1

JOHN STEINBECK

ZLATNI
PEHAR

CUP OF GOLD 1929.

POGLAVLJE PRVO
I
itavo je poslijepodne povjetarac puhao iz cmih velkih klanaca, nosei glase da zima
nadolazi sputajui se s pola na svijet, a s rijeke se ulo lagano pucketanje prvog tankog leda.
Dan je bio tuan i pun nekog nespokojstva. Strujanje zraka kao da se tihim, njenim tualjkama tuilo nad gubitkom neeg sjajnog i veselog. Na panjacima su veliki teretni konji
nestrpljivo udarali kopitima o zemlju, a diljem su itavoga kraja male smee ptice u jatima po
etiri ili pet letjele cvrkuui od stabla do stabla, traei i pozivajui svoju mladunad na let
prema jugu. Nekoliko se koza uzveralo na vrhove visokih osamljenih klisura i, uzdignute
glave, sitnim utim oima dugo su zurile njukajui prema nebeskom svodu.
Poslijepodne je prolo polagano kao duga sveana povorka, a kada je pao mrak, iznenada
zafijue jak vjetar, zauti kroz suhu travu, i izgubi se cvilei preko polja. No se spusti kao
crna kukuljica, i Sveta zima poalje svog glasnika u Wales.
Uz glavnu cestu, koja je prolazila dolinom i penjala se prema procijepu u breuljcima, a
zatim se gubila s vida, stajala je stara seljaka kua, sagraena od tekog kamena, a krov joj
bijae od slame i rogoza. Morgan, koji ju je sagradio, kockao se s vremenom i gotovo
pobijedio. U kui, na ognjitu, plamsala je vatra. eljezni je lonac visio nad plamenom, a crna
je eljezna pe bila pokrivena eravicom. Otro svjetlo bljeskalo je na iljcima dugih sulica
to su visile na zidovima ve oko stotinu godina - od dana kad su se Morgani borili u
redovima Glendowera.
irok mjedeni okov velikog kovega, to je stajao u kutu, blijeskom je odbijao svjetlost
vatre. U njemu je leala gotovo zaboravljena hrpa papira, pergamenata i tvrdih netavljenih
koa, ispisanih engleskim, latinskim i stranim kambrijskim pismom: Morgan se rodio,
Morgan se oenio, Morgan je postao vitez, Morgan je objeen. Tu je leala povijest kue u
itavoj svojoj sramoti i slavi. Ali sada je obitelj postala mala i nevana, te se u koveg nisu
spremali novi podaci osim jednostavnih biljeaka: Morgan se rodio i umro.
Tu je stari Robert sjedio u visokom naslonjau i smjekajui se zurio u vatru. Njegov je
osmijeh bio sav smeten i pun nekog neobinog pasivnog prkosa. inilo se da trai sudbinu,
odgovornu za njegovo bie, i da je osmijehom malo zasrami. On je esto umorno razmiljao o
svom ivotu punom bezbrojnih malih neuspjeha, koji su mu se izrugivali kao to se ulina
djeca izruguju bogalju. Starom je Robertu bilo neobino da on, koji je znao vie od svojih
susjeda, i koji je neprestano razmiljao, ne moe biti ak ni dobar zemljoradnik. Pokatkad mu
se inilo da razumije i da zna previe a da bi ita dobro uradio.
Tako je stari Robert srkao vrue pie svoga vlastitog iskustva i smjekao se zurei u
vatru. Znao je da e ga njegova ena pred drugima apatom prekoravati, a i da radnici u polju
skidaju kape Morganu a ne Robertu.
Isto tako, ni njegovu staru majku Gwelianu, koja je sjedila tu blizu njega, tresui se uz
vatru kao da i samo zavijanje vjetra oko kue izaziva u njoj hladnou, nisu smatrali tako
nesposobnom. U seljakim su se kolibama nje pomalo bojali, ali su je veoma i potovali.
Svaki dan kad je sjedila u vrtu zazivajui duhove i vraajui, moglo se vidjeti ponekog vitkog
mladia kako crvenei se stiska eir uz grudi, sluajui njena proroanstva. Dugi niz godina
bavila se ona vraanjem i time se ponosila. Ali, premda je obitelj znala da su njena
proroanstva samo pusta nagaanja i da je njezina otroumnost godinama slabila, svi su je
paljivo i s potovanjem sluali, izigravajui pred njom velik strah i traei od nje da im kae
gdje su nestali ili kako su se izgubili razliiti predmeti. Jednom, nakon tajanstvenog zazivanja,
kada kare nisu bili nali pod daskom u upi, svi su unato tome tvrdili da su ih ipak tamo
nali; jer kada bi ona izgubila taj sveani veo vraare, ostala bi samo mala smeurana starica
na pragu smrti.
To hinjeno strahopotovanje naprama budali bila je nesmiljena pljuska uvjerenju majke
Morgan. To je budilo zlu stranu njene naravi, jer je ona bila jedna od onih ena koje su po
svoj prilici dole na svijet da budu zator svih ludorija. Sve ono to oito nije imalo nikakve
veze s crkvom ili trnim cijenama bilo je za nju jednostavno besmislica.
3

Stari je Robert tako duboko i dugo volio svoju enu da je o njoj mogao misliti i loe a da
to nimalo ne utjee na njegovu ljubav. Kada je ona tog popodneva dola kui, bjesnei zbog
cijena za par postola koje ni u kom sluaju nije imala namjeru kupiti, on je razmiljao: Njen
je ivot kao knjiga puna sudbonosnih dogaaja. Svaki se dan ona uzdigne do vrhunca neke
uzbudljive ivotne napetosti zbog nekakvih puceta ili vjenanja u susjedstvu. Kada bi se prava
tragedija survala na nju, ne bi je ni pred nosom vidjela. Moda je to srea, mislio je on.
Znatieljan sam, kako bi ona sada usporedila kraljevu smrt s gubitkom jednog od krmainih
ruiastih odojaka.
Majka Morgan je bila danju i odvie zaposlena da bi se bavila izmiljenim ludorijama.
Barem netko u obitelji mora biti praktian jer e nam i krov nad glavom odletjeti - a to se i
moe oekivati od tih glupih sanjara kao to su Robert, Gwenliana i moj sin Henry. Voljela
je svog mua nekom udnom mjeavinom samilosti i prezira to su iznikli iz njegovih
neuspjeha i njegove dobrote.
Oboavala je svog sina, mladog Henryja, iako nije imala ni najmanje povjerenja u
njegove ideje o onome to je korisno, dobro ili u prilog njegova zdravlja. - I svi su u obitelji
voljeli majku Morgan, bojali se nje, i dodijavali joj.
Ona ih je posluila jelom i oistila svijeu. Sada je gledala naokolo traei to da okrpi,
kao da nije krpila sve odmah netom bi se poderalo. Usred toga traenja da se zaposli neim
ona zastane i baci otar pogled na mladoga Henryja. To je bila neka vrst mrkog zaljubljenog
pogleda koji kao da je govorio da se moda ne prehladi sjedei na podu. Henry se vrpoljio
mislei to je zaboravio uraditi to poslijepodne. Ali ona brzo zgrabi krpu i pone brisati
prainu i djeak se umiri. Leao je nalaken, utonuvi u svoja matanja i zurei u vatru. Dugo,
sivo poslijepodne i ta mistina no probudili su u njemu enju, ije je sjeme ve mjesecima
bilo posijano. To je bila enja za stvarima koje nije znao ni imenovati. Moda je ta ista
enja tjerala ptice da se skupljaju i uznemirila ivotinje da prema vjetru njue miris zime.
Te je noi Henry bio svjestan da je petnaest dosadnih godina ivio ne uinivi nita
znaajnog. Da je majka znala za njegove osjeaje i misli, ona bi rekla:
On raste. A otac bi za njom ponovio:
Da, djeak raste. Ali ni jedno ne bi znalo to drugo time misli.
Henry je, ako mu pogledate lice, naslijedio gotovo podjednako od roditelja. Jabuice
visoke i otre, brada vrsta, gornja usna kratka i tanka kao u majke, a donja usna senzualna; i
lijep nos, i oi koje su izgledale sanjarski. Crte lica i guste vrste kose, ovijene na glavi u
obliku crnih spirala, bijahu nalik na Robertove. Ali umjesto potpune neodlunosti na
Robertovu licu, Henryjevo je lice odraavalo vrstu volju i odlunost. Troje je sjedilo ispred
vatre: Robert, Gwenliana, i mladi Henry ije su oi gledale preiko zidova napolje i promatrale
neto bestjelesno - zurile su u no traei duhove.
Bila je to nestvarna no i doba kada moete sresti duhove kako se uljaju cestom ili
nabasati na sablasti kakve rimske legije kako treim korakom mariraju da prije velike oluje
stignu u Caerleon. I mala nakazna stvorenja s breuljaka potrait e naputene jazbine
jazavaca da se sklone od noi. Vjetar e, zavijajui poljima, juriti za njima.
U kui je vladala tiina koju je naruavalo praskanje vatre i resko pitanje gorue trstike.
Na ognjitu je pucketala uplja klada s koje su se dizali uvis vatreni jezici i kao plameni
cvjetovi ovijali se oko crnoga lonca. Tada se stara Morgan uznemiri oko ognjita.
Roberte, ti nikada ne pazi na vatru. Trebalo bi da je od vremena do vremena potakne.
Tako je ona obino postupala. Razgrtala bi veliku vatru da je uini manjom, a kad bi se
gotovo ugasila, estoko bi proakala ugarke da je ponovo rasplamsa.
Tih um koraka uo se sa ceste - um koji je mogao proizvesti vjetar ili one nevidljive
utvare. Koraci postadoe jai, a kad se zaustavie pred vratima, zau se bojaljivo kucanje.
Naprijed! - zaviknu Robert. Vrata se lagano otvorie i na pragu, osvijetljen prema
nonoj tami, stajao je pognut, slabaan ovjek ije su oi gorjele kao eravica. Za trenutak on
zastane na pragu, a zatim stupi u sobu, upitavi stranim kretavim glasom:
Da li me poznaje, Roberte Morganu? Da li me prepoznaje nakon tako dugog
izbivanja? - Njegove su rijei nalikovale na molbu.
Robert je paljivo gledao namrekano lice.
4

 Da li te poznajem? - ree on. - Ne, ekaj! - da nisi ti Dafydd, na mali farmerski radnik
Dafydd koji je prije nekoliko godina otiao na more?
Izraz potpunog zadovoljstva pojavi se na licu doljaka. Kao da je oprezno, sa strahom,
iskuavao Roberta Morgana. On se sam sebi nasmijei.
Ja sam Dafydd, dabogme; i bogat - i prehlaen. - On zavri zamiljeno kao da se
prisjea neke boli.
Dafydd je bio sivo-bijel i sasuen poput suhe koe. Ukoena i debela koa njegova lica
izgledala je kao da mijenja izraz laganim samosvjesnim naporom.
Hladno mi je, Roberte - njegov udni, suhi glas nastavi. - ini mi se kao da se nikada
vie neu moi ugrijati. Ali usprkos tome - ja sam bogat - kao da se nadao da e se to dvoje
uravnoteiti - bogat zajedno s onim kojeg nazivaju Pierre le Grand.
Mladi se Henry uzdigne i uzviknu:
Gdje si bio, ovjee - gdje?
Gdje? Zato? Bio sam u Indijama. Da! Tamo sam bio; u Goavesu i na Tortugi - to
znai kornjaa - i na Jamaici, i u gustim sam umama Hispaniole lovio bikove. Sve sam to
proao.
Sjedni, Dafydde - upade majka Morgan. Ona je govorila kao da on nikada nije ni
otiao u svijet. - Donijet u ti odmah neto toplo da pojede. Gledaj, Dafydde, kako te Henry
guta oima? On bi zacijelo htio takoer otii u Indije. - Za nju su rijei bile samo zgodne
ludorije.
Dafydd je utio, a inilo se kao da suzdrava elju da govori. Majka Morgan mu je
ulijevala isti onaj strah i nespokojstvo kao nekada kada je radio kao djeak na farmi. Robert je
vidio da je zbunjen, a i majka kao da je to osjetila jer, pruivi mu alicu s vruim ajem,
napustila je sobu.
S licem nalik na mumiju stara Gwenliana je sjedila zavaljena u stolici pred vatrom,
mislima izgubljena u neizvjesnoj budunosti. Njene su zamagljene oi bile pokrivene
zavjesom sutranjice. Iza plavih povrina tih oiju, inilo se da se u gomilama sakupljaju
dogaaji i prilike svijeta. Ona je nestala iz sobe - nestala u neokaljano vrijeme, u budunost.
Stari je Robert gledao kako se za enom zatvaraju vrata, zatim se smjetajui poput psa
udobnije zavali u stolicu.
No, Dafydde - ree on i zagleda se u vatru. Henry je kleei na podu sa
strahopotovanjem zurio u tog smrtnika koji je kao dlan poznavao daleki svijet.
Dakle, Roberte, htio bih ti priati o zelenoj dungli i smeim Indijcima koji u njoj
ive, a i o onom koga zovu Pierre le Grand. Ali, Roberte, neto je iz mene pobjeglo. Pobjeglo
poput blijeska. Obiavao sam noima leati na palubi broda mislei to u sve pripovijedati i
kako u se hvaliti kad se jednom vratim kui - ali vratio sam se vie kao neki djeak da se
isplaem. Moe li to razumjeti? - on se gorljivo nagnu prema Robertu.
Pripovijedat u ti. Zaplijenili smo veliki oklopni brod koji prevozi zlato, a koji zovu
galeon. Bili smo oboruani samo pitoljima i dugim noevima, to se upotrebljavaju za
krenje prolaza kroz dunglu. Bilo nas je dvadeset i etiri - samo dvadeset i etiri odrpanca,
Roberte. Da samo zna, kakve smo uasne stvari inili tim dugim noevima. Nije dobro kada
ovjek koji se i odio na selu radi takve strahote, te kasnije o njima misli. Zarobili smo
ponosnog kapetana - objesili ga za palce, a zatim zaklali. Ne znam zato smo to uinili i ja
sam pomagao - a ne znam zato. Nekoji su izmeu nas govorili da je prokleti papist; ali
mislim da je to bio glavom Pierre le Grand.
Neke smo bacili u more i gledali kako im oklopi blistaju i sjaju gubei se pomalo u dubini
- mjehurii su izlazili iz njihovih usta - dobri panjolski vojnici. Tamo se vidi duboko u more.
- Dafydd zastane i zagleda se u pod.
Zna, ne elim da te zamaram tim priama, Roberte, ali to je kao neto ivo skriveno u
mojim prsima, pod rebrima, i to grize i grebe hotei da izae iz mene. Svojim pothvatima sam
se, naravno, obogatio, ali vie puta mi se ini da to nije dovoljno; moda sam bogatiji od tvog
brata sir Edwarda.
Robert se nasmijei stisnutih usana. Njegove su oi od vremena do vremena zalutale k
mladiu koji je kleei na podu poudno gutao svaku rije. Kada je progovorio, izbjegavao je

Dafyddov pogled.
Dua te titi - ree on. - Najbolje bi bilo da ujutro razgovara sa upnikom - ali o emu
- ne znam.
Ne, ne; to nipoto nije moja dua. - Dafydd nastavi brzo: - Dua je prva koja napusti
ovjeka u Indijama, a na mjestu gdje je bila ostavi osjeaj neke gorke praznine. To nije vie
moja dua; to je otrov u meni, u mojoj krvi, u mom mozgu. On me cijedi, Roberte, kao staru
naranu. - Gmizavci, i ona mala letea gamad to se skuplja nou oko vatre, i veliko blijedo
cvijee, sve je to otrovno. To sve ostavlja strane tragove na ovjeku. Moja je krv poput
hladnih iglica to prolaze mojim ilama - i ovdje pred ovom divnom vatrom. Sve je to - sve zbog udisanja vlane dungle. Ne moe u njoj spavati, ne moe na njoj leati, niti uope u
njoj ivjeti, a da te ona svojim dahom ne izmori i uniti.
A smei, smei Indijci - pogledaj! - On zavrnu rukav, a Robert, zgadivi se, dade mu
znak da sakrije stranu ranu to se gnojila na njegovoj ruci.
To je bila samo ogrebotina od strijele - teko je moe raspoznati, ali e me za kratko
vrijeme pokopati. Ima jo kojeta u meni, Roberte. ak su i ljudska bia zatrovana - i jedna
pjesma koju o tome pjevaju mornari.
Mladi se Henry uzbueno trgnu.
Ali, Indijci - uzviknu on. - Indijci sa strijelama. Piriiaj o njima! Da li se hrabro bore.
Kako izgledaju?
Bore? - ree Dafydd. - Oni se uvijek bore; i to radi same borbe. Kada se ne bore protiv
panjolaca, onda se ubijaju meu sobom. Okretni su kao zmija, brzi i tihi, smei poput kuna,
avolski vjeti te nestanu prije nego ovjek i naniani na njih.
To je hrabar, borben narod koji se boji samo dviju stvari - pasa i ropstva. - Dafydd se
zanio pripovijedajui. - A, dijete moje, zna li to uine oni ovjeku kojeg zarobe u borbi? U
njegovo tijelo, od glave do pete, zabadaju trnje iz dungle, a na kraj svakog trna stave kuglicu
od neke kuine sline vuni. Nesretnik stoji u krugu golih divljaka dok oni pale te kuglice.
Onog Indijca koji ne pjeva dok zarobljenik gori poput baklje, njegovi drugovi proklinju i
nazivaju ga kukavicom. Moe li zamisliti da bi bijelac mogao takva ta uiniti?
Ali boje se pasa. panjolci ih love golemim psima kada trebaju robove za rudnike; a
ropstvo je njima strano. Da se ne sputaju vezanim lancima jedan iza drugoga u vlane
rudnike godinama, dok ne pocrkaju od vlane malarine groznice - oni radije pjevaju oko
zarobljenika koji umire u plamenu pod goruim trnjem.
On zastane i isprui svoje mrave ruke u kamin tako da su se gotovo doticale vatre.
Svjetlo, to se bilo pojavilo u njegovim oima dok je govorio, ponovo se ugasilo.
Oh, ja sam umoran, Roberte - tako silno umoran - uzdahne on - ali ima jo neto o
emu bih ti elio pripovijedati prije spavanja. Moda e me pripovijedanje umiriti, a moda i
uiniti da zaboravim to barem za jednu no. Moram se povratiti u taj prokleti kraj. Ne mogu
vie biti bez dungle, jer je njezin topli dah u meni. Ovdje gdje sam se rodio tresem se i smrzavamMjesec dana i bio bih mrtav. Ova dolina u kojoj sam se igrao, rastao i radio odbacuje
me kao neku prljavu, vruu stvar. Ona se isti od mene hladnoom.
Da li bi mi sada ponudio krevet s debelim pokrivaima to e pomoi da prostruji
moja smrznuta krv; a ujutro idem dalje. - On zastane a njegovo se lice zgri od bola. - A kako
sam neko volio zimu.
Uhvativi ga pod ruku, stari ga Robert izvede iz sobe, a zatim se vrati, i ponovo sjedne uz
vatru.
O emu sad razmilja, sine? - zapita on veoma njeno nakon nekog vremena. I Henry
baci pogled s poda prema vatri.
Oe, elio bih uskoro otii.
Znam, Henry. Cijelu ovu dugu godinu ja sam promatrao kako to raste u tebi poput
jakog stabla - London, ili Gvineja ili Jamaica. To dolazi s tvojih petnaest godina, to je snaga i
enja za novim. Jednom sam i ja osjetio kako mi ova dolina postaje sve manja, dok me,
mislim, nije zaguila. Ali zar se, sine, ne boji noeva, otrova i Indijaca? Zair te ne plae takve
stvari?
Ne - ree Henry polako.
6

 Dabome da ne - a kako bi i mogle? Rijei za tebe ne znae nita. Ali Dafyddova tuga,
njegove rane i njegovo ubogo bolesno tijelo - zar se toga ne boji? Zar eli da luta svijetom
s takvom teinom na srcu?
Mladi je Henry dugo razmiljao.
Ja neu biti takav - ree on konano. - Ja u se ee navraati kui, zbog svoje
rodbine.
Njegov otac nastavi, smijeei se hrabro.
Kada odlazi, Henry? Ovdje e biti pusto bez tebe.
Zato, otii u odmah, netom uzmognem - ree Henry; i inilo se kao da je on starac a
Robert djeak.
Henry, prije no to otie, hoe li meni za volju uraditi dvije stvari? Misli noas o
besanici to u je zbog tebe trpjeti, i kako e mi bez tebe dani biti izgubljeni. Sjeti se asova
kada ti se majka uzrujavala zbog izgleda tvoje odjee i zbog tvoje vjere. To je prvo, Henry; a
drugo - da poe sutra starom Merlinu navrh gudure da mu sve ispripovjedi i pozorno
saslua to e ti on rei. On je pametniji nego to emo mi ikada biti. Bavi se nekom vrstom
magije to bi ti mogla pomoi. Hoe li to uiniti meni za volju, sine?
Henry se veoma rastui.
elio bih da ostanem, oe, ali zna...
Da, dijete - kimnu Robert glavom. - Tuan sam jer to znam. Ne mogu se ni ljutiti ni
zabraniti da ide, jer te shvaam. elio bih da to sprijeim i da te iibam u elji da ti
pomognem. Ali, idi u krevet, Henry i razmiljaj, razmiljaj kada se ugasi svjetlo i kada je
tama oko tebe.
Nakon to je djeak otiao, stari je Robert dugo sanjario sjedei na svojoj stolici. Zato
ljudi poput mene ele imati sinove? mislio je. Moda zato to se u svojim jadnim
poraenim duama nadaju da e ti novi ljudi koji su njihova krv uiniti ono za to oni nisu bili
dovoljno jaki, ni dovoljno pametni ni dovoljno hrabri. Osjeaju da im se prua nova prilika u
ivotu; nove vree zlatnika na stolu sree nakon to je itav imutak otiao.
Moda djeak radi ono to bih ja ve prije mnogo godina bio uinio da sam bio dovoljno
hrabar. Da, ova me je dolina uguila, i mislim da sam sretan to je moj sin smogao snage da
prijee brda i zakorai u svijet. Ali ipak bit e ovdje tako pusto bez njega.

II
Na povratku iz vrta stari Robert ue u sobu u kojoj je njegova ena mela. Ona baci
mrzovoljan pogled na njegove ruke prljave od zemlje.
On bi htio da ode, majko - ree Robert nervozno.
Tko bi htio da ode, i kamo? - Bila je osorna, zaposlena metenjem; brza metla lovila je
prainu po kutovima i pukotinama, tjerajui je u malim oblaiima prema sredini sobe.
Pa, Henry. Htio bi da ide u Indije.
Ona prestane raditi i zagleda se u njega. - U Indije! Ah, Roberte! Oh, besmislica! - zavri
ona, i metla bre poleti u njenim rukama.
- Ve dugo i dugo zapaam kako to raste u njemu nastavi Robert. - Tada je doao Dafydd
sa svojim priama. Sino mi je Henry rekao da e otii.
On je jo dijete - upadne majka Morgan. - On ne moe u Indije.
- Kada je Dafydd prije malo vremena otiao, opazio sam u djeakovim oima enju to
se nikada nee ugasiti ako ne ode u Indije. Zar nisi opazila, majko, ako njegove oi zure preko
brda u neto za ime udi!
- Ali on ne smije otii! On ne moe otii!
To je beskorisno, majko. Velika provalija lei izmeu mog sina i mene, ali nikakva
izmeu mene i mog sina. Da ja ne poznam tako dobro tu enju, moda bih mu i zabranio da
ide, a on bi pobjegao s bijesom u srcu; jer ne moe razumjeti koliko udim da ostane. U
svakom sluaju bilo bi sve isto - uvjeravao je sebe Robert.
Postoji neka nemilosrdna razlika izmeu mog sina i mene. To sam opaao godinama,
kako je rastao. Dok on tri naokolo zabadajui prst u zdjelu s hladnom kaom, pun uvjerenja
7

da e svaka zdjela moda biti puna guste orbe njegovih sanja, ja se ne usuujem zaviriti ni u
jednu zdjelu jer vjerujem da je u svakoj samo hladna kaa. I tako ja samo zamiljam divnu
zdjelu kae, polivenu zmajevim mlijekom, zaslaenu eerom o kojem se moe samo sanjati.
On provjerava svoje sanje, majko, a ja se - Bog mi prosti - bojim da to uinim.
Ona je postala nestrpljiva sluajui ga.
Roberte! - zavie ona gotovo ljutito - svaki put kad nas spopadne kakva slutnja,
potreba ili tuga, ti se skriva iza rijei. Budi odluan. Na je djeak premlad. Ima uasnih
opasnosti tamo preko mora, a zima je pred vratima. Zacijelo bi umro od kalja to ga zimi
mui. Ne smije otii iz ove kue - niti u London - pa makar se te oi, o kojima govori,
ugasile od enje u njegovoj glavi.
Kako moe znati s kakvim e se ljudima druiti, s ljudima koji e mu priati kojeta
besmisleno i gnusno. Znam kakva zla vladaju u svijetu. Zar upnik to ne spominje svake
subote - jame i zamke - on to zove, razumije li? A ti tu stoji i bulazni o nekakvoj divnoj
zdjeli kae kada bi morao neto poduzeti. Mora mu zabraniti.
Ali Robert joj odgovori nestrpljivo.
Za tebe je on samo dijete koje moramo tjerati da se svake veeri pomoli Bogu i da u
poljima nosi na sebi kaput. Ti ne osjea sjajan elik to je u njemu. Da, za tebe je taj odluni
tvrdi izraaj njegova lica prolazna djeaka tvrdoglavost. Ali ja znam, ja osjeam, i to bez
ikakva zadovoljstva da e taj na sin postati velik ovjek, jer - dobro - jer on nije naroito
pamelan. On moe da osjeti u istom asu samo jednu elju. Rekao sam da on provjerava svoje
sanje, i kadar je ubiti svaki san neumoljivom snagom svoje volje. Postii e svaki cilj za
kojim tei, jer ne moe shvatiti niije misli ni rasuivanje do svojih vlastitih. alim njegovu
buduu veliinu sjeajui se onoga o emu mi je Merlin jednom pripovijedao. Mora vidjeti
njegove vrste vilice, majko, i miie to mu zaigraju na obrazima kada ih stisne.
On ne smije otii - ree ona tvrdoglavo i skupi vrsto usne.
Vidi, majko - nastavi Robert - ti si pomalo slina Henryju, jer nikada ne priznaje
postojanje bilo ije elje ili volje, do svoje vlastite. Ja mu neu zabraniti da ide, jer ne elim
da se odulja nou s pogaom i komadom sira skrivenim pod kaputom i s ranjenim osjeajem
nepravde u srcu. Dopustit u mu da ide. tavie, pomoi u mu da ode ako eli. I tada, ako
sam slabo ocijenio svog sina, on e se douljati natrag sa strepnjom i nadom da nitko nee
spomenuti njegov kukaviluk.
Besmislice! - odvrati majka Morgan i nastavi s poslom. Ona e se najbolje rijeiti te
brige ako ne misli o njoj. Godinama je ona tukla Robertove divlje misli tekim falangama
zdravog razuma; njezine su ga trupe jednostavno napadale i pregazile, a on se uvijek umorno
povlaio i neko vrijeme sjedio smjekajui se. Bila je sigurna da e ga i u ovom sluaju, kao u
tolikim drugima, prizvati pameti.
Robert je svojim jakim smeim rukama kopao zemlju oko ruina grma. Prsti zgrabe punu
aku ilovae i opet je lako ispuste. Pokatkad on pogladi pokretima punim ljubavi smeu
stabljiku grma. inilo se kao da popravlja pokriva nad nekim usnulim stvorom i dotie
njegove ruke da ga uvjeri o svojoj prisutnosti.
Dan je bio vedar, jer se zima malo povukla i povratila svijetu svog taoca - malo, hladno
sunce. Henry doe i stane uz brijest kod zida - stablo golo bez lia, osueno od udaraca
vjetra.
Jesi li razmiljao o onom to sam ti rekao? - mirno progovori Robert.
Henry se prene. Nije znao da ga je otac, koji je kleao kao da oboava zemlju, bio
primijetio; a ipak je doao da bude primijeen.
Da, oe - ree on. - Kako bih mogao a da ne mislim?
A da li te to moe vezati za kuu? Hoe li ostati?
Ne, oe, ne mogu. - Raalosti ga oeva tuga. Osjeao se zao i podao, jer je on uzrok
tome; ali enja za svijetom jo uvijek je griskala u njegovu srcu.
Hoe li otii na vrh gudure i razgovarati sa starim Merlinom? - molio je Robert. Paljivo sluaj njegove rijei!
Idem sada.
Ali, Henry, sputa se no, a put je dug. Priekaj do sutra.
8

Sutra moram na put, oe.

Ruke starog Roberta kliznue polako na zemlju i leahu poluotvorene kod korijena ruina
grma.

III
Napustivi cestu, mladi se Henry penjao stazom to se uzdizala prema vrhu gudure i zatim
dalje preko divljih planina. Njeno vijuganje vidjelo se iz doline sve dok nije nestala u golemoj
guduri. Na vrhu staze stanavao je Merlin kome bi se seljaka djeca rugala i gaala ga
kamenjem jer su vjerovala da nije opasan. Ali Merlin je sebe obavio mnotvom malih bajki.
Vjerovalo se da Tylwyth Teg slua i prenosi zrakom njegove zapovijedi na beumnim krilima.
Djeca su apui govorila o njegovu poznanstvu s nekakvim arenim lasicama koje bi ga
mogle osvetiti kad bi on to zatrebao. Uz to je imao i psa sa crvenim uima. To je sve djeci
ulijevalo veliki strah, a Merlin je bio ovjek koji se nije alio s djecom koja nisu znala sve
tajne izreke to bi ih mogle zatititi.
Stari ljudi govorahu da je jednom Merlin bio pjesnik te da je mogao postati slavan. Da to
dokau, oni bi pjevuckali neke njegove pjesme. Nekoliko puta je kod natjecanja dobio prvu
nagradu, a mogao je i biti proglaen najboljim pjesnikom da nije meu natjecateljima bio
jedan lan kue Rhys. Nakon toga, bez ikakva opravdana razloga, Merlin, jo mladi, zatvorio
je svoju pjesmu u kamenu kuu na vrhu gudure. Tu ju je on drao strogo zatvorenu, dok nije
na kraju ostario - i dok je oni koji su bih pjevali njegove pjesme nisu zaboravili ili nisu sami
pomrli. Kua na vrhu gudure nalikovala je na sivu nisku kulu s prozorima to su gledali na
doliny i planine. Neki su priali da ju je prije vie stoljea sagradio neki zaarani div koji je u
njoj drao zatvorene svoje djevice dok su takve bile. Drugi su tvrdili da se tu bio sklonio kralj
Harold, bjeei poslije bitke kod Hastingsa i da je tu ivio straarei i zurei svojim jednim
okom u dolinu i preko brda da li dolaze Normani.
Merlin je sada bio star. Njegova kosa i duga ravna brada bile su bijele i meke poput
oblaka u proljee. Nalikovao je na druidskog sveenika koji bistrim dalekovidnim oima
gleda u zvijezde.
Kako se je Henry penjao, staza je postajala ua. Pored nje se pruao kameni zid to je kao
no strio u nebo, a njegovi su sjenoviti obrisi izgledali kao peinski hram nekog starog,
divljeg boanstva iji su vjernici bili majmuni.
Gdje je staza poinjala, rasla je nekada trava, bunje i nekoliko lijepih savijenih stabala,
ali na visini sve ive stvari kao da umiru od samoe. Daleko ispod, seljake su se kue skupile
kao stjenice, a dolina kao da se stisnula u se.
Odjednom se brdo zatvorilo s druge strane staze, ostavljajui jedino irok ponor nebu. Jak
udar vjetra srui se iz plavoga neba i zaurla prema dolini. Iznad, razbacane klisure priinjahu
se vee, crnje i stranije - nagnuti uvari staze.
Henry se neumorno penjao dalje. to bi mu stari Merlin mogao rei ili dati? Tekuinu
koja e mu ovrsnuti kou da postane otporna protiv strijela? Amanet? Rijei koje e ga
ouvati od mnogih vrajih iskuenja? Ali - Merlin e govoriti, a on sluati; i ono to Merlin
rekne, moglo bi ga izlijeiti od enje, moglo bi ga zauvijek zadrati ovdje u Cambriji. To se
ne smije i nee dogoditi, jer postoje neke udnovate sile, neke strane neobine prikaze to ga
zovu preko tajanstvenog mora.
U njemu nije tinjala elja za bogatstvom i slavom, a niti matanje o buduem boljem
ivotu, nego ga je tjerala jedino neka vatra nadnaravne volje da krene vani, vani u svijet za
svojom najranije izalom zvijezdom.
Staza se izgubi na nekoj vrstoj poluokrugloj stijeni nalik na vrh eira; a na sredini se
dizala Merlinova kua, sagraena od obinog neisklesanog kamena s unjastim krovom poput
kapuljae.
Starac otvori vrata prije nego to je Henry mogao zakucati.
Ja sam mladi Morgan, sir, odlazim za Indije.
Zbilja, putuje? Ui i pripovijedaj mi o tome!
Glas je bio jasan, tih i divan poput mladog vjetra kad zauti u proljee kroz vonjake.
9

Bilo je muzike i pjesme u njemu; poput tihog brujanja elika - a ispod glasa, gotovo neujno
ili potpuno imaginarno, odzvanjale su ice harfe lagano dodirnute i putene da bruje.
Jedina soba je bila pokrivena crnim debelim sagovima, a na zidovima su visile harfe i
vrci sulica; harfe i sulice svuda naokolo; male velke harfe i goleme sulice, i to pribijene o
neisklesani kameni zid. Ispod njih bijahu prozori to su gledali na tri doline i svemonu obitelj
planina; a jo nie, uza zid cijele sobe, jednostavna klupa. Stol je bio na sredini, pun starih
poderanih knjiga, a uz njega tegla sa eravom na grkom tronocu od crnog eljeza.
Kada je Henry uao, golemi ga pas ponjui, te on ustukne od straha, jer i sam pogled na
psa sa crvenim uima donosi nesreu.
Ide u Indije. Sjedni, djeae. Vidi! Odavde moe gledati i uvati svoju rodnu grudu
da ne odleti u Avalon. - Harfe prihvate njegov ton i zabruje tiho odzvanjajui.
Otac me je molio da vas posjetim, da vam pripovijedam o svom putu i sluam vae
rijei. On misli da bi me one mogle ovdje zadrati.
Ide u Indije - ponovi Merlin. - Hoe li vidjeti Elizabeth prije odlaska i obeati joj
bezbroj stvari koje e joj donijeti kada se povrati?
Henry pocrveni. - Tko vam je rekao da uope mislim i marim za nju?
Oh, vjetar ponekad apue - ree Merlin - a moe se to opaziti i sada na tvojim
crvenim obrazima i tvom uzbuenju. Morao bi razgovarati s Elizabeth a ne sa mnom. Tvoj bi
otac morao bolje znati.
Glas mu zamre. Kada je ponovo poeo govoriti, glas mu je bio veoma tuan i ozbiljan.
Zar mora ostaviti oca, djeae - on je tako osamljen u dolini meu ljudima koji mu
nisu ravni i koji ga ne razumiju? Da, mislim da mora otii. Namjere djeaka su ozbiljne i
nepromjenljive. Ali to ja tebi mogu rei da te zadrim ovdje, Henry? Tvoj otac mi je postavio
teak zadatak.
Ja sam jednom plovio na velikom panjolskom brodu. Bilo je to prije tisuu godina moda i vie, ili moda nisam ni plovio, ve samo o tome sanjao. Nakon duga puta stigli smo
u te zelene Indije koje su bile krasne ali nepromjenljive. Tamo vlada zelena monotonija. Ako
ode tamo, mora zaboraviti na godine, mora zaboraviti na strah i slutnje to te obuzimaju u
dubokoj zimi mislei da je svijet napustila suneva naklonost te da je zalutao u hladan pust
prostor tako da proljea vie nikada nee biti. Mora zaboraviti to divlje uzbudljivo buenje
kada se sunce vraa natrag i veselje to te preplavljuje kao veliki topao val guei te
zadovoljstvom i olakanjem. Tamo nema promjene, nikakve promjene. Prolost i budunost
mijeaju se u jednu mrsku vjenu sadanjicu.
- Ali ni ovdje nema promjene - upadne Henry. - Godinu za godinom sjetva se sprema i
krave liu mladu telad; godinu za godinom ubija se prase i unka se sui. Ljeto doe,
neminovno, ali nita se novo ne dogaa.
- Istina, slijepi djeae; vidim da razgovaramo o potpuno razliitim stvarima. - Merlin
baci pogled kroz prozore na brda i doline, i velika je ljubav prema toj zemlji blistala iz
njegovih oiju; ali kada se okrenu natrag prema djeaku, izraz boli odraavao se na njegovu
licu. Glas mu poprimi ritam pjesme.
Zamolit u te u ime ove drage Cambrije, gdie se vrijeme nagomilalo do visine brda i
rasipa starodrevne dane oko njihova podnoja - uzvikne on uzbueno. - Zar si izgubio ljubav
prema divljoj Cambriji te je hoe ostaviti, dok je krv tisua tvojih predaka upijena u njeno tlo
da bi se sauvala Cambrija zauvijek? Zar si zaboravio da si trojanske rase? Ah, a i oni su takoer lutali, zar ne, kada je Pergam pao?
Ja nisam izgubio svoju ljubav, sir, ali moj san je preko mora koje ne poznajem.
Poznajem Cambriju.
Ali, djeae, ovdje je ivio veliki Arthur koji je svoje zastave podigao nad Rimom i
otplovio besmrtan u dragi Avalon. I sam Avalon lei blizu naih obala, negdje nad
potopljenim gradovima, gdje vjeno pliva. A zar nisi uo, Henry, duhove svih tih dobrih,
hrabrih, svadljivih, nesposobnih ljudi - Llew Llaw Giffesa i Beleriusa i Arthura i Cadwalloa i
Brutea? Oni hodaju kao oblaci nad zemljom i uvaju je sa visina. U Indijama nema okruglog
stola duhova, a ni Tylwyth Tega.
U ovim divljim, crnim bregovima ima milijun misterija. Jesi li pronaao prijestolje
10

kralja Arthura ili znaenje okruglog stola? Da li si uo glasove to pobjedniki nou viu i
lovce dua s rogovima to se blistaju i s njihovim oporima modrih pasa to nadiru s olujom
na sela?
uo sam ih - ree Henry drui. On baci pogled na psa to je spavao na podu te
nastavi tiim glasom:
upnik je rekao da su to sve lai, da je Crvena knjiga tivo za malu djecu, i da je
sramota da ljudi i mladii u nju vjeruju. U crkvenoj koli nam je kazao da su to sve lane
nekranske prie. Arthur da je bio neznatni poglavica, a Merlin, ije ime vi nosite, izmiljotina ludog mozga Geoffreyja od Monmoutha. On, dapae, govori zlo o Tylwythu Tegu i
sablastima sa svijeama, a i o takvima kao to je njegova visost va pas ovdje.
Oh, luak! - uzviknu Merlin s gnuanjem. - Glupan koji hoe da uniti tu divnu
predaju! A umjesto nje to prua svijetu? - priu to je potekla od dvanaest njegovih suradnika
sa zapravo sumnjivim uvjeravanjem o nekim udesima. Zato odlazi, djeae? Zar ne vidi
da se neprijatelji Cambrije ne bore vie maevima, ve zlobnim otrim jezicima? - Harfe
ponovie njegovo pitanje, te postepeno prestadoe brujati, i tiina zavlada u okrugloj kui.
Henry je namrtena ela zurio u pod. Na kraju ree: - Toliko brige zbog mene. Ne elim
mnogo o tome razgovarati, Merline. Vratit u se. Vratit u se kad bude zadovoljena ta enja
za novim, koja ie u meni. Zar ne vidite da moram otii jer osjeam da sam rasjeen napola, a
samo je jedan dio mene ovdje. Drugi je dio daleko preko mora i zove me neprestano da
doem i da postanem itav. Volim Cambriju i vratit u se kad budem opet itav.
Merlin je pozorno promatrao djeakovo lice te tuno pogleda gore na objeene harfe. Mislim, da te razumijem - ree on tiho. - Ti si sada djeak. udi za mjesecom da iz njega
pije kao iz zlatnog pehara; a moe postati velik ovjek - jedino ako ostane uvijek
djeakom. Svi velikani svijeta bili su djeaci koji su udjeli za mjesecom; teei i penjui se
oni su katkad uhvatili neku krijesnicu. Ali kad netko dopre do ovjekova razuma, onda uvia
da ne moe imati mjesec, a ne bi ga ni elio kad bi i mogao - i tako ne hvata nikakve
krijesnice.
Jeste li ikada eljeli mjesec? - upita Henry glasom to se gubio u tiini sobe.
elio sam ga. Vie nego ita na svijetu. Posegnuo sam za njim i tada - tada sam postao
ovjek, propao sam i doivio neuspjeh. Ali ima neto dobro u ovjekovu neuspjehu; ljudi
znaju da je on promaio te im je ao jer su dobri i blagi. On ima itavi svijet za sobom; most
to ga vee za blinje, plat osrednjosti. Ali onaj koji je, posegnuvi za mjesecom, uhvatio
krijesnicu u svoje ruke, dvostruko je osamljen, jer samo on moe shvatiti svoj pravi neuspjeh i
svoju niskost, strah i izlike.
Ti e se domoi veliine, i bit e dana kad e biti osamljen u svojoj veliini, bez
prijatelja, osim onih koji e te potovati, i koje e drati u strahu. alim te, djeae s
otvorenim bistrim oima to gledaju udno naprijed. alim te i - majko nebeska! - Kako ti
zavidim.
Sumrak se uljao u planinske dolove punei ih ljubiastom maglicom. Sunce se rasjeklo
na otrom brijegu i prokrvarilo u doline. Duge sjenke brda uljahu se u polja poput sivih
maaka u lovu. Merlin progovori, smijui se tiho.
Nemoj razmiljati o mojim rijeima jer ni ja nisam siguran u njih. Snove moe
poznati po njihovoj vrijednosti to je nazivamo nepostojanost, ali kako e doznati o munji?
No se brzo sputala, i Henry skoi na noge.
Oh, moram otii. Ve je mrak!
Da, mora otii, ali ne misli preusko o onom to sam ti govorio. Moda sam pokuao
time da ostavim dojam na tebe. Starcima je potrebno stanovito preutno laskanje kada dou
do toga da ne vjeruju u ono to govore. Zapamti da je Merlin razgovarao s tobom. I ako
sretne bilo gdje u svijetu Velane koji pjevaju moje davno spjevane pjesme, reci im da me
poznaje, reci im da sam uzvieno bie s plavim krilima. Ne elim da budem zaboravljen,
Henry. Za stara ovjeka vea je strahota od same smrti - biti zaboravljen.
Moram sada otii, zaista je mrak - ree Henry.
Hvala, sir, na svemu to ste mi kazali, ali moram u Indije.
Merlin se tiho nasmijao. - Dabome da mora, Henry. I uhvati veliku krijesnicu, zar ne?
11

Zbogom, dijete.
Henry se jednom osvrne gledajui kako crna silhueta kue nestaje iza gudure, ali nikakvo
se svjetlo ne pojavi na prozorima. Stari Merlin je tamo sjedio raspravljajui sa svojim harfama
koje su mu kao jeka podrugljivo odgovarale.
Djeak ubrza korake niz stazu. Ispod njega prostiralo se crno jezero, a svjetla seoskih
kuica izgledahu kao odraz zvijezda u njegovoj dubini. Vjetar je zamro, i duboka je tiina
vladala breuljcima. Posvuda su tune, neujne sablasti leprale oko svojih sastajalita.
Henry je paljivo koraao, uprijevi pogled u stazu to se plavkasto svjetlucala pred njim.
IV
Na stazi, u tami, Henry pone misliti na prve Merlinove rijei. Da li da vidi Elizabethu
prije no to ode? On je nije volio; pokatkad je mislio da je mrzi, i tu ie mrnju gajio i
raspaljivao samo da osjeti elju da je vidi.
Ona je bila pravi misterij. Sve djevojke i ene pune su nekakvih tajn o kojima ne govore.
I njegova majka puna je strahovitih tajni o pravljenju slatkia, i ponekad plae zbog
nepoznatih razloga. Drugi je ivot tekao u nutrini ena - nekih ena - idui usporedo s njihovim vanjskim ivotom a ipak nikad se ne dodirujui.
Prije godinu dana Elizabeth je bila krasno dijete koje je skakalo, igralo se i smijalo; ali
odjednom ona se izmijenila. On nije vidio nikakvu promjenu, ali ve je osjeao njeno
prirodno, duboko razumijevanje. Straio ga je taj razum to ga je ona odjednom dobila.
A njezino tijelo - nekako drukije od njegova, i kadro, tako se aputalo, da prui neobina
zadovoljstva i uitke. ak i to odjednom procvalo tijelo ona je sada skrivala. Jednom su
zajedno otili na kupanje, i ona se kupala gola, nesvjesna svoga tijela; ali sada se paljivo
pokrivala pred njim i bila sva oajna mislei da bi je mogao vidjeti. Njezino novo vladanje
strailo je i zaudilo Henryja. Katkada je o njoj i sanjao i budio se u strahu da ona ne sazna za
te sanje. Pokatkad mu se nou prikazala neka udna, sablasna mjeovita prikaza Elizabethe i
majke.
Nakon takva sna, danju se gnuao prezirui sebe i nju. On je sebe smatrao nekim
neprirodnim monstrumom, a nju nekom vrstom utjelovljene podatnosti. Nikome nije mogao o
tome pripovijedati. Ljudi bi ga izbjegavali.
Mislio je da bi je moda trebao vidjeti prije no to ode. udna je bila njena privlanost
ove godine; bila je to sila to je vukla a ujedno i odbijala i to se igrala njegovim eljama kao
vjetar klasjem. Drugi djeaci su mogli otii nou k njoj i poljubiti je te se kasnije hvalisati o
tome; ali drugi djeaci nisu zatim sanjali kao on, niti su u njoj vidjeh ogavno stvorenje, kao
to je on ponekad vidio. Svakako, neto je monstruozno u njemu kad ne moe da razlikuje
enju od gnuanja. A opet, zato je tako smeten u njezinu drutvu?
Ne, nee otii k njoj. Kako je Merlin - kako su svi drugi doli do spoznaje da on voli tu
kerku siromanog zakupnika? Nije vrijedno ni misliti o njoj!
Koraci su se pribliavali stazom iza njega - buni koraci u tiini noi; i odjednom se uz
njega stvori mrava pojava.
Je li to William? - upita uljudno Henry, kada se cestar zaustavio na stazi i prebacio
lopatu s jednog ramena na drugo.
Da, William. A to radi ovdje u ovo doba noi?
Bio sam kod Merlina da ujem to e mi rei.
Kuga ga uhvatila! To je sve to danas radi. Neko je pjevao pjesme - lijepe, slatke
pjesme - a sada se iri na vrhu one gudure kao stari suri orao. Jednom na prolazu to sam mu i
rekao.
Zato vie ne pjeva pjesme? - rekoh mu ba ovako. Zato vie ne pjeva
pjesme?! Postao sam ovjek, a u ljudima nema pjesme, odgovori mi on. Jedino djeca
pjevaju pjesme - djeca i luaci. - Kuga ga odnijela! On je luak. Ali to ti je bjelobradi starac
kazao?
Zna, idem u Indije i ...
- U Indije, zbilja? Ah, dobro - bio sam jednom u Londonu. Svi su ljudi u Londonu lopovi,
12

prljavi lopovi. Vidio sam jednog ovjeka s nekakvim stolom, na kojem je bilo nekoliko ravnih
ploica. Pokuaj sreu prijatelju! ree mi on. Koja je ploica ispod crna? Ta,
odgovorih. I bila je crna. Ali drugi put - ah, dobro, on je takoer lopov; svi su oni lopovi.
Ima ljudi u Londonu koji nita ne rade ve se po ulicama voze u koijama, klanjajui
se jedni drugima, dok se poteni ljudi u poljima i rudnicima znoje, zato da hi se oni tamo
mogli neprestano klanjati. Kakve mogunosti imamo ja ili ti kada su sva lijepa unosna mjesta
zauzeli lopovi? A zna U koliko stoji jedno jaje u Londonu?!
- Idem ovim putom - ree Henry. - Moram kui.
Indije - uzdahnu cestar eznutljivo. Tada pljune. - Ah, dobro - kladio bih se da su i
tamo svi lopovi.
No je bila jako tamna kad je Henry konano stigao pred ubogu kolibu gdje je ivjela
Elizabeth. Vatra je u kolibi gorjela na sredini prostorije, a dim se dizao nastojei da se probije
kroz pukotine slamnatog krova.
Koliba nije uope imala poda nego samo rogozine porazbacane po nabijenoj zemlji. Kada
je obitelj ila na spavanje, omotali bi se u ovje koe i legli na rogoz u krugu, s nogama prema
vatri.
Na prozorima nije bilo ni stakla ni zastora. Henry je mogao vidjeti starog bijednog
Twyma i njegovu suhu, nervoznu enu kako se unutra kreu. Vrebao je kad e Elizabetha
proi pored prozora, a kada je napokon prola, on tiho zazvidi. Djevojka se zaustavi i
pogleda van, ali Henry je stajao nepomino u tami. Elizabeth otvori vrata i njen lik ocrta se
prema vatri u sobi. Henry je kroz haljinu mogao vidjeti obrise njena tijela. Vidio je divnu
liniju njenih nogu i zaobljene kukove. Zastidi se sebe i nje te pobjegne u tamu teko diui i
gotovo jecajui.
V
Stari Robert s pogledom punim nade pogleda djeaka kada je uao u sobu, ali odjednom
mu se lice rastui i on se okrene -brzo vatri. Majka Morgan skoi ljutito sa stolice i zakorai
prema Henryju.
Kakva je to ludorija? Ti ide u Indije! uzvikne ona.
Ali majko, moram ii, zaista moram - a otac razumije. Zar ne moe shvatiti da me
Indije zovu?
Ne mogu! To je ludo i besmisleno. Ti si jo dijete koje se samo ne smije pustiti u
svijet. Osim toga tvoj vlastiti otac zabranit e ti da ide.
Jake se vilice djeakove ukrutie i miii skoie na licu. Blijesak ljutine pojavi se u
njegovim oima.
Tada, majko, kada nee da razumije, znaj da odlazim sutra - usprkos svima vama.
Ranjeni ponos rastjera nevjericu s njena lica, ali i to proe i ostane samo bol. Ona se
pogrbi pod udarcem te zaprepaujue boli. A Henry, kada je vidio to su njegove rijei
uinile, prie hitro k njoj.
- ao mi je, majko, vrlo ao, ali zato me ne puta kao to me puta otac? Ne elim te
alostiti, ali moram ii. Zar ne moe to shvatiti? - On je ogrli rukom, ali ona ne htjede ni da
gleda u nj, ve je zurila bezizraajno ravno preda se. Bila je tako sigurna da je u pravu.
itavog svog ivota ona je vrijeala, vikala i grdila svoju obitelj koja je znala da su te sitne
tiranije izljev ljubavi prema njima. Ali, sada, kada je jedan od njih, i to jo dijete, upotrijebio
ton kojim je ona govorila svakom zgodom, to otvori ranu koja nikada nee potpuno zacijeliti.
Jesi li razgovarao s Merlinom? to ti je rekao? - upita Robert s ognjita.
Henry se sjeti Elizabethe. - Priao je o kojeemu u to ja ne vjerujem - ree on.
Dobro, to je bio samo pokuaj - promrmlja Robert. - Ucvilio si majku, dijete - nastavi
on. - Nikada je nisam vidio tako tihu. - Tada se Robert uspravi i glas mu postade vrst.
Imam za tebe pet funti, sine. To je malo, mogao bih ti dati i neto vie, ali ne dovoljno
da ti bude od vee pomoi. A ovdje je pismo kojim te preporuam svom bratu sir Edwardu.
Otiao je iz Engleske prije kraljeva ubojstva. Zbog nekih razloga - moda zato to je bio
povuen - stari ga je Cromwell ostavio na miru. Ako on bude tamo, kada stigne u Jamaicu
13

moe mu predati ovo pismo. To je hladan, udan ovjek koji se ponosi svojim bogatim
znancima, te bi se mogao i ne obazirati na siromanog roaka. Zato ne znam, da li e ti ovo
pismo pomoi. Zamrzit e te ukoliko ti ne poe za rukom da ne opazi nita osobitog na
ovjeku koji je nalik na mene, jer on jedino eta naokolo sa srebrnim maem i perjem na
eiru. Ja sam se jednom nasmijao, i od tada sam izgubio brata. Ali uvaj pismo, jer ako ti ne
pomogne kod strica moda ti pomogne kod drugih ljudi.
On pogleda enu koja je sjedila zgurena u sjeni.
Zar neemo na veeru, majko?
Ona je ostala nepomina kao da nije ula, te Robert sam istrese lonac i donese jelo na stol.
Teko je izgubiti sina za kojeg si neprekidno ivio. Ona je na neki nain zamiljala da je
on uvijek uz nju - malo dijete, i uvijek uz nju. Pokuala je da misli o budunosti bez Henryja,
ali misli se rasprie o hladan zid beskorisnog matanja. Nastojala je da sebe uvjeri o njegovoj
nezahvalnosti, zato to je ostavlja i sjetila se boli to joj je zadao - ali misli su joj se uvijek
naglo navraale. Henry je njeno malo, slatko dijete i, naravno, ne moe biti zao ili podao. Na
neki nain, kada svi ti razgovori i sve te boli nestanu, on e ponovo biti uz nju, mio i podloan
njoj.
Njene misli to su uvijek bile odraz realnosti, njene predodbe koje su se bavile samo
dananjicom s enjom se ponovo zaokupie prolou djeteta koje je posrtavalo i puzalo
uei se hodati.
Ona je sasvim zaboravila na njegov odlazak, toliko se zanijela sanjarei o krasnoj
prolosti.
Bio je krten u dugoj bijeloj haljini. Voda kojom su ga krstili skupljena u jednu velifcu
kap klizila je niz njegov prasti nosi, a ona ju je u svojoj strasti za urednou obrisala
rupcem, mislei da li da ga ponovo krsti. Mladi upnik se znojio i uzdisao da izgovori rijei
krtenja. Prije kratkog vremena doao je u upu, a i roen je na selu. Premlad je, mislila je
ona, da mu povjeri tako vanu stvar. Moda krtenje nee vrijediti, ako on izmijea rijei koje
mora da izrekne. A opet - Robertu je kaput ponovo neuredan. On nikada ne moe da uvue
puce u odgovarajuu rupu. Izgledalo je da je nagnut na jednu stranu. Moram mu to rei prije
no to narod u crkvi to opazi. O takvim sitnicama ljudi govore. Ali dok se ona makne, hoe li
taj glupi mladi upnik paziti da dijete ne padne.
Veera je bila gotova. Stara Gwenliama se digne od stola i zauzme ponovo svoje mjesto
uz vatru. Ona se tiho ponovo zanese u svjetliju budunost.
U koliko sati ujutro odlazi? - upita Robert.
Mislim oko sedam, oe - Henry je nastojao da izgleda bezbrino.
Starica se odjednom trgne. - Kamo Henry ide? - upita ona.
Zar ne zna? Henry nas ujutro ostavlja. Ide u Indije.
A hoe li se vratiti? - upita ona zabrinuto.
Nee, barem za neko vrijeme. Indije su daleko.
Ali, tada - moram mu proreci i budunost, to moram uiniti. Budunost u mu otkriti
poput bijelih stranica knjige - uzviknu ona ugodno uzbuena. - Moram govoriti o njegovoj
budunosti i o onome to ona kae. Daj da te pogledam, djeae.
Dok je govorila, Henry prie i sjedne do njenih nogu. Stari kambrijski jezik ima neku
arobnu snagu. To je jezik kao stvoren za proricanje.
- Dakako - ree Gwenliana - da sam to prije znala mogla sam pribaviti pleku svjee
ubijene ovce. To je veoma stari nain i bolji od ovoga. Otkako sam ostarila, uvenula i epava
ne mogu se vie sastajati s duhovima koji lutaju drumovima. Ne moe se dobro proricati kad
vie nisi u stanju da susree lutajue mrtvace i uje njihove misli. Ali proreci u ti tako
divan ivot i tako sjajnu budunost to sam je ikada nekome prorekla.
Ona se zavali dublje u stolicu i zaklopi oi. Meutim, kad bi je netko pozornije
promatrao, vidio bi ispod kapaka kako oi otro zure u odluno djeakovo lice. Dugo je tako
kao u zanosu sjedila, te je izgledalo da njen stari mozak prebire po zamrenoj prolosti kako
bi otkrio jasnu budunost. Na kraju, ona progovori niskim, muklim, pjevuckavim glasom, koji
je bio odreen za proricanje stranih stvari.
14

 Ovo je pria iz Abreda, kada su se zemlja i voda borile. Od njihova stranog sudara
stvoren je siuni ivot koji se probijao, kroz krugove prema Gwynfydu - u savrenoj istoi.
U tom prvom grenom tijelu napisana je povijest postanka i putovanja svijeta kroz prostor. A
ti - esto je Annwn otvarao svoje strano drijelo da uhvati mrvicu ivota koju si nosio u sebi,
ali ti si uvijek obilazmo njegove zamke. Tisue, tisue stoljea, od dana kad su se borili
zemlja i more ti sa ivio, i tisue eoina sakupio si oko siunog ivota to ti je dan i tako si ga
zatitio od Annwna - Kaosa.
Ona je uvijek ovako poinjala svoja proroanstva. To ju je nauio lutajui pjesnik-pjeva
kome su to predala pokoljenja pjesnika-pjevaa sve tamo od nekadanjih sijedih Druida.
Gwenliana zastane da se njene rijei usjeku u djeakov mozak, te zatim nastavi:
Ovo je pria tvog sadanjeg lutanja. Ti e postati ma Svemoguega, nauavajui
boanske stvari. - Njene tajanstvene oi opazie razoaranje na djeakovu licu, te ona hitro
uzvikne:
Priekaj as! Previe sam pourila. Bit e borbe i prolijevanja krvi, i ma e ti biti prva
zarunica. - Henryjevo lice zasja od zadovoljstva. - apat tvog imena bit e znak okupljanja
ratnika svijeta. Opljakat e gradove nevjernika. Strah e pred tobom nastupati poput orla
nad titovima ljudi. - Sada je znala da je njeno proroanstvo uspjelo, ali nastavi brzo s
velianjem.
Vladat e otocima i kontinentima i donijet e im mir i blagostanje. Na kraju, kad
bude okruen au i potovanjem, oenit e djevojku iz dobre i bogate obitelji, iste due i
visoka poloaja - ona zavri. Njene se oi otvorie, i ona pogleda naokolo oekujui odobravanje.
Mogla sam i bolje s plekom od ovce - kao da se ispriavala - ili da sam mogla hodati
naokolo po cestama, ali godine nam oduzimaju naa mala zadovoljstva i ostavljaju nam samo
hladno tiho oekivanje.
Ali, majko, to je bilo krasno proroanstvo - ree stari Robert - bolje od ijednog do
sada. Dosegla si vrhunac svoje proroanske moi i ubila moj strah, te me uvjerila da Henry
zaista mora otii. Ponosan sam na ono to e moj sin postati. Samo bih elio da ne mora
ubijati ljude.
- Veselim se, da je proroanstvo zaista dobro - ree sretno Gwenliana. - Veeras je bio
zrak povoljan a moje oi bistre. Ali, jo uvijek bih eljela da imam pleku od ovce. - Ona
zadovoljno zaklopi oi i prepusti se sanjarenju.

VI
itavu se no stari Robert nemirno prevrtao po krevetu, dok je njegova ena leala
nepomino uz njega. Kad se tama na prozoru poela pretvarati u srebrnosivu boju, ona tiho
ustane.
to je? Zar ne spava majko? Kamo e?
Idem Henryju. Moram govoriti s njime. Moda me poslua. - Ona je bila samo as
odsutna i tada se povrati te nasloni glavu na Robertovu ruku.
Henry je otiao - izusti ona, i njeno se tijelo ukoi.
Otiao? Kako je mogao? Ovo je njegov prvi kukaviluk, majko. Bojao se da se s nama
pozdravi. Nije mi ao njegova straha, jer to podrava sigurnost njegove tuge. On ne moe
podnijeti da uje svoje osjeaje izraene rijeima.
to je, majko! - On se prestrai njene nepominosti i hladnoe. - On e nam se
povratiti, majko, za kratko vrijeme; moda kad ljetna trava pone rasti. Sigurno e nam se
povratiti. Kunem ti se. Zar ne vjeruje? Otiao je samo na sedmicu dana - na nekoliko dana.
Oh, vjeruj mi!
Godine su ipak otile od nas, draga, i sada smo kao nekada sjea li se? samo blii
blii svim stvarima nego to smo ikad prije bili. Obogaeni smo malim slikama prolosti i
stvarima kojima se Henry igrao. One ne mogu nikada, dok ivimo, otii od nas.
Ona nije plakala niti se micala, inilo se da i ne die.
Oh, eno - Elizabeth - reci da vjeruje u njegov skori povratak - tako brz - da e ti
15

izgledati da nije ni otiao - uzviknu on divlje. - Nemoj tako leati tiha - izgubljena. On e biti
ovdje kada doe ljeto. Mora u to vjerovati, draga - moja draga. - On je velikim njenim
prstima lagano gladio nepomino lice svoje ene.
VII
Henry se oduljao iz kue u zoru otro koraajui cestom to vodi u Cardiff. U njegovu
srcu bilo je neto smrznuto, prestraeno, to je pitalo zato ide, i da li uistinu ide. Prestraen je
u sebi raspravljao: ako poeka da rekne zbogom, nee biti u stanju da napusti kamenu kuu i
krene u Indije.
Nebo je postalo sivo kada je prolazio pored panjaka po kojima je skakao i igrao se
razbojnika i gdje su ga drugovi uvijek birali za Wild Waga ili Twym Shonea ili Cattija.
Brda su se otro ocrtavala, obrubljena srebrnom prugom kao na razglednicama. Jutarnji
povjetarac duvao je niz padine; njean, sladak, nosei bogati miris vlane zemlje i lia. Konji
su rzali dok je prolazio i tada mu se pribliie dotiui ga svojim vlanim nozdrvama; a jata su
ptica skakutala u polutami, traei none kukce i uzlet jela cvrkuui kada se on pribliio.
S izlaskom sunca ve su milje puta leale za njim. Kad se uta lopta sunca pojavila iza
vrhova brda obojivi raupane planinske oblake, Henry spusti zavjesu nad svojom prolou.
Nastala je bol i osamljenost to je uz njega koraala u tami. Cardiff je bio pred njim. Prolazio
je zemljom koju nikada prije nije vidio, a pod jutarnjim horizontom, jedva vidljiva i sjajna,
kao da je blistala zelena kruna Indij.
Prolazio je kroz sela kojima imena nije znao; prijateljske skupine jednostavnih koliba iz
kojih su ljudi u njega buljili kao u stranca. To je inilo veliko veselje Henryju. I on je uvijek
tako buljio u strance sanjarei o cilju njihova puta i o tajni koja ih tjera naprijed. Ime
stranac stvaralo je od njih velike ljude sa sjajnim ciljevima. Sada je i on bio stranac o
kojem se misli, u kojeg se gleda s nekim strahopotovanjem. elio je da vie, Na putu sam
za Indije, da im vidi raskolaene oi i izazove kod njih jo vee potovanje. Luda,
besmislena bia, mislio je on, bez sanja i bez volje da napuste svoje male vlane kolibe.
Priroda se izmijenila. Iziao je iz planinskog predjela na iroku talasastu ravnicu. Vidio je
velike jame poput rupa velikih poljskih mieva i prljave ljude kako izlaze iz njih s koarama
ugljena na leima. Rudari istresu koare na hrpu i ponovo pou u jame. Opazio je da se
vraaju sagnuti kao da im pune koare jo uvijek pritiu lea.
Proe podne, zatim dugo bistro poslijepodne, a on je jo uvijek iao naprijed. Osjeao se
neki novi miris u zraku, slatki zamamljivi miris mora. On je htio da potri prema njemu poput
ednog konja. U predveerje armija crnih oblaka prekrije nebo. Provali vjetar s dahom
snijega, i trava se pod njim povije.
Jo uvijek je hodao u susret nadolazeoj oluji, dok je susnjeica nemilosrdno bola
njegovo lice, a hladnoa probijala kroz njegov prsluk. Nailazio je na kue s obje strane ceste
ali ni u jednoj nije htio da potrai sklonite i hranu. Nije poznavao ni ljude ni cijene, a
njegovih pet funti moraju biti netaknute kad stigne u Cardiff.
Na kraju, kad su njegove ruke postale plave od zime, a lice isjeeno od divlje susnjeice,
on se zavue u osamljen kameni sjenik pun ljetnoga sijena. Tu je bilo toplo i tiho nakon
urlanja vjetra to je paralo ui. Henry se baci na mek leaj i zaspa.
Kad se probudio, bila je tamna no. U polusnu se sjeti gdje je, i odjednom se misli koje je
dan prije od sebe odagnao povrate s bunim jakim glasovima.
Ti si lud, jedna ree. Sjeti se velike sobe, koplja i toplog ognjita! Gdje je sve to sada?
Oh! ti nee to nikada vie vidjeti. Oni su nestali poput sanja, a ti i ne zna gdje nestaju sanje.
Ti si lud.
Ne, ne, sluaj mene, misli na mene! Zato nisi ekao Elizabeth. Je li te bilo strah? Da, ti
si se bojao. Sestre, ovaj je djeak kukavica. On se boji male djevojice sa utom kosom kerke ubogog zakupnika.
Tuan, tihi glas upadne. Misli na svoju majku, Henry. Posljednji put si je vidio kako
sjedi uspravno, nijemo. Ti nisi k njoj priao. Odlazei samo si provirio kroz vrata. Moda je
umrla sjedei na stolici s izrazom boli u oima. Kako e to doznati? A Robert, tvoj roeni
16

otac. - Moe li pomisliti na nj sada kako je osamljen, tuan i izgubljen. To je tvoje djelo,
Henry; u elji za Indijama ni o kome nisi vodio rauna.
A kakva e biti tvoja budunost? upita kretavi, strani glas. Bit e ti hladno i moda
e se smrznuti. Ili moda te koji stranac ubije zbog novca, iako ga malo ima. Takve se stvari
dogaaju. Uvijek si imao nekoga tko se o tebi brinuo i pazio da ti bude ugodno. Oh, ti e
gladovati! ti e se smrznuti! ti e umrijeti! Siguran sam u to!
um u sjeniku zagui glasove njegovih muitelja. Oluja je prola, ali vjetar je jo uvijek
zavijao oko kutova nekom bezgranino sablasnom tugom. ulo se je pucketanje slame, kao da
se svaka slamka pomicala nastojei da pobjegne. imii su leprali naokolo u tami
krgutajui svojim sitnim zubiima, mievi su strano cviljeli. inilo mu se da imii i mievi
bulje u nj iz tame svojim malim zlim oima.
On je prije esto bio sam, ali nikada ovako potpuno sam, meu novim stvarima i u
nepoznatom mjestu. Strah je rastao i nadimao njegova prsa. Vrijeme je postalo lijeni crv koji
je puzao naprijed, zatim zastao, zatresao svojom slijepom glavom i puzao polako dalje. inilo
mu se da saltovi prolaze nad njim poput sporih, leteih oblaka, dok je leao u tami tresui se
od straha. Odjednom sova, luaki krijetei, poleti povie njega. Djeakovi prenapeti ivci
popustie i on otri cvilei iz sjenika niz cestu prema Cardiffu.

POGLAVLJE DRUGO
Vie od jednog stoljea Engleska je sa zaviu gledala kako panjolska i Portugal s
doputenjem pape dijele Novi svijet i ljubomorno uvaju taj svoj bogati posjed od
nametljivaca. Teko je bilo za Englesku tako dugo biti zatvorena od mora. Ali Drake raskine
te lance i na malom Golden Hindu zaplovi zabranjenim oceanima. Veliki crveni brodovi
panjolske smatrali su Drakea sitnom nesnosnom muhom koju je trebalo ubiti zbog njena
zujanja; ali kad muha poe potapati njihove pio vee tvrave i spali dva-tri grada, te dapae
postavi zasjedu karavani s blagom preko Panamske prevlake, oni moradoe promijeniti
miljenje. Muha je bila strljen, korpion, zmija, zmaj. Oni ga nazvae El Draque, i strah od
Engleske pone rasti u Novom svijetu.
Kad je Armada bila razbijena od Engleza i razbjenjelog mora, panjolska pone drhtati
od te nove pomorske sile to se irila s tako malog otoka. Bilo je tuno pomisliti na one
izrezbarene brodove kako lee potopljeni na dnu mora ili razmrskani du irske obale.
Engleska prui svoju apu u Karipsko more; nekoliko otoka pade pod njenu vlast, meu
njima Jamaica i Barbados. Sada su se proizvodi s rodnog otoka mogli prodavati kolonijama.
Presti male drave raste kada ima kolonije, ali, dakako, ako su one gusto naseljene; i
Engleska poe naseljavati 'svoje nove posjede.
Mlai sinovi, raspikue, propala gospoda, poee odlaziti u Indije. To je bio lijep nain da
se zemlja oslobodi opasnih ljudi. Kralj jedino treba da im u Indijama dodijeli zemlju, a tada
da izrazi elju da ive na svojim posjedima i da obrauju tamo plodnu zemlju za dobrobit
engleske krune.
Brodovi to su odlazili bijahu puni iseljenika: kockara, dounika, buntovnika, svodnika,
papista - svih onih koji su htjeli da budu vlasnici zemlje ali nijedan da je obrauje. Portugalski
i holandski brodovi koji su prevozili crne robove iz Afrike nisu mogli zadovoljiti sve veu
potranju vlasnika plantaa koji su traili radnike.
Zloince su skupljali po zatvorima, beskunike po ulicama Londona, prosjake koji su
itavog dana stajali pred vratima crkava; sve ome za koje se sumnjalo da se bave arolijama,
da su izdajnici, gubavca ili papisti, sve su s ugovorima o najmu poslali da rade na plantaama.
To je bio sjajan plan. Dobivena je potrebna radna snaga, a ujedno je kruna dobila novac za
prodaju tih bezvrijednih bia, koje je neko hranila, oblaila i vjeala. Ali moglo se i jo vie
dobiti. Zapeaene su ve hrpe ugovora o najmu s peatom guvernera, s ostavljenim praznim
prostorom za imena, i prodane kapetanima brodova uz obeanje stroge diskrecije o naknadno
umetnutim imenima.
17

I redovi naranaea, kave, eerne trske i kakaoa rasli su i sve se vie irili po otocima. Bilo
je pokatkada manjih potekoa, kada bi ugovor o najamnom radu istekao, ali prljavtine
Londona raale su brzo dovoljno novih robova, a kralj nije nikada bio bez brojnih neprijatelja.
Engleska je postala pomorska sila s guvernerima, palaama i inovnicima u Novom
svijetu, a brodovi krcati industrijskih preraevina isplovljavali su iz Bristola i Liverpoola u
sve veem broju.
I
U zoru je Henry stigao do predgraa Cardiffa. Straha je bilo nestalo, a srce mu je bilo
ispunjeno novim ushienjem. Nevjerojatna stvar, taj grad kua, redova i redova kua - ni dvije
od njih potpuno jednake - irio se u nedogled, poput vojske u blatu. On nikada, kada je netko
priao o gradovima, nije zamiljao tako to.
Duani su se otvarali, trgovci izlagali svoju robu, a Henry je, prolazei, zurio
raskolaenim oima u svakoga od njih. Koraao je dugom ulicom dok konano nije stigao do
dokova s morem jarbola, poput penice u polju, s mreama smeih konopa u naoko potpunom
neredu. Tu su se krcale vree, burad i zaklane ivotinje u neke brodove, a iz utroba drugih
iskrcavale se stvari u uddnim stranim kutijama i vreama od pletene slame. Neka je
uzbudljiva uurbanost vladala oko dokova, te i sam djeak osjeti neko uzbuenje to bi ga
obuzimalo kod kue kad su ljudi dizali atore za sajam.
Glasna pjesma zaori s broda to je odlazio, a njene rijei bijahu razgovijetne, lijepe strane
rijei. Voda to je zapljuskivala glatko truplo broda priinjavala mu je toliku radost da ga je
donekle boljelo. On je osjeao da je, nakon dugog ludog lutanja, ponovo stigao kui, u poznato, voljeno mjesto. Pjesma ispremijeanih glasova dopirala je s pio veeg jedrenjaka ije se
smee sidro dizalo iz mora; jedra padoe s krieva i napuhae se pod jutarnjim povjetarcem.
Jedrenjak zaklizi sa sidrita plovei lagano niz kanal.
On je poao tamo gdje su se brodovi popravljali i iji su nagnuti bokovi blistali od alga i
sitnih koljka nakupljenih po mnogim oceanima. uli su se kratki brzi udarci kalafata o drvo,
i struganje eljeza, te otre zapovijedi pojaane do grmljavine doglasalima.
Kad se sunce dosta uzdiglo, Henry osjeti glad. Polako je iao prema gradu da pronae
neto za doruak, nekajui se da zbog gladi napusti dokove. Meetari i kartai koji su
pljakali mornare polako su izlazili iz svojih jazbina. Poneka raupana i sanjiva ena urila
se kui kao da se boji da je ne uhvati sunce. Na obali mornari, ljenarei uz zidove, trljali su
nabrekle oi i zirkali prema nebu na znakove o promjeni vremena. Henry se pitao ta su sve ti
ljudi vidjeli dok su plovili morima. On se ukloni koloni kola i kolica nakrcanih koarama i
omotima namijenjenih brodovima, a kada su prola, ponovo se hitro morao skloniti s puta
novoj povorci, koja se vraala s brodova, natovarenoj robom s druge strane oceana.
On stigne napokon pred vrata neke bune gostionice. Zvala se Tri psa koji su na ploi
izgledali kao tri zaprepatene deve. Henry ue u velik salon pun ljudi i upita debelog ovjeka
s keceljom moe li dobiti doruak.
Ima li novaca? - upita vlasnik sumnjivo.
Henry pusti da svjetlo padne na zlatnik u ruci, i kecelja se, kao udom, klanjala uljudno
ga vukui za ruku. Henry narui doruak gledajui oko sebe.
Gostionica je bila puna ljudi koji su sjedili za dugim stolovima ili stajali naslonjeni uza
zid; neki su, dapae, sjedili i na podu. Mlada sluavka vrtjela se naokolo posluujui piem.
Bilo je Talijana s genovekih i venecijanskih brodova koji su donijeli rijetko drvo i mirodije
to su bile prenesene na leima deva iz Indijskog oceana do Bizanta. Bilo je Francuza s
brodova s vinom iz Bordeauxa i Calaisa, i poneki Bask etverouglasta lica i plavih oiju.
veani, Danci, Finci s kitolovaca Sjevernog mora, prljavi ljudi koji su zaudarali gnjilim kito
vim mesom; za nekim stolovima bilo je okrutnih Holanana, koji su zaraivali novac
prevozei crno roblje iz Gvineje u Brazil. Pomijeanih meu tom hrpom stranaca bilo je
nekoliko kambrijskih seljaka koji su bili nekako prestraeni i osamljeni. Dotjerali su bili stoku
za brodove, a sada su urno jeli kako bi prije noi stigli kui. Oni su gledali kao u svoju
sigurnost tri mornara kraljevske mornarice koji su razgovarali kod vrata.
18

Mladi Henry se zanase veselim agorom lokala. Sluao je nove jezike i gledao neviene
stvari; naunice Genoveana, kratke poput noa, maeve Holanana, lica crvena poput
govedine, do smeih vjetrom opaljenih. On je itavi dan mogao tako stajati a da i ne opazi
kako prolazi vrijeme.
Velika ruka zgrabi ga za lakat, ruka sva u uljevima. Okrenuvi se, Henry ugleda iroko
lice irskog mornara.
Bi li elio, mladiu, sjediti s potenim mornarom iz Corka koji se zove Tim? Govorei, on estoko gurnu ovjeka pokraj sebe, ostavivi usko mjesto na klupi za djeaka.
Nema ljudi koji su tako brutalno njeni kao Irci. Henry, sjedajui nije ni slutio da je mornar iz
Corka vidio njegove zlatnike.
Hvala - ree on. - Kamo ti plovi?
Ah, plovim svuda kamo brodovi plove - odgovori Tim. - Ja sam poteni mornar iz
Corka, bez mane osim jedne, a ta je da ne mogu nikada vidjeti sjaj novca u svom depu. I
sada ba razmiljam kako bih bez novaca platio sebi doruak - ree on polako i znaajno.
Ako nema novca, ja u ti platiti doruak - pa e mi pripovijedati o moru i o
brodovima.
Znao sam da si gospodin - uzvikne Tim. - Vidio sam to onog asa kad sam te ugledao
... I malo pia za poetak? - On zavie i narui pie, ne ekajui Henryjev pristanak, a kad je
dolo, uzdigne au.
Uisquebaugh, Irci ga zovu. To znai voda ivota; Englezi ga zovu viski - sama voda.
Ah, kad bi voda imala ovakav ukus i divan sjaj, ja bih prestao ploviti i poeo bih plivati! - On
se gromko nasmije i isprazni au.
Idem u Zapadnu Indiju - napomenu Henry, hotei ga time navesti na razgovor o moru.
U Indiju? I ja, sutra ujutro, za Barbados s oruem, obuom i odjeom za plantae.
Dobar - bristolski brod, ali kapetan je iz Plymoutha, strog ovjek sav proet religijom. Oganj
pakla on sipa na nas, i to zove molitvom i pokajanjem: ali mislim da ga ipak veseli sva ta
vatra. Kad bi bilo po njegovu, svi bismo izgorjeli kao heretici. Ne razumijem njegovu religiju,
u njemu nema nijedne zdravomarije; a kako moe bez toga uope postojati religija?
Misli l i . . . misli li moda ... da bih mogao s tobom? - upita Henry pun nade.
Tim zaklopi svoje bezazlene oi.
Ako ima deset funti - ree polako, a tada, vidjevi tugu na djeak ovu licu - mislim
pet.
Imam sada neto vie od etiri - upadne Henry tuno.
Dobro, i etiri e biti dovoljno. Daj mi te tvoje etiri funte pa u govoriti s kapetanom.
Kada ga jednom upozna, on nije tako lo ovjek, jedino udan i religiozan. Ne, ne gledaj me
tako! Neu valjda pobjei sa etiri funte od djeaka koji mi je platio doruak. - Njegovo lice
obasja irok srdani smijeak.
Hajde - nastavi on - popijmo aicu u zdravlje tvog ukrcaja na Bristol Girl.
Uisquebaugh za mene, a za tebe vino iz Porta! - Tada im donesoe doruak i oni se bacie na
jelo. Nakon nekoliko zalogaja Henry ree:
Zovem se Henry Morgan. Koje je tvoje ime pored Tima?
Mornar se srdano nasmija.
Ako je ikad bilo kojeg drugog imena osim Tim, nai e ga moda kako se koprca po
jazbinama Corka. Ni otac ni majka nisu ekali da mi kau moje ime. Ali, ime Tim je bilo na
meni a da mii ga nitko nije dao. Tim je neka vrsta slobodnog imena boje moe naprosto prisvojiti a da ti nitko nita ne kae. Ono je poput letaka koje ilegalci ostavljaju na ulicama pa
bjee da ih netko ne vadi s njima. Moe udisati Tima kao zrak, i nitko te nee u tome
sprijeiti.
Kada su dorukovali, izioe na ulicu to je bila puna kolica, djeaka koji su prodavali
narane, i starih prosjaka. Grad je bio pun divnih stvari, te je izgledalo kao da je bogatstvo
svijeta dovezeno brodovima i baeno kao busenje na stolove trgovaca: limuni, sanduci kave i
aja, kakao, aroliki istoni sagovi, udnovate ljekarije Indije, od kojih vidi stvari to ne
postoje, i osjea slasti to opet odlete. Naslonjene ina zid, redale su se bave i zemljani
vrevi puni vina s obala Loire i peruanskih padina.
19

Ponovo su stigli do dokova i lijepih brodova. Miris katrana, osuene konoplje i slatkoe
mora dopirao je od vode. Napokon Henry ugleda velik brod, gotovo zadnji u redu, i Bristol
Girl ispisano zlatnim slovima na krmi. I grad i svi ostali brodovi postali su gadni i smrdljivi
uz ovu ljepoticu mora. Njezine zaobljene linije i njena putena istoa bijahu kao neko opojno
sredstvo od kojega si dahtao od zadovoljstva. Nova bijela jedra bijahu priljubljena uz krieve
poput tankih ahura svilene bube, a paluba obojena svjeom utom bojom. Ona je tu leala
valjajui se lagano u uzbibanom moru, kripljui, nestrpljiva da otplovi u bilo koju zemlju
tvoje mate. Bila je kao neka crna kraljica od Sabe meu nezgrapnim smeim brodovima u
luci.
Krasan... divan brod - usklikne Henry uzbueno.
Tim je bio ponosan. - Ali samo stupi na palubu i pogledaj opremu - sve je novo. Ja u o
tebi razgovarati s kapetanom. - Henry je stajao na srednjoj palubi dok je snani mornar otiao
prema krmi i zaustavio se pred kosturom od ovjeka, u izlizanoj staroj uniformi.
Tu je jedan djeak - ree on tako da ga Henry nije mogao uti - djeak koji ezne za
Indijama, moda biste ga uzeli sa sobom, sir?
Mravi se kapetan namrgodi.
Je li jak i dobar za otoke? Mnogi od njih umru nakon mjesec dana, te ovjek ima za
drago putovanje neprilika.
Eno ga iza mene, sir. Moete ga sami vidjeti - dobro je graen i jak.
Mravi kapetan promjeri Henryja od jakih nogu do irokih prsa. Njegovo je zadovoljstvo
raslo.
U redu, jak je, uinio si dobar posao, Tim. Dobit e za pie, a i dvostruki obrok ruma
na moru. Da li on ta sumnja?
Ni najmanje, sir.
Dobro, ne govori mu nita! Zaposli ga u kuhinji. Mislit e da radi za put. Nema smisla
da se ljudi uznemiravaju i gunaju. Nek dozna kad tamo stignemo. - Kapetan se nasmija i
ostavi Tima.
- Ide s nama - povie Tim, a Henry se nije mogao ni pomai od zadovoljstva. - Ali nastavi Tim ozbiljno - etiri funte nisu dovoljne za put, zato e raditi u kuhinji.
Sve - ree Henry - sve u raditi samo da mogu s vama.
- Hajdemo sada napolje da popijemo aicu za sretan put: uisquebaugh za mene, a za
tebe isto ono dobro vino.
Sjedili su u pranjavoj krmi uz ije su zidove bile poredane boce svih vrsta i veliina te
od malih zdepastih pljoska do velikih demiona. Za kratko vrijeme ve su zajedno pjevali
udarajui takt rukama i glupo se cerei jedan drugome. Na kraju portsko vino ispuni djeaka
ugodnom tugom. Osjeao je da mu suze naviru na oi, i bio je zbog toga pomalo sretan. Tako
e pokazati Timu da i on ima svojih jada - da on zapravo nije vjetrenjasti djeak koji ezne za
Indijama.
- Zna, Tim - ree on - ima jedna djevojka od koje sam pobjegao, zove se Elizabeth.
Njena je kosa poput zlata poput jutarnjeg zlata. No prije mog odlaska zvao sam je i ona je
dola k meni u tamu. Tama je bila oko nas poput atora i bilo je hladno. Plakala je i molila me
da ostanem, ak i onda kad sam joj priao o divnim stvarima, zlatu i svili, koje u joj za
kratko vrijeme donijeti. Nisam je nikako mogao utjeiti i tuga me obuzima kad pomislim na
njen pla.
Prve se suze pojavie u njegovim oima.
- Shvaam - ree njeno Tim. - Teko je ovjeku ostaviti djevojku i otii na more. Zar ja
nisam ostavio stotine njih - a sve su bile lijepe. Evo ti jo jedna aa, djeae! Vino je bolje za
ene od svih slatkia Francuske. Od vina su ene lijepe. Ah, kada bi estite djevojke stavile
malo vina u neku posudu pred vratima, kao to stavljaju svetu vodu u krstionice u crkvama,
ljudi bi se u gradovima vie enili. ovjek ne bi nikada vidio to im sve fali i kako su rune.
Ali popij jo jednu au toga velianstvenog vina, tuni djeae, i ta koju ostavlja mogla bi
postati princeza.

20

II
Plovili su put Zapadne Indije - krasne, lijepe Indije, zemlje djeakih snova. Veliko
jutarnje sunce dizalo se borei se sa sivom sumaglicom, a na palubi su mornari vrvjeli poput
ljutih stanovnika razbijene konice. ule su se otre zapovijedi, a oni su se penjali uz konope i
gmizali po krievima. Okreui vitlo, ljudi su pjevali dok su se sidra dizala iz mora i visila uz
bokove poput smeih, mokrih leptira.
Na put u Indije - bijela jedra su to znala, otvorena i njeno nabrekla poput svile, crni brod
je to znao i kretao se ponosito plimom pod svjeim jutarnjim povjetarcem. Paljivo je Bristol
Girl plovila meu brodovima niz dugi kanal.
Magla se postepeno mijeala s nebom. Obala Cambrije postajala je plava i zatim
tamnoplava sve dok nije nestala u irokom horizontu, poput divlje vizije pustinje. Crna brda
su postala oblak, a zatim se pretvorila u tamni razrijeeni dim, i Cambrije je nestalo kao da je
nikada nije ni bilo.
Proli su desno od Porlocka, Illfracombe i mnogih nejasnih sela, skrivenih u zavojima
Devona. Svje vjetar tjerao ih je uz Stratton i Camelford. Cornwal je nestajao za krmom milju
po milju. Tada doe Lands End, iljasti vrh britanske brade, a kada su zaokrenuli na jug
zahvati ih bura.
Zlatni pehar More se dizalo i realo na njih dok je brod bjeao pred ljutim psima vjetra,
poput golema, samosvjesnog jelena, pod skraenim krinim jedrima. Vjetar je zavijao iz
rodnog kraja bure na sjeveru, a Bristol Girl mu se rugala u lice sjekui ga prema jugozapadu.
Bilo je hladno, smrznuti konopi brujali su na vjetru poput velikih ica harfe to je prebirao
neki mahniti div, a krievi su stenjali alei se na jedra to su ih potezala.
etiri divlja dana oluja je puinom tjerala brod to se veselio toj buri. Mornari su se
okupljali pred prednjim katelom hvalei brzinu i snagu broda. Henry je bio ushien poput
mlada boga. Bijes vjetra je bio njegov bijes. On bi stajao na palubi drei se za jarbol, licem
prema vjetru, sjekui ga bradom kao to je pramac sjekao more, a ushienje je ispunjalo
njegova prsa veseljem slinim bolu. Hladnoa mu je razbistrila oi te je jasnije vidio daljine
oko sebe. Njegove su se stare elje hranile novima, jer mu je vjetar donio novu enju za
leteim krilima i za itavim beskonanim nebom kao ciljem. Njemu, koji je htio da leti
naprijed i u visine, brod je postao zatvor to se ljulja i trese. Ah, biti Bog i jahati na oluji, a ne
pod njom! Ovo je bila opojnost vjetra, neka elja to je zadovoljavala elju, dok je vodila njegovu enju dalje i dalje. On je uzdisao za svemonou, dok mu je prirodni element ispunjao
miie novom snagom.
Tada, isto onako kao to su na nj navalili avolji sluge, godine, element se povue
ostavivi jasno, bistro more za sobom. Brod je jedrio punim jedrima, tjeran vjenim pasatom.
To je svje dobar vjetar, dah s neba a dar boga moreplovstva visokim brodovima na jedra.
Napetosti je nestalo, mornari su se igrali po palubi poput divlje, jake djece, jer pasat je pun
sree i mladosti.
Doe nedjelja, dan straha i zlih slutnja za Bristol Girl. Henry zavri svoj posao u kuhinji i
otie na palubu. Jedan je stari mornar sjedio na grotlu pletui konope. Dok je radio, svaki mu
je prst nalikovao zasebnom ivom biu. On nije ni gledao u njih, jer su njegove male plave
oi, po obiaju mornara, gledale preko horizonta.
elio bih da naui tajnu konopa - ree on ne okrenuvi pogled s horizonta. - Dobro
mora gledati kako ja radim. Tako dugo ve ovo znam da je moja stara glava zaboravila kako
se to radi, samo se moji prsti sjeaju. Ako ponem misliti sve u pobrkati. eli li da postane
mornar i da se jednog dana penje po jarbolima i konopima?
elio bih, ali se moram nauiti - ree Henry.
To nije teko, najprije se mora nauiti da podnosi stvari o kojima suhozemac nikada
nije ni uo. Ovaj ivot je okrutan, ali kada jednom pone, nikada ga nee napustiti. Ja
nastojim ve desetak godina da svoju staru podrtinu dovuem na kraj i priveem je uz vatru
kunog ognjita. elio bih da tako neko vrijeme razmiljam pa onda da umrem. Ali ne koristi.
Svaki put zateknem sebe kako mi noge tre da se ukrcaju na ovaj ili onaj brod.
On je bio prekinut naglim udaranjem brodskog zvona. - Doi - ree on - sad e nam
21

kapetan priati strahote.

Kapetan slian kosturu stajao je pred posadom naoruan svojim Bogom. Ljudi su ga
straljivo gledali, kao to male ptice gledaju pribliavanje zmije, jer mu je njegova vjera sijala
iz oiju, a bijesne rijei letjele iz tankih usana.
Bog vas je udario samo imenom svoje unitavajui moi - rekao je on. - On vam je
pokazao snagu svoga malog prsta, da se moete pokajati prije nego odletite vriskajui u vatru
paklenu. ujte ime Gospodina u stranom vjetru i kajte se za vaa bludnienja i huljenja! Ah!
On e kazniti ak i vae pogane misli u vaim glavama.
Vjerska pravda je u moru koje e okruiti vaa grla kao kakva smrznuta ruka i uguiti
vas strahom. Ali sada oluja je prola i vi ste je zaboravili. Sretni ste, ali pokajanja u vama
nema. Zato, uvajte se opomene Gospodnje. Kajte se! Kajte se! ili e vas Njegov bijes unititi.
On zamahne divlje rukama i pone govoriti o ubogim osamljenim duama koje u vatri
pate i izgaraju da bi otkupile svoje grijehe, te na kraju raspusti svoju prestraenu posadu.
To nije istina - ree stari mornar razjareno Henryju. - Nemoj misliti na njegove lude
rijei. Tko je god stvorio oluju - bio Bog ili avo - uinio je to sebi za veselje. Bie koje moe
udarati vjetrom nee se obazirati na ljusku od broda to pliva u neizmjernosti. Znam da ne bih
ni ja, kad bih bio taj Bog ili avo.
Tim koji se pribliio i uo posljednje rijei uhvati Henryja zatitniki za ruku.
To je istina - ree on - ali nemoj da te uje kapetan, jer e ti pokazati mo svoga Boga
konopom po leima.
Pasatni vjetar neprestano je puhao. Kad bi zavrio s pranjem i ienjem, Henry je
razgovarao s mornarima dok bi hvatao konope, te se penjao po krievima i uio nazive i
primjenu brodske opreme. Mornari su ga upoznali kao tihog uljudnog mladia koji je sluao
njihove rijei kao da su one neki veliki dar mudrosti, a oni sami dobri ljudi, koji to daju
njemu; i tako su ga uili koliko su znali, jer su opazili da je kao roen za more. Nauio je
pjesme to se pjevaju pri radu. Pjevao je s njima pjesme o smrti, krvi i pobunama na moru. Na
usta su mu dolazile udne, prave mornarske psovke; rijei prljavtine, hulenja i strahota ali
nekako oprane u njegovim ustima, tako da su gubile svoje prljavo znaenje.
Nou je tiho leao u kutu dok su mornari priali o stvarnim i zamiljenim udesima i
dogaajima; o milju dugim zmijama, koje se omotaju oko broda i sa itavom ga posadom
progutaju, o kornjaama tako velikim, da su imale na leima stabla, potoke i itava sela, a
koje bi zaronile jedanput svakih pet stotina godina. Pod lampom to se njihala, oni su
pripovijedali kako Finci, za osvetu, zvidanjem dozivaju stranu oluju; kako ima morskih
takora koji doplivaju do brodova i izdube rupe na njegovoj oplati, dok brod ne potone.
Drui su govorili, kad netko vidi stranog ljigavog polipa, kako e pasti na njega
prokletstvo te nee vie vidjeti kopno. Njihove prie bile su pune pijavica, udovinih riba,
zaaranih otoka, i sablasnih brodova to vjeno plove oceanima traei izgubljenu luku, a
kojima upravljaju mornari, bijeli kosturi. Henry je leei u kutu lakomo gutao njihove rijei.
Jedne noi Tim se isprui i zapone: - Ne poznajem vae velike zmije, a niti sam vidio
stranog polipa, Bog me ouvao! Ali ako ete sluati, ispriat u vam jednu svoju priu.
Bio sam tada djeak, kao ovaj ovdje, i plovio na gusarskom brodu koji je kruio
oceanom pljakajui tu i tamo po kojeg crnog roba, po koji zlatni prsten sa panjolskog
nenaoruanog broda - i sve do ega smo mogli doi. Imali smo kapetana kojeg smo glasanjem
izabrali, ali nikakvih brodskih papira, ve samo zastave svih nacija na mostu. Kada bismo
dalekozorom ugledali koji ratni brod, tada bismo pobjegli.
I tako, jedno jutro ugledasmo s nae desne strane jedan mali bark. Odmah se damo za
njim u potjeru. Bio je panjolski, a u njemu nita drugo do soli i svjeih koa. Ali kada smo
uli u kabinu na krmi, tamo je stajala vitka, lijepa djevojka s bujnom crnom kosom, visokim
bijelim elom i najnjenijim prstima to sam ih ikad vi dio. Odveli smo je na na brod a
ostatak pustili. Kapetan je htio da djevojku odvede u svoju kabinu ali mu voa palube
zaprijei put.
Mi smo slobodna posada, a ti samo izabrani kapetan. Mi takoer traimo tu enu, te
ako je ne dobijemo za as e doi do pobune. - Kapetan je bijesno gledao posadu, koja se
tiskala oko njega, i na kraju se nasmije i slegne ramenima.
22

 Ali kako ete odluiti kome da pripadne? - upita on mislei da e oko djevojke nastati
tunjava. Tada voa palube izvadi iz depa kocke i baci ih na palubu.
Kockat emo za nju! - ree on, i za as itava je posada kleala na koljenima. Ja sam
gledao enu koja je stajala sama postrani. Po izgledu mi se inilo da je to ena koja bi se
mogla gadno osvetiti ovjeku koga mrzi. Nemoj mali, rekoh sam sebi, bolje da ne
sudjeluje u igri!
Tada odjednom crnokosa djevojka zgrabi kuglu od topa i baci se u more, vrsto je drei
u rukama. To je bilo sve! Mi potrasmo k ogradi - nita se nije vidjelo osim nekoliko
mjehuria.
Meutim, dvije noi kasnije straar na krmi s nakostrijeenom kosom dotri na
pramac. - Neto bijelo pliva za nama! - ree on - izgleda mi kao djevojka koja se bacila u
more. Skoismo prema krmi, i ja zapravo nisam mogao nita vidjeti, ali drugi me uvjeravahu
da vide neku stvar kako se dugom bijelom rukom hvata za krmu, ne plivajui ve vukui se za
nama kao da je brod magnet, a ona stvar, komad eljeza. Moete zamisliti malo je tko te noi
spavao. Neki, koji su zaspali, plakali su i jecali u snu, ne moram vam rei to to znai.
Druge noi voa palube izleti iz skladita derui se kao lud dok je kosa na njegovoj
glavi postala siva. Mi smo ga neko vrijeme drali i umirivali, dok napokon nije uspio da
proapta:
Vidio sam ih! Ah, moj Boe, vidio sam ih! Vidio sam dvije duge bijele ruke s tankim
prstima kako su probile bok broda i kako su poele parati oplatu kao da je od papira. Oh!
Boe! Spasi me!
Tada osjetismo kako se brod naginje i poinje tonuti. Trojica nas smo na kriu jarbola
stigli do obale, dvojica su od njih poludjela - ubogi ljudi - i podivljali poput maaka. Nikada
nisam uo da se itko od njih spasao, ali mislim da nije. To to sam vam ispriao je najblie to
sam ikada vidio svojim oima od onih stvari o kojima govorite. Ali pria se da se u tihim
vedrim noima na Indijskom oceanu moe vidjeti uboge ubijene Hinduse kako tjeraju nebom
mrtvoga de Gamu.

Od prvog dana kuhar je poeo uiti Henryja. Taj je ovjek isto udio da nekoga
poduava. On je bio siv, sa smeim oima kao u psa. Neto od sveenika je bilo u njemu,
neto od dosadnog prodavaa, a neto od lupea. Njegove rijei sadravale su u sebi
svestranost, a njegovi prljavi obiaji crne, ogavne ulice Londona. Bio je njean i dobar, ali
potajice neiskren. Nitko mu nikada ne bi pruio ni priliku da se pokae pouzdan, jer se inilo
kao da nekakav glas dolazi iz njega, glas to je aptao da e te izdati im mu to bude od
koristi.
Uli su u toplo more, i vrui je vjetar tjerao brod dalje. Henry i kuhar stajali su uz ogradu
gledajui trouglaste peraje morskih pasa kako sijeku brazdu broda ekajui na otpatke. Vidjeli
su hrpe smeih alga kako prolaze i ribu pilota kako hvata plijen. Jednom kuhar pokae na
ptice, s dugim tankim krilima, koje su ih slijedile, diui se, lebdei, sputajui, uvijek u
pokretu, nikada se ne odmarajui.
Vidi li one nemirnjake - ree on. - One su poput lutajuih dua, neki govore da su
due utopljenih pomoraca, due tako pune grijeha da se nikada ne mogu smiriti. Drugi se
zaklinju da te ptice nose jaja u plivajuim gnijezdima zagraenim od podrtina izgubljenih
brodova; a neki kau da uope nemaju gnijezda ve da se raaju tako velike na bijeloj pjeni
vala i odmah poinju letjeti do kraja svog ivota. Ah, nemirnjaci.
Brod prestrai jato morskih lastavica koje se uzdignue nad kreste valova svjetlucajui se
poput srebra.
To su sablasti i blaga izgubljeni na moru - kuhar nastavi - krvoprolia, smaragdi,
dijamanti i zlato; grijesi ljudi zbog njih poinjenih, prikaili su se o njih i ine da lutaju
oceanom. Ah, slabo bi bilo kad od toga mornar ne bi stvorio kakvu veliku priu.
Henry pokae na ogromnu kornjau koja je spavala na povrini. - A postoji li kakva pria
o kornjaama?
Ne postoji; one su zanimljive jedino kao hrana. Teko e ikada ovjek stvoriti bajke o
neemu to se jede. Te su mu stvari odvie bliske i bajka se od toga zaprlja. Ali da nema tih
23

ivotinja mnogi bi mornari bili kosturi na palubama brodskih podrtina. Meso kornjae je
teno i dobro. Pokatkad kada bukaniri nemaju mesa oni nakrcaju svoje brodove njima i tako
mogu isploviti.
Sunce se bilo spustilo iza horizonta, dok su razgovarali. U daljini jedan crni oblak
izbacivao je jezike zasljepljujuih munja, ali itavo nebo, osim tog jedinog mjesta bijae kao
tamnoplava haljina, pokrivena bezbrojnim zvijezdama.
- Obeali ste da ete mi priati o bukanirima - molio je Henry - onima koje nazivate
Pomorskom bratijom. Recite mi da li ste ikada plovili s njima.
Kuhar se nemirno vrpoljio. - Sada je mir izmeu panjolske i Engleske - ree on. - Ja
sluam nareenja kraljeva. Ne, nikada nisam plovio s bukanirima, ne! Ali, uo sam za stvari
to bi mogle biti istinite. Priaju, da su bukaniri veliki glupai. Oni pljakaju bogate brodove i
tada rasipaju svoj dobitak po krmama i javnim kuama Tortuge i Goavesa poput djece koja
bacaju pijesak kada se zasite igranja. Oh! veliki glupani.
Zar nije nijedan od njih zauzeo jedan grad? upita Henry.
Nekoliko sela su zauzeli, ali za takve pothvate nemaju voe.
- Ali veliki grad pun blaga? - upita Henry uporno.
- Ne, to nisu nikada uinili, oni su kao djeca, jako hrabra djeca.
- Zar ne bi jedan voa, kada bi se spremio i paljivo planirao mogao zauzeti panjolski
grad?
- Ho! - nasmije se kuhar - zar hoe da postane bukanir?
Ali kad bi ovjek oprezno planirao?
Kad bi bilo bukanira koji bi mogli uope planirati, oprezno ili kako drukije, moglo bi
se uspjeti; ali takvih bukanira nema. To su djeca koja se bore poput avola i umiru hrabro - ali
su glupavi. Oni e potopiti brod za au vina, a mogli bi ga prodati.
Ali kad bi se ovjek paljivo pripremio i prouio mogunosti svoje i svojih
podreenih, mogao bi...
Da, mislim da bi mogao.
Bio je neki nazvan Pierre le Grand koji nije bio glup. Ali on je zauzeo jedan bogati
brod i otiao kui u Francusku! To je bio straan kockar ali nije bio pametan. Moda se jo
povrati na more te izgubi svoj novac i glavu.
Uza sve to - ree Henry sa sve veim uvjerenjem - uza sve to moglo bi se uspjeti kad
bi ovjek mislio i dobro se pripremio.
Za nekoliko dana stigli su blizu obale. Jednog jutra blijeda sablast nekog brda sjedila je na
rubu horizonta. Debla i grane stabala plivali su tu i tamo po moru, a kopnene su ptice
dolijetale i odmarale se na konopima.
Stigli su u postojbinu ljeta odakle se svake godine zapoinje putovanje prema sjeveru.
Danju je sunce izgledalo kao blistav mjedeni cimbal, nebo oko njega isto i plavo, a nou su
velike ribe plivale oko broda dok su krivudave rijeke iskrica rasle za njima. Pramac je odbacivao milijune leteih dijamanata. More je bilo okruglo jezero to se tiho talasalo i bljeskalo
poput svile. Polagano, polagano nestajiuoi za brodom, voda je stvarala u mozgu neku ugodnu
hipnozu. Osjeao si kao da gleda u vatru. Ne vidi nita, i jedino sa stranim naporom si
mogao otvoriti oi, dok ti je na kraju mozak zadrijemao, ali ipak nije zaspao.
Postoji neki mir u tropskim morima koji prelazi elju za razumijevanjem. Svrha nije vie
cilj putovanja, ve jedino elja da se plovi i plovi daleko van kraljevstva vremena. inilo se
da prolaze mjeseci i godine, ali posada nije bila nestrpljiva. Mornari su radili svoj posao i
leali po palubi u nekoj neobino sretnoj letargiji.
Jednoga dana pokae se mali otok u obliku stoga sijena a zelen poput mladih stabljika
jema. Bio je gusto pokriven isprepletenim raslinjem trsa i povijua i tamnih stabala. Henry
ga je gledao kao zaaran. Proli su taj otok, pa jo jedan, i jo jedan, dok na kraju, u tami ranog tropskog jutra, brod nije stigao u Barbados. Njegovo sidro srui se u more vukui za
sobom debele lance.
Uz obalu se poput salate prostirala zelena dungla, kao na malim otocima, a dalje prema
unutranjosti plantae - poredane bijele kuice, sa zelenim krovovima; jo dalje crvena je
24

zemlja kao rana presijecala dunglu breuljaka; a daleko otraga, planine koje su otro strile
nalikujui na jake sive zube.
Oko broda se okupie izdubljeni mali amci puni voa i divlje peradi. Doli su da prodaju,
da kupuju, ili da to ukradu. Ornci su pjevali veslajui, a Henry je bio ushien tom novom
zemljom. Bila je ljepa nego to se ikada nadao. Pogled na nju izazvao je sretne, lude suze na
njegovim oima.
Tim je stajao u blizini izgledajui potiten i tuan. Na kraju prie Henryju.
Tuan sam jer sam prevario dobrog djeaka koji mi je platio doruak - ree on. Toliko sam tuan da ne mogu spavati.
Ali ti me nisi prevario - uzviknu Henry. - Doveo si me u Indije gdje sam elio tako
jako da idem.
- Ah! - ree Tim tuno - kada bih u sebi imao vjere kao kapetan, mogao bih rei, to je
volja Boja i zatim bih to zaboravio. A kada bih imao dobar posao ili poloaj, moda bih
govorio kako ovjek mora ivjeti. Ali u meni nema uope vjere, osim jedino koja Ave Maria
ili Miserere, domine, koje molim kad je oluja; a to se tie poloaja, na alost, ja sam samo
ubogi mornar iz Corka, i boli me to sam prevario djeaka koji mi je platio doruak, i to meni
strancu. - On pogleda na amac to se pribliavao tjeran veslima estorice karipskih mornara.
Na krmi je sjedio malen, nervozan Englez ije lice ni godinama u tropima nije pocrnjelo ve
je postajalo sve crvenije dok nije izgledalo da sitne ile stre na njegovoj koi. U mutnim
oima malog ovjeka odraavalo se svjetlo stalne neodlunosti i zabune. Njegov amac
pristane uz bok broda, i on se polako uspne i uputi ravno kapetanu.
Sada je gotovo - uzviknu Tim; - nee odvie zlo misliti o meni, zar ne Henry - vidi
kako sam tuan?
Kapetan zavie: - Mali od kuhinje! Morgan! Na krmu! - Henry prie kapetanu i Englezu.
Bio je zaprepaten kada mu mali kolonijalac pone pipati ruke i ramena.
Dao bih deset - ree on kapetanu.
Dvanaest! - dobaci kapetan.
Zar zaista mislite da toliko vrijedi? Nisam bogat ovjek, i mislim da deset...
Dobro, va je, za jedanaest, ali tako mi Boga vrijedi vie. Pogledajte njegov stas,
iroka ramena. On nee tako lako umrijeti kao toliki drugi. Ne, sir, vrijedi vie, ali va je za
jedanaest.
Dobro, ako zbilja mislite - ree plantaer nekajui se i pone vaditi novac iz depa,
novac to je bio pomijean s komadiima krede, gujim perima i ostacima polomljenog
kljua.
Kapetan izvadi iz depa komad papira i pokae ga djeaku - ugovor o najamnom radu u
trajanju od pet godina, s lijepo ispunjenim imenom Henry Morgan i s engleskim peatom na
dnu.
Ali ja ne elim da budem prodan - zavie Henry. - Ja nisam doao da budem prodan.
Ja elim da postanem moranar.
To e i biti - odgovori kapetan blago, kao da daje dozvolu - nakon pet godina. Sada
idi s gospodinom, i da ne ujem to maukanje. Zar misli da se ovim brodom bavim
prevaanjem djece za Indije? Radije se uzdaj u Boga. Iskustvo uvijek dobro dolazi pronicavoj
i poniznoj dui. - On je pred sobom vodio Henryja preko palube umirujui ga.
Na kraju djeak doe k sebi. - Tim - uzviknu on - Tim, prodaju me, Tim. Oh! Tim,
pornozi. Ali odgovora nije bilo. Tim je uo i plakao na krevetu poput malog izudarenog
djeaka.
A Henry sputajui se u amac pred svojim novim gospodarem nije osjeao uope nita.
Osim neugodnog osjeaja u grlu nekog veeg osjeaja u njemu nije bilo, jedino neka teka,
nabrekla tupost.
III
Tako je Henry poeo ivjeti na Barbadosu; i to odlukom bijelog komada papira, koji je
prisilio njegov ivot, duu i tijelo da klee pred voljom Jamesa Flowera, plantaera.
25

James Flower nije bio zao ovjek, a sigurno ni odvie sjajan ovjek. Njegov cijeli ivot
sastojao se u enji za idejama, bilo kakvim idejama - i u njihovu ostvarenju. On je volio da
zamilja ideje, da ih nadahne ivotom, i tada da ih baci u krilo zaprepatenom svijetu. One bi
padale odbijajui se kao kamenje niz dugi brijeg izazivajui lavinu divljenja. Ali, njemu
nikakve ideje nisu dolazile.
Otac mu bijae engleski upnik koji je pisao vatrene propovijedi to su bile i tampane, ali
ih je vrlo malo uope prodano, a majka je pisala pjesme to su bile neka vrst kratkog pregleda
tih propovijedi. Njeni stihovi bili su priloeni knjizi pravovjerja.
James Flower je bio odgojen u nekoj atmosferi...
Moram otii izdavau, Helen.
Ah, William, divna stvar mi je pala na pamet jutros kada sam plela kosu - krasne li
zamisli! Sigurno su dole od Boga. Mogu se izraziti u dva stiha. Ah! divno. Ba pristaju onim
tvojim krasnim rijeima o skromnosti.
Ah, dobro, moram se proetati do izdavaa. Poslao sam jedan primjerak nadbiskupu koji
e moda o tome govoriti. To bi, mislim, moglo utjecati na prodaju.
Da, oni su bili puni ideja, i esto su zabrinuto klimali glavama nad svojim tupim sinom.
Oni su ga ispunjali strahopotovanjem, bojao se njihove veliine i stidio se sebe. I tako, rano u
svom ivotu, on je stvorio vrstu odluku da stvara ideje. itao je neizmjerno mnogo. Knjiga
Obrana arobnjatva doe mu pod ruku i on se trudio da dokae da su njena izlaganja
istinita. Pomou starih arolija i crne tekuine koja se sastojala od prljave vode izmijeane s
velikom koliinom haia on pokua da poleti s krova svoje kue. Dok se oporavljao od
preloma nogu, dobavi i Scotovu knjigu Pronalasci arobnjatva.
Descartesov sistem izazvao je uzbuenje meu uenim ljudima, i James Flower, takoer
odlui da svede svu filozofiju na jednu osnovnu postavku. On nabavi hrpu papira i veliku
koliinu divnih pera, ali nikako nije mogao da doe do njezina postulata. Mislim, dakle jesam, ree on; barem ja mislim da jesam. Ali ovo je vodilo u krug i ne dovede ga ni do
ega. Tada se prikljui novoosnovanoj koli Bacana. Upornim eksperimentiranjem on se
opee i pokua da kria djetelinu s jemom, istrgne noge bezbrojnim kukcima, a sve nastojei
da neto otkrije - bilo to; ali mu to nikada nije polo za rukom. Kako je imao osrednje
prihode, od novca koji mu je ostavio jedan stric, njegovi su eksperimenti bili raznovrsni i
opseni.
Jedan je fanatini zaneenjak napisao knjigu - Uticaji alkoholnih pia, trenutani i
vjeni. To djelo dopadne ruku James Flowera, i jedne veeri on pokua da provjeri njene
najfantastinije teorije. Usred njegovih istraivanja, duh rasuivanja ga napusti, te on, bez
razloga ili opomene, napadne loncem cvijea kraljevog gardistu. Da je on to samo znao - to je
bila jedina spontana ideja u njegovu ivotu. Stvar je zatakao arhiakon, koji je bio u rodu s
njegovom majkom. Malo bogatstvo Jamesa Flowera bude uloeno u plantau u Barbadosu te
on poslan da tamo ivi. Jasno, on nije bio roen za pravovjerje i pentametarske stihove.
I tako je stario na otoku. Njegova knjinica je bila najbogatija u Indijama, i koliko se
prepriavalo, on je bio najueniji ovjek. Njegova uenost nije imala neku formu povezanosti
i cjeline. Uio je bez sposobnosti apsorbira nja, pamtio bi neto bez asimiliranja. Njegov je
mozak bio tuna masa nesreenih injenica i teorija. U njegovu mozgu, kao na njegovim
policama u biblioteci, Cesarovi komentari stajali su rame uz rame s Democritom i raspravama
o samostvaranju. James Flower, koji je udio da neto stvori, postao je tihi, blagi gospodin,
nekako bezuspjean i vrlo neodluan. U svojim kasnijim godinama poeo je da mijea
uvjerenja s idejama. Ako bi netko izraavao neko uvjerenje dovoljno glasno, on bi prestraio
Jamesa Flowera koji bi u sebi rekao: Evo jednog od onih boanski nadarenih bia to
upravljaju vatrom to meni zapravo nedostaje.
IV
Na velikoj zelenoj plantai bilo je samo nekoliko bijelaca, i to su bili mrki, odrpani
bijednici koji su ispatali neki zaboravljeni zloin protiv krune. U njihovim je tjelesima
groznica leala poput ovjeka lakog sna koji se budi i rei i zatim ponovo zaspi s jednim,
26

otvorenim, pakosnim okom. Oni su prstima gnjeili zemlju u poljima i kako su godine njihove
slube puzei odmicale, tako su se njihove oi gasile i njihova ramena saginjala, a umorna,
tupa, slaboumnost plela je sve guu mreu u njihovim mozgovima. Njihov je jezik bio
mjeavina londonskog narjeja, s nekoliko rijei gvinejskih crnaca i nekoliko egrtavih
karipskih izraza. Kada su ti ljudi bili osloboeni ropstva, nehajno su neko vrijeme lutali, i s
nekakvom enjom promatrah kako drugi idu na rad. Zatim bi nakon kratkog vremena
potpisali nove papire o najamnom radu ili bi pljakali i robili kao tigrovi pobjegli iz kaveza.
Nadglednik je bio jedan od njih, i sada, kada je zapovijedao svojim bivim drugovima on
ih je inio da pate za uspomenu na svoje vlastite bolove.
Kada su stigli na obalu, neto u mladievoj utljivoj patnji dirnu James Flowera. On
nikada prije nije mislio o svojim robovima kao o ljudima. to se tie dodira s robovima on je
slijepo slijedio zapovijedi starog Catoa. Ali, eto ovdje jednog koji je oigledno human, a
moda i dentlmen. Djeak je plakao da ne eli biti rob. Drugi su se uvijek iskrcavali znajui
to ih eka, ispoljavajui utnjom mrnju koja se morala izbiti iz njih biem.
Ne budi tako alostan, dijete - ree plantaer. - Ti si mlad za otoke. Za nekoliko godina
bit e jak ovjek.
Ali ja hou da budem bukanir - ree Henry tupo. - Doao sam na more da steknem
bogatstvo i slavu. Kako to mogu postii radei na poljima kao rob?
Ne namjeravam te poslati u polja na rad. elio sam tebe - elio sam da imam uza se u
starosti djeaka. elio sam neku - neku vrst druga koji e sa mnom razgovarati i sluati me
kad govorim. Drugi plantaeri dolaze u moju kuu, piju moje vino, ali, kada otiu, mislim da
se rugaju meni i mojim knjigama - mojim krasnim knjigama. I tako ti e naveer sjediti uz
mene i razgovarat emo o onome to pie u knjigama. Mislim, prema tvom vladanju i izgledu,
da ti je otac gospodin.
Danas - nastavi James Flower blago - imamo vjeanje te se moramo pouriti da
stignemo na vrijeme. Ne znam to je taj nesretnik uinio, ali to nije vano. A to je ono rekao
- ah! kako se ono zove? Negdje sam itao. Glavnu vrijednost svake stroge kazne shvaaju
najvie oni na koje ta kazna padne! Da, mislim da je dobro da se nekoga svako malo objesi.
Skupo je, ali pouno za dobro vladanje ostalih. Moj se nadglednik za to brine. Zna, mislim
da u tome jako uiva.
On odvede djeaka na istinu izmeu slamom pokrivenih koliba od blata, graenih jedna
uz drugu, svaka s vratima, koja se otvaraju na neku vrst trga. U sredini tog trga, kao neki
strani idol, uzdizala su se vjeala napravljena od crnog drva i namazana uljem, te su se svijetlila na suncu. Bila su tako postavljena, da nijedan od robova nije mogao pogledati iz kolibe,
da mu pogled ne padne na crnu strahotu koja je i za njega mogla biti konac ivota. To je bilo
djelo nadglednika. Svojim vlastitim rukama on je tako dugo trljao tamno drvo dok se nije
sjajilo. Obiavao je stajati i zuriti u nj, s glavom nakrivljenom na stranu, kao to umjetnik
gleda svoje novo zavreno djelo. Plantaer i djeak sjedoe. Svi su robovi bili sakupljeni na
trgu. Henry ugleda golo, crno tijelo kako se previja i okree na kraju konopca, dok su se crnci
kleei, kao da se klanjaju, njihali svojim tjelesima, bijeli robovi kripali zubima i poluglasno
psovali da ne urliu, a Karibljani uei promatrali bez osobitog zanimanja i straha, kao da
sjede u dungli oko vatre i kuhaju hranu.
Kada je sve bilo svreno i crna rtva visila mrtvo s iskrivljenim vratom, plantaer opazi
kako Henry potreseno plae.
Znam, da je prvi put uasno - ree plantaer blago. - Kad sam to prvi put vidio, nisam
dugo mogao spavati. Za kratko vrijeme kad vidi njih pet - deset - dvadeset - kako ih vjeaju,
nee to ni osjetiti, a ni o tom misliti koliko ni o kokoi to bjei naokolo sa zavrnutim
vratom.
Henry je tiho isprekidano disao u priguenim, kratkim jecajima.
Mogu ti pokazati u djelima Holmarona u kojima se raspravlja o nainu postupanja
inkvizicije i ba o onome to ti sada osjea. Kad prvi put vidi ljudske patnje, kae pisac
to izgleda udnovato, jer u granicama ovjekova iskustva mjerilo su humani i miroljubivi
narodi. Ali nakon nekoliko takvih iskustava pogled na muenja postaje prirodna stvar i
normalna ljudska bia poinju svako na svoj nain u njima uivati. Sjeti me, da ti jednom
27

pokaem taj odlomak; premda moram priznati da nikada u tim stvarima nisam uivao.
Svake veeri, iduih mjeseci, dok su njih dvojica sjedila u dubokoj tami verande, James
Flower je nepovezanim injenicama i fantastinim pretpostavkama punio ui mladom
Morganu. Djeak je pozorno sluao, jer je plantaer esto govorio o nekadanjim ratovima i
njihovu voenju.
A ima li u knjigama poredanima na zidu takvih stvari? - upita jedne noi Henry.
Ah! ima ih, a i bezbroj drugih stvari.
Henry zatim pone moliti: - Nauite me jezike tih knjiga, sir. U njima mora da ima stvari
o kojima bih sam elio itati.
James Flower bijae oduevljen. Uei ovog djeaka stvari o kojima je sam itao on se
vie nego ikada prije pribliio zadovoljstvu. Njegovo srce je bilo zahvalno mladom robu.
Latinski i grki! - uzviknu on zaneseno. - Te jezike u te nauiti, a i hebrejski, ako
eli.
elio bih itati knjige o ratovima i plovidbi - ree mladi Henry. - elim itati o
nekadanjim ratovima o kojima ste mi pripovijedali, jer jednoga dana postat u bukanir i
zauzet u panjolski grad.
Iduih mjeseci on je uio jezike, i to vrlo brzo, jer ga je tjerala elja za itanjem knjiga.
James Flower se vie nego ikada prije posveti svojim knjigama, jer je uivao u ovom novom
iskustvu uitelja.
Malo vremena nakon toga on je govorio:
Henry, reci nadgledniku da sakupi melasu na obali. Brod e doi po nju. - A i kasnije:
Henry, to bih morao danas narediti?
Sir, na obali je veliki brod iz Holandije. Trebamo hitno srpova. Karibljani su pokrali
gotovo sve stare da od njih naprave noeve. Jednoga dana imat emo neprilika s tim
Karibljanima, sir.
Dobro, pobrini se za srpove, Henry. Ne volim etati po jakom suncu. Naredi da se
Indijci strogo kazne, ako ih uhvate u krai.
Malo pomalo Henry je preuzeo upravljanje plantaom.
Jedne veeri, gotovo godinu dana nakon svog dolaska, stekne on neogranieno potovanje
sira Jamesa Flowera, dodue neko tuno potovanje premda time nije izgubio i njegovu
ljubav.
Da li ste razmiljali o nekadanjim ratovima? - upita Henry. - itao sam o Aleksandru,
Ksenofonu, Cesaru i njihovim ratovima, te mislim da bitka i taktika - i to uspjena taktika niisu nita drugo nego neke glorificirane prevare. Snaga je potrebna i, dakako, oruje, ah sam
rat zapravo dobiva ovjek koji sjedi u pozadini, kao neka varalica na kartama, i zbunjuje
neprijatelja svojom taktikom. Da li ste o tome mislili, sir? SvaM onaj koji moe pogoditi misli
obinih generala, kao to ja mogu pogoditi misli rofeova, moe dobiti bitku. Takav ovjek
mora samo izbjegavati ono to se od njega oekuje. Zar to nije tajna taktike, sir?
Nisam o tome razmiljao - ree James Flower poneto ljubomorno. Potovanje to je
osjeao naprama ljudima koji imaju ideja prijee i na Henryja. Plantaer se meutim ipak
tjeio da je na kraju krajeva ion bio uitelj koji je probudio te ideje.
Dvije godine nakon Henryjeva dolaska nadgledniku isteknu godine ropstva. On osjeti da
je dugo oekivana sloboda odvie jak otrov za duh naviknut samo na zapovijedanje i
nemilosrdno postupanje s robovima. Ta misao ga oinu i bijes ga uhvati i on pone viui
trati naokolo udarajui svakoga na koga je naiao. U noi njegovo mahnitanje postade
strano i oajno. On se valjao po zemlji ispod svojih vjeala i krvava mu pjena izlazila na usta
dok su ga prestravljeni robovi gledali. Nakon nekog vremena on se digne, s razbaruenom
kosom i svijetleim oima. On zgrabi goruu baklju i otra u polja. Henry Morgan ga ustrijeli
pred uskim redovima eerne trske.
Tko bolje pozna posao od mene, i u koga se moete vie pouzdati, sir? - upitao je
mladi Henry plantaera. - Iz knjiga sam nauio stvari koje e uiniti ovu plantau stotinu puta
produktivnijom.
Tako je Henry postao vie nego nadglednik.
28

Henry dade ukloniti vjeala s trga, te se poslije toga vjealo potajno samo nou. To nije
znailo blagost. On je znao iz svog vlastitog rasuivanja da nepoznato ne moe nikada postati
obino, normalna stvar, da neviene kazne mogu za ostale robove biti daleko strasnije od
kazna koje se vide pod svjetlom sunca.
Henry je u ophoenju s robovima nauio mnogo. Spoznao je da nikada ne smije dopustiti
da naslute to misli, jer tada, na neki neopisivi nain, oni dobijaju nad njim neku mo, koje bi
se bilo teko otresti. Mora biti hladan i bezobrazan prema svima niima od sebe. Osim
nekoliko iznimaka oni e shvatiti njegovu drskost kao dokaz njegove moi. - Ljudi mu uvijek
vjeruju da je onakav kakav izgleda, a on se moe priinjati da je bilo kakav.
Ako je netko divno odjeven, svi ljudi vjeruju da je bogat i utjecajan, te se prema tome
vladaju prema njemu. Kada on kae neto kao da to misli, gotovo svi postupaju drei se da
on zaista to misli. A najvanija od svih njegovih pouka - ako je bio poten i priloio taan
obraun za devet uzastopnih poslovanja, tada je deseti put mogao ukrasti koliko je god htio i
nitko ni u snu nee posumnjati u njega, tako je on devet puta nametnuo i izazvao veliko
potovanje kod svih.
Sve vea hrpa zlatnika u kutiji pod krevetom bila je dovoljan dokaz valjanosti te njegove
posljednje pouke. I on se u svemu pridravao te svoje pouke. Nikada nikome nipoto nije
dopustio da se mijea u njegove stvari i da sazna to o njegovim pobudama, namjerama,
sposobnostima i slabostima.
Budui da veina ljudi vjeruje u sebe, oni ne mogu vjerovati u nekog za koga misle da je
poput njih.
Te je zakone on postepeno nazreo, dok nije postao pravi gospodar plantae, dok se nije
James Flower potpuno oslanjao na njegove savjete i uvjerenja, i dok se Karibljani i crnci i
propali bijelci nisu poeli njega bojati i mrziti ga, a nisu se mogli ni za ta uhvatiti to bi mu
moglo nakoditi.
James Flower bijae sretan - sretniji nego ikada prije - jer je ovaj mladi sikinuo teko
breme plantae s njegovih leda. Vie nije morao da misli na obraivanje zemlje. Sve vie i
vie je sjedio zadubljen u svoje knjige. Sada kad je ostario, on je ponovo itao sve iste knjige
a da to nije znao. esto se ljutio na nemarnost onih koji su pisali zabiljeke i pregibali stranice
njegovih knjiga.
A Henry Morgan je bio doao do velike plantae, i do velike moi. Pod njegovom
upravom zemlja je procvala i poveala se. Uspio je da zemlja daje etiri puta vie nego ranije.
Robovi su pod bievima grozniavo radili u polju, ali u bievima nije bilo nita osobnog.
Bivi je nadglednik uivao u kanjavanju, ali Henry Morgan nije bio okrutan. On je bio
nemilosrdan. Henry je jedino ubrzao kotae svoje tvornice. Ne moe se misliti o samilosti
naprama leaju ili zupcima kotaa, a za drugo ovaj mladi ovjek nije ni drao svoje robove.
Henry je cijedio novac iz zemlje i od njega je dodavao u kutiju pod krevetom - malo od
prodaje eerne trske, malo od kupovine stoke. To nije bila kraa ve neka vrsta nagrade za
njegov uspjeh. Mala hrpa zlata je sve vie rasla ekajui na vrijeme, kada e Henry Morgan
poeti gusariiti i osvajati panjolske gradove.
V
Henry je sluio ve tri godine, i premda je istom imao osamnaest godina boo je visok i
jak. Njegova se kovrava kosa sve vie okovrala oko glave, a usta, kruta zbog ophoenja s
robovima, izgledala su vra nego ikad ranije. On je sa zadovoljstvom gledao oko sebe, ali
njegove su oi jo uvijek lukavo gledale u daljinu i van granice sadanjice. Jedna nesalomljiva
elja probijala se njegovom svijeu i sanjama kao tanka crvena nit. Mora se vratiti moru i
brodovima. More je njegova majka, ljubavnica i boica kojoj je spreman i eljan da slui. Pa i
samo njegovo ime u stvarnom britanskom jeziku oznaavalo je nekoga koji ivi od mora.
Brodovi su ga sada okrutno pozivali. Njegovo srce je odjedrilo daleko za svakim ploveim
brodom.
On je iz knjiga uio i razmiljao o plovidbi, a na malom jedrenjaku plantae plovio je po
oblinjim vodama. Ali to je bila igra djeaka, razmiljao je on, i to ga nije pripremalo da bude
29

pomorac. Potrebno je da naui to bre i to vie za blisku budunost kada bude bukanir i
zauzme kakav panjolski grad.
Htio bih s vama o neemu govoriti, sir.
James Flower uzdigne oi od svoje knjige i nasloni glavu na naslon stolice.
- Kad bismo imali brod koji bi nosio nae proizvode u Jamajicu - nastavi Henry zatedjeli bismo Veliki dio vozarine. Cijena broda bi bila brzo isplaena, i tako bismo mogli
prevoziti robu drugih plantaa uz niu cijenu nego to ostali kapetani trae.
Ali gdje bi se moglo doi do takva broda? - upilta James Flower.
Ima sada u luci jedan na dva jarbola i ...
Tada ga kupi; kupi i sve potrebno uredi. Ti zna vie od mene o tim stvarima. Evo
ovdje neka zanimljiva nagaanja o stanovnicima mjaseca. ,Oni bi mogli biti sasvim razliiti
od ljudskih bia, itao je on. Njihov vrat bi mogao izgledati...
Cijena je oko sedam stotina funti, sir.
to, sedam stotina funti? Izgleda da nisi paljiv kao to si obiavao biti, Henry.
Posluaj ovo, zabavno je i pouno...
Henry je ostrugao, popravio i obojadisao brod, dao mu ime Elizabeth i krenuo na more.
On je isto suosjeao sa svojim brodom. Naravno, morao je uiti zakone plovidbe, ali neto
od duha broda uvue se i u njegovu duu, a dio njega prijee brodu. To je bila postojana
ljubav prema brodu i moru. Po drhtaju palube i lakom dodiru kormila, on je instinktivno znao
kako ga moe usmjeriti prema vjetru. Osjeao se kao ovjek koji, stavivi glavu na grudi
ljubavnice, ita u njezinu disanju bujicu njene strasti.
Sada je s Elizabeth mogao pobjei iz Barbadosa i otii da pljaka, ali to nije bilo jo
potrebno. Njegova hrpa zlata nije jo bila dovoljno velika, bio je premlad, a uz to je osjeao
neku udnu privrenost prema Jamesu Floweru.
Henry je neko vrijeme bio zadovoljan. Strast to u razliitoj jaini zahvaa ljude - neke za
karte, neke za vino ili za ene - bjee u Henry Morganu utaena propinjanjem, valjanjem
broda i udarcima jedara. Vjetar koji je udarao iz crnog, stranoga neba bio je za njega aa
vina, izazov i strastveno milovanje.
On je plovio u Jamaicu i krstario meu otocima. Plantaa je cvala, a hrpa zlata u
Henryjevoj kutiji je rasla.
Ali nakon nekoliko mjeseci zahvati ga neka topa munina i enja. To je bila enja
mladog djeaka, ali osvjeena i jaka Elizabeth je zasitila njegovu staru poudu i potpirila
novu. Mislio je da ga gusarenje zove: krasne stvari od svile i zlata, divljenje ljudi, k tome se
sada njegovo srce ustremi gorljivije nego ikada ranije.
Posjeivao je crne i smee ene u robovskim kolibama, nastojei da ublai svoju enju,
ako je ve ne moe zadovoljiti. One su ga primale ponizno i strpljivo, eljne da ga zadovolje.
Nadale su se da bi njegovom naklonou mogle dobiti kao dar vie hrane ili vr ruma. Ali
svaki put on ih je naputao pun gaenja i saaljenja prema njihovoj bijednoj prostituciji.
Jednom na sajmu robova u Port Royalu naie na Paulettu i kupi je za kunu sluavku.
Bila je vitka, a ipak punana, istovremeno i estoka i njena. Nesretna mala ropkinja
mjeavine panjolske, karipske, crnake i francuske krvi. Naslijee te mjeavine predaka
bijae kosa kao slap crne vode, oi plave poput mora, istonjaki uzane, te sjajna put. Strasna,
poudna ljepota - udovi koji su se svjetlucali poput zlatnih plamena. Bila je dijete, ali iskusna
u ivotu, kranka, ali koja je tovala umske bogove i pjevala popjevke u ast velikog
zmijskog boga.
Henry je mislio o njoj kao o njenom savrenom stroju za zabavu i seksualno
zadovoljavanje. Ona je bila kao sve vitke, hladne none ene koje jau na krilima sna - tjelesa
bez due - tjelesa strastvenih sanja. On joj sagradi malu kuicu pokrivenu liem od banane i
tu se je igrao ljubavi.
U poetku Pauletta mu je bila samo zahvalna to joj je pruio bezbrian, lagodan i udoban
ivot, ali kasnije se divlje u njega zaljubi. Ona je gledala u njegovo lice kao vjerni pas to
eka da na rije ili mig skoi s divljim uitkom na nekoga ili da legne ulagujui se u prainu.
Kada je Henry bio ozbiljan ili rastresen, ona se bojala. Tada bi klekla pred mali kip nekog
umskog boga od ebanovine i molila Bogorodicu za Henryjevu ljubav. Pokatkad bi pred
30

vratima ostavljala zdjelu mlijeka za krilatog Jun-jo-bee-a koji ini da su mukarci vjerni. S
mahnitom, njenom snagom svoje mijeane krvi nastojala je da ga to vre privee uza se.
Iz njena tijela i kose izbijao je krasan istonjaki miris sandalovine i mirte.
Kada je bio zadovoljen...
Da li voli Paulettu - upitala bi ona. - Da li voli Paulettu? Jesi li siguran da voli
Paulettu?
Zato pita, dakako da volim Paulettu. Kako ovjek moe gledati Paulettu, malu slatku
Paulettu - kako ljubiti usne slatke Paulette - a da je ne voli? - I njegove bi oi zalutale dalje
na more, gledajui i traei uz njegovu krivudavu obalu.
A da li si jako siguran da voli Paulettu? Doi, poljiubi grudi tvoje Paulette.
Da, uistinu volim Paulettu. Evo! Poljubio sam ih i oaran sam. Sada budi mirna. Sluaj
kreket aba. to je to uznemirilo starog bradatog majmuna tamo na stablu? Moda robovi
kradu voe. - I njegove bi oi ponovo zalutale na more.
Kako su godine prolazile, sjeme njene ljubavi urodi gorkim plodovima uasnog straha.
Znala je, kada je Henry konano napusti, da e biti mnogo vie osamljena nego sada. Moda
e morati kleei kao i druge ene prekopavati zemlju Oko stabljika eerne trske. A onda,
jednog dana, odvui e je kakav snaan crnac jakih miia koji e zgnjeiti njeno malo, zlatno
tijelo u svom ivotinjskom zagrljaju i oploditi je ornim djetetom - jakim, crnim djetetom, koje
e moi, kad odraste, raditi i vui na suncu. To se dogaalo svima ropkinjama na otoku.
Veoma prepredena, ona je u svojoj .podsvijesti dobro znala da e je Henry jednoga dana
ostaviti, i pri toj pomisli zadrhtala bi gotovo itavim svojim biem.
Tada u njezinim djetinjim mislima iskrsne spasonosna zamisao koja e je rijeiti
strahovanja. Kad bi se samo njome oenio - inilo se nemogue, ali i nemogue se stvari
dogaaju - kad bi se samo njome oenio, tada se nikada ne bi trebala bojati. Ta udna bia,
udate ene, su na neki udan nain, nekom boanskom zamilju, zatiene od gadnih i
neudobnih dogaaja u ivotu. Ona ih je vidjela u Port Royalu, okruene muevima, kako diu
kroz namirisane rupie da se zatite od odurnih mirisa, a pokatkad i s pamukom u uima da
ne uju psovke na ulicama. A Paulette je po prianju znala da po kuama one lee u golemim
mekim krevetima i lijeno nareuju svojim robovima.
Ona se ponada takvom blaenom ivotu. Znala je da njeno tijelo nije dovoljno. Ono je
esto zatajilo u svojoj spontanoj moi. Kad bi ga nasitila ljubavi, on neko vrijeme nije dolazio
u njenu kolibu, a kada bi ga vabila da njegova strast poraste, on bi otiao mrk, ili bi je surovo
povalio na nisku poivaljku od palmina lia. Mora pronai neki nain koji e ga primorati da
je oeni.
Kad je Henry otplovio sa svojim teretom kakaoa u Port Royal, bila je kao luda. Poznavala
je njegovu ljubav za brodom i enju za morem te je bila bijesno ljubomorna na njih. U
mislima ga je vidjela kako njenim ali jakim stiskom upravlja kormilom. Ah, ona e izgrebsti
i razbiti to kormilo koje joj ga oduzima.
Mora neto uiniti da je ljubi vie od brodova, vie od mora i ita na svijetu, te da se oeni
njome. Tada e ona ponosito etati meu kolibama i pljucati na robove, te nikada nee morati
misliti na kopanje ni raanje jake crne djece, ve e se oblaiti u crveno sukno, sa srebrnim
lancem Oko vrata. Moda e joj i ruak nositi na krevet u kojem e leati hinei da je bolesna.
Uivajui u tim mislima, izmiljala je to e sve uiniti jednoj debeloj brbljavoj crnkinji koja
ju je jednom nazvala kurvom. Naredit e da je izbiuju na kriu. Dok je Henry bio na putu, u
luku stigne trgovaki brod, i Paulette otie na obalu da vidi teret koji je donio kao i mornare
kako idu u grad. Jedan od njih, visok, jak Irac, pijan od crnog vina dade se u potjeru za njom i
stigne je. Snano i okretno ona se borila da mu umakne, ali on ju je, iako pijan, vrsto drao.
Uhvatio sam vilu koja e mi krpati odijela - smijao se zavirujui joj u lice. - Ovo je
sigurno vila. - Tada vidjevi da je malena i vrlo lijepa pone govoriti blago, tiho.
Ti si divna vila - ljepa nego su moje oi ikada vidjele. Oenimo se i imat e sve to
je jedan pomorac u mogunosti da ti prui. Ne! - uzviknu ona. - Ne! - I izmakne ispod
njegovih ruku. Mornar je ostao sjedei na pijesku zurei tupo za njom.
To je bio san - aptao je - to je bio samo san. Nema ovako lijepih stvari za ubogog
mornara. Ne! za mornare su lijepe kurve s otrim, mrkim oima to govore: - Doi, ali prije
31

novac, dragi moj!

Paillette je pronala nain kako e se njome Henry oeniti. Napit e ga, a sveenik e biti
u blizini. Ah, i udnije su se stvari dogaale.
Ona postavi zamku prve noi, kad se on vratio s mora - velik kameni vr pun peruanskog
vina, a sveenik, potplaen ukradenim novcem, ekao je u sjeni drvea. Henry je bio jako
umoran. Krenuo je na put s nepotpunim brojem posade te je morao pomagati oko radova na
brodu. Mala koliba je za njega bila mjesto odmora. Pun, bijeli mjesec bacao je zrake na more i
prosipao po zemlji mrlje purpurnog svjetla. Slatko je pjevao povjetarac dungle kroz palme.
Ona donese vino i natoi mu pehar.
Da li ljubi Paulettu?
Oh, da! tako mi Boga, ljubim Paulettu, dragu, slatku Paulettu. - Ona mu natoi pehar
uporno pitajui.
Jesi li siguran da ljubi Paulettu?
Paulette je mala zvijezda, koja visi na mome srcu o srebrenom lancu. Jo jedan pehar.
Ti ne ljubi nikoga nego samo Paulettu?
Doao sam pun enje da naem Paulettu; pomisao na nju plovila je sa mnom morem.
- Njegove ruke obujme njen vitki struk.
Jo jedan pehar, jo jedan i jo jedan; i tada je on odgumu i stisnu ake. Djevojka
prestraeno uzviknu.
Priat u ti o prolosti - ree on hripajui. - Bio sam djeak, veseo mali djeak, ali
dovoljno star da ljubim. U blizini je ivjela djevojka -zvala se Elizabeth - kerka bogatog
plemia. Bila je divna poput ove noi oko nas, tiha i krasna kao ona palma na mjeseini. Ljubio sam je kako samo ovjek moe jednom ljubiti. ak i naa srca kao da su uzajamno kucala.
Sjeam se naih divnih planova koje smo kovali sjedei nou na breuljku. Mi emo ivjeti u
velikoj kui i imat emo krasnu djecu koja e rasti oko nas. Ti nikada nee osjetiti takvu
ljubav, Paulette.
Ah! dobro! To nije moglo dugo trajati. Zavidni bogovi unitie tu sreu. Sve to je
dobro ne moe dugo trajati. Jedna banda gusara koja je harala zemljom ugrabi me i prodade
kao roba u Indije. Bilo je gorko izgubiti Elizabeth - i tu gorinu ni sve godine nisu mogle
oprati. On je tiho plakao uz nju.
Paulette je bila zaprepatena tom njegovom promjenom. Gladila je njegovu kosu i elo
ddk se nije umirio. Tada ona pone ponovo s gotovo beznadnim strpljenjem, kao kad uitelj
ispituje budalasto dijete.
Ali... da li voli Paulettu?
On skoi na noge bijesno je gledajui.
Tebe? Da li volim tebe? Pa ti si samo ivotinja, lijepa, mala ivotinja u ljudskoj
spodobi - nita vie. Zar se mora tovati Boga jedino jer je velik, ili ginuti za zemljom ikoja
nema drugih odlika nego samo svoju veliinu, ili pak voljeti enu ije cijelo carstvo je njezino
tijelo? Paulette, ti uope nema due! Elizabeth je imala divinu, istu duu. Ja tebe volim - da
- s onim ime jedino moe biti voljena - tijelom. Ali Elizabeth - nju volim sa svom svojom
duom.
Paulette je bila zbunjena.
to je to dua? - upita ona. - Kako mogu doi do nje kad je ve nemam? Gdje je ta
tvoja dua koju nikada nisam vidjela ni ula? Kaiko zna da ona ima duu, kada je ne moe
ni vidjeti ni ulti.
- Ku! - Uzvikne on bijesno. - uti ili u te dati izbievati na kriu. Govori o stvarima
koje su iznad tebe. to ti uope moe znati o ljubavi koja nema tvoje putene opsjene.
VI
Boi je doao u trope, etvrti Boi Henryjeva slubovanja. Za rukom. James Flower
mu prui malu kutijicu vezanu arenom trakom. - Evo ti boini dar - ree dok su mu se oi
sjale od zadovoljstva. Henry odrijei zaxnatak. Bila je to kutija od tvrda dirveta i u njoj su na
grimiznoj svili leali rasparani komadii isprave o njegovu ropstvu. Henry izvadi iz kutije
32

komadie papira zurei u njih nesigurno i tada se nasmijei spustivi glavu na ruke.
Sada vie nisi sluga, ve moj sin - ree plantaer. - Sin koga sam nauio mnogo - a
nauit u te i jo vie. Uvijek emo ovdje zajedno ivjeti i naveer razgovarati.
Henry uzdigne glavu:
Ah! Ali ja ne mogu ostati, ne mogu ostati. Moram u bukanire.
Ti - ti ne moe ostati? Ali, Henry, ja sam ve unaprijed planirao cijeli na ivot. Ne
moe me ostaviti ovdje sama.
Sir - ree Henry - moram otii u bukanire. Pa to je za sve ove godine bio moj jedini
cilj. Moram otii, sir.
Ali, Henry, dragi Henry, imat e polovinu plantae, a sve ostalo kad ja umrem - ako
samo ostane - uz mene.
Ne mogu - uzviknu mladi Henry. - Moram otii i proslaviti svoje ime. Nije mi sueno
da ivim kao plantaer. Sir, razmiljajui stvorio sam velike planove, te ih nita vie ne moe
poremetiti.
James Flower u tonu dublje u stolicu.
Ovdje e biti tako pusto bez tebe.
Henry se sjeti prolosti, oca koji je zurio u vatru i govorio te iste rijei. Sjeti se i majke, da
li jo uvijek sjedi, hladna, uspravna i utljiva. Sigurno se ve utjeila. Ljudi uvijek prebole
ono ega su se najvie bojali. On pomisli i na Paulettu koja e, kad joj ree, plakati od straha.
Tu je jedna mlada ropkinja - ree on - ja sam se brinuo za nju. Mala Paulette. Ako ste
me ikada voljeli, molim vas drite je u kui, nemojte je slati na rad u polje, nemojte je
bievaiti niti je dati kakvom crncu za enu. Uinite to za mene, sir.
Hou, naravno - ree James Flower. - Ah, bilo je lijepo ivjeti s tobom, Henry - bilo je
lijepo sluati svake veeri tvoj glas. to u ja sada naveer raditi? Nemam nikoga tko bi
zauzeo tvoje mjesto, jer ti si mi uistinu bio sin. Bit e ovdje bez tebe tako pusto, dijete.
Rad u vaoj slubi bio mi je vie nego nadoknaen znanjem koje ste mi ulili. Bit e mi
tee bez vas, sir, vie nego to mogu rei. Ali morate me razumjeti. Moram postati bukanir i
osvojiti kakav panjolski grad. Moram postati slavan i bogat. Tada, kada to postignem, moda
u se vratiti k vama, sir, i mi emo ponovo svake veeri sjediti i razgovarati. Neete zaboraviti
Paulettu!
Koju Paulettu? - upita plantaer.
Onu koju sam vam prije spomenuo, jako je volim.
Ah, da! sjeam se! A kamo e otii, Henry?
U Jamaicu. Moj stric, sir Edward, ve je dugo podguvemer u Port Royalu. Nikada ga
nisam htio posjetiti jer sam bio ropski sluga, a on gospodin. Imam za njega pismo koje mi je
dao otac prije nekoliko godina. Moda e mi pomoi da kupim brod za gusarenje.
Ja u ti pomoi da kupi brod. Bio si mi dobar i privren - ree plantaer pun nade.
Henry se zastidi sjetivi se hrpe zlatnika - vie od tisuu funti - u kutiji pod krevetom.
Ne - usprotivi se on - ne, vie od plae je ono to ste me nauili i oinska ljubav koju
ste mi pruili, to se novcem nikada ne moe platiti. - Sada na odlasku Henry spozna da je
volio tog pametnog ovjeka.
Snani crnci vozili su u amcu to je jurio prema usidrenom brodu koji je bio najmljen od
vlade da prevozi crne robove iz Guineje na otoke. James Flower koji je sjedio na krmi bio je
jako crven i tih. Kad su se pribliili brodu, on digne glavu i pone molei govoriti Henryju.
Imam knjiga na policama to ih nikada nisi itao.
Povratit u se jednog dana i proitati ih.
Ima stvari o kojima ti jo nikada nisam priao, dijete.
Kada postanem slavan, vratit u se k vama i tada ete me uiti...
Kune li se?
Dobro - da, kunem se.
Koliko e trebati vremena da to postigne, Henry?
Ne znam, godinu ili deset - ili dvadeset. Moram postati slavan i moan. - Henry se
penjao uz bok broda.
33

Bit u Osamljen bez tebe, sine.

I ja takoer, sir. Pazite! Mi kreemo! Zbogom sir. Sjetite se Paulette.
- Paulette? - Paulette. - Ah, da, sjeam se.

VII
Henry Morgan stigne u Port Royal, ostavi prtljagu na obali i ode da potrai strica.
Znate li gdje ivi podguverner - zapitkivao je on po ulicama.
Tamo je njegova palaa, mladiu, i tko zna, moda je u n|joj.
Palaa engleskog dentlmena, dravnog slubenika, daleko od domovine, nalikovala je
palai ovjeka kojeg je opisao Robert Morgan prema pismima svog brata podguvernera.
Niska duga kua sa zidovima od bijelo obojene buke i krovom od grubo lijevanih crepova.
Pre vratima je stajao gizdavi helebardir drei svoje nezgrapno oruje ravno pred sobom,
muei se da odri svoje dostojanstvo pred napadom rojeva neprijateljskih muha. Kad se
Henry pribliio on mu zakri put.
Traim sir Edward Morgana.
Po kojem poslu trai njegovu ekselenciju?
Znate, sir, on je moj stric, elim s njime govoriti.
Vojnik se sumnjivo namrgodi i zgrabi vre helebandu. Henry se sjeti to je nauio na
plantai. Moda je i ovaj gizdavo skrueni vojnik slian robu.
Makni mi se s puta, prokleto pseto - uzviknu on. - Makni se s puta ili u te dati
objesiti.
Vojnik se zguri i gotovo ispusti iz ruku helebardu...
- Da, sir. Najavit u vas, sir. - On zazvidi u srebrnu pitaljku, i, kada je sluga u srebrnoj
livreji otvorio vrata, ree:
Mladi dentlmen hoe da vidi njegovu ekselenciju.
Henryja uvedu u malu polumranu sobu. Prozor i vrata bili su zastrti sivim zastorima
izvezenim zlatom. Na zidu su visila tri tamna portreta u crnim okvirima, dva viteza s dugim
perima na eiru, i s dugim maevima koji su izgledali kao tanki ukrueni repovi, i lijepa
dama s napudranom kosom u svilenoj duboko izrezanoj haljini, tako da su joj ramena i pola
grudi ju bili goli.
Iza zastrtih vrata ulo se tiho udaranje harfe. Sluga uzme Henryjevo pismo i ositavi ga
samog.
Osjeao se jako osamljen. itava je kua djelovala nekako hladno, pretjerano uredna.
Mogao se osjeati neki profinjeni prezir, dapae i na licima portreta. Zastori na vratima bili su
izvezeni engleskim grbom, na jednoj polovini lav s pola tita a na drugoj jednorog s drugom
polovinom tita. Kad je zastor visio ravno, grb je bio potpun. U toj sobi Henry se pone bojati
tog nepoznatog strica.
Pojava sir Edwarda razbije njegove misli. Nalikovao je na njegova oca. Ali nakon prvog
pogleda te slinosti je nestalo. Ipak je Robert rekao istinu; ovaj ovjek je bio njegov gizdavi
dvojnik. Nalik je glumcu koji, iako u kominoj ulozi, igra tu ulogu ipak karakterno a sve drugo smatra apsurdnim. Stric ga je otro promatrao ekajui da prvi pone govoriti.
Ja sam Henry Morgan, sir - Robertov sin - pone on plaho.
Vidim. Tu je slinost - mala slinost. to mogu za tebe uraditi?
Pa, ja - ja ne znam. Doao sam da vam se javim.
To je lijepo od tebe - ah - vrlo lijepo.
Bilo je teko zapoeti razgovor kod takve podrugljive uljudnosti. Henry upita:
Da li ste to uli o mojim roditeljima. Ve sam dugih pet godina daleko od kue.
Pet godina! Gdje si bio za to vrijeme?
Sluio sam na plantai, sir. - to je od mojih roditelja ?
Majka ti je mrtva.
Moja majka mrtva - ponovi Henry apui. Razmiljao je da li je umrla odmah nakon
njegova odlaska. Nije osjeao neku veliku tugu. To je samo kraj neega to se vie ne moe
povratiti. - Moja majka je umrla - promrmlja. - A moj otac?
34

 uo sam da se tvoj otac udno ponaa u svom ruinjaku. Plemi Rhys mi je o tome
pisao. On trga latice rua i baca ih u zrak kao kakav udak. itav vrt je pokriven otrganim
ruama, a susjedi stoje naokolo i smiju mu se. Robert nikada nije bio normalan, a niti sasvim
pametan. Za Jamesa I mogao je dospjeti daleko. Ja sam, na primjer, uvijek mislio da e se
konano osramotiti. On nikada nita nije potovao to je vrijedno potovanja. Zato mora te
stvari javno raditi tako da mu se svijet ruga? Time izvrgava ruglu - ah - svoju rodbinu.
Zar mislite da je zaista lud, strie?
Ne znam - odgovori sir Edward i nastavi nestrpljivo. - Citirao sam jedno pismo
plemia Rhysa. Moj poloaj mi ne ositavlja vremena za jalova nagaanja - a niti bezvrijedna
naklapanja - naglasi on.
Monotono udaranje harfe je prestalo, zavjesa se m vratima pomakne u sitranu, te vitka
djevojka unie u soibu. U tami ju je bilo teko razabrati, ali se vidjelo da je vitka, s ponosnim
dranjem, blijeda lica i ak blijedozlaltne kose. iltava njena pojava kao da je neki blijedi,
umorni odjek sir Edwarda.
Djevojka se prene ugledavi Henryja, a on u sebi osjeti pomalo neki strah od nje i to na
isti nain, kao to je osjetio i pred sir Edwardom. Ona je gledala Henryja kao da je on neko
odurno jelo, te je samo strogi zakon pristojnosti spreava da ga odgurne od sebe.
Tvoj roak Henry - ree kratko sir Edward - i moje siroe Elizabeth. Zar ne bi bilo
bolje da jo vjeba, draga? - Ona se jedva primjetno nakloni Henry ju i pozdravi ga glasom
slinim oevu.
Kako ste? Da, sir, moram jo vjebati. Zadnji je komad teak ali divan. - Ona nestane
iza zastora odakle se ponovo zauje tiho udaranje
harfe.
Henry iako se bojao ovog ovjeka zapone:
elim da o neemu s vama porazgovorim, 81 sir. Htio bih positati bukanir - na
moru, na velikom brodu s topovima. I kad zarobim mnogo brodova, i ljudi nagrnu pod moju
zastavu, tada u zauzeti bogati panjolski grad i opljakati ga i ucijeniti. Dobar sam pomorac,
strie. Mogu ploviti po svakom moru. itao sam mnogo o ratovima u prolosti, bukaniri
nikada nisu bili takva sila kakvom ih ja elim uiniti. Mogao bih od njih stvoriti armiju i
mornaricu, dragi strie. Kroz kratko vrijeme mogao bih biti voa itavog Britanskog primorja,
a to bi bila oruana snaga na koju bi se moralo raunati.
O ovome sam razmiljao za vrijeme dugih godina svoga ropstva. Neto me vue da to
ostvarim. ast i bogatstvo bit e plod mojih sanja. Svjestan sam svoje snage. Imam nekoliko
godina prakse na moru, a imam tisuu funti. ovjeka koji mi sada pomogne i koji se sa mnom
udrui, uinit u bogatim. Siguran sam u sebe i svoje sposobnosti.
Molim vas, strie da mi date toliko novaca koliko mi fali, da kupim i opremim brod, te
da sakupim, slobodne, hrabre ljude koji e se pokoravati mojoj volji. Ako mi date tisuu funti,
kunem se da u vas uiniti bogatijim nego to ste sada.
Harfa se vie nije ula. U poetku djeakova govora sir Edward je uzdigao ruke kao da ga
hoe zaustaviti, ali rijei su izlazile kao bujica. Kada je harfa utihnula, sir Edward pogleda
nelagodno prema vratima i vrati se Henryju.
Nemam novaca koje bih riskirao za nesigurne pothvate - ree on otro. - I nemam vie
vremena za razgovor. Guverner e svakog asa doi na savjetovanje. Rekao bih da si divlji,
nesmotren djeak koji e zbog svojih pustolovina sigurno biti objeen. Tvoj otac je slian tebi,
samo njegova divljina nije u djelima ve u mozgu. Moram te obavijestiti da su panjolska i
Engleska sada u miru, istina ne vole se, ali je ipak mir. Ako te uhvatim u gusarenjiu, bit e mi
dunost da te kaznim, iako e mi biti ao. Zapamti to sam ti rekao, jer ne bih elio da
objesim svoga neaka. A sada te moram pozdraviti.
Suze bijesa pojave se u Henryjevim oima.
- Hvala ti na posjetu - ree njegov stric. - Zbogom. - On nestane iza zavjese na vratima.
Na ulici je Henry etao besciljno. Ispred sebe on odjednom ugleda svoju roakinju u
pratnji sluge, stasitog crnca. Henry uspori korake, da je ne stigne, ali djevojka se esto
zaustavljala.
Moda eli da je zaustavim, pomisli Henry i pouri da je stigne. Sa zaprepatenjem
ugleda ono to je tama sobe bila skrila. Nije imala vie od etrnaest godina. Elizabeth ga

35

oholo pogleda.
Da li vam se svia u Indi jama? - upita Henry.
Prilino - odgovori ona. - Znate, mi smo ve dugo ovdje.
Taknuvi suncobranom svoga roba, skrene u sporednu ulicu, i ostavi Henryja nasred ulice
kako gleda za njom.
On je bio bijesan na tu oholu rodbinu koja ga izbjegava kao neku budalu. Uspjeli su da ga
natjeraju da se osjea osamljen, bespomoan i veoma mlad.
Uske ulice Port Royala bile su pune prljavtine, pretvorene u gustu kau od prolazeih
kola i bezbrojnih bosih nogu. Potrt Royal je slian gradu, isto tako kao to je guvernerova
palaa bila nalik Whitehallu. Ulice su bile uske aleje omeene prljavim drvenim kuama.
Svaka kua je imala balkon prema ulici gdje su Ukuani sjedili i zurili u Henryja koji je
prolazio, ali zurili ne s nekim zanimanjem ve dosadno, kao to bolesnik gleda muhu to plazi
po stropu.
Jedna ulica je bila nastanjena samim enama - crnim, bijelim, smeim enama, s peatom
groznice na upalim obrazima. One su se naginjale na balkone poput prljavih sirena i tiho
zvale, dok je on prolazio. Tada, budui da se nije na njih obazirao, one su dreale poput
ljutitih papiga, viui, psujui za njim. Idui na obalu Henry stigne pred krmu pred kojom se
okupila masa naroda. Po sredini ulice stajala je bava s razlupanim otvorom. Krupan pijan
ovjek s golemim perom na eiru grabio je peharima, posudama, eirima vino iz bave i
dodavao ljudima koji su se olko njega tiskali. On je esto nazdravljajui pio, dok je gomila
urlala za njim. Henry je nastojao da neprimjetno proe.
Doi i napij se u moje zdravlje, mladiu.
Ne volim piti - ree Henry.
Nee piti? - Veliki ovjek je bio zaprepaten. Tada pobjesni.
Tako mi boga! pit e kada to hoe kapetan Dawes koji je prije sedam dana zaplijenio
brod Sangre de Cristo. - On zakorai malo blie i odjednom iz pasa izvue golem pitolj i
nesigurno ga uperi u Henryjeve grudi.
Mladi je gledao pitolj.
Napit u se u vae zdravlje - pristade on. Dok je pio neto mu pade na pamet. - Htio
bih s vama razgovarati, kapetane Dawes, sir - i odvue gusara u krmu. - O vaem iduem
putovanju - pone on.
Doavolia moje idue putovanje! - zaurla kapetan. - Zar se nisam dokopao dobra
plijena. Imam novaca, zar ne? Zato mi onda blebee o iduem putovanju? Priekaj dok se
plijen potroi i rane izlijee. Priekaj dok ne presuim Port Royal od vina, i tada mi doi
govoriti o iduem putovanju. - On se prikljui gomili. - Ljudi! Ljudi ima ve itav sat da se
niste napili u moje zdravlje.
Henry oajan nastavi put. U luci je bilo usidreno nekoliko brodova. On se priblii
mornaru koji je sjedio na pijesku.
Onaj mora biti brz - ree on da zapone neki razgovor.
Da, divan brod.
Ima li koji poznati bukanir u luci - upita Henry.
Nema osim Dawesa, ali on je jedno buno blebetalo. Zaplijenio je jedain mali brod
nakrcan hranom za Campache, a prema galami koju je digao ovjek bi pomislio da je sa
sobom donio Panamu.
Ali, zar nema vie nijednog?
Ima jedan zove se Grippo, ali on napada samo nenaoruane brodove. Grippo se boji i
svoje sjene. Da, on je u luci, bez plijena, i mislim da pije negdje rum.
Koji je njegov brod? - upita Henry.
Onaj onamo. Zove se Ganymede. Priaju da ga je Grippo ukrao u Saint Malou kad mu
je posada bila pijana. On s devet ljudi pobije posadu, baci leine u more i odjedri za Indije.
Da, dobar brod, ali Grippo nije dobar kapetan. udo, da ga nije ve negdje razbio. Uzmi
Mansveldta, to je pravi kapetan, ali on je na Tortugi.
- Dobar, brz brod - nastavi Henry - mislim da bi bez opasnosti mogao nositi vie jedara.
Kako je s naoruanjem?
36

- Govore da za svoju veliinu ima previe topova.

Te noi nae Henry Grippa u krmi kako pije rum. Bukamir je bio gotovo crn, dvije
debele bore su presijecale njegove obraze, a oi su mu kruile poput straara nad logorom
straha.
Da li si ti Grippo - upita Henry.
Nemam plijena - uzviknu ovjek prestraeno.
Ja uope ne gusarim. Ne moete me ni zbog ega optuiti. - Jednom su ga u Saint
Malou bili tako oslovili, i kasnije su ga izbievali na kriu, dok se stotina rana nije otvorilo na
njegovom tijelu i svaka se smijala krvlju. Otada se Grippo bojao svakoga koji je izgledao kao
vlast.
Tko ste vi? - uipita on.
Uinit u te bogatim, Grippo - ree Henry uvjerljivo. - Znao je kako treba postupati s
tim ovjekom jer je pred sobom vidio pravu sliku mnogih robova s plantaa - prestraenoga i
lakomog. - ta bi uradio s pet stotina engleskih funti, Grippo?
Crni ovjek ovlai usne i pogleda na prazan pehar pred sobom.
ta moram uiniti za taj novac? - proapta on.
Prodat e mi zapovjednitvo Ganymede.
Sada je Grippo bio oprezan.
Ganymede vrijedi mnogo vie - ree on vrsto.
Ali ja ne elim kupiti brod - samo zapovjednitvo. Sluaj Grippo, sklopit u s tobom
ugovor. Dobit e pet stotina funti za pola dobiti od Ganymede i potpuno zapovjednitvo nad
njim. Tada emo na more. Znam kako u se domoi plijena ako se nitko ne bude mijeao u
moje poslove. Ako ne uspijem u jednom pothvatu s Ganymede, dobit e brod natrag i
zadrati pet stotina funti. Na to u se pismeno obavezati.
Grippo je jo uvijek zurio u prazni pehar, ali odjednom se poe tresti.
- Daj novac - uzviknu on. - Brzo, daj novac! Oloto! Oloto! donesi bijelo vino - bijelo
vino - za ljubav Kristovu.

POGLAVLJE TREE
Kada je Henry Morgan postao bukanir, bilo je uz obalu Dariena i meu zelenim
Karipskim otocima mnogo uvenih imena. U krmama Tortuge prialo se o nebrojenom
otetom i potroenom blagu, o krasnim osvojenim i potopljenim brodovima, te o zlatu i srebru
sloenom na obali poput drva.
Od vremena Pierre le Grand-a, Slobodno bratstvo je naraslo do strane snage, i grupa
lovaca to se u malim amcima douljala iz uma Hispamiole zarobila je viceadmirala flote
to je prenosila blago. Francuska, Engleska i Holandija smatrale su te otoke mjestima za
deportaciju zloinaca, te su godinama prenosili bezvrijedan ljudski olo u Indije. To je bilo
doba kada je svatko, tko nije kreposno ivio, mogao biti strpan u brod i prodam kao rob za
malu svotu novca na stanoviti broj godina. Kada bi isteklo vrijeme njihova slubovanja, ti su
ljudi krali oruje i vodili rat protiv panjolaca. To nije bilo neobino, jer je panjolska bila
katolika i bogata, dok su Hugenoti, Luterani i pripadnici engleske crkve bili siromasi. Oni su
vodili neku vrst vjerskog rata. panjolska je drala pod kljuem blago svijeta, te ako su ubogi,
upropateni prosjaci mogli ugrabiti koji zlaitnik kroz kljuanicu to se nije nikoga ticalo. Koga
se i moglo ticati osim panjolske? Engleska, Francuska i Holandija nisu marile za to.
Pokatkad su pribavljali bukanire izdavajui naredbe protiv Aragonije i Kasteilije, te se esto
moglo nai kapetana, koji je deset godina prije bio doveden na kanjeniki brod, s dekretom
Kapetan po milosti kralja
Francuska je najvie mislila na svoje izopene sinove, te poalje na Tortugu tisuu i
dvjesta ena za supruge bukanira. Sve te ene dadoe se odmah na posao to je bio unosniji od
braka, ali Francuska to nije mogla sprijeiti.
Bukaniri su dobili ime od vremena kada su bili lovci na bivole. Postojao je nain
prepariranja mesa prei ga u malim komadiima na vatri. Tako je meso bilo mnogo slae i
37

ukusnije. Taj nain pripremanja mesa zvali su bukan-nain, te su od toga i ti gusari dobili ime.
Nakon stanovitog vremena ti lovci poee da u malim grupama izlaze iz uma i osnivaju
bande a zatim i flote od osam ili deset brodova. Konano ih se tisue sakupilo na Tortugi, i iz
te baze poee napadati panjolce.
panjolska se nije mogla boriti protiv njih. Kada bi objesili desetoricu, nove stotine bi se
digle, i zato ona uvrsti svoje gradove, a trgovake brodove pone slati u pratnji ratnih
brodova punih vojnika. Razbijena mnogobrojna flota panjolske kao da je nestala s mora pod
estinom bukanira. Samo jednom u godini krenula bi flota s blagom u panjolsku.
U Bratstvu je bilo slavnih imena i pothvata pred kojima bi Henry Morgan puknuo od
zavisti, kad ne bi bio uvjeren da e ih jednog dana sve nadmaiti.
Bio je tu Bartolomeo Portugues, koji je zaplijenio veliki brod, ali prije nego je s istim
pobjegao bio je zarobljen blizu Campechea. Iz brodskog zatvora on je gledao kako na obali
diu za njega vjeala. No uoi vjeanja on ubije straara i otpliva drei se bave. Nije prolo
ni osam dana povrati se u luku Campeche u amcu punom gusara i ukrade taj isti brod.
Razbio ga je u oluji uz obalu Cube, ali ipak se o tome s veseljem prialo u kuama Tortuge.
Roche Brazilijanac je bio Holananin bucmasta lica. U mladosti je bio od Portugalaca
protjeran iz Brazila te je po njemu i dobio ime. Zaudo on nije gajio mrnju prema Portugalu
ve je istu okrenuo na panjolsku. Bio je blag, prijazan, valjan kapetan ali samo ikada u
blizini nije bilo panjolaca. Njegovi su ga ljudi oboavali i zaklinjali se njegovim imenom.
Jednom kada je pretrpio brodolom u Castilla de Oro, porazi panjolsku konjicu i odjaha na
zarobljenim konjima. Kada bi panjolci bili u njegovoj blizini, Roche bi postao ivotinja.
Prialo se da je jednom pekao zarobljenike nataknute na kolac.
Kada su se brodovi s blagom rijetko poeli pojavljivati na moru, bukaniri poee osvajati
sela a kasnije i gradove i tvrave. Lewis Scot opljaka Campeche i pretvori ga u crnu goruu
lomau.
LOllonais je doao iz Sables dOllonea te brzo postao strah i trepet zapadnog oceana. On
zapone s mrnjom prema panjolcima i zavri s ljubavlju prema okrutnosti. On je upao
zarobljenicima jezike i sjekao ih na komade. panjolci bi radije susreli avole u bilo kojem
obliku, nego LOllonaisa. apat njegova imena ispraznio bi sve ivo na njegovu putu.
Govorilo se da i mievi pred njim bjee u dunglu. On zauizme Maracaibo, New Gibraltar i
St. James de Leon. Svuda je ubijao ljude iz udnje za ubijanjem.
Jednom kad ga je uhvatila udnja za krvlju, naredi da osamdeset i sedam zarobljenika
zaveu i poloe na zemlju u red, jedan do drugoga. On je zatim koraao du toga reda drei u
jednoj ruci dug ma, a u drugoj brus. Toga dana vlastitom rukom odsijee osamdeset i sedam
glava.
Ali LOllonais se nije samo zadovoljavao ubijanjem panjolaca. On posjeti i divni
Yucatan, gdje je narod ivio u ruevinama starih kamenih gradova i gdje su djevice krunili
cvijeem. Mirna rasa koja je iz nepoznatih razloga izumirala. Kada je LOllonais otiao,
gradovi su izgledali hrpe kamenja, i nikada se vie nisu u njima krunile djevojke cvijeem.
Indijanci Dariena su bili drugaiji; estoki, hrabri i neumoljivi. panjolci su ih zvali
Bravos i smatrali ih neukrotivima. Oni su bili prijatelji gusara jer su jako mrzili panjolce. Ali
LOllonais ih opljaka i pobije njihove poglavice. Oni su godinama ekali da se osvete, i na
kraju uhvate LOllonaisa, kada se njegov brod razbio na obalama njihove zemlje. Naloe
ogromnu vatru oko koje su satima plesali. Tada ponu paliti komad po komad Francuzova
tijela.
Jedne noi neki visoki Francuz ue u krmu u Tortugi, i kada ga zapitae kako se zove, on
zgrabi veliku bavu ruma i baci je o zid.
Bras de Fer - ree on, i nitko ga dalje nije ispitivao. Nikada se nije znalo da li je tajio
svoje ume iz stida, tuge ili mrnje, ali itava ga je obala upoznala kao velikog, hrabrog
kapetana.
To su bili ljudi ije su rijei i izreke ivjele meu gusarima.
Nema pljake, nema novca, LOllonais je jednom uzviknuo, a poslije njega je svaki
ovjek to govorio. Kad su kapetana Lawrencea s malim brodom bile napale dvije panjolske
fregate, on ree svojim ljudima: Imate odvie iskustva a da biste bili osjetljivi na opasnost, a
38

odvie ste hrabri da biste se je bojali. Divne rijei, toliko snane da su njegovi ljudi zauzeli
oba broda i odvukli ih kui u Goaves.
Svi nisu bili krvoloni i nemilosrdni. Neke su hvatali udni asovi pobonosti. Kapetan
Watling je drao svake nedjelje misu dok je cijela posada stajala gologlava. Jednom je ubio
mornara zbog bezobraznosti za vrijeme mise. Ti bukaniri su naglas molili prije bitke, a kad bi
pobijedili, polovina bi nahrupila u osvojenu katedralu da pjeva Te Deum dok je druga
polovina pljakala.
Kapetani brodova su odravali najstrou disciplinu meu posadom i odmah kanjavali
neposluh i djela koja bi mogla dovesti u opasnost uspjeh njihovih pothvata. Na brodovima
nije bilo razuzdanosti kakvu su kasnije doputali Kidd, Blackbeaird i Lafitte.
U povijesti Bratstva jedan ovjek se uzdigao daleko nad ostalima. To je bio Holananin
Edward Mansveldt. Po hrabrosti i vajnom umijeu on je bio prvi. Zauzeo je Granadu, St.
Augustine na Floridi i otok St. Catherine.
S velikom flotom krenuo je na krstarenje uz obalu Dariena i Castille de Oro, osvajajui
sve na to je naiao. Ali on je bio pun zamisli i sanja. Iz rulje odrpanih heroja htio je da stvori
jaku, postojanu naciju, novu, agresivnu naciju Amerike. to se vie i vie bukanira gruvalo
pod njegovu zastavu, njegov je san postajao slabiji. On je pitao za savjet vlade Francuske i
Engleske. One su bile zaprepatene i zabrane mu da o tome dalje misli.
Ali uza sve to snovao je i dalje o svojoj novoj dravi. Njeno sjedite bi bilo na otoku St.
Catherine. Tamo on ostavi posadu i otpone krstarenje da sakupi to vie ljudi koji e se
prikljuiti njegovoj naciji. Brod mu potonu u oluji blizu Havane, te ga panjolci uhvatie i
zadavie na garotti.1
Takvi su bili ljudi koje je Henry Morgan odluio da vodi. Pun pouzdanja, on u tome nije
vidio nikakve prepreke, samo ako se ovjek brino pripremi i razmotri sve izglede. Ljudi su
bili dobri i hrabri, ali u veim pothvatima nisu bili pouzdani zbog velike nesmotrenosti i
tatine.
Mansveldt je bio na ivotu, a Bras de Fer starac, kada je Henry Morgan zaplovio sa crnim
Grippom na Ganymedeu.
I
Port Royal je bio pun iznenaenja i radoznalosti, kada je Morgan pripremao Ganymede za
putovanje. udna se oprema i neobino otruje krcalo u njegova skladita. Privueni mirnim
pouzdanjem ovog mladog ovjeka, mnogo dobrovoljaca prie njegovoj posadi, a on nae u.
luci pet dobrih topnika i potpie ugovor s njima. Masa svijeta se okupi gledajui kako
Ganymede die jedra i odlazi iz luke.
Krstarili su prema obali Dariene traei plijen, ali izgledalo je da je more oieno od
panjolskih brodova. Jednog jutra blizu Cartagene ugledaju visoko crveno truplo trgovakog
broda. Kapetan Morgan sakrije svoje ljude. Nitko nije smio da se pokae na palubi. Kormilar
je upravljao brodom zaklonjen, dok se veliko kolo kormila lijeno okretalo. Oni su jurili prema
panjolskom brodu ija je posada bila zamrla od straha. Pribliavao se brod bez posade. To je
mirisalo na aroliju, ili na jednu od onih uasnih tragedija na moru kojima su pune mornarske
prie. Moda je kuga pomorila svu posadu, pa bi mogli zaplijeniti brod i prodati ga. Ali ikada
se pribliio panjolcu, tri skrivena topa otvorie vatru; oni su pucali samo na jedno mjesto, a
kada su prestali, kormilo je panjolskog broda bilo razmrskano u komadie i brod se poeo
vrtjeti bez kontrole. Tada kapetan Morgan, drei se po njegovoj krmi, van domaaja topova,
poe pucati u njegov trup sve dok brod nije spustio zastavu. To je bio prvi plijen u njegovim
planovima.
Nekoliko dana kasnije sretne on drugi brod i odmah mu se priblii sa strane da ga na juri
osvoji. panjolska posada se sakupi uz bok da odbije napad. Odjednom se zrak napuni
glinenim posudama baruta koje su padale usred guste grupe ljudi i eksplodirale. panjolci
1

Oma za davljenje zloinaca, smrtna kazna davljenjem

39

urliui polbjegoe pod palubu da izbjegnu toj munjevitoj smrti.

Kada je Henry Morgan konano stigao na Tortugu, etiri su ga oteta broda slijedila u
brazdi, a da nije izgubio ni jednog ovjeka. Sve je ilo lako kao to je on i zamiljao. Evo
etiri spomenika njegovih planova. Trebalo je samo brzo i smjelo izvriti neoekivani napad.
To je tajna uspjenog rada.
Mansveldt je bio na Tortugi, kada je stigao Henry Morgan, i njegove su oi sjale gledajui
otete brodove.
Vi ste kapetan Morgan koji je doveo etiri oteta broda u luku?
Da, sir.
Kako ste to postigli? panjolski brodovi su dobro naoruani i oprezni.
Uspio sam, sir, svojim planiranjem. Noima sam razmiljao kako da to izvedem. Gdje
drugi ljudi upotrijebe silu, sir, ja upotrijebim iznenaenje.
Mansveldt ga je gledao s udivljenjem.
Spremam pohod na St. Catherine - ree on. - Tada u osnovati republiku bukaniira,
koji e se boriti pod mojom zastavom kao rodoljubi. Biste li htjeli biti viocaidmiral ovog
podhvata.
Ime Mansveldt bilo je mono i poznato na morima i Henry se zarumeni od zadovoljstva.
Flota otplovi, a njen viceadmiral bio je Morgan. Izveden je divan napad. Brodovi su jedan
za drugim prilazili gradu i obasipali ga vatrom, i smrt se etala bedemima. Otok se nije mogao
oprijeti estini napada, i na kraju tvrava pade. Tada holandslki admiral sastavi vladu, Henry
Morgana postavi za vojnog zapovjednika, i otie po svijetu u potrazi za regrutima za svoju
novoosnovanu dravu. On s brodom nastrada te se za nj nikada vie nije ulo. Prialo se da su
ga panjolci zadavili na Cubi.
Kapetan Morgan sada postane najvaniji gusarski voa panjolske Amerike. Brodovi su
iz daleka hitali da se prikljue njegovoj floti, da plove pod njegovim zapovjednitvom, da se
bore uz njega i da sudjeluju u njegovim uspjesima. On navali na Puerto Bello i opljaka grad.
Kue su se ruile u plamenu, a opljakani stanovnici bjeali izbezumljeni od straha. Kada su
brodovi kapetana Morgana otplovili, dungla se ve uljala u ruevine.
Deset godina on je plovio oceanom, meu otocima i uz zelenu obalu tropske Amerike,
njegovo ime postade strah i trepet. Gusari cijeloga svijeta nagrnue k njemu. Narod Tortuge i
Goawesa doekao ga je uz burne ovacije. itavo je Bratstvo ekalo da kapetan Morgan otvori
bavu ruma na ulici ili da podivlja jurei po gradu. On to nije nikada uinio. Hladno je etao
naokolo u purpurnom kaputu, sivim svilenim arapama i sivim cipelama. O boku mu je visio
dug rapiir, ne deblji od olovke, u svilenim koricama sive boje.
U poetku mornari pokuae uspostaviti s njim drugarstvo, ali on ih odbije grubim
kletvama. Postupak s robovima jo uvijek je ivio u njemu. On nije pokuavao da novcem
kupi svoju omiljelost kod momaka, ali itavo Bratstvo obaspe ga njome - stavljajui svoje
ivote i bogatstvo preda nj i pokleknuvi pred njegovim uspjesima.
II
Deset godina borbe, pljake i palea, i on je u tridesetoj godini ivota postao najuspjeniji
i najspretniji gusarski voa kojeg je svijet ikada poznavao. Njegovi ljudi izraavali su prema
njemu ono divljenje za kojim je udio, a neprijatelji - svaki panjolac koji je imao novaca bio
je njegov neprijatelj - su drhtali uvi njegovo ime. U svom strahu oni su ga stavljali uz bok
Drakea i LOllonaisa.
On je krenuo s Grippom na Ganymedu uvjeren da, kada njegovi topovi otvore valtru na
panjolski brod, i kada bude stajao maem u ruci na palubi usred metea i buke oruja, tada e
osjetiti sreu za kojom mu je srce udjelo. To mu se ispunilo a da ak nije osjetio ni
zadovoljstvo. Bezimene enje u njemu su rasle i grcale pande prema njegovu srcu. Mislio je
da e laskanja Bratstva izlijeiti rane njegovoj enji, da e gusari kada vide rezultate
njegovih pothvata poeti da mu se dive, laskaju i da e on biti sretan. I to mu se dogodilo.
Ljudi su mu laskali, a on je uvidio da ih zbog toga prezire i smatra glupanima koji se dive
tako jednostavnim stvarima.
40

Henry je bio sve osamljenoj! u svojoj slavi. Stari je Merlin prije mnogo godina rekao
istinu. Kapetan Morgan je doao do uspjeha, i u tom uspjehu bio je sam bez ijednog prijatelja.
Njegove misli i enje moraju da ostanu skrivene u njemu. Sav njegov strah, tuga i planovi
moraju ostati skriveni. Ljudi su se okupili oko njega zbog njegovih uspjeha, ali oni e ga
napustiti na najmanji znak njegove slabosti.
Dok je on tako bio zaokupljen pljakajui Karipskim morem, apat je kradomice doao
preko prevlake, rairio se meu otocima i uuljao u brodove. Ljudi su apui izgovarali
njegovo ime i paljivo sluali.
U Panami ivi ena krasna kao sunce. Zovu je Crvena svetica. Ljiudi klee pred njom.
Tako se apat irio te je rastao i rastao dok ljudi po kremama nisu pili u ast La Santa Roje.
Mornari na strai su uzdisali za njom. Ima ena u ,Zlatnom peharu kojoj se svi ljudi klanjaju
kao divljaci suncu. O njoj se aptalo po ulicama Goavesa. Nitko je nije vidio, niitfco nije
mogao rei boju njezine kose, ali uza sve to, za nekoliko godina, svaki je ovjek uz prostrane i
divlje Karipske obale, pio u zdravlje La Santa Roje, sanjao o njoj, a mnogi su se njoj molili
kao svetici. Ona je postala za svakog ovjeka cilj njegova srca, a Panama gnijezdo njegovih
elja. Ni jedan se razgovor meu okupljenim ljudima nije mogao zavriti a da se ne spomene
La Santa Roja. Ona je postala kao neki udesni delirijum u mislima divljih gusara, neka nova
djevica koju su oboavali. Mnogi su govorili da je to Marija koja je ponovo dola na svijet, te
su njeno ime spominjali u svojim molitvama.
Kada je kapetan Morgan zauzeo Puerto Bello, guverner Paname bio je zaprepaten i
zauen, da ta odrpana banda bez zapovjednika i uniforme moe zauzeti tako jaki grad. On
poalje glasnika da trai jedan mali uzorak oruja koje je to omoguilo. Kapetan Morgan
odvede glasnika u sobu koja je izgledala opustoena poarom.
Da li ste vi vidjeli enu koju u Panami zovu La Santa Roja? - upita on.
Nisam je vidio, ne, ali sam uo za nju. Mladi ljudi kad se mole, jedino Blaenu djevicu
Mariju izdiu nad njom. Govore da je krasna kao sunce.
Osim La Santa Roja kako je jo zovu?
Ne znam. Samo znam da je krasna kao sunce. U Panami priaju da je iz Cordobe i da
je bila u Parizu. Kau da je iz plemenitake obitelji, i da jae na golemom konju - sjedei po
muki - na jednoj livadi ograenoj gustom ivicom. Vele da u njenoj ruci ma oivi, i da se
mauje spretnije od bilo kojeg mukarca. I da to sve ona radi potajno kako nitko ne bi vidio
oskvrnjenje njezine enske ednosti.
No, dobro! - ree kapetan Morgan. - Ako je zaista vrlo lijepa koju potrebu ona ima od
ednosti. Ta ednost je samo jedna vrsta lijepe maske kojom se ena zaodjene kad prima
posjete - ropska gesta ukusu mukaraca. elio bih je vidjeti kako jae. Zar ne znate nita vie
o njoj?
Jedino to priaju po krmama, sir - da je sebi privukla poklonike blaenih svetaca.
Kapetan Morgan je dugo sanjario zavaljen u stolici, dok je glasnik utljivo ekao. Na
kraju Henry zatrese glavom kao da tjera roj misli, te iz pasa izvue pitolj i preda ga glasniku.
Odnesi ovo Don Juan Perez de Guzmanu i reci mu da je to primjerak oruja kojim smo
u prah pretvorili Puerto Bello. Moje drugo oruje su vjerna srca mojih ljudi. Jedno od njih mu
neu poslati, ali u mu ih donijeti mnogo. Recite mu da ovaj pitolj pohrani godinu dana, a
tada u ja doi u Panamu da ga uzmem. Jeste li razumjeli?
Da, sir.
Nakon nekoliko dana vrati se glasnik ponovo, donese natrag pitolj i prsten s velikim
etvrtastim smaragdom.
Moj gospodar vas moli da ovo primite kao dokaz njegova potovanja. Ujedno vam
poruuje da se ne trudite doi u Panamu, jer bi tada njegova dunost nadmaila njegovo
divljenje i primorala ga da vas objesi.
Dobra poruka - ree Morgan - dobra, hrabra poruka. elio bih da susretnem Don Juana
iako samo s otricom maa. Da li ste ita novo uli o Santa Roji?
Jedino to priaju po ulicama, sir. Radi vas sam se potanko raspitao. Rekoe mi da na
ulici nosi gusti veo tako da nitko ne moe vidjeti njeno lice. Neki govore da ona to radi kako
bi sprijeila da se ljudi ubijaju od ljubavi videi njezino lice. To je sve to sam doznao. Imate
41

li kakvu poruku, sir?

- Ponovi samo da u u roku od jedne godine doi u Zlatni pehar.
III
Za itava ivota njegova je volja bila poput eljeznog vjetrokaza koji pokazuje uvijek
ravno, ali nikad dugo, u jednom pravcu. Indije, more, bogatstvo, i slava kao da su izgubili
svoju dra. On se dotakao svake stvari i gledao ih kako blijede i nestaju pod njegovim
dodirom. Bio je osamljen. Njegovi ljudi su ga gledali puni potovanja i straha, ali to nije
hranilo njegovu tatinu kao nekada.
Mislio je da se sprijatelji s jednim od svojih ljudi, ali vrijeme, dok je ivio sam u svojoj
samotnoj tvravi, bilo je tako dugo, da ga je i pomisao na to ispunjavala nekom udnom
djejom zbunjenou. Koga bi meu gusarima mogao izabrati za prijatelja? On ih je
ocjenjivao sjeajui se njihovih mrkih pogleda i lakomih oiju pri diobi plijena. Osjeao je
prema njima samo prezir.
Ali jednog je zapazio, mladog Francuza po imenu Coeur de Gris. Vidio ga je u borbi kako
poput gipke ivotinje skae palubom dok su mu iz rapira bljeskali jezici srebrne vatre. Na sve
zapovijedi odgovarao je smijekom. Bilo je potovanja u njegovim oima, zaista, ali bez
straha, ljubomornosti i nepovjerenja.
Da li bi Coeur de Gris mogao biti moj prijatelj? razmiljao je Henry Morgan. Govore
da je za sobom ostavio trag slomljenih srdaca od Cube do St. Kita, i na neki nain, zbog toga,
ga se pomalo bojim. Kapetan Morgan pozove mladia, i kad je ovaj doao, opazi da mu je
teko govoriti.
No - kako si, Coeur de Gris?
Mladi je bio ushien svakim izrazom topline svog kapetana.
Zato, sir, odlino. Imate li za mene kakve zapovijesti?
Zapovijesti? Ne, ja - ja samo elim s tobom razgovarati - to je sve.
Razgovarati, sir? Ali o emu?
Dakle, kako tvoje ljubavi o kojima se pria? - upita kapetan pokuavajui da bude
veseo.
Dobar glas mi je skloniji od prirode, sir.
Sluaj, Coeur de Gris! - nastavi Morgan odluno.
Moe li shvatiti da ja moda trebam prijatelja? Moe li shvatiti moju osamljenost?
Vidi li kako me se svi boje, te mi prilaze kao zapovjedniku po nareenju, nitko da pristupi k
meni kao prijatelj ili drug. Znam da sam ja to sam stvorio, jer je bilo potrebno da steknem
autoritet i neogranienu poslunost. Ali sada se esto dogaa da elim izmijeniti misli s nekim
i razgovarati o neemu to se ne tie slube, rata ili plijena. Deset sam godina harao morima
poput osamljenog vuka, a nisam nigdje naiao jo na prijatelja.
Odabrao sam tebe za prijatelja, prvo, to te volim, a drugo, jer ti nema ama nita pod
bogom zbog ega bi mogao pomisliti da u te ja okrasti. Zato me moe voljeti bez straha.
udno je kako ljudi sumnjaju u mene. Podnosim uvijek tano raune nakon svakog pothvata,
i uza sve to, kada sam s njima prijazan, oni razbijaju glavu da otkriju to snujem da ih
prevarim. Hoe li mi biti prijatelj, Coeur de Gris?
Hou, kapetane. Da sam znao kako se osjeate, bio bih to ve davno prije. Kako vam
mogu sluiti, sir?
Ah, samo da katkada sa mnom razgovara i da mi malo vjeruje. Ja nemam drugi
motiv nego svoju osamljenost. Govori i vlada se kao dentlmen, Coeur de Gris. Mogu li
pitati za tvoju obitelj? ili se i ti zaogre tim imenom poput plata, kao to ine toliki drugi
meu nama?
Nemam mnogo priati o svojoj obitelji. Govore da mi je otac veliki Bras de Fer, ali tko
je on bio nitko uope ne zna. Ljudi su mi dali ime sjeajui se njegova. Moja majka je jedna
od slobodnih ena Goavesa. Imala je esnaest godina kada sam se rodio, a potjee iz veoma
stare hugenotske obitelji. Sve im je propalo u Bartolomejskoj noi, te tako kada se ona rodila
nisu imali ba nita. Na ulici u Parizu bila je od strae uhvaena i poslata s brodom enskog
42

klatea u Goaves. Malo kasnije sreo ju je Bras de Fer.

Rekao si da je slobodna ena - ree Morgan zaprepaten zbog oevidnog pomanjkanja
stida u mladia.
Sigurno je napustila taj - taj ivot sada kad dobro zarauje na moru. Nosi kui
dovoljno za oboje, a i vie.
Znam, ali ona ivi istim ivotom. Ne spominjem to za to da bih se mijeao u ono to
ona smatra istim i ozbiljnim poslom. Ponosna je svojim poloajem, ponosna to su njeni
posjetioci najbolji ljudi grada te joj godi da se moe, iako ima gotovo etrdeset godina, vie
nego takmiiti s mladim i novim djevojkama koje stiu svake godine. Zato bih ja mijenjao
nain njezina ivota, ak kad bih i mogao? Ne, ona je drolja, ljubljena ena i dobra majka.
Njena je jedina mana to je puna malih skrupula. Izjeda me svojim prigovorima kada sam kod
kue, a plae kada odem. Strano se boji da bih mogao naii na enu koja e me upropastiti.
udno, zar ne? - uzevi u obzir njen ivot - ree Morgan.
Zato udno? Zar one moraju imati razliite nazore u toj najstarijoj profesiji? Ne, sir,
uvjeravam vas da je njen ivot ist i neokaljan, moli se tri puta dnevno, a nema ljepe kue od
njene u itavom Goavesu. Kad sam posljednji put odlazio kui, uzeo sam al koji mi je pripao
pri podjeli plijena, krasna stvar od fine svile protkane zlatom. Nije htjela da ga primi. Rekla
mi je da to pripada ramenima ena koje mole Boga u rimskoj crkvi, te nije pristojno da ga
dobri Hugenoti nose. Uvijek misli na mene, kada otplovim. Strano se boji da ne budem
ranjen, a daleko vie se strai da ne upropastim svoju duu. To je sve to znam o svojoj
obitelji, sir.
Kapetan Morgan pristupi ormaru i izvadi iz njega nekoliko malih udnih upova s vinom
iz Perua. Na sva kom upu bila su dva grla, i kad se vino izlijevalo kroz jedno, ulo se ugodna
glogotanje iz drugoga grla.
Ovo je s jednog panjolskog broda - ree on. - Hoe li piti sa mnom, Coeur de Gris?
Poaen sam, sir. - Oni su dugo sjedili pijuckajui vino, a tada Morgan sanjarski
progovori.
Mislim, Coeur de Gris, da e biti oparan kada jednog dana ugleda Crvenu sveticu.
Olovo e Paname tada zujati kao pele oko nas. Siguran sam da je ona isto tako ljubomorno
uvana kao to je bila Helena. uo si za Crvenu sveticu, zar ne?
Oi mladieve svjetlucale su od vina.
Cuo o njoj! - ree on muklo. - Sanjao sam o njoj i zvao je u snu, sir. Ah, tko nije? Tko
na itavoj ovoj strani svijeta nije uo o njoj? udna je magija imena te ene. La Santa Roja!
La Santa Roja! Koliko enje je probudila u srcima ljudi. U mislima mladih ljudi se kuju
divlji planovi, neki da otiu preobueni u Panamu, drugi da je dignu barutom u zrak. Svi
mataju kako bi oteli Crvenu sveticu. Sir, uo sam mornara koji se raspada od bolesti kako
sam sobom nou ape: Kad ne bih bolovao od ove bolesti, otiao bih da ugrabim Santa
Roju.
Moja se majka boji da ne poludim i ne otiem k njoj, moja se majka boji te udne
ene. Ne idi blizu nje, sine, govori ona. Ta ena je zmija, avo, a uz to bez sumnje i
katolik. Koliko znam, nitko je nije vidio. Nisam ni siguran da postoji takva ena kao Crvena
svetica u Zlatnom peharu. Ah, ona je rasturila morem sanje - eznutljive sanje. Mislio sam,
sir, da e jednom moda Zlatni pehar doivjeti zbog nje sudbinu grada Troje.
Henry Morgan je neprestano punio ae. On se nagne naprijed u stolici, a na usnama mu
je titrao slabi smijeak.
Da - ree on kratko. - Opasna je po mir ljudi i mir njihovih misli. Dakako, sve je to
smijeno. Ona je po svoj prilici neka lukava kuja koja je od legende stvorila sebi slavu. Ali
kako je takva legenda mogla nastati? U tvoje zdravlje, Coeur de Gris! Bit e mi dobar, pravi
prijatelj.
Hou, kapetane.
I ponovo su zapali u utnju pijuckajui divno vino.
Ali ima mnogo patnja koje su u vezi sa enama - zapoe Henry Morgan. - Izgleda kao
da one sa sobom nose bol u vrei koja curi. Govore da si esto volio, Coeur de Gris. Zar nisi
nikada osjeao bol koju one nose?
43

 Ne, sir, mislim da nisam. Obuzimali su me pokatkada aljenje i pomalo tuga - kao
svakoga, ali ponajvie sam u enama nalazio samo zadovoljstvo.
Ah, ti si sretan - uzdahnu kapetan. - Sretan si jer nisi upoznao bol. Moj ivot je bio
zatrovan ljubavlju. Na ovakav ivot me je nagnala izgubljena ljubav.
Kako, sir? Zaista, nisam ni sanjao da v i . . .
Znam, znam, mora da sam se toliko izmijenio da se ak i ti pomalo smjeka pri
pomisli da sam se zaljubio. U mene je bila zaljubljena kerka jednog grofa.
Kerka jednog grofa, sir?
Da, kerka jednog grofa, voljeli smo se odvie vatreno, odvie strastveno. Jednom je
dola k meni u ruinjak i leala u mom zagrljaju do svanua. Mislio sam kako da s njom
pobjegnem u neku drugu, novu zemlju i tako zatrem trag njezinu plemenitakom naslovu.
Moda bih ak i sada ivio sretan u Virginiji i djeca bi se igrala oko mojih nogu.
ao mi je, sir. - Coeur de Gris je zaista alio ovog nesretnog ovjeka.
Ali, dovraga, njezin je otac o tom bio obavijeten. Jedne mrkle noi vezae mi ruke
otraga, a nju - oh, moju dragu Elisabeth! - odvedoe. Vezanoga me ukrcae na brod i
prodadoe me u Barbados. Coeur de Gris, zar ne moe shvatiti nespokojnu gorinu moga
srca. Godinama njeno me lice progoni u mojim lutanjima. Pokatkad osjeam da sam ipak
neto morao poduzeti, ali njen otac je ugledan i moan plemi.
Zar se nikada niste k njoj vratili nakon osloboenja od ropstva?
Henry Morgan pogleda u pod.
- Ne, moj prijatelju - nikada.

IV
Legenda o Crvenoj svetici rasla je u njegovim mislima kao neko jako, opojno vino, a neki
glas je dolazio sa zapada laskajui se, izrugavajui se i posmjehujui se Henryju Morganu.
Zaboravio je na more i svoje usidrene brodove. Zbog dugog nerada bukaniri su bili bez
novaca. Leali su na palubama brodova i proklinjali svog sanjarskog kapetana. On se divlje
borio protiv zapletenih zamki svojih sanja i sam sa sobom raspravljao glasno.
Prokleta Crvena svetica to je posijala svijetom to bezumlje. Uinila je da razbojnici i
ubojice laju na mjesec poput ludo zaljubljenih pasa. Zaluuje me tom varavom udnjom.
Moram neto uiniti - bilo to - da skrim nepopustljive okove te ene koju nikada nisam
vidio. Moram unititi tu sablast. Ah, glupo je pomisliti na osvojenje Zlatnog pehara. Izgledalo
bi da je moja udnja samoubojstvo.
Sjeao se enje to ga je odvukla iz Cambrije, koja se opet pojavila, ali koja je sada
mnogo jaa. Njegove su misli tjerale san. Kad se pospanost douljala za petama premorenosti,
za njom se opet pojavi La Santa Roja.
Zauzet u Maracaibo - zavie on oajno. - Uguit u svoju poudu u zdjeli strave i uasa.
Opljakat u Maracaibo, sruit u ga do temelja i ostaviti da na pijesku krvari.
(Ima jedna ena u Zlatnom peharu, neviene ljepote, koju svi oboavaju).
Mjesto sastanka flote je otok de la Vaca! Pozovite hrabre ljude iz svih krajeva mora!
Bogatstvo je pred nama!
Njegovi brodovi jurnue u zaljev Maracaibo i grad se oajniki branio.
Probijte se kroz tjesnac u luku! Da, pod nosom tvravskih topova!
Topovske kugle su zvidale zrakom i dizale na zidinama oblak kamenja i praine, ali
branioci su se hrabro drali.
Nee da padne? Zauzmite ga na juri!
Glinene posude pune baruta letjele su preko zidina mrcvarei branitelje.
Tko su ove zvijeri? - urlali su branioci. - Brao, branimo se na ivot i smrt! Ne traite
milosti, brao. Ako mi padnemo, na dragi grad ...
Ljestve su se dizale uza zid tvrave, i val ljudi urlajui poplavi bedeme.
Ah, San Lorenzo! Sakrij nas! Spasi nas! Ovo nisu ljudi, ovo su vragovi. Sluajte!
Sluajte! Predajmo se! Milost! Ah, Kriste! gdje si sada?
Sruite zidove neka ne ostane kamen na kamenu!
44

(Ima jedna ena u Zlatnom peharu, krasna kao sunce.)

Nema zarobljavanja! Pobijte panjolske takore! Pobijte ih sve!
I Maracaibo je leao krvav pred njegovim nogama. Vrata su kua provaljena i sve
opljakano. Naredi da se skupe sve ene i zatvore u crkvu. Tada dovedoe zarobljenike pred
Henry Morgana.
Evo jednog starkelje, sir. Sigurni smo da je bogat, ali je sakrio zlato, i mi ga nikako ne
moemo nai.
Stavite mu noge u vatru! - Kako, bezobrazna budala! Polomite mu ruke! - Nee da
govori? Stisnite mu bi oko sljepooica! Ubijte ga! Ubijte ga! neka prestane to jaukanje. Moda i nema zlata.
(Ima jedna ena u Panami...)
Jeste li skupili i zadnji gram zlata? Na grad udarite ucjenu! Za nae rane i bolove
moramo imati zlato.
Flota panjolskih brodova doplovi u pomo. panjolska eskadra dolazi? S njima emo
zametnuti bitku! Ne, ne, pobjei emo im ako bude mogue. Nai brodovi natrpani pljakom
previe gaze. Pobijte zarobljenike!
( . . . divna je kao sunce.)
Kapetan Morgan odjedri iz Maracaiba. Dvije stotine tisua zlatnika bilo je na njegovim
brodovima, mnotvo bala svile, srebra, posua i vrea mirodija. Bilo je zlatnih krieva i
kipova iz katedrale i odjee izvezene biserima. A grad je bio more plamena.
Bogatiji smo nego ikada prije. Bit e veselja u Tortugi kada doemo. Svi smo heroji!
Bit e ena i vina.
(La Santa Roja je u Panami.)
Ah, Boe! Ako moram, moram. Bojim se da idem u smrt. Strano je i pokuati. Ako je
to moja elja, moram, pa ako i poginem. On pozove k sebi Coeur de Grisa.
Iskazao si se u ovom boju, prijatelju.
Izvrio sam svoju dunost, sir.
Ali borio si se hrabro. Vidio sam te, kad smo juriali. Imenujem te pomonikom,
svojim zamjenikom. Hrabar si, otrouman, i moj jedini prijatelj. U tebe se mogu pouzdati.
To je velika ast, sir. Bit u vam vjeran. Moja majka e se veseliti.
Da - ree kapetan Morgan, - ti si mlad i luckast, a to je vrlina u naem zvanju tako
dugo dok postoji voa. Sada ljudi misle kako e potroiti novac. to e uiniti sa svojim
dijelom, Coeur de Gris?
Poslat u polovinu majci. Ostatak u razdijeliti na dva dijela. Jedan dio u pohraniti, a
s drugim se nadam da u biti pijan nekoliko dana ili nekoliko sedmica... Divno je opiti se
nakon boja.
U tome nikad nisam uivao - ree kapetan. - ini me tunim. Ali mislim na novi
pothvat, Coeur de Gris. Koji je najbogatiji grad zapadnog svijeta? Koje je mjesto ostalo
netaknuto i neugroeno od Bratstva? Gdje moemo stei milijune?
Ah, sir, vi ne mislite - ne mislite valjda da je mogue zauzeti...
Zauzet u Panamu - ak i Zlatni pehar.
Kako to moete, sir? Grad je jako branjen bedemima i vojskom, a put preko prevlake
je neprolazan osim staze za mazge. Kako ete to izvesti?
Moram zauzeti Panamu. Moram osvojiti Zlatni pehar. - Kapetanove se vilice odluno
stisnue.
Coeur de Gris se tiho nasmije.
Zato se ceri? - upita Henry Morgan.
Pomislio sam na svoje nabaene rijei da e Panama slijediti sudbinu grada Troje.
Ah, misli na tu bezimenu enu. Zaboravi je! Moda i ne postoji.
Ali sir, mi smo dovoljno bogati od ovog posljednjeg .pothvata.
Nee biti loe ako postanemo bogatiji. Umoran sam od gusarenja. Potrebno je da se
odmorim i smirim.
Coeur de Gris se neko vrijeme ustruavao dok su mu se oi prekrile tankim velom.
Sir, ako uemo u Panamu, prijatelj e prijatelja uhvatiti za grlo radi Crvene svetice.
45

 Budi siguran da u odrati red meu svojim ljudima - otru disciplinu - pa makar
morao da ih polovinu povjeam. Pred kratko vrijeme sam javio u Panamu da u doi, ali to
sam uinio u ali. Razmiljam da li su se oni pripremili i utvrdili grad, ili su moda i oni to
uzeli za alu. Sada moe ii, Coeur de Gris, i nikome ne govori o ovome. Imenujem te
svojim izaslanikom. Nastoj da ljudi rasiplju svoje zlato. Potakni ih da kockaju - ovdje - sada na brodu. Daj im primjer u krmama - skupi primjer. Tada e biti prisiljeni poi sa mnom.
Ovaj put moram sakupiti armiju, prijatelju, a i tada moemo svi izginuti. Moda je to i
najvee zadovoljstvo ivota - staviti ga na kocku. Izvri dobro svoj posao, Coeur de Gris, i
moda e jednog dana biti bogatiji nego si ikada sanjao.
Coeur de Gris je stajao kod jarbola razmiljajui.
Na kapetan, na mrki kapetan je zaraen od tog velikog, maglovitog govorkanja. Kako je
to udno. ini mi se kao da mi je Crvena svetica iz ruku ukradena. Moj je san naruen. Hoe
li ljudi, kada doznaju, imati osjeaj nekog gorkog, linog gubitka - i zamrziti kapetana to im
je ukrao njihovu enju.

V
Sir Edward Morgan je napadao sa svojim etama na St. Eustatius, i dok je bitka bjesnila
doulja se do njega jedan, vitki, smei Indijanac i zabode mu dug no u trbuh. Podguverner
stisne zube i srui se na zemlju.
Moje bijele hlae bit e upropatene, pomisli on. Zato je prokletnik to morao uiniti
ba kada smo tako dobro poeli napredovati. Mogao sam dobiti posebnu pohvalu njegova
velianstva, a sada neu biti ovdje da je primim. Nebesa! Ba je izabrao bolno mjesto! A
tada on shvati itavu tragediju.
S obinim noem i to u trbuh - aptao je. - Da je barem maem protivnika ravna meni ali no u trbuh! Mora da strano izgledam sa svom ovom neistoom i krvi oko sebe. Ne
mogu se uspraviti! Kriste! nesretnik je pogodio u osjetljivo mjesto.
Njegovi ga vojnici na nosilima odnesoe u Port Royal.
Nisam ga mogao sprijeiti - rekao je on guverneru. - Douljao se do mene i udario me
noem u trbuh. - Javite sluaj Kruni, sir. Molim Vas da ne spomenete no ili trbuh. A sada
hoete li me ostaviti na samu s kerkom? Ubrzo u umrijeti.
Elisabeth je stajala nad njim u polutamnoj sobi.
Da li si teko ranjen, oe?
Da, zaista teko. Brzo u umrijeti.
Besmislica, oe, ti se samo ali da me zaplai.
Elizabeth, zar to zvui kao besmislica - i zar si me ikada ula da se alim? Htio bih da
ti kaem nekoliko stvari, a vrijeme je kratko. Kako e sama ivjeti. Ostalo je malo novaca.
ivjeli smo samo o mojoj plai otkako je kralj posljednji put raspisao opi zajam.
to govori, oe! Ti ne moe umrijeti i ostaviti me samu i izgubljenu u kolonijama.
Ne moe, ne smije to uiniti.
Mogu ili ne mogu, vrlo u brzo umrijeti. Razgovarajmo dok moemo. Moda e se
tvoj roak koji se uzdigao do velike moi i ugleda postarati za tebe, Elizabeth. Boli me pri
pomisli na to, ali... ali... potrebno je ivjeti... vrlo potrebno. A naposljetku, on je tvoj roak.
Ja to ne vjerujem. Jednostavno neu da vjerujem. Ti ne moe umrijeti!
Mora ivjeti s guvernerom dok ne sretne roaka. Ispripovjedi mu svoje tekoe,
nemoj se ulagivati, ali ne budi ni previe ohola. Imaj na umu, da ti je on krvni roak, iako je
gusar. - Njegovo teko disanje ispuni sobu. Elizabeth pone tiho plakati kao neko dijete koje
zapravo ne moe da kae da li ga to boli ili ne. Konano, rijei kao silom izaoe na usta sir
Edwarda.
Govore da se dentlmen poznaje po tome kako umire - a ja bih htio da plaem. Robert
bi, da je elio, bio zaplakao. Dakako, Robert je uvijek bio udak - ali ipak moj brat - on bi bio
zaplakao da je to htio. Elizabeth, hoe li, molim te, izai iz sobe. ao mi je - ali moram
zaplakati. Nemoj nikada i nikome ovo rei - Elizabeth - obeaj - nikada - nikome ne govori o
ovome. I kada se opet vratila, sir Edward Morgan je bio mrtav.
46

VI
Nadirui iz Indije i iz toplog, suhog srca Afrike proljee je stiglo u Cambriju, i to
petnaesto od Henryjeva odlaska. Stari je Robert volio da misli, a kasnije i da vjeruje, da je
njegov sin poslao proljee iz tropskih krajeva u Cambriju. Zeleni pokriva irio se uz
breuljke, a stabla su okuavala nove, krhke listove na vjetru.
Lice starog Roberta postalo je krue. Oko njegovih usta titrala je grimasa a ne smijeak,
kao da se neki stari izmueni osmijeh bio tu zamrznuo. Ah! Godine su bile samotne i puste.
Sada je spoznao znaenje Gwenliainmih rijei - da starost ne nosi sa sobom nita, osim
hladno, nestrpljivo ekanje, tupo oekivanje nekog stanja koje se ne moe nikako tano
zamisliti. Moda eka trenutak kada e se njegov Henry vratiti. Ali teko da je to bilo tako.
On uope nije siguran da eli vidjeti Henryja. To bi bila smetnja, a kad je netko star, on mrzi
stvari koje smetaju.
Dugo je vremena on razmiljao. ta Henry sada radi? ta sada vidi? I tako je djeak za
njega postepeno blijedio, i postao poput nekog ovjeka iz starih knjiga, ne sasvim realan, ali
ipak dovoljno realan, da ga se sjea. I Robert je esto mislio o tom apstraktnom licu, svom
sinu, o kome je uo tu i tamo kojeta. Setajui jednog divnog proljetnog jutra Robert je mislio. - Popet u se danas da vidim Merlina. udno koliko taj starac ivi. Mora da ima vie od
stotinu godina. Njegovo tijelo je kao tanak snopi - samo podsjeanje da je tu jednom bilo
tijelo. A William, to taj svata ne govori. Besmislice koje u Londonu ne bi podnosili. udnovato kako je taj cestar itav svoj ivot ovio kao kakav mai oko etvorodnevnog boravka u
Londonu. Ali, moram otii Merlinu. Zacijelo po posljednji put.
Strma kamena staza bila je za njega prava muka, jo okrutnija zbog sjeanja na vrste
jake noge i plua neumornih poput mijeha. Jednom je prednjaio u trci po brdima, a sada se je
esto morao odmarati. Bilo je podne, kad je konano stigao na vrh peine.
Merlin ga doeka na vratima prije no to je imao vremena da zakuca. Merlin se nije nita
vie promijenio od harfe i iljaka sulica koje su visile po zidovima sobe, te se inilo kao da je
odbacio vrijeme kao neku odjeu. Priao je k Robertu bez iznenaenja, kao da je znao za dan
ove posjete ve od prije tisuu godina.
Robert, davno se nisi uspeo k meni, a davno ve ja nisam bio u dolini. Davno.
Davno pjevale su harfe. On je govorio jezikom ica, a one su odgovarale kao neki udaljeni
hor na sveanoj misi planina.
Ali starac se sada k tebi popeo, Merline. Put me strahovito izmuio. Ti ne izgleda
stariji. Razmiljao sam, kada e umrijeti. Zar katkad o tome tvoje godine ne raspravljaju s
tobom?
Govorei istinu, Roberte to mi se vrt jelo po glavi vie puta, ali uvijek je bilo toliko
drugih stvari za razmiljanje. Nemam vremena da umrem. Kada ve jednom umrem, neu
moi vie nikada razmiljati.
Jer, ovdje gore, Roberte, ta potajna nada koju ljudi iz nizine nazivaju vjerom postaje
neka dvojbena stvar. Oh, bez sumnje, kada bi bilo mnotvo ljudi oko mene, i kad bi oni svi
pjevali beskonanu pjesmu postoji mudri, blagi Bog; sigurno emo ivjeti poslije smrti tada
bih se moda pripremio na taj novi ivot. Ali ovdje, sm, na pola puta do neba, bojim se da e
smrt sprijeiti moja razmiljanja. Brda su neka vrst melema za ljudske teko razumljive
patnje. Meu njima ovjek se smije - oh, mnogo ee nego to plae.
Zna Merline, stara Gwenliana, moja majka, izrekla je posljednje udno proroanstvo
prije svoje smrti: Ove noi svijet zavrava, rekla je ona, zemlje vie nee biti da po njoj
hoda.
Mislim da je govorila istinu, Roberte. Kakva god bila njena druga proroanstva,
samrtnike rijei joj bijahu istinite. Te mune misli me katkad obuzimaju i zbog njih se bojim
umrijeti - uasno se bojim. Kada bih svojim ivotom dao tebi ivot ili svje ivot poljima,
drveu ili itavom biljnom svijetu, tada bi bio straan zloin da se sve to izbrie kao crte
narisan kredom na zidu. Ali ne mogu - ne jo.
Dosta tih turobnih misli i zlih slutnja. U njima nema smijeha. Roberte, ti si ivio
predugo meu ljudima. Tvoje se usne smiju, ali u tvom srcu nema veselja. Kao da namjeta
47

svoje usne poput prua iznad zamke da skrije svoje boli ispred Boga. Nekada si se smijao itavom svojom duom ali se nisi znao posluiti pravom satiriara da malim smijekom na
raun sebe kupi pravo da se mnogo vie smije drugima.
Znam, ivot me je zgazio, Merline, i izgleda da tome nije bilo pomoi. Pobjeda, srea,
ili kako god hoe da je nazove, izgleda da lei skrivena u malom broju sretnika, kao to su
djeji zubi skriveni pod desnima. Posljednjih godina taj Bog se poigrao sa mnom nemilostivo
i proraunato. Bilo je asova kad sam mislio da vara.
Merlin je govorio polako.
Jednom sam se igrao sa slatkim malim bogom kozjih nogu, i ta je igra bila uzrok da
sam doao ovdje. Tada i spoznah svu smijenost ivota. Roberte, davno sam uo da ti neto s
mozgom nije dobro? William se na prolazu zaustavio i rekao mi da si poludio. to si to radio
u vrtu?
Robert se gorko nasmije. - To je bila jedna od bojih smicalica - ree on. - Jednog dana
kad sam istio otpalo lie s grmova rua doe mi da napravim neto simbolino. To nije bilo
nimalo udno. esto ljudi stoje na vrhu brda rairenih ruku, esto klee, krste se i mole.
Otrgnem cvijet i bacim ga u zrak i latice su padale oko mene. Izgledalo mi da je taj in
sakupio i ispripovijedao jednim pokretom pripovijest itava mog ivota. Tada me krasota
bijelih latica na crnoj zemlji potpuno zaokupi, i zaboravih na svoj simbol. Ponem bacati u
zrak cvjetove jedan za drugim dok zemlja oko mene nije postala bijela od ruinih latica.
Odjednom pogledam oko sebe i spazih desetak ljudi kako mi se smiju. Izili su iz crkve. - Ha!
govorili su - Robert je poludio. Ha, ha, ha, razum ga ostavlja. Postao je ponovo dijete! Samo
neki ludi bog je mogao to dopustiti.
Merlin se tresao od priguenog smijeha.
Oh, Roberte, Roberte! zato baca krivicu na svijet koji se time brani protiv tebe?
Mislim da je za tebe Bog i svijet jedno. Kad bi bilo jo samo deset ljudi dolje u dolini koji
vole da gledaju latice cvijea kako padaju na zemlju, ti bi onda bio samo jedan od udaka.
Pokazivali bi te strancima kao smijenog ovjeka. Ali budui da si jedini, tad si ovjek kojeg
se zbog ludila mora zatvoriti ili objesiti. Osuditi nekoga za ludost, znai objesiti njegov duh.
Ako se za nekoga ape da je luda, tada nikada vie ni za koga nee vrijediti nita ono to on
govori, osim kao neto o emu se drugi smiju.
Zar ne shvaa, Roberte? Ljudi su tako esto bili prevareni u idejama i osnovama koje
nisu razumjeli da su doli do uvjerenja da su sve stvari koje prelaze njihova shvaanja
pokvarene i zle i kao takve treba ih bilo tko da igoe i uniti. Tako oni samo sebe tite od
teih udaraca koje bi im mogle nanijeti preuveliane sitnice.
Znam - potvrdi Robert. - To sve znam i ne bunim se protiv toga. Meni je najvie krivo
da je sve to imam i nosim sa sobom samo vrea razoaranja i gubitaka. Vlasnik sam samo
uspomena na stvari koje sam nekada imao. Moda je to i dobro - jer mi se ini da ih sada, kad
ih nemam, vie volim. Ali ne mogu razumjeti zato tu sreu mogu uivati samo nekoliko
odabranika. Ako vjetrovi govore istinu, moj sin napada i vrsto dri svaku pojedinu od svojih
elja.
Imao si sina, Roberte, sada se sjeam. ini mi se da sam mu prorokovao da e vladati
jednim dijelom svijeta, kad odraste.
On i vlada. Novosti o njemu dolaze s juga na krilima vjetra. Glasine imaju krila poput
imia. Govori se da vlada divljim plemenom gusara, da je osvojio tvrave i opljakao
gradove. Englezi ga slave kao junaka i rodoljuba, a i ja pokatkada. Bojim se, kad bih bio
panjolac, da bi on u mojim oima bio samo uspjean razbojnik. uo sam - iako to ne
vjerujem, ne elim da vjerujem - da mui zarobljenike.
Tako - gunao je Merlin - postao je slavan kao to je i elio. Ako je to istina onda nije
ovjek. Jo je uvijek mali djeak koji eli mjesec. Mislim da je uza sav svoj uspjeh nesretan.
Oni koji govore da su djeca sretna zaboravljaju na svoju mladost. Koliko e se dugo on moi
oduprijeti muevnosti.
Roberte, da li si vidio one velike crne mrave koji su roeni s krilima? Lete dan ili dva,
a zatim padnu na zemlju slomljenih krila, gmiu cijeli svoj ivot. Kada e tvoj sin slomiti
svoja krila? Zar nije udno, Roberte, kako je to puzanje meu ljudima slavljeno - kako djeca
48

kidaju svoja krila da se mogu podati tom velianstvenom puzanju?

to ini da djeca postaju ljudi? - upita Robert. - Zato im gnjiju u korijenu krila?
Zato, pa mnogi od njih nikada nemaju krila, a neki ih sami otrgnu, nekima stvaraju
iznenaenja a drugima tegobe. Moja su me inila smijenim. Ljubio sam malu djevojku iz
doline, mislim da je bila lijepa. Sebe sam isto smatrao lijepim. Spjevao sam joj pjesmu i nazvao je Zarunica Orfeja. Tada sam sebe zamiljao Orfejom. Ali ona je smatrala enidbu za
boanstvo, kao neku vrst zloina protiv prirode. Ona me je poela ukoravati. ,Svaki ovjek govorila je ona, duan je neto svojoj obitelji, drutvu ili samom sebi - zaboravih to - da
uspije u ivotu. Bila je nejasna to se tie same prirode uspjeha, ali je jasno rekla da pjesma
nije graa za uspjeh. Boanstva je mrzila, osobito poganska. Udala se za ovjeka koji je imao
zemlje i kue, a koji je bio saaljivo human.
U svojim sam mislima hvalisao ubojstvo i samoubojstvo i polja slave kako bih se
odhrvao toj maloj smijenoj patnji. U svojoj sam sramoti pomiljao da svoje pjesme zatvorim
da ih svijet nikada vie ne uje. Nitko nije ni znao kada sam otiao. Ali me mnogi ljudi poee
moliti da se vratim - to sam im u svojoj smijenosti i obeao. Krila mi padoe, postao sam
ovjek i nisam elio mjesec. Kada sam pokuao ponovo pjevati, moj glas je bio dubok, poput
pastirskog, a moje pjesme pune predvianja i snova.
Razmiljam kako sam odrastao - ree Robert. - Ne sjeam se, moda me je mladost
napustila slijepljena o talire - ili moda ivi u zemljama o kojima sam obino sanjao. A Henry
pliva u svojim sanjama, i pokatkad sam ljubomoran na njega.
Zna, Merline, ima jedna stvar koja mi je pokatkad udna. Moja majka Gwenliana
smatrala se vidovitom, a mi smo joj svi u obitelji povlaivali, jer ju je to veselilo. One noi
kad je Henry otiao ona mu je proricala. Gotovo su se sve njene rijei ispunile. Da li joj je to
dolo kao blijesak iz budunosti? To je udno i nevjerojatno.
Moda je ona proitala njegove elje i spoznala njihovu snagu, Roberte. Ja sam nauio
staru Gwenlianu mnoge stvari iz arobnjatva, bila je neobino vjeta u itanju budunosti i
karaktera.
Stari se Robert digne i protegne. - Ah, moram sada otii. Put je dug i past e no dok
stignem kui. Evo i Williama s lopatom koja je prirasla uz njega kao da je s njim i roena.
Komad puta ii u s njim i doznat u novosti iz Londona ... Ti voli rijei, Merline, kad ih
tako mnogo stvara, a ja volim bol jer ga neprestano rijeima izazivam.
I Merline, mislim da si prepreden jak i obmanjiva, i svaki put kad odlazim od tebe,
odlazim s uvjerenjem da sam uo silne stvari, ali razmiljajui o njima ne mogu se nikada ni
jedne sjetiti. Ti vjeto opinjuje svojim slatkim glasom i harfama.
Sputajui se stazom zau iza sebe tiho brujanje harfa poput nekog arobnjakog
pozdrava.

POGLAVLJE ETVRTO
Godine 1670. kada je Henry Morgan odluio da je osvoji, Panama bijae velik, divan,
moan grad i s pravom nazvan Zlatni pehar. Nijedno mjesto u itavom Novom svijetu nije se
moglo mjeriti s njim u ljepoti i bogatstvu.
Prije neto vie od jednog stoljea, Balboa je stigao do obale novog oceana. On navue
sjajni oklop i zagazi u Pacifik dok mu tiho more nije doprlo do bedara. Tada u jednom
sveanom govoru on vrsto progovori moru, svojatajui sve obale koje ono oplakuje za
panjolsku krunu. Traio je od mora da bude mirno i privreno jer ima ast da bude privatno
jezero Kastilje i Aragona. Iza Balboe, na obali, lealo je malo od prua napravljeno indijansko
selo po imenu Panama. U uroenikom jeziku to je oznaavalo mjesto bogato ribom. Kada su
panjolski vojnici zapalili uroenike kolibe i na njihovu mjestu poeli graditi novi grad,
zadrae staro ime Panama. Iz ovoga malog mjesta mrea se panjolskih osvajanja pone iriti
na sve etiri strane.
Pedrarias proiri svoje mree na sjever i obuhvati gradove prastare Maya rase. On naredi
da se od plijena poalje u Panamu udno izraene zmije, strane idole i izrezbarene kukce, sve
49

od zlata. Kada vie nije bilo ukrasa za pljaku, kada su hramovi postali hladne kamene
grobnice, tada Pedrarias baci svoju mreu na narod i bievima ih protjera u rudnike.
Pizarro s konjima i vojnicima u oklopima otplovi prema jugu u mono carstvo Inka. On
pobije vladare i poglavice pljakajui gradove i hramove. Iz Perua u Panamu pone pristizati
drago kamenje, zlatne ploe sa zidova hramova, zlatni simboli sunca i ceremonijalni zlatni
titovi. I Pizarro potjera bievima potlaeni narod Inka u rudnike.
Stotine kapetana povedoe male ete vojnika na jug i jugoistok gdje su divlji Indijanci
Dariene ivjeli na drveu i u peinama. Tu su panjolci nali nosne kolute, none grivne,
razne ukrase i orlova pera napunjena zlatom. Sve je strpano u vree i na mazgama odneseno u
Panamu. Kad su i u svim grobnicama opljakani zlatni nakiti tada su i divlji Indijanci pod
autoritetom bieva iskopali zemlju.
panjolski brodovi otkriju na zapadu skupine malih otoka iji su plitki zalivi bili puni
bisera. Kroz kratko vrijeme stanovnici otoka morali su skakati u more puno morskih pasa.
Vree bisera naoe svoj put za Panamu.
Divni umjetniki radovi dooe konano u Panamu gdje su ih ljevaonice kao zaareni
sladokusci pretvorile u debele zlatne ipke. Skladita su bila prepuna tih zlatnih sipki ekajui
na brodove da ih prenesu u panjolsku. Pokatkad su srebrne ploe leale nagomilane po
ulicama, jer u skladitima nije bilo mjesta, a zbog svoje teine bile su sigurne od krae.
Za to vrijeme grad je rastao i postao divan. Bogatstvo porobljenih naroda baeno je na
gradnju tisua krasnih kua sa crvenim krovovima i malim vrtovima u kojima je raslo krasno,
rijetko egzotino cvijee. Slikarska umjetnost i udobnosti stare Evrope na zov zlata odletjee
na zapad da uljepaju panamske kue.
Prvi panjolski osvajai bili su okrutni, gramzivi razbojnici, ali takoer i dobri ratnici koji
se nisu straili nikakvih krvavih djela. Male ete njih, vie duhovnom hrabrou nego snagom
osvojie Novi svijet. Ali kada su narodi Nicarague, Perua, Meksika i Dariena postali masa
ucviljenih robova, i kada vie nije bilo opasnosti, drukiji soj ljudi je doao da ivi u Panami.
To su bili trgovci, veoma odluni kada se radilo o oduzimanju farmi i zemlje zakonskim
vlasnicima, ili kada je trebalo poveati cijenu ivenih namirnica udaljenim kolonistima, ali
puni straha i kukaviluka kada je elik udarao o elik.
Trgovaka klasa uskoro je zagospodarila itavom Panamom. Od vojnika neki su pomrli;
drugi siti raskalaenog i udobnog ivota otili u nove opasne pohode prepustivi borbu za
ivotne namirnice i razuzdanosti trgovcima koji su dijelili brano i vino a za uzvrat grnuli
zlato i drago kamenje. Golemim zaradama trgovci su gradili kue od cedrovine pokrivene
crvenim crepovima, oblaili svoje ene u stranu svilu i paradirali ulicama praeni kupljenim
robovima.
Genoveki trgovci robovima stigoe u grad i sagradie prostrana skladita za svoju robu.
U njima su se nizali redovi kaveza u kojima su uali crnci dok nisu odvueni na svjetlo dana
da ih se opipava i za njih pogaa.
Divan je grad bio Panama. Dvije tisue velikih kua od cedrovine pruale su se s obje
strane glavne ulice; podalje od sredita bilo je pet tisua manjih kua za inovnike, kraljeve
slubenike i vojnike, a u predgraima bezbroj slamnatih koliba u kojima su ivjeli robovi. U
sredini grada dizalo se est crkava, dva samostana i visoka katedrala, puna zlatnog posua i
sveenikog ruha punog dragulja. Ve su dva sveca ivjela i umrla u Panami - moda ne ba
glavna sveca, ali ipak dovoljno vana da im kosti budu dragocjene.
Jedan itavi dio grada sastojao se od kraljevih vojarna, konjunica i skladita. Tu je
desetina svih proizvoda zemlje bila uskladitena ekajui idui konvoj brodova, kada e se
mazgama prenijeti na brod preko prevlake. Panama je izdravala panjolsku kraljevinu - plaajui za kraljeve nove palae i ratove. Radi svojih velikih prihoda, kralj dodijeli Panami
asno ime: Najplemenitiji i najvjerniji grad Panama. Stavljen je u red Cordove i Seville samo
to njegovi gradski oci nisu nosili oko vrata zlatne slubene lance. Kralj podari gradu i sjajan
grb: tit na zlatnom polju s raljastom rukom kormila s lijeve i s dvije karavele sa snopom
strelica s desne strane. Iznad toga je sjevernjaa, zvijezda otkria, dok tit okruuju lavovi i
kule dviju panjolskih kraljevina. Uistinu Panama je bila jedan od najveih gradova svijeta.
U sreditu grada pruao se prostrani poploani trg s podijumom u sredini na kojem je
50

svake veeri svirala glazba. Dok je glazba svirala, ljudi su naokolo etali pokazujui svoj
poloaj prema tome s kim su razgovarali; trgovaka aristokracija bila je u svom ponosu vrlo
osjetljiva. Po danu se ovjek moe kao idov pogaati oko cijene brana, ali na veer, na trgu,
on se ukoeno klanjao poznanicima i neprimjetno ulagivao bogatijima.
Oni su u svojoj sigurnosti postali mekani. Grad se smatrao neosvojivim. S jedne ga je
strane branilo more, a stranog broda uope nije bilo na junom Pacifiku; s kopnene strane bili
su jaki bedemi i iroke barutine koje su se mogle poplaviti u sluaju opasnosti i uiniti grad
neosvojivim otokom. Uz to napada mora prokriti sebi put kroz dunglu prevlake i mora
proi kroz uske klance to su se mogli braniti malim brojem vojnika. Nitko nije ni pomiljao
da e ikada ijedan pametan ovjek i sanjati o osvajanju Paname. I kada su bukaniri zauzeli
Campeche, Puerto, Bello i Maracaibo, trgovci Zlatnog pehara su slijegali ramenima i nastavili
svojim uobiajenim ivotom.
Guverner Paname bijae Don Juan Perez de Guzman - plemi koji je itav svoj ivot
nastojao da bude uzor dentlmena i nita vie. On je vjebao svoju malu armiju, mijenjao
njihove uniforme i pazio na enidbe u svojoj rodbini. itav svoj ivot bio je vojnik - ne
moda dobar vojskovoa, ali ipak hrabar asnik. Njegove naredbe koje je pisao svojim
podreenima bijahu velianstvene. Narod je volio svog guvernera. On se krasno odijevao, bio
je jako ponosan, a uz to milostiv i ljubezan. Svaki dan su mu klicali kada je jahao ulicama na
elu konjanikog voda. Da je bilo kakve bojazni od napada, sigurno bi hrabra pojava Don
Juana umirila narod. On je posjedovao najbolje robove i najbogatija skladita u gradu.
Tako su oni veselo i sretno ivjeli u Panami. Kada je bila vruina odlazili su na odmor u
ljetnikovce, a za vrijeme kine sezone vraali su se plesovima i primanjima. Eto tako je ivio
Zlatni pehar, kada je Henry Morgan odluio da ga uniti.
Jednog dana stigne vijest u Panamu da se strani Morgan priprema na pohod. U poetku
su se svi ne vjerujui alili, ali to je vie glasnika stizalo grad se sve vie uzbuivao. Narod je
nahrupio u crkve, ispovijedao se, ljubio svete moi, i ponovo trao kui. Stotine popova ilo
je u procesijama ulicama nosei sveto otajstvo. A, trone zidine nisu popravljene, i zarali
topovi nisu izmijenjeni. Don Juan je sluao misu za misom, umirivao uzbueni narod i
predloio procesiju svih sveenika u gradu.
Strane su prie poele kolati gradom - kako bukaniri nisu uope ljudi ve ivotinje s
krokodilskim glavama i lavljim pandama. ak i ozbiljni ljudi su o tome po ulicama
raspravljali.
Dobar dan, Don Pedro.
Bog s tobom, Don Guierrmo.
to mislite o razbojnicima?
Ah, strano. Don Guierrmo, strano. Govori se da su demoni.
to misli da li je to mogue? uo sam da Morgan ima tri ruke a u svakoj ma.
Tko to zna, prijatelju? avo moe ak i vie uiniti. Tko moe zamisliti granicu
avolske snage? Svetogre je ak o tome i razgovarati.
A pola sata kasnije.
uo sam od Don Guierrma. Ipak ne bi on kazao neto nepouzdano - ovjek njegova
poloaja.
Ponavljam samo to je rekao - da Morganu smrtonosni meci lete iz vrkova prstiju - da
mu iz usta suklja sumporni plamen. Don Guierrmo je u to siguran.
To moram odmah priati svojoj eni, Don Pedro.
Tako su prie rasle, dok narod nije gotovo poludio od straha. Poee se sjeati zvjerstava
poinjenih nad ostalim gradovima, i trgovci koji su prije slijegali ramenima, poblijedjee od
straha. Nisu htjeli vjerovati, ali opet morali su vjerovati, jer su gusari ve bili na putu za
Chagres i cilj im je bio, kako su sami govorili, da osvoje i opljakaju Zlatni pehar. Na kraju,
pod pritiskom prestraenih graana Don Juan poalje pet stotina vojnika da doekaju iz
zasjede gusare na putu preko prevlake.
Jedan mladi oficir zamoli za audijenciju.
Dakle, mladiu - pone guverner - to elite?
51

 Kad bismo imali bikova, sir - kad bismo samo imali mnogo divljih bikova - oficir
predloi uzbueno.
Sakupi ih! Neka po itavoj okolici trae bikove! Sakupite tisuu bikova! Ali to emo
s njima?
Natjerat emo ih na neprijatelja, sir.
Divan plan! Vi ste genij! Ah, dragi prijatelju - tisuu bikova? Tisuu? Ja sam se alio?
Neka se skupi deset tisua bikova.
Guverner izvri pregled dvije tisue svojih vojnika - i zatim se vrati u katedralu da se
pomoli. Don Juan se nije bojao borbe, ali kao oprezan general on je pojaavao svoju drugu
obrambenu liniju. A osim toga, ono to stoji onoliko koliko je on platio za mise mora imati
neki uinak.
aptanja i prepriavanja uhvatie goleme razmjere. Drui graani poee skrivati svoje
dragocjenosti i novac. Sveenici radi sigurnosti pobacae kalee i svijenjake u bunare, a
dragocjene relikvije sazidae u podrumima.
Balboa bi bio uvrstio bedeme i poplavio prilaze. Pizarrova armija ve bi bila na pola
puta preko prevlake da napadne bukanire. Ali viteka vremena su prola. Trgovci Paname
mislili su najprije na svoja imanja, zatim ivote, a konano na svoje due. Oni nisu ni mislili
da pripau maeve i da se popnu na bedeme. To je posao kraljevskih vojnika koji su dobro
plaeni da brane stanovnitvo. Guverner se mora starati za obranu.
Don Juan je izvrio smotru svojih trupa, i to je po njegovu miljenju bilo sve to svaki
general mora uiniti. Uniforme su bile bezprijekome i njegovi vojnici bi se bili istakli na bilo
kojoj paradi Evrope.

I
Dok su bukaniri rasipali svoje utede od pljake iz Maracaiba, Henry Morgan se bacio na
duboko planiranje svoga novog pothvata. Trebat e boraca vie nego ikada prije, i on poalje
glasnike na sve etiri strane Karipskog mora. Njegov poziv na veliku pljaku dopre ak do
Plymoutha i Novog Amsterdama i ak do umovitih otoka gdje ljudi ive kao majmuni.
Postat emo svi bogati, ako uspijemo - glasio je poziv. - To e biti najvei pothvat koji
je ikada poduzelo Bratstvo. Unijet emo stravu u sred srca panije. Naa e se flota sastati na
junoj strani Tortuge mjeseca listopada.
Uskoro se brodovi i ljudi poee okupljati na mjestu sastanka. Golemi novi brodovi s
bijelim jedrima i izrezbarenim krmama, brodovi naikani mjedenim topovima, stare podrtine
s koritima tako punim trave da su se kretali po moru kao debla drvea. Dolazili su mali jedrenjaci, dugi kanoi i amci na vesla, a dapae i splavi s jedrima od palme.
A ljudi - sve buno Bratstvo Tortuge, stari gusari Goavesa; Francuzi, Holanani, Englezi,
Portugalci - prognani olo svijeta. Stizali su i krcati canoi robova koji su pobjegli
panjolcima, primamljeni eom za krvlju svojih starih gospodara. Male grupe boraca
pojavie se na obalama otoka traei da ih prevezu na junu obalu Tortuge.
Meu najbolje brodove spadale su visoke fregate i galeoni oteti u prolim bitkama. Kada
je dolo vrijeme za polazak, kapetan Morgan je imao pod sobom trideset i sedam brodova s
dvije tisue ljudi i uz to mornare i djeake. Za flotom su ila tri broda iz Nove Engleske to
nisu dola da se bore ve da trguju - barut za pljaku, viski za zlato. Barut i viski dva najjaa
oruja napada. Osim toga ti ljudi iz Plymoutha su kupovali stare, nesposobne brodove radi
eljeza i ueta.
Morgan je poslao lovce u umu da pobiju stoku, a brodove na obale June Amerike da
pljakaju ito. Kada su se jedni i drugi vratili, bilo je dovoljno hrane za putovanje.
Od itave te mnogojezine bande ljudi, koju je okupio poziv na osvajanje, nitko osim
Morgana i Coeur de Grisa nije znao za cilj pothvata. Nitko nije ni sanjao kamo e odjedriti i
protiv koga e se boriti. Armija hrabrih lupea se okupila oko Morganova imena, pohlepna i
puna nade za obeanom bezgraninom pljakom.
Henry Morgan se nikome nije usudio rei svoj naum. Iako je on vodio, bukaniri bi bili
ustuknuli pred tim neosvojivim ciljem. Kad bi im bili dali vremena da misle o Panami, oni bi
52

se od straha razbjeali svojim kuama, jer su prie o snazi i obrani Zlatnog pehara ve pola
stoljea kruile otocima. Panama je za njih bio grad izuzetan, fantastian, nadzemaljski,
naoruan munjama. Bilo je ljudi koji su vjerovali da su ulice poploane zlatom, a prozori
nekih crkava izrezbareni od jednog jedinog komada smaragda. Te legende bi ih potjerale
naprijed, samo kad ne bi imali vremena da misle i na opasnosti.
Kada su brodovi bili popravljeni i oieni, jedra zakrpana, topovi isprobani, skladita
napunjena hranom, tada Henry Morgan pozove svoje kapetane na sastanak radi potpisivanja
ugovora o podjeli plijena i odreivanja zapovjednika pojedine flote.
Trideset kapetana koji su bili doveli svoje brodove sastadoe se u admiralovoj hrastovoj
kabini. Fregata kapetana Morgana bijae divni, panjolski ratni brod. Prije nego je pao u ruke
gusara njime je upravljao neki knez. Kabina je nalikovala velikoj prinevskoj sobi, obloena
ploama od tamne hrastovine, sa zidovima to su se prema vrhu lagano irili. Preko stropa
bile su teke grede izrezbarene lozovim liem. Na pramanom zidu je bio panjolski grb, ali
sada se je jedva i vidio jer ga je netko bio izgrebao i sastrugao noem.
Kapetan Morgan sjedio je na elu stola kojemu svaka noga bijae udno izrezbaren lav, a
oko Morgana, sjedei na klupama, trideset voa njegove flote i vojske. Oni su nestrpljivo
ekali njegove upute.
Tu je bio strani, poboni kapetan Sawkins ije su oi gorjele arom puritanizma. On je
biblijom opravdavao sva svoja razbojstva i upuivao molitvu zahvalnicu s topovskog lafeta
nakon svakog uspjenog razbojstva i pljake.
Tu se nalazio crni Grippo, sada starac, zguren pod pritiskom svojih sitnih podlosti. On je
sada Boga smatrao nekim strpljivim policajcem koga je lako nadmudriti. U posljednje vrijeme
je razmiljao kako da se rijei svojih grijeha iskrenom ispovijedi i priznanjem svoje crkve, a
to je odluio da uini kada jo jednom pljakom dobije srebrni svijenjak koji e odnijeti
svom ispovjedniku, kao poklon za mir.
Tu su bili Holbert i Tegna, Sullivan i Meyther. U tamnom kutu stajala su dvojica koje je
itavo Bratstvo smatralo nerazdruivima. Zvali su ih jednostavno, prvi Burgunanin, i drugi
Burgunanin. Prvi je bio malen, debeljkast, s licem poput crvenog, napuknutog sunca. Uvijek
je bio nervozan i razdraen. I najmanja neija panja natjerala bi ga da se zarumeni. Kad bi ga
netko neto upitao, njegovo je lice postajalo jo crveni je, i ostavi j ao je dojam stjenice koja
oajno trai dasku pod kojom e se sakriti. Drugi Burgunanin bio mu je branilac i vodi. Bio
je vii i jai, iako mu je lijeva ruka bila u laktu odsjeena. Ova su dvojica bila nerazdruiva.
Rijetko su govorili, ali zdrava ruka drugog Burgunanina bila je uvijek oko ramena
debeljkastog druga, s njenom zatitnikom kretnjom.
Morgan pone itati otro i hladno. Vladala je mrtva tiina. Onaj koji je za pothvat
dovezao brod dobit e toliko i toliko; toliko se ima staviti na stranu za rodbinu poginulog;
tesar s alatom dobit e toliko. Tada su slijedile nagrade za prvog ovjeka koji ugleda
neprijatelja, prvog koji ubije panjolca, prvoga koji prodre u grad. Ugovor je bio zavren.
Sada potpiite - zatrai kapetan Morgan, i ljudi su se tiskali oko stola potpisujui se ili
stavljajui znak.
Kada su panovo sjeli, Sawkins progovori:
Nagrade su etiri puta vee od uobiajenih. Zato? - Sawkinsov puritanizam je mrzio
rasipnost.
Ljudima e biti potrebna hrabrost - ree mirno Henry Morgan. - Trebaju podstreka jer mi idemo na Panamu.
Panamu! - Svi su gotovo bez daha odgovorili.
Da, Panama. Potpisali ste ugovor - a ja u objesiti dezertere. Pazite na moral svojih
ljudi. Vi neto znate o bogatstvu Paname - dovoljno da im doe slina na usta - a meni su dosta
dobro poznate opasnosti i siguran sam da su one premostive.
Ali - Panama - pone Sawkins.
Dezertere u objesiti - zaprijeti Morgan i napusti kabinu. Coeur de Gris je ostao da
slua. On e ga izvijestiti o raspoloenju voa. Nastala je duga tiina. Svaki se prisutni sjeao
onoga to je bio uo o Panami.
Opasno je - ustvrdi na kraju Sawkins - opasno, ali tu je neprocjenjivo bogatstvo. A
53

kapetan se zakleo da zna plan grada i sve opasnosti borbe.

Te rijei ohrabrie klonule duhove. Ako kapetan Morgan zna, onda oni ne treba da se
boje. Morgan je nepogreiv. Soba se ispuni nemirnim, brzim razgovorom.
- Zlato? Tamo gaze po njemu. uo sam da katedrala ...
Ali dungla je neprohodna.
U Panami ama odlina vina. Ja sam ga jednom kuao.
I odjednom kao da svi pomislie na Crvenu sveticu.
K tome, ona ena je tamo - La Santa Roja!
Da, ona je tamo. ta misli, tko e je dobiti?
Kapetan zapravo nije enskar. Sigurno e je dobiti Coeur de Gris. On je meu nama
najljepi.
- Coeur de Grisu je sueno da umre od maa neije ljubomore. Mogao bi to biti i moj
ma.
ta bi ti radio s takvom enom?
- Da, istini za volju, uvijek sam mislio da su krupni panjolski zlatnici najsavrenije
sredstvo za silovanje. Oni tako blistaju.
Gotovo sve ene bi otkupile svoje dijamante svojom krepou. Dakle, kad ima prvo,
lako ti je onda dobiti ono drugo.
ta stari Jednoruki - Drugi Burgunanin misli o tome? Bi li ti uzeo Crvenu sveticu za
tvoga debelog prijatelja?
Drugi Burgunanin se nakloni.
Nee biti potrebno - ree on. - Moj prijatelj je i sam sposoban. Da vam ispriam jednu
priu - on se okrene prijatelju. - Da li mi doputa, Emile?
inilo se kao da bi Burgunanin htio pobjei kroza zid od stida, ali mu ipak poe za
rukom da kimne glavom.
U Burgundiji su ivjela etiri prijatelja - pone drugi Burgunanin. - Trojica su muzla
gorko mlijeko iz vimena umjetnosti, a etvrti je imao posjed. U blizini je ivjela, lijepa, dobro
odgojena djevojka, prava Kirka, najljepa u zemlji. Sva se etiri prijatelja zaljubie u to slatko
stvorenje.
Svaki joj od njih pokloni dar koji je najvie volio. Prvi sloi svoju duu u sonet i poloi
joj ga pred noge. Drugi ispuni violinu njenim imenom, a ja - trei - naslikam ruiastu sliku
njenih obraza. Tako smo se mi umjetnici natjecali za njenu ljubav, puni prijateljstva jedan
naprama drugome. Ali etvrti, posljednji, bijae pravi umjetnik. Bio je tih, miran,
velianstven. Kakav umjetnik! On je osvoji jednom krasnom gestom. Otvori aku - ovako - i
tu, na njegovu dlanu, leao je ruiasti biser. Oni se vjenae.
Ali odmah nakon vjenanja Delphine pokaza veu krepost nego to se itko nadao. Ne
samo da je bila uzor ena ve i diskretna i vesela ljubavnica - ne jednome, ve svoj trojici
muevljevih prijatelja. Emil, mu njezin, nije za to mario. On je volio svoje prijatelje. Ta
zato ne? Bili su mu pravi prijatelji, iako siromani.
Ah, ima li snage tako slijepe, tako idiotske kao to je javno miljenje. Ovog puta ono
urodi plodom, dva mrtvaca i jedno progonstvo. Ta hidra - javno miljenje - zamislite to je
uinila! Ona natjera Emila da izazove na dvoboj svoje prijatelje. Dapae i tada je sve moglo
zavriti poljupcima, zagrljajem - moja ast je sad oprana, prijatelju - da nije bilo Emilova
gadnog obiaja da vrhom svoga maa probija sagnjilo meso. Dvojica izgubie ivot, a ja ruku.
- Tada se poput divljeg, jakog bika, ponovo pojavi to javno miljenje. Ono natjera
pobjednika da napusti Francusku. Evo Emila, pored mene - ljubavnik, maevalac, umjetnik,
plemi. Javno miljenje - ali ja sam se udaljio od prie u svojoj mrnji prema toj mranoj sili.
Htio sam rei da Emil ne trai nikakva obzira niti milosti. Znamo da izgleda kao da se roj
gladnih mravi gosti na njegovom duhu, ali neka ta velika ljepota stane pred njega, neka se
Crvena svetica ogleda u tim oima, pa ete vidjeti i sjetiti se ovoga to sam vam priao. On je
tih, on je spretan, on je umjetnik. Dok drugi ljudi viu Muevnost! Snaga! Silovanje! - Emil
nosi u depu ruiasti biser koji mu slui kao afrodizijak.2
2

Sredstvo za podraaj spolnog nagona od gr. rijei afrodisis

54

II
Flotila plitkih amaca plovila je rijekom Charges, krcata ljudi Slobodnog bratstva. Tu je
bilo Francuza sa arenim kapama i irokim hlaama, Francuza koji su odavno otili iz St.
Maloa i Calaisa; koji sada vie nemaju domovine. Neki su amci bih prepuni Cockneyja, 3 veinom prljavih ljudi crnih zubiju, s izgledom lupea. Bilo je mirnih utljivih Zeerovera iz
Holandije koji su mirno sjedili u amcima i tupo zurili u rijeku. Teke su splavi otiskivali
motkama uz rijeku Karibljani i Cimaroni. To su bili veseli i jaki ljudi koji su mislei na borbu
i krv to e tei, naprezali svoja gola, znojna tijela otiskivajui splavi. Jedan dio te gusarske
armije sainjavali su Crnci pobjegli iz panjolskog ropstva. Oni su nosili crvene redenike koji
su im se kriali kao rane na golim prsima. Njihov voa, golem crnac s licem kao u divljeg
crnog losa, nije na sebi imao nita osim irokog utog pojasa i vitekog eira ije je pero
padalo i savijalo se ispod njegove bujne brade.
Splavi su u dugoj koloni odmicale uz rijeku. Englezi su pjevali monotone pjesme njiui
se tjelesima da odre ritam; Francuzi su tiho pjevuckali o malim ljubavima koje su nekad
imali, a Cimaroni i Crnci su avrljali u svojim beskrajnim monolozima koji nisu ni na koga
bili upravljeni.
Pred njima se vijugala Charges u velikim kao potkova zavojima. uta je voda poput
prestraene gubave ene bojaljivo oplakivala trupla amaca. Na toj Chargesi mogao si
otiskivati amac itav dan, a kada si pred no podigao logor na istini uz obalu, nisi bio ni
pola milje, u ravnoj liniji, udaljen od mjesta s kojeg si krenuo. Bijae to spora, jednolina
rijeka puna pliina gdje se bijeli pijesak svjetlucao na suncu. Charges bjee diletant u
neprolaznosti i shvaala je dunost rijeka - pa se probijajui prema oceanu to manje
uzrujavala i naprezala. Charges je sanjarila o krajevima kojima je prolazila kao da se toboe
odupire da ne izgubi svoju osebujnu tromost u dosadnom oceanu.
Nakon nekog vremena amci stigoe do mjesta gdje se dungla sputala do ruba rijeke i
preko nje stvarala obru poput smrznutog zelenog vala. Vidjeli su tigrove koji su tumarali
okolo po drveu i s turobnom znatieljom buljili u amce. Od vremena do vremena bi po koja
velika zmija neujno spuzla iz svog toplog legla gdje je drijemala na suncu i odgmizala u
vodu uzdiui glavu da promatra tu nepoznatu sveanu povorku. itavi opori razdraenih
majmuna jurnue ogoreni naokolo po lijanama i podigoe graju urliui i bacajui lie i
granice u amce. Tisuu i etiri stotine neobinih bia provalilo je u svetu majku dunglu; na
kraju krajeva i najugaviji majmun na zemlji ima pravo da negoduje.
Dnevna ega je dola kao dah groznice, teka i sumorna. Pjesme s amaca utihnue i
konano zamrijee kao da je neki uareni val odjednom zaguio ljude. Bukaniri su beivotno
sjedili na klupama, dok su se Indijanci napreui se i jednakomjerno saginjui otiskivali motkama amce. Miii su poigravali na njihovim snanim rukama ovijajui se i svijajui poput
uznemirenih zmija. Njihovi su otupjeli mozgovi sanjarili o ubijanju; krasni, krvavi srni. Naprijed - govorili su omi. Naprijed! Bitka je dva koraka blie. Naprijed! U Panamu! Krvave
savane su dva koraka blie. - Dugi red amaca pomicao se vijugajui po rijeci kao golema
rasjeena zmija.
Dug, uareni dan odmicao je prema veeri, i ni ive due nisu ugledali du obala rijeke.
To je bilo vano, jer u amcima nije bilo hrane. Nije bilo mjesta za hranu. Svaki je centimetar
prostora bio potreban za ljude i oruje. I tako je voda preplavila splavi na kojima su bili
topovi. Znajui dobro da se uz obale rijeke nalaze mnoge plantae gdje e gladna vojska moi
nai ivea zbog toga gusari sa sobom nisu ni ponijeli hrane. itav dan su ekali kada e
ugledati kakvu plantau, ali nita nisu vidjei osim zelene dungle.
Naveer, prvi amac naie na pristanite od balvana. Gust oblak dima dizao se iznad niza
visokih stabala. S uzvicima veselja bukaniri zagazie u rijeku i potrae na obalu. Psovke i
oaj; zgrade plantae leale su izgorjele i opustoene. Dim je jo sukljao iz crnih ostataka
hambara i tala. Duboki tragovi stoke vodili su u vlanu dunglu ali su bili dva dana stari.
Gladni se ljudi vratie u amce. Pa dobro, danas moraju gladovati. Glad je dio rata, neto
3

Roeni Londonac, pripadnik niih slojeva.

55

to se mora oekivati i pretrpjeti. Sigurno e sutra naii na naselja, tamo e biti hladnog,
slatkog vina, bit e tamo i debelih krava koje glupo kimaju glavom ekajui da ih zakolju.
Bukanir - pravi bukanir - prodao bi svoj ivot za pehar trpkog vina ili da se malo pozabavi s
kojom mulatkinjom. To su radosti ivota, i lijepa bi to stvar bila kad bi ovjek bio proburazen
maem prije no to zavri piti vino ili se pozabavi mulatkinjom; ali glad. - Nita zato, sigurno
e sutra biti hrane.
Ali sunce se ponovo diglo, bijeli uareni ir na nebu, i rijeka je dalje divlje vijugala, a uz
njene obale leali su puei se crni zidovi plantaa bez zrna hrane. Glas o dolasku bukanira
potjerao je sve ispred sebe poput uasnog glasnika kuge. Ni ljudi ni ivotinje nisu ostali da
pozdrave bukanire.
Treeg dana nau mnogo tvrdih zelenih goveih koa koje su tukli kamenom da ih
smekaju za jelo. Neki su ljudi ve napola bili pojeli svoje konate pojase. Jednom su u
nekom jo goruem hambaru pronali neto zapaljenog kukuruza i nekoliko je gusara
naderavi ga se umrlo u mukama.
Ljudi su lovili u dungli i traili po drveu bilo koju ivotinju koju bi mogli pojesti.
Dapae je maaka i majmuna nestalo kao da su i oni bili u savezu sa panjolcima. Dungla je
sada postala tiha, bez ivota, osim leteih kukaca. Pokatkad je uhvaena koja zmija, i vlasnik
je mrko uvao uz vatru dok se pekla. Nekoji uhvatie nekoliko mieva te ih od straha da ih ne
ukradu odmah pojadoe.
Nakon etiri dana putovanja rijeka je postajala sve plia za amce. Topove su iskrcali na
obalu i posrui vukli ih uskom stazom. Bukaniri su se vukli naprijed u ratrkanoj koloni bez
ikakva reda, dok su ispred njih gomile Indijanaca velikim noevima krile put kroz dunglu,
crpui snagu iz svojih krvavih snova. Vidjeli su nekoliko malih skupina pobjeglih panjolaca
i tu i tamo male skupine panjolskih Indijanaca koji su bjeali kao prestraene prepelice i ne
pokuavajui da im se suprotstave. Uz stazu naioe na utvrenu zasjedu od zemljanog zida s
tragovima mnogih vatri. I to je bilo naputeno. Strava je zahvatila vojnike koje su poslali da
im se suprotstave, i oni pobjegoe.
Ljudi su se vukli sve blie i blie Panami. Njihova oduevljenja za pohod je nestalo, oni
proklinjahu svog vou koji nije mogao da im pribavi hrane. Vukli su se naprijed samom
snagom primjera kapetana Morgana.
Od poetka on ih je vodio i prednjaio, ali sada, na elu premorenih trupa, i on sam je
poeo sumnjati u sebe i svoju veliku elju da ih vodi dalje u Panamu. On je pokuavao da se
sjeti one sile, one nevidljive ljepote to ga je nagnala na taj pohod. Kako je glad u njemu rasla
tako je La Santa Roja u njegovoj mati blijedjela. Nije se mogao jasno sjetiti svoje udnje, ali
ipak, premda ga je potpuno napustila, on mora dalje. Jedan neuspjeh, jedan as neodlunosti,
moe raspriti njegove uspjehe kao golubove.
Od samog poetka Coeur de Gris je neprestano bio pored njega, taj borbeni Coeur de
Gris, koji se sad pomalo teturajui vukao naprijed. Morgan je gledao sa aljenjem i ponosom
svoga porunika. Gledao je oi poput plitkih kristala, a u njima divlju vatru koja bi se svaki
as mogla mahnito rasplamsati. Uz mladia Morgan se osjeao manje osamljen. Coeur de
Gris je postao kao dio njega.
Sunev ar se obarao s neba kao vatrena kia, udarao u zemlju, i zatim se polagano opet
dizao izgarajui u vlagu i odvratan vonj trula lia i korijenja. Jednom Coeur de Gris padne na
koljena od ege, ali se odmah digne i nastavi teturajui dalje. Morgan to primijeti i baci
neodluan pogled naprijed.
Moda bi bilo dobro da se ovdje odmorimo - predloi on.
Ne, moramo naprijed - samo naprijed - odgovori Coeur de Gris. - Ako se ovdje
zaustavimo, ljudi e biti mnogo slabiji kad krenemo dalje.
Henry Morgan je umovao: to te tako goni naprijed u ovom pothvatu. Ja sam poeo
sumnjati u sebe, a ti neodoljivo ide naprijed. to misli nai u Panami, Coeur de Gris?
Nita - odvrati mladi. - Zar me elite uhvatiti u nevjernosti? Znam da je plijen va i
pravo na nj vam ne osporavam. Ali ja se osjeam kao veliki okrugli kamen gurnut niz brijeg
prema Panami. Vi ste me, sir, na to potakli.
udno je koliko udim za Panamom - ree Morgan. - Porunikovo se zaareno lice
56

okrene bijesno prema njemu.

Vi ne udite za Panamom, vi udite za enom. - Njegov glas i rijei bijahu puni
gorine. On pritisnu dlanove na sljepooice.
Istina je - promrmlja kapetan. - Istina je da elim enu, ali to je jo udnije.
udno? - Ljutito prekoravanje izbije iz Coeur de Grisa. - udno? Zar je udno uditi
za lijepom enom? Zar biste vi sve mukarce na zemlji nazvali udnima? Ili ste vi moda
nadahnuti boanskom udnjom? Zar imate tijelo Titana? udno! Spolno osjeanje i snatrenje
je potpuno priroeno svim normalnim ljudima, moj kapetane.
Henry Morgan je bio zbunjen a i pomalo prestraen. Uini mu se da pred sobom vidi neku
odvratnu i udnu utvaru. Zar je mogue da ovi ljudi osjeaju kao on?
Ali mislim da ima neto vie od udnje - dodade on. - Ti ne moe razumjeti moju
enju. To ti je kao da se borim za neki neslubeni mir. Ta je ena utoite za sva moja
stremljenja. O njoj ne mislim kao o eni s rukama i grudima, ve kao o vjenom miru nakon
ivotnog uragana, kao o divnom miomirisu nakon pljesnive prljavtine. Da, to mi je udno.
Kada pomislim na minule godine, zaprepaten sam svojim pothvatima. Strano sam se trudio
zbog besmislenih malih zlatnih stvarica. Nisam poznavao tajnu koja je svijet uinila
divovskim kameleonom. Moji mali ratovi i prezanja ine mi se kao igra neke meni nepoznate
osobe, osobe koja ne zna ta da uradi da svijet promijeni izgled. U prolosti sam tugovao kada
je svako zadovoljstvo nestajalo i umiralo u mojim rukama. Zar je udno da su ta zadovoljstva
umirala? Nisam znao tajnu. Ne, ti ne moe razumjeti moju udnju.
Coeur de Gtis je dlanovima pritiskao svoje sljepooice. - Ja ne razumijem! - uzviknu on
prezrivo. - Zair mislite da ne razumijem? Znam da su u vaim mislima vai osjeaji neto
novo, nova vana otkria. Neuspjesi su za vas nemogui. To silno utvaranje ne doputa vam
da vjerujete da onaj Cockney iza vas - da, taj padaviar koji se previja po zemlji - moe imati
jednake nade, jednake elje kao i vi. Ne vjerujete da ljudi mogu osjeati isto tako kao i vi.
Moda bi premailo vae najsmjelije pretpostavke, kada bih rekao da udim za tom enom
isto toliko koliko i vi, ili da bih mogao La Santa Roji aptati slatke rijei, moda, i bolje od
vas.
Kapetan Morgan je pocrvenjeo pod bujicom rijei. Nije vjerovao. Bilo je i strano
pomisliti da ovi ljudi osjeaju kao on. Takva usporedba ga je inila nekako nedostojnim.
udite se to vam ovo govorim - nastavi Coeur de Gris. - Rei u vam. Bolovi su me
uinili ludim, i ja u umrijeti. - On je neko vrijeme utljivo hodao, zatim iznenada vrisnu i
teko padne na zemlju.
itavu minutu kapetan Morgan ga je gledao. Tada mu se uini da neki veliki vrui val
prelazi preko njegovih grudiju. Tog asa spozna koliko voli mladia i kako ne bi mogao
podnijeti njegov gubitak. On se spusti na koljena.
Vode! - zaviknu on najbliem bukaniru kada je ovaj glupo zurio u njega. - Vode
donesi! Vode - vode! - Njegova ruka grevito zgrabi pitolj za pojasom. Donesoe vode u
eiru. Svi su gusari gledali svog hladnog kapetana kako klei na zemlji i gladi vlanu,
svijetlu kosu Coeur de Grisa.
Mladi otvori lagano oi i pokua da se digne.
alim, sir. Bol u glavi, znate - sunce mi je pomutilo svijest. Morate se dignuti, sir!
Ljudi e izgubiti prema vama potovanje ako vas vide kako ovdje kleite.
Lezi mirno, djeae! Lezi mirno! Ne smije se jo maknuti. Mislio sam da si mrtav.
Lezi mirno! Sada sam sretan. Zajedno emo zauzeti Zlatni pehar i vidjet e da je to kale s
dvije ruke. - On podignu Coeur de Grisa i odnese ga u sjenu golema stabla. Bukaniri su se
odmarali na travi dok se njihov porunik ne oporavi.
Coeur de Gris se naslonio leima na stablo. On se smjekao kapetanu s nekom udnom
enskom sklonou.
Zar sam ja slian Cockneyju - upita Henry ozbiljno - slian padaviaru Cockneyu?
Coeur de Gris se nasmijei.
Vi nita ne znate o tom ovjeku. Moete biti ponosni da mu nalikujete. Za vas je on
drvena figura koja mora da slua nareenja. Zove se Jones. itavog svog ivota je udio da
propovijeda Sveto pismo. Mislio je da su njegovi napadi padavice posjet Duha svetoga koji ga
57

time iskuava za neku boansku misiju. Jednom je u Londonu stajao na uglu ulice i govorio
narodu. Straar ga uhvati dok je govorio. Osudie ga kao skitnicu na izgnanstvo u Indije.
Jones, poto mu je istekao rok robovanja, da ne umre od gladi, postade gusar. Jednom
kod podjele plijena zapade ga ena, mjeavina panjolske i crnake krvi. On se njome oeni
da joj spasi ast. Nije ni znao koliko malo je imao da spasi. Zamislite, sir, ta njegova ena je
katolik te mu ne doputa da ita bibliju kada je on kod kue. A znate li, sir, on vrsto vjeruje
da mu je lupeka sudbina kriva to nije doao do uspjeha, ne uspjeha, kakva ga vi i ja elimo,
ve uspjeha posebne boje naklonosti. On umilja da je mogao biti protestantski Savonarola.
Ali njegovi napadaji - njegovi strani napadaji - ree Morgan - ja sam ih vidio.
Mladi se ponovo nasmijei.
- Napadaji? Ah, napadaji su dar - nasljedstvo.
I ti misli da on moe osjeati kao ja?
- Da, moda. Imajte na umu da se oenio da joj spasi ast, i dri je uz sebe, iako je
doznao kako je ta njena ast malo vrijedna. On e joj iz Paname donijeti kri. Zamislite,
ovjee! On je protestant. On mrzi krieve.
III
Bukaniri su se teturajui vukli prema Panami. Jeli su kou, gorko korijenje dungle,
mieve, zmije i majmune. Obrazi su im se udubili pod jabuicama, a oi su im bljeskale od
groznice. Sada kad je oduevljenja nestalo, naprijed ih je tjeralo uvjerenje u nepogreivost
njihova kapetana. Morgan nikada nije doivio neuspjeh, te ne moe biti poraen. On sigurno
zna plan kako e zlato Novoga svijeta strpati u njihove depove. A rije zlato, iako je sad
izgubila svoije stvarno znaenje, bila je mnogo vanija od rijei glad.
Osmog jutra izvidnik prie Morganu.
Put je zakren, sir. Preko puta je izgraen zemljani bedem, a na njemu su postavljeni
topovi.
Na zapovijed, elo vijugave kolone skrene lijevo i pone kriti sebi put kroz gusto bunje
dungle. Pod veer stigoe na vrhunac malog okruglog breuljka, i tu, pod njima, pruala se
Panama osvijetljena zlatnim zrakama zalazeeg sunca. Ljudi su gledali jedan drugoga da se
uvjere da to nije moda samo njihovo privienje.
Jedan gusar zakorai na rub breuljka. On se ukoi poput kipa, zatim luaki zaviknu i
poe trati niz breuljak izvlaei ma iz korica. Stado goveda je paslo u dolini ispod njih. U
asu svih tisuu i etiri stotine ljudi jurnue niz breuljak. Oni su maevima napadali i poeli
ubijati prestraene ivotinje. Uskoro je krv kapala niz brade izgladnjelih ljudi. Te noi jeli su
do besvijesti.
im se spustila no, gusarske izvidnice uljahu se dolinom kao vukodlaci.
Rano, idueg jutra, kapetan Morgan probudi svoje ljude i postroji ih da im izda nareenja
za borbu. Morgan je dobro poznavao bukanire te je sad bodrio njihov duh i pripravljao ih za
borbu. On je osjetio njihova strahovanja.
Devet dana putovanja ima do ua rijeke gdje lee nai usidreni brodovi - devet dana
bez ikakve hrane. Ne moete se vratiti natrag na brodove ak i da hoete. A pred vama je
Panama. Dok ste vi kao site svinje spavali, izvidnici su marljivo radili. Pred gradom je postrojeno pet tisua vojnika s konjicom na krilima. To nisu seljaci ili graani s pukama ili
noevima ve izvjebani vojnici u crvenim kaputima. Ali to nije sve. Tamo je krdo bikova
koje kane natjerati na vas - na vas, lovce na goveda. - Smijeh odgovori na njegove posljednje
rijei. Mnogi su od tih bukanira bili ivjeli u dungli i izdravali se lovei divlja goveda.
Kapetan raspiri njihovu lakomost.
Grad je pun neprocjenjiva blaga, zlata, i dragulja. Ako uspijemo svaki e se od vas
obogatiti.
Podsjeti ih na njihovu glad.
Pomislite na peeno meso, bave vina i podrume i slatkie zainjene mirodijama.
Na njihovu poudu:
Bog zna koliko tisua robinja a i drugih ena ima u gradu. Bit e vam jedino teko
58

izabrati koju ete. To nisu surove seljakinje, ve velike otmjene gospoe koje lee u svilenim
krevetima. Sto mislite kako ete se osjeati u tim krevetima?
Na kraju, budui da ih je dosta dobro poznavao, on potpiri njihovo samoljublje.
Imena onih koji budu uestvovali u ovoj bitci ui e u povijest. Ovo nije pljaka, ve
asni rat. Zamislite kako e narod Tortuge pokazivati na vas govorei: ,Taj se je ovjek borio
pod Panamom. To je heroj i bogata. Zamislite kako e ene Goavesa trati za vama kad se
vratite kui. Zlatni pehar je pred vama! Hoete li sada pobjei? Mnogi e danas poginuti u
boju, ali preivjeli e donijeti sa sobom svojim kuama dio zlatne Paname.
Promukao uzvik oduevljenja mu odgovori. Francuzi su ljubei svoje ruke pozdravljali
Henry Morgana. Karibljani su avrljali prevrui oima, a Zeeroveri zurili u bijeli grad pred
sobom.
Jo neto - nastavi kapetan. - Koliko ja poznajem te panjolske kapetane, trupe e biti
postrojene u liniji kao na paradi, oni to vole. Nareenje glasi da pucate usred linije svi, i kada
sredina oslabi, tada ih na juri razbijte na dva dijela.
Gusti oblak ljudi krenu u dolinu. Dvije stotine strijelaca napredovalo je u prethodnici dok
su se ostali sakupili iza njih.
Don Juan, guverner Paname, rasporedio je svoju krasnu armiju po etama u dvoredove.
On je s prezirom gledao rulju gusara kako nastupa. Gotovo s veseljem on dade znak za prvi
napad.
panjolska konjica prijee u napad razvijajui se i manevrirajui u ravnici. as su se
formirali u obliku slova V, as u duboki etverokutni bojni red. Jaui u brzom kasu oni su
prolazili kroz sve zamrene paradne manevre. Odjednom maevi sijevnue na suncu, zatim u
obrtanju nestadoe i ponovo zabljesnue. Don Juan uzdahne od udivljenja.
Pogledajte ih, prijatelji, pogledajte Rodrigueza, mog omiljenog kapetana. Ah,
Rodriguez! Zaista, ja sam te to uio! Zar je to moj mali Rodriguez koga sam prije kratkog
vremena drao na rukama? Tada je bio jo dijete ali sada je ovjek, pravi junak. Gledajte
kakav poredak, sigurnost, preciznost! Pogledajte Rodrigueza i njegove konjanike, prijatelji!
Kako bi mogle te bukanirske ivotinje pobijediti moje konjanitvo?
inilo se da je Rodriguez, na elu konjice, uo guvernerove pohvale. On se isprsi,
uzdignu na stremenima, i dade znak za juri. Trube uzbudljivo zatrubie. Kopita su tutnjala po
travi. Pribliavali su se bukanirima kao crveni val sa srebrnom krestom. Rodriguez se okrenu
na sedlu i ponosno baci pogled na svoje konjanike. Sablje se ispruie iznad konjskih vratova.
Rodriguez se ponovo okrenu da prije sukoba jo jednom pogleda svoju ljubljenu Panamu. A
tada itavi odred naleti strmoglavce u movaru. Oni su znali za nju, ali su u uzbuenju napada
na nju bili zaboravili. U trenutku se konjica Paname pretvori u bezglavu hrpu palih ljudi i
konja. Izgledali su kao muhe uhvaene na lijepak.
Don Juan je oamuen gledao gomilu osakaenih konjanikih tjelesa u ravnici i tada stade
plakati kao dijete koje je vidjelo kako mu se omiljela igraka razbila. Mozak mu otupi pod
udarcem tuge. On se okrenu i uputi prema kui. Mislio je da bi bilo najbolje da ode i slua
misu u katedrali.
U panjolskom tabu nastade divlja strka. Crvene i zlatne uniforme nasrnue u svim
pravcima. Svi oficiri odjednom poee davati nareenja iz svega glasa. Na kraju mladi
porunik nadglasa sve.
Natjerajte bikove - bikove! - neprestano je vikao dok i drugi nisu prihvatili taj povik.
Indijanci koji su drali bikove iupae im nosne prstene i poee ih tjerati naprijed. Stado se
polako kretalo ravnicom. Tada jedno crveno udovite pone juriti, a za njim odmah i itavo
stado.
Zgnjeit e u travi te razbojnike - dobaci jedan panjolski oficir.
Gdje oni prou, nai emo na krvavoj zemlji samo puceta i komade oruja - nita vie.
Bikovi su jurili prema neurednoj liniji bukanira. Odjednom dvije stotine strijelaca
kleknue i opalie - hitro poput lovaca u lovu. Izgledalo je kao da se neki pomamni i urlajui
val isprijeio pred jureim ivotinjama. Bikovi koji nisu bili pogoeni zaustavie se, stadoe
se mijeati, ponjuie krv i tada odjednom, u strahu, poi vljavi, okrenue prema panjolskim
redovima. Oficir je imao pravo. Gdje su bikovi prolazili, nita nije ostalo osim puceta,
59

polomljenog oruja i krvave trave. U tom uasu bukaniri krenue u napad. Oni jurnue u otvor
koji su nainili bikovi i udarie desno i lijevo na panjolce. ulo se nekoliko uzvika
hrabrenja, ali to su bili kontinentalni vojnici, nevjeti u toj vrsti ratovanja. Ovaj strani klate
svijeta, smijui se, objim je rukama ubijao ljude. panjolci su se neko vrijeme drali, ali
odjednom zahvati ih strava i oni se razbjeae da se sakriju u dunglu. Male skupine bukanira
progonile su ih sijekui one koji su zaostajali. Uskoro se obrambene trupe rasprie.
Neki su se uspeli na drvee i sakrili u gustim kronjama, drugi su zalutali u planinama i za
njih se nikada vie nije ulo. Zlatni pehar je leao bespomono pred nogama Henryja
Morgana.
Rulja urlajuih ljudi provali kroz nebranjena gradska vrata i uleti u glavnu ulicu. U
poprenim ulicama bujica promijeni smjer kao rijeka koja se vraa natrag u svoje pritoke. Od
vremena do vremena bi se koja grupa ljudi odijelila od glavnine i nahrupila na vrata koje od
krasnih kua. Tresak, i vrata bi se sloila unutra kao korica neke goleme knjige. Ljudi bi
nahrupili kroz vrata - zaulo bi se nekoliko uzvika i vriskova. Jedna se stara ena nagnu kroz
prozor gledajui znatieljno napadae. Tada se razoaranje pojavi na njenom licu.
Hej! - uzviknu ona prema prozoru preko puta. - Gle, ovi lupei su jako slini naim
panjolcima. To uope nisu vragovi ve samo ljudi. - Ona povue glavu kao da ih se odrie
jer su samo ljudi.
Poslije podne bukne poar. Visoki plameni dizali se prema nebu. Zapalili su kue, ulice,
pola grada je odjednom zahvatio poar.
Henry Morgan se uputi prema guvernerovoj palai, koju je odredio za svoj glavni stan.
Don Juan Perez de Guzman je stajao na vratima s papirom u ruci.
Ja sam guverner - ree on potiteno. - Narod je vjerovao da u ga obraniti od ove
poasti. Nisam, ali u moda uspjeti da vas ubijem.
Henry Morgan pogleda u zemlju. Neto ga je u tom histerinom ovjeku zbunjivalo. - Ja
nisam zapalio grad - ree Morgan. - Mislim da su to uinili vai osloboeni robovi.
Don Juan zakorai naprijed. - Branite se! - uzviknu on.
Kapetan Morgan je stajao nepomino.
Ma pade iz guvernerove ruke. - Ja sam kukavica, kukavica - ree on. - Zato nisam bez
rijei udario? Zato me niste napali? Ah, ja sam kukavica! ekao sam predugo. Nisam smio
uope govoriti ve vam zariti vrh maa u grlo. Maloas sam htio da umrem - da umrem radi
ispatanja zbog svog neuspjeha - i da vas povedem sa sobom kao neki dar za umirenje svoje
savjesti. Paname je nestalo, zato i ja moram nestati. To bi izgledalo kao da prst i nadalje ivi
poslije nego to je tijelo umrlo. Ali sad ne mogu umrijeti - nemam hrabrosti. Ne mogu vas
ubiti. Sada shvaam svoj izgovor. Ah, da sam to odmah uinio! Da nisam govorio. - On se
okrene i uputi prema gradskim vratima i dungli. Henry Morgan ga je promatrao kako
teturajui poput pijanca izlazi iz grada.
Spustila se no. Gotovo je itav grad bio u plamenu, kao neka golema crvena baklja.
Zvonik katedrale se srui i suknu u nebo more plamena. Panama je umirala u vatri i plamenu,
a bukaniri su ubijali po ulicama.
itavu je no kapetan sjedio u dvorani za primanja dok su bukaniri donosili preda nj
sakupljenu pljaku. Zlatne ipke, koje su jedva dva ovjeka mogla nositi, gomilale se na podu
kao da su drva. Bilo je hrpica dragulja i bisera, a u jednom kutu lealo je nabacano
skupocjeno crkveno ruho, imovina nebeskog sajmita stare robe. Morgan je sjedio na visokoj
stolici izrezbarenoj mnotvom zmija.
Jeste li nali Crvenu sveticu?
Ne, sir. Gradske su ene kao pravi avoli.
Zarobljenici su dovedeni da ih stave na muke, na muilima uzetim iz panjolskih zatvora.
Klekni! Gdje si sakrio zlato? (tiina) Okreni Joe!
Milost! Milost! Milost! - Povest u vas tamo, kunem se. U zdencu kod moje kue.
Drugi Klekni! Gdje ti je zlato? Okreni Joe!
Povest u vas tamo.
Bili su tako tani, bezobzirni, bezosjeajni kao mesarski majstori u klaonici.
60

Jeste li pronali Crvenu sveticu? Sve u vas objesiti, ako joj se ta dogodi.
Nitko je nije vidio, sir. Gotovo su svi ljudi pijani.
Kroz cijelu no - poto bi svaki priznao gdje je sakrio blago - krvnici bi rtve odvodili i
nakon kratkog vremena vraali se nosei pehare, srebrno sue, dragulje i arenu svilenu
odjeu. Golema hrpa zlata u dvorani za primanja neprestano je rasla.
A kapetan Morgan je jo uvijek pitao.
Da li ste pronali Crvenu sveticu?
Nismo je nali, sir, ali je traimo i raspitujemo se po cijelom gradu.
Moda po danu, sir ...
Gdje je Coeur de Gris?
Mislim da je pijan, sir, ali... - bukanir okrenu oi.
to, ali? to time misli? - povie kapetan.
Nita ne mislim, ba nita, sir. Pijan je gotovo sigurno, njemu ne treba mnogo da se
napije, a moda je usput naao kakva prijatelja.
Da li si ga s kime vidio?
Da, sir, vidio sam ga s jednom pijanom enom. Mogu se zakleti da je Coeur de Gris
bio pijan.
Misli li da bi ta ena mogla biti La Santa Roja?
Ah, ne, sir. Siguran sam da nije. Jedna od graanki, sir.
Zau se zvuk zlata baen na hrpu.

IV
uta se zora uljala iza malih slikovitih breuljaka Paname i poela se sve smjelije iriti
nizinom... Sunce zablijeti iza vrha i njegove zlatne trake potraie grad. Ali Panama je mrtva,
umrla od vatre u stranoj crvenoj noi. I tada, kao da je sunce meko kolebljivo nebesko tijelo,
eznutljive zrake naoe veselja u novim stvarima; osvijetlie ruevine, obasjae mrtva
tjelesa, preletie ulice i provalie u unitena predvorja; stigoe do bijele palae guvernerove,
jiumue kroz prozore dvorane za primanje, i razlie se nad hrpom zlata na podu.
Henry Morgan je spavao zavaljen u izrezbarenoj stolici. Njegov purpurni kaput bio je
poprskan blatom movara. Ma u sivim koricama leao je do njega na podu. Bio je sam, jer su
ljudi, koji su po noi pljakali, otili da piju ili na spavanje.
Dvorana je bila visoka i duga i obloena izglaanim ploama od cedrovine. Grede stropa
bile su crne i teke poput starog eljeza. Tu se je sudilo, pirovalo, tu se poslanicima
nazdravljalo ili ih se ubijalo. Jedna su vrata vodila na ulicu, a druga, iroka i osvoena, u
krasni vrt, koji je opkoljavala palaa. Po sredini vrta mali mramorni kit trcao je odmjereno
mlazove vode u ribnjak. U pocakljenim crvenim loncima rasle su goleme biljke s grimiznim
liem i velikim cvjetovima i laticama udnih oblika. A naokolo raslo je bumje otrih linija, i
fantastinih boja dungle. Majmun ne vei od zeia etao je vrtom i prebirao po zemlji
sjemenke.
Na kamenoj klupi sjedila je neka ena. Kidala je latice utog cvijeta i tiho pjevuckala
odlomke neke njene i luckaste pjesme: Ljubavi, za tebe bih brala cvijee dana tamo gdje
ono cvjeta u svitanju. Oi su joj bile crne i neprozirne, krasne, blistave, pomalo tune, kao
mrtvo krilo nekog kukca, a pod vjeama bijahu otre crte. Ona bi stisnula oi tako su se one
sjajui smjekale dok bi usne ostale tvrde i nepomine; pt joj je bila blijeda, a kosa crna i
glatka kao alabastar. Ona je as bacala pogled na vrt, as na nadsvoeni ulaz dvorane za
primanje. Njeno pjevuckanje zamre. Neko je vrijeme paljivo sluala, a zatim nastavi
pjevuckati. Nita se nije ulo osim dalekog pucketanja vatre koja je harala meu kolibama
robova u predgraima. Mali je majmun smijeno se gegajui dolazio stazom. On se zaustavi
pred enom i podigne svoje crne apice nad glavom kao da moli.
ena mu je tiho govorila. - Dobro si nauio, Chico. Tvoj uitelj je bio Kastiljanac sa
stranim brkovima. Poznajem ga dobro. Zna, Chico, on bi elio ono to naziva mojom au.
On nee biti zadovoljan dok moju ast ne pridoda svojoj, i tada e se osjeati gospodar. Ti ne
moe shvatiti veliinu i teinu njegove asti, premda je ona takva. Ali ti bi bio zadovoljan s
61

ljenjakom, zar ne, Chico? - Ona baci komadi cvijeta koji majmun zgrabi, strpa u usta, i
odmah ispljuje s gaenjem.
Chico! Chioo! - ti zaboravlja svoga uitelja! Time se ne moe tako dobiti enska ast.
Stavi cvijet na srce, poljubi moju ruku, a zatim se udalji kao neka ratoborna ovca koja ide da
trai vukove. - Ona se nasmije i baci pogled na vrata. Iako nita nije ula ona se hitro digne i
uputi u dvoranu za primanje.
Henry Morgan se lagano okrene na svojoj stolici tako da mu sunce ne udara u oi. On se
digne zurei oko sebe, a tada uzdigavi glavu zagleda se u oi ene koja je stajala kao kip pod
irokim svodom.
Da li ste zadovoljni unitenjem naeg ubavog grada? - upita ona.
- Ja nisam spalio grad - ree Henry brzo. - To su uinili vai robovi. - Rijei su bile kao
izvuene iz njega. On se osjeti iznenaen. - Tko ste vi? - upita on.
Ona zakorai u dvoranu. - Zovem se Ysobel. ula sam da me traite.
Da vas traim?
Da. Neki su me mladi idioti nazvali La Santa Roja - odgovori ona.
Vi - Crvena svetica?
U svojim mislima on je bio stvorio sliku mlade djevojke, plavih aneoskih oiju koje bi
se oborile i pred ukoenim pogledima mia. Te se oi nisu obarale. Pod svojom mekom
crnom povrinom izgledale su kao da se smijee, kao da potcjenjuju. Lice ove ene bijae
otro, gotovo kao u jastreba. Uistinu bijae lijepa, ali to je bila otra, opasna ljepota munje. A
koa joj bijae bijela - a ne ruiasta.
Vi ste Crvena svetica?
On nije bio pripravan na ovu promjenu. Bio je zaprepaten nad izmjenom lika iz svojih
sanja. Ali, umovao je u sebi; vie od dvije tisue ljudi prokrilo je put kroz divlju dunglu i
udarilo na ovaj grad kao divlji val; stotine je pomrlo u agoniji od rana, stotine su ostali bogalji. Zlatni pehar je ruevina, i sve to zato da Henry Morgan moe imati Crvenu sveticu.
Mislei na sve to, mora sigurno da je voli. On ne bi bio doao da je ne voli. Kakvo god bilo
njegovo zaprepatenje gledajui pred sobom tu nenadanu pojavu, nije mogao zaobii
injenicu da je voli. To je sigurno. Uvijek je mislio o onom svetica u njezinu imenu, i sada
shvati razlog za taj naziv. udni ga neki osjeaj pone obuzimati, i on se sjeti slinih
osjeanja koja su davno iezla; njega je neto vuklo a uz to i odbijalo od ove ene, i on je
osjeao njenu snagu koja ga je zbunjivala. Morgan zaklopi oi, i lik vitke djevojke s plavom
kosom lebdio je u tami u njegovim mislima.
Slini ste Elisabethi - ree on s otupjelom monotonijom ovjeka koji sanjari. - Slini
ste njoj, ali niste jednaki. Moda raspolaete snagom kojom je ona istom uila da se slui.
Mislim da vas volim, ali ne znam. Nisam siguran.
Njegove su oi bile napola zatvorene, a kad ih je otvorio, pred njim je stajala prava ena,
a ne privienje slino Elisabethi. Gledala ga je znatieljno, moda, pomisli, i s nekom
naklonou. udno je da je dola k njemu, a nitko je na to nije prisilio. Mora da je neto
privlai. On napregne misli da nae rijei koje je smiljao na putu preko prevlake.
Mora se za mene udati, Elisaibeth - Ysobel. Mislim da te volim, Ysobel. Mora otii i
ivjeti sa mnom kao moja ena, pod zatitom moga imena i maa.
Ali ja sam ve udata - upadne ona - sasvim sretno udata.
To nije bio predvidio. U noima mara kroz dunglu on je planirao ovaj susret s takvim
oprezom kao da planira bitku.
Ali, je li pravo da se dvoje, susrevi se i gorei arkom vatrom ljubavi, odijele za
vjenost, nestajui u pustoj beskrajnosti da svako od njih nosi tunu eravicu ljubavi koja nije
sagorjela do kraja? Ima li ita pod nebesima to bi nam zabranilo to sagorijevanje? Nebo je
dalo besmrtno ulje - a svako od nas nosi za drugoga malu baklju. Ah, Ysdbel - poreci to, ili
ustukni pred tom nametnutom spoznajom ako eli. Uzdrhtat e pod mojim dodirom kao ice
stare violine ...
Mislim da se boji. U tvojim mislima tinja bojazan od svijeta, radoznalog, zlobnog
svijeta. Ne plai se, jer je svijet slijepi drhtavi crv koji poznaje samo tri strasti: radoznalost,
ljubomoru i mrnju. Lako je pobijediti crva ako srce stvori svemirom. Crv, nemajui srca, ne
62

moe pojmiti njegovo kucanje. On lei smeten zvijezdama tog nepoznatog sustava.
Govorim ti o ovim stvarima, Ysobel, zato jer znam da e ih razumjeti. Ti ih mora
razumjeti. Moda znam po tunoj, slatkoj muzici tvojih oiju. Moda mogu itati kucanje srca
na tvojim usnama... Tvoje srce koje kuca je mali bubanj koji me tjera da se borim s tvojim
strahovanjima. Usne su ti poput crvenih latica rue.
A kada te volim, zar da ustuknem pred glupim okolnostima? Nemojmo se rastati
nosei tunu eravicu ljubavi koja nije sagorjela do kraja.
Kada je bio poeo govoriti, ona je pozorno sluala njegove rijei, i tada tiha bol prijee
preko njezina lica. A kada je zavrio, u njenim se oima odraavalo samo veselje - a pod
njihovom tunom povrinom tinjala je poruga. Ysobel se tiho nasmije.
Vi zaboravljate jedno, sir - ree ona. - Ja ne gorim. Ne znam da li u ikada vie opet
gorjeti. Vi ne nosite baklju za mene - premda sam se nadala. Jutros sam dola da vidim da li je
to istina. Takve sam rijei ula tako esto u Parizu i Cordobi. Umorna sam od rijei koje se
nikada ne mijenjaju. Zar ima kakva knjiga kojom se svi ljubavnici slue? panjolci govore
isto, ali njihovi su postupci praktiniji i zato malo uvjerljiviji. Morate jo mnogo da uite.
Ona zauti. Henry je gledao u pod. Zaprepatenje je rasprilo maglu s njegovih misli.
Zbog tebe sam zauzeo Panamu - ree on tuno.
Ah - juer sam se nadala da je to istina. Juer sam sanjarila o tome, ali danas - alim. Ona je govorila tiho i veoma tuno.
Kada sam ula za vas i vaa divljanja po oceanima, mislila sam o vama, nekako kao o
jedinom realisti u jazbini prevrtljivosti. Sanjarila sam da ete jednog dana doi k meni,
naoruan nenadmaivom, nijemom poudom i brutalno silovati moje tijelo. udjela sam za
nijemom brutalnou bez rasuivanja. To me je ohrabrilo dok se moj mu sa mnom
kooperio. Nije me volio, ali je bio polaskan milju da ja njega volim. Kao ena pribavila sam
mu ugled i arm u njegovim vlastitim oima, to on uope nije imao. On me je pratio ulicama,
a njegove su oi govorile: Pogledajte kakvom sam se enom oenio! Obian ovjek se ne
moe oeniti takvom enom, ali konano ja nisam obian ovjek! On me se bojao. Obiavao
je rei: S tvojim doputenjem, draga, izvrit u dunost mua! Ah, kako ga prezirem!
eljela sam silu - slijepu, bezumnu silu - i ljubav ne za mojom duom ili nekom
zamiljenom ljepotom moga duha ve za istim slijepim oboavanjem moga tijela. Ne traim
njenosti. Ja sam njena. Moj mu stavlja miris na ruke prije nego me dotakne, a njegovi su
prsti poput krupnih, vlanih ticala pueva. elim stisak jakih miica, ugodnu bol malih slatkih
povreda.
Ona je paljivo ispitivala njegovo lice kao da jo trai tragove osobina koje su bile
nestale.
Jednom sam s divljenjem mislila na vas, bili ste mi kao neka elina pojava izrasla u
noi. A sada - vidim da ste brbljavac koji brblja slatke promiljene rijei, ak i nespretno.
Niste uope realist ve zbrkani romantiar. Htjeli biste da se oenite mnome da me zatitite.
Svi ljudi, osim jednoga, eljeli su da me zatite. U svakom pogledu sam sposobnija od vas da
zatitim sama sebe. Od najranije mladosti sam se razboljela od fraza. Resili su me epitetima i
hranili laskanjem. Ti ljudi, kao i vi, nisu htjeli rei to ele. Oni su, kao i vi, drali za potrebno
da opravdaju svoju strast u svojim vlastitim oima. Oni su kao i vi, morali sami sebe, kao i
mene. da uvjere da me vole.
Henry Morgan je prignuo glavu kao da se stidi. Zatim pogleda u nju.
Tada u vas prisiliti - uzviknu on.
Prekasno je - uvijek u vas vidjeti ovakva kakav ste sada, kakav stojite preda mnom, i
deklamirate svoje proraunate rijei. Dok budete kidali moje odijelo, ja u vas vidjeti kako mi
se ulagujete mucajui besmislene rijei. I mislim da u se smijati. Mogla bih se dapae i braniti - a vi koji biste morali biti strunjak u silovanju morate znati za posljedice toga. Ne,
promaili ste - i meni je to ao.
Ja vas volim - ree on bolno.
Govorite o ljubavi kao o nekoj novoj, velikoj stvari. Mnogo me je ljudi voljelo, a
stotine je to reklo. A to ete sa mnom uiniti, kapetane Morgan? Moj mu je u Peruu, a i
moja batina je tamo.
63

Ja - ja ne znam.
A hou li biti robinja - zarobljenik?
Da, morat u vas povesti sa sobom, jer e mi se ljudi inae smijati. To bi uzdrmalo
disciplinu.
Ako moram biti rob - ree ona - ako moram napustiti svoju zemlju, nadam se da u biti
va rob - ili vlasnitvo lijepog bukanira kojeg sam srela prole noi. Ali ne mislim da ete me
odvesti, kapetane Morgan. Ne vjerujem da ete me prisiliti da idem, jer u moda prije zabiti
no u vae grudi.
Henry Morgan se digne.
Tko je bio taj mladi bukanir? - upita on ljutito.
Ah, osjeate no - ree Ysobel. - A otkuda ja znam toga mladia. Ali bio je zlatan i
voljela bih da ga opet vidim.
Kapetanove su oi blistale od bijesa.
Zatvorit u vas u eliju - ree on otro - u kojoj ete ostati dok opet ne krenemo preko
Chagrese. Vidjet emo, da li je taj no o kojem govorite dovoljno otar da vas zadri u
Panami.
Slijedei ga kroz vrt prema zatvoru ona se glasno smijala. - Kapetane Morgan, dola sam
pomalo do spoznaje da veliki broj raznih vrsta ljudi ine jednaku vrstu mua.
Uite u svoju eliju - naredi joj on.
Ah - i, kapetane Morgan, na stubitu palae nai ete jednu staru enu. To je moja
duenna4 Poaljite je k meni. A sada, dovienja, sir, moram se vratiti svojoj pobonosti. Grijeh
koji se mora iskajati, kapetane Morgan, je istinit. Istina je strana stvar za duu.
On se polako vrati u dvoranu za primanja. Stidio se nekako svoje muevnosti. Bilo mu je
kao da je ona izvukla njegov vlastiti ma iz korica i njime mu izgrebla lice dok je
bespomono stajao pred njome. Porazila ga je oito bez napora. Grozio se pri pomisli na svoje
ljude kada to otkriju. Smijat e mu se iza lea. Grupe gusara stajat e mirno dok bude prolazio
pored njih, ali, kad im okrene lea, prasnut e u grohotan smijeh. Henry se Morgan bojao tog
pritajenog izrugivanja. On pone sve mrziti, ne zbog Ysobel, ve zbog svojih vlastitih ljudi
koji e mu se rugati i zbog naroda, naroda Tortuge, koji e o tom priati po krmama; zbog
itave indijske obale.
Iz maloga zatvora s druge strane vrta uo se prodiran glas molitve. Prodirni su zvukovi
ispunjavali itavu palau gorljivim neskladom. Henry je Morgan sa stidom i napetim uima
traio porugu u rijeima ili tonu, ali poruge nije bilo. Ave Maria - Ave Maria, odjekivao je
glas - glas zastraenoga moleeg grenika - Ora pro nobis. Svijet u rasulu, crni kostur zlatnoga
grada. - Ora pro nobis. Nimalo poruge, ve kajanje slomljena srca koje kazuje svoje grijehe na
izlizanim zrncima krunice. Otar enski glas, prodirui, uporan - kao da kopka po stranom
beznadnom grijehu. Rekla je da je to grijeh istine. Ja sam bila estita ena u svom ivotu, a
to je crna mrlja na mojoj dui. Oprosti mom tijelu to je postupilo ljudski. Smiluj se mome
razumu to je preao svoje granice. Oprosti mojoj dui to je za ovo kratko vrijeme potraila
spas u jednom i drugome. Ora pro nobis.
Pomamni, beskrajni rozarij izjedao je kao crv Henryjev mozak. Na kraju on zgrabi svoj
ma i eir i odjuri iz dvorane na ulicu. Iza njega blago je lealo smijuckajui se podrugljivo
pod kosim zrakama sunca.
Ulice oko guvernerove palae nisu bile oteene od poara. Morgan je etao poploanim
ulicama dok nije doao do crnih ruevina. Na ulicama su leale hrpe kamenja koje su pale s
pocrnjelih zidova. Garita s kojih se jo dizao dim oznaavala su mjesta gdje su se nedavno
koile kue od cedrovine. Tu i tamo leali su ubijeni graani koji su zurili ukoeno u nebo.
Lica e im pocrnjeti prije noi, moram narediti da ih pokopaju jer e nastati bolesti.
Oblaci dima su se jo uvijek dizali nad gradom ispunjajui zrak ogavnim vonjem
zapaljene plijesni. Zeleni breuljci iza doline inili su se Henry Morganu neshvatljivi. On ih je
pozorno promatrao a zatim ponovo pogleda na grad. Ovo unitenje koje se u noi inilo tako
potpuno i tako strano bilo je ipak bijedno, neznatno i nitetno. Henry nije mislio na breuljke

Guvernanta, drubenica, pratilja mlaim damama u panjolskim i portugalskim obiteljima.

64

koji su tu i koji ostaju zeleni. Stoga je ova pobjeda vie manje beznaajna. Jest, grad je u
ruevinama. On je razorio grad, ali ena koja ga je dovela Zlatnom peharu izmakla mu je. Izmakla mu je, a ipak je u njegovim rukama. Henry se stidio svoje nemoi i grozio da drugi to
ne doznaju.
Skupine su gusara prevrtale pepeo traei rastaljeno zlato, koje im je izmaklo prole noi.
Skrenuvi u drugu ulicu, Henry sretne malog Cockneyja Jonesa i opazi kako ovaj sakriva
neto u dep. Bijes uhvati kapetana Morgana. Coeur de Gris je rekao da izmeu Henry
Morgana i ovog malog epileptinog patuljka nema nikakve razlike. Nema razlike, zaista! Taj
ovjek je lupe. Bijes se pretvori u elju da tom malom ovjeku nanese zlo, da ga osramoti, da
ga ponizi, kao to je bio ponien on, Henry Morgan. Od okrutne elje kapetanove usnice
poblijedjee i postadoe tanke.
to ima u depu?
Nita - nita, sir.
- Pokai to ima u depu? - Kapetan Morgan uperi u njega teki pitolj.
- Nita, sir - samo mali kri! Naao sam ga. On izvadi zlatni kri ukraen dijamantima,
a na njemu Krist od slonove kosti. - Znate, to je za moju enu - objasni Cockney.
Ah? za tvoju enu panjolku!
Ima u nje crnake krvi, sir.
Zna li kaznu za utaju pljake?
Jones pogleda u pitolj i pr obli jedi. - Vi neete - Oh, sir, vi me neete - otpone on
mucajui. Tada je izgledao kao da su ga zgrabili nevidljivi prsti. Ruke mu padoe ukoeno niz
tiijelo, usta mu se otvorie i tup luaki sjaj pojavi mu se u oima. Na usta mu pone dolaziti
pjena. Njegovo se tijelo grdlo kao nekakav drveni lik koji plee na konopcu.
Kapetan Morgan opali.
Za as je izgledalo kao da Jones postaje manji. Ramena su mu se skupljala poput kratkih
krila, dok gotovo nisu pokrila grudi. Ruke su mu se grile, i tada zgrena masa pade na zemlju
trzajui se kao debela oivjela meduza. Usne mu se rairie i otkrie zube u posljednjem
suludom reanju.
Henry Morgan nogom gurnu tijelo. Ubio je ovjeka. Ima pravo da ubija, da pali, da
pljaka - ne radi pravde ili pameti, ve zato to je moan. Henry Morgan je gospodar Paname
i svega u njoj. Jedna je volja u Panami - volja Henry Morgana. On moe sve ivo na zemlji
spaliti, samo ako eli. To je istina. Nitko to nee osporiti. Ali tamo u palai je ena koja
prezire njegovu snagu i volju - njen prezir je jae oruje od njegove volje. Kako to moe biti?
Umovao je Henry. On je jedini gospodar Paname, da to dokae ubio je ovjeka. Pod tim
dokazima Ysobelina je snaga blijedjela dok polagano nije nestala. Vratit e se natrag u palau.
Prisilit e je kao to je obeao. Odvie dobro je s njom postupao. Ona ne shvaa znaenje
ropstva, a niti bezobzirnost Henry Morgana. On krene prema palai. U dvorani za primanje
baci svoj pitolj, ali sivi rapir zadri o boku.
U okreenoj eliji pred svetom slikom kleala je Ysobel, kada je Henry Morgan upao.
Netom ga ugleda, stara se duenna povue u kut elije. Ysobel ga je pozorno gledala i
primijetila crveno lice i poluzatvorene oi. Ona zauje njegovo teko disanje i sa smijekom
razumijevanja digne se na noge. Smijeh je resko odzvanjao elijom dok je iz steznika izvlaila
dugu iglu i zauzela stav maevaoca - jedna noga opruena naprijed, lijeva ruka iza lea za
ravnoteu, a vrh igle uperen u njega poput maa.
En garde! - za viknu ona. Kapetan tada navali na nju, obujmi je rukama i pone trgati
njeno odijelo. Ysobel je stajala gotovo mirno, ali ruka s iglom vijugala je amo tamo - bodui
poput male bijele zmije. Sitne kapljice krvi pojavie se na obrazima i grlu Henry Morgana.
- Idui put uvajte oi, kapetane - opomene ga ona mirno i ubode ga tri puta u jagodice.
Henry je pusti i zakorai natrag briui dlanom svoje krvavo lice. Ysobel se nasmije. ovjek
moe tui - moe podvri svakom nasilju enu koja plae i bjei, ali on je bespomoan kad
mu se ona opre i smije.
- ula sam hitac - ree ona - mislila sam da ste moda nekoga ubili da opravdate svoju
mukost. Ali vaa e mukost sada patiti, zar ne? Prie o ovom susretu e se rairiti, znate i
sami kako takve stvari krue. Govorit e se da ste pobijeeni od igle u rukama ene. - Ton
65

njena glasa bio je preziran i okrutan.

Henry se mai za bok i vitki rapir je izlazio iz korica kao ukoena zmija. Svjetlo je opako
bljeskalo duinom vitke otrice. Na kraju kao vrh igle izie iz korica i elik se okrene uperen
u grudi ene.
Ysobel se ukoi od straha. - Ja sam grenica - izusti ona i zraka olakanja prijee preko
njezina lica. Ona rukom pozove staru duennu i pone joj govoriti panjolski.
- Istina - ree starica. - Istina je.
Kad je zavrila govoriti, Ysobel odgurne na stranu pahuljastu ipku svoga vela da se ne
isprlja od krvi Duenna je prevodila.
Sir, moja gospodarica kae da pravi katolik koji pogine od ruke nevjernika ide u raj.
To je istina. Dalje, da katolika ena koja umre branei svoj sveti sakramenat enidbe ide
ravno u nebo. To je takoer istina. Konano, ona misli da takva ena moe s vremenom biti
proglaena sveticom. Takve su se stvari ve dogaale. Oh. sir, kapetane, budite milostivi!
Dopustite da poljubim njezinu ruku, sada, prije nego to je ubijete. Boja je milost poljubiti
ruku ive svetice! To bi moglo pomoi mojoj vlastitoj grenoj dui.
Ysobel opet poine govoriti.
Moja vas gospodarica moli da udarite, to vie, ona to zahtijeva, ona vas preklinje.
Aneli oblijeu oko njene glave. Ona vidi boansko svjetlo i uje zvukove svete muzike.
Otrica rapira se spusti. Henry Morgan se okrenu i zagleda se u vrt obasjan suncem.
Chico dotra iz vrta i sjedne na prag sobice. Mala ivotinja pljesne apama i digne ih iznad
glave kao da moli. Vitki rapir otro zazvui ulazei u korice. Kapetan Morgan se sagnu i uze u
ruke sitnog majmuna. On se udalji gladei kaiprstom kovrastu Chicovu glavu.
V
Henry Morgan podigne jedan zlatni pehar s gomile plijena. Bio je to krasan tanki kale s
dugim zavinutim rukama i sribrnim rubom. Oko vanjskog ruba etiri zlatna groteskna jaria
lovila su jedan drugoga, a unutra na dnu, gola djevojka dizala je ruke u strastvenom zanosu.
Kapetan je okretao pehar u ruci. Odjednom ga baci na malu bljeskavu hrpu dijamanata koji se
rasprie po podu uz suh, utav zvuk. On se okrenu i sjedne na stolicu. Mislio je o bijednom
Cockneyju Jonesu i o njegovoj hladnoj padaviastoj ruci koja ga je zgrabila u posljednjem
asu ivota. Ta je ruka bila uvijek nad njim, ta divovska ruka spremna da zgnjei ljudsko
tijelo sve dok mu bijela pjena agonije ne izae iz usta. Henry se sada udio, zato je elio da
progoni tog malog ovjeka, da ga mui, i na kraju ubije. Jonesa je itavi ivot slijedio kao
sjena neumoljivi muitelj. Naravno, ubio ga je zbog rijei Coeur de Grisa, koji je rekao da je
Jones slian Henry Morganu, a ne zbog utaje. Da, on to sada zna, i on je, dakle, znao da je
Jones pocrvenjeo od stida zbog utaje. Zato ga nije mogao ubiti bez objanjenja?
A gdje je sada Coeur de Gris? On je sreo Ysabel - to je sasvim sigurno - i ona ga je
zapazila. Moda se zaljubila u njegovu svijetlu kosu i udan nain ophoenja prema enama.
Kako e sprijeiti da mladi ne dozna za njegov poraz, da ne uje za iglu i sramotu
Morganova susreta sa Santa Rojom? Pitolj kojim je ubio Jonesa leao je na podu. Henry ga
digne i nesvjesno ga poe puniti. Nije se bojao Coeur de Grisova izrugivanja ve zapravo
njegove naklonosti i uviavnosti. Henry sada nije elio nikakve uviavnosti. Njegov porunik
e ga gledati s nekim saaljenjem, s nekakvim milosrem; i to s nelEim superiornim
saaljenjem, s nekom bojaljivom ironijom: saaljenjem mladoga lijepog ovjeka koji oprata
ljubavni neuspjeh nekome koji nije tako lijep. A uz to, Coeur de Gnis je biio intuitivno slian
eni - neto slian Ysobeli. Henry je skupljao obavjetenja zagonetnim skrivenim pogledom.
A Crvena svetica? Mora je odvesti sa sobom. Nita mu drugo ne preostaje. Moda se
nakon izvjesnog vremena i zaljubi u njega, ali sigurno ne zbog njega samog. Njen prezir ga je
o tome uvjerio. On je neko monstruozno bie koje se razlikuje od drugih ljudi neizrecivom
grubou. Toliko ba i nije rekla, ali je natuknula. Ne, on nema svojstva koja bi privukla ene,
ako naokolo ima drugih ljudi. Moda, kada ne bi vidjela druge ljude, ona bi prela preko tih
svojstava koja njemu nedostaju. Ona bi na kraju mogla pristati uzdajui se u ono to on posjeduje.
66

Razmiljao je o njihovom posljednjem sastanku. Sada kada se smirio, njegovo divlje

ponaanje mu se inilo kao djelo nekog tvrdoglavog djeaka. A kako bi koji drugi ovjek bio
postupio? Ona ga je odbila smijehom - otrim, okrutnim smijehom koji je potcjenjivao i ismijavao njegove razloge. Mogao ju je ubiti; ali koji je ovjek ubio enu koja eli da je ubije,
koja moli da je ubije? On potisnu kuglu u cijev pitolja.
Jedan prljav i neuredan ovjek ue u dvoranu. Bio je to Coeur de Gris s nabubrelim
crvenim oima, poprskan blatom i s tragovima krvi na licu jo od bitke. On pogleda na gomilu
blaga.
Bogati smo - ree on bez ikakva oduevljenja.
Gdje si bio, Coeur de Gris?
Bio? Zato? Bio sam pijan. Divno je biti pijan poslije bitke. - On se gorko nasmije i
ovlai usne. - Strano je otrijezniti se. To je kao raanje djeteta - potrebno, ali neugodno i
neukusno.
elio sam da bude uz mene - ree Henry Morgan.
eljeli ste? Rekli su mi da ne elite nikoga - da ste sretni i veseli - i zato sam se malo
vie napio. Znate, sir, nisam htio da razmiljam zato ste eljeli da ostanete sami. - On
zastade. - Rekli su mi, sir, da je Crvena svetica ovdje. - Coeur de Gris se nasmije svom loe
prikrivenom uzbuenju. S naprezanjem on izmijeni svoje ponaanje.
Recite mi istinu, sir. To je mali dar za ovjeka koji zna da je promaio. Mnogi ljudi
nemaju drugog dara za itavog svog ivota. Recite mi, sir, da li je slatki neprijatelj pao? Da li
je kula kapitulirala? Da li se Morganov stijeg vije nad ruiastom tvravom?
Henryjevo lice pocrveni. Pitolj se u njegovoj ruci polako digne i ukoi neumoljivom
mahnitou. Otar se prasak zau uz bijeli oblak dima.
Coeur de Gris je stajao na istom mjestu. Izgledalo je da paljivo oslukuje neke udaljene
drhtave zvukove. Tada mu se lice od strave iskrevelji. Prsti su mu mahnito kopkali po prsima
slijedei potoi krvi do izvora - male rupe na grudima. Mali prst se uvue u rupu. Coeur de
Gris se opet nasmijei. Sada kad je znao, on se vie nije niega bojao.
Kapetan Morgan je tupo zurio u pitolj u svojoj ruci. Izgledalo je da se udi to ga tu vidi,
zaprepaten njegovom prisutnou.
Coeur de Gris se histerino nasmije.
Moja majka e vas mrziti - vrisnu on alosno. - Ona e vas proklinjati. Ona e sasuti
na vas sve svoje prastare kletve. Moja majka - napinjao se on hripajui. - Nemojte joj rei.
Izmislite koju sjajnu la. Izgradite moj ubogi ivot u obliku zlatnog minareta. Nemojte se
zaustaviti na nedovrenom tornju. Ali ipak, ne - treba da sagradite samo temelj. Ako joj to
date, ona e sama nastaviti graevinu herojske uspomene. Ona e za mene sagraditi grobnicu
od bezazlenih pogrenih uspomena. - Njegovo se grlo napuni krvlju. - Zato ste ovo uinili,
sir?
Kapetan podigne pogled s pitolja.
Uinio? - On ugleda krvave usne i probijene grudi, digne se sa stolice i ponovo padne
na nju. Bol se odrazi na njegovim oima. - Ne znam - ree on - ne znam, morao sam znati, ali
sam zaboravio.
Coeur de Gris lagano padne na koljena i uspravi se upirui se akama o pod... - Ova moja
koljena, sir, nee vie da me dre - kao da se ispriavao. inilo se da ponovo prislukuje neki
daleki podrhtavajui zvuk. Glas mu iznenada poprimi neko gorko aljenje.
Pria se da ljudi kada umiru misle na stvari koje su u ivotu poinili. Ne - ne - ja
mislim na ono to nisam uinio - o onom to sam jo mogao uiniti u godinama koje sada
zajedno sa mnom umiru. Mislim o usnama ena koje jo nikada nisam vidio - o vinu koje zre
u sjemenu groa - o njenim, toplim milovanjima svoje majke u Goavesu. Ali najvie mislim
kako nikada vie neu hodati - nikada, nikada vie neu etati po suncu ni osjetiti ljepotu
cvijea i u duhu predoiti pun mjesec - sir, zato ste to uinili?
Morgan Henry je ponovo zurio u pitolj. - Ne znam, - promrsi on mrko. - Znao sam,
morao sam znati, ali sam zaboravio. Jednom sam ubio psa - a nedavno Jonesa. Ne znam zato.
Vi ste veliki ovjek, kapetane - protenje Coeur de Gris gorko. - Veliki ljudi mogu
prepustiti svoja prava stvaralakim rukama svojih zastupnika. Ali ja - ja, sir, nisam vie nita 67

nita. Prije nekoliko sati bio sam dobar maevalac, a sada, moje bie - ono koje se borilo,
psovalo i ljubilo - kao da nikada nije ni postojalo. - Ruke mu oslabie, on padne na pod
iskaljujui krv iz grla. U dvorani se zatim neko vrijeme nije ulo nita osim tekog dahtanja.
Odjednom on se uzdigne na laktove i nasmije - nasmije nekoj kozmikoj ali, nekoj lakrdiji
golema svemira, nasmije pobjedniki, kao da je rijeio zagonetku i pronaao kako je
jednostavna. Val krvi navre mu na nasmijana usta i ispuni mu grlo. Smijeh se pretvori u grubo
hroptanje i uzdah. Coeur de Gris polagano padne pored njega i ostane nepomian.
Henry je jo uvijek zurio u pitolj koji je drao u ruci. On polako digne oi prema
otvorenom prozoru. Blago je na podu pod zrakom sunca izgledalo kao masa uarena metala.
Pogled mu zaluta na truplo. On se potrese. I tada se nagne nad Coeur de Grisom i digne ga na
stolicu. Mrtvo tijelo padne na bok. Henry ga uspravi u sjedei poloaj i tada se vrati i sjedne
na svoju stolicu.
Podigao sam ruku ovako - promuca on uperivi pitolj u Coeur de Grisa. - Podigao
sam ruku ovako. Mora da sam tako uinio. Coeur de Gris je mrtav. Ovako sam je digao ovako - i uperio. - Kako sam to mogao uiniti? - On spusti glavu i smijuljei se sebi ponovo je
podigne.
Coeur de Gris! - ree on. - Coeur de Gris! Htio sam ti priati o Crvenoj svetici. Jae na
konju kao mukarac, zna. Nema nikakve enske ljupkosti - ba nikakve - ama nikakve - a
osrednje je ljepote. - On pozorno pogleda uspravljeno tijelo pred sobom. Oi Coeur de Grisa
bile su samo poluzatvorene, ali sada su vjee pale i oi su se uvukle dublje u glavu. Na licu
mu je ostala smrznuta iscerenost posljednjeg gorkog osmijeha.
Coeur de Gris! - uzviknu kapetan. On hitro prie truplu i stavi mu ruku na elo.
Ovo je mrtvac - izusti on zamiljeno. - Ovo je ipak mrtva stvar. Donijet e muhe i
bolest. Moram narediti da ga odstrane. Ovo e privui muhe u ovu dvoranu. Prevarili su nas,
Coeur de Gris! Ta ena se mauje i jae kao mukarac. Koliko smo truda i muke utroili!
Tako je, kada vjerujemo u sve ono to ujemo.
Prekinue ga teki koraci na stepenicama. Skupina njegovih gusara ue u dvoranu vodei
nekog jadnog, blatnjavog i prestraenog panjolca. ipka oko vrata bila mu je razderana.
Tanki mlaz krvi curio mu je kroz rukav.
Ovo je panjolac, sir - ree voa. - On je doao pod bijelom zastavom u grad. Hoemo
li potovati bijelu zastavu, sir? On ima srebrnjaka u sedlu. Hoemo li ga ubiti, sir? Moda je
uhoda.
Henry Morgan se nije osvrtao na te rijei. Umjesto toga on pokae na truplo.
To je ipak mrtva stvar - izrekne on. - To nije Coeur de Gris. Coeur de Grisa sam
negdje poslao. On e se ubrzo vratiti. Ali ipak sjeam se - podigao sam ruku ovako, zna,
ovako. Znam tano kako sam to uinio, pokuao sam to ponovo, pa opet... - Ali ovo je mrtva
stvar. Donijet e nam muhe - uzviknu on. - Oh! Odnesite to i zakopajte u zemlju!
Jedan od bukanira pristupi da digne truplo.
Nemojte ga dirati! Ne usudite se dodirnuti ga! Ostavite ga gdje je! On se smije. Vidite
li ga kako se smije?
Ali te muhe - ne, ostavite ga, ja u se pobrinuti za nj.
Ovaj panjolac, sir, to emo s njim? Hoemo li ga ubiti?
Koji panjolac?
Pa ovaj, sir, pred vama. - On gurnu ovjeka naprijed. Izgledalo je da se Henry Morgan
budi kao iza sna.
ta eli? - upita on otro.
panjolac se borio sa strahom.
Pa - pa elio bih, a to i moj gospodar eli, razgovarati s kapetanom Henry Morganom u
koliko je on dobrostiv. Ja sam glasnik, seor - nisam uhoda kao to ova - ova gospoda misle.
Kakvu obavijest nosite? - Henryjev je glas zvuao umorno.
Glasnik primijeti promjenu tona.
Dolazim od vrlo bogata ovjeka, seor. U vaim je rukama njegova ena.
Njegova ena?
Zarobljena je u gradu, seor.
68

Njeno ime?
Zove se Doa Ysobel Espinoza, Valdez y los Gabilanes, seor. Svijet ju je zvao La
Santa Roja.
Henry Morgan ga je dugo promatrao. - Da, kod mene je u zatvoru - ree najzad. - U eliji
je. ta eli njezin mu?
Nudi otkupninu, seor. On s pravom eli da mu vratite enu.
A koliko nudi?
Koliko vi traite, ekselencijo?
Dvadeset tisua zlatnika - ree Henry hitro.
Glasnik se zaprepastio. - Dvadeset tisu... viente mille - on je prevodio na panjolski da
bolje shvati veliinu svote. - uo sam da vaa ekselencija takoer eli tu enu.
Henry Morgan pogleda u truplo Coeur de Grisa.
- Ne - ree on - ja elim novac.
Glasnik je bio sada razuvjeren. Bio je pripravan da pomisli da je ovaj slavni ovjek velika
budala. - Uinit u to budem mogao, seor. Povratit u se za etiri dana.
Za tri.
Ali ako ne stignem, seor?
Ako ne stigne, Crvenu sveticu u odvesti sa sobom i prodati je na trnici robova.
Nastojat u, seor.
Pogostite ga i lijepo s njim postupajte! - naredi kapetan. - On e nam donijeti zlato.
Kada su odlazili jedan se bukanir okrene i baci gramzivi pogled na nagomilano blago.
Kada e biti dioba, sir?
U Chagresu, budalo! Zar misli da u ga sada dijeliti?
Ali, sir, eljeli bismo da imamo neto od toga u rukama - da ga opipamo, sir. Borili
smo se oajno, sir.
Gubi se! Neete dobiti nita dok se ne vratimo. Zar misli da u dopustiti da rasipate
ovdje novac sa enama? Bolje da ga dobiju ene Goavesa.
Ljudi napustie dvoranu za primanje pomalo gunajui.

VI
U Panami su bukaniri svetkovali. Bave vina su dokotrljali u jedno veliko skladite. Pod
su bili oistili od otpadaka razne trgovake robe, i sada je tu bjesnio razulareni ples. Bilo je tu
dosta ena koje su dole da to izvuku od gusara. One su plesale uz svirku flauta kao da
njihove noge nisu uope odzvanjale po grobovima Paname. One, drage, proraunate ene,
izvukle su natrag neto od opljakanog blaga sluei se pri tom blaim orujem, ali ne manje
pouzdanijim nego to je ma.
U jednom kutu skladita sjedio je Burgunanin i njegov jednoruki zatitnik.
Pogledaj, Emile! Onu tamo, pogledaj sad njezine bokove!
Vidim, Toine, i to je lijepo od tebe. Nemoj misliti da ne cijenim tvoj trud da me
udobrovolji. Ali ja sam dovoljno glup da u seksu imam neki ideal. To mi dokazuje da sam
jo uvijek umjetnik ako ne i dentlmen.
Ali pogledaj, Emile - pogledaj zaas kakve bujne grudi ima.
Ne, Toine, ne vidim nita to bi dovelo u opasnost moj ruiasti biser. Jo u ga neko
vrijeme ipak drati uza se.
Ali zaista, prijatelju, mislim da gubi svoj osjeaj za ljepotu. Gdje je ono paljivo oko
od kojeg smo obino tako strepili kad je gledalo u naa jedra.
Oko je tu, Toine, jo uvijek je tu. Tvoje vlastito oko stvara od smeih kobila nimfe.
Tada - tada, Emile, budui da si tvrdokoran u svojoj sljepoi, moda e mi posuditi
svoj ruiasti biser. - Tako, hvala ti. - Odma u ti ga vratiti.
Gripo je sjedio na sredini poda brojei mrko puceta na svom rukavu. - Osam, devet - bilo
ih je deset. Neki mi je lupe ukrao puce. Ah, ovaj je svijet pun lupea! To je previe. Ubio bih
ga za to puce. To mi je bilo najdrae puce. Jedan, dva, tri - pa ima ih deset. Jedan, dva, tri,
etiri. - Oko njega su se zibale plesaice, a zrak je bio ispunjen kretanjem flaute.
69

Kapetan Sawkins je mrko gledao plesaice. vrsto je vjerovao da plesati znai ii kraim
putem u pakao. Uz njega je kapetan Zeigler tuno gledao kako toe vino. Ovaj je Zeigler bio
prozvan krmarom mora. On je obiavao da nakon pljake dri svoje ljude na moru dok ne
potroe svoj dio plijena, kupujui od njega rum. Prialo se, da je jednom izbila pobuna na
njegovu brodu zato jer je tri mjeseca jedrio neprestano oko jednog malog otoka. Nije mogao
odoljeti, ljudi su jo uvijek imali novaca, a on ruma. Ove veeri on je tuno gledao bave koje
su se praznile, a da ni jedan novi nije zazveao na tezgi. To je za njega bila neprirodna
rasipnost.
Henry Morgan je sjedio sam u dvorani za primanje. Oito nije ni uo viku ni muziku
plesa. Cijeli dan su dolazile male skupine gusara nosei preostale dragocjenosti iskopane iz
zemlje ili eljeznim kukama izvaene iz bunara. Jedna je stara ena progutala dijamant da ga
spasi, ali su gusari i njega eprkajui pronali.
Sivi sumrak se uljao u dvoranu za primanje... itavi je dan Henry Morgan sjedio na
svojoj velikoj stolici. Taj dan ga je izmijenio. Njegove oi, te prodorne oi koje su uvijek
gledale daleko iznad ivopisnog horizonta bijahu se sada okrenule i uperile u nutrinu. On je
gledao u sebe, gledao zbunjeno u Henry Morgana. Godinama u svom ivotu i u svojim
pothvatima on ije tako vrsto vjerovao u svoj cilj, koji god u tom asu bio, da nikada o tome
nije odvie razmiljao. Ali danas, on je promatrao sebe, i, u sivom sumraku, bio je preneraen
likom Henry Morgana. Henry Morgan kao da nije mnogo vrijedan, pa ak ni vaan. elje i
ambicije, za kojima je svijetom lajao kao pas koji nanjui trag, predstavljale su sada, kada je
gledao u sebe, u svoju nutrinu, neke bijedne otrcane stvari. I uenje se kao i sumrak obavije
oko nijega u dvorani za primanje.
Dok je sjedio u polumraku neujno mu prie stara duenna. Njen glas je zvuao kao
utanje stara papira.
Moja gospodarica bi eljela razgovarati s vama - proapta ona.
Henry Morgan se digne i polako se uputi za njom prema eliji.
Svijea je gorjela pred svetom slikom na zidu. Predstavljala je madonu koja je imala lik
gojazne panjolke koja dri u krilu slabano dijete i gleda u nj s tunim iznenaenjem.
Duhovnik koji ju je naslikao htio je prikazati uzvieno lice, ali o uzvienosti on je imao tako
malo iskustva. Meutim, on je ipak uspio napraviti vjeran portret svoje bezizraajne gazdarice
i njezina djeteta. Za tu sliku on je dobio etiri reala.
Ysobel je sjedila pred slikom. Kad je Henry uao, ona mu prie.
ula sam da u biti otkupljena.
Va mu je poslao glasnika.
Moj mu! Moram li se vratiti k njemu? Njegovim parfimiranim rukama?
Da.
Ona pokae na jednu stolicu i zamoli Henryja da sjedne.
Vi me ne razumijete - ree ona. - Vi me ne moete razumjeti. Vi morate doznati neto
o ivotu koji sam prola. Moram vam pripovijedati o tome i tada ete me razumjeti, i onda ...
Ona je ekala da probudi njegovo zanimanje. Henry je utio.
Zar ne elite to znati? - upita ona.
elim.
Izvrsno, to je kratko. Moj ivot je bio kratak, ali ja elim da me razumijete, i t a d a . . .
Ona je otro gledala u njegovo lice. Henryjeva usta bijahu stisnuta kao od bola a oi
ispitujui zbunjene. On nita nije odgovorio, kad je ona zastala.
To je bilo tako, znate - zapoe ona. - Roena sam u Panami ali me roditelji kao malo
dijete poslae u panjolsku. ivjela sam u samostanu u Cordobi. Nosila sam sivo odijelo ak i
u noima, kad sam se molila, bdjela i kleala pred Bogorodicom. Molei pokatkad bi zaspala.
Bila sam esto zbog toga kanjavana. Kada sam ve nekoliko godina bila tamo, razbojnici
napadoe plantau mog oca ovdje u Panami i pobie cijelu moju obitelj. Osim starog djeda
nisam imala druge rodbine. Bila sam sama, i bila sam tuna. Neko vrijeme nisam vie zaspala
na podu pred Djevicom.
Znala sam da sam lijepa. Jednog je dana kardinal posjetio kolu, ugledavi me njegove
su usne drhtale, a kada sam se prignula i poljubila mu prsten, velike vene iskoie na njegovoj
70

ruci. On ree Mir s tobom, keri moja. Ima li neto to bi mi eljela privatno ispovjediti.
S druge strane zida sluala sam uzvike prodavaa ribe i graju neke svadbe. Jednom
sam sa zida promatrala dvoboj. A jedne noi neki mladi dovede djevojku u sjenu glavnih
vrata i legne s njom najvie dva koraka od mene. ula sam kako oboje apu, ona puna straha,
a on je umirivae. Stiskala sam svoju sivu halju i razmiljala da li bi taj mladi isto tako mene
uvjeravao kad bi me poznavao. Kada sam o tom pripovijedala jednoj od sestara, ona mi je
rekla: Greno je takve stvari sluati a jo greni je o njima misliti. Mora izvriti pokoru
zbog svoje radoznalosti. A kod kojih si vrata to vidjela?
Prodava ribe bi vikao: Doite, mali sivi anelii, i pogledajte moju lovinu. Iziite iz
svojeg svetog zatvora, mali sivi anelii.
Jedne noi popnem se preko zida i otiem u grad. Ne elim pripovijedati o svom
lutanju ve jedino o danu kada sam stigla u Pariz. Kralj se vozio ulicama i njegovi su se konji,
koija i pratnja blistali od zlata. Stajala sam uzdignuta na prstima u gomili naroda i gledala
kako prolaze dvorjanici. Tada, odjednom, neko drsko lice ugura se preda me, jaka mi aka
stisnu ruke. Odvukao me je u neku veu dalje od naroda.
Znate, kapetane, on me je istukao remenom od tvrde koe koji je samo u tu svrhu
nosio sa sobom. Njegovo je lice gotovo imalo izraz reee zvijeri. Ali je bio slobodan neustraiv, slobodni lupe. On je ubijao prije no to bi ukrao - uvijek je ubijao. ivjeli smo po
hodnicima, po podovima crkava, pod lukovima mostova, i bili smo slobodni - slobodni od
misli, slobodni od straha i briga. Ali jednog dana me ostavi i naem ga kako visi na vjealima
- ah, velikim vjealima, ukraenima objeenim ljudima.
Moete li razumjeti, kapetane? Da li moete shvatiti kako me se to dojmilo? Da li to
ima uope kakvo znaenje za vas? - Njene su oi gorjele kao vatra.
Pjeaei s izranjenim nogama vratila sam se u Cordobu. Vrila sam pokoru dok mi
tijelo nije smalaksalo, ali iz njega nisam mogla otjerati sve zlo. Istjerivala sam iz sebe
zloduha, ali avo je bio duboko u meni. Moete li to razumjeti, kapetane? - Ona se zagleda u
Henryjevo lice i opazi da je nije ni sluao. Pristupi mu i prijee mu prstima kroz prosi jedu
kosu.
Vi ste se promijenili. Vatre je iz vas nestalo. Zar vas je neki strah spopao?
On se prene iz snatrenja.
Ne znam.
ula sam da ste ubili svog prijatelja. Da li vas to titi?
Ubio sam ga.
Da li tugujete za njim?
Moda. Ne znam. Mislim da tugujem za nekom drugom stvari koja je mrtva. To je bio
neki ivotvorni poludio mene koji me je, umrijevi, ostavio poluovjekom. Danas sam se
osjeao kao kakav rob vezan lancem za bijeli mramorni stup okruen ivoderima. Pretpostavljao sam da sam zdrav rob, ali kad su mi oderali kou, ustanovilo se da bolujem od neke
bolesti koju zovu prosjenost.
ao mi je - ree ona tuno.
ao vam je! Zato vam je ao?
ao mi je vaeg izgubljenog ara, jer je hrabro, okrutno dijete u vama mrtvo hvalisavo dijete koje se rugalo svijetu i svojim ruganjem mislilo da je zatreslo boje
prijestolje; pouzdano dijete koje je milostivo dopustilo svijetu da ga prati svemirom. To je
dijete mrtvo, i meni je ao. Sada bih pola s vama, kad bih znala da u to dijete u vama
ponovo oivjeti.
udno - odgovori Henry. - Prije nekoliko dana mislio sam kako u istrgnuti komad
nekog kontinenta i od njega napraviti zlatno prijestolje za vas. U svojim sam mislima za vas
izgradio carstvo i mislio o kruni koju ete nositi. A sada se jedva sjeam osobe koja je to mislila. To je neki zagonetni stranac na nekoj vrtoglavoj kugli.
A vi - osjeam samo neki mali unutarnji nemir pred vama. Ja se vas vie ne bojim. Ja
vas vie ne elim. Ispunjen sam nostalgijom za mojim crnim brdima i za govorom mog
naroda. Htio bih da sjedim u vrtu i ujem rijei jednog starca kojeg sam poznavao. Umoran
sam od ovog prolijevanja krvi i borbe za stvari koje nee biti postojane, za stvari koje nee u
71

mojim rukama zadrati svoju vrijednost. To je strano - uzviknu on. - Vie ne udim ni za
ime. Nema u meni poude, a elje su mi hladne i prazne. Imam samo neku udnu elju za
mirom i vremenom da mogu razmiljati o nedokuivim stvarima.
Neete vie otimati zlatne pehare - ree ona. - Neete vie pretvarati varave sanje u
osvajanja koja vam ne pruaju nikakvo zadovoljstvo. alim vas, kapetane Morgan. Jedino
niste u pravu to se tie roba. On je uistinu bolestan, ali ne od bolesti koju ste spomenuli. Vai
su grijesi veliki. Svi ljudi koji raskinu okove osrednjosti poinjaju straan grijeh. Molit u
svetu Djevicu da posreduje za vas pred nebeskim prijestoljem. Ali to e biti od mene.
Vi ete se vratiti svome muu - pretpostavljam.
Da, ja u se vratiti. Vi ste me uinili starom, seor. Razbili ste san u kojem je moj
teak duh plutao. Htjela bih znati, da li ete me za nekoliko godina okrivljavati za smrt vaeg
prijatelja.
Henry odmah pocrveni.
To nastojim da uinim i sada. Ne izgleda mi dostojno da i dalje laem, a to je samo
dokaz vie da je moja mladost umrla. A sada zbogom, Ysobel. Htio bih te voljeti sada onoliko
koliko sam mislio da sam te volio juer. Vrati se naparfimiranim rukama svog mua.
Ona se nasmije i uzdigne pogled na svetu sliku na zidu. - Mir s tobom, dragi glupane promrmlja ona. - Oh! i ja sam takoer izgubila svoju mladost. Stara sam - stara - jer ne mogu
utjeiti sebe mislei na ono to si ti izgubio.
VII
Henry Morgan je stajao na vratima dvorane za primanje, i gledao kako mala eta
panjolaca jae ulicom prema palai. eta je sa svih strana bila okruena gomilom bukanira.
Na elu je jahao glasnik, ali izmijenjeni glasnik. Sada je na sebi imao grimiznu svilu. Pero na
njegovu eiru i korice maa bijahu bijele boje kao znamenje mira. Iza njega jahalo je est
vojnika u srebrnim prsnim oklopima i panjolskim kacigama. Na zaelju je jedan vojnik vodio
bijelu kobilu s bogato ukraenom grimiznom opremom i s nizom zlatnih zvonia na eonom
remeniu. Bijela podsedlica gotovo je dodirivala zemlju. Kobilu je slijedilo est mazgi koje
su nosile teke kone vree, a na kraju pratnje jahalo je jo est vojnika.
Konjanika se povorka zaustavi pred palaom. Glasnik skoi s konja i nakloni se Henry
Morganu.
Nosim otkupninu - ree on. Izgledao je zabrinut i umoran pod teinom svoje misije.
Na njegovu zapovijed vojnici unesoe kone vree u dvoranu, i istom, kad su sve poloene
kod ostalog blaga, njegove zabrinutosti nestade.
Ah! - uzdahne on - sada je dobro. To je bogatstvo. Dvadeset tisua zlatnika - niiti
jedan nije izgubljen na putu. Molim vas, izbrojite ih, seor. - On oisti prainu s izama. - Bi
li moji ljudi mogli dobiti to da se okrijepe, seor? Vino - predloi on. Da, naravno. - Henry
pozove jednog bukanira.
Pobrini se da ovi ljudi dobiju hranu i pie. Budi pristojan s njima, ako voli svoj ivot.
Tad pristupi vreama da izbroji otkupninu. Slagao je male kule od bljetavih zlatnika i
pomicao ih po podu. Kako samo bljeskaju, pomisli on. U ljepi oblik ih se nije moglo
skovati. Kvadrat ne bi odgovarao, a ni elipsa. Zlatnici su uistinu vredniji od blaga. On srui
jednu kulu i ponovo je sagradi. Zaista, najvea je sigurnost - novac. ovjek unaprijed znade
to sve njime moe uiniti; u izvjesnom smislu i Henry je to znao. Vie od toga nije ni vano.
Novcem ovjek moe kupiti vina; i on ga dobije. A ako bi trgovaki pomonik ubio svoga
gospodara za isti novac, to bi bilo bijedno; to bi bila moda sudbina ili neto slino tome, ali
je ovjek svejedno dobio svoje vino.
I cijela ova hrpa zlatnih posuda, kalea, krieva i svjenjaka i odjee protkane biserima
bit e novac kao i ovi zlatnici. Ove zlatne i srebrne ipke bit e skovane u ploice i na svakoj
ploici bit e utisnut lik. Taj lik je vie nego slika. Kao poljubac nekog sveca to e nadahnuti
tu ploicu mou, to e joj dati karakter i neobino snaan duh. On skupi zlatnike u hrpu i
pone ih opet strpljivo slagati. Dovoljno kula i za Jeruzalem!
Tada doe iz dvorita Ysobel i zaustavi se pred njim.
72

Boe, koliko novaca! - zaudi se ona. - Je li to moja otkupnina?

Da, to je zlato koje vas je otkupilo.
Pa zar toliko mnogo! Vjerujete li da sam toliko vrijedna?
Za vaeg mua, jeste. On je platio za vas. - Morgan pokrene deset kula u jedan red.
A za vas - koliko? Koliko tih zlatnika?
Vi ste morali i za mene biti toliko vrijedni, jer sam ja odredio cijenu.
Kako bi divno klizili po vodi - ree ona. - Kako bi divno klizili! Znate, znam bacati
ispod ruke kao kakav djeak.
Govorilo se da ste sposobni - priznade on.
Ali da li sam zaista toliko vrijedna?
Novac je ovdje, i vi ste slobodni. On vas je otkupio. Posao mora biti toliko vrijedan
koliko se za nj plati, jer inae ne bi bilo trgovine.
To je dobro - potvrdi ona. - Utjeno je znati svoju cijenu u novcu. A da li vi znate
svoju vrijednost, kapetane?
Henry Morgan odgovori: - Ako bih ikada bio zarobljen i za mene traena otkupnina, ja ne
bih vrijedio ni bakarni novi. Ovi moji psi bi se nasmijali i slegli ramenima. Pojavio bi se
novi kapetan da ih vodi, a ja - ja bih bio predmet zadovoljstva onih koji su me zarobili, i
mislim da bih mogao i proreci njihovo zadovoljstvo. Znate, ja sam ovih posljednjih nekoliko
dana ponovo ocjenjivao sebe. Mogao bih imati neku vrijednost za historiare jer sam nekoliko
stvari unitio. Graditelj vae katedrale je ve sada zaboravljen, ali ja, ja, koji sam je spalio,
mene e spominjati i stotine godina.
Ali ta ima u meni da vrijedim toliko zlata? - navaljivala je ona. - Mislite li da su to
moje ruke? Moja kosa? Ili moda to da sam utjelovljenje tatine svoga mua?
Ne znam - ree Henry. - Ponovnim ocjenjivanjem sebe itav se ekonomski splet
emocija i osoba izmijenio. Danas, kad bih traio otkupninu, moda ne biste bili tako
polaskani.
Da li me mrzite, kapetane Morgan?
Ne mrzim vas; ali vi ste bili jedna od zvijezda moga neba, koja je pokazala da je
meteor.
To nije galantno, sir. Sasvim drugaije su bile vae rijei prije nekoliko dana - dobaci
ona zlobno.
Ne, nije galantno, ali sada u biti galantan samo zbog dvije stvari: radi novca i
poloaja. Pokuao sam biti galantan radi vedrog i iskrenog raspoloenja. Shvaate li, bio sam
iskren prema sebi prije i sada sam iskren prema sebi. Te dvije iskrenosti su protivurjene.
Puni ste gorine.
Ne, nisam ni to. Ono to podrava gorinu nestalo je iz mene.
A sada idem - ree ona blago i zamiljeno. - Zar nemate nita vie da mi kaete? Nita
da me pitate?
Nita - odgovori on i nastavi sa slaganjem zlatnika na podu.
Glasnik ue. On se estito bio napio, veseo to se rijeio tereta svoje misije. Nakloni se
Ysobeli i Henryju Morganu; nakloni se paljivo pazei pri tome na ravnoteu.
Moramo ii, seor - objavi on glasno. - Put je dug. - On odvede Ysobelu k bijeloj
kobili i pomogne joj da uzjae. Tada, davi znak, kolona krene niz ulicu. Kad su odlazili,
Ysobel se jednom okrene, i uinilo se da je poprimila raspoloenje Henry Morgana, jer joj se
zagonetni smijeak pojavio na usnama. A zatim sagnu glavu nad vratom kobile zurei
zamiljeno u bijelu grivu pred sobom.
Glasnik je bio ostao i sada je stajao na vratima pored Henryja. Zajedno su promatrali kako
se kolona udaljuje uz blistanje sunanih zraka na vojnikim oklopima. U sredini pratnje bijela
je kobila izgledala kao kakav biser u srebrnom brou.
Glasnik poloi ruku na Henryjevo rame.
Mi shvaamo jedan drugoga, mi odgovorni ljudi, - ree on pijano. - Mi nismo kao
djeca pa da imamo tajne. Mukarci smo, hrabri i jaki mukarci. Moemo se povjeriti jedan
drugome. Moete mi rei to vam lei na srcu, ako hoete, seor.
Henry odgurnu ruku s ramena. - Nita nemam da vam kaem - odgovori osorno.

73

 Ah, ali tada u ja vama neto rei. Sigurno se vi udite zato je mu ove ene bio
spreman da plati toliku svotu novaca. Ima mnogo ena koje se mogu jeftinije dobiti, neke za
real-dva. Mislite da je njen mu lud. Ne bih htio da takvo miljenje imate o mom gospodaru.
On nije budala. Rei u vam to je u stvari. Njen djed jo uvijek ivi i vlasnik je deset rudnika
srebra i pedeset milja plodne zemlje u Peru. Doa Ysobel je nasljednica. Kada bi ona bila
ubijena ili bi nestala, vi razumijete, seor - puf, sve bi to bogatstvo palo u kraljeve ruke. - On
se smjekao svom pametnom rasuivanju. - Mi se razumijemo, seor. Mi imamo tvrde
lubanje - a ne meke kokoje glave. Dvadeset tisua zlatnika - to nije nita prema deset rudnika
srebra. Ah, da, mi razumijemo jedan drugoga, mi odgovorni ljudi.
On se nekako uspne na sedlo i od jae jo uvijek se smjekajui. Henry ga je vidio kako je
dostigao pratnju i kako se sada rubin spojio s biserom u srebrnom brou.
Kapetan Morgan se vrati blagu. On sjedne na pod i stade prebirati prstima zlatnike.
Najhumanija je od svih ljudskih osobina - nepostojanost, umovao je on. To je ovjeku
jednako grozno spoznati kao i samu humanost. A zato to moramo tek na kraju spoznati. U
itavoj mahnitoj neskladnosti i glupom protuslovlju ivota osjeao sam na kraju vrsto
uporite u samom sebi. Kakva god bila kolebanja drugih ljudi, sebe sam zamiljao strahovito
nepokolebljivim. Ali sada, ovdje, ja vuem istroeni konop dok mi je sidro otilo. Ne znam,
da li je konop prekinut, ili je sasvim istroen, ali moje je sidro otilo. I ja plovim okolo i
naokolo jednog otoka na kojem nema eljeza. On pusti da mu zlatnici iskliznu kroz prste.
Ali, moda je ovdje moje eljezo od kojega bih mogao napraviti novo sidro, razmiljao je
on. Ovo je vrsto, a i teko. Njegova vrijednost mogla bi se neto mijenjati u .burzovnim teaj ima, ali zato ima mo, samo jednu mo. To je potpuno jamstvo sigurnosti. Da, moda je
ovo jedino pravo sidro, jedina stvar u koju ovjek moe biti sasvim siguran. Njegovi krakovi
vrsto se zakvae o udobnost i sigurnost. udno je, da sada za tim udim.
Ali i drugi ljudi imaju udjela u ovom zlatu, raspravljao je on u sebi.
Ne, draga moja savjesti, mi emo prekinuti s glumom. Stavio sam druge naoale. Prve
su bile kao privrene oko moje glave. Moram izmijeniti svoj ivot prema svijetu kojeg
vidim kroz ove nove lee. Vidim da potenje - javno potenje moe biti stepenica k viem,
korisnijem inu; a istinoljubivost znak vjetijeg licemjerstva. Ne, ovi ljudi nemaju prava koja
mogu silom naturiti. Ovi ljudi ne zasluuju obzira jer su bili preslobodni s pravima drugih.
On je spretno prebirao po svojim mislima. Oni kradu, zato e im njihova pljaka biti ukradena.
Rekoh da sam zavrio s okoliavanjima i zasljepljivanjem savjesti. to bih ja sada radio
s pravom - ili razumom, ili logikom ili savjeu? elim ovaj novac. elim sigurnost i
udobnost, a imam snage da uzmem oboje. To moda i nije ideal mladosti, ali to je bila ljudska
praksa od poetka svijeta. Na sreu, moda, svijetom ne upravlja mladost. A uz to, nastavi
on ovi glupi bukaniri nita ne zasluuju od ovoga blaga. Oni bi ga potroili, vrativi se kui,
u bordelima Goavesa i Tortuge.

VIII
Bukaniri su napustili unitenu Panamu i na mazgama prenijeli preko prevlake sve
opljakano blago. Kada su najzad stigli u Chagres, bili su premoreni; ali uza sve to slijedei
dan je bio odreen za diobu pljake. Da bi to bilo lake, itavo je blago ukrcano na brod,
veliku galiju kojom je zapovijedao neki vojvoda prije nego su je pirati oteli od panjolaca. Na
njoj je blago imalo biti razdijeljeno. Kapetan Morgan je bio dobro raspoloen. Pothvat je
zavren, rekao je on ljudima, i sada je vrijeme za veselje... On naredi da se s brodova donese
na obalu etrdeset baava ruma.
Rano idueg jutra jedan pospani gusar otvori crvene oi i pogleda prema moru. Mjesto
gdje je stajala galija bijae prazno. On probudi svoje drugove, i zaas je obala vrvjela
zaprepatenim ljudima koji su tuno zurili prema praznom horizontu. Galija je u noi
odjedrila, a s njom i bogatstvo Paname.
Bukaniri su bjesnjeli. Dat e se u potjeru, stii e bjegunca i muit e kapetana Morgana
dok ne umre u najstranijim mukama. Ali u potjeru nisu mogli. Drugi su brodovi bili
74

bezvrijedni. Neki su leali na morskom dnu s velikim rupama koje su im zjapile na bokovima,
a drugima su gotovo sasvim bih prepiljeni jarboli.
Na obali tada stadoe psovati i proklinjati. itavo se Bratstvo zakune na osvetu. Oni su
unaprijed zamiljali strahote te osvete. I zatim se rasprie traei sredstva i naina da se vrate
na Tortugu. Mnogi su pomrli od gladi; neki su mueni od Indijanaca; neke su panjolci
uhvatili i udavili, a Englezi da pokau panjolskoj svoju dobru volju objesie nekolicinu.

POGLAVLJE PETO
I
itavo se stanovnitvo Port Royala okupilo na obali. Doli su da vide kapetana Morgana
koji je opljakao Panamu. Bilo je tu otmjenih gospoa odjevenih u svilu iz Kine, jer je ipak
Henry Morgan porijeklom iz plemike obitelji - neak jadnog dragog podguvernera koji je poginuo. Bilo je tu pomoraca, jer je i on bio pomorac; djeaka, jer je bio gusar; mladih
djevojaka, jer je bio junak; poslovnih ljudi, jer je bio bogat; i skupina robova, jer je bio
praznik. Nalo se tu i prostitutki s usnama namazanim sokom od jagoda koje su neumorno i
izazovno promatrale osamljene mukarce; a bilo je tu i vrlo mladih djevojaka ija su srca
potajno gajila slatku nadu da bi veliki ovjek mogao baciti oko na njih i nai neto o emu je
moda sanjao.
U gomili je bilo mornara koji su se ponosili to su nekada bili uli psovke kapetana
Morgana; krojaa koji su mu jednom bili skrojili hlae. Svaki onaj koji je jednom vidio
Morgana ili ga uo da govori, skupio je oko sebe grupu oboavatelja. Ovi su se sretnici
doavi u dodir s njim dotakli djelia njegove slave.
Crni robovi, osloboeni od poljskog rada toga dana veselja i znatielje, zurili su rairenim
i bezizraajnim oima u galiju usidrenu u luci. Vlasnici plantaa etali su naokolo meu
mnotvom glasno govorei to e sve rei Henryju Morganu kada ga pozovu na ruak, i to e
mu sve savjetovati. Oni su o njemu nehajno i olako govorili kao da su svaki dan imali na
ruku pljakae Paname. Neki su krmari dovukli na obalu bave vina i nudili svakog
besplatno da pije. Oni e kasnije zaraditi sa eu koju su sada samo raspirivali.
Na malom gatu ekala je guvernerova svita; lijep mladi s ipkama i srebrnim kopama
stajao je na elu odreda kopljanika. More je bacalo na alo tihe neprekidne valove. Sunce je
arilo na nebu, ali nitko i ne osjeti vruinu, sve su oi bile uprte u visoku galiju na sidritu.
Bilo je podne, kada je Henry Morgan, koji je kroz dogled gledao na obalu, odluio da se
iskrca. Njegovo ekanje nije bila puka tatina. U noi je galiji bio priao mali amac s vijeu
da bi mogao biti uhapen, jer se borio protiv kraljeva prijatelja. Henry je mislio da e mu
podrka naroda pomoi. Cijelo je jutro promatrao kako narod sve nestrpljivije eka, kako
gomila na obali postaje sve uzbuenija.
I tada se njegov dugi amac spusti, i veslai zauzee svoja mjesta. Kad se pribliavao
obali, gomila udari u viku i burne ovacije. Ljudi su bacali eire, skakali, plesali, kreveljili se i
pokuavali da viui jedni s drugima razgovaraju. Na gatu stotine se ruku pruie da prihvate
Henry Morgana prije nego to izae iz amca. Netom se iskrcao, kopljanici se okupie oko
njega krei prolaz kroz razularenu i ustalasalu masu.
Henry je s nepovjerenjem gledao vojnike koji su ga okruivali. - Jesam li ja uhapen? upita on kopljanika koji je iao uz njega.
Uhapen? - ovjek se nasmije. - Ne bismo vas mogli uhapsiti ni kad bismo htjeli.
Gomila bi nas na komade isjekla. Kada bismo i uspjeli da vas zatvorimo, oni bi golim rukama
sruili zidove da vas oslobode. Vi ne shvaate to sve znaite ovom narodu, sir. Danima nisu
ni o emu govorili ve o vaem dolasku. Ali guverner eli da vas odmah vidi, sir. On sam nije
mogao doi iz razumljivih razloga.
Stigoe pred guvernerovu palau.
Kapetane Morgane - ree guverner Moddyford kada su ostali sami. - Ne znam da li su
moje vijesti dobre ili loe. Vijesti o vaoj pobjedi doprle su do kraljevih uiju. Dobio sam
75

nareenje da obojica odmah krenemo u Englesku.

5
Ali ja imam letter of marque - pone Henry.
Guverner zatrese debelom glavom i slegnu ramenima. - Da sam na vaem mjestu,
kapetane, ja ne bih spomenuo letter of marque premda sam ga ja izdao. U njemu ima
klauzula zbog kojih bi nam obojici mogli zamjeriti. U stvari, mogli bi nas i objesiti; ali ja ne
znam - ne znam. Naravno, sada je izmeu Engleske i panjolske mir - ali nije ba sve u redu.
Kralj se na nas ljuti, ali mislim da bi ga nekoliko tisua funti podijeljenih pravim ljudima
moglo umiriti. Engleski je narod ushien vaim pobjedama. - On se paljivo zagleda u
Henryjeve oi. - Nadam se, sir, da ete moi dati tih nekoliko tisua kada doe vrijeme.
Henry slubeno odgovori. - Nastojao sam da sluim u duhu vladarevih elja, a ne
spoljanoj igri njegovih politiara. - Tada nastavi. - Budite sigurni, sir Charles, imam
dovoljno da kupim kraljevu milost makar stajala i pola milijuna... Govori se da je kralj dobar
ovjek i ljubitelj ena, a takva nikada nisam vidio koji ne treba novaca.
Jo neto, kapetane - ree nelagodno guverner. - Va je stric nedavno poginuo, njegova
je ki ovdje u mojoj kui. Sir Edward je u asu svoje smrti bio bez novaca. Naravno, vi
shvaate, voljeli bismo da ona zauvijek ostane ovdje s nama, ali mislim da nije potpuno
sretna. Mislim da ona pati smatrajui to milostinjom, i vi ete se sigurno pobrinuti za nju. Sir
Edward je asno poginuo, i bio je pohvaljen od kralja, ali se na koncu konca od krunskih
pohvala ne moe ivjeti.
Henry se nasmijeio. - Moj stric je morao asno umrijeti. Zaista, taj moj stric svata je
radio u ivotu - da, ak je rezao i nokte - kao da ga itavo plemstvo gleda spremno da ga
oponaa. Kako je umro? Valjda drei kakav unaprijed pripremljen govor? Ili s onim
njegovim prokleto tankim usnama, vrsto stisnutima kao da ne odobrava smrt iz socijalnih
razloga. Ah, taj ovjek. Njegov je ivot bio divna, jednostavna i laka gluma, kojoj je bio
veoma vjeran. - Henry je govorio smijeei se. - Mrzio sam svoga strica. Mislim da sam ga se
i bojao. Recite mi kako je umro?
aputalo se da je jedanput zajauknuo. Ja sam to izvidio i pronaao da je jedan sluga bio
sakriven iza zavjese. On je bez sumnje to kasnije i priao.
Odvie bijedno! Odvie bijedno! Kakva okrutna sramota da se uniti takav divni ivot
jednim uzdahom. No sada ga se vie ne bojim. Ako je zajauknuo, znai da je u njemu bilo
humanosti i slabosti. Zbog toga ga prezirem, ali zato i volim. to se tie moje roakinje,
budite sigurni da u se ja odsada za nju brinuti. Sjeam je se kao u magli - vitka djevojica,
plave kose, koja je grozno svirala na harfi. Meni je barem zvuilo grozno, iako je moglo biti
divno.
Moddyford prijee na predmet o kojemu je elio od prvog asa da razgovora.
uo sam da ste u Panami sreli Crvenu sveticu i da ste je oslobodili uz otkup. Kako je
to bilo? Govorilo se da je biser svijeta.
Henry pocrveni.
Ah, dobro - ree Henry. - ini mi se da ju je legenda precjenjivala. Bila je lijepa i
mnogi su se ljudi mogli zaista u nju zaljubiti. Ali nije jedna od onih ena koju bih mogao
oboavati. Odvie je slobodna u govoru, a k tome barata maem kao mukarac. Ukratko, ona
nema one ednosti i ljupkosti koju traimo kod ena.
Ali kao ljubavnica - kao ljubavnica?
Znate, za nju sam dobio sedamdeset i pet tisua zlatnika. Prema mome miljenju to je
vrednije od ijedne ene koja je ikada roena.
Toliku otkupninu! Kako su je mogli toliko platiti?
Znate istraivanjem sam doznao da je batinica. I kako rekoh, bila je lijepa, ali je ipak
legenda precjenjuje.
Za to vrijeme u drugoj sobi lady Moddyford je ozbiljno razgovarala s Elizabeth.
Moram s tobom razgovarati kao majka, majka koja se brine za tvoju budunost. Nema
sumnje da e se roak pobrinuti za tebe, ali hoe li biti sretna? ovisei o njegovu novcu?
5

Punomo za hvatanje stranih brodova i zapljenu brodskog utovara.

76

Gledaj na njega s druge strane. Bogat je i dobro vien. Zato se ne uda za tog roaka? Ako i
nita ne dobije od toga, bit e jedina ena na svijetu koju nee moi kritizirati rodbina
njezina mua.
Kako to moete rei, lady Moddyford? - upadne Elizabeth otro. - Zar nije to neka
vrsta zloina udati se za svoga roaka?
Ni najmanje, moja draga. Nema nita ni u crkvenim ni u dravnim zakonima to bi to
branilo. I ja, ja osobno, pristala bih na takav brak. Sir Charlesu i tvom roaku je nareeno da
idu u Englesku. Sir Charles misli da e tvoj roak dobiti viteki red. Tada bi bila lady Morgan
i vrlo bogata.
Elizabeth se malo smete.
Vidjela sam ga samo jednom, i to samo za as, i nije mi se svidio. Bio je uzbuen i
crven, ali vrlo usluan i prijazan. Mislim da se elio sa mnom sprijateljiti, ali moj otac - znate
ve kakav je bio moj otac? Moda bi bio dobar mu - ree ona.
Draga moja, svaki ovjek moe biti dobar mu, samo ako se dobro na njega pazi.
Da, to bi mogao biti najbolji izlaz. Dosadilo mi je da me ljudi ale zbog moga
siromatva. Ali, mislite li, da e me on sada kada je slavan zapaziti? Mogao bi biti preponosan
da oeni siromanu roakinju.
Draga Elizabeth - ree odluno lady Moddyford. - Zar niste spoznali da se gotovo
svaka ena moe udati za malne svakog mukarca dokle god joj druga ena ne smeta? Ja u
stvar tako udesiti da ti nitko nee smetati. Moe se u mene pouzdati.
Elizabeth se odluila.
Znam, ja u mu svirati. ula sam kako muzika djeluje na estoke ljude. Svirat u one
nove komade.
Ne - upadne lady Moddyford. - Ne, da sam na tvome mjestu ja ne bih. Moda ne voli
muziku. Ima i boljih naina.
Ali vi ste i sami rekli da su ti komadi vrlo lijepi. itala sam da muzika umiruje ljude.
Dobro, draga moja, onda mu sviraj, ako ba hoe. Moda on - samo sviraj mu. Ljubav
prema muzici je moda nasljedna u obitelji. Dakako, zna, mora mu se diviti, a u isto vrijeme
mora se priinjati da ga se boji. Daj da on osjeti da si ubogo, bespomono stvorenje potpuno
okrueno tigrovima. Ali mora to uiniti na svoj nain. Ima dobar poetak, tj. podlogu da
moe od njega zatraiti zatitu. - Ona uzdahne. - Ne znam to bismo mi ene radile bez
zatite. Nisam znala kada e me sir Charles zaprositi. On se na smrt bojao da zapone. Jedno
poslije podne sjedili smo na klupi, i ja sam pogledom neprestano traila da vidim neto to e
me prestraiti. Sjedili smo na klupi gotovo tri sata, dok se nije tratinom dopuzala jedna
vodena zmija i tako me prestraila da sam se bacila u njegov naruaj. Ne, ne mogu ni zamisliti
to bismo radile bez zatite. Sada sir Charles dri stalno jednog ovjeka u vrtu koji pazi na
zmije. A zna li, da sam ja uvijek voljela zmije. Kao dijete imala sam tri pripitomljene zmije.
Iduega ih jutra lady Moddyford dovede zajedno, i, im se uljudno mogla izvui, ostavila
ih je nasamo.
Elizabeth je prestraeno gledala u svog roaka.
Vi ste inili velike, strane stvari na moru, kapetane Morgan - dovoljne da se ovjeku
krv sledi pri pomisli na njih - zapone ona oklijevajui.
Ta djela nisu ni tako velika ni tako strana. Nita nije tako dobro ni zlo kao prie o
tome.
A on je u sebi mislio: Krivo sam o njoj mislio - jako krivo. Nije nimalo ohola. Njen otac
- taj vrag - stvorio mi je o njoj pogrean dojam. A i lijepa je.
Vaa su djela ipak velika, iako vam skromnost ne doputa da priznate - ree ona
prigovarajui. - Znate, obiavala sam drhtati sluajui prie o vama bojei se da niste u
neprilici ili opasnosti.
Zbilja? Ali zato? Nisam mislio da ste me zapazili.
Njene se oi napunie suzama. - I ja sam imala svojih neprilika.
Znam, uo sam o vaoj nesrei, i alio sam vas, roakinjo Elizabeth. Nadam se da ete
mi dopustiti da vam sada pomognem u vaem tekom poloaju. Sjednite pored mene,
Elizabeth.
77

Ona ga srameljivo pogleda. - Svirat u vam, ako elite - predloi ona.

Da - da, svirajte.
Ovo je Elves Concourse. Sluajte! Moete uti njihove male noge kako skau po travi.
Svi govore da je slatko i krasno. Njeni su prsti metodiki prebirali po icama.
Henry je mislio kako ima krasne ruke, gledajui ih kako hitro prebiru po icama.
Promatrajui ih on zaboravi na muziku. Ustruavao ih se dirnuti da ih ne smrvi, a elja ga
spopadne da ih gladi. Muzika zavri glasnom, tunom notom. Kada je posljednja ica
zatreperila, on primijeti:
Svirate dobro - precizno, Elizabeth.
Ah, sviram po notama - ree ona. - Mislim da Kompozitori znaju bolje od mene svoj
posao.
Znam, divno vas je uti. Dobro je znati da je sve na svom mjestu - dapae i note. Vi
ste se oslobodili one podlone smionosti koju sam zapazio u sviranju kod nekih mladih ena.
Vae je sviranje divno, spontano i humano, prirodno, ali sklono nehaju pod utjecajem
emocije. Da, kako postajem stariji, raste u meni zadovoljstvo to vidim da se stvari dogaaju
onako kako sam oekivao. Sluaj me ne vue kao nekada. Bio sam lud, Elizabeth. Plovio sam
i plovei traio neto - neto to moda nije ni postojalo. A sada kada sam izgubio svoje
neizrecive elje, nisam sretniji, ali u meni ima vie zadovoljstva.
- To zvui pametno i iskusno i poneto ciniki - primijeti ona.
Ako je to mudrost, onda je mudrost iskustvo po kojemu prebire jedan uredan mozak
kao po spisima. Pa kako bih mogao ne biti mudar. A cinizam je mahovina koja se skuplja po
kamenu koji se kotrlja.
Svakako, to je pametno - potvrdi ona. - Pretpostavljam da ste poznavali veliki broj tih
mladih ena o kojima pripovijedate.
Kojih mladih ena, Elizabeth?
Onih koje loe sviraju.
Ah, da sreo sam ih nekoliko.
A jeste li ih - jeste li ih voljeli?
Podnosio sam ih jer su bile prijateljice mojih prijatelja.
Je li se koja zaljubila u vas? Znam da nisam obazriva, ali vi ste mi roak, gotovo kao
brat.
Ah, neke su mi rekle da me vole, ali ja sam sumnjao da hoe samo moj novac.
Ah, ne! Svirat u vam jo jedan komad. - Ponovo su njeni prsti prebirali po icama.
Divno je i tuno - ree Henry kada je zavrila.
Mnogo mi se svia, ali zar ne mislite, Elizabeth, da bi esta ica mogla biti malo vie
zategnuta?
Ah, ni za boga - kriknu ona. - Prije nego smo otputovali iz Engleske otac je pozvao
harfistu da je pomno ugodi. Ne bih se osjeala dobro naprama uspomeni oca, kada bih dirala
icu. On je mrzio svijet koji prka po stvarima.
Nakon njenih rijei sjedili su neko vrijeme utei. Ona ga moleivo pogleda u oi. - Vi se
ne ljutite na mene zbog ice, zar ne roae Henry? To je zapravo moj osjeaj, ne mogu sebi
pomoi.
Ne, ne ljutim se. - On je mislio kako je mala i bespomona.
to ete raditi sada kad ste bogati i okrueni slavom?
Ne znam. elio bih da ivim okruen sigurnim stvarima.
Pa to ba i mislim - uzviknu ona. - Mi smo donekle slini. Stvari se dogaaju kada ih
ne oekuje. Gotovo uvijek znam to e mi se dogoditi, a budui da se ja nadam, sjedim mirno
i ekam ih.
Da - potvrdi Henry.
Oeva smrt bila je za mene veliki udarac - nastavi ona i suze joj navru na oi. - Strano
je biti sam, bez rodbine i prijatelja. Doista, Moddyfordovi su bili dobri prema meni, ali ne
mogu nikada biti moja krv. Bila sam tako osamljena. Bilo mi je drago kada ste doli, roae
Henry, ako nita a ono samo zato to smo iste krvi. - Njezine su oi blistale od suza, a usne
estoko drhtale.
78

 Ne smijete plakati - ree Henry umirujui je. - Neete se morati vie brinuti, Elizabeth.
Skinut u brigu s vaih ramena. Pomoi u vam i brinut u se za vas, Elizabeth. udim se
kako ste mogli podnositi tu bol. Bili ste hrabri i drali ste glavu visoko iako je tuga muila va
duh.
Imala sam svoju muziku, - ree ona. - Pribjegavala sam svojoj muzici, kada je bol bila
prevelika.
- Ali, sada Elizabeth, ne morate vie to initi. Doi ete sa mnom u Englesku i uz mene
ete biti opskrbljeni i sigurni zauvijek.
Ona odskoi od njega.
Ali to vi to predlaete? to vi to meni predlaete - uzviknu ona. - Zar to nije veliki
grijeh, zloin, da se roaci vjenaju?
Vjenaju?
- Oh - ona pocrveni i oi joj zablistaju od suza. - Oh, stidim se. Vi ste mislili na enidbu,
zar ne? Stidim se. - Njeno je uzbuenje izazvalo samilost.
Uostalom zato ne? mislio je Henry. Lijepa je, siguran sam u njenu obitelj, a uz to ona
je kao neki simbol te sigurnosti o kojoj sam sanjao. Mislim da elim sigurnost. A osim toga,
zavri on s mislima, ne mogu zaista dopustiti da pati.
Ah, dakako da mislim na enidbu? Jedino sam u tome nespretan i surov. Ja sam vas
zaprepastio i uvrijedio. Ali, draga Elizabeth, u tome nema ni zloina ni grijeha. Mi znamo sve
jedno o drugome i iste smo krvi. Mora se udati za mene, Elizabeth. Ja te volim, Elizabeth.
- Oh! - zatepa ona. - O-oh! Ne mogu misliti o tome. Mislim da sam bolesna. Mislim glava mi se okree. Ti si tako nagao, Henry - tako iznenada. Oh, pusti me. Moram o tome
govoriti s lady Moddyford. Ona e mi dati savjet.

II
Kralj Charles II i John Evelyn sjedili su u maloj knjinici. Vatra je pucketala u pei
bacajui odsjev na knjige sloene po zidovima. Pred njima na stolu stajale su boce i ae.
Danas sam ga uinio vitezom - govorio je kralj. - Dobio je oprost i vitetvo za dvije
tisue funti.
- Dvije tisue funti - mrmljao je John Evelyn. - Neki trgovci blagosivlju njegovo vitetvo.
Ali to nije sve, John. Mogao sam dobiti dvadeset. On je u Panami opljakao oko
milijun.
Ali dvije tisue funti.
Naredio sam da doe veeras ovdje - ree kralj.
Ti pomorci i gusari znaju po koju priu koju je vrijedno uti. Razoarat e se u
njemu. On je tup. To je mislim prava rije. Ima osjeaj da je jedna golema masa stavljena
pred tebe, a kree se kao da pred sobom gura svoj vlastiti nevidljivi kavez.
Moete mu podariti kakvu novu titulu - primijeti John Evelyn. - teta je propustiti
milijun a da se ne pokua.
Sluga najavi sir Henry Morgana.
Uite, sir. Uite. - Kralj mu prui au vina. Henry je izgledao prestraeno. On na
duak ispije au. - Dobar ste posao uinili osvajanjem Paname - primijeti kralj. - Bolje je da
ste je sada spalili nego kasnije, sir. Ne sumnjam da bismo je morali kasnije spaliti.
O tome sam mislio kada sam potpalio baklju. Ti gnusni panjolci su htjeli da
zagospodare svijetom.
Znate kapetane, pljakanje - ili da budem blai gusarenje - bila je za nas dobra stvar,
ali loa za panjolsku. Meutim, ta je institucija postala nesnosna. Pola svoga vremena
utroim ispriavajui se panjolskom ambasadoru. Imenovat u vas guvernerom Jamaike.
Sire!
Bez zahvaljivanja! Radim u svom interesu. Gusarstvo mora da prestane. Ti ljudi su se
dovoljno dugo igrali rata.
Ali, sir, i ja sam bio bukanir. Zar elite da vjeam svoje vlastite ljude.
Na to i mislim, sir. Tko ih moe bolje uhvatiti i ui im u trag od vas koji poznaje sva
79

njihova skrovita?
Oni su se borili sa mnom, sire.
Ah, savjest? uo sam da ste s vaom savjesti radili to ste htjeli.
Ne savjest, sire, ve saaljenje.
Kod dravnika i lupea saaljenju nema mjesta. ovjek moe uiniti ono to je za
njega korisno. Vi ste sami dokazali dvije od tih injenica. Da vidimo kako ete se muiti s
treom - ree kralj zajedljivo.
Razmiljam da li u moi?
Ako razmiljate, onda moete - upadne John Evelyn.
Kraljevo se ponaanje izmijenilo.
Hajde, pijte! - ree on. - Treba nam malo veselja, a moda kasnije pjesma.
Pripovijedajte nam neto, kapetane, i pijte pripovijedajui. Vino pridodaje sjaj i ljepotu dobroj
rijei - istinitoj rijei.
Priu, sire?
Dabogme. Neku priu o kolonijalnim djevojkama, neki mali interludij u gusarenju, jer
sam siguran da niste krali samo zlato. - On dade znak sluzi da napuni Henryjevu au.
uo sam za neku enu u Panami. Priajte nam o njoj.
Henry iskapi au. Njegovo je lice postalo rumeno.
Priat u o njoj - ree on. - Bila je lijepa, a uz to i batinica. Priznajem da mi se
svidjela. Imala je naslijediti rudnike srebra. Njen mu mi je u ime otkupa ponudio stotinu
tisua zlatnika. elio je da se doepa rudnika, o tome se radilo, sir. Ja sam bio u nedoumici,
sir, da li da imam enu ili stotinu tisua zlatnika.
Kralj se nagne naprijed u stolici. - to ste uzeli? Recite mi brzo.
Ostao sam neko vrijeme u Panami - ree Henry. - to bi vae velianstvo uinilo na
mom mjestu? Dobio sam oboje. Moda i vie od toga. Tko zna, moda bi i moj sin mogao
naslijediti rudnike srebra.
I ja bih tako uradio - uzviknu kralj. - Tono, ja bih ba tako uradio. To je bilo
pametno, sir. Nazdravljam, kapetane - vaoj otroumnosti. Vidim da je vae vojniko znanje,
sir, proireno i na druge stvari osim rata. Govore, da nikada niste u bitci bili poraeni, ali
recite mi, kapetane da li ste kada bili poraeni u ljubavi? Lijepo je - neobino lijepo, kada
ovjek prizna da je bio poraen u ljubavi. Priznanje je potpuno protivno svakom
mukarakom instinktu. Jo jednu, priu, sir, ali o vaem porazu.
Ne od ene, sire - ali jednom sam bio poraen od smrti. Ima stvari koje tako ranjavaju
duu da bol od toga prati ovjeka kroz itavi ivot. Traili ste priu. U vae zdravlje, sire.
Roen sam u Walesu, meu brdima. Moj otac je bio dentlmen. Jednog ljeta, dok sam
bio djeak, mala francuska princeza doe u naa brda na oporavak. Dola je s malo pratnje, a
kako je bila ivahna, nemirna i pametna dopustila je sebi prilino slobode. Jedno jutro iznenadili je dok se kupala u rijeci. Bila je gola, ali nimalo srameljiva. Za jedan sat - takva je
strast u krvi njene rase - ona je leala u mojim rukama. Sire, u mojim lutanjima sretao sam
mnogo krasnih ena, ali nikada vie nisam osjeao takve slasti kao u onim danima tog veselog
ljeta. Kada je mogla pobjei od kue, mi smo se igrali po breuljcima poput mladih bogova.
To nam nije bilo dovoljno. Htjeli smo se vjenati. Ona bi se odrekla svoje plemike titule, i
mi bismo otili negdje u Ameriku da ivimo.
Nadoe jesen. Jednoga dana ona mi ree: Spremaju se da me uskoro odvedu, ali ja
neu otii. Sutradan nije dola. U noi se douljah pod njen prozor i ona mi dobaci pismo,
zatvorena sam, istukli su me.
Otiao sam kui. to sam drugo i mogao uraditi. Nisam se mogao boriti s vojnicima koji
su je uvali. Kasno u noi probudi me udaranje u vrata i uzvici: Gdje se moe nai doktor?
Hitro! Mala princeza se otrovala!
Henry uzdigne oi. Kralj se ironino smjekao. John Evelyn je bubnjao prstima po stolu.
Da? - ree kralj. - Da - on se nasmije.
Ah, star sam - star - uzdahne Henry. - To je la. Ona je ljupka djevojka ki zakupnika.
Henry se teko digne i uputi prema vratima. Stid mu je plamtio na licu.
Kapetane Morgane, vi se zaboravljate!
80

Ja - se - zaboravljam?
Postoje stanovite male uslunosti. Obiaj trai da je odate naoj osobi.
Oprostite mi, sir. Molim vas za doputenje da se povuem. Ja - ja sam bolestan. Naklonivi se on napusti sobu.
Kralj se smjekao pijuckajui vino.
Kako to, John, da tako veliki ratnik moe biti tako velika budala?
John Evelyn odgovori: - Kako bi i moglo biti drukije. Kada veliki ljudi ne bi bili budale,
svijet bi ve davno bio uniten. Kako bi i bilo drukije? Budalatina i iskrivljene vizije su
temelji veliine.
Misli da su moje vizije iskrivljene?
Ne, to ne mislim.
Zar misli ...
Govorim o Henry Morganu. On ima dara za gusarenje to ga ini velikim. Zbog toga
vi ga odmah smatrate i velikim upraviteljem. Imenovali ste ga podguvernerom. U tome ste
poput mase naroda. Vjerujete kada ovjek izvri jednu stvar odlino, da e biti sposoban da
sve stvari izvri jednako dobro. Ako je neki neugledni ovjek imao osobito uspjeha u
mehanikom stvaranju beskonanog niza nezakonite djece, vi ga zamiljate sposobnim da
vodi armije ili da upravlja zemljom. Vi sami mislite zato to ste dobar kralj da moete biti i
dobar ljubavnik - ili obratno.
Obratno?
To je smijena alternativa, sire. To je obina smicalica da se iznudi smijeh - nita vie.
Tako, ali Morgan i njegove ludorije ...
Naravno, on je lud, sire, jer bi inae kopao zemlju u Walesu ili rovao u rudnicima. Htio
je neto i bio je tako glup da je mislio da to moe dobiti. Zbog svoje gluposti on je to i dobio djelomino. Sjetite se princeze.
Kralj se ponovo smijao.
Nikada nisam upoznao ovjeka koji bi govorio istinu eni, ili o eni. Zato, John?
Moda sire, kada biste mi objasnili tu malu ogrebotinu ispod vaeg desnog oka, vi
biste razumjeli. Ogrebotine sino nije bilo i izgleda kao ...
- Da - da - nespretni sluga. Priajmo o Morganu. Ti ima u prianju naina, John, koji je
pomalo uvredljiv. Pokatkad nisi ni svjestan svojih uvreda. To bi morao zapamtiti ako hoe da
i dalje bude na dvoru.

III
Za sudskim stolom u Port Royalu sjedio je sir Henry Morgan. Pred njim, na podu,
odraavala se bijela sunana zraka svijetlei kao ploa nekog ljeskavog groba. Posvuda u
dvorani orkestar muha svirao je svoju dosadnu simfoniju. Jednolini glasovi odvjetnika bili su
jedini glasniji instrumenti uza zujeu pratnju. Parnice su se redale, dok se sudbeno osoblje
sanjivo kretalo po dvorani.
Bilo je to petnaestog ovog mjeseca, milorde. Villiamson je otiao na imanje
Cartwright zato da ustanovi - da ustanovi, milorde, da li stablo stoji onako kako je oznaeno.
To se dogodilo dok je on bio tamo...?
Sluaj je zapjevao svoj monotoni zavretak. Iza irokog stola sir Henry se pospano
okrene. Tada straari uvedoe nekog skitnicu u odrpanom odijelu.
Tereti se zbog krae etiri kolaa i zrcala od toga - i toga, milorde.
Dokazi?
Vidjeli smo ga, milorde.
Jeste li ukrali etiri kolaa i zrcalo?
Uhapenikovo lice postane jo mranije.
Rekao sam.
Milorde - opomenu ga straar.
Milorde.
Zato ste ukrali te stvari?
81

Htio sam ih.

Reci, milorde.
Milorde.
Zato ste ih htjeli?
Da ih pojedem.
Milorde.
Milorde.
A zrcalo?
Da se u njemu gledam.
Milorde.
Milorde.
ovjeka odvedoe u zatvor.
Zatim straar uvede neku mravu, staru enu.
Uhapena zbog prostitucije i raskalaenosti, milorde.
- Prostitucija je zabranjena - ree sir Henry razdraljivo - ali od kada kanjavamo narod
zbog raskalaenosti?
- Milorde, priroda ove ene - javno zdravlje zahtijeva. - Mislili smo da ete ovaj sluaj
shvatiti.
Ah, tako, mora biti zatvorena. Odvedite je odmah.
ena pone tuno plakati.
Sir Henry nasloni elo na ruke. On i ne pogleda slijedee zatvorenike.
- Optuuju se zbog gusarstva na oceanima, milorde, krenja kraljeva mira, i zbog oruane
akcije protiv prijateljskog naroda.
Sir Henry hitro digne glavu i pogleda optuene. Jedan je bio debeljukast i malen s oima
punim strave, a drugi mrav, sijed bez jedne ruke.
Koji su dokazi protiv optuenih?
Pet svjedoka, milorde.
Tako. to imate rei u svoju obranu?
Mravi ovjek svojom zdravom rukom zagrli svog malog druga.
Krivi smo, milorde.
Krivi! - Sir Henry uzviknu zaprepaten. - Ali nijedan gusar nikada ne priznaje da je
kriv. Ovo je jedinstven sluaj.
Krivi smo, milorde.
Ali zato?
Pedeset ljudi nas je vidjelo u akciji, milorde. Zato da tratimo vae vrijeme nijekajui
ono to e pedeset ljudi posvjedoiti. Ne, mi se predajemo, milorde. Mi smo obojica
zadovoljni i posljednjom bitkom i naim ivotom. - ilava ruka stisne ramena manjeg
bukanira.
Henry je neko vrijeme utio. Na kraju uzdigne umorne oi. - Osuujem vas na vjeanje.
Vjeanje, milorde?
Da, vjeanje.
Vi ste se izmijenili, sir.
Sir Henry je pozorno promatrao osuenike. Tada mu se usne nasmijeie. - Da - ree
mirno. Ja sam se izmijenio. Henry Morgan kojeg ste poznavali nije sir Henry Morgan, koji
vas sada osuuje na smrt. Ja vie ne ubijam krvolono, ve hladno i zato to moram. Sir
Henry povisi glas. - Neka se sudnica isprazni, ali neka straa uva pred vratima! elim da
nasamo razgovaram s osuenicima.
Kada su ostali sami on zapone:
Dobro znam da sam se promijenio, ali recite mi kakvu promjenu vi vidite?
Burgunani pogledae jedan drugoga. - Govori ti, Emile.
- Vi ste se, sir, na neki nain promijenili. Jednom ste znali to inite. Bili ste sigurni u
sebe, sir.
- Tako je, - upadne drugi. - Danas ne znate - niste vie sigurni u sebe. Nekada ste bili
jedan ovjek. Jednom ovjeku se moe vjerovati. A sada predstavljate vie ljudi. Kada bismo

82

vjerovali jednom od tih, bili bismo uvijek u strahu pred drugima.

Sir Henry se nasmije. - To je manje vie tano. To nije moja greka, ali je istina.
Civilizacija razdvaja karaktere. Onaj koji se odupre toj podjeli propada.
Zahvaljujui naoj majci mi smo zaboravili na civilizaciju - Antoine promrmlja
bijesno.
Koja teta da vas objesim.
Ali da li je tako potrebno da nas objesite, sir? Zar nam ne moete oprostiti, ili nas
pustiti da pobjegnemo?
Ne, vi morate biti objeeni. alim, ali tako mora biti. To je moja dunost.
A dunost prema vaim prijateljima, sir? - ljudima koji su se uz vas borili, koji su
mijeali svoju krv s vaom.
Sluaj, ti drugi Burgunanine, ima dvije vrsti dunosti, a to bi sjeajui se Francuske
morao znati. Ti si spomenuo jednu, a ta nije mnogo vana. Druga, gigantska dunost - preko
koje se ne moe prijei - moe se nazvati dunost da se ouva vanjski izgled. Ja vas ne vjeam
zato to ste vi gusari, ve samo zato to se od mene oekuje da objesim gusare. alim vas.
elio bih da vas mogu poslati u zatvor s turpijom u depu, ali to ne mogu. Tako dugo dok
izvravam ono to se od mene oekuje ja ostajem sudac. Kada bih se uslijed bilo kojeg
razloga promijenio, mogao bih i sam biti objeen.
Tako je, sir, sjeam se. - On se okrene prijatelju koji je drhtao od straha. - Vidi, takav
je sluaj, Emile. On ne voli ak ni da govori o tome, jer ga to boli. Na taj nain moda on sam
sebe kanjava za neto to je uinio ili nije uspio da uini. Sjea li se Chargesa, Emile?
Charges! - Sir Henry se nagnu uzrujano naprijed. - to se dogodilo kad sam pobjegao?
Recite mi!
Proklinjali su vas, sir. Malom je broju ljudi bilo sueno da tako budu proklinjani. U
mislima oni su vas muili. Gostili se vaim srcem i slali vam duu u pakao. U sebi sam uivao
kao rijetko kada, jer sam znao da vam svaki od njih zavidi. Ponosio sam se vama, sir.
A to je bilo s njima?
Rasprili su se i izgubili - uboga mala djeca.
Ali nikako ne bih htio da se sretnem s tom ubogom malom djecom! Priaj mi. - Glas
sir Henryja zvuio je sada tuno. - Priaj mi o Panami. Mi smo bili tamo, zar ne? Mi smo
osvojili Panamu, zar ne? Opljakali je? Ja sam vas vodio, zar ne?
Tako je! To je bila velika borba i strahovito mnogo plijena - ali, konano, vi o ovom
posljednjem znate vie od nas.
Ponekad sumnjam da li je ikada ovo tijelo bilo u Panami. Siguran sam da ovaj mozak
nije. Htio bih da dugo s vama ostanem i pripovijedam o tim starim uspomenama, ali me ena
eka. Mogla bi me ukoriti, kada bih zakasnio na ruak. - On je aljivo govorio. - Kada elite
da vas objese?
Burgunani su meusobom aputali.
Ah, opet to vjeanje. - Kada bismo htjeli da nas objesite? Bilo kada, sir. Ne elimo
vam smetati, ali ako ba traite - onda kada budu krvnik i konop slobodni. - Antoine prie
stolu. - Emil eli da vam posljednji put iskae svoje potovanje. Ovo je za vau enu - dar to
ga ini vrijednim sama njegova historija. Emil ga je uvao do kraja. Od toga je talismana on
ponjeo plodove, jer zaista talisman ima tu mo, sir. Emil misli da je trajanje njegove moi
prestalo, i da ne moe vie zaustaviti tok dogaaja, te mu zato i ne treba. Emil ljubi ruke lady
Morgan - izrazite joj njegovo potovanje i pozdrave. - On stavi ruiasti biser na stol i hitro se
okrene.
Poslije no to su odvedeni, sir Henry je dugo sjedio za stolom zurei u biser. Odjednom
ga stavi u dep i izie na ulicu.
Zgrada guvernera bila je potpuno jednaka kako ju je sir Edward ostavio. Lady Morgan se
ne bi osjeala dobro da je i sitnica bila izmijenjena. Na vratima ona susretne Henryja.
Moramo ruati kod Vaughnovih. to u s koijaem? Pijan je. Neprestano ti govorim
da zakljuava podrum, ali se ti i ne osvre na moje rijei. Sigurno je umakao i ukrao flau.
Otvori aku draga, imam dar za tebe.
On spusti biser na njen dlan.
83

Jedan as je ona gledala ruiasti biser i lice joj se ozari od zadovoljstva, zatim podigne
oi i pogleda ga nepovjerljivo.
to si uinio?
Uinio? Pa bio sam u sudnici.
Zar si ovo dobio u sudnici? - Njeno se lice zasja. - Sada znam! Posumnjao si da sam se
razljutila na tebe zbog tvog vladanja od prole noi. Ako hoe da zna istinu, bio si gotovo
pijan. Svi su zurili u tebe i aptali. Ne govori ni rijei. Vidjela sam njih i vidjela sam tebe.
Sada hoe da potkupi moj osjeaj - moju ednost.
Posumnjao sam da se ljuti, draga. U to sam sumnjao itavim putem kui, a i cijelu
no. Ima pravo. Posumnjao sam da se ljuti. Dapae bio sam siguran u to. Rei u ti istinu o
biseru.
Rei e istinu samo zato jer zna da me ne moe prevariti, Henry. Kada e shvatiti,
da mi je poznata svaka tvoja i najmanja misao.
Ali, nisam ni pokuao da te prevarim, nisi mi dala vremena.
Da kae istinu ne treba vie vremena od ...
Sluaj, Elizabeth, molim te. Osudio sam jutros dva gusara i oni su mi ga dali.
Ona se nadmono nasmije. - Oni su ti ga dali? Zato? Zar si ih pustio na slobodu?
Pokatkad mislim da bi jo uvijek bio jedan od njih kada ne bi bilo mene. Izgleda da nikada ne
moe shvatiti, Henry, da sam te ja uinila onim to si sada - vitezom i dentlmenom. Ti si
sebe uinio bukanirom. Reci mi, da li si pomilovao te gusare?
Ne, osudio sam ih na smrt.
Ah, a zato su ti oni onda dali biser?
Dali su mi ga, draga, jer vie nisu znali to e s njiim. Mogli su ga dati krvniku, ali bi
se sigurno nelagodno osjeali dajui biser ovjeku koji e im staviti konop oko vrata.
Prijateljstvo s krvnikom je nemogue. Zato su ga dali meni. A ja - on se iroko i naivno
nasmijei, - ja ga dajem tebi, jer te ljubim.
To o gusarima mogu lako doznati, a to se tie tvoje ljubavi - ljubi me tako dugo dok
na tebe pazim, ne due. Poznajem te u duu. Drago mi je da su objeeni. Lord Vaughn je
rekao da su i za nas opasni. Svakog asa da mogu prestati ratovati protiv panjolske i navaliti
na nas. Da su poput bijesnih pasa, te ih se mora to prije unititi. Osjeam se sigurnijom svaki
put kada ujem da je neko od njih objeen.
Ali, draga moja, lord ne zna nita o bukanirima, dok ja ...
Henry, zato me zadrava svojim razgovorom kada zna da imam obaviti tisuu
stvari. Ti, budui da ima mnogo vremena, misli da u ti jo pomoi u tom ljenarenju. Sada
se pobrini za koijaa, jer u se strahovito uznemiriti ako on ne bude pristojan. Njegova
livreja je preuska za Jacoba, Jesam li ti rekla da je pijan. Otrijezni ga za veeras. Ne, ako ga
bude morao udariti da to postigne. Sada pouri. Neu biti mirna dok ne doznam da moe
uspravno sjediti. - Ona se okrene i ue u kuu, ali se odmah vrati i poljubi ga u lice.
Zaista divan biser. Hvala ti, dragi - ree ona. - Pozvat u gospodina Banzeta da ga
procijeni. Poslije nego to sam ula lorda Vaughna, ne vjerujem mnogo gusarima. Oni su ti ga
mogli dati zato da te podmite, a ti nikada to ne bi doznao.
Henry se uputi prema konjunici. Sada kao i u mnogim sluajevima njega je obuzimao
neki nemir. Pokatkad je osjeao usprkos Elizabethinim deklamacijama kako ga ona dobro
poznaje, moda je to istina. To ga je uznemirivalo.
IV
Sir Henry Morgan je leao na golemom krevetu, tako irokom da je njegovo tijelo pod
pokrivaem izgledalo kao snijegom pokriven planinski humak koji razdvaja dvije velike
nizine. Sa zidova gledale su ga svjetlucave oi njegovih predaka. Na njihovim licima bio je
neki podrugljivi podsmijeh koji je govorio. - Ah, da, uistinu, vitez, ali mi znamo kako je
kupio svoje vitetvo.
Zrak je u sobi bio teak, gust i topao. Takav zrak izgleda da je uvijek u sobi u kojoj
ovjek umire.
84

Sir Henry je zurio u strop. Satima se on udio tom tajanstvenom stropu. Nita ga nije
dralo po sredini. Zato ne padne? Bilo je kasno. Sve je oko njega bilo tiho; oni se uljaju
zamiljajui da su duhovi, mislio je. Pokuavaju da ga uvjere da je ve mrtav. On sklopi oi.
Bio je odvie umoran, ili previe ravnoduan da ih dri otvorene. On uje kako je doktor uao
i osjeti kako mu mjeri puls. Tada se zauje jaki, pouzdani glas:
alim, lady Morgan, nita se ne moe uiniti. Ja i ne znam ta mu je. Moda kakva
stara groznica dungle. Mogao bih mu opet pustiti krv, ali ve smo je dovoljno pustili i ini se
da i ne pomae. Ali ako pone gubiti svijest, pokuat u ponovo.
Zar e umrijeti? - upita lady Morgan. Henry je mislio da ona pokazuje vie znatielje
nego tuge. Da, umrijet e, ako Bog ne pomogne. Jedino Bog moe biti siguran u svoje
bolesnike.
Tada je soba opet bila prazna. Henry je znao da mu ena sjedi uz krevet. On ju je uo
kako tiho plae. - Kakva teta - razmiljao je on, - da ne umirem na brodu tako da ona moe
strpati u vreu moje stvari. Uinilo bi joj zadovojstvo da zna da u ui u raj dobro opskrbljen
istim rubljem.
Oh, muu moj. - Oh, Henry, muu moj.
On okrene glavu i zaueno je pogleda, i njegov pogled prodre duboko u njene oi.
Odjednom ga zaokupi oaj.
Ova me ena voli, ree sam sebi. Ova me ena voli, a ja to nikada nisam znao. Ne
poznajem tu vrstu ljubavi. Njene oi - njene oi, to je neto uznad moga shvaanja. Da li me
je uvijek voljela? On ponovo pogleda. Ona je vrlo blizu Bogu. Mislim da su ene blie
Bogu nego ljudima. One o tome ne mogu govoriti, ali Kriste! Kako to svijetli u njihovim
oima? I ona me voli. Za sve ovo vrijeme dok se na mene ljutila, gnjavila me, i mrtila ona
me ipak voljela - a ja to nikada nisam znao. Ali ta bih bio uradio da sam to znao. On se
okrene na drugu stranu. Njezina je tuga prevelika, prebolna i strano je promatrati je. Uasno
je vidjeti ensku duu kako sjaje iz njenih oi.
Tako on mora umrijeti. To bi zapravo bilo ugodno, kad bi smrt bila takva. On je gorio i
osjeao se veoma umoran. Zaas bi usnuo, i to bi bila smrt - laka smrt.
Odjednom osjeti da je jo netko uao u sobu. ena se nagne nad njim tako da je slobodno
mogao i dalje zuriti u strop. Bila bi uznemirena kada bi znala da on ne moe po volji okretati
glavu.
Vikar, dragi - apnu ena. - Budi dobar s njim. Oh, sluaj to e ti rei. Moda e ti to
pomoi - kasnije. Oh, ona je tako praktina. Ona je urila da se sklopi neki sporazum sa
Svemoguim, ako to moe. Njena sklonost je sposobna za sve, ali njezina ljubav - ta koja sja
u njenim suznim oima - je strana.
Henry osjeti kako neija topla ruka uzima njegovu. Umirujui glas govorio mu je. Ali bilo
je teko sluati. Strop se opasno ljuljao.
Bog je ljubav - glas je govorio. - Mora vjerovati u Boga.
Bog je ljubav - Henry je mehaniki ponovio.
Pomolimo se - ree glas.
Odjednom se Henry sjeti asa svoga djetinjstva. Bolilo ga je jako uho, i majka ga je
drala na rukama. Ona mu je gladila ruke vrcima svojih prstiju. Ovo je sve ludost, govorila
je ona. On se sjeao kako je ona to rekla.. Ovo je sve ludost. Bog je ljubav. On nee dopustiti
da dijete pati. Hajde, ponavljaj za mnom: Gospodin je moj pastir. Neu grijeiti. Izgledalo
je kao da mu daje lijek. U istom tonu ona bi i zapovijedala. Doi, progutaj ovo ulje!
Henry je osjeao tople prste vikareve kako se pomiu prema njegovom zglobu gladei ga.
Gospodin je moj pastir. - Ja neu grijeiti. - Henry je mrmljao pospano. - On mi je
omoguio da - leim na zelenim panjacima... - Izgledalo je da je nakon godina strpljiva
ekanja crkva konano vrsto uhvatila Henryja u svoju mreu.
Da li si se pokajao za svoje grijehe, sir Henry?
Svoje grijehe? Ne, nisam ni mislio o njima. Hou li se kajati za Panamu.
Vikar je bio zbunjen. - Ali Panama je bila patriotsko osvajanje. Kralj je to pohvalio. A uz
to oni su papisti.
Ali to su moji grijesi onda? - nastavi Henry. - Sjeam se samo najugodnijih i najbolnijih
85

meu njima. Nekako ne elim da se kajem za ugodne. To bi bilo kao da se dijelim od njih, a
bili su krasni. A bolni grijesi nose kajanje sa sobom kao skrivene noeve. Kako se mogu
pokajati, sir? Mogu prijei preko cijelog svog ivota, imenujiui i kajui se za svaki in od
razbijanja svoje prve cucle do posljednjeg posjeta javnoj kui. Mogu se pokajati za sve ega
se sjeam, ali zaboravim li samo jedan jedini grijeh sve e to biti uzalud.
Da li ste se pokajali za svoje grijehe, sir Henry?
On tada shvaitli da uope nije govorio. Bilo je teko govoriti. Njegov je jezik zapinjao i
omlitavio. - Ne - ree on. - Ne sjeam ih se dobro.
Morate potraiti u dnu srca pohlepnost, poudu i mrnju. Morate istjerati grijeh iz svog
srca.
Al, sir, ja se ne sjeam da sam ikada svjesno grijeio. inio sam stvari koje su poslije
izgledale grene, ali dok sam ih inio, imao sam zapravo dobar cilj u vidu. Ponovo je bio
svjestan da zaista ne govori.
Pomolimo se - ree glas.
Henry se napregne da govori. - Ne! - povie on.
Ali prije ste molili.
Da, prije sam molio - jer je moja majka to eljela. Ona je htjela da molim barem
jedanput dnevno, ali vie kao dokaz njena odgoja nego ita drugo, da se uvjeri da je prema
meni uinila svoju dunost.
elite li umrijeti kao bezvjerac, sir Henry? Zar se ne bojite smrti?
Previe sam umoran, sir, odvie lijen da se bavim problemima bezvjerstva. A ne bojim
se smrti, vidio sam mnogo nasilja, i nijedan ovjek kojem sam se divio nije se bojao smrti,
ve jedino umiranja. Vidite, sir, smrt je intelektualna stvar, ali umiranje je ista bol. A ova
moja smrt je dosad ugodna. Ne, sir, ja se ne bojim ak ni umiranja. Ugodno je, a bilo bi i
ugodnije, kada bi me samo pustili na miru. ini mi se kao da u zaspati nakon dugih muka.
On ponovo zau vikarov glas; ali dok je topla ruka jo uvijek gladila njegovu ruku, glas je
dolazio iz velike daljine.
On nee da mi odgovara - govorio je vikar. - Zabrinut sam za njegovu duu.
Tada zau kako mu ena govori. - Mora moliti, dragi. Svi mole. Kako e ii u nebo ako
se ne moli?
Ovo je opet njezina namjera da napravi ugovor s Bogom. Ali Henry nije htio da je
pogleda. Kako god bezazlena bila njena filozofija, njezine su oi bile tako duboke i tune kao
bezgranini svemir. Henry je elio da ree: Jednom kad budem mrtav, ne elim da idem u
raj. Ne elim da me uznemirivaju. Toliko su se uskomeali oko ove smrti.
Doktor se vratio u sobu. - On je u nesvjestici zatutnji njegov glas. - Ponovo u mu pustiti
krv.
Henry je osjeao kako se skalpel zabija u njegovu ruku. To je bilo ugodno. On se nadao i
elio da ga neprestano sijeku. Ali iluzija je bila sasvim suprotna. Umjesto da osjeti kako krv
ide iz njega on je osjeao neku udnu toplinu kako mu prolazi tijelom. Prsa i ruke su mu
gorjeli kao da neko staro, jako vino vrije u njegovim ilama.
Tada se neka udna promjena pone zbivati. On pronae da moe vidjeti kroz vjee,
moe vidjeti sve oko sebe a da ne pokree glavu. Doktor, njegova ena, vikar, a i sama soba
udaljivali su se od njega.
Oni se miu, mislio je. Ja se ne miem. Ja sam prikovan na mjestu. Ja sam sredite
svih stvari i ne mogu se maknuti. Teak sam kao svemir. Moda sam ja svemir.
Tih, ugodan glas strujio je u njegovu svijest; titrajui, divan ljudski glas koji ga je
ispunjavao, kao da je izvirao iz njegova mozga, razlivao se po njegovu tijelu, a iz tijela
preplavljuje svijet. On primijeti s iznenaenjem da je sobe nestalo. Leao je u nepreglednoj
tamnoj peini du zidova uz koje su bili poredani debeli, niski stupovi napravljeni od nekog
zelenog svjetlucavog kristala. On je jo uvijek leao dok je duga peina prolazila ispred njega.
Odjednom kretanje prestane. Bio je okruen udnim biima s djejim tijelom i kvrgavim
glomaznim glavama, ali bez lica. Meso gdje se moralo nalaziti njiihovo lice bilo je vrsto i
glatko. Bia su govorila i avrljala suhim promuklim glasovima. Henry se udio kako mogu
govoriti bez usta.
86

Polagano bivao je sve svjesniji da ta udna bia predstavljaju njegova djela i misli to
ive sa smru. Svaki od njih im se rodio odmah je otiao da ivi sa smru. Kad je utvrdio
njihov identitet, bezlina mala bia se okrenue k njemu i okupie se tiskajui se oko njegova
kreveta.
Zato si me stvorio? uzviknu jedno od njih.
Ne znam, ne sjeam te se.
Zato si me rodio?
Ne znam, mora da sam znao, ali sam zaboravio. Moje se pamenje gubi u ovoj peini.
Jo uvijek su ga bia uporno ispitivala, a njihovi glasovi postajala su sve kretaviji i ljui
tako da su nadvisivali jaki Glas.
Mene! Odgovori!
Ne, mene!
Oh, ostavite me, pustite me na mirnu! ree Henry sumorno. Umoran sam, a i tako vam
me mogu odgovoriti.
Tada opazi kako se mala bia savijaju pred prilazeim likom. Ona se okrenue prema liku
i uurie se dok konano nisu pred njim pala na koljena diui ruke i preklinjui ga.
Henry ustremi panju prema liku. Gle! Pa to je Elizabeth koja prilazi k njemu - mala
Elizalbeth, sa zlatnom kosom i pametnim djetinjim licem. Bila je opasana klasjem ita, a oi
su joj bile nekako neobino zbunjene i bistre. Zaustavivi se malo iznenaena ona primijeti
Henryja.
Ja sam Elizalbeth, ree ona. Nisi me posjetio prije svog odlaska.
Znam, mislim da sam se bojao s tobom razgovarati. Ali sam stajao u tami pred tvojim
prozorom i zvidao.
Zbilja? nasmije se ona sva sretna. To je bilo lijepo od tebe. Ali uza sve to ne mogu
shvatiti, zato si se bojao mene - male djevojice. To je bilo besmisleno.
Ne znam zato, odgovori on. Pobjegao sam. Bio sam potaknut silom koja izbija iz
cijeloga svijeta. Moja me sjeanja malo pomalo ostavljaju, kao jato starih labudova koji lete
prema nekom osamljenom otoku da tamo umru. Pa ti si postala princeza, zar ne? ispitivao ju
je zabrinuto.
Da, moda i jesam. Nadam se da jesam. Ja sam takoer zaboravila, Reci mi, zar si zaista
stajao pred mojim prozorom i zvidao u mraku?
Henry je opazio udnu stvar. Kad bi neprestano gledao u jedno od kleeih bezlinih bia,
ono bi nestalo. On se zabavljao zurei najprije u jedno, pa u drugo, dok sva nisu nestala.
Zar si zbilja stajao tamo u mraku?
Ne znam, moda sam mislio da stojim. On pogleda u Elizabeth, ali je ona takoer
nestala. Na njezinu mjestu bijae crvena eravica koja je tinjala i gubila sjaj.
ekaj, Elizabeth - ekaj! Reci mi gdje mi je otac. elim da vidim oca.
Umirua mu eravica odgovori:
Tvoj otac je sretno umro. On se bojao da iskua i samu smrt.
Ali, Merlin - gdje je Merlin? Kad bih ga samo mogao nai.
Merlin? Morao bi znati. Merlin uva sanje u Avalonu.
Vatra nestane iz eravice sa suhim jakim praskom. Nigdje nije bilo svjetla. Zaas je
Henry bio svjestan dubokog, njenog treperenja Glasa.

87

O JOHN STEINBECKU I NJEGOVU DJELU

Odmah poslije graanskog rata Kalifornija je poela dobivati znaajno mjesto u

amerikoj knjievnosti. U roku od dva desetljea bijahu doli u tu dravu Joaquin Miller, Bret
Harte, Mark Twain i Ambrose Bierce. God. 1879. dolazi u Monterey i Robert Louis
Stevenson, a prije 1914. naseljavaju se u Kaliforniju George Sterling, Frank Norris, Upton
Sinclair i Robinson Jeffers. 1900. bio se tu pojavio i istaknuti pisac, domai sin, Jack London.
Svi ti knjievni velikani crpili su povremeno tematiku iz tog divnog, bogatog i po socijalnoj
strukturi raznolikog podneblja, ali ni jedan od njih, osim neto Sinclair i London, nije
privukao veu panju i pobudio zanimanje amerike i svjetske javnosti za tu zemlju koliko je
to svojim djelima uinio J. Steinbeck. 20. veljae 1902. godine rane smrti F. Norrisa, i kada je
Jack London dostigao vrhunac svog knjievnog stvaralatva, rodio se u mjestu Salinas Valley,
sjeditu pokrajine Monterey, John Ernest Steinbeck, mlai. Obitelj njegova oca koja se
prvobitno zvala Grossteinbeck, bila je iz Elberfelda (Wuppertal) nedaleko Dsseldorfa.
Mladi je John proveo svoje djetinjstvo u Salinasu, i volio je svaku pojedinost svog rodnog
kraja. U romanu Istono od raja on kae: Sjeam se svih naziva raznih trava i nepoznatih
biljaka. Sjeam se gdje abe mogu ivjeti kada se ptice u proljeu bude - koje stablo i
godinje doba one vole... Iz te kalifornijske doline i njenih okolnih brda Steinbeck je stekao
onu intimnu spoznaju i ljubav prema prirodi koja se tako esto javlja u njegovim djelima. Tu
je on crpio grau za svoje pisanje, upoznao je i divio se paisanosima, tu je najprije susreo i
upoznao i glavne junake svojih djela: nadniare, najamne radnike, bezemljae, beskunike,
njihov teak ivot, njihove probleme. Osnovnu kolu je pohaao u Salinasu, a 1919.
maturirao na tamonjoj gimnaziji. Bio je dobar ak i volio je da ui u koli i van nje
zanimajui se za knjige, gla zbu, znanost, vjeru i sportove. Obitelj Steinbeck nikada nije
zanemarila nauku. Njegova majka uiteljica i njen otac bili su veoma naitani i zarana su
pobudili i razvijali u mladome Johnu ljubav i zanimanje za knjigu i naiuku. I tako je John
sluao lijepu glazbu i itao dobre knjige upoznavi djela Maloryja, Andersena, Stevensona i
Lewisa Carrola Alicea. Izmeu 1920. i 1925. studirao je s prekidima na sveuilitu u
Standfordu. Kao student Steinbeck je mnogo itao djela engleske, amerike i evropske
knjievnosti. Uivao je u djelima Miltona, Browninga, Thackeraya, Georga Eliota, Hardyja,
D. H. Lawrencea, Jeffersa, Flauberta i Dostojevskoga. U intervalima izmeu semestara i
predavanja u Standfordu on je radio na razliitim poslovima po ranevima, tvornicama eera,
po cestama i slino stiui znanje o ivotu i problemima siromanih drutvenih slojeva, koje
je kasnije opisao u svojim romanima i pripovijestima.
Steinbeck kao student u Standfordu poeo je slati svoje rukopise raznim asopisima, ali
veinom bez uspjeha. Jedna pripovijest koja je neto obeavala, Fingers of Cloud, kratak
satirian ske, objavljena je u Standford Spectatoru, a nekoliko stihova parodije tampao mu
je Standford Lit. Koncem 1925. prekinuvi studije zauvijek, odlazi u New York nadajui se da
e tamo ivjeti kao pisac. Tamo je doao s tri dolara u depu, i njegov urjak nae mu posao
manuelnog radnika pri gradnji Madison Square Gardena. Zatim je radio kao dopisnik
njujorkog Americana gdje ga je namjestio njegov stric, reklamni agent, Joe Hamilton.
Steinbeck nije bio odvie dobar dopisnik, kao to sam kae o sebi, i ubrzo je bio otputen.
Nakon to je kratko vrijeme pokuao kao nezavisan pisac u New Yorku, on se razoaran
vratio u svoju Kaliforniju. Tri godine povremenog zaposlenja izmjenjivahu se s razdobljima
potpuno posveenim pisanju, i naposljetku, 1929. McBride prihvati i objavi njegov roman
Cup of Gold (Zlatni pehar), fiktivnu biografiju o gusaru Henryju Morganu, koju je Steinbeck napisao za dvije zime to ih je proveo u Lake Tahoeu, najprije kao pazikua jedne male
kue, a zatim kao radnik u nekom ribnjaku. Zlatni pehar mu je donio meutim jako malo
novaca, i slijedeih est godina nije mu bilo lake, premda su mu 1932. i 1933. objavljeni
zbirka novela The Pastures of Heaven (Nebeski panjaci) i To a God Unknown (Nepoznatom Bogu).
God. 1930. Steinbeck se oenio Carolom Henning. Drugi vaan dogaaj u Steinbeckovu
88

ivotu dogodio se takoer 1930. kada je upoznao u zubarskoj ekaonici Edwarda Rickettsa,
vlasnika i upravitelja malog trgovakog biolokog laboratorija na obali Montereyja. U
pripovijesti About E. Ricketts (O E. Rickettsu), napisanoj dvije godine poslije Rickettsove
smrti u 1948, Steinbeck govori o svom intimnom i znaajnom prijateljstvu, estim posjetima
njegovu laboratoriju, zabavama i raspravama o svakojakim temama. Druenje s Rickettsom
potaklo je Steinbeckovo zanimanje za biologiju, i iz toga je i proizalo ono bioloko naziranje
o ovjeku koje ispunja romane iz Steinbeokova najboljeg razdoblja, a Rickette je model za
glavne junake u tri romana: In Dubious Battle (U neizvjesnoj borbi), Cannery Row
(Tvornikoj ulici) i Sweet Thursday (Slatkom etvrtku) i u jednoj noveli The Snake
(Zmija).
God. 1935. objavljen je roman Tortilla Flat koji suprotno oekivanju doivljava velik
uspjeh ne samo kod kritiara nego i meu irokim slojevima Amerike afirmirajui odmah
Steinbecka kao znaajnog pisca kome dotada nisu bili osobito skloni knjievni kritiari. Otada
Steinbeck postaje sve imuniji, jer svaki njegov slijedei roman postaje bestsellerom. Njegovi
su romani dobivali nagrade, postali najtraeniji, ekranizirali su ih, i neprestano doivljavali
nova izdanja. Zatim, tono osam mjeseci kasnije, 1936. taj isti pripovjeda objavljuje roman
U neizvjesnoj borbi (In Dubious Battle) u kojem opisuje trajk beraa voa i suoava svoje
itaoce sa suvremenom stvarnou koju bi mnogi najradije ignorirali. Godinu dana poslije
pojavljuje se njegov krai roman Of Mice and Men (O mievima i ljudima) prema kojem je
Steinbeck kasnije napisao istoimenu dramu koja mu je pribavila nagradu Drutava dramskih
kritiara u New Yorku za godinu 1938. I roman i drama nose u sebi poruku o ispraznosti ljudskih elja. God. 1938. izlazi zbirka Steinbeckovih novela The Long Valley (Duga dolina)
od kojih su veina objavljene u raznim asopisima od 1933-1938. Steinbeck je ve u svom romanu U neizvjesnoj borbi svratio panju na teko stanje farmerskih radnika u Kaliforniji. On
je i sam bio bera voa i pamuka i jo kao student radio zajedno s radnicima koji su lutajui
od farme do farme traili posla, upoznao njihov ivot i uvjete rada i o tome pisao niz lanaka
u San Francisco Newsu i mnoga zapaanja i iskustva iz tih dana ula su meu poglavlja
Plodova gnjeva. Plodovi gnjeva su na taj naiin proizvod Steinbeckovih osobnih iskustava i
zapaanja - njegov realizam je nepatvoren. Knjiga je objavljena u travnju 1938. To je
pripovijest o doivljajima i nedaama obitelji Joad od njihova protjerivanja iz posjeda u
Oklahomi do njihove prve zime u Kaliforniji. ivot i nevolje farmerskih radnika po radnim
logorima sjedinjuju ih toliko da se osjeaju kao jedna obitelj koja se meusobno pomae, voli,
i djeca jedne obitelji su djeca svih obitelji, zlo jedne je zlo svih, gubitak doma je gubitak svih.
U doivljajima obitelji Joad pisac nam zapravo iznosi socijalnu, ekonomsku i historijsku pozadinu svih u svijetu ekonomskih migracija uzevi kao okosnicu teko stanje poljoprivrednih
radnika beskunika za vrijeme velike krize u Americi, a posebno u Kalifomiji. Djelo nije
zavreno, a pisac preputa zakljuak svoje pripovijesti buduim dogaajima. Ovaj je roman
Steinbecku pribavio velik ugled u Americi i itavom svijetu, a god. 1940. donosi mu
Pullitzerovu nagradu. Roman Plodovi gnjeva predstavlja jedan od najveih socijalnih romana
u amerikoj knjievnosti koji svojim realizmom osvaja itaoca.
U prosincu 1941. Steinbeck zajedno sa svojim prijateljem Ricketfcsom objavljuje knjigu
Sea of Cortez (Cortezovo more) u kojoj je opisano njihovo znanstveno putovanje u
Kalifornijskom zaljevu. Steinbeck je napisao prvi dio knjige u kojem je ispripovjedio njihovo
putovanje du obala zaljeva i opisao ljude s kojima su dolazili u dodir. Ricketts je obradio
drugi dio knjige u kojem je iznio svoja znanstvena zapaanja, zabiljeke o raznim vrstama
morskih ivotinja i sainio iscrpan popis svih sakupljenih ivotinja. Steinbeck je 1951. objavio svoj dio knjige pod naslovom Brodski dnevnik s Cortezova mora koji sadri samo uvod i
pripovijest iz Cortezova mora i kojem je dodata biografska studija o Ed Rickettsu.
Cortezovo more bilo je objavljeno istog mjeseca kada su Sjedinjene drave ule u rat.
1942. on izdaje manje spektakularno, ali moda bolje djelo Bombs Away. Poetkom 1943. on
odlazi na ratnu pozornicu Evrope kao dopisnik Herald Tribune. Prije odlaska on se oenio
Gwyndelonom Conger, jer ga je njegova prva ena bila napustila 1942. i rastavila se od njega.
Ta druga ena postaje majka njegove djece Toma i Johna. Kao dopisnik on alje izvjetaje s
raznih frontova, ali njegovi dopisi nisu isto vojniki nego su to vie kratke pripovijesti u
89

kojima on istie humani interes - nade, strahovanja pod raznim uvjetima rata. Drugi svjetski
rat se pribliavao svom kraju, kada je objavljen njegov novi roman Cannery Row
(Tvornika ulica) datiran 1945, a objavljen zapravo krajem 1944. U tom romanu se uope ne
spominje rat, jer se radnja odvija tridesetih godina: ispod smjenih i aljivih prizora prikriva
se kritika amerike civilizacije. Po strukturi knjiga je slina romanu Tortilla Flat. Poetkom
1947. izlaza prvi poslijeratni Stednbeckov roman The Wayward Bus (Zalutali autobus).
Radnja romana dogaa se u jednom jedinom danu ranog proljea izmeu Rebel Carnersa i
San Juan de la Cruz, izmiljenih mjesta, na istonom i zapadnom kraju jedne pokrajinske
ceste koja spaja dvije glavne ceste sjever-jug u Kaliforniji. Glavna lica su vlasnik i voza
autobusa i osam putnika razliita spola i zanimanja i oni dolaze u niz situacija koje otkrivaju
njihove navike, njihovu moralnost i amoralnost.
U razdoblju od 1947. do ljeta 1950. Steinbeck je napisao scenarij za film na osnovu svog
Crvenog ponyja (1947), a krajem 1948. poeo je raditi na pripovijesti i na filmskom scenariju
Viva Zapata. Ljeti 1947. Steinbeck je krenuo na put u Rusiju zajedno s fotografom Robertom
Capa da upozna zemlju i ivot. Na povratku napisao je o tome A Russian Journal koji je
kritika ocijenila kao veoma zanimljivu reportau. Ljeti 1950. je zavrio svoj trei pokuaj da
se ogleda na drami napisavi Burning Bright koja je po koncepciji slina njegovoj drami O
mievima i ljudima i koja se nije osobito svidjela kazalinoj publici. Drama je prikazivana na
Brodwayju mjesec dana prije negoli je objavljena u obliku knjige.
etrnaest godina prije nego je zavrio Plodove gnjeva, Steinbeck je zapisao u svoj
dnevnik da jednog dana mora napisati knjigu o svom rodnom kraju. God. 1947. on je poeo
raditi na knjizi koju je nazvao Salinas Valley i koja je trebala da bude pripovijest o
Hamiltonovima, praocima obitelji njegove majke iz vremena kada su se oni doselili na zapad
u Salinas Valley neposredno poslije Graanskog rata. Poslije on je uveo jednu drugu
izmiljenu obitelj, Trask, ija se uloga u pripovijesti razvila tako da je postala dominantna u
romanu. Vanost te obitelji u romanu sve vie je rasla sve dok autor nije uvidio da sad pred
sobom ima sasvim drugaiju knjigu od one koju je prvobitno bio zamislio, pa je 1951. naslov
knjige izmijenio u East of Eden (Istono od raja). Roman Istono od raja je objavljen u
rujnu 1952. i usprkos nekim nepovoljnim kritikama doivljava velik uspjeh. Neki su ga
smatrali boljim od Plodova gnjeva, a veina e ga ocijeniti kao drugo najuspjenije djelo u
autorovoj karijeri, ali ipak ni priblino tako uspjeno kao Plodove gnjeva. Kao to naslov
ukazuje (I Kain je napustio Spasitelja i otiao u zemlju Nod istono od raja) misao vodilja
za ovu temu je preraena pria o Kainu i Abelu ispriana kroz tri generacije obitelji Trask.
Steinbeck u romanu Istono od raja i dalje inzistira da svaki ovjek ima snage da bira izmeu
dobra i zla.
Godinu dana nakon romana Istono od raja Steinbeck objavljuje u ljeti 1954. i svoj
roman Slatki etvrtak (Sweet Thursday), na temelju kojeg su R. Rogers i Mammerstein napisali libretto za muziku komediju Pipe Dream koja je u prosincu 1955. prvi put prikazana u
kazalitu. Godinu dana kasnije objavljena je pod istim nazivom u obliku knjige. Slatki
etvrtak je u neku ruku nastavak Tvornike ulice, samo su lica dobila nova imena, a glavnim
junacima pridodana su etiri nova lica. Centralna linost u Slatkom etvrtku je Doc, jedan od
Steinbeckovih najvjernijih i najvanijih simbola, pomorski biolog (zapravo autorov prisni
prijatelj Ed Rioketts) koga Steinbeck prvi put nije jasno definirao u svojoj kratkoj pripovijesti
The Snake (Zmija) sve dok se nije pojavio kao Doc Burton u romanu U neizvjesnoj borbi,
gdje iznosi svoju filozofiju o nepristranim zapaanjima i teoriju da su bioloke i socioloke
pojave ovisne o nepromjenljivim zakonima. Tim implicite preuzimanjem lika te osobe
Steinbeck se posluio u romanima U neizvjesnoj borbi, O mievima i ljudima i u Plodovima
gnjeva. S druge strane Slatki etvrtak ima u sebi veoma mnogo od ozbiljne, moralne poruke iz
romana Istono od raja, kao i saete i poune opise u dobru i zlu, krivnji, braku i
individualnom stvaralatvu. Taj ozbiljni moralni prizvuk otkriva da je Slatki etvrtak
namjerno napisan da odbaci moralnu pouku Tvornike ulice i da je zamijeni novijim evaneljem. Ideal nije vie neteleoloki mudrac, Doc iz Tvornike ulice, nego dobar suprug i zreo
ovjek.
God. 1961. Steinbeck objavljuje svoje najnovije djelo The Winter of Our Discontent
90

(Zima naeg nezadovoljstva). U ovom se djelu Steinbeck opet vraa ozbiljnoj tematici oito
smatrajui da e to biti njegovo tree vrhunsko ostvarenje. To je djelo zamiljeno kao neka
studija o moralnoj klimi u Americi god. 1960. Srpnja 1962. kada je Steinbecku dodijeljena
Nobelova nagrada koja je jo vie podigla njegov ugled kao pisca u itavom svijetu, izlazi
njegovo djelo Travels with Charley in Search of America (Putovanja sa Charlyjem). Ta
knjiga je rezultat niza doivljaja, izdvojenih dogaaja i sluajnih susreta s autorova putovanja
sa psom, starom francuskom pudlicom, kao jedinim suputnikom. Naime, smatrajui da je
izgubio dodir sa svojom zemljom, jer je dugo izbivao, na tromjesenom putovanju on je
proao u krugu, suprotno kazaljci na satu, od Nove Engleske preko Seatlea u Kalifomiju,
zatim na jugozapad prema Teksasu i New Orleansu, pa natrag u New York. Steinbeck je
vozilo nazvao Rocinante, pa to ime otkriva njegov glavni simbol. On je Don Quijote koji
putuje okolo po prenapuenoj, tehniciziranoj Americi atomskog doba 1960. godine, ali
duevno ta Amerika ivi u neko minulo doba koje je on idealizirao, po Americi svoga
djetinjstva, po Salinasu i Montereyju. Pisac nam pripovijeda o svom posjetu Montereyju god.
1960. On je tamo naao noni lokal Johnnyja Garcije i njegova sadanjeg vlasnika, ali grad
vie nije isti. Komercijalizam, taj komplicirani sistem amerikog businessa je konano
iskorijenio ratoborne paisanose i unitio Tortilla Fiat.
Premda su u nas prevedena gotovo sva vanija Steinbeckova djela, njegov prvi roman
Zlatni pehar (Cup of Gold) nije dosad bio preveden. Da bismo bolje razumjeli njegove
romane sve tamo do njegova najvanijeg i najveeg djela - Plodova gnjeva, bilo je potrebno
prevesti i ovo prvo njegovo djelo, to vie to je ono ujedno od neobine vanosti i za upoznavanje autorova knjievnog portreta.
Steinbeck je svoj Zlatni pehar zavrio u dvije zime koje je proveo u High Sierras. Djelo je
objavljeno 1929. i nosi i podnaslov ivot Henryja Morgana, bukanira, s povremenim
aluzijama na povijest pa tako upozorava da djelo ne itamo kao autentinu biografiju onog
pravog historijskog Henryja Morgana. Zlatni pehar je Steinbeckov etvrti pokuaj da napie
jedan roman i on ga je est puta preraivao od jedne neobjavljene pripovijesti nazvane A
Lady in Infra-Red koju je napisao kao student u Standfordu. Historijska injenica je samo
podloga na kojoj je Steinbeck izgradio svoj svijet mate. Taj roman ima dodirne crte sa
Sabatinijevim romanom Captain Blood koji se pojavio 1922. Steinbeckov Henry Morgan
duguje nekoliko karakternih crta Peteru Bloodu, koji takoer izgleda da djelomino potjee od
historijskog Morgana. Obojica, i Blood i Steinbeckov Morgan su prisilno prodani kao najamni
robovi, stiu slavu kao voe gusara, i konano postaju guverneri Jamaike. Svaki od njih daje
ime brodu po svojoj voljenoj djevojci, Blood svome Arabella, Morgan svom Elizaibeth.
Zaista, jednostavno uzevi kao neku pustolovnu priu o gusarenju protiv panjolske moi,
Zlatni pehar je zabavna knjiga kao i Captain Blood. U Zlatnom peharu ima takoer tragova
Stevensonova Otoka blaga (Treasure Island) kao i Kingsleyjeva romana Na zapad koje je
knjige Steinbeck kao djeak neobino volio.
Zlatni pehar pokazuje i Cabellov utjecaj. Mnoge reenice imaju Cabellov prizvuk.
Morganova: Ja moram otii u Indije i Ja moram postati bukanir podsjeaju na Cabellove
junake iz romana Prisoner of Zenda koji neprestano imaju neizrecive elje i moraju se
povoditi za njima.
Kao neki faustovski junak Morgan izgleda vie kao Peer Gynt negio kao Jurgen. On ima
neki cilj i navaljuje, to Peeru Gyntu nedostaje; ali ipak slinosti su prilino brojne. Kao i
Ibsenov junak, Morgan ima mladenake snove o veliini; ohol je, uobraen i hirovit, postie
bogatstva na nepoten nain u prekomorskim zemljama i na koncu se odvaja od svojih drugova. U crnkinji Paulette moemo vidjeti i kraljevu kerku Troll i Maurkinju Anitru, i kao to
Anitra odbija Peer Gynta biem, La Santa Roja odbija Morgana dugom iglom. Morganova
etiri puta ponavljana i sve vie preuveliavana pria o njegovu imaginarnom odnoaju s
njegovom dragom iz djetinjstva, Elizabethom, koja etvrti put postaje princeza, podsjea na
Peer Gyntovu priu o njegovu odnoaju s jednom djevojkom kraljevske krvi. I Morgan i Peer
Gynt se hvastaju dok pijane. Pri kraju njegova ivota Peer Gynta optuuju njegove namjere i
djela to ih nije cijenio i ostvario. Solveig (Ibsenova Margaret) spasava Peer Gynta od
91

Moldera; vizija Elizabethe istjeruje bezlina stvorenja koja salijeu Morgana.

Meutim, naslov Zlatni pehar pokazuje da je legenda o grlu dala glavnu strukturu tome
romanu. U gomili plijena ugrabljenog u Panami, Morgan nalazi jedan zlatni pehar. To je
krasan, vitak pehar s dugim savijenim rukama i sa srebrnim obrubom. Zlatni pehar je
maglovit grad, neko tajanstveno, napola nezemaljsko mjesto i naoruano munjama, istodobno gral i Gralsburg. A La Santa Roja je utjelovljenje veselja tog gralova raja: Ona je
Marija koja je ponovo dola ivjeti na zemlji. Tako je Morgan neki vitez koji je otiao u
potragu za gralom, njegovi su bukaniri vitezovi Okruglog stola.
Panama, Gralsburg, uz to je i Troja. Teme o gralu i Troji stapaju se u Zlatnom peharu s
mitom o umrlom i uskrslom Bogu ili s utvarom koja se javlja svake godine. Tema o umrlom
Bogu jasno se oituje u proricanju bake Gwenliane.
Steinbeckova romantina pria o gusarskoj pustolovini je dakle izraena rijeima etiri
isprepletena mita kojima je pridodano nekoliko sporednih tema: Argonauti, Odisej, Orfej,
Pan, arobna mo Glendowera, misteriji Druida, pomorske predaje, predaje o sablastima,
Tylwyth Teg i El Dorado. Iznesena u kontrapunktu to je romantina pripovijest o istinskom
gusarenju kao to to pokazuju historijski zapisi. Mi se ugodno kreemo po stazama mita, a
zatim se iznenada suoavamo s ropskim najamnikim sistemom, crnakim robovima u zatvorima, metodama ropskog postupka, imperijalizmom, nesmiljenou, lakoumnou, izdajom
drugova, strahotama rata i pljakanjem. Naravno, prolijevanje krvi, muenja i pljakanja su
predmet romantikih pria, ali ih okruuje aureola arobnosti; mi ih ne promatramo kao to su
ona u stvarnosti. U Zlatnom peharu mi vidimo stvarnosti rata i pljakanja. Na kraju,
nametnuvi Faustovsku temu na mit o potrazi svetog kalea, borbu i uskrsnue, Steinbeck
nam pokazuje da su sjajni uspjesi glavnog junaka iluzorni. Gral je uza sve to zlatni pehar;
vitez koji pobjeuje vie je slian Henryju Morganu nego sir Galahadu. Trojanski rat, kao
svaki rat, predstavlja pakao. Tako mi vidimo da je romantina pria promatranje dogaaja
kroz ruiasto obojena stakla mita i legende. Djelo je protkano mnotvom personifikacija,
patetinih sofizama, romantinih metafora i vjernih i objektivnih detalja i zapaanja.
Zlatni pehar nije privukao panju tadanjih literarnih kritiara i knjievnih krugova, pa je
kasnije i sam Steinbeck o njemu izjavio da se on osobito ne ponosi tim romanom, i da
izuzevi stanovite lirske kvalitete u njemu nema mnogo vrijedna. Meutim, to je djelo
znailo dobar poetak za ambicioznog mladoga pisca. Ono uvelike otkriva kasnijeg
Steinbecka po mnogim omiljelim temama i karakteristinim likovima koji su se prvi put
pojavili u Zlatnom peharu.
Knjievni kritiari nisu bili osobito skloni Steinbeckovu pisanju ve od prvog njegova
romana, to vie, oni su ga viemanje kliiranim kritikama potcjenjivali i prebacivali su mu
as ovo as ono i neprestano napadali. Spoitavali su mu pretjeranu sklonost prema socijalnim
problemima, da pribjegava mitologiji i puerilnom simbolizmu izbjegavajui svojim
drutvenim obavezama kao pisac, zatim naivni misticizam, animalizam, pretjerani
sentimentalizam, pomanjkanje emocije, pretjeranu romantinost, nerealnost u opisivanju
ljudskih likova.
Meutim, sve te kritike nisu nimalo umanjile Steinbeckovo djelo. to vie, one su ga
popularizirale i potakle kritiare da se ozbiljnije pozabave njegovim knjievnim radom. Jedan
od njih (Carpenter) objavio je lanak pod naslovom John Steinbeck - ameriki sanjar, u
kojem je pokuao nai jedinstvenost u Steinbeckovim djelima povezujui ih s amerikom
socijalnom povijeu. Ali ispod te oigledne razliitosti, pie Carpenter, Steinbeck je bio
zaudno konsekventan. Jedna jedina svrha usmjerila je njegovo eksperimentiranje, jedna
jedina misao vodila je njegovu knjievnu misao. Uvijek su njegovi romani opisivali uzajamno
djelovanje sanjarenja i stvarnosti, njegove su misli slijedile razvijanje amerike mate. Smrt
Jodyjeva crvenog ponyja (npr.) kao da je neki simbol smrti starog amerikog ideala otmjene tradicije prolosti. L. C. Fowel, jedan od ranijih Steinbeckovih biografa, vidi u
njemu potencijalnog velikog amerikog romanopisca. Izmeu 1945-1950. pojavljuju se
dvije od najboljih kritika: Carlos Baker naziva svoj prikaz o Biseru Steinbeck na vrhuncu
svoje forme i daje najbolju ocjenu tome romanu i nainu na koji je pisan. U svom drugom
92

eseju o Zalutalom autobusu Baker se divi Steinbeckovom bogatstvu i solidnosti grae i

mnogo boljem jedinstvu, te ukazuje na njegovu suptilnu "vertikalnu strukturu i tako skladnu
horizontalnu strukturu.
itavo Steinbeckovo djelo pokazuje njegovo ivo zanimanje i za biologiju i za mitologiju.
Koncepcije ekolokog drutva i grupnog organizma koje Steinbeck crpi iz prouavanja
biologije dobivaju sve veu vanost u njegovim romanima poevi od Zlatnog pehara gdje su
one oito izraene, pa do Plodova gnjeva gdje dosiu kulminaciju. Mitologija je bila stalniji
faktor u svim Steinbeckovim romanima napisanim izmeu 1929-1939. i ona je duboko
utjecala na formu i sadraj njegovih romana. U veini od njih moemo vidjeti mit kao neki
pergament na kojemu je Stednbeck zapisivao realne pripovijesti o suvremenim ljudima.
Sasvim integriran s pripovjedalakom temom mit slui da Interpretira stvarnost i da raspri
romantine iluzije; u kasnijim romanima mit je vidljivo nametnut grai u nastojanju da
postigne jednaki uinak. Mit najtjenje povezuje Steinbeckovo djelo s velikim tradicijama
evropskog i amerikog romana.
John Steinbeck je osim spomenutih djela napisao dvadesetak to kraih to duih novela i
pripovijesti. U raznim knjievnim i drugim asopisima on je pored toga pisao i pjesme,
pamflete, kritike kao i scenarije za najpoznatije filmske kompanije.
Umro je 1968. u 67. godini ivota u svojoj kui u New Yorku.
JOSIP MATIJA

93