Dvije knjige o etici

Nedavno su tiskom objavljene dvije knjige s etikom tematikom. Autori su

umirovljeni profesor etike na Filozofskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu
Milan Kangrga
1
i njegov nasljednik Ante ovi
2
. Obojica utjelovljuju konti-
nuitet katedre za etiku, pa bi se skoro moglo rei kako su otac i sin istovre-
meno objavili svoje knjige. Ako je neki unuk ve na pomolu, mogli bismo
rei da bi time bilo pokriveno gotovo jedno stoljee bavljenja etike na Sve-
uilitu u Zagrebu, od sredine 20. do duboko u 21. st. Knjige se razlikuju ve
svojom pojavom jer je jedna deblja od druge. Ima jo drugih razlika, o ne-
kima emo jo govoriti. Dok ih se ita, primjeuje se jo neto. Kangrga pie
stilom koji odie emocijama i borbenou,
3
oviev stil je hladan, gotovo bi-
rokratski.
4
Kangrga je izgleda svoju knjigu strukturirao u skladu s podnaslovom, pa
prvo formulira osnovni etiki problem te potom obrauje razne etike prav-
ce. Na prvih 140 stranica slijedi niz od dvadeset kraih poglavlja koja tema-
tiziraju neke osnovne etike pojmove. Ostatak je zaista posveen razliitim
etikim teorijama, strujanjima i kolama. Dojam da je poetni dio proble-
matski potvruju naslovi poglavlja. Tko poznaje Kangrgine ranije radove ne
e oekivati isto problematski pristup, nego preteno povijesni. Ve prvo
poglavlje Ope odreenje predmet i metoda obeava neka korisna po-
janjenja. Polazite je Aristotelovo odreenje etike kao praktinoga znanja
ija svrha nije puko znanje nego na moralni karakter.
5
Kangrga navodi
sline misli iz Kantovih djela te prelazi na Kantovo odreenje predmeta
etike. Epohalno novo je da se Kantova etika bavi moralnim predmetom
koji nije dan nego ga slobodna volja mora proizvesti u skladu s moralnim
zakonom. Sloio bih se da je taj stav najbolje izloio Kant, no uobiajen je ne
samo za deontoloku etiku nego i za sve druge normativne etike koje po-
stavljaju idealne zahtjeve. Meutim pogreno je kada Kangrga govori o umu
kao regulativnom principu djelovanja. Kant dodue o regulativnome govori
u vezi s teorijskom spoznajom, primjerice kozmoloke ideje, pojam svrhe u
prirodi ili analogije iskustva su regulativne, dok su forme zrenja, kategorije i
neka transcendentalna naela konstitutivni. Kada je rije o praktinoj filo-
1
Milan Kangrga, Etika. Osnovni problem i pravci, Golden marketing-Tehnika knjiga,
Zagreb 2004, 515 str.
2
Ante ovi, Etika i bioetika. Razmiljanja na pragu bioetike epohe, Pergamena, Zagreb
2004, 166 str. (Biblioteka Bioetika, knj. 5)
3
Kangrga Hegelovu tvrdnju da se nita veliko na svijetu nije izvrilo bez strasti oznauje
kao velianstvenu povijesnu misao (3256). ini se kao da je uzima za svoj ivotni moto.
4
Primjerice oprenost na planu metodologijskih koncepcija (44).
5
Kangrga kae da je Aristotel etiku kao filozofsku disciplinu sustavno razradio do
posljednjih konsekvencija grkoga poimanja materije (19). U kontekstu nije vidljivo kako to
misli jer o tome nema vie govora. Inae je to stara teza materijalistikoga tumaenja Aristo-
tela.
zofiji, tada je slobodna, tj. racionalna volja time to je jedini razlog djelo-
vanja, konstitutivna za to djelovanje. Inae ne bi vrijedio Kantov princip da
je, ne transcendentalna, nego praktina sloboda ratio essendi nae moral-
nosti. Za Kangrgin je pristup etici i filozofiji uope tipina sljedea izjava o
Kantovoj zasluzi za etiku: Time je ukinuta i prevladana sva dotadanja
etika tradicija u postavljanju moralnog problema (23). Ne vidim kako se
to moe ukinuti i prevladati cjelokupna etika tradicija. Svaka ast Kantu, ali
on nam je ostavio mnotvo nerijeenih problema: ne zadovoljava uloga sree
u njegovoj etici (Aristotel je to bolje rijeio), nedostatno je pojanjeno promi-
canje dobrih posljedica i uope je njegovo razmiljanje o moralnim pitanji-
ma jedan oblik metaetike, a mnoga su normativno-etika pitanja ostala ne-
odreena. Razlog je shvaanju o ukidanju i prevladavanju negdje drugdje.
Kangrga primjenjuje Hegelovu dijalektiku metodu na povijest etike. Ako
ne prihvaate valjanost te metode, na mnoge zakljuke u Kangrginoj knjizi
moete samo slegnuti ramenima jer se temelje na pretpostavkama kao pre-
rasti na viu razinu (297), podii na razinu povijesnoga (289, 298), dii se
na viu povijesno-misaonu razinu (198), prevladati (355), zastati na tradi-
cionalnom pojmu moralnosti, daleko iza i ispod Kanta (438). Nije udo da
onda Hegelov pojam obiajnosti daleko nadmauje kantovski pojam moral-
nosti (307). Za Kangrgu je Hegel zapravo vrhunac i konac filozofije, a
jedino je jo preostalo da se na osnovi toga i na tom tragu zahtijeva ozbi-
ljenje filozofije, to je dakako Marxova zasluga (435-6). Time dobivamo je-
dan apriorni shematizam koji Kangrga primjenjuje i na svu posthegelovsku
filozofiju. Neki takav pristup razliito etiketiraju. Dovoljno je primijetiti da
je Kangrga ostao dosljedan i vjeran svojim ranijim shvaanjima. U knjizi ima
mnotvo reenica i tvrdnji koje se gotovo doslovno mogu itati u ranijim
knjigama.
Pogledajmo jo neka poglavlja koja se ine kao da su posveena osnov-
nim etikim pojmovima. Svakako je ispravno da je vrlina osnovna kategorija
antike etike, no samo je dijelom tono da je pojam savjesti posve moderna,
novovjekovna kategorija (25). Kangrga misli da je to epohalna razlika
koja razmeuje stari i novi vijek. Glavnu podrku za to dobiva prvo od He-
gela i zatim od Marxa koji bi rekao da su vrlina i savjest bitne kategorije, tj.
historijski oblici egzistencije (27). Mislim da ne pomae ako naglasim kako
Toma Akvinski, koji je jo daleko od novovjekovnoga duha, ima bolje raz-
raenu teoriju savjesti nego Kant. Za Kangrgu to ne bi nita znailo ak ako
bih mu pokazao odgovarajue tekstove. Zato? Nije stvar u tome jesu li mu
poznati ti tekstovi. Njegovo je shvaanje etike proeto svojevrsnom filozofi-
jom povijesti Hegel-Marxova nadahnua.
6
Njega ne zanimaju univerzalna
285
6
Tono je primjerice da je do Kanta prevladavala etika vrline, no Kangrga tu odmah do-
daje i svoju filozofsko-povijesnu viziju: ovjek se u itavu tom historijskom kretanju tretirao i
shvaao kao (gotovo iskljuivo) prirodno bie, a povijest kao taj novi oblik supstancije (kao su-
bjekta) poinje tek u novije (graansko) doba (18. stoljee Europe). Povijest je ta nova supstan-
cija koja se sad ispostavlja kao ovjekov proizvod (219). Ja vjerujem da to vidim i razumijem, ali
Komentari i biljeke / Comments and Notes
etika pitanja neovisno o posebnim drutveno-povijesnim okolnostima. Ne
znam da li bi se sloio da je univerzalna etika samo ideoloki oblikovana la
kako misle neki njegovi uenici ali svakako kod njega ne moemo nai
neku teoriju etike, nego samo kritiku moralne svijesti s motrita jedne filozo-
fije povijesti. Inae Kangrga ne skriva svoju nesklonost prema Tomi Akvin-
skome kao reakcionarnom filozofu (1223), pa nije za oekivati ita po-
hvalno njemu u prilog. Svoju epohalnu razliku izmeu etike vrline i etike
savjesti, dakako uz pretpostavku da je etika savjesti nadila i ukinula etiku
vrline, Kangrga dri strogom normom za svakoga tko se bavi etikim pitanji-
ma. Ako netko danas zastupa etiku vrline, to jednostavno znai Ne znati po-
vijesno misliti (62). I sam Kant je izloen prigovoru da je tematiziranjem
vrline naruio istou svoje etike (55). Argumentacija je ovdje prilino cirku-
larna. Prvo se uz pomo Hegelove dijalektike konstruira epohalna razlika
odnosno povijesna toka razgranienja (219), pa se potom taj shematizam
koristi kao norma u prosudbi etikih teorija. Problem je dakako Kangrgino
jednostrano shvaanje vrline kao principa apstraktnoga kolektiviteta. ak
ako bi to i vrijedilo za antiki pojam vrline (Aristotel zaista uvijek ima pred
oima slobodnog atenskog graanina!), to ne bi bilo jedino mogue shva-
anje vrline. Vrlina se moe shvaati i normativno, kao idealni zahtjev u
smislu kakvi trebamo biti. Zato savjest, a s njom i deontika moralnost,
mora ukinuti i zamijeniti vrlinu? Zato ne moe i jedno i drugo biti bitno za
moralnost jer se zaista mogu nadopuniti? Kangrgin odgovor na to, ako
sluajno ne glasi da nita nisam razumio, moe nam dati samo njegov po-
vijesno-filozofski shematizam.
injenica je da je filozofija nastala u grkim gradovima. No Kangrga,
polazei od te injenice i Aristotelova stava da ovjek svoju bit realizira
samo u polisu, suprotstavlja mediteranske gradove ravniarskim selima te
dolazi do neobinoga zakljuka: Zato selo nije topos duha, pa prema tome
ni filozofije (33). Koliko god se autor pritom moe pozivati na neku simbo-
liku i metaforiku, takav je zakljuak ne samo besmislen, nego i ovinistiki.
Budui da je filozofija nastala kod europskoga bjelakog stanovnitva, mo-
glo bi se slino tvrditi da Afrika nije topos duha i da crnci ne mogu biti filo-
zofi.
Ostala poglavlja o osnovnim etikim pojmovima sadre mnoge zanim-
ljive misli. Njihovo je iznoenje asocijativno, autor stalno nadopunjuje neke
temeljne postavke za koje sam rekao da se najbolje mogu shvatiti u okviru
njegove filozofije povijesti. Epohalna razlika izmeu staroga i novoga vre-
286 Prolegomena 4 (2/2005)
ne prihvaam, jer smatram da ne postoje dostatno uvjerljvi razlozi prema kojima su graane
Mitilene masakrirali neki Atenjani kao prirodna bia, a zagrebake idove u Jasenovcu neki
Hrvati kao povijesna bia. Kangrga e moda na to rei da su se neki suvremenici novoga doba
spustili na razinu prirodnih bia. Treba li onda svako zlo tako tumaiti (zlo je po svojoj biti
anti-povijesno, str. 323), pa u Kangrginoj filozofiji povijesti nastaje problem unde malum? i
cijela argumentacija postaje cirkularna. Ako kaem da ne vidim i ne razumijem, onda me eka
sljedee: Tko to ne vidi i ne razumije (poput suvremenih etiara u Europi), taj se etikoj
problematici nije ni pribliio (219).
mena takoer znai da Aristotelova etika zavrava u (aristotelovski shvae-
noj) politici, a nova, moderna etika kantovskog tipa je put u revoluciju kao
bitnu promjenu svijeta i ivota u njemu (36). Odreenje vrhovnoga etikog
naela kao trebanja pridaje etikoj refleksiji utopijski smisao, usmjerenost
na transcendiranje postojeega (39). Zasluga je Kanta to je dao klasini ob-
lik opreci bitka i trebanja tako da je svaka etika bitno normativna (42). Ne-
prijeporno je da je moral uvijek vezan za drutvenu sredinu, da je uvjetovan
na razliite naine, od religijskih shvaanja pa sve do istih ekonomskih in-
teresa (57). Jasno je isto tako da odreenje biti moralnoga izraava posto-
jee moralne odnose, ali isto tako ukazuje na ono to treba biti (82). To je
samo nastavak misli da je etika ve po sebi normativna odnosno da je izraz
normativna etika zapravo pleonazam. Ta se misao o normativnome mo-
mentu u biti moralnoga nastavlja u tezi da se u svakome moralnom obliku
in nuce nalazi ve odreena etika koncepcija (85). No u poglavlju o tome
tko je subjekt moralnosti dolazi ponovno Kangrgina filozofija povijesti u
arite pozornosti. Ako se pitamo tko je subjekt moralnosti, Kangrga misli
kako se ne moe dati odgovor da je to ovjek uope. Zato? Zato to tako
shvaeni ovjek kao subjekt moralnosti ostaje apstraktan, a takva je odredba
za Kangrgu, Hegela i njihov fan club neto loe, nedostatno. Potrebno ga je
historijski konkretizirati. Kangrga je u pravu da je svaki moral i svaki
moralni odnos uvijek samo konkretan, drutveno i povijesno odreen. No
etikom se refleksijom, kako sam kae, dolazi do etike koncepcije koja je
pretpostavka toga morala. Tako bi se isto moglo refleksijom doi do odre-
ene ope koncepcije tko je vritelj moralne radnje, recimo racionalno bie.
Meutim, Kangrga se s time ne moe sloiti jer je za njega svaka etika kon-
cepcija i svaki mogui vritelj moralne radnje konkretni subjekt koji ima
svoje definitivno mjesto u povijesnom tijeku. Dakle tamo gdje uz pomo
etike refleksije prema miljenju velikoga broja suvremenih etiara poinje
utemeljenje univerzalne etike, ili barem neki takav pokuaj, za Kangrgu je
jalov i suvian posao jer on vjeruje u historijski uvjetovanu nemogunost da
se moralnost podigne na razinu univerzalnosti (113). Osnovna, krajnje sim-
plicistika shema iz filozofije povijesti za njega stoji kao neupitna dogma
koja ne trpi drugaije miljenje.
7
Moral je uvijek klasno obojeni moral i fi-
lozofu preostaje samo da razotkrije iluziju moralnosti kao univerzalnosti.
Dakle moral je jedan od ideologijskih oblika klasnoga drutva, a u besklas-
nom drutvu prestat emo uope biti moralni jer emo onda djelovati
neposredno ljudski (ib.). Benvenuti nel paradiso!, rekao bi Dante. Ali
287
7
Kangrga gotovo svu filozofiju poslije Marxa osim Marxovih nastavljaa kao to je
Ernst Bloch i ponekoga nereakcionarnoga graanskog filozofa dri promaajem. Najraire-
nija suvremena filozofija posebno loe prolazi: svi naknadni i dananji tzv. filozofi (pozitivisti i
analitiari) ne mogu nakon toga glumiti to svoje tzv. filozofsko znanje (i ehanje perja une-
dogled) pod imenom filozofije, kad su izabrali takvu filozofiju kojom ne dodiruju nikakav zbilj-
ski i istinski ivotni ovjekov problem, nego se skrivaju iza tobonje filozofske erudicije, bez
ikakva rizika u odnosu na eventualne tekoe i neprilike spram postojeih antiljudskih sila oko
njih! (269)
Komentari i biljeke / Comments and Notes
dotle emo se malo strpjeti. Neka svakomu bude njegova vjera, samo neka
se drugima nita ne namee. Don ivko ima svoju, Kangrga ima svoju. Kan-
grga dakle vrsto vjeruje da moral treba ukinuti i da etika nije mogua.
Tomu jo dodaje: Ne samo religija, nego i moral postaje tako doista opi-
jum za narod (Marx) (114). Profesor Kangrga ovdje pogreno prevodi jed-
nu poznatu Marxovu izreku. Marx kae u Zur Kritik der Hegelschen Rechts-
philosophie. Einleitung da je religija opijum naroda (Opium des Volkes),
8
a
ne opijum za narod. Za Marxa narod ostaje subjekt koji uzima religiju kao
svoj opijum. Tek e kasnije Lenjin religiju tumaiti iskljuivo kao ideologiju
vladajue klase koja narodu namee religiju kao opijum, pa religija postaje
opijum za narod.
9
Nakon poglavlja uvjetno reeno o osnovnim etikim pojmovima slijedi
drugi, opseniji dio knjige posveen etikim pravcima (str. 141496). Prvo se
govori o Descartesu, Spinozi i Leibnizu koji su zaista malo doprinijeli
etikoj misli te potom slijedi obraun s utilitaristikom etikom Benthama i
Milla. Kritika, recimo Milla, vrlo je jednostavna: Millova teorija morala
nije ni dospjela do (samog) postavljanja etikog problema (180). Kangrga
misli time da Mill ostaje ispod razine Kantove etike. Ve nam je poznata ta
dogma o povijesnoj razini neke odreene etike teorije. Ako kaem da je
Millovo utemeljenje etike jedna od triju najozbiljnijih etikih teorija, dakle
pored Aristotelove i Kantove, mislim da govorim uzalud jer u dobiti prigo-
vor da se nisam dovinuo do onoga bitnog, kako Kangrga voli rei. No ne ra-
zumijem kako se jedna ozbiljna etika teorija moe pobiti bez analize njezi-
nih temeljnih pretpostavki. Zar nije jedan od fundamentalnih problema u
etici da se ne samo ispunjava dunost, njeguje vrlina ili konzultira savjest,
nego da se stvarno promiu dobre posljedice djelovanja? A to je upravo Mil-
lov glavni problem. To je dakle jedan posve drugaiji pokuaj utemeljenja
etike koje se nipoto ne smije omalovaavati.
Kantovoj su etici posveene str. 202255.
10
Taj je dio po svojoj strukturi
najsustavniji iako u pojedinanom izvoenju ipak prevladava asocijativni stil
i este digresije. Razumljivo je da ne mora svatko pisati preglednim aka-
demsko-kolskim stilom. Kangrga, izmeu ostaloga, inzistira da se Kantov
izraz praktisch prevede kao praktiki. Zato navodi dobre razloge, napose
mogunost u hrvatskom da se praktino shvaa kao pasivno, a praktiko
kao aktivno. Jezina zajednica e to prihvatiti ako filozofi budu dosljedno
provodili tu razliku. Objanjenje Kantove maksime i moralnoga zakona je
288 Prolegomena 4 (2/2005)
8
Karl Marx/ Friedrich Engels, Werke, Bd. 1, Berlin, 1976, str. 378: Das religise Elend
ist in einem der Ausdruck des wirklichen Elendes und in einem die Protestation gegen das
wirkliche Elend. Die Religion ist der Seufzer der bedrngten Kreatur, das Gemt einer herzlo-
sen Welt, wie sie der Geist geistloser Zustnde ist. Sie ist das Opium des Volkes.
9
U Dravi i revoluciji (4.5) Lenjin kae kako se partija mora boriti protiv religioznoga
opijuma koji zaglupljuje narod ( , ).
10
Inae cijela je Kangrgina knjiga objavljena u spomen najveem etiaru svih vremena,
a to je Kant.
korektno, no Kangrga tu ubacuje i svoje omiljene rijei kao obrat, prevrat
te gotovo nemotivirano ve prve misli o Kantovoj etici povezuje s Fran-
cuskom revolucijom i Njemakim idealizmom. Takvo stalno povezivanje
Kanta, Njemakog idealizma, Marxa i jedne perspektive besklasnoga, huma-
noga svijeta tipine su za cijelu knjigu. U dijelu naslovljenu Legalitet i mo-
ralitet nije sasvim jasno pripisuje li se sljedea misao Kantu ili ne: To
etiko, a Kant ga imenuje moralnim zakonom, moe se nai u najdubljem
proturjeju s onim legalnim (212). Prema Kantovu sistemu metafizike u-
dorea takvo je proturjeje iskljueno jer su legalne radnje u skladu s moral-
nim zakonom (gem dem moralischen Gesetz), ali nisu radi moralnoga za-
kona (um des Gesetzes willen). Razlika je samo u motivaciji. Kantova drava
u ideji pretpostavlja harmoniju moralnoga i legalnoga. No malo dalje Kan-
grga izriito kae: Moralitet je dakle prema Kantu mogu samo u bitnoj
suprotnosti spram legaliteta (216). To je potpuno pogreno, a nastavak te
iste reenice jo to sve stavlja u pogrean kontekst: Taj Kantov zahtjev do-
lazi do izraaja njegovim naglaavanjem razlike izmeu hipotetikog i katego-
rikog imperativa (ib.). Zaista je iskljueno da Kant zahtijeva suprotstav-
ljanje moraliteta i legaliteta, a razlika imperativa nema veze s tom razlikom.
No druga je pria da stvarni legalitet ak i u pristojnim demokratskim dra-
vama moe biti u drastinoj suprotnosti s moralitetom. ini mi se da Kan-
grga ovdje brka Kantovo shvaanje legaliteta s pravno-pozitivnim legalite-
tom neke konkretne drave. U nastavku rasprave o Kantovoj etici obraene
su tipine teme kao bitak i trebanje, heteronomija i autonomija, dobro i zlo
kao predmet praktikog uma, primat praktikog uma, pojam dunosti, mo-
gunost kategorikog imperativa itd. Pod navedenim naslovima ne nalaze se
stroga tumaenja odgovarajuih pojmova, nego i mnotvo drugih misli i di-
gresija.
11
esta je i nepotrebna potapalica kako dananji filozofski mu-
draci nisu Kanta shvatili, nisu dokuili pravi smisao itd. Moj je osobni do-
jam da Kangrga Kanta interpretira suvie iz perspektive Fichtea, napose
Kantov pojam uma.
Slijede poglavlja o Fichteu, Schellingu, Hegelu i Marxu (str. 256345).
Iako u poglavlju o Schellingu Kangrga neto vie tematizira etika pitanja,
ovaj cijeli dio knjige pretvara se u raspravu iz povijesti filozofije kakvu
poznajemo iz svake Kangrgine knjige. Sredinja je figura dakako Hegel koji
prevladava Kantovu etiku poziciju. Moram ponovno priznati unato
opasnosti da u biti proglaen ignorantom da mi nikako nije jasno kako je
to Kant prevladao cjelokupnu etiku tradiciju, a Hegel potom Kantovu pozi-
ciju. Pomoi moe samo dijalektika shema Kangrgine filozofije povijesti.
Za razumijevanje Marxa pretpostavlja se itava klasina njemaka filo-
zofija, a posebno Hegelova (329). To je poznata teza, ali ju je tee obraz-
loiti nego recimo tezu da je za razumijevanje Descartesa potrebna itava
289
11
Ne znam zato u navoenju prve Marxove teze o Feuerbachu naslov poznatoga Feuer-
bachova djela stoji napisan malim slovom.
Komentari i biljeke / Comments and Notes
klasina skolastika filozofija, a posebno Akvineva. Zaista je mukotrpan
posao u Marxovim veinom po sadraju nefilozofskim tekstovima nai uvjer-
ljive tragove klasine njemake filozofije. Mislim da profesoru Milanu Sizifu
treba odati poast da se zapravo cijeli ivot bavio tim problemom. Sve se vrti
oko toga to su autentine Marxove misli, to je pravi Marx. Nema smisla
da uope komentiram ili iznosim to mislim o temi autentinoga Marxa jer
ne prihvaam pretpostavke Kangrgine filozofije povijesti a njegovo vienje
Marxa shvatljivo je samo u tim okvirima. Osobno mislim da uope nije bitno
pitanje je li Marx veliki filozof ili nije, stoji li iza njega vrhunac dosadanje
filozofije ili ne. Ako je Marx filozof i ako je bio revolucionarni graanski de-
mokrat svojega doba, kako kae Kangrga (343), onda me zanima kakvu je
teoriju demokracije zastupao jer ni dan danas nemamo neku definitivnu,
konsenzualno prihvaenu teoriju demokracije, ali smo ipak u nekim spozna-
jama uznapredovali u odnosu na Marxovo vrijeme. Jesmo li time nadili
Marxovo shvaanje demokracije? Kada itam Komunistiki manifest, na-
jeim se kada doem do predloenih Maregeln (MEW IV 481) za najna-
prednije zemlje jer me podsjeaju na najgroznije vrijeme staljinizma. Kan-
grga e ovdje ponuditi svoje optimistiko tumaenje kako vrijeme za socija-
listiku demokraciju jo nije dolo, a i da je sama mogunost jedne takve de-
mokracije otvoreno pitanje (311). No moje je pravo zahtijevati da se navede
koja su to prijelazna naela koja e nas odvesti od graanske demokracije,
koja postaje sve vie kontrarevolucionarna i natrana (317), do besklas-
noga drutva, oko kojega se moemo sloiti da je neto dobro i prihvatljivo
za sve. Kako sam razumio socijalistika demokracija bi nekako omoguila
taj prijelaz, ali bi se ujedno morala razlikovati od graanske demokracije.
Koja su to bitno razliita naela socijalistike demokracije? Zaboravimo sve
polemike oko pogrenoga socijalizma jer se on sam po sebi uruio. To je
prilika za sve one koji polaze od Marxa da pokau to je to novo, drugaije i
bolje u socijalistikoj demokraciji.
12
Zavrni dio knjige poinje raspravom o doprinosu Marxovih nastavljaa
etikoj refleksiji te dalje tematizira filozofiju ivota (Husserl, Heidegger),
Nietzscheovu filozofiju, novokantovce, teoriju vrijednosti, filozofiju Eugena
Finka, suvremenu renesansu etike te na koncu kransku etiku (str. 346-
480). Budui da se osim nekih iznimaka kao primjerice Ernst Bloch et alii
ponajvie radi o nemarksistikim filozofima, rasprava postaje vrlo polemi-
290 Prolegomena 4 (2/2005)
12
Sav onaj dugogodinji napor to je rezultat, prvenstveno djelatnosti asopisa PRAXIS
i Korulanske ljetne kole (19641974) i oko toga kruga, danas je ne samo baen ustranu poput
stranog tijela u ovom novonastalom ruralnom pravom hrvatskom tkivu, nego su te neka-
danje produktivne duhovne veze s Europom i svijetom doslovno dokraja pokidane (492). Nije
tono da su veze filozofa u Hrvatskoj s ostalim svijetom pokidane. To se moe vrlo lako pobiti
injenicama. To to je dugogodinji napor starijih filozofa koji su se bavili Marxom (da ne
kaem kako su bili marksisti) zaboravljen nije plod neke politike zabrane. Matinu ustanovu
na kojoj su oni radili (Odsjek za filozofiju Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Zagrebu) naslije-
dili su njihovi neposredni uenici i nitko im ne brani da nastave sav onaj dugogodinji napor
svojih profesora, a ta ustanova i dan danas ima apsolutni monopol u filozofskoj struci u Hrvat-
skoj (primjerice promaknua u via zvanja) iako postoje i druge ustanove u kojima rade filozofi.
na. Ali ton vrlo esto nije uobiajeni akademski, nego primjerice nemaju
pojma to misle (373), filozofijski promaaj (396), ti ivotno korumpira-
ni i duhovno posve usahli graanski filozofi (406), puke nebuloze (407),
ne samo oiti intelektualni, nego i mentalni kaos (443) itd. ak ima i vul-
garnosti koje nisam jo nikada naao u znanstvenoj prozi, npr. u dijelu o
Scheleru (411). Ali o tome nema smisla govoriti. Na poetku poglavlja pod
naslovom Teorija vrijednosti (aksiologija) Kangrga, prije nego to prijee
na graanske filozofe, poinje s Marxovim doprinosom teoriji vrijednosti.
Kae kako je Marx doao do otkria dvostrukoga karaktera robnog oblika.
Prvi je oblik nazvao upotrebnom vrijednou (Gebrauchswert), a drugi raz-
mjenskom vrijednou (Austauschswert) (402). Nadam se da je samo lapsus
calami to stoji Austauschswert umjesto Austauschwert jer prvi oblik protu-
rjei pravilima njemakog jezika. No drugi oblik, iako je mogu, ne rabi se u
njemakom jeziku i uope ne postoji kod Marxa. Nije iskljueno da Kangrga
ovdje citira napamet, pa se lako potkrade grekica. Marx se inae koristi
izrazom Tauschwert. No pogreno je tvrditi da je Marx otkrio tu razliku.
13
Is-
tina je da je Marx doao do te razlike itajui svoje prethodnike. Ono to im
on spoitava je da nisu dovoljno jasno naglasili proturjenu narav tih vrijed-
nosti.
14
Naroito su posljednja dva poglavlja Kangrgine knjige, koja se bave
suvremenom renesansom etike i kranskom etikom, vrlo polemina. Autor
ne nalazi nijednu lijepu rije za veinu suvremenih filozofa. O tome najbolje
svjedoi sljedei citat: Dokle se srozao taj suvremeni intelektualni, a onda i
filozofski ivot u Europi danas!? (441). Neugodno mi je kada itam obra-
un s Johnom Rawlsom (447-451). Ni u jednoj svojoj reenici Kangrga ne
navodi nikakav argument kojim bi pobio neku Rawlsovu tezu. Kangrgina
razmiljanja o kranskoj etici zaista su neukusna i ne treba ih puno komen-
tirati. Primjerice i Kant dobiva javnu opomenu za svoje djelo Religion inner-
halb der Grenzen der bloen Vernunft.
15
Navodno je pokuao izgraditi i oprav-
dati jednu poziciju tzv. kranske etike, s Bogom kao vrhovnim principom!
(468). Ovdje moram upotrijebiti Kangrgin stil i pitati da li je ugledni profe-
sor itao to djelo i ako je itao kako je to krivo razumio.
Spomenut u jo jedan aspekt Kangrgine knjige. Kao filozof koji smatra
da svijet treba mijenjati na bolje rijetko se moe suzdrati, a da izravno ne
kae i svoje politiko miljenje. Tako je po cijeloj knjizi razbacano mnotvo
otre kritike protiv politikoga stanja u Hrvatskoj, napose devedesetih go-
dina. Omiljena meta kritike su nacionalizam, tumanizam, Katolika crkva i
291
13
Kangrga izriito kae kako je Marx doao do razlike izmeu upotrebne i razmjenske
vrijednosti istraujui ekonomske osnove epohe graansko-kapitalistikog naina i oblika pro-
dukcije i reprodukcije cjelokupnog ivota tog drutva (402).
14
Marx kae u svojemu ranijem djelu Das Elend der Philosophie, MEW IV 70: Die k-
onomen haben den doppelten Charakter des Wertes sehr gut hervorgehoben, was sie aber nicht
mit derselben Deutlichkeit ausgedrckt haben, ist seine sich selbst widersprechende Natur hier
beginnt unsere Kritik.
15
Opet se potkrala pogreka jer naslov koji Kangrga navodi u podrubnoj biljeci 319 ne
sadri hrvatski prijevod toga Kantova djela. Jednostavno nema hrvatskoga prijevoda.
Komentari i biljeke / Comments and Notes
pretvorba. Opet se rabe jake rijei za oznaavanje nositelja loe i neprihvat-
ljive politike, primjerice ruralci, rodovsko-plemenski mentalitet, mentalna mo-
ralna retardiranost, diluvijalci itd.
16
Ne vidim uvijek kako su to dnevno-
-politike digresije povezane sa sadrajem pojedinanog izlaganja. esto je
neto to je oito pretjerivanje, kao kada kae da Hrvatska historijsko-
-povijesno zaostaje dvjesto godina iza Europe (299), vjerojatno neka meta-
fora. Nadam se. Kangrga je uvijek imao graanske hrabrosti iznijeti svoje
miljenje, kritizirao je hrvatske komuniste 1971, ali kasnije isto tako Stipu
uvara, otvoreno je i javno napao pobunjene Srbe u Hrvatskoj, a takoer i
HDZ-ovu politiku devedesetih. Nije sluio nijednomu reimu, nego je smje-
lo iznosio svoje miljenje. Ako zanemarim este grube rijei, ja osobno vje-
rujem da mu je motiv bio bolji, humaniji svijet. Netko e spomenuti inje-
nicu da nikada tako otro nije napao Aleksandra Rankovia ili Vladimira
Bakaria kao to je napadao najnoviju hrvatsku politiku. Moda je razlog
tomu da mu je ak i lo socijalizam drai od bilo kakvoga nacionalizma. No
siguran sam da profesor Kangrga u socijalistikoj Jugoslaviji nije imao toliko
slobode javno iznositi svoje politike stavove koliko je ima u dananjoj
Hrvatskoj.
Na koncu se moe rei kako Kangrgina Etika nije obrada jedne filozof-
ske discipline, kako bi u skladu s naslovom knjige mlaa generacija filozofa
oekivala, ali nije ni povijest etike, nego je svojevrsna kritika moralne svijesti
to ukljuuje sve mogue etike teorije i pravce iz perspektive jedne ri-
gorozno normativne filozofije povijesti.
to vee prvi i drugu knjigu, ovia i Kangrgu? Neke formalne stvari
kao to da je Kangrga bio mentor ovieve doktorske diseratacije o Marxu,
17
a ovi je recenzent Kangrgine knjige i dakako njegov nasljednik na katedri
za etiku. Postoji li i neka dublja, sadrajnija veza? Naslovima obiju knjiga za-
jednika je samo prva rije etika, ostalo je drugaije. Ono to ih bitno raz-
dvaja je pojam bioetike, ali ih duboko vee pojam epohe. Kangrga ismijava
292 Prolegomena 4 (2/2005)
16
Jedan nepotpuno naveden citat u masovnim medijima bio je ve predmet sudskoga
spora. Taj citat glasi u potpunijoj verziji ovako: Kad sam u drutvu priao o toj svojoj grlici, do-
dao sam, jer je upravo o tome bila rije, kako su ivotinje pametnije od Hrvata, jer znaju svoj in-
teres. A Hrvati ga ne znaju, pa na izborima glasuju uvijek iznova upravo i jedino za one koji su ih
opljakali i unitili im ivote, pobacali ih na ulicu, pa su sada zajedno s Maksimom Gorkim na
dnu ivota! A moja je grlica, ljubim je, pametna cura i zna svoj interes (495). Kada bi stajalo
kako su ivotinje ponekada pametnije od Hrvata, mogao bi se Kangrga lake pravdati da nije
mislio da su ivotinje pametnije od Hrvata. Onako kako je zaista napisano ekvivalentno je
tvrdnji da su ivotinje trenutno pametnije od svih onih Hrvata koji ne znaju svoj interes jer su
na izborima glasovali drugaije od onoga to profesor Kangrga smatra ispravnim. Mogue je
kontekstualno tumaenje da su Hrvati drugaiji kada znaju svoj interes. U tome su sluaju ili
jednaki ivotinjama ili pametniji od ivotinja. Prema kontekstu se to ne moe odluiti. Uvjet je
da drugaije glasuju na izborima. Ali iz cijele je Kangrgine knjige jasno da na svim dosadanjim
izborima velika veina Hrvata nije jo ispunila taj uvjet.
17
Marksizam kao filozofija svijeta, Zagreb 1988. Prema mojemu saznanju to je posljednja
uena afirmativna rasprava o Marxu u Hrvatskoj. Svoju jadikovku o zapostavljanju Marxa Kan-
grga bi morao uputiti svojim uenicima koji su se barem u jednoj svojoj fazi deklarirali marksis-
tima.
suvremenu renesansu etike da je naime izumila pojam bioetike koja jedini
bitni problem vidi u pobaaju i eutanaziji, a sve ostale probleme zanemaruje
(447). Meutim, ovi smatra ne samo da je bioetika kao mlada akadem-
ska disciplina (116) revolucionarna novost u etici, nego i ak da smo na
pragu jedne nove epohe koju on naziva bioetika epoha. Ve smo vidjeli da
u Kangrginoj filozofiji povijesti nova epoha oznauje ujedno povijesni na-
predak, dijalektiki skok, odnosno razmee ispod kojega se ne treba vie ii.
Pokretai takvih revolucija, barem u miljenju, predstavljaju vrhunac filozof-
skoga miljenja iako su istovremeno nuni materijalni uvjeti u vidu novih
proizvodnih odnosa. I ovi misli u svojoj knjizi da nastupa nova svjetsko-
povijesna epoha i da znakovi vremena uistinu upuuju na bitnu dovre-
nost novovjekovlja (10). Vidjet emo kasnije da je taj oviev stav uteme-
ljen u nekoj filozofiji povijesti. No dolazi li nadahnue za tu novu svjetsko-
povijesnu epohu iz filozofije? Nemalo e nas zauditi da se poetak te nove
epohe povezuje s osnivanjem prvog bioetikog komiteta (113). Dakako
poetak moe biti skroman i jednostavan bitno je kakve to epohalne pro-
mjene uistinu slijede.
ovieva knjiga je nastala od jednoga lanka (Znanje i moralnost,
prilog za Festschrift Richardu Wisseru), jedne recenzije asopisa (Drutvena
istraivanja, br. 23-24 / 1996), jedne recenzije knjige nefilozofskoga sadraja
(Jean-Dominiqie Bauby, Le scaphandre et le papillon, Paris 1997), dvaju izla-
ganja (VII. Dani Frane Petria, Cres 1998 i Okrugli stol Nastava etike u sred-
njim kolama, Zagreb 2001) i pet novinskih interviewa.
18
Prvi je prilog u knjizi recenzija dvobroja jednoga asopisa, a povod je
tematska cjelina pod naslovom Nova medicinska etika. Dio je lanaka
preveden, dakle strani su autori, a dio su pisali hrvatski autori. ovi uglav-
nom prepriava sadraj nekih lanaka. Vrijedno spomena je jedino njegovo
osporavanje Singerova shvaanja da je bioetika dio primijenjene etike. o-
vi tvrdi da primijenjena etika podrazumijeva gotovu etiku poziciju
Podvesti bioetiku pod odreenu filozofsku ili etiku poziciju znailo bi ne
samo drastino suziti spektar njenih mogunosti nego upravo izravno po-
nititi njenu, moda, najbitniju znaajku metodoloke i disciplinarne otvore-
nosti (26). To meutim uope nije tono, primijenjena etika ne podrazu-
mijeva gotovu etiku poziciju nego samo neku moguu. Ako sam ja pred
dilemom mogu li sudjelovati u nekom kloniranju, onda je to problem pri-
mijenjene etike, u uem smislu bioetike, ali i ope etike. No zato bi takvo
shvaanje problema ujedno znailo podvoenje pod neku gotovu etiku
poziciju? Pa ja u tome jo ne moram imati nikakvu poziciju. Bioetika jest
293
18
Budui da su svi prilozi (osim novinskih interviewa) objavljeni u asopisima Filozofska
istraivanja, Synthesis philosophica i Metodiki ogledi, pretiskani su u knjizi iza svakoga priloga i
saeci na njemakom i engleskom iz tih asopisa. To inae nije uobiajeno. No neki saeci vrve
elementarnim jezinim grekama, primjerice na str. 34 stoji das Themenblock, das erweiterte
Diskurs, aus dem Situation itd. O stilskoj nezgrapnosti kako njemakih tako i engleskih
saetaka ne treba ni govoriti.
Komentari i biljeke / Comments and Notes
dio primijenjene etike iako pojedine moralne dileme kojima se bavi primi-
jenjena (ili praktina etika) nastaju neovisno jedna o drugoj u razliitim i-
votnim okolnostima. Kada bi bioetika, primjerice rasprava o kloniranju, bila
posve neovisna o primijenjenoj etici i etici uope a prema oviu glavni je
razlog samostalnosti bioetike njezina metodoloka i disciplinarna otvore-
nost tada bi i naela kojima primjerice rjeavamo dileme oko kloniranja
bila posve neovisna o etici. Koja bi se onda naela primjenjivala? Neka
neetina, recimo ekonomsko-tehnika? Ako se pak te dileme rjeavaju ne-
kim etikim naelima, koja ponekada, ali ne uvijek, nalazimo u nekoj goto-
voj etikoj poziciji, onda bioetika jest dio primijenjene etike. Primijenjenost
ovdje upravo znai da se naela trae ili nalaze u etici. Ako ih nalazimo ne-
gdje drugdje, nije dobro.
Poglavlje naslovljeno Znanje i moralnost tematizira odnos vrline i
znanja kod Sokrata i Aristotela,
19
opirnije govori o odnosu znanja i moi
kod Bacona, s kratkim dodatkom o Descartesu, i o biblijskom postanku,
hvali Wisserovu rehabilitaciju ideje stvaranja te na koncu slijedi zakljuak o
mesijanskoj ulozi bioetike. Jedino to vee te kratke raspravice je pokuaj da
se novovjekovna znanost pokae kao opasna znanstveno-tehnika pustolo-
vina. Kao pretpostavka te teze slui neobina podjela znanosti na starinsku
i novovjekovnu, prva samo eli upoznati prirodu, a druga hoe ovladati pri-
rodom. Takve paualne tvrdnje nemaju smisla jer ako se uzmu bilo koje
dvije paradigme, primjerice Arhimedova i Einsteinova znanost, lako e se
vidjeti da je takva podjela besmislena. Arhimedov je cilj nedvojbeno bio ov-
ladati prirodom, to je dobro poznato, ali Einsteinov sigurno nije bio, nego
upoznati prirodu. Ako netko tvrdi da je Einsteinova znanost ipak dovela do
konstrukcije atomske bombe, to je glede cilja ovladavanja prirodom samo
kvantitativna razlika u odnosu na Arhimedove mehanike strojeve. Meu-
tim ovdje je oviev interes srodan Kangrginu: cilj nije uvjerljivo obraz-
loenje neke razlike, nego koritenje postulirane razlike u svrhu neke filo-
zofije povijesti. No ovieva filozofija povijesti izgleda malo drugaije: stari
vijek je filozofska epoha, srednji teoloka, novi vijek znanstveno-tehnika, a
razdoblje koje je poelo eksplozijom atomske bombe u Hiroimi je bioetika
epoha. Mi smo dakle duboko zali u bioetiku epohu iako je sama bioetika
roena tek neto kasnije u bioetikim komitetima. Na pomolu je i nova
paradigma znanosti koja e nadii sve negativnosti novovjekovne znanosti,
trea znanost nakon starinske i novovjekovne znanosti a to je upravo ono
to razvija bioetika. Nova paradigma znanja upravo se raa u duhovnom
horizontu koji se integrira u izravnom sueljenju s obuhvatnom opasnou.
Integrativne silnice dolaze ovaj put iz drutvenog i intelektualnog kretanja
koje se skriva iza mnogoznanog naziva bioetike. Upravo e rastui bioetiki
294 Prolegomena 4 (2/2005)
19
U maloj digresiji o Aristotelovoj etici ovia je zbunilo Ladanovo prevoenje grkoga
izraza bouleesqai kao promiljati, pa je zdravorazumski zakljuio kako su spoznaja i rasui-
vanje podvrste pojma promiljanje. No Aristotel izriito kae kako su logistikn i bouleutikn
istovjetni.
senzibilitet, kao nova planetarna osjeajnost, ograniiti postojeu znanost
intergrativnim obzirom, promijeniti strategijske odrednice znanja, razviti in-
tegrativnu metodologiju te uspostaviti tako novu paradigmu tree zna-
nosti (65).
U poglavlju Etika i bioetika, osim uobiajenih fraza i pretjeranih hva-
lospjeva o bioetici na koncu (nova epohalna svijest, planetarna etika ivo-
ta), zanimljiv je dio posveen Kantovoj etici. Ako ga usporedimo s Kan-
grginim prikazom Kantove etike, oito je kako je oviev prikaz puno jas-
nije i preglednije pisan. Nezgodan je izraz konstitucionalna sloboda (107)
jer bi se mogao odnositi na ustavom zajamenu slobodu. Ako se rabi za
Kanta, onda je svakako bolje rei konstitutivna sloboda. Isto tako ne vidim
razloga zato bi se das moralische Sollen prevodilo kao moralni nalog
(108), a ne moralno trebanje. Inae je prikaz prilino dobar.
Posljednja tema je Nastava etike u doba bioetike. ovi se zalae za
reformu nastave etike na srednjim kolama. Kae da bi etika kao filo-
zofijska disciplina trebala biti iskljuivim sadrajem u prve dvije godine nas-
tave (130). Uenici koji imaju 1516 godina trebaju se baviti filozofskom
etikom koja je i studentima filozofije na prvoj godini jo teka? U treoj
godini treba se uiti bioetika. U etvrtoj godini trebalo bi sistematizirati
etike sadraje i kategorije, integrirati etiko i bioetiko podruje te otvoriti
misaone perspektive prema filozofiji povijesti (134). ovi to misli ozbiljno
ili se ali? Stvar je puno jednostavnija. Vjeronauk treba izbaciti iz kola i vra-
titi u crkve. Ali isto tako treba ukinuti etiku kao srednjokolski predmet.
Odreeno znanje o kranstvu, njegovim simbolima i povijesti moe se do-
biti na razliite naine jer je potrebno za razumijevanje starije knjievnosti i
umjetnosti. Moralne dileme i bioetika pitanja mogu se raspravljati na raz-
rednoj zajednici. Otvorena rasprava o tim pitanjima korisnija je za mlade od
uenja etikih teorija.
ovieva skromna knjiga zapravo malo govori izravno o bioetici. Naj-
vie je govora o mesijanskoj ulozi bioetike u konstituiranju jedne nove epo-
he bioetike epohe. Autor koristi nekoliko prijepornih karakteristika no-
vovjekovne znanosti da bi najavio jednu novu epohu. Tako je njegov cijeli
govor o bioetici u slubi jedne filozofije povijesti. U tome je vjeran uenik
Milana Kangrge.
Josip Talanga
Institut za filozofiju
Ulica grada Vukovara 54, HR-10000 Zagreb
josiptalanga@yahoo.com
295 Komentari i biljeke / Comments and Notes