Stipi, Mariju i Niki

Priča prva

BOMBONI OD MEDA
ZDRAVKA SE DOBRO SJEĆA DANA KAD JOJ JE UMRLA BAKA. Igrala je
lastike na cesti s prijateljicama. Njih tri, žedne, oznojene i vruće, bosonoge su
skakale po užarenom srpanjskom asfaltu. Kamioni su jurili cestom prema
obližnjem kamenolomu, sitan pijesak s njihovih prikolica zasipao im je oči.
Komšija Vicko pleo je demežane od vrbova pruća pod slabim hladom jedinog
drveta koje se nadvijalo nad cestom. Išle su mu na živce njih tri, brbljave i glasne,
nervirala su ga mlađa djeca koja su im s vremena na vrijeme pokušavala ukrasti
komad lastike i pobjeći, a najviše su mu smetali oni stariji klipani na biciklima,
koji su mu noću lomili vrbove grane, a danju ovim curicama koje igraju lastiku
prijetili da će ih išamarati ako ne utihnu.
„Pogriješila si, na mene je red!“ vrisnula je Helena i bacila lastiku na zemlju.
Zdravka je povijenih ramena pokušala nastaviti kao da ništa nije bilo. U
Helene to još nikad nije prošlo. Tina je odsutno gledala u daljinu, iz pravca grada
nešto se približavalo.
Na cesti ispred njih, gazeći vrške vrbovih grana, zbog čega je Vicko jauknuo
kao da mu preko stopala prelazi, zaustavio se narančasti Citroen koji je vozio
Zdravkin rođak Dinko.
Prestale su s igrom, pojavio se uljez. Okružili su ga polugolim tijelima,
razjapljenim ustima, musavim licima, očima koje su zurile u njega bez ikakve
nelagode. Dok je Dinko spuštao prozorsko staklo, pogled na njegovo mrko lice
skriveno ispod tamnih naočala natjerao je Zdravku da se smjesta uozbilji.
„Umrla je baba Maša. Brzo se doma obuci, majka je rekla da te tamo
dovezem“, rekao je prijetećim tonom.
Umrla baba, a ona se tu igra na cesti. Bio je više ljut, negoli ožalošćen. Ili se
to njoj samo tako činilo. Je li stvarno, zapravo umrla, došlo je Zdravki da ga pita,
jer su u njezinih dosadašnjih osam godina života umirale samo mačke pregažene
na cesti i glumci u filmovima.
I tada, kao nebrojeno puta kasnije u životu, dobila je poriv da prasne u smijeh
u situaciji kad bi smijeh bio posljednje što bi jedna pristojna osoba sebi dopustila.
Ovaj je put pogledala u pod, pa pokušala glumiti da plače. To ju je izvuklo. Smijeh
i plač u suštini su slični, lako se prelazi iz jednoga u drugo. Gledao ju je
sumnjičavo. Dok se, hodajući iza njega, penjala kamenim stubištem babine kuće
odjevena u svoju najljepšu haljinu, koja se na njezinim leđima lijepila od nelagode,
pomislila je iz čista mira:
„Nekʼ je umrla. Tako joj i treba.“
 O svojoj babi nije znala puno. Kakva je osoba bila, što je voljela, čega se
bojala, o kakvim je stvarima razmišljala. Znala je samo jednu stvar i to je bilo
dovoljno kad su bake u pitanju.
Nije ju voljela.

***

TISUĆU DEVETSTO SEDAMDESET I PRVA GODINA BILA JE nezgodna.

Opasna i duga. Godina propalih nada, izdaja i padova. Nipošto nije bila povoljna
godina za vjenčanje Hrvata i Srpkinje, no je li za to ikad bilo povoljne godine?
Zdravkini roditelji su se odlučili vjenčati u ožujku. Dramatično vrijeme,
dramatično vjenčanje.
Njezina majka Neda toga je dana sa svojom materom ručala posljednji put.
Bio je utorak, radni dan, nikome ništa nije moglo biti sumnjivo. Nedin otac Drago
je, kao i svaki dan, bio na zemlji, u vinogradima i na plantaži mandarina.
Vjenčanu opravu je Neda skrivala u svojoj sobi, ispod madraca i popluna
punjenih guščjim perjem, nije ju bilo lako pronaći.
Svatova je bilo trideset. Zavjetovali su se na šutnju. U malome mjestu nije
lako organizirati partiju šaha da nitko za to ne dozna, a kamoli pravo i ozbiljno
vjenčanje, s kumovima i najbližim prijateljima, darovima zamotanima u šarene
papire čija kupovina uvijek izaziva tuđu znatiželju.
Da je Nedina obitelj na vrijeme doznala što se sprema, možda bi bilo i
mrtvih, tko zna.
Tako su toga dana njih dvije sjele objedovati posljednji put kao majka i kći.
Svaka sa svojim mislima, nakon što su odavno iznevjerile jedna drugu. Uglavnom
su šutjele. Baba Maša bi povremeno uzdahnula, tek tako, da naglasi kako nije
zadovoljna, dok su se na tanjuru ispred nje hladile kobasice s kiselim kupusom.
Ničem se dobrom, već dulje, nije nadala. Zato je u sebi istodobno njegovala
rezigniranost i tjeskobu, s njima je lijegala i s njima se budila. S vremenom se na
to lijepo navikla. Da joj je netko skinuo taj teret, ostala bi praznina. Kako živi
čovjek s prazninom u sebi? Hoda li onda uokolo, da ga nitko više tako praznog ne
vidi, mislila je ponekad, kad bi joj se činilo da je teret koji nosi nepravedno težak.
Pa bi opet uzdahnula.
Neda je te uzdahe namjerno prečula, prikrivala ih zveckanjem vilice i noža,
gutljajima vode, nakon objeda je bučno pokupila tanjure i čaše, svaki je zvuk bio
dobrodošao osim onog koji dolazi od majke. Ako se stalno nešto čuje, neće imati
potrebu da progovori. Bojažljivo se osvrtala u iščekivanju da majka ode leći. A
Maša se bez ikakva očiglednog razloga vrzmala po kuhinji, prebirala po kredenci,
otvarala ladice. Stvarajući zvukove, razbijala je šutnju, odgovarala tako na Nedine
uzdahe. Potajno je uživala u tom osjećaju, gotovo je bilo kao da komuniciraju.
Pravoga razgovora između njih dvije nema punih osam godina. Znala je da Neda
ne gleda u nju, no ove zvukove mora čuti. Činilo se kao da nešto traži, nešto što je
davno izgubila, pa opet joj nikako ne ulazi u glavu gdje se to moglo zametnuti i
nestati. Po treći put je otvarala iste ladice. Misli su joj uvijek bile zbrkane nakon
ručka. Do podne mi mozak radi kako-tako, mislila je, a poslijepodne nikako.
Boris je sa svatovima čekao ispred Gradske vijećnice. Neda je, svjesna da
nema izbora, još uvijek strepila zbog svoje odluke. Bila je tri mjeseca trudna. Na
bijeg je dosad nisu mogle natjerati godine batina i poniženja koje je trpjela. Što
nije postigao ponos, postigao je sram. I, naravno, ljubav.
Neda i Boris upoznali su se u polju. Ljepuškasta mlada gradska gospođica,
nakon upravo završenog prvog razreda gimnazije, došla je s prijateljicama pred
kraj ljetnih praznika raditi u zadružnom vinogradu. Njezina je obitelj imala puno
zemlje, koja ih je činila dobrostojećima, pa je i ona živjela u središtu grada, u
lijepoj, ponešto uskoj i visokoj kamenoj kući, a da nikad nije ni radila u polju. Da
je morala raditi teške poslove, ne bi joj palo na pamet tu doći. Ovako joj se branje
grožđa činilo zabavnim, s prijateljicama je sve bilo novo i uzbudljivo, pa je došla
željna društva i zabave.
Roditelji su u to vrijeme u vinogradima zapošljavali bosanske radnike koji
su radili za nadnicu, a kasnije bi zarađeni novac trošili u njihovoj konobi na
domaći plavac. Bila je jedra djevojka, ženstvena, i stalno se smijala, nedužnim i
nesigurnim djevojačkim smijehom, nesvjesna koliko je tada lijepa. Za nju su se
šivali kostimići po mjeri, u gradske šnajderice Ruže, od najfinijih materijala iz
splitskih dućana. Bila je pošteđena svih grubosti života, baš kao te fine tkanine iz
ormara što su mirisali po domaćem limunu i lavandi.
Boris ju je primijetio jednog jutra dok je vozio kamion. Ispred njega je
hodala grupica od četiri djevojke.
Kad im je zatrubio da se maknu s ceste, sve su okrenule glavu prema brdu,
da ne bi slučajno ispalo da ih zanima tko sjedi za volanom.
Samo ga je ona pogledala i viknula: „Šta trubiš?“
I počastila ga osmijehom koji mu je popravio dan.
Nije znao tko je ona, ali je znao da će je opet vidjeti, pa je još jednom
zatrubio, da ga slučajno ne zaboravi. Znao je kamo cure idu, nisu mu mogle
pobjeći, radionica je bila smještena odmah pokraj vinograda. Nosio je preveliko
radničko odijelo, imitaciju Ray-Ban naočala i zavlačio se svakog dana pod velike
i masne mašine, mazio ih i gladio dok ne bi počele raditi kako treba, a onda je
odlazio pojesti svoj mesni doručak i popiti pivo.
Ležao je na suhoj ljetnoj travi, gledao u nebo, i mimo zrikavaca zviždao
pjesme koje je noć prije slušao na Radio Luksemburgu. Sve što je imao bilo je
pamćenje, nikakve ploče, niti kazete, magnetofoni ni nosači zvuka, pa je zato cijeli
dan kao luđak pjevušio i zviždao istu melodiju, da mu ne ispari iz sjećanja do
večernje probe.
Imao je uspjeha kod ženskog svijeta iako je bio pomalo neuhranjen i mršav.
Lijepo lice, visina i gitara uvijek su dobro prolazili kod žena. Bio je sedam godina
stariji od Nede. Njihova se ljubav rađala polako. Ona i njezine prijateljice su se
smijuljile kad god je kraj njih prolazio. Mogle su ići na marendu i na neko drugo
mjesto, dalje od radionice, ali one su, od onoga dana kad im je trubio iz kamiona,
dolazile baš na njegovu livadu, kao da je to bila pozivnica za druženje. On bi,
držeći mesni doručak i pivo, uvijek nešto dobacio gledajući u Nedu, a ona bi se,
kako i priliči, crvenjela i skretala pogled. Uskoro je bez pitanja sjedao pokraj njih,
a prijateljice bi se malo odmaknule, tek toliko da ne čuju svaku riječ koju njih
dvoje izmijene. Onda bi započinjao razgovor, ponavljajući i pjevušeći onu jednu
te istu melodiju dana, dok bi se polako gubio i tonuo gledajući u tim smeđim očima
svoj odraz.
Tako su u očijukanju dočekali jesen. On je svirao u hotelu sa svojim
sastavom, a ona nije smjela proviriti van. Njezini su roditelji smatrali da je temelj
dobroga odgoja ne dopustiti djevojci da dođe u bilo kakvu kompromitirajuću
situaciju. Od kuće je imala nekoliko minuta hoda do škole, prijateljice su je
poslijepodne mogle posjećivati, kao i ona njih, ali sve su živjele u njihovu
najbližem susjedstvu i bilo je nemoguće izvući se pa pobjeći na ljubavni sastanak,
kad je Maša jednim pogledom sa svog prozora držala cijelu ulicu pod kontrolom.
Činilo se neizvedivim održavati tu vezu. No, ženska je pamet stvorena da nađe
rupu u sustavu, pa je i Neda pronašla način da vidi svog dragog.
Njezini su roditelji u polju, odmah pokraj najveće zemlje zasađene
mandarinama, držali svinje. Uvijek su imali barem pet, šest svinja koje je trebalo
svakodnevno nahraniti, ali nikakva industrijska hrana nije dolazila u obzir.
Svinjama se daju spirine, ostaci od hrane. Da bi podmirili potrebe za spirinama,
dogovorili su se s kuhinjom Gradskog hotela, koji je bio udaljen tristotinjak metara
od njihove kuće, da preuzimaju ostatke iz njihove kuhinje svake večeri oko sedam
sati. Sutra bi u zoru ta hrana, koja nije odgovarala gostima hotela ili nije mogla
stati u njihove trbuhe, bila gozba za jorkširske svinje koje su svaki put glasno
roktale na zvuk konjske zaprege.
I tako je Neda jednog lijepog jesenskog dana, kad dragoga nije vidjela već
tri tjedna, izašla pred roditelje u bijeloj svilenoj haljini na kojoj je čipkani ovratnik
bio ukrućen od štirkanja i ponudila se da im pomogne, jer joj je teško kad ih vidi
koliko rade, a ona sjedi u sobi, danima uči ili čita i ne bavi se baš nikakvim fizičkim
radom. Maša i Drago su se u čudu pogledali.
„A šta bi ti, Nede, radila?“ pitala je majka.
„Mogla bi vam barem donijeti spirine iz hotela. Šta bi mi falilo, nisu kante
tako teške“, rekla je i oborila pogled.
Majka je samo zurila u nju. U trenutku kad je mislila reći da nema veze i
otrčati u svoju sobu, samo da izbjegne taj svevideći pogled, čula je oca, koji je
zvučao ganuto.
„Pravo seljačko dijete. Može ona meni izučiti sve škole, uvijek će u njoj biti
radišna seljačka krv. Ne može besposlena sjediti, normalno. Nije bolesna. Evo,
sine, večeras odi ti po spirine, pa ako ti ne bude teško, možeš svaki dan ići.“
Svaki drugi način života, osim seljačkoga, Dragi je bio pomalo neprirodan,
kao da ljudi sebe sile zaboraviti odakle su potekli i gdje će na kraju završiti.
Njegova će Neda biti profesorica, ali to što je došla sama tražiti da ide s
prijateljicama u zadružni vinograd, njemu je bilo dokaz da je normalna i da je
njegova teorija o preveliku učenju točna. Ljudi koji samo čitaju knjige duševno su
i tjelesno malo bolesni, izgubili su vezu sa svojom prirodom. Njegova ga kći sada
moli da joj dopusti nositi spirine, nije li to dokaz koliko knjiga može ojaditi
čovjeka.
Drago je u svom životu dva puta zapao u istinske probleme. Prvi put je to
bilo u vrijeme Drugoga svjetskog rata kad je skupa sa svojim bratom Perom morao
spašavati glavu. Nije ga se moglo obući u nikakvu uniformu, domobransku ni
partizansku, niti bilo koju drugu. Drago je po svom biću jedino mogao biti seljak
zemljoradnik. Dok se sakrivao od ustaša koji su ga tražili po gradu i po poljskim
kolibama, susjedi Hrvati su mu donosili hranu i piće, čudeći se za čim Drago plače.
„Propašće ovaj narod i ova država, kad ljudi naganjaju jedni druge i ubijaju.
Zavladala glad, a moje grožđe nema tko brati.“
„Ne budali, Drago, treba živu glavu sačuvah. Brat ćeš grožđe kad sve
prođe“, govorio mu je komšija Ivo, koji ga je u svojoj pojati mjesecima skrivao i
hranio, svjestan kako bi, da su ga pronašli, sve poubijali, i Dragu i Ivu i njegovu
ženu Maricu, koja je samo Boga molila i plakala, kʼo da će ustaše sad ovaj čas na
vrata banuti.
Prošle ustaše, došli komunisti. Kažu:
„Druže Drago, odlukom našeg Narodnooslobodilačkog odbora na tvojoj se
zemlji ima zasaditi pamuk.“
„Kakav pamuk?“ pitao je Drago, držeći u kvrgavim rukama seljačku kapu
koju je od muke cijelu izgnječio.
 „Pamuk, druže Drago, to je budućnost naše privrede. Ne može se saditi kako
je tko zamislio. Treba raditi planski, prema potrebama radnih ljudi i građana i svih
naših naroda i narodnosti“ rekli su mu i poslali ga kući.
Vidio je da nema majci mrdanja, oduzeli su im trećinu zemlje, najbolje
komade, a sad bi mogao u zatvoru završiti. Pa je u nevjerici zasadio pamuk.
U zatvoru je ipak bio jer je opstruirao komunističku vlast. Dragoljub je polje
pamuka polio modrom galicom, jedinim otrovom koji je poznavao i priznavao za
svoga života, a komunisti o pamuku nisu znali puno, ali su znali da ne može nikako
biti modre boje, pa je druga Dragu pokupila milicija i završio je u zatvoru. Tamo
je dobio takvih batina da nitko od njega nije čuo ni riječi o tome što su mu sve
radili. Vratio se modar i mjesec dana nije mogao u polje, ali je govorio da mu je
dobro, nije mu pala dlaka s glave, tamo su u zatvoru ljudi dobri, jedino ne valja
hrana.
Neda je hitala nizbrdicom presvučenom crnim betonskim kockama prema
hotelu noseći u rukama prazne kante koje su neljudski smrdjele. Svakih nekoliko
metara pogledavala je prate li je, jer ju je majka ispratila sumnjičavim pogledom.
Nešto se Maši u toj priči nije svidjelo, ali ako je muž već odlučio, ona se onda nije
htjela miješati.
Utrčala je u kuhinju hotela, nestrpljivo gledajući prema vratima. Boris ju je
čekao pokraj glavnog ulaza. Naslonjen na zid, pušio je i stajao tako već sat
vremena jer mu je preko prijateljice uspjela poručiti da će možda prije mraka izaći
iz kuće. Kad je izašla iz kuhinje s dvije velike kante, takozvane „bakre“, bacio je
cigaretu na pod i frajerski je zgnječio nogom.
„Curo, treba li tu pomoći?“
Nasmijala se onim smijehom koji ju je činio vrijednom svakog čekanja i dala
mu u ruku kantu prepunu ostataka hotelskih ručaka. Smrad je bio nesnosan, ali ni
ona ni on ga se ne sjećaju. Ona se sjeća straha i svog nervoznog smijeha, njegovih
poderanih i loše zakrpanih hlača, čak i zgužvane kutije Opatije, cigareta koje je
pušio te večeri. On se sjeća njezine ustreptalosti i sreće što ju je konačno, nakon
toliko dana, mogao vidjeti, pa makar na petnaest minuta, dok su jedno pored
drugoga, s noge na nogu, hodali preko gradskoga trga i prolazili pokraj kina,
strogim središtem grada – on, gradski muzičar i frajer, i ona, mala gospođica u
haljinici od svile, noseći ručak svinjama.
Boris je živio na Limanu. Bio je to dio grada odmah do mosta, dovoljno
blizu da se osjećaš kao pravi pjacar i dovoljno daleko da te pravi pjacari nikada do
kraja ne prihvate. Njegova se kuća zvala Borkovića kuća. Bilo je to jedno staro,
glomazno zdanje u kojem je nekoliko obitelji živjelo u popriličnoj slozi. Njegom
je otac Vjeko bio u mirovini koju je zaslužio noseći razne uniforme. Prva je bila
ona žandarska, pa je onda na nekoliko godina obukao uniformu oružnika u pratnji
vlakova NDH, a potom je službovao kao milicioner, čuvar u luci i skladištar. Volio
je jako uniformu, možda se zato i oženio za jednu. Njegova je žena bila medicinska
sestra. Oboma im je to bio drugi brak i svatko je u tu vezu donio po jedno muško
dijete.
Bila je to neobična i vrlo slobodoumna obitelj za to vrijeme, ali to nije bio
razlog što nisu uživali najbolju reputaciju. Njihove su svađe bile nadaleko poznate.
Kad Borisova maćeha nije bila dobre volje ili bi se, ne daj Bože, s njegovim ocem
posvađala, ona bi prestala s njim razgovarati i prestala bi za njega i njegovo dijete
kuhati. Rješavala je to vrlo praktično – velike bi lonce i tave zamijenila manjima,
najmanjima koje je imala, a u njima je bio objed samo za nju i njezinog sina. Bio
bi to totalni embargo, diplomatsko zahlađenje najvišega stupnja. Onda bi Vjeki to
dosadilo i počeli bi se svađati tako da bi se orilo cijelo susjedstvo od njihovih
psovki i međusobnih uvreda, a često bi i milicija imala posla.
Na kraju bi se kao golubići mirili, a Boris bi se napokon najeo. Posljedica
takvog života bila je neuhranjenost, a koliko je bio visok i krakat, sva je odjeća na
njemu pomalo visjela. To je u Nedi izazivalo neobično preuranjene majčinske
porive pa je domislila novi način njihovoga viđanja. Dok su njezini roditelji još
čvrsto spavali, ona bi ustajala iz kreveta. Boris je išao na posao svakoga jutra u pet
i pol vozeći se pokraj njezine kuće na crnom muškom biciklu. Tu ga je na cesti
čekala još topla od spavanja, u dugoj zimskoj pidžami preko koje je navukla kaput,
a na bose noge bi nazula čizme. U rukama je držala zavežljaj koji je skrivala u
krevetu, pokraj uzglavlja. Za svoga bi dragoga pripremila dva sendviča s domaćim
kruhom, pršutom i sirom koji je kupovala od svoga džeparca, a ugurala bi unutra
i kutiju Opatije. Tako je mala Neda pronašla najkraći put do Borisova srca, nisu je
mogle zasjeniti niti ugroziti starije, atraktivnije, iskusnije ni agresivnije djevojke,
one koje su se otvoreno nudile ili glumile tajanstvenost, jer je ona jedina
prepoznala da se iza maske frajera, glazbenika lijepih crta lica i ugodna baritona,
šćućurio napušten i neuhranjen dječak koji je u ranom djetinjstvu ostao bez majke.
Njihovo je viđanje ostajalo u ilegali gotovo cijelu godinu. Za to je vrijeme
Boris već kovao ozbiljne i velike planove. Stari je Vjeko pronašao dobru i jeftinu
općinsku zemlju u jednoj ulici koja je vodila izvan grada, ali je bila okružena
zelenilom brda i polja, i bila je sasvim ugodno mjesto za život. Boris je odlučio
dignuti kredit i sav novac od sviranja uložiti u gradnju kuće, a dotle će Neda
završiti školovanje, koje je uključivalo odlazak na fakultet.

***
ONOGA DANA KAD JE MAŠA OD SVOJE PRIJE GOSPAVE doznala da joj se
Neda viđa sa spadalom muzičarem iz one sablažnjive familije koja živi na Limanu,
tako je stisnula zube da joj je vilica mogla puknuti od siline bijesa.
Znala sam, mislila je, hodajući s noge na nogu u nečujnim crnim zepama.
Zato se u svoju sobu po cijeli dan zatvara, iz nje se umiljato odaziva, ne izlazi rado
niti s nama sjeda za stol, nego samo gleda kako bi utekla.
Nije ju vilica boljela, nego nešto u prsima. Ne može srce boljeti od tuge,
mislila je. Svoju je srdžbu zato odmah prepoznala, osjećala ju je cijelim putem.
Kad je ušla u kuću, kleknula je pred kip svoje zaštitnice, da je podsjeti na zavjet
koji joj je dala. Svoju je Nedu izmolila u Bogorodice, neće joj je sad nekakvo
spadalo i probisvijet otimati.
Imala je sina jedinca Ljubu, koji je već bio oženjen i imao djecu. Ali imala
je ona još jednoga sina, Radu, veliku ranu koju je zakopala u dno svoga srca. Kad
su bili djeca, Ljubo i Rade su se igrali u polju, pokraj njihove pojate. Unutra je na
zidu bila naslonjena lovačka puška njezina šogora Pere. Uzalud je Peru opominjala
da se puška ne ostavlja na svakom koraku, nadohvat djeci. Toga je dana Maša u
poljskoj kuhinji prala suđe, a pucanj je osjetila duboko u prsima. Sve je znala.
Začula je Ljubin vrisak, a kad je vidjela Radino tijelo na zemlji, skočila je prema
njemu i podigla mu glavu. Otvorio je oči i samo ih sklopio. Kao da je zaspao.
Tijelo mu je bilo mirno. Poslije toga čuvali su Ljubu i godinu dana da sebi ne
naudi. Nju nitko nije čuvao, a svaki dan je razmišljala da uzme tu pušku i presudi
sebi jer nije bila dovoljno ustrajna. Da jest, danas bi joj sin bio živ.
Imala je i djevojčicu Mariju. Kad je Marija imala dvije godine, bilo je vruće
i sparno ljeto. Malenu je djecu bilo opasno puštati van na tu vrućinu, da ih ne udari
sunce. Iznijela bi je na taracu tek u predvečerje, da udahne malo svježega zraka.
Od toga je Mara dobila upalu pluća i još je jedan bijeli lijes Maša ispratila na
groblje.
Kad je njezinom Ljubi bilo osamnaest godina i spremao se za vojsku, a ona
već mislila da za nju više nema poroda, ostala je noseća i rodila djevojčicu.
Bilo je to na petnaesti osmoga, na Gospojinu, ali kako će curici dati ime po
onoj koja je već umrla? I kako je bila sveta nedjelja, ona joj dade ime Nedjeljka.
Molila se u sebi i rekla Sveto; Majci.
„Onu si uzela sebi, a ovu ostavi meni.“
Tako je sklopila pogodbu i kupila mir.
No, najveća tuga Maše Petković, rođene Agbaba, ležala je zakopana tamo
gdje je nitko neće naći, jer nema o tome ni groba ni zapisa. Ležala je negdje u
polju Jasenovca gdje ona nikada nije bila jer je znala da je to uzaludan put. Toga
dana bila je prespora i nedovoljno snalažljiva. Do nje je došao vrisak da ih odvoze.
Ukrcali su u vlak stanovnike jedinoga pravoslavnog sela u okolici, u kojem se i
ona rodila i u kojem je živjela cijela njezina obitelj. Znala je odmah da su njezini
unutra, nije ih nikakvo zlo moglo zaobići, pa je potrčala iza kuće u dvor, zgrabila
kokoš i nekoliko jaja, stavila ih u košaru i pješice se uputila do stanice. Nije tada
mislila o tome da bi i sama mogla zaglaviti u tom vlaku, muž joj se već tjednima
skrivao po poljima, a ona je bila pošteđena zato što je živjela u gradu, odakle su
hvatali samo viđenije Srbe, bez žena i djece.
Kad je stigla na stanicu, hodala je i gledala sa sigurne razdaljine hoće li iz
one gomile nagurane u poluzatvorene teretne vagone prepoznati nekoga svog. Svi
su je dozivali, jer su je svi prepoznali. Te je glasove kasnije godinama sanjala, u
snu su joj se vraćali i točno je znala tko ju je sve zvao. Stric Marko, na čijem je
konju naučila jahati, i bakica Ćorava, koja je ipak vidjela na jedno oko, poštar
Đoko, koji je napamet i zatvorenih očiju svačiju kuću i adresu mogao naći, i Lela,
njegova žena, kod koje je uvijek prva jela božićne kolače. Prepoznala je i glas
komšije Luke, koji je bio promukao od dernjave, držao je u rukama svoju kćer
Aleksandru, koja je bila bolesna od rođenja, u velikoj i krupnoj curi bila je pamet
četverogodišnjeg djeteta, ali Maša tada nije bila u stanju ništa reći jer još nije čula
glasove koje je tražila.
Onda je čula glas svoje sestre.
„Mašo! Mašice, dušo, vadi nas odavde!“ vrištala je Ilonka.
„Ko je s tobom?“ vikala je Maša glasom napuknutim od straha, dok se
približavao mlad ustaša u uniformi koja se sijala od neupotrebe, bila je nova sa
sjajnim pucetima.
„Šta ćeš ti tu, ženo? Odbij od vlaka da te ne vidim!“ rekao je s visoka
gledajući u nju, a ona ga je prepoznala. Bio je iz grada. Znala mu je cijelu familiju.
Možda ga se zato nije pravo prepala.
Ovaj još nije nikog stigao ubiti, prošlo joj je kroz glavu. Jest ustaša, ali je
naš.
Zato mu je prišla.
„U onom vozu mi je sestra. Ajmo se trampiti“, rekla je, kao da mu predlaže
neku društvenu igru.
„Ja tebi kokoš, ti meni sestru. Ionako je glupa ko kokoš, stalno se svađamo
nas dvije.“
Nije se nasmijao. Pogledao je u košaru, pa onda iza sebe. Nije bilo ni jedne
druge uniforme u blizini, njegovi su bili s druge strane zgrade, vlak je trebao
krenuti za nekoliko trenutaka. Što se radi u ovakvoj situaciji? Mogao bi sad i nju
utrpati unutra, jest gužva, ali stala bi. Prepoznao ju je. Njegova majka se s njom
lijepo pozdravljala. Nije bilo puno vremena, a nešto je morao odlučiti. Uniforma
je to tražila od njega.
 „Ako je dovedem, spustit ćeš tu košaru na pod i otići, da te više ne vidim“,
rekao je.
Spremno je klimnula glavom. Prešao je preko pruge, do perona, i prišao
poluotvorenom vagonu. Vagon je čuvao kolega koji je bio iz njegove ulice, skupa
su ih unovačili prije nekoliko dana. Što mu je rekao, nikad nije saznala. Samo se
ovaj drugi okrenuo i u onoj gomili ljudi prstom pokazao prema njezinoj sestri.
Komešanje i dreka ljudi iz vagona načas su prestali. Utihnuli su i razmaknuli
se da Ilonka iskoči. Kad je nogama dotaknula tlo, kao da ih je udarac peta njezinih
cokula o asfalt pustog perona iznenada osvijestio. Ona odlazi, oni ostaju. Dreka je
opet krenula, mlađi su počinjali plakati. Lukina Aleksandra tada se počela glasno
derati. Mašu je stegnulo oko srca na taj urlik, bio je to urlik straha bolesnoga
djeteta, urlik koji je ledio krv u žilama više nego ijedan do tada, jer nije imao
obzira ni prema kome. Svi ti odrasli ljudi zapomagali su prigušeno, s dozom straha
prema sili koja ih je u te vagone utjerala. Onaj mladić kraj vagona, koji je upravo
pustio njezinu sestru, udario je Aleksandru kundakom po glavi, a ona je bez
svijesti klonula na ruke svoga oca koji je tada bez glasa zaplakao.
Mladić je doveo sestru do nje. Maša je spustila na pod košaru s kokoši.
„Majka je unutra, kukavice crna, kome si nju ostavila?“ vrisnula je na nju
Ilonka, udarajući je i čupajući i za kosu.
Začuo se zvižduk i vagone su počeli zatvarati. Tada joj se učinilo da čuje
glas svoje majke. No, nikad zapravo nije bila sigurna je li ga stvarno čula. Htjela
je vrisnuti, ali nije za to bilo vremena. Raščupana i zadihana sustigla je momka u
uniformi prije stanične zgrade.
„Donijet ću vam još bolju koku, ma cijelo svinjče ću donijeti“, vikala je i
trčala pokraj njega, ne usuđujući se dotaknuti tu sjajnu, uglačanu uniformu.
Zastao je i iz okreta joj opalio tresku od koje je zamalo pala na pod. Ilonka
ju je pridržala u zadnji tren. Pognuta ga je odozdo pogledala ravno u oči. Izbjegao
je taj pogled. Bio je mlad, ma do jučer se igrao ispred njihove kuće.
„Bježi doma, ženska glavo. Bježi dok te nisam ukrcao, i tebe i ovu tvoju
ludu“, rekao je gledajući sa strane, negdje u jablane poredane pokraj pruge.
Pogledala je sestru koja se histerično tresla i plakala i stavila joj ruku na usta.
Ilonka je začas utihnula. Maša je obrisala obraz, kao da se može obrisati pljuska i
crvenilo i bol od udarca, uzela sestru pod ruku i odvukla je od pruge dok se
lokomotiva zahuktavala i vlak s njezinom majkom otišao, prema Sarajevu i još
dalje, sve do mjesta čije ime ona nikada kasnije izgovoriti neće.
Cijeloga si života nije mogla oprostiti kako se nije sjetila ponuditi tome
momku da se ukrca ona, a neka majka izađe. Ona bi još putem negdje iz tog voza
iskočila, a možda bi, kao neki ljudi, i to strašno mjesto preživjela. Tako se Maša
ljutila na sebe da se nikad nije stigla naljutiti pošteno na one koji su joj to zlo u
život donijeli, pa ni njih ni to grozno mjesto nije spominjala, kao ni ime onoga
momka i njegove familije koju je kasnije uvijek uljudno pozdravljala.

***

KAD JE UŠLA U KUĆU, NEDA JE S VRATA OSJETILA DA JE razotkrivena.

Drago i Maša sjedili su za stolom pognutih glava i šutjeli. Otac ju je pozvao da
sjedne. Podignuo je ruku i pokazao joj bez riječi na stolicu. Majka je gledala u
pod, o i su još bile vlažne i crvene.
Osjetila je tada ugriz straha, ali je odlučila da ga mora prikriti, satrati u sebi,
jer ovo je prilika da se sve promijeni. Ima momka, pa što! Imaju i druge cure u
njezinoj generaciji, samo što se one sa svojim momcima barem normalno viđaju,
izađu na korzo, prošetaju i odu na sladoled. A ona se već godinu dana ujutro
prerano budi, nečujno spušta niz mračno stubište, a navečer nosi ove teške kante,
njihov smrad joj se zabetonirao u nosnicama, pa kad odloži kante i uđe u svoju
sobu, odjeća i ormari, pa čak i jastučnice na kojima spava, smrde po svinjskim
spirinama. Gore od ovoga ne može biti, možda je bolje da su saznali.
Iznenadio ju je promukao, drhtav očev glas:
„S kakvim se ti to momkom vucaraš okolo?“ upitao ju je i pogledao svojim
vodenoplavim očima.
„Ime mu je Boris“, rekla je Neda i oborila pogled.
„Čiji je?“ pitao je Drago, ali ga zapravo ništa više nije zanimalo. Priznala je.
„Ima samo oca. Ne poznate ga“, rekla je ohrabreno jer nitko na nju nije
vikao.
Njihove su kućne svađe uvijek bile glasne. Ako se nitko ne dere, znači da
nisu jako ljuti. Samo malo, jer su možebit iznenađeni.
„Gdje živi?“ pitala je majka, sluteći da je njezinog muža obuzela apatija On
se već predao, mislila je. Ona to sebi ne može dopustiti.
„Na Limanu“ odgovorila je žustro.
„Znaš li ti kakva je to familija, kukavice crna?“ pitala je Maša svoju kćer.
„Znam, ali on nije takav“, odgovorila je spremno.
„Kakav, nastavila je majka, a šta ti znaš kakav će on biti? I čega se on u
životu nagledao? Ničeg normalnog, kćeri, nije on za tebe.“
„On je drugačiji. I normalan je“, ustrajala je.
 „Gdje ćeš s njim živjeti, je li u Borkovića kući, u nekoj sobici?“ pitala ju je
Maša, samo u njezinim očima nije više bilo suza.
„On gradi kuću“, odgovorila je ponosno.
„On je muzičar, neradnik, kakav je to poso zabavljati druge ljude? Još će ti
se propiti i sve pare uza zid propišati.“
„On je automehaničar i još će se školovati.“
Dragoljub se pokunjio i uvukao u sebe. Ovako ni on s Mašom nikada nije
razgovarao.
Tada je Maša odlučila presjeći priču. Učinila je to vrlo jednostavno.
„On je Hrvat“, rekla je i pogledala strogo svoju kćer u oči, kao da joj jednom
za svagda želi osvijestiti ludost koju čini.
Neda je na to zastala.
Ovome se nije nadala. Nije se tu imalo što reći. To što je Hrvat, ne može se
promijeniti. I tako je otada pa nadalje glavni problem vezan uz Borisa ostao taj,
zadnji izgovoreni.
Nedi su zabranili sastajanje i viđanje s momkom, uz prijetnju da će, ako
zabranu prekrši, dobiti prave batine. To što je njezin brat Ljubo već godinama bio
u skladnom braku s Hrvaticom, nitko nije spomenuo.
Iduće dvije godine Neda se nije dala zastrašiti i nije odustajala od svoje
ljubavi, a Drago bi svaki tjedan barem jedanput izvukao debeli opasač iz svojih
hlača s metalnom kopčom na vrhu i udarao po njezinim leđima i rukama kojima
je štitila lice, sve dok se ne bi umorio.
On joj ne čini zlo, opravdavao se u sebi, to radi za njezino dobro. „Šta je
dobiti malo batina u usporedbi s cijelim životom“, raspravljao se sa sobom, dok ju
je udarao, a ona prigušeno kričala, da je vani ne čuju.
Maša je kao tihi sudac sjedila na drvenom stolcu i govorila dok ju je Drago
tukao: „Opameti se, Nede, dok ti je na vrijeme.“
Imala je mrežu doušnika koji su u svakom trenutku znali kada i gdje su se
dvoje golubića sastajali. Sve i jedna besposlena baba imala je zadatak promatrati
kretanje zaljubljenog para.
Neda je istrpjela sve batine i dvije godine kasnije otišla u Zagreb studirati
književnost, jer je najviše u životu voljela čitati.
Završila je studij nekako u isto vrijeme kad je Boris završio kuću. Svakoga
je mjeseca putovao u Zagreb. Viđao se tamo s Nedom koja je malo odahnula, jer
nije više bilo onakve kontrole. Kad bi za praznike došla kući, posljednjeg bi dana
opet dobila batine jer bi tajna služba uvijek nekako doznala da se golubići viđaju.
Kad je nastupila sedma, biblijska godina, došlo je do preokreta.
 Dobila je posao u školi, zamjenjivala je nekoga tko je bio na bolovanju, a
Boris ju je, sav ponosan, odveo da pogleda parkete i pločice u njihovu budućem
domu.
Tog dana, kad je otkrila da je u drugom stanju, otac ju je posljednji put tukao.
Strah i bol odjednom su nestali, samo je očaj rastao u noći, kad se prevrtala
po svom djevojačkom krevetu dok joj je od mirisa mandarina koje su stajale
poredane na sobnom ormaru neprestano dolazilo na povraćanje. Nije smjela
uzdisati jer bi je čuli roditelji, nije smjela pomisliti da se nekome povjeri, a nije
smjela ni pomaknuti te mandarine jer bi njezinoj majci bilo sumnjivo kako joj se
odjedanput gadi njihov miris, isti onaj koji je od djetinjstva najviše voljela.
Znala je da je došao kraj i da ih je do kraja iznevjerila.
I tako je toga ožujka tisuću devetsto sedamdeset i prve godine Neda potiho
izvukla vjenčanu opravu ispod svoga madraca. Nije to bila oprava u pravom
smislu riječi, nego jednostavno bež odijelce. Obukla ga je dok je majka u sobi na
gornjem katu, u krevetu od orahova drveta, drijemala. Obula je nove štikle u boji
bijele kave, koje je kupila u Zagrebu zadnjih dana studija i nije ih dosad nosila.
Pogledala je u ikonu svetog Jovana Krstitelja uokvirenu na zidu i, makar nije bila
neka vjernica, prekrstila se i rekla: „Bože, pomozi!“
Prešla je još jednom pogledom po kući, ugledala preko stolice prebačenu
kecelju svoje majke koja je mirisala po kiselom kupusu i kobasicama što ih je
kuhala toga dana, ali to je bio miris koji bi osjetio samo stranac. Poljubila je
kecelju i rekla joj: „Zbogom, ja sad moram ići!“
Svatovi su bili smrznuti od čekanja na hladnoći, Boris je bio smrznut od
straha da ona uopće neće doći. Možda se predomislila, mislio je.
Kad je već htio raspustiti svatove i otići u najbližu gostionicu trgnuti rakiju,
iza ugla se pojavila njegova mladenka. Žurila je prema Općini popravljajući kosu
koju je nosila marčana bura.
Svatovi su se nakon ceremonije odvezli u Ston. Povorka je bila bez zastava
što vijore kroz prozore automobila i bez truba koje nerviraju prolaznike. U Stonu
su se konačno svi malo opustili, a poslije večere su popili i zaplesali. Bila je to
mala zabava, za tridesetak mladih koji su uz kamenice, mušule i teška pelješka
vina nazdravljali mladome paru, ponosni što su uspjeli sačuvati tajnost cijelog
događaja i prevariti odrasle u čiji su svijet upravo kročili.
Boris i Neda ostali su spavati u stonskom hotelu, a potom su se odvezli u
Dubrovnik na medeni mjesec, gdje su sljedećih sedam dana jeli med s vrha zdjele,
znajući što ih čeka kada se vrate.
Iste večeri kad je Neda promijenila prezime i zauvijek napustila roditeljski
dom, njezina je majka Maša nervozno hodala po kući čekajući da joj se muž vrati
iz polja. Osjećala je da nešto nije u redu u trenutku kad je ustala iz kreveta. Nije
čula korake osim svojih, bila je sama. Prošla je po dnevnoj sobi i ušla u kćerinu
djevojačku sobu. Njezina je odjeća bila složena u ormaru, knjige netaknute, samo
torbe nije bilo. Zašto nije spomenula da nekamo ide? Danas je bila gotova s
poslom, tako je za ručkom rekla. Nije znala što se točno dogodilo, ali je osjećala
da je to nešto konačno i strašno što ona zapravo ni ne želi znati. Nede nije bilo
cijelo poslijepodne, nije bila kod susjeda, nije bila kod najbolje prijateljice koja je
stanovala u drugoj kući od njih. Da stvar bude gora, niti njezina prijateljica
Mirjana nije bila kod kuće.
Kad je Drago došao kući, pognut i iskrivljen od išijasa koji ga je mučio tih
dana, saslušao je ženu, ali ništa nije rekao. Sjedili su i šutjeli osjećajući se kao
dvoje ljudi kojima je oteto ono što najviše vole, a oni tu baš ništa ne mogu
poduzeti. Bili su stari i ostali su sami, to im je naglo postalo jasno, makar jedno
drugome to nisu izgovorili.
Možda, mislila je Maša, možda ipak nije to. Uto se čuo lagan djevojački hod
po stepenicama. Skočila je sa stolice da otvori vrata. Bila je to unuka Smilja,
curetak od petnaest godina, koja je jedina u obitelji znala što se dogodilo toga
dana.
„Neda više neće doći. Udala se. Poručila vam je da vas puno voli i moli da
joj oprostite“, izustila je u jednom dahu, ponosna što je zapamtila cijelu poruku
koju je danima u sebi ponavljala.
Maša je sjela. Držala se čvrsto rukama za stol, da ne padne. Otkud ovakva
slabost, mislila je, pa nije ni ovo najgore što mi se u životu dogodilo. Bila je ljuta
na svoju slabost. Zato je odlučila ustati, po svaku cijenu. Noge je nisu slušale,
nekako su se tresle, kao da u žilama više ne teče krv, a u plućima nema daha.
Drago je kao prikovan sjedio na stolici.
Poslije je majka za svaki slučaj istukla Smilju. Ona je te batine izdržala
hrabro i bez suza, išle su na oltar ljubavi, dok je inače batine dobivala bez veze.

***

ONOGA DANA KAD SE RODILA ZDRAVKA, U GRADU JE zatulila sirena.

Negdje je planuo požar, kao što to cesto biva u kasno i suho bablje ljeto. Ta je
sirena iz Vatrogasnog doma imala tako jak zvuk da je odjekivala po brdu i poljima
s druge strane rijeke, budila je mrtvace, plašila je djecu u vrtiću i prikrivala vrisak
rodilja u rodilištu Zdravkin je otac hitao gasiti požar kad su mu javili da je dobio
kćer.
Maša je u polju hodala između redova loze, približavala se berba, rukom je
opipavala nabrekle grozdove, kušajući tu i tamo poneku bobu. Nešto ju je probolo
u križima pa se bolno ispravila i protrljala rukom preko donjeg dijela leđa.
Ugledala je neku priliku koja preskače preko jendeka i hita prema njoj. Stisnula je
oči, obnevidjela od jakog sunca. Bila je to sitna i mršava, dijabetična Gospava.
„Šta ti je, Gospava, koja te preša uvatila?“ pitala je Maša grčeći se. Bol je iz
križa čudno prelazila u slabine.
„Eno ti Neda rađa. Satima se nateže, samo što nije rodila“ izustila je u
jednome dahu.
„Dabogda joj vilama vadili dijete iz utrobe! Svu joj sreću vrag odnio!
Prokletnica, šta je učinila!“ vrisnula je Maša i srušila se na zemlju plačući.
Ništa više nije moglo ispuniti onu prazninu. Pokušala je i s mržnjom, nema
s čime nije pokušavala.
Tada su se obje trgnule na zvuk sirene.
„Ovo gori preko“, rekla je Gospava gledajući dim u daljinu.
Krenula je prema glavnoj cesti da čuje gori li polje ili nečija kuća. Trčala je
preko polja mandarina i saginjala glavu pokraj njihovih krošanja. Maša je gledala
za njom. Kad je Gospava dotrčala do ceste, sirena je utihnula, nastala je tišina koja
nije bila tako optužujuća.
Onu je Mašinu kletvu poslije neka dobra duša Nedi ipak prenijela, a ona je
danima bez prestanka plakala, suze su joj same od sebe curile dok joj se mlijeko
nije razvodnilo i naposljetku potpuno nestalo.
Zato je Zdravka na svim slikama iz rane dobi bucmasto, debelo i nasmijano
dijete, jer ju je hranila Humana, ponekad Biberon.
Njihova je kuća jedna od posljednjih u nizu, a iza tih kuća oduvijek je stajala
tabla na kojoj je bio jedan od onih glupih znakova „divljač na cesti“, kao da divljač
prolazi baš tuda gdje su ljudi stavili znak. Ta je tabla imala neobično važnu ulogu
u Zdravkinom djetinjstvu, bila je mjesto koje označava granicu. Išla se s djecom
igrati skrivača, ali do table. Išli su se utrkivati svakoga dana tko će prije stići do te
table. Iznad nje nije više bilo kuća, nego brdo i šuma, a ispod ceste na kojoj je
tabla stajala, prostirala su se polja vinograda, riječni kanal s nasipom, nepregledne
livade, potoci i polja lubenica.
Zdravkin je otac oteo od brda lijep komad terena na kojem je sagradio kuću
na kat, s vrtom, garažom i velikom terasom. No, u vrijeme kad je Neda došla u tu
kuću, tu još nije prošao asfalt, nego je postojao makadamski put, prepun rupa koje
su se zimi pretvarale u lokve i jezera, ovisno koliko bi dugo kiša padala.
 Ubrzo nakon što je rodila Zdravku, zaposlila se za stalno u Gradskoj
biblioteci. Radila je dvokratno, do posla je imala dobrih dvadeset minuta hoda, a
Zdravku nije imala kome ostaviti.
U prizemlju kuće, u dvosobnom stančiću, živio je djed Vjeko koji se u
međuvremenu treći put oženio. Medicinska sestra i njezin sin su tako nestali iz
njegova života, a da ih Neda nije stigla pošteno ni upoznati. Nije prošlo dugo, a
Vjeko je pokazao svu raskoš svoga šarmerskog umijeća. Ovoga je puta nadmašio
sebe, dovodeći pod rukom, odjeven u misno odijelo, mlađahnu i jedru žensku koju
nitko nije poznavao. Zvala se Tihana, donijela je na svojim crnim cipelama prašinu
Hercegovine i bila prava poznavateljica trava. Sadila je po vrtu mirišljave trave,
brala ih po brdu, sušila, sjeckala i rezala. Pravila je od njih čudesne napitke, čajeve
protiv migrene i otrove protiv glodavaca. Uvijek je u svom selu za sebe govorila
da se ona mlada neće udavat i nego će pronaći nekog starca i brzo naslijediti kuću
i mirovinu. Očito joj je Vjeko u udvaračkom zanosu zaboravio spomenuti sitnicu
da kuća nije njegova nego njegovoga sina i da je ona nikako neće moći naslijediti.
Ubrzo je ipak doznala i za tu nezgodnu činjenicu, ali što da se radi kad se već udala
i uselila. Ne može se sad od sramote vratiti tamo odakle je došla. Onda je radila
na tome da posvađa oca i sina i u tome je, naravno, imala puno uspjeha.
Neda zato nije imala puno izbora, morala je Zdravku voditi sa sobom na
posao, pa bi je obukla u bijelo odijelce, stavila joj bijelu kapicu na glavu, polegla
je u kolica i vozila ujutro i poslijepodne, četiri puta dnevno, do Gradske biblioteke
i nazad, dok su makadamom tandrkali kotači kolica, a u cipele sa štiklama joj
upadali kamenčići.
Baš je imala neku čudnu potrebu da to dijete svakodnevno uredi. Kada bi
dobila plaću, prvo bi ušla u dječji dućan preko puta knjižnice i pogledala što imaju
novo toga mjeseca. Na nogama je mala uvijek imala lakirane bijele cipelice, koje
joj je, kad je prohodala, Neda kupovala svakoga mjeseca, jer bi im se lak na vrhu
za tren ogulio. No, kako to život uglavnom namjesti, Zdravka se tih cipelica, koje
se lijepo vide na fotografijama, uopće ne sjeća.
Prve slike kojih se jasno sjeća gomile su naslaganih knjiga. Na policama, po
stolovima, uredno složene, nemarno razbacane, velike i male, debele i tanke, stare
i nove knjige, brda knjiga na koje se verala, prašnjave knjige koje nitko nije čitao,
knjige koje su čekale da ih se popravi, ukoriči i zalijepi, šarene knjige i knjige
tamnih korica, pohabane knjige i knjige koje su vapile za tim da ih netko uzme u
ruku i pročita. Među tim knjigama napravila je svoje prve korake i progovorila
prve riječi. Grickala ih je i njuškala. Knjige imaju vlastiti miris, stare i nove. Kad
uzmeš knjigu u ruke, ona miriše na sve ruke koje su je dotada dirale, na ručak koji
se uz nju kuhao i parfimiranu kremu, na vlagu trošnih sobica i prašinu sa stolića
noćnih ormara na kojima je čekala da je vrate. A slikovnice postoje zato da se po
njima šara. Njezina se majka nikako nije slagala s tom idejom pa je svaki put kad
Zdravka uzme slikovnicu vriskala:
„Nemoj šarati po slikovnicama, hoćeš li ti da dobijemo otkaz?“
Ali, kako se ubrzo pokazalo, nije joj se sviđalo ni da Zdravka šara po rukama
i odjeći. Najveći prijatelji bili su im gimnazijalci koji su u grupama ulazili
posuđivati lektiru. Njima su se obje široko osmjehivale, jer bi Zdravku često
uzimali za ruku i odvodili van u šetnju ili na sladoled. Vratili bi je svu umrljanu,
ali se Neda na te sladoledne fleke nije ljutila.
Boris je radio u Vatrogasnom domu koji je bio nedaleko od knjižnice.
Između knjižnice i Vatrogasnog doma nalazile su se pekara i zubna ambulanta. Od
mirisa knjiga jedino je ljepši miris svježe ispečenoga kruha. Cijeli njezin svijet bio
je u tih pedeset metara između Biblioteke i Doma, gdje je provodila puno radno
vrijeme svojih roditelja, a s devet mjeseci je u hodalici bila u stanju prozujati tu
razdaljinu popriličnom brzinom, pa je jednoga dana, točno ispod prozora zubne
ambulante, slušajući krikove muškarca kojem su na živo čupali zub, zapela
kotačićem hodalice u punom trku i glavom pala na asfalt.
Neda je bila uplašena i ljuta. Zdravka je dobila zabranu izlaska iz knjižnice,
pa je u hodalici jurišala po kamenom podu, između stolova pretrpanih knjigama,
pokušavajući dohvatiti neku od knjiga, na što bi Neda prestrašena trčala prema
njoj, bojeći se da će Zdravka rastrgati stranice i jesti listove, ili će joj knjiga, velika
i teška, pasti na glavu koja je već bila zamotana debelim zavojem.
Tih je dana ipak morala donijeti jednu važnu odluku. Bila je pozvana na
sastanak Radničkog sveučilišta, a njezin je šef znao da ona u radnom prostoru
zapravo čuva dijete. Bio je dobar čovjek i pravio se da o tome nema pojma.
Sastanak je trebao trajati samo pola sata, a Boris je upravo otišao na intervenciju i
nije imala drugog izbora nego ostaviti Zdravku samu u kolicima. Mala je spavala
dubokim snom dok joj se na kutu usana sušio ostatak jabučne kašice kojom u je
maločas nahranila. Uvjerila je samu sebe da je najbolje dijete pustiti da spava, u
to doba dana je uvijek spavala barem sat vremena.
Na povratku je najprije stala kraj vrata i osluškivala, jer joj se tijekom
sastanka, dok je slušala govore, sve vrijeme pričinjalo da čuje dječji plač i vrisak.
Tišina. Ništa se iznutra nije čulo. Pao joj je kamen sa srca i nasmijala se tog trena
dok je tiho otključavala vrata. Bojala se da Zdravku ulaskom ne probudi. Još
uvijek je čvrsto spavala u kolicima koja su bila namještena u polusjedećem
položaju, smiješila se nesvjesnim smijehom koji djeca u snu često imaju na licu,
dok joj je na prsima drhturio ogroman štakor. Micao je brzo glavom lijevo i desno,
a Nedi se učinilo da liže komadić jabučne kašice koji je sa Zdravkinih usana
skliznuo na bradu.
Te je noći obavila ozbiljan razgovor s Borisom.
 „Moramo pronaći nekog da nam čuva Zdravku. Ne mogu više ovako, šef me
ne gleda poprijeko, ali šefova žena da. Osjećam da joj smeta što Zdravku dovodim
na radno mjesto.“
„Je li ti šef išta rekao?“ pitao je Boris zabrinuto.
„Nije, on se pravi da je ne vidi, ali Zdravka mu se uvijek gugutanjem obraća,
mislim da u njemu vidi nešto kao djeda.“
„Pa, ima ona djeda“, rekao je Boris.
„Što misliš, da pitamo Vjeku da pričuva Zdravku?“ upitao je Nedu smijući
se.
Neda se uozbiljila.
„Ne mogu mu je ostaviti. Nikad nije poželio ni da je prošeće.“
Boris je na te Nedine riječi ušutio, svjestan da nema rezervno rješenje.

***

KAD JE ZDRAVKA IMALA TRI I POL GODINE, DOGODILE su se neke važne

stvari u njezinom životu. Najprije je naučila pisati. Sve slikovnice koje je knjižnica
imala već je znala napamet, majka ih je morala po nekoliko puta čitati u stankama
posla, kad u knjižnici ne bi bilo posjetitelja.
Kad joj majka ne bi čitala, ona je precrtavala sve one kraljevne i patuljke,
zle vještice i čarobnjake, vukove i Crvenkapice, drveće koje govori i djevojčice sa
žigicama, vile od malahita i ledene kraljice, male sirene i mačka u čizmama, ali je
iz nekog razloga najviše voljela crtati Ježurku Ježića. Znala je napamet recitirati
čitave odlomke, pa je nakon silnih crteža lije i mede i divlje svinje počela
prepisivati slova, a njezina majka je u čudu gledala papir i govorila:
„Pa ti pišeš!“
„Koje je ovo slovo?“ pitala je
„A.“
„A ovo?“
„J“, rekla je mirno
„A ovo?“
„To je Z“.
Neka slova nisu bila tako laka. Onda ih je precrtavala i pitala majku kako se
izgovaraju. Odgovarajući, Neda je izdavala ljudima knjige i ponosno objašnjavala
kako je njezina Zdravka, eto, sama naučila pisati i kako je nije na to natjerala ona.
Ljudi su onda prilazili i pitali:
„Ajde napiši slovo Š!“
To je lako, mislila je Zdravka. Š je vidjela kod guščjeg pera.
Neda je tada pomislila kako bi je bilo dobro upisati u vrtić. Zdravka nikad
neće zavoljeti vrtić, ali će zavoljeti tetu Radu.
Rada je bila njihova susjeda. Ponekad je nedjeljom ujutro svraćala na kavu.
Zdravka se igrala oko njihovih nogu i slušala o čemu razgovaraju. Bili su to
dosadni razgovori, ali nije ih mogla prestati slušati jer su se u njima znale pojaviti
neke čudesno zanimljive riječi: svekrva, menstruacija, aspirin, kafetin, recept,
maćeha, ovulacija, ragateža, mikser. Tko bi pred tim ostao ravnodušan.
„Upisali smo malu u vrtić“, rekla je Neda Radi jednog nedjeljnog jutra.
„Neka ste. Nije lako radit s djetetom na grba i“, rekla je Rada i srknula gutljaj
crne kave u koju nikad nije stavljala mlijeko, nego samo dvije kocke bijelog
šećera.
Na ove Radine riječi Zdravka je pogledala svoju majku, da odgonetne je li
joj stvarno na grbači. Nije bila sigurna što to točno znači, ali joj se činilo da bi i
ona to isto mogla reći za nju, naravno, ukoliko Neda ovo potvrdi. Neda se onda
sagnula prema Radi i rekla tiho, tako da Zdravka ne čuje.
„Ma ja sam se na to već navikla, sad mi je najlakše s njom. Nego nije dobro
da odrasta bez igre s djecom, mora bit društvena.“
Rada je na ovo klimala potvrdno glavom. Nova riječ od koje je Zdravki
proradio alarm u glavi. Što to ona mora biti? Zašto sad odjednom?
„Mi ćemo je voditi u vrtić ujutro, ali kako je premala, djecu ovdje obično
primaju u predškolski uzrast s pet godina, rekli su nam da bi bilo dobro da ne bude
tamo puno radno vrijeme. Onda bi je Boris pokupio iz vrtića, ali kad ja radim,
najbolje bi bilo da je netko pričuva dok se vratimo s posla. Bi li ti, Rade, prihvatila
čuvati našu kćer?“ pitala je molećivo Neda, a Zdravka je gledala Radu s poda i
skupa s majkom čekala odgovor.
„Bi“, rekla Rada i pogledala u Zdravku.
Bilo joj je drago što je Rada tako rekla. Bojala se vrtića, nije se bojala Rade.
Ona je uvijek točno znala koje slatkiše Zdravka voli i nije donosila one glupe
bombone od meda koje nitko ne voli, a svi ih jedni drugima daruju.
Imala je muža Miroslava, kojeg nije voljela, kao ni on nju. Oni su se vjenčali
iz potrebe. Bila je stara cura u svom selu u Hercegovini, išla joj je dvadeset i osma
godina, kad su joj rekli da se za nju zanima jedan mladić, a ona je tada stisnula oči
i udala se.
 „Bolje uz najgoreg muža nego uz najboljeg brata“, znala bi reći Zdravki dok
su žurile ledinom gledajući u stražnjicu krave Dravke.
Zdravka se potiho ljutila na Radu što je kravi dala takvo ime.
„Jesi ti toj kravi dala ime po meni?“ pitala ju je jednog predvečerja dok su
dizale Dravku s paše.
„Uh, dijete, nalet te bilo, otkud po tebi, pa nisam tebe ni znala kad sam kravi
me davala.“
„Ma nemoj, a kako je onda tako slično?“
„Nitko drugi nema takvo ime, osim tvoje krave, a ti poznaješ mene“, dalje
je rezonirala.
„To ti je kravlje ime, u mom selu svaka druga krava je imala to ime, a neke
su se zvale Rujana, a neke Plavka“, govorila je Rada.
Nije je, međutim, uspjela uvjeriti. Nakon nekog vremena Rada je stala i rekla
da joj se piški. Bile su na pola puta do kuće, nasred jedne livade. Rekla joj je neka
ide piškiti, a ona će pričuvati kravu. Rada je željezni klin s konopcem kojim je
krava bila vezana zabola u zemlju i čučnula iza jednoga grma, taman kad je skinula
gaće, Zdravka je izvukla klin iz zemlje i potjerala kravu u trk. Rada je to vidjela i
brzo navukla gaće, pa potrčala za kravom koja je preskakala preko jendeka i već
bila na drugoj livadi. U trku je preskočila jendek i kad je doskočila, malo je pišnula
u gaće, pa preko drugog jendeka i opet je pišnula, a kad je kravu ulovila, bila je
sva popišana. Suknja joj se slijepila uz jaka bedra. Hodale su tako jedna pokraj
druge; Rada je čvrsto držala konop, a Zdravka je pognute glave slušala njezinu
bukvicu.
„Slušaj ti mene, isprdak jedan, ti ćeš mene zajebavati. Oćeš da ti sve kažem
majki? Taman sam te uzela čuvati, tebi četri godine, meni četrdeset i četri, a ja se
popišala u gaće.“
Zdravka je jedva suspregnula smijeh. Znala je da bi je Rada mogla sad
opaliti po glavi, pa se okrenula na drugu stranu.
„Ako ovo ikome ispričaš, nema više Rade, je li ti jasno? Tražit ćeš tko će te
čuvat'!“ rekla je Rada, ali Zdravka se uopće nije bojala. Znala je da ju Rada neće
ostaviti.
Te je nedjelje kod njih na kavu došla majčina prijateljica, teta Ana.
„Čuva li te Rada dobro?“ pitala je Ana Zdravku.
„Čuva. Ima kravu koja se zove Dravka“, odgovorila je Zdravka igrajući se
lutkom kojoj je najprije otkinula glavu, da vidi što ima unutra, a sad je lutka
izgledala pomalo nakazno. Sve su njezine lutke bile ružne, jer je svima prvo
otkidala glavu. Neda je zbog toga razmišljala da je odvede psihologu, ali bojala se
onoga što bi tamo mogla čuti. Zato bi, umjesto da prigovara Zdravki, kupila novu,
još ljepšu lutku, nadajući se da će joj biti žao takvoj prekrasnoj lutki, koja ima
divnu dugu plavu kosu, našminkane oči i crvene usne, otkinuti glavu. Zdravka bi
odmotala papir, ushićeno pogledala lutku i potom otišla u kuhinju potražiti nož.
„Ovo dijete ne mari za formu, već za sadržaj“ rekla je Borisu jedne večeri.
„A slušaš li ti Radu?“ pitala je dalje teta Ana.
„Ja je slušam, krava je ne sluša“, rekla je Zdravka.
„Kako to?“ začuđeno je pitala Neda.
Onda im je Zdravka ispričala kako se Rada trčeći za kravom popišala u gaće.
Njih su se dvije previjale od smijeha. Bile su simpatične dok su se hihotale, stalno
su tražile da im ponovno priča.
Zdravka je ustala pogledati kakvo je vrijeme vani. Padala je kiša, ništa od
igre na cesti. Došla je do vrata i vidjela Radu kako hita dolje, niz njihovo stubište.
„Rade, zašto ne dođeš kod nas?“ obradovala se.
„Kako ću doći, kad si me izdala!“ rekla je Rada, a kad se okrenula lice joj je
bilo tužno, činilo se da će zaplakati.
„Ma one se smiju meni, ne smiju se tebi“ rekla je neuvjerljivo.
Rada joj je mahnula i otišla kući. Zdravka je te noći nevoljko legla u krevet.
Roditelji su je u čudu gledali kako lijepi vrat svoje lutke i stavlja je spavati pokraj
sebe na jastuk.
Sutradan je Rada opet bila ona stara. Brzo je progovorila o onome što je
Zdravku jako mučilo. Teta Ana je za nju bila gospođa. Bilo ju je sram ući. To je
rekla dok se Zdravka igrala na podu pokraj njezina tkalačkog stana.
„Zar gospođe ne pišaju?“ upitala je Zdravka Radu začuđeno.
Na ovo Rada nije ništa odgovorila.
Radin je muž Miroslav slovio za najvećeg neradnika u ulici, a nije imao
slabu konkurenciju. Radio je u skladištu jedne trgovačke firme, a to je bilo mjesto
gdje se ne bi stigao umoriti, jer je bilo uvijek previše zaposlenih. Onda bi došao
kući, legao na kauč nakon ručka i odrijemao. Predvečer bi s noge na nogu šetao
ulicom, s rukama na leđima, baš kao pravi šef skladišta obišao bi svaku kuću, a
naročito bi pomno pregledavao garaže. Znao je sadržaj svake garaže u ulici bolje
nego njihovi vlasnici. Garaže su imale željezna vrata s obaveznim rešetkama da
„cirkulira“ zrak, a Miroslava bi često zatekli na prstima, kako viri kroz rešetke i
gleda unutra. Njemu nisi mogao reći da nemaš pilu ili sjekiru na posudbu kad je
znao koje je boje drška sjekire i gdje ti stoji u garaži, pa je Neda znala reći Borisu,
kad bi nešto tražio, da ide pitati Miroslava gdje je to stavio. Rada je bila zadovoljna
njime. Nije joj se previše motao po kući. Kad bi je upitali:
 „Rade, gdje ti je Miroslav?“ ona bi u trku, dok bi okopavala vrt ili uzimala
vodu s čatrnje ispred svoje kuće, odgovorila:
„Eno ga obuko nekakvu džemperčinu i hoda po cesti, isto lud.“
Rada je imala velike sina i kćer. Bili su zapravo adolescenti, samo što te
nijanse za Zdravku nisu postojale. Svijet se dijelio na velike i male.
„Spasi me, Rade, ubit će me majka.“
„Zašto, jadna ne bila?“ pitala je Rada.
„Kupila mi je ABC najlonke u boji. Rekla je da pazim, da ih ne smijem
odmah rasparati, a ja rasparala jedne u vrtiću, sad druge na cesti. Presvukla sam
se i obukla treće, a vidi, pukle mi do tvoje kuće.“
Na sebi je imala crvene najlonke, na koljenu je bila rupa koja je prijetila
širenjem.
„A ne vidim ti ja to sinko“ rekla je Rada, a nije dobro ni pogledala.
„Kako ne vidiš?“ pitala je i podigla nogu.
„Ne vidim za okrpit, presitna je rupa, neće ti je ni majka vidit“, rekla je Rada
i ušla u kuću, a Zdravka za njom.
„Jooj meni!“ kukala je i dalje ne bi li se Rada smilovala.
„Jesi li gladna?“ ignorirala je Rada njezine jadikovke.
Kimnula je potvrdno. U vrtiću nije voljela jesti. Čekala je kad će doći kod
Rade, jer nitko nije tako kuhao grah. Svaki je dan pekla kruh. Stavila bi na stol
najprije kuhinjsku krpu s kockastim crvenim dezenom, na nju je spuštala tanjur s
grahom i kobasicom, izrezala bi kruh i rekla Zdravki da pazi dok jede. Rada nije
podnosila da se kruh mrvi po podu.
Sjela bi na kauč pokraj stola i počela plesti džemper. Velikim je pletaćim
iglama radila tako spretno da se uvijek, dok ona plete, činilo kako je to lako. Kad
bi Rada odložila igle i izašla iz sobe, Zdravka bi brzo sjela na kauč i pokušala je
oponašati, ali je odustajala od straha da si ne iskopa oko.
„Ne mrvi po podu!“ rekla je, a mrvice se uopće nisu vidjele, toliko ih je malo
bilo. Nije mogla shvatiti kako joj uspijeva vidjeti mrvice i tamo gdje ih nema, a da
nije pogled odmakla od pletenja.
„Ne mrvim“, rekla je i nastavila jesti.
Inače bi joj pričala kako je bilo u vrtiću, ali sad nije imala volje, pred očima
joj je bila majka koja će s vrata ugledati rupu na najlonkama.
„Ne mrvi, rekla sam ti da paziš!“ rekla je Rada opet istim glasom.
„Ne mrvim!“ odgovarala je rezignirano. „Nema mrva, vidiš li da ih nema“,
razmaknula je noge i pogledala u pod.
„Ma mrviš, cijelo vrijeme mrviš, kad ti kažem“, već je vikala Rada.
 „Vidiš mrve, a ne vidiš čarape okrpit!“ uzvratila joj je Zdravka ljutito.
„Ti si moj advokat brez škole!“ rekla je ostavljajući pletivo, i zagrlila
djevojčicu, kojoj nije bilo jasno zašto se Rada smije, umjesto da je istuče jer je,
evo, do maloprije, bila ljuta.
„Nećeš dobiti batina, ja c a ti reć majki da te ne tuče. Najlonke ko najlonke
jesu zato da se rasparaju. Šta je mislila, da će ti trajat godinu dana“, rekla je i
pustila na gramofonu svog omiljenog pjevača Dadu Topića.
„Da li znaš da te vooooooolim“, zavijao je Dado.
Zdravka ju je čvrsto zagrlila.
Kad je Rada bila sigurna da nitko neće ući, puštala bi Zdravka Čolića, uz
njega se najbolje pleše.
„Zvao sam je Emili...“, mrdala je Zdravka bokovima pokazujući prstom
prema Radi.
Rada je upalila televizor.
„Jes lijepa žena ova Helga Vlahović. Nema je ovake ni u jednoj državi rekla
je i sjela na kauč.
Zdravka joj je sve vjerovala.

***

VRTIĆ JE BIO POSAO KOJI MORAŠ ODRADITI. PONEKAD SU se tamo učile

lijepe pjesmice, ponekad su se svi igrali na igralištu ispred vrtića. Zdravka nije
voljela to mjesto gdje te odgajateljica pred mamom i tatom mazi po kosi, a u
ormariću drži šibu i tuče po dlanovima kad nešto skriviš. Jedva je čekala kad će
doći otac da je vodi kući. Za odlazaka iz vrtića savladala je sve te silne obiteljske
i rodbinske veze između djece i njihovih odraslih. Majka je imala pravo,
socijalizacija je uspjela. Kao rezultat toga došlo je jednoga jutra pitanje:
„Zašto ja nemam baku?“ upitala je Zdravka dok joj je majka vezivala vezice
na cipelama.
Činila je to uigranim i pomalo nervozni m pokretima, jer je uvijek i svugdje
kasnila, a to je započinjalo od ranoga jutra kad je već kasnila na posao.
Zastala je i pogledala kćer.
„Tko ti je to rekao, da ti nemaš baku?“ pitala je nervozno.
„Nitko, ja znam da je nemam“, odgovorila je djevojčica.
 „Imaš ti baku. Svi maju baku“, rekla je majka, a Zdravka je prvi put u životu
pomislila da laže.
„A kako je nikad nisam vidjela, ako je imam?“ pitala je, sigurna da pobjeđuje
u toj raspravi.
„Kad je prvi put sretnemo, ja ću ti je pokazati“, obećala je Neda i zavezala
vezice čvrsto, onako kako Zdravki to nikada nije uspijevalo.

***

TOGA DANA MAJKA JU JE KONAČNO VODILA U KINO.

Kad su došle nadomak, trebale su prijeći još samo nizbrdicu od crnih
betonskih kocaka, Neda je naglo zastala.
Zdravka je pogledala u što se majka zapiljila. Na drugoj strani ceste, malo
ispod njih, stajale su dvije u crno odjevene starije žene i tiho razgovarale. Činilo
se da ne primjećuju pridošlice. Djevojčica je s čuđenjem pogledala majku.
Povukla ju je za ruku i rekla:
„Idemo, zakasnit ćemo u kino!“
Majka se nagnula k njoj i na uho joj šapnula:
„Ono je tvoja baka, ona ondje žena koja stoji ispred zelenih vrata.“
Pogledala je tu ženu koja je stajala kao kip, gledala u svoju mršavu
pogrbljenu sugovornicu i imala leden izraz lica. Jednom je rukom čvrsto stezala
kvaku na zelenim vratima. Izgledalo je kao da bi odletjela u zrak kao balon, da
nema tih vrata koja čvrsto drži.
Otrgla se majci iz ruke i prišla toj čudnoj ženi, koja je cijela bila obučena u
crno kao da za nečim jako žali, dotaknula je njezinu suknju i rekla:
„Bako!“
Žena je spustila pogled prema djevojčici. Zdravka nikad nije vidjela tako
staru ženu, na čijem su se lice, isticale oči, crne kao crna kava kakvu je Rada pila
svakog dana.
Gledale su se u oči njih dvije nekoliko trenutaka, a onda je ta stara žena
zgrabila djevojčicu za ruku, hitro otvorila zelena vrata, koja su čekala da budu
otvorena, svoju sugovornicu nije ni pozdravila.
Neda je Gospavi rekla: „Dobar dan!“ ali ona je nije čula.
 Zdravka se začas našla u babinoj dnevnoj sobi. Majke nije bilo, ostala je na
cesti.
Osjetila se kao Aladin kad je ušao u špilju. Baba je otvorila kredencu, pokreti
su joj bili žustri, obrazi su se zarumenjeli dok je iz ladice vadila vrećice smokija i
čipsa, čokolade Braco i Seka, bombone Kiki i Bronhi i žvake cigarete.
Zdravka je pomislila da su se trebale i prije upoznati njih dvije.
Baba ju je stalno nešto ispitivala. Onako musava i brnjava, punih usta
odgovarala je na njezina pitanja. Nije ju grlila niti poljubila, samo ju je ovlaš
pomazila po kosi, a Zdravki je to bilo u redu, jer se ipak pomalo bojala.
U jednom trenu zastala je i vrisnula punih usta:
„Zakasnit ćemo u kino!“
Skočila je sa stolice kao oparena i potrčala prema vratima koja su bila
zaključana. Odjednom se jako uplašila te nepoznate žene, koja ju je tu namamila
sa svim tim silnim slatkišima, baš kao vještica Ivicu i Maricu. Maša je prišla i
uzela Zdravku u ruke:
„Ne boj se! Sad ću te vratit dole, majka te čeka. Reci joj da te opet dovede!“
Donijela ju je u naručju do zelenih vrata ispred kojih je stajala njezina kći.
Klecala su im koljena i drhtale ruke, no ništa nisu rekle jedna drugoj. Maša je
predala svoj paket, Neda ga je primila. Nisu ovako zamišljale svoj prvi susret
nakon toliko godina.
Neda je drhtavo spustila djevojčicu kojoj je u nosnicama još uvijek bio miris
te žene. Potom je pokušala objasniti Zdravki da ne mogu sada ići u kino. Zbog
ovog je događaja Zdravka istodobno bila tužna i zadovoljna. Majka joj je rekla da
će u kino otići drugi put, ali da se ne može svaki dan upoznati svoju baku i da treba
biti jako sretna zbog toga. Nije tada znala da je igra tek počela.
Nisu prošla ni tri dana, a majka je predvečer, nakon posla, opet s njom došla
pred tu kuću. Ovaj put ju je uredila kao kad idu nekome u goste, na kakav rođendan
ili važnu proslavu. Oprala joj je kosu i uredila frizuru, obukla joj najljepšu bijelu
haljinicu s uzorkom sitnog modrog cvijeća i čipkom na rukavima. Baka se spustila
stepenicama kao sjena, izgledalo je kao da je pred kućnim vratima stajala otkako
su njih dvije otišle, i uvela Zdravku u kuću u kojoj je sada sjedio i jedan stari
čovjek koji se smijao nečujnim smijehom i gledao u nju svojim vodenoplavim
očima, kao da pred njim ne stoji jedna obična djevojčica nego nešto što dotada u
životu nije vidio. Posjeo je malu u svoje krilo, dah mu je mirisao na bevandu koja
je stajala na stolu, i iz džepa izvadio bombone od meda. Stavio je u njezinu ruku
cijelu vrećicu i rekao:
„Vidi šta imam za tebe!“
 Gledala je u bombone, pa u babu. Ona joj je bila jedina nada, valjda će mu
reći da joj je ona zadnji put dala sve osim toga. On je gledao Zdravku:
„Uzmi, šta se stidiš. To su bomboni od meda.“
I dalje joj je bilo neugodno. Gledala je u babu nadajući se da će mu ona nešto
reći, ali ona je odlučila da je ovo njegov trenutak u koji se ona neće miješati.
„Te bombone ne volim!“ jedva je procijedila, tiho, da nitko ne čuje.
Tako je i bilo, nije je čuo.
„Ja ću ti oguliti bombon!“ rekao je i drhtavim, kvrgavim rukama, koje su
cijele bile izbrazdane dubokim crnim linijama na čijim je rubovima bila zadebljana
napukla koža, ogulio je taj bombon, a Zdravka ga s užasom stavila u usta.
Taj dan je još odgovarala na njihova pitanja, kako joj je u vrtiću, igra li se s
djecom, kako se zovu njezine prijateljice, tko je Rada. Oboje su je malo mazili po
kosi, a onda je baba spustila dolje do vrata, kraj kojih je stajala njezina majka, dok
je Boris sjedio u autu i čekao da konačno krenu kući. Sa svakim idućim posjetom
Zdravka je bila sve utučenija, a njezini roditelji su na povratku izgledali sve
sretniji.
„To su tvoji baka i djed!“ govorila je ponosno Neda, kao da Zdravki nakon
mjesec dana ta činjenica još uvijek nije bila poznata.
„Jesi li se lijepo zabavila?“ drugi put je majka pitala na povratku kući.
Klimala je poslušno glavom.
„Vidiš kako baka svaki put za tebe kupi slatkiše, hoće da ti ugodi“, nastavila
bi onda, dok je Zdravka iz džepova vadila bombone od meda i bacala ih u ladicu.
Tako je to trajalo nekoliko mjeseci, a onda je došla roda.
Zdravka je visjela okrenuta naglavačke na ogradi ispred Radine kuće dok je
Rada prolazila prema sobi u kojoj je tkala.
„Silazi s ograde! Uh, jesam se prepala!“ dreknula je na nju Rada.
„Može li moja majka umrijeti u tom rodilištu?“ postavila je Zdravka
hipotetsko pitanje i spustila se na tlo.
Nije joj bilo jasno što se dogodi kad umreš i koliko dugo traje kad si mrtav,
ali je imalo nekog smisla da u rodilištu možeš umrijeti, pa je vjerojatno zato pitala.
Hodala je za Radom do tkalačkog stana u nadi da će dobiti odgovor.
„Gluvo bilo“ rekla je Rada tonom koji je odagnao svaku pomisao na takvo
što. „Šta je tebi, tamo su s njom doktori i medicinske sestre, paze je svi. Dobila si
brata, je li ti drago?“ pitala je Rada, a njezin je izraz lica bio odsutan, birala je boju
kudjelje koju je trebalo umetnuti.
Valjda mi je drago, mislila je Zdravka.
 „Nemoj se brinuti. Ti si prva! Nek je muško, tebe će oni uvijek voljeti više!“
govorila je Zdravki glasom koji je zvučao zavjerenički, kao da otkriva neku
strašno čuvanu tajnu. Tada se Zdravka zapravo zamislila. Zar je moguće da nekoga
vole više nego mene? Odbacila je istog trena tu pomisao. Ne, to nije moguće.
„A kad ću se moći s njim igrati?“ pitala e.
„Brzo, začas ti to prođe i dijete naraste. Šta ćeš ti bit kad narasteš, ajde, reci
svojoj Radi!“
„Frizerka!“ ispalila je, još pod dojmom nedavnog šišanja, kad su joj oprali
kosu na bazenu i stavili glavu po haubu, jer je vidjela da su to radili Nedi. Svi su
je od toga odgovarali, no uporno je plakala dok nije pobijedila. Nije prošlo niti par
minuta, plakala je da je što prije maknu ispod haube. Nisu je odmah čuli, od
glasnog brujanja i vrućine ostala joj je trauma.
„Frizerka? Nisi luda, pa cijeli život prat tuđe glavurine!“ rekla je Rada i
spustila je na zemlju.
Hodala je u čudu za njom prema kući. Frizerke su izgledale kao osobe koje
vladaju situacijom.
„Ti si advokat brez škole, ti ćeš završit velike škole, nećeš ko ja bit
nepismena seljanka“, rekla je Rada i upalila pećnicu da se zagrije. Taj dan je za
ručak bila musaka. Zdravka je sjela na pod i crtala haube.

***

DOLASKOM BRACE U OBITELJ, BORIS I NEDA UŠLI SU U Mašinu i

Draginu kuću skupa sa Zdravkom. Popeli su se jednoga dana tim kamenim
stubištem, Boris je Zdravku držao za ruku, Neda je Bracu nosila u naručju. Kao
da je to bila ulaznica koja im je cijelo vrijeme nedostajala. Otada se njihov život
uistinu počeo mijenjati. Odjednom je Zdravka sve više vremena provodila kod
babe i dide koji su se ponudili, kad je Braco imao svega nekoliko mjeseci, da će
oni čuvati djecu.
Boris je konačno ušao u tu kuću. Maša i Drago se nikad nisu naglas ispričali,
nego su se malo pogrbili i uvukli u sebe. Ako si gledao malo duže u njihove oči,
bilo bi ti jasno da iz njih izvire stid, samo si ih trebao dovoljno dugo promatrati.
Boris i Neda jako su se trudili da nikome ništa ne predbacuju. Zato su se Maša i
Drago počeli pomalo osjećati bolje, sa svakim osmijehom i glasanjem malog
Brace oni su se širili i rasli, dok ubrzo, kad je prohodao, nisu postali pravi baba i
dida, onakvi kakvi babe i dide trebaju biti, veseli i zabrinuti, pažljivi i oprezni,
darežljivi i popustljivi. I svi bi oni živjeli zadovoljno i sretno u toj novonastaloj
idili, baba i dida s kćeri i zetom, njihovom djecom, obitelji koja im se vratila, Boris
i Neda kao odmetnuta djeca koja su pronašla svoj dom, da nije bilo živog
podsjetnika kako nije oduvijek sve bilo tako dobro, ispravno i skladno. Da te netko
ne voli, sigurno znaš tek kad vidiš kako to izgleda kad nekog voli. Tako je Zdravka
znala da je baba i dida ne vole baš skroz, nego se samo jako trude. Bila im je kao
kamenčić u cipeli, koji sve vrijeme žulja, ma koliko se trudiš odgurnuti ga
stopalom, on je tu i potmulo boli. Ona je bila dio iste predstave, pokušavala je
cijelo vrijeme raditi što i oni, glumiti da se oduvijek znaju. Njihovi osmijesi i
pogledi rezervirani za Bracu imali su iskren sjaj, riječi i geste upućene Zdravki
često su bile kao da se obraćaju strancu.
Ona je zato jedva čekala kad će ići Radi.

***

ZDRAVKA JE KRENULA U ŠKOLU.

Zavoljela je školu, zamrzila jutra. Zato što se nikada nije voljela rano buditi
i zato što je znala da kad s torbom na leđima siđe niz stubište, na prvom će je pragu
čekati djed. Vjeko do tada baš ničim nije pokazao da zna za svoju unuku. Nije joj
se obraćao niti gledao u njezinu pravcu, ali takav je bio i s Borisom, Nedom i
ostatkom svijeta. Jedino je mario za svoju Tihanu. Možda je to bilo zbog trava
koje je ona stalno kuhala i rezala, sjeckala, gnječila, stavljala ih u čaj, juhu, vino,
trljala njima svoje desni i strugala koljena. A možda i nije.
Otkako je Zdravka stavila torbu na leđa i krenula u školu, odjednom je za
njega dobila na važnosti. Stajao bi, onako visok i mršav, sa štapom u ruci, na tom
pragu i vadio petodinarku.
Djevojčica bi mu prišla, a da ga ni ne pogleda u lice, koje se činilo dovoljno
strašno i iz daljine, a on bi rekao:
„Večernji ili Slobodnu.“
Zvučalo je kao lozinka iz partizanskih filmova. Stavila bi novac u džep i
prošla pokraj njega.
„Večernji ili Slobodnu“, ponavljala bi Zdravka u sebi na putu do škole.
Činilo joj se stalno da iza tih riječi leži skriveno značenje koje ona nikad neće
dokučiti.
Kad bi izašla iz škole, prvo bi se uputila do kioska po novine i onda pješice
kući. Svratila bi u Maše na ručak, obično bi nju i Bracu prekinula u nekoj igri i
onda bi, bez želje da im se pridruži, nastavila dalje, Popela bi se stubištem svoje
kuće svjesna da On stoji i čeka. Koliko dugo bi tako stajao, nije znala. Dala bi mu
novine, on bi ih uzeo i otišao prema svojim vratima. Ništa nije govorio, niti kad bi
vidio da ona donosi Slobodnu, niti kad bi se Slobodna prodala, a ona donosila
Večernji list, kojeg je uvijek bilo na kiosku. Tako nikad nije znala koje su mu
novine bile draže. Niti zašto mu je toliko važno da mu ih donese.
Zapravo o njemu ništa nije znala, a nije joj padalo na pamet da ga štogod
upita. S vremenom se zato uvukla u igru ilegalke koja strašnom i velikom Broju
1, tako ga je u sebi zvala, jer je fizički bio isti Broj 1 iz Alan Forda, samo bez
kolica, donosi velike šifrirane tajne zamotane u obliku običnih novina. On ih uzme
u ruke i ode na proučavanje. Kasnije ga je promatrala kroz prozor svoje sobe.
Sjedio bi na taraci garaže na svojoj stolici i pozdravljao prolaznike, šetao u krug i
podizao štap, kao da kani nešto reći, ali onda bi zastao i nastavio hodati. Takav je
bio sve do smrti, nekoliko godina kasnije, a umro je samo zato što je hodao šumom
i slomio nogu, pa je od dugog ležanja fasovao upalu pluća. Pluća su mu počela
stvarati vodu, pa se tako ležeći u krevetu polako ugušio. Tihana je te noći kad je
umro pokušala zavesti njegovoga prijatelja Janka, koji je došao na žalovanje, a
nedavno mu je umrla žena, pa je Janko malo popio i svašta joj te večeri obećao.
Sutradan se otrijeznio i sve obećano povukao. Tako je Tihana nestala iz njihovih
života.
„Šta je ono ubilo djeda Vjeku?“ pitala je Zdravka oca.
„Ubila ga je tuga“, odgovorio je sjetno.

***

KAD JE NAVRŠILA DESET GODINA, U NJEZIN JE ŽIVOT, iznenada i bez

najave, ušla Sandra. Zaustavila se ispred knjižnice u svojoj bijeloj bubi, prašnjavoj
od duga puta, i počela iz prtljažnika vaditi kartonske kutije. Neda je izašla da joj
pomogne, prebirući po vrhu kutije naslove svježih, novih knjiga pred kojima je
uvijek osjećala isto uzbuđenje. Kad su unijele sve te knjige i razvrstale ih po
naslovima, satima su brbljale, kao da se godinama znaju. Sandra je bila trgovački
putnik, putovala je po cijeloj zemlji i bila je najčarobnija osoba koju je Zdravka
ikad vidjela.
Odrasla je u Beogradu, u starinskoj vili obrasloj bršljanom u čijem je vrtu
raslo rijetko i zaštićeno drveće, no talent za razne nepodopštine i uživanje u životu
sigurno je stekla rođenjem.
 „Gde se ovde dobro jede?“ pitala je Nedu kad su razvrstale knjige, zaključile
posao i kao usput jedna drugoj do pola ispričale svoje živote.
„Kod mene“, odgovorila je i pozvala je na ručak, jer im je preostala druga
polovica.
Sandra je dvije godine živjela u Brazilu, putovala po Sjevernoj i Južnoj
Americi, išla na večere u London i Pariz, kupovala haljine i cipele po Rimu i
Milanu, obišla bubom cijelu Europu pušeći Kent i doručkujući šampanjac, no na
jegulje, žabe i domaće vino nije imala prigovora.
Zdravka joj je za vrijeme ručka stidljivo rekla da ima lijep prsten, a ona ga
je istog trena skinula s ruke:
„Izvoli. Tvoj je.“
Sjurila se niz stepenice do Tine i Helene koje su je u nevjerici čekale s
lastikom na cesti još od ručka.
Pokazala im je prsten na ruci i ispričala priču o gošći koja je po opisu sličila
dobroj vještici Glyndi sa Zapada, iz njezina najdražeg filma „Čarobnjak iz Oza“,
samo bez krune na glavi i šljokica na haljini. Tina i Helena su gledale Zdravku pa
prsten na njezinoj ruci i nakon kraćeg zdravorazumskog procjenjivanja zaključile:
„Lažeš!“
„Ne lažem, kad vam kažem. Ima dugu plavu kosu, bijelu haljinu i najljepše
sandale koje sam vidjela. Skinula je s ruke prsten i sama mi ga dala.“
Gledale su prsten od bijelog zlata koji se sjajio na Zdravkinoj ruci. Bio je
velik pa ga je stavila na kažiprst. I još uvijek joj je bio velik.
„Zašto je onda nama ne pokažeš?“ upitala je Tina
„Dobro“ rekla je Zdravka. „Reći ćemo da ste žedne. Ne smijemo se
zadržavati, jer će majka poslije vikati što smetamo gostima.“
Kad ih je uvela u dnevni boravak, Tina i Helena su se saplitale jedna o drugu,
buljile u ženu koja je pričala tim čudnim naglaskom i činilo se da nije svjesna
njihove prisutnosti. Popile su vodu, svaka po dvije čaše da pokažu kako su stvarno
žedne, i izašle za Zdravkom.
Tini se s vrata otelo:
„Lijepa je, samo joj je malo velik nos.“
Taj dan nije bilo ništa od lastike. Umjesto toga cure su pregledale Sandrinu
bubu koja je ležerno ostavljena na cesti otključana, kazete i novine koje su joj
razbacane ležale na stražnjem sjedištu, i prelistale Start, s golišavim slikama, koji
je Boris pred Zdravkom uvijek uspješno skrivao. Pritom su na kazetofonu
Sandrine bube preslušavale Stonese, Cockera, opet Stonese, Petera Gabriela,
Claptona i Janis Joplin.
 Kad se Zdravka nakon dva sata vratila u kuću, Sandra je rekla:
„Šta kažu, lepa je, samo ima velik nos.“
Zdravka se zajapurila i oborila glavu.
„Ima pravo dete. Moj zadnji dečko mi je rekao da mi je nos ko babura“ rekla
je Sandra i smijala se glasno.
Zdravka je bila sretna što se Sandra ne ljuti.
Iduće je zime Sandra dovezla svoj novi Saab. Boris se kao u starim danima
zavukao malo pod karoseriju i cijelo poslijepodne divio motoru toga auta. Bili su
upravo počeli zimski praznici. Sandra je nonšalantno predložila:
„Nedo, a da Zdravka ode malo kod mene u Beograd?“ Neda je upitno
pogledala Borisa. Bojala se te ideje.
„Bi li ti išla kod Sandre?“
Išla bih i pješice, mislila je Zdravka. Ako bude sreće, otići će ona sa Sandrom
do Brazila. Važno je samo krenuti.
Za nevolju, sutradan je zapadao snijeg. Inače padne jednom u deset godina,
ali toga je jutra pošteno napadao. Čim je otvorila oči i vidjela kroz prozor kako je
vani zabijelilo, Zdravka je istrčala u pidžami na hodnik, da provjeri jesu li putne
torbe koje su sinoć pakirali još uvijek tamo. Sandra se nije uplašila snijega, rekla
je da je njezin auto prošao i gore, ukrcala torbe i hrabro krenula. Zdravka je sjela
pokraj nje i mahala Borisu i Nedi koji su izgledali tako smiješno sa svojim
zabrinutim licima i zastakljenim pogledima dok su im mahali s ceste.
No njihova je zabrinutost bila druge prirode, jer toga je jutra iznenada stiglo
pismo koje su čekali i kojeg su se bojali već godinama. Vratili su se u kuću i sjeli
za stol. Neda je izvadila pismo iz ladice i još jednom ga naglas pročitala Borisu
koji je sjedio i pažljivo slušao njezin glas, pokušavajući shvatiti značenje riječi
koje su zvučale tako obično i svakodnevno, a njemu su upravo mijenjale život.

***

SANDRINA JE KUĆA BILA TOČNO PREKO PUTA CRKVE, vrt je bio

prekriven snijegom, zidovi ogoljeli od studeni. Pravu je raskoš ta kuća pokazivala
u proljeće, makar je Zdravki i sada bila najljepša koju je vidjela. Sagrađena između
dva rata, imala je visoke ukrašene stropove i bila puna antiknoga namještaja.
Sandrin je stan bio u potkrovlju. Dok su bili djeca, Sandra i njezin brat imali su
guvernantu, a sada su zadržali u kući kuharicu Mađaricu koju je Sandra dijelila sa
svojim roditeljima. Ta je žena svako jutro ulazila u stan, dok su Sandra i Zdravka
još spavale, i pekla peciva za doručak, a miris im se miješao s mirisom ručka koji
se krčkao na šporetu.
Dok bi Zdravka snena stigla do frižidera natočiti mlijeko, u pećnici se već
rumenio kolač. Kuharica je sve to vrijeme pričala mađarsko-srpskim jezikom o
svojoj kćeri plesačici koja nikad ništa ne jede. Moglo bi je se slušati satima.
Sandra je Zdravku tretirala kao odraslu osobu. Zato što nije imala djecu i
zato što nije željela na bilo koji način kupiti njezinu ljubav, nesvjesno je pronašla
najbrži put do njezina srca. Progovorila je s njom jezikom koji Zdravka do tada
nije poznavala. Svi su odrasli pričali jednako. Zaštitnički, autoritativno, svisoka,
ulizivački, hladno i prijetvorno.
Nakon tjedan dana stigli su Neda i Boris.
Poslije večere, kad je Zdravka već trebala spavati u svojoj sobi, troje je
odraslih sjelo za stol od zelene čoje.
Njihovi su glasovi bili prigušeni i tihi, razgovor je bio povjerljiv. Sandra
neće priznati Nedi i Borisu da Zdravka nijednu noć nije zaspala prije ponoći.
No, sad je Zdravka, iza tih zatvorenih vrata, ležala i osluškivala svaki šum
iz dnevne sobe, jer nešto se dramatično i važno događalo u njezinoj blizini. Svi su
znakovi na to upućivali. Sve što je trebala napraviti bilo je učiniti par koraka do
vrata i odškrinuti ih. Eto, sad se dosta dobro čulo. Opustili su se, uvjereni da ona
spava.
Provirila je malo kroz odškrinuta vrata. Ispred njih su stajale čašice i boca
viskija, pepeljara i brdo čikova u njoj, Sandri urednost nikad nije bila jača strana.
Zdravki je pomalo bila čudna ova situacija, danas su tek stigli, a imaju tako važan
i neodgodiv razgovor.
Onda se sjetila da je njezina majka čim je došla tog poslijepodneva
spomenula da je opet trudna. Boris ju je tada gurnuo laktom, Neda je rekla:
„Zdravka će dobiti bracu ili seku!“
„Bracu već imam“ rekla je Zdravka.
„Pa, dobit ćeš možda još jednog“, dodala je Neda pomalo zbunjeno.
„Onda bih radije jednu seku“ rekla je Zdravka nehajno.
Istežući vrat prema vratima da štogod čuje, pala joj je na pamet sjajna ideja.
Ponadala se da upravo pregovaraju o tome da je Sandra usvoji. Nije imala ni muža
ni djecu, pa je jednom prijatelju prije neki dan rekla da je Zdravku usvojila. Bilo
bi to sad posve u redu, jedna dolazi, druga odlazi, takav je život, razmišljala je. O
čemu li samo pričaju i zašto ja to ne smijem čuti? Odlučila se malo primaknuti
stolu. Najbliža joj je bila kuhinja. Uspije li dopuzati do šanka da je ne vide, bit će
dovoljno blizu da sve čuje. Sagnula se na pod i puzeći izašla iz sobe. Nitko se nije
pomaknuo. Dopuzala je do skloništa, sjela na pod ispod kuhinjskog šanka i počela
prisluškivati razgovor.
Tada je prvi put čula njezino ime: Marta. To su ime stalno spominjali.
Tko je Marta, o kojoj cijelo vrijeme pričaju? Poznavala je nekoliko osoba s
tim imenom, ali ni jedna nije dolazila u obzir. Zašto je ta Marta sada bitna,
razmišljala je Zdravka, pomalo razočarana.
Boris je u jednom trenutku rekao: „Moja majka.“
Njegova se majka zove Marta? Tada joj je prvi put prošlo kroz glavu da
njega nije rodila ona Tihana, žena-vrač, koja je lani netragom nestala. Nikada
dotada Zdravka nije razmišljala o tome tko je rodio njezina oca.
Zašto oni sada pričaju o toj Marti, koja je njega rodila, i kakve veze s tim
ima Sandra?
Gledala je tupo u deterdžente naslagane na prepunom sudoperu i počela
shvaćati da je život ipak zamršeniji nego se njoj čini. A možda je onda Sandra
mene rodila, prošlo joj je kroz glavu. To bi tek bilo sjajno. Zašto pravi roditelji,
ovi koje poznaješ, nikad nisu uzbudljivi? Pogledala je Sandru, koja joj je bila
okrenuta iz profila. Mala je vjerojatnost, ona onakva plava, a ja ovako crna, mislila
je Zdravka.
Onda je njezin otac izvadio sliku iz džepa. Svi troje su je gledali.
„Lepa je“ rekla je Sandra. „Jako je lepa. Kad si tu sliku dobio?“ pitala je
Borisa.
„Stigla je u pismu“, odgovorio je.
„Neverovatno“, rekla je Sandra.
„I ne znate je li živa?“
„Ništa ne znamo“, odgovorila je uto Neda. „Samo je došao poziv za sud, a
poslije njega pismo. Tako smo doznali adresu i broj telefona u Beogradu.“
„Pa šta čekate, što ne zovete generala?“ pitala je Sandra pokazujući prema
telefonu.
Boris je pogledao u Nedu.
Ona je popila malo viskija iz čaše ispred sebe, napravila grimasu i prišla
telefonu koji je stajao na stoliću, odmah iza njega.
„Bolje da ti zoveš“, rekao je on kao da se pravda.
„Tko zna je li to prava adresa i broj.“
Zdravka je već bila na podu, pa nije mogla pasti. Što je ovo, mislila je, je li
ovo neki igrokaz, znaju li oni da sam se tu sakrila, pa me sad zezaju.
 Sudeći po glasu njezine majke, nije bilo zezanje. Kad god je Neda jako
uzbuđena, njezin glas skoči za oktavu, postane tanak i piskutav, a to se ne može
glumiti.
„Dobar dan!“ izgovorila je u telefonsku slušalicu. „Jesam li dobila stan
Petrović? Ja sam Neda Bačić, drago mi je“, nastavila je. „Nismo bili sigurni da je
to taj broj. Vi znate tko je moj suprug?... Da, to je on“, ušutjela je nakratko. „Pa,
mi smo sad u Beogradu... Da, da, sad smo tu“, ponovila je uzbuđeno. „Naravno da
ćemo se vidjeti. Naša adresa je Tolstojeva ulica, Dedinje.“
Boris je na to blijedo pogledao Sandru. Ona se trgnula na stolici.
„Ma ne, bre, Nedo, to je njihova adresa“ rekla je Sandra. „Naša je Jove Ilića,
Voždovac.“
„Jooj, oprostite, sva sam se zbunila“, rekla je Neda, dok joj je rumenilo blago
oblilo obraze. „Izrekla sam vašu adresu, jer je držim napisanu na papiru. Da, tako
je, Jove Ilića je adresa na kojoj se mi nalazimo, preko puta crkve. Kad ćete doći
po nas? Dobro, vidimo se“, rekla je i poklopila slušalicu.
Zdravka više nije mogla izdržati. Izvukla se iza šanka i uspravila pred njima.
Nisu je ni pogledali. Bili su zabavljeni svojim mislima. Sandra je pripalila novu
cigaretu. Boris je gledao u neku točku u zidu. Neda je još blago drhtala.
„Gdje mi to idemo?“ pitala je Zdravka.
Otac ju je pogledao i rekao glasom u kojem nije bilo jasnih emocija:
„Idemo ondje gdje živi moja majka.“
„Otkad ti imaš majku?“ pitala je Zdravka.
„Svi imaju majku“, rekla je Neda i pogledala kćer pomalo prijekorno.
Zdravka je stavila ruke u džepove pidžame.
Sutradan je pred Sandrinu kuću stigao crni automobil i odvezao ih na
Dedinje.
No, tamo ih nije dočekala Borisova majka. Dočekala ih je samo priča.
Priča druga

VUGAVA
 VIS 1940.

SJEVERNA STRANA OTOKA VISA OŠTAR JE I STROG NIZ visokih stijena i

izlokanih hridi stvoren da zaštiti stanovnike ovog dalekog, pučinskog mjesta ili da
ih zauvijek zarobi. Na toj negostoljubivoj i siromašnijoj strani otoka, visoko gore
u brdu, nalazi se selo Oključna. Smjestilo se na najtežem i najgorem mjestu za
život, malo bliže Komiži nego gradu Visu. Iz daljine djeluje kao mjesto u kojem
ljudi ne žele svaki dan gledati jedni druge, kuće su raštrkane i osamljene po
obroncima, gotovo nitko tu nema susjeda. Familije su velike i brojne, nekoliko
obitelji živi pod jednim krovom, možda im zato susjedi ne fale. Ponekad, za
iznimno lijepa i sunčana dana, vidi se s brda u daljini kopno, kažu ljudi da su tamo
Šibenik i Rogoznica, s najvišeg viškog brda Hum vide se čak i Kornati. Kakva
smisla ima gledati otoke na kojima gotovo da nema života, mislila je ponekad
Marta, penjući se uskom stazom za kozama i obilazeći pristave po obroncima, kad
odavde i kopno izgleda samo kao komad zemlje na kojem se ne događa ništa
važno. Nema ovdje polja niti poklonjene njive, to je na južnoj strani, dovoljno je
samo vidjeti što piše na karti: Marine zemlje, Dračevo polje, Velo polje ili Plisko
polje. Tamo, na južnoj strani, suhozidima su ograđivane parcele, da se zna čije je
čije, a u Oključnoj si vlastitu zemlju prvo morao pronaći ispod kamena, onda joj
pokazati sunce i polako graditi pristave, a to bi trajalo desetljećima. Možda se zato
onima koji dođu uskoro počne pričinjavati da je sve tamo na drugoj strani ljepše,
bogatije i bolje, jer ovdje nikada ništa nije na poklon.
Sigurno su nekad nešto strašno skrivili Bogu, mislila je ponekad Danica,
Martina majka, gledajući svoga muža Ivu koji bi skvrčen do poda ušao u kuću u
ranim večernjim satima, samo da popije malo bevande i legne na pod. Marta bi
mu tada hodala po leđima, a on bi stenjao i plakao. U posljednje je vrijeme postala
previsoka i teška za taj zadatak, odmjenjivale su je sestre, pa bi ih ona, dok je
jaukao, grdila kako su nespretne i ne znaju ga gaziti. Za gaženje također treba imati
dara. Marta bi tada hitala do gustirne po frišku vodu, da plahne pazuha i noge prije
nego slomljen legne u postelju.
Njihova je kuća bila trojna, tri su familije živjele pod jednim krovom – Ivina,
Josipova i Stankova. Svaka je imala svoj prag, solar i komad dvorišta, a svaka je
imala i svoju gustirnu. Ivo je Božanić bio najmlađi brat od trojice, posljednji se
oženio i podigao svoj dio kuće, ali mu je Bog podario najveći porod. Morao je
nahraniti četvero djece, s onim komadićem vinograda koji je naslijedio od
pokojnog oca. Od to četvero djece muško je bilo samo jedno, najmlađe, od kojeg
još nije bilo nikakve pomoći. Tri su se cure trudile glumiti dječake, pa su s
vremenom ogrubjele i poprimile muška lica. Ta je preobrazba nekim čudom
zaobišla Martu, koja ni uz teški rad nije ojačala u rukama i bokovima, niti na
leđima dobila grbu, nego joj je tijelo bilo skladno i gipko, a ruke tanke. Zbog toga
je ponekad osjećala grižnju savjesti jer joj se, nejakoj da sama podigne teški teret,
činilo da je beskorisna. Tada bi se mrgodila, ali je njezino lice i onda zadržavalo
ljepotu, što je Danica voljela pripisati sebi makar nikad nije imala pune usne i
visoke jagodice kakve je imala njezina najstarija kći.
To ti je život, mislila bi Danica – najstariji od tri brata Božanića, Josip, nema
djece, a najveća kuća, ona u sredini, pripala je njemu. Nije ju morao ni graditi, tu
je od pamtivijeka. I najbolju je zemlju naslijedio s kućom. Jedino je ženu morao
sam pronaći i pronašao je jedinu nerotkinju u selu. Možda ga je i Bog tako kaznio,
prošlo bi Danici kroz glavu, a onda bi se stresla od te bogohulne pomisli, jer On
je velik i svemoguć i vidi i čuje sve, pa mu ni misli jedne priproste seljanke sigurno
nisu nepoznate. Josip je oženio, kako je cijelo selo znalo, svoju ženu Mariju u
prilično čudnim i kasnije često prepričavanim okolnostima, a kakvi su ljudi ovdje,
skloni svašta izmisliti i dodati, tko zna što se tu stvarno zbilo i što je prava istina.
Danica nije bila iz Oključne, došla je iz udaljenog Rukavca, pa nije znala koliko
se seoskim pričama smije vjerovati. Marija ga nije htjela, tako ljudi kažu. Nije ga
pozdravljala, nije mu se nikad nasmijala, nije na misi nikad pogledala u njegovu
pravcu niti mu htjela odgovoriti na uporna pitanja i nasrtaje.
Trajalo je to tako godinama. Onda se Josip umorio. Zaklao je pred zoru
kokoš i na prozor svoje sobe objesio bijeli lancun s krvavom mrljom na sredini.
Ljudi su ujutro prolazili pokraj njihove kuće, išli u vinograd, spuštali se do
ribarskih kućica, hodali selom i šaputali. Nitko nije prepoznao životinjsku krv, krv
nevine koke koja je skončala život tog ranog jesenjeg jutra. Umjesto toga svi su
vidjeli drugu nevinu krv na toj plahti, a ta je imala ime i prezime i živjela je na
drugom kraju sela. Uzalud je Marija zapomagala cijeli taj i iduća dva dana da to
nije ona i da neće poći iz svoje kuće. Njezin je otac trećega dana, potaknut
glasinama, otišao na pregovore. Nakon sat vremena izašao je iz Josipove kuće,
teturav hod ga je doveo do kućnog praga na kojem je Marija Zorotović šutnjom
dočekala svoju sudbinu. Tako se udala za Josipa Božanića i došla u najveću kuću
u selu. Pripao im je ženidbom vinograd i maslinik, koji su na kraju zapustili, i
blago, o kojem je ona preuzela brigu. Njihov je pokojni otac Ante na samrtnoj
postelji sve to udijelio Josipu, a Stanku i Ivi ostatke. Mislio je Josip da će, kad
dođe potomstvo, ponovno proizvoditi maslinovo ulje, ali je kuća do dana
današnjeg ostala pusta i prazna, a on nikad nije pomislio prepustiti maslinik
nekome od braće.
Na lijevoj strani, gledamo li prema moru, u trećem dijelu kuće živi Stanko
Božanić. On je zapravo srednji brat, a njegova žena Olgica prva mu je rodica. Nije
to ništa novo i čudno, tako se ovdje radi stoljećima. Stankov, Josipov i Ivin otac
Ante i Olgičin otac Vojko bili su braća. Olgica je jedinica pošla za Stanka jer su
se Ante i Vojko dogovorili tako još dok su oni bili djeca. Zašto je baš Stanku
pripala rodica, a ne najstarijem Josipu, pitala je jednom Danica Božanić svoga
muža Ivu kad je došla doma s nedjeljne mise. Nedjelja je bila dan kad se nije puno
radilo, pa je imala vremena za svakojake misli i kombinacije.
Ivo ju je pogledao onim svojim umornim pogledom koji mu nikad nije
silazio s lica, s njime se valjda i rodio, pa joj odgovorio:
„Sjećam se dana kad su pili dolje ispod rogača“, pokazao je rukom prema
drvenoj klupi i stolu koji je bio u dvorištu.
„Ja sam se igrao oko njihovih nogu, zato sam čuo sve šta su rekli.“
„Pa kako su odlučili da ona pođe baš za Stanka?“ ponovila je Danica svoju
misao koja ju je mučila cijelo jutro.
„Nisu odmah. Prvo su popili, pa su malo pjevali. Onda su zvali Josipa da
dođe k njima za stol. On je morao isto malo popiti bevande, jer je bio najstariji.
Koliko mu je tada bilo, može bit trinaesta godina, tako nešto, meni je onda bilo
pet. Onda su ga pitali bi li on uzeo Olgicu za ženu kad naraste. On je šutio, pa su
ga malo klepnuli po glavi, da kaže nešto. Na kraju je rekao.“
„Šta je rekao?“ pitala je Danica, a nož kojim je čistila srdele i skuše zamalo
joj je pao na nogu.
„Da će on oženit Mariju“, rekao je Ivo, pa se nasmijao zagledan u smokvu
koja je rasla iza kuće točno preko puta Josipova praga.
Ta je smokva bila razlog razdora i svađe u obitelji Božanić zbog koje tri
brata nisu razgovarala već godinama. Ne sjeća se nitko koje godine je to točno
bilo, pa je Ivo sa sjetom gledao u njezinu krošnju, kao da u njoj treperi neka stara
slika iz drugoga vremena, u kojem ništa nije bilo isto kao što je danas. Smokvu je
posadio njihov otac Ante, točno ispred kuće u kojoj sad živi Josip, pa je Josip
proglasio smokvu svojim vlasništvom Stanko je, pak, mislio da smokva pripada
njemu, jer je poslušao oca i oženio Olgicu, a Ivo je smatrao da je smokva njegova,
jer je od oca najmanje naslijedio, a imao je najbrojniju obitelj. Kako nije bila riječ
o maloj stvari, radilo se o tridesetak kila suhih smokava u godini, braća su se
žestoko posvadila i skupa sa svojim ženama prestala međusobno razgovarati.
„I šta su onda rekli?“ pitala je Danica s nestrpljenjem. Očistila je ribu i u
kuhinji iza kuće već ju je čekala tava s uljem, a on nikako da završi.
„A ništa. Šta bi rekli? Moj je otac rekao da je ona jedna, a nas smo trojica,
ako neće Josip, hoće Stanko. I tako je Stanko s njima popio bevandu. Jedino meni
nisu dali“, ispričao je Ivo i potegnuo gutljaj iz jedine staklene čaše za vino koju su
imali u kući.
Danica je vrteći glavom prešla u kuhinju. Eto, sreća da je Stanko bio drugi,
a njezin je Ivo bio najmlađi, jer inače bi Olga možda i njemu zapala. Nije imala
baš ništa protiv Olge, ali nešto je bogohulno bilo u tom braku, u to nije nimalo
sumnjala.
Olga je dugo godina nakon vjenčanja rodila blizance, sina i kćer. Danica se
ne može točno prisjetiti kojeg su se ljeta rodili, ali ona je već imala troje djece,
tako joj se nekako sad čini. Sad su blizanci već bili veliki, trebali su s njezinima
ići u školu, ali nisu nikad pošli u tu golemu zgradu koju je sagradila Austro-
Ugarska i koja je visinom i debljinom zidova dominirala selom u svojoj
osamljenosti. Žive skriveno i ne izlaze iz kuće, jer nisu zdravi od rođenja, samo se
to nije odmah vidjelo. Kasnije, kad je već selo znalo, i svećenik je znao, samo
Olga nije znala ili je to vješto skrivala, dogodilo se, kao što se to uvijek mora
dogoditi, da joj je netko rekao. Olgica nije na te riječi nimalo bila spremna. Danica
se, dok je kipuće ulje frcalo na sve strane iz tave, stresla od pomisli na krikove
koji su se toga jutra čuli iz njihova dvorišta.
Toga je dana, baš kao i svake godine, iz Splita u posjet došla Ivina, Stankova
i Josipova sestra Ivanka. Zapravo je ona bila Ivina sestra blizanka i uvijek je
dolazila samo kod Ive, ne mareći pritom za činjenicu da je Ivina kuća najmanja i
da u njoj ima najmanje mjesta. Jednom je rekla da je u majčinom trbuhu za nju i
Ivu bilo dovoljno mjesta i da ondje gdje je Ivo za nju uvijek mora biti mjesta, a
Ivo je na to potvrdno klimnuo glavom, pa Danici nije palo na pamet kasnije
prigovarati na njezine dolaske. Rekla bi ona Ivi kako je jadan, pa je baš njega
morala zapasti sestra, nikako se to nije moglo dogoditi Josipu koji živi u najvećoj
kući koja mu je prazna kao ukleta, ali bojala se Ivinoga karaktera. Iz krotkog se
janjeta u trenutku mogao premetnuti u gorskog vuka, a toga je vuka imala prilike
vidjeti samo jednom u životu, kad se usudila otići u konobu po nj. On je unutra od
ranoga jutra, još od mise, pio s prijateljima. Bio je Sveti Ante, dan kad bi raznježen
pio za svojim pokojnim ocem i usput se s njim cijeli dan u glavi svađao. Bila je to
prva godina njihova braka, pa je Danica, prevrćući u glavi savjet svoje majke
„onako kako urediš prvu godinu svog braka, tako će ti biti cijeli život“, ušla na
vrata te konobe i usudila se pitati misli li on doma. E, tu njegovo lice ona nikad
više ne želi vidjeti Zato je provodila svoju volju sve dok ne bi osjetila da dira u
zabranjeno. Ivanka je bila jedna od tih zabrana, znala je to bez da išta pita. A
Ivanka je svake godine dolazila na tjedan dana, pričala je da uzima godišnji odmor,
a zapravo su Tebaldijevi tada odlazili u planine i nisu je vodili sa sobom još otkako
je njihova kći stasala u djevojku, a sada je već bila udana i imala djecu, pa su
gospodin i gospođa u planinama uživali boraviti sami. Donosila je poklone za
svako Ivino novorođeno dijete, ali Marti, svojoj ljubimici, nikad nije zaboravljala
donijeti neku sitnicu. Toga je dana u dvorištu ispred kuće Marta u naručju držala
Olgičinog sina, dala mu je bombon koji je donijela Ivanka – gospođa ih je Tebaldi
držala u svojim kristalnim zdjelicama na salonskom bidermajeru. Mali se zamalo
ugušio od bombona i zacenio od plača, a bile su mu skoro četiri godine. Nije još
govorio, niti se artikulirano glasao, što je Olgica nevješto prikrivala tepajući i
njemu i djevojčici, kao da su još male bebe.
Kad je Olgica na uporan djetetov plač izjurila iz kuće i počela vikati na
Martu, govoreći joj da je glupa i nesposobna i kako je tako rasplakala maloga,
Danici je došlo da izjuri iz kuće i svašta joj kaže, ali nije mogla radi one smokve.
Ako nešto kaže Olgici, znači da se upušta u razgovor, a to će joj jako zamjeriti
Ivo, kojeg sad nije bilo doma. Tada je iz njihove kuće u dvorište stupila Ivanka,
uspravila se i podbočila rukama prije nego je išta izgovorila, a Olgica se lecnula
od pogleda na Ivanku odjevenu u tu gradsku odjeću staru nekoliko sezona, koju je
gospođa Tebaldi za nju prekrojila. Povrijeđena i zapjenjena Olgica je utihnula pred
Ivankinim držanjem. Ivanka je pustila da tišina traje nekoliko sekundi i potom
rekla Olgici, tonom zapovjednim i neumoljivim, kakav je svakodnevno slušala i
najbolje poznavala, da prestane vikati na Martu, nego neka bolje vodi svoju djecu
doktoru, jer s njima nešto nije u redu.
„Ti ćeš mi to reći! Od svih ljudi ti!“ vrištala je izbezumljeno Olgica.
„Pa ti bi trebala znati da su oni drugačiji, isto si blizanka kao i oni!“ nastavila
je Olgica, a bijela joj se pjena skupila na rubovima usana.
„Mi jesmo takvi rođeni“, odgovorila je Ivanka mirno, „ali smo zdravi. Djecu
treba odvesti doktoru. Vidjela sam takvu djecu u Splitu. Kod Tebaldijevih dolaze
ljudi koji imaju takvo dijete!“
„Ti si zlo! Ti si bolesna, a ne oni!“ vrisnula je Olgica i plačući utrčala s
malim u kuću.
Marta je pobjegla preko svog praga i zatvorila se u spavaću sobu, a Ivanka
je na dvorištu ostala sama. Danici je tada prvi put u životu došlo da joj priđe i da
je zagrli. Rekla je ono što je i sama priželjkivala reći, ali joj nije prišla, jer to bi
značilo da je podržava, a Ivanka joj nije bila baš do te mjere draga. Odlučila je da
se u ovo neće miješati i nastavila je u kuhinji čistiti luk i krumpir, praveći se da se
ništa nije dogodilo.
No, nešto se ipak jest dogodilo, jer od toga dana nitko više s Olgicom nije
razgovarao. Sjedila je sa svojom djecom u kući preko dana, izvodila ih vani
predvečer, prije nego bi mrkli mrak obavio vinograde i zemljanu cestu. Tada bi s
njima, već velikima i krupnima, trčala cestom i divljački urlikala, preskakala bi
draču i valjala se po zemlji, a po kućama su se zatvarale škure i zaključavala vrata
iz bojazni da luda Olgica na njih ne pokuca. Nije im bilo jasno da Olgica ne traži
ničije društvo, ona i djeca žudjeli su za svježim zrakom i prirodom, brali su kupine
uz cestu i trčeći ih gurali u usta. Nimalo im nije bilo do ljudi. U svemu su jako
oskudijevali, jer Stanko je u vinogradu i na njivi koju je dobio skupa s Olgicom
morao raditi sam, nikakve mu pomoći od Olgice ni braće nije bilo. Pa ipak se
nikome zbog toga nije požalio. Sam je odlazio i nedjeljom u crkvu, svijet bi za
njim gledao i potiho ga žalio, a nakon mise je znao zaglaviti u nekim važnim
razgovorima sa svećenikom, jer nešto ga je teže od kamena pritiskalo i mučilo –
pitanje kojem sam nije mogao pronaći odgovora. Nakon tih je razgovora nešto
laganijim korakom žurio kući i ponovno čekao nedjelju da malo nahrani dušu.
Jedina osoba u selu koja se nije bojala Olgice bila je Marija. Ona je Olgici
ispred vrata, da nitko ne vidi i za to ne zna, svakoga jutra ostavljala kozje mlijeko
i sir, ponekad suhe rogače i smokve, one iste zbog kojih nisu smjele izmijeniti ni
riječi. Sada se to, doduše, s Olgicom više nije ni moglo. Preuzela je jezik svoje
djece. Za ljetnih dana, kraj otvorenih kućnih vrata moglo ih se čuti, krici i glasanje
slično životinjskom dopirali su do onih koji su boravili u stražnjem dvorištu kuće,
a posebno su se čuli na prolazu do gustirne koja je bila tridesetak koraka iza kuća.
Pažljivi promatrač bi nakon nekog vremena mogao izraditi precizan
raspored dolazaka po vodu na tu gustirnu, do koje je vodilo nekoliko kamenih
stuba, a u koju je voda dopirala preko suhozidne gomile niz kosu plohu pokrivenu
kamenim pločama. U početku je tu bila izgrađena samo jedna, Antina gustima,
koja je pripala Josipu s kućom, kasnije su lijevo i desno dograđene još dvije.
Gustirne su oponašale raspored kuća. Žene su dolazile po vodu pažljivo uhodanim
rasporedom da se nikad niti jedna na njoj ne susretne ili da se, ne daj Bože, kojim
slučajem okupe sve tri u isto doba. U posljednje je vrijeme iz Ivine kuće po vodu
dolazila samo Marta. Danica je mrzila ići po vodu i jedva dočekala da joj najstarija
kći toliko izraste da je barem u tome može odmijeniti. Marta je po vodu dolazila
dnevno pet puta, svaki put je morala proći pokraj Josipovih vrata, koja su
uglavnom bila zatvorena, iza njih se nije čulo ništa, onda kraj Stankovih vrata, iza
kojih se čulo nemušto glasanje Olgice i njezine djece, kojih joj je bilo neizmjerno
žao i svaki bi put na tom prolasku do gustirne smišljala što je sve trebala reći onoga
dana Olgici, kad je samo ušutjela i potom otrčala u kuću da nitko ne vidi kako joj
je teško. Ona se jako prepala da će se dijete u njezinim rukama ugušiti, malo ga je
jače protresla, zato se onako rasplakao, nije ništa loše mislila, bio joj je tako sladak
i nekako se posebno smijao, nikad ona nije pomislila da mu nešto fali ili da je
bolestan, to je sve kanila reći Olgici, ali nikad za to nije dobila priliku. Ivanka joj
je poslije rekla da to što je rekla Olgici nije bilo okrutno jer je nekad ljudima za
njihovo dobro Dolje reći istinu, ali Marta je duboko u sebi osjećala da je istina
Olgicu na neki način ubila i da ljudima možda istina u životu uopće ne treba. Niti
je žele niti za njom žude, trebaju im samo utješne laži. Kao što se njezina majka
Danica već godinama naglas tješi da joj ne treba ni kuća, ni zemlja, ni vinogradi,
ni maslinici, da joj je dosta što vidi svoju djecu živu i zdravu, a baš zato što stalno
ponavlja da joj kuće i zemlje ne trebaju, Marti se čini da to baš nije istina i da bi
majci još samo to trebalo pa da stvarno i do kraja bude sretna, jer ovako ona to
nije. Njezin otac Ivo zato uvijek ima tužan i umoran izraz lica, jer najviše radi i
najviše se trudi od trojice braće, a opet se stalno osjeća zakinut i uvijek se nalaze
na rubu gladi, pa onda on i Danica ponavljaju da je najvažnije da se oni vole i da
su im djeca zdrava jer u drugim kućama nije tako, a lice mu i dalje ima onaj
umoran i tužan izraz, koji Marta pamti još od najranijih dana.
I kad potom oboje uglas kažu: „Djeca su naše najveće blago!“ Marti se to
čini nekako okrutno, jer djece u kući pokraj njihove nema, a u idućoj ih drže
zatvorene, pa joj je primjedba o djeci i blagu čudna i zlokobna u isto vrijeme.
Kad bi predvečer unijela u kuću predzadnju vodu, Marta je odlazila po koze.
Voda ujutro bila je za umivanje. Druga voda odmah potom bila je za kuhanje.
Treća voda, ona poslijepodnevna, bila je za pranje suda i kuhinjskoga poda, koji
je bio drven i pun masnih fleka. Četvrta je voda, predvečernja, bila za večeru,
najčešće za vodenastu juhu od povrća i malo ribe pune kostiju koja se zove traglji,
a peta je voda, odmah iza toga, bila za pranje pred spavanje.
Odlazak po koze bio je izlazak, susretala je prijateljice, jedine dvije djevojke
njezinih godina u cijelom selu koje su isto kao i ona išle po koze, pazeći da krenu
od kuće u isto vrijeme uskom stazom koja se spuštala do vale u kojoj su bile
kamene ribarske kućice. Ponekad bi ljeti, za naročito vrućih i suhih dana, sišle do
te plaže i, pazeći da ih ne vidi nitko, brčkale se u moru, pa su tako same i
preplivale, gurkajući i vukući u moru jedna drugu, dok su ih seoski momci skriveni
iza grmlja šutke promatrali. Naročito je jedan među njima pažljivo gledao Martu.
Luka Tipić živio je blizu crkve. Možda je zato Marta tako voljela ići u crkvu, jer
je na putu do nje morala proći pokraj Lukine kuće. Znala je da on na cesti ispred
kuće stoji i čeka da ona naiđe, pa će se onda pretvarati da je tamo slučajno bio i
hodati za njom do crkve, a njezine sestre će je zavidno gledati, jer su obje u njega
zaljubljene, pa se umivaju i oblače za crkvu, trljaju zube kaduljom i kose peru u
vodi punoj lavande i ružmarina misleći kako će ga vidjeti do crkve, a ona se onda
pred njima pretvara da joj to što on čeka ispred kućnih vrata ništa, ama baš ništa
ne znači.
Sestre su joj zavidjele na Luki, a prijateljice su joj zavidjele kad bi došla
Ivanka. Ne zbog darova koje je donosila, nego zbog priča koje joj je pričala, a koje
su danima nakon njezina odlaska iz Oključne zaokupljale njihove misli i
ispunjavale razgovore.
„Pričaj nam šta je ovaj put rekla o gospođi Biserki“, pitale bi Karmela i
Lucija, a Marta bi to jedva dočekala.
„Ona ima dnevni kaput i večernji kaput“, odgovorila bi Marta, još uvijek
razmišljajući može li to stvarno biti istina. Onda bi u sebi pomislila da Ivanka
uvijek govori istinu i da drugačije od toga ne može biti.
„Kako to misliš dnevni i večernji7 Kao da je važno je li dan ili noć pa da
mijenjaš kaput“, rekla je tada Karmela bojažljivo, jer kako izgleda damski kaput
ona još nije vidjela, samo nešto nalik tome nosila je Ivanka kad je dolazila zimi.
 „Eto tako kako sam rekla. Jedan nosi po danu, taj je smeđe boje. Drugi
uglavnom nosi navečer kad ide u kazalište i u posjete, a taj je crni i na njemu nosi
broš.“
„A šta je broš?“ upitala je Lucija zadihano, trčeći opet za kozom koja je bila
neposlušna.
„Broš ti je neki nakit. Kao što moja majka ima rinčice, samo je malo veći“,
odgovorila je Marta i dalje nesigurna je li dobro zapamtila Ivankin opis. Možda je
broš bio nešto drugo, ali ona se odlučila držati ovog opisa i neće sad priznati da
nije zapravo sigurna.
Njezini i Ivankini razgovori trajali su danima i noćima, pa je Marta znala
kako izgleda dnevni boravak u kući Tebaldi i činilo joj se da u njemu vidi glasovir
u kutu, kupljen za njihovu kćer jedinicu, makar uopće nije znala kakav je zvuk
koji proizvodi. Zvonki glas gospođe Biserke bio joj je u ušima, ponekad ga je čula
dok bi spavala i činilo bi joj se jutrom da je budi. Mogla je opisati zavjese u salonu
koji je gledao na more i plažu s te uzvisine na kojoj je stajala gospođina kuća u
predjelu grada koji se tako smiješno nazivao Bačvice. Znala je i kako se
pripravljaju jela koja nikada nije okusila i čije sastojke nije poznavala, ali kad bi
ih samo vidjela, i ona bi takva jela znala skuhati. Ivanka joj je rekla da se to
najlakše nauči, puno lakše negoli primjerice pravilno sjediti za stolom i služiti se
priborom za jelo, srebrninom koju su Tebaldijevi pokazivali gostima na svojim
svečanim večerama, a Ivanka ju je potom danima brisala i laštila do sjaja prije
negoli je spremi u one teške crne kutije u kojima je stigla iz Beča.
„Kad je hladno, jako hladno, oko Božića i kad ide u planine, gospođa
Biserka ne nosi kapute, nego krznenu bundu“, izrekla je Marta pomalo tiho svoje
najnovije otkriće.
Lucija i Karmela gledale su u nju i treptale svojim tamnim očima, koje su se
od čuđenja sada nekako proširile, a u njima se rađala sumnja.
„Kakvu bundu, šta će joj to?“ upitala je naposljetku
„Pravu krznenu bundu. Od neke životinje. Ima meko krzno i toplo je, da se
gola ogrneš tim krznom, tako te lijepo grije, ništa ti drugo ne treba“, ponovila je
Marta točno ono što joj je rekla Ivanka.
Kad je slušala o toj bundi“ štrecnulo je Martu negdje oko srca više nego
ikada dotad, jer je pomislila da je stvarno prava šteta što takav svijet u kojem
Ivanka živi postoji tamo iza mora, a ona ga nikad neće vidjeti niti će rukom
dotaknuti nešto što se zove krznena bunda.
„Pa nije u Splitu tako hladno da ti treba bunda“, rekla je tihu Karmela, koja
Split nije vidjela, kao ni jedna od njih, ali je mislila da koliko god daleko bio, nije
na Sjevernom polu, a samo je tamo takav led, rekao im je učitelj, da Eskimi hodaju
okolo u krznu i stalno jedu ribu, a ona je tada pomislila da i oni stalno jedu ribu,
samo što im ne treba krzno. Zašto onda gospođa Tebaldi nosi krzno, nije joj bilo
jasno.
„Nosi krzno jer dame nose krzno“, rekla je Marta, jer je i ona isto upitala
Ivanku.
Na to su Karmela i Lucija ušutjele. Ivanka valjda zna te stvari, ona je isto
dama. Nikada nije radila u polju i gotovo cijeli život živi u Splitu. Ruke joj nisu
grube i stare, lice joj je još mladoliko i očuvano, a starija je od njihovih majki.
Ivanki su stoga vjerovale na riječ.
„A ima li to krzno ime?“ upitala je onda Lucija, ne znajući zašto joj je to sad
palo na pamet.
„Ima“ rekla je Marta.
„Kako se zove?“ upitala je opet Lucija, sretna što nije ispala glupa.
„Zove se nerc“, odgovorila je Marta tiho, bojeći se da joj one neće vjerovati.
„Koja je to životinja?“ upitala je nesigurno Lucija.
„Ne znam. Valjda neka posebna, od koje se prave bunde“, rekla je Marta.
„Vidjela sam jednom učiteljevu „Knjigu flore i faune“, tamo su bile slike
svakakvih životinja, možda je jedna od njih ta“, dodala je Karmela vukući svoju
kozu prema stazi.
Koza se otimala, nije joj valjda za taj dan bilo dosta. Marta je zamišljena išla
za njom, jedino je njezina koza bila mlitavo poslušna. Marti se zato ponekad činilo
da između nje i te njezine koze dobre naravi, koju je od milja zvala Snješka, nema
neke vidljive razlike. Obje svaki dan silaze istom stazom prema dolje i prema gore,
slušaju što im se kaže i obje zapravo imaju sasvim predvidivu sudbinu.
Kad su se popele na vrh staze do glavnog seoskog puta, u dijelu sela koji se
zove Pasike, prije nego su se razišle, ugledala je na odvojku prema svojoj kući
Luku. Požurila je prema kući, vukući sada kozu koja se presporo vukla. Luka joj
se približio.
„Hoćeš li večeras izać u dvor iza kuće? Imam nešto za tebe“, pitao je.
„Ovisi šta imaš“, odgovorila je Marta, znatiželjna i pomalo zbunjena, nikad
se još nije usudio doći ovako izravno k njoj.
„Danas smo imali veliki ulov, drugi najveći otkad idem s ocem u ribu. Donio
bi tvojima malo srdela i koju palamidu, stavio sam sa strane da moji ne vide. Ne
moraš reći da je to od mene“, rekao je i pogledao u grmlje pokraj ceste.
Marta se okrenula, Karmela i Lucija su otišle. Nešto joj je u toj ponudi
zasmetalo, nešto je bilo loše, a opet, njezini će sigurno biti sretni. Ako donese
ručak ili večeru, neće im biti krivo.
 Dosad ju je Luka znao zaustaviti na cesti poslije mise i dati joj ljeti svježe
ubrane smokve, nekad bi je pokraj gustirne, točno pokraj njihova bunara, čekao
stručak lavande, pa bi ga stavila u lončić i kad bi pokraj njega prošla miris bi je
podsjetio na njega. Tada bi se u sebi nasmijala i licem bi joj prošla vedrina, to što
je mislio i trudio se oko nje bilo je dovoljno da osjeti dragost i u srcu zadrži
bezbrižnost. Zašto joj sada ovo smeta, kad je već davno shvatila da on ima stalnu
potrebu da joj nešto daruje? On ju je gledao i čekao njezin odgovor.
„Kad ćeš doći?“ upitala je.
„Kad se smrači, iza večere. Moji će odmah poći spavati, a ja ću ti kucnuti na
škure, pa samo izađi na tren u dvorište.“
„Dobro“, rekla je i krenula prema kući, noseći u sebi onaj osjećaj koji joj
nije dao mira.
Išla je poslije večere po vodu zamišljena, nije čula ništa iza Josipovih i
Stankovih vrata, možda je Olgica još uvijek vani, s djecom. Iza Josipovih vrata se
nikad ništa nije čulo jer je Marija, otkako je došla u njegovu kuću, hodala poput
duha, nisi je mogao čuti. Marta se više bojala Marije nego Olgice. Nije mogla
objasniti sebi što je to izazivalo njezin strah, pa je tek godinama kasnije shvatila
da se bojala Marijine sudbine. Dok je uzimala vodu, gledala je prema pučini, koja
je sada bila golema tamna masa u daljini, prijeteća i nepregledna. U trenu kad joj
je hladan vjetar koji je puhao s mora išamarao lice i kosu, natjerao joj krv u obraze
i razbistrio misli, shvatila je što joj je zasmetalo. On hoće biti siguran. On me
kupuje tom ribom, sijevnulo joj je. Hoće da me moji lako puste kad jednom dođe
po mene, da ih navikne na ribu i na druge poklone, da se polako uvuče među nas,
naše riječi, misli i poglede, da uđe među zidove i da me odvede. Pogledala je
prema selu, zgrada škole se još uvijek jasno vidjela, po obrisima njezinih visokih
zidina i borovima koji su je zaklanjali padala je polako sumaglica noći. Tu nisu
postojale ulice ni brojevi, nego je svaka familija morala imati kućni nadimak tako
da svećenik ili doktor znaju u koju kuću točno trebaju stići. Samo je nekoliko kuća
smješteno sasvim blizu crkve, a one su manje od ostalih jer su najstarije. U jednoj
od njih živio je Luka. Imao je brata i sestru. Spavali su u istoj sobi, pretpostavljala
je Marta, u drugoj su bili roditelji. Kuća je izvana bila poput njihove, imala je
osjećaj da ni iznutra ne bi vidjela ništa novo. Naslijedit će je Luka, jer je bio
najstariji. Potom je zamislila sebe kako, odjevena u bijelo, iz svoga doma korak
po korak prelazi u tu kuću, udaljenu petnaest minuta hoda od njezine. To bi joj,
dakle, trebao biti najvažniji dan u životu, pomislila je, i donijela odluku da nipošto
neće uzeti tu ribu. Podigla je vodu i stisnula zube, već su je jako boljela leđa.

***
U VIŠKU LUKU SVAKOGA DANA UĐE MNOŠTVO BRODOVA i brodica,
ribarskih i teretnih, velikih i malih, lijepih, manje lijepih i onih korisnih a ružnih,
kakvih je najviše, a najveći je događaj kad u luku uplovi parobrod s putnicima i
robom iz Splita. Taj brod ne dolazi svaki dan, što znači da neki dani prolaze bez
događaja. Kad Bakar, Rab, puno rjeđe Šumadija, doplove sa svojim putnicima
zelenih lica koji izađu iz prvog razreda pod pramcem ili drugog u krmi, u luci se
nakratko dogodi život, a poslije nekoliko sati sve zamre i izgleda baš kao i prije.
Za jednoga od takvih dana žandar Vjeko Bačić sjedio je pod tendom viškog
restorana Tamaris“ i polako otpijao gutljaj svoje kave s mlijekom, dok su mu
mjehurići mliječne pjene visjeli na rubu strogo podrezanih brkova. Odmaknuo je
od sebe tanjure s ostacima ručka i salate koje je konobar donoseći kavu u žurbi
zaboravio odnijeti, razmišljajući kako je žalosno da netko tako traljavo i loše radi
svoj posao. Čovjeku sitnice učine dan, snježnobijeli ubrus na stolu, brzo donesena
narudžba, tišina na terasi restorana. Obrnut slijed događaja sve pokvari, a ovaj se
konobar trudio u tom smjeru. U luku je upravo uplovljavao veliki teretni brod
natrpan bijelim vrećama, što je Vjeku natjeralo da odmah zaboravi na nervozu i
konobara. Volio je brodove, svojedobno je na jednom oplovio cijeli svijet, živio
je na moru punih sedam godina i, premda je sišao s broda i odlučio živjeti mirnijim
i lakšim životom, sviđalo mu se boraviti negdje na moru, promatrati živost luke,
njušiti morski zrak i predviđati popodnevni vjetar. Život je ovdje prolazio prilično
predvidljivo, s puno manje iznenađenja negoli na kopnu, a njemu je to odgovaralo.
Samoća je za Vjeku bila važna, odmah potom tišina, rad, red, disciplina, to su bila
pravila po kojima je živio. Ponekad je ipak morao među ljude. Birao je tada
društvo sebi sličnih koji su razumjeli njegove potrebe i nisu postavljali glupa i
suvišna pitanja kao što je: „Kako to da on ima već trideset i osam godina, a još se
nije oženio?“ Zbog toga je društva imao malo. Čovjek se rodi sam, sam i umire.
U tim svetim trenucima ne treba mu nitko, a između njih tek ponetko, tko je u
stanju približiti se načinu na koji osoba diše, misli i živi. Sve drugo su igrokazi i
predstave, a Vjeko nikad nije imao smisla za glumu.
Rodio se na selu, jedinac u svojih roditelja usvojio je od malih nogu samoću
kao prirodan i dobar osjećaj. Kad si sam, pa još i malen, nevjerojatno je koliko
toga možeš napraviti dok ti roditelji cijeli dan rade u polju misleći da te baba kojoj
su te ostavili, polugluha, poluslijepa i od ranog jutra prilično pijana, čuva. Vjeko
je bio bistro dijete, uočavao je razlog iznenadne promjene njezina raspoloženja,
pa bi babi donio rakijicu umjesto doručka, sačekao malo i onda se uputio vani.
Prešutan je bio taj njihov dogovor, svatko je čuvao tajnu onoga drugoga, a da se
nikad zapravo nisu takvo nešto i dogovorili. Tako se Vjeko mogao kao duh kretati
po selu, obilaziti kuće i sjenike, gledati djevojke koje se kupaju i umivaju, slušati
majke kako ih kore, valjati se po suhoj travi i gnječiti mrave, jesti najbolje jabuke
u selu koje su sutra trebale biti obrane, zavlačiti se u kuće i ostave i upijati. Vjeko
je tako svašta znao o svojim mještanima, o njihovim željama, istinama i lažima, o
tome što ispovijedaju u crkvi i koliko toga prešute, pa je zato rano stekao osjećaj
da je on potpuno drugačiji. Možda je tom čudnom osjećaju koji ga je obuzimao
pridonosila i večera s roditeljima koja se također odvijala u tišini. Njegovi bi
roditelji uvečer sjeli za svoj stol, a Vjeko je sjedio za odvojenim stolom. Otac je
za njega izradio stolić i klupicu, baš za dječaka njegove visine, pa bi mu majka
stavila hranu na tanjur i onda bi se pomolili i objedovali u tišini. Kad je shvatio da
po drugim seoskim kućama djeca objeduju za stolom sa svojim roditeljima,
njegove su se slutnje o vlastitoj vrijednosti potvrdile. On je poseban, zato i ima
poseban stol i stolicu.
Nije l o nimalo iznenađen kad je nakon osnovne škole majka, poslije
iznimno bogatog i obilnog ručka koji je tog dana sama skuhala, rekla da su se ona
i otac dogovorili o njegovu školovanju u Splitu. Baba je umrla te zime, pa je Vjeko
bio tužan što je njegov dotadašnji život bio potpuno završen. Nije znao bi li se
trebao radovati ovoj majčinoj odluci, odnekud je kljucala u njemu nelagoda, strah
od nepoznatog mu je rastao kad bi se približila noć, ali jutrom je sebi govorio da
ga ova promjena treba veseliti, jer majka sigurno najbolje zna što je dobro za njega.
Tako je otišao iz kuće u Split, riješen da uspije u svom naumu, da se u to selo
nikad više ne vrati, jer majka je za ručkom toga dana rekla da će povratak biti
ravan neuspjehu.
Zgrada Đačkog državnog doma u Balkanskoj ulici u Splitu bila je mjesto
okrutnog susreta s potpunim gubitkom privatnosti. Bio je to veliki šok za mladića
koji je do tada većinu vremena provodio potpuno sam. Spavati u sobi s pet klipana
svoje dobi, koji se neprestano deru, hrču i smrde, podriguju i prde, bacaju po sobi
iznošene čarape, bilo je za Vjeku iskustvo ravno šoku koji zatvorenici dožive kad
ih smjeste u samicu. Zato su samice i izmišljene, da ljude slome i preodgoje. Vjeko
je pak shvatio da će se slomiti, razmišljao je već o povratku kući, ako brzo ne
pronađe način opstanka u toj strašnoj sredini iz koje se nipošto nije želio vratiti
poražen. Prst sudbine ga je smjestio u razredu pokraj njegove karte za izlaz iz
doma.
Zvao se Roko i bio je nevjerojatno uplašen i zbunjen od prvoga dana. Tome
je vjerojatno pridonijelo zadirkivanje ostalih učenika koji su njegove naočale s
debelim okvirom, debljinu i čireve na licu najprije zamijetili, potom surovo
opjevali u pjesmi čiji je refren završavao s „Roko, jebem te u oko!“
Roko bi zato za vrijeme odmora ostajao sjediti u razredu, jer je to bio jedini
način da ga ne vide i da se osjeti barem donekle spašen od te rugalice. Nakon
nekoliko tjedana bila su ih dvojica. Vjeko je sjedio u srednjem redu i također
ostajao sjediti u razredu, da barem nakratko osjeti blaženu odsutnost svakog
zvuka. Kad je Roko bojažljivo upitao Vjeku zašto on ostaje u razredu i jesu li i
njega vrijeđali, Vjeko se isprva ljutnuo. Tko bi njega vrijeđao, dobio bi batine, to
je bar jasno. Pa nisu ovi momci odrasli na kamenu kao on, niti su viši ili jači od
njega, nikoga se on tu ne boji. Roko ga je gledao i vjerovao u svaku njegovu riječ,
„Pa zašto onda sjediš tu sam?“ upitao je Vjeku nakon nekoliko dana.
„Nisam sam, ti si tu“, odgovorio je Vjeko tugaljivo.
„Da. Ja sam tu“, rekao je Roko, kao da je to tek tada shvatio.
Vjeko je razmislio nekoliko trenutaka u nedoumici da li da ovome jadnom
momku, koji je uistinu vrijedan svakog prezira, počne objašnjavati kako je to doći
iz svoje kuće u veliki grad, ne poznavati nikoga, jesti splačine i trpjeti povrh toga
pet kretena u svojoj sobi koji te maltretiraju svojim postojanjem, a sve što bi htio
je malo mira i tišine, ali se suzdržao, jer bi to bio najduži monolog u njegovu
životu. Zato je rekao samo:
„Zato što nemam prijatelja. Ja nisam odavde.“
Rokovo je lice odjednom postalo još ružnije nego inače, počeo se prijateljski
smijati.
„Mogli bi poslije škole prošetat rivom i otić do mene na ručak?“ predložio
je Vjeki.
Ručak je bila zanimljiva i privlačna riječ. Otkako je tu stigao, nije se pošteno
najeo. Šetnja rivom bila je zanimljiva sama po sebi, to je radio i sam svakoga dana,
tako je iz daljine mogao promatrati brodove. Zato je nakon kraćeg oklijevanja
pristao.
„Oćeš sjest pokraj mene?“ upitao je tada Roko, jer kraj njega nije sjedio
nitko.
Vjeko je načas razmislio, pokupio svoje knjige i stvari i sjeo pokraj Roka.
Njegov je dotadašnji susjed nevjerojatno smrdio, nije se valjda oprao od početka
školske godine – to je već bio dobar razlog da pokuša s nekim novim.
Tako se Vjeko toga dana zatekao na ručku u kući notara Bonačića, desetak
minuta hoda od zgrade gimnazije. Ta je kuća bila nešto što je Vjeku istinski
uzdrmalo. Nije ga tako uzdrmala ni smrt bake. Smrt je nešto prirodno i normalno,
a ovo mu se nije činilo takvim. Nije mu bilo jasno da ljudi žive u tom bogatstvu
mekih sagova i debelih zavjesa, umjetničkih slika na zidu kakve je dotada vidio
samo u crkvama, čipkanih stolnjaka i naslonjača presvučenih kožom – i ponašaju
se kao da je to normalno. U takvome je jednom naslonjaču presvučenim smeđom,
mjestimice pohabanom kožom Tonči Bonačić poslije ručka pućkao svoju lulu i
ispitao ga sve o njegovu dotadašnjem životu, odakle je, čiji je, zašto živi u domu i
kako mu se sviđa u Splitu. Vjeko je gledao u notara i posljednje pitanje dočekao
vrlo prirodno. Već mu se počelo činiti i da bi mu lula prijala.
 „Zašto se družiš sa našim Rokom?“ upitao ga je notar pozorno, znajući
kakav je tretman njegov sin dobio u toj školi. Danima je ozbiljno razmišljao o
tome da maloga pošalje u Zagreb, tamo je živio njegov brat koji je bio veletrgovac
i imao čak pet dućana u Ilici. Njegova je Ruža na sam spomen Rokova odlaska
plakala i prijetila da onda i ona odlazi za svojim jedinim djetetom, a on joj je u tim
razgovorima, koji su obavezno završavali svađom, objašnjavao da je tim stavom i
dovela Roka do toga da se ne zna sam izboriti za vlastito mjesto pod suncem. Ruža
bi tada stisnula usne i podigla nos, razgovarajući s njim samo preko kućne
pomoćnice, a njega bi zaboljela glava, pa bi rekao poslije ručka da ima posla i
otišao u svoj ured malo odspavati na kauču koji je tamo i postavljen za takve,
izvanredne situacije.
„Zato što mi je simpatičan“, rekao je Vjeko bez razmišljanja.
Notar je bio zadovoljan odgovorom. Kad je Vjeko toga dana odlazio u dom,
gospođa Ruža utrpala mu je u ruke u vrećicu zamotane sendviče i naranče, neka
mu se nade pri ruci.
Otada je Vjeko svake nedjelje ručao u domu Bonačića, a preko tjedna je s
Rokom dolazio pisati zadaće. Matematika mu je išla jako dobro, pa je Roku davao
poduku iz razlomaka i geometrije. Roko je zato nakon nekog vremena, ohrabren
valjda time što su mu se u razredu prestali rugati, a ocjene na polugodištu bile
iznad očekivanih, zatražio od roditelja da se poslije Božića Vjeko useli k njima, u
djevojačku sobu koja je ionako bila prazna. Njihova je domaćica Eva dolazila
svaki dan, nakon što je stara Katja, koja je odgojila prvo njegova oca a onda njega,
umrla prije dvije godine. Katjina soba bila je prazna i bilo je zgodno što se nalazila
odmah do Rokove. Kad je Roko bio mali, njegov ju je plač budio. Ustajala je iz
kreveta zatvorenih očiju te, kao i njegovu ocu dok je bio dijete a ona mlada
djevojka, dolazila ne bi li ga umirila.
Roko je smatrao da je razumljivo da baš Vjeko uđe u Katjinu sobu. Onaj tko
tamo uđe, mora imati posebno mjesto u njegovu životu. Katja je bila član obitelji,
Eva samo sluškinja. Tko bi ga mogao odbiti, složili su se gospodin i gospođa, taj
ih je mali sve spasio. Jadno je dijete tako halapljivo jelo, na mršavom su mu se
licu isticali tamni podočnjaci od nespavanja, a kako i ne bi bio neispavan, pa to su
neljudski uvjeti u kojima boravi, tko bi tako uopće mogao živjeti. Oni su dobri i
pobožni ljudi, oduvijek im je bilo žao što nisu imali još djece. Ako ga Roko voli
kao brata, pa i red je da ga prime u kuću, mjesta imaju, tako su rekli. Roko je toga
dana Vjeku uveo u sobu i pokazao mu njegov budući krevet. Vjeko je spustio svoje
stvari na pod i zatvorio za njim vrata. Uredno je izuo cipele i u odjeći legao na
postelju, stavio ruke pod glavu i pomislio da je život u suštini jako jednostavan,
treba samo znati što želiš. Tišina ga je ošamutila, pa je smjesta zaspao.
Tog je Božića, sjedeći prvi put za stolom sa svojim roditeljima, ponosno
objavio vijest da mijenja adresu i da mu novac za dom više ne trebaju slati. Stolić
i klupica još su uvijek stajali na svom mjestu u kutu. Vjeko je pogledao tamo i
razmišljao da izgledaju nestvarno, kao patuljkov kutak za igru, pa se lecnuo od
pomisli da je u tom kutu proveo tolike godine života. Majka mu je rekla da je to
lijepa vijest, da će mu ona svejedno slati novac, a on neka ga troši kako mu drago.
On ju je s ljubavlju pogledao. Ona ga voli, u to je bio siguran. Ona zna kroz što je
prošao, ne treba joj ništa reći. Napisao joj je dva pisma proteklih mjeseci, ništa se
ne žaleći govorio je o općenitim stvarima, vremenu i gradu, ljudima koje gleda na
putu od doma do škole, starom čistaču ulice koji ga svaki put pozdravi, a ne zna
čiji je ni odakle je došao, o profesoru povijesti Glaviniću, koji uživa s njim
razgovarati i smatra ga za povijest vrlo talentiranim, a Vjeko je samo neobično
lako pamtio datume i brojke, adrese i imena ulica, nepotrebne podatke koje drugi
ljudi lako i brzo zaboravljaju. Još uvijek je, na primjer, do zadnje decimale znao
kolika je mirovina svakom penzioneru u selu, jer se poštar jednom zapio s
njegovom babom i kod njih ostavio torbu. Čitajući njegova pisma, majka je
između redova čitala da je on tužan u toj sivoj zgradurini u kojoj ne možeš biti
sam, iako si zaista sam u cijelome gradu, jer nemaš tamo nikoga svoga. Zato je
sada bila sretna što je našao mjesto za sebe, krevet, dom i prijatelja, i zadovoljno
ga je pogladila po zalizanoj, urednoj crnoj kosi, a on se od nelagode malo izmakao,
takva je bliskost ipak bila neprimjerena.
Do kraja školske godine Vjeko je postao članom obitelji Bonačić. Činilo mu
se zanimljivim kako je njegovo prezime slično njihovom, pa su ljudi ponekad
zabunom mijenjali njegovo i Rokovo prezime i mislili da su oni uistinu braća.
Gospođa Ruža je često svojim gostima govorila da Vjeku voli kao vlastitoga sina
i da je nevjerojatno koliko je taj dečko bistar i dobro odgojen i kako pozitivno
utječe na njihovoga Roka. Na ljeto su otišli u vikendicu Bonačićevih u Pisak, pa
je Vjeko tamo proveo svoje prvo morsko ljetovanje i plivačkim vještinama zadivio
prolaznike. Kad naučiš plivati na brzoj i hladnoj rijeci punoj virova, more ti nije
nikakav izazov, mislio je Vjeko, podučavajući Roka ronjenju.
Krajem ljeta stiglo mu je majčino pismo. Ništa mu nije predbacivala, ali je
zamolila da razmisli o tome koliko je već vremena od Božića prošlo, a oni ga nisu
vidjeli. Otac mu je bio pomalo boležljiv, ništa opasno, ona ga moli da pronađe
barem tjedan dana da ih posjeti, pa ako može neka dovede i svoga prijatelja i brata,
oni bi ga rado upoznali i ugostili, bila bi im velika čast. Nakon dolaska tog pisma
snuždeno je na večeri prebirao po tanjuru, a to Ruži Bonačić nikako nije moglo
promaknuti. Vidjela je da se Roko snebiva i ništa ne govori, samo pogledava ispod
oka Vjeku i pokušava odgonetnuti razlog njegova ponašanja. Zato je progovorila
ona, nikada nije voljela neizvjesnost.
„Ne sviđa ti se večera?“ upitala je tiho Vjeku.
„Ma, dobro je“, rekao je.
 Lignje su se pred njim hladile i postajale gumenaste. Blitva mu se ionako
gadila.
„Hoćeš li da kažem Evi da ti poprži teleći šnicel, ako ti se lignje ne sviđaju?“
nastavila je Ruža.
„Ne treba“, odgovorio je Vjeko, „nisam nešto gladan, dobro sam ručao.“
„Prebaci onda meni ovamo“, rekao je Roko, koji je bio neprestano gladan
od plivanja i morskog zraka.
„Roko!“ ukorila ga je Ruža strogo. „Ako hoćeš još, dovoljno je da pozoveš
Evu. Pa nismo dotle došli da jedni drugima otimamo s tanjura“, dodala je
nervozno. Sreća da nitko od gostiju večeras nije bio prisutan, tolike godine odgajaš
dijete, on te u jednoj sekundi osramoti.
Notar je puckao lulu za susjednim stolom; kad bi večerao, onda bi se s čašom
crnoga i lulom povukao za taj stol.
Vjeko je na silu stavio u usta još jedan zalogaj. Lignjin krak mu je zapeo u
suhom grlu.
„Hoćeš li nam onda reći što ti je?“ upitala je Ruža naposljetku.
„Mislio sam da bi mogao na tjedan dana otići kući“ izgovorio je nevoljko
Vjeko.
Zapravo mu se nije išlo, ničeg tamo nema što bi njemu nedostajalo, osim što
je, misleći na majku, u sebi imao neki neprikladan osjećaj, kao da bi mogao iz
čista mira zaplakati.
„Dobro“, rekla je Ruža s olakšanjem. „To je normalno. Ako želiš, slobodno
idi.“
„Volio bih da Roko pođe sa mnom“, dometnuo je Vjeko, misleći da bi bilo
zgodno pokazati Roku kako se pliva na rijeci, a smokve iza njegove kuće su sada
najslađe, takvih ne možeš naći na pijaci.
„To ne dolazi u obzir“, brzo je uzvratila Ruža, taman kad je Roko otvorio
usta htijući potvrditi da bi on išao. Brzo se povukao.
Vjeko ju je iznenađen pogledao. Imao je osjećaj da mu je udarila plesku, a
ona se ljubazno smijala i stavila pred njega kutiju čokoladnih bombona.
„Ako nećeš te lignje, uzmi bar nešto slatko“ rekla je Ruža i potom se
premjestila za stol svoga muža koji je pućkao lulu i gledao pučinu, pretvarajući se
da ništa od tog razgovora do njega nije došlo.
Roko je ustao od stola i otišao u svoju sobu. Njegov odlazak nije bio znak
protesta, večera je bila završena, više mu se nije sjedilo za stolom. Vjeko te noći
nije mirno spavao, pazio je da svojim okretanjem u krevetu ne probudi Roka, jer
u vikendici nisu imali odvojene sobe. Sutradan je otputovao kući i nakon pet dana
se vratio. Sve je tamo uistinu bilo isto kao prije, ali za njega nije bilo isto tamo
kamo se vratio.
Iduće je jeseni počela Rokova fizička preobrazba. Crveni plikovi s
njegovoga lica počeli su nestajati, bucmasti obrazi su se pomalo stanjili, salo se u
trčanju za Vjekom po Marjanu počelo polako otapati. Do posljednje godine
školovanja Roko je izgledao gotovo pristojno, još uvijek neugledan i neupadljiv
pokraj svog prijatelja, ali više se nitko u razredu nije sjećao da je taj momak bio
predmet takve okrutne sprdnje i poruge. Roko je zbog toga prilično popravio
samopouzdanje, pa se počeo okretati za djevojkama, a i one su počele primjećivati
njega. Napokon, bio je Bonačić, sve su one znale što to znači. No, on je istinski
mario samo za jednu, koja je živjela u blizini i znao ju je od najranijeg djetinjstva.
Prije koju godinu bio je siguran da kod Eleonore Tebaldi nema baš nikakve
šanse, bez obzira na to što su njihove majke bile velike prijateljice i rodile ih u
razmaku od nekoliko mjeseci. Roko je bio svjestan da je Nora, kako su je od milja
zvali, bila i ostala ljepotica, a on je prije nekoliko godina počeo izbjegavati
proslave, rođendane i zabave na koje je dolazila, jer mu je bilo neugodno onako
prištavom i neuglednom biti u njezinoj blistavoj blizini. Jedino je njegova majka
tvrdila da se on Nori sviđa i da ona uvijek pita za njega.
Vjeko je, za razliku od Roka, Noru doživljavao prosječnom i nije mu bila
jasna Rokova opčinjenost tom praznom koketom koja ima prekrasnu frizuru i
haljine, svilene cipele i, da, svira klavir, ali on se ne razumije u glazbu, pa mu se
čini da je to prilično štrebersko sviranje zbog kojeg su njezini istovarili bezobrazno
puno novca onom smiješnom učitelju klavira ženskastih pokreta, koji joj uvijek na
tim zabavama pretjerano glasno plješće. Koliko je novca za to dobio, valjda je
morao hvaliti njezin sjajan stil i umijeće, dok su se ozareni Tebaldijevi hvalili da
će Nora možda otići na Akademiju u Zagreb samo ako bude imala volje, oni bi je
u tome svakako podržali. Nora je ime dobila po velikoj talijanskoj glumici
Eleonori Duse. Gospođa Biserka je po tome znala da je ona talentirana za
umjetnost, kad joj urediš frizuru „a la Duse“ i staviš šešir, one su nalik kao jaje
jajetu. Kad bi to bila njezina želja, oni bi je podržali i u takvim ambicijama, ali
Nora je zasad jedino svirala na kućnom klaviru tri ista komada, koja je, činilo se
tako Vjeki, s vremenom sve lošije i površnije svirala, iako se on ne bi usudio takvo
nešto naglas ustvrditi, bio je prilično uvjeren za sebe da nema sluha, bit će da mu
se tako čini jer mu je antipatična. Zapravo je gospođa Bisera podržavala Noru u
ideji da Roka što češće poziva kod sebe kući, taman da skupa pišu lektiru, a onda
je Vjeko kolutao očima, jer to je značilo da mora napisati lektiru i sebi i Roku i
Nori, dok njih dvoje pričaju gluposti i dekoncentriraju ga. Nora je svaki put
govorila da bi ona rado pročitala lektiru, ali je dosadna, pa zato ona čita ono što
nju zanima, što je u prijevodu znači o ljubavne romane. Roko je govorio da je
čitanje gubljenje vremena samo po sebi, pa bi Vjeko pokušavao iste rečenice
preformulirati malo drugačije, da se ne vidi odmah kako je sve pisala ista osoba.
Te su godine počeli ulaziti u svijet odraslih, shvatio je to kad su pozivi za
salonska okupljanja odjednom učestali na gotovo svaki tjedan. Zbog Roka je svaki
put i on bio pozvan. Odijevao bi tada stara prepravljena odjela notara Bonačića,
koji bi govorio da mu stoje kao salivena i da je i on nekada imao tako ravan trbuh
i uspravna ramena, a gospođa Ruža bi tada dometnula da se ona toga ne sjeća i da
je Vjeko puno zgodniji negoli je on bio. Vjeki bi se tada na trenutke znalo učinili
da ga oni uistinu vole kao sina i da je njegov osjećaj kako je on samo Rokov kućni
ljubimac potpuno pogrešan, ali onda bi se brzo sjetio odlučnosti s kojom je
gospođa Ruža odbacila svaku pomisao da Roko ode do njegovoga sela i bude gost
u njegovoj kući, pa bi se brzo spustio na zemlju i rekao sam sebi da on nikada neće
biti isto što i oni i da je tako zapravo i bolje.
Na tim je dosadnim salonskim okupljanjima, gdje se uglavnom pio
šampanjac i plesali neki čudni plesovi koji su dolazi i sa zapada i bili potpuno
smiješni i neprimjereni, jedva prikrivao zijevanje. Djevojke su mu bile napirlitane
i potpuno nezanimljive, glasne i bučne izazivale su u njemu želju da se u nekom
tihom kutu sakrije i pojede neki kolač, jer kolači su bili sjajni, takve nikada prije
nije jeo. Gospoda Ruža je iz opreza, zbog Rokove debljine, kolače izbacila s
jelovnika, samo je za goste držala kutije belgijskih čokoladnih bombona koje on
nimalo nije volio. Baš zbog te svoje suzdržanosti, ugodne vanjštine i uglađenosti
koju je pokupio s vremenom oponašajući ljude oko sebe, a naročito notara kojeg
je iznimno poštovao, na odlasku sa zabava izazivao je vrlo povoljne komentare.
Žene su naglašavale da je vrlo odgojen, pristao i elokventan i da je takva šteta za
njega. Nikada jedna drugoj nisu precizirale u čemu je ta šteta, jer to se
podrazumijevalo – Vjeko nije bio ni u čijim kombinacijama za zeta.
Tog proljeća Roko je učestao u svojim odlascima kod Nore, pa kad bi popili
čaj, njezini t se roditelji povukli iz salona, a ona, Vjeko i Roko ostali bi skupa, pa
bi prvo morali slušati kako ona svira klavir. Onda bi čitali neke pjesme, Roko bi
obavezno pročitao neku svoju, napisanu tajanstvenoj djevojci koju voli i zbog koje
je spreman izgubiti život, ne on, naravno, nego mladi pjesnik. Nora bi onda
pogledala Vjeku i pitala ga tko je taj pjesnik, misli li on zaista to što je napisao.
Vjeko bi odgovarao da nema pojma, da on ne piše pjesme.
„Ma nemoj, pišeš lektiru i onakve lijepe sastave, a ne pišeš pjesme“,
odgovorila je Nora i slavodobitno se nasmiješila, poklanjajući mu ružu iz vrta koju
je taj dan ubrala.
Vjeko je bio zbunjen njezinom gestom, u životu nije napisao pjesmu, nije za
to imao smisla, a znao je da ga nema ni Roko, dijelove pjesme je prepisao iz neke
knjige poezije, a ostalo je sam dometnuo. Pjesme je čak i njemu zvučala grozno,
jedino se po opisu djevojke razaznavalo da je riječ o Nori, jer se spominjao madež
posred desnog obraza, koji je bio poprilično uočljiv, a kojim se Nora naročito
ponosila.
Onog proljeća kad su mu hlače opet postale kratke jer je narastao još dva
centimetra, jednog je poslijepodneva, malaksao od nekog neobjašnjivog umora,
mirno ležao na krevetu, kad je u njegovu je sobu ušla Eva i na pladnju donijela
pisamce kakva je obično primala gospođa Ruža ili notar Tonči, pa bi onda
raspredali o tim porukama koje su im bile neobično važne. Vjeko je pisamce
otvorio i shvatio da ga Nora poziva na šetalište na Marjanu, danas poslijepodne,
da dođe sam jer postoji nešto važno o čemu trebaju razgovarati. Bio je grintav
zbog njezina poziva, najradije bi izbjegao dolaske u njihovu kuću, ali je zbog Roka
morao ići, slušao je danima njegove jadikovke o tome koliko mu je ona važna i
kako je voli cijeloga života, neće preživjeti da ona pođe za nekog drugoga, a sada
će morati slušati njezina prenemaganja, umjesto da provari ručak kao čovjek na
tom krevetu, koji mu je bio najdraže mjesto u cijeloj kući.
Pristojno se obukao i pošao prema Marjanu, ne razmišljajući o tome da
nekome od ukućana kaže razlog svog iznenadnog izlaska. Roko je bio na satu
talijanskog, vratit će se uskoro, pa će mu on sve ispričati. Sjedila je na klupi,
odjevena za izlazak, s pomno složenom frizurom koju je radila tog poslijepodneva
samo za tu priliku. Sjeo je pokraj nje, a ona je tada ustala i pošla stazom kojom su
pokraj njih protrčala neka djeca s veliku m smeđim psom. Vjeko se okrenuo za
njima, obožavao je pse, jednoga je sličnoga imao dok je živio na selu. S prezirom
se sjetio pudlice gospođe Ruže. To nije pas, nego igračka, mislio je tako o pudlici
i o sebi, Ruža ima pudlicu, Roko ima njega. Jedino on nije imao nikoga, štrecnulo
ga je tada, zato što njemu nitko nije potreban, valjda je zato tome tako.
„Pitate li se zašto ste ovamo pozvani?“ progovorila je Nora.
Vjeko ju je začuđen pogledao. Zašto mu sad govori ʼviʼ, kad su dosad bili
na ʼtiʼ, prošlo mu je kroz glavu.
„Da“, odgovorio je Vjeko kratko.
„Jeste li sada sretni, recite mi“, rekla je tada i zastala.
Jedan od ljubavnih romana koji je nedavno pročitala imao je sličnu scenu,
tu su akteri jedan drugom govorili ʼviʼ, pa je njoj sad, u ovakvom trenutku, bilo
tako neprikladno da se Vjeki drukčije obrati. Oni su dosad bili jedno, a nakon ove
situacije oni će bit i nešto posve drugo, pa je i njihov razgovor morao biti u skladu
s tim.
„Sretan s čim?“ ponovio je Vjeko zbunjen.
Uvijek se ovako pravi važna, ovako razgovara i s Rokom, dvosmisleno i s
nekim protupitanjima umjesto odgovora, pa ga ovaj cijelu večer gnjavi što je ona
u stvari htjela reći. Kao da ona zna što je htjela reći, mislio je Vjeko mrzovoljno.
 „Što ste me doveli do ovog stanja“, izgovorila je Nora i pogledala ga u oči.
„Neprekidno mislim na Vas i ne mogu sama sebi pomoći. Vi znate da je naša
ljubav zabranjena, da će svi biti protiv nas. Zašto ste sve ono morali reći?“ –
nastavila je i zarumenila se u obrazima.
Vjeko je šutio. Bulaznila je o nečemu i bila uvjerena u istinitost toga što
govori. Onda se rasplakala i sjela na klupu, zbog neugode koju je izazvao svojom
šutnjom. Zato je uspio promrmljati da je zbunjen i da ne zna što ona zapravo od
njega hoće.
„Želim Vašu ljubav i potpunu odanost, ono o čemu ste pisali tako lijepo i
nježno u pjesmama u kojima ni smrt nije kazna, ako je ljubav u pitanju. Hoću da
budemo zajedno. Od sada, pa zauvijek. Najradije se ne bih ni vratila u roditeljsku
kuću, tamo nitko ne razumije što ja osjećam kad vidim onog užasnog Roka koji
slini za mnom otkad znam za sebe“, rasplakala se i obrisala nečujno nos malim
bijelim rupčićem, a Vjeko je konačno sjeo pokraj nje, jer nije znao kud bi sa
sobom.
Prvi put u životu nije mu bila dosadna. Rekla je ono što on cijelo vrijeme
misli, a što nikome dotad nije palo na pamet izgovoriti naglas. Da je on poseban
od rođenja, a ne Roko, kojemu sve bogatstvo ovoga svijeta neće pomoći da ga
netko iskreno zavoli.
„Kako ste shvatili da sam to ja?“ upitao je Vjeko.
„Od prvog sam trenutka znala. Dok je čitao te stihove, jasno se vidjelo da to
nije napisao on. Znala sam da ste to Vi. Vidjela sam kako me gledate“, rekla je i
stidljivo se nasmijala.
„Nikome ne smijete govoriti o ovom našem susretu“, rekao je Vjeko.
„Naravno. Ne bi me moji pustili više iz kuće“ odgovorila je Nora i osvrnula
se tada oko sebe da vidi gleda li ih tko.
Šetalište je srećom bilo prazno.
„Ja ću Vam se javiti kad za to bude vrijeme, a do tada budite mirni, vrijeme
će raditi za nas“, rekao joj je, makar uopće nije znao što je time htio reći.
Nora se zadovoljno nasmijala. Sada je postala prava žena, jer samo prava
žena može imati ovakvu tajnu, sinulo joj je dok se spuštala stubištem prema ulici.
Vjeko te noći nije mogao zaspati, u nemiru je polubudan drijemao i kad bi
nakratko usnuo, sanjao je Noru, kako se smije, kako svira klavir, zove ga da popiju
čaj, a on joj prilazi u kućnom ogrtaču, kakav je inače nosio njezin otac, sudac
Tebaldi, a Vjeki je tada bio smiješan, jer muškarci ne nose ogrtače. Penjao se u
snu stubištem do spavaće sobe njezinih roditelja, i tu mu se san gubio, uz najbolju
volju nije mogao zamisliti kako ta soba izgleda, jer u njoj nikad nije ni bio. Onda
se budio iz te more i oznojen tražio vodu. To je, dakle, ta zaljubljenost, mislio je.
Zato Roko tako bulazni i priča gluposti, ne može noću spavati, sad je i njega ta
bolest pokosila, mislio je Vjeko ljut na sebe što je podlegao.
Nakon nekoliko dana počeo je izgledati jako loše, oslabio mu je apetit i
tamni podočnjaci ispod očiju ukazivali su na ozbiljno stanje, a slike u krevetu u
kojem je pomalo drijemao u svojoj malaksalosti postajale su sve strašnije i jasnije.
Pućkao je lulu u fotelji salona Tebaldijevih, dim ga je pekao za oči i nadraživao
mu grlo, činilo mu se da se guši, ali je svejedno klavir koji je Nora svirala zvučao
sve glasnije i glasnije, disonantni tonovi koje je proizvodila parali su mu uši i
poželio je naglas reći neka prestane više s tim klavirom, jer nije u tome dobra.
Njegovu je agoniju prekinula gospođa Ruža. Ušla je u poluzamračenu sobu i
rastvorila zastore. Sunce je ušlo unutra. Vjeko je bolno zatvorio oči.
„Ti si bolestan?“ upitala je.
Kimnuo je glavom.
„Dobro. Razgovarat ćemo kad ozdraviš“, rekla je i izašla, a njemu se naglo
razbistrilo u glavi. Ruža je nešto znala. Istog je trena osjetio glad, na stoliću pokraj
kreveta je stajao netaknut ručak, halapljivo ga je pojeo i zaspao.
Sutradan je ustao iz kreveta i ušao u dnevnu sobu Bonačićevih, u kojoj nije
bilo nikoga. Prošao je kroz glavni salon pretrpan stilskim namještajem, slikama i
vazama i pogledao kroz prozor sa sjetom. Imao je u sebi osjećaj da se sa tom
kućom pozdravlja. Kad je stigao do blagovaonice, Ruža i notar su ga šutke
pogledali, ispred njih se hladio čaj i kroasani su se sušili već sat vremena,
zadubljeni u razgovor zaboravili su jesti i piti.
„Dobro jutro!“ rekao je Vjeko.
„Dobro jutro!“ odgovorili su uglas, a notar mu je rukom pokazao da sjedne.
Vjeko je sjeo. Blijed i mršav progutao je knedlu, hladan znoj probijao mu je
na čelu.
„Jesi li ozdravio?“ upitao je notar.
Ruža je počela miješati hladan čaj u svojoj šalici.
„Jesam“, odgovorio je nesigurno, jer mu se činilo da će svaki čas pasti od
slabosti.
„Drago mi je to čuti“, rekao mu je notar. „Ti znaš koliko smo mi od prvoga
dana brinuli o tebi“, nastavio je Tonći, gledajući ga preko ruba svojih naočala kao
netko kome je sad žao, ali mora stvar istjerati do kraja.
Vjeko je na njegovu konstataciju samo kimnuo glavom. Iz nekog razloga
nije mogao gledati u Tonća, ali mu nije bilo neugodno gledati u Ružu. Nju je
gledao ravno u oči, a ona je oborila pogled, usnice su joj samo načas zatitrale, nije
mogao protumačiti što se krije iza toga titraja, ali ako bi morao pogađati, bila je
uvrijeđena. Ona to sebi može dozvoliti, mislio je, u onoj mjeri u kojoj to nikada
ne dozvoljava drugima oko sebe. E, zato njemu nije bilo neugodno gledati u nju,
jer je znao, između ostaloga, da mu je ona i presudila. Baš kao što je i odlučila da
on u tu kuću uđe, sada je odlučila da iz nje izađe, samo mu nije bilo jasno kako je
uspjela saznati za nešto što se u suštini nije dogodilo.
Do njega je dopirao jednoličan i smiren ton notara koji je u ovu situaciju
unio svoje poslovno iskustvo, kad ljudima mora rutinski reći da nešto što su oni
zamislili ne može tako kako su zamislili, jer nije zakonito i nije u redu, pa im on
više ne može pomoći. Ovaj se mali, vrag će znati kako, doveo u takvu situaciju,
prekršio je sve zakone i običaje, pokazao nezahvalnost, a on će mu sada reći da to
tako ne ide. Njihovo je gostoprimstvo bilo završeno i oni su donijeli odluku. Vjeko
ju je šutke saslušao i prihvatio sve njihove uvjete, da istoga dana napušta tu kuću,
a sutradan napušta Split. Ukrcali su ga na strani brod na kojem je proveo idućih
sedam godina, ne završivši tako nikada gimnaziju, pa kad je poslije sedam godina
sišao s broda i doznao da se baš toga tjedna u gradu samo priča o vjenčanju mladog
odvjetnika Roka Bonačića i Eleonore Tebaldi, čija je velika ljubav trajala još od
djetinjstva, pomislio je da ga je neki okrutni režiser stavio u film u kojem nikada
nije želio igrati.
Navikao se na život na moru izuzetnom brzinom, sve je bilo prihvatljivije
od povratka u rodno selo. Naučio je nešto španjolskog i engleskog, nagledao se
svijeta, prebolio nekoliko teških zaraznih bolesti, u luci La Ceiba u Hondurasu je
u tučnjavi, u koju je slučajno upao, ostao bez maloga prsta, u meksičkoj je luci
Alvarado napravio dijete jednoj šesnaestogodišnjoj Meksikanki koja je bila
sluškinja u bordelu, pa je mali Vjeko Vincente Sanchez Bacic dobivao dio od
njegove mjesečne plaće, jer ga je iduće godine njezina rodbina sačekala i zamalo
linčovala. Roko i Eleonora, skupa sa svojim obiteljima, činili su se kao daleki i
blijedi likovi prema kojima nije osjećao baš ništa, ni ljutnju ni žal za onim što je
bilo ili moglo biti, jer ako bi na njih bio ljut, rezonirao je sam sa sobom, znači da
su mu važni. Ljutnju je usmjerio prema sebi, ona mu je pomagala da izdrži najteže
dane na moru, kad su konopi i jedra cviljeli kao psi u njegovu selu kad ih djeca
gađaju kamenjem i tuku. Tada je sjedao na krevet u svojoj kabini i pisao pisma
majci, ponekad duga i opširna, o tome kako izgledaju daleke zemlje i gradovi. Kad
bi ga spopalo nešto što nije znao nazvati imenom, škrgutao bi zubima i pisao kako
se osjeća. Ta su pisma bila kratka, jer sve što je u sebi nosio opisala bi dobro samo
jedna riječ – ljutnja. Onda bi ta nemušta pisma rasparao i pisao opet o gradovima
i ljudima, njihovim običajima i hrani.
Odlučio je otići do crkve te subote svoga povratka, samo do vrata, da vidi
sretne mladence iz daljine. Putem prema crkvi priuštio je sebi potajnu nasladu da
će ga se ona barem jednom toga dana sjetiti, ako je išta od onoga što mu je rekla
bilo istina, a on taj trenutak, kad joj preko lica preleti sjena jer se udaje za nekog
koga ne voli i koga nikada nije voljela, nipošto nije želio propustiti. Kroz gužvu
se probio do vrata crkve, znajući da ga nitko neće primijetiti ni prepoznati, a i da
se dogodi takvo što, on će se bez riječi okrenuti i otići, jer nikome na ovom svijetu
nije dužan davati objašnjenja. Ceremonija pred oltarom bila je pri kraju, mladenci
su izmijenili prstenje, Eleonora je podigla veo s lica, on je istegnuo vrat da je bolje
vidi, bila je nešto punija negoli je se sjećao, a takav je bio i Roko, kojeg je jedva
prepoznao s te daljine. Jedan je glavati čovjek vodio pod rukom debelu ženu i stali
su točno ispred njega u trenu kad je ona trebala izgovoriti „da“. Nije bilo vremena
da ih sad zaobilazi, pa se propeo na prste. Na licu Eleonore Tebaldi, od danas
Bonačić, vidio je osmijeh čistog i nepatvorenog zadovoljstva. Vjenčanje je bilo
točno onakvo kakvo je isplanirala, pričat će se u varoši još dugo o njemu. Orhideje
su stigle iz Nizozemske, vino i sirevi iz Francuske, imala je vjenčanicu po
posljednjoj modi i bila je toga dana jako lijepa, ljepša nego što će ikada kasnije
biti, jer kad su se sirevi i vino pojeli i popili, vjenčanica se spremila u naftalin,
svadbeno se cvijeće osušilo i uvenulo, ostao joj je Roko.
Sljedećeg je tjedna Vjeko odlučio da se neće vratiti na brod niti će ostati u
Splitu. Jednu uniformu odlučio je zamijeniti drugom, državnom. Postao je žandar.
Mijenjao je gradove i mjesta službe, izbjegavao ljude, naročito žene, obilazio luke
i promatrao brodove. Uživao je svoju samoću i mir i tako stigao na Vis. Te jeseni
kad je stigao na otok, naglo je morao otići kući. Telegrafski je obaviješten da mu
je majka na umoru. Stigao je k njoj samo da se pozdravi, nakon razgovora s njim
izgubila je svijest, iste je noći umrla. Vjeko se vratio natrag u službu i otada stalno
prevrtao u mislima ono što mu je mati rekla. Nije ga zapravo ništa pitala, ni kako
je, ni što se s njim zbiva. Izustila je samo da se mora oženiti i da je to njezina
posljednja želja. Stisnula mu je ruku i promrmljala nešto o tome da djevojka mora
biti sa sela. Dalje nije mogla govoriti, pa ga je uhvatila za ruku i pogledala očima
u kojima više nije bilo života. Ugašene su bile te oči, a on je svejedno znao da ga
ona vidi. Čak mu se, što je bilo užasno glupo, činilo da ga ona sad stalno gleda, jer
u tome tijelu nije bilo duše, a on je vrlo stvarno osjećao njezinu prisutnost. I kad
su je pokopali, a on s groblja išao prema kući, činilo mu se da je tu, iza njega, i da
ga motri. Nije mu bilo jasno je li to inače slučaj kad netko umre u obitelji ili je to
njegova posebna povezanost s majkom. Nakon nekog vremena osjećao se
nelagodno pod tom prismotrom. Imao je osjećaj da ga ona neće prestati proganjati
sve dok joj ne udovolji.

***
KARMELIN JE INTROID BIO JOŠ PRIJE ŠEST MJESECI. Taj njezin Tonko
nije htio gubiti vrijeme. Gledali su se dugo njih dvoje, nisu nikad pravo
razgovarali, najviše zato što on nije znao o čemu bi započeo, a ona je čekala da joj
jednom nešto kaže, samo jednu rečenicu, da je nešto upita i onda bi mu, činilo se,
sve rekla, da ga voli i da bi htjela roditi njegovu djecu i da joj se čini da i on isto
misli, samo neka klimne glavom potvrdno, ako mu je taku teško pričati. Ali
Tonkotu bi se jezik zapetljao, zavezao, i on bi je samo gledao, nekim čudnim
odsutni m pogledom iz kojeg nije mogla iščitati puno, pa bi poslije sama zamišljala
i davala značaj svemu što je taj pogled mogao govoriti. Možda joj je rekao da je
lijepa, pa da zato ne može skinuti oka s nje i da i on nju voli, možda je htio
prepoznati što ona osjeća, a ona je baš tada skrenula pogled jer joj je bilo neugodno
jer je znala da tu ispred crkve svi vide kako se njih dvoje zagledaju jedno u drugo,
a da nikad, baš nikad riječi ne progovore. I onda je on, prije šest mjeseci, došao u
njezinu kuću, u pratnji jednog kršnog žandara, čije su se čizme sjajile a ona ih je
cijelo vrijeme gledala, jer to su bile prve prave kožnate čizme koje je u životu
vidjela, i ako je baš u ovoj najuzbudljivijoj situaciji svoga mladog života u nešto
morala gledati, gledala je u te čizme Gašpara Božanića, jer u Tonkota prvi put nije
mogla gledati, od straha da on ne pogriješi i da njezini onda odbiju prosidbu.
Tonko je znao da, kad je vidi, neće biti u stanju reći ni jednu suvislu riječ, pa je
zato pozvao svog brata, koji je u Visu služio državnu službu i bio jako važan i
pametan i pun autoriteta, baš onakav kakav on, Tonko, nikada nije bio, pa se uzdao
da će danas Gašpar učiniti za njega ono čega se on užasava, da će reći sve što treba
reći, neće pogriješiti, a onda, kada bude njegova žena, on će Karmeli pokazati što
osjeća, dan po dan, noć po noć, sve do kraja svoga života. Svi su se njezini nabili
u tu sobu, koja je bila i kuhinja i boravak i blagovaonica, a ponekad se u njoj na
podu i spavalo, naročito zimi, jer je ta soba bila najtoplija u kući, pa su ih počastili
ručkom i kad su iznijeli pred njih cvite i hruštule i domaći prošek, na koji je njezin
otac bio jako ponosan, Gašpar je izgovorio te riječi, a njezini su ih poljubili i
izgrlili i onda se ona sjeća da je popila malo tog prošeka, a Tonko je rekao: „Sad
si moja.“
Cijeli tjedan prije njihovog vjenčanja dolazili su prijatelji i rodbina donoseći
svadbene darove, svi oni koji su bili pozvani na svadbu. Njezina je rodbina
donosila poklone kod nje, a njegova kod njega. Zasad su njezini imali više darova,
tako se barem pričalo po selu, ali njoj to ništa nije bilo važno, njezin se dan bližio,
samo je na to mislila Noć prije svadbe svi su se darovi prenijeli u Tonkotovu kuću
i stavili u najveću sobu, da vide gosti s čim su sve mladence darovali i koliko su
ih pomogli u njihovom budućem životu. Darovi izloženi kod Tonkota podsjećali
su na izlog neke prodavaonice, poredani po kaučima i na ladicama velikog
kredenca, po veličini i prema bojama. Kuća je bila puna svijeta koji je išao poslije
u mladenkinu kuću a da vide izloženu dotu. Karmela ih je dočekivala, s ponosom
pokazivala rukom izvezenu čipku, posteljinu, rublje, sve ono što su joj majka i tete
i sestre skupa s njom izrađivale i pripremile, a jedan oj je stolnjak, porubljen
čipkom, poklonila Marta. Izrađivala ga je šest mjeseci svakodnevno od dana
introida. Karmela joj nije znala zahvaliti drugačije, nego da joj kaže: „Ti ćeš biti
prva iza mene, a ja ću tebi izvesti još ljepši.“ Zagrlile su se tada i bez ikakva
razloga rasplakale, ne bi da se nešto ružno i loše dogodilo, pa su se onda isto tako
bez razloga počele smijati i brisati suze jedna drugoj.
Te su subote svatovi mladoženje Tonkota krenuli prema Karmelinoj kući,
po nevisticu. Pjevali su u koloni, Tonko na početku, a pokraj njega Gašpar pa
Vjeko, ozbiljan i mrk. Već je zažalio što se u ovo sve upustio, a sad pjevaju i te
neke pjesme čudnim narječjem koje on nikad neće razumjeti i osjeća se baš onako
kako je znao da će se osjećati, kao budala. Koliko god volio samoću, a ljudska mu
se gomila gadila i odbijala ga, naročito ovakve predstave vjenčanja, krštenja i Bože
sačuvaj sprovoda, morao je doći, jer bi se Gašpar ozbiljno uvrijedio da nije, a bio
je ionako jedan od rijetkih s kojima je on u toj komandi razgovarao. Obojica su se
grozili svog kolege, onoga monstruma Blagoja, koji je iz čista mira privodio i
batinao ljude, gnjavio sve oko sebe i stalno tražio kavgu, pa ga se cijelo mjesto
bojalo, a on je u tome uživao. Vjeko je poznavao takve tipove, svake godine bi se
na brodu pojavio barem jedan takav časnik, koji bi onda mučio mornare, osoblje
na brodu, maltretirao ljude svojim kompleksima koje je liječio uniformom. Nije
ga bilo briga, dok god nije dirao u njega, ali je znao, dirne li ga ikad Blagoje,
moglo bi mu to biti zadnje u životu, jer on ga se nimalo ne boji. Gašpar je bio
pristojan momak, nije ga gnjavio niti se nametao suvišnim govorancijama ili
pitanjima, sjedio bi pokraj njega, pa bi skupa gledali brodove, a Vjeko je pomislio,
ako to nije prijatelj, onda on nikada prijatelja neće ni imati I kako da mu onda
odbije poziv na vjenčanje njegova brata u selu koje se zove Oključna i u koje on
inače nikada ne bi otišao, osim po službenoj dužnosti. Kad su stigli do Karmeline
kuće, osjetio je da od uzbuđenja pjesma postaje glasnija, momci su malo i popili,
ovo je sada kulminacija, Tonko će ući u kuću i izaći s njom i njezinim svatovima
na cestu, pa će svi zajedno krenuti prema crkvi. Jedino će njegova i njezina majka
ostati doma, one ne idu u svatove, a zašto je to tako, Vjeki nije bilo jasno. U tom
se trenu sjetio svoje majke, taman je mislio da je se u posljednje vrijeme riješio,
kao da je malo popustila i umorila se, ne pohodi ga onoliko često kao prije. Danas
je bila tu. Točno ju je osjetio. Pratila ga je, pa se na trenutke bojao okrenuti jer
možda bi je u ovoj koloni iza sebe, onakvu pogurenu, u crnini koju nije skidala,
mogao i uočiti, a onda bi se ova svadba sigurno završila loše. Ne brini, govorio joj
je u sebi; ne trebaš se truditi, sa mnom je sve u redu, ja sam zadovoljan i ništa mi
ne nedostaje. Možeš biti spokojna i odmarati, meni nikakva žena ne treba. U tom
je trenutku Marta izašla iz Karmeline kuće. Hodala je točno za Karmele, malo viša
i stasitija od nje, odmah mu je zapela za oko. Nije bio svjestan da je gledaju i svi
ostali momci u koloni, samo oni su znali tko je ona i kako se zove, a on je to morao
saznati što prije. Gledali su u tu djevojku i pogledavali se međusobno nakon toga,
komešanje je bilo prirodno, mladenka je prilazila čelu kolone, pjesma je postala
još glasnija nego prije. Vjeko je, donekle nesvjesno, kao da ga je nečija ruka
gurnula, prišao tik iza Martinih leđa, zaobišao i Tonkota i Gašpara i Karmelu, i
krenuo pratiti u stopu tu djevojku po prašnjavoj cesti, sve do crkve.
Kad su mladenci izašli iz crkve nakon obreda, udane žene iz sela i djeca
posipali su ih ladicama cvijeća i šarenim papirićima u kojima su možda bili
bomboni, mislio je Vjeko, a možda su bili i kamenčići, ako su djeca prije pojela
bombone. Sada je kolona krenula prema Tonkotovoj kući, gdje ih je njegova mati
čekala na pragu, ozarena lica pozivala je i raspoređivala svatove za stolom. Vjeko
se nije dao zbuniti, pa kad je neki momak, kojeg su zvali Luka, htio sjesti pokraj
te djevojke, kojoj ni imena još nije znao, pokazao je Gašparu na to mjesto i rekao
da bi on tu sjeo.
„Pokraj Marte?“ pitao je Gašpar, a on je klimnuo glavom. Gašpar je pokazao
Luki da se premjesti na drugu stolicu, na kraju stola, a Luka je ustao i otišao bez
riječi. Gašpar nije gledao za njim, bilo mu je svejedno.
Marta je već bila svjesna da nepoznati muškarac cijelo vrijeme hoda za njom
i čudno je gleda i još nije znala je li joj to drago ili ga se boji. Sjeo je pokraj nje.
Luka je u tom trenutku izišao iz prostorije i nije ga više te večeri vidjela, samo se
toga sjetila tek sutra. Dok je jela juhu, osjećala je njegov pogled po svome vratu,
tjemenu, rukama, mišicama, klizio je do bedara, sve niže, pa opet gore, a kad je na
tanjure stavljena pašticada, nije to više mogla podnijeti, okrenula se prema njemu
i rekla:
„Moje je ime Marta“, samo da mu može pogledati u lice i razaznati da li ga
se boji ili joj se sviđa.
Vjeko se s olakšanjem nasmijao i poljubio joj ruku, točno onako kako je
notar Bonačić to radio kad bi ženske osobe ušle u njegovu kuću, a ona ga je
zapanjena gledala. Nikad u životu nije doživjela rukoljub, no znala je da to postoji,
pričala joj je Ivanka.
Bio je čaroban, prošlo joj je kroz glavu, taj muškarac u uniformi koji jede
zatvorenih usta i služi se vilicom i nožem tako spretno, a glas mu je dubok i govori
naglaskom koji je tako dalek i uzbudljiv, a nju podsjeća na Split, što je užasno
čudno, jer ona u Splitu još nikad nije bila.
„Jeste li vi možda iz Splita?“ zato ga je upitala.
„Nisam, ali živio sam godinama tamo“, rekao je Vjeko, čudeći se kako je
jedna seoska djevojka imala snage progovoriti s njim prva, a on se snebivao uputiti
joj koju riječ, makar je već znao što bi joj sve rekao, samo mu je bilo teško
započeti. Zadnja žena s kojom je stvarno razgovarao bila je njegova majka, možda
je to zato, tješio se u sebi, gledajući te smeđe tople oči i osmijeh od kojeg mu je
bivalo sve toplije, čak bi i uniformu poželio skinuti, da ostane samo u bijeloj
košulji, ali znao je da ovako ostavlja jači dojam, pa je odlučio još neko vrijeme
trpjeti.
Na tanjure ispred njih stigla je pečena janjetina. Takva je bila u njegovom
selu, janjetina je bila jedina stvar kojoj se radovao na ovoj svadbi. Sada je bila
ispred njega, a on nema teka i samo bi gledao u ovu djevojku koja se smije i priča
s mladenkom, pa pogleda načas prema njemu i on je gotov. Sjetio se Nore, tako je
s njom onoga dana izgubio tek, pa mu je palo na pamet da ova djevojka nimalo ne
sliči na nju, jednostavna je i priprosta, ništa ne glumata, a opet, ima u njoj
odvažnosti i drskosti, kako ga sad evo opet gleda u oči, kao da mu kani nešto reći,
pa se onda smije i njemu je lijepo, a nije ni taknuo janjetinu koja se hladi i koju bi
sad bilo neprimjereno glodati.
Raskopčao je dva puceta na uniformi, vrućina mu je od ovog jakog otočkog
vina udarila u glavu. Onda je shvatio da njegova majka više nije tu, nema je u ovoj
prostoriji, samo je ta Marta na stolici pokraj njega, smije se i pjeva i gleda ga na
trenutke, a on bi htio da to potraje što duže.
Odjednom je ustala. Gdje će sad, neće valjda kući? Nije ništa rekao.
Izgubljen je pogledao Gašpara, koji je već bio pijan, pokraj njega je sjedila Lucija,
nešto joj je šaptao na uho, nema smisla da ga išta upita. Okrenuo se prema vratima,
baš kad je ona ulazila sa zdjelom punom garitula, hruštula, panduleta i cvita, pa
prvo, kʼo za inat, prišla ponuditi njega, a onda stavila zdjelu posred stola. Gledao
je, dok je hodala po sobi, njezine skladne listove i tanak struk, pa je sada već znao
da ovo što mu se događa nije osjetio baš nikad u životu i da bi bilo najbolje da
popije još malo vina, jer se u ovome uopće ne snalazi. Sjela je opet pokraj njega,
nosnice mu je dotaknuo miris ružmarina i lavande kojim je bila natopljena njezina
odjeća, koža ili kosa, nije mogao razaznati, samo je poželio zagnjuriti lice u tu
kosu i poljubiti joj potiljak.
„Gdje ste živjeli u Splitu?“ čuo je njezino pitanje.
Pogledao ju je, bila je ozarena, te oči su ga živo i sa zanimanjem promatrale.
A on nije želio misliti o Splitu ni o tome gdje je živio ni što je tamo sve bilo, jer
to je godinama bilo iza njega, samo je želio da taj izraz na njezinom licu potraje i
da ona nikog više osim njega u toj prostoriji ni ne pogleda. Čekala je njegov
odgovor.
„Na Bačvicama“, odgovorio je.
Njeno ushićenje ga je iznenadilo.
„Stvarno? Moja teta tamo živi, to jest tamo radi. Zove se Ivanka, poznajete
li je možda, radi kod poznate obitelji Tebaldi?“ govorila je, a on je tog trena
poželio ustati i otići, bez pozdrava i bez riječi. Gledao je u te lijepe pune usne koje
su izgovorile to prezime, u ovoj vukojebini od sela, u koju splitska obitelj Tebaldi
ipak može doprijeti.
Marta ga zabrinuto pogleda.
„Je li vam zlo?“ upitala je bojažljivo.
„Nije mi zlo, samo sam iznenađen“, jedva je izgovorio. „Ne poznajem vašu
tetu“, lagao je.
Nije znao da se ta žena zove Ivanka, to je bilo točno, ali sjećao se jedne
korpulentne, dobrodržeće žene koja je radila u toj kući, otvarala vrata, donosila im
čaj, s kojom je razmjenjivao pozdrave i kurtoazne rečenice, kako se i priliči, a koju
nikada nije upitao ni odakle je ni kako se zove, pa ju je do danas, dok je ona nije
spomenula, potpuno zaboravio.
„A za Tebaldijeve ste sigurno čuli, oni su poznata obitelj?“ nastavila ga je
ubadati svojim riječima.
„Da, zapravo ih poznajem, njihovu kćer Eleonoru sam upoznao na
zabavama.“
Martine su se oči raširile od uzbuđenja.
„Je li sve dame u Splitu nose dnevne kapute i večernje kapute?“ bilo je
njezino sljedeće pitanje, a Vjeko je tog trena prasnuo u smijeh, što mu se nije
dogodilo jako, jako dugo.
Čak ga je i Gašpar u tom trenutku pogledao i podigao čašu u zrak, pa su
nazdravili jedan drugom pridignuti preko stola, a ona je u taj tren uhvatila
Karmelin pogled, koji joj je govorio „samo naprijed“, pa su se nasmijale jedna
drugoj, a Tonko je Karmelu zagrlio s obje ruke, kao da još uvijek ne vjeruje da je
uistinu njegova.
Vjeko je ispio čašu vina u jednom gutljaju, a soba se zavrtjela oko njega, pa
je gledao u Martu i sve te nepoznate ljude, pjesma koju nije razumio odzvanjala
mu je u ušima, netko je u njegovu čašu nalio još, pa još, a on je pio, jezik mu se
zaplitao, ona je nešto pitala, pa se smijala njegovim nesuvislim odgovorima,
smijao se i on, i sljedeće čega se sjeća bilo je bolno buđenje u Gašparovom
krevetu, kraj kojeg je na noćnom ormariću bila uokvirena jeftina sličica Majke
Božje.
U dnevnoj sobi začuo je komešanje, ljudi su preglasno razgovarali, to ga je
i probudilo, koraci su po drvenom podu koji je škripao postajali sve zvučniji i
glasniji. Ima li ovoj svadbi ikad kraja, pomislio je u sebi. Nedjelja je bila dan za
trajtamenat, nitko mu to nije do sada objasnio. Pozvani su bili prijatelji koji nisu
bili na svadbi i daljnja rodbina, pa su ulazili u kuću i donosili darove, koji su bili
manje vrijedni nego oni od jučer, a Gašparova i Tonkotova majka Dinka nudila ih
je bijelom kavom, baškotinama, panduletima, cvitama, keksima na makinu,
hruštulama i prošekom, jer ručak je već odavno prošao. U tom trenutku učinilo mu
se da je čuo njezin glas.
Pridigao se i sjeo na krevet. U glavi mu je tako zabubnjalo da se istog trena
prevalio natrag, ali bol nije prestajala. Pogledao je svoju uniformu složenu preko
stolice kraj kreveta. Tko ju je tako složio, prošlo mu je kroz glavu, sam sigurno
nije. Odlučio je ustati. Na stoliću pokraj kreveta stajao je lavor u kojem je bila
voda za umivanje i mali bijeli ručnik. Plahnuo je lice hladnom vodom i odjenuo
se.
Marta je sjedila u velikoj prostoriji blizu ulaznih vrata, svaki je tren ustajala
i pomagala Karmeli i njezinoj maje donositi tanjure i čaše, primicati stolice, prati
suđe. Karmela ju je pozvala tog jutra još prije ručka i rekla da trebaju pomoć njih
dvije, da imaju više ljudi nego što su računali, neka je Tonkotova rodbina došla, a
nisu im se nadali. Hitala je prema Tonkotovoj i Karmelinoj kući uzbuđena što će
ga ipak vidjeti tog dana, jedva je zaspala te noći zbog pojave tog čovjeka, njegovog
glasa i pogleda, zbog toga što nije mogla zamisliti da postoji netko sličan njemu.
Nije mogla procijeniti koliko je stariji od nje, samo je po njegovu ponašanju mogla
osjetiti da on nosi puno tajni u sebi, da je vidio svašta i proživio život kakav ljudi
u selu ne mogu niti zamisliti, a ona bi tako voljela sjesti pokraj njega, sama, u
tišini, i slušati što bi joj on, pijuckajući vino i gledajući je onako kako ju je sinoć
gledao, mogao sve ispričati.
Kad je ušao u sobu, štrecnula se i poskočila na noge, nesvjesna što radi, pa
požurila prema peći na kojoj se grijala voda za pranje suda, da provjeri je li se
dovoljno ugrijala, i u tom je trenu uhvatila pogled njegovih natečenih očiju.
Vidjela je da je mrzovoljan, snuždila se i okrenula mu leđa. Vjeko je sjeo i
prepustio se nutkanjima sa svih strana, šuteći je pojeo ručak, makar uopće nije
osjećao glad, ali ako jedeš, onda ne moraš puno pričati, pa je zato jeo i klimao
glavom na njihova pitanja koja su malo-pomalo jenjavala. Ona se sve vrijeme
ogledala po sobi, koračala amo-tamo, razgovarala sa svima, samo u njegovu
pravcu nije više niti jedan put pogledala. Sigurno je ljuta jer sam se onako napio,
prošlo mu je u jednom trenutku kroz glavu, pa je oborio glavu i nastavio jesti.
Tako toga dana nisu razmijenili ni riječi, samo je ona, kad je on već pio bijelu kavu
i jeo kekse, a činilo mu se da ako stane, istog će mu trena biti zlo od silne hrane
koju je pojeo, zastala na kućnom pragu i pozdravila sve prisutne, pogledala na
trenutak u njegovom pravcu i onda otišla kući.
„Doviđenja!“ uspio je izustiti, znajući da ga nije čula.
Marta je prilazila svojoj kući koja je utonula u prvi sumrak, nazirali su se
samo obrisi zidova, a kad se približila, opazila je na kućnim vratima obris majke.
Danica ju je čekala znajući da sad mora doći. Trajtamenat je u sumrak gotov i
mladenci počinju živjeti kao bračni par, mladenka ostaje u zajednici, postaje
njezinim članom, a Karmela je imala tu sreću da je Tonkotov brat otišao službom
u Vis i nikada se u tu kuću neće vratiti. Tonko će je naslijediti, a njezini su to znali,
pa su je zato tako lako pustili. Marta je prišla majci i poljubila je u obraz. Danica
ju je iznenađeno pustila u kuću i zatvorila kućna vrata.
Marta je zamišljena sjela za stol.
„Kako je bilo?“ pitala je.
Cvita i Vera izašle iz sobe, Danica im je rukom pokazala da se tamo vrate.
Zatvorile su glasno vrata, nezadovoljne takvom odlukom.
„Bilo je puno svijeta. Umorna sam, nisam se sinoć naspavala kako treba, a
danas sam cijeli dan na nogama“, rekla je uvjeravajući samu sebe da je to razlog
njezine zlovolje. Gotovo pa se uvjerila.
„Je li bio tamo onaj Gašparov prijatelj?“ pitala je Danica, znajući da su sinoć
njih dvoje sjedili jedno do drugoga na večeri.
„Bio je“, odgovorila je Marta.
„A šta je sinoć s tobom pričao?“ nastavila je Danica.
„Rekao mi je da je živio u Splitu i da poznaje obitelj u kojoj radi teta“,
odgovorila je Marta snuždeno.
Što sam sinoć pogrešno rekla, pa da me danas nije niti pogledao niti me išta
upitao. Nije me ni pozdravio, mozgala je u sebi, a činilo se sinoć da sam mu se
svidjela.
„On je dosta stariji od tebe“, rekla je Danica, onako usput, kao da se nje to
ništa ne tiče.
U kuću je ušao Ivo. Bio je u konobi. Čuo je zadnju rečenicu, ali ga nije
zanimalo što govore.
„Daj mi natoči bevandu“, rekao je, a Marta je istog trena otišla u sobu i sjela
na krevet.

***

VJEKO JE IDUĆEG TJEDNA BIO KAO MUHA BEZ GLAVE. Sve je radio kao
i inače, ustajao rano i oblačio uniformu, doručkovao i čitao novine, pozdravljao
ljude na putu do žandarmerijske postaje koja se nalazila između Kuta i Luke, po
sredini uvale uz sami put, pa opet, ništa nije bilo kao prije. Pozdravljali su ga i
neznani i znani, a on bi svima pristojno odzdravio, ne upuštajući se u razgovore.
Ispočetka, kad je tek stigao na otok, pokušavali su ga ispipati lokalni ljudi, oni
malo duljeg jezika, željni novosti i upoznavanja, pa da kasnije mogu komentirati
o njemu, reći kako ga znaju i što je sve rekao. Zvali su ga i na večere i primanja,
koja su ovdje bila vrlo rijetka, ali je on sve uljudno odbijao. Jedino je s Gašparom
šetao i ručao, pa su ga polako ostavili na miru i prihvatili njegovu čudnu pojavu
kao nešto na što se ne treba obazirati. Gašpar je odmah nakon povratka sa svadbe
uočio promjenu, Vjekina je šutljivost bila ista, ali je ostavljao za sobom stvari,
naočale na stolu nakon ručka, zaboravljao do kraja zakopčati uniformu, čitao
novine rastresen, a najviše se vidjelo da je izgubio tek. Kad bi Gašpar počeo nešto
govoriti, a to je bilo iznimno rijetko, shvatio bi da ga Vjeko ne sluša, a to nije bilo
njemu slično. Naposljetku je Gašpar spomenuo svadbu i uhvatio bljesak zanimanja
u Vjekinim očima, pa se pridržavao te teme, dok Vjeko iznenada nije upitao: „Iz
kakve je obitelji Marta?“
Rekao je to nehajno, a Gašpar je odmah shvatio, jer nikada ga Vjeko nije
upitao niti za jednu žensku osobu. Kad bi njih dvojica onako visoki u uniformi
prolazili mjestom, i slijepac bi osjetio komešanje ženskog svijeta, smijuckanja i
poglede. Vjeko se na to nije obazirao, a Gašparu je zbog toga bilo krivo, trebala
mu je pomoć nekog starijeg, sam se baš nije mogao pohvaliti nekim znanjem i
iskustvom. A Vjeko bi počeo o brodovima i tako bi završili u luci. Pitao se zašto
je to tako, ali u sebi, nikada naglas, i donosio je u glavi svakojake zaključke. Zato
mu je sada odmah zazvonilo u glavi. Marta je znači bila ta. Prijatelj mu se ipak
interesirao za žene. Pa, ako je tako, on će mu onda pomoći.
„Iz dobre je obitelji. Moj i njezin otac su rođaci, ima dvije mlađe sestre i
brata. Nije što mi je rodica, ali ona je najzgodnija cura na otoku.“
„Kako to znaš?“ pitao je Vjeko, iako se u sebi odmah s tim složio. To što
nije prilazio ženama bilo je jedno, ali svaku je barem malo škicnuo, imao je oko
za to. Na ovom otoku nema ljepše cure.
„To se zna. Bio sam u svakom selu i u svakoj kući, znam ove ovdje, a bio
sam i u Komiži, nema nijedna ljepša od nje, zato je njeni neće lako dati. A zašto
pitaš?“ pitao je Gašpar.
„Eto tako. Pričali smo one večeri, iznenadilo me da ima tetu u Splitu koja
radi u familiji koju ja poznajem“, rekao je Vjeko, a Gašparu se učinilo da se malo
i zarumenio. Ili je to bilo od vina.
„Da, teta Ivanka dolazi svake godine. Nije udata, kolko ja znam, pa valjda
nema kud“, uzvratio je Gašpar, čekajući da vidi dokle će Vjeko ići s pitanjima.
Vjeko je tu stao i zašutio. Tako su šutjeli nekoliko minuta, a onda je Vjeko
nastavio.
„Misliš li da bi je dali za nekog kao što sam ja?“ izrekao je ravnodušnim
tonom, kao da ga pita hoće li sutra padati kiša. No Gašpar je predobro poznavao
Vjeku da bio išta u tom pitanju olako shvatio.
 „Ako odemo nas dvojica i ako se budeš dobro držao, mislim da bi se to dalo
dogovoriti“, rekao je polako, ne želeći postavljati suvišna pitanja – odakle sad taj
interes za ženidbu, kako baš Marta, misli li on da joj se sviđa, kako je siguran da
je ona za njega. Sve je to Gašparu sada bilo sporedno. Ako Vjeko želi Martu, on
će mu pomoći.
„Kako bi ti to izveo?“ pitao je Vjeko, prestravljen od pomisli da su dotle
došli. Ali, ako je netko to u stanju za njega izvesti, onda je to bio Gašpar, čuo je
Tonkota kako govori da je njega spasio.
„Prvo bih otišao do njezinih i rekao im za tebe i tvoju ponudu. Ako se oni
slože da te dovedem, onda bi išli na introid, ti i ja zajedno.“
Dok je Gašpar to govorio, Vjeko je kao malo dijete klimao glavom.
„Što ćeš im reći o meni?“ pitao je Vjeko.
„Sve što ih bude zanimalo“, odgovorio je Gašpar kroz smijeh.
Vjeko je bio zadovoljan odgovorom.

***

TRI TJEDNA POSLIJE KARMELINE SVADBE MARTA JE BILA snuždena, a

da sama nije mogla razabrati koji je tome razlog. Išla je po kozu samo s Lucijom.
Dok je Karmela išla s njima, upadale su u riječ jedna drugoj, koze su meketale s
njima, bila je to kakofonija djevojačkog i životinjskog glasanja. Sad je vladala
tišina, muk se uvukao između njih dvije, a i koze su se onda drukčije ponašale.
Zašto je tužna, što joj je pokvarilo raspoloženje, Marta nije mogla dokučiti, iako
bi možda, da samo krene naglas pričati o tome, brzo progovorila o Vjeki. Ali kako
je Lucija, zaokupljena svojim brigama, nije pitala baš ništa, Marta je svakodnevno
uvjeravala sebe da je razlog njezine tuge taj što se Karmela udala i one se sad ne
viđaju kao prije. Karmela je sada u novoj zajednici dobila drugačiji raspored i
zadatke, a ona, kad do nje svrati, osjeća da joj smeta i da nikad više one neće biti
isto što su bile.
Kad su stigle do glavnog puta, vidjela je Luku. Čekao ju je na istom mjestu
kao onomad kad joj je htio ponuditi ribu, ali sad se njoj činilo da je to bilo jako
davno i da ga nipošto ne želi ponovno vidjeti. Kad je prišla bliže, vidjela je da u
ruci nešto drži. Bio je to zamotuljak u papiru, čudno je izgledalo, ne baš kao
poklon, ali on je to držao kao neku dragocjenost. Kad je prišla, osjetila je miris.
Bio je to komad pancete, zamirisao joj je oko nosnica, a ona ga je zgrožena
pogledala.
 „Šta čekaš?“ upitala je narogušeno.
„Nisam te dugo vidio“, rekao je i pogledao je opet onim svojim čudnim
pogledom koji nije mogla sama sebi razjasniti, voli li je on ili je se boji.
Vjeko je nije ovako gledao, prošlo joj je kroz glavu. Pogledala je Lukinu
iznošenu odjeću, poderane seljačke hlače i sjetila se kako je Vjeko bio zgodan u
uniformi. Onda se ljutnula na samu sebe zašto se sad prisjeća tog neznanca, kojeg
ionako više nikad neće vidjeti.
„Zašto me čekaš? Znaš da moram ići“, rekla je žurno, Snješka joj se počela
otimati na drugu stranu puta.
„Spremio sam, evo, nešto za tebe“, rekao je i gurnuo joj u ruku masni
zamotuljak. Voljela je pancetu. Jela ju je dosad samo nekoliko puta, poprženu s
jajima. Sada je izvukla ruku, tako da ne primi zamotuljak. Pao je na pod. Luka se
brzo sagnuo ne bi li ga dohvatio, ali nije uspio. Papir se pri padu rastvorio, ukazao
se komad fine, crvenilom prošarane pancete. Marta ga je krajičkom oka vidjela,
ali je krenula prema kući, kao da je se sve to skupa ne tiče.
„Marta!“ trčao je za njom i zaustavio je dodirom ruke po leđima.
„Zašto si takva? Zašto nećeš baš ništa od mene? Jesam li ti toliko mrzak“,
rekao je u jednom dahu, pa onda užasnut stao, nije mu bila namjera sve to reći.
„Nisi mi mrzak“, uspjela je samo to reći i požurila s kozom prema kući.
„Pa reci šta da ti donesem, koji dar bi ti htjela?“ rekao je naglas.
Osvrnula se da provjeri vidi li ih itko, ali cesta je bila pusta, njezina je kuća
još uvijek dovoljno udaljena, Lucija je davno zamakla, čim je ugledala Luku kako
je čeka. Odjednom joj je palo na pamet.
„Kupi mi bundu od nerca. Eto to bi htjela“, rekla je i nasmijala se njegovom
zabezeknutom izrazu lica.
Išla je prema kući i dalje se smijala, i njegovom licu i svojoj ludosti za koju
ne zna kako joj je uopće pala na pamet.
Kad je otvorila vrata, sledila se začas od iznenađenja i straha. Za stolom su
sjedili njezini roditelji i Gašpar Boženić, čije su se čizme neprirodno sjajile.
Izgledalo je kao da baš na nju čekaju.
Ne, pomislila je u tom trenutku, ne Gašpar Božanić.
„Evo je, rekla sam ja da će ona brzo“, rekla je uto Danica i izmakla stolicu
da Marta sjedne.
Gašpar ju je jako srdačno pozdravio. Njezin je otac izgledao smeten. Čime
on maže ove čizme da mu se ovako sjaje, prošlo je Marti kroz glavu, sjaje se više
i od njegove kose, a i ona je nečim debelo namazana. Sjede tu već sigurno pola
sata, pomislila je, na stolu ispred njih bile su boce rogačuše i travarice i tri male
čaše za rakiju. Imaju još jednu takvu čašu, a druge dvije su se razbile. Danica i sad
plače za njima, kad se toga sjeti. Njezin je otac uvijek pio travaricu, a Danica je
više voljela rogačušu i uporno je iznosila pred goste. O čemu li su samo pričali,
nagađala je u sebi. Gašpar je naglo ustao.
„Gdje ćeš sad?“ ustala je za njim Danica. „Ostani na večeri!“
„Ne, moram natrag u Vis. Služba zove. Vi razmislite ovo što sam vam rekao,
pa ćete mi reći kad se iduće subote vratim.“
„Hoćemo“ rekao je uto Ivo Božanić, rukovao se s Gašparom čvrsto na svom
kućnom pragu, gledajući ga u oči i zatvorio za njim vrata.
„Sreća da nije ostao. Šta ga ostavljaš na večeri, ono malo brodeta s giricama
nije dosta ni za nas. E, bi se osramotila da je ostao“, govorio je Ivo, samo da nešto
kaže.
„Šta ću, takav je red, zaboravila sam i šta imamo, nisam znala šta bi drugo
rekla“, govorila je Danica motajući se po kuhinji.
Marta ih je sve vrijeme gledala.
„A šta je on htio?“ pitala je, nadajući se da nije to što ona misli.
„Ništa. Ajde jedi“, rekla je Danica i otvorila vrata sobe gdje su se igrale
njezine sestre i brat.
Nakon večere Ivo i Danica brzo su se povukli u svoju sobu, samo se Marti
činilo da je večeras to bilo još žurnije i brže nego inače. Znala je da nema smisla
prisluškivati, njihov je kameni zid bio nepropusan, nikada nije uspjela čuti nijedan
njihov razgovor. Zato se prevrtala u krevetu, premorena od razmišljanja o čemu
su njezini roditelji razgovarali s Gašparom Božanićem. Prije dva dana je vidjela
Karmelu i baš ništa nije dalo naslutiti da ona nešto zna o ovoj današnjoj posjeti. Je
li moguće da je Gašpar došao prositi moju ruku, a da to nikome u svojoj kući nije
spomenuo? Kako ona dosad nije primijetila da je on gleda, promatra. Na svadbi
nije nijednom gestom pokazao zanimanje za nju, vrtio se cijelo vrijeme oko Lucije.
Čak je gurnuo svoga prijatelja Vjeku da sjedne do nje. A možda je Vjeko u pitanju?
Nemoguće, mislila je. Jednom smo se u životu vidjeli. Dobro, dvaput. Nije sa
mnom sutradan riječi progovorio, bio je ljut. Sigurno nije on. A što je onda?
Možda je nešto drugo posrijedi. Onda se opet sjetila kako su baš nju čekali i kako
je Gašpar otišao, sigurno je to bilo vezano za nju, zato roditelji pred njom nisu
htjeli ni riječi o tome. To što su daljnji rođaci nije predstavljalo problem. Pa opet,
ako joj je Vjeko stranac, nije joj ni Gašpar puno bliži. Iako ga poznaje cijeli život,
nikad nije· uistinu s njim razgovarala. Zadnjih je godina on u Visu, vidi ga samo
ponekad iz daljine kad dođe u selo.
Odjednom ju je ruka, topla i drhtava, iz mraka dotaknula po licu. Zamalo je
vrisnula.
 „Marta. Ššš!“ rekla je Cvita, njezina mlađa sestra.
„Šta je sad?“ prošaptala je.
„Ti ćeš se skoro udat! Je li ti drago?“ rekla je Cvita.
„Za koga?“ vrisnula je.
Cvita se počela smijati.
„Odakle ti to znaš?“ upitala je pridižući se na krevetu.
Cvita i Vera spavale su uvijek zajedno, Vera je već duboko disala, zaspala
je istog trena kad je legla.
„Slušala sam kad su pričali. Nisu vidjeli da vrata sobe nisu skroz zatvorena.
Njih su dvoje bili zbunjeni kad je Gašpar došao, nisu se nadali.“
„Šta je rekao?“ pitala je i uhvatila od sreće Cvitu za ruke. Dlanovi su joj bili
znojni od straha.
„On je spominjao nekog Vjeku, kako je fin, gospodin, ima dobru plaću.
Hoće tebe, a on je došao to dogovorit. Još je rekao da ne bi tako požurio, ali taj
Vjeko mora ići u Dubrovnik.“
„Jesi sigurna?“ pitala je i osjetila da se trese od pomisli da je sve to istina.
„Aha. A gdje je taj Dubrovnik? Je li to daleko?“ pitala je Cvita.
„Sasvim dovoljno“ rekla je odsutno, nesigurna treba li sada konačno biti
sretna.
„Onda je otac pitao Gašpara može li on garantirati za Vjeku, da je dobar
čovjek i da će paziti na tebe“ prisjetila se Cvita.
„I, šta je rekao?“ zabrzala je s pitanjem.
„Da za njega garantira svojim životom. Vjeko mu je najbolji prijatelj.“
Razvukla je usne u nečujan osmijeh.
„Hoće li ti biti žao ako se ja udam i odem?“ upitala je iznenada Cvitu nakon
što je mozgala u sebi.
„Pa, malo hoće, a malo i neće“, odgovorila je Cvita sneno.
„Tako znači. Sram te bilo. E, onda ću se baš udat. Nije ni meni stalo do vas“
rekla je.
„Udaj se! Onda će meni ostat Luka“, dodala je, okrećući se na bok.
Svoju je misiju izvršila pa je isti čas zaspala.
Marta je sklopila oči. Sanjala je Vjeku, u snu se miješao s Lukom, pa je čas
Luka imao Vjekine brkove, a onda je nosio njegovu uniformu, pa je onda Vjeko
stajao pred njom i držao u ruci neki zamotuljak. U njemu je bila panceta, samo se
njezin miris nije osjećao.
 DUBROVNIK 1941.

ĆUTILA JE U SVOJOJ UTROBI SNAGU NJEGOVIH UDOVA, propinjali su se

i rastezali kožu na njezinom trbuhu koji je mijenjao oblik. Zbunjeno se gledala u
ogledalu koje je visjelo s unutrašnje strane vrata velikog ormara od hrastova drveta
Vjeko je bio na poslu cijele dane, nije je pitao kako provodi vrijeme, izgledalo je
da mu je sasvim svejedno.
Bio je pažljiv, pristojan i odsutan. Postoji li neka bolja riječ za odsutan, kad
čovjek sjedi pokraj tebe, a znaš da duhom nije tu. On je s njom od prvoga dana
takav. Prva bračna noć za nju je bila jezivo iskustvo. Imali su unajmljenu sobu u
hotelu u Visu, Vjeki se činilo neprikladnim da je dovede u svoj momački stan u
kojem krevet nije bio bračni. Dok se penjala s njim stubištem hotela, nosila je u
sebi užasan osjećaj stida. Činilo joj se kao da je recepcionar podrugljivo u nju
gledao, izraz lica mu je bio posprdan i ona se zbog toga nije osjećala kao mladenka,
nego kao laka žena koja u hotelsku sobu odlazi učiniti nešto što nije čisto niti
pošteno, a trebalo je tako biti. I kad je u crkvi rekla „da“ pred svim dragim ljudima,
roditeljima, sestrama i bratom, pred svojim prijateljicama, imala je osjećaj da laže
jer je tihi glas u njezinoj glavi šaputao da griješi. Na izlasku iz crkve srela je Lukin
pogled, sličan pogledu nepoznatog čovjeka koji radi na recepciji, posprdan i pun
gorčine, pa se okrenula na drugu stranu, a kad je ponovno pogledala u njegovu
pravcu, nije ga više tamo bilo. Shvatila je da vjerojatno nikad više neće vidjeti
Luku, pa je poželjela zaplakati, no znala je da bi svi mislili kako su to suze
radosnice i zadnjim ih je naporima spriječila. A samo noć prije vjenčanja gorjela
je od želje da vidi Vjeku. No kad je došao i ona ga onako ozbiljnog, uparađenog i
začešljanog uzela u crkvi ispod ruke, sve u njoj je govorilo „ne“, a čula je sebe
gdje govori „da“. Od tog trenutka za nju više nema povratka. Zato je sebe te noći,
u hotelskoj sobi s pohabanim zidnim tapetama i derutnim parketom koji je bio
poprilično prašnjav, uvjeravala da je ljubav jedno a seks drugo i da, ako svoga
muža voli, ona će taj odnos izdržati kad god on to poželi, jer tako je pred svima
obećala, a ona drži do svoje riječi. I da voli nekog drugog, na primjer Luku, to bi
već znala i ne bi ga svaki put onako od sebe odgurnula i jako je glupo da joj se sad
čini da će joj i on nedostajati. To je samo strah od novog i nepoznatog, do sada se
tome radovala, sad kad je to postalo sasvim izvjesno i blizu, ona sebi utvara da
svog muža zapravo ne voli, a tolike je tjedne bila tužna jer je mislila da ju je
zaboravio.
Njezina je narav takva, komplicirana, to joj je otac toliko puta rekao i čini
se da je bio sasvim u pravu. Ona je u stanju nešto danima, tjednima, mjesecima
sanjati, a kad to dobije, čini se da to nikada nije ni poželjela. Što se seksa tiče, to
je nešto sasvim drugo, odmah je znala da joj se ne sviđa. Vjeko ju je poklopio
svojim teškim tijelom, nije stigla osjetiti ni sram što leži pred njim potpuno gola,
samo ju je grebao brkovima koji su vonjali po vinu i njegovoj slini, nije joj se
nimalo svidio taj miris i činilo joj se da će od toga povratiti. Rukom joj je raširio
noge koje je dotada u grču držala skupljene i onda je osjetila bol zbog koje je blago
kriknula, a on je dahtao i dahtao po njezinom licu i uhu, na čelu mu se počeo
skupljati znoj koji je vidjela pod šturim svjetlom prigušene sobne lampe, koju je
poželjela odmah ugasiti, ali Vjeko to nije dozvolio.
Njezine muke nisu trajale dugo. Samo dva mjeseca nakon dolaska u
Dubrovnik ustanovila je da je u drugom stanju i otkako je Vjeki to objavila, više
joj se nije približavao. Onda joj je liječnik koji je samo potvrdio trudnoću naredio
da mora što više šetati, to joj je potrebno i dobro je za bebu, pa je tako tisuću
devetsto četrdeset i prve godine ona kao sumanuta počela šetati gradom, ujutro i
poslijepodne, prije ručka i poslije ručka, kao da joj je to jedini važan životni
zadatak, da beba u njoj dobije dovoljno kisika, da raste i bude zdrava i velika.
Vidjela je sve i nije primjećivala ništa, jer se ponašala kao da se sve to skupa nje
baš nimalo ne tiče.
U travnju su, iznenada, jednog jutra baš kad je krenula put tržnice na
Gundulićevoj poljani, doletjeli avioni, bombardirali i sijali smrt i uništenje. Bacila
se instinktivno na pod i dopuzala do jedne drvene klupe, pa kad je sve prošlo i
shvatila da je neokrznuta, ustala je i prvo popravila frizuru, kao da je slučajno pala
i pomalo joj je neugodno što joj se to dogodilo baš na javnom mjestu. Osjećala je
nelagodu više negoli strah i razmišljala kako je to još jedan pokazatelj da je
pogriješila došavši u taj grad. Jer, nikada do sada nije čula niti vidjela rat i da je
ostala u svom rodnom selu, sigurno ga ni sad ne bi bilo, a ovako je kažnjena i ne
može joj biti dobro, pa mora trpjeti ovakve grozote i s time će se pomiriti. Kad su
idućih dana avioni nadlijetali grad ispuštajući svoj ubojiti teret, ponašala se kao da
je baš takvo što i očekivala i Vjeki govorila neka se ne boji za nju, ona se zna
čuvati · i ništa joj se loše neće dogodi“. I kad je ubrzo zatim u grad ušla njemačka
vojska, motociklisti u uniformama koji su na općinsku zgradu okačili zastavu s
kukastim križem, stajala je u gomili i gledala nekog čovjeka koji se pomalo tresao
i drhtavim glasom pred njima držao govor. Netko je među svjetinom rekao da se
čovjek zove Baljkas i da je gradonačelnik, a njoj je bilo smiješno i došlo joj je da
mu kaže da se ne treba bojati, sve je to neka igra i brzo će proći. I doista, istoga
dana stigao je sličan motorizirani odred, samo su ovaj put imali ljepše uniforme i
bili ukrašeni perjem koje joj se naročito svidjelo. I njih je sačekao isti čovječuljak
drhtavoga glasa i govorio, tako su joj i preveli, da se i njima veseli, a onda je njihov
oficir predao drugu zastavu, talijansku, i zatražio da se skine njemačka, pa su onda
tako i napravili. Onaj se čovjek bojažljivo osvrtao dok su mu se krupni grašci znoja
slijevali niz čelo. Da joj je bio samo malo bliže, lijepo bi mu dala svoj rupčić da
se obriše i šapnula mu da se ne treba toliko bojati. No bila je daleko od njega i zato
je krenula natrag prema Pilama i njihovom stanu. Gledala je kako skidaju jednu
zastavu, pa stavljaju drugu, i to se ponavljalo danima, pa joj stvarno nije bilo jasno
čemu taj igrokaz više služi. Idućih su dana istu igru nastavljali s oglasima, prvo su
lijepili njemačke oglase, pa onda talijanske, a kako nije razumjela ni jedne ni
druge, pokraj njih je prolazila ne obraćajući pažnju. A kad su naposljetku ostali
samo talijanski i kasnije se pojavili i oni na hrvatskom jeziku, i dalje ih je
ignorirala, jer je bila sigurna da ništa pametno niti zanimljivo na njima neće
pročitati.
Jednoga od idućih dana prisustvovala je još većoj predstavi od prethodne.
Ova je čak bila jako smiješna, pa se nasmijana i razdragana vratila kući, a Vjeko
ju je toga dana prividno namrgođen i samo naizgled ljut, jer je doznao za svoj
premještaj, upitao koga se vraga ona sad smije.
„Kako se ne bih smijala, sada snimaju filmove“ odgovorila mu je.
„Kakve filmove?“ pitao je, razmišljajući kako će joj reći da za dva tjedna
odlazi u Samobor, nova se vlast ustrojava, a on je raspoređen na dužnost oružnika
u pratnji vlakova Nezavisne Države Hrvatske, koja je upravo uspostavljena.
Ona se tako slatko smijala da ju je pustio da priča, ima vremena da joj kaže.
„Zamisli, jedni su se obukli u jugoslavenske uniforme, a drugi u talijanske i
onda vuku jedni druge po Stradunu, vezane kao zarobljenike, a treći im plješću,
obučeni u civile, a isto su Talijani i sve su to snimali kao film“, rekla je u jednom
dahu.
Svidjeli su joj se Talijani, za razliku od Nijemaca, čak je njihov jezik
uspijevala dosta razumjeti, dok joj je njemački bio odbojan.
Vjeko je na to odmahnuo rukom, Tko zna što je to bilo, nije joj želio
objašnjavati političku situaciju u gradu, ona to sigurno ne bi mogla razumjeti.
Idućih je dana gledala paradu. Kako je to tek bilo zabavno! Toga se dana
toliko smijala da se u jednom trenutku uplašila da ne dobije trudove. Talijanski su
vojnici paradnim korakom krenuli kroz grad u marš osvajača i pobjednika, kako
bi pred cijelim svijetom demonstrirali svoju snagu i moć. Baš je išla kupiti kruh,
pa je zastala da to promotri. Uniforme su stvarno bile živopisne, a guščji korak je
bio paradan i smiješan u isto vrijeme. Kad su se počeli klizati po glatkom
kamenom pločniku i padati jedan preko drugoga, brisala je suze smijalice.
Pohitala je kući kuhat ručak koji je Vjeko najviše volio, kupus sa svinjskim
nogicama, jedva je pronašla svinjetinu. U stanu ju je čekalo nešto što je voljela
više od svih dubrovačkih zidina, kula, palača, ulica, plaža i mora, nešto što joj je
istinski promijenilo život i toga se nije mogla odreći Radio aparat. Čim bi ušla u
stan, bacila bi ogrtač sa sebe i uključila bi radio. Kad bi glazba ispunila dnevni
boravak i kuhinju koji su bili spojeni u jedno, plešući i pjevušeći rezala bi mrkvu,
gulila krumpir i sjeckala luk koji bi joj tjerao suze na oči, a ona bi i dalje pjevušila,
dok bi se juha polako kuhala u loncu i isparavala prema kuhinjskom stropu koji je
bio crn od vlažnih fleka.
Tko li je samo izmislio nešto tako dobro, zabavno i važno, znala bi se upitati
ponekad, i tada bi pomislila upitati Vjeku zna li on možda tko je izmislio radio, ali
od straha da će ga dovesti u neugodnu situaciju ako ne zna, ipak je odustala od tog
pitanja. Vjeko je volio biti autoritet u njezinim očima i na neki čudan način on je
to i bio, vjerovala je njegovim prosudbama i poštovala ga. Samo, kad je zamišljala
svog muža, dok još Vjeku nije upoznala, mislila je da će s njim puno razgovarati,
a Vjeko je uglavnom šutio. Još joj je bio dužan sve one tajanstvene priče i
dogodovštine koje je proživio, za koje je znala da postoje. Mislila je i da će se s
njim smijati, jako se voljela smijati. Tada je uočavala njegovu pritajenu nervozu,
koju je u posljednje vrijeme sve teže kontrolirao. Vjerovala je da će on voljeti
njezin glas, pjevala je lijepo narodne pjesme na svom dijalektu, a njemu su te
pjesme vidno išle na živce. Pa opet, sve bi mu to ona oprostila, kad bi bar ponekad
s njom zaplesao, mučilo ju je što ne zna niti jedan moderan ples, ni cha-cha-cha ni
fokstrot, pa ni valcer još nije imala s kim naučiti. Bila je uvjerena da bi to brzo
svladala, ali Vjeko jednostavno nije bio čovjek za ples. Sjeo bi za stol i čitao
novine, a buka koju je ona proizvodila pjevušeći po kuhinji, slušajući glazbu,
cupkajući potpeticama cipela u ritmu dok bi lupala tavama i loncima, izazivala je
u njemu pravu oluju. Nije ni slutila koliko je bila nepodnošljiva, u posljednje mu
se vrijeme opet činilo da ga majka gleda. Nekad bi hodao cestom i bio uvjeren da
ga prati. Zamakao bi iza ugla i stao, baš da se uvjeri. Nekad bi stvarno prošla neka
starica, a nekada nije bilo nikoga, pa bi nastavio hodati cestom, prisiljavajući se
da više ne gleda za sobom.
Kad je stigla vijest o premještaju, bio je sretan kao malo dijete, točno mu je
to trebalo. Nije volio Dubrovnik, stiješnjen, nabijen, bučan, a ovih su dana po
gradu hodali Talijani, Nijemci, ustaše, četnici, tajni agenti, komunisti i svi su se
sudarali po uskim kamenim ulicama u kojima nikad nema dovoljno zraka. Jedva
je čekao da pobjegne, a jedina je poteškoća kako će joj to reći. Rodit će za koji
mjesec, a dotad će ostati sama, to će sigurno loše primiti, mislio je, ali rat je i
služba je sad važnija nego ikad, kako će drukčije prehraniti nju i dijete. Snebivao
se još nekoliko dana i onda joj je rekao. Dočekala je njegove riječi nevjerojatno
smirena. Samo je slegnula ramenima i rekla mu da ide, ako mora ići.
Sve što taj dan nije rekla Vjeki, rekla je svojoj jedinoj dubrovačkoj
prijateljici, gospođi Romani. Slučaj je htio da je Romana stanovala u stanu preko
puta njihovog, u dvije sobice koje su nekada pripadale njihovu stanu, koji je na
silu podijeljen u dva. Romana je zato bila skoro kao njihov sustanar, dijelila je s
njima kupaonicu pregrađenu tankim zidom, pa je gotovo mogla čuti što se događa
u njihovoj spavaćoj sobi, a što ne bi čula, Marta bi joj kasnije ispričala. Bila je to
žena u ranim pedesetima, nešto starija od njezine majke Danice, makar je Marta
nikada nije doživljavala kao zamjenu za majku, nego kao zamjenu za tetu Ivanku,
koja joj je baš otkako se udala i došla u Dubrovnik od svih najviše nedostajala.
Voljela bi da je Ivanka tu i da mogu komentirati dubrovačke dame koje se uparade
pa šeću Gradom, naročito susretljive prema pripadnicima vojski koje defiliraju
ulicama. Izgledalo je kao da su izvadile sve najbolje što godinama čuvaju u
ormarima, pa pretjerano nasmijane i napirlitane očijukaju i zavode, organiziraju
zabave i primanja za soldatesku, pretvaraju se kao da su ovo čekale i za ovaj
trenutak živjele. Marta bi, zbog glazbe koja je dopirala iz tih salona, voljela samo
načas zaviriti unutra i vidjeti kako plešu i što jedu i piju. Romana je imala kćer
udanu u Splitu, koju je viđala jako rijetko, pa je prigrlila Martu s bolnom potrebom
da ispuni prazninu u svom životu. Željela je biti nekome posebna i važna, imala je
dug udovički staž, unučad koja su joj govorila ʼviʼ, albume pune prašnjavih slika
i puno, puno vremena. Tako je toga dana saslušala sve Martine jadikovke i na kraju
je pogladila po kosi.
„Šta te zapravo muči, dijete moje, što je otišao ili što nije ispunio tvoja
očekivanja?“ upitala je Romana, čekajući da Marta ispuše nos.
„Što nije ispunio moja očekivanja“, rekla je Marta, nakon kraćeg
razmišljanja.
Romana je tada zapalila cigaretu i počela se smijati. Glas joj je, kao kod svih
okorjelih pušača, bio dubok i hrapav, zubi žuti. Dok se smijala, iz pluća joj je
izlazio zvuk laganog škripanja.
„Muškarci nikad ne ispune naša očekivanja. To im je naprosto u krvi. Ne
poznajem ni jednu ženu kojoj je njezin muškarac ispunio očekivanja. Ne žali zbog
toga, zlato moje, misli na sebe i dijete“, rekla je Romana i dolila joj još kave u
šalicu. Bila je to ječmena kava, ali one su se pravile da je prava. Bilo je važno
zadovoljiti ritual.
„Znači li to da trebam odustati od ljubavi? Da to što želim nikada neću
doživjeti?“ upitala je Marta.
„Nisam to rekla. Samo se pripremi da prije ili poslije slijedi razočaranje. Oni
su rođeni da nas razočaraju, ne da nas učine sretnima.“
Marta je bolno uzdahnula. Ona bi i pristala na to razočaranje, mislila je, ali
ako dođe na kraju, ne odmah na početku. S Vjekom stvari, dakle, ne mogu ići
nabolje, samo nagore. Možda je onda i bolje što je otišao.

***
NA SVETOG ANTUNA CIJELI JE GRAD ŽIVNUO. OKOLO SU paradirale
ustaše čija se zastava svakog dana dizala i spuštala ispred Svetog Vlaha, talijanski
vojnici su se šepurili naokolo lijepeći plakate na kojima je onaj njihov ćelavi
smiješni čovječuljak uvijek imao uzdignutu ruku. Ona te plakate nikad nije
gledala, pa joj je promakao i jedan koji je pojavio na svim zidovima i oglasnim
mjestima u Gradu. Bila je to Naredba Ustaškog stožera u Dubrovniku, jedna od
onih gotovo svakodnevnih koje su se lijepile izjutra, a navečer, skupa sa onim
talijanskima, na kojima je pisalo „Duce ha sempre ragione“, netragom bi nestajale.
Ova se Naredba, međutim, ticala nje.

1) Naređuje se svim vlasnicima radio aparata da ih do sutra, 26. ovog

mjeseca u 12 sati predadu Ustaškom stožeru u Dogani. Od ovoga se
izuzimlju saveznička i vojna lica i ustanove.
Tko se ogriješi o gornju naredbu, bit će najstrože kažnjen po ustaškim
propisima. Ova naredba stupa na snagu odmah i ostaje na snazi do
opoziva.

Druge je se odredbe, o zabrani kretanja Židovima i Srbima na ulicama ili držanje

otvorenih radnji od sedam navečer do sedam, pa čak i ona koja je stajala na
ulaznima vratima svih javnih lokala, o zabrani ulaska Židovima i psima, uopće
nisu ticale. Niti je bila Židovka, niti je imala psa, ali ova prva, vjerojatno zato i
najvažnija, i te kako jest. Ona je, pak, prolazeći pokraj nje razmišljala kako
Vjekina plaća kasni, ona nema ušteđevinu, mora platiti režije, sve je poskupjelo i
ne može nabaviti više niti jaja, koja je do jučer kupovala od jedne konavoske
seljanke.
Treća je odredba te iste Naredbe bila jako zanimljiva, jer je zabranjivala
svako posredovanje kod Ustaškog stožera i drugih ustaških ustanova u vezi ove
Naredbe, pa da je to pročitala, vjerojatno bi shvatila da svoj radio pod hitno mora
predati Ustaškom stožeru, jer joj baš nitko neće moći pomoći. Ali eto, Marta nikad
nije voljela čitati i tako je samo prošla pokraj plakata. Vjetar joj je malo podignuo
suknju, bilo je vruće, majica se na nabreklim trudničkim grudima počela lijepiti
od znoja, pa su joj se jasno ocrtavale bradavice, i bez obzira na to što je imala još
tri mjeseca do poroda, izgledala je neodoljivo, a da toga uopće nije bila svjesna.
Jedan par očiju gledao je za njom. Došao je iz pokrajnje ulice i promatrao
kako prolazi Stradunom, pa onda zamiče ulijevo iza Kavane. Bio je to poručnik
Fabio Colangelo, pripadnik talijanske divizije Marche. Danas ju je primijetio već
treći put u tom tjednu. Nije bilo teško uočiti tako mladu i lijepu ženu koja sama
hoda naokolo, odsutna pogleda, kao da nešto traži, i potpuno je izgubljena. A opet,
ako pogledaš za njom, vidiš da ona točno zna kuda ide. Primijetio je da je ona u
blagoslovljenom stanju, pa mu nije bilo jasno kako neprestano hoda sama, zašto
joj muža nema u pratnji. Zato se ponadao da je udovica. Toga je dana uz njega bio
jedan od talijanskih poslušnika, Dubrovčanin talijanskog podrijetla, koji je mahao
talijanskom zastavom na dan kad su ušli u Grad i ponašao se kao da je on osobno
s Duceom dogovorio da Talijani baš toga dana stignu. Zvao se Scatollini i bio na
usluzi svim talijanskim oficirima i podoficirima, pomogao je oko otvaranja javne
kuće na Lapadu, koja je bila jedna od prvih institucija za koju su se Talijani
pobrinuli da profunkcionira u Gradu, posredovao je oko šverca prehrambenim
artiklima kojima se talijanska vojska bavila otvoreno i ilegalno, pa je Fabiju bio
kao naručen da se raspita zašto ova lijepa žena naokolo hoda sama, kako se zove,
gdje stanuje i koji je njezin status. Kad je doznao sve što ga je zanimalo, Fabio je
pomislio da je posve jasno zašto ona uokolo hoda tako izgubljena i pomalo
namrštena.
U Martu se počela uvlačiti zabrinutost. Strah je još uvijek bio zatomljen,
zabrinutost i nelagoda su se prvo počeli nastanjivati, činilo se kao da je ona sve
ovo pomalo olako shvatila, igra je počela postajati groteska, događaji su sve manje
bili smiješni, stvari su počele poprimati druge obrise i značenja, makar se ona
trudila sebi još uvijek govoriti da nije ništa strašno.
Otkad je Vjeko naprasno otišao, počela je umišljati da je i njihov brak dio
ovog velikog nestvarnog igrokaza koji se odvija pred njezinim očima. Zbog
događaja koji se odigrao samo dva dana prije, odlučila je manje hodati po Gradu,
bez obzira na to što je rekao doktor. Nije bila sigurna što se to točno odigralo, jer
je sve bilo na brzinu. Oko nje je bila gužva, upravo su spuštali talijansku zastavu
na Orlandovu stupu, okolo nije bilo previše svijeta, uglavnom talijanski vojnici i
njihove pristaše. Običan bi se svijet baš u tom trenu razbježao, a ona bi tupo
gledala što rade, slušajući talijansku himnu i hipnotizirano gledajući u njihove
kićene uniforme, teatralnost i pokrete koji su uvijek bili jednaki. Nju je ta scena
zabavljala i opuštala, izgledalo je da to što oni rade ima nekog smisla, točno znaju
koji je sljedeći pokret i korak i čemu on služi, a ona je imala dojam da ništa ne zna
i da sve što radi nema baš nikakvog smisla, pa joj se zato ovo sviđalo gledati.
Odjednom je iz gomile izronio krik:
„Sve lažete! Dolje fašizam! Živjela sloboda! Živio Sovjetski Savez!“
Tek što je razabrala riječi i istegnula vrat da bolje vidi tko to viče, okružili
su ga ustaše i talijanski vojnici koji su se u tren oka stvorili pokraj njega, oborili
ga na pod i počeli zvjerski tući. Kad su ga u besvjesnom stanju odvukli odatle, u
zatvor na Lapadu, kako je od gospođe Romane čula toga dana, imala je prvi put
osjećaj da to što se događa nije igra. Udarci po tijelu mladića, njezina vršnjaka,
bili su stvarni, on |e bio stvaran, bio je udaljen ud nje svoga desetak metara, pa
iako mu nije dobro vidjela lice, čula je njegove krike i udarce njihovih čizama koje
su se zabijale u njegovo meso i kosti, a sve to zbog nekoliko smiješnih parola koje
je uzviknuo i koje ona nipošto ne bi uzela za ozbiljno.
Romana joj je dotad nabrojala sve svoje poznanike i prijatelje koji su iz
Grada pod okriljem noći netragom nestali, a svima je bila zajednička osobina da
su bili Srbi, Židovi, Hrvati lijevo orijentiran. i predstavnici inteligencije,
odvjetnici, liječnici, „viđeni“ Dubrovčani, kako je to Romana voljela reći, ali
nikog od tih ljudi Marta nije poznavala. Činilo joj se da nisu stvarni i da će se
sigurno, kako su odjednom nestali, odjednom i vratiti, jer što će vojska raditi s
tolikim silnim ljudima na jednom mjestu. Neće ih valjda hraniti i čuvati, kad hrane
nema ni za njih dovoljno? Ne mogu ih samo zato što su druge vjere poubijati,
govorila je Romani, a Romana je klimala glavom i uzdisala, i onda bi smotala sebi
jednu. Hercegovački je duhan plaćala suhim zlatom, ogrlice i narukvice za nju su
ionako bile beskorisni predmeti iz bolje prošlosti.
Kada je 5. srpnja prohujala Gradom vijest da je Ivo Bučić smaknut, u 15.30
u zatvoru na Lapadu, odlukom Ustaškog prijekog suda u Zagrebu, koji svog
osuđenika nije vidio niti čuo niti mu dao priliku da iznese svoju obranu, a bilo mu
je osamnaest godina, ona je upravo na radiju slušala Rekvijem: poželjela je tu
tužnu glazbu ugasiti. No vijest, koju je Romana donijela utrčavši bez daha u njezin
stan, bila je tako tužna da joj je ta glazba savršeno pristajala, pa joj je bilo lijeno
ugasiti radio, ostavila ga je da svira, dok su njih dvije plakale zbog mladog radnika
iz Blata, s Korčule, koji je, eto, opijen viješću da su Nijemci 22. lipnja napali
Sovjetski Savez i da će sada Crvena armija pokazati tim nadutim i bahatim
Nijemcima i Talijanima koji su okupirali njegov grad i zemlju, rekao što misli pa
to odmah platio vlastitim životom, došao je i na nju red. Nije mogla shvatiti što se
dogodilo, ulazna vrata koja je Romana u žurbi može biti samo pritvorila, odjednom
su se treskom otvorila, u njezinu je dnevnu sobu upala grupa nepoznatih ljudi, u
tamnim odijelima i uniformama, zgrabila njih dvije ispod ruku, upitali su ih kako
se zovu i dok su ih vukli prema vratima i zaplijenili radio, pročitali su im neku
Naredbu u kojoj se spominjalo posjedovanje radio aparata, a ona je mislila da je
to sve neka zabuna i zato se počela glupavo smijati. Njezin je muž u službi NDH,
vikala je dok su ih gurali u automobil koji ih je odvezao u istražni zatvor u
dubrovačkim zidinama, u kojem su bile smještene u odvojene ćelije.
Romanu su iz njezine ćelije, koju je dijelila s još dvije žene – jedna je bila
Srpkinja, žena poznatog bankara kojeg su već ubili a da ona to nije znala, a druga
Židovka – pustili nakon samo pola sata. Ništa joj pritom nisu ni rekli, stražar je
slegnuo ramenima kad ga je Romana upitno pogledala. Marta je u ćeliji ostala
sama cijelu noć. Pokušala je zaspati na neudobnom ležaju, no nije uspjela. U
posljednje je vrijeme loše spavala jer se beba jako koprcala, a sada se propinjala
kao da je svjesna što se s njom dogodilo. Neki su je udarci, posebno oni u predjelu
kralježnice, boljeli da je željela glasno vrisnuti, samo se bojala da će netko doći i
onda će je tući, kao što su tukli onoga mladića pred njezinim očima. Slika joj je
stalno bila prisutna u svijesti, jesu li i njega doveli u ovaj zatvor pa ga poslije
prebacili na Lapad, razmišljala je. Ona nije uzviknula niti jednu parolu, nije
napravila ama baš ništa, samo je na radiju slušala Rekvijem i plakala za njim, pa
je odmah završila u zatvoru. Zna li Vjeko da sam sada ovdje, hoće li doći kad
sazna? Ako su mu i javili, trebat će mu dva dana dok stigne. Zamislila je izraz
Vjekina lica kad sazna. Pokušavala je predvidjeti njegovu reakciju, hoće li biti
zabrinut, zaprepašten, uplašen zbog nje. Odjednom je shvatila da će Vjeko biti ljut.
Ionako je bio neraspoložen kad sam slušala radio i plesala po kuhinji, nije volio ni
kad bih zapjevala, povukao bi se tada u spavaću sobu. Sad sam zbog radija završila
u zatvoru. Vjeko će mi reći da sam kriva i da mi tako i treba, prošlo joj je kroz
glavu. Kakvi su to ljudi koji ne vole glazbu i zatvore trudnicu u zatvorsku ćeliju
samo zato što sluša radio, mozgala je u sebi. Kad Vjeko dođe i razjasni se cijela
stvar, oni će me sigurno pustiti, tješila se. On nosi uniformu, radi za njih. Mi nismo
Srbi niti Židovi, nismo ni komunisti. Neće me valjda ubiti. To bi bio skandal, ja
sam trudna.
Nije imala pojma da su trudnice po selima u zaleđu Dubrovnika već zvjerski
ubijane, skupa s djecom u kolijevkama, starcima na ognjištima, bakama na kućnim
pragovima, a iza te vojske ostajali su leševi civila i kuće koje gore. Kad bi Talijani
došli, zgražali su se nad slikama koje bi vidjeli, pa glumili čovječniju i civiliziranu
vojsku koja nikada ne bi takvo što dopustila. Dok bi tješili preživjele i davali im
hranu, ova je vojska u idućem selu radila isto, a Talijani bi uvijek prekasno stizali.
I dok su tako čistili srpska sela u okolici, predstavnici srpske vojske, četnički
vojvode i glavešine, pod pratnjom su i zaštitom odsjedali u Dubrovniku, u kojem
je u svako doba boravilo pedesetak naoružanih četnika i nikada im nije dlaka s
glave pala. Ali ona ni to nije mogla znati, a da je znala, opet bi joj sve bilo isto.
Cijelu noć nije oka sklopila, a kad su se ujutro otvorila vrata ćelije i u nju
stupio čovjek u crnom odijelu kojeg ona nikad prije nije vidjela, pomislila je, tko
zna zašto, da je to odvjetnik. Nikad nije vidjela pravog odvjetnika, niti je točno
znala čime se oni bave, osim što je nejasno slutila da odvjetnici ljudima dolaze u
zatvore i sada je i njoj došao jedan da je posjeti. Bio je to Scatollini. Stražar joj je
grubo prišao i povukao je za ruku pa je ustala s kreveta. Stajala je pred čovjekom
koji je imao visoke zaliske i gnjeckavo bucmaste obraze i koji ju je gledao
pogledom koji je trebao biti prijateljski. To ju je donekle smirivalo. Mjehur joj je
bio pun. Pogledala je prema kutu ćelije u kojem je stajala kibla u kojoj je obavljala
nuždu. Trebala bi dotamo, piški joj se, a ovi su ljudi tako, bez ikakve najave, upali
i ona sad opet mora trpjeti. Malo joj je bilo neugodno što kiblu nisu još ispraznili,
iz nje se širio vonj ustajale mokraće, trudnice piške često po noći, ona je od straha
noćas to učinila najmanje šest puta. I da joj je taj čovjek likom bio simpatičan, u
ovoj bi ga nelagodi istog trena zamrzila. Scatollini je primijetio u kojem pravcu
ona gleda.
„Vi ste se našli u iznimno teškoj poziciji, draga moja. Sreća je da imate
prijatelje na visokom položaju, a i naša vlast ima obzira prema trudnicama, pa ćete
biti sada pušteni“, rekao je u jednom dahu, a dok su mu riječi izlazile iz usta u
njihovu ritmu tresao mu se podvaljak.
Vjeko je znači ipak brzo radio, prošlo joj je kroz glavu. Pa jasno, nije morao
putovati, dovoljno je bilo da nekoga nazove.
„Vaš je prijatelj odlučio zasad ostati u tajnosti“, rekao je tada Scatollini, a
ona ga je preneražena pogledala.
„Zar moj muž nije riješio da me pustite?“ progovorila je prvi put.
„Vaš muž?“ upitao je posprdno. „Vaš muž ne bi mogao postići vaše puštanje
zbog nečeg ovakvog. Nedjelo koje ste počinili kažnjava se smrću. Što se vlasti
tiče, vi ste špijunka, osoba koja radi protiv države, oglušili ste se o naredbu
Ustaškog stožera. Imate nekog puno jačeg i moćnijeg tko vam je stao u zaštitu,
molite svakog dana za njegovo zdravlje“, rekao je Scatollini i izašao iz ćelije.

***

BORIS SE RODIO U RUJANSKOJ NOĆI ISPUNJENOJ ODJECIMA praskanja

oružja po brdima iznad Dubrovnika. Kakvog smisla ima rađati život, mislila je
između porođajnih grčeva, i slušati paljbu oko grada koja proizvodi smrt.
Stiskala je Romaninu luku koja ju je dirala po čelu i govorila joj da još malo
tiska i izdrži, brzo će sve biti gotovo. Romana je imala prijateljicu svojih godina,
babicu, skupa su odrasle, pa je mogla biti u njezinoj blizini, kad već uz nju nije
bilo muža niti ikoga iz njezine bliže obitelji u tom trenutku. Vrisak je začula malo
prije ponoći, stavili su joj ga na prsa, a ona se uplašila tog malog bića koje je sada
tako strašno treba. Nije bila sigurna hoće li biti u stanju ispuniti sve njegove
potrebe. Babica ga je oprala, premotala i rekla joj da ga sama stavi na prsa, neka
se privikava. Ruke i noge bile su mu zamotane, pa je sličio na veliku kiflu s
klupkom crne kose na glavi i uopće joj nije bio lijep. Lice mu je bilo smežurano,
kao u starca, bio je izobličen od njezinog tiskanja i dugotrajnog poroda, osjetila je
jezivu nelagodu zbog pitanja hoće li ga znati voljeti. Što bi joj sad na to rekla
majka, koja ih je ovako rodila petero, a jedno joj je odmah nakon poroda umrlo?
Danica nije nikad plakala za tim djetetom, nije ga ni spominjala. Možda je to bilo
zato što ga nikad nije stigla zavoljeti, pa je Marta za to dijete doznala od tete
Ivanke. Onda su joj tek suze grunule na oči. Stvarno bi voljela da je Ivanka sada s
njom i da joj kaže što sad treba raditi. Ivanka uvijek ima odgovore na pitanja.
Romana joj je uzela dijete iz ruku i rekla joj da odmara, sve je dobro prošlo.
Nadala se da će na vijest da je dobio sina Vjeko ipak doći. Rekao je da neće
moći i da će joj slati novac redovito, ona je ipak svakog dana, otkako se vratila iz
bolnice, na čvrst i snažan muški korak koji bi čula ispod prozora skakala da vidi
tko ide. Možda je uspio dobiti dopust, sigurno je želio vidjeti svoje dijete, ako već
nije poželio vidjeti nju, mislila je.
Prošla su tri mjeseca od poroda, Vjeko se nije pojavio. Kad bi gledala Borisa,
koji je sad izgledao potpuno drugačije – glava mu se zaoblila, lice se od njezina
mlijeka koje je neprestano sisao zategnulo, bio je bucmast i udvostručio se od
poroda – pomislila bi da se proljepšava tako da tata, kad konačno dođe, ipak bude
zadovoljan. Sada je znala da ga voli. U isto vrijeme kad bi joj mlijeko curilo iz
bradavica po grudnjaku i majici, počeo bi plakati, pa su funkcionirali kao jedno
djelo, a tako ga je i osjećala, kao dio sebe, i zbog toga je osjetila ponos. Boris je,
donekle, uspio popuniti prazninu. Ona je sposobna biti majka. Eto, barem je za
nešto sposobna i uopće joj nije teško pala ta uloga. Vjeko bi sigurno bio zadovoljan
da to vidi. Možda bi je pohvalio, nikad nije ni za što nije pohvalio, iako se trudila
kuhati njegova omiljena jela, držati stan urednim, pjevati i zabaviti ga. Samo joj
je priznao da je lijepa, rekao je to prve bračne noći u onom viškom hotelu, kad je
bila gola i drhtala od nelagode, no za tu ljepotu nije bila zaslužna ona i zato joj ta
pohvala nije previše godila. Što znači ljepota, mislila je, kad ne možeš zadržati
čovjeka pokraj sebe. Kad zapadneš u probleme i nemaš nikada rješenja, kad ne
znaš što će biti sutra i hoćeš li izdržati ono što te čeka, kad si bespomoćna i
prepuštena na milost i nemilost, a moraš se brinuti o nekom tko je još više
bespomoćan od tebe. Ove žene po Gradu, koje je viđala na ulici, izgledale su
drugačije, vladale su svojom sudbinom, imale sigurniji korak, bile su uvijek u
društvu, neke su se naglas smijale i hodale pod ruku s muškarcima u uniformama,
koji su ih zaštitnički držali. Ona se nije mogla mjeriti s njima, uvijek je hodala
sama. Svi oni imaju život, a ona to samo oponaša. Imaju svoju misiju, znaju kamo
idu, vojnici koji postrojeni marširaju ulicama, čistači koji neumorno glancaju
kamen, seljanke koje sa sela dolaze ovdje prodati štogod hrane koju su proizvele,
vozači kamiona koji uvijek trube kad je primijete, oni svi znaju zašto su tu, koja
je njihova uloga, a ona ne zna, zato se osjeća prazno i samo je Boris donekle dao
smisao, a ona se trudi uvjeriti sebe da je to čini sretnom. Zdrav je, lijep i dobro
napreduje, ali kad on usne, a ona legne u krevet, dok sluša njegovo disanje, prije
nego prvi put zaplače u noći, gladan i željan njezine blizine, ona tiho u sebi zaplače
prva. Nekad plače i naglas i nije je briga hoće li ga tada probuditi trzajem i
ridanjem, nakon toga joj je lakše i samo tada čvrsto zaspi.
 Jednoga je dana na njezina vrata došao momak s buketom cvijeća. Romana
i ona su se prenerazile kad je otvorila vrata i vidjela buket od kojeg se momkovo
lice nije vidjelo.
„Marta Bačić“, izgovorio je.
„Ja sam“, rekla je pa pogledala preko leđa u Romanu koja se digla sa stolca
i posla prema vratima, da se uvjeri da je dobro vidjela.
„Ovo je za vas“ rekao je mali i pružio joj cvijeće.
Tek tada je vidjela da je to deran od trinaest, četrnaest godina. Sjurio se niz
stepenice, nije ga stigla ni upitati o čemu se tu radi. Romana je zgrabila buket iz
njezine ruke i krenula prema vazi koja je stajala prazna na komodi u njezinoj sobi.
Izvadila je pismo iz buketa i okrenula se prema njoj.
„Ulij vode u tu vazu dok ja ovo otvorim“, rekla joj je zapovjedno, pa je
pojurila prema kuhinjskom loncu punom hladne vode koju je trebalo zagrijati i
okupati Borisa pred spavanje.
„Sei bella da morire. Ti amo. F. C.“ pročitala je Romana polako i pogledala
u Martu, a ona je sjela na stolac i tako su se par trenutaka gledale.
„Talijan, mogla sam i misliti. Kome bi drugome palo na pamet u ratu slati
cvijeće?“ rekla je Romana i stavila cvijeće u vazu.
Bile su to bijele krizanteme. Marta nije voljela krizanteme.
„Možda ih je pokupio na nekom sprovodu, tko će to znati“, rekla je Romana.
Marta je šutjela.
„Šta si se ti rastužila? Nisi valjda mislila da ti onaj tvoj šalje cvijeće?“ upitala
je Martu.
Nije znala što bi na ovo odgovorila. Znala je da to nije Vjeko, pa opet,
ponadala se da jest, da je uspio doći i da će sada ući na vrata i reći kako je shvatio
da ne može živjeti bez nje, nedostaju mu ona i dijete i izborio se za povratak.
Nedostaje mu njezin glas i pjesma, zveckanje potpetica kad hoda po kući vedra i
čila jer je on tu, sad će biti potpuno drukčiji, ispričat će joj sve što je zanima, kako
je izgubio onaj prst, zašto šalje novac u daleku zemlju svakog mjeseca, jer je ona
odreske tih uplatnica slučajno vidjela, i otkud poznaje Tebaldijeve, o kojima joj
nikada poslije ni riječi nije rekao. Pričat će s njom cijelu noć i onda će voditi
ljubav, jer ona je sad rodila i nije više trudna i tijelo joj je lijepo kao i prije,
smršavila je i nema na njoj tragova poroda, osim što su joj se grudi malo opustile.
„Ti si nepopravljivo blesava“, rekla je Romana, kao da je ona sve ovo
izgovorila naglas, a nije, nego je i dalje šutjela.
„Ovo ti je cvijeće poslao onaj isti koji te spasio iz zatvora, kako ne shvaćaš?
On više misli na tebe nego tvoj muž. Nije lako prihvatiti, ali je tako. Nadam se
samo da je zgodan“, dometnula je i sjela pokraj Marte.
 „Misliš da je to ista osoba?“ upitala je Marta, tek tako, da nešto kaže.
„Znam da je to ista osoba. Tko bi drugi bio? Motri te iz prikrajka, pustio te
na miru da rodiš i oporaviš se. Ovdje je negdje u Gradu, zna sve o tebi, a zna
ponešto i o udvaranju, za razliku od onog tvog“, rekla joj je i nasmijala se.
„Meni je ovo baš zabavno, jedva čekam da ga vidim“, dometnula je Romana
sa sjajem u očima, kao da se sve to njoj događa, a Marta je tada pomislila da je
Romana sigurno bila lijepa kad je bila mlada, samo što o svojoj mladosti nikada
ništa nije pričala. Samo je pričala s gorčinom u glasu o svom pokojnom mužu, pa
se Marti ponekad činilo da mu najviše zamjera upravo to što je mrtav.
„Misliš da će on ovdje doći?“ upitala je Marta.
„Naravno. Doći će uskoro. Nadam se samo da ću i ja biti doma“ rekla je
glasom u kojem nije bilo ni traga sumnje.
Nakon tog događaja trudila se sačuvati unutarnji mir, tako je rekla Romani,
zaboravit ćemo ovaj događaj. Ali ne možeš sačuvati nešto što nikad nisi ni imao,
kao što ne možeš zaboraviti cvijeće koje si stavio u vazu i gledaš ga iz svakog kuta
svog doma. Ako je do sada čekala Vjeku, sada je iščekivala Vjeku ili F. C.-a,
nagađajući da se iza F. krije ime, čak je smišljala i pogađala je li to Franco ili
Fabrizio. Možda je Fulvio, dometnula je Romana jedan dan, dok su raspredale
kako se Talijan zove. Romana je presvlačila Borisa, koji se nije bunio, dok je
Marta na stolu razvlačila pitu. Krumpir i brašno, papar i luk, eto ti krumpiruše, to
barem svi vole.
„Šta ako je Filippo, onda ga zovu Pippo. To mi je smiješno“, rekla je
Romana koja je solidno govorila talijanski, dok je Marta prilazila prozoru i
provirivala.
„Ne, ne može biti Pippo“, dometnula je i uzela Borisa u naručje.
Netko tko je spasio njezin život i šalje joj cvijeće, ne može imati smiješno
ime.
Cestom je odjekivao bat vojničkih čizama. Bila su to dvojica ustaša, pa je
brzo zatvorila prozor. Otkako je završila u zatvoru, shvatila je da se boji ustaša
više nego Talijana. Izgledali su joj opasnije, makar je njezin muž nosio sličnu
uniformu. Poslao joj je sliku, pa je vidjela znakovlje.
Otišla se oprati, smrdjela je po luku. Otkako je stigla pošiljka, stalno se
umivala i češće prala kosu. Pazila je da odjeća na njoj bude čista, što je bilo teško,
jer su tragovi Borisovih bljuckanja jedva odlazili sa sapunom i vodom. Romana je
izašla s Borisom na cestu, u predvečerje ga je uvijek šetala, prenijela bi ga do Vrata
od Pila, pa bi skrenula do skalina koje su vodile na plažu čije veselo ime Kolorina
sugerira svjetlost i boju, a zapravo je prirodna klopka, udubljena u visokim
stijenama iznad kojih prijeteći strše zidine i kule, kao da ti kažu kako si mali i
sitan, zarobljen u pejzažu, a ono što te tu drži nije njegova ljepota. Tu bi sjela s
njim u krilu na pijesak i gledala u daljinu, bio je to njezin trenutak dana, radovala
mu se još od jutra, pa kad bi pala kiša ili puhao jak vjetar, što je u to doba bivalo
često, čeznutljivo bi gledala kroz prozor, činilo se da dan nema nikakav smisao.
Danas je bilo hladno i mirno, nije puhalo, požurila je prema vratima bojeći se, ako
još malo ostanu unutra, da bi nešto moglo početi padati. Zamotala bi Borisa uvijek
u jednu kariranu deku koju je imala još od doba kad je njezina kći imala nekoliko
mjeseci, a on bi se umirio kad bi ga dekica omotala, nepogrešivo znajući da sad
slijedi izlazak, jer njih dvoje skupa čekaju baš taj trenutak dana.
Romana bi ga tada poljubila u čelo i rekla:
„Da, da. Ti znaš šta slijedi. Idemo na plažu. Zima, a mi idemo na plažu. Mi
to volimo. Kad je cijeli svijet poludio, i mi smo malo, je li tako?“
Cijelo bi vrijeme hodajući s njim u naručju tako pričala, a kad bi sjela na
šljunak, zašutjela bi zagledana u daljinu. Bio je to tren kada bi Boris obavezno
zaspao, pa ne bi vidio suzu koja bi joj krenula niz obraz, a koju ona ne bi brisala,
nego bi je pustila da se sama osuši i krenula onda, držeći ga utrnulim otežanim
rukama, natrag prema kući.
Kad su Romana i Boris izašli iz kuće, Marta se brzo skinula u kombine i
napunila maštelo vodom. Borisovu je vodu za kupanje uvijek grijala, svoju nije,
nego bi se odjevena u kombine plahnula ispod pazuha, isprala s ruku miris luka i
kuhanja i čučnula da se opere između nogu, žaleći što nema vremena da opere
kosu. Možda zato nije čula bat čizama koje su prošle ispod njezinog prozora, niti
korak po kamenom stubištu koji je bio neobično lagan, pa kad je ustala i uzela
ručnik da se obriše, osjetila je strujanje zraka koje je dolazilo od otvorenih vrata.
Trgnula se, sigurno je Romana držeći Borisa ostavila otvorena vrata, to joj se
dogodilo već nekoliko puta. Zakoračila je tako prema sredini kuhinje i gotovo se
sudarila s muškarcem u uniformi koji je stajao tu već nekoliko trenutaka i zurio u
nju dok je izlazila iz maštela. Kombine joj je na rubovima bio mokar, voda joj je
curila niz listove po podu. Stresla se, ali nije pustila glas. Gledala ga je ravno u
oči, nije mogla odvojiti pogled od njega, a on joj je prišao i poljubio ruku, ne
skrećući još uvijek pogled s njezinih očiju.
„Fabio Colangelo. Piacere di conoscervi“, rekao je i jedva primjetno se
nasmijao.
Ovako mi je i Vjeko poljubio ruku, pomislila je, moram se čuvati muškaraca
koji ljube ruku. Još uvijek ga je gledala netremice, nije imala vremena za sram jer
ju je taj muškarac gleda gotovo golu u trenutku njezine intime. Izmaknuo se
unatrag dva koraka pa, kao da gleda skulpturu u muzeju a ne živu ženu, odmjerio
ju je od glave do pete.
„Mamma mia, che bella donna.“
 Nije znala talijanski, ali ovo je razumjela. Mogla je razumjeti Romanu kad
priča talijanski, jer je Romana govorila dosta sporo, pa bi ona prepoznala značenje
pojedinih riječi i povezala smisao, ali kad bi čula talijanske vojnike na cesti kako
se dobacuju riječima brzinom metka, nije razumijevala ništa. Fabiju je bilo dosta
pogledati u oči, pa da sve razumije. Sviđa mu se, lijepa mu je, došao je po nešto
što smatra da mu pripada. Dužna sam mu i došao je po naplatu. Kako prikladan
trenutak, mislila je, točno je znao kad treba doći.
Očekuje li on da mu se ona odmah sad treba podati, prošlo joj je kroz glavu,
više kao zgodna pretpostavka nego kao stvarna opasnost. Ovaj čovjek u njoj nije
izazivao strah. Pa ipak, Romana će doći svakog trenutka, što ako on sada krene
prema njoj? Gledao ju je kao da i on o tome razmišlja. Pogledala je prema stolici
na kojoj je stajala suknja i čista košulja koju je pripremila za presvlaku. Fabio se
tada okrenuo prema stolici i dodao joj odjeću. Laknulo joj je, nije baš takav
divljak. Dlanovi su im se u tom samo jednom trenutku dodirnuli, dok je objema
rukama uzimala svoju odjeću i polako oblačila suknju i košulju pred njim.
Pomislila je da bi možda bilo dobro da je ipak nešto učinio, jer sad je postala
svjesna da se uopće ne bi opirala. Onda se sjetila da je cvijeće baš jučer bacila u
smeće. Šteta što nije došao jučer, još bi ga zatekao u onoj vazi. Obukla je suknju i
bluzu, a on je gledao po dnevnoj sobi i kuhinji.
„Io sono Marta“, rekla je tada, propisno obučena i uspravna, pružila mu je
ruku.
To ju je Romana naučila, kao i još deset fraza na talijanskom, koje je brzo
zapamtila.
„Si, lo so“, rekao je i okrenuo se na peti.
„Devo andarʼ via. Arrivederci signora.“
Naklonio se i otišao. Pogledala je prema šporetu. Krumpiruša se upravo
ispekla.
Sutradan je došao, opet u isto vrijeme. Bila je uvjerena da neće ponovno
doći, bar ne tako skoro. Ovaj je put začula njegov korak, bio je težak, odjekivao
je, pa je pomislila da je možda baš sad došao Vjeko, netko mu je rekao da je
talijanski oficir bio kod nje, dojurio je ljubomoran i lud i sad će joj napraviti scenu,
a ona će onda sve objasniti, da nije ništa kriva i da ne zna ništa o tom čovjeku osim
da se zove Fabio. Kad je došla do vrata, vidjela je kroz mutno staklo njegov obris,
nešto je veliko i teško držao u ruci. Brzo je otvorila, a on joj se nasmijao i prošao
pokraj nje. Izmakla se da uspije proći, u rukama je držao radio. Preneraženo ga je
pogledala.
„Nosi to iz moje kuće, ja neću opet u zatvor!“ rekla je.
Gledao ju je zbunjen, bila je namrštena, a on je mislio da će se razveseliti.
Spustio je radio točno na mjesto gdje je prije stajao, na tom je mjestu i sada bila
praznina, jučer je, gledajući po sobi, to shvatio. Pokušavao je pronaći i utičnicu, a
ona mu je prišla i ponovila:
„Čuješ li šta ti kažem? Nosi to, budalo jedna, zatvorit će nas oboje, šta ćemo
onda?“ čula je sebe gdje mu govori glasom punim ljutnje.
Nikada se dosad nije muškarcu obratila tim tonom, ali on je stranac i ne
razumije što ona govori, a ona je stvarno ljuta i nije je uopće strah što će on reći
ili učiniti. Strah ju je od onoga što postoji izvan ovih zidova, nečeg prijetećeg i
velikog, neke goleme; zvijeri koja tamo stanuje, a njega se uopće ne boji i reći će
mu sve što misli.
U tom se trenutku zrakom prosula glazba. Fabio ju je uzeo oko struka, dok
nije stigla još nešto prozboriti, i zavrtio po sobi. Opčinjena, pratila je njegov korak,
nije uopće bilo teško, lijeva, pa desna, pa opet lijeva, samo je malo bila ukočena.
Stao je nasred sobe, pomaknuo stol i stolice da im oslobodi prostor, pritom je nešto
mrmljao sebi u bradu, zvučalo je smiješno, opet je zgrabio oko struka i zavrtio i
ona se prepustila, ovaj put opuštenija.
„La canzone dell'amore“, šapnuo je na njezino uho.
Lijepo je što priča o ljubavi, pomislila je. Uvijek je lijepo stvari zamotati u
ukrasni papir.
„Daniele Serra“, dometnuo je.
Upitno ga je pogledala.
„Il nome di cantante. Il suo nome“, opet je rekao.
Shvatila je.
Kad je pjesma prestala, ženski je glas na talijanskom jeziku počeo čitati
propagandni tekst o uspjesima talijanske vojske, pa je on ugasio radio i podignuo
ga s mjesta gdje je stajao. Ona je popravila kosu i rekla:
„Bello.“7
„Tu sei bella, molto bella“ odgovorio je i zagrlio.
Privukao ju je k sebi, a ona je iznenađena shvatila da to nije bio zagrljaj
strasti. Grlio ju je kao dragocjenost. U tom je zagrljaju bilo nečeg zaštitničkog, ili
je ona samo to željela tako vidjeti.
Nije joj palo na pamet da se odmakne. Tog trenutka su se otvorila vrata i u
sobu je ušla Romana s Borisom u rukama. Fabio se istog trena odmaknuo od nje,
podignuo radio i prošao pokraj Romane, kojoj se samo blago naklonio.
„Buona sera, signora!“ rekao je, a Romana je za njim nogom zatvorila vrata.
„On čeka cijeli dan da ja izađem?“ upitala je Martu pomalo uvrijeđeno.
Još se nije oporavila od činjenice da je jučer banuo taman kad je izašla i da
ga nije uspjela ni vidjeti, zato je večeras pomislila da se malo ranije vrati. Tako ih
je uspjela iznenaditi. Ona je, za razliku od Marte, bila uvjerena da će on baš
večeras ponovno doći.
„Uopće ga nisi dobro opisala“, rekla je i gurnula Marti u ruke Borisa koji je
još spavao, omamio ga je svježi zrak.
Prišla je ormaru u kojem je bila mala boca rogačuše, koju je Marta sa sobom
donijela po dolasku s Visa, sada je bila gotovo prazna, čuvale su je za specijalne
prilike, a Romana je očigledno bila uvjerena da je ovo jedna od takvih prilika.
„Kako to misliš, nisam ga dobro opisala?“ pitala je Marta.
„Nisi rekla da je tako zgodan“, primijetila je Romana pomalo uvrijeđeno.
„Niži je od Vjeke“, rekla je Marta, kao da je Vjeko općepoznato mjerilo
ljepote.
Romana ju je pogledala.
„Da i dvostruko zgodniji. Ima lice kao filmski glumac, onaj, kako se zove,
što je glumio Robin Hooda, pomozi mi... Erol Flynn“, rekla je zadovoljno, uspjela
se sjetiti nečega što je gotovo zaboravila da postoji, glumci, filmovi, neki drugi
život i svijet.
„Pa jest, zgodan je. Rekla sam ti“, rekla je i prišla Borisu koji se upravo s
vriskom probudio.
Fabio je banuo nakon četiri dana, donoseći ovaj put jedan manji radio, ali je
zato u drugom zavežljaju donio čokoladu, paketić kave i kremu za ruke. Njezinu
prvu kremu za ruke, koja je bila u kutiji ukrašenoj šarenim kamenčićima, a
mirisala je po kamilici. Toga je dana bilo izuzetno hladno, Romana nije išla na
plažu s Borisom, ali je u trenutku kad je on ušao na vrata uzela dječaka u ruke i
otišla u svoj stan. Gledala ga je dok je namještao radio i vrtio dugme tražeći neku
stanicu, pa ga je upitala ono što ju je zanimalo.
„Di dove sei?“
Okrenuo se iznenađen prema njoj.
„Di Padova.“
Iz Padove, shvatila je. Sljedeće pitanje, mora ga se sjetiti, kako je ono
Romana rekla.
„Quanti anni hai?“ rekla je, nadajući se da nije pogriješila.
„Venti nove. Tu, quanti anni hai tu?“ pitao je prilazeći, pronašao je stanicu.
„Venti“ rekla mu je, jer nije se mogla sjetiti kako se kaže devetnaest, a on se
naklonio i uzeo je za ruku, pa su onda zaplesali, uigrano i skladno.
Nažalost, pjesma je brzo završila i odmah je počela propagandna
govorancija i kad je bilo najljepše, vratili su se u stvarnost. Zato je on odmah
ugasio radio, a ona je prišla kuhinjskom ormariću.
 Izvadila je svoju rogačušu, željela ga je nečim počastiti, pa su sjeli za stol i
gledali se jedno vrijeme. Ona se smijuckala razigranim očima. Fabio je podigao
svoju čašu i rekao:
„Salute! Per noi!“
„Salute!“ ponovila je.
Iskapila je čašu do dna slijedeći njega.
„Buonissima!“ rekao je i ustao.
„Ponesi radio sa sobom!“ rekla je i ustala za njim.
On se okrenuo prema radiju i rekao:
„Tranquila, non aver pauta se lo lascio!“
Otišla je do komode i uzela ga.
„Ponesi ga sa sobom, ne želim probleme!“
On se nasmijao, shvatio je da ona ne želi probleme.
„Il tuo problema non è la radio, il tuo problema sono io!“ rekao je i tada ju
je poljubio. Nenasrtljivo je dotaknuo njezine usne, bio je to više pozdrav ili
nagovještaj, a ona ga je u sebi pohranila kao svoj prvi poljubac u životu.
Idućeg dana Fabio nije došao, a Martini razgovori s Romanom počeli su
sličiti na neprekidan sat talijanskog. Čim bi nešto dohvatila ili vidjela, pitala je
„kako se kaže na talijanski?“
Romana je isprva uživala u tome, pa je počela kolutati očima, ali ju je
poučavala, osjećala se na još jednom polju korisna i potrebna. Na kraju je, ne
čekajući da je Marta upita, izgovarala na talijanskom sama sve što je znala.
Marta bi na stol stavila juhu, Romana bi rekla: „I1 brodo.“
Pila bi vodu, a Romana bi rekla: „Acqua.“
Na to bi Marta pokazala na stol, a Romana bi rekla: „Tavolo“.
Sutra ću mu pokazati koliko sam naučila, mislila je ponavljajući riječi, ali
sutra opet nije došao. Što bi više riječi i pojmova naučila u jednom danu, mislila
je da će tako izazvati da dođe, jer on sigurno to želi jednako kao i ona, a ona se
trudi, zaslužuje da se pojavi, zaslužuje da bude sretna, pa makar na pola sata. No
nije ga bilo ni trećeg dana.
A što ako mu se nešto dogodilo, pomislila je četvrtog dana ujutro, kad se
probudila preznojena nakon košmarnih snova. Rekla je to Romani tek sutradan,
presvlačila je Borisa i natuknula to usput, čisto da vidi kakvo je njezino mišljenje.
„Ne govori gluposti“, rekla joj je Romana.
 „Znam da je teška ova neizvjesnost, možda će ti doći danas, možda sutra, a
možda neće nikad više. Ali sad bar imaš što čekati, znaš čemu se nadaš, ako se
pojavi, znaš da će ti biti lijepo, gledaj to tako. Za tugu ćeš uvijek imati vremena.“
Svoje strahove više nije izgovarala naglas, držala ih je u sebi, jer ako izađu
van, možda se obistine, tako je sebi govorila, nesvjesna da o mužu više uopće ne
razmišlja. Vjeko je za nju postao poštanska doznaka s novcem, bestjelesno biće,
netko koga nikad nije upoznala, niti to više želi, i najbolje bi bilo da ostane tamo
gdje jest, u nekom nepoznatom gradu i da se nikada više ne pojavi, jer ona može
živjet' bez njega.
Fabio se pojavio tek nakon dva duga tjedna, ušao je u njezinu dnevnu sobu,
zagrlio je, ona mu se bacila oko vrata, nesposobna kontrolirati sreću što ga
ponovno vidi. Iznenađen tom silinom podigao ju je u zrak, obujmila ga je nogama
oko bokova. Dok ju je ljubio i držao u naručju, pronašao je put do spavaće sobe,
vrata je otvorio nogom i bacio je na krevet. Skidao ju je silovito i gladno, ljubila
ga je i grizla u isto vrijeme, kao da želi zadržati u sebi njegovo biće, kožu i meso,
stiskala ga je i mazila po kosi i licu, grebala po leđima dok je ulazio u nju i glasno
ječao i·stenjao, a ona se pritom smijala bez glasa. Seks joj se zapravo sviđa,
pomislila je, nakon svog prvog orgazma.

***

VJEKO JE STIGAO NA TRI DANA. NIJE SE PUNO PROMIJENIO. Marta je

bila potpuno drugačija. Bio je vidno zbunjen, ni traga ženi koju je ostavio,
nevjerojatno tiha i smirena, obuzdala je svoju narav i ignorirala njegovu
zbunjenost. Rat je učinio da i ona odraste, pomislio je. Ovakva mu se puno više
sviđala. Možda će se moći vratiti k njoj kad sve ovo završi i onda bi im moglo biti
bolje nego prije. Počet će ispočetka, a da se nisu morali razvesti, kao drugi.
Primijetila je na njemu da je zadovoljan njezinim ponašanjem, poticao je razgovor,
ispitivao je kako joj je bilo, što joj najviše zadaje probleme.
Sada kad ga više ne volim, točno znam kako bih ga zavela, mislila je dok je
solila juhu. Zaljubio bi se u mene i izgubio glavu, promislila je u trenutku kad je
ručak bio gotov, a ona ugasila vatru na šporetu i šutjela, nije joj palo na pamet da
mu pjeva. Sada bi mi ispričao sve što bih ga pitala, promislila je te večeri dok su
vodili ljubav, a on je bio nekako nježniji nego što ga se sjećala. Čim je bilo gotovo,
okrenula mu je leđa i zaspala. Vjeko je isprva gledao u strop slušajući njezino
disanje. Pravi se da spava, mislio je i ustao iz kreveta prema kuhinji. Natočio je
čašu jeftinog crnog vina koje je donio sa sobom i zapalio cigaretu.
 Sin mu je bio lijep, razvijen i jak, smijao se i gledao ga u oči. Bila je dobra
majka, nije se tu imalo što reći. Ali nije zbog toga sjeo u kuhinju i pušeći zurio u
jednu točku. Sjeo je jer više nije bio siguran zašto je ono požurio otići, zbog čega
je bio sretan kad je dobio premještaj. Još je nekidan razmišljao treba li je uopće
obavijestiti o tri slobodna dana, mogao ih je sasvim kvalitetno provesti u birtiji,
ništa mu ne bi nedostajalo. Bilo bi to neopravdano samo iz jednog razloga, dopust
je zatražio još kad je saznao da je rodila. Sad bi to bilo nezgodno, da svi vide da
nije ni otišao vidjeti svoje dijete. Tako se spremio i ipak stigao kući, nije bio
siguran kako će sve to proći, nije imao nikakav osjećaj u sebi osim umora, makar
mu je ona poslala Borisovu sliku još prije dva mjeseca i on ju je danima gledao,
pokušavao shvatiti da to malo biće ima neke veze s njim, da je to njegova krv i da
su vezani, ali od svega mu je najbolje pošlo za rukom da se s pajdašima one večeri
kad se mali rodio dobro napije i proslavi, a sliku je kasnije gledao samo vikendima,
kad bi bio slobodan, u pijanstvu i kasnim noćnim satima, kad nikome nije bilo
čudno što postaje sentimentalan. Tada bi mu se u bunilu pričinjalo da je Boris nalik
na njegovu pokojnu majku i onda bi gotovo zaplakao.
Tri dana su brzo prošla, pomislio je na odlasku i shvatio da ga nešto steže
oko srca, radije bi ostao. Odavno nije tako dobro jeo, kuhala mu je sve po narudžbi,
došao je u Dubrovnik s cijelom plaćom, a ona nije štedjela, nabavila je namirnice,
uspjela je kupiti lijep komad teletine, pa ga rastrančirati na tri dijela, nekako se i u
tome izvještila, kuhala je puno bolje nego prije. Tri noći seksa koji će mu sada
sigurno nedostajati, bile su najbolje što je ikada sa ženom iskusio. Čudesno se
oslobodila srama, nije tražila da ugasi svjetlo, a kad je shvatio da sama poseže za
njim i da će mu pružiti zadovoljstvo oralnog seksa, kakvo on nikada od nje ne bi
ni tražio, to je doživio samo ako bi platio, bio je siguran da je ona žena njegovog
života, samo joj to nije želio reći, da se ne umisli i sve ne pokvari. Na rastanku joj
je samo rekao da će mu nedostajati i ona i Boris, ali da će on raditi na tome da
dobije premještaj, ako ne u Dubrovnik, barem negdje bliže. Ovaj put je to doista i
mislio, a ona je poravnala rukom njegovu uniformu razmišljajući kako vrijeme
sporo ide, Fabiju uniforma puno bolje pristaje, kad će više izaći i spustiti se tim
stubištem, Bogu hvala da mu nitko ništa nije rekao, zašto već jednom ne prestane
pričati gluposti.

***

„PRIČAJ MI O PADOVI!“ REKLA JE ISTE VEČERI FABIJU.

 Uletio je kao furija u njezinu spavaću sobu. Upravo je sa sebe oprala svaki
Vjekin trag, miris njegovih brkova oko svojih usana, trag njegove kolonjske vode
na svome vratu.
„Je li te on ovako dirao?“ dahtao joj je u uho.
„Ne“, rekla je. „Nitko se ne može mjeriti s tobom.“
Bio je donekle zadovoljan odgovorom.
„Zašto si tako snuždena?“ upitao je ležeći pokraj nje.
„Je li to zbog njega ili zbog mene?“ dometnuo je i zagledao se u nju
naslonjen na lakat.
Zbog ljudi, pomislila je, ali mu to nije rekla. Na ulici su počeli okretati od
nje glavu. Većina susjeda nije je više pozdravljala. Bili su gladni, ona je bila sita.
Bila je talijanska kurva, pri tome udana za čovjeka u uniformi. Možda je upravo
to spriječilo njezine susjede da je cinkaju. Tko zna kako bi to završilo, zato se nisu
htjeli petljati. Svejedno su je mrzili i to su joj svakako morali dati do znanja. I
Romana joj se požalila da je njezina rođakinja Lada, čiji je muž navodno pobjegao
u partizane, okrenula od nje glavu, a Romani se pričinilo da je za njom i pljunula.
Romana je ponekad od Fabija dobivala prave cigarete, što je također bila
otežavajuća okolnost. Dok je Vjeko bio tu, Marta je počela intenzivno razmišljati
o tome kako za nju više u Dubrovniku nema života, ni s Vjekom, ni bez njega.
Njezin je život tamo gdje je on, a on će se, prije ili poslije, vratiti tamo odakle je
došao.
„Pričaj mi o Padovi!“ ponovila je opet, jer se činilo da je nije čuo.
„Hoćeš li da ti pričam o crkvi svetog Ante, Prato della Valle, Piazza delle
Erbe ili želiš čuti o Padovi u kojoj ja živim?“ upitao je polako.
„Zanima me Padova u kojoj ti živiš!“ odgovorila je brzo.
Znamenitosti nisu dio njegovoga svijeta, a ona je samo to željela biti, dio
njegovoga univerzuma.
„Moja je ulica kratka i uska, nalazi se u četvrti Città Giardini, najljepšem
dijelu grada, u koji ne zalaze turisti. U njoj su kuće pomalo istrošene, imaju šarm
starih dama koje su u mladosti bile lijepe. U blizini je veliki park po kojem je cijela
četvrt dobila ime. Točno preko puta moga stana je cvjećarnica u kojoj Enzo fiorista
slaže prekrasne svadbene bukete i vijence za sprovode. Kad prođem pokraj
staklenog izloga, po izrazu njegova lica točno znam koji je zadatak toga dana
dobio, Enzo unosi emocije u svoje kreacije, on je umjetnik slaganja cvijeća. Na
drugoj strani, ulicom prema parku, mali je trg, na njemu se nalazi bar ʼMimmoʼ u
kojem svakog jutra popijem kavu i pročitam novine. Tu dođe i mesar Adrianno,
pa uvijek prokomentiramo vrijeme, on svoju kavu trgne s nogu, nema vremena za
čitanje novina jer mora juriti natrag, sumnja da ga Elio, njegov pomoćnik,
potkrada i nada se da će ga kad-tad u tome uhvatiti. Tu svakog jutra dođe i moj
školski prijatelj, zlatar Marco, da mi se požali na svog tatu, koji ga je navukao da
radi s njim u zlatarnici uz obećanje da će se on nakon tri mjeseca povući. Prošlo
je pet godina, a Marcov tata još s njim radi, kritizira ga i govori mu da od njega
nikad neće biti majstora, pa Marco dolazi k meni i govori da će starog jednog jutra
probosti nožem od zlata koji je sam izradio i jednostavno otići.“
Fabio je odjednom zašutio. Nakon nekoliko trenutaka ustao je iz kreveta i
počeo se oblačiti.
„Gdje ćeš?“ povikala je i pošla za njim.
„Moram ići“, rekao je.
Glas mu je drhtao, što do sada nije primijetila kod njega.
„Pričaj mi još, molim te! Pričaj mi o crkvi svetog Ante!“ Stavila je ruku na
njegovo rame da ga zaustavi.
Maknuo je njezinu ruku.
„U njoj sam bio dvaput. Izgleda točno onako kako si vidjela na slikama.
Nema se tu što ispričati“ rekao je i krenuo prema vratima.
„Gdje ćeš? Zašto ideš?“ povikala je stojeći sama nasred sobe.
Zatvorio je vrata treskom, odluku da se više tu ne vrati donio je na njezinom
pragu.
„Šta sam krivo učinila?“ izgovorila je i sjela na pod.
Sjedila je tako još sat vremena nakon njegova odlaska, nesposobna da se
pomakne.
Da je želio nastaviti tu priču, morao bi pojasniti da je Marco brat njegove
žene Chiare, da je zlatar Domenico Marcov otac i njegov tast, koji im je i kupio
taj stan s visokim stropovima, u lijepoj četvrti, u kojem je parket ugodno škripao
pod nogama, a namještaj je za njih ručno izrađen u Veneciji. Da se Marco njemu
zato i jada, jer stari Domenico svako toliko kaže da je jedan zgubidan rođen u
njegovoj familiji, a drugi se u nju priženio. Jedino je Chiara pošteđena njegovih
napada i kritika, iako zapravo jedino ona ništa ne radi, osim što je rodila dvoje
djece, a tata joj plaća guvernantu, pa se ni oko njih Chiara previše ne trudi. Da on
i Chiara imaju sina koji se zove Domenico po njegovu tastu i kćer Gaiu, pa je zato
on s Borisom tako spretan od prvoga dana. Da je isprva prišao k njoj misleći da će
njegova požuda biti zadovoljena, a kurve i bordeli su mu se gadili. Da se nije nadao
da će se zaljubiti i da joj se odavno sprema sve to reći, ali ne vidi nikakva smisla
u tome da sruši i pokvari jedinu svijetlu točku svog ratnog puta, koliko god opasna
i komplicirana u isto vrijeme bila.
Nakon tog dana nisu se vidjeli jako dugo. Glasine s ratišta stizale su do njih
dvije. Partizanska je vojska jačala, bivala sve brojnija. Talijani su zbog toga
postajali sve okrutniji, ustaše također, vijesti o zločinima, ubijanjima, nestancima
građana toliko su se brzo izmjenjivale da Marta ništa nije uspijevala zapamtiti, to
su bili bezimeni ljudi, nije mogla još zbog toga patiti. Ona je mislila samo o tome
je li i on završio na ratištu, je li u opasnosti. Sigurno zato k njoj više ne dolazi,
govorila je Romani, nije u Dubrovniku, premjestili su ga u Konavle, možda u
Cavtat, toliko je daleko da ne može više k njoj.
Onda bi tijekom noći okrivila Vjeku. To je sve zato što je on bio tu, od toga
dana Fabio je prestao dolaziti. Zasmetao mu je Vjekin dolazak. Zašto je uopće
ikada došao, sad kad nam više nije nedostajao. Nije ni došao radi nas, nego da sebe
namiri i zadovolji, došao je da me opet učini nesretnom. Tada je ridala u jastuk,
da ne probudi Borisa koji je spavao u krevetiću do nje. U snu su mu se krajevi
usana krivili u grimase nesvjesnoga smijeha, ali ni to je nije moglo smiriti. Postala
je ovisna o Fabiju, ovisna o trenucima provedenim s njim, činilo joj se da bi joj
sad bilo sasvim svejedno i da je odvedu ponovno u onaj zatvor, ako on neće više
doći, njezin život nema nikakvoga smisla i sasvim je svejedno gdje se onda nalazi.
Život bez njega isto je što i smrt, opet se sve svodi na oponašanje života.
Budila se preplavljena napadajima grižnje savjesti. Kakva sam majka,
ponavljala je u sebi, zašto mi dijete ne ulijeva dovoljnu želju za životom. Ljudi
oko nje gubili su svoju djecu, svoje najbliže, ostajali su bez imovine, a ona živi u
lijepom stanu, nisu gladni, ima zdravo dijete i sve to joj nije dovoljno, osjeća se
jadno i ništa je ne veseli. Ja sam sebična, samo mi je važno da on bude pokraj
mene, loša sam žena i loša sam majka. Loša sam i kći, kad bi moja obitelj doznala
u koju sam se situaciju dovela, oni bi me se odrekli, prevelika je to sramota, ne bi
je otrpjeli. Zašto se onda ne stidim? Zašto ne mislim na njih, nego samo na njega?
Vjerojatno zato što prije njega nisam znala kakav je osjećaj biti sretan,
mislila bi gledajući svoje lice u ogledalu, trljajući se ručnikom do boli. Samo sam
pokraj njega sretna. Kraj Vjeke to nikad nisam bila. Boris je uspio usrećiti samo
jedan dio mene. Kod ove misli ponovno bi je štrecnulo oko srca. Da nisam
upoznala Fabija, mogla sam se držati samo toga dijela i plutati uokolo nesvjesna
svoje praznine. Sad više ni to ne mogu. Ne mogu se više vratiti na staro. Fabio me
voli, da nije rako, nikada se ne bih pokraj njega ovako probudila. On me voli, prije
njega mogla sam pogriješiti, sada znam. Nakon svih tih misli, nesanice koja ju je
izjedala, preostalo bi samo još jedno pitanje na koje nije imala nikakav odgovor –
zašto ga onda nema?
Ponekad bi je presjekao strah, strepnja da ne dolazi zato što mu se nešto
strašno dogodilo, leži u bolnici, oduzet, bez noge ili bez ruke, u komi. Što ako je
još gore, ako je poginuo? Tada bi se sjetila da to ne može biti. On je odavde
odjurio, zalupio vratima, više ne želi k njoj, nije to zato što je spriječen. Postao je
surov i zao prema njoj, a ničim to nije zaslužila. Zašto je kažnjava, bez ikakva
objašnjenja? Tada bi zaplakala.
 Boris ju je gledao i govorio: „Mama.“ Dirao bi prstićima njezino lice, kao
da želi obrisati suze, jer razumije što se događa. Romana bi ga tada uzela i odnijela
u svoj stan, tamo bi puzao i vikao: „Mama!“ a ona bi beživotna sjedila na stolici i
tresla se od plača, nakon kojeg ne bi nastupilo baš nikakvo olakšanje. Kad bi
prestala s plačem, gadila se samoj sebi, a onda bi do noći ušla u stanje
samosažaljenja, iznova bi krivila Vjeku, kojeg je u međuvremenu uspjela zamrziti,
što ga je više krivila i mrzila, sebe je više žalila i opravdavala i tako je svaki dan
iznova zatvarala krug. Romana joj je išla na živce kad bi je tješila da će on doći.
Išla joj je na živce i kada bi zašutjela, pa uzdahnula s vremena na vrijeme. Jedino
joj je bila zahvalna kad bi odvela Borisa u šetnju u predvečerje. Tada bi, makar na
pola sata, u njoj porasla nada, prvi joj je put došao točno u to doba dana, on zna
da Romana tada izlazi, zna da sam tada sama, zna da ga čekam. Dovukla bi stolicu
pokraj prozora i sjela. Prozor bi tek neznatno otvorila, da nitko iz okolnih kuća ne
primijeti kako ona tu sjedi i čeka, pa bi osluškivala korake i prepoznala onaj
Romanin, na povratku. Tada bi brzo ustala i vratila stolicu na svoje mjesto.
Trenutak nade i zavaravanja bi prestao. U sobi bi opet zavladala tuga.
Fabio se vratio nakon tri mjeseca. Banuo je uvečer, dok je kuhala večeru,
juhu od krumpira. Bez njegovih donacija jedva su se snalazile. Kad je ušao, ispala
joj je kuhača iz ruke. Nije se sagnula da je pokupi s poda, gledala je kako se s nje
razlijeva mrlja po podu, pa je podigla svoj pogled prema njemu, bojeći se pokazati
bilo kakav osjećaj.
Prišao je, na njemu nije bilo nikakva znaka promjene, kakav je otišao, takav
se i vratio.
„Ciao, bella!“ rekao je, kao da su se jučer vidjeli.
Izgledala je loše, imala je tamne podočnjake i bila vidno mršavija. Kosa joj
je bila zgužvana u neurednu punđu, nije je navikao vidjeti takvu, pa se smeteno
okrenuo tražeći pogledom Borisa. Tada je primijetila da su mu ruke pune. Držao
je gajbu, punu konzervi s paradajzom, brašna u velikom pakiranju, ulja ukradenog
iz vojničke kantine, nekoliko boca vina. Ugurao je unutra i jednu tavu, Bog te pitaj
kako je nju nabavio. Na vrhu su bili paketići s kockama šećera i pravo pravcato
pakiranje kave, to odavno nije vidjela. Spustio je gajbu na pod i počeo vaditi na
kuhinjski stol jednu po jednu dragocjenost.
Tupo ga je gledala, nije se pomicala. Ispraznio je cijelu gajbu, pokazujući na
kavu, sad mu se na licu pojavio ponos, donio joj je cijelo bogatstvo. Čak i da je
imala novac, neke od tih stvari ne bi uspjela nabaviti. Kad je sve izvadio, prišao
joj je bliže. Stajala je drvena i ukočena, privukao ju je k sebi. Tek ju je miris
njegove kože osvijestio, on je stvarno tu, ne priviđa joj se. U tom je trenutku počela
lupati po njemu. Isprva ga je udarila nejako, kao da oklijeva, a onda se razjarila.
Lupala ga ju srdito šakama u prsa, njezin je prsten zveckao o dugmad njegove
uniforme, udarala je tako da su je boljele šake, nije mogla prestati. Počeo se
smijati, a onda naglo stao. Odmaknuo se i pogledao je u oči, a ona mu je tada
opalila šamar. Vrisnuo je.
„Ma, che cosa fari! Sei mata!“
Okrenula se i prišla stolu, razgrnula rukama stvari na njemu i počela ih
bacati, jednu po jednu, vrišteći pritom na nj. Vreća s brašnom je pukla, razletjelo
se po podu, zraku, kašljući je uzela konzervu i okrenula se prema njemu. Sagnuo
se i zato ga je pogodila u glavu, da je ostao miran, promašila bi. Jauknuo je, a ona
je još jače vrisnula. Drugu je konzervu bacila u zid, tresnula je i razbila se, po zidu
i podu razlio se krvavocrveni sadržaj.
U stan je dojurila Romana. Zastala je načas na dovratku zbunjena prizorom.
Romana je rijetko kada bila zbunjena, ali ovo je bio jedan od tih trenutaka.
Zaletjela se prema stolu i otrgnula joj iz ruke vrećicu sa šećerom koju bi ona idućeg
trena rastrgala.
„Jesi li poludjela? Šta radiš?“ vrisnula je i podigla gajbu u koju je brzo
počela slagati preostale stvari sa stola.
Tada joj je ohrabren prišao, a ona mu je zveknula još jedan šamar. Prekipjelo
mu je, pa joj je vratio. Odjeknuo je šamar na njezinom obrazu.
Romana je izjurila van s gajbom u rukama, u stanu se začuo Borisov vrisak.
Tog trena je stala. Fabijev šamar uopće nije registrirala, Boris ju je dozvao pameti.
Stajala je ispred njega stisnutih pesnica i skupljenih usnica. Kosa joj je bila
bijela od brašna, izgledala je kao luđakinja iz nijemih filmova. Romana je ušla
natrag i brzo uzela Borisa.
„Smiri se, zlato, nije ništa bilo, sad će tebe tvoja Romana umiriti“, govorila
je Borisu izlazeći iz stana.
Kad su se za Romanom zatvorila vrata, počela se tresti. Fabio ju je zgrabio
i privukao sebi. Po njegovoj uniformi padalo je brašno, ruke su joj bile bijele. Na
zidu iza njega crvena je fleka previše podsjećala na krv. Uzeo ju je u ruke i odnio
u spavaću sobu. Polegao ju je na krevet, stisnula se uz njega i plakala,
nekontrolirano i glasno je ridala, gladio ju je po kosi i licu, dok se nije polako
umirila.
Tada je pogledao u strop i uzdahnuo. Porca miseria, rekao je u sebi.
Osjetio je tada kako ga njezini prsti stišću na podlaktici, kao da ga je uspjela
čuti. Pridigla se i pogledala ga u oči. Tihim je glasom rekla:
„Nikada više me ne smiješ napustiti. Čuješ li me?“
„Čujem“, rekao je tiho.
„Ne zanima me šta si radio i gdje si bio. Ne trebaju mi nikakvi pokloni. Samo
ti si mi važan. Razumiješ? Samo ti.“
 Zagrlio ju je i počeo plakati. Stisnuli su se jedno uz drugo, kao dvoje
siročadi. Tako su i zaspali.
Nakon toga je sve bilo kao prije, odlučio je ići do kraja.
Kraj je, na njegovu žalost, došao jako brzo. Cijela je 1943. od svoga početka
mirisala na propast. On je to jako dobro znao, u komandi je bio časnik za vezu, u
svakodnevnoj blizini generala Amica, zapovjednika divizije Marche. Dobro je
znao kako stvari stoje na terenu, vijesti koje su stizale iz Rima nisu pružale niti
mogućnost zavaravanja. Zato je sve češće dolazio k njoj, u njezina četiri zida
sakrio bi se od svijeta, pa umišljao da će pronaći način da njih dvoje nastave bez
obzira na sve. Samo treba ustrajati i rješenje će iskrsnuti samo od sebe. Ako je
dovede u Padovu, možda bi isprva mogao sakriti njezino postojanje pred svojom
obitelji, smjestiti je u neki stančić, a kasnije će ih pripremiti, reći im da je gotovo.
Nikad se pokraj Chiare nije osjećao kao muškarac, kraj Marte je to bio u svakom
trenutku. Chiara je bila razmažena, u brak je ušla svjesna da je njezina obitelj
bogatija od njegove. Bio je sirotinja iz Montegrotta, samo zato što je bio nadaren
u školi, dobio je vojnu stipendiju. Zgodan i stasit u uniformi, zapeo je Chiari za
oko, bacila se na njega kao na svaku stvar u svom životu koju je htjela imati i
dobila ga, malo prebrzo. Možda je izgubila zanimanje za njega kad je ispunio
svoju zadaću, oplodio je i postao konstanta, nešto što je tu i ne može se više
izgubiti, stara torbica koju je nekada jako željela, prazna boca parfema, još uvijek
lijepa ali potrošena, haljina demode kroja koju bi najbolje bilo spremiti na dno
ormara. Chiari su stalno trebali novi izazovi, on to više za nju nije bio. Njihov je
brak bio vrsta odgođenog poraza, rat ga je privremeno odgodio. Nikada joj ne bi
smogao snage reći da je bila ljepuškasta samo kad su se vjenčali. Nakon dva
poroda izgubila je privlačnost, gipkost tijela, mladoliko ponašanje, sve je to nekad
bilo dodatak njezinoj razmaženosti, pa joj nije bila neoprostiva osobina. No, sad
je bila samo nepodnošljivo razmažena. Lijepoj se ženi sve lakše oprosti.
Ispočetka je bio počašćen, imponiralo mu je što djevojka iz tako bogate i
ugledne obitelji od svih zainteresiranih hoće baš njega. S vremenom je shvatio da
su ga tretirali kao kupljenu robu, s kojom nisu baš zadovoljni. Njezin brat, koji se
neprestano žalio na svog oca, nikad nije vidio da Fabio uživa istovjetan tretman.
Izjadao bi mu se na ramenu i baš kad bi Fabio poželio ispričati kako ga dobro
razumije, jer se i sam nalazi u istoj poziciji, Marco bi ustao i otišao. Nije došao po
njegovu priču, došao je istresti svoju. Zato je u Fabiju rasla iluzija, s Martom će
doći do promjene. Jedan rat je upravo izgubljen, u drugom on kani pobijediti.
Na proljeće joj je prvi put obećao da, ako budu odlazili iz Dubrovnika, ona
odlazi s njim. Rekla mu je da će Borisa ostaviti s Romanom, ne može bježati s
djetetom koje nije navršilo niti dvije godine.
„Propadne li Italija, rat neće trajati još dugo, a kada se završi, ja ću se po
njega vratiti“, govorila je.
 „Kakav je tvoj stan u Padovi, pričaj mi opet!“
Već se izvještio u toj priči. Ponekad mu se činilo da je sve stvarno tako kako
joj govori, stan je njegov, u njemu je dječja soba, točno za Borisa, a njihova je
soba odmah do njegove, velika i ima vlastitu kupaonicu. S vremenom su lica
Chiare i djece postala bljeđa, nije ih se točno mogao prisjetiti, nije ih vidio pune
dvije godine. Pričao joj je s velikim žarom o njihovom budućem životu, želio je
pritom da se sve to skupa točno tako dogodi i da ne bude nikako drugačije. Ona će
se u Padovi jako brzo snaći, žustro ju je uvjeravao, talijanski već sada govori
perfektno, izgleda poput prave Talijanke. Jedva je čekala taj dan, on joj je govorio
da je i njemu svega dosta. Dolazio je gotovo svakodnevno, bila je sretna do
euforije.
Početkom srpnja nekoliko dana ga nije bilo. Znala je da to nije vezano uz
nju, cijeli je grad brujao što se sprema. U srpnju je Mussolini potpisao kapitulaciju.
Više od 6000 talijanskih vojnika u Dubrovniku i okolici u nervozi je čekalo svoju
sudbinu. Ustaše su divljale, četnici su se sve češće vrtjeli naokolo. Fabio je tih
dana potražio Scatollinija i uglavio s njim dogovor, dao mu je pritom gotovo sav
novac koji je imao. Scatollini je znao da mora bježati s njima, nema mu ostajanja
u gradu, ako partizani ikad uđu u grad, znao je da je gotov. Nije želio dočekati
Nijemce, to nije bila njegova vojska.
Fabio je došao nakon nekoliko dana. Rekao joj je da je jako zabrinut, stvari
se neće odvijati jednostavno.
„Zašto to misliš?“ upitala je.
„Doći će do raskola“, odgovorio je.
Ništa nije razumjela i nije je bilo briga.
„Kada odlazimo?“ upitala je.
„O tome ti i govorim. Ne znam ni kako ni kada, morao sam napraviti
rezervni plan. Ne mogu ti sad još ništa reći.“
Početkom rujna njemačke su trupe došle nadomak grada. Iz pravca Mostara
nadirala je SS divizija Prinz Eugen, Nijemci su upali u Konavle, zaposjeli zračnu
luku u Konavoskom polju, u blizini Ćilipa. Talijanski se zapovjednici nisu mogli
dogovoriti oko predaje. Vrhovni je zapovjednik dubrovačkog područja, general
Piazzoni, odlučio Nijemcima predati svoje područje bez borbe. Fabio je znao da
general Amico bez borbe neće napustiti bojište. Zato što ga je dobro poznavao,
odlučio je da neće izginuti u tom suludom pokušaju spašavanja vojničke časti. Sve
što je zapravo želio, bilo je vratiti se u Italiju. General Amico je naredio obranu
grada po svaku cijenu. Ukupno su otpor uspijevali pružiti samo tri dana. Prvoga je
dana Fabio bio u komandi, s prvoga dana na drugi, kad je bilo sasvim izgledno da
će borbe uskoro početi po ulicama, iskrao se, prema planu, pred zoru. Dobro je
procijenio. Nakon tri dana Nijemci su ušli u grad, pucalo se po ulicama, predvečer
je njegov zapovjednik živ uhićen. Scatollini je morao nabaviti auto, civilno odijelo
za njega, lažne dokumente. Čekao je Fabijev dolazak u njezinoj ulici. Ona je,
spremna od ponoći, čekala sa samo jednom putnom torbom, uspio joj je javiti da
kreću, morao je ugrabiti trenutak kad nitko neće primijetiti njegov odlazak.
Pozdravila se s Romanom kratko i bez suza, šapnula joj je da se rastaju samo
privremeno, nije željela nikakav teatar, jer je posvuda bila drama. Borisa je čvrsto
stisnula i poljubila u čelo, prije nego se spustila do auta u kojem ju je čekao taj
odvratni čovjek koji se kiselo preznojavao. Fabio je riskirao da ga na licu mjesta
ubiju, ali znao je da, ako ne pokuša, učinit će to, i to vrlo brzo, Nijemci. Dok su se
probijali autom prema izlazu iz Dubrovnika, pod okriljem mraka, nije mogao ni
naslutiti da je samo trideset sati kasnije istim tim putem, vezan, prošao njegov ratni
zapovjednik, kojeg su Nijemci smaknuli u Orašcu.
Putovali su prema Omišu. Tamo ih je trebao čekati ribarski brod koji je
dogovorio Scatollini, kojim će se prebaciti u Italiju. Put je trajao dugo, puno dulje
nego se nadala. Bila je premorena, nije sklopila oka cijele noći, samo je uplašena
gledala u daljinu. Putem je pred samo svitanje malo zadrijemala, možda na
petnaest minuta, sjedeći na stražnjem sjedištu, dok su njih dvojica nešto
nerazumljivo mrmljali. Kad su stigli u Omiš, brodice koja ih je trebala čekati
nigdje nije bilo. Fabio je bio ljut kao ris, vikao je na Scatollinija, nikad ga nije
vidjela tako nervoznog i bijesnog, na trenutak joj se činilo da će ga zadaviti. U isto
ju je vrijeme spopao napadaj zijevanja, nije se mogla od toga obraniti, kao da je
se sve to skupa ništa ne tiče, kao da ne ide u avanturu svog života, ona je zijevala
i osjećala da tone u san. Nije ju bilo briga. Popila je prije toga čaj iz termosice koji
joj je on dao. Baš čudno, od čaja se inače uvijek razbudi, pomislila je prije nego je
zaspala.
Probudila se sa strašnom glavoboljom. Jezik joj je bio natečen, tako joj se
pričinilo. Zašto joj je vrat tako ukočen, promislila je prije nego je otvorila oči.
Trgnula se i sjela. Bila je na drvenoj klupi pokraj rive. Okrenula se oko sebe. Bilo
je gotovo podne. Uspravila se, shvatila je da je u blizini mjesta gdje su se trebali
ukrcati, njezina torba stajala joj je pokraj nogu. Postalo joj je jasno. Smireno je
ustala i podigla torbu s poda, kao da se nje to ništa ne tiče. Rukom je popravila
frizuru, koju je prije polaska brižljivo uredila, na put se uvijek mora krenuti s
lijepom frizurom. Upitala se gdje je nestao automobil kojim su se dovezli, ali ni to
je zapravo nije stvarno zanimao. Hodala je tako dvjestotinjak metara, potpuno
svjesna da ju je podmuklo izdao, u čaj joj stavio nešto za spavanje. U tom se trenu
sjetila da u torbi ima čitav paket tableta za spavanje koje je sasvim slučajno
ponijela, samo zato što joj ih je on jednom prilikom dao. Sve što je dolazilo od
njega, bilo joj je dragocjeno. Zadovoljno se nasmijala. Ušla je u dućan i kupila
bocu jeftinog bijelog vina. Istresla je sav sitan novac iz novčanika i popričala
ljubazno s prodavačicom, koja ju je odmjerila od glave do pete. Potom se vratila
do iste klupe i rekla u sebi, ako si to želio, da ostanem ovdje i spavam, ja ću ostati
i spavati. Izvadila je tablete pa, jednu po jednu, popila čitav paket. Rekao je da ih
ne troši, osim u krajnjoj nuždi, nije ih bilo lako nabaviti. Ovo je krajnja nužda,
pomislila je, ovo je kraj. Legla je i pričekala, nastupio je potpuni mrak.
 SPLIT 1943.

MEDICINSKA SESTRA FRANKA ŠIMIĆ UPRAVO JE DOŠLA U svoju

poslijepodnevnu smjenu. U sobi za sestre pristavila je kuhati čaj, kad su je jurnjava
u hodniku i glas kolegice Jasne natjerali da ugasi vatru na plinskom kuhalu i ode
do odjela za hitne slučajeve. Na ležaju je bila mlada žena u nesvijesti. Jasna joj je
rukom provjeravala puls, u sobu je ušao doktor Brzović koji je trljao oči, bio je
grintav i neispavan. Kako i ne bi bio neispavan, mislila je Franka, kad je dane
provodio u bolnici, a noću se iskradao kod ljubavnice, dok se njegova žena pravila
da spava i ništa ne primjećuje. Franka ih je zato prezirala iz dna duše, te
skorojeviće koji glume moral, a nemaju u sebi nimalo poštenja, pa radi novca i
društvenog statusa neprestano glumataju i, što je najgore, ne rade svoj posao kako
treba.
„Šta je s njom?“ pitao je Brzović nezainteresirano.
„Trovanje, pronašli su pokraj nje kutiju tableta za spavanje i polupraznu
bocu vina“, rekla je Jasna i pogledala Franku.
„Onda vas dvije to dovršite“, rekao je Brzović i izašao.
Franka je dohvatila crijevo za ispumpavanje želuca.
Bila je zadovoljna što je izašao. Pogled joj je pao na ruku nesretnice. Na
prstu se vidio tanak trag od vjenčanog prstena kojeg na prstu nije bilo. Možda su
je opljačkali, pomislila je tada, a možda ga je sama skinula. No, kad je
ispumpavanje završeno, a žena spašena i odvezena na odjel intenzivne njege,
Franka je primijetila da je njezina torba zaprimljena, skupa s jaknom, pa je
pomislila da se tu ipak ne radi o pljački. Naušnice su joj, primjerice, još bile na
ušima. Lopov ih ne bi ostavio, ako je ukrao vjenčani prsten. To može značiti samo
jedno – sama ga je skinula. Franka je, kad se žena probudila, pažljivo proučila
njezino lice. Bila je lijepa, njezino trenutno stanje nije narušilo dojam njegovane i
otmjene žene. Kad se takva žena pokuša ubiti, iza toga stoji zanimljiva priča.
Franka je vodila dosadan život, pa su je golicale zanimljive priče, u malo većoj
mjeri nego što je to sama sebi mogla priznati. Njezini su dani bili jednolični, bez
obzira na to što je bjesnio rat, a ona radila u bolnici i svakoga dana gledala krv,
amputacije, ljude u najvećim bolovima. Na sve je to bila potpuno oguglala, jedino
što ju je moglo donekle dirnuti bile su ljubavne priče. Obišla bi u svojoj smjeni
sve pacijente i sa svakim porazgovarala, tek toliko da vidi koji od njih su spremni
progovoriti štogod o sebi, a kad bi naišla na takvog sugovornika, Franka bi
započela pitanjima o zdravlju, a završila pitanjima o njihovu emocionalnom
stanju, pa bi slušala priče o zaručnicama, ženama, muževima, pokojnima,
ranjenima, izgubljenima, nedostupnima, a potom bi smireno otišla kući. Na
vratima ju je čekao Ante, musav i brnjav, žena koju je plaćala da ga čuva nije bila
dobra, niti brižna, ali Franka bolju nije mogla platiti pa bi se samo na nju
obrecnula, a ova bi izasla i silazeći niz skaline mrmljala, onako za sebe, nešto o
kopiletu i majci, Gospi, grešnicima i svecima, a Franka bi joj odgovorila vičući za
njom da je kurba i pjandura, da više ne treba dolaziti u njezinu kuću, a ova bi
pognula glavu i sutra ponovno došla, jer bi sav novac propila, a za njezine usluge
više nitko nije bio spreman platiti. Franka bi onda tražila od nje da povuče sve što
je rekla, pa bi se izmirile na njezinu odlasku na posao, a Ante bi sve to vrijeme
plakao.
Sutradan je Franka prošetala do ženskog odjela, čisto da vidi kako se ponaša
nova pacijentica, je li razgovorljiva ili je od onih što šute i na pitanja odgovaraju
samo sa da ili ne, pa ona onda brzo izađe iz sobe, jer na takve ne treba gubiti
vrijeme. Ležala je na boku i gledala u jednu točku. Kad je Franka ušla, malo se
trgnula, uspravila na jastuku. Bila je blijeda i prestrašena.
„Kako je danas?“ upitala je Franka.
„Dobro“, odgovorila je Marta.
„Za dlaku ste se izvukli. Sutra ćete vjerojatno moći kući. Hoćemo li nekome
javiti da dođe po vas?“ nastavila je ljubopitljivo s najmekšim izrazom lica koji je
godinama uvježbavala i gubila ga odmah po izlasku iz sobe.
Trzaj na Martinom licu nije joj promakao.
„Nemojte mi reći da nemate nikog svog. Tako lijepa i mlada žena. Šta vam
je bilo?“ rekla je Franka i sjela na njezin krevet.
Marta je gledala u nju. Još od ranog jutra, kad se probudila sa zgužvanim
želucem i strašnom glavoboljom, prevrtala je u glavi točno to isto pitanje. Što će
sad učiniti, kome će se javiti i gdje otići. Nije imala nikakav plan. Nikad u životu
nije imala nikakve planove, oslanjala se na tuđe, planove svojih roditelja, Vjekine
planove, Fabijeve planove. Sad bi prvi put trebala smisliti vlastiti plan, ali joj ništa
pametno nije padalo na pamet. Ne dolazi u obzir da Vjeki javlja gdje je. On ne
smije znati što se dogodilo. Ne može se sad vratiti ni u Dubrovnik. Tamo više
nema Talijana, nema Fabija, ona tamo više ne uživa zaštitu. Kako će doći do
Borisa? Kako će javiti Romani što se dogodilo? Nema novaca i nema nikakvog
rješenja, glupa je, naivna i nesposobna. To je istina i Vjeko je imao pravo. Sad bi
se najradije isplakala na ramenu ove nepoznate žene, al ju je bilo strah da, počne
li plakati, neće više moći prestati, pa se krajnjim naporom suzdržala.
„Imate li ikog svoga u Splitu?“ začula je tada brižan Frankin glas. „Ja bih se
mogla pobrinuti da obavijestimo nekoga ovdje, ako vi to želite, naravno“, rekla je
Franka.
Martinim se licem iznenada proširio smiješak. Ivanka, pomislila je u tom
trenu. Ivanka će riješiti stvar. Kako sam glupa, kako se ranije nisam sjetila, ona će
me razumjeti, ona zna čuvati tajne. Došlo joj je da zagrli ovu nepoznatu ženu koja
ju je tako milo gledala, gotovo kao Ivanka ili njezina Romana. Muškarci su takve
svinje, pomislila je tada, jedino su me žene dosada razumjele i pomogle mi u
životu. Oni lažu, obećavaju, varaju i na kraju te izdaju. Žene su odane i spremne
pomoći.
„Imam tetu“, rekla je tada promuklim glasom. Bol joj je proparala grlo.
Franka joj je pružila čašu vode.
„Popij malo, bit će bolje za koji dan. Grlo ti je izgrebano“, rekla je Marti
tonom kojim pričaju osobe koje se već dugo poznaju. „Gdje stanuje ta tvoja tetka?“
upitala je.
„Na Bačvicama, kod obitelji Tebaldi. Poznajete li tu familiju?“ upitala je
Franku.
„Njih svi znaju. Ne znam ih osobno, ali znam gdje je njihova kuća. Mogu
tamo navratiti poslije posla“, rekla je Franka.
„Molim vas, učinite tako. Recite Ivanki u četiri oka da dođe sutra ovdje po
mene. Nemojte da itko od ukućana dozna da sam u bolnici.“
„Bez brige, draga moja“, rekla joj je Franka. „A sad mi lijepo ispričaj kako
izgleda muškarac zbog kojeg si ti pomislila da se vrijedi ubiti?“ upitala je i
pogledala Martu najdobrohotnijim pogledom kojim je, samo ponekad, gledala
svoga Antu.
Na ovo pitanje Marta se rasplakala, konačno, bez ikakva sustezanja, pa kad
je malo došla do zraka, a Franka joj svojim rupcem pobrisala suze, progovorila je,
isprva tiho.
„Zove se Fabio.“
„Talijan?“ rekla je Franka i razrogačila oči. „Zato si skinula vjenčani
prsten?“ izlanula je pitanje koje je Martu zateklo.
Pogledala je svoju ruku, trag vere je bio tanak, ali primjetljiv. Skinula ju je
tek prije nekoliko dana, otkako se spremala za bijeg. Činilo joj se neprilično da
putuje u Italiju s Vjekinim prstenom na ruci.
„A muž ti je naš? Pa gdje je on?“ nastavljala je Franka.
„Daleko. U Samoboru. Neka tamo i ostane“ odgovorila je.
„Imate li djece?“ pitala je, vidjevši da Marta o mužu ne želi pričati.
Martine su oči živnule. Pokazala je Franki na svoju torbu, pa izvadila
Borisovu sliku. Nakon toga je, sve pričajući o Borisu, polako, malo-pomalo,
ispričala Franki svoju priču.
Kad je završila, Franka joj je poravnala pokrivač i zadovoljno rekla da se
sad treba naspavati, izgubila je puno snage, a ona će joj pronaći tetu i riješiti da
sutra po nju dođe. Izašla je iz njezine sobe s onim dobrohotnim izrazom litra koji
je, već na hodniku, netragom nestao.
Dok je išla prema sobi za sestre, opet je bila špičasta, mršava, samohrana
majka, s izvanbračnim djetetom na plećima i siromaštvom koje joj se utisnulo u
kosti još od rođenja, pa je zato bila pomalo rahitična i puna bijesa prema svijetu,
ljudima, Bogu, nebesima, muškarcima i naročitu lijepim, mladim ženama, koje su
se udale, što ona nikad nije, imale društveni status, koji je njoj bio nedostižan, pa
se još usuđivale imati ljubavnike, tražiti kruha preko pogače, iz svoje obijesti radni
najveće grijehe i misliti da mogu proći nekažnjeno.
A nju je život kaznio od rođenja, pa joj je mati umrla kad je imala samo deset
godina, otac je bio ribar, od one najjadnije vrste, bez vlastita broda, ribario je na
tuđima. Živjeli su u Omišu. Tamo ju je zaveo sin splitskog trgovca, koji je u Omišu
imao dućan. Sa sedamnaest je rodila Antu, srušila se u kući u sedmom mjesecu
trudnoće, stežući u strahu pred ocem trbuh, dok joj jedan dan nije ponestalo zraka,
pa je doktor došao u njihovu kuću i nakon pregleda šapnuo ocu da nije bolest, nego
nešto drugo, a on ga potjerao iz kuće u nevjerici da se takvo šio moglo dogoditi
baš njegovoj kćeri. Rodila je Antu na Svetoga Antu, tako mu je lako dala ime, a
sve poslije toga bilo je teško. Idućeg je tjedna na vrata njihove kuće došao
gospodin čiji je Ante bio unuk. Dijete nije ni pogledao, gurnuo je njezinu ocu u
ruke novac i rekao da, što se njih tiče, oni nemaju nikakva posla više s njima, neka
ih nikad ne traže i neka ne kucaju na njihova vrata, ovo je njihovo milošte, jer
svijet priča da je dijete njihove krvi. Frankin je otac taj novac bacio na pod, ali ga
je Franka brzo pokupila i za tim gospodinom na pragu svoje kuće pljunula. Njegov
je sin netragom nestao, nije se više pojavljivao u Omišu. Zato je ona otišla u Split
i upisala školu za medicinske sestre, s tim je novcem pametno upravila, potom se
i zaposlila. Samo, nijedan se muškarac više nije zanimao za nju, samohranu majku,
sirotinju u Getu, s kopiletom na grbači i sramotom na imenu. S vremenom je u
njoj srdžba prema muškarcima prerasla u srdžbu prema svijetu, poretku,
bogatašima, svima kojima je bolje nego njoj, pa joj se učinilo da svijet, takav
kakav jest, ne može i ne smije ostati isti, treba ga mijenjati i to revolucijom. Tako
se Franka učlanila u Partiju. Kad završi rat, potjeramo Švabe, Talijane i sve ove
izrode, vidjet ćemo čija je vlast, tko će biti gori, a tko doli, razmišljala je, dok bi
noću dijelila letke i krala bolnički materijal, zavoje i lijekove. Uživala je u tom
osjećaju da ona u nečemu sudjeluje, nečemu važnom, opasnom, velikom, nečemu
što će zauvijek promijeniti stvari u ovoj usranoj zemlji, a ona će biti na strani
pobjednika. Njezin se strah sakrio pred bijesom i mržnjom, gotovo ga nikad nije
osjetila. Tako je, na pobjedničkoj strani, dočekala kraj rata.
 VIS 1943.

TOGA SE JUTRA DANICA BOŽANIĆ PROBUDILA ZLOVOLJNA. Sanjala je

ružan san, znala je da će s tim teškim predosjećajem u sebi provesti dan. Crne je
misli neće napustiti dok bude radila po kući i kuhala ručak, išla po vodu na gustirnu
i vikala na ukućane – što god radila i kako god ih pokušavala izbaciti iz sebe, neće
uspjeti i na kraju će se neko zlo i dogoditi. Posljednji put kad je tako loše sanjala,
razbila je vrč s mlijekom. Ruke su joj se tresle otkako se probudila, a nije mogla
vikati na Cvitu da je kriva, jer ga je tu ostavila, Cvita ga je prenijela preko cijelog
sela a da nije prosula ni kapi. To je mlijeko poslala Karmelina majka, znajući da
nemaju više kozu. Pokušavali su nabaviti novu nakon što su zaklali Snješku, Ivo
ju je uvjeravao da će nova koza doći svaki dan, ali Danica mu više nije vjerovala.
Kasnije su tog istog dana doznali da je Italija proglasila kapitulaciju, talijanske
trupe su se grčevito povlačile i odasvud bježale.
„Znala sam da će se nešto dogoditi, čim ja onako sanjam“, rekla je Danica,
makar joj ni nakraj pameti nije bio pad Italije. Ona nije pravo znala hoće li nakon
toga biti bolje ili možda gore, šta ako sad dođu Nijemci, za njih govore da su gori
od Talijana.
„To nije zlo“, rekao joj je Ivo. On je bio uvjeren da gore ne može biti. „Šta
si ti umislila, da si proročica?“
Ništa mu na to nije rekla. U kući su svi bili zdravi, od Marte nije dolazilo
nikakvih vijesti. Bit će da je pogriješila. Jedino zlo izazvala je zbog svoje tjeskobe
ona sama. Ostali su bez dragocjenog mlijeka.
Noćas je, pak, sanjala da je na gustirni i umjesto da s uzvisine gleda prema
selu, što je obično radila, okrenula se prema brdu. Visoko gore na nebu, iznad
brda, stajao je veliki drveni križ. Visio je u zraku, lebdio, a ona se od straha u snu
prekrstila i pogledala prema kući, pitajući se vidi li ovo još netko osim ne. Nikoga,
baš nikoga ispred kuće ni na dvorištu nije bilo, a to joj je bilo čudno, jer uvijek je
netko ispred kuća. Onda ju je čudan zvuk natjerao da opet pogleda gore, pa je
ukočena smogla snage podignuti pogled, a onaj križ je sad gorio. Mogla je čuti
pucketanje i u tom bi se trenutku zaklela da je čula jauk, kao da netko nariče, ali
to nije bio njezin glas. Nakon toga, križ je nestao, a ona je htjela potrčati prema
brdu, gore visoko, da vidi je li išta od njega ostalo. Krenula je preko grmlja i drače,
nije je bilo briga hoće li se izgrebati ili pasti i onda se probudila u svom krevetu,
u hladnom znoju joj je bila cijela spavaćica. Ustala je i presvukla se, legla ponovno
u krevet, ali u san se više nije mogla vratiti, pa je neispavana i namrgođena, čim
se razdanilo, krenula u kuhinju pristaviti vodu da se zagrije.
Kad je poslijepodne htjela prileći, a Ivo je već bio u krevetu, ostala je
pospremiti po kuhinji nakon ručka. Uto je začula korak po stubama ispred kuće.
Bio je. lagan i bio je poznat, ali ga se nije usudila prepoznati. Prišla je vratima i
vidjela figuru, pa je znala da je zlo. Zastala je i pustila da se vrata sama otvore. Na
njima se ukazala njezina najstarija kći, sama, smetena i potpuno drugačija. Dok
još ništa nije uspjela progovoriti, Marta joj se bacila u zagrljaj i ljubila joj obraze,
stegnula je rukama i okretala po sobi. Danica je pogledala prema vratima, neće li
još tko za njom ući, istegnula je vrat u toj nadi, pa kad je shvatila da nema više
nikoga, zgrabila je Martu za ruke, stisnula je čvrsto i zaustavila u pokretu. Dovela
ju je do kuhinjskog stola i posjela na stolicu.
„Šta se dogodilo?“ pitala je glasom koji je neznatno drhtao, proklinjući u
sebi i križ i snove i sve svece.
„Znala sam, točno sam znala“, mislila je u sebi, dok su joj Martine riječi
prolazile negdje pokraj ušiju.
Taman kad je htjela pozvati Ivu, on se pojavio na dovratku i gledao u njih
dvije. Uspio se čak i nasmijati u Martinu pravcu. Dok još ništa nije stigao upitati,
čulo se komešanje u dvorištu ispred kuće.
„Ivo, ej, Ivo!“ začuli su tada glas Marka Tipića, Lukina oca.
Danica i Ivo pojurili su van, da ne bi on slučajno ušao u kuću i vidio Martu
dok još sami ne znaju što bi sada rekli.
Pokraj Marka Tipića stajala je koza.
Ivo se spustio niz stubište i prihvatio kozu, mazio je po tjemenu i glavi,
govoreći uglavnom besmislice. Danica je Marti rukom pokazala da uđe u sobu.
Pozvala je tada Marka da uđe u kuću i sjedne. Nakon što je popio s njima jednu
rakiju i malo pojasnio kako je baš danas doveo kozu na koju čekaju više od pola
godine, Marko je ustao i otišao. Danica ga je ispratila do vrata, pa ušla k njoj u
sobu i rekla:
„Kozo jedna!“
Prvi se put toga dana od srca nasmijala.
Kasnije, kad su pošli na spavanje, Ivo je u krevetu bio radostan, vidjela je to
na njegovu licu čim je ušla u sobu. Smjesta se uozbiljila.
„Šta se smiješ? Ovo nije dobro. Bit će ovdje još problema“, rekla mu je
zabrinutim glasom.
„Ženska glavo, rat je, ljudi ginu na svakom koraku. Nama se kći živa i zdrava
vratila u kuću. To nije zlo, iako si ti umislila da si proročica.“
Frknula je i okrenula mu leđa. Zaspali su te noći izuzetno čvrsto. Opet je
imala košmarne snove. Nešto je tuklo i hučalo po krovu, od straha se nije usudila
pogledati gore, bio je to zvuk kao iz pakla, a ona jer drhtala i začula u snu Ivin
glas. Htjela mu je nešto reći, nesvjesna više sanja li to da je on zove ili je stvarnost
ovaj zvuk, po krovu plešu pakleni vrazi, pomislila je i skočila kao oparena. Ivo je
stajao u gaćama kraj prozora, unezvijeren i uplašen, jer nije odgovarala na njegovo
udaranje po leđima. Krevet je poskakivao i njihovo se pokućstvo treslo. Brat se
probudio u krevetiću i vrištao.
„Potres!“ viknula je Danica.
Marta je utrčala u njihovu sobu, za njom su jurile Vera i Cvita. Danica je
svoga sina zgrabila u ruke i rekla Ivi.
„Bižmo ća, ovo će se sve srušiti po nama!“
„Stani!“ rekao je Ivo. „Ne mrdaj! Nije potres!“
„Kako znaš?“ pitala je Danica.
Onda joj je došlo da mu sve kaže, ona sve uvijek skuplja u prsima, da joj se
smijao i nije joj vjerovao, da bi mu bilo bolje da nju malo više sluša. Je li mu ona
lijepo ispričala svoj san, koji je bio grozan, vidi šta ih je ovo stiglo, ovo je puno
gore nego je mogla ikad zamisliti. Ivo je odškrinuo vrata. Zabljesnulo ih je svjetlo,
kao u pola dana, ali je trajalo kratko, pa je opet nastao mrkli mrak, hučalo je i
jurišalo, napadalo krov i borove, čupalo drveće iz korijenja. Ivo je ipak imao
pravo, nije bio potres. Tornado je došao s mora, preko Komiže, prošao kroz Vis i
okrenuo negdje prema istoku. Sutradan su ljudi hodali opustošenim vinogradima,
šteta se uvijek najprije tu zbrajala, putem su gledali iščupane borove i nemoćno
slijegali ramenima. Na njihovoj je kući odnijelo nešto crijepa i stablo smokve,
zbog koje godinama njihov rod međusobno nije govorio, iščupalo kao od šale.
Smokva je ležala dvadeset metara dalje, prema putu, u drači, kao da je nikad tamo
u njihovu dvorištu, ispred Josipove kuće, nije bilo. Uskoro je počela trunuti,
izjedali su je crvi. Oni su i dalje šutjeli.

***

OVDJE NIŠTA NIJE KAO PRIJE, MISLILA JE DOK SE VUKUĆI kozu penjala
prema kući, istom onom stazom koju je od djetinjstva mogla napamet prijeći u
svako doba dana. Kozi je, u inat, opet dala ime Snješka. Nije htjela ništa novo, kad
bi mogla, vratila bi sve na staro, ali to nije u njezinoj moći, pa barem kozi može
dati ime kako joj je volja. Za njom je u stopu hodala Vera, koza je trebala biti
njezina briga, taman se ponadala da je odrasla, postala velika cura, a sad se ovdje
nenadano vratila Marta, pa se Vera osjećala glupo hodajući za njom, kao da se
sama ne bi bila sposobna brinuti o kozi. Ovdje je bilo dobro i jednostavno, mislila
je Marta. Zaokupljena sobom, isprva nije osjećala njihovu pritajenu nervozu i
nelagodu, nije se borila s razlozima i objašnjenjima koji su njih mučili, imala je u
glavi samo jedan problem – ponovni susret s Vjekom. Nije je zabrinjavala glad
koja je vladala cijelim otokom. Nikada ovdje hrane nije bilo u izobilju, ali sada su
ljudi, naviknuti na težak život i rad, noću radili u vinogradima, u strahu od
bombardiranja, danju jeli fažol i grožđe, a kad je i toga nestalo, rogač i travu.
Poneka je kuća imala veće zalihe, jer su oni koji su se sjećali prvoga rata, čim je
počeo ovaj drugi, veći i gori, trčali u Split po šećer, brašno, rižu, suho meso, kante
masti, znajući da će na otocima prvo svega toga nestati, ali rat je trajao već dvije
godine, zalihe su se istopile, hrane više nije bilo čak niti u samostanu.
Njoj se svejedno činilo da joj je život lakši. Gladni bi sada bili i da su u
Dubrovniku, mislila je. Boris je ovdje imao društvo, cijeli je dan s njezinim
sestrama i bratom trčao oko kuće i po selu. Naročito je volio njezina brata, od
njega se nije razdvajao. Prije neki dan je razbio jedinu staklenu čašu u kući, iz koje
je otac pio bevandu, i svi su se tome smijali. Oni su se znali smijati, možda je to
bio problem između nje i Vjeke, nikad se nije od srca nasmijao. Njezina je familija
velika i bučna, voljeli su galamiti, pjevati, jedni drugima upadali su u riječ. On je
odrastao sam. Marta nije mogla zamisliti kako to izgleda odrastati sam, ali mora
biti da je tužno i usamljeno, pa se nikad ne naučiš smijati široko.
Stigla je na Vis brodicom, prvo iz Drvenika do Hvara, a od Hvara drugom
brodicom do Visa. Istim je putem došao i Boris, ubrzo nakon nje. Večer nakon
njezina dolaska, sretni što su preživjeli tornado i uvjereni da će nekako zajedno
preživjeti sve ružno što ih čeka, cijele su večeri pričali uz svijetlo petrolejske
lampe koje je Danica prigušila kuhinjskom krpom, da nitko iz sela slučajno ne vidi
kako se u njihovoj kući ne spava. Sve im je detaljno ispričala tek kad su sestre i
brat legli na spavanje. Oborila je pogled, između zalogaja i gutljaja, kad je stigla
na red priča o Fabiju, ali je rekla sve kako je bilo i zaklela ih na šutnju. Znala je
da Cvita i Vera čuče iza vrata i slušaju, ali nije zato stišala glas. Njihova su lica
bila skamenjena i tužna, Danica je čvrsto stisnula usnice, da baš ništa ne izrekne,
gurkala je pred nju hranu, izvadila je zadnju zalihu palente u kojoj su bili komadići
inćuna, ponudila joj tako gozbu, jer ako kaže sve što misli, bojala se da to više
nikad ne bi mogla povući, a ispod ljutnje i bijesa osjećala je da tinja sreća. Nije je
nipošto željela sad uništiti, bio je to dragocjen osjećaj u njezinoj nutrini. Pune dvije
godine nisu se vidjele i nije znala kako izgleda njezin unuk, osim što je imala jednu
sliku na kojoj je sasvim mali i koja je stajala na vitrini u njihovoj spavaćoj sobi,
odmah pokraj kipa Majke Božje i krunice obješene oko njega. Ivo je izgubljeno
gledao po kuhinji, kao da ne razumije dobro što je rekla, pa zato nema nikakvih
pametnih pitanja. Kad god mu je u životu bilo nelagodno, pravio se da ne razumije.
Da se njega stvarno pitalo, ona ne bi nikada ni otišla. Iako je ispalo da je on tako
odlučio, odluka da se Marta uda zapravo je bila Daničina. On bi se najprije
mjesecima premišljao, a Vjeko bi dotle u Dubrovnik otišao praznih ruku. Njegova
neodlučnost u životu bila je svojevrsna taktika.
 Ivanka je nakon tjedan dana banula na vrata s Borisom u rukama. Bio je
preplašen i uplakan, nije poznavao Ivanku, plačljiv i razdražen još od Martina
odlaska, nije se htio rastati od Romane. Ivanka ga nije mogla umiriti pričom da ga
vodi kući, njegovoj mami. Do ukrcaja u Drveniku iscrpljen je u njezinom krilu
zaspao, a kad se putem probudio, nekako ga je uspjela smiriti bombonima koje je
uzela u kući Tebaldijevih, bila je to posljednja predratna zaliha, znala je da će joj
trebati. Ivanka se ponašala kao da je ovo jedna od stvari u njihovom životu koja
se morala dogoditi. Ljudi koji svoju kćer puste u ruke potpunom neznancu i
zaslužili su da im se ona ovako vrati. Ivanka Vjeku još nije vidjela, a već je o
njemu mislila koješta. No, kad bi to naglas rekla, morala bi se posvađati s
Danicom, Ivo bi se onda morao opredijeliti i iako je znala da misli isto što i ona,
jednako je tako znala da bi se svrstao na stranu svoje žene, radi mira u kući. Marta
bi se sigurno rasplakala, pa je Ivanka odlučila da baš ništa neće reći. Opet su
duboko u noć sjedili za stolom.
„Reći ćeš da je Vjeko na službi u Samoboru, daleko od tebe. Ne spominji
što radi. Otok je u partizanskim rukama, gledat će se na tebe poprijeko“, govorila
je Ivanka glasom koji nije trpio pogovora.
Šutke je kimala glavom. Bila je do groba zahvalna Ivanki, nije joj padalo na
pamet da je ovaj put ne posluša. Na svako Borisovo šmrcanje koje je dopiralo iz
sobe, na prstima je odlazila do vrata i osluškivala njegovo disanje. Onda bi se na
prstima vratila do stola, drveni je pod svejedno škripao pod njezinom težinom.
„Ti si se zato vratila svojima, ne možeš biti sama u Dubrovniku. Tamo su
sada Nijemci, pa te bilo strah ostati“, dometnula je Ivanka.
„A što ako netko dozna za Talijana?“ pitala je Danica gledajući u Martu
poprijeko.
Nikada joj ona neće do kraja oprostiti.
„Nikome to ne spominjite. Ovdje nema ljudi iz Dubrovnika koji bi mogli
ispričati. Vi znate kakvo raspoloženje ovdje vlada prema Talijanima, koliko su zla
po otoku napravili“, rekla je Ivanka.
Samo je nekoliko tjedana prošlo od onog strašnog dana kad su Talijani, iz
čista mira, strijeljali pedeset nedužnih Višana. Svičarevići, Mandakovići,
Puhalovići, Ruljančići, Restovići, Pečarevići, Radišići, skoro je cijeli otok toga
dana zavijen u crno. Viške su majke proklinjale zlotvora Petrassija i njegove
vojnike, nije se njihov jauk te noći još utišao, idućeg su dana stigli avioni,
bombardiranje je bilo pokušaj demonstracije sile koja uskoro pada.
Okrenula se tada prema Marti.
„Zna li itko osim Romane za tvoju priču s Talijanom?“ upitala je.
 „Znali su susjedi u našoj ulici, Romanina rođakinja Lada, znao je Scatollini
koji je pobjegao s njim“ odgovorila je Marta.
„Dobro. Tim ljudima ti nisi više važna. Makla si se iz njihova vidokruga i s
vremenom će te zaboraviti. Nema od njih opasnosti. Romana ti je lojalna, plakala
je za tobom i Borisom, rekla mi je da ste joj vi kao najbliža obitelj. Ona će tu priču
znati zadržati za sebe. Ti sad misli kako ćeš izgladiti situaciju s mužem. On ne zna
za Fabija i to je najvažnije. Javit ćeš mu da si tu došla jer ti je u Dubrovniku postalo
neizdrživo. Kad uzmogne, neka dođe, ti ćeš ga čekati i sve će biti u redu“, rekla je
Ivanka i sve ih pogledala.
Danica je uzdahnula. Jučer je susrela fra Ivana koji joj je šaptom
ispripovijedao da su partizani ubili cijelu obitelj Rochi, zbog suradnje s
Talijanima.
„Pa oni su bili Talijani“ rekao joj je na to Ivo, kao da je time opravdao što je
počinjeno.
Šaptao je tada i on, da ih Marta slučajno ne čuje. Ako su ubili
sedamnaestogodišnju djevojku i njezinu majku jer je glava obitelji otvoreno
pomagao Talijane, što bi se onda dogodilo s njom da se dozna o ljubavnoj vezi s
Talijanom?
Tišina je bila takva da se jedino moglo čuti zujanje komaraca oko njihovih
ušiju.
Ivo je udario po svom ramenu, promašio je komarca i zlovoljan otišao u
svoju sobu. Danica je pošla za njim. Nisu te noći ponovno mogli spavati.
Boris je stvari stavio na svoje mjesto. Donio je sa sobom nenadanu radost.
Kad su ga gledali, zaboravljali su okolnosti koje su dovele do njegova dolaska,
bilo je lijepo i prirodno konačno vidjeti svog unuka. Nakon mjesec dana ponašali
su se onako kako su se i dogovorili, uvjerili su sami sebe u istinitost priče.
Marta je išla nedjeljom u crkvu s Borisom obukla bi ga u bijelo odijelce i
šetala selom. Sjedila je poslije mise iza crkve s Karmelom i Lucijom sve dok im
stražnjice ne bi utrnule na hladnom kamenu. Karmela je bila drugi put trudna.
Tonka nije puno spominjala, samo bi rekla da je dobro. „Znaš Tonkota, ništa ne
priča, uvijek isto.“ Zato je o njegovu bratu imala novosti. Gašpar je sada postao
važan čovjek na otoku. Nakon što je Italija pala, on je skupa sa svojim suborcima
postao vlast. Nije položio ustašku zakletvu koju su položili svi žandari i činovnici
u Visu. Čim se preko radija saznalo da je u Zagrebu proglašena NDH, pobjegao je
s grupnom ljudi, komunista i skojevaca, u partizane. Tamo je u brdima pružao
uglavnom beznačajan opor talijanskoj vlasti. Nisu imali previše prostora za
manevar, njihov je bijeg bio bunt i izraz nepristajanja na okupaciju i nije imao
vojnog značaja. No, Vis je sada dao već stotine boraca u partizansku vojsku, a
Gašpar je tu na otoku imao veliki ugled, i ona grupa ljudi koja je otišla u šumu i
riskirala svoje živote, povlačenjem Talijana ušla je u Vis i Komižu i organizirala
narodnu, partizansku vlast. Gašpar je tu imao iskustva i bio jedan od glavnih ljudi.
Stalno je govorio da neće biti lako. Karmela mu je vjerovala jer je uvijek izlazilo
po njegovom. Gašpar je izgleda znao što priča. Tonko nikada nije pričao, pa joj se
sada činilo da je to zato što ništa ne zna. Dugo već misli da nije romantičan, nego
mutav. Lucija bi se uvijek na spomen Gašpara zarumenjela, pa bi Karmela
pokazala Marti glavom prema njoj i obje bi joj se smijale.
Najviše je ipak pričala Marta. Pričala im je o Vjeki kao da je jučer bila s
njim, u njezinoj je priči bio onakav kakvog ga nikada nije upoznala, a one su joj
baš zato vjerovale, jer je to divno znala opisati. Ushićena bi onda opjevala
Dubrovnik, njegove ulice, palače i Stradun, crkvu svetog Vlaha, Porporelu, sva
ona mjesta koja nikada nije si igla zavoljeti, zato što ih je obilazila sama i pritom
se osjećala najjadnijom osobom na cijelome svijetu, baš kao pokraj svoga muža.
Pokazala im je nekoliko fotografija i razglednica koje je donijela. One su njezinu
priču upijale, sretne što se vratila i što je opet vide, takvu izmijenjenu, s modernom
frizurom i u odjeći toliko drugačijoj od njihove. Nisu primijetile da je na tim
slikama ona uglavnom sama. Fabija im nije spomenula. S njim je dotaknula sreću.
To je bilo opasno i nije se smjelo znati. „Sreću nikada ne smiješ pokazati, može te
koštati glave“, rekla joj je jednom Ivanka. Bilo je to prije rata, pa ona te njezine
riječi nije mogla razumjeti, ali ih je upamtila. Ivanka sigurno nije mislila na ovu
situaciju, ali dalo bi se primijeniti. Onda se sjetila Ivankine ozbiljnosti kad joj je
na odlasku zaprijetila da nikom i nikad ne spominje Fabija, pa ja je osjećaj grižnje
savjesti prema prijateljicama naglo prošao.
Nije bila svjesna koliko je odudarala svojom pojavom, niti je bila svjesna
svoga hoda, koji je bio drukčiji, izvježban u potpeticama po skliskim dubrovačkim
ulicama. Cipele s petom pospremila je u ormar, nije ih željela uništiti po
makadamskoj seoskoj cesti, no u sebi je znala da će joj jednom ponovno trebati.
Vjeko je u njezinim mislima izazivao nelagodu i strah. Fabio se u njima nije
pojavljivao. Ponekad je znala skrenuti k njemu, podsjetilo bi je nešto, nečija riječ
ili pokret, potom bi se sjetila svoga buđenja na klupi u Omišu i kao što je znala da
nikad više u životu neće otići u Omiš, tako je znala da nikada više ne bi mogla
voljeti tog čovjeka. Ubio ju je svojom izdajom, kao da je ona osoba koja je popila
tablete i pokušala tako okončati svoj život bila jedna, a u bolnici se probudila neka
druga. Prazna i svjesna da mora živjeti dalje, s olakšanjem je shvatila da joj je
postao nevažan. Je li ljubav stvarno ispumpana iz mene te večeri, kroz crijevo
izašla iz mog tijela, pa je sve u meni prazno?
Pribojavala se susreta s Vjekom. Kako će to izgledati kad se susretnu i kad
ona bude morala s njim nastaviti ondje gdje su stali? Tada joj se činilo da bi bilo
dobro da je u svome naumu uspjela, ne zbog Fabija, nego zbog Vjeke. Lakše je
živjeti bez osobe koju voliš, ne daš nikom da ti kvari uspomenu, zatvoriš se u
čahuru sjećanja i živiš. Provesti život s onim koga ne voliš, mudrovala je u sebi,
to je prava patnja. Ne možeš pobjeći u samoću, on te svaki dan podsjeća da je tu i
svi razlozi zbog kojih ga ne voliš svaki su dan pored tebe. Tu nema bijega niti
odstupnice. Susrela bi se u tim mislima s prijekornim pogledom svoje majke.
Danica je cijelo vrijeme frktala da ona misli na Talijana. Dok bi prilazila kući,
osjećala bi taj optužujući pogled. Ne bi sad imalo smisla započinjati razgovor s
njom, Danica je nadmašila samu sebe time što ju je nakon ove sramote primila pod
svoj krov, da nije rata i ove nevolje koja ih proganja svakodnevno, tko zna bi li se
to tako odigralo, ne može od nje tražiti razumijevanje, nikada ga neće dobiti.
Njima je važno da ona i Vjeko sjednu ponovno za stol, da se susretnu i nastave
tamo gdje su stali, da dijete ima oca, a ona muža i sve će onda biti u redu. Nije im
mogla reći da to nipošto ne želi i ako je tako, onda ništa više neće biti kako treba.
Ona se s Vjekom više neće sastati, preostaje joj pronaći način da živi bez njega.
Tada bi uzdahnula i pomislila kako bi se sve nekako riješilo da on nikada po nju
ne dođe, da je zaboravi i živi tamo negdje, gdje je već otišao. Nevoljko i pod
pritiskom, napisala mu je pismo.
Pisala je da se nalazi u Oključnoj, sve je u tom pismu bilo puno običnih,
umirujućih riječi, kojima je htjela svoj potez učiniti logičnim i samorazumljivim.
Pismo je k njemu putovalo mjesecima, dala ga je jednom svom rođaku koji je išao
na kopno, on se trebao pobrinuti da stigne do odredišta.
Početkom 1944. godine događaji su se počeli redati velikom brzinom. Još
od listopada prošle godine, kad su u višku luku uplovili engleski borbeni čamci, a
njihovi časnici pregledali cijeli otok, znalo se da se nešto veliko i važno tu sprema.
U Velom polju, tamo gdje su vinogradi, gradit će se aerodrom. Svakoga dana u
višku su se luku iskrcavale s brodica nove pridošlice, dolazili su odasvud, iz Splita
još od vremena kad su ga Nijemci uspjeli preoteti partizanima, u gradskoj odjeći i
s putnim torbama u rukama, iz dinarskih i zagorskih sela u svojim nošnjama i sa
zavežljajima preko ramena. Otok je postajao prenapučen, tri su vojske
istovremeno boravile na njemu, engleska, američka i partizanska, mještani su im
ustupali svoje kuće i stanove, davali i pomagali, surađivali koliko su mogli. Pred
navalom tolikog svijeta iz tuđine izgubili su bitku. Hrana je dolazila brodovima,
iz Barija su u vrećama stizali brašno i konzerve, bila je namijenjena savezničkoj
vojsci i partizanima. Otok je postajao vojna utvrda na kojoj su civili bili smetnja,
za njih nije bilo stambenog prostora, niti je bilo hrane.
„Tko kontrolira Vis, kontrolira cijeli Jadran!“ ustvrdili su Englezi još davno
prije rata. Vojska je preuzela otok od civila. Prvi su zbjegovi s otoka počeli još u
siječnju, brodovi su isplovljavali gotovo svaki dan, prepuni preplašenog i drhtavog
ljudskog tereta koji je išao u pravcu Italije, a potom tko zna gdje. Donesena je
naredba da se sve stanovništvo s otoka, osim radno sposobnih muškaraca i žena
između 15 i 45 godina, ima uputiti u zbjeg.
 I kad je cijela njezina familija krajem travnja ukrcana na jedan od tih
brodova, Marta je, kao i Lucija, bila u kamionu koji ih je pokupio i vozio put Visa.
Tamo su se trebale pridružiti radnom bataljonu.
Uzele su najnužnije stvari i sjele u kamion koji je toga dana u selu pokupio
njih desetak momaka i djevojaka, spremnih za radnu akciju koja će potrajati puno
dulje nego je ona mogla pretpostaviti. Borisa je smjestila kod Karmele, svakoga
tjedna dolazit će k njemu u posjet, tamo će mu biti dobro. Njezina se obitelj
spakirala preko noći, došli su po njih nakon što su okolna sela već upućena u zbjeg.
Do zadnjega su se časa nadali da se to neće dogoditi. Danica se, ulazeći na brod,
trudila biti dostojanstvena i tiha, ne pružiti Mariji niti Olgi priliku da se naslađuju.
Ona ima najmanje od njih, najmanje za sobom ostavlja, pa ako ne plaču one, neće
plakati ni ona, mislila je. Kad se pretrpani brod počeo udaljavati od kopna, nije
više mogla kontrolirati svoj jad. Sjela je na drvenu klupu, uzela maloga na koljena,
zabila mu lice u kosu i plakala, isprva bez glasa, a onda naglas, pa nekʼ sav svijet
čuje ako treba. Prva joj je prišla Josipova Marija, očiju punih suza, i pogladila je
po kosi. Olga i njezina djeca imali su isti, preplašen izraz na licu. Nisu točno znali
što se događa, djeca su osjećala Olgin nemir, ona je bila iznimno nervozna što se
nalazi u stiješnjenom prostoru, ali je instinktivno znala da sada ne smije pružati
nikakav otpor. To je učinila kad su došli po njih, praznili selo, a ona je divljački
nasrnula na jednog partizana i dobila prave batine. Sada je bila svjesna da moraju
biti mirni, cviljela je i primicala se Danici, a ova ju je zagrlila i tako su, jedni pored
drugih, satima plovili do Italije.
U El Shattu su živjeli svi u istom šatoru, dijelili su zadnju koricu kruha. Tri
su nevjeste Božanić bile primjer kako žene mogu vrijednim rukama proizvesti
odjeću, obuću, lutke za djecu. Radeći satima jedna pokraj druge, pričajući o svemu
o čemu su godinama šutjele, te su se žene konačno upoznale. Olga je sa svojom
djecom sudjelovala u kazališnim predstavama, glumili su ljude i životinje, jednako
dobro i uvjerljivo. Za boravka u pustinji blizanci su postali djeca koja ne bježe od
ljudi niti se od njih po nečem bitnom razlikuju.
Marta se sama prijavila u radni bataljon, nije željela sa svojima otići u zbjeg,
dočekala je tu priliku kao olakšanje i iskupljenje. Konačno će jednom u životu i
ona biti korisna.
Nije se ugodno osjećala u kamionu, cijelim je putem udarala koljenom o
koljeno Luke Tipića, koji ju je stalno pokušavao pogledati u oči. Da je znala da se
i on prijavio u bataljon, možda bi se i pak ukrcala na onaj brod. „Uvijek me netko
slijedi, progoni, svojim prisustvom podsjeća na greške koje sam počinila“, mislila
je. Zato je buljila u pod trošnog kamiona kroz koji se vidjela makadamska cesta i
dizala se prema njoj prašina, pa je s olakšanjem zatvarala oči, a kad bi ih otvorila,
opet bi vidjela da netremice gleda u nju i okrenula bi glavu, ne znajući pritom je li
to od stida ili straha da će je nešto upitati. U njezinom životu ne postoji ništa o
čemu bi s njim željela razgovarati. Na kraju toga puta konačno je podigla pogled,
da vidi kako izgleda mjesto u brdima gdje su došli. Luka joj je tada pružio ruku,
da joj pomogne izaći iz kamiona.
„Mogu sama“, izgovorila je brzo, okrenula mu leđa i iskočila.
Pred njom je bio zapanjujući i prizor, posvuda okolo po brdima kopali su se
rovovi, postavljala bodljikava žica i minska polja. U uvale su se spremale bačve s
benzinom koji bi se, ako dođe do njemačkog desanta, mogao zapaliti, na polja su
vojnici postavljali kolce u slučaju desanta iz zraka. Od tog mnoštva ljudi u
uniformama kuji su se uokolo vrzmali, zavrtjelo joj se u glavi, poželjela je uskočiti
natrag u onaj kamion, ali razum joj je govorio da tu više nema mjesta, polja, uvale
ili plaže, koje izgleda drukčije. Mora se priviknuti na život u vojnoj utvrdi.
Nestajala su stabla maslina, dijelovi vinograda, zaravan od crvene zemlje koja je
ostala ispod iskrčenog vinograda i na kojoj je napravljeno uzletište postala je
živahan aerodrom na kojem bi u nekim trenucima bilo i po desetak aviona
odjednom. Marta je okrenula pogled prema prvim kućama pokraj ceste. Oko
gustirne iza kuće vrtio se dječak od nekih sedam godina. Uzeo je nešto što je
visjelo na konopu, gledao lijevo i desno i brzo se udaljavao prema grupi koja ga
je čekala ispod stabla rogača. Staklena je boca sadržavala neku tamnu tekućinu,
kružila od usta do usta. Britanski i američki vojnici svoje su boce Coca-Cole držali
u gustirnama, Marta nije znala kako se to piće zove, ali je shvatila da je upravo
vidjela krađu i to ju je nenadano razveselilo.
Lucija i ona toga su dana najprije dodijeljene sanitetu, ali kad se utvrdilo da
ima djevojaka koje su posjedovale neka znanja iz medicinske škole, prebačene su
u praonicu koja se nalazila na izlazu iz Visa. Nadala se da će dospjeti u kuhinju,
stotine pomoćnih kuhinja su podignute po cijelom otoku, ali nije imala sreće,
postala je pralja, što znači da će je idućih mjeseci boljeti kičma i bridjeti joj
dlanovi, razmišljala je dok se iza kamiona dizao oblak crvene prašine koji joj je
nadraživao grlo i oči. Barem Luke Tipića više nije bilo pokraj njih u kamionu,
pomislila je i odahnula, dok su se niz cestu u daljini ukazivali obrisi viške luke i
treperavo u odsjaju dana nazirali se krovovi gradskih kuća.

***

MAJOR MILE PETROVIĆ BRIJAO SE VRLO POMNO DRUGI put toga vrelog
kolovoškog dana, pa ipak je uspio raskrvariti lice i otvoriti ranu od uboda komarca
koja se sad može inficirati. Ogledalo je stavio na stolicu ispred sebe i pokušavao
je u prignutom stavu vidjeti rezultat svog brijanja i rezanja brkova koji su bili
njegov dugogodišnji zaštitni znak. Na stolu improviziranom od slomljenog
avionskog krila stajala je džezva crne kave koja se pušila, Bogunović ju je samo
za njega skuhao, ne bi li mu razbila mamurluk. Stanovao je zajedno s ostalim
pilotima u šatorima na brdu iznad aerodroma. Danas su proslavili njegovo
imenovanje za komandanta Eskadrile za vezu Vrhovnog štaba NOV i POJ. Nije
se smio napiti, alkohol nije podnosio jer ga je vrlo rijetko pio, domaća travarica i
prošek su na brzinu svakom udarali u glavu po ovoj vrućini. Večeras ga je čekala
još jedna važna dužnost. U Visu se održavala Konferencija žena
Narodnooslobodilačke fronte, a on je zajedno s ostalim drugovima trebao
pozdraviti drugarice i bodriti ih u njihovim nastojanjima da svoj ogranak učvrste
i rade s još boljim rezultatima.
Vozeći se džipom s ostatkom uvažene delegacije prema odredištu, nije
mogao zatomiti zadovoljstvo koje ga je prožimalo od glave do pete i strujalo u
njemu skupa s alkoholnim promilima. Dug je put prevalio od svoga crnogorskog
sela u okolici Nikšića u kojem jedino učitelj, pravoslavni pop i njegova žena nisu
bili nepismeni, do funkcije na koju ga je danas imenovao Vrhovni štab i sam Tito,
s kojim je poslije ručka u njegovoj pećini bio na službenom prijemu za pripadnike
britanske vojne misije. Sudeći po svemu, ovo je bio najvažniji dan u njegovu
životu. Na osobit je način danas pio prošek i jeo suhe smokve, bademe i rogače,
razgovarao s pilotima i obratio se u jednom navratu samome vrhovnom
komandantu koji se dobrohotno nasmijao. Mili je to bilo milo oko srca. Bilo mu
je žao da ga slavljeničko raspoloženje tek tako prođe, pa je travaricom počastio
svoje pilote i sovjetske vojne instruktore koji su boravili u šatorima do njihovih.
Omamljen se drmusao na mjestu suvozača prema Visu, i dalje sretan što taj dan
traje.
Vojno-pomorsku akademiju završio je u Dubrovniku i poslije toga postao
pilot hidroplana, nije se želio u životu dosađivati, to je za njega stvarno bio samo
početak. Rat je dočekao u činu poručnika, probio se sa skupinom oficira u Boku
kotorsku, a put ih je onda odveo sve do Krfa i Patrasa, preko Pireja i Krete, gdje
je konačno u Abukirskom zaljevu u Egiptu njihova grupa uspjela prijeći na stranu
saveznika i unutar engleskog zrakoplovstva počela izvršavati borbene zadatke po
cijelom Sredozemlju. Njegove najveće odlike u životu, samouvjerenost i sigurnost
u ispravnost onoga što radi, ispale su njegovi najveći prijatelji, po tome se
razlikovao od ljudi s kojima je odrastao, pa i od pojedinih pilota koji su oklijevali
kad je izbio rat i nisu znali na koju bi se stranu trebali svrstati. Mile je odmah znao
da će saveznici dobiti rat. Volio je letjeti na spitfajerima podjednako kao na PO-2
Švabe su izgubile prvi rat, izgubit će i drugi, mislio je u sebi dok se probijao do
savezničkih položaja u Egiptu. Odlučnost je velika stvar kad čovjek krene u
pravom smjeru.
 Otkako su na Visu, osjeća da je pobjeda blizu. Nije to još uvijek sigurno,
nitko normalan ne bi se usudio takvo što ustvrditi, na licu vrhovnog komandanta
još se nazire zabrinutost, Srbija je još u rukama jakih četničkih snaga, ali on sanja
već dugo taj svoj san, kako ponovno leti nad Beogradom i siguran je da će mu se
i taj, kao svi dosadašnji snovi, ostvariti. Njegovi su budući zadaci svojevrsno
umirovljenje. Preživio je najteže zadatke i borbe, sada ga čeka upravljanje i
organiziranje prijevoza oficira za vezu, transport krvi za bolnice, materijala za
jedinice za frontu i prijevoz članova Vrhovnog štaba i samog Josipa Broza na
razne destinacije sastanaka sa svjetskim vojskovođama i državnicima. To je bila
nagrada i priznanje za sve što je do sada obavio, nije mu to tako rečeno, ali on je
to tako vidio. Zato mu se na licu pojavio osmijeh koji nije želio sakriti.
Džip se zaustavio pred zgradom na kojoj je velikim slovima pisalo:
„Narodnooslobodilačka Fronta žena otoka Visa“ i „Smrt fašizmu – sloboda
narodu“. Kad su ušli, dvorana je bila prepuna žena, bilo ih je barem dvjesto
natiskano unutra, odjevenih u najbolju odjeću i obuću. Prolomio se pljesak. Stajale
su na nogama. Prolazio je pokraj ozarenih lica na kojima nije bilo ni traga šminke,
pa su izgledale tako nevino, pozdravljale su ih gromkim povicima i parolama, a
oni su se probijali kroz tu razdraganu gomilu prema dnu dvorane do svojih mjesta.
Odavno nije na jednome mjestu vidio toliko žena, potpuno je smetnuo s uma kako
će ovaj zadatak biti zapravo ugodan i zabavan, makar se na njegovom licu ništa
osim smrtne ozbiljnosti nije moglo vidjeti. Bio je smeten atmosferom, blizinom
njihovih tijela, mirisom i glasovima koje su prigušile. Ispunile su dvoranu svojim
isparavanjima i znojem, šapatom i nadom. Zrak je bio naelektriziran kao pred
oluju, pa nije znao je li ovo što ga iznutra trese od alkohola koji je popio ili tolikog
ženskog svijeta koji u njega i drugove gleda s divljenjem.
Govornice su se smjenjivale pred njima, trudio se pohvatati njihove poruke
i pratiti govore, ali mu nije tako dobro išlo. Izražavale su gorljivim i predanim
tonom svoju težnju za proširenjem i učvršćenjem Fronte, kako bi one što bolje
mogle pomoći vlasti u kojoj se osjećaju kao punopravne članice. Njegov je mozak
trenutno zaboravljao što su točno rekle, a podsvijest bilježila detalje, lijepo lice,
uzak struk ili ugodan glas. Dok su se govornice izmjenjivale, pogled mu je
nesvjesno bludio stropom dvorane i skakao po širom rastvorenim prozorima kroz
koje je ulazilo nedovoljno zraka. Sve su redom s velikim oduševljenjem
pozdravljale stvaranje odbora NOF-e ističući njegov značaj, a onda su se za
govornicom počele izmjenjivati predstavnice iz pozadine, kuharice, bolničarke,
radnice iz radionica, drugarice iz vojske.
Naposljetku je za govornicu izašla predstavnica pralja, a njega kao da je
grom ošinuo u trenutku kad je stala pred mikrofon. Pričala je o njihovu radu,
hiljadama sašivenih i opranih košulja i gaća, kapa i mantila i kako su spremne da
i dalje žrtvuju i djecu i imanje da bi što prije osvanula sloboda. Mile je u nju gledao
opčinjen, učinilo mu se da je u jednom trenutku govora pogledala ravno u njega,
pa mu je licem prošlo neznatno crvenilo, ma nije moguće, baš ga je u oči
pogledala, a potom se i ona blago zarumenjela. Nemoguće je da mu se to čini.
Nastavio je u nju gledati, baš da vidi hoće li pogled još koji put prema njemu
uputiti, a ona je to vješto izbjegavala i do samoga kraja govora nije ga više ni
jednom pogledala, dok on oka s nje nije mogao maknuti.
Kad je mislio da je konferenciji kraj, izašla je za govornicu opet ona prva
drugarica, koja je bila predsjednica ogranka i, kao u inat, bila baš najružnija od
svih koje su se gore popele, a najduže je govorila, pa je opet započela govor, ovaj
put u sasvim drugačijem tonu.
Pored svega ovoga dosad navedenoga i vrijednog svake pohvale, pokazalo
se da ima drugarica koje još nisu u dovoljnoj mjeri prionule radu, pa konferencija
ima kao prvi zadatak da se pristupi i tim drugaricama i da se sve do posljednje
aktiviraju. Dok su mu riječi govornice prolazile negdje pokraj ušiju, nagnuo se
malo, neznatno ulijevo, zaobilazeći poveliku glavu političkog komesara koji je
sjedio baš ispred njega i priječio mu pogled na drugaricu koja ga je zanimala više
od svih ostalih, predstavnicu pralja koja je sjedila preko puta i nije odvajala
pogleda od predsjednice koja je sada prijekornim i optužujućim tonom govorila o
skandaloznim ponašanjima pojedinih drugarica koje su očijukale s pripadnicima
savezničkih snaga, pa su zato kažnjene smrću strijeljanjem i čiji primjer treba
poslužiti svima kao opomena za svako buduće takvo ponašanje. Uhvatio je u tom
trenutku njezin pogled, a ona se, sad je bio siguran, nakon što ga je pogledala u
oči, potpuno izgubila i nije znala kamo bi gledala, a lice joj je ovaj put oblilo vidno
rumenilo. Zapazio je i nervozu, nogom je micala gore-dolje dok je sjedila i sad je
bio siguran da ga je itekako primijetila i da mu se ono maloprije nije učinilo.
Zadovoljno se naslonio natrag na svoju stolicu i zagledao u preplanuli vrat
glavatog komesara na kujem su se isticale pravilne duboke linije kao paralele na
zemljopisnom atlasu, smišljajući u glavi taktiku kojom će joj pristupiti na proslavi
nakon Konferencije. Ovo je stvarno bio njegov dan, pomislio je i puhnuo u šaku
da provjeri bazdi li mu dah previše po alkoholu.
Marta je ustala zajedno s Lucijom koja je sjedala do nje i blago se oslonila
na njezinu ruku prilikom izlaska iz prostorije u dvorište kojim se prolomila
pjesma.

„Oj Hitleru, mrki vuče,

razbojniče i hajduče,
nismo ni mi stare babe
da dajemo zemlju džabe!“
Drugarice su se uhvatile u kolo i pjevale gromkim glasovima uz pratnju harmonike
i gitare. Ona se naslonila na zid i rekla Luciji da joj je unutra bilo zagušljivo, treba
joj samo malo zraka, a onda mogu poći na spavanje. Koljena su joj se tresla poput
skore ne želatine, nadala se da to nitko nije primijetio. Već danima nije mirno
spavala, otkako se pronio glas da su dvije mlade cure, pomoćnice u kuhinji,
uhvaćene u nečasnim radnjama s dva engleska vojnika. Sprovedene su i bez ikakva
suđenja istog poslijepodneva strijeljane, za primjer ostalima kako će završiti oni
koji sramote partizansku borbu i svoj narod. Kaznu su izvršile dvije mlade
partizanke koje su se dobrovoljno ponudile za taj zadatak. Djevojke su govorile
da nisu one krive, ali su njihove riječi izazvale dodatan prezir i osudu. Pokopane
su na brdu, na mjestu gdje su ubijene. Od toga dana ona svake noći pred očima
ima svoju tetu Ivanku, a njezine prijeteće riječi, da baš nikom ne govori o Fabiju,
tek sada u potpunosti razumije. Nije više imala nikakve sumnje kako bi završila
da se njezina tajna dozna. Malo joj je laknulo od pomisli da joj je cijela familija
otišla u zbjeg. Ako je pobijena obitelj Rochi, što bi se dogodilo njezinima, dumala
je u sebi. Možda ni njih ne bi poštedjeli. A Boris, mislila je tada, naslonjena na
zid. Što bi bilo s Borisom?
Zato je u toj praonici ostavljala i dušu i srce, prala je i šivala, porubljivala i
krpala više i bolje od svih ostalih žena. Kako je bila ustrajna i grozničava u svom
radu, dijelila hranu s ostalima i bila jedna od rijetkih pismenih drugarica u grupi,
predloženo je jučer na sastanku prije Konferencije da baš ona održi govor u
njihovo ime, a ona cijelu noć nije oka sklopila sastavljajući pomno taj govor, s
dovoljnom dozom samoprijegora, skromnosti i samokritike, pazeći da ne pogriješi
niti jednu jedinu riječ. Kad je izašla u dvorište, bojala se da je netko ne povuče u
kolo, vrti joj se u glavi i sigurno će pasti. Pogledala je prema masi, pjesma je
postajala sve glasnija, Lucija se pridružila kolu, spazila je njezino lice u gomili
koja se na čudan način njoj približavala, ili se samo njoj tako činilo, i u trenutku
kad je pomislila da će pasti na pod, čvrsti stisak ruke ju je poduhvatio za ruku,
ispod ramena. Čula je dubok muški glas čudnog naglaska gdje joj govori:
„Drugarice, šta se to događa s vama? Zamalo ste pali.“
Sa zahvalnošću ga je pogledala, a on je, držeći je i dalje za ruku, primaknuo
stolicu i posjeo je na nju. Sjela je i gledala ga kako odlazi po dvorištu tražiti drugu
stolicu, pa kad se vratio i potom sjeo odmah pokraj nje, začuđeno ga je pogledala.
Tko je sad ovaj, mislila je, odakle se on stvorio. Prije nego je išta izustila, nešto ju
je štrecnulo, sitan detalj, nešto poznato, što je već vidjela jednom, ne, dvaput dosad
u svome životu.
 Ništa joj na njemu nije bilo poznato osim pogleda. Taj muškarac, kojem nije
znala ime, gledao ju je istim pogledom kojim ju je gledao Vjeko na svadbi, prije
nego je išta progovorio, gledao ju je kao Fabio kad je ušao u njezin dnevni boravak
dok se ona u maštelu vode pred njim kupala, gledao ju je pogledom koji je
predstavljao probleme i donosio nevolje, prije to nije znala razabrati, sada je u to
sigurna. Pogled je značio da mu se sviđa i da će ona jako nastradati pusti li ga u
svoju blizinu. U njezinoj glavi zazvonilo je na uzbunu. Morala se dovesti u stanje
najveće pripravnosti. Kako pobjeći, razmišljala je u trenutku dok je Lucija plesala
u kolu okrenuta leđima, a ovaj se brkati čovjek s krastom posred obraza naginjao
prema njoj, dovoljno blizu da u njegovu dahu prepozna izmiješane arome prošeka
i travarice.
„Major Mile Petrović. Kako se zovete, drugarice?“
Major, zabubnjalo joj je u glavi. Ni manje ni više. Pogledala ga je u oči.
Pogled je bio istovjetan, oko toga se nije mogla zabuniti. Sada se blago
podsmjehivao krajem usana.
Barem napredujem u činovima, pomislila je, prije negoli je odgovorila:
„Zovem se Marta.“
Prošla je u nelagodi rukom kroz kosu, svjesna da je vjerojatno upravo
krenula putem bez povratka.
„Marta“ ponovio je i izvadio iz džepa svoje uniforme kesu s duhanom.
Motao je duhan, oblizivao papir i dalje je pozorno gledajući tim poznatim
pogledom.

***

NOĆAS JE, BAŠ U INAT, POČELO PUHATI JUGO. SLUTIO je da će promjena

vremena, već ga je danima boljelo u leđima, prst na ruci koji nedostaje ipak je bio
najsigurniji znak. Kad bi ga počelo na tom mjestu jako žigati i peckati, spremala
se promjena vremena, bio je u to siguran. Jugo je nezgodno na moru, uvijek zavalja
brod i iskrcaš se loše volje. On se nije bojao mora, samo ga je smetao plač djeteta
i žene koja je, nagurana do njega u toj ribarskoj brodici, na svako jače podizanje
vala cviljela kao da je netko ispotiha štipa ili gazi po nogama. Vraćao se na Vis,
nakon pune tri godine, ni samome sebi nije mogao objasniti kako se zapravo
osjeća. Znao je samo da mora doći, bilo je krajnje vrijeme. Nije ga na to potaknulo
njezino pismo koje je stiglo prije nekoliko mjeseci. Nemir je došao ranije, od pada
Italije postalo mu je jasno, ali što da se radi, on je zaposlen, radi, ljudi gube glave
na svakom koraku. Pa, ipak, milije bi mu bilo da je na strani pobjednika. Ne može
se tu sad ništa učiniti. Vrijeme i okolnosti su ga zaskočili, sad je morao zatvoriti
oči i gurati do kraja, iako je odavna bio pun tjeskobe. Onda je stiglo njezino pismo,
šturo i kratko, ona je na Visu, Boris je s njom, tamo je sigurna, čekat će ga. Jedne
je noći lampica u njegove glavi konačno proradila. On mora ići na Vis. U
partizanskim je rukama Vis, tamo mu je žena, tamo mu je dijete. Ako sada, prije
kraja rata, pobjegne iz službe i dokopa se Visa, prijeći će na vrijeme na
pobjedničku stranu, ruke su mu čiste, nikoga nije ubio, za njega itekako ima šanse.
Strogo je pazio na svoje postupke jer ga nije zanimalo životarenje, nego život.
Tako je odlučio prvo doći do Splita, a iz Splita se dočepao Hvara koji je također
bio u rukama Nijemaca. Na Hvaru ga je obasjala sreća kad je doznao da je Gašpar
Božanić, njegov najbolji predratni prijatelj i njezin rođak, uvaženi partizanski
borac i zapovjednik. E, to je bila njegova karta do Visa. Poslao je Gašparu poruku
i čekao. Sinoć je došao do njega momak, pokucao mu na prozor unajmljene sobe
i rekao ime čovjeka koji noćas prebacuje brodicu s izbjeglicama za Vis. Tako se,
usprkos jugu i valovima, ukrcao, znajući da se neće dogoditi ništa. Kad te sreća
jednom krene, ne pušta te lako. Obrisi viške luke ukazali su se nakon tri sata
plovidbe, lagano je svitalo, oči su se privikavale na svjetlo. Uzeo je svoj zavežljaj
i krenuo se probijati van iz brodice. Pritom je nagazio onu ženu koja je cviljela i
jecala, podvrisnula je, on se okrenuo prema njoj i nasmijao. Sad bar imaš razloga
za vrisku, došlo mu je da joj kaže, ali onda se suzdržao, nije vrijeme za nikakvu
bahatost, mora biti tih i neprimjetan.
Kad je nogom dotakao kopno, primijetio je dvojicu u partizanskim
uniformama. Prišli su mu i odmah ga pretresli, tražili njegove isprave.
Pretpostavljao je da će ga netko sigurno čekati, ali nije to tako zamišljao. Dok im
je davao dokumente, čitao im je na licu vidljiv prijezir, iako na sebi nije imao
uniformu, nego obično civilno odijelo. U uniformi je došao do Hvara, a onda ju je
u vrtu kuće u kojoj je unajmio sobu, nakon dvije noći, kad je saznao za Gašpara,
zakopao. Nadao se da mu više nikad neće trebati. Slijedio je te ljude razmišljajući
kako ne osjeća nikakav strah, makar ih prvi put u životu izbliza vidi. Uveli su ga
u zgradu koja je bila njihova nekadašnja žandarmerijska komanda, u Kutu, došlo
mu je da se naglas smije, provod ili su ga istim hodnikom kojim je on godinama
provodio lopove, švercere, sitne kriminalce do svojih ćelija, a sad su evo u jednu
od tih ćelija upravo sproveli i zatvorili njega. Masivna vrata su se treskom
zatvorila, on je ostao u sobi sa slamaricom na podu, upitao se gdje su nestali
kreveti koji su nekad bili po tim ćelijama, ali prije nego je u glavi sebi ponudio
odgovor, legao je na slamaricu i čvrsto zaspao.
Probudio ga je bat čizama koji je odzvanjao hodnikom. Zaustavili su se
ispred njegovih vrata. Bila su ih dvojica, sudeći po koracima, čuo je zveckanje
ključeva i trenutno razbuđen skočio na noge. Nije stigao proći rukom kroz kosu
niti poravnati odjeću, vrata su se treskom otvorila. U uniformi, vidno mršaviji i
nešto stariji nego ga je ostavio u svom sjećanju, pred njim je uspravan stajao
Gašpar.
Uniforma koju je nosio bila je zarobljena njemačka uniforma, Vjeko je to
istog trena prepoznao, na glavi je bila kapa sa petokrakom. Za pojasom mu je bio
zataknut pištolj. Ovo je, dakle, bila službena posjeta. Partizan iza njega ušao je u
sobu noseći stolicu. Stavio ju je na sredinu sobe i izašao. Gašpar je sjeo i pokazao
mu rukom da sjedne. Vjeko je sjeo na slamaricu, Gašpar ga je sa stolice gledao
svisoka.
„Spavaš ti, a?“ rekao je podrugljivo. „Cijeli si rat lijepo prespavao“, dodao
je i izvadio cigarete iz džepa.
Ponudio je jednu Vjeki, ovaj je zahvalan uzeo. Povukao je dim i pogledao u
Gašpara. Stvarno se promijenio, proletjela mu je misao, dobio je neke bore oko
usta, pa je njegov izraz lica drugačiji, prije je bio pomalo bucmast i uvijek je
izgledao dobrohotno. Sad se to nije dalo primijetiti.
„Nemoj tako“ rekao je tiho. „Lako je ići u šumu kad si sam i polažeš račune
jedino sebi. Ja sam se oženio, ako se sjećaš, pred sam rat. Ona je bila trudna kad
je sve počelo. Šta sam ja trebao, otići onda u šumu, ostaviti ih da gladuju?“
Promatrao je Gašparov izraz pokušavajući razumjeti razmišljanje čovjeka
koji pred njim stoji, a za kojeg više nije bio siguran da je njegov prijatelj.
„Pa ni ovako nisi bio s njima. Kolko čujem, otišao si u prekomandu, prilično
daleko. Opet je ostala sama“, rekao je Gašpar.
„Ali sam slao novac. Imala je stan, krov nad glavom, nisu bili gladni. Ne
možeš ti reći: ja ne bi išao tamo, meni je ovdje bolje. Znaš i sam kako je to u našoj
službi, kad te rasporede, ideš“, rekao je Vjeko, tražeći bljesak razumijevanja u
očima svog najboljeg prijatelja. Ništa. Opet je povukao dim.
„Ne znam kako je to“, odgovorio je Gašpar. „Ja zakletvu toj usranoj državi
kojoj ti služiš nikada nisam prisegao. Milija mi je bila šuma.“
Vjeko je od nervoze ustao.
„Dobro, ti si napravio pravilno, ja nisam. Šta sad da li kažem? Pogriješio
sam, nisam razmišljao o posljedicama. Ti me znaš kakav sam bio prije rata, nikad
me politika nije interesirala. Gledao sam raditi svoj posao, bio savjestan i to je sve.
Ja nisam bio ustaša, ti to znaš. Bio sam zaposlen, ko sav drugi svijet. Nikoga nisam
ubio, da jesam, ti znaš da nikad ne bi ovamo došao.“
„A zašto si došao?“ upitao je Gašpar, dižući se polako sa stolice i
uspravljajući se pred njim. Unio mu se malo u lice, ali njegov izraz nije bio
prijeteći.
„Došao sam radi nje“ rekao je Vjeko tiho.
 Je li se njemu to pričinilo ili je u Gašparovim očima tek sad uočio tračak
ljudskosti i prepoznavanja koji je od početka tražio. Ponovno je sjeo. Gašpar je
izvadio cigarete pa su obojica opet pripalili, dim cigareta u tom trenu ih je na neki
čudan način povezivao.
„Ti znaš kakvo je stanje na otoku. Ljudi dolaze, ali sve manje, iseljavanje je
masovno. Ovdje nema mjesta za nikoga, osim za one koji su radno sposobni i koji
su spremni raditi za nas. Ja ću urgirati da te prime u radni bataljon, dobit ćeš
raspored i zadatke, papire za kretanje po otoku.“
Vjeko je klimao glavom, sve mu je bilo prihvatljivo.
„Samo da znaš, proći ćeš provjeru. Otkriju li išta naknadno o tebi, ja ću te
osobno ustrijeliti nakon toga“, rekao mu je Gašpar i ustao.
Vjeko je gledao u njega s dozom strahopoštovanja. Vidi ti Gašpara, mislio
je u sebi. Uopće nije sumnjao da bi ga stvarno mogao ubiti. U tom trenu Gašpar
mu je prišao i udario ga rukom po ramenu:
„Drago mi je što te vidim!“
Vjeko se nasmijao.
„Ona je ovdje u Visu, nije u Oključnoj“, dodao je Gašpar „Raspoređena je u
pralje. Njeni su svi otišli u zbjeg.“
„Ko je s malim?“ upitao je Vjeko.
„Karmela, od Tonkota“, rekao je Gašpar.
„Oni nisu otišli u zbjeg jer sam ja Tonkota ubacio u mehaničku radionicu.
Mater, otac, rodbina, svi su moji isto otišli. Nema ti na otoku više civila, ovo je
vojna utvrda.“
Vjeko je klimao glavom, sretan što se Gašpar raspričao.
Gašpar se naglo okrenuo, prišao vratima, otvorio ih i okrenuo se Vjeki.
„Smrt fašizmu!“ viknuo je i stavio stisnutu šaku na sljepoočnicu.
„Sloboda narodu!“ odgovorio je Vjeko spremno.

***

U SKLEPANIM DRVENIM BARAKAMA NA IZLAZU IZ GRADA Visa,

stotinjak metara iza praonice, Marta se nastojala zadržavati samo preko noći.
Izlazila je posljednja iz smjene, ostajala zgurena za stolom i pri stolnoj lampi
zašivala dugmad, krpala rukave košulja, peglala i glačala sve dok joj bol u leđima
ne da signal da je dosta, a ona bi se sa svojom boli u sebi svađala, govorila joj
svakakve šporke riječi i beštimje koje nikad naglas u životu nije rekla,
razmišljajući pritom kakva je samo kukavica, jedino će sebi i reći takve riječi, jer
se nikom drugom to ne usudi. Pa kad bi bol krenula opet niz kičmu, prema
bubrezima, a vrat se kočio u grčevima, sve bi svece kresala i škrgutala bi zubima,
bez glasa, tako da samo ona čuje taj tup i neugodan zvuk od kojeg bi joj se dlake
na rukama naježile i onda bi se počela smijuljiti. Kad bi je netko takvu vidio,
sigurno bi prvo pomislio da je mentalno neuravnotežena ili blago rečeno čudna,
ali pažljivih promatrača u praonici i vešeraju nikada nije bilo. Te su žene, zatrpane
balama posteljine, košulja, uniformi, znojnih pazuha i kosa, omamljene
isparavanjem sapuna iz velikih crnih kotlova, jedna drugu jedva primjećivale. Kad
bi završila s poslom, potražila bi Luciju, šutljivu i neprimjetnu, bez koje ne bi
mogla zamisliti svoj sadašnji život. Uvijek je trebala nekog pokraj sebe, Ivanku,
Romanu, Karmelu ili Luciju, nije se znala na sebe osloniti, živjeti tiho, bez
svjedoka. S Lucijom bi onda prešla preko rive, otišla na klupu s koje se nabolje
vidi luka i Kut, tamo na drugoj strani, pa bi nakon večere u menzi, od koje su
ostajale polugladne, čekala još neko vrijeme prije polaska na spavanje.
No, neka predvečerja nisu bila takva. Tada bi došao Mile, pa bi sjedili na toj
klupi, a Lucija bi se tad makla i šutke otišla na spavanje. Nikad je ništa nije upitala
na povratku, možda je spavala, a možda se pravila da spava, izgledalo je kao da je
baš ništa vezano za njega niti čudi niti zanima. Ni preko dana ta njezina prijateljica
ne bi postavljala pitanja, pa joj je baš zato Marta o njemu ispričala sve, kako ju je
vodio da vidi avion koji vozi, a zove se sajman. Bojala se ući unutra, ali on joj je
svejedno sve pokazao, i komandnu tablu, i svoje sjedište, i pilote, čak ju je upoznao
s vojnim instruktorima Rusima, koji su došli njegove pilote poučiti. On ispod sebe
ima devet pilota, pričala je svojoj prijateljici s neskrivenim ponosom u glasu, a
osim četiri aviona PO-2, imaju i dva sajmana na raspolaganju, tako joj je rekao.
Odjednom je počela koristiti riječi koje je on koristio i trudila se ležerno pričati o
stvarima koje baš nimalo nije razumjela, ali prijateljica joj, izgleda, to ni malo nije
uzimala za zlo. Rekla joj je i kako je ona njega odvela u Oključnu, putovali su
vojnim džipom koji je imao na raspolaganju, pa su se kupali u uvali s pješčanom
plažom, dok su valovi u predvečerje kasnoga rujna udarali u bok kamene ribarske
kućice koju je svojim rukama, red po red, podigao njezin otac, a u kojoj je ona
toliko puta prespavala. A onda su, penjući se kozjom stazom prema selu, za koju
mu je rekla da je može prijeći zatvorenih očiju, zastali. Rekao joj je da zatvori oči
i tako ga do gore odvede, a kad je ona zatvorila oči, on ju je bacio na pod od suhe
trave pokraj puta i tu su njih dvoje vodili ljubav. Njoj je bilo stvarno dobro, bolje
nego bi možda smjelo biti. I kad Lucija ni tada nije baš ništa posebno rekla, nego
se nečujno krajem usana nasmijala, gnječeći suhu kiflu među zubima, pomislila je
da je to zato što nema razloga da se tu nešto kaže. Sve je u redu i zapravo dobro,
nema se tu što dodati. Mile je znao da ima sina, odmah mu je za njega rekla i
upoznala ga je s Borisom prije tjedan dana. Nije se predomislio u vezi s njom kad
je doznao za njezin brak i dijete.
„Ti si ta“, rekao je samo. „To su te usne koje želim da ljubim.“
Čvrsto se uz njega stisnula i zabila lice ispod njegova ramena. Ako i laže,
mislila je u sebi, dobro to radi.
Prošle je noći bila s njim na neformalnoj večeri za oficire, bili su tamo i
britanski visoki časnici i neki diplomati. Bile su i neke drugarice iz Štaba, a Mile
je doveo nju. Tada je obula svoje sakrivene cipele s petom, koje nikad od dolaska
na otok nije imala prilike obuti. Odmjerio ju je od glave do pete, rekao joj da se
prošeta ispred njega, uspravila se u suknji i bluzi koje je dala sašiti u Dubrovniku,
netom prije rata, i u tim cipelama s potpeticama koje su joj tako dobro pristajale
prošetala. Divio se njezinoj figuri i hodu, oči su mu sjajile, znala je da izgleda
drugačije od svih drugarica na otoku. Potom joj je rekao da izuje cipele i spremi
ih u torbu, jer još nije vrijeme za to, pa je tako učinila, jer joj nije padalo na pamet
da mu prkosi. Nakon večere kasno ju je doveo do baraka, ušuljala se unutra da je
nitko ne čuje i legla, Lucija je čvrsto spavala.
Sjedile su na klupi nakon smjene, ona je gledala galebove kojima bi Lucija
uvijek bacila komadiće svoje kifle i čekala da se smiri njihovo kričanje i borba, pa
kad se rasprše gore po nebu i prestanu glasati, ona će Luciji početi priču. Odlučila
je preskočiti dio o hrani, jer nije lijepo nekome tko jede suhu kiflu pričati o
delicijama, a bogme je sinoć bilo i jastoga, kad joj je pogled stao na muškoj figuri
koja je išla rivom prema njima sa zavežljajem prebačenim preko ramena. Ukočila
se i stisnula Lucijino rame, a ova je bolno zaječala.
„Šta ti je?“ pitala je i pogledala u pravcu u kojem je Marta zurila.
„Vjeko“, rekla je Marta.
„Nije. Čini ti se“, odgovorila je Lucija, koja se Vjeke više uopće nije sjećala.
„Jest, on je. Znam ja njegov hod“, rekla je brzo ustajući s klupe.
Vjeko je bio udaljen svega stotinjak metara, činilo se da ide ravno prema
njima, netko mu je vjerojatno rekao da one tu običavaju sjesti. Sad se i Lucija bolje
zagledala. Više je povjerovala Martinu izrazu lica, nego svojim očima. Ustala je s
klupe i rekla:
„Pričat ćeš mi poslije šta je bilo.“
Marta joj je htjela tada reći da ostane, da ne ide sada od nje jer je treba, ali
nije stigla ništa izustiti, Lucija je već prošla pokraj Vjeke, pognula glavu u prolazu,
bojeći se valjda s tajnom koju u sebi nosi pogledati ga ravno u oči. Nakon samo
nekoliko sekundi, koje su ipak bile dovoljne da ona odluči što će mu reći, Martin
se pogled susreo s pogledom njezina muža. Vjeko se tada, na njezino čuđenje,
široko nasmijao, prišao i obujmio je rukama. Kad ju je zgranutu podignuo u zrak,
čula je njegov glas.
„Di je moja partizanka?“ bile su prve riječi koje joj je uputio.
Spustio ju je na zemlju, prešla je pogledom preko njega i znala. Pa on je
prestrašen. Prvi put u životu vidi Vjeku prestrašenog, nikad nije pomislila da to
stvarno može biti, da on kao svi drugi ljudi zna osjetit strah. Zato što nije kao drugi
ljudi, zato ga se i bojala. Sada je stajao pred njom u civilnom odijelu, sa
zavežljajem u rukama i bez odore u kojoj ga je upoznala, s podočnjacima i vidno
umoran, bio je zadnji čovjek na svijetu kojeg bi se ona trebala bojati. Strah je poput
znoja izbijao iz njegovih pora. Kad je to shvatila, prasnula je u smijeh. On je došao
na kraj svijeta zbog sebe i svog straha. Kako je to znala, nije joj bilo jasno. Ne bi
nikome mogla objasniti to svoje razmišljanje, ali ovaj Vjeko kojeg sada vidi i onaj
koji ju je ostavio u Dubrovniku nisu ista osoba. Vjeko ju je poželio ošamariti u
tom trenu, tako je bila iritantna s tim smijehom, čovjek bi pomislio da je rat i da
se ljudi moraju promijeniti i odrasti, ali ona evo ne. Zašto je vjerovao da će ona
pokazati razboritost i razumijevanje, nije mu bilo jasno. Cijelo je poslijepodne,
nakon što ga je Gašpar ostavio i ubrzo ga pustili iz ćelije, proveo u komandi
mjesta, gdje je potpisivao razne izjave, čekao na raspored i na kraju dobio
obavijest da će raditi kao stražar. Ništa mu od toga nije bilo bitno, može i nositi
vreće, kopati kanale, čistiti oružje, samo mu je bilo važno da ostane na otoku i da
ga prime u službu. Kad jednom uđe u sustav, postane dio njega, za njega nema
brige, on će polako napredovati. Tako je bilo cijelog njegova života, nikada mu
početna pozicija nije bila dobra, no uvijek bi se on pobrinuo da bude bolje i izborio
za neku vrstu napretka. Koliko se samo nahodao tražeći gdje je ona, Vis je širok i
razvučen, a on je bio premoren i, kao u inat, sjedila je na klupi na gotovo
najudaljenijem mjestu, od onoga s kojeg je krenuo. Opazio ju je iz daljine i bilo
mu je toplo oko srca što je vidi da sjedi na osami s prijateljicom, a vidi sad ovo,
ona se smije i kesi mu se u lice. Onda se pribrao. Pokazat će joj kako se treba
ponašati u ovakvom trenutku. Ozbiljna lica ju je upitao:
„Šta je tako smiješno?“
Nastojao je da se u njegovu glasu ne osjeti srdžba.
Uozbiljila se i sjela natrag na klupu. Namjerno je ostao stajati. Prekrižila je
noge, kao kakva članica komisije, i bezobrazno ga odmjerila od glave do pete.
Da nije jasno vidljivo predvečerje, da je slučajno noć, on bi sad mislio da je
promašio i ovo je neka druga žena, koju on ne poznaje, samo podsjeća na Martu.
„Zašto si došao?“ upitala je.
„Došao sam zbog tebe i Borisa. Kakvo je to pitanje?“ progovorio je
uvrijeđenim tonom.
 „Znaš li ti koliko dugo smo mi ovdje? Već godinu dana, a ti si sad došao“,
rekla je.
„Znaš li ti gdje sam ja bio? Na drugom kraju zemlje, u službi. Tvoje mi je
pismo stiglo prije pola godine. Dotad nisam imao pojma gdje ste. Znao sam samo
da niste više u Dubrovniku.“
„Ne bi se reklo da si umirao od brige. Ni prije ni poslije“, izgovorila je suho.
Na spomen Dubrovnika štrecnulo ju je nešto ispod rebara.
„Da li ti to meni nešto predbacuješ?“ upitao je, željan da s njom od sada pa
zauvijek raščisti tu priču.
Shvatio je danas po Gašparovoj primjedbi da se ona itekako žalila na
njegovu nebrigu i nemar. Nikako se s time nije mogao složiti. Možda nije bio
najnježnija osoba na ovome svijetu, ali on od svojih obaveza nikada u životu nije
bježao. Pa on je godinama slao novac za dijete koje je jednom u životu vidio.
Ustala je s klupe i prišla mu jako blizu.
„Ništa ti više ne predbacujem“, rekla je.
Obećava li ona ovo ili prijeti, pokušavao je uhvatiti pravi smisao. Izraz
njezinog lica nije se mijenjao. Previše je sigurna. Ona nije ljuta niti ozlojeđena, to
bi onda bila slabost prema njemu. Ono što ga muči otkad ju je vidio je pitanje
otkud joj ovakva snaga? Ona je žena s djetetom, sama u vihoru rata, pa ako ovo i
jest njezin otok, obitelj joj više nije tu. Čak ni Boris nije s njom svaki dan. Odakle
onda ima snage ovako ga dočekati i s njim razgovarati? Pogledao je njezinu ruku.
Nije nosila vjenčani prsten. Oblio ga je hladan znoj. Danas se preznojio nekoliko
puta, ovaj je put bilo najgore.
„Kako se zove tvoj ljubavnik?“ upitao je, nadajući se da je pogriješio.
Udahnula je zrak i skrenula pogled u daljinu.
„Doznat ćeš“, rekla je i naglo se okrenula.
Nije više imala o čemu s njim razgovarati. Možda griješi i stvari uopće nisu
takve kakvim ih ona zamišlja, ali neće joj biti prvi put, ovaj je put spremna na sve
moguće posljedice.
Požurila je prema barakama, Lucija je možda još budna. E, sad će je bogme
morati saslušati.
Vjeko je svoj zavežljaj bacio na zemlju.

***
KAD S MORA GLEDATE VIŠKU LUKU, PRIMIJETITE CESTU koja vodi
prema Komiži. Skrenete li ulijevo, uska krivudava cesta, građena još u doba
Austro-Ugarske, odvest će vas prema unutrašnjosti otoka, po brdima i pokraj
vinograda doći ćete do Velog polja. Tom je cestom u smiraj dana vozio Gašpar
Božanić.
„Jebem ti rat i ko ga je izmislio“ mrmljao je sebi u bradu pažljivo motajući
džipom na okuci, samo bi mu još falilo da sleti s ceste.
Pokraj njega sjedio je Vjeko, zamišljen i odsutan. Gašpar je izgledao
nervozniji i jadniji od njega, pa bi se više po njegovu ponašanju dalo zaključiti da
njih dvojica idu u neugodnu i ponižavajuću misiju, čiji se karakter ni izbliza nije
mogao odrediti.
Već je prošlo nekoliko tjedana otkako je Vjeko stigao u Vis, a svakim danom
Gašparova se ljutnja prema njemu topila. Provjerili su ga nekoliko puta i bio je
čist, nije mu se imalo što prigovoriti. Radio je predano, onako kako on to zna i
može, Gašpar u to ni jednoga trenutka nije sumnjao. Nadao se da će se stvari
riješiti na pravi način, njegovim dolaskom ona će se opametiti, shvatiti gdje joj je
mjesto. Znao je Gašpar od prvoga trena za njezinu romansu s majorom
Petrovićem. Nije se o tome smjelo pričati, bolje se bilo praviti da ništa ne vidiš,
ali da je mogao i da je znao kako, on bi Vjeki prvi javio da nekako dođe. Kad je
došla poruka da se nalazi na Hvaru, obradovao se Gašpar, samo je i tu radost sakrio
ispod uniforme. No, stvari se nisu razvijale onako kako se Gašpar nadao. Ona s
Vjekom uopće ne želi razgovarati. Otkako ju je sreo prvoga dana, više se s njim
nije pristala naći. Obilazio je Vjeko nekoliko puta, molio Luciju da s njom
razgovara, Lucija mu je samo klimnula potvrdno glavom, ali njezino se ponašanje
ni nakon toga n je promijenilo. Prije nekoliko dana dočekao ga je Vjeko pred
vratima njegove kancelarije i rekao da je dobio obavijest. Major ga poziva na
razgovor, da se dogovore kao ljudi.
Gašpar je odmah znao da tu nema dogovora. Ljudi se dogovaraju kad su u
ravnopravnom položaju. O čemu će pregovarati Vjeko s majorom, mislio je u sebi
Gašpar, makar se majoru, onako ispotiha, divio. Nije mu padalo na pamet da mu
se ikako zamjeri. Da je major htio s Vjekom razgovarati kao čovjek, došao bi do
Visa i sjeo s njim nasamo. Lako je Vjeku bilo pronaći. Kad mu je poručio da dođe
u Velo polje na razgovor, znajući da Vjeko nema auto, niti bicikl niti bilo koje
drugo prijevozno sredstvo, ponizio ga je u samom početku. Dođi k meni pješice
na razgovor o tome čija je ustvari tvoja žena. E, tu se Gašpar našao pomalo
uvrijeđen. Ona je njegova rodica, a Vjeko njegov prijatelj, osobno ih je upoznao i
dogovorio njihovo vjenčanje, jest da je to bilo u neko drugo vrijeme kad Visom
nisu šetali brkati majori niti na nj slijetali saveznički avioni, ali red je red i obitelj
je obitelj, mislio je u sebi Gašpar, samo ga je ta srdžba, približavajući se Velom
polju, sve više napuštala. Kad su stigli do aerodroma, na brdu poviše piste ugledali
su bijele engleske šatore. Bili su prikladni za afrički pijesak, a ovdje su se vidjeli
baš iz aviona. Buka im nije dala ni da pošteno porazgovaraju, moć tih mašina
uzdrmala je Gašpara, nije se mogao odlijepiti od svoga sjedala.
Dosad je svaki put kad bi izbio na aerodrom osjećao čisti i nepatvoreni
ponos, on i drugovi na otoku, a sve su to bili kršni Dalmatinci, borci triju
dalmatinskih brigada, Prve, Jedanaeste i Dvanaeste, osiguravali su ove pilote,
Engleze, Amerikance i naše, partizanske pilote, koji su na svojim avionima imali
zvijezdu petokraku i bili jedina vojna sila u Europi koja se nametnula kao partner
takvim vojskama i državama u borbi protiv okupatora, koji vreba s Hvara, sa Šolte
i Brača, zna da je tu Josip Broz, ali ne može do njega doći. Oni će svi prije izginuti
nego dopustiti da se to dogodi. Kakvi su to borci bili, mislio je u sebi Gašpar. Kad
je Tito u lipnju stigao na otok, zapala je njega ta čast da skupa s komandantom
Božom Božovićem, načelnikom štaba Antom Biočićem i komandantom mornarice
Josipom Černim, kao predstavnik domaćih partizana, bude u odboru za doček.
Kad je gledao momke Prve dalmatinske brigade, koja je u svom početku brojala
1272 borca, bila po svojoj veličini treća partizanska jedinica u Hrvatskoj,
sastavljena od Hrvata, njih osamdeset posto, cementaša iz Solina, ribara
vinogradara s otoka, momaka iz Kaštela, Cetinske krajine, studenata iz Splita,
činilo mu se da je njegovo ratovanje sličilo na izviđačko logorovanje u usporedbi
s njima i da je dobio počast upoznati Tita koja mu ni na koji način ne pripada. Ti
su momci prešli preko ledom okovane Ćusine, grada Jajca, ratovali u dolini Lašve,
prošli bitku na Neretvi i susreli Tita kod šćitskog samostana. Nakon toga im je
zadatak bio zauzeti Prozor, prihvatiti ranjenike, slušao je Gašpar sjedeći uvečer s
njima kako nabrajaju imena osamdeset i šest poginulih na tome zadatku, a stotinu
i trideset devet ranjenih je zajedno s preživjelima nastavilo prema Sutjesci, da bi
se u ljeto 1943. godine vratili u Dalmaciju. Od onih je početnih 1272 borca ostalo
370 preživjelih, ovaj im zadatak na Visu, uz dužno poštovanje, dođe kao godišnji
odmor. Čuvali su otok i Tita na njemu skupa s Jedanaestom dalmatinskom pod
komandom Bogdana Pecotića, u kojoj su Neretljani, Makarani i otočani činili
osamsto boraca, i Dvanaestom dalmatinskom, koja je za komandanta imala
pjesnika Juru Franičevića Pločara. Te su tri brigade i još im pridodana
prepolovljena Trinaesta brigada, koja se povukla s Korčule, činile diviziju u čijem
je sastavu bilo puno drugarica, sve kršne i jedre dalmatinske cure, i od svih njih je
major Mile Petrović bacio oko na moju rodicu, udanu za mog najboljeg prijatelja,
koja ima malo dijete, mislio je Gašpar Božanić i pljunuo kroz prozor, koliko mu
je bilo muka od te pomisli.
Vjeko ga je pogledao i bez riječi izašao iz džina. Gašpar je odlučio još jedno
vrijeme u autu sačekati. Kad je nakon sat vremena vidio da Vjeko iz onih šatora
ne izlazi, uzdahnuo je, bacio cigaretu u grmlje, zatvorio prozor i uputio se natrag
prema Visu. Te se večeri Gašpar Božanić, partizanski prvoborac i domoljub, nije
osjećao pobjednikom.
U tom je trenu Vjeko još uvijek sjedio sam. Kad je prišao šatorima, pitao je
jednog mladića u uniformi, pretpostavio je da je to mladi pilot, gdje se nalazi major
Mile Petrović, došao je na dogovoreni sastanak s njim, a momak mu je pokazao
šator koji je bio manji nego ostali, jer major je u njemu spavao i živio sam. Ušao
je Vjeko u taj šator bojažljivo, dva puta se ispred nakašljao, pitao i ma li koga,
pogledavao na sat, da vidi nije li uranio, ali sve je bilo onako kako je rekao major,
u njegovu šatoru u osam navečer, na Velom polju, sastanak. I tako je Vjeko ušao
unutra, zaboravio u tom trenu i Gašpara i zašto je tu došao. Gledao je u slomljeno
avionsko krilo koje je nasred šatora oponašalo stol, atlas otvoren na njemu, drvenu
izrezbarenu stolicu, zemljopisne karte razbacane okolo, suvenire iz dalekih
zemalja, egipatske figure, male replike grčkih statua, lulu i kompase, svečanu
uniformu na drvenoj vješalici, vreću za spavanje na zemljanom podu i tako mu je
prošlo sat vremena, da nije ni shvatio koliko već čeka. U trenu kad je Mile ušao
unutra, Vjeko se štrecnuo i ustao, stajali su jedan ispred drugoga dvadesetak
sekundi, gledali se ravno u oči.
Sličnost je zapravo bila nevjerojatna, nekom površnom promatraču lako bi
se omaklo da su to dva brata – crna kosa počešljana unatrag, brkovi, vitak stas,
ledino je iz majora izbijala samouvjerenost i snaga pobjednika, a Vjeko je pred
tim klonuo na stolicu koju mu je major pokazao rukom.
„Jeste li za jednu travaricu?“ upitao je Mile Vjeku i iz drvene škrinje na podu
izvadio bocu i dvije čaše. Vjeko ga je gledao snebivajući se, nije znao da piloti
piju, čuo je da im je to strogo zabranjeno, ali sad kad mu se već nudi, odlučio je
prihvatiti. Uto je Mile iz kuta škrinje ponosno izvadio bocu votke na koju je bio
potpuno zaboravio. Bio je to poklon sovjetskih vojnih instruktora koji su nedavno
napustili otok, on je njima darovao bocu domaćeg prošeka, oni njemu votku. Mile
nije inače pio, ali ovo je večeras žestok razgovor, pa bi trebalo i ponuditi nešto
žestoko, zato je maknuo onu travaricu i odlučio otvoriti tu votku. Vjeko je gledao
u votku i pokušavao se sjetiti kad je posljednji put osjetio taj okus, prije rata
sigurno, ali nije se mogao sjetiti kad i gdje. Onda mu je u trenutku sinulo da je
čašicu votke zadnji put pio u Dubrovniku, u hotelu Imperijal, na nekakvoj večeri,
a tada ni u snu nije mogao zamisliti da će je idući put piti u ovoj prigodi i s ovim
čovjekom.
U Dubrovniku je on posljednji put znao tko je i što je, imao je službu,
uniformu, ženu i dijete, sve je bilo kako treba, a on nije bio sretan s tim. Možda je
ovo kazna, pomislio je, pa mu se samo na tren ljutnja prema njoj nekako smanjila.
Možda je na to mislila kad je rekla da mi ništa više ne predbacuje, pomislio je u
djeliću sekunde i prije nego ovaj čovjek počne sa svojim monologom, odlučio je
započeti, ravno u glavu, reći zašto je došao i što ga muči.
 „Vi znate da je Marta moja zakonita žena i da se mi nemamo oko čega ovdje
raspravljati. Došao sam na vaš poziv samo zato što vas cijenim i što poštujem sve
što ste u ratu napravili“, rekao je Vjeko.
Mile je podigao čašicu votke u zrak.
„Ajd u zdravlje!“ rekao je i čak se blago nasmijao.
Vjeko je podigao čašu i trgnuo onu votku naiskap, major je učinio isto i
lupnuo čašom o stol.
„Jeste li gladni?“ upitao je potom Vjeku.
Vjeko je slegnuo ramenima. Nije znao je li gladan niti je znao kad je
posljednji put jeo. Mile je onda izašao. Vratio se za par minuta.
„Sad će Bogunović donijeti malo friganih girica i skuša, da možemo popiti
čašu vina“, rekao je Vjeki koji se u sebi počeo snebivati.
Je li ovaj čovjek normalan, mislio je. Odlučio je da dalje neće više ništa reći,
dok ga major nešto ne upita.
„Volite li više ribu ili meso?“ pitao je tada Mile, a Vjeko je prošao znojnim
dlanom kroz kosu prije nego je promrsio.
„Volim ja i jedno i drugo.“
„E, onda će riba biti u redu“, rekao je Mile i pokazao rukom na onu škrinju.
„Vino je domaći plavac, nemam ništa bolje, ali dobro je, mještani kažu da je
prošle godine berba bila izvrsna. Ovdje su na aerodromu proizvodili bijelo vino,
šteta što smo morali sve to iskrčiti. Znate li da je vugava autohtona viška sorta, ali
nemaju je puno? Najviše je zasađena tamo pokraj onog sela što se čudno zove,
Žena Glava“, pričao je, a Vjeko je u tom trenu pogledao prema onom atlasu na
stolu. Bio je otvoren na Srednjoj i Južnoj Americi. Počelo mu se činiti da shvaća
što je cilj ovog igrokaza.
„Jeste li bili tamo?“ pokazao je Mili rukom prema atlasu.
„Gdje?“ pogledao je Mile u pravcu njegove ruke. Tada je primijetio da nešto
nedostaje.
„Gdje ste izgubili prst?“ upitao je iznenađeno.
„Pa tamo“, rekao je Vjeko nehajno i primaknuo atlas k sebi. „Ovdje“
pokazao je rukom na Honduras.
Mile ga je upitno pogledao.
„Bili ste u Hondurasu?“ s nevjericom je upitao.
„Nekoliko puta“, rekao je Vjeko.
„Tamo sam, u La Ceibi, izgubio prst. Tučnjava, mrak, odnekud je sijevnuo
nož. Dobro sam prošao. U Meksiku su žene prave ljepotice, jedino su u Venezueli
još ljepše. Najbolje meso jeo sam u Argentini, peče se na kamenu, ʼa la piedraʼ,
sočno je i mekano.“
„Onda vi govorite španjolski?“ upitao je Mile sa zanimanjem.
„Si senor“, odgovorio je Vjeko i nasmijao se.
„Pretpostavljam da ste bili dugo na brodu?“ upitao je Mile.
„Sedam godina“, rekao je Vjeko.
„A jeste li bili u Sjevernoj Americi?“
„U New Yorku i Bostonu, nekoliko puta“, odgovorio je Vjeko nehajno.
„I, kakav je New York?“ upitao je Mile, oči su mu poprimile dječački izraz.
„Ogroman. Drukčiji od svega što sam vidio u životu. Nema takvog grada
nigdje više. Tamo vlada organizirani kaos. Cijela Južna Amerika je samo nered.“
U šator je u tom trenutku ušao Bogunović i unio zdjelu s prženim ciplima,
kruh i dvije čaše. Mile je izvadio vino i natočio, nastala je tišina. Jeli su ribu i
šutjeli, Vjeko je bludio pogledom uokolo, Mile je promatrao Vjeku.
„Kako ste završili na tom brodu?“ upitao je Mile nakon što je završio s jelom
i uzeo čašu vina.
„Duga je to priča, bojim se da za to nemamo vremena“, rekao je Vjeko.
Mile je bio znatiželjan, nije želio da Vjeko primijeti njegovo iznenađenje,
no potpuno ga je drukčije zamišljao. Ili Marta svoga muža ne poznaje ili mu je
namjerno neke stvari prešutjela, no čovjek uopće nije dosadan, a ona je baš tu riječ
najčešće uz njega vezala. On je zamišljao priprosta čovjeka sa sela koji se dokopao
uniforme žandara i smotao mladu djevojku koja se izdvajala ljepotom iz okruženja
u kojem je stasala. Pred njim je, međutim, sjedio čovjek koji govori strane jezike,
proputovao je cijeli svijet, zna se služiti priborom za jelo i ima neočekivano dobro
držanje. Za sve to je moralo postojati objašnjenje, priča je sigurno jako zanimljiva,
a on iz nekog razloga ne želi razgovarati o tome, pa je Milina radoznalost samo
rasla.
„A gdje ste živjeli prije odlaska na brod?“ pokušao je još jednom.
Vjeko se pomalo iznerviran nagnuo prema njemu. Improvizirani stol se
zaljuljao.
„Mislio sam da ćemo pričati o Marti, ne o meni“, rekao je i smirio vibracije
stola svojim dlanovima.
„Polako, doći će i to na red“, odvratio je Mile.
Bilo je posve jasno tko je gazda ove konverzacije i sasvim izvjesno kako će
ona završiti. No, iz nekog je razloga taj čovjek želio svoju nadmoć demonstrirati
po svim pitanjima. Vjeko je tek tada dozvolio sebi da se stvarno razljuti.
 „Živio sam u Splitu, na Bačvicama“, progovorio je glasom čovjeka koji ništa
ne namjerava moliti. „Bio sam član obitelji Tebaldi, njihov posvojeni sin. Tamo
sam naučio kako se sjedi za stolom i služi priborom za jelo, kad se služi bijelo, a
kad crno vino i kako izgledaju čaše za šampanjac. Jeo sam belgijsku i švicarsku
čokoladu i francuske sireve. Ne znam kako ste me zamišljali ni što vam je Marta
o meni rekla, ali nemate razloga za toliku samodopadnost. Možda jeste pobjednici,
pisat ćete povijest, ali prije vas su postojali i ljudi i običaji. Gospoda nećete lako
postati, to se uči generacijama“, izgovorio je Vjeko i istog se trena ugrizao za jezik.
Tišina mu je natjerala znoj na čelo. Zrakom je letjela muha i sletjela kao na
pistu, baš na ljepljivu i sjajnu kožu njegovih zalizaka. Krajnjim se naporom
suzdržao da se ne pomakne, kao da ga više baš ništa ne može dotaknuti niti
uzrujati. Trebao sam je pustiti bez riječi, promislio je tada i opalio muhu. Odletjela
je glasnim zujem.
„Mi ne želimo takvo društvo“, krenuo je polako Mile, „u kojem će
nekolicina živjeti dobro i na grbači svih ostalih. Mi želimo društvo u kojem će svi
biti jednaki. U kojem neće biti podjele na bogate i siromašne, gladne i site.
Gospoda su stvar prošlosti“, završio je gledajući spram Vjeke očima pretvorenima
u dvije tanke crte.
„Da, razumijem. Samo, vi imate svoj šator, ovdje ste sebi lijepo uredili
boravak. Ja spavam u barakama. Marta također spava u barakama. Ne vidim da
nam je svima isto. Vi možete uzeti moju ženu, ja vašu ne bih mogao. Bojim se da
bih već bio pred streljačkim vodom“, rekao je i štrecnuo se od pomisli da ni sad
nije siguran gdje će zapravo završiti.
„A gdje ste bili do sada, druže Bačiću?“ upitao je Mile i pogladio se po
brkovima. „Zašto niste bili uz svoju ženu, kad je toliko volite? Ili barem na pravoj
strani u ratu, onda bi sve bilo drugačije.“
Vjeko je šutio.
„Marta vas ne voli, to neka vam bude jasno“, nagnuo se sada prema Vjeki,
govoreći tiše. „Ja je nisam oteo silom, niti svojim činom. Rekla mi je i da nema
mene, ona s vama više ne bi živjela. Ona je za vas davno izgubljena bitka.“
„Bio sam na dužnosti, tamo gdje sam raspoređen“, počeo je Vjeko. „Sada
ispada da sam bio na krivoj strani, ali i dalje smatram da sam bio na dužnosti. I
radio sam dobro to što mi je povjereno. Sad, što nisam bio vidovit, nisam
razmišljao unaprijed, to mi se može itekako prigovoriti, ali ja sam naučen da ono
što mi se povjeri odradim dobro i temeljito, da ne postavljam suvišna pitanja“,
završio je pomalo zamišljen.
„Znate što je vaš problem?“ rekao je Mile pokroviteljskim tonom. Nagnuo
se preko stola i lice približio Vjekinom.
 „Nemate nikakve ideale. Kod vas nema entuzijazma, pa ni emocija, usudio
bih se reći, samo automatizam. Sluga pokorni, to ste vi, Bačiću. Zato niste mogli
profitirati u životu, zato vas ni žena ne voli. Kod vas ne postoji strast, samo slijepo
izvršavanje dužnosti.“
Vjeko je zurio u točku na stolu, bila je udubljenje nastalo od metka.
„Mogao sam i ja ostati na dužnosti“, nastavio je Mile. „Bio sam poručnik u
Kraljevskom vazduhoplovstvu. Ali nove okolnosti tražile su da se odredim, morao
sam nešto poduzeti, reagirati, nisam imao nikakve sumnje koja je prava strana u
ovom ratu. I sada sam tu gdje jesam“, dovršio je pokazujući rukom po zraku.
Vjeko je i dalje zurio u ono udubljenje na stolu, izgledalo je kao da one
zadnje Miline riječi uopće nije čuo. Mile ga je počeo gledati sa sažaljenjem.
„Ako ima nešto u ovoj složenoj situaciji što mogu učiniti za vas, bilo kako
vam pomoći, olakšati, recite“, provalila je iz Mile njegova prirođena
velikodušnost.
„Kad je apsolutno nadmoćan, tad čovjek mora biti najveći džentlmen“, rekao
mu je jednom engleski pilot, koji je baš neki dan jedva sletio. Bio je to emergency
landing, kakvih je bilo najviše, jer su svi saveznički piloti na svojim kartama imali
Vis zaokružen crvenom bojom. Kad su bili bez goriva, ranjeni, avioni im bili u
kvaru ili pogođeni, slijetali su na Vis. Svi su se piloti okupili na pisti, jer je ovaj
dimio još na obzoru, izvukli su ga iz aviona, koji je nakon nekoliko trenutaka
planuo, a Mile je prepoznao svog starog pajdaša iz Afrike. Uvijek su mu u glavi
bile te njegove riječi. Engleze je Mile na poseban način poštovao, Amerikanci su
mu bili antipatični, s njima su se engleski piloti pijani znali potući, a partizanski
bi piloti tada sudjelovali na strani Engleza.
„Ostavi mi sina“, rekao je Vjeko tada zamišljen. Šutjeli su već deset minuta
jedan preko puta drugoga.
Vjeko nije plakao, Mile više nije želio da zaplače.
„Ne možeš mi sve uzeti, nije fer. To je moje dijete, moja krv. Šta će on tebi?“
Mile je zapalio cigaretu i popio gutljaj vina. Nakon nekoliko dimova
pogledao je Vjeku. Kad je progovorio, vidjelo se da je odluka donesena.
„U redu. Neka mali ostane s tobom. Mi uskoro odlazimo s otoka. Beograd
samo što nije oslobođen, dotad ćemo najvjerojatnije biti u Nikšiću. Marti ću reći
da malog mora ostaviti tebi jedno vrijeme, nisi ga dugo vidio, on mora upoznati
svog oca. Kad se srede uvjeti u Beogradu i kad bude znala gdje ćemo stanovati,
ona će se moći vratiti po dijete. Ti za to vrijeme moraš nestati s Visa, da ti se
zametne svaki trag. Ona će vas tražiti, neće vas moći naći. S vremenom će
preboljeti. Dobit ćemo valjda i mi dijete.“
Mile je živnuo, uzeo u ruke svoju čašu.
 „U to ime!“ rekao je i podignuo čašu.
Vjeko je podignuo svoju čašu razmišljajući da ovo ne može i ne smije nikada
nikome ispričati. Upravo je s ovim čovjekom popio u zdravlje njegovoga i
budućeg djeteta svoje zakonite žene. Ustao je i teturavim korakom izašao iz šatora.
Mile ga je dopratio do vrata i čvrsto se rukovao s njim.
Namignuo mu je pritom.
„Dobro se sakrij!“ rekao je Mile glasom šaljivdžije.
Vjeko je izašao iz šatora. Nebo je svijetlilo svitanjem. Trebat će mu barem
tri sata do Visa.
 BEOGRAD 1948.

TOLSTOJEVA ULICA, KAKO JE I RED, VAŽNA JE I LIJEPA ulica na Dedinju

u kojoj kuće s vrtovima nude svojim stanarima privatnost i osjećaj da je sve na
svijetu skladno, lijepo i s mjerom. No, kad u kući na tri kata s podrumom ukopanim
u zemlju umjesto jedne živi pet obitelji, onda privatnosti u njoj nema, a život
poprima neke druge obrise od zamišljenih na toj lokaciji. Njihov je stan u
potkrovlju u kući bez lifta. To je potkrovlje židovskoj obitelji nekad služilo samo
za odlaganje starih nepotrebnih stvari, živjeli su prije rata u toj kući sami sa sinom
koji se ni u srednjim godinama još nije oženio. Možda su zamišljali da će u toj
kući dočekati sinovljevo vjenčanje i mladenku, kuća će se potom ispuniti
smijehom djece, a onda će se i potkrovlje morati preurediti, stari će namještaj iz
njega završiti u nekom antikvarijatu. No, umjesto toga zatekao ih je rat, stigli su
Nijemci, s njima i rasni zakoni koji su se vrlo oštro i sustavno počeli provoditi, pa
su se oni žurno spakirali i preko Švicarske odletjeli rodbini na Manhattan. U kuću
je ušao njemački general koji raspored nije mijenjao, ni namještaj nije dirao, jedino
mu je u glavnu spavaću sobu na prvom katu, čiji je strop bio ukrašen bogatim
štukaturama, dovezen novi krevet, jer u židovskom se krevetu, valjda, njemu
gadilo spavati. No, glavni hol obložen trešnjinim drvetom, salone i svečanu
blagovaonicu u visokom prizemlju samo je nekoliko puta trskom rata stvarno
iskoristio, u njima je organizirao vrlo uspjela primanja koja su se potkraj 1943.
jako prorijedila. U zimskom vrtu svakoga tjedna dva ga je puta najbolji beogradski
berberin brijao i po potrebi šišao, što je berberina poslije rata zamalo stajalo glave
– partizani su ga po ulasku u grad htjeli odmah strijeljati.
Kad su stigli partizani, kuća je ušla u svoju sadašnju fazu. Prvo je postala
vlasništvo Narodnooslobodilačkog odbora grada Beograda. Potom je dobila svoje
stanare, svakom prema potrebi, svakom prema zasluzi. U podrum se uselila jedna
obitelj, imali su na raspolaganju dvije sobe i vrtlarov WC, što su doživjeli kao
luksuzni smještaj, jer WC dotada, u svom selu u Šumadiji, u sklopu kuće nisu
nikad imali. Visoko je prizemlje bilo najveća etaža kuće, od kojeg se dao napraviti
prilično raskošan građanski stan, no baš zato što je ta etaža najveća, na silu je
podijeljena u dva stana, pa ni u jednom nije bilo ni građana ni života. Kroz tanke
pregrađene zidove slušali su prisluškvali jedni druge, njušili miris variva i popare,
isparavanje veša iz velikih posuda na plinskim kuhalima stvaralo im je vlagu s
obje strane zidova. Nikome nije smetao miris kiselog kupusa koji se provlačio od
podruma do potkrovlja velike kuće, tako domaći i gotovo neprimjetan, bio je
zaštitni znak cijele kuće.
Na prvome je katu bila jedna obitelj, bili su vrlo važni u to vrijeme, no
upravo te, 1948, postadoše manje važni, glavu su familije jedne noći pokupili
nekamo odveli, njegova je drugarica sa svojom kćeri poprimila boju kreča i stopila
se sa zidovima prevelikog stana, čekajući moguću deportaciju odatle, jer je stan
uistinu bio lijep. Potkrovlje, raskrčeno i okrečeno, bilo je namješteno uglavnom
odbačenim stilskim namještajem, za koji je Marta ustanovila da bi sad možda
mogao poslužiti. Ako ona očisti te stare tkanine i sašije nove presvlake za stolice,
premaže lakom stol za blagovanje, bit će to sve kao novo i samo im trebaju fotelje
i krevet, sve drugo, pa i ovaj veliki kredenac u kutu, koji je pomalo glomazan u
odnosu na zid na koji je naslonjen, sasvim je dobro i ne trebaju oni boljeg od toga.
Te rane jeseni u predvečerje je često izlazila van u sivoj suknji i bijeloj bluzi,
sa svilenom maramom na glavi. Hodala je pomalo nalik na filmske glumice kakve
je vidjela u nekom žurnalu. Nataknula bi crne tamne naočale, pa kao uhoda
pognute glave izlazila iz kuće, naivno vjerujući da ne izaziva pozornost. Mile po
cijeli dan nije bilo doma i ona bi tu ženu kod koje ide najradije dovela k njima, ali
kako bi ti posjeti ostali u tajnost i koju zahtijevaju, kraj svih tih očiju i ušiju u kući
u kojoj stanuje? Hodala je pješice do autobusne stanice, kuća preko puta kafane
„Tri lista duvana“, na drugome katu. U stanu je uvijek vladao polumrak, pa bi ona
skinula naočale i gledala u pod, jer sad će netko izaći iza onih vrata, a ona ne želi
da je taj netko vidi. Osoba koja bi izašla također nije imala nikakvu drugu želju
negoli da neprimjetno šmugne kroz memljivo predsoblje, u kojem su tapeti na
zidovima odavno prestali biti dekoracija.
Vrata su se otvorila i ženska silueta pojavila se na njima. Kao po dogovoru
obje su sagnule glavu. Ženska se prilika pognula i žurnim korakom prošla do
ulaznih vrata. Marta je tada prišla tim vratima, na dovratku na trenutak zastala, a
onda je čula glas:
„Uđite, mila moja. Kako ste danas?“
Plaho je sjela na ponuđenu stolicu.
Gledala je u ovalno lice s opalnim očima i crnom kosom kakvu nikad nemaju
Europljanke, tek nešto nalik tome može se pronaći u Andaluziji. Pred njom je
sjedila najčuvenija beogradska proročica, Židovka po imenu Rebeka Abner, od
milja zvana Reba. Kako je Reba preživjela u Beogradu rat, ne zna se. Legenda
kaže da je uhvaćena u svojoj mišjoj rupi gdje se skrivala, ali da su joj njezine moći
spasile glavu. Njemačkom je komandantu dovedena, da se zabave i provjere
njezinu navodnu vidovitost, a ona mu je rekla, tonom koji je pristajao razgovoru
o vremenskim prilikama, da mu je brat poginuo kraj Staljingrada Opisala mu je
kako je izgledao pa mu, u trenutku kad se Nijemac smrtno uozbiljio i počeo je
stvarno slušati, prišla i na uho šapnula tečnim njemačkim jezikom, koji se u
njezinoj obitelji govorio generacijama, da je bratova žena jako tužna, ali vrati li se
on živ u Njemačku, bit će njegova, jer bio je u nju zaljubljen prvi. To je Rebi,
legenda kaže, spasilo glavu na ramenima, ali njezinoj familiji ipak nije, pa je sada
sama u tome stanu primala mušterije i radila ono što jedino zna, govorila ljudima
kakva im je priroda i kakva ih sudbina onda čeka.
Najvećim bi nevjernim Tomama Reba odmah s vrata rekla ono što samo i
jedino oni o sebi znaju, svoje najveće tajne slušali bi iz njezinih usta, izlazile su
lepršavo i lako, kao prah lebdjele u toj sobi skupa s prašinom, a on· bi se gušili od
straha i nevjerice i teško disali, slušali i upijali svaku njezinu riječ, tražeći kasnije
satima i danima skriveni i nedokučivi smisao.
„Imaš li danas sliku bivšeg muža?“ upitala je Reba.
Brzo je izvadila Vjekinu sliku iz torbe.
Zadnji joj je put, gledajući i u Borisovu sliku, rekla toliko toga, opisala je
kako su se Vjeko i ona upoznali, rekla joj da je dijete rodila sama i da je glavni
Borisov osjećaj usamljenost. Otkad zna za sebe, pokraj njega je jedan roditelj, taj
će ga osjećaj pratiti dugo godina, sve dok ne zasnuje vlastitu obitelj, rekla joj je
Reba, a potom joj opisala Vjeku kao da je s njim odrasla.
„Ako želiš da ti više i preciznije o njemu pričam, donesi mi njegovu sliku“,
rekla je na kraju.
Zagledala se sada u Vjekin crno-bijeli portret, sklopila oči i počela nešto
mrmljati u sebi. Njihala se malo naprijed, natrag, trajalo je to nekih pet minuta, u
rukama je cijelo vrijeme trljala malu metalnu kuglu, nalik na igračku, i onda je
progovorila.
„On ima pokraj sebe neku ženu“, rekla je Reba promatrajući pozorno njezino
lice.
„Hoćeš da ti o njoj pričam?“
„Vidiš li gdje žive?“ pitala je Marta, potpuno nezainteresirana za Vjekin
ljubavni život.
„Daleko odavde“, rekla je Reba.
„Ne u Srbiji, ne na moru. Između negdje, puno kamena, puno brda, a opet
bliže moru.“
„Jesu li u Hrvatskoj ili u Bosni?“ pitala je Marta u nevjerici da bi Vjeko
nakon svega otišao živjeti u Bosnu, samo da njoj napakosti i pobjegne joj s
djetetom.
„Ta žena ne voli tvog sina, tuče ga“, rekla je Reba.
Marta je zadrhtala na te riječi.
„A Vjeko, kakav je on prema njemu?“ upitala je molećivo;
„Ravnodušan. Niti ga voli niti mrzi. Nije mu važan. Važno mu je da ima mir
u kući. Zato pušta nju da vlada. Ona je opasna“, rekla je Reba.
Marta je uzdahnula.
 „Je li velik taj grad gdje žive, je li grad ili selo, vidiš li išta o tome?“ pitala
je opet.
„Nije grad, nije selo. Nešto između. Ima dva oka pokraj sebe“, rekla je.
„Šta to znači?“ pitala je zbunjeno gledajući Rebu.
„Ne znam. Meni se to tako javilo. Slika kao dva oka, dvije udubine, neke
točke, ne znam to da protumačim. Samo mi u sekundi sijevnulo. Tako nekad vidim
brojke, samo na brzinu. Oni su skupa dvije godine.“
„Tko?“ upitala je Marta.
„Tvoj bivši i ta žena. Vidjela sam broj dva i poslije toga dva oka. Sad, može
biti da su oni dvoje ko dva oka u jednoj glavi, toliko su isti i isto razmišljaju. Sve
su ti to simboli, moraš da rastumačiš“, završila je Reba.
Marta je uzela Vjekinu sliku i spremila je u torbu.
„On ne voli nikoga“, rekla je Reba tada.
„Ni tebe ni nju ni to dijete. Samo je volio svoju majku“, dodala je nehajno.
„Hoću li ja ikad više vidjeti svog sina, reci mi!“
Reba je opet trljala onu kuglu u rukama, zatvoreni očni kapci su joj treperili.
„Hoćeš! Vidjet ćeš ga, i to uskoro!“ odgovorila je.
Marta je pokunjena izašla. Bila je uvjerena da je Reba ovo na kraju rekla
samo da je utješi. Opet ništa. Sve što joj je ispričala o Vjeki i o njoj, pa čak i o
Mili, ionako je već sama znala. Jedino što je željela doznati ostalo je opet
nepoznanica. Gdje Vjeko sada živi, gdje joj je sakrio dijete.
Marta je Rebu otkrila slučajno. Na jednoj večeri s mnogo oficira i njihovih
supruga, kad su se muški odvojili da zapale cigarete i kad su žene ostale same,
žena kapetana Bogunovića spomenula je Rebino ime, izletjelo joj je valjda, a
Marta se za udicu istog trena zakačila. Do tada je već potrošila sav entuzijazam i
nadu da će joj službenim putem stići odgovor koji traži. U svom beznađu već je
mislila odustati i baciti se kroz prozor svog skučenog stana u potkrovlju.
Razmišljala bi tada o tome bi li pala na travu u vrtu ili na betonsku stazu oko kuće
i kakve su joj šanse da preživi tu vratolomiju u oba slučaja. Baš zato što se bojala
da bi pala na mekanu tratinu vrta i slomila nogu ili kakav kralježak, pa samo ostala
nepokretna, odustajala bi od tog nauma u koji su je tjerale razne kancelarije i
službenice u njima, dopisi i pisma, dokumenti i uvjerenja, po kojima je ispadalo
da ona ne može, u toj državi u kojoj živi i naizgled joj je sve nadohvat ruke, pronaći
dvije žive osobe koje traži, svog bivšeg muža i svoga sina. Kad god bi plava
kuverta sa službenim štambiljem stigla na vrata, a u njoj opet pisalo da su
navedene osobe na nepoznatoj adresi i da kao takve ne postoje, ona bi se sjetila
dana kad je posljednji put vidjela Borisa, dana kad je jako pogriješila i poslušala
Milu.
 Dotrčala je do Karmeline kuće i uzela ga u ruke, ljubila ga i grlila, pričala s
njim kao svaki put dotad, spremajući u mali smeđi kožnati kofer njegove stvar. On
je bio nervozan i nije pratio njezinu priču, plačnim je glasom pitao kad će doći k
njemu, spavati s njim u istom krevetu i suze su mu curile niz obraze. Nije ih stigla
ni obrisati, na vratima se pojavio Vjeko, mrk i ozbiljan. Nije joj dao ni da ga
predstavi kako treba, bilo mu je možda neugodno što Karmela gleda tu čudnu
scenu gdje majka svom trogodišnjem sinu predstavlja oca. Iduće čega se sjeća jest
Borisov vrisak „Mama!“ i njezin plač, trčala je za Vjekom sve do auta u kojem ga
je čekao Gašpar. Učinilo joj se tada da je i on nešto ljut na nju, možda joj se samo
učinilo, a Boris je u Vjekinome naručju ječao i glas mu se čuo sve dok nisu zamakli
makadamom izvan sela. Na toj je okuci u daljini posljednji put vidjela plavu kosu
svoga sina. Poslije nekoliko dana sletjela je avionom u Zemun, obamrla i bez
snage za novi početak.
Mile ju je odmah trgnuo iz letargije riječima da će trebati urediti stan koji će
im uskoro biti dodijeljen i da bi jednu sobu u tom stanu mogla urediti za Borisa.
Kao da je probio tajni kod, izrekao magične riječi, pretvorio vodu koja je kolala
njezinim venama ponovno u krv, vratila joj se rumen u obraze, a ona je zasukala
rukave. No, oni su uselili, soba je već pune dvije godine spremna, samo Borisu i
Vjeki ni traga ni glasa. Nešto se u tom njihovom dogovoru njoj od samog početka
nije sviđalo.
Mile joj nije rekao ništa o tome da je Vjeku pozvao u svoj šator na sastanak,
jer da jest, inzistirala bi da i ona bude prisutna. Ovako je doznala za njihov
razgovor i što su u njemu utanačili, a da je nitko nije upitao što ona o tome misli.
Boris je trebao ostati s Vjekom na Visu idućih šest mjeseci, tako joj je Mile
rekao nakon te noći njihovih pregovora na Velom polju.
„Ti s malim živiš već dulje od tri godine, on dijete praktički nije ni vidio.
Molio me to, da se bar zbliži sa sinom, kad ne može imati svoju obitelj, da mu ne
oduzimamo i dijete“, rekao je Mile glasom obzirna čovjeka, a ona bi mu gotovo
rekla da ima pravo, samo da nije u pitanju Vjeko.
Da ona sluša ove riječi, a radi se o tuđim životima, nekom nepoznatom
bračnom paru i njihovu djetetu, odmah bi se složila da je rješenje pravično za obje
strane. Ali nešto iz njezine nutrine govorilo joj je da stvari nisu kakvima se čine i
da to neće završiti samo tako.
„Došao je na Vis da bude s tobom, da se zbliži s malim. Rekao je da će šest
mjeseci biti dovoljno, taman dok se mi sredimo u Beogradu i riješimo stambeno
pitanje. Onda će on samo jednom godišnje viđati maloga“, nastavio je Mile tim
istim tonom, a njoj je došlo da mu tada vrisne – Nije! Nije došao da sa mnom bude
niti je njemu stalo do Borisa, došao je zato što je shvatio da je opasno po njega
ostati tamo gdje je bio. Vjeko nije glup, vidio je u dolasku na Vis svoju šansu. Sad
se prilagodio novonastalim prilikama i odlučio joj uzeti dijete. To je kazna koju
joj je namijenio. Pokora po Vjeki!
Nije rekla ništa, samo se rasplakala.
„Ajde, nemoj sad plakati“, rekao je Mile, „znam da si osjetljiva na maloga,
ali vjeruj mi, napravio sam ti uslugu. Ne bi sad mogla biti s njim cijelo vrijeme, a
u Beogradu nema Karmele kojoj ćeš ga ostaviti. Taman dok se snađemo tamo i
sve prirediš, vrijeme će ti brzo proći.“
Koliko god se trudila i ispitivala ga o tome što su dovraga njih dvojica cijele
noći tamo razgovarali, Milini su odgovori uvijek bili kratki i jednosložni,
obrazloženja štura i nedovoljna. Samo joj je rekao da nije Vjeku tako zamišljao i
to je bilo sve.
Kad je prošlo šest mjeseci od njihova dolaska u Beograd, koji su bez obzira
na sve uistinu prošli brzo, pokušala je doći do Vjeke. Šest mjeseci i ni dana više,
tako joj je rekao Mile. Pisala je na Vis Gašparu Božaniću, njegovu je adresu znala.
Stigao je odgovor da Vjeko i Boris nisu više na Visu. Gdje su otišli, nije
nikome poznato. Vjeko se obećao javiti kad se negdje skrasi, ali to još nije učinio,
tako da nitko ne zna njegovu novu adresu. Iz pisma je ispala crno-bijela slika.
Zamagljenim je pogledom raspoznala Gašpara i Luciju u crnom sakou i bijeloj
vešti, u ulogama mladenaca. Okrenula je fotografiju, na poleđini je pisalo: Marti
za uspomenu na vjenčanje, Lucija i Gašpar Božanić, 15. 4.1945.
Bilo je to prvi put da se posvađala s Milom.
„Odakle ti pravo?“ vrištala je na njega s vrata kad se vratio kući s posla.
„Ti si s njime trgovao! Rekla sam ti kakav je Vjeko! Nema s njim dogovora,
on uvijek radi po svom!“ vikala je i lupala ga po prsima onim pismom na kojem
se potpis Gašpara Božanića od njezinih suza već razlio i nije raspoznavao.
„Ajde se smiri!“ govorio je Mile umirujućim tonom. „Nemoj dizati paniku.
Pa pronaći ćemo ga, nije otišao na kraj svijeta. Evo, kladim se da je u Splitu!“
rekao joj je glasom punim obećavajuće sigurnosti i optimizma.
Željela mu je vjerovati.
„Misliš?“ na tren se smirila.
„Pa rekao je da je tamo živio godinama, tamo ima prijatelje, išao je u školu.
Evo, uputit ću, ako treba, i službenu depešu, da skratimo postupak, javit, će mi ovi
moji u Splitu živi li tamo čovjek po imenu Vjeko Bačić.“
„Učini sve u svojoj moći, ne smije proći više ni dan. Oteo mi je dijete! Zar
ne shvaćaš što se dogodilo?“
„Ma nije, možda mu treba još malo vremena. Ma nema šanse da se ne javi,
pazi šta ti kažem, pa ne može on da se igra sa životom, šta ti je!“
 Marta se stvarno tada primirila.
No, pisma i depeše, plave koverte i obavijesti stigle su iz Splita, Dubrovnika,
Samobora, Zagreba, a odgovor je uvijek bio isti. Osoba pod tim imenom nije
stanovala u tim gradovima ili barem to mjesnim vlastima nije bilo poznato. Nije
se vratio ni u svoje rodno selo, to je također provjerila. Tamo je bio samo grob
njegovih roditelja, otac mu je također u međuvremenu umro. Znala je, i da postavi
stražu na sam Dan mrtvih na seosko groblje, Vjeku ne bi tamo uhvatili, jer on nije
sentimentalan i sigurno na grob ne dolazi često, a ako je odlučio igrati s njom igru
skrivača i kazniti je na ovaj način što se drznula otkazati mu poslušnost, onda
sigurno pazi gdje se pojavljuje i kako će dodatno zametnuti trag.
Zbog svoga jada nikad nije stigla prepoznati da je Beograd onaj grad koji je
kao mlada djevojka, slušajući priče svoje tete u kasnim zimskim večerima,
zapravo zamišljala. Grad iz njezinih snova nije mogao biti na moru, to je gledala
cijelog života, okruživalo ju je sa svih strana, baš kao što riba za nju nije mogla
biti najbolja hrana, jer se u životu jedino nje najela. Dubrovnik joj se zamjerio zato
što je u njemu doživjela početak rata, bombardiranja i prvu glad, u njemu je ostala
sama. Za Beograd nije imala lijepe riječi, bio je samo pokora i kazna, makar je s
Borisom u naručju mogao biti nestvarno lijep. Imao je rijeke, drvorede i klimu
koja bi joj odgovarala, no hodala je nezainteresirana njegovim ulicama
razmišljajući kako bi bio grijeh da ona sada u bilo čemu uživa. Kad su tek stigli,
dočekala ih je neimaština, razrušene kuće i ljudi koji su bili nalik izmučenim,
gladnim miševima. I kad je mislila da je na otoku bilo teško, shvatila je da su oni
uvijek imali ribu i povrće, vino i rogač, tu i tamo maslinu ili komad sira. Beograd
je bio u rasulu. Čak i njezini ratni dubrovački dani, ispunjeni strahom i samoćom,
lebdjeli su sada u njezinu sjećanju poput paperjaste šećerne vune sa sajamskih
štandova, jer je svoju tugu iz toga doba ostavila u svom prethodnom životu.
Sjećala se njegovog osmijeha i prvih riječi, dana kad je prohodao, od stolice do
stolice u dnevnoj sobi dok su Romana i ona sjedile na kauču i pratile navijanjem
njegov pokušaj. Mazio ju je često po licu dok je ona plakala. Zbog čega je tada
plakala, nikako joj nije bilo jasno.
Zbog Fabija, onda bi se sjetila. Tada bi joj došlo da samu sebe udari nečim
po glavi. Ludo jedna, govorila je sebi u bradu, za kim si ti ginula.
Šetala je parkovima, obilazila školu u blizini svoga stana, pa razmišljala
kako je on te jeseni trebao krenuti u prvi razred. Kad joj je ta misao sijevnula u
glavi, shvatila je da Vjeko može živjeti zavučen u nekom selu, ispod nekog
kamena, ali mali je trebao krenuti u školu, morao je biti blizu nekog većeg mjesta
ili grada. Trčala je s igrališta škole dok joj je dječja vriska odzvanjala u ušima,
nastojala je zaboraviti ta lica, ako ne uspije dolazit će joj noćas u snove, a svako
je od njih bilo nalik njezinu sinu jer Borisovo lice, kakvo je danas, ona više ne
poznaje. Popela se na stolicu i uzela s vitrine debeli zemljopisni atlas u koji je Mile
ponekad volio zaviriti i otvorila kartu Hrvatske. Bila je sigurna da Vjeko nipošto
nije napustio Hrvatsku, tamo je negdje pomno skriven, samo u kojem dijelu, na
sjeveru ili na jugu? Gledala je lupo u kartu i razmišljala o Rebinim riječima,
kamen, brda, ipak je bliže moru. To može biti Dalmatinska zagora. Koncentrirala
se na to područje i pregledavala kartu milimetar po milimetar.
Odjednom joj je odgovor sijevnuo pred očima, kad je ugledala dva jezera
pokraj Imotskoga. Dva oka, rekla je Reba, moraš sama to protumačiti. Negdje je
pokraj Imotskog, to je bilo logično. Nije se želio vratiti u Split, za Split ga ne vežu
lijepe uspomene, shvatila je to makar joj nikad nije ispričao što je stvarno iza sebe
ostavio u Splitu. Sjela je i razmišljala kako će Mili objasniti svoju najnoviju ideju
da je Boris s Vjekom negdje u Imotskom ili u okolici Imotskog, u nekom selu.
Nije se mogla pozvati na Rebu, Mile bi se jako rasrdio na sam spomen proročice,
takvo nešto nije primjereno ženi visokog oficira. Bilo je to buržoaski i
malograđanski, praznovjerno i primitivno, kad bi se doznalo, jako bi je osudili.
No, crnu rupu u njezinim prsima nitko nije ni pokušavao razumjeti. Iako se Mile
trudio pokazati suosjećanje i razumijevanje, tješio ju je i govorio joj da će sigurno
uspjeti, nepogrešivo je znala da je u tome sama. Njemu Boris nije značio ništa, a
ponekad se pitala što mu ona znači. Mile je imao čudnu navadu da uživa u
njezinom dotjerivanju. Najviše je bio raspoložen kad bi došli u društvo, na večeru
ili u kazalište, pa bi se za njima okretale glave, jer bili su stvarno naočit par. On
onako visok i u uniformi, sada je već dogurao do čina pukovnika, i ona iza njega,
graciozna i vitka, egzotična sa svojom mediteranskom ljepotom u tom okruženju
u kojem su mnoge drugarice ostale bez muževa. Nakon šio su se iz šume smjestili
u rezidencije prijestolnice, shvatili su drugovi da ih neodoljivo privlači umjetnost.
Glumice i balerine, toga u šumi nije bilo.
„Kurve“, rekao bi tada Mile glasom punim prijezira kad bi čuo da je još
jedan njegov prijatelj i ratni drug ostavio svoju dugogodišnju partnericu, pa se
oženio drugaricom umjetnicom.
„Te igraju na svačiji mig. Jučer su zabavljale Nijemce, danas bilo koga. Ko
plati, taj vodi“, otpuhivao je.
„Nemoj tako. Mnoge od njih su bile simpatizerke“, govorila bi mu
prijekorno, kao da se nje to i ne tiče.
„Ljudi se mogu zaljubiti i odljubiti Ne možeš s nekim živjeti cijeli život, ako
ga ne voliš.“
Mile bi tada mislio da ona to govori zbog Vjeke.
„Ma kakva ljubav“, rekao bi bijesno. „Ne znaju ove šta je ljubav, one samo
znaju glumiti.“
Bio je jako ponosan na sebe što nije podlegao. On je spojio nespojivo,
pronašao ljepoticu i damu na selu, ljepšu od svih ovih napirlitanih gradskih frajli.
Nije mu smetalo što je bila udana, znao je da je u duši čista, a kada s njom dođe u
bilo koju kafanu u gradu, svi gledaju i pitaju odakle je žena pukovnika Petrovića.
„Dalmatinka!“ čuje se iza njihovih leđa.
„Višanka“, govore malo upućeniji i klimaju onda glavama.
Onda je to kako izgleda samo po sebi razumljivo.

***

„RECI MI NEŠTO!“ PITAO JE MILE JEDNOG JUTRA, OBLAČEĆI se

užurbano.
Stajala je na nogama u šlafroku, u kosi joj je bilo gnijezdo od spavanja, oči
su natečeno gledale u tavu. Pržila je jaja, njegov standardni doručak.
Dva oka u jednoj glavi, dva jaja na oko, dvije udubine, dvije ljuske, dva
jezera.
„Kako to da još nisi ostala trudna?“ uslijedilo je pitanje.
Ukočila se, nije željela da on to vidi. Uzela je rukom dršku tave u kojoj su
se pekla jaja i istog trena vrisnula. Vrelo se ulje razlilo po šporetu i podu, srećom
se na vrijeme izmaknula, pa je opekla samo prste. Mile je pritekao u pomoć, ona
je na podu sjedila i cviljela s rukom podignutom u zrak, na koži su se počeli stvarati
plikovi. Otvarao je unezvjereno ormariće u kuhinji, tražeći ulje. Kad je našao bocu,
kleknuo je pokraj nje i počeo joj mazati prste. Grimasa boli dovela je crte njezinog
lica do neprepoznatljivosti. To nije bila ona, a opet ga je štrecnulo da tek sada vidi
njezino pravo lice.
„Šta uradi, ženska glavo? Šta ti bi?“ rekao je smeten.
Grčevito je plakala. Ridala je i tresla se od plača, uplašio se da će to prijeći
u histeriju; Ako se to dogodi, morat će je ošamariti, čuo je da se to tako može
zaustaviti, ali nije želio, niti imao snage nanijeti joj fizičku bol. Nekako mu se
smilila u tom trenu.
„Nisam ništa loše mislio“, rekao je tada. „Tko bi se nadao da će to tebe toliko
pogoditi.“
Njezino se tijelo postupno smirivalo, trzaji se prorijedili.
„Ti misliš da se ja čuvam“, rekla je optužujući. „To ti je prošlo kroz glavu,
priznaj.“
Šutio je.
 Bocu s uljem spustio je na pod i sjeo pokraj nje. Prvi je put, nakon dugo
vremena, imala osjećaj da su zajedno. Čekao je objašnjenje. Kako objasniti da ima
u sebi branu jaču od svake zaštite? Kad vode ljubav i on u nju svrši, ona ode na
zahodsku školjku, sjedne i piški pa kaže svakom spermiću koji klizne s vodom
koju pusti iza toga: „Izvini, ali nisi dobrodošao.“
„Ja sam u grču. Ne trebam nikakvu kontracepciju“, rekla mu je. „Bojim se
da će tako ostati dok god ne saznam gdje je.“
Počela je u zadnje vrijeme izbjegavati Borisovo ime. Imala je osjećaj da ga
spomen njegova imena nervira. Nije mu to rekla, nikad ne bi priznao da je tako.
„Strašno. Je li to moguće?“ rekao je u nevjerici.
„Da“, odgovorila je. „Sve je u glavi. Isto kao kad žena previše želi zanijeti,
pa joj ne uspijeva.“
„Šta hoćeš da kažeš, ti ne želiš da zatrudniš, pa ne možeš?“ pitao je
dodirujući stopalima njezina.
„Ja ne želim ništa osim Borisa“, rekla je i okrenula se prema njemu.
Ustao je na noge tog trena.
„Šta, ti meni sad predbacuješ? Nisam li ti pomogao koliko sam mogao?
Jesmo li slali upite zajedno? Nisam ja kriv što je tvoj bivši takav čovjek. Mi smo
se lijepo dogovorili, on je dogovor izigrao. Gdje da ga tražim, da napustim Armiju
i posvetim se traženju tvog bivšeg muža?“ pitao je Mile glasom pravednika.
„Mi ne tražimo mog bivšeg muža“, rekla je ustajući polako na noge.
„Tražimo moje dijete.“
Mile je uzeo bocu rakije iz vitrine i trgnuo iz nje, na prazan želudac.
Razvukao je usta u grimasu.
„Gdje da ga tražimo više? Reci mi, ženo, gdje još nismo tražili?“
„U Imotskom“, odgovorila je i smjesta se zacrvenjela.
„Odakle ti sad to?“ upitao je.
Na licu mu je vidjela zaprepaštenje. I on se zajapurio, bit će da je od rakije.
Prišla je, uzela bocu iz njegove ruke i potegla gutljaj. Što da mu kaže,
razmišljala je grozničavo. Spustila je bocu na kredencu.
„Predosjećaj“ odgovorila je.
Šutio je, pa je ohrabrena time nastavila.
„Sanjala sam ih obojicu, vidjela sam u snu tablu, pisalo je Imotski.“
O Bože, mislila je u sebi, samo da sad ne počne vikati. Stvarno je to
izgovorila.
Mile je sjeo, stolica je zaškripala je pod njegovom težinom.
 „Ti si sanjala da su oni u Imotskom?“ pitao je tiho.
„Tako je“, rekla je čvrstim glasom.
„I vjeruješ da je to istina?“
Kimnula je potvrdno glavom.
„A zašto bi oni bili baš tamo?“ pitao je Mile tonom kojim učitelj provjerava
je li učenik shvatio što ga pitaju, jer bulazni gluposti.
„Pa... kad razmisliš, logično je. Vjeko je rodom iz jednog sela u Zagori. To
je okruženje u kojem se on dobro snalazi“, brzala je. Sad je ovo bilo čisto
improviziranje, nikad dosad nije razmišljala o logici odluke da se živi u Imotskom,
samo je vjerovala da je to tako. Morala je nešto vjerovati.
„Dovoljno je daleko od Splita i Visa, gdje ga puno ljudi poznaje, a opet ima
gdje raditi, poznaje mentalitet, Imotski ima školu gdje je mali trebao krenuti ove
jeseni. On se vjerojatno zaposlio. Možda je našao i neku ženu otamo, tko će to
znati.“
Mile ju je bez riječi saslušao. Čak je kimao glavom dok je govorila. Ustao
je i krenuo po čizme. Ona je potrčala da mu ih doda. Nije više osjećala bol od
opekotine.
Dok je obuvao čizme, usudila se izreći.
„Hoćemo li probati još samo jedanput?“ upitala je molećivo.
Navukao je čizme i poravnao uniformu. Dok je stavljao kapu na glavu i
gledao se na ogledalu pokraj izlaznih vrata, pogledao je u njezinom pravcu.
„Ajde, još jednom, tebi za ljubav“ rekao je i izašao iz stana.
Dok je slušala zvuk njegovih koraka po stubištu, bol u ruci počela je lupati
sve do njezina mozga.
Mile je sišao na ulicu. Prije nego je sjeo u auto, pogledao je gore, prema
prozorima stana. Grilje su još bile zatvorene. Ovo postaje nadnaravno, mislio je u
sebi. Ona je sanjala da su u Imotskom. Nije bio praznovjeran niti je vjerovao u
ikakve vradžbine, ali ostao je impresioniran.
Nakon tjedan dana došao je doma i donio joj telegrafski ispisano pismo
naslovljeno na njegovo ime. Službeni je pečat bio iz Imotskog.
Vjeko Bačić nije stanovao tamo.
Kuhala je grah i slegnula ramenima. Neće ga više gnjaviti, obećala je.

***
 23. 10.1948. Beograd

Draga Lucija!
Četvrta godina teče da se nismo vidjele. Drago mi je da si rodila, srela sam
ovdje ženu admirala Marinkovića, ona mi je ispričala. Stalno nagovaram
Milu da odemo jedno ljeto na Vis, ali prošlog je ljeta izabrao Herceg Novi,
a ove godine smo išli u Budvu. On bi htio u Dubrovnik, a tamo ja nisam
htjela, pa onda neće da mi udovolji, tvrdoglav je, šta ćeš. Zaželjela sam se
Oključne, naše šetnje. Rado bi vidjela Karmelu. Stiglo mi je ovaj mjesec
prvi put pismo od mojih iz Australije. Majka, otac, Cvita, Vera, mali Ivo, svi
su u Sidneju. Zamisli, kad je moja mati mogla sanjati da će iz Oključne stići
u Sidnej. Nije znala da postoji grad koji se tako zove. Cvita i Vera su se
zaposlile u tvornici, rade i dobro su, kažu da je teško, ali nisu gladni, imaju
kuću i obe imaju momka, brzo će se udati. Pitaju mene hoću li ja doći na
svadbu. Napisala sam da hoću. Baš mi se ide u Australiju. Ako odem, neću
se više nikada vratiti.
Jako sam pogriješila i nije mi dobro. Draga Lucija, znaš da sam tebi
sve uvijek govorila, znala si o meni ono što nitko nije. Nisam nikad glumila
sveticu, znam da sam napravila puno grešaka u životu. Je li moguće da
uvijek moram toliko patiti? Reci mi, ti me jako dobro poznaješ, jesam li to
zaslužila? Mile ne razumije koliko mi je teško živjeti s njim i svaki dan
misliti gdje mi je dijete. Boris se mene više ne sjeća. Ja sam ga naučila
hodati, govoriti, sama ga podigla do tri godine, a sad ga već pune četiri
godine nisam vidjela, sve je otišlo u vjetar. Tko zna što su mu rekli o meni?
Rekli su mu da sam zla, da sam ga napustila. Vjeko je najveća pogreška mog
života. Zašto je Mile ikada s njim pristao razgovarati? Zašto se vratio na
Vis? Sjećaš li se kad smo ti i ja sjedile na onoj klupi i ja sam ga onda
ugledala? Sad mi je žao što nisam imala pištolj. Da sam ga tada ubila, već bi
izašla iz zatvora i moje bi dijete bilo sa mnom. Draga Lucija, drago mi je
radi tebe i tvoje sreće. Ako itko zna gdje je sada Vjeko, onda je to tvoj Gašpar
On meni nikada neće to reći. Ja sam uvjerena da mu se Vjeko nekako javio.
Previše mu je dužan i dobri su prijatelji, oni štite jedan drugoga. Meni su
muškarci donijeli samo zlo, jedino su mi u životu pomogle žene. Ako ikako
saznaš gdje je Vjeko, ako ti Gašpar ikad nešto kaže, molim te da mi to javiš.
Sad znaš kakav je osjećaj biti majka. Draga Lucija, puno te pozdravljam!
Ako te put nanese u Beograd, obavezno mi se javi.
Voli te tvoja prijateljica
 Marta

20. 11.1948. Vis

Draga Marta!
Žao mi je što toliko patiš. Moja Iva ima sada dvije godine, ona je nešto
najljepše i najbolje što imam u životu Drago mi je za tvoju obitelj, da su se
snašli i javili se. Karmela i Tonko su prije dvije godine otišli, oni su u
Melburnu. Tek sad su se javili, nitko neće od njih pisati dok ne stane malo
na noge. S njima je otišao i Luka Tipić, ne znam gdje je on završio.
Kad sam primila tvoje pismo, bila sam sama doma, Gašpar ne zna da
si mi pisala. Ja te zaklinjem životom, ne smije doznati da sam ti ikad nešto
javila. Pretražila sam njegov stol, sve ladice, dok sam brisala prašinu. Našla
sam jedno pismo, od prije dvije godine, Vjeko ga je vlastoručno napisao. On
i Boris su u Imotskom. Nikada ti to nisam rekla i ako netko pita, ja ću tako
govoriti do smrti. Radi šta znaš. Sretno!
Tvoja Lucija

***

BILO JE TO DRUGI PUT DA SE ONA POSVAĐALA S MILOM.

Njezino nervozno kretanje po sobi i lupanje vratima ormara privuklo ga je
na vrata spavaće sobe. Spremala se na put, bila je u rasulu. Nikad je nije vidio tako
neurednu, kosa joj je raščupana padala po licu, jezici zgužvane bluze padali su po
njezinoj suknji. Na krevetu je razjapljen ležao njezin kofer, trpala je unutra
grozničavo stvari i namjerno ga ignorirala, od početka svjesna njegova prisustva.
Počeo se nevozno smijati. Zaklopila je tada glasno kofer i odlučila
jednostavno proći pokraj njega.
Stegnuo joj je zapešće, bolno je jauknula, i tijelom se okrenula prema njemu,
nije željela podignuti glavu niti pogledati u njegove oči. Jer ako ga pogleda, možda
će biti u stanju pročitati da mu ona više ne vjeruje. Otkako je završila s čitanjem
Lucijina pisma, a pročitala ga je bogme barem pet puta, nevjerica nije ušla u
njezine misli zbog potvrde da je Reba imala pravo. Ona je Rebi vjerovala cijelo
vrijeme. Sada je postala svjesna da ne može više vjerovati svome mužu. Ta je
spoznaja bila kao potres suhoj zemlji, od boli joj je pucala moždana kora. Tanka
nit njezina života bila je u Milinim rukama. Nit vodilja bila je da imaju nešto
vrijedno, da je voli, takvu kakva jest, da mu je stalo, bez obzira na sve, da je želi
usrećiti i razumije njezinu potragu za sinom. Nit je bila presječena sumnjom da on
cijelo vrijeme laže. On zna i prikriva. Vjeko nije sam, Mile je također dio zavjere.
Od samoga početka činilo se čudnim kako Vjeki uspijeva tako se dobro kriti, da
ga nitko ne može pronaći. No, nije mogla istinski vjerovati da bi joj Mile mogao
nanositi takvu bol, a nije imala nikakva dokaza. Kad bi otišla u svojim
pretpostavkama toliko daleko, počela bi se hvatati za sljepoočnice i razmišljala je
tada da li se razum gubi u jednom trenu ili se takvo što događa u etapama, jer ako
se događa postupno i pomalo, onda je ona usred tog procesa. Tada bi popila tabletu
za smirenje i osjetila bi se kao vraćena na početak, u njoj bi opet bila samo tjeskoba
radi Borisa, sumnja, nepovjerenje i strah da je možda u pitanju zavjera, nekako bi
splasnuli. No, Lucijino je pismo odjednom dalo zraka vatri koja je dotad tinjala i
makar je popila tri tablete prije njegovoga dolaska i pomislila kako je na njih
postala potpuno imuna, pa trgnula jednu rakiju da smiri živce, Mili je jedan pogled
na nju bio dovoljan. Ona se njega boji i više mu ne vjeruje. Je li mu to rekao govor
njezina tijela, odbijanje da ga pogleda u oči, prigušeni krik koji je ispustila u
trenutku kada joj je stegnuo ruku ili sve to zajedno, nije mogao razaznati, znao je
da se nešto dogodilo i želio saznati šio je to bilo prije negoli posljednja brana u
njoj pukne. Osjećao je da je na rubu. Priveo ju je do kreveta. Poslušno je sjela.
Gledala je u pod. Podigao joj je rukom bradu. Čim je maknuo ruku, opet je spustila
pogled.
„Mogu li znah šta se događa?“ rekao je izvještačenom vedrinom.
Istu je stvar i ona željela upitati njega. No, neće ga to upitati, jer zapravo joj
je jasno. Mora biti jako oprezna, šaputala je sumaglica u njezinoj glavi. Ovdje nije
važan on, ne smije ga naljutiti, nikad onda neće stići do svog cilja.
„Moram nešto poduzeti. Ne mogu više sjediti ovdje po cijele dane i čekati
čudo. Čudo se neće dogoditi. Ja moram ići i tražiti“ rekla je.
„Odakle ćeš krenuti? Od Triglava ili preko Gevgelije?“ pitao je.
Njoj nije bilo smiješno.
„Od Imotskog“, rekla je i sad se usudila pogledati ga.
„Od Imotskog?“
Gledao je pažljivo, ramena su joj se blago tresla. Je li luda ili nešto zna? Šta
god bilo, nije mu se sviđalo.
„Da nisi opet sanjala Imotski?“ pitao je podrugljivo.
„Jesam. Ovaj put sam sanjala gdje Vjeko sjedi u gostioni Imotski“, rekla je.
 Kad je shvatio da je potpuno ozbiljna, prestao se cerekati.
Digao je ruku, jedva se suzdržala da se ne izmakne. Stavio je ruku na njezino
čelo. Bila je u blagoj vrućici i drhtala je. U dahu joj je tada osjetio alkohol.
„Šta si pila?“ upitao je naglo.
„Rakiju i tablete“, rekla je drsko. „Onda sam odlučila. Idem. Nije Imotski
na kraj svijeta.“
Tada se prosula po njegovim prsima i počela plakati.
Dok ju je mazio po kosi, Mile je shvatio da je pobijedila. Nije više imalo
smisla apelirati na njezin razum. Lako joj je mogao reći da se ozbiljne odluke ne
donose pod utjecajem tableta i alkohola. Znao je da bi pobijedio u raspravi, morala
bi se smiriti, argumenti su bili na njegovoj strani. Otkud joj novac da krene na put?
Bez njega je bila potpuno izgubljena. No, ovaj put je shvatio da ulog nije isti. Ona
je na putu da potpuno izgubi razum, mogla bi to biti Pirova pobjeda.
„Pa nije, dašta nego nije. Evo, ja idem idući tjedan u Split. Otići ću lično u
Imotski da se uvjerim jesu li oni moji dobro obavili posao. Ako su tamo, ja ću ih
naći. Uvijek može da se dogodi previd“, govorio je mazeći je.
Tablete su tada počele djelovati.

***

SOBA JE BILA MRAČNA I HLADNA, VEĆ TREĆI DAN. Izvukao je nogu ispod
prljavog pokrivača, pa je brzo uvukao natrag. Glad ga je tjerala van iz kreveta,
hladnoća držala prikovanog na mjestu. Kad je zavijanje u njegovu želucu postalo
jače od drhtanja, izvukao se iz kreveta, obuo prevelike gumene papuče na bose
noge i otišao do vrata. Tamo je pokupio zobenu kašu. Tek kad bi došao dotle da
poželi jesti i mahovinu, dopuzao bi do tih vrata koja bi ona otvorila, uvijek u isto
vrijeme, i gurnula unutra drvenu zdjelu, na pod njegove samice. Bio je u kućnom
pritvoru, zatvoren sa svojim podstanarima, ušima koje su ga grizle po tjemenu,
samo više nije imao snage prstima kopati izgriženu kožu. Zašto je ono završio u
kazni, nije se više mogao sjetiti. Nešto je skrivio, jako se naljutila na njega. Dok
ga je vukla prema vratima i vikala da ovaj put ostaje tamo dulje nego inače, cvilio
je i molio da mu oprosti, neće se nikad više tako igrati, neće više razbiti čašu,
poderati hlače, što li je već skrivio ovaj put. Ona je bila uporna, napravit će od
njega čovjeka, vikala je, pa makar joj to bilo posljednje u životu. Zobena kaša nije
bila kazna, jeo je to i kad je bio vani. Kazna se sastojala u zabrani kretanja, igranja
na svježem zraku, trčanja po polju, veranja po drveću – dobro je procijenila što ga
najviše veseli. Nije još uspio pojesti posljednji zalogaj, ušla je u sobu.
„Izlazi. Moram te okupati“, rekla je.
Skočio je na noge i ušao za njom u kuhinju.
Za stolom je sjedio otac.
Boris se ukočio.
„Sjedni!“ rekao mu je Vjeko blago.
Boris je sjeo na stolicu.
„Znaš li gdje danas idemo?“ upitao je Vjeko.
Boris je šutio. Nije znao koji je danas dan ni zašto bi se on razlikovao od
drugih.
„Idemo na sud“, rekao je Vjeko.
Borisu je ta riječ bila poznata, spominjali su je često u posljednje vrijeme.
Možda su baš zbog te riječi bili naročito nervozni, svađali su se više nego prije.
Mrzio je tu riječ, jer iza njihovih svađa, kazna bi stigla njega. U posljednje vrijeme
to je bilo često. Zato nije želio ići na taj sud, što god to značilo.
„Znaš li ti zašto tamo idemo?“ upitao je Vjeko.
Borisu nije bilo poznato. Nije smio reći ocu da ne želi znati, ne želi tamo ići,
jer u jedno je bio siguran, njegove želje Vjeku nisu zanimale.
„Idemo tamo jer žena koja sebe zove tvojom majkom hoće da mi te uzme“,
rekao je.
Pažljivo je promatrao Borisovo lice. Na spomen riječi majka, dječak nije
reagirao.
„Sjećaš li se ti da si imao majku?“ upitao je Vjeko. Boris je niječno
odmahnuo glavom.
„Eto, znao sam. Kako bi se sjećao kad je nemaš po čemu pamtiti?“
zadovoljno je rekao.
„Vidiš, sine, ona je tebe napustila. Usred rata, kad je bilo najteže, ostavila te
i otišla.“
„Šta ne kažeš malom do kraja?“ prišla je ona tada stolu.
Vjeko je opet pogledao Borisa.
„Tebe će tamo sudac nešto pitati“, rekao je Vjeko.
Učinilo mu se da Boris uvlači ramena i glavu, podsjetio ga je na kornjaču,
samo kornjače imaju oklop, pa se mogu pod njega sakriti. Borisova je glava još
uvijek dovoljno stršala, bez obzira što ju je probao skriti ramenima. Pogladio ga
je tada po glavi.
 „Šta god te budu pitali, tvoj odgovor mora biti samo jedan. Ti ne želiš s njom
živjeti, jer je ona kurva“, rekao je, naglašavajući posljednju riječ.
Boris je klimao glavom. Ramena su mu još uvijek bila podignuta. Nije znao
što je sud, ali je znao što je kurva.

***

MARTA JE TOGA DANA ŽIVČANO BIRALA ŠTO ĆE ODJENUTI. Željela je

Borisu biti lijepa, pa opet, nije željela ostaviti pogrešan dojam. Kako će ih uvjeriti
da je brižna majka, koja tuguje i želi natrag svoje dijete, dođe li tamo dotjerana
kao da ide na ples. Opet, ako bude izgledala zapušteno, možda će sutkinja pomisliti
da je neuredna i traljava, ne brine ni o sebi, kako će voditi brigu o djetetu. Računala
je na sažaljenje, predsjednica suda bila je žena, to joj je ulijevalo nekakvu nadu,
muškarac nikad ne može shvatiti kako se osjeća majka. Ona me mora razumjeti,
govorila je u sebi. Kad je Mile ušao u hotelsku sobu, onako visok i stasit u svojoj
uniformi, poraslo joj je samopouzdanje. Uhvatila ga je ispod ruke. Bio je
zadovoljan. Obukla se u svijetle boje, nije se našminkala, frizura je davala dojam
da je riječ o urednoj ženi, koja ne drži previše do vanjskog izgleda. Podočnjaci su
bili vidljivi, ipak je ona majka koja pati za svojim djetetom, razumljivo je da ne
može spavati. Ono što sutkinja sigurno neće vidjeti, njezin je geografski jezik.
Išaran crtama i linijama, natečen i iziritiran, takav je njezin jezik od dana kad je
doznala datum ročišta u Imotskom. Išla je doktoru, zinula i isplazila jezik. Pod
jakim svijetlom lampe izgledao je kao veliki tumor.
„Vi živite u velikom strahu“, rekao je doktor.
„Je li ovo tumor?“ upitala je.
„Ne. To je geografski jezik, to se pojavi kod osoba koje su pod velikim
stresom, izazvanim strahom. Zna se pojaviti kud osuđenika na smrt, u noći kad
čekaju izvršenje.“
„Čega se toliko bojite?“ pitao je doktor.
„Mislim da nemate baš toliko vremena“, odgovorila je.
Njegova je čekaonica bila puna.
Nakon toga se pokušavala uvjeriti da nema razloga za strah. Moć
autosugestije je najjača moć, tako jednom čula. To što je njezin muž partizanski
komandant, visoki oficir, odlikovan u ratu i što žive u Beogradu davalo joj je
golemu prednost, govorila je sebi naglas. Prednost koju Vjeko ne može
nadoknaditi. Zašto je onda njezin jezik i dalje takav. Kad bi stala pred ogledalo,
plazila ga je i promatrala, podsjećao je na kartu Amerike, samo su tamo državne
granice pravilnih linija. Možda bih trebala uzeti Borisa i pobjeći s njim u Ameriku,
daleko od svega. Možda mi moj jezik to poručuje. No, bila je to poruka da se boji
i da strah, bez obzira na autosugestiju, ne prestaje.
Mili je bilo žao što je dotle došlo. No, između toga da njezin sin živi s njima
ili da ona poludi, a on nikad s njom ne dobije potomstvo, morao je prihvatiti prvu
soluciju i pokrenuti sudsku parnicu. Vjerovao je da će Vjeko prosvjedovati, pisati
mu, možda ga probati naći i razgovarati s njim, podsjetiti ga na zadanu riječ, moliti
da to ne čini, no na njegovu radost, ništa se od toga nije dogodilo. Vjeko je ostao
nijem. Mili je zbog toga bilo lakše, jer zahtjev se nije mogao povući, morao je ovaj
put ići do kraja.
Do Imotskog su se vozili vojnim džipom. Šofer se zaustavio ispred kamene
zgrade suda. Prolaznici koji su hodali cestom, načas su zastajkivali promatrajući
par koji je ušao u zgradu. Penjući se stepenicama po kojima su udarci njezinih peta
odjekivali i topili se sa zvukom njegovih koraka, Marta je osjećala žmarce koji joj
silaze kičmom. Je li moguće da je on tamo iza onih vrata, razmišljala je. Dok se
približavala vratima sudnice, imala je nestvaran osjećaj da, kad unutra uđu, neće
biti nikoga, sudnica će biti prazna. No, kad je Mile otvorio vrata, ona je zbunjeno
pogledala u pod, jer nije znala gdje bi gledala. Prostorija je bila velika poput
učionice, drvene klupe su bile poredane u dva reda. Naprijed, za jednim povećim
stolom, stajale su tri prazne stolice. Prišao im je advokat kojeg su tada prvi put
vidjeli, Mile ga je angažirao samo zato što je bio Imoćanin, rekao joj je da će to
biti bo je primljeno od strane suda negoli da je zastupa netko iz Splita ili Beograda.
„Antunović“, rekao je čovječuljak smežuranog lica i glasa, kojem se nije
razaznavala boja očiju od kože. Od prevelika duhana sve na njegovu licu bilo je
žuto.
Pružila mu je ruku i gledala preko njegova ramena. U prvoj klupi s lijeve
strane sjedili su dvojica ljudi, jedna žena i pokraj njih dječak. Imao je glavu
obrijanu do kože, njegov je tanak vrat virio iz košulje preširoka ovratnika. Bilo je
to sve što je vidjela, prije nego su sjeli.
„Koliko će ovo trajati?“ upitala je odvjetnika.
„Ne bi trebalo dugo, ovo je vanparnični postupak.“
Odvjetnik je objašnjavao Mili da je postupak rutinski, oni su imali prilike
pročitati prijedlog za dodjelu skrbništva koju je sastavio. U većini slučajeva sud
dodjeljuje dijete majci, tako će biti i ovaj put, on je uvjeren.
Ustali su svi na noge. U prostoriju je ušla sutkinja. Dok je čitala njihov
zahtjev, Martin je pogled letio prema Borisu. Dječak je gledao ravno ispred sebe,
nijednom se n je okrenuo prema njoj, nadala se da će barem pogledati udesno
prema sutkinji, da mu vidi profil. No, dječak se nije micao. Izbjegavala je gledati
onu dvojicu pokraj njega, jedan je od njih Vjeko, htjela je svakako izbjeći susret s
njim. Žena pokraj njih je Vjekina nova žena. Marti se načas smililo, da netko s
njim mora živjeti, to je svakako smatrala vrijednim žaljenja. Zatim su joj pozornost
privukle neke žene koje su sjedile dvije klupe iza njih. Te su je žene napadno i sa
zanimanjem gledale. Zašto su one tu, razmišljala je uznemireno. Nije joj bila jasna
njihova uloga.
Uto je čula sutkinjin glas.
„U ovoj situaciji, kad se treba odlučiti s kim će malodobni sin ubuduće
živjeti i tko će biti njegov skrbnik, imamo posebnu okolnost da dijete već četiri
godine stanuje s ocem. Stoga sud mora uzeti u obzir mišljenje oca koji treba dati
svoju suglasnost i mišljenje djeteta, koje je staro sedam godina i može izraziti
svoju želju o nastavku života s jednim od roditelja. Zato dajem riječ prvo ocu
djeteta. Gospodine Bačić, slažete li se s tim da dijete nastavi život sa svojom
majkom?“
Vjeko je ustao.
„Ne slažem se! Dijete treba nastaviti život sa mnom. Ja imam posao i sve
uvjete da nastavim podizati maloga. Gospođa nije podobna u prvom redu zbog
svoga morala tražiti dijete koje je napustila usred rata i pitam se odakle joj hrabrost
da se sad ovdje pojavi.“
Marta je klonula na svoj naslon, pogledala je Milu koji joj je stisnuo ruku.
Došlo mu je istog trena da ustane i kaže Vjeki ono što ga spada, ali nije želio
upadati sutkinji u riječ, upravo je postavila pitanje.
„Možete li razjasniti ovo što ste sad iznijeli, to je ozbiljna tvrdnja o moralnoj
podobnosti stranke, koju bi trebalo nečim potkrijepiti. U protivnom ćemo odbaciti
vašu tvrdnju kao pokušaj klevete“, rekla je sutkinja.
„Mogu ja objasniti!“ rekla je žena koja je sjedila pokraj Vjeke.
Marti se njezin glas učinio poznat, nagnula se stoga naprijed da joj bolje vidi
lice. Sve što je vidjela bio je profil i nos koji je bio markantan i povijen, jako je
podsjećao na Vjekin. Oni izgledaju kao brat i sestra, dva oka u jednoj glavi. Sjetila
se tada Rebe. I to je pogodila.
„Molim vas da se predstavite“, rekla je sutkinja.
„Moje je ime Franka Šimić“, rekla je žena i pogledala u njezinom pravcu.
„Za vrijeme rata bila sam medicinska sestra u Splitu, kad je dotična zaprimljena u
nesvjesnom stanju na hitnu pomoć.“
Tog trena je Franka gledala u Martu koja je izbezumljeno pogledala prema
Mili. Htjela je ustati i otići, Mile je stegnuo njezinu ruku i zadržao je. Shvatila je
tada da mora ostati, izdržati ovo mučenje do kraja.
„Kakve to veze ima s ovim slučajem?!“ upitala je sutkinja nervozno.
 „Ima veze, i to kako. Primljena je u bolnicu u akutnom stanju trovanja.
Popila je otrov, ja sam joj osobno ispumpavala želudac. Bježala je s jednim
Talijanom, koji ju je ostavio na omiškoj rivi. Nakon toga je popila otrov, htjela se
ubiti. Ona je bila okupatorska kurva!“ rekla je Franka i uprla u nju prstom.
Žene za Franke sad su je strijeljale pogledima.
„Kurvo!“ jedna je viknula glasno.
Mrmljale su s odobravanjem. Sad je znala zašto su tu. Bile su Frankine
prijateljice. Medicinske sestre u civilu. Dovela ih je iz nekoliko razloga, no najviše
radi podrške, sve su znale što će se toga dana događati u sudnici, slušale su o njoj
priču nebrojeno puta.
Franka je imala divne priče kojima je popunjavala sitne sate noćnih
dežurstava u imotskom rodilištu. Bila je glavna sestra primalja, došla je iz Splita
podučavati mlade sestre. U njezinim su se pričama ispreplitale ratne sudbine, sve
one ispovijedi koje je odslušala sjedeći na krevetima preživjelih i ranjenih,
operiranih i spašenih na odjelu, ali najmilija priča, koju je kazivala s posebnim
žarom, bila je o Marti. Kad bi Franka pričala o Marti, mogle su rodilje vikati koliko
su htjele, čak i one babice koje su već čule priču zavikale bi s vrata sobe za sestre:
„Šta se dereš? Ajde, stisni još malo, guraj, nije ti još vrijeme!“
S vremenom je priča dobila nova poglavlja, ispalo je da je Franka Martu
osobno na rivi pronašla i spasila joj tako život, da je došla malo kasnije, umrla bi
nesretnica na toj rivi, a da je znala zašto se otrovala, bila bi je tamo i ostavila.
Ovako je, ne sluteći ništa, organizirala prijevoz do bolnice, osobno joj ispumpala
želudac i hranila je svaki dan juhom, da se povrati i dođe k sebi, toliku je naklonost
stekla prema toj izdajnici. Kad joj je ova ispričala svoju priču, a nju uhvatio gnjev
pravednika, nije mogla ništa, nego pustiti je da ode iz te bolnice, ali Franka čeka,
a tko čeka...
Kad je stigla Martina tužba, Franka je bila doma, zaprimila kuvertu, otvorila
je i pročitala poziv na sud. Konačno, pomislila je. Neće je samo ponovno vidjeti,
nego će cijelom svijetu reći njezinu sramotu, koja treba biti ispričana, da svi znaju
da Franka Šimić nikad ne laže.
„Mir u sudnici! Tišina!“ vikala je sutkinja. „Je li ovo istina?“ upitala je
Martu.
Smrtno uplašena pogledala je Milu. Na njegovu licu nije bilo trzaja. Ustala
je. Vjeko ju je gledao, okrenuo se u njezinu pravcu i smijao nečujno, oči su mu
sjajile trijumfom.
„Jest“, rekla je tiho.
One su žene podivljale na njezino priznanje. Digle su se na noge, lica su im
bila iskrivljena od mržnje. Otkud tolika mržnja, mislila je, one me nikad dosad
nisu vidjele. Kako možeš ovako mrziti nekog koga ne poznaješ, čudila se i
snebivala. Željela je nešto reći, ali nije mogla proizvesti ni glasa. Da je Vjeko
normalan čovjek, ovo otkriće u sudnici bila bi njegova privatna sramota, rekla bi
mu, da je imala snage Da je bio dobar muž, da je bio sa mnom, ne bi nikad bilo
Talijana, htjela im je to reći.– ali njezin je jezik namučen i otežao, a one vrište,
imaju snage i ničeg se ne boje. Njezin je odvjetnik zajapuren, žutilo je s njegova
lica nestalo, smijenila ga je ljubičasta boja, počeo nejako prosvjedovati, na njihove
urlike o kurvi i izdajici, fašistima i okupatorima, neke su zazivale prijeki sud i
strijeljanje, slabašno je vikao da protestira.
Htjela je nešto reći u svoju obranu zbog Borisa, riječi joj nisu padale na
pamet, pogledala je u njega. Franka ga je tako zakrila svojim tijelom, nije mu
mogla vidjeti lice. Hoće li mu ikad moći objasniti da to nije bila izdaja s njezine
strane, ona nije izdala nikoga. Fabio je izdao nju, baš kao i Vjeko prije njega.
Kako uvijek nevin, ljudi nastradaju u romanima i filmovima, sad se to evo
događa njoj, u stvarnom životu. Zašto ljudi Vjeruju u takve laži? Otvorila je usta
u namjeri da ipak nešto kaže i ispod mišice osjetila snažan stisak, koji ju je
podigao. Mile je ustao i krenuo van, vukao ju je sa sobom, udarila je bokom o rub
klupe dok je izlazila. Jako ju je zaboljelo. Gledala je njegovo lice, zategnuto i
stisnutih usnica, ništa se na njemu nije dalo razaznati, samo je po stisku slutila da
je to bio stisak krvnika. Dok su grabili prema vratima, čula je sutkinju.
„S obzirom na ovo priznanje i nove okolnosti iznesene pred ovim sudom,
dijete se na skrb dodjeljuje ocu, s kojim je dosad i živjelo.“
Prije nego je izašla iz sudnice okrenula se prema Borisu, ne bi li ga bar još
jednom vidjela, osjećala je da bi to moglo biti posljednji put.
„Kurvo jedna!“ viknuo je Boris. Izraz njegova lica nije bio u skladu s riječju
koju je izrekao.
On me mrzi, pomislila je tada, nije bila u stanju razaznati raskorak koji je
bio jedva primjetan. Franka je sjedila pokraj njega i tog trenutka popustila svoj
stisak. Krvnički ga je ispod stola uštipnula, na tu zapovijed viknuo je riječi koje
su ga poučili. Na izlasku iz sudnice potapšala ga je po ramenu. Prešla je preko
ceste i u pekari mu kupila kiflu. Kifle se cijelog života sjećao, onoga što je viknuo
nije.
Te večeri je Franka skuhala pašticadu. Nikad je nitko nije čuo da pjeva, n
prije ni poslije toga. Kuhajući tu pašticadu, ponesena svojim pravedničkim
gnjevom koji je tinjao svih tih godina i danas konačno došao na naplatu, pjevušila
je borbene pjesme i baš je uživala u tome. Vjeko joj nije želio prigovarati, znao je
da se to neće ponoviti. Držeći u ruci bocu vina, po kuhinji je tražio otvarač. Nikad
u životu nije slavio svoj rođendan, ali danas se osjećao kao slavljenik. Eto ti tvoja
uniforma i čin i tvoj gard pobjednika, mislio je u sebi prevrćući ladice. Otkako je
izašao iz sudnice, nije mislio na Martu. Cijelo je vrijeme u sebi nastavljao razgovor
započet one večeri na Velom polju u Milinom šatoru. Danas je, što se njega tiče,
taj razgovor s Milom završio. On ovaj put otvara slavljeničku bocu vina, donio je
sa sobom taj viški plavac ima tome više od tri godine.
Bilo bi previše tvrditi da je čekao ovaj dan. No, otkad je upoznao Franku, tu
u Imotskom, radeći kao policajac, zna da ima asa u rukavu i nikakvog se suda,
oficira ni vlasti on više ne boji, kad je njegova bivša žena u pitanju. Susret je bio
slučajan. Priveli su jednog lopova koji je slomio nos bježeći pred njim i njegovim
kolegom, pa su ga morali odvesti u bolnicu. Franka mu je odmah zapela za oko,
mršava i utegnuta, puna autoriteta u svojoj svjetloplavoj uniformi, obratila mu se
drsko i svisoka, a on ju je pozvao da izađu na piće, baš zato što je bila drska u
svojoj ružnoći. To joj se nikad dotad nije dogodilo.
Kad je sjeo te večeri s Frankom u gostionicu, koja je nosila ime „Imotski“,
počeli su jedno drugom pričati svoje životne priče, onakve kakvima ih oni vide,
ne nužno onakve kakve su stvarno bile. Pri prvoj čašici vina između njih je lebdio
čudan dojam da je taj susret, koji je jednom lopovu bio zla sreća, za njih dvoje
neminovnost ili, što ljudi kažu, sudbina. Oboje imaju muško dijete iz prvog braka,
samohrani su roditelji, nose uniformu, služba ih je dovela u Imotski, to je bio samo
početak i prva čaša vina. Kad je rekao da mu je bivša žena s Visa, zove se Marta i
početkom rata su se prvo doselili u Dubrovnik, Frankino pitanje – je li možda
nakon toga službovao u Samoboru – zakucalo ga je za stolicu. Odmah je naručio
bocu žilavke i potapšao je po ramenu.
Franka je rekla da poznaje Martu i upitala ga zna li on radi koga se njegova
žena pokušala otrovati.
Vjeko je zbunjen gledao, a ona je sa zadovoljstvom ustanovila da on o
trovanju pojma nema i da mu je ona jako dragocjena. Tako ju je i gledao, a Franka
se topila pod tim pogledom i trljala ga svojim koljenom ispod stola po unutrašnjoj
strani bedara. Polako mu je, natenane, ispričala svoj i Martin susret, a Vjeko ju je
nakon toga poljubio u usta. Otišli su u njegov stan i cijelu noć se prevrtali po
krevetu, stenjali od zadovoljstva, trljali se jedno o drugo, lizali i pričali, pili i
divljački se smijali, a ujutro joj je Vjeko, pred polazak na posao, rekao da ostane
živjeti s njim.
Franka ga je mjesecima molila da napišu Mili pismo i u njemu sve kažu, on
sigurno ne zna za Talijana, tada je govorila. Vjeko je odbijao tu ideju.
„Onda će ona reći da to nije istina. Da je to samo dokaz da sam ja još lud za
njom“, govorio je nezadovoljnoj Franki.
„Ti je štitiš. Zašto je štitiš? Neka plati za to što je napravila. Ona živi u
Beogradu, na Dedinju. Ja sam bila u Partiji za vrijeme rata, nosila glavu u torbi,
da su me uhvatili dok sam lijepila oglase ili krala lijekove, odmah bi me strijeljali.
Sve što imam jest posao, radimo kao stoka. A gospođa ne radi ništa, živi u vili, bit
će da ima i poslugu.“
Vjeko je tada ispijao svoju bevandu. Lupio bi čašom o stol i rekao:
„Dosta!“
Franka bi tada ušutjela. No, ta bi šutnja potrajala kratko, najkasnije do idućeg
dana. S vremenom se zamorila. Pričala je o pismu sve rjeđe. Kad je stigao poziv
na sud, Vjeko je znao da je bio u pravu.
„Sada ćeš dobiti svoju zadovoljštinu“, rekao je. „Vidiš li da sam imao
pravo?“
Franka ga je s divljenjem gledala. Skinula se i zajašila ga na kuhinjskoj
stolici.

***

MILE JE CIJELIM PUTEM DO SPLITA ŠUTIO. BOJALA SE TE šutnje više

nego graje u onoj sudnici. Je li moguće da je to ta Vjekina žena, prolazilo joj je
kroz svijest na stražnjem sjedištu auta. Osjećala je poriv za povraćanjem.
Zaboravila je na nju, na tu špicastu ženu koju je upoznala u bolnici u Splitu, vidjela
ju je svega dva ili tri puta i pomjerila joj svoju tajnu. Samo jednom se sjetila
njezina lika, kad ju je teta Ivanka pitala tko sve zna za Fabija, ona je navela imena
ljudi koji su znali, sjetila se Romane, njezine rođakinje Lade, sjetila se susjeda i
onog odvratnog Scatollinija, za kojeg je znala da ga nikada više neće vidjeti. Tada
je prešutjela Franku. Kako ju je tada prešutjela, tako se kasnije pobrinula da je
zaboravi i u tome je potpuno uspjela. Čovjekovo pamćenje ima lijepu navadu da
sačuva ono što želimo, ono što nam se ne sviđa bacimo kroz prozor. Marta bi
prošla detektor laži na pitanju poznaje li neku medicinsku sestru po imenu Franka,
toliko je u njoj potonula ta epizoda. U košu za smeće njezine memorije bila je na
samome dnu.
Bila je u stanju šoka. Kako je Vjeko pronašao tu ženu? Je li možda ona
tražila njega? Nije joj išle u glavu da su se njih dvoje slučajno sreli. Jer, ako je to
sudbina, ako je njih dvoje spojilo nešto, Bog ili neka viša sila, onda sam ja Božjom
voljom danas izgubila dijete.
Sjetila se tada opet Rebe. Ta je žena opasna, rekla joj je Reba. Mile je gledao
ravno ispred sebe. Drhtala je na sjedalu auta i molila Boga da putovanje još potraje,
jer bojala se onoga što slijedi.
 Stigli su pred hotel „Bellevue“, Mile je zalupio vratima tako da se cijela
stresla. Moj me sin mrzi. Hodala je za Milom pognute glave i gledala pete njegovih
cipela. Možda je bolje da ostane gdje jest. Tapet na stubištu hotela bio je izlizan,
nije joj se mililo gledati u njega, ali nije mogla podignuti glavu. Ušli su u hotelsku
sobu. Sada kad je znala da je konačno sve izgubila, izdržat će još i ovo, pomislila
je u sebi i prisilila se da uzdigne vrat. Milino je lice bilo izobličeno. Sijevnula je
pesnica po njezinoj sljepoočnici. Pala je na pod od udarca. Nije na to bila spremna.
Šutke ju je udario nogom. Zaječala je tiho, znajući da su uvaženi gosti u
susjednoj sobi. Uslijedio je novi udarac po glavi. Instinktivno je rukama zaštitila
lice. Šutnjom je branila njihov ugled i čast, koji su, bojala se, toga dana bili načeti.
Svi su u hotelu znali tko je njezin suprug, nije željela da doznaju stvarno tko je on,
sad kad on misli da je otkrio tko je ona. Sudionički je primala udarce držeći jezik
za zubima. Potrajalo je dugo, srećom je prije kraja na podu izgubila svijest. Na
tome mu je gotovo bila zahvalna.
 BEOGRAD, 1961., 1981.

POSJETITELJI KAFANE „DVA BELA GOLUBA“, AKO I IMAJU svog para, s

njim u taj lokal, kao po dogovoru, nikad ne dolaze. Poznaju se iz viđenja, po odjeći
koju nose, izgledu ruku, kretnjama i ponašanju čitaju jedni drugima porijeklo i
zanimanje, godine i materijalni status, a oko navika nemaju dilema, sve ih tu drži
ista ljubav. Nakon nekog vremena postanu poput familije, sjede unutra, svatko na
svom mjestu, i ako netko dulje ne dolazi, njegovo se mjesto prešutno čuva. Ako je
ne daj Bože obolio ili završio na liječenju, vratit će se on, pa kad uđe iznenadan
uljez, netko od onih letećih što uđu jednom i nikad više, trgnu jednu ili dvije s
nogu ili s društvom sjednu na meze i čašicu razgovora, oni pričaju o onima što
sjede za stolom gospodina Dimitrijevića, kojeg nema već mjesec dana. Možda je
na jednom od svojih putovanja, gospodin je Dimitrijević violinist, član
Filharmonije i ako Bog da vratit će se s turneje, a možda je nešto gore, što oni
naglas ne izgovaraju. Među njima ima velike gospode i potpunih propalica,
vucibatina. Nigdje u vanjskom svijetu, izvan zidova te kafane, ne bi se oni
međusobno sreli niti bi imali dodirnih točaka, a ovdje jedni drugima vire u čaše,
pričaju o vremenu i o nogometu, pitaju za zdravlje i zašto ih onomad dulje nije
bilo. Kad je počela navraćati, pogađali su jedno vrijeme odakle je, onda je
konobarici Grozdani, rodom iz Knina, potvrdila ono što je ova odmah znala.
„Dalmatinka, i to s otoka. Ne znam samo je li Vis ili Hvar, meni ti oni svi
nerazumljivo pričaju“ procijenila je Grozdana stručno kad je odslušala nagađanja
dimnjačara Jevte i obućara Mišinskog, kojeg su od milja zvali Miš.
Doktor Krstić se odmah složio s njom, a oni su u svojim nagađanjima stigli
samo do Splita.
Kad je idućeg tjedna svratila dva puta, svaki put naručujući jedinu votku
koju je Grozdana imala za šankom, u nenačetoj boci koju njezine mušterije još
nisu poželjele otvoriti, pa je Grozda brisala s nje prašinu dulje vrijeme i gledala je
kao ukras, a ne kao robu, počeli su nagađati čime se bavi.
Jedni su bacali oklade da je skupa kurva, počele su se pojavljivati takve po
boljim prestolničkim hotelima, a oni nisu vidjeli kako dotične izgledaju, ali ova bi
točno mogla bi ti jedna od njih, zgodna i dobrodržeća, pomalo ušla u godine, a
novac očito ma, kad pored rakije pije votku.
„C, c, c. Oficiruša“, rekao je doktor Krstić stručno.
Bio je ginekolog, više je abortusa gospođama oficira napravio nego imao
kose na glavi, doduše kosu je imao samo oko ušiju pa mu to i nije bila neka
referenca, a Jevta i Miš su ga gledali razmišljajući o toj mogućnosti, više im se
sviđala njihova pretpostavka.
 Počeli su navijati da ponovno dođe, jer njihove su drugarice u Specijalnom
odjeljenju za uništavanje alkohola ili ti ga SOA, kako su sebe zvali, bile previše
obične. Kosa je bila penzionirana učiteljica, počela je piti kad je sahranila muža
alkoholičara, a i njega su dobro znali, s njima se godinama ubijao, dok posao nije
uspješno dovršio. Sve te godine se borila protiv njega i njegovog užasnog poroka,
tvrdeći da ne može smisliti alkohol, a kad ga više nije bilo, tvrdila je da pije za
pokoj njegove duše. Druga je bila Radmila, čistačica, najviše je voljela čistiti oko
šanka, govorili su iza njezinih leđa Miš i Jevta, jer Radmili, onako robusnoj i jakoj,
nisu se usudili reći to u lice.
Ova je drugarica bila dobrodošla u njihovo odjeljenje, a Jevta se idući put
usudio pitati kojeg je čina njezin muž, pa je oni neće zvati imenom nego po činu,
kako i pristoji, a što se njega tiče ona bi trebala biti generalica. Nasmijala se pritom
i rekla mu da je može zvati „banica“, a oni su je prozvali tako i nikad je za ime
nisu upitali. Jedino je doktor Krstić likovao, bio je opet u pravu.
Sitne kapilare ispucale oko nosa prekrivala je korektorom, kao i podočnjake.
Otkako su dobili Nikolu, njezina je misija bila ispunjena, loza je dobila svoj
produžetak, Mile se smirio po tom pitanju, a ona je konačno mogla utapati svoju
tugu u alkoholu, što je činila diskretno, izvan kruga u kojem su se kretali.
Izgledala je uredno i elegantno na kućnim zabavama i rođendanima,
proslavama i obljetnicama, dočecima Nove godine i proslavama povodom Dana
žena. Odjevena u tamne kostime, s nešto zlatnog nakita na sebi, kako i priliči ženi
umirovljenog generala, na skupnim fotografijama je dominirala, nijedna žena je
nije mogla zasjeniti, samo iz jednog prostog razloga, jer joj baš nimalo nije bilo
stalo. Izgledalo je kao da ništa ovozemaljsko i dostižno toj ženi uistinu nije bitno.
Nije je pokretala malograđanska lakomost, niti želja za natjecanjem, niti
unapređenje njezina supruga koji je tako nagrađen pred odlazak u mirovinu, ni
nakit, automobili, putovanja, sve ono što je postala njihova svakodnevica tih
godina kad je zemlja krenula putem prosperiteta, vanjskih zajmova, kredita,
potrošačkim putem koji će je na kraju i uništiti.
Ponekad je s alkoholom voljela pomiješati tablete, ali samo onda kad je znala
da ne izlaze, a noć je duga i trebat će nekako doći do sna. Tablete za spavanje same
više nisu djelovale. Morala je to kriti od Mile, ali to nije bio problem otkako više
ne dijele isti krevet.
Dogodilo se to spontano, nakon Nikolinog rođenja. On je tada još išao na
posao, mali je noću plakao. Iselio se jedne noći iz njihove spavaće sobe u sobu za
goste, da može ujutro ranije ustati, ne može na posao ići neispavan. Zvučalo je
logično i bilo je zgodno. Sad je Nikoli deset godina, Mile se u njihovu sobu nikada
više nije vratio. Bio je gost u njihovu braku, u gostinjskoj sobi je provodio večeri.
Kad nije dolazio doma cijele noći, nije znala gdje ih provodi, no suvišna pitanja
nije postavljala u zamjenu da se poštuje njezina privatnost.
 Zato su tako uigrano i lijepo glumili bračni par. Drugi su svoje kućne
razmirice i svađe, prepirke i frustracije nosili u svojim međusobnim obraćanjima,
poput cigareta i upaljača istresali bi ih na stolove domaćina, pa nakon nekoliko
pića nastavljali ondje gdje su doma stali, ništa nije moglo dugo ostati sakriveno.
Mile i Marta takve stvari naprosto nisu posjedovali, niti zajednički provedeno
vrijeme, niti prepirke i svađe, bili su tabula rasa od onoga dana. Odradili su dijete
i nakon toga se tiho udaljili, uvijek i u svakom trenutku održavajući vanjsku formu.
Bila mu je na tome izuzetno zahvalna. Jedini način da ostanu zajedno
pronašli su tiho i bez razmirica, da ne smetaju jedno drugome u trošenju vlastitog
vremena, svatko na svoj način i bez velikih riječi radili su ono što su htjeli,
ponašajući se civilizirano, kao ljudi koji su se nekad voljeli.
Pod jednim jedinim uvjetom: da se Borisovo ime nikad više ne spominje.
To joj je rekao kad su iz Splita stigli u Beograd. Bilo je samo po sebi
razumljivo, nije se protivila. Nakon toga je navalio na nju silinom rasplodnog bika,
znala je da je cilj bio samo i jedino taj da ostane u drugom stanju, želio je od nje
nešto i ona mu je to dala, bila je spremna i smatrala je da on na to ima pravo. Ništa
mu nije mogla zamjeriti. Ono što je zamjerala sebi, nestajalo je i gubilo se sa
svakim gutljajem votke. Kad bi se približila polovici boce, kasnije i samome dnu,
nije se više mogla sjetiti što je to dovraga bilo. Tada bi odjednom znala tko joj je
sve kriv, od oca i majke, do Vjeke i Fabija, a napose one grozne žene, koju ona i
ne poznaje, a koja se zvala Franka i kojoj baš nikad ništa loše nije učinila. Tada
bi, proklinjući njezino ime, u sebi, naravno, nikada naglas, otišla spavati dok bi u
susjednoj sobi Nikola rastao i sličio svakog jutra sve više na njezinog starijeg sina,
pa bi se nekad u bunilu budila i kraj njegovog kreveta gledala kako spava, mazila
mu kosu i govorila:
„Borise, je li me čuješ? Nisi ti to onda stvarno mislio, je li tako?“
Boris je uvijek u njezinoj glavi imao sedam godina.
Vratila bi se u sobu i legla, s utješnim osjećajem u svojoj nutrini da će kad
se probudi sve biti bolje, jer ona ga je evo pronašla, samo još da se naspava.
Ujutro bi Nikolu otpremila u školu i sve češće zalazila u svoj drugi svijet,
kafanu u kojoj sjede usamljene duše koje na ljubav više ne računaju.
Jednog je predvečerja izašla iz kafane i polako hodala pločnikom. Kad je
čovjek pod utjecajem određenih spojeva, nikad nije dobro prebrzo hodati, a toga
joj se dana baš nije žurilo. Mile je rekao da će s Nikolom otići na košarku nakon
škole. Kad je začula svoje ime iza leđa, iznenađeno se okrenula da vidi tko je zove.
Prema njoj je s druge strane ceste žurno koračao nepoznat muškarac. Prišao je
bliže i ponovno rekao: „Marta!“, a ona je suzila oči da ga bolje vidi.
Kad je bio blizu, pružila mu je ruku, gledajući znatiželjno njegovo lice, da
razazna tko je taj zgodan muškarac, pomalo neobično odjeven, a on ju je na njezino
iznenađenje poljubio u oba obraza, govoreći joj „znao sam, odmah sam te
prepoznao“, i tada mu je prepoznala glas.
„Luka!“ rekla je u nevjerici.
Smijao se s djetinjom radošću, kao da je cijelo vrijeme živio za to da je
iznenadi, i sad mu je eto uspjelo pa je sretan kao dijete koje ne zna sreću skriti.
„Otkud ti ovdje?“ pitala je gledajući smeđe odijelo i košulju sa šarenim
prugama, kakvu dotad nije vidjela. Nije se fizički puno promijenio, odjeća ju je
zbunila.
„Došao sam poslom. Znaš li da sam cijelo vrijeme u avionu razmišljao kako
bi te volio sresti, znam već dugo da si u Beogradu i evo vidiš da smo se sreli“,
rekao je.
Zaokruženo lice sredovječnog muškarca bilo je logičan nastavak Luke
Tipića, kakvog ga ona poznaje i čuva u svom sjećanju, pokoja kila i snježnobijele
navlake na zubima bile su novost, duh mu je bio navlas isti.
„Šta kažeš da pođemo na piće?“ rekao je i pokazao na vrata „Dva bela
goluba“, a ona je istog trena odmahnula glavom.
„Ne“, rekla je. „Nećemo tamo. Idemo negdje drugo.“
„Da, baš sam smiješan. Ti si žena glavešine, a ja bi te uveo u prvu kafanu na
cesti. Hoćeš da pođemo do mog hotela?“ pitao je.
„Gdje si odsjeo?“ upitala je i ubrzala korak, samo da se maknu odatle.
Izađu li njezini pajdaši, počet će vikati za njom, to se nije smjelo sad
dogoditi. Kako bi Luka doživio Jevtu, u punoj spremi nakon odrađene smjene,
gdje joj viče: „Nek nam je banica živa i zdrava!“
„U hotelu Moskva“ rekao je.
„Divno, idemo tamo u poslastičarnu“, rekla je i krenula s njim prema taksiju.
Sjedili su i pili kavu, odmah se od te kave razbistrila. Nije mogla dopustiti
da Luka sazna, u njegovim je očima vješto tražila znake da je posumnjao, ali pričao
je o svojoj familiji, poslu, djeci, životu u Australiji, a ona je slušala i otpijala
gutljaje, razmišljajući što će mu sve prešutjeti.
„Jacqueline je Engleskinja, mama joj je Belgijanka, tata Englez.“
Gledale su je krupne smeđe oči ljepuškaste brinete, koja je u krilu držala
dvije kćeri.
„Ovo ti je Anna, a ovo Sarrah“, rekao je izgovarajući imena svojih curica
potpuno stranim naglaskom, a ona ga je tada gledala u lice da se uvjeri da tog
čovjeka poznaje, i to jako dugo, otprilike otkad zna za samu sebe.
Izvadio je potom drugu sliku iz novčanika, na njoj je bila bijela prizemnica,
od onih kakve je vidjela samo u američkim filmovima. Oko drvenog su se trijema
penjale ruže, na crno-bijeloj fotografiji nje se razaznavala njihova boja, ali ona bi
se kladila da su crvene, one koje najviše voli. Jacqueline je sjedila na ljuljačci na
trijemu, bila je u jahaćim hlačama i kariranoj košulji, na toj slici je bila još ljepša,
prirodnija. Spustila je sliku.
„Lijepo. Čime se baviš?“ upitala je.
„Radim u Chrysleru. Ja sam ti onda u Velom polju završio u mehaničkoj
radionici. Uzeli su me Englezi pod svoje, pa sam uz zanat naučio i jezik. Tako sam
nakon rata odlučio to znanje iskoristiti, otišao sam s Karmelom i Tonkotom u
Australiju, ali ja sam na kraju odlučio pokušati u Sydneyju, oni su otišli za
Melbourn. Dok su se oni svi ispočetka mučili, nisu znali jezik pa je bilo teško
pronaći bolji posao, ja sam odmah dobio posao u Chrysleru. Postao sam prvo
mehaničar, pa sam promoviran u voditelja radionice. Gazde su prepoznali moj
talent i školovali me četiri godine, završio sam za strojarskog inženjera i radim na
razvoju, imam visoku funkciju i dobru plaću. Kuća koju vidiš na slici je naša, ima
i bazen straga, samo se ne vidi na slici.“
„Jesi li ikada susreo nekog iz moje obitelji?“ upitala je, odlažući sliku na
stol.
„Jesam, ali samo jednom, sreo sam Cvitu. Rekla mi je u šali kako sam smio
oženit Englezicu, kad je ona radi mene došla u Australiju. Šalila se, naravno, ona
je tamo stigla prije mene. Rekao sam joj da ih sve pozdravi, rekla je da su dobro,
jedino ti mati i otac strašno pate za Visom i ne mogu nikako prihvatiti da će
umrijeti u tako dalekoj zemlji.“
Suze su grunule na njezine oči baš kao nezvani gosti na vrata.
„Joj, nemoj. Sve će biti u redu. Kad djeca malo narastu, doći ćeš tamo, vidjet
ćeš ih sve. Koliko imaš djece? Tvoj sin je sad već veliki momak, koliko mu može
biti, sigurno ima sedamnaest, osamnaest godina.“
Zacenila se od plača na te njegove riječi. Bilo joj je tako neugodno, da je
bila trijezna nikada brana ne bi tako popustila, ovo sada jednostavno nije mogla
kontrolirati, ni ove suze što frcaju na sve strane ni ridanje koje postaje sve glasnije.
Kad je pokušavala stati, zaustaviti ramena koja su se tresla, zadržati dah i opustiti
dijafragmu, počela se gušiti u suzama i onda je pod lupom svih tih pogleda koji su
se okrenuli prema njima, što se za Boga miloga događa s tom ženom i što joj je
rekao taj naočiti muškarac u kojeg su one počele buljiti zaboravljajući načas
šambrole i krempite, sacherice i princeze, shvatila da bi je u ovom trenu mogla
spasiti samo još jedna čašica njezine prijateljice, ali to ne može biti ovdje i ne s
njim, pa je pojurila prema staklenim vratima ostavljajući Luku iza sebe, kao što je
to uvijek u životu činila, dosljedno i bez razmišljanja.
Došla je kući, presretna što iza ulaznih vrata vladaju tišina i polumrak. U
tom je društvu izvadila svoju tajnu rezervu. Sakrivenu u kupaonici, na dnu košare
s prljavim vešom imala je bocu za hitne situacije. Sada je popila dvije čaše. Bile
su dovoljne da smiri živce, a nakon toga je izmrvila jedan sedativ i legla u krevet.
Poželjela je da se nikad ne probudi, ali znala je da ni smrt, kad je ona u pitanju, ne
može doći tek tako.
Probudilo ju je zvono na vratima. Koji užas, zar je Mile zaboravio ključeve?
Koliku je mogla spavati, dva sata, niti toliko. Sad će je početi boljeti glava, nakon
ovoga više nema lakog povratka. O Bože, zar je morao baš danas zaboraviti
ključeve. Otvorila je zavjesu i zbunjeno pogledala kroz prozor. Vani je bio dan.
Zvono još uvijek nije prestajalo zvoniti. Kakvo se zlo moglo dogoditi? Nikola je
u školi, Mile nije doma. Odjurila je u kućnoj haljini kuju nije stigla ni vezati oko
struka prema vratima i otvorila ih. Na vratima je stajao čovjek u odijelu. Nije ga
dobro vidjela, nešto je veliko, u bijeloj najlonskoj vrećici, koja je bila pomno
zalijepljena, držao u rukama.
„Vi ste gospođa Marta Petrović?“ upitao je čovjek.
„Da“, odgovorila je pokrivajući oči rukama.
„Mogu li vidjeti vašu ličnu kartu? Nemojte se ljutiti, takva je procedura“,
rekao je čovjek.
Zbunjena je otišla do svoje torbe koju je jučer ostavila na kauču u dnevnom
boravku. Nije se usudila postavljati pitanja, tko zna što je jučer sve učinila, nije se
dobro sjećala pojedinosti jučerašnjeg dana. U glavi joj je bolno sijevalo pri svakom
jačem pokretu.
Pružila mu je osobnu. Pogledao je ime i sliku.
Kimnuo je glavom. „Ovo je za vas“, pružio joj je u ruku vrećicu. Primila ju
je s obje ruke.
„Izvinite još jednom, morao sam provjeriti, da ne bi došlo do greške. Ja
radim u hotelu, gospodin mi je dao adresu, platio da vam dostavim. Vidjet ćete o
čemu je riječ. Prijatno.“
„Doviđenja i hvala vam“, rekla je i zatvorila vrata.
Bacila je vrećicu na kauč i rasporila rub. Iz nje je na pod skliznula bunda.
Dodirnula ju je rukom i podigla s poda. Iznenađenje je nestalo tog trena kad ju je
obukla.
Odšetala je tako do ogledala u bundi i stavila ruke u džepove. Dobro joj je
pristajala tamnosmeđa boja krzna i zvonasti kroj s bogatim ovratnikom. Ogledalo
joj je vratilo odraz neke žene koja je bila starija od nje, nasmiješila se toj ženi,
dobila istog trena osmijeh natrag. Stavila je ruke u džepove i iz lijevog džepa
izvukla pismo.
 Draga M.
Nešto sam jučer jako pogrešno rekao, čini mi se da sam s tobom uvijek radio
neke greške. Barem sam dobro zapamtio ime tvog supruga, pa nije bio
problem doznati adresu.
Nadam se da će ti moj poklon razvedriti lice i malo uljepšati dan.
Nemoj mi to uzeti za zlo, niti se rasrditi na mene. Ne želim te nipošto
povrijediti riti ispasti bahat.
Izašao sam jučer van iz slastičarne, možeš zamisliti kako su me gledale
sve one žene nakon tvog odlaska. Prošao sam pokraj dućana u čijem je
izlogu bila ova bunda. Tada mi je palo na pamet da ti je moram kupiti i
poslati. Tek nakon što sam došao u Australiju i vidio na mami od moje
Jacqueline krznenu bundu, shvatio sam što si ti meni onoga dana u Oključnoj
rekla. Imala si potpuno pravo, ovakvo nešto je stvoreno za tebe. Uvjeren sam
da ćeš u njoj biti prelijepa i da ćeš je znati nositi. Vraćam se večeras natrag,
sretan što sam te vidio i tužan što naš susret nije prošao u vedrijem
raspoloženju.
Do nekog idućeg puta, tvoj
Luka

Zgužvala je pismo, prije nego ga je bacila se predomislila. Počela je popravljati

nabore, spremit će ga za uspomenu. Čulo se škljocanje ključa u bravi, Mile je ušao
u stan. Prošla je pokraj njega, ignorirala začuđenost njegova lica i vratila se
ogledalu. Nije gledala bundu, nego sebe. Je li moguće da se nije baš nimalo
promijenila kad ju je Luka odmah na ulici, nakon toliko godina prepoznao. Lijepa
je, samo me čini starijom, pomislila je o bundi.
„Odakle ti ta bunda?“ začula je njegov glas.
Šutjela je.
Prišao je bliže, smekšao ton.
„Lijepo ti stoji. Čija je?“
„Moja. Još od moje osamnaeste godine, samo su mi je tek sad dostavili“,
rekla je i prošla pokraj njega.

***
„AJDE, IZVADI BUNDU DA JE VIDE“, REKAO JE MILE ZORKI zapovjednim
tonom.
Skočila je na noge i otišla u drugu sobu. Vratila se natrag sa smeđom
krznenom bundom koja je na vješalici bila obložena prozirnom najlonskom
vrećom. Prinijela je bundu gostima.
Boris je samo letimično pogledao, pa se zagledao odsutno u prozor dnevne
sobe kroz koji je dopiralo slabašno svjetlo dana. U sobi je bilo prilično mračno.
„Upali svjetlo!“ rekao je Mile, a Zorka se pomaknula lampu koja je stajala
na stoliću pokraj trosjeda i upalila je. Jaka svjetlost lampe osvijetlila je stolić s
tamnim staklom na kojem su gusto naslagane stajale boce soka, poluprazne čaše
vode, prljave šoljice kave, ostaci od meze, tanjurići na kojima, su bili kolači,
prljavi od ostataka kreme i naslagani jedan na drugoga. Na rubovima od inoksa
jasno su se vidjeli otisci masnih prstiju. Mile je prepunu pepeljaru držao u krilu.
Zorka se s bundom približila Nedi koja je, za razliku od svog muža,
dotaknula rukav bunde i pristojno rekla:
„Lijepa je, zbija je lijepa.“
„Eto kakva je to žena bila, kad ti jednom nešto kaže, nikad to ne zaboravljaš.
Da je od mene tražila bundu, ja bi joj isto kupio“, rekao je Mile.
„Recite mi kako je umrla?“ tiho je pitao Boris.
Mile je počeo vrtjeti glavom, čelo mu se namreškalo.
„E, to je bio nesretan slučaj!“ rekao je.
„Naopako!“ rekla je Zorka i sjela pokraj njega, pa je i ona počela vrtjeti
glavom i uzdisati za pokojnom ženom svog muža.
„Kakav nesretan slučaj? Gdje je poginula?“ pitao je Boris ponovno.
„Poginula je na svadbi“, rekao je Mile.
Boris i Neda su se pogledali. Zdravka se ponovno zapiljila u sliku koju,
otkako su došli i Zorka im je pokazala, nije ispustila iz ruku. Marta je na toj slici
imala osamnaest godina, slikala se odmah nakon vjenčanja, negdje u Dubrovniku.
„Pa recite, kako ste nas pronašli1“ upitao je Mile Borisa po njihovu dolasku,
nakon što su se rukovali i odmjerili jedan drugoga.
„Stiglo je pismo iz Australije od tete Cvite. Napisala je unutra vašu adresu i
broj telefona. Kaže u pismu da je puno puta pisala, ali ja ta pisma nikada nisam
dobio.“
„Pa šta je sad bilo da je pismo stiglo?“ upitao je Mile.
„Ove je jeseni umro moj otac“, rekao je Boris. „Izgleda da je on primao ta
pisma i nikad mi ništa nije rekao.“
 „Ma nemoj! Umro Vjeko! Baš mi je žao što to čujem“, rekao je Mile sa
zadovoljstvom koje se nije trudio sakriti.
I sad, kad je priča došla kraju, Zdravka je očekivala preokret. Nije željela
upoznati baku i odmah prihvatiti činjenicu da je nema. Marta će odnekud izaći
pred njih, pozvoniti na vrata i ispričati se što je zakasnila.
„Koje godine je to bilo?“ upitao je Boris, pomiren s tim da je njegova majka
mrtva.
Nije mrtva!, došlo je Zdravki da im vrisne. Nije mrtva, kako ne vidite? Ovaj
ju je čovjek negdje sakrio, zatvorio je da mu ne smeta. Razboljela se, trebala je
liječenje! Bila mu je problem!
Nije rekla ništa. Bojala se da nitko ne misli što i ona.
Nije li joj otac rekao da idu tamo gdje živi njegova majka. Kako nije znao
da mu je majka mrtva? O Bože, mislila je Zdravka. Nije bilo vrijeme da progovori,
Mile je opet počeo.
„Bilo je to 1967. godine. Ovdje je u Beogradu bila svadba jednog mog
zemljaka. Svadba ko svadba, trajala tri dana. Bilo je krcato svijeta, pod jednim
šatorom smo slavili. Svirali su trubači, pa Cigani, jelo se, pilo, pucalo. Znate kakve
su crnogorske svadbe, kod nas se uvijek puno puca. Bilo je već pred zoru, negdje
oko 5 sati, kad sam došao do nje, sjedila je, nije više plesala. Jedan je moj kolega,
bili smo baš dobri drugovi, pronašao metak na podu, neispaljen. Uzeo ga i stavio
u pištolj, bio je pijan, onako... baš pijan, ruka mu je nekontrolirano pala, opalio je.
Nisam u prvi mah povezao da je tada klonula glavom. Otišao sam do nje da joj
kažem da idemo, bio sam umoran. Vidim, ona spava. Klonula glavom na stol, ne
mrda. Ja sam joj nakon malo prišao, počeo je drmati po ramenu, Marta, rekoh
Marta, ajde idemo, vrijeme je. Kad sam je prebacio na leđa, vidim na čelu rupa od
metka. Ostala je na mjestu mrtva!“
Boris i Neda su zanijemjeli. Zdravka je bila uvjerena da laže.
„Nesretan slučaj“, rekao je Mile i trgnuo iz svoje čaše. „A koliko smo te
samo tražili! Nikad nije prestala misliti na tebe, ti si joj bio živa rana.“
„Sudbina“, rekla je na to Zorka.
„Zašto se meni čini da je na ovim starijim slikama ona propala, lice joj je
ispijeno, kao da je naglo, preko noći ostarila?“ rekao je Boris promatrajući Milinu
reakciju na pitanje.
„To je bilo nakon bunde. Nakon vijesti da je umrla Ivanka u Splitu, iznenada,
od srčanog udara, ona je počela naglo propadati, fizički je naprosto kopnila“, rekao
je Mile zamišljeno.
„Sigurno joj je to teško palo. Je li progovorila ikad s vama o tome, kako se
osjećala?“
 „Nikad nije puno pričala“, rekao je Mile.
Zdravka je buljila u njezinu posljednju sliku, samo mjesec dana prije smrti
izgledala je kao starica, bilo joj je četrdeset i pet godina.
„Kad bi je morali nekome ukratko opisati, kako bi je opisali?“ upitala je tada
iznenada Neda.
„Pa...“ zamislio se Mile načas. „Bila je kao vugava.“
„Vugava?“ pitao je Boris u nevjerici.
„Jesi li ti sinko probao to vino?“ upitao je Mile Borisa.
„Jesam, prošlo ljeto. Slatkasto je i jako, udari te brzo u glavu. Opio sam se
od par čaša, pa me kasnije boljela glava“ rekao je Boris prisjećajući se te epizode.
„A jesi ga opet pio?“ smijao se Mile.
„Pa... jesam. Bilo mi je dobro nakon toga“, odvratio je Boris.
„E, sad me razumiješ“, rekao je Mile pa nastavio.
„Mislim da se nije mogla pomiriti s tim da u Hrvatskoj više nema nikog
svoga. Ivanka je umrla, cijeli njezin rod je u dalekoj Australiji, do tebe nije smjela.
Nakon mjesec dana je nastradala“, završio je Mile, Zorka mu je stisnula ruku.
„Je li joj grob ovdje, u Beogradu?“ upitao je Boris tiho.
„Neee“, rekao je Mile glasom čovjeka koji baš sve mora objasniti. „Pokopali
smo je u Nikšiću, sutradan. Tamo joj je grob, ja sam otamo, svi moji su tamo
pokopani.“
„U Nikšiću?“ upitao je Boris u nevjerici.
„Da. Ako želiš, objasnit ću ti kako ćeš ga pronaći“, Mile je ugasio cigaretu.
Nije više imao brkove, kao na slikama iz rata. Sjedio je u crvenom džemperu
i hlačama u svojoj fotelji, mršav i naboran, koža lica mu je visjela oko usta pa mu
je izraz lica bio pomalo pseći.
 Priča treća

CRVENI DŽEMPER
 NIKŠIĆ 1982.

TOČNO SU ZNALI KAD SU UŠLI U CRNU GORU CESTOM UZ kanjon

Trebišnjice penjali su se blagim i oblim hercegovačkim brdima, koja poslije
Trebinja nisu gola, prekrivena grmljem, nego obrasla šumom koja je sada, u kasno
ljeto, imala svoju najljepšu boju. Odjednom se krajolik promijenio, izronile su
odnekud planine, sive i sure, s vrhovima koji imaju oblik koji ne možeš opisati
jednom riječju, jer na jednu stvar oni ne podsjećaju- Mogli bi biti u obliku nečijeg
ružnog nosa ili debele izvitoperene puščane cijevi, kraj bodeža ili njegov početak,
ovisi s koje strane se gleda. Auto je počeo cviljeti na strmini, pa se spuštao prema
jezeru i još dalje, sve dok nisu ušli u Nikšić, nelijep i ni po čemu poseban grad,
nalik na tolike druge. Cesta vodi prema Sabornoj crkvi, pokraj nje smjestilo se
gradsko groblje. Ušli su kao uhode, okretali se iza sebe, zvjerali naokolo, jer nisu
znali gdje se točno nalazi ono što traže. Bilo je suludo nadati se da će tako lako
pronaći jedan grob u mnoštvu starih i novih, umivenih i zapuštenih pod prašinom
i lišćem. Kad bi netko prolazio, stali bi kao ukopani ispred jednog groba i gledali
u njega, zamišljeno i tužno. Nije groblje mjesto kao i sva druga, na kojima možeš
bez problema tražiti informacije. Žena s cvijećem bi prošla pokraj njih, oni su za
njom zavidno gledali, ona zna točno kud ide, eno, sad je skrenula lijevo, njezin je
netko, drag i mio, tamo pokopan, u tom debelom hladu, a ona zna gdje je i zašto
je tu, kakav je bio i kako je tu završio. Puno joj je toga jasno, što je normalnom
svijetu potrebno znati, da bi mogli živjeti i dalje nakon nečije smrti.
U jednom je trenu Zdravka prigušeno kriknula. Boris i Neda prišli su k njoj,
Neda joj je spustila ruku na leđa i pročitala ime. Na grobu je pisalo ime, između
ostalih nepoznatih imena, skrilo se tu za nemarnog prolaznika, ali je Zdravki
zapelo za oko, iako je Neda tuda već prošla.
„Marta Petrović 1922-1967“, čitao je Boris tiho i nastavio:
„Stanojka Petrović, partizanska majka, 1943. strijeljana od strane fašističkog
okupatora.“
„Radmilo Petrović, partizanski oficir, 1943. strijeljan od strane fašističkog
okupatora.“
„Tko su ti ljudi, s njom pokopani?“ upitala je Neda tiho.
„To su Milini majka i brat. Valjda, šta ja znam“, rekao je Boris.
„Pa zašto nam to nije rekao?“ upitala je Neda.
„Nismo mi familija da nam se baš toliko otvori“ rekao je Boris, ne želeći
više pričati o toj temi.
„Ovaj je čovjek imao razloga mrziti Talijane“, dometnula je Neda sebi u
bradu.
 Stajao je i gledao njezino lice na crnoj nadgrobnoj ploči. Zdravka i Neda
ostale su još jedno vrijeme pokraj njega. Neda je onda uzela Zdravku za ruku i
povela je sa sobom. Ako joj ima nešto reći, neka to sada učini. Čovjek sa svojom
majkom ponekad mora razgovarati sam.
Ona i Zdravka otišle su do klupe u hladu bora i sjele.
„Hoće li joj on moći oprostiti?“ upitala je Zdravka razmišljajući kako je
život priča o tome da nas netko svojim ponašanjem vrijeđa, a mi skupljamo snagu
da mu oprostimo ili da to nikada ne učinimo.
„Naravno. Mrtva je, a i da nije, on joj je već u sebi oprostio“ rekla je Neda.
„Jesi li u to sigurna? Uvijek se pitam kako si ti smogla snage oprostiti svojoj
majci svu nepravdu koju je učinila tebi. Reći ću ti nešto što ti nikad nisam rekla.
Ja babu nikad nisam zavoljela.“
„Znam. Mlada si, griješiš. Ja znam da je ona mene voljela“, rekla je Neda
tonom koji Zdravka nije mogla podnijeti, tonom kojim se ljudi koji znaju
nadmoćno obraćaju onima koji ne znaju.
Zdravka je tada skočila na noge.
„Kako to možeš reći, nakon svega? Nije li te tukla i kažnjavala tolike godine,
mene je proklela kad sam se rodila, oca je prihvatila tek nakon četiri godine i to
zato što sam vas ja pomirila. Kako možeš reći da te voljela?“ govorila je povišenim
glasom, nije više marila za posmrtni mir.
Dvije su se starije žene koje su čistile grob u blizini pomno zagledale u njih.
„Sjedi, sine. Smiri se“, rekla je Neda, pa zašutjela nekoliko trenutaka.
Progovorila je glasom na rubu plača koji se uskoro normalizirao.
„Pričaj ti što god hoćeš, moja je majka mene voljela. Mi o ljudima pamtimo
ono što želimo pamtiti. Kad sam imala dvanaest godina, išla sam sa svojim
razredom na more. Bili smo u Drveniku. Trećeg je dana zapuhala jaka bura,
odjednom je zahladilo usred ljeta. Imala sam sa sobom samo kratke hlačice i
majice kratkih rukava. Naš je razrednik išao tog dana kući i vratio se iste večeri k
nama. Kad je stigao, došao je do mog šatora: ʼNede, ovo ti šalje majka. Dotrčala
je do autobusne stanice i našla me, rekla je da je čula kako je u Drveniku hladno.
Daj ovo mojoj Nedi, da joj ne bude zimaʼ, rekao mi je razrednik.“
Neda je na tren ušutjela. Zdravka je sjela pokraj nje i podbočila se laktovima.
„Vidiš, kad god mislim na svoju majku, ja mislim na džemper koji mi je taj
dan poslala. Bio je crven, u njemu je bila sva ljubav moje majke. Ja sam je dobila
kad mi je trebalo, ničim je poslije nije mogla izbrisati. Sve što je kasnije loše
učinila, učinila je misleći da je to za moje dobro. Ja znam da me voljela“, rekla je
Neda i ustala s klupe.
Zdravka je krenula za njom.
 Iza stabala pojavio se Boris. Na licu mu se nije moglo pročitati ništa. Bio je
čovjek koji hoda grobljem.

KRAJ

Sken: La Capitana:
Obrada:
 „Pripovijedajući o ženskoj sudbini u nasilnim i hirovitim ratnim vremenima,
Milana Vlaović napisala je zanosnu i bolnu Hasanaginicu naših dana.“
Ante Tomić

Ova lijepa, moćna i vječna priča protječe kao da joj je moto onaj stih Elvisa
J. Kurtovicha: „nosila je ljepotu k’o prokletstvo“. Marta je rođena da bude obična
otočka žena, koja će svoj vijek proživjeti uredno – stasati, udati se, raditi u polju,
ići u crkvu, nositi udovičku crninu – onako kako su to činile tolike druge, prije i
poslije nje. Ali u njoj je bilo nečega što joj nije dalo... Oko Marte događala se
povijest, veliki događaji dvadesetog stoljeća, i rat, a ona se fatalno i krvavo
zaljubljivala, živeći svoju sudbinu, koja je na kraju toliko nalik sudbini našega
vijeka. O Marti pričaju oni koji su došli nakon nje, pa skupljaju ono što je ostalo.
A nije, zapravo, ostalo ništa. Iza čovjekove sudbine ne ostaje ništa.
Milana Vlaović ovim se romanom potvrdila kao odlična pripovjedačica,
koja pritom pripovijeda o onome stoje dugo ostajalo izvan glavnoga tijeka
hrvatske književnosti. U prvome romanu pričala je o hrvatskoj provinciji, malo
pred ratove iz devedesetih, u Bombonima od meda priča o ženi koja je u najgora
doba, usred velikog svjetskog rata, pošla, vođena svojim ljubavima, s otoka u
svijet. Priče o ženama s ruba i iz provincije, priče su o zemlji i o vremenu.

„Literarni prvijenac Milane Vlaović Blato

jest Amarcord iz hrvatske provincije.“
JASEN BOKO, Slobodna Dalmacija

„Milana Vlaović ima očit pripovjedački talent i po kriteriju

samog talenta mogli bismo je plasirati u kontekstu
hrvatske književnosti iznimno visoko.“
ROBERT PERIŠIĆ, Globus