PALEOGRAFIJA II.

DIO
-

Latinino pismo se razvilo iz grkog arhajskog pisma kojim se pisalo u junoj

Italiji (Velika Grka) i po grkim kolonijama. Pismo su preuzeli Etruani i

proirili ga Apeninskim poluotokom.

Najstariji natpis na latinici prema miljenju znanstvenika, jest Lapis niger (Crni
kamen) pronaen 1899. god. u Rimu. Pisan je bustrofedino (s lijeva nadesno i s

desna nalijevo).
Takav oblik slova nazvan je u kasnijim raspravama arhajskom kapitalom.
Naziv kapitala potjee od latinske rijei caput, -tis to znae poglavlje jer su se u
knjigama takvim slovima pisali naslovi poglavlja. Dodatak arhejski oznaava

rije star.
Kapitala je pismo pisano velikim slovima, a svrstava se u majuskulna pisma,
pisma iji su znakovi, jednaki po veliini, smjeteni u sustac dviju pararelnih
crta pr. ABCD. Pismo razliite veliine koje prelazi gornju crtu ili se sputa

ispod donje, pisano u sustavu etiri pararelne crte abcd, naziva se minuskulom.
Kvadratina kapitala (capitalis quadrata) je sveani oblik pisma. Dodatak
kvadratina dobila je po odnosu visine i irine znakova, jer se veina slova moe

smjestiti u kvadrat.
Knjina kapitale su: elegantna i rustina.
Elegantna kapitala (capitalis elegans) nazivana i spomenika, pojavila se u 4.

st. a nestala u 7. st.

Rustina kapitala (capitalis rustica) odgovara donekle po slinosti kapitali
nazvanoj u epigrafiji rustica actuaria. Taj naziv je dobila zbog toga to se

koristila u javnim aktima. Slova su joj izduena i neproporcionalna oblika.

Pismo koriteno u svakidanjem ivotu je poprimilo naziv brzopisna ili

kurzivna kapitala (capitalis cursiva).

Pismo u kojem svi znakovi nisu potpuno kurzivni naziva se polukurzivna

kapitala.
Unicijala je knjino pismo okruglih oblika. Ime joj je preuzeto od sv. Jeronima.

Znaajka pisma je okruglasti oblik. Slova koja ju obilljeavaju su a, d, e, m.

Poluunicijala je pismo posebnog mijeanog oblika izmeu unicijale,
poluuncijale i kurzivne minuskule. Neki je nazivaju i predkarolinkom

minusklulom.
Kurzivna minuskula je dobivala razliita imena kroz povijest, no Gulio Batelli
je koristio taj naziv pa je on i preteno prihvaen. Pismo obiljeava brzina i
neprekinutost poteza. Iz nje se razvijaju ostala srednjovjekovna pisma.
1

Talijanska prekarolinka minuskula se rabila u 7., 8. i 9. st. u razliitim

talijanskim sreditima. Sva su joj slova minuskulnog i okruglatog oblika s puno

ligatura.
Beneventana je pismo nazvano po talijanskoj pokrajini Benevento a najvanije
joj je sredite benediktinski samostan Montecassino. Rabila se od kraja 7. pa do
kraja 8. st. u junoj Italiji i Dalmaciji. Karakterizira je izlomljenost debljih i

tanjih poteza pera.

Vizigotsko pismo (visigotica) je tip pisma rabljen u panjolskoj a nazvan je po
Zapadnim gotima (vizigotima). Nazivano je panjolsko, toledsko i mozarapsko

pismo.
Merovinko pismo (merovingica) je pismo kojim se pisalo u Francuskoj prije
karolinke obnove i kao pismo kojim su pisane merovinke isprave. Dijeli se na
nekoliko tipova nazvani po sreditima koja su vrila utjecaj a to su opi,

kancelarijski, tip a.
Insularna pisma obuhvaaju pisma koja su se rabila na otocima u Velikoj
Britaniji i Irskoj. U starini je koriten naziv kotsko pismo (littera scotica) i

sasko pismo (scriptura saxonica). Radi se o dva pisma minuskuli i majuskuli.

Karolinko pismo (carolina) dobilo je naziv po Karlu Velikom. Nastala je
krajem 8. st. Karlo osniva schola palatina gdje dolazi do obnove studija klasine
literature i oponaanja starih kaligrafskih oblika pisma. Kroz stoljea je
mijenjala imena pa se pismo pisano do kraja 9. st. naziva karolinka minuskula,

a nakon 9. st. minuskula 10, 11. i 12. st. Iz nje se razvila diplomatska minuskula.
Gotica se izravno razvila od karolinkog pisma. Prepoznatljiva je po uglatim
oblicima. Moe se razvrstati u dvije skupine: knjina minuskula i brzopisna ili
kurzivna minuskula. Knjina gotica se razvila u vie oblika. Bolonjska gotica
( littera bononiensis), Parika gotica (littera parisiensis), Njemaka (textura),
Oxfordska ( littera oxoniensis). Kancelarijska gotica se razvila u prepoznatljiv
oblik. Istiu se rimska kurijala (curialis romana) i talijanska kancelarijska gotica

(gotica canceleresa italiana).

Pismo humanistika (humanistica) dobiva ime po humanistima koji su je
koristili. Oni su smatrali karolinko pismo starim (littera antiqua). Postoji u dva
oblika knjino ili oblo i kurzivno. Knjina humanistika oponaa karolinko
pismo. Humanistika minuskula nastaje preobrazbom kurzivne gotice pod
utjecajem humanistikog knjinog pisma. Nagnuto je na desnu stranu i nastala je

u Italiji. U tiskarstvu je rabio Aldo Manuzio pa je do danas nagnuto pismo

-

zadralo ime italique.

Kratice su u rimsko doba na spomenicima bile este, dok su u knjievnim
tekstovima bile vrlo rijetke. U pravnim tekstovima kratice se nazivaju notae iuris
(pravni znakovi). U 4. st. pojavljuju se kratice svetih imena (nomina sacra).
Skraivalo se najee kraenjem i stezanjem rijei, izostavljenjem slova unutar
rijei i dodajui znak kraenja (toku, crtu, toka zarez), posebnim znakom na
slovima p i q. Neke kratice su posebni znakovi, potekli iz rimskog rukopisa
(notae tachiographicae), nazvane, po njihovom navodnom izumitelju,
Ciceronovu tajniku, osloboenom robu Tironu, notae tironianae. Skraivanje se
postizalo i povezivanjem dvaju ili vie slova, kako bi se dobilo vie prostora

zvano ligature.
Prema Mommsenu rimski brojevi su nastali prije alfabeta i oznaavali su
brojeve prstiju na rukama, brojka V oznaavala bi otvorenu ruku, a X dvije
otvorene ruke, brojka 100 se oznaavala prvim slovom njena latinskog naziva
C(entum). Brojka 1000 se oznaava kraticom M(ille). Kao mnoitelj za tisuu
rabila se vodoravna crtica iznad broja. Vieznamenkasti brojevi su uveani

dodavanjem, a umanjivani oduzimanjem znakova.

U novovjekovnim spisima povjesniar susree manje potekoa nego u spisima
klasinog i srednjovjekovnog razdoblja. Pismo je jednostavnije i isprave su
redovito datirane no pismo postaje sve individualnije pa je kronoloka
identifikacija sve tea. U Europi se sve vie koristi humanistiki kurziv, a u
Hrvatskoj su se za tekstove na hrvatskom jeziku rabili oblici latininih slova
razvijeni u kasnom srednjem vijeku iz gotikog pisma, a kasnije iz

humanistikog pisma.
Njemako se kurzivno pismo koje je rabljeno i u sjevernoj Hrvatskoj, nazivano i
fraktura, razvilo na temelju bastarde i gotice. Prema Heinrichu Fichtenau
poteklo je iz carskog ureda. To je etvrtasto pismo otvorenih oblika s obimnim i
raskonim velikim slovima s takozvanim slonovskim surlama i uskim i visokim

malim slovima.
Francusko uredovno pismo razvilo se u Francuskoj u 17. i 18. st. To je nadesno
poloeno pismo s tankim visokim slovima, uglavnom u tekstovima pisanim

francuskim jezikom.
Hrvati su uz latinicu rabili i glagoljsko i irilsko pismo.
3

Postoji vie teorija o postanku glagoljice, najprihvaenija je iril-metodska

teorija. Prema njoj Konstantin (iril) ga je oblikovao za prijevod svetih knjiga
na slavenski zbog uinkovitijeg irenja kranstva meu Slavenima. Sakralno
obiljeje se oituje u samom rasporedu slova. Sredite pismovnog sustava tvori
slovo i koje je poetno slovo Isusovog imena uz koje se imenima slova
nadovezuje vana ivotna poruka. Pismo je u ustroju slino grkom. Stariji pisci
su glagoljicu pripisivali Svetom Jeronimu i nazivali ga njegovim imenom (littera

Hieronyimana), slavenskim pismom (littera slava).

Naziv glaogoljica je izveden od glagolja glagoljati to znai govoriti.
Prvi put se javlja u pismu Franje Glavinia Kongregaciji za rairenje vjere
1626. Postoje miljenja da je glagoljica nastala razvojem iz sjevernoitalskih

latininih kurziva oblika pisma, to je posebno pokuao dokazati Mihael Hocij.

U novije se vrijeme glagoljica prouava analitiki. Prema finskom slavistu
Georgu ernohostovu temelj glagoljice bio bi kri kao simbol otkupljenja, krug
kao simbol Bojeg savrenstva i vjenosti i trokut simbol Presvetog Trojstva.
Bugarin Vasil Jonev razradio je teoriju krunice s krunim isjecima koja je

privukla dosta sljedbenika.

Najstariji sauvani natpisi glagoljicom su grafiti u Bugarskoj i Rumunjskoj iz
10. i 11. st. U Hrvatskoj glagoljski natpisi potjeu tek iz 11. st. Najstarijim se
smatraju Plominski natpis sa svega nekoliko slova uklesanih uz lika rimskog
boanstva Silvana, grobna ploa iz Valuna poznata kao Vlunska ploa i natpis
na stubitu kanonike kue u Krku poznat kao Krki natpis. Najdui epigrafiki
natpis je Baanska ploa nastala oko 1100. god. Najvie natpisa je sauvano u

Istri, na kvarnerskim otocima, u Senju i zadarskom podruju po otocima.

Natpise je sustavno obradio Branko Fui u knjizi Glagoljski natpisi (Zagreb,

1982.).
U najranijim natpisima iz 11. st. slova su pisana okruglasto po emu je taj oblik
pisma dobio naziv oble ili okrugle glagoljice. Od 12. st. ona se razvija na
svojstven nain, prepoznatljiv po uglatim oblicima. Moe ga se usporediti s
unicijalom, no u glagoljici je prevladao naziv ustav. Od 14. st. u nekim se
rukpoisima zapaa tenja prelaska pojednih slova prema kurzivu to se naziva
poluustav. Neki rukopisi svojim nagibom na desnu stranu, nejednakom
veliinom i poveznicama zaista i prelaze u kurziv. On se opet razlikuje kao
knjini i kancelarijski ili uredski kurziv.
4

Hrvatska irilica nazvana i bosanica ili bosanica pripada irokom sloju

irilikih pisama. Postanak nije do kraja razrjeen, a nazvana je po sv. irilu,
dok se pripisivala irilovim i Metodovim uenicima Klimentu i Naumu pa je

nazivana i klimenticom.
Po svojem obliku to je zapravo grka unicijala prilagoena slavenskim
glasovima koja je u Hrvatsku dospjela sa Istoka, kao to je latinica dospjela za

Zapada.
irilsko pismo poznato je jo od 10. st. i najstarijim epigrafskim natpisom
smatra se Prespanska ploa ili Samuilov iriliki natpis pronaen 1888. god. u

selu German u Donjoj Prespi (Grka) iz 993. god.

Najranijim sauvanim irilikim spomenikom na podruju na kojem ive Hrvati
smatra se Humaka ploa, na kojoj je zabiljeeno nekoliko glagoljskih slova,
koju Marko Vego suzdrivo datira 10. st. Prema miljenju Branka Fuia ploa

potjee iz 12.-13. st.

U starijim stoljeima hrvatska irilica preuzima, dodue, uglati oblik vjerovatno
po uzoru na glagoljicu. Fui smatra kako je irilica dopirala s juga zbog
slinosti sa natpisima u Bosni i Zahumlju. Josip Vrana smatra kako u najstarije

doba nije bilo razlika izmeu zetsko-humskog i rakog podruja.

Kao i u glagoljici dvolinijsko majuskulno pismo naziva se u irilici ustav. Pismo
u etiri crte naziva se kao i u latininom pismu minuskula. Pismo u kojem su
neka slova majuskulna a neka minuskulna naziva se poluustav, to odgovara
poluinicijali u latininom pismu. Razvijeni nain pisanja brzopis ili kurziv je
pismo u kojem su slova povezana, a u irilici se poinje pojavljivati tek od 15.

st.
Od 14. do 17. st. irilica se u primorskoj Hrvatskoj razvijala samostalno.
Hrvatski tip irilice sastoji se u posebnom oblikovanju slova b, v, d, , koja su se
u Bosni i hrvatskim zemljama pisale razliito od srpske irilice. Ivan Beri je
podijelio bosanicu na tri tipa, bosansku, poljiku i dubrovaku. Brojevi se

izdvajaju od ostaloga teksta tokama na poetku i kraju.

Neki dijelovi teksta u kodeksima pisali su se u starini minijem, koji je
prevladavao i u oslikanim dijelovima, pa kasnije odatle za slike u kodeksima
nastala rije minijatura. Izvodei pogreno rije minijatura od rijei minor
(malen) umjesto pravilno od minium (minij), minijatura se poela shvaati kao
sitnoslikarstvo.

U srednjem su vijeku ukraavanje kodeksa nazivali iluminiranjem ili prema

francuskom aluminiranjem, zbog toga to se bojama obilato nanosilo zlato i

srebro. Ukraavanje antikih kodeksa je bilo vrlo rijetko.

U merovinkim kodeksima minijatura nema pouno, ve samo ukrasno
znaenje. Zbog toga minijature ne oslikavaju sadraj teksta ve se svode na
ukrase inicijala, naslova ili itavih stranica, a najee stilizirano uprizoruju

ptice i ribe.
Beneventanska minijatura na prizorima koje prikazuje odaje utjecaj sjevera, a
u prikazivanju osoba i u nijansama boja pokazuje orijentalni utjecaj. esto su
bile u obliku ivotinja. U karolinkoj renesansi dolazi do prepisivanja klasinih

tekstova a s njima se preslikavaju antike ilustracije.

Gotike kodekse karakterizira obilato ukraavanje, ivlji i razigraniji prikazi

prirode.
Zapadni utjecaj osjea se u minijaturi i na glagoljskim i irilskim kodeksima.
Meu glagoljskim kodeksima napose se istie Novakov i Hrvojev misal koji je
pisao pisar Butko. Meu irilskim rukopisima u zaobalju oit je utjecaj zapadne
umejtnosti, ak i na Miroslavovo evanelje.

KRIPTOGRAFIJA (TAJNOPIS)
-

Naziv kriptografija dolazi od grke rijei kriptos (skriven) i grafos (pisati), pa

bi se hrvatski moglo izraziti rijeju tajnopis.

Hebrejski su prepisivai kriptirali i ime Babilon u knjizi proroka Jeremije rabei
jednostavnu premetaljku redoslijeda slova u hebrejskom alphabetu, pa je prema
nazivu hebrejskih slova premetaljke (aleph u tau, beth u shin) takav nain

kriptografije nazvan ataba.

Plutarh u Lisandrovu ivotopisu opisuje kako su se Lakedemonjani u
dopisivanju sa svojim poslanicima sluili tzv. skitalom, tj. vrpcom papirusa ili
konim remenom na kojem su na prvi pogled bila ispisana slova bez odreenog
reda. Kad bi se vrpca ili remen namotali na tap odreene debljine, slova su se

okomito slagala u rijei i reenice.

Prenoenje poruka na daljinu brojevima Polibije pripisuje svojim
suvremenicima Kleoksenu i Demoklitu, a sam je Polibije usavrio njihovu
6

metodu. On je tako rasporedio grki alfabet na 25 polja koja su oblikovala

-

kvadrat.
Prema Svetoniju Julije Cezar je u povjerljivom dopisivanju s Ciceronom
skrivao sadraj premeui slova na etvrto mjesto prije njihova normalnog

poloaja u abecedi.
U srednjem vijeku bilo je prakticirana za mjena samoglasnika suglasnikom.
Leon Battista Alberti, nazvan ocem kriptografije, opisao je jednostavan nain
ifriranja pomou koncentrinih krugova na kojima su se nalazili znakovi za

skrivanje i odgonetavanje.
Blaise de Vigniere usavrio je osnovni oblik ifriranja, pripisivan Augustu.
Njegov je sustav zasnovan na zamjeni slova prema dvostrukom kljuu koji

poiva na abecednoj krialjci poznatoj kao Vigenerov kvadrat.

Meu razliitim strojevima za ifriranje izraenim u 20 .st. posebno je poznata
Enigma. Izradio ju je Nijemac Arthur Scherbius 1918. god. Mogla je proizvesti
tisue kombinacija kljunih rijei, tako da su se one praktino mijenjale svaki
dan. Pa ipak su njemake ifre probijene u Drugom svjetskom ratu. Kljunu
ulogu u razbijanju je imao britanski matematiar Alan Turing.
SFRAGISTIKA, SIGILOGRAFIJA ILI PEATOSLOVLJE

Peatoslovlje (sfragistika ili sigilografija) prema najopenitijem shvaanju

znanstvena je disciplina koja se bavi problemima povezanim uz peate i
njhovu uporabu. Pod pojmom sfragistika pojedini znanstvenici
podrazumijevaju peatnu grau, a pod pojmom sigilografija znanost o toj grai.
Ipak nazivi se sve ee koriste kao sinonimi, s tim da naziv sigilografija

prevladava na talijanskom a, sfragistika na njemakom.

Peat je kroz povijest imao tri uloge: osiguravao je nepovredljivost sadrine

zapeaene robe, jamio prava vlasnitva i ovjeravao vjerodostojnost sadraja.

vicarac Konrad von Mure svojim djelom Summma de arte prosandi (Zbirnica
o umijeu sastavljanja isprava) nastalim oko 1275. god. Osim pravne vrijednosti

on je raspravljao i o izradi, izgledu i umjetnikoj vrijednosti peata.

Za znanstvenu disciplinu koja se bavila prouavanjem peata u 17. st. pojavljuje
se i pojavljuje se i poseban naziv sigilografija. ini se da je pojam stvorio oko
1680. god. Anton Stefano Cartari, a njegovu je proirenju u 20. st. naroito

pridonio Giacomo Carlo Bascap u djelu Sigilografija, peat u diplomatici,

-

pravu, povijesti i umjetnosti, 3 sveska.

U djelu Johanna Heumana, Commentarii de re diplomatica imperatorum ac
regnum Germanorum, 1745, skovan je pojam sfragistika, prvenstveno za

peatnu grau ali je u mnogim raspravama postao sinonim i za sigilografiju.

Autonomiji sfragistike od diplomatike je pridonijelo djelo G. Praya, Syntagma
historicum de sigilis regum et reginarum Hungariae (Povijesna rasprava o

peatima ugarskih kraljeva i kraljica).

U hrvatskoj na podruju sfragistike najvie je doprinjeo Ante Gulin.
Peat u starini, pa ni kod Grka i Rimljana, nije imao pravnu snagu. Rabljen je
kao vanjski znak vlasnika i jamstvo da nepoeljne osobe nisu vidjele njen

sadraj.
Tek od karolinkih vladara peat dobiva na znaenju. Od 11. st. sve vie osoba
njime se slui irok krug osoba. Odlukom pape Aleksandra III. nakon smrti
svjedoka nekoga pravnog ina prestala je dokazna mo i ispravama ukoliko ih

nisu bile ovjerene peatom.

Sredstvo kojim se stavljao peat naziva se peatnjak. Peatnjaci su se redovito
sastojali od podloge na kojoj je bilo izgraena matrica tj. zrcalna peatna slika i

drke.
U starija vremena peatilo se peatnjacimakoji su se nosili objeeni o vrpci oko
vrata ili kao prsten. U rimskoj dravi peatnim prstenom se do Justinijana I.
sluila samo aristokracija. On je uporabu dopustio svim slobodnim ljudima.

Potom je preko Rimljana prela u srednji vijek.

Peati su mogli biti izraeni od razliitih tvari. Kraljevi su esto izraivali zlatne
matrice za otiskivanje peata. Gradovi i bogati samostani ponekad su imali
peatnjake od srebra. Slijedili su zatim peatnjaci od bronce, a siromaniji

slobodni graani i seljaci su ih izraivali od koe i olova.

Peati se razlikuju prema njihovu sastavu i obliku. Najvie se zbog svoje
jednostavnosti korsitio votani peat. Prijanjajui peat je mogao biti samo od
voska. Otiskivao se na dva naina. Pritiskom peatnjaka na topli vosak izravno
na papir kroz koji je mogla biti provuena vrpca papira ili pergamene (sigilum
impressum, utisnuti ili jednostrani peat) ili otiskom peatnjaka na vosak na
papiru koji je imao rupice kroz koje je prolazio vosak i spajao se u jednu cjelinu
s voskom s druge strane papira na koju se esto otiskivao drugi manji peat zvan
protupeat (contrasigilium). Takav peat nazivao se sigillum inexum
(uglavljenji ili dvostrani peat).
8

Velika veina srednjovjekovnih otisaka je u vosku. Zbog krhkosti vosak se

pripremao na poseban nain. Mogao je biti bijel ili obojen. Boja je odobravana
dravnim ili crkvenim odobrenjem. Crvenu boju rabili su vladari, a za nju su
imali odobrenje i naroito ugledne osobe. Zelenu su najvie rabili biskupi, opati
i samostani, koji nisu imali povlasticu rabiti crvenu. Smeu, tj. prirodnu boju

voska rabili su mnogi kaptoli, kanonici i opati.

Metalni peati od olova, srebra i zlata nazivali su se bulama po kuglici (bulla)

koja se rabila za njihovu izradu.

Prema namjeni kojoj su trebali posluiti, peati se dijele na velike, male,
obostrane i zajednike. Neki dvorski i crkveni uredi imali peat velikoga
promjera koji se nazivao sigilum magnum (veliki peat), sigilum maius (vei
peat). Na njima je bio lik koji je mogao predstavljati neku osobu. Bizantski
carevi su esto rabili lik Krista i Bogorodice. Na Zapadu se na vladarskim
peatima od Merovinga ustalila uporaba vladara na prijestolju s platem i
krunom na glavi ili na konju u vitekoj opremi. Veliina peata mogla je dosezati

oko 14 cm (peati Leopolda I.).

Dvostrani peat (sigilum duplex) ili kako ga istoni susjedi nazivaju dvogubi,

imao je likove na objema povrinama.

Peat manjega promjera, sigillum minus (manji peat), sigillum parvum (mali
peat), sigillum secretum (tajni peat), osim kao protupeat, otiskivan je na

isprave manjega znaenja.

Zajedniki peati su rijetki i na njima su redovito prikazani likovi njihovih

pravnih nositelja. Takvi su npr. peati hrvatskih banova iz 16. st.

Peate po liku koji prikazuju moemo svrstati u tipove 1. vladarski ili peat
velianstva (maiestatis) redovito prikazuje careve i kraljeve na prijestolju. 2.
grbovni (heraldicus) ima grb vlasnika. 3. monumentalni (prikazuje zidine, luku
s brodovljem, prepoznatljive spomenike grada i sl.), rabe ga gradovi i ustanove.
4. konjiki (eqestris), redovito ga rabe knezovi i vii velikai, a sluili su se
njima i kraljevi. 5. svetaki, s likom nekoga sveca (hagiograficus), rabe ga
crkvene ustanove ali i gradovi ako je dotini svetac zatitnik grada. 6. portretni

ima redovito nie plemstvo.

Peati su mogli biti s natpisom ili bez njega. Na natpisu koji je tekao uz rub
peata najuestalije je ispisano ime osobe ili ustanove kojoj je peat pripadao.

Najuestaliji oblici peata bili su okrugli, ali je bilo i drugih oblika,

esterokutni, osmerokutni i ovalni koji su u razdoblju gotike posebno rabile

crkvene ustanove i osobe.

Dugo vremena peatnjaci su se unitavali ili okrnjivali poslije smrti njihovih
vlasnika. Od Francuske revolucije dravni peatnjaci se redovito ne unitavaju,
ve se povjeravaju uvarima dravnih peata na uvanje.
POVIJESNA METROLOGIJA

Metrologija je znanost o mjerama. Naziv potjee od grke rijei metros (mjera)

i logos (rije).
Udovi vlastitog tijela ovjeku su posluili vjerovatno kao najprikladnija mjera

koju je uvijek imao uza se.

Rasprostranjenosti nekih mjera bez sumnje je pridonijela i laka mogunost
njihove diobe ili umnaanja. Tako je lakat, zapravo duina ruke od
prijevojapodlaktice do vrka ispruenog srednjeg prsta, postao neka vrsta

jedinice duinksih mjera.

Naziv starih mjera prema dijelovima ljudskog tijela preivjele su do danas.
Mjere za tekuine i rasute tvari su nastale prema veliini predmeta koji su

ovjeku sluili u svakodnevnom ivotu.

Nazivi antikih mjera rabljeni su kroz srednji i rani novi vijek. Tako se sve do
objedinjavanja mjera u decimalni sustav u 19. st. mjerilo u palcima, stopama i

koracima.
Pertica je postala jedna od omiljenih mjera naroito pri izradi katastara, ali u
razliitim krajevima drukije veliine. U njemakoj je bila 16 stopa, a u
rimskom mjernom sustavu 10 stopa. Slino je bilo i za motku, stopu, lakat,

milju.
Osnovne mjere za teinu bile su libra, unca, drahma, skrupul i gran ili zrnce.

(jednako zrnu jema).

Na mletakome podruju u mjerenju teine razlikovale su se teke i lake mjere.
Na austrijskom podruju nazivali su ih trgovakim i ljekarnikim mjerama.
Tekim ili trgovakim mjerama mjerile su se kovine, vuna, suho groe, ulje i
druga roba manje vrijednosti. Lakim ili ljekarnikim mjerama mjerili su se

lijekovi, mirodije, sapun, aj, ria, maslac i druga roba vee vrijednosti.
U Hrvatskoj su kroz srednji do novoga vijeka rabljene razlilite vrste mjera.
Vee daljine sve do osloboenja od Turaka, mjerile su se satima i danima hoda.
10

U Ugarskom kraljevstvu kojemu je Hrvatska bila pridruena strana, budimska

mjera proglaena je 1405. god. dravnom mjerom. Ta je mjera bila jednaka
zagrebakoj mjeri koju je Hrvatski sabor 1588. god. ozakonio kao dravnu, a
-

1734. god. usvojio je pounsku mjeru.

U krajevima pod osmanlijskom vlau rabljene su turske mjere od kojih su
najpoznatije arin za duinu, oka za teinu i dunum za povrinu. U velikom
dijelu Dalmacije u Splitu, Solinu, Katelima, Senju i Istri osim lokalnih mjera
koristile su se, jo prije pripajanja pojedninh krajeva Mletakoj Republici, neke
mletake mjere ili su dokumenti koje su pisali mletaki slubenici pisani u tim

mjerama.
Mjerni decimalni sustav u Europi je uveden od Francuske revolucije.
U umanjivanju mjernih jedinica rabe se latinski nazivi deci-, centi-, mili-.
Kod umnaanja mjernih jedninica dodaje se grka rije deka, hekto, milo.
Decimalni mjerni sustav prva je uvela Francuska, 1799. god., a u Hrvatskoj je

uveden 23. 7. 1871.

Meunarodni sustav mjernih jedinica SI prihvaen je 1960. god., SAD ga nisu
prihvatile, a Velika Britanija je u uporani zadrala stare nazive.
NUMIZMATIKA

Numizmatika je znanost koja se bavi prouavanjem novca. Naziv potjee od

grkog nomisma, odnosno latinskog numisma. Prema Aristotelu korijen je u
grkoj rijei nomos (odredba, zakon) jer vrijednost novca ovisi o propisu

zakona.
Ve je u davnini vladalo zanimanje za skupljanje metalnog novca kao
zanimljivih ili umjetnilkih predmeta. Tako su neki komadi darivani ve

Augustu.
Utemeljiteljem numizmatike kao znanstvene discipline smatra se isusovac
Joseph Hilarius Eckhel. Svojim djelom Doctrina nummorum veterum (Znanje
starih novaca) oznaio je pravac razvoja numizmatike kojim se ta znanost kree

sve do danas.
U Hrvatskoj su se na podruju numizmatike istakli Anselmo Bandur i Matija

Petar Katani, koji je bio prvi profesor numizmatike na sveuilitu u Peti.

U 19. st. utemeljena su brojna numizmatika drutva, prvo je bilo u Londonu. U
Hrvatskoj je 1928. god. osnovano Hrvatsko numizmatiko drutvo.

11

Poseban doprinos hrvatskoj numizmatici dao je Ivan Rengjeo, posebice

lankom "Novci bosanskih banova i kraljeva". Osim njega treba spomenuti

Bartola Zmajia.
Jedna od teorija nastanka novca njegova je religiozna uporaba. Obredna rtva
vrila se po propisu (nomos) i dijelila na dijelove. Odatle i lik bika na starom
metalnom novcu. Sigurno je, meutim da je novac zamijenio prirodnu razmjenu

roba i usluge. Podrijetlo mu neki nalaze u Lidiji u Maloj Aziji.

Vrijednost metalnog novca zapravo lei u kupovnoj moi, odnosno u vrijednosti
razmjene odreene koliine najee dragocjenog metala ovisno o teini i

kakvoi za druge proizvode.

Novana jedinica kod Rimljana je bila as to dolazi od rijei aes (bakar) a od

toga su potekle i rijei aestimare (cijeniti) i aerarium (blagajna).

Redovitu plau u novcu ini se da su meu prvim poeli dobivati vojnici
plaenici. Nakon to su se u Rimskom Carstvu Dioklecijan i potom Konstantin
uveli zlatne solide, oni su postali i opi pojam za novac, ali i vojnike pa su tako

u talijanskom nastale rijei soldo (novi), soldato (vojnik).

Metalni novac redovito se kovao. Rijetko se lijevao.
Vrijednost metalnog novca ovisila je o njegovoj stvarnoj vrijednosti, tj. o

kakvoi i teini ako je bio izraen od plemenitih kovina (zlato, srebro).

Na podruju Hrvatske novac se kovao vrlo rano. Arheolozi smatraju da su

komadi kovine razliite teine pronaeni u Vuedolu sluili kao pranovac.

Prvim Hrvatskim novcem mogu se smatrati srebrni denari Hercega Andrije,
kovani po uzoru na metalni novac iz grada Friescaha u dananjoj Austriji i zbog

toga nazivan frizatici.

Kad je Hrvatska izabrala Ferdinanda za kralja, ula je u habsburki novani
sustav, a vladar jr vie putakovao novac na kojemu su bila imena kraljevina

Dalmacije i Hrvatske.
Nikola III. Zrinski dao je kovati srebrni denar s imenom kralja Ludovika II. i
svojim grbom pod Bogorodiinim nogama na naliju te groe i talire sa svojim

imenom.
Prvim bosanskim novcem smatra se novac hrvatskog bana i gospodara Bosne
Pavla i Mladena ubia. Od ostalih srednjovjekovnih vladara na podruju
Bosne i Hercegovine vlastiti novac dali su izraivati banovi Stjepan Kotromani

i Stjepan Tvrtko, kraljevi Tvrtko II., Stjepan Toma i Stjepan Tomaevi.

Turski novac zvan aka poeo se proizvoditi u vrijeme sultana Orhana I. Nakn
osvojenja Carigrada poinju kovati zlatni novac zvan altin. Murat IV. poinje
kovanje novog novca zvanog para.
12

Pravo kovanja metalnog novca pripadalo je prvenstveno dravi, tj. imali su ga

kraljevi ili knezovi. Njima je pripadalo i pravo odreivanja likovnog izgleda i

natpisa na novcu.
Na metalnom novcu obino su s obiju strana likovi natpisi i dodatni znakovi. Lik
na novcu se u numizmatici struno naziva tip. Natpis se katkada naziva

legendom.
Sredinji dio kovanog novca na kojem se nalazio lik nazivan je polje. Polje je
redovito obrubljeno krunom koja je esto nazubljena. Kada je lik postavljen

iznad crte i obruba naziva se eksergon.

Tipovi metalnog novca mogu se svrstati u etiri velike skupine:
Najei tip prikazuje vlast koja izdaje novac bilo da se radi o simbolikom liku

drave ili osobnom liku vladara.

Drugu skupinu predstavlja metalni novac s religioznim prikazima.
Treu skupini pripada novac s likovnim prikazom spomena na neki dogaaj,

npr. rimsko zauzimanje Egipta, Judeje ili Germanije.

etvrtu skupinu sainjava novac na ijem je naliju ispisana samo vrijednost

novca, ponekad na itavoj plohi.

Legende ili natpisi imaju ulogu prepoznavanja novca, ali jo ee

promidbenu ulogu i teko ih je svrstati u skupine.

Tesera oznaava male etvrtaste plohe, a u numizmatici se rabi za kovanice koje
obiljeavaju neki dogaaj, stanje ili vrijednost i imaju ulogu novaca. Tesere se
mogu razvrstati na novane i polunovane. U novane spada metalni spomennovac kojim se obiljeava neki dogaaj ili novac privremene vrijednosti kao npr.
u vrijeme ratnih opsada. U polunovane spadaju kovanice koje nisu imale pravu

novanu vrijednost ali su kratkotrajno rabljene ka plateno sredtsvo.

etoni su najee kovanice od mjedi ili bakra sline po tipu novcu istoga doba

u kojem su nastale a sluili su za raunanje.

Medalje i medaljice su predmeti slini novcu ali izraene za razliitu namjenu.
Redovito su izraivane kao spomen na neku osobu ili dogaaj te se kao takve

mogu protegnuti i na nagradne medalje.

U katalozima koji obuhvaaju velike zbirke metalnoga novac najee se navode
podatci: redni broj, ime novca, vrsta metala, teina, promjer, ouvanost, tip i
natpis na prednoj strani (avers, lice), tip i natpis na stranjoj strani (revers,

nalije), rijetkost nalaza u upute na literaturu o novcu ili zbirci u kojoj se uva.
Za kovine se uglavnom rabe latinske kratice ili simboli periodnog sustava

elemenata:
ag (argentum), srebro
al (aluminium), aluminij
13

au (aurum), zlato
ae (aes) bakar novi naziv cu (cooper)
fe (ferrum), eljezo
mg (magnesium), magnezij
ni (nickel), nikal
zn (zinc), cink
Za ouvanost se sve vie koriste engleske kratice
UNC (uncirculated) kovniki sjaj
XF (extremeley fine) potpuno ouvana
VF (very fine) gotovo u potpunosti ouvana
F (fine) izvrsna
VG (very good) vrlo dobro ouvana
G (good) osrednje ouvana
AG (about good) prilina
FR (fair) prosjena
PO (poor) slaba
Promjer se redovito izraava u milimetrima, a teina u gramima.
Povjesniar se numizmatikom koristi najvie u nedostatku drugih vrela. Stari je
novaca povjesniara prvo arheoloko vrelo prve ruke o dobu u kojem je nastao.
Na njemu se odrava politiko stanje.
HERALDIKA ILI GRBOSLOVLJE

Heraldika ili grboslovlje je znanost o grbovima. Grbovi su prema odreenim

pravilima izraene znake ili znakovi preopznavanja neke osobe, neke obitelji ili

udruge.
Sama rije grb izvedenica je od njemake rijei Erbe (nasljedstvo), a rije

heraldika od germanske rijei herald.

Smatra se da su se grbovi poeli rabiti za vrijeme kriarskih ratova. Nakon
ratova znakovi vojvoda i vladara postajali su prepoznatljivi znakovi podruja

nad kojim su oni imali vlast. U 13. i 14. st. dolazi do ire uporabe grbova.
Poznati talijanski pravnik Bartolo de Sassoferato tvrdi da grb moe imati

svatko tko to eli, jer je grb znak raspoznavanja kao i ime.

Ve su u starom vijeku postrojbe razliitih naroda imale razliite oblike titova.
tit (scutum) je u starini izraivan od drveta i oblagan koom. Da bi drvo bilo
izdrljivije, pojaavano je drvenim ili eljeznim prekama u raznim pravcima i
najrazliitijim oblicima. Kad je razdiobena crta polja na titu okomita, u

heraldici je nazvana stup ili kolac, a vodoravna greda ili pojas.

Uporabom vatrenog oruja tit je nestao iz ratne opreme, a grb prestankom
turnira u potpunosti izgubio ulogu znaka prepoznavanja osobe.

14

U razdoblju svoga punog razdoblja grb je dobio jo nekoliko dijelova. To su

kaciga, plat, nakit, uvojnica, znakovi ina i dostojanstva. To su obvezni dijelovi

a neobvezni uvari grba, zastori, redovi, gesla i bojni povici.

U 16. st. vladari su poeli pojedincima koji su se sitakli u svojoj slubi posebnim
ispravama dodjeljivati plemstvo za zasluge i s njime grb. Takve isprave se zovu

grbovnice ili armali.

Spajanje grbova nastajalo je najee spajanjem obitelji, posjeda, sluba ili

tobonjim polaganjem prava na neke posjede.

Kao prvo djelo o heraldici navodi se Clipeus Theutonicorum (Teutonski tit)

Konrada von Murea oko 1245. god.

O pravnoj strani grbova pie Bartolo de Sassoferato u raspravi De insignis et

armis (Znakovi i grbovi).

Herold Claes Heinen Gelre izdaje zbirku grbova L'Armorial universel.
Kronika Sabora u Konstantzu koju je sastavio Ulrich Richental sadri oko 800

grbova svjetovnih i crkvenih sudionika Sabora.

U drugoj polovici 15. st. Konrad Grnenberg donosi grbove hrvatskih zemalja

u zbirci Knjiga grbova i Putopis od Kostanza u Jeruzalem.

Clement Prisnault pie Trait de blason (Rasprava o grbu) 1465, koja udara

znanstveni pristup heraldici.

Uspjeh meu zbirkama ima ona Johanna Ambrosiusa Siebmacheara koji ju je
poeo obajvljivati 1605. pa sve u kasnijim izdanjima s vie stotina svezaka, koja

ima 130 000 grbova.

Potkraj 16. st. grbovi Hrvatske i Dalmacije pojavljuju se i u velikom

mletakom grbu.
Od hrvatskih autora prvi opirniji grbovnik objavio je tiskom Pavao Ritter

Vitezovi u djelu Stematografija ili prikaz, opis i obnova ilirskih grbova.

Doprinos heraldici u Hrvatskoj su dali Ivan Vori i Bartol Zmaji.
Nepoznato je kada su Hrvati usvojili kvadratie kao grb.
Grb Kraljevstva Dalmacije zabiljeen je u drugoj polovici 14. st. u grbu

Ludovika I. Anuvinca.
Grb Slavonije zabiljeen je na metalnom novcu hercega Andrije, kasnijeg kralja

Andrije II.
Dubrovaki grb je zapravo prilagoeni grb Arpadovia.
Kada je vei dio Istre pripao Mleanima, grb na kojem je prikazana koza

usvojen je u veliki mletaki grb.

Opisivanje grba se naziva blazoniranje.
Likovi na titu i gornjem dijelu se opisuju detaljno a sporedni dijelovi kratko.
Heraldiari su razdjelili tit grba na devet polja oznaivi ih brojevima 1-9 ili
slovima A-I.
15

tit se dijeli na heraldiki desnu (ADG) i heraldiki lijevu (CFI) stranu i na

poloaj stupa (BEH). Sredinji poloaj na titu tee vodoravnom linijom po
sredini tita (DEF), a poloaji izmeu desne i lijeve strane vertkalno nazivaju se
glava (B), srce (E) i podnoje (H) tita. Mjesto u gornjem desnom kutu (A)
naziv a se desni kut tita, a mjesto u lijevom donjem kutu (I) lijevi donji kut

tita.
Boje u heraldici su zlatna (uta), srebrna (bijela), crvena, plava, zelena i crna.
Zbog nekadanje nemogunosti predstavljanja u tisku zamjenjivane su
simbolima: zlatna tokice, srebrna prazno, crvena okomite crte, plava

vodoravne crte, zelena kose crte i crna usko kvadrirane crte.

Likovi mogu biti mitoloki (zmaj, grifon), astronomski, umjetni i ivi.
Nakon opisa tita slijedi opis kacige, znakova dostojanstva. Ti znakovi su

krune, eiri, ezla.

Zahvaljujui poznavanju grbova, povjesniar esto moe identificirati vrijeme
gradnje pojedinih graevina, crkava, novac, nakit, slike.

VEKSILOLOGIJA ILI ZASTAVOSLOVLJE

-

Veksilologija je pomona povijesna znanosto barjacima ili zastavama.

Pojam je poeo rabiti Whitney Smith.
Rimljani su u vojsci nosili etvrtastu zastavu objeenu na preki koja je visjela

vodoravno na vertikalnom drau, koplju ili stijegu.

Posebni oblik zastave bio je cantabarum.
Kada je vojsku predvodio car, na elu joj je prethodila carska zastava koja je

najkasnije od Hadrijana nazivana labarum.

Od rimske vojnike i carske zastave razvile su se kasnije zastave. Nazvane su

gonfanon ili gonfalon.

Od dravnih zastava najstarija se smatra danska zastava koja je nepromijenjena

od 13. st. a meu trobojnicama nizozemska iz 15. st.

Zastave su redovito etvrtaste i rjee u obliku lastavijeg repa s dva trokutasta

zavretka koji se preklapaju (standarta).

Hrvatska zastava kroz povijest je esto mijenjala svoj izgled.

16