Izabrane pjesme

Dobriśa Cesarič
fzahrane pJesnie

Digitalna obrada by STric

Godine Gospodnje 2009.
 MATICA HRVATSEA
BIBMOTEEA PARNAS
Niz
Mjiževnost

Naktada Matice hrvaisim

ui«n sficayelena J7elnn‹azz

Likovzta i teltnička oprema Czz#zzG
Pripcetaa Aofn/tzoo c£o.o., Zagreb
Tuak 7a go, Zagreb

ISBN 953-150Oi4-4
Dobriia Cesarić
Izabrane pjesme

Priredio
v/orJzo Pauletić

MATICA HRVATSKA
Zagreb 1996
Znam: inna jedna mrtva luka,
I ko se u njoj nade
Ćuti će ujutro pJevanje ćuka
I vidjet će umome lade.

Brodovl u njoj vjećito snivnju

DO SA Ó £O£li,
Al njihOTd. 8idra fllifRO poćivaju
U pbtkoJ vodi

I tako u snovłma gledaju sreću,

A plovlt se boJe.
Na jarbole śarene mstave meću
I — stoJe.
Razmiśljao je već o mnogom.
Ź ivi u gradu, gdje lmadu
Dniu tek lopte nogomen —
Zato ih i biju nogom.

Al kad mu duh — ekstazom voden —

Zna da se ljulja ponad

mulja, Ko lopoć u bari
roden — Tako mu se
barem ćini.

No ko bi ga izbliza
pozno, Vidio bi da je
spozno, tako ima malo
ljeta,
Da če ko cvijet u doba suše
Uvenut u gradu, gdje imaju duše
Samo lopte nogometa.
 XAD BUD£M TRAVA

Možda če onda bolje da bude

Kada se jednoga dana preselim
U crre i u zemne grude.

Ljutjat ću se u travama
veselim, Mjesećinom i
suncem poliven, Rasitnjen i
dobro skriven.

Niśta mi neće ostat od uma,

Nijedria misao mrtvoga duha;
Ja neću imat ni uha ni sluha
Da sasluśam tiśinu svojega Suma.

Ako me kada stanu i kosit,

Neće mi bola nanijeti kosa —
Jedini teret koji ću nosit
U novom źivotu biti će rosa.
PUKOTINA IMA SVAKi ZNOT

Ptikotinä ima svaki Eivot,

Kroz koje bliänji radoznalo zure
Motreci nate dane tio se äure.

I tako nilta nije posve

nate: Mi srtemo taj ä ivoi
kao vino
Iz tudom rukom uprljane dale.

Al ko je Eudi gadljive i
stidljiv, Kako bi htio zastrti
ta okna
Na wojoj duli, i biÖ nevidljiv —

Pa da mu posve mirno bude

lice, Ko pusto polje ispod kogn
teku Ne6ujno vali jedne
ponomice.
 OMAK

U predveéerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine
gledan, Pojavio se ponad
grada Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,

I on je stao da se ñ ari,
Al oéi sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:

Za vlašču, zlatom il za hljebom,
A on — krvareči ljepotu —
Svojim nebom.

I plovio je sve to vise,

Ko da se kani dic do
boga; vjear visine gr je
njiho, Vjetar visine raznio
gr.

9
 PJESMA O SMRTI

Doći će jesen bez uvelili grana,

Bez kise, bez tuge, bez vina će
doć. Gle, ona neće imati dá nã :
Imat će samo jednu noć!

Cmu će zimu vrijeme nam

dovuć, AI snijeg te zime neće
past; Zemlju će sunce u proljeće
povuć, Al ono neće sjat i cvast.

Sasvim ko zíma i ljeto će minut;

I godine prazne tako ée teć,
I sunce ti neće nikada Sinut —
Ni riječi nećeś na to reć.
 JESENJA P)ESMA

Divna je jesen vedrih vinograda,

Gdje gajde ječe i prangije tutnje;
Al to je jesen prljavogn grada,
Jesen samoče, čemera i šutnje.

Trgnut iz snova, uzbuden, u

strahu Pred ovom tvrdo
isprlenom javom, Doèeko sam je
ravan siromahu,
S ktetvom u grlu i s pognutom glavom.

Studeni vjetar i reû anje pile

U srcu bû de brigu koja grize;
Kapljice kime, sto su lani bile
itosa na oknu, kao suze klize.

Takvog me, evo, nadose ti dani:

U borbi s cmim mukama i gadom;
Knjign zivota na onoj je strani
rastvorena, sto je natopljena jadom.
 SARRIVENI BOŁ

Neko sa svojim bolom ide

Kosotkd‹ommmom:sdneka
fide. Drugi ga ćvrsto u iebi
zgnjeći
I ne da mu prijeći u suze i rijeći.

Rad'je ga skriva i tvrdO {};;£ Z SflC

U Jednu crtu na kraju usne.
Zadrśće, zadrśće ń .njoj
kadikad, Ali u rijeći se ne javi
nikad.

Dnia ga u se povu& i smjesti

Na svoje dno: ko more immen
U njega baćen. More go prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.
22
 ŽEL COM

Telegrafski stup, telegrafski stup,

I sinrznuto polje,
I pogled zasičen i tup,
I žlvot bez volJe.

Mijenjaju se kmjevi i postaje,

Noslm Je od stanice do
stanice, Nosim je od granice
do granice.

Koji Slla vazda u dalJinu nosi

All on se vječno oko svoJe osi

Olo*M,o e.
J
VA EAKO UZDIGLO SE SRCE

Ma lctko uzdiglo se srce,

Klonuti mora, mora pasti.
Sudbino, prije no mi klone,
O daj mc joś jedanput cvasti!

Još jednom opij ga i digni

Milinom jedne mlade žene,
Joj jedne zaljubljene oči
Za ove oči zanesene.

Kad već se mora u tom

srcu Ugasit mladost, a za
vazda,
Sa svojim blagom, slićno śkrcu
Nek ne umre, već nek se
razda!

Joś nekoliko jasnih dana,

da cijelog sebe u njih zgusnem,
I grleći se, ljubeći se
Ostatak mladosti da usnem.
 POYRATAK

Ko ma (ah, niko, niko nis”ta ne

zna. Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u
me, A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti — velim,
Ali ja ne znam da li da je
želim, Ili ne želim.
U moru żivota ito vjećito kipi,
Śto vjećito hlapi,
Stvamju se opet, sastaju se opet
Możda iste kapi —
I kad prode vjećnost zvjezdanijim
putem, Jedna vjećnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Moźda ćeś se jednom uveće pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost
lila Mojom davnom javom,
I ja, koji piśem srcem punim tebe
Ove ćudne rime,
Oh, ja neću znati, ćeźnjo moje biti,
Niti tvoje inne!
Pa abo i duśa u tome
trenutku Svoje uho napne,
Sigumim će glasom zagluśiti
raztim Sve śto slutnja śapne;
Kod većemjih lampa mi ćemo se kradom
Poglćdai ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas veźu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se

kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono śto je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oći, naći će se
ruke, A srca se dići —
I slijepi za stope bivśega żivota
Njima ćemo ići.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna,

Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogln desiti se ljubav,
Desiti — velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
 PJESMA GOREA

Sia je to hladno, i gorko, i

sivo Śto niće u duśi ko korov
njeni Je li to suton? Zbilja već
suton? II samo prolazna
sjen?

Śto sada? Brbljati vesele

rijeći, Skrivati iane za
humor;
Ko da se iśta sakrivanjem
lijeći: Tuga je tuga, a umor
je umor.

Mili moj! Ti, koji dolaziś za

mnom, Da srcem okó sebe
osvijetliś svijet, Nemoj se varat i
ne daj se varai — Odreźi krila
prużena za let!

Na domaćoj gozbi su ćudna veselja,

I pjano se bunca i bući.
Sudbina, kto drugima nalijeva vina,
Tebi će naliti źući.

Pa pij je, dragi, pij i pij,

”uvaj se melankolije.
j se, poslije gutljaja svakog
će spremno da dolije.
17
 SRCE

I.

Neprekinuń lanac sícã vodi

Od našeg srca u davnu
davninu. Ğ ujeś li grohot? To
tvojoj slobodi Smiju se predi
nestali u tminu.

Njihove strasti, uspavane ćežnje,

Neisputijene i zaboravljene,
Bude se snö va u naśemu srcu,
Svježe, ko dugim snom oporavljene.

O, trna mga čuvanih u krvi,

Koje vrijeme ne nià ti, već
jača I najedanput nademo se
tako
U grču jednog iskonskoga plaća!

Da l’ nam se oći mute, ili kríjese,

Mi smo ko líšèe koje vjetar
trese. Oikuda duva? Sa gora il s
mora? To lišće ne zna, tek tresti
se mora.
Gle mojih srca u beskmjnom
nizu! Biju i bdiju, svoje tajne
kriju, Ljube i inrze, umiru i
gnjiju —
Tâ stara srca kako su mi blizu!

Hodò ćasnici s molitvom ko suza,

Što po tom svijetu lutaste ko
stranci, Bekrije, lole — gamad
moje krvi — I svi vi drugi — svi
ste moji lanci!

I kad mi njeéi mirišu ko tamjan,

One su stigle nekud izdaleka,
I kad mi kletva nagrne na usta,
Ona je neke davne kletve jeka!

O srce moje! Da li mrżnjom goriš,

11 ćeżnjom jecaš, il zanosom sijaš
— Ti svuda vućeš lanac svojih
preda,
I ti si samo iskusni robijaš!
MRTVACNICA NAJBJEDNIJIH

U bijelo okrečenoj sobi

Stoje dva duga drvena stola.
Svakoga dana nove im gosie

Sluñ avke, umrle u bijedi,

It sijede ispaćene pralje,
Kojima ukočene ruke
Ne mpgu više prati dalje,
I koje — uzevši inn ruho —
Ubožnica amo śalje.

Bludriice, koje pohotne ruke

Níkada viie neće da dirnu,
Š to poslije sviju budnih, btudnih noći
Udoše u jednu posve mimu.

íl stigne ovamo kaźnjènik

Kojeg je žandar presto da vodi,
11 napuhnuti utopljenik
Kojemu ime nesta u vodi,
11 skitnjom izmučene skitnice,
Vječito gonjene do mitnice,
Šio prodoše kroz ovaj život bosi,
So sijenom mdih sjenika u kosi.
Svi oni amo jednom dodu,
Zbifi u ljesove proste,
I znuzmu woje mjesto na stohi
Što vječno dočekuje goste.

Zive su lh gonili i gnjeli,

Nožem su ib rasparali mrtve
—

Ostale i poslije smrti žrtve.

Stanovahu na kraJu
grada, U prljavome 1n'artu
roblja, Počivat če na kra¡u
gioblJa,
oaeioa aAaa.

U bljelo o£rečenoj sobi

Sioje dva duga drvena stola.
Svakpga dana nove im goste
21
 PREDGRADE

Kmj kućica, koje me sjećaju sela,

Ž alosne, hladne kućerine —
Tu se na oknima vječito zraće
Uboge crvene perine,
fi ljudi kroz poniženja
idu Dok jad ih ù grob nè
rinê.

Kad u sobu stupiš, potresu se stakla

I prljave daske na tlima.
Na stijenama soba umjesto slfka
Pjègã od vlage ima,
A kada ti najbolji ponude stolac,
Siide se jer se klima.

Na oknima krżljave fuksije cvatu

U zraku punom sjete.
Djevojka jedna u šarenoj bluzi
Sjedi i ćarapu plete,
Pjevuckajuć neku tugaljivu Piesc»
Iz state operete.

Ariju, koju zaboravi grad,

Zapjeva neko ni, u tišini
Svojega okna, u crreno veče,
Kao što pućanin puśi u Kini
Opijum, kada gn popuše svi,
Svi bogataši i svi mandarini.
A žene rade, vjećito rade,
I rade i djecu doje,
I rijetko i nerado u grid povedu
Dečke i kćerkice svoje,
A kada kroz bogate ulice idu,
Oni se izlõ gã boje.
Jer tamo ima malih mašina

I sve je to lijepo, i sve je to

ljepše No njihova lopta od
krpe,
I samo inn želje na oći
nawu, I djeca i matere
trpe.
Tramvaj je pred njima petnaest
koraka,
One se boje već prijeći.
Neko ih grubo na ulici
gume, One ne vele ni rijeći
—
Davno su one već navikle na to
Da ih se gura i gnječi.
Maleno zvonce na vrat’ma
dućana Nije tek igraćka puka.
Stupi 1’ u dućan, nenajavljen
zvukom, Prosjak il čovjek iz puka,
Mogla bi zgrabiti žemlju sa
tezge Kakva síromaška ruka.
Pred zrcalom, koje iskrivljuje lice,
Kosu po stà rinski dijele
Djevojke, koje na nezgrapne noge
Navlače ćarape bijele —
Jeftine ćarape, čarape krasne,
Samo ako su cijele.
A kada se koja ljepotica
nade, Jedan se drugome
prijete Zaljubljenici iz
cijeloga kmja Derući za njom
pete,
A nje se naufiva mladić iz
grada, I ostavi i nju, i dijete.

Nedjeljom oci napune krčme,

A majke crkvene lade,
I krste se prstima tvrdim od
posla Da ü tjeha s neba inn
sade,
Pa ako i nemaju kod lniće
kruha Za svljeću se mora da
nade.

Govori ćovjek u lijeporn omatu

— Ručavši ručak svoj tečni
— Dz će ih Isus, kralj
siromaha, Povest u zivot
vječni,
I da će med andelima
živjei, I da će biö srećni.

Pa ako te amo dovela śetnja

U jedan sunčani dan,
Sa smiješkom na lieu i svjetlom u
duši,
Bez njih ćeš ò tïči van,
I zaman ćeš htjeti obnoviti radost —
 JESENJE JUTRO

Obukoh se.
Prozoru pridob,
: l•••n.
Moj prijatelj ude u mokrom kaputu
1 cijelu ml sobu namiriše kišom.
Ne veli nl: zdfaro!
SJedne.
Zanesen
Izusti: •Jesen•.

Ta riječ je blla tako svježa

NakonkHc
 JESENJE POPODNE

Stoječke cigareto palim

Ne prija mi.
Na stari divan ja se svatim.

Sjedim nepfimično ko čuk.

Najednom čujem čudan zvuk.
To cvili jesen. To je prva
Mašina koja pili drva.

Na okno kaplja hiše kapne

I zasvjetluca tu i zapne.
Več kapne druga i wjettuca:
To jesen mi na oknO kuCa.
Onoga dana dogradismo krov,

Pala je kiša: i polila krov:

Ori je blistao.

Oprasino ruke. Sjedosmo ručat,

A pri objedu
Pogl6dasmo često na blistavi krov
— Na našu pobjedu.
 DMDMYõMKUČOM

Pred iivoin Jaitom ñJaker le

stao. S njeg je siśla jedna
mlada żena. Trak lateme, śto
je po njöj pao, Otkri da je
modro od]evena.

Slnulo je svjetlo za roletom.

Kasnije, u drugoJ sobi, dru8o-
Mučeći me čežnjama i sjetom
Gorjela su oba duBo.
 PLESAČICA

Gibala se bez ikakva

zvuka, Ko žene koje vidamo
u snima. Za veo, nallk na
oblačak dima, Skrivala se čas
dojka, čas ruka.

Xoraci na prstima i skoi«wi

Imahu lakoču lijetanja;
Umiljato bijeljahu se bokovi

Ko dn je težlnu htjela
podsnut Od sebe, ko
koprenu u plesu, I u zrak se
nekud otisnut, Ostavivši zi
sobom, ko znak Da nije
samo začarani zrak,
Daske što se od skoka još tresu.
29
 MOLITVA

Sto htjedoh reći, davno sve sam

U djetinjstvu još reko bogu,
Ali da nisam kakav
jesam 1 da vjerovat još
mogu, Za ovo dijete,
koje volim,
Ovako boga bih da mofim:

Svojím sí zvijezdama napiso

U prazno nebo sve
sudbine, I mí smo samo
tvoja mísõ , Š to sija
zvijezdama iz tmine.
Svejedno da It ćemo stići
Na vrhove il past u
bezdan, Mi moraino tek
ići, ići
Svud kuda put nas vodi zvjezdan!

O dobri Boźe, ako one

ZviJezde što sjaju njoj
sudbìnu U nevolju i jad je
gone,
Uočajanje i cminu,
Milostiv pogled na nju swni,
Gle, ima øči kao lane,
Od budućih joj dana cmih
Učini, Bože, svijede dane!
Sve zvijezde kto joj źivot mraće,
O dobri Boże, ti ugasi —
Sve one zvijezde koje znaće
Besanih noći sijede vlasi,
I one koje bolest nose
U svojemu sjaju blijedoin,
I one koje prijete
bijedom. I one koje
prijete bijedom.

Al ako nećeś da ih
zgasiś I ako iskuśenja
treba,
Ti moraś, Boże, da je spasiś
Pred ponorima mostom neba.
I nemoj da joj żivot zgndiś,
Odrediv puno bola za nju,
A kada spustfi ruku na nju,
Spusti je samo da je gladiś!
 USUTON

U suton, kada prve

zvijezde I prve gradske
lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu —

Ja tiho hodam pored

kuéa U kojima se svjetla
pale; Sva zla, i nevolje, i
sumnje
Najednom budu pó sve inale.

I smijeó im se u meki suton,

Od zapaljenih zvijezda sveéan,
I osjeü m dubinu svega,
I da je livot vjeéan — vjeú an.
32
 NANOYUPH]MDBU

Jedna što dugo stajnše u

doku, Sva lzbiJena, s ranama
na boku. More, ko mati, vuče
je na krilo. Ljulja Je, šapče:
Ništa nlje bilo.
KO SIAMEA SAM U SILNOM VIRU

xo slamka sam u silnom vini,

Śui zahvaćena njim skakuta
— T'aj;instvo }jułuavi kD ud',
Toga taj bezdw P 8v>-

O pleśi, slamko, pleśi, ple§i,

Joś je ni talas, povrśina,
I svom se suncu zlatno smijeó i,
Dok te ne pożdere dubina.
 POLUDJELA PTICA

Kakvi to glasi ćuju se u mraku,

Nad noćnim poljem, visoko u
zraku? Ko li to pjeva? Ah, niita,
sitnica: Jedna u letu poludjela ptica.

Nadlijeće sebe i oblake trome,

S vjetrom se igra i pjeva o
tome. Svu svoju vjeru u krilima
noseći, Kuda to leti, śto bi
htjela dó seći?

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?

Kad bude hladno da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu?
Sleti u nižu, u bolju sudbinu.

Ne mari za to poludjela ptica.

Pjeva o vjetru śto je svu
golica.
A kad je umor jednom bude srvo,
Neće za odmor nać nijedno drvo.
 vOČXA POSLU:E KlŠE

Gle malu vn&u poslije kiše:

Puna je kapi, pa ih njiše.
I bli]eštl, suncgm ObasjMla,
Čudesna raskoš njenih .

Al nek se sunce malko skrije,

Nestane sve te čarolije.
Ona je opet, kao prvo,
Obično, malo, jadno drvo.

36
 TRUBAČ SA SEINE
(Matoš u Partzuj

Moja je soba tako jadno

mala, Ja ne bih u njoj
izdržaii mogo Da mi oči ne
sanjaju budne.
Al ne ropčem. Sudbini velim: Hvala;
Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
I moje patn/e nisu uzaJudne.
Danas sam opet ručo samo čaj.
Al vlažna blagost sja u mome
oku: Ja opet mislim na svoj
rodni kraj. I čežnja
preobražava mi javu:
Sa Quaia mjesto Seine čujem Savu,
I Tuškanac mi šumi iz aleja.
Na domovini drostruka ¡e sienu:
Baca je Pešta, i baca je Beč.
Ona je sva u cmo zavijena —
Ne čuje, Majko, niko tvoju
riječ! Šumori, diie more, tebe
Diava,
A izmedu njih jedna zemlja spava.
Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Etoilea, Saini—Michelea!
O bože moj, tu treba biti jak!
U tome svjetlu još me više boli
flodene moje grude gluhi mrak.
Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
37
Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
A mojoj nujci sve su sjede vlasi.
Ja žene nernam, a ni druga nemam.
Što još imadem? Samo jezik svoj
U koji żivot svoga srca spremam.
Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu
mnośtvq Daleko negdje stićem
sebi ime.
I muku mučim samca
dezertera, Što zabranjenu
domovinu sanja Na hartiji, u
potezima pera.
Pero... ta mala, ta obična
stvar, A kako Riva, kako puna
snage! Kad iz njeg teče novih
rijeći ćar, Omamljuju me kao
govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niće, smije se i
plače, I sja, i grije, i vraća mi
vjeru.
O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja bajko, ii moja
davnino! Ti porobljeni, oteti
mi kraju!
Gle, jadni dezertêr ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga
daju, I say je ljubav,
pobuna i źar.
Ja, skoro prosjak, duh slobode širím,
Pa ma i nćmö na svom grobu
svijeću, Ja neću, neću, neću da se
smirim.
Ko svjeżi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duse lijene,
Na otpor trubim ja trubać sa Seine!

Śta mi je plaća? Mrźnja

gmizavaca Ś to svoje błato lijepe
o moj glas. Al ja pred licem roda
stojim vedar.
Za hljeb slobode prilaźem svoj
klas: Zar nije zlatan, i bogat, i
jedar?
 SIAVbJE VEČERI

Može li ikoji proljetni dan

Smijeśkom tu večer da nadsija?
S hiljadom koji ostá vljajú stan
U strujanje ü licã ulazim i ja.

Žamor, i šum, i šarena vreva.

Trainvaji zvone, auta se glase.
Duž jednog se krova crvena
slova Pale i gase, pale i gase...

Radosne misli. Hod bez težine.

Većemji vjetar nam proljeće nosi.
S juga je došo. Prepun svježine
Zbqa nam svoje sale u kosi.

Bit’ u talasanju ulice talas!

Osjećat život i srce, śto volt! —
Većer u svome punome sjaju
I njega svojom svjetlośču poli!...

To su dubò ki časovi zdravlja,

Koji nas jačima, boljima čine.
lzmedu svjëtâ lã večemjeg slavlja
Nije li ovo put u visine?
 VEĆERNJI VIDIK
c•nn

Proljetno veće puno obećanja.

Gle opet jednom osjećam se mlad.
Pod silnim nebom, koje zvijezde sanja,
Raśirio se rasvijetljeni grad.

Nešto duboko, ko pjesma starine,

Pjevana altom u tišini mraka,
Teče u moje srce iz nizine,
Od nizova i hrpa svjetiljaka.

Ko da mi śapću ta svjetla
daleka: Ne kloni! Netto radosno
te ćeka! U dublji mnos, ili ljubav
novu — Kuda me zovu?
PUTUJUĆI SIAVONIJOM

Evo me opet vozi vłak

ltroz magle zavićajne ravni.
Sviće. Sa novim jednim danom
Biide se neki davni.

Palicom pozdravlja me pasfir,

I ja mu odzdrav maśem.
Kako’je sraslo moje srce.
S tim poljima i śaśem!

Promatram ganut (već je jesen)

Daleko razlivćne vode.
Svaki puteljak tu me mami.
•Sidi!• klepeću rode.
BAIADA IŻ PREDGRADA

. .I lije na uglu petrolejska lampa

Svjetlost crvenkastoźutu
Na debelo blato kraj staroga
plota I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja ude
U njezinu svjetlost iż mraka,
I s licem na kojem su obićne
brige Prijede je u par korźkii.
A jedne većeri nekoga nema,
A moro bi proć;

I gori u magli,
1 već je noć.
I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leźi,
I nema ga mjesec, i nema ga
dva, I zima je već,
I Snijeźi...

A prolaze kao i dosada ljudi,

I maj već miriśe —
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga viśe.,.
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastoźutu
Na debelo blato kraj staroga
plota I dvije, tri cigle na putu.

44
 KASNA JESEN

Posve polako, u maglenom plaltu,

Jutros je ušla u selo. Kmz baltu
Prošla je pored ocvalih lljeha,
Nadoil Je ispod snuždenih streha.

Ust je zn listom, drśćuć od straba,

Poćeo padat od njezina daha.
Otkrih Je stul u dimnjaka
dirnu, I ćuh je kako doziva
zimu.
 SVIRKA NA CITRI

Što dugo mučalo je

mukom Oglasilo se sad
pod rukom, O kako slatko!
Kako slaiko! Davninom
zvoni stara citra,
U svakom zvuku spomen
titra, O kako slatko! Kako
slatko!

Sa dna se moga srca diźe

(Da osvijetłi ga, da ga
vida!) Djetinjstva moga
Atlantida.
Dubokom ćeżnjom bruje źice,
1 sve je veća moja sreća,
1 obasjano mi je lice.
O SATI SUMNJE, SATI BOIA

0 saó sumnje, sali bola,

Xo st ara aj Icleó neće;
/er radosó su.male svijeće,
A iż nas raste auzeóla,

Slabsśftu djecu radost

rada, I njezin porod brzo
gine,
A pjeszne, rasplamsane bolozn,
Goze ko svjetla za daljine.
 2ABORAVLJENA RIJEĆ

Iz dragih usta neka riječ,

Što godinama mírno
spava U crnoj sjeni
zaboraya, Odjednom ù
tebi se prene I sine
sjajem uspomene.

Probudiv se u svojoj noći,

Trenutak Sja ti u samoći;
No drugi časak već je zbriše,
I ne vrati se nikad viie.
 PO/ETAK PROEJEJA

Tad se javt
Zvià danjem glasnim prvi kos.
I gle! od pjesme
rutokljú nca
Odjednom vrt je prepun sunca.
Tlptlp... do putn

I digne lzilo, pa se

sunéa. I slula gd]e ga

hvale vlati.
 BREZE NA UIJCI

Kraj bijelih brem svakög

dana Ja prodem srm
fazdra$8Ytä . (Oduvijek ü na
tajnih veza lzmedu
pjèsnïkfi i breza.)

Od Vega drscete, vi breze?

Od slaiiö h slutnja ili jeze?
Zalto van kro§nja
podrhtava I onda kada
vjetar spava?

Na ulicu, med svijet što viče,

Ko da ste izašle iz
priče. Nježne, treperave
i čiste Baš kao prva
ljubav vi ste!
Većeras, had sam ćitao Homera,
Bubica jedna na knjigu mi sleti.

Bezazlena i mala,
Najednom našla medu bogovima.
Stvorenjce malo, śto ćeś tu? —
Pomislih, dok se ona šetaie
Heksametrima —
Ti nisi bog, ni titan, a ni hetoj.
Samo si nježni osmijeh majke Prirode,
Sto pojavi se i već nestane.
Al tad se sjetih da je ona
trun Ž ivota pravoga,
I da je żivlja
Nego cijeli Olimp,
I bubica odjednom posta velika,

I hodajući tako medu bozima

Polako uśła je u moju
pjesmu.
Stvorenjce maio, nek te ona
sačuva, Kao śto jantar čuva druge
bubice, Śto slućajno se u njem
nadoše
Dok bjeśe smola još...
 NOĆ TAJANSTYA

Ja ćutim da sam nećim

taknut. Ko dahom. Ali ne
znam ćime.
Da 1’ za mnom, draga, pnjżaśruke,
Ili si rekia moje inne?

U meni sada sve je tiho.

Ja ćekam mak tvoj da se
javi. Ja ćekam budno, ćekatn
źudno: Ja bdim u jednoJ
vlśoj javi.

Marina, to je noć tajanstva:

Ćeznuća putuju po tmlni,
I ovaJ osmijeh na mom licu
Primit ćeś negdje u daljini.
Na izvoru, u tiho nće,
Sa vodom jedna rijeć isteće

Tiśina drugu rijeć mi doda,

Poneku vjetar joe mi dadne,

A neka bogzna otkud
padne, I govor mi je pun
daró vii.
TIHO, O TIHO GOVORI MIJESEN

Tiho, o tiho govori mi jesen:

Śuśtanjein liśća i śapatom kiśe.
Al zima srcu govó ri joe tiśe.
I kada snijeźi, a spuśta se tama,
U pahuljama tiśina je sama.

J4
PJESMA MRTVOG PJESNIKA

Moj prijatelju, mene više nema.

Al nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiś je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je ćita — u život me bû di.
Probú di me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više prö ljêćã i ljêtã ,

Jesènï svojih nemam, niti zímã .
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijen ne može da
prima. I što od svijetlog osta mi
źivota,
U zagrljaju ostalo je rímã .

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)

U stihove. U żaru sam ih kovo.
Al zatvoriš li za njih svoje
srce, Oni su samo sjen i mrtvo
slovo. Otvori ga, i ja ću u te
prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Job koji časak htio bih da

živim L* dima ti. Sve svoje
ljepote Ja ću ti dati. Sve misli,
sve snove,
Sve ito mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, rve nade,
Sve uspomene — o mrtvi živò te!

Povrati me u moje stare dane!

Ja hoću svjetla! Sunca, koje
zlâtï
Sve ćeg se takne. Ja topline
hoću I obzorja, moj druže
riepoznati. I zánõsã! 1 zvijezda,
kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla lepô rice noćne

Oko života mžaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjede,
Da ruke mi se u ćeznuću pruźe.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Say żivot moj u tvojoj sad je ruci.

Probudi me! Proà ivjet ćemo
oba Sve moje stihom zadržane
sate, Sve saćuvane sue iz
damog doba. Pred vratima života
ja sam prosjab.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!
PRED JEDNOM STAROM
NADGROBNOM PLOČOM

Kroz nekoliko stolječa sve

kiše I mrazovi, 1 sniJezi svake
zime Pomagali su vremenu da
zbriše Pismena, što su nekad
bila ime Na ovoj ploči. Nije
više vidljiv
Ni gordi grb. Gle, postao je
stidljiv I sakrio se. Ime, roda
znnmen — Oboje nesta. Sporo
vrijeme hodi, Al ono tio je
kiesano u kamen
Za njeg Je imo pisano na vodi.
 SAV SA VATROM

U peći vatra bruji i śumóri.

Ja siojim o zid nasłonjen u
tami. Sad ja i vatra u sobi smo
sami.

Sve jaćim śumom javlja se iż

peći. I ko da zm mi daje,
zapucketa. To vatra hoće neśto
reći.

Ali ja vatru samo sluśat

umijem, I tudnovata spopada
me sjeta, kto njezin jezik ne
razumijem.
 PJESMA O TIŚ INI

Ona se uvijek javi kad

zanó ćă . U većemjici svako
veče sija.
U tami bdije, u líšću ćarlija,
A njena sesira zove se Samoća.

Ne łażc nikad. Ne osvaja

zvukom. Blagoću ima stare
mame.
Ko dobar drug je: zagrli te
rukom I punim smisla govori ti
mukom, Hi ti ruku poloźi na
rame.

Ako ti srce sija od vedrine,

Mílinom svojom ona je uveća.
Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi sreća.
Srjemlce jedno gørl u daljlni:
Jedino srietlo u iioćnoj dolinl.

T nmfo

Zašto tt bude odjedanput żao.

MOJE)UTRO U MAKSMRU

Ne dopire do moj srca pjev

Tih ptica što se javljaju sa
grana.
Ja čuJem uhom, al ne čujem srcem,
I pjev mc samo dotite lzvana.

Ne smije ml se nebo, nit me

dim Ta iaspjeTana sunčana
tišina.
Ž tvotarim u sjeni. Izmn sjene
Nlččga nemam, sve mi je tudina.

U mojem srcu pjevale su ptice

U tiha jutra, za sunčanih saa.
Sad u to staro, napušteno gnijezdo
Nijedna neče da se vrau.
 MJESEĞINA

Sad ne miće se nigdje niti list.

Dubokih tâ jnñ puno sve se

ćini Na ovoj tako bijeloj
mjesečini.

U viši sve je podignuto svijet.

Grm nije víse grm, ni kamen kamen.
Dogodila se tajna preobrazba:
Iz svake stvari sad izò ija glazba.

Nju čuje samo szce. Njlme bdij,

Prepusti joj se say, i pij je, pij!
 JEDNE NOČI

Te noći písab sJedeć posve

mirno, Da ne bih majci u
susjednoj sobi Škripan}em 5tolCa
ù Sdn dirnO.

A four mi koja ustrebala

knjiga, Sasvim sam tiho išao
po sagu. U svakoj kretnji bila
mi je briga
DasBüfłcunepnobudùn‹kxgu.

I noć je tekia spokojnn i

nijema. A tad se sječłi da je vtše

nernz
Teće i teće, teče jedan slap;
Šio u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se

stvara, I sja i dršće u hiljadu
šam.

Taj san u slapu da bi mogo

sjaii, I moja kaplja pomaže gn
tkati.
BlbtlograflJa

Zfrt i. Ylestlto fzdanJe 1931..

ker t mJlfir. Pododbor Hxilce hrvaiske, Zagreb
1938.
Ztzt6ro tt W6orf. Hrmisid lzdavački btbllografskl mvt›d,

va, Gorkog, Jesenjlnn, Goethea, Helnea i Rilkea).

Mladost, Zagreb 1951.
OrrfJi{ tfp«r. Mntlcn hrraiska, Zagreb
1953. Ga ll f‹zsec'f. Maden srpsim, Novi Sad
1956.
Der erleucöce W' (lzboru prlJevodu Herberta
Gotschal- da). Der Karlsruher Bote, Blatter fiir
Dichmng, Karlsru- he t996.
Prof] the k•5e nto mofe. Rad JAZU, Zagreb 1957.
W6r‹trtepfesrne. Mntica hrvatsha, Zagreb 196o.
P @ (Ceo zgt Stalev, mdzedonski prljeyod). gočo
Racin, Skopje 1P65.
Mqfpet}atel}n. Ššokža kn{Igz, Zzgreb 1P66.

Slap. lfiadna tista (Mon), Zagceb 1970.,1974., 1985.

Zlo&rone pf esote . Veselln Masleša, SaraJevo 1973.
žzabeane fi]eame I f›nep . Yeselin Maelcšz,
Sxrajevo
1973.
Su}et!a za daI}toe. eaa, seogc«d 1973.

1975.
Pjesme — memoarska proza. »Pet stoljeca hrvatske
knji evnosti•, knjiga 113. NZMH—7nra, Zagreb
1976.
Vodka poslije lise. Mladost, Zagreb 1978., 1980.
Povratab. Partizanska knjiga, Ljubljana i 985.
Spasena svjetla. Mladost, 2agreb 19hS.
Lumiöres sauvees (francuski prijevod, P. Calderon).
Most, Zagrel›-Paris 1986.
Gle, malu itu poslije lise. Skolska knjiga, Zagreb
1988.
G erettete I.icbter (izbor i njemacki prijevod, M. Flö gel).
Drustvo stovalaca Dobriie Cesarica, Zagreb
1992. Balade iz predgrada. Privlacica, Vinkovci
1993. Povratak. Sabrane pjesme. Znanje, Zagreb
1995.
Svaào razdoblje poezije trna svoje šire.ili ufe:podnožje ł
Jehan íli više vrfiova.. Na Krleżu„ UJevića, 1 A. B.
Śimića nadovezu}u se Cesarić, Tadijanoviè, Šop i Krklec
Noreći cljell ianac visova vidljivih iz .bilo irojeg lnitkn
žiuropc. Dobriša Cesarlć je, dskle, jedan od velilá li, u
svemu izni- man hrvatski pJesnlk, ioden u Slavonskoj
Požegi 1902. 0jetlnjsnÕ je prœeo u Osijeku, a od
1916. stalno żiví u Zagrebu gdje je maú irimo i zøtim
slušao predavanja na Fil +k in fakultetu. Ü
medutainim je godinama službo- vao u śŁoli
Nnrodneg zdiavlja, a ed 19d5. je urednik u lzdavafkom
poduzeću •Ż om•. Godine 195i. prlmijen je za

zøanosti i umjetnoști u Zagrebu. Od 1998. u mimvini.

Do smrti ț980., aírdvan kao prevoditelj i stvaralac.
U. knJlżevnosÖ se Cesarié“ javio .1920: Godine 1923.
ö bjavio, jñ s Tjëkoslavom Majeroin jedan broj časopisa
•Ozon•, ali reputaciju suptilnoga llrika stekao je objavljivn-
njein pjesanin u ndasnjim časopisima.i u knjigamn Alpha
(1931) i SJ ma (193f'i). Navori toga waka je
nœazò irka znnŒaopetovanje glavnine knjigamaveè obu-
hvaćenih pjesama uz dodatakmanje rukoveti novih
(Orrf- 3ietffettłput, .195a; Ooh dosoc't, 19S6. i dr.)
Nijpotpunija
.zfiirkn .njegovih pjesama tisliana je pod naslovoin SLnp
(1970, 1974; 1984) u btbllotecł, •Arłon• kojä — uz
brojne rłnte lz kritika i:opsežnu Kronologlfu Hvota
— sadrži ’dragocjene snirake pjesnłkovlh vlastousnih
govorenja naj• populamijih pjesaina (od 0ò Ma do
5Jópø:).
 Nevelikim opusom Cesarić je obuhvatio glavne teme
i motive istrgnute ne samo iz osobnog iskustva, već
takoder ’iz. srzi preokupacija niza hrvatskih naraštaja
dvadesetoga stoljeća. Osîm za iskonska pitanja smisla
života i smrti, Ccsarić je pronašao osoban, slikovit,
pjesnićki trajno doj- mljiv izraz za detaljizirane
socijalne probłeme i estetske dileme, za misaona
proniknuća u najdublje predjele ljud- ske svijesti i za
najotajstvenije osjećaje. poput onog izraže- nog u
pjesmiJedne nost. Nije ostao dužan ni neizravne
ispovijedi vezane uz gorćinu spoznaje pjesnikove sudbine
u društvu zaokupljenom Svifnc prije i više nego
ljepotom riječi. Pred zagonetkama svijeta nije
zanijemio, iako ih svojim pjesničkim oslikovljenjima nije
niti razrjesavao. A i kako bi, kad umjetniku, pjesniku
povućenom î tananom poput Cesarića, ne preostaje
drugo nego da svejednako izražava svoju bol ili sreću,
začudenost ili razočaranje, ushît ili rezignaciju
(izraženu pjesmom Pramati Tïrot!).
Nemoguće je svrstati Cesarića medu melankoličare
ili pesimiste usprkos nedvosmislenosti završetka
ÿesenye pjesme kojim se utvrduje da je •knjiga żivota•
rastvorena na stranici •natopljenoj jadom•, jer je
pregrštima stihova posvjedoćio istinsko, izvorno i
otkrivaćko użivanje u ma- nifestacijama żivotnosti i u
svemu što raste, śto se giba, što na bilo koji način nosi u
sebi znakove prirode iÍi tragove čovjeka (Slavoriijö,
Slavlje revert). Cesarić se ne zanosi nikakrim idejama ni
himerama, ne robuje iracionalnim silama, nego
promatra životnu predstavu oćima prepa- metnog
djeteta. Usrcdotoćcn na bitno, znakovito i lijepo, nije
pudlijegau napasni da mijenja bilo śto oko sebe i u
svojoj poetici. Skladiste sadašnjosti i proilosti bilo mu je
Justałno, pa nije nî pokušao izigravati pjesniLa proroka
koji se ohraća budućima załażući se za apsolutno Novo
poput mnogih modernista.
 Cesarić je srce koje misli o svojim osjećajima,
djelujući na crti Ril1‹eove maksime da su stihovi
kondenzirana isku• stva. Jedan ogranak Cesarićevih
pjesama isbustua prote- že se na podrućje socijalnih
odnosa frtvačnica na]• bjednlJlh, Predgrade), s
edočcći o širokom dijapazonu ne samo pjesnikova
ćućenja već i sućuti. Ponekad nostal- gićan, kadikad
sumoran, Cesarić je pretežito pjesnik ljepo- te żivota i
rada, osebujnosti grada, uzajamne ljudske sim- patije i
povezanosti naraštaja. Ž ena je nesumnjivo napasni motiv
suptilno opjesmovljen i onda kad nije tematski
iSMjučivo razvijen ni prototip odredeno Icarakterîziran.
Sve u vezi sa żenom u Cesarića je tajna i diskreeija
neodvojiva nd primjerenih i neponovljivo dopadljivih
melodija.
Cesarićev je govor sugestivan i slikovit, ali slikovni je
element uvijek u funkciji neke misli, spoznaje, îskustva
ili ideje. U konkretnom i individua)nom ovaj pjesmi
providi trajno i nazire unîverzalno. Zahvaljujući svojoj
iznimnoj senzîbilnosti Cesarić otkriva nevidljivo i
bitno u pred- metnom i pojavnom, znakovito u
svakidašnjem, čak ba- nalnom, neobićno u obićnom
tfočba poslije blše j , pje- snićko u prozaićnom (Bubica
j , znakovito prisutno u odsutnom (Pred jednom
starom nadgrobnom plœ for). Ugodaj jedne gradske
većeri, kad se svjetla pale i gase, dakle trenutni dojam,
postaje za pjesnika dalekose- zan dożivljaj ljepote
ăivota țU suton). Naravno, ne samo ovom pjesmom
Cesarić se potwdio kao lucidni otkrivatelj i Stvaratelj
ugodaja, precizni zapisivać otkrivenja znakovi- tog i
emociotvamog u svakidainjosti. PjeSmom se Cesarić
otima prolaznosti i zaboravu: pjesma mu je prebtvalište
ljepote i bića pjesnika, po potrebi utoči3te i spas od
smrti. Pjesme su •spasena svjetla• u noći zaborava sto
prekriva naraiaj po naraśtaj, a svjetlost je objava i
korelat ljepote. Gotovo u svakoj Cesarićevoj pjesmi
ima neka sijetlost•

G9
(D. Jelćić), bol i svjetlost — •dvije su rijeći koje se u
Ccsarićevoj lirîci javljaju kao nosioci značenja i poruka. Bol
\e: dubina, a svjetlost: visina, preobrazba, otkrivenî trenu-
tak vječnosti• (J. Kaštelan).
Cesarić je nedostižan u tome kako preobraźava svaki
predmet svog rastresitog ili usredotoćenog
promatranja uzdižući ga do vîśeznaćnog poetskog
znaka, ikona ili sim- bola (Obłab). Cesarić istim
ośtroumnim pogledom ot- kriva i duhom osmiśljuje
•radanje i umiranje, listanje i uvenuće, rast i pad,
odløzak i powatak, zelenilo i trulinu, radost i bol,
osvijetÍjene i zatamnjene staze•. Kao dokaz autor ovog
istrška — Ante Stamać — navodi tematski
suproistavljene aíi medusobno objasnidbeno ovisne
pje- sme Mrtva lulea i Na noon plouidbu.
Očito, svi kritićari naglaśavaju Cesarićevo umijeće da
najjednostavnijim izrazom izriće duboke spoznaje, izravno
ili neizravno, izjavno ili metaforićki i simboÍićki preneseno,
tako da ih svî prihvaćaju ne samo kao poetski istinite i
kao lako usvojive, kao svojewsne potwde mnogobrojnih
i provjerenih iskustava. To svjedoćî o iznimnom talentu
pjesnika da nepogreśivo ostihovi upravo one osobne
do- źivljaje i proniknuća što mm korijenje iz neiscrpivih
vreÍa kolektivnog nesvjesnog. Cesarić ne poseže za
zamrznutim praslikama, arhetipima. on ih prepoznaje,
intuitivno, u svakodnevnom. U tome i jest kljuć zarazne
svidljivosti njegovih pjesama o ćovjeku u drami żivota.
Ćitatelji i sluiatelji razumiju ih i namah pribvaćaju kao
nadahnuti pjesnički govor o nečemu ito inn je blisko i
poznaio, zanimljivo i uzbudljivo, očekivano u svojoj
ćistoj lirskoj neoćekivanosti. Kažem govor, jer svoj izraz
i Cesarić tako naziva, usprkos nesumnjivo zamamnoj
melodiji svake od- redene pjesme, svakog stiha posebno.
Cesarić. »najmtizi- kalniji od svih hrvatskíh pjesnika•
(M. Matković) pritom
0
 računa sa samostalnom lirskom izražajnošću i
izravnom snagom svake odabrane rijeći, a ne s
neobuzdanim i reto- ričkim Sintagmatskim lancima,
Poslušao je Schopenhaue- rov savjet pjesnicima da se
moraju služiti običnim riječima i kad nastoje izraziti
neobične stvari.
U kritici je bez ikakvíh rezervi priznata takoder
izvor- nost, svjeźina i čistoća Cesarićevih višeznaćnih
slika, iko- ničkih znakova metafore i simbola nabijenih
znaćenjima śto se razlistavaju u viie slojeva. Kad se ne
zao3travaju u poentama śto otvaraju prostore
asocijacije, njegove se pjesme nerijetko zaNaraju u
sebe kao ikoljka krilatim izrekama koje se pamte da bi
se o njima naknadno razmi- iljalo. Učinke íznevjerenih
očekivanja i opażanja zaćudno- sti, na kojima toliko
insistiraju programi modernista, nala- zimo u mnogim
Cesarićevim pjesmama skladno stopljene s emotivnim
jezgrama i dojmovnim poticajima kontempla- cije. Cesarić
nije eksperimentirao s elementima modemi- stićki
raskladnih disparatnosti, nego se oslonio o versifika-
torska iskustva klasićnih pjesnika od Puśkina do Vidrića
i Matoša.
Ne bi valjalo nasjesti prvotnim dojmovima pa
smetnuti s uma koliko je u pravu Matko Peić kada kaže da
je posrijedi
•u osnovî lîrika pogleda . Premda je Cesaríćevo doživljava-
nje/lzražavanje svećulno, nesumnjîv je njegov poseban
senzibilitet za boje i ućinke svietlosti, a to ga pribliżava
metodi impresionistićkog slikarstva (Monet, Degas, Sis-
ley). Peić objavu svjetlosnog u Cesarićevoj poeziji povezuje
s pjesnikovom hlepnjom za uzdizanjem u sferu duhovnog.
•Ako je Cesarićev poetski mehanizam bliz ikojem likovnom
izrazu, onda se to u prvom redu odnosi na velike
umjetni- ke Dalekog istoka koji su na s!ièan. naćin
pisaíi i slika Iî. srcem zgusnutim u dva-tri pogleda,
teiku meditaciju u lakom crtežu. Cesaríćeve pjesme
L’ travi i Početak prœ
yeda su pjesnički crteżi koji, kao start Łi-Tai—Pò ,
pogle- dom, minimumoin vanjslõ h simbola izražavnjü
mnlrsimal- nu osjećajnost duha• (Nt . PeÎć). Zbog toga je
Cesarič goto- vo beziznimno svo e lirske kristalizacije
osivarivao u

too p emog aJi ipak dz1eko ad svake glazbeno-

inetričke mehanżke. Cesarićevi jarnbski devetezcl,
sedmerci, peterci, ali i jedanaesterci i dvanaesterci ne
djeluju kao da su klesani, pogotovu ne stancanì već
se ćlnł łwo da su proİ

Vućeiić pak zgušn; avn lznlmno visoku ocjeñ u i ntÕ m

po- koleban pogzitivansud tako danjegovlg ni ń ječimaovaj
sažetl

povrśini i duboka u nu
dragoljubiva, svojevjerna
Mrtva luke
Pjesmi
Ksd budem trava . .7
Pukotina ima waki život . . . . .
Oblak 9
Pjesma o smrti . .
Jesenja pjesma 11
Sakriveni bol . 12
Željeznicom i5
Ma kako uzdigJo se srce . i4
Povratak IS
Pjesma gorka 17
Srre (I, II) . . . . . . . i8
Mrtvačnica najbjednijih 20
Predgmde . . . . . . . . . . 22
Jesenje jutm 25
Jesenje popodne 26
Zidari 27
Pred sitom kuéom 28
29
MOÍitva................................................................................................... 30
Usuton . . . . . .. . . . . . . . .. . . . . . , 32
Na novu plovidbii...................................................................................â 3
Ko slamka sam u silnom vim...........................................................34
Poludjelaptica.........................................................................................35
Voékaposlijekià e...........................................................................................36

7#
TruBcsaSeine (Matoś uPańzu) 87
Sh1)veceń 40
Vctemji vidik . .
PutujuĆi Slavonitom 42
8xłn+to iż predgradz 45
Xasna jescn 46
Svłrka na citri 46
O sati sumnje, sati bola . . . 47
Zaboravljena rijet
Poćetak proljeća .
Breze na ulici
Bubica .
Noć tajanstva
VeZemja pjesma
Tiho, o tiho govori mi jesen
Ptesma mrtvog pjesnika
Pred jednom stnrom nadgrobnom ploćom
Sam sn vzirom
Pjesma o tiśini s9
Svjetlo u dolini . .
i\4oje jutro u Maksimiru 6l
ujesećina 62
Jedne noći
Slap .

Bibliograhja
Dobriia Cesarić (Viatko Pavletić)