Kada se njegov život oslanja na puku empiriju,

kaže Broch, čovjek se usmjerava isključivo na

najjednostavnije vrijednosne ciljeve

bit ili generator krize

upravo je diktatura vrijednosti.

Danas ne samo da više ne postoji nikakav primat mišljenja nad životom, kako je glasila
dijagnoza vremena koju je postavio Hermann Broch,
nego je u svijetu spektakla nestala i sama realnost

Kič postaje legitimnom činjenicom u sferi masovne

proizvodnje „kulture i umjetnosti“ na posve isti način
kao što u sferi ekonomije i politike potkraj XIX. i
početkom XX. stoljeća univerzalne lozinke vremena
postaju načela laissez faire

Paralelno s pozitivizmom razvija se i

neupitna vladavina utilitarizma. Jer čovjeka vode
isključivo prema idolopoklonstvu ili obogotvorenju
sustava, sve životne vrijednosti koje se zasnivaju na
pukoj empiriji, kaže Broch, na koncu nužno postaju
nihilističke i totalizirajuće.

Gdje sve vrijedi podjednako, ne vrijedi više ništa, a korist preostaje

kao jedina očigledna i samim time ultimativna
vrijednost modernoga svijeta

Ako je u
humanom svijetu umjetnost oduvijek predstavljala
organon ili instrument čovjekove slobode, u ustrojenom ili totalitarnom svijetu umjetnosti se oduvijek
nameće uloga puke funkcije sustava.

Bit kiča i nije drugo

nego patetika s kojom se ono konačno poziva na
beskonačno, uzdizanje banalnog u sferu vječitih istina.

Proizvođač kiča nije neko tko

proizvodi manje vrijednu umjetnost, nego se njegov
čin uopće ne može i ne smije vrednovati prema
mjerilima umjetnosti. Premda često i ne shvaća
razmjere svoga čina, proizvođač kiča, smatra Broch,
zapravo je etički izopačena osoba ili „zločinac koji
priziva radikalno zlo“. Kič je reprezentacija zla, tj. zlo
samo po sebi

Moramo razlikovati, kaže Broch,

dokidanje smrti od bijega pred smrću, potragu za
istinom od potrage za utjehom.

Osobna čežnja za nekim boljim i

sigurnijim svijetom temelj je banalne romantike kao
izražajnog sredstva i privlačne snage kiča, naspram
raskrivajuće i uznemirujuće snage istinske umjetnosti.
U unaprijed oblikovanim klišejima i njihovim čvrstim
konvencijama traži se i pronalazi utjeha i bijeg od
stvarnosti

Potisnut sveopćom hiperprodukcijom kiča, humani

svijet jedva da se još nazire pod bezličnom masom
koja više ne misli i ne osjeća, nego samo reagira na
izvanjske podražaje.

humani svijet za
današnjeg čovjeka postoji jedino u dobrovoljnom
egzilu, odricanju od ustrojene volje za moći i neprestanom otporu sveop ćoj trivijalizaciji osje ćajnosti.
Ako u današnjem čovjeku uopće još ima snage za bilo
kakvu pobunu u ime humanoga svijeta, ta pobuna
može započeti jedino kao radikalna pobuna duha
protiv duha samoga vremena.