GLAGOLI

1. Vozila jedva da je i bilo; susretali bi kola seljaka koji življahu u kućama na brdu. Moglo

se susresti i kršnih ljudi koji bi korakom onih što znaju hodati nosili goleme bačve piva prije no

što proslava počne. Kako sunce bijaše sve više odskakalo, a vjetar popuštao, šetnje se

prebacivahu prema obali. Vidjelo se da svi šetači imadu neku svoju crtu: slavni pjesnik, kako

ga bijahu zvali, svim bi damama smješkajući se slao poljupce; za zubara se znalo da jede maslac

bez kruha, a njegova bi žena za šetnju uvijek obuvala kaljače i nosila suncobran. Anin se otac,

koji bijaše sklon kocki pa je znao izgubiti puno novca, uvijek u isto doba pojavljivao na šetnici,

kao da mu tada zamire strast za kockom. Gledajući ljude u šetnji, Ana je shvatila da postoji

točka od koje se sve mjeri, znači: poljupci se ne šalju tuđim ženama, a šetati ne možeš u

nepriličnoj obući. I sljedeće je važno: maslac maži na kruh. Mjere ne podliježu provjeri. Bude

li i sama umjerena, šetači je neće primjećivati, a to je ovdje najvažnije.

2. Kad članovi orkestra bijahu stavili instrumente u kutije i izašli iz suterena, zrak je bio

zelen. Dio puta posjetitelji se bara kretahu za sviračima kao da ne žele razbiti savez što se te

noći sklopio bio među ljudima koji se u lokalu nađoše slučajno ili po navici. Gospoda su zadigli

ovratnike dobivši tako mtvački izgled, a dame hvatahu zamah uzbuđenja pa pjevahu svaka za

sebe ne skupljajući ogrtače oko ramena i vukući skute haljina po barama. Pojavi se nova

euforija da bi zamjenila onu koja malaksaše i poče slabiti pa se činilo da se svi nadaju kako će,

kad svirači budu spremni, orkestar početi svirati gdje netom stade. Pred bankom se povorka

raspadne i svatko krenu svojim putem ne pozdravljajući nikoga. Znalo se da se ista skupina

ljudi više neće moći vidjeti zajedno. Irina započe tiho zviždukati smiješeći se samo očima kao

da već uživa u ideji koja joj pade na pamet. Nas je dvojica uzesmo pratiti preplašeni onime što

bi nas moglo zadesiti.

3. Kad je Branko u mislima sve to prošao, bio je dan u punome jeku. Sunce bijaše upalilo,

miris trava jenjavaše, a na nebu se, preletjevši tu i tamo, ukaza koji oblačić. Iz šume se čuli

udarci sjekire, polje se šuteći borilo sa snom. Na ravnoj masnoj zemlji nije bilo vidjeti ni jedne

životinje; jedino bi se gušteri mogli sunčati na uskipjeloj podlozi. Sakri se u hlad sve živo, pa i

Branko, preznojavajući se na toj žegi, uvidje da bi mu moglo slabo doći ne makne li se sa sunca.

Pastiri gonjahu ovce što bespomćno stadoše blejati kad ih sunce zaslijepi tako da ni puta više

ne mogahu nazreti. Jedan je od pastira, koji se i inače družio s Brankom, predvidio bio sušu još

početkom ljeta te mu sad dobaci namignuvši: „Želiš li da ti nikne koja plodina iz zapečene

zemlje, drži se mene, nema ti druge! Zemlju je trebalo bilo na vrijeme gnojiti i zalijevati, ali je

lakše bilo pijančevati... Sad je panika, ha? Ma, ne tuguj! Budemo li revni, možda još što

spasimo.“

4. Trgnu se tek kad konji bijahu stali. Iznenadivši se, pče osluškivati zvukove oko sebe.

Zatim obrne konje, jedan se od njih propne i Đuka uvidje da mu nema spasa. Bio je pred

kućom, načas pomislio na mladost. Ženska čeljad provirivaše s prozora motreći ga. Takav je

život na selu. Budi pametan, reče sam sebi. Dobro si, moglo je i gore biti tamo na sajmištu.

Potukao se bio iz čiste obijesti s onim kovačem derući se za njim dok je ovaj skoro poginuo bio

trčeći šljivikom. Potom krenu, naoko miran, prema stajama kunući u maniri pravoga kočijaša.

Ljutilo ga što je svakome milo zavirivati u tuđe živote. Nakon što je konje bio uveo u staju,

ispregnu ih te im naspe zobi u jasle. Budu li ga ljudi napustili, neće mu biti žao što mu konji

oduvijek bijahu draži. Popne se umoran u štagalj i smjesta zaspa.

5. Ona strana planine koja gledaše prema moru goli je sivi zid koji se pri dnu zelenio tako

da se putniku učinilo da ga većugo bijahu gledale pozelenjele hridine što pripadahu više nebu

nego umirućoj zemlji. Ušavši među oblake i družeći se s njima, bile su se odvojile od zemlje pa
se činilo da lebde tamo gdje se spajahu nebo i zemlja i da će uskoro proći sredinom nebeskog

svoda. Da je putnik bolje gledao, bio bi vidio mještane iako se, pijući, sakriše u stare bosanske

gostionice. „Dođi k nama!“, bili bi ga pozvali, ali nije pokazao nimalo volje za druženje. Bude li

sada bolje gledao, mogao bi vidjeti stasalu Anu koja će uskoro postati Vojkova žena. Nije

mogao reći da ga to ne zanima. „Vidjevši je prvi put, svježu kao jutarnju rosu, zavoljeh je

iskreno, a sada više nije moja“, bio je govorio sam sebi gledajući hridine.

6. U prvi mah osjeti Greta silnu želju da Olgi istrgne papir iz ruku, no učini joj se da se sva

okamenila bila te ne mogaše ni rukom maknuti. Olga pak razmotala papire i stade glasno čitati.

greta odluči da će se svladati i mirno slušati, no kako su optužbe bivale sve gnusnije, njoj

postajaše tako teško da bi najradije bila skočila na tu groznu ženu i u debeli joj vrat zabola

nokte. Moraše uprijeti koljena u stolac kraj kojeg stajaše da se svlada. No od muke se najprije

složi na taj stolac, oćutje kako joj sve pred očima postaje crno i tako bolno zajeca da cijelim

tijelom ponikne do zemlje i čelom udari u pod. Potom zapadne u histeričan smijeh od kojeg se

cijela bijaše tresla i grčila. Praznom je sobom užasno ječio taj luđački smijeh, a Olga ne znaše

što bi s njom i kako će sad takva pred ljude. Vidjevši Gretine tupe oči, prepadne se, pobra svoje

stvari i umaknu iz sobe ne osvrnuv se.

7. Ujutro je Josip, prekapajući po svojim stvarima, našao Ružičin medaljon i sjeti joj se

mila lišca. Taj čas oćuti da ga je nešto ubolo i srce mu zastre nešto u isti čas blaženo i bolno.

Sva mu duša ustrepta i bude mu teško što je daleko od nje. U ladanjskoj se samoći više nije bio

mogao tog osjećaja otresti. Vrativ se kući, htjede ravno u svoju sobu. No kako mu je u dvorištu

sjedio otac s nekim čovjekom, prepirući se s njim živahno, pristupi im i dade strancu ruku. „Ne

sjećaš se gospodina Krnjetića? Kako i bi! Recimo da je prošlo dvadesetak godina“, rekne otac.

Josipu se svidje što se starci ne dadoše smesti njegovim dolaskom, nego žustro nastaviše
prepirku. Krnjetić navaljivao na Ilirce pripisujući im svu bijedu štono je zemlju pritisla, a otac

braniše modernu državu. Koliko se god Josip bijaše trsio da šuti, ipak ne izdrža i podupre

Krnjetića. „Pustimo to“, zaključi otac. „Prevarilo nas doba, obmanu nas Beč, što ćemo...“

8. Učenje mu nije pomoglo protiv dosade jer se u vrijeme u kojemu je zanemario knjigu

previše bio priučio lijenosti, pa mu se učini da mu austrijski paragrafi još teže idu u glavu. Kako

mu bijaše dosta neugodno da pvi put uđe sam u nepoznatu kuću, osobito zato što znaše da je

ondje i gospodična te da se Kruhak držaše za aristokrata po rodu, zovnu oca da pođe s njim.

No otac se otrese da k tom divljaku neće naskoro ići. „Ni tebi ne bi trebalo k njemu zalaziti, da

ti još više ne pomuti glave!“, dreknu starac zlovoljan. „Nije me strah“, odvratio mu Hrvoje i

slegnuv ramenima pope se u kočiju mašući kočijašu da potjera. Ne prođe ni sat i eto ga pred

Kruhakovim dvorom. Još ni s kočije ne sađe, a Kruhak mu već hrlio ususret. Hrvoje se rukovaše

i izljubi sa starcem koji ga potegne u naručaj. Zapovjedio bijaše kočijašu kamo da doveze kola

i poveo gosta u dvor. Debela žena pužila mu ruku na poljubac, a on joj se tek nakloni. Gospođa

uzdahnu namrštiv se.

9. Tek što odbi četvrta ura, dohrlio pred kolodvor stariji gospodin sa ženom i kćeri

ispitujući prolaznike što je i kako je sa žakanjskim vlakom. Dotrčaše u panici, lica im bijahu

zažarena i samo što ih cijele nije znoj zalio. Gospodin zastade na zadnjoj stubi ulaza i bijesno

siđe preskočiv ih u jedan mah te divljim očima uze gledati u smjeru kojim su bili došli. Uto spazi

služnika što bijaše vukao velik sanduk i stade mu silno mahati rukama: „Čuj me, hej, nigdje da

bi se vidjela mašina, je li? Toliko zakasnismo da nam ni Bog više ne može pomoći!“ Služnik

krenu prema njima: „Držim da ste ipak dobro došli. Svatko koga pitah kaza mi da vlak polazi

oko šest, a sad su tek četiri. Čini se da s tim željeznicama čovjek nikad ne zna na čemu je!“ Bio
je to kapetan Agić sa ženom i kćeri kojoj bijaše sa žakanjskim vlakom otputovati u Slavoniju da

bi radila u školi gdje ju netom imenovaše učiteljicom.

10. Začula sam ih dok su još bili daleko. Ura je otkucavala dvaput i stadoh odbrojavati.

Nisam bila prestala sve dok nisam došla do sto. Osjećala sam, neobično je to što činim, ali

nisam si mogla pomoći. Dok sam razmišljala o apsurdnosti brojenja, nizala sam brojeve kao da

bi mi to trebalo donijeti sreću. Bila bih brojila i dalje da ne prepoznah Nenine koračiće, koji kao

da mi rekoše: nemoj više! Nena je uvijek koračala sitno, izbjegavajući šljunak u dvorištu.

Pomaknuvši oprezno zastor, da me ne bi vidjeli, gledala sam kako se približavaju. Iza Nene

bijaše Petar. Izgledaše nekako zlovoljno. Bit će valjda da su se posvađali, što i nije ništa novo.

Bude li vremena, ostanu li na ručku, već ćemo načeti i tu temu, koje se svi pomalo bojimo.