HAZU

Glavna zamjerka kurikulumu iz hrvatskog, koju apostrofiraju na početku i kraju recenzije, jest
svođenje kurikuluma na tablice s ishodima učenja (umjesto sadržaj znanja), što je ujedno glavno
obilježje kurikularne reforme i orijentacija pohvaljena od strane međunarodnih recenzenata. 

svođenju kurikula na propisane tablice s ishodima učenja,

neki ishodi iz hrvatskog neprimjereni dobi učenika

“Prisutna je tendencija smanjivanja kanonskih naslova u obveznom dijelu, a time i nedopustiv

prezir prema tradiciji i nespornim vrijednostima (...)”.

 Nisu im se dopali pojmovi poput vrednovanje za učenje/vrednovanje naučenog – takve

trivijalnosti, pišu, treba izbjegavati.

“Postavlja se pitanje, tko će, kada i kako napisati udžbenike i ostale nastavne materijale”.

ZAMJERKE AKADEMIKA

1. Uvrstiti u obaveznu lektiru Kranjčevića, Ujevića, Nazora, Andrića

2. Uvrstiti barem jedan moderni roman – Kiklop ili Mirisi, zlato i tamjan

3. U izbornu lektiru uvrstiti ruske pisce – Brodski, Pelevin, Lj. Ulickaja

4. Pravopisna pitanja iznimno malo zastupljena od 5. do 8. razreda

5. Učenici neće morati znati za postojanje četiriju hrvatskih naglasaka

6. Padežni sustav obrađuje se u 5. razredu i to površno

7. Satnicu hrvatskog jezika treba povećati

8. Odabran pogrešan model - ishodi učenja, umjesto sadržaj znanja

9. Umjesto termina kurikulum, dosljedno koristiti termin kurikul

Strukovne udruge Hrvatsko društvo pisaca (HDP) i Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade
(HDKDM) u srijedu su upozorile kako je novi kurikulum hrvatskog jezika iznevjerio sve izvorne
ideje kurikularne reforme te će, umjesto da ih unaprijedi, tragično unazaditi sve pokušaje da se
učenike starijih razreda osnovne i srednjih škola potakne na masovnije čitanje.

HDP i HDKDM također tvrde kako se ne znaju autori konačnog kurikuluma te koji se 'skrivaju iza
imena institucija'.

Padom na ispitu iz osnovnih znanja „Škole za život“, Lidija Kralj pokazala je zašto
je „bubanje“ ili „štrebanje“ ELEMENTARNE PRETPOSTAVKE svakoga MIŠLJENJA
(analitičkog, dijalektičkog, kritičkog, nihilističkog, pozitivnog, kreativnog), a ne
rudiment navodno zastarjele, suvišne i nemoderne školske prakse.

Nažalost, smrtni neprijatelji „bubanja“ i „štrebanja“, tj. marljivog i stručno,

učiteljski usmjeravanog, učenja i studiranja, svi su trenutno vladajući prosvjetni
birokrati-neznalice na čelu s Velikom Reformatoricom dr. Blaženkom Divjak i
njenim političkim makroom Ivanom Vrdoljakom Mudonjom.

Lidija Kralj. Autor letka, među ostalim, poručuje profesorima kako su do sada
radili tako da su davali općenite i nejasne povratne informacije o napredovanju
učenika, a suvremeni učitelj u “Školi za život” – osim što učenika vodi
demokratskim stilom uz uzajamno poštovanje – mora davati konkretne i
upotrebljive informacije o napredovanju učenika.

Učiteljima i profesorima u uputama je dano do znanja da nisu vodili računa ni o

učenikovim predznanjima i mogućnostima, a da od sada moraju fleksibilno
prilagođavati sadržaje učenikovim predznanjima i jakim stranama kako bi u
konačnici izgradili samostalnog i samopouzdanog učenika koji je spreman na
cjeloživotno učenje.

O tome kako postići takav napredak u tom kratkom prikazu nema ni riječi.

Više nego ikada ranije istaknuto je da se smatraju suodgovornima za učenikov

neuspjeh i da je odgovornost podijeljena na njih, na učenika i na roditelje.
I profesor Letica otvoreno je u Bujici iskazao sumnju u netransparentnost
cijelog procesa tzv. Škole za život. Dodao je:

“O činjenici da se cijela reforma svede na dobar informatički biznis za nekoliko

komapanija, treba se očitovati Vlada, a s time se može baviti i Hrvatski sabor,
ali i DORH. Najveći je krivac za to Andrej Plenković, zvani Bono jer je jedan tako
važan resor dao HNS-u.”

Akcijski plan, ako se kanio i kani provesti, ne može biti tako

opsežan

on je instrument nametanja birokratizma, otuđenja i

odnarođenja hrvatskoga odgojno-obrazovanoga sustava.

Predložene aktivnosti nisu plod ocjene postojećega stanja i

aktivnoga praćenja potreba, nego projekcije želja koje nisu
lišene sumnje privatnih interesa u ime bavljenja
zajedničkim dobrom.

Akcijski plan slagan je prema zastarjeloj Strategiji, o kojoj

nikad nije postignuto opće nacionalno suglasje,

Akcijski plan smokvin je list, koji se nije kanio i ne kani

provoditi.

Ako se 80 % toga pothvata odnosi na informatizaciju

sustavu, to je onda prodaja i održavanje informatičke
opreme, a ne reforma odgoja i obrazovanja. Pa ne idu u
školu ni računala ni roboti, nego djeca, učenici.

Hibridno vrjednovanje nije plod općega nacionalnoga

suglasja.
Cjelovita kurikularna reforma, što je to? To ne postoji, ona se svela na neku maglovitu
Školu za život, čitaj: informatički biznis. Sadržaja tu nema, samo tehnika,

Lidija Kralj u petak u 12 h uputila članovima, kolokvijalno, Povjerenstva za praćenje

eksperimentalnog programa, u kojem veli da se javlja ”s prijedlogom ministrice Divjak da
se za objedinjavanje i izradu završnog izvješća angažira znanstvena organizacija koja
će podatke prikupljene na sve tri razine... praćenja analizirati i objediniti u završno
izvješće”. 

Hrvatska je talac jedne minorne stranke koja ima toliki postotak da bi se svaki Zagorac
koji se vraća iz klijeti posramio da je tako malo napuhao. 

Na koji način će se vrjednovati taj eksperiment, na koji način će ga se

ocjenjivati, na koji način određivati njegova uspješnost? Pitanje je jednostavno i
logično, ali nitko ga do sada barem javno nije postavio, a kamoli na njega dao
odgovor,

Aktualno ministarstvo provodi politiku samovolje interesnih skupina koje u

obrazovanju vide isključivo priliku za ostvarenje svojih interesa. Zato se
umjesto reforme provodi digitalizacija i informatizacija škola što je zapravo
samo forma, a sadržaj očito je nije predmet interesa.