Alen Tafra

Okovi kao krila, let kao pad

I.

Tragičan slučaj Charlie Hebdoa, kao i donekle benignija epizoda s danskim karikaturama
proroka Muhameda, svjedoče o privrženosti slobodi izražavanja koja ne isključuje slobodu
ismijavanja i ruganja nečijim svetinjama. No, kako primjećuje Tzvetan Todorov,
neograničena sloboda ubija slobodu, dok neograničena sloboda izražavanja oslobađa od svih
vrednota.1 Da i u liberalno-demokratskim društvima parola o "zabrani zabranjivanja" nije
realna, svjedoče brojna ograničenja slobode izražavanja – utemeljena kako na društvenom
konsenzusu, tako i na specifičnoj primjeni antidiskriminacijskih zakona. Iako danas svaka
ksenofobija upire prstom u cenzore – zahtijevajući potpunu slobodu izražavanja – znakovito
je da se još u vrijeme Dreyfusa najradikalnije antisemitsko glasilo zvalo Slobodna riječ.2 S
druge strane, ni zagovornik građanskih prava za Židove i žestoki kritičar cenzure poput
Maximiliena Robespierrea, nije se – bar u razdoblju Terora – iskazao dosljednošću. Ta upravo
je razdoblje postnapoleonske restauracije bilo vjerojatno najliberalnije u povijesti francuskog
tiska sve do danas!3 Isaiah Berlin, ikona liberalnog panteona proteklog stoljeća, tako tvrdi da
su konzervativno-prosvijećeni apsolutizmi Fridrika II. Velikog i Josipa II. stvorili uvjete za
plodno djelovanje brojnih stvaralačkih genija, i to čak slobodnije negoli u mnogim ranijim i
kasnijim demokracijama.4 Što bi rekao naš Kranjčević: "sputan korak za tri druga vrijedi"; ili:
"okovi su krila, da se brže leti!" Ipak, Berlin ovdje zanemaruje dijalektičku svezu između
"progona i umijeća pisanja" koju je u istoimenoj knjizi opisao Leo Strauss. Riječ je o
ezoteričnom fenomenu ductus obliquusa – "zaobilaznog puta" izražavanja ili autocenzure,
koju je do savršenstva – uz jednako nužno umijeće kompromisa – razvio upravo autor

1
Tzvetan Todorov, Strah od barbara. S onu stranu sukoba civilizacija, TIM press, Zagreb 2009., str. 148.
2
Ibid., str. 157.
3
Darrin M. McMahon, Enemies of the Enlightenment: The French Counter-Englihtenment and the Making of
Modernity, Oxford University Press, New York 2001., str. 158. Tiskano je tada više od dva milijuna primjeraka
Voltaireovih djela, kao i stotine tisuća knjiga najvažnijih prosvjetiteljskih autora, što je bio snažan poticaj
antiklerikalnoj i protuburbonskoj oporbi i disidentima. Darrin M. McMahon, Enemies of the Enlightenment: The
French Counter-Englihtenment and the Making of Modernity, Oxford University Press, New York 2001., str.
158.
4
I. Berlin, Four Essays on Liberty, Oxford University Press, Oxford 1969., str. 129-130.

1
najslavnije definicije prosvjetiteljstva, pruski filozof Immanuel Kant. 5 Inače, nivelirajuće
svođenje revolucije i reakcije pod pojam totalitarizma, bitan je aspekt revizionističkog
odbacivanja ukupne revolucionarne tradicije – od jakobinaca, preko Lenjina, pa nadalje.
Blještavi vez u revizionističkom tkanju izvezla je i Hannah Arendt, iako je prethodno genezu
totalitarizma pronašla u kontekstu britanskog imperijalizma i njegovih "administrativnih
masakara".6 No, do šezdesetih godina duh se vremena promijenio, a ruzveltovski antifašizam
zaboravio – što je vjerojatno utjecalo i na autoričinu autocenzuru u znak počasti prema njenoj
adoptivnoj domovini. U knjizi O revoluciji, filozofkinja je u jakobinstvu prepoznala
avangardu revolucije u Rusiji i trećem svijetu – ukratko, katastrofu – dok je pravi kurs
pronašla u atlantizmu kao jedinom autentičnom izrazu i šansi zapadne civilizacije. To je
kulminiralo u Arendtinoj tvrdnji da SAD "nikada nije sudjelovao" u "velikom zločinu"
kolonijalizma i imperijalizma europskih nacija.7

Kakvi god motivi pokretali takvo djelovanje ideologije – uključujući ovdje i one koji danas
američke poraze čitaju kao poraze demokracije – ostaje činjenica da izjednačavanje nacizma i
komunizma zamračuje kolonijalizam, iskupljujući grijehe liberalnoga, zapadnjačko-
kapitalističkog moderniteta. Konačni efekt je neutralizacija svih sustava mišljenja u korist
tehno-ekonomskog shvaćanja politike; riječima Margaret Thatcher: "There is no alternative".
Pozitivističko-scijentističke težnje – izrasle iz "filozofskog" 18. stoljeća – dugo su bile
skrivane iza klasnih borbi, sukoba ideologija i svjetskih ratova, da bi ih Ignacio Ramonet –
bivši urednik Le Monde diplomatiquea – točno prije dvadeset godina kritički imenovao
"jedinim mišljenjem" (pensée unique). Termin spremno prihvaća i Alain de Benoist – korifej
europske nove desnice, koji u konačnici odustaje od potonje etikete pledirajući za
"nonkonformističku kulturu" i "nove sinteze mišljenja". Svoju kritiku tržišnog fatalizma – koji
isključuje mogućnost radikalne alternative unipolarnom svijetu liberalnog kapitalizma –
Benoist izlaže 1998. u članku pod naslovom "Metode nove inkvizicije", u kojemu žestoko
istupa protiv cenzure, optužujući pritom i suvremeni antifašizam, otupljene kritičke oštrice,
kao svojevrsni alibi pristaša "jedinog mišljenja".8 Ostavit ćemo po strani ovu paušalnu ocjenu
antifašizma, uz napomenu da je kod fašizma ipak riječ o ideologiji koja je " višestruko

5
Domenico Losurdo, Autocensura e compromesso nel pensiero politico del Kant, Saggi Bibliopolis, Napulj
2007., str. 346. Za kolonijalističke korijene i planove nacizma – od afričkog jugozapada do istoka Europe – vidi
naslove: David Osuloga i Casper W. Erichsen, The Kaiser's Holocaust: Germany’s Forgotten Genocide and the
Colonial Roots of Nazism, Faber and Faber, London 2010.; Mark Mazower, Hitler's Empire: Nazi Rule in
Occupied Europe, Penguin Books, London 2008.
6
H. Arent, Izvori totalitarizma, Feministička izdavačka kuća 94., Beograd 1998., str. 227.
7
H. Arendt, Dissent 6 (1/1959), str. 46.
8
Vidi A. de Benoist, "I metodi della nuova Inquisizione", Diorama letterario 210 (1998).

2
potencirala prijeteće potencijale kapitalističkog moderniteta" 9, zbog čega u Hitleru bitno
možemo vidjeti noviju inačicu konkvistadora10 – dakle, krajnju suprotnost globalno-
emancipacijskom utjecaju komunističkog pokreta, i to usprkos doprinosu potonjeg katalogu
užasa prošloga stoljeća. No, ovdje i sada bitno je raskrinkati sofizam manihejskog
kontrastiranja moralne osjetljivosti liberalizma na mračnoj pozadini bešćutnog totalitarizma.
Uostalom, s ovom ocjenom slaže se i Benoist, koji svoju kritiku demokratske cenzure i
"jedinog mišljenja" utemeljuje u načelnoj kritici filozofije prosvjetiteljstva kao temeljne
legitimacije suvremenih društava Zapada. U potrazi za smislom suvremenih metamorfoza
cenzure, i ovdje ćemo se prvo suočiti s tim laboratorijem budućih revolucija, da bi zatim u
Prvom svjetskom ratu otkrili definitivni trenutak zajedničkog rađanja totalitarizma i
demokratske cenzure – i to u njenom liku propagande ili odnosa s javnošću.

II.

Proučavajući odnos prosvjetiteljske kritike i krize apsolutizma u 18. stoljeću, njemački

povjesničar Reinhart Koselleck uočava ne samo zajedničku etimologiju kritike i krize, već i
kritike i cenzure. Potonji pojmovi u tom razdoblju javljaju se zajedno, kao sinonimi,
uzajamno se dopunjujući, pa tako i u francuskoj Enciklopediji, ili u Johnsonovu Rječniku,
gdje "to critisise" objašnjava "to censure".11 Diderot pak razlikuje lošu primjenu cenzure, koja
nasilnom zabranom zapravo promiče suprotstavljene ideje, od dobre cenzure koja objavljuje,
javno kritizira, i na pozornici ismijava mrske joj ideje. 12 A najveći liberalni mislilac, John
Locke, pri analizi zakona u skladu s kojima građani organiziraju svoj život – pored državnog
i božjeg zakona – daleko najviše pažnje posvećuje zakonu javnog mijenja (The Law of
opinion or reputation), nazivajući ga još "zakonom filozofa", kao i "zakonom privatne
cenzure".13 Naime, privatni prostor i javnost tek se minimalno isključuju, te se duhovna moć
osobnoga moralnog suda samovoljno širi da bi u mediju javnosti dobila status
općeobvezujućeg zakona, kao prešutna suglasnost građana o adekvatnim objektima pohvale i
pokude. Dakle, praksa moralne cenzure i duhovne kritike konstitutivna je za društvo. Iako je
riječ o odlučnom proboju u apsolutistički poredak, Locke državni zakon i moralni zakon
9
Matthias Wörsching, "Što je to - fašizam?", Le Monde diplomatique 13 (2014), str. 15.
10
Vidi D. Losurdo, War and Revolution: Rethinking the Twentieth Century, engleski prijevod Gregory Elliott,
Verso, London i Brooklyn 2015.,
11
Vidi Rajnhart Kozelek, Kritika i kriza. Studija o patogenezi građanskog sveta, Plato, Beograd 1997.str. 92
12
Vidi Colas Duflo, "Diderot and the Publicizing of Censorship", u: Mogens Lærke, The Use of Censorship in
the Enlightenment, Brill, Leiden i Boston, str. 135.
13
Vidi J. Locke, An Essay Concerning Human Understanding, The Pennsylvania State University, 1999., str.
336-340.

3
građanstva nije doživio kao suprotnost, niti se – ostajući vjeran duhu slavne revolucije, koja je
1688. potvrdila ustavnu monarhiju na način koegzistencije kralja i elita – bavio njihovim
razgraničenjem.14 Konfliktni potencijal Lockeova "filozofskog zakona" pokazao se zato
kasnije, na kontinentu, gdje je javnost pretvorena u sudnicu-pozornicu manihejskog polariteta
pojmova i protupojmova, u dramatičnu scenu sukoba morala i politike, trgovine i rata, uma i
objave, slobode i despocije, napretka i dekadencije, revolucije i reakcije, svjetla i tame,
ljepote i užasa. I bez sredstava fizičke prisile, posredni autoritet javnog mnijenja djeluje
snažnije od moći države i crkve; njemu, naime, nitko ne može pobjeći. Neizbježno je
pretvaranje moralne instance u političke posljedice, a na kontinentu – naročito u Francuskoj –
u direktno izricanje presude u formi kritike (ili, cenzure). U stvari, svaki sukob već je
unaprijed presuđen u korist društvene – ili, demokratske – cenzure, s obzirom da je
prosvjetiteljstvo poistovjetilo instance moralnog zakona, filozofskog suda, i sam smisao
društva. Izbor je predstavljen kao odluka za slobodu ili ropstvo, gdje revolucija znači slobodu,
no ujedno i nepokriveni ček za okončanje političke krize i građanskog rata. Uvlačenjem svega
u vrtlog dijalektičke javnosti – zaključuje Koselleck – u onoj mjeri u kojoj je sve postajalo
jasnije, sve je postajalo ideološki zamagljenim.15 Riječ je o ambivalenciji prosvjetiteljstva
koje razobličujući nepravde politički zasljepljuje s obzirom na razmjere krize, čemu bi – u
foucaultovskom, postmodernom kontekstu – odgovaralo danas aktualno sljepilo za društvo
rastućeg nazdora, sve većeg uplitanja države u život individua, za postojanu korelaciju
između naglašavanja individualizacije i jačanja cjeline u koju se individua integrira. 16 Od
Francuske revolucije naovamo, pokušaji sinteza suprotstavljenih polova – "djece svjetla" i
"djece tame" – propadali su pod optužbama za nekonzekventnost, što je logična posljedica
potcjenjujućeg misaonog stava proizašlog iz manihejske pojmovne kombinatorike. Kako se
pretenzija na opće važenje javnog mnijenja – usprkos Habermasovim postulatima – nipošto
ne postiže umskim kriterijima, širenje poželjnog svjetonazora podrazumijeva nadmetanje
aktivnih "lidera mnijenja" oko persuazije voajerske publike – milom ili silom. Pravo na
omnikompetentnost ostvaruje se u borbi koju ne odlučuje moć trenutno boljeg argumenta, već
snalaženje u sustavu moći iracionalnog svijeta, u medijskoj masaži politike i publike. Sredstva
sadašnjosti, smatra Spengler, još dugo će biti izbori i tisak, a politički programi i načela tek
igra na povijesnoj površini. Tisak je demokratska duhovna artiljerija, produženje ili proširenje
14
Vidi R. Kozelek, op. cit., str. 92-96 passim.
15
Vidi ibid., str. 142-171 passim.
16
Michel Foucault, Kritika političkog uma, Art radionica Lazareti, Dubrovnik 2003., str. 66-67.

4
rata drugim sredstvima, s novinarima kao časnicima, a čitateljima kao vojnicima. Ukidanje
cenzure ukidanje je posljednjega ograničenja diktaturi tiska, a opće obrazovanje praktično
privođenje mase novinama. Istina je za masu ono što se stalno čita i sluša, javna istina, istina
trenutka, nepobitna samo dok se ima novca za održavanje intenzivne dinamike tiska – do
pojave jačega magnetskog pola, do novog buđenja iz zablude. Spengler konačno primjećuje –
mada dalje ne eksplicira tezu – da "demokrat staroga kova danas ne bi zahtijevao slobodu za
tisak, nego od tiska".17

Podsjeća to na tezu Noama Chomskog po kojoj je "propaganda za demokraciju ono što je

batina za totalitarnu državu".18 I Benoist predbacuje liberalnim društvima "prividni
pluralizam", pod kojim "građani-potrošači" metamorfiraju u "robove trgovine", gdje
totalitarna normalizacija tek mijenja oblik, kao što odnosi s javnošću mijenjaju propagandu, a
konformizam postaje savršeno jednoumlje.19 Na tragu Dostojevskog i Berdjajeva, Sergej
Kara-Murza svojim sunarodnjacima postavlja nekorektno pitanje: poboljšava li se ljudski
status prijelazom s neposredne prinude na manipulaciju sviješću, ili se ipak pogoršava? 20 A
riječ je o tehnikama čiji je razvoj započeo u vrijeme Prvoga svjetskog rata, dok je Spengler
pisao Propast Zapada, a u zaraćenim se zemljama – uključujući stare liberalne demokracije –
vojnička disciplina s bojišta širila duboko u pozadinu, slijedeći neumoljivu logiku "totalne
mobilizacije", "totalnog rata" i "totalne politike". Ovo nadalje podrazumijeva prisilno
novačenje i posvudašnju špijunažu, vojne sudove i streljačke vodove, policijski režim i
cenzuru, opsadno stanje i deportacije civila, desetkovanje vojnika i kažnjavanje obitelji
dezertera.21 A u SAD-u, Komitet za javno informiranje – poznat još i kao Creelov odbor –
pruža prvi primjer totalne mobilizacije sredstava informiranja, poduprt izvanrednim zakonima
protiv narušavanja domoljubnog i civilizacijskog jedinstva nelojalnim komentarima o vladi,
ustavu, oružanim snagama i nacionalnim simbolima. Budući stanje u zaraćenim zemljama
zadovoljava gotovo sve uvjete totalitarizma koje je postavila Hannah Arendt, Losurdo
totalitarizam definira, s one strane partikularnih ideologija i konkretnih izvedbi – kao
"politički sustav koji odgovara totalnom ratu – dakle, ratu koji teži totalnoj kontroli ponašanja
i ideja" vojnika, civila, i građanskog društva kao takvog.22
17
Osvald Špengler, Propast Zapada, srpski prijevod Vladimir Vujić, knjiga I., INP Književne novine, Beograd
1990., str. 241-243.
18
N. Chomsky, Media Control: The Spectacular Achievements of Propaganda, Seven Stories Press, New York
2002., str. 15.
19
Alain de Benoist, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću, Z. Hasanbegović, Zagreb
2005., str. 142-144.
20
Vidi Sergej Georgijevič Kara-Murza, Manipulacija svešću, Vesna info, Beograd 2011.
21
Vidi D. Losurdo, War and Revolution, str. 182-185.
22
Ibid., str. 330-331.

5
No, s obzirom da rat do danas nije prestao, ovo nije prigodničarska reminiscencija povodom
nekakvog centenija, već izravno pitanje: u kakvome demokratskom društvu mi zapravo
živimo? O uspjehu antantine propagande svjedoči sam Hitler, koji u Mein Kampfu zaključuje
da je Njemačka taj rat izgubila zbog slabije propagande. I američka poslovna zajednica
prepoznala je potencijal propagande u masovnoj demokraciji. U rađanju industrije za odnose s
javnošću, asistiraju upravo članovi spomenutog Komiteta. Među njima se ističe Edward
Bernays, autor knjige Propaganda, u kojoj tvrdi da je javno mnijenje moguće ustrojavati "isto
kao što se postrojavaju tijela vojnika". Već u prvoj rečenici Bernays proklamira načelo
"svjesne i inteligentne manipulacije organiziranim navikama i mišljenjima masa", kao "važan
element demokratskog društva". Kako dodaje, manipulatori "nevidljivog društvenog
mehanizma tvore nevidljivu vladu koja je prava vlast". 23 Ovim idejama demokratski štih malo
popravlja Walter Lippmann, doajen američkog novinarstva i svojedobno nešto kritičniji član
Creelova odbora, koji demokraciju tumači kao "proizvodnju pristanka", prepuštajući pritom
javnost – "zbunjeno krdo" – dobrohotnoj manipulaciji od strane elita. 24 Nadalje, vodeći
američki politolog i teoretičar komunikacija u prošlom stoljeću, Harold Lasswell, u svojoj
studiji o ratnoj propagandi dolazi do zaključka kako treba izbjeći "demokratski dogmatizam"
poput onog da su ljudi "najbolji suci svojih vlastitih interesa". 25 Sve u svemu, Chomsky je
"model propagande" u proizvodnji vijesti i oblikovanju javnog mnijenja temeljito istražio i
obradio u desetcima knjiga i stotinama studija slučaja. Medijsko i opće institucionalno
filtriranje za posljedicu ima ograničavanje pluralnosti rasprave, gdje su "lijevo" i "desno"
granice zadane konsenzusom poslovne zajednice, čiji će se stav – neovisno o inačici –
ukorijeniti u javnosti, pa i pomoću njoj nesklone kritike. Medijski giganti bave se u stvarnosti
prodajom svoje publike drugim korporacijama – oglašivačima, te stoga medijska slika svijeta
odražava bliskost perspektiva i interesa proizvođača, prodavača, kupaca i proizvoda. 26
Logično je da slika svijeta, kakvu predstavljaju medijski konglomerati, odražava perspektive i
interese prodavača, kupaca i proizvoda. Novinarska ulaznica u taj svijet podrazumijeva
konformiranje ideologiji elite, koja u najobuhvatnijem smislu tvori ono što je Aleksandar
Zinovjev nazvao "globalnim nad-društvom". Korektno svakodnevno funkcioniranje od
novinara nužno zahtijeva internalizaciju mainstream stavova, kao svojevrsnu autocenzuru s
dopuštenim oscilacijama unutar već postavljene agende.

23
E. Bernays, Propaganda, Kennikat Press, New York 1928., str. 9, 25, 27.
24
W. Lippmann, The Phantom Public, Transaction Publishers, New Brunswick i London 2011., str. 145.
25
Navodi prema: N. Chomsky, Media Control, str. 15.
26
Vidi Robert W. McChesney, Rich Media, Poor Democracy: Communication Politics in Dubious Times,
University of Illinois Press, Champaign 1999.

6
III.

Još je Orwell u uvodu Životinjskoj farmi objasnio kako se u Engleskoj postiže efekt
propagande sličan sovjetskom: zbog interesa vlasnika medija da neke stvari ostanu prešućene,
kao i zbog obzira usađenih kvalitetnim obrazovanjem. Riječ je o nešto manje poznatom
Orwellovu eseju; bio je cenzuriran tri desetljeća. 27 Sudbina tog teksta sada zvuči retro; jer,
stvari su otišle daleko. Digitalna revolucija izbacila je na površinu nove parole dana: "soft
power", "teoriju kaosa", "nekonvencionalni rat", "dominaciju punog spektra", "hibridni rat",
"mrežni rat", "neokortikalni rat", "rat društvenih mreža" itd. 28 Pritom ne treba zanemariti da
internetske domene i adrese dodjeljuju – i tehničke standarde razvijaju – organizacije fizički
smještene na teritoriju SAD-a, kojima su inače nesrazmjerno podložne. Tu su svakako u igri i
međunarodni internetski servisi, poput giganata izgrađenih američkim kapitalom i državnom
moći. Kako ocjenjuje Milton Mueller, znanstvenik s MIT-a, Internet danas funkcionira kao
utjelovljenje američke politike "jednostranog globalizma". 29 No, s obzirom na intenziviranje
borbe za multilateralni sustav upravljanja Internetom, otvara se teže pitanje: koliko bi uspjeh
te borbe bio doprinos slobodi protoka informacija, a koliko opet restrukturiranje i puka
pluralizacija već davno razrađenog sustava propagande? I što uopće sloboda informacije ima s
duhom i slobodom, uključujući slobodu mišljenja i govora? Prema Yean-Yvesu Fréhatu,
informatičaru iz Houellebecqova Širenja područja borbe, "sloboda nije ništa drugo nego
mogućnost uspostavljanja raznovrsnih uzajamnih veza između pojedinaca projekata, ustanova
i službi", što da kulminira u "najvećem mogućem broju izbora". Pritom uspoređuje društvo s
mozgom, s obzirom na poželjnost umnažanja veza između moždanih stanica – no, avaj, tu
prema autoru leži Fréhautov temeljni hendikep: "on je liberal, i nije nimalo sklon onome što je
mozgu toliko potrebno: objedinjujući projekt". 30 Treba li tek tako odbaciti tezu o postojanju
objedinjujućeg projekta? S one strane konspiracionističkog monoideizma, zašto ignorirati
činjenice koje govore o stvarnom orkestriranom djelovanju, kada se stvari koje istražujemo na
interesantan način slažu? S obzirom na ranije spomenutu tehnokratsku tendenciju prema
kontroli te upravljanju informacijama i percepcijama, duboko ukorijenjenu u prosvjetiteljskoj
tradiciji – od Bacona i Fontenellea, preko Saint-Simona i Comtea pa nadalje – zajedno s
njenim tajnim društvima, racionalizacijom, znanstvenim ekspertizama i menadžmentom,
27
N. Chomsky, Understanding Power: The Indispensable Chomsky, The New Press, New York 2002., str. 111-112.
28
Vidi Andrew Korybko, Hybrid Wars: The Indirect Adaptive Approach to Regime Change, Peoples’ Friendship
University of Russia, Moscow 2015.
29
Vidi Dan Schiller, "Tko će upravljati internetom?", Le Monde diplomatique 2 (2013), str. 29-30.
30
Michel Houellebecq, "Širenje područja borbe", Europski glasnik 6 (2001), str. 58.

7
socijalnim inženjeringom i kontrolom – nije li san o obuhvatnom rješenju prirodna reakcija na
netransparentnost i besmisao globalizacijskih procesa? I, utoliko, dio procesa učenja i
sazrijevanja, nošenja s "dijalektikom prosvjetiteljstva". Kako u istoimenoj knjizi pišu
Horkheimer i Adorno, "prosvjetiteljstvo se odnosi prema stvarima kao diktator spram ljudi.
Priznaje ih samo manipuliranjem".31 Riječ je o zajedničkom tehnokratskom korijenu
totalitarizma i demokratskog soft sustava propagande, koji prepoznaje i mainstream sociolog
Anthony Giddens, dok tvrdi da je totalitarizam "tendencijska osobina moderne države". 32
Razvoj sredstava komuniciranja koji treba biti pretpostavka racionalne javne rasprave, ojačao
je – najčešće na nevidljiv način – i državni aparat, pri čemu je demokratska javna sfera
dodatno torpedirana i komercijalizacijom i konzumerizmom. U svari, bez potrebe da
dramatiziramo, propaganda i upravljanje informacijama normativni su i konstitutivni aspekti
modernih masovnih demokracija, nazvali mi to Bernaysovim "inžinjeringom pristanka",
Lippmannovim "manufakturiranjem pristanka", ili na neki treći način. U tako stručnom
tretiranju sve kompleksnijega društvenog organizma, svoje mjesto svakako nalazi i cenzura.
Zajedno s različitim mehanizmima filtriranja, tajnosti i sigurnosti, ona se fino ugođava i
sljubljuje s aktivnijim formama uvjeravanja poput PR-a i reklame, s infotainmentom i
infomercialom, ali i s masovnim prikupljanjem informacija i nadzorom koji to prati. Dakle,
kao što sam Lippmann piše u Javnom mnijenju, propaganda nije moguća bez nekog vida
cenzure, budući "propaganda ovisi o postojanju barijere između javnosti i događaja". Sa
zadatkom selekcije informacija suočava se stoga svaki službenik i svaki političar, pretvarajući
se u tom činu donekle u cenzora, indoktrinatora i propagandista. 33 Poslušamo li Jacquesa
Ellula, lako ćemo odustati od nade da se suvremene demokracije mogu oduprijeti utjecaju
propagande; kao da smo ulovljeni u mišolovku koju je moguće okretati slijeva i zdesna, no iz
nje izlaska nema. Prema Ellulu demokraciju propaganda prati otpočetka, jer demokracija ovisi
o javnom mnijenju i utoliko o propagandnom nadmetanju oko potonjeg. Kako propaganda po
svojoj prirodi teži usađivanju uvjerenja i načina mišljenja, ona nužno nastoji neutralizirati i
izvitoperiti otvorenu raspravu. Demokratska propaganda nije moguća, što znači da
propaganda nužno izopačuje demokraciju; efikasna sredstva upropaštavaju navodni cilj,
pretvarajući demokraciju u propagandni mit.34 Dubina djelovanja i širina zamaha propagande
oduzimaju smisao lovu na laži i ispravcima iskrivljenog, dok sujetni investigatori, da bi uopće

31
Max Horkheimer i Theodor Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, Veselin Masleša i Svjetlost, Sarajevo 1989.,
str. 23.
32
Anthony Giddens, The Nation-State and Violence, Cambridge, Polity Press, Cambridge 1985., str. 180, 295
33
Walter Lippmann, Public Opinion, George Allen and Unwin, London 1922, str. 43, 247.
34
Vidi J. Ellul, Propaganda: The Formation of Men's Attitudes, engleski prijevod Konrad Kellen i Jean Lerner,
Vintage Books, New York 1973., str. 235-257 passim.

8
opstali, i ne žele znati da se borba odvija u matroški unutar sljedeće matroške – u matrixu. S
druge strane, mirenje s propagandim uvjetovanjem proizvodi totalitarnog čovjeka, kojega od
nacista razlikuje samo to što je on "totalitarni čovjek s demokratskim uvjerenjima". 35

Koliko su još uopće aktualni Kantova slavna definicija prosvjetiteljstva kao sazrijevanja, i
njegovo ohrabrenje da se usudimo spoznati? U svakom slučaju, šanse za raznobojne
opskurantizme uopće nisu slabe. Što se bauka komunizma tiče, danas se ipak treba bojati
"komunizma emocija" – kako ga naziva Paul Virilio. 36 Posrijedi je otkucavanje informacijske
bombe, u smislu ubrzane i sveprisutne sinkronizacije afekata straha. Virilio aktualni proces
smatra prijelazom iz faze demokracije mnijenja – obilježenog standardizacijom – u
sinkroniziranu demokraciju emocija. Kako primjećuje Ellul, moderna propaganda obraća se
masi zavodeći pritom odvojeno svakog pojedinca, svedenog na neki prosjek, usamljenog u
gomili.37 "Soft tip pluralnog programiranja" o kojemu govori Lipovetsky, s one strane
"hiperumnožavanja izbora" i life-styleova, u bitnom doprinosi ostvarenju totalne društvene
kontrole. Intenzivira se borba oko podudaranja želja, ideja i navika, u svrhu višeg jedinstva i
zajedništva, domovinskog ili civilizacijskog. Upravo najnovije personalizirane korisničke
usluge, aplikacije i gadgeti, sve savršenije odgovaraju kvaliteti Ortegina čovjeka-mase, i
njegovu prosvijećenu samozadovoljstvu. Mrežnom zarazom do kaotičnog rojenja tvitova,
statusa i postova, pa do jedinstvenog "uma košnice" 38 – to je soft power, prava snaga, to je
budućnost… Zvuči kao predizborni slogan. Stoga, nasuprot najnovije faze u povijesti mase,
prisjetimo se na kraju riječi Ortege y Gasseta iz 1930., posvećenih liberalizmu, u ovom eseju
svejedno kritiziranom:

"Liberalizam, danas moramo na to podsjetiti – vrhunac je velikodušnosti: on je pravo koje

većina daje manjini… Živjeti zajedno s protivnikom! Vladati s oporbom! Ne postaje li to već
nerazumljiva ljubav?"39

35
Ibid., str. 256.
36
Paul Virilio, The Administration of Fear, engleski prijevod Ames Hodges, Semiotext(e), Los Angeles 2012.,
str. 30, 46-47, 51, 89.
37
J. Ellul, op. cit., str. 6-9.
38
Vidi John Arquilla i David F. Ronfeldt, Swarming and the Future of Conflict, RAND, Santa Monica 2000.
39
Vidi José Ortega y Gasset, Pobuna masa, Golden marketing, Zagreb 2003., str. 104.