Pompea

Per Olof Ekstrm

Plesala je jedno ljeto

Naslov izvornika: Hon dansade en sommar

-1-
Pompea

1. NA SELO, PTICAMA

Oblaci plavili nebom i protezali se ko crna neka krila, nadvodili se u udnim

oblicima, slini vojsci zlih duhova, to su poveli svoje pomamno kolo. Iza
oblaka sijao mjesec i kadikad im posrebrivao rubove, ali se nikad nije
pokazivao. Vjetar bjesnio u granju i prodirao u odjeu, meo pred sobom
kovitlac uvela lia, a sitna kia pravica udarala i pekla kou. Momak
upirao nogama u pedale i sagibao se na upravlja, a svaki put kad bi mu jai
bus vjetra naduo odijelo i zaprijetio da ga obori, upeo bi iz sve snage, da se
sa svojom dvokolicom probije naprijed po zablaenu putu. U orljavi oluje
uli se jauci, to moda bijahu krikovi izgladnjelih duhova oblaka - divlje
guske opet letjele s juga.
Majur Stendahl leao usred ravnice, gdje je sjeveroistoni vjetar iz
dana u dan ibao ogoljela stabla. Tlo bilo smee i sivo, te su samo u
zavjetrini mogle nicati sitne vlati trave. Kod kue se ve poelo
zelenjeti, kad je Gran poao, djevojke izlazile u etnju golih nogu, a
tu su seljaci idui na brananje nosili vunene rukavice i alove oko
vrata. Njegova je bratueda Sigrid imala na sebi krzneni kaput, kad
ga je na postaji doekala s drokom, a on je za sveg puta drhtao i
jeio se. Zrak je bio jasan kao prozirac, nebo isto ko modra svila, no
u suncu nimalo topline, a nou padao mraz, smrzavalo se. Po poljima
vozile se sijaice, ali kako zemlja moe biti plodna u tome arktikom
podneblju ? A jadne divlje guske pokadto se pomaljale i letjele jo i
dalje na sjever, kao da se ure i kao da radosno hitaju u jo alosnije
krajeve!
Prvog jutra Gorana probudila lupa u kuhinji. Sunce probijalo kroz
rebrenice, ali je bilo samo pet sati, te se okrenuo i opet zaspao. Kad je
napokon siao u kuhinju i nazvao "Dobro jutro", Sigrid uzvi obrvama
i pogleda na zidni sat.
Da, da, tebi zbilja i prilii da se ispava: tako si blijed. Zar tamo u
vas nema sunca?
U bratuede Sigrid rumenjeli se obrazi od vjetra, a u strica lice bilo

-2-
Pompea

tamno kao kora na drvetu.

Promatrao ih je kako sjede i jedu. Granov otac i stric tako su slini:
imaju jednako pravilno duguljasto lice i svijetle modre oi. I glas im
slian, premda stric govori tim stranim narjejem. Ali kako se ipak
razlikuju! I pogleda svoje ruke i njihove. Strieve bile velike, iroke i
smee s ispucalom koom crnom od zemlje; a Sigrid imala tanke,
jake i iste ruke, s ispucalim crvenim uljevima. Njegove ruke
gospodiia kolarca bile su sasvim tue za tu okolinu; a on se
ponosio njihovom bjelinom, kroz koju su se vidjele plave ile, te se
katkad pitao, to bi s njima. Jeli su u kuhinji; tu su se nalazili pipci za
vruu i za hladnu vodu, pe ukusno svijetlouto emajlirana, s pregra-
dom za grijanje vode, ali su stolci bili izlizani, a uglovi na stolu
provirivali kroz navoteno platno. Stric je tu sjedio s novinama pred
sobom, prodirao divovske koliine jela, vakao i itao; a Gran
usitnio, jeo malo.
- Jedi, treba da jede! - promrmlja Sigrid i uilji usne. - Ili ti se moda
ne svia nae jelo?
Gran je bio premoren, kad je doputovao, pa je kui poslao samo
obinu dopisnicu. Ali kad je izminuo tjedan dana i kad mu se vrijeme
oteglo, sjede da pie pismo. Pero je samo letjelo po papiru, a Granov
ugloviti i brzi, ali gipki rukopis nizao redak za retkom. Pa ipak je
ishod toga bilo kratko pismo, a kad ga je zavrio, preostajalo mu je
dosta vremena. Nakon aska oklijevanja uze novi list i poe pisati
Helgeu, ali je sad davao oduka svojim osjeajima:
"Ovdje sam tjedan dana i dosaujem se dozlaboga. Dobro ti je znano,
kako je to kad putuje vlakom od jednoga grada do drugog, a meu
njima se proteu puste ravnice. Majuri lee alosni i sivi, s niskim
kuama, a ljudi, koje vidi, isto su toliko niski, alosni i sivi - te poput
mene zahvaljuje tvorcu, to nisi prisiljen da ivi u takvoj pustoi.
Razumije li sada, kako se osjeam ? Prvih dana leao sam kod kue,
ali se sad pomalo etam, premda je tako studeno, da mi se zglobovi
smjesta smrzavaju. Seljaci su posvuda zabavljeni sjetvom, te ne stiu

-3-
Pompea

da misle ni na to drugo.
Stric mi je zaista izvrstan ovjek, s kojim se moe razgovarati, ali u
ovom trenutku nema ni asa vremena za me.Ali da vidi Sigrid, moju
bratuedu! Ona ti je ba ko nekakva tetka, u kritinoj je dobi od
trideset i etiri godine, neljubazna je, angrizava, mualjiva, radina
do nevjerojatnosti, a osim toga zadojena i vjerskim duhom, ini mi
se, jer slua vjerske slube na radiju, a polica joj za knjige puna
enskih nabonih romana. Silno se umudrila, kad sam joj pokazao
svoju maturalnu svjedodbu, ali je to, mislim, bilo samo pretvaranje -
nije htjela priznati, da je se to dojmilo. A to umije biti porugljiva!
"Gle, gle, to si danas uranio!" rekla mi je prvog dana, kad sam ustao
neto prije devet sati. Ali emu da ustajem rano, kad ne znam, kako
da utuem vrijeme ?
Tvrdo se nadam, da u uskoro okrenuti lea ovoj selendri, jer i ne
mislim, da osim ovoga majura ima ita, to bi malko razvedrilo moj
boravak. eljeznika je postaja udaljena milju odavde, a najblii grad
dvije milje.' Zbilja ne znam, to ovdanja mladost moe initi u
dokolici. Uostalom, katkad se pitam, ima li ovdje uope mladosti.
Izuzevi eljad, koja radi po poljima, ovdje na putu susreem samo
neke starce i starice. Susjedni majur udaljen je od nas svega koju
stotinu metara, ali za sve ovo vrijeme nisam vidio ni ive due. No
vrijeme odmie, nadajmo se, pa e me vidjeti do nekoliko tjedana,
kad se vratim u civilizirani svijet. Jedina je svijetla toka to, to
autobus iz grada prolazi ovuda jednom na dan i to dobivamo potu
est puta na tjedan. Stoga te molim: pii esto i mnogo svome prog-
nanom prijatelju!"
Htio je jo zamoliti Helgea, da pozdravi Mary-Ann. Ali ona bi mu se
samo narugala, kao i sva druina, a on nije htio biti jo smjeniji nego
to jest. - Kakva li prokletstva, to mora boraviti tu i to ne moe
bdjeti nad svojim interesima!
I zadovolji se time, da zavri pismo rijeima: "Pozdravi mi Gunnel."
Zatim izie. Puhao vjetar koliko mu drago, Gran nije mogao da

-4-
Pompea

due izdri meu etiri zida. Kua sva obnijemjela, muk se na nju
slegao - takav muk, da je pucketalo u zidovima, i ta mu je tiina
padala na mozak ko kakav teret. Nikakvo udo, to se staro
praznovjerje i druge udne navike mogu odrati na selu. Ljudi, koji
tu ive, moraju silom prilika biti manje- vie nastrani.
Sigrid kopala u vrtu, kad je Gran iziao. Sva se zajapurila i toliko se
ugrijala, da joj se kosa savijala u kovre i lijepila joj se po elu. Rukavi
joj bijahu zasukani povrh lakata.
- ini mi se, da se ovdje dosauje - ree ona, kad joj se pribliio.
Gran se nije nadao tolikoj pronicavosti, te nije znao, to bi
odgovorio, da u isti mah bude i iskren i uljudan.
- Ne, nipoto, ali su dani poneto dugi.
- Trebalo bi da se neim bavi.
- A ime?
- Ima knjiga, a i mi ih imamo, ne nae li se nita drugo...
- Oh, nisam raspoloen za itanje. Sad u se dobro proetati, a onda
u rano lei.
Ona uprije prstom u njegovu glavu i ree svojim suhoparnim,
trijeznim i neobino jasnim glasom:
- Ako izlazi, da bi pokazao svoju kapu,* valja ti poekati jo koji
dan, jer sada nitko nema vremena da je gleda...
Gran proguta uvredu, te poe okrajkom prema polju, gdje je stric
upravo sijao. Tu ostade asak na vjetru, da promatra zapreg. Konj
mahao glavom pri svakom koraku, a stric iao za strojem drei dug
tap, kojim je ovda-onda istjerivao leme. Cijevi i nazubljeni kota
jednoliko regetali, a vjetar donosio sve do namrtena Granova nosa
opore zapahe konjskog znoja.
Da se neim bavi? A ime? Uf!
Prodorna studen i njegov vlastiti nemir primorae ga da se opet
makne i da krene dalje. etao se uzdu seoske ceste, dok su mu misli
odlijetale daleko, daleko iza svih lugova, to su ograniavali ravnicu
prema jugu. Ondje su se stabla zacijelo ve zaodjela zelenilom, a

-5-
Pompea

njegovi drugovi bezbrino vrljaju po parkovima i oko luke i ponose

se svojom tek steenom zrelou. A za njega nitko i ne mari. Sigurno
su ga ve i zaboravili, a ovdanji svijet kanda nije sposoban ni za
kakve dojmove. Mary-Ann, Mary-Ann, bogzna tko te sada cjeliva...
Oputena opruga u mehanizmu sata, kakva bijae Gran Stendahl,
poela se napinjati. Tiina, spavanje, jednostavna i krepka hrana, i
usto ist i zdrav zrak, bijahu klju, koji navija i navija, te momak poe
osjeati elju za djelatnou.
Neke je veeri sjedio kraj radio-aparata i traio kakav jazz. Stric je
itao novine, a u kuhinji Sigrid glaala rublje. Ovda-onda togod bi
rekla, a stric iza svojih novina odgovarao najsuim rijeima. Kao i
obino, razgovarali su o sjetvi, o vremenu i o svojim susjedima, a
Gran se pribliio to je mogao vie aparatu, da ih ne uje. Ali je na
nesreu davanje bilo slabo; spremao se ve da zatvori aparat i da se
udalji, kadli na nekoj postoji na srednjim valovima naie na
izvanredan hot.* U svojoj radosti poe pjevuiti i bubnjati ritam po
stolu.
- Da da da do di di do do doo...
- Kakva je to halabuka? - zau se povik Iz kuhinje. - Zar ti sam radio
nije dosta?
- Gran pogleda strica, koji je sakrivao smijeh iza novina.
- to se mene tie, nije mi krivo to to slua, ali nju ne smije
razdraivati... Uostalom, i nije tako lijepo.
Gran Ijutito zatvori aparat. im je prestala buka, Sigrid otvori vrata
i nastavi razgovor:
- Hoe li nam Fredrekovi pomoi u sadnji krumpira?
- Svakako. uje li, Grane, jesi li raspoloen da sutra s nama sadi
krumpir?
- To zbilja ne mogu - promrmlja Gran zlovoljno i pope se u svoju
sobu.
Kad je Gran ujutro doao u kuhinju, tu je na klupi sjedila neka

* Hot-jazz, strastven jazz oznaen potpunom slobodom ritmike interpretacije. - Prev.

-6-
Pompea

mlada djevojka i razgovarala se sa Sigridom, a stol bio prostrt za

etvoro.
- Dobro jutro! - ree Gran, a kako se Sigrid nije potrudila da ga
predstavi, on se sam kaza neznanki. Ona ustade, nakloni se i prui
mu vrstu i toplu ruicu.
- Zovem se Kerstin - tiho e djevojka.
Gran sjede s druge strane stola. Razgovor ba nije tekao. Sigrid
postavlja neka pitanja, djevojka jednoslono odgovarala, te ga ovda-
onda bojaljivo pogldala. To ga je zabavljalo. Mogao je oekivati, da
e se tako drati seoska djevojka od etrnaestak- petnaestak godina.
Ali kad je stric uao, kao da se magla rasprila. Djevojci lice sinu kao
svijetao cvijet, naglo postade go- vorljiva, ak se znala smijati.
Dok su jeli Gran se zabavljao gledajui je. Okraala joj i iznoena
odjea pokazivae, da su joj grudi ve razvijene. Katkad je govorila
kao odrasla osoba, ali su joj oi bile divno velike i djetinjaste, duge i
pomalo koso poloene. Mogae joj biti petnaest godina; nije bila ni
dijete ni ena, a opet i jedno i drugo. Gran razabra, da je zbilja
zamamna ta mala, vitka djevojka, sa dvije izlizane ukosnice u kosi.
Usta joj bila meka, bujna, moda neto povelika. Jednom, kad su im
se oi susrele, ona pocrvenje. No zatim spusti vjee, te je jedva jo i
odgovarala stricu na ale. Kad su zavrili jelo, brzo istra za njim.
Bijae to kao da bjei. Nije stigla ni da stavi na glavu svoju crvenu
kapicu.
- Draga kuzina, moe li mi dati kakve gornje hlae ? - upita Gran.
- Htio bih da pomaem.
- elja za radom spopala te nekako iznenada.
- Ta nisi li mi i sama rekla, da se moram neim zabaviti ?
- Pazi, da djevojci ne zavrti glavom! Kerstin je iz asne obitelji!
- Ni moja nije manje asna - odgovori Gran. - Uostalom,
namjeravam saditi krumpir, ko i svi drugi.
Pet minuta kasnije izide Gran u radnikom kombinezonu s
pojasom; noge se gubile u prevelikim gumenim izmama. Pred

-7-
Pompea

majurom stajala kola, a na njima bio plug, vree i nekoliko abara.

Kerstin stajala naslonjena na kola, a stric opremao konje u staji. Kad
je opazio Grana, doviknu mu:
- Kad ve ide s nama da nam pomogne, baci jo te dvije vree.
Djevojka se okrenu i pogleda na nj povrh kola. Gran nije znao to bi:
osjeao se izgubljen u tom odijelu, a s druge strane miljae, da mu se
ona ruga. Kerstin prekide taj muk:
- Valja nam natovariti jo neke vree, ini mi se...
On je pogleda. Misao, da ta krhka djevojka mora podii na kola vreu
krumpira, uini mu se mrska; njezine ruke i njezin vrat bili su tako
njeni, a zamrljani plavi ogrta, na kojemu su falila puceta pa ga je
zakopala pribadaom, visio prazno oko njezinih ramena. On se
osmjehnu nekako s visoka, prihvati najbliu vreu i upe da je digne.
Tek to se s mukom zametnuo njome, vrea mu kliznu s ramena, i on
teko dahnu, kao da stenje. A Kerstin se samo nasmija i mirno
poduprije vreu svojim bedrom.
- Pazi samo, pograbi je vre - upozori ga ona, i tako zajedniki
podigoe teret.
Gran se zadihao i zacrvenio, bijae kao ozlojeen, a ona se nasmija,
ali tako od srca i milo, da se i on morao nasmijati.
- Hvala na pomoi! - ree Gran i prui joj ruku.
Ona stisnu njegove slabe prste brzim, drugarskim stiskom.
- Ne smije biti tako porugljiva - dometnu Gran.
Djevojka se smjesta uozbilji.
- Zar tako izgledam ? Nisam se mogla sprijeiti, bio si tako
uvrijeen.
- Zato bih bio uvrijeen?
- Jer je vrea bila tea, nego to si mislio. Hoemo li da odmah
zajedno podignemo drugu ?
Djevojka ga silila da se rumeni i presijecala mu rije. Nije htio, da ga
to dijete i dalje dovodi u zabunu, te kad je posljednja vrea poloena
u kola, upita djevojku;

-8-
Pompea

- Koliko ti je godina? Petnaest?

- Ne - odgovori ona - etrnaest i po.
"Za te je godine i previe razvijena - pomisli Gran. - Koljena su joj se
tako zaoblila, a noge su joj sigurno lijepe, samo da nema na sebi te
rune zakrpljene arape i te kratke, zablaene gumene izme."
- A tebi? - upita ona.
- Devetnaest.
- Oh - doeka ona i duboko se nakloni - onda ti sigurno ne smijem
govoriti "ti".
Glas joj pokazivao duboku ozbiljnost. Oborila je pogled na zemlju,
dok joj je njeni mali profil izraavao zbunjenost.
Kad su stigli na polje i kad je stric upregnuo konje u plug, ona upita s
najbezazlenijim izrazom na svijetu:
- Razumije li se u ovaj posao?
- Ja sam strunjak za sadnju krumpira.
Stric je orao, a gomoljike je valjalo stavljati u svaku drugu brazdu.
Gran je promatrao kako rade Kerstin i Sigrid, pa je onda i on tako
inio. One su ile pognute, drei svaka svoj abar, te su u razmaku
od stope bacale krumpire u vlanu i crnu zemlju. No dok je Gran
nakon malo vremena krv navalila u glavu, inilo se da Kerstin i
Sigrid mogu beskonano ii tako pogrbljene; nisu se uspravljale prije
nego to bi dole do kraja brazde. Njihove su gomoljike ostajale
uvijek ondje, gdje bi ih poloile, a njegove se kotrljale tamo-amo, i
uvijek je bio posljednji. Kerstin ga porugljivo gledala, te kad su se
prvi put opet nali kod kola i punih svoje abre krumpirima, ona e
mu:
- Valjan si, nema ta!
Kad su se kasnije ponovo sreli kod kola, on naumi da s njome
zapodjene razgovor, u kojemu bi on vodio rije. I zato je upita:
- Zar ovdje kod vas nema nikad ljeta?
Ona promotri njegove od studeni pomodrjele ruke te se nasmija:
- Trebalo je da navue rukavice. Ali ne osjea li, da je danas toplije

-9-
Pompea

negoli juer? - doda ozbiljnijim tonom. - Uskoro e i ovdje ljeto

granuti, vidjet e!
I zaista nije bilo tako studeno toga dana, vjetar je jenjao, zrak se inio
meki, prokaeniji mirisom zemlje i raslinja. Za- pahivao je i vonj
ubra, s jakom i oporom parom. Gore nad ravnicom zrak treptao,
inilo se da se svi oblici gube u talasanju, a nebo vie nije bilo modro,
nego zastrto mlijenobijelom koprenom. Brezova uma na istoku od
juer se prelila mekim zelenilom, a jedna se mlada vrba sjala u svome
utilu. Visoko nad njima kliktala eva, i Gran ju je toliko traio
oima, da su mu se zabljetile, ali ipak nije otkrio drhtavu crnu
tokicu.
Djevojka ga i opet dozva u stvarnost. Nasmijala se i podigla svoj
abar:
- Nema duga odmaranja!
Gledao je za njom. Pognuta naprijed, drala se brazde, te je svaki put,
kad bi zakoraila, isputala krumpir. Radila je brzo, ne pokazajui
nikakva znaka umora, dok se Gran ve inilo, da e mu se slomiti
kima. Obavijee je vjetar i sunce,
* U jednu krumpir sade, a drugu ostavljaju za okapanje i ogrtanje. -
Prev.
daljina i ceptavi, kriavi ivot. Oko nje kruili galebi u otmjenim
krugovima, otpoivali na vjetru i sklapali krila nad repom, prije nego
podu u ov na kukce u mekoj zemlji. Ti bjelokrili aristokrati tabali su
dostojanstveno i spokojno na svojim mekanim, plosnatim nokama,
meu pastiricama i kvorcima i zlookim vranama, crnim poput ae,
sve dok ne bi stigao plug s konjima; tada bi se cijelo ptije drutvo
diglo i odletjelo kao jedno jato, lepeui krilima, grajei i kriei.
Zemlja se tresla pod tekim udaranjem kopita i prskala o leme, te je
blistavo eljezo sijevalo, kad bi stric podizao plug, da ga okrene.
Kerstin hranila konje krumpirima, tapala ih i dragala po sjajnim,
smeim vratovima. "Kako se usuuje!" miljae Gran.
- Gdje stanuje? - upita on, kad se pruila prilika da razgovaraju.

-10-
Pompea

- Eno tamo - odgovori ona i pokaza na crvenu zgradu majura na

drugoj strani potoka.
- Nije daleko - doeka Gran, i oni se pogledae. A prije nego to je
odvratila pogled ustranu, on otkri, da su joj oi sive, s malim zelenim
prstenom oko zjenice.
- Gledaj, kako nas tvoja bratueda promatra - ree Kerstin.
- Njoj se ne svia da stojimo i da se razgovaramo.
im su se ponovo nali, on je upita:
- A kako se jo zove osim Kerstin ?
Nije htjela da mu kae, ali kako je on navro da sazna, naposljetku mu
ree, da se zove Kerstin Matilda Josefina Larsson.
On se slatko nasmija, ali se to djevojci nije svidjelo.
- Kako ovjek moe biti glup pa se smijati neemu, emu nema
lijeka! - protisnu Kerstin sijevajui oima.
- Da tome ima lijeka i da si ti kriva, ne bih se smijao nego bih te
ukorio - preuze Gran. - Ali kakve li zapadnogotske gradacije!*
Takvo okomito uspinjanje: Kerstin, Matilda, Josefina, a onda iza toga
Larsson, sasvim ravno i turo.
- Ne mogu se svi zvati Stendahl - odgovori ona spokojno.
- Neki se moraju zvati Larsson, a neki bogme i Persson.*
- Zna li, to je to zapadnogotska gradacija ? - upita Gran, da bi
razgovor svrnuo na drugu stranu.

___________________________________________

* Zapadna Gotska (Vstergtland), pokrajina u junom dijelu vedske - kraj ravnica, ispresijecan
mnogim breuljcima. - Prev.
* Sasvim obino ime (patronimik, prezime po oevu imenu), kao u nas Petrovi. - Prev.

-11-
Pompea

- uj, Gorane - ree ona zaiskrivi oima, koje su se smanjile u male

pukotine - radije se uvaj, da se i sam ne pretvori u zapadnogotsku
strmen!
Zaostajao je kako u radu, tao i u rjeitosti. Ona poe saditi krumpir i
u njegove brazde.
- Pomae mi?
- Nipoto.
- Ne e vajjda poricati! Misli, da ne u stii?
- Nema zbora, stii e - ree ona gledajui ga porugljivim
pogledom, iskosa.
On i opet htjede skrenuti razgovor na togod drugo te upita:
- Kamo ljudi idu u ovome gnijezdu, ako se koju veer ele zabaviti?
- Zabaviti ? - u udu e ona. Gledala je, kao da ne razumije.
- Dato! Nai se s ljudima, plesati, pjevati, avrljati, to god hoe.
- U nas se ovdje ne plee... Jedino katkad ljeti, dolje kraj Jezera...
- Ljeti! A ta radite ostali dio godine? Spavate zimskim snom!
- Oh! - ogoreno e ona. Ima tu mnogo toga, moe vjerovati. Tu ti je
vjerski kruok za mlade, pak Savez mladih. Sportsko drutvo, a
odravaju sastanke gotovo svake subote. Osim toga, ima i kino, na
eljeznikoj postaji.
- Koji svakako daje stare filmove!
- Za nas su novi - suho e ona. - Ali ja ondje nisam nikad bila... doda
potiho.
- Tu je dakle i sportsko drutvo, ba izvrsno. A ime se bavi Savez
mladih ? Da to nije neto slobodnozidarsko ?
- Nipoto! Ali paze na lanstvo. Imaju amatersko kazalite, pjevaju,
sviraju i slino. A prireuju i narodne igre.
- Sudjeluje li esto u tome?
- O, ne. Jo nisam njihov lan.
- Pa ta onda radi ? Sjedi doma s mamicom ?
Ona ga Ijutito pogleda:
- U subotu uveer najee smo tako umorni, te nam je jedina elja

-12-
Pompea

da se naspavamo.
- Eh, eh... Uostalom, spavati ih igrati narodna kola, to je zacijelo
jednako zabavno. Narodne igre! ovjek osjea, da je zaista dopao na
selo.
- Na ljeto moe sigurno plesati u starom skladitu kod luke.
- Na ljeto! Ali se do ljeta valja naekati. Od sada pa do ljeta moe
ovjek jo crknuti od dosade...
- Ti se tako dosauje ovdje? - u udu e ona, alei ga.
- Da, a ti se ne dosauje? Tebi je ovdje ugodno?
- Jasno - odgovori ona, s pogledom upiljenim u svoje ruke uprljanje
zemljom.
-Kerstin - ree on i uze svoj abar, da bi i opet nastavio posao -
moram svakako meu ljude, inae u poludjeti. Kada e neko od tih
drutava imati sastanak?
- Veeras se Savez mladosti sastaje u velikoj koli.
- Lijepo, mogu se u svakom sluaju proetati i pogledati. Hoe li i
ti?
- Ne znam. Po svoj prilici ne u smjeti.
- Ne e smjeti ? A tko e ti zabraniti ? I prasnu u smijeh.
- Pah! - protisnu ona hladno - s tobom se ne vrijedi raspravljati, kad
uvijek govori tako s visoka.
Gran bi najradije poao kui i legao, koliko ga je boljelo u glavi i u
leima, ali mu je ponos branio da pokae slabost. Napokon zasadie i
posljednju brazdu te se vratie kui; tu ga poslije objeda proe
nevoljkost i neraspoloenje, te on i opet posta drutven i pristupaan.
- Tu ti je mala pjevaica - ree stric i poloi ruku djevojci na rame. -
Mislim, mogli biste sad pokazati, to znate.
Gran smjesta potrai svoju lutnju i poe je udeavati, a Sigrid ga
porugljivo gledae.
- Ne znam zaista nita - ree Kerstin postieno, opirui se.
- Ne zna? Moe li ne znati nita ona, koja pjeva sama na crkvenoj
pjevnici.

-13-
Pompea

- Zapjevaj! - ohrabri je Gran, te zareda nekoliko napjeva. Ona se

rumenjela sve vie i vie, te konano morade priznati:
- Ne znam tih pjesama...
Ali je znala pjevati: "Samo danak, samo asak"*, i dok ju je pratio,
sluao je njezin glas - nekolovan- dakako, no ipak dobar. Imala je
smisla za glazbu, i on je potpuno razumio strievo neogranieno
udivljenje prema njoj.
Gran otpjeva nekoliko pjesama; mogao se smatrati nadmonim, ali
je isto tako bio i veoma zadovoljan, kad je vidio kako ona slua.
Okruglo joj lice bilo spokojno i blago, a ruke joj sklopljene poivale u
krilu. Zaista je, jadnica, bila odjevena u dronjke, ali se na to nije
gledalo, zbog onoga, to je izbijalo iz nje poput sunanih zraka, zbog
onoga neeg, to se toilo, obasjavalo ovjeka i inilo da zaboravi
svoje sitne brige.
Jest, ta zraka, blistava i duga, vrh Siljana,* momo, u smiraje bit e ti most,
uzan, uz treptaje, u raj e s njim, minut e te tuga.
Sjedila je kao zanesena, dok se i posljednji zvuk nije izvio iz tople i
tamne lutnje, a on je kao zatravljen gledao u nju. ali ga je ona isto
tako dovodila i u napast da je pecka:
A kad umrem, elja mi je u podrumu grob da imam, gdje se rujno vince
lije...
inilo se, da se ona zgraa, a Sigrid glasno prigovori, no stric se
samo smijeio. A kad je djevojka otila, stric e Granu:
- Nikad nisam vidio nekoga da tako pozorno slua kao ona.
Promatrala te cijelim svojim biem!

___________________
* vedska narodna. - Prev.
* Duboko jezero u vedskoj, u okruju Kopparberg. - Prev.

-14-
Pompea

2. DOBRO DOAO SVAKI...

"Ne, roae - rekla je Sigrid - lako je to kazati tebi, gdje ti je svega

devetnaest godina! Ali ima neto, to upravlja nama po svom nahoenju, te
esto ne znae nita osnove, to ih snuje naa mala volja!"
"Svi smo mi marionete... Svi moramo plesati, kad Udes potegne svoje
konce..." - No nije Sigrid tako zavrila, te je rijei uo na drugome mjestu...
A vjetar mu jo donosio zvuke pjesme:
Dobro doao pod krovom mladosti svaki tko ruku na savez nam prui, na
cilj tko voli i prepun radosti slobodu hoe i Ijubav da slui.
Momak pritisnu jo jae na pedale, nae se jo vie na upravlja, kao da eli
pobjei od neega, to ga progoni. Vjetar bivao hladnijim blijedio mjesec i
tama se sastavljala.
Nebo se naoblailo. Gran uze kinu kabanicu i poe da pogleda
najavljeni sastanak mladih. Poetak bijae odreen za osam sati, a u
osam i po sakupilo se svega dvadesetak mladih ljudi na zaravanku
pred kolom, posutu sitnim ljunkom: dvorana jo nije bila
osvijetljena. Doli su pojedinano ili u malim skupinama i odloili
bicikle uza zid. Kad su vidjeli doljaka i njegovu kapu, povukae se
dalje od njega.
amor rastao, avrljanje se prekidalo smijehom i povicima. "Hoe li
doi Kerstin ?" pitao se Gran. Djevojka mu nije bila osobito vana,
ali kako su sklopili poznanstvo, mogao se preko nje sprijateljiti s
drugima, ukoliko se takvo prijateljstvo uope isplati. Ali u zbilji,
kakvu e oni zabavu tu nai, meu uskim zidovima te crveno
prebojene kole ? Moda ne bi nita izgubio, da se odmah vrati kui.
- Zato stojimo i ekamo ? - odjednom e neki glas.
- kola je zakljuana.
- A zato nitko ne uzme klju od paziteljice?
- Obino sama doe te nam otvori. Trebalo bi da netko ode onamo...
Neki mladi uzjaha na bicikl i pojuri, da je sve frcao sitni ljunak.

-15-
Pompea

Deset minuta kasnije eto ga nazad.

- Je li Bengt tu? - viknu u sav glas.
- Predsjednie! - povikae sa svih strana.
- Ovdje! - odjeknu neki glas iz skupine mladia kraj ograde, gdje je
stajao Gran.
- Svi su se vrazi nadali! - javljao je uzbueno onaj mladi.
- Paziteljica nema kljua, uzeo ga pastor.
- ta? Kako? - zagrajae sa svih strana. Svi su se htjeli pribliiti i uti,
svi su vikali u isti mah, a vijest se munjevito proirila.
- Umuknite svi! Umirite se! - zau se jak, zapovjedniki glas. - Ja u
potraiti klju.
- Idemo s tobom - povika vie njih. - Svi emo zajedno.
- Ni govora! - zapovjedi predsjednik. - Vi ostajete tu!
Grana ponijela radoznalost, htio je da vidi, kako e se
zavriti taj intermezzo. Zaravanak pred kolom bijae kao lonac, koji
kipi te se moe raspuknuti svakog asa. Valovi uzrujanosti valjali se i
jaali, i svaki put kad bi mladii naglaavali svoje rijei irokim
kretnjama, njihove su cigarete ocrtavale ognjene krunice u mraku.
- Strano! javi se uplaen djevojaki glas. - Valja mi kui, sve mi se
ini.
- Prokleti pop! Valjalo bi u vodu s njime! - Ijutito e neki glas. Jedni
su se s tim slagali, a drugi opominjali.
- Pazite to govorite! uju nas odasvud!
Odjednom se vitak lik ocrta na svijetlu drvetu kolskih vrata. Mladi
zagrmje:
- Drugovi! Zar emo se pomiriti s tim ? Iz godine u godinu podmeu
nam i podvaljuju, prijee nas u naem. Drali smo se mirno, ali je
sada prevrilo svaku mjeru, sada je prekipjelo. Smiju li oni s nama to
ih volja?
- Ne smiju! Ne smiju!
- Mislite li, da e Bengt tamo ita isposlovati? Zatrait e klju, a kad
mu ga pastor ne htjedne dati, on e odgovoriti "Dobro, gospodine

-16-
Pompea

upnie", i poi e svojim putem, ko i obino.

- Sii sa stubita i prestani s glupostima - povika neki glas, a vie se
nazonih nasmija. No govornik nastavi:
- Moramo mu pokazati, da s nama nema ale. Poimo u upni dvor.
Sa mnom!
- Idemo! Idemo! - zagrajae mnogi, zau se smijeh s povicima i
kletvama, a neki se ve pourie da krenu na put.
Ali se zaue i prosvjedi, a podbadaa nestade sa stubita. Onaj, koji
je doao na njegovo mjesto, povika:
- Stoj! Nazad! Moramo ostati mirni!
- Da, zbilja? Mirni ko uvijek? Tako da bilo tko moe initi od nas, to
god htjedne?
Sada postae neodluni; visoki uzrujani glasovi utihnue, a Gran je
mogao uti mnoge kako se okreu jedni drugima i pitaju:
- to emo sad?
Neka se djevojka progura do vrha stubita te se odande pro javi:
- Zapjevajmo! Pjevat emo, dok se Bengt ne vrati.
Dobro doao pod krovom mladosti svaki tko ruku na savez nam prui...
Glas joj se, krepak i topao, uzvi prema crnom nebu, proiri se nad
cijelim skupom i nadvika ono prkosno mrmljanje. Za trenutak se
utopio u njemu, ali se uskoro ponovo uzvinu gospo- dujui nad
potmulim zujanjem. Uskoro dobi i pratnju, te doas svi zapjevae.
Gran je s hladnom porugom sluao taj kor grubih glasova, dok
najposlije nije i sam zapjevao.
I opet nasta komeanje pred vratima: predsjednik se vraao.
- to je rekao? Jesi li dobio klju?
Pitanja su vrcala jedno za drugim, ali na njih nije bilo odgovora, dok
stasiti mladi nije stigao do stubita. Pjesma jenjavala, samo se uo
osamljen glas, koji je upravo bio u mijeni, dok najposlije i taj nije
utihnuo. Kad Je pjeva razabrao, da je osamljen, odjednom se spustio
na nie tonove i konano zanijemio.
- Otvori i pusti nas unutra!

-17-
Pompea

- Pastor mi nije predao kljua, on mi je...

Nitko ne u zavretak reenice, svi su vikali u isti mah. Oni, koji su
predlagali demonstraciju u znak prosvjeda, postali su sve brojniji, a
prodirni glasovi djevojaka i sami pokazivali bijes.
- Stanite! - zagrmje zapovjedniki glas sa stubita. Budite mirni i
posluajte me, nemojte sve pokvariti. Ostajte ovdje!
Kad se polako sve unekolike stialo, on nastavi:
- ini se, da su uitelji i njihove obitelji podnijele tubu, tue se, da
ne mogu zaspati subotom uveer. Ah imam prijedlog: odgodimo
ovaj sastanak i prenesimo ga na srijedu ili na etvrtak.
- Ne emo, ni govora! - zaue se bijesni povici, te je vulkan mogao i
opet provaliti. - To su puki izgovori!
- Bengte, to si ve proli put predloio - odsjeeno e neki glas. - zar
si zaboravio, i sam si bio za nau odluku, da se sastanci odravaju
subotom ? Pastor nema prava da nam brani ulaz u kolsku zgradu,
kad nam je kolsko vijee odobrilo, da se njome sluimo. A s njegove
je strane ista glupost, to hoe da nam odreuje dane. Dananji
emo sastanak odrati veeras, pa makar i u upnome vrtu, ako ne
moe drukije.
- Oito je, da pastor postupa samovlasno. Ali vjerujete li vi, da se ja
mogu hvatati u kotac s njim ? On je unato svemu na pastor.
Nadao sam se, da ete biti razboriti, a vi se, naprotiv, vladate kao
djeca. Ne dobivamo nita, ako se zbog toga uzrujavamo, a upravo
sada imamo pred sobom prevelikih osnova, a da bismo okrenuli u
rizik.
Nato se zau nov i miran glas. Bio je tako jasan, da su ga odmah svi
razumjeli:
- Evo kia poinje, valja nam pod krov. Hoete li, da odrimo
sastanak u naem hambaru?
- Hoemo!
- Onda poite sa mnom. Svi znaju put k Eskilu Johanssonu!
Napetost popusti; amor opet poe, dok su uzimah bicikle i odlazili

-18-
Pompea

gurajui se. Spustie se kolskim obronkom, popee se uz jedan

drugi, te dooe do majura s mranim i usnulim zgradama. No
uskoro svjetlost obasja proelje, vrata se na hambaru pomaknue na
svojim tranicama, te mlai momci poee unositi daske i nogare, da
bi podigli klupe u praznom prostoru, Gran poe za strujom, jer mu
je radoznalost bila jaa od umora.
Netko namjesti stol i dvije stolice, za predsjednika i za tajnika, i tako
se zapoe sastanak. Neka djevojka podijeli izlizane pjesmarice, netko
povika neki broj, te mladi svijet ustade i zapjeva:
Dobro doli! pozdravljamo redom svakog koji iskreno e s nama...
U budunost za zastavom stupaj prezirui pogibli na putu...
Predsjednik udari ekiem* po stolu:
- alosne su prilike poremetile na sastanak, pa veliku za- hvalnost
dugujemo Eskilu Johanssonu, to veeras nismo ostali bez krova. Sve
vas pozdravljam srdanom dobrodolicom i pro- glaujem ovaj
sastanak otvorenim.
Udarac ekiem. Prozivanje odbornika. itanje zapisnika. Kratka
pitanja i kratki odgovori, i svakog asa udarac ekiem po stolu.
"Mili boe", pomisli Gran, "to je eto sve, to oni umiju prirediti u
subotu uveer, a u tome uestvuju stotine dua. Kakva i dokaza
siromatva!" Nije se trudio da slua, ali je promatrao ljude oko sebe.
U hambaru gorjela jedna jedina zapraena elektrina arulja, te su se
kutovi i strop zgrade gubili u tami. Vonjalo unutri po praini, po
plijesni i po ivotinjama, a kia rominjala, kapi joj jednolino oboljile
po krovu i pred otvorenim vratima uz valik se ruile poput malih
iskara na svjetlosti sijalice. Sa stranjih klupa ulo se aputanje i
priguen smijeh, dok je izvana prodirala neprestana halabuka,
grohot i povici. Ovda-onda morao predsjednik opominjati
skuptinare, da ute. Svi su bili mladi, jedva da je tko preao
tridesetu godinu, a za veinu se inilo da nisu navrili ni dvadeset.
_____________________
* u vedskoj se umjesto zvonom predsjednici slue drvenim ekiem. - Prev.

-19-
Pompea

Predsjedniku je kanda bilo najvie dvadeset i pet, a i tajnik pokraj

njega inio se strano mladolik.
Ali meu svim tim stranim i jednolinim licima Gran odjednom
otkri jedno poznato: Kerstin, njegova drugarica s krumpirita, bijae
svega koji korak od njega. On se nasmijei i kimnu joj glavom, a ona
mu uzvrati pozdrav, ali odmah svrnu pogled na drugu stranu.
Iz razmiljanja prenu ga muk, koji ga je okruavao. Dug, plavokos
mladi stajao pred stolom i govorio. Gran se iznenadio, nije
oekivao, da e na takvu zboru uti tako ugodan glas, te je i sam
posluhnuo rijei govornikove:
"...a da i ne govorimo o onome, to se veeras dogodilo, sve to
pokazuje, koliko je potrebno da imamo svoj dom. Sada su se sve tri
stranke sloile na suradnju, te jo samo preostaje, da uredimo
pojedinosti. Nakon zakljuka, to ga je opinsko vijee donijelo
prolog tjedna, ispadi naega dragog pastora i njegovih skutonoa
postali su jo uporniji, ali nam oni, oito, ne mogu vie bacati klipove
pod noge."
Zbor poe mrmljati u znak prijetnje.
- Odbor za gradnju doma sastat e se u ponedeljak kod Johannesa
Olssona u Tvetu, da utanai, posljednji put prije poetka radova,
oblike suradnje.
- Hura! - povikae sluaoci.
No govornik nije pustio, da ga prekidaju.
- Za uspjeh naeg pothvata bitno je da ostanemo stopostotno
ujedinjeni. Svaki lan mora dati najvie to moe, nitko se ne smije
izvui i prepustiti svoju zadau nekome drugom. Uinili smo svoje u
sabiranju priloga za kupnju grae, te smo se obavezali da emo
prevoziti drvo kamionima i konjima. Svaka muka glava mora dati
najmanje jedan radni dan na radilitu. A sada u ime graevnog
odbora pitam svakoga pojedinog meu vama: "Jesi li spreman da
ispuni svoju obavezu?"
- Dakako! Svi smo spremni!

-20-
Pompea

Reklo bi se, da e ta oluja od povika raznijeti zidove i razvaliti krov

na hambaru. Mladost se uzvikala i uzmahala rukama, da bi oitovala
svoje oduevljenje.
Granu bijae kao da se pred njim otvaraju neka vrata. Odjednom
nazre nov svijet, koji mu je dotle bio tu, svijet pun topline i snage,
svijet, koji je raspretao njegovu radoznalost dozivajui ga i povlaei
ga zavodljivom moi nepoznatoga.
- Drago mi je, to mogu ustanoviti, da se svi slaemo! Onda, u
ponedjeljak u Tvetu. Treba da dou svi lanovi graevnog odbora, a
dobro doli i svi oni, koje to moe zanimati... Zahvaljujem vam na
vaoj pozornosti!
Za stanke, prije nego to se poeo program, Gran potrai Kerstin.
- ovjek je odmah kao kod kue, kad susretne kojeg poznanika - ree
Gran, a ona se nasmijei.
U istom asu Gran opazi djevojku, koja je bila u drutvu s njom, te
joj se nakloni. "Da, divna li lica!" ree u sebi.
- To mi je sestra - kaza Kerstin.
- Doputate li, da sjednem pokraj vas ?
- Izvolite - dosta e hladno djevojka, koja bijae neto starija od
sestre.
Oko njih govorilo se samo o radu na gradilitu, pa je i Gran okrenuo
na tu stranu, ali razgovor nije ba tekao.
Za program treinu su poda u hambaru pretvorili u pozornicu, a
nekoliko pokrivaa zategnutih konopom bijae im zastor. Orkestar je
bio dosta starinski, ah ne ba tako lo; mladi, koji je svirao
harmoniku, bio je osobito darovit. No, pjevaica nije potovala takt,
te je Gran bio na sto muka. Dva momia "odigrae" neki ske, ah
nisu dobro nauili svoju ulogu, a osim toga bih su cijelo vrijeme kruti
kao marionete. Neka bojaljiva djevojica proita pjesmu, ali tako
tiho, da je nitko nije uo.
Gran promatrae sestru svoje znanice. Kakva li lica! Kakvih li lijepih
crta! Bila je blijeda i imala poneto upale obraze, ali su joj usta bila

-21-
Pompea

punaka i mekana, kad ih ne bi strogim izrazom nakubila. Kosu je

zaeljala unazad i na zatiljku je uvila. Neto je starinsko izbijalo iz te
djevojke i njezine jednostavne tamno-modre haljine. Najvie je sliila
madonama, kakve crta Artelius* za boine brojeve novina.
Odjednom iza zastora izie ovjek s pukom preko ramena i sa
zelenim eirom, za koji bijae zadjenuo pero. Ovaj najavi;
- Sada ete vidjeti igrokaz Hjalmara Bergmana* pod naslovom
"Gospodin Sleeman dolazi".*
Gran se tre. Kako e to oni izvesti?
- Ovaj se komad naziva marionetskom igrom; Svi smo mi
marionete, jer kako god lijepo sanjali o budunosti, nae se nade ne
ispunjuju. Kad Udes potegne konac, lutke moraju plesati...
Iz tame u dnu hambara zau se porugljiv smijeh.
- Kakav je bio lov? - dobavi neki aljivac.''
Uskoro se Gran oduevi. Pred glumljenjem petorice diletanata on
zaboravi i pod hambara, i pokrivae na konopu, i samotnu arulju.
Bijae fantastino! Kakve li tehnike i kakve darovitosti! A bilo je srca,
osjeaja, iskustva iza toga vjerojatno intuitivnog znanja. Izvan
hambara ulo se aputanje onih, koji su izili, ali uskoro nastade silna
halabuka i pokvari mir. Nenadano se slomila klupa, te se itav niz
dasaka sruio. Oni, koji su na njima sjedili, izvrnue se na zemlju, te
djevojke kriknue i zamahnue svojim dugim svilenim nogama. -
Zato ne ute! Barbari! Na as se predstava prekinu, junakinja i
Anne-Marie morade sakriti grimasu meu rukama, ali odmah poe
dalje pravim tokom. I uskoro se svi oduevie kao i Gran.

_________________________________
* Suvremeni vedski slikar. - Prev.
* Hjalmar Bergman (1883-1931), jedan od najplodnijih vedskih pisaca (u dvadeset i pet godina rada
vie od trideset knjiga), i poslije Strindberga najvei vedski dramatiar - vedski Bernard Show. U
spomenutoj aktovki, koja je veoma popularna u amaterskim kazalinim druinama, pisac okuava
tehniku kao s kineskim sjenama ili s marionetama, koja odgovara njegovoj mati i kojom postie
izvrstan poetski uinak. - Prev.

-22-
Pompea

- To je moda neto najbolje, to sam ikada vidio u kazalitu - kaza

Gran obraajui se djevojkama.
Kerstin je utjela, ali mu se okrenula njezina sestra sa strogim
izrazom na bijelu ovalnu licu:
- Mene kazalite na zanima osobito - protisnu ona.
Djevojke ustadoe.
- Recite mi, tko je taj, to je predstavljao lovca.
One se okrenue;
- Ah, lovac? Zove se Klas Wiberg... Hajde, Kerstin, idemo!
Gran kimnu glavom, a onda se nasmijei. Ta mala dama
zbilja je zanimljiva. Oklop, to ga je na se navukla, sigurno nije
neprobojan. Lako je ui u razgovor s malom Kerstin, preko nje e se
upoznati sa sestrom. Jedna je nespretna iparica, a druga odrasla
dama - vidi se to ve po njihovu hodu. Tjedni njegova zatoenja na
selu mogu na kraju krajeva postati sasvim podnosivi.
Na red dooe narodne igre, ali neka djevojka upita sasvim smjerno:
- Ne bismo ii mjesto toga mogle plesati prave plesove? Ve ionako
imamo glazbu, a osim toga, sada nismo u kolskoj zgradi.
- Jest, da pleemo, da pleemo! - molilo je vie njih, a oi im sijevale,
dok su se drugi smrkavali u hcu. No predsjednik odlui:
- Jednom smo zauvijek donijeli zakljuak o plesu, ne odustajemo od
svojih naela. Punctum!
Gran se divio njegovoj vrstoi, ali se zapravo razoarao, kad su
djevojke prihvatile jedna drugu za ruku te poele skakutati uokrug
po hambaru i pjevati:
Proetah se uveer po zelenu gaju...
Zvuci violine, harmonike i gitare imali su u sebi neke starinske
draesti. Na trenutke je i pjevanje bilo puno ara. Kad je bio na
djevojkama red da sebi biraju suigraa, Kerstin prie Granu i prui
mu ruku.
Jasika i lipa drveta su dva, ivlje skokni, igraj, jer smrzoh se ja...

-23-
Pompea

S rukama na bokovima okrenu se Kerstin oko sebe, a onda i Gran za

njom. Ba djetinjasto - igrao je s drugima, jer je stekao dojam, da svi
zajedno igraju komediju jedan pred drugim, hinei da se zabavljaju.
Kerstin se smijela, oi joj se krijesile, te je dolazio do spoznaje, da se
ta Pepeljuga u dronjcima pretvorila u draesnu djevojku.
- Odjevena si po najnovijoj modi! - ree Gran.
- Na licu joj se najprije pokaza izraz zamiljenosti, no onda joj se lice
razvedri, te djevojka pogleda na svoju crnu haljinu.
- Nipoto! Samo mi je krizmena haljina tako duga... - ree Kerstin.
- Lijepa ti je sestra - opet e Gran.
- Jest, Fanny je pristala djevojka.
- Ali joj ja nisam po udi, odgovarala mi je tako hladno.
- Pah - uzvrati Kerstin - to ona ne misli tako ozbiljno. - I onda mu
okrenu lea u nestanoj plesnoj figuri.
Na drugoj strani hambara stajala Fanny s predsjednikom. Ovaj je bio
visok, pleat i plavokos, a ona mala. Gran je ostao u kolu, da bi
doao do nje i pozvao je, ali od toga ne bi nita.
- Hajde, valja nam kui - rei e starija sestra mlaoj.
- Ne, jo je rano - potui se Kerstin, no nije ih mogla ganuti. Nije bilo
druge, valjalo joj poi, ali je zato bacila dug pogled za sobom.
Izie i Gran te ih vidje kako se udaljuju po blagoj kiici, to je
neprestano rosila. A onda prijee preko dvorita, gdje se brbljalo i
aputalo, smijalo i klelo. Iza nekih odkrinutih vrata vidje kako
svjetluca boca, koja se toila u edno grlo.
Djevojke hodale naokolo u svojim blistavim nepromoivim
ogrtaima, a kad bi prole pokraj stanovitih mladia, rekle bi jedna
drugoj potiho:
- Hajde proetajmo se malo cestom.
I onda bi se okretale da vide, dolazi li za njima onaj, kojega su ekale.
A u sjeni ivice drali se bojaljivi krizmanci te godine i sokolili jedan
drugoga psujui i viui:
- Hajde da se zabavimo kojom djevojkom.

-24-
Pompea

No nitko se nije usuivao da izie na svijetlo, a kad su ih dvije

djevojke pozvale, ne dobie odgovora. Istom nakon pol minute
duboka muka oni prsnue u prost i zbunjen smijeh.
Kad se Gran vraao natrag u hambar, opazi Klasa Wiberga gdje stoji
na putu i pilji mrkim okom u one, koji pleu. Gran mu se priblii i
prui mu ruku:
- estitam!
- Zahvaljujem - glasio je kiseh odgovor. - Je li komad bio dobar?
- Jest! Gluma je bacila u zasjenak sve, to ovdje ima primitivno.
Samo teta, to vas nisu pustili u kolu.
- Oh! U zbilji ne znai mnogo. Ni u koli nema pozornice, rasvjeta je
loa, gotovo ko i tu. Da moda i ti ne glumi?
- Pomalo.
Iskra radosti zasvijetli se u mranim i sjetnim Wibergovim oima.
- Smijem li te onda umoliti, da nam se koji put pridrui? Kad se
sagradi na omladinski dom i kad mognemo glumiti kao u pravom
kazalitu?
Dvije djevojke obratie se u isti mah Granu za ples i zahihotae, kad
su se susrele. Gran prui ruku jednoj i ree:
- Dopusti mi, Ijepojko, da izaberem tebe, a za drugu biram ovog
suplesaa.
I toj drugoj pokaza na Klasa. Ovaj je gledao sav u oekivanju, a
odbijena djevojka uzdahnu.
- Neka bude - odobri ona konano.
- Ne, zahvaljujem - ree Klas i okrenu joj lea.
Na podu hambara plesai se vrtjeli i okretali, daske se uvijale i tresle,
a u zraku bilo puno praine. Poinjali su se umarati, mnoga se lica
sjala od znoja, kaput se za kaputom vjeao na zid. A kad je pono
minula, nije vie ostalo mnogo plesaa. Mnogi su se ve udaljili, da
nastave razgovor udvoje. Osamljeni mladii neujno se vrzli tamo-
amo i pitali:
- Mogu li te otpratiti kui?

-25-
Pompea

A osamljene djevojke stajale i pitale se, hoe li odreeni mladi doi

da ih potrai, i itava se eznutljivost proljea i mladosti itala na
njihovim licima. Ipak su se na kraju obino pomirivale sa sudbinom.
I tako se ti buni mladii i te nijeme, razoarane djevojke vraahu
kui.'

Kad se Gran u nedjelju poslije podne sputao u dolinu, svijet je bio

kao obnovljen. Kia je pobijedila prodirnu hladnou atmosfere, te je
bilo blago i toplo. Stabla, koja su jo jue bila gola, zaodjenula se
jasnozelenom koprenom, a sunce obasjavalo mokre grane. Gran se
bezbrino etao s kapom u ruci i otkopana kaputa, i odjednom mu
se uini, da nije smio poslati ono smijeno pismo Helgeu.
Kad je pred njim pukao vidik na prostranu dolinu, on duboko
odahnu. Ah! Crvene jele plamsale prema nebu, a pupoljci se javljali
ko zelene kapljice. Potok preko noi nabujao od kie, te je ut od
gline i sa sivom pjenom brzao u svojim vijugama, a zlaani se kopitac
ogledao u lokvama mirnih povrina. Svu dolinu preplavile umske
sase, to su prostrle svoj meki i zeleni sag, na kojem su sjale mirijade
bijelih i estokrakih zvijezda. Sve je zujalo i brujalo, toplina sunca
izvlaila nekakvu maglicu iz tla.
S druge strane potoka sjedila neka djevojka s rukama u krilu. Gledala
je na vodu i tako se zanijela u snove, da nije vidjela mladia sve dok
nije zazvidao.
- Zdravo, Kerstin! Preskoit u, da doem k tebi!
- Nemoj, preiroko je - odgovori ona i zamiri pred suncem, da bi ga
vidjela. No on je ipak preskoio, a ona se zacrvenjela i smela.
- Kako to, da tako mlada djevojka sjedi tu u potpunoj samoi i
sanjari ?
- Ja ne sanjarim, ja mislim.
- Umije li ti misliti?

-26-
Pompea

- Umijem. A ti?
- Na to bi trebala da odgovori neka nepristrana osoba. A sad mi reci,
zato si se sino vratila kui onako rano.
- Bila sam umorna. Morala sam ustati u pet i po, da po- muzem
kravu. A ti? Jesu li tebe probudili?
On strese glavom.
- Ni u crkvi nisi bio. Pastor u svakom sluaju ima pravo, kad kae,
da je poguban darmar subotnjih veernjih sastanaka.
- Ti si zacijelo iznimka, koja potvruje pravilo ? Jer ti si, dakako, bila
u crkvi!
- Svi nemaju moj lijepi znaaj - primijeti ona ozbiljnim tonom.
On se nakalja, sjede pokraj nje na suh humak i onda promijeni
razgovor.
- Je li tvoja sestra u prijeteljstvu s onim klipanom Bengtom ?
Djevojka zabaci glavu natrag te se nasmija:
- Zar nisi vidio prstenje?
- Da nisu zarueni?
- Razoaran si, priznaj.
- Ni najmanje - uvjeravae je Gran.
Odjednom oboje umuknu. Gran je gledao kako se djevojka sve vie
oblijeva rumenilom i kako zbunjena ornata rubac oko prstiju.
- Kada se opet sastaje Savez mladosti? - upita Gran.
- U subotu.
- Hoe li doi?
- Ne znam.
- Zar se nisi juer zabavljala?
- Jesam.
- Onda doi, Kerstin!
- Ne znam, hou li moi...
Nato opet nastade neugodan muk.
- uj - odjednom e ona - a bi li ti doao na sastanak Kranske
mlaei na upnom dvoru, u srijedu do osam dana ?

-27-
Pompea

- Eh... ne znam...
- Pa ipak, mogao bi. Gledaj da doe.
Konano je obeao, a onda e, poloivi joj ruku na rame:
- Zato ti je stalo da doem?
Ona se jo vie zarumenje; naglo ustade te ustro i tiho potra kao
kakva okretna mala zvjerka. Nije se ni sjetio da je zovne natrag. Samo
je zinuo i za njom gledao.
- Strie - upita Gran, kad je stigao kui - koliko je godina ovoj
Kerstin ?
- Ponajprije, ona nije "ova Kerstin". Zatim, ini mi se, da joj je
sedamnaest.
Gran se nasmije i spomenu kako se djevojka nala s njime kazavi
da je mlaa. Nato opisa, to se odigralo pokraj kole. I stric se
nasmije te mu pripovjedi sa svoje strane:
- Pastor je godine i godine lio svoju u na sva mogua drutva;
jedino udruenje, koje bog doputa, jest vjenanje. To mu je jedan od
glavnih argumenata. Ljudi su se borili preko deset godina, dok su
izvojtili odluku o podizanju drutvenog doma. Kad su drutva
vodila hajku za graenje, mlade je imala krilaticu, da je sablazan,
to opina od vie negoli dvije tisue dua nema drugog sastajalita
doli te dosta starinske kole. Bez pomoi opine nisu se usuivali da
podiu zasebnu, vlastitu zgradu. Narod je uglavnom pristajao, ali
vremena nisu bila zrela za uspjeh pokreta: pastor je imao vie
staraca, pobonjaka i krtaca na svojoj strani. Meutim drutva nisu
naputala svoju namisao, nego su sabirala novane prinose na
vlastitu ruku te su prije dvije godine poela raditi s velikim arom.
Pristalice gradnje sada su jo jai, ali je i otpor isto tako tvrd orah.
Tako je izveden odluan potez za glasovanje po majurima. Prole
godine nije bilo primirja u pitanju graenja, ali je sada sve izvedeno
na istac, te se usprkos svim propovijedanjima, kunoj agitaciji i
svakovrsnim tuakanjima opinski punomonik obavezao, da e sa
svoje strane podmiriti treinu trokova. Da si samo mogao uti sve te

-28-
Pompea

rasprave! Najdua je potrajala est sati. Pastor je izmeu mnogo

kiselih rekao i jednu blagu rije, da je suvian svaki razgovor o
lokalima za sastajanje, dok crkva postoji; opina mora tedjeti. Stari
Helden izjavio je sa svim svojim govornikim darom, kako jo ima
bogomolje, a dok nje ima, opina mora tedjeti; drugi su se potpuno
slagali s njim da opina mora tedjeti. U zbilji je posljednjih godina
opina bila podijeljena na dva tabora: za gradnju i protiv nje, te se u
mnogo obitelji nisu slagali roditelji i djeca. Narod se upustio u
raspravljanja, koja su mogla ostati potena dotle, dok ne bi iskrsle
ovda-onda takve gadosti, da su izazivale bijes. Nije bilo razloga,
kojima nisu pokuali osujetiti suradnju. Drutva imaju estite
fondove za gradnju, a u isti mah ne mogu graditi, te se bave
pitanjima, to e se u krajnjem javiti istom onog dana, kad graenje
bude gotovo. Sve sitnice pronaene kao povod za raspru, bde su
napuhavane i njegovane, a za svaku potekou, koja bi se rijeila,
iskrsavala je neka nova. Kakvih li pustih pitanja! Raspravljali su u
beskonanost, gdje i na kojemu mjestu da se gradi, i svakom se
prijedlogu prigovaralo, svaki je sadravao neku pogreku. Jedni su
zamjerali ovo, drugo ono, kad smo se napokon sloili o jednome
mjestu, netko je primijetio, da e ovaj ih onaj od toga imati neke
koristi, a drugi nita. Oni, koji su glasah za gradnju, suglasili su se
dodue oko glavnog, ah su unaprijed zavidjeli jedan drugome na
moebitnoj zaradi i nisu je jedan drugome doputah. Nitko ne smije
grabiti u svoju korist, i nitko ne e grabiti, ali ve tjeskoba, da bi tko
mogao uiariti, vidi, moe nekome otrovati duu? A meu takvim
beznaajnim svaama sjedili su protivnici toga nauma i radovah se.
Kad je napokon suradnja potvrena pretprolog utorka, odmah je u
nedjelju pastor poeo svoju propovijed itajui popis imena svih
onih, koji su glasovali za gradnju ili protiv nje.
- A kako si ti glasovao ?
Stric se nasmija.
- I ja spadam meu one, koji su, po pastorovoj izjavi, sramotno

-29-
Pompea

izdali povjerenje poloeno u njih kao upravljae opine i vodie

mladei... Da, da... Tvrdo vjerujem, da sam pravo postupao. Dodue,
opina mora tedjeti, ali je pitanje u tome, u emu se isplauje najvie
tedjeti, a ja ne u da budem konica. Meutim ipak kadikad
doputam pomisao, da sam uinio glupost, jer ve ima znakova, da
taj dom ne e ispasti na zadovoljstvo i da ne e biti sve onako, kako
su to najbolji vjerovali. to se tie nae Sigrid, morao sam progutati
dosta njezinih gorkih prigovora. Veli, na priliku, kako zbog mene ne
smije pogledati zastoru u oi na veerima ivanja i kako Fredrekovi
ne e vie htjeti da se uzajamno pomaemo u radu.
- Cijela ta pripovijest zvui kao da je iz prolog stoljea
- ree Gran.
- Ako si voljan da vidi, to je i kako je, sutra moe sa mnom u
Tved.
Gran slee ramenima.
- Pah, ne znam, mene se ne tie, to sve brbljaju oni tamo. Uostalom,
moda, vidjet u - proslijedi ivljim glasom. - Mogu isto tako poi s
tobom kao i sjediti ovdje kod kue... ukoliko me domain pusti.
- Pustit e te - sastanak je upol javan; odrava se u njegovoj kui
samo zato, to nema prikladnijeg mjesta.
Ve je rumeno sunce stajalo na obzorju, kad stigoe do duge, oniske i
bijele stambene zgrade na majuru; na ljunku pred verandom bijahu
poredani bicikli.
Uoe u veliku prostoriju, te stric zareda naokolo, da svakom stisne
ruku, a kako on, tako i Gran. Stari su pozdravljali strica kimajui
glavom i kazujui koju rije, ali njega gledah hladno, udei se. A kad
je sjeo, mnogi su se okrenuli i gledali ga tako uporno, te je dolazio u
napast da im kae: "Gledaj, narode, dok je badava."
Bilo je nekoliko mladia, koje je ve vidio na prijanjem sastanku; svi
su mu drugi bili nepoznati; mogao je nesmetano sjediti i sluati
razgovore. Spoetka se ugodno askalo, a gusti se dim povijao pod
niskim, obijeljenim stropom. Starci su raspravljali o proljetnim

-30-
Pompea

poljskim radovima, o vremenu i o politici - ukratko o svemu, osim o

cilju toga veernjeg sastanka. Bijae kao da se klone svega upaljivog, i
on vidje, kako je stric tono pogodio u svojim slutnjama na putu
ovamo: veeras e buknuti rat, miris puanog praha osjea se u
zraku. Jedini, koji se inio potpuno miran, bijae Bengt Jakobsson,
predsjednik Saveza mladosti.
Johannes Olsson, dugonja kotunjava lica, domain i predsjednik
odbora za gradnju, sjede uz kraj stola i poe prozivanje; bijae kao da
je hladan vjetar zahujao oko uiju. Stolice su kripale grebui pod, a
kad se stric nakaljao i kad mu umalo nije ispala lula iz usta, mnogi
se stresoe. Primaknue se blie stolu, a oni, koji nisu nali
mjesta za stolom, smjestie svoje stolice oko njega u krugu,
33
samo Gran osta u prikrajku, gdje je i bio. Iz svog je kuta
imao dobar pregled bojita. Na prozorskoj je daski pokraj njega, upol
sakrita zastorom od bijela konca, cvjetala crvena pelargonija, koja je
morala biti njegov pouzdanik te veeri. Nije mu mogla smetati; samo
da je ne dodirne rukom, jer bi loe zamirisala.
Ali se brzo razoarao - rasprava se kretala oko nezanimljivih stvari.
Johannes je Olsson govorio o raznim temama, neto pro- mukhm, ah
jasnim glasom, zatim je proitao neke zapisnike i dobio odobrenje na
njih, te onda izloio nekoliko odluka s najveom mirnoom. Gran je
sjedio i redom gledao na etiri prozora u dvorani. Pravilnik Drutva
za gradnju, propisi, koji se tiu opinskog doma... Kojeg je vraga
veeras doao ovamo? Da samo to prije zavre!
Ali se tre, kad je prodiran i otar glas zatraio rije.
- Johne Karlssone, blagajnice Sportskog drutva, izvoli!
Kao igraka, koja iskae iz svoje kutije, plavokos momak
osmaglia lica i ptijeg profila ustade u brzoj kretnji.
- uli smo prijedlog Saveza mladosti u pogledu pravilnika za
opinski dom. Nego, kad je rije o tome, ja u se obratiti Bengtu s
pitanjem: stoji li Savez mladosti na stanovitu, da svaki ples treba
zabraniti?

-31-
Pompea

- Stoji.
- Mi nemamo ples u opem programu, ali smiju li vai propisi dirati
u nau djelatnost? Naa dva drutva imaju veoma razliite zadae.
vrsto smo odluili da unesemo ples u program naih sastanaka, i ne
emo nikome dopustiti...
Predsjednik Sportskog drutva, malen sme momak, potee ga za
kaput i proapta:
- uj, umiri se malko! - A onda e glasno: - Gospodine predsjednie!
- Hilding Hansson, izvolite!
Vitki i smei mladi ustade:
- Moram priznati, da nas je taj paragraf protiv plesa iznenadio, i mi
ga zaista ne moemo odobriti. Moramo odravati zabave da bismo
sakupili novac, a bez plesova ne emo privui nikoga...
- Hilding time priznaje duhovno siromatvo svoga drutva
- povika Bengt, te se starci nasmijae, dok je Hilding odvraao:
- Kako onda moete razjasniti, to toliki broj lanova duhovno
bogatog Saveza mladosti dolazi na nae plesove u skladitu ?
Nimalo zbunjen, Bengt mirno ustade i ree:
- Upravo je to pitanje gorue. Ono je svakako najtee od svih.
Posrijedi je ni vie ni manje nego dobar glas opinskog doma. Svuda,
gdje se plee, dolaze razni elementi, da stvaraju neprilike.
- Ti "razni elementi" galame i smetaju ak i u crkvenoj koli, kada tu
Savez mladosti igra kolo! - odvrnu blagajnik Sportskog drutva.
Neki starac bijela brka okosi se na nj, a Bengt nastavi;
- Svi znate, da je najtei prigovor, to ga narod podie protiv
opinskog doma, taj to e se u njemu plesati. No ni plesovi nisu
nita, ne emo to pretresati veeras, jer ima i goreg. Rei u samo
toliko, da zdrav razum svima kazuje, da ne smije biti plesa u
opinskom domu u Hellmu. Mi emo dom uiniti onim, to mislimo
da domovi moraju biti, sastajalite umne, zdrave mladosti, mjesto,
rekao bih, upravo svetim, a ne da susjedi i ljudi, koji prolaze putem,
budu uznemirivani itave noi divljim tulenjem i urlikanje, koje inae

-32-
Pompea

dolazi odande, gdje se odravaju ti plesovi.

- Nema plesaa, koji tule i urliu!
Hilding zatrai rije:
- Tulenje i urlikanje na redu je svaki put, kad se mlade sastaje. Ni
narodne igre ne prolaze u tiini. Ja mislim, da je grehota, to starci ne
trpe da uju gdje se mladost zabavlja. Mislim, da nije pravo
raspravljati o takvim pitanjima, jer pod tim platem rade oni, koji su
protiv gradnje doma. Krivo ini Bengt, to jo tako savjesno slua tu
viku i kua da ostane neodluan izmeu dvije stranke!
I opet nasta tmurno raspoloenje. Hilding nastavi;
- Mislim, da sada ne vrijedi govoriti o takvim sitnicama, tu e ravno
iznijeti prijedlog. Sportsko drutvo ne odobrava paragraf, koji se tie
plesova, osim ako bude drugaije stiliziran, tako da svakom
pojedinom drutvu bude ostavljeno na volju da upriliuje svoje
sastanke, kako mu se ini najshodnije. Mi se ne prtimo u poslove
Saveza mladosti, a vi sa svoje strane nemojte presizati u na rad.
Jesmo li pripravni da donosimo neku odluku?
Ali Bengt i onaj brkonja, i dva druga sluaa, zatraili rije u isti mah.
Starac brkonja progovori prvi:
- Ne emo ni da ujemo o plesu u opinskom domu. Tako govore
razboriti ljudi, a Bengt ima pravo. Sportsko drutvo
htjelo bi da prireuje javne sastanke s plesovima, na koje bi
dolazio sav olo, iz cijelog kotara, a takvo to mi ne emo.
Svaka je rije povlaila za sobom drugu, glasovi su postajali umniji i
otriji, te konano svi poee govoriti u isto vrijeme. Johannes Olsson
smrknu se u licu, a Gran opazi, da njegova brazgotina pod lijevim
okom sjaje kao vatra. Johannes konano udari odluno akom o sto i
viknu:
- Muk, i to smjesta! Odlaemo to pitanje za kasniju raspravu.
Svi pristadoe, a rasprave se za as poee razvijati tiho i
parlamentarno.
Dva graditelja iz te opine ponudila su svoje prijedloge za gradnju, te

-33-
Pompea

su sada raspravljali o njima. Meutim ponudama bijae razlika od

devet stotina kruna. Povisok debeljko, dobroudna lica i hladnih
blistavih oiju, zatrai rije i kaza:
- Veina bi da dobije sve to je mogue jeftinije, a to je i razumljivo.
Ali u sluaju koji nas zanima, mi se pri svome izboru moramo
osvrtati i na kvalitetu.
Nato poskoi onaj brkati starac:
- to ti misli pod rijeju kvaliteta? Zar to nedostaje Klas- sonovu
radu? Samo reci!
eki udari po stolu.
- Valja nam se drati predmeta!
Gran je sluao zabezeknut. Zar uope moe biti predmetom za
ozbiljnu raspravu razlika od devet stotina kruna na trideset tisua?
Starci su govorili i govorili, mrgodili se jedni na druge i mjerili
tue rijei, a slualac kraj prozora s pelargonijom sve se vie
snebivao. Ta jesu li pri sebi?
Konano predsjednik uspje da stavi na glasanje oba prijedloga, a
sjednica prihvati skuplju ponudu. ovjek s bijelim brcima ustade
tako estoko, da se stolica pod njim buno prevrnula:
- Stavljam vam na raspolaganje svoje mjesto u odboru za gradnju!
Dajem ostavku!
Pokuae ga umiriti, sa svih strana mu dooe prigovori, ali se on
tvrdoglavio i uporno ostajao pri svom zahtjevu:
- Zakljuak treba opozvati i proglasiti ga nitavim!
- Ne moe tako!
Brkonja izie. Vidjee ga gdje pred vratima uzima svoj bicikl i odlazi.
Bengt opet zatrai rije.
- Mislili smo, da e ta zgrada biti od koristi za nau opinu, ali od
toga, kanda, nema nita., Ova je osnova ve uzbudila mnoge strasti, a
bit e toga jo i vie, ako nastavimo. Sve jasnije biva, da nam s tim
domom nema blagoslova...

-34-
Pompea

Na te rijei ivo poskoi John Karlsson:

- Veeras je Bengt prvi put rekao neto, s ime se moramo sloiti. Od
ovog posla nikad nita! Ima nas previe, interesi nam i suvie
opreni, pa ako se mi mladii ne moemo medu sobom sloiti, kako
emo se sporazumjeti s drugim naratajem ? Sve dolazi odatle, to
smo u ovaj posao umijeah opinu, umjesto da gradimo sami...
Predsjednik ga pokua uutkati, ah on vatreno proslijedi:
- Znah smo ve otpoetka, da e se stari i previe mijeati u ureenje
opinskog doma, a to e na koncu ispasti tako, da se mlade ne e u
njemu ugodno osjeati.
Hilding napokon uspje da dometne nekoliko rijei:
- Tono je, da su mnogi od vas, a isto tako mnogo lanova Saveza
mladih, protiv suradnje. U upravi smo znali, da protiv nje vojuje vie
razloga. Ali mnogo vie govori u prilog njoj. A ja osobito mislim, da
moramo i nadalje biti pomirljivi u svojim nazorima. Johne, tvoje je
upletanje bilo veoma grubo i neumjesno, ono, to si rekao, nije
nikakva novost, premda je prvi put reeno pred javnou. O svemu
se tome govori ve tjedne i tjedne. Bengt je izjavio, kako je nuno da
nadzor po- dijehmo starijima, a ja se s tim slaem, jer red je prvo i
glavno, pa bilo plesa ili ga ne bilo... Mislim, da ono, to je reeno... ne
smije...
Hilding je bio okruen zidom neprijateljskih lica, i tako mu se
zamrsio jezik, te nije uspijevao da zakrpi ono, to je rasparao.
Udarajui prstima po blistavu i uglaenu ekiu, Johannes Olsson
uze rije:
- Kada smo pristali da vam pomognemo, naa odluka nije bila
potpuno nesebina, ja to priznajem. I mi smo htjeli da imamo mjesto
za svoje sastanke. Ah smo bili u prvome redu zadojeni iskrenom -
kaem vam: iskrenom eljom da vam pomognemo. Mislili smo, da e
Savez mladosti davati kazaline predstave i prikazivati narodne
plesove u narodnim nonjama. Zamiljali smo, da e Sportsko

-35-
Pompea

drutvo prireivati utakmice i prikazivati gimnastike vjebe, te smo

se ponosili, to emo sve to imati u svojoj opini. Bih smo idealisti i
htjeli smo pokazati.
da imamo povjeranja u vas - a evo vidite, kako se zavrava! A je li
ugodno graditi tu kuu, oko koje se svaamo i u kojoj emo biti
neprijatelji?
Gran je sluao raskolaenih oiju i smuen. Pred njim su se vrtjele
slike kao u filmu: mladii pred zatvorenom kolom, dok kia prijeti u
zraku, marionetska predstava u hambaru, i eznutljiv glas Klasa
Wiberga: "Da samo moemo dobiti pravu pozornicu, da na njoj
predstavljamo!"
Spoetka su svi bili tako sloeni, a sada se sve tako alosno svrava.
Odjednom mu sinu, to mu je uiniti, te zaboravi sve: zaboravi, da je
stranac i da ga se zapravo to i ne tie.
- Mogu li ja kazati koju rije ?
Nitko ga ne u u darmaru razlaenja, te se on rasrdi, die svoju
stolicu i zalupi njome o pod. Na to ga pogledae.
- Mogu li i ja kazati koju? Ovdje sam, istina, stranac, ali biste me
ipak mogli naas posluhnuti.
Pogledae ga iznenaeno i s nepovjerenjem, samo mu stric kimnu
glavom, zaueno dodue, ali u znak bodrenja, a Gran se nakalja i
proisti glas. Oholo pomisli, kako e mu upravo pristajati ta uloga
Voe i Nadovjeka.
- Ima poslovica, koja kae: "Ne moe seljaka sloiti ko ni rogove u
vrei." Kad sam prvi put uo gdje govorite o opinskom domu u
Hellmu, nasmijao sam se toj poslovici. Pomislio sam: evo sjajna
primjera, koji je opovrgava. AH sada vidim, da poslovica kazuje
istinu...
Rumen mu navaljivala u obraze, kako ga je naputala sigurnost, a
koljena mu neugodno klecala. Plave i sive oi hladno gledale u nj iz
osmaglih lica, tu i tamo dublje se urezivala po neka bora

-36-
Pompea

negodovanja. Gran uhvati naslon stolice, da bi se vre drao:

- Zato bi se sve to svrilo tako alosno, kad je sve ve bilo gotovo
ureeno. Opina je bila slona u odluci da gradi, a sada se ini, da je
slona u tome, da ne smije biti drutvenog doma. Siguran sam, da
ete poaliti, da ete se postidjeti i zbog sebe i zbog ove veeri, ako se
raziete a da ne popravite poloaj.
Neka su lica gledala sa zanimanjem, neka ravnoduno; mnogi su
gledali ledeno i nasmjeljivo, a nekoliko je staraca meusobno
posprdno aputalo. S ulaza u dvoranu onaj debeljko, koji je
zagovarao skuplju ponudu, ree:
- Veeras smo imali dosta pileeg pijukanja. Sjedi!
Ali Gran vidje, da onaj ima poutio okrobljeni ovratnik i
konfekcijsku kravatu s gotovim vorom, to je visio o poneto dugoj
gumenoj traci, te da bezobraznost u njegovim oicama i izboenoj
donjoj usni nije opasna. I zato, ne obazirui se na nj, proslijedi:
- Je li tako teko rijeiti to pitanje? Po mom miljenju, ono je,
naprotiv, veoma jednostavno. Rjeenja su ve dana, a sad bi samo
trebalo da izaberemo jedno: ako zbijemo redove, bit e neto, inae
ode sve u vodu. Zar je zbilja nemogue da pokaemo svima, kako se
seljaci mogu sloiti? Ima sluajeva, u kojima pojedinac mora
rtvovati kakvu sitnu korist za dobro cjeline, a ovo je upravo jedan
od tih sluajeva. Svi sjedite u istom amcu, pa zato onda da ne
veslate u istom smjeru ? Bolje da nainite mali ustupak, nego da se
uputite tekim putem upornosti - jer postoji velika razlika izmeu
vrstoe znaaja i obine tvrdoglavosti. Nisam roen u ovoj opini,
stranac sam, graanin, koji je ovdje proveo samo tjedan-dva, a ipak
vam govorim o stvarima, koje biste vi morali znati kudikamo bolje
od mene. Je li red, to je upravo mene dopalo da to kaem? ali znam,
da ovdanji mladii ekaju. Nadaju se, da e dobiti svoj dom, a
odluka je u veim rukama...
Kanio je zavriti govor sjajnim zavretkom, ali ga rijei iznevjerie, te

-37-
Pompea

morade zavriti prijeko, da ne bi naglo zanijemio.

I nato opet sjede.
Netko se nasmija, a Bengt Jakobsson okrenu se prema govorniku i
prezirno ga pogleda. Gran osjeti, da nije rekao glavno, to je
namjeravao rei. Mislio je, da e se drutvo sada razii, ali se vratie
oni, koji bijahu izili, te su poslije nekoliko minuta i opet sjedili za
stolom i natezali pitanje o plesu.
Sve se odigravalo u surdini, glasovi se nisu nikad dizali povrh
srednjeg tona, te nije izgovorena nijedna estoka rije. Bijae kao da
su se premorili. Nato stric zatrai rije i predloi nagodbu u smislu
zlatne sredine. Sportsko drutvo imat e pravo da plee na nekim
sastancima, ali ne pred javnou. Tome se prijedlogu ne usprotivie
ni Bengt ni Hilding. Zadovoljie se time da isprijeka gledaju Grana.
Nakon etvrt sata sve se pretreslo, te je zakljueno, da rad pone jo
istog tjedna. Odjednom se i najratoborniji sprijateljili, te se rastadoe
u radnoj i bunoj atmosferi. Ali s Granom nitko ne izmijeni ni rijei.
Kad su se na biciklima vozili kui, ree stric Granu:
- Veeras nisu bili pri zdravoj pameti. A ja sam bio potpuno smeten,
te nisam znao, to bih. Ali si ih ti estito opalio po prstima.
- udnovato kako je uspjelo. A bilo mi je ba smijeno.
- Uspjelo je, jer si stranac: nitko te ne zna, pa su se stidjeli. Uostalom,
nijedan se momak iz ove opine nije jo usudio da im to takvo kae.
- Zato su one ponude izazvale takvu kavgu?
- Debeljko, Lundmark, u rodbinskim je vezama s jednim
graditeljem, a onaj s bijelim brcima jamac je za drugoga graditelja.
Sukobljuju se interesi, to ti je. Hvala bogu, sada e napokon podii
zgradu. Kad se dvije opine pretope u jednu, bit e jo tee izvesti
takvu osnovu.
- Sve je to nekakva grdna kaa - uzdahnu Gran.

-38-
Pompea

3. NA PANJAKU

Kad je Gran na, biciklu prolazio ispred daare za gradu, vjetar je i dalje
bujao u ogradi od bodljikave ice oko panjaka, te lupao o zid jednim od loe
privrenih kapaka. Nogometna je sezona bila zavrena, mree su uklo-
njene, sada su tu stajale gole grede kao kakve bijele pruge u polusjeni.
Tratina bila sva mokra, ovdje-ondje blistale lokve, koje su ostale od
posljednje kie i kanda se poinjale zamrzavati, a vlaga u zraku prometnula
se u iglice, to su podmuklo bole.
Gran je spoetka eznuo za danom, u koji e se okonati njegovo
progonstvo, no sada je poeo misliti na stvari, koje su u vremenu
kudikamo blie, na primjer na prvu subotu. Poeo je misliti i osjeati
isto onako, kako misle i osjeaju svi drugi, koji tjedan za tjednom
provode tih ivot po majurima u ravnici; kao svi oni, koji se kreu u
svome redovitom krugu od jutra do veeri, od staje do polja, i opet
nazad; kao svi oni, to se nikad ne uju, a izrijetka se vide - sve do
subote, koja prekida jednolinost, jer se tada opet mogu okupiti,
smijati plesati, izmijeniti koju rije.
Gran se pitao, za im zapravo ezne - on, koji radi to ga volja, to
jest malo pa nita po cio boji dan. ezne li za dosadnim sastancima
drutava, kojima je osvjeenje narodno kolo i diletantska predstava?
Nosi li ga elja da dozna, je li poneto uznapredovala ta toliko
razvikana gradnja, ih bi naprosto htio da se susretne s ljudima?
Nije znao, samo je htio da nekamo izie, ko i svi drugi. U subotu se
Savez mladosti imao opet sastati kod Johan- ssonovih, a kako je bilo
lijepo vrijeme, izioe na otvoreno, na panjak. Sastanak je bio
ivahan, bez reda i veoma veseo, te je voa igara promukao nastojei
da odri red. Bila je tu i Kerstin
sa sestrom Fanny; ova i Bengt stajali, ko obino, ukoeni i ozbiljni, te
su gledali drutvo, dok najposlije ne iezoe.
Za jednoga ivahnog zaokreta Gran osjeti udarac u ruku i zau
neku djevojku gdje krii. Okrugla i plava djevojka zakvaila se

-39-
Pompea

pramenom svoje kose za puce na njegovu rukavu, i on joj morade

pomoi da se razrijei.
- Riba veeras lijepo zagriza - dobaci Gran.
- Hi, hi, onima, koje srea slui, ne treba ni tapa ni udice!
On je pozva na narodnu igru zvanu "optrka"*, a ona se
nasmija pokazujui krupne bijele zube.
- A zna li je ti, Grane? Je si li je kada ve igrao?
- Dakako! Ali odakle mi zna ime? Ja te ne poznam.
- Dosta si poznat.
- Po dobru ili po zlu ?
- Samo poznat.
- Zadnji par, naprijed!
To je vikala neka djevojka, a bila je lakonoga. Granova plavokosa
suplesaica pohita naprijed, ali je ona povikua trala dugim
koracima, skakala kao los i pri svakom je zaokretu odmicala dalje.
Parovi, koji su ekali, poskakivahu i klicahu bodrei ih. U
presudnom asu mala se plavojka spotae na humku zemlje, te tako
pobijedi vitka i tamnoputa Diana. Ova se sudari s Granom, te oboje
padoe i izvrnue se na zemlju. Istom kad su stali na noge, zadihani i
nasmijani, on opazi da dri za ruku
- Kerstin sa susjednog majura.
- Gdje si se nauila tako optrkivati? - upita je Gran i podie svoju
kapu.
Kerstin se samo nasmija i odvrnu pogled, a lice joj se obli tamnim
rumenilom.
- Zato i veeras nisi sa svojom sestrom pola kui?
- Zar moram? Je li mi ona dadilja?
______________________________
* 'U originalu: n k e l e k , "igra udovca" - jedna od mnogih pukih igara u vedskoj. Parovi se poredaju
jedan za drugim, a r o p e r s k a "povikua" (djevojka, koja vodi igru) izaziva ili "povikuje" djevojku iz
zadnjeg reda. Nato utroje - naime: "povikua", izazvana djevojka i njezin kavalir - optrkuju nekoliko
puta oko plesake skupine. Koja djevojka stigne prva, ona "dobiva udovca", a pobijeena vodi slijedeu
igru. - P r e v .

-40-
Pompea

- emu taj jetki ton ? Jesam li te uvrijedio ?

Stajala je nijema i gledala koso, preko oblih lea djevojke pred
sobom, kao da nekoga trai. Gran nije znao, kako bi prekinuo muk.
Istom kad je prolo nekoliko asaka, ona odgovori:
- Ne, nisi me uvrijedio.
Ali on je sve to ve za as zaboravio.
Kada je dolo vrijeme da se vrate kui, on opazi istu igru ko i
posljednji put. Jedni se udaljivali u parovima, a drugi pojedince
obilazili naokolo kuajui sreu.
I Gran pokua svoju sreu i dobi. Kerstin se zabavila oko lokota na
svome biciklu, a on je upita;
- Ne ide? Mogu li ti pomoi?
- Oh, mogu i sama...
Ah on pokua da joj pomogne, dok mu ona ne odgurnu ruku.
- Prsti su ti preslabi - ree ona i pritisnu jako, dok se opruga nije
odapela i otvorila.
- uj, Kerstin, gotovo nam je isti put do kue - spomenu Gran. Ona
ga pogleda, te e onda, obarajui pogled;
- Ne znam, kojim ti zaobilaznim putovima kree...
- Uvijek biram najpraviji put.
Kerstin je tuckala po sjedalu na kotau. Njezini bijeli i razmaknuti
prsti ispunie ga nemirom. Da bude nervozan - smijeno, a ipak je
bio.
- uj, smijem li te pratiti veeras?
Dva mu irom otvorena oka uputie pogled, koji se brzo spusti.
Gran zau njezino disanje, koje je i sada bilo isto onako kratko, kao
to bijae za onog optrkivanja. On se ogleda. Tu je u blizini prolazila
ona plavojka, polako, polako, vukui svoj bicikl, i dugo ga je gledala,
ali on nije mario - bijae mu ona samo eljade izmeu mnogih

-41-
Pompea

drugih. amor glasova svojim valovima zapljuskivao Grana i

Kerstin, ah je njih dvoje stajalo poput hridi u rijenom toku, i nita
nije moglo poremetiti mir na njihovu malom otoku.
Ona napokon odgovori:
- Ako hoe...
Povezoe se i krenue, ah ona ne prozbori ni rijei.
- Kakve li divne noi! - poe Gran. - ovjek naprosto postaje
pjesnik. Ne znam, dolazi li to od atmosfere ih od moga draesnog
drutva. Zna li ti?
- Kako bih mogla znati?
- Nije li ovdje krasno?
- Jest - kratko e Kerstin.
- Kad sam doao ovamo, ovaj mi se kraj inio zbilja odvratan, ali
sam sada promijenio miljenje. Samo da sve probuja, da se priroda
zaodije bojom i da...
Veeras mu nije uspijevalo da se s njom razgovara. Gotovo ga strah
obuzimao. Govoriti! Govoriti! Govoriti! I govorio je sve to god bi
mu dolo u glavu. Bijae mu, kao da je muanje njegov neprijetelj,
koji e ga oboriti, ako ga ne otjera. Njegove su rijei padale kao
kamenje u baru, uo se pljusak, te su se na hip vodom irili kolobari,
a onda se opet vraala tiina. Nije bilo nikakva pravog odjeka, niti je
Gran uspijevao da ga postigne.
Kadikad mu se inilo, da netko ide za njima, te se pitao, nije li joj na
smetnji. Moda ona ima svog odabranika ? Ali onda ne bi dopustila,
da je prati. Ta mala Kerstin zacijelo ima premalo mate, da bi mogla
izdati prijatelja zbog sluajna prolaznika.
- Kerstin, zato si tako mualjiva?
- Ne znam...
- Kako bi bilo da se malo zaustavimo ? - predloi on, kad su doli do
mosta.
Odloie bicikle nastranu, te kad se ona sagnula preko naslona, on

-42-
Pompea

stade pokraj nje, te je i sam gledao u vodu, koja se iskrila i uborila

pod sivim kamenim svodom.
- Ima li u potoku i rakova?
- Ima.
- Hoemo li koju veer u lov na njih?
- Kojeta, sad je lovostaja.
- Jest... ah najesen vie ne u biti ovdje.
- Ne e biti ovdje...
Vjetar nonik utao u jelama, ovda-onda javljala se poneka ptica.
Pono prevalila. Na sjeveroistoku nebo se svijetlilo u ruiastoj, utoj
i zelenoj boji. Kerstin se strese.
- Je li ti hladno ? - upita je njeno i pokua joj uzeti ruku.
- Nije - odgovori ona i povue ruku.
- Neobina mi je ta svjetlost nou - opet e Gran. - Dolje kod nas
gotovo je sasvim crno u ovo doba godine. Ali smo mi mnogo junije
od vas...
- Dakako - kratko e Kerstin.
U istom asu neto zahuja u zraku i kamen pade na put.
- Eto ti, bijela kapo! - povika surov djeaki glas iz tame na zaokretu
puta, a zatim se zau topot nogu, koje se urno udaljuju. Gran se
uspravi.
- to znai ovo?
- Glupava deritad. Slijedili su nas na cijelom putu.
- Zato ?
- Ne znam. To obino ine najmlai, koji nemaju drutva. Idu za bilo
kim.
Umuknue za trenutak. Gran je bez sumnje imao jo mnogo toga da
kae, on kojemu nikada nije nedostajalo rijei; ali je ta djevojka imala
udnovatu mo, da dri ogledalo pred njim tako, da vidi i da uje
sve, to je smijeno. I zato je muao od straha, da se ne obruka i da ne
pokae svoju golotinju. Zato je upravo veeras tako nepristupana?

-43-
Pompea

A ipak je osjeao, da bi ona rado govorila, da je neto ne prijei.

- Kerstin, rekla si mi, da ti je etrnaest godina.
Ona ga pogleda:
- A ti zna, koliko mi je?
- Znam. A zato si mi rekla drukije?
- Oh, bila je samo ala... - zbunjeno e ona i ugrize se za usne.
- Ovdje zahlauje - opet e Gran nakon male stranke.
- Hoe li da se jo malo proetamo cestom ?
No Kerstin strese glavom i poe po svoj kota.
- Ne, sada ne u. Kasno je, moram kui.
- Ali ipak, ta subotnja je veer. Nitko valjda ne pazi, kada dolazi ?
- A to ti zna o tome? - uzvrati ona zaudno osorno.
- Dopusti mi, da te otpratim.
- Ne, ne smije.
- Samo dijelak puta?
- Ne, ne smije.
Kerstin uze bicikl te ga iznese na put.
- Hoe li u srijedu doi u upni dvor, kako si mi obeao ?
- upita djevojka.
- A hoe li ti sutra doi na ples Sportskog drutva?
- Oh, ne u, ne u!
- Zar ne ide usluga za uslugu? - naali se Gran i uze joj ruku.
- Pusti me sada, moram ii. Ali doi u upni dvor, bit e to
osvjeenje za tvoju crnu duu! Dovienja!
Mnogo je tjedana prolo odonda pa do asa, kad mu je priznala, da je
ostala na putu i gledala za njim, sve dok nije iezlo i posljednje
bjelasanje njegove kape.
Kad je Gran u nedjelju uveer stigao u luku na jezeru, radoznao i
eljan plesa, jo izdaleka zau svirku u nekome starom i sivom
itnom skladitu. Nekoliko se motornih amaca redalo privezano uz
pristan, nekoliko je vila gospode, koja su dola na ljetovanje, bi o

-44-
Pompea

osvijetljeno, ah inae svuda tiina. Ljetne kavane jo su spavale iza

zatvorenih kapaka, a voda se sterala mirna kao uljena ploha.
Betonski silos uzdizao se kao kakva visoka, siva sablast i drao pred
oima luku i zaton.
Skladite je imalo debele kamene zidove i male prozore s reetkama,
tako te se inilo, da mladi onaj svijet plee u tamnici. No, pod se
izgladio od mnogog ita, koje se ondje lopatalo, tako da bijae
pogodan za plesanje. Svi su se meusobno poznavali. Gran je bio
jedini stranac, ah se i on zabavljao. to su momci buljili u nj, nije
mario, dok je plesao. Neke bi djevojke nategnule lice, dok im se
pribliavao, pa bi tada promijenio smjer, a isto je tako dobro pazio,
da ne uznemiruje one djevojke, koje su se ustopu drale svoga
kavalira. No druge su se smijeile, te se mogao naplesati do mile
volje, i cijele je veeri neprestano sklapao poznanstva. A
harmonikaev repertoar bio oajan - pusta stare i ovda-onda koji
fokstrot havajske vrste. inilo se, da se zabavljaju i oni, koi su plesali
polku i hambo*, ali sve ga to nije osobito oduevljavalo. Znao je samo
starinski valcer, pa i taj je jo bio naporan za njega. Na kraju krajeva,
moda bi bolje uinio, da je krenuo u gradski park, da se tamo
dolino naplee.
Bila tu mala plavua, koja se sino onako susretljivo smijeila, i ona
ga pozva, kad je bio red na damama da biraju. Lea joj bijahu meka i
topla pod tankom svilom jarko rumena opleka, a za plesa drala se
tijesno uza nj. Bila je vesela, smijala se i askala bez prestanka, a
pokadto bi bacila pobjedonosan pogled oko sebe.

________________________
* ivahan vedski ples, u tri takta, od kojih je prvi osobito naglaen. -P r e v .

-45-
Pompea

Rekla mu je, nek je prati na putu. Kad su gurali svoje bicikle mimo
staru zatvorenu ciglanu, kojoj je toliko sljubljenih parova resilo
zidove, on je upita, kako se zove.
- Zovem se Sylvia, a po prezimenu samo Karlsson. Moj bi otac
morao uiniti ono, to je uinio tvoj - promijeniti prezime, tako da
ovjek ne mora ii po svijetu s takvim pilarskim imenom. A to veli
o ovoj veeri?
I jo prije nego to je Gran stigao da otvori usta, ona odgovori sama:
- Bila je dosadna, oajno dosadna, ko obino. Ba je ovdje oajno, zar
ne ? Uvijek sve isto, nikad se nita ne dogaa. Vjeruj, im mi majka
dopusti, otii u od kue...
- Da negdje uzme namjetenje?
- Jest. Ali ne uzimam ta mu drago, imam ponosa. Jesi li vidio,
Grane, kako su djevojke veeras buljile u nas? Zavidne su, zna.
- A zato?
- Jer su te vidjele gdje plee sa mnom. Ipak je zgodno biti sa
studentom u drutvu. teta samo, to sam ih susretala tako malo, a
oni, koje sam susrela, bili su tako umiljeni. Jesi li i ti takav?
- Mislim, da nisam.
- I ja mislim, da nisi.
Sjahae s bicikla, da Se pjeke popnu uzbreicama, i dok su ili, sve
su se vie pribliavali jedno drugome. Zastadoe, a on se naglo nae
prema njoj te je poljubi. Ona mu vrati poljubac svojim velikim i
mekim ustima. Nato se nasmija, te pooe dalje.
No Gran se osjeao kao da mu neto nedostaje. Trebalo je zapravo
da je tu kraj njega netko drugi. Ta mu Sylvia bijae neto primitivno,
njezino oznojeno tijelo zadisalo je na sirovu prirodu, a to mu nije bilo
po ukusu. Imala je na sebi mirisne vodice, crvenila za usne i mnogo
pudera, ali i slabo oprano rublje. Bilo je dodue zgodno pustiti je da
se izgovori do mile volje, ali bi mu veeras bolje prijalo da utei ide s
nekom drugom. Moda s Mary-Annom, tom potpunom malom da-

-46-
Pompea

mom?
Pokua da zamisli, ime li se ona noas bavi, ali mu mata nije imala
ni krila ni snage. I razabra, da je njezina slika u njemu izblijedjela i
postala nejasna. Moda bi volio prohodati se s malom Kerstin, koja
se sino utljivo vozila pokraj njega.
Njezina je utnja usprkos svemu bila dobra, topla i bogata. I ponese
ga elja, da je i opet vidi kraj sebe.
Ili je moda elio da s nekom drugom bude u drutvu po takvoj
sanjarskoj proljetnoj noi, s nekom drugom, s kojom se jo nije
susreo? Nije znao odgovoriti na to pitanje. A Sylvia ila pokraj njega i
bila sretna, to je prati student. Jo su dugo ostali u razgovoru i gazili
po ljunku pred njezinom kuom.
Kad je Gran rekao, da e na upni dvor, Sigrid se zaudila i
pogledala ga nepovjerljivo, ali je bila zadovoljna, kad je vidjela da on
zaista odrava rije. Obino je i sama ila na te sastanke, ali ovaj put
bijae sprijeena.
U srijedu naveer sjedio Gran na neudobnoj smeoj stolici u
neudobnu blagovalitu pastorata i ogldao se naokolo. A odjeven u
haljetak i u svijetle hlae bio je najmanje ukoen od svih. Njegovo je
oko porugljivo opaalo, a pusta je dosada davala veeri stanovito
dostojanstvo. Uz uzdune zidove sjedila mladost za krizmu, lijevo
djevojke, a desno momci, svi odreda kruti i odjeveni u crninu, te su
pipah rukavice, rupice i pjesmarice, kao da su u crkvi. Neka lica vie
nisu ni bila lica: nedostajala im je svaka una znaaja i znak, da su
nosioci samostalnih misli. Na zapackanim crtama bilo je napisano
gorostasnim slovima: "Pustinja nezrelosti". Ali je tu bilo i drugih
ponosnih, samosvijesnih osoba sa ivahnim oima i pakosnim
ustima, a njihova su lica govorila: "Mi se ne vraamo!"
Ostatak kranske mladei bijae aica djevojaka sa staklenog brda,
suhih, uvelih, sa stisnutim ustima i strogim oima, kao Sigrid u vie
raznih izdanja. Nalazilo se i nekoliko Ijepunih iparica, kojima se

-47-
Pompea

elja za plesom i glad za ivotom povijala oko vitkih tjelesa; sigurno

su dole samo zato, da se oslobode dosadna sjedenja kod kue te
veeri. Gran je ve s nekima od njih plesao, te se pozdravie
kimanjem glave.
Do samih vrata sjedile Kerstin i Fanny, a s njima u drutvu bio Bengt.
Najstarija meu svima bijae pastorova sestra: kitnjasta, fina,
bjelokosa dama, koja je podsjeala na rokoko, usprkos crvenoj
vunenoj haljini i krutom zvrku kose na potiljku; bila je tu i suhonjava
uiteljica sa zguvanim pergamentskim licem i kosim, crnim
konjskim zubima.
Kranska mlade, Mladost kria!
Da, zbilja se inilo, da uvijek nosi kri na sebi!
Doe pastor, dug, crn i ozbiljan, i pozdravi svoje goste. A djevojke,
koje su sjedile i ile, nisu se usuivale ni unuti svojim platnom.
Djeaci za krizmu prestadoe zavlaiti prste u svoje okrobljene
ovratnike; umjesto toga pourie se da poravnaju podianu kosu,
koja je visjela preko crvenih, klempavih uesa.
Otpjevae psalam uz pratnju klavira i nato svatko nervoznom rukom
izvue svoju bibliju. Pastor oprezno podie skut svog kaputa i sjede
iste tako pomnjivo, s koljenom povrh koljena, te otvori svoju knjigu
na mjestu, gdje bijae kao znak zadjevena vrpca. Obrati se zatim
konfirmandima i zaeli im dobrodolicu u krugu odraslih, a onda se
zapoe itanje. Po pastorovoj uputi morao je svaki po redu proitati
nekoliko redaka iz biblije. Gran je sluao i udio se, i tako mu malo
po malo poe svitati u duhu, da je sve to zacijelo u vezi s etvrtom
zapovijedi: Potuj starije i budi im posluan u svemu... Svatko je
meu nama podanik vlasti, nad svakim nekakva vlast stoji... Sluge,
budite u svemu posluni svojim zemaljskim gospodarima...
Jedni su itali dobro, drugi slabije, neki su duge rijei morah sricati
slog po slog, a veina je itala sasvim tiho. Granu ubrzo dotuilo, pa
se zabavljao gledaju kako eznutljivo zirkaju prema stolu za kavu,

-48-
Pompea

koji je poput kakva mamca stajao prostrt u sredini sobe.

Pokua da uhvati Kerstinin pogled, i u tome konano uspje, ali ona
opet spusti oi nevjerojatno brzo.
Zapjevae novu pjesmu, isto tako tugaljivo razvuenu, a onda dvije
djevojke, odjevene kao kuharice, dooe sa eerom, kavom i
skorupom, te napunie alice.
K stolu smjerno svako ice, blagoslov nad kruh i pie s neba molit u sav
glas...
Sklopljenih ruku i oborene glave pjevali su molitvu, koja se moli za
stolom, a kad su je otpjevali, na red doe da se uzme kola i kava.
Svi se poredae po starosti, a Gran se tiho pomiri s tim, da ne bi
izazvao prigovora. Najprije doe pastor i uze kavu i eer - mili boe,
nimalo vrhnja! - a potom uiteljica obie oko stola. Za njom
pristupie odrasle djevojke od Kranske mladei, krute i kratka
koraka, a onda ustade Bengt i dade Granu znak, da se priblii; iza
njih dooe djevojke za krizma- nje. Posljednji istupie naprijed
djeaci, da uzmu alicu i tanjur, smrtno uplaeni da im se kava ne
prolije i da im kola ne ispadne. Kad je priao posljednji, nae samo
kusak eera, jer zdjele bijahu prazne. Tako je sve bilo tono
izraunato unaprijed.
Gran se nae za tim malim stolom zajedno s pastorom i njegovom
sestrom, s Bengtom i sa Fanny, i sa starom uiteljicom, koja ga je
gledala nadasve nepovjerljivo. Pastor je vodio razgovor, te je Granu
govorio "Gospodine Stendahl", premda je druge zvao po krsnom
imenu.
- Bengte, jeste li ve poeli raditi na gradnji doma?
- Jesmo, veleasni, temelji su ve iskopani.
- Bengte, nisam oekivao da ete se zauzimati za takve stvari.
Smatrate li to zaista pravilnim ?
- Ne mislim, da bi u tome moglo biti togod nepravilno.
Odgovor je izreen umjerenim tonom, ali bez kolebanja.
- Razoarao sam se, Bengte, oekivao sam drugo od vas. U dananje

-49-
Pompea

se vrijeme ovjek mora pokazati kimeniji i ne poputati zahtjevima

raspojasane svjetine.
- ini mi se, da govorite preotro, veleasni. "Svjetina" je previe
gruba rije.
- Sudim po dojmu, koji sam stekao. Dananja je mlade, osim malo
iznimaka, pokvarena do krajnosti, a tih iznimaka ne nalazimo u
svjetovnim drutvima.
- Oprostite, gospodine pastore, ako vam protivurijeim: vidite i
gledate samo izvana!
- Sva ta drutva odreda zaboravljaju vjeite vrijednosti!
- Ne, gospodine pastore, nije tako. Mi emo i nadalje "u- nositi crkvu
u selo". Mi traimo, da vremenske vrijednosti s vjeitima idu ruku
pod ruku.
- Ne moemo sluiti dva gospodara, dragi moj Bengte. Mislite li, da
je sve, to se dogaa u eri udruenja, potpuno pravo? Sav taj sportski
ivot i profanacije nedjelje, to pjevanje nepristojnih pjesama, plesovi i
sve te slobodne veze? Sve to, to ste naprti i na svoja lea,
zahvaljujui svome predsjednikom poloaju ?
Ostali su samo gledali u svoje alice, Fanny se rumenjela, a Bengt se
sav zajapurio kad je odgovarao:
- Vi ste nas, gospodine upnie, oito pobrkali sa Sportskim
drutvom. Mi nemamo nikakva sporta u svome programu, mi ne
pleemo niti pak odravamo sastanke nedjeljom. Vjerujem uostalom
u mo dobra primjera, kad ostajem u Savezu mladosti i kuam da
vodim udruenje. Mi se smatramo iriteljima kulture na selu, a ja u
se itekako brinuti za na ugled.
- Kultura - grunu pastor. - Kultura u narodu, quasi kultura! Zar
krumpir bolje raste, ako seljak umije rjeavati jednadbe ili na
sastancima govoriti besmislice ? Danas seljaci sasvim zaboravljaju
duu, i samo im je do nekakve kulture, a rezultate vidimo svakog
dana.

-50-
Pompea

Fanny je nemirnim pogledom prelazila s jednoga na drugog, i usput

gurkala Bengta laktom.
- Vi, Bengte, mislite na pozitivno u svojoj ulozi u tom drutvu, a nije
li to pozitivno, ta dobra strana presitna kraj onolikog negativnog,
kraj onolikog zla? Svake godine dajete stipendije uenicima
sedmoljetki! Planirate opinsku knjinicu! I gradnju doma ve ste
poeli! Dajete predstave, kao da ste kazalina druina, i prireujete
takozvane narodne igre!
- Ali, gospodine pastore...
- Zbilja, Bengte, imate stranu volju da proturijeite...
Bengt se ohladi i skupi u se.
- Nisam vas htio uvrijediti, veleasni, samo rado kazujem, to
mislim. Ali, dakako, moe biti da su mi nazori pogreni u nekom
pogledu...
Pastor se povjerljivo nae i poloi ruku Bengtu na rame:
- Dragi Bengte, misli se sigurno razbistruju. Znate li, Bengte, to bih
vam predloio? Da ve sada okrenete lea ivotu u udruenju. Treba
da zauzmete svoje mjesto meu nama odraslim.
- Moda, gospodine pastore...
A pastor se nasmijei i okrenu se gospoici Alexandersson te neto
kaza o njezinoj koli.
Fannyno blijedo lice madone opet se umiri - oluja je prohujala. Bengt
utio i prebirao u mislima, jer je britkija otrica i vra volja
pobijedila u maevanju. A Gran kazivae u sebi: "Da sam na
Bengtovu mjestu, meni bi pripala posljednja rije, jer nisam kao on
optereen naslijeenim predrasudama. No, valja priznati, opasan je
taj dobri pastor."
Pastorova se sestra ogledala naokolo, te obuhvati okom mladie i
djevojke, to sjeahu kruti i uspravni.
- ini mi se, da smo gotovi s kavom - proapta sijeda dama.
Tada se pastor okrenu Granu:

-51-
Pompea

- uo sam, da lijepo pjevate, gospodine Stendahl.

- Oh, nije vrijedno spomena...
- Skromnost je lijepa vrlina - nasmijei se pastor. - Biste li nam
togod zapjevali? Imam note u knjinici, ako vam je s voljom da
poemo onamo...
Grana uljilo drvo, te mu je dobro dolo da ustane i da protegne
noge. Kad ue u knjinicu, imade ta i vidjeti. Mili Boe, pustih li
knjiga! Dok je pastor traio u pretincu, Gran baci pogled na najblie
hrpte: Eklund, Giertz. Na polici do vrata, pozlaeni od sunca na
zapadu, stajali su folijanti i ostarjeli svesci u koi i pergamentu.
Knjige, knjige... tampano blago cijelog svijeta u povezanu papiru...
ivotopis ciganskog propovjednika Gipsy Smitha... Fjell- stedtova
vehka biblija, Arosenius, Thomas a Kempis... Bunya- novo
"Poklonikovo putovanje", Danteova "Boanska komedija", Ilijada,
Odiseja, Ksenofont, Platon - sve, dakako, na jeziku izvornika...
Vergilije... Schiller, Goethe, Nietzsche, Kant, Freud... I poezija!
Drevna kineska lirika... af Wirsn... - no, to se moglo oekivati, ah
Frding! I Karin Boye, Ferhn, Lundkvist! ak i romani! Bijahu tu,
ukusno probrana djela s cijelog svijeta sve do posljednjih novosti
neprobavljivih Amerikanaca i vedskih pisaca etrdesetih godina.
Kad se Gran okrenuo, pastor stajae iza njega smjekajui
se.
- Vidim, vidim, gospodin se Stendahl zanima za knjievnost. Da,
imam tu znaajan prosjek onoga, to se pie u svijetu.
Gran je muao. Crni ovjek s bijelom glavom bijae gigant, a
biblioteka mu je davala divovsku mo, njegovo zanimanje za
svakovrsna knjievna oitovanja ivota ulijevalo je potovanje,
unato svemu.
Kad su se vratili meu ostale, bijae kao da je hladan vjetar prohujao
i ofurio lijepe, iste cvijetke. Smijeak ugasnuo na djevojakim licima,
glasovi zamrli u pol rijei, neuke oi momia ukrutie se, kao da su

-52-
Pompea

mrtve, a igle, koje su se odmarale, poee se ponovo provlaiti kroz

tkaninu meu njenim prstima. Gran kriom pogleda pastora. Bio je
beutan, dugi mu suvra- tak, tanka iroka usta, podbradak, oi, sve
bijae kruto, nategnuto.
Gran sjede za klavir i odmah osjeti britkost i vruinu u prstima, im
je poeo lagano prebirati po klavijaturi, ali je sasvim vladao sobom.
Samo danak, samo asak...
Glas mu bio krepak, disanje lako. Napeto su ga sluah, a on je
nastojao da uhvati jedan pogled - Kerstinin. No ona je samo gledala u
pod, ne diui oiju. Je li se moda sjetila, kako je zapjevala, dok je on
lagano prebirao po lutnji, kad ju je prvi put vidio i povjerovao da joj
je petnaest godina? Je li se moda ljutila i htjela zaboraviti? Ili ta?
Ali svirajui i pjevajui zaboravi crni oblak. Izvanredan ur-lik na
zavretku, i nato se okrenu od klavira, da ubere pljesak.
Pljesak ? Nije tu bilo pljeska - zapljeskala je samo djevojica bijelih
zuba i sjajnih oiju, poela je lupati rukama, drugi su uplaeno piljili
u nju i onda kriom gledali u pastora. Grenici bijae, kao da e u
zemlju propasti.
Kad je osjetio, da bi trebalo zavriti, upita se, to bi pristajalo kao
posljednja toka. Pada mu na um neka vedra pjesmica - ali ne, ne
htjede je zapjevati, ne bijae joj ondje mjesto. Spasio ga je njegov
osjeaj pristojnosti. Ali zato zapjeva:
Ljepota na selo stigla, sva se krepost na nju digla: pusti jezik po njoj bije,
u se silna na nju lije, puku selo dohvatilo, koliko je mudro bilo.
Sve se oi izvalile, sva usta zinula od uda; a onda jednoga za
drugim spopade volja za smijehom. Razumjeli su - razumjele su ak i
"djevojke sa staklenog brda", i uiteljica meu njima. Jasno im se to
vidjelo po licima, to pokazivahu gnjev, a pastoru oi samo sijevale.
Tek to je Gran zavrio, pastor poe listati po svojim knjigama, dok
se od gospoice Alexandersson zaulo aputanje:
- Rekao je: kod Johannesa u Tvetu...
- Vrijeme je poodmaklo, valja misliti na zavretak...

-53-
Pompea

I proita pastor nekoliko rijei:

- uvajte se lanih proroka, koji vam dolaze u ovjoj koi, ali su u
njoj prodrljivi vuci...
Potom spusti knjigu, pogleda itavo sluateljstvo i svakoga okom
prikova uza zid, prije nego to zapoe. A konfirmandi sjedili piljei u
nj i kuajui sakriti, kako ih stranjice uljaju nakon toliko dodira s
domaim stohcama.
- Ima na svijetu toliko toga, to zavodi mlada ovjeka - oepi pastor.
- Opaine svijetle svjetlou neona, zlo navire iz anonsa i arenih
afia. Film, kazalite, ples, radio i knjievnost
- sve je to djelo avolje, kojim se neastivi slui da ovjeka odvue u
propast; sve su to lani proroci, koji vas zavode na grijeh na svakome
vaem koraku...
... Govore o napretku kulture! Kultura moda ide naprijed put sve
brojnijih sotonskih ostvarenja, ali ovjeanstvo ide natrag. Ni selo
nije poteeno, automobili i autobusi idu i bicikli voze tako lagano
po ravnim putovima - ta toliko je jednostavno danas putovati. I tako i
do onih, koji ne putuju, dolaze ti lani proroci, stiu im kui,
preplavljuju njihove upe, kucaju na njihova vrata, ulaze u njihove
sobe. A mladei, koja zna tako malo o svijetu, osobito je teko da
razlikuje zlo od dobroga, i zato vas molim: uvajte se svega novoga i
neprokuanog, drite se starog, to su vam namrijeh vai oci i
praoci...
...ivot je pred vama, mislite vi. Sada ste slobodni, sada valja okuati
sve mogunosti. Vi ete ivjeti, ali uvajte se da ivljenjem ne
usmrtite svoje due! uvajte se zlih putova, zlih rijei, zlih drugova.
uvajte se plesa i kua, o kojima se kazuje da se grade u dobroj
namjeri, ali koje e sluiti samo gospodaru propasti. Imajte na umu,
da sve, to je dobro i valjano, nou poiva, a u mraku vladaju samo
sile zla i trae plijen...
Gran sluao, smijao se sadraju i namjeni, divio se retorici i gledao,

-54-
Pompea

kako e pastorove rijei odjeknuti kod drugih. Gospoice sa

staklenog brda bijahu ushiene, dio krizmanika drao se kao da nije
dirnut, ah se na veini vidio strah. Mlade djevojke kriom zagldale
na sat u dvorani - njima se urilo van, nisu ni sluale besjedu.
Posljednja se opomena ticala prolaska na putu, bijae to kao neka
poputnina:
- Sada idite ravno kui i ne dopustite da vas pogibeljna ljepota
veeri zavodi na putu.
A onda e, okrenuvi se konfirmandima:
- Vi ostanite jo asak-dva, treba da vam kaem koju rije...
Kad su drugi izali i ostavili za sobom ogradu na upnom
dvoru, tada popusti pritisak i ono sablasno raspoloenje. Svjeina
zraka tjerala je krv na kolanje, nestade ukoenosti, tromi se pokreti
razgibae, buknu smijeh, sijevnue oi, te djevojke zaplesae na putu
izmeu upnog dvora i crkve, tako da se sitni ljunak zavitlao oko
njihovih krizmenih cipela, zaleprale duge crne haljine. Stare
djevojke krenue brzo na put, da ne moraju vidjeti kako se mlade
prikradaju svojim momcima u hambaru i kako se djevojke za krizmu
zaustavljaju iza najblieg zaokreta na putu, da bi poekale, dok
pastor otpusti njihove drugove.
Bengt i Fanny oprostie se na grobljanskom uglu - Dovienja!
Dovienja! - a nato Gran krenu kui sa sestrama. Ta Kerstin! Nije ga
ni pogledala, kad su se pozdravljali, a sada je za nj bila ivotna
potreba da dozna, to je s njome.
Gran pokrenu sav svoj dar za konverzaciju, ah nije pomagalo.
Fanny je odgovarala kratkim, jednoslonim rijeima, a Kerstin utjela
kao zalivena. Jedan ga je jedini put pogledala svojim krupnim i
sjajnim oima, jedanput samo, ali znaajno, i taj ga pogled ispuni
stravom i uenjem. Je li to bila briga, srdba, bol ili to drugo ?
Prolazili dani i u tjedne se nizali, zelenilo postajalo sve tamnije, a
bhstava cvijea bivalo sve vie. Bijae to udesno vrijeme raenja,

-55-
Pompea

kad se vlat trave produuje za pet palaca u dvadeset i etiri sata i kad
se lomno klasje crveni na zapadu sunca. Ravnica se vie nije sterala
pusta, sad su majuri bih ovijeni zelenilom. S voaka vie nisu snjeile
latice na ljunkom posute aleje i na guste glogove ivice, ali su velike
bijele pahulje oskorua arale polje. Sveera se eznutljivo glasio
umski golub, a u tihom zraku lebdio njean miris jorgovana.
Gran je mogao nai samo jednu rije za sve te pojave, za zrak, za
nebo i za svijetlo, za zemlju i za cvijee i za sve njegove
mirise: neobino. Ta rije nije bila zagonetka, bjee to samo formula,
ali on nije nalazio druge rijei. Nije nikada bio obo- avalac prirode,
ali je to sada postao. Vie nije eznuo da se udalji, da ostavi ovaj
krajolik i ovaj pokrajinski zakutak s njegovim neobinim
stanovnitvom, koje je bilo tako zakopano prema strancima, taj
zaboravljeni krajolik sa svijetlim noima i dugim danima: htio je
ostati i rjeavati zagonetke opstanka, ako im ima rjeenja. Nije htio,
da ga smatraju strancem; htio je da postane jednim od domaih, tako
da ga susreu kao draga i potovana prijatelja, a ne da se pred njim
uvlae u ledeni oklop utnje. inio je sve, da im se priblii, prestao je
nositi svoju bijelu studentsku kapu i nastojao da govori njihovim je-
zikom. Uplatio je lanarinu u Savezu mladosti i dobio lansku
knjiicu, a jednog etvrtka, kad je bio na panjaku da gleda vjebe
nogometaa, ulanio se i u Sportsko drutvo.
inilo mu se, kao da se podigao neki zastor ili kao da se
rasprila magla, jer je svaki put sve bolje i jasnije vidio i razabirao,
kad bi susretao svoje nove drugove. Lica vie nisu bila jednolina,
nego ih je lijepo razaznavao: svako je imalo neto
svoje, na svakom neka posebna crta i znaajka. Gran se upoznao i s
hijerarhijom u drutvima, s tim klasnim granicama prirodnog
odabiranja. Malo ih je radilo, a drugi su samo slijedili njihovim
stopama, te su ih trpjeli, dok su plaali svoju lanarinu.
A energini se isticali; njih je Gran i upoznao i uao u njihov

-56-
Pompea

krug.Tik do igralita, gore u blizini Ekedala lealo je gradilite; sad

su upravo polagali temelje. lanovi Saveza mladosti i Sportskog
drutva radili su naizmjenice kao zidarski pomonici - svaki dan
dobrovoljnog rada smanjivao je trokove gradnje, ali se inilo, da su
se poslenici poeli umarati i da je oduevljenje ishlapilo, im su
istekle prve kapi znoja. Sve se vie lanova izvlailo, kad je bio
na njima red da idu na gradnju; nekima
toboe valjalo u grad, drugima u mlinicu, a trei kazivahu, kako ih
ovaj ili onaj moe lijepo zamijeniti.
Onog etvrtka uveer, kad je Gran bio na panjaku, mali crnokosi
predsjednik Sportskog drutva trao naokolo u svojoj modroj trenirki
i nastojao da privue ljude za rad. No vrijeme odmicalo, a on se sve
vie smrkavao u licu. Netko pokaza na Grana te e porugljivo:
- Deder upitaj onoga.
- Pah - odvrati Hilding - ne isplati se, taj je previe otmjen...
"Ne, doista, nisam previe otmjen", ree Gran u sebi i htjede da to
odmah i dokae. Bit e kao ma koji od njih. I nae priliku da se
priblii Hildingu i da ga usput upita:
- Ima li dovoljno radnika za sutra?
- Ni izbliza!
- Onda, molim te, zapii mene!
Sutradan u sedam izjutra Grana zapade da sipa lopate ljunka u
prodrljiva, pomina usta mijealice za beton. Stroj regetao, momci,
koji su prevozili buku, upinjali se iza svojih taki, te se njemu nakon
dva sata uini, da se vrijeme zaustavilo. Sunce grijalo, vjetar ni uha,
a njegove ruke, nenaviknute teku poslu, osjeale bol, kad god bi
prihvatile lopatu. A drugi! Oni su radili, kao da nije nita; pokadto
su brisali znoj s lica, ali su priali razne zgode, smijali se i nisu ak
bili ni zadihani.
Granova mrnja na one, koji se nisu odazvali pozivu, poe se
ublaavati. Ipak u njegovim ilama tee dovoljno seljake crvi, da

-57-
Pompea

stisne zube i da izdri.

- Kako ide? - pitali ga drugi.
- Dobro! - odgovarao Gran, mislei da e porasti u njihovim oima.
Ali ga ipak uveer zlobno upitae:
- Sutra e svakako spavati do podne ? Nije Ii tako, studente?
U petak uveer Eskil Johansson pozva ga na telefon i upita, bi li u
subotu ponio sa sobom svoju lutnju i doao na sastanak u njegov
hambar, da tu neto otpjeva. Granova je radost bila neopisiva, ne
stoga to e pjevati, nego stoga to su ga umolili za to. Eto, jo im se
za korak pribliio! I, naravno, pristade.
A u subotu naveer nalazio se na pranome podu hambara I pjevao
to je najbolje znao. inilo mu se, da mu je glazbalo rijetko kad
odzvanjalo kao u toj prilici. A kako su mladii pljeskali! Fiukali su,
vikali u oduevljenju, udarah takt nogama I neprestano traili nove
pjesme.
Zatim je pjesmom pratio kolovou igara, koje su igrali na livadi.
Mnogi su se smijeili i govorili, kako ale, to ne umiju tako pjevati.
Ali ona, od koje bi najvie elio uti pohvalu, tvrdoglavo je utjela.
Ona proe pred njim okrenuvi se oko sebe, kosa joj je leprala oko
okrugle glavice, ah kretnje nisu odavale njezinu obinu ivahnost;
usta joj izraavala zlovolju, a oiju nije ni dizala.
- Zato ne pjeva veeras?
- Umorna sam... odgovori ona.
Figure narodnog plesa rastavie ih, te ih opet pribliie. Gran
pogleda tijelo, to se ocrtavalo u dugoj haljini, te pomish, kako bi mu
bilo ugodno da je dri o struku. A inilo se, da to ona ne bi nikome
dopustila.
- Svi me veeras hvale, a od tebe ni rijei! - kaza joj Gran.
- A odakle bih ja znala, kako pjeva ?
U glasu joj se pokazivala ravnodunost, oiju joj nije vidio. I
odjednom mu se uini slina uveloj kitici urica, koju je nosila na

-58-
Pompea

ramenu.
- Grane, mogu li ti rei koju rije?
Oglasio se to Klas Wiberg, voditelj kazalita, mladi arkih oiju i
duge kose. Udaljie se odande i pomijeae s drugima, koji nisu htjeli
igrati na travi.
- Jednom si mi rekao, da si ve glumio. Bi li prihvatio ulogu u
komadu, koji kanim prikazati? Ali te moram unaprijed upozoriti: nije
to nikakav teatar, igrokaz je samo sladunjava stare. Moramo imati
komad, kojim emo privui narod na ljetnu svetkovinu. Zato nam
treba neka zgodna besmislica, koja osvaja srca irokog opinstva.
Opaki su u njoj crni kao no, a dobri lepraju s aneoskim krilima na
leima. Pomislio sam da te zamolim, da glumi mladog junaka, koji
je lijep i jak, bogat i uman. No, to veli?
- Nisam siguran, da u toliko ostati ovdje, ali u razmisliti. U
svakom sluaju zahvaljujem ti na ponudi. A tko e biti junakinja?
- Sylvia, kad nema bolje. Od te guice ne moemo traiti nekakvu
glumu, ali ona obino temeljito naui ulogu, i ne zna za tremu.
Na povratku kui Gran je iao tako, da je mogao vidjeti Kerstin.
Pomisli, kako se vlada ba kao djearac. Takvo mu uhoenje ne slui
na ast: ta to se njega tie, tko prati tu seosku djevojku. Uostalom,
toliko drugih ima Ijubak i sladak pogled. Tri-etiri mladia kruila su
oko nje, a sada joj se jezik razvezao. Gran je iao za njima sve do
mosta; tu se zaustavi, da vidi, to e dalje biti.
- Dopusti nam, da te dopratimo do kue - molila dva djeaka,
kojima su glasovi upravo bili u mijeni.
- Ni govora! - prosvjedova njezin meki glas.
Zau se grub i hrapav glas - onaj isti, koji je zavikao "bijela kapo" one
noi, kad je baen kamen kod mosta.
- Idite kui, derani!
- Zbog tebe?
- Ne volim, da se gazi po mojim lijehama, razumijete li? Tornjajte se!

-59-
Pompea

Oni se udaljie, dok se Kerstin i onaj s grubim glasom uputie putem,

to vodi njezinoj kui. Tko je taj ? Momak na majuru sestrina
zarunika, te je bilo jasno, da se ee susreu i dobro poznaju u ovoj
demokratskoj seoskoj opini.
U nedjelju odoe susjedima na kavu. Gran je u prvi mah mislio da
se ne odazove, ah je onda preumio. ta znai Kerstin za nj? Ali ga Je
zanimalo da vidi, kako Je u njezinoj kui.
Vitka, kruta, i gospodarica nad sobom kao obino, Fanny doekala
goste na ostakljenoj verandi. Pojavie se i drugi i po- zdravie goste,
Bernt Larsson i Ellen, njegova ena, pak Anna, Jedna od Kerstininih
tetaka, obla lica i blagih oiju; ali kako vie nije imala zuba, obrazi joj
bili upali, te se inila starija nego to zapravo bijae. U susjednoj
prostoriji u svom naslonjau sjedila tetka Beata, ko kvoka na jajima,
i pozdravljala se s gostima, koji su joj prilazili; tap, kojim se
potapala, bio joj prislonjen uz naslonja.
Svi se porazmjestie te poee askati o vremenu i o susjedima. Da bi
utukao vrijeme, Gran Je promatrao obiteljske portrete strogih
staraca i starica objeene po zidovima. Najvie je govorila Anna,
blagi joj glas neprestano uborio, a Beata je samo vrebala as, da
uskoi s kojom rijei. Ta joj se prigoda konano pruila i ona se
zaletje kao trkaki konj, a rijei bijahu upravo one, za koje je Gran i
mislio da e ih starica izustiti:
- Da, da, ima i drugih jadnika, vjere mi... Jade moj... Noas su me
toliko boljele noge, da nisam mogla ni oka stisnuti...
"Idem", pomisli Gran, ali se ne usudi. Bojao se, da e gurnuti ih
prevrnuti neku od tih starinskih sitnih igraaka, koje su resile stolove
i police te strano natrpane i zaguljive sobe. I tako mu valjalo sluati
jadikovke, koje su izlazile iz tih krezubih usta.
- Da, Gospod stavlja na kunju svoje vjernike, ah da... - istisnu
starica naposljetku, ah je Anna meuto izraunala, kada e
proslijediti, gdje je stala, te se tako bolesnica morade zadugo odrei

-60-
Pompea

svojih upadica.
- Hajde, Kerstin, doi sada na pozdravlje!
Kerstin se pojavi. Bila je draesna i mila s pregaom i s bijelom
vrpcom u kosi, a obrazi joj se u kuhinji zaarili. Malko se kanda
lecnula, kad je vidjela Grana; barem se njemu tako uinilo.
- Hajde, lijepo pozdravi goste, mala! - ree tetka Anna.
I Kerstin uljudno pozdravi. Nakloni se bojaljivo i odgojeno, a kad je
pristupila Granu, ovaj joj sukrivaki namignu. Dobri boe, kako se
to stvorenje lijepo rumenjelo! I kako je ugodno mirisalo na kavu!
- Fanny, vrijeme je da prostremo stol - zapovjedi Anna.
- Odmah, tetie - odgovori Fanny. I ode da potrai porculan, te brzo
i bez rijei prostrije stol.
- Sada Kerstin moe posluiti. Pazi da toi s prave strane!
Gran se okrenu Larssonu, pretjerano mirno, te ga upita,
zato mu se majur jo uvijek zove Fredrekov, premda je njegovo ime
Bernt.
- Eh, to... - zausti Larsson, ali mu Anna presijee rije:
- Otac mu se zvao Fredrek, a on je bio znamenita osoba... I tako je
njegovo ime ostalo majuru kao nerazdruivo od njega.
Ruku na srce, pecivo uz kavu bijae dobro, premda je isto tijesto
peeno u etiri razna oblika. I Kerstin sjede za stol, ah joj tetka Anna,
za veu sigurnost, ba ko djetetu, sama stavi kolae na tanjur - po
dva od svakoga.
Tetka je Anna bila u crkvi, te je sad priala o pastorovoj propovijedi.
Oi joj se krijesile od radosti, kad je opisivala, kako je pastor, ve po
obiaju, barem polovinu svoje prodike posvetio gradnji opinskog
doma.
- I rekao je bogme, da na tome domu lei boje prokletstvo, i da e
se na nj oboriti razne nesree...
Gran zausti da neto kae, ah ga stric priepi po nozi.
Nakon kave Gran spomenu, kako je edan, i s tom izlikom izie u

-61-
Pompea

kuhinju.
- Kerstin, mogu li dobiti malo vode?
Ne diui ruku iz abra za pranje sua, ak i ne okreui se, ona mu
odgovori:
- Evo ti vjedrice tu na klupi.
Bilo je to oteeno emajlirano vjedro, s crpaom i s velikim, zaralim
ulupljenjem na dnu - ali momak zatvori oi i popi gutljaj s bacilima i
svim ostalim.
- Hvala...
Djevojina mrava lea, na kojima su se kriali traci od pregae i
vrpca za kosu, nisu bila u tom asu nimalo privlana, a krpa peraa
trljala po suu tako, da je voda trcala.
Ta o emu bi i mogao s njom razgovarati?
Gran nije bio vian da stoji bez rijei, pa se i sad ogledao oko sebe,
ne bi li naao neto, ime bi se nadahnuo. Mali prozori, niski, tamni
zidovi, gotovo crn strop i neto rukom tkanih ponjava na kvrgavu
podu...
- Ova je kua zacijelo veoma stara?
- Jest.
Na polici, to je visjela nad starinskom kuhinjskom pei od eljeza,
stajala kutija ibica izmeu crvenih bakarnih poklopaca.
- Ostao sam bez ibica, mogu li uzeti koju?
- Moe, ah nemoj puiti ovdje u kuhinji.
Ba beznadno. Upravo je namjeravao da joj prie, da je uhvati za
ramena, da je okrene, da je potegne za nos, da je povue za kosu, da
pronae to bilo, da svlada njezin otpor, te da je upita, ta je
posrijedi, ali se uto na vratima pojavi tetka Anna; bijae pogrbljena,
oice joj mirkale:
- Zar ne, Kerstin, ponudila si au gospodinu Stendahlu?
- upita je blago.
- Hvala, lijepo sam se poastio iz crpae... U kakvu kraju ivim,

-62-
Pompea

takvih se obiaja drim - ree Gran prijazno. I vie nije imao prilike
da toga dana opet nae Kerstin samu.
Kad se vraao kui, prui mu se zgoda da kae ono, to mu jo od
kave bijae na jeziku. I zato upita strica:
- Je li pastor zbilja rekao, da boje prokletstvo lei nad domom u
gradnji, ih je to ena samo izmislila?
- Ne vjerujem da je u njoj toliko mate. Izraz prilii njemu.
Gran protisnu kletvu i udari vrbovim prutom medu maslake ukraj
puta, te se bijele kunadre uzvinue kao mnotvo siunih padobrana,
to ih vjetar nosi.
- Je li taj ovjek pri zdravoj pameti ? Izaziva praznovjerje, ba ko u
Srednjem vijeku! I jo ljudi prihvaaju njegovu bujicu
rijeci
Stric slee ramenima:
- Vjeruju, to smatraju shodnim...
Sigrid je poodmakla naprijed, tako da su se mogli slobodno
razgovarati,
- Jedni sluaju i vjeruju, drugi sluaju i uzrujavaju se. Veina se ne
osvre na ono, to uje, zapravo nita i ne slua, te se i ja pitam, nije li
tako najpametnije.
- Jesi li ti ateist?
Kad je nakon kratka asa razumio taj izraz, stric i opet slee
ramenima:
- Kako moe seljak biti ateist ? Kako moe i da ne razmilja, kakva
e mu biti etva, hoe li biti kie ili sunca, i sve na tu priliku? Znanost
ne moe sve razjasniti, ali time ne kaem, da moramo vjerovati i u
popovska i bablja boanstva...
Gran je opisivao pastorovu knjinicu i knjievnu mjeavinu u njoj.
Stric izbei oi.
- Ne bih to oekivao od toga ovjeka... Valja mi priznati, da gledam
drugim oima na njegove osude novih vremena, izreene s

-63-
Pompea

propovijedaonice, sad vidim, da je pokuao da ih proui i upozna.

Moda bih morao doi da ih sluam, jer je prolo mnogo godina,
otkako sam posljednji put bio u crkvi. Ne drim mnogo do pastora,
kojega je vrag natjerao da odri tri takve otre propovijedi i za kojega
ujemo da e ustrajati u toj hajci sve do svoje smrti.
- Zato ne bi mogao vriti pastorsku dunost kako valja? ovjek s
njegovom umnou, naobrazbom i govornikim darom.
- - Imao je i previe ideja i mogao bi postati pogibeljan za duevni
mir vie gospode, pa mu zato nisu dali da se digne previsoko, a i
obian se puk bojao njega i njegova otrova i ui.
- Ali je popularan meu nekima.
- Da, svaka ptica svome jatu. To su svi oni, koji su u istoj nevolji, kao
i on: oni, koji oplakuju svoj promaeni ivot.
Granu i stricu misli lutale, dohvaale se razliitih podruja, te su
njih dvojica razgovarala o svemu, to im je na um padalo.
A povjerljivost meu njima rasla, bivala vea. Najposlije se Gran
osmjeli te e upitati strica:
- Zato se nisi ponovo oenio ? Ta davno je strina umrla.
Stric je dugo muao, te se Gran ve poboja, da nije togod
izvalio. Ali odgovor doe polagano:
- Ne znam, to bih ti na to odgovorio... Nisam se ponovo oenio
naprosto zato, to mi se ta misao nije nikada u pamet usjekla.
Opet umukoe. Ili su polagano mekim putem, svaki sa svoje strane.
Gran je iao lako i uspravno, maui svojom palicom, a stric teko,
starakim korakom, s rukama na leima i pognute glave. Odjednom
se inio tako strano star i silno premoren. Njegova je zamiljenost
djelovala zarazno, te Gran uskoro prestade mahati svojom bijelom
palicom, kojoj je ogulio koru.
- Vidi, to su stvari, kojih ne moe razumjeti. Ne moe ih nauiti iz
knjiga i ne moe ti ih donijeti nikakva svjedodba: to dolazi samo s
godinama. ivi s drugim biem iz godine u godinu, upozna enu,

-64-
Pompea

ukoliko je uope mogue upoznati nekoga drugog. Ako ona iezne,

ostavlja za sobom prazninu, koju nitko ne moe popuniti; barem tako
misli. Neke bi je mogle ispuniti, kad bismo im pustih da pokuaju,
ali ovjeku ne dolazi na pamet da izvede taj pokus, te ga i ne eli.
Uostalom, kod mene u kui ne bi ni bilo mjesta za jo jednu enu: ta
Sigrid nije nikada poeljela a kamo ode...
Na to nije bilo odgovora.
Granu se inilo, da se pred njim otvaraju novi svjetovi, sve jedan
udniji od drugoga. Je li to pokroio novim putem, je li se to poeo
zanimati za ljude, budui da je ve imao dojam, da otkriva toliko
novosti, otkad su se pred njim razmaknuli sivi zastori svagdanjice?
Pokraj ceste, blizu nekoga naputenog majura, nalazila se kua, to
su je omladinska drutva upotrebljavala za kazaline pokuse i za
sastanke. Oni, koji su eljeli plesati, zakazali su malo promjene od tih
vjeitih narodnih plesova. Tako nije bio Park u gradu, jer su tu plesali
moderne plesove, a on je htio malo promjene od tih vjeitih narodnih
p esova. Tako nije bio nazoan, kad se odigrao ovaj dogaaj.
Ba kad zabava bijae u jeku, na putu se pojavio pastor. Kao to
svjetlost privlai moljce, tako ples i ostale zabave mladei privlae
radoznale prolaznike. Bilo je bojaljivih lanova, koji nisu podnosili
svjet ost, ni poglede unutar zidova: bilo ih je slobodnih, koji nisu
htjeli plesati, a bijae i momaka iz drugih opina, to su doli da bue
i galame: ovi su stajali vani, kraj ceste i na cesti, te puili i
razgovarali. Zaas je planula njihova vikinka krv. Kad je auto stigao.
Veina se ukloni ustranu, dodue protiv srca, ah s potovanjem, no
neki ostadoe nepomini na mjestu.
Je li to nedjeljna propovijed raspalila u njima u, te su htjeli pokazati
svoju solidarnost s drugovima, ili je to bila jednostavno pobuna
protiv stare vlasti ?
- Hoe h me gospoda propustiti? Budite tako dobri!
Prkosnici ostadoe nijemi na svome mjestu, ali iz stranjih

-65-
Pompea

redova zaue se poneke rugalice.

- Vrae popovski!
Netko baci kamen, koji razbi prednje staklo na automobilu.
Pastor otvori vrata te izide iz kola, ah mu tada netko zbaci eir s
glave. On se odmah vrati natrag u kola i pusti gas. Kad se auto
uputio, moradoe se ukloniti s puta, ah su ga jo dugo slijedili
kamenicama i vikom. A nasred puta ostao crni pusteni eir; digoe
ga i izvjesie na visok kolac, ponesoe ga u procesiji nekoliko puta
oko kue, te ga napokon unutri bacie na pod.
U subotu uveer Savez mladei sastao se na panjaku. Prije nego to
se sabrao dovoljan broj da bi sjednica mogla poeti, sunce se spustilo
nad rub ume na zapadu, te pozlaivalo mrkost vrijesita i sivost
gorskih hridi, dajui svemu odraz nestvarnosti i prelijevajui lica
ruiastom i toplom bojom. Tu gore bijae jo pun dan, dok se dolje u
zatonu veernja plavkastobijela maglica dizala nad vodom. Jedrenjak
s izletnicima, to su iz grada ili na weekend, pribliavao se
pristanitu klizei, a dalje od otoka teak, siv teretnjak sjekao vodu
put sjevera, ostavljajui za sobom dugu povlaku dima.
- Zaista je tu lijepo! - ree Gran Eskilu, koji je leao pokraj njega.
Do jednih vrata na nogometnom igralitu nalazio se predsjednikov
stol, a kraj njega vedska zastava. U asu kad je Bengt doao, razvie
drutveni zeleni stijeg sa srebrnim vezivom, a svi oni koji su leali ili
sjedili, ustadoe i zapjevae uvodnu pjesmu:
Ni kretnjom pustom ni rijeju golom, ve radom zdunim i vrstom voljom
Ijubav za rodnu kazuje grudu: mlate na gumnu, s rukom na plugu i
snanom milju za radnim stolom.
Zemlja ti biva od nje to stvori, bogata, krasna, jer tako voli:
Ti si joj sinak, ti ivi tu, pa tvoje djelo nek tvori nju - domaja biva, kako se
bori.
Domaja posta od tvojih aka eljeza puna manja al jaka;* svjetlost kad sije u
ljetnoj noi, ito nam zrije, zlato se toi, i buja uma, srea nam svaka.
"Iz pjesme se izvijaju plemenite misli", kazivae Gran u sebi, dok je

-66-
Pompea

pjevao gledajui u Eskilovu knjigu. Bijae, kao da mu se grudi

nadimaju, bijae, kao da iz pjesme navire proljetna rijeka s
mnogostrukim izvorima. Gledao je oko sebe, gledao drugove,
prirodu i bijeli drveni zabat opinske zgrade, koji se dizao tamo na
rubu ume. I misao mu sinu u mozgu, kao iskra, malena i moda jo
nejasna, ali ipak iskra:
"Kako bi bilo da ostanem ovdje, da ostvarim trajno djelo meu ovim
bistrookim vrnjacima, koji isto tako sanjaju o svijetloj budunosti?"
Bengt znaajnim glasom zapovjedi s predsjednikoga stola:
- Budite ljubazni i priite to blie.
Eskil razvue usta i primijeti:
- Danas je Bengt ratoboran.
- Ovog tjedna - poe Bengt - dogodilo se nekoliko alosnih
dogaaja. Tim povodom htio bih da govorimo o vanom predmetu,
jo prije nego to prijeemo na dnevni red. Da kaem najkrae;
duboko sam razoaran vladanjem nekih lanova. Uvijek sam vas
branio, vjerovao sam u vas. Imao sam oi samo za vau dobru stranu.
Mene su sudili otro, jer sam mislio i govorio po svom osvjedoenju,
ali se bojim, da su moja osvjedoenja sada uzdrmana. Svi dobro
znate ko i ja, da je krupno posrijedi. Nadasve je potrebno da budemo
jedinstveni i da se ponaamo po razumu i drimo mjere, da bismo
ouvali svoj ugled. Ali neki nai lanovi ne uviaju, to trai vrijeme.
Nadam se, da je sve to iz neznanja, jer ne u da vjerujem, da bilo tko
kua tetiti svome udruenju. Ne samo to su neki od vas protiv moje
volje priredili ples u katunu, nego je u toj prilici napadnut pastor na
cesti, dok se vraao s posjeta nekom bolesniku. Sva se upa uzbunila,
a ja znam tisuu puta bolje od vas, to to znai, jer sam ja odgovoran
za Savez mladosti.
- Izgrednici su drugi, a nismo mi! - prosvjedova neki glas.
- To ne znai nita. Kako je ples prireen u reiji Saveza mladosti,
ovaj odgovara za sve, to se dogodilo. Sluajno znam imena lanova

-67-
Pompea

Saveza mladosti, koji su bih ondje i bacali kamenice na pastora.

I proita etiri imena te nastavi:
- Nastojao sam odrati na ugled probirui nadasve pomno molbe
za pristup, jer, naposljetku, lanovi tvore udruenje. Trojicu od njih
izabrali ste protiv moje volje, te ja sada traim, da sva etvorica budu
iskljuena. Njihovo je vladanje takvo, da smo ih morali ve odavna
iskljuiti.
Nastade ivahno mrmljanje i aputanje na sve strane. Na mnogim
licima ogledao se strah.
- Tko je dao predsjedniku vlast, da iskljuuje lanove, koji se nisu
ogrijeili o pravila?
Bengt u odgovor proita toke iz pravilnika Saveza mladosti, koje se
tiu rada i ponaanja.
- Predsjednik ne bi smio tako uporno jahati na paragrafima u ovom
asu, kad je njegova najprea zadaa da uvrsti drutvo. to vie
lanova, to punija blagajna.
- lanski prinos etvorice momaka iznosi dvadeset kruna na
godinu, zar ugled drutva ne vrijedi vie od dvadeset kruna?
- upita Bengt i stavi prijedlog na glasanje.
Sluatelji utjeli kao zaliveni.
- Postavljam pitanje; hoemo h ih iskljuiti?
- Hoemo! - povika nekoliko djevojaka.
- Ne emo! - zavikae momci. - Neka ostanu u drutvu!
Ali eki ne udari po stolu. Umjesto toga Bengt ustade:
- Dajem ostavku na predsjedniki poloaj.
- Due mi, poludio je! - kaza Eskil Granu na uho.
- Donekle ima i pravo.
- Ali bi se morao ponaati gipkije...
Svi se uskomeali, dovikivali jedan drugome, sve je podsjealo na
prizor pred kolom one prve veeri, kad je Gran tamo doao.
- Pozor! Tiina! - povika odjednom neki prodoran glas, te umukoe i

-68-
Pompea

okrenue se prema onome, koji je povikao. Bijae to Klas Wiberg;

stajao je, dakako, sam, a bio je, kao obino, veoma blijed i raskutran.
- Bengt je postavio ultimatum: ili izbaciti onu etvoricu, ih on odlazi.
On se oito smatra nenadoknadivim, ali ja mislim, da bi bilo veoma
alosno, ako meu sto i dvadeset lanova ne bismo mogli nai novog
predsjednika. Jer tko je tu radi koga? Jesmo li mi radi predsjednika,
ih je predsjednik radi nas? I je li to uope nain da momak, da bi
obranio svoju kou, javno napada svoje drugove samo stoga, to su
imali sranosti da uine ono, to svi hoe, ali se nitko ne usuuje?
Neki su vikah; "Fuj!" drugi pak odobravali.
- Klas uvijek uzima stanovite protivno veini i udara glavom o zid -
javi se Eskil. - Jo je juer bjesnio zbog onog izgreda, a danas hvata
priliku, da lupeki utine Bengta.
- Kao Bengtova nasljednika predlaem potpredsjednika Eskila
Johanssona - zavri Klas i sjede.
Izabrae Eskila. Ovaj poe k stolu, da zauzme svoje novo mjesto.
Bengt se i Fanny udaljie, dok je nekoliko momaka s kraja galamilo i
zvidalo za njima. Ali je Bengt odlazio spokojno i uspravno, i nije se
ni jednom osvrnuo, ni on ni Fanny.
Poslije, dok je kolo razvijalo po tratini svoje kitnjaste figure, Eskil i
Gran uputie se prema gradilitu. Pjesma i svirka dopirala do njih
prigueno, ah jasno, u tamnoplavom sumraku, te je upravo mamila
ovjeka, da u njoj protegne svoja uda, ah je Gran ipak ostao
ravnoduan prema narodnim plesovima: ta netko je morao biti tu, ali
ga ne bijae. A nije tu bilo ni momka s grubim glasom, s odijelom
uvijek tako novim i zguvanim, s cigaretama i psovkama i crno
obrubljenim noktima.
Eskil meduto govorio o svom izboru:
- Mnogo je jednostavnije, nego to sam mislio, ali neto moe biti i
neugodno. Tako je, na primjer, riskantno uzimanje novih lanova.
Bengt je sa strahom odbio od sebe mnoge, koji su mogli biti lanovi,

-69-
Pompea

ali se tako odrao red i strogost, a to je bilo dobro. Sada e se sigurno

javiti svi mogui, te ve nasluujem, da me ne uzimaju ozbiljno. Ah
samo poekaj, pokazat u, da sam valjan ko i Bengt. Odluio sam da
se drim diplomatski, ah ne u puzati pred mantijaem.
- Pa ni Bengt nije puzao; kuao je da se nagodi - doeka Gran.
etali su tako i askali; pokadto im se miljenja razilazila, ali su se u
cjelini slagali. Bijahu vrnjaci, bijahu istog rasta; kad bi se dohvatili
predmeta, koji je zanimao obojicu, razlike su otpadale.
Gran udahnu duboko i, pokazavi krajolik oko sebe, povika u
zanosu, studentskom proljetnom zanosu, kad su srca mlada i kad
brige, koje smuuju, ne ostavljaju ni najmanje sjene za sobom:
- Kako je tu lijepo!
Zidovi opinskog doma ve su se dizah, te je unato skelama,
hrpama dasaka i masi drveta ovjek mogao dobiti predodbu o
veliini i o razmjerima zgrade.
- Zna li, Grane, da zapravo moramo tebi zahvaliti, to smo poeli
graditi?
- Hvala. Ti si prvi, koji to kae.
- Tebi treba zahvaliti, obavio si valjan posao one veeri, kad su te
starci krivo gledali. Mnogi ti se zato dive, ali to ne mogu rei, jer si
doljak.
- Ne u da budem stranac! Hou da pripadam vaoj zajednici !
- Lijepo. No ja u ti rei isto i bistro, ta je posrijedi: Mi radimo, a ti
si ovdje na ljetnom odmoru. U tom je razlika.
Gran se htio braniti, ah ga Eskil uutka nekim znakom. Osluhne - iz
tame u podrumu zgrade dopirala kripa i zveket.
Eskil bre-bolje potra kroz otvor vrata, te se odmah zaue povici i
kletve. Istra neki lik i hitno pobjee s rukama na licu.
- Samo bjei, skote - povika Eskil za njim - poznajem te !
Gran sie u podrum, te osvijetlie prostor upaljaem. Sto-
larsko orue lealo razbacano naokolo, zatupljeno i oteeno, te je

-70-
Pompea

Eskil gorko proklinjao.

- Zar nam valja uzeti i nonog uvara! Hilding e sutra naotriti alat.
Izvrsno se razumije u taj posao. A onda moram opomenuti stolare,
da sve zakljuavaju.
Na povratku susretoe tri djevojke, koje su ile ruku pod ruku.
- A tu ste vi! - povikae djevojke. - Ne stidite li se, to ste tako
odmaglili?
- Zar smo vam nedostajali?
- Mnogo, beskrajno, nevjerojatno!
Gran i Eskil stupie meu njih, i tako, drei se ispod ruke, svi
krenue natrag.
- Ali ta e rei drugi?
- ta nas briga!
Gran ih je prepoznavao: bijahu to Elsa, Hildingova zarunica, Elly
Nilsson, najbolja Kerstinina prijateljica, i Sylvia. Sve su tri bile
plavokose, ah je Elly bila najljepa. On ju je bockao zbog njezina nosa
i nazivao ju "gospoica Jastreb". U nje se kosa bijeljela kao lan i
padala joj preko ramena. Smijali su se i govorili svi u isti mah. Kad su
doli na panjak, Eskil pozva Elly, da plee s njim, a Gran odvede
Elsu. Neki su pozivali suplesaicu kretnjom i zvidukom, drugi su se
kieno naklanjali kao u kakvu menuetu iz rokokoa. Gran se
naklanjao pred nepoznatima, a zvidao je pred onima, koje je dobro
poznavao.
Malo kasnije vrati se s plesa. Sylvia je jo stajala, gdje su je ostavili.
Oko nje se sabrala skupina neugodnih derana, bubu-ljiavih,
bezobraznih, bojaljivih, s hrapavim glasovima i prevelikim eirima.
Sylvia je bila prva djevojka, s kojom su se ti poetnici usuivali
oijukati. Ona mu je smrtno dosadila svojim brbljanjem, kad su ono
ili u grad, te se nje veeras uvao. Sad je shvaao, zato joj je
dosadno i zato ezne, da se dogodi neto novo, i napokon, zato je
tako zadovoljna, ako se neki student zanima za nju. I tako se saali

-71-
Pompea

nad njom.
Pozva je na ples, da je oslobodi tih derana, pa kad je jutro zasivjelo,
otprati je kui, premda mu to ne bijae namjera. Konano, nije gora
nego koja druga, a osim toga, no je bila previe arobna, da bi
mogao ravno kui pa u postelju. Vozili su se na svojim biciklima
jedno do drugoga, poput male splavi u rijeci mlade eljadi, to se
urila cestom, pjevala i smijala se. Dio derana zapljuskivao ih poput
pjene, dobacivao im pogrde i hvatao se za prtljanike, da bi ih
prisilio da siu. Granu je to bilo krivo, ah se djevojka oito veselila,
to se njima zanimaju.
Naposljetku put opustje, a Gran produi da je prati do kue.
- Noas eljadetu i nije volja spavati - ree ona, kad bijahu pred
vratima.
- Zaista nije...
- Ne bismo li se malo proetali? - predloi ona. A kad su se uputili
puteljkom preko polja, stisnu ga za ruku i upita:
- Nije Ii divna ova etnja?
- Dakako, dakako...
Ah je u sebi osjeao umor, jer je ve prolo vie od sata, to su ili, a
ni o em razgovarali. Pred osvit zahladilo, rosa prodirala u cipele,
Grana hvatao drijem. Tono je znao, kamo ona smjera, ali se cijelo
njegovo bie tome unaprijed opiralo. Bio je ve dovoljno intiman s
njome, no ne smije dalje tako. Nije nasjedao glasinama, da je
problematina - ta seoske su djevojke zacijelo zdrave, pa ipak nije
htio.
- Tako sam se umorila od hodanja! - potui se ona i kriom pogleda
na malen, zgodan gutik.
- Sad je prekasno ih, bolje reeno, prerano, a odjea ti pretanka -
odgovori Gran. - Nije li vrijeme, da se vrati kui ?
- Moda - protisnu ona protiv srca, i tako okrenue natrag.
A kad su doli do ograde pred kuom, ne mogoe nai

-72-
Pompea

njegova bicikla. Na ljunku bilo mnogo tragova od koraka, te njoj

odmah postade jasno, ta se dogodilo:
- Netko je bio tu, pa ga sakrio!
Poee traiti, zavirie u jarke, te iza ivica i grmlja. Potrajalo je dugo,
dok Sylvia nije podigla pogled i neto otkrila:
- Pogledaj tamo! Na kopljai!*
- Kako, dovraga! - poe on bjesniti, te potra, odrijei konopac i
spusti bicikl tako brzo, da je kopljaa zakripala.
Sylvia ga na rastanku toplo poljubi i zamoli, neka opet brzo doe.
Pozdravie se, a dok je doao kui, proao ga bijes; nasmija se na
pomisao, kako je smijeno bilo vidjeti, kad se kopljaa svijala pod
teinom bicikla. Koje li sree, to ne bijae vjetra.
A onda se u njemu probudi stari poudni Adam: poali, to je pustio,
da mu ta lijepa prilika izmakne iz ruku.

________________________
* U vedskoj na selu i na periferiji svaka kua ima u vrtu kopljau za zastavu. Nedjeljom, blagdanom i
u dan kakva slavlja izvjese vedsku zastavu. Prev.

-73-
Pompea

4. LINIJOM NAJMANJEG OTPORA

Bilo je teko voziti se na biciklu, ali je Gran sada prodro dublje u umu, te
je vjetar jedva stigao do njega, a ni ledene iglice nisu pekle tako otro.
Pjesma se vie nije ula, samo mu je pucketanje stabala ispunjalo ui. Na
drhtavu sjaju svjetiljke na biciklu sjene s jedne i s druge strane puta
strahovito se protezale i poigravale, a isto tako bile strahovite krute, kad bi
svijetlo prosjalo po deblima i po kamenju.
Odjednom momak zau glasove iza sebe i tropot bicikla, koji se primiu. Tri
svjetiljke zaigrae na putu, i on se strese. Nije htio, da ga itko vidi, naumio
se skriti ba ko bolesna ivotinja. Uzan puteljak tuda zakretao u umu
- dobro ga je znao, mogao se po njem voziti i bez svjetlosti. I zakrenu
onamo, a ostali pojurie naprijed.
"Ugasio je, ali emo ga brzo dostii!" - ree grub mlad glas, a ostali se
nasmijae. Gran je jedva i razumio, to su rekli, i samo je mislio na to, kako
se prvi put tuda provezao umom.
Roditelji su mu obeali motorni kota, ako poloi ispit, pa je sada
pisao kui, da ih podsjeti na to obeanje. Stroj je doao, a kad je prvi
put zajahao idui na kazahnu probu u naputenu kuu, upravo se
odravao sastanak Odbora za gradnju i Odbora za ljetnu svetkovinu,
tako te se mnogo radoznalih sakupilo oko motocikla i postavljalo
razna pitanja. Odgovorio je na sva, samo na jedno nije:
- Zato ti otac nije odmah kupio automobil?
Tako ga netko upita, a ostali se nakesie.
Gran se ogleda naokolo, da nae prijatelje.
- Gdje je Elsa?
- Ta e lola stii jo u pravo vrijeme ree Sylvia.
- Ve bi morala biti ovdje - potui se Olle. - Valja nam poeti, da
bismo na vrijeme mogli kui, na poinak.
- Mi emo zasebno itati svoje uloge, dok ona ne doe - odredi Klas.
- Hura! - povika Olle i baci svezak u zrak. - Mali odmor!
I poe poskakivati.

-74-
Pompea

- Bolje bi ti bilo, da ui - svjetovae ga ostali. - Ne e ti biti na

odmet!
Djevojke, odlunije, odmah sjedoe i poee uiti svoje uloge, a druge
radoznale zaredae od skupine do skupine, da vide, to koja radi.
Odbor za svetkovinu leao je u travi, pod mirisnim jorgo- vanom i
hstao dva-tri hazarska kataloga, sastavljajui popis predmeta, koje
treba kupiti za tu priliku.
- Hoemo li nabaviti i zrane pitolje? Nisu li dovoljne puke ?
- Lani smo imah pitolje, i narodu su bile u volji, donijele su nam
mnogo novaca.
- Trebala bi nam i igra s okoladom; skupa je dodue, ah je silno
popularna! ini mi se, da nam valja dobaviti i tombolu...
- Koga vraga radi Hilding? Morao bi ve biti ovdje!
- Zacijelo raskruje svoju pusto, ko obino, pa je zaboravio sve
drugo - zaguna Johannes Olsson iz Tveta.
- Onda je ondje i Elsa, sigurna sam ree Sylvia.
- Morali bi oboje ovamo.
Gran se ponudi da poe onamo i da ih podsjeti na njihove dunosti,
jer jedini te veeri ima motocikl. Nadugo su mu, onako na seosku,
objanjavali, kojeg mu se puta valja drati, te se on odveze na
crvenom motoru marke BSA, namaknuvi na glavu svoju francusku
kapicu i stegnuvi oko sebe kabanicu vjetrovku.
Drao se puta du panjaka i sputao se umom k jezeru. Put je bivao
sve gori, te se momak poboja, da se nije prevario, no uto se pred njim
otvori istina s oranicama i kuama. Zacijelo je stigao na cilj, jer je
dvorite jednog od tih majura bilo puno drveta za grau i
svakovrsna materijala. Nove, bijele daske bi- jeljele su se tu i tamo na
starim, sivim zidovima na hambaru, svi prozori na kuici bili
postavljeni, ali jo ne bijahu obojeni. Iz dimnjaka se dizao dim, te je
Gran oekivao, da e se netko pojaviti, da vidi, tko je doao, ali ni
onda, kad je zakucao na vrata, nitko se ne odazva.

-75-
Pompea

Nato glasno povika, a s obronka kraj stare, bujnim raem prekrivene

klijeti, doprije jedva ujan odgovor. Gran poe tamo.
U travi leao Hilding i njegova zarunica, oboruani papirom i
priborom za pisanje.
- Poslali su te po nas, je li? - upita Hilding. - Dobro je, skoro smo
gotovi s blagajnikom knjigom. Upravo pregledamo raune.
Gran sjede pokraj njih te uze sluati mirni, mekani djevojin glas i
gledati kako Hilding preko stupaca prelazi perom, koje kanda bijae i
previe krhko u njegovoj gruboj ruci. Oboje bijahu u radnom odijelu;
na njegovu se vidjela pilotina.
- Brzo u se preodjenuti - napokon e djevojka, a Hilding sakupi
papire.
- ar ne ete doi oboje?
- Ne emo - ree ona - sutra nam dolazi zidar, pa sam zato naredila
Hildingu, da radi cijelu veer. Ja u obaviti drutvene poslove.
- na - povjeri mu Hilding - veeras ionako nije posrijedi nita
vano...
I zazvidi neto i zapucketa prstima.
- Grane, istim ete putem. Moe li ona s tobom ? - upita Hilding.
- Dakako - doeka Gran. A onda e njoj: - Hoe li?
Elsa stajala s pregaom i pod mikom drala blagajniku
knjigu graevinskog odbora. Bosa joj stopala bila bijela, noge
osmagle na suncu, a koljena okrugla i punaka pod kratkom
suknjom. Bijae ba zgodna.
- Rado - odgovori ona. - Ali mi mora obeati, da e me opet
dovesti ovamo.
- Pa to je jasno.
Otrala je u kuu pjevajui, a Hilding je toplo gledao za njom i
smijeio se. A onda se okrenu Granu:
- Nismo mislili, da emo ovohko zakasniti: zaista smo zaboravili sve
drugo. Previe je to imati dvije gradnje u glavi u isti mah. Bogme,

-76-
Pompea

ovo mi je posljednja godina u Savezu mladosti; ovjek stari te ima

drugih briga. Pa ni Elsa ba nema vremena da ui uloge...
Uto se ona vrati, poto se umila i preodjela. Stavila je neto crvenila
na usne, a svijetle je obrve pojaala smeom olovkom.
- Nanny me sigurno pecnula, to nisam dola na vrijeme?
- Nanny? Pa ona nikad nita ne govori!
- Ali tako gleda ovjeka, ta stara majmunica!
Spoetka je Elsa Andersson bila veoma ukoena, ali se sad
ponaala prema Granu kao prema drugim znancima, koji joj bijahu
dragi. Lako se oduevljavala svaim, okruglo joj se, ruiasto lice
rado smijeilo, a veselost joj prelazila na druge.
Kad su stigli, skupina kod katuna pozdravi ih povicima i smijehom.
Gran pomisli, da se zbilo neto novo. A kad je Elsa otrala, da preda
blagajniku knjigu, upitae ga:
- Misli li, da u opini postoji tako jaka kopljaa, da bi mogla drati
tvoju novu dvokolicu?
Nasmija se i on - nije ostajalo nita drugo, a Sylvia meuto povika:
- Umuknite!
Glumci pooe na probu u najveu prostoriju.
Gran se pojavljivao na pozornici istom u drugoj polovici prvoga
ina, i zato ih je mogao mirno promatrati. Sunce se ve priklonilo
zapadu i pozlaivalo ravnicu. Rumenom je svjetlou ozarivalo sobu
s veoma starim, tamnim, razdrtim tapetama. Kroz prozor pucao
vidik na milje daljine prema zapadu i sjeveru, vidjelo se, koliko je
neprekidna, plosnata i otvorena ta suncem prena, zelena ravnica.
Izvana dopirao smijeh i amor glasova. Neki se momci natjecali, tko
e koga maknuti s mjesta poteui se za prst, drugi se rvali, trei pak
avrljali s djevojkama, tako te se esto uo povik, to je opominjao:
- Prestanite tamo, pustite nas da nastavimo, da bismo mogli zavriti!
Razgovori meu glumcima tekli su na prekide i esto bili dosta turi.
No na mahove oitavao se ivot i povezanost radnje. Klas je sve

-77-
Pompea

vrijeme optrkivao gore-dolje s rukama na leima, te pazio na kretnje,

mimiku i ton glasa, prekoravajui sve, to nije po njegovu ukusu.
- Olle, ne prenavljaj se, za Ijubav boju, i nemoj biti tako neprirodan,
nego govori ko u svagdanjem ivotu! Ta prikazujemo sasvim obine,
svagdanje ljude!
Komedija se zvala "Kada tetka doe", a radnja se morala svidjeti
opinstvu. Na majuru Granlidu ive otac, majka i ki Elin (Olle, Elsa i
Sylvia). Njihova slugu Ollu predstavljao Ake. Susjedni majur dobiva
novog slugu Erika, kojega glumi Gran, te se ini, da se budi Ijubav
izmeu njega i Elin. Gospodarstvo na majuru Granlid poiva na
glinenim nogama, vlasnici ne nalaze puta ni naina, kako da se
izvuku, kad susjed Nicklas (Klas) dolazi i hoe da utjera trabinu od
deset tisua kruna. Jedina im je nada tetka u Americi, ah se u isti mah
nje i boje, jer je majur upol njezin, pa ne bi htjeli, da ih ona osudi
zbog loa upravljanja.
U drugom inu zaplet se zaotrava: optuuju Erika, da je krao. Elin
jedina vjeruje u nj. U treem inu ima se majur Granlid prodati na
drabi; svi jadikuju osim Nicklasa. I Erik je sasvim ravnoduan, a to
toliko rasrdi Elinu, da mu ona daje uku te ga ostavlja. U
presudnom asu javlja se tetka - Nanny Hede - i susree se s
Nicklasom. Tetka Dorothy uredi sve, oprosti bratu i njegovoj eni,
pomiri mladi par i ustupi im svoj dio majura. Tako se sve svrava u
miru i u veselju. Dvoje se mladih zagrle, a sluga Olla nazdravlja etiri
puta mladencima i klie im "ivjeli" pet puta.
I u tom je komadu Gran morao predstavljati... Ba glupo, a
pogotovu uloga onog sluge. Gran nije mogao vjerovati, da ima
takvih slugu. Klas je cio lik htio potpuno izbrisati, ah se drugi
umijeae:
- Treba ljudima pruiti priliku da se smiju. Inae bi rekli, da komad
ne valja...
- Za ovaj put nek vam bude. - ree Klas. - Ah ti, Ake, grdno

-78-
Pompea

pretjeruje. Kad je ve karikatura, treba je tako i dati.

Ake dodue nije razumio, to je to karikatura, ali je shvatio, to se
mish. Na prvoj probi glumio je oajno, turao nos u sveiu i jedva
itao tekst, ah je malo po malo nauio svoje reenice. Ve njegov paji
hod i njegove prevelike i preiroke hlae silile su na smijeh do suza, a
usto je znao tako glupavo zijati i buljiti, i tako je istezao rijei i krivo
ih izgovarao, da ve time bijae uspjeh osiguran.
Olle je bio slabiji, nije se mogao osloboditi svoje nesretne krutosti,
rijei mu izlazile na usta kao da ita iz knjige, te se drao poput
drvene lutke. Ni dvije mlade dame nisu bile osobite glumice, a u
najboljem bi se sluaju o njima moglo rei da su prilino uvjebale
svoje uloge. Granu bi bilo kudikamo milije, da Je imao manje ulnu
partnerku, nego to bijae Sylvia.
Klasa je trebalo aliti. Ne samo to je morao uiti glumce njihovoj
ulozi, nego im je morao davati i najosnovnije upute o dranju na
pozornici. U njihovoj druini samo su on, Nanny i Elsa glumili u
igrokazu "Gospodin Sleeman dolazi", koji je izazvao toliko udivljenje.
Olle, koji nikada nije glumio u malo duem igrokazu, loe je primao
zamjerke.
- Da me samo ne zabada cijelo vrijeme! - bunio se Olle. Gran je
ukinuo bezbroj izraza kao "well" i "you see".
Jer ih je smatrao nepotrebnim traenjem efekta. Mjesto toga htio je
dati veda, koji se rodio u Americi, te se slui amerikim naglaskom
u svojim reenicama.
- Kako si valjan! - hvalila ga Sylvia.
Ah nitko nije odao priznanje njoj, kad Je zapjevala:
Bjelokrili labud leti, leti samac povrh ala...
- Ne tako visoko, ne tako visoko!
Ona proguta i nastavi:
Stado pase, zvonca zvone, zvone...
- Stani, stani! Opet pjeva previsoko - povika Klas. Sylvia udari
nogom po podu.

-79-
Pompea

- Zar misli, da ne znam, kako treba pjevati, ja, koja sam u koru! Ti
uope nema glasa!
- Nemam, ali imam bolji sluh od tebe. Nanny, daj pokai joj, kako se
pjeva.
Nanny otpjeva istim tonom i potpuno pravilno, ali Sylvia i opet
zatopta nogom po podu.
- Pjevam, kako ja hou. Nemam li pravo, Grane?
Gran je muao, a Klas e rezignirano:
- Onda pjevaj!
Ona pobjedniki pogleda na Nanny i zapoe, ali je Klas ponovo
prekide:
- Vie srca, mnogo vie! Uivi se u osjeaj Eline, koja misli na Erika...
Zapjevaj iznova...
Olle, Ake, i Elsa nasmijae se u svom kutu.
- utite, vi tamo! - zapovjedi Klas gledajui ih Ijutito.
Sylvia zapjeva.
- Ne, ne, ne! Nemoj tako oajno! - Klas se uhvati za kosu, a ona baci
sveiu na pod i poe je gaziti.
- Dakle tako, ja pjevam oajno! Ko krava, je li?
- ta?
- To si mi rekao!
- Nisam!
- Jesi! To je gospoda Petersson danas ponovila majci. Rekao si, da je
nemogue povjeriti glumljenje kravi poput mene; pa zato mi ga
onda povjerava?
Klas stiskao i grizao jake, mesnate usne, usta mu pokazivala bijes, ah
je muao, premda je sijevao oima.
- Sad mi je dosta! - nastavi Sylvia. - inim, to mogu, a ti me samo
grdi... I-idem...
Ona zajeca i buno zalupi vratima za sobom, a Klas e kratko i jetko:
- Nastavljamo. Elsa e proitati Elininu ulogu, a do druge probe nai

-80-
Pompea

u nekoga, da je zamijeni.
Smrkavalo se, te pooe da upale staru petrolejku, to se nalazila u
zidnom udupku. Ali je svjetiljka bi a prazna, pa kad je na njih doao
red da govore, glumci se pribie uz prozor, da bi mogli itati na
posljednjem sijevku dana.
- Grane, govori laganije - opomenu ga Klas, te Gran uspori.
- Grane, neto vie vatre u taj odgovor! Treba da ti se u glasu osjeti
srditost. Ponovi!
Gran se osjeti uvrijeen, ali kako je Klas imao pravo, kad je
zamjerao drugima, nesumnjivo je njegov prigovor i ovaj put
opravdan. Taj je ovjek imao osobit smisao za vrijednost rijei,
njegove su naznake bile tako jasne, tako oite. Ali im bi ga netko
krivo razumio, on bi se raestio. Meutim, njegova vlastita igra nije
bila besprijekorna - krti stari seljak bijae neobino zahvalna uloga:
Klas je nije nimalo produbljivao, nego je itao svoje reenice
jednolino, u tonu obine konverzacije, te ovdje- ondje naznaivao
neku kretnju. Njegov se glas prilagoivao svim poloajima i svim
osjeajima, kad je ponavljao tue uloge, te Gran nije mogao
razumjeti, zato tako ravnoduno uzima svoju.
Nanny je bila prava klasa, te joj se Gran divio. Bila je tamna i stasita,
visokih grudi i vitkih nogu, a lice joj lijepo i pravilno. Zato je uvijek
samotovala ? Bila je mualjiva i ulijevala potovanje, jer su svi znali,
da umije govoriti, kada treba. U ovom e komadu biti sjajna tetka iz
Amerike. Kada bi joj Klas, i to izrijetka, togod zamjerio, ton mu je
bio umjeren.
Klas konano izjavi, da je zadovoljan radom te veeri, te se mogoe
razii.
- Zaista nemam vremena da sudjelujem, ali vam se ne u iznevjeriti.
U naoj se obitelji dri dana rije - samosvijesno e Elsa.
- Nadam se - odvrati Klas.
- Bi li ti bilo neugodno, da uinim isto, to i Sylvia? Zacijelo e nai

-81-
Pompea

drugu Elin, ali to se tie stare Andersson...

Klas je ne pogleda.
- Meni se uri, dovienja...
Odgovorie mu samo Gran i Nanny. Drugi su utjeli, inilo se, da
ne ale za njim. Odjednom se vie nikome nije urilo kui; ostadoe
da avrljaju.
- ta kae Hilding, kada te student vozi na svome motoru ?
- Zadovoljan je, to je noas slobodan od mene.
- Pomae mu tamo u pustoi?
- Pomaem.
- Kakve li strahote! Daleko od sveg svijeta...
Smijeak se ugasi u Elsinim oima. Bijeli joj zubi prestadoe sjati, a
lice poprimi lijep izraz slatke ozbiljnosti, nade i velike vrstoe.
- Ne mislim, da je to strahota. To je, naprotiv, sva moja budunost.
Prasnue u smijeh.
- ini se, da ti je ondje zabavno. Moemo misliti, kako provodite
vrijeme, dok vas nitko ne smeta - bocnuo je Olle.
- Dabome doeka ona. - Danas smo nosili i slagali cigle, a sutra
nam dolaze zidari.
I opet se nasmijae slatko i drsko, a Olle proslijedi:
- Ne pravi se nevinace, znamo da nisi svetica. Barem ne za
Hildinga. Koliko ima, to ste ve zarueni?
- Godina i tri mjeseca...
Ah se prekide te Ijutito udari nogom o pod:
- Uh, kako ste neopisivo glupi; mislite, da se sve daje u jedan mah!
Tako ste bezobrazni prema meni, a samo zato, to sami nemate
nikakva izgleda na uspjeh kod mene.
Zgodno mu je odbrusila, Olle se naceri, a Elsa se nasmija te e
Granu ozbiljno:
- A kakav si zapravo ti? Pripada li nam? Osjea li se naim
drugom?

-82-
Pompea

- Dabome.
- Dobro je, jer bih inae utjela. Takvo to ne priznajemo pred bilo
kim.
- Zar nije zabavno, Grane, kako sve djevojke postaju kreposne, im
se veu s pravim mukarcem ? - javi se Olle. Znai, zaboravljaju
svaku krepost samo u prilog jednome, a pred svim drugim hvastaju
se svojim znaajem i krepou.
- Nije li ovjek duan prema sebi da bude krepostan? - vatreno e
Elsa. - Moe li imati i najmanjeg potovanja prema samome sebi, ako
nije takav?
utjeli su asak-dva, a ona ih pobjedonosno gledae. Nato e Olle u
smijehu:
- Fanny je jednom lani bila s nama, kad smo o tome avrljah. "O
tome se ne govori", ree Fanny i pouri se kui.
- Potpuno se slaem s njome mirno e Nanny.
Ljuta je studen grizla za ui, kad je Gran vozio Elsu kui. Zrak bijae
jasan i svijetao, jasan kao zeleno staklo. Vozili su se pokraj rumenih
polja rai i tamnih zgrada na majurima
- bio je dodue ljeto, ali zrak otar, kao da e svakog asa pasti mraz.
U umi je bilo bolje, jer su stabla sauvala sunanu toplinu, ah je
ondje tama tako osvojila, da je morao upaliti reflektor.
Kod Hildinga se zadra na kavi i ostade neko vrijeme u razgovoru;
zapravo su govorili samo Hilding i Elsa. utljivi i sputani, izgledali
su njih dvoje kao gotovo svi ovdje, ali kad bi netko licem samo
pokazao pozornost, kao da e sluati, rijei bi zaumjele i poele
ikljati, kao da odepite ep na bavi. Bijae, kao da ti ljudi ute
nasilu, no kad bi netko razrijeio veze, razgovoru kanda nije bilo
kraja, sve se moralo provjetriti.
Ah je ovaj puta Gran sluao sa zanimanjem.
- Nisam mogao ostati kod kue - kazivao je Hilding - bilo nas je
ionako previe. Htio sam imati neto svoje, te smo tako pokuali

-83-
Pompea

kupnju u Josiasa Heldena: on nam je ponudio jedan od svojih

majura, koji stoji naputen. Zapravo je to dobar majur, samo zemlju
treba dobro preorati, a kua se moe popraviti. Ali nekome
gradskom tvorniaru, koji dolazi ovamo u ov, zapelo oko za mjesto,
pa je ponudio, razumije se, vie od mene.
- Ima tu prihoda od zemlje - ree Gran.
- Ima, pa zato nije ni dolo do prodaje. Helden je govorio, kako mu
se vie isplati pustiti zemlju da lei i eti to na njoj urodi, nego je
prodati u bescjenje, i tako od pazara ne bijae nita. Nama nije bilo do
natezanja, pa kad mi se Elsa pridruila kupili smo tu dalje. Pripoljci
se boje ume, ne d im se onamo, gdje ne vide susjeda sa svakog
prozora, pa stoga nismo imah ni jednog takmaca u kupnji.
Elsa se nasmija.
- Djevojke me ale, to sam pola i naselila se ovdje u umi, jer se tu
nalaze samo sijedi starci i babe po okolnim mjestima. Ah nije li
glavno, to smo dvoje? S vremenom nas moe biti i vie...
Sjedila je drei glavu ukoso, te se inilo, da sanjari; grudi joj se
izazovno nadimale pod oplekom - bila je kao stvorena, da od nje
"bude vie njih". I nije ovjeku bilo teko zamisliti je gdje sjedi do
posteljice, na kojoj lei mahan, a Elsin pogled pita; "Jeste li ikad
vidjeli slaeg maliana, nego to je ovaj moj?"
- Jest, glavno je, da smo dvoje - potvrdi Hilding. - Zaista, nismo tako
strahovito osamljeni; premda uma zamrauje vidik, ima samo deset
minuta hoda do najblieg susjeda. A gdje je ume, tamo je i topline.
- Ne moe slutiti, Grane, kako mi je dojadila ravnica!
- dometnu Elsa. - Uvijek na njoj pue, a ja ne mogu da se na to
priviknem, premda sam se rodila u ravnici.
- A ja bih radije ivio ondje - utee joj se u rije Gran.
- uma mi je neto tamno i gotovo runo...
Oni se nasmijae.
- Ba si graanin! Vi u gradu niste nikad straljivi, ali im doete na

-84-
Pompea

selo, ve vidite sve mogue pogibelji... Ali nije li uma sada

prekrasna? arobna, puna miline... Drozdovi pjevaju, svu no ne
prestaju, a o noi ne moe ni govoriti, jer je uvijek svijetla. A isto
nam je ovdje zimi, moe vjerovati...
- No ti si bio dosta po svijetu - rei e Gran Hildingu.
- Nisi li radio nekoliko godina u brodogradilitu? ini mi se, da sam
te vidio prije. Susreli smo se kojiput u gradu.
- Nije iskljueno. Bio sam ondje etiri godine.
- A zato si se vratio ?
- Hja, teko je rei, naprosto mi nije prijalo, premda sam spoetka
bio upravo oduevljen. Kau: "Bolje na malom goso, nego na mnogo
sluga", pa tako i ja velim: radije slamom pokriven krov u umi, ali
svoj, nego palaa u gradu, a tua. Nisam eto takav, da bih plesao
kako drugi sviraju. Ne u ovdje zaraditi ni blizu onoliko, koliko sam
imao u brodogradilitu, te kad ne bih radio vie od osam sati na dan,
oboje bismo umrli od gladi, ali evo raspolaemo sami sobom, nema
nikoga, tko bi mi nadzirao i najmanji zamah rukom... Znai, seljak
ima samo banku i Svevinjeg nad sobom. A s vremenom ni najra-
skoniji stan nije vie doli pretinac na velikoj polici. Vjerujem, da bi
svima bilo krasno, kad bi svaki, koji ezne za svijetom i eli ostaviti
svoj dom, zaista mogao otii i ogledati se po svijetu. Mladii ele
zaraditi novaca i doivjeti pustolovne dogaaje, ah kad se ta glad
utei, poinju eznuti za neim drugim. Ima stvari, koje s vremenom
znae vie od novca, a najposlije e veina radije sjediti na svome,
negoli tumarati po svijetu. Kad ovjek sa sela doe u grad, napada ga
isto tako ama, kao i vojnika, kad je daleko od kue, te moramo aliti
onoga, koji nije kadar da konano osnuje svoj dom. I jo neto:
smatram, da bi bila grehota, da ovaj dio opine ostane pust i
nenaseljen. Sva uma, koju vidimo naokolo, raste na staroj zemlji
oranici, a posvuda nalazimo nekreno tlo. Na majurima, koji su
ostali, ive jo samo starci, svuda nastaju nove pustoi na mjestu,

-85-
Pompea

gdje je bila neka oranica uz majur. Nitko ne mari da ovdje obrauje

zemlju, jer je predaleko, te se to ne isplauje; tako uma opet osvaja
polja. Najprije prodiru breze i vrbe u jarku, zatim se na oranicama
pojavi vrijes, a do deset godina izraste posvuda mlada bujna uma. A
dotle su kue ve odavno razruene zbog drveta. Prije kakvih sto
godina u ovoj je opini bilo pet tisua stanovnika, a sada ih je svega
dvije tisue. Do sto godina odavde e se svi ljudi iseliti, bilo bi dakle
vrijeme, da se sada njihaljka okrene. Vjerujem, da e i to doi - da e
najednom ovdje nastati novi rod...
Mladom paru oi sjaje od oduevljenja.
Gran upita:
- Vjerujete li, da bih ovdje mogao upravljati majurom?
Samo ga pogledae: njegove ruke, njegovo meko lice, te
se nasmijae.
- Recimo istu istini: ne vjerujemo!
- Djed mi je bio seljak, a stric mi je i sad seljak.
- AH si ti gradski sin, i k tomu jo iz imuna sloja, pa kako bi nauio
ono, to ti treba za gospodarenje na selu?
- A koliko je vrijeme uenja?
- Dvadeset godina, moda dvadeset i pet, a nekima ni sva vjenost
ne moe pomoi...
- Ah!
- Jest! ovjek se mora roditi na selu i tu odrasti, da bi imao pravi
osjeaj i razumijevanje za to, mora naprosto srasti sa zemljom.
Gradski itelj nije vian na promjene seljakoga ivota: dobro je, dok
sve ide dobro, ali kad stoka i etva poe nizbrdo, a prijatelji mu ne
priteknu u pomo, onda on izgubi i volju i strpljenje, te ne moe
ekati, dok se srea opet vrati. Seljak ne smije dopustiti, da ga sitnice
izbezume, ne smije baciti koplje u trnje, ako togod pode naopako.

-86-
Pompea

- Mora stisnuti zube i ake, i nastaviti. Ah koliko ih ima, koji to

mogu, pa ak i medu onima, koji su se rodili na selu? ovjeku je u
naravi da se kree linijom najmanjeg otpora...

-87-
Pompea

5. ZIMI MOGU SPAVATI...

Goranov bicikl zapade u koloteinu, prednji kota iskli-znu, te se momak

izvrnu usred ume. Ali je pao na meku mahovinu, nije se ozlijedio. Pokua
se pridignuti te prihvati upravlja, no uzdahnu apatino i protee se, gdje i
bijae.
"Zimi mogu spavati..." Zar jo nije zima? Zar jo ne smijem spavati?
Ali je mahovina bila mokra, tlo mokro, pa je kroz odijelo studen probijala,
nije tu smio due leati. Ne jo ne smije spavati, jer jo za te nije zima...
Ustade, uze bicikl, pa s njim krenu na cestu i onda onuda nastavi vonju. A
zeble mu ruke, studen ga ujedala po licu, leden mu je bio bok, na kojem je
leao, vlaga uza nj prianjala, hladnoa mu se lijepila za tijelo.
Sretni oni, koji mogu spavati...
Plijevili rupu kod susjeda s druge strane potoka. Bili su tu Gran,
Kerstin i Fanny, majka Elen i sam Larsson, zatim Nisse, majurski
sluga Bengta Jakobssona, i napokon nekakav nervozan i neugodan
djeak od esnaestak godina, koji je radio kod Johana Karlssona.
Svatko je pred sobom imao dva reda, te su se dizali i pomicali ravno,
kao da se dre konopca zategnuta preko polja. Prvog jutra radili su
na koljenima. Noge im i ruke bijahu tada jo gipke, te su imali
vremena da se ale i da se smiju, ali poslijepodne sunce pomalo
rastoilo snagu u njima, a zemlja gorjela pod bolnim koljenima.
Pokuae ii uei, zatim pognuti, pak kleei na jednom koljenu,
sjedei na boku; pokuae sve mogue poloaje, da bi rad bio
podnoljiviji. Od vremena do vremena daak vjetra donio bi neto
svjeine, no zrak je najee ostajao nepomian, te se Granu vie
puta inilo, da mu se mrak hvata pred oima.
Gran je naumio da izdri; ta treba da bude valjan ko i ti momci i te
lomne djevojke. No ipak, odluka mu ba ne bijae tako vrsta, poeo
se u njoj kolebati. Upravo kad se spremao da ode, doe tetka Anna s
kavom, koju su sluili u etiri sata, te su se pol sata odmarali uz rub
jarka. Gran sali u se tri alice tog napitka od prena graka, rai i

-88-
Pompea

brazilske kave: u tom asu bio bi pripravan da popije ma to, i nije ga

nimalo smetalo, to mu prsti, kojima je uzimao kruh s maslacem,
bijahu crni od zemlje i od biljnog soka.
Poslije toga postade mnogo svjeiji, a vrijeme poe prolaziti prilino
brzo. U est sati zazvonie na crkvi zvona u sveanom metalnom
brujanju, te je sada ostajao samo sat rada.
Sutradan puzanje opet zapoe u sedam ujutro, a ega posta nesnosna
ve u devet sati. Grana je tako boljela glava, da mu je sijevalo pred
oima, te je u radu zaostao vie metara za drugima.
- Hoemo li se natjecati? - upita Nisse, a oi mu od zlu- radosti sjele
pod crnim, sastavljenim obrvama.
- Ovdje se radi polagano i savjesno - ree Larsson.
Kerstin se meuto pribliila Granu i kadikad plijevila duge
pojase za nj, Nisse je gurnu laktom i kaza joj neto u pol glasa, ah ona
kanda nije htjela da uje. Izgledala je umorna, oi joj bile upale i
zasjenjene, osmagla joj koa bila bez sjaja. Nisse je prenoio kod
Larssonovih, te se u Granu probudila mata i muila mu duu.
Kad bi Kerstin prela rukom po licu, za prstima joj ostajali crni
tragovi.
Poslije objeda nitko se o starijih ne vrati na polje, i tu odmah
zavlada drugo raspoloenje. Nisse i njegov prijatelj neko se vrijeme
natjecali, ali kad su se umorili, poee bockati druge.
- Ostavite se peckanja! - opominjala ih Fanny.
- Pogledaj studenta: zaostaje! - povika Nisse.
- Ona mu pomae! - primijeti Torsten.
- Da, fin je to momak, treba mu pomoi.
- I ti bi dobio pomo, da si fin momak - odvrati Gran.
Pet minuta kasnije usporie rad i poee jadikovati:
- Kerstin, treba nam pomo!
Ona je u neprilici utjela, te Gran morade neto odgovoriti:
- Kako to, da vam se sada razvezao jezik, a kad su stariji tu, i ne
otvarate usta?

-89-
Pompea

Samo se nasmijae na to.

- Zato mi pomae? - apnu Gran djevojci.
Nije mu odgovorila, samo je gledala u tlo, a smea joj, zemljom
uprljana ruica nije vie klizila za korovom na njegovu redu, te on i
opet zaosta. Ispred sebe je sluao Nisseove porug-ljive opaske.
Pokadto bi mu bacili grudu zemlje ili aku strika. Bijes u njemu
kuljao. Osjeti novu, sasvim zdravu i prirodnu elju da ini nasilna
djela, da grize i da udara. Upinjao iz sve snage, no nije ih mogao
dostii. A glava mu bivala sve tea i tea.
"Zato sam dovraga doao na ovaj kuluk?" pomisli Gran, i
odjednom ga obavi blaga i milosrdna tama, a on utonu u nju pun
zahvalnosti.
inilo mu se, da uje neke umove, te osjeti kako ga netko potee.
Neki je glas aptao nesuvisle rijei - ba ko onda, dok bijae malen
djeak, kojega je majka tjeila, kad bi se udario.
U grlu ga neto zapee, morade se nakaljati i tako se probudi. Leao
je s glavom djevojci na koljenima, a u blizini stajala Fanny i kuala ga
napojiti iz poklopca s uture. Na dva metra odatle stajao Nisse,
podboio se rukama i cerio, a plava mu kosa bila zapletena kao grm -
ba pravi mladi divljak, jak, neukrotiv i samosvijestan.
- Idi kui, Grane, inae e se ozbiljno razboljeti! - Ker- stinin glas
bio njean, pun brinosti.
No Gran otpoinu etvrt sata, a onda nastavi. Htio je prkositi
guranju drugih, glavobolji i svojim rukama, koje su ga pekle i boljele.
U sedam sati pooe kui, a sluaj je htio, da se naao pokraj nje.
Djevojka mu kriom dobaci vatren pogled. Ah prije no to je stigao
da ita rekne, s druge se strane pojavi Nisse, oran ko i jutros.
- Hajde, Kerstin, ja u ti pomoi da potjera krave!
Kad je Gran poveerao kod Larssonovih i kad je na povratku kui
zakretao pokraj staje, zau udne glasove iza zgrade, te obie oko
ugla i pogleda. Krave se napajale na jezercu, a neki bosonosi par
stajao nasred puteljka, kojim prolazi stoka. To je Nisse stegnuo

-90-
Pompea

Kerstin u zagrljaj i kuao je poljubiti, a ona se otimala. Bila je sva

zadihana, ali nije vikala, premda joj lice bijae izoblieno od srdbe.
Gran im se priblii:
- Ne bih elio nikad spasti na to, da silom grlim djevojke!
Nisse je ispusti te ga pogleda, a Kerstin suznih oiju i zaarenih
obraza poe tjerati krave u staju. Nisse stisnu ake:
- Platit e to, uhodo!
- Nema ovdje vie nikakva posla! Tornjaj se!
No u tom asu stie Larsson s konjima, koje je vodio na pojilite.
Sutradan bilo muno sagibati se i upati korov, ah malo po malo
ruke se i noge razgibae, te rad posta laki; toga prijepodneva nije
mu se vie inio tako ubitaan, te je uspijevao da ne zaostaje za
drugima. Bijahu tu i Larssonovi, pa je na majuru vladala tiina. Samo
se Nisse kreveljio, no nitko kanda nije opaao.
Malo prije nego to je dola na red popodnevna kava, cijelo repite
bijae oplijevljeno. Djevojke odmah otile, a momci ostali, da operu
ruke u buretu vode, to je stajala uz stajski zid. Zelene resine plutale
su po vodi, a Nisse ih odjednom zagrabi punu aku i baci Granu u
lice.
Ovaj poe puhati i pljuvati trljajui oi, a uto ga Nisse munjevitim
udarcem estoko smjeri u trbuh, i dok je Gran bespomono hvatao
dah, napada ga epa i prevali ga, onakva golih lea, ravno u
koprive.
Zahihotae, ali im se sledi smijeh, kad je Gran skoio na noge,
bijesan od opeklina po leima i od protivnikove podmu- klosti.
Gran krenu prema Nisseu, koji se kesio pokazujui jake, sive zube.
U prostaka oi bile tvrde i surove, a usta ciniki razvuena pod
dugim, ravnim nosom. Bih su istog rasta, ah je Nisse sa svojim
masivnim ramenima i svojim miiima oko rutavih prstiju zacijelo
teio kakvih petnaest kilograma vie nego Gran. No Gran sad
bijae spreman. Nikada nije bio snaan, ah su ga gimnastika,
maevanje i boks nauili da vlada svojim tijelom. Udarao je dugim,

-91-
Pompea

brzim udarcima, tako te Nisse nije imao vremena da se zatiti. Gran

mu zada udarac u trbuh, drugi u nos i usta, a onda ga munjevito
smjeri u vilicu i obori. Nisse se prevrnuo, ali se opet osovio. No
umjesto da se brani, dohvati svoj haljetak i koulju i skoi na bicikl.
Gran se onda obrati drugom protivniku:
- Lijepo, a to emo mi?
- P-pusti me...
Za stolom upitae, gdje je Nisse.
- Uzeo je svoj bicikli i otiao - ree Gran.
- Tako - doeka Larsson.
To bijae sve, ali Kerstin asak podie glavu.
Dok su jeli, tetka je Beata sjedila u svom naslonjau i vezla. Njezine
su zle oi sve promatrale, bdjele nad svima i nad svime.
- Pouri se s jelom, Fanny - javi se starica - valja ti na posao. A i ti,
Kerstin, pohiti, treba nahraniti pilie i telad.
- Pusti ih da malo otponu, ovih su dana naporno radile
- zagovori djevojke njihova majka.
- Treba da rade, od toga im korist - hladno e njezina stara sestra, te
djevojke progutae posljednje zalogaje, urno ispie kavu i odoe.
Kad je Gran bio na polasku, upita ga Larsson:
- Koliko sam duan?
- Stricu e biti milije, da nam uzvratite radom, kao obino.
- Rado pristajem, ako se slaete. Onda e djevojke sutra k vama.
Gran zaobie prema kokoinjcu, pokraj drvare, a tu je uala
Kerstin te kuala navesti mae da pije mlijeko, kad je sjena pala po
njoj, djevojka podie pogled. urno povue suknju i pokri koljena, te
se zbunjeno nasmijei.
- Ah, ti si samo...
- Samo ja! - ree on, uivajui u igri svijetla i sjene na njezinu lijepom
licu, kad je okrenula glavu, da ga opet pogleda.
- ta to radi?
- Kuam nauiti ove maie da jedu.

-92-
Pompea

Dva druga maeta slabih noica i iljatih repia gegala se onuda u

travi.
- Zar nije sladak? - upita Kerstin podiui prema Granu crno-bijelo
vuneno klupko.
- Jest, ali iezava u uporedbi s tobom.
- Kojeta! - doeka Kerstin priguujui smijeh.
Gran podie dva druga maeta i stavi ih djevojci u ruke.
- Pogledaj, tako su mili! - ree Kerstin smijeei se i drei ih uz
obraze. - Tri male okrugle glave, a na svakoj ruiast nosi i dva
sitna, modra snena oka... - Licem joj prijee irok osmijeh. -
Progledali su istom prije dva-tri dana.
- Slatki su! Pogledaj kako im brk dre, kad njukaju!
Gran ih pomilova, ah tako, da je dodirnuo i njezinu ruku. Izgledala
je zlovoljno, bojaljivo i zagonetno, ali je uvijek bila takva.
- A kako se zovu?
- Nismo jo stigli da im nadjenemo imena, jer ih njihova mati bijae
sakrila, mislei da se previe zanimamo za njih. Ali sada su tu...
I puhnu na tri maia i nasmijei se sklopljenih vjea. Kakav li je
pogled pod njima skrivala?
- Kerstin - povika tetka Anna s kuhinjskih vrata. - Jesu li se telii
nadojili?
K stricu stigla samo Fanny.
- Zato nije s tobom dola Kerstin ? - upita Gran, kad je podne
prevalilo.
- Ne znam.
I plijevili su dalje, sve utei.
Sutradan Gran pred duanom susrete Elly. Kosa joj se vijorila na
vjetru, a lice joj sjalo, kao da ga ozaruje neka unutarnja svjetlost, kad
bi joj rumen oblila osmagle obraze. Imala je na sebi bijele kratke hlae
i crvenu bluzu, a sandale na nogama
- bijae je milina pogledati.
' - Zdravo, plava Venero! to ti je u koari ?

-93-
Pompea

- Jaja! Dat u ti jedno, ako e ga pojesti sirovo.

- Uh, strahota!
- Hoe li onda koaru?
- S jajima u njoj ?
- Ne, drugu vrstu koare! - naruga se ona.
- Ne u, hvala, a najmanje od tebe!
- Ako ne uzme jaje, dobit e samo koaru.
- Dobro, a ako uzmem jaje?
- Onda e dobiti koaru i jaje.
- Ne, ma petite, govorimo o emu drugom
- Dobro je... na primjer, o izabranici tvoga srca.
- A koja bi to imala biti?
- Pa Sylvia, naravno.
- Ni govora!
- Kako da nije? Da nisu moda ljudi krivo zakljuili? Ne voli je
onda?
- Pst! Ne velim nita!
- emu ta mualjivost, studente, kad inae zna govoriti ?
- uj me! - razjasni Gran. - Kad je Klas Wiberg poeo repeticije
igrokaza "Kada tetka doe", rekao mi je neto veoma laskavo o nekoj
mladoj dami. Tu sam pohvalu ponovio nekome momku, a ovaj je to
priopio svojoj sestri. Ova to pripovjedi svome deku, jer je dotina
dama njegova sestrina. Taj to dalje prenese svojoj majci, a ova se
sablazni, jer nije voljela majku Klasa Wibega, a ni samog Klasa, i zato
sve izniza majci mlade dame. A na posljednoj probi na jadnog se
Klasa obori oluja uvreda, i komad izgubi svoju primadonu.
Elly se smijala oima i cijelim licem.
- Kuam da razumijem tvoju dugu obranu, ali kakve to veze ima s
onim, o emu smo govori i ?
- Veza je u tome, to sam ja prouzrokovao ruenje tog usova! Da
sam utio, ne bi se nita dogodilo, te sam zato, pouen gorkim
iskustvom, donio vaan zakljuak. Prije nego to ita kaem o bilo

-94-
Pompea

kome, ja se pitam: je li tkogod meu sluateljima brat, sestra, strii,

teti, uji, prabrati ih drugo-bratued s optuenikom, te nije li u
osvadi s njime ili s njegovom rodbinom i svojom. Nae li se tkogod
od tih, onda ne govorim nita. Razumije li sada, zato ne
odgovaram na tvoje pitanje
o Sylviji?
- Razumijem, razumijem, ah kako ovdje nema nikoga od njezine
rodbine, moe slobodno govoriti. Mogao bi mi, na primjer, rei,
kako se dogodilo, da je nekoga nedjeljnog jutra tvoj bicikl osvanuo
navrh kopljae za zastavu?
Sad se Gran morade zarumenjeti.
- Kako su ljudi zlopamtila! Ali, svega mi, taj vie ne e na onu
kopljau!
- Zaista? - u smijehu e ona.
- Sasvim sigurno.
Na iduu glumau repeticiju Gran i Klas stigoe u isto vrijeme.
- ta je, jesi li naao novu Elinu? - upita Gran.
- Jesam - odgovori Klas - nakon mnogo muke i natezanja naao sam
tu neku malu pinup-djevojku, koja je prihvatila ulogu. Dakako,
zasad je oajna, nije dosad ni jednom glumila, ah bolje i ta nego
nikakva. Prekasno je da promijenimo komad, pa nek ide, kako moe.
Uostalom, evo je, dolazi.
Gran se okrenu.
- Kerstin! Zar su joj njezine duene* dopustile da se bavi kazalitem ?
- Da, udesa se dogaaju. No, ne vjerujem, da je udo posrijedi; prije
bih rekao, da je umjeno lagala te ih prevarila. Pa neka ive lai,
glavno je, da imam glumicu za tu ulogu!
- Zdravo, Elin - pozdravi je Gran, a to izazva opu veselost, ali se
Kerstin tako zarumenje, da je poalio, to je otvorio usta. Jo nije bila
zrela za to, da bi je mogao tako familijarno osloviti.
- Zdravo, Erik - odgovori ona nakon nekog vremena.
Za repeticije Klas i Gran pozorno su je sluah, te se malo

-95-
Pompea

po malo razvedrie. Ta zbilja, mogla bi biti i gora!

Na povratku kui Gran ju je ekao u sjeni blizu mosta. Kad se
Kerstin pribliila sa svojim biciklom, on je zaustavi.
- Ako ti je s voljom, mogu te drugi put povesti na motoru.
- Ne, nikako... Ljudi bi brbljali kojeta.
- Pa to onda?
- Nita za te, ah za me...
- Ne e, jer ti nije lijepo i to je sve! - doeka Gran smijui se.
- Ne e... Lako je to rei. No, hvala ti, i ne ljuti se, to ne pristajem.
- Ne, ne ljutim se.
- Uostalom, ima dosta drugih, koje e pristati... Zdravo!
Stric i Gran ograivah vrt pokraj potoka. Gran povlaio icu, a
stric prikucavao na kolce; radili su i cijelo se vrijeme razgovarali.
Zato je sua uvijek tako muna u mjesecu lipnju ? A zato se mladi
svijet svlai sve vie i vie, dok su stari pod najarkijim suncem
podnosili prsluk i dvije koulje? Ali su se potpuno razumijevali, te
nikakvo sporno pitanje nije moglo poprimiti velikih razmjera.
Odjednom stric izgubi ravnoteu i skotrlja se niz pristranak. Kleo je,
sav problijedio u licu, kad se pokuao pridignuti, za- stenja i opet
pade.
- Eto sam, k vragu, iaio nogu!
Gran pokua da mu pomogne.
- Ne, radije mi naravnaj nogu!
Stric se rukama prihvati za neki panj, a Gran poe potezati. Ah
odmah ispusti strievu nogu, sav prestravljen.
- Zar tako boli ?
- Dovraga... Jesam li ja kriv, to ne mogu muati? Ne osvri se na
me, samo potei, valja namjestiti, to je istavljeno!
No nije ilo. Stric sjede i opipa gleanj; znoj mu kapao s lica.
- Slomio sam nogu, sve mi se ini. Post mu ain, kakve li nevolje!
Bolje, pusti. Pomozi mi kui.
Sa tapom u lijevoj ruci i s desnom na Granovu ramenu, doe stric

-96-
Pompea

kui. Sigrid telefonom dozva automobil, kojim ga otpremie u

bolnicu. Nakon sat-dva javie im, da bolesnik ostaje u bolnici, a nato
Sigrid - tvrda, beutna Sigrid - stade kraj prozora i poe plakati,
naslanjajui elo o staklo.
- ta ti je?
- Nita - hladno e ona. - Pitam se samo, tko e raditi, dok se vrati.
Ni na to drugo nisam mislila, ni na to drugo...
- Pa ja u ti pomagati.
- Ti?
- Dakako, tko bi drugi?
No inilo se, da se slabo u nj pouzdaje.
Na posljednjoj glumakoj probi pred Ivanje Klas je zapao u oaj:
- Jo nikad nisam vidio takva nemara! Ostaju nam samo dva tjedna
do svetkovine, a samo su Kerstin i Gran nauili uloge.
- Ne galami toliko! Kako da stignemo? Odakle da smognemo
vremena?
- Kako da stignete ? Znam, da uvijek imate pune ruke posla, ali da
ste svaki dan svojim ulogama posvetili samo etvrt sata, sada biste ih
znah. Kao obino, zametnete svoje sveie u kakav kut, i ne vadite
ih sve do repeticije.
Nanny istee vrat;
- Kod kue nisam proitala ni retka, jer ne stiem, i uvijek je tako.
Ali nikad, ni u kojem komadu, apta nije bio prisiljen da mi pomae.
- Znam, da nije... Nisam govorio tebi!
- Nisu svi daroviti kao ti - zajedljivo e Elsa.
- Nisu - prihvati Klas - i zato bi ti morala marljivije raditi.
- Budi obzirniji - opomenu ga Elsa. - Mogu uiniti, to i Sylvia,
oprostiti se.
- Samo nikakvih gluposti sada!
Elsa zabaci glavu kao i Nanny te uperi svoj prasti nos uvis;
- Bit e najbolje, da pazi to radi, jer ta e biti od tvog kazalita,
ako nitko od nas ne bude u njemu, da mu dade malo ivota ?

-97-
Pompea

U isti e as Olle Granu:

- Za te nije nikakva majstorija da naui ulogu, kad ima toliko
vremena!
Gran se rasrdi:
- A odakle ti zna, koliko imam vremena? Zna li, da mi je stric u
bolnici i da moram upravljati majurom?
- Ne znam - ree Olle.
- Istina je - posvjedoi Kerstin.
Kako je gluma napredovala, svi su ulili ui, kad bi Kerstin dobila
rije. Njezina pojave, njezin glas, mimika i intonacija, sve to bijae
prava Elin - slaba, osjetljiva, znanosna i neobino estita djevojka,
koja je patila, kad je pred sobom gledala mranu budunost, ali
oajavala nije nikada, te je bila vjernija svome prijatelju negoli on
samome sebi. Gran osjeti - a o tom je sanjao i za tim je toliko eznuo
- osjeti, da igra sa sebi ravnim. Nije vie imao dojam, da se sam nalazi
na vrhuncu, kamo mora uzvinuti drugoga. Jo nije stigao na vrhunac
- taj je stajao mnogo vie, nego to je mislio. Zajednikim silama
mogli su sebi pomoi da se onamo uspnu. Usprkos svim preinakama,
koje su unijeli Klas i on, jo im uvijek neke reenice u ulogama bijahu
puste i mrtve. Sad je znao, kako ih treba izgovarati, da budu gipke i
da se sliju s cijelinom.
- ini mi se, loe ide - proaptala bi kadto Kerstin.
- Jesi li luda? Sjajna si, ko i Nanny! - rekao bi Gran.
- A to vi to apuete ? - pitali drugi. - Odakle ste se ve tako
sprijateljili?
- Pa to su susjedi! Zacijelo kriom vjebaju zajedno, kad imaju takav
uspjeh na probi.
Nanny bijae donijela kolaa i peciva, te poslije predstave iznese na
stubite sedam nejednakih alica i zatrai od Akea, da skuha kavu.
Drugi su stajali pokraj svojih bicikla, a k njima je kretao i Gran, ah
kad je opazio Kerstin u zaputenu vrtu iza kue, uputi se k njoj.
- to trai mala dama?

-98-
Pompea

- ini mi se, ima ovdje nourka. Zar ne osjea miris? - upita ona
odmiui mu ruku, kojom ju je htio obujmiti oko pasa.
etiri sitna cvijetka blijedo sjala u travi, te on htjede ubrati jedan, ali
ga ona sprijei;
- Pusti ih!
On je opet obujmi rukom i upita:
- Zato? Nije ih valjda zabranjeno brati?
- Nije, ali emu ih trgati ? Ubrzo uvenu i izgube svoj miris. ovjek
onda poali, to je u njih dirao.
No nije tada makla njegovu ruku, a to je bilo veoma znaajno. On se
smijeio od sree.
- Kako god hoe... Nego, mogu li te odvesti kui? - upita potiho i
jo vre poloi ruku.
- Imam svoj bicikl.
- Zato ga mora ovamo dovlaiti?
- Misli li, da bih morala pjeaiti osam kilometara, a samo zato, da
bih mogla kui na tome tvom crvenom udu? Ne, dragoviu! A vozi
jo tako pomamno, te bismo se oboje mogli unesreiti.
- Mogu te vui, pa barem ne mora okretati nogama.
U istom asu dvije se glave pomolie nad grmljem, ko dvije sove u
pononoj tami.
- Evo ih, a jesu draesni! Doite, da popijete kavu!
Kerstin se urno istre, a kad su doli do drutvanca, drala
se kruto i ila na dva metra od njega. Drugi se porugljivo smijali.
Pruie im alice s kavom i dodae karton s kolaima.
Sve Granu bilo puno miline, te on i opet poelje, da se vrijeme
zaustavi, kako bi mogao usjei taj trenutak u svoje pamenje i
sauvati ga na vjenost. No bijae tako tiha, tako lijepa, tako
neizrecivo lijepa! Mladost nije buila, tiho su se jedni s drugima alili,
nije bilo prejakih glasova. S mirisava prostranstva ravnice dopirao je
blag i mio lahor te ih milovao i grijao, i povijao dugu zelenu kosu
breza. No ne e nikad biti kraa od ove, a svjetlost nikad udesnija.

-99-
Pompea

Neopisiv bijae bljesak, kao da je s kakva drugog svijeta, a stvari i

sjene bijahu ko u bajci.
- Zapjevaj nam neto, Grane!
- Hajde, zapjevaj!
Zaboravie se sitne zadjevice, samo je drugarstvo ostajalo meu
njima, jasno i isto. Gran je sjedio na tratini sa alicom kave u ruci, a
Kerstin, bijela i mirna lica, sjedila tako blizu, da mu je dodirivala
koljena.
- Hou - obea naposljetku i zapjeva.
Ali se vrijeme takalo i prolazilo, umor im vjee sklapao, te uskoro
ustadoe.
- Kerstin, mogu h te tegliti kui?
- Hajde, ako hoe - pristade ona. - Ah priekaj malo. I u tim rijeima
ieze iza kue, a drugi se udaljie, dok je Gran stavljao motor u
pogon. Posljednji je ostao Klas, mraan i alostan, sam u tuzi i gorini
svoje samoe, to bijae tegotnija i nesnosnija, ukoliko je svijet
postajao ljepi.
- Svi su otili - ree Klas. - Nitko ne e da me poeka.
- Pripisuje li tome neku vanost?
Pitanje ostade bez odgovora, Klas prijee na drugo:
- Nije li nova Elin bajoslovna ? Sama je dola da se ponudi za tu
ulogu, a kako je nitko drugi nije htio glumiti, nisam je mogao odbiti.
- Molila te za ulogu?
- Jest. Ni Sylvia je nije uspjela zaplaiti. Da si vidio Syl-vijino lice,
kad je doznala! I prije je ona zanovijetala, kad bi joj se togod
zamjerila, ah se svaki put vratila i traila, da opet sudjeluje. Ali ovaj
put, hvala bogu, nema poigravanja.
Bio je tako jadan i siuan! U takvoj noi!
- Grane, ne ini li ti se Elsa poneto odbojna?
- Ne znam... Malo je napuhana, ali moda ima i prava da bude
takva. Ima drai, te bi mogla ovjeku initi ivot ugodnim.
- Samo onome, kojeg voli, a svakome drugom ini ga a- losnijim,

-100-
Pompea

nego to jest. Uh, zgraam se nad tim enama iz kamenog doba, koje
ne znaju, to je to takt, obzir i zdrav razum, te miluju onoga, koga
vole, a pandama grebu druge, samo da pokau, kakve osjeaje gaje
u srcu. Ima osmoro brae i sestara, i sve je to vjenano ih zarueno.
Svako je od njih ovako ili onako vezano s nekom osobom, koja
pripada kakvoj velikoj obitelji. Imaju roaka na sve strane, te ako se i
svaaju meu sobom, oni se i stiu ko ono prue iz prie* i dre se
zajedno u borbi protiv onoga, koji nema roda. Za eljad Elsina kova
samo su njihovi roaci dusi svjetla*, samo je na njima svaka ljepota i
vrlina, a svi su drugi nitice. A kad ona nekog ne potuje, ne aca se
da mu to ispljune usred lica. Eto, to je taj lijepi proizvod roakog
rasploda kroz narataje.
- Dobro je da ovjek zna, na emu je s kime - suho e Gran.
Napokon doe Kerstin te ga oslobodi onog jezika, to je sipao otrov.

____________________________
* Pria kazuje, kako je otac na samrti pozvao sinove te im dao sveanj prua, da ga slome, ali ni jedan
nije mogao. A kada su prue razvezali, lako im bijae slomiti prut po prut. Tako je otac sinovima
pokazao, kako treba da budu sloni. - Prev.
vedski I j u s a l f e r , staronordijski l i o s a l f a r - u nordijskoj mitologiji dusi svjetla, koji se istiu
ljepotom i bjelinom, neto kao aneli u kranskoj mitologiji. - P r e v .

Zakitila se sa dva cvijetka nourka - ubrala ih, nije mogla odoljeti

napasti.
Poveze se na svom biciklu uporedivi s Granom i vrsto se drei za
nj, a on je vozio lagano, tako te su mogli razgovarati uz priguen um
motora.
- Zato Klas ima Elsu na zubu?
- Kuao je i njoj udvarati... - odgovori Kerstin.
- Zar je mnogima udvarao?
- Kau, da jest...
Gledao je nijeme majure, meku travu pod sjenovitim svodom stabala,
vehke krvave mrlje boura, to su se crnjele pod nonim nebom,

-101-
Pompea

osjeao miris djeteline i jasmina. Zahvaljujui djevojci, koja se vozila

pokraj njega s rukom na njegovu ramenu, opet mu se vratilo
raspoloenje, koje mu Klas bijae pokvario. Ali kako crveni motocikl
BSA moe pristajati u tu vilinsku atmosferu? Ne bi li bilo bolje da ga
tjera nogama? Ni to nije skladno, bajke i strojevi ne idu zajedno, konj
bi tu pristajao
kudikamo bolje. Ali moderna vremena razaraju bajke, preostaje gola
proza, a ukoliko je i ostao koji ulomak, puka je to sluajnost.
Kazivao je svoje misli djevojci, a ona ga sluala nijema, tako nijema,
te je povjerovao, da ga ne uje. Ali kad je zavrio ona odgovori:
- Nikad se dogaaj ne pretvara izravno u bajku. Samo vrijeme
stvara bajke. ovjek zaboravlja tekoe i sjea se samo onog, to je
lijepo.
- Kani li time rei, da ak i ova etnja moe postati lijepa bajka ?
- Da, nekog dana, kad je pjesniki iskiti i kad je bude priao svojim
unucima.
- Nimalo prije? - doeka on razoarano. - A ta bi ta bajka kazivala?
Bi li govorila o pobjedonosnoj vonji kamenitom cestom kroz aleju
od telegrafskih stupova?
- ijoj pobjedonosnoj vonji? - upita ona tako zagriljivo, da je
umuknuo i svrnuo govor na drugo.
Stigoe do mosta i tu se zaustavie. Jedva da je bilo neto vode meu
kamenjem u potoku.
- Kerstin, sad bi bio red da dobijem nagradu za trud, to sam te
vozio.
- Zapravo si ti moj dunik, zato to sam ti pravila drutvo.
- Meu drskim enama, koje su se pojavile na mome lu- talakom
putu, ti si bez sumnje najdrskija.
Djevojka prasnu u smijeh.
- A to bi da ti dam?
- Cvijetak, bijeli cvijetak, jedan od tih.
Kerstin pogleda na svoje grudi.

-102-
Pompea

- Oh, izgubila sam jedan!

- Onda hou taj, to je ostao.
- Ne e ga dobiti.
- Onda u ga uzeti.
- Ah, ostavi mi moj cvijetak.
- Pah, to je samo bijeli... A to bi rekla, da zatraim crveni?
- Ne bi ni taj dobio...
- Aha, nekom si ga dakle ve poklonila!
- Fuj, stid te bilo! Nisam ga poklonila, imam ga i ne dam ga.
- Daj mi onda bijeli...

-103-
Pompea

Ona se nasloni na svoj bicikl i pogleda ga napol sklopljenih oiju.

- to ima tako osobito na mom cvijetku? Zar ne moe sam ubrati
jedan?
- Mogu, dakako, ali ne bi bio taj isti...
Kerstin se nasmija slatko i srdano i prui mu cvijet, ah primijeti:
- Ubogi cvijetak, ve je uveo.
- A vie i ne mirie - ree Gran, te uzeo njezinu ruku s cvijetom i
prinese je svom licu.
- Ne, ne mirie. Ubogi cvijetak, koji vie nikad ne e procvjetati,
zato sam ga ubrala?
- Naljeto e nii novi...
- Daleko je do drugog ljeta... - Djevojka zijevnu. - O, kako sam
pospana i kako e na me vikati, to se vraam tako kasno. No, ipak,
sve e biti dobro, dok ne doznaju, da se bavim glumljenjem. Jesi li ti
pospan? Sigurno nisi!
- Prosudi sama! Budilica zazvri kao mahnita svakoga jutra u pet i
pol. Tada se mora ustati i zaustaviti je, a onda se vie ne isplauje da
ponovo legne.
- Zato zapravo ustaje tako rano?
- Eto, moram pomoi Sigridi da krave pomuze, valja mi prenijeti
mlijeko do ceste, a kasnije imam sijaset drugih poslova. I eto, ve
itav tjedan nisam ni dodirnuo lutnju. Kako da i stignem na to? Istina
je, stric mi se juer vratio iz bolnice, ali mu je noga u gipsu, te mora
mirno sjediti. Sve pue od bijesa, te je danas triput upitao, zar prilii
mukarcu da sjedi kod kue i ita na radne dane u lipnju. Konano se
i Sigrid rasrdila, pa ga pozvala, da doe i da nagnojava zemlju, a on
nato umuknu.
- I tako na vama dvoma ostalo da raznosite ubre?
- Jest. Zar nije zamirisala sva opina.
- Gle, zar gnojivo s vae strane potoka ima poseban miris, ili ga vi
parfimirate?

-104-
Pompea

- Due mi, nije potrebno.

- Vidim, zanosi te tvoj rad.
Gran se nasmija.
- Jasno je kao sunce, da ne bih prevezao ni jedna jedincata kola, da
nije prijeke potrebe. Ali, bogu hvala, ostaju mi jo svega dva dana
posla. Izjutra mi Sigrid pomae tovariti, pa vozim, a poslije podne
orem, dok ona nagnojava. Prvoga dana dva- put sam se izvrnuo u
jarak, a Sigrid hinila bijes, da ne bih primijetio, kako je smijeh golica.
A jesi li ti ikad orala?
- Nisam!
- Onda si zbilja izgubila veliku zabavu!
Djevojka se nasmijala.
- Zato se smije? Nije ba umjesno. Vidi, gledao sam strica kako
ore. On tako spretno upravlja plugom, te se ini, dovoljno mu je
maknuti malim prstom, pa da ga okrene, kamo hoe. Mislio sam, bit
e i meni lako, jer je isti plug. Ali vraga! Plug je vodio mene, i to tako,
da se zemlja pui a, a znoj tekao. Konji se okretali i gledali, i tko zna
nisu li mi se smijali.
Kerstin je od pusta smijeha jedva dolazila do daha.
- Jest - ree djevojka - danas sam te promatrala preko potoka, ilo je
spokojno i dolino, a izorana brazda bila je ak i dosta ravna...
- Govorim, dina gospoice, o prvim danima. Odonda sam se
uvjebao, ah teko mojim rukama, ako moradnem due nastaviti taj
posao. Izdrat e jo dva dana, a do tri bit e sasvim oguljene. Ve
imam tri ulja na desnoj, a dva na lijevoj ruci. Suhi su, naduti, crveni,
a egu ko oganj pakleni. Ah je Sigrid ljubazna, sino je rtvovala
liicu masla, da ih izlijei. Tvrdi, da maslo djeluje bolje od vazelina.
Momak odjednom uutje i pogleda djevojku. Smijeh joj nestao s lica,
iroko rastvorene oi mirno joj gledale, a usne drhtale.
- Jadnie - tiho e Kerstin, te mu uze ruke i okrenu dlanove
uvis.
Nijemo su gledali jedno u drugo. Svijet ieznuo, bijae kao da ih je

-105-
Pompea

dodirnulo pozlaeno krilo uda. Ali se arolija ugasi, prijanji

trenutak izgubi se u nepovrat. Djevojka zijevnu te ispusti njegove
ruke.
- Jesi li veoma umoran? - upita ga nehajno.
- Jesam, dani su dugi... Nou bih morao spavati, umjesto da ovud
idem naokolo, ah bi mi bilo dosadno sjediti uvijek kod kue. Zna,
nemam ba prevelike elje da spavam za ljetnih noi, kad svjetlo stoji
za prozorom i ovjeku upre u oi. Dolazi mi volja da skoim s
postelje i odjurim van...
utjeli su asak-dva, a onda se ona tre i uhvati bicikl.
- Hou li te vidjeti uveer uoi Ivanja ? Zacijelo e doi ?
- upita Gran.
Ona se zbuni:
- Ne znam, htjela bih, ah...
- Kerstin, obeaj mi, da e doi, ako ti je ikako mogue!
- Dobro, obeavam...
- Hou li te priekati ovdje, kod mosta, u osam ?
- Ne ovdje, svi bi nas vidjeli! Radije kod velike stijene u dolini, nie
Heldenova hambara. Ah se ne ljuti, ako malko okasnim...
- Nipoto! Slatkim djevojkama pristaje, da se ne osvru na vrijeme.
- Bude li zao, ne u ni doi! No uoi Ivanjdana... i opet bdijenje, a
meni je tako potrebno da se naspavam. Ah nita zato: kad doe zima,
moi u spavati. Zimi u spavati...
Ponesen neim neobinim, Gran je uze za ruku, ah se ona istre.
- Dovienja, valja mi kui! I hvala na drutvu!
- Hvala tebi na bijelom cvijetku!
Vozio se kui potiten, premda bi zapravo trebalo da bude veseo.
"Zimi u spavati, zimi u spavati..."
Te su rijei zvonile u uima jo i onda, kad je legao u postelju, te se u
nekom asu trgao iz drijema i uplaeno zapiljio u prozor, na koji je
zavirio osvit zore. Zimi e spavati... "Koa joj bila bijela kao snijeg,
usne kao krv, a kosa crna poput ebanovine. Bila je prekrasna, a zvala

-106-
Pompea

se Snjeguljica..."
Ali ta tu bunca, t nisi valjda pomahnitao ? Uostalom, Kerstin ima
smeu kou, na nosu joj pjega od sunca, a kosa joj kestenjasta, na
suncu gotovo zlaana. Ali nou, naravno, izgleda crna... Okreni se na
drugu stranu i spavaj, budilica e ve zazvoniti...
Uoi Ivanjdana vrijeme bilo ko u travnju: as kino i prohladno, a as
opet sunano, te je edna i isuena zemlja upijala vlagu. Teki i sivi
oblaci plovili su od zapada k istoku, a kad bi sunce sinulo, sjali su
kao snijeg. Polja rai lelujala se i talasala kao plohe sivozelene svile,
zibala se poput morske bibavice, a kad bi vjetar udario jaim busom,
savijale se i bijeljele srebrne topole kod majura Josiasa Heldena.
Kad je Gran stigao do velike stijene, nikog ondje ne bijae, te poe
puiti, dok je ekao. Zrak u sjeni bijae vlaan, a metar visoke
medunike blago su mirisale na potonim brazdama.
Po svoj dolini rasle jele i lijeske, a lie sjalo, masno i vlano. Kine
kapi valikale padajui ispod mrana svoda: usjeklina sliila
katedrali s vitkim, crnim, posvoenim stupovima, a tiina, nakaena
blagovonjem, bila puna tihog bruja i glasova: bijae to sitan zuj i
pijuk, neobian apat i vesak.
"Zar ti ne e doi, Kerstin ?"
Vrijeme se takalo, proteklo pet, deset, petnaest minuta... Gran
obilazio tamo-amo, ali se nijednom nije udaljio toliko, da bi izgubio
iz vida onu hrid.
Odjednom je opazi, a nije vidio, odakle je dola. Iznenada se pojavila
tu, tiha i ozbiljna. Pogled joj se obasjao smijekom, koji se polagano
proirio preko cijelog lica, te povue kutove usta, razdijeli usne i
razgali blistave zube. Na sebi je imala crvenu haljinu, uza struk
ivenu, to je sezala do polovice lista, a u kosi nosila strak emina.
- Krasno! Veer nije propala! Tako sam se bojao, da ne e doi!
Stajah su jedno pred drugim i gledah se u oi.
Odjednom negdje zapucketa granica, a oni se obazree naokolo.
Meu grmljem opazie nekakva pognuta ovjeka, koji se uri uzbrdo

-107-
Pompea

prema He denovu tamnom majuru.

- Moda je to Bottom*, tkalac s magareom glavom - ree Kerstin. -
Ali nije, jer znam, tko je: to je Heldenov sin - doda prezirno.
- Tako... A gdje si vidjela "San ljetne noi"?
- Oh, samo sam ga itala, u knjinici imaju Shakespearova djela...
- Hoe li sa mnom do jezera?
- Hou, ah ne mogu dugo ostati. Valja mi biti kod kue prije
jedanaest.
- Ta ti se elja moe ispuniti - nasmija se Gran.
Dooe do ceste.
- Povest e se sa mnom, Kerstin.
- Ne u, jer bih zguvala haljinu. A bilo bi mi i hladno...
- Samo doi, nasmija se Gran i povue je sa sobom preko mosta. -
No, ta veli?
- Oh, sjajna li automobila! jesu li to kola tvoga oca? - upita Kerstin i
sklopi ruke. Kola marke "Kaiser" staja a su sklopljena ustranu, blistao
im se prednji dio, okovan niklom.
Djevojka ga pogleda zanosno i u isti mah bojaljivo, pa ue u auto,
tako crvena, zadovoljna i stidljiva, da je bijae milota pogledati. Kad
su se provezli koji kilometar, napetost popusti, te se Kerstin udobno
zavali u naslon i uzdahnu, koliko joj bijae ugodno i udobno.
- Nikad se jo nisam tako udobno vozila! - povjeri mu Kerstin.
- A ja nikad nisam imao tako ugodno drutvo...
Djevojka se nato opet ukruti, lice joj se sledi, pogled se upravi
naprijed.
_____________________
* Iz Shakespearove komedije "San ljetne noi". - P r e v .

- Ocu mi i majci drago, to sam tako pocrnio od sunca i to tako

dobro izgledam. Kad sam im rekao, da u ostati ovdje cijelo ljeto, ba
su se obradovali...
Gran je govorio tek toliko, da prekine utnju.

-108-
Pompea

Dolje kraj vode izdigao se svibnjak*, a vjeiti romon valova na

pijesku bijae pratnja glazbi i pjesmi. Zrak poslije kie bio je hladan,
no ipak se nalazilo dosta svijeta u svakom kutku. Stariji su sjedili na
gunjevima i gledali, a kolska djeca kretala se u kolu i pjevala:
Vatre smo krijesnice loili, loili, kitice bosilja nosili, nosili, na ivanjsko
naveje...
Tu je bilo i mnogo stranaca. Meu seoske momke u lakim irokim
vestama i u svijetlim hlaama mijeali se ljudi, koji su doli s amca, i
kretali se u platnenim odijelima i bijelim cipelama. Mnogo pomodnih
odijela vidjelo se pokraj kratkih i svijetlih pamunih haljina. Odnekle
se pojavie tri djevojke, tri gracije u lakim ljetnim haljinama, s
vijencima ivanica u kosi. Uostalom, cvijea bijae u izobilju - svaki
momak, koji je neto drao do sebe, nosio je uvelu kiticu u zapeku.
Medu tim svijetom nala se i Kerstin uz Stendahla sa svojim
strukom emina u kosi.
Gran otkri, da najmanja od one tri djevojke, koje se drahu kao
graanke, ima veoma lijep profil, te odlui da je pozove na ples.
Moda e on tu ostati itavo ljeto - moda je ona poznanstvo, koje ne
treba odnemariti? Ali graciji noge pomo-drile, koa joj se jeila, a
rumenilo na usnama prelazilo u neugodnu ljubiastu boju.
Razoaran, Gran potrai Kerstin.
Svirka dviju violina bila mrava i kukavna, gubila se u beskraju
slualaca, te su priprosti napjevi konano izgubili svaki ar. S druge
strane zatona ula se plesna glazba Sportskog drutva, koja je svirala

___________________
* U originalu m a j s t a n g , visoko, okresano drvo, to se kiti i postavlja, kad se slavi prvi svibnja. (U
Dalmaciji maj ili m a , u Slavoniji f i l i p o v i c a . ) Na prostoru oko drveta, koje tu ostaje dalje, igraju
i zabavljaju se i u drugo doba godine. - P r e v .

-109-
Pompea

u skladitu, pa se krug oko svibnjaka s vijencima uvelih brezovih

grana rijedio sve vie i vie. Mlade, koja je znala plesati, slala je
dovraga seoske tradicije i htjela zabave.
Sumrak je bivao gui, jezero se zrcalilo poput srebra, uz- disalo,
aputalo i blago se zibalo. Na okrajku ume vidjele su se svijetle
piramide atora, nekoliko je vatara gorjelo poput crvenih oiju. Na
velikom motornom amcu, koji se usidrio ispred zatona, svirao je
buan gramofon, a s veranda prtio u krajolik smijeh ljudi, koji su pili
grog.
Gran htjede odvesti Kerstin na ples, ah ona prestravljeno i odluno
odbi. Nije se htio izvrgnuti pogibelji, da mu je otme netko drugi, te
zato ostade s njom, premda mu je cijelim tijelom strujila elja za
plesom. elio je uiniti najbolje to se moglo u toj prilici, ah uistinu
nije bilo lako, jer je ve promukao od pjevanja. Katkad je muk
postajao openit, svi se zgledali da vide, tko e nastaviti melodiju.
Kad se pribliio djevojci, da zaigraju barem kolo, nae je gdje se
rjeka sa Sylvijom
- Je li istina, da e predstavljati Elin? - upita Sylvia, podigavi
pogled, da bi joj zagledala u oi. - Ti si me, dakako, samo zamijenila
onaj put, kad nisam dola.
Glas joj je bio povien i drzak.
- Ah ti si prekinula s druinom - nesigurno e Kerstin.
- Nikako! Tko ti je to rekao ? Uostalom, nisi ti za glumu, nisi glumila
nikad prije!
- Drugi kau, da je dobro.
- Kau samo zato, da te ne rastue. Drugi put nemoj se truditi, jer u
doi.
U tome asu pojavi se Gran, a Sylvia mu se nsmijei:
- Zna li, to kae ova curica? Misli, da e joj dopustiti da glumi Elin.
- I ja mislim, da hoe - rastreseno e Gran, te pozva Kerstin. Za
njima se uo jetki Sylvijin glas.
- Pljunula je za nama... Fuj, kako mi je sve ogadila...

-110-
Pompea

Premda je bilo samo deset i pol, Kerstin zamoli Grana,

da je odveze kui, te je on doprati do automobila, u kojem se jo
osjeao miris emina.
Nedaleko odande bio je restoran, te Gran, videi gdje je rasvijetljen,
uspori vonju.
- Mogu li te neim poastiti?
Ali Kerstin zahvali i odbi:
- Imam tu previe poznanika - ree nekako nemirno.
- Pa ta onda? - naali se on. - Zar ti moje drutvo nije prikladno ?
- Jest, prikladno je, ali... i tu naas poloi svoju ruku na njegovu - ne
u, da me poziva. Sada jo ne. Ne srdi se na me...
- O, ni govora!
Kad su stigh do skladita u kojem se odravao ples, Gran
i opet zaustavi kola.
- Ne, tamo ne ulazim.
- Tko te tako uplaio od plesa?
- Uplaio ?
- Jest, uplaio, jer vidim na tebi, da bi rado plesala. Valjda ne moe
biti pogibeljno, ako zavirimo na pet-est minuta!
Ona popusti, a tih pet-est minuta znatno se produi. Promatrala je s
velikim zanimanjem, pogled joj odavao krajnju elju, da se i sama
pridrui plesu. Kad joj je predloio, da je malo poui plesu, ona
strese glavom; ali drugi put se nasmijei i ree:
- U koli smo katkad plesale valcer za vrijeme odmora... Moda bih
se jo sjetila...
No nije sve zaboravila, te je brzo polo kako valja - mnogo joj
pomagae njezina gipkost i njezin sluh.
Gran opazi neku eznutljivu, plavokosu djevojku, koja je, gipka
poput make, plesala tango s nekim od onih osvajaa, to su doli
jedrilicom. Kad su drugi put zaigrali tango, on je pozva.
- Rijetko se tko nae, da tako dobro plee tango kao vi! - ree joj
Gran.

-111-
Pompea

- Hvala na komplimentu, rado vam ga uzvraam.

- Vi ste, gospoice, doli ovamo, da svetkujete Ivanje?
- Jesam i nisam. Ne provodim ovdje praznike, kako moda mislite,
nego tu redovito ivim.
Nije bila ba u cvijetu mladosti; njezin pogled, to je pokazivao
mirnou i razboritost, ispuni Grana povjerenjem. Upravo se vratio
onamo, gdje bijae Kerstin, kad im pristupi Elsa.
- to misli, Grane, o maki, s kojom si plesao?
- Dobro je plesala... Tko je ona?
- Eskilova sestra! I morao si ba s njome plesati! Strano... alim
jadnog Eskila. Nije njegova krivnja, to mu je sestra takva. Siromah
se mora zbog nje stidjeti...
- Pa to je uinila?
- Bila je namjetena u nekom svratitu u gradu. Nosila je krzneni
ogrta, strano se liila i pirlitala. Dobro znamo, odakle je dobivala
novac za to... Ali neto joj se moralo dogoditi, jer se eto udostojala da
doe kui, a ak tvrdi, da e tu trajno ostati. Obeaj mi, Grane, da
vie ne e s njome plesati! I ne bavi se njome.
- emu tolika uzbuna?
- Treba da se dri daleko od nas! Ne smije zavoditi na stramputicu
nae mladie!
- Ali dobro plee, i nije mi uinila nikakvo zlo, niti ikome drugom.
- uj, Grane! - strogo e Elsa. - Bude li plesao s njom, ne e
nikada plesati ni sa mnom ni s mojim sestrama.
- U redu! Ne u se vie njome baviti - nasmija se Gran.
Elsa mu se ljupko nasmijei:
- Lijepo je to od tebe. Znala sam, da si valjan, premda si iz grada.
AKO hoe, nauit u te kojom zgodom da plee polku.
Kad se udaljila, Gran uzvi obrvama, kao da pita, ta to znai.
Kerstin mu potiho objasni smijui se:
- Nisam ula nita runo o Esteri. ini se, da joj je u gradu naprosto
dotuilo, pa ne e vie da ondje ivi. Nego, drugo je posrijedi:

-112-
Pompea

Hilding i ona bih su malne zarueni prije nekih osam-deset godina;

Elsa je onda jo ila u kolu, a sada se oito boji, da ne izgubi
zarunika. Ester joj je opasna, jer je pametnija i kudikamo ljepa...
Kerstin se ogleda oko sebe i nastavi:
- Moda e biti zabave, jer Elsa ima tri sestre i jedanaest pravih ili
buduih svakova ili snaha u ovoj dvorani, a sva je ta eljad, dakako,
na njezinoj strani. Gle, bojkot ve poinje, oko Estere nastaje
praznina, s njome pleu samo graani.
- Ne ini se ba, da ona tome pridaje preveliku vanost... Ja u,
svega mi, ipak plesati s njom! Mala Elsa sa svojim loe nacrtanim
obrvama ne smije povjerovati, da ona upravlja svijetom...
Ali ga Kerstin zadra.
- Nemoj, ne razdrauj Elsu! Tko zna, to bi izmislila, ako otkrije, da
se s njome egai.
- Smijeno! to vrijedi drugarstvo, ako se tako odrodi? Ali ve znam,
gdje te cipela ulji, Kerstin - naali se Gran.
- Ni ti ne eli, da veeras s njome pleem. Boji se, da ne povezem
kui krivu djevojku.
- Ne, nije ba tako...
- Hajde, hoemo li zaplesati ? Opet neki stari valcer...
- Hajdemo...
Umijeae se u vrtlog plesa, koji je povitlao sparni i prani zrak. Sad
vie nisu prtljali nego su glatko klizili: i njega ponese radost u plesu,
te je udarao nogom poput drugih i pjevao...
Doi sa mnom i zaplei, zagrli me oko vrata: ja te vodim, ti se smijei, kao
vjetar ples nas hvata...
Zaustavie se pokraj nekog prozora, te Gran proturi ruku kroz
prijeke i otvori, da bi usrknuli malo svjea zraka. Bijae im, kao da
piju vodu s vrela, nakon paklenske atmosfere u dvorani, te duboko
dahnue pluima. Onda se zgledae i pra- snue u smijeh, ali Kerstin
odjednom, nekako zbunjena, poe prstima prelaziti po reetki na
prozoru. Dolje je jezero mrmorilo svoju pjesmu, valovi mirno

-113-
Pompea

zapljuskivali o pristan, a jarboli se njihali ko izvrnute kazaljke i

ocrtavali se ko crni potezi izmeu vode i neba. Izvana dopirali
glasovi i svirka i nadvikivali agor unutri. Dvorana bila slabo
osvijetljena, u kutovima bilo amora, vike i cike. Sasvim u dnu
uurili se ljubavni parovi, koji su traili samou u tami, ah su
rijetko kad imali mira.
Zaplesae novi valcer, te Kerstin vie nije ni pomiljala da upita,
koliko je sati.
Moj cvijete, moje blago, zagrli me, cjeluni me, moj cvijete, edo drago...
Plesao je privivi uza se ono vitko tijelo, te je osjeao njezin obraz i
uho iza smeih pramova kose, a od asa do asa bljesnuo bi prema
njemu sjajan pogled njezinih bistrih oiju.
- Jesi h ti taj cvijet? Rua? - upita Gran.
- Jesam... s mnogo trnja.
Odjednom u dvoranu upade krupan ovjek s bocom u ruci, stade
meu plesae, iskapi ostatak te bocu hitnu u stup, da se staklo
raskrhalo u komadie. Djevojke kriknue, a glazba pre- stade, te ne
bijae plesa, dok nisu izbacili deliju i pomeli rbine.
Kerstin nije htjela da ostane dalje, a i Grana prola volja da jo plee
te veeri.
Kad su uli u auto, Kerstin utonula u utnju. I on je utio, zalio ga val
neke ugodnosti. Osjeali su, da im ne treba nikakvih rijei; to su
samo kruti kalupi: moete ih izgovrarati, aptati, ak i uzdahom
prenositi, pa ipak ne mogu izraziti iste tanane preljeve kao pogled ih
kakva jedva vidljiva kretnja...
Zaustavie se kod mosta, ali se inilo, da Granu nije ni na kraj
pameti da otvori vrata. A ona je sjedila odmarajui se, sretna, mirna,
zavalivii se duboko u naslon, a pocrnjele joj i mirne ruke poivale na
krilu.
Gran istiha zapjeva pjesmu, koja mu je tog asa na um pala:
Cvijea bih ti darovao, ruu koju, da se smijei, tuna kad si, da se tjei.
Pokraj dvora grm je cvao, divne ja sam rue brao: bila bijela i crvena, trea

-114-
Pompea

tebi namijenjena.
Cvijet taj sada jo ne cvjeta, no kad minem s ovog svijeta, dugo e ti rua
cvasti...
- Kakav je to cvijet? - proapta Kerstin.
- Uspomena, sjeanje, jedino to ostaje od draga prijatelja, kad ga
vie nema...
- Ta e uspomena moda postati lijepa bajka... - tiho e Kerstin.
- Moda...
- Gledaj kako none leptirie krue oko svjetiljaka.
- Zbilja...
I opet umuknue, utjeli su nekoliko asaka, a onda e Gran:
- Pomisli, da te noas odvezem na kraj svijeta.
- Samo bi jo to trebalo...
Ona pogleda na sat na njegovoj ruci te poskoi uzviknuvi:
- Jedan ve proao! Valja mi se pouriti!
Htjede otvoriti vrata, ali je on zadra.
- Zato se toliko boji? Ta samo je jednom u godini Iva- nje...
- Jest, ali...
- Zar nije bilo lijepo veeras ?
- Jest, ali te lijepo molim, nemoj nikome rei, da sam plesala, a
najmanje Sigridi, jer bi odmah prenijela mojima, a oni e ionako brzo
doznati...
- Kakva je to prokleta paska? Hoe li da te strpaju u djevojaku izbu,
kako je bio obiaj u stara vremena?
Kerstin ne odgovori, nego poe savijati rubac u ruci.
- Jesu li tako strogi i prema Fanny?
- Jesu...
- Ali ona nije tako popustljiva kao ti. ini se, da ona pred svijetom
kojeta preuuje...
- Fanny? Ah, ona je maza naih tetaka. A do mene nita ne dre.
Kau, da sam na zlo brdo tkana, da sam neodgojena.
- Ah! Ali djevojke moraju biti neodgojene. Ako se ve takve ne rode,

-115-
Pompea

onda postanu takve. Ah kako je, dobijesa, sestra mogla nai

zarunika, ako joj nije bilo doputeno da izlazi iz kue i da doe do
svog trofeja?
Kerstin se nasmija, nasmija se tako, da se sva tresla, bijae to najslai
izljev veselja, to ga je ikad u nje vidio.
- Odnijela je svoj trofej u po bijela dana. Zna, Bengt je nama dvjema
prvobratued. Prije pet-est godina on i Fanny bijahu smrtni
neprijatelji, tako da je sve grmjelo oko njih, te je bilo sasvim prirodno,
da se tako zavri.
- A Ja sam mislio, da u nje nema osjeaja!
- Fanny - oduevljeno e Kerstin. - Ona je hladna samo s vanjeske
strane. Ne bih dala svoje sestre ni za koju drugu!
Gran ugasi motor, frktanje prestade, a njegova se ruka nae na
njezinim ramenima. U prvi mah inilo se, da joj je neugodno, a onda
joj kanda bijae s voljom.
- Sad si zaista ljubazna prema meni, a nema ni nekoliko tjedana, to
si bila tako daleko. Upravo one veeri u upnome dvoru...
- Ne sjeam se...
- Tvoja hladnoa one veeri neugodno mi se u pamet usjekla.
- Zaboravi je! - meko e ona.
- Hou, rado... Ah reci mi: koliko voli onog Nissea Holma?
- Evo toliko - ree ona i puhne u dlan. - Ah to nije bio razlog, da se ti
umijea, kad je pokuao da me poljubi.
- Sama ga se ne bi nikad otresla!
- O, ve bih Ja povikala - doeka Kerstin. - Nego uvaj se, jak Je on.
- A zar ne zna, da tehnika svladava snagu?
- Znam, ah ipak pazi: javit e se on opet, premda si mu dao po nosu.
Uh, tako Je bezoan i surov. I kad te potrai s cijelom svojom
drubom, moe onda svoju tehniku privezati maku za rep... Srea
tvoja, te ne e ovdje dugo ostati.
- Zato ?
- Tvoje se ponaanje ne svia naem svijetu.

-116-
Pompea

- Kako? Zato? Objasni! - isprsi se Gran. - Zar me drugovi ne vole?

Dobar sam prijatelj s Eskilom, s Hildingom, s Klasom... s polovicom
Saveza mladosti i Sportskog drutva.
- Istina Je, ali ljudi ne trpe da se osjeaju nii, a ponajmanje, kad
znaju, da jesu nii. A ti im to pokazuje kao na dlanu... tue se od
tebe, jer misle, da zna sve i da ti je sve dano... Ni stari te ne vole.
Dobro si ih lupio po prstima u Tvetu, i toga nikad ne zaboravljaju.
- Zar sam uinio kakvo zlo ? Mnogi su rekli, da sam kazao pravu
rije u pravo vrijeme!
- Jest, ali bi svi htjeli, da su je oni kazali! I tako sve te pobone tetke i
strievi stresaju glavom, i umalo da se ne prekrste, kad uju tvoje
ime.
Gran se suho nasmija.
- Tako me dakle vole! Ali ne vjerujem, da su svi u tome jednaki,
kako ti tvrdi. Odakle si sve to doznala?
- Eh, Grane - nasmija se Kerstin - da si udvarao pastoru,
uiteljicama, starim uiteljima, opinskim odbornicima i mojim
tetkama, umjesto to se duom i tijelom predaje grenim drutvima,
pjeva nedoline pjesme, bavi se kazalitem, mijea buku na
gradilitu i ini sve ono drugo, bio bi prihvaen u naoj upi i
opini. Pozivah bi te na fina ogovaranja, hou da kaem: na sastanke
uz kavu, gdje bi uo osvrt na sve, to se zbiva. A mene kadikad
pripuste onamo, pa tako tota doznam, kako vidi.
- Vidim, i divim ti se, kako lijepo aska.
- O, nikako... A sad mi zaista valja kui! - uzdahnu Kerstin.
- A ti bi rado ostala?
Sjedila je bez rijei, zabacila glavu unazad, a pogled uprla u krov
automobila. Meke krivulje usana izraavale su neto, to se nije
moglo odmah dokuiti. Je li to bilo oekivanje, enja? Oh, kakva se
mala buntovnica sakrivala ispod toga pravilnog i istog lica, i iza
toga kienog dranja!
- Hoe li sad ubrati sedam cvjetia i staviti ih pod uzglavlje? - upita

-117-
Pompea

je Gran. - Obiavaju li tako ovdanje djevojke?

- Mislim, da nijedna to ne ini. A sada je i kasno: predi- vanjska je
no ve na izmaku... Uostalom, i ne u sanjati...
Bijae udnovato uzbuen, bilo mu estoko udarae, kao da mu je
silno vano, kako se prema njemu dri Kerstin, kao da je jedina,
premda je svijet pun ena. utio je kako mu se ruke tresu i hladno
znoje. A kad je dodirnuo njezino koljeno, ona ga odbi brzom i
bojaljivom kretnjom.
- A zato ti ne bi sanjala? Misli li, da ti ne treba sanjati, Kerstin ?
- Moda - ree ona i nesigurno se nasmija. - Zar stvarnost nije dosta
lijepa onakva, kakva jest?
Uutje, a on se urno nae naprijed te je poljubi. No odmah opazi
uenje u uplaenu i potamnjelu oku, te osjeti kako se ona ukruuje i
pretvara u kip - i nato se rasprsnu svemir u prosutku i pljusku
zvijezda. Doas se uhvatio rukom za obraz, dok je ona za sobom
zalupila vratima na automobilu.
- Glupane! - zajeca Kerstin pred koijom. - Zato si morao sve
razruiti, ba kad je bilo najljepe?
- Kerstin, Kerstin, vrati se!
Nije bilo odgovora. Kerstin poe trati.
- Mogu li te vidjeti sutra? Popodne pokraj velike hridi? Ih dolje na
jezeru?
No nije odgovorila. Odlepra dalje i ko maglen lik nestade u tami.

-118-
Pompea

6. KRIJESNICE

Put se naglo sputao prema jezeru. Gran je ve uo um valova, te uskoro

prijee preko ceste i nae se na obali. Nebom se oblaci nagonili, pa kad jedan
pogolem minu, osta za njim provedrica, mjesec jasno zasja i srebrna se
svjetlost razli po olujnoj uzburkanosti crnosivih valova, a prina na alu
protee svoj luk izmeu vode i crne ume. Pristan je leao pust i prazan. Sve
kuice gore na brijegu bile su zakljuane, rebrenice im na prozorima
sputene, ali na tornju silosa i na okrnima velikog spremita mjeseina je
izvodila svoju igru.
Odjednom se momak lecnu. Pred njim se na pijesku svijetlile tri sitne plave
ie, treptale i svjetlomrcale.
Krijesnice, svjetlucajte, mrcajte, krijesnice, treperite, blistajte.
Momak ostavi bicikl pa kleknu kraj njih, da ih uzme u ruku. No, bijahu to
samo tri sitne staklene rbine.
U istom asu mjesec zae, ieze za oblacima, a tama i opet zastrije svijet.
Svanuo Ivanjdan, topao, miran i veliajan. Strievi su gosti jo bili u
kui: Sigridina sestra s muem, brat sa zarunicom i brani par
Stendahl. Juer raspoloenje nije bilo dobro, a inilo se, da se ne e ni
popraviti; izmeu Sigrid i drugih raspoloenja su se kretala od
uurbanosti i poslenosti do ledene hladnoe i odavde do
ratobornosti.
Kad su u podne sjeli za stol u blagovaonici, potui se Agnes Sigridi:
- A nisi prostrla za sebe!
- Morate me ispriati, nemam vremena da sjednem - ree Sigrid i
iznese krumpir na stol.
- Pa nije tako urno... - javi se Hans, najstariji. - Sjedi i pokuaj biti
mao ugodna, stari jeu! Zamislite - uze cijediti prema drugima -
nikad je nisam vidio za stolom, nikad da sjedne ko ostala eljad.
Uvijek je skakala naokolo i urila se, te jela zalogaj ovdje, zalogaj
ondje.
- Poneko bogme moe biti i zadovoljan, to je Sigrid brza i poslena -

-119-
Pompea

doeka stric.
- Kako to, da se nisi udala, ti, koja si tako valjana? - upita
Rickardova zarunica, mala, tanka, crvenokosa Ulla.
- U izboru se drim svog ukusa - odsijee Sigrid.
Gran je promatrao drutvo oko stola, gledao jedno lice
za drugim.
Sjedili su ondje Granovi roditelji i u taj as bili su kanda
nepristupani. Majka Helga bila je tiha i otmjena sa svojom sijedom
kosom, a u staklenom joj pogledu leala neka neljubaznost. Pokraj
nje sjedila je Agnes, poneto nalickana, poneto i previe brino
odjevena, s nakovranom i pomalo kutravom kosom, s nosom, to
bijae pun sitnih rupica, i s velikim, poneto mlohavim i blijedim
licem ene, koja ivi zatvorena meu etiri zida. Kuala je da se dri
otmjeno, ah je pomalo srkala i mljaskala jezikom, a nokti joj pod
lakom bijahu crno obrubljeni. Biser na treem prstenu na lijevoj joj
ruci bijae, dakako, laan - nosila ga, oito, samo zato, to je bio
krupan.
Do nje je sjedio stric, tih i mrgodan; jedna mu je noga poivala na
klupici, a rukom je stiskao tap i svaki put kanda bio u strahu, kad bi
mu se nesmotrena mladost suvie pribliila nozi u gipsu. Kako otac i
stric bijahu slini - a u isti mah i toliko razlini!
Otac blijed, mlohav, tanak, gotovo uskih ramena pokraj strica, ali iri
u tijelu nanie, uspravan u leima, bijelih ruku, ah u jednog i drugog
isti profil, iste im oi i usta, ista upornost u pridizanju ije.
Pokraj strica sjedio je Hans, sive koe i nemirnih oiju i u uljenocrnim
radnikim akama, koje se nisu mogle oprati. Juer se opio i na to je
danas nadolijevao. Kadikad bi ispustio tanjur, stavio ruku Ulli na
rame i neto joj povjeravao. Ona se odmicala i brisala obraz, dok se
najposlije ne nae gotovo na Rickardovim koljenima. Gran bi joj
mirnuo okom, a na to bi ona kimnula glavom. Ulla bijae ista i
uredna, tanka, omalena, crvenokosa, s bijelom koom na licu, ali bez

-120-
Pompea

pjega, a svijetlozelena haljina na njoj bila je tako tanka, da se kroz nju

sve vidjelo.
Rickard je bio svijestan svoje otmjenosti, i svaki put kad bi neto
govorio, zapoeo bi rijeima:
- U nas kod dravnih eljeznica...
Ah ma koliko se ponosio dravnim eljeznicama, koje su mu davale
povoda da se danas igra vieg drutva, ipak je jo vie bio zadovoljan
time, to mu ostaje dopusta do dvadesetog srpnja. Zazorno mu bilo
njegovo narjeje, pa je govorio pretjerano gramatiki vedski, i u
govor ubacivao strane rijei, premda ih nije znao valjano izgovoriti ni
pravo umetnuti. Bilo ga je zabavno sluati, ali bi na kraju
dozlogrdilo.
- U nas kod dravnih eljeznica...
K vragu ti i dravne eljeznice!
No ovjeku se oko upravo odmaralo, kad bi pogledao Sigrid kako
dvori i posluuje goste: oko nje vladala je unutranja i vanjska
istoa. Moda je i ona glumila, da bi sakrila samu sebe, ali je njezina
maska s vremenom postajala simpatina.
Prostrla je stol u blagovaonici, besprijekorno ga uredila - stolnjak,
ae, cvijee, pribor, sve kako valja, te Gran nije imao nita da
zamjeri. Ah kako je stigla da izvede sve to i da jelo priredi ? Noas
zacijelo nije mnogo spavala. Malo vii strop, vei prozori, sag iz
Buhare umjesto domaih ponjava, ura iz etrdesetih godina u stilu
rokokoa umjesto zidnog sata, vino umjesto razvodnjena malinova
soka i buket iz cvjearne umjesto modre estoslavice - eto tako bi bilo
u blagovaonici inenjera Stendahla u gradu.
Odjednom se zau veoma mek i nasmijan Sigridin glas s druge strane
vrata.
- Tako, tako, maliane... Istrljaj san iz oiju, sad idemo mami...
I ue nosei u naruju sestrina sinia; malian se, sva je prilika,
istom probudio, kosa mu bila razbaruena i strila ba ko busen

-121-
Pompea

trave.
- Zamislite, igrao se na divanu u kuhinji, usnuo i spavao cio sat! -
Sigrid se sretno smijala i zabavljala. - hajde gukni, zlatni praiu!
A od majke zlatnog praia zau se glas:
- Daj mi Tutta! Uh, nije mi drago, kad vidim gdje stare vjetice hoe
da razmaze tuu djecu.
Pukotina na maski opet se zamrznu, Sigrid posivje u licu, obori
pogled. A trogodinji je malian krupnih tamnoplavih oiju samo
gledao i uvrijeeno puio ustaca trenjeve boje, a onda ruicom
protrlja lice i poe cviljeti.
- Hodi mami, Tutte!
Odgovor bijae glasan i jasan:
- Ne u!
Sigrid spusti maliana na pod te izie.
- uvaj se majke, Tutte - ree stric, a oi mu igrale - ne idi k mami!
Mali nato odmah k majci, te se smjesti da gleda, s podbrat- kom na
rubu stola.
Hans se tuio na zla vremena i neveseo prstima dodirivao tanjur:
- Sve se penje osim plaa. Seljaci zacijelo silno zarauju, imaju
novaca ko pljeve, koliko je skupa hrana.
Tu je temu natezao u beskonanost, a najposlije uzdahnu:
- Seljaku je u svakom sluaju dobro. Sve ima u kui, ne mora
kupovati...
- Pa zato nisi ostao na selu ? - odluno e Seth Stendahl.
Hans se htio obraniti, ah se zapleo u proturjeje, nabacivao
polugotova miljenja, da bi ponovo poeo, a kad je vidio da ga nitko
ne slua, umuknu.
Mali potee stolnjak:
- Tutte hoe mami!
- Ne, ne sada, mali Tutte, mama jede. Ne potei stolnjak!
- Hoe mami!

-122-
Pompea

Gran je sa zanimanjem gledao malia rumenih bucmastih obraza i

oiju koje su se poinjale kvasiti.
- Tutte mami!
- Hajde, ah sjedi mirno...
I pusti, da joj Tutte uspue na koljena. Kad se smjestio, malian uputi
drugima pobjedonosan pogled, i kako se god predmet razgovora
mijenjao, Tutte u svakom sluaju bijae u sreditu panje.
- Papati! - zapovjedi razmaeno dijete.
Agnes mu prui zalogaj krumpira s umakom.
- Nee...
Nakon nekohko asaka mali ponovi zahtjev:
- Papati!
Novi zalogaj krumpira i novo "Nee".
- Ne moe biti, da je gladan - ree gospoa Stendahl - ta jeo je prije
sat vremena...
- Jest, ah samo riu na mlijeku, a i to sasvim malo.
- Papati juhu! - zapovjedi Tutte, a Agnes objasni:
- Juha za nj znai slatko... Jede gotovo samo slatko... Vidi, Tutte,
nemamo slatka...
- Papati juhu...
Oi zasuzile, ruke mahale u zraku, drijelo zjapilo veliko, crno i
etverouglato.
Hans se uhvati za glavu obadvjema:
- Nosi ga van!
- Stidi se - prekori ga Agnes - sjeti se, da si i ti jednom bio malen!
Gran se trudio da dokraja oimka meso s neke kosti. Gospoa
Stendahl mrtila nos i k sebi povlaila haljinu, a Uha proapta tamo u
svom kutu:
- Zar ne, Rick, mi ne emo tako razmaziti svoje maliane... ?
Odjednom nepogoda kanda utihnu, tako da se Agnes mogla
asak-dva posvetiti jelu. etvorouglatom licu vrati se obina boja, a

-123-
Pompea

trag neega, to je pogibeljno sliilo djelatnosti misli, nasluti se u

oima. ista i njena ruica razmaknutih prstiju obori se na Granov
tanjur, udari jednu kost, baci je preko stola i prevrnu Stendahlovu
au.
Tutte se ushieno nasmija, udari nogom pod stolnu dasku i proree
pobjedniki i pun oekivanja:
- Tutte sada jesti juhu!
Stendahl ne ree ni rijei, samo podie au to je bre mogao, i uzvi
obrvama.
- Draga Sigrid - povika Agnes - daj nam slatko, jer sve dotle ne e
sjediti mirno...
Pokaza se, da se zaslada sastoji od slasna, uta i hladna pudinga s
kremom od okolade.
- Gledaj ovamo, Tutte, sada e te mama nahraniti.
- Ne, Tutte hoe jesti!
I Tutte dobi licu mame Agnes i poe brkati po okoladnoj kremi i
umrlja gotovo cijelo lice. Od asa do asa brisao je licu o kosu.
Dodue, uzeo je neto i u usta, jer je vakao, isplazio jezik i sasvim
glasno mljaskao.
Gran je promatrao fotografije svoje rodbine.
Osobito se zanimao za fotografiju svoje pokojne tetke, oeve sestre,
snimljenu godinu prije tetkine smrti; bila je to slika jednostavne
radine i estite ene lijepih oiju i izrazitih usta. Nije tetka bila ni
lijepa ni runa, ah bi Gran veoma rado pristao da je susretne, jer
bijae ona, na koju se uvrgla Sigrid. Iz kakvih su tamnih vrela drugi
vukli svoj znaaj, mogao je rijeiti samo istraiva nasljednih osobina.
Odjednom se zau neko brbotanje i povici prekoravanja, a Gran
osjeti kako mu neto prska po rukama. Pogleda Tuttea
- ovaj je sjedio ushien i bubnjao licom po tanjuru, a stol je posvuda
naokolo bio smee istokan.
Agnes istre malianu oruje iz ruke, a on uzvrati time, to je otvorio

-124-
Pompea

ustaca, tako da su postala velika, i nato umuknu. Iz usta se niza sav

podbradak i po prsima razli potok dobro savakana pudinga s
okoladnom kremom.
Gospoa Stendahl bre-bolje prinese rubac k licu, a stric se drao,
kao da mu je zalogaj zapeo u grlu.
No Ulla, koja bijae mlada, prasnu u srdaan smijeh, a i Gran se
nasmija za njom.
Agnes spusti Tuttea na pod, sama skoi na noge i povika:
- Jao, umrljala mi se nova haljina!
Neto kasnije Gran je sjedio u dvorani s drugima i puio, a s
prozora je vidio mamu i Ullu gdje idu s rukom o ruku i dive se
Sigridinu cvijeu. Hvala bogu, te se barem netko s nekim slae. Iz
kuhinje dopirao je zveket sua, a sestre se svaale oko stolnjaka.
- ta misli - ree stric Rickardu - biste li vas dvoje, ti i Ulla, mogli
provesti ovdje etrnaestak dana tvog dopusta ? Kako vidi, nisam ni
za to, a kosidba samo to se nije poela. Gran i Sigrid ne mogu
sami na sve stii, drugog ne moe dobiti, svatko ima svoga posla
navrh glave.
- Ne, oe, ne mogu. Zarunica i ja obeasmo, da emo u posjet
njezinima, pa ne moemo prekriti dogovor...
- Da, da - doeka stric - razumijem... Ali juer sam uo, da kanite
ostati u najmanju ruku tjedan dana...
- Ne, ne, bit e to kakva zabuna...
Gran uzdahnu, ode u drugu sobu i poe na strievoj violini svirati
narodne napjeve, to su u obiaju o Ivanjdanu.
- Ispusti maka! - kiselo e mamurni Hans, kojega je oito boljela
glava.
Gran poe oponaati muena maka, zatim objesi violinu pa ode u
kuhinju, da mu Sigrid dade jo malo pudinga. Ah ondje zatee sestre
gdje se jo svaaju:
- Mogla si biti malo obzirnija, Agnes! Mamin najljepi stolnjak! Te

-125-
Pompea

mrlje ne e van...
- Tvoja je krivnja! Zato si, za ime boje, morala iznijeti okoladnu
kremu, kad zna, da je dijete tu?
- enske li pameti! - povika Gran s vrata, ah se odmah povue, jer
je u kuhinji malian sjedio na posudi s jednim drkom, a Agnes
stajala pokraj njega i pazila na nj.
- Pouri se, Tutte, pa u te odjeti!
- Nee! - prodera se Tutte.
Gran pogleda na sat i zlovoljno ustanovi, da je jo uvijek prerano da
ode do velike hridi. Kerstin je svakoga dana prala sue poslije jela, a
onda je valjalo nahraniti sitnu stoku, i tek bi tada smjela misliti na se.
Da je samo kako zatui to prokleto vrijeme... Kamo se god makne,
svuda ga nemir prati.
Odjednom u dvoranu dotra malian u kratku haljetku te sav
ushien i nasmijan otpuza pod ormar za posue.
- Mah Tutte, doi mami, jo nisi gotov...
Ispod ormara doprije smrad nesumnjive vrste, a Hans se tre iz
polusna i uhvati se za nos;
- Nosi ga van!
Gran se pouri iz kue. eludac mu se okretao, im bi samo i
pomislio na puding s okoladnom kremom. Kakva li sve belaja ne e
jo biti, prije nego to se kua isprazni!
to se vie primicao velikoj hridi, sve mu uzrujanije lupalo srce, a
kad onamo - to pod stijenom nikog nema. ekao je neko vrijeme i
ogledao se i na najmanji uanj u grmlju, ali ne, nije dolazila. Poe
proklinjati sama sebe, to je toliko ostao kod kue, a onda pretrai
meku zemlju posvuda naokolo. No, tu su se nalazili samo njegovi
tragovi, sasvim svjei. A ni na kojem mjestu nije se inilo da
mahovina uva kakav trag, to bi neto kazivao.
Najposlije ode gore do majura. Iza stara, uleknuta i nagnuta hambara
raslo je gusto grmlje divlje maline, i tu zauze poloaj. Da nije bio tako

-126-
Pompea

nemiran, mogao bi sve to shvatiti kao igru iz onog vremena, kad je

sanjario nad romanima o crvenokocima. U ono doba bila bi mu
divota da tako napreduje neujnim koracima i da uhodi, a sada to
bijae neto potrebno, premda ga je poniavalo.
Kua se tamo dizala pod irokim svodom kestenova, a bila je crvena
s bijelim krovnim vijencima i prozorskim okovima. ljunkom posuti
prolazi bili su lijepo ograbljeni, ba ko u kakvoj seoskoj pripovijesti, a
cvijee se arenilo i sjalo na suncu. Uz jezerce gegale se trome patke
ih pak lijeno plovile vodom. Tri makice igrale se pred drvarom, a
maka, njihova mati, opruila sve etiri i gledala ih na uske pukotine
svojih pospanih oiju. Tiina je pala po svemu, sve je bilo gotovo
neprirodno mirno i tiho. Zastava je visjela, lie visjelo, a dalje u
suncem obasjanoj dubravi krave sputale glavu i strgle uima.
Zar je ta kua opustjela?
Konano se uputi prema verandi do kuhinje i pokuca.. Pojavi se
Anna i nepovjerljivo ga odmjeri.
- Oprostite, to smetam, ali sam vidio kravu arulju gdje luta po
putu. Da nije vaa?
- Nije, u nas su sve mrkulje.
- A tako? Dobro onda... A vi tako mirno i spokojno provodite
Ivanje...
- Da.
Tu nije imao ta da eka, nego samo da se oprosti i udalji... Dobijesa!
Ali zar nije isto tako predloio djevojci, da se nau dolje kod jezera.
Moda je ona ve ondje. I grozniavo brzo upali motor na kotau i
odjuri. Kad stie, skloni stroj i poe je traiti. Svaki put, kad bi vidio
kakvu crvenu haljinu, srce bi mu jae zakucalo.
Danas je sigurno deset puta vie naroda nego juer, cio dugi, zlatni
al pun svijeta. Nekoliko hrabrih pljuskalo naokolo u vodi, ali im
bogme ne bijae toplo. Prokleto slatkovodno more, koje se nikad ne
ugrije... Po bijelu, pranu putu etali se u mahm skupinama mladii,

-127-
Pompea

gologlavi i lepravih kravata, te sretali djevojke, koje su se smijale i

eljele da budu viene. Izletnici iz grada sjatili se u gostionicu, te
kada je Gran konano stigao na pristan, bijae ondje privezano
dvostruko vie amaca nego juer. Premoreni roditelji, koji su doli iz
ravnice, kuah su drati svoju ustru djecu dalje od same obale i
opominjali ih, da se uvaju i da se ne spotaknu o konopce.
Gran se uputi du obale, u nadi da e nai koga znanca meu
svijetom, to je onud prolazio. Na palubi amaca i brodia leali su
ljudi opaljeni suncem i vitke, osmagle mlade ene, a tu i tamo poneki
odreit pomorac bavio se svojom brodicom, splitao konope ili bojom
premazivao gdje je trebalo.
A Beatrice-Aurore' nigdje ne bijae... Ne, zvala se Kerstin, ali ni nje
ba nigdje.
No, pojavi se Elly, vitka i vesela, drei se pod ruku s Kalleom
Karlssonom. Nju je mogao pitati i od nje dobiti astan odgovor.
- Jesi li gdjegod vidjela Kerstin ?
- Ne, danas je nisam vidjela. Zar si je noas izgubio iz automobila ?
- Da, iezla je...
Njih se dvoje nasmijae, a on se drao ozbiljno. Tako dakle, nije
dola... I sunce izgubi sjaj, modra se voda uini ko razlivena tinta, a
srce poe udarati u molu... "Idem nazad" - naumi Gran.
Ah u tom asu eto Else, koja u sve unese ivota svojim askanjem.
- Oh, kakvih lijepih amaca ima ovdje!
- I kakvih li draesnih amatera pomoraca!
- uti, Grane! Radije pogledajmo onu brodicu nakraj mola!
- Oh, kako bi danas rado isplovila na jezero!
I povede ih onamo, a Gran se sloi s njima:
- Divno! Ne moe se nagledati!
Motorni je amac nosio sprijeda ispisano ime "Neptun", a bio je zaista
bez premca sa svojom visokom kabinom od mahagonija. Iz motorne
kuice izide neobrijan ovjek s francuskom kapicom i udnovato

-128-
Pompea

tetoviranim miicama.
- uje li, tromonja! - povika neobrijani. - Zar su ti noge odrvenile ?
Bre ovamo !
- uti, morat e platiti globu za svoju runu glavu! - odazva se
netko s obale.
Elsa prasnu u smijeh te se okrenu tako brzo, da se sudarila s
mladiem, koji je trao u onom smjeru. Oboje se nasmijae, a
pomorac zamoli, da mu oprosti.
- Pa s tobom sam sino plesao bezbroj puta!
- Tako je! - zacvrkuta Elsa.
Kestenjevi momak u platnenim hlaama skoi na brodicu i nastavi
sjajnu prepirku s drugom, a drutvence ostade na molu smijui se.
No na brodu poee naglo aputati i mahati rukama, a onda onaj
momak skoi na krov:
- Biste li se malo provezli s nama? Gospoica e Elsa tako dobiti
odtetu za svoje sinone muke, a vi ostali doite, ako vam je s
voljom.
Djevojke se zagledale i nasmijeile. Elly je svakako bila neodluna, ali
se zadovoljno nasmija, kad je Kalle donio rjeenje:
- Kad ste tako ljubazni, primamo sa zahvalnou.
I tako "Neptun" isplovi. Kao kralj mora ih barem kao kralj onog
zatona umei projuri mimo barke, brodice bez palube i mimo
nekoliko jedrilica, koje su klizile povrjem u zatiju ba ko puevi.
Obala se udalji, pojedinosti se rasplinue, zgrade ostadoe u daljini
malene kao kuice za lutke. Ostavie iza sebe na lijevoj strani otoke,
plutae i kotvokae pred njima je leala puina na jezeru, sva
blistava od sunca, pruala se u nedogled prema sjeveru.
- Divno! - uzdisale su djevojke.
- A kako bi vam pozlilo, da je uzburkano!
- Ne bi! Mi smo ve jedrile, moda i vie od vas!
Malo po malo na amcu se provelo prirodno odabiranje.

-129-
Pompea

Elsa i onaj kestenjavi mladi imali su toliko da askaju, te je ona sjela

pokraj njega, uz kormilo, a on joj najposlije dopustio da kormilari.
Tetovirani je nespretno kuao da se udvara lijepoj Elly. Ona se,
blijeda i ljuta, stiskala ka Kalleu, a on ju bockao i tvrdio, kako je
pretvorna. Ali kad ju je tetovirani htio privui k sebi, ona ga tako
udari akom u prsi, da vie nije pokuao.
Gran uope nije elio da govori. Opruio se potrbuke na palubi i
gledao preko pramca. Uzburkane misli nekako mu se slijegale, dok je
g edao kako voda udara u pramac i rasprskava se u bijelu pjenu i
kako se "Neptun" draesno naklanja uzdiui se i tonui svaki put,
kad bi proao kroz valove, to su se irili puzinom kakva parobroda.
Kad se drutvance iskrcalo, Elsa ostade na pristanku. Sigurno e i
veeras biti plesa.
Larssonov majur leao je tako blizu, da se donde moglo doviknuti, i
esto je Gran znao koga ondje vidjeti, samo ne nju, Kerstin, te je
prolo dosta vremena, prije, nego to je mogao izmijeniti rije s
njome. U veere on je lutao dolinom kao neupokojena dua, i to se
vie smrkavalo, sve se vie primicao kuama na majuru: da nije bilo
tetaka, uao bi i raspitao se za Kerstin.
Nije se susreo s njome sve do kazaline repeticije, a kad ju je
pozdravljao, pokua sakriti nemir, koji ga je razdirao. I ona se inila
beutna, ali svaki put te veeri, kad bi je kriom pogledao, vidio bi
da ona okree oi, te on konano u njima otkri izraz, koji nije mogao
sebi razjasniti. Ulogu je meutim itala s mnogo osjeaja i topline, te
su joj pljeskali u vie navrata.
- Smijem li te i veeras tegliti? - upita Gran, kad je trebalo kui, a
kad je dopustila, zapljusnu ga val puste radosti.
Kao obino zaustavie se kod mosta. Nisu izrekli ni jedne rijei za
vonje, te je sad oekivao, da ona prekine muk. Osjeao se siguran u
pobjedu, svi su znakovi nagovijetali, da e sve poi pravim putem,
te je i opet poalio, to je proljetos pisao prijatelju ono tuno pismo.

-130-
Pompea

Helge e ga nesumnjivo podsjetiti na nj, ali ako Gran umoli Kerstin,

da mu d koju fotografiju, imat e dokaz u ruci i moi e potvrditi,
kako je proveo ljeto. A Helge e mljasnuti jezikom i rei: "Pa zar ima
tako zavodljivih djevojaka na selu?" No, sve su to plodovi mate, a
kako e biti, to e pokazati budunost. Sada se mora posvetiti
sadanjosti.
U gustom zelenilu na rubu ceste sjelo je nekoliko malih plavih iskara;
Kerstin unu kraj njih te e ushieno:
- Gle, krijesnice!
No Gran je vie gledao djevojku. Bila je tako zamamna sa svojim
uskim i malim leima, a izmeu tamnih pramenova kose isticao joj
se bijeli potiljak. Gran kleknu pokraj nje, a onda sve protee tako
jednostavno, kao da je odavno bilo pripravljeno i smiljeno.
- Pusti! ree ona, kad ju je obujmio rukom, ali nije prosvjedovala,
kad ju je privukao k sebi.
- Zato si bila tako zla one veeri pred Ivanje? - upita i priblii svoje
lice njezinu.
Ona se okrenu k njemu, predana i bez rijei, poluotvorenih usta, i
poto ju je poljubio, nije se odmakla, nego mu uzvrati, a ruka joj se
podie i ovi oko njegova vrata. Dugo ostadoe tako sjedei, a onda
ustadoe napol omamljeni. Kerstin je jo drala elo naslonjeno o
njegovo rame.
- Ljuti li se, to sam te onda udarila?
- Ne ljutim se, nimalo. Ali ekaj, da te vidim, Kerstin! Zato tako
sakriva lice?
- Nemoj me gledati...
- Zar si tako stidljiva?
Nakon asak-dva ona odgovori:
- Ja sam samo sretna, tako sretna. Ali sam i stidljiva.
Svjetiljka nekog bicikla zasja gore na zaokretu, a to im
dozva u svijest, da se nalaze nasred ceste. urno se spustie u dolinu

-131-
Pompea

drei se puteljka, to vodi prema velikoj hridi, i razmiui ustranu

travu i gusto lie pri svakom koraku. Rosa im hladila noge, ali to
nisu ni opaah.
- Voli li me? - upita ona, kad su stajali kod stijene i drali se
rukama, dok je njezina kosa dragala njegovo lice.
- Volim.
- Zaista? - opet e ona i malko zabaci glavu nazad, da bi mu mogla
zagledati u oi.
- Da, volim te - potvrdi on, te se ponovo poljubie.
- Zato si bila uvijek tako hladna prema meni? upita Gran.
I dok je ona muala i mislila nekoliko asaka, on doe do zakljuka,
do kojega su i mnogi drugi doli: onaj, koji dugo uti, ima utoliko
vie da kae, kad progovori. A njezin je g as bio veoma ugodan, mek
i blag poput noi.
- Da zna samo, kako si mi bio drag ve onda, kada smo se prvi put
susreli! ula sam gdje govore o tebi, te sam bila radoznala, htjela sam
te vidjeti, a kada mi je uspjelo, stidjela sam se zbog svoga izgleda.
Bojala sam se, da si tat, ali nisi bio, te si sa mnom govorio, kako sam
zamiljala da govori sa svojim prijateljima, te sam poslije izgarala od
elje da te opet vidim.
- Mnogi tvrde da sam ruan i da na meni nema ta da se vidi.
- Za me nisi ruan, a emu bih se brinula za miljenje drugih ?
- Ali mi jo nisi rekla, zato si tako nepostojana? Katkad si vesela i
pravi si drug, nekad si zajedljiva, a kojiput ne e ni da me gleda...
- Misli h, da sam obijesna? - upita Kerstin. - Jesam, prilino, u
najmanju ruku ponosna, ali nisam ba glupa. Nisam glupa toliko, da
bih bila umiljena. I to bi ti od mene? Ja pripadam ovamo, ti onamo,
mi smo se susreli, a nai se putovi doskora razilaze. Moda si se vie
razgovarao sa mnom nego s drugima, ali te nisam smjela susretati,
kako bih htjela, znala sam, da ne e dugo trajati. Mislila sam: tko nije
nita dobio, ne moe nita ni izgubiti. Vie puta inilo mi se, da si mi

-132-
Pompea

se tako pribliio, sve je postalo tako svijetlo i dobro, a onda su poeli

o tebi govoriti. Kazivali su, kako si ovamo doao da se zabavlja
djevojkama i tako su me upozorili, da se uvam. Najposlije sam
zakljuila, da su se ljudi prevarili, kao obino, da nisi takav, pa sam
se smijala opomenama. A jednoga lijepog dana prestadoh se smijati,
jer sam ula neto o tebi i o... nekoj drugoj... I bijae, kao da si se
udaljio od mene zbog Sylvije. udila sam se i onda zamolila znanicu
Elly, da izvidi, ta je posrijedi. Zatim sam udesila, da dobijem ulogu
u komadu...
Nije mogao a da se ne nasmije; uhvati je za ramena te je prodrma:
- Mala spletkarice!
- Ljuti li se zato na me? - upita ona, a u oima joj se itao strah.
- Ni govora! - doeka Gran te je poljubi.
- Kako ti se svia moj parfem? - odjednom e ona.
- Lijepo mirie - odmah e Gran, i istom tada osjeti bljutav miris
jorgovana. Ali ona zavrtje glavom:
- Ogavan je. Nisam imala nikakva, a danas mi ostala kruna i po od
jaja, te sam kupila ovu boicu. Nisam znala, koliko je jadan, dok
nisam istoila nekoliko kapljica. Sad se osjeam, kao da sam prljava, i
htjela bih ga sakriti drugim mirisom... - Kerstin se nasmija i promijeni
ton. - A moe misliti, kakve sam nevolje imala s tetkom zbog tog
novca. "Kupuje li slastice?" upitala me tetka, a ja rekla, da kupujem,
jer da je nanjuila, da je parfem posrijedi, ne bi dobro prolo...
- Ali svakako ide frizerki - ree Gran te je potee za kosu. - Ona
ponovo zavrtje glavom:
- Da mi Kosa nije ovako prirodno valovita, zacijelo bih se etala s
perinom nalik na konjski rep, ili bih se oiala ih pak kosu splela u
pletenicu na potiljku... ali, Grane, zato ti brbljam sve te gluposti?
Sigurno te gnjavim...
- Ne, nipoto... Rado te sluam.
U znak zahvalnosti ona ga poljubi najprje u jedan obraz, pa u drugi,

-133-
Pompea

a najposlije usred usta, te on vidje kako joj zubi sjaju iza blistave
svjeine usana. Oaran, poloi svoje lice uz njezino i tako ostade. Ona
mu poe govoriti na uho, a on joj ganuto sluao meki glas:
- Jesi li kada bio jako nesretan? Tako nesretan, te si htio da ode bilo
kamo, samo da bude negdje drugdje? Ne, nikad nisi bio tako
nesretan, uvijek si sve imao... A ja jesam... Zna, zimus sam mislila,
da u poludjeti. Fanny je bila u koli, a ja sama sa starcima. Svi drugi
imaju elektriku, samo je mi nemamo, jer stare tetke ne daju da je
uvedemo, te sam morala istiti petrolejske svjetiljke i osim toga
tedjeti sa svjetlou. Jedino sam u crkvi mogla koga vidjeti, ih
kadgod za posjeta, i to sasvim izrijetka, no nikada se nije dogodilo da
se porazgovorim po miloj volji. Vrijeme je puzalo poput pua, vuklo
se i miljelo! Smijati se bijae grijeh, pjevati bijae grijeh, a jesam li
govorila malo glasnije, rekli bi mi, kako mlade mora nauiti da dri
jezik za zubima, kad stariji i pametniji divane. Lijepa odjea grena je
stvar, lijepa glazba grena i pogubna... ah, Grane, tako se ovjek ui
da mrzi! Da mrzi ljude, i boga, i itav svijet, te bi razruio nebo i
zemlju, a kad te nitko ne vidi i ne uje, onda plae, proklinje,
huli...
Uplaio se Gran, a u isto mu vrijeme bilo, kao da uje samog sebe,
jer je to i on ve osjetio. I stidio se svoje nesnoljivosti: na to on ima
da se tui?
- Zato si ostala? Zato nisi otila od kue?
- Otila bih, ali nije tako jednostavno! Otkad pamtim, uvijek su mi u
glavu tuvili, kako ovjek treba da bude posluan, te mi je poslunost
ula u krv, i tako eljade radije pue nego da prkosi. Ah bih svakako
morala ustati na obranu, prkositi. Jesi li ikad stajao za prozorom i
piljio u potpuno smrznuto sivo polje i u svom oaju elio, da barem
jedan jedini ovjek proe onim putem ? Nadala sam se, da e netko
doi i da e me izvesti odande, ah nikad ovjek ne smije u to ozbiljno
vjerovati. Zna li da nas bijae etrnaest djevojica, koje smo u isti

-134-
Pompea

dan krizmane, a svega nas je pet ostalo u opini? Ve sam pomiljala,

da budem deseta, koja je otila. Ponekad ih vidim, dou katkad kui,
autobusom, susretnem se i pozdravim s njima, ali neke ne e ni da
me poznaju, premda smo bile prisne druge prije svega koju godinu.
A ja se na njih ne ljutim, razumijem ih, i ja bih moda uinila to i
one. Mogue je, da kod kue moraju uzajmiti koju deseticu, da plate
stan, ali nita zato, ja im ipak zavidim, i rado bih se mijenjala sa
svakom od njih.
samo zato to su slobodne. U njihovu se ivotu neto dogaa. A
meutim ja bih se osjeala kao u raju da je moj ivot u kui bio ravan
njihovu. O svemu sam tome razmiljala...
Dah joj je bio topao kraj njegova uha, osjeao je na licu toplu mekou
njezina obraza.
- O svemu sam tome prebirala u glavi i uvijek se vraala na isto.
Bijah uvjerena, da u poludjeti, te mi je jedna jedina misao ostala u
duhu: moram se udaljiti. Preko ljeta sam jo i mogla ovdje ostati, jer
je toplo i svijetlo, te ovjek ivi, nema straha od tame, to se oko
njega sastavlja. Ah, Grane - naposljetku e Kerstin, a glas joj
poprimi prijanju mekou - sad vie ne mislim o tome. Sada ne bih
odavde otila ni za sve na svijetu, ne bih... Muke su ostale, ah ih ne
priznajem, to je tako, kao da pogaaju nekoga drugog, a ne mene.
- Sjea h se, Kerstin, kako sam te jednom upitao, jesi li ovdje sretna?
Kazala si, da jesi, a na licu ti bio izraz zadovoljstva. Nisam mogao ni
slutiti o svemu tome...
- Odista ti nisam mogla sve rei! - utee mu se u rije Kerstin. - Bio si
tako nebrian, i sve ti se inilo tako bjelodano. Morala sam se nekako
braniti.
- A je li sve bilo tako lako i bjelodano na vaem repitu ?
Ona se slatko nasmija:
- Tada te trebalo aliti, pa sam se tako veselila, to ti mogu pomoi...
Uutjee. Bijahu kao razoarani, vrijeme kanda nije vie postojalo.

-135-
Pompea

Stajahu tako zagrljeni, s licem u lice, ali ih uskoro neko pucketanje

primora da se odvoje.
Na nekoliko metara od njih stajala je neka spodoba, mjeseina je kroz
granje prosula po njoj svoje proare.
- E, e, e - protisnu spodoba mekeui.
Gran brzo izvadi depnu svjetiljku i posvijetli. Dva sitna oka s
mlohavim podonjacima zatreptae na svjetlosti; kutrav brk visio je
nad poluotvorenim ustima, a niz bradu, na kojoj su narijetko porasle
dlake, pljuvaka od duhana za vakanje potegla tri masne pruge -
dvije s krajeva usta, a jednu sa sredine. Spodoba se tresla, a duge joj
ruke visjele ba ko u majmuna. Odjednom se tre i zagrebe odande,
prije nego to je jedno od njih dvoje stiglo da i rije kae. Tlo odjeknu
od tekih koraka, a suhe grane zapucketae.
- Tko je to bio?
- Isti lik, to smo ga opazili uoi Ivanjdana - odgovori Kerstin. - To je
Ynge Helden, obino se nou smuca do inom, ali nisam vjerovala da
je tu. Boe mili, kako je nakazan!
- Morali bi ga zatvoriti!
- Nije toliko lud, samo je straljiv. Boji se svakoga, i ne moe se
izlijeiti od tog udnovatnog drhtanja i meketanja. Sigurno se vie
uplaio nego nas dvoje...
- Tako nam je bilo lijepo, a taj je majmun sve pokvario.
- Katkad zaviruje i na prozore - proslijedi djevojka u oitu strahu. -
Tako sam zadovoljna, to mi je soba gore na katu. Njegova pojava
moe svakoga zaplaiti... No, ve je kasno, valja mi kui.
Okrenue natrag, na cestu.
Gran je htjede zadrati, pa je privue k sebi, ah upravo kad ju je htio
poljubiti, zau se neki um na ljunku s druge strane mosta: bijae
kao da dae golem pas. Brzo se povukoe u sjenu. Teko dahtanje na
mostu bivalo sve ujnije, netko se oito onud uspinjao, a kad je poeo
silaziti, umjesto onog otpuhivanja ulo se gdje cokule kloparaju.

-136-
Pompea

- Uspori! Uspori! - jaukao star, grintav glas. A kad je to udo dolo

dosta bhzu, da ga razaberu u tami, Gran umalo to ne prasnu u
smijeh. Na obinim runim kolima sjedila ljudska spodoba, malena i
skvrena, ba ko sova, a uz rudo kasala ena, suhonjava i sijeda, u
velikim drvenim klompama.
- Uspori! Uspori!
- Ne mogu! Ne mogu! - propiskuta glas jadan i kukavan.
Kako se put uspinjao, ena se nae naprijed, da bi smogla
snage za potezanje, te se soptanje opet zau.
- Reci mi, ako ima jo tkogod da doe! - uzdahnu Gran, kad je
uzmogao progovoriti nakon provale veselja. No Kerstin se nije
smijala; malo nae glavu te e ozbiljno:
- To je Heldenova ena: bila je na brbljanju u neke druge babe, a
Malin je mora vui, jer Heldenka ne moe hodati.
- To je onda u Heldenovih prava ludnica. A tko je ta Malin ?
- Ne zove se zapravo Malin: to joj je samo nadimak. Ne znam joj
imena. Uzeli su je kao posvoje. Ni onda nije bila ba pri pameti, a
poslije bogme nije krenula nabolje. Sada joj je tridesetak godina, a
ljudi tvrde, da je uporna u radu. Nju zovu zarunicom Klasa
Wiberga. Nitko je ne bi dodirnuo ni maicama, ah je Klas toliko glup,
da se ljuti na tu alu.
- Kerstin, jednom sam vidio Heldena. Bijae to sijed starina, ko
kakav patrijarh: dovezao se na traktoru s prikolicom.
- Jest, on je to. Jesenas e starome biti osamdeset i pet, a nije davno,
to je nauio voziti. "Momak je nesposoban za to", kazao je starac.
Neke jesenje veeri prije dvije-tri godine posjetila sam djeda i baku,
oeve mi roditelje, pa je baka odluila da me doprati kui. Bilo je
prilino kasno, i kako smo ile, susretosmo nekakva stvora, to je ilo
etvoronoke, s fenjerom koji mu se njihao meu prednjim nogama.
Od asa do asa svjetlost je padala na najgadnije lice, koje sam ikad
vidjela. Baka bre bolje triput pijunu, da bi otklonila urok i nesreu, a

-137-
Pompea

ja se sakrih iza nje. Poslije vidjesmo, da je to stara Heldenka. Vraala

se o neke babe, bila je tada jo tako bodra, da je mogla sama hodati,
ali je bila tako pogrbljena, da joj se tijelo povilo gotovo uza zemlju, a
u svakoj je ruci drala kratak tap.
- Kao da je gledam roenim oima - u smijehu e Gran.
- Ah se djevojci ote teak uzdah, stisnu se ona uza nj i sakri lice uz
njegov vrat.
- Kakve radosti moe od ivota imati takvo bie?
- Ne znam...
- Zato je to tako strano ostarjeti? Da postanem takva... O, ne, ubila
bih se radije...
Gran u muk utonuo. Bio je smuen i potresen mnogim dojmovima
te noi, koji su ili od svjetlosti do najcrnje tame. Djevojka ga je kanda
razumjela, jer kad je odluila da poe, ree mu vedro i prisno:
- Zaboravi sve runo, to smo veeras vidjeli i uli...
- Hou, mislit u na neto drugo... Samo malo pitanje, Kerstin, prije
nego to ode. Jesi li zaboravila ono, to si rekla prije: da sam doao
ovamo, samo da opet odem svojim putem ?
- Ne, nisam zaboravila, ali ne brinem o tome, zadovoljit u se
sreom, koju imam i dokle je imam. alostila se ja unaprijed ih ne
alostila, nikakve mi koristi, jer to ima doi, sigurno e doi na
vrijeme.
Prve nedjelje popodne Gran se spusti u dolinu. Iao je nijem kroz
grmlje i gledao oko sebe. Da, bila je ondje, sjedila na istome mjestu,
gdje i proljetos, i gotovo isto onako sputene glave i s rukama u krilu.
Kad ju je zovnuo, ona se tre i ustade, a on preskoi preko potoka.
Djevojka mu potra u susret, te mu se sva nasmijana baci oko vrata, a
on je podie i zavrti oko sebe. U kosu je opet zadjela struak emina,
koji je sjao kao srebro meu blistavim tamnim pramovima.
- Tako sam se boja a, da ne e doi.
- Ti si mala tuka! - povika Gran, mislei kako ne bi priliilo da se

-138-
Pompea

tim doivljajem hvasta pred Helgenom, jer je previe dragocjen.

- Nisam tuka, i ne vjerujem, da jesam, ak ni kada ti to kae. Znam
mnogo ta, ega ti ne zna, premda za to nisam dobila bijelu kapu.
Uputie se puteljcima po dolini, i dok su tako hodah, ona ga zamoli,
da joj naas dade svoju kapu.
- Ah kau, da onaj koji je prije vremena stavi na glavu, ne e nikad
biti student.
- Ba me briga, prometnut u se i bez toga...
Nosila je asak kapu, a on joj se smijao, premda joj se i divio. Ali se u
nje smijeh odjednom ugasi.
- ta ti je? - zabrinuto e on.
Ona ga prihvati za ramena:
- Zna, ne mogu se ouvati od pomisli, da u te nekog dana uzalud
ekati. Obeat e, da e doi, ah ne e doi. Nikad vie ne e
doi...
- Ti si mala tuka! Ne zna li, da uvijek odrim, to obeam?
I poljubi je, a ona opet bijae zadovoljna. Gran pomisli, da ona samo
trai poljupce, sada gdje su joj se osladili.
- Tko te nauio da tako usjaji kosu etkom ?
- Radoznale! - prekori ga ona. - Uostalom, to je Fannyna majstorija..
Ravnicom vijugala dolina potoka kao bujna tamnozelena vrpca, i nje
su se drali u svojoj etnji. Nikad Gran nije ondje bio.
- Tako sam se umorila! - javi se Kerstin. - Kako bi bilo, da se
svratimo djedu i baki i da se na as odmorimo?
Na mjestu, gdje se potok irio u baru s trskom i lopoem, stajala je
crvena kuica s bijelim prozorskim okvirima. Bila ondje i mala staja i
nekoliko crvenih sua, naokolo ivica, a u vrtu konice: sve je to
djelovalo nekako nestvarno, kao prizor s papirnih tapeta, a sve opet
bilo uzdravano nadasve brino i sitniavo, kako je moglo samo to
dvoje staraca, kojima se nikad nije posreilo da se oslobode tog
otrova u krvi te potrebe za redom i istoom, koju im je ostavio

-139-
Pompea

ivot u potpunosti posveen radu. Starci ne mogu mirovati - idu

naokolo i rade, prevru i preturaju, da bi vrijeme ilo bre, a nita
zapravo ne oekuju.
Kod bare sjedio sijed starac i lovio udicom. Djevojka ga zovnu, i on
die glavu i mahnu rukom. U istom asu u pristreje one kuice izie
draesna sijeda starica, kakva se javlja u bajkama.
- Kerstin, mala moja, ba je lijepo od tebe, to si dola! A tko je taj
naoiti momak?
Ue starac u kuu, baci maku nekoliko sitnih ribica, to ih zovu
crvenperke, pozdravi goste, a onda na pe pristavie lonac za
nedjeljnu kavu.
Spoetka su starci bili prilino ukoeni unato veselu avrljanju svoje
unuke, ali Gran razvi svu svoju uljudnost, te uspije da ih otkravi.
Dok su sjedili tako za stolom u sobi, Gran osjeti kako ga ispunja
neopisiv mir. Sve je tu bilo tako isto, tako ukusno ureeno, od
make i ponjava na podu pa do cvijea na prozoru i do visokog
kreveta. irio se tu miris mirodija i ista robija, a na zidu nije bilo
onih tiskanih papirnatih tapeta, to su tako jadne sa svojim kozama i
svibnjacima i lanim narodnim nonjama. Nije bilo ni tradicionalnih
opivenih i vezenih krpa, koje se vjeaju na zid i na kojima se itaju
otrcane rijei: "Kuharice, manje zbori, da ti zafrig ne prigori." Ne,
nita nalik na to! Sve je ondje bilo skladno i ugodno. Meu
portretima na zidu visjela neka stara, gotovo lijepa slika ukraena
stiliziranim spomencima i devizom: "Neka bog uva na dom." Tu je
bila i uokvirena fotomontaa, koja je prikazivala crkve i pastore u toj
upi, ah ta strahota bijae manja smetnja ovdje nego u ikojoj drugoj
kui, jer se tu sabranost i pobonost udisala u zraku.
Gran je doznao kojeta o osmoro njihove djece, koja su kanda dosta
dobro uspjela u ivotu. Gledao je portrete u starom plianom albumu
i nove, nedraesne fotografije unuka i praunuka, to ive u vedskoj
i u Americi. A vrijeme je prolazilo zaudno brzo.

-140-
Pompea

Kad bijae as polasku, Kerstin stade do Grana, uze ga za ruku te e

starcima:
- Dragi djede i bakice, ako elite biti ljubazni prema nama, onda,
molimo vas, nikom ni rijei! Nemojte pripovijedati, da ste nas vidjeli
zajedno!
Slatko se nasmijae, u znak da razumiju:
- Dakle se Elleninim starim sestrama ne svia, to je njezina kerkica
poodrasla i to hoe da ima deka?
Baka ih oboje zagrli smijeei se, ali se onda uozbilji i zagleda u oi
Granu svojim blagim, kratkovidnim sivim oima:
- Krno mome, budi dobar i paljiv s njome! Ona to zasluuje!
Kad su izili iz kue, Kerstin uzdahnu, odlanulo joj.
- Oh, kako sam se bojala, da im se ne e svidjeti!
- A da nisam, ta bi bilo onda?
- Onda... Onda bi se svejedno svidio meni.
- Zna li, Kerstin, to mislim ? Eto, ako nekog dana zapadnem u
oaj, i sve mi bude crno, te ne znadnem, to bih i kako bih, onda u
otii k njima. Bih bi kadri da mi pomognu i onda, kad ni u koga ne
bih naao pomoi. Osjeam to...
Kerstin neto proaputa.
- ta kae? - upita je Gran.
- Zato ne slua, nebrigo?
- Zavrnut u ti nos, ako ne kae!
Ona prasnu u smijeh i uze prosvjedovati, i nato se poe vesela borba
na sunanoj istini. On joj drao obadvije ruke te kuao da dosegne
do njezina nosia, prije nego to ona nae za shodno da ponovi, to je
rekla. Kad je jenjao njezin otpor, on je ispusti, a ona se podie na
none prste i proapta mu na uho;
- Ako ti bude crno, samo doi meni...
Stric nije trpio da besposlici. Drao je, da ne boluje, te je proklinjao
svoju nogu. Kuao je musti krave, dok su se Gran i Sigrid bavili oko

-141-
Pompea

kosidbe. No nije ilo, pa je onda naumio da prireuje jelo.

- Je li to uope posao za mukarca, da dira u lonce i tave ?
- Oito nije - ree Gran. - Previe je to za mukarca. Sigrid obavi u
sat-dva ono, za to tebi treba itav dan.
- Priekaj, lupeu jedan, dok mi noga ozdravi! A ne brinem da ne e,
jer sam u utorak uveer preao stotinu metara u trinaest minuta i
sedam sekunda.
- A koji je to aljivac gledao na sat i mjerio?
Onog dana, kad su Gunel i Helge Nyman doli automobilom da
Grana povedu u planine, bratued i bratueda sadijevali sijeno u
stogove. S jednom livadom bijahu ve gotovi, jedna im stajala
nepokoena, a srednja bila ograbljena u suhe i mirisave bagljice i
naviljke, to su trusili sjemenke trave pahulje, koje su letjele posvuda
te prianjale i lijepile se za oznojenu kou. Gran upeo iz sve snage i
ve se svikavao na novi rad, ah je sitna i suha Sigrid uvijek bila bra
od njega, plastovi joj ispadali ljepi, i nisu se ruili. No ona ga
svejedno pohvali:
- Valjano radi, ako uvaimo, da si prvi put na ovom poslu !
Gran je radio bez koulje, te je i bratuedu sklonio, da zavrne skute i
da skine bluzu, kako bi joj bilo manje vrue. Poslua ga, ali se uskoro
postidi zbog svoje bijele koe, koja jo nikad nije vidjela sunca, te i
opet navue sivu bluzu s dugim rukavima.
Njih su se dvoje ve potovali meu sobom, i razlika u godinama sve
se manje isticala. U primjedbama nije vie bilo reskosti ni otrine -
postali su prijatelji, dok su se zajedno znojili pod olovnosivim
olujnim oblacima i pod arkim suncem.
Bijahu se dogovorili, kad im ostane jo svega pet redova, da e ih
Sigrid sama sadijevati, a Gran e opet krenuti s kosilicom. Sivi
automobil stie, kad je Gran sjedio na kosilici, to je tropotala i ui
mu punila kripom svoga noa. Konji su bih nemirni, gonili muhe i
zvuno udarali u rudu, koja ih razdvajae. Zrak zasien vonjem

-142-
Pompea

konjskog znoja, pomijeanim s mirisom djetehne i topla mazivog

ulja, a iz pokoene trave iz-letale muhe i skakavci poput tisua
zelenih iskara. Gran je volio taj rad, bijae mu u njem neke
odgovornosti, te se naprezao da kosi pravilno i dobro, kao to su
upinju djeaci od jedanaestak- dvanaestak godina na drugim
majurima.
Za leima mu neto otro zatrubi, te se i on i konji trgnue. Konice
zakripae, a Nymanov se sportski automobil zaustavi
na cesti. Glasovi povikae, ruke zamahnue. Gran zaustavi ko-
Helge, Gunnel i Mary-Ann... Zar je i ona dola?
Izioe iz automobila i preko pokoenog djetelita krenue prema
njemu, glasno govorei meu sobom.
- Zdravo, stari gusaru! Zar ti upravlja kosilicom ? A kako si samo
pocrnio!
Stisnue mu ruku, potapae ga po leima i uputie mu sijaset
pitanja, na koja nije stigao da odgovori.
Gran ih pogleda: bijahu crni, malo zapraeni, samosvijesni,
bistrooki, slini njemu, njegovi prijatelji. Veze, koje su se prekinule,
povezae se, kao da nije bilo prekida. Jesu li se zaista povezale? Na
krajevima vrpce nije bilo iste boje, iste irine, nisu ba pristajali
zajedno.
Gran pogleda Mary-Ann, najprije bojaljivo, a onda sigurno. Pritom
nije osjeao nita. Bila je ko i prije, blistava, divna, ali ga se nije
doimala. Proljetos se toliko zagrijao za nju i toliko usplamtio, da nije
nita ostalo, to bi moglo sada gorjeti. Ali zato je i ona dola?
Napokon, vrijeme odgovara na sva pitanja, koja trae odgovora, a
druga nisu osobito vana.
Momak se ispria te ih zamoli, da se odvezu dalje, do kue: on e
doi, im zavri ovaj red i konje ispregne.
- Moda smetamo gospodinu agronomu ? - upitae bockajui ga. -
Gospodin agronom moda nije zavrio svojih etrnaest ih esnaest

-143-
Pompea

sati dnevnog rada?

- Ionako bi zavrio zbog drugog.
- Aha, zbog nekog sastanka?
- Ne, mylady, zbog kazaline probe.
- Glumi sa seljacima?
- Doputaju mi da predstavljam s njima...
Dok su se putnici umivali i ureivali, Gran je isprezao konje kod
potoka i ugledao Kerstin. Ila je s karavanom krasnih, uhranjenih
krava, koje su se njihale i vraale na muu.
- Ne mogu doi veeras! - doviknu joj Gran.
- Zato?
- Imam goste.
- Dobro.
Nita vie ne rekoe, ah to bijae dovoljno.
Cijelo vee drugovi lunjali naokolo, smijali se, avrljali, pjevah,
oivljavali stare uspomene, opisivali, kako e provesti ljeto.
Oko ponoi sjedili su na ogradi mosta, a Gran s jedne strane zagrli
jednu, a s druge drugu djevojku:
- Ne, ne mogu s vama - tiho e Gran.
U udu se sve oi trgoe u nj.
- Ostaje ? Nisi pri zdravoj pameti! Odrie se planina i putovanja,
da ostane u ovoj blatnoj ravnici? Da se ne ali?
- Ne bih rekao tako. Rado bih vas pratio, i ao mi je, to ne mogu.
Ah ne moete porei, da je priroda i ovdje lijepa, ma i ne bila tako
veliajna.
- Oh, oito je dosta slikovita, a osobito sada, pod milostivom
rasvjetom ponoi.
- to te zadrava? - upita Mary-Ann.
- S jedne strane, moram pomagati stricu, a s druge, ne mogu ostaviti
na cjedilu drugove. U nedjelju nam je predstava, a ima i drugog.
- Kojeta! - nasmijae se oni. - Je li to sijeno tako vano ? to e to

-144-
Pompea

znaiti do sto godina?

- Nita, ah ljetos znai mnogo za mog strica. Sada gledam njegovim
oima. U kom kraju ivi, onih se obiaja dri.
- Da, da, vidimo to, sad ujemo kako govori. Ali se ne bi smio tu
natezati sa sijenom, konjima i slinim... Predobar si za to, zasluuje
bolje...
- A to u ja znaiti za sto godina? Ne, dragi prijatelji, nemojte ni
kuati da me na drugo privolite, uzalud vam posao. Ovdje me
zadravaju dunosti, a osim toga ovdje se dobro osjeam.
Nasmijae se, a Helge upita:
- Sjea li se divljeg pisma, koje si mi poslao, tek to si ovamo stigao?
Prognanik u Sibiru ne bi se tuio gore od tebe. Evo ga, mogu
osvjeiti tvoje pamenje, ako hoe - i u tim rijeima izvadi iz depa
mah omot. - Svi, koji su ga itah, smiju se i ale te, to si dospio u
divljinu.
Gran zgrabi pismo, razdere ga i pusti komadie da odlete u potok.
- Nije ba taktino otvarati itaonicu za moja pisma. Eto, kako vidite,
promijenio sam miljenje, drukije gledam.
Opet udarie u smijeh, a Mary-Ann upita:
- A kako ti se ona zove?
Poricao je i tvrdio, kako posrijedi nije nikakva "ona", ali konano
morade popustiti:
- Razumije se, i ovdje ima ena, tih ivotinjica ima posvuda.
- ta? ivotinja! - povikae gospoice, uvrijeene.
- Da, njih ima posvuda. A ona se zove Kerstin. Veoma je slatka.
- Kerstin! Kerstin! - ponovie smijui se. - Sjajno domae, seljako
ime!
- Bojim se, da ti se nije to dogodilo - upade Helge. - Proljetos si bio
tako zdrav i bodar, ak i surov. A sada si sasvim kao kakav stari
striko. Zaista se napree da u svemu vidi lijepu stranu. uj,
idealisti su mi najmri.

-145-
Pompea

- S tobom neto nije u redu, jer si u isti mah i senilan i djetinjast -

zajedljivo e Gunnel. - Ili se egai s nama? Cijelu si nam veer
pripovjedao o svome ivotu, osobito o mjesnim uglednicima:
majurskim slugama, slukinjama, kravarima i svakovrsnim
lanovima tog zvjerinjaka. Ne mogu a da ne kaem, kako je sve to
siuno i alosno, neopisivo sramotno od poetka do kraja. Njihove
razmirice puka su cjepidlaenja oko trica i kuina. Izgubio si se u
sitnicama. Nije li oajan tvoj tata, za koga je znano da panju
posveuje samo velikim stvarima? Nemamo li pravo, dragoviu ?
U istom asu zaue um nekog bicikla i podigoe glavu. Preko
mosta proveze se Kerstin, a njihove se oi na hip susretoe: ona je
gledala ogoreno, a on zaueno. Htjede je zovnuti, no dok se
odluio, ona se ve udaljila.
- Aha, to bila ona - ree Mary-Ann.
- Mogao bih se okladiti - nadoveza Helge - da vonja po kravi i da su
joj ruke crvene i ispucale od pranja sua.
Ujutro, kad je prevozio mlijeko do ceste, drutvance je ve sloilo
svoj ator i vree za spavanje.
- Grane nisi valjda ozbiljno odluio da ostane ovdje? Pouri se i
presvui, pokupi svoje stvari, pa da krenemo!
- Zaista ne mogu...
I dok ih je gledao, osjeti, kako im je zapravo tu. Pomisli, kako je u
njihovim oima smijean u svome radnikom odijelu, i ne bijae mu
zbog toga lagodno.
- Oprostite, ali moram dovesti konje s pae...
Dok je silazio k potoku, Mary-Ann poe za njim i uhvati ga pod
ruku.
- Ljuti li se na me?
- Ne, zato bih se ljutio ?
- Ah, mislila sam - protisnu ona nesigurno. Oprosti mi ono od
proljetos... Bila sam uvjerena, da si zbog toga otiao iz grada.

-146-
Pompea

I pokua da se nasmije.
- Ako si to vjerovala, onda previe umilja. Ja sam uostalom sve
zaboravio.
- Grane, ako te ja zamolim, da doe s nama, zar ne da e doi?
- Ne, neu.
Njih dvoje bez rijei prevalie pedesetak metara, a onda ona stade:
- Sada moram k drugima... Dovienja...
- Neete valjda otputovati prije nego to se vratim?
- Zacijelo neemo... protisnu ona.
Gran zazvidi konjima i povede ih drei ih za grivu. Kad je bio na
pol puta, auto je ve klizio s majura, dug i nizak kao amac: zaas
zakrenu na cestu, zablista i nestade.
Gran se zaustavi. Bijae mu, kao da mu je neto oduzeto, kao da je
izgubio neto dragocjeno. Tu su bili konji, sijeno, zaguljiva vruina -
a onamo duge ceste, to vode kroz krasne krajeve sa irokim
vidicima i nepoznatim ljudima. Od svoje je volje tu ostao, i naas mu
se sve uini kao kakva velika krletka, u koju se sam zatvorio.
Karlfeldtov Fridolin* govorio je sa seljacima seljakim jezikom, a s
uenjacima latinski. Gran je imao osjeaj, da govori latinski
seljacima - a da ga ne razumiju ni stari prijatelji. No najposlije slee
ramenima i odagna tu misao. Noas je malo spavao, to je jedina
nevolja.

_____________________________________
* Erik Axel Karlfeldt (1864-1911), vedski pjesnik romantik, Fridolin je junak njegove zbirke pjesama
F r i d o l i n s v i s o r ("Fridolinove pjesme") i F r i - d o l i n s l u s t g a r d ("Fridolinov perivoj"). - P r e v .

-147-
Pompea

6. VELIKA SVETKOVINA

Gran ostavi bicikl, te mirno otpjeai du obale, sve dok nije doao do
starog mjesta za svetkovinu. Od pozornice ostali samo ugaoni stupovi i
grede, a tu i tamo poneki je podupira odavao, gdje su bili tandovi. Vjetar je
puhao s druge obale, nadirao preko zatona i odatle nasrtao udvostruenom
snagom. Neto lupkalo i udaralo o neki stup - katkad se inilo kao pljesak, te
momak ode onamo. Bijae to podrt, mokar, smrznut karton, i kad je zagledao
izblieg, uspje da razabere rije "Ribnjak" u istrtim slovima.
Baci ga daleko od sebe i opet otra po pijesku - nije mogao due izdrati na
onome mjestu.
Istom kad je u subotu uveer doao na mjesto svetkovine, razabra,
kolike su pripreme. Barem trideset lanova bilo je tu zaposleno -
podizali pozornicu i tandove, razmatali konopce i vjeali svjetiljke.
Vladao je nered i jurnjava na sve strane, rijetko je tko mario da uje
Eskila, koji je snosio odgovornost za cijelu svetkovinu i te veeri
upravljao radovima. elja za alom spopala mnoge, te su jedan
drugome sakrivali orue ili daske, peckali se i tukli za alu, a vrijeme
prolazilo.
Pozornicu valjalo dovriti u devet sati. U deset izgubi Klas
strpljivost:
- Sad druina mora vjebati. Tornjajte se odavde sa svojim oruem!
- Najprije moramo zavrti rad.
- Ne morate. Treba nam samo pod, zidove moete podii sutra.
- Ne emo stii, sluba boja poinje u deset.
- Onda radite noas ! Sad moramo imati pozornicu, a poslije to
bude.
Glumci se poee liiti, ali Klas odjednom ustade sa sanduka, na
kojem je sjedio. Ve se poinjao umirivati, a sad mu ivci opet
zatreptae:
- Gdje je Kerstin? Ta nemamo primadone!

-148-
Pompea

- Zar je nisi veeras vidio? - upitae Grana.

- Nisam - odgovori Gran, pa se i on uznemiri. - Ali u poi po nju.
Nadao se, da e je susresti na svakom zaokretu puta, ali joj nije bilo
ni traga. Kad bi inae malo okasnila, Gran se nije mnogo brinuo, jer
je znao, da djevojka ima posla uvrh glave; ali ovaj put bijae mu taj
njezin izostanak nekako zagonetan.
Nije se nimalo kolebao, nego pode pravo njezinoj kui i zakuca na
vrata, koja vode u kuhinju.
Na prvi kucaj otvori se prozor na podstrenici, i momak podie
glavu. Iza prozorskog okvira stajala Kerstin u nonoj koulji, koja joj
upol pokrivala lice i nestvarno sijala u tami.
- Zato ne dolazi?
- Ja ne glumim.
- Zato ?
- Zato.
- Nisi pri zdravoj pameti! Kako moe obmanjivati cijelu druinu ?
- Ima i drugih osim mene, koji znaju tu ulogu... Laku no!
Glas umuknu, prozor se zatvori. U istom asu zaue se
koraci u predvorju, te se Gran brzo povue u sjenu.
- Ima li tu koga ? - upita zlovoljan glas, no kako ne bijae odgovora,
vrata se zatvorie. A Granu ne preostade nita drugo nego da se
vrati.
Na cesti susrete nekakva starca: bijae ovaj pogrbljen, lice mu ko u
takora, na glavi mu polucilindar, a u ruci tap sa srebrnim drkom.
- Hej, bi li me povezao sa sobom?
Gran se zaustavi zabezeknut i pusti ga da zakorai na motocikl.
- Gdje ti je Elin ? - upita mutan kriav glas.
- Kakva Elin? - u udu e Gran, ali odmah shvati, ta je. - Klase,
stari aljivino, jesi li to ti?
- Gdje je djevojka? - upita ovaj svojim obinim glasom.
- Ne e da predstavlja, to je sve, to sam doznao od nje.

-149-
Pompea

- Jesi li poludio? Kakve su to muice? Zato?

- Nije obrazloila, ali sam opazio na njoj, da je ili ljuta ili alosna.
- Eto, upali smo u procijep!
Drugovi su ekali na pozornici, a njihovi glasovi izraavah
razoaranje, im su uoili, to se dogaa.
- Ne moemo predstavljati.
- Moramo, jer ako izostane igrokaz, propade nam cijela svetkovina.
Obrati se Sylviji, ona e sigurno predstavljati.
- Ta guska!
- Bolje i ona nego nitko!
- Ali ako Kerstin ne bude sudjelovala, svi emo se razbjeati - potui
se Ake.
Klas uzdahnu i tuno isprui ruke. Nato je javi Nanny i spasi
poloaj. Glas joj zaubori mirno pod smijenim eirom "tetke iz
Amerike":
- Pokuajmo. Moda e predstavljati Sylvia, a moda se Kerstin
pokaje i doe.
- To su puka nagaanja...
U istom asu javi se aptaica Elly s jastrebljim nosom, lanenom
kosom i zubima malo isturenim poput kljova: javi se ona i ree:
- Znam najvei dio Elininih reenica, a ono ostalo gledat u da
nauim veeras i sutra. Ako ga zamolim, Kalle e suflirati umjesto
mene.
- Hura! - povikae veselo. - Sve e glatko ispasti...
Ali kad ju je Klas obujmio rukama, ona ga odbi s ledenim i
preplaenim izgledom.
Uto u krug svjetlosti, koji je irila petrolejska svjetiljka, pristupi Eskil
i prekide muni muk, koji ih je titio.
- Kako ide? - upita on.
- Sve naopako - propita Klas.
- Da, sve ide loe. Tko e me zamijeniti u svojstvu upravitelja ?

-150-
Pompea

- Ja neu! - povikae svi u jedan glas.

- Tomu se ne udim. Ja se gotovo ne mogu snai. Elektrini vod nije
u redu, a dvojica djeaka, koji su nosili daske, nisu se vratili.
Pozornica je samo upol gotova, a od asa do asa dolaze ljudi, koji su
sutra imah zauzeti tandove, te otkazuju... Da nam smao nije takve
potrebe za novcem, mogli bismo sve primiti mirno i pustiti da sve
ide svojim tokom. Jasno je,
noas ne u oka stisnuti... Uostalom, moramo budno uvati ono, to
smo sagradili, jer neke hulje namjeravaju sve razruiti... udna
opinska solidarnost, zar ne? A onda, sutra e sigurno kia, osjea se
to u zraku... kao da nije dosta kiilo prekjuer... panjak je sav
promoen... Valja mi dalje, opet me zovu...
Zapoeo je glavni pokus, sve je ilo naopako, gore ve ne mogae biti.
Nitko nije pokazivao nimalo pripravnosti za svoju ulogu, a Klas
nervozan do krajnosti, neprestance bjesnio i ruio sve. Elsa i Elly
oito bijahu u strahu, te e Elsa upol zaplakana:
- Mogu ko i druge - udaljiti se!
- Ostaje ovdje - mirno e Nanny. - Svi ostajemo.
Gran, kojemu se samo desetina misli vrtjela oko komada,
povika bijesan:
- Klase, bilo bi bolje da i ti predstavlja! Daj da ti malko ujemo
pravi glas u ulozi!
Odgovor je brzo doao, a glasio je:
- Moram vas sluati, kako izgovarate, ah vi ne moete suditi, da li ja
pravo izgovaram. Znam, kako moram glumiti, a to u dokazati i
sutra ko i veeras!
- Sutra moe doi mnogo naroda - ree Elsa. - Mnogi e doi da vide
regatu. Jedrenje poinje u devet, a uesnici bi se morah vratiti, dok
mi ponemo...
- Kako ti to zna?
- Ah - doeka ona samosvijesno i tajanstveno - ja to znam.

-151-
Pompea

- Ima ona znanaca na pristanitu - nadopuni Gran.

Elsa se nasmijei, a Elly pogleda Grana i kimnu Elsi.
Kad su odloili kostime i kad je Gran, ve gotov, htio
da se brzo udalji, priblii mu se Hilding:
- Jesi li vidio Elsu? Trebalo je da se tu naemo.
- Pa tu je ona.
- Nije.
- Onda je valjda upravo otila.
Hilding protisnu kletvu u po glasa i odmah se pouri odande. Gran
slee ramenima. Ah, te ene...
Nedjeljno jutro svanulo sivo, oblaci se nadvili nad svom krajinom.
- Savez mladosti - ree Sigrid Granu - ne e imati sree sa svojom
svetkovinom...
- A ni tetke u ivakom kutiu - otkosi Gran.
Taj odgovor bijae udarac, koji je pogodio.
Tjedan-dva prije Ivanja odbor je odluio, da se svetkovina
pone slubom bojom na otvorenu. Usprotivili se mnogi, koji su
mislili, da bi bio grijeh mijeati zabave s vjerom. No taj je prijedlog
prihvaen, jer su htjeli, da taj in izazove dobar dojam; ali su neki
prosvjedovah, jer da je to puka gesta i nita vie. Zbog ljetne
svetkovine pastor je preinaio red propovijedi, tako da sluba boja
te nedjelje bude popodne. Uljudno ga umolie, da odri propovijed
na mjestu sveanosti, ali je on odbio. Nato se obratie kapelanima
jednome za drugim, ali nije da nije mogao doi. Neki je sveenik iz
susjedne upe pristao, ali se i on pod utjecajem drugih predomislio i
odbio. Gran i Eskil tada sastavie pismo upravljeno kaptolskome
prepotu, koji je bio pastorov drug u studijama. Ovaj obea da e
doi.
Sutradan poto je objavljena vijest o sveanosti u oblasnim
novinama, odran je sastanak gospojinske drube, te pastor i dine
tetke naoe, kako bi bilo zgodno da u nedjelju prije podne odre

-152-
Pompea

sveani obred na grobovima rtava kolere, s druge strane predbreja.

Gran nije mogao ostati miran, toliko ga je grizlo nespo- kojstvo, te
on krenu dolje, da slua prepota. Sigrid je ostala kod kue, a stric se
smjestio u automobilu nekog susjeda, koji se vozio k jezeru.
Vie stotina osoba sjedilo na travi ispred pozornice; svi na se navukli
ogrtae i omotali debele rupce oko vrata. Jedni sjedili, a drugi
dolazili. Vrijeme zastudilo, ali je obronak bio zaklonjen od vjetra.
Megafoni se oglaavah, na pozornici se nalazile orgulje, na kojima je
svirala Nanny.
Prepot bijae omalen, suh ovuljak. Govorio je veoma ivo i
neobino razgovijetno, a njegove se rijei zasijecale u pamenje:
Kau, da sveenik mora povui jasne granice izmeu crkve i svijeta,
tako da svijet ne moe uprljati svetu i istu crkvu i oteti joj njezinu
sol i njezinu svjetlost. Ah ja na to pitam: emu slui svjetlost i sol, ako
se ne upotrebljuju ? emu slui naa duevna svjetlost i sol, ako ih ne
sipamo u svijet, i to u takvu obliku, da ih svijet moe razumjeti... ?
Neosporno je, da utjecaj crkve nazaduje u nae vrijeme. Mlade trai
druge putove, ali zar je ona jedina za to kriva... ?
Prigovorili su mi, to u svetkovini sudjelujem ovom slubom bojom
na otvorenu, budui da se sluba boja ima odravati u kui bojoj,
ali zar itav slobodni, otvoreni, prostrani svijet nije kua boja, koja je
stvorena u veoj istoi i dostojanstvu negoli ijedna ljudska
tvorevina? Zar nije itav svijet kua boja, premda su je mnogi i
razliiti kukci tetoine napali, te je prljaju i rue... ?
Kad ljudi ne e u crkvu, mora crkva k njima. Zar izaslanici gozbe
nisu poli meu ljude i ponukali ih da dou, kad se nisu odazvali na
prvi poziv... ?
Klas bez rijei namignu Granu, da poe za njim na okrajak ume.
Bio je nekako kanda oronuo, umoran od nespavanja, a oi mu bile
upalije i mranije nego obino.
- uj, ini mi se, da je sve polo nizvodu. Sylvija ne e da

-153-
Pompea

predstavlja, a Elly ne e imati vremena da naui ulogu, svu je no

provela traei Kallea, koji je banio u drutvu momaka iz Lobyja.
Mamuran je, te nee moi suflirati. Nema druge, valja ti pokuati da
skloni Kerstin.
- Pokuaj sam!
- Ne, hvala lijepo, ona me se uva kao kuge, te bih samo pogorao
poloaj. Ti si zbilja jedini, koji nam moe priskoiti u pomo. Rairila
se glasina, da predstave i ne e biti, pa e zato mnogi ostati kod kue.
Prepot meuto propovijedao dalje:
Klevetnici vjere kau, da se kranstvo odnosi neprijateljski prema
ivotu, a to je krivo; kranstvo znai Ijubav i ono odo-brava ivot...
Gran bi rado ostao, da uje, kako nauk, koji broji toliko privrenika
meu mrziocima ljepote i neprijateljima radosti, moe znaiti
afirmaciju ivota, ah se nije smio zadravati. Jer da bi potraio
Kerstin, valjalo mu prevahti koju stotinu metara preko ume, do
groblja, na kojem su poivale rtve kolere. I dok je iao, kuao je
uhvatiti rijei s megafona, usprkos huci vjetra u kronjama, te se
pitao, hoe li prepot posvetiti nekoliko rijei onim nesretnicima,
kojima je vjera platforma, s koje mogu mrziti i osuivati...
Vjetar zategao krajinom, jezero se talasalo i zapljuskivalo po obalnom
kamenju, a oko pastora, kojemu se pod hrastovima vijorila kosa, ne
bijae vie od tridesetak-etrdesetak slualaca. Tu je bila Fanny s
Bengtom, tetka Anna i gospoa Ellen, ali se Kerstin nije vidjela meu
njima - zacijelo je ostala kod kue.
- uvajte se lanih proroka - govorio pastor - uvajte se onih, koji
vam dolaze u vujoj koi, a zapravo su prodrljivi vuci...
Gran je bio strano odluan, kad je pokucao na vratima Larssonovih
i pokoraio u kuhinju. Larsson leao na divanu i razastro novine po
licu, da se zatiti od muha; kad je vidio, tko dolazi, spusti na pod
svoje velike noge u vunenim arapama.
- Oprostite, to dolazim i smetam u ovo doba, ah bih htio vidjeti

-154-
Pompea

gospoicu Kerstin, ako je mogue.

- Da, da - zijevnu on - mogue je. Eno je u hambaru...
Gran zahvali i ode. Pred vratima hambara stajale mljekarske boce i
vjedro upola puno poskorupljena mlijeka. Htio ju je zovnuti, ah uto
zau um iz staje te se sakri u pljesnivu tamu. Ubrzo razabra lik, koji
je urno bjeao na vrata, pa potri za njim.
- Kerstin, poekaj, hou da s tobom govorim!
U hambaru bijae jo mranije, ali ga jasno i razgovijetno jecanje
dovede na pravi trag. Gran prui ruku, ali dobi udarac po obrazu, a
djevojka pokua umaknuti. Gran je uhvati za odjeu, ali zau kako
se tkanina para. Spopade ga udno divljanje, te on jo jae zahvati
svoj plijen.
Eto, sad je ima! A Kerstin dahtala, udarala nogama, i odjednom ga
tako jako ugrizla za glavak, da mu je bol sijevnuo rukom kao bijel
plamen. Momak je kleo i stezao joj ruke, i najposlije je izvede, da je
promotri.
Upol je stajala, upol visjela u njegovim rukama, i nijemo plakala
kruta lica poluotvorenih usta. Iz oiju joj tekle suze, kvasile joj
obraze, curile i na vrat i na grudi. Eto razdrta joj bluza, razgaljena joj
ramena i polovica grudi.
- Kerstin, Kerstin, ta ne elim ti nikakvo zlo...
- Pusti me! - protisnu ona tiho.
- Ti e mi pobjei, ako te pustim.
Na krutu joj, vlanu licu stajao neopisiv izraz bola, te se Gran
pokaja zbog svoje bezobzirnosti. Privue je k sebi, tako da su stajali
jedno prema drugom, te joj poe aptati rijei umirenja i molbe, u ui,
kao djetetu. Ah je ona samo pitala:
- Idi svojim putem! Odlazi! Ne u vie da te vidim!
Istom tada otkri, da joj je razdrta bluza i da je on gleda, te joj krv
navrije u arku valu u obraze. Pokua da se okrene, da se sakrije.
- Oh, pusti me! uje li!

-155-
Pompea

- Treba najprije da se o neem porazgovorimo.

Ona promijeni taktiku, uspravi se, pogleda ga nadmono, kao da
golotinja uope ne kvari njezine kitnjaste estitosti:
- Govori, ah me pusti - ree hladno kao led. - Ne u ti pobjei, pa i
gledaj, ako hoe, zabulji se koliko ti drago, ako eli znati, kako su
sazdane djevojke. Nemam ega da se stidim.
Njezin je prezir djelovao na nj kao hladan tu. Ispusti je, sav smuen.
Ona umaknu korak-dva, skupi bluzu rukama i oepi:
- Ponaa se tako, kao da hoe, da te smatram luakom.
Gran i opet uskipje bijesom. Nije se mogao svladavati,
ogorenje u njem bijae kao val, koji ga odvlai sa sobom; morao je
namrtiti obrve i govoriti otro:
A odakle tebi ta pamet, da bjei i da se sakriva od mene?
Kerstin utjela, stisnula usne.
- Hou da znam, zato ne e da glumi.
- To je moja stvar.
- To je isto tako i stvar nae druine!
Stajala je pred njim u razdrtoj bluzi sa sivim kockama, s vreom kao
pregaom, a na nogama joj drvene klompe. Prljave joj noge, ruke
umazane i mokre, a na glavi joj mastan rubac. Granu navrh jezika
bile krute rijei, koje bi teko ranile, ali mu je neki nejasan osjeaj
govorio, da nijedna rije ne moe biti potpuno pravina upravo sada,
te ih je pregrizao na jeziku, usprkos svome ogorenju. Dostajalo je i
ono, to je reeno.
- Zanima li te da dozna, da smo na te raunali? Vjerovah smo, da si
i previe estita, a da bi nas ostavila na cjedilu. Mislili smo, da si i
previe razborita, a da bi te mogle spopasti obine enske muice, bih
smo uvjereni, da misli glavom i niim drugim. A ti, naprotiv, sve
kvari i poremeuje, i to bez ikakva uzroka.
- to ti zna o tome?
- Onda mi reci, gdje te cipela ulji!

-156-
Pompea

- Ne u.
- Oito je posrijedi kakva glupost, koje se i sama poinje stidjeti.
Misli li, Kerstin, da mi je ugodno da se svaam s tobom ?
- Ispada, kao da ti to prija.
- Kerstin, jesi li zaboravila, kako smo mi bili dobri prijatelji ?
I ugrize se za usne.
- Odonda je prola vjenost - hladno e ona.
- Dobro, onda i ne spominjimo mene - pomirljivo e on.
- Mislimo samo na druinu. I samo sluaj! Ve se razglasilo, da
moda ne e biti predstave, i zato e mnogi fukati na proslavu. A cio
igrokaz ovisi o tebi. Zar ti to ne laska?
- ini mi se, da pozornost, koju mi posveuju, ne vrijedi mnogo.
Uostalom, i Sylvia glumi.
- Ona ne e.
- Tako dakle! - planu Kerstin. - Kad ona ne e, onda i ja valjam!
Nasluujem, to je i kako je.
- Ba si glupa! Htjeli smo je privoljeti da doe, da nam bude slaba
zamjena za te. Molim te, Kerstin, budi sada dobra! Hajdemo!
- Pa dobro - uzdahnu Kerstin.
- Onda je sve u redu!
No u nje je lice ostalo tmurno. Granovo oduevljenje nije prelo na
nju. Sada, kad je minulo ogorenje, imao bi da joj kae toliko toga, ali
jo nije bilo vrijeme, morao je jo utjeti.
Bez rijei i u tmurnu raspoloenju krenue prema jezeru, i dok su se
vozili, nije se nijednom sagnula naprijed, da mu togod kae na uho.
Elegantna i sjajna sa svojom lijepom crvenom haljinom ispod
trenkota, sjedila je za njim, prebacivi njegovu lutnju preko ramena,
ali se nije drala za nj, nego se prstima hvatala sjedala. Sad je bilo
toplije, vrijeme se rainilo i sunce prosjalo, svetkovina bijae spasena
- ah se Gran nije radovao. Sve je bilo savreno osim jedne
pojedinosti, a ta je njemu zamraivala svemir. to li je to s njome?

-157-
Pompea

im su stigli, ona mu predade lutnju i pouri se skupini svojih

prijatelja, meu kojima se nalazio i Nisse Holm, tako veseo, da je
zadavao strah.
No nije dugo imao vremena da se brine iskljuivo za Kerstin. Eskil
dotra i povika, da megafon ne valja. Gran uredi napravu, a nato ga
Klas upita za savjet u pogledu pozornikih dekora, koje je smislio u
posljednim trenucima.
Sve je okasnilo za itav sat, ah je tako i pristajalo, kako su govorili
oni, koji su bih na prijanjim svetkovinama. Ljudi su raunali s tim
zakanjenjima i dobro su pazili da ne dou na vrijeme. Eskil je
izgledao miran i imao je vremena da govori. Sada su radili drugi, a
za njega koji je stavio kota u pokret, najtee je prolo.
Iz kantine dizao se dim, a staklo i porculan zveketali na tezgi.
Okretao se bubanj tombole, a na strelitu neprestano praskali hitci.
Bijae tu mnogo vremenih ljudi, to su poskidali kapute, zavrnuli
rukave na koulji, hvalisali se, izazivali jedan drugoga i ispaljivali
seriju za serijom. Nad cijelim prirodnim zelenim amfiteatrom
megafoni raznosili zvuke pjesme i glazbe s pozornice, a onda doe
vrijeme za govor: imao je govoriti neki stari lan Riksdaga, ponos i
dika svega onog kraja. Danas je trebalo da politiku objesi o klin i da
govori o zaviajnim kulturnim vrijednostima. Sluaoci pred
pozornicom poee pokazivati, kako ih to ni najmanje ne zanima. Ali
se zatvorie svi tandovi, a konobarice i ostala posluga odoe da iza
ognjita piju kavu, tako te ljudi nisu imali nikamo da krenu, ako nisu
htjeli da se naprosto udalje.
- Dok onaj svoje istoi, mi emo se malko proetati po okoliu -
predloi Klas - jer u dobrijana zaista nemamo ta uti. To je
predavanje sastavila njegova ena jo prije devet godina, te je ve
pljesnivo, a osim toga ia nije nikakav govor- nik.
Kad su doli do ulaza, razmaknu se crveni zastor, a na pozornicu
izie malen krivonog elavko i postavi na sto sveanj listova, ispi

-158-
Pompea

gutljaj vode, popravi vor na kravati, nakalja se i poe govoriti:

- Zamolili su me, da vam danas govorim na ovome mjestu za
svetkovinu, u tako lijepom prirodnom okviru...
Svaku je rije cijedio polagano i uvijek istim ozbiljnim glasom.
- Nadam se - ree Klas - da nee blebetati due od jednog sata, jer e
se inae ljudi razbjeati. Nikad mi taj ovjek nije nita uinio, a ipak
ga ne trpim. Previe podsjea na krmka, ne na nevina i ruiasta
odojka, ni na stara groktava prasca, nego na odurnu smrdljivu
svinju. Ne ide mi u glavu, kako je dogurao do parlamenta, a jo
manje razumijem, kako je ondje mogao ostati za tolikih izbora. Ali
bez sumnje to potjee od njegove upornosti i injenice, to birai
glasaju bez sposobnosti rasuivanja. Ja svaki put briem njegovo
ime.
Ili su polagano obalom jezera, risali likove na pijesku, sluali vou i
galebe, avrljali. Gran slijegao ramenima na neke kojetarije, a Klas
ovo ili ono smatrao djetinjarijama, ali su skrivali otra miljenja, to
ih imahu jedan o drugome, jer su htjeli da budu prijatelji. Gran nije
osobito uivao u etnji, radije bi ostao na mjestu svetkovine i
potraio Kerstin, ah nije htio da to kae.
Uz rub vode vrljala djeca, a na pijesku leale mame, sunale se i
angrizavo dovikivale, kad bi maliani predaleko otrali. U zatonu
ljuljali se amci, a uz pristan reale se jedrilice s razvijenim jedrima,
da se sue nakon utakmice. Ve je sasvim otoplilo, vjetar prestao, a
nebo se samo tu i tamo bijelo vunilo tankim prozranim paperjem.
- Dakle kani ostati u naem kraju?
- Vjerojatno do kolovoza.
- Krasno, moi emo dotle glumiti nekoliko puta.
- Da pravo kaem, ne veselim se odlasku.
- Glupo bi uinio, da ostane. Ta to bi ti ovdje?
- Ima tu mnogo posla za me, a bit e ga jo i vie ujesen, kad se
dovri opinski dom. Pjevam i predstavljam, te mogu voditi kruok

-159-
Pompea

za studije, ako me hoete za to.

- Htio sam rei: od ega e ivjeti?
- ivjeti? Pa stanujem kod strica.
Klas se nasmija kratko i porugljivo:
- Ne, brajko, ne e tako. Sad su te spopale muice, ah si mlad i
zdrav, pa e ti uskoro izii iz glave.
- uj, Klase, narod na selu postupa sa svime prokleto udno ! Ljudi
piu, govore i viu, kako je pogibeljno bjeanje sa sela, a kad se koja
djevojka, na priliku Estera, vrati iz grada, onda se svi uas stre -
najprije mlade s propovjednicom seoskoga ivota Elsom na elu - te
djevojci tako zagore ivot, da ne moe ostati. Nabacio sam rije-
dvije o tome, kako bih rado ostao, a ti odmah iznosi, kako mi se
pomutilo u glavi.
- Pa i jest ti se pomutilo, kad si navro da sve ono dobro, to ga ima,
odjednom odbaci i ostavi, a da je barem za to, nego sve za golu
mlijenu kaicu s krupicom.
- A zar ti misli, da ovjek moe pogibati od dosade samo na selu?
Zar ne vjeruje, da ovjek moe ii ulicama i buljiti i proklinjati sve i
eljeti, da atomska bomba raisti sve?
Ako seoski ivot nije nita za najnjenija bia, ono je u svakom
sluaju nadasve zdrav. ovjek je slobodan i samosvojan, ima
prostora za kretanje.
- Dabome, ima na pretek sunca i zraka! A zar ti ne vjeruje, da ivot
mora sadravati neto drugo osim svjea zraka i sunane svjetlosti?
Imao si sve to drugo, i sunca uz to, nikada ti nita nije nedostajalo, i
zato ti oi nisu opaale, koliko dobra ima. I hoe da sve odbaci ba
ni za to!
I u tim rijeima Klas ga prihvati za ramena i okrenu ga prema sebi; iz
sjetnih mu oiju sjalo iskreno sauee pomijeano s neto porugljiva
smijeka. Vjetar mu mrsio kosu, koja je klizila niz elo u crnim
pramovima, a izboena mu se donja vilica pomicala, dok je traio

-160-
Pompea

prave rijei:
- Ponijela te seoska romantika, i to je sve. Ovdje je upravo lijepo, a
stekao si i prijatelja. Ali budi uvjeren, da e vidjeti stvari u njihovoj
pravoj svjetlosti, im s ravnice nestane zelenila, a moda e ti i
prijatelji odleprati zajedno s uvelim liem.
Ispusti ga resko i poe dalje, pogrbljen i malen u plavom kaputu od
eviota, koji je oevidno odgovarao sezoni.
- Kamo sree, da sam imao tvoje izglede! Ne bi mi padalo na um da
doem ovamo i da predstavljam u diletantskom kazalitu za seljake i
da piem biljeke o roendanima i nekrologe u pokrajinskom glasilu,
da zaradim novaca! Tada bih imao svjedodbe, koje bi mi trebale.
Otiao bih odavde u tvojim godinama ili jo ranije, ali sada pripadam
ovamo - i stid me prosjaiti, a kopati ne mogu i neu.
- Mogao si imati pouku dopisnim putem - napomenu Gran.
- Vraga sam mogao! Valjalo mi se spremati dvije godine za maturu,
kad mi je bilo esnaest ih sedamnaest. Ali sve je razvrstano po
prihodu, i kad nisam mogao smoi svotu od stotinu traljavih kruna,
koliko je stajala priprema za maturu prije rata, bijah oajan. Uspio
sam nabaviti stare knjige, koje sam otkrio u antikvarijatu u gradu, te
sam sasvim sam bubao i nagaao, kad bi to bilo nejasno. Sad mi se
smiju i vele, da je ono bila stare i da nije nainila nita od mene, koji
sam bio tako valjan u koli... Da sam ma i posljednji ovjek u kakvu
uredu u gradu, ljudi bi mi ovdje zavidjeli. Sada me preziru, i to jo
vie, to znaju, da bih mogao neto postati, da sam samo imao
prilike... Da samo nije bila Josiasa Heldena, te proklete karikature od
ovjeka! Bio sam u njega majurski radnik onog ljeta, kad mi bijae
esnaest godina. Bio je to pakao, ali sam htio izdrati tu godinu, jer
oni, koji su bih u Heldena, mogli su lako dobiti drugi put mjesto, a ja
sam htio raditi i zasluiti novaca, kako bih mogao poeti da uim.
Onda doao ovamo novi uitelj, mlad, oduevljen, koji nije stigao da
otupi od duge slube, ovjek, koji je htio neto uiniti. On je

-161-
Pompea

zagovarao misao, da mi opina dodijeli stipendiju, i samo da bih

mogao studirati, ja sam primio i zahvalio, ali se Helden usprotivio.
Izjavio je, da ja oitujem tenje, koje se ne smiju jo i poticati, te je
pridobio na svoju stranu starce, koji su se sloili s njegovim
miljenjem, da ve ima mnogo i previe izuena svijeta, koji ne e da
radi. Bojao se, da e izgubiti radnika, i tako je stipendija pala u vodu.
Uh, mogao sam tada ubijati! Kasnije se razboljeli, te su prole itave
dvije godine, prije nego to sam mogao ita uiniti. Ah misli li, da su
zaboravili? Ne, brajko, nego su dolazili i pitali, kad u postati
profesor u opini - dolaahu mladii i moji drugovi, kojih majke
bijahu zavidne jo od kolskih vremena, pak starci i stare babe, svi
dolaahu k meni ko jastrebovi i hijene, a ja sam imao samo jedna
usta, da im odgovaram. Sjedio sam kod kue, a svijet neprestano
pitao, ne mislim li da se posvetim neem korisnom - svjetina je tako
zla prema radniku siromaku. Tada obeah samom sebi, da ne u
vie nikad ii na nadnicu: nek mi se rugaju cio tjedan, ako vide da
ijednom odem. I tako imam drugi adut u ruci: Helden morade
priznati, kako bi bilo bolje, da sam onaj put otiao iz opine, jer bi se
tako oslobodili mog anarhizma. No nisam ja anarhist! Ja samo drim
ogledalo pred njima, a to svijet pokazuje, kamo je Calibanovo
mahnitanje kad gleda svoje lice!... Ali sad ima ovdje lijep broj
roditelja, koji doputaju da njihovi odvjetci ue, da bi imah pomoi
od njih i da bi bih otmjeni. Jedan je od tih primjeraka otputovao u
Stockholm i ondje proljetos zavrio real-ku. Sigurno si vidio onu
malu, runu, sivoplavu djevojku, onu mukarau, to naokolo
poskakuje s nosom visoko u zrak podignutim i ne poznaje ni jednoga
od svojih drugova. Sve je tako seljako, i dosadno, i neobrazovano,
ba fuj! - misli mala dama, i svijetu je, dakako, izila ve navrh glave,
te je uzimaju kao primjer, koji pokazuje, kako ima ve i previe te
obrazovane mlade eljadi, to ohola ide naokolo i vrlja bez ikakva
posla. Ah pogledaj Nanny Hede, koja ima gimnaziju i koja se gotovo

-162-
Pompea

spremila za maturu, kad je prestala da ui, jer nije mogla u isti mah i
uiti i raditi: ni ona nije u volji naem svijetu, koji joj se porugljivo
ceri, to "nije postala nita".
- Ona je fina i nepretenciozna, ne razmee se onim, to je nauila -
preuze Gran.
- U tom i jest mudrost - proslijedi Klas s neopisivim potovanjem. -
Svi znamo, kako se uvijek i bezuvjetno moemo pouzdati u nju.
- Kako je to zapravo s njome? Ta sve druge reeta, ah nikad Nanny.
Zato ti je ona iznimka?
- Velim ti, odvratne su te devojke, to misle, da mogu biti do
krajnosti jednostavne i priproste, a ipak vladati svijetom samo zato,
to postoji pouda za njima. Vidi, ak je i mala koludrica Kerstin
dobila svoju groznicu. Najvie me alosti to, to moramo imati obzira
prema njima, da bismo neto postigli, a samo zato to toliko glupih
mukaraca pristaje, da ih one vuku za nos. Ah je Nanny uvijek mirna
i pristojna, ovjek je uvijek s njome naistu. I to mi se svia.
Raspravljali smo, Grane, o svemu i svaemu, ali se svakako nadam,
da si razumio, to mislim. Hou da ti pokaem, kako bi za te bilo
bezumno da ovdje ostane. Kua da se spusti na razinu obina
naroda, da doe u njegovu ravan, te se nada, da e te priznati kao
jednoga od svojih, ah bi ti moralo biti jasno, da ljudi nisu nikad
velikoduni. Jednom ve stoji visoko nad njima svima, a oni znaju,
da su nii od tebe. Ne e se zadovoljiti time, da bude s njima na istoj
ravni, nego e htjeti da te obore jo nie, tako da se uzmognu nadati,
kako e se izjednaiti s tobom. Ne mogu objasniti, zato tako ele - da
se to moe razjasniti, bila bi rijeena zagonetka ivota u zajednici.
Mogu te samo uputiti na injenice.
- Vara se! Potpuno se vara! Imam ovdje mnogo dobrih prijatelja.
Ovdje se dobro osjeam, ovdje sam miran i spokojan.
- Dodue, selo je mirno i sigurno - kao svinjski kotac ili kao bara,
koju ne dodiruje vjetar, pa se na njezinoj ustajaloj vodi hvata

-163-
Pompea

abokreina. Ljudi tvoga i moga kova nisu stvoreni da ruju po mulju

i glibu, mi smo ptice, koje su stvorene da uvis lete. Za tebe, kojemu
nitko nije podrezao krila, vai samo jedan zakon - letjeti! ovjek se
nikad ne moe otresti sitniavosti seoskog svijeta, i zato mora letjeti
visoko, visoko, da ga nitko ne moe dostignuti i perje mu iupati.
Zavidnici bivaju bez sumnje jo zavidniji, ali to zato ?
Okrenue natrag, a Gran upita:
- Kako to, da si u udruenju, kad u svojoj dui sve tako jrezire ?
Mislim, sama ta injenica, to pristaje da vodi kaza-lini odsjek,
izvre naglavce sve tvoje dokaze.
- Nipoto. Daj da ti razjasnim, sumnjalo, kako bi mogao vjerovati, i
utjeti, i vie ne pitati; prije desetak-petnaestak godina bijah sklon
kao i ti da sve gledam u ruiastoj boji. Htio sam neto uiniti,
vjerovao sam, da se svijet moe popraviti, bez obzira na to, to me
dogaaj s Heldenom i sa stipendijom morao uvjeriti o protivnom.
Htio sam prijateljevati s vrnjacima kao i ti, mislio sam, da ima
zadovoljstva u njihovu smijenom provoenju vremena. No, bio sa
drugaiji od njih i nisam mogao obmanjivati sebe, a jo manje njih -
nikad se nisu htjeli zbliiti sa mnom i ne e ni sada. Samo opipavaju i
kese se... Tako sam sustao i neko vrijeme gotovo spavao zimskim
snom. A onda sam se probudio i povjerovao, da sam izgubio itav
niz prilika da ivim, te i opet poeli zalaziti u drutvo. Da sam imao
preduvjeta za to, postao bih maevalac i eznuo za odmazdom, ali
sam evo morao ii drugim putovima, da dokaem, kako valjam i
kako jesam za neto. Ti dobri drugovi u drutvu naprtili na me svaku
moguu zadau, koju nisu htjeli ispunjati sami, a ja sam prihvatio,
samo da budem meu njima. Valja se i mrvicama zadovoljiti, kad
nema kruha! I ja, vjere mi, imam isto prvo da budem sebinjak ko i
oni. Razumije li sada, zato veeras glumim krtog starca i zato
revnujem, da poslije svetkovine ostane dobar isti prihod, pa da se
dovri drutveni dom ? Kad nema nita bolje, barem u glumiti u

-164-
Pompea

kazalitu. Gdje sam, tu sam, i ne idem naprijed, a natrag bogme ne

u... Nego, da prijeemo na drugo, kai mi, kako je s tobom i malom
Kerstin ?
- Nikako. Uostalom, ljuti se na me, a razloga ne dokuu- jem.
Vjerujem, da ta djevojka ima znaaja.
- Znaaja? Vara se, ena ima znaaja samo poslije tridesete. Kerstin
je jo pilence. Slatka kokica uglavnom; moe od nje biti i dobra
glumica, no ipak je kokica. Ti to uostalom dobro zna, jer pretendira
da bude pijetao.
- Brblja ba kojeta!
Klas se otrovno nasmija; - Oho, zar se toliko Ijubav raspirila, te ne
trpi da bacaju i najmanju mrljicu na lik oboavanog anela ? Ali,
dragi Grane, takvo to brzo prolazi, i tada ti se razjanjuje, da je ona
ljudsko bie ko i svako drugo, s obinim ljudskim manama i
nedostacima i vjerojatno jo kojima. A kad opojnost mine te otkrije
zgoljnu svagdanjicu u ovome runom kraju tunih ljudi tucetaa, bit
e sretan, to moe opet krenuti onamo, odakle si doao. Stoga
dobro pazi, da ne spali svoj brod! Jer ako to uini, eto te u pogibli,
da se smuca kao iskorijenjen ovjek i skitnica poput mene, a to
uistinu nije ugodno. Mladi se svijet sastaje u mnogim drutvima, da
bi tu provodio vrijeme, kad mu krv uzavri te ne moe da sjedi mirno,
i tako malo po malo momak stekne djevojku, a djevojka momka, i
tako provode vrijeme meu sobom. Probici udruenja otpadaju, dok
konano kolektivu ne preostane nita, nego ostaju separacionisti kao
cigli prihod. Ostanu li na selu, moda kupe majur, a onda se zabave
djecom, te su izgubljeni za svijet, uzevi da ive "sretno" i da dostaju
jedno drugome. Pogledaj Hildinga, njegov je primjer tipian! Prije
deset godina nije u njemu bilo ni trunka reda, bijae on naprosto
mladi i gusla. Kad se vratio iz grada, stalno se naselio i postao
najbolji predsjednik Sportskog drutva, kojega smo ikad imali. A nije
on samo sporta - ima on i neto soli u glavi, te da je nastavio, kako je

-165-
Pompea

poeo, mnogo je postati ovjek uspjeha i budunosti. Ali sad ima

majur i, po svoj prilici, nevjernu zarunicu, te se poinje ukruivati i
starjeti, i postaje dostojanstven, i nema nimalo volje za javni rad.
Tako to biva! A poekaj samo dok dou djeca, pa ih moradne oblaiti
i mjenice ispostavljati - tada e imati Hildinga potpuno razvijena u
pra- krtu seljaku korjeniku. Svi seljaci postaju krti i gramzljivi,
tako je ve u prirodi stvari, ta moraju zgrtati u hambar! Vrag se
prometnuo u seljaka! Lakrdija obrauje zemlju kod kue sve dok
moe, a poslije dobro prodaje. A ja neprestano hodim ovuda i sve
vie postajem stari inventar, po kojem svi eprkaju i s kojim nitko ne
e da se bavi. Nema pojma, kako je to, kad si na istom mjestu te
tope nogama ba ko privezan konj, dok ivot protjee, te zaostaje
tako, da ga nikad vie ne dostig- ne...
- Prezire sve to sitno i uparloeno - ree Gran - a sve mi se ini, da
bi se ti rado mijenjao s bilo kojim od njih, pa da i sam uiva u miru i
sigurnosti.
Klas ne odgovori, nego upita:
- Hoe li proitati posljednji komad, to sam ga napisao ? ini mi
se, da je dobar, te u gledati da predobijem druge, da ga prikaemo.
- Hou, rado. Jesi li to drugo napisao?
- Jesam, svata.
- Jesu li ti mnogo toga tiskali?
- Nisu, urednici ne razumiju nita... Pokrajinske su mi novine zimus
donijele jednu pripovijest i dvije-tri pjesme, i to je sve. A ja sanjam o
redovitom honoraru, tako da mogu kupiti neto odjee i stroj za
pisanje. Mogu li ti doi s komadom koje veeri, kad ne izlazi i ne
udvara?
- Doi, koje god veeri hoe - doeka Gran.
Sad su bili tako blizu mjestu sveanosti, da su megafoni nadvikivah
um valova. Neki je enski glas pjevao pjesmu "vedska mi je sve na
svijetu", pa se zaustavie i osluhnue.

-166-
Pompea

- Tko to pjeva? - upita Gran.

- Razumije se, Nanny. Nego, sjetih se neeg. Ti tako lako ulazi u
razgovor s ljudima: samo postavi kakvo malo, naivno pitanje, te ih
onda puta da kau mnogo vie, nego to zapravo namjeravaju.
Molim te, nemoj potezati Nanny, da govori o svojoj obitelji, jer je taj
predmet nepovrediv, pravi tabu. Ne e se naljutiti, ah e se rastuiti i
gledati ustranu. Ni za ivu glavu ne e, da je netko saaljeva. Otac joj
se opija i besposlii, a majka joj glupaa - ne shvaam, kako takav par
moe imati takvu ker. Ah zacijelo nije sve u redu u Nannynoj glavi,
jer da jest, ne bi razarala svoj ivot kuajui odrati roditeljski dom.
Vie je puta govorila, kako e uzeti put pod noge, ah se nije mogla
odluiti. Obeaje li, da e utjeti?
- Svakako.
Gran odgovori rastreseno, urilo mu se, htio je barem vidjeti
Kerstin.
Na ulazu se zaustavie i pogledae na sakupljene.
- Toliko svijeta! To je uspjeh!
- Da, u blagajni - kiselo e Klas. - uj, sada jeca ta havajska tuna
svirka na pozornici!
Gran se nasmija i udari ga po ramenu:
- Hajde, brajane, prestani, nemoj tako kiselo! Radije gledaj i sluaj,
jer, dopustit e, to je u svakom sluaju neto, emu e odati
priznanje ak i stari skeptik, kakav si ti! Tu je iskljuivo mladi svijet
priredio svetkovinu samim svojim silama, i bit e nekoliko sati
nesmetane zabave. uj kako pljeu! Narodu se sviaju havajske
djevojke!
- Jest, jest, ovdje svijet ima poseban ukus. Ali da si i ti pao na to, da
se zanosi romantikom Junog mora, koju nude te fotogenine
ljepotice, to me rastuuje! Tvoj odgoj, ako nita drugo, morao bi ti to
braniti.
- Naravno, ako sudimo odozgo. Ali je pravinije da sudimo...

-167-
Pompea

- Iz ablje perspektive, hoe da kae?

- Ne! S iste razine! I ne moemo li ih naas gledati blagonaklono i ne
praviti iskljuivo prispodobe? ovjek bi morao razlikovati amatere
od profesionalaca.
- Ti su umjetnici orbine orbe orba. A za te glupane, to sjede,
gledaju i uivaju, i to bi zvidali kao ludi, da im sviramo
Beethovena, hoe ti da upropasti svoj ivot! Dao bog da bi te
staratelji tih luaka opomenuli, da otvori oi, kako bi mogao
pronai ono zrnce soli, koje si jednom imao u glavi. Jesi li itao
Nietzschea?
- Jesam, neto.
- Zar nema pravo?
- Straan je, da ti se upravo kosa najei!
- Ali ima pravo. Misli li, da e i jedan jedini od svih, koji tu sjede ih
vrljaju naokolo, znaiti ma i mrvu za ljudski napredak? Ni govora!
Oni su seljaci i proizvode hranu, to je njihovo jedino poslanje, nema
u njih nikakvih viih misli. Kad odu, otili su, te iza njih nita ne
ostaje. Vidi li valove, to se dolje bjelasaju? Milijuni ih dolaze,
iezavaju u pijesku, nestaju, odlaze u zaborav. ovjeanstvo moe
usporediti s milijunima valova, koji kipte i valjaju se pod tamnim
nebom. Strujanja dolaze iz mraka i tmine i u mrak odlaze, nitko im
ne zna izvora ni mete - moda su ljudi samo gamad, koja potjee iz
pogreke, ih su pak zato na svijetu, da ovaj ne bude savren.
Pojedinci nestaju bez traga kao valovi - muei se i svaajui valjaju
se jedan preko drugoga poput crnih bezoblinih gruda blata, dok ne
ieznu. Katkad se kojem posrei da se uzdigne nad druge, a oni
onda beznadno vijaju nezgrapna krila, tjerani svojom enjom za
besmislenim. To su umjetnici i mislioci, a drugi gledaju uvis prema
njima, s mrnjom u oima, i kuaju da ih svuku u nizine. Prije ih
kasnije i uspiju u tome, te onaj drznik bude zgnjeen i propada. Ali
e moda koja od njegovih misli ostati poslije njega i leprati kao

-168-
Pompea

mala pogibeljna zublja nad smrdljivom dubinom...

Gran se tre i ogleda naokolo. Sunce sjalo, zrak pun topline, bilo
ljeto, a sa zelenih obronaka dizao se, poput svijetlih mjehuria, veseo
ljudski amor prema plaveti. Modrilo se jezero i blistalo ko i prije.
Nigdje nikakve crnine ni blata, to je plod bolesne mate, ba ko i
mrnjom prebojeni potmuli tonovi u ljudskim glasovima.
- Zbilja, nemam li pravo?
- Ima - odgovori Gran, da ga se otrese.
etvrt sata kasnije Gran je stajao na pozornici i prebirao po lutnji, i
dok je pjevao, gledae opinstvo i miljae o Klasovim rijeima. Ne,
nema Klas pravo. Ljudi nisu takvi. Moda je i Kerstin mislila ko i
Klas, kad je ono rekla, da ga nitko ne voli, ah da nisu sluajno Klas i
Kerstin oboljeli od manije progonjenja nakon svih svojih nedaa?
Pjevao je ono, za to je znao da e se ljudima sviati. Nije nita
znailo, da li su pjesme ovogodinje ih lanjske, da h su stare sto
godina ih su jo iz Bellmanova* vremena. Glavno je, da budu
melankoline, ih sentimentalne, ili vesele, ih misaone, a jo najbolje
sve to u isti mah. Pjevao je to je najbolje znao, kuao je zaboraviti
vlastite brige u opjevanoj srei drugih, a sluatelji bijahu ushieni.
Oduevljenje je sjalo s nasmijanih lica, a kad bi zapljeskali, ruke su
leprale kao svijetla ptija krila uzdu obronaka.
- Ljudi su mi blagonakloni, o tome nema sumnje! - kasnije e Gran
Klasu.
- Da, sada, dok si pjevao. Ta bila bi bruka i sramota, da se pokau
nezahvalni! Ali zamisli, da si pjevao neto, to im se ne svia!
- Idi, stari neotesane, samo si zavidan!
- Naravno da jesam, ah ne doputam, da takve sitnice utjeu na moj
sud. to se mene tie, moe uvati svoju djetinjsku vjeru, dokle god
bude sretan s njom...
________________________
* Carl Michael Bellman (1740-1795), jedan od najpopularnijih vedskih starijih pjesnika. Opjevao
stockholmske pivnice iz doba rokokoa. - P r e v .

-169-
Pompea

Gran nae Kerstin kod "Ribnjaka", gdje je u guvi kuala sreu u

"pecanju", ali nije upecala nita drugo osim razglednica.
- ef poruuje, da doemo na pozornicu...
Prije nego to su otili, on uze tap s udicom, plati i za- mahnu.
Upeca crnu makicu od plia s crvenom vrpcom, te je mirno strpa u
dep, dok su se drugi smijali i pita i, kome e pripasti ta mala
amajlija.
Da bi zapodio razgovor. Gran djevojci zareda nekoliko pitanja, na
koja bi ona priklopila as "da", as "ne", ali je mogla mirne due
izmijeniti potvrde s nijekanjima. Kao uvijek, ila je Veoma uspravno i
podignute glave. Odbojno je hitjela naprijed i okretala lea, a on
potajice gledao meki joj poluprofil i osjeao kako mu je sve tee i tee
hodati. U njemu najposlije pone kipjeti, jer se drala tako, kao da joj
je nanio kakvo zlo. I da bi je bocnuo, odui:
Gle, u etnju cura hodi, s nosom uvis, to joj godi...
Oekivao je, da e na to planuti na nj. Ali ne, nije planula, nego mu se
okrenula nasmijano, a oi joj gledale prijateljski, kao da se nikad nije
srdila. Kretnjom ruke ponudi mu, nek ide prvi, te priklopi:
Gle, u etnju momak hodi, s nosom uvis, to mu godi.
Nitko njega sad ne vodi, devetnaest njemu godin, pa on veli: sad ja vodim,
dian, koan naprijed hodim.
I nato lijepo uporedie, a ljudi za njima gledali i smijali se.
Ali dok su tako ili jedno uz drugo, Gran je prevrtao teke misli. to
se dogodilo ? to to nije bilo u redu ? Kakve su se misli rojile u toj
glavici, kakav je poriv upalio iskru za-dovoljestva u tim lijepim
oima, kakvo je raspoloenje razvuklo u smijeak ta usta stvorena za
cjelov? To je bila zagonetka, o kojoj je mogao gonetati, jer se nije
usuivao da ita pita.
Odjednom im na put iskrsnu Sylvia.
- Tako, mala Kerstin, ti e sada na pozornicu? A kako e, kad nisi
dolazila na probe? I duu e iznojit od pusta straha! - dobaci u

-170-
Pompea

prolazu.
- Zaista se bojim - plaho e Kerstin i bespomono pogleda Grana. -
Previe sam obeala, slabo u nakraj s tom ulogom.
- I ja imam tremu - ree Gran - ah moramo jedno drugome pomoi.
A ni brige nas za njih.
Za pozornicom Klas vrio smotru svoje druine.
- Gdje je Olle? Koga vraga radi taj momak, zar nema sata ? A apta
je, naravno, morao nestati!
- I Nanny je nestala s njime! - zlobno e Elsa.
- Za nju se ne bojim, pazi ona na vrijeme. Skoknula je naas kui, da
krave pomuze. Nego vi odmah na posao, preo- djenite se...
Izvukoe torbe i koveie, te djevojke ieznue svaka za svojim
grmom, kao da ih je stid pokazati se u kombineu, a nisu se as prije
stidjele pokazivati se u mokrim kostimima za kupanje, s kojih je voda
curila. Kovei sa sredstvima za lienje smjestie na stol, te se oko
njega okupie sa svojim ogledalima.
- uje h, dodaj mi boju za obrve! Ne tu, nego smeu !
- Zar e se do sudnjeg dana mazati vazelinom?
- Idi dovraga, moe, poekati, tebi treba samo potez-dva, a ja
moram svu njuku prebojiti.
U blizini je stajao Klas, s prezirnim smijekom u kutu usta, te
spremno i spretno pomagao druini.
Kerstin se muila, bila joj ta procedura ba teka.
- Pomozi joj! - povikae Klasu.
- K vragu poetnici! - protisnu Klas i pijunu. - Da je juer dola,
umjesto to se duri a, danas bi imala manje muke.
Ah je Gran bio sretan, to je mogao da naini njezin makeup*
pomou crvene i ruiaste boje, da joj prevue obrve crnim i da joj
stavi malo plave sjene pod oi.
- Oh - zavidno e joj Elsa - ima sree, to se pokazuje tako lijepa na

*
Maskiranje (sve promjene, koje glumac vri na sebi prije izlaska na pozornicu). - P r e v .

-171-
Pompea

pozornici, dok se drugi mora pokazivati ko ba-betina.

Za sve to vrijeme ljudi stajali izvan ograde, cerekali se, vikali i upirali
prstom u glumce.
Uto doe Elly, blijeda, strano upalih oiju i s krupnim kapljama
znoja po elu.
- Hvala bogu, konano! - zarea Klas, a bio je tako nervozan, da nije
znao, na koju bi nogu stao. - A gdje je Olle?
- Netko je rekao, da se odvezao kui nakon predavanja - odgovori
Elly. - Za koliko emo poeti ?
- Taj sotona u ljudskoj spodobi! Vratio se kui! Sad je etvrt do
osam, a morali smo ve odavno poeti. Pa to je da pukne od bijesa!
ta si uostalom rekla?
- Pitala sam, do koliko emo poeti.
- A to ja znam o tome ? Do etvrt, do sat ili drugog tjedna.
Ona mu okrene lea i htjede otii, ah je on povue nazad;
- Stani, draga moja, tu ostajemo!
- Oh, Klase! - oajno e Elly, potpuno uta u licu. - Pusti me da se
udaljim samo na dvadeset minuta. Vano je, i obeajem, da u paziti
na vrijeme. Ta ionako ne moemo poeti, prije nego to se svi okupe.
- Idi onda.
Elly odjuri na vrat na nos, a kosa joj se vijala na vjetru.
- Kako se nisam preodjeo - ree Klas - pourit u se na telefon.
Upravo u tom asu pojavi se Eskil, kojemu su oi samo sijevale.
- to tu zapinje?
- Jo nisu svi doli. Dokle e potrajati program?
- Ostaje samo jo jedna pjesma. Mislio sam, da ste spremni da
ponete. Oh, izludjet u! Moram sad na strelite, da budem sudac.
Ondje su dva momka stajala cijelo popodne bez odmjene, a sad je
jedan odmaglio. Hajde, Grane, evo ti program pa budi konferansije.
- Ne u, ne u! - odbijao Gran.
- Ipak, hajde! Improviziraj program za jedno po sata, da se ljudi

-172-
Pompea

umire. Barem to moe!

- Gle ti njega! Naprosto umaknuo! - Gran e iznenaeno, gledajui
na program u svojoj ruci.
Skupie se oko njega i uzee vikati:
- Pokuajmo! Prostruimo repertoar do dna! Proi e, ako svi
upremo!
Kako rekoe, tako uinie. Gran otpjeva neke amerike pjesme, koje
su pripadale komadu, ali kojima se opinstvo moglo sladiti i prije
predstave, a Kerstin u svem svome sjaju otpjeva pjesmu "Na obali
Roine". Ilo je dobro, ali se tako uplaila, da ju je znoj probio kroza
minku.
Iza pozornice drugi se dogovarali, katkad aptali, a katkad se tako
uzrujavali, da ih je opinstvo ulo, a ovda-onda poneki od druine
po posljednji put repetirao napamet svoju ulogu. Opet se pojavi
djevojka, koja je pjevala havajske napjeve, to su se dobro slagali sa
sjetom nazone mladarije, a Ake u odjei majurskoga sluge otpjeva
pjesmu o Johanu sa Snippena, da su se sluatelji valjali od pusta
smijeha.
Klas i Olle vratie se u isto vrijeme, te se susretoe iza pozornice.
- Koji ti je vrag, te si nas ostavio u takvu procijepu ? Preo- djeni se
to moe bre, da ve jednom ponemo! A poslije u ti zavrnuti
vratom!
- Jedna mi se krava nadula, pa nisam mogao prije.
- K vragu krava! - bijesno e Klas. - Na svijetu ih dosta ima i na dvije
i na etiri noge.
Ali se u Akeu probudi seljak, kojemu se zaas ispuio iz glave
sadraj sveie, to mu je drhtala u oznojenoj ruci.
- I ta bi s kravom? - upita Ake.
- Zaglavila. A bijae najbolja...
- Prestani s brbljanjem - Ijutito e Klas - preodjeni se jednom.
Uto je reportoar bio do dna iscrpen, te su samo stresali i vrtjeli

-173-
Pompea

glavom, kad ih je Gran pogledao.

- Kod kue ovjek zna toliko pjesama - potui se jedan
- a im doe ovamo, sve mu ishlapi.
- Kad netko kao ti - rei e jedan Granu - tako razmazi sluaoce
svojim umjetnikim tokama, mi nato vie nemamo ta da im
iznesemo.
- Uinite neto, ljudi! - bjesnio je Klas. - Pred nama je etrnaest
stotina osoba, ne brojei one, koji su se uuljah neo- pazice. Postanu li
nestrpljivi od ekanja te se uskomeaju, ne e ih umiriti ni sva policija
na konjima. ujte!
Opinstvo mualo zastranim mukon nakon amora, a netko povika:
- Zar ste svi pomrli gore na pozornici ?
- Jo malo, pa emo ovdje pustiti korijenje!
Bukai poee urlikati i zvidati, a neki poe bacati grude zemlje na
zastor.
Gran se upita, ne e li morati i opet na pozornicu, da pjeva bez
ikakve pripave. Nije oekivao, da e prilika traiti toliko toaka. I
nesvijesno se borio protiv toga, da prua opinstvu takav nesavjestan
rad na brzu ruku. Dosad je sve dobro prolo, te bi bila prava teta
pokvariti taj dojam. No uto ue Nanny, te Gran opazi, kako je
svima odlanulo.
- Preuzimam to na se!
I ode na pozornicu te poe pjevati ne brinei se za pratnju ni za bilo
to drugo, a s uateljska ivotinja poe frkati od zadovoljstva. Nanny
otpjeva nekoliko narodnih i dvije-tri ope- retne arije tako spokojno,
kao da je kod svoje kue. Bijae zaista krasno. Bila je kao kakva
kraljica, te nije trebalo previe mate, da slualac vidi kako joj nad
irokim i glatkim elom kruna blista i kako joj se na grudima sja
barun i hermelin umjesto tiskane pamunine. Je li udo, to ju je
Klas alio i mislio, da se iva pokopala u toj selendri ? Da je u Grana
takav glas, nitko od njega ne bi traio, da se u kolovozu upie na

-174-
Pompea

tehniku.
Napokon se pojavi i Elly, ljuta i posramljena, no usprkos svemu
zadovoljna. Pratio ju je Kalle Karlsson, zamazan i pospan. Momak je
posrtao i zlovoljno pitao:
- Kamo me vue?
- Samo hajde - zapovjedi ona, a on joj se pokori. Za njima je ila
itava skupina derana cerei se.
- Stojte! - povika Klas te im se isprijei pred stepenicama, to vode k
pozornici. - Ne vodi ga gore, pokvarit e predstavu.
Elly ga odgurnu i prosikta:
- Jamim za nj! Ovi ga ne putaju na miru. Leao je na alu i spavao,
a oko njega se sjatilo dvadesetak malih lupea, te su ga zasuli
smeem.
Na pol stubita Kalle pade i skotrlja se na zemlju, a svi se na to
nasmijae. Elly ih oinu bijesnim pogledom, te mu pomae da se
osovi na noge, i tako se opet poe uspon. Kalle i opet zaglavinja.
Slaba djevojka nije mogla izdrati njegovu teinu, te ga morade
ispustiti, i on se svali ba ko vrea, a i ona pade. Olle im se priblii.
- Nisam te zvala u pomo! - zaplaka ona bijesno i skoi na noge, ali
Olle pograbi njezina prijatelja ko kakav sveanj, odnese ga iza kulisa
i vrati se bez ijedne rijei. Vie se nitko
nije smijao; okrenue glavu, a maloj Kerstin zasja neto u oima.
Naposljetku su mogli poeti.
Kerstin je imala hladne ruke, neka ju je drhtavica obuzela.
- Boji li se, Elin?
- N-ne, ah mi je udno pri dui... to u, ako se pokae, da sam sve
zaboravila ?
- Jesi li sujeverna?
- Nita vie od ostalih...
- Ipak u ti neto dati. Evo ovo...
I izvadi iz depa makicu, koju je dobio u "Ribnjaku". Visjela je na

-175-
Pompea

vrpci, a rep joj se njihao.

- Hoe h je? Moda e ti pomoi, a sigurno ti ne e odmoi... Neka
ti bude amajlija!
Kerstin se nasmijei te je priveza za vrpcu na pregai. Valjda se ipak
malo ohrabrila, kad je dola na pozornicu.
U meuvremenu Klas je bjesnio kao lud:
- Sve ide naopako! Mucate, kad govorite; apta vie gleda usnula
pijanca nego glumu, a sluaoci se uvijek smiju na krivim mjestima!
- Preveliki su ti zahtjevi, prijane - okosi se Gran, kojemu je to ilo
na ivce. - Ni u pravim kazalitima premijere nisu savrene!
Kad je u drugom inu krenulo sve bolje, Sylvia provali ispred rampe
i poe im se kreveljiti. Pred pozornicom je moralo biti ograeno
mjesto, ah su gledatelji, dakako, razvalili grede i upali onamo.
Kerstin naas izgubi nit, jer joj je Sylvia upala u rije, a Gran,
pucajui od bijesa, pomisli, da e morati prekinuti igru i pozvati
straare.
Ali je Klas iza pozornice rijeio problem.
Upravo u as, kad su se Kerstin i Gran cjelivali, doe na pozornicu
majurski sluga Ola s vjedrom vode i upita:
- Hoete li vode?
Gran je smjesta smislio odgovor, ali ga je radosno kliktanje
gledalaca zadralo pol minute:
- Ne emo, ali ti moe u njoj oprati svoju radoznalu crnu duu!
Majurski sluga nije ishitrio odgovora na to, nego odmah uini, kako
mu je nareeno, to jest izli vodu preko rampe. Sylvia skoi i odjuri
mokra do koe.
Usprkos svim nezgodama igrokaz doivje uspjeh. Sluaoci su tako
paljivo pratili radnju na pozornici, da je Klas iza nje pjevuio svojim
promuklim glasom. Smijali su se majurskom slugi, sudjelovali u
Elininoj tuzi i Ijubavi, bili ogoreni na susjeda Nicklasa, kojega je
Klas predstavljao kao zbilja avolsku osobu, pa kad je tetka iz

-176-
Pompea

Amerike dola te sve uredila, sjajna, mirna, suverena, opinstvo je

ba uivalo, blagonaklono prema dobrima, zlurado prema opakima
u njihovu porazu, zadovoljno u dnu due tom blagom pravdom.
Poto su ih izazvali pred zastor, glumci pruie ruke jedan drugome
i odigrae kolo na pozornici.
- Hura, kako smo dobro predstavljali veeras!
Klas skide lanu bradu i nasmija se cijelim licem:
- Nikad nije bilo ovako kao veeras!
Dok su oni skidah liilo sa sebe, iskrsnu Hilding iz tame.
- Gdje je Elsa?
- Brzo se preobukla i iezla.
- Prokletstvo! - promrmlja i opet se izgubi.
Na pozornici su ostali jo samo Nanny, Kerstin i Gran.
- Donijet u kavu za nas troje - ree Gran.
- Najmlaa sam - ree Kerstin - ja u je donijeti. Zadovoljna sam, to
nije bilo tako strano, kao to sam mislila, te bih sad mogla glumiti
to god hoete!
- Jeste li se pomirili? - upita Nanny Grana, kad se Kerstin udaljila.
- Vjerujem, da jesmo. Ne znam, zato se ljutila na me, a jo manje
znam, zato se opet udobrila. I ona je ba ko i sve druge ene, ni
sama ne zna, to hoe.
- A, nije tako, - preuze Nanny toplo i prijazno. - Vi momci uvijek
tvrdite, da smo muiave i nerazumljive, ah ni govora o tome. Mi
samo mislimo bre i reagiramo drukije.
- A ta obrana dolazi iz usta ene, koja je utjelovljena pouzdanost.
Nanny se nasmijei, ah ne odgovori nita, te su asak-dva sjedili bez
rijei. Nato Gran uze pripovijedati o svome razgovoru s Klasom, a
ona je sluala ne prekidajui ga. Sjedila je naslonjena o neki stup,
ruku sklopljenih na koljenima, a kad je zavrio, ona preuze:
- Zar je takvo udo, to je nezadovoljan? Ne bi se ti udio, kad bi
temeljito gledao u njegov ivot i prilike pa sve omjerio s njegovom

-177-
Pompea

inteligencijom i nedostatkom prilagodljivosti.

- teta to ima malo srca...
Ona se tiho nasmija:
- Nema manje srca od tebe ili od mene, ali ne e da radi za tui
raun, ne trpi da ima nekog nad sobom.
- Prekrasno - porugljivo e Gran. - A zato si ti zapravo tako
blagonaklona prema njemu, kad i sama radi? Ruke su ti uljevitije
nego njegove.
Nije odgovorila. Na mjestu svetkovine poele su narodne igre, te je
pjesma odjekivala iz stotinu grla kao iz jednoga jedinog;
Draga si mi uvijek bila, moja ti si Ijubav mila, ne naem li s tobom sreu, ja
ivota vie ne u...
- ini mi se, da se vas dvoje jako potujete? - proslijedi Gran.
- Moda - kratko e Nanny.
- I nije te nikad zaprosio ?
- Nije. A i zato bi? Vjerujem, da mrzi ene.
- Stani, Nanny, sad si udarila o kamen. Nije on takav! Ali svoje
razoaranje prikriva cinizmom, jer je i suvie razuman i estit, a da bi
postao religiozan. "Kiselo je!" rekla je ona poslovina lisica, kad nije
mogla dosegnuti voe. Sad u te onako iznebuha upitati: zato takva
djevojka, kao to si ti, uvijek samotuje ?
inilo se, da nju nita ne moe zbuniti, ostala je jednako spokojna;
- Kad nema nikoga, tko bi me htio.
- Ne govori kojeta, kad i sama zna, da si lijepa!
- Onda sam valjda bila previe izbirljiva.
- Djevojke tvrde, da nisi nikad poljubila nijednog momka.
- Oh, samo hoe da me ljute - mirno e Nanny. - Kau "poljubila", ali
sigurno misle na neto drugo. A zato da se predamo prvome koji
naie, kad nas spopade romantika i slabost? Zar ne moemo nositi
istou kao astan znak, kao pero na eiru, da bismo je dali onome,
tko je zaista dostojan da dobije najvei dar, koji moemo nekome
pokloniti: same sebe! A dobivamo li tako mnogo na uzvrat? -

-178-
Pompea

nadoveza ironino. - Ah da ti dokaem, kako se netom krizmane

djevojice, koje vjeruju da su doivjele veliku Ijubav i stavljaju dva
drugarska prstena na lijevu ruku.
im im momak apne gluposti na uho - velim, da bih ti dokazala,
kako se te djevojke varaju, kada kau, da nisam nikada poljubila
mukarca, evo u to uiniti sada!
I to rekavi, sagnu se naprijed te ga meko i hladno poljubi u usta.
- Ali nemoj, Grane, rei tvojoj Kerstin, jer bi moda krivo shvatila.
Sauvaj dokaz za se!
U istom asu doe Kerstin s kavom za tri osobe, te prostrije na
pozornici, koja sad bijae pusta. U uglu je stajao mikrofonski stalak,
ah je njegovu malu razjapljenu glavu, koja je nervozne inila jo
nespokojnijima, odnio voa igara gore kod kopljae za zastavu.
- Sada sraunavaju utrak - izvijesti Kerstin. - Cijeli odbor skae od
radosti i trlja ruke. Govore, da ist dobitak iznosi petnaest stotina...
Ah vi se drite tako tajanstveno. to vam se dogodilo ?
- Zaprosio me - ree Nanny.
- Pa kako si proao ? - upita Kerstin Grana.
- Loe - odgovori Gran. - Kazala je "da", pa je sad moram voditi sa
sobom, dok ne naem koga, da je preuzme...

-179-
Pompea

8. POSLIJE

Gran poe trati. Valovi gromorno udarali o obalu, pjena im se katkad

valjala sve do njegovih nogu. Hujao vjetar, tutnjilo jezero, zrak bio pun
rasprene pjene i ledenih iglica, to su egle po rukama i tipale po licu.
Gran turi ruke u depove na kaputu i pod desnom osjeti neto - odmah je
znao, ta je: bijae to makica od plia, s vrpcom oko vrata, s bijelim nosiem
i sa dva mala zelena bisera mjesto oiju, zastade, izvue amajliju te je stavi
uz obraz, a onda je baci u jezero.
Ali je vjetar zanese natrag, pade makica na pijesak do njegovih nogu.
Gran je gledao u nju, dok je najdalji okrajak nekoga vala nije zahvatio i
povukao sa sobom. Blistava se voda povue i pijesak se obnai, ali doe novi
val, crn i siv s bijelim hrptom, pa se istoi, doprije mu sve do nogu i odnese
makicu sa sobom, povue je u dubinu.
Bijae, kao da se istom tada momak oslobodio, te je mogao trati dalje.
Gran je stajo u krugu, to se sastavio oko onih, koji su igrah u kolu,
kadli neka bojaljiva ruica dodirnu njegovu. Ne pitajui nita Gran
okrenu lea igrama i poe s malom Kerstin.
- uje, ne bismo li odmah kui! - upita Kerstin.
- Zato odmah? Ionako je uskoro kraj sveanosti.
- Ipak, hajde! Budi tako ljubazan!
Pooe, i dok su ili prema mjestu, gdje su se ostavljali bicikli, ona
mu povjeri, kako je Klas traio, da je prati. Odbila je, a nato ju je on
uporno pozivao na ples, pa zato ne bi htjela i ne usuuje se da dulje
ostane.
"Kako je djetinjasta", miljae Gran, dok je stavljao u pokret svoj
moticikl, a ona prtila lutnju na lea.
Svetkovina se zavrila, svi su pjevah u jedan glas:
Veer je sjajna, mirna i ista vrh hridi sunce sjaji i blista...
A nato se razlijegoe pogrebni zvuci narodne himne, koja kazuje o
"velikoj i dinoj" prolosti. Ah je bilo ganutljivo, puno ara u toj

-180-
Pompea

srpanjskoj noi.
umom odjekivali glasovi, ljudi traili bicikle, galamili i psovali. Tihi,
sretni i umorni parovi hitjeli, da prije izmaknu iz vreve, a naokolo se
vrzali iskorijenjeni, razvrzigre i smutljivci, duhovi tame, naruitelji
mira.
Upalie dvije automobilske svjetiljke, a njihova svjetlost obasja malu
enicu, koja je vrsto hvatala nekog ovjeka.
- Kalle, Kalle, ne idi s njima!
Iz polusjene se zau smijeh i poziv:
- Hajde s nama, makni se ve jednom! Ima vremena, stii e da
legne u Ellyn krevet. Ostaje nam jo boca prepeke! Ala je bilo veselja
i zabave prole nedjelje!
Kalle se grubo oslobodi. Djevojka zatetura korak-dva kao slijepa,
udari o neko drvo, grevito se uhvati za stablo i na nj pris oni elo.
Kosa joj se rasula po ramenima poput svijetla slapa.
Auto se polagano priblii, svjetlost prosja jae i usijee u pamenje
svaku pojedinost, a ljudi se uklonie uplaeni tugom, koju nitko nije
mogao razumijeti niti joj izmjeriti dubinu.
- Moramo joj pritei u pomo - apnu Gran.
- Ne - Kerstin e tuno - ne treba nita. Njoj nitko ne moe pomoi,
pa ak ni ja, premda sam joj najbolja prijateljica. Pusti je, neka se i
ovaj put sama izvue, tako e biti najbolje. Samo bi se posramila, kad
bismo joj pokazali suut!
Gran je utio i mislio: "Zbilja, Elly, Elly, ti si dijete ove hiperborejske
zemlje, gdje su razmaci veliki, volje uporne, a ponos krhak." Kad su
koji asak kasnije stajali i ekali, da se proguraju te iziu iz stiske
naroda na raskru, oko njih se zaue glasovi i grub smijeh:
- Gle, eto ih!
- Ah sigurno ne e stii daleko!
- Dovienja, bijela kapo, s tvojom strunjaom!
- ivotinje! - proapta Kerstin ogoreno.

-181-
Pompea

Nakon aska motor poe kaljati i pucketati, i odjednom se zaustavi.

Sioe, te ga Gran maknu na neki odvojak, i tu pretrai sve od
benzina do paljenja, ne nade nikakve grijeke.
a motor ipak nikako da krene. Dok mu je Kerstin svijetlila depnom
svjetiljkom, on odvinu rasplinja: sve je tu bilo zaep-ljeno i
slijepljeno, Gran protisnu kletvu.
- eer! Neki mi je nitkov stavio eer u rezervoar! Ne preostaje mi
drugo nego da opet zatvorim i da motor guram do kue. Mogu to
oistiti samo na danjoj svjetlosti.
A gomila svijeta meuto krenula cestom, protegao se biserni niz
svjetiljaka, duga karavana smijeha, pjesme i radosna brbljanja, pa
kad su Gran i Kerstin izili na put, uini im se, da su sami! Kerstin
ne ree nita, nego prihvati motocikl i poe ga gurati pomaui
Granu.
- Ne, Kerstin, ne mora mi pomagati...
- Oh - blago e ona - ve pravinost trai da se pomaemo. Ja sam se
njime vie puta okoristila.
No kad su poli dugom uzbrdicom, on se usopi i ree, da bi bilo bolje
sakriti motocikl u umu i doi po nj ujutro.
- Ne, nikako! - usprotivi se ona. - Mogao bi ga tkogod nai.
- Ali je previe naporno za te!
- Nije mi obiaj da uzmiem od posla - proapta Kerstin.
Bilo je tamno na obronku izmeu brda na jednoj strani i
ume na drugoj, ali zvijezda, to je sjala povrh sljemena ravno pred
njima, sve se kanda bliila, a to je moda bio dobar znak.
Odjednom se iza njih pojavi poput duha neki biciklist bez svjetiljke.
Istom kad je bio koji metar od njih, zaue kako mu kotai kripe na
ljunku.
- Hej, Kerstin hoe li poi sa mnom?
Oni ni rijei, a on proslijedi putem.
Na vrhu uzviice put je krilo crno klupko momaka i bicikla ali

-182-
Pompea

izblieg se vidjelo, da to nisu odrasli momci, samo skupina djeaka.

Glasno su se smijali, tako da je odjekivalo umom. I zaredae njihova
pitanja:
- Nije preteko, a?
- Bi li da se poveze, Kerstin?
- Doi sa mnom!
- Radije sa mnom, straga na nosau!
- Koji je broj okretaja tog motora?
- Koliko benzina troi na milju ?
Gran upali depnu lampu.
- Propustite nas!
- Oh, dovde ti se nije tako urilo...
Jedan izmeu njih zagrh Kerstin, a ona ga pljusnu po hcu. Gran je
htio prodrijeti dalje, ah oni poee nogama udarati u motocikl. Gran
smjesta spusti stalak na stranjem toku.
- Govorite, to hoete?
Kerstin ga pokua zadrati i proapta mu neto, to on nije uo. Oni
se razmaknue, ali su meutim sokolili jedan drugoga:
- Skoite na nj! U takva knjikog moljca nema snage. Zgnjeite ga!
Gran stade.
- Ne usuuje se doi! Kukavice! - povikae u sav glas.
On ih osvijetli jednoga za drugim kazujui u sebi: "Vele, da je kultura
protivna prirodi, da je ovjekovo prvobitno stanje ivotinjsko i da
cijeli odgoj ide za tim, da sakrije prirodu, s kojom se rodio. Ali je u
svakom sluaju alosno, to je kulturni premaz tako tanak usprkos
odgoju u nizu tolikih narataja."
- Usuujete li se vi doi jedan po jedan, prokleti majmuni?
- upita Gran i uprije svjetiljku u neki snaan lik, koji se drao u
pozadini. - uje li ti tamo, spusti ovratnik, da vidim kako izgleda ?
Ili se ne usuuje, Nisse Holme, koji si takav kukavac, da bjei pred
slabijim?

-183-
Pompea

Dok je Gran to govoriti, nekakav mu se klipan doulja iza lea.

Kerstin viknu, te Gran u posljednjem hipu izmaknu napadaju
bokserom u potiljak. Nato Gran udari sam, a protivnik se srui i
skotrlja niz padinu.
Nasta grobni muk. Trojica od njih smjesta omaglie u grmlje, drugi
pograbie bicikle te kliznue niza strminu, a Gran i Kerstin
nastavie put.
- Kakvih li razbojnika!
- Ne smije zvati te djeake razbojnicima, uje li! Kad ih uzmemo
svakoga napose, oni su ugodni, a samo kad se okupe, kad su u
gomili, postaju prostaci.
- Jer se inae, dakako, ne usuuju da pokau svoju dlaku.
- Ne budi zao, to su samo djeaci.
- Koliko im je godina ?
- Poprilici kao i meni.
- Gle, kao tebi! - nasmija se Gran. - A govori, kao da si im mati ih
barem starija sestra!
Kerstin tre oi u nj, oito joj bijae neugodno, to on ne razumije
neto tako logino i jednostavno.
- Ah ja sam djevojka! - ree ona te se isprsi.
Od pliane makice vidio se u tami samo cijeli nosi.
- Navodi me, da mislim o neemu, to je rekla Nanny: "ene nisu
muiave, one samo misle bre i reagiraju drugaije." Je li to
objanjenje tvojih malih hirova? Nisam se usuivao prije, ali te pitam
sada, kad tvoje muice vie ne mogu nauditi drubi.
Kerstin se ukruti, te je dalje ila podigavi nos i usmjerivi pogled
ravno preda se, a njega opet poe glodati teka praznina. "Gle",
pomisli Gran, "tako je slatka, tako zaudno slatka... a tako
nepristupana!"
- Ne ljuti se, Kerstin, to sam te pitao. Nisam mislio nita zlo!
- Kako da budem sigurna u to ? - upita, ali se nije ljutila.

-184-
Pompea

- Zar vjeruje, da sam htjela igrati se kazaline zvijezde, da biste

doli do spoznaje, kako malo znaim? O ne, to god hoete, samo to
ne. Nisam htjela ostaviti druinu, ah nisam mogla uiniti neto
drugo. A to je bila tvoja grijeka.
- Uhu! - doeka Gran.
- Ne budi glup sada, nego uti i sluaj!
A kako ne bi s uao tu malu sedamnaestogodinju djevojku, koja je
ustrajno s druge strane gurala njegov motocikl, premda to nije
nikako bila duna?
- Odgovori mi na pitanje - uporno e Kerstin. - Od dviju djevojaka,
to si ih grlio sjedei na mostu, koju voli: plavu ili crnu ?
- Volim ?
Gran ponovi rije, ali mu od nje zastade dah, a misli mu se sudarie,
okrenue u kovitlac. Kako su, zaboga, djevojku spopale sve te
tlapnje? I sam je onda nazreo mogunost, da bi ona mogla neto
takvo pomisliti, pa ipak, jedno je pomisliti, a drugo vjerovati u to.
Zar je tako djetinjasta?
- Jest, voli. Jedna te od njih zvala "dragi".
Nije se mogao obuzdati, prasne u smijeh.
- To je bila plavua, a ta rije nema nikakva znaenja, ona se
naprosto tako izraava, to je njezin argon. Sve etvoro smo drugovi
iz kole.
- Misli, da sam glupa, ali ne bi tako mislio, da si na mome mjestu.
Zar se ne sjea, to sam ti pripovijedala prije svega nekoliko dana?
Govorila sam ti, kako sam cijelo proljee nastojala da ne mislim na
tebe. Konano nisam mogla potisnuti, to sam osjeala, a nisam
ostala hladna prema tebi.
- Ne, nisi.
- Tada sam se pomirila s time, da pustim neka sve ide svojim tokom,
bit u, rekoh, zadovoljna i sretna, dok si tu, a tugovati mogu kasnije...
Ali kad sam te vidjela s njima, sve se sruilo. Vidjela sam, da su na

-185-
Pompea

isto brdo tkani kao i ti, ula sam im laki, brzi i duhoviti razgovor,
tako razliit od naeg ovdje, a ti vie nisi bio onaj isti, naao si se u
svom elementu. Kad sam se provezla pokraj vas, bila sam smrtno
uplaena, da me ne zovne, jer ne bih bila kadra da odgovorim i
jednu jedinu rije.
- Ali zato ipak nisi smjela ostaviti drubu na cjedilu prije same
predstave, ti mala guice.
- Ipak! Nisam te vie htjela vidjeti, jer sam znala, ako te opet
susretnem, da u se opet smjekati i rastopiti poput voska...
"Rastopiti poput voska, gle, gle" - pomisli Gran - "Ali je to onda
vraki tvrd vosak." No za sedamnaestogodinju djevojku,
jednostavno odgojenu da osuuje sve tople osjeaje kao neto
smijeno i zlo, vjerojatno zbog toga, to njezine odgojiteljice po
svome redu i po mnogostrukim smjerovima nisu imale prilike da
dadu oduka vlastitim osjeajima, temperatura je kanda bila jo
prilino visoka...
- Leala sam budna mnoge noi i razmiljala, i grizla se. A onda si
jutros doao.
- A zato si se vladala onako ludo ? Zato si se sakrila, kad sam te
ve vidio, ti mala divlja mako?
- Izgledala sam kao vjetica! - ote se djevojci. - Nisam se ni za ivu
glavu htjela nikome pokazati, a najmanje tebi. A ti si bio tako zao, te
si mi postao sasvim ravnoduan... Ali si popodne bio alostan i dugo
gledao za mnom, a kad si u oaju kuao da me pecka, nisam mogla
vie ostati hladna...
I u tim rijeima poloi svoju ruku na njegovu medu polugama i
icama na upravljau, te mu se nasmijei, a on joj uzvrati smijeak,
zadovoljan to mu je spaen ponos i samosvijest.
Neke veeri eto Klasa na staru biciklu, to je vraki kre-betao. Gran
se upravo oprao od pljeve i znoja, jer je sav bogovetni dan prevozio
sijeno, i ba kad se preodjeo, banu posjetitelj, a Gran se namrti.

-186-
Pompea

- Smetam li ti? Ti izlazi?

- Ne, ne uri mi se tako...
- Brzo u otii, a ti e malo pogledati ovaj komad ? Donio sam i
nekoliko drugih stvarica...
Sjeli su vani, na travu, a Klas zaintaio;
- Ne bi li ga odmah pogledao? Nije dug...
- Ne, ovjek treba da ima vremena pred sobom, da bi mogao dati
pravian sud - branio se Gran.
- Ali tu malu pripovijest moe proitati, zar ne?
- Allright! - ree Gran, u nadi da e onda Klas otii.
Pripovijest je bila napisana na lou listovnom papiru, izblijedjelim
crnilom, ali nadasve uredno. Slova i rijei redahu se jasni i lijepi na
listu, ravni, suhi, veoma laki za itanje. Samo, zato je Klas govorio i
traio odgovore, dok je Gran pregldao pripovijetku?
- Jesi li itao izvjetaj o svetkovini u dananjem broju pokrajinskih
novina? Lijepo, konvencionalno, zar ne? Zna, kad treba da skrpim
neto takvo, valja mi raunati s ukusom opinstva... Na svijetu nema
nita tako umalo, kao to je urednitvo toga lista... Misle samo na to,
da ugode krugu svojih italaca, te izvjetaji smiju sadravati samo
dobrohotne sudove, a ako izvjestilac ima vlastitih misli, mora ih
dobro sakriti. I ne smije smetnuti s uma razlikovanje i stupnjevanje.
Kad kakav Pettersson ih tkogod iz orbudaka slavi
pedesetogodinjicu, javljaju to svega retkom i po u stupcu vijesti iz
opine, ah kad potpredsjednik Konjogojskog drutva Johansson ih
pak narodni zastupnik Stensson navrava pedeset i jednu, posveuju
tome pol stupca, te naglaavaju, kako svear uiva ope potovanje i
kako je njegova rije nadasve vana u opinskim raspravama...
Izvjetaj s utakmice Sportskog drutva zajedno s listom rezultata i
svim ostalim ne dobiva vie od etvrtine stupca, a godinji sastanak
uprave knjinice jedva deset redaka, tako da ostane itav stupac za
drabovanje ivakog posestrimstva i za veernju zabavu u Domu

-187-
Pompea

misija... A pogrebi! enica iz starakog doma dobije dva retka. To mi

donosi osam ra, ah zato mogu zasluiti dvije-tri krune na
Svenussonu iz Lerhulta, ako se ovaj udostoji da otegne papke. U
takvu sluaju treba uvijek rei, da pokojnika bolno oplakuje do dna
due ucviljena rodbina i sva opina, i da dragi i vrh pokojnik za
sobom ostavlja svijetlu i zahvalnu uspomenu - valja tako iskititi ak i
onda, kad itava opina zna, da je bio stari lisac, kojega je mogao
voljeti samo vrag, i da su mu roaci doli na ukop kao gladni psi da
laju o batini, poto su godine i godine eljeli, da stara kornjaa ve
jednom crkne...
Jednom napiem, da je pogreb bio svean i ganutljiv, a drugi put, da
je bio ganutljiv i svean. I to je vraki ovjek ostavio iza sebe vie
ulonih knjiica i imao vie opinskih dunosti, utoliko pogrebna
sluba postaje potresnija, dirljivija i sveanija... A eljade, koje misli,
ne smije pero objesiti o klin, kad su posrijedi takvi sastavci, jer
naposljetku, ne treba prezirati novac primljen od novina.. Ali,
Grane, jesenas u to svojski naplatiti! Makar me izveli pred sud i
makar vie ne smio napisati ni retka u oblasnim novinama, rei u
ono, to mi je na srcu! U to vrijeme Josias Helden navrava
osamdeset i pet godina, a to e biti objava o roendanu, kakva se
nikad nije vidjela. Lako u prevariti urednitvo, jer, vidi, glavno je
da lijepo iskitim i zaoblim, ali za ovdanje ljude svaka e rije biti
razumljiva u pravome smislu. Zamisli nekoga poput Heldena,
govornika i propovjednika, koji je odreen za prve loe u kraljevstvu
nebeskom! On je lan bezbrojnih odbora i povjerenstava, zapeo je
kao ep u grlu opine, da mladi ne mogu dalje odande. Na
posljednjim izborima ipak su izabrali drugog predsjednika. U
minulih etrdeset godina nitko nije nanio upi tako veliku tetu kao
Josias Helden, ak ako uraunamo i pastora i njegovu bablju drubu.
Pastor ionako vie nema stvarne moi, jer ako i odbije napovijed,
mladenci se svejedno presele u zajedniki stan, a ako ne e da krizma

-188-
Pompea

kojega djeaka, ovaj nije zato nimalo nesretniji. Ah Helden, vidi, taj
se epirio usred ivota i znao, gdje i kako valja zahvatiti. Buruj ne
moe nikad muiti seljake, kao to moe jedan od njihovih! Ali
koliko god ga narod mrzio iz dna due, ipak su jedino mladii imah
hrabrosti da se bore protiv njega. I uspjeh su da ga zbace, premda je
sve visjelo samo o dlaci. To je jedan od rijetkih razloga, s kojih
cijenim Savez mladosti. Nakon toga dogaaja bolovao je mjesec
dana...
Klas se opako smijao.
- ovjek poput njega ne trpi nikoga pokraj sebe, i zato su on i pastor
smrtni neprijatelji, te proklinju jedan drugoga i osuuju na pakao, a
to je veoma pouno za iskrenog poganina... Sin mu se naokolo vue
kao slaboumnik, muca, grevi ga spopadaju. Ljudi tvrde, da ga je
neto prestrailo u djetinjstvu, a ja im vjerujem. Prije, kad mladii i
djevojke nisu imali nikakvih drugih mogunosti za rad, Helden je
imao majurskih radnika i slukinja; ah ih je sada teko dobiti. Sada
im nalazi zamjenu uzimajui posvojad, po jedno ili po dvoje, a bira
ih, kad im je kakvih deset godina. U tim ljetima mogu ve musti
krave.
istiti staje i cijepati drva. Helden ih ne puta u kolu, osim kad vie
nemaju drugog posla. Sad mu je kod kue crnooka zvjerka - mislim,
da se zove Torsten - a i tom e djeaku uskoro kucnuti as slobode,
jer mu je sada esnaest godina... Zna, kad gledam Heldenov majur,
eno ga povrh toga stabla, poelim, da ga avo odnese. Kad mi je bilo
esnaest ih sedamnaest godina, sanjao sam o tome, da jedne noi pod
straare podmetnem vatru. Bio sam previe kukavica da to uinim, a
moda je tako bilo i dobro. Ah se nadam, da e onamo nekog dana
udariti grom, ili e nastati kratki spoj ili togod drugo... Zamisli
samo, kako bi plamtjele te stare kue sa svojim slamnim krovovima i
onako stisnute jedna uz drugu!
Gran nije ozbiljno uzimao, to Klas govori, i ma koliko ovaj

-189-
Pompea

zanimljivo pripovijedao, sluatelj nije mogao a da kriom ne pogleda

u sat: "Zacijelo se ve odavno vratila kui... Ako ovaj uskoro ne
umukne, zamolit u ga, da ode."
- Deder, Grane, to misli o mojoj pripovijetki?
- udna je, zanosna i strana, ah ne shvaam pravo, to si htio
takvom priom.
- Nije to pria, to je kruta zbilja.
- Ni samo sedamnaesto stoljee u vedskoj nije moglo biti tako
odvratno! Ne mogu da vjerujem, da je takva hajka na vjetice mogla
biti tako ivotinjski okrutna?
- Jest, ljudi su uvijek jednaki. Podatke sam sabrao u starim
dokumentima...*
Pripovijetka je govorila o mladoj eni i njezinu zaruniku u nekom
selu, gdje im je svatko zavidio. Ona se razumjela u lijeenje i
pomagala blinjima, jer je svima htjela dobro, ah joj se poee
sklanjati s puta, jer im je ulijevala strahopotovanje. Njezin zarunik
umre, a suseljani ugrabe tu prihku da se osvete, te enu optue za tu
smrt. Oni, kojima je najvie pomogla, najstroe su je osuivah, i tako
je dola na lomau. A mlade ene, koje su zaostajale ljepotom, budno
su pazile, da dim ne ugui vjeticu i da time ne skrati njezine muke.
Gran gotovo osjeti gaenje, ali Klas ree:
- Pripovijetka je dobra, ne nalazim vie, da bih u njoj mogao ita
promijeniti, ah je novine ne e. U svojoj prepasti poslao sam je
nekome popovskom listu, odakle su mi odgovorili, da je odvratna.
Zatraio sam, da mi je vrate, i istaknuo, da je
p rema tome Kristova povijest odvratna, jer i ona govori o tome, takvi
su ljudi: danas "Hosanna!" a sutra "Raspni ga, raspni!" Isto se to
dogaa i u nae dane i ponavlja tisue puta, premda ni vatra ni kri
nisu uvijek materijalni. Nego, reci mi, ima li veza s novinarima?
________________________
* Benjamin Christenssen prije dvadesetak godina prikazivao je u Stoc-kholmu niz filmova "Vjetice kroz
vjekove", u kojima se nadahnuo obilnom sudskom graom iz XVII. stoljea. - Prev.

-190-
Pompea

Ovdje ovjek ivi ko u pustinji, te ne moe ni s kim doi u dodir...

- Ne, ne poznajem ni jednoga - odgovori Gran, kojemu je ve
dojadilo.
Konano se Klas udalji, a Gran s papirima u ruci brzo krenu prema
dolini. "Zacijelo se ve vratila kui, uvrijeena i ljuta..."
Zaubori poljska eva. Ne, nije bila eva, bijae to netko, tko oponaa
tu pticu. Nov sitan i veseo urlik namami ga da krene u drugome
smjeru.
Iza hambara stajala Kerstin i smijala se.
- Ti! - iznenaeno e Gran te joj stisnu ruku. - Tako sam se bojao,
da si se vratila kui...
- A ja sam dola tako kasno, te sam pomislila, da ti je dosadilo
ekanje! O emu si to zanimljivo govorio s Klasom ? Promatrala sam
vas barem etvrt sata!
- Govorio je on... Napisao je mnotvo gluposti, te bi htio, da ih
proitam...
- Mogu li i ja itati s tobom ?
- Moe, ako ti je s voljom.
Kapci na hambaru bili su otvoreni, da bi se osvjeio topli zrak, a uza
zid bile naslonjene ljestve. Gran se uspe te pomoe i njoj, pa se
lijepo zavalie u sijeno. Kerstin je drala I itala Klasov rukopis, ah
Gran nije itao, nego joj potezao kose i kakljao lea slamicom. No
ona se tako zadubila u itanje, da mu bijae gotovo krivo.
- Nemoj vie itati! - zamoli je Gran, kad je dovrila pripovijetku o
vjetici.
Kerstin ispusti rukopis, nasmija se i nasloni na nj, ispruivi ruke. On
je brzo uhvati oko struka i privue k sebi. Smijeak joj bijae topao i
povjerljiv, iz nje je strujala sama blagost i dobrota. Leala je i gledala
ga, a kad je uiljio usne

-191-
Pompea

k njezinima, djevojka polako sklopi oi i ekae poluotvorenih usta.

Tako su ostali oprueni neko vrijeme, stiskali se, cjelivali, dragali i
aputali. Gran je osjeao kako ga vruina oblijeva, uzbuivala ga
blizina njezina tijela, te mu ruke postajahu sve nemirnije i
nespretnije, ali ih Kerstin odmaknu.
- Ne smije tako!
- Zato ?
- Kako moe pitati tako glupo?
- Nadam se, da se nisi za to naljutila?
Ona se tiho nasmija te ga privue k sebi, prisloni lice uz njegov vrat
te je blago i toplo disala u njegovu kou.
- Ne - proaputa ona - ne ljutim se. Ali budi ljubazan prema meni,
obeaj mi to! Obeaj!
- Obeajem! Ali mala, mala guice, ja ti ne elim zla!
Nije nita odgovorila, samo je nepomino leala i gledala u strop;
avli s krova probijali daske pokazujui se kao crne toke, a praina i
pauina visjela u pramenju i vijencima, to tu i tamo bijahu pozlaeni
rumenilom sunca na smiraju.
Gran gledae djevojku. areni joj opleak savreno pristajao, mali
vrci grudi napinjali tkaninu upravo kako treba, ni previe ni
premalo, a meka sjena usjeka meu njima duboko se i zavodljivo
sputala. Bokovi se lako zaobljivali, ali ve zrelo visoki, a tanka
suknja otkrivala obrise stegna. Na nogama joj se ispreplelo nekoliko
sivih i utih slamica, koje su isticale zlatnosmeu boju njezine koe.
I opet zagleda u toplo joj lice, a ona ga promatrae na duge i kose
pukotine poluzatvorenih oiju. I dok ju je tako gledao, Gran
zapjeva:
Kada tvorac cvijetak stvara, svim bojama asku ara, peteljku mu tanku
daje, tajnim sokom ispunja je, mirisom ga svakim takne, i svoj onda dah mu
dahne...
Ali ne, mala Kerstin, - iznova e Gran ovako je to preinaujui
pjesmu;

-192-
Pompea

Kada tvorac djevu stvara, njeno tijelo krasom ara, zemlje, neba sjaj joj
daje, svakim miljem ispunja je, ljepotom je bajnom takne, duu onda djevi
dahne.
I tad djeva krasna, ista medu drugim cvijeem blista u irokom vrtu tome
na utjehu srcu mome.
Dok je Gran pjevao, ona se tiho smijeila.
- Lijepo! - doeka Kerstin, ah onda nadoda: - Ne sviaju mi se izrazi
"svim bojama", "tajnim sokom", "sjaj zemlje i neba". Nekako loe
zvui, to je kao neka smjesa, u kojoj ima mnogo zla u dobru, ba ko
kakav recept za vjetiji napitak!
- Zar ivot nije sastavljen od dobra i od zla? Zar ljudska bia, osobito
ene, a pogotovo ti, nisu pravi vjetiji napici?
Kerstin se nasmija; nije mu ni odobrila, niti je prosvjedovala, dok ju je
on gledao vedro i zaueno. Zar njih oboje nisu, na kraju krajeva, iste
vrste? Njezin ju je odgoj ukrutio, ali e to naposljetku proi. Nije bila
hladna, ta inae ga ne bi mogla tako cjelivati. Bila je samo bojaljiva i
ekala, da bude upuena u tajne; tako e i ona postati ista savitljiva i
meka lutkica ko i sve druge. Slatka lutka, divna drugarica u Ijubavi
za jedno ljeto... Po svim zakonima zdrava razuma, mora se iivjeti i
zadovoljiti unutranja glad za ivotom, dok je ovjek mlad, jer inae,
ako je potisnemo, izviru odatle svakovrsni kompleksi, koji mogu
izopaiti itav ivot. I ovdje mladost valjda ivi, nisu glupi, ali oito
ima ih, koji primaju staru pravovjernu nauku mrnje prema ivotu,
koja kazuje, kako ovjek ne moe i ne smije sve. Putenost treba
obuzdati... Kerstin je jo ivjela u tim shvaanjima, ali ena poput nje,
mlada, puna ivotne radosti i pametna, brzo e odbaciti mrtvu teinu
predrasuda i sauvati samo ono, to se slae sa zdravim razvojem.
Bila je dosta jaka da prkosi i dosta spretna.
Ona prekide njegovo razmiljanje.
- O emu misli ? Radije me poljubi, nego da se tako mudro dri!
Ruke joj bijahu kao mek i topao luk oko njegova vrata, u nj je gledalo

-193-
Pompea

njezino lice, otvoreno, u oekivanju. A brzo se sad smrkavalo. Gran

je poljubi, ona odgovori vrue i edno, te njegove ruke i opet
pokuae da se zapletu. Kerstin se uplai i u strahu zatiti grudi, a
hce joj se ukoi, kao da se sledilo. Uplaeno uhvati mu ruke i
proapta:
- Odlazim, ako me ne pusti!
Ne, nije smio nita poduzimati. Bio je i predobar psiholog, a da bi
ostao uporan te veeri. Odjednom se kanda umorio - bio je
zadovoljan i samo je formalno prosvjedovao, kad je rekla, da joj valja
kui. Ah ju je pratio, te im je trebao cio sat da prevale petsto metara.
Ili su uporedivi korak, stisnuti jedno uz drugo, a ona mu katkad
naslanjala glavu na rame. Kad su se poljubili na oprotaju u dolini,
on je vrsto stisnu k sebi, a ona mu se rado prepusti. Rumen joj
navrla u vrue obraze i sva se zadihala, dok je on u sebi kazivao:
"Uskoro e pasti, ti prkosna mala tvravo."
Kad je doao kui, poe itati Klasov dubokoumni filozofski igrokaz
o osnovnim naehma ivota i opstanka. Kakav sud da donese ? Oh,
ne e biti ni najmanje pogibeljno, ako ga bude hvalio, ta komad se
ionako ne e nikada prikazivati. Kakvi bi diletanti mogli u svojim
ulogama izgovoriti te reenice, teke i nabijene kao barokna zdanja, i
uiniti ih razumljivim? Nema nita prirodno u svoj toj pustoj
rjeitosti.
"Gdje je tu umjetnost ?" glasno e Gran. "Je li to umjetnost ih gola
artificijelnost?"

-194-
Pompea

8. NA HRIDINAMA

Gran trao du obale, raskopan mu kaput vijorio na vjetru, to mu je

mrsio kosu, osutu injem i kapljicama. Jezero mlatalo o hridi i daleko
zapljuskivalo pjenei se pramenjem bijele umavke, a Gran skakao preko
glatkih stijena, posrtao u pukotinama i oklizivao se onud, gdje se prskavica
smrzavala.
Tu je bilo! Da, tu je moralo biti, u toj udubini. Zastade zadihan i iscrpen, te
prstima prijee po stijeni, ali je bila hladna kao smrt, iz nje izbijala sama
studen i mokrina...
I opet osvanula nedjelja. Minula bijae vjetrovita i hladna, kao da je
jesen, kia ibala, a breze ve gubile uto lie. U ravnici nevrijeme
povaljalo mnogo poluzrele rai, a na prini kina bujica izdubla
vijugave prokope. Ali je sada sjalo sunce, te je posvuda du polojita
ala voda opet topla, nebo se vedrilo kao riblje oko, a na velikom se
jezeru povrje zrcalilo zategnuto i modro, kao da nikad vie ne e biti
ni uha vjetra. Oboruane tamnim naoarima za sunce, debele i
buhave Ijetovateljice leale opruene na pijesku, mladost se
praakala u vodi, a gore u h adu meu grmljem sjedile obitelji iz
ravnice uivajui u svome pikniku.
Kerstin i Gran odoe sve do hridina, kamo nitko nije iao, jer bijae
daleko od puta; Kerstin nije htjela, da ih vide njihovi mnogi
poznanici.
- Stidi li se mene? bockao ju Gran.
- Zar ne razumije? uvrijeeno e ona, udei se.
Shvatio je. Nije bilo comme il faut da se mlada dama kupa
s mladim gospodinom. Tako je barem mislila njezina obitelj, a kako je
mlada dama ila u posjet svojoj tetki u susjednu upu, sluaj je bio jo
zamreniji. Osim toga, stidila se da pokazuje
svoje tijelo! Lijepi crveni kostim za kupanje dobro joj je pristajao
- pa kako je onda Gran ne bi gledao?
- Ne gledaj me tako! molila ga ona i krila se u vodi sve do ramena; a

-195-
Pompea

isto se tako dugo i dugo sustezala da gleda njega. No malo po malo

postade smionija. Poe ga trcati vodom, a on je povue ispod
povrine; nato mu ona, u odmazdu, sasu pijeska u kosu.
Trali su naokolo kao dva rasputena djeteta, divno osloboena
svake stege, jurili dugom prugom ala. Za neku stijenu bio je
privezan amac, ali kako se na lancu nalazio lokot, moradoe se
zadovoljiti da skau u amac i da se u njem ljuljaju. Gran je plivao i
gurao Kerstin pred sobom, a as opet sjedili bi na dnu i kuali da se
gledaju, dok bi im uzvitlana prina bockala oi. A kako se u vodi
nisu udaljivali, nego im uvijek bijae dno pod nogama, Gran nije
opazio, da ona ne zna plivati.
Ribice su jatimice vrvjele u blizini obale i u toplim mlakama, ali se
nisu dale uloviti. Kad bi noga mirno stajala u vodi, ribice bi dole i
njuile, ali kad bi ruka segla, da ih uhvati, odmah bi nestale. Katkad
bi Kerstin, poput neke od tih hitrih ribica, tiho kliznula naprijed i
stala, ali kad bi je Gran pokuao uhvatiti, iezla bi, ostavljajui za
sobom samo zvuan smijeh, koji mu odzvanjae u uima. Bila je
arena i zabavna riba, ruke joj i noge, vrat i lice smee, sve osmaglo
od sunca, a tijelo bijelo bjelcato, pa je na toj bjelini kostim za kupanje
bio ko kakva crvena mrlja.
Sme momak prie amcu i poe ga odvezivati.
- Kerstin, kako bi bilo, da se malo provezemo, prije nego to odemo
odavde? upita Gran.
- Rado bih prihvati Kerstin. Ali gle, ono je sigurno Hilding.
- Pah, onda nam s njime valja obzirno postupati. Mladi, kojem su
se razbile zaruke, jedva da je uraunljiv, bilo to od tuge ih od radosti.
- Stid te bilo! A zna li, da je Elsa ve otila u grad?
- Ona se uvijek prenagljuje. A Hilding, ini se, i dalje radi na svome
majuru, kao da se nije nita dogodilo. Uostalom, i sam sam bio na
jezeru onog dana, kad se ona zaljubila u onoga crnokosog arobnika i
skrenula s puta kreposti...

-196-
Pompea

- Znam, bijahu ondje i Elly i Kalle... Elsa se rastapala od sree na

brodici od mahagonija...
Takalo se vrijeme, pa i tjedan prevalio, a Gran osjeao, kako je
zdrav, osjeao ilost, jer vie nije nou onoliko bdio. Vratila se
Kerstin, pa su se i opet sastajali u dolini. Vozio ju je na sastanak
Saveza mladosti, na plesove u skladitu, a katkad i u grad, gdje su
plesali ili ili u kino. Cjelivali su se i milovali, eznuli jedno za
drugim, kad su bili odvojeni, premarali jedno drugo, kad bi se nali
zajedno, i ne bi se vie htjeli rastati. Ali sad vie nije bilo njegovih
napada na njezinu krepost ruke mu nisu klizile dalje od njezina
struka. Obeao je sebi, da njezina istoa ne e biti okaljana ni
najmanjom mrljom, te je htio obeanje i odrati. Postala je njegovim
idolom, on ju je oboavao, i neprestano mu se inilo, da je dovoljno
ne potuje.
A njoj je godila njegova panja, jer je nikad u ivotu nije imala.
Oporosti u njezinu dranju uskoro se izgladie, trudila se da bolje i
pravilnije govori i vie se brinula za svoj izgled, premda je to morala
initi kriom. Postala je budna i oprezna, nemilosna na sve strane
osim jedne bila je kao polovica kakva ploda, polutka s mekom i
toplom povrinom, a on druga, te su zajedno tvorili cjelinu, vrstu i
savrenu, neranjivu izvana, a unutri punu uzajamne topline i oslona.
Jedne veeri, upravo prije etve rai, grmljavina se potmulo orila sa
sprudova u daljini, a udni se zvukovi dizali iz blistava, ali uzavrela
jezera. Savez mladosti odravao sastanak na mjestu svetkovine, gdje
se jo nalazila pozornica, te su zategli dvije-tri cerade, da se zatite,
ako udari kia. lanovi stizali u zakanjenju ko obino, te sjedah po
tlu; dok su ekah, kratili su vrijeme razgovorom, pa se vidjelo, kako
jo nisu zaboravili Elsu.
- Jeste li uli... ?
- Znate li, da... ?
Djevojke uvijale u svome brbljanju, a momci se pokazivali neotesani,

-197-
Pompea

no svi bijahu eljni razgovora.

Doe Klas, a Kerstin se odmah priblii Granu, uplaeno gledajui
preko ramena.
- Ni po uda to blebeu ree Gran. Bila je to sablazan i bruka za
svu njezinu rodbinu, a tako i za Hildingovu.
- Ne znam, kako je mogla uiniti takvo to pritvrdi Kerstin.
Klas ih pogleda kiselo, njih i njihovu meusobnu nijemu odanost:
- ini mi se, da su ljudi doli na svoj raun! Njihova priroena elja
da sakriju svoju crnu duu ocrnjujui druge, nalazi sve runiji i
runiji izraz. Podigli su buru moralnog ogorenja protiv te nesretne
Else. Znate li, ja joj se divim, to je imala smjelosti.
- Razumijem oporo e Gran. A ima li ti zbilja pravo ? ta e biti od
nje, kad se ta pustolovina dovri?
- To je naknadno pitanje. U ovoj mah vano je, da je ona ugrabila
priliku da neto doivi. Onaj, koji se ne odvauje ni na to, nego se
iv zakopa, ne sudjeluje u ivotu. Ali je svakako alosno, kako oni,
koji su zaklonjeni, strogo moralno sude druge, koji jo nisu stavili
nogu u stremen opstanka. inilo mi se da ste vas dvoje prilino
zdravi i razboriti, a gle! I vi udarili u Iste diple ko i svi drugi.
- Uh! protisnu Kerstin.
- A to bi ti rekao upita ga Gran ako mi samo elimo biti onakvi,
kakvi jesmo?
- No da, bilo je vrijeme kad je i Elsa eljela da bude onakva, kakva je
bila i kakav joj bijae sav rod. A njezin Ideal za sav budui ivot
bijahu tri krave, maka, pe i lonac za kavu... Sad je dobila drugi
ideal...
Rasprave se kretale oko glavnog: trebalo je jo novca za gradnju!
isti dobitak od svetkovine ve je potroen, a grae ponestalo, tako
te je rad bio prekinut ve gotovo dva tjedna. Dom izlazio na skuplje,
nego to se predvialo, pa je zlovolja postala opa i bivala sve vea.
Hilding zatrai rije:

-198-
Pompea

- Sportsko je drutvo odluilo, da svaki lan uplati kao prilog deset

kruna, pa sad predlaem, da i Savez mladosti uini tako.
- Sportsko drutvo ne smije utjecati na nae odluke!
- To vam predlaem kao lan Saveza mladosti!
- Ne bi bilo pravino prema onima, koji su lanovi u oba drutva; ta
morali bi platiti dvostruko.
- Dabogme! A zar ne e imati i dvostruku korist od doma ?
- Zar opina ne e platiti? Moramo li mi mladi podmiriti sav troak?
- Opina plaa svoj dio, i o tome nema spora.
- Savez mladosti ve je otplatio treinu svih trokova oko doma.
Spoetka nije bilo odlueno, da e se sagraditi i kupaonica i da e u
domu biti smjetene gimnastike sprave, pa za to mora snositi
odgovornost Sportsko drutvo.
- Svi ureaji u kui bit e na zajedniku korist, i zato svi moramo
dati svoj prinos!
Konano se sloie, da e povesti pokusno sabiranje priloga.
Kerstin i Gran koraali su tik kraj vode, gazili po prini, koja je tiho
i meko ostiskivala njihove stope. Pokadto bi se zaustavili i gledali
preko blistava jezera; inilo se, da se ono podie i da uzdie na svaki
sijev koji bi zaplamsao na junoj strani obzora.
- Ovo e i opet biti besana no uzdahnu Kerstin.
- Jadna ti, koja se boji tame i grmljavine... nasmija se Gran
porugljivo, ali njeno.
- Kako bi bilo da se vratimo? Jezero me plai, tako je prostrano i
pusto u sumraku. Kad ga tako pogledam, ini mi se, kao da e
svakog asa neto iskrsnuti iz vode. Na pristanu nigdje nijednog
amca, a samo poneki osvijetljen prozor...
Kad su doli do skladita, u kojem se plesalo, na ulazu zaue
galamu: uvari su upravo izbacivali dvojicu trojicu bukaa i
smutljivaca. Jedan od ovih okrenu se oko sebe i pade u jarak, a oni
oko njega prasnue u smijeh.

-199-
Pompea

- To je Nisse - povika Kerstin. Grozno! Zar je i on poeo pijanevati?

Nikad se prije nije opijao.
Ali Gran bijae tako sretan, da je njegova srea obuhvaala itav
svijet. I spusti se u jarak te pomae svome takmacu i protivniku da
ustane i da izae odande.
- Deder ustani, umij se u jezeru, pa e ti odmah biti bolje.
- Dovraga! izdere se klipan. Ne pomae, nita ne pomae. Svi se
odvraaju od mene, a najvie Kerstin, jer je volim, ah nisam dosta fin
za njezin ukus... ovjek ponajprije pije, da se razgali, a onda
nastavlja, jer mu mora na duu pada, a napokon ga ti gadovi izbace!
vrsto se zakvaio za Grana duui mu u lice odvratan zadah po
alkoholu. Upravo u asu, kad ga se Gran htio otresti, da se oslobodi
osjeaja gaenja, Nisse se toliko osvijesti, da je otvorio oi.
- ta ? Hoe li ti da se podii ?
I zamahnu rukom, da ga udari, a Gran se sae i tako ukloni udarcu.
Istog asa Nisseu se uzburlja burag, i on morade misliti na drugo.
Gran jedva umae smrdljivu vodopadu, te se vrati djevojci, pun
gnuanja nad onim klipanom.
Poto su malo proplesali, uputie se kui. Sad se oluja pribliila,
sijevalo na sve strane, oblak zlogoda nadveo se nad krajinu, kao da
e nebo na zemlju pasti.
Dok su se vozili, Kerstin se rukama drala Granu oko pasa i
naslanjala glavu na njegova plea.
- Kako smo mi straga? upita Gran osvrui se.
- Mi straga dobro, eto zatvaramo oi i sanjamo, da se vozimo
motociklom sve do nakraj svijeta.
- Zato tako daleko? opet e Gran.
- Zar ondje ne lei zemlja blaenstva?
- Nije li moda blie?
- Jest prihvati Kerstin ako stignemo prije nego to kia ulije...
Oganj plamsa, svijetlo jasno u vijencima titra krasno, za me, za te vatra
gori, raduje se, tko ples voli.

-200-
Pompea

Okreni se, zagrli me, sa mnom sad zaplei, pogledaj me, privini me, lijepo se
nasmijei.
Draga si mi uvijek bila, moja ti si Ijubav mila, ne naem li s tobom sreu, ja
ivota vie ne u...
Gran podie lijevu s upravljaa i poloi je na njezine sklopljene
ruice, a ona mu uzvrati stiui ga jo vre oko pasa.
Ali upravo u asu, kad su zakretali na put, koji vodi njezinoj kui,
snop svijetla sa svjetiljke otkri podebelu kladu, to se isprijeila na
putu. U grmlju se nazirali ljudi i bicikli.
- Dri se vrsto! povika Gran, prije nego to e zakoiti, ja onda
zakrenu mijenjajui pravac i punim gasom usmjeri svojoj kui.
Dok ju je pratio na kratkoj etnji od strieve do njezine kue, oluja se
pojaala, ukrstile munje, grmljavina dolazila neposredno za
sijevanjem, blijesak razotkrivao fantastinu gutavinu oblaka. Iskrice
nad ravnicom vijugale kao zmije izmeu kua i stabala, a katkad
zapah ozona mirisao poput sumpora. Ili su uplaeni i nijemi, a kad
su stigli njezinoj kui, Kerstin ga zamoli priguenim glasom:
- Ne odlazi, ostani kod mene!
I pokaza mu kestenovu granu, to je dosezala do krova verande, nad
kojom se nalazio njezin prozor. Nije ga smjela pustiti stubitem, koje
je kripalo.
Gran kimnu glavom, u znak da pristaje, a kad se ona neujno
uuljala u kuu, on se uzvera na stablo; visei i pomiui ruku za
rukom doprije po grani do krova. Kerstin otvori prozor, te on
zakorai, ba kad je kia otoila. Djevojka se tresla ko prut na vodi i
stiskala se k njemu, a on ju milovao po glavi i zavlaio joj prste u
kosu.
- Sad se vie niega ne bojim tiho e Kerstin.
Malo po malo, kako je kia pljuskom dadjela po krovu, tutanj
grmljavine kanda se priguio, udaljio, izmeu sijeva i trijeska
nastajala mala stanka. Djevojka postade spokojnija te se privinu uz
Grana sklapajui vjee.

-201-
Pompea

- Kako se osjeam dobro i sigurno! uma me i ravnica plai u mraku,

sve je u tami golemo, udno i neshvatljivo, premda znam, da nema
nikakve pogibli... A tu, u toploj svojoj sobici, mirna sam i spokojna
uza te. Zna li, ne bih se htjela mijenjati ni s kojom! Ni s Elly, ni s
Elsom, ni s Fanny, ba ni s jednom drugom!
Moda nenamjerno njegova joj ruka dodirnu grudi, ah se Kerstin ne
smrznu kao obino. On je opet podraga, a ona mu prihvati ruku te je
pritisnu vrsto i njeno uza se. Pogleda ga, a njegove teke vjee i
cijelo lice izraavahu samoprijegorno oekivanje.
- Miluj me, Grane, nastavi! Oh, kako mi se svia, kad me miluje...
Odjednom se otkopae tri puceta na njezinoj bluzi, te on sae glavu i
poljubi je ondje. aptala mu je arke, nerazumljive rijei na uho i na
trenutke ga cjelivala; ali kad mu se ruke usprkos svim nijemim
obeanjima poee usmjeljivati, ona se ukruti te ih maknu.
- Ne tako, ne usuujem se...
Nije nita uo, nije nita razumio, nije se sjeao nikakvih obeanja, jer
je e, to se sakupljala tjedne i tjedne, traila svoje.
U istom asu neto zakripi na stubitu, pa se trgoe. Kerstin zakopa
bluzu i pokaza na prozor, a on epa kinu kabanicu i francusku
kapicu, i ba kad se pokrenula kvaka na vratima, izduhnu iz sobe, na
pljusak. Munja osvijetli svemir bijelim magnezijskim blijeskom, te
momak zabljeten zatetura i pade u prazninu. Dok je grmljavina
potresala zrakom, bunu momak u lokvu, nekako se iskoprca, ali
obori oko sebe nekoliko limenih vjedara, koja zatropotae od
grmljavine. Kad potra na put, za njim se zaori povik:
- Nebesko te i pakleno prokletstvo stiglo, huljo!
Isti taj glas doda neto tie:
- I tebi s njime, prostao!
I nato se prozor buno zalupi.
Stricu noga toliko ozdravila, da je mogao upravljati kosilicom na
etvi rai, a Gran i Sigrid usnopljivali poeto ito i sastavljali ga u

-202-
Pompea

krstine, kojima je sunce zlatilo pune vrhunce. Cijelo polje zapahivalo

prahom i odisalo zrelom rai, a na rudinama, niz potok, svjea
metvica prokaivala zrak svojim jakim mirisom. Nije bilo vjetra, ba
ko ni u tikvi, pritisla omara, i to se ovjek vie znojio, to ga je raeno
klasje ee bolo. Sigrid i Gran kanda ne bijahu svakidanji: ona se
nekako drala strogo premda se na mahove vidjela u nje i
neodlunost, a Gran opet bio tuan. esto je gledao prijeko, na
susjedovo polje, ah se ondje vidjela samo neka sitna djevojka, ne
bijae to ona, koju je traio.
- Zato toliko gleda onamo? Dri li, da si se runo ponio ?
- to?
Bijae to novi ton meu njima. Cijelog ljeta nije ga obasipala svojom
jetkosti, te se tavie vladala prema njemu kao ljupka i obzirna starija
sestra. to se to odjednom dogodilo ?
- Nemoj misliti Grane, ako utim, da zato nita ne znam
o tvojim ispadima. Znam, da te s one strane potoka optuuju, da si
pokvario Kerstin.
- Ja? Dolazilo mu je na jezik da kae: "Ne kvarimo onoga, koga
volimo", ali se zadovolji odgovorom: To su te valjda babe nakljukale.
- Naui se govoriti dolino o estitoj eljadi. Prilijepile su se za te
mnoge neuljudnosti onoga opakog Klasa, s kojim se previe drui.
Dok je govorila, klimala je glavom u skladu s rijeima, a u isti mah
vezivala snoplje; inilo se, da joj naas ponestaje daha.
- Tue se na Kerstin. Nije vie posluna, nego im drsko odgovara i
ini to hoe, a sve je to...
- Moja krivnja, dakako, jer sam je ja nauio da trai potovanja
prema sebi, zar ne?
- Ti bi, da ona postane ko Elsa Andersson ? Ti e uskoro otputovati,
ah e ona ostati ovdje s glasom, koji je bije. Lako je pocrnjeti, ah je
teko opet pobijeljeti!
- Vidim, vidim, ne doputaju to oni, koji nad tim bde poput tebe!

-203-
Pompea

grunu Gran i zavitla svoje snoplje, da je ito samo letjelo. Vjeruj mi,
Sigrid, bilo bi mnogo lake druiti se s tobom, kad bi i ti imala koju
mrljicu na svojoj dui. Eto, vrag me odnio, tako si sveta, da ti od toga
pocrnjela sva utroba! Zato nisi uinila kao druge, zato sebi nisi
nala druga, dok je jo bilo vrijeme? Da si to uinila, sada ne bi bila
tako angrizava !
Sigrid se sva strese i bijesno ga pogleda, pa se onda okrenu na drugu
stranu, a snop samo sunu k iznuvi joj iz ruku. Kad je vidio, kako Ju
Je duboko pogodio njegov udarac, Gran se pokaja, pa joj prie,
uhvati joj ruke i okrenu je prema sebi.
- Sigrid, nisam htio da te uvrijedim! Htio sam se samo braniti.
Kasnije nakon duge utnje, Sigrid ree:
- Ti naravno vjeruje, da ti smjeram zlo, kad se mrgodim ili ti se
rugam? Ali vjeruje li, da je meni ivot tako veseo? Vjeruje li, da mi
je bilo ugodno, kad sam se sa petnaest godina morala brinuti poput
majke za troje mlae brae ? Bit e gotovo dvadeset godina, to je
majka umrla, a ja sam u najmanju ruku sve upela, da se ni oni ni otac
ne mogu ni na to tuiti. A vidio si ljetos kakvu sam hvalu poela.
Stolnjak uostalom jo nije potpuno ist... Misli li, da sam imala
vremena da izlazim i da uveer vrljam naokolo, poto bih pomuzla
krave, priredila veeru i spremila malie u postelju ? Nije mi bilo ni
na kraj pameti, valjalo mi je mnotvo toga krpati i popravljati...
Doletje skakavac i sjede joj na rukav. Gran mu dira krila, to su se
zeleno prelijevala, i sa zanimanjem mu promatrao noke, dok je
sluao, to Sigrid govori.
- Zar misli, da nisam i ja htjela izii, kad bih ula i vidjela druge
gdje etaju. Ah ja sam imala kudikamo vie posla, i morala sam ga
obaviti, morala, razumije li. Da se otac oenio, bila bih se izvukla
odavde, ali sad je tako, pa ta emo. Uvijek sam mislila: dogodine, ih
kasnije, ih kad se Agnes zadjevoji, bit e mi lako, moi u se
osloboditi. Ah oni hoe da i sami ive, nitko ne e da ostane ovdje, i

-204-
Pompea

tako tu tavorim i trajem svoj vijek, ve stara, i postrance od svega.

- Meni se ini, ti ovdje ostaje i tu se uahuruje, jer ti je tako s
voljom! Hoe da bude rtva, jer tako godi tvojoj besmrtnoj dui!
Kad bi eljela da ode odavde, onda bi otila! Sve se moe, kad se
hoe, a tko nita ne e, sve mu je nemogue.
- Lako je to rei tebi, gdje ti je svega devetnaest godina! Ne, roae,
jer ima neto, to upravilja nama po svom nahoenju ma to snovala
naa mala volja...
"Svi smo mi marionete, svi moramo plesati, kad Udes potegne svoje
konre..."
Na te rijei Gran nije imao ta da odgovori.
Uveer Gran sie u dolinu, a bio je tako nemiran i u takvoj tjeskobi,
te je osjeao kao da mu srce stoji u grlu. Traio je Kerstin kod Velike
hridi, iao do mosta, zakrenuo gore k majuru, ali je ne vidje. Htio je
ui i upitati na nju, ah pogledavi na verandu i sjetivi se glasa, koji
ga je proklinjao, sav se zgrozi. Nato, kao da se neeg sjetio,
proslijedio dolinom, dok ne doe do kuice, u kojoj ivljae djevojin
djed i baka; tu pokuca i ue. Upitae ga za djevojku, a on nato iznese,
po to dolazi. Kazae mu, kako je nisu vidjeli itav tjedan, te ne
znaju, gdje je. Htjede odmah poi, ali ga oni ponudie kavom; kako je
znao, da ne moe spavati, ma koliko bio umoran, ostade u njih sat-
dva sluajui njihovo askanje.
Ali gdje se to ona zadrava? Nisu imali odreena mjesta za sastanak,
ali su se obino nalazili gotovo svake veeri, ukoliko bi ona uspjela
da brzo posvrava posebne poslove, koje bi joj oni naprtili. Djevojke
ne bijae u utorak, u srijedu, u etvrtak, a danas je petak. ta je s njom
? ta se dogodilo ? A toliko toga ima, o emu bi se htio s njome
porazgovoriti! Htio joj je priznati, kako se prevario u pogledu nekog
eljadeta, koje je smatrao okorjelim, a koje je u zbilji bilo tragino
Sigrid. Htio bi joj pripovijedati, kako je eznuo za jednom jedinom,
koju nikoja druga ne moe zamijeniti. A kako bi je cjelivao, milovao

-205-
Pompea

joj tople grudi, upravo tolike, da stanu u aku! I kako bi ga ona

poljubila i uza nj se stisla!
A sutradan stie pismo;
Dragi Gran!
Kako se sjea, traio sam, da ti odgode rok vojnike slube, te je odgoda
odobrena. Tako moe uivati jo godinu slobode.
Osim toga upisan si na tehniku. Prozivanje e biti u deset sati u srijedu.
Predavanja se poinju dvadeset drugog. Prema tome, vrijeme je, da doe
kui. eznemo za tobom, i to te prije vidimo, bit e nam milije. Majka veli,
da motor ukrca na vlak i da vlakom putuje; ne e da se na motoru vozi
tim dugim putem.
Zavravam pismo, jer emo se ionako uskoro vidjeti. Mnogo mi pozdravi
Arvida i Sigrid i lijepo im zahvali na gostoprimstvu.
Tata
Granu pismo ispade iz ruku, a pogled mu odluta u daljinu kroz est
malih prozorskih stakala.
By 'n by hard times comes a knocking at the door, then my old Kentucky
Home good night.
Weep no more, my lady.
Oh, weep no more today;
we will sing one song for the old Kentucky Home, for the old Kentucky
Home far away...
Odjednom neka misao, jaka i neodoljiva, kao neki instinkt, ovlada
njime: "Ne idem natrag, ostajem ovdje. Ne u i ne mogu, ne smijem
iznevjeriti ni sebe ni druge, ostajem ovdje."
Prozivanje je u srijedu, stii e na vrijeme, poe ii u utorak, ako
uope poe. Sve e se urediti, samo ako susretne Kerstin; tada e
znati, to mu je initi.
Poto je ekao itav sat kod mosta, poe sam na sastanak u subotu u
veer, vru kao trkaki konj. Ali je ondje ne bijae. Nitko nije znao,
gdje je.
Vrati se odande razoaran, te prije nego to se odvezao kui, sjede na

-206-
Pompea

as na mostu: tu je gledao u vodu i sluao romon i klokot vode meu

kamenjem. "A jo smo snovali, da doemo ovamo u lov na rakovice...
A moda je i ona pozvana k Bengtssonovima u ponedjeljak uveer..."
Gaje je? Kod tetke ili drugdje u rodbini? Da se nije razboljela? Je li se
opet rasrdila na me? ta se to dogaa?
Nedjelja minu, za njom i ponedjeljak, a Kerstin ne doe. U
ponedjeljak stric eo penicu, a Gran cio dan hvatao rukama teko,
zlatnosmee klasje. inilo mu se, da odlazi i da se oprata sa svima i
od svega odvaja: od polja, stabala, zraka i ptica; od trave, to raste,
od ita i od pogleda na ravnicu i na majure. Konji, to su teglili
upregnuti u vezaicu, bijahu za nj prijatelji, ba ko kakva eljad, a
isto tako i krave u staji: sve ono, to je postojalo na majuru i naokolo,
bijae mu veliko, blisko i znaajno kao nikad prije. Nikad ga vie ne
e probuditi kripanje mlinca za kavu u kuhinji, kad sunane zrake
padnu na ponjave u njegovoj sobi. Nikad vie ne e vidjeti gdje
lastavice prolijeu iznad staje, nikad vie ne e milovati maie sa
susjednog majura, nikad vie ne e gledati amajliju na grudima male
Kerstin. Nikad, nikad vie...
U utorak ujutro Gran, se rano obukao, ali nije htio poi, prije nego
to pota stigne. Srce mu estoko udaralo, kad je podignuo poklopac
i zagledao u kutiju za pisma. Bilo je previe pote za dan poput
utorka: novine za strica, tehniki asopis za njega, neka isplata
rauna, obraun stricu od mesarske zajednice a onda pismo za
Grana Stendahla. Momak razdera preobian bijeli omot ispisan
gotovo djejim rukopisom. Pie li to ona?
Ne, bijae to samo neko lanano pismo:
Poalji svoju fotografiju na etvrto ime u ovome popisu, zbrii ga, te stavi
svoje ime na poetak imenika i upravi pismo etvorici svojih prijatelja, pa
e u skoroj budunosti dobiti 256 fotografija. Ovaj je lanac zapoet u Kini
prije mnogo godina i mora obii itav svijet. Ne prekini ga i ne zaboravi
poslati fotografiju. Sjeti se one gospoe iz Aberdeena, koja to nije uvaila, pa
je postala veoma runa starica.

-207-
Pompea

Gran podera to pismo, a ostalu potu predade bratuedi. Zatim ode

susjedima kud puklo da puklo. Tetka Anna upravo mela hambar, pa
kad vidje gdje dolazi, oinu ga mrkim pogledom. On snimi kapu,
uljudno se nakloni i upita:
- Je li gospodin Larsson kod kue?
- Nije.
- Gdje ga mogu potraiti?
- Ne ovdje, u svakom sluaju.
- Je li otputovao ?
- Odvezao se na eljezniku postaju.
Ne bijae tu vie ni kud ni kamo, valjalo je izii nasrijedu. teta to
Larsson nije kod kue. S tim bi se dobrijanom moglo razgovarati.
- Mogu li onda govoriti s gospoicom Kerstin ?
- Ne.
- Zar nije kod kue?
- Nije.
- Kada e doi ?
- Ne znam.
- Nego kako doeka Gran ne smijemo previe zahtijevati...
Uzeo je samo najpotrebnije stvari, kad je polazio od strica, i na
polasku rekao:
- Vraam se u etvrtak.
Ah inilo se, da mu ni stric ni Sigrid ne vjeruju; utjeli su, a kad je
krenuo, lica im bijahu jo zatvorenija nego obino.
Za svaki sluaj odveze se putem, to vodi na postaju. Ah ne, tu nije
bilo Bernta Larssona, te nije znao, gdje da ga potrai. Rastuen krenu
prema jugu.
Za vonje postade vedriji; brzina i vjetar kao da su odgonili tugu, a
motor se okretao kao sat. Ali tek to je nazreo grad, raspoloenje mu
splasnu. Tornjevi i dimnjaci, nizovi stambenih zgrada, to vijaju
breuljcima kao zmije, s prozorima poput blistavih ljusaka; tvornice

-208-
Pompea

na periferiji sa svojim eljezom, ugljenom, prainom; beskrajni

probirni kolodvori, stara tvrava na brdu, gradilita s hrpama
kamenja i drveta, i s mijealicama betona, prvi buni tramvaj, prvi
redar, trkarala, to spretno vijugaju usred prometa ne, to ne bijae
za nj.
Kad se uspeo u stan, doeka, ga mama, poljubi ga u oba obraza i
povede k stolu, koji je bio ureen cvijeem. Sag na podu bijae mek
pod nogama kao trava tamo kod kue, u strica...
- Gle, gle, kako si zdrav i osmagao, i visok, vii od svoje majke...
Osjetio je nemir u njezinu glasu, te se pouri da je prihvati za
ramena, da je oslobodi toga nemira.
Sin inenjera Stendahla dobio povlasticu, da se moe potpuno sam
proetati dvoranama tehnike visoke kole i pogledati to ga zanima.
Brzo je pobjegao iz predavaonica: u njima se zadravao kolski
zadah usprkos ljetnom vjetrenju; poput uplaena psa sav se najei
pomislivi na dvanaest godina, to ih je proveo u tim ustanovama
civilizacije, to izobliuju ovjeka. U knjinici se zadra malo due,
ah ne dugo, pa ak ni dvorane za strojeve, laboratorij, pokusni
kverovi i radio-postaja ne izvabie blijeska iz njegovih oiju. Prije
godinu dvije bio bi to raj za njega, sada mu sve to nije nita znailo.
Uspravan, ah nasumorene due prijee preko izgrabljana prana
dvorita, proe kroz predvorje poploeno mramorom i ureeno
vodoskokom, izie na stubite i zaustavi se trenutak na sunanoj
ezi, koja se odbijala od duga uta proelja, a zatim opet izae na
ulicu.
Prvim tramvajem krenu u luku, i tu je onda vrljao du zidane obale,
uljao se meu dizalicama i skladitima i upirao pogled na drugu
stranu. Pucketah strojevi za zakivanje, ula se kripa lima i eljeza, a
iz aparata za svarivanje lizali modri plameni jezici. Dizalice
dostojanstveno okretale svoje duge vratove, galebovi kruili oko njih
i krijetali, a povrh utosive, masne vode, pune neisti, klizio teglenik

-209-
Pompea

vukui za sobom deregliju. Kolike li neistoe i halabuke! Taj ga je

zahuktali ritam rada svojom vrevom podsjeao na mravinjak! Sve
mu to bijae poznato, odrastao je usred svega toga, ali mu se sada sve
otuilo, sve mu se gadilo. Sivjele se i crnjele trupine velikih teretnih
brodova, gornji im se dio bijelio, sohe im bile lijepe ute boje; a s
druge strane, u brodogradilitima leali brodovi u gradnji, crveni kao
ra ili smeecrni, goli, runi, nezgrapni, i tu je on vjerojatno imao
nai svoju budunost, tu, a ne na palubi kakva broda na puini.
Okrenu i vrati se kui.
- Tata, nemam ni najmanje volje da ponem svoje studije. Ne bih li
mogao poekati godinu dana?
- A kakva bi bila korist od toga? to prije pone, prije e zavriti.
Gran se sneveseli, a roditelji se nemirno zgledae. Inenjer Stendahl
stavi ruke sinu na ramena.
- Premoren si, iznuren, to je sve. Sramota je od Arvida, to te pustio
da toliko radi. Nisi zato onamo doao... Veeras rano lezi, mani se
Nymanovih, moe ih i sutra posjetiti. Temeljito se ispavaj, pa e
sutra drukije misliti o svemu. Nikakvo udo, ako si se malo
odviknuo od grada i svega ostalog, kad si toliko izbivao...
U deset sati Gran s ostalim studentima sjedio u velikoj dvorani
tehnike kole i ekao. Neke je znao, veina mu bila nepoznata, ah i
jedni i drugi bijahu mu jednako nevani samo zbirka lica.
"Udalji se, jo nije prekasno!" zujalo mu u uima, ah je i nadalje
sjedio.
- Seth Gran Stendahl!
"uti, ne javljaj se!" aputao neki glas u njemu.
- Tu sam! odgovori on glasno i jasno.
im je bio slobodan, umaknu odande, da ne mora razgovarati sa
znancima. Ali napol puta u predvorju susrete profesora Siwalda,
kojemu se strogo i mrko lice razvedri.
- Gle, mladi Stendahl! Gran, zar ne?

-210-
Pompea

- Da, gospodine profesore.

- Dobro, sretat emo se esto ubudue. Va otac i ja stari smo
prjatelji; jednom smo, ve odavno, zajedno logorovali u Meksiku. U
ono vrijeme nije bio mnogo stariji nego vi danas... Lijepo mi ga
pozdravite!

-211-
Pompea

10. KERSTIN

Stajao je na klisuri, sam sa svojim uzburkanim srcem, sam pred uzavrelim

jezerom, sam na vjetra huku, i odjednom zau povik, pa se okrenu i upe da
vidi, ali svud unaokolo gusti mrak se stisnuo, samo tama, i nita vie.
Povik i opet odjeknu, krik slabaan i alostan. Jesu li to divlje guske ? Je li to
jezero prostenjalo?to to cvili, to li jada? Sav se strese, skoi na pijesak i
pojuri nazad, istim putem.
- Jesi li to ti? povika gromko te osluhnu, ne e li uti odgovor, a kad ga ne
bijae, povika jo jednom. Jezero se nadimalo, tutnjilo i kipjelo, valovi
neprekidno navirali i umirali na pijesku, uskrsavali i uzlazili, lomili se i
pjenili, umjeli i zapljuskivali.
Oblacima se rasvijetlie rubovi, mjesec pokaza svoje obrise; kao blijed
srebrnjak visio je gore na nebu, gdje je gutavina oblaka protegla svoju
koprenu u beskrajnoj povlaci. Prosu se srebro i po vodi, a tamo na puini
neto zabjelasa. Je li se to uzvila bijela ruica? Je li to Kerstin, to ga moli,
da joj priskoi u pomo? Ta kako joj ne bi pomogao!
U etvrtak uveer Gran se vratio u Stendahl, umoran i zapraen,
nemiran i sretan. Sigrid izila iz kokoinjca s jajima u rukama; na
glavi joj rubac, sprijeda pregaa, a na nogama drvene papue. Nije
ula motocikl, pa kad vidje Grana pred sobom, ispadoe joj jaja iz
ruku, koliko se iznenadila.
- Gle, ti se vratio!
Gran se nasmija njezinoj zabezeknutosti, kad je opazio razbijena jaja
oko njezinih nogu.
- Ta rekao sam vam, da u se vratiti!
- Jesi, ali ipak...

-212-
Pompea

Pokraj sata stajalo je pismo. On ga uze i otra u svoju sobu. Zadihan i

uzbuen, pogleda omot: bijae i odve obian, ko i omot na onome
prokletom lananom pismu; ah je rukopis bio drugaiji, malo nagnut,
lijep i jasan.
Htjede da proita potanski ig, ah nije bio itljiv. Nato zatvori oi,
raspara omot, izvadi list, rastvori i pogleda i onda se pouri da ga
proita:
Grane!
Zacijelo se pita, nije li se poda mnom zemlja rasjela pa me progutala; ali
nije tako strano. Moda si mislio, da sam ljuta na te, no nije tako. Nego evo
ta je posrijedi: tetka Anna i tetka Beata suglasile se, da tetka Helfrid ne
moe izii nakraj s poslom bez pomoi, pa su me zato prolog utorka poslali
k njoj. Danas je subota, i dok ti ovo piem, leim potrbuke na divanu u
kuhinji, a blok mi za pisma stoji na uzglavlju. Tako bih eljela, da sam kraj
tebe ili da si ti ovdje, i dok ti piem, tako te ivo zamiljam, te mi se ini, da
si tu, kraj mene. Gledaj da doe ovamo druge subote. S druge strane ovog
lista naznaujem ti, kako e najkrae i najbre stii. Doi svakako, molim
te!
Tvoja
Kerstin Matilda Josefina Larsson.
Kerstin Matilda Josefina! Gran se sjetio, kako ju je onaj put peckao
zbog tih imena.
U pismu nije bilo ni jedne njene rijei, a ipak je Ijubav izbijala iz
svakoga retka. Ne, njoj ne bi ni priliilo da posvuda rasipa "dragi" i
da zavri sa "tisuu poljubaca". Njezina se Ijubav svuda
podrazumijevala, itala se izmeu rijei, cijelo joj pismo bijae kao
njean poljubac, koji obeava mnogo drugih.
U subotu uveer Gran je stajao u umi na ljigu, na smeoj stazi
zasutoj borovim iglicama, "suelice prvoj utoj kui iza prekrija
pred humom kralja Askea". Dugo je i nespretno kresao upalja, dok
je konano upalio cigaretu, a nato zapui uvlaei estoko, da bi

-213-
Pompea

skratio duge asove ekanja. Sunce crveno sjalo nad grmljem na

izbreku, na njivama se nizale itne krstine u dugim redovima, a i
druge bile zasute slamom nakon vridbe. Zrak bio jasan i ist kao
voda s vrutka, iz ume dopirao ptiji poj i cvrkut, sunane zrake
padale kose i crvene medu debla i grane putenice, koje su se meko
njihale, a neto dalje sve pojedinosti nestajale u tami zelenkastoj
poput mahovine. S okolnih majura uli se zvukovi, dopirala glazba s
radija, negdje klepetale posude za mlijeko i uo se lave. Bijae i opet
jedan od onih asova, kad se vrijeme zaustavlja i kad ovjek ima
dojam, da se nita ne dogaa. Auto zvrjao dolje na cesti, ali nije
nikome smetao. Zrakoplov, blistav poput srebra, plovio prema
sjeveru i zujao sasvim blago, kao komarac, koji se sprema da ubode;
bijae tako dalek i gotovo nestvaran.
Gran pogleda prema humu. tu je dakle, kako pria kazuje, kralj
Aske bio vezan na medvjeoj koi, da okaje neko nedjelo. Svakih sto
godina mogao je iupati jednu dlaku iz onoga krzna, i tek kad su
sve dlake na koi bile poskubene, mogao je u grobu poinuti.
Muka teka, al e proi, jer se vrijeme ipak toi, govorae Aske kralj...
Na cesti se zau um bicikla i pjesma iz djevojakog grla. Gran ugasi
cigaretu, zagladi rukom kosu i popravi kravatu. Bijahu to dvije
djevojke, to onuda prooe na svojim biciklima uporedivi jedna uz
drugu i drei se za ruku; bijahu osmagle, radosne, malo pogrbljene
kao veina seljanica, koje ne znaju, kako se valja drati, i koje
nemaju u sebi obijesti, da bi se koile; ni jedna ni druga nije bila ona,
koju je Gran ekao.
Netko se nasmija, polagano i meko, kao da golubica gue. Momak se
hitro okrenu.
Bijae to Kerstin, golih nogu u zatubastim smeim cipelicama, u
crvenoj haljini, koja joj dva-tri palca provirivae ispod kabanice, i s
kosom savijenom u vijenac oko glave. On rairi ruke, a ona mu
obisnu oko vrata i vrsto se stisnu uza nj, uzdahnuvi i smijeei se

-214-
Pompea

suznih oiju.
- Ti... ti...! zadihano e Gran.
Poljubie se, te je dugo trebalo, dok su mogli izrei ijednu razumljivu
rije. Gran joj pokri poljupcima obraze i elo, oi i usta, i meki topli
vrat.
- Ah, doao si, doao! Kako sam eznula za tobom!
Napokon se umirie, razmaknue se na korak, i tako se promatrahu
smijeei se jedno drugome.
- Mislio sam da e doi cestom... A gle, ti se douljala umom, ba
ko Indijanac. Nije lijepo napadati ljude s lea!
- U ratu su sva sredstva doputena! Ah, Grane nasmija se Kerstin i
potee ga za ui dola sam ovamo prije tebe. Bila sam tako nemirna,
da nisam mogla izdrati kod kue, morala sam van, te sam tako
dotrala ovamo, jer sam pomislila da e moda doi prije. Stajala
sam tu i promatrala te kako hoda gore-dolje. Gledala sam te tako
vrsto, te sam gotovo povjerovala, da mora osjetiti moj pogled...
- Kad doem u umu, meni se ini, da su iz svakoga grma uperene
oi u me.
Ona se nasmija, uhvati mu glavu u ruke i uprije pogled u nj.
- Kako te volim! Volim svaku crtu na tvome licu!
- A ja imam tako ruan nos, s kvrgom na vrhu i s gomoljikom po
sredini!
Kerstin mu prijee kaiprstom preko nosa.
- Ima isti nos ko i tvoj stric. Svia mi se tvoj nos, jer je tvoj, i ne bih
te mogla zamisliti ni s kakvim drugim!
Ali kamo da krenu? Ta ne mogu ostati na mjestu!
- Ima li u blizini plesa ih to drugo?
- Ima, ali... i nabra nos, nakrivi glavu, te mu se nasmijei.
- Zar ti je toliko do plesa?
- Samo ako ti hoe...
- Oh, ne u ovaj as, ne bih rado da gledam mnotvo naroda upravo

-215-
Pompea

sada. Htjela bih se sakriti negdje, gdje bi samo ti bio sa mnom. Ta

prola su dva tjedna, to se nismo vidjeli... Kako smo samo mogli
izdrati?
Zaoe u umu, hodei rame uz rame i drei se za ruke. Neujno su
gazili po mahovini i borovim iglicama, i dugo su tako ili i utjeli.
Crvene proare sunanog svijetla po jelama sve su vie blijedjele, iz
usjelina dizala se tanka, modrikasta magla.
- Kolika je uma
- Jedno pol milje, pa smo onda na jezeru.
Stigoe do neke uzviice pa se popee izmeu plosnatih stijena;
zakrenuvi sa staze naioe na ravan kamen, obrastao mahovinom u
debelim i mekim prevlakama.
- Da ovdje malko stanemo?
- Moemo doeka ona te sjede i povue Grana do sebe.
- Ali e nam se mahovina prilijepiti za odjeu... Ako me oetka, i ja
u tebe!
On je zagrli i poe prstima prelaziti po njezinu ogrtau.
- Uh, kako je debeo i nezgrapan, u njem te vie ne mogu nai...
Nije se bunila, kad je otkopao puceta i zavukao ruke pod ogrta.
prislonila je svoj obraz uz njegov, i tako su leali nekoliko trenutaka,
ali kad je poeo pripovijedati o posjetu roditeljima, uspravila se te ga
gledala. Gran opisa tehniku kolu i luku, roditelje, profesore, sve
to mu je prolazilo glavom, a izmeu svega i pod svime teperila
jedna ica: "Neu vie onamo! Ostajem ovdje."
- Ali se jednom mora vratiti ree ona s mirnom tugom, premda on
nije svoju misao zaodio rijeima.
Oko njih strila stabla ravno u vis, a povrh mranih kroanja
svijetljelo se nebo, vedro i plavo, ali dolje u nizini ve tama zapasala.
Djevojino draesno i njeno lice zasjenjivala kosa, koja se kovrala u
raskutranim pramovima. Gran joj uze ruke te je pomilova.
- Ne ree on ne u se vratiti. Nitko me ne moe prisiliti, da odem

-216-
Pompea

odavde.
Ona se nae nada nj, poljubi ga, utisnu lice u njegov vrat, kosa joj
pade po njegovim oima i ustima, no nita ga nije smetalo, on je poe
udno cjelivati, mahnito i divlje, a ona se zanosno smijala i hvatala
dah.
Kao da je neto najprirodnije, uze da joj svlai ogrta s ramena i da joj
raskapa haljinu. Tijelo joj odisalo istoom i mladou, grudi se
napinjale pod svilom grudnjaka; ostade mirna, kad joj je skinuo uske
poramice.
- Voli li me?
- Volim te...
- Oh! Tako godi, kad mi to kae. Volim, kad me tako gleda... nitko
me drugi ne smije tako gledati. I privue ga k sebi, pritisnu mu glavu
na svoje grudi, te mu proapta:
- Pred tobom se ne stidim, ini mi se, kao da si dio mene same, kao
da smo jedno oduvijek!
- I uvijek emo ostati jedno! U mome ivotu ne e postojati nitko
drugi osim tebe! I nato je poljubi.
Leali su bez rijei i oslukivali kako im srca kucaju, privijali se jedno
drugome, oekivali sve i nita, eljeli, da vrijeme iezne i da im ovaj
trenutak potraje svu vjenost.
Napokon se pogledae i upitae:
- Bismo li jo malko prohodali?
Stvarnost i opet ovlada njima, ali samo napol.
Kad su doprli do ala, mjesec izie povlaei drhtavu bijelu prugu
od obzora do njihovih nogu. Tiina se slegla posvuda naokolo, a
sunana toplina isijavala iz hridina i pijeska. Zaneseni prizorom,
ostadoe asak da gledaju. Mjeseinom obasjana, velanstvena
usamljenost nije ih plaila, ta bijahu udvoje. Uhvatie se za ruke te e
u smijehu:
- Kako bi bilo da se okupamo?

-217-
Pompea

- Bez kostima za kupanje?

- A to smeta? Zar ne znamo, kako ljudi izgledaju?
- Dabome da znamo! nasmija se ona, pa se prope na vrh nonih
prstiju i poljubi ga u nos.
- Tko e prvi u vodu? Ponimo! Jedan, dva, tri...
Razmaknue se, okrenue jedno drugome lea i poee
urno sa sebe skidati odjeu. S glavom u haljini Kerstin povika:
- Zapamti: tko e prvi bez odijela u vodu!
Prina prsnu oko nogu, kad su se zaletjeli, a Gran stie na rub vode
pet koraka ispred nje. Poigrae se na mjeseini, kako su se igrali na
sunanom alu tamo kod kue: prskali se i smijali, lovili se u vodi i
peckah. Obala bijae pusta, dokle je uho ulo i oko vidjelo.
Odjednom se umirie, prioe blie jedno drugome i tako ostadoe
gledajui se. Poput votanih likova stajali su ozbiljni u blistavoj vodi,
koja ih pokrivae do pasa. Polagano pristupie blie, uhvatie se za
ruke, a ona prisloni elo na njegova prsa.
- Zna li, u to idemo ? proapta on nesigurnim glasom.
- Oh, tako te volim...
On se blago nasmijei, podie je u naruje i ponese prema tratini, na
kojoj su ostavili odjeu.
- I ne e poaliti? Malko se zadihao, nije bila lagana kao perce.
- Ne, ne...
Kad bijahu gore, izraz neobine patetike ozbiljnosti ieznu joj s lica,
te se alila, dok je vre sastavljala ruke grlei ga.
- Jednom si rekao, kako u tvojim knjigama pie, kad dama
gospodinu kae "Ne", to onda znai "Moda". A to ona misli, kad
kae "Da" ?
- Moje knjige kau, da to onda nije dama usmjeli se Gran.
Ona se nasmija malko usiljeno.
- Medu nama je taj rjenik bez vrijednosti. Naa je navika iskrenost.
Zar nisam iskrena?

-218-
Pompea

- Jesi!
- Uostalom, ne marim da sada budem dama. Hou da budem samo
ena! Je li moja krivnja, to te neizmjerno volim?
No, ma koliko se zanijela, ipak se bojala. Lice joj bilo nategnuto,
raskolaene joj oi pilji e u njegove, kao da se tako eli prihvatiti na
nj, da ne bi iezla, kad joj se sukobe elja i strah.
Ali se crte na licu smekae, usta se nasmijeie, a oi gledahu na
mjesec dalekim pogledom, kao da su slijepe od sree.
- Pogledaj mjesec! proapta ona, kad su sjeli, da odahnu.
- Samo as prije stajao je lijevo od vrike na tom boru, a sad je ve
kliznuo udesno... Grane, on nam moe biti kum i svadbeni svjedok.
- Jest, mala Kerstin... Nije se usuivao govoriti glasno, da ne bi
razbio uzvienost trenutka nepotrebnim i nedostatnim rijeima.
Izgleda blag.
Ali djevojka skupi ramena i namrti obrve.
- Uf! Ne volim mjesec, ini mi se, da pazi na nas velikim, zlim okom.
Kad su se vraali, mjesec je stajao na jugozapadu, nad povrjem
jezera blijedo mu svijetlo susretalo zorin pamik. Malo zebui pred
izlaz sunca, umorni i najeeni, ili su obujmivi se rukama, spoticah
se o korijenje i kamenje, a tiina je bila gotovo neugodna.
U hodanju ipak ivnue, osvit u umi budio je simfonije, ubor
skladnih g asova punio im uho divnim kaskadama, te se poee
zadovoljno zgledati i smijeiti jedno drugome. Ali kad su zastali na
okrajku ume, pod mjesecom, to bijae ko kakav blijed i suvian
lampion na svijetlu nebu, Gran vidje, da joj je smijeak krut i usiljen,
te je upita:
- to je ? Jesi li tuna ?
- Ne znam... Previe sam umorna, da bih ita znala.
- Kaje li se ? upita u neprilici, lica naslonjena na njezinu kosu, u
kojoj je jo bilo neto umskog lia.
Ona podie lice prema njemu. Dvije male gorke bore urezale joj se

-219-
Pompea

oko usta inilo se, da je ostarjela za nekoliko godina u samih nekoliko

sati. Donja joj usna podrhtavala, ali glas bio siguran, a oi suhe a
krute:
- emu bi sluilo kajanje?
Razmaknutim svojim prstiima uhvati ga za ramena i nae se prema
njemu, a on osjeti kako ga njenost oblijeva u toplu valu, te je snano
privinu k sebi.
- Grane, ne zaboravi me! preklinjala ga ona, a zvonki joj glas
zvuio nekako bolno.
- Ne u te nikada zaboraviti, nikada...
- Drugog tjedna, kad otputuje svojim roditeljima? Pa druge
godine?
Granu se ote udan uzdah, kao suh i teak jecaj, te on sakri hce. Ona
mu pomilova potiljak.
- Grane, mili moj!
- Kerstin, ne u otputovati, ostajem ovdje!
Ona pognu glavu, kao da je to za nju preteko breme.
- Nije ti tako po volji? upita on.
- Jest, jest, vie nego to mogu iskazati.
Granu stigla dopisnica, na kojoj je stajalo: "Ne ostaj predugo, doi
odmah kui". On na to odgovori:
"Ostajem ovdje. Ne kuajte me skloniti na drugo, moja je odluka
nepokolebljiva".
Sutradan meugradski telefon zazvoni dvaput.
- Jesi li to ti ? Ovdje tata. Zdravo!
- ujem, ujem. Dobar dan.
- Zacijelo zna, zato te nazivam.
- Znam, to jest nasluujem.
- Je li ozbiljno ono u dopisnici, koju si nam poslao?
- Jest.
- Nisi pri zdravoj pameti! kolska godina...

-220-
Pompea

- Opozvao sam svoj upis. It s allright!

- Ne moe to tako! Smjesta u telefonirati i ponititi tvoju elju. to ti
zapravo misli ? Kakve su to muice ?
- Nisu to nikakve muice, to je mirna i smiljena odluka, i ne u se
predomisliti.
- Eto me sutra tamo, da se porazgovorimo.
- Utedi putni troak. Nita time ne e postii.
- Ne treba se kleti ni na to. Odlaem slualicu, sutra emo
nastaviti, dragi gospodine sine.
Kad je Seth Stendahl stigao taksijem s vlaka, upravo su tovarili ra.
Stric i Gran radili svaki sa svoje strane kola, bijahu u kockastim
kouljama, koje je saila Sigrid, i u izblijedjelim radnikim hlaama.
Svaki je prenosio iz svog reda, ah je stric svojim vilama podizao
odjednom itavu krstinu, dok je Gran svoju polovio, a Sigrid gore
na kolima prihvaala naviljke.
- Eno tate.
- Da. Doivjet e muan trenutak. Ne bi li bilo bolje, da poe s
njim ? I pametnije ?
Povezoe kola do hambara. Dok je stric unosio snoplje, Seth Stendahl
stajao je na gumnu i milovao konje. Nastade dubok muk, kao da je
sve obnijemjelo.
- Doao sam, jer se moram porazgovarati s Granom.
- Moe sii tiho e stric Granu sami emo istovariti.
- Oh! zaguna njegov sinovac nastavljajui rad vilama i dodajui
snopove Sigridi posao mora ostati na prvom mjestu.
Inenjer Stendahl izgledao ljupko, ah mu je podbradak strio kao
straan zidoder. Gran je odgaao razgovor u etiri oka, no na kraju
ne bijae druge. Dok su se otac i ki vozili praznim kolima, da ih
ponovo natovare, Seth Stendahl i njegov sin sioe polagano prema
potoku. Tu se okrenue natrag i dooe, gdje su prije bili, pa opet
krenue natrag. Tako su hodali tri sata. Oeve kretnje bivale su sve

-221-
Pompea

ee, a Granov glas sve vii. Neprestano su se vraali na isto,

bezbroj puta ponovie iste raz oge i proturazloge. Svaki put su
nalazili novih rijei, ah je smisao bio isti, a ishod slian; kad se sudari
ehk i kremen, moraju iskre vrcati.
- Moe li mi navesti razborit razlog za odluku, da ostane ovdje i
da uniti sve svoje izglede u ivotu? Moda misli, da si gotov
ovjek, ali matura nije nikakva podloga, da se na njoj gradi
budunost.
- Maloprije si mi rekao, da je matura svakako preskupa, da bih s
njome poao na selo. A zar vie studije nisu jo skuplje ?
- Ne natei moje rijei! Pokuaj razumjeti, mladi gospodine, da smo
u te polagali velike nade. Radili smo, da ti olakamo ivot, pa bi za
uzvrat trebalo da barem bude zahvalan.
- To je samo obina roditeljska sebinost. Ne ete, da poem
vlastitim putem, to je sve.
- Ne, nismo tako tjesnogrudni. Protivimo se samo tome, to izabire
tako lud put. Hvala bogu, seljaka ima i onako previe!
- Nikako! Da je tako, ne bi bile naputene trideset i etiri kue u
samoj ovoj upi.
- Nije rije o tome, koliko ima naputenih kua: ako nitko i ne
stanuje u kuama, zemlja se ipak obrauje! Jesi li uostalom mislio o
tome, da ima masnije i mravije zemlje? Mrava je izvrsna za ume.
- Tvoje je shvaanje za svaku osudu, kako sa stanovita seljakog
morala, tako i sa stanovita politike ekonomije! Stari bi se ratari
okrenuli u grobu, kad bi uli, da ziratna zemlja lei neobraena.
Stanovnitvo u zemlji raste, prema tome mora se poveavati
proizvodnja, a ona meutim opada, jer nema radne snage.
- Dobro, nek ratari naizmjenino zasijavaju zemlju: utoliko gore za
budale, koji bi zali da siju po pjeanoj pustopoljini! A tvoja druga
tvrdnja pogreno je osnovana: proizvodnja se die kako po jedinici
nabrojene radne snage, tako i po svemu drugom, to pritom ulazi u

-222-
Pompea

raun. Ne kanim poricati, da i selu treba ljudi, ali takav rad ne trai
upravo nikakve inteligencije. Smatra li se odista tako glupim, da se
ba mora tako potucati naokolo kao propalica?
I u tim rijeima pokaza kretnjom na Granove hlae. Gran se
zacrvenje sve do tjemena.
- A zar ti nisi ni jednom nosio radno odijelo? Zar svi oni, koji izvode
tvoje osnove, nisu odjeveni u ovu odoru?
- Sigurno, ali zar meu ljudima nema razlike? Neki su stvoreni da
ostanu nii, a drugi da budu na vrhu.
- No, dakako. Onda si dosljedno pogrijeio, ako si se od seljakog
momka u Stendahlu uzvinuo na poloaj, na kome se nalazi!
- To ne stoji! Uostalom, ne budi bezoan prema svom ocu. Svi ljudi
hoe da se uzdignu, a onome, koji ima uvjete, to i uspijeva. Ah
onoga, koji stoji vie i ima mogunosti da se tu odri, nita ne sili, da
se spusti u mulj na najdubljem dnu. A sad bih da ujem, kakvi su
pravi razlozi tvoje namisli da ostane ovdje!
- Osjeam da ovamo pripadam!
- Osjea! Djeak od devetnaest godina osjea kojeta. Moram ti rei,
da ja za osjeaj ne dajem ni pet para. Zato osjea, da pripada
ovamo? Je li te uvjerio Arvid?
- Stric je previe estiti znaaj za to. Mogu te utjeiti vijeu, da me
on i Sigrid kuaju uvjeriti u protivno, svjetuju me, da se vratim u
grad.
- Pa onda hajde! etrdeset jutara ne zasluuje da za njih rtvuje
svoju budunost.
- Ne misli li, da gledam malo dalje od toga komadia zemlje ? Ne
vjeruje li ti, da bih mogao utjecati na cijelu opinu ? Ja sam ve...
- ... poeo cirkusati i pjevati, i vrag bi znao, ta sve ne, i o svemu
tome pripovijeda s takvim pretjeranim oduevljenjem. Hvala,
poznajem tvoje sanjarije i tu seosku romantiku. Misli, da e postati
neka opinska providnost u ovoj zaostaloj upi. I zbog takvih trica ti,

-223-
Pompea

Gran Stendahl, hoe da upropasti svoj ivot ?

- Priznajem, da su ivotni izgledi i prilike ovdje maleni, ah zar cio
svijet nije sastavljen od samih malih mogunosti? Ali poredano jedno
do drugoga daje golem zbroj! Pomisli, da u vedskoj ima tisue
opina, te da se ono, to se dogaa u ovoj, isto tako dogaa, u
jednom ili drugom obliku, i u svima ostalim. To je borba na ivot i
smrt izmeu starog i novog, posrijedi je nita manje nego budunost
vedske.
- Kojeta! ta ti moe uiniti za tu budunost u ovoj jadnoj upi?
Ne, Grane, sada u ti neto kazati, a ti mui i sluaj. Maloprije si
zanesenjaki izjavio, da treba pomoi mladima da se podignu navie,
kako drutveno, tako i ekonomski. Pa lijepo. Seljaki je razred najnii
i uvijek je to bio, ali ako se tvoje utopije ostvare, tko e onda tvoriti
osnovicu drutva? Kad ne bude podloge, cjelina e lebdjeti u zraku.
- Svi, koji rade... poe Gran.
- Radnici, zar ne? Po radnikom shvaanju seljak nije nikada radnik,
on je samo seljak. Radnici stanuju u gradu, pa zato misle, da su vii
razred, isto onako, kako su se spiljski ljudi kod H. G. Wellsa smatrali
neim viim od svojih roaka, umskih ljudi. A ime bi ti zamijenio
seljake na dnu drutvene ljestvice, ako bi se oni podigli odatle? Ne
zna. Nastala bi anarhija, prsnula bi cijela zajednica. Pusti dakle,
neka seljaki stale i nadalje ostane iroka, teka i troma osnovica te
piramide, koja predstavlja drutvo. Ljudi, koji su se poneto
kolovah, naravno, ne eznu vie za manuelnim radom, a onaj koji je
stekao predmet usporedbe, ne moe se vie zadovoljiti svojom
sudbinom. Ah ta e se dogoditi, ako se vie nitko ne bude mogao
zadovoljiti, te ne bude prihvaao najtei rad za najniu nagradu? Sve
e pasti u kaos, ako svi budu imali pretjeranih zahtjeva. I zato
mahnitanje za kolovanjem, koje se iri po selima, ve poprima
ozbiljne razmjere. Seljaki momak s maturom ili s gimnazijskim
studijama ne e da radi kod strojeva ih da nosi cigle, a treba nam

-224-
Pompea

radne snage za te poslove. U vedskoj poljodjelstvo ima sporedno

znaenje, industrija je glavno, ali ne moemo iskoristiti sve njezine
mogunosti, jer nedostaje radne snage. Jedina ljudska priuva, koju
imamo u zemlji, jesu ratari; ali mi ih ne emo moi svrsishodno
upotrebljavati sve dotle, dok seljaci budu imah svoju rije u
odreivanju cijena poljskih proizvoda. Sjeti se, da ljudi ive za novac
i za vrijednost novca, narod se sabire ondje, gdje ima novca, a s lijepo
razvijenim zavornjem cijena mogli bismo se isto tako pobrinuti za tu
priuvu. Osobito se mladi, a mi hoemo njih, dre linije najmanjeg
otpora, i zato industrija i graditeljstvo mora da novai radnike.
Moda e ti sve to dati predmeta za razmiljanje, tako da se ne
prenagli! Ne e valjda postati obina najnia figura u igri, kad
moe biti jedan od igraa koji ih premjetaju!
- Ti samo tlapi! grunu Gran. A te se tlapnje ne e nikad ostvariti!
- Mnoga se elja ostvaruje!
- Previe jakih sila radi protiv njih!
- A odakle dolaze?
- Naravno, sa sela.
- A due ti... Na selu nema jae sile, koja bi radila u prilog seljaku.
Na selu vidimo samo bezbroj meusobno zavaenih smetala, to
neutralizuju jedan drugoga i uvaju status quo, tu nema koraanja
naprijed, tu se uvijek tapka na mjestu.
- Ti si zaista zahvalan rodnom kraju!
- Zahvalan sam samo sretnom usudu, koji mi je dopustio da se
izvuem, dok je jo bilo vrijeme. Bi li ti htio, da sam kao Arvid? Ako
se dogodi, da i seljak jednom ima uzroka za radost, taj je neobino
siuan.
- Ah zar radost ne stoji u razmjeru s mukom ? Ja se samo pitam, nisu
li zapravo sretniji oni ljudi, u kojih su mali zahtjevi ?
Inenjer Stendahl prasnu u smijeh.
- Kakva otrcana fraza. "Ljudi s malim zahtjevima ive sretnije!"

-225-
Pompea

Kakvo zadovoljstvo dostojno nedjeljne kole! Ne, dragi gospodine

sine, hajde da govorimo ozbiljno kao ljudi. Vie nisi dijete, premda
katkad ostavlja taj dojam. Kako se zove ona?
- Ona?
- Da, upravo ona. Tu je oito posrijedi neka djevojka, i to je uzrok
svemu tome. Priznaj, pa se ne e morati crvenjeti!
- Zove se Kerstin...
- Gle, to je ona, o kojoj su govorili blizanci Nyman, poto su te ljetos
susreli. Mogli smo i misliti, da se zove Kerstin. Dakako, seoska cura
neuredne kose i bolesnih zuba, bez dranja, velikih nogu, koje
vonjaju po znoju, i tako dalje.
Gran stisnu ake.
- Tata! Uvijek sam ti se divio, i zato ne kvari dojam, koji sam o tebi
dobio. Jesu li djevojke bile takve u tvoje vrijeme?
- Jesu djelomino, moram priznati. Ali one druge obino ne ostaju
na selu.
- Postidjet e se za to, kad je vidi!
- Zahvaljujem ti; ostavi me radije u obmani i potedi me poznanstva
s njome.
- ta ti zapravo misli o mojem ukusu?
- Dosad nisam o njem mislio loe. Ah takva sezonska Ijubav, za
ljetnih ferija!
- Upozoravam te, da e potrajati due od ljetnih ferija! estoko e
Gran.
- Ah, nema sumnje, to je velika Ijubav, jer see u vjenost od
nekoliko tjedana. Zaista sam vjerovao, da si dovoljno poivio, da se
ne zanosi kojeim. Ljubav? Phi!
- Tata! A to je izmeu tebe i mame?
- Kad sam ja susreo tvoju majku, oboje smo ve toliko Iskusili u
ivotu, da smo znali, to vrijedi, a to ne. A koliko je godina toj
Kerstin?

-226-
Pompea

- Sedamnaest.
- A tebi devetnaest, pravo djeje zabavite! I zbog takve bedastoe
hoe da razori tako mnogo! Ne razumije li, kako je nama, Grane?
- A ne moete li vi razumjeti moje osjeaje?
- Dat u ti dobronamjeran savjet, moj djeae. Ne govorim ti kao tvoj
otac, nego kao odrastao i zreo ovjek, koji je doivio kojeta i vidio,
kakav je ivot: ne prenagljuj se! Ne spaljuj svoje brodove! Ima lijepu
budunost, nemoj je rtvovati! Danas nema nita, to bi svijetu vie
trebalo doli sposobnih inenjera! Idi kui, poni rad na tehnici, kako
je odlueno. Djevojka ostaje, moete se dopisivati, dok se opet ne
vidite.
- Ne, to ne u.
- Aha, ne moe se pouzdati u nju? Daleko od oiju, daleko od srca,
zar ne?
- Ne, nije tako. Samo gubim vrijeme, ako odem na tehniku, jer ni u
kojem sluaju neu biti inenjer!
- Ne e biti... to? To je najdrzovitije!
Stendahlu ponestade daha.
- Ne ehm biti drzovit, elim samo rei Istinu.
- Ti si usijana glava!
Stendahl je vakao od srdbe, da su mu zubi krgutali, a Gran samo
elio, da se sve ve svri. Nije bio tako ponosit, kako je odavao
njegov glas, a muno mu bilo, da tako govori s ocem. Ah je bio
primoran.
- A sada se vrati sa mnom.
- Ne u.
- Ti si maloljetan, povuci posljedice.
- Uskoro u biti punoljetan, pa e ih ti povui.
- Hoemo li se rastati posvaeni?
- Kako eli, ja ne idem za tim...
- Onda nema smisla da nastavimo ovu prepirku...

-227-
Pompea

Krenue na majur, a Gran bez ijedne rijei skoi u prazna kola.

Sigrid ponudi stricu Stendahlu da togod zaloi, ah on odgovori
zlovoljno, da nema vremena za jelo.
Kad su se malo kasnije vraah s tovarom, doe taksi, te Stendahl
ue. Ali se ne odveze odmah. U asu, kad su kola dola pred
hambar, auto je jo bio tu. Gran se nae, da vidi, a kosa mu zavijori
na vjetru. Otac izie iz automobila, uini nekoliko koraka prema
hambaru, zaustavi se, osta asak, pa se vrati, i auto najposlije krenu.
Gran nije bio nipoto zadovoljan.
Ah kad su ispraznili kola i kad je njih troje opet krenulo, isti
automobil zakrenu na majur i doe k njima a otac izie. Migom
pozva sina k sebi.
- Ljuti li se na me?
Gran se zatvorio, ne htjede odgovoriti.
- Ljutio se ih ne ljutio, jedno hou da ti kaem: ako naie na
potekoe, zna put kui...
- Hvala, tata, toga u se sjeati!
Kad je auto odjurio, stric e Granu:
- Pokajat e se, Grane.
- Ne, ne u.
Uskoro Granu stie pismo od majke, sentimentalno pismo, puno
prigovora i molba. Grana neto zazebe oko srca, ali ga to pismo u
isti mah i razljuti. Nije znao, kako bi odgovorio, jer nije promijenio
odluku, a nije htio biti okrutan. To pismo ostade bez odgovora.
Vrijeme je odmicalo kao neto nestvarno, kao bajka, kao san. Grana
je od male Kerstin dijelilo dvadesetak kilometara; nikakva osobita
udaljenost, ali mu se inila neizmjerna; takva bi uostalom bila i onda,
da je Kerstin stanovala u susjedstvu na samih sto metara. Gran joj
pripovjedio, kako je odluio da tu trajno ostane; ona se nasmijala i
rekla, da je lud, a zatim zaplakala od radosti. Sastajali su se negdje

-228-
Pompea

kraj puta, sakrivali se u barunastoj kopreni sumraka, ljubili se,

igrah, ludovah gubei pojam o vremenu, a onda bi poivali, skutreni
jedno uz drugo, sve dok ih hladnoa ne bi probudila.
- Mi smo ludi! usopljeno je govorila Kerstin. Ne moe se to dobro
svriti. I nato bi se smijala, stezala ga sebi i aputala mu na uho;
- A to da se brinem za to; tako je lijepo ivjeti. Ne osvrem se na
ono, to dolazi zatim i to zovu rijeju "kasnije".
Svakog dana postajala mu je sve draa. On ju je postavio na piedestal
kao boginju, neoskvrnjenu, prozirnu, savrenu. I neizmjerno joj bijae
zahvalan, to ona to opaa i vidi. A ona se pribliavala sve vie i vie,
te je naao, da boginja nije ni prozirna ni savrena. Imala je vruu krv
i nije htjela stajati na piedestalu, htjela je ostati na zemlji i ivjeti. to
joj se vie pribliavao, aureola je sve vie blijedjela. Ovda-onda, kad
bi no u umi bila mlaka i oni prostrli poda se njegov kaput, a pokrili
se njezinom kabanicom, zaspala bi na njegovoj ruci. Bijae to onda,
kad je tetka Helfrid mislila, da se djevojka nalazi kod majke. Kad bi
se ona ispruila na lea, dogaalo se, da bi zahrkala. I onako
izmorena i zadihana mirisala po znoju, mirisala kao primitivno edo
prirode, kakva je zapravo i bila u dnu svoga bia. Bijahu to sitnice, ah
zar se itav ivot ne sastoji od sitnica? A Gran se dobro sjeao, kako
ju je vidio i gledao prvi put, kad se samo zabavljao na njezin raun, i
kako se laala svagdanjega rada.
A ipak mu je iz dana u dan bivala sve draa!
Takve ga sitnice nisu odvraale, zbog njih nije prio nos niti
doivljavao razoaranje. Radovao se, to nije savrena tako su se
meusobno pribliavali, jer ni on vie nije bio ono, to je prije bio.
Koje bi bie bilo tako savreno, da bi ostvarilo sve nae snove?
Nijedno, pa tako ni Kerstin ah je ona bila drugaija, nadmaivala je
njegove sne na drugi nain i silila ga, da do nje dri sve vie i vie, sa
svim onim, to je imala i to je bila.
Postajala mu je sve draa svakog dana, to je dolazio!

-229-
Pompea

Poklonila mu je svoj crveni cvijet, svoje srce, i cvijet je bujao sve

ljepe, ah svaki put u njemu se nalazilo neto vie, neto dalje, to
Gran nije mogao dohvatiti. Ipak je morao osjetiti neko lagano
razoaranje, te je pri svakom novom sastanku mislio: Sad! Sada! sada
e mi se pokazati najdublje tajne opstanka, sada mi vie nita ne e
ostati sakriveno... I bojao se, da i ona misli tako, da oekuje vie od
njega, da e je on razoarati i pruiti joj nadu, da bi ga netko drugi
mogao bolje zamijeniti.
A na trenutke je zaista bila zagonetna; ak se teko i smijeila, i
ostavljala je dojam, kao da e se povui u se. Jednom kad ju je htio
poljubiti, okrenula je glavu ustranu.
- ta se dogaa?
- Uope nita - promrmlja ona nerazgovijetno.
Kad bi se vraao kui, Gran bijae mraan, zabrinut, ljubomoran, a
da ni sam nije znao na to. A sutradan bi ga stric upitao:
- Zato si tako vjetrenjast? Jednom baca snopove zobi da lete na sve
strane, drugi put stane i samo bulji...
- Ah, nije nita.
A onda neke noi usni san:
Vlana i ledena magla povijala se poljem, na kojem je lepralo suho
lie. Gran trao uzdu puta, vikao neko ime, a na viku nikakva
odgovora. Ah je znao, da e ona doi, te je u rukama nosio za nju
veliku kitu sasa umarica. Sunce je grijalo, kora u jelama bila je
smeecrvena. Ali ne, bilo je proljee, sva dolina prekrivena bijelim
zvijezdama sasa umarica. Znao je, da e mu ona dati svu radost,
koju ljudsko bie moe pruiti drugome, i da e je sada dobiti, da
mora postii nedostino, da savrenstvo mora za nj razotkriti svoje
tajne. Eto je! Ah zato se ne smijei? Gdje joj je lice? Zato je ono
odjednom tako daleko? I zaletje se, da dotri do nje ah gdje je potok?
Kako je sve udaljeno! Poe trati voden njezinim rukama, koje su ga
dozivale, a koje je jedva razabirao kroz maglu. Iza nje se sklopila

-230-
Pompea

tama, ali je jo sjala jedna zvijezda i njezin odsjaj u njezinim oima.

Pucketao tanki led, odlomci vrcah naokolo; ali to je bre trao, ona
se kanda sve vie udaljivala. Upadao je sve dublje u vodu, ah je
morao pomoi onoj, koja ga je odande zvala. Bilo je sve tee trati,
odjednom ga preplavi voda, masna, ljepljiva, smrdljiva, voda gusta
poput gliba ili ulja.
Probudio se, a kosa mu se lijepila za lice. Trebalo mu je asak-dva, da
razabere, gdje se nalazi, te kad je htio da razjasni san, sve se raspri
poput maglenih likova.
Strahovito se urio putem, dok je iao na idui sastanak. Bojao se, da
ona ne e doi, i kad je najposlije stigao na odreeno mjesto i zebao
pod hladnom kiom, utvarao je, da su je mogle zadesiti sve najgore
nesree na svijetu. A kad je dola, najprije se silno obradovao, ah mu
se nato lice smrklo.
- Veeras nemam volje da idem s tobom najavila mu Kerstin.
- Zato ? I privue je k sebi, ali ona okrenu glavu na drugu stranu.
- Ali hou da odrim, to sam obeala... objasni mu cvokoui.
Hladno mi je, zebem...
- Doi, mala, ja u te zagrijati.
Ali se nije privukla k njemu, kao obino, nego se ukrutila.
- Valja mi odmah nazad...
- to je, objasni, djevojice! to je krenulo naopako?
Ona uvue duu.
- Ne znam, mogu li to rei, ne znam, hoe li razumjeti...
- i zaplaka i pokua da se oslobodi njegova stiska. Pusti me, moram
kui. Nikog nema doma, a ja nisam zakljuala. Ne mogu tako dugo
ostati izvan kue.
Granu se oi zakrijesie.
- Jesi li sama? Idem s tobom!
- Ne znam... Ali ne smije dugo ostati, vraaju se u jedanaest sati.
Uoe u veliku kuhinju: zid oko pei bio je oploen bijelim ploama,

-231-
Pompea

a ostatak premazan svijetlom masnom bojom.

- Krasno je ovdje ree Gran, da bi prekinuo muk.
- Jest, gotovo kao u tvog strica.
Tu razgovor zape, tiinu je prekidao samo sat na polici i sjekao
vrijeme u sitne dijelove. Djevojka bijae nemirna, prsti joj se
neprestano micah; nije ga htjela gledati.
- Zna h, da se Elsa vratila iz grada? upita on.
- Zbilja?
- Njezin ljetni san nije dugo potrajao.
- Da, ujesen se mnogo toga zavrava.
- to hoe time rei?
- Nita osobito.
- Vratila se Hildingu.
- Je li je primio?
- Nitko nije vjerovao, da e je primiti, ali mu ona opet pomae, tamo
na njegovu zabaenom mjestu.
- Nije se smjela vratiti ree Kerstin. Da sam na njegovu mjestu...
- Ali on je bio tako zaljubljen u nju...
- Jest, doista je bio...
Za trenutak nestade hladnog i ravnodunog tona u njezinu glasu,
kao da je sanjarila, ali nije dizala oiju.
- Prekjuer sam bio u Hildinga ree Gran ("Kakva li prokletstva,
kad ovjek mora ovako mlatiti praznu slamu, a samo zato to se ne
usuuje izrei ono, to mu je na srcu".)
- Njegova je kuica sada lijepo namjetena, prenio je onamo sve, to
ima. Vrlo mu je lijepa zbirka sportskih nagrada.
- Jest potvrdi ona bez ikakva zanimanja. A Elsa e sada donijeti sve
svoje nagrade za muenje krava, za gajenje povra, za predenje i bog
ti ga zna to jo ne, to je dobila i ime se rado hvali...
Opet nastade muna tiina.
- Poastiti u te kavom najposlije e ona i potra, te se vidjelo, kako

-232-
Pompea

je zadovoljna, to se maknula i neim zabavila. A on osta utei i

razmiljajui.
Brzo je nastavila lonac na pe i okrenula nekoliko puta ekalo na
kavenom mlinu. Zatim po navotenom platnu prostorije izvezen
stolnjak, donese alice, tanjure, eer i vrhnje, zdjelu sa peninim
kruhom i neto kolaa; to ga je prvi put sluila kavom, jer ono na dan
ljetne proslave nije zbiljski ulazilo u raun.
Ah raspoloenje za stolom ne bi moralo biti tako turobno... Zato ne
bi uivah malo, malo sree, kad se konano mogla ugrabiti ?
Ona sjede suelice njemu i zbunjeno ga ponudi;
- Samo jedi!
- Hvala!
I to im bijae sav razgovor.
No kad ga je podvorila drugom alicom, on pokua da doe do
nekog objanjenja;
- Zato nita ne govori, Kerstin ? Zato me stavlja na muku ?
Uprla je pogled u nj i licom mijeala kavu, premda nije stavila ni
eera ni vrhnja a oi joj postajale sve vee i vee, te se orosie, i
najposlije kanue suze.
- Zato i opet plae, Kerstin ?
- Ispij svoju kavu i odlazi! Da te vie ne vidim!
- Kako? Neto se dogodilo, te vie ne vlada sobom. Ne idem!
Ona odgurnu svoju alicu te se nalakti na stol; lea joj se tresla. On
obie oko stola, uhvati je oko pasa, te je uspravi i okrenu prema sebi.
- Kani li rei, da moram ieznuti zauvijek?
Ona je mrcala i trljala oi.
- Nisam to htjela rei, oprosti mi... Ali me pusti! Sjedni tu dalje!
Moramo se svojski razgovoriti.
Gran poslua i vrati se na svoje mjesto. Tako su sjedili i gledali se
nekoliko trenutaka.
- Ne moemo dalje kao dosad protisnu ona estoko, kao da je voda

-233-
Pompea

provalila kroz nasip. to bih dala za to, da se ovi posljednji tjedni

nisu dogodili!
- to misli time?
- Zar ne razumije ? Misli li, da je pravo da ivimo ovako
- mi, koji nismo ni vjenani ni zarueni.
- Kakve to vanosti ima?
- Jo se usuuje pitati? Ne misli li ti, da je to grijeh?
Granu bijae gotovo da se nasmije, ah se nije nasmijao,
nego se uozbiljio. Njezino je lice bilo izmueno, njezin oaj tako
istinit, s neim takvim nije se smio aliti.
- Ah, osjeam se tako okaljana, tako prljava, kao da se ne u moi
nikad vie oistiti. Oh, da samo mogu postati, kakva sam prije bila!
Mogao je odgovoriti; "Kakva je vrijednost istoe? U nae je vrijeme
djevojke smatraju smetnjom, bremenom, kojega se ele otresti to
prije mogu". Ali vjerojatno ona nije oplakivala tjelesni dogaaj, nego
ono, emu je on bio samo simbol, a Granu bijae jasno, da ona ima
pravo. Neka druga ne bi imala pravo, ah je Kerstin imala. Ruku
sklopljenih na rubu stola i sputene glave govorila Kerstin, a on joj
gutao svaku rije, premda su mu se obrazi arili;
- Kod kue su uvijek bili tako strogi. Meni se to nije svialo, htjela
sam biti svoj gospodar, drati se svoje volje, to sam i inila, a sada mi
se ini, da mi stoje oko postelje, kada nou budna leim i premiljam.
I svi mi prijete svojim strogim koatim prstima i govore: Zgrijeila
si, Kerstin, zgrijeila, osuena si zauvijek. Htjeli smo, da bude
estito eljade, ah si nas izdala. I viu: Grenice! Grenice! a ja ne
znam, kamo bih se djela...
Gran je gledao neodluan, prestravljen tom provalom, postien.
Suho je jecala i nastavila:
- Vjeruje li, da se mogu dovoljno raskajati i ivjeti tako isto, da se
na me ne obore sve te nesree? Ta nisam mislila, da je to ikakvo zlo!
- ta ti to govori?Kakve nesree? Uzima li ozbiljno propovjednike

-234-
Pompea

pakla, koji nam prijete kaznom u zagrobnom ivotu ?

- ta ja tu mogu vjerovati? Jedan kae ovo, drugi ono, a nitko ne
moe nita dokazati.
Govorila je sasvim ozbiljno, odrasla djevojka s prosvijeena sela
zemlje, za koju tvrde da je najciviliziranija na svijetu!
Ali nije bilo smijeno, njezina je muka bila istinska, i zato je bilo
ganutljivo. Moda je onako, kako ona vjeruje, moda i drugaije, tko
moe dokazati? A njezina savjest nju mui ve ovdje, na ovom
svijetu. to je to savjest? Je li to samo plod udi, znaaja, stanovite
pred problemima, plod odgoja, obiaja obitelji i naroda ili barem
razreda? Ove godine savjest kae ovo, do sto godina govorit e neto
sasvim drugo. Ne, nije se moglo tako uopeno suditi. Usprkos svom
odgoju, Kerstin je bila zdrava i umna, ali je bila osjeajna, te je njezina
intuicija vie puta zapanjivala Grana.
On joj uze ruku preko stola.
- Ali onda se ipak ne ljuti na me?
Ona mu stisne prste:
- Ne, ne mogu se ljutiti. Sve je moja krivnja. Uvijek si bio ljubazan
prema meni i nisi iao dalje, nego to sam doputala.
I podie glavu i pogleda ga u oi:
- Grane, hoe li da ipak ostanemo prijatelji?
- Hou, dakako!
- Nadajmo se, da emo nekog dana moi zajedno ivjeti, a da to
bude u svaijim oima besprijekorno. Poekajmo dotle, tako barem
teta ne e biti vea, te u tako moda smjeti opet ljudima gledati u
oi. Sada se jedva usuujem pokazivati, ini mi se, da svi na meni
vide, kako... kako... kakva sam...
- Ne, ne, ti si onakva, kakva si uvijek bila!
Oh, toliko su imali da kau jedno drugome, da pitaju, da objasne
toliko toga a tako se malo, neznatno malo moe rijeima iskazati!

-235-
Pompea

10. GRADIMO ZA BUDUNOST...

Kad mu voda doprije do pasa, Gran stade, jer su valovi snano nosili i
prijetili, da e ga oboriti. No nije to bijela ruka davala znak maui u daljini:
to se varljiva svjetlost samo rugala s njime i povlaila se sve dalje i dalje
mamei ga u vodu. Na sve strane valjali valovi s bijelim krestama, i svi mu
kanda davali znak. I opet se zaori povik, te mu se uini, da uje svoje ime. Je
li to zalutalo ptie, ili netko zove s kopna ? Ne, nije ona na jezeru, ta ostala
je gore...
Polako se vrati, i kad je iziao na obalu, opazi da se toliko razvedrilo, te se u
daljini razabirao opinski dom. Gore na brijegu, daleko od ceste, daleko od
ljetnikovaca i od ume, uzdizao se dom i blistao kao dragulj pod mranim
nebom.
U etvrtak uveer, prije nego to e na sastanak odbora za
propagandnu sveanost, Gran sie u kuhinju, da jede, i tu zatee
etiri njihova susjeda. Cijelo su ljeto govorili, kako e kupiti traktor, i
sad je trebalo da osnuju drutvo.
- Ah ja sam doao samo zato, da vam kaem, da ne mogu
sudjelovati kiselo e Bernt Larsson.
- Zato ne moe? Ne smije od svojih baba?
- Dakako da ne smijem.
- Ne moe li se ipak nekako nagoditi? I Ellen valjda ima rije? Ta
njezina je treina majura!
- Ah, znate, kakva je! Radije uti, nego da bude galame. A k tome je i
najmlaa!
- I udata, dok su druge papige ostale bez mua! Ali, govorimo
ozbiljno, rije je samo o dvije tisue kruna, a ti obrauje majur vei
od ijednog naeg. Ne moe li postii, da ti dade novac ?

-236-
Pompea

- Govorili smo o tome, ali smatra, da je nemogue, zbog drugih...

Tako vas, prijatelji, moram ostaviti na cjedilu. Ah babe ipak ne e
ivjeti dovijeka...
Jedan se drugi potui:
- Ni ja se ne usuujem sada, kad valja vie uplatiti; zajam je ionako
preteak za moju kesu...
Gran je sa zanimanjem sluao njihovu raspravu oko toga, kako e se
izvui iz kripca, a kad je izlazio, sporazum meu njima bijae gotov.
Malo su govorili, ah su spretno i odluno rijeili pitanje. Tako bi
trebalo rjeavati sva pitanja.
Grana je oekivala sasvim druga atmosfera u staroj kui kraj ceste.
Oko stola, na kojem se nalazila dimljiva petrolejska svjetiljka, stajali
mladii i mrano gledah preda se.
- Eto Grana! Ima li ti kakvo rjeenje, da nam ga predloi ?
- Rjeenje ega?
- Opinskog doma. Vlada miljenje, da zgradu valja dovriti i
sveano otvoriti prije nae velike skuptine, ali nije mogue. Zidovi
nisu obukani, ureaji su samo upol gotovi, elektriari jo nisu ni
poeli rad, limar ne dolazi, graevnog drveta ponestalo, novaca
nema, svi se uzajamno napadaju, nitko ne e da radi...
Zatim nastavie podrobnije:
- Prolog tjedna tesari podigoe pozornicu, ali je uto nestalo drveta
za pod. Trebalo je jo samo za desetak-dvadesetak etvornih metara,
ali grae niotkuda. Valjalo im potom daskama obloiti strop, ali nije
bilo dasaka. Nato tesari izjavie, ako im drugi put bude to
nedostajalo, da e konano obustaviti rad; nisu, rekoe, nikad vidjeh
bjednijeg gradilita od naega. Nikad nemaju mira, uvijek se nae
netko, tko nema ni pojma o radu, a tura svoj nos posvuda. Doe
kakav lan Saveza mladosti te im kae, da moraju nainiti vrata
nalijevo, a kasnije eto kakva starca od opine, koji hoe da vrata
budu nadesno, dok najposlije neki lan Sportskog drutva ne izjavi,

-237-
Pompea

da ta vrata i nisu potrebna...

- Juer je Eskil iao u pilanu da narui drveta za grau, ali su mu
odgovorili, da opinski dom nema kredita...
- ini mi se, da je to nekakav zaarani krug! ree Gran Klasu. Sve
ide naopako!
- Ba tako! uskoro u odstupiti, svi su bez pameti! Poremeuju cio
program rada, te emo biti prisiljeni da odgodimo svetkovinu,
otvorenje i sve skupa.
- A ne bismo li mogli odrati propagandnu skuptinu, ako kua i ne
bude dovren? upita netko. U svakom bi sluaju bilo bolje negoli u
Johanssonovu hambaru...
- Ali na emu e ljudi sjediti? Nove klupe lee naslagane kod
Ulfssona, ne moemo ih smjestiti, prije nego to se postavi pod. Osim
toga, moramo uvesti elektriku, ne moemo svojim uzvanicima
pruiti kao rasvjetu kakvu staru aavu svjetiljku iz staje; bila bi to
slaba propaganda.
Klas je sjedio i razmiljao, ah sad skoi kao avo iz kutije:
- A usred svih naih potekoa eto ti pastora na gozbi kod
Stenssonovih prole nedjelje, te kazuje, kako vie sile dre ruku nad
opinskim domom, tako te se ne e nikad ni dovriti, i ne e zavoditi
due njegove pastve. Ali to se pastor brine za due svoje pastve? On
je naitan i bistar ovjek, ali je isto tako i velik sebinjak ko i svi
drugi. Ako vjeruje, da ljudi mogu imati duu, ni u snu ne vjeruje, da
je dua besmrtna, a da ba i vjeruje, mari on za spas tih dua koliko i
za lanjski snijeg. Nita on na to ne daje, ne vjeruje on ni u raj ni u
pakao. Pakao se nalazi ovdje na zemlji, gdje ivimo od dana do dana,
a ona se prijetnja ognjem i sumporom paklenim potee samo zato, da
se uplae konfirmanti. teta samo, to je zaboravio, da je pakao javno
ukinut u osamnaestom stoljeu. A onda i carstvo nebesko, to carstvo
nebesko za ovce i golubice i vjerojatno za magarce, carstvo, u kojem
sretni blaenici obilaze naokolo i pjevaju pogrene psalme i mau

-238-
Pompea

jedan drugome u lice palmovim granicama! Tim carstvom

nebeskim, koje je izlino za mnoge, on vjeruje da moe vabiti i
zavoditi ljude, da budu krotki i ponizni u zemaljskome ivotu, a za
uzvrat dobivaju nadu u nekakav drugi i bolji, i to da im bude
naknada i osveta. A znate li, zato pastor riga oganj i otrov na
opinski dom ? Ne zato, to emo u njemu plesati, nego zato, to e
nam ondje biti prilike da se posvetimo kazalitu i pjevanju, glazbi,
uenju i gimnastici; i to emo naposljetku ondje imati sastajalite
pod svojim krovom, a sve to slui uzdizanju naroda. Ne moe
otvoreno iznijeti svoju mrnju i zlobu, jer bi narod progledao i vidio
njegovo obmanjivanje vjerom. Na svoje sam ui uo gdje kazuje,
kako nije nikakvo zlo, ako mlade plee, jer dok plee, nita ne misli;
opasna je ona mladost, koja misli! A to je istina! U uima staraca i
baba ugodno zvui, kad on grmi protiv plesa: tako istresaju svoj jad,
to vie nisu mladi, i zato se okomljuju na ples. Kivni su na ples zato,
to je to igra krvi, mala predigra, u kojoj mlado eljade trai sebi
partnera, s kojim e se spariti.
- Fuj! povikae djevojke.
- Ali svi stari, svi koji bi htjeli rei da, a ne mogu, i zato moraju ostati
kreposni, zavide mladoj sposobnosti i prilici za Ijubav, i eto u tom
grmu lei zec. Zato pastor zamjera i svemu drugom? Dakako, iz
knjiga doznajemo istine o ivotu; pogibeljne su, jer skidaju maske sa
sujeverja. Drutva su opasna zato, to ue mlade da slobodno
govori i da donosi odluke, a popovi mrze samostalne i misaone ljude
njihov je ideal stado ovaca, a sve ono, to narodu daje
samopouzdanje i uklanja mu utuvljeno saznanje o takozvanim
grijesima, ee ih i bode u oi. "Za seljaka je dosta, da umije napisati
svoje ime i itati svoju bibliju, a sve to je povrh toga, dolazi od
neastivog", tako je reeno, a rekao je to, dakako, pop. Nekad je pop
bio jedina obrazovana osoba u svoj upi. Uitelji su veinom bih
njegove ovce, i zato ga je narod morao potovati. Sada su se te razlike

-239-
Pompea

poravnale, a to se ni najmanje ne svia popovima, jer to vie

upljanin zna, to je manja mo crnih mantija. Cijela se borba vodi oko
toga: tko e vladati, nazadnjaci ih valjani ljudi, mranjaci ih
naprednjaci ? Svaki se pop boji za svoju malu ugroenu vlast i za
koristi, koje mu ona donosi. Jer, vidite, sebinost i zavist upravlja
svijetom, a svi, koji kau protivno, samo...
- Hajde, to si oduljio! povikae drugi. Zavri, da ve jednom
prijeemo na posao!
Sutradan Gran sastavio raspored i uputio se kui Johannesa
Olssona, u Tvet. Putem naas skrenu prema gradilitu, da pogleda
zgradu. Dan bio sjajan, vedro nebo kasnog ljeta visjelo poput
staklena zvona nad ravnicom, iezla laka izmaglica ljetnih dana. Svi
ostaci boja na smeuranu liu i na ogolje im poljima blistali na
suncu. U kolovozu vritina cvala kao ljubiasta vatra na panjaku i
na pristrancima, a sad se smee zaodjevala, dok se nogometno
igralite zelenjelo kao smaragd.
Opinski je dom leao nijem i pust. Gran se pope na neki sanduk i
kroz prozor zagleda unutra. Umalo da se nije izvrnuo nauznak.
Kako e im uspjeti da u tjedan dana urede tu Augiasovu staju ?' Mili
boe, to se Gran Stendahl upustio u neto nemogue,..
"Ne, ne gubi hrabrosti! Bit e to prava prilika da dokae, kako eli
dobro svojim drugovima. Stisni zube i ne isputaj, to si zahvatio!"
U Tvetu iskapali krumpir, a Olsson sam upravljao strojem, dok je
dvanaestak djece iz susjedstva tralo s vjedrima i kupilo, Oh, kako je
nesnosan taj obiaj, da ti valja askati i naklapati, prije nego to
moe izii nasrijedu sa svojim poslom!
- Kako je ljetos uspio Arvidov krumpir?
- Prilino dobro, prekjuer smo ga iskapali.
No najposlije ga Olsson upita, zbog eka dolazi,
- Dolazim u ime Saveza mladosti... te izloi, to je i kako je s
opinskim domom. Ali po onome, to smo mogli ustanoviti, opina

-240-
Pompea

bi imala jo isplatiti tri tisue kruna, pa nam je udno, to moramo

zabiljeiti taj zastoj...
Olsson ga prezirno pogleda, kao da ga taj predmet ni najmanje ne
zanima.
- Da... da... protisnu te se nakalja. Stvar nije tako jednostavna.
Opina je isplatila devet tisua kruna. Isto toliko, koliko je svako od
udruenja uloilo do poetka, A to se tie dobrovoljnog rada, na je
narataj sigurno dao, koliko i mlade; valja uraunati i dvije-tri
tisue, to su ih drutva dala kao prilog, jer kua izlazi na skuplje,
nego to je predvieno. I opina e, dakle, pridonijeti svoj dio, ah ja
ne mogu izdavati novac samo tako. Imamo sastanak do tri tjedna, pa
emo tu donijeti zakljuak, to emo dalje...
Toka. Tu ne moe nita.
Druga postaja: poduzee za kanalizaciju.
* Grka pria kazuje, kako je Augias, kralj u Elidi, obeao Heraklu
desetinu svojih volova, ako mu okida staju, koja se nije istila trideset
godina (Pria dalje kazuje, kako je Heraklo s tim poslom iziao na
kraj tako, to je onamo navrnuo rijeku Alfej.) Prev.
- Drutvo za gradnju opinskog doma ? Ma kojeg mi to vraga
govorite ? Zar ne znate, kako se prilazi poslu ?
- Oprostite ree Gran ali vas ne razumijem...
- Htjeli smo poeti prolog tjedna, ali su nas onda obavijestili
telefonom, da nas ne moete primiti.
- Jeste li sigurni o tom, to kaete?
- Naravno da jesam, ja ne laem.
Gran promijeni boju.
- Znate li moda, tko je telefonirao ?
- Ne znam, ta kako bih poznavao sve te ljude? Netko me nazvao i
kazao, da je od drutva za gradnju, a meni je ta obavijest bila
dovoljna.
- Kada moete doi na gradilite i poeti rad?

-241-
Pompea

- Nikako prije ponedjeljka do osam dana. Ah recite mi, je li drutvo

solventno?
- Dakako da jest.
Kad je doao u "Elektru d. d." i izloio cilj svoga posjeta, ondje
stresoe glavom i natuknue neto, kako nemaju materijala i radne
snage. Naposljetku Gran izgubi strpljivost:
- Zato ne ete da sada preuzmete rad? Dali ste nam ponudu, a mi
smo je prihvatili.
- Ali nema ugovora!
- Naalost, nema ga, ah to nije odgovor na moje pitanje.
U debeljkovu smijeku ne bijae ni truna dobre volje:
- ao mi je, ali ta rabota nije nita za nas...
- To je zbilja neugodno...
"U okolici nema nikakva pogodna poduzea", pomisli Gran. "Zato je
svakako nuno da se nagodim s ovim trbonjom, za kojega se ini da
se nije nikad popeo na neki stup niti postavio ma i pedalj ice..."
Jo su razgovarah, a debeljko najposlije iznese, da poduzee moda
nije... hm... solventno...
- Ne shvaam, kako ste mogli doi na tu misao! ree Gran.
- Razumijete, neki je od vaih opinskih vijenika rekao, da gradnja
ne e nikada biti zavrena. Opina se povlai, a drutva su pod
steajem.
- Zbilja alosno doeka Gran, kao da ga se stvar malo tie. Hou da
kaem, alosno je, to nastaju takvi nesporazumi. Jasno je, da emo
kuu potpuno sagraditi. A kada ete vi poeti montiranje ?
Smijeak ieznu, podvoljci se uozbiljie:
- U slinim sluajevima traimo predujam. Moete li nam odobriti
sedam stotina?
I to rekavi debeljko porugljivo pogleda subjesednika, a ovaj proguta
slinu te e mirno:
- Ako vai radnici donesu sa sobom priznanicu, dobit e novac

-242-
Pompea

prvog radnog dana.

- Tko za to jami?
- Drutvo za gradnju, preko mene. Moete li poeti sutra ?
- Ne, nego u ponedjeljak.
- Hvala, u redu...
Kad je Gran doao kui, ponosno pripovjedi, to je uinio. Ali stric
strese glavom.
- Bojim se, da e se razoarati. Valjda ne oekuje, da e ti biti
zahvalni ?
- Ah, ne oekujem nita... Samo se u dui veselim, to mogu neto
uiniti.
- Razumijem ree stric prijateljski, a onda nadoveza: Katkad me
spopadne elja, da budem tvoj vrnjak!
Gran mu odgovori:
- Ipak je ugodno, kad vidi, kako se sve najposlije uredi, ma kako se
inilo crnim. Sjeam se, u emu smo se nalazili dolje kod jezera svega
nekoliko sati prije poetka ljetne svetkovine, a ak i onda, kad se
poelo, zapinjalo je te ovo, te ono, ali je na kraju sve ispalo kako valja!
Isto je tako i s opinskim domom. Vano je to, da ne popustimo, nego
da pregnemo, da bismo izvojtili uspjeh... Samo je jo jedno, to mi
valja urediti...
- A to je to?
- Moram u ponedjeljak predujmiti "Elektri d. d." sedam stotina
kruna, a imamo samo est stotina. Zna, da sam stavljao na stranu od
onoga, to mi je otac slao svakog mjeseca. I sad pitam, hoe li mi ti
uzajmiti stotinjarku, moj ti je motor zalog.
Stric prasnu u smijeh i kaza, kako mu je jamstvo u samom Granu.
Ah se, ree, veoma udi, to trae predujam.
- Pa oni uvijek trae, kad su drutvu posrijedi.
- Nipoto. To je neto sasvim novo.
Gran zazviduka.

-243-
Pompea

- Oito smo tako ozloglaeni, da nemamo nikakva kredita. Pitam

samo, tko nam je nainio tu uslugu.
- Oh, tko mu drago; ne spominjimo nikoga, a isto tako ne
zaboravimo nikoga. Takvo se to ne doznaje, samo se moe
nasluivati... Ako im samo uspije da ometu gradnju do spajanja
opina, moemo se kladiti u sto prema jedan, da se i ne e dovriti jer
bi u tom sluaju, sva je prilika, odvukli grau i sagradili lokal u
blizini eljeznike postaje...
Sigrid je sluala cio razgovor, premda se pretvarala kao da se nje sve
to nita ne tie. Ali ju je zanimalo, pa naposljetku ree:
- U svakom sluaju, bilo sretno, roae!
- Priznaj, i ti bi rado s nama!
- Ne bih... Da, moda...
- Pristupi k nama!
Ah se ona nato ispravi:
- Ne, prestara sam, a mladi su tako okrutni prema nama... Mi smo
suvini...
- Nisi starija od Nanny Hede...
- Nisam, ah je ona drugo...
U ponedjeljak uveer Hilding se javio telefonom.
- Grane, bi li htio sutra raditi na gradilitu? Zidar se pojavio danas,
ah je dio momaka, premda su obeali doi, stupio u trajk. Sutra
emo pokuati da popunimo radnu snagu.
- Jasno je, da u doi.
Milina bijae vidjeti kako radovi napreduju. Doli tesari i daskama
oblagali strop, a pod na pozornici bio gotov. Juer elektriari doveli
vodove sve do kue, a danas nastavili rad na zidovima. Juer su
zidari dovrili dimnjak, a danas ureivali podrum.
Svi zajedno bili su neto promrzli i zlovoljni, jer je jutro svanulo
ledeno; svi su psovali, sad su poeli gasiti vapno i sipati pijesak,
samo se Gran smijeio.

-244-
Pompea

- Naprijed, vedska, samo vedro naprijed!

- Ti nisi juer radio ? upitae ga u udu.
- Kako nisam? Vrio sam ito sav bogovetni dan.
Meu radnicima bio i Nisse Holm, oi mu se porugljivo
krijesile pod sraslim obrvama. Pokazujui na Grana aptao je neto
svojim drugovima. Nisse i dva druga momka stajali su kod bureta, u
kojem su mijeali vapno. Gran i Hilding sipali pijesak i nosili buku.
Nisse je psovao, mrgodio se i mijeao dosta nemarno.
- Jo buke! zagrmje glas iz podruma.
- Jezik za zube, majmune povika Nisse, jer su Hilding i Gran
svaljivali krivnju na nj.
Zidar doe i pogleda, te e na koncu:
- uj, Nisse, velik si i jak, mogao bi preuzeti na se odgovornost za
ovaj posao. Pripazi, da drugi uredno mijeaju vapno i da u kaci
uvijek bude buke!
Nisse ga pogleda nepovjerljivo, ali ipak poe zapovijedati svojim
drugovima, te je lopatao toliko, da se drak na lopati savijao, Gran i
Hilding stajali u otvoru vrata i cerili se.
- Eto taj je klipan sada ustar kao riba u vodi ree Hilding.
- Jest prihvati Gran zidar je psiholog.
Gran u Nissea gdje kazuje, kako se u blizini nalazi netko, koga bi
on rado oborio u bavu s vapnom i tu ga malko nakiselio. Gran
doe onamo, ah oni umukoe; Gran se izazivaki nasloni leima o
bavu, ali ga Nisse i ne pogleda. Njegove grube ruke vitlale lopatom,
da se Gran zadivio. "A svega mu je sedamnaest godina!" pomisli
Gran.
Rad nije traio neke panje, misli se mogle slobodno razmahivati, ali
Gran nije htio razbijati glavu zbog male Kerstin. "Mozganje nita ne
rjeava", ree u sebi, pa svrnu misli na igrokaz, koji su namjeravah
prikazati u subotu. Toga dana imao se drati propagandni sastanak,
a komad je morao govoriti u prilog Saveza mladosti i hvaliti ivot na

-245-
Pompea

selu. Komad je imao svoju svrhu, a to se tie njegove vrijednosti,

druga je stvar. Radei vie veeri zaredom. Klas i on proitali su itav
mali repertoar, ah nisu nali nita, to bi im se svialo. Klas je
konano predloio, da e sam togod napisati, ali
na sreu
ta je osnova ostala u zraku, i tako izmeu onih loih igrokaza
izabrae najmanje zlo. Granu je valjalo glumiti mladia, kojemu se
ne svia ivot na selu usprkos arima, to ih pruaju sastanci Saveza
mladosti. im je doao u grad, preda nj su izbile sve mogue
potekoe; nesretnik ne moe nai ni stana ni posla, a kad potroi
novac, to ga je ponio od kue, zapada u lupeku druinu. U asu,
kad se nasanjkao na najtanji led, javlja se vjerna djevojka sa sela (ovu
je predstavljala Greta, Elsina sestra, tajnica ekipe) te izgovara
bombastian ditiramb seoskome ivotu i Savezu mladosti, pa se sve
lijepo zavrava radou i pomirenjem, zarukama, povratku kui i
vjenanjem, koje budi nadu u veliko potomstvo.
- Ne mora biti neto sjajno, glavno je da se narodu svidi...
- ree Klas. Ah ipak moemo dotjerati najgore dijelove.
I tako promijenie neke epizode.
U prvome inu Gran je morao udariti rukom po oevu stolu i rei:
- Ne u da vie ostajem na selu, hou u grad, da zasluujem novaca.
Ovdje kod kue uvijek sam na mrtvoj toki, i nikakve mi radosti u
ivotu. Sutra putujem u Stockholm i uzimam namjetenje.
Kao da nema i drugih gradova osim Stockholma! Ne, grom i pakao,
ne ide to tako; izjave u obinom razgovoru nisu tako teke i
nespretne. To je kazalina ablona; ljudi e se smijati, kad bi morali
biti ganuti, ih e zijevati od poetka do kraja. Kako bi u zbilji govorio
momak, koji bi se htio udaljiti od oinskoga krova? Ni u kojem
sluaju ne bi tako obrazloio svoju elju; morao bi to izraziti
drugaije. Ah kako?
Za popodnevnog su poinka zidari u svojim vapnom zamrljanim

-246-
Pompea

radnikim odijelima posjedali po skelama te jeli i avrljali. Gran i

Hilding leali na hrpi vrea i sunali se u zavjetrini gomile dasaka, za
kojom su sjedili Nisse i njegova dva pobratima. Nisse meu svojima
vodio glavnu rije, a ona dvojica samo kadto odgovarah da ili ne.
Podvikivao je i hvastao se svojim pothvatima, a da bi im valjda dao
boju istine, nizao je ba sone kletve.
Najednom Gran i Hilding naulie uho.
- Zamisli, ta e prokleta kua biti uskoro gotova! Tko bi to ikad
vjerovao? Ali utoliko bolje, nitko nas ne e vie siliti da dolazimo na
rad. A konano, bolje i ovo, nego da te gui praina i pljeva, kad
seljaci ito vru... Samo da smo barem plaeni kao na drugom
mjestu!
- Pst! opomenue ga ona dvojica. Moda nas uju predsjednik i
student...
Nisse zagrohota:
- Bah! Ne uju, nisu tu, a da i jesu, ba me briga! Da, deki, to vi
kaete o ovoj bogomolji?
Oni ne rekoe ni rijei.
- Zar nije prava bogomolja, a? Pravi dom misija. Unutri se nita ne
smije, ak ni puiti. A sve to krivnjom opinskih staraca. A to e oni
tu? Nije trebalo ni toga djejeg saveza! Dosta bi bilo Sportsko
drutvo. Eh to bi tu onda bilo zabave i ivota! Ah, sto mu gromova,
neka samo ponu, ve emo ih udesiti! avo me odnio, ako na
prvom sastanku ne uem u veliku dvoranu i ne iskapim pred svima
etvrt rakije! I onda s bocom na predsjedniki stol!
- Nee se to usuditi!
- Nita vi ne brinite! A znate li vi, zato su se starci toliko
uskomeali da sagrade taj sanduk? Misle budale, da e time
zaustaviti bjeanje iz ovog svrajeg zakutka, ha, ha, ha! Ah nismo
tako glupi da nasjednemo i progutamo tu krastau! Znate li, zato
ele zaustaviti iseljavanje? Due mi, ti se gadovi boje, da ne e vie

-247-
Pompea

nalaziti slugu. Ah budi im pravo, daj vrae, da vie ne nau ni

jednoga!
- Zar ti nije valjalo u Bengta Jakobssona?
- A zar ti ne zna, da je zasukani bogomoljac? Takvi su gori od svih
drugih! Morao sam ustajati u pet i po i musti, a onda posao za
poslom, te nisam bio slobodan sve do sedam uveer. Jedva sam
stizao da u podne togod alabrcnem. Ljetos sam dobivao svega
banku na dan, ali je sad gotovo, raskrstio sam. Bengt je bio prevelik
cicija, a to je vie sticao, to je vie krtario. Kad mu Fanny postane
ena, vjerujem, da vie ne e davati ni kruha svojim radnicima.
- A gdje si sada?
- Radit u kod Vernera u Hultu do kraja mjeseca, onda fukam na
seljaki ivot. Poi u u grad, zaraivati i ivjeti ko ovjek.
- Onomadne vidjeh tvoga starog, pa mi ree, da nije dobro, boli ga u
leima, jedva se moe sagibati... Mislio sam, da e pohitjeti na
postojbinu...
- Slabo je to, dragoviu! Morao bih leati na divanu u kuhinji i
spremiti utedu u ormar, u koji bi zavirivale moje sestre. A im bi
htio nekamo izii, navalila bi mati da mi dosauje, da ne ostajem
dugo vani, i da me pita, imam li rubac u depu. Rubac! Pa to jo ?
Kao da sam balavac, kojega drugi moraju jo i useknjivati! A u gradu,
razumije, lijepo se ivi. Svuda isto i uredno, a novca kao pljeve.
Znam mladia, koji radi u Lundgrenovoj radionici i zasluuje itavih
dvadeset i pet kruna na dan.
- Ti se ali ?
- Bogami!
- Onda sigurno radi odavno?
- Ne ba dugo, ini mi se samo pet-est godina. Jest, jest ostati na
selu, to ti je golo umiranje...
- Koliko si vremena dobivao deset kruna na dan kod Bengta ?
- Od prvog svibnja.

-248-
Pompea

- Onda si ljetos zaradio dvanaest stotina kruna?

- Odakle bih, dobijesa, toliko zasluio ?
- Izraunaj sam! Pet mjeseci, dvadeset i pet radnih dana u mjesecu.
- To ne moe ni vrag sraunati, a ja uostalom zasluujem premalo,
jer nemam ni prebite pare... uje li, okusi malo ovoga! Vernerova
stara zove to kavom! Zasladila ju je saharinom! A znate h zato? U
etvrtak imaju ondje sastanak dine velje posestrime, a eer za tu
kavu uzima se od mog obroka.
Nekoliko kapljica kave pade na Hildinga i na Grana.
- K vragu te proklete splaine! Uostalom, deki, biste h da u subotu
popijemo pol litre rakije?
- A moe li je nabaviti ?
- Mogu, vrag ih stvorio!
- Sigurno?
- Mislim, da mogu... Eh, deki, alaj e biti pijanke, kad ukinu
kontrolnu knjiicu i kad rakija vie ne bude racionirana!
Na suncu, s druge strane dasaka, Gran se i Hilding zagldali.
- Deki, kakvo nam to kukavno jelo daju, sto im gromova! Kruh je
tako tvrd, da ga ovjek jedva vae! Hoe h posljednji zalogaj ?
- Ne u.
- A ti?
- Ne u.
- Dobro je, sir u pojesti, a s ovim crijepom k vragu! Dobra osmina
hljeba vrcnu u zrak i pade s druge strane
dasaka. Hilding stisne zube od bijesa, podie kruh i baci ga natrag.
Na drugoj strani umukoe.
Nisse proviri, da vidi, a iza njega se nazirahu ostali.
- Zdravo! ree Gran podiui svoju alicu kao da im nazdravlja.
- uj dostavi Hilding navrati se k meni u subotu, da pomirie ep s
pivske boce; vidjet emo, da li ga podnosi.
Momii se povukoe.

-249-
Pompea

- Nisu svi takvi ree Gran.

- Nisu, bogu hvala.
- Dok bude i aice estitih ljudi, nije beznando initi neto za druge
proslijedi Gran i sanjarski pogleda na jezero, koje se hladno modrilo
na svjetlosti dana.
U petak se uveer prvi put posluie novom pozornicom. Ponavljali
su komad, koji se imao prikazati sutradan. est velikih kugla
osjetljivalo dvoranu, svijetlo sjalo i u kuhinji, smjetenoj u podrumu,
ali na pozornici bila instalirana samo polovina arulja na prednjoj
rampi. Jo nisu objesili zastor, te su se morali zadovoljiti crvenim
zastorom od ljetne svetkovine. Pod njim se vidjele noge sviju onih,
koji su se kretali na pozornici.
Pod u dvorani bio raskren, te su strpali u garderobu drvlje i sve
otpatke, koji su ostali za tesarima i monterima. Da se ugriju, probili
su dimnjak, te u rupu utaknuli cijev stare zarale pei, koju se negdje
posudili, a ulaz u dom osvjetljivala svjetiljka na konopcu.
Nakon pokusa Klas i Gran ostadoe na pozornici da sluaju, kako
Nanny svira na posuenu klaviru.
- Vjerujem, da emo skrpiti priredbu.
- Hoemo, ali s tekom mukom. Sastanak e se svakako odrati, ah
e samo budunost pokazati, koliko je posluio za nau propagandu.
Ne moe ni pomisliti, da ta nesretna peica, koju su tamo smjestili,
ugrije dvoranu. A pozornica je jo uvijek oajna. Ali ruku na srce, u
svakom sluaju bit e bolje nego u kakvu hambaru. A ti se naravno
sada ponosi?
- Neto malo nasmija se Gran.
- Moe se ponositi, odvalio si dobar posao i dao starima pouku,
koju ne e zaboraviti. Sretne si ruke, kad se obraa judima! Poznam
upljane stoput bolje nego ti, ah mi nije nikad uspjelo da ih privuem
sebi tako kao ti...
- Lijep e biti taj dom, kad ga obijele...

-250-
Pompea

- Dabome, koliko se moe traiti od zgrade na selu. Bez sumnje e

akustika biti bolja, ah me pozornica ve razdrauje! iroka je pet
metara, a svega etiri duga. Htio bih, da ima est u dubinu, dvorana
je, vjere mi, prostrana. Htio sam preinaiti osnove, ah se drugi nisu
sloili, samo su se nasmijali! Nita se ne ostvaruje onako, kako ovjek
eli! Ali uj me, Grane! Bismo li pokuali da neto izvedemo? Da
ponemo valjano, u malim mogunostima, kojima raspolaemo i da
pokaemo narodu, to moe postati diletantsko kazalite? Kako bi
bilo da iznosimo djela, koja zaista pale, te da ih prikazujemo, a da od
prodaje ulaznica kupujemo dekore i potreptine za pozornicu ? Jo
nita nemamo, samo kukavnu kutiju za lienje, dvije vlasulje i
nekoliko brada, koje svaki gledalac pozna. Sami emo nainiti
dekore, ah za platno, drvo i boje u svakom sluaju treba novaca...
Klas se po obiaju etao gore-dolje, jednu ruku drao iza lea, a
drugom mahao u skladu s onim, to je govorio. Gran ga sluao
uprvi u nj oi, koje su se krijesile.
- A sad da se upitam: vraa li se Kerstin sutra?
- Sigurno.
- Divno. Trojka, koju biste sastavljali ti, ona i Nanny, proslavila bi
koju mu drago predstavu. uj. Nanny!
Klas joj naini znak, a njih se dvojica zaustavie, da je pogledaju
preko glasovira.
- ujem! ozva se ona, te zaustavi ruke na tipkama.
- Razgovarah smo i naumili da se ozbiljno posvetimo kazalitu, kad
se ovdje sve uredi: Gran, Kerstin, ti i ja. Slae li se ?
- Dabome da se slaem.
- Hura! povika Klas tako jako, da su se svi iz dvorane okrenuli k
njemu. Sastavit emo kvartet, koji e zapanjiti svijet! Ponimo
ponajprije s ovom upom!
Nanny kimnu, nasmijei se i nastavi da prebire po tipkama. Klas se
opet ueta gore-dolje i produi svoj razgovor.

-251-
Pompea

- Morao sam nai govornika za sutra, ali ga nisam naao.

- to e onda?
- Onda u sam odrati kratak govor.
- A o emu?
- O bjeanju sa sela, dakako, o zaostalosti seljakog stalea i o
drugome, to je probavljivo naem opinstvu. Istina je, velika veina
ne e nita da uje o naim bijednim prilikama kao uostalom i ni o
emu drugom; njima je svejedno, to govornik kae, samo hoe, da
predavanje bude kratko; ali kako je to propagandni sastanak, narod
oekuje, da e uti uvijek iste stvari; to je za njih tradicija, gotovo bih
mogao rei taljiganje. Proitat u im predavanje, koje sam napisao
prije vie od petnaest godina, kad sam jo bio idealist. U ono sam
doba sebi uvrtio u glavu, da moram dokazati, koliko je lijep ivot na
selu. Tako je nastalo predavanje o bjeanju sa sela, o njegovim
uzrocima, njegovim posljedicama i bogzna o emu sve jo; ali mi nisu
dopustili da ga odrim. Sada sam ga izvukao iz ropotarnice i osvjeio
unosei malo vie aktualnosti, ah je u glavnim crtama ostalo isto.
Ideja je stara preko pedeset godina. Zamisli samo, koliko ljudi, koji se
vrsto dre svojih nazora, zaostaju za svojim vremenom! ovjek
izlae te ideje u svojoj vreloj mladosti, kad se svi pitaju, je li on ptica
ili riba. Poslui li ga srea te postane ovjek od poloaja, onda
obraaju pozornost njegovim idejama, ah su one ve davno
zastarjele. Zato je drutvo tako ostarjelo ideja ne izlazi na sunce, dok
se sasvim ne upljesnivi. Ali govorei ozbiljno, ima li ita korisnije od
bjeanja sa sela? Potrebno je da seljaci konano doznaju svu istinu,
da se naue postupati sa svojim radnicima kao s ljudima, jer oni, koji
se sele, obino postiu neto bolje. Seoska je mladost snanija, kako
tjelesno, tako i duhovno, ah se to opaa tek kad mladost ode sa sela.
Selo nosi bolest u sebi. Najvei dio naih takozvanih velikih ljudi
doao je sa sela ali vjeruje li, da bi se ikad pretvorili u neke veliine,
da su ostali na selu? Ne bi, oni bi postali samo seoski originali. Cijela

-252-
Pompea

je ta okolina duhovno tako siuna i uska, te nita ne pogoduje

ljudima velika formata, da bi se osovili... Ali to im, dakako, neu rei
sutra...
Klas se uputi prema lijevoj polovici zastora, te je opipa, kao da je
ondje opazio kakvu rupu. A kad se opet vratio Granu, oi su mu
sjale, a malo mu lice bilo svjetlije, radosnije, nego to ga je Gran ikad
vidio.
- Eh, stara koreniko! zaveza Klas i potapta Grana po ramenu.
Smijem li te uostalom zvati starim, ja koji sam etrnaest godina stariji
od tebe? Ah nita zato... Samo bih da kaem, kako sam ovih
posljednih dana promijenio svoje nazore o sijaset stvari. Bogzna,
nee li se jo dogoditi i to, da postanem optimist. Ne mislim tako
gorko o stvarima, svijet postaje ljepi u mojim oima, a zacijelo si to
prouzrokovao ti, ti, koji se nikad nisi predao i nikad potuio, ma
kako bilo crno. Meni je, kao da mi se vraa nekadanje oduevljenje i
ar za novo, onaj zanos, koji me nosi, kad sam bio poprilici tvojih
ljeta... Dodue, sutra u uzeti rije, ali u zagovarati misao da
gradimo, a ne da ruimo. Istina je, ne u laskati uima svojih sluaa,
nego u, naprotiv, poloiti prst na mnoge bolne rane, ah vjerujem, da
e to biti za njih spasonosna kura. Ponio me sasvim nov duh, evo
poinjem vjerovati u ljude, usprkos svemu vjerujem u ovjeka, te e
mi moda uspjeti, kao i tebi, da neto i ostvarim...
Gran se ogleda oko sebe te e sanjarski:
- Ovdanji me ljudi podsjeaju na neku priu iz "Tisuu i jedne
noi", jednu od onih, to su nalik na koveg, u kojem se nalazi manji,
a u ovome jo manji... Prvi, vanjski koveg daje vanjsku sliku, kakvu
vide stranci: na njoj su ljudi ponositi, hladni, nijemi. Kad prodremo u
nutrinu krinje, malo po malo otkrivamo veselo, objeenjako
raspoloenje, koje ih navodi da se prijateljski ale. Ah u najdubljoj
unutranjosti vlada teka i mrka tuga, koju moemo povjeriti samo
najdraem biu... Tako mi se nekako ini...

-253-
Pompea

11. NITKO NIJE PROROK...

Voda ga je ljuljala amo-tamo, u dubinama izmeu valova otsjecala je

padajui mu od koljena, a kad bi se dovaljali visovi, dosezali su mu do grudi,
prskajui ga i prekrivajui pjenom, te mu se valjalo upirati, da ga val ne
zanese. Tresao se od studeni, ali se ipak drao na mjestu, ne skidajui oiju s
blistava dragulja, s kue to se uzdizala gore na sljemenu.
I opet usu ledena kia, poe valikati po vodi i zastirati vidik. Tama se
ponovo sastavljala, a njemu se pogled prikovao za visove iznad crne ume,
sve dok ne ugasnu i posljednja zraka svjetlosti. Tada se srui te upol uzete
ruke pritisnu na lice.
Nita vie nije ostalo, nita vie.
Iznova zau povik, uini mu se, da dolazi sa ala. Nauli uho i uze ekati oh,
oslukivati, ekati, samo ekati...
U subotu uveer, odmah poto je doao u svoju sobu, da se
preodjene za sveanost, ue Sigrid s posjetnicom u ruci.
- Ova dama eli govoriti s gospodinom Stendahlom ree Sigrid
smijeei se.
Gran uze posjetnicu i proita:
AINA STENSSON
zapovjednica odsjeka Pomonica Kr. Vojske
- Kakva je to ala?
- Nije ala, nego suta zbilja, eka te dolje. Uvela sam je u
blagovaonicu, jer ne moemo dopustiti, da jedna pomonica
kraljevske vojske, i jo zapovjednica odsjeka, sjedi u kuhinji.
Gran konano sveza kravatu i sie.
S divana ustade enska prilika, odjevena u ogrta od plia s lisijim
krznom oko vrata i obuvena u visoke cipele zablaene sve do
posuvrataka na njima. Noge joj bile debele i pune oteenih ila, a
crveno joj, punako lice imalo izraz neopisive bahatosti. Ona mu
prui hladnu, hrapavu ruku.
- Znate, kotarski zbor Pomonica Kraljevske Vojske u drugi etvrtak

-254-
Pompea

ima zabavu u nedjeljnoj koli, pa vas pitamo, biste li htjeli doi da

nam malo pjevate.
- Dobro je ozbiljno e Gran doi u na zabavu kotarskog zbora
Pomonica Kraljevske Vojske u drugi etvrtak.
Kad je posjetiteljka otila, ue Sigrid.
- uje ree Sigrid, dok joj je smijeak sjao u oima nisi ljubazan. Ne
bi je smio tako oponaati u govoru i rugati se jadnoj eni toliko, da
opazi. Moglo bi ti se osvetiti. Morao bi, naprotiv, biti sretan, to i
dobro drutvo u opini obraa pozornost na te. Vladaj se dolino!
Kad je uao u kuhinju, vidje gdje neki momi sjedi na divanu i
stiskuje se u kut kao zec pred lovcima. Pokraj pei bijahu Sigrid i
stric.
- to se dogodilo?
Momi se strese na zvuk Granova glasa, te se pribi uza zid, a oi
mu piljile crne i prazne poput cijevi na puki. S njim je, kao obino,
bio njegov mah, bije osivi pas, to je budno pazio.
- Torsten je navrio esnaest godina, te bi htio otii od Heldena ree
stric. Ah se Helden, kako mali veli, obratio vlastima te posvjedoio,
da momi mora stajati pod nadzorom, i nato su Heldena ovlastili,
da ga uva jo dvije godine.
- P-pustite me da ostanem ovdje!
- Moramo se svojski zauzeti za te, Torstene odluno e stric. Pomoi
emo ti, da se oslobodi.
- Hajde ne paaj se u ono, to te se ne tie! javi se Sigrid. Poalji ga
odmah, odakle je doao!
- Ne moemo tako ree stric.
Uto se zau kucanje na vratima, tri vrsta udara, i kvaka se spusti.
Momi zaelje, da ga zemlja proguta, raskolaene mu oi postadoe
velike ko i usta tri razjapljene crne rupe na bijelu licu.
Pojavi se Josias Helden glavom. Kako stade na vrata, ispuni ih od
dovratnika do dovratnika, i onako bijele i poeljane brade bijae ba

-255-
Pompea

ko kakav starinski pokrajinski sudac. Gran ga je sad prvi put vidio

izbliza, te je i on, ko i drugi, utio.
- Mir boji ovaj kui! glas mu bio dubok i prijateljski.
Hajde, Torstene, idemo.
To je bilo sve, a Torsten poe nijem kao mi odulja se van. Ali je pas
zareao i urno se bacio na Heldenovu nogu. Gorostas ga uhvati za
kou na iji, maknu ga i baci na pod.
Laku no, ukuani.
Istom kad su se vrata zatvorila, Gran shvati, kakve oi ima Helden:
divlje, vodenoplave, s ispruganim arenicama i sa zjenicama
siunim poput iglenih iljaka. Gran odvrnu prekida i upali arulju
na dvoritu, te sve troje pogledae s prozora. Dolje na putu ile su
dvije sjene, jedna velika i jedna mala, a iza njih se uljao pas.
Sve je bilo mirno.
Kada je stigao u dom, Gran opisa Klasu prizor, koji se odigrao pred
njegovim oima, a ovaj problijedje i poe psovati.
- Niste smjeh pustiti momia! Helden je ivi vrag! Kako da to ne
znate vi, koji ste mu gotovo susjedi?
Nekohko je trenutaka utio i razmiljao, pa e nato:
- Kad bolje razmislim, moda je i bolje tako. Taj momi, ako emo
pravo, i nije vrijedan; misli, da je sredite svijeta, ali je za sve druge
nitica. No, moe postati sredstvo jednog dogaaja, a slutim, da e se
neto dogoditi...
"Vjetac!" ree Gran u sebi i poe oima traiti Kerstin.
Dolazilo je mnogo ljudi, ak i starijih i stranaca iz drugih opina, koji
su bih radoznali. Veina ih imala kapute na sebi, jer je vatra u pei
slabo gorjela. Dimnjak, jo vlaan i nov, slabo je vukao, te se dim
poput magle povijao pod stropom.
- Gledaj ree Eskil eno Hildinga s Elsom, kao da nita nije bilo.
Gledaj kako se privija uza nj i zadovoljno smijei, da bi pokazala,
kako je ona pobijedila.

-256-
Pompea

- Gdje je sada tvoja sestra?

- Estera? Vratila se u grad, nije mogla ovdje ostati! Spremili su joj
pakao, htjeli su je isprebijati! Zasluila je to Elsa kudikamo prije, ali
tko bi se usuivao napadati nju i njezinu rodbinu? Vjerovao sam, da
je sasvim upropastila svoj dobar glas, kad je ljetos krenula na svoj
pustolovni put, ali je ona brzo popravila tetu. Rodbina je, naravno,
podravala, a kako joj se Hilding vratio, svi je drugi moraju gledati
prijaznim okom...
No Gran se vie zanimao za Kerstin, koja je stajala dolje kraj pei; s
njome bijae Nanny i neke druge djevojke. "Tako si lijepa, lice ti sja
od ivota, kad govori i kad se smijei. U toj dugoj haljini, koja ti
tako lijepo pristaje, slina si kneginji. Ali zato se veeras tako boji
mene? Zato si mi jedva uputila rije, otkako smo ovdje, i zato si
sjedila kruta i nijema kao lutka za mojim leima na putu ovamo?
Dobro zna, da smo obeali, kako emo ostati ujedinjeni zar ne vidi,
da bi mi bilo lake, da si barem malo prijaznija?" Oh, ivot je pun
takvih pitanja, koja uvijek ostaju bez odgovora!
Zapjevae uvodnu pjesmu, a nato Eskil stupi na pozornicu, pozdravi
goste dobrodolicom i dade rije predavau, pa se vrati onamo
Granu. No kad se Klas pojavio na svijetlu rampe i istaknuo se kao
gravira suprot tamne pozadine, u dvorani odjeknu porugljiv smijeh.
U uglu kraj ulaza guraLI se djeaci, previe stidljivi da istupe, a nije
pomagalo, to su im mnogi dovikivali, da umuknu.
- Ah, tako promrmlja Eskil govorit e dakle o "Iseljavanju sa sela".
Gotovo sam oekivao neto gore...
Gran je gledao Eskilov profil, gledao kako mu se snano elo podie
povrh oiju, kako ratoborno istura bradu i stiskuje usne. Bijae mu
samo dvadeset godina, ali je izgledao znatno stariji.
- Gotovo je pogibeljno pustiti onome maha promrmlja Eskil. teta,
to nisam zatraio, da vidim koncept.
- On se nikada ne obruka.

-257-
Pompea

- Ali moe obrukati nas, a to je gore. Neki je starkelja veeras ovdje

predstavnik okrunih novina...
Nanny Hede doe tiho kao mi i sjede Granu s druge strane.
- Govori bez rukopisa, pomisli, ako izgubi nit i zapne!
- To se njemu ne moe dogoditi!
- Nadajmo se promrmlja ona.
Gran je gledao susjedu, a ona nije skidala oiju s govornika.
Klas se igrao brojkama, da bi osvijetlio veliku seobu naroda i njezino
djelovanje, i sve bijae u redu. Govorio je hitro i dobro, sluaoci brzo
prestadoe s pokuajima da ga prekidaju.
Ali sada zapone nevolja.
- Zato narod bjei sa sela? Zato to hoe, da mu bude bolje, a na to
ima potpuno pravo...
I opet vodopad dokaznih brojaka: zasluuju toliko i toliko vie za
tohko i toliko krae radno vrijeme.
- Bit e jo i gore dahtao Eskil i sklapao ruke.
- A ija je krivnja, da je seljacima gore, nego to im je bilo ? Razumije
se, upravo seljakova. Sve je u ivotu politika, klasna politika,
nepotedna politika prehrane, a jedini zakon, koji vai, jeste: "Umri
ih ubijaj." Osamljeni je pojedinac bez vrijednosti, a mnogo udruenih
pojedinaca moe znaiti silu. Seljaci imaju pogreku, to su tako
veliki individualisti. Oni su krti, proraunati i ratoborni, ali samo
jedan prema drugome, a prema drugim klasama previe su bezazleni
i popustljivi. Pomislite, kakav bi bio rezultat, kad bi svi seljaci u
vedskoj sve one sile, to ih troe na uzajamne svae, uloili u to, da
obrazuju jednu frontu prema vanjskom svijetu! To bi bila mo, koju
ne bi mogao nitko skriti!... Ovaj na drutveni dom mraan je
primjer za to, kako ne smijete provoditi suradnju. U skladu s
osnovama trebalo ga je sasvim dograditi i otvoriti mnogo prije
dananjeg dana, a gle, umjesto toga, jo je i danas ovakav, kakva ga
vidite. Ali mi, seoska mladost, moramo se usprkos tome sluiti

-258-
Pompea

njime, i samo svojim suseljanima zahvaljujemo, to smo jo uvijek

bez krova...
Zamor nezadovoljstva prolazio dvoranom, neki su puhali od bijesa,
ah su svi pomnjivo sluali.
- Svi upljani, i jo daleko izvan granica upe Hellmo, znaju koliko
je bilo lai, ocrnjivanja i klevetanja oko ove kue, za koju smo se
nadah da e biti sagraena u prijateljstvu i u slozi...
- Ja u ga prekinuti usopljeno e Eskil.
- Nemoj ree Gran pusti ga, neka govori. Time bi samo izazvao
strku.
Klasove su rijei odjekivale sve otrije:
- Kako svi znamo, ovo je propagandni dan Saveza mladosti. Sada
ustaju predstavnici Saveza mladosti diljem cijele zemlje i viu; "Hura,
gle to mi moemo! Ostvarili smo ovo i ono, ne selu je sada mnogo
bolje nego prije, a u tome razvoju ima Savez mladosti velik udio."
Poznate su vam te fraze, ne moram ih ponavljati.
- Jezik za zube! zau se povik s vrata, a netko se nasmija.
Klas podie glas do probojne otrine te ih prisili, da ga sluaju:
- Ah taj bombastikohvastavi mentalitet ne pristaje organizaciji s
tako visokim idealom, kao to je Savez mladosti. Moramo sastavljati
neslomljivu frontu prema vani, ah unutri treba da bude mjesta za
asno samopresluanje. Mnogo se ostvarilo prolih godina, ali, ruku
na srce, zar se nije moglo uiniti vie? I ne ostaje li neizmjerno mnogo
toga, to jo valja obaviti? Pogledajte sami sebe, lanovi saveza! Je li
nae drutvo savreno u svakom pogledu? Jest! veli veina. Nije!
kaem ja!
Eskil je sklapao ruke tako, da su mu zglavci pobijeljeli: htjede skoiti
na noge, ali ga Gran i Nanny zadrae.
- Pogrebimo malo po lijepoj povrini! Imamo toliko i toliko tisua
lanova. Imamo vlastite novine. Imamo vlastitu sedmoljetku, vlastiti
dopisni zavod. Sve je to lijepo pokazivati, ali ja pitam; koliko je prava

-259-
Pompea

vrijednost u tome? Koliko postotaka lanova zbiljski stoji iza toga

pregnua i koliko ih se umije time koristiti? Koliko se postotaka
lanova uope zauzima za korist svoga drutva? Pomislite, da su u
seoskom ivotu ta drutva nadomjestak za zabave, koje ne postoje.
Kad se skupovi besposlene mladei, koji se u gradovima zadravaju
po plesnim dvoranama i kavanama, ali koji se na selu ulanjuju u
drutva, zapiu u vae matice, to samo po sebi nije na probitak
drutva i ne slui njegovoj svrsi. Poneki se moda osvijesti 1 nade na
pravome mjestu, ah veina iezava, kad se pojavi togod zabavnije.
Nita njih ne zadovoljava, nezadovoljni su i sami sobom, nedostaje
im snage da daju sadraja svom ivotu, te se ne mogu odazvati, kad
netko hoe togod za njih uiniti. Mogu se samo derati i tui na
Igrankama, razbijati prozore na daari Sportskog drutva, a ljetos su
sabotirah i podizanje ove kue.
Rijei su padale kao udarci toljagom, probadale kao koplja, a u
dvorani ni unja, svud duboka tiina. ak je i kod vrata vladao muk,
ah odjednom skoie tri momia na polugotovu tribinu. Klas podie
ruku i pokaza na njih, a svi se okrenue i pogledae onamo.
- Kako? Penjete se na tribinu? Zar nije nitko otkrio, da na vratima
pie: "Pristup zabranjen" ? Kakvo lm je veselje da skau gore?
Tri naruitelja mira prestadoe buiti i nestadoe u tiini sjene.
- Eto vam jasna primjera za ono, to hou da kaem! Iz puke
bojaljivosti individui te kategorije uputaju se u sve mogue ispade,
da bi nadoknadili svoj osjeaj manje vrijednosti. Da bi takvi ivot
smatrah vrijednim ivljenja, moraju se eto ispreavati na putu i ruiti,
galamiti gdje je tiho, praviti nerede gdje je red, i takva se bezonost
osobito razmahuje, gdje nailazi na popustljivost. Ne smijemo ih
trpjeti kraj sebe, jer ti tipovi nemaju nita da nam donesu ni
najmanje. Oni su mrtve teine, klipovi u kolu razvitka, najbolji
saveznici reakcionara!... Sigurno znate za prigovor, kojim se udara na
drutveni dom; da naime privlai tako mnogo oloa. To je istina, a

-260-
Pompea

sjene tih crnih duhova padaju na drutvo i na drutveni dom. Je li

krivnja sporta, to on ima rep? Je li krivnja Saveza mladosti, to i on
ima rep? Kau da Savez mladosti obuhvaa elitu seoske mladei. Ali
kako to moe biti, kad u ovoj upi sudjeluje ezdeset-sedamdeset
postotaka? esto ujemo ozbiljne odline mladie, koje bi bilo
vrijedno imati u naoj sredini, gdje kazuju, kako ne ele biti lanovi u
takvu drutvu. Savez mladosti kae da e on uiniti jo vie za
poboljanje svijeta ali kako e on to moi, za Ijubav boju, ako
ponajprije ne pobolja sama sebe? Putovi su slobodni za nevrijedne
mladie; ili e izii na svjetlost, tako da im moemo doslovno
zagledati u lice, ih se moraju odstraniti. Oni pojedinci, koji odlaze,
jesu nitice, u pravome smislu najnii razred, kategorija, koja e i
nadalje ostati rulja. Oni su radni strojevi, kad iz njih ishlape najgore
vrtoglavice, i bivaju stjerani na jedno mjesto u ivotu, ali za sobom ne
ostavljaju veeg traga... I evo pitam: je li dostojno suvremene seoske
mladei da skae i da bulji na prozore?
I u tim rijeima i opet uprije prstom, a nekoliko lica maknu se s
prozorskih stakala.
- Program ispitivanja savjesti u Savezu mladosti nije zavren time,
to emo se proistiti od nevaljalaca! Oni lanovi, koji neto mogu i
hoe, treba da otvore oi i da se pogledaju. Izvana Savez mladosti
pokazuje sasvim pitomo lice, ali je iznutra lonac koji vri, kljua i kipi
svaom i sitniavou. Kau, da ovjek treba da bude kao janje
prema svojim prijateljima, a kao lav prema neprijateljima, ah,
naalost, u nas nije tako. U prilinoj se mjeri Savez mladosti pokazuje
vani kao ovca, ah u unutranjim odnosima najvie podsjea na skup
tvorova i hijena i svakovrsnih gmazova. Pisano je; "Ne ini drugome,
to ne eli, da se tebi ini", a isto tako i ovo; "Ako te netko udari po
jednome obrazu, ti mu prui i drugi". Ja u napisati za vas: "Ne elite
li, da vas vai prijatelji, drugovi, susjedi zadirkuju, obmanjuju i
kleveu, to ni vi ne smijete njih zadirkivati, obmanjivati i klevetati", i

-261-
Pompea

jo ovo: "Ako bi netko bio tako surov, te vas u duhovnome ili u

tjelesnome smislu udario po jednom obrazu, vi njemu smjesta
uzvratite milo za drago, i to dvostrukom i sedmorostrukom mjerom,
jer ne uinite li tako, udarit e vas i po drugom obrazu!" Oni narodni
razredi, koji se najljue tuku za svoju pobjedu, tapaju seljake po
ramenu i kazuju, da politika ne smije biti klasna borba, a kako
dananji seljaci nisu sloni u tome, treba li ih ne treba da kimaju
glavom i da pokazuju dobru volju, da bi na drugoj strani naili na
dobru volju, to u zbilji one druge skupine stanovnitva idu za tim, da
za se prigrabe koristi, koje bi po pravici morale biti seljake. Ah
seljaci nisu nikad uivali dobrohotnost kod drugih kategorija i
poziva, i nikad je ne e uivati, i nikad ne e naii na razumijevanje.
Jedino, to mogu postii, jest potovanje, i zaista bi ga mogli
izvojtiti, ah nikad nisu dovoljno sloni, a niti e biti, sve dok duh u
seljaka ostane onakav, kakav jest, od najmlaih godita Saveza
mladosti pa do starih i najstarijih... Dragi prijatelji, mora doi do
temeljita preokreta, a ja sam samo htio pokazati put prema njemu;
jedinstvo, jedinstvo, i opet jedinstvo! A kad doe taj preokret u
nainu miljenja, navika i obiaja, tada e se seljaci pojaviti na
popritu, neodoljivo kao prirodna sila. Drugi e moda biti pogaeni
i prisiljeni da plau, no neka se poure da potisnu svoju suzu!
Nije ih bilo mnogo, koji su odobravali, premda su utoliko jae
pljeskali rukama, ah sve su oi pratile Klasa, kad je odlazio na svoje
prijanje mjesto. Eskil ustade sa svoga mjesta, ali protivno onomu,
to je traio obiaj, ne zahvali govorniku, nego samo najavi, da se
moe poeti serviranje.
- Nadam se, imat e o emu da razmiljaju ree Klas i obrisa elo.
Gran se nehotice sjeti, kako je Klas jednom rekao u nekome od
svojih crnih asova:
- Kako su uplji svi naini objavljivanja, kako isto osobni osjeajni
ivot strano utjee na sve, to ljudi ine i govore! Pomislite na

-262-
Pompea

apostole, koji su prvi iskvarili Nazarenevo uenje! Bili su na dnu

drutva i htjeli se podii na vie, ali kad se nisu mogli proverati i kad
im nije uspjelo da razore postojee, naprosto su uzeli da
propovijedaju iskrenutu ljestvicu vrijednosti, tako da ono, to je gore,
bude dolje, i obratno. Sjetimo se crkvenih otaca, kako su stvorili
dogme tvrde kao kamen, jer su sami bih stari i preivjeli, te nisu
htjeli nita propustiti, ime bi razorili i poremetili svijet proglaujui
sve grenim i zabranjenim, i upravo su zlurado uivali pri pomisli,
kako e razoriti svijet svima onima, koji poslije njih budu na njemu
ivjeli. Sjetimo se Firentinca Savonarole, koji je bio proklet cio svoj
ivot, jer neka ena nije htjela zauzeti prirodan ljudski stav prema
njemu, i to je bio razlog te se odluio da propovijeda propast svijeta.
Pomislite i na svoga vlastitog pastora.
Gran sada podsjeti Klasa na to te mu ree:
- Pomisli i na samog sebe! Zato obilazi naokolo i pljuje oko sebe i
breke kao stari zmaj ?
- Je li netono ono, to sam govorio ?
- Nije, najvei je dio toan, ah nije trebalo da sve tako zaotrava.
- Katkada konjska kura dobro ini.
- Samo to bolesnik ne ozdravlja takvim lijeenjem, nego se
naprotiv, razboli i lijenik! Zna li, to mislim? Usprkos svemu
onome, to govori o prosjenim ljudima, koji ne misle dalje od nosa,
to jest od svoje kolibe i od svoga hambara, i ti bi bio jedan od njih! Da
ima enu i dva-tri maliana i etrdeset jutara zemlje, da se za njih
brine, ne bi te se nita ticalo, kako i pod kakvim poretkom ivi ostali
svijet.
- Tako misle svi starmali, i zato svijet ide tumbe.
- Ali bi tako tvoj ivot bio kudikamo sretniji.
- To nitko ne zna ree Klas, a Nanny namignu Granu.
Oni, koji su sudjelovali u programu, dobie besplatno kavu. Kerstin
doe sa alicama, a pod rukama je stiskala dvije papirne vreice.

-263-
Pompea

- Ovo je za te i za me! ree ona Granu.

Sjedoe njih dvoje na klupu, a prazna stolica sluila im kao stol. On
ju je ushieno gledao, ah je ona, premda veoma usluna, bila ozbiljna
i utljiva. Samo ga zamoli, da rano krenu kui, a on obea.
im su sa sebe makli liilo nakon predstave, on joj pridra ogrta, a
ona mu se nasmija i lagano ga udari po prstima.
- Nemoj biti tako usluan prema meni! Ne smije mi pomagati, kad
drugi vide, ovdje nije takav obiaj...
U dvorani je bilo plesa i veselja, pjesma i svirka odzvanjala pod
posvoenim stropom. I Gran bi rado skoknuo onamo, ali ona nije
eljela; a bez nje mu ne bi bilo velike radosti.
Na vratima susretoe Nanny raskutrane kose i divljih crnih oiju.
- Gdje su straari ? usopljeno e ona hvatajui se Granu za miku.
ivot e mu uzeti! Gdje je Eskil? Maloas je bio tu i gledao na prozor,
a sad je nestao.
Ona ispusti Granovu ruku i pohita dalje, a on istra na stubite. Bilo
je prazno, ali se neto dogaalo u blizini bicikla: ula se vika, rukanje
i psovke otro zapomaganje urlikanje, koje se gui u grlu bijae to
kao opor divljih ivotinja, koje se valjaju jedne preko drugih, te laju i
ree.
Gran htjede jurnuti onamo, ali ga Kerstin zadra.
- Ti si lud! Ima ih previe ! Ondje ne bi mogao nita uiniti.
Vratie se unutra. Usred dvorane stajala je Nanny zadihana
i bijesna, a jedan joj rukav bio razdrt.
- Gdje su straari?
Netko kretnjom pokaza na zatvorena vrata, to vode u toionicu.
Gran ostavi Kerstin i otra onamo, te grubo otvori vrata. Drutveni
uvari reda sjedili s djevojkama i smijali se, a Eskil ih dvorio kavom:
- Spokojno uivajte, prijani, veeras ne e biti nereda...
Iza Grana na vratima se pojavi Nanny, iz oiju joj oganj sijevao.
- Potrite, grom i pakao! povika im Gran. Eno e vani smlaviti

-264-
Pompea

Klasa.
Eskil stavi ruku na usta, ali straari pograbie svoje kape i odjurie, a
Gran i Nanny za njima.
- to se to dogaa? povikae u dvorani, a od usta do usta munjevito
proe vijest:
- Eto e dotui Klasa Wiberga!
Neki otrae, da vide to se dogaa, ali se na veini lica razvue
zlurad smijeak. Poneki su izgledali uplaeni, ali se uskoro svi poee
smijati, a kad je Gran iziao na stubite, u dvorani nastavie pjesmu:
Doi sa mnom i zaplei, zagrli me oko vrata, ja te vodim, ti se smijei, kao
vjetar ples nas hvata...
Razni likovi bjeali su u tami kao zeevi, a neki drali i ruke na licu,
da ih ne bi prepoznali. Na bojitu je sjedio Klas i mirkao prema
svjetlosti, a Nanny ga pridravala rukom oko ramena i drala mu
rubac na ustima i pod nosom. A Klas je sav smuen mucao:
- Bilo ih je previe, bilo ih je previe...
Povedoe ga u kuhinju, a Nanny mu umi okrvavljeno i zablaeno
lice; ruke joj bijahu neizmjerno blage i njene. U zbilji nita mu se
strano nije dogodilo: premda ih bijae mnogo, nisu stigli da mu
mnogo naude.
Kerstin i Gran krenue do motocikla. Otkrie da na njemu nema
svjeice, ali je Gran u depu imao drugu, te je namjesti, i tako
krenue.
- Negdje gori! povika neki glas, ba kad su zakretali na cestu, i doas
opazie crvenu svjetlost nad umom na sjeveru. Blijesak je brzo
rastao, te e Gran djevojci:
- to misli, gdje gori?
Spopade ga grozna slutnja, koja ga proe ba ko otrov.
- Moe biti u nas odgovori Kerstin. Ili u tvojih.
Od opinskog doma ula se buka: automobili i motocikli stavljali se u
pokret, svakoga je oito prola volja za narodnim igrama. Gran
pritiskivao na ubrza, BSA se naginjao pri zaokretima, a motor

-265-
Pompea

regetao. Kerstin se vrsto prihvatila uza nj, ali nita nije odavalo, da
je vonja plai.
- Dobri boe! odjednom e Kerstin. Poar je buknuo kod Heldena!
Vidjee kako se ljudi na majurima bude. Prozor se osvjetljivao za
prozorom, sa svih strana dolazili ljudi, to trei, to na biciklima, i u
mranim se skupovima okupljali oko kue u plamenu. U ograenom
prostoru naokolo skakale su uplaene krave i konji, a neki glas
povika:
- Je li sve spaeno?
- Sve, samo ljudi nisu.
- Jest Yngve! On je izveo konje jo prije nego to smo stigli.
- Netko je oito podmetnuo vatru, eto gori sa svih strana...
Vatrogasna kola stigoe hujei. Poee razvijati cijev sve do potoka.
Odjednom nastade komeanje medu onima, to bijahu u vonjaku.
ene su strano kriale, a mukarci trali i pokazivali kuu:
- Netko je iza prozora u potkrovnici!
- To je samo utvara od dima i od vatre!
- Nije, nije, eno ga i opet!
- Pa to je Helden!
Voda navrijela u cijevi, mlaz zali zid, zapaljene se grede zadimie.
Dvojica momaka dovukoe ljestve. U asu kad ih htjedoe uspraviti,
otvori se prozor i odande posukta oganj i dim. Golem lik zatetura i
pade naglavce na tlo; kroz halabuku poara zau se potmuo udar, te
se enska krika i opet uzvinu kao zastraen povik k nebu, koje je
sada pokrivao crven, virovit dim. Mnoge se onesvijestie. Kerstin
zatvori oi i zaplaka, vatrom osvijetljena koa zategla joj se na
jarmenicama. Gran je htjede odvesti odande, kad uto mnotvo opet
zanijemje.
Neki djeak dotra, nitko nije znao odakle, te mravom rukom
pokaza na mrtvo tijelo na tlu i povika otrim i prodornim glasom:
- Lei tu, sotono, tako ti je i pravo!

-266-
Pompea

U istom asu zaue tuno pasje zavijanje iz staje. Djeak se sav

strese i potra kroz dim. Bijae ba kao bezuman. Dvojica-trojica
momaka pokuae da ga uhvate, ah moradoe nazad od ege.
- Moj mali Topsy!
I odjuri ravno u vatru. Ljudi su vikali, ali on nije uo. Potmulo i
dirljivo zavijanje penjalo se prema dimu, koji su probijale iskrice,
meu opaljenim stablima, a Torsten jadikovao:
- Nisam htio, da se to dogodi! Ah nisam znao, kamo te on zatvorio!
Mnogi se okrenue, da ne vide kako ga nestaje u crnoj rupi vrata na
staji. Na trenutak se inilo, da se vatra gasi, vie nije tako pucketalo,
plamenovi jenjae, a obrisi zgrade postadoe vidljivi, ali se odjednom
zidovi sruie u svoj duini. Orilo se i krhalo, a vruina se rairi
naokolo i prisili ljude, da uzmaknu zatiujui lice rukama.
Kerstin se ovjesila Granu o ruku, u licu problijedjela kao krpa. On je
podie i ponese ustranu, ali ona brzo doe k sebi.
- Jesam li se onesvijestila?
- Jesi, a da nisam morao misliti na te, i ja bih za tobom.
- Oh, bilo je strano! Gore nego onda, kadno se umalo nisam
utopila...
- Sve mislim, kako do ovog ne bi dolo, da veeras kod kue nismo
bih onako popustljivi...
- I ja tako mislim potvrdi djevojka. Ah nitko ne moe rei, to bi
zaista bilo bolje... Moemo li mi ovdje biti od ikakve koristi?
- Ne, nitko tu vie nita ne moe...
- Onda me odvezi natrag, mojoj tetki! Nitko me od kue ne smije
ovdje vidjeti.
Kada je sjela na motocikl, na putu zakrenu neki automobil, i oni se na
asak-dva okupae u svjetlosti. Nato sinu depna svjetiljka, a
bezbojan mekan glas upita:
- to radi ovdje, Kerstin?
- Ah, tetka Anna!

-267-
Pompea

- Trebalo je da si kod Helfride! Sii s tog motora!

- Upravo sam htjela onamo.
- Sada ne e, mora sa mnom kui. A ti si, dakako, bila u domu?
Kerstin povjerljivo pogleda Grana i dok je silazila, proapta
mu:
- Mohm te, da joj ne kae nita runo! Time ionako ne e nita
popraviti.
U nedjelju Gran se vrzao po kui, nije znao, to da pone. Jelo mu
nije prijalo, vrijeme je prestalo prolaziti, za nj je sve bilo poremeeno.
- Ne dopusti, da te iz sedla izbiju stvari, na kojima nitko ne moe
nita popraviti svjetova ga stric.
- Nije samo sluaj s Heldenom! grunu Gran. Sve me mui.
I tako pripovjedi stricu, to ga sve sili na razmiljanje: Klasov
neuspjeh, izgredi pred domom, postupak drugih, dramatini poar u
noi, i mnogo, mnogo drugog,
- Zar su ljudi zaista tako paklenski zli? upita Gran. ovjek se
neemu veseli, i ba kad je najzadovoljniji, dogodi se neto, to mu
pokvari svu radost. Da li uope vrijedi gledati optimistiki na ivot?
Stric ga gledao saalno, kao da s njim toplo suosjea.
- Ne uzimaj stvari tako k srcu.
Poto su objedovah, doe Karlsson, jedan od susjeda, te sjede i poe
govoriti o poaru, i uto izvadi neki papir iz depa.
- Pokrenuli smo sabirnu akciju u prilog Yngveu Heldenu: taj je
ovjek ostao ni na em, razumije li. Uspjelo mu je spasiti samo
koulju i par cipela. Nitko ne zna, je h stari bio osiguran. Yngve
dodue moe stanovati u drugoj kui, koja je prilino dobra, ali mu
treba odijelo i drugo. Uostalom, ujem, da je stari sve zavjetao
misijama...
- Dakako prihvati stric tada moramo odista neto uiniti... Vidim,
ljudi su bih dareljivi...
- Tako je i pravo, Yngveu je ivot uvijek bio gorak. Bio sam i kod

-268-
 Pompea

tetke Anne, dala mi je trista kruna.

Stric prasnu u smijeh:
- to omilje, ne omrznu, zar ne? Tu pie: Nepoznati, trista kruna. Je
li to ona?
- Jest.
- Dobro, prilaem dvadeset i pet sa svoje strane.
Kasnije se obrati Granu:
- Mish li i dalje, da su ljudi tako zli, kako se ini?
Gran odmahnu rukom i slee ramenima.
Kad su okrune novine stigle u selo, Gran bez sumnje nije bio
jedini, koji je grozniavo itao izvjetaj o propagandnom sastanku.
Tu je bilo dugo izvjee o Ijetonjem radu. "Opinski dom, koji e
uskoro biti gotov, prua sjajan primjer, to moe postii slono
nastojanje u velikim i malim stvarima, to moe pravo drugarstvo i
portvovan rad, posveen istom cilju". Ali
o Klasovu predavanju bila su samo tri retka: "Govor te veeri odrao
je jedan od lanova toga drutva. On je iznio smjelo i originalno
stanovite u vezi s buduim radom Saveza mladosti".
Tako je to pitanje uklonjeno s dnevnog reda. Moglo je proi i gore.
Meutim ni Gran ni Eskil nisu imali vremena da se due pozabave
onim, to je napisano ili to bi moglo biti napisano. Krajem tjedna
imao se u gradiu odrati kotarski sastanak, te je odio iz Hellmoa
morao za subotu uveer osigurati program reprizom igrokaza "Kad
tetka doe". Na probi u etvrtak sudjelovao je i Klas, ali mu je lice
tako oteklo, da mu je bilo teko govoriti.
Kerstin nije dola, ali su znali, da ih u subotu ne e iznevjeriti.

-269-
Pompea

13. NA VRHUNCU

Sa ala odjeknu povik, te Gran poe onamo, ne znajui ni sam, je li to

halucinacija ili pusta elja i san; ali noge odrvenile, te je jedva i osjeao
korake, zatrnule ruke nagonski segnue u depove, te mu se odjednom uini,
da je neto napipao prstima. Izvue desnicu i odmah vidje, ta je: tapi
crvenila za usne, to ga je u zabuni u dep turnuo, poto je nekome pomogao
da nalii usne. Bijae napol otopljen i kusat, omot mu ljepljiv, ali mu je i ne
gledajui vidio svjeu i ivu boju, i nato ga preplavie uspomene itava tog
ljeta.
"Oh, ne, ne!" povika glas u njemu. I snano zamahnuvi baci crveni tapi
u valove.
Ali mu se prsti lijepili, te premda liila vie ne bijae, osjeao mu je miris,
mastan, malko gadljiv, sladak, i to ga sjeti pozornice, komeanja i strke,
uitka u glumi i teke napetosti ivaca...
Kad je u subotu uveer siao u kuhinju, Kerstin je ondje sjedila na
divanu.
- Gle, ti banula ovamo ? A Klas mi ree, da e autobusom s
ostalima!
- Tako sam i mislila, ali nisam stigla. Hoe li me povesti?
- Dakako, isti nam je put.
Jeo je veoma urno i od asa do asa upirao oi u nju. I nehotice
usporedi ovaj susret s njihovim prvim susretom; i onda je sjedila na
tome divanu, gotovo na istome mjestu, s rukama u krilu ko i sada, s
jednom nogom neto ispred druge. Bila je to ista djevojka, ali sad
dotjerana, u svilenim arapama i u crvenoj haljini, koju je morala
produljiti, da bude pristojna, i koja je tako bila u skladu s
posljednjom modom. Sva srea za djevojku, to joj tetke ne itaju
modne listove!
Nije skidao oiju s djevojke, a gledala ju je ak i Sigrid.
- Sigrid, ne recite nikome, da sam bila ovdje zamoli Kerstin. Ne u,
da to moji doznaju.

-270-
Pompea

- Ti si klisnula? upita Gran.

- Morala sam - lakonski e ona. Bilo je odlueno, da veeras reemo
krpe za ponjave. Ali sam ja rekla tati i mami...
Uto ude stric, lice mu zasja, kad vidje, tko mu je u kui.
- Ali zato su te lijepe oi tako crvene? Jesi li to plakala, Kerstin ?
Gran se u tom asu sjeti, kako joj cijelo to vrijeme glas udno zvui.
Djevojka pokua da se nasmijei, ali ne uspje, nego odjednom, onako
irom otvorenih oiju, i usta razvuenih u smijeak, briznu u pla.
Podie glavu i pokua da se svlada, ah joj tihe suze navrijee na lice,
sve jedna drugu sustiui.
- Ali, mala moja, ta se dogodilo?
- Ne znam, bih h se smijala ih bih plakala.
- Smij se onda, ali kazuj, to je!
Djevojka izvadi povelik rubac, obrisa lice i uzdahnu;
- Iz nae kue, naravno, nitko nije pozvan na Heldenov pogreb, jer
mi nismo iste "iste vjere", kojoj on pripada.' Ali odmah nakon
sprovoda Yngve je navratio k nama. Kau, da je za vrijeme sprovoda
bio zadovoljniji i spokojniji, nego to su ga ikad vidjeli. U nas je
meutim samo drhtao i mucao, a ve se izdaleka vidjelo, kako mu je
odijelo napadno novo i kako mu loe pristaje. "Boji mir vaoj kui!"
pozdravio nas Yngve, dakle istim rijeima, kojima se sluio stari.
Nosio je kiticu cvijea u ruci, uputio se tetki Anni, kleknuo pred nju i
rekao: "Hoe li sad poi za me, kad sam u godinama za enidbu ?"
- A to mu je odgovorila na tu prosidbu ?
- Nekoliko je puta promijenila boju i onda mu rekla: "S time si
morao doi prije trideset godina. Odlazi sada!" I on izie bez ijedne
rijei. Iao je tako pogrbljen, da u kui dugo nisu progovorili. Ja
moradoh istrati, da ne vide da plaem. A vani na ljunku naoh
kiticu, koju je bacio pred kuom.
Djevojka potrai u svojoj torbi.
- Evo je.

-271-
Pompea

- Krasan struak ree Gran. Zar veeras ne e staviti cvijetak na

haljinu?
- Neu - usprotivi se ona to je pogrebno cvijee. Ne u takva.
Uostalom, imam ovo ovdje!
I izvadi makicu, te je zadjenu na haljinu.
- Veeras u ovo nositi, donijet e mi sree!
- Zacijelo je istrgnuo cvijee iz vijenaca ree Sigrid. Drugog cvijea
nema, jer ga je mraz oinuo.
- Prije trideset godina... ree Gran zamiljeno i postavi struak na
podboj u prozor. Koliko im je onda godina bilo ?
- Tetki Anni sedamnaest, a Yngveu dvadeset i pet odgovori Kerstin.
- A kako je Anna izgledala prije trideset godina?
Na to je mogao odgovoriti stric:
- Bila je lijepa, veoma lijepa. Gotovo kao Beata, koja je, uostalom,
moja vrnjakinja. Kerstin im je veoma slina.
- Gle vraga! ree Gran. Tako moemo s najveom vjerojatnou
predviati, da e Kerstin s vremenom biti onakva, kakve su joj tetke.
- Nikada! povika ona i prasnu u smijeh. Radije bih se utopila u
jezeru, nego da postanem onakvo staro ruglo i plailo.
- Ne e se valjda voziti u grad tako lako odjevena? upita stric
djevojku, dok je Gran poslije veere prao zube.
- Ne u odgovori ona navui u duge vunene arape. A haljinu
mogu zavrnuti.
Kad su izili iz kue, Kerstin se toliko stisnu uza nj, da je Granu bilo
upravo neobino, te on protisnu:
- to je sad?
- Ljuti li se na me, dragi? Ljuti li se?
- Zato bih se ljutio? upita on i poloi ruke na nju.
- Vladala sam se tako glupo prema tebi! Reci mi, da mi oprata!
- Dobro je, kad hoe! nasmija se Gran.
- Sigurno? opet e ona molei.

-272-
Pompea

- Hoe li, da ti dokaem? upita on te se nae nad njezino lice.

Umjesto da se povue, ona se nasmijei i uilji usne. Bijae to ko u
staro, lijepo vrijeme, to se otoilo i nestalo prije vie tjedana.
Najposlije se Kerstin morade izviti iz zagrljaja, da bi dola do daha.
Velika pozornica obasjana svjetlou reflektora, golema dvorana i
nepoznato opinstvo ulijevae drubi strah. Kapljice znoja kvasile su
naliena lica veine glumaca.
- Bojim se! ree Kerstin i rastee lice u grimasu, koja pokazivae
bespomonost. Misli na me, dok budem glumila, jer mi sama pliana
makica ne moe pomoi!
- Hou ree Gran, ali da i ti na me misli.
I povue je iza kulisa te je poljubi. I opet ga spopade osjeaj, da ima
nedostino na dohvatu ruke i da se die u vrtoglave visine, premda
su se zatim morali ogledati u zrcalu, da vide nisu li poljupcima
pokvarili liilo na licu.
- Jesi li zadovoljna? upita on.
- Jesam odgovori ona s elom na njegovu ramenu. Nikad prije nisam
bila tako sretna.
- Kakve li divne njenosti medu vama! ree neka vremena
seljakinja Elsinim angrizavim glasom. Pod rupcem se krijesile Elsine
modre oi.
- Potrai Hildinga pa i ti pokai svoju njenost odvrati joj Gran.
Rado je pokazuje, a ostala si u zaostatku za vie tjedana!
Te je veeri predstava dobro tekla. Gledaoci su klicali od radosti, a
bijae to zasluga Grana i Kerstin oni su glumili tako nadahnuto, da
su stvorili neto veliko od toga jednostavnoga komada. Oaravali su
i zanosili gledaoce, a drugi su glumci crpili u njih ivot i snagu,
ushiivali se i povodili za njima.
A njih dvoje meuto glumilo jedno za drugo, bijahu jedno drugome
sve i sva.
Nisu oni bili jedini, koji su se za meuinova povlaili iza pozornice;

-273-
Pompea

i Klas i Nanny imali su kanda mnogo toga da jedno drugome povjere

u etiri oka. Klas je jo ovdje-ondje imao modrica na licu, a u ustima
mu nedostajala tri zuba. Ali od toga nije nita gubila ni interpretacija
uloge ni ita drugo. Drugovi ih vidjee gdje se ljube izmeu drugoga
i treeg ina, a nato se odmah poee smijati i aputati:
- Hoe li se njih dvoje konano sloiti?
- Jesu li se pronali?
- Jesu, prole subote u domu...
- Ba smijeno! ree Elsa.
- Jest priklopi Gran gotovo isto tako smijeno, kao i slaviti Ivanje
na "Neptunu".
Drugi se nasmijae, a Elsa mu okrenu lea, puui.
- Ne svia mi se, to si tako neljubazan blago e mu Kerstin.
- Ni meni. Ne u vie nikad obea Gran. Bit u samo veseo...
- Moe li se ita ljepe oekivati ? proapta mu Kerstin na uho, kad
se predstava zavrila, a cijela se glumaka druina poredala na
pozornici da ubere pljesak. Ljudi su ustajali, udarali nogama i vikali,
a glumci uzvraah veselim smijekom, zadovoljni to su zavrili i to
je tako dobro prolo.
- Da vidimo Elinu i Erika! zaorie se povici.
Drugi su ih glumci gurali naprijed:
- Naprijed, djeco sree! Odazovite se tome zanosu!
Njih su dvoje stajali s rukom u ruci, Gran nakloni glavu,
a Kerstin se duboko pokloni, na crvenoj svjetlosti reflektora bijahu
ozareni sreom. 2astor se sastavi i opet se razmaknu nekoliko puta, a
kad se dozivanje glumaca pred zastor zavrilo, bacie se jedno
drugome u zagrljaj, kao da bez uzajamne pomoi ne mogu izdrati
zajedniku radost.
- Moemo li ita ljepe oekivati? upita Gran bez daha, a ona
odgovori:
- Vie sree ve i ne bismo podnijeli...

-274-
Pompea

I nato se tako arko poljubie, da su zaboravili cio svijet. Za kulisom

buknu veselje, glumci se smijali u sav glas, i gle! odjednom se zastor
ponovo razmaknu.
Gledaoci, to su izlazili iz dvorane, stadoe se smijati upirui prstom
u zagrljeni par na pozornici, a ovaj se na opi smijeh tre iz
zanesenosti. U svojoj prvoj zabuni oni se odvojie, ali Gran zadra
njezinu lijevu ruku; tako se naklonie, pa se natrake udaljie s
pozornice.
Okrui ih cijela druba, te ih poe tapati po ramenima i estitati im.
Bijahu tu glumci, svirai, dvije djevojke, koje su pjevale i jodlale, i jo
neki domai. Svi su se smijali i vikali, govorili u isti mah, nisu znali,
kako bi ve dah oduka svojoj radosti.
Ah se Kerstin i Gran udaljie, skinue sa sebe liilo i odoe na
terasu. Tu im studen vjetar osvjei vrua ela.
- I love you.
- I love you too odgovori ona. Nauio ju je engleski samo toliko.
Stisnuti jedno uz drugo i potpuno sami, gledali su na grad, to se
sterao u nizini.
- Zacijelo te iznenauje moje ponaanje ? progovori Kerstin. I moda
bi htio, da ti razjasnim, zato sam danas ovakva, a sutra onakva ? Ali
veeras valjda nisam neljubazna ?
- Ne, nisi!
- Zna, razmiljala sam.
- Mogu misliti. To obino ima pogibeljnih posljedica.
- Ne budi opet tako zloban! prigovori mu ona i ugrize ga za
podbradak. Razmiljala sam, i vjerujem, da je moje razmiljanje
dovelo do pravilnih zakljuaka. Nije bilo hotimice, to sam se drala
dalje od tebe; osjeala sam naprosto, da neto nije u redu. Moda sam
oekivala neto drugo, te sam tako povjerovala, da neto ne valja...
Vjeruje li ti u boga, Grane?
- O takvim pitanjima prije nisam mislio, ali si me eto ti do njih

-275-
Pompea

dovela.
- Mene su uili, da je Ijubav runa i prljava! Vjerovala sam im,
ukoliko se to odnosilo na... na spavanje s nekim. Kazivah su, da se to
moe samo uz blagoslov, a ni tada ne smije pritom osjeati
zadovoljstva, jer da je takvo to najgore od svega... ukratko, rekli su
mi, da je sve to runo i prljavo. Ve cjelivati se, pa ak i samo voljeti
nekoga vie nego samog sebe, voljeti ga toliko, da sami samo upol
ivimo bez toga drugog bia, i to je grijeh: tako sam nekako shvatila
sutinu onoga, emu su me htjeli pouiti. Nato sam poela mozgati,
ako nas je bog stvorio, onda je valjda stvorio i sve ono, to jesmo i to
imamo, kao i ono, to moemo?
- Jest.
- Rekli su mi da se ljudsko bie raa isto i dobro. Kako moe ono,
to ovjek u sebi nosi, biti runo, ako od toga elimo nainiti neto
lijepo? Ne smije mi se smijati! O tome sam ja premiljala i svakako
prebirala, te sam se kajala sve vie i vie zbog onoga, to sam ti rekla.
Ali je moda i dobro, to se to dogodilo. A danas! Nikada neu
zaboraviti, kako je ubogi Yngve Helden ugrabio prvu priliku da
zaprosi onu, s kojom se nije mogao vjenati prije trideset godina.
Nikada ne u zaboraviti ni to, kako je izgledala tetka Anna, koja je
svega svog vijeka samo mrzila i razarala radost oko sebe. Dati prilog
od trista kruna, jest, to moe, ali da bi dala pristanak, ne, za to je njoj
srce previe smrznuto. Pa emu bi i sluilo? Ionako je i za njega i za
nju ivot zavren...
- Gorane! povika Kerstin nadovezujui i pritom se vre prihvati za
nj te mu toplim i mekim ustima prijee po licu. Grane, pomozi mi,
da ne postanem kao moje tetke! Dopusti mi da ivim dok sam jo
mlada i dok mogu ivjeti, te u i ja tebi pomoi, da bude sretan. to
da se brinem za ono, to e doi kasnije ? Moda uostalom ne e biti
nikakva "kasnije", moda e biti samo toka i kraj...
Uutje. Gledali su tamne gromade kua, razdvojene osvijetljenim

-276-
Pompea

ulicama, a onda im pogled odluta do luke i preko zaljeva, gdje su se

palila i gasnu a svijetla na svjetionicima, pa dalje preko tamna jezera,
sve tamo do druge obale, gdje se put za povratak vijugao negdje na
umskoj padini.
- Zaista je lijepo! tiho e Gran.
- Jest... Upravo mislim, kako je ljepota ove veeri odreena za te i za
me...
U gradu su prozori bih rasvijetljeni, na drugima se svijetla gasila, a
tamo na pruzi svjetlucale modre iskre na elektrinom vodu za
veernjim vlakom, to je brzao na sjever, u zaljevu su se kriala dva
broda, od kojih su se vidjeli samo fenjeri.
- Gledaj one brodove ree Kerstin. Svijetla im se stapaju, slijevaju u
jednu jedinu veliku svjetlost, a onda se polako rastavljaju...
- Zamisli preuze Gran da je svako ljudsko bie plamiak poput
toga, te da se pomie u vremenu i prostoru; zamisli, da iza sebe
ostavlja prugu svjetlosti. Kakva li udnovata tkanja, kad se bia
sastaju i rastaju! Neke se vatre gase, druge izvijaju; a katkad se sretnu
dvije male iskre, to pristaju jedna drugoj, te sukne oganj, rasplamsa
se velik i jasan sjaj...
- Jest potvrdi ona.
Prislonivi obraz uz obraz i nalaktivi se na ogradu, gledali su sve
naokolo, gledali jedno drugo i u isti mah svako sebe, i dugo su tako
stajali i gledali, dok najposlije ne osjetie kako im se studen lijepi za
kou.
- Kamo emo ? upita Kerstin. Znao je, da ona time smjera vie nego
na to, da pou drugima, u toplo.
- ezne li za kuom? bocnu je Gran.
Ona se okrenu i leima se nae nad ogradu, a kosa joj nad
prazninom zavijori kao crna koprena; smijala se, a zubi joj se svijetlili
i oi blistale. On se nae nad nju i utisne joj cjelov pod vrat, te na
trenutak spusti uho na grudi, i onda osluhnu, tako joj urno, ah

-277-
Pompea

pravilno kuca srce.

- Ovdje zaista ne moemo ostati. Hoemo li malko plesati, pa da me
onda odveze kui ?
- Ah gdje emo se zatim sakriti, mala moja? proapta Gran meko i
toplo.
- Kui ne moemo ii, a ni k tebi. Da se sakrijemo u kakvu itnicu ih
sjenik, bila bi to hula... Kako bi bilo da pokucamo na vrata mome
djedu i baki? Hoe li?
- Hou, Kerstin, a ja u te prenijeti preko praga, uzdignute glave...
Kerstin, tako je sve lijepo sada! Svi nas vole, svi, koji neto znae, svi
nai drugovi... A ja bih bio sretan i presretan, kad bih samo znao, da
si ma i upol onako zadovoljna i sretna, kao to sam ja... Kerstin,
Kerstin, ja sam... ja u... ne nalazim rijei, Kerstin, draga moja curice...
Kad su doli u dvoranu, ondje se ve plesalo, pa se i oni umijeae.
Kerstin se predavala plesu, sva se zanijela, stisla se uz Grana, a on
ju je gotovo nosio u rukama. Vjee su joj bile sputene, s plaviastim
sjajem, napol prozirne, koa joj se bijela i ista zategla na elu, obraze
joj rumen podlijevala. Disanje joj bilo lako i lepravo, cijelo joj se tijelo
pripilo uz njegovo, te Gran nije mogao a da ne bude uzbuen,
sretan i uzbuen... Jednom je zadrhtala i poloila glavu na njegovo
rame.
- Stegni me vrsto proapta mu Kerstin. Tvoje su ruke pouzdan i
dobar uvar, u njima se osjeam tako mirna i sigurna...
Pobuivali su panju drugih, ah se na to nisu osvrtali. Postojalo je
samo njih dvoje i glazba, sve se drugo sastojalo od maglovitih likova,
kojima se trebalo uklanjati.
Drugovi se smijali, kad ih je zamolio, da sa sobom u autobusu
ponesu njegovu lutnju i kovei ali to mari ? Smijali se drugovi
njima dvoma i dovikivali: "Bilo sretno!" a oni im zahvalie i uzvratie
smijekom.
- Gle, jo ima neto crvenila na licu ree joj Gran.

-278-
Pompea

Ona se nasmije i odgovori:

- Moe ostati do kue.
Konano izioe iz grada, provezoe se preko mosta i usmjerie kui
kroza umu. Gran bijae smion ko uvijek, vozio je svom brzinom na
zaokretima, a godilo mu to osjea njezine ruke oko pasa i njezinu
glavu na svojim leima.
- Kerstin! povika Gran preko ramena. Bi li jednom sa mnom mojim
roditeljima, da ih pozdravimo ?
- Rado bih, ali me oni ne vole. Pa i kako bi me mogli voljeti ?
- Nisu te nikad vidjeli. Samo ekaj, ti e ih na juri osvojiti.
Ona se nasmija;
- Kad bi se to dogodilo, bilo bi mi drago ko i tebi.
- Grane ree Kerstin koji kilometar dalje kad mislim na djeda i
baku, ta me misao grije ko ozebla sunce. Tako su dragi! Htjela bih biti
onakva, kad ostarim. Onda mi ne bi bila strana pomisao na dug
ivot...
- Jest uzvrati Gran i ja bih htio ivjeti njihovim spokojnim ivotom,
pustiti sve da ide svojim tokom. Nesretni jaki duhovi mogu letjeti za
suncem i za zvijezdama po miloj volji ja nisam jak duh, meni je
ugodnije da se mirno drim zemlje.
as kasnije ona mu povika:
- Kuam te poljubiti u lea, a ti kao da i ne osjea...
- utim kao da me neto griska po odijelu...
- Jo malo, pa e dobiti pravi poljubac...
- Nestrpljivo ekam...
Ve su stigli do prekrija, ostalo im samo sedam kilometara do kue.
Vjetar je puhao otrije, udarao u lice, ali se Gran tjeio milju, da e
uskoro biti na cilju. No je tako divna, i sama tama tako je lijepa,
meko se rasklapa i bdi s obje strane svjetlosne kupe.
A onda se pojavi neki automobil, to je jurio u suprotnom pravcu.
"Boe, kako li taj ovjek vozi!" pomisli Gran. "Oito je pijan, kad je

-279-
Pompea

usmjerio krivom stranom! Gle, sad sijee preko puta! Opet se vraa!"
Na krivulji bio ljunak i gruha... "Gle, gubi tlo pod sobom, sre ravno
na nas!"
Brzina motocikla bila je velika, pa kad je Gran zakoio, motor
kliznu ljunkom na nagibu puta. Za trenutak se automobilski farovi
zapiljie u nj kao oi kakva divovskog kukca, te Gran isprui nogu,
da bi zadrao ravnoteu na krivulji, ali uto osjeti sraz, zau lom, pred
oima mu zaigrae zvijezde, svemir se zavrtje oko njega, i on osjeti
slani okus u ustima.
Kako ni asak nije izgubio svijesti, odmah se izvue iz jarka. Viknu,
ah se automobil udalji zvrjei, a crveno mu stranje svijetlo
porugljivo svjetlucalo.
- Kerstin!
Vidje je na rubu jarka; leala je mirno, nakrivljeno, upol na boku; nije
odgovarala. Njemu bijae, kao da ga hladna divovska aka hvata za
guu i oduzima mu zrak. Dopuza do nje, opipa joj tijelo i obla, sitna
uda inilo se, da nita na njoj nije ozlijeeno. Ah je leala meu
kamenjem, a prije nego to je onamo pala, prebila je kolac na ogradi,
na koji bijae baena. Drhtavom rukom okrenu joj gornji dio tijela, te
joj depnom svjetiljkom osvijetli lice. Bilo je blijedo, nepomino, bez
ijedne ogrebotine. Samo su oi treptale i krajevi usta podrhtavah.
Primi je za ramena i malko podie.
- Kerstin, Kerstin, uje li me?
Gran se obazre naokolo, ali je tama bila nijema, nije mu mogla rei,
gdje moe nai vode.
Odjednom se Kerstin pomae, tijelo se tre kao u gru, a glas
protisnu bolan jecaj. Uplaen, opet je poloi.
- Kerstin!
Zacijelo se ozlijedila na leima ili na strani.
Sad je otvorila oi o, hvala ti, dobri boe!
- Jesi li to ti?

-280-
Pompea

- Jesam, jesam...
Ruka joj poe tapkati u zraku; on je primi, a ruka se odmah uhvati
njegove. Kerstin pokua da se nasmijei, ali joj bol izoblii lice.
- Sigurno sam se... izubijala... Osjeam... kao da sam... pre....
polovljena...
Disala je na mahove, isprekidano, daui, a kad joj je poloio ruku
na grudi, osjeti kako joj srce kuca nepravilno, tatkad i jedva ujno.
- Hajde da ti pomognem, lei nezgodno. I podvue ruke pod
njezina ramena, ah ona kriknu i skvri se kao zgnjeen crv. Krik joj
bijae slab, ah prodoran, bolan, i njemu bijae, kao da ga je uareno
eljezo u srce egnulo. Ruke mu se tresle, i dugo je trebalo dok je
uzmogao posvijetliti; a na svjetlosti lice joj bijae sivo poput pepela.
- Kako ti je?
- Ne znam... Sad nije tako strano... Pusti me da samo mirno leim...
Gran odagna strah, postade odluan. Uspravi se, pomilova njezinu
ruku i oprezno je spusti na zemlju.
- Ne boj se, Kerstin, idem po pomo.
- Da proapta ona bez daha, kao da uzdie.
Prvi je majur bio udaljen kilometar i po, a ondje su imah telefon. Brzo
e onamo i odmah nazad. Muio se, da mu je znoj curkom potekao i
u glavi mu sve builo, dok je motocikl iznio na put, a kad je htio da
krene, motor nikud s mjesta, palio se, ali nije kretao, a Gran nikako
da otkrije grijeku.
- Grane, dragi, ne idi, ostani ovdje...
On kleknu kraj nje.
- Kerstin, mala moja, moram potraiti pomo. Motocikl ne ide, pa u
potrati, nee trajati dugo!
Njezine ga ruke zakvaile kao eljezni obru.
- Ne smije se udaljiti!
Jo joj jednom posvijetli lice, a kad ga vidje, prestravi se. Oi joj
upale, koa joj poela utjeti. to je to? Nekakvo krvarenje?

-281-
Pompea

- Lezi tu kraj mene! zamoli ga ona.

Poslua je, a njezine se ruke spletoe oko njegova vrata, na licu osjeti
njezin dah. Leao je mirno, kao da spava, i oslukivao nekoliko
asaka, uo kako mu vlastito srce udara kao eki. Outje vonj
ustajale vode iz jarka, vonj zemlje i sagnjile trave a onda slani miris
krvi. Gle, to je krv s njegova lica. Gran osjeti kako mu tople kaplje
kaplju na ruku.
Ali hladnoa poe laziti i tipati, nisu mogli tako tu ostati. Mora je
pridii, da pod nju podastre kabanicu, ah oprezno, jer ne zna, kako je
s njezinim leima. Pokua je maknuti, ah se ona ukruti i kriknu. ah
kakav krik! Bolan, potresan, kao da krii ranjena ivotinja. Nije bio
kadar da joj pomogne, nije mogao ni ruke joj maknuti sa sebe, mogao
je samo ostati kraj nje, kako ga je molila. Ona proapta njegovo ime, a
zatim nekoliko jedva ujnih reenica:
- Zato je tako hladno? Jo nije zima, bilo je ljeto onog dana, kad smo
lovili rakovice u potoku kod velike stijene...
Nije se mogao vie svladati, zajeca, stre sa sebe kaput tako, da su
puceta odletjela, te je njime pokri, nadvi se na nju pa je obasu
poljupcima, da joj vrati toplinu u usne i obraze.
A oko njih je puhao leden i vlaan jesenji vjetar, zavijao u
telefonskim icama, zvidao u busenju uvele trave, krivio se preko
polja i fijukao u drveu, razmahivao se krajinom i hujao u potmulu
tonu, kao da se iz dalekih orgulja izvijaju zvuci. Od mraza stisnula se
tanka skrama na povrju, a pod njom zemlja bila mokra, vlaga
prodirala u kosti, koila tijelo, ledila ile. Gran je zebao, sav se
tresao, trnuo od plaa, tuge i strepnje, a nita od svega, to je inio za
to najdrae mu bie, nije pomagalo, nije moglo pomoi.
Naie neki bicikl, a Gran promuklo povika;
- Tko si, da si, stani i pomozi!
Biciklist se zaustavi te e zaprepaten:
- to to vidim, mili boe!

-282-
Pompea

Na svjetlosti depne svjetiljke pokaza se, da je to Karlsson, njihov

susjed, a zatim Gran osvijetli sebe i djevojku.
- Naletio na nas automobilom neki luak. Hoete li dozvati kola za
spasavanje? Poaljite ih po svaku cijenu! Ne mogu je ostaviti.
- Stendahl i Berntova ki! Smiluj se boe!
To bijae sve. Bez suvinih rijei i pitanja ovjek uzjaha na bicikl i
krenu.
Tuan do dna due Gran je ponovo pogleda na svjetlosti. Bila je
mirna kao da spava, ali Kerstin nije nikad u snu imala tako tvrda i
gorka usta, lice joj nije nikada imalo takvih crta, to ih je urezao
neizrecivi strah. Tu i tamo ostali joj na licu tragovi glumakog liila
oko oiju, po obrazima i na usnama.
- Jesi li iva... ?
Ona otvori oi tamne i umorne zasjae prema njemu, a usta
zadrhtae u pokuaju da se nasmijee.
- Jesam, malo...
Ali studen je stezala u svoj hladni zagrljaj, to ga nije mogla maknuti
nikakva Ijubav, nikakva toplina.
Kerstin, Kerstin, divna djevojice! Ti, koja si traila topline i mira oko
sebe, ti koja si se bojala samoe u tami, ti koja si voljela sunce,
svjetlost i ivot zato mora najposlije sama otii? Tako si se radovala
ivotu... Gran prijee rukom u njezinim njedrima, nae makicu od
plia, te je stisnu u ruci.
- Kerstin, ja bih ti pomogao, da mogu... Samo da mogu dosegnuti do
tebe!
Ovlada njime straan osjeaj osamljenosti inilo mu se, da se sa svih
strana ravnica die i rui na nj, gnjei ga teinom svoje zemlje i gui
svojim ledenim vjetrom pod tekim i naoblaenim nebom. "Zemljo
sablasti, domovino luaka o svemogui, makni me odavde pusti me
k njoj, koja mi bijae ivot..."
Osjeaj nemoi uzimao je sve vie maha u njemu elo mu se svuda

-283-
Pompea

sudaralo s granicama bitka. Da moda ivi u kakvoj drugoj

dimenziji, s drugom materijom, moda bi je jo mogao pratiti dijelak
puta.
... zemlje, neba sjaj joj daje, svakim miljem ispunja je, ljepotom je bajnom
takne, duu onda djevi dahne.
I tad rua krasna, ista meu drugim cvijeem blista...
to je dua i to je taj cvijet? Gdje se nalazi jedno, a gdje drugo, to je
sve to i to je ona? Je li joj dua bila u toplini, koja je nestala s
njezinom krvi, je li bila u njezinu neprimjetnu disanju ih pod
vjeama, koje su se jedva pomicale?
Kad su stigla bolnika kola, Gran zbunjen podie glavu i opazi
sjenu pokraj sebe ovjeka to je doao biciklom: taj je zacijelo dugo tu
stajao.
Gran odveza meku malu amajliju, stavi je u dep, i nato apatino
ustade. Gledao je kako Kerstin diu na nosiljku, i kako je pokrivaju.
Jedan se bolniar nae nad nju i ostade asak-dva nepomian. Zatim
potee pokriva navie i svu je prekri.
Ni rije se ne u, sve bijae tiho, samo je vjetar cvilio u telefonskim
icama.

-284-
Pompea

11. NA KRAJU

I opet je uo poklik sa ala. Kad se pribliio, vidje dva tamna lika, jedan vei,
drugi manji, to su se nazirali kroz koprenu od pjene i kie; spodobe povikae
njegovo ime.
Htjede se okrenuti, ali nije mogao, htjede neto viknuti, ali ne uspije rije
protisnuti. Sasvim apatian, previe umoran a da bi stvorio kakvu odluku,
ukoen od studeni, krenu na obalu, a one ga prilike doekae sve poprskane
pjenom, da se sa njih voda samo cijedila.
- Grane! - povikae njegovo ime, a on stade te ih pogleda. Kaput mu
leprao, voda curila s odijela, kosa mu padala u upercima i vijorila na
vjetru.
Uzee ga pod ruke i povedoe sa sobom. A on poe s njima krut kao lutka.
O, moi zaborava, blaena moi zaborava...
Netko zakuca na njegova vrata, a on pridie glavu s ruku naslonjenih
na stol, ah se ne odazva. Izvana se zau Sigridin glas:
- Grane, neki drug hoe da se s tobom vidi!
- Reci mu neka se udalji!
Ali se vrata ipak otvorie i u sobu ue Eskil.
- Zdravo! kratko e Eskil.
Gran u udu upre u nj izmuene oi. Eskil ostade zapanjen i
neodluan koji asak, a onda sjede na drugu stolicu.
Gledah su svaki na svoju stranu, ali im se konano oi susretoe i
odmah rastavie. Eskil se pomae u stolici, nakalja se i zastruga
nogama, a onda e tiho i nekako oklijevajui:
- Nisi valjda zaboravio, da veeras slavimo otvorenje doma i da si
obeao odrati govor?
Istom sada Gran otvori usta te e glasno:
- Ne mogu!
- Sigurno je, da moe! Znam, da sam nasrtljiv i netaktian prema
tebi, ali sam uvjeren, da te samo konjska kura moe izlijeiti.

-285-
Pompea

- Izlijeiti ?
- Zna li, to je pastor danas rekao u propovijedi?
- Bio sam dodue u crkvi, ali nisam mnogo sluao...
Gran se zamisli, pa se sjeti, kako je starac slikao Don
Quijota, koji se bori s vjetrenjaama i u svojoj zaslijepljenosti nee da
prizna poraz. Vidio je tragiku u svemu tome, ali su rijei nestajale
kao u magli, no ipak se sjeao jednog odlomka iz propovijedi:
"Zlo se sve vie iri i rasprostire, i zato nas kazna boja udara
danomice i zahvaa sve krue i nemilosrdnije. Ali jo nije dola kazna
za najcrnji prijestup i zlodjelo, koje se oituje u tome, to omladinska
drutva slave otvorenje svoje plesne dvorane, namijenjene prljavoj
svrsi. ak su se i neki valjani upljani prikljuili tim drutvima, da bi
mlade odmamili jo i dalje u prljavtinu ivota... Ali ja vas molim,
vas, koji jo zdravo mislite, da i ubudue neumorno radite za
blagodat vae djece i vaih slugu..."
Eskil se zadovoljno nasmija i nastavi:
- Ta je propovijed uzbunila svu upu, te e svi oni, koji samo mogu,
doi u dom od puke radoznalosti. I ti mora onamo, jer je tvoja
zasluga, to danas slavimo pobjedu.
Ali sve su te rijei ostale nejasne u Granovu duhu: tiu li se neega,
to se dogodilo, ih neega, to e se dogoditi? Nije mu bilo jasno, a
nije ga ni zanimalo. Udaljenost je bila prevelika, slabo je vidio, oko
ega se vrte. Umorno i gorko odgovori Eskilu:
- Kakve vanosti ima sve to ? Pastor e i dalje propovijedati, makar
imao i samo jednog sluaoca, a vi ete uvijek ii svojim putem, ne
sluajui ga, i raditi isto tako marno, ko i prije. Vaa jadna pobjeda na
njim isto je tako odvratna ko i sve drugo... Umoran sam, dosta mi je
tog rata sviju protiv svih. Hou da ivim u miru!
- Trgni se, stari prijatelju. Ne valja da se tako pokopa!
- Govori, brajane, samo askaj, daj mi sve dobre savjete, koje god
hoe, ti, koji nisi i dan i no razmiljao o istim pitanjima na koja

-286-
Pompea

nema odgovora. Da sam ubrzao vonju, bili pismo stigli do prekrija

prije automobila, i sve bi se dobro svrilo... Da sam razmiljao, kad
sam vidio, kako onaj vozi, i da sam naprosto stao, ne bi se ono
dogodilo...
Gran uutje, obojica se zagledae u stol.
- Eskile!
- ujem!
- Reci mi, vjeruje li ti, da bi prolo drugaije, da sam razmiljao ?
Eskil ustade, obie oko stola, prihvati ga za ramena i prodrma.
- uje li, mora se trgnuti, inae e to zlo krenuti. Ne preputaj se
tako. Misli li, da bi itko drugi razmiljao? Vidi, Hilding...
- Hilding?
- Da, upravo on nije li ipak bolnije oplakivati ivo bie... ?
- Ti sigurno nisi nikad oplakivao ni ivoga ni mrtvoga?
- to ti zna o tome ? estoko e Eskil.
- Moda nita ree Gran ravnoduno. Hilding mi je uostalom
nekog dana rekao, da ovdanji ivot trai mnogo izdrljivosti, te ne
smijemo dopustiti, da nas dotuku prolazni neuspijesi...
- Dobro je rekao. A sad hajde, dokai nam, da si jedan od naih.
- Ah nije prolazni neuspjeh, kad se kome poremeti sve u ivotu. Ne
mogu doi!
- Mora. Danas nam se ne smije iznevjeriti. Obeao si, da e
zahvaliti udruenju za gradnju u ime Saveza mladosti, pa mora
odrati rije. A mora i dalje pomoi, pa emo i mi tebi. Jo ti ostaje
mnogo toga u ivotu!
Gran obea da e se odazvati, ali su se njegove misli samo vrtjele
oko neprekinute more posljednjih dana. Od vremena do vremena
izlazile mu pred oi neke slike, koje su mu se usjekle u pamet. Tako
"zapovjednica odsjeka", gospoa Stensson, koja mu je telefonirala i
neuljudnim tonom javila, da je program promijenjen i da im ne treba
pjevaa!

-287-
Pompea

Kadno se upoznao s Kerstininim djedom i bakom, rekao je da e doi

k njima, ako se nade u bezizlaznu poloaju. I ode k njima. Pokuca, a
baka otvori vrata.
- Ti? u udu e ona i osta kao bez daha. Stidi se, ubio si nau dragu
djevojicu! povika na nj i nato zalupi vratima.
A danas opet kod crkve! est ljudi s bijelim lijesom, humak zemlje
jedva pokriven jelovim granicama, nekoliko vijenaca smrznuta
cvijea, ozbiljne skupine ljudi. Tu su stajah susjedi, njezine kolske
druge i najbolje prijateljice. Svi su se okrenuli i upiljili u nj, a onda
pribliili glave i aputali. Jo je u uima osjeao zavijanje vjetra u
tunoj vrbi, jo su mu odzvanjale neke rijei, koje je uo na prolasku i
koje su ga muile: "Okrutni vjetar ivota oborio se na to dijete u
cvijetu njegove mladosti. Nitko ne zna, kako bi se razvila ta biljka, ah
e osuda pasti na zavodnika. Uistinu vam kaem, ako itko navede na
grijeh jedno od mojih najmanjih, bolje mu je, da o vrat objesi mlinski
kamen i da potone u dubinu..."
A u kuu se slegla tiina, Sigrid i stric obilazili su oko njega kao oko
stranca zapravo i jest stranac. Bio je siguran, da ga oni ne osuuju,
itao je nijemu, toplu suut u Sigridinim oima, a ipak ni stric ni
Sigrid nisu imali razloga da se raduju. A danas o podne govorili su s
njegovim ocem na telefonu, dugo su se i tajanstveno razgovarah, ah
njega njihove rijei nisu zanimale, nisu ga se ak ni ticale.
Eskil i on konano stigoe do drutvenog doma. Bio je osvijetljen i
izvana i iznutra, upol osuena boja sjala je na zidovima i na stropu.
Nad pozornicom visio transparent u crvenoj svjetlosti: "Dobro doli!"
Djevojke su saile prozorske zastore i uredile veliki zastor, te je sada
sve bilo na svome mjestu. Pozornica bijae preplavljena svjetlou, a
na sredini je stajala predavaeva katedra ureena plavunom i jelovim
granicama. Narod se sakupljao i amorio, a nad svim vladalo
radosno raspoloenje, nestrpljivost i sveana ozbiljnost.
- Bez tebe nita od svega ovog ponovi Eskil, kad su vjeali kapute u

-288-
Pompea

runici. Budi ponosit i uvjeren, da smo ti zahvalni!

No zato mu se cijela stvarnost inila tako daleko? Magla se rasprila,
kao da se zastor pred njim otvorio, jasno je vidio, ali zato je sve bilo
tako sitno, neznatno i daleko? uo je rijei i razumio im smisao ah
nisu odjekivale u njemu, bijae, kao da ih i ne uje. Deder saberi se!
ree sam sebi i stisnu zube. Prisilit e se eto, da ostanu tu, prisilit e
se, da se popne do katedre, da neto kae, to mu drago, samo da
bude kratko radi sebe i radi slualaca.
Ah se ljudi svuda okretali i piljili u nj, a on osjeao nelagodu kao pod
morom, koja mu se ulja koom i bode ga u potiljku.
Drugi se meusobno gurkali laktom i aputali, a agor se, mijenjajui
ton, pronosio dvoranom.
Tu su sjedili Elly i Kalle on nemiran, crvenih oiju, a ona sva u
tjeskobi i budna. Kad su opazili Grana, ledeno ga pogledae i
okrenue glave na drugu stranu. Na nekoj su klupi glasno govorili, i
on porumenje, ui mu se zaarie. Tu su sjedili Elsa i Hilding. On se
okrenu, a Elsa malko isplazi jezik. Oni koji su sjedili u blizini,
stresoe glavama, te izrazie negodovanje, najprije potiho, a onda
zujei, zvidei i protiskujui "Fuj!"
Sada za Grana nije sve bilo samo daleko, nego mu se i magla vrati.
Zastor ponovo pade, komad je bio zavren neopozivo zavren.
Gran se okrenu Eskilu i prui mu ruku:
- Odlazim! Ovdje ne bih bio dorastao ulozi!
Eskil ga hladno pogleda i ree:
- Moda je i bolje tako.
- Jest proslijedi Gran sigurno si zadovoljan, to odlazim, lako e
sebi nai pomonika...
Ah Eskil ne prihvati ruku: on se ve razgovarao s Johannesom iz
Tveta, kako bi bilo vrijeme da ponu, jer narod postaje nestrpljiv.
ivot je tekao dalje, a onaj, koji nije mogao njegovim tokom, morao je
zaostati.

-289-
Pompea

Kad se vratio u runicu, tu je stajalo nekoliko momia i grajalo;

povikavae "Pst!" i pogledae ulaznika, ali kad su vidjeli, tko je,
prigueno se nasmijae i nastavie. Ne bi tako smjeli prije tjedan
dana. Odjednom zveknu prozor, jedno okno prte u komadie. Na
trenutak se uplaie, a onda opet okrenue u smijeh.
- Ba nas briga za staklo na opinskom domu.
I onda odmaglie.
Gran se zagna u nejasne misli: "Je li tu unutri ivot, koji probija svoj
neumitni put kroz vrijeme i prostor i ostavlja me da lutam
stramputicom na svoju ruku, ili sam ja ivot, koji se udaljuje od
neega, to ostaje na mjestu?"
Uoe drugi i potiho se nasmijae:
- Gle, eto ga! Zapravo ne bi smio biti na slobodi!
Gran je vezao rubac oko vrata i pruio ruku za kabanicom,
ah njime ovlada panika, te on potra, dok mu je njihov smijeh parao
ui. Na stubitu i pred zgradom stajali su bukai i galamili, te kad je
proao ispred njih, jedan mu podmetnu nogu, tako da je pao
potrbuke. Skotrlja se, ali se skokom die, te pohita do kotaa. Rubac
mu se vijao u zraku, te ga izgubi, nita ne opaajui. Ogrebao je ruke
na ljunku, ali nije osjeao. Nosila ga jedna jedina misao: "Bjei
odavde!" Rado bi skoknuo do vrata na pozornici, da se oprosti sa
Nanny i s Klasom, ali se nije usuivao htio je barem, da mu ostane
obmana o vjernom prijateljstvu. I brzo se baci na kota i pojuri prema
jezeru.
U drutvenom domu pjevali su snano i s osjeajem:
Dobro doao pod krovom mladosti
svaki tko ruku na savez nam prui,
na cilj tko voli i prepun radosti
slobodu hoe i Ijubav da slui...
Smijeili su se i plakali ponavljajui njegovo ime i govorei mu
naizmjence:
- Gorane, dragi djeae!

-290-
Pompea

- Doli smo do doma i ondje uli, da si krenuo na jezero...

- Tako smo sretni, to je sve opet dobro!
- Tako smo sretni, to smo te opet nali! Tako smo sretni, to je sve prolo!
Opet si na, opet na sin!
- Moramo se pouriti, da te spremimo u toplo, da se ne razboli!
I s njime meu sobom pooe cestom prema automobilu. vrsto su ga
drali rukama, a Gran stiskao zube, dok su mu mokro tijelo probijali prvi
marci studeni i tresavice, koja ga proimae.

SVRETAK

-291-