Hrvatsko katoličko sveučilište

Ilica 242, Zagreb

Odjel za povijest

Matea Tumpa

Politička i društvena misao Ante Starčevića

Seminarski rad iz predmeta:

Hrvatske političke ideje u 19. i 20. st.

Mentor: doc. dr.sc. Tado Jurić

Zagreb,
svibanj 2018.
Sadržaj

Uvod............................................................................................................................................3

Ideologija Stranke prava.............................................................................................................4

Izvorno pravaštvo – samostalna hrvatska država........................................................................5

Starčević i Kvaternik u Hrvatskom saboru.................................................................................6

Pravaški listovi............................................................................................................................8

Moderno pravaštvo i raskol unutar stranke.................................................................................9

Zaključak.....................................................................................................................................9

Popis literature..........................................................................................................................10

2
Uvod

Ante Starčević, nazivan još i Ocem Domovine zbog toga što je bio politički vođa i
glavni ideolog hrvatskog nacionalizma, rođen je 23. svibnja 1823. godine u seljačkoj zadruzi
u ličkom selu Žitniku. U Klancu je pohađao pučku školu, a daljnje je školovanje nastavio u
Karlobagu, gdje ga je školovao stric don Šime Starčević. Podučavao ga je latinskom i
hrvatskom jeziku. Kako je bio veliki protivnik Austrije, tto se kasnije odrazilo na stav
njegovog nećaka prema Austriji. Godine 1839. dolazi u Zagreb gdje se školuje šest godina. S
obzirom da nije bio imućan morao je prihvatiti svećenički poziv, prvo u Senju, a zatim
zajedno s Eugenom Kvaternikom odlazi u Peštu studirati teologiju, filozofiju i povijest. Tamo
je stekao titulu doktora filozofije i odlučio odustati od svećeničkog zvanja.1

Kad se vratio u Zagreb nije dobio radno mjesto na Zagrebačkoj akademiji te se

zapošljava u odvjetničkoj pisarnici Lavoslava Šrama. Kasnije postaje tajnik u Matici ilirskoj i
urednik časopisa Neven u kojem je objavio svoju filozofsku podlogu pravaške ideologije u
“Poslanici pobratimu”. Starčević se bavio i književnim radom. Pisao je prozu i poeziju te je
napisao četiri drame od kojih je sačuvana drama Selski prorok. Svojim se književnim
stvaralaštvom ubraja među prozaiste hrvatskog preporoda, uz Matiju Mažuranića i Antuna
Nemčića.2

U razdoblju apsolutizma od 1849. do 1860., kojeg je uvela Austrija, Starčević je kao

protivnik Austrije istupao u svojim govorima protiv vladara i sustava uprave. Godine 1862.,
nakon što je izabran za velikog bilježnika Riječke županije, zatvorena su mu vrata
županijskog ureda zbog govora protiv vlade u županijskoj skupštini. Nakon progona pravaša i
Rakovičke bune, povlači se u Jastrebarsko gdje vodi odvjetničku parnicu. Iako tada nije bio
politički aktivan, do kraja života se bavio politikom. Tijekom života je više puta biran za
narodnog zastupnika Hrvatskog sabora. Starčević je umro 28. veljače 1896. u Zagrebu.3

1
Ante STARČEVIĆ, Politički spisi (izbor i predgovor: Tomislav Ladan), Zagreb 1971., 10.
2
Isto, 11.
3
Isto, 12-13.

3
Ideologija Stranke prava

Godine 1861., nakon Bachovog apsolutizma, na hrvatskoj političkoj sceni pojavljuje

se Stranka prava. Stranka prava bila je predvođena dvojicom istaknutih hrvatskih
intelektualaca, Antom Starčevićem i Eugenom Kvaternikom te je imala je sva osnovna
obilježja i načela europskih romantičkih nacionalnih intergracionih ideologija. Starčević je bio
prvi predsjednik Stranke prava. Osnovno načelo Stranke prava bilo je: „Ni pod Beč ni pod
Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku“, a sama je bila i jedna od najutjecajnijih
političkih organizacija toga vremena zahvaljujući svojim osnivačima, pri tome možemo reći
da je Ante Starčević bio ideolog koji je smatrao da se sva pitanja mogu riješiti mirnim
političkim putem. Za razliku od Starčevića, Eugen Kvaternik je bio političar sklon
radikalnijim potezima. Pravaški pokret nosio je interes novog sloja, odnosno srednje klase,
koja se oblikovala nakon ukidanja feudalizma i u procesu stratifikacije društva te polaganog
nestanka širokog društvenog jaza. U tom kontekstu je njihova ideologija imala zadaću ubrzati
proces stvaranja hrvatske nacije, a taj proces se, prema mišljenju pravaških ideologa, mogao
ostvariti samo u samostalnoj hrvatskoj državi.4

Starčević i Kvaternik su smatrali da se duh naroda, koji je potreban za kreiranje nacije,

krije u narodnoj povijesti, u srednjovjekovnim institucijama, u državotvornim pokušajima, u
narodnim običajima, u jeziku te u književnosti i umjetnosti. Svoje misli i ideje nisu smatrali
političkim programom, nego sintezom duha hrvatskog naroda, pri čemu onda ni Stranku prava
nisu smatrali nikakvom političkom strankom, već proizvodom i izrazom duha naroda koji se
treba ostvariti hrvatskom nacijom u svojoj samostalnoj državi.5

Ante Starčević je svoju ideologiju počeo formirati početkom 50-ih godina 19.st.
Smatrao je da su godine tuđinske prevlasti, potlačivanja te sprječavanja slobodnog razvoja
ostavile dubok i vidljiv trag na hrvatskom narodu. Kao jedini spas za povratak Hrvata
osnovnim etničkim načelima vidi stvaranje homogenog naroda u samostalnoj državi, a svaki
pojedinac mora sam shvatiti značenje nacionalnog identiteta i tako doprinijeti procesu
samostalnosti. Na formiranje Starčevićeve ideologije uvelike je utjecalo i neslaganje sa

4
Mirjana GROSS, Povijest pravaške ideologije, Zagreb 1974., 10.
5
Isto, 10-12.

4
Šafarikovom teorijom zajedničkog imena Slavena i protivljenje Karadžićevom članku “Srbi
svi i svuda”.6

Eugen Kvaternik je, isto kao i Starčević, imao velik utjecaj na stvaranje pravaške
ideologije. Njegova shvaćanja su, prije svega, proizašla iz shvaćanja povijesti. Prema tome,
Hrvati su pravo na samostalnost stekli još u 6. i 7. st., za vrijeme svojih seoba, silom oružja i
narodnim junaštvom. Kvaternikove ideje i stavovi bili su prožeti idealima Francuske
revolucije kakve je htio prenijeti i na prostor Hrvatske. Po tome se i razlikovao od Ante
Starčevića koji je izjavio kako od stotine buna jedva da jedna pogoduje narodu. Pravaši su bili
i glavni protivnici Hrvatsko-ugarske nagodbe.7

Izvorno pravaštvo – samostalna hrvatska država

Uz Antu Starčevića veže se izvorno pravaštvo, koje se temelji na njegovom nauku i

nauku Eugena Kvaternika, a čiji je cilj bila samostalna hrvatska država. Izvorno se pravaštvo
javlja i u Dalmaciji i Istri kao utjecaj ideološkog sustava i pokreta iz Banske Hrvatske, iako
predstavnici u Dalmaciji i Istri nisu zastupali Starčevićevu tezu o samostalnoj hrvatskoj
državi.8

Na pravaše su utjecali europski utjecaji, posebno nakon Francuske revolucije i uoči

revolucije 1848 godine. Na Starčevića su utjecali i antički pisci čija je originalna djela
nastojao čitati. Sa Starčevićem možemo usporediti Sokrata. Za primjer možemo uzeti to da je
Starčević pružio otpor tzv. pokvarenoj državi, a u Sokratovom slučaju to je bio polis. Obojica
su optuživani da kvare mladež i vjeru, zalagali su se za pravedan život, a Sokratovo geslo
„Upoznaj sam sebe“ vodilo je Starčevića da upozna hrvatski narod o njegovoj povijesti kako
bi ga osposobio za stvaranje samostalne hrvatske države. Na Starčevićeva uvjerenja još su
utjecali Platon, Aristotel, Ciceron, stoicizam, Tacit, Horacije, Rousseau, racionalistička
filozofija prosvjetiteljstva i Montesquieu od kojeg je preuzeo tezu o diobi vlasti.9
6
Isto, 23.
7
Isto, 24.
8
Mirjana GROSS, Izvorno pravaštvo, Zagreb 2000., 11, 15.
9
Isto, 16-21.

5
 Starčević je integracijom hrvatske države htio stvoriti samostalnu hrvatsku državu s
pravednim društvom, bez velikih razlika među društvenim slojevima. Samostalna bi država
bila sredstvo za usavršavanje ljudskih osobina, a trebala bi nastati voljom naroda izraženoj
općim pravom glasa. Taj se nauk u današnjem smislu naziva nacionalizam, ali u Starčevićevo
vrijeme taj pojam nije postojao nego se odnosi na narod. Prepreka u stvaraju samostalne
hrvatske države bila je Austrija, tj. Habsburška Monarhija koju je Starčević smatrao zlom u
društvenom kontekstu i zlom za pojedinca. Također, Starčević se poziva na slavnu prošlost,
odnosno vrijeme kada Hrvati nisu mogli zamisliti tuđinsku vlast. Za njega je u povijesnom
kontekstu postojala samo Kraljevina Hrvatska koja je bila samostalna, suverena i koja je
svojom voljom izabrala Habsburgovce za svoje ustavne kraljeve. S druge strane, pojmove
„trojedna kraljevina“ i „trojednica“ odbacuje. Sve su te zemlje pod trojednom kraljevinom
bile jedna država, odnosno Kraljevina Hrvatska. U isticanju prava hrvatskog naroda za
samostalnu državu, osim povijesnog, također se poziva i na prirodno pravo da svaki narod
ima pravo na svoju državu, zatim na državno pravo te pravo na određeni teritorij i državne
institucije. Starčević je bio veliki protivnik Austrije jer je uvela apsolutizam koji je otežavao
put ka osamostaljenju. Suprotstavljao se politici Narodne stranke jer smatra da je ona glavni
krivac za težak položaj Hrvata, a također se suprotstavljao ideologiji jugoslavenstva i bio je
protivnik Ugarske, ali u manjoj mjeri. S Ugarskom se nije htio ujediniti, nego samo sklopiti
obrambeni savez za zajedničko dobro.10

Starčević i Kvaternik u Hrvatskom saboru

Ante Starčević i Eugen Kvaternik svojim govorima na saboru 1861. su se istaknuli kao
veliki zagovornici hrvatske samostalnosti, a zapamćeni su po burnim i oštrim govorima
usmjerenim protiv austrijske prevlasti. Bili su protiv učenja njemačkog jezika u gimnazijama,
jer ga Starčević nije smatrao jezikom prosvijećenih naroda i u škole je htio uvesti francuski
jezik. Starčević je na Saboru 1861. iznio prvu predstavku Riječke županije u kojoj je
formuliran pravaški program, a u preostale tri predstavke iznosi svoj stav o Monarhiji.11
10
Isto, 27-40.
11
Jasna TURKALJ, „Starčevićeva misao o nužnosti samostalne hrvatske države“, Starčević: znanstveni kolokvij
o 180-Obljetnici rođenja, Zagreb 2004, 32.

6
 Dana 18. lipnja 1861. govor je održao Kvaternik. U svom govoru jasno je izložio
program: „ni Ugarska, ni Austrija, nego samostalna i neovisna Hrvatska“ te je pritom
predložio svoj ustavni nacrt za provedbu programa. U ustavnom nacrtu predlaže formiranje i
organizaciju zakonodavne države u okviru novog građanskog društva i novog pravnog i
parlamentarnog sustava. Predlaže kreiranje nacionalne države unutar monarhije u sustavu
neke vrste konfederacije sa zajedničkim vladarom, ministarstvom vanjskih poslova,
ministarstvom obrane, ministarstvom financija te ministarstvom trgovine. Zakonodavna
nacionalna država trebala bi biti utemeljena na suverenom pravu i nacionalnom suverenitetu,
a glavna obilježja takve države bila bi: postojanje zakona, organiziranog zakonodavnog
predstavničkog tijela tj. parlamenta i primjene povijesnog, prirodnog, nacionalnog i suverenog
prava. Hrvatski sabor, kao zakonodavno i predstavničko tijelo treba biti posljednji čuvar prava
hrvatskog naroda. Kvaternik nadalje navodi kako hrvatski narod ima povijesno pravo da
organizira Kraljevinu Hrvatsku s vlastitim kraljem te na kraju svog govora zahtjeva zakletvu
kralja i krunidbenu diplomu, vlastiti Sabor, vrhovnu vladu odgovornu Saboru, narodnu vojsku
i savez s Mađarima u svrhu obrane u slučaju vanjskog pritiska.12

Kvaternika je u Saboru jedino podržao Ante Starčević, dok su drugi zastupnici također
zaključili da je njegov prijedlog najbolji, ali u tim trenutcima nerealan i neostvariv. Kvaternik
i Starčević nasuprot mišljenju većine smatrali su kako je vrlo bitno izvršiti pritisak na Beč uz
pomoć Šokčevića, Strossmayera, Mažuranića i Haulika. No oni su se, prema njihovom
mišljenju, ponijeli kao izdajice. Kvaternikov je govor, unatoč neuspijehu, predstavljen s
jasnom nakanom da se hrvatsko pitanje u zemlji i svijetu prikaže kao odvojeni fenomen te je
pripomogao širenju pravaške ideje u široj javnosti.13

Ante Starčević je svoj govor u Saboru održao 26. lipnja 1861. i veći dio svog govora
posvetio je kritiziranju Beča, smatrajući da je Beč kriv za loše odnose s Mađarima i da Beč
drži hrvatski narod tri stotine godina u sužanjstvu. U govoru je naglasio politički cilj Hrvata, a
to je bilo ostvarenje neovisnosti na temelju hrvatskoga državnog prava. 14 Iz govora Ante
Starčevića dolazi i poznata rečenica: „Narod hervatski sačuvao si je u svih nevoljah, koje
nepravedno terpi od Austrie, još jedno neprocenjivo dobro, a to je: vera u Boga i u svoje
desnice. Narod hervatski veruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je

12
Mirjana GROSS, Povijest pravaške ideologije, Zagreb 1974., 274-276.
13
Mirjana GROSS, Povijest pravaške ideologije, Zagreb 1974., 276.
14
Tomislav CIPEK, Stjepan MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina
1842.-1914., Zagreb 2006., 136.

7
tristagodišnje sužanjstvo Austrie preživio, njemu, koji se je u duhu keršćanskom za druge
vazda žertvovao, lepu budućnost odredila; narod hervatski veruje, da tu budućnost, to
poslanstvo, nebude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!“15

Pravaški listovi

Za vrijeme režima Levina Raucha, Starčević i Kvaternik su izdavali listove, glasila

Stranke prava, u kojima su iznosili svoja učenja i napadali Narodnu stranku. Tada je nastala i
Starčevićeva teza o Slavosrbima. Slavoserbi spoj je dvije latinske riječi sclavus i servus, koje
znače sužanj i rob. Ne označava nacionalnu pripadnost nego političku kategoriju. To su ljudi
koji su po svojoj sužanjskoj naravi protiv svega što je dobro, slavno i veličanstveno, koji su se
zakleli izbrisati hrvatski narod s lica zemlje.16

Stranka prava je imala svoja glasila: satiričko-humoristički list Zvekan u kojem je

Starčević objavio dva razgovora pod naslovom Stekliš i prostodušnik koji su ključni za
razumijevanje njegovog ideološkog sustava te u njemu iznosi svoju ulogu političkog odgoja
puka i širenje ideje samostalne hrvatske države. U Zvekanu iznosi i svoje protuslavensko
stajalište u raspravi “Bi-li k slavstvu ili ka hrvatstvu“ u kojoj piše da Slaveni nemaju ništa
zajedničko, kao što Hrvatska nikad nije imala ništa zajedničkog s Austrijom i Mađarskom,
osim što su bile povezane osobom vladara. Godine 1868. pokrenut je pravaški mjesečnik
Hervat u kojem su većinu rasprava pisali Kvaternik i Starčević. U njemu je objavljen
Starčevićev program, koji je nastao u razdoblju usvajanja Hrvatsko-ugarske nagodbe, a uz
hrvatsko državno pravo snažan utjecaj na njegov sadržaj imalo je načelo narodnosti. Njega je
promovirao pravaški uzor, Napoleon III. u svojoj vanjskoj politici, ohrabrujući njime pojedine
narode na putu prema ujedinjenju i neovisnosti.17 Godine 1870. počinje izlaziti tjednik
Hervatska u kojemu Starčević i Kvaternik objavljuju svoje članke u kojima napadaju Narodnu
stranku. U ovom listu se opovrgava glavna teza o neizvedivosti političkih ciljeva pravaša, što
je bio jedan od glavnih argumenata njihovih kritičara.18

15
Isto, 147.
16
Isto, 170-175.
17
Isto, 193.
18
Tomislav CIPEK, Stjepan MATKOVIĆ, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina
1842.-1914., Zagreb 2006., 208.

8
 Tri mjeseca prije Rakovičke bune, u srpnju 1871., Starčević je sastavio „Naputak za
pristaše Stranke prava“ u kojemu je razložio politička i etička načela pravaške misli. U njemu
je poticao osjećaj da su Hrvati sposobni upravljati sami sobom i to bolje nego što bi drugi
upravljali njima. Naputak je nastao neposredno nakon francuskog poraza u ratu s Pruskom,
što svjedoči o utjecaju vanjskopolitičkih događaja na razmišljanje vodećih pravaša.19

Starčević je vodio jezične polemike s Vukom Karadžićem. Na njega je utjecao

Karadžićev velikosrpski program „Srbi svi i svuda“. Glavno sporno pitanje bila je nacionalna
pripadnost štokavaca koje je Karadžić u cijelosti proglasio Srbima, dok je Starčević pod
hrvatskim nacionalnim imenom, uz Hrvate i pravoslavne štokavce smatrao i Slovence kao
planinske Hrvate. Starčević je ijekavskom i ikavskom govoru suprotstavio ekavski govor po
kojem se mogu sačuvati vrijednosti svih triju hrvatskih narječja. Starčević je do kraja života
pisao ekavicom, koju je i nametnuo pravaškom tisku od 1867. do 1871.20

Moderno pravaštvo i raskol unutar stranke

Od samih svojih političkih početaka, Stranka prava je funkcionirala kao politički

pokret predvođen starčevićanskom ideologijom, bez pravoga službenog programa kojim bi se
vodili. Međutim u godinama Khuenovog režima, ta se propaganda pomalo iscrpila.
Organiziranija djelatnost postala je nemoguća jer su Khuenovi organi sprječavali svaki
pokušaj njezinog provođenja i progonili pojedince.21 Pravaški je pokret izvršio svoju prvotnu
zadaću, a to je bilo buđenje nacionalne svijesti. No za daljnji politički rad i ostvarivanje
samostalnosti Hrvatske trebalo je donijeti jedan stručni program koji bi obuhvaćao i
ekonomske te gospodarske spektre, a ne samo političke. Svemu tome nije išlo u korist
zdravstveno stanje Ante Starčevića. Za to vrijeme Fran Folnegović preuzima glavnu ulogu u
stranci prava te kao svoga pomoćnika i čovjeka s financijskim sredstvima prijeko potrebnim
za stranku, uzima Josipa Franka.

19
Isto, 237.
20
Isto, 238-240.
21
Mirjana GROSS, Povijest pravaške ideologije, Zagreb 1974., 253.

9
 Frank i Folnegović zastupali su takozvano „moderno pravaštvo“ što bi značilo da bi
Stranka prava dala podršku Monarhiji u rješavanju unutarnjih problema te bi očekivali, kao
nagradu za takav postupak, proširenje hrvatske autonomije i sjedinjenje Hrvatske s
Dalmacijom i Slavonijom.22 Cjelokupna situacija dovodila je do sve većeg nezadovoljstva
unutar stranke koja se i dalje zalagala za tradicionalno staro pravaštvo. Folnegović i Frank
preuzeli su glavnu ulogu u Stranci prava, međutim Ante Starčević nije bio sklon Folnegoviću,
zbog prethodnih godina u kojima je on bio glavni protivnik Starčevićevog učenja. Stoga
Frank svoje prvenstvo u stranci gradi na mržnji između Ante Starčevića i Frana Folnegovića
te izaziva raskol unutar stranke protiv čovjeka koji ga je u nju i uveo. Kao kulminacija svih
nezadovoljstava i podjela unutar Stranke prava, dogodio se incident prilikom posjete Franje
Josipa Zagrebu 1895. godine. Hrvatska grupa studentske omladine spalila je pred Jelačićevim
spomenikom mađarsku zastavu, kako bi poslala snažnu političku poruku caru da Hrvatska nije
mađarska pokrajina. Taj čin izvršili su studenti na čelu sa Stjepanom Radićem pod vodstvom
Frankovih sinova. Na Frankovo oduševljenje, hrvatska javnost je pozitivno reagirala na taj
događaj. Folnegović je, kako bi donekle očuvao svoje veze s Mađarima, osudio postupak
spaljivanja mađarske zastave i u jednoj je rečenici izjavio da bi ti isti mladići trebali poljubiti
mađarsku zastavu i pokajati se za taj svoj postupak. Takvo što naišlo je na zgražanje među
mnogobrojnim pravašima. Folnegovićeva je izjava u potpunosti išla na ruku Franku. Sutradan
poslije Folnegovićeva govora, 22. listopada, Ante Starčević je zajedno s Frankom,
Kumičićem i Milom Starčevićem najavio istup iz kluba Stranke prava i osnivanje kluba Čiste
stranke prava.23 Masa pristaša krenula je tamo gdje je Ante Starčević, jer bi osudom
Starčevića zapravo osuđivali i ideologiju koju slijede. S obzirom na to da se na njega gledalo
kao na „vođu“, a ne na „političara“. Folnegović je osudio takav postupak i opisao to kao
iskorištavanje Staroga kako je nazivao Antu Starčevića te su mnogobrojni pravaši koji su
ostali u Stranci prava tvrdili da je Ante Starčević već senilan i da nije razumski donijeo takvu
odluku.24 Na takve optužbe Frank je objavio liječničku potvrdu kojom kazuje da Starčević nije
senilan. Raskol unutar stranke doveo je do mnogobrojnih problema u svim hrvatskim
zemljama, jer se mnogobrojni nisu mogli odlučiti čije ideale da slijede i žive. Sami raskol
pokazao je sve slabosti pravaške politike koja je nakon što je prestala biti ideologija i nakon
što je potaknula hrvatsku nacionalnu svijest, izgubila svaki politički značaj za ostala
značajnija državnička pitanja. Također kao najveću slabost treba istaknuti nedovoljno snage

22
Isto, 254.
23
Mirjana GROSS, Povijest pravaške ideologije, Zagreb 1974., 307.
24
Isto, 308.

10
da se odredi s kojom političkom stranom unutar Monarhije treba surađivati, a s kojom se
boriti.

Zaključak

Ante Starčević svojom je politikom i književnim stvaralaštvom htio stvoriti

samostalnu hrvatsku državu. Osnutkom Stranke prava 1861., zajedno s Kvaternikom,
promicao je pravašku ideologiju i nastojao je probuditi svijest hrvatskog naroda za nacionalnu
slobodu i ostvarenje prava za svoju samostalnu hrvatsku državu kako bi se Hrvati što prije
konačno riješili tuđinske vlasti. Starčević se svojim značajnim govorima u Saboru i djelima
suprotstavljao nametanju srpstva, austrijskog apsolutizma i drugih ideologija koje bi stvaranje
hrvatske države otežale ili čak onemogućile. S druge strane, nedovoljna želja za čvrstom i
stabilnom moći te vodstvom stranke, kao i prevelika vezanost uz lik Ante Starčevića, doveli
su do raskola. Pojava Franka i Folnegovića, pokazuje nam da su u dosta slučajeva gledali svoj
osobni interes, a ne dobrobit stranke. Samim time što je Stranka prava dugo vremena bila
koncipirana kao pokret, bez značajnog političkog plana i programa, dalo se naslutiti da će kad
tad doći do nemira unutar iste. Bez učestalog napretka i razvijanja novih političkih programa i
ambicija, ne može se ići dalje. Jednostavno rečeno u političkom životu ne može se ostati samo
na temelju ideologije, mora se imati neki jasni program koji će se provoditi i imati jasan cilj.

Popis literature

11
1. CIPEK Tomislav, MATKOVIĆ Stjepan, Programatski dokumenti hrvatskih političkih
stranaka i skupina 1842.-1914., Zagreb 2006.
2. GROSS Mirjana, Izvorno pravaštvo, Zagreb 2000.
3. GROSS Mirjana, Povijest pravaške ideologije, Zagreb 1974.
4. STARČEVIĆ Ante, Politički spisi (izbor i predgovor: Tomislav Ladan), Zagreb 1971.
5. TURKALJ Jasna, Starčevićeva misao o nužnosti samostalne hrvatske države,
Starčević: znanstveni kolokvij o 180-Obljetnici rođenja, Zagreb 2004.

12