PAVAO

PAVLIČIĆ
Bakrene sove
www.balkandownload.org
 GLAVA PRVA

K oliko ima na ovome svijetu romana, novela, drama i filmova koji započinju
zvonjavom telefona? Ne može se ni izbrojiti. A nije to ni čudo, jer zvuk
telefona svagda obećava da će se dogoditi nešto važno: kad bi vijest što stiže preko
žice bila neka svakodnevna sitnica, ne bi se od nje ni započinjalo pripovijedanje. A
pisci to znaju, pa zato tako rado otvaraju svoju priču na taj način.
A ako je tako, zašto ne bih onda i ja, koji nisam pisac, nego sam nevježa u
literarnim stvarima, upotrijebio isti taj zanatski trik u trenutku dok započinjem ovo
svoje izvješće? Mislim da mi to neće nitko zamjeriti. Nevolja je samo u tome što se
kod mene zapravo i ne radi o korištenju ustaljenoga književnog postupka, nego o
suštoj istini: za mene je doista, u zbilji, sve započelo zvonjavom telefona. A to me i
brine: ispada nekako da je jedan dio mog života - i to baš onaj najvažniji - započeo
kao roman. To pak ne može značiti ništa drugo nego da će se tako i nastaviti, to jest
da će biti možda zanimljiv, ali u isto vrijeme da će biti i nestvaran, pa se i neće
doimati kao život, nego kao priča. No, nije priča, nego je zbilja, koliko god bila
fantastična. A ja sam izvještaj o toj zbilji - sad vidim: vjerojatno zbog neiskustva -
započeo kao priču, pa mi ne ostaje ništa drugo nego da ga tako i nastavim, pa kako
mi bude.
Zazvonio je, dakle, telefon, a ja sam zastao na pragu i trgnuo se kao da je netko
u mome praznom stanu ispalio hitac iz pištolja. Zašto sam se trgnuo, postat će jasnije
dalje, kad kažem nešto o sebi, a sad ću reći zašto sam zastao: bio sam na izlasku i
oklijevao sam trebam li se vratiti i dignuti slušalicu, ili bih trebao telefon naprosto
ignorirati. Zvonio je fiksni telefon, a to mi se nije činilo kao dobar znak, jer svi koji
me poznaju i s kojima se često čujem zovu me na mobitel, dok se fiksnim telefonom
koriste anketne agencije, ponuđači reklama, državne službe i neznanci koji žele da za
njih obavim kakav besplatni posao ili im učinim uslugu. Nije, dakle, bilo prevelikoga
razloga da se sad - već na odlasku, s ključevima u ruci - vraćam do telefona i da se
javljam.
A ipak, još od prvoga časa znao sam da ću se svejedno javiti. Neka se čitatelj ne
čudi, ali za mene je to pitanje časti, koliko god smiješno zvučalo kad se to ovako
kaže. Ja sam, naime - možda nešto više nego drugi - svjestan da preko telefona često
dolaze sudbonosne vijesti koje čovjeka sustižu čak i u slučaju da se on u nekom
presudnom času ogluši o zvonjavu te sprave. Znam to po tome što je i meni jednom
pristigla takva vijest i promijenila mi život. I, od tada sam naučio da je mnogo bolje -
a svakako mnogo časnije - ne bježati od novosti, kakve god bile, nego da se treba s
njima suočiti što prije, pa šta košta da košta. Vratio sam se, dakle, u stan i podigao
telefonsku slušalicu s njezina mjesta na punjaču pokraj televizora.
- Ovdje Mijo Delač - začulo se na drugoj strani.
- E, Mijo - uzvratio sam osjetivši olakšanje, jer Mijo nije bio ni anketar, ni
reklamer, a ni državna služba, nego moj kolega, pa gotovo i prijatelj. - Kojim
dobrom?
- Htio sam vas zamoliti - započeo je, a onda se prekinuo, pa počeo ispočetka: -
Htio sam te zamoliti za pomoć.
Ja sam od Mije stariji desetak godina i on je kod mene polagao ispit iz povijesti
arhitekture. Odavno smo već prešli na ti, ali se Mijo još nije na to navikao, pa radije
koristi neke zaobilazne formulacije. Po tome zaključujem da sam ja za njega i dalje
nekakav autoritet, premda je u struci daleko dogurao, a u javnosti znači mnogo više
od mene. Pretpostavio sam da se i sada radi o nečemu u vezi sa strukom. I, tu nisam
pogriješio.
- Ako mogu - rekao sam - rado ću učiniti što želiš.
- E, pa hvala ti - rekao je Mijo. - Mnogo mi to znači. Reci mi, bi li mogao danas
u toku dana svratiti do Stare sveučilišne knjižnice?
Mijo je upotrijebio naziv koji se službeno više ne koristi, pa ga malo tko još rabi
i u privatnim razgovorima. Svi kažu Državni arhiv - a to piše i na pročelju zgrade o
kojoj je riječ - te kao da se nitko i ne sjeća da je u toj zgradi nekada bila Sveučilišna
knjižnica i da je ona za tu svrhu izvorno i sagrađena. Nisam sad mogao razabrati je li
Mijo upotrijebio taj naziv zato što mu je i samome blizak, ili zato što je znao da je
blizak meni. Ja se nalazim u sredini pedesetih godina, Mijo u sredini četrdesetih, i
lako je moguće da ta razlika utječe i na to kako ćemo misliti i govoriti o onoj slavnoj
zgradi na Marulićevu trgu. U svakom slučaju, od toga smo časa Mijo i ja tu zgradu
između sebe zvali Stara sveučilišna, a to, kao što će se poslije vidjeti, nije bilo
nimalo nevažno.
- Ako treba - rekao sam Miji - mogu i to. Zapravo sam bio na izlasku i ti si me
uhvatio u posljednji čas. A o čemu se radi?
Tada sam se sjetio zašto me je Mijo nazvao na fiksni telefon: nedavno sam bio
izgubio mobitel (zapravo, upao mi je u Mrežnicu prilikom jednoga izleta), i tako sam
onda promijenio i uređaj i mrežu, a Miji nisam stigao javiti novi broj. Sad sam se sa
slušalicom u ruci odšetao do balkona i naslonio se na njegovu ogradu, pa pogledao u
daljinu. Ugledao sam obli krov Sveučilišne knjižnice, s onim njegovim sjajnim
ukrasima, gdje na četiri ugla po četiri sove nose na glavi goleme kugle, koje valjda
simboliziraju globus, a možda i planete. Bio je to čudan osjećaj: gledati izdaleka
zgradu u kojoj se Mijo nalazi, i u isto vrijeme razgovarati s Mijom. To je razgovor
činilo nekako intimnijim, kao da se gledamo u oči, a ujedno i pustolovnijim, kao da
jedan drugome šaljemo dimne signale. A onda sam, nastavljajući razgovor, zaokružio
pogledom po vidiku što se pružao s moga prozora. I, opet sam jednom - kao,
uostalom, i svaki put - osjetio zadovoljstvo, a u isto vrijeme i ponos.
Jer, moj stan nalazi se na Trešnjevki, u omanjoj stambenoj zgradi s jedva
desetak stanova, i ima cijeli niz nedostataka, od kojih je glavni taj što gleda samo na
jednu stranu, a ta je strana sjeverna, ili, da budem posve precizan, sjeveroistočna. A
ipak, kad sam kupovao stan i obilazio različite lokacije, sve su moje nedoumice
nestale čim sam ušao u ovaj prostor u kojem se sad nalazim (a u njemu su tada još
električne žice virile iz zidova i stropova i smrdjelo je na sredstvo za lijepljenje
pločica): znao sam da ću kupiti taj stan i da ću u njemu živjeti, i to vjerojatno do
samog kraja. A sve to zbog vidika.
Kad se motri s ulice, kuća u kojoj živim nije ni po čemu neobična, a prava
njezina tajna skrivena je na dvorišnoj strani, na koju gledaju i moji prozori. Jer, evo
što sve vidim sa svoga prozora: vidim Svetoga Blaža, pa Svetoga Marka, novu
zgradu Tvornice duhana, pa tornjeve Katedrale, pa vršak zvonika Svetoga Vinka, pa
Vatrogasnu brigadu na Savskoj, pa zgradu Cibone, pa hotel, zgradu Burze i
Elektrotehnički fakultet, a na kraju neboder zvan Zagrepčanka. A u samoj sredini te
slike proviruje krov nekadašnje Sveučilišne knjižnice, koji je prije na sebi imao
zelenu bakrenu oplatu, a sad je siv, jer su oplatu promijenili. Nekome drugom ne bi
to možda bilo važno, ali meni jest: ja sam povjesničar arhitekture (specijaliziran za
zagrebačku graditeljsku modernu), pa mi je drago imati stalno pred očima ono što je
i inače predmet mojega stručnog interesa.
A još je važnije nešto drugo: kad sam prvi put ušao u ovaj prostor i kad sam
prvi put spazio taj vidik, ja sam to shvatio kao prst sudbine, kao nešto što mi je
dobrohotno darovano u znak pomirenja. Do toga trenutka, naime, sudbina se sa
mnom okrutno poigravala, pa sam ja taj pogled s prozora tada doživio kao njezinu
ponudu primirja. Zato sam tu ponudu i prihvatio i uselio se ovamo čim je stan bio
gotov. I, nisam nikad požalio: otkad sam ovdje - a to je već više od deset godina -
radim bolje i više, objavio sam nekoliko knjiga i čvrsto sam uvjeren da je to zato što
stalno imam pred očima tu vedutu koju sam dosad samo šturo opisao, ali ću joj se
ubuduće često vraćati.
- Treba mi tvoja pomoć - rekao je sad Mijo. - Stručna, a i ljudska.
- Za stručnu ćemo lako - rekao sam. - A što se tiče ljudske... Znači li to da si u
nekoj nevolji?
- Ne znam čak ni to - kazao je Mijo. - Ti mi i jesi potreban zato da skupa
ustanovimo kako stoje stvari. Ali, ne bih htio o tome preko telefona...
To mi se kod Mije sviđa: premda se nikad nismo jedan drugome povjeravali, on
uvijek dobro razumije moju situaciju. A to se i sad pokazalo, jer bilo je jasno da on
ne želi ništa određeno reći o onome što ga muči manje zbog sebe, a više zbog mene.
Jer, Mijo zna dvije stvari. Prvo, da sam se ja formirao u socijalizmu, kad je vladalo
mišljenje da treba paziti što se govori preko telefona. Drugo, da je meni uvijek prva
misao kako preko telefona stižu loše vijesti, pa svaki put kad telefon zazvoni - kad
zazvoni onaj telefon što je ukopčan u zid - ja prvo pomislim da možda opet dolazi
neka nesreća.
Nadao sam se da ću biti dovoljno vješt da u svome izlaganju tu temu nekako
izbjegnem, ali sad vidim da je to nemoguće, ili da ja za takav pothvat jednostavno
nisam sposoban. Ukratko, ja sam s telefonom jednom imao strašno iskustvo i zbog
toga se iskustva sad i nalazim u ovome stanu, gdje, evo, stojim na balkonu, udišem
punim plućima svježe svibanjsko jutro i razgovaram s Mijom dok gledam u daljini
krov stare Sveučilišne knjižnice.
Preko telefona je - da više ne duljim - prije malo više od jedanaest godina stigla
vijest o smrti moje žene. Vraćala se sa službenog puta iz Rijeke, bila je jesen i padala
je kiša, ali nije to bilo uzrok nesreće, nego je auto iz suprotnog smjera iz nepoznatog
razloga preletio preko zaštitne ograde i zabio se ravno u naš stari opel. Ja sam tada
ostao udovac u četrdeset i trećoj godini života i to mi je javljeno telefonski. Dugo još
nisam mogao podnijeti zvonjavu telefona, niti se na nju naviknuti: svaki put kad bih
digao slušalicu, dlan bi mi se oznojio, a srce počelo bubnjati. U mom se životu nije
više moglo dogoditi ništa strašnije od onoga što se već dogodilo, ali to što se
dogodilo kao da se ponavljalo prilikom svakoga novog poziva.
Naravno, nije meni smetao samo telefon (njega je, uostalom, lako bilo
isključiti), nego sam teško podnosio i ona mjesta na kojima sam provodio život sa
svojom ženom. Da smo imali djece, možda bi sve bilo drugačije, možda bi me
svakodnevna rutina natjerala da se priberem i discipliniram, a ovako, nisam imao
ništa nego samo sebe i svoju muku, i zato me je svakodnevni život tištao i mučio kao
cipela koja žulja. Nisam više mogao podnositi ono pokućstvo, one sagove i zastore,
onu kuhinju, onaj balkon, stubište, onaj kreveti one susjede, i tako sam se odlučio
preseliti. Prodao sam naš stan u potkrovlju na Svačićevu trgu (a njega su mi davnih
godina uredili prijatelji arhitekti) i kupio na Trešnjevki ovo utočište iz kojega se više
ne mislim micati.
Stajao sam sad na balkonu sa slušalicom na uhu, a slobodnom rukom otvorio
sam kutiju, izvadio cigaretu, pa je zapalio i otpuhnuo dim u topli svibanjski zrak.
Gledao sam prema Sveučilišnoj kao da gledam Miju u oči dok govorim s njim.
Razumio sam - pa čak i pozdravljao - Mijin strah od telefona, ah sam svejedno držao
za svoju dužnost da ga malo nagovaram neka mi odmah sve kaže, i da se borim
protiv te njegove prevelike delikatnosti.
- Dobro - rekao sam. - Ali, možeš mi barem nešto natuknuti, onako, općenito?
- Pa, možda mogu - oklijevao je Mijo i dalje. - Mogu ti reći ovo: mislim da u
rukama imamo otkriće.
Eto ti ga sad. Dobro sam znao da Mijo nije čovjek koji se razbacuje riječima, a
još manje čovjek koji će olako povjerovati da je upravo njemu sudbina namijenila da
se domogne kakva spektakularnog nalaza. A uostalom, što je i mogao naći, ondje u
Sveučilišnoj? On ondje sa svojom ekipom nešto čačka i čeprka, pa kako bi onda...
Sad tek vidim da nisam još rekao ni riječi o tome zašto se Mijo toga
svibanjskog dana nalazio u Sveučilišnoj knjižnici, niti što je ondje radio. Zato se
žurim da to ispravim. Odnedavna se, naime, u toj staroj i slavnoj zgradi obavljaju
neki zahvati. Ona je otvorena 1913. godine (za banovanja Josipa Šokčevića, kako
piše u predvorju), a od tada nije često obnavljana, pa se čak nije mnogo vodilo
računa ni o tekućem održavanju. Činjenica jest da je zgrada načinjena solidno,
činjenica jest da su povremeni testovi pokazivali dobre rezultate, ali vrijeme ipak
čini svoje: prošlo je sto godina i potrebno je ipak ponešto popraviti. Potrebno je
osobito u podrumu i u prizemlju, gdje je vlaga zahvatila zidove i gdje se mora - uz
pomoć suvremenih materijala i tehnologija - obaviti poneki zahvat: tu i tamo neka
betonska injekcija, tu i tamo malo žbuke, plastike, silikona (sve to nevidljivo oku
promatrača), i stara Sveučilišna moći će živjeti dalje.
Ta je zadaća pala u dio Miji Delaču. On ima prilično konzervatorsko iskustvo,
pa ja nisam bio nimalo iznenađen kad sam čuo da je posao povjeren upravo njemu. I
prije nego što su radovi doista započeli - a od tada je prošlo otprilike tri mjeseca -
Mijo se savjetovao sa mnom i već tada mi najavio da će možda zatražiti moju
pomoć. Tom prilikom ponovio je ono što mi je rekao već mnogo puta: da sam ga
upravo ja zarazio ljubavlju prema toj zgradi, da on smatra kako je to najljepša
građevina u Zagrebu, te da je zato ova obnova bez ikakve sumnje vrhunac njegove
karijere i jedna od prijelomnih točaka njegova života. A Mijo, kažem - za razliku od
mene - nije sklon velikim riječima, pa sam zato znao da misli ozbiljno svaki put kad
bi mi izražavao svoje oduševljenje arhitektom Rudolfom Lubinskim i njegovim
djelom. I, kad mi je toga jutra rekao da treba pomoć i da ima otkriće, ja sam bio
siguran da nije posrijedi nikakvo pretjerivanje, nego da se uistinu događa nešto
važno, pa da je i ona početna zvonjava telefona ipak imala u sebi nešto sudbinsko.
- Tiče li se otkriće kiparstva, slikarstva ili arhitekture? - upitao sam.
A upitao sam to iz dva razloga. Jedno zato što sam znao da u Sveučilišnoj ima
vrijednih likovnih djela svih vrsta, a drugo zato što sam mislio da će to Miju
potaknuti da mi ipak kaže nešto više nego što je do tada rekao. I, tu se nisam
prevario. Odgovorio mi je:
- Arhitekture. Ma, čuj, nacrti se ne podudaraju sa stvarnim stanjem, eto, to je
sve što ti zasad mogu reći.

*
Mijo me je dočekao pred vratima zgrade, a ja ga u prvi mah nisam ni
prepoznao, malo zbog osobita raspoloženja u kojem sam se nalazio, a malo zbog
odjeće što ju je Mijo imao na sebi.
Moje nastrojenje bilo je donekle povišeno, i to zato što sam ja na Marulićevu
trgu uvijek uzbuđen, kad god da se ondje nađem, i bilo kojim povodom. Jer tu, u
staroj Sveučilišnoj i oko nje meni su se dogodile mnoge važne stvari: tu sam stekao
neke spoznaje, donio neke odluke, ponešto doživio, i to baš u onim godinama - oko
dvadesete - kad je to čovjeku najvažnije i kad ostavlja najtrajnijega traga. Neću o
tome duljiti, samo ću reći da sam upravo na tome mjestu i zbog te zgrade ja -
provincijalac, uplašeni brucoš s glavom prepunom magle - prihvatio Zagreb i odlučio
u njemu živjeti. I shvatio sam: ako povijest umjetnosti proučava takve pojave kao što
je Sveučilišna knjižnica, onda sam ja dobro izabrao studij i onda ću se time baviti do
kraja života. Eto, takve mi se misli na tome mjestu - na koje, nažalost, sve rjeđe
zalazim - jave svaki put u podjednakom intenzitetu, pa čak mogu reći da su sve jače
otkako sam počeo starjeti. Hodao sam, dakle, sad i osluškivao cvrkut pića u
krošnjama i škripu tucanika pod svojim nogama, udisao sam miris trave, gledao
kupolu i nebo nad njom, i zato nisam prepoznao Miju.
A nisam ga prepoznao i zato što je na sebi imao radni kombinezon.
Kombinezon je bio crven, čak je na njemu bio vidljiv i natpis građevinske firme koja
je obavljala radove. A čovjek, dakako, ne očekuje da će glavnoga konzervatora
zateći tako odjevenog, pa sam zato i ja Miju gotovo previdio. Moram reći da on i
inače njeguje stil odijevanja kojim se jako razlikuje od ljudi iz svoje struke. Oni nose
sakoe s kožnim zakrpama na laktovima, karirane pulovere, samtane hlače i sportske
cipele, imaju njegovanu kosu i skupe naočale. A Mijo kao da se uvijek trudi izgledati
kao šofer kamiona koji je upravo stigao s puta: izblijedjele traperice, tenisice,
konfekcijske vjetrovke i kosa ošišana na kratko. Dugo sam mislio da je on izabrao taj
stil zato što se buni protiv svoga ceha, ali onda sam uvidio da to njemu dolazi
spontano. A sad je još navukao i kombinezon, kao da se baš u takvoj odjeći najbolje
osjeća.
Pružio mi je ruku i odbacio opušak, povukavši još iz njega posljednji dim. Ja
sam pak izvukao iz džepa kutiju cigareta pa ponudio i Miju, da popušimo i smirimo
se prije nego što prijeđemo na stvar. Mijo je prihvatio ponudu, pa smo zapalili, a
potom se spustili niza stube i otišli do klupe, te sjeli na nju. Tek sam tada opazio da
Mijo drži ispod ruke ovelik svežanj papira.
- Što to imaš? - upitao sam.
- Evo, pogledaj sam - rekao je on. - Siguran sam da ti je poznato.
Raširio je papir, a on je bio toliko velik da je prekrio i njegova i moja koljena
dok smo sjedili jedan pokraj drugoga. Odmah sam shvatio o čemu se radi: bili su to
projektni crteži knjižnice, što znači nacrti, tlocrti, bokocrti. Mnogo sam puta imao
posla s tim, dok sam se bavio tom zgradom za vlastito zadovoljstvo, dok sam o njoj
predavao studentima i dok sam o njoj pisao knjigu. Tu sam knjigu i sad držao u ruci,
jer bio sam dovoljno priseban da je ponesem od kuće. Sad su mi oni Mijini papiri
probudili nekakvu nježnost i nostalgiju. Danas se takve stvari mogu lako kopirati, pa
sam možda i ja trebao dati načiniti nekoliko ovakvih crteža za uspomenu.
- Ovdje je bolje svjetlo - kazao je Mijo. - Pogledaj ovo ovdje. Zapažaš li da nije
simetrično?
Čim sam čuo tu riječ, malo sam se lecnuo. Jer, u zgradi nekadašnje knjižnice
sve je simetrično, pa ako je Mijo našao nešto što nije, onda je svakako našao
pogrešku. Ono na što mi je pokazivao prstom bio je tlocrt podruma u kojem su se
nalazile instalacije, a za nevolju se ondje mogao smjestiti i dio knjiga, kao što se i
događalo prije preseljenja u novu zgradu. U svakom slučaju, Mijo mi je sad
kažiprstom (a kažiprst je imao ispucalu kožu, kao u pravoga šljakera) pokazivao dva
mjesta na crtežu. Bili su to zidovi koji su omeđivali podrumsku prostoriju s istočne i
zapadne strane. Na završnim svojim dijelovima, prema južnom pročelju, ti su se
zidovi - u dužini od neka dva metra - proširivali za otprilike pedeset centimetara i
tako prošireni spajali su se s južnom zidom. Ta su mjesta na obje strane bila
šrafirana, očito Mijinom rukom.
- Znači, ovo su ta sporna mjesta? - upitao sam.
- Jest - rekao je Mijo. - Samo sam na izvorni crtež docrtao ono što je u naravi.
Lijevo i desno nije isto stanje.
Otvorio sam knjigu i začas našao tlocrt podruma. Doista, i ondje su se vidjela ta
proširenja, ali bila su posve simetrična, što znači jednakih dimenzija.
- Kad misliš da se promjena dogodila? - upitao sam Miju.
- Nemam pojma - uzvratio je. - Zato i trebam tebe. - I dodao je: - Najbolje da
pogledaš sam, na licu mjesta.
Slično sam pomislio i ja, i zato smo odbacili opuške i ustali s klupe. Kao kakav
vodič, Mijo je išao ispred mene; ili je to bilo zato što je mlađi, pa mu je korak čiliji i
brži? U svakom slučaju, ušli smo u predvorje jedan za drugim.
A mene je opet uhvatilo ono isto uzbuđenje kao i svaki put. Podigao sam glavu i
stao zuriti u dekorativni strop, širio sam pluća i udisao miris staroga drva i knjižne
prašine, ogledavao sam lustere, kvake na vratima, ukrašena stakla, teške zastore na
ulazu u Veliku čitaonicu, glatki pod pod nogama. I, opet sam, kao i uvijek - ne bez
ponosa - pomislio kako su sve to napravili zagrebački majstori i dizajnirali hrvatski
umjetnici. Opet sam imao osjećaj da sam ušao u sakralni prostor, u svetište u kojem
se štuje nešto što ja ne mogu u dovoljnoj mjeri sebi ni predočiti, a kamoli da bih to
znao definirati. Pomislio sam na bezbrojne depoe u kojima se kriju knjige i
dokumenti, i podsvjesno sam spustio glas i stao hodati na prstima da ne poremetim
taj svečani mir.
Mijo me je poveo u desni hodnik iza vrata s kristalnim staklima, a ondje je na
jednom mjestu skrenuo lijevo i produžio do kraja drugoga, manjeg hodnika. Tu je
otvorio vrata, pa smo izašli na maleni podest s kojega su vodile stube u podrum
zgrade. Osjetio sam uzbuđenje, jer u taj dio zdanja nisam nikada bio ni nogom
stupio. Znao sam sve kako izgleda prema nacrtima, a većinu ostalih prostorija bio
sam i obišao još onda kad sam o toj zgradi pisao doktorat, ali u podrum nisam nikad
zašao: uvijek je nekako ispadalo da nema stručne osobe da me onamo povede, ih da
se ondje nešto radi, ili da je pregorjela električna instalacija pa je mrak. Sad sam se
napokon spuštao onamo kao u Alibabinu pećinu. A Mijo je išao ispred mene i nije
govorio ništa, kao da je i on nestrpljiv da se napokon vidi s čime imamo posla, s
otkrićem ih sa zabludom. Vjerojatnije je bilo ovo drugo, ali s ovakvim zgradama
nikad se ne zna, to sam i iz iskustva dobro pamtio.
- Gdje su ti ljudi? - upitao sam kad smo se prestali spuštati i stigli na ravno. - I
koliko ih imaš?
- Četvoricu - rekao je. - Sve mlađi dečki. Dao sam im malo dulje za gablec, da ti
i ja možemo na miru...
- Znači, oni nisu ništa zapazili, nego si ti...?
- Tako je - potvrdio je Mijo. - I, nisam obavijestio nikoga drugog, nego samo
tebe.
Nalazili smo se u velikoj prostoriji kvadratičnoga tlocrta, s tim što je stranica
kvadrata bila duga između devet i deset metara. Na onom zidu na kojem su bila vrata
kroz koja smo ušli vidjela su se još jedna vrata, limena, i kako se činilo, zabravljena.
U dnu, nasuprot vratima, naziralo se da odnekud dopire dnevno svjetlo: kad smo
prišli korak-dva bliže, postalo je jasno da su to podrumski prozori s rešetkama, koji
gledaju na južnu stranu zgrade. U prostoriji, ti su se prozorčići nalazili na visini
većoj od dva metra. Rešetke su bacale lijepu kitnjastu sjenu. U sredini su bile
nanizane police za knjige, i one su zauzimale najveći dio prostora, ali sad su bile
prazne, nije na njima bilo ni jednoga jedinog papirića. Sve je vonjalo po vlazi i
plijesni, i bilo je osvijetljeno žućkastim žaruljama od sto svijeća u prašnim tuljcima.
Izvana jedva da je dopirao kakav zvuk, a iz zgrade nikakav.
- Da vidimo - rekao sam.
- Dođi - pozvao me je Mijo. - Evo, pogledaj sam.
Odveo me je prema južnom kraju prostorije gdje su bili prozori. Negdje na
četvrtoj petini svoje dužine, zid uz koji smo hodali odjednom je promijenio smjer: na
njemu je bila izbočina od nekih sedamdeset i pet centimetara, koja se pružala od
stropa do poda i tekla tako sve do zida uz prozor. Dužina te izbočine mogla je biti
oko dva i pol metra.
- Čuj - rekao sam, nastojeći da mi se u glasu ne osjeti razočaranje - ja bih rekao
da je ovo nosivi zid.
- To sam i ja pomislio - kazao je Mijo. - Ah, dođi sad pa vidi drugu stranu.
Poveo me je nalijevo, do suprotnoga, istočnog kraja prostorije. Ni ondje zid nije
bio jedinstven, nego je i ondje postojala istaka, na prvi pogled sasvim slična kao i
ona na suprotnoj strani. Ali, kad bi čovjek pažljivije pogledao, uočio bi da ipak
postoji razlika: ovdje izbočina nije bila ni tako duga ni tako široka kao na zapadnom
zidu. Bila duga jedva dva metra, a u odnosu na zid stršila je manje od pedeset
centimetra.
- Vdim sad i ja - rekao sam. - A toga nema u izvornom nacrtu?
- Ni u izvornom, ni u bilo kojem drugom, kasnijem - rekao je Mijo. - Sva
dokumentacija ponaša se tako kao da sve ovo i ne postoji. A razumjet ćeš da se ja ne
mogu tako ponašati...
- Naravno da ne možeš - rekao sam.
Jer, ako se tu radi o statici, onda treba postupati krajnje oprezno, pa se ne mogu
poduzimati nikakvi zahvati prije nego što se konstatira kakvo je stvarno stanje.
Trebalo bi najprije sve točno snimiti, a tek onda... Mijo je ispravno osjetio kako mu
prijeti opasnost da tu nešto sprčka i pokvari, a to je najgore što se čovjeku od
njegove struke može dogoditi.
Nekoliko trenutaka stajali smo pred istočnim zidom. Na podu sam ugledao
kutiju s alatom, pa sam se sagnuo i iz nje izvadio čekić. Mijo me je pogledao i
nasmiješio se. Taj je osmijeh djelovao nekako zagonetno, kao da Mijo želi reći kako
mi još nije otkrio ni mali dio onoga sa čime se susreo u ovim katakombama.
- Znao sam da ćeš odmah pogoditi što treba - rekao je.
Ja sam čekićem stao kuckati po zidu najprije po njegovu ravnom dijelu, a onda
po onome izbočenju. Ravni dio odavao je jasan, prepoznatljiv zvuk: nije bilo sumnje
da se ispod žbuke nalazi opeka, i to vjerojatno ona velika, žuta, kakva je u doba
Prvoga svjetskog rata bila na osobitoj cijeni. Gdje god bih kucnuo, zvuk je bio isti.
Onda sam prešao na onaj izbočeni dio i tu se smjesta osjetilo da je zvuk drugačiji.
Bio je plići, tuplji, nije prodirao duboko u materijal.
- Beton - rekao sam.
Zvuk je bio posve isti duž cijele površine toga izbočenja, sve do prozora.
Okrenuli smo se i otišli opet do zapadnoga kraja prostorije, gdje je izbočenje, kako
smo ustanovili, bilo dulje i šire. Na ravnom dijelu zida zvuk je bio isti kao i na
drugoj strani: opeka. Na izbočini je također bio isti kao i na istočnoj strani: beton.
- Idi još malo naprijed, prema prozoru - rekao je Mijo.
Išao sam. I, jasno sam osjetio kako se zvuk promijenio: sad se opet ispod žbuke
čula opeka. Jedan dio onoga izbočenja, dakle, bio je načinjen od betona, kao i na
suprotnoj strani, ali je drugi dio odavao zvuk opeke. A to je onda značilo da zid
ispred kojega stojimo nipošto nije jedinstven, premda nastoji ostaviti dojam da jest.
Netko je tu nešto izvodio, i to sa sasvim određenom namjerom.
- Vidim razliku - rekao sam. - Samo, ne vidim razlog. Zašto bi itko tako
postupio?
- To se i ja pitam - rekao je Mijo. - Osim ako...
Zašutio je, a potom nestao negdje među onim policama koje su se nalazile na
sredini prostorije. Stajao sam i čekao da se vrati, ćuteći blagu jezu, što od memle
koja je ondje nesumnjivo vladala, a što od uzbuđenja zbog pomisli da se tu možda
ipak nešto neobično događa i da se nalazimo na pragu otkrića.
Onda se Mijo vratio, malo noseći, a malo vukući stativ na kojemu se nalazio
reflektor. Reflektor je bio razmjerno velik, a odmah se vidjelo i da daje izrazito jako
svjetlo. Gledao sam Miju kako namješta postolje na otrilike metar od onoga zida i
uperuje reflektor prema bijeloj površini. Onda je dohvatio kabel, pa s njim otišao
prema kutu prostorije, da utakne utikač u utičnicu.
I doista, svjetlo je planulo i obasjalo zid. Sad se jasno vidjelo da njegova boja
nije bijela nego siva, ali ne od prljavštine, nego očito zato što se tako htjelo, premda
nije bilo jasno zbog čega. Ili možda ipak? Jer, jako svjetlo reflektora sad je otkrivalo
da boja zida nije jedinstvena, nego da se otprilike na sredini onoga izbočenja vidi
jasna okomita crta od stropa do poda. Razumio sam što to znači: u ruci mi je još
uvijek bio onaj čekić, pa sam njime kucnuo najprije s lijeve, a onda s dese strane te
okomite crte. Desno se čulo kao beton, lijevo kao opeka.
- Dogradnja - kazao sam. - Ali, čemu služi?
- Nismo još gotovi - kazao je Mijo, pa počeo prtljati oko reflektora, i dodao
zagonetnu rečenicu: - Računah su na to da će ovdje uvijek biti slabo svjetlo...
- Tko je računao? - upitao sam.
A onda sam nastavio gledati što Mijo radi. Očito, to mu nije bilo prvi put:
uperio je snop onoga reflektora sasvim lijevo, blizu južnoga zida i prozora. Bijelo
svjetlo reflektora sad je tuklo s male udaljenosti ravno u zid. I, nije bliještalo, nego je
samo omogućilo bolju vidljivost. Prišao sam korak-dva, pa sam stao pokraj Mije i
zgledao se u zid.
- Vidiš li? - upitao je Mijo.
 - Vidim - rekao sam. - Kako ne bih vidio?
I, doista sam vidio: na zidu se ocrtavala pravilna sjena, za koju nije moglo biti
sumnje što je, čemu je služila i o čemu sada svjedoči, koliko god da to svjedočanstvo
očito nije bilo predviđeno, nego su oni koji su trag ostavili računali da ga nitko neće
uočiti. Opazio sam da i sam razmišljam onako kako Mijo govori.
Jer, reflektor je sad otkrio: ondje se ispod žbuke nalazi obris vrata. Dvije
okomite crte i jedna poprečna. Čak se moglo nazrijeti i da se unutar pravokutnika što
su ga činila vrata razlikuje i boja žbuke. To je valjda značilo da su vrata u nekom
času zazidana, vjerojatno drugačijim materijalom od onoga od kojega je bio načinjen
zid. Vrata su, doduše, bila prilično uska i niska, ali to je valjda i normalno ako se tu
radi o tajnoj prostoriji.
A meni se sad činilo da je upravo to moralo biti posrijedi. Jer, sve je govorilo u
prilog pretpostavci o postojanju tajne sobe: i to što je izbočina dulja i šira nego na
drugoj strani, i to što je načinjena od dvije vrste materijala, i to što su tu nekada
postojala vrata. A najviše je u prilog tome nagađanju govorila činjenica da o svemu
tome nema nikakva traga u službenoj dokumentaciji.
- I sad ti meni reci - kazao je Mijo - što sve to skupa znači?
- Postoji samo jedan način da se to ustanovi - rekao sam. - Kad se vračaju oni
tvoji dečki?
- Lako ću ja njima reći da popiju još jedno pivo - uzvratio je Mijo, jer očito je
shvatio što želim reći.
Latio se mobitela, a potom me pogledao urotnički.

*
Kad je bušilica zaurlala i kad je ispod svrdla poletjela najprije bijela, a onda i
crvena prašina, mene je prožeo osjećaj da činimo nešto sudbonosno. Kao da smo se u
jednom času našli na nekakvom raspuću, a onda izabrali jednu stazu i više se ne
možemo vratiti, baš kao što se ni onaj zid, kad je u njemu zinula rupa promjera od
pet centimetara, više nije mogao vratiti u prvobitno stanje. A moglo je biti i
drugačije; još prije samo dvije minute imali smo i mogućnost da odustanemo, a sad
je te mogućnosti nestalo.
 Prije dvije minute Mijo je otišao nekamo u kut, izvan mojega vidokruga, možda
čak i na stubište, pa se vratio noseći golemu bušilicu za koju sam odnekud znao da se
zove flekserica, premda sam je viđao uglavnom samo na fotografijama. Imala je ona
zdepasto tijelo u kojemu se nalazio snažan motor, a s prednje njezine strane virilo je
podugačko svrdlo promjera nekih pedeset milimetara, s krupnim utorima i s oštrim
vrbom. Bušilica je očito već bila rabljena, vjerojatno nedavno, jer su Mijo i njegovi
momci možda uzimali uzorke iz zidova da vide u kakvom su stanju. U svakom
slučaju, bilo je odmah jasno da je za rukovanje takvom spravom potrebna prilična
snaga, a i vještina, a meni se toga časa činilo da je najpotrebnija odlučnost.
A nje Miji nije nedostajalo: svukao je gornji dio onoga svog crvenog kostima i
ostao samo u potkošulji, potom je opet otišao nekamo ustranu, pa ukopčao bušilicu,
ne gaseći onaj reflektor. To je značilo da ondje negdje postoji produžni kabel, pa sam
se ja zapitao hoće li dotrajale instalacije u toj staroj zgradi izdržati onu snagu struje
koju će Mijo uskoro od njih zatražiti. Ali, to je bila njegova briga.
Moja briga bilo je nešto drugo: pitao sam se imamo li dovoljno razloga da
učinimo ono što smo se spremali učiniti. Mijo je, doduše, za to imao sve potrebne
ovlasti i o tome se nije trebalo brinuti, ali tu se i nije radilo o ovlastima. Radilo se o
pitanju što očekujemo da ćemo naći i zašto je uopće potrebno da nešto nađemo.
Očito, taj zid u koji smo nas dvojica dugo zurili, stoji tako već desetljećima, možda i
od 1913., kad je knjižnica podignuta. Što bi se, dakle, moglo iza njega kriti i što
ćemo mi dobiti ako otkrijemo što se krije? Istina je doduše, da je sve to odviše
nalikovalo na nekakav arhitektonski trik, na pokušaj da se nešto u zgradi prikrije i
zabašuri, a to je budilo znatiželju. A ipak, ono što se iza toga zida krije, ne može biti
ništa važno, jer da doista važno jest, ta bi se važnost već i do sada nekako pokazala.
Ako ne drugačije, onda tako što bi je razotkrio netko od onih što su se godinama -
zapravo generacijama - motali po tim hodnicima, po tim podrumima i među tim
zidovima. A znamo dobro da se nije dogodilo ništa slično, pa tako ispada da ovo što
mi sad radimo može donijeti samo razočaranje, a možda čak i nevolju.
Ali, kažem, za Miju ta pitanja kao da i nisu postojala. On nije nimalo sumnjao
da treba ići dalje, da treba istražiti stvar do kraja, i nije bio sklon vidjeti ništa
simbolično u rupi što ju je debelo svrdlo načinilo na onome bijelom zidu, na visini
od otprilike metar i pol. Mijo nije pomišljao da je probivši tu rupu probušio balon
jednoga stanja, da sad taj balon više nema uzgona i da košara može skupa s nama
tresnuti o zemlju.
A ipak me je zvao da budem prisutan kad se sve to bude događalo. On se nije
kanio zaustavljati, ali mu je ipak trebao netko tko će biti s njim, netko tko će ga
podržati i netko tko će s njim podijeliti neizvjesnost. Zato više i nisam govorio ništa,
nego sam samo gledao Miju kako radi.
Gledao sam kako je naperio svrdlo ravno na zid, pa pustio u motor malo struje,
tek toliko da se svrdlo kratko zavrti i načini početnu rupicu na žbuki, kako poslije ne
bi skakalo. Onda je pritisnuo prekidač svom snagom, a ujedno se trbuhom naslonio
na donji kraj bušilice. Rokćući kao kakva gnjevna zvijer, sprava je davala snagu
svrdlu, a ono se zabijalo sve dublje i dublje: pet centimetara, pa deset, pa dvanaest.
Letjela je bijela i crvena prašina i sad je svrdlo već zašlo u zid otprilike za širinu
opeke.
Onda je otpor odjednom popustio, svrdlo je uletjelo u zid do samog svojega
korijena, a Mijo je zateturao prema naprijed i s mukom uhvatio ravnotežu. Očito, zid
je bio probijen, i sad je trebalo samo oprezno vratiti svrdlo natrag. Puštajući da se
ono i dalje okreće, Mijo ga je polako povukao prema sebi i izvadio iz zida. Onda je
spustio tešku bušilicu na pod i odahnuo.
- Svaka čast - rekao sam. - Što dalje?
- Sad dolazi druga faza - uzvratio je Mijo.
Ja nisam znao što to znači, pa sam pokušao barem nešto razabrati iz Mijina
ponašanja. A on se malo sagnuo, pa je stao puhati iz sve snage u rupu što ju je
upravo načinio. Pa premda se trudio da prašina ode unutra, ona mu se ipak vraćala u
lice, te se zato mrštio i mahao rukom ispred nosa. Onda se nagnuo i prislonio oko uz
tu koliko-toliko očišćenu rupu.
Nije dugo gledao, nego se pridigao. A ja sam i iz daljine vidio da je u dnu one
rupe samo crna tama.
- Ništa? - upitao sam.
- Glupo je bilo i pomisliti - slegao je Mijo ramenima. - Ali, eto, čovjek ne može
odoljeti.
- I što sad? - upitao sam opet.
- Sad na scenu stupa znanost - rekao je Mijo zagonetno. - Imamo mi
instrumente.
- Kakve instrumente?
- Znaš šta - rekao mi je - ima tamo u onom kutu jedan zgodan tronožac, pa
sjedni na njega, ako hoćeš, zapali cigaretu, a ja ću dotle skoknuti... Gore nam je iza
zgrade parkiran kombi, pa ću otići da donesem što mi treba.
 Nije mi ostalo drugo nego da ga poslušam. Mijini su koraci brzo zamrli na
stubištu, i ja sam ostao ondje sam, u memli i tišini, pod škiljavim žutim svjetlom, u
čudnoj akustici podruma, sluteći vanjski svijet samo preko onih prozorčića gore pod
stropom. Ne mogu reći da sam se bojao, ne mogu reći ni da mi je bilo dosadno, ali
priznajem da sam imao intenzivan osjećaj da sam se upustio u nekakvu pustolovinu,
da činim nešto što inače ne činim i da bi me to moglo tko zna kamo odvesti.
Možda je u pitanju moj nesigurni temperament, a možda su naprosto godine, ali
ja vrlo često - čak i protiv svoje volje, čak i nesvjesno - vrtim u glavi kombinacije
koje se tiču bezbrojnih mogućnosti što stoje, ili su nekada stajale, preda mnom.
Nekad su mi ta pitanja mučna, nekad su mi zabavna, ali činjenica je da u posljednje
vrijeme gledam na svoj život gotovo isključivo kroz njih.
Pitam se, recimo, ovako: idem sad u grad, pa treba li krenuti Kranjčevićevom
ulicom ili ulicom Izidora Kršnjavoga? Svaki od tih smjerova ima svoje prednosti i
svoje nedostatke što se tiče udaljenosti, prometa, prodavaonica i slično. Ali, ne
razmišljam ja o tome, nego se pitam: ako krenem Kranjčevićevom, možda nekoga
susretnem i možda u razgovoru s njim doznam nešto važno, pa tako dobijem dobru
ideju, sklopim posao ili doznam sočan trač. Ali, ako ne krenem ulicom Isidora
Kršnjavoga, možda propustim susret s nekim tko bi mi donio važnu vijest, možda se
mimoiđem sa ženom s kojom bih mogao ostati do kraja života, nakon ovih deset
pustih godina koje su već prošle.
I uvijek se sjetim onoga što je doista usmjerilo moj život. Kad mi je bilo
devetnaest godina, došao sam u Zagreb da bih se upisao na studij arhitekture, i već
sam bio predao i sve dokumente. A toga dana - sjećam se, bio je trinaesti rujna -
susreo sam kod Kazališta svojega zemljaka kojega smo zvali Tuna Engels, zbog
njegovih pravovjernih stavova. Tuna se nije najbolje snalazio u Zagrebu, pa me je
zamolio da mu pokažem gdje je Filozofski fakultet, jer htio je studirati filozofiju i
sociologiju. A ja sam, da bih se pravio važan, uzeo Tunu za ruku i odveo ga u
tadašnju ulicu Đure Salaja. Dok je on obavljao upisne formalnosti, ja sam čitao
rasporede kolegija na oglasnim pločama što su stajale u predvorju fakulteta. Tako
sam pročitao i što će se te godine predavati na Odsjeku za povijest umjetnosti, i
odjednom shvatio da silno želim čuti što će govoriti Milan Prelog i Grgo Gamulin. I,
toga sam časa odlučio da ću studirati povijest umjetnosti, pa da se ni arhitekturom
neću baviti kao graditelj, nego kao povjesničar. A sve to samo zato što sam slučajno
na ulicu sreo Tunu Engelsa. I, još jasno pamtim da sam ga susreo zato što mi je
tramvaj broj 14 pobjegao ispred nosa, pa sam išao pješice i tako nabasao na njega. A
da mi taj tramvaj nije pobjegao - da mu se nije otvorilo zeleno svjetlo - ja ne bih
susreo Tunu, ne bih s njim otišao na Filozofski, ne bih vidio one kolegije i tko zna
kako bi izgledao moj život nakon toga.
Tako sam se nekako onda naučio prepoznavati situacije u kojima se dogodi
nešto što će potom izazvati cijele nizove posljedica i usmjeriti zbivanja - zbivanja u
mom životu ili u životu oko mene - te prouzročiti nekakve velike promjene i
rezultirati tko zna kakvim ishodima. I, zato sam sad jasno znao da je ovo u podrumu
stare Sveučilišne jedna od tih situacija: nešto smo Mijo i ja započeli i to će štošta
promijeniti. Zurio sam neko vrijeme u onu rupu što ju je načinilo svrdlo, a onda sam
odvratio oči od nje, zapalio cigaretu i otvorio knjigu, premda sam znao da u knjizi - u
mojoj monografiji o zgradi u čijem podrumu upravo sjedim - neću naći ono što mi
treba.
Naravno da tu nije bilo ni spomena o onome čudnom zidu, kao što nije bilo
spomena ni o bilo kakvoj asimetriji. Ali, sad sam ipak imao nekakvu slabašnu nadu
da ću u kronologiji zbivanja oko knjižnice - a ta se kronologija nalazila na kraju
knjige i ja sam na nju bio jako ponosan jer je bila vrlo iscrpna - naći neki spomen o
pregradnjama i popravcima u zgradi, pa možda i o nekakvim radovima u njezinu
podrumu. Ja se, naime, više nisam sjećao svih pojedinosti, ah sam zato dobro pamtio
da sam bio impresioniran shvativši kako se nekada pomno vodio ljetopis ovakvih
institucija: sve što se činilo, sve što bi se kupilo ili prodalo, sve što je donirano, sve
što se pokvarilo i što je popravljeno, sve se pomno bilježilo i unosilo u ljetopis. A
bilo je to i razumljivo: knjižnica čuva velike vrijednosti, s jedne strane knjižne, s
druge strane arhitektonske, slikarske i kiparske, a njih je potrebno dobro čuvati i o
svakom zahvatu ostaviti pisanoga traga. A ta se pomnja onda prenijela i na sve
ostalo, pa se bilježilo i kad je zamijenjeno staklo na prozoru ili žarulja na velikom
lusteru, kad su osuvremenjene vodilice na ladicama u katalogu i kad je majstor
sanirao stubu kod čitaonice časopisa koja je okrhnuta kad se unosio novi ormar.
Pregledao sam sada, dakle, tu kronologiju, zastajao nad svakim malo duljim
zapisom, provjeravao datume, uspoređivao, ali, naravno, nisam našao ništa. Nigdje
nije bilo ni spomena o tome da bi se u podrumu Knjižnice nešto radilo, ništa o tome
da je podignut kakav potporanj, ništa o tome da bi postojeći zidovi dobili kakve
ekstenzije, ništa, baš ništa. A to je moglo značiti samo jedno od dvoga: ili onaj zid
što ga je Mijo sad izbušio postoji još otkako je knjižnica podignuta, pa nitko nije ni
zapazio ništa neobično, ili je ta pregradnja obavljena nekada poslije, ali u potpunoj
tajnosti, tako da to što je učinjeno nije ušlo u ljetopis, te je, dakle, možda i urađeno
mimo znanja vodstva ustanove. A to me je opet - okolišnim putem, ali zato posve
sigurno i nepokolebljivo - navelo do zaključka da sam se upravo upustio u nešto
veliko i važno, i to ne veliko i važno samo za mene, nego i za druge ljude, takoreći
za cijelu zajednicu. I zato sam još nestrpljivije čekao da se Mijo vrati.
 A on se zapravo i nije dugo zadržao, nego je meni vrijeme sporo prolazilo u
onom podrumu. Vratio se moj prijatelj noseći ovelik crni kovčeg na kojemu se
smjesta vidjelo da se u njemu drži nekakva aparatura, jer bio je sav nekako zaobljen i
zaštićen od udaraca, imao je tvrde stijenke i okovane uglove. A kad ga je Mijo
otvorio, vidjelo se da je iznutra presvučen nekom plavom tkaninom i da ima osobita
mjesta u koja se mogu uglaviti pojedini dijelovi instrumenta tako da se ne miču i ne
oštećuju.
- Koji ti je to vrag? - upitao sam.
- Sad ćeš vidjeti - uzvratio je Mijo.
Onu je kutiju smjestio na pod, a onda ja iz nje stao vaditi stvari. Najprije neku
šipku koja se na kraju nastavljala u elastičnu cijev, a ta se cijev opet račvala u dva
savitljiva dijela, koji su međutim, bili načinjeni tako da se ne odvajaju jedan od
drugoga. Potom je izvadio nešto što je nalikovalo na laptop, ali je zapravo bilo
monitor toga uređaja kojem ja još nisam razabirao svrhu. Napokon se odnekud
pojavio i kabel, pa je Mijo i njega uštekao u struju, iskopčavši prethodno onu
bušilicu koja nam očito više neće trebati.
Kad je uključio uređaj, ja sam odjednom osjetio kako mi jako svjetlo tuče u oči,
a onda sam na onome kontrolnom monitoru ugledao sebe. Vjerujem da sam izgledao
smiješno u svome zaprepaštenju, pa i nisam zamjerio Miji što mi se grohotom
nasmijao.
Ali, uočio sam tada da svjetlo što mi bije u oči dolazi iz jedne od one dvije
cijevi što su se nalazile na kraju šipke. Po tome sam razumio da se na vrhu one druge
cijevi mora nalaziti malena kamera, koja me upravo snima i da se zato moja
zbunjena faca našla na onome ekranu. Tako mi je postalo jasno što to Mijo ima, a
bilo mi je i logično što ima, s obzirom na posao kojim se bavio.
Bio je to, naime, uređaj uz pomoć kojega se moglo zaviriti u prostore koji su
inače nedostupni ljudskom oku, pa i ljudskom dodiru: nešto poput endoskopa u
medicini. Na kraju jedne od onih cijevi nalazi se kamera, na kraju druge reflektor, pa
reflektor obasjava, a kamera snima, i sve to lijepo stiže na onaj ekran. A i da nisam to
razumio prije, razumio bih sad, jer Mijo je već ugurao obje one savitljive cijevi u
rupu što ju je načinio fleksericom. Uskoro ćemo vidjeti što se nalazi iza zida i ima li
uopće ičega.
Dok je Mijo manipulirao uređajem, ja sam stajao pokraj njega, osjećajući kako
mi svi živci trepere.
- Jesu li ti dovoljno duge te žice? - upitao sam.
 - Dovoljno duge da vidimo ima li čega ili nema i treba li možda...
Što je to još možda potrebno, Mijo nije dorekao. A nije dorekao zacijelo i zato
što smo sad ugledali pravu sliku onoga što se nalazilo iza zida. Slika na ekranu bila
je jasna i čista, čak i u boji, premda je unutra sve bilo crno i bijelo, a u najboljem
slučaju sivo.
Tek sam sad opazio da u dnu one šipke postoji kao nekakav mali džojstik, koji
je Mijo držao jednom rukom, pa je uz njegovu pomoć određivao smjer reflektoru i
kameri. A oni su bili prilično pokretni, te je tako mogao pokriti gotovo cijeli prostor
koji ga je zanimao.
Ili da kažem prostoriju? Jer, bila je to bez ikakve sumnje soba. Imala je pravilan
oblik, koliko god da je bila uska i izdužena. Imala je čak i pokućstvo: jasno su se
vidjele police (drvene, ali očito solidne i u dobrom stanju), a u krajnjem lijevom kutu
i stol, prekriven nekakvim bijelim svežnjevima, za koje se ubrzo pokazalo da su
veliki komadi papira smotani u tuljce, vjerojatno nacrti.
Mijo je nastojao postupati sustavno. Krenuo je s lijeva na desno, i tako je
pomalo istraživao sobu. Lijevo je, dakle, bio taj stol, pa je onda cijeli dulji zid bio u
policama, pa je u desnom kutu opet bio stol, sasvim nalik na onaj prvi, ali posve
prazan.
- Nema se što misliti - kazao sam kroz stegnuto grlo. - To je tajna soba.
- I meni se čini - kimnuo je Mijo. - Pitanje je samo što sad da radimo?
- Mi? - upitao sam. - Što možemo mi? Trebat će nekoga obavijestiti, pa osnovati
povjerenstvo, pa onda komisijski...
- Znaš što - rekao je Mijo ne gledajući me nego zureći i dalje u onaj monitor. -
Sutra je subota i radova ovdje službeno nema. Ali, ja ću biti tu. Pa, ako mi se želiš
pridružiti...
Nisam se ni usudio upitati što on to namjerava. Ali sam pouzdano znao da ću i
sutra biti s njim.

*
Živo se sjećam da sam te noći vrlo slabo spavao: mučila me žeđ, mučio me
mjehur, bilo mi je vruće, smetali su mi zvukovi s ulice premda su se jedva čuli. A
kad bih ipak uspio usnuti, stalno su mi pred oči izlazili nekakvi hodnici, podrumi,
zidovi, tajanstveni zakutci, od čega ništa nije sličilo na ono što sam bio vidio u staroj
Sveučilišnoj, ali je ipak nesumnjivo time bilo potaknuto. A pri tome sam još osjećao
da sam za sve to nekako i sam kriv: nisam pogriješio što sam se s Mijom upustio u
pustolovinu, nego što sam tu pustolovinu primio i shvatio odviše osobno i intimno, i
otuda je i dolazila sva ta muka.
Jer, ja sam cijelo prethodno poslijepodne, a onda i gotovo čitavu večer, proveo
nad knjigama i papirima koji su se ticali Sveučilišne knjižnice. Pregledao sam iznova
vlastitu monografiju o toj zgradi, prelistao sam svoje bilješke, konzultirao sam sve
čega sam se mogao sjetiti, a na kraju sam provrtio i po internetu.
Nisam doznao ni jedan jedincati novi podatak, ali sam zato postao svjestan da je
zgrada na Marulićevu trgu silno važna u mome životu, ne samo profesionalnom,
nego i osobnom, da je u nekom smislu čak i samo središte toga života. Jer, kad sam
se zasitio svih onih stručnih tekstova, posegnuo sam za fasciklom koji nisam bio
otvorio najmanje petnaest godina, a sad sam znao da je za to krajnji trenutak. Na
fasciklu je pisalo DJED.
Bio je razmjerno tanak, u njemu se nalazilo tek nekoliko listova papira. Još u
davna vremena kad sam fascikl ustanovio i naslovio, obećao sam sebi da ću se
pomnije pozabaviti njegovim sadržajem, te da ću obaviti ono istraživanje na koje me
dokumenti u fasciklu obavezuju. Ali, nisam to nikad uradio, i to iz razloga koje me je
ovdje sram i navoditi: nedostatak vremena, čekanje da naiđe pravo raspoloženje,
nada da će se sam od sebe pojaviti još koji podatak. U svakom slučaju, nije čudo što
me je s vremenom zbog toga fascikla stala peći savjest, pa sam ga zato zaobilazio u
sve širem luku. A sad sam znao da se naprosto moram ponovo s njime suočiti, jer
bolji trenutak nikada neće doći.
A ni povijest toga fascikla nije nezanimljiva. Kad sam radio na monografiji o
Sveučilišnoj knjižnici, konzultirao sam svu moguću literaturu, pa čak i onu koja mi
ni na koji način nije mogla pomoći u pisanju knjige, tek ako je možda davala
nekakvu predodžbu o atmosferi vremena kad je znamenita zgrada nastajala. Tako
sam onda nekako - valjda u Muzeju grada Zagreba - nabasao i na troškovnike i
specifikacije što su ih građevinari bili obavezni podnositi gradskoj upravi i banskoj
vlasti dok se zgrada gradila. Ondje su se našli i popisi radnika koji su bih zaposleni
na gradnji i koji su - a tome se i danas divim - u nevjerojatno kratkom roku podigli tu
velebnu zgradu. Među tim imenima ja sam našao i ime svojega djeda Stjepana.
Tada sam se maglovito prisjetio da sam u nekoj prilici bio čuo kako je stari
Stipan - pristigavši iz Rakovice - neko vrijeme radio po središnjoj Hrvatskoj kao
građevinski radnik, prije nego što je dospio u okolicu Vinkovaca i postao nadničar na
salašu, te ondje zasnovao obitelj iz koje ću i ja izaći kao jedan od potomaka. U
vrijeme kad sam na taj podatak naletio - prije dvadesetak godina - još mi je bio živ
otac, pa je bilo prilike da ga o tome upitam. I, on mi je potvrdio da je djed doista
radio na izgradnji Sveučilišne knjižnice, kao balavac od valjda sedamnaest godina, i
da mu je ta uspomena ostala za cijeli život, te se hvalio tim svojim pothvatom kao da
je podizanju zgrade pridonio više nego sam Rudolf Lubinski. A što je najsmješnije,
rado je Stipan isticao kako se radilo baš o biblioteci, te raspredao o važnosti knjiga,
premda je u doba izgradnje knjižnice bio još analfabet, a opismenio se istom u
Slavoniji.
Sve sam to ja nastojao dokumentirati u onome fasciklu. Bila je ondje i
fotokopija isplatne liste iz rujna 1912. na kojoj se kočilo Stjepanovo ime, bio je,
nadalje, nekakav ugovor o zakupu zemlje iz dvadesetih godina, bila je Stjepanova
domovnica koju mi je također ostavio otac. A bio je, napokon, i papir na kojem sam
ja nanizao svoja nagađanja o tome kakve je poslove moj djed radio u vezi sa
Sveučilišnom knjižnicom i koliko dugo. Ali, nažalost, na tome je i ostalo, i u fasciklu
nije bilo više ničega. A to što sam imao nije mi moglo mnogo pomoći.
Ipak, bilo je sasvim dovoljno da mi poremeti san, da mi napne živce i da mi
ulije osjećaj kako ja tu zapravo istražujem svoje rodoslovno stablo i kako o tome
istraživanju ne ovisi samo kako ću ubuduće gledati na svoje pretke, nego i kako ću
razumijevati i prosuđivati samoga sebe. A pri tome, znao sam da je takvo
zaključivanje pretjerano i pretenciozno, no nisam sebi mogao pomoći, jer salijetale
su me stalno iste misli, te sam tako jedva dočekao dan. Već u sedam skuhao sam jaku
kavu i doručkovao, pa se potom zaputio prema onoj staroj zgradi na Marulićevu
tragu. Znao sam da će Mijo biti ondje već u osam.
A znao sam i štošta drugo što je u tome času bilo važno znati. Znao sam, na
primjer, da Arhiv subotom ne radi, nego da je zgrada tada zaključana. Isto sam tako
znao da institucija nema domara koji bi ondje stalno boravio, nego da ima samo
upravitelja zgrade, koji se svake večeri pobrine da sve dobro zaključa, a ujutro da
opet otvori vrata arhivskim moljcima. Pretpostavka je, dakle, bila da ondje toga jutra
neće biti nikoga, te da će Mijo tako moći činiti ono bez čega naše istraživanje nije
više moglo ni koraka naprijed: stvarati buku. Nisam, doduše, znao kako je on riješio
pitanje ključeva, koga je obrlatio i uz pomoć kakvih sredstava, ali nisam nimalo
sumnjao da je našao načina da i meni i sebi otvori put prema poprištu naše
pustolovine. A ipak, bio sam svjestan da je stvar rizična i da će nam trebati dosta
sreće.
 A kad sam stigao pred zgradu, shvatio sam da sreće doista i imamo: Mijo je
upravo izlazio iz svojega auta koji je bio parkiran na zapadnoj strani Marulićeva trga,
pa tako nije bilo potrebno da se tražimo i dozivamo preko mobitela, nego smo mogli
skupa ući u knjižnicu. I, to smo i učinili: Mijo je autoritativno pristupio vratima, pa
ih je otključao, i nije se ni osvrnuo na šetače pasa što su se vrzli po travnjaku iza
naših leđa. Taj nesigurni pogled bacio sam ja, a onda sam se brzo uputio za Mijom u
zgradu.
Ondje smo na trenutak zastali, da Mijo zaključa iznutra, a ja sam osluhnuo muk
koji je vladao u velikom zdanju. Ondje je i inače uvijek prilično tiho - zvukovi
izvana jedva da dopiru - a sad kao da je bilo još i tiše. Uvijek su me pomalo plašile
javne zgrade u trenucima kad su prazne: u njima inače teče nekakav život, a kad
ostanu puste, to djeluje sablasno, otprilike onako kao kad bi se čovjek u doba rata za
vrijeme uzbune našao sam samcat na iličkom pločniku.
Ušli smo u desni hodnik, nakon nekoliko koraka skrenuli lijevo i stigli da vrata
što su vodila u podrum. Na vrhu stuba Mijo je upalio svjetlo, a potom smo se spustili
sasvim dolje i stigli do onoga zida na kojem smo prethodnoga prijepodneva napravili
rupu, pa kroz nju virili u skrivenu sobu. Tada sam vidio da se situacija promijenila u
odnosu na jučerašnji dan.
Jer, sad je ondje, tik do zida, stajala manja limena posuda koja je očito služila za
pravljenje žbuke, do nje je uredno bilo složeno desetak crvenih opeka i pola vreće
cementa, a malo dalje vidio se veliki bat i teški metalni probojac koji svi zovu
štemajzl. Mijo nije smatrao za potrebno da mi objašnjava što sve to znači, nego je
samo otišao u kut, gdje je stajala nekakva stara stolica s naslonom, pa se stao
presvlačiti, slažući na stolicu svoju građansku odjeću. Začas je bio u crvenim
hlačama od kombinezona i u potkošulji. Ja sam dotle još jednom pogledao oko sebe i
uvjerio se da nigdje više nema ni traga od one sprave uz pomoć koje smo
prethodnoga dana razgledah prostoriju iza zida.
Onda je Mijo dograbio jednom rukom onaj štemajzl, a u druguje uzeo bat. Prije
nego što je počeo udarati, čak je i pljunuo u šake, kao pravi šljaker. A dobro sam
znao da on šljaker nije, nego je konzervator spomenika i doktor znanosti, te da zato u
njegovoj ruci čekić ne leži ništa prirodnije nego u mojoj. Zato sam se požurio da mu
ponudim pomoć.
- Zar ne bi bilo bolje - rekao sam - da ja držim štemajzl, a ti da mlatiš?
- Ne bojiš se da ću te po prstima?
- Samo se usudi - rekao sam i dohvatio probojac.
 Namjestio sam se u neki neprirodan položaj, tako da sam bio napola prignut,
ruke su mi bile sasvim ispružene, a glavu sam odmaknuo što sam mogao više, da mi
žbuka ne leti u oči. Odlučili smo da nećemo probijati od poda, nego da ćemo
započeti na nekih šezdeset centimetara visine. Ako načinimo rupu od otprilike pola
kvadratnog metra, moći ćemo se kroz nju uvući u onu prostoriju, a poslije će biti
manje posla oko krpanja. Ako se uopće bude krpalo.
Mijo je zamahnuo pa mlatnuo prvi put. Vibracija se sa željeza prenijela na moje
ruke i ja sam se pretresao, pa sam odmah znao da će me poslije ovoga - koliko god
kratko trajalo - boljeti mišići. Ali, utješilo me to što se smjesta vidio rezultat:
štemajzl je prodro duboko u podlogu, odvalio je žbuku, pa čak i nešto crvene cigle.
Mijo je udario još jednom, pa još jednom.
Na trenutke mi se činilo da željezo prodire lakše, a na trenutke da mu se opire
tvrđa podloga. A to je, čini se, zapazio i Mijo, jer u jednom času je prestao lupati i
rekao:
- Ma, nije vrag da je to ona šupljikava opeka? To bi onda značilo...
- Nešto bi značilo, to svakako - rekao sam.
Jer, znao sam na što Mijo misli: šupljikava opeka je relativno noviji izum, nje
nije bilo u doba gradnje knjižnice, iz čega bi onda slijedilo da je ovaj zid... I tako
dalje, i tako dalje, nije sad bio trenutak za takve kombinacije.
Jer, posao je dobro napredovao i rupa što ju je štemajzl napravio imala je sad
nekih trideset centimetara u promjeru. Mijo je prestao lupati, pa je odnekud izvukao
baterijsku svjetiljku i kroz rupu osvijetlio unutrašnjost prostorije. Sad smo obojica
mogli vidjeti da nam je onaj jučerašnji endoskop rekao istinu: bila je to prava
pravcata soba, s dva stola, s policama i s nekakvim papirima koji su se na policama i
na jednom od stolova nalazili. To nam je dalo krila, jer dosad kao da nismo bili
posve sigurni.
Mijo je usput dobro osvijetlio i rubove rupe što ju je do toga trenutka načinio.
Tako je mogao vidjeti gdje su granice među opekama i mogao je dalje raditi tako da
bude što manje štete i da poslije za krpanje rupe bude potrebno što manje materijala.
I, baš kad mi je pokazao gdje da naslonim probojac i kad je zamahnuo da udari opet,
začuli smo najprije vrata, a onda i korake ne stubama.
Nijemo smo se zgledali, a onda je Mijo odbacio čekić i požurio se prema
stubištu, da tako pretekne nepoželjnog gosta. Ja sam krenuo za njim. I, tako sam
ugledao osobu koja je dolazila: vidio sam je slabo, ali sam svejedno nekako odmah
znao da njezin dolazak neće ostati bez posljedica. Hoće li se te posljedice ticati
onoga što skupa s Mijom radim, ili možda mene osobno, ja u tome času nisam
mogao pogoditi. Pokazalo se poslije da je posrijedi oboje.
Jer, osoba koja je upravo pristigla zastala je na vrhu stuba, čim je ugledala Miju.
Iza nje su bila otvorena vrata, u hodniku je bilo svjetlo, tako da je ona bila
osvijetljena s leđa. Odmah je bilo jasno da je ta osoba žena, a ja sam zaključio i da je
lijepa. Lice joj, doduše nisam dobro vidio, ali sam razabirao neobično skladnu figuru
i sjajne noge. Stajala je ondje, držala se jednom rukom za priručje i nije u prvi mah
govorila ništa. Onda je kazala:
- Mislila sam da nema nikoga u zgradi.
- To smo i mi mislili - snašao se Mijo. - Ali, čekajte, pa mi se poznajemo.
Jednom sam dolazio kod vas, vi ste voditeljica odjela za nacrte i zemljovide, je li
tako?
- Tako je - uzvratila je žena. - A sad se i ja vas sjećam. Vi ste iz Zavoda za
zaštitu spomenika, čula sam za vaše radove. Sad mi je jasno zašto ste tu, pa makar
bila i subota, ali mi nije jasno zašto štemate.
- To je duga priča - rekao je Mijo. - Uostalom, buka neće trajati dugo. Vi ćete
biti tu još neko vrijeme?
- Barem do dvanaest - rekla je žena. - Nakupilo mi se posla.
- E, pa onda ćemo mi, čim završimo, skoknuti do vas, vi ste na prvom katu, je li
tako?
- Soba broj trideset i šest - kazala je žena.
- I još nešto - rekao je Mijo. - Ovo je moj prijatelj... rekao je moje prezime. - On
je napisao monografiju o ovoj kući.
- O, pa to mi je iznimna čast - kazala je žena i ispružila ruku. - Ja sam Franka
Filipović.
A ja sam se, što sam živahnije mogao, preskačući po dvije stube, popeo do nje i
s njom se rukovao. Imala je lijepe oči i još ljepši osmijeh. Od nje je strujao neki fin,
malo gorkast miris.
- A osim toga - kazao je Mijo - ovo što trenutačno radimo moralo bi ostati tajna,
bar zasad, pa bih vas zamolio... Objasnit ćemo vam sve kad dođemo gore.
- Volim tajne - rekla je žena i široko se nasmiješila, a meni je, ne znam zašto,
srce zaigralo. - Onda se vidimo poslije.
 Tako je otišla, a mi smo ostali sami. Mijo je slegao ramenima, a zatim je rekao:
- Stvari baš ne idu po planu, ali bolje da je naišla ona nego tko drugi. Inače,
čudo od ženske. Ispričat ću ti poslije, čim ovo...
Imao sam osjećaj da mi Mijo to govori s nekom osobitom namjerom: kao da
ima nekakvu predodžbu o tome kakve žene mene zanimaju i kao da procjenjuje da se
ova Franka u takve žene broji. I inače sam povremeno zamjećivao da ljudi oko mene
čine velike napore da mi nađu prikladnu družicu. Ti napori traju, evo, već deset
godina, i nisu dosad dali ploda, a meni nisu uvijek bili ni ugodni. A ipak, nisam
mogao a da ne osjetim zahvalnost, koliko god da me je ta zahvalnost uvijek
podsjećala na sav čemer moje situacije.
Vratili smo se, dakle, svome poslu. Ja sam uzeo štemajzl, Mijo je dograbio
čekić, i sad kao da smo imali još više razloga da radimo poletno i dobro, jer bilo je
jasno da ćemo o svemu morati podnijeti izvještaj onoj tamo lijepoj ženi. Začas smo
načinili prilično pravilnu četvrtastu rupu kroz koju smo se mogli uvući u onu
prostoriju ako bismo se malo sagnuli i zgurili. Mijo je odnekud izvukao još jednu
baterijsku lampu, pa ju je pružio meni, a onu prvu ispružio je ispred sebe i još
jednom osvijetlio tajanstveni prostor prije nego što će u njega zaci.
Mijo je viši i krupniji od mene, pa ako je kroz onu rupu prošao on, morao sam
proći i ja. Začas smo se našli skupa u tijesnom prostoru koji nije imao savršeno
nikakva mirisa, jer u njemu dugo nisu boravili ljudi. Nije se tu čak osjećala ni vlaga,
koja je vonjala svuda drugdje u podrumu, kao da je soba još i dodatno izolirana. Iz
toga bi slijedilo najmanje dvoje: prvo, da su oni papiri što smo ih vidjeli na stolu i na
policama još uvijek u pristojnom stanju, i drugo, da se netko osobito pobrinuo da se
sve to sačuva. Pitanje je samo bilo tko je to i zašto je upravo tako postupio.
Kao da točno znade što traži, Mijo se nije mnogo obazirao na ono što se
nalazilo na policama (a to je bilo nekoliko na četvero savijenih papira, te jedna
odeblja bilježnica tvrdih korica s nalijepljenom etiketom na kojoj je lijepim
rukopisom bilo napisano Izračuni): okrenuo se odmah stolu na lijevoj strani i
papirnatim tuljcima što su ondje bili poslagani. Tuljci su bili dovoljno veliki da se
odmah razabere kako se radi o nacrtima. Neki od njih bili su na šeles-hameru, neki
na pausu, a svi odreda bili su uvezani vrpcama. Na trenutak sam pomislio kako su to
možda nacrti ove iste zgrade, kako su zaostali od projektanta ih od izvođača i kako
Mijo možda o tome nešto zna ili sluti. Ali, moj se prijatelj očito vodio jednostavnom
logikom: ono što je izdvojeno i pažljivo složeno, očito je i važnije. Rekao je:
- Čuj, pod ovim baterijskim lampama... Hajde da to pogledamo vani.
 Tako je uzeo četiri tuljca s hrpe (a bilo ih je ondje desetak), pa se stao izvlačiti
kroz onu rupu. Meni nije ostalo ništa drugo nego samo da slijedim njegov primjer.
Uskoro smo stajali kod prozorčića što je dovodio svjetlo izvana, a sretna je okolnost
bila što se ondje nalazila i jedna od stropnih svjetiljaka. Tako smo mogli pregledati
svoju lovinu. Mijo je meni pružio jedan tuljac, a ostale je zadržao za sebe.
Skinuo sam prozirni zaštitni papir, odvezao traku i razmotao hamer. On se
prilično opirao mome pokušaju da ga izravnam, jer je dugo stajao savijen. Ipak, na
kraju sam uspio, i vidio sam da je to crtež. Bio je izrađen ugljenom i bio je u vrlo
dobrom stanju. Kad sam bacio pogled na ono što slika prikazuje, osjetio sam kako mi
je srce poskočilo.
Jer, učinilo mi se da je netko nacrtao pogled s mojega trešnjevačkog prozora:
lijevo jedan toranj - Sveti Blaž - malo dalje drugi toranj - Sveti Marko - pa kockasta
zgrada hotela, šiljci katedrale, Cibonin neboder, a u sredini kupola ove iste zgrade u
kojoj se sad nalazimo.
Kako je to moguće?
Nisam Miji rekao ništa, nego sam provjerio svoj dojam. A kad sam bolje
pogledao, vidio sam da sve baš i nije onako kako mi se u prvi mah učinilo. Ni Sveti
Blaž nije bio posve isti kao stvarni Sveti Blaž, ni hotel nije bio baš isti, ni Cibonin
toranj nije bio valjkast nego četvrtast, ni zgrada Vatrogasne brigade nije bila...
Ukratko, postojala je samo neka opća, ovlašna sličnost, koja je mene osupnula,
zacijelo zbog raspoloženja u kojem sam se i inače nalazio.
Ali, ako nije to, što onda taj crtež prikazuje? Je li to možda izmišljena veduta? I
ako jest, zašto sam ja isti čas pomislio da gledam vizuru sa svojega prozora?
Pogledao sam u Miju, a on je, držeći raširenim rukama svoj papir, u nevjerici
vrtio glavom.
 GLAVA DRUGA

T rebalo nam je više svjetla. Nekako se činilo: da bolje vidimo, odmah bismo
bolje i razumjeli. Nedostatak svjetla ja sam doživio gotovo fizički: odjednom mi
je u onom podrumu postalo hladno, osjetio sam vlagu, kao da sam došao u dodir s
nečim što se i ne može zagrijati i što je hladno oduvijek i zauvijek. A činilo se da ni s
Mijom nije drugačije, i bilo je jasno da tu neće pomoći ni onaj njegov jaki reflektor:
nama je trebalo sunce, da bismo bolje vidjeli i jasnije rasuđivali. Tako smo odlučili
izaći u park.
Prije nego što smo napustili podrum, ja sam još uspio baciti pogled na papir što
ga je Mijo držao pred sobom. Nisam vidio mnogo, ali jedno sam razabrao: i to je bila
nekakva veduta, i tu su se nazirale skupine zgrada, a sve kao da je bilo viđeno s
nekakve povišene točke. Isto, dakle, kao i na onome hameru što je bio dopao meni.
Podrazumijevalo se da ćemo vani, na suncu, razmijeniti crteže.
Ali, Mijo je i u tome bio prisebniji od mene. Brzo se uvukao kroz onu rupu
natrag u tajnu prostoriju, pa je odande, sa stola, pokupio sve one svitke što su ondje
čekali na nas tko zna koliko desetljeća. Pretpostavljao je, kao i ja, da će ondje biti još
crteža. Dodao mi ih je kroz rupu, a ja sam ih prihvatio. Potom se iskobeljao, a onda
smo zajednički stali pregledavati papir po papir.
I, ubrzo smo ustanovili kako nije potrebno da sve to nosimo van, na dnevno
svjetlo. Jer, crteži su zapravo bili varijacije samo triju temeljnih motiva. Sličnost
među njima lako se zapažala, ali nisu bile nezamjetljive ni razlike. Ipak, mi smo
zaključili da je nama u tome času presudno doznati što slike zapravo prikazuju, jer će
nam po tome možda biti jasnije i zašto su načinjene i zašto su skrivene. Nisu nam,
dakle, toliko važne razlike među njima, koliko sličnosti. Zbog toga smo uzeli po
jednu od svake vrste, a potom se uputili prema stubištu.
Kad smo stigli do njegova vrha, Mijo je pažljivo zaključao vrata podruma, a
isto je učinio i kad smo izašli iz hodnika i zatvorili za sobom njegova vrata. Prije to
nije radio. Na kraju je zaključao za nama velika i teška ulazna vrata ustanove. Po
tome sam shvatio kako moj prijatelj sad još više cijeni one vrijednosti koje se u
zgradi nalaze. Ili više vjeruje kako postoji opasnost od lopova? Ili on sve ono što
smo našli sad drži za svoje vlasništvo, pa još pažljivije nad tim i bdije? U svakom
slučaju, prodrmao je kvaku i uvjerio se da je dobro zaključano, a potom smo sišli u
park.
Ondje je sve bliještalo od svibanjskoga sunca. Srećom, bilo je i nešto vjetra, pa
nije bilo odviše vruće. Vjetar je osušio i rosu s trave, te se jasno osjećao njezin
kiselkasti i gorkasti miris. Naokolo je bilo nešto majki i očeva s djecom u kolicima,
bilo je nešto ljudi sa psima, nešto biciklista i rolera. I, bila je jedna slobodna klupa,
na suncu, bliže zgradi Tehnološkog fakulteta. Onamo me je Mijo poveo.
Pošto smo sjeli i zapalili cigarete, i pošto smo neko vrijeme šutjeli gledajući
svaki na svoju stranu - kao da sami sebi dajemo priliku da izbistrimo glavu od onoga
što nas je zaskočilo u podrumu - Mijo je rekao:
- Da vidimo što imamo.
Tako smo sad stali razgledati crtež po crtež. Sjedili smo jedan pokraj drugoga,
skupljenih nogu i savijenih koljena, tako da su naša stegna služila kao oslonac za
veliki papir. Razastrli smo ga pred sobom i sunce ga je obasjalo tako da su se vidjele
sve pojedinosti na crtežu, ali isto tako i sve dlačice na papiru, pa čak i sitna zrnca
prašine, za koja je bilo čudno pomišljati da možda potječu još iz vremena gradnje
Sveučilišne knjižnice.
Prvi crtež što smo ga pred sobom raširili već sam ovdje donekle i opisao. Doista
je podsjećao na pogled s mojega prozora, premda je ipak bilo jasno da postoje i neka
odstupanja. Ali, bile su tu sve zgrade za koje se stručnim jezikom kaže da su znakovi
u prostoru: tri crkve, poslovni toranj, hotel, stambene zgrade, a u sredini krov ove
iste Sveučilišne knjižnice. I, zato su se meni sada, na svjetlu, sličnosti opet činile
važnije nego razlike: imao sam dojam kao da je netko sjedio na mome prozoru i
crtao.
- Što bi ovo bilo? - upitao je Mijo i sebe i mene. - Nekakva likovna fantastika?
Kad je to uopće moglo nastati? Po tehnici crteža, rekao bih da je prilično staro, jer je
jako precizno...
Ja sam upro prstom u desni donji kut slike. Ondje je, upleten među nekakve
sjene i šrafure, bio potpis, ili barem znak umjetnika koji je sliku stvorio. Stajalo je:
VB, 1894.
- Ne znam koliko se ovome može vjerovati... - rekao sam.
Mijo se uzvrpoljio na klupi, a onda je iz gornjega džepa svoga kombinezona
izvukao maleno, ali prilično jako povećalo, pa ga je prinio onome potpisu. Virkali
smo u povećalo, prvo jedan pa drugi. Nije moglo biti sumnje da ondje piše upravo
ono što nam se i učinilo da piše: inicijali i godina 1894.
- Ma, čekaj - pobunio se Mijo. - Osamsto devedeset četvrta? A taj tu slika
nebodere, i Svetoga Blaža koji još ne postoji, i Cibonu, čiji se arhitekt još nije ni
rodio, pa valjda ni njegov otac, i ovo ovdje, što je to, Westin, pretpostavljam, je li
tako?
- U tome i jest stvar - rekao sam. - To i jest Westin i nije, i jest Sveti Blaž i nije.
Pogodio je mjesto, pogodio je visinu i osnovni oblik, ah inače... Vidiš li da mu ni
Cibona nije okrugla nego četvrtasta?
Mijo je odlučno vrtio glavom: tražio je dokaze, nastojao je biti racionalan. S
jedne je strane imao bujnu maštu i spremno se, poput kakva balavca, bacio u kopanje
po temeljima Sveučilišne knjižnice u potrazi za tko zna kakvim skrivenim tajnama, a
s druge je strane nastojao sve objasniti i utemeljiti na zdravom razumu.
- Ne može to biti - kazao je odlučno. - Tko je ovdje kod nas 1894. znao išta o
neboderima i tko ih je mogao zamisliti u Zagrebu? Tko je tada znao da će se Sveti
Blaž nalaziti baš tu gdje se nalazi? Tko je mogao pogoditi gdje će biti sve ove velike
zgrade? U redu, vizija, umjetnička sloboda, sve pet, ali ipak, ne može to biti.
- Što onda hoćeš reći? - upitao sam. - Da su ovi crteži nastali kasnije, a da ih je
autor krivo datirao? U tom slučaju, obavezan si odgovoriti s kojim bi razlogom to
učinio.
- A još je gore - rekao je Mijo - što sam obavezan odgovoriti na još jedno
pitanje: ako su crteži nastali kasnije, onda kada? Možda u vrijeme kad su sve ove
zgrade na slici već postojale, dakle, prije dvadeset ili trideset godina? Ako je tako,
zašto bi to netko uopće crtao?
- I to s ovim modifikacijama kao što je četvrtasta Cibona - udjenuo sam mu se u
riječ.
- A pogotovo - zapečatio je Mijo - zašto bi onda išao sve to sakrivati i uzidavati
u temelje Sveučilišne knjižnice? Nema smisla, eto, to ti je.
Sjedili smo ondje, jedan uz drugoga, i držali na koljenima veliki bijeli papir, i
mora biti da smo izgledali čudno. U prvi mah nisam toga bio ni svjestan, ah onda
sam osjetio da nas netko gleda, pa sam se lecnuo. Ne znam kako sam osjetio taj
pogled i to mi je zagonetno do današnjega dana, ali sam odjednom znao da nas netko
pažljivo motri. Zokružio sam pogledom po prolaznicima, po ljudima što su sjedili na
klupama, po besposličarima što su se izvalili po travi. Nitko nije obraćao pažnju na
nas. Napokon sam okrenuo pogled prema zgradi Arhiva, i tada sam vidio: ondje je
bio jedan otvoren prozor, a na prozoru je stajala ona ista žena što sam je maloprije
bio upoznao u podrumu. I sada, i s te daljine, činilo mi se da je lijepa. Kad je vidjela
da gledam na tu stranu, malo je podigla ruku i mahnula mi. Ja sam osjetio radost što
ću se ubrzo opet naći u njezinoj blizini. Kimnuo sam joj glavom, a Mijo nije opazio
ništa, kao što nije opazio ni nju na prozoru, jer je bio odviše zaokupljen crtežima.
Sad je, naime, odložio prvi crtež i latio se drugoga. Opet ga je na isti način
raširio pred nama, a onda je - prije nego što će se uopće zadubiti pogledom u veliki
papir - zabio nos u donji desni kut crteža, isto kao i ja. I doista, i ondje se, kao i na
prethodnom hameru, nalazio inicijal i godina: VB 1894.
Šutke smo stali motriti crtež. Prva moja misao bila je da je to ona vježba što
smo je još u školi izvodili na satovima crtanja, kad je trebalo da svladamo
perspektivu: crtali bismo tada nekakvu ulicu u kojoj se kuće nižu jedna do druge i
postupno nestaju u daljini. Jako smo se mučili s tom disciplinom, i zato je valjda ona
meni i ostala u tako živom sjećanju. Uvijek sam zavidio onima koji su to mogli
dobro nacrtati, pa sam se zato sad još više divio slikaru koji je izabrao takav motiv a
da ga nitko nije na to tjerao, i pri tome je napravio doista lijep i uvjerljiv crtež.
Jer, bila je to široka velegradska avenija s dva kolnička traka i sa zelenilom i
tramvajskom prugom u sredini (vidio se i jedan tramvaj, vrlo staromodan). Duž obje
strane ulice nizale su se modernističke zgrade s ravnim krovovima, prostranim
balkonima i mnogo stakla po pročeljima. Odmah se vidjelo da je ulica vrlo duga, jer
gubila se negdje u nedogledu, ali je bilo jasno da i ondje, u daljini, ima mnogo lijepih
i visokih kuća. A sve su odreda bile modernističke, kakvih 1894. sasvim sigurno nije
nigdje bilo, ne samo u Zagrebu, nego ni igdje drugdje.
Uostalom, je li to uopće bio Zagreb? Odjednom mi se učinilo da bi to isto tako
mogao biti i neki drugi grad. To sam sad i rekao:
- Je li tada postojalo nešto ovakvo negdje u svijetu? Možda u Americi?
- Ma, kakva Amerika, tko bi crteže američkih gradova čuvao u našoj
Sveučilišnoj knjižnici? - graknuo je Mijo. - Ovo ti je Zagreb, nema o tome nikakve
sumnje! Pitanje je samo zašto je ovako izobličen.
- Ništa te ne razumijem - rekao sam, premda sam slutio.
- Zar ne prepoznaješ? - poticao me je Mijo. - Gdje postoji ovakva avenija?
- Vukovarska? - upitao sam bojažljivo.
- Vukovarska, nego što - kazao je Mijo uvjereno. - Evo, gledaj, to ti je
perspektiva kao da se sve skupa gleda s onoga željezničkog nadvožnjaka ispod
kojega se od Savske ide prema Trešnjevki. I, gledaj kako sve štima: ovo desno, to ti
je ona plava zgrada odmah na uglu Savske, koju su prije zvali Mornarička. Ovo na
lijevoj strani, ovaj kompleks, to je sjedište Ministarstva unutarnjih poslova. Onda
imaš na istoj toj lijevoj strani Galićevu stambenu zgradu, a na desnoj onu veliku
kuću u kojoj se nalazi općina. Pa onda dođe lijevo zgrada Elektroprivrede, a desno...
- Ali, ne izgledaju kao u zbilji - ubacio sam.
- Ne izgledaju - složio se Mijo. - Svaka je kuća na svome mjestu, ali je svaka
malo drugačija nego što je znamo. Možda je gospon umjetnik htio pokazati svoje
viđenje stvari, objaviti svijetu kako bi te zgrade zapravo trebale izgledati.
- Ili je to bio nekakav urbanistički idejni projekt, načinjen još prije nastanka tih
kuća, a pri izvedbi su onda ishodišne ideje malo modificirane? - dodao sam ja.
- To je meni još i najvjerojatnije - rekao je Mijo. - Vjerojatno su urbanisti
napravili nacrte, odredili gdje će koja zgrada stajati, a onda su projektanti, u
konkretnoj izvedbi...
- Ako je tako - rekao sam - onda se još samo postavlja pitanje kada su ovi crteži
nastali. Hoću reći, koliko je godina prošlo od nacrta do realizacije.
Mijo se malo zamislio, a onda slegnuo ramenima. U tome času nije
prevladavala njegova pustolovna strana, nego ona koja je htjela sve objasniti uz
pomoć običnoga svakodnevnog iskustva.
- Pa što - rekao je - crteži su valjda nastali negdje pedesetih godina.
- U tom slučaju imam dva nova pitanja - uzvratio sam. - Prvo, kada su i kako, a
pogotovo zašto, ti crteži dospjeli u podrum. A drugo, zašto se na njima javlja godina
1894., ako je to doista godina. O inicijalima neću zasad ni govoriti.
Mijo se na trenutak zamislio, a onda je posegnuo za trećim crtežom. Mora biti
da se nadao kako će nam on otkriti nešto novo, pa osvijetliti i objasniti i ostala dva.
Ili da bar na njemu neće biti onoga zagonetnog inicijala i godine. Ali ne, opet je sve
bilo ondje: VB 1894. Bio sam gotovo siguran da se ta šifra odnosi na vrijeme
nastanka slike i na njezina autora (i jedno i drugo moglo je, naravno, biti ili istinito,
ili lažno), a da nije nekakva poruka, redni broj ih slično. I ovaj je crtež, dakle -
zaključio sam s nešto opreza - nastao u isto vrijeme i od iste ruke, ili je bar netko
želio da se tako vjeruje. A ja sam bio sklon vjerovati, jer je sve na tim slikama bilo
jako dojmljivo.
Tako je bilo i ovaj put, dapače, bilo je i izrazitije nego kod prethodne dvije
slike. Jer, ako je prije gledatelj još i mogao pomišljati da to što gleda zapravo nije
Zagreb, nego neki drugi grad, sad je takva sumnja sasvim otpala. Doista, slika je
očito prikazivala pogled s Gornjeg grada, s one terase pokraj uspinjače, odakle turisti
često motre i fotografiraju panoramu u dolini. A da se radi upravo o tome, svjedočile
su zgrade što su se vidjele na crtežu, a bile su sasvim prepoznatljive.
Potražili smo najprije kupole Sveučilišne knjižnice i Kazališta. Mijo je upro
prstom najprije u jednu, a onda u drugu. Te su kupole, doduše, bile ponešto drugačije
nego u zbilji, ali stajale su točno ondje gdje su i trebale stajati. Mijo je malo
odahnuo, kao da je time nešto riješeno. I doista, rekao je:
- Kakva osamsto devedeset i četvrta, kakvi bakrači! Nismo djeca! Devedeset i
četvrte kupole Kazališta nije još bilo, jer je dovršena devedeset i pete, a Sveučilišna
je, kao što znamo, otvorena 1913., dakle, gotovo dvadeset godina nakon što je,
tobože, prikazana na ovom crtežu.
- A zašto je onda i jedno i drugo tako izobličeno? - upitao sam.
- Baš me briga! - odvratio je Mijo. - Netko se zezao iz tko zna kojeg razloga...
- Onda to svoje zezanje sakrio u posebno sagrađenu sobu? - ubacio sam.
- A ne znam ja, ima svakakvih luđaka - povikao je Mijo ljutito. - Pa, što ti više
treba? Ako ti nisu dokaz Kazalište i Sveučilišna, pogledaj ovamo! Evo, tu ti je opet
Cibona (doduše, i dalje četvrtasta), ovdje ti je lukovica kavane Corso, ovdje u daljini
imaš zgradu Elektrotehničkog fakulteta...
- A ona je iz šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća - rekao sam. - Pedesete,
dakle, možemo brisati kao vrijeme nastanka crteža. Onda te slike zapravo potječu iz
šezdesetih, to hoćeš reći? A šezdesetih je načinjena i tajna soba?
- Ma, ne znam, valjda - rekao je Mijo. - Tako nekako proizlazi...
- A što ćemo s ovim? - upitao sam i pokazao još jedno mjesto na crtežu. - Ili s
ovim? - i pokazao sam drugo mjesto.
- Objasni malo - rekao je Mijo mrko. - Na što točno misliš?
- Ovo tu desno - rekao sam - morala bi biti zgrada zvana Zagrepčanka, na uglu
Vukovarske i Savske, a ona je iz sedamdesetih godina. Znači, nastanak crteža trebalo
bi još malo pomaknuti. Ali, ovo tu, lijevo, to je po mome mišljenju zgrada današnje
burze, u Lučićevoj ulici, a ona je iz devedesetih. Znači, ti misliš da su crteži sto
godina mlađi nego što se predstavljaju?
- Zašto ne? - Mijo kao da je već bio prilično pokoleban, ali mene to nije nimalo
radovalo. - Sve može biti.
 - A u tom slučaju - nastavljao sam uporno dalje - iz kojega je vremena tajna
soba?
- Pa, valjda isto tako... - otezao je Mijo.
- Iz devedesetih godina dvadesetoga stoljeća? - provjerio sam. - Dakle, takoreći
od jučer. A izgledaju li ovi crteži tebi kao da su načinjeni nedavno? I zašto onda u
onoj tamo sobi nema nikakva znaka našega vremena, nego postoje samo znakovi
devetnaestoga stoljeća? Ona teka, tamo na polici...
- Da - kazao je Mijo. - Tu je još i ta teka. Možda nam ona nešto otkrije?

*
Spustili smo se opet u podrum. Trebalo je sad proći obratnu proceduru od one
na izlasku: otključati vanjska vrata i opet ih zaključati, otključati vrata sporednog
hodnika i vrata podruma. Mijo je sve to činio ozbiljno i pažljivo, ali me je
povremeno pogledavao kao da se ispričava. A znao sam i zašto je tako: još do jučer
takve mjere opreza učinile bi nam se smiješne i sigurno bismo bili izrekli koju
sarkastičnu primjedbu na vlastiti račun; a sad smo bili složni u mišljenju da treba
postupati upravo tako kako postupamo. Osjećali smo da imamo što čuvati, i taj nas je
osjećaj još više međusobno približavao. Zapravo, bit će da smo već tada postali
nekakvi urotnici, premda nismo mogli ni slutiti koliko će daleko i koliko duboko ta
tajnovitost još ići.
U svakom slučaju, u podrumu je trebalo još ponešto srediti. Vjerovali smo kako
ne postoji mogućnost da itko onamo bane i vidi onu rupu na zidu, te da se upita što
se tu događa i tko je za to što se događa odgovoran. Doduše, ja sam jasno osjećao da
mi se negdje u pozadini javlja misao kako se zapravo ne može znati prijeti li našem
otkriću kakva opasnost od drugih ljudi ili ne prijeti. Jer, još do jučer bila nam je
fantastična i sama pomisao da do takva otkrića dođe, pa zato sad nije čudo ako
pomišljamo da u toj golemoj zgradi - među zaposlenicima, ili među onima koji
onamo navraćaju poslom - ima nekoga tko zna što se krije u podrumu i tko je
zadužen da to što se ondje krije sačuva. Ali, takve misli nisu vodile nikamo. Trebalo
je djelovati, po mogućnosti pribrano i planski.
Pa smo tako i postupili, u okvirima svojih mogućnosti i u skladu s vlastitim
temperamentom: svaki je od nas krenuo da još ponešto uradi, a onaj drugi tome se
čudio. Mijo je, recimo, čim smo stigli u podrum, izvadio iz džepa mobitel, a ja sam
na to digao obrve. Ja sam se pak počeo zavlačiti kroz onu rupu u tajnu prostoriju, a
Mijo me je začuđeno pogledao, pa je čak i uzviknuo:
- A kamo ćeš ti?
- Na polici je ona teka - rekao sam. - Možda bismo iz nje mogli...
- A, da, teka - složio se Mijo. - Imaš pravo. Hajde, hajde, uzmi je.
- A što će tebi mobitel? - upitao sam.
- Moram uslikati sve ovo - rekao je Mijo. - Za onu žensku gore. Bolje je da joj
to pokažemo na slici, nego da je dovodimo ovamo da sama vidi.
To mi se učinilo razložnim. Uvukao sam se, dakle, ponovno u onaj prostor i
posegnuo za bilježnicom što je ležala na polici. Bila je malo većega formata, a korice
su joj bile šarene, kako se to već nekada običavalo uvezivati važnije teke. Samo sam
na trenutak odapeo prstom listove, i uočio sam da su puni gotovo do samoga kraja.
Bili su ispisani tintom, i to zelenom. Ali, to je bilo sve što sam u tome času vidio.
Onda mi je Mijo kroz onu rupu još dodao mobitel, pa zatražio da snimim sve
što je u prostoriji važno: najprije total cjeline, koliko se može, onda stol lijevo, pa
policu u sredini, pa stol desno. Bilo je to sve skupa sedam-osam snimaka, a Mijo me
je kroz rupu gledao kako radim. Onda sam se izvukao van i tako smo skupili svoje
stvari da krenemo. Mijo je još uredno poravnao alate uza zid i metlicom pomeo
prašinu što je ostala. Potom smo se uputili prema izlazu iz podruma.
Pažljivo smo zaključali za sobom, izašli iz hodnika pa zaključali i njega. Onda
smo se stubama počeli uspinjati na prvi kat. Ja sam jasno osjetio kako me hvata
trema, a kad sam se upitao odakle ona dolazi, morao sam sebi priznati da je to zbog
one žene koju ću sad ponovno vidjeti. A to mi se učinilo čudno, čak i smiješno: prvo,
nisam nikakav balavac da drhtim zbog žena, a drugo, ja sam tu Franku Filipović
jedva i vidio, pa zašto sam se sad toliko ušeprtljio? I, gotovo da sam osjetio potrebu
da sam sebe uvjerim kako je ta žena meni jednostavno nedostupna, iz bilo kojega
razloga, te da tako cijelu tu paniku skinem s dnevnog reda. Zato sam upitao Miju dok
smo se uspinjali:
- Što mi možeš reći o toj arhivistici?
Mijo je raširio ruke, kao da želi pokazati nemoć, ali i kao da želi svratiti moju
pažnju na raskošne ukrase od kamena, stakla i drva što su se oko nas nizali. Ili, još
najbolje, kao da želi kazati kako u ovakvom ambijentu nisu mogući nekakvi banalni
muški razgovori u kojima se priprosto slini za ženskim nogama.
 - Volio bih da ti mogu reći više - uzvratio je Mijo. - Da je zanimljiva, to si vidio
i sam. Ima, mislim, četrdeset i dvije godine, završila je studij povijesti, specijalizirala
arhivistiku i sad je šefica toga tu odjela. Neko je vrijeme živjela u inozemstvu, u
Švicarskoj, ali se o tome malo zna. Navodno je bila udana i navodno je to završilo
traumatično. Jedni tvrde da joj je muž umro od raka, drugi da se ubio, a treći da
uopće nije mrtav, nego da je našao drugu, a Franku da je doslovno izbacio iz kuće.
Ali, ništa od toga nije provjereno.
- Pa, ipak dosta znaš - nisam mogao odoljeti da ne kažem.
Smiješno je reći, ali osjetio sam nekakav ubod ljubomore.
I to zbog žene koju nisam ljudski ni vidio! Zar je moguće da postoje nekakvi
elektriciteti, da sudbina tako bezglavo djeluje? Mijo je bio od mene mlađi, pa je
Franki bio generacijski bliži. Osim toga, bio je viši, stasitiji, svakako i zanimljiviji,
rječitiji od mene i s više smisla za humor. A kao vrhunac svega, bio je i slobodan, jer
se prošle godine razveo i sad je živio momačkim životom. Što ja tu imam tražiti?
Dospjeli smo u hodnik u kojem je pod bio popločan prastarim parketom što je
škripao pod nogama, iznad glave su nam bili kitnjasti kristalni lusteri u secesijskom
stilu, duž desnog zida redali su se kataložni ormari, a lijevo je bio niz prozora kroz
koje se vidio Marulićev trg i lijepo svibanjsko prijepodne. Između onih ormara
dolazila su vrata, iza kojih su valjda bili uredi. Mijo je hodao odlučno, kao da točno
zna kamo ide.
I doista, pokucao je na treća vrata na desnoj strani, a onda odmah pritisnuo
golemu mjedenu kvaku, koja je pod njegovom rukom škripnula. Vrata su bila visoka
i teška i polako su se otvorila. Ušli smo u Frankin ured.
A ona je već ustala sa svojega mjesta za stolom i krenula nam u susret. Kao da
se prvi put vidimo, opet se rukovala s obojicom. Meni se to učinilo kao dobar znak:
znači da ima u nas povjerenja i da mi možemo u nju imati povjerenja. Ali, nije
isključeno ni da su meni te misli došle zbog uzbuđenja u kojem sam se nalazio: već
sam tada pouzdano znao da će mi ta žena značiti nešto veliko, bez obzira na to kako
će se naš odnos razvijati. Pomislio sam da će moj život odsad postati drugačiji nego
što je prije bio, i da sam došavši u ovu zgradu zapravo krenuo u susret svojoj
sudbini. Da nije bilo Mijina otkrića, ne bi bilo ni ovoga susreta. Prema tome, onaj
jučerašnji telefonski poziv - na koji umalo da nisam ni odgovorio - doista je bio
presudan i sad se u to više nije moglo sumnjati.
Ne znam vrijedi li mi uopće pokušavati da opišem Frankinu vanjštinu? Mogu
samo reći - ako ne zvuči previše literarno - da je izgledala onako kako sam ja
oduvijek želio da neka žena izgleda, ali takvu ženu nikad prije nisam susreo. Imala je
gustu tamnu kosu koju je uvezala na zatiljku, na čelo joj je padao jedan čuperak, a
lice joj je bilo usko, ali s prilično velikim ustima, koja je ona rado razvlačila u
osmijeh i tada bi joj se na obrazima pojavile dvije bore koje sam ja smjesta poželio
poljubiti. Bila je srednjega rasta, jakih grudi i širokih bokova, ali kretala se neobično
lako i poletno. Koža na njezinim mišicama - koje su se nazirale ispod majice - bila je
zagasita, a iz sandala su virili neobično zanimljivi gležnjevi. Glas joj je bio malo
dublji, a govorila je brzo, ali vrlo suvislo. Već sam tada znao da ću ubuduće
iskoristiti svaku, ali baš svaku priliku da budem u blizini te žene.
Pozvala nas je da sjednemo. Njezin ured bio je prilično velik, kao uostalom i
sve u toj zgradi, pa se tako u kutu našlo dovoljno mjesta za niski stolić i tri udobna
naslonjača. Sjeli smo ondje, a na stoliću je bila već servirana kava, i to u pravoj
bosanskoj džezvi, dok su fildžani na dnu imali zlatni polumjesec i zvijezdu. I, jasno
se vidjelo da se kava još puši, što je značilo da je Franka točno pogodila kad ćemo
doći. Zar je moguće da svim kvalitetama koje sam do sada kod nje zapazio treba
pripisati još i intuiciju?
Mijo je na stolić spustio tri tuljca što ih je bio donio iz podruma, smatrajući,
valjda, da će i toliko biti dovoljno da upozna Franku sa cijelom situacijom, kao što je
i nama bilo dovoljno da shvatimo koliko je ta situacija ozbiljna. Po tome sam
razabrao da Mijo kani i Franku uključiti u naš rad, a to znači uputiti je u naše tajne. I
doista, on je od tajni i počeo.
- Vi se sigurno pitate - rekao je - što mi to radimo po podrumu. I, odmah ću vam
reći: radimo nešto što ne bismo smjeli raditi. Nije baš protuzakonito, ali nije ni
sasvim po pravilima. Prije svega, nije po pravilima moje struke, konzervatorske.
- Da - nasmijala se Franka. - U opisu vašega radnog mjesta vjerojatno ne stoji
razbijanje zidova po starim zgradama.
- Jako je važno - nastavio je Mijo nepokolebljivo - da to što radimo zasad
ostane tajna. A mi ćemo vama zauzvrat reći sve što smo do sada uspjeli saznati. To
nije mnogo, a svakako nije dovoljno da se išta zaključi, ali možda biste nam vi,
svojim znanjem i iskustvom...
- Ako ikako mogu... - rekla je Franka.
- Ukratko - sad je Mijo odlučio prijeći na ono najglavnije - mi smo dolje u
podrumu našli tajnu sobu.
- Točnije - uključio sam se ja - otkrio ju je Mijo, a ja sam tu samo...
 Franka je okrenula glavu prema meni i izrekla rečenicu koja je bila upućena
obojici podjednako, ali je njezin pogled sve vrijeme počivao na mome licu.
- Pravu tajnu sobu? - digla je obrve i dodala: - Meni je to dovoljno. Čuvat ću
vašu tajnu.
- A ovo smo - rekao je Mijo - našli u toj sobi.
Pokazao je rukom na one tuljce, kao da nudi Franku neka se posluži hladnim
narescima. I doista, ona je dohvatila jedan od papira, pa ga razmotala. Ruke joj nisu
bile dovoljno duge, pa sam ja držao jedan kraj hamera, dok je ona držala drugi.
- Što je ovo? - upitala je. - Varijacija na temu zagrebačkih veduta?
Upotrijebila je upravo taj glazbeni izraz. I, odmah je, baš kao i mi, pomislila da
se radi o Zagrebu. Meni se zbog nečega učinilo da je to važno i da smo ona i ja zbog
tog njezina zaključka sad nekako bliže jedno drugome.
- Zapravo ne znamo - kazao je Mijo. - Nismo čak sigurni ni da je...
- Ali, zašto bi netko...? - pitala je dalje Franka. - Mislite li da je ta tajna soba
načinjena specijalno zato da se ovi crteži u nju skriju?
- Nemamo odgovora na to - uzvratio je Mijo.
Onda je Franki ukratko prepričao razgovor što smo ga nas dvojica vodili dolje
na klupi i prenio joj zaključke do kojih smo došli. Franka ga je slušala pažljivo,
kimajući glavom, a ja sam sve to gledao sa strane i nisam mogao a da se ne upitam je
li Franka tako pažljiva zato što je zanima sadržaj Mijinih riječi, ili zato što je zanima
Mijo kao muškarac. I, zbog svoje uobičajene malodušnosti, zaključio sam da je u
pitanju ovo drugo. Ali, po onome što je Franka upitala kad je Mijo završio svoje
izlaganje, razabrao sam da je ona bila vrlo koncentrirana na podatke i činjenice, a to
je meni ipak bilo kao nekakva utjeha. U svakom slučaju, Franka je rekla:
- Vidim da je crtež i potpisan.
- Jest - rekao je Mijo. - Ako je to potpis.
- A vi mislite da nije?
- Pa da - uzdahnuo je Mijo. - Ako bi inicijali bih slikarov potpis, onda bi ova
brojka morala značiti godinu nastanka slike, a to pak nikako ne može biti 1894.
- Zašto? - upitala je Franka.
- Zbog toga što se tu - pokazivao je Mijo prstom neka mjesta na crtežu -
pojavljuju zgrade kojih 1894. nije bilo, pa nije postojala čak ni zamisao o njima...
 Franka je još neko vrijeme motrila crtež, potom je posegnula za drugim i za
trećim. Vidjela je, dakle, i pogled s mog prozora, i pogled s Griča i pogled sa
željezničkog nadvožnjaka na Vukovarsku ulicu. Ali, nije o tome ništa rekla. Ako
smijem izvijestiti o svome dojmu, meni se učinilo da ona nije onoliko iznenađena
koliko smo bili Mijo i ja. Osim toga, odjednom je Franka načela stvar s druge strane.
A nas dvojica bili smo doista impresionirani; za sebe to mogu odlučno reći, a za Miju
prilično jasno naslućujem. Franka je, naime, kazala ovo:
- A jeste li razmišljali o starosti papira?
Zurili smo u nju nekoliko trenutaka. Pa da, naravno, ona je arhivistica i njoj
takve stvari automatski padaju na pamet. Ali, još je važnije bilo to što smo u tome
času shvatili da nam starost papira na kojem su crteži načinjeni doista može nešto
važno reći i o samim crtežima. Ipak, ja sam odlučio provjeriti:
- Mislite li da bi se to moglo koliko-toliko točno utvrditi?
- Moglo bi - rekla je Franka odlučno. - I, tu vam i nisu potrebne nekakve osobite
suvremene metode, kao što su kompjutori, mikroskopi i te stvari. Tehnologija izrade
papira, osobito ovoga malo debljeg, crtaćeg, mijenjala se u toku dvadesetoga stoljeća
prilično, bile su neke faze, nekakva razdoblja, i to se u stručnom svijetu dobro zna.
Postoje i priručnici u kojima se može...
Mijo i ja smo se pogledali. Bilo je samo pitanje koji će od nas izreći molbu koja
je sad morala uslijediti. Na kraju sam tu molbu izrekao ja:
- Onda biste nam možda vi mogli...
- Vrlo rado - nasmiješila mi se Franka svojim lijepim osmijehom. - Imamo mi
negdje i uzorke raznih vrsta papira iz različitih razdoblja, pa bih to samo trebala... -
Potom je odmah dodala: - S druge strane, ne bih vam željela davati ni lažne nade.
Ako je papir načinjen negdje izvan Europe, onda će već biti malo teže. Ali, ako je
načinjen na ovome našem terenu, uvjetno rečeno srednjoeuropskom, onda se njegov
nastanak može utvrditi gotovo u desetljeće.
To je bilo jako dobro. To je bilo dobro zato što ćemo, čini se, uskoro znati nešto
više. Ali je još bolje bilo zbog onoga što je taj Frankin pristanak zapravo značio. A
značio je da je ona odsad s nama, da se pridružuje našoj maloj radnoj skupini, ili da
postaje urotnica u istoj mjeri u kojoj smo Mijo i ja urotnici. A to znači da ću je viđati,
barem neko vrijeme. Uhvatila me radost.
Ta je radost bila tolika da sam osjetio potrebu da joj nečim dadem oduška. Ih
možda da nečim privučem Frankinu pažnju na sebe. Posegnuo sam sada pokraj sebe
u naslonjač, gdje je, uspravljena usporedo s priručjem, stajala teka što sam je bio
uzeo s police u podrumu. Rekao sam:
- Nismo našli samo crteže, nego i ovo.
Mijo me je odmjerio malo iznenađeno, ali nije mi se činilo da u njegovu
pogledu ima prijekora. A ne bi bilo ni logično da ga bude: ako je Franka sad jedna od
nas, onda treba sve znati. Uostalom, kad je već arhivistica, možda će po izgledu
bilježnice, po papiru, po boji tinte, moći reći što ta teka znači i iz kojega vremena
potječe?
Franka je bilježnicu što sam je stavio na stol okrenula prema sebi, a potom
otklopila. Onda ju je stala listati. Podigla je glavu i zaokružila upitnim pogledom po
našim licima, pa smo se i mi prignuli da vidimo ono što i ona vidi.
- To je nekakva matematika - kazala je Franka.
I doista, bilježnica je bila gusto ispisana brojkama, te matematičkim znakovima
i simbolima: znakovima za korijen, znakovima za logaritme, simbolima kutova i još
koječim što ja nisam razumio. A što je još zanimljivije, to se nastavljalo stranicama i
stranicama i nigdje nije bilo prekida. Sve to kao da je bio jedan jedinstven
matematički tekst.

*
U nedjelju sam se probudio naglo, uz trzaj, sav oznojen, dok mi je srce
usplahireno tuklo. A što je najgore, imao sam jak osjećaj da ću na nešto zakasniti i da
moram istoga časa skočiti iz kreveta i nekamo se požuriti, premda nisam znao ni
kamo ni zašto. Mogli su se svi ti znakovi pripisati i mojim godinama, ali ja sam znao
da ovaj put nije to u pitanju: jutrošnje moje stanje bilo je izravna posljedica onoga
što se zbivalo prethodne večeri, a za što sam opet ja bio glavni i jedini krivac. Možda
je otuda dolazio i osjećaj straha, ili, točnije, osjećaj da bih mogao upropastiti nešto
važno, samo ako se ne potrudim.
Nekoliko trenutaka ležao sam u postelji zureći u strop. Kroz rolete se probijala
zraka svjetla i na suprotnom zidu osvjetljavala sliku na kojoj se vidjela zagrebačka
veduta u jesenjoj izmaglici. Čule su se ptice s trešnjevačkih stabala u blizini. A ja
sam pokušavao dokučiti kamo se to treba žuriti, i što bih mogao propustiti.
Nije u mom životu već dugo bilo ničega što bi bilo neodgodivo, a ni ičega što bi
bilo sudbonosno. Nisam imao nikakvih poslovnih obaveza koje bih trebao izvršiti,
nikakvih obiteljskih petljancija niti prijateljskih komplikacija. Moja je životna cesta
zacrtana i ravna, i teško se može zamisliti da bi me nešto moglo skrenuti i da bih...
Onda sam opet poskočio. Postojalo je ipak nešto zbog čega se vrijedi i truditi i
uzbuđivati. To je stara Sveučilišna knjižnica i u njoj ona žena koja mi se tako brzo
uvukla pod kožu. Bilo je nečega zbog čega sam se morao brinuti, pa čak i nečega za
što sam bio odgovoran i što sam mogao ili uspješno privesti kraju ili uništiti. Brzo
sam ustao iz postelje, pa pogledao na sat. Bilo je pola osam, tiho nedjeljno jutro, u
daljini su zvonile crkve. Dohvatio sam mobitel i nazvao Miju. Kao što sam i
očekivao, on je već bio ondje, na licu mjesta. Nisam želio da osjeti moje uzbuđenje,
pa sam započeo ležerno.
- E, majstore - rekao sam. - Kako napreduješ?
- Ide nekako - odgovorio je. - A ako misliš da mi treba savjetnik za zidarske
poslove...
Takav je bio dogovor: Mijo će toga jutra sam otići u Sveučilišnu, pa će zazidati
onu rupu. Tvrdio je da mu to neće biti teško, jer da je svojim rukama sagradio
vikendicu i podigao kat na roditeljskoj kući u okolici Ozlja. Nismo uopće raspravljali
o tome zahvatu: nekako se podrazumijevalo da rupu treba zatvoriti i da zasad valja
dobro paziti da tko ne otkrije njezino postojanje i postojanje one tajne sobe. Ovako
smo gruntali: Mijo će zazidati rupu, potom će je ožbukati, a sutra će radnike poslati
da rade u drugom dijelu zgrade, jer bilo je više tih mjesta koja je trebalo ispitati i o
njima napraviti izračune i izvještaje. Dok se momci opet vrate u taj kut podruma,
žbuka će se osušiti, a Mijo će prebojiti to mjesto, i time će stvar biti gotova. A mi
ćemo dotle nastojati utvrditi što znači sve ono što smo otkrili, pa i sve ono što smo
radili.
- Ne javljam se kao savjetnik - rekao sam. - Nego mi je palo na pamet nešto
drugo... Jesi li ti već zatvorio rupu?
- Samo jedan red opeke.
- Ali se možeš uvući unutra?
- Ako treba, mogu.
- E, pa, bilo bi dobro da nešto pogledaš - objašnjavao sam mu. - Mi smo se
usredotočili na policu i na onaj lijevi stol, a na desnoj strani ima još jedan stol, je li
tako...
- Pa, on je prazan, kao i polica - rekao je Mijo. - Mislim, osim one teke.
 - Da, ali zapazio sam - tumačio sam mu strpljivo - da taj stol na desnoj strani, za
razliku od onoga na lijevoj, ima i ladice. A nismo pogledali što je u njima.
- Ako ima uopće ičega - uzvratio je Mijo preko volje. - Hajde, dobro, pogledat
ću.
- Smijem li ja poslije navratiti?
- Kako ne bi smio, ti si u ovome sranju skupa sa mnom... Zajedno sat i pol, pa
ćemo popiti kavu...
Nakon toga razgovora imao sam osjećaj da sam nešto obavio. Dapače, onaj
strah da ću na nešto zakasniti i nešto propustiti sad me je polako napustio. Ipak,
osjećaj krivnje nije posve nestao, a on se zacijelo odnosio na noćašnje bdijenje, a
pogotovo na njegov uzrok. Dok sam se prao i brijao, i poslije, dok sam kuhao kavu i
doručkovao, jasno sam vidio u čemu se sastoji moja pogreška. Sad, na dnevnom
svjetlu, ona mi je izgledala djetinjasta i besmislena, ali opet i nekako intimno moja:
kao što se čovjek sprijatelji s vlastitom bolešću, tako sam se i ja sprijateljio s tom
svojom manom i gotovo da više nisam mogao ni zamisliti život bez nje. Ne znam ni
sam kako da tu manu nazovem, pa ću se poslužiti priručnim izrazom: taj moj porok -
kojem sam se sinoć bio posve prepustio - mogao bi se imenovati kao divlja mašta.
Neću ni pokušavati objasniti taj termin niti definirati pojam, nego ću odmah reći
što mi se događalo te subotnje večeri, pa će po tome sve biti jasno. Uzeo sam, dakle,
opet pred sebe onaj fascikl na kojem je pisalo DJED, pa sam ga otvorio i stao
razgledati papire u njemu. To mi se činilo nekako logično s obzirom na situaciju u
kojoj sam se nalazio, a slutio sam da ću se tome fasciklu vraćati još neko vrijeme,
barem dotle dok se sve to oko stare Sveučilišne - koju je i moj djed gradio - posve ne
raspetlja. I, prvo što sam uzeo u ruku, bila je fotografija, jedina fotografija koja mi je
ostala od djeda. Nisam se mogao oteti dojmu da je u pitanju nešto simbolično, i jasno
sam osjetio kako moja divlja mašta pomalo počinje djelovati, a kad ona krene, ništa
je više ne može zaustaviti.
Osobitost te fotografije sastojala se u tome što na njoj nije bio samo moj djed,
nego je to bila skupna slika. Koliko znam, sačuvao se samo jedan djedov portret, i to
s nekog dokumenta, a on je završio kod moga strica koji je odavno umro, i tko zna
što je njegova obitelj učinila s tim komadićem kartona. Taj portret ja sam vidio
nekoliko puta, i sjećam se da je on prikazivao djeda kao čovjeka od otprilike
četrdeset i pet godina, upalih obraza, povijena nosa i jakih brkova. Tako sam o
njegovu izgledu znao malo i tako ga sad nisam mogao naći ni na onoj skupnoj
fotografiji, pogotovo zato što je ona bila načinjena u vrijeme kad on nije još imao ni
osamnaest godina.
Fotografija je snimljena na gradilištu Stare sveučilišne knjižnice. Vidio se ondje
zid visok manje od dva metra, a ispred njega skela: po skeli i ispred nje poslagali su
se radnici, u košuljama zasukanih rukava, u vrećastim hlačama, svi mršavi kao štuke,
neki i s alatkama u rukama. Među njima, u samom središtu slike, bila su dva ozbiljna
gospodina u sakoima i prslucima: u jednome od njih prepoznao sam arhitekta
Lubinskog, a drugi je valjda bio nekakav predstavnik investitora, to jest banske
vlasti. Na slici je, dakle, bilo dvadesetak osoba, pa je sve moralo biti snimljeno iz
daljine, da svi uđu u kadar: bilo bi teško prepoznati ljude na fotografiji i da ih čovjek
dobro poznaje, a kamoli ovako. A ondje je bio moj djed Stjepan, to su me uvjeravali
u obitelji, premda mi nisu znali reći koji je od onih radnika on.
Tako sam mogao birati: jednom sam mislio da je Stipan onaj na desnom krilu, s
tamnom našušurenom kosom, drugi put da je onaj u sredini, s kantom za vodu, treći
put da je jedan na skeli, koji se drži malo odviše opušteno. Ali, nikako nisam mogao
biti siguran. I, činilo mi se da o tome kojega ću od tih ljudi izabrati ovisi i njegova, a
i moja dalja sudbina, ili, točnije, naš međusobni odnos.
Moja se divlja mašta, naime, do tada najčešće budila upravo u vezi s djedom,
jer mi je priča o njegovu životu jasno otkrivala kako o sebi i svome životu moram
misliti prije svega kao o slučajnosti. Inače se čovjeku, kad se osvrne na vlastitu
biografiju, redovito čini da je manje-više sve moralo biti upravo onako kako je bilo,
da su se uzleti i padovi zbivali zakonito, slijedeći jedni iz drugih po pravilima logike,
te da sve to ipak ima i nekakva smisla. Ali, kad se upitaš kako su drugi ljudi djelovali
na tvoj život - osobito preci - onda ti se zavrti u glavi od količine kojekakvih
podudarnosti i koincidencija, od nepostojanosti i olakosti, od besmislica koje
određuju tvoju sreću ili nesreću, pa čak i samo tvoje rođenje. O tome sam ja često
razmišljao u vezi sa svojim djedom Stipanom, jer sam slučajno znao neke
pojedinosti iz njegove biografije, iz onoga, naime, vremena, koje je uslijedilo nakon
gradnje Sveučilišne knjižnice i nastanka ove fotografije.
Tada su djeda poslali u vojsku. I, iz nekih su ga razloga smjestili u Vinkovce,
gdje je pomagao na željeznici, tako da je rat jedva i omirisao, a i to samo nekoliko
mjeseci na talijanskoj fronti. U Vinkovcima je pak djed prvi put vidio red kukuruza
dug osam stotina metara, pa je logično zaključio da tu ne može biti gladi - koja je u
njegovoj Rakovici bila čest gost - i shvatio da upravo u tome kraju želi živjeti. A
prije toga jedva da je za Vinkovce bio i čuo.
Ali, zanimljivo je i kako je on uopće dospio u Vinkovce. Toga dana kad se
određivao njegov ratni raspored, referent koji je bio zadužen za te stvari slomio je
nogu na poledici (navodno je bio i pripit), pa ga je zamijenio drugi referent, koji je
došao iz Karlovca. Onaj prvi referent bio je u povijesnoj svađi s djedovom familijom
i bio bi Stipana zacijelo poslao izravno na frontu; ovome pak, iz Karlovca, bio je
djed iz nekoga razloga simpatičan, i zato mu je odredio bolji raspored. Tako su
Vinkovci postali djedova sudbina. I ne samo njegova, nego i svih nas koji smo došli
poslije.
Jer, Stipan je, još dok je u Vinkovcima služio, upoznao nekakva krčmara i s
njim se sprijateljio, pa kad je poslije rata došao u Slavoniju, obratio se njemu, i
krčmar mu je začas našao posao na salašu. Tako je onda djed doveo iz Rakovice
djevojku, oženio se, osnovao obitelj i stao rađati djecu. Moj otac već se rodio na tom
salašu: u rodnom listu, doduše, piše Rokovci, ali daleko je to od Rokovaca. U
svakom slučaju, otac je pedesetih godina krenuo na zanat u Vinkovce (učio je za
stolara) i tako se našao na željezničkoj stanici jednoga zimskog dana kad je trebalo
utovariti neko pokućstvo koje su slali u Osijek. Ondje mu se obratila uplakana
djevojka i rekla kako su joj u vlaku ukrali novac: stigla je iz Sombora i išla kod tete u
Ivankovo, a sad više nije znala što bi. Otac joj se našao pri ruci, i nakon godinu dana
ona je postala njegova žena, a nakon dvije godine moja majka.
I sad, kako da se čovjek ne zamisli nad tim nizom slučajnosti? Što bi bilo da se
onaj vojni referent nije napio pa slomio nogu, nego da je moga djeda poslao ravno u
Galiciju? Djed vjerojatno nikad ne bi vidio Vinkovce, što znači da se ne bi onamo
doselio, pa se moj otac i majka ne bi ondje susreli... Ili, da nije bilo onoga krčmara
koji je djedu našao posao na salašu? Možda bi se djed vratio u Rakovicu, možda opet
ne bi bilo ni moga oca ni mene. A što bi tek bilo da je onoga zimskog dana pedesetih
godina moj otac ukrcavao pokućstvo na jutarnji, a ne na poslijepodnevni vlak? Što bi
bilo da onaj lopov nije uspio ukrasti mojoj majci novac (da je, recimo, ona strpala u
njedra novčanice vezane u maramicu, kao što se tada redovito radilo), ili da su toga
lopova uhitili dan ili dva prije? Ne bi došlo do fatalnog susreta majke i oca, i mene
ne bi bilo na ovome svijetu.
I, što sam više o tome mislio, to sam više nalazio tih koincidencija i
podudarnosti, a one su mi se činile kao sve čvršći dokaz da je moje vlastito
postojanje puka slučajnost. Mnogo su veći bili izgledi da se ne rodim, nego da se
rodim, a da i ne spominjem u koliko je raznih smjerova moj život poslije mogao
otići. Pa sam se sjetio kako sam jednom, kao dijete, vukao vodu iz bunara, a pet
minuta poslije mene došao je dječak kojega su kao i mene poslali onamo s kantom, i
dok je privlačio puni kabao k sebi (točno onako kako sam i ja prije njega uradio),
ograda se slomila, a on je pao u zdenac i utopio se. Sjetio sam se kako sam svoju
pokojnu ženu upoznao tako što sam ušao u krivi tramvaj i ondje ustupio mjesto
starcu sa štapom, njezinu djedu kojega je ona pratila u bolnicu, te smo tako stupili u
razgovor. A povremeno mi se činilo da nije tako samo s mojim rođenjem i s ključnim
zbivanjima u mom životu, nego da slučaj i koincidencija odlučuju o svemu što mi se
svaki dan događa: odluka da izađem iz kuće u devet sati donosi sasvim druge
posljedice nego odluka da izađem devet i pet, a svaki put kad skinem knjigu s police
u antikvarijatu, možda činim nešto sudbonosno, jer ću baš u toj knjizi pronaći
podatak koji će mi promijeniti život.
I da je to bilo sve, da se radilo samo o mojoj bolesnoj mašti, sve je još moglo
prethodne večeri biti u redu. Ali, bilo je i nekih drugih svari - materijalnih, opipljivih
- koje su me tjerale da se zamislim i da po glavi prevrćem različite kombinacije. Bilo
je pitanja koja su se ticala onoga što me trenutačno zaokuplja - stare Sveučilišne - a
za koja mi se činilo da neodgodivo traže odgovor.
Ili, da kažem sasvim izravno: nije mene mučila toliko spoznaja da sam igračka
u rukama slučaja, koliko slutnja da iza svega toga ipak postoji nekakva pravilnost,
nekakva logika, a da ja tu logiku ne uspijevam razabrati. I, bit će najbolje da opet
izravno kažem o čemu se radilo, pa će čitatelju biti jasno da moja sinoćnja nesanica
nije pala s neba, nego je imala vrlo ozbiljan povod.
Pokušao sam, naime, nakon što sam se neko vrijeme bavio djedom i onom
fotografijom, pregledati bilježnicu što smo je bili našli na polici, kao jedini pisani
dokument, u onoj tajnoj sobi. Prelistao sam je stranicu po stranicu, i odmah ću reći:
nisam razumio ništa. Dojam je bio posve isti kao i pri prvome pogledu: bila je to
nekakva matematika, i to - sudeći po vrsti simbola - viša matematika, u koju se ja
nisam savršeno ništa razumio. Nešto mi je govorilo da ti nizovi znakova i brojaka
pripovijedaju nekakvu priču i da bi ona nekome tko je učeniji od mene mogla nešto
važno reći. Pa sam se upitao hoćemo li mi - naime Mijo i ja - morati u našu
urotničku skupinu uključiti još i nekoga tko kuži matematiku, kad je već Franka
očito u tome laik baš kao i nas dvojica?
I, baš kad sam htio odložiti bilježnicu, baš kad sam osjetio čudan poriv da je
negdje dobro sakrijem, bacio sam još i pogled na unutrašnju stranu stražnjih korica.
Ondje sam ugledao pečat: bio je pomalo crvenkast i blijed, ali se moglo razabrati da
je nekada bio ljubičast. Ondje je pisalo: FOTO ALOJZ, FRANKOPANSKA 36,
ZAGREB. Po tome se moglo zaključiti da je bilježnica nekada pripadala toj firmi, te
da je možda bila predviđena da se u njoj evidentiraju narudžbe ili vodi
knjigovodstvo, a onda je odjednom poslužila nekakvom neobuzdanom matematičaru
(ili luđaku?) da u njoj nadrlja one puste brojke i simbole. Ako, dakle, bude trebalo
tražiti podrijetlo bilježnice, trebat će krenuti od toga Foto-Alojza.
 Ali, nije mene to toliko mučilo. Imao sam čudan osjećaj da taj pečat ne gledam
prvi put i da odnekud znam da je u Zagrebu nekada postojao Foto-Alojz. Ali odakle?
Je li on možda snimao zagrebačke zgrade kojima sam se ja bavio kao povjesničar
arhitekture? Spominje li ga netko od mojih kolega u svojim tekstovima? Ili mi je
odgovor pred nosom, samo što ja nikako...
Pogledao sam poleđinu one skupne fotografije na kojoj se navodno nalazi i moj
djed Stjepan. A nisam na tu poleđinu bio bacio pogled već godinama i godinama, jer
nisam motrio ni samu fotografiju. I, ondje je također pisalo FOTO ALOJZ,
FRANKOPANSKA 36, ZAGREB. Razlika je bila samo u tome što je ovaj štambilj bio
nešto cifrastiji nego onaj prvi i što su se na njemu slova bolje vidjela.
Stekao sam dojam da sam se nekako pomaknuo naprijed, pa se nisam više ni
pitao što sve to skupa znači. Bit će za to vremena i ubuduće, to sam toga časa jasno
znao. I, osjetio sam odjednom nekakav polet, nekakvu želju da otkrijem, da doznam,
da shvatim. A pri tome sam slutio, premda to nisam ni sam sebi priznavao: sve je to
bilo zbog toga što sam osjećao da će me to otkrivanje, djelovanje i pridonošenje
dovesti u Frankinu blizinu. A za takav dobitak ništa nije bilo previsoka cijena.
Takvo pak raspoloženje, s time će se svatko složiti, nije najbolji temelj za miran
i krepak san. Zato sam spavao loše, zato sam se često trzao, i zato sam se ujutro
probudio s osjećajem da sam nešto dužan i da ću na nešto zakasniti.
Sad, kad sam sve to sam sebi nekako objasnio, malo sam se smirio, pa sam se
zato spremio i izašao. Ulice su bile uglavnom puste, jer bila je nedjelja, promet je bio
slab, pa tako ni mene nije odviše mučilo ono moje stalno pitanje kojom bih ulicom
trebao krenuti i neće li to promijeniti moj život. Pješice sam se odšetao do stare
Sveučilišne knjižnice. Kad sam bio otprilike kod Savske, nazvao sam Miju, kako bi
mi otključao vrata da uđem u zgradu. Ali, to nije bilo potrebno:
- Čekam te na klupi - rekao je. - Pa ćemo onda... Treba mi pivo, kao pravome
šljakeru.
- Znači da si gotov?
- Jesam.
Pružio sam korak i ubrzo sam stigao do Marulićeva spomenika, te ondje na
jednoj klupi, u najdubljoj hladovini, ugledao Miju kako puši cigaretu. Kad me je
spazio, potapšao je dlanom mjesto na sjedalu pokraj sebe. Čim sam sjeo, on mi je
stavio u krilo nekakve korice.
Bile su to doista korice, kao korice knjige iz kojih je netko iščupao knjižni blok.
Bile su nešto malo većega formata, zelene, a na njima je zlatnim slovima pisalo
VELEBIT. Nikakve godine i nikakva drugog znaka nije na njima bilo.
- Što je to? - upitao sam.
- Pogledaj sam.
Otklopio sam korice. Tada sam vidio da one služe samo kao zaštita za tekst koji
se u njima nalazio. Taj tekst bio je mnogo tanji od knjige za koju su korice bile
predviđene, pa se nije ni vidio izvana. Zapravo, korice su na unutrašnjoj strani imale
kao nekakav džep i tekst je bio u taj džep utaknut. Polako sam ga izvukao, pa
otklopio prvu stranicu, koja je bila prazna.
Tekst je bio pisan rukom, zelenom tintom, isto kao i brojke i simboli u onoj
bilježnici, samo mi se činilo da ovo nije isti rukopis. Jer, bio je ovaj nekako šiljast,
pomalo nalik na goticu, ali vrlo čitljiv i uredan. Bilo je tu - odoka govoreći - nekih
petnaestak listova. Na vrhu druge stranice stajao je naslov: O ZAKONITOSTIMA U
RAZVOJU LIJEPIH UMJETNOSTI.
- To si našao u ladici onoga stola? - upitao sam Miju.
- Točno - kimnuo je. - Sreća što si se sjetio.
- Sreća ili nesreća - uzvratio sam. - To će se tek vidjeti.

*
Kad smo se toga ponedjeljka u jedan našli na Gornjem gradu, meni je najprije
palo na pamet kako izgledamo kao pravi urotnici, jer bili smo odjeveni posve
različito, kao da ni po čemu ne pripadamo skupa, a to je bila dobra kamuflaža. Jer,
Mijo je i sad bio obučen kao da je upravo došao s gradilišta, u nekakve vrećaste
hlače s džepovima na nogavicama (a džepovi su bili puni i teški), nosio je vjetrovku
koja kao da nikad nije vidjela peglu, i razgažene cipeletine koje su bile prikladnije za
kamenolom nego za Strossmayerovo šetalište. Ja sam bio odjeven formalno, sa
sakoom i kravatom, jer sam upravo dolazio s nastave, koju sam pripremao cijelo
jučerašnje popodne, pa tako jedva da sam i stigao misliti o onome što nas je sad tu
okupilo. A Franka, Franka je bila obučena tako da ja to ne znam ni opisati: haljina joj
je bila duga, ali ne i svečana, tamna, ali ipak s ukrasima, vesela, ali ne i neozbiljna. A
što je najvažnije, isticala je njezino tijelo tako da se meni zavrtjelo u glavi, pri čemu
haljina nije bila ni tijesna ni izazovna, nego se naprosto odlično slagala s Frankinom
osobom i to je bilo čarobno.
Franka je, uostalom, i zatražila da se ondje nađemo. O razlozima tog njezina
zahtjeva ja sam nagađao dok sam se penjao Mesničkom na Gornji grad, i pale su mi
na um dvije mogućnosti. Jedna je bila ta da Franka ne želi da se nalazimo u Arhivu,
jer će danas svi zaposlenici biti na svojim mjestima, pa premda se zna da Mijo u
zgradi obavlja istražne radove, ipak bi moglo ispasti da nešto šurujemo, pogotovo
ako ondje budem i ja, kao treća, nepozvana osoba. A druga mogućnost bila je ta da je
Franka išla na Gornji grad zato da bi točno utvrdila podrijetlo papira na kojemu su
bili izvedeni oni crteži, premda se nisam mogao domisliti gdje bi se taj podatak
mogao nalaziti. U Muzeju grada? U Zavodu za književnost i teatrologiju? U
Opatičkoj 10? Ali, već sam tada bio svjestan da to nisu jedine mogućnosti i bilo mi
je jasno da mi ništa drugo ne pada na um jednostavno zato što sam sav ustreptao od
iščekivanja da opet vidim Franku. Kako sam se sve više uspinjao, tako je ta nada
potiskivala sve drugo i ja sam osjećao kako - u ovim godinama - plovim na oblaku
zaljubljenosti.
Susreli smo se na platou kraj Uspinjače, i tada sam shvatio da Franka možda
ima i treći razlog da nas sazove na Gornjem gradu: htjela se vlastitim očima uvjeriti
o podudarnosti između vidika što se odande pruža i vedute što ju je - smotanu u
tuljac i utrpanu u najlonsku vrećicu - ispod ruke donijela na sastanak s nama. I
doista, čim smo se pozdravili, čim smo se upitali za novosti, ona je prišla parapetu i
izvukla hamer iz najlona, pa ga počela razvijati ispred sebe. Mijo je pogledao oko
sebe, kao krivac, a ja sam zbog toga osjetio olakšanje, jer sam do tada mislio da
samo ja imam osjećaj kako radimo nešto opasno. A Franka kao da nije imala tih
strahova. Odmah sam znao da ja osobno neću imati velike koristi od toga
promatranja krajolika, jer i neću gledati krajolik, nego Franku.
A tako je i bilo. Dok su ona i Mijo - držeći svako po jedan kraj onoga papira, da
se ne bi sam od sebe smotao - gledali u dobnu i pokazivali jedno drugome prstom
pojedina mjesta, ja sam motrio kako se na Frankinu vratu paperjaste vlasi miču na
laganom povjetarcu, kako joj se ključnjače lijepo naziru ispod one haljine, i kako su
joj noge duge gotovo kao moje, premda sam ja viši za glavu. Želio sam znati istinu,
zanimalo me je što to radimo, ali me je još više morila želja da naša potraga što dulje
potraje, samo da budem kraj te žene, pa makar istinu nikada i ne doznao.
- Evo - rekla je Franka - sad se, na suncu, sve bolje vidi. - Čak i neboder.
- Koji neboder? - upitao je Mijo.
- Kako koji? - nasmijala se Franka. - Pa ovaj, glavni.
 I pokazala je prstom na Neboder što stoji na početku Ilice, a još ga i danas zovu
tim općim imenom. Svratio sam pogled na crtež. Nisam se mogao sjetiti jesmo li
Mijo i ja već bili zapazili da se na crtežu doduše vide sve glavne zgrade - uključujući
Kazalište, kupolu Korza, čak i hotel i Elektrotehnički fakultet - ali da na njoj nema
Nebodera. Možda smo u prvi mah pomislili kako je kadar namjerno izabran tako da
se Neboder izreže, ah sad je Franka tvrdila nešto posve suprotno.
- Kako to mislite? - požurio sam se da je upitam.
- Evo, pogledajte.
I, povukla je prstom po papiru, pa da je njezin prst bio olovka, bio bi nacrtao
uspravni pravokutnik. Sad sam i ja vidio. Crtež je bio načinjen ugljenom, ali je prije
toga bio izveden u olovci. I, umjetnik nije sasvim izbrisao ono što je bilo nacrtano
olovkom, a što poslije - možda s nekim posebnim razlogom - nije nacrtao i
ugljenom. A to što je bilo nacrtano samo tvrdom olovkom, vidjelo se tek sad, na
jakom suncu pod kojim smo motrili crtež.
Na lijevom rubu kadra, točno tamo gdje sad u zbilji stoji Neboder, bila je ta
zgrada i nacrtana, točnije, naznačena olovkom, kao da umjetnik nije bio posve
siguran želi li je prikazati ili ne želi. Donekle se razlikovala od Nebodera u zbilji, jer
imala je drugačije prozore i drugačiji vrh, ali stajala je na istome mjestu i bila
podjednako visoka, te nije bilo sumnje da ima nekakve veze sa zgradom koja sad
stoji na nekih dvjesta metara od mjesta s kojega je mi promatramo.
- Zašto ga onda nije i ugljenom nacrtao? - upitao je Mijo zamišljeno.
- Ja mislim da to i nije važno - kazala je Franka. - Važno je da je pogodio.
- Kako mislite da je pogodio?
- E, to je malo duža priča - razvukla je Franka svoje lijepe usne u još ljepši
osmijeh. - To vam moram posebno, i polako...
Tako smo odlučili sjesti na neku terasu na Katarinskom trgu. A dok smo odlazili
onamo, ja sam se pitao kako se to dogodilo da Franka odjednom zna više nego nas
dvojica, koji smo cijelu stvar i započeli. I, pitao sam se hoće li nam ona reći sve što
znade i smatra li da i mi trebamo znati sve. Da se razumijemo, nisam ja sumnjao u
Frankino poštenje, niti sam mislio da ona nešto namjerno skriva od nas; ali, ako bi
pomislila kako je ponešto od onoga što je vidjela i zaključila odviše fantastično,
možda bi se ustručavala da nam to kaže.
A to me je pak navelo da se upitam koliko pošteno ja postupam u cijeloj toj
stvari: držim li se kao pravi urotnik, dijeleći sa svojim su urotnicima sve što imam,
ili sam unutar svega toga stvorio neku svoju malu urotu, u kojoj sam ja jedini član i
koja ima neka svoje zasebne interese? Jer, kad sam se upitao trebam li Franki i Miji
reći o teti Zorki, zaključio sam da ne trebam. U jednu ruku zato što sam se pomalo
sramio cijele te situacije, a u drugu zato što još ništa pouzdano ne znam. Tako sam -
dok smo se kretali prema Katarinskom trgu - obećao sebi da ću sve pošteno priznati
ako se pokaže da se radi o nečemu važnom.
Teta Zorka doista, kad se gleda izvana, ne može ostaviti dojam pouzdana izvora
i osobe koju bi trebalo uvlačiti u poslove kao što je ovaj naš. Ona, naime, živi u
staračkom domu i ima ravno devedeset i šest godina, pa se čovjek može i upitati
koliko mora biti jadan onaj tko od nje traži pomoć. Tako je to, kažem, izgledalo
izvana, ali tko bi, kao ja, bolje poznavao okolnosti, sudio bi o tome malo drugačije,
pa bi možda i postupio upravo onako kako sam i ja postupio. Otišao sam, naime,
prethodnoga predvečerja, u nedjelju, u posjete teti Zorki.
Teta Zorka stanuje u domu Poljičkoj ulici. Podrijetlom je Dalmatinka, ali je
život provela uglavnom u Zagrebu, predajući matematiku i fiziku po gimnazijama i
drugim srednjim školama. Visoka je oko stotinu i šezdeset, ima malo više od
četrdeset kilograma i oči joj donekle suze. Ali, i sad još može napraviti kolut
unatrag, i sad još može stajati sat vremena a da ne poželi sjesti, a o bistrini pameti i
interesu za politiku neću ni govoriti.
Zapravo, teta Zorka nije meni ništa u rodu, i ja sam je u nekom smislu
naslijedio od svoje pokojne žene. Njoj je teta Zorka bila nekakva rođakinja, ali vrlo
daleka, pa ja čak ne znam ni po kojoj su liniji one bile povezane. U svakom slučaju,
teti Zorki umro je jedini sin kad je njoj bilo sadamdeset i devet i tako više nije bilo
nikoga tko bi je posjećivao, pa smo to na sebe preuzeli moja žena i ja: nosili smo joj
naranče, nabavljali sitnice, kupovali kavu kojom će ona mititi koga treba, donosili joj
knjige iz knjižnice. A kad je moja žena poginula, ja sam nastavio odlaziti kod tete
Zorke, doduše, nešto rjeđe nego prije, ali ipak prilično redovito. Odlazio sam onamo
otprilike jednom u dva mjeseca i svaki put sam se na putu u Poljičku pitao u kakvom
ću stanju zateći tetu Zorku, jer radi se tu o doista visokim godinama. I, svaki put bih
se ugodno iznenadio kad bih vidio da se ništa nije promijenilo, da je starica jednako
energična i jednako znatiželjna kao i uvijek.
Tako je bilo i jučer, samo što sam sad ja otišao onamo i s nešto više strepnje
nego inače. Ponio sam, naime, sa sobom onu bilježnicu punu računa što smo je našli
na polici u tajnoj sobi, pa je moj strah imao dva lica. U jednu ruku, pribojavao sam
se hoće li teta Zorka biti dovoljno prisebna za ono što od nje očekujem. U drugu
ruku, nisam bio siguran bi li Mijo odobrio taj moj postupak i ne činim li možda
neoprostivu pogrešku. A ipak, kad sam vidio da je teta Zorka živahna i vesela, lakše
sam se utješio i lakše sam se odlučio da ipak provedem u djelo ono što sam bio
naumio.
Prodao sam joj najprije nekakvu priču o tome kako je bilježnica dospjela u moje
ruke. Učinilo mi se da će najmanja laž biti ako kažem da sam je kupio na sajmu
antikviteta što se svake subote i nedjelje održava na Britanskom trgu, a o kojem je i
teta Zorka nešto znala, pa je čak dva-tri puta i odlazila onamo. Rekao sam, dakle, da
me je zainteresirala ta bilježnica, da sam je dobio budzašto, ali da se nimalo ne
razumijem u njezin sadržaj, pa da mi je palo na um kako bi teta Zorka, kao
matematičarka...
Jasno sam vidio da su joj se obrazi zarumenjeli od ponosa što nju još uvijek
netko smatra matematičarkom. A matematičarkom je sebe držala cijeli život, pa je
čak i objavila nekoliko radova u stručnim časopisima. U svakom slučaju, bilo mi je
jasno da sjaj u njezinim očima ne dolazi od rakije. Moram, naime, reći da ja pri
svakom odlasku u dom odnesem pola litre lozovače, pa onda skupa popijemo svako
po deci, a drugo ostane teti Zorki za iduće dane. Njoj rakija služi za širenje žila, i po
svemu se čini da djeluje. Obradovala se, dakle, onoj bilježnici i obećala da će mi
pomoći koliko može.
Ja sam inzistirao na tome da ona ne pregledava one formule odmah, nego da ih
promotri u miru, kad ja odem, ili još bolje ujutro, kad bude svježa i odmorna. A pri
tome sam mislio da mudro postupam: teta Zorka imat će sutra više vremena i više
koncentracije, a bilježnica će kod nje biti sigurnija nego kod mene.
Priznajem sada da sam se ja sve vrijeme - još od trenutka kad smo došli u
posjed svib tih papira iz tajne sobe - osjećao nekako krivim. Osjećao sam se kao
čovjek koji na ulici nađe novčanik i odluči to zatajiti, pa se onda silno boji da će mu
vlasnik zakucati na vrata. Tako sam i ja stalno imao osjećaj da bi netko mogao
jednom upitati Miju i mene (a i Franku) kako smo se usudili dirati nešto što nije
naše. Tko bi to mogao biti, nisam imao pojma, a nisam mnogo o tome ni mislio, ali
to nije nimalo umanjilo moj strah. Zato sam i sad držao da sam silno lukav što sam
bilježnicu ostavio teti Zorki. A osim toga, tako sam se mogao još nečemu nadati,
vjerovati da će mi starica otkriti tajnu.
Eto, mislim da sam time dovoljno objasnio zašto Miji i Franki nisam ništa
kazao o onome što sam poduzeo prethodnoga dana: ako bude kakvih rezultata,
doznat će ih i oni, a ako rezultata ne bude, nije ni potrebno da znaju kako sam ja
nešto pokušavao. Sjetio sam se svoga djeda i sitnica koje su odlučivale o njegovoj (i
mojoj) sudbini. Možda i ja sad, donoseći ovakve, naizgled bezazlene odluke, zapravo
utječem na tko zna kako velike stvari?
Srećom, pred nama se ukazala terasa i mogli smo sjesti. Jer, osjećao sam
potrebu - čak i obavezu - da vodim konverzaciju, da Franku nečim zabavim, ili da se
čak u njezinim očima prikažem kao zanimljiv čovjek. A nije mi ništa padalo na
pamet, baš ništa, pa sam šutio kao mulac. Šutio je, doduše, i Mijo, ali kod njega je to
izgledalo nekako dostojanstvenije i muževnije. Tehnički poslovi oko izbora stola,
naručivanja pića i smještaja stvari na slobodne stolce donijeli su nekakvo olakšanje.
Zamijetio sam jedino da je Franka, doduše, odložila svoju torbicu, ali da je onaj
tuljac s crtežom zadržala u krilu. A to je značilo da nam ima nešto važno reći.
I doista, kad je piće stiglo i kad smo Mijo i ja zapalili cigarete, Franka je počela
odmotavati tuljac. Mijo ju je zabrinuto pogledao, a ona je samo rekla:
- Ne bojte se. Samo pet centimetara.
I doista, odvila je jedan kraj papira tako da je većina ostala u tuljcu, a samo
manje od pedlja bilo je slobodno. Nije se čak moglo vidjeti ni da je posrijedi crtež, a
pogotovo se nije vidjelo što je na njemu. Franka je sad okrenula tuljac tako da je
stajao vodoravno, a onaj slobodni komadić papira zaokrenula je prema suncu.
Pomislio sam kako je neobično što se u ovoj stvari ona neprestano poziva na sunce,
premda je, kao arhivistica, naviknuta na umjetno svjetlo, a i na razna pomagala koja
omogućuju da se ustanovi nešto važno u vezi s papirom ili u vezi s onim što je na
papiru napisano. U svakom slučaju, podigla je onaj hamer do visine očiju.
Sjedili smo u sjeni, ali je između dvaju suncobrana bilo ipak sasvim dosta
prostora da se ulovi pokoja sunčana zraka. Upravo to je Franka učinila. Tako je sad
sunce izravno sjalo u onaj papir i mi smo jasno vidjeli što je na njemu.
- Vodeni žig! - uzviknuo sam u čudu.
- I to ne jedan - kazao je Mijo.
I doista, sad se jasno vidjelo da vodeni žigovi postoje u oba kuta onog papira.
Kao da markiraju njegove dimenzije. Ili možda tih žigova ima još, duž cijeloga arka,
na određenim razmacima?
- Što je to na žigu? - upitao sam. - Nekakav simbol?
Doista, unutar žiga - koji je imao promjer otprilike kao kovanica od pet kuna -
vidjela se nekakva figura, a oko nje slova.
Pažljivo sam stao zuriti u žig i nisam se mogao načuditi onome što na njemu
vidim. Pružio sam papir Miji.
 - Vještica - kazao je on. - Bizarno.
Doista, na vodenom žigu vidjela se stilizirana vještica na metli, a oko nje je
verzalom pisalo ŠTRIGA.
- Štriga je isto što i vještica, je li tako? - upitao sam.
- Jest - kazala je Franka. - Ali je i razmjerno često prezime.
Zagledali smo se u nju. Bilo je očito da sad počinje njezino objašnjenje, da
počinje ono zbog čega smo se ondje i sastali.
- Hoćete reći...? - potaknuo ju je Mijo.
- Hoću reći da je stvar jasna - uzvratila je Franka sigurno. - Proizvođač ovoga
papira zvao se Kalman Štriga.
- Znači da ste ustanovili kad je papir načinjen i koliko ima vjerojatnosti...
- Što se tiče vjerojatnosti - rekla je Franka - to ne bih znala. Odmah ćete vidjeti
zašto. Ali, povijesne činjenice sam utvrdila, o njima ne može biti sumnje.
- Pa, da čujemo, onda - kazao je Mijo nestrpljivo, kao da je slutio da mu te
činjenice neće biti u svemu po volji. - Slušamo vas.
- Ovako je - kazala je Franka. - U Zagrebu je svojedobno postojao proizvođač
papira koji se zvao Kalman Štriga. Imao je mali pogon na potoku Bliznecu, u okolici
grada, jer za proizvodnju papira treba mnogo vode. Izrađivao je gotovo isključivo
posebne vrste papira, a slikari i tehničari jako su ga cijenili.
- Onda ste sigurni da je on proizveo ovaj papir? - htio je Mijo još jednu potvrdu.
- On i nitko drugi - kazala je Franka. - Ali, u tome i jest problem.
- Kako to mislite? - javio sam se sad i ja.
- Pa tako - rekla je Franka zamišljeno. - Štriga je djelovao samo sedam godina,
od 1893. do 1900. godine. Na prijelomu stoljeća on je financijski propao, i poslije
toga povijesni izvori više ga ne spominju.
Zurili smo u Franku zaprepašteno. Još uvijek nismo bili spremni prihvatiti
značenje njezinih riječi. Pokušavali smo naći neko objašnjenje, neki banalan razlog
koji bi pokazao da se ipak krećemo u granicama zdravoga razuma.
- Možda je netko drugi naslijedio firmu? - upitao je Mijo. - Ili su strojevi nakon
vlasnikova bankrota prodani, a novi vlasnik je zadržao simbol...
Franka je samo vrtjela glavom, u znak da je na sve to ona već pomislila i da je
sve te mogućnosti odbacila. Onda sam još pokušao i ja, premda sam vidio da Franka
od svoje ideje neće odstupiti. Rekao sam:
- Možda su se sačuvale neke zalihe tog Štrigina papira, pa je netko na njemu
mnogo kasnije...
I tu je Franka zavrtjela glavom. Nasmiješila se, i taj je osmijeh ovaj put bio
nekako sjetan. Ta sjeta morala je dolaziti od spoznaje kako nas je naša pustolovina,
koja je na početku toliko obećavala, vrlo brzo dovela do zida koji nam priječi svako
dalje kretanje. Franka je rekla:
- Nije bilo zaliha. Baš nasuprot, Štriga je i propao zato što nije mogao ispuniti
sve narudžbe koje je potpisao. Nestalo je sve do posljednjeg lista.
Mijo je mrko pripaljivao cigaretu. Kad je progovorio, njegov glas zvučao je
pomalo svadljivo, premda je bilo jasno da se ta svadljivost ne odnosi na Franku,
nego prije na okolnosti, na sudbinu koja nam je postavila tako neobičnu zagonetku.
- To znači - rekao je Mijo - da je ovaj ovdje crtež doista nastao devedesetih
godina devetnaestoga stoljeća, možda baš
1894., kao što tu i piše?
- Ne vidim drugu mogućnost - rekla je Franka.
- Ali kako? - napokon je Mijo uobličio pitanje koje nam je svima bilo na umu. -
Kako je netko tada mogao nacrtati zgrade koje će nastati tek desecima godina
kasnije?
Sjedili smo i gledali se u šutnji, a sunce je šare sa suncobrana preslikavalo na
naša lica.
 GLAVA TREĆA

N a niskom stoliću iza mojih leđa ležale su zelene korice sa zlatnim natpisom
VELEBIT. Ja sam pak stajao kraj prozora i motrio vidik na koji sam bio
naviknut kao na svoje lice u zrcalu: on mi je sad značio nešto posve drugo nego
prije, kao što mi je, uostalom, otkako je sve to počelo, i vlastita faca izgledala
drugačije. Motrio sam Svetog Blaža, Svetog Marka, Katedralu, hotel, Cibonu,
Vatrogasnu brigadu, Sveučilišnu knjižnicu, i sve sam vidio onako kako jest u zbilji,
ali i onako kako je bilo prikazano na onom crtežu. I, nisam znao što je od toga dvoga
stvarnije.
A to je bio sasvim pouzdan znak da postupam krivo. Nije trebalo da baš tada
promatram i analiziram tu vedutu, i nije trebalo da se upravo u tome trenutku latim
čitanja rasprave što ju je Mijo - na moj nagovor - pronašao u ladici onoga stola u
tajnoj sobi. Jer, živci su mi odviše treperili, misli su mi prebrzo skakale s teme na
temu, a da bih mogao mirno razgledati vidik sa svojega prozora, a pogotovo da bih
mogao staloženo i pozorno proučiti tajanstveni tekst i vidjeti što u njemu doista piše.
Bio sam još pod jakim dojmom razgovora što smo ga toga podneva vodili na
Gornjem gradu, bio sam od toga razgovora i uzbuđen i smušen. Trebalo mi je da se
smirim, a ja sam upravo to izbjegavao. Znao sam, dakle, da mi ne valja što radim, ali
sam još bolje znao da ne bih u tome času mogao raditi savršeno ništa drugo. Zato
sam, čim sam se vratio kući, izvadio iz ladice zelene korice i spremio se proučiti ono
što se u njima nalazi.
Sad sam ugasio cigaretu što sam je pušio na prozoru, pa sam se okrenuo i uvalio
se u mali dvosjed što je s jedne strane obrubljivao stolić, dok je s druge strane bila
fotelja. Namjestio sam se tako da mi svjetlo dolazi zdesna, a onda sam uzeo korice i
otklopio ih. Došao je trenutak za drugo čitanje, jer jednom sam već bio prošao kroz
taj tekst.
Čini mi se da sam već rekao kako je naslov rasprave glasio O
ZAKONITOSTIMA U RAZVOJU LIJEPIH UMJETNOSTI, te da je taj naslov, kao i
tekst, bio ispisan zelenom tintom. Još moram reći da je rukopis bio nekako
staromodan, pompozan, neka od slova pisala su se tu onako kako se danas više ne
pišu. Napokon, nešto je tu bilo čudno i s pravopisom: ni on nije bio današnji, nego je
prije nalikovao na neki od pravopisa koji su vrijedili potkraj XIX. stoljeća, premda ni
tu nije bilo osobite dosljednosti. Kad takva nagađanja ne bi bila smiješna,
pretpostavio bih da je tekst pisao čovjek kojemu hrvatski nije materinji jezik, ali ga
ja ipak vrlo dobro naučio.
Ne govorim o tim pojedinostima zato što bih želio stvarati napetost, nego zato
što mi je teško prijeći na izvješće o onome što je u raspravi pisalo. Jer, to što je
pisalo, izgledalo mi je u isti mah i posve apsurdno, ali i silno privlačno, upravo
očaravajuće. Zvučalo je to kao dobra literarna fantastika, eto, nemam druge
usporedbe. A to je bilo vidljivo od samoga početka. Jer, odmah ispod naslova
dolazila je prva rečenica, koja je sama činila zaseban ulomak. Glasila je ovako:
Umjetnost ima zakone jednako kao što ih ima i fizika.
Kad se dobro pogleda, ta rečenica nije dobra preporuka za nastavak čitanja:
suviše je odrješita i čovjek pomišlja da joj je autor nekakav dogmatik. Ali, meni ona
nije smetala, jer jasno sam osjećao kako se ta tvrdnja dobro slaže s mojim
raspoloženjem, a još više sa sadržajem razgovora što smo ga toga podneva vodili na
Gornjem gradu. Nisam još vidio u čemu se ta podudarnost sastoji, ali me o njezinu
postojanju ništa nije moglo razuvjeriti.
Jer, i taj razgovor kao da se odvijao po nekakvim zakonima. Nije on bio obično
prijateljsko ćaskanje uz kavu, pa čak nije bio ni načelna diskusija o svijetu i životu:
jasno smo osjećali da zapravo nagađamo što nam je dalje činiti. Kad je, naime,
Franka odlučno ustvrdila da papir na kojem su oni crteži načinjeni može potjecati
samo iz devedesetih godina devetnaestoga stoljeća, onda je iz toga trebalo povući
stanovite zaključke. Točnije, trebalo je tu spoznaju nekako smjestiti u okvire
zdravoga razuma i normalnoga ljudskog iskustva. A upravo to nije nam polazilo za
rukom, pa smo zato i razgovarali tako dugo i s toliko zastajkivanja, zamuckivanja i
buljenja u prazno. Dakako, prvi se javio Mijo, i to u svadljivom tonu, kao što se
moglo i očekivati.
- Kako je to moguće? - povikao je. - Koga oni to vuku za nos?
- Tko to oni? - upitao sam.
- Pa, oni koji su nam to podmetnuli - uzvratio je, donekle zbunjen.
- Kako misliš podmetnuli? Pa nisu oni znali da ćemo mi... Nisu oni to spremili u
onu sobu za nas, nego za...
- E, da, za koga? - opet se ustobočio Mijo. - Za nekoga tko će to naći, tko god to
bio. A taj tko nađe...
 Zašutio je, jer je vidio da pomisao kako je cijela stvar nečija podla spletka
naprosto ne vodi nikamo. Raširio je nemoćno ruke. Franka nas je pogledala jednog
pa drugog, i nasmiješila se.
- Pokušajmo ići redom - kazala je. - Pustimo sad postrani pitanje zašto je tajna
soba načinjena, tko ju je načinio i kako, pa se usredotočimo na ono što znamo
pouzdano. Imamo ovdje crteže koji manje-više prikazuju današnji Zagreb. U drugu
ruku, ti su crteži, čini se po svemu, nastali devedesetih godina devetnaestoga
stoljeća. Što iz toga slijedi?
- Slijedi da je sve to velika prijevara - opet se Mijo prepustio svojoj jarosti. -
Onaj tko pravi tajne sobe, taj ni u čemu ne može biti pouzdan svjedok! Iza svega
toga stoji nekakva namjera, kažem vam, samo što mi još ne znamo...
Ali, ja sam tada osjetio da je Franka sklonija nešto drugačijim rješenjima, pa
sam se požurio da je u tome podržim. A pri tome sam - s nešto srama - pomislio kako
će mi to možda pomoći da joj se približim. Rekao sam:
- Ja vjerujem da treba pridati važnost razlikama koje na crtežu postoje u odnosu
na današnje stanje. Kupola Kazališta izgleda drugačije nego u zbilji, Cibona je
četvrtasta i stoji malko istočnije nego na terenu, ni Sveti Blaž nije posve isti kao u
zbilji.
- I što bi to, po tebi, značilo? - upitao je Mijo.
- Meni bi to bio dokaz da crtač nije crtao gledajući pred sobom vedutu koju
prikazuje na crtežu. To prvo.
- Nego je crtao po sjećanju? - ustobočio se Mijo.
- Ili po predviđanju - kazala je Franka tiho.
Da sam to rekao ja, Mijo bi stao larmati i odlučno bi odbacio i samu pomisao na
takvo što. A kad je to rekla Franka, bilo je drugačije: zašutio je, zamislio se, a onda
oprezno upitao:
- Kako to mislite?
- Pa, sve na to upućuje - uzvratila je Franka. - Datacija koja je ista na sve tri
slike, pa onda papir, pa te sitne razlike... Ja mislim da je tu netko slikao ne Zagreb
kakav poznaje, nego Zagreb kakav će jednom biti. U odnosu na svoje vrijeme, on je
slikao budućnost.
Mijo je nakon tih riječi pošutio neobično dugo, a ja sam se tome začudio, jer
očekivao sam da će odmah uzviknuti ono što je tiho rekao tek nakon pola minute
razmišljanja:
- Ali, kako je to moguće?
- Ja vidim samo dva puta - kazala je na to Franka. - Intuitivni i racionalni.
I tko je onda ne bi volio, kad je uza svu tu ljepotu još i tako pametna? Kako je
ne bih volio ja, kad mi se čini da izgovara moje misli, i to trenutak prije nego što te
misli uopće i nastanu u mojoj glavi, premda ih, kad ih čujem iz Frankinih usta, jasno
prepoznajem kao svoje. Oduševilo me je ono što je rekla i osjetio sam potrebu
govoriti, utoliko više što mi se činilo da time pošteđujem Franku od polemike s
Mijom: ako bude vikao, neka viče na mene. Zato sam kazao:
- Točno, to su jedina dva puta. Intuitivni bi značio otprilike to da je naš slikar
bio obdaren nekakvim proročkim sposobnostima, kao što i inače ima ljudi koji su
kadri vidjeti i pretkazati budućnost.
- To su prevaranti - promrsio je Mijo, ali ne odviše svadljivo. - Znamo to.
- A druga je mogućnost - dodao sam tada - da je slikar do tih uvida došao
logičkim putem: možda je dobro proučio zagrebački urbanizam, možda je pregledao
planove što ih je izradila gradska uprava, možda se razumio u potrebe grada kao
organizma. .. I uopće, ne znam što je tu sve moglo ući u igru kao važan faktor... I,
možda je po tome onda zaključio gdje će se pružati koja cesta, gdje će biti koja
važna zgrada...
- A u to se može upustiti samo šarlatan - odrezao je Mijo, opet bez žara i nekako
staklasta pogleda, kao da je ipak prilično pokoleban. - Ne znam, ne znam.
- Dok se ne dokaže drugačije - zaključila je Franka s uzdahom - imamo crteže
na kojima je netko u devetnaestom stoljeću prikazao Zagreb kako će on izgledati
stotinu godina poslije.
Sad, kad sam koliko-toliko vjerno reproducirao taj razgovor, nadam se da je
postalo jasnije zašto sam bio onoliko uzbuđen nakon prvoga čitanja rasprave pisane
zelenom tintom, a i zašto mi se činilo da postoji nekakva dodirna točka između nje i
našega razgovora na Gornjem gradu. A i bilo je logično da tu nekakva dodira bude:
nije se valjda taj tekst baš posve slučajno našao u blizini onih crteža, u istoj tajnoj
sobi.
Sve mi se činilo povezano, pa zato ovdje i neću potanko prepričavati što je
pisalo u raspravi, koju sam ja pročitao ne puštajući je iz ruke. Reći ću tek toliko da je
ona potvrdila jednu od one dvije pretpostavke što ih je Franka bila iznijela u našem
razgovoru. Kad kažem da je rasprava potvrdila pretpostavku, onda ne mislim reći da
je doista iznijela nekakve dokaze, nego tek to da je razvijala istu fantastičnu misao,
samo s više argumenata, potanje, s više žara i, što je najvažnije, sustavnije. Zato neću
ni citirati taj čudni tekst, nego ću samo nanizati njegove temeljne teze.
A one su pak bile izvedene iz one početne rečenice što sam je ovdje već naveo,
a koja je konstatirala da u umjetnosti postoje zakoni. Tvrdilo se, recimo, odmah na
prvoj stranici, da u razmišljanju o umjetničkim stvarima nema veće zablude od
vjerovanja kako je umjetnost područje slobode. Obratno, ona je prostor čvrstih i
neumoljivih zakonitosti koje djeluju poput gravitacije. To vrijedi i za stvaranje
pojedinačnoga umjetničkog djela, ali to pogotovo vrijedi za umjetnost kao
instituciju. Ona ima svoj razvoj i taj se razvoj može pratiti i opisati.
Još više - obrazlagala su dalje ona slova nalik na goticu - moglo bi se reći da u
razvoju slikarstva, kiparstva ili arhitekture nije subjekt umjetnik, nego Umjetnost.
Umjetnost, dakle - kao društvena pojava, ali i kao skup tehničkih vještina i misaonih
dosega - ima neku svoju individualnost, pa se zato, poput kakve biljke, razvija i
napreduje dok ne dosegne neki stupanj zrelosti i dok napokon ne umre ili se ne
preobrazi u nešto drugo. U tom njezinu razvoju pojedinačni umjetnici nisu važni;
točnije, važni su onoliko koliko svojim djelom pridonose razvoju Umjetnosti kao
cjeline. Kao što u prirodi nisu važne jedinke, nego su važne vrste, tako i u umjetnosti
nisu važni umjetnici, nego njihove struke. A te se struke razvijaju i njihov je razvoj u
sebi logičan i smislen, pa nalikuje na evoluciju u prirodi, ali također i na razvoj
institucija u ljudskom društvu, jer i one napreduju, mijenjaju se i transformiraju.
Sve ovo što sam ispričao, izrečeno je u onoj raspravi na nekih desetak stranica,
uz dosta pozivanja na filozofsku literaturu i uz dosta primjera iz povijesti likovnih
umjetnosti, pri čemu su se navodila djela, te njihovi autori i lokacije. A onda je
dolazilo ono najzanimljivije, ili bar ono što se mene tu najviše ticalo: dolazila je
tvrdnja da se razvoj umjetnosti - zato što je zakonit - može prilično točno predviđati.
Ne mogu ja sad ovdje prenositi cijelu argumentaciju, pa se nadam da će biti
dovoljno ako kažem tek ono najvažnije. Ukratko, autor rasprave posegnuo je za
nekim vrlo efektnim primjerima, pa se upitao otprilike ovako: možemo li zamisliti da
bi, recimo, nakon renesanse došao romantizam, ili da bi nakon romantizma došao
barok, a nakon baroka simbolizam? I odmah je odgovorio: ne možemo, naravno da
ne možemo ništa slično zamisliti. A ne možemo zato što se iz renesanse mogao roditi
samo barok, iz baroka samo prosvjetiteljstvo, iz prosvjetiteljstva samo romantizam, a
iz romantizma samo realizam. Nije sad važno da li se ta razdoblja i stilovi nižu po
načelu kontrasta, ili tako što jedni iz drugih izlaze kao leptiri iz gusjenice, nego je
važno samo to da se sve to zbiva zakonito.
 A ako se zbiva zakonito, onda možemo i predviđati kako će razvoj dalje teći.
Onda se, zapravo, može izračunati što će se s umjetnošću događati u idućim
godinama i desetljećima, možda čak i u naredim stoljećima. Iz sadašnjeg stanja
nužno će proizaći buduće stanje. A u tom pogledu nema za naše predviđanje
nikakvih većih ograničenja: ne samo da možemo proreci opći razvoj umjetnosti,
nego možemo naslutiti i kakva će biti pojedinačna djela koja će taj razvoj iznijeti i
obilježiti.
I, tu je rasprava postajala posve fantastična, ne samo po idejama koje je
iznosila, nego i po argumentima koje je nudila. Nije, dakle, autoru bilo dovoljno
najaviti kojim će putem udariti - recimo - slikarstvo, pa da kaže kakve će biti
tehnike, kakvi motivi i kakva načelna obrazloženja, nego je ulazio i u pojedinosti, te
je čak predviđao i konkretne forme budućega slikarstva. Tvrdio je, tako, da će u
jednom času prevladati tendencija da se svi objekti svedu na temeljne geometrijske
forme, poput stošca, kugle, kocke ili piramide. Predviđao je zatim da će se pojaviti
ideja kako u slikarstvo treba unijeti što više zbilje, pa da će se čak objekti iz
predmetnoga svijeta - recimo, komadi novina - lijepiti izravno na platno. Najavljivao
je, nadalje, socijalno angažiranu umjetnost, pa razne oblike stilizacije, da bi na kraju
prorekao čak i pojavu apstrakcije.
Ništa ne pretjerujem: nije autor ondje, doduše, rabio ni termin kubizam, ni
termin ekspresonizam, ni termin nadrealizam, ali je bilo očito da opisuje upravo one
tendencije koje će se poslije pojaviti i koje su za nas danas međaši razvoja umjetnosti
u dvadesetom stoljeću. A ni to nije sve, nego je tada u tekstu dolazio još i vrhunac.
Ili, točnije, dva vrhunca.
Jedan od njih sastojao se u tome što je na kraju rasprave bila opet zapisana
godina, i bila je to ponovno 1894. E, tada sam već bio siguran da sve to ne može biti
slučajno.
A drugi vrhunac činio je dodatak. Na mjestu gdje je završavao tekst, dolazilo je
nekoliko crteža, sasvim maloga formata, izvedenih onom istom zelenom tintom, ali
posve jasnih: tu je autor nudio primjere budućega slikarstva o kojem je u raspravi
govorio. Bio je jedan ženski lik koji je bio viđen istodobno i sprijeda i iz profila;
čovjek je tu prepoznavao Picassa.
Bio je jedan mali krajolik s pokućstvom među kaktusima, neka kombinacija
Dalija i De Chirica. Bila je, napokon i jedna apstraktna slika koja je neodoljivo
podsjećala na Kniferove meandre.
To je meni bilo dosta. Tekst sam po drugi put pročitao do kraja, razgledao sam
crteže a onda sam sve ga odložio i upalio televizor. Nisam više imao snage o svemu
tome misliti makar samo jednu sekundu.

*
Moj je život obilježen navikama. Te navike tiču se jela, pića, spavanja,
odijevanja, odlazaka na posao, odlazaka na izložbe, sastanaka s prijateljima i
godišnjeg odmora. Ispočetka mi je, kad sam tek ostao udovac, to pomagalo da se
snađem i da se održim na nogama, a s vremenom mi se nekako uvuklo u kosti i
danas bez tih navika više nikako ne bih mogao.
To je valjda i razlog što svaki put kad odustanem od svoje uobičajene rutine (a
svjestan sam da ona obuhvaća sve veća i veća područja života) imam osjećaj da sam
krenuo u nekakvu pustolovinu koja me može odvesti tko zna kamo, čak i onda kad je
to odstupanje sasvim maleno i kad se tiče neke posve banalne sitnice. I ne samo to,
nego mi se, kad od navike odstupim, svagda čini da sam izložen nekakvoj opasnosti i
da bi mi se nešto loše moglo dogoditi. Jasno mi je da je to smiješno, a jasno mi je i
da baš nije posve zdravo, ali sam odavno digao ruke od pokušaja da se protiv toga
borim: živim po navikama, to jest onako kako sam navikao.
A u posljednje vrijeme sve mi se češće događa da od navika moram odustati,
ponajviše zbog onoga u što sam se upustio s Mijom i Frankom. I, umjesto da se zbog
mnoštva tih odstupanja čarolija razbije i da se moj strah smanji, ja se bojim jednako
kao i uvijek, ako ne i više. Tako sam i toga dana, kad sam krenuo u posjet Ignacu
Brestovečkom, bio prožet blagom tremom i zabrinuto sam u glavi prevrtao ono što
sam bio isplanirao. Imao sam potrebu da što više smanjim udio slučaja i da natjeram
događaje da se podvrgnu mojim željama, ili da im barem budu nalik, kad sam već
morao ispasti iz svoje dnevne kolotečine.
Jer, Ignac me je naručio za pet popodne i ustvrdio kako je to jedino vrijeme koje
njemu odgovara. A budući da sam ja trebao njega, a ne on mene, bilo je prirodno da
pristanem. Naći se na ulici u pet popodne, za mene je jednako neobično kao i naći se
na ulici u pet ujutro, jer i jedno i drugo u mome je dnevnom rasporedu gluho doba. U
pet popodne ja nikamo ne idem, nego drijemam na kauču, ili, ako sam se već
probudio, pijem kavu i čitam novine. Prije sedam navečer, za mene ulica kao da i ne
postoji. A sad sam upravo u to doba morao prijeći pola grada, i nije mi bilo izbora.
Bilo je lijepo vrijeme, pa sam odlučio ići pješice, i tako sam motrio kako izgleda
Zagreb u doba dana u koje ga ja ne poznajem. Osjećao sam se donekle kao stranac, a
pomalo i kao onaj čovjek iz Krležine pjesme, koji poslije smrti dobiva priliku da se
vrati u svoj grad i da vidi kako izgledaju dobro poznati prostori sad, kad njega više
zauvijek nema.
Ignac Brestovečki stanuje u Medvedgradskoj ulici, i trebalo mi je dobrih pola
sata da do njega stignem. A to je još bilo i dobro, jer do prije kojih desetak godina
Ignac je stanovao u Utrini, dakle daleko preko Save, i bilo bi nezgodno da sam ga
tada zatrebao. Učinio je gigantske napore i izložio se svakakvim odricanjima, samo
da bi se domogao takve adrese kao što je Medvedgradska. Činilo mu se krajnje
nepriličnim da on, povjesničar nekadašnjeg Zagreba i njegov najbolji znalac, stanuje
čak tamo u nekakvoj Utrini, pa se tada gotovo sramio svoje adrese, dok je ovu
sadašnju ponosno isticao. Da se njega pitalo, nastanio bi se Ignac na Gornjem gradu,
ali, kako je to bilo nemoguće, dobro mu je došla i Medvedgradska, i otkako se našao
ondje, kao da je procvjetao.
Kad kažem da je Ignac povjesničar Zagreba, onda pri tome mislim da je on to u
amaterskom i laičkom smislu, ali da je zato zaljubljen u ono što radi. Nije on, dakle,
nikakav službeni povjesničar, nije nikad ni radio nikakav posao u vezi s
historiografijom, nego je život proveo kao inženjer elektrotehnike. Ali, još se kao
mladić - sluteći valjda da će ostati stari momak - zainteresirao za prošlost svojega
grada i tako je s vremenom izašao na glas kao najbolji poznavatelj onoga odsječka
zagrebačke povijesti koji obuhvaća devetnaesto i dvadeseto stoljeće. Ignacov je
ugled, doduše, bio osobite vrste: njega su računali u novinare, feljtoniste, što znači u
pomalo nepouzdanu sortu autora, pa da moji kolege sad znaju kome sam se obratio
za pomoć, možda bi me i ismijavali. Ali, ja sam imao o Ignacu mnogo povoljnije
mišljenje nego ostali pripadnici struke. Dapače, vjerovao sam da je Brestovečki
anticipirao mnoge teme i mnoge metode na koje će službena historiografija doći
istom mnogo poslije njega.
On se, naime, bavio zagrebačkom poviješću na osobit način. Nisu ga zanimali
gradonačelnici i dobrotvori, urbanisti i inženjeri, industrijalci i biskupi. Zanimalo ga
je ono što gotovo nikoga drugog nije: kad se u Zagrebu pojavio prvi bicikl, kad prva
žena u hlačama, kad prva žena s cigaretom, kako su se dugo u gradu mogle držati
svinje, koji su bili znameniti tramvajci i smetlari, kako su Zagrepčani prihvaćah
inovacije poput plina i električne struje, kako su se u kabaretima komentirala
politička zbivanja.
A o tim j e stvarima Ignac Brestovečki znao više nego itko drugi na svijetu, pa
je o tome rado i govorio. Ali, malo je pisao, a draži mu je bio mikrofon (surađivao je
na više radiostanica), pa sam se ja pribojavao da će on mnoga od svojih znanja
odnijeti u grob. I, nekako mi se činilo da on tako malo piše zato da bi mogao što više
govoriti: oni koji su trebali informacije, bili su prisiljeni doći k njemu, i tako je on
zadovoljavao svoju potrebu za ljudskom blizinom. A ja sam, hodajući prema
Medvedgradskoj, odjednom pomislio kako između nas dvojice postoji nekakva
sličnost, i nisam znao trebam li se time ponositi ili se toga stidjeti. Samo sam se pitao
je li me Ignac naručio u to neobično vrijeme zato da bi ostavio dojam prezaposlena
čovjeka, ih možda zato što i on, kao i ja, ima željezne navike, pa se ovaj sastanak u
pet popodne uklapa u taj njegov raspored?
U svakom slučaju, stan u kojem je živio nije bio ništa osobito: dvosoban, u kući
koja je mogla biti podignuta otprilike tridesetih godina, pa, dakle, nije bila nikakva
znamenitost niti arhitektonska vrijednost. Glavna njezina prednost sastojala se u
tome što je bila tik pod gričkim obronkom. Medvedgradska je ulica i inače
stiješnjena između dva brijega, a u Ignacovu stanu ta se stiješnjenost još više
osjećala, jer se odmah nadohvat kuhinjskoga balkona steralo bujno i zapušteno
zelenilo koje je u tome svibanjskom trenutku doživljavalo vrhunac svoje kratkotrajne
karijere.
Zaboravio sam reći da je Ignac njegovao i izgled staroga zagrebačkog
gospodina, pa je stalno nosio tamne blejzere i vratne marame, a sijeda kosa bila mu
je na sljepoočicama nešto duža i zalizana iznad ušiju. Bio je, koliko znam,
skromnoga podrijetla, ali mu se ta mala ekstravagancija mogla oprostiti, pogotovo
ako ga je čovjek trebao, kao što sam ga sad trebao ja. Jer, ako itko znade nešto o
proizvođaču papira Kalmanu Štrigi, onda će to biti Ignac. Prihvatio sam Frankino
mišljenje da je papir na kojemu su zagonetni crteži bili narisani jedina čvrsta točka
od koje možemo započeti. Još sam na telefonu najavio Ignacu o čemu želim s njim
razgovarati, i zato me je on dočekao pripremljen.
Sjeli smo u njegovu dnevnu sobu, za ovalni stol s kačkanim stolnjakom, a ja
sam imao dojam da je Ignac kupio pokućstvo skupa sa stanom, nastojeći što više
sačuvati starinski štih toga prostora. Na stolu je čekalo nekoliko novinskih izrezaka i
jedan neobičan predmet za koji nisam znao čemu služi, a najviše je podsjećao na
košaricu u kojoj se drže kućne sitnice.
- Čudna je ptica bio taj Štriga - rekao je Ignac kad smo sjeli i kad je nalio
svakome po rakijicu u minijaturne čašice. - Izgleda da je bio mecena.
- Kako to da ga po tome ne spominju? - upitao sam.
- Zbog neuspjeha - uzvratio je Ignac sa smiješkom, a potom odmah objasnio: -
Njega je to mecenatstvo stajalo glave. Odnosno, ako ne baš glave, a onda svakako
posla i bogatstva... Koliko sam ja uspio rekonstruirati iz starih novina...
- Kome je bio mecena? - upitao sam.
- Slikarima - uzvratio je Ignac kratko. - Ma, čujte, vi ste povjesničar umjetnosti,
svakako znate za zagrebačku Šarenu školu?
- Kako ne bih znao - uzvratio sam. - To su bili slikari koji su se okupili oko
Bukovca kad je ovaj došao u Zagreb. Uveli su jaki kolorizam i nove motive... Čikoš,
Medović, Crnčić...
- E, tako je - kimao je Ignac. - I, izgleda da se sve to tome Štrigi jako svidjelo,
pa nije samo besplatno davao slikarima papir i pribor, nego je financirao i njihova
putovanja u svjetske muzeje i galerije, kupovao im ateljee, slao ih na izobrazbu kod
najboljih majstora u Münchenu i Beču...
- A ja sam mislio - rekao sam - da je propao zato što je krivo ulagao.
- To su priče - uzvratio je Ignac. - Znam na što mislite. - Postoji legenda da je
Štriga ušao u partnerstvo sa Scwartzom oko onog njegova dirižabla, koji su mu
poslije drugi ukrali, i s Penkalom, oko soda-vode, patentnih olovaka, i što ja znam...
Ne, tu je Štriga bio oprezan, možda i previše. Ali, kad bi ugledao dobru sliku, onda
nije pitao koliko košta, nego je plaćao i preplaćivao, i još je slikara i njegovu familiju
slao na petnaest dana u Opatiju... Što da vam pričam, lud čovjek... Umjetnost ga je
upropastila.
Naravno, sve je to zvučalo sasvim fantastično. Prvo, da se uopće nađe takav
poslovni čovjek koji toliko voli umjetnost.
Drugo, da on na umjetnost potroši sav svoj imutak. Treće, da to upropasti cijelu
jednu privrednu granu u Zagrebu, a to je proizvodnja papira. A najčudnija od svega
bila je činjenica da povijest o svemu tome ne zna ništa, nego takve stvari mora
pamtiti i bilježiti čovjek kao što je Ignac Brestovečki. Ako ih doista zabilježi i ako ih
ne prepusti sudbini usmene predaje, kao što je, bojim se, prepustio i tolike druge
podatke. Sjedeći ondje i slušajući Ignaca, ja sam na trenutke imao osjećaj kao da mi
on prepričava film i kao da se sve to što mi govori ne može nikako ticati živih ljudi,
koji su još nedavno prolazili ovim istim ulicama kojima sam ja stigao do Ignacova
stana, nego da mora biti plod nečije mašte. Kao i toliko puta dosad, baveći se
poviješću, postao sam svjestan da se ona zbivala u jednom sasvim drugačijem svijetu
od ovoga u kojem ja živim, i da je zato ne mogu ni približno razumjeti.
Doduše, možda mi je to što sam slušao od Ignaca izgledalo tako fantastično i
zato što u trenucima dok se razgovor vodio zapravo nisam bio posve pri sebi. A
nisam bio pri sebi zbog onoga što sam doživio neposredno prije nego što sam stigao
u Ignacov stan.
Došao sam tada u Medvedgradsku iz smjera Tkalčićeve, a ondje sam morao
proći i pokraj onih drvenih stuba što vode na Gornji grad. Iz navike sam pogledao na
tu stranu i upitao se koliko dugo već nisam prošao tim stubama. A povremeno sam
morao prolaziti, da se podsjetim, jer sam studentima predavao o Milanu Lenuciju,
gradskom arhitektu koji je te stube projektirao, pa ih i patentirao kao vlastiti izum. I,
tada sam vidio kako se odozgo spuštaju jedne lijepe ženske noge. Srce mi je
poskočilo.
I, moglo bi se reći da su se stvari tu odvijale posve mimo normalnih uzročno-
posljedičnih veza na koje smo navikli u životu. Jer, obično čovjek najprije ugleda
osobu koja mu je poznata i važna, a onda mu se srce uzlupa od uzbuđenja. A kod
mene je bilo obratno, jer meni je najprije srce brže zakucalo, a ja sam tek po tome
znao da se približava osoba do koje mi je stalo. U prvi mah, naime, ja i nisam vidio
ženu koja je silazila niza stube, budući da je ona, od pojasa naviše, bila zaklonjena
zelenilom. A opet, po svome srcu ja sam znao da je to Franka. Njezine sam noge,
doduše, i prije pažljivo pogledao, ali opet ne toliko da bih je samo po njima mogao
prepoznati. Događalo se, ukratko, nešto tajanstveno.
Zastao sam, dakle, u podnožju stuba i pričekao da žena siđe. Bila je to Franka,
nisam se prevario. Prepoznala me i široko se nasmiješila, a ja sam imao dojam kako
me je taj osmijeh ogrijao. Kad je stigla do dna stuba, pružila mi je ruku, i ja sam
osjetio njezin ugodni stisak. Toga časa pomislio sam kako je ipak dobro što me je
Ignac naručio za pet popodne: da nije bilo tako - i da nisam imao naviku da uvijek na
sastanak dođem malo ranije - ne bih sad susreo Franku. Iz toga susreta, doduše, ne
mora ništa veliko izaći, ali meni je već i sam susret dovoljna nagrada.
- Baš mi je drago što smo se sreli - rekao sam konvencionalno, a onda
nepristojno dodao: - Vi stanujete u blizini?
- Ne - rekla je. - Ja stanujem na Knežiji.
- A ona pripada pod Trešnjevku - kazao sam dok mi je srce opet zatreperilo,
premda imam više od pedeset godina. - U istom smo kvartu.
- Idem u Gliptoteku - objasnila je Franka. - Trebam preuzeti neke papire za
arhiv... Zapravo, moram ih pregledati i potpisati prijam, a onda će biti dostavljeni
službenim putem, već sutra... Hitno je, pa zato ja ovako, popodne...
Bio sam na mukama. Osjetio sam želju da pozovem Franku na kavu, a u isto
vrijeme sam znao da me Ignac čeka i da nikako ne bi bilo u redu da zakasnim.
Uostalom, možda ću ga opet koji put trebati. Posegnuo sam za temom koja je
povezivala Franku i mene:
- Ne znam kako Mijo napreduje, dolje, kod vas...
- Prešli su u potkrovlje - objasnila mi je. - Sad tamo rade sondažu, da vide kako
to stoji statički, a i u kakvom je stanju onaj bakar od kojega su načinjene sove i
globusi... Nego - pogledala me je u oči - kad ćete vi doći k nama?
Lecnuo sam se. Pita li ona to zato što me želi vidjeti ili postoji nešto novo što je
Mijo otkrio, a što ja još ne znam? S tom ženom ništa nije bilo isto kao s drugim
ženama, i s njom ja kao da nisam bio ja. Ili kao da sam najpotpunije bio ja?
- Pa, ne znam - rekao sam. - Ako vi mislite...
- Ima nekih novosti - rekla je. - Izgleda da naša mala tajna nije ostala baš
potpuna tajna.
- Mislite...? Podrum...?
Pogledala je na sat i pokazala da mora ići. Ja sam osjetio potrebu da je još malo
zadržim, ali sam znao da to nije moguće.
- Svratite sutra, ako možete - rekla je, već odlazeći.
To je zvučalo kao obećanje, a ja sam se požurio da i sa svoje strane nešto
obećam, pa sam uzvratio da ću svakako doći. Gledao sam za Frankom kako odlazi,
divio sam se njezinim nogama i njezinu hodu i pribojavao sam se da se ona ne
osvrne i ne opazi da zijam u nju poput kakva manijaka. Napokon sam se trgnuo i
otputio se do ulaza u Ignacovu kuću.
I, kad sam stigao k njemu, bio sam posve zbunjen, bio sam, zapravo euforičan, i
to me nije napuštalo za sve vrijeme razgovora. U nekoj drugoj prilici, nakon onoga
što sam od Ignaca čuo, imao bih dojam da nisam bogznašto doznao, osim onoga što
sam ionako mogao zaključiti: Štriga je bio jedini tvorničar papira u Zagrebu, pa su
oni crteži zato načinjeni na njegovu proizvodu. Ali, nakon susreta s Frankom, meni
se sve to ukazalo u drugačijem svjetlu, a osobito Štrigina bezglava ljubav prema
umjetnosti: ona me se doimala kao nešto veliko i plemenito, što svojom vrijednošću
obasjava i sve oko sebe. I sam sam se osjećao obasjanim, i gotovo da sam zaželio
zagrliti Ignaca od sreće i od ganuća. Zaključio sam da ću zahvalnost najbolje izraziti
tako da još malo ostanem, premda više nismo imali o čemu razgovarati: znao sam da
će to Ignacu dobro doći.
 A onda sam se odjednom sjetio da možda ipak postoji još jedna tema o kojoj bih
mogao upitati Ignaca, kad sam već tu. Nisam mu, doduše, to pitanje unaprijed
najavio, ali, valjda se neće ljutiti. Zaustio sam:
- Znate li možda za fotografsku radnju Foto-Alojz? Bila je u Frankopanskoj
ulici, na broju 36.
- Naravno da znam - uzvratio je Ignac. - Ali, čudno je što baš to pitate.
Bio sam iznenađen. Zateklo me je Ignacovo čuđenje nad mojim pitanjem: pa
koga bih o nečemu takvom pitao, ako ne njega?
- Zašto? - upitao sam.
- Zato što ste mi našli slabu točku - rekao je Ignac sa smiješkom. - Ja vam inače
o zagrebačkim fotografima znam mnogo, i to praktički o svima. Ali, o tome Alojzu...
Hoćete li vi meni vjerovati da o njegovu djelovanju jedva da ima ikakva traga?
- Kako je to moguće? - pobunio sam se. - Postoje valjda fotografije, ako već
ne...
- Postoje fotografije, to je točno - rekao je Ignac. - Neke su i vrlo poznate,
osobito avionske snimke Zagreba iz tridesetih godina. Ali, o samome čovjeku
praktički i nema podataka. Zna se samo gdje je radio, zna se da mu je dobro išlo i
zna se da je njegov obrt postojao u Zagrebu više od pola stoljeća, do sredine
pedesetih.
- Neobično - rekao sam. - A zašto je tako tajanstven?
- Jedno znam sigurno - rekao je Ignac zamišljeno. - Njegova firma nije se
ugasila sama od sebe. Formalno, on ju je prenio na svojega zeta, ah se pričalo da su
cijelu stvar aranžirah komunisti, valjda im se nekako zamjerio... I tvrdilo se da je i taj
zet radio za komuniste... Čudna priča.
- A sam Alojz? - upitao sam. - Što je bilo s njim?
- Odselio se u Budimpeštu - rekao je Ignac. - Imao je ondje sestru. A onda je
došla 1956. i mađarska revolucija, i Alojza je na ulici pogodio zalutali metak.
Dok je to govorio, pomalo je skupljao one papire koji su bili pred njim i
dovodio ih u red: time mi je možda davao do znanja kako bih trebao poći. Ali, dok je
on tako premetao te listove, ja sam odjednom ugledao jedan koji mi on nije bio
pokazao. Bio je ispisan rukom i smjesta je privukao moju pažnju.
- A što je to? - upitao sam i pokazao prstom.
 Ignac mi je pružio papir da ga izbliza pogledam. Pri tome je malo slegnuo
ramenima kao da stvar više nije važna.
- Time sam vam htio ilustrirati kako je Kalman Štriga bio dobar prema
slikarima. - To je pismo Vlaha Bukovca, gdje ovaj zahvaljuje meceni na donaciji.
Ja sam zurio u pismo i nisam razabirao ni riječi. Ne zato što bi bilo nečitljivo,
nego upravo obratno. Bio sam posve siguran da je to onaj isti rukopis kojim je bila
napisana rasprava o zakonitom razvoju umjetnosti što sam je prethodnoga dana čitao.

*
Našli smo se u sjenovitom predvorju Knjižnice, i tada se na mene sručila
golema količina informacija, pa sam prvi put pomislio kako sve to neće proći bez
posljedica i kako možda ono u što sam se upustio ipak nije za mene. Nova lica, novi
podaci, nove obaveze, a sve u vrlo kratkom vremenu i na način koji mi nipošto nije
blizak. Jedina utjeha bila je u tome što je tu bila i Franka, a ja bih radi nje bio pristao
i na mnogo više brige i tjeskobe nego što mi je ovaj put bilo ponuđeno.
A zapravo, sve je započelo još prethodne večeri, kad me je nazvao Mijo i rekao
kako su stvari krenule novim tokom i kako treba nešto poduzeti. Nas dvojica nismo
razgovarali o novim potezima još od one kave na Gornjem gradu, kao da nam je
obojici trebalo da sve skupa malo prekuhamo. A sad mi je Mijo odlučno rekao da je
zatišje završilo. Potvrdio mi je najprije ono što sam bio čuo i od Franke, a to je da je
naše kopanje po temeljima stare Sveučilišne otkriveno i da je u nekom smislu
postalo javna činjenica. Iz toga je slijedilo da o tome treba obavijestiti direktora
Arhiva, a potom možda i Mijine šefove, ako se procijeni da je to neizbježno. Trebalo
se, dakle, sastati s direktorom i vidjeti što se može učiniti.
Dok je to govorio preko telefona, Mijo mi je zvučao dobro, nekako vedro, iz
čega sam zaključio da shvaća ozbiljnost situacije, ali da se nije odviše prepao.
Odmah mi je to i objasnio: rekao je da je direktor mlađi čovjek i sjajan tip, te da je
on, Mijo, uvjeren kako će se s tim momkom moći razgovarati. Dapače, izložio mi je
i plan našega postupanja: ustvrdio je kako je direktor - a ime mu je bilo Nikola Čolak
- po struci povjesničar, te da će sve lako razumjeti. Zato treba postupiti na
najjednostavniji mogući način: treba Čolaku izložiti sve ono što smo do sada učinili i
što smo saznali - sve, do najmanje sitnice - a on onda neka procijeni kakvi bi trebali
biti daljnji koraci. Ja sam odmah shvatio da Mijo kani uvući Čolaka među urotnike i
odobravao sam lukavštinu toga poteza, premda nisam znao hoće li uspjeti. Mijo je
još dodao da će Čolak dovesti i svoju pomoćnicu, koja je također povjesničarka, pa
da će se tako naš krug - ako sve bude išlo po planu - proširiti na pet osoba.
Pet osoba me je i dočekalo kad sam stupio u predvorje i udahnuo onaj opojni
miris starog drva i knjižne prašine koji je ondje lebdio još od vremena kad sam bio
brucoš. Računica nije štimala: ja sam tu trebao biti peti, a ispalo je da sam šesti.
Došao sam pet minuta ranije, ali su oni već svi bili na okupu, pa sam imao osjećaj da
sam zakasnio i bilo mi je neugodno. A sad se tome pridružila još i nelagoda zbog
nerazumijevanja situacije. Tko je šesti čovjek - visok, sijed, svedenih obrva, prilično
mrk - koji stoji malo sa strane i ne sudjeluje u razgovoru?
Mijo i Franka upoznali su me najprije s direktorom. Bio je on visok, malo
pogrbljen, moglo mu je biti negdje oko četrdeset i pet, nosio je debele naočale i rado
se smijao. Svidio mi se na prvi pogled. A i znao je kako će to postići, jer kad smo se
rukovali, rekao je:
- Čitao sam neke vaše stvari.
Nisam mu mogao uzvratiti istom mjerom, pa sam se posramio i promrmljao
nešto neodređeno. Onda mi je ruku pružila i Čolakova pomoćnica: bila je prirodna
plavuša, zelenih očiju i pomalo sklona debljanju, negdje u kasnim tridesetim
godinama. Dojam koji je ostavljala mogao bi se opisati kao pristojnost, čistoća i
vedrina. Nije imala ni trunke one nervoze koja je karakteristična za muškarce i žene
na rukovodećim položajima, i činilo se da joj moć nije prva briga. Uostalom, uz
takva šefa kakav je Čolak, nije, vjerojatno, bila izložena nikakvim iskušenjima.
Nisam mogao ne opaziti kako Mijo pomalo staklasto zuri u nju svaki put kad žena
uzme riječ - a zvala se Vesna Luković - a i da se ona dok govori često okreće prema
Miji. Neka, neka, bolje za mene, ne moram se bojati da se Mijo ne počne vrtjeti oko
Franke.
Na kraju je došlo na red i upoznavanje s čovjekom koji je stajao dva koraka sa
strane i bio je očigledno stariji od svib nas. O njemu se nije ni po odjeći moglo ništa
zaključiti, jer imao je na sebi konfekcijske hlače, kariranu košulju i vjetrovku od
balon-svile, pa je mogao biti sve, od poslužitelja u arhivu do ministra kulture.
Pokazalo se da je nešto po sredini između toga dvoga. Kad mi ga je
predstavljao, Čolak je rekao:
- Ovo je gospodin Pavić. Šef zgrade.
Čolak je potom izgovorio moje prezime, ali nije rekao što mi je struka niti zašto
sam tu. Kao da je mislio kako takva objašnjenja nije dužan svome potčinjenom,
koliko god da je šef zgrade očito bio u ovoj stvari vrlo važna osoba, jer mi smo
upravo po zgradi i prčkali. Pretpostavio sam u tome trenutku kako je zacijelo upravo
Pavić taj koji je njuškao po podrumu, pa vidio onu zakrpu na zidu i potom digao
uzbunu. Možda je to učinio u nadi da će kod ravnatelja steći nekakve poene, a možda
je on o zgradi i njezinoj statici znao više od svib nas, pa se uistinu zabrinuo.
U svakom slučaju, ubrzo se pokazalo da je moja pretpostavka bila točna: kad
smo krenuli u podrum, Pavić je išao ispred nas, otključavao i otvarao vrata, palio
svjetla, i uopće, ponašao se kao vodič. A kad smo se uputili prema onome
najtamnijem dijelu podruma - prema jugozapadnom kutu - gotovo da sam očekivao
da će se sad upaliti reflektori i da će se začuti fanfare, a Pavić da će trijumfalno
pokazati objema rukama na onu mokru fleku na zidu, u visini od otprilike jednoga
metra.
A zapravo, Pavićevo ponašanje i nije bilo daleko od toga. Upalio je doista
reflektor, onaj isti što smo ga Mijo i ja u jednom trenutku koristili. Uperio ga je na
vlažnu mrlju na zidu, a onda je rekao:
- Evo, izvolite pogledati sami. Koliko je meni poznato, ništa slično nije
predviđeno u planu istražnih radova.
To je zvučalo kao prijetnja. Mi smo svi stajali u polukrugu i motrili mrlju, kao
da će ona toga časa progovoriti i dati nam neko objašnjenje. Onda je na kraju Čolak
upitno pogledao Miju.
- Stvar doista nije predviđena planom radova - kazao je Mijo čvrsto. - Ali, to se
redovito tako događa: uvijek iskoči neki problem koji... Evo, uvjerite se sami: ovo
ovdje je nosivi zid, kao i na suprotnoj strani, eno tamo. Ali, ovaj ovdje komad, ovih
metar i osamdeset i pet, kao što vidite, nije dio nosivog zida, što se može utvrditi
kucanjem - Mijo je kucnuo po betonu pa po opeki olovkom koju je izvadio iz džepa -
i nije simetrično s onim na drugoj strani. Tako smo morali...
- Koliko je meni poznato - Pavić je ponovio svoju formulu kao narodna pjesma
- za to nije potrebno rušiti zidove. Postoje sprave koje... - I, čak je i rekao stručni
naziv onoga aparata što ga je Mijo bio upotrijebio kad smo virili u unutrašnjost
sobice. - A ako imamo uređaje...
- Imamo - složio se Mijo. - Ali, ovaj put aparat je otkazao poslušnost, pa smo
tako procijenili da nam je brže i jednostavnije...
- I, što ste našli iza zida? - upitao je Čolak.
- Ništa - uzvratio je Mijo spremno. - Drugi zid.
 Tada mi se učinilo da je onaj Pavić zatečen. Dapače, izgledao mi je iznenađen,
osupnut, kao da je očekivao nešto posve drugo. Digao je obrve, zavrtio glavom, onda
se zagledao u Miju, pa u mene. A ja, naravno, nisam izdržao taj pogled, nego sam
poniknuo.
- Baš ništa? - upitao je Pavić. - Pa, kako onda...
- Ja mislim - rekao je Mijo osjetivši da je već na sigurnome da je netko
procijenio kako taj dio nosivog zida treba statički ojačati. Zašto je to mislio, i tko je
to bio, ja ne mogu znati. Ali, činjenica je da nakon ovoga kopanja znamo da tu nije
potrebna nikakva intervencija u smislu sanacije.
Tako je nekako taj razgovor završio i mi smo se pokupili iz podruma. Čolak nas
je, još dok smo se uspinjali stubama, pozvao da dođemo k njemu na kavu. A mi smo
se nečemu sličnom i nadali, jer na ovome stvar nikako nije mogla ostati, ni s
Čolakove strane, ni s naše. Ali dok smo stigli do prizemlja i počeli se uspinjati na
prvi kat, Pavić je nestao: zadržao se gaseći svjetla, zaključavajući vrata, a potom je
nekamo šmugnuo. Zacijelo zato što Čolak njega nije pozvao na kavu, a svakako i
zato što je razabrao da je on na jednoj strani, a svi mi na drugoj.
Nešto o tome rekao nam je i Čolak kad smo se smjestili u njegovu kabinetu.
Kabinet je gledao na jug, i podnevno sunce prodiralo je kroz zastore i kroz zelene
rebrenice, pa blještalo na staklima ormara i na sjenilima svjetiljaka, na koži klupske
garniture i na zlatotisku mnogobrojnih knjiga po policama. Ured je bio
reprezentativan, pa je ulijevao poštovanje, ali se Čolak pobrinuo na napravi domaću
atmosferu: primaknuo je nekoliko stolica, izvadio bocu i čaše, naručio od tajnice
kavu, i tako smo svi posjedali oko njegova radnog stola kao da se nalazimo u krčmi.
Tada nam je, u toj neobaveznoj atmosferi, direktor rekao nešto i o Paviću.
- Nemojte misliti - obratio nam se - da je on povjerovao u vašu priču. Kao što,
uostalom, nisam ni ja.
Po tome se već vidjelo da nam je Čolak sklon i da prema njemu možemo biti
iskreni. Mijo je slegao ramenima i nasmiješio se široko, prvi put otkako je sve ovo
počelo.
- Neka ne vjeruje - rekao je. - Ali, ne može ni dokazati suprotno.
Nisam znao smiješi li se Mijo zato što se u ovoj situaciji nalazi u prednosti pred
Pavićem, ili možda zato što je tu Vesna, kojoj se Mijo želi svidjeti.
- Nemojte mu zamjeriti - objašnjavao je dalje Čolak. - Njegov je posao da
sumnja.
 - A što, on nije samo šef zgrade? - upitao sam osjetivši kako mi se javljaju neka
prisjećanja još iz socijalizma. - Nego je i...
- Ja mislim da je njega postavila neka služba - kazao je Čolak slegnuvši
ramenima. - A i ne čudim se. Ovo je ipak arhiv, važni dokumenti, i svakako bi mnogi
rado... A znamo i sami što se događa kad se ne pazi dobro, sjećate se onih krađa iz
ove iste zgrade, kad su manipulanti otuđivali inkunabule...
Čolak se stresao od jeze i gađenja nad takvim stvarima. Očito, bio je voljan
trpjeti u svojoj blizini i agenta, samo da se ne bi opet nešto slično dogodilo.
- Ne znam što vi mislite - rekao sam - ali, meni se čini da Pavić ne čuva papire,
nego vas, koji čuvate papire. Odnosno, ne da vas čuva, nego vas nadzire...
Ali, Čolak kao da nije bio spreman dalje se upuštati u tu temu. A ipak, ono što
je potom upitao, izravno se nastavljalo na ono o čemu smo govorili do toga trenutka.
Jer, direktor je najprije pogledao Vesnu, potom mene, a na kraju je zaustavio pogled
na Miji. Rekao je:
- Ali, iza onoga zida nije drugi zid, je li tako?
- Nije - složio se Mijo.
- Nego?
- Nego tajna soba - kazao je moj prijatelj, a onda brzo ubacio: - Evo, možda da
vam Franka to izloži, ona je objektivnija nego nas dvojica...
Imao sam dojam da direktor već znade kako se Franka u cijelu stvar uplela, pa
ako joj nešto u vezi s tim zamjera, onda je s njom to raspravio prije, jer sad prema
njoj nije pokazivao nimalo mrzovolje. Pogledao je, dakle, u Franku i dao joj znak da
govori.
A ona kao da se za to i pripremila: sustavno je počela izlagati slijed zbivanja.
Krenula je od asimetričnoga položaja onoga zida, pa prešla na šuplji zvuk koji se iz
njega čuo, potom na zavirivanje kamerom, a onda na kopanje i na popis stvari koje
su u sobici nađene. Objasnila je također i zašto smo odlučili (naime, nas troje, ona, ja
i Mijo) da zid treba ponovno zatvoriti: dok se ne ustanovi zašto je ona soba načinjena
i što znače svari koje su ondje nađene, bilo je bolje da nitko ništa ne zna. Potpuna
tajnost neće se moći postići, što dokazuje i današnji slučaj s Pavićem, ali na ovaj
način barem sprečavamo da nam se tu ljudi počnu motati i njuškati, iznositi
pretpostavke i nastojati da nešto ušićare. A osobito se time osiguravamo da našu
tajnu ne dograbe mediji, jer to bi tek bila prava katastrofa.
 Naravno, najteže je bilo objasniti ono što smo našli u sobici, pa smo zato u tom
dijelu izvještaja Franki pomagali Mijo i ja. Srećom, Franka je ponijela sa sobom i
jedan od onih crteža (onaj isti vidik s Griča), pa ga je razvila na stolu i stala tumačiti
značenje pojedinih dijelova slike, upozoravajući na mjesta pojedinih zgrada i na
njihov izgled. Dodala je potoni kako smo utvrdili da crteži nesumnjivo potječu iz
devedesetih godina devetnaestoga stoljeća, iz vremena kad većina nacrtanih zgrada
nije još postojala ni kao ideja, a kamoli kao plan i nacrt.
- Što to znači? - prekinuo nas je na tome mjestu Čolak. - Da je netko u Zagrebu
potkraj devetnaestoga stoljeća bio vidovit?
- Ili je posjedovao neka znanja koja... - ubacio sam se ja.
Posegnuo sam za plastičnom vrećicom što sam je sve vrijeme držao u ruci, pa
sam iz nje izvukao one zelene korice na kojima je pisalo VELEBIT. Otvorio sam sve
to i raširio pred sobom rukopis načinjen zelenom tintom. Ukratko sam izložio što se
u tome tekstu tvrdi. A tvrdilo se da umjetnost ima zakoniti razvoj, kao što ga imaju
sve pojave u prirodi i u ljudskom društvu, pa ako razumijemo što zakon nalaže, onda
ćemo moći predviđati što će se u tome zakonitom razvoju dalje dogoditi. Mislim da
sam uspio prilično pregledno izložiti glavne teze toga napisa, možda i zato što sam o
njima neprestano mislio, pa sam očistio glavne ideje od nejasnoća, ponavljanja,
suvišnih primjera, te ih sveo na ono glavno. Svi su me pažljivo slušali, uključujući i
Miju i Franku, jer ni njima nisam još bio kazao ništa o svojim najnovijim otkrićima.
Oni su prvi i reagirali.
- To znači - rekla je Franka - da je netko tada vjerovao kako ima u rukama
znanstveno otkriće uz pomoć kojega može predviđati razvoj umjetnosti, a to u našem
slučaju znači i arhitekture i urbanizma. Ono što tu meni nedostaje - rekla je dalje - to
je razrada. Kako se točno to predviđa? Postoji li nekakva formula, nekakav sustav?
- Neće biti - rekao je Čolak - zureći u papire što sam ih pustio da kolaju oko
stola, pa je direktor naišao na one crteže na kraju rukopisa kojima se ilustrirala
glavna teza. - Do ovakvoga nečeg moglo se doći samo intuitivno! Pogledajte, tu su i
meandri!
Toga časa ja sam zaželio poentirati, kako bi moj trijumf bio potpun i kako bi
Franka - koja me je i do tada pažljivo gledala - do kraja shvatila s kim ima posla.
Htio sam kazati da je autor toga što upravo gledaju nitko drugi nego Vlaho Bukovac.
A ako je i on bio u to upleten, onda to znači... Nisam točno znao što to znači, ali sam
bio uvjeren kako je dovoljno da potegnem Bukovčevo ime, pa da svi shvate kako u
rukama držimo nešto senzacionalno. I, baš kad sam zaustio da počnem govoriti,
javila se Vesna.
- Oprostite - rekla je. - Mogu li načas vidjeti te korice?
- Naravno - rekao sam.
- Ma, zapravo, ne moram ih ni gledati - nasmiješila se ona vedro. - Recite mi vi:
postoje li s unutrašnje strane tih korica nekakve šare, kao na tapetama?
- Postoje - rekao sam, malo začuđeno, jer prije nisam na to obratio baš nikakvu
pozornost. - I ne samo da postoje, nego prikazuju...
- Prikazuju stiliziranu žensku glavu sa zvijezdom na čelu? - smiješila se Vesna i
dalje.
Ja sam zapanjeno zurio u one korice, a potom sam ih šutke gurnuo prema
Franki, a ona prema Miji, dok ih je Mijo dodao Čolaku. I, tu sam zapazio kako Čolak
nije nimalo začuđen, nego da se i on smiješi kimajući glavom, kao da je susreo
staroga znanca. Doista, rekao je nešto vrlo neobično:
- Svaka čast. Znali su oni neki put biti i nevjerojatno drski.
- Tko to? - upitao sam.
- Pa, Vila Velebita - rekao je Čolak slegnuvši ramenima, kao da se pomalo čudi
tome pitanju.
- Vila Velebita? - zinuo sam. - Ima li to kakve veze s onom pjesmom?
- I ima i nema - rekla je Vesna. - Ali, ja sam mislila da ćete pitati kakve veze
ima Vila Velebita s ovim tekstom i zašto se on nalazi baš u ovim koricama.
- Naravno - kazala je Franka. - To i jest glavno pitanje.
- Vila Velebita bilo je ime tajnoga društva koje je postojalo u Zagrebu potkraj
XIX. stoljeća - kazao je Čolak. - Vlasti su ga proganjale, navodno je i razjureno, ali
su ljudi tvrdili da nikad nije sasvim nestalo.
- Tajno društvo? - iščuđavao se Mijo. - Onda to tajno društvo ima veze i s onom
sobom, a i sa stvarima u njoj?
- Ne vidim drugu mogućnost - rekao je Čolak.
Tu je negdje razgovor sasvim promijenio smjer. Ja sam, doduše, rekao i
naglasio kako sam ovih dana naišao na jedan Bukovčev autograf i kako sam utvrdio
da je onaj rukopis kojim je pisana rasprava o zakonitostima u razvoju lijepih
umjetnosti zapravo Bukovčev rukopis. Svi su me pažljivo saslušali, čak su i rekli
kako im se čini da je taj podatak važan, ali onda su se opet vratili razgovoru o tajnom
društvu. To ih je, očito, najviše zaokupilo.

*
U drugoj polovici toga dana uspio sam se vratiti svojim navikama i to mi je dalo
stanovitu sigurnost. Otišao sam najprije na ručak u svoj stalni restoran Špajza na
uglu Vodovodne ulice. Nije mi baš blizu, ali odlazim onamo kod god mogu, jer je
lokal ugodan, konobari me poznaju, a jela su domaća, pa sam se zato i sad osjećao
kao da sam se vratio kući. Nakon toga sam se prošetao do Trešnjevke i do svojega
stana, a usput sam još kupio neke sitnice. Onda sam legao i odspavao svojih
uobičajenih sat vremena i potom skuhao kavu. Preda mnom je bila jedna sasvim
uobičajena večer i ta me je pomisao krijepila. Opet sam osjećao da je to moj život, da
ga nisam izgubio, da, usprkos svemu, imam uporište, te da znam tko sam i što sam.
Imao sam, dakle, mogućnost da tu večer provedem posve rutinski, kao da se sve ovo
što me zaokuplja posljednjih dana nije ni dogodilo. Ali, onda sam osjetio da imam
dovoljno snage i volje da u svoju rutinu ipak unesem i poneku novost, a činilo mi se
da je sad i pravo vrijeme za to.
Jer, toga dana, dok smo onako sjedili u Čolakovu uredu i dok smo se gledah
preko onih papira što su ležali pred nama na stolu, ja sam jasno razabrao kako više
nisam kadar sve to pratiti. A pri tome ne mislim da mi je bilo teško razumjeti
činjenice i podatke na koje sam nailazio, nego nisam bio kadar sve te činjenice i
podatke držati na umu. Bilo je to baš kao i kod odlaska u dućan, što sam obavio na
povratku s ručka: ako bi mi trebalo pet, pa čak i sedam stvari, to bih zapamtio i u
prodavaonici izabrao; ali, već ako bi tih stvari bilo osam ih više, ja bih se pogubio, i
to tako definitivno, da bi mi pamet zablokirala već na trećoj ili četvrtoj stavci. E,
tako je nekako bilo i sad: dobro sam razumio svaku od činjenica koju smo do toga
časa bili otkrili, ali sad mi se počelo činiti da tih činjenica ima odviše i da ih, ako se
među njima želim snaći, jednostavno moram staviti na papir. I, tako sam zaključio da
će mi to biti glavna zadaća toga sutona, dok su prozori bili širom otvoreni i dok su
zvukovi trešnjevačkoga svibanjskog predvečerja ulazili u sobu, a do nosnica mi
dopirao miris cvijeća bagrema i bazge na dvorišnoj strani. Stavio sam, dakle, pred
sebe papir i stao bilježiti.
Odmah sam znao da moje bilješke moraju imati dva dijela. U prvome dijelu
zabilježit ću činjenice, i to ponajviše one što sam ih prikupio u posljednje vrijeme. U
drugom dijelu zapisat ću ono što sam o tim činjenicama zaključio, a i svoja
nagađanja o priči koja bi iza cijele stvari morala stajati. Također, odmah sam znao da
moram postupati sustavno i uredno, pa sam zato odlučio najprije rukom zapisati ono
što mi je na umu, a tek onda to unijeti u memoriju svojega računala. A budući da
ovdje govorim o sirovoj verziji tih zapisa, neću ih ni sad navoditi integralno, nego ću
tek prepričati njihov sadržaj i ukazati na njihove glavne teze.
Nastojao sam se najprije prisjetiti onoga što sam bio čuo toga dana u Čolakovu
uredu. Temeljni moj dojam bio je da su Čolak i Vesna stručnjaci za temu o kojoj smo
govorili, ili barem da su s njome srođeni, dok smo mi ostali - Franka, Mijo i ja -
pravi pravcati laici koji mogu samo slušati otvorenih usta. Zaključio sam brzo da to
dolazi otuda što su Čolak i Vesna povjesničari, što se kreću među povjesničarima i
sudjeluju u njihovu folkloru, iz kojeg zapravo i potječe priča o tajnoj udruzi što je
sebe zvala Vilom Velebita. Poznato je da svaka znanstvena struka ima svoje legende,
mitove i predaje, da među kolegama kruži cijeli niz priča koje nikada ne bivaju
zapisane niti podvrgnute podrobnijem razmatranju, ali čine dio općega znanja i
podrazumijevaju se u mnogim tekstovima koji imaju karakter znanstvenih rasprava i
namijenjeni su javnosti. Znam pouzdano da je tako u povijesti arhitekture, a i u
povijesti književnosti (te je struke bila moja pokojna žena), pa pretpostavljam da je
tako i u historiografiji. Ono što su nam Čolak i Vesna tada prepričali, prema tome, ne
može se provjeriti ni na kakvim povijesnim vrelima, ali se svejedno među
povjesničarima smatra manje ili više pouzdanom istinom. Tom istinom bavi se prvi
dio mojih bilježaka što sam ih toga predvečerja sročio kao podsjetnik.
Ispada, naime, da je u Zagrebu neko vrijeme djelovalo tajno društvo pod
imenom Vila Velebita, a imalo je donekle paradoksalan status. Svi su znali (ili
vjerovali) da društvo postoji, ali nitko nije imao pojma tko je sve u društvo učlanjen,
niti koji su njegovi pravi ciljevi. Zato su se oko toga društva ispredale u Zagrebu
priče, i ljudi su bili skloni da u svemu vide njegov utjecaj, s tim što su jedni
pripisivali Vili Velebita sve što je u gradu dobro, dok su je drugi optuživali za sve što
je loše. Isto se tako nije točno znalo otkad društvo postoji, ali se računalo da nije
nastalo nedavno, pa su neki tvrdih da je i sam Šenoa bio njegov član, dok su se drugi
vraćali još dalje u prošlost, te dokazivali kako je zapravo udruga Vila Velebita
pokrenula i Hrvatski narodni preporod i sve druge velike inicijative u XIX. stoljeću.
A bilo je i takvih zanesenjaka koji su bili uvjereni da je društvo još starije i da mu se
korijeni gube u davnoj prošlosti.
- Masoni? - upitao je Mijo u trenutku tišine koji je nastao usred Čolakova
izlaganja. - To jako podsjeća na priče o njima.
 - Nisu masoni - vrtio je glavom Čolak. - I, u tome i jest neobičnost cijele stvari.
Znamo da nisu masoni u jednu ruku po tome što su se neki od poznatih masona oštro
i odlučno ogradili od Vile Velebita, a onda i po tome što je Vila Velebita povremeno i
sama nastojala pokazati kako nema veze s masonima. Dokazivala je to osobito
ističući svoj nacionalni karakter, a onda i inzistirajući na tome da u tom društvu
nema tajnih obreda i da se zapravo svatko može priključiti udruzi: članstvo će biti
ponuđeno onome tko se istakne na svome polju djelovanja. Upravo su zato članovi
toga društva bili ljudi svih staleža, od visokih crkvenih dostojanstvenika i
sveučilišnih profesora, pa preko tvorničara i obrtnika, do običnih radnika. Onaj tko u
društvo uđe, neće od toga imati nikakve osobne koristi. Društvo se ne temelji na
nekoj alternativnoj vjeri, niti ima vlastito objašnjenje univerzuma, nego svatko
vjeruje u što hoće (ih ni u što), a zajednička im je svima tek želja da unaprijede
zajednicu u kojoj žive.
- Sumnjiv mi je taj njihov altruizam - huknuo je Mijo.
- Ja govorim vama onako kako sam od drugih čuo – rekao je tada Čolak. - A
slušao sam više puta i s više strana, i svaki put su se ponavljah isti motivi:
distanciranje od masonerije, religijski pluralizam, izostanak osobne koristi. A budući
da nikakvih dokumenata zapravo nema, činjenica da se neke tvrdnje ponavljaju mora
igrati ulogu dokaza: ispada da je tako doista i bilo.
- Čekajte - upitala je tada Franka. - Rekli ste maloprije da pisanih tragova nema,
ali da je društvo Vila Velebita ipak povremeno podsjećalo na svoje postojanje. Kako
je to činilo?
- Evo, upravo ovakvim potezima kao što je ovaj - kucnuo je Čolak prstom po
onim zelenim koricama na kojima je pisalo VELEBIT. - Bile su to sitnice, ali su
imale veliku snagu, jer su podgrijavale legendu.
- A bile su i dobro izabrane - ubacila se tada Vesna, a njezina blijeda put
donekle se zarumenjela. - Gospodin direktor je zaboravio reći nešto što svakako zna:
čak je i ona slavna pjesma s tim u vezi.
- Točno - kazao je Čolak. - Hvala vam, kolegice Vesna. Da, tvrdilo se u ono
vrijeme da nije društvo dobilo ime po pjesmi, nego pjesma po društvu: da su zapravo
članovi toga društva napisali tu pjesmu kao svoju himnu, a onda da su je pustili u
javnost.
- A ona je onda dobila političke konotacije - rekao sam. - I bila je progonjena
praktički do jučer.
Na kraju smo još, u tome dijelu razgovora, komentirali važnost činjenice da je
unutrašnja strana onih korica ukrašena malenim crtežom ženske glave sa zvijezdom
na čelu, a taj se crtež u beskraj ponavljao jer su glave bile sitne. Čolak je rekao da je
i uz taj znak vezana legenda: u jednom se trenutku počelo tvrditi kako je upravo to
grb udruge Vila Velebita, premda za to nije bilo dokaza i premda je bilo vjerojatnije
da je društvo izabralo neki tajnovitiji amblem. Bilo je čak i zloupotreba toga znaka,
jer su ga apotekari stavljah na čajeve, proizvođači lonaca na lonce, a proizvođači
vina na svoje boce. Nije se znalo kako tajna udruga gleda na to, ali vjerojatno nije
imala ništa protiv, jer da jest, našla bi načina da sve to spriječi. To jest, ako je doista
bila moćna onoliko koliko se govorilo da je moćna. A korice pred nama bile su jedna
od manifestacija toga nejasnog stanja: mogle su i one biti dokaz da je neki
knjigoveža zlorabio znak, a mogle su značiti i to da je knjigoveža bio član tajnoga
društva i da mu je to bio način da potvrdi postojanje i djelovanje svoje udruge.
To je, dakle, bio prvi dio mojih bilježaka. Smatrao sam da se on lijepo
nadovezuje na ono što znadem otprije, a što nije ni potrebno zapisivati. Ostalo mi je,
dakle, samo još da vidim što sam iz svega toga kadar zaključiti. I, shvatio sam da
ponešto ipak slutim i odlučio sam te slutnje također sačuvati u pisanom obliku.
Formulirao sam ih u tri koraka.
Prvo, činilo mi se vrlo vjerojatno da je nekakva udruga doista postojala, pa
zvala se Vila Velebita ili kako drugačije. Ta se udruga onda osobito zanimala za
umjetnost, odnosno za teoriju i povijest umjetnosti, te za pitanje kako se i zbog čega
događaju u umjetnosti mijene i zaokreti. Član društva bio je i Vlaho Bukovac, a
također i onaj tajanstveni Štriga, koji je proizvodio papir i koji se onda i upropastio
ulažući odviše u umjetnike. Sad se otvarala mogućnost da je Štriginu propast možda
izazvalo i ulaganje u tajno društvo, a u tom slučaju postavlja se onda još i pitanje
zašto mu udruga nije pomogla. Ili se i ona našla na rubu financijske propasti?
Drugo, udruga je bila već postigla i stanovite rezultate. Ne znamo, doduše, jesu
li zakonitosti razvoja umjetnosti doista bile u središtu njezina interesa, ali je
činjenica da su na tom polju postignuća najopipljivija. Ta postignuća ležala su pred
nama na stolu i u času dok smo o tome razgovarali u Čolakovu uredu. A bila su
impresivna.
Jer, tu je bila ona rasprava, u kojoj se argumentirano dokazivalo da je razvoj
umjetnosti zakonit i da se, dakle, može predviđati. Isto tako, tu su bili crteži, koji su -
pod uvjetom da su doista autentični - pokazivali da su članovi udruge - i Vlaho
Bukovac među njima - na pravome putu: doista su predvidjeli budući izgled
zagrebačkih ulica, i uopće one gradske vizure koje će nastati istom nakon nekoliko
desetljeća, pa čak i nakon cijeloga stoljeća.
 Treće, možda je upravo to bio razlog što je udruga ostala tajna, a njezino
djelovanje do danas nepoznato. Jer, crteži na hameru sa Štriginim znakom jasno su
pokazivali da predviđanja nisu obuhvaćala samo umjetnost u užem smislu, nego su
se ticala i društvenoga razvoja, jer arhitektura i urbanizam, dakako, uvijek imaju i
političku dimenziju. Možda nekome nije odgovaralo da se takve stvari predviđaju,
možda to nije odgovaralo ni samoj udruzi Vila Velebita? U svakom slučaju, rezultati
istraživanja pomno su skriveni, i to planski.
Budući da ne znamo koliko je dugo udruga djelovala, niti kad se ugasila, onda
smijemo pretpostaviti da je postojala - ili bar da su bili živi neki njezini članovi - u
vrijeme gradnje Sveučilišne knjižnice, od 1911. do 1913. godine. Uostalom, možda
je i sam Rudolf Lubinski bio član Vile Velebita, zašto ne, i možda je on dobio zadaću
da sakrije dotadašnje rezultate istraživanja. Svakako je zaključeno da još nije vrijeme
za takve stvari, ali da će jednom biti. Tako je onda načinjena ta tajna soba - bez
obzira na to tko ju je načinio - i tako su onda sve te važne stvari ostale nepoznate sve
do trenutka kad je moj prijatelj Mijo Delač podlegao znatiželji, pa se - skupa sa
mnom - glavačke bacio u pustolovinu.
A činjenica da je moglo tako biti - naime, da svih ovih godina ništa o udruzi i o
njezinu radu nije procurilo u javnost - jasno je pokazivala da je udruga bila moćna,
budući da se moć najbolje očituje upravo u čuvanju tajni. Ili ona već 1913. više nije
postojala? Treba, naime, dopustiti i mogućnost da je društvo samo sebe ukinulo i da
su sva relevantna znanja o njemu umrla zajedno s posljednjim njezinim članom.
Naravno, tu se još postavljalo i pitanje što sve to skupa znači i kako bismo
trebali postupali mi, koji smo cijelu stvar otkrili. Trebamo li o tome ikome govoriti?
Trebamo li pokušati doznati više? Trebamo li poštovati volju članova udruge i sve
prepustiti zaboravu? Ili bismo trebali pretpostaviti kako su ti članovi stvorili onu
tajnu sobu u nadi da će ona jednom biti otkrivena? Jer, ako ćemo pravo, nije ona bila
baš osobito vješto kamuflirana (da je Lubinski htio, svakako je mogao bolje), kao da
se željela dati prilika nekome budućem istraživaču da sve otkrije i da nešto poduzme.
Nije dugo trajalo to moje pisanje, ali sam ipak nakon njega osjetio stanoviti
umor. Ne toliko od intelektualnog naprezanja, koliko od toga što sam pisao nagnut
nad niski stakleni stolić, u neprirodnom položaju, pa su me zaboljela leđa. I još zbog
toga što mi se nije dalo ustajati i paliti svjetlo prije nego što završim tekst, a suton je
sve više osvajao i ja sam sve više naprezao oči, pa kad sam napokon odložio olovku i
pritisnuo prekidač, pred očima su mi stali igrati crveni i plavi svjetlaci. Sjedio sam,
dakle, i zurio u sve one papire pred sobom, čekajući da mi se oči prilagode. I, tada se
dogodilo nešto neobično.
 Korice s natpisom VELEBIT bile su preda mnom otklopljene na stolu, i one
šare unutar njih - on sitne ženske glave sa zvijezdom na čelu - kao da su igrale i
treperile. Nekoliko sam puta stisnuo i raširio oči. I, tada mi se učinilo da u onoj šari
vidim nekakav uzorak. Što sam više gledao, sve sam više bio u to uvjeren.
Bilo je to nalik na one slike što ih povremeno objavljuju u zabavnim
publikacijama, a njihova se osobitost sastoji u tome da imate beskrajne nizove
jednakih figurica (bile to glave, dupini, ili cvjetovi), a kad promotrite sve to na
određeni način - kao da gledate iz neke druge dimenzije - onda vidite da one sitne
figurice oblikuju veći lik, koji nešto sasvim drugo znači: da mali dupini čine brod,
mali cvjetovi vrtlara sa slamnatim šeširom, a mala lica veliko lice, možda čak i lice
neke poznate osobe. I, meni se sada učinilo da jasno vidim što prikazuju one ženske
glave na unutrašnjoj strani korica: kad bi se na određeni način gledalo, vidjelo se da
one čine krug, a u tom krugu da je vještica na metli. Znak proizvođača papira Štrige!
Ali, to je trajalo tek nekoliko sekundi. Potom je slika nestala i ja više nisam
mogao naći pravi način da je opet prizovem. Podizao sam one korice, okretao ih
prema svjetlu, približavao ih očima i udaljavao, naginjao ih pod raznim kutovima, ah
ništa nije pomagalo. Sliku više nisam vidio. I, naravno, nisam više bio siguran ni da
sam je vidio prvi put. Vjerojatno nikad neću doznati da li se u onoj šari uistinu nešto
krije, ili je sve to bila varka moje svijesti koja je posljednjih dana ionako prenapeta i
sklona svakakvim iluzijama.
Ali, dok sam tako okretao one korice sa svih strana, dok sam ih gledao izbliza i
izdaleka, dok sam ih pipao prstima kao da će mi to nešto pomoći, ja sam opazio još
jednu sitnicu. Korice su, naime, između one šare i vanjskoga, zaobljenog dijela hrpta
gdje treba prišiti ili zalijepiti knjižni blok, imale maleni prorez. A u tom sam prorezu
pak opazio nekakva slova.
Prinio sam korice sasvim uz svjetiljku, malo sam ih nagnuo, čak sam donekle i
odlijepio onu unutrašnju dekorativnu podlogu na kojoj su bile naslikane one ženske
glave. Nije bilo sumnje: ondje je nešto pisalo.
Iz iskustva sam znao da se u knjigovezačkim poslovima koriste stare novine, i
to upravo zato da bi se njima obložile ovakve unutrašnje, nevidljive površine, pa sam
pretpostavio da je tako i u ovom slučaju. Odjednom me je uhvatila nerazumna,
upravo luđačka znatiželja: morao sam doznati kakve su to novine, morao sam otkriti
što je to davni knjigoveža upotrijebio za svoj posao. Morao sam nekako doći do toga
teksta.
A postojao je samo jedan put: trebalo je malo zaderati onu unutrašnju
dekorativnu tapetu sa ženskim glavama, da se oslobodi pogled u unutrašnjost, a ja
sam bio odlučan da ću, ako zatreba, skinuti i cijelu tu podstavu, samo da vidim što
piše. Kad se danas sjetim toga svog raspoloženja, čini mi se da je ono dokaz kako me
je u tome času vodila sama sudbina koja je, eto, uzela na sebe oblik bolesne
znatiželje.
A imao sam i nešto sreće. Ili je to opet bila sudbina? Jer, kad sam samo malo
zaderao onu tapetu, kad sam je odmaknuo za neka dva centimetra, oslobodio mi se
pogled na lijep komad teksta, zapravo na dva retka u širini od otprilike tri centimetra.
I, ondje sam mogao pročitati što piše, to više nije bio grafički trik ni varka umornih
očiju. A pisalo je nji list, str. 11, 5. srpnja 1935. Bio je to gornji, zaglavni redak iz
Jutarnjeg lista, o tome nisam dvojio. Ali, bila je to 1935. godina. 1935.!
 GLAVA ČETVRTA

U djelom prostoru vladala je jara kao u krušnoj peći, a svjetlo je bilo čudno, u
isto vrijeme i nalik na dnevno, ali i nekako zelenkasto, kao da se probija kroz
krošnje lipa na Marulićevu trgu, ili kao da je u njemu sadržan odsjaj bakrenog oksida
na krovu zgrade. Kroz prozorčić se pružao pogled na trg, pa je čovjek znao da se
nalazi u stvarnome svijetu, ali mu to svejedno nije pomagalo: zbog visoke
temperature i osobite rasvjete, dobivao je dojam da se zatekao u filmu, ili barem na
pozornici. U potkrovlje Sveučilišne knjižnice ja nisam uspio prodrijeti ni onda kad
sam o toj zgradi pisao monografiju, pa sam sad imao tremu: koliko god da sam se
ovaj put onamo naprosto ušetao, svejedno sam, zakoračujući u taj prostor, imao
osjećaj da činim nešto važno, da prelazim nekakvu granicu ili da stupam u novo
razdoblje života.
Mijo je ondje bio sam. Bio je gol do pojasa i stajao je na ljestvama, te s jakim
povećalom u ruci proučavao svod nad svojom glavom. Kupola je, dakako, bila od
betona, i Mijo je sad na njezinoj unutrašnjoj strani tražio napuknuća, a njih je, po
svemu sudeći, bilo. Ljestve su bile aluminijske, prilično visoke, a Mijo je na njima
vješto balansirao. Ipak, malo se trgnuo kad je začuo moj korak, a onda kao da je
osjetio nekakvo olakšanje.
- To si ti - rekao je samo.
Prišao sam korak bliže, a potom sam brzo svukao sako i objesio ga na nekakav
klin što je virio iz grede. Vani nije bila neka pretjerana vrućina (jedva nešto više od
dvadeset stupnjeva), ali se kupola brzo ugrijala, a nije bilo ni zraka, tako da sam
pomislio kako bi bilo pametno stvoriti nekakav propuh. Onda sam zaključio da se
toga zacijelo i Mijo sjetio, ali da to možda iz nekoga razloga nije moguće. Pitao sam
se koliko ću ostati na tome čudnom mjestu i što me ondje čeka.
Zapravo, Mijo mi je u nekom smislu pokvario planove. Toga prijepodneva
nisam imao nastave, pa sam nakanio otići u starački dom do tete Zorke, da čujem što
je ona pronašla u onoj bilježnici koju sam joj dao. A još sam više morao onamo otići
zato da samu bilježnicu uzmem natrag: sad, kad smo u cijelu stvar uključili Čolaka i
Vesnu, valjda će se lakše naći netko tko će nam znati reći kakva je to matematika u
toj teki i zašto je teka bila skrivena u tajnoj sobi zajedno s ostalim papirima. Ali,
onda se moj mobitel oglasio zvukom koji upozorava da je stigla poruka, pa sam
vidio da je to Mijo. Bilo je to, doduše, donekle neobično, jer obojica smo više voljeli
izravno razgovarati i nikad nismo razmjenjivali poruke. Ali, sad sam zaključio da je i
situacija u kojoj se nalazimo neobična, pa da se zbog nje mogu promijeniti i takve
nevažne sitnice. U poruci je pisalo: Dođi u podne u potkrovlje zgrade.
Tako mi nije ostalo drugo nego da poslušam, a kad sam sad vidio da s Mijom
nema ni onih njegovih radnika, niti ikoga drugog, shvatio sam da me je on zapravo
pozvao na to neobično mjesto zato da bismo razgovarali. Vjerojatno je želio da
nasamo pretresemo ono što se do tada dogodilo, jer nakon prospavane noći bit će
nam i pamet bistrija, pa ćemo bolje znati kako treba dalje. Nadao sam se jedino da
razgovor nećemo voditi u onoj jari, jer ona je znatno smanjivala koncentraciju.
I doista, Mijo se spustio s ljestava, pa se rukovao sa mnom (i to je bilo novo), a
potom me je poveo niza stube pola kata niže, gdje se nalazilo nekakvo maleno
odmorište i gdje je uza zid bio naslonjen ribički sklopivi tronožac, a ispod stuba virili
su grlići dviju pivskih boca. Mijo je tronožac dao meni, a sam je sjeo na stube, pa je
dohvatio one boce i otvorio ih.
Bio sam zadovoljan što sam sa sobom ponio zelene korice na kojima je pisalo
VELEBIT i za koje sam od prethodne večeri znao da potječu iz tridesetih godina
dvadesetoga stoljeća. Osjećao sam silnu želju da najprije to raspravim s Mijom, ne
čekajući da on potegne temu koju je, očito, bio pripremio. Začudo, Mijo nije imao
ništa protiv toga: kad smo popili prve gutljaje piva (a ono je bilo neobično hladno s
obzirom na okolnosti), pogledao me je upitno, kao da mi da je priliku da govorim,
kad sam već toliko nestrpljiv.
Ja sam mu pružio one korice, a onda mu ukratko objasnio na koji je način došlo
do mojega otkrića: kako nisam mogao izdržati, nego sam zaželio vidjeti kakav je
tekst u starim novinama kojima su korice iznutra obložene i kako sam malo zaderao
unutarnju oblogu. Mijo me je saslušao kimajući glavom, a potom se zagledao u
korice, namjestivši se tako da na njih pada što više svjetla sa stubišnog prozorčića.
- Uvjeri se sam - rekao sam mu. - Na desnoj strani.
Pokazalo se da je Mijo bolje od mene opremljen za takvu analizu. Izvadio je iz
džepa ono svoje povećalo kojim je prije promatrao unutrašnju stranu kupole, a onda
je njegovo staklo - a sad sam vidio da je prilično jako, mnogo jače od običnih kućnih
povećala - prinio onome mjestu gdje je iz korica virio novinski tekst. Još više,
izvukao je iz drugoga džepa i malu svjetiljku s vrlo jakim i uskim mlazom, pa je
njezine zrake usmjerio u unutrašnjost onih korica.
 - Jutarnji list iz 1935. - rekao je tiho. - Svaka čast.
- I sad ti meni reci - kazao sam - što to znači?
- E, da - uzdahnuo je Mijo. - To je dobro pitanje. Zapravo, mislim da smo se do
sada dali uvući u svakakve fantastične kombinacije i svemu smo vjerovali, a sad se
pokazalo... Pokušajmo onda zdravorazumski. Možeš li ti pobrojiti činjenice?
- Mogu pokušati - rekao sam pripravno, jer se cijelim putem do Sveučilišne i
nisam bavio ničim drugim nego nabrajanjem činjenica. - Mislim da je prvo i
najvažnije ovo: gdje smo mi našli te korice?
- Našli smo ih u tajnoj sobi, za koju ne znamo kada je načinjena - uzvratio je
Mijo odlučno.
- Mi smo pomislili - nastavio sam dalje - da je soba načinjena onda kad je
zgrada građena. Premda za to nismo imali nikakvih dokaza.
- Točno - složio se Mijo. - A na tu su nas misao navele druge stvari koje smo
našli u toj sobici. Crteži Zagreba datirani su
1894., a načinjeni su na papiru koji nije mogao biti proizveden poslije 1900. A
ako uzmeš u obzir da je zgrada otvorena 1913., onda te to navodi... To je gotovo
dvadeset godina nakon nastanka onih crteža, pa čovjek automatski pomišlja...
- Malo previše automatski - složio sam se s njim. - A zapravo, nigdje ne stoji...
Ili, sasvim izravno govoreći, ovo što smo sad utvrdili, ove korice koje potječu iz
tajne sobe, navode nas na zaključak da je tajna soba morala nastati u nekom mnogo
kasnijem trenutku.
Mijo je naginjao iz boce dok su mu oči lutale po stropu iznad naših glava. Kad
je potegnuo dva dobra gutljaja, rekao je:
- Ako želimo biti sasvim precizni, onda moramo kazati ovako: mi i dalje ne
znamo kad je soba načinjena, jer moglo je to biti i 1913., ili možda neke druge
godine između 1913. i 1935. Ono što pouzdano znamo, to je da je u tajnu sobu netko
ulazio tridesetih godina, i da su tada ondje završile i ove korice.
Sad se naša diskusija sve više zahuktavala. Prije smo govorili tiho - kao pravi
urotnici - i malo smo se pribojavali pazvuka koji se javljao u tome čudnom
stubišnom prostoru. A sad smo digli glas i stali izlagati svoje stavove kao pravi
polemičari na kakvoj javnoj tribini. Čak smo se i gledali u oči i nastojali oblikovati
svoje rečenice tako kao da će biti zapisane i poslije negdje reproducirane.
- Ako je tako - rekao sam ja - kako se onda može objasniti to što se u tim
koricama iz tridesetih godina našao rukopis mnogo starijega postanka? Rukopis za
koji smo utvrdili da je po svoj prilici djelo Vlaha Bukovca? Bukovac je u tome času,
ako se doista radi o trideset i petoj, već trinaest godina mrtav, a posljednjih četvrt
stoljeća i nije živio u Zagrebu.
Mijo je podigao kažiprst i njime kao malo zaprijetio prema meni, ali ja sam
dobro znao da se to upozorenje u jednakoj mjeri odnosi i na njega samog. A s tim su
u skladu bile i njegove riječi. Jer, kazao je:
- Neka nas ne zavede Bukovčeva neobična sudbina. Ne zaboravimo da se tu
radi prije svega o udruzi Vila Velebita. A postojanje te udruge, meni se čini, na
dostatan način odgovara i na pitanje koje si postavio.
- Kako to misliš?
- Pa, očito je - slegao je Mijo ramenima. - Ako je postojala ta udruga, onda ono
što stoji u tom Bukovčevu tekstu mogu biti samo njezini stavovi, a ne Bukovčevi
vlastiti. A ti su stavovi, očito, udruzi bili važni i poslije, kad Bukovca više nije bilo
tu. Kao što su joj bili važni i oni Bukovčevi crteži koji zapravo prikazuju današnji
Zagreb. - Potom je dodao pogledavši me: - A slažemo se oko toga da su crteži
upravo Bukovčevi?
- Slažemo se - rekao sam, jer je Mijo izgovorio ono što se ja nisam usudio. I
ponovio sam: - Naravno da se slažemo. - Potom sam nastavio: - Onda ti misliš da
udio udruge objašnjava i ovo pitanje o ulozi tajne sobe? Razradi mi to malo bolje.
- Vrlo rado - uzvratio je Mijo. - Ne znamo kad je soba načinjena, ali znamo da
je nakon 1935. netko u njoj bio. Sve ovo čime se mi sada bavimo, bilo je tome
nekome važno. Taj netko vjerojatno su članovi udruge Vila Velebita. Oni su odlučili
sve te papire sačuvati i zazidati u sobicu.
- Čekaj - provjerio sam. - Hoćeš reći da tajna soba postoji otkad i zgrada, pa da
je u međuvremenu otvarana i opet zatvarana?
- Tako je - potvrdio je Mijo i odmah nastavio: - Kao što smo i mi najprije
otvorili, a onda zatvorili. A postoji i mogućnost da sobice najprije nije bilo, ab da je
onda netko u tridesetim godinama zaključio kako je upravo takva prostorija najbolja
za čuvanje važnih tajni.
- Zašto bi baš ona bila najbolji način?
- Ne znam - slegnuo je Mijo ramenima. - Možda je neki važan član udruge bio
zaposlen u ovoj kući. Ili je udruzi prijetila opasnost izvana, pa su zaključili kako je
najprikladnije sve zazidati i ostaviti za budućnost.
 Neko smo vrijeme šutjeli, dok se plavkasti dim cigareta vio oko naših glava, a
potom nestajao u jari onoga prostora što se iza otvorenih vrata sterao pola kata iznad
nas. Znamo li sad išta više nego što smo znali? Jesmo li barem pobrojili sve
mogućnosti između kojih moramo izabrati? Izgleda da nismo. I doista, ja sam rekao:
- A što misliš o mogućnosti da je sobica sagrađena još kasnije?
- Kada kasnije?
- Pa, ne znam. Poslije Drugog svjetskog rata, ili još bliže našem vremenu,
recimo, u pedesetima. Ni po čemu se ne vidi...
- Ali, nismo našli ništa što bi nastalo nakon tridesetih godina - rekao je Mijo.
- Hoćeš reći: nismo još našli?
No, Mijo kao da me više nije slušao. On je opet uz pomoć svjetiljke i povećala
virio u unutrašnjost onih korica. Dapače, bio je odlučniji nego ja, pa je oderao još
veći dio one tapete sa ženskim glavama, a onda je ispod nje zavukao prst i još ju je
bolje razmakao.
- Tu je neka etiketa - rekao je.
- Etiketa?
- Jest - govorio je on naginjući glavu lijevo i desno i pokušavajući vidjeti što je
s unutrašnje strane korica. - I na njoj nešto piše.
- Ne bih volio da sasvim poderemo taj papir - rekao sam bojažljivo.
- Ne bih ni ja - složio se Mijo. - Dođi, riješit ćemo mi to drugačije.
Potom je ustao i krenuo preda mnom duž onoga polukata, pa je ušao u neki
prostor za koji ja nisam ni znao da postoji, a napokon je stigao do zavojitih željeznih
stuba; ja sam ga pratio u stopu. Mijo se krenuo uspinjati stubama, a da mi nije ni
jednom riječi nagovijestio o čemu se radi. Popeo se do vrha, a ja za njim. Na vrhu su
bila vrata.
- Kamo to vodi? - nisam mogao izdržati.
- Na krov - rekao je Mijo. - Treba nam dnevno svjetlo.
Onda je posegnuo u gornji džep košulje i odande izvadio svežanj ključeva. Stao
je među njima tražiti i prebirati, a napokon je našao jedan i otključao ona vrata. Kad
ih je gurnuo, dnevno svjetlo nahrupilo je u polumračni prostor u kojem smo se
nalazili.
 - Znači, to je to - maglovito sam se prisjećao onoga što sam znao o zgradi. -
Naravno, mora postojati izlaz na krov.
- To je trebalo doći na red tek idućih dana - rekao je Mijo.
Mislim, za konzervatorsku analizu. Ali, eto, ispalo je ovako, a to je i prilika da
ti malo pogledaš...
Ja sam bio nestrpljiv da ustanovimo postoji li na unutarnjoj strani onih zelenih
korica doista nekakva etiketa i što na toj etiketi piše. Ali, Mijo kao da je na to
zaboravio čim smo se našli na krovu, jer u njemu se probudio rođeni konzervator.
Nisam znao da se i za to ljudi rađaju.
Jer, čučnuo je odmah i stao prstima opipavati sivkastu oplatu. Mi smo se
nalazili na mjestu gdje se kupola spajala sa zidovima zgrade i ona se pred nama
dizala kao golemi šator, samo što smo se sad mi nalazili s njegove vanjske strane i
mogli smo razgledati kako je građen i u kakvom je stanju. A to stanje nije bilo lako
procijeniti: stara bakrena oplata odavno je uklonjena, pa je nadomještena novom,
koja je zacijelo bila od nekog drugog materijala, budući da nije pozelenjela, a osim
toga, nije bila ni jedinstvena kao stara, nego se sastojala od ploča. Je li sve to u redu i
u skladu s pravilima struke, ja nisam znao reći.
Vani je puhao ugodan vjetrić i čovjek je bio u iskušenju da s toga neobičnog
mjesta stane promatrati zagrebačke vidike: kupolu Kazališta na jednoj strani,
fakultetske zgrade lijevo i desno, Botanički vrt otraga, visoke građevine u daljini
preko pruge. Ali, mene su privukle bakrene sove. Kao što je poznato, na sva četiri
kuta zgrade nalaze se skupine od po četiri sove mudrosti koje na glavama nose
globus.
- Nisam znao da su toliko visoke - rekao sam. - Nekad sam znao napamet i
točne njihove dimenzije, ali svejedno, čovjek se nekako drži onoga dojma što ga
stječe gledajući odozdo... Doista su goleme.
- One su u mnogo gorem stanju nego kupola, to se odmah vidi - uzvratio je
Mijo. - A što je najopasnije, oštećeno je svuda i mjesto gdje su skulpture pričvršćene
za podlogu. Zapravo, počelo se strahovati da se jednoga dana koja od tih skupina ne
prevali. I to nekome na glavu, možeš misliti što bi to bilo.
Time Mijo kao da je zapečatio onaj dio razgovora koji se ticao njegove struke.
Dignuo je glavu i pogledao prema suncu, a onda se namjestio tako da mu sunčane
zrake svijetle ravno u one zelene korice koje je sad držao pred sobom u visini očiju.
Ja sam stao sasvim uz njega, pa smo skupa virili u prostor ispod one tapete na kojoj
je bila stostruko umnožena glava Vile Velebita.
 Sad se jasno vidjelo da ondje doista postoji etiketa, a vidjela su se i slova. Bila
su, doduše, razmjerno sitna, ali smo se ipak mogli nadati da ćemo, uz pomoć onoga
povećala, razabrati barem poneko od njih.
- Bit će nešto - promrsio sam.
I doista, sad smo već jasno vidjeli. Bila je to etiketa proizvođača onih korica,
koje su imale istu boju kao i bakreni oksid na kupoli.
- Vidiš li što i ja? - upitao je Mijo namještajući povećalo.
Vidio sam. Ondje je pisalo: KNJIGOVEŽNICA ŠTRIGA,
BERISLAVIĆEVA 42, ZAGREB.

*
Toga predvečerja stigao sam u starački dom s jakim osjećajem da će mi se
dogoditi nešto važno. Nisam se usudio nagađati što će to biti, ali sam pouzdano znao
odakle osjećaj dolazi: njega mi je nametnula činjenica da kod tete Zorke nisam išao
ujutro, kao što sam bio namjerio, nego istom navečer. Okolnosti su me skrenule s
mojega puta i zato ću sad otići u drugome smjeru. Bio sam posve uvjeren: da sam
kod tete Zorke otišao prijepodne, stvari bi se odvijale na jedan način, a ovako će se
odvijati na drugi. Možda bi čak i ono što će mi starica kazati bilo sasvim drugačije
ujutro, nego što će biti sada. Tako sam se onda vratio svojoj prometnoj metafori, za
koju sam znao da nije ni originalna ni osobito točna, ali mi se svejedno vraćala svaki
put kad bih počeo razmišljati o svome životu.
Ovako je nekako to išlo. Život je kao vožnja automobilom, gdje se čovjek kreće
kroz kraj koji mu nije poznat, kao što mu nije poznato ni koliko je daleko cilj prema
kojemu se vozi. Pri tome, on stalno nailazi na križanja, na kojima nema nikakvih
oznaka: svakih kilometar ili dva vozač mora odlučiti hoće li skrenuti lijevo ili desno,
i on to neprestano i čini, manje-više po intuiciji, a ne na temelju nekakva znanja. Pa
ako na putu bude kakvih poteškoća - ako, recimo, asfalt postane loš, ili ako naiđe
stado ovaca - vozač neće moći a da se ne upita što bi bilo da je na prethodnom
križanju skrenuo desno a ne lijevo, i da je na onom prije njega skrenuo lijevo a ne
desno. Na trenutke mi se činilo da se životna mudrost sastoji u tome da čovjek ta
križanja popamti i da onda - kad sve prođe - nastoji dokučiti što bi mu se dogodilo da
je krenuo onim drugim putovima, onima koje nije izabrao. A tu su mogućnosti doista
bezbrojne, pa je jasno da, uz nešto mašte, možemo živjeti više života odjednom.
A sad, dok sam hodao prema umirovljeničkom domu, odjednom mi je palo na
pamet kako se možda i ne radi o tome da se čovjek kreče kroz život u automobilu,
kao vozač, nego da je prije putnik u vlaku. Na pruzi postoje bezbrojne skretnice, koje
vode vlak u posve različitim smjerovima, ali se ne zna tko te skretnice prebacuje,
kada i po kojem kriteriju. A putnikova sudbina svejedno se time odlučuje i on je u
odnosu na nju posve nemoćan.
Eto, u takvim sam mislima stigao u dom i neka mi se nitko ne ruga što je tako
bilo: od sebe čovjek ne može pobjeći. Jedino što sam mogao, bilo je da sam sebe
uvjeravam kako ću od tete Zorke čuti nešto što će promijeniti moj pogled na cijeli
slučaj sa Sveučilišnom knjižnicom. Gotovo da sam bio siguran kako će mi stara
matematičarka otkriti nešto spektakularno, i kako će to što mi otkrije biti dobro i za
mene i za sve nas, a dabome i za nekadašnju knjižnicu.
A kad mi je teta Zorka rekla ono što je imala, ja gotovo da sam se razočarao.
Nisam smatrao nevažnim to što mi je kazala, ali u isto vrijeme nisam vidio kako mi
to pomaže, te mi se činilo da to što sam doznao nipošto ne može biti protuteža
onolikome mom strahu i iščekivanju. Sjedili smo u Zorkinoj sobi koja je gledala
prema jugu, u daljini su se vidjele visoke stambene zgrade i vitki jablani, a s
obližnjega grmlja i drveća dopirao je jak predvečernji cvrkut ptica koje su se
pripremale za počinak. Tako smo se Zorka i ja dovikivah kroz žvrgoljenje vrabaca, a
meni se i to učinilo simbolično: kao da u toj zbilji, u tome životu oko sebe,
pokušavamo uz pomoć riječi osloboditi neko mjesto za apstrakcije, za tajni smisao
što se krije iza svega tog mirisa klorofila i svega toga živkanja.
Teta Zorka nalila mi je rakijicu, a nalila je jednu i sebi, pa ju je energično ispila
i odmah nalila još jednu. Onda je sjela i stavila ruke u krilo, pa se zagledala u onu
bilježnicu tvrdih korica što je ležala pred njom na stolu.
- Neću ti puno pomoći - rekla je, a onda nasumice otklopila teku da se vide oni
nizovi formula, matematičkih simbola, ili što je već to bilo. - Meni to najviše liči na
stohastiku.
- A što je to? - zurio sam u nju.
- Mislila sam da si se možda nekada susreo s tim pojmom - rekla je teta Zorka. -
Nisam se ni ja time pobliže bavila, to daleko nadilazi moje kompetencije, ali sam
ipak u literaturi... Ukratko, to ti je disciplina koja je dio teorije vjerojatnosti, a bavi se
traženjem pravilnosti u nepredvidivim procesima. Ili, ako hoćeš ovako: nastoji naći
zakonitost u zbivanjima koja po svojoj naravi nisu zakonita.
 U pozadini svijesti javila mi se nekakva slutnja, ali nisam još mogao razabrati ni
na što se ona odnosi, a kamoli što znači. Ali, učinilo mi se da ja, upravo zbog
svojega laičkog statusa, mogu postaviti bilo kakvo, pa makar i glupo pitanje, a teta
Zorka će se već potruditi da me ispravi i da mi sve objasni. Zato sam upitao:
- Kakva su to zbivanja? Je li to nešto nalik na meteorološke pojave? Mislim,
meteorologiju uzimaju kao primjer kad objašnjavaju zašto se stvari ne mogu
predviđati...
- Da, to je najpoznatiji primjer - rekla je teta Zorka zamišljeno. - Doista, na
vrijeme utječe bezbroj faktora i zato se ono ne može dugoročno prognozirati.
Vremensko zbivanje, dakle, i jest i nije zakoniti proces: svaka posljedica ima uzrok,
ali se njihov međusobni odnos ne može sagledati, pogotovo kad se radi o nizovima
uzroka i posljedica. Drugim riječima: zakoniti su samo pojedini segmenti toga
procesa, gdje iz nekog uzroka izravno slijedi posljedica, kao kad kiša pada zato što je
ciklona. Ali, već iz nekog drugog uzroka mogu slijediti dvije ih tri različite
posljedice, a koje će to posljedice biti, nije moguće znati. Recimo, može se dogoditi
da hladna fronta prijeđe Alpe, ali se može dogoditi i da ih ne prijeđe. Tako dva posve
različita razvoja događaja praktički slijede iz istog uzroka. I sad, ako u jednadžbu
uvrstimo ono što je konstanta i ono što je varijabla, ako odredimo njihov odnos....
Ma, ukratko, to ti, doduše, jest matematika, ali je u nekom smislu i čista logika, pa
možda i filozofija.
- Drugim riječima, ja to ne bih razumio? - nasmijao sam se.
- Ne razumijem sasvim ni ja - kazala je teta Zorka ozbiljno. - Imam tek neku
opću ideju... - Onda se odjednom trgnula: - Čekaj, odakle tebi ta teka? Čuj, to su
važne stvari, i takav materijal ne kruži po svijetu baš tako... A, koliko vidim, teka je i
prilično stara...
- Kupio sam je na sajmu antikviteta - slagao sam joj po drugi put. - Pa sam
pomislio: nije skupa, a možda u njoj nečega i ima... Nego, da vas pitani još nešto -
brzo sam skrenuo razgovor. - Ta stohastika... Pretpostavljam da se tu ne radi samo o
takvim stvarima kao što je meteorologija, nego da vrijedi i za štošta drugo... Recimo,
za ono što ljudi rade...
- Svakako - rekla je teta Zorka. - Premda bi netko možda očekivao suprotno, jer
ljudi su nepredvidivi... A ipak, i tu postoje zakonitosti. Zapravo, što je sustav manji i
što je zatvoreniji, to se lakše mogu predvidjeti rezultati. Recimo, mnogo je lakše
opisati funkcioniranje ovoga doma, gdje ima možda dvjesta ljudi, nego cijeloga
Zagreba, koji je milijunski grad. I, lakše je predvidjeti, mislim matematički, što će se
zbivati u domu, nego što će se zbivati u Zagrebu.
- To onda valjda vrijedi i za pojedine djelatnosti - rekao sam, više sebi nego teti
Zorki. - Recimo, za umjetnost...
Ona se složila sa mnom, a onda je brzo nalila još po jednu rakijicu. Tada mi se
počelo činiti kako teta Zorka koristi moju prisutnost da bi se malo nacvrcala, pa sam
pomislio kako bih trebao krenuti. I, opet su ini se vratile one moje automobilske i
željezničke misli: ako sad pustim staricu da se napije, može joj noćas pozliti, i onda
ću ja cijeli život... A ako ne bude imala s kim piti, možda Zorka izbjegne moždani
udar i možda poživi još koju godinu... Tako sam se onda počeo opraštati. Doduše,
lijepo je bilo u toj Zorkinoj sobi, vrapci su fino živkah, na nebu se vidio crveni odraz
zapada, bilo je nekako mirno, osjećalo se da je to nečiji dom, ali ja sam morao otići.
Zorka me nije mnogo zadržavala, ali se raznježila i pomilovala me po obrazu, a ja
sam nju poljubio u čelo. A na rastanku sam se još dosjetio upitati je, držeći onu
bilježnicu čvrsto u ruci:
- A ovo u ovoj teki... To su razne formule, ili su varijacije jedne iste? Mislim,
vidim da se ponešto ponavlja...
- Ne znam kako da ti to objasnim - slegnula je teta Zorka ramenima. - Meni to
više liči na jednu jedinu formulu, koja se polako razvija...
- Kroz sve one puste stranice?
- Da.
A dok sam polako silazio stubištem (bilo je vrijeme kad se nosi večera
nepokretnim stanarima, pa je dizalo bilo zauzeto), postao sam svjestan kako me onaj
osjećaj da će mi se u domu dogoditi nešto važno i dalje ne napušta. Ono što mi je
Zorka rekla bilo je, doduše, zanimljivo, ali ja time nisam bio iznenađen i to meni nije
mnogo pomagalo. Jer, ako su ljudi u onoj udruzi bili 1894. kadri nacrtati kako će
izgledati Zagreb početkom dvadeset i prvoga stoljeća, onda su se valjda pri tome
služili i nekim pomagalima, a ta pomagala mogla su biti i matematička. Uostalom, u
onom tekstu iz zelenih korica - bio on Bukovčev ili čiji drugi - na tridesetak stranica
se dokazivalo kako u umjetnosti postoji zakonitost i kako se ta zakonitost može
racionalno spoznati. Našao se, dakle, nekakav matematičar koji je sve to izračunao, a
Bukovac je onda... Kažem, znao sam da je to važno, ali me nije osobito uzdrmalo.
Znači li to onda - kad me slutnja nečega važnog što dolazi nikako ne napušta - da ću
u nekom kasnijem trenutku shvatiti pravo značenje onoga što mi je teta Zorka rekla?
Možda pravo otkriće tek slijedi?
I, doista je uslijedilo. Ali, nije se ticalo ni tete Zorke, ni njezinih riječi, ni
bilježnice u mojoj ruci, ni uopće ičega što bih ja u tome trenutku bio mogao
pretpostaviti. Ticalo se nečega što me je mnogo više zanimalo i mnogo jače
pogađalo. Jer, kad sam otvorio staklena vrata i izašao iz zgrade, na dva koraka od
sebe ugledao sam Franku.
Ispred domskoga ulaza nalazi se pet-šest stuba što vode do razine ulice; ja sam
bio na vrhu, a Franka je upravo bila stigla do dna: zakoračila je svojom lijepom
nogom na pločnik, dok sam ja stajao iza nje, ne vjerujući svojim očima. I, u glavi mi
je tutnjalo samo jedno: kako je ono jutrošnje prebacivanje skretnice - kad me je Mijo
umjesto u dom usmjerio u Arhiv - ipak bilo u moju korist. Naime, ako budem znao
dobro odigrati.
A zapravo, možda mi ni to neće biti potrebno: kao da je osjetila da je
promatram, Franka je, stigavši do pločnika, odjednom zastala i okrenula se. Kao da
je nešto zaboravila, kao da još jednom želi promotriti zgradu doma, ili kao da zna da
iza nje stoji netko tko upravo misli kako bi dao sve na svijetu samo da je može uzeti
u naručje. Široko se nasmijala i ja sam toga časa znao da će sve biti dobro.
- Dobra večer - rekla je. - Otkud vi ovdje?
- Došao sam se predbilježiti - pokušao sam se našaliti, pa sam se spustio one
dvije-tri stube i pružio Franki ruku. - Imam tu jednu staru tetu koju sam naslijedio
od... I tako, povremeno je posjećujem. A vi?
- Meni je tu baka - rekla je Franka jednostavno. - Zapravo vrlo često dolazim u
ovaj dom.
Mene je ta vijest ispunila toplinom: kao da sad nas dvoje imamo još nešto što
nas povezuje, kao da imamo neku svoju malu tajnu koja nas odvaja od cijeloga
svijeta, te nas tako čini parom. Znao sam da su takve misli glupe, pa sam se pokušao
držati logike: Franka ima koju godinu preko četrdeset, prema tome, može imati živu
baku i ta baka može biti čak i dosta mlađa od tete Zorke.
- Smijem li vas pozvati na kavu? - upitao sam.
Malo dalje niz ulicu bila je jedna duga i visoka zgrada, a u njezinu su prizemlju
bila tri ili četiri kafića, i svi su odreda imali terase, te je bilo izgleda da ćemo ondje
naći mjesta. A ako skupa popijemo kavu, onda bih ja možda mogao...
- Baš dobro što smo se sreli - kazala je Franka dok smo hodali prema lokalu. -
Ja sam vam se ionako mislila javiti.
Osjetio sam kako mi je srce poskočilo. Eto, to je ta važna stvar koju sam sve
vrijeme slutio, to je ono na što me je usmjerila Tomina skretnica.
 - Upravo meni? - upito sam brzopleto.
Franka se nasmijala u znak da razumije što tim pitanjem želim postići. Ali,
rekla je nešto sasvim drugo. Rekla je:
- Mislila sam sazvati cijelu našu skupinu. Vjerujem da imam nešto što bismo
trebali zajednički...
Uslijedio je potom naš dolazak na terasu i svi oni tehnički poslovi koji se u
takvim prilikama obavljaju: izbor stola, narudžba pića, komentari o lokalu i o tome
kako je dobro što se on nalazi tako blizu staračkoga doma. Za sve to vrijeme, ja
nisam skidao pogled s Frankina lica, i nadao sam se da to ne ispada napadno: nisam
se mogao nagledati njezinih očiju, njezine kose, njezina osmijeha. Jasno sam osjećao
kako pomalo gubim vlast nad sobom, kako se zaljubljujem bezglavo i nepovratno,
što u mojim godinama znači za sav preostali život. Toliko mi je prijala Frankina
blizina, da sam gotovo i zaboravio njezinu izjavu kako je pronašla nešto novo. A
upravo ta izjava pružala mi je priliku da se vratim na čvrsto tlo, kako se ne bih
sasvim izbezumio u ljubavnom zanosu poput balavca. Na kraju sam se ipak i toga
sjetio, pa sam upitao:
- A kakva je to novost o kojoj govorite?
Franka je na trenutak skrenula pogled s mojega lica i pogledala oko sebe. Suton
je sve više osvajao, upalile su se svjetiljke, nebo je u zenitu bilo zelenkasto i vidjele
su se prve zvijezde, ulicom je tekao miran promet, prolazila je mladež s obližnjeg
fakulteta. Kao da se i Franka željela uvjeriti da je stvarni svijet još uvijek tu. Onda je
rekla:
- Javio mi se vaš prijatelj s molbom da malo istražim što u arhivu ima o
zagrebačkim knjigovežama.
Taj moj prijatelj mogao je biti samo Mijo. Osjetio sam ubod ljubomore. Znači,
on je, kad smo se jutros rastali - nakon što smo na krovu zgrade utvrdili da je nekada
u Zagrebu postojao knjigoveža koji se zvao Štriga - posjetio Franku u njezinu uredu i
od nje zatražio uslugu. Mislio sam do tada da njega zanima Vesna, a sad ispada...
Zašto bi mi inače prešutio svoju namjeru da stupi u kontakt s Frankom? Ih mu je to
naknadno palo na pamet?
- I, nešto ste našli?
- Jesam - kazala je Franka. - Našla sam nešto što baš i nema mnogo veze s
knjigovežama.
- Nisam siguran da vas razumijem - kazao sam.
 Franka se spremala da mi objasni, ali je toga časa zazvonio moj mobitel. Kad
sam pogledao na displej, vidio sam da je to Mijo. Kao da je osjetio da ga ovdje
spominjemo, kao da je naslutio kako su moji osjećaji prema njemu toga časa na
kušnji. Ali, glas mu je bio vedar, nekako mi se činilo da u njemu nema nimalo
grižnje savjesti.
- E, ja sam - prešao je odmah na stvar. - Htio sam ti još nešto reći o onim
koricama.
Korice s natpisom VELEBIT bile su, naime, toga časa kod Mije: dogovorili
smo se da će ih on do sutradan na miru razgledati, a potom ih opet vratiti meni.
- Nešto što još nismo...?- upitao sam.
- Pa da - potvrdio je Mijo. - Kad pažljivije gledaš onu tapetu s unutrašnje strane,
onda vidiš da je to ona igra, kako se zove... Znaš ono, kad je važno kako gledaš...
One ženske glave zapravo daju veću sliku, a na njoj je...
- Vještica?
- Znači, vidio si? - Mijo kao da je bio malo razočaran.
- Nisam ni samome sebi vjerovao - odgovorio sam zbunjeno. - Mislio sam da to
moje oči...
- E, pa dobro - kazao je Mijo. - Ja mislim da i to nešto znači. Oprosti ako sam te
ugnjavio ovim pozivom, čujem po zvuku da si negdje vani... Bio bih ti poslao SMS,
vidim da je tebi to draže, ali ova tema...
- Kako misliš da je meni draži SMS? - upitao sam pogledavajući u Franku. - Pa,
jutros si ti meni poslao poruku, a ne ja tebi!
- Ma, daj, čovječe - grohotao je Mijo na drugoj strani. - Ja ti nemam pojma kako
se to radi! Jedva da znam otvoriti poruku kad mi nešto stigne!
- Znači, nisi poslao poruku?
- Nisam.
- Nisam ni ja tebi. Tko nas je onda...?
Ali, naravno, bilo je besmisleno raspravljati o tome na telefonu. Tako smo
nekako završili razgovor. A Franka je, dakako, od prvoga trenutka znala s kim
razgovaram, pa je čak i naslutila koja je tema. Kad sam prekinuo vezu, ona je kazala:
- Opet se negdje pojavila vještica? Ili vila?
 - Bojim se da je i jedno i drugo - slegnuo sam ramenima. - Znate one korice na
kojima piše VELEBIT?
Ukratko sam joj objasnio što smo u vezi s tim koricama otkrili. Ona me je
pažljivo slušala, osobito onda kad sam joj tumačio ono s onom optičkom igrom gdje
u mnogo malih slika vidiš jednu veliku. A onda je rekla nešto od čega sam se lecnuo:
- Po tome sam i ja znala da ja važno ovo što sam pronašla.
- Po čemu ste to znali? I što ste pronašli?
- Kutiju, a na unutarnjoj strani... Ima istu tu Vilu, eto...
Govorila je sve sporije, kao da nije sigurna treba li doista da mi kaže ono što je
nakanila. A ja sam se toga uplašio, pa sam je potaknuo:
- A dalje? Gdje je ta kutija i što sadržava?
Tada sam vidio da Franka ne oklijeva zato što mi želi nešto sakriti, nego zato
što mi želi što više reći. Doista, tada je uprla kažiprst u mene i kazala:
- Znate što, najbolje će biti da ja to vama pokažem.
- Da mi pokažete? Kako?
- Hajdemo u Arhiv. Sad ondje nikoga nema.
Od svega što sam po tim riječima mogao zaključiti, ja sam zaključio samo
jedno: bit ćemo sami! Još neko vrijeme bit ću nasamo s Frankom!

*
Mrak još nije bio sasvim pao kad smo se našli pred zgradom stare Sveučilišne
knjižnice. Iz nekog se razloga još ni javna rasvjeta nije bila upalila, pa se tako
golema zgrada bjelasala u sutonu usred svega onog zelenila, a jedan osvijetljeni
prozor, na pročelju, žuto se žario kao da se ondje nešto osobito događa. Požalio sam
- opet jednom - što nemam slikarskoga dara, jer jasno sam vidio kako bi taj prizor
vrijedilo naslikati: kad bi čovjek mogao uhvatiti taj paperjasti suton, kad bi mogao
dočarati nestvarnu boju neba, kad bi prikazao tu nevjerojatnu zgradu i tajanstveni
prozor na njoj, sigurno bi se sa slike osjetio i miris trave i čulo bi se crkveno zvono, i
prostrujio bi onaj doživljaj zbilje što ga nas dvoje imamo ovdje i sada, u ovome
neponovljivom trenutku. I bez dogovora, na trenutak smo zastali.
 Dovezli smo se iz smjera staračkoga doma Frankinim autom, i ona je parkirala
na Marulićevu trgu, a onda me povela prema ulazu u zgradu. Osvijetljeni prozor što
smo ga vidjeli sa strane vjerojatno je svjedočio da ondje onaj opasni Pavić završava
svoj posao, spremajući se da zaključa ustanovu: ako njega izbjegnemo, bit ćemo u
toj golemoj kući sasvim sami. Na trgu je bilo tiho, jedva da je bilo prolaznika, tek što
je tucanik škripnuo pod našim korakom, lišće u krošnjama bilo je sočno i krupno, a
do nosnica nam je dopirao miris svježe pokošene trave. Bio je to svečan trenutak.
A još svečanije bilo je mjesto. Ja sam se odjednom prisjetio kako je taj prostor
nekada davno igrao važnu ulogu u mojim maštarijama. Kad sam u mladosti bivao
zaljubljen - a dogodilo se to nekoliko puta - uvijek bih zamišljao kako djevojku
dovodim upravo pred Sveučilišnu, upravo u takav sutonski sat, kako se potom
šećemo onuda s rukom u ruci i kako se ljubimo pod lipama na istočnoj strani trga.
Ne znam ni sad zbog čega je moja nezrela duša izabrala baš to mjesto, ali tako je
bilo. Imao sam tada posla s više djevojaka, ali nikad mi nije uspjelo da ijednu od njih
odvedeni baš do Sveučilišne knjižnice, da se s njom onuda šećem, i da je ondje prvi
put poljubim. Nije se to dogodilo čak ni s onom djevojkom kojom ću se poslije
oženiti.
I, zato sam jasno osjećao kako me te večeri uznemiruje taj moj neostvareni san:
palo mi je na um da možda još nije kasno, jer, evo, kraj mene je lijepa žena,
svibanjski je suton, i možda bi se još moglo dogoditi... A u isto vrijeme, silno sam se
bojao da se sve to uzbuđenje ne bi na meni vidjelo i da Franka ne bi pomislila kako
sam ja nekakav manijak. Strahovao sam, ukratko, da ću sad početi uzdisati kao
kakva sentimentalna gimnazijalka, i zato sam se požurio da načnem razgovor i da ga
vratim na stvarni teren, ako se ono čime smo se u posljednje vrijeme bavili može
nazvati stvarnim. Uostalom, bilo je i krajnje vrijeme za to, jer kad uđemo u zgradu,
počinje novo poglavlje. Tako sam sad rekao:
- Jesam li ja dobro razumio kako je sve to skupa išlo? Mijo vas je nazvao i
zatražio da izvidite što ima u arhivu o zagrebačkim knjigovežama?
- Jest - potvrdila je Franka. - I, naravno, kazao mi je neka osobitu pozornost
obratim na čovjeka po imenu Štriga.
- Oprostite - prekinuo sam je tada. - Ne bih htio požurivati, i znam da stvar ima
svoju logiku koje se treba držati... Ali, naprosto ne mogu odoljeti... Jeste li našli toga
Štrigu?
- Jesam.
- I još samo jedno pitanje, ako vam nije neugodno, molim vas.... Taj Štriga,
knjigoveža, to je onaj isti Štriga što je prije to ga bio proizvođač papira?
- Tako se čini - nasmiješila se Franka kao da je iznenađena mojim uzbuđenjem.
- Isto je i krsno ime, datum i mjesto rođenja, imena roditelja... Da se razumijemo,
nema o tome Štrigi mnogo, kao što nema ni inače mnogo o knjigovežama, ali mislim
da je i ovoliko dovoljno...
Znao sam da sam krajnje nepristojan, a ipak nisam mogao a da opet ne
prekinem Franku. Jer, činilo mi se da je sad trenutak da izvedemo nekakav
zaključak, i da se oko toga zaključka složimo, kako bismo mogli krenuti dalje. Zato
sam rekao:
- Znači, imamo ovakvu situaciju: Štriga je najprije bio proizvođač papira,
takoreći industrijalac, onda je propao, barem tako kažu oni dokumenti što smo ih... -
A zapravo nisam više znao što sam pročitao, što čuo od Ignaca, a što sam zaključio. -
Mislim, nije važno zašto je propao, nego je važno to što se ipak pridigao... Prije je
pomagao umjetnike i družio se s Bukovcem i drugima, a onda je postao običan
knjigoveža... Trideset godina kasnije nalazimo ga...
- To ne znači - smiješila se Franka zagonetno u onome sutonu - da on nije i
poslije bankrota sačuvao sklonost prema umjetnosti i umjetnicima... Kao knjigoveža
mogao je održavati kontakte i s najvećim autoritetima... Čitala sam negdje da je, na
primjer, Krleža osobno nadzirao slaganje svojih knjiga u tiskari Beker u
Gundulićevoj, pa zašto da onda ne pretpostavimo da je nadzirao i uvezivanje?
Možda upravo kod Štrige?
- Zar imate neke naznake o tome? - upitao sam sav ustreptao, što od želje za
spoznajom, što od Frankine blizine. - Našli ste nešto što dokazuje...
- Nisam - zavrtjela je ona glavom, a onda se nasmijala: - Teško je s vama imati
posla. Uvukli ste me tu u neka nagađanja, a ja sam vam samo htjela predočiti
činjenice... A htjela sam vam ih predočiti zato što su čudne, da biste me nekako
ohrabrili i vratili na zemlju. A gle sad, vi me vodite u još žešću fantastiku...
Osjetio sam se polaskan tim njezinim riječima, oblila me je toplina, premda je
to bilo pomalo blesavo s moje strane. Ah, požurio sam se da kažem:
- Dobro, oprostite. U ovoj stvari vi ste vođa, a ne ja. Molim, izvolite.
Ušli smo u zgradu gdje je u glavnom predvorju još gorjelo svjetlo, što je značilo
da nekoga ima. Možda je nekoga bilo i po uredima, ali Franku to kao da nije
zabrinjavalo, koliko god da je naša misija bila zapravo tajna. Dok smo se uspinjali
stubama, ja sam se sjetio jutrošnjega slučaja s dva lažna SMS-a, a taj se slučaj i te
kako ticao ove zgrade i ljudi koji rade u njoj. Jer, bilo je više nego jasno: ako Mijo
nije meni poslao poruku, a nisam ni ja njemu, onda je poruku - i njemu i meni -
poslao netko treći. A zašto bi itko to učinio? Očito zato što mu je bilo zbog nečega
važno da nas sastavi, da vidi čime se bavimo, što znamo, kako se odnosimo jedan
prema drugome, dokle smo stigli u svome čudnom poslu. Tko bi taj netko mogao
biti? Nisam imao pojma. Samo sam osjećao da se iza svega toga krije nešto veliko i
važno, nešto što mi još ne možemo ni djelomično naslutiti, a kamoli u potpunosti
razabrati.
Franka me je odvela na prvi kat, pa smo se ondje otputili hodnikom do vrata
koja su se nalazila sasvim u dnu. Gotovo da sam bio siguran kako je to Frankin ured,
jer prostorija je - koliko sam se mogao prisjetiti - bila simetrično postavljena u
odnosu na Čolakovu kancelariju u kojoj smo se onaj put sastali, tek što se nalazila u
suprotnom krilu. Ali, kad je Franka otključala vrata - a veliki svežanj ključeva
izvadila je iz torbice i pažljivo izabrala jedan, povelik i starinski - kad je stupila u
prostoriju i upalila svjetlo, vidio sam da su moje pretpostavke posve krive. Jer, nije
to bio ured, nego je bio katalog.
Bio sam prilično iznenađen: svakako sam nekada znao da u toj zgradi postoji
više prostorija koje su namijenjene za kataloge, ali nikad nisam razmišljao o tome
koliko tih prostorija ima i gdje su smještene. Znao sam da se u prizemlju nalazi
golema dvorana koja je posvećena isključivo katalogu: na sve četiri njezine strane,
uza zidove, nalaze se nizovi ladica u kojima su kartice sa signaturama i inventarnim
brojevima knjiga; onuda sam još i ja kao student prebirao i tražio ono što mi treba.
Osim toga, postoji još katalog časopisa, pa katalog rijetkosti, a sve to smješteno je u
raznim dijelovima zgrade i u posebnim nizovima ladica. Ali, ovo što mi je sad
Franka pokazala - a ona je stala nasred prostorije i raširila ruke, kao da sam došao u
razgledanje - nije bilo ništa od onoga što sam pobrojio. Možda je to bio neki
specijalni katalog za koji ja ne znam, a možda nikad i nije bio pristupačan publici. U
svakom slučaju, sad sam zastao i uzeo zvjerati oko sebe.
A Franka je odnekud iz kuta donijela jedan stolac (prilično težak, starinski,
presvučen kožom i s kitnjastim naslonom), pa ga je stavila pred mene i dala mi znak
da sjednem. Ona je sama ostala stajati preda mnom, kao profesorica koja se sprema
održati predavanje; i, kao da se pomalo brinula hoće li rastreseni učenik shvatiti ono
što ona tumači.
- Kao što vidite - rekla je - ovo je katalog.
- Znači, tu ste našli ono što mi želite pokazati?
 - Ne - zavrtjela je glavom. - Ono što sam našla, nije podatak koji bi se mogao
naći u katalogu.
- Ništa ne razumijem - zavapio sam iskreno.
- Nije ni čudo - uzvratila je Franka, a onda se malo nakašljala, spremajući se,
očito, za malo dulje izlaganje. Rekla je: - Ako pogledate natpise na ovim ladicama,
vidjet ćete da oni nisu uobičajeni. Nisu, dakle, onakvi kakvi su natpisi dolje u
centralnom katalogu. Za to postoji razlog.
Ja sam ustao i prišao jednome redu ladica. I doista, ondje je bilo sasvim
drugačije nego u drugim katalozima, ne samo u ovoj zgradi, nego i drugdje. U
drugim katalozima na ladici uvijek piše koje se kartice u njoj nalaze, npr. Ba - Bi ili
Kr- Ku, ili slično, pri čemu su kartice složene po prezimenu autora, pa se u prvoj
ladici nalaze prezimena od Babić do Biškić, u drugoj od Kragić do Kušić, i slično. A
ovdje je bilo drugačije: na prvoj ladici pisalo je A1 - A44, na drugoj A45 - A101 i
tako dalje. A budući da je ladica bilo mnogo, bilo je lako pretpostaviti da je tim
oznakama pokrivena cijela abeceda.
- Nisam još vidio takav sustav - rekao sam sjedajući natrag na onu đačku stolicu
koju mi je Franka namijenila. - Što to znači?
- To je arhivski katalog - objasnila je Franka. - I to pomoćni. One oznake koje
vidite na ladicama, to su oznake kutija.
- Kutija?
- Pa, arhivski se dokumenti drže u kutijama, to valjda znate, kako bi drugačije?
Tu nema nikakvih autora, pa da se po njihovim imenima... Ukratko, kutije imaju
oznake, stvari se slažu po strukama i kronološki, i sve je to sređeno, zna se što je u
kojoj kutiji...
Pomalo sam počeo shvaćati. A u isto vrijeme, činilo mi se da bih mogao
shvaćati i lakše i brže, da nisam toliko ovijen ljubavnom izmaglicom. Jer, bila je
lijepa proljetna večer, sve je mirisalo kroz otvorene prozore, a preda mnom je stajala
žena prema kojoj sam osjećao silnu privlačnost, pa čak i želju da je uzmem za ruku i
da se s njom šećem po Marulićevu trgu, jer mi se činilo da bi na taj način moj život
bio posve zaokružen. I tko bi se onda usredotočio na nekakve kutije? Ipak, glavno
sam nekako razabrao. Rekao sam:
- I, kažete da ovo nije katalog vašega središnjeg arhiva, nego...
- E, vidite, tu se priča počinje komplicirati - kazala je Franka. - Prije nego što je
Državni arhiv prešao u ovu zgradu (a to je, kao što znate, bilo devedesetih godina),
on je djelovao na drugome mjestu. I, ondje mu je dugo bilo tijesno i nije bilo
dovoljno prostora za spise. Tako se onda već vrlo davno, zapravo još prije Drugoga
svjetskog rata, uspostavio običaj da se dio arhivske građe drži u Sveučilišnoj
knjižnici, to jest u ovoj istoj zgradi. Za tu je svrhu stvoren zajednički katalog i sustav
evidencije, da vam sad ne ulazim u pojedinosti. U svakom slučaju, podaci o
knjigovežama čuvali su se na prijašnjem mjestu, a kad je Arhiv prešao ovamo,
dospjeli u ovu zgradu. Ja sam onda izvukla kutiju s tim podacima i pogledala čega
ondje ima.
- I našli ste Štrigu?
- Našla sam - nasmiješila se Franka. - Ali, našla sam i nešto mnogo zanimljivije.
Otvorila je ladicu stola i iz nje izvukla poveću kartonsku kutiju, pa ju je donijela
do mene i stavila mi je u krilo.
- Što je to? - upitao sam otvarajući kutiju.
- To je manje-više povijest zagrebačkoga knjigovezačkog obrta - kazala je
Franka. - Ali, zapravo ima prilično malo dokumenata, kao da se u tome cehu nije
godinama događalo ništa uzbudljivo.
Ja sam prebirao po papirima, pa sam vidio da su to većinom razni ugovori o
nabavci knjigovezačkih preša, pa narudžbenice, pa onda pravila ceha, pa okružnice o
novim standardima u uvezivanju knjiga, pa majstorska pisma, pa ugovori, pa popisi
materijala. I slične stvari. Nisam u tome vidio ništa zanimljivo.
- Nije baš spektakularno - kazao sam.
- Nije - složila se Franka. - Ali, pogledajte ovo.
Posegnula je u kutiju na mojim koljenima, pa je odande, s dna, kao da točno zna
što traži, izvukla dva papira. Jedno je bio ugovor o izradi korica za neku
kompliciranu likovnu mapu velikoga formata, a drugo narudžba za uvezivanje veće
količine dokumenata. Na oba je papira u dnu bilo rukom napisano, i to, kako mi se
činilo, tintanom olovkom: Z-600.
- Važna je ta šifra, je li tako? - upitao sam. - A vi znate na što se odnosi?
- Da ne radim tu gdje radim, vjerojatno se nikad ne bih dosjetila - rekla je
Franka. - Ali, budući da poznajem ovu kuću i ovaj katalog, onda mi nije bilo teško
da...
Tada mi je puklo pred očima. Očito je da se dio dokumenata knjigovezačkoga
ceha još prije preseljenja čuvao i ovdje, u Sveučilišnoj knjižnici. A ako se čuvao,
trebalo je znati i gdje se čuva. Morala je, dakle, biti neka oznaka. A takvih oznaka,
bilo je sve puno oko mene na onim ladicama. Ona šifra na papirima koje mi je
Franka pokazala morala je biti kataloški broj u ovome katalogu usred kojega sad
sjedim. Skočio sam na noge.
- Tako je! - povikao sam kao budala i pojurio prema kutu prostorije, prema
kraju kataloga. - Sad znam!
- Hajde! - rekla je Franka samo i nasmijala se.
A imala je i zašto. Jer, ja sam zastao i nagnuo se da vidim natpis na posljednjoj
ladici. Ondje je pisalo Z-500. Otvorio sam ladicu i pogledao kartice, osjećajući
Frankin pogled na svome zatiljku. Posljednja kartica imala je oznaku Z-555. Dalje
nije bilo ničega.
- Kako je to moguće? - uzdahnuo sam. - Na što onda upućuje ona bilješka Z-
600?
- To sam se i ja upitala - rekla je Franka i prišla mi. - A onda mi je palo na
pamet...
Tada sam opazio da ona drži u ruci ovelik odvijač. Lecnuo sam se. Što bi to
moglo značiti? Kakvi nam alati tu trebaju? Ili će ona sad navaliti na mene, kao na
jedinog svjedoka... Ali, Franka je mirno pružila ruku i uprla onim odvijačem u jedno
mjesto na drvenom zidu. Ja sam zurio u to mjesto i nisam ništa razumijevao.
Zid je bio sav od drva, i sastojao se od ploča, pri čemu su neke od njih bile
izbočene, a ne udubljene. Zapravo, kad bi čovjek bolje pogledao, mogao je zaključiti
da je zid projektiran tako da se onaj katalog mogne proširiti, ako bude potrebno:
ondje su se mogle dodati nove ladice. Ali, to se očito nije dogodilo.
- Ne razumijem - rekao sam.
Franka je uvalila vrh odvijača ispod jedne od izbočenih ploča, točno ondje gdje
je mogla doći sljedeća ladica da je katalog proširivan. Malo je potegnula odvijač k
sebi i ploča je ispala.
Ja sam zaprepašteno gledao što radi. Ploča joj je ostala u ruci - a bila je velika
otprilike trideset prema trideset centimetara - i Franka ju je odložila pokraj sebe na
policu. Na mjestu gdje je prije stajala ploča ukazao se otvor, mračni prostor koji je
očito bio nekakvo skrovište.
- Uzmite - rekla je.
U prvi mah nisam znao što treba da uzmem. Onda sam pogledao bolje. U
onome skrovištu nazirao se nekakav predmet. Bila je to kutija, i to smeđa, posve iste
boje kao i ono drvo, ali oblikom potpuno identična onoj kutiji što mi ju je Franka
bila prije pokazala, onoj u kojoj su bili podaci o zagrebačkim knjigovežama. Pružio
sam ruku i izvukao kutiju na svjetlo.
Pogledao sam u Franku i ona mi je kimnula glavom. Otklopio sam kutiju. Bila
je puna papira. A što je najbolje, na njezinoj unutrašnjoj strani bila je tapeta, posve
ista kao i u onim koricama s natpisom VELEBIT. Bila je to ona ista ženska glava sa
zvijezdom na čelu. Vila Velebita.

*
Ostali smo sami, i to je bilo presudno. Vjerujem da je ta činjenica odlučila o
mnogim događajima koji su se odigrali poslije, a ticali su se i Frankina i mog života,
ali i života grada u kojem živimo.
Jer, nismo mi u tom času ostali sami samo u onoj velikoj sobi, a umalo i u
cijeloj impozantnoj zgradi, nego smo ostali sami i pred tajnom koja nam se
ispriječila na putu. Nije bilo nikoga da nam pomogne, a trebalo je nešto odlučiti.
Naravno, najprije smo se sjetili ljudi koji su skupa s nama bili upleteni u tu
zagonetnu stvar, pa smo pomislili da treba njih obavijestiti. Dogovorili smo se da ču
ja pozvati Miju, a Franka da će pozvati Vesnu, dok se za Čolaka znalo da je na putu i
da ga ne treba ni tražiti. A bili smo uvjereni kako je potrebno da se sastanemo još iste
te večeri, ne toliko zbog toga što bi Frankino otkriće tražilo neodgodivo djelovanje,
koliko zbog toga što smo znali da je nekakav zajednički razgovor preduvjet Frankina
i mog kakvog-takvog duševnog mira. Jer, ako sva pitanja ostanu otvorena kao što su
sada, kako ćemo mi noćas zaspati, kako ćemo sami sebe spriječiti da po glavi
prevrćemo sve moguće kombinacije i da se pitamo o svom položaju i o onome što
nam je činiti? Uzeli smo, dakle, svako svoj mobitel i spremili se da nazovemo.
Ali, prije toga smo se na trenutak pogledali, i ja sam jasno osjetio mješavinu
tjeskobe i miline. Za tjeskobu ne moram objašnjavati odakle je dolazila, a za milinu
mogu kazati da je dolazila otuda što nam je tjeskoba bila zajednička. Ja sam već prije
bio ispričao Franki slučaj sa zagonetnim SMS-porukama, pa smo zaključili da se iza
toga krije nešto ružno. A otuda je onda slijedilo da je možda opasno i telefonirati, jer
ako je netko kadar slati nam lažne poruke i pri tome se dobro sakriti, onda nas možda
taj i prisluškuje. Na kraju smo se pogledali u oči, pa smo oboje slegli ramenima i
stali prčkati svako po svojoj tipkovnici.
Franka je prva bila gotova: okrenula je uređaj prema meni i ja sam jasno čuo
metalni ženski glas kako govori da je korisnik Vesnina mobitela nedostupan. Ja sam
pak imao više sreće: čuo sam da na drugoj strani zvoni, i ubrzo sam začuo Mijin
glas, koji je zvučao ponešto zadihano.
- Molim?
Ukratko sam mu rekao da se dogodilo nešto novo i važno, ali nisam zalazio u
pojedinosti, nego sam naglasio da je Franka odigrala u tome ključnu ulogu. Mijo je
pak inzistirao da budem malo precizniji, pogotovo ako tražim da se nađemo još iste
večeri, takoreći za pola sata. Ali, ja sam izbjegao reći išta određeno, nego sam
posegnuo za fiškalskim trikom:
- Valjda si se do sada uvjerio da znam procijeniti što je važno a što nije. I, znaš
da nisam paničar. Prema tome...
Ali, Mijo se nije dao, a ja sam imao osjećaj da za to ima i neki poseban razlog.
Još više, u jednom sam času u pozadini začuo ženski glas kako pita tko to zove i tiče
li se to one iste stvari. Mijo je malo zakašljao (kao da želi pokriti taj glas), a onda je
rekao:
- Znaš što, neka to pričeka do sutra. Na moju odgovornost.
Nije mi vrijedilo da dalje inzistiram, pa smo tako završili razgovor. Prenio sam
Franki ono što nije sama čula, i nisam mogao odoljeti a da ne dodam:
- Ne bih htio ispasti znatiželjan i nepristojan, ali gotovo sam siguran da je onaj
ženski glas bio Vesnin.
Franka tu moju izjavu nije komentirala. Samo joj je na trenutak na usnama
zatitrao osmijeh, a onda joj se na lice vratio zabrinut izraz. Pogledala je na sat i rekla:
- Ne bi bilo dobro da dalje ostanemo ovdje. Šef zgrade uvijek sve obiđe prije
zatvaranja, pa ako nas tu zatekne, teško ćemo objasniti...
Opet se, dakle, u priči pojavio onaj zagonetni Pavić za kojega Čolak otvoreno
tvrdi da radi za neku od tajnih službi. S takvima ne valja dolaziti u sukob. Pogledao
sam kutiju s papirima što je ležala ispred nas na stolu.
- Što ćemo s ovim? - upitao sam.
- To ovisi o tome što ćemo nas dvoje dalje - rekla je Franka mirno.
Meni je to zazvučalo kao da ona govori o našem budućem odnosu, premda sam
dobro znao da se zapravo pita kako ćemo nastaviti večer: hoćemo li proučavati
papire iz kutije, ili ćemo kutiju vratiti u njezino skrovište, pa sutra, ili za nekoliko
dana, zajedno s ostalima krenuti u analizu njezina sadržaja. Činilo mi se da svako
odgađanje može biti pogubno, a osim toga sam bio i silno znatiželjan. Ta mi je
kombinacija osjećaja valjda i dala hrabrosti da kažem nešto što se inače ne bih
usudio, dapače, da kažem nešto što od sebe ne bih nikad očekivao:
- Ako hoćete, možemo skoknuti do mene. Pa ćemo na miru...
Nisam objašnjavao što ćemo to na miru činiti, jer gotovo da sam se i ugrizao za
jezik, bojeći se da sam ispao odviše drzak. Franka je znala da sam samac, a ja sam je
sad zvao u svoj stan, navečer, u času kad imamo zajedničku tajnu. A budući da je
žena pa ima intuiciju, svakako je osjetila i da sam joj iznimno sklon. Pogledala me je
zamišljeno, na trenutak oklijevala, a onda je rekla:
- Pa da, zašto ne, mogli bismo to za pola sata...
Ja nisam vjerovao svojim ušima. Po glavi sam vrtio slike svoje nastambe: je li
dovoljno uredna, je li prašina obrisana, nisam valjda ostavio neki komad odjeće
nasred puta... I bio sam svjestan da će Franka biti prva žena koja će ući u moj stan
kao žena, a ne kao rođakinja, spremačica ili predstavnica stanara. Srce mi se
uzlupalo, premda sam znao da te večeri neće biti nikakvih ljubavnih scena, i
pomislio sam kako će me, ako tih scena jednom ipak bude, zacijelo klopiti infarkt.
Okrenuo sam se zato praktičnim poslovima. Najprije sam onu drvenu ploču
vratio na njezino mjesto, pa sam je još malko lupio šakom i ona je sjela u utore ravno
i potpuno, pa se više nije ni vidjelo da je micana. Potom sam uzeo kutiju i stavio je u
plastičnu vrećicu koju mi je Franka dodala. Na kraju sam uzeo ključeve sa stola i
pružio ih Franki.
Izašli smo iz prostorije i ugasili svjetlo. Tiho, kao krivci, otišli smo niz hodnik i
spustili se stubama, a da nismo nikoga susreli. Kad smo otvorili velika vanjska vrata
i stupili u svibanjsku noć, osjećali smo se kao da smo se spasili neke velike
opasnosti.
Otišli smo do Frankina automobila i sjeli u njega. Usprkos benzinskim parama,
mirisalo je bilje, usprkos javnoj rasvjeti, vidjele su se zvijezde. A u autu, vidio se
samo lijepi Frankin profil i osjećao se samo njezin malko gorkasti miris. Poželio sam
da vožnja potraje što duže.
Ali, dakako, od Marulićeva trga do Trešnjevke ima samo nekoliko minuta.
Napućivao sam Franku kojim ulicama da vozi, pa sam čak imao i tu sreću da se u
mojoj ulici našlo slobodno parkirališno mjesto. Izašli smo iz auta i popeli se stubama
do mojega stana.
Znao sam da će kritični trenutak nastupiti kad zakoračimo unutra, i zato sam
nastojao taj trenutak nekako prevladati. Upalio sam sva svjetla, ponudio Franki
mjesto u naslonjaču u dnevnoj sobi, primakao sam joj stolić i na njega stavio
plastičnu vrećicu s kutijom, a onda sam je upitao što bi željela popiti. Kava u to doba
dana više nije dolazila u obzir, pa se tako Franka odlučila za čaj. Sva sreća, imao sam
čaja od mente, te sam joj se tako i ja pridružio. Odlučio sam se držati što je moguće
rezerviranije, da Franku ne uplašim, a i zato da vidim zbog čega je ona zapravo
pristala da dođe k meni: je li razlog to što se zanima za mene, ili možda to što i nju,
kao i mene, muči pitanje što se nalazi u onoj kutiji i što taj sadržaj znači. Bio sam
siguran da će se to u toku te večeri pokazati, pa da će tako i meni štošta biti jasnije.
Kad smo, dakle, popili malo čaja, kad smo neko vrijeme razgovarali o tome tko
voli kavu, tko čaj i kada što pije (a pokazalo se da su nam ukusi slični), ja sam
napokon svrnuo pogled na onu kutiju.
- Hoćemo li? - rekao sam.
Franka je otvorila kutiju, pa je iz nje izvadila svežanj papira. Svežanj je bio
točno toliki da ga je ona mogla obuhvatiti rukom, što znači da nije bio predebeo.
Spustila ga je na stol, a onda me pogledala, kao da provjerava jesam li svjestan da se
radi o važnom trenutku.
- E, da vidimo - rekla je.
Svežanj je izgledao onako kako ti svežnjevi često izgledaju: izvana je imao kao
nekakvu košuljicu, koja je obavijala cijelu hrpu papira, a unutar te košuljice nalazili
su se omoti u kojima su bili poslagani spisi, valjda po srodnosti, po abecedi, po
datumima ili po kojem drugom kriteriju. Vanjska košuljica bila je od smećkastoga,
malo debljeg papira i na njoj nije pisalo ništa. Unutar nje bila su tri omota od
takozvanoga trgovačkog papira, onoga dakle, s malim šarama u obliku uspravljenih
pravokutnika. Franka je sad povadila te omote i poslagala ih po stolu jedan pokraj
drugoga.
Kad su se tako našli na staklenoj površini, pod jakim svjetlom, ti su se svežnjevi
doimali pomalo obično, ako ne i banalno, te se čovjek mogao upitati zašto bi ih
netko uopće skrivao. Ali, to je još trebalo provjeriti. U prvome trenutku, međutim,
nama se učinilo važno to što su ti unutrašnji omoti imali natpise.
Natpisi su bili ispisani rukom, i to tintanom olovkom, koju je, čini se, netko bio
prije upotrebe navlažio, tako da je njezin trag bio postojaniji čak i od tinte. Gledali
smo u te natpise ne odlučujući se još da svežnjeve uzmemo u ruke.
 - Možda je važno i kako su ovi svežnjevi bili poslagani u košuljici - rekao sam
tek da nešto kažem, dok je Franka zamišljeno zurila u stol pred sobom.
- Tako sam ih i složila - rekla je napokon. - Najprije je bio ovaj lijevi, pa srednji,
pa desni.
- Onda ih tako i promotrimo - rekao sam i uzeo u ruke lijevi svežanj.
Na njemu je pisalo: UDRUGA.
Čim sam uklonio omot, postalo je jasno da će tu biti drugačije nego kod ranijih
naših nalaza. Jer, ovo je bilo pisano strojem. Stroj je morao biti starinski, ali su mu
slova bila jasna i lako su se čitala. Prored je bio dvostruk, kao da je tekst priređen za
tisak, a bilo je u sve trideset i dvije stranice (paginacija je bila uredno naznačena).
Lako se razabiralo da je to nekakav stručni tekst, ili nešto slično, jer ulomci su bili
podjednako dugi, a nije bilo nikakvih dijaloga, pa to nije mogla biti proza. Dapače,
na kraju se nalazio i popis bilježaka, što nas je još više uvjerilo da je riječ o
znanstvenoj raspravi.
Ali, prva rečenica nije zvučala kao početak znanstvene rasprave, nego prije kao
početak nekakva memoarskog zapisa. Doista, ta je rečenica glasila:
Bilježim ovdje ono sto sam uspio doznati o povijesti Udruge, premda sam
svjestan da to znanje nije ni potpuno ni dostatno. Ipak, naglašavam da nastojim
pisati posve objektivno i da su se s mojom verzijom složili svi koji su upoznati s onim
što radim.
- O kojoj je udruzi riječ? - upitala je Franka tiho. - O Vili Velebita, s kojom smo
se i do sada susretali, ili o nekoj drugoj?
Ja sam prevrnuo nekoliko stranica, pa sam bacio pogled na tekst. Pogled mi je
privuklo nekoliko riječi koje su bile pisane velikim slovom: bila su to imena ljudi i
institucija. Vidio sam da se ondje spominje Izidor Kršnjavi, pa Rudolf Lubinski, pa
neki Bošković (bez krsnog imena), pa Mirko Rački, potom Miroslav Krleža, August
Cesarec i Julije Benešić. I, što je osobito važno, spominjao se ondje i Vlaho
Bukovac. Upro sam prstom u njegovo ime, i rekao Franki:
- Mislim da je to ona ista Vila Velebita. O tome svjedoči i ona tapeta na
unutarnjoj strani kutije.
- To znači - rekla je ona - da ćemo, ako pročitamo ovaj tekst, znati kako je
udruga nastala i koji su joj bili ciljevi?
- Nadajmo se - rekao sam.
 Tada je Franka uzela list papira iz moje ruke. Pogledala ga je pažljivo, a onda
malo protrljala jagodicama. Onda je rekla:
- Jeste li opazili da je ovo fotokopija?
Lecnuo sam se. Nisam do toga trenutka bio opazio ništa, pogotovo zato što
papir nije imao crni obrub karakterističan za listove iz fotokopirnog aparata. I, opet
sam se požurio sa zaključkom:
- Onda to znači... Tehnologija fotokopiranja pojavila se kod nas tek negdje
valjda šezdesetih godina, pa iz toga slijedi da ovi papiri moraju potjecati iz nekoga
kasnijeg vremena.
- Ne mora biti - rekla je Franka. - Možda je ovo umnoženo starom tehnologijom
mikrofilmiranja. Uostalom, možda ćemo i to doznati kad pročitamo tekst. Možda je
najbolje da idemo dalje.
Zaklopio sam prvi svežanj i okrenuo se drugome. Na naslovnoj stranici pisalo je
LJETOPIS. Kad sam odmakao omot, vidio sam da je i tu tekst pisan strojem,
vjerojatno onim istim kao i onaj u prethodnom svežnju. Razlika je bila samo u tome
što su se ovdje nizali kratki ulomci od po desetak redaka, od kojih je svaki bio
označen datumom. Datumi su polako rasli, a obuhvaćali su raspon od 1934. do 1938.
godine. A budući da su zapisi bili razmjerno kratki, nije bilo ni mnogo teksta, jedva
nekakvih dvanaest-trinaest listova, ovaj put bez paginacije. Kad sam napravio štih-
probe i pročitao po nekoliko redaka na raznim mjestima u tekstu, vidio sam da zapisi
govore o tome kako napreduje nekakav projekt, pa su se donosili i brojčani podaci,
čak i formule, premda se nije dalo razabrati na što se projekt odnosi niti tko ga
provodi. Bilo je jasno samo toliko daje u njega uključeno više ljudi i da ti ljudi rade u
skupinama.
- To bi trebalo pažljivo... - rekao sam.
- Bolje pogledajmo treći - kazala je Franka.
Poslušao sam je. Tu je na omotu pisalo PROJEKCIJE. Unutra je opet bio tekst
napisan na stroju, samo sad na nekom drugom, a ne na onome na kojem su bila
napisana prethodna dva teksta. Ovaj stroj kao da je bio bolji, napredniji (možda
električni), a slova su na njemu bila ujednačena i neobično čista. Ali, i tu se zapravo
radilo o kopiji teksta, kojega se original nalazi tko zna gdje. Pitao sam se što se
podrazumijeva pod projekcijama. Počeo sam čitati prve retke, i smjesta sam uočio da
je tekst segmentiran na neobičan način. Najprije je dolazio naslov SVIJET (napisan
verzalom), onda naslov HRVATSKA, pa onda naslov ZAGREB. Ispod tih naslova
nizali su se ulomci od nekih dvadesetak redaka, a onda je sve počinjalo ispočetka:
Svijet, pa Hrvatska, pa Zagreb. Bilo je i tu dvadesetak stranica.
Uočio sam odmah da se u tome trećem tekstu na naglašen način koristi prezent;
to se vidjelo već iz prvih rečenica. Na primjer, pod naslovom ZAGREB, stajalo je:
Započinju velike investicije u društveni standard: ceste, bolnice, škole. Pod
naslovom HRVATSKA, na prvoj je stranici pisalo: Dolazi do jakoga raslojavanja na
ljevicu i desnicu. A pod SVIJET: Glavne poluge drže u rukama totalitarni režimi.
Naravno, iz toga se nije vidjelo ništa osobito, ali ja sam svejedno nekako slutio
(možda zbog one upotrebe prezenta) da se tu ne govori o nečemu što je bilo, nego o
nečemu što će tek biti. Gotovo da bih rekao: podsjetilo me to na one crteže iz 1894.:
crteži su prikazivali budući Zagreb, a ovi zapisi također su prikazivali nešto buduće,
samo što su obuhvaćali i mnogo šira područja.
No, u to nisam mogao biti siguran. Nisam, uostalom, mogao mirno ni
razmišljati, jer sam sve vrijeme bio svjestan Frankine uzbudljive blizine, te sam se
pitao kako će ova večer završiti. A osim toga, Franka me je i svojim riječima
odvlačila od mojih misli. Njezine primjedbe bile su na mjestu i ticale su se važnih
stvari, ali su bile prilično daleko od onoga što se meni motalo po glavi. Tako je i sad
ona pružila ruku, pa opet uzela jedan od onih papira. I, nije uzela bilo koji, nego jer
inzistirala na tome da to bude baš posljednji papir u trećem svežnju. Mora biti da je u
toj odluci nekoga udjela imalo i njezino arhivističko iskustvo. Jer, sad je okrenula
papir i pogledala njegovu poleđinu, a onda je tu poleđinu pokazala i meni.
Ondje je bio pečat. Bio je plavkast, pomalo izblijedio, ali se mogao dobro čitati.
Provjerio sam: na drugim listovima nije ga bilo. Ali se zato javljao na posljednjem
listu u svakome od tri svežnja.
Na pečatu je pisalo: FOTO ALOJZ, FRANKOPANSKA 36, ZAGREB.
 GLAVA PETA

B ila je to teška noć. Bila je jako teška, ali je bila i sadržajna, pa da mi netko
ponudi da je potpuno izbrišem iz svojega sjećanja, ja bih to odlučno odbio.
Uključivala je ona teške snove, nagla buđenja, polusatna razdoblja bdijenja, a onda
ponovno padanje u dubok ali nemiran san. Jedan dio krivnje za sve to bio je zacijelo
na okolnostima koje nisam mogao izbjeći, a za jedan dio morao sam sam snositi
odgovornost.
Jer, da ću spavati loše, pa i nemirno, znao sam još te večeri, kad sam se oprostio
s Frankom i kad je trebalo da se vratim u svoj život ispunjen običajima i navikama.
Znao sam da se toga dana dogodilo toliko toga, da mi san jednostavno neće htjeti na
oči: mozak će odbiti da se ugasi prije nego što preradi ono što je programiran da
preradi. Na to sam se, dakle, pripremio, pa sam čak i poduzeo neke korake. Ali, da će
se stvar dalje razvijati onako kako se razvijala, da će se noć pretvoriti u jednu od
najuzbudljivijih u mome životu, to nisam mogao pretpostaviti, to nisam mogao -
gotovo da bih rekao, kad to ne bi bilo neprimjereno ovome kontekstu - ni u snu
sanjati.
Jer, Franku sam ispratio do auta oko deset. Nakon što smo ustanovili kako
činjenica da se Foto-Alojz opet vraća u priču svakako ima nekakvo dalekosežno
značenje, zaključili smo da za tim značenjem u tome trenutku ne treba tragati. Bilo
je, doduše, očito da je taj fotograf imao neke veze s udrugom Vila Velebita, da je za
nju obavljao neku vrstu poslova, i da je sve to trajalo desetljećima. Ali, sve ostalo
morali smo ostaviti za neki kasniji trenutak. Tako smo se onda okrenuli praktičnim
stvarima, pa smo se upitali što ćemo sa svojim najnovijim nalazom. Tada je Franka
dala zanimljiv prijedlog: ustvrdila je kako ne bi bilo mudro da sve papire držimo na
jednom mjestu, pa je sugerirala da sadržaj kutije podijelimo: dio neka ostane kod
mene, a dio će ona uzeti sa sobom. Pri tome bi bilo dobro - to je također bilo njezina
ideja - da svako od nas zadrži podjednaku količinu teksta.
A budući da je omot s naslovom Udruga sadržavao teksta koliko i Projekcije i
Ljetopis skupa, odlučili smo da ja uzmem tu Udrugu, a Franka da odnese ostalo. Kad
smo to uglavili, ostalo je još samo da se rastanemo.
Ja sam vjerovao da je dobro što naš odnos te večeri ne prelazi granicu
prijateljske suradnje: i ovo što se do sada dogodilo bilo je već velik korak, i zato nije
trebalo pretjerivati, niti izazivati sudbinu. Držao sam se krajnje decentno dok smo se
spuštali stubištem i dok sam ja nosio onu kutiju koju ću kod auta predati Franki. Ona
se držala za rukohvat i povremeno pogledavala u mene. A kad smo se rastajali,
oboma je bilo jasno da se dogodilo nešto važno. Dapače, Franki kao da je to bilo
jasnije nego meni. Jer, kad je smjestila stvari u auto, i kad je ostajalo još samo da u
njega sjedne, ja sam rekao:
- E, pa... - i želio sam joj pružiti ruku da se rukujemo.
Ali, ona se digla na prste i poljubila me u obraz.
Zatim je brzo sjela u vozilo i upalila motor. Ja sam ostao na pločniku osjećajući
na obrazu kako me onaj poljubac žari poput pljuske i gotovo da sam zaželio potrčati
ulicom i načiniti nekoliko plesnih koraka.
Ali, već tada sam znao da taj poljubac nipošto neće pridonijeti mome mirnom
snu te noći. On će se, dakako, pridružiti svemu ostalome što mi se kovitlalo po glavi,
a toga je bilo jedno more. Jer, u tome danu izdogađalo se uistinu svašta, od onih
jutarnjih otkrića i lažnog SMS-a, od potkrovlja knjižnice, od Zorkinih matematičkih
kombinacija, pa sve do te večeri, do slučajnog susreta s Frankom, do onoga
urotničkog kopanja po zidu biblioteke i do tekstova koje smo ondje našli. A iz toga je
slijedilo da moram biti razuman: da se moram otuširati, opustiti i nastojati naći što
kraću prečicu do sna; čaj od mente ionako sam već bio popio. Jasno sam osjećao
kako moja svijest podsjeća na jednu od onih igračaka gdje se u kugli od debelog
stakla nalazi tekućina i nekakav prizor (recimo, seoska crkva), a kad igračku
okrenete, onda se u njoj počne kovitlati snijeg u bezbrojnim pahuljicama: tako su se
nekako sada kovitlale moje misli, pa sam mislio da ih moram nečim umiriti. Zato
sam učinio nešto što inače ne radim: otišao sam u kupaonicu i ondje s dna pretinca
iskopao tablete za spavanje što sam ih uvijek imao u rezervi, jer mi ih je liječnik
prepisivao još od suprugine smrti, ali sam ih ja rijetko koristio. Sad mi se učinilo da
je pravi trenutak za to. Istresao sam jednu na dlan i popio je s gutljajem vode.
I, tu sam pogriješio. Još točnije, ne bi ni to bila pogreška, da se nije spojila s
drugom jednom odlukom, a to je da još jednom na brzinu prelistam onaj rukopis pod
naslovom Udruga. Činilo mi se da od toga ne može biti nikakve štete, jer bolje je da
to odmah učinim, nego da me pred san mori znatiželja. Tako sam uzeo papire sa
sobom, legao u postelju i upalio malo svjetlo, stavio sam naočale, pa sam stao
čituckati.
I, u tome se sastojala moja najveća zabluda. Jer, to nipošto nije bio tekst koji bi
bio namijenjen čituckanju. Njega je trebalo čitati ili pažljivo ili nikako. I, tako je sad
u mojoj glavi - uza sve one dojmove i sav onaj snijeg što se kovitlao - nastala strašna
borba: tableta za spavanje činila je svoje i nukala me da se prepustim snu, a
zanimanje za tekst nije mi dalo da zaspim, nego me je gonilo sve dalje i dalje. Nisam
se ni pitao koja će strana na kraju prevagnuti, i zato mi se dogodilo ono što se
dogodilo. A dogodilo se to da sam čitao do određenoga mjesta u tekstu, i da sam
čitao prilično koncentrirano, i sve dobro zapamtio, a onda me je odjednom oborio
san, kao da sam udahnuo eter, tako da usprkos svemu zanimanju nisam stigao do
kraja. Pa da me je netko ujutro, kad sam otvorio oči, upitao što je pisalo u
tajanstvenom rukopisu, ja ne bih imao nikakvih poteškoća da mu odgovorim, ali bih
mogao prepričati tekst samo do jedne točke, kao da sam izašao iz kina prije kraja
filma, a ne bih čak imao ni neke pretpostavke o tome što se tu još moglo dogoditi. I
doista, ujutro sam se svega prisjetio i bilo mi je silno žao što nemam vremena da
dovršim čitanje, jer morao sam izaći, čekali su me drugi poslovi. Tako sam samo u
glavi prevrtio ono što sam do toga trenutka znao.
Rekao sam već prije da je tekst pod naslovom Udruga po svome temeljnom
tonu donekle nalikovao na memoare: govorilo se tu iz osobne perspektive, čak i u
prvom licu, ali je izlaganje ipak pretendiralo na to da ga se uzme kao vjerodostojno
svjedočanstvo o ljudima i događajima. Zato je valjda taj tko je to pisao - a nije se
znalo tko bi on mogao biti - u više navrata naglašavao kako su se i neki drugi ljudi
složili s njegovim iskazima te potvrdili da su ti iskazi istiniti. I doista, na kraju teksta
nalazilo se sedam nečitljivih potpisa, čime je, pretpostavljam, taj tekst pretvoren u
dokument. Te će potpise, dakako, trebati još istražiti, ali na mene su ostavili jak
dojam, jer odjednom mi se tekst počeo činiti kao nekakva povelja, kao prava
povijesna isprava.
Ali, dakako, nije to bio glavni razlog što nisam nikako mogao pustiti rukopis iz
ruke, i što sam nad njim vodio gigantsku borbu s kemikalijama koje su željele utrnuti
moju svijest: glavni razlog bio je sadržaj teksta, ono o čemu je on pripovijedao. Jer,
prvi put otkako je sve to počelo - još od onoga trenutka kad me je nazvao Mijo i
zatražio da dođem u staru Sveučilišnu - ja sam imao dojam da napokon počinjem
shvaćati o čemu se radi. Da počinjem razabirati ne samo da se nešto dogodilo, nego i
što se dogodilo, pa čak i zašto se dogodilo. I, što je više tekst sličio na priču, što se
više doimao kao nečiji intimni doživljaj zbivanja, ja sam mu sve više vjerovao. I, sve
mi se više činilo da sam doista postao dio nečega važnog, nečega sto se ne tiče samo
mene, nego ima mnogo širi domašaj, možda i takav da ga ja u tome času ne mogu
sasvim ni sagledati.
Jer, imao je taj tekst još jednu važnu osobinu: na njemu se jasno vidjelo da neke
stvari prešućuje, premda autor te stvari zna. Nije se moglo dokučiti čini li to zato što
misli da te stvari nisu važne, ili možda zato što ih ne želi ili ne smije priznati. Iz toga
se pak razabiralo da je tekst, usprkos ispovijednom tonu, zapravo namijenjen
javnosti, koliko god uska ona bila: računalo se, očito, da će jednom netko otkriti
skrovište i da će onda pročitati tekst, pa je autor pazio što će reći. Kao da ispod
povijesti o kojoj on svjedoči postoji još i druga povijest, složenija i važnija, ali o njoj
pisac ne želi kazati ni riječi.
Evo primjera: u jednoj od prvih rečenica na prvoj stranici kaže se doslovno
ovako: U svome modernom obliku udruga Vila Velebita postoji od početka
devedesetih godina XIX. stoljeća, točnije, od 6. travnja 1892. Zanimljiv je tu bio taj
precizni datum, ali još zanimljivija bila je formulacija: ako se ondje kaže da Udruga
postoji u modernom obliku od toga datuma, onda to znači da je prije toga postojala u
nekom drugom, nemodernom obliku. Iz toga pak slijedi da udruga ima dugu
povijest, ali o njoj autor ne želi ili nije kompetentan govoriti. Takvih mjesta bilo je u
rukopisu mnogo i sva su ona otvarala vrlo zanimljiva pitanja i dvojbe.
No, vidim sad da sam se prerano upustio u analizu teksta, a da još nisam ni
izvijestio o njegovu sadržaju. Evo, dakle, da prepričam što se o udruzi kaže u onome
dijelu teksta što sam ga uspio pročitati te večeri, prije nego što sam se onesvijestio i
prije nego što su me počeli opsjedati svakakvi snovi i noćne more, a ja se bacakati po
krevetu, piti vodu i opet se vraćati u oznojenu postelju.
U svome, dakle, modernom obliku Vila Velebita postoji od ranih devedesetih
godina devetnaestoga stoljeća, te se, prema tome, njezina pojava podudara s
gibanjem koje je poslije nazvano Hrvatska moderna, kad su se počeli pomalo
napuštati preporodni obrasci u umjetnosti i kad se književnost stala osamostavljivati
od društvene narudžbe. Nije se u tom dijelu teksta govorilo ništa o ljudima koji su
bili nositelji toga zbivanja, ni o ljudima koji su bili idejni začetnici udruge, kao da to
i nije važno. Prvo ime pojavilo se tek na početku druge stranice i tome se imenu
pridavala prvorazredna važnost.
I doista, ondje je stajalo kako je pravi život udruge započeo tek onda kad se u
Zagreb doselio Vlaho Bukovac. Pri tome se o njemu praktički uopće nije govorilo
kao o slikaru - naime, nije se govorilo o njegovu utjecaju na druge slikare, niti o
njegovim zaslugama za obnovu likovnoga života - nego se on spominjao kao
teoretičar umjetnosti, i još više kao nositelj stanovitih ideja.
Te su se ideje pak najviše odnosile na dinamiku razvoja slikarstva, na mijene
škola i moda unutar likovne umjetnosti i na pitanje o razlozima i smjerovima tih
mijena. I doista, autor teksta isticao je kako je Bukovac o tim pitanjima neobično
rado govorio, te kako je organizirao i nekoliko prijateljskih sastanaka na kojima se
raspravljalo isključivo o takvim temama. I još više, iz teksta je pomalo, iz stranice u
stranicu, postajalo jasno kako Bukovac nipošto nije poticao takve razgovore zato što
bi imao neke dileme oko povijesnog razvoja slikarstva; obratno, on kao da je o tome
sve znao, kao da je imao gotove ideje, te ih je samo želio prenijeti na svoje
sugovornike. Bio je on kao nekakav apostol nove vjere - ili novoga znanja - o
povijesnom razvoju umjetničkih disciplina. On je širio jedan dotada nepoznat pogled
na stvari.
A taj je pogled podrazumijevao da je razvoj umjetnosti zapravo predvidiv.
Umjetnički stil ili pokret podsjeća na nekakav organizam koji raste, razvija se, stari i
umire, baš kao i živo biće, pa kao što možemo znati da će iz dječaka nastati
muškarac a iz djevojčice žena, tako isto možemo znati i u kojem će se smjeru razviti
pojedini slikarski smjerovi, tehnike, motivi i slično. Da sam se ja s tim idejama
susreo prvi put te večeri, bio bih vjerojatno iznenađen, svakako bih bio sumnjičav i
svakako bih cijeloj stvari manje vjerovao nego što vjerujem ovako. Ali, ja sam već
otprije poznavao onaj Bukovčev spis, a vidio sam i njegove crteže budućega
Zagreba, pa sam znao da cijela stvar ima i te kakva temelja. Znao sam, osim toga, da
postoji i netko tko je toj ideji dao i matematičku razradu: ona bilježnica što ju je teta
Zorka tako pažljivo pregledala o tome je jasno svjedočila. Pitanje je bilo samo kad je
ta matematička razrada nastala i je li ona stvorena prije ili poslije onih Bukovčevih
crteža.
Tako sam, naime, mislio sve dok nisam došao do jednoga još uzbudljivijeg
mjesta u rukopisu, do mjesta gdje je tekst počeo još više nalikovati na nekakvu
beletristiku nego što je do toga trenutka bio slučaj. Jer, ondje se govorilo o tome
kako su se Bukovčeve ideje teško probijale u provincijskom, pospanom, pomalo i
zatucanom Zagrebu toga vremena, gdje se većina intelektualne energije trošila na
mržnju protiv Khuena i mađarizacije. Bukovac je u više navrata - a valjda i pred
različitim auditorijima - iznio svoje nazore, ali je vidio da odjek baš i nije osobit
(jedino je Iso Kršnjavi odlučno stao na njegovu stranu), pa je zato potegnuo svoj
najjači, a možda i posljednji adut. Na nekom sastanku u Akademiji, slikar je iz džepa
izvukao svežanj papira i rekao da u njima sve piše. Kad su nazočni pogledali o čemu
se radi, vidjeli su da se na papiru nižu duge latinske rečenice, a da većinu teksta
zauzimaju crteži i matematičke formule. A kad su upitali Bukovca što je to, on im je
pokazao potpis ispod teksta: bio je to autograf Ruđera Boškovića. Toga se spisa
Bukovac uspio domoći za vrijeme svojega boravka u Londonu.
Nije, dakako, htio reći kako mu je to pošlo za rukom, a nije imao ni čvrstih
dokaza da je rukopis autentičan, ali su mu, čini se, ipak povjerovali, jer se među
stručnjacima u auditoriju našao netko tko se razumio u starost papira i k tome još
poznavao Boškovićev rukopis. Bilo kako bilo, Bukovac je tvrdio kako taj spis nudi
matematički temelj za tvrdnju da u umjetnosti postoji zakoniti razvoj. A dokazni
postupak izgledao je otprilike ovako: ako imamo posla sa zatvorenim sustavom koji
ima koliko-toliko čvrsta pravila i razaznatljivu logiku funkcioniranja, onda se razvoj
toga sustava može predviđati, jer se mogu predviđati njegove mijene. To je tvrdio
Bošković i to je matematički dokazivao. A Bukovac je to dokazivao u praksi: crtao je
Zagreb kakav će jednoga dana biti, inzistirajući na tome da je to što on crta
zasnovano na egzaktnim proračunima.
I, tu je tekst što sam ga držao u ruci odjednom zadobio nekakav elegičan ton, pa
se čak autor nije mogao suzdržati ni od nekih sasvim općenitih i vrlo emotivnih
tvrdnji. Izvijestio je, naime, kako su Bukovčevi stavovi vrlo rano izazvali podjele u
zagrebačkim intelektualnim krugovima. Podjele su bile trostruke. Prvo, jedni su
vjerovali slikarevim tvrdnjama, a drugi nisu. Drugo, jedni su držali da su Bukovčeve
- i još više Boškovićeve - spoznaje korisne, a drugi da su irelevantne ili štetne. Treće,
jedni su vjerovah kako te spoznaje treba podvrgnuti javnoj raspravi, a drugi kako je
najbolje da one ostanu predmet razgovora među posvećenima. Te su se podjele,
tvrdio je autor spisa, stalno zaoštravale, sve do Bukovčeva odlaska iz Zagreba.
I kao da je moja svijest objeručke prihvatila pojam odlaska kao odličnu ideju,
odlučila je i sama otići: toga časa ja sam zaspao, ili možda izgubio svijest, a papiri su
se rasuli oko kreveta. Kao da me je netko mlatnuo maljem po glavi, kao da je jaka
narkoza napokon počela djelovati, ja sam jednostavno utonuo u mrak.
Ali, dok sam tonuo, pred očima su mi, kao nekakve krijesnice, još svjetlucala
pitanja što su se bila javila dok sam čitao tekst. Zanimljivo, nisam se pitao koliko je
vjerojatno da se Ruđer Bošković bavio pitanjima razvoja umjetnosti i koliko je
vjerojatno da se potom Bukovac domogao njegova teksta; više me je mučilo pitanje
što je bilo dalje, kako je sve to skupa završilo. Jer, tu ništa nije bilo jasno.
Tekst što sam ga čitao očito nije potjecao iz Bukovčeva vremena, nego iz
nekoga kasnijeg trenutka, čim je bio napisan na pisaćem stroju, dok je pravopis - a i
način izražavanja uopće - bio mnogo bliži međuratnom nego devetnaestostoljetnom.
Što se, dakle, dogodilo? Kako je autor iz tridesetih godina (ako pretpostavimo da je
tekst pod naslovom Udruga nastao tada) došao do svih onih spoznaja o Bukovcu,
Boškoviću i svemu ostalome? Nema nikakve sumnje da je Bukovac imao
sljedbenike koji su vjerovali u mogućnost predviđanja, nema sumnje da su se oni
okupljali pod imenom Vila Velebita i da su razvijali svoje ideje. Ali, što je bilo
potom? Gdje su završili dokumenti te udruge? Jesu li ti dokumenti zapravo ono što
smo Mijo i ja pronašli u onoj sobici? I, ako je tako, kako su onamo dospjeli? Kako je
udruga završila? Koji je bio stupanj njezine tajnosti? Je li možda ipak u nekom
obliku nastavila postojati i dalje? Je li moguće da je ona sobica u staroj Sveučilišnoj
knjižnici samo varka koju je Udruga podmetnula svojim neprijateljima, dok se
najvažnije stvari nalaze negdje drugdje, još bolje skrivene?
Dok sam tonuo u san, jasno sam osjećao kako se ta pitanja iz snježnih pahulja,
iz iskara što lete s nekakva ognja, pomalo pretvaraju u kamenje koje se obrušava na
mene i neumoljivo me zatrpava. I kad me je napokon zatrpalo, zaspao sam mrtvim
snom.

*
Na sastanku sam se osjećao tjeskobno, jedno zato što se držao u meni
nepoznatom a impresivnom prostoru, a drugo zato što se za njega nisam bio dobro
pripremio.
Jer, sjedili smo u sobi u prizemlju, gdje je iznad tamnih i visokih vrata pisalo
Profesorska čitaonica. Na prozorima su bila šarena stakla, strop je bio sveden, a
zidove su prekrivale slikarije koje su prikazivale Slobodna umijeća u obličju lijepih
mladih žena. Luster je bio golem i kićen, na stolu su stajale lampe s visećim
kristalnim uresima, radna površina bila je presvučena nekim materijalom ugodne
zelene boje, dok su stolci bili udobni i teški. Čovjek je jasno osjećao kako taj prostor
od njega iziskuje da bude bolji nego što inače jest.
Spontano smo se rasporedili oko stola tako da se odmah vidjelo tko kamo
pripada: na jednoj strani sjedili su Čolak i Vesna, a na drugoj Mijo, Franka i ja. Pa
premda je Franka radila u Arhivu, ipak su Čolak i Vesna bili nekakvo rukovodstvo, a
Franka kao da se izjednačila s nama, vanjskim suradnicima.
I, ona je svoje izvješće podnijela potpuno i vrlo uvjerljivo, dok sam ja sa svojim
petljao i mucao, a na kraju sam morao priznati da će moj referat zasad ostati
nepotpun, s obzirom na to da nisam stigao pročitati sve kako treba. Tako mi je onda
ona lijepa prostorija pomalo nalikovala na sudnicu, kao da sam onamo pozvan da se
za nešto opravdavam, pri čemu sam se doista osjećao i krivim, jer jednostavno nisam
učinio ono što sam bio obećao.
Bilo je tu, doduše, i nekih okolnosti koje su govorile meni u prilog. Jer, sastanak
je zapravo sazvan na Mijino inzistiranje: mora biti da je on ozbiljno shvatio moju
sinoćnju uzbunu, pa se ujutro požurio da nekako nadoknadi ono što je prethodne
večeri propustio (a ja sam slutio da je propustio zato da bi se mogao predati
ljubavnim uzbuđenjima). On je, dakle, odnekud iskopao (ili naprosto čuo od Vesne,
možda i u krevetu), da će se Čolak kasno sinoć vratiti u Zagreb, pa se najprije
pobrinuo da osigura njegovu nazočnost na ovom skupu. S Vesnom i Frankom bilo
mu je lako, jer one su ionako dolazile u Arhiv na svoj redoviti posao. Mene je pak
nazvao u sedam ujutro i rekao kako je potrebno da se sastanemo da bismo razmijenili
informacije.
I, moram priznati, zvonjava telefona probudila me je iz najdubljega sna, i ja sam
skočio sav usplahiren, srce mi se uzlupalo, i već sam tada osjećao nekakvu krivnju.
Bio sam okružen razasutim papirima, neki od njih valjah su se i po podu, i čim sam
završio razgovor s Mijom, ja sam ih počeo skupljati, u besmislenom strahu da sam
neke od njih uništio ili izgubio. Vani su pjevale trešnjevačke ptice i cvjetao je zeleni
svibanj, a ja sam se znojio i ruke su mi drhtale dok sam nastojao sam sebe umiriti.
Svi su papiri, naravno, bili na broju; konstatirao sam da gotovo četvrtinu teksta
nisam uspio pročitati.
Na trenutak sam se pitao hoće li biti dovoljno ako glavni sadržaj moga izvješća
bude činjenica da taj tekst uopće postoji. Ali, onda sam zaključio da je to premalo. A
u isto vrijeme, znao sam da vremena za čitanje sad više nema: jedva da sam stigao i
doručkovati, jer toga jutra čekalo me je predavanje, za koje se, uostalom, nisam baš
najbolje pripremio, pa je to povećalo moju tjeskobu. U svakom slučaju, pristao sam
na Mijin prijedlog da se nađemo u pola dvanaest u Arhivu i obećao da ću izvijestiti o
svome dijelu teksta kako najbolje znam i mogu.
Ali, kad je sastanak započeo, ja sam vidio da zapravo nisam dorastao toj zadaći.
Svi su, doduše, bili prema meni ljubazni, ali ja sam ćutio nelagodu i sve što se
događalo samo je pojačavalo taj osjećaj. Zato sam u svakoj riječi i svakom pogledu
svojih sugovornika slutio neka skrivena značenja i nisam mogao krenuti dalje dok ta
značenja ne razaberem.
Začudilo me je, na primjer, kad je Čolak inzistirao da se sastanemo u toj
Profesorskoj čitaonici, a ne u njegovu uredu. To je, tako mi se toga jutra činilo,
moglo značiti samo jedno: da njegov ured iz nekoga razloga nije pogodan za to.
Možda Čolak nema povjerenja u svoju tajnicu? Ili je doznao za onaj slučaj kad smo
Mijo i ja dobili lažni SMS, što nam je sve do toga trenutka ostalo sumnjivo i
zagonetno? Ili se u Profesorskoj čitaonici nalazi nešto što je važno za naš razgovor?
Pomislio sam, ukratko, da su stvari možda složenije nego što se meni do toga časa
činilo.
A pri tome, bio sam svjestan i da sam nedostatno informiran, pa sam sebe
upozoravao na oprez. Recimo, u času kad smo se sastali - kad smo sjeli oko stola u
onoj neobičnoj konstelaciji - bilo je očito da Čolak već znade sve o Frankinom i
mom otkriću tajanstvene kutije u zidu sobe s katalozima. Ali, imao sam dojam kako
njega to otkriće nimalo ne veseli. A za to je mogao imati jedan od dva razloga: ili
misli da smo učinili nešto nepromišljeno i opasno, ili se srdi što nismo najprije od
njega zatražili odobrenje da njuškamo po tajnama ove veličanstvene zgrade. Dobra je
strana te situacije bila jedino u tome što nikome nije trebalo posebno objašnjavati što
se dogodilo i kako, jer svi su sad - uključujući i Miju i Vesnu - bili upoznati s
cjelinom situacije.
Pa kad već spominjem Miju i Vesnu, da kažem još i ovo: toga sam podneva već
bio siguran da su njih dvoje stupili u ljubavnu vezu. Ne znam kazati po čemu sam to
razumio: po pogledima, riječima, tonu glasa ili po onome što se danas zove govor
tijela; bilo kako bilo, o tome više nisam imao nikakve dvojbe. Naravno, bilo mi je
drago zbog njih dvoje, ali sam osjetio i da ta ljubav komplicira situaciju, jer Mijo i
Vesna sad su postali izdvojena skupina unutar veće skupine urotnika. I pitao sam se
hoćemo li Franka i ja ikada postati postati takva izdvojena skupina.
A to mi je opet povećalo tjeskobu. Jer, kad sam usporedio Frankino izlaganje sa
svojim, uvidio sam kako imam sve razloge da propadnem u zemlju od srama. Ja sam
bio profesionalni govornik, a Franka arhivski moljac, a ipak je moje izvješće ispalo
mucavo, isprekidano, nepovezano, a mjestimice možda i nerazumljivo, dok je Franka
govorila tečno i jasno i jedva da joj je trebalo postaviti ikakvo potpitanje. A pri tome,
Franka je, kao i ja, imala samo proteklu noć da pročita tekst, ali nju to nije spriječilo
da svoju zadaću obavi uzorno, dok je mene, kao pravoga seronju, oborio san. I, tako
sam se sad u Profesorskoj čitaonici predstavio kao nekakav kukavni šmokljan. Zato
gotovo da me je sram ovdje prenositi o čemu sam - a pogotovo kako sam ondje
govorio.
A govorio sam prvi, to također moram naglasiti. Opisao sam ukratko rukopis
što mi ga je Franka ostavila (karakteristike teksta i karakteristike papira), progovorio
sam o njegovoj duljini, stilu i načinu izlaganja, a onda sam ukratko ispričao ono što
sam pouzdano znao. Podsjetio sam da se u tekstu govori o udruzi Vila Velebita u
njezinu modernom obliku, što možda znači da je ona postojala i prije. Potom sam
dodao da je, po svemu sudeći, u njezinu nastanku i daljem razvoju ključnu ulogu
odigrao Vlaho Bukovac. Na kraju sam se malo dulje zadržao na priči o rukopisu
Ruđera Boškovića što ga je Bukovac navodno bio donio iz Londona. Mnogo više od
toga nisam mogao reći, jer dalje jednostavno nisam stigao pročitati.
Ali, mojim sugovornicima kao da je i ovoliko bilo dovoljno, jer jasno sam vidio
da su vrlo zainteresirani onim što su čuli. A to i nije bilo neobično: bila su tu ta
velika i poznata imena, bila je iza svega - kako se činilo - matematička, pa i
filozofska pozadina, a bilo je i pitanje što se dogodilo dalje, i s Boškovićevim
rukopisom, i s udrugom, koja je očito na tome rukopisu i sagrađena kao na svome
temeljnom dokumentu.
Što da kažem, imao sam dojam da su moji slušatelji impresionirani. To je
donekle smanjilo moju nervozu, pogotovo zato što mi je uskoro Čolak - neslužbeni
voditelj toga sastanka - oduzeo riječ i dao je Franki. Meni je laknulo, jer sam shvatio
zašto se oni toliko žure da čuju Franku: ono što sam im ja rekao zvučalo im je kao
početak priče, pa su se nadali da će im Franka ponuditi rasplet. A slično je bilo i sa
mnom: i ja sam jedva čekao da čujem što će Franka reći. Doduše, ja sam za to imao i
neke druge razloge: volio sam slušati njezin glas i gledati njezina lijepa usta kako
oblikuju riječi. A ipak, ni sadržajem njezina izlaganja nisam bio ništa manje osupnut
nego svi ostali. Jer, Franka je započela ovako:
- Moram odmah reći da postoje velike sličnosti između ovoga nalaza i onoga
prvog, do kojeg je došlo u podrumu. Još jednostavnije, ovaj tekst o kojem ja
izvještavam, a koji se zove Projekcije, ima posve istu funkciju kao i oni crteži.
- One zagrebačke vedute? - upitao je Čolak za svaki slučaj.
- Tako je - rekla je Franka. - Do sada se, kao što znamo, nije još našlo
racionalno objašnjenje tih crteža, a nisam sigurna ni da raspolažemo svim potrebnim
podacima u vezi s njima. Crteži su, po svemu sudeći, nastali devedesetih godina
devetnaestoga stoljeća, a prikazuju Zagreb s kraja dvadesetoga i početka dvadeset i
prvoga stoljeća. Pri tome onaj popratni rukopisni tekst (kojemu bi autor mogao biti
također Bukovac) kao objašnjenje tih crteža nudi tvrdnju da se u umjetnosti stvari
razvijaju zakonito, pa da se zato mogu predviđati. E, pa ove Projekcije čine nešto
slično, samo što tu nema crteža, nego je sve tekst. Uz jednu jedinu iznimku.
- I što kaže taj tekst? - upitao je Mijo, koji je do toga časa bio neobično tih, kao
da je pomalo umoran od noćašnjih podviga. - Jesu li to neke metafore, ili što?
- Ne - zavrtjela je Franka svojom lijepom glavom. - Nisu metafore. Riječ
projekcije za ovoga autora (a ne znamo tko je on) znači zapravo isto što i predviđanje
događaja koji će se zbiti u budućnosti.
- Znači, i taj zapravo prorokuje? - digao je Čolak obrve. - Pa što je to? Ispada da
smo u ovoj zgradi imali sve same Nostradamuse?
 Nitko od nas nije u tome času mogao odoljeti da ne digne oči i ne zaokruži
pogledom po zidovima presvučenima drvom, po slikarijama, po lusterima, po
staklima prozora, da ne udahne osobiti miris te sobe i da ne pomisli kako bi u
takvom prostoru pojava nekoga proroka bila sasvim očekivana pojava, čak mnogo
prirodnija nego pojava kakva znanstvenika. Ili možda ipak? Jer, Franka je rekla:
- Da, samo što su ovdje predviđanja strogo znanstveno osnovana.
- Ili se takvima predstavljaju - kazala je Vesna i nasmiješila se široko. - Reci
nam pojedinosti.
- Pa, ništa - slegnula je Franka ramenima. - Zapravo sam pomišljala da vam
ovdje pročitam citate najvažnijih teza, ali onda sam od toga odustala. Bit će kraće
ako vam ovako... Najprije da kažem, meni se čini da je tekst morao nastati sredinom
tridesetih godina, negdje 1934. ili 1935. Sudim to po tome što se na jednom mjestu
kaže kako je Krležin Filip Latinovicz izašao prije tri godine, i kako su u Njemačkoj
nacisti na vlasti već neko vrijeme. Shvaćam da to može biti i varka, ali isto je tako
moguće...
- I, što kaže tekst? - pitao je Čolak poslovno. - Što proriče?
- E, pa to i jest ono neobično, i to meni noćas nije dalo spavati - kazala je
Franka, a ja sam se posramio zbog onih tableta što sam ih progutao. - Predviđa sve
onako kako se doista i dogodilo.
- S konkretnim događajima? - upita Mijo.
- Tako je - potvrdi Franka. - S konkretnim događajima. Najavljuje se, na
primjer, u tome tekstu Drugi svjetski rat. Nemojte mi samo reći kako se i inače
moglo pouzdano znati da taj rat dolazi. Nije se moglo, pogotovo ne sredinom
tridesetih godina.
- Dobro, i dalje? - potaknula ju je Vesna.
- Još nešto moram reći o općem tonu toga teksta - rekla je sad Franka. - U
središtu njegova zanimanja nalazi se zapravo Hrvatska, ili još određenije, Zagreb, a
veliki svjetski događaji ostaju u pozadini. Zato tekst točnije pogađa ono što će se
dogoditi u Zagrebu, nego ono što će se dogoditi u svijetu.
- Može primjer? - ubacio je Mijo.
- Može - nasmiješila se Franka. - Nemojte samo misliti da ja držim stranu
autoru tih Projekcija! Ja samo želim da budemo objektivni... Evo primjera: tekst
krivo predviđa početak Drugoga svjetskog rata, jer ga smješta u 1941., a njegov
početak ne vidi u Poljskoj, nego u Čehoslovačkoj. Isto tako, kraj rata smješta u 1947.
- E, pa to su prilične razlike - rekao je Čolak.
Imao sam dojam da on to sam sebe uvjerava kako mora ostati priseban i ne dati
se impresionirati. A to je bio siguran znak da impresioniran ipak jest. A slično je,
vjerujem, bilo i sa svima nama ostalima. Franka je nastavila:
- Ali, sve drugo... Točno predviđa da će se u Hrvatskoj stvoriti kvislinška
država koja će progoniti Židove i Srbe, a najavljuje i da će joj na čelu biti ustaše iz
emigracije. A ustaše, podsjećam, u času nastanka teksta, sredinom tridesetih,
izgledaju kao teški marginalci. Isto tako, tekst predviđa da će nastati pokret otpora i
da će mu na čelu biti komunisti. I ne samo to, nego točno pogađa da će poslije rata
komunisti doći na vlast, i to tako što će raznim trikovima i uz pomoć sile izgurati s
političke scene sve druge političke orijentacije. Osnovat će državu po uzoru na
Sovjetski savez, što znači...
- To je već prilično ozbiljno - rekla je Vesna, dok je Mijo samo kimao glavom. -
Do kada zapravo idu ta predviđanja?
- Nisam vam ispričala još ni polovicu - kazala je Franka. - Čekajte dok vam
nanižem još i ostale tvrdnje iz tog napisa. Među tim tvrdnjama, za mene je
najimpresivnija ona koja se odnosi na jedan crtež što služi kao ilustracija unutar tih
Projekcija. Evo, ja sam ga fotokopirala i umnožila, pa pogledajte sami.
Gurnula je preko stola nekoliko listova papira, a mi smo uzeli svatko po jedan.
Na gornjem i donjem rubu vidjelo se nešto teksta, a u sredini je bio rukom izrađen
crtež. Bila je to zemljopisna karta. Ja sam na njoj lako prepoznao Jugoslaviju, jer
slična karta je visjela u učionicama u kojima sam sjedio kroz cijelo svoje školovanje.
Nije bilo nikakve legende uz crtež.
- Zašto je ovo važno? - upitala je Vesna.
- U tridesetim godinama nitko još nije mogao znati da će Jugoslavija ovako
izgledati, jer njezin teritorij uključuje Istru, Zadar i štošta drugo - kazala je Franka
strpljivo. - Ali, obratite pozornost na republičke granice. Te su se granice crtale
1945., uz mnogo natezanja i kompromisa. Ali, na ovom crtežu one izgledaju točno
onako kako su poslije i u zbilji izgledale.
Kažu da slika govori koliko tisuću riječi. U ovom slučaju to se nesumnjivo
potvrdilo. Jer, sad se jasno vidjelo da više nitko ne sumnja u Frankine riječi, što
znači da nitko ne sumnja ni u vrijednost njezina otkrića. Nevolja je bila jedino u
tome što se za ono što je ona govorila - odnosno za ono što se tvrdilo u tekstu o
kojem je ona izvještavala - nije moglo naći nikakvo suvislo objašnjenje. Sjedili smo
ondje kao djeca kojoj je netko ispričao uzbudljivu priču, ali ona nisu razumjela
njezino značenje, pa očekuju da se priča nastavi, kako bi se do značenja postupno
ipak nekako došlo. Vesna je upitala:
- I dalje?
- Dalje također ide sve po redu - kazala je Franka. - Govori se tu o razvoju
Zagreba i osobita se pažnja posvećuje njegovu urbanizmu. Predviđa se da će se
izgraditi nove avenije i da će grad zakoračiti preko Save. Spominju se i neke zgrade,
uglavnom one koje vidimo i na onim Bukovčevim crtežima: Cibona, Neboder,
Elektrotehnički fakultet... Da vam ne nabrajam dalje. Kao da je autor pišući taj tekst
zapravo opisivao one davne crteže iz XIX. stoljeća.
- Stvar je, dakle, dvostruko potvrđena - rekao je Čolak zamišljeno. - Dobro,
recite mi samo još jednu stvar: kako taj autor objašnjava ta svoja predviđanja?
- Kao rezultat znanstvenih uvida - rekla je Franka kao da je i očekivala to
pitanje. - On tvrdi da je razvoj društva zakonit, da u tom pogledu postoje vrlo jasne
konstante i parametri, te da se zato može...
- Proricati? - upitao je Mijo. - Ma, ja u to ne vjerujem!
- Ako ne vjeruješ - dobacio sam mu - onda si obavezan iznijeti dokaze koji bi
sve ovo opovrgli!
- Polako - mirio nas je Čolak. - Znači, imamo ovu situaciju: kao i umjetnost, i
društvo ima zakonit razvoj, je li tako?
- Tako je - kazala je Franka.
- Te zakonitosti vrijede za takve pojave kao što je Zagreb sa svojim ulicama, ali
i za svijet i njegove ratove, paktove, atomske bombe i to? - nastavljao je pitati
direktor.
- Tako ispada - kazala je Franka. - Premda nema nikakvih pravih dokaza osim
tih Projekcija. I osim činjenice da se u tekstu doista spominje i atomska bomba.
- Meni je to dovoljno - rekao sam ja.
Nastao je trenutak tišine. Onda je Čolak zaokružio pogledom po našim licima,
te je na kraju uzdahnuo.
- Mislim da znam što nam je činiti - rekao je. - Neka svatko od nas u miru
razmisli, pa ćemo se sutra ponovo sastati da vidimo do čega smo došli.
 Svi smo se složili s njim, a ja sam pomislio kako bih najradije razmišljao u
Frankinu društvu.

*
Stavio sam pred sebe dvije knjige i diktafon. Jedna knjiga bila je moja
monografija o Staroj sveučilišnoj knjižnici, a u drugoj se na popularan način
govorilo o fizici. Diktafon je bio iz ladice, već odavno nerabljen, tako da sam mu sad
morao najprije promijeniti baterije.
Knjiga o zgradi Rudolfa Lubinskoga zatrebala mi je zbog toga što sam sve
vrijeme onoga razgovora u Profesorskoj čitaonici zvjerao naokolo po zidovima i po
stropu, nešto zato da bih im se divio, a nešto zato da bih se pitao jesam li ih u svojoj
knjizi dovoljno dobro opisao. Tako mi se onda pogled zadržao na onome prikazu
Slobodnih umijeća, i učinilo mi se da je lice jedne od vila sad malo drugačije nego
što je bilo prije. Sjetio sam se tako da u mojoj knjizi postoje prilično dobre
reprodukcije, krupne i detaljne, pa sam, još dok sam sjedio na onome sastanku, jasno
znao da ču im se posvetiti čim stignem kući.
Znao sam da ću im se posvetiti vrlo pažljivo, možda i zato da bih se što manje
bavio onom drugom knjigom, onom o popularnoj fizici. Jer, tema zbog koje sam se
te knjige latio bila mi je mučna, a sad me je odjednom zaokupila svom snagom i ja
sam znao da se moram s njome suočiti, jer inače neću nikamo stići u ovoj neobičnoj
potrazi u koju sam se tako duboko upleo.
I ne samo da ću se morati suočiti, nego ću morati ponešto i zabilježiti. I, odmah
mi se postavilo pitanje kako da zabilježim, a da to bude pregledno, sigurno i
dostupno. U posljednje mi se vrijeme - otkako prevrćem po rukama stare papirine -
počela javljati fobija od zapisivanja i od pohranjivanja zapisa na sigurno mjesto:
nekako mi se činilo da bih, zapisujući, postao sličan onima čije sam spise sad
istraživao, i da bi me to dovelo u nekakvu opasnost. Odlučio sam zato da ću ono što
mi je na umu naprosto izgovoriti i da ću potom diktafon nekamo skloniti. A ono što
znam, sad moram povjeriti nekome egzaktnom mediju, jer je u mojoj glavi sve to
odviše fluidno, nestalno, brzo se mijenja, pa čas izgleda silno važno, a čas posve
besmisleno.
Uzeo sam, dakle, najprije svoju monografiju, pa sam je otvorio na onome
mjestu gdje su bile reproducirane slike iz Profesorske čitaonice. Usredotočio sam se
na prikaz Geometrije, koja mi je već i na licu mjesta bila privukla pažnju. Bila je to
mlada djevojka plave, kovrčave kose, sva u prozirnim velovima, malo nagnuta
naprijed, držeći u ruci trokut i šestar. Bila je prikazana iz poluprofila i vidjelo se
samo jedno njezino oko. To je oko - razabiralo se na onoj reprodukciji sasvim jasno -
bilo svijetlo-plavo i najviše je nalikovalo na potočnicu. A ja sam se jasno sjećao da je
toga podneva, dok smo sjedili u onoj čitaonici i dok sam zurio u zidove, to oko bilo
crno. Nisam se, dakle, prevario, premda ne znam što znači ono što sam otkrio.
Ta je provjera začas bila gotova, pa sam se okrenuo onoj drugoj knjizi, onoj u
kojoj se na pristupačan način izlažu dostignuća suvremene znanosti. Zanimalo me je
poglavlje koje govori o tzv. teoriji kaosa, i uopće, o ulozi slučaja u funkcioniranju
svijeta oko nas. Točno sam se sjećao kada sam i kako nabavio tu knjigu: bilo je to
onda kad sam izgubio ženu, i bilo je to upravo zato što sam izgubio ženu.
Moja je žena, naime, poginula u prometnoj nesreći, mislim da sam to već rekao.
A nije se to moralo dogoditi, nego je mogla ostati živa - zapravo je sasvim malo
nedostajalo pa da ostane živa - a tada bi i moj život izgledao sasvim drugačije. Još
više, mogu reći da bi tada i ovaj svijet izgledao drugačije, jer kažu da svaki čovjek
nešto u tome svijetu mijenja. U svakom slučaju, ja sam prije desetak godina
posegnuo za tom knjigom ne bih li sebi objasnio kako je to bilo s mojom ženom, i
sjećam se da je ta lektira posve promijenila moj stav prema stvarima i da sam upravo
tada postao ovako uplašen, ovako nesiguran i ovako vezan uz navike kakav sam
sada. Knjiga mi je objasnila da na svijetu nema ničega čvrstoga i pouzdanoga, i još je
između redaka tvrdila da je to dobro. To me je užasnulo i zato knjigu nisam od toga
vremena uzimao u ruke. A sad to više nisam mogao izbjeći.
Jer, moja je žena izgubila život pukim slučajem. Krenula je autom iz Rijeke,
padala je kiša, ali cesta je bila u redu, i sve je govorilo da će to biti ugodna vožnja.
Bila je sama u vozilu. A onda je, negdje malo prije Bosiljeva, auto iz suprotnoga
smjera probio zaštitnu ogradu između dva vozna traka, poskočio, okrenuo se u zraku
i sručio se na vozilo moje žene - na našu staru astru - te gaje spljoštio i ubio
vozačicu. Rekao bi čovjek: banalan slučaj zle sreće.
Ali, ja nisam mogao ostati na tome, ja sam - valjda zbog svoje naravi - morao
po tome čačkati. A kako sam prije nesreće bio u telefonskom kontaktu sa svojom
ženom, tako sam točno znao kakvo je bilo njezino kretanje, i znao sam da je moglo
biti i drugačije. Najprije je, kad je izlazila iz Rijeke, dostavno vozilo ispred nje
prosulo po kolniku kašete s nekakvim limenkama, pa je trebalo čekati petnaest
minuta da se to ukloni. Onda je moja žena, na odmorištu, kad je stala da popije kavu,
susrela nekakvu znanicu i s njom izgubila deset minuta. Napokon sam je još nazvao i
ja, da bih je o nečemu upitao, i tako je još pet minuta razgovarala sa mnom stojeći
pokraj automobila. Poslije, kad sam sve to naknadno rekonstruirao, ispalo je kao da
su sva ta odgađanja i zakašnjenja služila samo tome da se moja žena zatekne na
krivome mjestu u krivom trenutku, i da se mogne naći na putu onome vozilu što je
izletjelo s kolnika.
Bilo je strašno misliti kako je sve moglo biti drugačije. Da s onoga auta u Rijeci
nisu pali sanduci, moja žena prošla bi cestom petnaest minuta prije nego što će onaj
auto s druge strane probiti ogradu. Da nije susrela onu znanicu - a lako su se mogle
mimoići, jer je znanica već sjedala u auto da se odveze - opet se ne bi ništa dogodilo.
I, kao najgore, da nisam baš u tome času ja nazvao svoju ženu, ona se ne bi zadržala
i zacijelo bi ostala živa.
Kad sam poslije o tome razgovarao s prijateljima, često sam čuo misao kako
nemam pravo što tako razmišljam: možda je naprosto tako bilo suđeno, pa da se
moja žena nije zadržala na jedan način, zadržala bi se na drugi, i da je nije ubio baš
taj auto, ubio bije neki drugi. Ali ja na to nikako nisam mogao pristati: što je više
vrijeme prolazilo, to sam više mislio kako je o sekundama sve ovisilo, kako je o
njima ovisio i sav moj budući život.
A sad je baš meni - s ovakvim iskustvom i ovakvom naravi - palo u dio da se
bavim idejom kako se takve stvari mogu unaprijed izračunati. Prava znanost, doduše,
tvrdi drugačije: ako postoji neki primjer koji dobro ilustrira ono u što me je
uvjeravala ta knjiga o fizici, onda je to bio upravo slučaj moje žene. Jer, svijet se
sastoji od ljudi, ti ljudi svake sekunde donose nekakve odluke, te odluke onda
izazivaju promjene u vanjskom svijetu, i tako se to kombinira jedno s drugim, raste i
valja se, i mi to nikako ne možemo nadzirati. Naše su odluke, doduše, najčešće sitne,
i mi živimo tako kao da su one posve nevažne, jer inače bismo poludjeli. Kad
odlučimo na odmorištu uz cestu popušiti još jednu cigaretu umjesto da odmah
krenemo, time možda potpisujemo smrtnu osudu sebi ili drugome, ali se ponašamo
kao da to nije tako i kao da naši postupci ne izazivaju nikakve posljedice. Pa ako se
nešto i može izračunati, onda se to valjda može samo naknadno, kao što sam ja
izračunavao koliko je nedostajalo da moja žene ostane živa. Ali unaprijed? Ta, ljudi
su nepredvidivi, lanci uzroka i posljedica što uslijede iz nekakva nevažnog čina
savršeno su nesagledivi, pa je ludo i pomišljati da bi se to moglo nadzirati. Dapače,
ona knjiga o fizici objašnjavala je da je to dobro, jer nam ta nepregledna mreža
zbivanja što utječu jedna na druga zapravo garantira slobodu: kad bi odnos uzroka i
posljedice bio uvijek vidljiv i predvidljiv, živjeli bismo u jako žalosnom svijetu koji,
osim toga, ne bismo mogli ni mijenjati.
 Kad sam prvi put čitao tu knjigu, nisu mi se njezine teze svidjele, a sad sam je
odjednom poželio imati za saveznika. Jer, osjećao sam da se moram suprotstaviti
onome što tvrdi Ruđer Bošković i njegovi sljedbenici, da se moram protiv toga boriti
nekakvim zdravorazumskim argumentima, ili baš znanstvenima, kako ta knjiga i
sugerira. Što su tvrdili spisi tajnoga društva imenom Vila Velebita? Tvrdili su da se
mreža uzroka i posljedica može sagledati, i to ne samo unatrag, nego i unaprijed, pa
da se zato stvari mogu i predviđati.
Doduše, oni su se ograđivali da to vrijedi samo za ono što zovu zatvorenim
sustavima: umjetnost je, recimo, jedno ograničeno područje s vrlo jakim
konvencijama, a na njezin razvoj utječe razmjerno malen broj faktora, pa je tako sve
to moguće popisati, uvrstiti u nekakvu formulu (pa makar i onako dugu i
kompliciranu poput one što sam je ja nosio teti Zorki), a na kraju dobiti i nekakav
egzaktan rezultat. Ali, s druge strane, stvar kao da je s vremenom postajala sve luđa,
ili barem sve smionija: u devedesetim godinama devetnaestoga stoljeća udruga je
tvrdila da se može predviđati razvoj umjetnosti, a u tridesetim godinama dvadesetoga
uzela je dokazivati da je to moguće i s razvojem društva.
Nigdje nisam naišao ni na kakvo podrobnije obrazloženje, ali sad mi se
odjednom počelo činiti da vidim koja je temeljna pretpostavka cijeloga tog
umovanja. Nisam nikako zaboravljao da na početku cijele stvari možda stoji Ruđer
Bošković, a on se valjda ne bi prepuštao nekakvim fantazijama. Ili su drugi iskrivili
njegove izvorne ideje? Ukratko, pomislio sam da treba razlikovati pojedinca i sustav,
odnosno, da treba dobro razumjeti njihov međusobni odnos.
Sjedio sam zavaljen na kauču na kojem je prethodne večeri počivala Frankina
lijepa stražnjica, zabacio sam glavu na naslon i govorio sam u onaj diktafon polako i
odmjereno, u suvislim rečenicama, kao da držim predavanje. A to mi nije bilo lako,
jer su mi stalno dolazile nove misli, pa ih je trebalo pomiriti s prethodnima i uklopiti
u opći tok izlaganja. Sva sreća što sam osnovnu tezu ipak dobro znao, pa sam se
mogao posvetiti njezinu razvijanju.
Problem je, dakle - tako sam govorio - u načinu na koji mi shvaćamo društvo i
povijest, odnosno pojave koje nadilaze pojedinca i njegove moći. Glavna naša
pogreška sastoji se u tome što mi opće pojave - pojave poput industrijske revolucije,
romantizma, Bauhausa ili informatičke tehnologije - vidimo kao nekakve
individualnosti, pa pretpostavljamo da se one ponašaju jednako nepredvidljivo kao
što se ponašaju pojedinci: da povijest nekada pohita ili zakasni onako kako se moja
žena zadržala na odmorištu uz autocestu Rijeka-Zagreb, što ju je onda stajalo glave.
A nije ni neobično što tako mislimo, jer povijesne pojave doista se ponašaju hirovito,
pa, recimo, nekoliko velikih znanstvenih otkrića uslijedi u kratkom razmaku, a onda
se stoljećima ne događa ništa. A moglo bi se s jednakim pravom pretpostaviti se
stvari zbivaju posve obratno: da te velike pojave (industrijska revolucija,
romantizam, Bauhaus ili informatika) zapravo nastaju i postoje zakonito, po nekome
unaprijed utvrđenom planu ili po nužnosti svoje naravi, a da svi ljudski postupci -
koji izgledaju hiroviti, bezrazložni, slučajni - nesvjesno i nehotice pridonose tome
velikom ishodu. Takvu neku povijesnu pojavu - recimo, moderni urbanizam - treba
zamisliti kao veliku kuglu koja se sastoji od mnoštva malih kuglica, pri čemu tu
postoji neka energija, neka napetost koja sve to drži skupa - kao recimo, kod atoma u
molekuli - i zato se sve to zakonito kreče nekim smjerom kao što se kugla zakonito
kotrlja po kosini.
A iz toga slijedi nešto vrlo jednostavno: ako uspijemo razabrati strukturu kugle -
strukturu te pojave, pa bila ona umjetnički smjer ili sukob među državama - moći
ćemo odrediti i odnos sila u njoj, i moći ćemo vidjeti kakva je ta kosina, te kako će
se kugla po njoj kretati i kojom brzinom. Moći ćemo ne samo nadzirati zbivanja,
nego ćemo moći njima i upravljati.
Jasno sam osjećao kako su me oni stari spisi pridobili, kako sam na njihovoj
strani i kako vjerujem u ono što je udruga tvrdila, što god to bilo i tko god udrugu
činio. Naravno, na to sam bio pripremljen svojim životom, svojim desetogodišnjim
mozganjem o tome je li sve moglo biti drugačije i o tome po kojoj se logici zbivaju
stvari na ovome svijetu. Jer, teorija što sam je sad - ne znajući ni sam odakle mi je
došla - izgovorio u diktafon, nudila je zapravo nekakvu utjehu: ako je sve zakonito,
ako se stvari zbivaju po nekoj višoj logici, ako vode prema nekakvu cilju, onda se i
mi kao pojedinci možemo lakše u njih uklopiti, možemo prihvatiti svoju sudbinu.
Ako nas zadesi i nesreća, barem znamo da je tako moralo biti. Fatalizam? Možda, ali
ta je etiketa beznačajna cijena koju treba platiti za osjećaj da svijet ima smisla, pa,
dakle, ima smisla i naš život.
A još dok sam izgovarao sve to u onaj diktafon - provjeravajući povremeno je li
sve doista snimljeno - ja sam jasno osjećao da ću se morati suočiti s još jednim
pitanjem, a da za to suočavanje nisam posve pripravan. Jer, to se pitanje nametalo
samo od sebe, premda mu nisam našao traga u onome što sam do toga trenutka
pročitao u spisima tajanstvene udruge. To je pitanje glasilo: je li naša eventualna
sposobnost da izračunamo zakonitosti umjetničkih i društvenih zbivanja nešto dobro
ili nešto zlo? To je pitanje imalo dva lica, načelno i praktično.
Načelna strana mogla bi se možda ovako razraditi: je li dobro da ljudi unaprijed
znaju što će se dogoditi s njima i njihovim društvom? Kako će to utjecati na njihovu
poduzetnost, na njihov moral, neće li to uništiti svaku inicijativu? Kako će pojedinci
vidjeti svoju ulogu u svijetu, ako se pokaže da oni - što god učinili - uvijek rade za
neku višu silu, to jest za zakoniti razvoj? Kako će shvaćati sami sebe, neće li im to
ubiti samopouzdanje, neće li ih okrenuti prema zabavi i jalovim užicima? I kako će
biti s društvenim institucijama, hoće li itko htjeti u njima raditi, kad je ionako sve
zakonito i unaprijed utvrđeno?
A praktična strana ticala se, dakako, prije svega udruge Vila Velebita, ili kako se
već poslije zvala. Je li dobro da sve te spoznaje ostanu svojinom uskoga kruga ljudi?
Kako možemo znati da su ti ljudi pošteni i dobronamjerni? Kako možemo znati da
neće doći u iskušenje da zloupotrijebe moć koju im da je uvid u zakonitosti
umjetnosti i zakonitosti društva, koju im da je sposobnost predviđanja? Što treba
uraditi s tim spoznajama i tim formulama kako bi sve bilo za opće dobro, kako se ne
bi pretvorilo u igru vlasti i vladanja?
Ili, ako netko hoće, sasvim zaoštreno i sasvim filozofski: je li dobro ili nije
dobro da ljudi posjeduju takvo znanje i je li znanje kao takvo uvijek dobro ili može
biti i zlo?
Tu sam negdje završio svoje govorenje u diktafon, pa sam se opustio, stavio
noge na stol i zapalio cigaretu. I, da bih se nekako odmorio od teških misli koje sam
samome sebi nametnuo, okrenuo sam se opet onoj svojoj monografiji, da se tako
vratim u poznati svijet. Uzeo sam ponovo razgledati fotografije. Nisam dopuštao
sebi da išta određeno zaključim, ali sam znao da neke podatke ne smijem zaboraviti.
Tako sam se prisjetio onoga što sam čuo od Vesne kad smo izlazili iz Profesorske
čitaonice. Čolak je, naime, tada odjurio na nekakav sastanak, a s njim i Franka, i tako
smo Vesna, Mijo i ja ostali sami. Tada sam upitao:
- Zašto je direktor nas sazvao baš u ovu prostoriju?
- Nemojte nikom reći - kazala je Vesna sa smiješkom, pa pogledala najprije
Miju, a onda i mene. - Ali, naš šef postao je, izgleda, malo paranoičan. Ovo je jedna
od rijetkih prostorija u kojima ne postoji videonadzor. Mislim da mu je to bilo
ključno.

*
Morao sam na Zavrtnicu. Ali, nije mi to bilo teško: s takvim razlogom kakav
sam imao, išao bih ja i na vrh Sljemena. Jer, na Zavrtnicu me je pozvala Franka.
Morao sam posegnuti za planom grada i tako sam postao svjestan da ja - baveći
se ovom strukom kojom se bavim - bolje poznajem Zagreb kakav je nekad bio, nego
Zagreb kakav je sada.
Odmah sam, naime, znao da je Zavrtnica smještena negdje na jugoistočnom
dijelu širega gradskog središta i da su se ondje nekada nalazili prilično važni
industrijski pogoni; ali, što je ondje danas, i kako se onamo dolazi, to nisam imao
pojma. Valjalo je, dakle, da se informiram, pogotovo zato što sam onamo morao ići
autom, a ja po gradu rijetko vozim, pa mi je i to bilo kao nekakav ispit. Ali, kažem,
ništa mi od toga nije bilo teško, jer išao sam se naći s Frankom.
Sam sam sebi čestitao na nepromišljenosti koja me je bila uhvatila toga kasnog
poslijepodneva, kad sam, ne pitajući se mnogo o posljedicama, jednostavno utipkao
u mobitel Frankin broj. Objašnjavao sam sebi da to ne činim zato da bih se približio
Franki kao ženi, i uvjeravao sam sebe da ona to i neće tako tumačiti. Nego da nas
dvoje imamo posao koji moramo zajednički obaviti, kao što smo ga zajednički i
započeli, pa da se, prema tome, radi o radnom dogovoru. Jer, ja sam toga
poslijepodneva - nakon onoga mozganja i govorenja u diktafon - napokon pročitao
do kraja tekst pod naslovom Udruga, a odande sam doznao još dosta važnih stvari, i
trebalo je da to prenesem Franki. Trebalo je, doduše, da to prenesem i drugima, ali
Franki ipak najviše, jer nas smo dvoje skupa izvukli onu kutiju iz zida, potom
podijelili između sebe njezin sadržaj, i sad je valjalo da sve papire opet skupimo na
jednom mjestu i da kutiju učinimo ponovno onakvom kakva je bila. Tako je nekako
išlo to moje umovanje, a zapravo sam sve vrijeme mislio na Frankine oči, na njezin
osmijeh, na njezine noge u sandalama, na njezino tijelo što se miče ispod tanke
haljine. I, tako sam je nazvao, a ona mi je odgovorila i pozvala me na Zavrtnicu.
Razgovarali smo posve kratko, a ja sam imao dojam da je jačina i ton Frankina
glasa u nekakvoj čudnoj suprotnosti sa sadržajem njezinih riječi. Govorila je, naime,
tiho, kao da se boji da bi je tkogod mogao čuti, ili kao da bi svojim govorom mogla
nekome zasmetati. A u isto vrijeme, nije bilo nikakve sumnje da se obradovala
mojem pozivu i da nimalo ne dvoji oko toga treba li da mi urekne sastanak. Dapače,
gotovo sam siguran da mi se u prvoj rečenici obratila govoreći mi ti, a onda da se
opet vratila na konvencionalniji ton. U svakom slučaju, rekla mi je da se nalazi na
Zavrtnici, da ima sa sobom neke knjige, a da joj je auto u kvaru, pa ako želim da se
nađemo (a ja sam to predložio odmah nakon pozdrava), onda bi možda bilo najbolje
da dođem autom po nju. A ja sam, dakako, pristao: došao bih ja, kažem, i autom, i
balonom, i četveronoške, samo ako to ona želi. Tako sam onda otključao svoju
krntiju koja je bila sva prašna od stajanja na parkiralištu, pa se zaputio prema
istočnom dijelu grada. Franka mi je objasnila kako trebam proći ispod nadvožnjaka,
kako potom moram skrenuti lijevo i kako ću mjesto na kojem me ona čeka lako
prepoznati po četiri visoka bora, a u slučaju da ipak ne nađem, neka samo upitam
prvoga prolaznika gdje je samostan, pa će me on već naputiti.
Nisam se pitao kakav je to samostan ni što Franka ima sa samostanima, nego
sam - poput kakva balavca - cijelim putem nagađao kako će ona biti očešljana i što
će imati na sebi. A osim toga, ponavljao sam poluglasno ono što joj moram reći:
poslagao sam po točkama sadržaj što sam ga našao u tekstu pod naslovom Udruga, i
nastojao sam to što bolje uobličiti. Ako ništa drugo, da barem ne ispadnem opet
mucav i nesuvisao.
Franka me je čekala na pločniku nedaleko od mjesta gdje su se doista vidjela
četiri visoka bora, a među njima jednostavna kuća na kat, koja se doimala kao škola,
starinski dom zdravlja, ili kakva druga slična ustanova. Bila je obojena žuto i na
prozorima se nisu vidjeli zastori. Franka mi je pokazala gdje ću najzgodnije parkirati,
a onda je pričekala da izađem iz auta. Potom smo se rukovali, i ja sam jasno osjetio
kako taj stisak traje dulje nego što je uobičajeno, i kako nam je oboma zbog toga
drago.
- To je lazaristički samostan - kazala je Franka jednostavno, pokazujući na žuto
obojenu kuću. - Ima samo pet redovnika.
- Vi stručno surađujete s njima?
- Pa, da, i to - kao da se malo zbunila Franka. - Ali, zapravo, tu stanuje moj
ispovjednik. Upoznala sam ga još dok sam živjela u Švicarskoj, pa sam ostala
nekako vezana uz njega... A oni ovdje imaju i kapelicu, pa se mogu i pričestiti...
Zašutjela je, kao da joj se čini kako mi je rekla previše. A ja, dakako, nisam
pitao više ništa, osjećajući i sam da je Franka tim priznanjem prekoračila neku
granicu, ponudila mi dar koji ja moram prihvatiti, ali ga moram biti i dostojan. Zato
sam stvar pokušao okrenuti na nešto lakši ton:
- I, ispovjednik vam svaki put uvali nešto knjiga, neka se nađe, je li tako?
- Tako je - nasmijala se. - Neke sam čak i pročitala.
Tako me je povela malo dalje niz ulicu, gdje se nalazila krčma s lijepim i
velikim vrtom. Sunce je upravo zalazilo, nebo je bilo zelenkasto, a mi smo hodali u
smjeru istoka i činilo se kao da idemo u susret noći. Ali, još nije bila potrebna ulična
rasvjeta, pa kad smo se smjestili u kut bašče - a ondje su bila zauzeta samo dva stola
od njih možda dvadesetak - jasno smo jedno drugome vidjeli lica. Pošto smo naručili
piće (a oboje smo uzeli kavu), ja sam rekao:
- Htio sam vas izvijestiti...
- Pardon - kazala je Franka tada. - Bez uvrede, ali... Možemo li prijeći na ti?
- Naravno! - zagraktao sam. - To je meni čast! Još otkad sam vas upoznao...
Otkad sam te upoznao...
Tu sam se spleo i opet jednom postalo mi je jasno kako sam izašao iz forme u
tim stvarima. Ako sam ikada i bio u formi. Ali, to je duga priča. U svakom slučaju,
dogodilo mi se ono što sam svakako želio izbjeći, a to je da sam stao mucati, te sam
opet imao osjećaj da izgledam kao tupan. Na kraju sam zamuknuo i stao miješati
žličicom svoju kavu. Mora biti da sam se tada Franki ozbiljno sažalio, jer ona mi je
rekla sa smiješkom:
- Rekao si da me moraš izvijestiti. Slutim da se radi o nastavku onoga teksta iz
kutije.
Tako mi je pružila priliku da se opet vratim na čvrsto tlo i ja sam tu priliku
objeručke prihvatio. Zapalio sam, dakle, cigaretu, malo se nakašljao, pa gotovo da
sam i zauzeo pozu kakvu imam kad držim svoja predavanja iz povijesti arhitekture:
naslonio sam laktove na stol i zagledao se u šare stolnjaka pred sobom.
- Ono prije - rekao sam - bilo je već i samo po sebi zanimljivo. Bošković,
Bukovac, izračun budućih zbivanja u umjetnosti. Ali, ovo poslije meni se čini još
uzbudljivije. Jer iz onoga spisa proizlazi da je Vila Velebita postojala manje od deset
godina, otprilike do devetstote, a onda je u njoj došlo do raskola.
- Oko čega? - upitala je Franka, a onda mi nije dala da joj odgovorim, nego je
odgovorila sama: - Čekaj, pokušat ću pogoditi. Jedni su smatrali da je predviđanje
daljnjeg razvoja umjetnosti nešto dobro, a drugi da je to nešto zlo?
Toga sam časa pouzdano znao da sam zaljubljen u Franku. Do tada je to možda
bila samo slutnja, možda samo tjelesna privlačnost, a sad sam osjetio da ne mogu
više zamisliti život bez te žene. Nikad mi se prije nije dogodilo, u mojoj ne baš
osobitoj ljubavnoj karijeri, da me tako privuče, da me - zašto da ne priznam: tako
uzbudi - nečija pamet. I, pitao sam se kako ću sad dalje normalno razgovarati. Ali,
morao sam, pa sam zato rekao:
- Potpuno si u pravu. Zanimljivo, nigdje se ne spominje koliko je udruga imala
članova u Bukovčevo doba, ni jesu li to bili isključivo umjetnici, ili je možda bio i
tkogod drugi. Prema tome, ako je nastao raskol, mi zapravo ne znamo kakve je
razmjere on imao: druga je stvar ako se skupina od šest ljudi raspadne na dvije
frakcije od po trojice, a drugo je ako se skupina od šezdeset ljudi raspadne na dvije
frakcije od po trideset.
- Ja mislim da je istina negdje po sredini - kazala je Franka zamišljeno. - Nije ni
šest ni šezdeset, ali nekakva dvocifrena brojka svakako jest. Recimo, dvadesetak.
Gledao sam Frankino lice koje je bilo još ljepše u odsjaju crvenoga zapadog
neba, gledao sam njezinu ruku na stolnjaku, i želio sam da taj trenutak potraje što
duže. Zebo sam, točnije, da i zagonetka kojom se bavimo što dulje odolijeva našim
pokušajima da je riješimo, kako bismo mogli i dalje biti skupa.
- Raskol oko pitanja je li to što imaju u rukama dobro ili zlo - rekao sam tada -
proizveo je i drugi raskol, koji je bio mnogo osjetljiviji. Jedni su mislili da otkriće
treba objelodaniti, da ga treba dati na razmatranje znanstvenim institucijama, a drugi
da ga i dalje treba kriti. Svatko je imao svoje argumente. Oni prvi držali su da ni
jedna skupina ljudi, koliko god dobronamjerna bila, ne smije sama odlučivati o
sudbini svih ostalih, a ovdje se, očito, upravo o tome radilo. Oni drugi tvrdili su kako
formula još nije razrađena, kako je sve još u eksperimentalnoj fazi, pa bi bilo glupo
ići s tim u javnost, jer nitko neće povjerovati, a sama će se stvar na taj način
kompromitirati.
- I, što su odlučili? - pitala je Franka.
- E, to i jest ono - uzvratio sam s uzdahom. - Ispada da to nitko ne zna. Zapravo,
ono što piše u tom tekstu iz tridesetih godina pod naslovom Udruga, to i jesu
uglavnom nagađanja. Sve ovo što sam ti do sada izložio, to su zapravo kombinacije
autora toga teksta, a on govori u prvome licu. Te kombinacije meni izgledaju
uvjerljivo, ali svjestan sam da tu nikakvih dokaza zapravo nema. Ne mogu uvjeriti
čak ni tebe, koja si na mojoj strani, a kamoli koga drugog.
Ne vjerujem da Franka nije zamijetila onu moju polu rečenicu o tome da smo
nas dvoje na istoj strani, ali nije kazala ništa. Ili je mislila da je za to još prerano, ili
ju je odviše zanimalo ono o čemu smo razgovarah. Samo mi je postavila još jedno
pitanje.
- Dobro, ima li onda uopće u tome napisu još nečega što bi se moglo smatrati
dokazom?
- Ima - kazao sam. - Premda ni to nije dokumentirano. Zapravo, ja mislim da je
pisac teksta ipak raspolagao nekim podacima, ali nije smatrao potrebnim da ih
prepričava, nego se samo na njih pozvao. Eto - zalomatao sam rukama - on tvrdi da
je onaj Boškovićev rukopis, od kojega je sve i počelo, u jednom času ukraden od
Bukovca.
- Onaj rukopis što ga je Bukovac i donio iz Londona? - raširila je Franka oči
zaprepašteno. - Prenio ga je preko pola Europe, a onda su mu ga ovdje kod nas...
- Tako je - kimnuo sam. - U domovini. Još više - prešao sam sad na ono što mi
je izgledalo najvažnije u cijeloj stvari - autor teksta misli da je Bukovac upravo zbog
te krađe i otišao iz Zagreba. Da su sve one priče o spletkama male sredine koje su
slikara tobože otjerale odavde, zapravo dječja igra. Slikara je, tvrdi taj pisac, razjarilo
to što su mu oteli Boškovićev rukopis i što ga nikako nije mogao naći. Nije više želio
imati posla s ovim gradom.
- A slikao je njegovu budućnost - podsjetila je Franka. - Mogu ga razumjeti.
Opet smo nekoliko trenutaka šutjeli. U glavi sam vrtio one točke što sam ih bio
pripremio za izvješće koje ću podnijeti Franki. Ostale su još dvije, a ja sam se pitao
na koju da sad prijeđem. I, jasno sam osjećao kako ih ne izabirem prema njihovoj
važnosti, nego tako da moja priča bude zanimljivija Franki, a ja da ispadnem bolji u
njezinim očima. Rekao sam:
- Dalje se autor teksta upušta u nekakva nagađanja koja meni zvuče silno
zanimljivo, ali ne bih se kladio da su točna... Naime, on se pita zašto se Bukovac
toliko razljutio. Ta, ipak se radi samo o jednom starom rukopisu, a ideje iz toga
rukopisa nisu izgubljene, nego su prepisane i razrađene, pa zašto onda...
- Možda je Bukovac tim izvornikom nešto dokazivao? - rekla je Franka, a ja
sam osjetio ako je opet bila brža i pametnija od mene. - Možda je taj rukopis bio kao
nekakav zalog, dokaz da Bukovac pripada nekoj drugoj, većoj udruzi kojoj je
pripadao i Bošković?
Shvatio sam da moram govoriti jednostavno i izravno, jer Franku - s tom
njezinom pameću - nikako neću impresionirati, koliko god se šepirio. Rekao sam:
- Autor rukopisa pretpostavlja da je Bukovac i došao u Zagreb zato da bi donio
taj rukopis. Nije, dakle, došao da slika, nego da širi ideje što ih je rukopis sadržavao.
Franka me je pažljivo slušala, ali je samo povremeno pogledavala u moje lice:
kako su joj misli lutale, tako su joj i oči odlazile nekamo ustranu ili uvis. A ja sam
znao da će, kad progovori, opet pitati nešto važno, možda i nešto što meni do toga
trenutka nije palo na pamet. I doista, izustila je:
- Ako je tako, onda se javlja još jedno pitanje: što je poslije bilo s udrugom?
- Autor teksta pretpostavlja - odgovorio sam, jer to je bila sljedeća točka mojega
izvješća - da je nakon Bukovčeva odlaska udruga stavljena u mirovanje.
- Prisilno ili dobrovoljno?
- Ja mislim: dobrovoljno - rekao sam. - Njezin raskol bio je posve načelne
naravi, nije bio takav da bi se članovi međusobno zamrzili i željeli jedni drugima
nanijeti zlo. Zato su se dogovorili, a to ne kažem ja, nego pisac onoga teksta, da će
obustaviti rad na projektu: tko od njih želi, može se privatno i teorijski dalje time
baviti, ali ne smije ništa ozbiljno poduzimati bez suglasnosti ostalih.
- A dokumentaciju su onda pohranili kod nekoga kome su dovoljno vjerovali...
Recimo, kod onoga Štrige koji nam se tu stalno javlja... - glasno je razmišljala
Franka.
Bio sam opet jednom impresioniran. Ja se Štrige nisam ni sjetio, a on je bio baš
pogodna osoba za čuvanje dokumenata: prvo je proizvodio papir i pomagao udrugu
financijski, onda je postao knjigoveža i kroz ruke mu je prolazila masa papira, pa je
mogao lako sakriti ono što mu je ostavljeno... Dalje je već bilo lako zamisliti.
- Da - rekao sam. - Ili kod koga sličnog.
- Znaš li zašto to pitam? - rekla mi je sad Franka, a ja sam već slutio da će ona
nepogrešivo nabosti sljedeću točku o kojoj sam je kanio izvijestiti. - Koje je godine
Bukovac otišao iz Zagreba?
- Ako se ne varam, 1898.
- E, pa ako je tako, onda imamo zanimljiv problem - rekla je Franka. - Udruga
se ugasila odmah nakon Bukovčeva odlaska, to mislim da možemo uzeti kao
dokazano. Svoje dokumente pohranila je na sigurno, kod Štrige. I, evo ti sad pitanja:
tko je i zašto te dokumente potom zazidao u Sveučilišnoj knjižnici?
- Ako su uopće zazidani tada, a ne poslije mnogo godina - dodao sam ja. - Ili
ako nisu zazidani dvaput - opet je Franka mislila brže i jasnije od mene.
Tako je taj dio našega razgovora stigao do samoga kraja. Zapravo, potrošila se i
energija pitanja, nagađanja i pretpostavljanja, pa je najbolje bilo ostaviti sve to neka
se krčka u mraku naših glava. Najbolje je bilo sjediti ondje, uživati u toj večeri i u
Frankinoj blizini, najbolje je bilo prepustiti se osjećaju zaljubljenosti koji me je sad
sasvim preplavio. Ali, Franka je rekla još nešto:
- Izgleda da smo i mi, nas petero, također postali nekakva udruga.
- U svakom slučaju, zasad smo i neformalna i tajna grupa - rekao sam.
 - A možda bismo mogli još koga uključiti - dodala je ona ne dajući mi vremena
da razmislim. - Eto, taj moj ispovjednik, danas mi je došlo da ga upitam o
ponečemu... A bolje što nisam...
- Ispovjednika? - upitao sam zaprepašteno.
- Nisam ti rekla ništa o njegovu profilu - nasmiješila se Franka. - Mislim,
intelektualnom. On ti je u isto vrijeme i teolog i matematičar.
 GLAVA ŠESTA

G olema zgrada posve je nalikovala na školjku. Razlika je bila samo u tome što
školjku čovjek prislanja na uho zato da bi, slušajući šum vlastite krvi,
povjerovao kako čuje šum mora, dok smo se mi nalazili unutar školjke, a šum koji
smo čuli bio je zvuk nečega dalekog, privlačnog a neshvatljivog, i ja sam toga
poslijepodneva prvi put pomislio da je to možda zvuk povijesti. Upitao sam se čujem
li u njemu kakvu pravilnost, slutim li možda glazbu, jer sve što sam u posljednje
vrijeme doživio navodilo me je da upravo glazbu u tome zvuku tražim.
Stajali smo u hodniku, bilo je negdje oko pet sati, a Mijo je otvorio šaku i
pokazao mi što ima na dlanu. Bio je to sasvim običan ključ, ali s privjeskom u obliku
plastične pločice. Na pločici je flomasterom pisalo: PČ.
- Profesorska čitaonica? - upitao sam.
- Ima tamo na kraju hodnika jedna prostorija koja čistačicama služi kao
garderoba i ujedno kao spremište za potrepštine. Na zidu visi stakleni ormarić, a u
njemu je sve puno malih klinova na kojima su ključevi. Na svakom ključu nalazi se
ovakav privjesak - objasnio mi je Mijo.
On je izabrao trenutak kad ćemo otići u Profesorsku čitaonicu, a izabrao je i
način. A da moramo otići, u to je bio potpuno siguran otkako sam mu prethodne
večeri ispričao ono o promjeni boje oka one vile što u Profesorskoj čitaonici gleda sa
zida. Mijo je držao da je vrijeme malo poslije pet popodne najbolje: tada više nema
posjetitelja, zaposlenici su uglavnom otišli, a čistačice još nisu počele raditi. Naručio
me je, dakle, da se tada nađemo u Arhivu. I još je rekao kako je sreća što su u zgradi
još uvijek one aluminijske ljestve koje je koristio kad je razgledao kupolu, jer one će
nam svakako trebati.
Sad je stajao naslonjen na te ljestve u onome hodniku i neodređeno se smješkao,
kao da sluti da nas čeka nešto dobro, ili barem nešto zanimljivo. Mijo je u posljednje
vrijeme bio čudan, a ja sam pretpostavljao da je to zato što je zaljubljen. Možda sam
to zaključio i sudeći po sebi, pa sam se pitao vidi b se i na meni da lebdim deset
centimetara iznad tla. A Mijo kao da je bio nekako još mirniji otkako mi je sve
priznao.
 A priznao mi je prethodne večeri, kad sam se s njim našao pošto sam odvezao
Franku kući i s njom se rastao uz veliko žaljenje, za koje mi se toga časa učinilo da
je obostrano. Ali, tu nije bilo pomoći: sjedili smo nekoliko trenutaka u autu ispred
Frankine zgrade na Knežiji, onda sam se ja ponudio da joj odnesem knjige do stana,
a ona je to ljubazno odbila. Na kraju smo se rastali stojeći pred haustorom, a ja nisam
izdržao da ne pružim ruku i ne pogladim Franku po mišici. Ona mi se na to
nasmiješila tako da je to bilo dovoljno da me grije do sutradan. Onda sam pohitao da
se nađem s Mijom.
Još na Zavrtnici ja sam se odjednom sjetio da imam dogovor s njim, i toga me
je časa uhvatila žalost. Jer, bilo je tako lijepo s Frankom toga predvečerja u onoj
vrtnoj restauraciji, tako smo fino razgovarali, tako je lijepo bilo njezino lice, da sam
počeo fantazirati kako će se ta večer nastaviti time da ću ja odvesti Franku kući, da
će me ona potom pozvati na piće, a onda, tko zna što se još može dogoditi. Ali,
odjednom mi je pao na pamet Mijo, i ja sam se smračio. A nisam mogao odgoditi
sastanak s njim, i to zato što sam ja taj sastanak tražio. Dogovorili smo se bili u
trenutku kad ja još nisam znao da će me Franka pozvati na Zavrtnicu i da će sve biti
tako kako je bilo. Zato sam sad morao otići da se nađem s Mijom u jednom lokalu na
Savskoj cesti, koji je bio otprilike na pola puta između njegova i mog stana.
Zamolio sam Miju da se nađemo zato što sam znao da će me on razumjeti i da
mi neće zamjeriti ni ako se pokaže da su moje slutnje besmislene, a ja sam da sam
smiješan. A i nisam imao nikoga drugoga: ako na svijetu postoji osoba s kojom sam
mogao podijeliti svoje sumnje u pogledu one slike u Profesorskoj čitaonici, onda je
to Mijo. Bila je, uostalom, i moja obaveza da mu o tome nešto kažem. I, tako smo se
onda našli na toj terasi, gdje je bila prilična buka zbog prometa, ali je to bilo dobro
zato što nas sa susjednih stolova nisu mogli čuti. A kad sam rekao Miji o čemu se
radi, kad sam mu iznio svoje sumnje u pogledu one zidne slikarije, on je odmah
rekao da moramo u akciju. I ne samo da je smjesta znao vrijeme i način, nego je
znao i stupanj tajnosti koji cijeloj stvari treba pridati: rekao je da o tome zasad ne
treba nikome ništa govoriti, a ako se pokaže da sam ja pravu, onda će se već vidjeti.
Pri tome mu je odjednom izletjelo kako on čak neće reći ništa ni Vesni, a onda je
shvatio da se izlanuo i zagledao se u mene, a ja sam digao obrve i tako smo se
obojica počeli smijati.
Priznao mi je da odnedavna ljubuje s Vesnom i izjavio da se osjeća kao nikad
prije u životu. Mijo je imao iza sebe dva propala braka, i ako je sad govorio ovako
teške riječi, onda je to svakako nešto i značilo. Tako mi je usput rekao ponešto i o
Vesni. A još mi je čudnije bilo to što je Vesnina biografija ponešto podsjećala na
Frankinu.
 I ona je, naime, provela dio života u inozemstvu, samo ne u Švicarskoj, kao
Franka, nego u Francuskoj. Radila je nešto oko zaštite starih rukopisa i njihove
restauracije, i tu je dogurala prilično daleko, pa su je i najuglednije francuske
institucije zvale da radi za njih. Naravno, stvorila je mrežu poznanstava koja joj i
danas dobro dolazi, a stekla je i sposobnost snalaženja u velikom svijetu.
Ali, onda joj se brak raspao, i to, čini se, na dramatičan način, i ona više nije
mogla izdržati tamo u tome Parizu ili gdje, nego se vratila kući i zaposlila se u
Arhivu, gdje su je, naravno, dočekali raširenih ruku i odmah je postala pomoćnica
direktora. Mijo je bio pun pohvala za njezinu stručnost, um i karakter, ali ja sam
nekako mislio da je to možda tek pijanstvo zaljubljenika kakvo sam i kod sebe
zamjećivao. I, samo sam se upitao je li se u sve doista umiješala sudbina: kako bi
inače bilo moguće da nas dvojica u podrumu Sveučilišne knjižnice otkrijemo tajnu
sobu samo zato da bismo našli svaki svoju ljubav života?
No, ako je i bilo tako, imalo je i to svoju cijenu. Nismo se mogli prepustiti
ljubavi, niti smo mogli samo o njoj misliti, i to zato što smo do ljubavi došli preko
tajne. Morali smo se baviti i tajnom, a tajna je imala razna lica: važnija i manje
važna, veća i manja, ugodna i neugodna. Jedno od tih lica bilo je i pitanje što je to
ondje u onoj Profesorskoj čitaonici. Osjećao sam tremu kad smo se sad zaputili niz
hodnik, jer postojali su neizmjerno veći izgledi da griješim nego da sam u pravu.
U velikom predvorju nije bilo nikoga kad smo otključali vrata Profesorske
čitaonice. Ja sam ta vrata širom raskrilio, a Mijo je, manevrirajući oprezno, kroz njih
unio visoke aluminijske ljestve. Potom smo ušli i zatvorili vrata za sobom. Na
trenutak smo odahnuli, a onda je Mijo zaključao za nama.
Stajali smo i zvjerali oko sebe. Soba je gledala na istok (ako sam dobro
procijenio), pa je sad u njoj bilo razmjerno malo svjetla. Ali, mi smo znali da ne
smijemo paliti lampu, da ne bi tko opazio da se nešto događa. A osim toga, za ono
što smo željeli utvrditi, bilo nam je sasvim dovoljno i ono malo svjetla što je dopiralo
u prostoriju, možda tek uz malu pomoć Mijine džepne lampe koja je i sad bila pri
ruci.
Mijo je pokazao prema slici i upitno me je pogledao. Ja sam kimnuo glavom.
Mijo je nato prinio ljestve sasvim do zida i stao se na njih penjati. Mjesto na slici
koje nas je zanimalo - dakle, glava one muze i njezine oči - nalazilo se na otprilike
dva i pol metra od poda. Mijo se oprezno penjao po ljestvama, a ja sam pridržavao
njihovo podnožje. Kad se popeo na vrh, nagnuo je glavu i zagledao se izbliza onu
sliku. Onda je pružio kažiprst i njime opipao.
 - Što ima? - upitao sam.
- Pogledaj sam - kazao je Mijo i stao silaziti s ljestava.
Brzo sam ja zakoračio na njih. Uspeo sam se do mjesta na kojem je prije stajao
Mijo. Onda sam se nagnuo naprijed i izbliza pogledao sliku. Mijo mi je odozdo
dodao svjetiljčicu i ja sam je upalio te promotrio sliku i u njezinu svjetlu.
- Nisam pogriješio - kazao sam.
Jer, doista, na mjestu gdje se prije nalazilo oko one vile, sad se vidio mali
okrugli objektiv. Njegovo je staklo, doduše, bilo plavkasto, ali opet mnogo tamnije
nego što je bilo vilino oko onda dok je još postojalo na slici. Točno na mjestu
zjenice, nalazilo se to staklo. Počeo sam silaziti.
- Zar nije Vesna rekla - prisjećao se sada Mijo - kako nas je Čolak sazvao u ovu
prostoriju zato što u njoj nema nadzornih kamera?
- Jest - potvrdio sam. - Točno je tako rekla.
- Pa što onda ovo znači? - izdužio je Mijo svoje ionako izduženo lice. - Da za
ovu kameru Čolak ne zna?
- Nema druge mogućnosti - rekao sam. - A možda to i nije jedina kamera u
prostoriji.
Mijo je ispružio ruke, raširio prste te stao njima micati kao da svira na klaviru.
Time je želio zaustaviti moje riječi, ili možda spriječiti vlastite misli da pobjegnu.
- Čekaj - rekao je. - Polako! Ako Čolak ne zna za ovu kameru, recimo da je
samo jedna, ako on ne zna, onda tko ju je postavio?
- Netko drugi - slegnuo sam ramenima. - Očito postoje nekakvi paralelni
sustavi... Za neke dijelove videonadzora Čolak znade, a za neke ne zna... Ali, mene
zanima još nešto. Kakve su bile namjere toga tko je postavio tu kameru?
- I pri tome zauvijek uništio jednu vrijednu sliku - dodao je Mijo. - A kakve su
mu mogle biti namjere? Pa, sigurno nisu časne, inače bi i Čolaka obavijestio...
- Ne mislim to - zavrtio sam glavom. - Nego, u ovu prostoriju rijetko itko ulazi,
pa kakva je onda korist da se snima što se zbiva u praznoj sobi?
- He, he, ti kao da si malo naivan, majstore - rekao je Mijo. - Pa, lako je
zamisliti: vjerojatno Čolak ovdje drži sve povjerljive sastanke, upravo zato što
vjeruje da tu nema videonadzora.
- A onaj tko je kameru postavio, tako ima uvid... - zurio sam u Miju.
 - Meni je to logično - kazao je on.
A mene je moja misao vukla dalje, jer sad sam tek postao svjestan da se nas
dvojica ponašamo kao Tom Sawyer i Huckleberry Finn, dakle kao balavci željni
pustolovine, dok se ovdje radi o malo ozbiljnijim stvarima, pa imamo posla i s
opasnijim protivnicima. Zato sam rekao:
- A šta misliš, možda i u ovome času...
- Hoćeš reći da nas netko snima? - upita Mijo.
- Možda i izravno gleda - rekao sam s uzdahom.
Toga časa začuo se ključ u vratima. Nas dvojica ostali smo skamenjeni, zureći
jedan u drugoga otvorenih usta. Tko je mogao znati da smo tu? Kako je pogodio da
smo se zaključah? Ima li kakvoga načina da izbjegnemo neugodan susret? Ostalo
nam je jedino da se nadamo kako je na vratima netko od naših prijatelja. Recimo,
Čolak, ih Vesna, ili Franka. Stajali smo nepomično i čekali. Onda su se vrata
otvorila.
Na pragu je stajao Pavić.
Vidio sam ga bio do tada samo jednom, ali sam ga sad smjesta prepoznao.
Prepoznao sam njegove upale obraze s crnim tragovima jake brade, nisko čelo s
čekinjavim obrvama, sijedu kosu, dlake što su virile iz nosa i iz ušiju, a osobito
pogled od kojega me je već i prvi put bila prošla jeza. Oči su u toga Pavića bile
žućkaste, a sjajile su, kao da je čovjek u ognjici, ili kao da je uzeo kakav stimulans. I,
svrdlale su u sugovornikovo lice, prodirale duboko i činile da se u tom sugovorniku
sve smrzne, te da poželi priznati svoj grijeh i prihvatiti kaznu, samo da više ne mora
biti izložen tome pogledu.
- Što se ovdje događa? - upitao je šef zgrade, premda je bilo očito da zna. - Što
vi tu radite?
- Ja sam iz službe za zaštitu spomenika - rekao je Mijo. - Uostalom, upoznali
smo se. A kolega...
- Znam ja tko ste vi - rekao je Pavić mrko. - Ali znam i koje su vam ovlasti. I,
znam da te ovlasti ne obuhvaćaju pregled slika i zidova u prizemlju, i da nemate
nikakva razloga da ulazite u Profesorsku čitaonicu.
Mijo se pokušao opustiti, pokušao se našaliti, pokušao je čak biti i superioran u
odnosu na Pavića, premda je bilo prilično jasno da mu to neće poći za rukom.
- Nisu moje zadaće određene tako strogo - rekao je. - Nego ja mogu... Ma, ne
razumijete vi to!
- Što ja ne razumijem?
- Pa to, moj posao... Čujte, što ja imam tu vama polagati račune - narogušio se
sad Mijo. - Nama je osobno direktor dopustio da u svako doba...
- To nije istina - kazao je Pavić hladno. - Vama direktor nije dopustio da ovamo
dolazite. On uopće nema pojma da ste vi u ovu sobu ušli, kao što ni inače ne zna što
mu sve vi radite po zgradi. A za zgradu sam ja odgovoran. I zato neću dopustiti da se
išta poduzima mimo pravila.
Ovo sad više nije bila šala. Pavić ne samo da je znao mnogo više nego što smo
mi mogli i slutiti, nego je čak i otvoreno prijetio. A ako zaista radi za neku službu,
kako je to u jednoj prilici natuknuo Čolak, onda se tome ne treba ni čuditi. Ne treba
se čuditi ni tome što šef zgrade mnogo zna, a ni tome što želi da veći dio onoga što
sam zna ostane za druge tajna. A to je, čini se, i Mijo začas prekuhao u glavi, pa je
mogao izabrati ili pomirljiv ton i traženje odstupnice, ili izravan sukob. Odlučio se
za ovo drugo, možda zato što je bio opijen ljubavlju, pa je precjenjivao vlastitu
snagu.
- Ne možete vi nama ništa ni braniti ni naređivati, i nemojte nam tu prijetiti -
kazao je sad. - Ako niste zadovoljni, tužite nas direktoru.
- A šta vi mislite, da je direktor najviša točka do koje ja mogu doći? - tu se
Pavić mogao zlobno naceriti, ali ostao je smrtno ozbiljan. - I da je za vaše ponašanje
odgovoran samo direktor? Pa, ja dobro znam koliko ste vi prekršaja, pa i kaznenih
djela već napravili po ovoj zgradi.
- Kaznenih djela? - usudio sam se sad ja javiti.
- Naravno! - iskosio se Pavić na mene. - Rušili ste zidove, pomicali pokućstvo,
demontirah drvene obloge, uzimali dokumente i iznosili ih iz zgrade... Hoćete li da
nastavim?
- Ma, to su vaše fantazije - rekao je Mijo, ali mu glas baš o nije bio siguran. -
Tako i mi možemo reći...
- Ništa vi ne možete reći - uzvratio je Pavić hrapavo. - Ja za sve što govorim
imam dokaze. Pa, kad bude trebalo utvrditi tko govori istinu... Ne vjerujete? Evo!
Izvadio je iz unutarnjeg džepa žuti plastični omot, a iz njega izvukao svežanj
fotografija. Fotografije su bile međusobno povezane, pa kad je Pavić podignuo
svežanj, on se pred nama zanjihao nalik na harmoniku, a meni je to u jednom
trenutku izgledalo kao da nam šef zgrade nudi da kupimo pornografske razglednice.
Ali, bilo je to nešto sasvim drugo: na slikama smo ugledali sebe. Mijo i ja na kupoli,
Mijo i ja u hodniku na prvome katu, Mijo i ja pred vratima podruma. Bila je tu čak i
fotografija nas dvojice kako sjedimo na klupi ispred zgrade i razgledamo one crteže
koji su nas toliko potresli. Znači, Pavić nas je od početka snimao. Samo, kako?
- Ma, to je... - pokušao je opet Mijo.
Ali, Pavić nije bio raspoložen za daljnju diskusiju: rekao je sve što je htio i
nadao se da ćemo mi dobro razumjeti što njegove riječi znače. Zato je sad
podviknuo, poput podnarednika:
- Idemo, idemo, dosta priče! Van iz prostorije! Još ćemo mi razgovarati o
ovome! Molim vas, iste sekunde napustite zgradu!
Pri tome je nešto petljao oko pojasa ispod svoje vjetrovke, pa je čovjek mogao
pomisliti da ondje ima pištolj, premda ja osobno to ne mogu odlučno tvrditi, jer
oružje nisam vidio. A Pavićeva vika bila je tako autoritativna da sam se stresao, pa
sam nagonski krenuo prema vratima (koja je šef zgrade širom otvorio), a za mnom i
Mijo. Ljestve smo ostavili za sobom, to je bila kao nekakva posljednja odstupnica
našega dostojanstva.
Ali, inače nas je Pavić izbacio odande kao balavce, kao da smo doista Tom
Sawyer i Huckleberry Finn.

*
Probudio me je mobitel. Oglasio se zviždukavim zvukom i ja u prvi mah nisam
ni shvatio što hoće od mene. Onda sam se sjetio kako to mora biti znak da je stigla
poruka: ja poruke rijetko i šaljem i primam, pa tako nisam ni navikao odazivati se na
taj signal. A nije mi se sviđalo tako početi dan: i inače pomalo zazirem od mobitela,
a sad je još preko njega dolazilo nešto nepoznato i neizvjesno, pa gotovo da sam
oklijevao pogledati o čemu se radi.
A nisam se tome ni odviše čudio. Jer, čim sam otvorio oči, sjetio sam se one
neugodne scene u Profesorskoj čitaonici, sjetio sam se svoga iracionalnog straha od
onoga opasnog Pavića i sjetio sam se kako mi je cijeli preostatak jučerašnjega dana
protekao u znaku te nelagode. Jer, kad smo Mijo i ja izašli iz zgrade, nismo imali
volje da analiziramo događaj, nismo imali volje čak ni da se junačimo kako ćemo mi
već naći načina da doskočimo tome žbiru, nego smo se razišli kao dva pokisla psića.
A tema za razgovor je bilo, razloga za brigu je bilo, a mi na sve to nismo bili kadri
odgovoriti, nego smo morali sami sebi priznati poraz.
A mene je to onda pratilo i dalje. Jučerašnji mi je dan i inače bio nekako sjetan,
jer nisam vidio Franku, niti sam se s njom čuo, jer morala je otići u Varaždin radi
nekih svojih arhivskih poslova, a ondje je cijeli dan bila po sastancima, tako da ni
telefoniranje nije dolazilo u obzir. Navečer sam se još kolebao treba li da je nazovem
i poželim joj laku noć, ali sam onda i od toga odustao, jer sam mislio da je možda
umorna i da joj nije do priče. Tako sam večer proveo pokušavajući nešto čitati, ali mi
to nije išlo, jer sam se stalno vraćao na događaj u Profesorskoj čitaonici i na pitanje
što cijela ta stvar znači i kakve će posljedice imati za mene. A svemu se tome onda
još pridružila i briga, jer nekako mi se počelo činiti - ni sam ne znam zašto - da je
Franka u nekakvoj opasnosti i da se moram potruditi oko toga da nju zaštitim. Ne
moram posebno ni naglašavati da je to bila prilično žalosna večer.
A ujutro me probudio mobitel. I, kad sam napokon odlučio pogledati što mi to
poručuju, naglo sam promijenio raspoloženje. Jer, vidio sam da mi poruku šalje
Franka. Bilo je to prvi put. Trebalo mi je neko vrijeme da se sjetim što sve moram
učiniti da bih poruku pročitao, a onda sam je drhtavim prstima ipak otvorio. Bila je
vrlo kratka, ali ja nisam bio razočaran, jer poruka je glasila Otvori mejl, a to je
značilo da ćemo Franka i ja i dalje ostati u kontaktu. Ja bih, doduše, radije s njom
razgovarao izravno, ili barem telefonski, ali dobro je i ovako; dobro je sve što dolazi
od nje. Upalio sam, dakle, kompjutor i otvorio elektroničku poštu.
I, odmah sam našao razloga za zadovoljstvo. Jer, Frankino pismo nije imalo
nikakva formalnog početka, nije me oslovljavala ni s dragi ni s poštovani, ni
imenom, ni prezimenom, nego je počinjala in medias res, kao da smo još maloprije
razgovarali. To mi se sviđalo. Sviđala mi se ta neposrednost, ali još više mi se
sviđalo što je Franka očito malko zbunjena oko toga kako treba da mi se obrati, jer to
može značiti samo jedno: da joj je stalo. Doista: pismo je započinjalo riječima: Kao
što smo se dogovorili, ja sam sad pročitala i onaj Ljetopis, pa ti šaljem kratko
izvješće prije nego što to prenesem ostalima, za slučaj da misliš kako je potrebno da
još o tome razgovaramo.
Osjetio sam nekakvu toplinu, a u grlu me je stegnulo. Jedno zbog toga što se iz
tih riječi vidjelo da smo nas dvoje sad nešto zasebno, drugačije od cijele naše grupe.
A drugo zato što sam razabrao da je Franka jučer - ili kasno noćas, kad se vratila s
puta, nakon cijelog dana rada - pročitala onaj tekst pod naslovom Ljetopis i napravila
od njega nekakav sažetak osobito za mene.
 A ja sam na Ljetopis bio gotovo već i zaboravio. Sjećao sam se, dakako, da su u
onoj kutiji što smo je izvadili iz zida bila tri omota s tri rukopisa, ali ja sam vjerovao
da su važna samo dva: onaj koji se zvao Udruga i koji je govorio o povijesti tajnoga
društva, i onaj koji se zvao Projekcije, a sadržavao je proročanstva o onome što će se
u budućnosti dogoditi. A za Ljetopis mi se činilo da su to tek usputne napomene o
onome što se govorilo na sastancima, s eventualnim popisom članstva udruge. A sad,
čim sam počeo čitati Frankino izvješće, morao sam priznati da sam se ljuto prevario:
Ljetopis je bio podjednako važan kao i ostala dva spisa, ako ne čak i važniji od njih.
Jer, on je izvještavao o ponovnom osnutku udruge Vila Velebita u tridesetim
godinama dvadesetoga stoljeća, odnosno o aktivnostima u vezi s razradom
matematičkoga izračuna svekolike kauzalnosti u ljudskome svijetu.
A Franka je, naravno, važnost toga zapisa dobro razabrala, pa je za mene
napravila kratak rezime, izabravši najvažnije zabilježene događaje i poslagavši ih
tako da bude vidljiva njihova međusobna uzročno-posljedična veza. Morala se oko
toga prilično potruditi, ali siguran sam da joj je bilo zanimljivo. Poredala je materijal
po točkama i po datumima, pa ću i ja ovdje to tako prenijeti.
Pod točkom jedan stajalo je ovo: 5. studenoga 1935. umro je u Zagrebu Rudolf
Lubinski.
Nisam se nimalo iznenadio ni što se to ime pojavljuje u tekstu, a ni što njime
tekst započinje. Jer, Rudolf Lubinski sagradio je Sveučilišnu knjižnicu, a bio je
ugledan arhitekt i poduzetnik već u ono vrijeme kad je Bukovac boravio u Zagrebu,
te je, prema tome, mogao biti i član prvobitne udruge Vila Velebita; dapače, vrlo je
vjerojatno da je ondje bio i prilično aktivan. Ako je pak tako, onda je logično
očekivati njegovo ime i u ovim spisima.
Ali, pod točkom dva došlo je već i malo iznenađenje, jer tu se o slavnom
arhitektu govorilo podrobnije. Osim što je sačinio pisanu oporuku, Lubinski je,
osjetivši da mu se bliži kraj, ostavio i usmenu: čak ni u takvom trenutku nije svoje
riječi želio povjeriti papiru, nego tek ljudskom uhu. Ukratko, pozvao je svoju kćer,
zatražio od nje da zatvori sva vrata - a umirao je kod kuće - i onda joj rekao što mu je
na duši. Rekao joj je da u Sveučilišnoj knjižnici postoji tajna prostorija i da su u toj
prostoriji pohranjeni papiri koje je Lubinskome dao na čuvanje Vlaho Bukovac, te da
se ondje nalaze i drugi dokumenti koji su nekada pripadah udruzi Vila Velebita.
Lubinski se očito pribojavao da je svoju tajnu sobu odviše dobro kamuflirao, pa da
će zato njezino postojanje zauvijek ostati nepoznato, ili da će - ako se sve prepusti
slučaju - zakopano blago jednom pasti u ruke nekakvim bezveznjacima koji neće ni
razumjeti pravu njegovu vrijednost.
 Ja sam se, čitajući ono što mi je Franka napisala, odmah upitao je li među tim
papirima što ih je Lubinski pohranio u tajnoj sobi možda bilo još nečega osim onoga
što smo Mijo i ja našli onoga dana kad smo razbili zid. Jer, nije sad bilo nikakve
sumnje: ta je prostorija otvarana u tridesetim godinama, i tada je štošta moglo biti iz
nje odnijeto, kao što je ponešto moglo biti i dodano, poput, na primjer, onih korica na
kojima piše VELEBIT, a za izradu kojih su upotrijebljene stranice Jutarnjeg lista.
Pitao sam se također, koliko je uopće autentično sve ono što smo mi našli, koliko
smo u tajnoj sobi zatekli nekakvo stvarno stanje, a koliko opet nečiji aranžman koji
je bio i načinjen osobito za budućega nalaznika. Ali, u to se sad nisam mogao
upuštati, jer valjalo je čitati dalje.
A pod trećom točkom Franka je izvještavala kako je Lubinski - ako je vjerovati
onome Ljetopisu - na umoru još savjetovao svojoj kćeri da se, u vezi s cijelom tom
pričom oko tajne u Sveučilišnoj knjižnici, obrati knjigoveži Kalmanu Štrigi. Jer, da
Štriga također čuva nešto od te dokumentacije, a i prilično je iskusan, pa će znati što
treba poduzeti.
Arhitekovu kćer po imenu Vanda stvar je prilično zainteresirala, te je ona -
otprilike pola godine pošto je pokopala oca - otišla do Štrige i iznijela mu cijelu stvar
jasno i otvoreno. Štriga je potvrdio pokojnikove riječi, a onda je odgovorio
diplomatski: on zna tek toliko da se radi o važnoj, a i opasnoj stvari, ali da on osobno
nije dovoljno učen da bi o svemu tome mogao suditi. Ipak, poznaje ljude koji mogu.
Tako je uputio Vandu Lubinski na Zvonimira Rihtmana, fizičara i filozofa, rekavši
kako je potrebno da ovaj najprije prouči dokumentaciju, a onda da će se već
zajednički odlučiti što treba dalje. I, dao je Štriga te upute arhitektovoj kćeri u
posljednji čas, jer uskoro je otputovao u Ameriku, u posjet bratu, ali je ispalo da se
ondje zadržao gotovo dvadeset godina, jer tek se sredinom pedesetih vratio u Zagreb
da bi ovdje umro.
Tako nije mogao izravno svjedočiti novome buđenju udruge kojoj je u mladosti
i sam pripadao i na koju je u jednome času bio rasuo sav svoj imutak.
I doista, Vanda Lubinski obratila se Zvonimiru Rihtmanu, a ovaj se jako
zainteresirao za cijelu stvar. Uspio je doći do tadašnjega direktora Sveučilišne
knjižnice i od njega dobiti dopuštenje da obavi diskretne istražne radove u podrumu
zgrade. Dapače, upravitelj mu je dodijelio i dva vrlo stručna zidara, za koje je tvrdio
da će ući u tajnu sobu s najmanje štete i poslije zakrpiti zid uz najmanje tragova. A
čini se da je tako doista i bilo.
Ne može se, međutim, odlučno reći - tako napominje Franka pod točkom četiri -
da je i sve drugo išlo točno po planu. Jer, Rihtman je, kao što se zna, bio ljevičar, dok
je upravitelj knjižnice bio nešto drugačijih uvjerenja. Te je razlike bilo razmjerno
lako prevladati dok se radilo o tome da se otkrije tajna soba, ali su one postale važne
onda kad je udruga ponovno konstituirana - opet pod imenom Vila Velebita - ili
barem kad se nešto slično pokušalo. Jer, upravitelja je, zbog usluge što ju je učinio
Rihtmanu, trebalo uključiti u udrugu i dati mu ondje pravo glasa. A to je bilo
presudno poslije, kad se pokazalo da ne misle svi isto o dokumentima koji su
otkriveni u podrumu Sveučilišne knjižnice. A upravo u vezi s tim dokumentima
morali su članovi udruge, kako se ubrzo ustanovilo, nešto određeno odlučiti.
Rihtman je pak - tako je u svome sažetku izvještavala Franka - za razliku od
svojih prethodnika, cijeloj stvari pristupio matematički. Bukovac i oni oko njega
zanimali su se prije svega za umjetnost, a za zbilju samo onoliko koliko umjetnost na
tu zbilju utječe u obliku arhitekture i urbanizma, dok su u matematiku većinom bili
slabo upućeni. Rihtman je pak najprije provjerio matematičke temelje cijele stvari, a
onda je tek išao dalje. I, čini se da je zaključio kako glavna ideja o izračunu
kauzalnosti ima smisla. A kad je bio siguran da u rukama drži nešto što može i
drugim ljudima prenijeti - a u nekoj mjeri čak i eksperimentalno dokazati - uputio je
u tajnu i svoje prijatelje: Krležu, Cesarca i slične, sve same ljevičare, ili čak i ljute
komuniste. Njih pak nije bilo teško uvjeriti da se stvari u povijesti zbivaju pravilno -
i to pravilno do mehaničnosti - jer temelj njihova svjetonazora ionako je činio tzv.
povijesni materijalizam. Marksizam je već odavno naučavao da se povijest razvija
zakonito, pri čemu se zakonitosti tiču prije svega ekonomije i klasne borbe. Ukratko,
determinizam je ionako bio prisutan u ideologiji naših ljevičara, a na njemu se onda
moglo dalje graditi. Nije čudo što je - kako tvrdi onaj Ljetopis - jedno vrijeme među
zagrebačkim intelektualcima vladalo veliko oduševljenje Boškovićevom i
Bukovčevom idejom, te su bar neki od njih bili uvjereni kako im je u krilo pala
formula uz pomoć koje će preporoditi suvremeni svijet.
A njih to i jest najviše zanimalo, tako je tumačila Franka u petoj točki svojega
izvještaja. Nije ih privlačila estetska strana stvari kao njihove prethodnike, nisu
marili za dekorativnost, pa nisu svojoj udruzi dali ni neko novo ime, nego su pristali
da sebe i dalje nazivaju Vila Velebita, premda nevoljko. A na pitanje o nestanku
Boškovićeva rukopisa (zbog kojega je Bukovac i napustio Zagreb) naprosto su
odmahivali rukom. Njih je posve opila misao da bi se ljudsko društvo moglo urediti
kao precizan mehanizam - a ujedno i carstvo slobode - zatravilo ih je uvjerenje da se
taj cilj nalazi nadohvat ruke, a za drugo nisu ni marili.
Točnije, tako je bilo samo u prvo vrijeme, objašnjavala mi je Franka u svome
mejlu, a poslije su se stvari razvijale malo drugačije. Razvijale su se drugačije
najprije u tome smislu što su sredinom tridesetih napravljeni prvi eksperimenti,
odnosno, stvorene prve projekcije, što znači predviđanja za budućnost. Nije tu bilo ni
slikarstva ni urbanizma, nego je sve bilo - da se otvoreno kaže - gola politika.
Članovi udruge počeli su opet od zatvorenog sustava, pa su izabrali jednu oglednu
državu da za nju izračunaju dalji razvoj. Bila je to zemlja u koju su oni gledali s
velikom nadom, pa su u nju putovah i pisali odande oduševljene putopise: zanimalo
ih je što će u budućnosti biti sa Sovjetskim savezom. Rihtman je dobio zadaću da to
izračuna. I, tu se stvar prvi put zaljuljala.
Jer, njegovi su izračuni - koliko god puta da ih je ponavljao - pokazivali stalno
isto: da će se Sovjetski savez pretvoriti u totalitarnu državu i da će staljinizam pobiti
milijune ljudi, takoreći cijele narode. Netko će reći: u času kad je Rihtman izrađivao
te projekcije, zločini su se već naveliko i događali, pa možda nije bilo ni teško
pogoditi. Ali, za te zločine tada su u nas znali malobrojni, a ni oni koji su znali, nisu
htjeli vjerovati. A sad se odjednom pokazalo da se u Domovini svjetskog
proletarijata užasi zbivaju po željeznoj, upravo matematičkoj logici. A to je moglo
značiti da je totaktarizam i zločin sadržan u samoj ideji komunizma. To je bio šok za
sve njih i tu su mnogi počeli revidirati svoje političke nazore. Čak bi se možda
moglo nagađati da se upravo nakon toga iskustva Krleža počeo odvajati od Partije,
što je poslije dovelo do dobro poznatih posljedica koje se skupno nazivaju Sukob na
ljevici.
A druga važna stvar koja je djelovala na udrugu - tako je napominjala Franka na
kraju svojega mejla - bila je tome što su se u njezinu krilu pojavila vrlo različita
mišljenja. Ali, tu tvrdnju nije Franka dalje razrađivala. Samo je napomenula: O tome
usmeno, uskoro.
A ja sam opet osjetio kako mi je toplo oko srca i znao sam da sam spreman
podnijeti sve, baš sve, ako ću to podnositi zajedno s Frankom.

*
Nekoliko minuta nakon telefonskog razgovora s Mijom, došla je gospođa Jelica
koja mi sprema stan. Mijo me je uvjerio da je ugovorio sastanak i da se moramo naći
u podne, pa sam u tom pogledu bio miran. A s gospođom Jelicom odvijalo se sve kao
i obično.
Ušla je u zgradu i u stan uz pomoć vlastitih ključeva koje sam joj davno dao
izraditi, a ja sam je dočekao u radnoj sobi, za stolom, pa je ona - kao i uvijek -
zastala na pragu, naslonila se na dovratak i malo mi govorila o svojim jadima.
Dogovor je između nas takav da ona ne sprema radnu sobu, nego da to činim sam, a
ja svaki put prije njezina dolaska sjednem za pisaći stol i pretvaram se da sam silno
zaposlen, kako ne bih spremačici dao priliku da zađe u nekakve epske opise i
razmatranja.
A materijala je bilo, nije da nije. Gospođa Jelica živjela je sa svojom unukom
koja još nije imala ni dvadeset i stalno su među njima skakale nekakve iskre.
Djevojčini roditelji – Jeličina kći i zet - otišli su na Novi Zeland, s tim da će kći, kad
se malo snađu, doći za njima; ali djevojka je odbila i samu pomisao da ide na drugi
kraj svijeta i ostavi ovdje sve ono što poznaje i voli. Tako je ostala s bakom. Baka je
isprva bila oduševljena, poslije joj je to oduševljenje splasnulo, a na kraju se sve
pretvorilo u kuknjavu, barem u razgovorima sa mnom. A pri tome, ne bi se moglo
reći da za tu kuknjavu postoje neki objektivni razlozi. Djevojka je, koliko sam
razabrao, bila osrednja učenica, nije dugo ostajala s društvom, nije pušila niti se
drogirala, nije čak previše tjerala ni modu, tako da promatrač sa strane jedva da bi
razabrao oko čega se to baka i unuka spore. Ali, ja sam znao: spore se oko
svjetonazora.
I sad mi je gospođa Jelica upravo o tome govorila, sve stojeći naslonjena na
dovratak moje radne sobe. Tvrdila je da pokušava objasniti unuci da stvari nisu
onako jednostavne kako se njoj čini i da nije samo po sebi razumljivo da ti netko
svaki mjesec šalje dolare kao što njoj šalju roditelji. Nastojala je moja spremačica
predočiti svojoj unuci kako je to nekad bilo, kad nije bilo svega u izobilju, kad je
obična djevojka imala jedne cipele, a ne deset pari, kad se čovjek nije mogao pošteno
ni najesti i kad se od Gospića (odakle je gospođa Jelica) do Zagreba putovalo cijeli
dan. A pri tome, nije baka tražila od unuke da bude zahvalna što živi u ovom
vremenu (pogotovo ne da bude zahvalna njoj osobno), nego tek da shvati kako je
nekad bilo drugačije i kako bijednom možda opet moglo biti drugačije.
Bio je to, zapravo, dobro poznati motiv i ja sam o tome slušao već više puta. I,
pokušavao sam gospođi Jelici sugerirati - uplećući u to objašnjenje i svoje iskustvo
povjesničara – kako problem s prošlim vremenom i jest u tome što ga nikad više ne
možemo prizvati. Postoje u svakom razdoblju neke stvari koje se podrazumijevaju,
postoji neki zajednički doživljaj svijeta i života oko kojega se svi slažu, i postoji
milijardu sitnica koje taj doživljaj potiču i sačinjavaju. A kad to prođe, sve se te
sitnice zaborave, osjećaj iščili kao miris parfema s maramice, i kad dođe novo
vrijeme, nikome više ne možeš objasniti kakvo je bilo ono staro. Ako mu pak to ne
možeš objasniti, onda ga ne možeš ni uvjeriti da postoji razlika u odnosu na sadašnje
vrijeme, i onda je svaki razgovor uzaludan, pogotovo ako imaš posla s mladom
osobom. A ja sam nekako imao osjećaj da takve razgovore - i takve sporove - potiče
u svojoj kući upravo gospođa Jelica, pa sam je od toga pokušavao odvratiti.
Ali, toga sam dana to činio s manje žara nego inače. Draga mi je bila ta žena i
nisam želio da pati zbog nekakvih načelnih i svjetonazorskih razloga, pa sam se
svagda trudio da je umirim; ali, toga prijepodneva naprosto nisam za to imao snage.
Bilo je to zbog toga što su me Jeličine riječi - i cijela ta njezina epopeja s rođenom
unukom - potakle na dodatno razmišljanje o temi kojom sam se posljednjih dana
bavio. A kako sam bio u radnoj sobi, zabio sam glavu među one papire, te potom -
čim se Jelica latila usisavača - uzeo praviti bilješke.
Jer, pala mi je na pamet ovakva kombinacija: što bi se dogodilo da u
razmišljanje uključimo i drugi vremenski smjer, a ne samo jedan, kao do sada? U
redu: ako na svijetu postoji stroga kauzalnost i ako se ona - usprkos nepregledno
velikom broju uzroka - može matematički odrediti, onda je moguće predviđati daljnji
razvoj događaja, ili, pučki rečeno, proricati budućnost.
No, zar ne bi bilo još uzbudljivije krenuti prema prošlosti? Ako stroga
kauzalnost doista postoji, onda možemo krenuti od posljedica prema uzrocima.
Možemo, dakle, ono što postoji danas vidjeti kao posljedicu onoga što je bilo jučer, a
to jučer možemo shvatiti kao posljedicu onoga što je bilo prekjučer. A budući da
svejedno iz drugoga proizlazi željeznom logikom, mogli bismo se tako vraćati koliko
god hoćemo daleko u prošlost i uvidjeti zašto se što dogodilo: po posljedicama
prepoznati uzroke. I ne samo to, nego bismo na taj način mogli i razumjeti prošlo
vrijeme, jer ga ne bismo shvaćali kao nejasni konglomerat znanja, slutnji i osjećaja,
nego bismo ga sveli na racionalne kategorije, pa bismo tako vidjeli što je ono doista
bilo. Što bi to značilo za povjesničare, što bi značilo za političare, što bi značilo za
običnoga čovjeka koji bi s lakoćom mogao razumjeti ono što sada najradije zaobilazi
i zaboravlja? Zar ne bi tada čovječanstvo postalo mudrije, zar ne bi odgovornije
postupalo, zar ne bi lakše određivalo svoje prioritete i usmjeravalo svoje napore? Zar
ne bi bilo sjajno - da ostanem kod svoje struke - kad bi se čovjek uz pomoć onih
formula mogao vratiti u 1914. godinu, pa razumjeti zašto su tada ljudi s toliko žara
osporavah kupolu na crkvi svetog Blaža tvrdeći da će se ona svakako srušiti, i zašto
je arhitekt Kovačić baš na kupoli toliko inzistirao? Zar ne bi bilo fantastično da
možemo razumjeti i sebi objasniti zašto su naši preci bili toliko glupi da su mrzili i
vrijeđali Hermanna Bollèa, čovjeka koji im je od Zagreba napravio moderan grad?
Zanijele su me te misli i pomalo se pretvorile u maštanje. Nije isključeno da se
to dogodilo zbog toga što sam tih dana i inače bio sklon sanjarenju, jer bio sam
zaljubljen, a kad je čovjek zaljubljen, onda ga sve podsjeća na ljubav. Tako je sad i
moja mašta našla načina da poveže misli o logici povijesti s mislima o Frankinu licu,
očima i hodu. Prepustio sam se, dakle, snatrenju, a onda sam pogledao na sat, pa sam
se spremio i izašao. Ostalo mi je još nekih dvadesetak minuta, te sam mogao bez
žurbe otići pješice do Arhiva.
Jer, oko toga se mjesta već dugo vrtio sav moj život (zato i ovi moji zapisi
djeluju donekle monotono, jer se stalno vraćaju na ista mjesta), pa mi se činilo
logično što opet idem upravo onamo. Ondje nam je Mijo dogovorio sastanak i jako
je inzistirao da i ja dođem i da budem točan. Poslije će se pokazati da je u tome
inzistiranju imao pravo, pa će mi tada moj prijatelj - barem na trenutak - izgledati
kao vidovnjak. Ili je on imao i neke izvore informacija o kojima ja ništa i ne slutim?
Bilo kako bilo, na kraju će ispasti da je taj sastanak bio uistinu važan.
A dogodilo se i da smo bili gotovo kompletni. Jer, u parku ispred Arhiva
zatekao sam Miju kako puši na klupi, a kad smo skupa ušli u veliko sjenovito
predvorje - a ja sam i tada imao isti brucoški osjećaj da sam ušao u nekakav hram -
ondje smo već zatekli Čolaka i Vesnu u tihom razgovoru. Nedostajala nam je, dakle,
još samo Franka, pa da budemo u punom sastavu. Ali, ja sam znao da Franka neće
doći, jer je toga dana morala opet u Varaždin, tako da je ono dvoje još samo čekalo
mene i Miju. Vesna je pažljivo slušala što joj Čolak govori, malo nagnuta prema
njemu, dok je Čolak stajao uspravno, zveckajući ključevima u desnici i
pogledavajući povremeno prema izlazu. On je imao tamno odijelo i kravatu, kao da
upravo dolazi s kakva važnog sastanka, dok je Vesna nosila usku i malo dužu haljinu,
koja je isticala njezine grudi i oblu stražnjicu. Nisam mogao ne opaziti kako su Miji
oči sinule kad ju je ugledao u onoj tajanstvenoj polutami.
To što nas direktor i njegova pomoćnica čekaju u predvorju, meni se učinilo
vrlo nepraktičnim. Vjerovao sam, naime, da je potrebno najprije neko vrijeme na
miru razgovarati, kako bismo Mijo i ja objasnili Čolaku i Vesni zašto smo tražili taj
sastanak. Radilo se, naravno, o onom našem sukobu s Pavićem. Trebalo je, dakle, da
najprije izvijestimo što je na onoj slici u Profesorskoj čitaonici privuklo našu pažnju.
Potom je trebalo da kažemo zašto smo odlučili da to provjerimo. Napokon, trebalo je
da priznamo kako smo to učinili prilično trapavo i pri tome se sukobili s onim
antipatičnim šefom zgrade. I, još je valjalo da dodamo kako Pavić ne drži mnogo ne
samo do Mijinih konzervatorskih ovlasti, nego čak ni do samoga direktora i njegove
moći. A da bi se sve to objasnilo, trebalo je vremena, i to se nije moglo stojećki,
nasred predvorja.
Ja, doduše, nisam znao što je sve Mijo rekao Čolaku kad je jučer dogovarao
ovaj sastanak, ali sam slutio da mu nije rekao mnogo. Mijo je zacijelo kanio
iznenaditi direktora: Čolak je uvjeren kako u Profesorskoj čitaonici nema nikakva
videonadzora, a sad ćemo mu mi pokazati da ga i te kako ima. A to će zacijelo u
direktorovim očima znatno podići cijenu naših dionica, ali će možda i povećati
njegov oprez: Vesna nam je još onoga dana rekla da je on postao pomalo paranoičan.
Nakon što smo se pozdravili, nakon što smo se ukratko upitali za zdravlje i
konstatirali kako je Franka opet u Varaždinu, Čolak se obratio Miji:
- Htjeli ste da pogledamo Profesorsku čitaonicu?
- Tako je - rekao je Mijo. - Ali, prije toga bih vas molio da mi otklonite jednu
dilemu... Jeste li vi nas prošli put sazvali onamo zbog toga što ondje nema
videonadzora?
Čolaka je to pitanje na vrlo očit način zbunilo. Naravno, nije ga zbunilo samo
pitanje o videonadzoru (pretpostavljam da ta stvar i nije bila neka osobita tajna),
nego mu je bilo teško obrazložiti zašto od toga nadzora zazire, i to do te mjere da
zbog njega i saziva sastanke u posebnim prostorijama. Po cijeli je dan, naime
direktor - kao i svi njegovi službenici - bio tome nadzoru izložen, pa kako da onda
objasni zašto je baš onaj razgovor želio voditi izvan domašaja sigurnosnog sustava?
Čolak je bio inteligentan čovjek i nije mu trebalo dugo da zaključi kako mu je u ovoj
situaciji istina najbolji saveznik. Zato je rekao:
- Da, zbog toga.
- A videonadzor je u nadležnosti šefa zgrade? - pitao je dalje Mijo, a kad je
Čolak kimnuo, on nastavi: - Je li šef zgrade namještenik Arhiva ili je možda...
- Ma, to je neka čudna kombinacija - slegne Čolak ramenima. - On ima
nadležnosti kao da je namještenik Arhiva, a zapravo prima plaču u zaštitarskoj tvrtki
Argus i treniranje kao zaštitar, premda kod nas radi i administrativne poslove.
- Argus, to je ona međunarodna zaštitarska firma, je li tako?
- Nekome se još prije našega mandata učinilo - ubaci se sad Vesna - da u strance
možemo imati više povjerenja. Oni će biti diskretniji, a osim toga, nisu upleteni u
ove naše veze i poznanstva koja, kao što znate...
Ali, Mijo je brzao dalje. Ja nisam bio siguran da on vodi cijelu stvar dobro i
mudro, premda sam razumio njegovu nestrpljivost. Da sam bio na njegovu mjestu,
možda bih i ja postupio slično. Upitao je:
- Ali, vi ste rekli da vam se čini kako je Pavić na vezi i s nekim službama? -
zagledao se Čolaku u oči.
 Čolak se osvrnuo oko sebe i tada sam shvatio koliko je dobro što se nalazimo
upravo u predvorju. Da smo bili u Čolakovu uredu, ili bilo gdje drugdje, postojali su
izgledi da bi nas Pavić snimao, kao što je snimio Miju i mene kad smo bili na kupoli
i drugdje u zgradi i oko nje, s tim što bi sad snimao i tonski. A ovdje, u predvorju,
vjerojatnost za to bila je mnogo manja, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog
akustike toga prostora gdje je sve zvučalo kao u bačvi. Čolak uzvrati:
- Ne sjećam se da sam to rekao. - Onda, nakon kratka oklijevanja: - Ali, sad,
kad spominjete... Pa, znate, ja sam njega naslijedio, kao i većinu drugih službenika,
ja sam tu tek dvije godine i ne znam što je prije bilo. A za ljude na takvim radnim
mjestima i inače govore da su umreženi. Kad čovjek bolje pogleda, nije to ni
nelogično. Da sam ja šef kakve tajne službe, prvo bih takva čovjeka nastojao dobiti
na svoju stranu...
Tek sam tada shvatio kakva je zapravo Mijina taktika u tome razgovoru. Očito,
računao je prije svega na iznenađenje. Jer, da je prije kazao Čolaku kako smo se
sukobili s Pavićem, morao bi reći i zašto se to dogodilo i gdje, a ako bi rekao to,
morao bi priznati da smo mi išli u Profesorsku čitaonicu zato da nađemo objektiv
skrivene kamere. Mijo je, dakle, htio da se Čolak i Vesna o postojanju te kamere
sami uvjere, jer je držao kako je vlastito iskustvo uvije jače od tuđih riječi. A ovo što
se sad raspitivao o Paviću, to je Miji bila priprema za ono što će pred Čolaka istresti
onda kad se direktor osvjedoči da u čitaonici postoji kamera i da tu kameru nije
mogao postaviti nitko drugi nego samo Pavić. Jasna jednadžba: ako Čolak za tu
kameru ne zna, onda ni razlozi njezina postavljanja svakako nisu bili pošteni.
Nakon Čolakovih riječi uslijedila je stanka, koja je označila kraj toga razgovora.
Kad je mislio da je dovoljno vremena prošlo, Mijo je poveo cijelo društvo prema
Profesorskoj čitaonici. Ja sam se pitao gdje se u tome času nalazi Pavić, da li zna da
smo se sastali i da li nas nadzire. I, zaključio sam da on vjerojatno prati svaki naš
korak: predvorje je svakako bilo dobro pokriveno videonadzorom, pa je on iz neke
središnje sobe mogao vidjeti i kako ondje razgovaramo i kako smo se uputili prema
Profesorskoj čitaonici.
Čolak je otključao vrata čitaonice i mi smo stupili u prostoriju u kojoj je zrak
bio ustajao, ali nije neugodno mirisao: čovjek je imao osjećaj da je to onaj isti zrak iz
vremena kad je knjižnica sagrađena. Mijo se istoga časa okrenuo nadesno i poveo
nas sve prema onoj slici koju smo nas dvojica još nedavno motrili izbliza penjući se
na ljestve. Ja sam pomislio kako bi nam možda dobro došla i umjetna rasvjeta, ali
nitko se nije sjetio da je upali. Još od vrata zurio sam u ono kritično mjesto, u oko
one muze koje je trebalo biti plavo, a postalo je crno. Zurio sam u mjesto iza kojega
se skrivala malena Videokamera.
Ali, tada sam postao svjestan da nešto nije u redu. Nekoliko sam puta stisnuo i
raširio oči, onda sam skinuo naočale i obrisao njihova stakla, pa ih opet stavio na
nos. Na kraju sam polako okrenuo pogled prema Miji. A on je stajao ondje otvorenih
usta, izbuljenih očiju, dok mu je iz grla izlazilo neko nejasno krkljanje. Bio sam
uvjeren da izgledam jednako blesavo kao i on. A bilo je i razloga.
Jer, ondje, na platnu, sve je opet bilo kao nekada. Ona vila opet je imala plave
oči, i nije bilo ni traga nekakvu staklenom objektivu. Slika je bila potpuno cjelovita.
Mijo se trgnuo i brzo dohvatio jednu od teških stolica što su bile poslagane uza
stol. Ne vodeći više računa ni o pristojnosti ni o čuvanju narodne imovine, popeo se
najprije na sjedalo, a onda i na naslon stolice što ju je privukao sasvim uz drveni zid.
Prstom je opipao oko na slici one vile.
- Nevjerojatno - rekao je.
Nešto slično mislio sam i ja. Jer, ne samo da ondje više nije bilo objektiva, nego
je i platno bilo posve čitavo, kao da na njemu nikad i nije bilo rupe. Kako je to
moguće?
A što je još važnije, kako da sve to objasnimo Čolaku i Vesni? Kako da im sad
pripovijedamo o svome sukobu s Pavićem? Kako da branimo pretpostavke što su
nam se rojile u glavi?
Tada sam shvatio da smo Mijo i ja zapravo jedan drugome svjedoci. Jer, da se
ovo dogodilo samo jednome od nas - da samo jedan od nas tvrdi kako je još jučer na
slici umjesto oka bio objektiv - svi bi sugovornici istoga časa pomislih da je lud. A
ovako, kad smo skupa, manje je vjerojatno da smo obojica imali halucinacije.
Ali se zato može pomisliti kako tvrdimo ono što tvrdimo zato što imamo neke
osobite, ne baš časne namjere. Možda je to bio i razlog što su nas Čolak i Vesna
gledali prilično sumnjičavo.

*
Kad sam bio dijete, često sam odlazio u Županju. Moj djed Stjepan - onaj isti
što je sudjelovao na gradnji Sveučilišne knjižnice - naselio se u okolici Rokovaca i
ondje se oženio i dobio djecu, pa je tako najveći dio moje šire obitelji raštrkan po
tome području. Premda sam ja veći dio mladosti proveo u Osijeku, odlazio sam ljeti
u posjete obitelji u Slavonsku posavinu. I, ondje su me dečki vodili na pecanje, a tu
sam, kao pridošlica, najprije morao proći kroz neke male kušnje. Obično bi mi dali
kakav jako zamršeni najlonski povraz i zatražili od mene da ga raspetljam. Meni bi
se to u početku uvijek činilo lako: dovoljno je, mislio sam, naći jedan kraj niti, pa
onda taj kraj postupno oslobađati, i sve će biti u redu. A onda bih se uvjerio kako je
to varljivo: kad bih uspio osloboditi deset centimetra najlona, pokazalo bi se da se na
drugome kraju sve još više zaplelo, a da su se ponegdje stvorili i čvorovi kojih prije
nije bilo, pa bih se tako morao vraćati i počinjati ispočetka. Na kraju bi me uhvatila
prava pravcata zdvojnost i dolazilo mi je da plačem, jer nisam smio odustati, a znao
sam da me oni dripci kriomice promatraju.
Upravo tako osjećao sam se i sad. Sve je počelo kao bezazlena igra i enigmatski
izazov, a sad se pomalo počelo raditi o časti, pa čak i o potrebi da se dokaže vlastito
mentalno zdravlje. Kad smo Mijo i ja započeli cijelu stvar, sve je sličilo na dječačku
pustolovinu od koje možda ispadne neko otkriće, a možda tek dobra zabava; sad smo
pak osjećali da smo u opasnosti, da sumnjamo u vlastite postupke, da drugi sumnjaju
u nas i da ništa nije samo po sebi jasno. Ukratko, ne samo da nam se konac do kraja
zamrsio, nego kao da smo se u njega zamrsili i mi, kao pile u kučine.
Zato smo se toga dana rastali od Čolaka i Vesne u turobnom raspoloženju, u
nelagodi, ne znajući kamo da gledamo i što da kažemo. A to je vrijedilo za njih dvoje
u podjednakoj mjeri kao i za nas dvojicu: nije bilo načina da itko ikome išta dokaže.
Cijela ta stvar počela nam je ozbiljno dodijavati i osjećali smo kako bismo najradije
digli ruke od svega, samo kad bi još bilo mogućnosti za to. Ali, te mogućnosti nije
bilo, i zato smo se rastali kao krivci, a da se nismo dogovorili kad ćemo se opet
vidjeti niti što ćemo poduzeti.
Mene je tješilo jedino to što sam se te večeri imao naći s Frankom. Nekako mi
se činilo: kad nju ugledam, kad joj ispričam što mi se dogodilo, bit će mi lakše, ako
možda i neće odmah biti sve u redu. Osim toga, bio je tu još i onaj njezin jutrošnji
mejl: u njemu mi nije do kraja ispričala priču o tome što se s udrugom Vila Velebita
zbivalo tridesetih godina, niti kako se njezina djelatnost opet ugasila. Pred nama je,
dakle, bilo dosta posla, i ja sam se imao čemu nadati cijeloga tog dana.
Najprije sam svratio do fakulteta i ondje obavio neke konzultacije s
kandidatima za dvije diplomske radnje i jedan seminarski rad. Na trenutak mi je palo
na pamet pitanje što bi ti mladi ljudi rekli da znaju čime se trenutačno bavi njihov
nastavnik povijesti arhitekture. I, zbog nečega sam se osjetio kao krivac. Onda sam
se vratio kući, pa ispratio i isplatio gospođu Jelicu, nakon što sam saslušao još jednu
porciju njezinih jadikovki zbog unuke, premda sam to sad primao s daleko više
razumijevanja i manje nervoze nego prije. Napokon sam ostao sam.
Bio sam isplanirao da još jednom prođem kroz sve činjenice koje su se ticale
slučaja stare Sveučilišne knjižnice. Imao sam, zapravo, želju da nad tim činjenicama
steknem bolji pregled, pa sam zato nakanio da ih ipak stavim na papir, i to po
točkama. Nije to trebalo biti ništa veliko: svaka od točaka sadržavat će jednu ili dvije
riječi, toliko da me podsjeti, a nikome drugome neće ti zapisi značiti ništa. Točaka će
biti malo, između petnaest i dvadeset, pa će sve stati na jedan list papira, i ja ću taj
papir moći stalno nositi uza se, kako ga se nitko drugi ne bi domogao. I, već sam
znao: držat ću se kronološkog načela, pa ću početi s Bukovčevim dolaskom u
Zagreb, a onda ću polako nizati jedan po jedan podatak: crteže budućeg Zagreba,
matematičke izračune, konstituiranje udruge i njezine simbole, i tako ću stići do
nestanka Boškovićeva rukopisa, do Bukovčeva odlaska iz Zagreba i do gradnje
Sveučilišne knjižnice. Prijeći ću potom na obnovu udruge tridesetih godina, pa opet
složiti stvari po vremenskom slijedu. I, činilo mi se da ću time učiniti ozbiljan korak
naprijed.
Ali, ispalo je drugačije. Ispalo je da sam se i tu zamrsio kao s onim najlonima
na Savi. Jer, nisam se nikako mogao odlučiti što je bilo prije a što poslije, što je
čemu uzrok, a što čemu posljedica.
Nisam znao ne bi li možda trebalo da počnem od Ruđera Boškovića i od
osamnaestoga stoljeća, i ne bi li trebalo da zatim posvetim više pažnje tridesetim
godinama dvadesetoga stoljeća i Zvonimiru Rihtmanu. A onda sam vidio da o
zbivanjima u osamnaestom stoljeću ne znam ništa, a da o zbivanjima u tridesetim
godinama dvadesetoga stoljeća ne znam dovoljno. I, tako mi nije preostalo ništa
drugo nego da odustanem od zapisivanja, i da nastavim prekuhavati cijelu stvar u
glavi, nervozno pušeći i čekajući da dođe vrijeme da idem dočekati Franku na
autobusni kolodvor.
Ona je i toga dana išla autobusom, jer joj je auto i dalje bio u kvaru. Kad smo se
čuli telefonski, zamolila me je da je dočekam, jer da opet ima nešto knjiga, ali je
dodala kako ne moram dolaziti autom, jer nećemo ići daleko. Nisam razumio što to
znači, ali nije mi bilo ni važno: važno mi je bilo samo to da vidim Franku i da skupa
s njom nešto poduzimam, da osjećam njezinu blizinu i njezine oči na svom čelu, a za
ostalo me nije bilo briga. Uostalom, znao sam da ona ne nastoji namjerno biti
tajanstvena, nego da ima razloga što mi ponešto prešućuje, premda taj razlog nisam
vidio.
Sve se to razjasnilo kad sam je dočekao na peronu autobusnog kolodvora i kad
mi se iznenada učinilo da se zamršeni najlonski povraz u mojoj ruci počinje sam od
sebe raspletati. A nije se dogodilo ništa osobito, nisam doznao ništa senzacionalno
novo, samo je Franka bila tu i zato je sve bilo lakše. Kad sam prihvatio njezinu torbu
s knjigama, rekla mi je da idemo na drugu stranu Držićeve, u onaj splet uskih uličica
koje se zovu uglavnom po starim hrvatskim pjesnicima i gdje su kuće pretežno
prizemnice. Objasnila mi je Franka da se ondje nalazi kuća njezine bake (one iste
koja stanuje u staračkom domu u Trnju, gdje i moja teta Zorka), te da je potrebno da
knjige što ih je donijela iz Varaždina ondje odložimo.
A kad smo stigli do kuće, kad je Franka otključala i kad smo ušli u prostor u
kojem je zrak bio donekle ustajao, ja sam uvidio kako postoje i drugi razlozi da
dođemo upravo onamo. Tada je, naime, Franka otišla u smočnicu - a ostavila je
otvorena vrata za sobom i ja sam vidio police i na njima redove tegli s ukuhanim
voćem i kiselom paprikom - a onda je odnekud odozdo, iz nekakve kištre koja je
sličila na kutiju za alat, izvadila svežanj papira. A ja nisam znao što treba da radim
niti što treba da mislim. Mogao sam, recimo, razgledati kuću, koja se sastojala od
dvije sobe, kuhinje, kupaonice i špajze, dok su na podu bili debeli sagovi, ali se pod
ipak uvijao pod korakom jer to su bile daske. A mogao sam se i upitati kakve je to
papire Franka sakrila u ostavi i zašto. Na kraju se sve svelo na to da sam kao
opčinjen buljio u Frankinu stražnjicu koja se lijepo ocrtavala ispod haljine kad se
žena koju volim nagnula naprijed da dohvati one papire. Kad ih je stavila na stol, ja
sam vidio da su to nekakvi listovi ispisani strojem.
Ah, nisam ih dirao niti gledao dok sam čekao da Franka skuha kavu. Dok je to
radila, ona mi je odjednom - onako, preko ramena, kao uzgred - otkrila da sve zna o
događajima što su se toga podneva zbili u Profesorskoj čitaonici. Znala je, dakle, da
smo se Mijo i ja osramotili i ispali budale. A ipak, nije promijenila svoj stav prema
meni, nego je bila jednako ljubazna, i još me je, na peronu autobusnog kolodvora,
poljubila u obraz kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Nisam imao vremena
nagađati tko joj je ispričao događaj, a nije mi bilo ni važno. Upitao sam sam je što
ona misli o svemu tome.
- Ja mislim da je to neki trik - rekla je donoseći kavu na stol, koji je bio ovalan i
zastrt kačkanim stolnjakom. - Imamo tu posla s pravim majstorima.
- Dakle, ti ne misliš da se nama dvojici samo učinilo i da smo možda...
- Pa, čujem da ste i prstom opipali - rekla je Franka staloženo. - I onaj objektiv,
a poslije i platno, kad je objektiv nestao. Čuj, nije vjerojatno da biste obojica u istom
trenutku sišli s uma. Prema tome, netko je tu... A možemo naslutiti i o kome se radi,
je li tako, premda zasad...
 Tome nisam imao što dodati. A nisam imao ni volje za to. Svi smo sumnjali na
onoga Pavića, svi smo ga se i bojali, a još je k tome ispadalo kako o njemu zapravo
nitko ništa ne zna, koliko god da je on važan za onu tamo zgradu sa sovama na
krovu. Uostalom, ja nisam dalje nastavio tu temu zato što nisam želio da mi išta
pokvari osjećaj koji me je tada prožeo: Franka me je doista utješila, čim je pokazala
da mi vjeruje i da je na mojoj strani. Uistinu sam se kraj nje osjećao bolje i sigurnije
i to sad nije trebalo upropastiti nekakvim analizama. Bolje nam je bilo da se
okrenemo onim papirima na stolu. Ja sam se nagnuo nad njih, da ih pogledam bolje.
- Pa to je...? - snebivao sam se.
- Da - nasmiješila se Franka. - To je onaj isti Ljetopis o kojem te još nisam
izvijestila do kraja.
I doista, sad sam prepoznavao karakteristična slova pisaćega stroja na kojem je
tekst bio napisan.
- Otkud on ovdje? - upitao sam.
- Kad sam kretala na put - kazala je Franka - nisam ga se usudila ostaviti u
svome stanu. Možda pretjerujem, ali, vidiš i sam kako su stvari krenule...
- Ispravna odluka - rekao sam.
- I tako sam onda odlučila donijeti tekst ovamo - objašnjavala je Franka. -
Ostavila sam ga u špajzi, u drvenom sanduku, ispod pribora za ukuhavanje
paradajza.
- A kutija u kojoj je bio pohranjen u Arhivu?
- Kutiju sam ostavila kod sebe doma - slegnula je ona ramenima. - Možda ni to
nisam trebala, ali...
Opet me je preplavio osjećaj zahvalnosti i nježnosti. Pitao sam sam sebe zašto
još oklijevam, zašto naprosto ne priđem Franki i ne uzmem je u naručje: za nešto
slično valjda bih u ovim godinama morao biti sposoban. A u drugu ruku, nekako sam
osjećao da još nije vrijeme: kao da i u tome postoji nekakva matematika, kao da se
sve odvija po formuli. Veliki trenutak neminovno se približava, a ja ne mogu učiniti
ništa ni da taj proces ubrzam ni da ga usporim, nego ga moram slijediti, kao da je sve
unaprijed izračunato. Moram, dakle, čekati. A u međuvremenu...
- I, što kaže Ljetopis? - upitao sam. - Kad si ga uopće stigla pročitati?
- Uglavnom prošle noći - slegla je Franka ramenima. - A nešto i ujutro. Ja ti baš
i nemam neki dobar san, pa navečer kasno zaspim, ujutro se rano probudim, i tako...
 Pomislio sam, naravno, kako bih se rado potrudio da joj san učinim boljim,
kako bih je rado uspavljivao i nad njom bdio, ali te su se misli sad morale ostaviti
postrani. Rekao sam:
- Ima li još mnogo materijala nakon onoga što si mi već prenijela?
- Nema - zavrtjela je Franka glavom. - Zapravo, ono što slijedi moglo se i
predvidjeti. Jer, prilično je slično onome što se dogodilo prvi put, još u Bukovčevo
vrijeme.
- U udruzi su se podijelili? - upitao sam. - Opet oko toga je li to što drže u
rukama nešto dobro ili nešto zlo?
- Podijelili su se - potvrdila je Franka. - Upravo tako. A što je najzanimljivije,
nisu se podijelili svjetonazorski, znaš ono, na ljevičare i desničare, kao što bi čovjek
mogao očekivati u našoj sredini. Nego, izgleda da o takvim stvarima svatko odlučuje
po temperamentu, a ne racionalno. I među ljevičarima i među desničarima bilo je
onih koji su mislili da je formula koja uklanja slučajnost nešto dobro, i među
jednima i među drugima bilo je onih koji su mislili da ta formula vodi ravno u
katastrofu. Sreća je jedino što su jedni i drugi bili odgovorni i ozbiljni ljudi, pa nisu u
to uvlačili javnost. Zadržali su tajnu u svome krugu, koliko god da je taj krug bivao
sve širi. I, možda su zbog njegova širenja i odlučili da cijelu stvar prekinu: ako bi
ideja postala odviše poznata, cijelo društvo bi se podijelilo, i tko zna što bi se iz toga
moglo izleći. A osim toga, i sami događaji...
- Kad se udruga zapravo ugasila? - upitao sam.
- Šestoga travnja četrdeset i prve - uzvratila je Franka pripravno. - To je
posljednji datum u ljetopisu i u njemu se izravno kaže da time cijela stvar završava.
- Šestoga travnja - rekao sam. - Nedjelja. Dan napada na Jugoslaviju. Znači da
su se uplašili, ili što?
- Ni tu se nisu mogli složiti - rekla je Franka zamišljeno. - Hitno su se sastali
toga dana, i onda odlučili... Ako se sjećaš, njihovi izračuni pokazivali su da će Drugi
svjetski rat započeti 1941.
- Sjećam se. Ali, počeo je 1939.
- U Europi, da - složila se Franka. - Ali, kod nas... Zato se dugo i nisu mogli
dogovoriti je li proročanstvo točno ili krivo: ako se odnosi na svijet, onda je krivo, a
ako se odnosi na nas, onda je ispravno.
- I što su onda uradili?
 - Ljetopisac na kraju teksta najavljuje što će članovi udruge dalje učiniti. Onu
prostoriju u podrumu Sveučilišne knjižnice već su davno prije ponovo zazidali i u
njoj ostavili sve što je pripadalo u devetnaesto stoljeće. A vlastite spise i izračune,
ono što je nastalo u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća, odlučili su sakriti
drugdje. Ne kažu, naravno, koje je to mjesto, ali očito se radi o onoj rupi u drvenom
zidu prostorije s katalogom, koju sam ja slučajno otkrila.
- A to znači - dodao sam - da su ti ljudi namijenili vlastitim papirima onu istu
neizvjesnu sudbinu koju su imali i papiri Vlaha Bukovca i prvobitne udruge: neka
odluči slučaj.
- A možda oni i nisu mislili da je sudbina tih papira tako neizvjesna? - kazala je
Franka zamišljeno.
- Kako to misliš?
- Pa tako - slegnula je Franka ramenima. - Ako doista postoji determinizam i
ako se sve može izračunati, onda su oni izračunali da će njihovi dokumenti jednom
biti otkriveni, a možda su točno znali i kada. Ako je odnos uzroka i posljedica tako
čvrst kako oni tvrde, ako se svi uzroci mogu pobrojiti i uzeti u obzir, onda
posljedice...
Naravno, Franka je opet mislila brže i jasnije nego ja. Shvatio sam kako je zbog
toga još više volim, ali sam osjetio i nekakav strah od onoga što je kazala. Jer sve do
sada, radilo se isključivo o teoriji i nagađanju; ali, ako su članovi udruge Vila
Velebita još tada, u travnju 1941., znali da ćemo mi nakon sedamdeset i pet godina
otkriti njihove dokumente, onda... Nisam znao što da mislim. Zato sam uzeo one
papire sa stola i zadubio se u njih, da se uvjerim kako je Franka sve točno
procijenila.
I, tada sam nešto opazio. Papiri na kojima je Ljetopis bio fotokopiran imali su
na donjoj strani sasvim uski i tanki sivkasti rub. Učinilo mi se da je na tom rubu
nešto napisano, ali nikako nisam mogao vidjeti što je to.
- Da nemaš možda povećalo? - upitao sam Franku.
- Kako da ne, baka je uz njegovu pomoć i čitala, dok je još mogla čitati - kazala
je ona.
Potom je posegnula u košaricu što je stajala nasred stola pa je odande, između
plastičnog voća (naranača, limuna, jabuka, banana, grožđa) izvukla malo crno
povećalo s ručkom i okularom. Kad sam ga prihvatio, prinio sam ga onoj sivoj traci
što je postojala u dnu svake stranice. Ondje je sitnim slovima pisalo: Foto-Mažuran,
Frankopanska 36, Zagreb.
- Jesi li ti ovo opazila? - upitao sam Franku.
Ona kao da nije bila nimalo začuđena; dapače, kao da joj je najčudnije bilo
samo moje čuđenje.
- Piše li Foto-Mažuran? To je ime firme s kojom surađujemo.
- Piše. A tko to surađuje? - upitao sam.
- Pa mi, Arhiv. Oni nam održavaju fotokopirne aparate, nabavljaju papir,
rezervne dijelove... Naše su kopirke specijalne, možeš misliti, a onda još i
digitalizacija...
- Ti si ovo kopirala na jednoj od tih kopirki u Arhivu?
- Jesam - rekla je Franka. - A zašto pitaš?
- Ma, ne znam - rekao sam. - Možda je slučajnost. Ali, taj vaš Foto-Mažuran
nalazi se točno na istoj adresi na kojoj se nekad nalazio Foto-Alojz.
- Onaj zagonetni, što je...
- Upravo taj.
 GLAVA SEDMA

K roz poluotvoren prozor dopirao je tihi šapat kiše, a čovjek s kojim sam sjedio
također je govorio gotovo šapatom, te zato na kraju više nisam znao - a ne
znam ni sad - što mi je od onoga što sam čuo kazao moj sugovornik, a što opet svijet
iza prozora, kojemu je kiša dala glas. Pomirio sam se zato s mišlju da je to dvoje
jedno isto i da je moralo biti upravo tako kako je bilo, te da je tako i najbolje.
Sjedili smo u don Stankovu uredu, bilo je oko jedanaest prijepodne i razgovarali
smo oko sat vremena, a kad sam ustao da idem, shvatio sam da više ništa nije onako
kako je bilo. Don Stanko imao je nekakvu bolest grla, možda čak i rak, pa je zato s
mukom istiskivao zrak kroz glasnice, a ono što bi izašlo zvučalo je hrapavo i
zadobivalo neku osobitu težinu, kao da su i same misli što ih te riječi prenose rođene
u muci, ili barem u velikoj odgovornosti. A u isto vrijeme, don Stanko volio je
govoriti, a i tema s kojom sam mu došao bila mu je privlačna, pa je zato cijela stvar
završila tako da sam ja bio taj koji je nastojao privesti razgovor kraju, jer mi je bilo
teško gledati čovjeka kako se muči dok govori. A kao vrhunac, svećenik je sve
vrijeme i pušio, što mi se činilo kao atak na njegovo ionako slabo zdravlje, a ja sam
se osjećao krivim jer sam ja prvi zapalio cigaretu, kao što sam ja i načeo taj razgovor.
Prethodne večeri, kad sam pratio Franku kući - a odvezli smo se tramvajem do
Savske, a onda pješice produžili na Knežiju - palo mi je na um da mi je prije nekoga
vremena rekla kako je njezin ispovjednik u isto vrijeme i teolog i matematičar. Prvo
sam provjerio jesam li dobro upamtio podatak, a kad mi je Franka to potvrdila,
zamolio sam je da mi ugovori sastanak sa svećenikom. Ona ne samo da se nije
nimalo opirala, nego je, tako mi se učinilo, odmah shvatila zašto ja taj sastanak
tražim: trebalo nam je stručno mišljenje, svakako nam je trebalo.
Jer, sve se vrijeme govorilo kako su oni spisi što smo ih našli u Sveučilišnoj
knjižnici - oni iz prošloga stoljeća i oni iz pretprošloga - zasnovani na znanosti, i još
određenije na matematici: odnosi svih uzroka i svih posljedica mogu se izračunati,
samo treba imati prikladnu formulu. A mi smo neku formulu i imali, našli smo je u
onoj bilježnici, pa smo čak učinili i prvi korak da se - kao laici - informiramo o čemu
je riječ. Ali, malo je vrijedilo što sam ja tu bilježnicu nosio teti Zorki: koliko god da
je bila sjajan um, starica je ipak bila samo srednjoškolska profesorica matematike, i
tu nam je trebao netko jači.
Trebao nam je netko tko će nam reći dvije stvari: prvo, je li sama ideja o tome
izračunu pametna ili luda, i drugo, može li ono što smo mi našli kao dokaz njezine
točnosti - oni crteži Zagreba i ona predviđanja o budućim povijesnim događajima -
doista biti rezultat nekakve matematičke operacije, ili je možda tek nečija vizija, ili
čak i trik. Franka je sve to izvrsno razumjela i nije na cijelu stvar trošila riječi, nego
mi je - kad smo se rastajali pred njezinim haustorom - obećala da će još iste večeri
nazvati don Stanka i dogovoriti mi sastanak. I doista, ujutro mi se javila i rekla da će
me svećenik primiti u jedanaest sati. A ja nisam bio nimalo razočaran što me ona te
večeri nije pozvala k sebi na piće (iz kojega bi se onda moglo nešto razviti), jer sam
osjećao da cjelokupno zbivanje - pa i taj razgovor s don Stankom - sigurno i
neminovno vodi prema takvom pozivu, a onda i prema razvoju događaja o kojemu ja
već danima maštam.
Sjedili smo, dakle, sad nas dvojica svaki s jedne strane stola u toj sobi koja je
zapravo bila don Stankov ured. Samostan je bio adaptirana obiteljska kuća i nije tu
bilo mnogo prostora, a nije ga ni trebalo, jer su zajednicu činila samo petorica
redovnika, a don Stanko je - ako sam dobro razumio - bio njihov glavar, gvardijan ili
prior, ne znam kako se ta dužnost zove u njegovu redu. U svakom slučaju, prozor je
bio otvoren, a zrak je bio vlažan i duhanski dim u njemu se čudno kolutao, dok smo
tako pušili i pokušavali jedan drugoga razumjeti.
Moj temeljni problem sastojao se u tome kako da don Stanku ukratko prenesem
ono što smo mi - ja, Mijo, dvije žene i Čolak - do toga časa doživjeli i što smo
spoznali. Strahovao sam da će mu se naši postupci učiniti nerazumnima i da će mu se
naša vjera kako imamo u rukama nešto važno učiniti naivna. A sluteći unaprijed tu
poteškoću, malo sam se i pripremio za razgovor, i to dvostruko. Prvo, odlučio sam da
neću svećeniku govoriti o svim onim peripetijama s Pavićem i sa skrivenim
kamerama, te da ću prešutjeti i ulogu onoga zagonetnog Kalmana Štrige, jer to bi
silno zaplelo stvar. A drugo, ponio sam - u velikoj mapi presvučenoj plastikom - i
dva crteža Zagreba iz 1894., te nekoliko stranica onih Projekcija iz 1936., za slučaj
da bude potrebno nešto dokazivati.
Ali, ispalo je da nije potrebno. Don Stanko slušao me je pažljivo (moje uvodno
izlaganje trajalo je dobrih petnaest minuta), i jedva da mi je postavio koje potpitanje.
Ja sam se, uostalom - kao što već rekoh - dobro pripremio, pa sam izlagao prilično
pregledno i bio sam uvjeren da je moj slušatelj stekao jasnu sliku o onome što mu
pripovijedam. Osobit naglasak stavio sam, naravno, na znanstvenu stranu cijele
stvari: ponešto sam pročitao o teoriji kaosa i o tome zašto se u životu kauzalnost
proteže na tek pet ili sedam koraka od inicijalnog događaja, dok se sve drugo gubi u
neizvjesnosti koja nastaje zbog mnoštva nepredvidivih faktora koji na ishod djeluju.
Ali, nisam znao nisu li u znanosti te tvrdnje možda već osporene, i ne postoji li ipak
neka teorijska mogućnost da se izračun napravi. Na kraju sam rekao:
- Evo, ja sam vas htio moliti da mi najprije kažete jedno: imaju li sve te priče
ikakve veze sa znanošću, ili je posrijedi nekakvo amatersko fantaziranje? O tome
nama sve ovisi.
Don Stanko me je pogledao preko cigarete, pa se nasmiješio: ja mu nisam
govorio o tome tko je sve upleten u tu priču, ali sam mu dao do znanja da nas ima
više. A on je valjda razumio da je među uključenima Franka, a možda je razabrao i
što ja osjećam prema njoj. Ili ona prema meni? Ta, ipak je on bio njezin ispovjednik!
Odgovorio mi je pitanjem:
- Hoćete li da vam odgovorim kao matematičar ili kao teolog?
To me je zbunilo. Ja se jesam njemu obratio zato što je bio i jedno i drugo, ali
sam valjda nekako mislio da je to dvoje u njegovoj osobi pomiješano, da čini
nekakvu cjelinu mudrosti i znanja, te da će mi don Stanko govoriti prije svega kao
čovjek, a tek onda... Uzvratio sam neodlučno:
- Pa, možda najprije kao matematičar, a poslije, ako bude potrebe...
- Dobro - rekao je don Stanko. - To mogu učiniti razmjerno jednostavno. Vi ste,
pretpostavljam, u matematici potpuni laik?
- Jesam.
Don Stanko bio je ćelav, tek što je iznad ušiju i na zatiljku imao vijenac sijede
kose, koja je, međutim, bila ošišana posve kratko. Nosio je naočale, lice mu je bilo
oblo i rumeno, vrat snažan, a pleća široka, kao da potječe od predaka koji su mnogo
fizički radili. Ili je radio i on sam? Vjerojatno je bio seljačkoga podrijetla, a to se
pokazalo kao dobro: volio je objašnjavati stvari na pučki način, što znači da je znao
govoriti tako da bude razumljivo. A valjda je i kao svećenik imao iskustva s
tumačenjem složenih stvari jednostavnim umovima. Rekao je:
- Odgovor ću vam dati u dva koraka. Prvi je ovaj. Ako stvar gledamo sa
stanovišta tradicionalne matematike, a to znači i tradicionalne logike, onda se mora
odlučno reći da nije moguće izračunati posljedice nekoga uzroka dalje od šestoga ili
sedmog stupnja. Pa i ova bilježnica koju ste mi donijeli o tome svjedoči: tu se
zapravo jedna ista formula varira na različite načine, ona stalno iznova započinje i
kod svakog pokušaja odlazi još malo dalje, recimo, do osme ili devete posljedice.
Ali, onda se zapleće, i zato je cijela stvar nedovršena. Ljudi koji su to ostavili
zacijelo jesu napravili nekakav napredak, ali daleko je to od cjelovitog rješenja
problema.
- A drugi korak? - upitao sam.
- Drugi korak relativizira ovo što kaže prvi korak - nasmiješio se don Stanko. -
Morate znati da matematika zapravo nije egzaktna znanost. Ona se ne bavi samo
time da su dva i dva uvijek četiri, nego razmatra i stvari koje nigdje ne postoje, ali su
zamislive. A čim su zamislive, onda predstavljaju i logički problem i treba se oko
njih potruditi. Čuli ste za imaginarne brojeve? Na koju potenciju treba dignuti neki
broj da bi se dobio negativan rezultat? Ili za infinitezimalni račun? Eto, takvih stvari
ima u višoj matematici jedno more. A među takva pitanja može se onda uvrstiti i
ovaj problem s kojim ste mi vi sad došli. Pravi matematičari ne bi se pitali može li se
izračunati odnos uzroka i posljedice i koliko daleko, nego u kojim bi uvjetima tako
nešto bilo moguće.
- Nisam siguran da vas razumijem - rekao sam.
- Nije komplicirano kao što izgleda - uzvratio je svećenik. - Pitanje je zapravo
ovo: kako bi izgledao svijet u kojem bi bilo moguće izračunati svaki uzrok i svaku
posljedicu, i u kojem bi se to moglo činiti uvijek i svuda. Kako bi se taj svijet mogao
opisati i kako bi se mogao matematički definirati? - Redovnik je zapalio novu
cigaretu na opušak stare, pa je nastavio: - Vidim da me ne uspijevate slijediti, ali
neka vas to ne obeshrabri. Znam da vama treba odlučan i jednoznačan odgovor, pa
ću vam ga zato i dati. Odgovor glasi: na sadašnjem stupnju naših matematičkih
znanja, takav izračun nije moguć, što ne isključuje pretpostavku da će jednom ipak
biti moguć.
- Ali, kako da onda objasnimo sve ovo? - raširio sam nemoćno ruke i pokazao
na papire pred nama na stolu, a bili su to crteži iz devetnaestoga stoljeća i spisi iz
dvadesetoga. - Kamo da to smjestimo, i kako da izađemo nakraj s osjećajem da je
netko ipak uspio sve izračunati, čak i u svakodnevnom životu, i da zna i one naše
buduće poteze koje mi sami ne znamo?
Bio sam posve svjestan da govorim nesuvislo, i pod utjecajem nedavnih svojih
doživljaja o kojima don Stanko nije znao i nije mogao znati ništa. I, bio sam tada na
samom rubu odluke da mu iznesem najnoviji primjer, te da ga upitam što o njemu
misli. Ali, onda sam uvidio da sam mu prešutio mnoge pojedinosti o kontekstu
našega otkrića u Sveučilišnoj knjižnici, a da bez toga konteksta on ne bi razumio o
čemu govorim. A k tome sam postao svjestan da ja središnjem problemu i ne
pristupam isključivo racionalno, nego da svoje razmišljanje - pa i svoje postupke -
zasnivam na slutnjama i predosjećajima. A kako da sugovorniku prenesem slutnje i
predosjećaje? Tako nisam rekao don Stanku što mi se toga istog prijepodneva
dogodilo, a upravo zbog toga što mi se dogodilo, ja sam se sad onako zdvojno
razlomatao nad njegovim pisaćim stolom.
Jer, toga sam jutra - prije odlaska u samostan na Zavrtnici - odlučio provjeriti
ono što smo Franka i ja otkrili prethodne večeri: htio sam vidjeti kako izgleda ta
fotografska radnja koja održava sve kopirke u Arhivu, a zove se Foto-Mažuran.
Nisam zapravo znao što mislim da ću otkriti, ni zašto mi je toliko stalo da odem u tu
Frankopansku 36, ali sam isto tako znao da to moram učiniti. Zapravo, vjerojatno me
je naprijed tjerala pretpostavka na koju se nimalo ne ponosim: učinilo mi se da ću
ondje, u Frankopanskoj, naći dokaz da postoji nekakav kontinuitet između sadašnjeg
Foto-Mažurana i nekadašnjega Foto-Alojza, i da onda sve to nešto i znači. Zašto se
tome nadam, nisam imao ni najpribližnijeg pojma. Ali, otišao sam na lice mjesta.
Od jutra je lijevala kiša i bilo je prilično mračno sve negdje do jedanaest sati,
kad se nebo počelo rasvjetljivati, premda je kiša i dalje padala, sitno i ustrajno. Tako
su, kad sam stigao u Frankopansku 36, iza svih prozora gorjeli lusteri, jer se u
zatvorenu prostoru nije moglo bez umjetne rasvjete. I, to mi je išlo naruku, kao da je
sve to unaprijed netko tako smislio i aranžirao.
Fotografski salon nalazio se u dnu dvorišta koje je bilo okruženo visokim
zgradama, gdje su se u prizemlju nizali različiti lokali, od sasvim tradicionalne
radionice za izradu gumba, preko javnobilježničkog ureda, do prodavaonice mobitela
i kompjutorske opreme. Tu, u tom dvorištu, vidjela se i starinska firma na kojoj je
pisalo FOTO-MAŽURAN, a ispod toga, sitnijim slovima OSNOVANO 1901.
Taj natpis ispunio me je pomiješanim osjećajima. U jednu ruku, bilo mi je drago
što je firma stara, pa je, dakle, postojala i u vrijeme kad se gradila Sveučilišna
knjižnica. A u drugu ruku, bio sam i razočaran, jer ako Foto-Mažuran postoji toliko
dugo, onda on ne može biti isto što i Foto-Alojz, to je više nego očito. Osim ako nije
majstor - koji je, recimo, bio bez potomaka - ostavio radnju svome pomoćniku, a
ovaj onda firmi promijenio i ime, pozivajući se ipak na kontinuitet?
Dok sam tako stajao u onom dvorištu i dok je kiša šumorila po mome
kišobranu, ja sam digao glavu i pogledao po okolnim prozorima. Tako sam postao
svjestan da Foto-Mažuran zapravo zauzima dvije etaže: dolje je bio studio, a gore
valjda ured, jer vidjelo se fluorescentno svjetlo, okrajak standardnog zastora i vršak
fikusa koji je stajao pod prozorom. Dapače, jasno se razabiralo da ondje vlada i neka
uredska atmosfera: jedan je čovjek sjedio za stolom, a drugi je stajao ispred stola.
Morali su to biti šef i njegov podčinjeni, pri čemu je onaj što sjedi ribao onoga što
stoji. Tko je bio taj što stoji, nisam znao, ali za onoga što sjedi bio sam siguran: bio
je to Pavić. Onaj isti iz Državnoga arhiva.
I kako da onda ja ne pomislim da sve to ne može biti slučajno, nego da je dio
nekakva paklenog plana koji je usmjeren na to da mene sasvim izbezumi? I kako da
mi upravo to ne padne na pamet u trenutku dok s don Stankom razmatram pitanje
kauzalnosti i nastojim doznati kako u tom pogledu stoje stvari u znanosti: je li to što
mi se događa uopće moguće ili nije moguće?
A don Stanko je nekako osjetio moj nemir, a još je više osjetio - valjda kao
ispovjednik - da mi treba odgovor, da me ne može samo tako otpustiti. To je svakako
bio i razlog što mi je rekao:
- Do sada sam vam govorio kao matematičar, a sad ću kao teolog. Jer, jedno mi
je jasno: niste vi došli k meni da vam objasnim je li izračun moguć, budući da, kako
mi se čini, već vjerujete da jest moguć. Došli ste zato da vam kažem je li takvo
računanje dobro ili zlo.
- I još više od toga - priznao sam stegnuta grla. - Je li dobro ili zlo htjeti da se
nešto takvo dozna. Zapravo se bojim da je ovo što radim veliki grijeh.
Malo sam se lecnuo na vlastite riječi. Jer, nije bilo u redu da tu sad potežem
nekakve vjerske pojmove, pogotovo zato što nisam nikakav osobit vjernik, a nisam k
don Stanku ni došao u toj ulozi. Došao sam kao ravnopravan sugovornik, a sad
ispada da tražim duhovnu pomoć. Ali, svećenik kao da nije imao ništa protiv takvoga
razgovora. Upitao je samo:
- Zašto vam se to čini?
Tu sam se zbunio i spleo, jer su mi vlastite misli i samome bile nove: mora biti
da su se one nekako kuhale i pripremale negdje u pozadini moje svijesti, a sad su
odjednom izbile najavu kao gotove rečenice. Izustio sam:
- Pa tako, pomislio sam... Ja sam neuk u tim stvarima, i ispravite me ako
griješim... Na svijetu postoji stalna borba dobra i zla, Boga i Nečastivoga, je li tako?
- Nije baš tako jednostavno - rekao je don Stanko - ali generalni smjer vam je
dobar. Idemo naprijed.
- A ako je tako - nastavio sam sad, ponešto ohrabren - onda i u ovoj stvari
postoje dvije strane. Postoji kauzalnost, kao jedna mogućnost, i postoji kaos, kao
druga.
 - Opet pojednostavljeno, ali čujmo dalje - poticao me je svećenik.
- A budući da je Bog dobrota - rekao sam sad, prešavši i sam u šapat, poput kiše
i poput don Stanka - onda je vjerojatno kauzalnost njegova tvorevina. On je učinio
da na ovome svijetu stvari budu logične, da proizlaze jedne iz drugih, da ih vidimo i
da ih razumijemo. A Nečastivi je onda...
- Sve to pobrkao i još uvijek brka? - dovršio je don Stanko moju rečenicu. - Bog
da je jasnoću, a Nečastivi metež?
- Tako nekako - poniknuo sam glavom.
Don Stanko je neko vrijeme šutio, kao da i sebi i meni da je priliku da dobro
ocijenimo i odvagnemo težinu svojih i tuđih riječi. Onda je rekao?
- A što ako je obratno?
Zabuljio sam se u njega. A on ne samo da me je gledao ravno u oči, nego se pri
tome i smiješio. Očito ga je zabavljala moja teološka naivnost. Ili možda čvrstoća
njegove vlastite logike? Pobunio sam se:
- Kako bi moglo biti obratno? Pa zar ne definiramo Boga upravo kao...
- Pokušajte zamisliti - rekao je don Stanko - kako bi izgledao svijet u kojem bi
vladala potpuna kauzalnost. Gdje bi postojali samo uzroci i posljedice i gdje se to
nikada ne bi moglo promijeniti. Gdje ljudi ni na što ne bi mogli utjecati, jer bi...
- Sve bi bilo kao u nekom stroju? Ne bi bilo slobodne volje? - upitao sam.
- A slobodna volja jedan je od najvećih darova što nam ih je Bog dao. Da
možemo birati, i da se nikad ne zna kako će tko od nas izabrati.
Zurio sam u njega zaprepašteno. Na taj način nisam nikad razmišljao, i ove su
mi njegove riječi sad otvorile potpuno novu perspektivu, ne samo na ono što se
događa u Sveučilišnoj knjižnici i oko nje, nego i na cijeli moj život.
- Onda je moguće - rekao sam kako bih provjerio - da je Bog stvorio svijet tako
da bude nepredvidiv, šaren, kao dječja igra, pa kad su ljudi živjeli u rajskom vrtu ne
znajući za dobro i zlo, onda zapravo nisu znali za kauzalnost?
- Tako nekako.
- A Nečastivi je onda uveo kauzalnost, i uz njezinu pomoć se bori protiv Boga?
- Moguće je - don Stanko me je gledao ravno u oči.
- Pa, na čijoj je strani onda onaj tko pokušava izračunati uzroke i posljedice... ?
- upitao sam.
- Po onome što ste mi ispričali - nasmiješio se opet don Stanko - do sada o tome
nema jedinstvenog mišljenja.

*
Kad sam izašao iz samostana, na suprotnoj strani ulice ugledao sam ovelik
crveno-žuti kišobran. Bio je malo nagnut naprijed, prema meni, pa sam tako onoga
tko kišobran drži u ruci mogao vidjeti samo od pojasa naniže. Ali, i to mi je bilo više
nego dovoljno: vidio sam malo dužu suknju, vidio sam gole listove i stopala u
sandalama, a srce mi je poskočilo i ja sam gotovo potrčao preko ceste, riskirajući da
me zakvači koji automobil. Jer, znao sam da me ondje čeka Franka.
Ona mi je dogovorila taj sastanak s don Stankom, pa je, dakle, znala i kad će
sastanak otprilike završiti, i zato je sad došla čak na Zavrtnicu da me nađe. A to je
moglo značiti samo jedno od dvoga: ili ima neke nove vijesti koje nikako ne mogu
čekati, ili joj je stalo da me baš toga kišnoga dana susretne oči u oči. Usrdno sam se
nadao da je posrijedi ovo drugo.
Dapače, znao sam da je upravo to u pitanju. Odjednom mi je postalo jasno da je
došao onaj dan koji sam tako nestrpljivo čekao, da se primakao kao što se primiču i
kruže nebeska tijela, i da u tome ima nečega zakonitog. Bio sam u to toliko siguran,
kao da sam do zaključka stigao matematičkim putem, kao da sam egzaktno
izračunao kad će se to zbiti, a onda izračun nekoliko puta provjerio. To je bio taj dan,
to kišno svibanjsko podne prema kojemu je možda vodio i sav moj život. Odjednom
sam sve znao.
A znala je i Franka. Jer, kad sam joj prišao (a ja nisam imao kišobrana, nego
sam se sklonio pod njezin), ona mi je pružila obraz na poljubac i privila se uz mene
kao da to stalno radimo. A ja sam je poljubio, udahnuo sam njezin miris i znao sam
da je to početak vrlo duge predigre. I pomislio sam kako je dobro što sam upravo
toga jutra promijenio posteljinu na svome krevetu, kao da sam znao. Ili sam i znao?
Otišli smo do mojega auta i ja sam smjestio u prtljažnik onu mapu s crtežima i
rukopisima. Stakla su se malo zamaglila od našega daha, pa sam otvorio prozor. Prije
nego što ćemo krenuti, upitao sam Franku:
- Kako to da nisi na poslu?
 - Čolak mi je dao slobodno - slegnula je ramenima. - Budući da sam dva dana
uzastopce išla u Varaždin, i budući da sam ondje obavila priličan posao, a inače sam
u Arhivu i svetkom i petkom, gospodin direktor je smatrao... - načinila je neodređenu
gestu rukom.
Ja sam već neko vrijeme imao osjećaj da je Čolak slab prema Franki, dapače, da
je možda u nju i zaljubljen. Zaključio sam to po sitnim znacima koji se zapravo i ne
mogu opisati: svatko tko ima imalo iskustva, znat će da se tuđa zaljubljenost osjeća u
zraku kao elektricitet i da treba biti baš posve bešćutan pa da se to ne opazi. Ovo
nuđenje slobodnoga dana svakako je bilo Čolakov način da se približi Franki: čovjek
da je ono što ima. A što ja dajem?
- Kamo ćemo? - upitao sam Franku, a onda odmah dodao: - Ja bih morao ove
stvari odnijeti kući, nekako mi se čini sigurnije...
- Idemo onda k tebi - kazala je ona.
Nije mi još navela nikakav razlog zbog kojega me je dočekala ispred
samostana. Nije me pitala kako je prošao razgovor s don Stankom, a nije mi kazala
ni da mi želi nešto priopćiti, niti da nešto planira. Iz toga sam mogao zaključiti samo
jedno: došla je zato da bi bila sa mnom, to je jedini razlog. A taj je razlog meni bio
više nego dovoljan.
Dok smo se vozili kroz kišu (a promet je bio prilično gust i bilo je dosta vode na
kolniku), ja sam ispričao Franki ono što sam toga jutra doživio u Frankopanskoj
ulici. To prepričavanje za mene je imalo značenje nekakve posredne izjave ljubavi.
Jer, nikome drugom ne bih se usudio nešto slično priznati, pogotovo nakon iskustva s
Profesorskom čitaonicom. Bojao bih se da će me sugovornik proglasiti paranoičnim,
da će ustvrditi kako vidim nešto čega nema i kako mi se svuda priviđa Pavić, i to
zato što ga se bojim. A Franki sam to ispričao bez imalo straha, ne bojeći se da ću
tim priznanjem pokvariti ono što među nama treba da se dogodi toga dana. Bilo mi je
važno da s njom budem potpuno iskren, pa i u takvim stvarima. Ona me je saslušala
pažljivo, i nije pokazala veliko iznenađenje, premda je bilo očito da je razumjela
važnost činjenice da se Pavić pojavljuje u onome foto salonu. Franka nije bila sklona
otpisati cijelu stvar kao neko moje priviđenje, nego je izvješće prihvatila kao istinu i
željela je vidjeti što iz te istine slijedi. A brzo sam shvatio da za to ima i osobit
razlog. Ja sam svoje izlaganje završio slično kao što sam završio i priču što sam je
bio ispričao don Stanku. Rekao sam:
- I, sad ti meni reci, što to znači? Otkud Pavić u Frankopanskoj? Što ondje radi?
- To je zanimljivo pitanje - rekla je Franka. - Pogotovo u svjetlu onoga što mi je
danas Čolak...
Malo sam se lecnuo i bocnula me je ljubomora. Znači, bio je tu i nekakav
razgovor, a nije samo Čolak nazvao i rekao nešto u smislu: Ajde, mala, uzmi
slobodan dan. Imao je on i nešto drugo na umu, i držao je da to mora reći Franki, a
to što joj je rekao ticalo se, izgleda, upravo Pavića. Zanimljivo, zanimljivo.
- Kako ste došli na njega? - nisam odolio da ne upitam.
- Čini mi se da je Čolak prilično zabrinut - rekla je Franka. - Ali, ti bi zapravo
morao biti zadovoljan njegovim držanjem i načinom razmišljanja.
- Ja? Zašto?
- Pa tako, nakon onoga što se dogodilo u Profesorskoj čitaonici, većina ljudi
postala bi jako oprezna i prema tebi i prema Miji. A ne bi to bilo ni neobično: ili bi
mislili da ste nekakvi fantasti koji vide ono čega nema, ili bi povjerovali da ste cijelu
stvar izmislili, iz nekih svojih posebnih razloga. I, ne bi bili skloni da vam poklone
prekomjerno povjerenje.
- A Čolak meni poklanja povjerenje? - iščuđavao sam se. - Pa, ja njega nisam
više ni vidio otkako smo u Profesorskoj Mijo i ja ispali budale.
- Čolak... - otegla je Franka zamišljeno. - Ja bih rekla da je on stao na vašu
stranu. Ili, određenije, nije stao na Pavićevu stranu, a time je jako mnogo rečeno.
- A kako znaš da nije stao na Pavićevu stranu?
- Po onome što mi je jutros ispričao. A izgleda da je to i za njega bila sasvim
nova spoznaja, pa nije mogao odoljeti da je s nekim ne podijeli, a ja sam naprosto
prva naletjela... Ukratko, možemo pretpostaviti da je Čolak na svoj način i po svojim
kanalima provjerio i tebe i Miju. Ali, što je još važnije, provjerio je i Pavića.
- To ti je jutros rekao?
- To - kimnula je Franka. - Napravio je mali uvod i kazao kako Pavić formalno
radi za tu zaštitarsku tvrtku koja se zove Argus, ali da je on, Čolak, oduvijek uvjeren
kako je upravitelj zgrade povezan i s nekim državnim tajnim službama. A to je i
prirodno: sjedne strane, tu je arhiv, dokumenti, s druge strane, tu dolaze razni ljudi i
dobro je znati za što se zanimaju, s treće strane, tu je i ta politička komponenta...
Ukratko, sad je Čolak potegnuo svoje veze, koje sežu do najviših vrbova u državi.
Htio je doznati s kim je Pavić povezan, jer je mislio da će po tome moći zaključiti i
kako je to bilo s tim nadzornim kamerama kojih u Profesorskoj čitaonici u isto
vrijeme i ima i nema.
 - I što je doznao?
- Doznao je nešto što ga je silno uznemirilo, pa nije mogao izdržati, a da to i
meni ne kaže. Doznao je da Pavić nije povezan ni s jednom od tih službi.
Toga časa jasno sam znao zašto je to važno, a i zašto je Čolak tako visoko
ocijenio vrijednost te informacije. Ta je vijest zapravo mijenjala sve što smo do sada
mislili i pretpostavljali.
- Pa za koga onda Pavić radi? - upitao sam. - Ja sam mislio da je on onako
samouvjeren zato što ima institucionalno zaleđe, a sad ispada...
- Nemam pojma - rekla je Franka.
- I, što je onda s tim Argusom?. - nastavio sam dalje. - Kakva je to zapravo
firma i koji su joj ciljevi?
- I u kakvoj je vezi ona s fotografskim studijem Mažuran u Frankopanskoj
ulici? - dodala je Franka.
- A tek drugo... - zamislio sam se. - Kakva je to država koja u Arhivu nema
svoga obavještajca?
Nekako se činilo da je taj razgovor prirodno došao svome kraju. Trebalo je
pustiti da se misli malo stalože u našim glavama. Uostalom, imali smo sada drugoga
posla i trebalo je da se brinemo za važnije stvari. A opet, nekako se činilo da ono o
čemu smo do tada razgovarali ima nekakve veze i s onim što nam predstoji, dakle s
našom ljubavlju. I, što je najzanimljivije, jeziva tajna oko koje smo se motali nije ni
na koji način kvarila našu vezu. Kao da smo znali kako ne bi bilo ni ljubavi da nije
bilo tajne. Stresao sam se na pomisao što bi se dogodilo da je Mijo prije dva tjedna
dobio peludnu groznicu i da su u Sveučilišnu knjižnicu poslali nekoga drugog
konzervatora. Taj ne bi otkrio tajnu sobu, ne bi zvao mene i ja ne bih upoznao
Franku, i ne bi se dogodilo tko zna što još drugo, pa ni ono što nas sad neposredno
čeka.
Razgovor se završio baš u trenutku kad smo se zaustavili pred mojom zgradom
i kad sam u čudu ustanovio da ondje postoji jedno slobodno parkirališno mjesto koje
kao da samo mene čeka. Zavezao sam se, dakle, onamo, Franka je opet otvorila svoj
veliki kišobran, ja sam iz prtljažnika uzeo mapu s crtežima i rukopisima, a onda smo
se popeli na treći kat.
U stanu su prozori bili otvoreni, pa se osjećala svježina bilja izvana i čuo se
šapat kiše. Ja sam pridržao Frankin kišobran i potom joj ponudio šlape, koje sam
kupio za gospođu Jelicu, ali ih ona još nije rabila. Franka je prihvatila, i tako sam
vidio da njezini listovi izgledaju još ljepše u obući bez peta, a njezin hod da je tako
još zavodljiviji nego inače. Ponudio sam da skuham kavu i Franka je i na to pristala.
Dok sam se ja bavio oko štednjaka, ona je sređivala papire za koje smo se morali
pobrinuti.
Jer, pred nama je stajala jedna velika odluka, pa bi se u nekom smislu moglo
reći da je ovo bio i radni sastanak.
Trebalo je da odlučimo što ćemo i kako ćemo dalje: kamo da stavimo onu kutiju
što smo je izvukli iz zida i kamo da stavimo fotokopije tekstova iz nje, naime
Projekcija, Ljetopisa i Udruge. Pomišljali smo čak i na mogućnost da ponovno
sazovemo zajednički sastanak, pa da onda rukopise podijelimo između nas pet, te da
svatko čuva po nešto. A u drugu ruku, osjećah smo da bi i to bilo krivo, jer svim je
tim papirima ipak bilo mjesto isključivo tamo, u onoj velikoj i ozbiljnoj zgradi s
bakrenim sovama na krovu, i nigdje drugdje.
U svakom slučaju, kad smo popili kavu, ja sam maknuo šalice i džezvu, a onda
smo po niskom stoliću raširili one omote s rukopisima. Nastojali smo ih složiti po
nekakvom redu - posebno originale, a posebno kopije - jer nam se činilo da će taj red
već i sam po sebi sugerirati što treba da radimo. I, oboje smo se jako trudili da sve
bude vrlo uredno, da omoti i listovi budu poslagani točno pod konac, kao da o tome
sve ovisi. A dok smo to radili, ruke su nam se dotakle, i tada je sve krenulo.
Ruke su nam se dotakle vanjskim svojim dijelom, u blizini maloga prsta, pa
premda smo oboje osjetili taj dodir, nismo povukli ruke. Sekundu ili dvije ruke su
ostale tako, naslonjene jedna na drugu, a onda sam ja ipak pomakao šaku. Ali,
pomakao sam je samo zato da bih njome sasvim poklopio Frankinu nadlanicu. A ona
je nato preokrenula ruku tako da su nam sad dlanovi bili priljubljeni jedan uz drugi.
Pogledali smo se u oči.
Onda sam ja ustao iz naslonjača u kojem sam do tada sjedio i premjestio se do
Franke na kauč, ne puštajući nikako njezinu ruku iz svoje. Na kauču se ona okrenula
prema meni i tako sam je zagrlio. Počeli smo se ljubiti i ja sam toga časa znao da se
više ni za što ne moram brinuti. Stigao sam na cilj, došao sam kući, i to je bilo jedino
važno. Možda negdje postoji izračun za ovo što upravo radimo, tako mi je sinulo
kroz glavu, jer sve je to bilo tako neminovno.
I dalje držeći Frankinu ruku u svojoj, polako sam ustao, a ona me je slijedila.
Držeći se za ruke, krenuli smo prema spavaćoj sobi. A kretali smo se vrlo polagano, i
ja sam vidio kako je Franka bacila pogled prema prozoru i kako ju je pogodio vidik
što se odande pružao. Jedini put kad je ona prije bila kod mene, bila je večer, pa nije
mogla ustanoviti da se s moga prozora vide četiri crkve, tri fakulteta, dva poslovna
tornja, hotel, nekoliko stambenih zgrada i stara Sveučilišna knjižnica. Imao sam
dojam da i taj prizor radi za mene, ili, točnije, za nas. Zamakli smo u spavaću sobu.
O onome što se ondje događalo, neću kazati ni riječi. Reći ću samo jedno: jasno
sam osjetio kako to što se ondje zbiva ipak nitko nije mogao ni predvidjeti ni
izračunati. I sjetio sam se don Stanka i njegovih riječi: možda nam je Bog dao
nepredvidivost kao najveći dar, jer nepredvidivost znači slobodu. A budući da je Bog
ljubav, onda se i u onoj ljubavi kojoj smo se nas dvoje toga časa predali očituje ta
nepredvidivost, ta sloboda, to pomanjkanje kauzalnosti, ta mogućnost izbora.
Pomislio sam da su ljubav - svaka ljubav - i slobodna volja načinjene od istoga
materijala i da upravo prema njima sav život težimo, čak i onda kad o tome nemamo
ni pojma.
Neću, dakle, o tome kazati više ništa. Izvijestit ću još samo o čemu smo
razgovarali otprilike sat vremena poslije, kad smo ležali na svježim plahtama ugodno
umorni, kad je oko mene lebdio miris Frankina tijela i kad sam ja - u želji da joj
iskažem zahvalnost - otišao u kuhinju i na pladanj stavio naše nedopijene hladne
kave pa ih donio u postelju. Tada me je Franka odjednom upitala:
- Znaš li ti, je li Mijo silazio u podrum Arhiva ovih zadnjih dana?
- Koliko znam, nije - rekao sam. - Motao se gore po kupoli, a onda po
prizemlju, a zapravo sad i ne znam čime se trenutačno bavi... A zašto pitaš?
- Pa, tako - kazala je Franka. - Ako Pavić toliko njuška, onda je možda išao i u
podrumu provjeriti zašto ste vi rušili onaj zid.
- Misliš, možda je i on srušio, da zaviri u onu sobicu?
- Ne znam - rekla je Franka. - Kad bismo znali što on zapravo hoće, bilo bi
lakše... Ali, podrum bi se morao provjeriti. Sjećaš li se ti kako je izgledala ta zakrpa
na zidu što ju je Mijo napravio?
- Sjećam se prilično dobro.
- E, pa onda...
I, bit će da smo se već tada sporazumjeli što ćemo i kako ćemo.

*
 Još nije kiša sasvim ni prestala, a već je sinulo sunce, i stabla, iskićena kapima,
stala su blistati baš kao u onoj Cesarićevoj pjesmi što sam je pamtio još iz srednje
škole. Zastali smo na vrbu stubišta što vodi do glavnoga ulaza, pa se okrenuli prema
parku, prema Marulićevu spomeniku i prema onome neobičnom prizoru drveća
punog biserja pod zapadnim suncem. Onda sam ja otvorio teška vrata, pa smo ušli.
Premda smo oboje već mnogo puta prošli kroz ta vrata, činili smo to sada s
dosta opreza, pa čak i straha. Jer, nakon svega što se u posljednje vrijeme dogodilo,
to za nas više nije bio onaj dobro poznati Arhiv, ona stara Sveučilišna, nego je
zgrada postala mjesto pustolovine, gdje nikad ne znaš odakle te vreba kakva
opasnost i kome možeš vjerovati, a kome ne možeš.
Pa premda smo se dobro pripremili za taj kasni dolazak u veličanstvenu
građevinu, ipak nismo mogli biti sigurni što nas čeka.
A zapravo, možda i nije točno reći da smo se pripremili: prije će biti da su nas
pripremile okolnosti, a mi smo onda te okolnosti slijedili i njima se prilagođavali,
osjećajući pri tome kako ni naše odluke nisu sasvim slobodne, nego našim
postupcima upravlja neka viša zakonitost, kao da i nismo ljudi, nego lutke na koncu.
A ja sam pri tome imao dojam kako sve bolje i bolje razumijem ono što mi je
govorio don Stanko: ono što nam se događalo toga dana bilo je niz uzroka i
posljedica, i to tako jasnih, ogoljenih, neumoljivih, da je čovjek mogao neposredno
osjetiti kako bi izgledao svijet čiste kauzalnosti i kakav bi bio naš život u takvom
svijetu. Mi smo, doduše, nastojali sebe uvjeriti da su naše odluke potpuno slobodne,
ali to uvjeravanje nije nam baš išlo od ruke. Još točnije, kad sam uvjeravao sam sebe,
onda nisam vjerovao, a kad me je uvjeravala Franka, onda jesam. A valjda je tako
bilo i s njom.
Bilo je negdje oko tri sata, vani je još padala kiša, a nas dvoje i dalje smo bili u
mojoj širokoj postelji (a tek je sad, prvi put, ta njezina širina pokazala sve svoje
prednosti), kad je zazvonio telefon. Odmah sam znao da je posrijedi nešto
neuobičajeno, jer bilo je to doba kad me inače nitko ne zove. Otišao sam, dakle, u
dnevnu sobu i uzeo spravu, a onda se s njom vratio do kreveta.
- E - rekao je Mijo. - Ja sam. Htio sam ti samo reći da su me povukli iz Arhiva.
- Kako misliš povukli?
- Dali su stvar drugome konzervatoru. Mene su prebacili na nekakve orgulje u
Selima kod Siska.
- Čekaj, čekaj - smirivao sam ga, nastojeći Franki očima signalizirati tko govori
i o čemu se radi. - Kako te mogu samo tako prebaciti?
 - Tako što je netko utjecajan to zatražio - smijao se Mijo gorko na drugoj strani.
- Čolak je bio protiv toga, razgovarao sam s njim, a bio je protiv toga čak i moj
direktor. Izveo je cijelu pantomimu da mi objasni kako je on tu nemoćan i kako su
odozgo od njega tražili da postupi tako kako postupa. I još je dodao kako ja nisam
ništa kriv i kako me ne premještaju zbog nekog grijeha, nego, eto, postoje razlozi...
Dalje je bilo lako zamisliti. Nekome je bilo stalo da Miju Delača makne iz
Sveučilišne, te da stvori dojam kako se ondje ništa nije dogodilo i kako ništa nije
pronađeno. Za mene je pri tome lako, ali, što će biti s ostalima? Neće valjda i Čolaka
smijeniti? Ili i ne znaju da je on upleten? Što će s Vesnom, a pogotovo, što će s
Frankom? Sad nije bilo nikakve sumnje da nekome silno utjecajnom - tko god on bio
- ne odgovara naše čačkanje po tajni Sveučilišne knjižnice. Nije pri tome važno da li
taj netko zna sadržaj tajne i želi ga sakriti, ili ga ni sam ne zna, ali mu je stalo da se
on ne otkrije. A ako se uzme u obzir da je cijela stvar počela kao tajno društvo i da se
u povijesti vraćala, onda čovjeku dođe da se nad tim ozbiljno zamisli, a i da se strese
od straha.
- I, što ćeš sad? - upitao sam tada Miju.
- Nije važno sto ću ja, nego što ćeš ti - uzvratio mi je pripravno, kao da je
unaprijed smislio taj razgovor.
- Ja? Zašto ja?
- Čuj, netko mora nastaviti istraživanje - rekao je Mijo. - Pa sam mislio...
Gledaj, ja sam njima morao odmah vratiti ključeve, znaš, od onoga sporednog
hodnika, pa od podruma, i tako, sve po redu... Sva sreća što sam odmah napravio
kopije. I, htio bih te kopije dati tebi. Još danas.
- Zašto odmah sad?
- Ako ti budu stvarali težinu u džepu, ti ključevi će te podsjećati što ti je dužnost
- nasmijao se Mijo. - Pa ću ja zato...
Objasnio mi je da se nalazi na Trešnjevki i da mu je usput, pa da će mi ključeve
jednostavno ubaciti u poštanski sandučić. Ja, naravno, nisam imao načina ni da
polemiziram, niti da postavljam kakva dodatna pitanja. A ne mogu reći da tih pitanja
nije bilo; dapače, jedno mi je sve vrijeme zvrndalo po glavi, ali na kraju ipak nije
bilo prilike da ga postavim. To pitanje bilo je sasvim jednostavno: zašto Mijo da je
ključeve meni, a ne Vesni, koja mu je očito cura i s kojom ima neke dugoročne
planove? I još više, zašto zadaću daljeg istraživanja ostavlja meni, koji sam
autsajder, a ne Vesni, koja u Arhivu radi, pa je čak i visoko pozicionirana i može zaći
u svaki kutak zgrade? Zar Mijo sluti da će i Vesnu brzo odande maknuti? Ili ju je
možda on sam nagovorio da se makne?
Bilo je tih pitanja još, ali ja ih, kažem, nisam postavio, a nisam o njima
raspravljao čak ni s Frankom. Samo sam joj prepričao razgovor, a ona je na kraju
moga izvještaja postavila isto pitanje koje je i mene mučilo: zašto se Mijo okrenuo
meni, a ne Vesni. Po tome smo znali da smo u razmišljanju stigli do iste točke i da se
tu više nema što govoriti. Moglo se samo nešto učiniti.
A oboma nam se činilo da bismo to što valja učiniti trebali učiniti što prije.
Odjednom nas je uhvatila nekakva žurba i nestrpljivost, kao da je taj nemir Mijo
usadio u nas svojim telefonskim pozivom. Ili kao da je on nekakav naš zapovjednik,
koji nam je izdao nalog, a mi se trudimo da taj nalog što prije izvršimo. Ili kao da
nam se - kao kakvoj djeci - odjednom ukazala još jedna prilika za pustolovinu, pa
hitamo da se glavačke bacimo u nju.
A nismo zapravo znali što bismo mogli činiti, a da to ima nekakva smisla i da
bude nekako povezano s ključevima koji su toga časa već čekali u mome
poštanskom sandučiću. I, nismo se sjetili ničega boljeg, nego da se vratimo onome o
čemu smo prije toga razgovarali, kao da smo predvidjeli Mijin telefonski poziv: da
odemo u podrum Arhiva i da ondje provjerimo je li se što promijenilo. Je li tko dirao
onaj zid, je li što bušio, rušio, pomicao, ili j e sve isto kao prije. A nismo imali ni
pojma što slijedi iz jedne, a što iz druge mogućnosti.
Bili smo, dakle, uzbuđeni, a bilo je svakako u tome i odbljeska onoga uzbuđenja
koje nas je bilo odvelo u moju spavaću sobu: sve se nekako povezalo i izmiješalo, i
nije više bilo jasno što je privatni život, što stručni interes, što pustolovina, a što
ljubavni zanos. Ipak, bili smo još toliko prisebni da, prije nego što krenemo u akciju,
malo pripremimo teren. Zato se Franka latila telefona.
Znali smo da nam najveća opasnosti prijeti od onoga Pavića, pa smo se zato
morali raspitati o njegovu kretanju, kako nas ne bi uhvatio na djelu, kao što je onoga
dana uhvatio mene i Miju. Srećom, Franka je u Arhivu poznavala i sve tehničko
osoblje, poput, recimo, čistačica: i inače sam zapazio da nju vole ljudi vrlo
različitoga statusa i naobrazbe i da svi bez iznimke žele biti u njezinu društvu i
učiniti nešto za nju. Tako joj ni sada nije bilo teško organizirati da joj jedna od
čistačica izvidi kao stoje stvari s Pavićem. I, dobila je od te žene čvrsta uvjeravanja
da je Pavić izašao i da se više neće vraćati: u takvim slučajevima, naime, kad nije
bilo njega da osobno navečer zaključa zgradu, to je radila glavna čistačica, i to je
onda bila velika ceremonija i veliko uzbuđenje. Sad je bio takav dan, i Franka je
doznala da nam je put manje ili više otvoren.
 I, tako smo se sad našli u predvorju, koje je bilo prazno, ali je luster u njemu
gorio, a mirisalo je isto kao i uvijek i ja sam osjetio istu tremu kao i uvijek. A ta će
me trema - koja je zapravo strahopoštovanje - pratiti do kraja života, premda sam sad
zavirio i iza kulisa te veličanstvene institucije. Jer, to zavirivanje samo je povećalo
moj respekt i prema zgradi, prema njezinim tvorcima i prema svemu onome što ona
znači. Šmugnuli smo nadesno, u hodnik koji je vodio prema nekadašnjoj Čitaonici
rijetkosti, a otuda smo zašli u drugi, kraći hodnik i stigli do vrata po kojima se nije
vidjelo kamo vode, nego su izgledala poput svih drugih, ali smo mi znali da vode u
podrum. Otključao sam ih jednim od onih Mijinih ključeva (a trebalo je vremena da
nađem pravi), upalio sam svjetlo, i polako smo se počeli spuštati.
Kad smo stigli na dno, kao po dogovoru, zaputili smo se prema jugozapadnom
kutu toga velikog prostora gdje se nalazio onaj neobični zid i gdje je Mijo otkrio
tajnu sobu. Ja sam u ruci imao i jaku ručnu svjetiljku, tako da mognemo sve
razgledati što podrobnije. Kroz prozorčić visoko pod stropom dopiralo je nešto
svjetla i čuo se cvrkut ptica koje su se vani veselile prestanku kiše. Franka i ja zastali
smo pred zidom.
Na njemu sada jedva da se vidjela mrlja koja je ondje zaostala onda kad je Mijo
zažbukao rupu koju smo bili napravih i koju je on zakrpio ciglom. Zapravo, kad sam
ja posljednji put vidio taj zid, mrlja se, onako siva od žbuke, jasno isticala na bijeloj
pozadini zida, a sad je i ona u međuvremenu premazana vapnom, pa jedva da se i
nazirala. Jedino je to svježe vapno još svjedočilo da se netko nedavno motao oko
toga zida.
To je pak značilo da Pavić nije doveo neku svoju ekipu da onuda kopa, te da
valjda ni inače nije više njuškao po toj stvari. Možda je i ovako znao sve što mu
treba? Ako on postavlja i miče videokamere kako god se sjeti, onda zašto da se ne
pretpostavi... Gotovo sam došao u iskušenje da stanem pretraživati zidove i stropove
u potrazi za objektivom nadzorne kamere, ali onda me je bilo sram pred Frankom.
U svakom slučaju, naša misija mogla se smatrati završenom. Htjeli smo
provjeriti u kakvu je stanju zid, i to smo učinili. Dalje više nije bilo nikakva posla. A
to je nas nekako razočaralo. Kao da smo se nadali da ćemo ipak nešto naći, imali
smo sad osjećaj da smo se uzalud pripremali i strepili. Ćutjeli smo, ukratko, potrebu
da još malo ondje ostanemo, u nadi da ćemo ipak nešto shvatiti.
I, to se pokazalo kao sretna odluka, premda u prvi mah nije tako izgledalo.
Namjerili smo, naime, malo razgledati po podrumu, što nikad prije nismo učinili,
barem nisam ja. A nisam to učinio zato što mi se činilo da tu i nema ničega za
razgledanje: ne znam jesam li to prije spomenuo, ali, cijeli taj prostor bio je ispunjen
starim, praznim knjižničkim policama, dok je po kutovima bilo još nešto slične
prastare krame, i to je bilo uglavnom sve.
Činilo mi se i da razumijem o čemu se radi: ondje, u podrumu, stajao je nekada
dio knjižnog fundusa, otuda one police. U doba prije izgradnje nove sveučilišne
knjižnice, u staroj je ponestalo prostora, pa se u ovoj zgradi koristio svaki milimetar
da se nešto smjesti i deponira. A kad je podignuta nova zgrada, i kad je ova
prenamijenjena, nestalo je potrebe da se knjige drže u vlažnom podrumu, u prašini i
plijesni, pa su tako ostale samo police, koje se više nikamo nisu uklapale, a nisu se,
valjda, mogle ni prodati. I što da onda tu čovjek razgleda?
Jedino da malo pronjuška po onim drugim komadima namještaja koji su stajali
uza zidove u najmračnijim kutovima. Zapravo, samo u jednome kutu,
sjeveroistočnom, u koji ja do toga trenutka nisam ni zalazio, jer je bio najdalje od
vrata i nije bio na putu prema onoj Mijinoj (a i mojoj) tajnoj sobi. Sad sam, držeći
Franku za ruku, polako pošao na onu stranu. Ondje je Franka zastala pred
bezobličnom masom nekakvih tamnih sanduka, a onda je uzviknula:
- To je, dakle, to!
Njoj kao da je ta hrpa bezvrijednoga pokućstva nešto govorila. Pričekao sam da
priđe tim stvarima i dodirne ih rukom, a onda sam upitao:
- To je što?
- To su ormari za kataloge koji nikad nisu bili u funkciji - uzvratila mi je. - U
Arhivu, a prije toga u Sveučilišnoj biblioteci, pričale su se legende o tim ormarima,
ali nitko nije znao gdje je to završilo...
- Objasni mi malo - zamolio sam.
- Ovako ti je to bilo - rekla je Franka. - Negdje u prvoj polovici sedamdesetih
godina trebalo je proširiti katalog i tada su naručili te ormare kod neke firme iz
Slavonije. Tvrdilo se poslije da je netko dobio ozbiljnu lovu od toga proizvođača,
već kako je kod nas duga tradicija. No, ne znam više kako je to ispalo, ali pokazalo
se, kad su ormari stigli, da nisu ni za što: niti su ladice dimenzijom odgovarale
kataložnim karticama, niti su se dale ljudski otvoriti i zatvoriti, niti su se mogle
smjestiti u bilo koju od prostorija ove zgrade, a da ne budu svima na putu. Tako su
onda naručili nove ormare po mjeri, a ovima se izgubio svaki trag. Eto, dakle, gdje
su.
Franka nije osjećala potrebu da iz bližega razgleda te ormare, ali ja jesam.
Prišao sam jednome i otvorio ladicu. Doista, unutra je bila po sredini šipka, na koju
su se mogle nanizati kartice, ali je dimenzija, to se odmah vidjelo, bila neobična: sve
se doimalo odviše usko i duboko, a da bi moglo funkcionirati. Otvorio sam drugu
ladicu, i bila je ista stvar, otvorio sam treću i svuda je sve bilo prazno.
Ali, mene je tada uhvatila nekakva mahnitost. Bio sam svjestan da Franka stoji
iza mojih leđa i promatra me dok se ponašam kao luđak, ali nisam mogao sebi
pomoći: morao sam zaviriti u što više onih ladica, ako ne i u sve. Imao sam snažan
osjećaj da me u njima nešto čeka, kao da mi je to netko prorekao, kao da je izračunao
da će se upravo to dogoditi.
Kad sam pregledao prvi ormar, prešao sam na drugi. Ali, pri tome sam sad
postupao sustavno. Bilo je, naime, ondje šest ormara, i bili su složeni u tri reda po
dva komada. Ja sad nisam obraćao pažnju na ormare koji su se nalazili lijevo i desno
od onoga u koji sam već zavirio, nego sam odmakao (uz Frankinu pomoć) prva dva
ormara i prešao na dva srednja. Nešto mi je govorilo: ako tu nečega ima, onda to
neće biti ni u prvom ni u trećem redu, nego u drugom, srednjem.
I, ubrzo se pokazalo da sam u pravu: kad sam počeo otvarati ladice u jednome
od ormara iz srednjega reda, vidio sam da su te ladice prepune nekakvih kartica.
- Što je ovo? - zinuo sam.
- To nije katalog - kazala je Franka odlučno.
I doista, nije bio. Bile su to kartice, ali nisu bile u ladice poslagane poprijeko,
kao inače u katalozima, nego uzduž. Pojedini svežnjevi bili su obujmljeni crvenom
gumicom za domaćinstvo ili uvezani špagom.
Na svim karticama bio je isti tekst, na engleskom, ali nama u onom uzbuđenju
nije bilo do čitanja. Brzo sam otvorio još nekoliko ladica. Utvrdio sam da se kartice
kriju samo u pet ladica koje su se nalazile na samoj sredini ormara.
Odmakao sam potom i te ormare i stigao do posljednjeg reda. Ondje nije bilo
više ničega. Pogledao sam Franku.
A ona je već s ramena skinula svoju torbicu i odande izvukla dvije ovelike
plastične vrećice, pa ih je razmotala i pružila meni. Ja sam stao vaditi one kartice iz
ladica i trpati ih u vrećice. Možda je trebalo paziti i na redoslijed, ali za to sad nije
bilo prilike. Brzo sam sve prebacio u vrećice, onda vratio ormare na njihovo mjesto.
- Imaš li ti pojma što je to? - upitao sam Franku dok smo se kretali prema
stubištu i prema izlazu.
- Nešto malo - kazala je. - To su ti takozvane bušene kartice. Bez toga nisu
mogli oni najstariji kompjutori iz sedamdesetih godina.

*
Tko zna što bi se dogodilo i kako bi sve završilo, da se tada nije javila moja
kronična trapavost. Kad god sam na nešto jako usredotočen, kad naprežem um, moje
tijelo teži da izmakne kontroli: ili u nešto udarim glavom, ili zapnem nogom za
kakvu izbočinu, ili promašim ključem bravu za pet centimetara.
Oduvijek me to prati, pa zato od mene nikad ne bi bilo dobra peripatetičara, a to
su oni što raspravljaju šećući: kad idem ulicom, ja se moram koncentrirati na hod,
inače ću završiti pod kakvim autom. Ta se osobina javila i sad: bio sam pod jakim
dojmom onoga što smo otkrili, znao sam da su pred nama važne odluke, znao sam da
se treba i požuriti, i tako su moji udovi otkazali poslušnost: ona svjetiljčica koju sam
sve vrijeme držao u ruci ispala mi je na pod i ugasila se. Kad sam se sagnuo da je
podignem, vidio sam da se više ne može upaliti.
Ali vidio sam i nešto drugo, važnije: onaj ormar s pretincima za katalog imao je
dio koji kod takvih ormara nikad prije nisam susreo: po cijeloj njegovoj duljini, u
donjem dijelu, protezala se jedinstvena ladica, kao na kakvom starinskom regalu.
Ovako je, naime, bilo: postojala su tu četiri okomita reda, i u svakom redu bilo je po
deset kataloških pretinaca, a na dnu, cijelom širinom, onoliko koliko su zauzimala ta
četiri reda, pružala se ladica. Još dok sam podizao lampicu i petljao oko nje, znao
sam da moram zaviriti i onamo. Sad je i Franka opazila što gledam, pa je rekla:
- A što je to?
Polako sam uhvatio za dvije ručke sa strane i povukao ladicu k sebi. Odmah se
vidjelo da nije prazna. U njoj je bila plastična vrećica s natpisom NAMA, a u njoj
nešto umotano u papir. Bila su, zapravo, dva takva zamotuljka. Pružio sam ruku i
izvukao jedan.
Uspravio sam se, pa potom poveo Franku prema zidu, gdje je bio prozorčić i
gdje su prirodno svjetlo izvana i umjetno sa stropa ujedinjavali svoje snage. Stali
smo ondje i ja sam se zagledao u papir. Bio je pomalo prašan, ali dobro očuvan i s
nekakvim dezenom. U papir je bio umotan plosnati i okrugli predmet promjera
otprilike dvadeset centimetara. Što bi to moglo biti? Gramofonska ploča? Kolut
filma?
 Onda sam jednostavno razderao omotni papir, jer nisam vidio načina da ga
otvorim, pa sam posegnuo za tom stvari. Podigao sam je tako da je i Franka mogne
vidjeti.
Tada se pokazalo da je to traka. Papirnata traka, malo deblja, zapravo tanki
karton, žućkaste boje, koji se mogao odmatati s onoga koluta. Bio je širok otprilike
dva ili tri centimetra. A kad sam odmotao pedalj trake, vidjeli smo i što ona znači: po
njoj su, u različitim rasporedima, bile okrugle rupice, koje su se nizale u beskraj i
zato nije ni vrijedilo razgledati dalje. Na trenutak smo se pogledali.
- Ovo bi isto tako moralo služiti za one stare kompjutore? - upitao sam Franku
za svaki slučaj.
- Da, za one još starije - potvrdila mi je.
A ja sam mislio da dobro razumijem što se dogodilo. Onaj tko je sakrio kartice,
sakrio je i traku. Pojavio mu se, očito, tehnički problem: kartice je uredno poslagao u
pretince, ali ovi koluti imali su prevelik promjer da bi stali onamo; njih je, dakle,
tutnuo u donju ladicu, nadajući se da su ondje dovoljno sigurni. A razmišljao je
logično: sve je to stavio u srednji ormar - ni u prvi, ni u posljednji - pa je držao da je
poduzeo sve što treba poduzeti. Znao je, naravno, da to skrovište nije nikakvo
skrovište (u svakom slučaju, mnogo slabije od tajne sobe i od rupe u zidu), pa je
morao pretpostaviti da će one stvari netko jednom otkriti. Kao što mi, evo, sad
otkrivam. Ili je možda za onoga tko je to spremio ovaj ormar bio samo privremeno
skrovište, ali se onda dogodilo da svoje blago nije uspio odande maknuti?
Blago? Kakvo blago, uostalom? Što mi to držimo u rukama? Nije za to bilo
savršeno nikakva dokaza, ali čini se da smo i Franka i ja bili tvrdo uvjereni: ovo što
smo upravo našli, stoji u nekakvoj vezi s onim što smo nalazili prije. Ovo otkriće dio
je nekakva niza, koji će se možda nastaviti, a možda i neće. Ukratko, bilo nam je već
tada jasno da moramo istražiti što znače ove bušene trake i kartice, što je to na njima
i o čemu se radi. To će nam možda reći i tko ih je sakrio, kada i zašto. I, nije nam
ostajalo ništa drugo nego da skupimo to što imamo (a iz Frankine torbe iskrsnula je
još jedna plastična vrećica) i da se što prije pokupimo odande.
Ali, nismo se micali. A nismo se micali zato što nam je oboma bila na umu ista
stvar, premda nismo o toj temi još bili razmijenili ni riječi. Znali smo da o nečemu
moramo odlučiti i da je to taj trenutak, a osjetili smo i da je to pravo mjesto. Oboje
smo pomislili isto i oboje smo znali da smo pomislili isto.
- Što ti se čini? - upitao sam Franku.
A znao sam da njoj neće trebati nikakva dodatna objašnjenja, nego će odmah
pogoditi na što mislim. I doista, zavukla je ruku u svoju golemu torbu i odande
izvadila kutiju. Bila je to ona ista kutija koju smo svojedobno izvukli iz zida, gore,
na katu, ona ista u koju smo toga dana vratili sve one svežnjeve i rukopise, kad su
nam se ruke onako dotakle - a maglovito mi se činilo da kod Dantea ima neka takva
epizoda o zajedničkom čitanju koje je početak ljubavi - i kad smo napokon sve
ostavili na stolu i posvetili se sebi. Ali, odlazeći iz mojega stana - nakon onog Mijina
poziva - mi smo, bez prethodnoga dogovora, ponijeli kutiju sa sobom. Ne toliko zato
što bismo znali kamo je nosimo, koliko zato što smo se bojali ostaviti je samu. Ni
kod nas možda nije bila pretjerano sigurna, ali smo barem mogli vidjeti što se s njom
događa. Tako se kutija opet našla u svojoj staroj postojbini, u Sveučilišnoj knjižnici,
samo dva kata niže.
A ne govorim slučajno o postojbini, kao da se radi o živom biću. Mi, naime, na
sve te nalaze i jesmo gledali kao na neku vrstu živih bića, a na to su nas i sami nalazi
navodili. Jer, kad čovjek malo bolje pogleda, onda se može i upitati zašto smo mi
oba otkrića - ili sad već sva tri - učinili baš u Sveučilišnoj knjižnici. Ako je, recimo,
Bukovac ostavio crteže i zapise Rudolfu Lubinskome, a ovaj ih pohranio u zgradi
koju je sam sagradio, zašto je tu istu zgradu izabrala za skrovište i druga generacija
urotnika, ona iz tridesetih godina? Zašto, naime, ona svoje spise nije sklonila negdje
drugdje u gradu, gdje bi bili sigurniji? I zašto mi sad nalazimo i treću tajnu, i to opet
na istome mjestu? Moguć je samo jedan odgovor: zato što je i samo to mjesto važno.
Kao da tajne samo na tom mjestu uspijevaju - kao što degenija uspijeva samo na
Velebitu - i kao da se samo ondje mogu održati. A moram priznati da sam ja u
jednom času čak pomislio da je zgrada važna u nekom osobitom smislu: da je i ona
sama nekakva formula, da je napravljena po onim izračunima koji postoje tko zna
otkad i da zato i ona u svojoj strukturi sadrži neke aksiome i proročanstva. Da je,
dakle, i ona kao nekakvo živo biće.
Bilo kako bilo, u jednome smo Franka i ja bili složni, premda o tome nismo
razgovarali: kutiji s dokumentima mjesto je u ovoj zgradi i nigdje drugdje. Mogli
smo mi naći kakvo pogodno skrovište, kod mene ili kod Franke, mogli smo unajmiti
sef u banci, ali ništa od toga nije nam se činilo prihvatljivo. Nekako smo imali
osjećaj da bismo nešto pokvarili, nešto iznevjerili, nekoga izdali, kad bismo pohranili
kutiju bilo gdje drugdje osim u staroj Sveučilišnoj. I, sad nam se skrovište samo
ponudilo.
Jer, ovdje, u podrumu, vjerojatno nema videonadzora, i tu ne dolazi nitko tko
baš ne mora. S druge strane, nesuđeni ormari za kataloge - ako su točne Frankine
informacije - što je tu već dobrih četrdeset godina i nitko se na njih ne obazire, pa
postoje dobri izgledi da se ni ubuduće neće obazirati. Zašto, dakle, da ne slijedimo
primjer svojega prethodnika, zašto da kutiju ne sklonimo upravo u jedan od tih
ormara? Ako je suđeno da bude pronađena - ako je to netko tako izračunao - onda će
biti pronađena, na tom mjestu, kao i na nekom drugom.
Franka je na trenutak razmišljala, a onda je zavrtjela glavom.
- Ne - rekla je. - Ako već vraćamo, onda...
Dobro sam razumio što želi reći. Ako želimo da kutija bude u ovoj zgradi, onda
neka bude na onom istom mjestu gdje smo je i našli, u zidu sobe s katalozima. Do
sada nismo tako postupali, jer uzeli smo Bukovčeve crteže i onu teku s formulama, i
nismo ih vratili u tajnu sobu. Ali, možda je upravo u tome bila naša pogreška? Zvuči
praznovjerno, ali možda je ipak najbolje ništa ne remetiti, kao što se ne smiju dirati
groblja i slična mjesta? U svakom slučaju, složio sam se s Frankom. Zatvorio sam
ladicu, a onda nagurao ormare jedan na drugi, u isti poredak u kojem su i prije bili.
Kao da se ništa i nije dogodilo. Ona je pak vratila kutiju u torbu.
Potom smo se još malo osvrnuli po podrumu, da vidimo nismo li ostavili kakav
trag, a napokon smo se uputili prema stubištu. Sretno smo izašli iz podruma,
zaključali vrata, odbrzali niz hodnik i kroz staklena vrata zavirili u veliko predvorje.
Ondje nije bilo nikoga. Šmugnuli smo ispod onih lustera, kroz onu atmosferu hrama
i onaj miris staroga drva, pa smo se domogli ulaznih vrata.
Vani je sad već sasvim prevladalo sunce, premda je bilo prilično nisko, jer
bližio se suton. Na Marulićevu trgu kosovi su pjevali u sav glas, ljudi su šetali pse,
netko je na jednoj od klupa svirao gitaru, a pjesnikov spomenik još je bio vlažan, pa
je sjao kao mala voćka poslije kiše.
Auto je bio prilično daleko, i mi smo sjeli u njega, a da se nismo bili prethodno
ni dogovorili što ćemo dalje. Prvo, kamo ćemo krenuti, a drugo, što ćemo s onim
bušenim trakama i karticama što su se sad nalazile u plastičnim vrećicama ispod
Frankinih lijepih nogu ispred suvozačkoga sjedala. Pred nama je bila večer, mogli
smo je upotrijebiti na razne načine. Je li već negdje određeno što ćemo raditi, samo
što mi to još ne znamo?
Kad se danas toga sjetim, pomišljam da je bilo upravo tako, to jest da je bilo
određeno. Da je bilo predviđeno da ja u podrumu ispustim svjetiljku i da tako
kompletiramo nalaz, i da je bilo predviđeno da Franka sada, bez ikakva povoda,
posegne rukom u onu plastičnu vrećicu i da izvuče zamotuljak u kojem se nalazio
jedan od dva koluta bušene trake. Ja nisam palio motor, nego sam čekao da vidim
kamo ona zapravo smjera. A znao sam da će, što god učinila, to imati smisla, i da je
zato volim.
 - Nešto mi je privuklo pažnju... - promrsila je.
Onda je izvukla onaj zamotuljak iz vrećice i stala odmotavati papir. Ali, na
moje čuđenje, nije obratila pozornost na sadržaj zamotuljka, nego na ambalažu:
odložila je traku natrag u plastičnu vrećicu, a potom stala ogledavati papir iz kojega
je traku bila izvadila. Naginjala se prema svjetlu nastojeći uhvatiti posljednju zraku
sunca. Ja sam upitao:
- Vidiš li nešto?
- Vidim - rekla je. - Ne može biti sumnje. Evo, pogledaj sam.
A pri tome, u njezinu se glasu jasno osjećalo uzbuđenje, što je značilo da se radi
o nečemu važnom. Možda nije bila posve sigurna u svoje oči, ali nije nimalo
sumnjala u vlastito zaključivanje. Zato sam ja sad preuzeo od nje onaj papir i stao ga
ogledavati.
I doista: papir je imao na sebi dezen. Taj dezen bio je blijed i jedva vidljiv, ali
nije bilo dvojbe da postoji. Podloga je bila siva i donekle sjajna, a po njoj su se
redale šare, također u sivoj boji, tek možda za nijansu tamnijoj; možda je to nekada
bila srebrna boja. U svakom slučaju, bila je tu ta šara, i ja sam čestitao sam sebi što
sam se - odlazeći od kuće - sjetio da u džep stavim povećalo kojim sam se i prije
služio: sad sam ga prinio papiru i pogledao. Nije moglo biti nikakve sumnje.
Šara je prikazivala crtež koji se bezbroj puta ponavljao. Bila je to vještica koja
jaše na metli.
- Ovo smo već imali - rekao sam. - Vještica je isto što i Štriga. A Štriga je bio
čovjek kod kojega su...
- I knjigoveža - rekla je Franka.
Ali, ja sad nisam mogao ušutjeti. Ne zato što bih mislio da Franka ne zna i sama
ono što ću ja reći, nego zato što sam imao potrebu da čujem sam sebe, da ocijenim
kako zvuče sve te misli kad se uobliče u riječi i glasno izgovore, hoće li što izgubiti
na uvjerljivosti koju su sad imale u mojoj glavi.
- Znaš li ti što ovo znači? - rekao sam. - Ovakve kartice i trake koristile su se
sedamdesetih godina, je li tako?
- Pa i kasnije - dodala je Franka.
- Ako je tako - produžio sam - onda iz toga vremena potječe i ovaj papir. A ako
papir potječe iz toga vremena...
 - Kao, uostalom i oni ormari... - ubacila je Franka.
- Kao i ormari - složio sam se. - Onda to znači da je tada netko sve ovo sakrio.
A taj netko imao je veze sa Štrigom. Štriga je pak imao veze i s prvom i s drugom
skupinom urotnika iz udruge Vila Velebita. Ovaj papir je dokaz da postoji
kontinuitet, da se ovo što smo sad našli izravno nastavlja na ono što je bilo prije. Ove
trake i kartice nastavak su onih izračuna iz doba Vlaha Bukovca i onih izračuna iz
doba Zvonimira Rihtmana.
- A to onda znači da je udruga... - nagađala je Franka.
- Da - potvrdio sam. - Znači da je postojala i poslije. Znači da se služila
kompjutorima. I, znači da je nastavila raditi na istraživanju kauzalnosti koje su
započeli njezini prethodnici. I, znači još da joj je baza i dalje bila Sveučilišna
knjižnica.
- To me i zbunjuje - rekla je Franka. - Kako je netko tko posjeduje Štrigin
ambalažni papir došao u priliku da nešto skriva u Sveučilišnoj knjižnici?
- Možda je bila kakva veza? - rekao sam neodlučno. - Znaš kako je kod nas, svi
se poznaju... A osim toga - dodao sam - to nije mogao biti sam stari Štriga, jer on je
do tada već umro, kao što smo čitali. Nego netko... Netko tko je naslijedio njegovu
knjigovežnicu?
- Znam što ćemo - kazala je Franka. - Idemo k meni. Imam jednu ideju.
Tako sam sad znao kamo treba da vozim, a Franka mi cijelim putem nije htjela
reći o kakvoj se ideji radi. A mene gotovo da i nije bilo briga, jer sad me je pozvala k
sebi, kao da se stvar sama po sebi razumije, a to je svakako nešto značilo. Zato sam
vozio kao drogiran i više ni ne znam kako sam nas dovezao na Knežiju i kako sam
ondje našao slobodno mjesto za parkiranje, premda je bilo popodne radnoga dana i
svi su bili kod kuće.
Neću sad opisivati kako sam se osjećao dok sam prvi put ulazio u Frankin stan,
ni kako sam gledao oko sebe, ni što sam zapazio, a što pomislio. Reći ću samo ono
najvažnije. A najvažnije je to da je Franka, čim smo ušli u stan, otišla do police u
dnevnoj sobi - a cijeli jedan zid bio je u knjigama - i odande skinula neki ne baš
debeli svezak. Grafički je izgledao dosta neugledno, pa sam upitao:
- Što ti je to?
- Sedamdeset i treće - rekla je Franka ne dižući očiju sa stranica koje je listala -
slavila se šezdeseta obljetnica gradnje Sveučilišne knjižnice. Tada su objavili i ovu
malu monografiju, s povijesnim podacima, opisom strukture biblioteke, s
biografijama njezinih ravnatelja i popisom najvažnijih akvizicija. A tada je bio običaj
da se u takvu publikaciju uvrste i imena onih koji u tom času u instituciji rade. Pa
sam pomislila...
Prekinula se i bez riječi mi pružila knjigu, upirući prstom na jedno mjesto u
njoj. Ja sam se požurio da pogledam. Bila je to kolona s popisom imena.
Tamo gdje je upirao Frankin prst, pisalo je: SLOBODAN ŠTRIGA, VIŠI
BIBLIOTEKAR.
 GLAVA OSMA

P odmornica je izgledala tako kao da je doplovila ravno iz mojih dječjih snova.

Bila je malena, zdepasta, zašiljena na oba kraja, crno obojena, i lako je bilo
zamisliti da se, gledana s morske površine, doima kao duh što se zagonetno
pojavljuje i nestaje, a neprijatelji drhte od straha čim ga samo naslute. Posadi je u
tom plovilu svakako bilo tijesno, morala je sjediti skvrčeno, gotovo u položaju
fetusa, ali joj je valjda zato bilo voljko i sigurno, kao u materinoj utrobi. I, mora biti
da je upravo to sjećanje na vrijeme prije rođenja i mene u djetinjstvu privlačilo
podmornicama: nigdje kao ondje nije čovjek istovremeno i prisutan i neprisutan i
nigdje kao ondje nije ujedno i zaštićen i moćan. A zapravo, mene je tada opčinjavalo
sve što je značilo nekakvo spuštanje u dubinu: put u središte zemlje, kopanje tunela
da bi se pobjeglo iz zatvora, kripte i labirinti.
I sad, dok sam stajao u velikoj dvorani Tehničkog muzeja - a ondje je bilo svega
i svačega - počeo sam pomišljati kako me kroz cijeli život pratila ta očaranost onim
što se nalazi ispod površine, kako me je ona slijedila na mome putu, da bi vrhunac
doživjela, evo, na pragu starosti. Jer, ja i ovih dana njuškam po podrumima i tajnim
skrovištima, osjećajući pri tome jasno da je to njuškanje slika moje vjere kako je
prava istina uvijek negdje skrivena i kako se treba jako potruditi da bi čovjek do nje
došao. Tu vjeru ja sam osvijestio tek sada, i tek sam sad shvatio koliko je ona
romantična i djetinjasta: cijeli sam život nesvjesno podrazumijevao da se do sreće
stiže roneći ispod morske površine i kopajući ispod zemaljske. A sad će još ispasti da
sam bar donekle imao i pravo.
Dok sam tako stajao u toj izložbenoj dvorani i čekao svojega čovjeka, ja sam
jasno osjećao da su te sentimentalne slutnje posljedica protekle noći, od koje sam još
uvijek osjećao blagi umor, ali koja me je zapljusnula nadahnućem i ulila mi
uvjerenje kako je sve oko mene ispunjeno nekim dubljim značenjem i kako se
moram potruditi da to značenje razaberem. Zato sam i u činjenici da sam u
Tehničkom muzeju najprije spazio podmornicu vidio nekakav znak, prisjetio sam se
svojih dječjih maštarija i učinilo mi se da moj život ima nekakav kontinuitet. I još
više, imao sam osjećaj da kročim pravim putem i da sam stigao na pravo mjesto.
A to je opet ovisilo o jednom jedinom telefonskom pozivu. Jer, kad sam toga
jutra stigao kući - a dugo mi se već nije dogodilo da provedem noć izvan svojega
stana - prvo mi je bilo da nazovem Čolaka. Činilo mi se da to moram učiniti iz dva
razloga.
Kao prvo, držao sam da direktor Arhiva više nego itko drugi ima pravo znati što
smo Franka i ja otkrili: ipak se to zbilo u njegovoj kući, za koju je on odgovoran, pa
bi bilo strašno da mu nešto radimo iza leđa. A drugi razlog bio je u tome što sam
želio provjeriti kako stoje stvari s tom našom urotničkom skupinom, postoji li ona
još uvijek, kakav joj je status i kakvi ciljevi. Jer, ja sam autsajder, Mijo je maknut s
poslova oko stare Sveučilišne knjižnice, Franka je samo arhivistica, a Čolak i Vesna,
kao rukovoditelji, u posljednje su se vrijeme uvjerili da nemaju nadzor nad onim što
se u njihovoj instituciji događa i da su podložni svakojakim pritiscima. Sve se to
moglo smatrati posljedicom onoga niza zbivanja koji je započeo Mijinim otkrićem
tajne sobe u podrumu Arhiva. Trebalo je, dakle, vidjeti što dalje. Zato sam se javio
Čolaku.
Ali, nije bilo prilike da mu preko telefona ispričam sve ono što se događalo
prethodnoga dana. Rekao sam mu samo da imam nešto novo. Čak nisam - za svaki
slučaj - ni Franku u to upletao, nego sam tek naglasio da moram Čolaku, kao
direktoru, podnijeti detaljan izvještaj. A usput sam ga onda - ne otkrivajući je li to u
vezi s našim slučajem ili nije - upitao znade li možda gdje u Zagrebu još postoje oni
stari kompjutori koji rade na bušene trake i kartice. A on me je spremno uputio na
Tehnički muzej, i još je rekao da će nazvati čovjeka koji će mi se ondje naći pri ruci,
jer da njih dvojica skupa sjede u nekom vijeću za arhive, muzeje i slične institucije. I
inače je Čolak toga jutra bio iznimno ljubazan, kao da je u sebi prelomio donedavnu
zabrinutost, kao da je nekako prihvatio ono što nam se događa. To mi je bilo drago, i
tako sam se sad zatekao u Tehničkom muzeju, zureći u onu podmornicu i izlažući se
opasnosti da me maštarije sasvim odvuku od onoga zbog čega sam bio tu.
Ali, onda je moj domaćin ipak došao. Ugledao sam ga kako korača kroz prolaz
krećući se između svih onih izložaka kao kroz špalir. A prepoznao sam ga po tome
što je na sebi imao kutu, poput kakva majstora, dok mu je iz jednoga džepa virio
čekić, a iz drugoga daljinski upravljač za tko zna koji elektronski uređaj.
- Vi sigurno mene čekate - rekao je i pružio mi ruku. - Večenaj - predstavio se.
Čovjek je bio izrazito mršav, malo povijena nosa i jakih čeljusti, dok mu je na
tjemenu rijetka kosa činila neku vrstu zamršena svrakinog gnijezda. A ispod one kute
imao je kao snijeg bijelu košulju i crvenu kravatu. Čudan tip.
- Oprostite što vam dosađujem s ovim - i pokazao sam plastičnu vrećicu u
svojoj ruci. - Važno mi je da doznam o čemu se tu zapravo radi...
A Večenaj se nagnuo i zavirio u moju vrećicu kao da mu pokazujem što sam
kupio na placu, pa je coknuo jezikom i uzeo me pod ruku.
- Ma, ne dosađujete, molim vas, što vam je. Ne znate vi kakva je nama
svečanost kad nam kapne nešto takvo... Znate, sve što smo imali, to smo već
pregledali, a vi, vidim, nosite frišku robu, to će i nama biti...
Govorio je u prvom licu množine, ali ja od službenika muzeja nisam vidio
nikoga osim njega, ni u tome trenutku, a ni poslije, dokle god sam ondje boravio.
Večenaj me je odveo do neke manje sobe, koja se nadovezivala na veliku dvoranu i
očito je bila dio izložbenog prostora, pa mi slavodobitno pokazao rukom u njezinu
unutrašnjost.
- To je to? - upitao sam.
- To je to! - potvrdio je moj domaćin.
Onda je odnekud smogao dva-tri stupica povezana gajtanom, koji služe kao
znak da publika ne smije ići dalje od neke točke. Razvukao je tu malu ogradicu na
vratima prostorije, i tako nam osigurao kakav-takav mir. Nije, doduše, zatvorio vrata,
jer vrata tu nije ni bilo, pa nismo mogli spriječiti da malobrojni posjetitelji ipak
zavire u prostoriju i upitaju se što mi to radimo. Ali, veći stupanj tajnosti nije nam
bio dostupan.
Večenaj je protrljao ruke, kao da se sprema raditi nešto silno zabavno, a u isto
vrijeme i odgovorno, kao da, recimo, misli skuhati nama dvojici ručak. Onda se
počeo motati oko uređaja.
A uređaj je zauzimao praktički cijelu tu prostoriju, ili, točnije, tri njezina zida.
Zapravo, bili su to veliki limeni ormari, visoki otprilike dva metra i međusobno
povezani. A kad je Večenaj počeo na njima otvarati vrata, pokazalo se da je u većini
njih iza vrata staklo, a da se iza stakla nalaze najvažniji dijelovi stroja: u jednim
ormarima okrugli koluti na koje je dolazila traka, a u drugima urezi u koje se - tako
sam pretpostavljao - umeću bušene kartice. Ali, sve je to sad bilo nijemo i mrtvo.
Onda je Večenaj otišao u kut i ondje otvorio stakleni ormarić što je stajao na
zidu. Okrenuo je na njemu tri velika crna prekidača, sve u istom smjeru. Toga časa
začulo se u onim ormarima zujanje, signalna svjetla upalila su se na više mjesta -
crvena, zelena i žuta - a osvijetlila se i sama unutrašnjost uređaja, pa je čovjek
nekako bio svjestan njegove snage. Isto tako, upalilo se malo magično oko iznad
velikoga trbušastog ekrana koji se nalazio u sredini uređaja, pa je Večenaj pritisnuo
gumb u njegovu podnožju i ekran se osvijetlio, premda na njemu nije bilo ničega.
Zapravo, bio je mali kvadratični kursor koji se ravnomjerno palio i gasio. Moj
domaćin me je pogledao upitno, a ja sam mu pružio plastičnu vrećicu.
On je najprije izvadio iz nje ona dva koluta bušene trake, pa je jedan od njih
namjestio na njegovo mjesto u uređaju.
Pokrenuo je stroj, koluti su se zavrtjeli, a onda se on okrenuo karticama, dok
sam ja nastavio zuriti u ekran. Očito, Večenaj je znao ono što ja nisam: da stroju
treba neko vrijeme da primi naredbe i da onda na njih reagira. Muzealac je vrlo
pažljivo pregledavao one kartice, jer valjda je bio važan njihov redoslijed, ili je
možda po onim rupicama bio vidljiv tip programa, ili nešto slično. U svakom
slučaju, sad je Večenaj poslovao oko računala s velikim uživanjem, te me je
podsjećao na konobare u talijanskim kafićima koji upravljaju strojem za kuhanje
kave kao da voze avion. Gotovo da su mu sline curile kad se na ekranu pokazala
slika i kad se vidjelo da stvar funkcionira.
Ekran je, dakako, bio crno-bijeli, i već je to bilo neobično. Ali, još je neobičnije
bilo to što se kao rezultat svega onoga naštimavanja i svih onih priprema pojavio
samo niz brojaka koje su tek mjestimice bile isprekidane raznim matematičkim
simbolima. Zapravo, mene je to najviše podsjećalo na ono što sam bio vidio u
bilježnici koju sam svojedobno nosio teti Zorki, a koja je poslije završila kod don
Stanka. Zurio sam malo u ekran, malo u Večenaja, a on nije skidao pogled s
monitora.
- Ako ja išta razumijem - rekao sam - to nije kompjutorski program.
- Ni govora - zavrtio je glavom na kojoj se smiješno tresla ona bujna kosa. -
Kompjutorski program, to su vam jedinice i nule, uz još tu i tamo pokoji znak. A ovo
je, koliko ja vidim, viša matematika. Za ovo će vam trebati pravi stručnjak, a ja to
nisam.
Ali, Večenaj kao da nije bio nimalo razočaran tim polovičnim rezultatom naše
potrage: njemu je samo bilo važno da postoji nekakva slika, da stroj uopće radi, a što
to sve skupa znači, bilo mu je deveta briga. Isto je, uostalom, bilo i onda kad je
stavio drugi kolut bušene trake na vodilicu, pa kad je nakon toga opet pokrenuo stroj.
Jer, vidjeli su se opet samo nizovi brojaka i simbola, i ništa drugo. Tek tada sam se
sjetio još nečega:
- Može li se taj tekst printati? - upitao sam.
- Može, naravno - ponosno je odgovorio Večenaj, pa je potapšao dlanom
nekakav zdepasti uređaj kao dobra konja.
 I doista, tek sam tada uočio da se ondje nalazi veliki snop papira s perforiranom
marginom: morao je to biti starinski iglični pisač, još iz vremena kad su se koristili i
ovakvi kompjutori, koji su mogli izvesti mnogo manje operacija nego sprave što ih
danas nosimo u džepu. Tako sam onda zamolio Večenaja da mi isprinta sadržaj s oba
koluta i on je to spremno učinio. Nije tu bilo mnogo teksta, po tridesetak stranica na
svakome kolutu.
Onda se moj domaćin pripremio da istraži što je zapisano na onim bušenim
karticama, koje su služile kao program toga starinskog računala. Stavio ih je na
posebno mjesto na uređaju, dobro ih naravnao, a onda opet pokrenuo uređaj. Ja,
zapravo, nisam razumijevao kakav je točno odnos tih kartica i rada računala, ali
nisam se o tome mnogo ni pitao: dotle dok je sve rezultiralo nekakvim tekstom - pa
makar i matematičkim, meni posve nerazumljivim - morao sam smatrati da dobivam
sve informacije koje mogu dobiti. A za njihovo tumačenje trebat će se pobrinuti
naknadno. Uostalom, već sam znao i kako ću to učiniti.
U svakom slučaju, rezultat cijele priče s onim bušenim karticama bio je taj da
su se na ekranu opet pojavili nizovi brojaka i razni matematički simboli. Ali, ja sam
to sad očekivao, pa gotovo i priželjkivao, jer znao sam samo jednu adresu na koju se
mogu obratiti, a taje bila matematička: odlučio sam da ču te ispise odnijeti don
Stanku, pa ako mi on ne pomogne, onda nitko i neće.
A zapravo, nisam očekivao da će mi svećenik objasniti kako sve to funkcionira,
jer to bi bilo uzaludno i pokušavati; ne, priželjkivao sam da mi on kaže o čemu se tu
uopće radi. Ja se tome sam, naime, nisam mogao domisliti. Donekle sam
razumijevao ono što je htjela i što je pokušavala udruga Vila Velebita u Bukovčevo
vrijeme, u devedesetim godinama devetnaestoga stoljeća: ona je nastojala predvidjeti
razvoj umjetnosti. Djelomično sam shvaćao i o čemu je riječ u drugoj fazi postojanja
udruge, u tridesetim godinama, jer tada se izračunavalo kakve će se promjene zbiti u
društvu. Ali, u oba slučaja radilo se o nečemu što su popratni spisi nazivali
zatvorenim sustavima, gdje je odnos uzroka i posljedice bio koliko-toliko pregledan.
Ali, što može doći nakon toga? Koliko još ima tih zatvorenih sustava? Znanost?
Medicina? Sport? Školstvo? Ništa od toga nije mi izgledalo kao dovoljno visok cilj,
jer do sada se pokazalo da udruga ima vrlo velike ambicije, da ona zapravo želi
tumačiti svijet, ništa manje. Pa, do čega je onda došla u sedamdesetim godinama
dvadesetoga stoljeća?
Zamolio sam Večenaja da mi isprinta i ono što je pisalo na karticama, a on je
spremno pristao, jer je na pisač bio ponosan koliko i na kompjutor. I, tu se napokon
pojavilo nešto što i ja mogu razumjeti. Razumio sam ne samo sadržaj poruke, nego i
njezinu pozadinu.
Jer, na samome kraju ispisa, kad su se završili oni beskrajni nizovi brojaka,
pojavila su se slova. Ta slova činila su nekakav tekst, a taj tekst bio je na hrvatskom
jeziku. Bilo ga je otprilike deset stranica. Nije imao ni uvoda ni potpisa, ali se sasvim
očito odnosio na ono što mu je prethodilo, to jest na sve one formule. Pa ako se iz
brojaka ništa ne otkrije, ovaj će tekst - tako sam se nadao - ipak nekako opravdati
moj odlazak u Tehnički muzej.

*
Zavalio sam se na klupi i podigao glavu, te kroz krošnje promotrio bijele
svibanjske oblačiće kako - nalikujući na ovčice - plove prema istoku. Sjetio sam se
da sam u nekoj pjesmi pročitao formulaciju Nebo u košari od granja, i ta me slika
sada ispunila zadovoljstvom, gotovo ushitom: podsjetila me je da uvijek postoji
nebo, oblaci, da postoji granje, cvijeće i ovaj Botanički vrt u kojem sjedim, te da na
sve to uvijek mogu računati. Priroda, priroda je ono što nas spašava: tko bi mogao
izračunati i predvidjeti skakutanje i zviždukanje kosova na tratini preda mnom, tko
bi mogao znati koji je pravi uzrok polaganom micanju kornjača u bazenu, tko bi
mogao sapeti u formule let pčele oko bagremova cvijeta, i tko bi mogao reći zašto
sad latica odjednom otpada od najlakšega lahora, premda je prije pola sata izdržala i
mnogo jači vjetar?
Nisam se sam sjetio da dođem u Botanički vrt, nego su me drugi onamo uputili;
ali taj mali komad prirode u gradu rekao mi je čemu se treba okrenuti. Ono što ljudi
rade - što smišljaju, planiraju, projektiraju - to se možda i može egzaktno opisati,
tome se može odrediti uzrok i posljedica, pa se možda može i predviđati; ali ono što
se zbiva među biljkama i životinjama, u travi i lišću, u tajanstvenom micanju, u
neprestanom rađanju i međusobnom proždiranju, to je određeno samo željom za
životom, potrebom za hranom, instinktom rasta, i tu se ništa ne može proricati. Onaj
netko tko je htio sve izračunati možda je već stigao i prilično daleko - čim se već
sedamdesetih godina služio kompjutorima - ali uvijek će ostati jedno područje pred
kojim će i on biti nemoćan. Sveučilišna knjižnica i Botanički vrt stajali su jedno
nasuprot drugome kao utjelovljenja dvaju različitih shvaćanja svijeta, dvaju različitih
poimanja determinizma i slučaja. I, činilo se da nema sumnje tko je jači. Osjetio sam
kako me obuzima nekakav spokoj i slatko sam pušio na klupi, gotovo priželjkujući
da Čolak što kasnije pristigne, kako bih još malo uživao u tome mjestu i u mislima
koje su me ondje obuzimale.
A kad je direktor Arhiva napokon došao, bilo je sa svakim spokojem gotovo. Da
sam bio samo malo pribraniji - da nisam tako žarko želio da se sve sretno završi kao
što se za mene sretno završila prošla noć - bio bih i prije znao da za nekakvo
prepuštanje lagodnim mislima nipošto nije prigoda. Jer, već i sama činjenica da je
Čolak tražio da se nađemo u Botaničkom vrtu nešto je govorila: morao je postojati
nekakav osobiti razlog što je želio da se sastanemo vani, a nije me primio negdje u
zgradi Arhiva. Ja sam naslućivao da je to zato što se direktor boji da se cijela zgrada
prisluškuje: onaj incident u Profesorskoj čitaonici ostavio je na njemu traga. Premda
mu Mijo i ja nismo uspjeli pružiti nikakve dokaze o tome da smo doista vidjeli
skrivenu kameru, on tu našu tvrdnju ipak nije sasvim odbacio. I, logično je pomislio
da je još lakše sakriti mikrofon nego kameru, te da zato treba biti oprezan. No, u
drugu ruku, Botanički vrt je javno mjesto i ondje nas je svatko mogao vidjeti: iz toga
sam zaključio da se Čolak ne boji da će netko shvatiti kako on šuruje sa mnom
- to se, uostalom, ionako znalo - nego da samo želi spriječiti da tko god dozna
sadržaj naših riječi. A ako je pak tako, onda se postavljalo još i ovo pitanje: u čijim
se riječima - po Čolakovu mišljenju - krije nešto opasno, u njegovim ili u mojim?
Hoće li on meni reći nešto važno, ili očekuje da ću ja nešto važno reći njemu? Ja sam
sve vrijeme mislio da ću ja njemu podnijeti izvještaj, a on da će slušati, ali sad
nekako više nisam bio siguran.
Jer, kad se Čolak pojavio pokraj moje klupe, najprije sam opazio da je silno
nervozan. Bio je blijed, jedan obraz mu se malo trzao, a kad je sjeo, nije se nikako
mogao smiriti, nego se stalno premještao na klupi kao da ga nešto boli pa traži
najbolji položaj. Kamo je nestala ona njegova jutrošnja mirnoća koja me je toliko
obradovala prilikom telefonskog razgovora? Imao sam dojam da ne sluša pažljivo
moje riječi, a da ni onome što ipak čuje ne pridaje prikladnu pozornost. Kao da misli
kako je sve to što mu ja pričam dječja igra, a da se ozbiljne stvari odvijaju negdje
drugdje, ispod površine, i da ja o njima ni pojma nemam.
Bila je jedna sličnost između nas dvojice: svaki je od nas došao na sastanak s
fasciklom pod rukom, tek što je moj bio crven, a Čolakov zelen. Sjedeći na klupi,
držali smo u krilu svaki svoje papire kao da obojica jedva čekamo da onome drugom
pokažemo što smo donijeli. Ali, po dnevnom redu - koji se sam od sebe uspostavio
još kad smo dogovarali sastanak - ja sam trebao govoriti prvi, jer ja sam i tražio da se
nađemo.
Tako sam onda - najkraće što sam mogao - prepričao Čolaku što se događalo
jučer i danas. Rekao sam da sam sišao u podrum - ostavljajući i dalje Franku izvan
svega toga - te da sam ondje njuškao po ormarima i našao one bušene kartice i trake.
Da sam potom sve to odnio u Tehnički muzej, kod onoga istog Večenaja kojega
mi je sam Čolak preporučio. I, Večenaj mi je - naglasio sam - išao naruku, ali ni on
ni ja nismo mnogo razumjeli od onoga što nam je stroj pokazao, jer bila je to
nekakva matematika. Na kraju sam iznio svoje nagađanje da se tu radi o nastavku
onih istih istraživanja koja su započela još u Bukovčevo doba, a nastavila se u
tridesetim godinama dvadesetoga stoljeća. Ljudi su pokušavali svesti sva zbivanja na
pregledan sustav uzroka i posljedica, sve u nastojanju da ovaj svijet objasne i da
njime ovladaju.
Kažem, još dok sam govorio, imao sam osjećaj da me Čolak ne sluša pozorno,
te sam zaključio da se uzalud nadam kako ću od njega dobiti ono zbog čega sam ga i
pozvao da se nađemo: neku sugestiju o tome što da se radi dalje, koga da uključimo
u potragu, koga da pitamo za savjet, što uopće da poduzmemo s tom velikom temom
koja nam se našla u rukama. Čolak kao da za sve to nije bio zainteresiran, ili, još
točnije, kao da ga je mučilo nešto drugo, mnogo opipljivije i mnogo opasnije. Zato
jedva da je - u jednoj ili dvije polu rečenice - komentirao ono što je od mene čuo, a
taj se komentar svodio uglavnom na tvrdnju kako je sve to vrlo zanimljivo. Kao da
sam ja nekakav povjesničar-amater koji mu je donio na ogled svoju sasvim
neutemeljenu i diletantski napisanu raspravu. Kao da ne može dočekati da na njega
dođe red da mi pokaže što ima.
I doista, otvorio je sad onaj svoj zeleni fascikl i ja sam lako opazio da su unutra
novinski izresci. Još točnije, bile su to fotokopije novinskih izrezaka, a ja sam mogao
vidjeti samo prvu od tih fotokopija. Naslov je bio srednje veličine - prije malen nego
velik - a pratila ga je slika nekoga muškarca. Ispod toga dolazili su drugi istrišci, ali
njih više nisam vidio. Čolak je posegnuo u fascikl i pružio mi prvi izrezak. A ja sam
se lecnuo čim sam uspio pročitati naslov.
Jer, ondje je pisalo: SPEKTAKULARNO OTKRIĆE U SVEUČILIŠNOJ
KNJIŽNICI? Upravo tako, s upitnikom. Ali, bio je tu i nekakav nerazmjer: ako se
radi o spektakularom otkriću, zašto je onda naslov tako malen, a članak zguran u kut
stranice, pa se na lijevoj strani jasno vide slova nekoga drugog teksta? I, zašto
fotografija onoga muškarca izgleda kao da je uzeta iz osobne iskaznice, pa se čak na
rubu vidi i zvijezda petokraka, kao kod pečata? Na dnu stranice bilo je rukom
napisano: Start, 31. ožujka 1973.
Maglovito sam se prisjećao da sam reviju Start nekada i sam čitao i da je ona
bila čudnovata mješavina lista s golim ženama i lista s visokim intelektualnim
pretenzijama, te se u njemu moglo svašta naći. Ali, volio je taj Start izazivati, volio
je stvarati senzacije, makar i na umjetan način, i ovo je svakako pripadalo i u tu
kategoriju. Onda sam pogledao potpis ispod slike. Ondje je pisalo SLOBODAN
ŠTRIGA.
Tada su mi ruke počele drhtati, i odjednom mi je bila razumljivija Čolakova
nervoza, premda nisam imao ni pojma odakle ta nervoza dolazi. Taj Slobodan Štriga
nije mogao biti nitko drugi nego onaj isti Slobodan Štriga što ga spominje ona
monografija koju sam vidio kod Franke. Čovjek koji je nekada bio zaposlen u
Sveučilišnoj knjižnici. A sad ga, eto, dovode u vezu s nekakvim otkrićem baš u toj
instituciji. Sve je na kraju ipak imalo veze.
Doduše, nije se još znalo kakva je narav te veze. Jer, mene je i dalje mučila
prezentacija toga teksta u Startu: govorilo se ondje o nečemu velikom, ali se govorilo
nekako zamumuljeno, kao da je uredništvo donekle neodlučno. Razloga su tome
mogla biti samo dva. Prvo, da ni sami novinari ne vjeruju previše u istinitost i
važnost toga otkrića u Sveučilišnoj, pa ga zato u isto vrijeme i spominju i ne
spominju. I drugo, da oni vjeruju u važnost toga otkrića, ali da se iz nekoga razloga
boje o njemu govoriti, iz čega slijedi da je članak zapravo izraz neposlušnosti prema
vlasti. A zbog čega se sve u socijalizmu nije smjelo o nečemu govoriti, to danas više
nitko i ne razumije. Počeo sam čitati članak.
I, što sam ga više čitao to mi je ruka kojom sam držao list papira sve više
drhtala. Mnogo sam u posljednje vrijeme nagađao o onome što se dogodilo i o
onome što će se dogoditi, pravio sam najneobuzdanije pretpostavke i najpustolovnije
scenarije, ali ovako nešto nije mi palo na pamet. Jer, u članku su se zapravo
prepričavale riječi Slobodana Štrige, zaposlenika Nacionalne i sveučilišne knjižnice.
A taj je Štriga pak tvrdio kako je, uređujući kataloge u knjižnici, u jednome času
otkrio tajno skrovište i u njemu kutiju punu zagonetnih papira. Nije, naravno, htio
kazati gdje se skrovište nalazi, u kojoj prostoriji velike zgrade, ali je priznao da je
ono u zidu. A što se tiče papira, tvrdio je da potječu iz tridesetih godina dvadesetoga
stoljeća, da je na njima radio i Zvonimir Rihtman, te da je u tekstu riječ o računu
vjerojatnosti, odnosno o pokušaju da se budući povijesni događaji predvide uz
pomoć formule koja će pokazati kako ti događaji zakonito slijede iz sadašnjega
stanja. Nije se Štriga odviše upuštao u pojedinosti: bio je inteligentan čovjek, te je
jasno razabrao da će sve to, ako se iznese na novinski način, prije djelovati kao
buncanje nekakva luđaka, nego kao pravo otkriće. U svakom slučaju, rekao je da je
spreman na suradnju s ozbiljnim znanstvenicima i da će im staviti na raspolaganje
sve što ima.
- Možda je to unuk onoga Štrige, knjigoveže, koji je nekad bio proizvođač
papira, a poslije... - nagađao sam.
- Naravno da jest - rekao je Čolak kao da je riječ o opće poznatim stvarima. -
Sin starog Kalmana Štrige, Radovan, bio je inženjer strojarstva, a njegov sin,
Slobodan, ovaj na slici, završio je elektrotehniku.
- Znači da su oni, već i po obiteljskoj liniji... - rekao sam tek da nešto kažem, jer
pažnju mi je privukao nastavak teksta.
A ondje se tvrdilo kako je Slobodan Štriga zapravo jedan od pionira
kompjutorizacije u našim stranama i kako je to njegov glavni posao i u Knjižnici. A
članak je završavao njegovom tvrdnjom da je već izradio računalne programe uz
pomoć kojih će provjeriti ono što je našao među papirima skrivenima u zidu zgrade
na Marulićevu trgu. Ti papiri - poentirao je Štriga - potječu iz tridesetih godina, ali
predviđaju što će se događati do kraja stoljeća, pa i dalje. Novinar je procijenio da će
ta izjava biti najprikladnija za kraj članka, pa je njome i završio. Ustvrdio je tek da će
se rezultati Štriginih istraživanja vidjeti uskoro.
Dok sam čitao, Čolak je nervozno pušio (pušio sam, doduše i ja, premda,
mislim, ne toliko nervozno), i povremeno me je pogledavao sa strane. Kad je bio
siguran da sam stigao do kraja članka, posegnuo je u svoj fascikl i pružio mi drugu
fotokopiju.
- A sad ovo - rekao je.
Po prijelomu i po slovima smjesta sam razabrao da se tu radi o nekom starom
izdanju Večernjeg lista, i to njegove Crne kronike. Ali, nisam imao vremena da
previše uživam u svome poznavanju povijesti zagrebačkoga novinstva, jer tu sam
nasred članka - a radilo se o dobrih pola stranice - opet ugledao onu istu fotografiju
Slobodana Štrige, kao da se slikao samo jednom u životu. Pogledao sam naslov.
Glasio je: KNJIŽNIČAR NAĐEN MRTAV U BOTANIČKOM VRTU. Pogledao sam
datum: 17. rujna 1974. Bilo je to tako strašno da su mi se ruke prestale tresti. Kao što
sam već odavno slutio - kao što valjda sluti i Čolak - u ovoj stvari nikad nije u
pitanju samo matematika, niti samo filozofija, ili svjetonazor, nego je u pitanju život.
Slobodan Štriga, doduše, nije bio pravi knjižničar, nego računalni stručnjak,
premda je bio zaposlen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i imao titulu višeg
bibliotekara. A ta je nepreciznost tjerala čovjeka da uzme s rezervom i sve drugo što
je pisalo u tekstu. Ali, toga drugoga i nije bilo tako mnogo: Štriga je nađen mrtav
jednoga jutra kad su službenici Botaničkoga vrta došli na posao, ubijen je tupim
predmetom, a istraga je zaključila kako je smrt nastupila na istom mjestu na kojem je
tijelo zatečeno. Kroz zube se tu nešto mrsilo o tome kako Botanički vrt ima i neke
stalne posjetitelje, čime se vjerojatno aludiralo na to da je on sastajalište
homoseksualaca, pa se okolišno sugeriralo da je Štrigino ubojstvo možda zločin iz
strasti. I, to je bilo uglavnom sve.
To je bilo sve na tome listu, ali ih je poslije došlo još nekoliko, jer Čolak mi ih
je pružao jedan po jedan ne govoreći ništa i motreći samo moje reakcije. Članci su
uglavnom dalje pratili istragu oko Štrigina ubojstva. Bio je i jedan tekst u kojem je
dan nekakav portret toga čovjeka, pa se tvrdilo da je bio vrstan stručnjak, sasvim
posvećen svome poslu, te da zato nije imao obitelji, nego tek nekolicinu prijatelja. A
svi ti prijatelji čudom su se čudili kako je netko mogao doći na to da Slobodana
Štrigu ubije - a nije bio opljačkan, to se u svim napisima isticalo - kad je on bio
dobar kao kruh i uvijek svakome na usluzi. Ukratko, članci su bili sve manji i manji,
očito je stvar prestala zanimati javnost; zato priča o Štrigi nije imala kraja. Nije
preostajalo ništa drugo nego da se zaključi kako njegovo ubojstvo nikada nije
rasvijetljeno i kako ubojica nije nikad uhvaćen.
Kad sam preletio i posljednji list i vratio ga Čolaku, on se okrenuo prema meni i
bez riječi mi se zapiljio u lice, dok su oko nas zviždali kosovi. Očekivao je pitanje, to
sam znao. Pa sam ga upitao:
- Odakle vama sve ovo?
- E, pa u tome i jest stvar - rekao je. - Upravo u tome. Inače se ne bih brinuo.
Stiglo mi je poštom. Točnije, donio je nekakav kurir koji je ostavio kuvertu na porti.
Sad mi je bilo jasnije barem jedno: zašto je Čolak jutros bio dobre volje, a sad
je na rubu očaja. Jutros je mislio da koliko-toliko razumije što se događa, te se nadao
da će to što se događa završiti sretno; a sad, kad mu je stigla ta pošiljka, njegov
pogled na stvari temeljito se promijenio i zato on više ne može sakriti svoju
zdvojnost. Znao sam da je to što ću učiniti glupo, ali ipak sam krenuo s vedrije
strane. Rekao sam:
- Netko vas želi upozoriti na Štrigin rad.
- Ne - zavrtio je Čolak glavom.
- Netko želi reći da je to što je Slobodan Štriga radio bilo važno - nastavljao
sam tvrdoglavo. - Možda imamo suradnika, koji se zasad ne želi pokazati.
- Ne - odrezao je opet Čolak odlučno.
- Nego?
- Ovo je upozorenje - kucnuo je direktor prstom po fasciklu na svojim
koljenima. - Netko me želi podsjetiti kako je Štriga završio.
- A zašto?
- Zato da mi kaže kako bih tako mogao završiti i ja - uzvratio je Čolak mračno.
Bilo je logike u toj tvrdnji. One fotokopije govorile su, upravo vikale: NE
ČAČKAJ, JER ĆEŠ IŠČAČKATI NEŠTO ŠTO NE ŽELIŠ I ŠTO ĆE TE STAJATI
GLAVE, STVAR JE MNOGO VEĆA NEGO ŠTO TI MOŽEŠ I POJMITI.
- Ako to poručuju vama - rekao sam Čolaku jedino što sam mogao - onda
poručuju i meni. I svima nama.

*
Poslije razgovora s Čolakom vratio sam se u Tehnički muzej. Time sam i sama
sebe iznenadio, jer planirao sam nešto posve drugo, a sad sam onamo odjurio
takoreći trkom. Znao sam da to naglo mijenjanje odluka nipošto nije dobar znak, ali
nisam mogao sebi pomoći.
Bio sam, naime, zamolio Večenaja da mi pričuva sve one bušene trake i kartice.
Činilo mi se da su te stvari u Tehničkom muzeju sigurne, a meni nije bilo praktično
da ih nosam sa sobom dok sam obilazio po gradu. Jer, najprije sam otišao do don
Stanka i odnio mu one ispise što mi ih je Večenaj načinio na starinskom pisaču
(naravno, samo matematičke ispise, dok sam ono malo teksta sačuvao za sebe), pa
sam potom krenuo u Botanički vrt da se nađem s Čolakom. A planirao sam još i da -
negdje sredinom dana - odvedem Franku na kavu. Tako mi se ideja s pohranom onih
materijala kod Večenaja učinila sretnom, pa sam čak pomišljao da ga zamolim da
barem na nekoliko dana tutne te stvari u kakvu ladicu, dok ja ne smislim što ću i
kako ću. Jer, s jedne mi se strane činilo da je tim Štriginim računalnim pomagalima
mjesto u Arhivu, gdje su i nađeni, a s druge strane bio sam svjestan da je sad u
Arhivu opasno petljati sa skrovištima i skrivanjem, jer za to nije pravi trenutak.
Ali, dok sam priveo kraju razgovor s Čolakom, počelo mi se odjednom činiti -
valjda pod utjecajem Čolakovih riječi - da Tehnički muzej nipošto nije siguran i da
hitno moram uzeti one trake i kartice, pa ih skloniti drugdje. Jer, što ja znam o
Večenaju? Što znam o ustroju njegove ustanove? Sto znam s kim je sve ta ustanova
povezana, a s kim su povezani ljudi u njoj? Morao sam svoje stvari izvući odande što
prije.
 Pa sam se tako odmah nakon razgovora u Botaničkom vrtu požurio onamo.
Prošao sam kraj stražnjega dijela Knjižnice, gdje je stajao kip don Frane Bulića, ušao
sam u sjenovitu Vodnikovu ulicu i njome prošao do Savske. Prisjetio sam se svojih
studentskih dana, kad sam često odlazio u Sveučilišnu, i kad mi je Vodnikova ulica
bila jedina poveznica između Studentskog centra i knjižnice. Pomislio sam kako bi
bilo lijepo da sam tada mogao zaviriti u podrume i tajne sobe veličanstvene zgrade,
jer tada sam imao za takve stvari i dovoljno snage i dovoljno znatiželje.
A sad me životno iskustvo uči da su prave pustolovine vrlo rijetke i da nitko ne
želi vjerovati kako se u stvarima oko nas krije nešto uistinu fantastično i prevratno.
Prešao sam na zapadnu stranu Savske ceste i onuda se uputio prema
Tehničkome muzeju. Opet sam se sjetio studentskoga vremena: jedna od zgrada na
toj strani pripadala je Tehnološkom fakultetu i ja sam ondje, pod lipama, znao čekati
jednoga zemljaka. Tada sam utvrdio kako je to dobra promatračnica: točno preko
puta nalazio se Studentski centar sa svim onim metežom, a nitko od tih prolaznika
nije obraćao pozornost na drugu stranu ulice, i tako ste mogli gledati do mile volje, a
da vas ljudi ne opaze. A meni je to bilo važno, jer sam tako mogao vidjeti kad bi
naišla djevojka koja me je zanimala, pa da onda, kad ona uđe u menzu, i ja kao
slučajno uđem za njom i stupim u razgovor.
Dok sam sad prolazio onuda, odjednom sam postao svjestan da to mjesto i
danas za ponekoga ima ulogu promatračnice. Jer, ispod lipa što su ondje rasle bilo je
nekoliko automobila. Svi su oni bili parkirani propisno i vjerojatno na dulje vrijeme,
pa u njima nije nikoga bilo. Osim u jednom slučaju: jedan auto stajao je ispred
haustora, gdje nije bilo predviđeno parkiranje. Vidio sam čovjeka kako sjedi na
suvozačkom sjedalu i motri nešto u svome krilu. Lecnuo sam se i zastao. Taj čovjek
bio je Pavić.
Povremeno je dizao glavu i gledao prema Tehničkom muzeju, a onda opet
spuštao pogled.
Smatrao sam pravom srećom što sam ga navrijeme opazio. Jer, prije nego što
sam po pločniku stigao do auta u kojem je on sjedio, ja sam ponovno prešao cestu i
vratio se na onu stranu s koje sam bio i došao. Potom sam istočnim pločnikom
Savske ceste produžio sve do pješačkog prijelaza kod Cibone i ondje opet prešao
kolnik. A odatle do ulaza u Tehnički muzej nije više bilo daleko. Bio sam prilično
siguran da me Pavić nije opazio.
Ali, moram reći da se nisam jako iznenadio što ga ondje vidim. Gotovo da sam
nešto slično i očekivao, premda nisam znao zašto. Stalno sam imao osjećaj kao da
param nekakav stari pulover: kad jednom povučeš nit, onda ona ide dalje, očice se
jedna po jedna otvaraju i negdje nema kraja. Tako i ovo: Pavić je bio prisutan u
svemu što se prije događalo, pa mi se činilo logično da bude prisutan i sad, premda,
kažem, nisam znao zašto. Ali, naravno, nisam mogao a da ne nagađam što bi bilo da
ga nisam opazio i što bi bilo da je on prvi ugledao mene. Je li sve to tako unaprijed
određeno, odnosno izračunato?
Bilo kako bilo, ja sam u Tehnički muzej ušao s više opreza i pozornosti nego što
bih to bio učinio inače. Pošao sam u potragu za Večenajem. Nekako sam imao
osjećaj kako je potrebno da se nečega - ili nekoga - čuvam, pa premda je to mogla
biti varka, tako sam i postupao.
A pokazalo se da nije varka. Jer, kad sam prošao kroz veliku dvoranu i približio
se onoj maloj sobi gdje mi je Večenaj toga jutra demonstrirao kako rade nekadašnji
kompjutori, ugledao sam ondje mojega novog znanca u razgovoru s nekim koga mi
je zaklanjao jedan od onih limenih ormara s uređajima. Zato sam zastao i stao virkati
s kim to Večenaj razgovara, i neće li biti nezgodno da ga sad prekidam. A onda se
osoba s kojom je razgovarao malo nagnula naprijed, ili čak i stupila pola koraka
prema Večenaju, i ja sam ugledao njezin profil i njezin stas, te sam je začas
prepoznao. Figura je bila punašna ali skladna, profil lijepo ocrtan, plava punđa na
glavi uredna. Bila je to Vesna.
Kao da me svi vrazi gone, brzim sam se korakom udaljio s toga mjesta i zauzeo
zasjedu niže u dvorani, po kojoj su se motale školske ekskurzije i dokoni entuzijasti.
Bio sam sretan što me nije opazila Vesna, ali i što me nije opazio Večenaj, jer on bi
zacijelo odmah - živahan kakav je bio - nastojao proširiti razgovor i na mene. Čekao
sam u svome kutu da se nešto dogodi.
I dogodilo se: ono dvoje izašli su iz sobice, a potom je Večenaj otpratio Vesnu
do izlaza. Ja sam se, dakako, potrudio da me ni jedno od njih dvoje ni sad ne opazi.
Gledao sam kako se rukuju ispred paviljona, kako se potom Večenaj vrača na svoje
radno mjesto, a Vesna odlazi prema ulici.
Krenuo sam za njom. Strahovao sam samo da se ona sad ne osvrne. Važno mi je
bilo da situacija u kojoj smo se nalazili - ona naprijed, a ja pedeset metara iza nje, ali
na čistini - potraje tridesetak sekundi, više ne treba. Znao sam da Vesna neće daleko.
Kao što i nije otišla daleko. Prošla je pločnikom onih pedesetak metara prema
sjeveru, do mjesta gdje su rasle lipe i gdje je bio ulaz u onu zgradu Tehnološkog
fakulteta. Ondje je zaobišla jedan od automobila i otvorila na njemu vozačka vrata.
Bio je to isti onaj auto u kojem je sjedio Pavić.
 Vidio sam dovoljno, više od toga nije mi trebalo. Okrenuo sam se i vratio do
izložbene dvorane Tehničkoga muzeja. Ondje sam začas našao Večenaja i rekao mu
da želim uzeti one svoje stvari. On se s tim spremno složio, ne pitajući za razloge.
Odveo me je do one sobice i otvorio nekakav pretinac ispod malenog stola koji je
stajao u kutu, te izvukao plastičnu vrećicu s kolutima i karticama što ih je nekada
davno u Sveučilišnoj knjižnici sakrio Slobodan Štriga. Dok sam uzimao vrećicu,
rekao sam Večenaju, nastojeći da moje riječi zvuče nehajno, kao nekakva uzgredna
primjedba:
- Došao sam ja već prije desetak minuta, ali sam vidio da imate stranku, pa
zato...
- A, da - rekao je Večenaj pripravno. - To je bila gospođa iz Državnog arhiva,
mi s njima i inače surađujemo... Htjela je znati isto što i vi, imamo li mi još stare
kompjutore i donose li nam ljudi ponekad kakve materijale...
- Niste joj valjda spominjali mene? - upitao sam.
- Ma, kakvi, pa dogovorili smo se - nasmiješio se Večenaj kao iskusni čuvar
tajni. - Nije mi ništa određeno rekla, ali ja imam dojam da je njima tamo u Arhivu
nešto nestalo.
- Nestalo? Kako to mislite?
- Pa tako, zamolila me da joj svakako javim ako se pojavi netko s nekakvim
bušenim trakama ili karticama, he-he...
To je bio delikatan trenutak. Večenaj me je gledao netremice onim svojim
buljavim očima, ispod one našušurene kose, a na licu mu je treperio smiješak. Onda
se počeo glasno smijati, pa sam počeo i ja. Tako je naš sporazum zapečaćen, premda
ja zapravo i nisam znao na čemu smo ostali. A tako je možda bilo i najbolje:
pretvarati se da nije riječ ni o čemu ozbiljnom, jer će nas na taj način tajna koju
zajednički čuvamo manje tištati.
Ali, meni je ona bila teška, to moram priznati. Bila mi je toliko teška da sam se
jednog njezina dijela morao osloboditi. Nisam mogao voditi računa u isti čas o
svemu, pa sam morao jedan dio onoga što mi je na pameti prebaciti iz statusa tajne u
status trača ili spletke. Ili se to meni samo tako činilo? U svakom slučaju, nazvao
sam Miju, u namjeri da mu kažem kako sam vidio Vesnu s Pavićem.
Uvjeravao sam sebe da to činim zato da bih Miju zaštitio od mogućih bolnih
razočaranja. Jer, ako je Vesna u nekakvoj vezi s Pavićem - a očito jest, čim ga
ostavlja da je čeka u svom ili njezinu autu - a nama o tome nije kazala ni riječi, čak
ni onda kad smo se žalili da nas je Pavić isprašio kao balavce, onda je možda ona
Miji prešutjela i štogod drugo. Dapače, bio sam siguran da mu je štošta prešutjela, i
još više, da od samoga početka nije s njim bila iskrena.
Jer, jednadžba mi se sad činila više nego jasna. Otkud Vesna sad u Tehničkom
muzeju, i zašto se raspituje za stare kompjutorske programe? Očito zato što je
doznala da se mi motamo oko Slobodana Štrige - a kad kažem mi, onda mislim na
sebe, Franku i Čolaka - a Štriga je bio taj koji je uvodio kompjutore u Sveučilišnu
knjižnicu. Onda Vesna zacijelo zna i čiji je Štriga potomak i što se sve s njim
zbivalo. Možda, uostalom, zna i kakvi su novinski izresci toga jutra stigli njezinu
šefu Čolaku. Možda čak zna i tko ih je poslao i što znače. Dakle, sve što radi, ona
radi u dogovoru s Pavićem. Što tu treba dalje objašnjavati?
Samo, kako da ja to objasnim Miji, i to na telefonu, i to ukratko? A opet, mislio
sam da mu se moram što prije javiti, kako bih ga poštedio mnogo većih nevolja.
Pokazalo se, međutim, da će mi on sam skratiti muke, premda će možda svoje muke
time povećati. Jer, kad mi je odgovorio na poziv, kad mi je rekao da se nalazi u
Selima kod Siska i da nadgleda restauraciju orgulja, kad sam mu rekao da bih ga htio
pitati nešto u vezi s Vesnom, on je rekao:
- Bolje nemoj.
- Zašto?
- Zašto što me je šutnula - odvratio je Mijo jednostavno.
- Oprosti, nisam imao pojma...
- A što misliš kako je tek bilo meni - nasmijao se Mijo gorko. - Sve je tako
lijepo teklo, a onda, najedanput...
- Kad se to dogodilo? - upitao sam.
- Onaj dan kad su me makli iz Arhiva i premjestili ovamo.
Mijo kao da između ta dva događaja nije vidio nikakvu uzročno-posljedičnu
vezu, ali ja jesam. Meni je sad bilo očito da je Vesna i počela mutiti s njim samo zato
da bi doznala nešto o njegovim otkrićima. A sad, kad Mijo više nema ovlasti da
njuška po velikoj zgradi na Marulićevu trgu, nije joj više ni koristan.
Sad će se morati osloniti na svoje prerogative zamjenice direktora. Ili već zna
dovoljno, pa joj ni ti prerogativi ne trebaju? Tko zna što Vesni da je Pavić, a što joj
mi ne možemo dati? Tko zna čije naredbe ona zapravo sluša i otkad? Pomislio sam
da bi o tome trebalo obavijesti i Čolaka, ali naprosto nisam imao snage da još jednu
veliku stvar obavljam preko telefona. Odlučio sam to ostaviti za poslije.
Uostalom, nisam imao ni vremena nešto poduzeti, jer samo što sam izašao iz
dvorišta Tehničkoga muzeja, zazvonio mi je mobitel. Kad sam se javio, ustanovilo se
da je to don Stanko.
- Ja sam ono pregledao - rekao je bez ikakva uvoda.
Bio sam prilično iznenađen. Koliko je prošlo otkako sam mu odnio one ispise?
Dva sata? Ili manje? A on je već sve pregledao?
To znači ili da mu je sve skupa jako u važno, ili da su ispisi tako jednostavni -
bilo po smislu bilo po besmislenosti - da je s njima začas bio gotov.
- To je bilo brzo - rekao sam.
- Moramo se naći - kazao je don Stanko muklo. - Ako je moguće, odmah.
Obećao sam da ću smjesta doći do njega, pa sam na trenutak oklijevao
ocjenjujući kakve su mi mogućnosti. Moj stan bio je razmjerno blizu, a ondje mi je
bio i auto. Odlučio sam, dakle, otići onamo pješice, strpati plastičnu vrećicu s
kolutima i karticama na kakvo skrovito mjesto, a onda sjesti u auto i odvesti se na
Zavrtnicu. Na kraju sam i taj plan promijenio, pa sam stavio plastičnu vrećicu u
prtljažnik, jer mi se činilo da je najsigurnija kad je sa mnom. Onda sam se odvezao.
Don Stanko me je čekao pred samostanom, šetkajući se gore-dolje po pločniku i
nervozno pušeći. Prvo što me je upitao nakon što smo se rukovali, bilo je ovo:
- Otkad ste rekli da to potječe?
- Iz sredine sedamdesetih.
- Mila majko! - uzdahnuo je. - To je četrdeset godina! A uza sav taj napredak
tehnike, tko zna dokle su sad već stigli...
- Tko? - upitao sam.
- Pa, oni koji na tome rade - kazao je don Stanko. - Oni koji izračunavaju i slažu
formule i koji žele... - stresao se, kao da nema snage reći do kraja.
- Ali, don Stanko - trgnuo sam se - mi nemamo nikakva dokaza da se išta
događalo nakon sedamdesetih godina! Ta stvar se i inače pojavljivala periodički, pa
onda zamirala, pa se opet javljala... Ne znamo je li poslije onih ispisa koje sam vam
donio bilo još čega.
- Sigurno je bilo - rekao je redovnik uvjereno. - Ne može biti da nije bilo.
 - Zašto? - upitao sam.
- Zato što je to takva tema - rekao je. - Tko se nje jednom lati, taj više nikad... A
laćaju se opet ljudi koji...
Opazio sam klupu pod stablom i predložio da sjednemo, premda je pokraj nas
tekao uobičajeni dnevni promet. Don Stanko kao da je malo oklijevao, kao da mu
nije do toga da razvija razgovor, nego mi samo želi nešto brzo reći, a potom se od
mene rastati, da me više nikad ne vidi. Zar i na mene sumnja? Onda je ipak sjeo.
Rekao sam mu:
- Možda bi bilo najbolje da mi kažete o čemu se tu točno radi.
- Zato sam i htio da se nađemo - uzvratio je. - Zato da vam to kažem. Neću sad
zalaziti u pojedinosti, niti ću vam tumačiti kako sam razabrao... U svakom slučaju,
oni su otišli korak dalje.
Oni su svakako bili članovi udruge, ljudi koji se bave tajanstvenim izračunima.
- U kojem smjeru?
- Njihovi prethodnici - rekao je svećenik kao da me ne čuje - uzimali su
zatvorene sustave i izučavali determinizam u njima. Umjetnost, pa društvo... A ovo
sad, ovo što ste mi donijeli, to je... Ukratko, prešli su na fizikalni svijet.
- Kako to mislite? - zinuo sam.
- Pa, tako - uzdahnnuo je. - Izračunavaju zakonitosti u meteorološkim
pojavama, u migracijama ptica, u nizovima naoko slučajnih događaja kao što su
valovi koji tuku o morsku obalu ili vjetrovi koji mijenjaju smjer... Više im nisu
dovoljne ljudske tvorevine, pa su prešli i na Božje.
- I u svemu nalaze zakonitost?
- Nije toliko važno da li doista nalaze - rekao je don Stanko. - Važno je što su
oni uvjereni da ta zakonitost postoji. A tko je toliko uvjeren...
- Taj će nešto i naći? - upitao sam. - Ili će preurediti svijet tako da bude u skladu
s njegovim izračunima?
- Bojim se da je u pitanju upravo to posljednje. Oni žele od svijeta napraviti
stroj.

*
 Stan je mirisao na hranu, a ja sam se odjednom osjetio kao da sam se vratio
kući. Miris domaćega jela nisam onjušio već posljednjih desetak godina, otkako se
hranim po restoranima, ali ovo je bilo nešto mnogo više od toga: tako su nekako
mirisali ručkovi u mome djetinjstvu i ja sam već bio zaboravio kakvom srećom,
kakvim mirom može čovjeka ispuniti tanjur običnoga variva. A tome se pridružilo
još nešto: iz nekog razloga meni se činilo da taj ručak dolazi kao nagrada za sve ono
što sam toga dana - i svih prethodnih dana - podnio i pretrpio. Za sve strahove,
sumnje, neizvjesnosti, grižnje savjesti, za svu onu muku koja, doduše, nije bila samo
moja, ali time nije bila ništa manje teška. Kao da sam naporno radio - zidao, na
primjer, ili kopao - pa sad, nakon dobro obavljena posla, sjedam da blagujem svoj
zasluženi obrok.
- Što to tako fino miriše? - upitao sam Franku kad me je poljubila na pragu
digavši se na prste. - Osjećam da je dobro, ali ne mogu prepoznati.
- To je domaće povrće - rekla je. - Ima tu i bamije, a to je tebi vjerojatno
nepoznato. Dosta se jede u Bosni, to su mi neki prijatelji...
Nisu mi trebala objašnjenja. Na sve sam bio spreman i sve mi je iz njezine ruke
bilo dobro, pa sam već tada bio siguran da će mi se svidjeti i te bamije, a i sve ostalo.
Znao sam to još od onoga časa kad mi je Franka jutros uputila poziv na ručak: osjetio
sam da ću, ako budem jeo hranu koju je ona skuhala, još jače zavoljeti tu ženu koju
mi je sudbina tako milostivo namijenila.
Gledao sam je sada kao se mota oko štednjaka i oko sudopera, kako namješta
stol i kako me povremeno pogledava kao da sam ja nekakav žiri koji treba da ocijeni
njezin rad. Lijepo je izgledala s pregačom na sebi, dok su iz kratkih rukava
provirivale njezine lijepe mišice, a ispod kućnih hlača ocrtavala se stražnjica od koje
me je pri svakom pogledu hvatala neka čudna veselost, kao da stalno dobivam na
lutriji. Kakav je slijed događaja doveo do ove situacije, kad ja sjedim u Frankinu
stanu na Knežiji, kroz prozor pogledavam na stare lipe što okružuju parkiralište i
svakih nekoliko sekunda ustajem, pa grlim Franku, ljubim je, i opet se vraćam na
svoje mjesto kraj kuhinjskog stola? Je li to itko mogao izračunati, zar je doista neki
niz uzroka i posljedica zakonito doveo do ove sreće?
Nije se trebalo o tome pitati. Trebalo je uživati u trenutku. A trebalo je i jesti, jer
jelo je u tanjuru mirisalo još ljepše nego u loncu. Bila je to uistinu jednostavna hrana:
varivo, pečena piletina, miješana salata i nekakav kruh sa zrnjem. Polako sam jeo i
povremeno bacao poglede na Franku, da vidim kako ona izgleda dok jede: kako
stavlja žlicu u usta, kako reže meso pred sobom, kako baca poglede u moj tanjur i
nutka me da uzmem još. Malo smo razgovarah dok smo jeli, samo smo se mnogo
gledali i smješkali jedno drugome. Franka me je u dva navrata upitala jesam li
siguran da mi se jelo sviđa, a ja sam to zdušno potvrdio. Iznenada mi je palo na
pamet da sam sretan: ja inače ne razmišljam o životu na taj način, pa čak i ne
vjerujem da trajna sreća doista postoji, ali sad sam pomislio da sam sretan, i bio sam
sretan i zbog te pomisli.
Na kraju obroka, Franka se ispričala što nije stigla napraviti nikakav kolač, pa je
predložila da skuha kavu, što sam ja sa zadovoljstvom prihvatio. Tako smo se onda
iz kuhinje premjestili u dnevnu sobu, gdje je kauč bio postavljen tako da smo bili
okrenuti leđima prozoru, gledajući u policu s knjigama uz suprotni zid. Ja sam
zatražio dopuštenje da zapalim cigaretu i Franka mi ga je dala.
Onda sam posegnuo za torbom i iz nje izvadio papire. Bio je to onaj ispis što mi
ga je Večenaj načinio u Tehničkom muzeju. Ono što je bilo matematika, odnio sam
don Stanku i od njega dobio prilično zdvojan odgovor o tome što znače sve one cifre.
A nama dvoma sad je još ostajalo da pročitamo ono što su bile rečenice i iz čega smo
- možda - mogli nešto razumjeti. Nisam nimalo sumnjao da je autor teksta onaj isti
Slobodan Štriga koji se pobrinuo da i formule ostanu sačuvane u elektronskom
obliku. I, znao sam da Franka i ja postupamo časno, i to zato što sam još prije, u
Tehničkom muzeju, čim sam dobio tekst u ruke, bio pročitao njegovu prvu rečenicu.
Ona je glasila: Ovaj tekst namijenjen je onome tko ga pronađe: već sama činjenica
da ga je pronašao, da je mu pravo da s tekstom poduzme sve što misli da je
potrebno.
Dalje ja u čitanju nisam stigao, pa sam zato sad, skupa s Frankom, pristupio
proučavanju zapisa. Prije toga sam, naravno, ukratko objasnio Franki kako sam do
teksta došao, a prepričao sam joj i ono što sam bio čuo najprije od Čolaka, a onda i
od don Stanka. Učinio sam to sasvim ukratko, i to tek kad smo počeli piti kavu, jer
dotle nisam htio kvariti ono raspoloženje u kojem smo bih za vrijeme ručka. Franka
me je saslušala pažljivo, i ja sam smjesta znao da ona u cijeloj toj situaciji vidi i
razumije mnogo više nego ja, jer je u nje pamet brža i oštrija. U svakom slučaju,
stisnula se uz mene, pa pratila očima ono što sam ja glasno čitao. A tekst je išao tako
da je druga rečenica objašnjavala prvu, a treća drugu. Ovako je to teklo:
Onaj tko dobije u ruke ovaj tekst, morao je najprije dobiti u ruke program što
sam ga na bušenim karticama i trakama pohranio u Sveučilišnoj knjižnici. Pohranio
sam ga na tajnom mjestu, pa ako ga je moj čitatelj pronašao, onda ga je vjerojatno i
tražio, znajući otprilike što traži. Ako je pak tako, on zacijelo zna i za postojanje
kutije što je skrivena u zidu jedne od soba na prvome katu, a zna i što je u toj kutiji
pohranjeno. U slučaju da to znade, jasno mu je da je tu riječ o udruzi koja je jedno
vrijeme nosila ime Vila Velebita. Ta se udruga pojavila u Zagrebu devedesetih
godina devetnaestoga stoljeća, potom je zamrla, da bi uskrsnula tridesetih godina i
ubrzo zatim opet bila ugašena. U oba slučaja, dokumenti udruge skrivani su na tajna
mjesta, uz pretpostavku da će jednom biti pronađeni i da će nekim budućim ljudima
pomoći da nešto shvate i da nešto riješe. Neću ovdje duljiti s onim što je bilo glavni
sadržaj rada udruge, jer s tim je moj čitatelj zacijelo već upoznat. Reći ću samo
toliko da ja nisam sam otkrio onu kutiju stoje i sad skrivena u zidu, nego me je na
nju upozorio moj djed.
Moj djed Kalman Štriga bio je po zanimanju knjigoveža, a prije toga tvorničar
papira, pa je imao posla i s prvom i drugom generacijom članova udruge Vila
Velebita. Znao je njihove tajne, čuvao neke njihove spise (uglavnom kopije) i pazio
da ništa od toga ne dospije u javnost. Meni ni sad nije jasno zašto je djed izabrao da
tu tajnovitu stvar otkrije baš meni, zašto je nije otkrio mome ocu. Možda zato što
sam ja inženjer elektrotehnike, a to je djedu zvučalo kao nešto jako mudro? Ili zato
što je ocijenio da će se upravo u moje vrijeme udruga opet obnoviti, kao što se i prije
obnovila nakon četrdesetak godina? Bilo kako bilo, on je otkrio tajnu meni, a ja sam
se zbog te tajne - kazat ću otvoreno - i zaposlio u Sveučilišnoj knjižnici. Tako sam
dobio priliku da pomaknem onu zidnu oblogu i da nađem kutiju s tekstovima.
Dok sam to činio, bio sam uvjeren da se radi o nekakvu oduživanju obiteljskog
duga. Kad mi je tajnu povjerio - dok sam još bio dijete - djed je već bio prilično
senilan i ja sam samo napola vjerovao njegovim riječima, ali sam svejedno mislio da
ih moram uzeti ozbiljno, kao što čovjek mora čuvati sat koji mu djed daruje, bez
obzira na to što sat ne radi. Ali, kad sam našao i otvorio onu kutiju, sve se
promijenilo, sve se, točnije, okrenulo naglavačke. Jer, ne samo da me je cijela stvar
ispunila osjećajem pustolovine, nego sam se - barem na neko vrijeme - oduševio i
idejama s kojima sam tada došao u dodir. Neću sada zalaziti u pojedinosti, reći ću
samo da sam okupio grupicu najvjernijih prijatelja - ljudi iz moje i srodnih struka -
te da smo se zdušno bacili na izučavanje onoga što je od udruge ostalo. Zanosila nas
je ideja da bi se sve moglo izračunati, pa smo nastojali da tu ideju unaprijedimo.
Doduše, došlo je u jednom času među nama i do raskola, kao što je dolazilo i u
prethodnim generacijama i kao što, čini se, zakonito uvijek dolazi. Svima se ideja
činila intelektualno izazovnom i vrijednom razmatranja, ali kad se radilo i primjeni
formula što su nam se našle u rukama, onda smo se oštro podijelili na dvije skupine.
Jedni su bili oduševljeni što je Bukovac devedesetih godina devetnaestoga stoljeća
crtao današnji Zagreb i što je Rihtman u tridesetim godinama predvidio i Drugi
svjetski rat i socijalizam nakon njega. Drugi su upozoravali da su te spoznaje
strašno oružje i nukali nas da sve iznesemo u javnost, da odluku prepustimo mnogo
širim forumima nego što je naša mala skupina od desetak ljudi.
I, baš kad je trebalo odlučiti što da radimo, stvari su se počele rješavati same
od sebe. Nažalost. Jer, moji prijatelji počeli su umirati jedan za drugim, uglavnom u
zagonetnim okolnostima. Dvojica su imala srčani udar, jednoga je pregazio kamion,
jedan se utopio, jednoga su neki pljačkaši prebili namrtvo. Da ne duljim, brzo mi je
postalo jasno zašto oni zapravo umiru. Bio bih glup da nisam shvatio kako nešto
slično čeka i mene, i kako me čeka upravo zbog onoga čime se bavim, to jest zbog
zagonetne formule i zbog svega što se oko nje prije događalo. Tako sam onda
odlučio isprogramirati rezultate našega rada i pohraniti ih u elektronskom mediju,
jer smatram da sam toliko dužan. Ovo što pišem, u nekom je smislu moja oporuka.
Jer, ako ovaj tekst čita netko drugi, onda to znači da ja više nisam među živima.
Jasno sam osjetio kako se Franka stresla od jeze, a njezina glava, do tada
naslonjena na moje rame, malo je poniknula prema krilu. Stavila je obje ruke u kosu
i zanjihala se lijevo i desno.
- To je strašno - rekla je. - Znači da ih je netko ubijao zbog tih izračuna.
- Samo, tko? - nastojao sam ja biti racionalan, premda mi to baš i nije polazilo
za rukom. - Tko je to mogao biti?
- I, što je dobio time što ih ubija? - postavila je Franka sad novo pitanje, jer brzo
se pribrala. - Zar ih je htio spriječiti da rade dalje? Ili se htio domoći njihovih
rezultata?
- Ili je mislio da znaju više nego što su doista znali? - nagađao sam ja.
- O čemu? - upitala je Franka.
- Ne znam - uzdahnuo sam. - Možda nam to otkrije nastavak rukopisa?
Ovlaš sam pogledao koliko još ima teksta. Bilo ga je otprilike još dvije i pol
stranice. A budući da je bio ispisan bez proreda, bila je to zapravo prilična količina.
Svašta nam je Slobodan Štriga - s udaljenosti od četrdesetak godina - još mogao
ispričati. A držao sam da smo i obavezni najprije saslušati njega, pa tek onda donositi
zaključke.
Ali, dakako, bilo je teško ući ponovno u tekst, nakon jezive spoznaje da čitaš
nešto što ti poručuje čovjek koji je predvidio svoju smrt. A da je ta smrt nastupila
zato što se taj čovjek bavio onom istom temom kojom se i ti baviš i koja te je do toga
čovjeka i dovela. Ali, sad nam više nije bilo natrag. Zapravo, već nam odavno nije
bilo natrag: sve kao da je unaprijed određeno, kao da je izračunato. Sad sam se i ja
stresao, a onda je Franka opet stavila glavu na moje rame i ja sam nastavio dalje
čitati. Ovako je pisao Slobodan Štriga:
Svjestan sam da sve ovo možda zvuci mome čitatelju fantastično, ali ja bih ga
htio uvjeriti da se držim činjenica koliko god mogu. Doduše, i neke od tih činjenica
doimaju se nevjerojatno, ali s tim se moramo pomiriti, i ja i moj čitatelj. U svakom
slučaju, u nastavku ovoga izlaganja htio bih kazati još nešto o prošlosti udruge, kad
mi se već čini da ona nema nikakve budućnosti, barem ne u ovome sastavu u kojemu
sada postoji: sve nas, rekao bih, čeka ista sudbina. Htio bih pomoći svome čitatelju
da razumije cijelu stvar, jer se nadam da će on biti bolje sreće nego ja i da će jasnije
razabrati što se događalo i što se još događa. A njemu, čitatelju, možda nisu bili
dostupni neki podaci koji su dostupni meni - prije svega zbog mojega djeda - pa se
zato žurim da mu ih priopćim.
Među tim podacima najvažniji je zapravo ovaj: Boškovićev rukopis nikada nije
ukraden od Vlaha Bukovca. Podsjećam: dugo se vjerovalo - vjerovali su to i naši
prethodnici iz tridesetih godina - da je Bukovac donio Boškovićev rukopis sa sobom
u Zagreb, da je ovdje osnovao Udrugu, te da mu je potom rukopis ukraden, a da je
njega onda to silno ogorčilo i otjeralo ga iz Hrvatske. Istražujući na svoju ruku - a
prije svega razgovarajući s djedom - ja sam utvrdio da se stvari nisu događale na taj
način, nego drugačije, a da je cijela ta priča oko krađe zapravo bila predstava. Za
čije oči, ne znam, tko su sve bili izvođači, također ne znam, ali utvrdio sam prilično
pouzdano da nikakve krađe rukopisa nije bilo.
Baš obratno, sve se događalo u prijateljskoj atmosferi i u najužem krugu, pa je
zato i bilo teško razabrati kako doista stoje stvari; ali, mojem djedu - kao
posvećenom Bukovčevu suradniku - to je ipak pošlo za rukom. I, on mi je tvrdio:
Bukovac je jednostavno povjerio rukopis nekome na čuvanje, a onda razglasio da
mu je taj rukopis ukraden, te izveo cijelu onu pantomimu oko svojega tobožnjeg
nezadovoljstva zagrebačkim prilikama koje ga, eto, tjeraju na odlazak.
- Čekaj - rekla je na tome mjestu Franka. - Što ovo znači? Da je rukopis još
uvijek u Zagrebu?
- Nema druge mogućnosti - kazao sam. - Ili, ako želimo biti sasvim precizni,
rukopis je bio u Zagrebu u času kad je Slobodan Štriga pisao ovaj svoj tekst, dakle
sedamdesetih godina. A je li u Zagrebu još i sad...
Franka je uzela u ruku moj upaljač, pa ga je stala paliti i gasiti kao da joj to
osobito pomaže u koncentraciji, a pri tome je zurila u plamičak koji se pojavljivao i
nestajao.
- Ima jedno još zanimljivije pitanje - kazala je. - Zašto je taj Boškovićev rukopis
toliko važan?
- Kako to misliš?
- Pa, lijepo - uzvratila je ona i dalje se igrajući upaljačem. - Očito je Bukovac
preuzeo temeljnu ideju od Boškovića, pa ju je razrađivao dalje sa svojim pajdašima.
Naravno, prepisao je od Boškovića i sve matematičke formule. A ako je prepisao,
zašto je onda potrebno imati original? Ideje su otišle dalje, razvijaju ih drugi, pa
zašto bi onda...
- Ne znam - rekao sam. - Možda Štriga o tome nešto kaže dalje?
- Čitaj - rekla je Franka.
Moj se djed uvijek smješkao kad je o tome govorio - pisao je dalje mladi Štriga.
- I, tvrdio je da je cijelu stvar udesio stari lisac Lubinski. Kleo se moj djed da je
Bukovac upravo Lubinskome ostavio Boškovićev rukopis, a Lubinski se pobrinuo da
ga dobro sakrije. I, znao je gdje će ga sakriti: u svoje najvažnije djelo, u Sveučilišnu
knjižnicu. Tu je djed uvijek ponavljao istu rečenicu, koju ja nisam razumijevao, a ne
razumijem je ni sad, premda sam je više puta čuo i kadar sam je doslovno ponoviti.
Djed bi rekao: LUBINSKI ČUVA BOŠKOVIĆA POD SVOJIM IMENOM, A JOŠ MU
U TOME POMAŽU I DVA BANA. TOGA SE TREBALO SJETITI!
Prestao sam čitati. Osjetio sam kako mi je lijevom stranom tijela prošla nekakva
jeza, kao da me tko priključio na struju. Franka me je pogledala začuđeno:
- Što je? - upitala je.
- Moramo onamo - rekao sam i skočio na noge. - Moramo isti čas onamo!
- Kamo?
- U staru Sveučilišnu!
- A Štrigin rukopis? - zinula je Franka.
- Znamo dovoljno - rekao sam premještajući se nestrpljivo s noge na nogu. -
Uostalom, uzet ćemo i njega sa sobom.
 GLAVA DEVETA

P redstava je počela oko četiri popodne.

Trebalo je glumiti i mi smo glumili, kao da se tu snima neki film o nama. A od
Franke je to tražilo još više napora nego od mene, jer ja sam bar znao osnovnu priču,
a ona - uza svu svoju pamet - još nije imala pojma ni kakav je scenarij niti kakva je
njezina uloga u njemu. Ali, priklonila se onome što sam joj ja predložio, pristala je i
da ne pita ništa dok za to ne dođe pravi trenutak, predajući se sasvim u moje ruke. A
ja sam je zbog toga još više volio.
Glumiti smo, naravno, morali zbog nadzornih kamera. Znali smo sad da su
svuda, pa vjerojatno i na mjestima gdje ih mi ne vidimo i ne naslućujemo, te smo
zato bili svjesni kako je svaki korak što ga napravimo u onoj velikoj zgradi, svaki
pokret i svaki izraz lica, zapravo dio naše uloge i da će sve to odlučivati o daljem
razvoju priče. A dobra je strana te situacije bila u tome što smo mi i željeli da nas
uhvate oni plavkasti objektivi i da naše postupke zabilježe u elektronskom mediju:
glumeći tako, mi smo zapravo slali poruku. A slali smo je nekome za koga smo znali
da nema milosti, ali smo se nadali da neće imati računa da nam učini nažao, kad vidi
da se ponašamo upravo prema njegovim očekivanjima i željama.
Znam da sve ovo zvuči donekle zamršeno, pa ču zato odmah izvijestiti što smo
činili, a iz toga će onda biti posve jasno i zašto smo to činili. Došli smo, dakle, u
Arhiv u četiri popodne, noseći svako svoj teret. Ja sam u plastičnoj vrećici vukao
arhivsku kutiju, kao i bušene kartice i trake, a Franka je na grudima stiskala fascikl u
kojem se nalazio ispis onog Štrigina oporučnog teksta što ga još nismo stigli do kraja
pročitati. Franka je toga poslijepodneva zapravo bila slobodna, ali smo znali da se
nitko neće iznenaditi ako se ona sad pojavi u zgradi pri samome kraju radnoga
vremena. Možda će pasti u oči da je opet u mome društvu, ali na taj rizik bili smo
ionako spremni. Dapače, on je bio dio našega malog scenarija.
Jer, evo kako smo postupili. Kad smo ušli u predvorje - a ono je bilo obasjano
prirodnim svjetlom kroz kupolu i djelovalo je veličanstveno, kao i uvijek - skrenuli
smo desno i ušli u onaj sporedni hodnik što vodi prema nekadašnjem trezoru. Odatle
smo stigli u manji hodnik i do vrata iza kojih se nalazi podrum. Hodali smo
odmjereno i ponašali se mirno, jer smo bili sigurni da nas kamere motre i da je sve to
dio naše uloge. Otključali smo vrata, pa se spustili stubama.
Bez dogovora smo potom skrenuli lijevo i otišli do onoga sjeveroistočnog kuta
podruma gdje su se nalazili oni ormari za kataloge koji nikad nisu bili u upotrebi.
Ondje sam ja, uz Frankinu pomoć, odmakao ormar koji je bio najbliži do prolaza i
stigao do onoga u sredini. Potom sam otvorio dvije ladice (a točno sam pamtio koje
su to), pa sam u njih poslagao bušene kartice iz plastične vrećice. Onda sam otvorio
ladicu u dnu i u nju stavio kolutove trake umotane u onaj isti šareni papir sa znakom
vještice. Potom sam sve pozatvarao i vratio ormar na njegovo mjesto. Ponašao sam
se kao da i to snima nekakva kamera, premda svakako nije snimala.
Izašli smo iz podruma i vratili se u predvorje. Onuda su se motali korejski
turisti i mi smo se umiješali među njih, dok su se vrzli po prostoru dižući glavu i
razgledajući dekoracije na stropu. Bilo nam je ugodno među njima: oni nisu
razumjeli nas, mi nismo razumjeli njih, pa nitko nikome nije smetao. Osim toga, oni
su odreda bili tihi i pristojni ljudi, pa oko njih kao da je lebdio nekakav oblak
blagosti u kojemu je bilo ugodno plutati. A pri svemu tome, mi smo se pretvarah -
pretvarali smo se, dakako, za kameru - da smo slučajno zastali nasred predvorja, a da
zapravo idemo u neki drugi dio zgrade, za nekim ozbiljnim poslom. Dok smo tako
stajali, ja sam rekao Franki:
- Pogledaj dobro ovu ploču.
Pri tome sam mislio na veliki i pompozni mramorni kvadrat što je stajao na
istočnom zidu velikoga predvorja. Ploča je bila dodatno ukrašena nekakvim
secesijskim kamenim vijencima, a riječi na njoj bile su ispisane zlatnim slovima, u
starinskom, podignutom stilu. Ploča je obavještavala da je knjižnica otvorena 1913.
godine, za banovanja Josipa Šokčevića, a po nacrtima i pod rukovodstvom Rudolfa
Lubinskoga. Korejci su slikali tu ploču: premda vjerojatno ništa nisu razumjeli, ipak
su naslutili da je ona važna. Kao što i jest bila, upravo meni i upravo u tome času.
- Što je imam gledati - rekla je Franka. - Znam je napamet.
- A je li? - dignuo sam obrve.
- Pa da. Htjela sam jednom o njoj nešto pisati. Pronašla sam neke arhivske
podatke o tome kako se sastavljao tekst za tu ploču i koji su sporovi bili oko toga,
učinilo mi se to zanimljivo, ali onda... U svakom slučaju, imam gore u sobi i
fotografije, ako te zanima.
- Čuj, to bi svakako bilo bolje nego da ovdje... - kazao sam. - Idemo gore.
Ionako sam htio da još nešto...
 Popeli smo se na prvi kat. Na svu sreću, Frankin ured bio je u istom krilu gdje i
ona soba u kojoj smo - sad se to činilo tako davno - otkrili u zidu kutiju s
rukopisima. Dobro sam pamtio koja su to vrata i dobro sam pamtio da Franka ima
ključ te sobe. Zamolio sam je da uđemo i ona je na to glatko pristala.
Kad smo ušli - a soba je gledala na jug i vidio se lijep komad Botaničkog vrta,
gdje je nekada davno nađeno mrtvo tijelo Slobodana Štrige - ja sam posegnuo u onu
plastičnu vrećicu u kojoj su do maloprije bile bušene kartice i trake. Izvadio sam
odande odvijač, koji sam osobito zato bio ponio iz auta. Uputio sam se prema onome
zidu u kojem je nekad bila skrivena kutija.
- Znači, to ćemo odmah sad? - rekla je Franka, ali me je onda pustila da radim.
A ja sam uvježbanim pokretom zavukao odvijač između dvije drvene ploče,
donekle ga nakosio i malko njime pretresao, i drvena ploča je iskočila iz svoga
ležišta. Nato sam pružio ruku i Franka mi je u nju stavila arhivsku kutiju koju je
izvadila iz vrećice. Pogledali smo se, a onda skupa otvorili kutiju i kratko prelistali
papire u njoj. Sve je bilo na broju.
- Eto, to je to - rekao sam.
Vratili smo papire u kutiju, a kutiju natrag u rupu u kojoj je godinama ležala.
Potom sam ja prislonio drvenu ploču na njezino mjesto i udario po njoj korijenom
dlana. Učas se namjestila i više nije bilo ni po čemu vidljivo da ju je netko dirao.
Izašli smo iz prostorije i zaključali je, pa se potom otputili do Frankina ureda.
Ostavili smo svoje stvari na stolu, a onda me je Franka uzela za ruku, pa me izvela u
hodnik i odvela me do najdaljeg njegova kraja. Ondje se malo osvrnula oko sebe, pa
pogledala strop i zidove, kao da želi biti sigurna kako ondje nema ni kamera ni
mikrofona. Nije ih možda bilo ni u njezinoj sobi - jer to je bio samo običan ured, i
nitko nije mogao znati da će Franka jednom postati važna - ali ona je očito željela
biti sigurna. Zato mi je valjda i govorila tiho, gotovo šapćući. Upitala je:
- Shvaćam da je sve ovo predstava, samo ne shvaćam... Ne mogu dalje glumiti,
ako mi ne kažeš barem to jesam li pozitivka ili negativka.
Oboje smo se nasmijali. Naravno, nije sad vrijedilo ulaziti u nekakvo
filozofiranje, nego je trebalo biti konkretan. Rekao sam:
- Tebe zapravo zanima za koga mi to glumimo.
- Tako je - prošištala je Franka.
- Na to ti mogu jednostavno odgovoriti - kazao sam. - Glumimo za onoga tko je
postavio sve te kamere. Ili barem jedan njihov dio. Ili barem onu koju sam, to sam
siguran, onoga dana vidio dolje u Profesorskoj čitaonici.
- A to je Pavić?
- I još više, onaj za koga Pavić radi - rekao sam. - A i naša prijateljica Vesna,
također.
Franka je nekoliko trenutaka slušala, a onda je kimnula glavom kao da joj se
sve složilo, pa je mogla krenuti dalje. Upitala je:
- Što želimo da oni vjeruju? - upitala je.
- Ono što je istina - kazao sam sad ja malo glasnije, glumeći čovjeka koji nema
što kriti. - Da mi ništa ne poduzimamo u vezi s ovim što smo otkrili.
- A što bismo mogli poduzeti? - pitala je Franka.
- Dvije stvari - uzvratio sam. - Prvo, mogli bismo cijelu stvar prijaviti vlastima,
učiniti je javnom, obavijestiti medije, zvati stručnjake i tko zna što još.
- A toga se oni boje?
- I te kako. A druga stvar, nismo svoje nalaze nikamo premjestili, nego smo ih
vratili na ono isto mjesto gdje smo ih i našli.
- A njima je to važno? - pitala je dalje Franka. - Zar su praznovjerni?
- Možda malo i jesu - kazao sam. - Pa čak, ako želim biti sasvim iskren, moram
priznati da i ja nekako osjećam da je tim stvarima mjesto ovdje, u ovoj zgradi, i da bi
se dogodila neka velika nesreća ako bi ih tko god premjestio ili uništio.
Franka je uprla prst u moje grudi. Rekla je:
- Onda oni imaju neke planove s tim stvarima?
- Ne vjerujem - zavrtio sam glavom. - Oni znaju mnogo više nego što je u tim
dokumentima zapisano. Zapravo, oni su nas odavno pretekli. A kad kažem oni, onda
ne mislim na Pavića i Vesnu, nego na organizaciju za koju oni rade. Ta organizacija
dobro zna što piše u tim papirima, ali ih ostavlja na njihovu starom mjestu, možda
kao mamac za ovakve kao što smo mi...
- Ili već mogu proricati budućnost, pa znaju da će jednoga dana netko...
- Ili to - rekao sam. - U svakom slučaju, oni nisu načičkali sve te kamere zbog
tih papira, zbog onoga što smo našli u podrumu i zbog onoga što smo našli u
katalogu. Njih tu zanima nešto drugo, a upravo toga drugoga oni se ne mogu
dočepati.
- A što je to?
- Pa, sjećaš li se što piše Slobodan Štriga? Boškovićev rukopis bio je u njegovo
vrijeme još u Zagrebu. U međuvremenu se nije zbilo ništa, pa je, dakle, rukopis
zacijelo i dalje tu. Ja mislim da oni taj rukopis traže.
Jasno sam vidio da je Franka raspoložena za dalju diskusiju, ali sam dobro znao
da za to sad nije prilika. Trebalo je da završimo ono zbog čega smo došli. Ja sam se,
doduše, već bio malo i ohladio od onoga uzbuđenja koje me je natjeralo da odjurim u
Arhiv vukući za sobom i Franku, ali sam se sad opet usplahirio kad sam shvatio da
nam sudbina - ili matematika - ide naruku: nismo morali stajati dolje u predvorju
pred onom pločom, mogli smo na miru gledati fotografije te ploče.
I doista, pokazalo se da Franka ima tih fotografija desetak, od onih koje su
prikazivale cijelu ploču, preko onih koje su donosile samo dijelove teksta, pa do onih
koje su prikazivale pojedinačne riječi ili čak slova, da bi se vidjela likovna faktura
natpisa. Ali, sve to ja nisam vidio tada, u Frankinoj sobi - jer ondje nismo ni otvarali
kuvertu koju je ona izvadila iz ladice pisaćega stola - nego tek poslije, vani.
Predložio sam, naime, da izađemo i da se smjestimo negdje u park, gdje ćemo moći
na miru sve to pregledati i gdje ću ja moći Franki kazati ono što mi je na umu, a da
ne strepim od kamera i mikrofona.
Tako smo izašli iz one veličanstvene zgrade, pa se otputili prema sjeveru. Prešli
smo vrlo prometnu cestu i našli se u parku iza Kazališne akademije. Park je bio
prilično zapušten, ali je ondje bilo klupa, a kestenove krošnje bile su guste. A što je
još važnije, bilo je i dovoljno svjetla za razgledanje fotografija. Kad smo sjeli i kad
sam ja zapalio cigaretu, Franka je izvadila slike i stavila mi ih u krilo. Ja sam ih
razgledao jednu po jednu, a onda sam ih odložio natrag u omotnicu. Nisam mogao
odoljeti a da se ne nasmiješim.
- Koga se vraga smiješ, zlotvore! - narogušila se Franka. - Zar nisam
dosadašnjom glumom zaslužila da mi se kaže...
- Zaslužila si - rekao sam i poljupcem prekinuo bujicu njezinih prosvjeda. - Sve
si zaslužila.
Ona se malo osvrnula oko sebe, jer zacijelo nije uobičajeno da se ljudi naših
godina ljube okolo po parkovima, i to usred bijela dana. A potom je kazala:
- Onda govori!
Ja sam izvukao jednu od onih fotografija - a prikazivala je cijelu ploču - pa sam
rekao Franki pokazujući na fascikl u njezinu krilu:
- Sjećaš li se još što je napisao mladi Štriga o onome što je čuo od svojega
djeda?
Franka je brzo otvorila fascikl i izvadila ispis Štrigine poruke, pa je našla mjesto
koje smo tražili, a nije ga bilo ni teško naći, jer bilo je - za razliku od ostatka teksta -
napisano verzalom. Franka je pokazala prstom:
- To si mislio?
- Jesam. Meni se čini da to sve govori.
- Nisam sigurna - usprotivila mi se Franka. - Zvuči odviše pitijski, to može
značiti svašta...
- Pa, zapravo i ne može - uzvratio sam. - Kaže se tu da je Lubinski sakrio
Boškovičev tekst pod svojim imenom. Je li tako?
- Jest.
- A gdje se još u onoj zgradi spominje njegovo ime, osim na toj ploči u
predvorju?
- Pa, nigdje - zamišljeno je kazala Franka. - To imaš pravo. Ali, s druge strane,
ni po čemu se ne vidi da je Boškovićev tekst sakriven baš u zgradi Arhiva.
- Vidi se, vidi - rekao sam, smješkajući se i dalje, jer sve sam više vjerovao u
vlastite riječi. - Ima li još koji tekst gdje se ime Rudolfa Lubinskoga pojavljuje
zajedno s imenom dvojice banova?
- To ti ne bih mogla odgovoriti ovako naprečac - kazala je Franka, a onda se
zagrcnula: - Aha, misliš, tu su, na ploči, Lubinski i banovi skupa? Jedan ban kad je
knjižnica započeta, drugi kad je završena...? I onda, banovi, znači, skupa s
Lubinskim čuvaju Boškovićev tekst...?
- Ljudi koji traže Boškovićev rukopis - kazao sam sad - to jest Pavić, Vesna i
njihovi nalogodavci, vjeruju da je taj rukopis pohranjen onako kako je i sve drugo
bilo pohranjeno: tako da se jednoga dana mogne naći i opet upotrijebiti. Dakle u
neku rupu, ili sobu, ili ladicu. Ali u ovom slučaju...
- Što hoćeš reći? - upitala je Franka nestrpljivo. - Da je Boškovićev tekst
skriven iza ploče na zidu u predvorju?
- Upravo to - rekao sam. - A zapravo i nije skriven, nego je u nekom smislu
zazidan ispod onoga mramora. Vjerujem da nije uništen, vjerujem da je cjelovit, ali
on je, kad bolje pogledaš, ugrađen u temelje zgrade. Znaš, kao ono kad se napravi
povelja, pa se stavi u metalnu kapsulu, a kapsula se onda zalije betonom? Do toga
teksta više nitko ne može, ali se zna da je on tu, i vjeruje se da nekako utječe na život
zgrade u čijem se središtu nalazi...
- Znači, oni se motaju tuda, sa svim tim kamerama - kazala je Franka
zamišljeno - samo zato da nađu taj rukopis... A nisu se sjetili...
- Ufajmo se da i neće - dodao sam ja. - To nam je zapravo jedina nada.

*
Ja nisam u životu donio mnogo teških odluka, jednostavno zato što život to nije
od mene ni tražio. Nekako se uvijek činilo da okolnosti odlučuju umjesto mene, a i
onda kad odlučujem ja, da zapravo imam samo jednu mogućnost. Tako moja
biografija nije nalik na cestu s nizom raskrižja na kojima je potrebno uvijek iznova
birati smjer, nego prije nekakva široka magistrala od koje se, doduše, odvajaju neki
manji puteljci, pa čak i veće sporedne ceste, ali putniku nije ni nakraj pameti da
napusti glavnu prometnicu i da se upusti u lutanje tim odvojcima koji su možda
opasni, možda čak i slijepi. Nisam, dakle, nikad mnogo birao, pa me je zato valjda
toliko i pogodilo ovo u što sam se sad zapleo, naime cijela ta priča s uzrocima i
posljedicama, s kauzalnošću i kaosom. Ona mi je pokazala kako čovjek donosi
odluke i onda kad misli da ih ne donosi, jer svaka i najmanja sitnica može biti
presudna i promijeniti mu život. U posljednje sam vrijeme o tome mnogo mislio, pa
je trag ostao i u ovim zapisima. A pogotovo sam mnogo o tome mislio sad, kad sam
se doista našao na raskrižju i kad je bilo potrebno donijeti jednu veliku odluku, i to
svjesno. I, bio sam silno zahvalan što ću tu odluku donijeti zajedno s Frankom, jer ta
će nas odluka - kakva god bila i kakav god ishod imala - još više povezati. Povezat
će nas, ja sam se nadao, zauvijek.
A što je najbolje, Franka je sve to osjetila jednako dobro kao i ja, ako ne i bolje.
Jer, kad smo se složili oko zaključka da je Boškovićev rukopis skriven iza ploče u
Sveučilišnoj knjižnici, kad se pokazalo da oboje u to tvrdo vjerujemo, postavilo se
pitanje što dalje. I doista, Franka je to pitanje i uobličila u riječi. Kazala je:
- Moramo odlučiti.
- Moramo - složio sam se.
 - Svim našim prethodnicima - rekla je ona - postavljalo se isto pitanje.
- Kojim prethodnicima?
- Pa, onima što su dosad imali posla s tim papirima. Oni su također odlučivali.
Morali su odgovoriti misle li da je formula kauzalnosti nešto dobro ili nešto zlo, a
onda još i treba li obavijestiti javnost ili ne treba. Mislim da se isto pitanje postavlja i
nama.
- Imaš pravo - rekao sam. - Objaviti ili čuvati za sebe. Ali, ja bih zapravo
najviše bio za srednju mogućnost.
- Postoji i srednja? - digla je Franka obrve.
- Postoji - potvrdio sam. - Nešto između čuvanja tajne i njezina objavljivanja. Ja
predlažem da obavijestimo Miju i Čolaka.
- Naravno - rekla je Franka. - Imaju pravo znati.
- Ali, predlažem također - rekao sam - da na tome i ostanemo. Dovoljno će biti
da nas četvero znamo kako stoje stvari, jer četvero je zapravo mnogo. Ako nas uopće
bude toliko.
- Kako to misliš?
- Ovako: pitanje je hoće li njih dvojica povjerovati u ono što smo nas dvoje
zaključili. Ako povjeruju, čuvat će tajnu.
- Čuvat će i ako ne povjeruju.
- To je vjerojatno točno - rekao sam. - Zapravo, o tome što treba da s tajnom
radimo, odlučit ćemo sve četvero, zajednički. Jer, tu je još i pitanje koliko je
Boškovićev rukopis siguran ondje gdje se nalazi, to jest iza one ploče.
- Ako je bio siguran sto godina, bit će još sto - kazala je Franka. - Tko bi imao
ikakva razloga da miče ploču? Dobra je, čvrsto stoji, ne smeta nikome...
- Tako nekako i ja mislim - kazao sam, i odjednom mi ja pala na um usporedba:
- Nas četvero bit ćemo kao one sove što stoje na krovu zgrade, bdjet ćemo nad... -
nisam znao nad čim.
- Ali, sova ima četiri puta po četiri - rekla je Franka. - Svatko od nas vrijedi za
četvero?
Tako se činilo da smo se oko toga složili, da je odluka donesena. Na trenutak mi
je prošla kroz glavu misao od koje sam se stresao: a što ako odluku nismo donijeli
nas dvoje, sada, ovoga časa, u parku iza Akademije dramskih umjetnosti, u teškoj
sjeni kestenova lišća, u ovaj lijepi svibanjski dan, nego je odluka donesena negdje
drugdje, možda već davno, ili je barem netko izračunao da ćemo nas dvoje odlučiti
upravo ovako kako odlučujemo? Možda je taj netko kadar izračunati i naše misli - jer
i one podliježu nekakvoj kauzalnosti - pa već sad zna sve ono što znamo i nas dvoje?
Možda zna i gdje je Boškovićev rukopis? Zavrtio sam glavom i odagnao takve misli:
trebalo se držati onoga što je koliko-toliko stvarno. Zato sam se latio telefona da
nazovem Miju.
Ne mogu reći da je prihvatio moj poziv s oduševljenjem. I inače sam imao
dojam da se on počeo pomalo udaljavati od tajne u staroj Sveučilišnoj, pa da se time
pomalo odmiče i od Franke i od mene. Ne u smislu da mu do nas ili do tajne ne bi
više bilo stalo, nego u tom smislu što mu je - nakon Vesnine izdaje - sve to postalo
odviše bolno. Bacio se glavačke u novi posao koji su mu dali, vrtio se oko starih
orgulja po još starijim crkvama i činilo se da ga to barem donekle tješi. Ali, naravno,
Mijo je bio pametan čovjek, a i odgovoran, pa je dobro shvaćao i koordinate
vlastitoga položaja: on je bio taj koji je otkrio tajnu sobu, on je cijelu stvar pokrenuo,
on je najviše inzistirao na tome da iščeprkamo istinu, pa što košta da košta. Zato je
sad dužan da barem sasluša što se dogodilo dalje, i da nam pomogne u teškoj odluci
koja je pred nama stajala.
- Ako se složimo oko onoga što smo Franka i ja zaključili - rekao sam mu na
telefonu - onda neće ni trebati ništa raditi. Trebat će samo zajednički odlučiti da se
ništa ne radi.
- Sad tek ništa ne razumijem - kazao je Mijo. - Vidim da to moramo oči u oči.
Onda se vidimo još danas?
Tako smo se dogovorili. Nakon toga nastala je stanka od možda pola minute,
kad smo Franka i ja gledali svako na svoju stranu i mislili svako svoje misli. A oko
nas je bilo mirisavo svibanjsko popodne, sa svim onim svježim zelenim kestenovim
listovima, s bukom prometa, s krpicom plavoga neba između granja, s mirisom
zemlje i trave što se povijao oko nas kao slutnja i obećanje buduće sreće ili bar
budućeg života.
- Čeka nas posao - rekla je Franka napokon. - A svakako ga moramo obaviti
prije nego što se s njima sastanemo... A Čolaka nisi zvao?
- Zvat ću ga poslije - uzvratio sam. - Mislim da smo njemu dužni što iscrpniji
izvještaj, jer njega će biti teže nagovoriti nego Miju. Ne zaboravi da je čovjek
uplašen.
- A kao da mi nismo! - rekla je Franka jednostavno.
 - Imaš pravo - kazao sam. - Zato te i volim što uvijek imaš pravo.
Bilo je to prvi put što sam joj to rekao, a ona je bila dovoljno pametna da se
pretvara kao da to nije ni opazila. I zato sam je još više volio. Gledao sam je kako
otvara fascikl sa Štrignim ispisom i kako traži mjesto na kojem smo stali kad sam ja
u Frankinu stanu onako naglo zatražio da odemo u Arhiv. Lako ga je našla. Do kraja
je preostala možda još petina teksta. Franka je rekla:
- Evo, to je to mjesto, gdje citira što mu je djed govorio o skrovištu u kojem je
Boškovićev rukopis pohranjen. Da vidimo onda dalje.
I, počela je čitati. A mladi Štriga pisao je sve osobnije i osobnije, i kao da je
imao sve više povjerenja u svojega budućeg čitatelja, a to znači u nas dvoje. Mora
biti da je u tome čitatelju naslutio srodnu dušu, ili istomišljenika, ili već tako nešto
veliko i važno. I, zato se sad obraćao adresatu kao prijatelju, kao bratu, kao nekome s
kim dijeli nemilu sudbinu. Bila je strašna ta pomisao o zajedništvu, s obzirom na to
kakav je bio ishod Štrigina života, pa je zato tu pomisao trebalo odagnati. Štriga,
doduše, nije ni do kraja teksta izravno otkrio gdje se Boškovićev rukopis nalazi, ali
je zato nastojao da što podrobnije objasni sve okolnosti oko toga rukopisa. Tome je
bio posvećen završni dio zapisa, išao je ovako:
Mislim da još nisam dovoljno objasnio zastoje Boškovićev tekst važan, kao ni
što se s njim zapravo događalo. Ima tu jedna okolnost koja se ne može dokazati i
koja će vjerojatno zauvijek ostati zagonetna, ali se naprosto mora uvrstiti u sve
proračune. A ta je okolnost ova: Bošković je došao na ideju o izračunu kauzalnosti,
pa je pronašao i matematičko rješenje. Bio je, međutim, vrlo iskusan čovjek, koji je
znao u kakvom svijetu živi, pa je sa svojim otkrićem postupao oprezno: temeljne
ideje izložio je u nekoliko spisa, pa i u nekim predavanjima što ih je održao u učenim
društvima širom Europe. Ali, glavnu formulu nije pokazao nikome i tu formulu
nikada nitko nije vidio, premda se zna da ona postoji.
Zapravo, možda je pogrešno reći da formulu nitko nije vidio: vidjeli su je
mnogi, ali je nisu razumjeli. Bošković je, naime, svoj spis - a imao je on, po
kazivanju mojega djeda - ravno devetnaest stranica pisanih guščjim perom -
komponirao dvodijelno: prvi dio sadržavao je teoriju, gdje se objašnjavala temeljna
ideja, a drugi dio bio je matematički izvod te ideje. Taj matematički izvod, međutim,
pisanje kriptografski: Bošković je svoje otkriće skrio u šifru koju nitko nije uspijevao
probiti. Dapače, ta je šifra bila takva da se nije služila ni uobičajenim slovima i
brojkama, nego sustavom znakova što ih je Bošković sam izmislio.
- A kako možemo znati - upitala je na tome mjestu Franka - da sve skupa nije
izmišljotina? Ili šala? Tko nam garantira da uopće postoji rješenje te šifre?
- Vjerojatno je tekst bio uvjerljiv - rekao sam. - Ili je posrijedi nešto drugo?
Bilo je posrijedi nešto drugo. Bilo je posrijedi to što je Bošković napravio niz
eksperimenata i što je uz njihovu pomoć pokazao da doista može izračunati vrlo
duge nizove uzroka i posljedica, pa da čak može predviđati i budućnost uz pomoć tih
proračuna.
Nitko nije razumio šifru - pisao je dalje Slobodan Štriga - ali su se smjesta
pojavili sljedbenici. Stvar je imala velik odjek i zato su se unutar učenih društava po
Londonu, Parizu i Moskvi stvorila druga, tajna učena društva koja su htjela razviti
Boškovićevu ideju. I, htjela su se, dakako, domoći rukopisa i formule. A Boškovića
samog vrlo je brzo - tako mi je pričao djed, koji je o svemu bio čuo od drugih -
napustilo oduševljenje za vlastitu ideju. Shvatio je da je stvorio nešto veliko, ali nije
bio siguran je li to dobro ili zlo. Počeo je uviđati sve implikacije svojega otkrića,
počeo se pitati dolazi ono od Boga ili od Nečastivoga...
- A bio je isusovac - rekao sam. - Javila mu se ista dilema kao i svim njegovim
kasnijim sljedbenicima, samo što je njemu bilo još teže.
Tako je odlučio prekinuti cijelu stvar - objašnjavao je Štriga pri kraju svoga
teksta. - Ne samo da neće objaviti ono što je otkrio, nego neće dopustiti ni da to
ikome dođe do ruku. A na tu odluku sklonila ga je možda i činjenica da je već u
Londonu, gdje je tada boravio, bilo nekoliko pokušaja da mu se rukopis ukrade, jer
svatko se nadao da će upravo on biti taj koji će probiti šifru. I, razumio je Bošković
da ne smije držati rukopis kod sebe. Zato ga je dao nekim Dubrovčanima u koje je
imao povjerenja, a kojih je tada bilo u Londonu dosta. Poslije njegove smrti, rukopis
se prenosio u tim dubrovačkim porodicama s oca na sina, iz obitelji u obitelj, uvijek
u velikoj tajnosti, premda oni koji su ga čuvali više nisu ni znali o čemu se točno
radi. S vremenom je, dakako, prestala i potjera za rukopisom, barem potjera za koju
bi se u javnosti znalo. Jer, tajna društva postojala su i dalje, ona su i dalje razvijala
Boškovićevu ideju, i dalje su pokušavala razraditi formulu i ovladati zbivanjima.
Tako je nekako rukopis došao i u Bukovčeve ruke, praćen legendom koja se u tih
stotinjak godina stvorila. A Bukovac se osjećao počašćenim što je uloga čuvara
pripala upravo njemu.
Ali, s vremenom je počeo zapažati da se oko njega motaju nekakvi ljudi, da ga
promatraju, da se o njemu raspituju, dvaput je bila provala u njegov atelje, i na
kraju je shvatio da ga nadziru zbog rukopisa. Netko je još i tada nastojao doći do
Boškovićeva teksta i njime se okoristiti, pa je čak dokučio i da je tekst u Bukovčevu
posjedu. Na kraju je slikar uvidio da mu više nema života ni u Londonu ni u Parizu,
te se zato preselio u Zagreb, u austrijsku provinciju, Bogu iza leđa, nadajući se da će
ovdje biti miran.
I, možda bi i bio miran, da je znao čuvati tajnu, da nije bio čovjek kakav je bio.
Pročitao je rukopis, govorio je o njemu ljudima s kojima se u Zagrebu sprijateljio,
čak je napisao i svoju verziju teorijskoga spisa, crtao je panorame budućega grada,
koje su bile rezultat matematičkih izračuna. Te izračune načinio je sam Bukovac, a
još više ljudi s kojima se ovdje zbližio. Osnovali su Vilu Velebita. I, tako je Bukovac
jednoga dana i u Zagrebu počeo zamjećivati da ga netko promatra, da se netko o
njemu raspituje, opet su došle provale u stan i u atelje, opet se slikar počeo osjećati
progonjenim. I, tada je smislio trik: proglasit će da je rukopis ukraden, a zapravo će
ga dati nekome na čuvanje, a on sam će se odseliti iz Zagreba i možda negdje
drugdje mirno poživjeti.
Njegova varka samo je djelomično uspjela: uspjela je utoliko što su progonitelji
sad morali slijediti tri traga, a ne jedan. Morali su, dakle, uzeti u obzir mogućnost
da je Bukovac odnio tekst sa sobom kad je odavde otišao, morali su pomišljati da ga
je ipak ostavio u Zagrebu, ali morali su dopustiti i mogućnost da je rukopis doista
ukraden. A čini se da njima to i nije bio osobit problem, jer ta su tajna društva silno
moćna i svuda imaju svoje ljude.
Premda, s druge strane, uspjeha nisu imali. Nisu prestali nadzirati Bukovca ni u
Pragu, pa se čak poslije u udruzi Vila Velebita nagađalo da ni njegova smrt (1922.)
nije nastupila zbog prirodnih uzroka, nego da su ga na kraju ubili zato što je odbio
surađivati i reći gdje se nalazi rukopis. Ali, to se ne zna pouzdano. Kao što se
pouzdano ne zna ni gdje je rukopis bio između 1898., kad je Bukovac otišao iz
Zagreba, i 1913., kad mu se izgubio trag. Moj djed je tvrdio da je Boškovićev tekst
mijenjao mjesta i prelazio iz ruke u ruku.
Dapače, kazao mi je i imena ljudi koji su ga čuvali i jedan drugome predavali:
prvi je bio Mato Celestin Medović, slikar i svećenik, drugi Herman Bollè, graditelj,
treći Iso Kršnjavi, tadašnji ministar za bogoštovlje i nastavu, a četvrti Rudolf
Lubinski, arhitekt. Kako su oni obavljali tu štafetu, što se sve s rukopisom zbivalo,
nije poznato. Društvo Vila Velebita privremeno se ugasilo i bivši su članovi rukopis
čuvali dobrih petnaest godina, sve dok Lubinski nije sagradio knjižnicu i u njoj
uredio sobu za tajne.
Jedno je sigurno, dragi moj daleki prijatelju - tim je intimnim obraćanjem
Slobodan Štriga završavao svoj spis - a to je da zanimanje za Boškovićevu formulu
nikad nije prestalo: njegov je rad posijao sjeme i iz toga je sjemena štošta niklo.
Djed mi je pričao kako su u Zagreb dolazili kojekakvi učeni ljudi iz svijeta te se
raspitivali o Bukovcu, Boškoviću i njihovim tekstovima. Tvrdio je da taj interes ne
zamire, evo, zapravo već dvjesta godina i da bi se čak moglo reći kako stalno raste.
Pa zato, neznani moj druže, ako si došao u priliku da čitaš ovo što ti ovdje pišem,
onda znaj da radiš nešto sudbonosno. Sudbonosno i za društvo u kojem živiš, a i za
tebe samoga: budi oprezan u svakome svom potezu i dobro čuvaj glavu, jer o njoj se
ovdje radi. Kao što znaš, ja svoju nisam sačuvao.
Neko vrijeme smo šutjeli razmišljajući o onome što smo pročitali. A onda, kao
da smo oboje bili uplašeni onim do čega su nas vlastite misli dovele, okrenuli smo se
jedno drugome. Osjetili smo potrebu da radimo nešto praktično, da se vratimo
svakodnevnom životu. Franka je rekla:
- Hoćeš li nazvati Čolaka?
Nazvao sam ga. Išlo je nešto teže nego s Mijom, jer Čolak kao da je odlučio
sasvim se pritajiti, prekinuti sve veze s misterijem koji prožima njegovu matičnu
ustanovu. Osjetio sam potrebu da mu kažem kako nešto slično nije uspjelo ni
Bukovcu, pa čak ni samome Boškoviću, ali sam onda od toga odustao. Uz nešto
natezanja, pristao je da se nađe s nama i s Mijom.
Onda sam zapalio cigaretu i prebacio ruku preko Frankina ramena. Sjedili smo
ondje, u zelenkastoj sjeni, i samo smo željeli da to što dulje potraje, da što kasnije
dođe trenutak kad će netko ili nešto - u nama ili oko nas - odlučiti da se moramo
maknuti.

*
U jednom času uhvatio sam kutom oka nekakav pokret na balkonu: kao da se
ljudska prilika pomakla od stupa do stupa. Ali, kad sam skrenuo pogled na tu stranu,
više nije bilo ničega. Znao sam ja dobro čija je to sjena, pa se nisam mnogo ni
uzrujavao; dapače, imao sam dojam da se stvari odvijaju po planu. A ipak, pitao sam
se kako sve to izgleda iz perspektive onoga tko nas uhodi, a ta je perspektiva bila
ptičja, jer on se nalazio visoko iznad nas. Vjerujem da je imao što vidjeti.
Sjedili smo nasred Velike čitaonice, upravo za središnjim stolom, po dvoje sa
svake strane, a svuda oko nas bila je praznina: veliki stolovi presvučeni zelenkastim
materijalom, duboke i teške stolice, redovi lijepih okruglih svjetiljaka s visećim
ukrasima. I prostor, mnogo prostora, tako da smo mi - viđeni odozgo - zacijelo
izgledah kao nekakva skupina mrava koja se oko nečega trudi, ali usprkos svoj
svojoj organizaciji ostaje sitna i beznačajna. I, to je svakako odgovaralo stvarnom
stanju, ali u tome času ja nisam mislio da je to nešto loše. Baš naprotiv, držao sam
kako je to što činimo najbolje što uopće možemo učiniti, i za sebe, i za ovu zgradu, i
za Zagreb, pa, ako nije pretjerano reći, i za cijeli svijet.
A stvar je smislila Franka, i zato sam joj se još više divio. Jer, kad je trebalo
uvjeriti Čolaka da se s nama sastane - kad smo ga nazvali iz onoga parka iza
Kazališne akademije - Franka je dobro naslutila koji su razlozi Čolakova straha, pa
me je zato naputila kako da s njim razgovaram. Čolak se, naime, želio što prije
izvući iz te stvari u koju smo ga upleli, a mi smo mu morali ponuditi izlaz. S tim je u
vezi bila i činjenica da se Čolak najviše pribojavao Pavića: bio je uvjeren da ga ovaj
stalno uhodi, pa je čak - čini se - pomišljao i da mu je upravo Pavić poslao one
novinske izreske u kojima se govorilo o smrti Slobodana Štrige. Trebalo se, dakle,
nekako zaštititi od Pavića, a ujedno je trebalo postići da dobijemo priliku razgovarati
mirno, a da nas nitko ne prisluškuje. A morali smo svakako razgovarati upravo u
zgradi Arhiva, jer ondje je sve počelo, ondje su se i sad nalazili dokumenti i dokazi,
ondje smo doživjeli trenutke spoznaje, pa zato ondje treba da sve to nekako i završi.
Ako završi.
I, tu se Franka dosjetila kako da ubijemo dvije muhe jednim udarcem.
Predložila je da Čolak nazove Pavića i najavi mu da će se s nama sastati u Velikoj
čitaonici toga kasnog poslijepodneva. Kao razlog toga sastanka neka navede potrebu
da se cijela ta stvar s otkrićima u Staroj sveučilišnoj privede kraju, bez skandala i bez
dodatnih repova. Neka, dakle, Čolak kaže Paviću da će s nama - a to znači prije
svega sa mnom i Mijom, jer Franka je ionako zaposlenica Arhiva - uglaviti sporazum
da nikome nećemo govoriti o onome što smo otkrili, da o tome nećemo pisati niti se
uopće time služiti u struci, te da nećemo nastaviti čačkati dalje, dapače, da više
nikako i nećemo ulaziti u one dijelove Arhiva koji nisu namijenjeni korisnicima.
Neka Čolak uvjeri Pavića da već zna kako će nas obrlatiti i neka naglasi kako misli
da je to za svakoga najbolje. Na taj način pokazat će Paviću da njemu i njegovim
naredbodavcima ne prijeti od nas nikakva opasnost, a oni će nas zauzvrat - možda -
pustiti na miru.
Doista, upravo od toga smo počeli kad smo se okupili oko onoga stola, od
pitanja hoće li nas doista pustiti na miru. Jer, to i jest bilo najvažnije, i to kao da je
najviše mučilo Čolaka, premda ni mi ostali nismo bili ravnodušni.
- Ne znam, ne znam - kazao je direktor. - Ne razumijem zašto bi oni sad... Ako
su prije četrdeset godina hladnokrvno ubili Štrigu, a zapravo su pokokali i cijelu
udrugu, onda ne vidim zašto bi sad bih prema nama milostivi... Pogotovo što je i
svijet kao cjelina od tada postao okrutniji...
- Postoji jedan razlog - rekao sam. - Tada su oni bili u panici.
- U kakvoj panici?
- Tada je krenula ta priča s računalima - rekao sam. - I, oni su mislili da će uz
pomoć računala sve izvesti, da im zapravo i ne treba Boškovićeva formula. Bojali su
se samo da ih tkogod ne pretekne. A kako su i tada imali ovdje svoje ljude, vidjeli su
da mladi Štriga nešto prčka, vidjeli su da postoji udruga, pa su pomislili da im je ona
glavna opasnost.
- A poslije su shvatili da ni uz pomoć kompjutora ne uspijevaju završiti račun -
kazala je Franka.
- I da im je Boškovićeva izvorna formula opet važna? - uzvratio je Čolak
pitanjem.
Tada sam vidio da takav način razgovora nikamo ne vodi. Bilo je ondje, doduše,
ugodno, sjenovito, moglo se govoriti tiho jer je akustika bila odlična, nije bilo
opasnosti da nas prisluškuju, kroz kupolu je dolazilo fino i meko poslijepodnevno
svjetlo i obasjavalo naša lica te se činilo da smo se namjestili za slikanje. Sve je to
bilo u redu, nismo se nikamo ni žurili, ali trebalo je ipak uvesti u cijelu stvar malo
više reda. Tako smo onda Franka ja - govoreći naizmjence i dopunjujući jedno drugo
- ispričali svojim sugovornicima sve ono što smo u posljednje vrijeme saznali. I što
je pokazao eksperiment u tehničkom muzeju, i što je u Štriginoj poruci pisalo o
Boškoviću, Bukovcu i drugima, i što smo mi sami zaključili. Rekli smo i gdje
mislimo da je Boškovićev rukopis skriven. Kao što smo se i nadali, tvrdnja da se
famozni tekst nalazi svima nama pred nosom, iza ploče u predvorju, izazvala je
najveću konsternaciju. Našim sugovornicima to naprosto nije išlo u glavu.
- Ma, to ne može biti - rekao je Mijo. - Zašto bi netko... - onda je zašutio, kao da
se donekle pokolebao u svome odbacivanju te ideje.
- I ja mislim da to nije vjerojatno - kazao je Čolak.
- Ako ne vjerujete, a vi dajte skinuti ploču, to je bar lako - rekao sam. - Ovlasti
imate. Samo treba da neutralizirate Pavića.
Jasno sam vidio kako se na Čolakovu licu pojavio izraz prepasti. Jer, očito je,
kao pametan čovjek, vidio što će se zbiti ako smo Franka i ja u pravu: ako se iza
ploče nađe rukopis, što će biti s onim tko ga otkrije? Kome da ga dade, kako da s
njim postupi? I kako da se obrani od onih koji će se htjeti domoći toga dokumenta?
Pa zar nije onda bolje da sve ostane tako kako jest?
A ja sam nekako i slutio da će Čolak razmišljati upravo na taj način: ako ne
moraš odlučivati, ako te ništa na to ne tjera, onda i nemoj odlučivati; okolnosti će
odlučiti umjesto tebe, jer one odlučuju i onda kad misliš da odlučuješ ti. Ali, isto
tako sam znao da ćemo Franka i ja morati odgovoriti još na neka pitanja, jer imamo
tu posla s pametnim ljudima, a njih će svakako zanimati da doznaju čitavu priču.
Ako već riskiraju - ili ako su već i povukli fatalne poteze - onda barem žele doznati
zašto je tako. I doista, Čolak je upitao:
- Onda je to neka međunarodna organizacija?
- Svakako - rekao sam. - Ja sam jedno vrijeme mislio da je središte cijele stvari
u Zagrebu i da je oduvijek bilo, da je ovdje sve počelo i da će ovdje završiti, ali onda
se pokazalo... Međunarodna, da, premda ne znamo koga sve obuhvaća i koliko je
moćna.
- Moćna je prilično - rekla je Franka. - Čim postoji tolike godine, još od
osamnaestoga stoljeća... Čak ako se i ona palila i gasila, kao ova naša Vila Velebita
ovdje, opet mora biti jaka...
- Čekajte, mene nešto drugo zanima - kazao je Mijo. - Što oni zapravo hoće?
- Ja ti to mogu reći samo opisno - nasmiješio sam se u neprilici. - Jer, ne znam
ni kako se to zove ni kako to oni zovu. Žele, ukratko, naći formulu uz pomoć koje bi
mogli izračunavati sve uzroke i sve posljedice i svesti razumijevanje svijeta na čistu
kauzalnost. Eto, tako nekako, amaterski rečeno.
- Neke su uspjehe svakako postigli - umovao je dalje Mijo. - To smo vidjeli već
od samoga početka. Ali, ako sam dobro razumio, do kraja nisu došli? Nisu još
pronašli tu formulu?
- Ja bih rekao da nisu - uzvratio sam. - Da jesu, vjerojatno bismo to znali.
- A vi mislite da bi oni to objesili na veliko zvono? - nasmiješio se Čolak gorko.
- Pa, ako se uz pomoć te formule može ovladati svijetom, onda je valjda neće staviti
na raspolaganje čovječanstvu, nego će je zadržati za sebe i rabiti je oprezno...
Meni je sve to zvučalo kao da se nalazimo u stripu: te čarobne formule, te
ovladavanje svijetom, te tajne udruge... Još su samo nedostajali ludi znanstvenici. Da
bi se o tome uopće moglo razgovarati, trebalo je govoriti sabranije i uz manje teških
riječi. I, po mogućnosti, bez emocija. Zato sam rekao:
 - Oni su se nadali velikoj pomoći od kompjutora, i vjerojatno i u ovom času
nekakva moćna računala prevrću sve moguće kombinacije svih mogućih simbola, ne
bi li slučajno nabasala na formulu koju je Bošković stvorio u glavi. I, u toj
organizaciji vjeruju da jednom moraju doći do formule, ako nikako drugačije, onda
metodom pokušaja i pogrešaka. To, doduše, može trajati dugo, ali nije isključeno...
- I ćorava koka zrno nađe - potegnuo je Mijo narodnu mudrost. - Ali, naravno,
mnogo bi im jednostavnije bilo da se domognu Boškovićeva rukopisa, pa da onda...
- Doduše, i tada bi im trebalo tko zna koliko vremena da ga dešifriraju - rekla je
Franka. - Ali da, to bi bio mnogo kraći put.
Sad je Čolak lagano kucnuo prstima po stolu da bi tako zatražio riječ, budući da
smo nas troje bili počeli grajati svi u isti glas. Čolak je želio još jedno objašnjenje:
- Recite - pogledao je Franku pa mene - oni zapravo ne znaju pouzdano da je
Boškovićev rukopis u Zagrebu?
- Ne znaju - potvrdila je Franka. - Ali, ovdje mu se izgubio trag, i to je važno.
Naravno, svjesni su mogućnosti da je rukopis ipak otišao s Bukovcem u Prag, ili da
je poslije nekamo premješten, bilo iz Praga, bilo iz Zagreba... I vjerojatno oni i u
Pragu nekoga imaju...
- A pogotovo onda imaju u Zagrebu - rekao je Čolak.
- U Zagrebu je ta potraga - rekao sam - uspostavila čak i nekakvu tradiciju. Ona
se prenosi iz generacije na generaciju, kao obiteljski posao...
- Misliš na obrtnike? - rekla je Franka.
- Kakve obrtnike? - upitao je Čolak začuđeno.
- Da, na obrtnike mislim - potvrdio sam. - Još kad se ona prva udruga raspala,
ona koju je Bukovac osnovao, svaka je od dviju suprotstavljenih struja imala svoju
logistiku, ako mogu tako reći. Oni odgovorniji, koji su mislili da je izračun
kauzalnosti nešto opasno, oslanjali su se na knjigovežu Kalmana Štrigu, a oni drugi,
koji su iz cijele stvari htjeli izvući korist, oslanjali su se na Alojza Štolcera,
fotografa, koji je poslije ostavio radnju svome zetu, a ovaj svome sinu, i tako sad na
istoj adresi u Frankopanskoj imamo radnju Foto-Mažuran. S njima je povezan Pavić
i vjerojatno preko njih idu i kontakti s centralom u inozemstvu, gdje god ona bila. Ja
nekako slutim da sve to ima nekakve veze i s našim tradicionalnim političkim
podjelama, ali to je druga priča. U svakom slučaju, postoje bar dvije obitelji u kojima
se to prenosilo iz generacije u generaciju i gdje su i djedovi i unuci bili podjednako
fanatični...
 Pošutjeli smo nekoliko trenutaka. Nisam mogao procijeniti jesu li Čolak i Mijo
zabrinuti i uplašeni više ili manje nego prije početka sastanka. I, bio sam svjestan
koliko im je važno da doznaju na čemu su, čemu se mogu nadati i što treba da
poduzmu. I doista, Mijo je sad rekao:
- Stvar se svodi na dva pitanja. Prvo glasi: što se može dalje dogoditi? A drugo:
što mi treba da radimo?
- Mislili smo i o tome - odgovorio sam. - Na prvo pitanje odgovorit će ti Franka,
a na drugo ću odgovoriti ja.
Kružio sam pogledom po galeriji što se pružala duž zapadnoga zida čitaonice, u
visini od možda pet metara. Ondje sad nije bilo nikakva pokreta, kao da je Pavić
odustao. Ili kao da se još bolje prikrio? Nisam mogao biti siguran da nas on ne može
čuti i da nema skupu opremu uz pomoć koje bi nas mogao prisluškivati na daljinu.
Ali, lako je moguće da se uvjerio kako se tu ne događa ništa važno, nego da se mi
dogovaramo kako da se iz cijele stvari izvučemo. A to i nije bilo sasvim krivo.
Franka se nasmiješila Miji, pa je rekla:
- Mogu se dogoditi dvije stvari. Jedno je da ta udruga, tamo negdje u
inozemstvu, na tim svojim kompjutorima, ipak nekako dođe do formule. Ako se to
dogodi, to više nije naša briga, jer mi na to ne možemo utjecati. Ideja postoji i kruži
još od osamnaestoga stoljeća, mi je nismo ni prenosili ni razvijali, a ovo što smo tu
nešto čeprkali po starim papirima, to je više bila nekakva marginalna epizoda
zagrebačke povijesti, nego velika stvar. Velika stvar će se dogoditi, ako se dogodi, u
velikom svijetu. Ali, kažem, mi tu ne možemo ništa.
- A druga mogućnost? - upita Čolak.
- Druga je mogućnost - kazala je Franka - da se oni ipak domognu originalne
Boškovićeve formule.
- Kako bi to bilo moguće? - digao je Čolak obrve. - Ako tvrdite...
- Možda negdje postoji prijepis - rekao sam. - O tome još nismo razmišljali. Ali,
ima i mnogo banalnijih mogućnosti. Recimo, da se netko od njih sjeti (zašto ne baš
Pavić?), gdje bi skrovište moglo biti, kao što smo se sjetili Franka i ja?
- Možete li to zamisliti? - dodala je Franka. - Da oni jednoga dana odšarafe one
vijke i skinu ploču...
- A u tome slučaju, i mi bismo bili nešto krivi - kazao je Čolak. - Jer, mi smo
dužni da...
 - A uza sve to - dodao sam ja - mogu oni do toga podatka doći i na drugi način...
- Na koji drugi način? - narogušio se Mijo, kao da je unaprijed pogodio na što
ciljam. - Govori jasnije!
- Moglo bi se dogoditi da im netko od nas oda gdje se skrovište nalazi - kazao
sam.
- A zašto bi netko... - čudio se Čolak. - Ne mislite valjda...
- Čovjek je slab - rekla je Franka. - O tome se radi. I nikad se ne zna... Zato je
bilo potrebno da se danas sastanemo.
- Mislite, zato da obećamo... Da se zakunemo... Da se zavjetujemo. .. - mucao je
Čolak, a donja usna malo mu je drhtala. - Vjerujete da ćemo na taj način...
- Tako i mi postajemo urotnici - nasmijao sam se usiljeno. - Ma, zapravo, sastali
smo se zato da jedni drugima objasnimo stvari. Da nam svima bude očito kako nam
se najviše isplati o svemu ovome šutjeti. Svatko od nas može o središnjem problemu
misliti koliko hoće, može pisati, kombinirati, računati, ali ne treba da o tome ikome
govori. Treba paziti da nitko osim nas četvero...
Dok sam govorio, vidio sam da moje riječi imaju učinka. Sve troje pomalo su
počeli kimati glavama. To je značilo ne samo da podržavaju moj način razmišljanja,
nego i da obećavaju da će se ponašati upravo onako kako sam im ja predložio. Nije
tu bilo nikakvih ritualnih gesta, nikakvih svetih predmeta, nikakvih obrednih
formula. Samo smo se pogledali u oči i tako obećali jedni drugima da ćemo čuvati
tajnu. I da ćemo se nadati kako će ona i ostati tajna, jer o tome za nas četvero sve
ovisi.

*
U suton smo zagrljeni stajali pred otvorenim prozorom i gledali prema
sjeveroistoku motreći panoramu Zagreba. Slijeva nadesno: Sveti Blaž, Sveti Marko,
Katedrala, Sveti Vinko, fakultet jedan, fakultet drugi, fakultet treći, Vatrogasna
brigada, poslovni neboderi, hotel, a u samome središtu kadra - kupola nekadašnje
Nacionalne i sveučilišne knjižnice, a sada Državnog arhiva. Nebo je na istoku imalo
istu boju kao i krov te slavne ustanove. Zrak je bio sladak od svega onog peluda i
klorofila, i treperio je od pjesme ptica i od mirisa večera što su se pripremale po
obližnjim kućama. Zgrade pred nama ocrtavale su povijest Zagreba, točnije, njegovu
modernu povijest, a sve su bile prikazane na onim Bukovčevim proročanskim
crtežima. Nikad više ja neću moći pogledati kroz svoj prozor, a da ne pomislim na
Boškovića, na njegov rukopis i na strašnu ideju koja i dalje visi u zraku.
Ali, nisam se mislio seliti, nisam mislio bježati, kao što sam bio pobjegao onda
kad mi je žena umrla i kad sam dolutao ovamo, na Trešnjevku. Jer, nije mi pomisao
na Boškovića sad bila ni strašna ni teška, zacijelo zato što sam se imao na što
osloniti, a možda još više zato što to na što se oslanjam nikada ne bih dobio da nije
bilo Boškovićeva rukopisa i mojega bavljenja njime. Ruka mi je počivala na
Frankinu boku, ona mi je naslonila glavu na rame i ja sam osjećao - gotovo fizički -
kako svega toga ne bi bilo da nije bilo Mijine znatiželje i moga pristanka da tu
znatiželju prihvatim kao svoju. Tko zna kako bi izgledao moj život? A ovako, kako
god da bude s ovom našom ljubavlju, panorama s moga prozora uvijek će me vraćati
na tu ljubav, i ona će tu biti važna, a Boškovićeve ideje bit će samo povod, samo
stjecaj okolnosti.
Tako mi se nekako činilo u tome sutonskom času, kad sam osjećao pomirenost i
kad su me napustili svi strahovi i sve sumnje. Ne zato što opasnosti doista ne bi bilo,
nego zato što sam ja tu opasnost bio spreman prihvatiti kao dio svojega života. A
neodređeno sam osjećao da je slično i s Frankom, pa sam čak naslutio da će mi ona
uskoro i progovoriti o tome.
Kao što je i progovorila. Rekla mi je, ne dižući glavu s mojega ramena,
zagledana i dalje kroz prozor u onu panoramu:
- A što ako su oni već i postigli svoj cilj?
- Tko? Međunarodna organizacija koja ganja Boškovićev rukopis? - upitao sam.
- Ne vjerujem. Kako bi ga postigli?
- Tako što su sami došli do te njegove formule.
- Ne vjerujem - rekao sam opet. - Mislim da bismo mi to znali.
- Kako bismo znali?
- Na razne načine - slegnuo sam ramenima. - Kao prvo, ne bi se toliko trudili
oko nas. Mi im više ne bismo bili važni.
- Pusti ti to - kazala je Franka. - Možda njima odgovara da se ne zna da oni
imaju formulu. Da se misli kako je još traže. Dapače, možda su oni i inscenirali
cijelu ovu stvar...
- Kako misliš inscenirali?
 - Pa tako - rekla je Franka i dalje me ne gledajući. - Ako, recimo imaju tu
formulu, onda su kadri izračunati sve uzroke i sve posljedice, i onda su u stanju
vidjeti što će se zbiti u bližoj ili daljoj budućnosti... Pa su možda tako predvidjeli i
nas, i naš interes za tajnu Državnog arhiva, i možda su nas pustili da se njome
bavimo i da spoznamo sve što smo spoznali, kako bi se napokon sve to završilo u
slijepoj ulici, i kako nitko ne bi više nikad njuškao... Shvaćaš, možda smo mi sve
vrijeme igrali po njihovu scenariju...
Dobro sam razumio da Franka to ne govori zbog toga što se boji, niti zbog toga
što bi se htjela povući iz cijele stvari, nego zato što želi biti svjesna svih mogućnosti
što pred njom stoje i svih posljedica vlastitih postupaka, posve isto kao i ja. Na tome
se sve među nama od početka i zasnivalo, na tome da sve bude čisto i jasno. Zato
sam toga časa osjetio da imam još jednu obavezu prema Franki.
Morao sam joj napokon prepričati svoj prvi razgovor s don Stankom, onaj što se
vodio onoga kišnog dana kraj otvorenoga prozora. Do tada nisam Franki o tome
govorio, a ona je bila diskretna i nije zapitkivala. A nisam joj govorio prije svega
zato što su me don Stankove riječi tada silno pogodile, a pri tome nisam nikako
mogao procijeniti jesu li one doista toliko teške i dalekosežne, ili je to samo moj
dojam, samo varka one atmosfere u kojoj je redovnik šaptao jedno, a kiša drugo.
Pomišljao sam da je sve to neko moje pretjerivanje, normalni strah čovjeka neuka u
velikim svjetonazorskim stvarima, kad se suoči s takvim pojmovima kao što su
uzrok i posljedica, dobro i zlo, Bog i Nečastivi. A sad mi se učinilo da cijeli sadržaj
te rasprave moram prenijeti Franki, pa da ću tek tada vidjeti hoće U ono što je
svećenik kazao djelovati i na nju onako kako je djelovalo na mene.
Tako sam joj onda prepričao najvažniji dio toga razgovora (onaj dio koji se
mene doimao kao najvažniji), a njega sam mogao sažeti ukratko. Objasnio sam kako
smo don Stanko i ja došli do toga da se tu radi o borbi dobra i zla, jer su se i udruge
uvijek raspadale upravo oko toga pitanja. Priznao sam Franki da sam tada ja - poput
pravoga nevježe - pomislio kako kauzalnost mora biti nešto dobro, a slučaj nešto zlo,
te da, dakle, iza reda i pravila stoji Bog, a iza nereda i kaosa da stoji Nečastivi. A don
Stanko mi je onda objasnio - točnije, nije mi objasnio, nego tek natuknuo tu
mogućnost, kao temu za razmišljanje - da sam možda i u krivu i da možda stvari
stoje posve obratno. I, gotovo da me je uvjerio, još tamo, na licu mjesta, u onome
svom uredu u samostanu. Jer, kako bi izgledao ljudski život kad bi u njemu postojali
samo uzroci i posljedice i kad se od tih zakonitosti ne bi moglo pobjeći? Na što bi
sličilo ljudsko društvo, kako bi se, u krajnjoj liniji, čovjek mogao odnositi prema
Bogu, ako bi i taj odnos bio uvjetovan i ako bi bio izraz željezne zakonitosti, a ne
ljudske slobodne volje? Mnogo sam o tome razmišljao nakon toga razgovora, ali
nikad nisam ništa zaključio, i tek mi se sad, dok sam držao ruku na Frankinu boku,
učinilo da naslućujem nekakav odgovor. Skroman, laički, ali možda ipak primjenljiv
u ovakvom životu kakav je moj i Frankin. Upitao sam je:
- Što se tebi čini?
- Meni je to malo previše pojednostavljeno - kazala je ona. - Mora biti da je don
Stanko to tebi malo onako, kao na vjeronauku, da lakše razumiješ...
Imala je pravo. Ona je bila vjernica, išla je na ispovijedi, pa se zato u tim
stvarima svakako i snalazila bolje nego ja. Ja sam cijeli život proveo odnoseći se
uglavnom ravnodušno prema vjerskim pitanjima, zazirući od metafizike i nemajući
pojma o filozofiji, i činilo mi se da mi to sasvim odgovara. A sad se najednom sve to
sručilo na mene: sva ona pitanja što sam ih godinama izbjegavao sad su me opkolila
i zaokupila i ja od njih nisam mogao pobjeći. Nisam mogao pobjeći pogotovo ako
sam želio sačuvati tu ljubav i ostati uz tu ženu, a to sam želio više nego išta na
svijetu. Kazao sam Franki:
- Pa, pomozi onda malo meni neukome.
- Ja mislim - rekla je i pomilovala me po ruci - da se to ne da svesti na
jednostavnu dilemu, tipa: Bog hoće ovo, a Nečastivi hoće ono.
- Nego?
- Oni obojica hoće i jedno i drugo - kazala je Franka tiho. - Samo na razne
načine.
Zašutjela je. Bio sam svjestan da je to zato da bi našla prave riječi i da bi mi sve
točno objasnila, ali sam ipak bio nestrpljiv, pa sam je zato potaknuo:
- E, sad tek ništa ne razumijem!
- Jednostavno je - kazala je Franka. - I zakonitost i slučaj podjednako su
potrebni. Oni nisu suprotnost jedno drugome.
- Nego?
- Nego skupa stvaraju svijet - objasnila mi je. - Ni bez kauzalnosti ni bez slučaja
svijet ne bi mogao postojati.
Počeo sam pomalo naslućivati što mi želi reći, ali još je to bilo daleko od
pravoga shvaćanja. Još nisam vidio vezu između toga što mi je rekla sad i one
tvrdnje koju je izgovorila prije, to jest da i Bog i Nečastivi žele i zakonitost i slučaj.
To sam je i upitao:
 - Dobro, što onda hoće Bog, a što Nečastivi? Kako oni vide ulogu slučaja i
kauzalnosti?
- Vide je posve različito - kazala je Franka. - Bog želi red u prirodi, gdje mora
vladati zakonitost u kretanju planeta, u stvarima poput gravitacije ili neuništivosti
materije, u evoluciji, u kemijskim procesima i slično. A slučaj mu je potreban u
ljudskome svijetu.
- Zašto baš ondje?
- Zato što je slučaj izraz slobode. Ili je sloboda izraz slučaja, kako god hoćeš.
Bilo kako bilo, mi ne možemo promijeniti gravitaciju, ali možemo promijeniti svoje
međusobne odnose, pa i svoj odnos prema gravitaciji. I, to je dobro.
Činilo mi se da sad razumijem, i činilo mi se da sam tako nekako i sam cijeli
život osjećao, premda to nisam bio kadar uobličiti u jasne misli, a pogotovo nisam
bio kadar izraziti to riječima. A Franka je to s lakoćom uradila. Nekoliko trenutaka
mi je trebalo da mi se sve to slegne u glavi. Onda sam upitao:
- A Nečastivi? On, pretpostavljam, obratno?
- Upravo tako - rekla Franka. - Sasvim obratno. On želi da slučaj i nered vladaju
u prirodi, a red i kauzalnost u ljudskom društvu. Da ljudi izgube slobodu, i da pri
tome budu suočeni s kaosom svemira. Ne zaboravi, on nije neprijatelj samo Bogu,
nego i ljudima.
Tu mi se javilo jedno pitanje na koje sam kanio skupa s Frankom potražiti
odgovor. Pitanje je, zapravo, imalo dva lica, ali sam nekako osjećao da se oba svode
na jedno isto. Najprije sam upitao:
- Dobro, ali zar se ne uzima upravo priroda kao primjer onda kad se želi
dokazati da slučaj i kontingencija vladaju svijetom? Vremenske prilike su
nepredvidive...
- To je zato što Bog hoće red u prirodi, a Vrag ga stalno remeti - kazala je
Franka. - Odatle nepredvidivost. I, odatle predvidivost u umjetnosti i u društvenim
gibanjima, jer i tu je Nečastivi postigao stanovite uspjehe. Ne smiješ zaboraviti da ta
borba neprestano traje.
- A tu je i drugo pitanje - rekao sam. - Zapravo, sad već i sam slutim odgovor na
njega. Don Stanko se silno uzbudio kad je čuo da udruga pokušava izračunati
kauzalnost zbivanja u fizikalnom svijetu. To znači da se uplašio da su oni u dosluhu s
Nečastivim i da su na sve spremni?
 - Koliko ja poznajem don Stanka - kazala je Franka - moglo bi biti upravo tako.
Još smo nekoliko trenutaka šutjeli, a onda sam se ja vratio na ono što smo
govorili prije.
- Udruga koja traga za Boškovićevim rukopisom - rekao sam - čini to prije
svega zato da bi mogla uspostaviti kauzalitet u ljudskom društvu. Je li tako?
- Tako je.
- A to znači da su oni, hoćeš-nećeš, na strani Nečastivoga?
- Meni se tako čini - složila se opet Franka.
- E, pa kad je tako - rekao sam ja slavodobitno - onda imamo dokaz da oni još
nisu pronašli formulu i da još neko vrijeme možemo biti mirni.
- Po čemu to znamo?
- Po tome što si moja - rekao sam. - Može li ova ljubav biti djelo Nečastivoga?
- Ne može - rekla je Franka smješkajući se nad mojom šupljikavom logikom, ali
potom se uozbiljila. - Nikako ne može - dodala je.
- A bi li nam paklene sile dopustile da se volimo, ako bi to mogle spriječiti? -
postavio sam sljedeće pitanje.
- Ne bi.
- Eto - rekao sam. - Dotle dok se volimo, dotle ćemo znati da smo još uvijek
slobodni i da je rukopis, tamo iza one ploče, još uvijek siguran. Znat ćemo da borba i
dalje traje.
Suton je sad postajao sve gušći, javila su se prva svjetla i bilje je mirisalo jače
nego prije. A mi smo još nekoliko trenutaka stajali tako i motrili sve one zgrade,
slijeva na desno. Zatim smo se okrenuli i uputili u sobu.
Znali smo da nas ondje čeka potpuna sloboda, ono što se nikako ne može
unaprijed izračunati. Bili smo pripravni na sve što nas čeka.
KRAJ

www.balkandownload.org