju
nadoknaditi sve što su propustili, dok još nije bilo prekasno. Za tu priliku
odjenuo je karirane kratke hlače, kariranu kratku jaknu i sportsku kapu,
ispod koje je brk, što ga je već neko vrijeme puštao, djelovao kao da je
ulašten, njegova žena obukla je djevojački nevinu nabranu haljinu
izblijedjele svijetloplave boje, svoj sićušni šeširić nosila je tako koso da nisi
mogao obuzdati smijeh dok te je nadzirala i napućenih usana nalagala ti što
moraš učiniti. Obje ruke uljudno je podigla, spojivši palce i kažiprste,
malene, odjevene u mornarska odijelca, držale su se za ručice pred ulaznima
vratima ili bi sjele na savršeno očišćene stube, kao da će ih netko slikati, dok
si se ti trudio smjestiti kovčege u auto, povrh svega tešku košaru za piknik,
rekete za tenis i zbirku kutija za šešire različitih boja. Još uvijek te
obuzimala slika automobila u pokretu, sjajno crvene kočije koja se zaljuljala
i uz divljačko trubljenje dala na put, kao da će, unatoč buci motora, svakog
časa bešumno saviti koljena i pustiti da je povuče šest jedva vidljivih konja
s krilima, koji su naravno bijele boje, nekoliko puta lagano poskočiti, nalik
na letjelice s kraja stoljeća, i nakon što se posljednji put osovi raspasti se na
sastavne dijelove, čemu će aplaudirati kućna pomoćnica s kojom si stajao na
ulici, da bi se dostojno oprostio od njih.
Nakon toga nije potrajalo dugo, pa da se uslijed općeg pritiska u Hyde
Parku ponovno postave ležaljke, koje su bile uklonjene da ne otežavaju prilaz
rovovima, u nadolazećim danima novine su bile prepune oprečnih vijesti o
najnovijim napadima na kontinentu, a neočekivano mirni zimski mjeseci
ispostavili su se kao varka. Na ulicama su se pojavili prvi autobusi na plinski
pogon, baražni baloni na nebu kao da su se množili iz noći u noć, a cijevi
topova zračne obrane, koje su iznenada na najneočekivanijim mjestima
stršile uvis, ostale su uperene prema nakupinama oblaka na obzorju. S
prvim reskim zvukom sirena, unatoč učestalim lažnim uzbunama, nije se
moglo vidjeti ni žive duše, a psi, privezani ispred skloništa, zavijali su
nemilice dok se buka nije stišala. Čitave gomile ljudi htjele su navrat-nanos
napustiti grad, a da se još nisu bili pravo ni vratili iz svojih skrovišta na
ladanju, i čekanje je najednom zadobilo sasvim novu dimenziju.
 Tijekom sljedeća četiri tjedna sučeva žena više puta je poslala djecu na
selo i vratila ih kući, čitava popodneva telefonirala bi s nekakvim
prijateljicama, a navečer bi objavila kako postoji glasina prema kojoj će kralj
otići u Kanadu, da su u Richmondu isušili Pen Ponds, kako se na nj ne bi
spuštali vodeni zrakoplovi, i slične besmislice. Nije se dala smesti u svojim
izlaganjima, ma koliko nevjerojatno zvučala, a kad bi joj muž odmahnuo
rukom tražila je saveznicu u kućnoj pomoćnici, koja je dijelila njene
strahove, tvrdeći potom bez imalo sumnjičavosti da je na otoku Wightu more
izbacilo na obalu čitave hrpe leševa izobličenih do neprepoznatljivosti, da su
parkovi u gradu prekopani iz sasvim drugih razloga nego što se tvrdilo, jer
to što se iskapalo zapravo su bile masovne grobnice, a jedna tvornica papira
u Birminghamu odavna je započela s proizvodnjom jeftinih ljesova od
kartona. Nije bilo dana kad ona ne bi donosila nove očajničke vijesti, ali ni
njeno neprestano pričanje kao da je nije smirivalo, tako da joj je najdraža
predodžba po svemu sudeći bila da bi se u slučaju napada cesta od Dovera
mogla zapaliti uz pomoć nevjerojatno velike lokve zapaljiva ulja, iza koje bi
vladala sigurnost.
„Stigao je čas“, govorila bi svako malo, kao da se opasnost mogla ukinuti
pukim nastojanjem. „Virgile, dolaze.“
A on gotovo da više nije ni reagirao na njene riječi, skrivao se iza svoje
odbojnosti ili bi joj iz trena u tren rezignirano davao za pravo:
„Znam.“
A ona:
„Ništa ti ne znaš.“
A on se smiješio, kao da je mislio da je riječ o rodbini koja je u nezgodan
čas najavila posjet, te bi posrijedi bila tek obligatna svađa prije njihova
dolaska:
„Molim te, Elviro, molim te.“
Ona bi stala pred njega, podbočila se i rumena u licu umjesto da mu
odgovori briznula u plač ili zapala u nerazumljivo zamuckivanje.
S prvim jutarnjim svjetlom crna školska ploča na zidu izroni iz
polumraka. Načičkana slova od prethodne večeri nisu se mogla razabrati, a
ti si ostao budan, razmišljao si koliko su se brzo mogli pojaviti pred obalom
Kanala, i čitav grad je osluškivao je li vjetar sobom zaista donosio brujanje
motora. Upozorenje nije izostalo i ti si sebi naknadno jedino mogao
predbacivati da si bio slijep, da nisi primijetio ništa iako je tjednima bilo
govora o uhićenjima, da si mislio kako je posrijedi zabuna kad je pred
vratima stajala policija i zamolila te da spakiraš nekoliko stvari, nije bilo
sumnje, trebao si povjerovati kućnoj pomoćnici kad te je preklinjala da
pobjegneš s njom, dok je još bilo vremena. Sudac i njegova žena stajali su na
stubama, on još u pidžami, ona unatoč ranu jutru već potpuno spremna, kao
da će svaki čas izaći u grad, a ti si na ramenu osjetio njegov pogled kad ti je
zaželio sreću, vidio si je kako razgovara s jednim pozornikom, dok te je drugi
uhvatio za lakat i poveo sa sobom, njen smijeh neprestance ti je odzvanjao u
ušima, sjećao si se kako si među njima izašao na ulicu, gdje se pušio njihov
crni automobil i započinjao novi dan.
Dvadeset i četiri sata prošla su otkako te je kućna pomoćnica s
kovčegom u ruci izgurala iz sobe, kako je ne bi otkrili kod tebe, i još uvijek
je mogao biti isti dan, kad bi pogledao u maglu koja se vani skupljala, u kojoj
su se koraci stražara iznenada umnožili kao da se pokrenula čitava četa, a
povici, kojima su se sporazumijevali, dopirali su do tvog uha kao da prelaze
preko široke rijeke. Od neobične dremljivosti, koja ti je bila prva reakcija,
nije preostalo ništa, od gluhoće, koja ti je tijekom prvih sati dopuštala da sve
oko sebe zamjećuješ prigušeno, bešumno, usporeno, transporte koji su
pristizali iz čitava grada, neprestani dolasci i odlasci, premještanje prtljage
s jednog mjesta na drugo, preuzimanje hrane, sve dok nisi stekao dojam da
taj kojeg su neprestance vodili od zida školskog dvorišta do zgrade i natrag,
uopće nisi mogao biti ti, taj koji je od najranije zore, u vrsti za prebrojavanje
ili pred užurbanim pisarima izvikivao ili svoje ime ili broj s trake kopirnog
papira, na koji ti se u hipu sveo identitet. O svemu što se događalo isto tako
su ti mogli samo pričati, a za tebe je ostalo tajnovito s kakvom su se
mješavinom pristojnosti i inzistiranja odnosili prema vama, bili ste
zarobljenici, tu nije smjelo biti zablude, ali u isti mah njihove zapovijedi često
bi više nalikovale molbama, stražari su vas zaista molili, a zapovjednik, koji
se pojavio da kaže kako se nitko nema čega bojati, dokle god se bude
pridržavao pravila igre, stajao je pred njima poput kakva prijestupnika,
žaljenja vrijedna kreatura unatoč sličnosti s činovnikom u uredu za
useljenike u Harwichu, o kojem ćeš do groba misliti da bi te, kad si stigao,
najradije vlastitim rukama natjerao natrag na brod, tako da se činjenica da
nisi završio ponovno u Beču mogla objasniti isključivo njegovom
nesmotrenošću, hirom ili neobjašnjivom slučajnošću.
S vremenom se razdanjivalo, mutno svjetlo u uglovima još je zadržavalo
tamu, i prvi muškarci već su ustali, neobrijani, neispavani likovi koji su
prebacili pokrivače preko ramena i stali u red pred vratima, iz kojeg su
izlazili pojedinačno, vrata bi se načas odškrinula i za njima ponovno
zatvorila, a ti nisi mogao vidjeti stražu koja bi ih na hodniku preuzela, vidio
si samo vaše cipele koje su tamo naoko zauvijek stajale poredane pored zida.
Jedva da je netko govorio, tek tu i tamo nekoliko riječi i neprestano kašljanje
jadnika, koji je poput tebe zacijelo čitavu noć proveo budan i sada se više ne
može obuzdati i bez srama hropće, dok se tebi čini da se vani zid školskog
dvorišta čas primiče čas udaljava, dok zgrade iza njega nestaju u magli.
Zadrhtao si od hladnoće započeta dana, a kad su pored tebe sjela tvoja dva
susjeda, mogli su to isto tako biti i stranci, onako kako su sjedili i vrtjeli
glavama kao da se žele osvjedočiti da su stigli na pravo mjesto, i tek te je
sjećanje na njihov nastup ponovno nasmijalo, njihova ukočena nadutost,
prenemaganje starih usidjelica, dok su se svima uokolo obraćali, nakon što
su kasno popodne stigli posljednji, uvjereni da se svuda moraju predstaviti,
rođeni hvalisavci, koji su se na kraju prilijepili za tebe tvrdeći da poznaju
tvog oca i dosađivali, iako se njihova tvrdnja ubrzo pokazala netočnom.
„Ne izgleda loše“, reče blijedi, pogledavši kroz prozor. „Dok je takva
magla, zasigurno neće moći poletjeti, a kad se digne, nas više neće biti ovdje.“
A onaj s ožiljkom ponovno je osluškivao tišinu, vidio si ga kako rukama
pritišće sljepoočnice i šutke bulji preda se.
A blijedi će:
„Jedan od polova, to bi bilo mjesto gdje bih najradije proveo sljedećih
nekoliko godina, kad bih mogao birati, Sveta Helena ili jedan od polova.“
A onaj s ožiljkom upita:
„Sveta Helena?“
A blijedi će:
„Sveta Helena zacijelo je raj.“
Bez prijelaza počeli su jedan drugog hrabriti i bodriti, za nekoliko dana,
nadali su se, bit će slobodni, njih dvojica ništa nisu zgriješili, kao da je to
važan kriterij, a tebi se učinilo kao da te žele pridobiti za sebe, kao da bi već
sama njihova ustrajnost trebala biti dokaz neokaljanosti, neokaljanosti koja
je bila bezvrijedna poput dobre ocjene iz vladanja. Proklinjao si ih zbog
njihova lamentiranja, podsjećalo te je koliko su bili u pravu i koliko je ta
činjenica zapravo bila smiješan luksuz.
„Pitaj me čujem li što“, reče naposljetku onaj s ožiljkom. „Hajde, vidiš
da čekam da ponovno započneš s time.“
I blijedi prihvati igru:
„Čuješ li što?“
Onaj s ožiljkom je trijumfirao. Pustio je da prođe nekoliko trenutaka, a
onda, pažljivo birajući riječi, rekao: „Mene ne brine ako ništa ne čujem, ali
ako čujem nešto čega nema, od toga naprosto poludim.“
A bijedi će:
„Misliš na brujanje?“
Onaj s ožiljkom uzvrati:
„Ne, ali otkako smo ovdje, nešto mi zvoni u ušima i rado bih saznao što
bi to moglo biti.“
Onda su, naoko usklađeno sa zvukom motora, stigli autobusi, kojima će
vas prevesti do kolodvora, dolazili su jedan za drugim, manevrirali neko
vrijeme i napokon se jedan do drugog zaustavili pred zgradom, i ti si vidio
kako su se svi natiskali oko prozora i otvorenih usta buljili u zelene divove
koji su još uvijek podrhtavali. Prije nego što su im se farovi ugasili, njihovo
svjetlo upravo je još dopiralo do tla, a dim koji je izlazio iz njihovih ispušnih
cijevi stapao se u zavjetrini iritantno polagano s bjelinom magle, dok su
vozači iskakali iz svojih kabina, postrojavali se neposredno pored prednjih
kotača, i pred vašim očima započela je strka, stražara je iznenada bilo na
desetke, a jedna skupina, izabrana prethodnog dana, započela je hitro
tovariti vašu prtljagu na autobuse, a da se ti nisi ni pomaknuo s mjesta. Vika
se zacijelo već neko vrijeme čula, prije no što ti je pozornost zaokupio glas
koji vam je preko megafona davao upute da pojedinačno izlazite iz vrste, a
kad si napokon ti došao na red, krenuo si, kao da te je netko oslobodio svega
tereta, preko mokrog asfalta školskog dvorišta, možda zaista već kao
muškarac, koji si prema očevim riječima trebao postati, ako u životu nisi
želio ostati tek promatrač.
Treće poglavlje
Catherine
Islington bi bio nešto za Maxa, onog subotnjeg popodneva kad sam posjetila
Catherine i, budući da sam uranila, prošetala Upper Streetom i spustila se
Liverpool Streetom, dvjema glavnim prometnicama koje mi je navela radi
lakše orijentacije. Već pri usponu iz podzemne željeznice odahnuo bi s
olakšanjem i poprimio onaj djetinji izraz potpune suglasnosti, koji je u
drugih ljudi prezirao, i možda bi me čak uhvatio za ruku, nesvjestan da su
posrijedi tek zrak, svjetlina i polet što ga čovjek osjeti kad negdje u gradu
siđe pod zemlju, da bi nešto kasnije nekoliko kilometara dalje opet izronio i
odjednom mu se sve čini drukčijim, upravo je još izgledalo kao da će
nevrijeme, prolaznici su ubrzavali korak, autobusi su uz glasnu riku kretali
sa postaja, kao da moraju rastrgati nevidljivu mrežu, kadli se iznenada
pojavi uvjerenje da bi se na kraju uzvisine preko krovova kuća trebalo vidjeti
more, a oblaci jure nebom kao na satelitskoj slici na televiziji. Trčkarao bi
pored mene poput lutka na koncu, poput djeteta s užetom za preskakanje,
oslobođen svog monologiziranja, kojim me još maloprije gnjavio, on bi
neprestance poskakivao i obuzet luđačkim oduševljenjem kružio oko trgova
i njihovih kuća, poredanih poput utvrde od kola, kuća, kod kojih ja ni danas
ne znam koje su gregorijanske, a koje viktorijanske, što mi je, u povjerenju,
sasvim svejedno, upozorio bi me na sićušne vrtove i njihove ograde od kovana
željeza, kao da bismo prvog dana sljedećeg mjeseca trebali useliti u neku
kuću u susjedstvu, upozorio bi me na stube koje vode uvis, prema ulazima,
na stanove u suterenu, u kojima je usred dana gorjelo svjetlo, i što god da bi
mi nasuprot tome palo na pamet, primjerice da mu ukažem da bijedne
stambene zgrade nekoliko koraka dalje, on bi u meni samo vidio osobu koja
kvari igru.
Kao da se tako pristoji, Catherine me dočekala ispred svoje kuće, vidjela
sam je izdaleka kako stoji na ulici, pružajući sliku koja mi više neće izaći iz
glave, čak ni kasnije, s njom sam uvijek povezivala način na koji je stajala
tamo, ruku prekriženih visoko iznad prsa, kao da zebe u svojoj laganoj
haljini, i ne znam zašto sam pomislila da se tako vjerojatno ipak ne dočekuju
slučajni gosti, tako čekaju ljudi koje je predugo čekanje već dobrano izmorilo.
Mogu zamisliti da u drugima pokatkad izaziva nelagodu, da se u nedostatku
boljeg objašnjenja pokušava izvući na žaljenje što vas nije ranije upoznala,
iako ne mislim da je to ono što čovjeka kod nje iritira, to nije njena prošlost,
ne ono što bismo iz nje zaključili, u pitanju je njena nazočnost, svjetlo koje
isijava, ma koliko mistično to zvučalo, i sjećam se kako je hodala ispred
mene, ostavljajući mi vremena da je promatram, i ono što me se kod nje
toliko dojmilo bio je njen hod, način na koji se, unatoč svojim godinama, bez
ikakve muke uspinjala stubama. S obzirom da sam je susrela samo jedanput,
čudno je kako je jasno vidim pred sobom, neveliku, uskih zglobova nad
kojima se koža pri najmanjem pokretu pomiče kao u gmaza, dok joj iz
proreza strši ključna kost, kao da je jednom zauvijek duboko udahnula i sada
zadržava dah, i bilo je neobično s kolikim se zakašnjenjem mijenjao izraz
njezina lica i koliko dugo bi potom mogao ostati nepromijenjen, dok je u
svojoj dnevnoj sobi kruto sjedila nasuprot meni.
Ako se ne varam, čovjek za kojeg je bila udana u drugom braku bio je
financijski knjigovođa, ali ja ga ionako nisam vidjela, preživio je napadaj
moždane kapi i bio je prikovan uz krevet, njegovu prisutnost u pokrajnjoj
sobi, čija su vrata bila otvorena, zamijetila sam po glasnu disanju, a kad bi
govorio, kad bi, nevidljiv iza zida, zamolio čašu vode ili poželio znati koliko
je sati, imala sam dojam da utopljenik djedi iz sebe svoje posljednje riječi, i
najradije bih uši bila držala zatvorene, samo da ne moram prisustvovati tom
davljenju, i dugo sam uzaludno čekala da mu ona odgovori, pa da se napokon
umiri. Ni kćer koju je imala s njim nikad nisam vidjela, no sjećam se kako
mi je odmah tutnula u ruku njenu fotografiju, možda samo da premosti
šutnju koja je zavladala, snimku najvjerojatnije iz sedamdesetih godina, na
kojoj je mlada žena u kupaćem kostimu, unatoč tapiranoj frizuri budna
pogleda u koji se može utisnuti sve i ništa, i ta slika za mene ne bi imala ni
najmanje značenje, da tu nije bila veza s Hirschfelderom, njena napomena
da ju je volio kao vlastito dijete. Opet sam očekivala da ću se naći na tragu
senzacije, i još uvijek osjećam nelagodu pri pomisli da sam odmah odmjerila
bi li joj mogao biti otac i što bi o tome rekao Max, kao da bi moje istraživanje
bilo opravdano isključivo ako bi proizvodilo naslove koji bi u cijelosti bili po
ukusu nekog petparačkog lista, a posjeti zoološkom vrtu, nedjeljna
popodneva, koja je s njom provodio u kinu, pozivi k sebi kući, proizvodili su,
bez odgovarajućih primjesa, samo prejako osvijetljena sjećanja za album pun
bezopasnih stvari.
Catherine je Hirschfeldera upoznala nekoliko dana prije njegove
internacije, a ono što mi je o tome ispričala, zvučalo je dosta pustolovno.
Navodno se jedne noći za vrijeme zamračenja u St. Martins Laneu doslovce
sudario s njom, iako ni on, zbog zabrane izlaska koja mu je bila nametnuta,
ni ona kao mlada žena u to vrijeme nisu imali što tražiti na ulici, no ona je
tvrdila da su nakon prvog iznenađenja zajedno šetali duž Temze, ne želeći
odustati od svoje priče, ma koliko nevjerojatnom meni djelovala. To što ju je
osvojilo zacijelo je, unatoč lošem engleskom, bio njegov glas, kojim je
promucao nekakvu ispriku, a ako me nije htjela prevariti, sretno-nesretni
sudar završio je dogovorom za jedan od nadolazećih vikenda. Do susreta,
međutim, nije došlo, sljedeći kontakt s njim imala je kad joj je pisao s otoka
Mana i tu je, usred ljeta, više od dva mjeseca kasnije, napokon saznala kako
mu je ime, pismo je još uvijek čuvala, rekla je i pružila mi presavijen papir
iz mape koju je pripremila za mene. Kao kroz povećalo zagledala sam se u
dvadeset četiri krasopisom ispisana retka, koje mu je cenzura dopustila
napisati, vrtjela i okretala omotnicu na kojoj je pisalo samo njeno ime, a kao
adresa bio je naveden hotel Savoy u Londonu, gdje je prve dvije godine rata
radila kao djevojka za sve.
Hirschfelder je tom susretu u svojoj knjizi posvetio fantastičnu priču, u
kojoj muškarac i žena lunjaju sablasnim gradom, a šetnja im je utoliko
jezivija što u gustu mraku ne vide ništa, pa se sve pretvara u opipavanje
jednog podzemlja u kojem miriše na mast jeftinih pučkih kuhinja, na plin
probušenih cijevi, na paru koja se uzdiže iz odvodnih kanala, tapkanje kroz
metež glasova, zavodničko dozivanje prostitutki koje nevidljive stoje
naslonjene na rasvjetne stupove, psovke krijumčara i viku stražara, ako bi
se igdje otvorila vrata i na pločnik pao trak svjetla. Posrijedi je igra
zbunjivanja s konstrukcijama iz njegova vlastitog života, postupak koji
proviruje i iz drugih pripovjedaka u knjizi, radilo se pritom o noći
bombardiranja Londona ili izvještaju o paklenom putovanju broda s
deportiranim osobama u Australiju, posvuda se ukazuju isti neumrli tipovi,
iste sjenovite figure s njegovim crtama, likovi osjetljivi na svjetlo, koji
nastanjuju vlažne podrume ili stiješnjeni u grozničavim grčevima vegetiraju
na nekom međupalublju. Potresenost slijepca, kojem u svojoj priči dopušta
da se vrati iz egzila, njegova je potresenost, koje se tada očito već pribojavao,
rastrganost i ganuće čovjeka koji sam sjedi u hotelskoj sobi u Beču i sluša na
radiju vlastiti glas, odgovore koje je dao u jednom intervjuu, da sluša samog
sebe kako govori, to je njegov nepotrebni trijumf, njegova sjeta, njegov
osjećaj da se u isti mah mora zavući u mišju rupu i sa svojim mrtvim očima
izaći na sunce. Uza svu blizinu, svejedno bi bilo previše jednostavno
poistovjetiti ga s pripovjedačem, koji bez ikakvih emocija izvještava kako je
kao zatočenik na otoku Manu umlatio drugog zatočenika, a pitanje je, kao i
toliko puta ranije, gdje se točno nalazi razdjelnica između fikcije i zbilje.
Catherine se nasmijala kad sam joj to spomenula.
„Ma, to vam je sve izmišljeno.“
Ispričala sam joj što sam čula od Margaret i kao da je spomen imena
već dovoljan da je prepadne, povukla se na dvosjedu prema naprijed i stala
trljati ruke.
 „To joj je slično“, rekla je i lice joj zasja na posljednjem sjaju sunca, koje
se taman još zadržalo nad krovovima kuća s druge strane ulice. „Možda zvuči
zanimljivo, no što o tome misliti, sasvim je druga stvar.“
To nije bio zadovoljavajući odgovor i da sam na takav naišla u nekom
romanu, smjesta bih prestala čitati, ubojstvo koje bi iznenada trebalo biti
samo još izmišljotina, ali ovako, pitala sam se što li ima protiv nje da joj u
istom dahu predbacuje podcjenjivanje Hirschfeldera i njegova rada, koji je
za nju navodno bio tek vrlo neprikladan način ubijanja vremena, sjećam se
još da je otišla toliko daleko da joj predbaci kako je iz pukog nerazumijevanja
moguće bacila njegov rukopis, koji je bio izgubljen, iako je čitav svijet govorio
o njemu, žarom čistačice ponijela se prema njemu kao prema otpadu i na taj
ga način nakon smrti još jednom ubila. Ni dalje mi nije jasno zašto bi
odustala od svoje suzdržanosti kad bi riječ bila o njoj, zašto je o njoj mogla
govoriti samo s izričitim neodobravanjem, očekujući od mene da stanem na
njenu stranu, no mislim da je to moralo biti u nekakvoj vezi s činjenicom da
je sebe do kraja vidjela kao Hirschfelderovu osobu od povjerenja, moralo se
dati objasniti njegovom navikom da kroz sve te godine prvu nedjelju u
mjesecu dolazi k njoj na ručak, sam način na koji je pričala o njemu,
nostalgija u koju je pritom zapadala, sve je to potvrđivalo moju slutnju i ja
sam pokušala zamisliti kako je s njim, a pokatkad i sa svojom kćeri, sjedila
za stolom u blagovaonici, kako je izvadila posuđe koje je inače bilo pod
ključem i servirala najfinija jela, a muž bi joj za to vrijeme lutao gradom ili
nakon moždanog udara ležao u pokrajnjoj sobi i proklinjao svoju sudbinu.
Možda je posrijedi bilo to, a možda je stvar bila još banalnija, objašnjiva
činjenicom da je Hirschfelder nakon svoje smrti svim trima ženama opet
pripadao u jednakoj mjeri, njoj, Margaret i onoj trećoj, koja mi je iz Beča
poslala pismo neka mrtve ostavim na miru, moralo je imati neke veze s tim
da je svaka u sjećanju čuvala svoje slike, a s iznenadnim ukidanjem vremena
one su opet postale ravnopravne, jednako nazočne, jednako prošle, krhotine
koje su se našle na njegovu mjestu, a godine koje su ih dijelile od njega više
nisu igrale ulogu.
Postalo je teško razgovarati s Catherine o njenim dvjema
nasljednicama, pa ipak nisam mogla a da joj ne postavim uobičajena pitanja.
„Poznajete li Margaret?“
Umjesto odgovora odmahnula je glavom, dodavši smjesta kako sve što
zna o njoj, zna od Hirschfeldera samog, koji joj se ponekad povjeravao, kad
bi dolazio k njima u posjet.
„On nas je zapravo uvijek želio spojiti, ali ja sam se tome opirala“, rekla
je. „Jer, nakon svega što sam čula o njoj, ne vjerujem da bih je mogla
zavoljeti.“
„A ona druga?“
Gledala sam da mi pitanje zvuči što je moguće usputnije.
 „Madeleine?“
Iznenadio me njen smijeh.
„Na mene je djelovala kao da se netom izlegla iz jajeta.“
To je napokon bila nekakva tvrdnja, ali kad sam je nastavila ispitivati,
smjesta se vratila pretpostavkama.
„Vjerojatno sam je jednom susrela u njegovu društvu ispred kavane
Royal“, odgovorila je okolišajući. „Bilo je to prije gotovo trideset godina i ne
mogu se više prisjetiti jesam li razgovarala s njom ili ne.“
Tri žene, a ona je bila prva od njih, njegova ljubav prema njoj bio je
posve nevjerojatan pothvat, jedan jedini susret i onda godinu dana samo
pisma, otkako se uopće odlučio da joj piše, svaka dva tjedna izbrojeni redci
u kojima ju je uvjeravao koliko se raduje njihovu ponovnom susretu.
Odgovarala ona njemu ili ne, mogla je biti sigurna da on to neće zaboraviti,
a on je svaki put zazivao njihovu prvu noć, napravio od nje događaj gotovo
mistična značenja, ponavljao neprestance da su predodređeni jedno za
drugo, nazivajući je u jednom trenutku slabosti svojim zlatom, a da pritom
ni riječju nije spomenuo Claru, kao da ona uopće nije postojala. Njeno
izlaganje bilo je hladno, nju je na sve potakla neka vrsta osjećaja dužnosti,
sve ostalo djelovalo joj je otrcano, a kad mu je jednom prilikom, već u jesen,
poslala paket, u kojem je bila staklenka s pekmezom, šal koji je sama isplela
i nekoliko knjiga, jer se uvijek žalio na dosadu, kao da nema pojma da se
London iz dana u dan bombardira, bilo je to samo jer se to inače čini, jer su
i druge žene slale pakete, jedna bratu u Afriku, koja u njenoj predodžbi nije
mogla biti udaljenija od otoka Mana, druga mužu koji je bio stacioniran na
Malti, pakete za izbjegličke logore, pakete za djecu na ladanju ili za spas
vlastitih duša. Bila je to žrtva koju nije prinijela njemu, već sebi nepoznatim
bogovima, i time što je bila na pošti, obavila je svoj dio i više nije brinula za
to. Sjećanje na noćnu šetnju izblijedjelo je, a čovjek koji se koncem ljeta
iznenada pojavio pred njom u predvorju hotela bio je stranac, nepoznat, iako
je sve vrijeme govorio da bi čitav put najradije bio prešao pješice i sagradio
joj na svakom prenoćištu spomenik, poput vladara o kojemu mu je tada
pričala, kralja koji je za svoju ženu upriličio višednevno svadbeno putovanje,
ili je moguće nešto pobrkao, pa se zapravo radilo o sprovodu.
„U ruci je držao cvijeće“, rekla je ne odobravajući njegov postupak i
trebalo joj je neko vrijeme da se ponovno nasmiješi. „Možete li to zamisliti?“
„Cvijeće?“
Iako u tome nisam vidjela ništa neobično, automatski sam postavila
pitanje i nisam se uopće začudila kad je iznova započela tu temu.
„Da je donio pola funte mesa, zacijelo bi ostavio bolji dojam, ali on je iz
nekog razloga usred rata došao s cvijećem.“
 Svejedno sam bila iznenađena kad mi je rekla da još uvijek ne zna zašto
mu tada nije objasnila da je posrijedi nesporazum, zašto ga nije zamolila da
ode, da li iz samilosti ili zato što bi joj nedostajalo hrabrosti, jer on je bio
toliko siguran da je kod nje dospio na pravo mjesto, i pokušala sam ga
zamisliti, u njegovu posuđenom odijelu, u kojem je izgledao kao neispavani
sudionik nekog slavlja koje je završilo prije više godina, s njegovim
pohabanim ovratnikom, dok ga portir nepovjerljivo odmjerava, a koliko je
nakon prvog susreta mogla usporediti, bio je vidno ostario. Jeftin lokal, u
koji ga je potom odvukla na pola sata, možda čajna kuhinja, u nekom
podrumu, prozori u ravnini ceste, zabarikadirani vrećama pijeska, prigušeni
koraci prolaznika, gola žarulja na stropu, čije je svjetlo poput sloja
prljavštine prianjalo uz prazne klupe, i njegova bolna pristojnost, kako joj je
dao prednost i potom sjedio pored nje i buljio u nju, dok je ona sve vrijeme
nemirno pogledavala amo-tamo, i kako je naposljetku naprasno ustao,
svejedno je li bilo tako ili nekako drukčije, bilo je dovoljno da je pogledam i
slike su mi se same nametale. Za mene je bilo jasno da je previše pričao,
vidjela sam ga kako je i sam toga postao svjestan i odjednom zanijemio.
Uhvatila sam se u želji da je kiša lila kao iz kabla i da ju je po kiši otpratio
natrag u hotel, smiješna želja, zacijelo je imao kišobran, otvorio bi ga i ne bi
više rekao ni riječi, samo bi šutke gacao rame uz rame s njom kroz lokve u
kojima se nakupila voda do visine gležnja, a Max bar ne bi bio posve u krivu
sa svojom tvrdnjom da je Hirschfelder oduvijek bio san sviju žena.
„Očito je u njemu čučao beznadni sanjar“, rekla sam, pokušavajući ga
donekle uzeti u zaštitu. „To bi mu trebalo govoriti u prilog.“
Nije odgovorila, a kad me je pogledala, moje primjedbe i samoj su mi se
učinile bedastima, pa sam stekla dojam da će svoju priču nastaviti s još veće
distance, otprilike kao da njegova priča nema baš nikakve veze s njom.
Nakon puštanja s otoka Mana javio se u pionirski korpus, toliko je
sigurno, završio je u nekoj vojnoj formaciji, koja se u Gloucestershireu bavila
šumarskim poslovima, i uvijek kad bi bio u Londonu, što se događalo svakih
nekoliko tjedana, prvo bi otišao k njoj i čekao da završi s poslom, a kasnije,
kad je vozila autobus, mogao je ući na nekoj stanici i sjediti do kraja radnog
vremena iza nje ili se neočekivano pojaviti pred tvornicom streljiva u južnom
dijelu grada, kamo su je naposljetku rasporedili. Najčešće bi ga vodila nekim
poznanicima ili u jedan pub, gdje je znala da s njime neće dugo ostati
nasamo, a on je čitavu večer sjedio zakopčan među društvom, njegov
engleski nije postao ništa bolji, kad bi se uznemirio, prelazio bi na rezak
njemački, tako da se stjecao dojam kao da ih iskušava i raduje se
nesporazumima koje je izazivao, ili da, otkako su ga internirali, zapravo ne
želi ništa drugo, i zaista, čitava života padalo mu je daleko teže pomiriti se
s tim nego s progonom iz Beča, navodno je u svakoj prilici isticao kako od
civiliziranih ljudi takvo što nikada ne bi očekivao. Nije mu bilo jasno zašto
je nakon prvog puta uopće još išao s njom, ali ako ga i jest zavitlavala, to ga
nije nimalo smetalo ili to bar nije pokazivao, kad bi pričao o internaciji, često
su mu predbacivali da je bio tek godinu dana na odmoru, godinu dana mora
i sunca, godinu dana maženja i paženja, i onda bi se bez pogovora morao
izlagati uvijek istim junačkim pričama, neprestance slušati kako je bilo za
vrijeme njegova izbivanja, morao je uvlačiti glavu i šutjeti kad bi ga
najdrskiji među njima nazivali kukavicom, koji se pojavio tek kad je najgore
prošlo. Svi su bili žrtve bombardiranja, ili je bar stradala susjedna kuća,
svatko noćima nije spavao, stiješnjeni bi se skutrili u bunkerima ili s
čepovima u ušima ležali u krevetu, a brujanje bombarderskih skupina čuli
su još mjesecima, baš kao i zvižduke, detonacije i praskanje zapaljivih bombi
na asfaltu, svatko je iznenada imao prijatelja koji je ležao zatrpan među
ruševinama, kojeg su srušili iznad obale Kanala ili je nestao na Atlantiku, i
znala je da je njena krivica kad su mu to govorili kao da bi on za sve to mogao
snositi ikakvu odgovornost. Raspoloženje je splasnulo i odjednom joj ga je
bilo žao, najradije bi ga bila branila, no najčešće ga je stigla samo upozoriti
da drži jezik za zubima ili se bar ne izlane da je Židov, jer i tu bi se uvijek
našla nekolicina nepopravljivih, koji su bili uvjereni da znaju tko će iz svega
izvući korist, zauzeti napuštene kuće na najljepšim mjestima u Belgraviji i
oko Grosvenor Squarea, tko za napola uništene straćare traži punu
stanarinu, na crnom tržištu najviše lihvari, a potom se čak i ne srami
hvalisati svojim bogatstvom.
Nije to bio onaj Hirschfelder o kojem je Max pričao kao da se radi o
spomeniku isklesanom iz kamena. Nije to bio ni onaj nedodirljivi čovjek,
kojega je zacijelo vidio u njemu, građanin svijeta u kojega ga je pretvorio,
iako je vjerojatno najviše vremena proveo dobrovoljno utamničen u svom
utočištu pored obale, a ja sam se pitala bi li on odbacio prikaz koji je dala
Catherine, tim više što mi ni samoj nije padalo lako povjerovati joj. Nakon
svega što mi je o njemu ispričao, ali i slike osebujnog čudaka koji se nije dao
smesti, kakvu je stvorila Margaret, nikako mi nije išlo uz njega da se
nametao, da je bio šunjalo koje nije znalo kad je nepoželjno, jadničak koji se
uzdao u tuđu samilost, žaljenja vrijedna spodoba bez ikakva ponosa.
Sunce je zašlo i Catherine je, iako je još bio dan, upalila svjetlo i
ispričala se što me nije ničim ponudila. Iz pokrajnje sobe ponovno se začuo
njen muž, no ja sam uzalud pokušavala razumjeti što kaže, dok je ona
rondala posuđem u kuhinji, od njega je dopiralo ravnomjerno brujanje,
trabunjanje koje više nije djelovalo poput prijetnje, uplašila sam se tek kad
je prestalo i najradije bih bila ustala i otišla prijeko k njemu, ali dotad se ona
već bila vratila. Kao da između dana i noći postoji trenutak koji nisam smjela
propustiti, gledala sam kako se u dijelu prozora koji sam vidjela sa svoga
mjesta polako rastakalo večernje rumenilo, dok nam je ona nalijevala čaj
koji se odavno slegnuo, a kad je ponovno sjela, neko vrijeme samo je kružila
žličicom po svojoj šalici, oklijevajući otpila gutljaj i zašutjela.
 „Mnogo više ne mogu vam ispričati“, rekla je napokon. „Počela sam ga
viđati češće tek kad je bio premješten u London.“
Time kao da je reagirala na moje rezerve, prije no što sam ih uopće
dospjela izreći, a ja sam se trudila da ne primijeti da to što mi priča smatram
izmotavanjem.
„Za vrijeme zadnjeg većeg bombardiranja u proljeće, nije mogao biti u
gradu“, nastavila je, nasmijavši se kao da je posrijedi nešto čemu se već često
smijala. „Potom smo se uvijek zezali kako su se uzbune prorijedile otkako je
on prisutan.“
U pokrajnjoj prostoriji muž joj je razgovijetno izgovorio ime, ponovivši
ga nekoliko puta, kao da želi isprobati odgovarajući ton, dok mu težak dah
nije ponovno probio tišinu kao da probija tanak sloj leda, ali ona se nije dala
smetati.
„Nema sumnje da je i tada još dovoljno osjećao rat“, rekla je, kad se
napokon ništa više nije čulo. „Bio je u jednoj skupini za čišćenje i rušenje,
već mu je to trebalo u dovoljnoj mjeri otvoriti oči.“
Znala sam čitave skupine ulica koje su sravnjene sa zemljom, kuće koje
nitko više ne bi prepoznao kao takve, kupove krša, pa nešto dalje zgrade
kojima je nedostajao krov, a kroz prazne prozore moglo se vidjeti nebo,
otrgnute zidove, a iza njih panoramske pozornice pojedinih prostorija, u
kojima su komadi, ma koji se igrali, zauvijek prekinuti, dok su rekviziti
ostali razbacani uokolo, kamo god bi se pogledalo, posvuda ukošene forme u
neshvatljivoj ravnoteži, kao da su sve cigle međusobno pomaknute tako da
bi dostajao najlakši lahor i one bi se urušile u sebe, i ne znam zašto mi je
pričinjalo poteškoće zamisliti njega, sićušnu figuru koja, s lopatom i pijukom
u rukama, luta uokolo s ostalima, kao da su jedini preživjeli nadaleko.
Anegdote su mu naknadno zacijelo dobro pristajale i možda je to bila
bezbrižnost, možda zaista junaštvo, a možda i samo glupost, ako je bilo istina
da se jednom zgodom dao nagovoriti da iz jedne zatvorene zone u Hyde
Parku, u kojoj je ležala neeksplodirana bomba, uzme loptu što ju je
nekolicina klinaca onamo šutnula, ali ja si ne mogu pomoći, jedino što sam
vidjela bile su dame koje su pored užeta za ograđivanje sjedile u svojim
naslonjačima i aplaudirale mu, nije mi bio ništa bliži kad sam čula da bi mu
u kinu znale zasuziti oči kad bi orguljaš svirao White Cliffs of Dover ili kad
bi na koncu predstave svi ustali, uhvatili se za ruke i zapjevali himnu, dok
su se na ekranu vidjeli kraljevski par i dvije princeze. Sve mi je to djelovalo
poput dječjih bojanki, u kojima su se povezivale točke označene brojkama, i
ja sam jedino mogla svaki put započinjati iznova, u nadi da ću ga jednom
ipak uhvatiti, umjesto da mi se pred očima pojavi nezgrapan klaun s
okruglim nosom, gegava patka ili konj u punom trku.
Osim Catherine on u to doba nije imao gotovo nikoga, a kad ga je jednom
zgodom pitala za druge žene, na što joj je on spomenuo Claru kao da starac
priča o mladalačkoj ljubavi koja se ugasila pred više od pola stoljeća, bila je
zadovoljna odgovorom da ju je izgubio iz vida i ništa više nije htjela znati. O
prijateljima nije moglo biti govora, a organizirane susrete s drugim
izbjeglicama izbjegavao je kao i prije rata, tek je dva ili tri puta, uzrujan
uvijek istim razgovorima, koji su se vrtjeli samo oko toga za koliko je kod
kuće ipak sve bilo bolje, dopustio dvojici zemljaka, koje je upoznao tijekom
internacije, da ga odvuku na takvu večeru, a jednom, u početku njihove veze,
zamolio ju je da mu pritom bude pratnja. Bilo je to u jednoj kući u
Maryleboneu, društvo navodno kriptično patriotsko, s interesom za svaku
vrstu duhovnosti, koje je nakon ponoći završilo na razmicanju stolova, a on
je nasmiješen sjedio pored nje, usmjeravajući pogled pun čuđenja na
govornike koji su se brzo izmjenjivali, ustajali, kucali žlicama o čaše i
izbacivali svoje trbuhe, kad god bi se nazdravilo u čast nekog od njih kao
cijenjenog druga ili zazivalo ponovno rođenje domovine, ispod stola udarao
ju je nogom i buljio domaćici, kćeri iz visoka bečkog društva, koja se još prije
rata udala u London, poput hipnotizera u dekolte. Očito se zabavljao, od
zamišljene namrgođenosti, koja bi ga u društvu inače spopadala, te večeri
nije bilo ni traga, i još ga je kasnije čula kako zbija šale na račun
veličanstvenog spektakla, do kojeg dolazi kad u skupini ljudi svi odjednom
otkriju svoju rusku dušu, što je moda nalagala otkako su se napadi
premjestili na istočnu frontu, padajući jedni drugima zbog najmanjeg povoda
u naručje i težeći plačljivim bratimljenjima, bezglavoj čežnji za domovinom
i posve anakronoj vjeri u dobro u svijetu, ali on za sve to nije želio ni čuti,
odmahivao bi rukom kad bi mu spomenula da se i sam od jedne dame
iznimno vitka struka, dražesne ženice u dugoj svilenoj haljini koja je
izazovno isticala svoj demi-vierge i, naravno, govorila francuski, dao
nagovoriti na kozački ples, tobože se više nije mogao sjetiti kako je ispijenu
čašu bacio preko ramena, ili da je još pred jutro ležao na sagu ispred kamina,
kako bi istresao svoju srdžbu na sve i svašta ili samo natmuren i prazna
pogleda zurio u plamen.
Nedvojbeno ju je zabavljalo govoriti o tome, a kad bi od silna smijeha
načas morala zastati, učinilo bi mi se da više ni sama ne vjeruje da ga je
jednom doživjela u razuzdanom raspoloženju, te se sada samo želi osvjedočiti
da je tome zaista bilo tako.
„Vjerojatno je tada ispričao i da mu obitelj potječe iz nekog sela na
nekadašnjoj rusko-austrijskoj granici“, rekla je. „Zaboravila sam gdje bi se
točno ono trebalo nalaziti, no govorio je o rodbini u Berdičevu, a to je u
Ukrajini.“
Nisam znala što da odgovorim, pa sam je promatrala što sam
nezamjetnije mogla. Svjetlo je na njeno lice bacalo polusjenu, ispod koje su
joj se oči povukle kao ispod vela, ja sam čekala a ona je cupkala svoju kosu,
tijesno priljubljenu uz glavu, na potiljku svezanu u čvor. Prstene koje je
nosila na svim prstima dotad nisam bila ni zamijetila, tako da sam se sada
zagledala u njih, kao da se iza svakog krije zagonetka čije rješenje tek što
nisam otkrila.
„Zapravo je samo muž njegove majke bio s istoka, no on ga je u tom
društvu jednostavno predstavio kao svog oca“, zaključila je. „Ljudi se
naprosto nisu mogli naslušati takvih priča i naravno da je pretjerivao koliko
god je mogao.“
S ulice se začula krika, koja je odmah potom utihnula, dok je ona,
izbjegavajući moj pogled, stala prelistavati svoju mapu, ne gledajući pritom
ni nju. Nebo je, sudeći prema trapezu koji sam vidjela, iznenada postalo
plavo-crno i teško, i ja sam čeznula za kišom, koja ponovno neće pasti,
svjesna da su me njena usta podsjetila na spaljenu travu u parkovima, na
pojedinim mjestima rasla je samo još u busenju, oko njega pijesak ili isušeno
tlo, te bi čovjek na svakom koraku mogao očekivati da će naići na kostur.
Kad je nastavila govoriti, nisam se mogla oteti dojmu da me odmjerava, bio
je to jedan od trenutaka u kojima sam požalila što više ne pušim i ne mogu
se sakriti iza oblaka melankoličnog dima ili uzbuđena pućkanja.
„Poštedite me detalja“, rekla je. „Ne znam razumijete li na što mislim,
ali za mene je bilo jezivo kako se time hvalio.“
Onda mi je ispričala kako je jarkim bojama oslikao siromaštvo tog
kraja, bez ideje kako je tamo uistinu, a ja se i sada još prisjećam slike koju
sam zacijelo vidjela u Austrijskom institutu, crno-bijele snimke
neasfaltirane ceste negdje u Galiciji, na kojoj je, nakon oluje, volovska
zaprega zastala u blatu do koljena. Ona sve vrijeme nije prikrivala svoju
odbojnost.
„Pitoresknije jedva da je moglo biti.“
Pogledala sam njene tanke uši, koje kao da su bile prozirne, a kad se
požalila da to još nije sve, učinila mi se ranjivom poput djevojčice.
„Dok mu dvojica znanaca nisu upala u riječ, upleo je u igru još i jednog
rabina, koji se tobože nalazio među njegovim precima“, rekla je, a glas joj je
zvučao nekako nervozno, kao da se razdvajaju dvije struje koje su odveć dugo
tekle usporedno. „Oprostite što sam tako izravna, ali to što je on tamo
izvodio, bio je puki folklor.“
Nisam se žurila pitati je za dvojicu muškaraca, iza kojih su se mogli
kriti samo neobični posjetitelji o kojima mi je pričala Margaret, nestvarni
poput izmišljenih likova ili krvnika iz romana, koji će Hirschfeldera svejedno
jednog dana odvući u kakvu šljunčaru, ali ona je već izlanula njihova imena:
„Lomnitz i Ossovsky.“
Nisam stigla ništa reći, jer se odjednom trgnula, udarila se dlanom po
čelu i pogledala me kao da je već to bilo odveć smiono.
 „Uvijek sam sumnjala da su pravi“, rekla je. „Jer zapravo se tako zovu
samo agenti u knjigama.“
Smijeh koji je uslijedio djelovao je kao da je bezglasan, i ja sam vidjela
kako je nad vlastitim riječima odmahnula glavom, prije no što će nastaviti s
meni već dobro poznatim opisom.
„Jedan je zacijelo imao nevjerojatno blijed ten, drugi je na licu imao
ožiljak što ga je pokušavao prekriti začešljanim uvojkom, i bit će da su bili
nerazdvojni.“
Za Catherine njih dvojica dugo su ostali jedina spona s
Hirschfelderovom prošlošću. Ali nju nije zbunjivala činjenica da on o njoj
gotovo uopće nije govorio, niti pak da je, pričajući o majci, spomenuo samo
tragičan kraj nje i njezina muža, dok su mu izjave o ocu bile krajnje
proturječne, jednom je rekao da ne zna je li mu otac još živ, da bi potom dao
naslutiti da je zacijelo već napravio karijeru i da bi, kako je rekao, već mogao
biti velika zvjerka, koja bi ga, kad bi samo htio, svojim utjecajem odavno
vratila kući, ne, nju nije zbunjivalo ni njegovo slijepilo, bila je to njegova
distanca, njegova hladnoća, zbog čega je neprestance imala dojam da je svoja
sjećanja, ma koliko nelogična bila, zapečatio izvukavši prethodno iz njih sav
život, nakon čega je preostala tek zamrznuta verzija koja mu više nije mogla
nauditi, nešto poput preparirana izloška. Drukčije nije mogao govoriti ni o
površnim poznanicima, pa ni o strancima, na nju je to djelovalo kao da
izbjegava stvoriti kontekst, lanac, iako rastrgan, čija bi zadnja karika bio on
sam, i kasnije još, nakon rata, kad mu je iz Beča stigla obavijest da su mu
odveli baku i ubili je u Theresienstadtu, reagirao je kao da ne shvaća što to
znači, kao da je posrijedi puki nesporazum, kakva baka, trabunjao je kao da
nikada nije ni imao baku, ili bi tvrdio kako Theresienstadt uopće ne može
postojati, kako je Theresienstadt samo slika za zastrašivanje, jedna od riječi
koje čovjek mora ponoviti više puta, a da ni tada ne daju nikakva smisla.
I o obitelji, kod koje je bio udomljen prije internacije, jedva da je govorio,
bar ne bez povoda, primjerice novinske vijesti o nekom senzacionalnom
sudskom postupku, da ga podsjeti na suca koji je predsjedavao sudom,
trebala mu je crtica o nesreći u kojoj je poginula njegova žena, kako bi mogao
pričati o njenim mušicama, njenoj histeriji i neobično lomnoj podlozi njezina
glasa kad god bi ga zamolila da joj masira noge. Catherine ga je uzaludno
nagovarala da ih posjeti, tek toliko da vidi kako su djeca, mogla ga je tjerati,
reći što god je htjela, ali on bi se opirao i tek u naznakama spominjao gdje se
u Smithfieldu sve to dogodilo, sklanjajući se potom među opće podatke koje
je mogao izvući i iz turističkog vodiča. Pričao je uobičajene anegdote o
neotesanim tipovima u puhovima oko mesne tržnice, o medicinskim
sestrama koje su ispred St. Bartholomewa u podne pokatkad u skupinama
stajale na suncu, kao da su pobrkale podne i ponoć, ili priče o ubojstvima iz
crnih arhiva Old Baileyja. Obično bi to bila određena mjesta, koja bi ga
potaknula na neko prisjećanje, radilo se pritom o nemilom susretu s bivšim
školskim drugom, koji je poput njega samog utekao iz Beča, ili djevojci koju
je slijedio kroz nekoliko ulica, anegdoti o Soho Squareu, o Blackfriars
Bridgeu i čak brixtonskoj Electric Avenue, a kad su se za jedne šetnje zatekli
na Mile End Roadu, on je pokazao na krater od bombe i rekao da je tamo
stajala, baš na mjestu na kojem je između dvaju slijepih zidova od cigle
zjapila široka praznina, kuća starice o kojoj je brinuo, ali kad je otišao tako
daleko da se kod susjeda raspituje o njoj, nitko ništa nije znao, starica, kakva
starica, ne, nikakva starica tu nije stanovala, zacijelo se zabunio, na što ga
je uhvatila malodušnost, a kad su ga pitali kako se zove, odakle je i je li
možda kakav staričin rođak, jednostavno je odustao.
Neposredno pred kraj rata stiglo mu je pismo s otoka Mana, pismo za
koje se ispostavilo da je putovalo, gotovo u dan četiri i pol godine, pismo
kućne pomoćnice iz Smithfielda, a on na njega nije odgovorio, ignorirao ga
je, kao da ne želi da ga se podsjeća na davno prošle stvari. Pismo je bilo
adresirano na židovsku dobrotvornu organizaciju u Bloomnsbury Houseu,
no on ga je dobio tek nakon niza međusobno nespojivih međustanica, koji se
više nije mogao rekonstruirati, bila je puka ironija da je pismo toliko dugo
putovalo, predano je u Portu Erin ili Portu St. Mary na južnom dijelu otoka,
u doba kad se i sam još nalazio u Douglasu, glavnom gradu, udaljenom jedva
sat vremena vožnje autobusom, a njena obavijest da je uhićena dva tjedna
nakon njega, da su je prvo držali zatvorenu u jednom londonskom zatvoru,
a tek potom prebacili iz Blackpoola, došla je prekasno, baš kao i zaklinjanje
da ga voli, gdje god se nalazio, da želi živjeti s njim, imati s njim djecu i da
ga čeka. Na pamet mu nije palo ništa više nego da je nazove sanjarkom, a
nije ostavljao ni dojam da bi se mogao zamisliti nad apsurdnošću situacije,
da bi zbog toga mogao patiti, zamisliti da je tada trebao samo pobjeći, kroz
jedan izlaz, pa preko livade ili duž obale, kao što su to činili drugi zatočenici,
i nakon svega jednog dana hoda bio bi s njom, podmitio bi stražare na ulazu
u ženski logor ili nekog domaćeg, koji je s propusnicom mogao neometano
ulaziti i izlaziti, ili bi se pak lažno predstavio kao njen rođak i susreo je
tijekom jednog od spajanja, koja su uslijedila kasnije, u najmračnijem kutu
skladišta, koji je za to bio predviđen, ili u izmještenoj plesnoj dvorani hotela
kradimice bi joj stavio ruku na grudi i šaputao joj na uho najveće gluposti,
ili pak od silna uzbuđenja ne bi bio u stanju progovoriti ni riječi. Zaista si
nije razbijao glavu razmišljanjima što bi se dogodilo da je naslutio da je ona
sve te mjesece provela u njegovoj blizini, nije djelovao kao da bi žalio za
propuštenim prilikama, mir s kojim je prihvatio čitavu stvar graničio je s
ravnodušnošću i on je nikada više nije spomenuo, ili samo jednom, na pitanje
koje ime bi dao svojoj kćeri spomenuo je njeno ime, Clara, ponovio ga i rekao
da je to lijepo ime, da mu se Clara jako sviđa.
Što mi je Catherine više pričala o njemu, slika koju sam stvorila o
Hirschfelderu bivala je sve manje oštra, mutna poput fotografije koju je kao
slučajno izvukla iz svoje mape, snimke koja ga prikazuje u uniformi od
tronitnog platna pred neprepoznatljivom pozadinom, i sjećam se kako sam
ga promatrala, ne prepoznajući sličnosti s fotografijom koju sam ja imala,
fotografijom koja sada visi iznad mog pisaćeg stola. Zamjetna je bila njegova
ukočenost, kako se držao uspravno poput svijeće, kao da su lijevo i desno od
njega retuširali vojnike koji se postrojavaju, i još uvijek se pitam čime li je
ostavio takav dojam na nju, taj siromah, koji je neprestance djelovao
odsutno, taj bivši zatvorenik, napola izgladnjela prilika s upečatljivim
akcentom, a sve vrijeme, ako joj je vjerovati, nisu se ni dodirnuli, ni poljubili,
ništa, osim za prenapregnute prve noći, kad ju je u mraku uhvatio za ruku,
i još jednom, kad ih je nedaleko od Aldwycha iznenadila uzbuna i on ju je na
postaji podzemne željeznice privinuo k sebi, pod zagušljivim svodom punim
komaraca, pod kojim je jedan propovjednik pred prestrašenom, naguranom
svjetinom propovijedao dolazak Gospodnji. Inače je samo bio tu, bio je njen
pratitelj, zamolila ga ona to ili ne, i kad sam ga pokušavala zamisliti, vidjela
bih ga kako stoji nekoliko koraka iza nje, kao sjena ili možda njen anđeo
čuvar, uvijek spreman, uvijek na mjestu, u doba kad se zračni napadi više
nisu uzimali dokraja ozbiljno, pred ponovno razbuktavanje tijekom sljedeće
zime, kad bi se jednom ili dvaput tjedno iznad krovova pojavili zrakoplovi i
bacali svoje bombe kao da to čine iz puke dosade ili jer već godinama postoji
takav dogovor, ili bi svojim topovima pročešljali nekoliko ulica, bio je tu kad
je čudo od oružja, o kojem su već godinama kružile najčudnije spekulacije,
udarilo poput biblijskog zla, te bi čovjek iznenada mogao poginuti još u
posljednjem trenutku, a bio je tu i kad je rat završio i pitao je želi li se udati
za njega, zvona su zvonila prvi put nakon šest godina, čitav grad bio je na
nogama, a reflektori su kružili preko neprobojna noćnog neba, s kojeg su
nestali tragovi streljiva, u toj buci tiho ju je to pitao, ona nije rekla ne, rekla
je da, Gabriele, da, i to je bilo to.
„Sigurna sam da me je to taj dan mogao pitati svatko i ja bih se smjesta
zaljubila u njega“, bilo je njeno objašnjenje, u koje očito nije sumnjala. „U
najmanju ruku, osjećala sam se kao da uopće više nije moguće ne postati
sretan.“
Pogledala sam je šutke.
„Razumijete li što želim reći?“
Samo sam kimnula glavom.
„Ali vi ne znate kako je to kad iznad vas utihne raketni motor, a vi
čekate detonaciju“, rekla je i počela šaputati. „Kunem vam se, umirete u
iznenadnoj tišini, koju čujete još i u najjačoj buci.“
Rado bih je bila umirila, kad sam primijetila kako joj drhte uglovi usta,
no pale su mi na pamet samo uobičajene gluposti.
„Zacijelo je bilo strašno.“
„To nije prava riječ“, rekla je, ne pogledavši me. „Umirete, vjerujte mi,
umirete, makar vas na kraju i ne snađe.“
 Onda je sklopila ruke i zagledala se u njih, kao da prvi put zamjećuje
kako dobro pristaju jedna uz drugu, raširila ih dok se nisu dodirivale samo
još vršcima prstiju, i digla ih u visinu lica, ne znam zašto me je taj prizor
podsjetio na svećenika koji vjernicima prikazuje hostiju, nije bilo ničeg što
bi je obuzelo, ali ona je fiksirala jednu točku kao da tamo nešto vidi i govorila
samoj sebi: „Odjednom je sve gotovo, a vi ste još živi.“
Time je do izražaja došlo njeno olakšanje, ali i koliko je paradoksalno
ono tada moralo na nju djelovati, i kad god se sjetim kako je rekla da se
prevarila u Hirschfelderu, da je mislila da on može samo još napredovati, jer
je put natrag za njega zatvoren, jer je porušio mostove za sobom i naprosto
morao imati budućnost kad već nema prošlosti, uviđam vezu među tim
stvarima. Način na koji je govorila o svojim planovima dao je naslutiti da je
i od njega mnogo očekivala, ili činjenica koliko joj je bilo važno dati mi do
znanja da je namjeravala započeti studij, razmišljala čak i o odlasku s njim
u Austriju, bila je spremna za polazak i sve je ovisilo o njemu, trebao je reći
samo jednu riječ, ali on je toliko tvrdoglavo odbijao tu temu da je za nju
postala još važnija, i da mu signalizira svoju želju, htjela je bar na nekoliko
dana otputovati s njim na Jadran, svejedno je li to za prvog poratnog ljeta
bilo moguće ili ne. Jasno mi je da bi morao biti čarobnjak da je ne razočara,
da joj dokaže kako nakon kraja dolazi nov početak, da se neće nastaviti kao
dotad, da čovjek ujutro ponovno zna da će večer najvjerojatnije dočekati živ,
sve to pošlo bi mu za rukom samo da je zanijekao stvarnost, i sjećam se
koliko sam se iznenada uplašila da bi se ona u mojoj prisutnosti mogla
zapitati kad joj se potkrala jedina pogreška, koja je prevrnula čitavu
egzistenciju, da bi mogla početi pričati o mogućnostima koje bi joj se pružile
da ga nikada nije susrela, uhvatio me je strah koji me hvata svaki put kad
stariji raščlanjuju svoju mladost, kad traže onu jednu pogrešku, kao da
zaista postoji samo jedna pogreška, i tvrde da bi ostali pošteđeni starosti i
smrti, samo da su sve napravili kako valja.
Stvarnost se, međutim, zvala Southend on Sea, jer su stanarine tamo
bile niže i jer je njezin otac poznavao jednog visokopozicioniranog činovnika
u gradskoj upravi, koji mu je osigurao mjesto u knjižnici, čovjeku za kojeg se
netom udala, a i novac za kuću kasnije mu je posudio njen otac, koji je kao
kupac i prodavač svega što se moglo zamisliti radio najbolje poslove s
Amerikancima, otkako su se pojavili i, sukladno klišeju, u svojim pretijesnim
uniformama poput ugojene djece zaposjeli sumnjive špelunke oko Leicester
Squarea, žvačući žvakaće gume, s previše zuba u ustima.
„Bilo je to bijedno gnjezdašce“, rekla je. „Od predodžbe da bih tamo
morala živjeti, još mi i danas nestaje zraka.“
„Ali bar je na moru.“
„Mislim da savršeno dobro živim i bez te kloake na ušću Temze.“
 Pokušaj smiješka jadno splasnu i ja se više nisam trudila nešto zbog nje
uljepšavati, kad me je pogledala na ružan način i dala mi do znanja koliko
joj je mučno baviti se time.
„Na takvo što nisam godinama čekala.“
Ali prošlo je još dosta vremena dok nije primijetila da to za
Hirschfeldera nije bio izlaz za nuždu, već upravo ono što je tražio, dok nije
otkrila kako je počeo uređivati prostor oko sebe, kako joj ne prestaje
nabrajati prednosti kad su tijekom prvih tjedana navečer šetali pred gatom
u Marine Parade kao par koji je već čitav život zajedno i promatrali tamnu
vodu čija im je struja za oseke neprimjetno uzimala tlo pod nogama. Tek
postupno uvidjela je da se on ponaša kao da rat nikada nije prestao, još
uvijek je imao uniformu pionirskog korpusa i nosio je, iako je odavno bio
razvojačen, bila je to njegova smiješna sitničavost, kad je štedio na svemu,
kao da si ne smije ispuniti ni najmanju želju, bili su to tikovi strašljiva
starca; iako nije bio navršio još ni tridesetu, djelovao je na nju kao netko tko
se postavlja leđima prema zidu. Bijedu koja ga je okruživala on kao da nije
vidio, a kad bi je vidio, ne bi ga ni najmanje zasmetala, čitav grad bio je pun
posljedica bombardiranja, ali on je za njih bio slijep, slijep za jad ponovno
pokrenutog zabavnog parka, jedan pritisak na tipku i ponovno se čula
limena glazba, loše i pogrešno kao oduvijek, cviljenje osovina nadglasalo je
zveckanje lanaca vrtuljka, svjetla su žmigala svoje uvijek jednake signale u
nedužnu noć, a on se u sve to iznenada zagledao kao dijete koje samo čeka
dopuštenje da sjedne na vrtuljak i oduševljeno se izgubi u vrtlogu.
Stanice su bile unaprijed zacrtane, a ja samo ne znam brkam li nešto u
redoslijedu, je li prvo uzeo radnu sobu u hotelu Palace ili je ona prije toga
odselila, njeno prvo radno mjesto u transportnom poduzeću bilo je u blizini,
u Gavesandu, ako se ne varam, no uskoro je dobila posao u odvjetničkom
uredu u Chancery Laneu, u prvo vrijeme svakodnevno je putovala amo-
tamo, vraćajući se naposljetku samo još vikendima u Southend on Sea. U to
vrijeme on je u svakom slučaju već morao imati državljanstvo, a ona je na
put u Beč, na koji ga je dugo vremena pokušavala nagovoriti, na koncu otišla
sama, njegovo raspoloženje nije se mijenjalo, uvijek je govorio kako tamo
nema nikoga, a nakon odlaska u salzburški kraj, na koji se odlučio tijekom
prvih mjeseci poraća, navodno da vidi je li mu otac još živ, nikada se više nije
udaljavao iz grada, osim za povremenih izleta u London i po tjedan dana
godišnje u Cornwall i Wales, ali ja njezinu putovanju u Beč ne želim
pripisivati preveliku važnost, iako je sama tvrdila da joj ga on nikada nije
oprostio, te da ih je, jer ga je toliko razgnjevilo, njen odlazak u Beč definitivno
razdvojilo. Bilo tako ili ne, na kraju svega nalazili su se drugi muškarac i
druga žena, koliko znam priča je uvijek ista, od kraja rata prošlo je više od
deset godina, kći im se rodila a da on isprva za to nije ni znao, njegova knjiga
upravo je izašla bez ikakve javne pozornosti, ona je imala svoj život, on je
imao svoj, tako se barem kaže.
 Catherine se umorila, a način na koji je pričala djelovao je skokovito,
čudila sam se kako joj polazi za rukom jednom jedinom rečenicom pomesti
tolike godine, da bi se potom dohvatila neke sitnice, stala u novim i novim
nasrtajima kružiti oko nje ili je iznenada zgrabila i nešto kasnije
nezainteresirano odbacila. Njene stanke bile su sve duže, a kad bi nastavila
govoriti, činilo se kao da mi samo još nevoljko pruža informacije, često nisam
znala kamo gleda, jedan pogled bacila bi prema satu, a potom opet zurila
preda se. Na njenu zamolbu otvorila sam prozor i izvana me zapahnuo val
hladnog zraka, miris svježeg kruha, iako mi nije bilo jasno odakle potječe,
glasovi iz vrtnog restorana koji sam vidjela nešto dalje uz cestu, i već sam
htjela krenuti, no ona me zadrži.
„Ma, to je sve odavno završilo“, rekla je i stavila mi ruku na rame. „Zašto
se uopće maltretirate tom temom?“
Pitanje je moralo doći, ali ja na njega nisam imala odgovora, već sam
samo naslućivala da je moje istraživanje imalo više veze s Maxom i njegovim
oduševljenjem za Hirschfeldera no što sam to bila spremna sebi priznati,
tako da sam ostala zatečena čak i vlastitim objašnjenjem:
„Željela bih znati što se događalo na otoku Manu.“
Izgubila sam, doduše, iz vida priču o ubojstvu i smetalo mi je što se
ponovno počela gurati u prvi plan, jer nisam stvarno vjerovala da bi to mogao
biti razlog, ali kad sam Catherine to još jednom spomenula, znala sam da
nema smisla ispravljati se.
„Za to se morate obratiti gospodi s kojom je bio u logoru“, rekla je
odbojnim glasom. „Od njih ćete najprije saznati nešto o tome.“
Time su Lomnitz i Ossovsky ponovno postali bezimeni i dok sam još
razmišljala ne bih li ih ipak trebala potražiti, ona je već spomenula
Harrassera, nazvavši ga trećim u savezu, iako ga je poznavala samo iz
viđenja, a ja sam bila pripravna za svaku moguću priču, no ne i za onu koja
je uslijedila.
„Nisam sigurna je li još živ“, rekla je. „Ali on je za vrijeme rata
deportiran u Kanadu i, koliko znam, tamo je ostao.“
Bilo je to malo previše, jedan te isti čovjek, koji jedanput nije postojao,
koji je drugi put navodno ubijen, a sada mi ga ona, samo mi je još to
nedostajalo, predstavlja kao sjajna junaka, koji je u Novom svijetu stekao
ugled i bogatstvo, kao što i priliči, i više ga nimalo ne zanima što je nekad
bilo.
Vidjela sam kako je zatvorila oči i stala treptati kao da gleda u jarko
svjetlo, i pokušala zamisliti da je na isti takav način gledala Hirschfeldera,
s istom mješavinom odsutnosti i čuđenja, istim rastresenim pogledom, koji
se iznenada umirio, da joj je lice poprimilo dramatičan izraz kakav je
poprimilo i sada, i ukočilo se, da bi tek postupno zapalo u tihu letargiju, kad
bi je zasipao pričama o vremenu provedenom u logoru.
Ispričala sam joj što sam o Harrasseru saznala od Margaret, ali ona je
ustrajala na tome da je s prvim transportom morao biti odveden s otoka
Mana i nasmijala se kad se prisjetila imena broda.
„Zvuči kao vrlo loša izmišljotina“, ponovila je više puta za redom, kao
da ni sama ne može povjerovati. „Ali brod se zaista zvao Duchess of York.“
Onda mi je ispričala kako je tijekom plovidbe izbila panika, zbog čega
je stražar ubio jednog muškarca, a ja nisam znala što mi time želi dati do
znanja, je li posrijedi aluzija, koju nisam shvatila, ili mi je to ispričala samo
radi priče, zadovoljna ako je ništa dalje ne pitam.
Sjetila sam se da mi je i Margaret spomenula kako su neki zatvorenici
s otoka Mana bili odvedeno u prekomorje i koliko se Hirschfelder tijekom
prvih tjedana svoje internacije bojao da bi i njega mogla zadesiti ista
sudbina, da bi ga na nekoj prozivci mogli jednostavno izdvojiti iz skupine i
narediti mu da spakira stvari i u praskozorje sljedećeg dana čeka pokraj
ulaza u logor, oko njega još bi svitalo, nigdje ne bi bilo žive duše osim jednog
ranoranioca koji je izveo psa u šetnju po obali, dogodilo bi se to u nekom
trenutku nepažnje, izvan vremena, kad bi ga s još nekolicinom jadnika
otjerali vojničkim korakom niz šetalište, na čijem bi se kraju već pušili
dimnjaci trajekta.
Catherine je odavno promijenila temu i sad sam je slušala kako mi
govori da Clara možda još uvijek živi na otoku Manu, da se tamo odmah
nakon rata udala za vlasnika hotela, da je Hirschfelder dobio obavijest o
vjenčanju, znala je čak i ime kuće u Portu St. Mary, govorila je o Clari kao
da je posrijedi stara poznanica, a ne ljubavnica njezina muža, dodala je da
je neobično kamo život može odvesti mladu ženu, tako daleko od njene
domovine, što se pak ticalo sudbine njenih roditelja, ona nikada nije primila
službenu obavijest, no bila je sigurna da su ubijeni. Nisam se pitala odakle
sve to zna. Zaista, mogla je pričati što god bi joj palo na pamet i ja joj ne bih
upadala u riječ, nisam za to vidjela nikakva razloga, a ona je nastavila kako
ni Hirschfelder za života nije znao kamo spada, inače ne bi završio u
Southend on Seau, odabrao bi neko drugo zanimanje, ni za što na svijetu ne
bi postao knjižničar i zacijelo ne bi počeo pisati, sjećam se još kako je
ustvrdila: molim vas, muškarac s dvjema zdravim rukama, po čitav dan
među knjigama, zamislite, molim vas; a ja sam pomislila na Maxa i koliko
sam rado uvijek slušale zvuk njegova pisaćeg stroja, koliko sam se uz njega
osjećala sigurnom i zaštićenom, kao da je bdio nada mnom, kad je pored
mene u krevetu čitao do kasno u noć, a vrijeme se protezalo u bezgraničnost,
pomislila sam kako je tada bio miran i samo je neodlučno pogledala. Iritiralo
me je što toliko pojednostavljuje stvari, a kad je pred mene rasprostrla još
Hirschfelderovih fotografija, bila sam razočarana, no ne znam jesu li za to
bile krive fotografije, njihova običnost, no među njima nije bilo ni jedne na
kojoj se ne bi široko smiješio, ili činjenica da je uopće još bilo njegovih
fotografija, u svakom slučaju, morala sam glumiti interes, uzela sam svaku
od njih u ruku i gledala da je ne odložim prebrzo, a na isti način pogledala
sam, bojim se, i rukopis koji je naposljetku izvukla iz mape, svežanj
žućkasto-sivih listova neugodno memljiva mirisa, rukopis njegove knjige
koja je izašla prije gotovo četrdeset godina, ispisan stranicu po stranicu od
ruba do ruba, na što sam kod njega već bila navikla, pismom koje je kao pod
prisilom naginjalo na lijevu stranu, gotovo bez korektura, numeriran
beživotnim rimskim brojkama.
Koliko god da sam često kasnije mislila na to, nisam si mogla objasniti
vlastitu nesmotrenost, jer dogodilo se nešto neobično, vidjela sam sebe kako
stojim nasuprot njoj u posve praznom prostoru, kao da se nalazimo pred
umjetnom pozadinom u fotografskom studiju, mogla je to biti bijela tapeta,
a u njoj, na mjestu gdje je bio prozor, razjapljena crna rupa. Nije mi pošlo za
rukom prisjetiti se što je još rekla, njeni pogledi kao da su dolazili iz vremena
kad su žene navodno u svakoj prilici padale u nesvijest, ali niotkuda zvuka,
a ako se pokušam sjetiti predmeta, bila je tamo polica s knjigama, bar sam
mislila da sam je vidjela, otvoreni kamin, slika na zidu, sve je nestajalo u
treperenju pred mojim očima, svijetlo-tamno poput vlastita negativa. U to se
sve utiskivao glas njezina muža iz pokrajnje sobe, koji se raspitivao za mene,
kao da sam tek stigla, a kad bi opet zanijemio, a i ona neko vrijeme šutjela,
njegova prisutnost bila je nadmoćna, vrebanje, koje me dugo nije puštalo na
miru.
Jedino čega bih se još prisjetila bilo je da se Catherine iznenada još
jednom osvrnula na Hirschfelderovo židovstvo, ali time mi nije rekla ništa
novo, rekla je što i Margaret, tek što je ona možda bila malo izravnija i nešto
na njoj natjeralo me je da je ponovno slušam, nešto u njezinu glasu, nešto
trijumfalno, što je titralo zajedno s njim, jedan odveć svijetao gornji ton, koji
kao da nije pripadao njoj.
„Da mu to nisu crno na bijelo zapečatili u putovnici, nikad ne bi došao
na ideju da si time razbija glavu.“ Zvučalo je kao da je to već bilo najgore.
„Pitajte me slobodno je li bio obrezan.“
„Zašto bih?“
„Bio je“, rekla je. „Mogu vam potvrditi da je dospio pod nož, ali iz
medicinskih, ne iz religioznih razloga.“ Vidjela sam kako je pognula glavu i
nisam mogla a da se ne nasmijem. Iako je očigledno čekala da joj pomognem
premostiti nastalu stanku, nisam se dala potaknuti da nešto primijetim i
nastavila sam buljiti u nju. Nije nedostajalo mnogo i ona bi se zacrvenjela,
ali uto je digla pogled i meni je laknulo što je vidim kako se smješka.
„Pitate li me za njegovu Bar micvu, morat ću vam reći da je nije imao“,
započela je odmah potom. „Nije bio strogo odgajan.“
 Pokušala sam je prekinuti.
„Ali to tada nije činilo nikakvu razliku.“
„Košer hrana činila mu se neobičnom“, rekla je, a da je se moja upadica
nije ni najmanje dojmila. „Ali zato je obožavao nasjeckanu jetru i šarana u
hladetini.“
Nisam znala što time želi dokazati, a kad je spomenula Poljsku
svinjariju, koju mu je majka navodno uvijek pripremala, pretvarala sam se
da mi je jasno o čemu je riječ, i pustila je da nastavi s pričom.
„Ne ustručavajte se, pitajte me“, rekla je i činilo se kao da će početi
ispočetka. „Ako ja ne znam, a tko onda zna?“
Ta odlučnost nije joj pristajala i tek kad sam pošla, prisjetila sam se da
je na isti način govorila o Margaret, sa zagriženošću koja mi inače ne bi
zapela za oko, uporno i svadljivo, jer nije bila sigurna u sebe. Dok me je
pratila do vrata, uzalud sam osluškivala njezina muža, koji je zacijelo zaspao
u pokrajnjoj sobi, tako da sam joj na rastanku bez riječi stisnula ruku i otišla,
sigurna da je gledala za mnom, iako se nisam okrenula. Bilo je nevjerojatno,
provela sam s njom svega nekoliko sati, a ulice su, u još ne posve zgusnutu
mraku, već bile opustjele, no zato su restorani, pokraj kojih sam prolazila,
bili krcati ljudima, a da je bilo po mojemu, za moje odsutnosti mogli su se
spustiti izvanzemaljci, toliko su strano djelovali na mene, pa sam si rekla da
je starac, kojega sam vidjela nekoliko dana ranije u Round Pondu u
Kensington Gardensu kako u ribarskim čizmama, s lulom u ustima hoda
kroz vodu za modelom čamca, zacijelo bio vjesnik, čovjek koji je sondirao
teren i daljinskim upravljačem odašiljao šifrirane poruke, čiji je sadržaj
neprestance pjevušio da ga ne zaboravi.
Kad sam sutradan još jednom otišla u Austrijski institut vidjeti može li
se u knjižnici pronaći nešto o internacijskim logorima, već sam čvrsto
odlučila otputovati na otok Man, za što više nisam trebala nikakva
opravdanja, a kamoli priču o ubojstvu koja bi me na to natjerala. Ali, kao što
sam mogla pretpostaviti, tamo nisam pronašla ništa, naravno da nisam, što
me odmah obeshrabrilo kad sam se našla pred zbirkom klasika koji već dugo
nisu vidjeli svjetla i autora čija imena ni kod kuće nitko nije poznavao, čije
su se knjige, međutim, na pakete odašiljale kulturnim institutima u čitavom
svijetu, da tamo uredno poredane čekaju sudnji dan. Utonula u fotelju s
naslonom za glavu, sjedila je i plela isušena starija dama, koja je očito
nadzirala knjižnicu i na prvi pogled spadala u inventar. Zamijetila sam je
samo zato što je neko vrijeme tako lijepo kašljucala, okrenula sam se prema
njoj i vidjela kako igle za pletenje gura u kosu svezanu u čvor i promatra me
svojim dubokim očima, kao da se ne treba čuditi njoj, već meni.
Trebalo mi je dosta vremena da joj objasnim što tražim, ali onda je
ustala i povukla za sobom klupko vune, dok je hodala duž polica, skidala s
njih tu i tamo poneku knjigu, ponekad neku čak i prelistala, odmahnula
glavom i vratila je na mjesto, i bit će da je na mene odavno zaboravila, kad
se zaustavila pred prozorom i poluglasno mrmljajući počela čitati. Iz
prostorije za priredbe na katu iznad nas čulo se ugađanje glazbala, a kad
sam krenula stubama gore, baciti pogled na fotografije prognanika koje su
još uvijek visjele tamo, naišla sam na dvije djevojke čiji je koncert na ulazu
bio najavljen za tu večer, nevini pilići, kako mi se učinilo, koji još nisu sasvim
izgubili svoje paperje, piskutavo su prolepršali pored mene i zacijelo bili
prava ponuda za nekolicinu gostiju, koji će se kasnije dogegati, sjesti i kimati
glavama, dopuštajući im da ih uljuljaju u san. Novu voditeljicu Instituta
zatekla sam kako zalijeva cvijeće, ušla sam jer su vrata njezina ureda bila
otvorena, a ona se baš bila nadvila nad tegle i prepala kad sam je oslovila,
no potom je bila vrlo prijazna, prebacivala kantu za zalijevanje cvijeća iz
jedne ruke u drugu i podizala svoje neukrotive naočale, koje bi odmah potom
skliznule, stisnule joj nosnice, a glasu dale otmjeniji ton, koji bi inače možda
morala s mukom usvajati, kako bi odgovarala barem predrasudama koje je
njeno mjesto nosilo sa sobom.
„Mogu vam samo preporučiti da pročitate autobiografiju Katzove“,
rekla je nakon što me saslušala isturene brade. „To doduše nije ono što
tražite, ali steći ćete dojam što je tada značilo biti u egzilu.“
„To već znam, no ne mogu reći da me Katzova oduševila“, uzvratila sam.
„Katzova previše jadikuje, a uza sve to još je i neizdrživo ohola.“
Sjetila sam se kako ju je Max podrugljivo nazivao Grande Dame, i u
tome je iznimno bilo istine, no to joj nisam htjela reći, već sam samo
spomenula koliko sam nelagode osjetila, koliko mi je neukusno djelovalo
pisanje o vremenu na njezin način, koliko naopako da se pred tmurnom
pozadinom još htjela ubaciti u scenu.
„Kod nje se ponekad stječe dojam kao da je, unatoč svemu, posrijedi bilo
jedno neprekinuto slavlje“, rekla sam. „U nekom trenutku naprosto više ne
želite čitati s kakvim je divnim ljudima sve vrijeme bila okružena.“
Voditeljica Instituta pogledala me je kao da sam počinila svetogrđe, nakon
čega se zagledala kroz prozor, na trg pred zgradom, gdje je vjetar njihao
krošnje drveća. „Nemojte zaboraviti kako joj je bilo teško.“
„Neka je tome i bilo tako, utoliko više čudi da je smatrala nužnim sve
razvodniti svojim anegdoticama.“ Katzova, baš kao i Hirschfelder, nije
previše držala do svoga židovskog podrijetla, pobjegla je iz Beča i poput njega
završila u Londonu, buduća spisateljica, koja će se vratiti tek pedesetih
godina i ja sam se uvijek čudila kako je uz takvu sudbinu mogla imati tako
malo smisla za bitno da se nije libila trabunjanja poput školarke na izletu.
„U vezi sa svojim bijegom zapisala je tek kako su se pisma koja joj je
pisao jedan svjetski poznati tenor izgubila i sad jadnica više ne može
dokazati da je nekoć klečao pred njom“, nastavila sam. „Prema njenom
prikazu, to kao da je bila najveća katastrofa koja joj se u ratu dogodila.“
 Voditeljica je ponovno reagirala užasnuto.
„Ali prisjetite se samo zazivanja njene mladosti u Beču, godina u
Heiligenstadtu, putovanja u Italiju.“
To je moglo biti točno i u neko drugo vrijeme možda bih si dopustila
zaraziti se sjetom u njezinu glasu, ali u raspoloženju u kojem sam bila, mogla
sam joj se samo nasmijati.
„Na London su padale bombe, a ona si je u svom stanu u Notting Hillu
razbijala glavu kojem od mnoštva poziva da se odazove.“
Nisam dopustila voditeljici Instituta da završi, već sam joj ispričala
kako se Katzova na kraju naprosto razbacivala imenima, da se nije mogla
suzdržati a da ne spomene tko je sve pohvalio njenu prvu knjigu, te je uza
sve to još servirala citate iz kritika, dok je jedva smatrala vrijednim spomena
da joj je otac u Londonu od čežnje za domovinom doslovce umro.
Nisam imala pojma zašto se tako unosim i pokušavam je podučiti, zašto
sam naposljetku ponovno počela govoriti o Hirschfelderu, zašto sam pred
njom njegovu zadrtost krenula uspoređivati s preuzetnošću Katzove. Za
Hirschfeldera ona nikada nije čula, što me dodatno razdražilo, ispričala sam
joj njegovu priču, koliko sam je poznavala, kao da sam je sama smislila, kao
da sam je zakupila, i preporučila joj da pročita njegovu knjigu, nakon čega
će Katzovu zasigurno gledati drugim očima. Svoje uzrujanosti uplašila sam
se tek kad sam već bila otišla, a ona se zacijelo začudila kako sam pretjerano
reagirala, kako samodopadno i zaista, tko sam bila ja da sudim o stvarima o
kojima jedva da išta znam, tko sam bila ja da osuđujem Katzovu, tko sam
bila ja da sjećanja na Hirschfeldera svojatam na tako dvojben način.
U hotelu me je čekao paket što mi ga je Catherine bez objašnjenja
poslala po hitnoj dostavi, Hirschfelderovi pokušaji pisanja o vremenu
internacije, počeci, kako se ispostavilo, koji su nakon nekoliko stranica
prekidani, neki od njih nosili su datume, posljednji su, ako su podaci bili
točni, datirali iz godine pred njegovu smrt, a ja sam se već nalazila na
trajektu koji me je trebao odvesti na otok Man, kad sam ih točnije pregledala
i među njima naišla na fragmente dnevnika, bilješke koje često nisu
premašivale dvadesetak redaka, nerijetko su među njima bile rupe od više
dana, jednom čak šest tjedana, za kojih nije zabilježio ništa, no mjeseci su
bili ispravno zabilježeni i protezali su se od lipnja 1940. do kolovoza 1941.
Na početku dnevnika stajala je naznaka Prelazak iz Liverpoola, ništa drugo,
ali kad sam je pročitala bilo mi je sasvim dovoljno da se nalazim na istome
mjestu kao on tada, stajala sam na palubi, gledala napuštene dokove i
pokušavala zamisliti koliko je drukčiji morao biti Hirschfelderov pogled,
pogled na istu zbrku dimnjaka, tovarnih dizalica i divovskih spremnika, ali
mašinerija, koja se skrivala pod sivom opnom, radila je, pušila se i lupala,
crveno usijana dok ne bi prsnula, stupovi dima, koji su se okomito uzdizali i
spajali u neprobojan, čađav svod, užurbanost na kejovima, a na ušću rijeke,
gdje su iz tjedna u tjedan dolazili i odlazili čitavi konvoji, krstarilo je
mnoštvo brodova. Dok se kopno polako gubilo u daljini, rekla sam si da je
zacijelo osjetio olakšanje što odlazi, nakon dana provedenih u prijelaznom
logoru, na koji će se kasnije požaliti, sigurno je već slutio što ga očekuje, a
kad bih se potrudila, vidjela bih ga, vidjela bih Hirschfeldera kako stoji
pokraj ograde, očito zabrinut zbog vijugava smjera kojim je krenuo brod,
vidjela bih ga kako gleda u vodu, ne obazirući se na stražare koji su s
neizbježnim bajunetama iza njega zauzeli položaj, kao da bi svakog časa
mogao skočiti s palube.
Iako je čitav dan izgledalo kao da će kiša, naoblaka se iznenada
raskinula, ispod dramatično razasutih komadića oblaka brod je plovio ravno
prema Suncu na zalasku, dok nije nestalo, ostavivši nad obzorom samo
slabašan sjaj iz kojeg se pred mojim očima uzdizao obris otoka. Vjetar se
stišao, more je bilo ravno poput daske, crnkastoplavo, a iznad platformi, koje
su neko vrijeme svjetlucale u daljini lijevo i desno od broda brzo se spustio
suton, u kojem su splasnuli i moji napori da u tom sivilu još nešto
prepoznam. Potom su zatitrala i prva svjetla, pojedine točke koje su nemirno
poskakivale amo-tamo, a kad sam se okrenula, zvijezda Večernica stajala je
nepomično nad iznenađujuće bijelim vodenim trokutom koji je ostajao iza
broda.
 Četvrto poglavlje
Douglas
Otok Man
21. lipnja 1940.
Na stubama pred ulazima u kuće sjedili su natiskani muškarci, kad se kasno
popodne pojavilo Sunce, a svi koji tamo više nisu pronašli mjesta čučnuli su
kao i ranijih dana jednostavno na ulicu, izgubljeno koračali gore-dolje ili
prilazili bodljikavoj žici i stajali na tračnicama, ulivenima u asfalt, po kojima
su u mirnodopska vremena konjske zaprege svakog ljeta vukle turiste s
jednog kraja zaljeva na drugi, od dokova na jugu do stanice električne
željeznice i plesne palače na sjeveru, u čijoj se divovskoj rozeti sada lomilo
svjetlo. Plima se povlačila, na žalu i šetalištu izvan ograđenog prostora
vidjeli su se šetači, stražari bi ih tjerali kad bi se suviše približili, a oni bi se
potom povlačili i s udaljenosti buljili u zatvorenike, koji su sa svoje strane
gledali na pučinu, kao da se tamo ne nalazi samo kristalno jasna tirkizna
boja vode, koja se u daljini naglo pretvarala u tamnoljubičastu, a na
razdjelnici mjesto oko kojeg je kružilo na stotine golubova.
Bio je to tek sedmi dan na otoku, tek tjedan dana ponovne besposlenosti,
no, unatoč upozorenjima kapoa i njihovim prijetnjama da će ih rasporediti
za čišćenje nužnika, mnogi su se prestali brijati, usred prijepodneva još bi
nosili svoje pidžame i ništa se više nije osjećalo od početnog olakšanja zbog
izlaska iz prijelaznog logora, koji bi najradije bio zauvijek izbrisao iz svoga
sjećanja. Sve je trebalo biti drukčije nakon četiri tjedna provedenih u netom
zgotovljenim kućama stambenog naselja, među kojima su za silu bili
razapeti šatori, sve je trebalo biti bolje nakon dolaska na otok Man, gdje više
nije trebalo biti čekanja u blatu do koljena nakon kiše, vječitih redova ispred
poljske kuhinje ili s kantom za fekalije u ruci, a sve je mučio proljev, nije
više trebalo biti slamarica kao jedine mogućnosti za spavanje, plime svjetla
koja je noću dopirala sa stražarskih tornjeva, osvjetljavajući dvorište kao za
vojnu vježbu, sve se to trebalo zaboraviti, bilo je govora čak i o novinama,
čije bi vijesti napokon zamijenile mrvice informacija koje su davali stražari,
napokon bi postojala izvjesnost o stanju na drugim kontinentima, i sada si
sjedio između blijedog i onog s ožiljkom, i nisi više morao gledati u lica
ostalih da znaš da ono što se na njima ocrtavalo nije, kao što su te pokušavali
uvjeriti, bio brom u jutarnjoj kaši, već teško breme dosade i rezignacije, koje
je i tebe odavna smlavilo. Nisi morao ni slušati da znaš da će jadikovke
započeti iznova, jadanje na jelo, na svakodnevnu dimljenu haringu, na
hladnu vodu u kupaonicama ili na činjenicu da odjednom ponovno više nisu
bila dopuštena pisma, znao si da se ne može spriječiti i mislio na to kako je
bilo pri vašem dolasku, kakve je pretjerane nade većina gajila, dok na
pristaništu niste stajali na kiši koja je sipala po vama, kao da ste bili samo
na izletu, a potom, oko vas već se mračilo, pošli ste kroz špalir znatiželjnika,
svejedno pjevajući, niz šetalište, mislio si na psovke i vrisku dok ste
vojničkim korakom marširali pored nizova hotela i pansiona, ispranih
zgrada duž zaobljena zaljeva koje su se gubile na posljednjem svjetlu dana,
mislio si na to kako se u daljini pojavila bodljikava žica i kako si, dok ste se
približavali, zamijetio kišne kapi na njoj, njihovo svjetlucanje i sjaj, prve
zvijezde na nebu i bešumno more, praznina koja kao da je usisavala vaše
korake na asfaltu.
Logor se nalazio točno na tjemenu zaljeva, trideset četiri hotela i
pansiona, dva puta dva bloka čiji su vlasnici bili izmješteni, ostavivši vam
škrto namještene kuće, koje su uz imena imale i brojeve, u sobama nije bilo
ni stolaca ni stolova, no ipak je bilo kreveta, premda su često bili dvostruko
zaposjednuti, na svakom katu bio je bar jedan nužnik, u svakoj kući kuhinja
i kupaonica, a postojala je i kantina, u kojoj su se mogle kupiti cigarete. S
jedne strane s logorom je graničilo zdanje nalik dvorcu po kojem su se preko
dana vrzmali ljudi u vojnim uniformama, a dalje niz šetalište, iza prave
nemani s kupolama i tornjićima kao u knjizi bajki, koja je nekoć služila kao
plesna dvorana, vidjela su se nova mjesta ograđena bodljikavom žicom, bila
su još prazna, na drugoj strani stajalo je kino s fasadom od bijelih pločica,
koje očito nije bilo u pogonu, u vrtovima patuljaste su se palme svijale na
vjetru, a bili su tamo i jedan osmerokutni paviljon s kolonadom u nastavku
i jedno kazalište. Manje lijepo bilo je sa stražnje strane, gdje je mnoštvo
požarnih ljestvi vodilo u ogoljela dvorišta, čiji su zidovi uslijed vlage sjali u
svim bojama, ali tko je tamo završio, imao je zadovoljštinu u činjenici da su
neki prozori gledali na susjedne stanove, tako da su već prvih dana krenule
glasine kako su iznajmljena najbolja mjesta, gdje se zbijenih glava čekalo ne
bi li se na kojem prozoru možda ipak pojavila neka žena i mahnula ili
doviknula par riječi, umjesto da odmah navuče zavjese.
Ponekad bi zatvorenici u skupinama stajali poredani pored bodljikave
žice i prezrivo pogledavali prema regrutima koji im, vježbajući na obali,
nikada nisu bili dovoljno uzorni, i nitko se više nije držao preporuke da po
mogućnosti govori engleski, kako se ne bi neugodno isticali, i bilo bi dovoljno
da netko ustvrdi kako im se kod kuće takvo što ne bi toleriralo pa da se svi
nasmiju toj šali, dok stariji među njima ne bi počeli o vlastitom junaštvu, a
tebe je sam spomen nekog ratišta, gdje su se borili kao mladići, podsjećao na
muža tvoje majke, koji je u carskoj vojsci bio teško ranjen. Slušao si ih i
prisjetio se kako je to neprestance isticao, kako je, kad si ga svakodnevno
gnjavio pitanjem zašto jednostavno ne odete, rekao da se vama ne može ništa
dogoditi, obitelji ratnika s bojišnice, to su bile njegove riječi, u koje je čvrsto
vjerovao još i kad je već odavno trebao znati koliko je njima lagao samom
sebi. To su bili jedini slučajevi u kojima bi govorio o svome podrijetlu, i koliko
god da je to bilo malo, koliko god si malo ti mogao prizvati u sjećanje,
iznenada se našlo rame uz rame s hvalisanjima i sentimentalnostima šačice
veterana i vratilo ti je u sjećanje priču o zbirci satova njegova djeda, o vožnji
kočijom preko prostrane, snijegom zametene ravnice, njegova prva djetinja
sjećanja, u isti mah nestvarna kao iz nekog romana iz prošlog stoljeća, na
žitu koje se negdje iza sedam gora leluja ne vjetru, što ga je usporedio s
morem, kao da se nitko drugi toga nije sjetio, i na takozvane poljane časti.
Onda ti je prošlo kroz glavu kako je samozatajno živio pokraj vas, pokraj
tebe i tvoje majke, koliko malo toga si o njemu pouzdano znao, osim da je
stariji od nje, koliko godina, to nisi mogao reći, ali ti si se vjerojatno rodio
svega nekoliko tjedana nakon vjenčanja, na kojem je on bio spasitelj časti,
poštedjevši je sramote rađanja izvanbračnog djeteta. Za svih tih godina
jedva da si ga zapazio, čak ni kad ste zajedno sjedili za stolom, on je
jednostavno bio tu, striček kao i tvoj otac, netko od koga te je majka
zgodimice odvlačila, kao da ste vi nešto bolje, ili je pak on svojom
suzdržanošću kod tebe izazvao dojam da sumnja u opravdanost vlastite
egzistencije, i ti si ga vidio pred sobom, njegove vazda suzne oči, zube koji su
se ispriječili ustima i na krajevima lagano uvinut brk, u tami, kako ga
zapravo nikad nisi vidio, težak u bokovima, prorijeđene kose, gegav u hodu,
nogu okrenutih prema van. Ako se nisi prevario, bio je prestao odlaziti u
sinagogu, jer je tvoja majka tako htjela, a htjela je i da prestane pripovijedati
svoje priče za laku noć, u kojima su se pojavljivali čudesni rabini s uvojcima
na sljepoočnicama i bradama, koji su u svojim kaftanima lepršali kroz tvoje
snove ili u tami bacali sjene na zidove tvoje sobe, i ti si se sjetio kako si ga
jednom prilikom upitao jesu li anđeli zaista crni i bijeli. Ali i da je navodno
posjećivao jedinu njemačku gimnaziju u krugu od tisuću kilometara učinilo
ti se, bilo istinito ili ne, posve nevjerojatnim, činjenica na koju bi se pozivao
kad bi imao probleme sa šefom, ili kad bi mijenjao radno mjesto, što se
događalo dovoljno često, dok se na kraju nije skrasio u autosalonu, a uz to je
neizostavno išla i rečenica „Rusija je tada započinjala na puškomet od
grada“, kojoj se tvoja majka uvijek iznova smijala, dok je tebi plutala
lubanjom poput odvezane bove ili prazne limene bačve koja uz tresak udara
o kameni zid.
Bile su to misli koje ti inače ne bi ni padale na pamet, što je, naravno,
bila posljedica jednoličnosti, koja je mučila svakoga, dnevnog rasporeda koji
se neprestance ponavljao, izvjesnosti da će u sedam sati trubač zasvirati
buđenje, da će se u pola osam postrojiti za jutarnju prozivku, potom bi za
one malobrojne, koji su to željeli, uslijedila gimnastika, s jednim
predvježbačem koji je, promašivši prema vlastitim izjavama za dlaku
olimpijske igre u Berlinu, izbjegavao odgovoriti kad bi ga pitali je li Židov, i
onda od poslova ne bi preostalo ništa više do kuhanja, pranja suda ili
čišćenja, ovisno o tome kamo je tko bio raspoređen, dok se popodne ne bi svi
okupili na ulici. Brijači su ponovno počeli raditi, s češljevima i škarama u
rukama stajali su na otvorenome, pored stolaca prekrivenih ručnicima, koje
su im dodijelili na njihov zahtjev, ne tražeći za svoje usluge gotovo ništa, dva
postolara i jedan urar ubrzo su im se pridružili sa svojim alatom, u dvorani
jedne od kuća svake bi večeri nekoliko sati radila bečka kavana, a držala su
se i predavanja na najnevjerojatnije teme, ali to nije bilo ono što si ti tražio,
naprotiv, strelica na komadu papira i nezgrapan natpis „Izlaz“, ili jelovnik,
što ga je sastavio neki šaljivčina, koji je obećavao svečani meni u pet obroka,
vraćao ti je u sjećanje oskudicu, ali i sposobnost da se smjesta prilagodiš, kao
da ti se sva ta ograničenja nužno ne odvijaju pred nosom, jer bi te izigravanje
života gdje života zapravo nije bilo samo bacalo u tešku nedoumicu. Jedino
u čemu si od početka sudjelovao bili su satovi engleskog kod profesora čije
su ti jadikovke zapele za oko još u školi u Londonu, i kasnije, tijekom vožnje
prema Liverpoolu, tečajevi konverzacije koje je između deset i dvanaest
držao u svojoj sobi, tek što je s time za neko vrijeme bilo gotovo, jer je
pokušavao prokrijumčariti pisma iz logora, za što je kažnjen sa sedam dana
samice, pisma, u kojima je, ako je bilo vjerovati glasinama, molio nekolicinu
zastupnika u parlamentu, koje je poznavao po imenu, pa i samog kralja, da
se založe za njega.
Sva ostala razonoda ostavljala bi te potištena, bilo to plivanje, kao onog
prijepodneva kad su vas u skupinama po dvjesto odveli dolje do plaže,
jasnoća vode, njena studen, tvoja iznenadna ideja da bi mogao otplivati
ravno do linije horizonta, dok bijela tijela na svjetlucavom pijesku iza tebe
ne bi u potpunosti iščezla za valovima, ili samo mogućnost šetnje na koju ste
trebali otići narednih dana, prilika da se baci pogled preko dviju uzvisina
koje su određivale granicu zaljeva, neosnovana nada da bi se iza njih moglo
skrivati nešto drugo, a ne opet komad obale, koji se prazan gubio u daljini,
sve to u tebi je samo budilo želju za samoćom, da ne budeš neprestance u
društvu nekakvih stranaca, ljudi koje nisi izabrao sam, u svako doba dana
pod nadzorom. Odavno si samom sebi zabranio promatranje broda u
odlasku, nisi htio da te izludi razmišljanje o tome kamo se zaputio, ionako je
samo na rubu ploče mogao skliznuti iz svijeta, a kad bi potom neka djevojka
stvarno na biciklu projurila preko šetališta, te bi svi pohrlili na svoje pozicije
za motrenje, znao si da je bolje ako se u to uopće ne upustiš, prije no što si
njihove primjedbe uzeo kao povod da zamisliš pravu paradu, riječi koje su
izvikivali i način na koji su se šutke poredali jedan do drugoga pružale su
sliku procesije najnevjerojatnijih prilika, što si ih samo trebao zadržati
umjesto da nepomično sjediš na krevetu i zuriš preda se.
U takvim trenucima mislio bi na Carlu i poželio da im o njoj nisi ispričao
ni ono malo što ti je izletjelo. U svakom slučaju, bilo bi ti žao što si im priznao
koliko bi rado bio ostao kod obitelji u Londonu, svejedno bio grad
bombardiran ili ne, kako si se u kući u Smithfieldu ponekad osjećao zaštićen,
tijekom posljednjih mjeseci prije rata kad si, vrativši se sa šetnje s bakom, u
kuhinji sjedio nasuprot njoj i večerao, sudac i njegova žena bili su izašli,
malene su već spavale, a izvana, s pločnika, dopirali su koraci kao da noćni
stražari iznenada ponovno kruže gradom, gdje valja upaliti plinske svjetiljke
prije no što se potpuno smrači. Nisi joj pisao dok se još moglo pisati, nisi se
htio upustiti u farsu s linijama na pučkoškolskom papiru, ni uvredu da se
pod prijetnjom kazne držiš broja redaka, kako službeniku cenzure ne bi
promaknuo ni jedan uzdah, nasmiješen si gledao druge kako se muče
proizvesti nekoliko vjerodostojnih rečenica, ne odgovarajući na njihova
pitanja imaš li djevojku, i što su te upravo blijedi i onaj sa ožiljkom više silili
da im se povjeriš, tvoje reakcije postajale su sve osornije, kao da si se bojao
da bi o njoj mogli reći nešto ružno ili te zadirkivati da si mamin sin ako
otkriješ previše toga o sebi i njoj.
Bio je dan vašeg saslušanja, vašeg ispitivanja, i jedva da je prošlo sat
vremena otkako ste se vratili u logor, blijedog, onog s ožiljkom i tebe isti je
desetar vodio niz šetalište, koji vas je i ujutro poveo u suprotnom smjeru, isti
balavac koji vas je preuzeo kod velikih ulaznih vrata i onda revno s puškom
na ramenu koračao pored vas, otkako su vas dostavili, vratili u kaveze i
zaključali brave, a tebi se već učinilo da nikada nigdje niste ni bili. Kao da
na prozivci niste dobili zapovijed da nakon postrojavanja budete pripravni i
čekate daljnje naputke, toliko dugim činilo ti se to vrijeme, toliko nestvarnim
hotel u blizini pristaništa, soba na prvom katu, njegov oskudni namještaj,
stolac i krevet, dva stolca, jedan kovčeg, i bojnik, navodno ratni invalid, koji
vas je jednog po jednog zvao da uđete i izvalio se na svome mjestu, kao da
vam već samim držanjem želi pokazati da ste mu izloženi na milost i
nemilost. Ljudi iz vaše kuće bez mnogo pitanja okupili su se oko vas i da u
tom trenutku nije dotrčao novi, kao da točno zna da se cijeli cirkus dogodio
samo zbog njega, vašeg sobnog druga, koji je tek u Liverpoolu, pred odlazak
na otok, stigao k vama, sve bi mogla biti samo obmana.
Vani na žalu nekolicina dječaka tražila je mamce za ribolov, a u blizini
doka jedan je dječarac trčao kroz plitku vodu prema stijeni koja je iz nje
izvirala, kadli novi započe:
„Hajde, recite napokon gdje ste bili čitav dan!“
A blijedi i onaj s ožiljkom ne odgovore mu ništa. Sjedili su tamo,
promatrali stražare koji su se okupili oko bodljikave žice, spustili puške k
nozi i pušili, pretvarajući se da ga ne čuju, tim više što ih je svega dan ranije
još napao:
„Ubit ću vas!“
I opet i opet:
„Ubit ću vas!“
 A ti si razmišljao o tome kako su mu uzeli fotografiju, snimku njegove
djevojke, što ju je svake večeri prije odlaska na počinak vadio iz kovčega i
gledao je kao što si ti kao dijete gledao sličice svetaca koje vam je župnik
dijelio na vjeronauku, na biblijskom satu, na koji te je majka uvijek slala,
Srce Isusovo i Djevicu Mariju, vidjevši ga ponovno kako juri stubama za
njima i vrišti da čitava kuća odjekuje.
„Ubit ću vas!“
Čudio si se što li je razlog njegovoj pretjeranoj reakciji, što li je tako
posebno na fotografiji njegove djevojke, i rekao samom sebi da vaš kapo,
unatoč odbojnosti spram njega, zacijelo neće prijaviti, kad je ponovno počeo
urlati.
„Nije moguće da je imalo veze s tom tričarijom.“
A blijedi i onaj s ožiljkom samo su se grohotom nasmijali, dok on nije
htio popustiti, prebacivši se u hipu na moljakanje.
„Zaboravite tu priču.“
I opet ništa, samo njihova ukočena lica, njihovi pogledi u daljinu i vjetar
koji je, kao i svakog dana, započinjao predvečer, spuštajući se u zapusima s
brežuljaka na zapadu, kružio oko grada i napokon se bacio na njega, dok
čovjek ne bi dobio osjećaj da bez težine visi u zraku, nesposoban napraviti
dva koraka a da ne izgubi ravnotežu, te bi ga naposljetku uhvatila neka
čudesna lakoća, osjećaj pijanstva, u kojem kao da se čitav otok stao
neprestance vrtjeti.
Vidio si da novi njih dvojicu ne ispušta iz vida i pomislio na proteklu
noć, kad si stajao pokraj prozora, a iza tebe u sobi čuo se blijedi kako diše,
njegovo duboko disanje i nešto svjetliji zvuk koji je proizvodio onaj s ožiljkom,
podsjećajući te na ženu, a on je bio nečujan, kao da ne spava već se samo
pretvara i u tami bdije kao da je dan. Bilo je za tebe u tomu nečeg jezivog,
jezivog kad bi se okrenuo a ne bi ga mogao vidjeti, ali bi morao zamisliti da
uspravno sjedi i promatra te, pa si razmišljao bi li ga oslovio, što na koncu
svejedno nisi učinio, iz straha da možda neće odgovoriti, da će šutke ostati
sjediti i buljiti u tebe, fiksirati tvoju siluetu vidljivu pred noćnim nebom, dok
se oni, ne sluteći ništa, okreću u snu, a ti im pripisuješ ranjivost, koju ne
možeš zamijetiti kad ih promatraš danju. Najradije bi ih bio probudio, no ti
nisi bio sposoban ni za najmanji pokret, naslućivao si samo vrebanje,
naslućivao tu tjeskobnu prisutnost, koju si do jutra zaboravio, kad je on
ustao iz kreveta i gađao ih svojim jastukom, a ti si u leđima osjećao propuh,
jecaje kuće koji su te obmanjivali da si od tla udaljeniji nego što si to na
četvrtom katu zaista bio, da se nalaziš na nekoj platformi, koja se sama ljulja
na moru, a zamračene susjedne kuće duž čitava zaljeva kao da su izbrisane,
polukrug na čijim su krajevima obrisi hotela ponovno omekšali, drhteći na
prvi pogled pred plavičastom pozadinom.
 Kad im se ponovno obratio, bilo je to isto inzistiranje kao i na trajektu,
ista ustrajnost kakvu si kod njih već poznavao, bezobrazluk s kojim te
tijekom čitave vožnje ispitivao, kao da prije vašeg dolaska na otok mora
saznati sve o tvome životu, i ti si ga ponovno čuo kako te pita za oca, za
majku, čuo ga kako se raspituje odakle su, i više nisi znao jesi li ga ti
potaknuo, pa je on na to odgovorio da i sam potječe iz salzburškog kraja i da
mu obitelj na Trunskom jezeru već generacijama drži gostionicu, koje je on
nasljednik. U svakom slučaju ispričao je da ga je početak rata iznenadio u
Brightonu, te da do uhićenja više nije smio napustiti zemlju, da je s novcem
koji su mu preko švicarskog veleposlanstva poslali od kuće ostao u Londonu,
naglasio više puta da nije izbjeglica, da je u London navodno stigao samo
zbog učenja jezika, a ti si mislio na masnu, crnoplavu vodu koja se pri
polasku sjajila u luci i plašila te, na izmaglicu koja se spustila, na zatišje
nakon vjetra, galebove koji su neprestance letjeli nad krmom, i vaše
polagano vijugavo manevriranje. Tek što ste se slobodno smjeli kretati
brodom, stupio je k vama na stražnju palubu, djelovao je iznimno njegovano,
kao da su u prijelaznom logoru iz kojeg je stigao vladali otmjeniji običaji, kao
da nije zatočenik, u svom odijelu čiji su te ukrasi na manšetama i ovratniku
podsjetili na godine kad se u Beču nije moglo izaći na ulicu a da se ne naleti
na nekakva goveda u narodnim nošnjama, i mogao si samo odmahnuti
glavom kad si se ponovno sjetio kako je mlatarao rukama dok je govorio, kao
da ljudima natiskanim na ogradi želi davati upute, no oni se ipak nisu
obazirali na njega već su gledali ima li gdje mina i prepadali se pri najmanjoj
nepravilnosti u zvuku motora.
Unatoč svemu nije ti palo na pamet da bi to moglo imati nekakve veze
s njim, kad si zajedno s blijedim i onim s ožiljkom sjedio u sobi na prvom
katu hotela i niste smjeli govoriti, kad je prozvan prvo jedan, pa drugi, a ti
si, kad su se ponovno pojavili, pokušavao iščitati iz njihovih lica što te
očekuje. Iako ste se poznavali već više od mjesec dana, nisi znao mnogo o
njima, osim da su bili studenti te da im je bijeg s kontinenta zacijelo bio
pustolovan, usred noći su se, u bijegu pred sve bližom frontom na
nizozemskoj obali, u sićušnom čamcu na vesla otisnuli na pučinu, gdje ih je
u zoru prihvatio jedan engleski jedrenjak, a tebi se učinilo da kroz zatvorena
vrata, iza kojih su jedan za drugim nestali, čuješ rečenicu kojom su uvijek
završavali svoju priču, da ih čuješ kako tvrde da im nije ostalo ništa do pukog
života, ali ni riječi o njemu. Iz njihove šutnje nisi mogao zaključiti ništa više
osim da se pripremiš za ozbiljan razgovor, i zaista, on je bio posljednji na
kojeg bi pomislio u tom zagušljivom hodniku, čiji su zidovi do visine očiju bili
smeđi, kao od sasušene krvi, a iznad toga bijelo oličeni, zaobljenih bridova,
kao da se željelo izbjeći svaku mogućnost da si na njima ozlijediš glavu.
Na treperavom svjetlu vidio se niz vrata, na kraju hodnika prozor sa
zamagljenim pogledom na pristanište za trajekte i zgradu terminala, čiji je
sat navodno stao pri dolasku posljednjeg broda s turistima prošlog ljeta, s
vremena na vrijeme čulo se prigušeno kuckanje pisaćeg stroja, kao da je
snimljeno na magnetofonskoj vrpci, jedna žena u crvenoj haljini pojavila se
s hrpom spisa i nestala, a desetar, koji je bez prestanka pušio i gasio opuške
na podu, na trenutke bi zadrijemao, budio se i prestrašen čvrsto hvatao svoju
pušku za cijev.
Prošli su sati dok ti nisi došao na red, sati za kojih se svjetlo na hodniku
nije nimalo promijenilo, a tebi bi svako malo palo na pamet kako vam je
desetar savjetovao da ni u kom slučaju ne posustanete, već da zahtijevate da
se prema vama postupa kao prema ratnim zarobljenicima i ne marite za
naklapanja kako stojite pod zaštitom Krune, te da ste internirani samo zbog
svoje vlastite sigurnosti, a kad si napokon bio pozvan da uđeš, u sobi je bilo
svijetlo, bojnik je digao pogled sa stola i pokazao rukom prema stolcu
nasuprot sebi, na koji si sjeo i vidio ga kako prelijeće list papira, dok se
posilni, koji te je pozvao, ponovno izgubio.
„Ovdje piše da ste Židov“, reče on, ne skrivajući iza svojih riječi istu
skepsu s kojom su se i stražari uvijek za to raspitivali, isto čuđenje, kao da
si jedini u logoru, isto nerazumijevanje zašto si onda uopće zatvoren.
„Vi ste Židov?“
A ti si ga prekinuo:
„Imam li zato čast biti ovdje?“
On se nasmije.
„Čast ili ne, kako vam drago, ali ovdje piše da ste Židov, a ja bih rado
čuo od vas je li to istina.“
A ti si se prisjetio kako je sučeva majka jednom rekla da Huni ostaju
Huni, a ti si u hipu zastao, ostavio kolica nasred ulice samo kako bi neko
vrijeme buljio u njenu glavu, koja se nježno njihala amo-tamo, a sada si
dopustio da te osvoji na prepad, kad ti je preko stola pružio zlatom urešenu
tabakeru, jednostavno si posegnuo i poslužio se, iako si znao da je to
pogreška, da si morao odbiti i da možda već zbog toga misli da će mu s tobom
biti lako.
Potom te ipak iznenadio, kad je bez dugog okolišanja, ne pričekavši tvoj
odgovor, nastavio:
„Jeste li zadovoljni stanjem u logoru?“
A ti nisi gledao u njega, gledao si u pisaći stroj pred njim na stolu, crni
kolos s preširokim valjkom u koji je bio uvučen prazan list papira, na vazu
za cvijeće do nje i isušene peteljke u njoj, koje se više nisu dale definirati, na
naslagane mape i lepezu pedantno zašiljenih olovaka čiji su krajevi
pokazivali prema tebi, vidio si trak sunčeva svjetla na cvjetnom uzorku
krevetnog prekrivača, njegov nastavak na podnim daskama i sagu, i rekao:
„Da.“
 On sklopi ruke.
„Nema prigovora?“
A ti si rekao:
„Ne.“
Podsjećao te je na svećenika koji te sluša iza svoje rešetke, kod kakvog
si se kao dijete jednom ili dvaput ispovijedao, a da te on nije odbio, pitanja
koja ti je postavljao tako dugo dok nisi priznao da si lagao i krao i tko zna
što još sve nisi učinio.
Stražari su ponovno krenuli u patrolu i zaputili se krutim korakom duž
ograde od bodljikave žice, kadli novi ponovno pokuša:
„Na ovom prokletom otoku sjedimo u klopci, a vi se pravite otmjeni i
previše fini da zucnete.“
Blijedi mu se usprotivi:
„Sjedimo u klopci?“
Uputio mu je odbojan pogled.
„Sjedimo u klopci, odgovaralo to tebi ili ne, a kad dođu oni, mi ćemo
zasigurno biti posljednji koji će to saznati.“
Uslijedila je provala smijeha.
„Oni će doći. Ma, to su glasine. Oni će doći.“
I kad se, kao i prethodnog dana, ponovno začulo udaranje kugli za
boćanje, nalik otkucajima usporena divovskog sata, koji su dopirali s ceste
gdje su igrači, uvijek isti kvartet, bili zauzeli svoje pozicije, sjetio si se kako
je u prijelaznom logoru jednom zamalo izbila panika, kad su se porcije hrane
smanjile, a nitko tome nije znao uzrok, te su smjesta krenule glasine kako
to ne može biti slučajno, kako je invazija zacijelo već započela, a kako su
otprilike u isto vrijeme počeli dijeliti plinske maske, opskrbljujući
zatvorenike, koji ih nisu imali, iz starih zaliha, sljedećeg jutra pronašli su u
jednoj od kuća čovjeka koji se objesio uz pomoć pulovera i mrtav poput vreće
visio s kuke na stropu.
Bojnik je i sam uzeo cigaretu, pripalio je, zabacio glavu, stisnuo oči,
zagledao se odsutna duha u još goruću šibicu i ugasio je, puhnuvši zrak iz
usta koja su iznenada djelovala nasmijana i nježna, i dok je izvana, odnekud
s ceste, u sobu dopirao nečiji glas, neko vrijeme je zamišljeno pušio i potom
iznova započeo:
„Oprostite ako sam nametljiv, no zanimalo bi me kako izlazite na kraj
s ostalima u vašoj sobi.“
A ti si odgovorio:
„Oni su moji drugovi.“
 On zajedljivo ponovi:
„Oni su vaši drugovi?“
A ti si rekao:
„Da.“
A kad je ustao, prošao pored tebe do umivaonika, krenuo prati ruke, pa
stao kraj prozora i zagledao se van kao da je sam u prostoriji, tebi na pamet
još uvijek nije padao novi, već si zagledan u njegova leđa razmišljao nisu li
mu možda skrenuli pažnju na crteže, koje je onaj s ožiljkom mijenjao za neke
sitnice iz kantine, ili mu je pak netko došapnuo nešto o čudesnom kalendaru
što ga blijedi nije ispuštao iz ruke, pa je zbog toga reagirao tako nesuvislo.
Izuzimanje nije moglo biti očevidnije, činjenica da novog riječju nije
spominjao, ali ti se nisi začudio ni kad je još jednom započeo o tome:
„Ona dvojica koji čekaju vani, to su vaši prijatelji?“
A ti si se sjetio njihovih preklinjanja da budete jedinstveni, preklinjanja
s kojima su te gnjavili još u prijelaznom logoru, i odlučio izbjeći odgovor:
„Mi smo svi iz Beča.“
On se nije dao smesti:
„Ona dvojica su vaši prijatelji?“
A ti si se pretvarao kao da ga ne razumiješ, kimao si glavom dok ti
kimanje nije prešlo u odmahivanje i ponovio:
„Mi smo svi iz Beča.“
A on te pomeo rečenicom:
„Očito su i njih dvojica Židovi.“
Iako je djelovao kao da se posve usredotočio na zbivanja na cesti, bojao
si se da bi se mogao okrenuti i pitati te što je blijedi zapravo nakanio postići
svojim promatranjima, listom koju je objesio na zid, svakodnevnim
bilješkama o plimi i oseci, smjenama straže i mladom Mjesecu, bojao si se da
bi ti se mogao obratiti, a ti bi ga morao informirati da onaj s ožiljkom iz dana
u dan sjedi vani, pred nekom vrstom štafelaja izrađena za prvu silu, mogao
bi zahtijevati detalje i ti bi mu morao otkriti kako je već prvo jutro na otoku
započeo sa svojim pokušajima, nekoliko crta preko boje za zamračivanje,
nekoliko brzih ogrebotina drvenom palicom na prozoru vaše sobe, koje su
mogle značiti bilo što, morao bi mu objasniti kako je od grafita iz olovke,
margarina i čađe smiješao neku uljastu tintu, kojom bi ljudima prema želji
bez većeg okolišanja naslikao nešto na komadu linoleuma ili papira,
objasniti zašto se ljudi za to toliko trgaju, da je polovica logora već
opskrbljena time, da se počelo opskrbljivati već i osoblje, a morao bi
spomenuti i bocu rakije od krumpira, koju je jedan od narednika dao za
pravo remek-djelo, crnkinju s grudima poput vimena, koje su joj sezale do
pupka i crnom mrljom između nogu, koja je još dugo bila mokra i sjajna.
Bojnik je ponovno sjeo i zašutio, no tebi, naravno, nije promaknuo ton
kojim je spomenuo dvojicu Židova, baš kao ni predbacivanje koje se skrivalo
iza njega. Ono je zacijelo bilo u nekoj vezi s njegovim prijezirom spram ljudi
koji se nisu borili ni na jednoj ni na drugoj strani i za njega su bili tek
zabušanti i kukavice, njegovim šturim predodžbama o vojničkom životu, o
čemu ti je pričao desetar, i ti si se trudio izdržati njegove poglede. Ne
dopuštajući da te to smete, promatrao si ga kako gasi cigaretu i izuva čizme,
i odjednom si se ponovno prisjetio razgovora o stražarima u logoru, gdje su
neki zatvorenici beskrajno dugo mogli razglabati tko ima ratnog iskustva a
tko ne, po čemu se to prepoznaje i koliko malo vrijede ostali, koji su bili
stacionirani, pa ti je već i sama pomisao kako bi on sa svojom tobožnjom
ranom kod njih loše prošao pružala zadovoljštinu.
Truckanje čamca razdere tišinu. Bojnik je čekao da prestane i kad se
odjednom u razgovoru dotaknuo novog, postalo ti je jasno da je sve ranije
bilo samo čavrljanje, pa si ga prekinuo:
„Taj nije Židov.“
Njegov glas zvučao je razdraženo:
„Znam, ali je vaš prijatelj.“
A ti si rekao:
„To vi kažete.“
A on:
„Nije vam prijatelj?“
A ti ponovno:
„To vi kažete.“
A on:
„Je li vam prijatelj ili ne? Odgovorite mi!“
Vidio si kako polagano privlači pisaći stroj bliže rubu stola, i prije nego
što si uopće uspio zamisliti kako bi on to trebao učiniti, već je sa svih deset
prstiju stao udarati po tipkama, pognut, uzdignutih ramena i savinutih
ruku, pogledavajući preko papira prema tebi kao da čeka da mu napokon
počneš diktirati.
Novi je ustao i udaljio se nekoliko koraka da zapali cigaretu. Blijedi je
iskoristio priliku i rekao:
„Taj valjda umišlja da je nešto posebno.“
Onaj s ožiljkom se nadoveže:
 „Isprva se prema tebi odnosi kao prema govnu, a onda misli da se može
pretvarati da se ništa nije dogodilo. Otpočetka ga nismo trebalo puštati u
našu sobu. Meni je sve vrijeme bio sumnjiv sa svojim naklapanjima kako će
oni doći.“
A blijedi će:
„Pritom on ima najmanje razloga za strah. Ne znam zašto se taj
uzrujava. Nekom poput njega zacijelo se ni u najgorem slučaju ne može ništa
dogoditi.“
Osjetio si kako vam se ljudi ispred i iza vas primiču i halapljivo
osluškuju, ne bi li uhvatili nešto o čemu će moći danima rasuđivati, nešto
što će im dati nadu ili potvrditi njihove bojazni da će biti internirani dokle
god rat ne završi, među njima bilo ih je mnogo s kojima još nisi bio progovorio
gotovo ni riječi, a ipak su ti djelovali kao stari znanci, kao da ste polovicu
svoga života proveli zajedno iza bodljikave žice.
Bojnik je ispod stola nervozno pomicao noge amo-tamo. Nakon kraćeg
oklijevanja rekao je kao usput: „Logorom se šire glasine o njemu.“
Vidio si tri autobusa koji su, kao da su zauvijek zaboravljeni, sa svojim
slijepim prozorima drijemali na parkiralištu pored luke, vatrogasni toranj i
okrugli spremnik s vodom na njegovu rubu, prešao si pogledom preko
pokretnog mosta na kojem je stajao neki lik u kišnom ogrtaču, preko plinskih
cilindara na drugoj strani iz kojih je izlazila žućkasta para i kamenoloma na
čijoj su se strmoj litici gnijezdili galebovi, i pokušao si ponovno izbjeći
odgovor:
„Onda znate više od mene.“
A on ti upadne u riječ:
„Bar mi je jasno na kojoj je strani.“
„Na tribunalima je bio u prvoj kategoriji“, rekao je blijedi, nakon što je
neko vrijeme samo šutio. „Ali to još uvijek ne mora ništa značiti.“
A onaj s ožiljkom će:
„Ne moraš ga braniti.“
Blijedi odmahne glavom:
„Meni je dovoljno i gunđanje luda, koje misle da se neprestance moraju
opravdavati, jer su ih navodno pogrešno stupnjevali.“
Onaj s ožiljkom nastavi:
„Uvijek su to jedni te isti, koji stražarima pune uši glupostima, tvrde da
su Židovi, španjolski borci ili izbjeglice, otkako je kod kuće banda na vlasti.“
A blijedi će:
„Španjolski borci?“
 A onaj s ožiljkom:
„Da, španjolski borci.“
Obojica prasnuše u smijeh.
„Onda sam ja kineski car.“
I ti si pomislio na trabunjanja o nekakvim nezaboravnim doživljajima
u tim svetim brigadama, koja su u logoru zaista bila sasvim uobičajena, dok
je većina ljudi koji su sjedili oko vas i slušali, zanijemjela ili gledala u stranu,
kao da su im njih dvojica nekako sumnjivi.
„Zanimaju me ljudi s kojima je u kontaktu“, započne ponovno bojnik.
„Koliko vidim, tu ima par mutnih tipova.“
Ne pogledavši te pročitao ti je listu s imenima, spomenuo londonskog
zastupnika jedne bavarske pivovare, jednog liječnika iz Njemačke bolnice u
Hackneyju, jednog vlasnika restorana, koji je već petnaest godina živio u
Manchesteru, ali je potjecao iz Alzaške oblasti, i posadu jednog njemačkog
trgovačkog broda koji je na početku rata zaplijenjen na Temzi, upitao te na
kraju poznaješ li koga od njih i rekao:
„Smeđa kuća zasigurno vam nije nepoznata.“
Prije no što si stigao razmisliti kako bi uopće trebao reagirati, on je već
spuštena glasa nastavio:
„Pretpostavljam da nije tajna da su oni tamo smješteni i ne moram vam
objašnjavati zašto se ona tako zove.“ Mogao si se samo začuditi što se zamara
takvim stvarima, stvarajući dojam da one nisu odavno regulirane, kao da
kverulanti u rekviriranom pansionu u stražnjem redu kuća nisu odavno
proglašeni čudacima i ludama, koji zatvoreni ne mogu nikomu nanijeti štetu,
kao da ih se uzelo ozbiljno, da se još za prelaska iz Liverpoola nisu zbijale
šale na račun mornara koji, kad su zarobljeni, nisu potopili vlastiti brod, kao
što bi im nalagale zapovijedi i mornarska čast, na račun njihova nastupanja
u skupini i kako uvijek prvo pogledavaju prema svom kapetanu, izvršavajući
zahtjeve stražara tek s njegovim odobrenjem, dok pred njim, na najmanju
njegovu gestu, stoje mirno kao da je on gospodar njihovih života i smrti.
To je, dakle, bilo to što te dovelo ovamo, pomislio si opušteno, dok te je
bojnik tihim glasom preklinjao: „Nadam se da mi vjerujete da na njih ne bi
potrošio ni riječi, kad bi oni zaista bili samo nekolicina razasutih izviđača.“
Odmah je nastavio:
„Jeste li čuli što pjevaju?“
A ti si rekao:
„Ne.“
A on izbaci prsa:
 „Danas plovimo za Englesku.“
Iako ti je bio jasno da ti to nikada neće oprostiti, morao si se nasmijati,
jer mu je njemački bio više nego bijedan. Ponovio si za njim:
„Danas plovimo za Englesku.“
On kimnu glavom.
„To pjevaju, a vaš prijatelj stoji u prvom redu i daje im ritam, vrišteći i
derući se poput luđaka.“
Ti se više nisi opirao oznaci prijatelj, gledao si ga kako iz ladice stola
vadi otvarač za pisma i pred tvojim očima njime čisti nokte. Osluškivao si
tišinu, jer u sobu izvana odjednom više nije dopirao nikakav zvuk, čak ni
krika galebova, a i trak sunčeve svjetlosti nestao je s pokrivača i dasaka na
podu.
Zbog njih je, istina, od prvog dana bilo prigovaranja, ali ti više nisi
razmišljao o tome, a novi je zacijelo više iz vlastite nespretnosti došao na zao
glas, nego što bi im zaista pripadao, tim više što je većinu poznavao još iz
prijelaznog logora iz kojeg je došao, zbog čega je s njima i bio u kontaktu.
Djelovalo ti je smiješno da se od toga radi afera, iako je navodno bilo točno
da je jedan svećenik nakon vašeg dolaska na stubištu molio za brzu pobjedu,
a da nije bilo ni najmanje sumnje na čiju je pobjedu mislio, bila je to
uglavnom samo neuspjela šala, jer kad je malo kasnije u jednom prozoru
osvanula kartonska tabla s natpisom „Židovima pristup zabranjen“, bilo je
dovoljno da nekoliko kapoa uđe i zatraži njeno trenutačno uklanjanje, a ono
što je tebe razljutilo bilo je neodlučno ponašanje stražara, koji su stajali
uokolo, gledali ih i – s nekim cinično hladnim sportskim duhom, koji si
smatrao toliko engleskim da ga naprosto nisi ni želio shvatiti – još i
preferirali. U svakom slučaju, govorilo se da nitko nije vikao „zamračenje“
kad bi kod njih čitavu noć gorjelo svjetlo, koje se vidjelo izdaleka, dok se
drugima bez uvijanja prijetilo kaznama, kružila je glasina da su imali
pristup najnovijim vijestima i zato uvijek bili spremni, a da nitko nije znao
reći za što, i svejedno, svaki spomen opasnosti koju su oni pričinjali, za tebe
je bio pretjerivanje, jeziva bajka za ubijanje dosade, a morao si se prisjetiti i
da su ljudi njihova kova tvoju majku i njezina muža otjerali u smrt, kako ih
ne bi podcijenio dok si ih promatrao uvjeren u njihovu bezopasnost. Zaista,
ne bi ih bio ni zamijetio da ti nisu izričito skretali pozornost na njih, a jedini
put kad si s njima došao u tješnji kontakt bio je odmah druge večeri nakon
vašeg dolaska, kad su u jednom hotelu pronašli glasovir, prekriven
izblijedjelom žućkastom ponjavom, na kojem je jedan od njih, da ga se
nadaleko moglo čuti, zasvirao „Tiha noć, sveta noć“ iako je bila sredina ljeta,
bio je to pokušaj izrugivanja, ili možda ništa drugo nije ni znao odsvirati, u
svakom slučaju na cesti su zastali i prijatelji i neprijatelji, osluškujući
namjerno izdužene tonove, stojeći jedni do drugih pomicali su usne i
podmuklo pjevušili ili pak isto tako podmuklo pokušavali spriječiti druge da
pjevuše.
Naravno da te je kasnije razljutilo što si nasjeo na to, rekao si samome
sebi koliko je smiješno da te je nekoliko taktova glazbe tako zavelo, i
nedostajalo bi samo još da je nekom blesanu palo na um da priča o
pomirenju, da od vas zatraži da jedni drugima pružite ruke i vi biste ih već
počeli grliti. Paradoksalnost situacije nisi mogao osjetiti jače nego u
trenutku kad je utihnuo posljednji ton, a da ih se makar samo nekolicina
unijela u pjesmu poput tebe i zamislila prosinačko popodne u toplini doma,
u subotu, nakon škole, kad se vrijeme ponovno kreće u beskonačnim
petljama, u kojima se zacijelo kretalo i nekoć, kad ti još nisi bio sam sa svojim
razmišljanjima o prisnosti dolaska kući u rani sumrak, nakon što si satima
lunjao po vani, da baš nisi bio jedini koji se toga prisjetio, morali ste se s
njima uhvatiti u koštac. Ali to su bile sentimentalnosti, iza kojih stoji laž,
kako za vas tako i za njih, iako je za njih to bar bila laž koja je funkcionirala,
jer za njih će jednoga dana čekanju doći kraj, oni će morati samo prekrižiti
jedno mračno razdoblje i moći će se vratiti i nastaviti kao da ništa nije bilo,
dok se većina vas više nije imala kamo vratiti, a kad bi se kasnije sjetio kako
si ustuknuo kad se zalupio poklopac glasovira, izgledalo bi ti to, uza sve
pokušaje da se umiriš, kao pečat iza kojeg se skrivala dužnost da se nikomu
ne dopusti da bilo što izbriše. Tišina koja je uslijedila mučila te je i bio si
potišten što sve te ljude, za koje si proteklih tjedana povjerovao da se nakon
svega što su proživjeli više ne daju obmanjivati, odjednom ponovno vidiš
kako stoje oko tebe poput razočarane djece, muškarci koji su prije mnogo
godina već dobili vizu za Palestinu, na kraju promijenivši svoje dugo
pripremane planove za iseljenje zbog neke sitnice, mjesto na brodu za
Ameriku, čiji je polazak od danas do sutra ukinut kad je započeo rat,
muškarci koji su već plovili morima, prema Kubi, kojima je dozvola za
iskrcavanje uskraćena dok su stajali pred Havanom, da ne govoriš o onima
koji su utekli iz Dachaua ili Buchenwalda, koji bi zanijemjeli kad bi se začule
uobičajene jadikovke i često tek nakon nekog vremena rekli da poznaju
druge logore spram kojih se vi nalazite u raju.
Iako sami nisu bili sigurni kamo spadaju, prvi put si zaista osjetio
pripadnost njima i nisi znao što bi pomislio, kad je jedan od njih svoj željezni
križ, koji mu pri internaciji navodno nije oduzet, prodao stražarima, što je
dugo bila tema razgovora, i nisu samo najzagriženiji tvrdoglava u tome
vidjeli blasfemiju i počeli govoriti o domovini, nespremni oprostiti tom
grješnom jarcu koji ju je, kako su rekli, tako olako izdao, već i drugi, koji su
imali razloga radovati se tuđoj šteti. Mnogi su bili tek ovlaš Židovi ili čak ni
to, Židovi poput tebe, koji bi kod kuće, ako bi ih netko za to pitao, uvodili u
igru majke i očeve, moja majka, da, moj otac, oni su Židovi, kao da je posrijedi
staračka pojava, dok su se većinom i dalje osjećali u prvom redu kao Nijemci
ili Austrijanci. Naravno, bilo je to neobično, a da bi postalo potpunom
groteskom trebao si samo zamisliti da su konzularni činovnici
veleposlanstva u Londonu, za koje se neko vrijeme govorilo da će uskoro stići,
a potom da su već tu ali da ih se drži izvan logora, vaši predstavnici na otoku,
uglednici, koji su za razliku od vas bez sumnje živjeli u izobilju, uživali veću
slobodu kretanja, svaki dan imali izlaz i možda zaista primali posjete dama,
o čemu je bilo govora baš kao i o tome da ih zapovjednik poziva k sebi na
večere, natpukovnik kojeg vi još nikad niste ni vidjeli.
Bojnik je odavno počeo govoriti o špijunima, a ti jedva da si ga slušao,
toliko besmislenima činile su ti se riječi koje su izlazile iz njegovih usta,
podsjećajući te na najgoru histeriju nekoliko mjeseci prije tvoje internacije,
na anegdote koje su se prepričavale u Londonu, o padobrancima koje su na
selu, za vrijeme njihovih vježbi, seljaci napadali vilama, a kad je rekao:
„Držite svog prijatelja na oku“, ti si se usprotivio:
„Ja nisam doušnik.“
On se nagnuo prema tebi, kao da nije dobro čuo, upro se rukama o stol
i stisnuo šake, pri čemu očito uopće nije zamijetio da je počeo šaputati:
„Pretpostavljam da znate da je Pariz pao.“
Djelovalo ti je nestvarno, kao da izvan granica logora nema više ničega
što bi za tebe imalo ikakva značenja, pa čak ni činjenica da je rat. On ponovi:
„Da se ne razumijemo krivo, očekujem od vas da ga držite na oku i
smjesta mi javite makar i najmanju sumnjivu sitnicu.“
Blijedog i onog s ožiljkom još nisi bio ni pitao je li od njih zahtijevao isto
što i od tebe, a kad vam se novi opet počeo približavati, rekao si:
„Ne misle ništa loše o njemu.“
Oni se nasmijaše.
„Ti valjda znaš.“
Ti si se začudio:
„Ja?“
A oni će:
„Ti ga ipak najbolje poznaješ.“
Ti si ponovio:
„Ja?“
A oni:
„Ta ti čitave dane provodiš s njim.“
Koliko god apsurdna bila, kroz glavu ti je iznenada prošla misao da bi
oni mogli biti denuncijanti, angažirani radi tebe, kao da si ti cilj njihova
promatranja, te da ćeš se jednom morati braniti od opskurnih predbacivanja
koja su ti oni smjestili.
 Kad je novi opet sjeo k vama, zavladala je tišina, blijedi i onaj s ožiljkom
nedirnuti su gledali na pučinu, gdje je pljusak u prolazu namreškao površinu
vode prema horizontu. Dok su se njih dvojica sve više odmicala od njega, a
on slobodno mjesto zauzimao rukama, ljudi oko vas skamenili su se i nisu ga
više ispuštali iz vida. Sjedio je ispruženih nogu, a kad se nakašljao, mislio si
da će napokon reći što je posrijedi s fotografijom, no on je samo pogledavao
čas jednog čas drugog, kao da nešto čeka.
„Dajem vam dvadeset četiri sata, a vi razmislite hoćete li i dalje
izigravati velikog gospodina“, rekao je bojnik. „Na vama je hoćete li mi
pomoći ili ne, ali nemojte se žaliti ako ćete se čitav rat kiseliti iza bodljikave
žice.“
A ti si ga opet izbjegao, uperivši pogled na komad vodenasto plava neba
u prozoru, na brežuljke u daljini, gdje se žutjela brnistra.
„Ne vjerujem da vam mogu pomoći.“
On odmahne glavom.
„Možda biste već sljedeći tjedan mogli biti kod kuće.“
Vidio si ga kako ponovno ustaje, skida sako, upire se rukama o naslon
stolca i gleda te svisoka kao da naprosto ne može povjerovati da netko može
biti toliko tvrdoglav.
Blijedi i onaj s ožiljkom nisu odgovarali, kadli ih novi, ne uspijevajući
se više suzdržavati, iznenada napadne: „Neće vas valjda osloboditi?“
Onda se obrati tebi:
„Neće vas valjda osloboditi?“
I prije no što si stigao išta uzvratiti, nastavi:
„Možda se tvoj sudac založio za tebe, ili te zove njegova žena, kako bi
opet mogao izigravati njenog psića.“
Znao si da je bila pogreška što si mu uopće nešto povjerio. Šutio si, dok
je on kao opsjednut neprestance ponavljao jednu te istu rečenicu:
„Neće vas valjda osloboditi?“
I opet i opet:
„Neće vas valjda osloboditi?“
Bojnik je ponovno držao cigaretu u ruci, dok tebe više nije nudio,
pripalio je, stojećke povukao nekoliko dimova, nasmijao se i rekao:
„Možemo vas poslati i na lijepo putovanje, ako vam je to draže nego da
surađujete s nama.“
Pomislio si na glasine koje su kružile od samog početka, o mogućnosti
da ćete prije ili kasnije svi završiti u prekomorju, prijetnju da će vas naseliti
na nekom zabačenom, zaboravljenom mjestu, i slutio da je on dobro naučio
čekati, kao da ima previše vremena, i promatrati te prije no što će nastaviti:
„Na žalost, nije mi poznato što biste više voljeli, pustinju ili polarni
krug, ali nekoliko godina u Australiji ili Kanadi zacijelo vam neće naškoditi.“
Pred prozorom gotovo da se moglo dosegnuti ljeto, zasigurno je mirisalo
po cvijeću i njegovim bojama, po žutilu i rumenilu, iako ti nisi mogao osjetiti
ništa osim zagušljiva zraka u prostoriji, mirisa po znoju, naftalinu i lošem,
slatkastom losionu za brijanje, kojeg je unatoč ratu u zalihama još bilo
dovoljno da je čitav odred smrdio po njemu.
Nije bilo razloga da poželiš napustiti otok, kamoli da bi ih izazivao da
te odvedu, a da nije bilo Clare, gotovo da ne bi ni razumio druge, koji su imali
bližnje u Londonu i brinuli za njihovu sigurnost. Iako si poznavao pitanje
koliko će još potrajati internacija, a koliko rat, na što ti je i točno rečeno:
između nekoliko tjedana i nekoliko godina, nisi mogao ravnopravno
razgovarati s njima kad bi pričali o svojim ženama i djeci, od kojih neki još
uvijek nisu bili dobili nikakve obavijesti. U pravilu bi se tada prisjetio
pisama koje ti je otac pisao do početka rata, jednom ili dvaput mjesečno,
svojim dječjim rukopisom, pisama koja su naprosto vrvjela od bezazlenosti,
mogla su to biti pisma nevine djevojke koja je prvi put napustila svoje
gnijezdo i sve što vidi smatra veličanstvenim, svejedno jesu li bila
cenzurirana ili ih je on iz straha pred cenzurom uljepšavao, pričajući ti u
njima o svojim poslovima, izletima, odlasku na skijanje s tajnicom, s kojom
se napokon bio vjenčao, i sve je bilo u istoj mjeri prekrasno, upakirano u
prekomjerno velikim omotnicama u kojima su se pojedini listovi gubili,
njegovo vježbanje dužnosti, besmislene opomene da prema sucu i njegovoj
obitelji pokazuješ poštovanje i da ih slušaš, a kad su pisma na koncu prestala
dolaziti, prihvatio si to bez žalosti ili gnjeva koji ti pri pomisli na tvoju majku
i njezina muža u istom času više ne bi dao disati.
Bojnik je ponovno sjeo i obuo čizme. Kad je pozvao posilnog i naredio
mu da ode po stražara, u sljedećem trenutku na vratima je stajao desetar, a
on je svojim dugim kažiprstom pokazao na tebe i rekao:
„Odvedite ga s ostalima natrag u logor.“
Desetar odgovori:
„Na zapovijed.“
A kako se nije odmah pokrenuo:
„Što čekate?“
Vidio si ga kako se ispravlja, i na trenutak se odao predodžbi da možeš
izaći kroz prozor, da je dovoljno da ustaneš i spustiš se do prizemlja, odakle
sasvim normalno možeš otići, raspitati se kada ide sljedeći brod i najkasnije
za nekoliko sati bit ćeš već na putu.
 Novi se bio umirio, nije više govorio da bi vas mogli osloboditi, i sjedio
kruto poput ostalih, ruku prekriženih na prsima, što si dobro vidio.
Odjednom je isijavao istu tvrdoglavost kao onih nekoliko puta kad se
suprotstavio vašem kapou, on da ide po drva za ogrjev, ne, kako bi on to
mogao, on da počisti smeće s vašeg prozora, ne može, on da pomete
blagovaonicu, da odnese smeće, da pomogne u kuhinji, ne, ne, ne, i ti si
pomislio kako mu je ovaj uvijek savjetovao neka i sam nešto napravi,
umjesto da kupaonicu drži satima zauzetu ili izgubi ključeve nužnika i onda
se uzrujava kad noću svi odlaze van na mokrenje, te bi na vrućini smrdjelo
kao u svinjcu, o pogrdama koje mu je upućivao da se i ne govori. Nije bilo
sumnje, on će navečer jednostavno zaposjesti vaš zajednički krevet, neće,
kao inače, izvaditi karte, koje je obično imao kod sebe, i igrom odlučiti tko će
spavati u kojem krevetu ili tko će u gaćama otrčati počasni krug oko bloka,
ležat će tamo i nevino se smiješiti, a ti ćeš opet morati leći na pod ili se
stisnuti s njim, kao što su to činili blijedi i onaj s ožiljkom, koji su spavali
jedan kod nogu drugoga, budeći se ujutro glave uz glavu, i pitat ćeš se čime
si zaslužio da naletiš baš na njega.
Vani su se ponovno okupili stražari, dok je jedna skupina djevojaka
zastala na sigurnoj udaljenosti i promatrala logor, iščašene spodobe koje su
si jednom rukom pritiskale slamnate šešire na glavu, a drugom pridržavale
suknje što ih je nadimao vjetar, i ti si vidio kako se svjetlo unutar nekoliko
trenutaka više puta promijenilo, a šetači na žalu, od kojih su neki
podvrnutih nogavica stajali u plitkoj vodi, bacali su sjene, koje su zasigurno
sezale do kopna što si ga za jasnijih dana mogao vidjeti. Nije nedostajao ni
pas koji je trčao tik uz rub logora, ni galebovi koje je on preplašio, pa su se
poput rastrganih novinskih stranica razlepršali zrakom, čuo si njihov zvuk,
lepetanje s predugim stankama između pojedinih zamaha, koji su djelovali
jasno odijeljeni jedan od drugog. Ne okrenuvši se, osjetio si kako ti za leđima
zalazi Sunce, na njegovu posljednjem sjaju zasvijetlila je bodljikava žica, iza
koje more kao da se opiralo vlastitu gibanju, svom težinom na rubu između
oseke i plime.
Blijedi i onaj s ožiljkom ustali su i bez riječi krenuli za vama, kad si s
desetarom izašao na hodnik, a ti si slušao usisavajući zvuk njegovih čizama
na podu i gledao ga kako se spušta niz ogradu stuba, pri čemu se puška na
njegovim leđima zaljuljala i ne jednom glasno udarila o zid. Nije bilo
naznaka da bi se rat bio približio, kad ste stigli dolje, pred logorskom šupom
nedaleko od hotela, pred kojom je stajalo nekoliko vojnih kamiona, još uvijek
je jedan jedini stražar bezvoljno cupkao gore-dolje, a zračni bunkeri koji su
među jadnim gredicama za povrće u nekadašnjem vrtu bili zacementirani u
tlo, djelovali su na tebe, dok ste prolazili pored njih, ponovno kao veliko
pretjerivanje. Na šetalištu nije bilo gotovo nikog, a malobrojne prolaznike
izbjegli ste prije no što bi stigli zastati i radoznalo se zablenuti u vas ili vas
čak početi grditi kao što su to činili onog dana kad ste stigli na otok, kad si
već na brodu znao što vam predstoji i najradije bi bio plovio oko čitava svijeta
dok sve ne bude gotovo.
Na kraju doka zaista se bilo okupilo nekoliko tuceta ljudi, a ti si već
izdaleka opazio dugačko uže iza kojeg su se nagurali, bila je to ograda ispred
koje su stajali vojnici, po jedan na svakih nekoliko koraka, ljudi u
uniformama, lica okrenutih od vas. Počelo je kišiti, a kad se začula dreka,
zabola se u vašu grčevitu šutnju i nadglasala zvuk motora i brodskog
propelera, njena škripa kao da je zagrebla po stjenovitu dnu, a sve su to bili
povici koje ste odavno poznavali, možda još nerazumljivi, ali u njihov sadržaj
nije moglo biti sumnje. Ništa drugo nisi ni očekivao, jer nisi povjerovao
riječima hrabrenja kako su iznajmljivači na otoku sretni što ćete doći, jer
ovise o novcu koji vlada plaća za vaš smještaj, a i da su odavno navikli na
strance, nisi povjerovao da bi tamo moglo biti drukčije nego u liverpoolskoj
luci, pri vašem premještaju iz prijelaznog logora ili pri odlasku iz Londona,
prije mjesec dana, svugdje je bila ista gomila, na kolodvorima pokraj kojih
ste prolazili, u bezimenim mjestima koja zbog očekivane invazije nisu imala
table, svi su bili isti, posvuda podignute pesnice, dok ste vi prolazili brzinom
koraka. Ne, ponavljanje toga nije ti nanosilo bol, a nisi ni zamijetio da je
tamo ponovno bilo mnogo žena, ali kad si vidio marame, a mostići su bili već
spušteni, bilo ti je dosta da se prema tebi odnose kao da ste vi sve to smislili,
kao da ste im vi oduzeli muževe, svojom zlonamjernošću izazvali rat i da je
isključivo vaša krivnja što sjede u svojim praznim pansionima, ne znajući
što će s kreditima ili kako prehraniti djecu, pomislio si kako je sve to
smiješno i više nisi shvaćao kako si toliko dugo mogao ostati miran, bile su
to žene i bit će da su vas njihove kletve pogodile dvostruko, bile su to žene i
ako su vas mrzile, vi ste bili izgubljeni, ako bi vam zaželjele nebeski strašni
sud, za vas više nije bilo nade.
Kad su ljudi oko vas ponovno počeli razgovarati, isprva su se samo
došaptavali, dok je novi i dalje šutio, pogledavajući s vremena na vrijeme
prema blijedom i onom s ožiljkom, a ti si razmišljao kako je odjednom postalo
tiho, neko vrijeme još se čuo prigušen korak stražara na metalnim
mostićima, a potom samo još klokot vode, stijenka broda tromo se dizala i
spuštala pred zidom na keju, a tebi bi se zavrtjelo u glavi kad bi pokušao
vidjeti do drugog kraja zaljeva. Mlak vjetar tjerao je pred sobom pljuskove
kiše, vlagu koja bi čovjeku snažno zapljusnula lice tek što bi osjetio prve
kapi, a tebi je dostajalo prisjetiti se kako su kuće u daljini nestajale i ponovno
se pojavljivale, pa da te opet spopadne isti osjećaj da si odsječen od svega,
sjedio si tamo i nisi razumio ni riječi, oko tebe širila se ista bezvučnost, isto
mirovanje, kao da se samo u tvom vidnom polju još održao privid kretanja.
Iako je prošlo tek nekoliko trenutaka, tada si počeo čekati i morao si paziti
da to ponovno ne učiniš, i osjetio si olakšanje kad je jedan od kapoa
zapovjedio postrojavanje, na što su se ostali ustrčali kao psi oko preplašena
krda i ponavljali njegovu zapovijed.
 „Hajde više“, orilo se duž niza kuća, dok ste žurili zauzeti svoja mjesta.
„Pokrenite se.“
Uslijedilo je uobičajeno gunđanje, dok onaj s ožiljkom nije prosiktao:
„Mir.“
A blijedi doda:
„Dolaze.“
Upozorenje se proširilo brzinom vjetra:
„Dolaze, mir, dolaze.“
I naravno da su njih dvojica opet stajala pored tebe, ti si novoga izgubio
iz vida, no vidio si kako se dežurni časnik s pratnjom pojavio na kapiji, kako
je načas zastao, kako su stražari salutirali pred njim, kako su, uz prasak kao
da pucaju kosti, spustili svoje puške na tlo, kako su s udaljenosti od pola
metra gledali mimo njega, pogledom kakav se mogao naučiti jedino u vojsci,
dok je on jednostavno ušao, savijajući koljena u hodu kao da želi naglasiti
težinu pištolja koji mu je visio niz bedro, i prepoznao si da ima čin satnika.
„Započnite“, rekao je poručniku koji je stajao do njega, kad se zaustavio
pred prvom skupinom. „Neka se prebroje.“
Poručnik je jednom od desetara, među kojima nisi vidio onoga koji te je
pratio na saslušanje, nešto glasnije ponovio:
„Neka se prebroje.“
A desetar je viknuo:
„Prebrojite se.“
Krenulo je, jedan, i prva desetina stupila je korak naprijed, dva, pa onda
tri, deset, pa još deset, a što se tebe ticalo, niste trebali ni prestajati, mogli
ste se dovijeka tako prebrojavati, dok ne bi zapao u trans, utkan u čahuru
brojeva u nizu, i bio bi nedohvatljiv u njihovoj napredujućoj veličini, mumija,
skrivena od svih pogleda.
 Peto poglavlje
Douglas
Otok Man
29. lipnja 1940.
Već se danilo kad je novi izašao sa svojim prijedlogom. Opet ste cijelu noć
kartali, a da vas on nije morao ni nagovarati, od večeri kad ste započeli s
time, kod vas se već samo po sebi razumjelo da on, čim se smrači, izvadi
karte, pa da ostanete budni do jutarnjih sati. Taj put on je nabavio
krumpirovu rakiju, za njega je već cvjetalo pravo crno tržište, koje se neće
ugasiti dok i posljednji sat, vjenčani prsten ili bilo što drugo s vrijednošću ne
bude nestalo iz logora, došao je s njom kao s nečim sasvim uobičajenim, a
sada je nalio ostatak u dvije čaše, koje su stajale na kovčezima, naslaganima
između kreveta na kojima ste sjedili, odložio bocu i čekao, promatrajući vas
jednog za drugim i još jednom rekao svotu, dok je vani krika galebova
postajala glasnija, a vjetar tjerao njihove sjene mimo prozora. Svijeća je već
neko vrijeme bila dogorjela, ali vi ste razmaknuli zavjese i svjetlo koje je
dopiralo kroz prozor bilo je unatoč boji za zamračivanje dovoljno jako da
vidite kako je stisnuo zube, kako su mu se pored rubova usta razvukle
dugačke brazde, kako su mu oči odjednom bile velike i nije bilo sumnje, on
je mislio ozbiljno, vaši dotadašnji ulozi izgubili su vrijednost, postali
smiješni, uvijek te cigarete i vaši napori da ih pretrgnete popola ili da od
dvije napravite tri, sve tanji i tanji smotuljci što bi ih blijedi i onaj s ožiljkom
međusobno lizali, cjevčice debljine slamčice, za koje je trebala velika
spretnost da prilikom paljenja ne planu i izgore.
„Igramo do petnaest“, rekao je, obrativši se tebi, kao da se to razumije
samo po sebi. „Igrat ćemo zajedno, ako ti je po volji.“
Blijedi i onaj s ožiljkom potvrdili su:
„Nas dvojica.“
On je još jednom objasnio pravila.
 „Strana koja izgubi otvarat će karte tako dugo dok netko ne dobije asa,
a drugi može pokupiti stvari i otići.“
Blijedi mu upadne u riječ:
„Tri stotine funti?“
Onaj s ožiljkom zvizne kroz zube.
„Za tebe to, naravno, nije ništa.“
On mirno ponovi:
„Tri stotine funti.“
A blijedi će:
„Odakle misliš uzeti tri stotine funti?“
Umjesto da odgovori, on je iz džepa izvukao svežanj izgužvanih
novčanica, razderao papir kojim su bile omotane, i počeo ih prebrojavati
pokraj sebe na krevetu, toliko naglašeno kao da bi svaku pojedinu najradije
zadržao u ruci. Svako malo navlažio bi prste i nasmiješio se.
„Tri stotine funti, seronje.“
Blijedi promuca:
„Sutra one više neće vrijediti papira na kojem su otisnute.“
Onaj s ožiljkom sekundirao mu je:
„Onda ćeš gledati samo još kako da ih se riješiš.“
On je samo prešao rukom preko njih, dok papir nije zašuštao, razvukao
jedan od snopova koje je raširio poput lepeze, ponovno ga skupio, uzeo druga
dva, oklijevao trenutak i počeo mahati njima pred njihovim nosovima, tako
da si i ti čuo tiho pucketanje.
Time ih je pridobio, posustali su i zagledali se u tebe, čekajući tvoj
odgovor, a ti si ponovio:
„Tko izgubi, ide.“
Blijedi posegne za jednom od čaša, ispraznio ju je na iskap, odložio je i
nastavio siliti:
„Hoćeš li igrati ili ne?“
Onaj s ožiljkom učini isto.
„Nećeš valjda da igramo bez tebe.“
Morao si priznati da im ne možeš umaći, ili ćeš igrati, ili će te gnjaviti
do prozivke i neće biti govora o tome da bi prije još stigao leći, odspavati bar
sat vremena, oni bi te nagovarali, predbacivali ti najgore moguće stvari, da
si ih ostavio na cjedilu, morao si priznati da ćeš ili pristati, ili će se narednih
dana odnositi prema tebi kao prema izdajici, nahuškati ostale u kući da
lupaju žlicama po stolovima dok ti ulaziš u blagovaonicu, pričati okolo da si
doušnik, kao što je bio običaj kad bi se nekoga htjelo dovesti u nepriliku,
izmislili bi tisuću načina kako da te šikaniraju, morao si se pomiriti, ili ćeš
im popustiti, ili više nećeš imati trenutka mira, i to je bio razlog što se nisi
opirao.
„Tko izgubi, ide.“
Svi potvrdno kimnuše glavom.
Nisi morao odgovoriti ništa, kad je novi počeo miješati karte, kao da mu
je već dugo vremena jasno da se ti nećeš usuditi suprotstaviti njemu.
Bio je to konac tjedna u kojem si iz dana u dan čekao da prozovu tvoj
broj, nakon što je prošao rok od dvadeset četiri sata, a bojnik se nije javio,
niti je tko od tebe zajedljivo tražio da si oslobodiš nekoliko sati, konac tjedna
u kojem si se prvo bojao, a potom nadao da je vaše saslušanje bilo samo
nesporazum, dok će se tvoji pokušaji da od novoga saznaš išta što bi ti moglo
koristiti, da ga potakneš da ti se povjeri, naknadno pokazati bezazlenima
kakvima bi ih sve vrijeme i sam najradije doživio. Od prve večeri gledao si
da budeš u njegovoj blizini, tek što bi se otarasio blijedoga i onoga s ožiljkom,
već bi sjedio s njim, toliko su te preplašile prijetnje da ćeš biti deportiran,
nisi se više micao od njega, no od početka si imao dojam da se, što ga više
ispituješ, više otkrivaš sam. Ne bi bilo baš ničega što bi mogao prijaviti, osim
ako nije nešto značilo da mu je majka iz Češke, da mu je oca upoznala kao
sobarica u gostionici djeda i bake, možda bi mu diglo ili spustilo vrijednost
to što je ranije prestao pohađati gimnaziju, utjecalo na njegov daljnji život
što je učio zanat u bečkom hotelu Imperijal, a to je i bilo ono što su od tebe
željeli čuti, nekakve sitnice koje su ga razlikovale od drugih.
Iako si se s blijedim i onim s ožiljkom odavno sporazumio o vašem
saslušanju, oni ga nisu pokušavali špijunirati. Od prve noći, kad ste zajedno
kartali, očito su opet bili u najboljim odnosima s njim, iako su se zaklinjali
da je bilo riječi samo o incidentu s fotografijom, a ako bi se u razgovoru
dotakli toga, prikazali bi to bezazlenijim nego što je bilo i smijali se prijazno
svemu, no umjesto da te njihova opuštenost umiri, ona te je uznemirivala, a
da nisi mogao reći zašto. Nakon što su ga isprva bili ignorirali, samu
činjenicu da su ponovno razgovarali s njim doživio si na neki izopačen način
kao izdaju i koliko god bilo besmisleno, nisi mogao a da ne posumnjaš kako
su se sva trojica urotila protiv tebe.
Potrajalo je cijeli tjedan dok nisi saznao da je bojnik istog popodneva
kad ste bili kod njega doživio nezgodu na jahanju, da je s potresom mozga i
prijelomima rebra ležao u bolnici, i da se zbog toga sve prekinulo. Trebalo
mu je u najmanju ruku nekoliko dana da ponovno stane na noge, što ti je išlo
u prilog, tvojoj nesigurnosti došao je kraj, no ljutilo te je što nemaš
mogućnosti saznati je li se bio namjerio samo na vas ili i na druge, dokle god
je nastavak saslušanja bio neizvjestan. Čudilo te je što se novome nije
izravno obratio, ili nekom od galamdžija, koji su očito mislili da su nešto
posebno i da mogu zapovijedati stražarima kako ih volja, ukoliko neki od
kapoa, koji su i sami mešetarili, ne bi stvarno nešto skrivio, nekom od glava
u kući, kako su se dali nazivati a da pritom ne pocrvene od srama, nekom od
tipova koje ste za dobrobit vlastite duše možda trebali i podmićivati.
Novi više nije odlazio u Smeđu kuću, točnije, ona je prestala postojati
kad su njeni stanovnici raspoređeni po drugim kućama, bez prethodne
najave, u gotovo nijemoj akciji, čiji te je miran tijek iznenadio, jer nije bilo
prosvjeda, samo se mornari nisu htjeli pomaknuti s mjesta dok im kapetan
nije službeno zapovjedio da se podvrgnu, i sada jedva da bi se više od dvojice
držali zajedno. U vašu kuću raspoređen je zastupnik pivovare, nakon čega
se ispostavilo da je on bio sve drugo, samo ne neotesani poslovni čovjek,
kakvog biste možda bili očekivali, bio je to gospodin srednje dobi kojeg se
itekako moglo razdražiti, koji je izbjegavao sve delikatne teme, odmah
započinjao pričati o nečem drugom kad bi ga se upitalo što misli o tijeku rata,
ili se naprosto pretvarao da ne čuje takva pitanja, ili bi pak satima pričao o
svoje šestero djece, i ne bi ti palo na pamet posumnjati u njega kad bi ga
vidio kako razgovara s novim, tim više što si im se ionako najčešće
pridruživao, bilo bi smiješno, a da je za to trebao dokaz, bio bi to vaš izlet,
obećana šetnja cestom uz obalu, na kojoj su njih dvojica ostala u vašoj
skupini, ostavivši njegove bivše drugove da idu, kad ste stigli izvan grada,
gdje su vam čuvari dopustili raspustiti dvorede i ograničili se na to da vam
priječe pristup poštanskim sandučićima ispred seoskih gospodarstava
pokraj kojih ste prolazili. Novog si napokon bez okolišanja pitao zašto je tako
nasrnuo na blijedog i onog s ožiljkom, prevladao si svoju suzdržanost, svoj
strah da bi ga time mogao razdražiti, a ono što te uvjerilo bio je njegov
odgovor, činjenica da je bio razdražen, njegovo protupitanje da nisi valjda
tako glup da povjeruješ naklapanjima kako bi to imalo neke veze s
činjenicom da su njih dvojica Židovi, kad je on od početka želio s vama dijeliti
sobu.
Ako je to što je rekao bilo istina, fotografija je bila jedini razlog njegova
nasrtaja, snimka njegove djevojke, a kad ti ju je sutradan pokazao, trebao je
reći samo njeno ime, ništa više nije bilo potrebno, bilo je dovoljno samo da
kaže Rachel, uopće nije trebao ići toliko daleko da naglasi kako ona ne
izgleda kao Židovka, i ti se sjetio pitanja koje ti je postavio otac, pitanja je li
tvoja djevojka to bila, što se očito više nije moglo izbjeći. Smetalo te je što te
on uopće podsjetio na to, dok si gledao sliku, mlada žena visoko podignute
kose koja nije mogla biti svjetlija, čija te blijeda pojava podsjećala na prve
snimke tvoje bake, na aranžmane na kojima je širom razrogačenih očiju
stajala pokraj svoga muža i u sljedećem trenutku morala pasti u nesvijest,
toliko je grčevito zadržavala dah. Činilo ti se kao da očekuje tvoje
odobravanje, tvoj aplauz, da doneseš sud o njoj, ali ti si samo gledao to lice i
ništa ti nije bilo manje zamislivo nego neka glupa odluka za ili protiv, vidio
si kako su njene crte još bile slabo izražene, samo usta kao da su već dobila
svoj konačni oblik, njihova dvostruka zaobljenost ispod koje se usne na obje
strane nisu do kraja zatvorile, već bi ostao sićušan otvor, vidio si kako su joj
nisko stajale uši, njihove obline kao prirodni nastavak vilice, vidio si njene
oči i nisi se htio pomiriti s tim da je na kraju jedino važno spada li čovjek
nekamo ili ne.
Bilo je to pismo, zamolba, što ju je muž tvoje majke uputio vlastima kad
kod kuće više nisu htjele utihnuti glasine da ćete ostati bez stana, da uskoro
morate seliti, to pismo koje ti je tek otvorilo oči, točnije njegov bojažljiv uvod
koji si preletio za kuhinjskim stolom, formulacija: poštovani gospodine, i već
je uslijedilo: iako sam Židov, dopuštam si obratiti se Vama, i ti si znao da se
od tog trenutka više ne možeš zavaravati. Još uvijek te je uznemirivala
pomisao na to kako je rekao da je jedina dobra stvar u tome što gospoda iz
visokog društva napokon više nisu na pravoj strani, čime se hrabrio kad je
čuo za prve zapljene i bilo je jasno da misli na konvertite, na ugledne
građane, one s boljim zanimanjima, koji su odlazili u Burgtheater i Operu,
imali pristup najprobranijim krugovima i ponekad bili veći Nijemci nego
Nečastivi osobno, odavno udomaćeni Židovi za koje je on nakon riječi pogrde
u najboljem slučaju bio Poljak, neugodno sjećanje na prošlost s kojom su oni
prekinuli svaku vezu, strahovito udaljen rod koji se uzdigao s ulice i mogao
bi ih samom svojom egzistencijom povući natrag na dno. Na tebe je to
djelovalo kao da u ruci držiš same krajeve koji se ne slažu jedan s drugim,
kad bi ti to palo na pamet, kad bi pomislio kako je mogao biti tako neumjeren
i reći da je sreća što ih se ne pušta, jer bi inače stali u red za batinaške
odrede, gurali se naprijed, možda sami sebi naređivali da ribaju pločnike,
samo kako bi mogli biti na pravoj strani, prava strana bila je sve, on je o
njima imao najlošije moguće mišljenje, a kasnije, kad ti je doprlo do ušiju da
se u Londonu uz uobičajene huškačke listove upravo Jewish Chronicle
zalagao za vašu internaciju, čudilo te je to jednako malo kao što bi te začudila
suprotnost, nije to bilo ništa drugo nego potvrda da linija razdvajanja
ponovno prolazi između posjedovanja i neposjedovanja, bio je to dio
prirodnog reda stvari, što je značilo da se živjelo u slobodnoj zemlji.
Bilo je neobično, no otkako je novi jednom spomenuo Rachel, u svakoj
prilici počeo bi pričati o njoj, kao da ga ne zaokuplja ništa drugo, pa nije
potrajalo dugo da čuješ čitavu priču, priču o djevojci koja je, otkako joj je bilo
dvanaest godina, iz godine u godinu svakog ljeta s ocem odsjedala u njihovoj
gostionici, dok nisi saznao da je djevojčina majka umrla pri porodu, da su je
on i njegova sestra odgojili sami, da je on bio privatni docent koji je
podučavao u Beču, da je posljednjih mjeseci mira, koncem svibnja ili
početkom lipnja, kad se ponovno pojavio s njom, odavno ostao bez svoga
mjesta. Već na početku zamijetio si njegovo uzbuđenje, kako ga je obuzimalo,
kako ga više nije mogao savladati, kako je više puta ponovio da ih nitko više
nije očekivao nakon što su godinu ranije izostali, i odjednom su stajali tamo,
očigledno u bijegu, u njihovim kovčezima bio je ostatak njihova imetka, on
im ih je odnio u sobe dok su se oni šutke uspinjali stubama za njim, i tog se
dana, iako nije bilo osobito kasno, više nisu pojavili. Bilo je to tik pred sezonu
i nije mu bilo lako nagovoriti roditelje da ih prihvate, a tebi više nije htjelo
izaći iz glave kako je rekao da su stigli u bijednom stanju, mokri do kože, jer
su unatoč kiši dva sata pješačili od stanice, njemu se činilo kao da su
prenoćili pod vedrim nebom, djevojka koja se sva tresla i muškarac koji više
ni izdaleka nije nalikovao impozantnom gospodinu koji je njemu ostao u
sjećanju, koji mu je utisnuo u ruku preveliku napojnicu i stisnutih zuba
inzistirao na njoj kad je on nije htio uzeti.
Tako je započelo, a bila je to priča o njegovoj ljubavi prema djevojci, koju
ti je novi povjerio, a ti si ga slušao bez daha kao što ti je i on pripovijedao, i
pokušavao zamisliti kako je s Rachel iz dana u dan odlazio na jezero, kao da
će se s prvim toplijim satima nagovijestiti tek još jedno ljeto, kao da vrijeme
koje im je bilo preostalo nije unaprijed ograničeno, dok joj je otac čekao na
useljenička jamstva za Ameriku, na vijest da će ipak otići, da će se među
ljudima kojima je pisao jedan još založiti za njih, netko od njegovih znanaca
ili neki od stranaca iz telefonskih imenika, kojima se obratio jer su imali isto
prezime, pa bi možda zbog toga bili spremni pomoći. Navodno su mu bila
preostala tri tjedna s njom, tri tjedna za kojih je njen otac neprestance jurio
od gostionice do pošte i natrag, tri tjedna plivanja u ledenoj vodi, tri tjedna
najbesmislenijih nada, koje bi mogla izbrisati bojazan da bi svakog trenutka
mogao doći kraj, i njena iznenadna razuzdanost kad bi legli na jednu od
drvenih ležaljki na suncu, kao da je točno znala da svi uokolo mogu doslovce
namirisati da ne spada ovamo, a ti si ga pomno slušao i poželio da nikada ne
prestane, da uvijek iznova započinje priču kako ju je poljubio, kako joj je
micao mokru kosu s lica, dok je ona nasmijana i zatvorenih očiju ustima
hvatala kapljice, još uvijek se nije mogao načuditi kako joj bijela bila koža,
na ramenima osuta pjegicama, i dalje bi ih nazivao njenim izrazom muhin
izmet, i opet joj rekao da više nije dijete. Najradije bi ga bio zamolio da uopće
ne radi stanke, da jednostavno nastavi govoriti kao da ništa nije izgubljeno
dokle god o njoj pričao, dokle god je se sjećao, kao da postoji šansa da sve
opet bude dobro, dokle god nije ispričao kraj, kako su je odveli onog dana kad
joj je otac morao još jednom u Beč, dokle god je još postojao trenutak prije
toga i sada si znao zašto njenu fotografiju nije htio ispustiti iz ruke, zašto se
opirao mogućnosti da je onaj s ožiljkom stavi na svoj štafelaj i koristi kao
predložak za svoje crteže, da se i ne govori o tome kakve bi šale zbijao s
blijedim, kako bi se smijao, a ti bi se možda još i zarazio njegovim smijehom
i pridružio mu se.
Dogodilo se da si novome pričao o kućnoj pomoćnici i bio si siguran da
se čitav logor ispovijeda, bilo je dovoljno da pomisliš na profesora, koji se
vratio iz samice, bilo je dovoljno da se prisjetiš kako se jadao da mu zaručnica
ne piše, dok je pisanje pisama još bilo dopušteno, kako ju je nazvao
nezahvalnom droljom koja u Londonu vodi bezbrižan život, a njega pušta da
propadne. Nije bilo nikoga tko ne bi imao svoju priču, nikoga tko nije počeo
zamišljati kako bi bilo kad bi napokon izašao, kao da mu je nesreća započela
tek s internacijom, a vani ga očekuje raj, a ti si se pitao jesi li i sam možda
već dospio tako daleko kao stari dečki, koji su u svakoj prilici potezali lisnice
i pokazivali uokolo slike svojih najdražih, poput onih zatvorenika koji su pola
života proveli u braku, maštajući o svojim odraslim suprugama odjednom
kao o mladim djevojkama, a kad bi im se ovlažile oči, rekli bi da nisu navikli
biti tako dugo sami, pitao si se jesi li i sam već zapao u toliki očaj, primjećuje
li se koliko čezneš za tim da nekoliko sati ne budeš u društvu muškaraca, da
ih provedeš s Clarom ili s bilo kojom drugom ženom, samo da načas pobjegne!
od mirisa kaveza, pa bila to i sučeva žena, njeno šutljivo društvo u
zamračenom salonu kuće. Prostor omeđen bodljikavom žicom bio je
premalen čak i za tvoje dnevne sanjarije, a ako si ispočetka još pokušavao
bar za mlačnih večeri ostati u sobi, sada u pravilu više nije trebalo dugo da
se nađeš na ulici, boreći se uzaludno protiv toga da poput zaljubljenika stojiš
s ostalima i glupo buljiš prema pučini, jer svatko je tamo negdje u daljini
imao svoju voljenu, kao da vas samo muče iste nevolje kao i đake u
sjemeništu, koji samo čekaju da za vikend vide svoje djevojke.
Dani su bili tupi, sunčani od zore do večeri, i onda je iznenada cesta bila
mokra, pljusak se spustio kao da je posljedica toga, a ti ništa nisi želio više
od oluje koja bi valovima šibala kopno, bacala krpe morske pjene preko
šetališta i gutala krikove galebova, koji bi se gubili u bezgraničnom prostoru.
Ujutro nakon vašeg saslušanja nastanjen je susjedni logor i ti si s ostalima
promatrao šutljivu kolonu u prolazu, nitko više nije pjevao, kao vi kad su
vas dovezli, samo koraci i tvoja apsurdna predodžba da bi se svijet mogao
prevrnuti, biti izbačen iz svoje putanje, kad bi u istom trenutku svi vojnici
koji marširaju kontinentom slučajno uhvatili korak, a stariji gospodin koji
je, stavivši propisno plinsku masku, u jahačkim hlačama od pliša i
gamašama koračao ispred ostalih, podsjećao te je baš na ravnatelja tvoje
škole u Beču. Potom su prozori vaših kuća obilježeni brojevima, kako bi se
lakše otkrilo tko sabotira zamračenje, a još istog popodneva podijeljeni su i
prvi paketi humanitarne pomoći, s odjećom namijenjenom djeci, knjigama iz
Brazila na portugalskom, što ih nitko nije mogao razumjeti, potom su svi
govorili o bijegu, jedina tema razgovora bio je čovjek s više od pedeset godina,
koji je nestao preko noći, frankfurtski bankar koji je navodno još u
posljednjem ratu bio interniran na otoku, a ti si pokušavao misliti kamo bi
mogao otići, stvoriti sliku kako luta naokolo, dok nakon četrdeset osam sati
provedenih vani plačući ne bi stajao pred kapijom, moleći iznenađene
stražare koji su ga htjeli otjerati da ga puste unutra.
Usred nemira odjeknula je i očekivana najava da se traže dragovoljci
koji žele napustiti otok, i bilo ih je čitava tri tuceta, koji su se smjesta javili,
ne buneći se što im nije rečeno kamo će ih odvesti, koji su vjerovali
obećanjima da u svakom slučaju neće završiti iza bodljikave žice, da će biti
slobodni i da će im se pružiti mogućnost da pozovu svoje žene da dođu za
njima, od dvije tisuće ljudi uspjeli su uvjeriti čitavih trideset šestero, što nije
mnogo, ali to te nije čudilo. Jedan brod, govorilo se, već je krenuo iz
Liverpoola, krcat zarobljenicima iz Engleske, a tijekom nadolazećih tjedana
uslijedit će ih još, no očito su svi odjednom zaboravili na bojazan da bi logori
na otoku mogli biti jedan od prvih ciljeva bombardera. Koliko god da ti se
ona učinila pretjeranom, strah od nesigurna morskog putovanja bio je veći,
strah od morskih mina, nesigurnost, jer bi te mogli odvesti nekamo odakle
se tako lako ne odlazi, a i govorkanja o progonstvu učinila su svoje. I kad je
sljedeći dan na prozivci postavljeno isto pitanje, jedva da je netko digao ruku.
Za tebe je bilo nemoguće da uopće pomisliš na takvo što, pa si s istim strahom
kao i ostali reagirao na novost da će odsad jednostavno određivati koga će
pogoditi, da će pronaći sistem biranja ili će birati nasumce, posezati za vama
bez izbora, i riječ kontingent još ti je satima prolazila kroz glavu.
To je bilo stanje stvari posljednjeg jutra, a sada si sjedio u sobi i trebao
riskirati da te odvedu umjesto nekog drugog, sjedio si i gledao kako novi
ponovno miješa karte, kako je dvije polovice snopa gurnuo jednu u drugu,
nakon što je ponovno ovlažio prste, kako ih je spustio na kovčeg, ispremiješao
i iznenada ostavio da leže, sjedio si i pomislio kako su ga na postrojavanju
prozvali i priopćili mu da je na redu, sljedeći dan će krenuti, i sve ti se to
učinilo poput farse. Osim njega u prvi mah nitko nije bio određen, tek ih se
navečer još nekolicina našla na listi, a ti si mogao jedino zamisliti da iza
svega stoji bojnik, nije bilo moguće da to bude slučajnost, bojnik je zacijelo
imao prste u tome što je on jedini dobio zapovijed da se pripremi za
putovanje, ali ti nisi suosjećao s njim, držao si njegove ruke na oku i nisi se
zapitao je li mu se možda sve to dogodilo tvojom krivnjom, zbog tvoje
nespretnosti prilikom saslušanja, tvoje tvrdoglavosti, i nisi li ipak ti taj zbog
kojeg će on, ili netko drugi od vas umjesto njega, najkasnije u podne možda
već biti na brodu prema nepoznatom odredištu. Čudilo te je odakle mu novac,
zašto mu ga nisu oduzeli kao svima ostalima, ali budući da ni blijedog ni
onog s ožiljkom to očito nije zanimalo, zadovoljio si se napomenom da je to
njegova pričuva za crne dane i sve vrijeme pogledavao prema trima
svežnjevima koji su pokraj njega ležali na krevetu.
Postalo je još tiše nego što je već bilo dok je on ustao, podigao prozore i
ponovno sjeo. Izvana su dopirali samo koraci stražara, krika galebova koja
je pojačavala tišinu, vjetar nad morem i Sunce koje je svakog trena trebalo
izaći, i onda bi do buđenja preostalo možda još sat i pol, dok na hodnicima
opet ne započne buka, lupanje vratima kad se prvi budu nagurali ispred
kupaonice i nužnika, a on je rekao:
„Tko bi rekao da je rat.“
Onaj s ožiljkom reče:
„Hajde, podijeli karte, inače ćemo sutra još sjediti ovdje.“
Blijedi, koji je ispružio ruke prema kartama toliko jako da su mu
manšete na košulji skliznule do lakata, doda:
„Ti dijeliš.“
 I on započne ispočetka.
„Nadam se, gospodo, da je ulog jasan. Tko gubi, ide. Ostali neka među
sobom podijele tri stotine funti.“
Njih dvojica prekinuše ga uglas:
„Podijeli napokon karte i prestani pričati.“
I on podijeli karte, stisne vam ih u ruke, a svoje spusti u krilo, i ti si
znao da je to bila zadnja mogućnost za odustajanje, ako je to uopće još bilo
moguće, jer kad bi pogledao svoje karte, mogao si učiniti što te volja, tvrditi
da ti je muka ili se pretvarati da te boli glava, oni bi te svejedno natjerali na
jednu partiju.
Novi je stao čeprkati po džepovima i zamolio te vatre, nakon što je
negdje pronašao izgužvanu kutiju cigareta, a kad ju je pružio onoj dvojici i
ponudio ih, znao si da će se složno udružiti protiv tebe. Blijedi reče:
„Mogao bih se zakleti da su na koncu ipak tribunali bili ti, na kojima je
određeno hoće li nekog zadesiti ili ne.“
Jedva da bi očekivao nešto drugo, kad se onaj s ožiljkom smjesta složio
s njim, jer su obojica bez potpune procedure, ravno s broda koji ih je u bijegu
izvukao iz vode, bili odvedeni u internaciju.
„Naravno da su bili tribunali.“
Blijedi nije morao ni reći na koga je mislio.
„Ta ti si u prvoj kategoriji, zar ne?“
Uslijedilo je kašljucanje, zapinjanje i zamuckivanje. „Da, ali, zaboga, ne
i jedini, kao što znaš, čovjek može vjerovati što god želi, ali u tribunale se ne
može uzdati.“ A ti si razmišljao kako su ga tješili da nije moguće da odvedu
samo njega, prije njega morat će zadesiti i druge, momke iz Smeđe kuće i
uopće svakoga tko je još kod kuće uprljao ruke, i zaista, potom su uz vječito
gunđava profesora i onog jadnika koji je svojim bijegom želio skrenuti
pozornost na sebe, prozvali najsumnjivije likove iz čitava logora i rekli im da
ujutro budu spremni sa svojom prtljagom, među njima se našao i zastupnik
pivovare i mornari zajedno s kapetanom.
Pritom ti naravno nitko nije morao reći koliko se pogrešaka često znalo
uvući u njihovo stupnjevanje, o kakvim je sitnicama ovisilo u kojoj će se
kategoriji tko zateći. Bez obzira na ono što si sam proživio, znao si ljude koji
su skrahirali na pitanju mogu li zamisliti da imaju englesko državljanstvo,
jer na to pitanje uopće nije postojao pravi odgovor, dok su od drugih htjeli
znati što bi učinili u slučaju da ih se ucjenjuje životima njihovih roditelja u
Njemačkoj, sigurnošću njihovih bližnjih koji nisu uspjeli pobjeći, ne bi li tada
bili spremni izdati svoju novu domovinu, i kako god da su se pokušavali
izvući iz toga, bili su ili opasnost za zemlju ili vjetrogonje koji niječu svoje
podrijetlo. Ako je jednome sudbinu zapečatio dopisni šah, što ga je igrao s
jednim znancem u Parizu, jer su ga smatrali tajnim kodom, kod drugoga je
to bila lažna djevojka, dama laka morala od čijeg je, kako su mu predbacili,
prljavog novca živio, dok je treći napravio pogrešku jer je besposleno stajao
ispred zgrade ministarstva u Whitehallu i buljio u prozore na mrtvoj fasadi,
a znao si da su glasine da je netko crven bile dovoljne da u očima sudaca
bude proklet, ma isticao on i neprekidno da se borio u pokretu otpora u
vrijeme kad u Londonu još nitko nije slutio što se svijetu sprema.
„Bio je to pravi lov na vještice“, rekao je novi, kao da se mora opravdati.
„Gospodi je ionako bilo stalo samo do toga da što više ljudi dovedu u
neprilike, da bi ih mogli zatvoriti bez otpora.“
Onaj s ožiljkom uzvrati s dosadom u glasu:
„Ako se njih pita, svi smo mi špijuni.“
Blijedi potvrdi:
„Saboteri i špijuni, samo što na ovom prokletom otoku ne postoji ništa
što bi se moglo izdati ili bi bar bilo vrijedno da se digne u zrak, osim mnoštva
prljavih ovaca.“
A ti si pomislio na iznenadno paljenje svjetla svjetionika protekle noći,
što su ga smatrali pokušajem zastrašivanja, drhtavu zraku svjetla nad
vodom, nakon koje je u hipu opet zavladao mrak, nigdje više nije bilo svjetla,
čak ni duž zaljeva, iako nitko u gradu zamračenje nije uzimao sasvim
ozbiljno, a ti si stajao pokraj njih na prozoru, prekinuli ste kartanje i
zagledali se van, stajao si pokraj njih i čekao na njihov oslobađajući smijeh,
koji je bio previše glasan.
Onda su naravno odmah počeli razgovarati o podmornicama, jer više
nije bilo jutra a da netko nije tvrdio da je vidio bar jednu, nakon čega bi ga
zadirkivali koliko je krumpirove rakije već popio i nije li možda već postao
slučaj za gospodu u bijelim kutama, a ti si znao da je uzrok u tome što su
tijekom dva tjedna na otoku stekli naviku da sve što se događa izvan logora
dovode u vezu sa sobom, odbacujući tvoje primjedbe prezrivim pokretom
ruke, ma koliko im se pokatkad potajice zbog toga smijao. Za njih nije bila
slučajnost kad su se dva dana uzastopce na južnom kraju zaljeva vidjeli
oblaci dima, a čim bi se na nebu pojavio zrakoplov, uzbuna se nije trebala ni
oglasiti, a on bi smjesta bio proglašen neprijateljskim bombarderom, dok
napokon nisu otkrili oznake na krilima, uhvatili te za ramena i uzrujano se
razbrbljali. Parada kamiona, koja je prošla pokraj bodljikave žice, bila im je
dovoljna da zanijeme, a ti si se još kasnije prisjećao kako su zloslutnim
glasovima nagađali koliko ljudi može stati u te kamione, kao da će vas sve
odvesti baš njima. Blijedi se još uvijek bavio svojim kalendarom za bijeg,
prešao je prvi ciklus, nakon kojeg su se plima i oseka ponavljale s razmakom
od nekoliko minuta, a onaj s ožiljkom pričao je kako je upravo on na temelju
svojih svinjarija dobio zadatak da naslika zapovjednikove kćeri, ali inače
nisu radili ništa, sjedili su pored tebe na suncu i izrugivali se nekolicini
nepopravljivih, koji su ponovno počeli plesti košare, rezbariti setove za šah
ili s očajničkim strpljenjem izrađivati makete brodova u bocama.
Vidio si kako njih dvojica slažu svoje karte, kako jedan drugom
namiguju i udaraju se međusobno nogama, i upravo kad si se htio
sporazumjeti s novim, blijedi ponovno započne:
„Pretpostavljam da je to zbog male.“
A on reče:
„Ne.“
A onaj s ožiljkom će:
„Samo zbog nje ti ne želiš otići odavde.“
On ponovi:
„Ne.“
A onaj s ožiljkom ponovno reče:
„Otišao bi ti, kad bi je mogao povesti sa sobom.“
I on zašuti kao što je šutio sve vrijeme kad bi mu dolazili s takvim
tvrdnjama, objema rukama držao je svoje karte i tražio tvoj pogled, kao da
ga se njihovo brbljanje ništa ne tiče, dok je tebi ponovno palo na pamet kako
je Clara, dok je u tvojoj sobi u sučevoj kući s tobom stajala pored prozora,
rekla da više ne može, i onda je iznenada uslijedio njen prijedlog da više ne
bježite i skončate sa svime, kad oni budu došli, jer onda za vas na ovom
svijetu više neće biti mjesta.
Znao si što bi im novi sve mogao predbaciti, sjećao si se kako te je još u
podne zaklinjao:
„Volim je.“
Sjedio je pored tebe na stubama vaše kuće, pričajući ti po stoti put priču
o toj djevojci, kao da dan prije no što će ga odvesti s otoka, a da ne bude znao
kamo, nema baš nikakvih drugih briga.
„Volim je.“
Neprestance je to ponavljao.
„Volim je.“
Iznova je počeo pričati o jutru kad su je odveli, njen otac upravo je
krenuo na kolodvor, nije prošlo ni pola sata, kadli se odjednom na vratima
pojaviše dvojica u uniformama, otvorila im je njegova majka, dok je on u
kuhinji spremao zajutrak, ušli su pokunjeno, kao da su nešto skrivili, i on to
više nije morao isticati, jer ti je već dovoljno puta ispričao, bili su iz istog
mjesta, poznavao ih je, a svejedno ništa nije mogao učiniti.
 Pogledao si svoje karte i čuo blijedog kako najavljuje štih, što ga je onaj
s ožiljkom u znak odobravanja popratio prigušenim smijehom, čuo si kako je
novi odredio adut, ne gledajući više u tebe, i pokušao zamisliti kako su se ti
ljudi u uniformama pred njegovom majkom prvo izmotavali, zanijemjevši
potpuno kad im se pridružio i njegov otac. Ne pazeći na karte koje si bacao,
mislio si na to kako je ponovio da su bili prestrašeni, da su već htjeli otići,
kadli se djevojka pojavila na stubama, htjeli su se povući, a onda se iznenada
pojavila Rachel, stajala je tamo sa svojom prtljagom kao da je sve vrijeme
čekala na njih, korak po korak sišla je stubama, u svome kaputu, iako je
izgledalo da će dan biti lijep. Ispod toga je navodno odjenula haljinu iz pučke
nošnje, naglašavao je to svaki put, kao da za njega ima neko posebno
značenje, a tebi u ušima još uvijek odzvanja kraj priče, kako ga je pred tom
dvojicom samo šutke zagrlila kad ju je htio zaustaviti, gurnula mu u ruku
svoju fotografiju i otišla s njima, ne okrenuvši se više.
Njen otac nije se više vratio, a i on sam zatekao se tjedan dana nakon
toga već u Engleskoj, rekao je novi, a tebi je bilo žao što ga nisi ništa pitao,
što si samo slušao kako ti priča da su ga roditelji htjeli poslati izvan zemlje.
Govorio je tiho, kad si je ponovno predbacio što je tako olako pristao da
nestane što je brže moguće i ne vraća se dok ga u mjestu nitko više ne bude
dovodio u vezu s tom djevojkom, a ti si mislio na njegova uvjeravanja kako
otad ništa više o njoj nije čuo i ne zna što joj se dalje dogodilo. Iznenada si
bio zgađen njegovim samosažaljenjem, glumatanjem pomoću kojega je
raspolagao njome, i najradije bi ga bio pitao zašto nije potrčao za njom, zašto
je nije zadržao, zašto je dopustio da samo tako odu, kad je već tvrdio da bez
nje ne može živjeti.
Neko vrijeme čulo se samo pljuštanje karata, dok onaj s ožiljkom nije
ponovno započeo o maloj i savjetovao mu:
„Ne misli više na nju.“
A blijedi, koji je ponovno pripalio ugašenu cigaretu i naoko iz dosade
otpuhivao krugove od dima u zrak, doda:
„Ta nećeš dopustiti da zbog nje poludiš.“
A onaj s ožiljkom će:
„Kad se budeš vratio kući, ona će već odavno biti s drugim.“
Potom ponovi:
„Ne misli više na nju.“
Nisi znao zbijaju li s njime svoje jezovite šale ili su zaista takve
neznalice kakvima se prikazuju, jer im on nije ispričao ništa o njenoj sudbini,
i bio si sretan kad su prestali s tim i ponovno se usredotočili na igru.
Baš se njih dvojica nisu ustručavala usporediti obrise otoka sa ženskim
tijelom kad su se pri vašem dolasku na obzorju pojavili prvi brežuljci, i tvojim
su ušima odjednom ponovno odzvanjali njihovi glasovi, kad bi se proteklih
dana nakon vaših kartaških partija tek u praskozorje zajedno zavukli u
krevet, čuo si novog kako na podu osluškuje, kako tvoj vlastiti dah postaje
sve glasniji što si se više trudio ne ispustiti ni zvuka, i kako je blijedi
prošaputao:
„Čuju nas.“
A onaj s ožiljkom nakon duge stranke, za koje si uzaludno pogledavao
prema njemu, promuklim glasom uzvrati:
„Spavaju.“
A blijedi će:
„Ma slušaj.“
A onaj s ožiljkom:
„Spavaju, vjeruj mi, spavaju.“
A blijedi:
„Čuju nas.“
Onda je uslijedila tišina, šuštanje njihovih pokrivača, njihovo jastucima
prigušeno stenjanje, a ti si pomislio kako svi otoci, ako je čovjek budala,
gledani iz dovoljne udaljenosti izgledaju kao polegle žene, svi otoci imaju
grudi, izbočene jagodične kosti, povijena koljena i dugačke noge koje na
difuznom svjetlu nestaju u vodi, svi oni imaju mutan sjaj, koji se poput
tankog filma spustio na njih, tjerajući čovjeka da poželi napokon stići do njih
ili ih zaobići u širokom luku.
Njih dvojica ponovno su se počela međusobno zadirkivati, prateći svaki
štih frazama koje si već poznavao, i njihovo „igraj, Židove“, njihovo „ti si na
redu, Židove“, njihovo „Židove, prestani spavati“ odzvanjali su kao
neprestano iste naredbe, dok si ti razmišljao kako je novi rekao da njegovi
roditelji mogu zahvaliti samo svojim vezama da i njih nisu uhitili. Tada bi ti
se svaki put učinilo da o tome više ne želi reći ni riječi, a dok si ga gledao
kako jednom rukom drži karte, dok drugom, odsutan duhom poseže za
praznim čašama, sve što ti je ispričao o djevojci bilo je toliko daleko, da dalje
uopće nije moglo biti, do te mjere djelovao je kao da se kreće po nekom
drugom svijetu. Ali bar te ništa više nije podsjećalo na njegovu upravo
patetično iskazanu bol, a kada je, miješajući karte, opet počeo izvoditi
trikove, pustio da jedna karta nestane, da bi je potom izvukao iz rukava,
mogao je isto tako biti negdje kod kuće, za stolom u krčmi, da nije bilo te
napregnute ozbiljnosti na njegovu licu.
Sunce je izlazilo, a vi ste zaostajali, kad si se okrenuo i gledao ga kako
izlazi iz daleke izmaglice i nekoliko sekundi naoko poskakuje na mjestu.
Svjetlo je bilo blijedo, na zidu preko puta narančasto, koje je prijetilo da će
se svakog trenutka pretvoriti u plavo, svjetlo od kojeg si zadrhtao, a plima
je dosegla svoju najvišu točku, more je ležalo poput oklopa koji se uz jauke
od napetosti zakrivljuje prema obzorju i tamo prelazi u treperenje. Unatoč
bijelim krestama koje su se vidjele, ostao je dojam potpuna mirovanja, i ti si
sjedio kao skamenjen, a ni ostala trojica kao da se odjednom više nisu micala,
s mukom si se držao na svome mjestu, osluškujući stražare kako se
međusobno dozivaju, i onda je ponovno zavladala ta bešumnost koja je
gutala sve zvukove, izazivajući uvijek iznova osjećaj da si oglušio.
Prošlo je nekoliko trenutaka da se ni jedan od vas nije ni nakašljao, dok
ti nisi bio na redu da dijeliš karte, i tek što si čuo kako je onaj s ožiljkom
doslovce rastrubio svoj štih, blijedi te je tresnuo laktom u rame i ti si morao
ponoviti adut, i koliko god te malo dotad smetalo da o njima ne znaš ništa do
onih nekoliko sitnica koje su ti prvog dana ispričali, toliko su ti se čudnima
odjednom učinili. Doslovce o svakom u logoru, s kim si izmijenio bar nekoliko
riječi, mogao si reći odakle dolazi, tko su mu bili roditelji i barem nabrojati
postaje koje je prošao prije nego što ga je bacilo ovamo, i pomislio si kako su
njih dvojica pitanja o svojoj prošlosti obično izbjegavali tvrdnjom da ona više
ne igra nikakvu ulogu, da im život započinje bijegom preko Kanala, a što je
bilo prije toga, više nema nikakvu važnost, pomislio si na ustrajnost s kojom
su na tome inzistirali, bacajući svoje karte poput djeteta nemarno na kovčeg,
ne gledajući uopće tko uzima štih. Za tebe se iza toga uvijek skrivala
katastrofa, umišljao si da njihova šutnja mora imati čvrst razlog, prisjetio bi
se svoje majke i njezina muža i ništa više ne bi pitao, a sada ti je tek sinulo
da je možda bilo sasvim drukčije, da su možda nešto skrivali zamagljujući
svoje podrijetlo kako bi se zaštitili, i uhvatio si se kako buljiš u njih, fiksiraš
njihova lica, siva od jutarnjeg svjetla, kao da ih prvi put vidiš.
Čovjek nije trebao biti pretjerano sumnjičav da se začudi njihovu bijegu,
u posljednji tren, kako je to samo zvučalo, kad bi ponavljali svakomu tko je
želio čuti, i naravno da ti to nikako nisu mogli dokazati. Isto tako mogli su
ispričati bilo što drugo, izmisliti sudbinu kao najveći lažljivci, a ako je
činjenica da to nisu činili na tebe dotad djelovala posebno uvjerljivo, sada si
mislio da je to isto tako mogla biti i njihova arogantnost, njihova bahata
uvjerenost da im to nije potrebno. Bar za njih nije bilo ništa lakše nego
pretvarati se pred tobom, ta ni priče drugih zacijelo nisu bile ništa drugo
nego izmišljotine, prilagodbe datostima, konstrukcije koje nitko neće
kontrolirati, ali ipak su to bile priče, ipak su ljudi iza njih bili stvarni, a ne
te mrtve atrape, kakvima su ti se njih dvojica odjednom učinili.
Zapravo se bojnik trebao zanimati za njih, a ne za novog, rekao si
samom sebi, čuvši pred vratima dozivanje stražara, trebao te je ispitivati o
njima, a ne o zanesenjaku koji je izblebetao sve o sebi, njih nije smio ispuštati
iz vida, ako je naklapanja o špijunima u logoru zaista uzimao ozbiljno.
Iznenada ti se učinilo naivnim da si makar samo na trenutak mogao misliti
da im je postavio ista pitanja kao i tebi, i ponovno si se zapitao je li uopće
riječ o novom, možda si bio pozvan na saslušanje samo kako bi te zavarali, a
zapravo si ti bio taj kojeg im je bilo naloženo pratiti, a ne on, oni su bili
dojavljivači, što ih je zapovjedništvo zarana ubacilo u vaše redove, njuškala
koja su bojnika obavještavala o tebi. Njih dvojica igrali su kao da žele što
prije doći do kraja, a ti si se naježio pri pomisli da je možda posrijedi bio
njihov dogovor s novim, ma koliko da ti se to još uvijek činilo nevjerojatnim,
dah ti je zastao kad si zamislio da je upućen, da bojnika nije zanimala priča
s fotografijom, te da su samo tebe ostavili u uvjerenju da on nema pojma o
tome, i dok su razgovarali bi li probudili svog kapoa, otišli k njemu i pitali
ga ima li možda još koju bocu krumpirove rakije na prodaju, ti nisi micao
pogled s njega, gledao si ga kako zuri u svoje karte, odlaže ih i briše ruke,
očito vlažne od znoja, o pokrivač na krevetu, pogledavajući svako malo
potajice prema satu, a da tebe pritom nije pogledao nijedanput.
Onaj s ožiljkom pripalio je blijedome opušak cigarete koji je podigao s
poda, posegnuvši i sam za jednim, a tebe je ljutilo kako oni puše, kako, s
ostacima cigareta u ustima, stisnutih očiju odlažu karte. Podsjetilo te je to
na način kako su ponekad, samo za vaših popodnevnih sati izvan kuće, nosili
šešire, za nekoliko nijansi previše drsko, kako si mislio, a i na način kako su
se odnosili prema drugima, zapovjednički stav koji su pritom mogli zauzeti
baš kao da ni oni nisu izbjeglice, kao da su dobrovoljno otišli od kuće, svjetski
putnici, koji nemaju nikakve veze s potištenim likovima u vašem ograđenom
prostoru i samo su pukim slučajem dospjeli u taj položaj, i postalo ti je jasno
da od njih ne možeš očekivati baš ništa, da njihova zaklinjanja u prijateljstvo
nemaju baš nikakvu vrijednost, njihova česta uvjeravanja da pomažu jedan
drugom, a ti bi u slučaju da ti zatreba pomoć u hipu ostao sam. Ni oni tebe
sada više nisu gledali i nije ti preostalo više nego da se ne obazireš na njih,
kad su ponovno počeli zbijati šale kako je dan više nego pogodan za
putovanje morem, da ih pustiš pričati, tim više što si znao da te svaki
izgubljeni bod udaljava od njih, radeći od tebe sumnjivca kojeg je bolje
izbjegavati jer privlači nesreću, nekoga tko je mirisao na nju i tog se mirisa,
što god poduzeo, više nije mogao otarasiti.
Igra je protjecala mirno, dok se u kući nisu začuli prvi šumovi, ali onda
je novi iznenada počeo nuditi, udario rukom po kovčegu da su karte na njemu
poskočile u zrak i doslovce viknuo:
„Tri.“
Oni se nasmijaše.
„Rekao si tri?“
A on ponovi:
„Tri, gospodo.“
A oni će opet:
„Tri?“
 A on:
„Tri, seronje.“
Izdaleka si čuo kako su se međusobno nadmetali, podižući ulog dok on
napokon nije uzeo cedulju u ruku, stao brojiti, prelazeći kažiprstom preko
nacrtanih kolutića, i rekao da je dovoljno.
Onda je opet na trenutak zavladala tišina i ti si, ne pogledavši vlastite
karte, znao da ne opravdavaju njegovu galamu, odjednom si osjetio toplinu
sunca u leđima i pogledao ih jednog za drugim. Sa stubišta začuli su se
glasovi, a tebi nije išlo u glavu da taj dan neće biti poput ostalih, dan kad će
vas možda ponovno pustiti da odete do vode, a to da bi najkasnije za nekoliko
sati mogao biti odveden u nepoznato, bila je samo tvoja uobrazilja.
Predodžba da su vani prvi ljudi već išli na posao objasnila ti je grotesknost
tvog položaja, uvid da je u gradu usprkos ratu postojao sasvim normalan
život, umirujuće ponavljanje istih tijekova, koji još nisu bili pod utjecajem
borbi na kontinentu, te bi se prema stoljetnom ritmu postupno ubrzavali, i
najradije bi bio bacio karte, prezreo smiješna pravila koja su te zadržavala
na tvome mjestu, taj jednom zauvijek utvrđeni kodeks ponašanja što čovjek
ima činiti a što ne, i izašao iz kuće, pročavrljao sa stražarima koji su se nakon
noći provedene na položaju radovali svemu što bi im moglo skrenuti pažnju.
Očito je bodljikava žica zaista bila magična granica, a kad si se prisjetio
pucnjeva od prošlog jutra, pucnjeva u logoru ili negdje u neposrednoj blizini,
koje nitko nije znao protumačiti, dok navečer nisu krenule glasine kako je
jedan od narednika pucao na galebove i usmrtio zvijeri kojima su mornari
navodno naslikali kukaste križeve na krila, bio ti je to sasvim dovoljan
podsjetnik koliko je uzaludno vjerovati u išta.
Igra se ubrzala do te mjere da si bacao kartu za kartom, izbacujući ih
istim redoslijedom kako si ih držao u ruci, i već je bilo gotovo, i blijedi nije
mogao izdržati a da ne kaže:
„Bilo mi je zadovoljstvo.“
Onaj s ožiljkom prošao si je objema rukama kroz kosu, prekrižio ih na
potiljku i istegnuo laktove koliko je mogao prema natrag.
„Možda neki drugi put, gospodo.“
Pa opet:
„Bilo mi je zadovoljstvo.“
Blijedi se nasmije:
„Kanada ili Australija.“
A onaj s ožiljkom doda:
„Ima na svijetu i gorih mjesta.“
 Zašutjeli su, pogledavali jedan drugoga preko kovčega i osluškivali zvuk
koraka koji je dopirao s hodnika, topot uz i niza stube, odjednom tako glasan
kao da se čitava kuća podigla na noge.
Počeo si se pitati nisi li slučajno prečuo zov za buđenje, kadli taj
iznenada odjekne. Bacio si pogled na sat, no sat ti je stao, staklo je bilo još
mutno od vode koja je zacijelo ušla pod njega dok si plivao, a novi im je bez
riječi pružio svežnjeve, svakom po jedan, nakon čega se obratio meni:
„Jesi li spreman?“
Glas mu je zvučao neugodno prisno, dok ti je još jednom objašnjavao
otvaranje asova i bez srama ponovio: „Tko izgubi, ide.“
Nije pričekao moj odgovor.
„Jesi li spreman?“
A ti si ga udario u prsa.
„Moraš li sve reći stotinu puta?“
On potisne smijeh:
„Pitao sam jesi li spreman.“
Gledao si ga kako uzima karte u ruke i iznova ih miješa, kako snop
razvlači u lepezu i ponovno ga skuplja, da bi svakim njegovim bridom kucnuo
o drvenu oblogu pored uzglavlja kreveta i položio ga poravnata na kovčeg.
Uzeo si je vremena, iako je tu kretnju zacijelo napravio već nekoliko
tisuću puta, izvodeći je sa zapanjujućom virtuoznošću, dok te nije zamolio da
predigneš karte, što si učinio, pokušavajući ga pritom gledati u oči, a ni on
više nije izbjegavao tvoj pogled, premda ti se činilo da te svejedno ne vidi,
kao da je nešto daleko iza tebe prikovalo njegovu pozornost, i odjednom on
više nije imao nikakve veze s jadnim stvorom koji ti se izjadao, a tebi je palo
na pamet da bi priča s djevojkom mogla biti izmišljena, ne bi li ti postao
mekši, možda je pucao na tvoju sentimentalnost, kako bi se uopće upustio u
igru, a da nikakva Rachel nije postojala, ili je postojala i zaista je nestala,
nakon što su je dvojica uniformiranih odvela, dok je sve što ti je ispričao o
svom odnosu s njom bila puka maštarija. Izgledalo ti je nezamislivo da bi se
itko mogao zaljubiti u njega, s obzirom na način kako je sjedio pred tobom i
očigledno samo čekao da te nadigra, a ti bi je najradije još naknadno bio uzeo
u zaštitu pred njim, upozorio ga da pazi što radi ako ne želi imati posla s
tobom, neka je smjesta pusti na miru i prestane koristiti za svoje svrhe.
Pokatkad bi muž tvoje majke upotrijebio riječ koja ti je iznenada pala na
pamet, jer tebi nikada ne bi sinulo nekog nazvati tako, ali on je to bio, bio je
goi i nije imao pravo raditi od nje sveticu, bio je goi i svakim je slogom
skrnavio uspomenu na nju, dok je tvoja dužnost suprotstaviti se tome, ma
koliko asova on otvorio ili što god drugo učinio.
 Na hodniku je na trenutak zavladala tišina, no odmah se ponovno
začula buka, i bilo ti je jasno da se nisi mogao uzdati u mogućnost da netko
otkrije zamjenu, kad te bude zadesilo da na prozivci izađeš umjesto njega.
Bez sumnje, prozivka neće potrajati dugo, a kad skupe dovoljan broj ljudi,
nikoga osim bojnika neće zanimati je li zaista on krenuo prema brodu ili ti,
i dok je uzeo ostatak novca i gurnuo ga bliže tebi, rekao si sebi da do toga
uopće ne smije doći. Gledao si njegove prste i poželio da ne moraš napraviti
ništa, donijeti nikakvu odluku, da možeš samo sjediti dok danu ne dođe kraj,
zaboraviti da je zamjena koje nitko nije zamijetio bilo već suviše često, a da
bi se još mogao ponadati kako će vas netko kontrolirati i na glavnom ulazu
u logor provjeriti identitet svakog pojedinca prije no što s ostalima napusti
logor, tim više što se prilikom prijevoza na otok jedna poštanska vreća s
vašim dokumentima već bila izgubila, nakon čega je zavladala prava zbrka.
„Neće biti bolje ako budeš čekao“, čuo si blijedog kako govori, kao da ne
razgovara s tobom. „Uzmi jednu kartu i obavi to kao muškarac.“
Onaj s ožiljkom, koji je otišao do prozora i zagledao se van, nije se ni
okrenuo prema tebi, kad ti se počeo rugati:
„Jadnik ima pune gaće.“
Iznenada si bio siguran da su oni bili samo vapci, kako bi ti ulazak u
igru bio što slasniji, i rekao si:
„Uzmite sami po kartu i zavežite gubice.“
Začudilo te je kako ti to ranije nije sinulo, kad si se prisjetio da ono od
onog dana u londonskoj školi nikada više nisu spomenuli, da bi zaista željeli
otići i negdje na kraju svijeta pričekati konac rata, čime su ti tada punili uši.
Njih dvojica su šutjela, a ni novi nije rekao ništa, kad se začulo kucanje
na vratima i ti si vidio kako netko pritišće kvaku prema dolje. Na trenutak
si razmišljao bi li se javio, otključao otpiračem koji vam je zastupnik pivovare
prepustio za nekoliko cigareta, i pustio nepoznatog posjetitelja da uđe,
nakon čega bi čitavom cirkusu napokon došao kraj, ali onda je bilo prekasno
i ti si čuo svu trojicu kako su uglas odahnuli. Da ti to već ranije nije postalo
jasno, najkasnije u tom trenutku znao bi da si morao izgubiti, da su oni sve
to odavno dogovorili i samo čekali dok za tebe više ne bude uzmaka, i
odjednom su galebovi vani opet bili glasni, a ti si osjetio umor i zakleo se da
nećeš otići, neka rade što ih volja, neka se pozivaju na tvoju čast, prijete ti
ili se odmah bace na tebe, prije bi ubio nekog od njih nego da im još jednom
dopustiš da te zastraše.
Šesto poglavlje
Clara
Hotel Imperial, u kojem sam, stigavši u Douglas, uzela sobu za prve dvije
noći, leži na Central Promenadeu, na sredini zaljeva, i makar nikada o tome
ne govori, u Hirschfelderovu dnevniku postoji više naznaka da je morao
pripadati logoru u kojem je bio interniran. Prema njegovu opisu moglo se
raditi samo o blokovima kuća koji su se još uvijek najvećim dijelom sastojali
od hotela i pansiona, čije su se table upravo očajnički međusobno nadmetale,
dok je Castle Mona, koji je s jedne strane graničio s njima, uzaludno
zamišljen da bude na distanci, očito bilo zdanje najsličnije dvorcu, što ga je
ne jedanput spomenuo, a na drugoj strani zaista sam otkrila fasadu od
bijelih pločica, nije to više bilo kino, već rekreativni centar, ukoliko ta riječ
uopće odgovara, s neizostavnim automatima u parteru i fitnes-studijem
iznad toga. Nisam vidjela nikakvo čudovište od plesne dvorane, da
upotrijebim njegovu formulaciju, ali što god da se skrivalo iza nje,
nedvojbeno je dalo ime izduženom kvadru Palacea, odbojnom bloku iz
šezdesetih ili sedamdesetih godina, hotelu i kockarnici u jednom, koji je
jarko osvijetljen stršio iz tame.
Bila je gotovo ponoć kad sam stigla, a popravke na asfaltu ispred hotela
nisam otkrila do sljedećeg jutra, kad me je gazdarica uputila na njih, na
svakih nekoliko koraka nalazila su se tamnija mjesta na inače svijetlu
pokrovu, gdje su stajale grede za ogradu od bodljikave žice, mali kvadrati,
nakon više od pedeset godina još uvijek vidljivi među tračnicama konjskog
tramvaja koje su prolazile duž zaljeva. Za doručkom sam joj ispričala zašto
sam stigla u grad, a ona mi je ispruženom rukom pokazala nekadašnje
granice logora, ispred hotela stala je kraj mene i pokazala mi šetalište, koje
je, s iznimkom nekolicine šetača, bilo prazno, dok su pred zgradom članovi
turističke grupe, osim mene bili su to jedini gosti i sve sami stariji ljudi,
nestajali iza zamagljenih stakala autobusa koji ih je čekao. Ne znam što me
je natjeralo na to, no ja sam, da joj ne moram dugo objašnjavati, ustvrdila
da mi je otac, koji je tih mjeseci tek došao na svijet, bio interniran na otoku,
i slušala je, s osjećajem da sam na prijevaru stekla njenu naklonost, kako
govori da je za školskih dana tijekom rata s prijateljicama ponekad znala
odlaziti što je moguće bliže ogradi, kad su zatvorenici odlazili na plivanje.
„Ne možete zamisliti koliko nas je razočarao prizor tih muškaraca“,
rekla je smijuljeći se. „Očekivale smo nešto posve drukčije.“
Bila sam sretna što se nije odmah zaustavila na mom ocu, čega sam se
pribojavala, ipak, napravila sam joj uslugu i pitala je što time misli, no njen
me je odgovor zbunio:
„Mislile smo da to moraju biti prava čudovišta.“
Začudila sam se njezinu sarkazmu i slijedila njen pogled prema pučini,
dok se nije ponovno obratila meni, širom otvorenih očiju, kao da je htjela biti
sigurna da sam još tu.
„Nemojte zaboraviti, to su bili Nijemci“, nastavila je. „Nakon svega što
su nam kod kuće govorili o njima, bile smo iznenađene što smo naišle na
sasvim obične ljude.“
Vjetar joj je mrsio kosu, a dok je pričala kako su se neki od njih nakon
rata vraćali onamo, prošla je objema rukama kroz nju i ja sam se zapitala ne
pretjeruje li, kad mi je povjerila da sama nikada nije napustila otok, osim
što je tu i tamo otišla brodom na jedan dan u Liverpool. Očito nije imala ni
najmanje razumijevanja za to, kad mi je pričala kako se nekolicina tih
muškaraca pojavljivala gotovo iz godine u godinu, posljednji još prethodnog
proljeća, muškarci koji su joj zacijelo dosađivali svojim željama da ponovno
vide svoje nekadašnje sobe i načinom na koji su potom tapkali po njima, kao
da podne daske, što su ih tada spalili u pećima, nisu već odavno
nadomještene, pa nakon svih tih godina moraju paziti da ne naprave
pogrešan korak, a ja se nisam mogla oteti dojmu da su joj svejedno još bili
neobični. Navodno je na tom dijelu šetališta logor postojao tek nešto manje
od deset mjeseci, nakon čega je u njegove hotele i pansione uselila vojska, ali
ona mi je djelovala kao da još uvijek osjeća njihov miris, miris koji su svaki
put iznova dovlačili sa sobom, miris zatvorenika, i ona bi ih najradije pozvala
na odgovornost za sve neuspjehe svoga života, za sezone koje su bile sve gore
i gore, za staračke tegobe i činjenicu da joj je muž rano preminuo, nakon čega
se sama morala suprotstavljati neizbježnoj propasti.
„Bila je to uzaludnost, koja mi je sve te posjete učinila nepodnošljivima“,
rekla je, po svemu sudeći nesvjesna patetičnosti u vlastitu držanju.
„Izgubljeno vrijeme nitko ne može ponovno pronaći.“
Iz pregače je iščeprkala gumenu traku i gurnula je među usne, tako da
se čulo samo nejasno fuflanje, dok je rukama još uvijek popravljala frizuru,
ne ispuštajući me pritom iz vida.
„Rekli ste da vam je otac bio ovdje?“
 Nisam više očekivala takvo pitanje, pa nisam mogla drukčije nego
ponoviti svoju glupost, iako sam slutila da ću se time dovesti u još nezavidniji
položaj, toliko predvidljiva bila je njena reakcija.
„Onda je bio Židov?“
Prije no što sam rekla da nije, znala sam što je to za nju moralo značiti,
bilo je dovoljno da vidim njen pogled, drugih mogućnosti ionako nije bilo, ili
je bio Židov ili ne, a to ne ostavljalo je veoma malo prostora.
„Nije bilo Židov?
„Ne.“
„Možda biste mi onda trebali objasniti što vas je dovelo ovamo, ako nije
bio Židov“, rekla je osjetno hladnijim tonom. „Zanimalo bi me što je onda
bio.“
Sve mi je to izgledalo kao potvrda mojih sumnji da sam si o
Hirschfelderovoj internaciji stvorila posve pogrešnu sliku, i nije bila
slučajnost što prethodne noći dugo nisam mogla zaspati, listala sam njegov
dnevnik i za to vrijeme svako malo ustajala i odlazila do prozora, pogledati
van. Pritom sam si ponovno postavila pitanje što me je u njegovoj priči
zapravo privuklo, i opet nisam pronašla bolje objašnjenje nego da je to
moralo biti Maxovo oduševljenje njime. Gledala sam u mrak, duž šetališta i
na tračnice koje su se sjajile na mjesečini, prestrašivši se već pri predodžbi
da bih iz dana u dan morala trpjeti taj pogled, kakav se pružao njemu, na
ravnodušnu izmjenu plime i oseke, tromo dizanje i spuštanje vode u bazenu
zaljeva, neumoljivo poput divovskog pješčanog sata, neprestane dolaske i
odlaske, koji su tek naoko zastalo vrijeme kidali i odnosili sa sobom u velikim
komadima. Kad su se vijenci od svjetla ugasili, a automobili prestali voziti,
mogla sam isto tako biti na golemu nosaču zrakoplova, tako je gola bila
opustjela cesta, nadaleko nije bilo drveća, a kad sam napokon ipak
zadrijemala, probudivši se u svitanje od krika galebova, u glavi sam odmah
imala njegov opis, kako je more za tih sati ponekad blistavo bijelo, nedirnuta
ploha ispod visokog neba, i kako se u tim trenucima uvijek osjećao
izopćenim, i sama sam sebi djelovala užasno neprilično, jer sam mogla u
svakom trenutku otputovati, jer je bilo već dovoljno mučno povjerovati da
mogu makar samo približno zamisliti što je on osjećao, dok mi je zapravo
jedna od prvih zamisli bila da prvim trajektom napustim otok.
Nisam znala što me je dovelo do toga, ali to posve sigurno nije bio taj
hinjeni pijetet s kojim mi je jedan bečki povjesničar, navodno stručnjak za
egzil, uistinu, međutim, tek blazirani mudrijaš, pristupio nekoliko tjedana
kasnije, nakon jednog predavanja o Katzovoj i njezinu životu u Engleskoj, ni
njegovo preuzetno užasavanje kojim je reagirao na moje priznanje da sam
bila na otoku Manu, gdje sam prenoćila u hotelu koji je nekoć bio dio logora,
njegova naprosto smiješna razdraženost, kao da bih samom svojom
prisutnošću mogla obeščastiti to mjesto, već nešto što je imalo veze s
njegovom magijom ili prije s njenim potpunim izostankom, nekom vrstom
vakuuma, koji bi se pojavio čim bih nekoliko trenutaka ostala mirna.
Još uvijek mi je neugodno kad se prisjetim njegova nastupa, bilo je to u
jednom lokalu u centru grada, gdje su ga poznavali, a on nije podigao glas,
već ga je spustio kako bi me primjereno kaznio, gledajući pritom svejedno
slavodobitno društvo koje je sjedilo za našim stolom.
„Bili ste na otoku Manu?“
Samo sam kimnula glavom, a on mi je ispričao da je objavio više članaka
o logorima na otoku, upitavši me poznajem li ih, a kad sam zanijekala,
pogledao me je ukosivši glavu, kao da ga zavitlavam.
„Snalazim se tamo bolje nego kod kuće“, rekao je, nagnuvši se prema
meni toliko da sam mogla osjetiti njegov kiselkast dah. „Što mislite, zašto
još nikad nisam otputovao onamo?“
Prijekor je proizlazio iz nastale tišine, a ja mu, naravno, nisam
odgovorila, odgovor od mene on nije ni očekivao, no začudilo me je da mi nije
objasnio moj prijestup, već je umjesto toga tek bacao oko sebe trijumfalne
poglede.
Nakon toga potrudila sam se čitati njegove radove, no odustala sam
nakon nekoliko stranica, jer mu način na koji vrednuje svaki okrajak i
mrvicu što ih je pronašao u nekakvim arhivima toliko iskrivljuje pogled i ne
znam bih li mu trebala poželjeti da se što prije otisne na to putovanje, kako
bi barem stekao pojam o tome kako je zaista na otoku, ili njegovim
stanovnicima da se nikada ne pojavi i objasni im što im je činiti, a što ne, ili
ih svojom šutnjom kazni zbog toga što su stvarni ljudi sa stvarnim životima,
a ne puke figure koje prema vlastitu shvaćanju može pomicati amo-tamo.
Svejedno me je tada, kad me je još prije podne moja prva šetnja odvela
na groblje na rubu grada, ponad terasasto izgrađenih kuća preko čijih se
krovova vidi more, ponovno spopao nejasan osjećaj da nešto nedostaje,
možda čvrsto tlo, u čiji se oslonac na drugim mjestima čovjek može pouzdati,
a kojeg iznenada više nije bilo, i još uvijek me hvata nelagoda kad pomislim
na to, iako je prošlo već nekoliko mjeseci. U židovskom dijelu postoji
osamnaest grobova interniraca, malo, odvojeno područje, odmah pored
grobova vojnika iz obaju svjetskih ratova, grobova dviju
osamdesetpetogodišnjakinja s izričitom napomenom da su bile djevice ili bar
neudane, te dvaju nepoznatih dojenčeta, koja su pronađena mrtva, i sjećam
se kako sam na nadgrobnim pločama s Davidovim zvijezdama uzaludno
tražila bilo kakvu dodatnu napomenu, s jednom iznimkom da su tamo bila
samo imena i datumi smrti, a tu i tamo i pokojnikova dob. Priče tih grobova
čovjek mora sastaviti sam, i ne znam zašto sam prepisala škrte podatke u
svoj notes, iz kojeg ih, jer se tinta razlila, sada tek djelomično mogu pročitati,
ali kad god ga listam, pogled mi zapinje za njih, a prazna mjesta pokatkad
mi se učine kao naknadno opravdanje, kad se zapitam zašto sam počela
prekopavati po Hirschfelderovu životu.
Gazdaricu nakon našeg razgovora ujutro više nisam vidjela, a nešto više
o logorima saznala sam tek kad sam se preselila u drugi pansion, na južnom
kraju šetališta, nedaleko od kejova i trajektnih terminala. Na vrhuncu
vremena internacije, nakon povlačenja engleskih trupa s kontinenta,
napravljene su duž čitava zaljeva ograde od bodljikave žice, a gospodin i
gospođa Stewart, moji novi domaćini, ispričali su mi kako su brzo
iznajmljivači tada morali napustiti svoje kuće, ponekad u roku od nekoliko
dana, a u gradu, koji bi se neke druge godine pripremao za novu sezonu i u
kojem je još prethodnog, dugog ljeta na tisuće turista plesalo u divovskim
plesnim dvoranama, odjednom su se na svakom uglu nalazila područja pod
vojnom upravom, tako da nitko više nije mogao umišljati da se rat događa
negdje u Europi, daleko od njih, i da ga se ništa ne tiče. Isprva je navodno
još bilo riječi o djeci, koja su trebala biti evakuirana iz Londona i drugih
engleskih industrijskih gradova, i mogu zamisliti koliko su domaći bili
iznenađeni kad su u pristaništu iskrcani prvi zatvorenici, koji su potom sa
svojom malobrojnom prtljagom i odijelima koja su ponijeli sa sobom izgledali
kao najsiromašnija rodbina uobičajenih gostiju, kao njihova posluga, koju bi,
da su je imali, poslali na odmor na more.
Prva dva dana u svom novom konačištu provela sam studirajući još
jednom nešto pomnije Hirschfelderov dnevnik, trudila sam se dešifrirati
nejasna mjesta i odgonetnuti njegove kratice i ispuštanja, a kad ne bih znala
kako dalje, mogla sam računati na pomoć svog domaćina. Bilo je hladno, tako
da sam i danju dosta vremena provodila u krevetu, dok su vani grmjele
čitave kolone kamiona na putu prema pristaništu, a na doručku već me je
očekivao, zacijelo me je čuo kako silazim stubama u prostoriju u suterenu,
izašao je iz kuhinje i upalio svjetlo na mom stolu, što se do moga odlaska
pretvorilo u pravi ritual, nakon čega bi ostao stajati na vratima i pretvarao
se da ima posla, dok se zapravo nadao razgovoru. Očito je sve to inscenirao
zbog svoje žene, koja je u pozadini bučala, povremeno bacila pogled kroz
otvor za serviranje i naposljetku otvorila kuhinjska vrata i bez riječi stavila
pred mene nezaobilazne tanjure s kajganom i šunkom, ali nakon što se
jednom upustio u odgovaranje na moja pitanja, vjerojatno je smatrao da me
mora podržavati, trpio njene izljeve srdžbe i smijao se kad bi ga odmah
potom dozvala i poslala da obavi nešto izvan kuće, kako bi okončala njegovu
besposlenost ili ga poštedjela obveze da preda mnom izigrava starog
napuhanog pijevca.
Njih dvoje došli su tek nakon rata na otok, gdje su koncem pedesetih ili
početkom šezdesetih isprva zakupili pansion, a potom ga kupili, u doba u
koje bi netko drugi o tome možda malo bolje razmislio, no, svejedno, to je bilo
njihovo vrijeme, što sam shvatila pri prvom obilasku, a zacijelo i posljednje
sjajno razdoblje grada, kao jednog od vodećih odmarališta za industrijske
radnike engleskog sjevera. Kasnije mi nikad nije uspjelo prisjetiti se tog
para, koji kao da je od mladosti djelovao staro, a da u isti mah ne pomislim
na oronule fasade svih kuća na šetalištu, na ispražnjene trgovine, kraj kojih
su stajale dizalice za gradnju novih poslovnih zgrada, izloge prelijepljene
pakpapirom i zaostale kartonske kutije iza njih, vidjela sam ih pred sobom,
njega s neizostavnim naramenicama u koje bi zaplitao prste, nju s njenim
vječitim pregačama, u kojima me je podsjećala na Maxovu majku, dok je u
vjetrovci svoga pokojnog muža i njegovim za nju prevelikim čizmama
odgrtala prvi snijeg ispred kuće, i nisam si mogla pomoći, oni su bili zaostaci
iz dana kad se još samo po sebi razumjelo da se u gradu održavaju koncerti,
vožnje brodom uz limenu glazbu, da postoje kamere opskure i gotovo
svakodnevno predstave u amfiteatru, o smjelosti natjecanja u modi za plažu
ili za kraljice ljepote da se i ne govori. Osim mene odsjeo je kod njih samo još
jedan stariji gospodin i vjerojatno se njeno pjevušenje, kao i njegovo kruto
„dobro jutro“, s kojim su ga pozdravljali, godinama nije promijenilo, bio je to
izraz nade koju su crpili i iz najmanjeg povoda, nade da bi opet moglo biti
kao nekada, i još se uvijek sjećam s kakvim su mi pretjeranim oduševljenjem
pričali o vrhuncu godišnjih motorističkih utrka u svibnju, nadaleko poznatog
Tourist Trophyja, kad po dva tjedna navodno nije bilo slobodnog kreveta, što
je u meni probudilo slike pijanih frajera koji su u mojoj djevojačkoj sobi s
ružičastim sagom i ružičastim cvjetnim tapetama u jutarnjim satima još
napola u kožnoj odjeći rokćući i hrčući tonuli u nemiran san.
Za mene su ta obalna mjesta u svojoj propasti, koja je sada trajala već
desetljećima, oduvijek odisala nečim beznadnim, no u isti mah i privlačnim,
sva su bila ista i sva su me podsjećala na Hirschfelderov Southend on Sea, s
njegovim stanovnicima, koji su djelovali kao da ih je netko maknuo u stranu,
i njihovom ušteđenom srećom koja ih je činila tako sličnima, svi su se doimali
kao da su se na isti način ispriječili u rijeci vremena, raščupani od vrtloga
koji na taj način nastaju, a Douglas tu nije bio nikakva iznimka. Ako ništa
drugo, bile su to one iste stare dame koje u svojim kućama u nizu besposleno
sjede iza prozora s panoramskim pogledom i gledaju more, kao da čekaju
mrtve da dođu na čaj, iste egzotične ptice, koje su u svojim nedjeljnim
haljinama s velikim cvjetnim uzorkom gledale za mnom, a sudeći prema
plakatima koji su, izblijedjeli već za nekoliko dana, reklamirali odavno
prošle ili nikad održane priredbe, La Boheme u Gaiety Theatre and Opera
Houseu i uistinu Viennese Evening u vili Marina, moglo je isto tako biti
vrijeme prije rata. Pri pomisli na to zamislila sam da su fasade kuća tek
naknadno obojene, i već sam se kretala poprištem dugo planiranog filma,
koji onda ipak nije snimljen, njegovi statisti bili su moji domaćini, koji su se,
kad su govorili jedno o drugome, najozbiljnije međusobno nazivali mister i
missis Stewart, on nju revno poput sluge, ona njega kao da samo želi
povratiti poštovanje prema njemu, koje sam prema njezinu mišljenju zacijelo
izgubila, jer mi je iz sata u sat stajao na raspolaganju.
 „Samo mu nemojte vjerovati sve što vam priča“, rekla mi je odmah
nakon našeg prvog razgovora. „O čemu, zapravo, sve vrijeme razgovarate?“
Ne sjećam se više što sam odgovorila, no sigurna sam da je posrijedi bilo
neko izmotavanje, i bila sam sretna što me nije pitala ništa više, jer mi ni
samoj nije bilo previše jasno što bih trebala misliti o njemu i samo sam se
mogla čuditi kako to da je tako dobro upućen u logore ako za vrijeme rata još
nije bio na otoku.
Kad sam ga to pitala, zapravo mi nije odgovorio.
„Sve se to može pročitati, a nečim se ipak moram baviti“, rekao je.
„Pokušajte vi ostati ovdje preko jeseni i zime, pa ćete znati što to znači kad
imate vremena.“ Tom prilikom već sam mu pričala o Hirschfelderu, uzevši,
a da ni sama nisam znala zašto, kao ishodište ubojstvo koje je navodno
počinio, u što sam već odavno sumnjala, pa me je utoliko više začudilo kad
sam saznala da to nije bilo ni toliko nemoguće, da je među zatvorenicima
uvijek bilo i onih koji su tražili svađu, a jedan je i poginuo, no to je bilo u
jednom logoru u Ramseyju, nekoliko kilometara dalje na sjevernom dijelu
otoka.
„Bio je to neki Finac, ako se dobro sjećam, rat je već trajao“, rekao je.
„Pronašli su ga s nožem u grudima, a osuđen je jedan od njegovih zemljaka.“
Nisam zbog toga isprva otišla na groblje, ali kad sam već bila tamo,
uhvatila sam se kako tražim ime Harrasser, i premda to nije imalo nikakve
veze s Hirschfelderom, naćulila sam uši kad je dodao da je to bio jedini njemu
poznat slučaj, dok su internirci koji su pokopani u gradu, koliko on zna umrli
ili prirodnom smrću ili od vlastite ruke.
„Kod nesreće se očito radilo o jednoj od uobičajenih trzavica između
simpatizera nacizma i njihovih protivnika, no nemojte me pitati je li netko
zbog toga pozvan na odgovornost.“
Rekao je to toliko naglo, da mi nije pošlo za rukom sakriti svoje
iznenađenje, a i on se začudio što sam toliko naivna.
„Zar mislite da su u logorima bili samo sveci?“
Prvi put čula sam njegov hrapavi smijeh.
„Od samog početka bili su to ljudi svih boja i nijansi“, nastavio je.
„Svatko tko je imao neku vezu s Njemačkom, mogao je biti uhićen, a u
Londonu su, uznemireni gotovo svakodnevnim očekivanjem invazije, bili
itekako osjetljivi na to tko s kim ima zadovoljstvo.“
Pogledala sam ga i šutjela, dok je on razmišljao, pri čemu mu je pogled
djelovao nekako prepredeno, što mi ranije nije zapelo za oko, nije me gledao
podrugljivo, no na neki način kao da mi želi dati do znanja da se ništa drugo
nije moglo očekivati.
 „Bilo bi dosadno kad bih podgrijao prastare bajke o špijunima“, započeo
je nakon nekog vremena. „Strah pred njima odavno se pokazao pretjeranim,
ali tko je to tada mogao znati?“
Morala sam misliti na Maxa, koji bi se zacijelo nasmijao mom
uzbuđenju, kad sam spomenula poniženje što ga je izbjeglicama nanosila
činjenica da ih se iznenada doživljavalo kao neprijatelje.
„Ali nisu ih valjda zatvarali s nekakvim gadovima, čiji su im
istomišljenici radili o glavi.“
„Eh, kad biste samo znali“ uzvrati on. „Koliko je meni poznato, dugo ih
se nije razlikovalo i tek ih se kasnije počelo razdvajati jedne od drugih.“
„Znači li to da su se prema njima odnosili na isti način?“
„Vjerojatno čak i gore“ reče on. „Navodno da mnogi od njih kod
stražarskih službi nisu bili na najboljem glasu.“
Bilo je to prvi put da sam se susrela s tim podatkom, ni od Margaret ni
od Catherine nisam saznala da su postojali ovakvi i onakvi interesi, i još
uvijek me čudi zašto u Hirschfelderovu dnevniku o tome nema spomena, kao
uostalom ni o nekakvom ubojstvu, ni tračka naznake da je među njima
neprestance bilo svađa. Tek tu i tamo navodi nesporazume s posve
svakodnevnom pozadinom, sve same tričarije, razmirice iz dosade ili jer je
netko nekom drugom nešto uzeo i nije vratio, a za nekakvu Smeđu kuću,
koliko god da mi je to tada još zvučalo smiješno, poput otrcana, lošeg izuma,
saznala sam tek nekoliko mjeseci kasnije, već u Beču, kad je Madeleine
napokon bila spremna primiti me. Ona je bila ta koja je s najvećom
samorazumljivošću pričala o tome, zahvaljujući kojoj sam stekla predodžbu
o saslušanju, koje je očito zbog toga i održano, o partiji karata i još jedanput
o deportacijskim brodovima, koji su isplovljivali za Australiju ili Kanadu, a
on ih riječju ne spominje. U njegovim bilješkama zaista postoje nevjerojatne
rupe, nema podataka čak ni o Harrasseru, četvrtom čovjeku, ni na kojem
mjestu on ga ne spominje, a držim li se samo njegovih zapisa, morala bih
pretpostaviti da je sve vrijeme bio u sobi s Lomnitzom i Ossovskym, o kojima
svako malo vrlo opširno piše, s blijedim i onim s ožiljkom, kako ih on naziva,
koji, međutim, unatoč čestu pojavljivanju ostaju bez ikakvih obrisa.
Tek ispuštanja i ravnoteža između onoga što se izgovara i onoga što
ostaje neizgovoreno daju napetost Hirschfelderovu dnevniku, i još se sjećam
kako sam se, kad sam ga prvi put pregledala, začudila što u njemu ne piše
ništa o Clari. Sudeći po svemu što mi je ispričala Catherine, morao se
danonoćno baviti njome, i još sam pomislila da je dijelove o njoj zacijelo
kasnije uništio, jer bi mu možda bilo neugodno kad bi nakon svih tih godina
uzeo u ruke listove papira na kojima se opisuje njegovo skapavanje za njom.
Drukčije si nisam mogla objasniti njen potpuni izostanak i nisam htjela
shvatiti zašto ponekad nabraja najbeznačajnije ništavnosti, dok se sve
vrijeme navodno nije prisjetio sučeve kuće, tim više što sam sve jače
naginjala idealiziranju svoje predodžbe, koje bi od njegove ljubavi prema njoj
napravilo pravu melodramu.
Catherine se, naprotiv, spominje u dnevniku, na više mjesta postoje
aluzije na način njihova upoznavanja, a tu su i kratke bilješke je li se u pošti
našlo neko njeno pismo, ili, još češće, više u čudu nego što bi je optuživao,
kako dugo nije čuo ništa o njoj, spomenuo je, naravno, i paket koji mu je
poslala, s dodatkom da ona očito misli kako se on nalazi na fronti, koji nema
daljnjeg objašnjenja, no mogu zamisliti da se odnosi na sadržaj paketa.
Nedostaju bilo kakvi izljevi nježnosti, naprotiv, pasaže o njoj djeluju
začuđujuće trijezno, kao da mu uopće ne nedostaje, čini se da nimalo ne brine
za nju, a ako ga ne želim doživjeti kao gada, moram si neprestance prizivati
u sjećanje kako mi je u Londonu ispričala da joj je svaka dva tjedna pisao
pisma. Uz sav nemar s kojim piše o njoj, utoliko više začuđuje kako je opširno
opisao prvi susret žena iz logora na jugu otoka i njihovih muževa u Douglasu,
koji je očito nakon prvih nekoliko tjedana organiziran u bivšoj Plesnoj palači
na sjevernom kraju zaljeva, raskošnom zdanju od kojeg ništa više nije
preostalo, koliko izričito tijekom narednih mjeseci spominje daljnje susrete,
posjete ženama, odlaske nekolicine izabranika u Port Erin, kojima je ranije
bilo naređivano da u pratnji nekolicine stražara odu u prirodu brati cvijeće,
i kako su s vojničkom disciplinom koračali prema autobusima koji su čekali
pred kapijom, i kad pokušam zamisliti kako je stajao tamo i gledao za njima,
dok su se ostali gromoglasno opraštali od njih, njegov lik pred mojim očima
ponovno postaje mutan.
Spajanja obitelji, koja su očito bila dio uobičajenih legendi koje su se
servirale znatiželjnicima, bila su i najdraža tema Leu, s kojim me je spojio
gospodin Stewart, bivšem internircu koji je potjecao iz Mecklenburga i poput
Clare nakon rata ostao na otoku. Sastali smo se na njegov prijedlog u hotelu
Sefton, zgradi pokraj šetališta, koja je uz Castle Monu još djelovala koliko-
toliko otmjeno, gdje je, kad sam stigla, već sjedio na jednom zatvorenom
balkonu na prvom katu, za leđima mu je bilo more koje je svjetlucalo na
suncu, i bio je to čudesan efekt obrata, jer upravo zato što sam u njemu prvi
put pronašla nekoga tko je sam doživio jedan od logora, djelovao mi je na
paradoksalan način nestvarno. Da sama toga nisam bila svjesna, vjerojatno
sam očekivala drukčijeg čovjeka, ne tog pomalo nespretnog, smežuranog
starca, koji je svoje crno odijelo nosio poput pidžame i gledao mimo mene u
prazno, već nekog pristupačnijeg, koji bi se, prema opisima, toliko polakomio
za zemljacima, da bi ljeti doslovce vrebao turiste, samo kako bi s njima
razmijenio nekoliko riječi na njemačkom, a u sezoni motorističkih utrka
svojim drvenim kolima često dolazio sa svog imanja među brežuljcima u grad
i tamo se napijao do besvijesti, ako bi našao nekog dobričinu, kojem bi pritom
mogao puniti uši svojim sentimentalnostima.
 Bit će da je želio biti šarmantan, ali ja nisam znala kamo bih pogledala,
kad me je odmah po dolasku počeo obasipati komplimentima, kakve bih
očekivala još jedino od nekog bečkog učitelja plesa iz prošlog stoljeća.
„Ne ide mi u glavu da vas zanimaju logori“, rekao je nakon što se
donekle smirio. „Ako mene pitate, to nije nešto za nekog poput vas.“
Pritom se na svom stolcu nagnuo toliko prema naprijed, da mu je
kravata između nogu gotovo dodirivala tlo, a ja sam kroz mokro počešljane
pramenove njegove kose vidjela golu lubanju. Fiksirao me je, držeći naočale
u ruci, jedno oko bilo mu je ukočeno, drugo kao da nije mogao kontrolirati,
pa sam pomislila da je netko poput njega svojedobno mogao bez daljnjega
nositi monokl, a kad se još jače nasmiješio, nisam više znala što sam ga uopće
htjela pitati. Ali on je ionako već počeo pričati i ja sam se, koliko sam mogla,
zavalila u meku fotelju, kako mi se ne bi još više približio, i zabavljeno
promatrala njegove napore da ne počne gestikulirati dok mi je opisivao kako
su žene prvi put došle u logor.
Ne znam zašto, ali rečenica kojom je započeo usjekla mi se u sjećanje,
kao da je priča za sebe, kojoj ne treba nastavak, iako je odmah dodao
objašnjenje.
„Bio je prekrasan ljetni dan, mi smo stajali pokraj bodljikave žice i
gledali kako ih vode niz šetalište“, rekao je. „Iz daljine je to mogao biti puki
privid i na prvi pogled bilo je jasno da ne spadaju ovamo.“
Pritom je pogledao kroz prozor i naravno zatvorio oči, kao da vidi kako
vani žure pored zgrada, čitava kolona, što su je pratila samo dvojica stražara
s istaknutim bajunetama, koji su pazili da se redovi ne pomiješaju, a kad se
opet obratio meni, već sam se bila pripremila za neko pretjerivanje i zažalila
što mu nisam upala u riječ.
„Tu sliku svih ovih godina nisam zaboravio“, nastavio je. „Čini mi se
kao da je bilo jučer.“
Bio je to samo početak, no tijekom našeg razgovora uvijek se iznova
vraćao toj temi, a kad bih pomislila da će mi možda sam od sebe pokušati
dočarati dojam usamljenosti i dosade logorskog života, njegove pustoši
skrivene iza ulagivanja ili pričati kako ga je bilo strah, prevarila bih se, on
je bez iznimke završavao tako da jednom sjetno, drugi put nehotice škakljivo
ispriča poneku zgodu ili anegdotu o posjetiteljicama, koje su kasnije sve
češće dolazile i s kopna, unajmivši sobe u jednom od obližnjih pansiona koji
nisu bili zaposjednuti, ili pak izmašta kakvu tlapnju o muškarcima koji su
navodno stavljali život na kocku kad bi na jednu noć s njima prešli preko
bodljikave žice.
U međuvremenu bi ispustio svako malo poneku primjedbu od koje je
očekivao poantu, no ta je utoliko sigurnije izostajala.
„Mogao bih ja vama mnogo toga ispričati.“
 Onda me je ipak pogledao i u nadi da će prestati sa svojim
trabunjanjem, neprestance sam ga molila da napokon započne, no on se
samo smijao i vraćao staroj priči.
„Žene, ah, žene“, rekao je. „Kad bih smio reći sve što znam, vi mi ne
biste vjerovali.“
Čudilo me je odakle mu drskost da nakon svoje nadmenosti razgovara
sa mnom kao da sam njegov drug iz birtije, i tek sam kasnije shvatila da se
iza toga nije skrivalo ništa osim neke vrste službene verzije, koje se on
pridržavao. Kako sigurno ne bi morao reći ništa što bi ga se možda i samog
dotaklo, pripremio je, čini se, nekoliko epizoda koje su se stalno ponavljale,
dok naposljetku i sam nije povjerovao da je to sve, a jedino s čime sam ga
mogla usporediti bili su žutokljunci koji se vlastita vojnog roka sjećaju tek
kao niza pijanstava.
Internacija, kako ju je on opisivao, imala je karakter školskog tjedna na
selu i naravno da je u to spadalo i nešto zabranjeno, a to tobože zabranjeno
bilo je ono što mi je ispričao.
To je u cijelosti odgovaralo slici kakvu sam stekla iz tadašnjih
izvještaja, novinskih isječaka, koje sam sljedećeg dana zatražila u muzejskoj
knjižnici, slici kakvu je pružalo ono što mi je Catherine pričala o
predrasudama njihovih prijatelja, nakon što se Hirschfelder bio vratio u
London. Bilo je tu i pravih huškačkih članaka, a čitala sam i kako je
internircima još bilo dobro, iako je Engleska već mjesecima trpjela zračne
napade, i kako bi trebali biti zahvalni što su tako daleko od svake opasnosti,
daleko od gomile ljudi natiskanih u zračnim skloništima, zaštićeni u jednom
od najljepših dijelova zemlje. I tu su žene igrale posebnu ulogu, vjerojatno
stoga što je izvjestiteljima bilo dopušteno posjećivati ih i jer su, za razliku od
muškaraca, s domaćima koji u njihovu slučaju nisu morali iseliti iz kuća
unatoč bodljikavoj žici živjeli kao u vremenima mira, a kad bi onda bilo riječi
o dobro uhranjenim, zdravim damama, koje su se sa svojim priborom za
plažu i teniskim reketima skrasile na otoku i kupale se do u jesen ponekad
čak i gole u moru, pa još i da nose hlače poput muškaraca i svojim novcem
prazne trgovine u Port Erinu i Portu St. Mary, mogla sam zamisliti kakvo
se raspoloženje skrivalo iza toga.
Lako je moguće da je Leo poznavao izvještaje, naposljetku, kad su
objavljeni, u svim logorima već su odavno bile dopuštene novine i izgleda mi
poput jeke kad pomislim kako je rekao da mu tada, bio zatvoren ili ne, ništa
nije nedostajalo, a na određen način to su bili najsretniji mjeseci njegova
života. Potom je potrajalo neko vrijeme dok nije prestao s pričom, s
floskulama o drugarstvu među internircima, kakvo otada nije više doživio, i
znam još koliko je okolišao dok mi nije ispričao kako je za jedne žetve na
imanju koje mu danas pripada upoznao svoju ženu. Djelovao je kao da mu je
neugodno govoriti o tome, držao je dlanove ruku prema gore, kao da se zbog
toga želi ispričati, i ja sam sigurna da mu je laknulo kad sam šutke pogledala
kroz prozor, kao da sam vani spazila nešto što mi je privuklo pozornost.
Lea nisam pitala za Hirschfeldera, iako su nakon zatvaranja logora dva
mjeseca na šetalištu zasigurno živjeli na istom području, na Hutchison
Squareu, jedinom u Douglasu koji nije bio pored mora. Vjerojatno mu ne bih
povjerovala ni da je rekao da ga je poznavao i danas mi nije žao što sam bila
tako suzdržljiva. Zabrinulo bi me jedino da ga se sjetio, i tako mi je ono što
je rekao o razmiricama, na koje mi je pozornost skrenuo gospodin Stewart,
bilo jedino upotrebljivo što ću ponijeti s tog susreta.
Bio je to izraz simpatizeri nacista, za koji je zagrizao kao da ga nikad
ranije nije čuo, i ja sam znala da mu ne mogu povjerovati kad je zanijekao
da bi u logoru bio makar i jedan čovjek kojem bi taj opis zaista pristajao.
„Problem su bili komunisti, koji su se na svoj uobičajeni način željeli
dokopati svega“, rekao je. „Jedva da je postojao kapo koji ne bi bio u partiji.“
Već smo bili izašli na ulicu, kadli je odjednom počeo gestikulirati i
promijenjenim glasom govoriti o tajnom sastanku u praonici rublja, na koji
je bila pripuštena tek šačica upućenih.
„Naravno da je svatko znao za to, ali dokle god je njihov ujak Joe još bio
na krivoj strani, morali su se paziti da ne nastupe suviše otvoreno.“
Ponovila sam njegove riječi prije no što sam uopće shvatila što njima
želi reći, nasmijavši im se u sljedećem trenutku.
„Njihov ujak Joe?“
„Sumnjam da biste ga željeli nazvati djedicom.“
„Njihov ujak Joe?“
Iznenada je i sam prasnuo u smijeh.
„U svakom slučaju, svojim je sljedbenicima dao zadatak“, rekao je
podrugljivo. „Ni najzagriženijima nije bilo lako braniti njegove svinjarije, sve
dok ga napad na Rusiju nije učinio svijetlim junakom.“
Jednako neposredno kako je započeo, prekinuo je tu temu, a ja sam
izbjegavala poglede kojima je procjenjivao kako prihvaćam ono što govori.
Nisam znala na koji je način svojedobno stigao na otok, nisam ga pitala ni
tada, a i gospodin Stewart ostao mi je dužan tu informaciju. Rekao mi je
samo da je tu već toliko dugo da to više nikoga ne zanima, ja sam čekala
njegovo objašnjenje, no on kao da uopće nije zamijetio koliko se jako bio
zaletio. Tek sada sam vidjela da je za dobrih pola glave niži od mene, okrenuo
mi je leđa i ja sam iskoristila priliku da ga odmjerim, dok je gledao duž
šetališta započinjući uobičajeni kanon kojim je nakanio premostiti nastalu
tišinu i požaliti se koliko je stare raskoši s vremenom naprosto nestalo. Iako
je Sunce još bilo visoko nad kućama, vidno se smrzavao, njegovo odijelo
vijorilo se na vjetru oko njegovih nogu, a on se već treći put oprostio od mene,
držeći me nepomično za ruku, dok se nisam istrgnula i otišla.
Sve bi to bilo dovoljno da ga se u jednom od romana nad kojima se Max
satima žestio zbog njihova crno-bijelog pristupa, proglasi zlikovcem i
čitatelju time ulije ugodna strepnja, a kad sam ga navečer ponovno susrela,
mjesto ne bi bolje odabrao ni takvim temama najvičniji pisac. Jednostavno
sam krenula za glazbom, koja je dopirala iz jedne od poprečnih ulica iza mog
pansiona, i popela se u kuću iz koje je odjekivala do jednog lokala na prvom
katu, gdje je sjedio on, i već su me slike na zidovima te otužne špelunke,
fotografije ratnih brodova i vojna odlikovanja, podsjetili na rekvizite za
kakvima se posezalo u najgrubljim pričama, kao bi se neki lik sredio za sva
vremena. Osim njega bila su tamo još trojica namrgođenih staraca, svaki za
svojim stolom, i vidjela sam kako bulje u grubo istesanu pozornicu pred
sobom, na kojoj se pjevačica mučila s mikrofonom držeći ga objema rukama
kao bolesnu pticu, i razmislila bih li mu prišla, no od toga sam smjesta
odustala i, s jednako zbunjenim dojmom nestvarnosti, koji sam stekla i na
početku našeg prvog susreta, dala petama vjetra.
Činilo mi se prirodnom posljedicom moga zanimanja, kad sam sljedećeg
jutra pogledala prema kišnom obzorju, pri čemu sam se mogla zakleti da na
uzvisini na sjevernom kraju zaljeva vidim obrise hotela koji je tijekom rata
tamo stajao, iako od njega jedva da je preostalo više od nosivih zidova.
Njegova protuteža na drugom kraju zaljeva još je uvijek stajala, nekoć,
saznala sam, bila je to antenama do krova načičkana radarska škola, no
odavno je zatvorena, a njeni prozori sa zabijenim daskama gledaju na blagu
nizbrdicu koja vodi prema svjetioniku i nekoć je zacijelo bila pravo
okupljalište gostiju, raštrkanih preko prostrane površine, gospode u
trodijelnim odijelima i gospođa vitkih strukova i blijeda tena, koje su ponad
glava razapele svoje suncobrane poput divovskih mlatilica za muhe. U luci
je čitav dan stajao norveški brod, koji je zacijelo uplovio tijekom noći, jer mu
je balo gorivo, a kad je kasno popodne isplovio, nebo je bilo mutno i teško,
isijavajući otoke naprosto luđačkog svjetla, na kojem sam još u daljini
razaznavala bljeskove njegova žutog trupa.
Mister Stewart i njegova supruga napokon su mi donijeli u sobu
grijalicu, koju su mi odavno obećali, pa sam iskoristila priliku da mu
postavim nekoliko pitanja u vezi s otpuštanjem iz logora, na što sam ponovno
naišla prelistavajući Hirschfelderov dnevnik, a da nikako nisam mogla
shvatiti o čemu je zapravo riječ. Sudeći po svemu što mi je ispričao, to je
zacijelo bila krajnje apsurdna situacija, tim više što su uhićenja nakon
strogih postupaka vlasti u svibnju i lipnju i te godine prekinuta već sredinom
srpnja, a koncem mjeseca već je postojala takozvana bijela knjiga, navodno
s osamnaest kategorija, od kojih je trebalo zadovoljiti samo jednu kako bi se
ponovno stekla sloboda. Prvi zatvorenici, čula sam od njega, napustili su
otok već početkom kolovoza, a imao je, kao što je bilo i za očekivati, već
pripremljenu i prikladnu zgodu, koja je trebala stvoriti odgovarajući kolorit,
u ovom slučaju bio je to čuvar londonskog zoološkog vrta koji je iz logora
pušten prvi, jer su za vrijeme njegove odsutnosti slonovi navodno odbijali
uzimati hranu.
„Stječe se dojam da se ljude ovisno o raspoloženju slalo malo ovamo,
malo onamo, a da nitko ni najmanje nije brinuo što bi oni sami željeli“, rekao
je. „Jer, kad su iznenada otpušteni, mnogima više nije bilo jasno ne bi li bilo
bolje da jednostavno ostanu.“
Sjela sam na krevet dok je on zastao na vratima, pogledavajući s
vremena na vrijeme na hodnik, odakle ga je u svakom trenu mogla pozvati
žena, koja mu je vani bez sumnje već znakovima davala do znanja da
napokon krene s njom.
„Zamislite, u Londonu je većina živežnih namirnica već bila
racionirana, a ovdje se još do kasno u jesen bez poteškoća moglo dobiti sve“,
dometnuo je. „To, naravno, nije bio stvarni razlog, ali ako si ne želite priznati
da se bojite, nikakav odgovor neće vam izgledati dovoljno neuvjerljiv.“
Ni u Hirschfelderovu dnevniku, između njegove izričite nade da će se
uskoro opet naći vani, kako je zapisao odmah po dolasku na otok, i zapisa iz
kasnog ljeta kako bi se polako mogao priviknuti na logorski život, nisam
pronašla ništa što bi objasnilo taj zaokret u raspoloženju, osim naznake kako
su ga Lomnitz i Ossovsky uvjeravali da je budala ako želi otići a da nije naveo
zašto.
Ono najočitije nedostajalo je, no ja nisam imala objašnjenja ni zašto u
to doba ni riječju nije spomenuo zračne napade na ciljeve u Engleskoj, sve
dok me gospodin Stewart nije podučio pravom stanju stvari.
„Na otoku su ljudi doslovce bili izvan dometa“, rekao je takvim tonom
kao da očekuje sažaljenje. „Nadaleko nije bilo mjesta gdje bi se čovjek osjećao
sigurnijim.“
Svejedno me čudilo kako je Hirschfelder pod nadnevkom od prvog
srpnja, kad je iz Liverpoola isplovio brod s njegovim cimerom, dok je u blizini
grada, kako sam saznala od Madeleine, bombardiran jedan aerodrom,
razmišljao samo o tome kako da se otarasi blijedog i onog s ožiljkom, koji su
mu navodno čitav dan bili za petama, a da ništa drugo nije zamijetio ili
zabilježio. Čudilo me je to utoliko više što je kasnije, posebice tjedan dana
prije Božića, iscrpno pisao o zapaljenim dokovima u daljini, njihovu odsjaju
na nebu, koji se mogao vidjeti iz logora, prigušenoj buci detonacija, a jednom
je čak i zamijetio kako mu je od eksplozija bombi pod nogama zadrhtalo tlo,
iako je razdaljina preko mora morala iznositi najmanje stotinu dvadeset
kilometara. Više puta spominje potom jata bombardera, koji su na putu za
Belfast prelijetali otok, a ako me u tome nešto zapanjilo, to je svakako
bešćutnost s kojom ih je opisivao, kao da ga nimalo nije plašila hladnoća s
kojom su se na mjesečini pojavljivali i poput čudovišnih čeličnih kukaca
probijali kroz mrak, dok im je brujanje i roktanje dopiralo iz svih smjerova
u isti mah.
To odgovara i trijeznosti njegovih bilješki kada bez komentara nabraja
čitave skupine ulica, na što se ograničio kad su u rujnu započeli napadi na
London, pukog spominjanja bombardiranih gradova, koje u mjesecima koji
su uslijedili navodi jednog za drugim kao da se njihovo bombardiranje
razumije samo po sebi, njihovo navođenje koje je na mene djelovalo poput
zamuckivanja učenika na nastavi zemljopisa od kojeg se traži da najvažnije
svjetske centre nabroji prema broju stanovnika, a on uspijeva proizvesti
samo potpunu zbrku, poput preporuke u neortodoksnom turističkom vodiču
da se po mogućnosti otputuje u određeni grad, ili još prije poput upozorenja
da ga se u svakom slučaju izbjegne. Prave litanije uništenja kod njega su
svedene na nekoliko imena i ja ih nikada nisam uspjela pročitati a da pritom
ne zamislim skupinu časnika koji stoje pred velikom kartom glavnog
stožera, dok je jedan od njih stupio korak naprijed i kratkom palicom
pokazuje rupe, preostale među raznobojnim pribadačama. Očito mu nije
pošlo za rukom primjereno prikazati događaje, tim više što u njemačkom
jeziku zaista i ne postoji izraz koji bi odgovarao engleskoj izvedenici od riječi
„blitz“, koju sam prvi put čula kad je gospodin Stewart spomenuo „blitzed
areas“, pojam s kojim sam povezivala slike zgrada, zabljesnulih na jarkom
svjetlu eksplozije, grubo, porozno i na trenutak bez ikakva uporišta u svojoj
prirodnoj formi prije no što se bešumno uruše same u sebe.
Bilo je to još u mojoj sobi, točno se prisjećam kako je iskušavao tu riječ,
kao da nešto posuđeno pun ponosa vraća očišćeno i polirano, a upotrijebio ju
je odmah nekoliko puta za redom, dok je pričao kako je otok ostao uvelike
pošteđen razaranja.
„Sve zajedno jedva da je bilo više od šačice bombardiranja“, rekao je
prije no što je otišao. „Izravni napad bio je manja opasnost nego ako bi neki
zrakoplov zalutao ili bi ga gonili, pa bi se morao riješiti tereta.“
Navečer je pored otvorenih vrata sjedio u izbočenoj sobi do glavnog
ulaza i mahnuo mi neka dođem k njemu kad je vidio da se spremam izaći.
Televizor je bio uključen te je, iako sam sjela do njega, još nekoliko trenutaka
pratio program prije no što je ustao i isključio ga. Neko vrijeme oklijevajući
je prostajao nasred sobe, kao da razmišlja zašto me je pozvao, ponudivši me
pićem kao da nastoji dobiti na vremenu.
Bit će da sam ga pogledala kao da se pribojavam da bi mogao postati
nasrtljiv, jer si drukčije ne znam objasniti zašto se nije pomaknuo s mjesta
dok mi je davao do znanja da mu je žena izašla iz kuće i da se neće vratiti
barem sat vremena.
Prvi put nije ju nazvao gospođa Stewart, a i nasmijao se samom sebi
malo previše ostentativno za moj ukus, dok napokon ipak nije krenuo prema
stoliću pokraj fotelje i napunio dvije čaše viskijem pruživši mi jednu, dok je
drugu digao prema svjetlu i pažljivo promotrio prije no što je otpio gutljaj.
„Pretpostavljam da još uvijek nastojite pronaći nešto posebno“, rekao je.
„Oprostite mi na igri riječima, ali kad već nije mrtvac, onda neka je barem
leš u podrumu, iako vam ja ne mogu pružiti čak ni to.“
Pogledala sam kroz prozor gdje je čekao taksi, čiji je vozač pored
otvorenih vrata stavio novine na volan i listao ih, dok je on nehotice
uzmaknuo korak natrag.
„Nije bilo nikakvih zlostavljanja, nikakvih mučenja, ništa“, nastavio je
s cinizmom kakav od njega ne bih bila očekivala. „Najveća poteškoća za
zatvorenike bila je kako ubiti vrijeme.“
Bio je to čovjek koji mi je pričao o simpatizerima nacista u logorima, i
razljutilo me je što mu se nisam suprotstavila na mirniji način, već sam se
sva zbunila, poput gimnazijalke počela pričati o gubitku časti i olakšala mu
da me ismije.
„Biste li vi sa svojim krvnikom podijelili postelju?“ Umjesto da reagira
na moje riječi, on je sjeo, prebacio nogu preko noge i stao promatrati stopalo
koje se njihalo gore-dolje kao da ne pripada njemu, dok je s jakne cupkao
nevidljiva vlakna.
„Ma, to su samo riječi“, rekao je potom. „Na koncu je ionako jedino važno
imate li što jesti, krov nad glavom i možda još dovoljno novca da kupite
cigarete.“
Dotočio si je viskija, a ja sam i prije no što je zaustio znala što će sljedeće
reći, toliko sam često već čula tu rečenicu, koja je trebala objasniti
neobjašnjivo i uvijek služila kao posljednje opravdanje za najveće
nelogičnosti, pred kojim su morale zanijemjeti sve sumnje. „Nemojte
zaboraviti, bio je rat.“
Onda mi je nazdravio i ja sam ispila svoju čašu, zatekavši se nedugo
zatim na šetalištu s osjećajem da mi je netko sasuo na glavu vjedro ledeno
hladne vode. Uza sav oprez spram njegove prijaznosti ipak nisam bila
očekivala da će mi u takvom tonu očitati bukvicu, tim gore što bih inače čak
i bila sklona složiti se s njim. Jer ja sam i dalje imala tek nejasnu predodžbu
o životu u logorima, nisam znala što se zaista skrivalo iza nepromjenljivih
okvirnih podataka, između fiksnih točaka protjecali su sati, između buđenja
i prozivke i vremena za jelo, sati za kojih je svatko morao izaći na kraj sa
samim sobom i utoliko je valjda ipak bio u pravu kad je rekao da se na koncu
ne radi o izvanrednom stanju, ni o nekoliko teških riječi, odgovaralo to meni
ili ne, već o tome kako su se internirci navikli živjeti jedni s drugima, ne o
uzbunama i bombardiranjima, već o čekanju na njih, kako je na koncu riječ
u prvom redu o čekanju samom, želi li netko zaista shvatiti nešto od toga što
je tada određivalo život na otoku.
 U svom dnevniku Hirschfelder se zbog toga doduše gotovo i ne jada, ali
već mi okolnost njegove lake razdražljivosti izgleda kao dostatan dokaz da
je s čekanjem lošije izlazio na kraj nego što se pokušavao uvjeriti. Nekoliko
izraza dobrog osjećaja očigledna su obmana spram njegova vječitog
zanovijetanja, za koje mu je, imam dojam, gotovo sve moglo pružiti povod,
svaka smetnja koja bi prekinula ustajalu svakodnevicu kao da ga je
izbacivala iz ravnoteže, šetnje, kojima se isprva još radovao, kasnije ih se
užasavao, kontrole koje su provodili stražari, nasumična provjeravanja i
česta pretraživanja njegovih stvari komentirao je samo još na sarkastičan
način, a u listopadu, kad je jedan zatvorenički orkestar u Derby Castleu
trebao održati dugo najavljivan, svima pristupačan veliki koncert, a taj je
otkazan zbog učestalih zračnih napada na London jer su se organizatori
pribojavali da bi negodovanje zbog toga u publici moglo dovesti do nereda,
aplaudirao je bez zadrške. Uopće, učinilo mi se da su mu reakcije bile
obilježene gnušanjem i gadljivošću, tim više što ga se više podsjećalo na život
izvan logora, a kad bi o Lomnitzu i Ossovskom napisao da su nametljivi, da
su mu neprestance za petama i ponašaju se kao da su s njime ovce pasli, to
su bez daljnjega mogle biti šablone, no on je njima samo želio istaknuti da
mu je u prvom redu važno da nema publike ako bi se ponekad odmah ujutro
javio da je bolestan, te se potom, za vrijeme prozivke, samo pojavio na
prozoru njihove zajedničke sobe, ne dajući do navečer nikakve naznake da
bi mogao izaći iz kreveta.
Cilj njegove podrugljivosti od početka su bili i svi oni koji su se trudili
biti otpušteni, baš kao da u vlastitu odluku da to i ne pokušava nije bio toliko
siguran koliko je tvrdio. Dovoljno često ismijavao bi to koliko su neki
dotjerivali svoje biografije ne bi li ispunili jednu od kategorija, kako bi netko
tvrdio da je stariji ili mlađi nego što je zaista bio, ili kako bi si od danas do
sutra namjestio neku bolest ili pokušao dokazati da svojim kvalifikacijama
industriji oružja može pružiti tzv. doprinos od ratne važnosti, ili pak tvrdio
da mu predstoji odlazak u prekomorje, a da je samo izgubio isprave. Od
jeseni bio je svakodnevni igrokaz da skupina zatvorenika ujutro sa svojim
čuvarima ode na saslušanje, što ga je u gradskom sudu provodio jedan
inspektor londonskog Metropolitan Policea, a kad bi se popodne vratili, on
bi sjedio na stubama ispred svoje kuće i gledao kako nekolicina njih predaje
svoju prtljagu na kontrolu i pokušava svima dati do znanja da je to njihova
posljednja noć u logoru, dok bi se ostali šutke razišli. Imena onih koji bi bili
pušteni bilježio je, ukoliko ih je poznavao, zajedno s razlogom otpuštanja, a
za dana kad bi sumnje ovladale njime, očito je on bio taj koji je dvojicu svojih
sobnih drugova maltretirao uvijek istim pitanjem što im najviše nedostaje,
a kad bi jedan rekao da mu fali dobro jelo, napokon nešto različito od splačina
koje su tamo dobivali, juha od fritula kao predjelo, kuhana govedina s
hrenom i na kraju okruglice od marelica, a drugi se dugo ne bi mogao
odlučiti, dok na kraju ne bi započeo s nabrajanjem koje je djelovalo kao
turistički program za vikend-putovanje u Beč, to ga je, čini se, smirivalo i on
bi s njima dvojicom bar na neko vrijeme bio pomiren.
Još uvijek nisam u potpunosti shvatila kako su stajale stvari s
pionirskim korpusom, ili mi bar nije jasno zašto se mjesecima nakon što ga
je prvi put spomenuo prijavio tamo, tim više što za kasnije razdoblje često
nema bilješki. Da je na koncu uopće mogao završiti tamo, čudi me tim više
što je u početku neprestance rogoborio protiv časnika za novačenje, koji je
navodno već u kasno ljeto za lijepih dana na cesti ispred kuća u logoru
postavljao svoj stolić i vrbovao za svoju postrojbu ljude koji su se na taj način
htjeli izvući iz logora. Govorio je o tome sa sprdnjom kao o ženskom poslu, i
kako to nije ništa za pravog muškarca, ako već mora u vojsku, onda odmah
u borbene jedinice, a ne da stražari pred skladištima sa streljivom, uklanja
posljedice bombardiranja ili bude sićušan članak u lancu logistike, sve to
trubio je još ujesen, da bi godinu dana kasnije bez ikakvih velikih riječi
prešao k njima.
Čovjek se na to dugo ne mora osvrtati, kao što se ja nisam osvrtala, ali
na koncu ipak će ga razljutiti što se on sprdao s aktivnostima u logoru,
posebice s predavanjima koja su držali drugi zatvorenici, nad kojima bi se
samo smješkao i ostajao u svojoj sobi dok bi čitavi rojevi zatvorenika sa
svojim stolcima izlazili na šetalište i na suncu slušali čemu ih kakav profesor
može podučiti iz svog stručnog područja, kao da je najgore čega su se mogli
pribojavati zaista bila mogućnost da bi im usred rata moglo postati dosadno.
Mjesta su to u njegovu dnevniku zbog kojih bih se, dok sam ga čitala, svaki
put iznova razljutila na njega, zbog prijezira koji progovara iz njih, jer je
tada još bio uvjeren da je podčinjavanje sudbini jedini način da
dostojanstveno preživi svoju internaciju, dok bi svaki napor da se učini nešto
za ili protiv toga sam po sebi već predstavljao izdaju, a kad ne može a da se
ne sprda s pokušajem pokretanja logorskih novina, kad je čak i nekoliko
hektografiranih listova s tekstovima njegovih supatnika koji su se jednom
ili dvaput dijelili po kućama u njemu izazvalo izljev gnjeva, nije mi jasno
protiv koga je sve to upereno, ako ne protiv njega samog. Ima nečeg odbojna
u tome kad objavljene pjesme naziva plačljivima, kad napada procjenu da će
rat potrajati još dosta godina i predbacuje ljudima da se ulizuju upravi logora
ako pohvale velikodušnost zemlje, kad u nekoj vrsti opisa sebe samih napišu
upravo ono što im se dugo predbacivalo, da London proživljava pakao, a oni
su živi, zdravi i na sigurnom, a u svojoj netrpeljivosti naprosto nadmašuje
sama sebe kad na svom krutom njemačkom sotonizira njihov engleski,
služenje njime naziva oportunističkim i na kraju tvrdi da je posrijedi
trabunjanje koje vjerojatno samo ljudi koji nisu Englezi mogu smatrati
jezikom, dok će ga Englezi u najboljem slučaju doživjeti kao povredu dobrih
običaja.
Od toga u mojim očima sasvim odudaraju odlomci u kojima piše kako
se na kraju ipak priključio jednoj od radnih jedinica, koje su ujutro napuštale
logor i vraćale se u njega tek navečer. Prije svega, nitko mi ne može objasniti
kako se nakon svega što je napisao odjednom mogao oduševljavati za to da
negdje u brdima isušuje močvare, uklanja kamenje iz najnegostoljubivijeg
terena, uništava grmlje i trnje, bode treset ili pomaže pri žetvi. To je isto
tako mogao napisati netko drugi, tim više što on radi pravu idilu od toga
kako seljaci ili još češće njihove žene s kamionima navodno dolaze na kapiju
po zatvorenike koji su im dodijeljeni, i mogla bih se zakleti da je nasjeo
predodžbama vlastitih želja, kad se izgubio u kičastom glorificiranju i
pretjeranom hvaljenju prisnosti spram stražara u svojoj pratnji. Već to da
mora rastrubiti kako su im naizmjence nosili puške, pa čak i za njih čuvali
stražu, kako bi bez straha pred kontrolom mogli malo odrijemati ili se, što
se mene tiče, i proveseliti s nekom seljankom, čini mi se, bilo točno ili ne,
mjerodavnim za određen način gledanja.
To me podsjeća na Leovo veličanje vremena provedenog u logoru, jer za
njega, kao što klišej nalaže, rat nije bio ništa više nego pozadina ispred koje
tek niču prava prijateljstva, a ako bi to, zajedno s banalnostima koje mi je
gospodin Stewart te večeri u svojoj izbočenoj sobi povjerio kao vječite istine,
trebali biti rezultati mog istraživanja, to me je, razumije se, moralo
razočarati. Priznala ja to sebi ili ne, podsvjesno sam se još uvijek nadala da
sam na tragu nekoj tajni, ali nakon što me je tako odbio, mogla sam se samo
još obmanjivati. Njegovom zaslugom ostala sam bez iluzija, a opisi u
Hirschfelderovu dnevniku otad su mi se činili samo još kao puko
premještanje rekvizita na pozornici, prije no što će direktor kazališta s
njegovim crtama lica stati pred zastor i objaviti da nema predstave.
Za doručkom, sljedećeg jutra, bio je vrlo šutljiv. Na šeprtljav način
uključio je svjetlo na mom stolu, prije no što sam to dospjela učiniti sama, i
nastavio mesti pod. Za to vrijeme nestao je nekoliko puta u kuhinji i dok su
se dvostruka vrata ljuljala amo-tamo čula sam ga kako razgovara sa svojom
ženom, a da riječi nisam razumjela. Onda je zavladala tišina i ja sam već
namjeravala otići, kadli se vratio i ipak započeo razgovor sa mnom.
„Žao mi je ako sam vam se zamjerio“, započeo je obazrivo. „Mene se ne
tiče za čime vi tragate, no želio bih spriječiti da se istrčite u pogrešnom
smjeru.“
„Za to više nema opasnosti.“
I sama sam bila iznenađena odlučnošću svog odgovora, popraćenoga
gestom kao da jednim jedinim pokretom ruke želim pomesti sa stola sve o
čemu smo razgovarali proteklih dana.
Nato se nasmijao, a ono što je uslijedilo vjerojatno je bio savjet koji je
dao već tisućama turista kad bi mu se popeli navrh glave.
„Razgledajte jednom zapadni dio otoka.“
Njegovo objašnjenje nisam morala dugo čekati.
 „Ostanite tamo dok ne vidite kako Sunce zalazi nad morem“, nastavio
je. „To će vas navesti na sasvim druge misli.“
Nakon toga za mene u Douglasu zaista više nije bilo posla i nakon što
sam pročitala novine, provela sam ostatak jutra lutajući amo-tamo. Odšetala
sam do svjetionika, posjetila još jednom muzej, u kojem je za razdoblje
internacije u turističkom odjelu uređena ljupka zasebna niša gdje su
zatvorenici, kao da su izvanzemaljci, označeni kao posjetitelji druge vrste, te
se popodne odvezla u nedaleki Laxey, ne bih li se odande zaputila
tračnicama električne željeznice, koje su vodile do najviše uzvisine na otoku.
Pri usponu pretekla me je prazna kompozicija, koja mi je isto tako prazna
kasnije opet došla u susret, a na svom jednoipolsatnom pješačenju nisam
vidjela ni žive duše, sve dok tik pred ciljem nisam prelazila cestu, pri čemu
me iznenadila kolona automobila koja je, gledana izdaleka, ležala na suncu
kao nepokretna svjetlucava traka.
Vrh se zove Snaefell. Vjetar, koji kao da je puhao sa svih strana
istodobno, svojim je brujanjem rastjerivao buku motora, sve dok mi u ušima
nije odjekivalo samo još njegovo pjevanje i zviždanje kad bi se ulovio među
stupovima antena koji su se u ograđenom prostoru njihali pred razbacanim
nebom, i bojim se da je pismo što sam ga na terasi vidikovca napisala Maxu
bilo isto tako patetično. Posluga nije dolazila, a ja se, zagledana niz strmu
padinu nad morem, po kojoj sam se bila popela, nisam zapitala bi li ga moje
pismo nakon svih ovih godina uopće još moglo zanimati pa sam mu, kao da
se to razumije samo po sebi, opisala što sam saznala o Hirschfelderovu
životu, pri čemu me ljuti da nisam mogla a da ga ne podsjetim na njegovo
oduševljenje, koje je uvijek bilo i sasvim apsurdno oduševljenje njegovom
samoćom. Možda je to bilo zbog pogleda kad sam se okrenula, pogleda preko
brežuljaka koji su se, poredani jedan do drugog, gubili u izmaglici daljine
kao fatamorgane, kad sam se prisjetila kako sam ne jednom ustvrdila da je
najveće blaženstvo kad je čovjek negdje daleko od kuće, a da nitko ne zna
gdje se točno nalazi, kad ga nije moguće lokalizirati, kao da zapravo više i ne
postoji, i koliko god mi se to učinilo smiješnim spram očigledne izgubljenosti
s kojom su se suočavali zatvorenici u logorima, znala sam koliko moram
paziti da ponovno ne nasjednem na njegove stavove, koji su bili samo
koketiranje s nečim o čemu ne može imati pojma dokle god je na slobodi.
Razglednice koje sam te večeri po povratku u pansion napisala
Hirschfelderovim trima ženama prije bi se moglo okarakterizirati kao
ćudljive, ali čak ni tu nisam bila sigurna da sam pogodila ton. Ipak, Margaret
i Catherine nikada nisu bile na otoku, što sam saznala od njih samih, a
Madeleine, kod koje isprva nisam znala bih li joj uopće još jednom pisala,
najvjerojatnije nije bila tamo, i morala sam si priznati da bi one vrlo lako
mogle steći dojam kako se pokušavam ugurati između njih i njihovih
sjećanja. U svakom slučaju, odabrala sam za sve isti motiv, prizor plaže s
kupališnim kolima širokih kotača, što ih mazge vuku u vodu, snimljen oko
smjene stoljeća, kad na Central Promenadeu u pozadini hoteli i pansioni,
koji će kasnije činiti logor, dijelom još nisu bili izgrađeni, i nadala se da će
shvatiti poruku, uzdati se u moje riječi kako nije postojalo ništa što bih im
mogla oduzeti i da u meni neće gledati hvalisavicu.
Moj posljednji dan na otoku ostao je rezerviran za Claru. Trajekt je
polazio sljedećeg jutra i ja sam, nošena iznenadnom odlukom, u telefonskom
imeniku potražila hotel u Portu St. Mary, koji mi je spomenula Catherine, i
saznala da više ne stanuje tamo, no zaista sam dobila i adresu na kojoj je
morala biti dostupna. Pola sata kasnije već sam krenula autobusom u
smjeru Castletowna, sjedila sam sva uzbuđena u prednjem dijelu gornjeg
kata, koji se na zavojima jako naginjao, obuzdavajući svoju nadu da bih od
nje mogla saznati više o Hirschfelderu nego od ostalih njegovih žena. Očito
je bila smještena u privatnom staračkom domu, kojem sam se odmah javila
i na pitanje je li mi ona rođakinja, još prije no što sam dospjela odgovoriti,
dobila obavijest da moram sići dvije stanice nakon aerodroma i tamo se
jednostavno raspitati.
Zgrada do koje me je jedna žena odvezla automobilom, nakon što sam
se na dobrih pola tuceta imanja raspitivala za put, ležala je bez pogleda na
more među brežuljcima. Na moje zvonjenje nitko nije reagirao, ali kad sam
se pošljunčenim putem približavala ulazu, neprestance mi se činilo da me
netko promatra. Rebrenice na prozorima bile su spuštene, ulazna vrata bila
su otvorena i ja sam pogledala u mračan hodnik iz kojega su široke stube
vodile prema prvom katu, gubeći se tamo u prašnjavom treperenju. Iako je
bilo sunčano, okolina kao da je bila uronjena u blijedo zeleno svjetlo, pa sam
zamišljala da bi pogled iz neke od soba morao biti jednak pogledu kroz
debelo, obojeno staklo, pogled na kišom ispran krajolik u kojem su nestajali
svi obrisi.
Iznenada se pojavila sestra i zamolila me da pričekam. Prije no što je
ostavila kolica kraj mene na verandi, znala sam da mi žena koja je u njima
sjedila neće moći odgovoriti ni na jedno pitanje. Izgledalo je da me uopće ne
primjećuje, a kad sam joj pogledala oči, postalo mi je jasno da je odavno
prestala govoriti. Ispod slamnatog šešira koji je nosila izvirivalo je nekoliko
uvojaka njene sijede kose, u kolicima je skliznula malčice u stranu i
usmjerila prazan pogled u daljinu gdje je, omeđen tragovima zrakoplova, u
procijepu među brežuljcima stajao trokut neba, uspravan poput zida.
Bila je to Clara, koju sam oduvijek zamišljala samo kao djevojku koja je
u ratnom Londonu poput mjesečarke lutala po kući u Smithfieldu, i nisam
znala kako bih se trebala ponašati. Uzela sam je za ruku, no odmah sam je
pustila.
„Molim vas, razgovarajte s njom“, rekla je sestra, koja je zastala u mojoj
blizini i promatrala me ne skrivajući radoznalost. „Ona vas, istina, ne
razumije, ali možete bar pokušati.“
 Pogledala sam je i ponovno se okrenula prema ženi u kolicima. Učinilo
mi se da sam joj time što sam uopće došla učinila nešto na žao, pa sam počela
govoriti, doslovce se zalijepivši za rečenicu što sam je besmisleno ponavljala
dok sam se sagibala prema njoj.
„Čujete li me, Clara?“
Onda sam govorila sasvim tiho, kao da joj želim biti što bliža.
„Dolazim od Gabriela.“
Smjesta sam zamijetila licitarsko srce oko njezina vrata, odvratnu stvar
kakva se obično pronalazi na sajmovima, ali tek kad sam pročitala natpis,
tijelom su mi prošli žmarci. Ben my Chree, pisalo je na srcu, a na iste riječi
naišla sam i u Hirschfelderovu dnevniku. Tamo im je bila posvećena čitava
stranica, kao jednoj od nelogičnosti koje nisam dalje istraživala i znala sam
da je smiješno, no odjednom sam se morala boriti da mi od ganutosti tom
slučajnošću na oči ne navru suze.
Gledala sam ružičastu šećernu glazuru na slovima, a kad sam upitala
sestru što bi to moglo značiti, dobila sam odgovor kojem bi Max, ćudljiv
kakav je bio, mogao predbaciti da je moguć samo u zbilji, dok bi u romanu
predstavljao puki kič.
„Trajektno udruženje u Douglasu nekoć je tako nazvalo jedan od
njegovih brodova“, rekla je. „Koliko znam, to je keltski i znači ‘djevojka mog
srca’.“
Suzdržavala sam se da njene riječi ne ponovim poput papige, pazeći da
mi ne vidi oči, jer sam već počela osjećati njihovu težinu.
„To je poklon od njene kćeri“, nastavila je kad je primijetila da očekujem
objašnjenje. „Ona stanuje u Manchesteru i jednom mjesečno dolazi joj u
posjet.“
Bilo mi je na jeziku da postavim još neka dodatna pitanja, no od toga
sam ubrzo odustala, skrenuvši temu razgovora još prije no što je uopće
započeo. Pretvarala sam se da me zanima svakodnevica u domu i slušala
njeno izlaganje više uopće ne obraćajući pozornost na njega.
Žena u kolicima bila je u tom trenutku kraj moje potrage, i ništa se ne
bi promijenilo da sam saznala više o životu na otoku ili čak krenula
rasvjetljavati mogućnost da je Hirschfelder možda otac njezina djeteta, na
što sam pomišljala već kod Catherine, a kad sam joj u krilo stavila njegovu
knjigu, koju sam bila ponijela sa sobom, i vidjela kako iz njenih slabašnih
ruku klizi na pod, ostavila sam je tamo i oprostila se.
Večer sam provela u svojoj sobi, a sljedećeg dana već sam bila na putu
prema trajektu, kad mi je gospodin Stewart ispričao da su nakon rata
petorica ili šestorica zatvorenika završila u ludnici u Bellamoni.
 Nisam ga bila ništa pitala, pa me je čudilo što neposredno pred moj
odlazak još priča o tome, baš kao da mi želi dati nešto što ću ponijeti sa sobom
na put.
„Ili ste zaljubljeni ili ste ludi“, rekao je kao da je to zaista jedno te isto.
„Ne postoji nikakav drugi razlog da se čovjek nađe ovdje, Bogu za leđima.“
Pokušala sam se kurtoazno nasmiješiti, no čula sam samo svoj teški
dah, koji je nestajao s vjetrom, ostavljajući za sobom burnu tišinu.
„Što vam je?“
„Ja sam star čovjek“, odgovorio je on. „Mene ne pitajte ništa, ali pazite
dobro da se i vama nešto takvo ne dogodi.“
 Sedmo poglavlje
S. S. Arandora Star
Sjeverni Atlantik
2. srpnja 1940.
Svjetlo u kabini bilo je mutnosivo, kad su te probudila dvojica Talijana koji
su, obojica goli do pasa, s ručnicima obješenim oko vrata, stajali pred
umivaonikom i strugali tupim britvama kratke dlačice s lica. U brujanju
motora bilo je nečeg nemirna, zgusnuta, s vremena na vrijeme brod bi
zadrhtao, buka na njemu utihnula bi i na trenutak bi se činilo kao da lebdi
u bestežinskom stanju, da bi potom svom silom zaorao vodu još dublje nego
ranije. S palube pred prozorom ništa se nije čulo, neizbježni stražar, čiji su
te koraci na brodskim daskama pola noći držali budnim, vjerojatno je sjeo
da se odmori, a kroz procijepe u daskama kojima je bila obložena ograda
palube vidio si nekoliko mrlja mora i njegova metalnog svjetlucanja, dok je
jedan pitao:
„Što misliš, koliko smo već prevalili puta?“
A drugi mu je odgovorio:
„Što bi želio čuti?“
I odmah potom nastavio:
„Kopna uglavnom više nema na vidiku.“
Sudeći po zvonjavi brodskog zvona, moralo je biti šest sati ujutro i ti si
se ponovno spustio u postelju, kao što si to uvijek radio kod kuće kad bi se
probudio prerano, dok su njihovi glasovi do tvog uha dopirali čas izbliza, čas
izdaleka, svjetliji glas prvog, koji je svima koji su to željeli čuti pričao kako
su ga prije točno tri tjedna uhitili na poslu u jednom restoranu u Fitzroviji,
i tamniji, umirujući glas drugog, koji bi mu uvijek iznova upadao u riječ. Iz
obzira prema tebi govorili su engleski, i usprkos tvom strahu od sivila pred
prozorom, bubnjanja kiše u kojem su vrebala čudovišta iz snova tvog
djetinjstva, tek što se u svitanje više nisu dala potjerati, laknulo ti je, kao
tada, kad su zvukovi odraslih u pokrajnjoj sobi bili dovoljni da se umiriš, i
pomislio si da je za tebe gotovo već postalo pravilom da budeš u društvu
stranih muškaraca, kao da se rat u tvom slučaju svodi na to da se negdje
pritajiš tih poput miša, dok uokolo propada svijet. Napola sklopljenih očiju
gledao si ih kako se vrte ispred zrcala, kao da brodska etiketa još uvijek
iziskuje ono što se naziva besprijekornim izgledom, kako pažljivo prelaze
oštricama preko obraza, na kojima je prozirna sapunica stvarala mjehuriće,
i brišu ih o ručnike, i pitao si se gdje li je samo mogao biti zastupnik pivovare,
koji je s vama dijelio kabinu, je li ispred kuhinje već stao u red za kruh ili je
po tko zna koji put izašao na palubu povraćati, da bi se po povratku ponovno
stao zaklinjati kako nije previše popio, već samo ima morsku bolest, kao da
bi ta razlika mogla spasiti njegovu dušu.
Točno tri dana prošla su otkako je novi napokon otvorio as, a ti se na
prozivci umjesto njega šutke javio za odlazak, jer odavno ti se činilo
normalnim da ni od ostalih nitko ne digne glas, jer zamjenu ionako nitko ne
bi primijetio ili je bar ne bi želio primijetiti, izgledalo ti je poput pravedne
kazne što si bio toliko glup i uopće prihvatio igru, što te liječnik na pregledu
koji je uslijedio nije smatrao gotovo ni dostojnim pogleda, o stražarima da se
i ne govori, i već si s malom skupinom drugih završio na trajektu, koji će vas
odvesti s otoka, naslonio si se na ogradu shrvan istim umorom koji te je i sad
opet obuzeo, umjesto otpusne isprave u ruci si držao komad kartona s
otiskom svog palca, pečatom i zapovjednikovim nečitkim škrabotinama,
registrirao si jedino da su osim mornara s tobom bili zastupnik pivovare i
profesor, i tijekom čitave plovidbe gledao si da ostaneš sam. Jednu noć
proveli ste u prijelaznom logoru u Liverpoolu, odakle ste odmah ujutro otišli
u pristanište gdje vas je već čekao brod, još uvijek nisi mogao povjerovati, no
bio je to isti brod kojemu si se za svojih šetnji londonskim West Endom tako
često divio ispred ureda Blue Star Linea u Regent Streetu, u čijem je prozoru
bio izložen model, nije bilo sumnje, ime se, napisano velikim tiskanim
slovima, moglo pročitati na pramcu, bio je to brod za koji je društvo trubilo
da je najekskluzivniji na svijetu i da ima samo prvi razred. Kao da rat
neposredno ne predstoji, proteklog ljeta na njegovu programu još se nalazilo
sunčano krstarenje za božične blagdane, njegova odredišta zadržala su ti se
u sjećanju, ona na Karibima, Sredozemlju i atlantskoj obali Sjeverne Afrike,
na kojima je za boljih dana zaista pristajao, ma koliko nestvarno ona zvučala
u tvojim ušima. S tim je, naravno, bilo gotovo i brod se, pomislio si, pred
vašim očima pojavio poput priviđenja kad su vas u koloni po dvojicu vodili
prema pristaništu, njegovi nekoć crveni kamini s plavom zvijezdom na
bijelom krugu bili su premazani sivom bojom, prozori zatamnjeni, a na
promenadnoj palubi bile su ograde od dasaka i bodljikave žice, sprijeda i
straga nalazio se sad po jedan top čije su se cijevi više nevoljko no prijeteći
propinjale prema nebu. Duž čitava keja vrvjelo je od zatvorenika koji su
čekali na ukrcaj i ti si ih ponovno vidio pred sobom, s kovčezima pored noge,
vidio si kako se nekolicina njih, kad god bi se pojavio netko tko se doimao
važnim, uvijek na isti način gurala naprijed, dok ih stražari ne bi potjerali
natrag u kolonu, vidio si kako mu gestikuliraju iza leđa, da bi potom ponovno
stali na staro mjesto, pazeći da se njihovo uzbuđenje po mogućnosti ne
primijeti.
Mnogi od njih bili su Talijani, internirani, poput one dvojice u tvojoj
kabini koji su se upravo drugi put sapunali, preko noći s ulaskom njihove
zemlje u rat, a ako su im priče bile točne, u njihovim logorima često im ni
izdaleka ne bi bilo tako dobro kao vama na otoku, ukoliko glasine o Warth
Millsu u Buryju nisu bile puko pretjerivanje, to neprestano ponavljanje
jadikovke o napuštenoj tvornici pamuka, u kojoj je kiša nezaustavljivo
prodirala kroz razbijen stakleni krov, dok bi se noću istrunuo, uljem umrljan
pod morao dijeliti s čitavim čoporima štakora.
„Od ovog vijuganja još ću se razboljeti“, čuo si jednog kako govori.
„Izgleda mi kao da se ne mičemo s mjesta, već samo bez prestanka krstarimo
amo-tamo nad jednom te istom točkom.“
Drugi se složio:
„Ako se tako nastavi, nikad nećemo stići u Kanadu. Srećom, New
Foundland ne zvuči loše. Kako se ono zvalo mjestašce?“
A prvi će:
„Koliko znam, St. John’s.“
A drugi uzvrati:
„To zvuči ohrabrujuće.“
Uslijedio je prigušen smijeh, što ga je brujanje motora napola zaglušilo
prije no što je utihnuo poput kakva zamuckivanja.
„Kod kuće se svaka selendra tako zove.“
„St. Jean de Luz“, rekao je šef kantine, razvukavši usta kao da mu svaki
slog predstavlja mučenje. „St. Jean de Luz.“
Ti naravno nisi mogao a da ne upitaš:
„St. Jean de Luz?“
Poput svjetskog čovjeka koji je bio posvuda i mjesta koja je poznavao
spominjao tek svisoka, kao da ih je obavio jednom zauvijek, on te je stao
poučavati:
„To je u Biskajskom zaljevu i bila nam je posljednja luka prije no što
smo uplovili u Liverpool da vas pokupimo.“
Bilo je pola sata do ponoći, a još uvijek se nije potpuno smračilo, on je
spustio rešetku na svojoj prodajnoj loži i sjeli ste jedan nasuprot drugome u
ulaznoj dvorani, odakle se širokim stubama moglo sići u nekadašnju
blagovaonicu, i gore na terasu promenadne palube, sjedio si tamo i gledao
kako se prvi muškarci pred vama izvaljuju na madracima, dok ti je on pričao
o lutanjima što ih je brod prošao tijekom posljednjih mjesec dana.
„Povlačenje duž francuske obale prema jugu postajalo je sve kaotičnije“,
rekao je. „Da nije bilo španjolske granice, vjerojatno bismo bili sišli do
Gibraltara“, a ti si ga gledao kao da ti nije jasno o čemu govori. „Bilo je to
kao kad se postupno pada niza stube i pritom o svaku udari glavom“,
nastavio je nasmiješeno. „Na početku su nas poslali u Brest, onda smo morali
u Quiberon, potom u Bayonne i naposljetku u tu bijednu selendru, iza koje
civiliziran čovjek više nema što tražiti“, na tom mjestu napravio je stranku
kao da očekuje da mu protusloviš. „Dvaput su se nad pristaništem pojavili
neprijateljski bombarderi i mi smo taman još stigli uteći“, nastavio je, ne
mareći za tvoju šutnju. „Ostalo nam je samo još toliko vremena da se vratimo
u Fallmouth i iskrcamo ljude koje smo izvukli“, a ti mu gotovo nisi
povjerovao da je to bila ista posada koja je na brodu brinula za evakuirane
vojnike i izbjeglice, koji bi se zadovljili i s najgorim prodavačima duša, ista
posada koja je još prije godinu dana publici, koja se lagano dosađivala,
ispunjavala i najmanju želju, kako ne bi morala vidjeti znakove za uzbunu,
koji se odavno nisu vidjeli više samo na obzorju, iritirano si ga slušao i rekao
samom sebi da ne mogu biti istinite priče što ih je kao barmen u pušačkoj
sobi još neposredno pred rat doživljavao od gospode koja su putovala
njegovim brodom, glasine koje je navodno čuo, tračevi, frivolnosti i smiješni
skandali nekolicine privilegiranih koji su očito bili čvrsto odlučili zabavljati
se do posljednjeg trenutka.
„Još sad mi se naježi koža kad pomislim da su naše zaključne dvije
postaje nekoliko dana prije napada na Poljsku još bile Gdanjsk i kanal
između Sjevernog i Istočnog mora“, rekao je glasom iz kojeg je nestalo sve
boje. „Prema programu trebali smo koncem kolovoza opet biti u
Southamptonu, ali naravno da su nas odavno pozvali da se vratimo i već smo
se s nekoliko stotina Amerikanaca nalazili na putu za New York kad smo
čuli da je objavljen rat.“
Vani su se nad namreškanom pučinom pojavile prve zvijezde, zacijelo
ste zaobišli najsjeverniju točku Irske i ti si se hrabrio riječima:
„Izgleda da će biti mirna noć.“
On te je pogledao, kao da ne čuje dobro.
„Ne bih bio baš toliko siguran u to. Nalazimo se na ruti kojom prometuje
mnogo brodova, a u blizini obale najčešće ima više prometa nego što bi čovjek
želio. Ne bih prognozirao dok se ne nađemo na otvorenome moru.“
Zadrhtao si pri pomisli na razdaljinu koja se otvarala, na kilometre i
kilometre uzdišuće vode koji su još bili pred vama.
Bio je to kraj jednog dugog dana kad ste nakon neizdrživa čekanja na
brodu u praskozorje morali napustiti Liverpool, bilo je malo nakon ponoći, i
dokle god je na vidiku bilo kopno, ti si se osjećao zaštićenim, dokle god vas
je pratila velška obala, sve do kasna prijepodneva, potom se zdesna pojavio
otok Man, a potom slijeva već Irska, pokatkad tako blizu da ste mogli
razaznati pojedine kuće u naseljima, a ti si razmišljao o zrakoplovu koji je
oko podneva s kopna prešao k vama i signalima s vama razmijenio podatke
o vremenu, i samo si mu se s okolišanjem usudio proturječiti.
„Ne sviđa mi se što kapetan nije naredio nikakve vježbe za slučaj
opasnosti“, obratio ti se odmah potom on. „Ako se nešto dogodi, izbit će
panika dok trepneš okom.“
Pogledao si prema likovima koji su ležali jedan pokraj drugog na podu,
toliko stiješnjeni da je među njima preostao samo još uzak prolaz do stuba,
dok su vrata prema liječnikovoj ambulanti bila zatrpana, i rekao:
„Sad je prekasno za jadanje.“
Na njega nisi ostavio nikakav dojam.
„Ne znam koliko je ljudi na brodu, ali siguran sam da četrnaest čamaca
za spašavanje ni izdaleka neće biti dovoljno.“
Tim riječima vratio se svojoj najdražoj temi, kojom je čitavo popodne
izluđivao ljude.
„Ne razumijem zašto nam nisu poslali barem pratnju, kad čak i
najsmješnije transporte otpada prate čitavi konvoji.“
Onda je pričao o testovima s mrežama protiv torpeda, koje je brod
tijekom tri mjeseca nakon izbijanja rata očigledno morao proći, i napomenuo
da na kraju ipak nije opskrbljen njima, a ti si se zagledao kroz prozor u tamu
i pokušao razaznati obrise obale, dok je on govorio svojim monotonim glasom
koji je u nepravilnim razmacima prijetio da će mu zatajiti, postajući
iznenada glasniji, nakon čega bi se ponovno stišao.
„Bilo je to u Portsmouthu i mi smo svakog jutra s tim stvarima na
bokovima broda isplovljivali u Kanal, vraćajući se tek navečer“, rekao je kao
da je riječ o šali. „Koliko znam, rezultati su bili dobri, no program je prekinut
bez ikakva obrazloženja i smatram da ćete me razumjeti ako koji put kažem
kako ćete najveće sabotere naći u vlastitim redovima.“
Dvojica Talijana završila su s brijanjem i ti ih nisi morao ni pogledati
da znaš kako se upravo ledenom vodom peru ispod pazuha. Koliko god
osluškivao stražarove korake, s promenadne palube ni dalje nije bilo čuti ni
zvuka, zastupnik pivovare nije se pojavio, a hihotanje one dvojice za
umivaonikom, njihovo smijuljenje i kokodakanje dok su se međusobno
prskali vodom, podsjetilo te je na umjerenu razuzdanost prethodne večeri
kad su vam, kao da ste platežno sposobni gosti, stjuardi u uniformama na
vaše veliko iznenađenje servirali pivo i ljepljiv, ružičast džin, a netko je
negdje pronašao gramofon i nekoliko ploča i puštao u nekadašnjoj plesnoj
dvorani sve vrijeme jedne te iste šlagere. Ležao si tamo, slušao ih kako se
smiju i razmišljao kako je tvoja napetost postupno splasnula, kako si prestao
svakih nekoliko trenutaka gledati na pučinu, nema li tamo svejedno nečeg
sumnjivog, da bi potom provjerio prisutnost stražara u promatračnici,
razmišljao si o zatvorenicima koji su se ganuti počeli međusobno grliti i što
li se šefu kantine moglo motati po glavi dok je s nevjericom gledao tu
nesvakidašnju predstavu, i u ušima ti je odjednom odjeknuo glas tvog oca,
koji te je dozivao.
Čuo si dvojicu Talijana kako između madraca u kabini hodaju gore-
dolje, završavajući, sudeći po šuštanju, s odijevanjem, čuo si ih kako
prekapaju po svojoj prtljazi i znao, još prije nego što su išta rekli, što će biti
na dnevnom redu. Nije te čudilo što se žale, ta u zemlju su došli slobodnom
odlukom, a odjednom su imali isto tako malo prava kao najobespravljeniji,
kao izbjeglice s kojima im se prije svega nekoliko tjedana još ne bi palo na
pamet uspoređivati. Uputili su te u svoju priču kao da baš od tebe očekuju
da ih oslobodiš svake sumnje, ispričali su ti da potječu iz okolice Parme,
odakle su otišli prije više desetaka godina, najkićenijim riječima hvalili su
svoju domovinu, ističući istodobno da su odavno postali Englezi, a kad bi
pomislio na to kako su govorili o svojim zemljacima, kao da bi trebao
povjerovati već zvuku njihovih imena, o svojim supatnicima, koji su također
bili na brodu, kako su nabrajali jednog po jednog, ne sjetivši se pritom ni da
bi se prvo trebali predstaviti sami, Zangiacomi i Maggi iz Ritza, Zavattoni iz
Savoya i Borgo iz Cafe Anglaisa, očito sve kuhari i konobari s reputacijom
polubogova, bilo ti je posve jasno da prema sebi nisu dopuštali odnos koji im
se nije činio primjerenim.
„Sa mnom gospoda u Londonu mogu raditi što ih volja, samo dok me
opet ne nazovu fašistom“, započeo je jedan od njih iznova, na što je uslijedilo
hektično afektiranje, kao da si objema rukama briše prašinu s ramena. „Na
to ovi žderači riba i krumpirića naprosto nemaju pravo.“
Drugi mu reče:
„Prestani se već jednom bahatiti.“
A prvi uzvrati:
„Ti samodopadni dečki trebali su vidjeti tko je od njihovih ljudi sve
osvanuo u klubu na Charington Cross Roadu, da bi predstavnicima
veleposlanstva lizao ruku i izgovarao zdravice za Ducea.“
Drugi uzdahne:
„Ti si ovdje na brodu gdje tvoje fantaziranje ne zanima nikoga, čak ni
da možeš dokazati da je čitav kabinet bio tamo.“
Pred sobom si ponovno vidio predstavnika pivovare, kako leži ispred
bivše tamne komore u vlastitoj bljuvotini, a bilo je tek deset sati navečer,
toliko brzo uspio se napiti gotovo do besvijesti iz svog sljedovanja i ostataka
koje je nažicao od drugih, vidio si ga kako leži i sopće poput velikog, žalosnog
psa, trabunjajući sve vrijeme nešto nerazumljivo o svojoj djeci, da bi se
naposljetku rasplakao, dok si ga ti uz pomoć jednog stjuarda pokušavao
odvući u vašu kabinu.
Tvoj otac stajao je pored brodske ograde u bijelom odijelu, s čašom u
ruci, i mahao ti da dođeš k njemu. Sve vrijeme te je dozivao, a brod je ležao
usidren u sićušnom zaljevu, omeđenom palmama, vidio si ga na blještavom
suncu i sav zrak kao da je bio prožet svjetlom, iako je još bilo prijepodne, a
nebo vedro, njegovo blijedo plavetnilo na rubovima je djelovalo prozirno, ne
skrivajući pred čovjekom baš ništa. Kad si došao do njega, zagrlio te je i samo
rekao:
„Dobro je da si ovdje, Gabriele.“
I znao si da je bio dobar izbor što se nisi priključio društvu koje je na
plaži htjelo napraviti piknik, prevalivši u čamcima koji su stigli s kopna već
pola puta, no pokušavao si djelovati što je više moguće usputno:
„Rekao si da moraš razgovarati sa mnom.“
Oklijevao je s odgovorom, na što si kod njega i bio naviknut.
„Nema žurbe, ali jednom ćemo morati porazgovarati o nekim sitnicama,
ako nemaš ništa protiv.“
Zaista, već je prvog dana vašeg putovanja govorio o tome, otad te je
neprestance povlačio u stranu, tražeći pritom nekakve izgovore, prije nego
što ste uopće otišli na brod ispitivao te je kako ti se sviđa što si se napokon
malo odmaknuo od kuće i čezneš li možda već za domom, a potom je zapadao
u isprazne fraze, kako je Beč poput jedne od onih žena koje se prema čovjeku
loše odnose, a on se ipak ne može odvojiti od njih, ili nešto slično, ništavno,
ili bi se naprosto pretvarao da je izgubio nit.
„Moraš paziti na svoju majku, Gabriele“, rekao je sad, kao da ni na što
nije sve vrijeme smjerao. „Ja samo brinem za nju“, a ti si gledao za čamcima
pokušavajući spaziti nju i njezina muža, široke lađe s pokrovom za sunce
ležale su začuđujuće mirno na valovima, vidio si gola, preplanula leđa
veslača koji su ustajali i ponovno sjedali, hvatajući se ponovno vesla tek kad
bi iščeznuo pokret od prethodnog zamaha, tamne točke između bijelih mrlja
i svjetlucave vodene površine, znajući da tamo negdje mora biti ona, negdje
među damama u bijelom i gospodom u odijelima kaki boje koji su, kao da su
se dogovorili, već ujutro svi osvanuli s tropskim šljemovima, morala je sjediti
sa svojim velikim šeširom za sunce dok ti je on govorio. „U posljednje vrijeme
djeluje mi tako blijeda“, rekao ti je. „Vjerojatno stvari previše uzima k srcu“,
a ti si pomislio kako je oduševljeno još prije isplovljivanja gledala trgovce
koji su odveslali do broda i sa svojih splavi na dugim štapovima pružali svoju
robu ispruženim rukama i najradije bi ga bio pitao: „Koje stvari, oče, koje
stvari?“ i predbacio mu neka se i sam drukčije odnosi prema njoj, umjesto da
je se kloni zbog svoje tajnice, što je činio otkako ste se ukrcali, gledajući
pritom na dalek obrub od palmi, iznad kojega je unatoč ranom satu zrak od
vrućine već postao neproziran. „Ona je oduvijek bila razdražljiva, ali to je u
obitelji“, nastavio je. „Molim te, pobrini se da se smiri“, i odjednom si
pomislio da bi se mogla nalaziti u opasnosti, da bi mogla otići na kopno i ne
vratiti se više odatle, i jedva da si ga slušao, kad je on posegnuo za durbinom
i ničim izazvan počeo govoriti o Clari, koja se još uvijek nije bila pojavila,
kad je rekao da mu je polako ipak treba predstaviti, ako je već toliko dugo s
njom, dok je na gornjoj palubi brodski orkestar taman završio valcer koji je
on bio naručio, njegovi članovi spakirali su instrumente, a nekolicina ih je
zastala ispred bazena kao da samo čekaju naredbu da se smjesta bace u
vodu.
Pričekao si trenutak i osluškivao uzdahe koji su se iznenada prolomili
brodom, i tek si se potom usudio pokušati proboj:
„Još uvijek čekam da mi kažeš zašto si nas sve pozvao na ovo putovanje,
umjesto da na njega odeš sam sa svojom tajnicom.“
Time si ga potaknuo na rečenicu za koju je pretpostavljao da spada u
fundus velikodušnoga, već nešto starijega gospodina, kojeg je izigravao:
„Mislio sam da bi vam godila mala promjena zraka, a osim toga nikome
ne škodi da vidi malo svijeta.“
A ti si znao da to ne može biti razlog, da pred tobom taji što se zaista
skriva u pozadini vašeg putovanja, i pokušao si ga izmamiti iz
rezerviranosti:
„Siguran sam da ima neke veze s domom.“
On je naglo spustio durbin i odmjerio te od glave do pete, dok si ti
instinktivno izbjegavao njegove poglede.
„Tako si nemiran, Gabriele“, rekla je Clara, a bilo je već usred noći,
stajala je s tobom na panoramskoj palubi i držala te za ruku. „Djeluješ kao
da se nečeg bojiš.“
A ti si gledao tijela koja su se pod vašim nogama ispružila na brodskim
daskama, muškarci na jednoj, žene na drugoj strani, pobjegli iz svojih kabina
u kojima je zrak danima bio zagušljiv, ustajao i mrtav, ne dopuštajući
čovjeku da diše, zrak koji se u plućima osjećao tek kao vrelina, iako je
kapetan sve vrijeme pokušavao usmjeriti brod prema vjetru, gledao si bijele
ponjave pod kojima su se tijela kao u grozničavim snovima valjala amo-tamo,
na njih se spustio plavičast sjaj zvijezda, od kojih ni jedna kao da nije htjela
ostati na svome mjestu, i opirao si se drhtanju koje bi te uvijek spopalo od
njihova prizora, razmišljao si o domu i kako ti je već prve večeri na brodu
prošlo kroz glavu da bi se za vašeg izbivanja sve moglo rasplinuti u ništavilu
i nestati u nepovrat, ako se na vrijeme ne vratite kući.
 „Ali to su besmislice, Gabriele“, rekao je tvoj otac. „Vratit ćemo se mi
dovoljno rano i sigurno ništa nećeš propustiti.“
Ali ti se nisi dao smesti.
„Prešućuješ mi nešto.“
Postajao je sarkastičan:
„Sav si na svoju majku, koja se toliko dugo može uzrujavati zbog sitnica
dok joj se usred bijela dana ne počnu ukazivati duhovi.“
Kao da si samo čekao tu natuknicu, pretražio si zaljev do jednog kraja
do drugog, ne zamijetivši da ti se čelo orosilo znojem, gledao si kao da bi se
svakog trenutka iz šipražja trebala pojaviti horda divljaka i gađati
strelicama čamce koji se približavaju.
Osjetio si kako se Clara privila uz tebe i odgovorio na pritisak njezina
tijela dok je ona po tko zna koji put započela:
„Objasni mi što je s tobom.“
A ti si odgovorio:
„Ništa.“
A ona, još odlučnijim glasom:
„Nešto mora biti.“
Bojao si se da neće prestati s ispitivanjem i kako bi je spriječio da
nastavi govoriti, položio si joj prst na usne kao djetetu.
„Vjeruj mi, nije ništa.“
Neko vrijeme njen dah pod tvojom rukom bio je jedini šum, dok ti u
ušima nije ponovno odjeknuo njezin glas, koji ti je dovikivao nešto što nisi
mogao razumjeti, a odmah potom i glas djevojke koju si u ljeto pred izbijanje
rata oslovio na ulici, negdje u Myfairu, samo nekoliko riječi ostalo ti je u
sjećanju, na njezinu engleskom koji je zvučao tvrdo i ispresijecano poput
tvoga, tijekom prvih tjedana po dolasku u zemlju.
„Deset šilinga, prijatelju“, rekla je djevojka i otpuhnula zrak poput dima
cigarete. „Jeftinije ćeš dobiti samo ako si to napraviš sam.“
A Clara reče:
„Čuješ li me, Gabriele?“
A djevojka će opet:
„Deset šilinga.“
I ruka joj se već našla među tvojim nogama, pomičući se polako gore-
dolje, ona se smijala, gledala te sa smiješkom, jedva otkrivši pritom svoje
zube.
 „Što imamo tu za deset šilinga?“
A Clara će:
„Čuješ li me, Gabriele?“
A djevojka odjednom reče na njemačkom:
„Što tu imamo za Führera?“
A Clara će:
„Gabriele, što ti je?“
A djevojka:
„Ti si zemljak, zar ne?“
Pružio si joj novac koji si dobio od starice u Mile End Roadu kako bi
svoju djevojku mogao nekamo izvesti, zapleo se prstima u njenu kosu,
zatvorio oči i rekao:
„Hajde i drži jezik za zubima.“
Tvoj je otac stajao pored tebe i šutio, čamci su upravo stigli do obale i ti
si mu uzeo durbin iz ruke, da bi vidio kako veslači izlaze i kroz plitku vodu
tapkaju prema pramcu, gdje su se na petama izvalili prema natrag i
navlačili čamce kao da imaju posla s tvrdoglavim životinjama, dok se čamci
nisu ukopali u pijesak i polaganom ih kretnjom nagnuli preko kobilice u
stranu. Potrajalo je svega nekoliko trenutaka dok nisi vidio kako crni likovi
jure amo-tamo kroz zapjenjeno more i iznose putnike na suho, vidio si kako
u dvoje rukama rade sjedalice za žene, koje bi ih zagrlile oko vratova i
dopustile im da ih odnesu, kao da ne posjeduju vlastitu volju, kao lutke, od
kojih je svaka mogla biti tvoja majka, toliko su iz daljine nalikovale jedna
drugoj, vidio si kako si muškarce uprćuju na leđa i žurnim korakom grabe s
njima prema kopnu, i pomislio si kako se tijekom vožnje sprdao sa
suputnicima, gluposti na koje su bili spremni i napora koje su poduzimali
kako bi organizirali nekakve društvene igre, nad kakvima bi se na kopnu
samo zgražali. Osim valova koji su zapljuskivali trup broda, ništa se nije
moglo čuti i odjednom ti je nedostajalo njegovo zanovijetanje, poželio si da
progovori i razbije muk, kako bi se ti napokon riješio osjećaja ugroženosti,
da se ponovno grubo našali na račun zabave u pidžamama koju su
organizirali protekle noći, ili smiješna prijedloga da vjenčani u sljedećoj luci
zamijene svoje partnere, da se počne žestiti, kako tebe ta bešumnost ne bi
više mučila, ta ukočenost, kao da je sve oko tebe samo obmana laterne
magice, scena na plaži s likovima koji u međuvremenu bez potrebe i svrhe
stoje uokolo, slika iz fotografskog albuma, a ti si svjedok nečega što u
stvarnosti odavno više ne postoji, što je nestalo poput zvijezda čija svjetlost
još dugo nakon gašenja dopire do oka.
U kabini jedva da se razdanilo, kadli se iznova začulo brodsko zvono,
svjetlo koje se doimalo ustajalim činilo je predmete poroznima, ormar i mali
stolić od mahagonija sa zrcalom, kristalnu svjetiljku na stropu, dvije pletene
fotelje postavljene jedna do druge uz umivaonik, a dvojica Talijana sjedila
su na svojim madracima i gledali te kad si otvorio oči. Duboko iz trupa broda
dopirao je zvuk motora, kao da tamo netko pomiče divovske utege, a kako su
se napregnuli da čuju, glatko počešljane, još mokre kose s ravno povučenim
razdjeljcima, djelovali su ti u svojim bijelim košuljama poput djece kojoj je
netko obećao iznenađenje, iako u to odavno više ne vjeruju, i samo se zbog
odraslih još pretvaraju da čekaju hoće li se napokon dići zastor. Vani je
prestala kiša i odjednom su se ponovno začuli koraci stražara koji je zviždeći
hodao gore-dolje, njegovo stupanje po brodskim daskama dopiralo je
odnekuda, bilo je nerazumljivo kao i povici mornara, i ti si bio sretan što te
nisu smjesta oslovili i najradije bi bio nastavio drijemati, okrenuo se licem
prema zidu i zaboravio što ti je sve šef kantine protekle večeri ispričao, kao
da ti odmah prvog dana na brodu želi dokazati da više ne postoji mjesto gdje
bi se čovjek mogao sakriti.
Jer, nakon što ti je opisao tijek dotadašnjeg korištenja broda u ratu, nije
se više dao spriječiti da te odmah nekoliko puta ne podsjeti na rečenicu koju
više nisi mogao podnijeti, na vječito „oni dolaze, oni dolaze“, bez koje
razgovor očito više nije bio moguć, i ti si ga opet čuo govoriti:
„Molim vas, vjerujte mi, to nije usmjereno protiv vas, ali ja tu bandu još
u miru nisam mogao smisliti.“
I kao da to nije samo odgovor na tvoje pitanje, već i objašnjenje zašto se
svijet obrnuo, nastavio je:
„Ako je netko na brodu jeo više od svih ostalih ili bio previše škrt da u
baru plati rundu pića, mogli ste staviti ruku u vatru da je posrijedi Nijemac.“
Sjetio si se kako je potom neko vrijeme šutke sjedio pored tebe,
pogledavajući te sve vrijeme sa strane, kao da čeka da opovrgneš njegove
optužbe i daš mu velikodušnu napojnicu.
Odmah potom još jednom si izašao iz kabine i krenuo uz vjetar, dok na
ogradi nisi napipao mjesto gdje se nalazio procijep. Zvijezde su nestale s
neba, tako da si brežuljke, koji su se negdje s lijeve strane broda još uvijek
morali nalaziti, mogao tek naslućivati, a brod se zakotrljao, morska pjena
prskala je preko pramca kad bi zaronio među valove i ponovno se izdigao iz
njih. Očito je promatračnica na prednjem jarbolu bila pojačana, no ti si na
mostu vidio jednog čovjeka kako stoji u nepromočivu odijelu i puši cigaretu
ne sakrivši rukom žar i ostao si vani dok te jedan od stražara u ophodnji nije
potjerao, stajao si na palubi da ga ne ispustiš iz vida kao da vam se bar toliko
dugo ne može dogoditi ništa, dok ti ne uzmakneš sa svoga mjesta.
Još uvijek bi osjetio jezu kad bi pomislio kako je brod prolazio kroz
tamu, nadaleko nije bilo svjetla, pa ni na brodu samom, samo boležljivo
svjetlucanje valova oko pramca, zapjenjena voda duž bokova, a na krmi
slabašno grgljanje. Od izuma vatre svijet više nije bio toliko mračan, rekao
si samom sebi, stotine, tisuće kilometara valjalo je proći u bilo kojem smjeru
da se stigne do prvog sjaja koji varira ljudske živote, i još te naknadno
zajedno s jezom spopadalo očekivanje koje nisi znao objasniti, sporazum
kakav si ponekad imao u sučevoj kući, kad bi s Clarom stajao na prozoru i
gledao u noć, u kojoj baražni baloni nad krovovima kao da su bili jedina živa
bića. Iako je još bilo prohladno, namirisao si zagušljiv zrak u kabini i
odjednom osjetio čežnju za otokom, čežnju za toliko dugo proklinjanom
jednoličnošću dana, svakodnevicom koja će tamo za nekoliko trenutaka
započeti s buđenjem, i zamislio si kako se blijedi i onaj s ožiljkom izvlače iz
svoga kreveta da pogledaju kakvo je vrijeme, kako se protežu i bude onog
drugog, koji si zapravo trebao biti ti, onoga koji je čuvao tvoje mjesto i možda
više nije ni razmišljao u kakav te je položaj doveo.
Stražar je sada morao stajati točno ispred vašeg prozora, ali ti nisi znao
pokušava li zaviriti unutra ili se samo naslonio i stajao okrenut leđima
prema prozoru, njegovo zviždanje postalo je prodorno, čuo si njegov
iznenadan kašalj, čuo ga kako se nakašljava, a onda je proteklo nekoliko
minuta za kojih su do tebe opet dopirali samo šum motora i zapljuskivanje
vode izvana. Dvojica Talijana šutjela su kao da zajedno nešto osluškuju, dok
su se pred kabinom približavali koraci, a ti si se ponadao da se zastupnik
pivovare, koji bez razloga nije mogao tako dugo izbivati, napokon vratio, no
koraci su se izgubili na hodniku i opet se čulo samo jednolično brujanje, u
kojem je bilo nečeg opasnog i uspavljujućeg u isti mah. Uskoro će opet
zazvoniti brodsko zvono i ti si osluškivao je li se buka od posljednje smjene
pojačala, kako se tebi činilo, slušajući napeto muklo tutnjanje iznutra, koje
kao da se prenosilo na sve predmete, uzrokujući tiho, jedva zamjetno
podrhtavanje koje je malo-pomalo prelazilo i na tebe.
Eksplozija je uslijedila bez prethodna upozorenja, potresla je čitavu
kabinu, a ti si u prvom šoku ostao ležati i osluškivao hoće li uslijediti još neki
prasak ili zvuk vode u prodiranju, kao da bi to tako visoko gore, na
promenadnoj palubi uopće mogao čuti. Nekoliko trenutaka još se čulo
brujanje, no odmah potom zavladala je tišina, monotona pjesma vjetra, koji
kao da je tek u tom trenu počeo puhati, bila je sada jedini zvuk, brod se više
nije kretao, a ti si mogao izbrojiti sekunde koje su se tromo nanizale jedna
do druge, dok dvojica Talijana nisu iskočila iz kreveta i svojim nervoznim
glasovima počela stvarati paniku, onda su s hodnika stali dopirati uzrujani
povici i lupanje vratima, i vrijeme je ponovno krenulo svojih uobičajenim
tijekom. Zatim se pojavio i oštar miris po zapaljenome metalu ili vatri
naloženoj mokrim drvima koja se nisu htjela zapaliti kako spada, dok
naposljetku nisi osjećao još samo miris ulja koje je negdje moralo istjecati,
njegov prepoznatljivi miris koji ti je odasvud ulazio u nos.
U pidžami, kakav si bio, progurao si se za dvojicom Talijana na hodnik
na kojem je već vladalo divlje gužvanje i naguravanje. Svjetlo za nuždu nije
bilo upaljeno, tako da isprva gotovo ništa nisi vidio, ali iz susjednih kabina i
dalje su pristizali ljudi, od kojih su neki silili prema promenadnim
hodnicima i stražnjoj palubi, dok su drugi pokušavali sredinom broda stići
do terase i njima si se bez razmišljanja priključio. U istom trenutku buka se
nad tobom zatvorila, toliko je jaka bila zbrka njihovih glasova, i nije bilo
nikakva napredovanja, već si put morao prokrčiti pesnicama i laktovima, a
i samoga bi te sa svih strana udarali dok te napokon ne bi ponijela gomila.
Sve više ljudi guralo se oko izlaza prema palubi, do kojeg si napokon
stigao, ljudi koji su istrčavali iz bivše plesne dvorane, ljudi iz pušačke sobe,
ljudi koji su se dovlačili iz ulazne dvorane, neki od njih tek napola odjeveni
poput tebe, a drugi sa svom prtljagom. Usred gužve vidio si starijega
gospodina u odijelu i naočalama sa zlatnim okvirima, kojeg je mnoštvo
gotovo istisnulo. Glavu je u grotesknom kutu zabacio u potiljku i borio se za
zrak, dok su se povici stražara gušili u vici, kad si ti već stigao do stuba i
odjednom ti je za oko zapeo nagib. Pod je stajao koso, pri svakom koraku
tvoja je noga jedva zamjetno propadala u prazninu dok se negdje ne bi
zaustavila, i prvo je stala u provaliju koja se otvorila pred tobom, svega
nekoliko milimetara, koliko je nedostajalo, no u tvojoj glavi to se izdužilo do
dna mora.
Brod je pogođen torpedima i tek si vani mogao razumjeti nekoliko riječi
dok ti je stjuard pružao prsluk za spašavanje i neprestance govorio:
„Ostanite mirni.“
Vidio si ga kako se pritom ogledavao, kao da bi u prvoj prilici najradije
od svega digao ruke i spasio vlastitu glavu, vidio si ljude koji su na otvorenoj
palubi imali više mjesta, pa su bez orijentacije trčkarali amo-tamo među
čamcima, do kojih su vojnici branili pristup, a iz meteža glasova svako malo
bi se začulo:
„Pustite me da prođem.“
I nakon kratke stanke:
„Kod kuće imam ženu i djecu.“
Pa opet:
„Pustite me da prođem.“
A kao jeka odjekivalo je uvijek isto:
„Ostanite mirni, gospodo, molim vas, ostanite mirni i strpite se da
dođete na red.“
„Sve mi se čini da od planiranog boravka u prekomorju neće biti ništa,
no pretpostavljam da ste dobar plivač“, rekao je pun sarkazma šef kantine,
koji se nalazio tek nekoliko koraka dalje i krenuo prema tebi. „Inače nikako
ne razumijem na što još čekate.“
 Vidio si kako se jedan čamac uz glasne zapovijedi spustio do visine
promenadne palube gdje su kroz rupu u daščanoj ogradi već ulazili neki
ljudi, a tebi nije palo na pamet ništa bolje nego da mu kažeš:
„Žene i djeca imaju prednost.“
On se zagrcnuo i pokazao prema likovima koji su rame uz rame sjedili
u čamcu i na užadi dizalice polako lebdjeti nad vodom, uzalud se trudeći da
nasmijati im se.
„Molim vas, ne budite blesavi, pogledajte si malo te tipove i prestanite
izigravati čovjeka od časti. Od njih vas isto ni jedan neće pitati jeste li dama
ili ne.“
U tom trenutku spazio si zastupnika pivovare, koji je sjedio naprijed
kod pramca, pridržavao se objema rukama za zidove i usmjerio svoj pogled
ukočen od straha uvis prema vama, od čega ti je duhovitost odmah prisjela.
Stojeći pored ograde mogao si vidjeti kako je čamac, tek što je spušten
na vodu, zahvatio val i podigao uvis, kako je unatoč prvim zaveslajima
doslovce mirovao prije no što se naoko bez muke odvojio od broda. Odmah do
njega drvene grede plutale su na filmu od ulja koji se već proširio po vodi,
među njima je bio jedan stol i nekoliko stolaca, a kad si ugledao splavi,
bačene preko palube, koje su se prazne i zaljuljane upravo smiješno sporo
udaljavale od broda, pomislio si na trenutak da situacija možda ipak nije
bila tako ozbiljna, jer bi inače zacijelo odavno bile zauzete. U vodi je bilo tek
nekoliko plivača, čije su glave gledane odozgo djelovale sićušno, a tebi se
učinilo da unatoč neprestanoj vici čuješ tišinu koja je vladala duboko dolje,
šum mora koji je poput golema vakuuma brisao sve zvukove.
U eksploziji je smrskan jedan čamac, a pred drugim se nekoliko
mornara uzalud trudilo osposobiti ga, kad si ugledao da se voda na krmi
digla gotovo do prozora donje palube, dok te je šef kantine obavještavao o
razmjerima štete kao da si njegov pretpostavljeni. Očito da je stražnja
strojarnica bila pogođena s jedne strane, a ako je to što je tvrdio bila istina,
uništene su turbine, glavni i pomoćni generator, a prekinut je i kontakt s
mostom, zbog čega odande nisu dolazile nikakve upute. Razdaljinu do irske
obale procjenjivao je na najmanje stotinu milja, i nije trebao reći ništa više,
tebi je bilo jasno što je to značilo, ime mjesta nije trebao ni izgovoriti, Bloody
Foreland u okrugu Donegal, koje ti se moralo učiniti kao posve suvišno zlo
pretkazanje kad ga naposljetku ipak nije zadržao za sebe.
„Možemo se samo nadati da je netko primio naš poziv u pomoć“, rekao
je. „Onda bi zaista vrag morao imati svoje prste u igri, ako nas za nekoliko
sati ne bi izvukli iz vode.“
Ti si ga pogledao.
„Ne mislite valjda ozbiljno.“
 A kad ti nije odgovorio, već je samo uz neobično odsutan smiješak
izbjegao tvoj pogled, morao si se potruditi da i sam ne počneš vrištati.
„Toliko vremena nemamo.“
Nervozno je prčkao nešto po svom ovratniku i upozorio te da napokon
navučeš prsluk za spašavanje, koji si i dalje držao u ruci, trgao ga i navlačio,
dok ti napokon nije pomogao da se uvučeš u njega.
„Hajde sad“, silio je. „Morate ga zavezati što čvršće možete kako vam,
kad budete skočili s palube i tresnuli o površinu vode, ne bi slomio
kralježnicu.“
Iznova si čuo pokušaje smirivanja, smiješna ponavljanja koja su za tebe
već zvučala poput prijezira.
„Smirite se, molim vas, smirite se.“
On ti je stavio ruku na rame.
„Ako više ne budete stigli ni jedan čamac, pokušajte što brže uhvatiti
splav, jer ćete inače na hladnoći nakon nekoliko minuta biti izgubljeni.“
I dok je rekao kako bi najradije popušio cigaretu, kad bi je barem imao,
vriska je uokolo postala tako glasna da ga više nisi mogao razumjeti,
pokušavajući uzaludno pratiti pokrete njegovih usnica.
Nije bilo vrijeme za postavljanje pitanja, no čudilo te je zašto se uopće
još brinuo kako je tebi, zašto nije gledao kako da sam dospije do jednog od
posljednjih čamaca. Nesreća ga je zadesila u traktu za posadu u
unutrašnjosti broda, no tebi je tek sada zapelo za oko da je sav bio preliven
uljem, od čega mu je lice djelovalo još bljeđe, a ni naočale koje je nosio ranije
nisi zamijetio, žičanu konstrukciju spuštenu duboko na njegov nos, koja mu
je davala poseban izraz, mješavinu bezazlenosti i užasa. Možda je bio u šoku,
drukčije si nisi znao objasniti njegove skokovite mijene, prvo njegov mir, pa
onda njegov nemir, a onda je odjednom opet bio miran i gledao uznemirene
ljude kako su se rastrčali, kao da ne pripada njima već ih samo začuđeno
promatra pri raboti koja za njega nema ni najmanjeg smisla.
Dvojicu Talijana odavno si izgubio iz vida i ogledavao se za bilo kime
koga bi mogao poznavati, možda nekog zatvorenika koji je zajedno s tobom
dopremljen s otoka Mana. Nikog od njih nije bilo na vidiku, ni profesora, koji
ti se dan ranije još u staroj maniri požalio da mora spavati na madracu, ni
nekog od mornara, koji su, odvojeni od svoga kapetana, smješteni u plesnu
dvoranu, a zastupnik pivovare bio je već daleko, daleko vani, na jednom od
čamaca koji su se na očigled udaljavali, većinom puni do ruba. Preko palube
sada je neodlučno trčkarala nekolicina preostalih, par koraka lijevo, par
desno, kao da traže izlaz, a mnogi od onih koji su se spustili po užadi i
nekoliko metara iznad površine mora skočili u vodu, bili su vojnici ili članovi
posade, dok su se pletene ljestve koje su visjele s promenadne palube, od
težine tromo klatarile amo-tamo, a među ljudima koji su se poput muha
prilijepili za njih, ne uspijevajući se odlučiti bi li ih napokon pustili, zapazio
si nekolicinu koji su kod sebe još uvijek imali svoje kovčege, udarali njima
oko sebe i branili se od onih odlučnijih koji su s unutarnje strane doslovce
puzali preko njih.
Iznenada je zavladala tišina i ti si ugledao čamac koji na užadi dizalica
visi u zraku, a tek potom sustigle su te slike kako se nakrcan teretom
naginjao čas na jednu, čas na drugu stranu, prevrnuo i svoje putnike istresao
poput igračaka. Potrajalo je nekoliko trenutaka, za kojih se gotovo nisi
usudio ni pogledati što se dogodilo, dok se dolje u vodi nisu pojavile njihove
glave, a mornari, koji su dotad bili zaokupljeni dizalicom, otrčali su kao da
su vidjeli dovoljno i izgubili se u mnoštvu. Brod se strašno zatresao, urušio
se još više prema krmi i onda se ponovno zaustavio, tek što je sad bio vidno
nagnut u stranu. S mosta su dopirali pozivi, a kad si se okrenuo ugledao si
kapetana i dvojicu njegovih časnika, koji su nadgledali strku kao da je sve
to za njih rutina, kao da situaciju imaju pod nadzorom, dok su zapravo samo
još čekali da ih olupina povuče sa sobom u dubinu.
Na trenutak nisi pazio i šef kantine već je sišao s palube kad si ga još
čuo kako ti dovikuje:
„Skačite!“
Potom neko vrijeme nije uslijedilo ništa, sve dok stražarima nije izdana
naredba koja je razderala tišinu i prešla u iznenadnu dernjavu:
„Svatko za sebe.“
Naredba se prenosila dalje:
„Svatko.“
A paluba je još uvijek bila prepuna ljudi.
„Skačite!“
I ti si skočio, zatvorenih očiju preskočio si ogradu, skočio si, a da se nisi
ni osvrnuo, ravno u dubinu.
Udarac je bio žestok i zacijelo te nešto pogodilo u glavu, jer je kroz tebe
pri prvom dodiru s vodom prošla vrela, reska bol. Kad si izronio, oko tebe
nije bilo tišine, čula se vika plivača, koja ti je teško sjedala na uši, čuli su se
pozivi u pomoć onih koji su se među dijelovima olupine očajnički borili za
vlastiti život, dok je lokva ulja oko njih postajala sve veća, i vidio si da neki,
uhvaćeni u svojim plivaćim prslucima poput monstruozne djece kojoj su
svezani preveliki ubrusi, već beživotno plutaju na leđima i praznim očima
promatraju gustu naoblaku ponad mora. Poput divovskog zida koji bi se
svakog trena mogao prevrnuti i pokopati ih, brod je visio nad njima, s njega
su još skakali ljudi, a ti si već plivao, plivao prema obzorju koje se pred tvojim
očima dizalo i spuštalo, jednom blizu, drugi put u daljini, sa svim svjetlom
koncentriranim u sebi, poput blještava, tijesna prolaza između neba i zemlje.
Sljedeće što si opazio bilo je da se nalaziš na splavi, a da nisi znao kako
si dospio do nje. Mnogo vremena nije moglo proći, brod se nije nalazio ni
dvjesto metara iza tebe, a izdigao se još strmije iz vode, njegov pramac već
je stršio u zrak, a ti si ležao na splavi osjećajući kako s tebe kaplje voda, ulje
koje ti je sljepljivalo oči i nos, lupanje srca u vratu, čuo si svoj dah koji je
zvučao kao dah nekog drugog, dah nekog čovjeka koji je vjerojatno ležao tik
uz tebe, ali kako li su samo mukotrpne bile prve tvoje kretnje, kad si ispružio
ruke i prešao preko grubih drvenih dasaka, kako mučne, kad si s isprva još
neodlučnom, ali potom sve silovitijom prodornošću napuštenog, koji se usred
noći probudio i ustanovio da je sam, počeo istraživati ograničenja svoje
podloge. Nije bila veća od daske i prsti su ti bili kao naelektrizirani, a u
sljedećem trenutku tupi, ako bi udario negdje o rub, te si ih odmah povukao
natrag k sebi.
Bez sumnje je bila varka kad si čuo šefa kantine kako te doziva kad si
se već nalazio u vodi, ta on nije znao čak ni tvoje ime i ti si smjesta odustao
od izviđanja ima li gdje koga. Mukla bol raširila se po tvojoj glavi i napola te
ošamutila, ti je još nisi dobro ni ispipao, a ruke su ti već bile pune krvi, i
samo si vidio kako su se svi koji su još bili na palubi broda, okrenuli i počeli
uspinjati prema pramcu, kako su prvi gubili uporišta, padali i ostajali visjeti
na ogradi ili se u slobodnom padu rušili preko palube. Iz dimnjaka kao da je
još izlazio dim, no u to više nisi bio siguran, iznenada se začuo prasak, iz
prozora u blizini površine vode počeo je sukljati dim, kiša sitnih komadića
stakla i velika daska, koja se morala otkinuti negdje visoko gore, doslovce su
pomeli posljednja oklijevala koja su još visjela na užadi i pletenim ljestvama,
naoko bešumno s njihovih mjesta. Brod se gotovo uspravio, čitav njegov trup
počeo se povijati, tebi se učinilo kao da se jedva primjetno uzdigao prije no
što je potonuo, njegovo klizanje nije se više dalo zaustaviti, a nebo iza njega
povećalo se nad točkom koju su označavali samo još lokva ulja, plutajući
ostaci broda, među njima plivači i jedan val koji se neprestance širio,
izgubivši dosta početne snage kad je stigao do tebe, da bi nešto dalje splasnuo
kao da se nikada ništa i nije dogodilo.
Nikakvi krici nisu više dopirali do tebe, bilo je to neko neobično
pjevušenje, koje je dolazilo od umirućih, pjevušenje kao da krepavaju ptice,
ako to uopće postoji, a čamci koji su se držali na razmaku od broda kako ih
ovaj ne bi povukao za sobom, a još nisu bili prekrcani, krstarili su među
glavama amo-tamo, skupljajući plivače dok nisu popunili i posljednje mjesto,
te su ostali bili prepušteni samima sebi. Zvukovi su postupno zanijemjeli i
ubrzo si mogao čuti samo zvuk vesala dok uranjaju u vodu, nekoliko
rastrganih riječi i pozivi mornara, koji su se međusobno pokušavali
sporazumjeti, kao da su dopirali izdaleka, bez cilja i smjera, zadržavajući se
predugo, prije nego što će iščeznuti kao u najgušćoj magli. Inače je vladala
tišina, pamučna tišina, kao na otoku pred jutro, kad započinje krika
galebova, a svaki razgovor više je naglašava nego prekida, voda je udarala o
tvoju splav, tišina se nije dala razlikovati od umora koji te obuzeo i ti si samo
ležao ispružen na daskama i osluškivao kako se val za valom primiče i podiže
te uvis, dok jedan napokon nije bio dovoljno visok da te sobom pokopa.
Voda je bila toplija nego što si očekivao, u prvom trenutku gotovo mlaka,
i u nekoj drugoj situaciji zacijelo bi bila ugodna, da nije bilo neprestana
poplavljivanja, šoka koji bi svaki put uslijedio i odmah potom nestao, i reske
boli u tvojoj rani. Hladna bi postala tek kad bi dovoljno dugo bila u dodiru s
tvojim tijelom, pa bi se na tvom licu odjednom počela sušiti, tanak sloj soli
bio je naprosto leden, sva bi toplina nestala i jedva bi dočekao da te zapljusne
sljedeći val. Ruke si potom još teže pomicao, noge su ti, kako se činilo,
nakratko živnule, no već su se skamenile u svom trenutnom položaju,
proizvevši umjesto pokreta samo zvuk krhotina, jedva čujan, tiho zveckanje
kao kad bi se fino, tanko staklo lomilo i osipalo pored tebe.
Uspjelo ti je taman se još malčice uspraviti na laktovima i ugledati
raštrkane čamce, prvi put nabrojio si ih deset, drugi put dvanaest, i otprilike
isto toliko splavi na kojima je bilo ljudi. Većina ih je doduše imala vesla, no
nitko se više nije trudio upotrebljavati ih, jer svi koji su sada još bili u vodi
zacijelo su odavno bili mrtvi, ali ti si trebao samo jednom zatvoriti oči i već
bi međusobno promijenili položaj, pomičući se prema strogo određenim
pravilima, iako su se naoko nepokretno zibali na valovima. Izgledalo ti je
kao da se okreću oko tebe, povici među njima postajali su sve rjeđi, čuo si
imena i ponekad odgovor ili češće šutnju, potom bi se začuo poneki krik ili
jauk koji bi odmah utihnuo, kad bi netko otkrio znanca među mrtvacima koji
su beživotno plutali, dok su tebi njihova lica sva nalikovala jedno drugome.
Vidio si njihovu žućkastu, već podbuhlu kožu i svatko je isto tako mogao biti
bilo tko drugi, strojar, koji se neko vrijeme neposredno ispred tebe vrtio u
krug, mogao je isto tako biti jedan od mornara s kojima si došao s otoka
Mana, profesor ili jedan od dvojice Talijana, sve dok naposljetku uopće više
nisi pazio tko je, kad bi nečija glava udarila o tvoju podlogu.
Na očigled ti je postajalo teže držati oči otvorenima, toliko si bio
natučen. Uskoro se više nisi mogao ni pridići, ruke su ti zakazivale, ali u
isječku koji si vidio, a da se nisi morao pokrenuti, pojavljivalo bi se čas više,
čas manje čamaca. Vrijeme je, dakle, prolazilo, i koliko god dugo ti ne gledao,
nebo je i dalje bilo tu, baš kao i more, i jedan širok dan plovio je
nezaustavljivo prema svome podnevu i svojoj večeri, makar ti se i učinilo da
mehanika u pozadini zastajkuje.
Voda sada nije više bila topla kad bi te preplavila. Odmah bi te obuzela
hladnoća i uskratila ti dah, a u sljedećem trenutku već bi se borio za zrak i
osjetio kako voda curi niz tvoje ruke i noge, njeni kanalići bili su poput žila
smještenih na vanjskoj strani tijela, u kojima je krv zastala. Glavu si u
svakom slučaju još mogao malčice pridići i onda bi pogledao niz svoja prsa,
niz pidžamu na kojoj se ništa nije micalo, vidio si ukočene nabore u kojima
se sukno prilijepilo uz tvoje tijelo, iako je pirkao lagan povjetarac, i svoje
bose nožne prste koji su se zelenkasto sjajili.
Gotovo automatski, pogled ti je potom prešao preko sloja oblaka koji su
se postupno razilazili. Onda je zapeo na površini vode i ponovno su se tu
našli čamci i želja da napokon nestanu, udalje se i rasplinu u tmurnoj
svjetlosti obzorja, da više ne moraš misliti kako bi neki od njih mogao doći
po tebe samo zato što se slučajno približio, a ti si začuo glasove ljudi u njemu.
Njihova te je nazočnost iritirala, ali kad ni jedan više nije bio u tvom vidnom
polju, pokušao si milimetar po milimetar pomaknuti glavu, dok se u sivom
okviru ne bi pojavio kakav pramac ili krma, a iza njih, tamo gdje su se
susretali nebo i more, još uvijek je bila ona traka koja nije pripadala ni
jednom ni drugom.
Sve češće i češće držao si oči zatvorene, i osim zvukova koji su još
dopirali do tebe uokolo se nije čulo ništa do šuma mora, koji se širio preko
svih granica. Glava te je prestala boljeti, preostala je samo tupost, a i studen
si osjećao samo još kao škakljanje vode koja je otjecala s tebe i svaki put
naoko povećavala obujam tvog tijela. Činilo ti se kao da se vanjski svijet
povlači sve dalje i dalje, i zacijelo ti tada nije ni zapelo za oko koliko je blizu
zaista bio čamac, koji je na koncu ipak doplovio do tebe, zibajući se iznenada
pred tobom gore-dolje, kao da je oduvijek stajao tamo.
U svakom slučaju, njegova se stijenka trla o tvoju podlogu, jecanje koje
bi pritom nastajalo kao da je dolazilo iz unutrašnjosti mora, i ako si uopće
nešto vidio, vidio si ljude koji su se jedan po jedan naginjali nad tebe kao
kroz povećalo ili debeo sloj leda i možda si taman još čuo da razgovaraju o
tebi. Odavno više nisi mogao pomaknuti glavu, sav osjećaj nestao je iz tvojih
udova, širom otvorenih očiju buljio si u njih, u njihova riblja usta koja su se
otvarala i zatvarala kao u akvariju. Očito su se svađali i svaki put kad bi
netko pokazao prema tebi, prst bi mu se pred tvojim očima svinuo pod
pravim kutom, ali ti nisi osjećao pomiču li se tvoje zjenice s njime ili ne.
Onda je preostao još samo šum, u najboljem slučaju krhotine, okrajci
riječi, a kad te je napokon jedan tresnuo veslom, njegova kretnja zastala je
puno prije nego što je uopće doprla do tebe i uslijedilo je lupkanje, koje je
odjekivalo kao u nekom golemom prostoru. Kad ti je dodirnuo glavu, ništa
nisi osjetio, ponovno je to bilo ono isto preuranjeno kočenje, kao da udara o
staklenu ovojnicu koja te u potpunosti okružuje, a grebanje, kad je prešao
preko tvojih prsa, zvučalo je kao grebanje po ledu i zacijelo je u zraku iznad
tvoga prsnog koša ostavljalo bijele tragove, vukući se niz tvoje noge. Iako je
više puta pokušao, nije te uspio prevrnuti na stranu, a kad te je još nekoliko
puta prodrmao, pri čemu se svaki put čuo drugi ton, okrenuo se očito prema
onima koji su sjedili i stajali iza njega i dao znak za polazak.
 Možda si još vidio dizanje i spuštanje vesla, kad se čamac ponovno
udaljio, vidio vodu kako kaplje s njih i onda dugo ništa. Sunce je prosinulo
kroz oblake, a ti više nisi zamijetio kako je površina mora zasjala od njegova
sjaja. Nisi zamijetio ni da se vjetar stišao, a kad se među posljednjim
ostacima oblaka pojavio zrakoplov, zacijelo ti se učinio poput halucinacije,
ukoliko si uopće opazio da se iznenada našao iznad tebe.
Letio je nisko, okruživši nekoliko puta mjesto nesreće, prije nego što je
počeo izbacivati pakete prema kojima su iz svih smjerova pojurili čamci.
Ponekad bi se još učinilo kao da želi sletjeti, ali onda bi ostao na maloj visini
i neumorno kružio nad morem, a zvuk njegova propelera približavao bi se i
udaljavao u pravilnim razmacima. U međuvremenu bi skretao, dizao se
strmo prema hladnu nebu ili u širokom luku preletio preko obzorja, okrenuo
se prije no što bi iščeznuo i iznova počeo kružiti nad vodom, vidljiv za brodove
već izdaleka.
Osmo poglavlje
Madeleine
Madeleine je bila ta koja mi je pričala o brodolomu pred irskom obalom, kao
i o tome tko je zaista bio na brodu, što je za mene bilo toliko iznenađenje da
sam hitno trebala njena postupna objašnjenja, ne bih li se oporavila od
početne zbunjenosti. Od mog boravka na otoku Manu prošlo je nekoliko
mjeseci i ja sam odavno počela raditi u klinici Baumgartenhöhe, gotovo više
i ne razmišljajući o svojim istraživanjima, kad sam u novinama za koje je
pisala naišla na njeno ime i odlučila joj se, više iz hira nego što bih od toga
nešto očekivala, ponovno javiti. Njen tekst bavio se u Londonu netom
objavljenim dokumentima o ulozi Kanalskih otoka za vrijeme okupacije i
možda me je ohrabrilo to što sam ga pronašla u novinama koje se inače nisu
baš isticale nekom prosvjetiteljskom usmjerenošću. Radilo se o jedinom
njemačkom koncentracijskom logoru na britanskom tlu, koji je ljeti 1940.
podignut na otoku Alderny, gdje su ubijene stotine, ako ne i tisuće prisilnih
radnika iz Poljske i Ukrajine, ali i francuskih Židova i političkih zatvorenika
iz Njemačke, te o kolaboraciji s njemačkim okupatorima na otocima Gurnsey
i Jersey, a kad sam je nazvala i čestitala joj što se latila takve teme, koja je
iz austrijske vizure u najboljem slučaju mogla biti fusnota ratnim
strahotama na kontinentu, prijelaz na moju priču nije mi pao teško. Očito se
nije sjećala ni pisma ni razglednice koje sam joj poslala, no taj je put bila
pristupačna, nije me pozivala na red i dogovorila se sa mnom još isto popodne
u kavani Griensteidl na Michaelerplatzu. Iako sam stigla prije vremena, u
polupraznom lokalu ona je već čekala na mene.
Točan tijek razgovora nije mi ostao u sjećanju, no nije potrajalo dugo i
ona se dotakla zamjene, ispričavši mi da je i sama tek nekoliko mjeseci ranije
saznala da je godinama bila udana za čovjeka koji se izdavao za nekog
drugog. Ako je to što je rekla bilo točno, na otoku Manu dolazilo je češće do
zamjena identiteta među zatvorenicima, kako bi se, ovisno o prilikama,
ubrzala ili spriječila nečija deportacija u Australiju ili Kanadu, što je uvelike
olakšavala konfuzna situacija koja je u početku vladala u logorima, a i vlasti
su bile zadovoljne ako bi ispunile svoje planirane zadaće, te se ništa
sumnjivo nije ni provjeravalo dokle god su brojke bile u redu. Ali kad mi je
spomenula saslušanja vezana uz opskurnu Smeđu kuću i partiju karata koja
je odredila tko odlazi a tko ostaje, mogla sam nad time samo odmahnuti
glavom. Iritiralo me je što je tvrdila da se predodžba koju sam stvorila o
Hirschfelderu, kako je nakon bijega iz Beča živio kod obitelji jednog suca u
Londonu, nije odnosila na pisca kojem se Max toliko divio i čije sam tri žene
u međuvremenu upoznala, već na izbjeglicu koji je vjerojatno poginuo u
brodolomu.
Izvorni nositelj imena morao je, prema Madeleine, biti najmanje
pedeset godina mrtav, i zacijelo je to bio tajanstveni četvrti čovjek, jedan od
njegovih drugova s kojima je na otoku Manu dijelio sobu, koji ne samo da se
prozvao po njemu, već je doslovce uklizao u njegovu prošlost.
To je bio taj Hirschfelder o kojem su govorile njegove druge dvije žene,
a da o njegovoj dvostrukoj egzistenciji i njegovim dvama polovičnim životima
nisu ništa ni slutile, dok Madeleine više nije gajila iluzije da možda ipak nije
nasjela varalici.
„Sve što mi je ispričao o svom životu prije rata bilo je manje-više
ukradeno“, rekla je, ne promijenivši izraz lica. „Možda će vam to zvučati
čudno, ali kako ga tada još nisam poznavala, za mene se mnogo toga i ne
mijenja.“
Bilo je u njoj nečeg prkosnog, nečeg djetinje buntovnog, što me je protiv
moje volje dirnulo i pojačalo prvi dojam da je posrijedi jedna od onih žena
koje su naučile biti hrabre. Način na koji je otpuhivala kosu s čela zacijelo je
sačuvala iz nekog davno prošlog vremena, bila je to neobična navika za
sedamdesetogodišnjakinju, iako kod nje nije djelovala nervozno, pa sam
svaki put čekala da ponovi tu gestu. Dok sam ulazila zamijetila sam da vrata
nije ispuštala iz vida i tijekom čitava našeg razgovora gledala je tko ulazi,
kao da se prvo mora osigurati da joj ni od koga ne prijeti opasnost, prije no
što će se posvetiti meni. Iako je bila kasna jesen, lice joj je bilo upravo
agresivno preplanulo, nosila je dekolte neobičan za to doba godine, i meni se,
kao i kod Margaret, dogodilo da je ne mogu zamisliti pored Hirschfeldera, u
kojem sam još uvijek gledala umjetničku dušu, kakvom ga je držao Max, ili
je to barem bila jedna od uloga što bi mu ih prema potrebi pripisivao.
„Njegovo stvarno ime zacijelo vam više i ne moram reći“, nastavila je.
„Njega ste sigurno odavno pogodili.“
To je bilo točno, no ja sam ga svejedno morala čuti iz njenih usta, pravila
sam se luda i ispitivala je, kao da želim ukloniti baš svaku sumnju, i ne mogu
reći da iz nekog razloga nisam bila iznenađena koliko je brzo uslijedio njen
odgovor.
 „Zapravo se zvao Harrasser, ako želite točno znati“, rekla je podrugljivo.
„To zasigurno neće promijeniti dobro mišljenje što ste ga o njemu stekli.“
To što je Hirschfelder ispričao Margaret, bila je, dakle, bajka, njegovo
okolišanje i vrludanje između osuđivanja sama sebe da je ubio čovjeka tog
imena i obrane kako takav uopće nije postojao, osim možda kao njen izum,
kad god bi o tome govorila, osim ako nije želio reći da je zamjenom uništio
vlastitu egzistenciju. Ni priča o deportaciji u Kanadu brodom Duchess of
York, u koju je uvjerio Catherine, nije bila utemeljena, zacijelo je postojao
brod Candian Pacific Linea, koji se tako zvao i u predzadnjem tjednu lipnja
te godine krcat izbjeglicama napustio Liverpool, što je Madeleine i potvrdila,
ali o nekom Harrasseru, koji bi bio na tom brodu, očito nije moglo biti govora.
Zapravo je neprestance smišljao nove priče, jer se sam skrivao iza njih, iz
nečiste savjesti stvorio je konstrukciju laži, jer je onaj drugi, za kojeg se
izdavao, poginuo umjesto njega, sve dok ga nužnost da u svom prikazu
kašira sve manjkave trenutke nije prisilila da ostane vjeran barem
promjenjivosti svojih umotvorina.
„Onda je svaki put, kad bi spomenuo svoje pravo ime, posrijedi bio samo
fantom“, rekla sam. „Po svemu sudeći, na pamet su mu padale svakojake
mogućnosti kako da ga ukloni.“
Madeleine je na trenutak zastala promatrajući konobara kako žuri kroz
lokal i poziva nekog gospodina na telefon, a za svim stolovima mimo kojih je
prolazio gosti su pokazivali na jednog sijedog starca, koji je sjedio u
stražnjem dijelu kavane. Pored sebe na stolu imao je cijelu hrpu novina i
očito se jedini nije obazirao na pozive.
„Vjerujte mi, to pristaje uz njega“, uzvratila je napokon. „Da ste ga
poznavali, znali biste da je u njemu stalno bilo nečeg nestvarnog.“
Pitala sam je kako to misli, no ona je samo slegnula ramenima i
pogledala me kao da sam je bez potrebe dovela u nepriliku.
„Postoje ljudi koji na zemlji stoje malo manje čvrsto nego drugi“,
nastavila je poput nepopravljive romantičarke. „Kod njih je dobro to što s
vremenom postaju sve prozirniji.“
To mi nije ništa pomoglo, no prisjetila sam se određenih nelogičnosti o
kojima je govorila Catherine, a da im ja tada nisam pridavala nikakvu
važnost, Hirschfelderovih proturječnih izjava o njegovu ocu, njegove
neobične reakcije kad je primio vijest da mu je baka ubijena u
Theresienstadtu, ili da se nakon puštanja s otoka Mana nikada nije dao
nagovoriti da posjeti suca i njegovu obitelj. Prisjetila sam se kako je ona to
nazivala zapečaćenim sjećanjem, zamrznutom verzijom vlastite prošlosti
koju joj je ispričao, a u svjetlu zamjene to naravno ne bi bilo nikakvo čudo,
napokon, sve što joj je ispričao sam je znao tek po čuvenju. Čak je i tvrdnja
da je Židov očito bila samo izmišljena s obzirom na drugog čovjeka, drska
preuzetnost koja me je bolno dirnula kad sam pomislila kako mi je ona
opisala onu jednu večer za vrijeme rata, kad je otišao tako daleko da kao
adut javno izbaci svoje tobožnje istočno podrijetlo, nemilice izmaštanu
zaostalost regije koju nije ni poznavao, kad je tvrdio da među precima ima
jednog rabina i gubio se u predodžbama najglupljih klišeja.
Odjednom nije bilo više ničeg tajanstvenog u činjenici da nije odgovorio
na Clarino pismo, koje mu je tik pred završetak rata dostavljeno s otoka
Mana, jer on je nije ni poznavao, nikada nije imao nikakve veze s nekakvom
kućnom pomoćnicom u Smithfieldu, već je samo prepričavao ono što je o njoj
saznao od jednog drugog čovjeka, a to je objašnjavalo i činjenicu da Clare
nije bilo u njegovu dnevniku, kao što ni rupe u njemu više nisu bile nikakve
stvarne rupe. To što nije pisao o partiji karata koja ga je poštedjela
deportacije, bilo je više nego razumljivo u svjetlu činjenice da je živio pod
lažnim imenom, a nakon katastrofe pred irskom obalom zacijelo više nije
imao potrebe riječju spomenuti brodove koji su s izbjeglicama isplovljivali
prema prekomorju. Naposljetku, Smeđa kuća i simpatizeri nacizma, kojih je
u logoru bilo, za njega kao ne-Židova svakako nisu bili nikakva tema i, iako
bi se netko možda opirao takvom zaključku, čak ni u tome nije bilo ničeg
neobičnog.
Priču o zamjeni Madeleine je saznala od Lomnitza i Ossovskog, što sam
naslućivala još prije nego što je spomenula da su se nekoliko mjeseci nakon
Hirschfelderove smrti pojavili kod nje i uputili je u tajnu, ne upitavši je želi
li je znati. Navodno su stanovali u Mödlingu, jedan kao umirovljeni
ministarski savjetnik, dok je drugi navodno još kao
sedamdesetpetogodišnjak vodio poduzeće za prodaju električnih aparata, i
premda proteklih godina uopće nije bila u dodiru s njima, ona je znala da
postoje, da su preko njezina bivšeg muža povezani s njom, a ja sam se
prisjetila posjeta u Southend on Seau, o kojima mi je pričala Margaret, i
njegovih tirada kad bi otišli, njegovih pogrda da su vucibatine, žicari i Židovi,
kad me je uvjeravala da su bili njegovi jedini prijatelji. Najozbiljnije sam
razmišljala nisu li ga možda uistinu ucjenjivali, nije li im on možda plaćao
za šutnju o svome stvarnom identitetu, što bi objašnjavalo njihov mračni
nastup, no to su naravno sve bile besmislice, kod njega očito nije bilo novca,
a i ništa što bi mu se zaista moglo predbaciti, i ja sam je šutke slušala kako
pjeva svoj hvalospjev toj dvojici, zamišljajući kako su se nakon svega
vremena što ga navodno nisu vidjeli pojavili kod njega iz posve
sentimentalnih razloga, bez ikakvih primisli, da su se pod stare dane dali u
potragu za vlastitom mladošću, nošeni iluzijom da će je pronaći baš kod
njega, u sjećanjima na njihove zajedničke mjesece u logoru, dok on za to više
nije želio ni čuti. U svakom slučaju, oni su joj dali i ideju da napiše njegovu
biografiju, a kad je rekla da je završila sa svojim istraživanjima, pitala sam
je misli li na pravu ili na onu koju si je sam stvorio, na što se ona samo
zagonetno nasmiješila, kao da je samo čekala priliku da mi objasni sve.
„Obje, naravno“, rekla je. „A što ste vi mislili?“
 Nasmijala sam se jer je postala razgovorljiva, pričala mi je kako
namjerava započeti taj posao, ponavljajući pritom neprestance jednu
rečenicu, koja mi više nije htjela izaći iz glave:
„Moje polazište je brodolom.“
U tom trenutku prvi put sam čula ime broda, i tek što ga je izgovorila,
otvorila je torbicu i pružila mi gotovo svečanom gestom brošuru koja je za
kolovoz 1935. najavljivala krstarenje broda Arondara Star duž fjordova
jugozapadne Norveške i u Bergen, ispričavši mi kako ju je pronašla u jednom
antikvarijatu u Greenwichu. Ma ne bilo to i ništa posebno, njeno iznenadno
uzbuđenje prešlo je i na mene, i dok me je ona promatrala, uzela sam listati
tu knjigu, koja je po izvedbi sličila na jedno pariško izdanje, od kojeg je Max
uvijek imao malu zbirku, iako je jedva znao čitati francuski, na koricama su
bila jednaka plava slova na bijeloj pozadini, a bila je tu i plava zvijezda, znak
brodarske linije i izdavačke kuće. Očito je očekivala komentar, ali ja nisam
znala što bih rekla, toliko sam bila obuzeta i usredotočena na dešifriranje
bilješki, koje su blijedim ženskim rukopisom bile napisane pokraj pojedinih
stanica, toliko toga govorile su mi kratke napomene, bilješke poput „jedan
sat zadržavanja“ ili „kakav dan“ ili samo riječ „obavljeno“, na koju sam više
puta naišla, začudivši se kad sam shvatila da su se točke s kvačicama bez
iznimke odnosile na razgledavanja glečera.
Ne mogu reći je li to bio razlog, ali kad mi je Madeleine potom ispričala
da je taj brod, prije nego što je opremljen za krstarenja, plovio kao hladnjača
između Europe i Južne Amerike, sjetila sam se Maxa i njegovih priča o palači
Snježne kraljice u kojoj su se izbjeglice navodno ponovno sastali, smione
metaforike kojom se pritom služio, a koja nije mogla služiti ničem drugom
negoli proizvodnji magle. Ponovno sam morala pomisliti na njegovu
opsjednutost tom temom, njegovo neprekidno spominjanje snijega i leda, i
kako je Hirschfeldera dovodio s time u vezu, njegovo opisivanje egzila kao
postupna smrzavanja, neka je sve to bilo i točno, meni je smetao užitak koji
je pritom osjećao i kako ga je zbog toga još kovao u nebesa, njegova očaranost,
koja me je podsjetila na neprestano vraćanje snu iz djetinjstva, o kojem mi
je jednom pričao, snu da samo u društvu svojih knjiga negdje daleko od svih
ljudi lebdi u staklenom kavezu nad burnim morem. Zaista mu je pripisivao
najveće neumjerenosti, ali kad god pokušam zamisliti na koji je način onaj
drugi čovjek poginuo u brodolomu, ne mogu se odvojiti od toga i na koncu
uvijek iznova dolazim do slike kako leži ispružen na splavi i smrzava se
jednog navodno blaga dana.
Još se sjećam koliko su me začudili detalji katastrofe koje je Madeleine
poznavala, dok nisam saznala da je s jednim zastupnikom Blue Star Linea
započela prepisku, koju je još uvijek vodila, poslavši mu upit da joj razjasni
šest sati, koliko je proteklo između trenutka kad je brod pogođen i
pojavljivanja jednog kanadskog razarača kod čamaca za spašavanje, a i
način na koji je govorila o tome odisao je hladnom stručnošću.
 „Zajedno s posadom i stražarima, na brodu je bilo oko tisuću i sedam
stotina ljudi, od čega polovici nije bilo spasa“, rekla je. „Skandalozno je bilo
da su preživjeli svega tjedan dana kasnije poslani u Australiju.“
Nisam očekivala da će glumiti pogođenost, no ona je na to šutjela
nekoliko trenutaka, kao da osluškuje kako joj riječi iščezavaju.
„Osim toga, za nesreću postoje različiti popisi poginulih, a nekolicina
tamo navedenih vjerojatno se ipak izvukla.“
Iako nisam vjerovala u to, rekla sam što sam morala, poželjevši si još u
istom trenutku pregristi jezik.
„Onda bi i onaj drugi muškarac još mogao biti živ.“
„Bojim se da ništa ne govori tome u prilog“, uzvratila je hladno. „Koliko
znam, ne postoji popis na kojem ga ne bi bilo.“
Lokal se u međuvremenu napunio, a ona je svako malo pozdravljala
jednoga gosta, dizala ruku i mahala mu, ne prekidajući pritom svoju priču.
Ne znam zašto, ali to me je zasmetalo, kao da njeno pripovijedanje samim
tim kreće prema anegdotalnom, i kao da mi želi potvrditi taj dojam, ona je
uskoro počela govoriti o stvarima koje su imale samo još udaljene veze s
Hirschfelderovom pričom.
„Taj koji je torpedirao brod, bio je jedan od najpoznatijih zapovjednika
podmornice tijekom rata“, rekla je gotovo tako kao da bi to za utopljenike
trebala biti čast. „Njegovo ime nije važno, ali to čovjeka može itekako
natjerati na razmišljanje, posebice ako zna da je isti taj u listopadu
prethodne godine potopio Royal Oak.“ Iznenada više nije skidala pogled s
mene, naglašavajući svaku riječ poput učiteljice koja je navikla da najprije
mora pridobiti pažnju slušatelja.
„Uporište flote slovilo je kao neosvojivo i naravno da su potom glasine o
špijunaži postale još glasnije, te da se do internacija više nisu ni stišavale.“
Onda je na sve to još spomenula druge brodove za deportaciju, ali ja je
više nisam osobito pozorno slušala, očito je bila pročitala sve što se o tome
dalo pročitati, a za mene su to bili samo podaci, koji mi ništa nisu govorili,
sve dok je nisam prekinula i upitala zašto se po njezinu mišljenju
Hirschfelder skrasio u Engleskoj, zašto nije otišao kući, što bi bilo za
očekivati, ili barem ponovno uzeo staro ime.
„Bit će da tamo nikog više nije imao“, rekla je. „Njegov otac vjerojatno
je pao još tijekom posljednjih ratnih mjeseci, ne znam kako mu je umrla
majka, no bit će da ni ona nije preživjela to vrijeme.“
Onda je uslijedilo iznenađenje.
„Možda ga je samo sram priječio da se vrati.“
 „Ta nije valjda onaj drugi čovjek bio razlog za to“, uzvratila sam. „Čak i
ako se osjećao krivim za njegovu smrt, nije se zbog toga valjda čitav život
igrao skrivača.“
„Tu je još i priča sa Židovkom.“
Bilo je to prvi put da sam čula za Rachel, kao i da je Hirschfelder zaista
potjecao iz salzburškog kraja, i nisam je trebala ništa više pitati, jer je ionako
ne bih bila mogla zaustaviti.
„Kod nje u svakom slučaju ima više povoda za predbacivanja“, rekla je.
„Jer kako ju je ostavio na cjedilu, to vapi u nebo.“
I u to su je Lomnitz i Ossovsky uputili za njezina posjeta, ispričali joj
kako se na otoku Manu sve vrijeme ulizivao ljudima pogrešnom verzijom
priče, da je sve gnjavio svojom ljubavlju prema toj djevojci, trima tjednima
koje je navodno proveo s malom, prije no što su je iznenada odveli
uniformirani ljudi.
„Istina je očito i tu bila mnogo trjeznija“, rekla je puna sarkazma.
„Svejedno, vjerojatno je ustrajao na tome, dok se jednog dana u ganutljivom
raspoloženju nije slomio i povjerio onoj dvojici.“
Bila je, doduše, istina da je djevojka u proljeće prije rata s ocem
osvanula u gostionici njegovih roditelja, mokra, napola smrznuta i uopće u
bijednu stanju, bila je istina da su bili u bijegu i kod njih pronašli utočište
kao dugogodišnji stalni gosti, privatni docent i njegova kći, ali on nikada nije
ispričao da su ga svakodnevno slali k njima da ubire novac, nikada nije
spomenuo razgovore u gostionici, kako se njih dvoje neće moći dugo zadržati,
jer susjedi odavno znaju tko se kod njih skriva, i nakon duga natezanja on
bi se uvijek uspinjao stubama, pokucao i prijazni stariji gospodin već bi
stajao na vratima i pružio mu nekoliko novčanica, koje bi bez riječi prihvatio.
Nije moglo biti sumnje ni da je ludovao za malom, no, koliko mu je često u
ta tri tjedna pošlo za rukom susresti je, bilo je drugo pitanje. U pravilu bi
uzalud čekao da se ona pojavi, jer je, osim u vrijeme večere, jedva napuštala
sobu, prisluškivao bi na hodniku, no ne bi čuo čak ni glasove, samo korake
isprekidane njenim stalnim kašljucanjem i teškim disanjem. Zajedničke
šetnje na jezero, kojima se dičio, bile su u svakom slučaju pretjerivanje,
jedan jedini put, kad joj je bilo malo bolje, uspio ju je nagovoriti da pođe s
njim, nakon čega ju je sporednim stazama neopazice odveo do jezera, gdje je
sjedio pored nje na suncu i ništa nije govorio, potom joj je u nekoliko navrata
pokušao udvarati, no nije uspio reći ništa osim nekoliko nespretnih
uljudnosti, da bi na koncu samo još šutke zurio u njene plave usne i plave
prste.
Dobro se sjećam kako je Madeleine spustila glas kad je spomenula da
je djevojka bila bolesna, kako se prestala osvrtati oko sebe i zagledala u
vlastite ruke dok joj se pogled doslovce nije zamrznuo.
 „Mala je imala rupu u srcu.“
Gledajući je netremice, ponovila sam njene riječi, misleći pritom na
Clarin privjesak od medenjaka i natpis na njemu.
„Ne pitajte me što se točno skrivalo iza toga“, rekla je. „Raspitala sam
se, ali ne mogu vam reći ništa više nego da je negdje na opni nešto ostalo
otvoreno, što se pri prvom udisaju nakon rođenja trebalo zatvoriti.“
Ponovno je zastala, kao da želi biti sigurna da se neće povjeriti
pogrešnoj osobi, no očito je smjesta zaboravila svoje sumnje i nasmiješila mi
se.
„Uz to je imala astmu.“
Gotovo ničim više nije podsjećala na robusnu poslovnu ženu koja će se
oduprijeti svim protivljenjima dok je pričala kako se djevojčino zdravstveno
stanje pogoršalo nakon što joj je otac morao u Beč. Odjednom je u svom
kostimu bila bitno manje ukočena i ne vjerujem da bi o vlastitoj kćeri mogla
govoriti s više brige i opreza nego što je govorila o malenoj, kad je rekla da
je sve započelo time što više nije dolazila na vrata kad bi netko kucao, da
nije htjela dirnuti jelo koje su joj ostavljali pred pragom, a iznutra su dopirali
zvukovi kao da više ne može odahnuti. Nazivala ju je Rachel s tolikom
samorazumljivošću kao da pripada obitelji, dok joj se više nije događalo da
Hirschfeldera nazove svojini mužem, što bi joj ranije pokatkad izletjelo, iako
bi se odmah ispravila. Njegovo ime sada je izgovarala s distancom,
predbacujući mu što se nije odlučnije postavio protiv svojih roditelja koji su
uporno tvrdili da za nju ne mogu učiniti ništa ako sami ne žele završiti iza
rešetaka.
To je jedna od onih priča koje imaju najgori mogući obrat, a taj se
dogodio najkasnije kad joj se otac dogovorenog dana nije pojavio, kad je
sljedećeg dana postalo jasno da su ga uhvatili, a Hirschfelder je ušao u njenu
sobu da joj to objasni. Natezanje s njegovim roditeljima se nastavilo,
svakodnevne svađe o tome što bi bilo najbolje napraviti s njom, kad više nije
bilo nikoga tko bi plaćao za nju, a pomisao da je za to vrijeme ležala u krevetu
poput duha i možda čak čula da se pregovara o njenoj sudbini, budi u čovjeku
još naknadno želju da se uplete, da ga uhvati za ramena i protrese i na taj
način sve zaustavi. Čovjek ne bi povjerovao da nije poduzeo ništa, već samo
čekao, i prevario bi se kad bi se na koncu ipak ponadao, jer je ipak otišao do
liječnika, no to nije ništa nego bijedan završetak, jadna epizoda kad je kasno
navečer zakucao na vrata i tražio gospodina doktora, a kad je taj došao na
vrata, opet ga je uhvatio strah i malenu više riječju nije spomenuo, već je
počeo fantazirati kako ga je majka poslala po sredstvo za smirenje ili protiv
glavobolje, ili pak pričao o drugim nebitnim stvarima i pobjegao usred
rečenice.
Tri dana kasnije djevojka je već bila mrtva, a Hirschfelder je svoje
roditelje naveo na odluku da ga, jer to bi za njega svakako bilo najbolje, na
neko vrijeme pošalju van, zašto ne u Englesku, gdje bi mogao zaboraviti
čitavu stvar, i još se sjećam kako se Madeleine rezignirano nasmijala dok je
govorila o tome, ispričavši mi potom što su učinili s djevojčinim lešom.
„Noću su je jednostavno odvukli do jezera i ostavili tamo i još su se u
svojoj pokvarenosti uspjeli izvući“, rekla je. „U svakom slučaju, istrage nije
bilo.“
Nato je ponovno posegnula u torbicu, a kad pomislim na sliku koju je
izvadila, na način na koji mi ju je pokazala, na njen pogled i nešto što je
zamjetno vrebalo u njemu, još uvijek se opirem kraju, toliko nezamislivo
djeluje mi Rachelina fotografija koju je dobila od Lomnitza i Ossovskog, a
njima ju je Hirschfelder navodno sam oporučno ostavio. Posrijedi je portret
djevojke svijetlih očiju i plave kose, toliko pohaban da djeluje kao da je
prejako osvijetljen, i sjećam se da se nisam začudila kad je spomenula svađu
koja se u logoru razvila između njega i njih dvojice zbog te slike, već sam se
samo zapitala nije li to već onda bila svađa oko ispravne priče, a da to nitko
od njih nije znao. Očito im je sliku ostavio iz zahvalnosti što nikomu nisu
odali njegovu tajnu, i uz napomenu da nakon njegove smrti mogu učiniti s
njom što ih volja, da je mogu zadržati i bez obzira na njegovu uspomenu
ispričati njegov stvarni život, i sjećam se još kako se nasmijala tom izrazu,
rekavši da inače nikada ne bi saznala da uopće postoji nešto poput stvarnog
života.
Djelovalo mi je nevjerojatno da je ne brine što je Hirschfelder radio prije
nego što je upoznao nju, da za nju ništa ne mijenja na stvari tko ili što je on
jednom možda bio, kako mi je odmah na početku našeg razgovora našla za
potrebno reći. Jer, naravno, nije bila slučajnost što je pripremajući se za
pisanje knjige uvijek zaobilazila salzburški kraj, rekla je da nije imala srca
otići u njegovo rodno mjesto i istraživati njegovu prošlost, što je za mene
zvučalo tek kao izgovor da to ne učini. Na prvi pogled činilo joj se dovoljnim
što je od njegove dvojice prijatelja napokon saznala zašto je od jedne
određene godine svakog ljeta iz Engleske putovao tamo, činilo se da se
zadovoljila time da je i on morao biti čovjek u vječitoj potrazi, kojeg vuče
natrag prema korijenima, ali osjetila sam koliko ju je zapravo jako
uznemirivalo što o tome ne zna više i bila sam posve sigurna da su njena
povremena ismijavanja uobičajenih biografija samo priznanje njene
nesigurnosti, jer ga uopće nije poznavala, njeni napadi na kronološko
pripovijedanje života, kao da je ikad itko i najmanje posumnjao da taj ne
započinje rođenjem i ne završava smrću, a između toga vodi ravno od jednog
do drugog, ukoliko si čovjek ne bi neprestance stvarao iluziju da su otkloni
u najmanju ruku mogući.
Rodbine navodno više nije bilo, a i gostionica je odavno zatvorena, ali
ipak je mogla pogledati ima li tamo njegovih tragova, mogu li se provjeriti
neki podaci koje je dobila od Lomnitza i Ossovskog o njegovu djetinjstvu i
mladosti, ne bi li Hirschfelder naknadno i u njenim očima poprimio pravilne
obrise.
Za mene bi se to u svakom slučaju razumjelo samo po sebi, da sam si
stavila u zadatak napisati nešto o njemu, no kad sam joj to pokušala
spomenuti, odmahnula je rukom i rekla nešto neobično:
„Čudno, ali dio njegova života koji sam sama provela s njim, u mojim
istraživanjima ostao je, čini se, najmutnije razdoblje“, rekla je kao da je to
tek sada zamijetila. „Istina ili ne, ne mogu se otarasiti osjećaja da o vremenu
u kojem nismo bili zajedno znam više nego o našim zajedničkim godinama.“
Nato mi je ispričala kako je za informacije u vezi njezina planiranog
rada, naravno, zamolila i Margaret i Catherine, iako njih dvije još uvijek
nisu znale tko je Hirschfelder doista bio, bila su to jasna pitanja na koja su
uslijedili jasni odgovori, dok je isti taj postupak pred njenim vlastitim
pamćenjem u potpunosti zatajio ili barem nije proizveo slijed vanjskih
događaja, koji bi bili upotrebljivi u njene svrhe.
Zvučalo mi je to malo previše apartno, previše kao retorička petlja, na
čijem je kraju odveć elegantno stajao muk i ja sam se smjesta požurila
protusloviti joj.
„Najbolje bih ga još mogla prikazati u nekom određenom svjetlu“,
nastavi ona odlučno. „On sam morao bi tada, međutim, biti gotovo nevidljiv,
poput sjene, ili sasvim nepokretan.“
I ovo mi se učinilo samo pitanjem ukusa, no ništa više nisam rekla, a
ona je srećom bez prijelaza počela pričati kako je upoznala Hirschfeldera,
počevši ponovno rastreseno gledati amo-tamo, pri čemu je zapala u ton
podrugljive distanciranosti koji mi je bio dovoljno poznat iz ženskih kružoka.
Trebao joj je to biti jedan od prvih velikih novinarskih radova, kad ga je
zbog pisanja portreta posjetila u Southend on Seau, bilo je to pedesetih
godina, nakon što mu je izašla knjiga, no već joj je tada bilo teško uhvatiti
nešto njegovo, pa se sklonila u opise grada i njegove radne sobe u hotelu
Palace. Svaki pokušaj da ga prikuje uz nekoliko nabrojivih postaja propao bi
u samom početku, on je neprestance izbjegavao izravne odgovore, smijao se
njenoj marljivosti dok je radila bilješke, te joj na koncu uzeo teku iz ruke i
rekao da joj ona neće trebati, jer će i bez tih škrabotina pogoditi pravo
ozračje, a to je jedino važno. Posljedica toga bilo je produženje njezina
boravka, iz planiranog vikenda nastao je tjedan, a kad je taj prošao, ona više
nije gajila nadu da će uspjeti napisati nešto o njemu, no nije otputovala ni
kući već je prihvatila njegovu ponudu da iz pansiona preseli k njemu, iako
nije prošlo mnogo vremena otkako je Catherine otišla, preko ljeta smjestio
ju je u tavansku sobu, a kad je ljeto završilo, odavno su već dijelili stol i
postelju, živjeli u divljem braku, kako se dirljivo staromodno izrazila, da bi
se nekoliko mjeseci kasnije i formalno vjenčali.
 Hirschfelder je bio u srednjim tridesetima, ona na početku dvadesetih,
a ja sam u pozadini njezina trijeznog pričanja pokušala zamisliti što je
značila njena izjava da je jednostavno ostala. U to doba u njenoj dobi nije
bilo jednostavno donijeti tako veliku odluku, makar ona to naknadno i tako
prizivala, no ja ništa nisam pitala, pred očima mi je lebdjela samo slika
mlade studentice koja se prvi put otisnula u svijet i nasjela rezigniranoj
bistrini muškarca koji je, kao da je bio živi dokaz da rat još nije završio,
rasplinuo njene djevojačke snove, uništivši ih samom težinom onoga što je
tvrdio, tobožnjim samoubojstvom svoje majke, svojim izmišljenim bijegom iz
Beča i svojom internacijom. Bilo mi je dovoljno čuti kako se nazvala
naivnom, da budem siguran kako se nije osobito potrudio oko nje, jedna večer
u malo skupljem lokalu u Sohou, kino za vikend, vožnja brodom u Hoek van
Holland i odande vlakom do Amsterdama, sve precizno sračunato, da bi se
na koncu ograničio na to da s njom uvečer prošeće šetalištem gore-dolje,
izađe, ako se tome ne bi opirala ili iznalazila izgovore, na kej i zagleda se u
svjetla na ušću Temze, kao što je to prije činio s Catherine i kao što će to
godinama poslije činiti s Margaret, i inače je već bio zapao u stare navike,
nakon prvog uzbuđenja zbog njezina dolaska ponovno je živio svojim
uobičajenim životom između kuće, knjižnice i svoje radne sobe u hotelu
Palače, dok je ona počela novinama u domovini slati tekstove koje nitko nije
naručio i od kojih jedva da je koji objavljen, trenutne snimke iz Londona,
vođenja kroz gradske perivoje, šetnje kroz zapadne četvrti, posjete
muzejima, male skice iz kojih se navodno ubrzo moglo razabrati da joj nije
bilo lako ubijati vrijeme.
Sve ostalo brzo je ispričala, njeni uzastopni pokušaji da ga sprijatelji s
drugim ljudima, pozivi k susjedima, gdje čitave večeri jedva da bi rekao koju
riječ ili je bio sklon ispadima, posebice ako bi nešto popio, najmanju sitnicu
koja mu ne bi odgovarala uzimao bi za povod da ustraje na suprotnome,
vraćajući joj se toliko dugo dok svi ne bi primijetili koliko su mu nesporazumi
bili dobrodošli, primjerice karte za kazalište kojima ga je pokušala
iznenaditi, a on je samo htio znati koliko su skupe, ili njene molbe da barem
nedjeljom ne odlazi u svoju radnu sobu, već da poduzme nešto s njom. Bilo
je u tome logike, kad je rekla da ga cijeli dan ne bi vidjela, a navečer bi
nastavljao razgovore točno na mjestu na kojem ih je ujutro prekidao. S
prijateljicom je otputovala na nekoliko dana, što on nije čak ni primijetio, a
kad je počela odlaziti kući, isprva na nekoliko dana, a potom i na duža
razdoblja, uzeo bi to zdravo za gotovo, kao i kad bi ga kasnije nazvala i
najavila svoj povratak, odnosno svoj posjet, kad to više nisu ni bili povratci,
uvjeravao je da se raduje, ne pitajući je svejedno ništa, čak ni ako bi u pitanju
bili mjeseci ili ona godina u kojoj je mislila da je otišla zauvijek, da bi na
koncu ponovno prekršila svoju nakanu. Često bi joj se činilo kao da nije
izbivala ona nego on, toliko su se iz njene vizure poremetili prostor i vrijeme.
Jedno se pretakalo u drugo, kad bi zamislila da je iz Southend on Sea
putovala u London, na stanici Liverpool Street ušla u podzemnu željeznicu,
u South Kensingtonu ili na Gloucester Roadu presjela na liniju za Heathrow
i odatle odletjela u Beč, a on za to vrijeme jedva da se pomaknuo s mjesta,
ostao je gdje ga je ostavila i nestao zauvijek.
Za mene se otvorila divovska rupa u vremenu kad je rekla da je imala
osjećaj kao da bi ga još godinama nakon rastanka, koji je ipak uslijedio,
mogla nazvati i da bi joj on bio dostupan, da se čak i nakon njegove smrti
ulovila u mislima kako bi samo trebala okrenuti njegov broj, a on bi se javio
u svojoj sobi u hotelu Palače, toliko joj je bilo nezamislivo da je odustao od
tog mjesta.
„Meni se učinilo kao da se povratku kući opirao to više što bi mu to lakše
padalo“, rekla je. „U svakom slučaju, bilo je posve uzaludno što sam ga prvo
vrijeme preklinjala da to barem pokuša.“
Očito mu je uz njenu pomoć nakon objavljivanja knjige ponuđeno čak i
mjesto u Nacionalnoj knjižnici, koje je on, međutim, srdito odbio, kao da je
sama činjenica da mu se taj posao nudi, sama pomisao kako bi on baš u Beču
mogao imati čvrsto mjesto, da bi tamo mogao biti netko, za njega već najgora
uvreda.
„Pritom on, naravno, uopće nije bio izbjeglica“, nastavila je. „U svakom
slučaju, prije rata ga nitko nije protjerao, a koga su od prognanika ikada
zvali natrag kao njega?“
Odgovorila sam poput školarke, a ona je odmahnula glavom kao da je
tek sada postala svjesna njegove preuzetnosti da se postavi u isti red s
ljudima koji su bili prisiljeni napustiti dom, dokle god je još bilo moguće, a
potom im se često nitko zbog toga ne bi čak ni ispričao, kamoli da bi dobili
nešto drugo.
„Svejedno, to izbivanje ne može se nazvati pukim koketiranjem ili
njegovom privatnom mušicom, s kojom sam mora raščistiti“, rekla je. „Jer
iza toga se skriva i njegova odgovornost za onog drugog čovjeka, koji je
nestao pred irskom obalom.“
Njegov stav malčice me je podsjetio na Maxa, njegove izjave i njegova
unatoč svoj samoironiji neuvjerljiva obrazloženja, kad bi odlazio pisati a
mene ostavljao samu, na smiješnost kad bih ga čula kako priča da će nestati
u egzilu, jer se po volji mogao vratiti, čime je ta riječ već postala prevelika
za njegove izlete, njegove pokušaje bijega ili što god da je to njemu trebalo
značiti. U svakom slučaju, u pozadini toga bilo je i nečeg zastrašujućeg, što
mu vjerojatno nikada nije do kraja postalo jasno. Kao da mora iskupiti neki
bezimeni grijeh, svakih nekoliko mjeseci naprosto bi nestao, kao da život
među ljudima mora tek zaslužiti, bili su to svaki put odlasci ne samo da može
natrag, već da se može vratiti kući, izdržavanje neke kazne, koju bi si
redovito nametao sam, iako se, naravno, opirao takvom objašnjenju i u
velikom stilu govorio o inspiraciji, metropolama koje je posjećivao i životu
uopće, no sve su to bili mutni pojmovi koji su mu služili kao izlika da slavi
svoje isto tako mutne egzercicije, a da se preda mnom zbog toga ne mora
opravdavati. Možda je to i zvučalo otrcano, no bila je činjenica da je svojoj
samoći samo davao nova mjesta, a zašto i ne bi, možda bi mi na kraju to čak
i imponiralo, njegova notorna nemoć da spada nekamo ili želja da nikamo ne
spada, koja bi izvirivala iz neprestanog monologiziranja o navodnim lošim
stanjima, da tome nije trebalo pribrojiti i njegovo samosažaljenje, da nije
neprestance spekulirao s nagradama, da se pritom nije sveo na prastare
uzorke, zbog kojih su mnogi prije njega već skrenuli s puta, na bijedne
fantazije o vlastitoj veličini i kako će otići u pustinju, ma bilo to zapravo i
tjedan dana Pariza, otići u pustoš ili, kako bi sam vjerojatno prije rekao, u
led, odakle je povratak, naravno, morao biti trijumfalan, usporediv jedino s
povratkom istraživača Antarktika s početka stoljeća, ukoliko uopće ne bi
imao dvojbenu sreću da putem propadne.
Ne znam je li to vrijedilo i za Hirschfeldera, je li si i on umislio sličan
sustav tlapnji, koji bi mu morao jamčiti da će na kraju ispasti heroj, ali na
takva razmišljanja čovjek se doista može zgroziti. Madeleine je tek usput
rekla da mu je nedostajao bilo kakav osjećaj za blizinu ili distancu, što možda
i nije previše značilo, no ono što je potom iznijela o njegovu pisanju djelovalo
mi je više nego blisko, njena izjava kako se u svakoj rečenici čulo da je
prividna opuštenost njegova tona zapravo samo nesudjelovanje, i ja se još
uvijek pitam zašto sama nisam zapazila tu paralelu. Bez da sam se dublje
zamislila nad njim, njegov način pričanja priča bio mi je poznat još prije nego
što sam pročitala prvu, apsolutnost koja se uvijek primjenjivala na sve, na
život i smrt, na vjeru i izdaju, njegovo zanemarivanje svakodnevice i dojam
koji iz toga nužno proizlazi, da je posrijedi sterilna konstrukcija, na koncu je
bilo točno ono što sam ustanovila i kod Maxa. Sada mi se čini da to ne može
biti slučajnost, kao da se iza toga skriva više od pukog divljenja prema
starom gospodinu, više nego da se možda orijentirao prema njegovoj knjizi,
duhovno srodstvo, ma koliko ta riječ bila sumnjiva, koje dugo nisam
zapazila, a možda je ipak od samog početka bilo jedan od najvažnijih razloga
što sam se uopće upustila u svoja istraživanja.
Zlovoljan odgovor uslijedio je kad sam pitala Madeleine za
Hirschfelderov rukopis, o kojem mi je Max govorio, za potencijalno
majstorsko djelo na kojem je navodno toliko dugo radio, iako od njega nije
sačuvan ni redak.
„Meni to zvuči kao puka izmišljotina“, rekla je. „Uz najbolju volju ne
mogu zamisliti da je napisao nešto takvo.“
Ponovila sam joj što sam znala o četiri susreta maturanata, dvadeset
jednom životopisu o kojima je navodno bila riječ, pri čemu sam se, međutim,
zaplela i na koncu stekla dojam da govorim same besmislice.
 „Riječ je o tome što bi pod drugim okolnostima možda od njega bilo“,
započela sam još jednom. „Dovoljno je zamisliti da je smogao hrabrosti
učiniti nešto za Rachel.“
Osjetila sam kako mi dlanom miluje ruku, kao da me mora umiriti, i na
trenutak je zavladala potpuna tišina, a onda je prasnula u smijeh.
„Onda to ne bi bio on.“
Nisam odgovorila, no bilo je jasno da je zabavljam, a kad sam
naposljetku spomenula naslov, tek toliko da ne sjedim i šutim, ona se odmah
uhvatila za njega.
„Živi žive, a mrtvi su mrtvi.“
Nisam skidala pogled s nje.
„Eto, vidite“, rekla je zadovoljno. „Zvuči, doduše, pomalo plakatno, ali
zapravo točno pogađa njegovu dvojbu.“
Učinila je kratku stanku i pogledala me kao da ne može povjerovati da
sama nisam zapazila što se za nju skriva iza tih riječi.
„Ako mene pitate, čini mi se da su sva naklapanja o tom romanu bila
samo igra skrivača, a ono o čemu zaista razgovaramo njegova je
autobiografija.“
U svakom slučaju, on je još prije trideset godina počesto planirao
zapisati svoj život, rekla je, nakon objavljivanja knjige usredotočio se na to,
govorio je da nije vrijeme za izmišljene priče, da bi morao samo sjesti i pričati
što ima ispričati, htio to netko čuti ili ne.
„Gotovo sam sigurna da je tada već počeo raditi na tome“, nastavila je.
„Tako gledajući lakše je shvatiti zašto ništa od toga ne postoji, ili možda i ne
slutimo kakva su ga razmišljanja pred smrt mogla ponukati da sve uništi.“
Kao usput napomenula je da je on tu knjigu uvijek nazivao Engleske
godine, a ja sam, više za volju cjelovitosti nego što bih sama držala do toga,
spomenula kako je Catherine sumnjičila Margaret da je bila dovoljno
lakomislena da naprosto baci dio njegovih papira, no ona je odmahnula
glavom, kao da je tu mogućnost odavno razmotrila i odbacila.
„Zašto bi, zaboga, ona to učinila?“
To ni sama nisam znala, no začudilo me je kako se okomila na
Catherine, šibajući njenu umjetničku pobožnost koja ju je navodno navela
na to da širi posve neutemeljene glasine, tim više što sama ništa od toga
nisam primijetila, naprotiv, prije bi se reklo da je imala odbojan stav prema
njegovu pisanju, da ga je prezirala kao nešto bezvrijedno za pravog
muškarca, kao neodgovornost spram sebe i mogućnosti da se nešto učini od
vlastita života.
 „Jednom će se i ona pomiriti s činjenicom da je živjela s posve
normalnim čovjekom“, rekla je ne skrivajući zlobu. „Dotad neka samo misli
da postoji još nešto njegovo, što bi pod svaku cijenu moralo izaći na svjetlo
dana.“
Način na koji je govorila o njoj vratio mi je u sjećanje neumoljivost s
kojom je Catherine govorila o Margaret i još uvijek mi je smiješno kad
pomislim da se i pritom radilo samo o pitanju koja je slika dočaravala pravog
Hirschfeldera. Čini mi se pukom ironijom da ni jedna od njih nije poznavala
nositelja imena, već samo njega, koji ih je godinama vukao za nos, i već stoga
ne mogu pripisati nikakvu važnost pitanju čije je predodžbe najprije ispunio.
Ako je zaista radio na autobiografiji, u njoj se zacijelo spominje i onaj drugi
čovjek, kojeg je upoznao na otoku Manu, koji je nestao i nijedna od njih
nikada ga nije susrela, kojim se moja mašta bavila više nego njime, izbjeglica
kojeg je vidjela jedino Clara, žena u invalidskim kolicima koja više nije bila
u stanju reći nešto o njemu i ispraviti možda izobličene predodžbe koje sam
ja o njemu stekla, iako je vjerojatno da ga se više i ne sjeća, a jedina dvojica
koja su osim nje znala nešto o njegovu životu bili su upravo Lomnitz i
Ossovsky, i sami nadasve mračni likovi, koji su, što se mene tiče, mogli biti
i izmišljeni.
Bio je to višestruki nestanak, njegov nestanak ispred irske obale, njegov
nestanak iz Clarina sjećanja i njegov nestanak u mogućoj autobiografiji,
ukoliko je takva ikada uistinu postojala, a oko toga razvijale su se priče koje
su dobivale to više vlastita života što je Hirschfelder postajao poznatiji. U
prvo vrijeme nakon objavljivanja knjige nitko nije mario za njega, nije bio
zaboravljen, jer nije stigao čak ni tako daleko da bi ga se moglo zaboraviti, i
tek će ga ponovljeno izdanje knjige, deset ili petnaest godina kasnije, barem
u Austriji preko noći učiniti poznatim. U određenim novinarskim krugovima
neko je vrijeme bilo naprosto otmjeno da ga se posjećuje, da se plaćeno
putovanje u London poveže s malim izletom u Southend on Sea, a članci i
portreti koji su uslijedili sve su više zatrpavali centar, tiskarskom bojom i
sjajnim lakom premazivali središte koje je zapravo bilo rupa, prazno mjesto,
biografija nestala čovjeka.
Teško mi je odgovoriti na pitanje zašto je Hirschfelder prihvatio pravila
igre, zašto nije ima dovoljno senzibiliteta da prepozna neukus u nastojanju
da ga se stilizira u simboličku figuru koja nije bio, je li možda uživao u
gunguli koja se stvarala oko njega, iako zapravo nije bila namijenjena
njemu, je li dopuštao da ga sve to naprosto ponese ili je posrijedi bio cinizam
koji nije prezreo i koji ga zato nije odbijao. Njegovo izdavanje za nekog
drugog još je bilo podnošljivo dok ga se zbog toga nije počelo javno slaviti, ali
da je sam provodio svoju mistifikaciju, s čime je zapravo započeo još za
vrijeme rata, izgleda mi, otkako znam za nestala čovjeka, više nego
neukusno. Time je išao na ruku upravo onom načinu stvaranja kiča protiv
kojeg je Max neprestance rogoborio, kad je htio braniti sliku usamljena
borca, kakvu je o njemu sačuvao, i pitam se kako mu je moglo pasti na pamet
izrugivati se svojim najmarljivijim posjetiteljima, kako se mogao smijati
činjenici da su zagrizli, kad ih je svojom životnom lažju zapravo i doveo do
toga da dolaze k njemu, da dolaze gledati Židova, kako je to navodno sam
nazivao, da su se pojavljivali kod njega i ponovno sve svodili na isto pitanje
kao i njihovi očevi i djedovi, tek što se ono sada više nije postavljalo izravno,
ne u vojničkom tonu, i što se pogrešan odgovor nije kažnjavao smrću već
njihovom nadutom toplinom, njihovom krasnorječivošću, slinom i vodom
koja ih nije stajala ništa.
U to doba on se u svakom slučaju još nije izolirao, a gospoda koja su se
jedna za drugom pojavljivala bila su dobro pripremljena, u Londonu su, kao
što priliči, prošla ratne odjele muzeja i vidjela sve što se imalo vidjeti,
hodočastila u Greenwich prelistati plovidbene registre ukoliko su se
zanimala za deportacije u prekomorje, protresena simuliranim
bombardiranjem koje je bilo dio programa, stajala su pred njegovim vratima,
povremeno bi dolazila poput istraživača na ekspediciji, uvjerena da zaista
imaju posla sa studijskim objektom, primjerkom vrste u izumiranju, od
kojega svejedno nisu mogla očekivati da će ga nabosti i secirati prema svim
pravilima zanata. U pravilu on bi ih tada proveo kroz svoju kuću ili im
pokazao sobu u hotelu Palace i ispričao im po stoti put ukradenu priču o
svom bijegu iz Beča, urešenu svaki put novim detaljima, a oni su sjedili i
slušali ga poput djece koja tada još nisu bila na svijetu, ili bar ne dovoljno
stara da shvate što se događa pred njihovim očima, ili su itekako dobro
shvatili pa sad odslužuju svoju krivnju, promatrali su ga bojažljivo, kako
ništa ne bi pokvarili, i vrebali priliku da načnu svoju temu. Bio je to način
na koji su se ogledavali kod njega, kako su kradimice pretraživali svaki
kutak ne bi li pronašli kakvu uputu ili buljili u prazne zidove, kao da će se
riječ koju se nisu usudili izgovoriti pojaviti tamo napisana velikim slovima,
kao što je trideset ili četrdeset godina ranije krvavo crvenom bojom bila
napisana na izlozima njihovih gradova, i tek kad bi ih ponudio čašom vina,
malčice bi se odledili, neki bi mu se čak i odvažili nazdraviti, pa ne bi
potrajalo dugo da postave svoje standardno pitanje, da ga upitaju osjeća li
se krivim s obzirom da je preživio, ne sluteći koliko su time pogađali samo
središte njegove egzistencije, pričali bi o svojim prijateljima u Izraelu ili
izražavali žaljenje što tamo nikoga ne poznaju, završavajući najradije s
Biblijom, kao da je to najbezazlenija tema, govorili su o odlasku iz Egipta i
uspoređivali s njime njegovu sudbinu, i jednom, bilo je to već u sumrak,
jedan bi s bocom pod rukom izašao na balkon, opisao rukom širok luk iznad
ušća Temze i svjetlucavim svjetlima na njenoj vodi, i rekao: što razlikuje ovu
noć od svih ostalih, a nakon kratke stanke sâm odgovorio: da smo se
upoznali, to razlikuje ovu noć od svih ostalih, i bacio bi mu se oko vrata, taj
momak koji smrdi na znoj i alkohol, tužna brka i spužvasto mekih kukova,
koji je prema vlastitim izjavama bio nešto na televiziji, ne bi se libio da mu
slijeva i zdesna stisne po vlažan poljubac na obraze, a još bi ga k tome zvao
i Gabrielom.
Naravno da nisu svi bili takvi, bilo je među njima i ozbiljnih ljudi,
kojima uopće nije bilo na pameti da ga jednom zauvijek prikuju za slučajnost
njegova rođenja, ali bili su to oni kojima se Hirschfelder uvijek rugao,
sentimentalni tipovi, koji nisu bili u stanju ništa drugo nego zaplakati mu
na grudima, dobroćudni glupani, kako ih je sam nazivao, koji nisu znali kako
pred njim biti što žalosniji, a svejedno bi ga bez razmišljanja molili da se
malčice okrene, kako bi mu profil došao bolje do izražaja dok ga slikaju, a on
ih je puštao da rade što ih volja, nije se opirao, već je za njih izigravao klauna,
dok na koncu nisu pisali gotovo istovjetne rečenice o tome kako je on drag i
prijazan čovjek. Kad mu na pamet ne bi palo ništa drugo nego da s njima
izađe na esplanadu i provede ih kroz zabavni park, jedni su bili oduševljeni
što, kako su govorili, unatoč svemu nije izgubio smisao za humor, dok drugi
nisu mogli a da ne pokažu zgranutost što se netko poput njega uopće može
zabavljati, a on bi, zgađen time, ponekad davao sve od sebe da se ponaša
posve pogrešno, s učinkom da su se svi prisjetili kako je težak život zacijelo
imao s obzirom na to kakav je postao, a ono što su proizvodili čitalo se kao
da se žele kazniti za svaku lošu misao o njemu, kao da sami još žele ispaštati
za to što ih je on nazvao ispičuturama, ili se spustio na to da njihovim
pratiteljicama daje najzajedljivije komplimente. Onda bi se bez iznimke
raspisali o njegovoj ugodnoj pojavi, dotaknuvši se u sumnji od silne
zbunjenosti redom njegovih očiju, što su im s vremenom pripisali sve boje sa
skale, puštali u nebo najšarenije mjehure od sapunice, drznuli se čak i
ustvrditi da su to oči poput onih u prostitutke koja na uglu stoji na kiši, oči
poput onih u borca iz svjetskog rata koji se taman vratio sa zadatka na
bojišnici, ili bi se pak prebacivali na domišljatosti, zapitkujući se je li,
izoliran kakav je bio, u egzilu još jednom otišao u egzil, smije li ga se nazvati
kozmopolitom ili radije čovjekom bez domovine, govoreći, a da to ne bi ni
naslutili, objema izrazima jedno te isto, o nekomu tko visi u zraku i
simpatičan im je, unatoč svojim neumjesnostima, već samim time što barem
kod kuće nije polagao pravo na vlastito mjesto, čime onda nije ugrožavao ni
njihova, na kojima su se udobno rastezali kad bi se sa svoje male avanture
vratili kao s križarskog rata i stali zapisivati svoje ganutljive priče.
Madeleine je bilo vidno neugodno pričati o tome i više puta je naglasila
da samo prenosi ono što je o njemu čula, gledajući me pritom kao da se želi
osigurati da je nisam shvatila pogrešno. Tada više nije živjela kod njega, tek
bi jedanput ili dvaput godišnje došla u Southend on Sea, što je znala, ispričao
joj je on, a sada se ponašala kao da bih upravo ja trebala o tome donijeti sud.
Očito joj nije bilo dovoljno kad sam se počela izmotavati da mi nije toliko
važan on, koliko me zanima onaj drugi čovjek, koji na određeni način uopće
nije postojao, već je samo nestao, a ona me pritom s vremena na vrijeme
prekidala zlovoljnim pokretima ruke, dajući mi tako do znanja što misli o
tome.
 „Znam, zvuči prenapregnuto, ali to su sve samo tlapnje“, rekla sam.
„Svatko si je o njemu sastavio priču koja mu je najbolje odgovarala.“
„Lako je to reći“, uzvratila je ona. „Ja sam s njim provela deset godina i
on je, vjerovali vi to ili ne, bio čovjek od krvi i mesa, a ne tek proizvod mašte.“
Nisam oklijevala suprotstaviti joj se.
„Ne bih se baš zaklela u to.“
Nije bilo previše toga što sam još mogla izvući iz nje i već sam bila na
ulici, koračala niz Ring, kad mi je ponovno sinulo što sam rekla i kako je ona
potom ostala sjediti kao da joj je hladno i da se mora dovesti u red. U lokalu
nisam ni primijetila da se vani smračilo i da je počela kiša, koja je opet
prestala, sretna što sam joj umakla i ne moram više proživljavati njeno
ponovno ogledavanje i kako više ne skriva da me se želi riješiti, prošetala
sam pokraj Volksgartena, promatrala svjetla automobila koja su se zrcalila
u mokrom asfaltu, i još sam je uvijek vidjela pred sobom, kako se polako
ponovno ukočila. Nisam bila ni svjesna da sam je izvana još nekoliko
trenutaka promatrala kako iz torbice vadi maramicu i prelazi si njome preko
lica, ali kad sam se zaputila kroz kišu koja je ponovno počela padati, kroz
svjetlucanje kapljica u kojima započeta noć kao da se rastvorila u tisuće
krhotina, gotovo da sam je već bila zaboravila. Sjetila sam se kako sam za
slična vremena, po povratku s otoka Mana, još jednom prošetala kroz Hyde
Park i nekako stigla u male ulice iza Brompton Roada i Rutland Gatea,
zatekavši se naposljetku pred Austrijskim institutom, kao da posljednjeg
dana u Londonu ne mogu dočekati povratak kući.
Bilo je popodne, tmurno od kiše, koja je nakon više tjedana suše
napokon pala, ja sam se već duže osjećala kao da sam u nekom drugom
vremenu, a kad bi pljusak izbrisao zgrade kraj Park Lanea ili bi mi nakon
skretanja u neku ulicu u susret izašao samo niz taksija, mogao je to glatko
biti i neki san, kadli sam iznenada zastala pred jarko osvijetljenom zgradom.
Zastava iznad ulaza nije se micala, na prvom katu bili su otvoreni prozori, a
ja sam, približavajući se, pomislila da iza zavjese vidim obrise likova koji
hodaju gore-dolje, neko vrijeme činilo mi se čak da čujem gramofon, glas
neke pjevačice, ali potom je opet sve bilo tiho, izuzme li se šum drveća i buka
prometa u nedalekoj prometnoj ulici. Začudila sam se ustanovivši da se
vrata daju otvoriti, iako je portirova loža bila prazna, ušla sam i
nezamijećeno krenula stubama prema prvom katu, ali ni gore, u dvorani
koju sam već poznavala, nije bilo žive duše, samo je rasvjeta zujala poput
uhvaćena kukca, a na zidovima su još uvijek visjele fotografije prognanika,
drhteći na svojim svilenim koncima već pri najmanjem propuhu.
Isprva uopće nisam bila primijetila da nedostaje Hirschfelderova slika,
i baš kad mi je prazno mjesto, na kojem je vjerojatno visjela, zapelo za oko,
iza mene se nenadano i niotkuda pojavila ravnateljica Instituta, pitajući me
tražim li nešto. Bilo je očigledno da nije više nikog očekivala, već je samo
slučajno zavirila u dvoranu prije no što će zaključati i otići, a ja sam bila
toliko iznenađena da nekoliko trenutaka uopće nisam bila u stanju
odgovoriti, pokazujući samo na slijepu mrlju pokraj ulaza u WC, ali ona na
to nije obraćala pažnju već se zabarikadirala iza rečenice da sam od početka
proteklog tjedna prva posjetiteljica izložbe, koja mi je zvučala kao da ni ja
zapravo nisam smjela doći onamo. Pritom je pogledala na sat i tek joj je s
mukom uspjelo prikriti nestrpljivost, što sam tako kasno još osvanula kod
nje, a kad sam se naposljetku ipak krenula raspitivati, zauzela je posve
odbojan stav, reagirala kao da sam je napala i da se mora obraniti od mene.
„Ne znam što vas navodi na takav zaključak“, rekla je i pogled joj je
napokon krenuo za mojim prstom. „Tu nikada nije visjela nikakva
fotografija.“
Usprotivila sam se, a ona je na trenutak po svemu sudeći pomislila da
bi bilo najbolje zamoliti me da odem, no onda je ipak odlučila drukčije.
„Kako kažete da se gospodin zvao?“
Ponovila sam ime, ne mareći za njenu ironiju, na što je ona iz ladice
jednog stolića izvukla katalog i otvorila ga na glasoviru. Prije no što je
pogledala u nj, ponovno je ustvrdila da je to posve nemoguće, ona se ipak ne
može prevariti, cupkajući stranice toliko nervozno da sam se uplašila da će
ih svaku zasebno uzeti u ruku. Nakon toga neko je vrijeme šutke listala, pri
čemu mi je zapelo za oko da nosi istu haljinu kao za našeg prvog susreta, a
kad mi se napokon ponovno obratila, u glasu joj se pojačao onaj prezrivi ton
koji sam već tada bila zamijetila.
„Bit će da tu ipak nečeg ima.“
Rekla je jedan broj, a ja sam joj još jednom pomogla oko imena, ali ona
se nije dala smesti redoslijedom.
„Zacijelo je njegova žena povukla fotografiju“, rekla je, ne srameći se ni
najmanje svoje drskosti. „Očito je prije nekoliko dana sama bila ovdje i uzela
je.“
Razlog tome, ukoliko ga je uopće znala, ja od nje nisam saznala, jer su
se na vratima u istom trenutku pojavile dvije djevojke, koje su me podsjetile
na mlade dame od posljednjeg puta, kao da otad nije prošlo nimalo vremena,
a ona me je jednostavno ostavila samu. Bila su to opet ista ona nedužna,
naprosto anđeoski bezbojna bića, prema kojima je pohitala, kao da među
višim kćerima postoji posebna privlačna sila, koja svakoga tko je slučajno još
prisutan diskvalificira kao autsajdera, kao da imaju neku vrstu tajnog
društva i zaista govore samo o konjima i budućim ljubavnicima u konjičkim
čizmama, čula sam kako svako malo izgovara njihova imena, obraćajući im
se pritom ipak sa vi, dok su je one poput osobe od poštovanja nazivale
gospođa magistar i samo je još nedostalo da uz to svaki put podignu haljine
i naklone se, dok sam ja stajala pred praznim mjestom i razbijala glavu zašto
slike više nema tamo. Daleko od toga da bih tražila od njih da se posipaju
pepelom, no bila je to čudesna kombinacija, ta izložba, za koju nitko živ nije
mario, i ta djeca na koju se nitko nije mogao, a svejedno se morao naljutiti,
koja će pred fotografijama prognanika opet upriličiti ugodno večernje
druženje, svirati flautu ili gitaru, pri čemu je teško makar i nehotice ne
pomisliti komu to imaju zahvaliti, čijem utjecaju i čija su zapravo djeca, i ja
sam već izašla na ulicu, gdje je kiša isparavala na suhom asfaltu i u
krošnjama drveća stvarala laganu izmaglicu, kad sam tek zapazila da sam
prošla pored njih a da se one nisu okrenule za mnom.
Pitanje povučene fotografije za mene se nije riješilo ni kad sam nekoliko
tjedana kasnije pisala Margaret, a ona mi ju je poslala i zamolila me bez
ikakvih daljnjih izjašnjavanja da je zadržim, fotografije koja danas visi iznad
mog pisaćeg stola i djeluje mi kao da je stotinu puta prebojena, pa bi bilo
dovoljno zagrepsti površinu da se pojave neki stariji slojevi, kao da se ispod
Hrischfelderova lica ne bi trebalo pojaviti samo lice onog drugog čovjeka, već
svaki put neko novo. Dokle god nisam saznala za zamjenu, još sam je mogla
neopterećeno promatrati, ali koliko god to besmisleno bilo, uvijek sam je
dovodila u vezu s Bečom, otkako tamo živim, nisam je mogla pogledati a da
ne pomislim kako zidine grada naprosto odišu odsutnošću i nestankom.
Podsjećala me je na to kako je Max uvijek govorio da nigdje drugdje na
svijetu kod toliko ljudi koji su nešto postigli nema osjećaj da su svoju poziciju
stekli neopravdano, da nigdje drugdje nije tako često mislio da je mjesto koje
su zaposjeli preveliko za njih, neovisno o tome stoje li na pravoj ili na
pogrešnoj strani, da ono zapravo uopće nije njihovo, jer su oni samo
zamjenici i zbog toga se moraju naizmjence nadimati, da bi se u sljedećem
trenutku ponovno stisnuli do tjelesnog kontakta, kako bi uopće izdržali
praznine, te goleme rupe koje su se otvarale pred njima, dok je šarm, koji im
se pripisuje, zapravo tek mješavina bezobrazluka s kojom se pravdaju i već
napola zaboravljenog znanja o tome.
U mojim su očima to uvijek bili resantimani provincijalca protiv
glavnog grada, kad bi počeo iznositi takve tvrdnje, ali kad sam one večeri
išla kući sa sastanka s Madeleine, odjednom sam znala da Hirschfelderova
priča za mene neće biti obavljena prije no što s njim ne porazgovaram o njoj.
Ipak me je on upoznao s njim, napunio mi glavu njegovim prvim slikama, pa
neka ih sada, neprepoznatljive kakvima su postale, uzme natrag, pomislila
sam i pola sata kasnije iz svoga stana nazvala njegovu majku, na koju sam
naslovila i pismo što sam mu ga poslala s otoka Mana. Od nje sam saznala
da je sigurno u Beču i nekoliko minuta kasnije već smo se dogovorili za
sljedeći dan. Očito nije bio iznenađen što sam mu se javila, smjesta se složio
sa svim mojim prijedlozima i naš je razgovor skončao u šutnji, kao da je sve
vrijeme smjerao na to, dok ga nisam pitala je li još uvijek na telefonu.
 Prvo nije odgovorio, a ja sam u neposrednoj blizini čula njegovo disanje,
koje je potom naglo utihnulo, kao da je to sada i sam zapazio pa ga pokušava
obuzdati.
„Što znači jesam li još uvijek na telefonu?“
Samo sam ponovila svoje pitanje.
„Naravno da sam još uvijek na telefonu.“
Potom se začulo šištanje šibice i ja sam znala da pripaljuje cigaretu,
slijedio je zvuk filtra koji se odlijepio od njegovih usana, a onda je otpuhnuo
dim, dok mi je u pozadini do uha dopirala buka prometa. Kao da osluškujem
vlastito bilo, u slušalici sam čula kucanje koje nije imalo nikakve veze s njim.
Počela sam brojiti pojedine otkucaje, no nisam još bila stigla ni do deset, kad
su iznenada prestali. Na trenutak je zavladala tišina i ja sam se prepala,
primijetivši da je osluškuje kao i ja. Na zvukove u kući obratila sam pažnju
tek kad je bez riječi poklopio slušalicu.
Nakon našeg rastanka prije pet godina, bila je to prva prilika da se
vidimo i ja ne znam što sam od njega očekivala. Sastali smo se u jednoj
kavani u četvrtom okrugu, gdje je stanovao, i sjećam se pretjerana pouzdanja
kojim je zračio, kao da ima potrebu da sve što ispriča o sebi potkrijepi
dokazima, a ja sam se trudila ne gledati ga pritom u oči, čiji plah, nesiguran
pogled inače nije bio dio njegova nastupa. Protivno navici nosio je hlače s
naborima i crnu košulju. Izbjegavao je razgovor o vremenu našeg
zajedništva, prekidao sam sebe ili skokovito mijenjao temu kad bi mu
zaprijetila opasnost, ili bi pak općenito puštao mene da govorim, kako bi bio
siguran da neće napraviti baš nikakvu pogrešku, a ja sam osjetila olakšanje
što mi je stvar učinio tako jednostavnom. Dok se nije razvezao, samo sam
jednom pomislila da će početi s lamentacijama, kad je sasvim izvan
konteksta rekao da nikada nismo smjeli otići u Švicarsku, gdje smo živjeli
dvije godine, i priznao da je to za njega bilo kao u vrijeme školovanja u
internatu, kad bi otac trebao doći po njega u podne, pa zakasnio, dok su svi
ostali već bili otišli na vikend, a on je čekao i osjećao se kao da je zauvijek
zatvoren i da će proigrati to malo mladosti što mu je još preostalo. Već sam
se uplašila da se više neće ostaviti te teme, ali on se još jednom pribrao i
pitao me zašto sam ga baš sada nazvala. Ne mogu reći da se nadao drukčijem
odgovoru, toliko me je pažljivo slušao kad sam počela pričati o Hirschfelderu,
da bi na kraju na svoj način izrazio iznenađenje.
„O tome bi mogla napisati roman.“
Nisam si mogla pomoći, počela sam se smijati, kao da je to
najneprihvatljivija ideja uopće, a i on je morao znati da sam imala
pametnijeg posla nego trošiti vrijeme na takve stvari.
 „To je posljednje što bi mi palo na pamet“, uzvratila sam. „Već postoji
previše različitih verzija njegova života, ne znam zašto bih tome dodala još
jednu.“
Nisam mislila na njegov Hommage à Hirschfelder, no on je odmah želio
znati je li to aluzija na njega i ja sam primijetila da mi nije vjerovao kad sam
zanijekala i zamolila ga da ne bude toliko osjetljiv.
„I meni samom ta se stvar odavno zgadila, ali ako mi pokloniš svoju
priču, mogao bih još jednom započeti ispočetka“, rekao je. „Ne sumnjam da
ne bi ispalo nešto drugo.“
To me je začudilo, tim više što je upravo bio rekao da otad nije napisao
ni retka, već je živio od prigodnih poslova, među kojima je bio i godišnji tečaj
pisanja za turiste na jednom grčkom otoku. Od njegovih ranijih ambicija nije
se više zamjećivalo ništa i ja sam se već pitala treba li mu to, a odjednom je
najmanja uputa bila dovoljna da se uhvati za nju i zapadne u oduševljenje u
kojem gotovo da se više nije mogao obuzdati. Očito se bio zagrijao i, ne
zamijetivši uopće da ga sve vrijeme ne ispuštam iz vida, počeo razgovarati
sam sa sobom i vratio se u hipu u svoje stare vode.
„Već znam i kako bih započeo.“
Vidjela sam napetost na njegovu licu.
„Želim Vam mnogo sreće s Vašim novim romanom.“ Ne znam tko mu je
to bio rekao, ali to je bila pakosna želja koju je nakon svog neuspjelog
nastupa u Beču neprestance ponavljao, pa se i sada morao nasmijati sjećanju
na svoje monologe. Zamijetila sam da mu se glas promijenio, bio je to opet
onaj ton s kojim je zapadao u svoje tirade, monotono pjevušenje, i još prije
no što se raspričao, već sam čula karakteristično naglašavanje na kraju
rečenice, koje mu je dopuštalo da premosti točku, a da ga pritom nitko ne
uspije prekinuti. Učinilo mi se da na trenutak oklijeva kao da je i sam to
primijetio, no znala sam da je prekasno i pripremila se za katastrofu.
„Pisao bih s tvog gledišta“, rekao je. „Pritom jedino postoji opasnost da
će se neki idiot sasvim sigurno praviti pametan i ustvrditi da žena ima
sasvim drukčiji pogled na stvari od muškarca, pa bih se na kraju sam morao
proglasiti pripovjedačem.“
Potom se nakašljao.
„Osim toga, treba mi drugo ime“, dometnuo je, ne uzevši zraka. „Možda
bih se trebao nazvati Lomnitz ili Ossovsky.“
Dala sam si truda da ga ne shvatim ozbiljno.
„Što će ti drugo ime?“
Potrajalo je nekoliko trenutaka dok nije reagirao, ali onda je postao
glasan i nagnuo se toliko prema meni da sam ispod njegove kože mogla
vidjeti začetak brade.
 „Treba mi drugo ime da više ne postojim“, rekao je. „Ovaj put bečkoj
bandi neću toliko olakšati stvar da im se još i predstavim.“
„To su besmislice, Max.“
„Neću ja pred tu bratiju kao ovca na klanje.“
Uhvatila sam ga za ruku.
„Zaboravi ih, Max.“
„Neću im dati da me ubiju.“
„Zaboravi ih, Max“, pokušala sam ga još jednom umiriti. „Napiši ti, što
se mene tiče, taj roman o Hirschfelderu, ali zaboravi njih.“
S tim riječima ostavila sam ga samog i otišla, i možda je to zaista bio
kraj koji mi je nedostajao, djeličak nužan da se izvučem, da mu kažem da je
to njegova priča. U svakom slučaju, time sam je stavila u njegove ruke,
prihvati li je se on ili ne, ispriča li je ili odluči šutjeti o njoj. U činjenicama se
ništa ne mijenja, što me je u isti mah umirilo i uznemirilo, kad bih pomislila
kakav je nepouzdan svat bio.
 Sadržaj

Prvo poglavlje
Margaret

Drugo poglavlje
London 17. svibnja 1940.

Treće poglavlje
Catherine

Četvrto poglavlje
Douglas Otok Man 21. lipnja 1940.

Peto poglavlje
Douglas Otok Man 29. lipnja 1940.

Šesto poglavlje
Clara

Sedmo poglavlje
S. S. Arandora Star Sjeverni Atlantik 2. srpnja 1940.

Osmo poglavlje
Madeleine