RADNIKI POKRET, politika strujanja, organizacije i djelatnosti to nastaju u krilu radnike klase

i tee njenom materijalnom i kulturnom razoju i osloboenju - ukidanju svake eksploatacije i stvaranju
novog drutvenog poretka. Osnovu radnikog pokreta ini industrijsko radnitvo koje je lieno
vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju.

Radniki pokret je drutveni i historijski fenomen: s jedne strane, izraz je klasne cjelovitosti, strukovne,
nacionalne, regionalne pa i idejne raznolikosti industr. radnitva, a s druge strane, on je sam dinamiki
moment radnitva kao klase, izraz njegove borbenosti i organiziranosti, kako na nacionalnom tako
i na meunarodnom planu. Sve spontane i organizovane tenje radnitva ostvaruju se i potvruju u
okviru radnikog pokreta kroz raznolike oblike: politike stranke (partije), sindikate, strukovna,
kult.urna, potporna, sportska i druga udruenja, drutva i ustanove.

Kao drutvena pojava znatnih razmjera, radniki pokret nastaje u epohi industrijskog razvoja drutva,
kada se javlja nevlasnika klasa radnitva. U razdoblju nastanka industr. proletarijata r. p. predstavlja
preteno spontane i stihijske pobune protiv surovog iskoritavanja, pobune koje jo ne karakteriu
nikakva organizovane akcija, rukovoena i inspirisana svijeu o historiijskoj ulozi radnike klase.

Taj pokret prije svega tei za poboljanjem ivotnog standarda radnika, za boljim uvjetima rada, za
skraivanjem radnog vremena i sl. U tom razdoblju (koje traje otprilike od kraja XVIII st. do
osnivanja Prve internacionale, 1864) u velikoj britaniji je najznaajniji tzv. ludistiki radniki pokret,
iji su protagonisti (N. Ludd) smatrali da treba unitavati strojeve jer dovode do masovne
nezaposlenosti; tako su od 1811. do 1816. prireivali prave ruilake pohode kako bi onemoguili
industr. proizvodnju i sprijeili otputanje radnika Otrijom polarizacijom klasa i razvojem
kapitalistikog naina proizvodnje, proletarijat postaje sve svjesniji svoje historijske uloge te prelazi i
na otvorenu politiku borbu. - Lyonski ustanak (1831) i ustanak leskih tkaa (1844) predstavljaju
ve samostalnije i svjesnije istupe radnike klase, ali tek artistiki pokret u Velikoj Britaniji oznaava
pravi poetak organizovane borbe za politika prava radnika. Teki materijalni i bespravni politiki
poloaj radnika, spoznaja o jalovosti i bezuspjenosti iskljuivo ekonomske borbe i iskustvo
iz prvih bitaka radnitva uvjetuju pojavu revolucionarnog pokreta artizma koji je imao veliko
znaenje za razvitak meunarodnog radnikog pokreta.

Na ideolokom planu u to vrijeme se pojavljuju mnoge socijalutopistike teorije (Saint-Simon, Owen i

dr.), koje nastoje ostvariti razne ideje o humanom i pravednom drutvu i dravi.

Stoga se tek stvaranjem Saveza komunista (1847), pod direktnim utjecajem Marxa i Engelsa, javlja
prva radnika organizacija rukovoena stvarnim potrebama i istinskim interesima radnike klase.

Pojava Komunistikog manifesta (1848) znaila je prelaz na potpuno novo shvatanje historijske uloge
radnike klase i zavretak neorganizovane i samo povremene borbe za njena elementarna ekonomska
i politika prava:

Osnivanjem Prve internacionale (1864) zapoinje druga faza borbe, u kojoj se radnika klasa ne
organizuje samo unutar pojedinih zemalja, ve i u meunarodnim relacijama. Ve 1865. u
Internacionalu je ulanjeno oko 20 000 radnika.

Specifini uvjeti borbe radnika u pojedinim zemljama, dovode 1876. do odluke o prestanku djelatnosti
Prve internacionale, koja je udarila temelje meunarodnoj organizaciji radnika da bi ih pripremila
za revolucionarni napad na kapital Nakon snanog revoluc. razdoblja (1848-71) nastaje razdoblje
relativne stagnacije i okupljanja snaga za budue odluujue okraje radnike klase.

U ovoj se mirnoj fazi iri sve vie marksizam, stvaraju se masovne radnike organizacije, a
parlamentarni i sindikalni rad postaju glavni oblici borbe radnikog pokreta. Istovremeno dobno se
javljaju i trajkaki pokreti, pa dolazi i do otvorenih oruanih sukoba. Tako se 1886. razvio u SAD
veliki trajk koji je doveo do ikakog krvoprolia

Druga internacionala nije uspjela u svom osnovnom cilju: osigurati radnikom pokretu odgovarajuu
strategiju mirnog razvoja drutva u pravcu socijalizma i odgovarajuu slonu i organiziranu meunar.
snagu socijalizma nasuprot ekon. dominaciji kapitalizma i kapitalistikog dr. i drutvenog poretka.
Zato su pokuaj i politika Druge internacionale doivjeli slom u trenutku izbijanja I svj. rata. Veina
voa socijaldemokratskih partija prela je na stranu svog nacionalnog graanstva i glasala za ratne
kredite, a neki su ak uli i u graanske i imperijalistike vlade. Unutar radnikog pokreta javljaju se
razne struje koje odstupaju od marksizma: revizionizam, anarhosindikalizam, nacionalovinizam.

Dileme to ih je nametnuo I svj. rat jo je vie zaotrila Oktobarska revolucija. Tako je dolo do
dubokog rascjepa te su se u meunarodnom radnikom pokretu stvorile dvije fronte:
socijaldemokratska i komunistika (boljevika); prva je ostala u staroj, Drugoj internacionali, a druga
se okupila - pod Lenjinovim vodstvom - u Treoj internacionali to je osnovao 1919. Diferencijacija

71
je nastala na osnovnim pitanjima rata, revolucije i perspektiva socijalizma, a pojedini dijelovi radnikog
pokreta opredjeljivali su se u ovisnosti o uvjetima u kojima su djelovali

ROMANTIZAM (franc. romantisme), knjievni i umjetniki pokret potkraj XVIII i po. XIX st.
(poslije se znaenje pojma proirilo, pa se govori i o romantizmu ili romantici u filozofiji, politici i
dr.). Sam termin izvodi se iz roman; jo u XVII st, pridjevom romantiki (engl. romantic) oznaavaju
se pripovjedaka djela u kojima se zbiva neto nestvarno ili se opisuju krajolici s melankolinim
ugoajem.

R. je kao pokret karakteristian za razdoblje velikih revoluc. drutvenih promjena i nacionalnih

pokreta izmeu 1798. i 1848. Osnovne su mu odlike: odbacivanje klasicizma, otpor prema
racionalizmu prethodnog razdoblja, isticanje snage ljudskih emocija nasuprot razumu, naglaavanje
iracionalnoga, kult prirode (to ga ve istie predromantik J. J. Rousseau) i individualizam, interes za
egzotiku i srednji vijek, a osobito osjeaj svjetske boli (franc. mal du sicle, njem. Weltschmerz).
R. je obraao znatnu panju nacionalnim jezicima i folkloru. Budei zanimanje za nar. blago, poticao
je razvitak jezika i knjievnosti evr. naroda koji su tek stjecali nacionalnu svijest (nacionalni
romantizam u junih Slavena).

Terminu romantizma esto se pridaje i izvan vremensko znaenje. Dok neki anglosaski kritiari vide u
povijesti knjievnosti i umjetnosti stalnu smjenu dvaju stilskih tipova (romantizam i klasicizam), sovj.
su teoretiari skloni da u razvitku uz realizam razlikuju i romantizam kao metodu koja je svojstvena
svim hist. razdobljima, pa govore o romantizmu i u suvremenoj umjetnosti. Posebno npr. istiu
romantizam u djelima Maksima Gorkog ili suvremene sovjetske knjievnosti. Unutar romantizma
sovj. teoretiari, slijedei misao Gorkoga, razlikuju reakcionarni ili konzervativni r. (u djelima
njem. romantiara, Chateaubrianda, ukovskog i dr.), od revolucionarnoga romantizma (u djelima
G. Byrona, V. Hugoa, A. S. Pukina, M. Ljermontova i dr.). I neki se sovj. autori, meutim,
odnose kritiki prema toj tipologiji, iako se njome u praksi slue mnogi kritiari na Zapadu i na Istoku.

Romantizam u knjievnosti razvio se najprije u Njemakoj. Teoriju romantizma razvila su braa A.

W. i F. Schlegel, a poetski su predstavnici Novalis C. v. Brentano, A, von Arnim, E. T. A. Hoffmann,
L. Tieck, H. Heine. Iz Njemake pokret se proirio i naao svoje srodnike u Engleskoj, Francuskoj,
Rusiji i dr. U Engleskoj najvaniji su predstavnici S. T. Coleridge i W. Wordsworth, pa Byron, J.
Keats, P. B. Shelley; W. Scott; u Francuskoj F. R. Chateaubriand, A. de Lamartine, V. Hugo, A. de
Vigny i A. de Musset; u Rusiji V. A. ukovski, A. Pukin i M. Ljermontov; u Poljskoj A. Mickiewicz
i J. Slowacki; u Madarskoj S. Petfi; u Italiji G. Leopardi; u Austriji N. Lenau; u Hrvatskoj I.
Maurani, S. Vraz, P. Preradovi i A. enoa; u Srbiji B. Radievi, J. Jovanovi-Zmaj, . Jaki
(pjesnik i slikar) i L. Kosti; u Sloveniji F. Preeren i J. Cigler.

72
Kako se r. formirao u sukobu s vladajuim klasicizmom, to su se za njegovu karakterizaciju najee
koristile negativne odredbe. U osnovi lei tenja za razbijanjem klasicistikih normi i kanona, za
osloboenjem oblika od kalupa (V. Hugo definira r. kao liberalizam u knjievnosti) i za nastankom
novih, koji pogoduju razvitku emocija i odgovaraju bogatstvu ovjejeg unutranjeg svijeta. Nasuprot
klasicistikoj loginoj jasnoi, r. uvodi smisaonu eliptinost i aluziju, kompozicijsku rascjepkanost
djela, nasuprot strogoj podjeli na rodove i vrste, razvija mjeovite oblike (romantiki ep s lirskim
elementima balada, roman u stihovima; lirske digresije u epskim djelima), a u drami razbija tri
jedinstva i razdiobu na pet inova. Pojedine motive, posebno one iz prirode, podreuje r.
emocionalnom intenzitetu djela, on razvija zvukovnu instrumentaciju stiha, unosi hiperbolu u izricanju
osjeaja, a osobito je karakteristina njegova tenja za lirskom poistovjeenou autora s junakom
djela, naglaena sklonost prema lirskoj poeziji, u kojoj provodi pravu revoluciju, osposobljujui je
za izricanje najintimnijih osjeaja. Pjesnik-romantiar vjeruje da svojim osjeajem moe preobraziti
svijet, pa je i drutvena funkcija knjievnosti i umjetnosti u romantizmu preteno emocionalno-
estetska.

Oblici koje je u knjievnosti stvorio romantizam raznovrsni su i ponekad je teko pronai njihovo
stilsko jedinstvo; osim toga pojedini oblici nose obiljeja nacionalne historijske situacije u kojoj su
nastali. Posebno se izdvajaju oni oblici to su nastali u nacionalnim sredinama koje su knjievnosti
namjenjivale znatnu ulogu u razvitku nacionalne svijesti. Nacionalno-didaktiki i prosvjetiteljski
elementi u njima posebno su naglaeni, a to je utjecalo i na specifinost umjetnikuh struktura, koje su
esto samo genetski povezane s romantiarskim uzorima.

Romantizam u likovnim umjetnostima unosi naglaivanje pokreta (nasuprot klasicistikoj statici),

smionije kontraste svjetla i sjene, te raliitih boja, izraajnost kolorita i plastinost, razvija
pristupane oblike grafike (ilustracija, karikatura).

Najee se obrauju historijske teme i pejzai te razliiti orijentalni i egzotini motivi. Najistaknutiji
su slikari romantiari u Francuskoj E. Delacroix i Th. Gericault; u Njemakoj C. D. Friedrich i F.
Overbeck; u britaniji J. Constable, W. Turner i D. G. Rossetti.

Romantizam u muzici proirio se oko 1800. i prevladava otprilike do 1910. zahvativi itavo XIX st.
Nadovezuje se izravno na klasiku i s obzirom da zadrava i razrauje u osnovi iste elementarne i
formalne obrasce, nije njezina suprotnost ve nastavak te skupa s klasikom ini cjelovito razdoblje.
Osnovna glazb. sredstva (melodika, harmonija, ritmika) te zakoni forma ostaju od doba klasike u biti
neizmijenjeni samo se kod romantiara bitno mijenja sadraj i izraaj. Umjesto klasine ravnotee
prevlast nad formom i graom dobivaju kompozitorova subjektivna raspoloenja i emocije.

U klasine se oblike - sonatu, simfoniju, koncert, kvartet - unose, umjesto dramatskih i herojskih,
lirski, poetski ili slikoviti sadraji, a izraajna se sredstva produbljuju i intenziviraju: melodije se

73
kromatiziraju, harmonijske se funkcije razlabavljuju i naruavaju, ritmika se diferencira a
instrumentalne se boje slau na nov nain. U kompoziciji se daje primat melodiji i melodijskom
nadahnuu kao i u doba klasike, ali u oblikovanju muzikih motiva i tematike dolazi do bitnih
promjena: teme instrumentalnih kompozicija, od sonate i simfonije do malih formi, oblikuju se kao
melodije pjesama, u irokom luku, pjevno, i taj pjesmeni tip melodija prevladava u itavoj
instrumentalnoj muzici romantiara poevi od rane i prve faze (F. Schubert, F. Mendelssohn, R.
Schumann, F. Chopin) do visokog i kasnog romantizma (F. Liszt, J. Brahms, A. Bruckner, C. Franck,
A. Dvok, P. I. ajkovski, R. Strauss). Zbog takvog pjesmenog tipa tematike dobiva itava
instrumentalna muzika XIX st. izrazito lirski karakter. U harmonijskoj se grai ne naputaju klasini
tonalni okviri ali se zamagljuju i proiruju do krajnjih granica sve eom upotrebom kromatike,
alteriranih akorda, modulacija u daleke tonalitete.

Sva se ta sredstva pronalaze i iskoriuju da bi se pojaala osjetilna komponenta muzike. Tragajui za

novim, koloristikim uinkom zvuka romantiari su obogatili orkestar novim kombinacijama pa i
novim instrumentima i proirili ga do velikih razmjera (H. Berlioz, R. Wagner, N. A. Rimski-
Korsakov, G. Mahler, ajkovski, Bruckner).

Od solistikih instrumenata u sredite stvaralakih interesa dolazi klavir koji postaje prototip
romantiarskog instrumrnta. Openito se instrumentalne vrste i oblici njeguju vie od vokalnih kao i u
doba klasike, ali se ne tei toliko za izgraivanjem vrstih oblika ve se daje prednost slobodnijem
improviziranju i fantaziranju. Najvei procvat doivljuju lirska minijatura i solo-pjesma. Lirske
minijature za klavir (rjee koji drugi instrument ili sastav) razvile su se tipino u romantiki oblik -
ozvuenje trenutnog raspoloenja, osjeaja ili ugoaja te se javlja pod najrazliitijim imenima (balada,
impromptu, intermezzo, elegija, humoreska, nokturno, bagatelle itd.). Uz lirsku minijaturu oivljuje
interes za plesne oblike, izvedene iz folklornih ili pomodnih drutvenih plesova. Kao suprotnost tim
oblicima intimnijeg znaaja, doivljuju velik procvat i koncertne kompozicije za klavir, violinu ili
koji drugi solistiki instrument. Prototipom romantike solo-pjesme postaje njem. Lied koji je
odluujue djelovao na razvitak vokalne lirike u Francuskoj, Britaniji, skandinavskim zemljama,
Rusiji i dr. Glavnim velikim oblicima instrumentalne muzike ostaju i dalje klasina simfonija i sonata
(za klavir ili koji drugi instrument ili za komorni ansambl). Njihova se etverostavana formalna
okosnica ne mijenja bitno ali veini kompozitora slui naslijeena forma samo kao okvir za izlaganje
izraajno i koloristiki bogato iznijansiranih zvunih ploha. Stavci se proiruju i proimlju najee
kontemplativnim lirskim izrazom ili ak opisnim, slikovitim sadrajem te gube klasinu ravnoteu.
Sklonost romantiara opisnoj sadrajno determiniranoj muzici dovela je ne samo do naruavanja
tradicionalnih klasinih oblika (H. Berlioz, Fantastina simfonija), ve i do stvaranja nove
simfonijske forme - simfonijske pjesme u kojoj se formalna graa oslobaa krutih viestavanih
kalupa da bi se posve podredila nekom izvanmuzikom sadraju ili poticaju (literarnom, likovnom
itd.). B. Smetana, M. P. Musorgski, R. Strauss, Liszt, Franck, Rimski-Korsakov, ajkovski i na

74
stotine drugih prihvaaju taj formalno nevezan, slobodniji oblik koji se pojavio kao orkestralni pandan
lirske klavirske minijature.

Dok u instrumentalnoj muzici i solo-pjesmi dominantnu ulogu u doba romantizma imaju kompozitori
iz njemakih zemalja, na opernoj pozornici su se afirmirale i suoile razliite linosti i utjecaji. U
prvoj polovini stoljea evropske scene i dalje osvajaju najvie Talijani operom buffo (G. Rossini) i
ozbiljnom operom obojenom sentimentalnim akcentima (G. Donizetti, V. Bellini).

U Francuskoj se nakon revolucionarskih opernih tipova razvija poseban tip francuske romantiarske
velike opere (D. F. E. Auber, G. Meyerbeer, J. F. F. Halvy), koja takoer stjee poklonike i
sljedbenike irom Evrope. Istovremeno se u Njemakoj javljaju pokuaji stvaranja nacionalne opere
(E. T. A. Hoffmann, C. M. Weber, L. Spohr, A. Lortzing, F. von Flotow i dr.). Raa se i opereta (J.
Offenbach, J. Strauss ml.) i romantiki balet (A. Adam).

Oko sredine stoljea stupa na scenu Richard Wagner koji svojom muzikom dramom oivotvoruje
tenje romantikih ideologa za sjedinjavanjem svih umjetnosti, to djeluje presudno na dalji razvoj
opere. Wagneru se suprotstavlja kao ravnopravna protutea Gusepe Verdi svojom izrazito tal.
romantikom operom, a uza nj i kompozitori francuske lirske drame (Ch. Gounod, A. Thomas, J.
Massenet, G. Bizet).

Ovim se sredinjim i vodeim evropskim zemljama pridruuju u doba romantizma i manje zemlje i
narodi koji takoer postaju uskoro vani faktori evropskih muzikih zbivanja. U razdoblju
nacionalnog preporoda pojedini narodi, dotad podloni jaim utjecajima, osamostaljuju se i izgrauju
vlastite muzike idiome. Crpei iz vlastitog nasljea i ivih narodskih izvora razvili su svoj nacionalni
muziki izraz ponajprije ruski kompozitori - M. I.. Glinka, M. A. Balakirev, A. P. Borodin, Musorgski,
Rimski-Korsakov, ajkovski te njihovi nasljednici sve do A. N. Skrjabina. U Poljskoj nacionalni
glazb. jezik stvaraju najprije S. Moniuszko i Chopin, u ekoj Smetana i Dvok, u Ugarskoj F.
Erkel, M. Mosonyi, K. brnyi, u skandinavskim zemljama E. Grieg, N. Gade, H. Kjerulf, u
Hrvatskoj V. Lisinski i I. Zajc, u Sloveniji B. Ipavec, A. Foerester, F. Gerbi i u Srbiji K. Stankovi i
J. Marinkovi.

75
Dugogodinji rat izmeu Britanije i Francuske pogodovao je razvitku amerike industrije i trgovine.
Ameriki izvoz porastao je od 20 mil. $ u 1790. na 100 mil. $ u 1805. meutim, Napoleonova
kontinentalna blokada i britanska kontrablokada smanjile su ameriku trgovinu. Kako su Britanci
podupirali i prepade Indijanaca na ameriki teritorij, protivbritansko raspoloenje je toliko poraslo te
su SAD 1812. najavile Britaniji rat (tzv. Drugi rat za nezavisnost) u kojempokuale Britancima
preoteti Kanadu. Iako su uspjeli obraniti New Orleans, Amerikanci nisu mogli zaustaviti napade
britanskih mornarica na svoje obale kao ni razaranje svoje prijestolnice Washingtona. Rat je zavren
1814. godine mirom u Gentu vraanjem predratnog stanja. Britanija ipak nije mogla zaustaviti daljnje
nadiranje SAD na zapad. Godine 1818. odreen je i dio zapadno kanadsko-amerike granice linijom
na 49 paraleli. Anglofilska stranka federalista izgubila je svaki presti i ubrzo je nestala. Radi
razvitka industrije i unutranjeg trita, za vlade predsjednika Monroea (1817-25) nametnute su
visoke zatitne carine. Da bi se podigla unutranja trgovina, izgrauju se komunikacije (eljeznike
pruge, ceste, kanali). U junim dravama kultura pamuka se na temelju robovskog rada Crnaca razvila
u glavnu privrednu granu. Godine 1810. pamuk je zauzimao 22%, a 1859. ak 61% cjelokupnog
izvoza Sjedinjenih drava), te SAD postaju jedan od najveih izvoznika pamuka na svijetu. Privredni
razvoj u prvoj polovini XIX st. kretao se uglavnom u znaku porasta industrijske privrede na temelju
najamnog rada na Sjeveru i na Zapadu, te poljoprivredne proizvodnje pamuka na osnovi robovskoga
rada na velikim plantaama Juga. Zbog proturjenih politikih i ekonomskih interesa nastaju sporovi
Sjevera i Juga u nizu pitanja: ekspanzionizam robovlasnike aristokracije Juga prema panskoj koloniji
Kubi i Meksiku, tenja za kontrolom zapadnih podruja i dravnih teritorija, zahtjev Juga za ukidanjem
zabrane trgovine robljem (zakon iz 1808). Neslaganja oko odranja ili ukidanja ropstva porasla nakon
kupnje Louisiane (1803) jo su se vie zaotrila 1819. kada je Missouri zatraio da ue u Uniju kao
robovlasnika drava. Sjeverne su se drave usprotivile jer bi time Jug dobio veinu u Senatu pa je
kompromis postignut tek 1820. Tada je i nova sjeverna drava Maine primljena u Uniju. Tim Missouri
kompromisom zabranjivalo se ropstvo sjeverno od 3630' sjeverne geografske irine ( KANSAS-
NEBRASKA BILL). Sukob je samo odgoen, suprotnosti su se produbljivale sve vie. SAD su
1819. godine otkupile od panije Floridu za 5 miliona dolara, a 1823. proglaavaju - > Monroevu
doktrinu, kojom su formuliu osnovna naela njihove vanjske politike: nemijeanje u poslove evropskih
drava i spreava intervencija evropskih sila u poslove amerikog kontinenta. Ovom doktrinom
SAD su eljele osigurati svoj utjecaj u Latinskoj Americi. Za vlade predsjednika J.
Q. Adamsa (1825-29) Republikanska stranka podijelila se na Nacionalne i Demokratske republikance
(kasnije Demokratska stranka).

76