TEORIJA DRUTVA U FRANKFURTSKOJ KOLI

Njemaka situacija:
Njemaka se iz agrarne zemlje pod vodstvom Bismarcka razvila u jaku industrijsku
zemlju. Glavna ideja je bila ujedinjenje svih njemakih dravica u jednu jaku naciju.
Ideja je dobro prihvaena od strane cijelog drutva.
Njemaka je od tog trenutka poela jaati. Jedino ju je usporio poraz u Prvom svjetskom
ratu i radnika pobuna inspirirana Oktobarskom revolucijom.
Nakon to je radnika pobuna uguena, uslijedio je novi jo jai osjeaj nacionalizma
zbog poraza u ratu i u svrhu slabljenja utjecaja boljevizma koji se pozivao na radniku
solidarnost i klasnu borbu.
Krajem 20-ih u Njemakoj je vladala privredna kriza i dolazilo je do socijalnih frustracija.
Nova ideologija nacizam je trebala nai nekog glavnog krivca za to stanje u svojim
propagandama za ire mase.
Nacizam koji je doao od snaga desnice je za propagandu imao antiliberalizam i
antikomunizam. Poslije se propaganda proirila na rasistike ideje usmjerene
prvenstveno na idove (antisemitizam) uvjeravajui narod kako su idovi predstavnici
marksistiko-boljevistike zavjere i kako kao bogati otimaju novac ve siromanoj
masi. Nacizam je idove predstavljao kao opu konkretnu figuru koja je kriva za
socijalno-ekonomsko stanje u Njemakoj.
Frankfurtska kola:
Frankfurtska kola je nastala na temeljima sloenijeg pristupa u traenju odgovora na
kljuna pitanja suvremene epohe jer stari odgovori iz 19. stoljea vie nisu mogli
dovoljno dobro dati odgovor.
Herbert Marcuse i Max Horkheim su stvarali opu teoriju i ta teorija je dobila naziv
kritika teorija za razliku od tradicionalne teorije. Kritika teorija je novi izraz misaone
tradicije Kanta, Hegela i Marxa.
Max Horkheimer:
U svojim ranijim radovima, Horkheimer odbacuje pragmatiko i pozitivistiko gledite o
znanosti. Pragmatiko gledite znanost gleda kao orue za poveanje drutvenog
bogatstva, dok pozitivistiko gledite razdvaja znanstvenu teoriju i praksu. Oba gledita
isputaju pitanje ovjekove egzistencije.

U proturjenom drutvu i kriznoj privredi znanost ne samo da nije sposobna ukinuti

bijedu, nego nema niti namjeru to napraviti. Budui da je kriza u znanosti izraz
drutvene krize, valja nai pravilnu teoriju suvremene drutvene situacije.
Autoritet:
Horkheimer u kontekstu teorije da poredak ne mora biti odravan samo prinudom, nego
i samim konsenzusom onih koji ulaze u taj poredak daje definiciju autoriteta. Autoritet je
naprosto prihvaena umjetnost. Autoritet odraava zajedniki pojam za umjetno
odravane drutvene odnose i predodbe. Mnogo toga ukazuje na injenicu da autoritet
nagovara ili prisiljava ljude da prihvate stvarnost takvom kakvom je.
Osnovna jedinica drutva:
Horkheim osnovnu jedinicu drutva nalazi u obitelji, a ne klasi. Izvorni odnos izmeu
mukarca i ene je zamijenjen odnosom dominacije i poslunosti tj. autoritetom. ene
su i dalje u nezavidnom poloaju, a autoritet mukarca u obitelji i drutvu je ostao
nenaruen.
Pesimistian pogled na drutvo:
Horkheim sve suvremene drave smatra totalitarnim ili na putu da postanu totalitarne jer
ve dugo postoje struje koje rade u interesu da na vlast svake drave dovedu neku
svoju demokratski preruenu diktaturu. Iako mase tee radosnom obliku egzistencije,
voe masa ne mogu donijeti sreu nego samo mogu dati lana obeanja tj. biti
demagozi. Horkheim navodi Francusku revoluciju kao primjer plemenitog graanskog
pokreta za bolju egzistenciju ljudi, ali u tom pokretu su postojale negativne strahote
ruilatva. Na taj nain Horkheim se pridruuje Freudovom pesimistinom tumaenju
ovjeka kao obinog nagonskog bia.
Umno drutvo:
Iako postoji nagon razaranja koji se temelji na ljudskom egoizmu kod ljudi, on se u
drutvu moe razgraditi. Da bi se to dogodilo potrebni su drugaiji odnosi meu ljudima.
Umno drutvo je hegelijanski izraz za usklaenu zajednicu ili socijalistiko drutvo.
Jedan od glavnih katalizatora za sublimaciju nagona za unitenje kod ljudi je umjetnost.
SAD:
Odlaskom u SAD, Horkheimov pesimizam je jo vie narastao jer je shvatio da je
kultura u SAD-u standardizirana, proizvodnja masovna, politika je masovni spektakl a
drutvene predrasude odreuju miljenje i djelovanje ljudi.

Theodor Wiesegrund Adorno:

Negativna dijalektika:
Za razliku od Hegelove dijalektike u kojoj se kae kako je cjelina istina, Adornova
dijalektika kae kako je cjelina neistinita, istina nije cjelina. Naziv negativna dijalektika
vie predstavlja igru rijei nego teorijsko-metodoloku oznaku.
Adornova negativna dijalektika je mozaik beskonanih negacija koje se neprestano niu
i nadograuju ime je cjelina uistinu samo iluzija.
Nasilje nad drutvom:
Poto cjelina ne postoji, tako se i za drutvo ne moe rei da je ono nekakva vrsta
cjelina koju se moe natjerati u nekakav red ili kategorizirati po standardiziranim
obrascima. Svaki pokuaj toga se moe smatrati nasiljem nad drutvom.
Ipak, njegova negacija reda nije nihilistika, on se ne zalae za ruilatvo. Negativno
mora postojati uz pozitivno, ali imperativ reda koji pokuava kategorizirati drutvo ne
smije to negativno gledati kao obino nitavilo.
Goetheov takt:
Goethe se bojao za sudbinu ljudskih odnosa u nadolazeoj industrijskoj epohi i rekao je
da ono to treba sauvati iz starih vremena je takt.
Taj pojam ima vie znaenja, a za Adorna taj pojam predstavlja vie oblike usklaenosti
meuljudskih odnosa. Kae da ono to se danas smatra taktom u smislu profinjenosti i
uglaenosti u drutvu je elegantna la.
Drutvo umjetniko djelo:
Adorna je zaokupljala ideja moe li drutvo biti kao umjetniko djelo. Jedan od glavnih
motiva Adorna, Habermasa, Fromma i Marcusea u Frankfurtskoj koli je bilo postojanje
drutvene harmonije i slobode koja se moe izgraditi samo spontanim procesom mimo
kalupa vladajueg poretka.
Spontana izgradnja drutvene harmonije sa sobom donosi opasnost u obliku
neizvjesnosti u kojem e smjeru cijeli proces krenuti to baca sumnju na to da njihova
dijalektika moe dati prave odgovore. Kao to je i Horkheim kao jedan od predstavnika
te ideje rekao da mu je jasno ono to ne valja, ali da mu nije jasno ono to valja.

Dijalektika:
Za razliku od Horkheimera koji je dijalektiku vidio kao metodu u kojoj znanstvenik
(sociolog) uopava rezultate svojeg istraivanja, Adorno ima drugo stajalite.
Horkheimer je svoje poimanje drutva stavio uz ovisnost o onome to se dogaa u
drutvu, tj. u samu empiriju. Adorno je nasuprot toga bio estoki kritiar pozitivizma u
sociologiji jer u postojeem uvijek vidi skrivenu mogunost drugaijeg razvoja.
Kritika Parsonsa:
Adorno je kritizirao Parsonsovu pozitivistiku premisu o odnosu subjektivnog i
objektivnog. Parsons dri da su drutvene pojave sainjene od objektivnih i subjektivnih
inilaca, ali oni su meusobno odvojeni. Parsonsova struktura linosti se odvojeno
razvija od institucionalne strukture ime se ljudska linost i psihologija odvajaju od svih
drutvenih zbivanja.
Kritika funkcionalistike teorije drutvenog sukoba:
Funkcionalistika teorija drutvenog sukoba za Adorna predstavlja pozitivistiku
redukciju Marxove teorije klasnog sukoba. Marxov pojam klasne svijesti nije mehaniki
vezan za odreenu klasu, pa tako ni Adorno nije elio da se njegova dijalektika vee uz
nepromjenjivu kritiku misao prema nekakvoj komunistikoj stranci ili programu.
Adorno ostaje prije svega kritiar pozitivizma kao pravca u znanosti koji duhovnu
distancu prema suvremenom drutvu pokuava banalizirati kao nekakvu politiku
poziciju ili obian stav. Socioloki pozitivizam je izoblieni oblik nekadanjeg izvornog
empirizma.
Adorno kae kako je empirizam kao i dijalektika jednom bio filozofija, a danas je
empirizam pozitivistiki deformiran, administrativan, itd.
Autoritarna linost:
Autoritarna linost je glavno Adornovo socioloko djelo. Knjiga predstavlja studiju o
drutvenim predrasudama.
Adorno je pokuao ispitati u kojoj je mjeri drutveni poredak diktature ukorijenjen u
ljudskoj linosti. Autoritarna osoba se boji vlasti i zato je podrava, te je agresivna
prema slabijima i nezatienima. Da bi autoritarna osoba to postigla, naginje cinizmu i
podcjenjivanju drugih. Taj autoritativan duh nije ogranien na pojedince, nego je iroko
rasprostranjen.
Adornu treba pomoi slijedeim konstatacijama:

svi ljudi ne prihvaaju diktaturu, totalitarizam i predrasude prema drugima

prihvaanje drutvenog poretka je uvijek dvosmisleno jer se ljudi prilagoavaju

nametnutim vanjskim okolnostima jer misle da ih ne mogu mijenjati

pokazalo se da je ljudima katkad konformistiki izraavati predrasude, a katkad

demokratske i egalitarne stavove

Dijalektiki gledano, Adorno kae da je realnost rezultat sudara kombinacije

totalitarizma; kao drutvenog sistema koji nastoji potpuno kontrolirati ljude i eliminirati
sve sukobe osim onih koji njemu pau; te ideala drutva potpune jednakosti, ljubavi i
nesputanog razvoja.
Totalitarizam kao drutveni sistem koji pokuava apsolutno kontrolirati ljude i eliminirati
sve sukobe, osim onih koji mu idu u prilog predstavlja negativnu utopiju i to je ideal
vlasti koji je neodriv.
Apsurdnost pozitivizma:
Da bi Adorno pokazao apsurdnost pozitivizma, uzeo je dez kao primjer. Simboliku
strukturu toga glazbenog izraza usporedio je s drutvenom strukturom. Svaki dezist je
linost za sebe kada svira jer svaki dezist ima svoje interpretativne varijacije sviranja
ritma. Adorno je rekao da istraivanje kako taj dezist svira, analitiko biljeenje
njegovih pokreta prsta kako bi se objasnile komponente muzikog izraaja tog
glazbenika predstavlja besmislen napor i besmislene podatke.
Meutim, pozitivizam u drutvenim i duhovnim fenomenima smisao reducira.
Adorno dalje kae kako pozitivizam zastupa autoritaran odnos prema ljudskoj misli na
suptilniji nain i navodi primjer profesora koji trai od studenata da istrauju, a ne da
misle.
Herbert Marcuse:
Rad:
Marcuse razmatra prevladavajua poimanja ljudskog rada te polazi od Marxovog
odreenja rada kao jednog od oblika ljudske djelatnosti koji vremenom postaje
najvaniji jer slui kao izvor za proizvodnju materijalnih dobara od kojih ljudi ive.
ovjek svojim radom opredmeuje svoje sposobnosti, a predmeti prerastaju u zasebnu
stvarnost koja sebi podvrgava ovjeka i ne doputa mu da se svestrano razvija.
Poto se rad vezuje za predmet, postaje izvor ljudskog ropstva i on postaje ista
suprotnost igri.

Odnos rada i igre (sree):

Odnos rada i sree predstavlja veliki problem zapadne kulture. Marcuse smatra da
zapadnu kulturu karakterizira idilian odnos prema stvarnosti. Idealizam se takoer
iskazuje u antimodernim tradicionalistikim kulturama. Kultura se smatra neim
uzvieniji od materijalne svakidanjice (civilizacije). Graanska kultura je najmoderniji
oblik zapadne kulture te obuhvaa znaenja kulture, moderno i predmoderno te ih
namjenjuje apstraktnoj indiviui. Ta individua ima potrebu za sreom i sposobnost da tu
sreu stekne.
Buroazija nije odustala od apstraktnog ideala za slobodom, jednakou i sreom, ali je
istovremeno stvarala drutvo u kojem je raslo siromatvo. To je Marcuse nazvao
afirmativnim karakterom kulture.
Kultura ne podrazumijeva toliko bolji koliko plemenitiji svijet, svijet koji treba ostvariti
zbivanjem u dui individue, a ne promjenom materijalnom poretka ivota. Tako
humanizacija postaje unutranjim pitanjem i na taj se nain opravdava materijalna
bijeda svijeta. Afirmativna kultura beznae pokuava uiniti smislenim, pravednim i
lijepim.
Suvie je dobro znano kakve su sve strahote spremni uiniti oni koji ele usreiti ljude.
Upravo je taj odnos izmeu utopijskog zahtjeva i racionalne sumnje karakteristika
Marcuseove misli.
Marcuseovo tumaenje dijalektike:
Negacija u dijalektici ima smisla utoliko to izraava postojanje inilaca ili snaga u
stvarnosti koje naruavaju status quo. Te snage u krajnjoj liniji imaju politiki karakter jer
se odreena dijalektika misao pretvara u odreenu silu.
Kritiar drutva koji u drutvu prepoznaje snage ruenja, ali i snage stvaranja novog
drutva moe se osloniti samo na svoju intuiciju. Prema svemu sudei, intuicija je
uistinu ono to dijeli prirodne od drutvenih znanosti ili pozitivistiko od
nepozitivistikog. Marcuse kao frankfurtovac privren dijalektici odbacuje intuiciju jer
kae da je ona optereena iracionalistikim elementima.
Marcuse kae kako je Marxova dijalektika metoda vezana za poimanje kapitalizma kao
klasno podijeljenog, proturjenog drutva. Njegova dijalektika metoda pokuava rijeiti
zbiljske sukobe. Drutvenom zbiljnom vladaju objektivni mehanizmi poput prirodnih
zakona, a ne ljudi kao samosvjesna bia koja se ne udruuju zajedno, nego prisilno.
Ipak, Marxovo poimanje drutvenog razvoja nije fatalistike prirode jer osim objektivnih
mehanizama u drutvu djeluju i umjetne tendencije koje pokuavaju odrati kapitalizam
to due na ivotu. Ta Marcuseova interpretacija Marksova moe znaiti da je

kapitalizam neto protuprirodno tj. da ga protuprirodne sile odravaju na ivotu ili

jednostavno moe znaiti da jo uvijek nisu poznate sve zakonitosti funkcioniranja
kapitalistikog sistema. U prvom sluaju dijalektika metoda ima karakter metateorije jer
gura kapitalizam u odreeni vremenski rok koji se jo ne moe tono odrediti. U drugom
sluaju dijalektika trai da se kapitalizam i dalje prouava to je Marcuse upravo i
napravio jer je napustio ideju o radnikoj klasi kao povijesnom iniocu preobraavanja
drutva.
Adorno za razliku od Marcusea ne dovodi dijalektike metode u odnos sa snagama
otpora. Adorno je rekao kako je otpor nekom poretku uvijek postojao, ali nije toliko
vano da se to tono odredi.
Horkheimer je rekao da snage otpora postoje u neprekinutom nizu i ako ih danas nema
da onda treba napustiti dijalektiko polazite.
Kritika pozitivizma:
Dijalektika najbolje dolazi do izraaja u kritici pozitivizma. Najoitija slabost pozitivizma,
njegova identifikacija sa fakticitetom (postignuem) je i najpogodniji predmet dijalektike
metode.
Dok je Comte govorio o ideji trajnog drutvenog reda, a Lorenz von Stein o analizi
klasnih sukoba u Francuskoj preko koje kae da taj nemirni period slui kao prijelaz
konanom pomirenju drutvenih suprotnosti, Marcuse je njihova gledita uzeo kao
krajnji domet dijalektike metode.
Marcuse smatra da je osnovna ideja sociologije ostala hegelijanska i kao takva polazi
od suprotnosti drave i drutva, kao osnovne suprotnosti.
Opasnost pretvaranja dijalektike u ideoloku frazu:
Marcuse je bio svjestan tog problema i opisao je kako se upravo to dogodilo sovjetskoj
ideologiji. Smatra da je ta sovjetska ideologija stvorila teren za izgradnju lanog drutva.
Marx je proleterijat smatrao drutvenom snagom koja e drutvo dovesti na vii stupanj,
sovjetski marksizam proleterijat tretira kao nezrelu klasu. Proizvodnju, obrazovanje i
radni moral konstruirao je dravni aparat i stavio ih u svoju slubu. Novi poredak je
prividno antikapitalistiki jer s kapitalizmom dijeli iste ciljeve poveane industrijske
produktivnosti, jaanje radnog morala te potiskivanje ljudskih potreba.
Dijalektika je u sovjetskom marksizmu doivjela svoj alostan i izoblien preobraaj jer
je sluila kao sredstvo neuvjerljive propagande kojom se sovjetsko drutvo prikazuje
kao vii oblik drutva to nije tono. Sovjetska vlast je umrtvljivala inicijative radnika i
gledala ih kao nesposobnjakovie. Ako industrijalizam kao dravni poredak na Zapadu i

Istoku uspjeno suzbija snage suprostavljanja i preobraaj, znai li to da je mo tih

snaga obrnuto srazmjerna moi vladajueg poretka.
Marcuse e takve snage suprostavljanja i otpora pokuati drugaije prikazati. U
njegovim opisima nema klasa ili drugih socioloki prepoznatljivih struktura, ve difuzne
dinamike otpora jer otpor postoji svugdje gdje ljudi ele promjene i to se ne moe
selektivno opisati i locirati.
Difuzni otpori se bore protiv difuznih dominacija i to je karakteristika totalitarnih
drutava.
Kritika Freuda:
Freudovo poimanje oca i porodice u socijalizaciji individue ne odgovara stvarnosti jer su
danas porodine zajednice i drutvene grupe automatizirane i pretvorene u masu.
Opadanjem privatnog poduzea opada i vanost oeve uloge. Ali Marcuse zapaa kako
je pokuaj staljinistikih i faistikih voa da odigraju ulogu velikih Oeva propao pa ni
Freudova teorija o toj zamjeni uloga propada u vodu.
Ulogu oca sada preuzimaju bezline ustanove i cilj takvog procesa je da se ljudsko ja
utopljeno u masi oslabi i lii misaone i djelatne samostalnosti te da se ideal osobnosti
pretvori u kolektivni ideal.
Marcuse kae kako se taj proces dogaa zbog opadanja ivotnih nagona (erosa) i
porasta nagona agresije i razorne energije. To je proces desublimacije koji potiskuje
nagon za ivotom te oputa konica agresivnim i razornim tenjama.
Tom razornom energijom se manipulira i ona je usmjerena na stvarne ili izmiljene
neprijatelje kako bi se odrao poredak dominacije.
Kako je nastao taj nekakav zaarani krug izmeu mase i vodstva, Marcuse izlaz iz toga
vidi u irenju prostora privatne autonomije i individualne racionalnosti, budui da svi ljudi
nisu podloni masovnom utjecaju.
Kritika Webera:
Weberovu teoriju kapitalizma uzeo je kao dokaz da se zapadnjaka ideja uma iscrpila u
zapadnjakoj racionalnosti.
Kapitalistikom poduzeu je sve podreeno, od religije do lane demokracije u kojoj
caruje birokratski formalizam.
Marcuse zakljuuje kako je pojava karizmatske vlasti na Zapadu i Istoku samo prijelaz
da se uvrsti bezlina tehnika racionalnost koja je utjelovljena u kapitalistikoj i
birokratskoj vladavini.

Marcuse je smatrao da je naivno misliti da e doi do promjene ako automatizirana

industrijska proizvodanja (Marx) i automatizirana birokratska uprava (Weber) doe u
druge ruke. Vlast nad prirodom i disciplina tehnikog rada proizlazi iz drutvene
vladavine, tj. politikog uma. Ali poto su tehnika i politika racionalnost povijesne
tvorevine, imaju ogranieno trajanje.
Marcuse smatra da automatizacija proizvodnje (Marx) oslobaa prostor i vrijeme i na taj
nain stvara preduvjete za razvoj drugaijih potreba i viih oblika djelatnosti. Upravo
zbog toga je tehniki razvitak industrije dijalektiki proces jer tehnika koja sputava
sputava sve manji broj ljudi tako to im otvara vrata za nove mogunosti. Ali da bi se
nova vrata otvorila, ovjek se mora udaljiti od tehnologije proizvodnje i tehnologije vlasti.
Od ostalih frankfurtovaca, Marcuse se razlikuje jer se slae sa Marxom da je graanska
demokracija politiki privid slobode i demokracije.
Eros i Thanatos:
Marcuse tvrdi da nije potrebno precjenjivati Eros (nagon za ivotom) u odnosu na
Thanatos (nagon za smru) jer energija razaranja dokida samu sebe na nain da biva
uhvaena u ogranienja koje namee civilizacija na nain da ovjek treba prvo graditi
kako bi razarao. Energija razaranja na kojoj je podignuta civilizacija e se postupno
smirivati i na taj nain e se promijeniti nagonske orijentacije ovjeka i ustrojstvo
kulture. Zabrane e nestati budui da e ljudi nauiti obuzdati svoje nagone.
Slino govori i Hegel sa svojom tezom lukavstvom uma prema kojoj ovjek prisiljen da
ivi u zajednici i pokorava se normama zajednice zapravo pomae zajednici iako se
povodi za svojim sebinim instinktima.
Biljeke sa predavanja:
Marcuse govori o problemu nekritikog stanja u drutvu:
-

negativno kod njega znai pozitivno:

o dijagnozom modernog drutva preko Platonove idealistike filozofije
Marcuse kae kako nije problem u ideji idealizma, nego u afirmativno
kritikom razmiljanju. Navodi buroaziju koja je odustala od graanskih
ideala, ali i dalje se proizvodi drutvo koje svaki dan sve dublje tone. To je
zbog afirmativnog stava drutva tj. u drutvu nema nikakvog negiranja to
dovodi do propasti

kritika Webera:
o Weberova formalna racionalizacija

o Kritiari kau da je znanost odreena kulturnom politikom i interesom

odravanja drutva tj. ima refleksije odreene politike iza sebe
-

kritika scijentizma:
o Marcuse je sociologiju uinio nesociolokom, nefilozofskom jer ona ne
moe biti pod pojmom znanosti

Kako Marcuse spaja Freuda i Marxa?

Freud kae kako je civilizacija represija individualnog zbog potiskivanja nagona kod
individualaca. Da bi kultura nastala moramo potisnuti nagon, ali poto nagon ne moe
nestati, on se sublimira (mijenja) u superego.
ovjek jedne dimenzije je Marcuseovo djelo koje govori o masi i autoritetu. Marcuse je
u javnoj komunikaciji, masovnim medijima, itd. otkrio nove oblike masovne kulture.
Mehanizmi socijalne kontrole pokuavaju ukinuti negaciju u sebi.

Erich Fromm:
Fromm je vjerovao da koncepcija ovjeka uz odreene izmjene moe posluiti kao
osnova za analitiko i kritiko poimanje civilizacije.
Fromm je spojio Freudovu i Marxovu teoriju. Freud objanjava ljudsko ponaanje kao
sudar izmeu nagona i realnosti gdje se kao realnost uzima ivotno iskustvo. Marx
naglaava da su drutva razliita i podlona promjenama, to u prvom redu ovisi o
materijalnim prilikama. Fromm objanjava kako materijalne prilike i ekonomska situacija
djeluju na psihu ovjeka. Taj svoj pristup naziva analitikom socijalnom psihologijom.
Fromm je takoer rekao da drutvo ima karakternu strukturu nadovezujui se na
Freudovu teoriju o karakternom formiranju ljudske linosti kao libidne strukture.
Karakterni razvoj ukljuuje prilagodbu nagonskih tenji na odreenu drutvenu strukturu
i to je obrazac kojim se ljudski nagoni pretau u proizvodne sile drutva. Najaktualniji
primjer toga je bilo graansko kapitalistiko drutvo. U Freudovoj teoriji o karakternom
formiranju ljudske linosti kao libidne strukture, spominje se analna faza u kojoj dijete
trai zadovoljenje svojih potreba i po cijeni sukoba sa okolinom.
Fromm je rekao kako je Freudovo poimanje ovjeka krivo utoliko to ovjek nije osuen
na vjeni sukob svojih nagonskih tenji i zahtjeva drutva, koje ga prisiljava da nagone

potiskuje, da ih prenosi na druga podruja ili preobraava na prihvatljiv nain

(sublimacija). ovjek je sposoban da mijenja objektivne uvjete i na taj nain uskladi
svoje nagonske tenje s tenjama drugih ljudi, tj. drutvenim ustanovama. Taj
optimizam Fromm vue iz Marxovih ideja po kojima se ovjek potvruje u stvaralatvu i
solidarnoj zajednici sa drugima, a ne u agresiji i pasivnom prilagoavanju.
Izvor autoritativnog poretka u novovjekovnoj epohi:
Fromm je iznijeo pretpostavku da antidemokratski poredak ne predstavlja nuno krajnji
ishod dotadanjeg drutvenog razvoja.
Postoje dva poimanja slobode. Prvo poimanje je poimanje sloboda od i prema tom
poimanju individualna sloboda je sebina i pohlepna i na toj osnovi je izgraeno
moderno, kapitalistiko drutvo. ovjek se u tom stanju osjea bespomono i trai
sigurnost u velikim i monim organizacijama poput drave, poduzea i politikih
stranaka. ovjek na taj nain od te organizacije s kojom se sjedinio dobiva
sadomazohistiki, autoritarni odnos i djeluje ruilaki kada se to od njega trai.
Ruilatvo je posljedica neproivljenog ivota. Sve dok se ovjek ne oslobodi
autoritarnih obrazaca miljenja i djelovanja postojati e i klice totalitarizma.
Drugo poimanje slobode se nadovezuje na slobodu za koja znai spontanu aktivnost
cjelokupne, integrirane linosti. Za razliku od ovjeka-automata, slobodan ovjek u
pravom smislu rijei djeluje spontano, po slobodnoj volji.
Destrukcija zapadne civilizacije:
ovjeanstvo je tijekom svojeg postojanja imalo mnogo ratova i razaranja i tu vanjsku
destrukciju je dananje moderno zapadno civilizirano drutvo zamijenilo unutarnjom
destrukcijom. Poslije rata u zapadnim drutvima dolazi do porasta samoubojstava,
alkoholizma, itd.
Fromm kae kako pataloko stanje drutva proizlazi iz injenice kako neki pojedinac
uspostavlja odnose s drugim pojedincem. Te drutvene potrebe su sloene i one su u
osnovi ambivalentne to znai da se mogu zadovoljiti na bolestan i zdrav nain.
Drutvene potrebe:
-

povezanost s drugima narcizam

stvaralatvo ruilatvo

bliskost incestuoznost

individualnost konformizam

racionalnost iracionalnost

Uzimajui taj analitiki okvir, Fromm je zakljuio kako je drutvo u zadnjih 100 godina
doivjelo spektakularnu preobrazbu u pravcu blagostanja i proizvodnje, ali na raun
ruilatva, otuenja i eksploatacije prirode i ovjeka za radnu snagu.
Kritika modernog drutva:
U superkapitalizmu poslije 2. svjetskog rata rad zamjenjuje potpuna robotizacija, ali
Fromm kae kako opasnost za ljude ne lei u toj robotizaciji, nego kae da moe doi
do zloupotrebe strojeva u rukama ovjeka.
Tehnoloki razvitak produbljuje ovisnost radnika o poslodavcu, rad ini monotonijim i
otvara beskonanu utrku za bogatstvom, ugledom i moi. Robotizam predstavlja
umjetnu kopiju nezrelog drutva.
Kako bi dolo do resocijalizacije najrazvijenijih ekonomskih drutava, treba:
-

decentralizirati odluivanje

omoguiti radnicima samoupravljanje poduzeima

smanjiti nepotrebnu potronju i viak sredstava usmjeriti u nerazvijene zemlje

osigurati materijalni minimum za sve lanove drutva

Tako bi se uklonila distanca izmeu mase i politikih voa i mogunost da mone mase
vladaju dravom.
Potrebna je i kulturna reorganizacija na nain da ljudi nau nove ideale i duhovne
ciljeve. Nove vrijednosti se mogu razviti putem obrazovanja, a umjesto religijskih rituala
koji su izgubili svoj smisao Fromm preporuuje kolektivnu umjetnost. Sve su to
vrijednosti kolektivnog karaktera.
Fromm je opisao taj idealistiko socijalistiki sistem jer kao psihijatar/psiholog smatra da
bez nade terapija (drutva) nema dobar, nego depresivan uinak.
Drutvena solidarnost:
Solidarnost, racionalnost i duhovni razvoj nisu puki moralni imperativi, nego tenje koje
su bioloki zasnovane. Naziva ih umijeem ljubavi.
Biljeke sa predavanja:
Zato spada u frankfurtovce, a to je specifino kod njega?
Bjeanje od slobode?

ovjek bjei od slobode individualnosti jer eli doi pod autoritet iz vie razloga.
-

konformizam:
o podreuje se masi i pravo ja zamjenjuje kolektivnim ja

autoritarnost:
o reducira svoj izbor i doputa da se njime kontrolira

destruktivnost:
o ovjek unitava svijet koji trai od njega obaveze, prije nego svijet uniti
njega

Kritika modernizacije i stavovi o biheviorizmu?

Franz L. Neumann:
Neumann je komentirao Njemaku situaciju kada je Hitler doao na vlast. Konstatirao je
da Njemaka nije nacionalno jedinstvena, niti demokratska. Nakon sloma monarhije
1918. godine, na vlast je dola samo druga monarhija u obliku industrijskih monopolista,
veleposjednika i starih militarista. Politike stranke su bile totalne tj. zasnivale su se na
sveobuhvatnoj ideologiji i ivot svih lanova je bio pod nadzorom stranke. Strankama i
sindikatima su upravljali njihovi birokratski aparati.
Industrija je bila monopolizirana pa drava nije imala mogunost da u sluaju krize
intervenira i zatiti socijalno ugroene slojeve.
U 20. st. u Engleskoj, Francuskoj i Njemakoj pojam osobe biva zamijenjen pojmom
institucije. To je odraz prerastanja drave u sredinju ustanovu u kojem djeluju politike
sile.
Javno pravo postaje pravom drave da intervenira, a privatno pravo biva svedeno na
ugovorne odnose u ekonomskom prometu. Odatle je samo korak do voluntarizma, tj.
oblika drave gdje sve odluke donosi karizmatski voa.
To se dogaa zbog prerasta liberalnog u monopolni kapitalizam. Monopol ograniava
slobode i titi svoje interese.
Jurgen Habermas:
Habermas za razliku od Horkheimera ne misli da teorija drutva presudno ovisi o
empirijskim istraivanjima.

Poslije Adornove smrti preuzeo je glavnu ulogu kritiara pozitivizma. Analitikopozitivistiki postupak koji je karakteristian za pozitivizam ima manu to drutveno
iskustvo reducira i prepravlja u znanstvenu empiriju, a to je tip iskustva koji je ogranien
zahtjevima metode, ona podnosi samo ono iskustvo koje sama definira, a potom ga
putem operacionalizacije na umjetan nain konstruira.
Dijalektiki pristup tei ouvanju predznanstvenog iskustva koje se tijekom vremena
nagomilavalo u drutvenom ivotu i odreivalo djelovanje ljudi. Socijalna sredina
odreena je povijesno i situacijski, ona je prepuna razliitih obrazaca razumijevanja i
djelovanja. Dijalektiki pristup naglaava meuovisnost metode i predmeta istraivanja.
Praksa proizlazi iz ivotnog iskustva zajednice iji se problemi ne mogu rjeavati ni
najsavrenijim tehnikim procedurama ni u okviru vrsto definirane drutvene znanosti.
Empirijsko-analitiki postupak provjerava uvijek na isti nain ope hipoteze, neovisno o
kojem se objektu istraivanja radilo.
Komunikacija:
Habermas je smatrao da se o ljudskim odnosima moe saznati puno preko
komunikacije.
Idealna komunikacijska situacija je ona u kojoj sudionici djeluju prema univerzalnim
kriterijima meusobnog uvaavanja. Postavlja se pitanje mogu li sudionici takve
situacije priguiti nagonske i racionalne interese iz svakidanje obiajnosti i ne
izraavaju li ih oni na neke druge, suptilnije naine?
Komunikativna sposobnost je ona osobitost ljudskog roda koja ga izdie iznad
ivotinjskog.

Habermas razlikuje tri stupnja moralno-pravnog razvitka:

-

pretkonvencionalni stupanj:
o stanje u kojem ljudi svoje motive i djelovanje odreuju putem meusobnog
sukoba i posljedica koje proizlaze iz tih sukoba

konvencionalni stupanj:
o stanje u kojem prevladava konformizam, ljudi se pridravaju odreenih
normi i u skladu s njima postupaju

postkonvencionalni stupanj:

o stanje u kojem se norme vie ne prihvaaju bez pogovora, ve se

propituju i prihvaaju samo ako ispunjavaju oekivanja. Ta oekivanja su
zahtjevi za to veom slobodom po univerzalnim naelima djelovanja
to je vii stupanj moralne svijesti, vii je stupanj komunikativnih sposobnosti. To je
sposobnost jezinog izraavanja i sporazumijevanja.
Stupnjevi razvoja komunikacije:
-

simboliki posredovana interakcija:

o ljudi svoje stavove saopuju u obliku imperativa, ime je mogunost
komunikacije jako ograniena

drugi stupanj:
o na drugom stupnju govor sadri propozicije ili pogodbe. Stavovi drugih
mogu se u odreenim uvjetima preuzeti ili razmijeniti

argumentirani govor:
o stupanj na kojem komunikacija postaje diskurzivna, to znai da se za
iskaze i norme trai racionalno objanjenje ili uvjeravanje. Svaki iskaz ili
norma podloni su raspravi o tome koliko su ispravni za sudionike

Habermas cijelo vrijeme cilja na opis razvoja demokracije koja se nuno ne razvija
usporedno s ekonomskim i dravnim sferama drave. Uspjee sporazumijevanja ili
komunikativna kompetencija mora biti neto difuzno tj. postati drutvenom navikom
veine ljudi kako bi se dolo do istinske demokracije.

Problem socioloke teorije:

Ako nema istinske demokracije, dolazi do politike arene u kojoj se elite meusobno
bore. Tu nastaje problem jer socioloka teorija tvrdi da je drutvo integrirani skup
ljudskih djelovanja. to se drutvo vie razvija, postaje diferenciranije pa onda politika
pred sobom ima veliku zadau politikog povezivanja i usmjeravanja pa tako drutvo
biva sve bolje povezano iznutra i adaptirano na vanjski svijet.
Okosnica te integracije je monetarna privreda i politika mo, dok svi drugi drutveni
procesi podupiru tu integraciju.

Vrste kriza u suvremenom kapitalizmu:

-

ekonomska:
o sastoji se u pokuaju da se trini mehanizmi zamijene ili dopune
mehanizmima dravne intervencije

kriza racionalnosti:
o iskazuje se u nedostacima administrativnog planiranja neprivrednih
sektora, itave javne sfere koja zapravo predstavlja strano tijelo u
kapitalizmu

kriza legitimacije:
o sastoji se u neuspjenom pokuaju drave da operira kao zastupnik opih
interesa

kriza motivacije:
o nastupa kao rezultat socio-kulturnih promjena: porast vanosti privatnog
ivota razara drutvenu solidarnost

U modernom drutvu dolazi do razdvajanja sistema i svijeta ivota, to je nuno da bi se

formirale nove, moderne ustanove koje poivaju na naelima integracije drutva. Ali s
vremenom sistemske ustanove suavaju svoj racionalni domet. U tom dometu
prevladava orijentacija na novac, politizacija i sustav postaje agresivan u nastojanju da
kolonizira svijet ivota i pretvori ga u novani i politiki.
Glavni problem modernog drutva i glavni zadatak jedne kritike teorije drutva je kako
sauvati drutveni svijet od naleta sistemskih struktura, odnosno koji su uvjeti potrebni
da bi se osigurala autonomija subjekata u zajednicama koje jo nisu osvojene.

Varijante neomarksistike sociologijske teorije:

Pravci u okviru neomarksistike teorije:
Ekonomski determinizam:

Marx se na mnogo mjesta oglaavao kao ekonomski determinist te se inilo da smatra

da je ekonomski sistem znaajan u tolikoj mjeri da determinira sve druge sektore u
drutvu.
Ali treba se uzeti u obzir da je on bio dijalektiar, a dijalektika i determinizam ne idu
zajedno. Dijalektiko shvaanje tvrdi da postoji kontinuirani povratni tijek i uzajamna
interakcija izmeu razliitih sektora drutva, tako da se politika, religija, itd. ne mogu se
skroz reducirati na epifenomene koje determinira ekonomija.
Marksisti koji su vjerovali u ekonomski determinizam, smatrali su propast kapitalizma
neizbjenim. Prema njihovom stajalitu marksizam je mogao predvidjeti tone okolnosti
propasti kapitalizma sa sigurnou prirodnih znanosti.
Tvrdnje, poput toga da je socijalizam neizbjean zato to su klasne borbe i borbe
proleterijata neizbjene (Kautsky), su dovele do razmiljanja koje je nazvano politiki
kvijetizam. Prema tom razmiljanju pojedinci ne moraju djelovati jer e se kapitalistiki
sustav zbog svoje vlastite strukture kontradikcije sam od sebe sruiti.
Hegelijanski marksizam:
Kako je ekonomski determinizam poeo gubiti na svojoj snazi, jedna grupa marksista je
krenula u potragu za subjektivnim orijentacijama i tako se vratila hegelijanskim
korijenima Marxove teorije.
Rani hegelijanski marksisti su teili obnavljanju dijalektike izmeu subjektivnih i
objektivnih aspekata drutvenog ivota.
Gyrgy Lukcs:
Marksistikim misliocima raniji Marxovi radovi Ekonomski i filozofski rukopisi koji su bili
pod utjecajem hegelijanskog subjektivizma su bili uglavnom nepoznanica.
Lukcsov doprinos marksistikoj ideji lei u razvijanju ideja reifikacije i ideja o klasnoj
svijesti.
Ideja reifikacije kae kako je roba u osnovni odnosa meu ljudima koji postupno poinju
vjerovati da ona postaje stvar koja ima objektivnu datost. Ljudi u interakciji s
prirodom proizvode te robe, ali tijekom vremena prestanu shvaati da oni to
proizvode pa im pridaju odreene posebne vrijednosti neovisno o akterima koji su
proizveli tu robu. Marxov pojam fetiizma postaje osnova pojam reifikacije kod
Lukcsa.
Razlika je to se fetiizam primjenjuje na ekonomske institucije, dok se reifikacija
primjenjuje na dravu, zakon i ekonomsko drutvo.

Ideja klasne svijesti predstavlja sisteme vjerovanja to ih dijele oni to zauzimaju iste
klasne poloaje u drutvu. Ta klasna svijest nije prosjek individualnih svijesti, nego
je ona osobina ljudi koji u proizvodnom sistemu zauzimaju isto mjesto.
Klasna svijest nuno ukljuuje i lanu svijest jer klase u kapitalizmu nemaju jasnu
predodbu o svojim izvornim klasnim interesima. Primjer su proleterijati koji nee
shvatiti da su eksploatirani sve dok ne doe do revolucije.
U predkapitalistikim drutvima razni inioci imali su sposobnost sprjeavanja razvoja
klasne svijesti. Drava je utjecala na socijalne slojeve, statusna (prestina) svijest je
bila sklona markirati klasnu (ekonomsku) svijest.
U kapitalistikim drutvima sitna buroazija i seljaci ne mogu razviti klasnu svijest zbog
nejasnoe svojih strukturalnih poloaja u kapitalizmu. Buroazija najblie klasnoj
svijesti moe doi shvaanjem kako je kapitalizam pod utjecajem vanjske sile kojom
upravljaju objektivni zakoni.
Proleterijat moe postii jednu pravu klasnu svijest spoznajom o stvarnoj strani drutva.
Poto se javlja jaz izmeu proleterijata i buroazije i on se produbljuje sukobima,
proleterijat prelazi iz klase po sebi u klasu za sebe, tj. u klasu koja postaje
svjesna svog poloaja i misije da postigne efektivnu klasnu svijest te koja e
poduzeti akcije da srui kapitalistiki sustav.
Antonio Gramsci:
Gramsci je odbacio ideju automatskog historijskog razvoja. Rekao je da se mase
moraju aktivno angairati ukoliko ele ostvariti socijalnu revoluciju, a da bi to
postigle, moraju biti svjesne svoje osobne situacije. Znai, on vjeruje u postojanje
ekonomije kao strukturalnog inioca, ali smatra da ona nije dovoljna da dovede do
pobune.
Da bi mase djelovale, trebaju pomo socijalnih elita jer same nisu sposobne provesti
revoluciju.
Hegemonija je kulturno vodstvo koje vri klasa na vlasti. On razlikuje hegemoniju od
prisile koja predstavlja primjenu vlasti. Za razliku od ekonomskih marksista,
Gramsci kae kako neki intelektualci, radei za dobrobit kapitalista, postiu kulturno
vodstvo i pristanak masa.

Kritika teorija:
Proizvod njemakih neomarksista nezadovoljnih marksistikom teorijom i njenom
naklonou prema ekonomskom determinizmu.
Kritiku kolu konstituira kritika drutveni i razliitih sistema znanja u drutvu te kritika
razliitih aspekata socijalnog i intelektualnog ivota.
Kritika marksistike teorije:
Kritika na neomarksiste koji su se previe usmjerili na ekonomsku sferu Marxovog rada
i mehaniku interpretaciju njegovih radova kao ekonomski determinirane.
Kritika pozitivizma:
Kritika na nastojanje reificiranja socijalnog svijeta da se shvati kao prirodni proces.
Kritika na to da pozitivizam gubi iz vida aktere, reducirajui ih na pasivne entitete koji su
determinirani prirodnim silama. Kritika na pozitivistiko prosuivanje neadekvatnosti
sredstava za postizanje ciljeva.
Kritika sociologije:
Sociologija je napadnuta zbog svojeg scijentizma, tj. zbog toga to je od znanstvene
metode uinila cilj sam za sebe. Sociologija se optuuje da prihvaa status quo.
Sociologija nedovoljno ozbiljno kritizira drutvo i ne pokuava transcendirati suvremenu
drutvenu strukturu te je odustala od obaveze pomaganja ljudima koji su u suvremenom
drutvu u podreenom poloaju.
Sociologija se ne smije usmjeravati na drutvo kao cjelinu, nego na pojedince u drutvu
jer u suprotnom ignoriraju interakciju pojedinca i drutva. Poto ignoriraju pojedinca,
sociolozi nisu u stanju nita rei o politikim promjenama koje mogu dovesti do
pravednog i humanog drutva.
Kritika modernog drutva:
Centar dominacije modernog svijeta se pomaknuo s ekonomije na kulturno podruje.
Stoga kritika kola prouava kulturnu represiju nad pojedincem u modernom svijetu.
Ekonomsku eksploataciju kao dominantan socijalan problem je zamijenila racionalnost
koja vri represiju nad modernim drutvom.
Prihvaene su Weberove teze o formalnoj racionalnosti i supstantivnoj racionalnosti.
Formalna racionalnost se odnosi na nerefleksivnu upitnost o najefikasnijim sredstvima
za postizanje neke namjere. To se doivljavalo kao tehnokratsko razmiljanje u kojem je

cilj sluiti silama dominacije, a ne emancipaciji ljudi od dominacije. Prema kritiarima,

tehnokratsko razmiljanje je opreno s razumom koji je nada za drutvo.
Kritiari modernog drutva koje je racionalnog ga smatraju iracionalnim pa to zovu
iracionalnou formalne racionalnosti. Marcuse kae kako je iracionalno da se mir
odrava kontinuiranom strahom od rata te da su usprkos dovoljno sredstava ljudi jo
uvijek siromani, eksploatirani, itd.
Marcuse je u modernim drutvima posebno kritizirao modernu tehnologiju za koju je
smatrao da vodi drutvo prema totalitarizmu jer smatra da tehnologija i mediji nisu
neutralni i da se preko njih vri dominacija nad ljudima. Nastaje jednodimenzijonalno
drutvo nesposobno kritiki i negativno razmiljati.
Kritika kulture:
Kritika na kulturnu industriju tj. na racionalizirane, birokratizirane strukture (npr. TV
mree) koje kontroliraju modernu kulturu.
Kritiare masovne kulture zabrinjava njezina lanost u kontekstu da se unaprijed
zapakirane ideje masovno ire, te njezin pacificirajui, zaglupljujui uinci koje ima na
stanovnitvo.
Kritiari su sveuilita, itd. nazvali industrijama znanja jer im njihova autonomija
omoguuje da se proire preko svojih stvarnih ovlatenja. Postali su represivne
strukture koje ire svoj utjecaj na drutvo.
Doprinosi kritike teorije:
Subjektivnost:
Pokuaj preusmjeravanja marksistike teorije u subjektivnom pravcu bio je veliki uspjeh
kritike kole. Iako taj pravac govori o Marxovoj ekonomskoj strukturi, on daje i snaan
doprinos razumijevanju subjektivnih elemenata drutvenog ivota.
Ambiciozan plan kritiara da naprave fundamentalnu preobrazbu Marxove teorije je
dovelo do interesa kritiara i za kulturu. Kritika kola se usredoila na superkulturu, a
ne na ekonomsku bazu. Jedan od razloga tome je bila i injenica da su marksisti
prenaglasili ekonomski aspekt, a ostalo malo izignorirali, posebno kulturu.
Interes kritike kole u podruju kulture je bio sistem legitimacija, a bio je definiran kao
sistem ideja koje generira politiki sistem, a teorijski sistem da bi podrao postojanje
sistema. Ukratko, sistem legitimacija mistificira politiki sistem inei nejasnim ono to
se zapravo zbiva. Spomenuti sistemi ideja legitimiraju status quo.

Jo jedan interes kritike kole su i akteri i njihova svijest i promjene koje su im se

desile u modernom svijetu. Mase vie nisu sposobne revolucionarno djelovati jer se
kontroliraju pomou vanjskih sila, kao to je industrija kulture.

Dijalektika:
Na najopenitijoj razini, dijalektiki pristup oznaava usredoenje na socijalni totalitet.
Niti jedan parcijalni aspekt ivota ne moe se u cijelosti shvatiti ukoliko nije povezan s
historijskom cjelinom i socijalnom strukturom shvaenom kao cjelina. Dijalektika
oznaava elju da se poveu individualna svijest, kulturna superkultura i ekonomska
struktura.
Metodologija dijalektike kae kako se jedna komponenta socijalnog ivota ne moe
prouavati izolirano od drugih komponenata.
Sinkronijska komponenta dijalektike kae da treba prouavati meusobne povezanosti
komponenata drutva u okviru suvremene cjeline.
Dijakronijska komponenta dijalektike kae kako treba prouavati historijske korijene
dananjeg drutva, kao i mogue trendove njegovog razvoja u budunosti.
Prema kritiarima, ljudi drutvo poinju gledati kao drugu prirodu koja je
beskompromisna i mona snaga u potpunosti protivna ljudskoj prirodi.
Dijalektiki pristup kritiara usmjerava njihovu panju na prouavanje stvarnog svijeta
to znai da nisu bili zadovoljni sa traganjem za istinom u laboratorijima.
Autentizacija je proces u kojem ljudi kada shvate da su rtve iskrivljene komunikacije
poinju preuzimati ideje kritike teorije da bi se oslobodili od takvog sistema.
Cilj kritiara je da se ujedine praksa i teorija jer teorijski rad esto nije bio plod onoga to
se dogaalo u stvarnom svijetu, pa su nastale mnoge irelavantne sociologijske teorije.
Dok se poveu, teorija e reagirati na praksu, a praksa e biti oblikovana teorijom.
Poznati dijalektiar kritike kole je bio Habermas koji je prouavao povezanost znanja i
ljudskog interesa. Bio je oprezan i rekao je da se objektivni i subjektivni inioci ne mogu
promatrati odvojeno jer znanje postoji u objektivnom nivou, a ljudski interesi su
subjektivni fenomeni.
Habermas razlikuje tri vrste znanja i pripadajue interese.

analitika znanost ili klasini pozitivistiki znanstveni sistemi:

o prikriveni interes tog sistema je tehnika kontrola koja se moe primijeniti
na okolinu

humanistiko znanje:
o interes tog znanja je razumijevanje svijeta. Razumijevanje prolosti
pomae razumijevanju dananjice

kritiko znanje:
o interes tog znanja je ljudska emancipacija. Mislilo se da e to znanje
dovesti do poveane svijesti masa to e dovesti od poveanih socijalnih
pokreta to e dovesti do oekivane emancipacije

Kritika kritike teorije:

Kritika teorija je optuena da je ahistorina, da se bavi raznolikim dogaajima tijekom
povijesti bez mnogo panje na njihove historijske i komparativne kontekste.
Kritika teorija je gotovo u potpunosti zanemarila ekonomiju.
Kritiari su smatrali da je radnika klada nestala kao revolucionarna snaga, to je u
potpunoj suprotnosti s klasinom marksistikom analizom.
Ideje Jrgena Habermasa:
Habermas uzima Marxovo polazite ovjeka kao svjesnog bia, ali smatra da Marx nije
uvidio razliku izmeu dvije ovjekove komponente; rada i drutvene interakcije.
Kako Habermas ispituje tu distinkciju, koristi pojmove popu svrhovito-racionalno
djelovanje i komunikacijsko djelovanje.
U tom komunikacijskom djelovanju, Habermas razlikuje instrumentalno i strategijsko
djelovanje.
Instrumentalno djelovanje odnosi se na jednog aktera koji racionalno kalkulira upotrebu
najboljih sredstava za postizanje odreenog cilja, a strategijsko djelovanje
ukljuuje dvije ili vie osoba koje koordiniraju svrhovito-racionalnu akciju za
postizanje ciljeva.
Rezultat svrhovito-racionalnog djelovanja je postignue cilja, a rezultat komunikacijskog
djelovanja je postignue komunikacijskog razumijevanja.

Habermas i Marx se najvie razliku u toj toci to nije svrhovito-racionalno djelovanje

(rad) najvanije, nego komunikacijsko djelovanje.
Habermasova polazna toka je bila neiskrivljena komunikacija kako bi mogao kritiki
analizirati iskrivljenu komunikaciju. Habermas je prouavao one socijalne
strukture koje su iskrivljavale komunikaciju, dok je Marx ispitivao strukture koje
su iskrivljavale rad.
Politiki cilj za Marxa je komunistiko drutvo sa osloboenim radom, a politiki cilj za
Habermasa je drutvo s neiskrivljenom komunikacijom.
Marx eli maknuti kapitalistike barijere da to ostvari, Habermas eli ukloniti barijere
koje ometaju slobodnu komunikaciju.
Habermas se oslanja na psihoanalizu koja moe utvrditi uzroke iskrivljenja u osobnoj
komunikaciji. Habermas na slian nain terapeutskom kritikom pokuava pomoi
ljudima da prevladaju socijalne barijere i postignu neiskrivljenu komunikaciju.
Habermas smatra da je racionalizacija kroz svrhovito-racionalno djelovanje glavni
razlog suvremenog svijeta. Rjeenje lei u racionalizaciji komunikacijskog
djelovanja.
Habermasova racionalizacija vodi prema manje deformirajuem normativnom sistemu.
Znai uklanjanje barijera koje iskrivljuju komunikaciju, a na openitoj razini
oznaava komunikacijski sistem u kojem se ideje otvoreno prezentiraju i
otvorene su kritikama.
Postoji razlika izmeu komunikacijskog djelovanja i razgovora. Idealna situacija
razgovora je situacija u kojoj nikakva snaga ne odreuje iji e argument
pobijediti, bolji argument postaje pobjednikim. Argument koji odreuje
pobjednika je istina i na taj nain Habermas prihvaa konsenzualnu teoriju istine.
Konsenzus se pojavljuje u razgovoru kada se prihvate etiri tipa pravila:
-

govornikovo izlaganje mora biti jasno i razumljivo

govornik se mora oslanjati na pouzdano znanje

govornik izlae istinu (istinoljubiv je) pa mu se moe vjerovati

govornik ima pravo da iznese svoj dio/prijedloge

Strukturalni marksizam:
Spoj dviju kola, marksizma i strukturalizma.
Kritika drugih marksistikih teorija:
Strukturalni marksisti kritiziraju tendenciju mnogih marksista koji u svojim analizama
prenaglaavaju znaaj empirijskih podataka. Treba istraiti dublje strukturalne
procese.
Odbacuju sklonost mnogih marksista prema historijskom istraivanju, poto je
historicizam takoer zasnovan na empirijskim podacima. Odbacuju historicizam
jer takoer smatraju da se marksizam treba baviti suvremenim drutvom.
Kritiziraju redukcionistiki ekonomski determinizam koji je karakteristian za neke
marksistike teorije.
Kritiziraju tendenciju da se subjektiviziraju i humaniziraju podruja istraivanja jer
smatraju da centar panje mora biti usredoen na objektivne strukture drutva
ekonomiju, politiku, ideologiju; a ne na aktere u tim strukturama.
Principi strukturalnog marksizma:
Iako interes strukturalnih marksista nisu stvarne strukture u kapitalistikom sustavu, oni
vjeruju da one postoje i da ograniavaju to akteri misle i ine.
Iako shvaaju determinirajuu snagu ekonomije, strukturalni marksisti ne odbacuju
druge segmente, dapae, smatraju da su politika i ideologija relativno autonomne.
Iako imaju pasivno stajalite da akteri samo popunjavaju mjesta
segmentima/strukturama, ne smatraju da akter treba samo sjesti i ekati kraj.

tim

Ponovna analiza Marxa: rad Louisa Althussera:

Iako se Marx smatra ekonomskim deterministom, nekoliko teza govori protiv toga:
-

Marx se usredoio na ekonomiju zbog ogromnog socijalnog znaenja koji

ekonomija ima u socijalnom sistemu

proizvodna aktivnost koju je Marx opisivao moe ukljuivati proizvodnju

automobila, ali i religijskih ideja, razvoj Ustava, itd.

pojam ekonomskog determinizma je u kontradikciji s dijalektikom metodom koja

se nalazi u osnovi Marxovog razmiljanja

Althusser je bio osjetljiv na kontradikcije izmeu pojedinih strukturalnih cjelina. Zbog

toga razvija pojam naddeterminacije koja oznaava da se u socijalnoj formaciji bilo koja
bilo koja kontradikcija ne moe sama razrijeiti zbog postojanja drugih kontradikcija koje
vre utjecaj u drutvu. Drutva se ne razvijaju uniformno, nego postoji nejednak razvoj.
Akteri su determinirani strukturama, no zbog nejednakog razvoja, socijalne formacije
nisu u potpunosti determinirane. Dolazi se do zakljuka kako razvoj drutva ne moe biti
protumaen jednim uzronikom. Stoga, iako Althusser ima deterministiki stav prema
akterima, nema prema socijalnim strukturama jer meu njima postoji dijalektika.
Nicos Poulantz: ekonomija, politika i ideologija:
Sr Poulantzovog rada je da se suvremeni kapitalizam sastoji od tri najvanija elementa
drave, ideologije i ekonomije.
Relativna autonomija je ideja da razliite strukture kapitalistikog drutva posjeduju
relativnu neovisnost jedna od drugih.

Kapitalistika drava je odreena odvojenou ekonomije od politike i autonomijom

drave od dominantnih klasa. Poulantz je bio nesklon shvaati strukture kao jedinstvene
totalitete, promatrao ih je kao cjeline sastavljene od razliitih substruktura.
Frakcija drutvenih klasa kae da drutvena klasa nije jedinstven totalitet, nego se
sastoji od mnogobrojnih jedinica.
Drava > ideologija > ekonomija su tri kategorije koje je Poulantz povezao. Drava
nikada ne moe ispunjavati svoju ulogu dominacije oslanjajui se samo na represiju,
nego se mora osloniti i na ideologijsku dominaciju. Najvanija zadaa ideologije je da
putem socijalizacije osposobi ljude za zauzimanje poloaja u ekonomiji.
On uoava da imperijalizam nije fenomen koji se moe reducirati samo na privrednoj
razini, nego ga se mora povezati sa ekonomskom, politikom i ideologijskom
implikacijom.
Kritike reakcije na strukturalni marksizam:
Thomson tvrdi da strukturalisti ne poznaju povijesne kategorije pa zbog toga nisu u
mogunosti raspravljati o kontradikcijama, klasnoj borbi i socijalnoj promjeni.
Strukturalne marksiste su napadali i zbog njihove slijepe podrke scijentizmu. U
vremenu u kojem je znanost jedan od osnovnih legitimacijskih stupova socijalnog
poretka, nekritika vjera u nju se namee kao dogmatski autoritet na svim poljima.
Strukturalizam je izgubio iz vida aktera i njegovu svijest.

Strukturalizam je kritiziran i zbog toga to nije posveivao dovoljno panje empiristikim

istraivanjima.
Strukturalizam je bio kritiziran i zbog svog determinizma tj. nemogunosti realistinog
razmatranja dijalektikih odnosa izmeu drave i sistema. Ako su dravne elite
zarobljene objektivnim strukturama kao to i strukturalizam sugerira, onda nema
nikakve razlike izmeu drava kojima upravljaju faisti, konzervativci ili demokrati.
Neomarksistika ekonomska sociologija:
Monopolistiki kapital:
Dok je Marx pisao svoje djelo Kapital, bilo je vrijeme kompetativnog kapitalizma.
Kapitalistike industrije su bile dosta male, a ni jedna industrija nije mogla imati potpunu
kontrolu nad tritem. Marx je ak i predvidio nastanak monopola, ali nije puno pisao o
tome.
Rani kapitalisti su bili zainteresirani za maksimiziranje profita u kratkom roku, a dananji
menaderi tee postizanju nekog profita u kratkoronom roku kako bi osigurali
dugorono maksimiranje profitabilnosti.
Menaderska kontrola:
Braverman postavlja tezu kako kapitalisti kontroliraju radnu snagu preko menadera.
Jedan od naina je specijalizacija radnika. U svim drutvima je poznata podjela rada, ali
specijalizacija rada unutar organizacije predstavlja specifino postignue kapitalizma.
Specijalizacija na razini radnog mjesta ima razoran uinak usitnjavanja ljudskih
sposobnosti. Braverman radnike nastale specijalizacijom naziva detaljiziranim
radnicima.
Kapitalist inzistira na specijalizaciji radnika kako bi menader lake kontrolirao radnike.
Na taj nain se takoer poveava produktivnost. Primjer poveanja produktivnosti je
pokretna traka.
Tree, kapitalist plaa najmanju snagu za radnika jer ne mora plaati visoko
kvalificiranog nego visoko specijaliziranog radnika.
Znanstveni menadment je takoer dio menadmenta koji prouava kako poveati
produktivnost i kontrolu nad radnicima mijenjanjem varijabli radnog mjesta i odnosa.
Tako se radnicima mijenjaju pravila kako se trebaju ponaati, daju im se i ukidaju
privilegije, itd.
Historijski usmjeren marksizam:

Moderni svjetski sistem:

Wallerstein kao sredinji aspekt svojeg rada uzima ideju svjetskog sistema. Svjetski
sistem predstavlja kompletan socijalni sistem, s granicama i odreenim ivotnim
vijekom tj. taj sistem ne traje vjeno.
Ali on kae da taj sistem ne dri konsenzus na okupu, nego razliite sile koje su u
stalnoj tenziji. Te sile takoer uvijek imaju potencijal da raskinu sistem na njegove
dijelove.
Jedan primjer svjetskog sistema je Rimsko Carstvo, a drugi primjer je moderna
kapitalistika svjetska privreda. Prvi sistem se zasnivao na vojnoj, a drugi na
ekonomskoj moi.
Kapitalistika svjetska ekonomija raste preko:
-

geografske ekspanzije posredstvom istraivanja i kolonizacije

razvoja kontrole rada u pojedinim podrujima svjetske ekonomije

razvoj snanih drava kao sredinjih toaka u kapitalistikoj svjetskoj ekonomiji