1.

Cipek, Tihomir, 'Stoljeće diktatura' u Hrvatskoj

6.1. Monarhistička diktatura: uspostava, ideologija, vladajuće elite.

Uspostava

Diktatura je predstavljala novi stupanj proširenja monarhističko-apsolutističkih

elemenata defektne pseudo-parlamentarne monarhije. Trebalo je slomiti savezništvo
između hrvatske političke elite i političke elite hrvatskih Srba. Političkim se mjerama
nastojalo privilegirati srbijanske gospodarske interese. Srpska dinastija morala se
oslanjati na prečanske Srbe, ali počela je gubiti njihovu podršku. Vrhunac krize je atentat
poslanika radikalne stranke na parlamentarne zastupnike HSS-a. Tri zastupnika su
poginula te su njihove smrti poslužile kao izgovor za uvođenje diktature. Kralj
Aleksandar je 6.1.1929. raspustio parlament, ukinuo Vidovdanski ustav i zabranio rad
političkih stranaka jer nije htio odustati od svoje dominantne uloge i centralizma-
unitarizma.
Diktatura se može podijeliti na tri razdoblja:
a) 1929.-1931.: donošenje oktroiranog ustava, nastoji se oblikovati masovna politička
stranka kao oslonac diktature
b) od oktoiranog ustava do smrti kralja 1934.
c) nakon kraljeve smrti preko režima Milana Stojadinovića do uspostave Banovine
Hrvatske 1939.

Ideologija

Osnovni je cilj službenih ideologija bilo „legitimiranje“ diktature. Kralj je

proglasom 6.1.1929. proglasio parlamentarizam i političke stranke krivcem za krizu i
nepotrebnim posrednikom izmešu naroda i kralja pa je zabranio njihovo djelovanje jer
štete narodu i državi. Centralizam i unitarističko djelovanje je proglasio najvećim
vrijednostima. Dokidaju se sve nacionalne („plemenske“) posebnosti. Cilj vladavine je
jaka jugoslavenska nacija i država. Kraljevina SHS se preimenovala u Kraljevinu
Jugoslaviju. Jugoslavensku se naciju nastojalo utemeljiti u „dinarskom rasizmu“. Razvila
se ideja o vrsti dinarskog „natčovjeka“ slična nacističkim teorijama o njemačkom
„Ubermenschu“. Vladajući je aparat nastojao oblikovati „karizmatsku“ legitimaciju.
Režim se povezivao s osobom kralja naglašavajući da on najbolje zna što je dobro za

1
državu i narod. Uz stvaranje jedinstvene nacije i države, vezivalo se i poboljšanje
životnih uvjeta seljaštva kojem se tepalo kao najvažnijem elementu države.
Režimska propaganda nudi korporativni model za rješenje socijalnih problema.
Funkcija korporativizma je čuvanje diktatorskog poretka jer je nastojao da društveno-
ekonomske sukobe ograniči na sferu društva. Društveni sukob su trebali riješiti
poslodavci i radnici neposrednim dogovorom – sfera politike se nastojala očistiti od
konflikta. Tako se razvijala autoritarna politička kultura koja nije prihvaćala socijalnu,
pedagogijsku i psihologijsku zadaću politike.

Vladajuće elite
Ono što je zajedničko svim vladajućim elitama je zloupotreba vlasti koja im omogućuje
raspolaganje materijalnim resursima i zadovoljavanje potreba svojih klijenata. Nositelji
dolaze iz redova dvorske kamarile, starog činovničkog aparata, žandarmerije, policije i
vojske (skoro u potpunosti premrežena velikosrpstvom i odanima dvoru, general Petar
Ž ivković je bio prvi predsjednik diktatorske vlade). Državna služba se koristila za
nelegalne privatne probitke. Režim je podržavala velika većina krupnih kapitalista jer su
se nadali uvođenju reda radi nesmetanog poslovanja koje je ovisilo i o dobroj volji
dvorskih krugova. Nadali su se da će diktatura omogućiti gospodarski razvoj i povećati
njihove profite. Diktaturu su podržali i hrvatski mediji jer su smatrali da će se tako
riješiti hrvatsko pitanje. Ubrzo su kapitalisti pružili otpor jer je ekonomska kriza
onemogućila svaku modernizaciju. Podršku je pružio dio stare političke elite: srpske
političke stranke (radikalne, demokratske), slovenske, muslimanske, mali dio hrvatske.
Kasnije se režim nastojao legitimirati i osloniti na novoosnovanu pol. organizaciju
koja se sastojala od članova starih (zabranjenih) pol. stranaka – Jugoslavenska
radikalno-seljačka demokratija (naziv je trebao asocirati na udruženje radikalne i
demokratske stranke i HSS-a). Pokazali su se karijeristima sklonim režimu. Stranka je
kasnije promijenila ime u Jugoslavenska nacionalna stranka i pozivala se na Oktroirani
ustav, unitarno jugoslavenstvo i centralizam. Radilo se o stvaranju masovne podrške
diktaturi.
Poredak je neuspješno htio prerasti u totalitarni. Diktatura je imala relativno
veliku podršku kod srpskog stanovništva koje je dinastiju doživljavalo kao čuvara srpske
tradicije, jedinstva i jamca srpskog značaja. Kod ostalih nacija želja za formiranjem
samostalnih nacionalnih država je ojačala. Slična situacija je bila i nakon ubojstva kralja.

2
6.2 Ustaška diktatura: uspostava, ideologija, vladajuće elite.

Uspostava

Ustaški režim je u određenom smislu proizvod monarhističke diktature – uništena je

demokratska i politička kultura te je radikalizirala najžešće hrvatske nacionaliste (HSP).
Odlučili su se na oružanu borbu za samostalnu Hrvatsku. U emigraciji su osnovali
ustašku organizaciju pod paskom fašističke Italije (obećali su Italiji znatne teritorijalne
ustupke i prihvaćanje talijanske dinastije). Ustaše su za svoj cilj proglasili borbu protiv
Aleksandrove dikature. Ustaška je diktatura rezultat izbijanja Drugog svjetskog rata.
Svoju vladavinu su nastojali legitimirati tezom da su oni ostvarili hrvatske težnje za
nezavisnom državom. Pod patronatom fašističke Italije i nacističke Njemačke 10.4.1941.
proglasili su „Nezavisnu Državu Hrvatsku“. NDH je bila etnički vrlo heterogena što nije
bilo u skladu s ustaškom vizijom Hrvatske kao etnički eksluzivne države – posljedica su
masovni progoni i ubojstva (najviše srpskog i židovskog stanovništa, ali i protivnika).
Trećinu srpskog stanovništva su kanili ubiti, drugu trećinu pretvoriti u katolike (zbog
poistovjećivanja vjere i nacije), a treću deportirati.

Ideologija

Ustaše nisu oblikovali složeni ideološkii sustav. Radikalni nacionalizam (šovinizam

rasno-biologističkog utemeljenja) je bio osnova. Smatrali su se odgovorom na
jugoslavenski-unitaristički i velikosprski rasni program. Zalagali su se za potpuno
nezavisnu hrvatsku državu u cjelovitim etničkim i povijesnim granicama. U državnim i
narodnim poslovima smiju odlučivati samo oni koji su po koljenima i krvi članovi
hrvatskog naroda. Temeljom naroda smatraju seljaštvo jer je etnički čisto i zato trebaju
vladati. Ideja etnički čiste zajednice je bila poticaj masovnom zločinu. Prvenstveno su
nastojali dehumanizirati Srbe, a uspostavom NDH i Ž idove (proglasili su ih krivcima za
probleme hrvatskog naroda). Hrvatski revolucionar i ustaša mora biti nemilosrdan jer
mora gvožđem, vatrom i krvlju skratiti muke hrvatskog naroda. Demokracija je poredak
mlakonja koji omogućuje prodor boljševizma. Zalažu se za totalitarni poredak u kojem
neće biti mjesta za neprijatelje nacije. Fašizam je prvo morao riješiti se svega što je

3
demokracija uvela (prvenstveno slobodarstva). Spas za gospodarske probleme, ustaše
su tražili u korporativizmu i htjeli su uspostaviti suglasje između svih staleža.
Modernizacija i bolji život su bili samo propaganda, a gospodarstvo je bilo izrabljivano
od strane nacističkih saveznika. Njeguje se kult velikog vođe radi karizmatske
legitimacije – Ante Pavelić je prikazan kao povijesna ličnost koja je ostvarila ideje
Starčevića i Radića, jamac reda i jedinstvene političke zajednice utemeljene na naciji
određenoj krvlju i tlom. Njegova vladavina je predstavljena kao emanacija povijesnih
težnji za samostalnom državom-

Vladajuće elite

Jezgru su činili intelektualci HSP-a koji su nakon proglašenja diktature otišli u emigraciju
i tamo osnovali „Ustaša-Hrvatsku revolucionarnu organizaciju“. Povezali su se s
emigracijom nastalom nakon Prvog svj. Rata (bivši časnici Austro-Ugarske i članovi
bivših pravaških grupa). Kao emigracija, bili su u Italiji kao njezini saveznici. Vodstvo se
sastojalo od odvjetnika, bivših A-U časnika, studenata, profesora, književnika, klerikalnih
grupa i socijalno marginaliziranih, loše obrazovanih grupa seljaštva i radništva. Članovi
su preko terorističkog nasilja tražili pojedinačno i društveno priznanje. U Hrvatsku se
1941.g. vratilo oko 400 ustaša iz čijih je redova Pavelić postavio prve dužnosnike. Zbog
malobrojnosti, nastojali su pridobiti članove HSS-a koji su bili zaposleni u upravi
Banovine Hrvatske. Najviše su bili zainteresirane „Građanska“ i „Seljačka zaštita“. No,
većina bivših članova ostala je pasivna zbog zločina i osude od strane HSS-a. Ustaški
režim zato nikada nije dobio legitimitet u širim slojevima hrv. stanovništva.

6.3. Komunistička diktatura: režim, ideologija, vladajuće elite.

Režim

Diktatura komunističke stranke je rezultat pobjede partizanskog pokreta u Drugom svj.

ratu. Oslobođenje i formiranje nove federativne političke zajednice odvijalo se
usporedno s uspostavom diktature proletarijata, odnosno komunističke stranke
predvođene Josipom Brozom Titom. Značajke: jedna monopolistička stranka, jedan vođa
i teror. Ali, nacionalno pitanje je nastojala riješiti na novim načelima ravnopravnosti –
pokušala je osigurati ravnopravnost nacija federalizmom. Međunacionalnu toleranciju
su poticali „bratstvom i jedinstvom“. No, to je služilo i za prikrivanje međunacionalnih

4
napetosti. Federalizam je funkcionirao zbog diktature jugoslavenske komunističke
stranke, a rascjepom u stranci počeo je i raspad SFRJ. Nacionalni sastav je bio raznolik
(Nijemci su gotovo nestali). Jugoslavenska diktatura je bila rezultat samosvojne borbe
antifašističkog pokreta u kojem su glavnu riječ imali komunisti koji su iskoristili
nedovoljnu organiziranost i odlučnost demokratski snaga (za razliku od ostalih
boljševičkih diktatura). Hrvati su u socijalističkoj Jugoslaviji bili u boljem položaju negoli
u monarhističkoj te je nova Jugoslavija pokušala uspostaviti nacionalnu ravnopravnost.
Stoga se smatra da je imala i veći legitimitet u hrvatskom narodu. Iskoristila je bipolarnu
podjelu na kapitalistički Zapad i Komunistički Istok te je zahvaljujući sukobu sa
Staljinom dobivala tihu potporu Zapada. Međunarodne okolnosti i unutarnja represija
omogućili su održavanja boljševičkog diktatorskog poretka.

Ideologija

Diktatura je imala, prema njezinim nosiocima, znanstveno utemeljenu legitimacijsku

ideologiju: marksizam-lenjinizam. Zato je samu sebe proglasila povijesnom nužnošću.
Diktatura proletarijata je trebala ostvariti komunizam kao novi pravedni svijet u kojem
je ostvarena jednakost u svim sferama. Zato je ukinula privatno vlasništvo nad
sredstvima za proizvodnju (ono je osnovni uzrok nejednakosti). Boljševička diktatura se
legitimira iz internacionalizma izraženog formulom „bratstvo i jedinstvo“ koji vodi
nacionalnoj ravnopravnosti. Ta formula je omogućila oblikovanje neintegriranih i
nepriznatih nacija: makedonske i muslimanske (donekle vrijedi i za crnogorsku).
Diktatura je uključivala i plansku privredu i diktaturu komunističke partije. Zbog sukoba
sa Staljinom tumačila se kroz novi oblik: socijalističko samoupravljanje. 1966. dozvoljeni
su neki oblici pluralizma, 1971. su ugašeni, a pred kraj opet uvedeni. Govorilo se o
socijalističkom obliku privatnog vlasništva, kao i o socijalističkom tržištu. Poredak nikad
nije imao demokratsku legitimaciju.

Vladajuće elite

Nositelji su bili: stari prijeratni članovi partije koji potječu iz radništva ili intelektualaca
građanskih obitelji, novoprimljeni članovi KPJ koji su uglavnom dolazili iz partizanskih
redova, a seljačkog su ili nižeg radničkog porijekla. Počeli su se događati rezovi među
pristašama. Prvi rez se dogodio 1948.g. kada je zbog rezolucije Informbiroa (tražila je

5
pokoravanje KPJ i Tita Staljinu) došlo do sukoba lojalnosti između Staljinovih i Titovih
sljedbenika unutar KPJ. Pristaše IB-a su osuđeni na zatvorske kazne ili su poslani u
radne logore, a neki su i smrtno stradali (Andrija Hebrang). Diktatura je provela
nemilosrdan obračun s „lijevim“ i „desnim“ protivnicima (likvidirani su ratni
zarobljenici, „križari“, gerilski borci protiv diktature). Postupno se razvijao klijentelizam
koji je omogućila modernizacija. Zbog toga, ali i zbog uvjerenja kako treba čuvati
„bratstvo i jedinstvo“ i samoupravni socijalizam, je i stalno rastao broj članova partije –
bez obzira na „hrvatsko proljeće“ i „pasivizaciju“. Šezdesetih godina se razvio otvoreniji i
mekši režim. Katolička crkva se našla u boljoj poziciji, razvio se tisak, slobodniji razvoj
kulture... – došlo je do bolje prihvaćenosti u intelektualnim krugovima. Seljaštvo je u
poslijeratnom razdoblju bilo žrtvom režimske provbitne akumulacije kapitala. Postupno
se mire s okolnostima (zbog nestanka HSS-a i ukidanja kolektivizacije) te se smanjuje
njegov značaj i socijalna kohezija. Radništvo je pristajalo uz režim. Ono se okoristilo
urbanizacijom i industrijalizacijom, a sigurnost radnih mjesta, besplatni stanovi,
samoupravljanje itd. udaljavali su ih od postavljanja nezgodnih pitanja.

2. Antić, Ljubomir, Nacionalna ideologija jugoslavenstva

kod Hrvata u dvadesetom stoljeću
7.1. Razlozi oživljavanja jugoslavenske ideje u Hrvatskoj na početku 20.st.:
gospodarsko-politički čimbenici za izlazak iz Austro-Ugarske, politički čimbenici
za ulazak u zajednicu južnih Slavena.

Gospodarsko-politički čimbenici za izlazak iz A-U

 Teritorijalno-politička podijeljenost hrvatskih zemalja; nemogućnost povezivanja

željeznica Dalmacije i Hrvatske
 Osjećaj drugorazrednosti, želja za priznanjem
 Nepovoljni financijski položaj, gospodarska bijeda
 Izdvajanje Rijeke iz hrvatskog korpusa u korist Mađarske
 Preferiranje Nijemaca u austrijskom dijelu Monarhije
 Stalno kršenje Nagodbe u području nacionalnog jezika i simbola (mađarski jezik
na željeznicama)
 Vinska klauzula (potaknula iseljavanje iz Dalmacije)
 Franji Josipu I. su u Zagreb donijeli šljunak iz Budimpešte u Zagreb kako bi prvo
stao na mađarsko tlo

6
  Nasilje na izborima, krnji parlamentarizam, raspuštanje „nepoćudnog sabora“,
progoni političara

Politički čimbenici za ulazak u zajednicu južnih Slavena

 Srbija i Crna Gora predstavljaju „izlaz za nuždu“

 Srbija je imponirala Hrvatima svojim nastankom, ona je „in“ u političkim,
znanstvenim, publicističkim i kulturnim krugovima
 Osjećaj ugroženosti i nesigurnosti (Hrvatska je mala, neintegrirana, siromašna,
bez političke moći)
 Njemački „prodor na Istok“ budio je paniku u Dalmaciji
 Jedini izlaz iz krize

7.2. Ideje jugounitarizma na početku 20.st.: Ideja Nacionalističke omladine

(Vladimir Čerina, Ljubo Leontić), ideja Milana Marjanovića, ideja Jovana Cvijića.

Nacionalistička omladina

Omladina je pred rat iskazivala veliku aktivnost: utemeljuje udruge, listove... Vladimir
Čerina piše kako su oni nacionalisti, kako je njihova narodna misao i hrvatska i srpska, a
nacionalnost srpsko-hrvatska. Nazor na svijet im je znanstveno utemeljen te su oni
areligiozni. Oni su radikalna opozicija.
Ljubo Leontić je formulirao metode političke borbe. Smatra kako ništa ne mogu
postići parlamentarnim natezanjima u državi koja stalno gazi Ustav. Zalaže se za đački
štrajk i terorističke napade na visoke predstavnike vlasti. Potrebna je jaka centralna
država radi očuvanja mira na Balkanu i Europi. Ta država treba biti Srbija sa Bosnom,
Hercegovinom, Vojvodinom, Dalmacijom, Hrvatskom, Istrom i Slovenačkom. Ona će
čuvati ravnotežu na Jadranskom i Sredozemnom moru. Bugarska može ući u tu
zajednicu.
Marjanović je prednost davao Srbima koja nadilazi državotvornu sferu i ulazi u
karakter naroda. Srbi su simpatični, otvoreni, spontani, nesebični... Hrvati su umorni i
dekadentni. Što se tiče državotvornosti, i ovdje postoje razlike: Srbi imaju etatističku
svijest i narodnu svijest koja je bila podržavana i naslijeđivana u narodu, među
seljaštvom, a kod Hrvata postoji samo kod inteligencije. Kod Srba je turska sila budila
želju i legendu za slobodnu državu. Kod Hrvata je ona ostala samo ideja zbog udaraca
više neprijatelja i postepenog padanja. Marjanović vjeruje kako je na dijelu povijesni

7
proces njihovog stapanja. On jugoslavenstvo vidi u ekskluzivnim hrvatskim i srpskim
nacionalnim ideologijama 19.st. svoja uvjerenja gradi primjerima francuskog, ruskog i
španjolskog naroda koji su nastali iz jakih centralističkih težnji vladara koji su slomili
partikularizme. No, nijedan od tih modela nije primjenjiv na jugoslavenski narod. Hrvati
i Srbi nisu potpun narod, oni će stapanjem formirati jedan narod.
Cvijić smatra kako se samostalna južnoslavenska civilizacija može stvoriti na
osnovi najoriginalnijih i najplodnijih narodnih osobina. Stoga se moraju utvrditi one
osobine Jugoslavena koje su se manifestirale i pokazale kao najoriginalnije i
najplodonosnije. On se najviše zadržava na Srbima – duboka, čista etika, težnja za
istinom i pravdom, požrtvovnost. Iste osobine vidi i kod Hrvata, osim kod dijelova u
Dalmaciji, Bosni s Hercegovinom, Slavoniji i Hrvatskoj gdje se vidi utjecaj katoličke
crkve. Jugoslavenska nacija se trebala konstituirati na srpskom nacionalnom mitu, a pri
tome su veliku ulogu trebali imati hrvatski (Ivan Meštrović) i srpski intelektualci.

7.3. Ideje i obilježja Orjune.

Orjuna je Organizacija jugoslavenskih nacionalista. Svrha Orjune je da pomoću moralnih

i fizičkih snaga bude obrana kulturnih i političkih tekovina koji je jugoslavenski narod
postigao svojim ujedinjenjem, širenje jugoslavenske unitarne misli i svijesti o
dužnostima spram zajednice. Orjuna se bori protiv svih pojava koje predstavljaju težnju
za separatizmom. Metoda političke borbe je nasilje – zbog toga je Orjuna postala
simbolom terorističke organizacije na hrvatskim prostorima. Orjuna je imala mnogo
zajedničkih crta s fašizmom (isticanje nacije kao više vrijednosti života), ali se fašizam
kao uzor ne navodi zbog talijanskih presizanja na hrvatsku obalu (zato je i nastala u
Splitu). Osim toga, nije imala jakog vođu. Najbliže odnose je imala sa Četnicima i
Demokratskom strankom, odnosno sa Svetozarem Pribićevićem. DS-u je služila kao
„grupa za pritisak“ (teroriziranje i zastrašivanje za vrijeme izbora). Ugašena je kad se
našla pred svojim političkim ciljem – diktaturom.

7.4. Ideje skupine oko časopisa Nova Evropa

Skupina oko časopisa Nova Europa je predstavljala srednju liniju. Zauzima se za

ublažavanje centralizma i bolju državnu upravu. Smatra kako je na djelu kriza vlasti (ne
državna kriza) koja će se prebroditi dosljednom unitarizacijom. Zagovara jugoslavensko

8
ime za državu i integralno jugoslavenstvo. Skupina traži da se u okviru integralno i
konačno ujedinjenog naroda i jedinstvene države, pristupi izgrađivanju okružnih
autonomija i davanju administrativnih sloboda gradovima i općinama. Potrebno je
poboljšati državnu upravu i zamijeniti lošu administraciju koja je glavni uzrok
nezadovoljstva. Narodna budućnost je osigurana samo u nerazdvojnom državnom
jedinstvu te se mora ustati protiv svakog pokreta koji to jedinstvo ugrožava. Budući da
centralizam proizvodi nezadovoljstvo kod nesrpskih naroda, potrebno ga je ublažiti i
donijeti novu podjelu zemlje (veće i sposobnije oblasti). Promjena imena će probuditi
osjećaj državnog jedinstva. Skupina se protivi nedemokratskim načinima vladanja, ali
prihvaća činjenicu da je u ovom stanju potrebna jaka ruka jer je parlamentarizam u
rasulu.
1940. skupina ima novu ideju. Njihova nacionalna koncepcija, srbohrvatstvo i
hrvatosrpstvo, obuhvaća Hrvate i Srbe kao jedan narod. Koncepcija je identična sa
narodnim jedinstvom, ali ne i s jugoslavenstvom koji je širi pojam. No, oni ne misle i ne
žele ih okrstiti jednim imenom, nego ih prema tradiciji i željama nazivaju HrvatiiSrbi,
SrbiiHrvati, Hrvatosrbi ili Srbohrvati.

7.5. Ideje hrvatskih komunista (unitaristička faza, rasprava 1923, ideje 1930-
1945, ideje nakon 1945).

Ideje su određene stavovima klasika marskizma te sovjetskom teorijom i praksom. Marx

i Engels smatraju kako je nacionalna revolucija instrument za ostvarivanje proleterske
revolucije. Sovjeti su smatrali kako nacionalna borba odvraća pozornost od osnovnog
cilja, a to je socijalna revolucija. Kasnije nacionalno pitanje tretiraju kao taktičko pitanje
koje će dovesti do proleterske revolucije i klasne borbe.

Unitaristička faza

Hrvatski komunisti su prvih 5 godina u Kraljevini SHS negirali postojanje nacionalnog

pitanja te su zagovarali nacionalno jedinstvo. No, oni nisu razvili nijednu teoriju kojom
bi to potkrijepili. Jugoslaveni kao narod su gotova činjenica. Ako dođe do
međunacionalnih sukoba, uzrok je konkurentska borba između srpske i hrvatske
buržoazija koja je dovela do raspirivanja nacionalizma. Srbi i Hrvati tada postaju dva
naroda.

9
Rasprava 1923. godine

Tema rasprave je bilo nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Na sjednici Kominterne, podržana

je nova orijentacija komunista prema nacionalnom pitanju. Komunisti smatraju kako je
Radić uspio uhvatiti radnike u svoje nacionalističke mreže. Osim toga, nisu uspjeli
obnoviti radnički pokret te su mase prešle buržoaziji zbog posivnosti komunističke
stranke. Oni se sada moraju boriti i za pridobijanje masa te stoga moraju znati kako je
nacionalno pitanje jedno od njihovih najjačih oružja protiv režima. Zahtijevaju da
njihove stranke koriste nacionalni element u državama gdje ono igra veliku ulogu.

Ideje 1930.-1945.
Nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra, komunisti su se distancirali od integralnog
jugoslavenstva. Počeli su opet razmišljati o utemeljenju komunističkih partija u
Hrvatskoj i Sloveniji radi boljeg pozicioniranja u narodu (trebale su se osnovati u
sredinama u kojima su bili snažni nacionalni pokreti koje nisu kontrolirali komunisti).
Odluka je izazvala nedoumice i protivljenje kod nekih. Josip Broz je imao veliku ulogu u
osnivanju KP HRV. I dalje traju dvojbe oko odnosa nacionalnog pitanja i komunista. U
ovom razdbolju, mijenja se samo taktika privlačenja masa. KPJ je ostala internacionalna
te je kontrolirala KPH i KPS. Vladu Cvetković-Maček, doživjeli su kao svoj neuspjeh te je
prozvali „jednom od najpokvarenijih vlada“.
U Drugom svj. ratu, nacionalizacija hrvatskih komunista je još naglašenija jer se bore
protiv NDH i pokušavaju dobiti pristalice HSS-a. Distancirali su se od jugoslavenstva i
zbog četničkog pokreta koji je bio velikosrpski, ali se pozivao na jugoslavenstvo. To se
može vidjeti u proglasima iz tog doba (živjelo bratstvo i sloga Hrvata i Srba).

Ideje nakon 1945.

Elita komunističke Jugoslacije prihvatila je da je nacionalno pitanje riješeno kroz rat i
revoluciju. Ali, poslijeratni „revolucionarni centralizam“ je bio plodno tlo za razvoj
unitarizma. Poželjno je bilo da u jednoj državi živi jedan narod jer postojanja više naroda
slabi Jugoslaviju. Neprisilno jugoslavenstvo bi moglo dovesti do spontanog amalgiranja u
jugoslavensku naciju prije nego pripremljen i vođen projekt od strane države. Na
partijskom kongresu 1958.g. je iznešen zahtjev o ukidanju republika, ali suprotni

10
zahtjevi su bili nezamislivi. Partijski program je obvezivao komuniste da se zalažu za
razvoj „socijalističke jugoslavenske svijesti“. Tito je svojim primjerom pokazivao kako je
poželjan „jugoslavenski socijalistički patriotizam“ (isticao je hrvatsku nacionalnu
pripadnost samo u trenucima kada je prijetilo velikosrpstvo). U govorima je isticao kako
želi da Jugoslavije bude stopljena u jednu čvrstu zajednicu.
Bakarić smatra kako osjećaj pripadnosti jugoslavenskoj naciji može stvoriti polet
socijalizma kao što je jedinstvo nacije u Americi stvorilo polet kapitalizma.
1972. godine ugušeno je „hrvatsko proljeće“. Službeno odbacivanje jugoslavenstva i
konfederalizacija države nisu obeshrabrili komuniste. 1981. g. Udio građana koji su se
izjasnili Jugoslavenima se povećao. Hrvati su „bježali“ u jugoslavenstvo kako bi izbjegli
osjećaj beznačajnosti, odnosno manjine.

3. MARK BIONDICH – Kontroverze u vezi s Katoličkom

crkvom u Hrvatskoj u vrijeme rata 1941. – 1945.
Kontroverzna uloga Katoličke crkve u periodu vladavine ustaškog pokreta središnja je
tema ovog teksta. Uloga religije u hrvatskom nacionalizmu i Katoličke crkve u hrvatskom
nacionalnom pokretu se razlikuje unutar različitih povijesnih okvira. Autor navodi da
tek nakon 1945. vjera postaje značajan dio hrvatskog nacionalizma. Prije 1945.
godine, u 19. stoljeću, nacionalizam je obilježen dvjema komponentama: državni
nacionalizam utemeljen u povijesnom državnom pravu te zajednički identitet s
ostalim južnoslavenskim narodima.
Ideolozi tog vremena odupiru se povezivanju vjere i države u korist drugih kriterija kao
što su politički, kulturni, povijesni ili njihova kombinacija. Na prijelazu iz 19. u 20.
stoljeće katoličanstvo se i dalje suprotstavlja hrvatskoj nacionalnosti, iako postoje
katolički intelektualci koji pokušavaju izjednačiti ta dva pojma, no oni su marginalizirana
manjina bez većeg utjecaja na hrvatsko društvo i politiku (Hrvatska pučka stranka –
klerikalna stranka, ali bez značajnije podrške Hrvata).
Nakon uspostave međuratne Jugoslavije, veza nacionalizma i katoličanstva
postepeno raste, a paralelno s tim opada potpora crkvenog vrha novoj državi. Razlog
jer činjenica da se Crkva u Austro Ugarskoj naučila na državnu zaštitu, a u Jugoslaviji je
doživjela ravnodušnost, pa čak i neprijateljstvo državnih tijela. Ipak, zadržala je
dugogodišnje načelo – tradicionalna lojalnost državi, bez obzira na njezin oblik ili

11
vođu. Glavna ideja hrvatskih katoličkih intelektualaca zapravo je postala HSPova ideja
(kasnije tu ideju oblikuju i Ustaše) – poricanje postojanja srpskog identiteta i identiteta
bosanskih muslimana u Velikoj Hrvatskoj.
1930ih Crkva i katolički intelektualci prihvaćaju ideju korporativizma, pritom
naglašavajući da se njihova ideja razlikuje od nacističke ideologije. Katolički pokret stoga
se pomakao s „meke“ opozicije 1920ih godina, prema „tvrdom“ položaju 1930ih.
Autor ipak navodi da treba biti oprezan u pokušaju izjednačavanja ustaškog
pokreta i katoličkih intelektualaca. Štoviše, pokazivali su zabrinutost prema
Pavelićevim idejama. Ono što im se sviđalo bila je Pavelićeva beskompromisna borba za
hrvatsku samostalnost.
Zagovarali su i ideju da je greške koje postoje u nacizmu moguće nadvladati kad se
ostvare njihove nacionalne težnje jer su komunizam smatrali najvećom prijetnjom.
Posljedično, 10. travanj 1941. dobra je prilika za ispravljanje dotadašnje nepravde:
Crkva je značajnije poboljšala svoj dotadašnji marginalni položaj.

Kontroverzne situacije proizašle iz ovakvog razvoja događaja odnosile su se na

sljedeće:
1. ulogu Alojzija Stepinca u podršci proglašenja i režima ustaške Hrvatske
2. Stepinčev odnos prema pokrštavanju i ubojstvima Srba, Ž idova i Roma
3. ulogu svećenstva u ustaškim redovima
4. javnu šutnju Katoličke crkve
Autor teksta zaključuje da analizom povijesne dokumentacije moguće ustvrditi da
Stepinac nije podupirao ustašku upravu niti je opravdavao njihovu politiku, ali
isto tako nije javno optuživao zločine. Odabrao je radije srednji put jer je bio
oduševljen idejom hrvatske države, ali i zgrožen metodom ustaša, kao i njihovim
prisvajanjem crkvenih ovlasti. „Javna šutnja u lice genocidu nije isto što i pomagati
genocid.“ – jasno navodi autor.
Kako bilo, kontroverzna uloga Katoličke crkve u vremenu Drugog svjetskog rata u
Hrvatskoj ne razlikuje se znatno od njene uloge u istom periodu u Europi.

4. Tihomir Cipek – „Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca -

ancien régime“

12
Pojam ancien régime ovdje označava tip vladavine koji prethodi modernoj državi, a u
sebi sadrži elemente staroga i novoga, pa je, stoga, uspio iskoračiti prema modernoj
državi, no nije u potpunosti oblikovao sve njene elemente. Potrebno je, usto, naglasiti da
i imperij unutar kojega je djelatan ancien régime prema obliku i funkciji ima atribute
države, no ipak ne čini modernu državu – karakterističan za područja Srednje i
Jugoistočne Europe (ostaci Osmanlijskog i Svetog rimskog carstva) – prostor
„zakašnjelih nacija“

Glavne značajke ancien régimea

a) ancien régime je ustrojen kao imperij u kojemu centar dominira nad periferijom;

b) vlast i vlasništvo nisu odvojeni, nego vrijedi formula: što više vlasti, to više vlasništva;
vlast, nadalje, formalno pripada državljanima kao nositeljima suvereniteta, no faktički je
u posjedu monarha;

c) monarh je ujedno i najbogatiji pojedinac; on kontrolira

prisvajanje materijalnih dobara i podjeljuje razne privilegije - pravice

d) postoji dihotomna podjela na bogatu manjinu i siromašnu većinu

Vladavinski tip poretka Kraljevine SHS nije uspio dovršiti proces kidanja veze između
vlasti i vlasništva te razviti široke javnosti koje nadilaze lokalne okvire. Nije se u
potpunosti razvilo ni tržište kao jedan od osnovnih regulacijskih mehanizama
kapitalističkog načina proizvodnje – nemogućnost uspostave koncepcije interesa
(individualni interesi koje pojedinac može zadovoljiti na slobodnom tržištu)

Osnovne značaje poretka Kraljevine SHS

- nedostatak demokratskog legitimiteta (odluku o ujedinjenju su provele političke

elite i kralj Aleksandar, bez plebiscita)
- Kralj shvaćao teritorij kao svoj osobni imperij, a granice Srbije gledao na liniji
Virovitica – Karlobag
- dominiranje centra (Beograda) nad periferijom (Dvor kao središte moći)
- težnja teritorijalnom osvajanju prema zemljama sa srpskom manjinom

Razvijanje hrvatskog nacionalnog pitanja – centralizam i negiranje hrvatske

nacionalne posebnosti (gubitak političke autonomije Sabora, te gubitak kulturne
autonomije preko nametanja ćirilice i srpskog jezika u javnim službama)

Vidovdanski ustav – institucionalizirao autoritarnu ulogu kralja, centralizam i

unitarizam – Kraljevina SHS postaje osobni imperij. Donesen na nedemokratski način
običnom većinom, uslijedila uhićenja i nasilje protiv protivnika ustava. Kralju jamčena

13
potpuna kontrola nad upravnim aparatom, pravo smjenjivanja članova vlade i
zastupnika u parlamentu. Vlast smještena u dvor, vlada odgovarala kralju. Kralj postaje
„prvi ustavni faktor“ pošto je njegova zadnja riječ u svim političkim temama i odlukama

Oblik vladavine u Kraljevini SHS je bio: „nasljedna monarhija s obilježjima ustavnosti i

parlamentarizma u izvjesnom opsegu, ili: ograničeno ustavna i parlamentarna nasljedna
monarhija“, odnosno, ancien regime – hibrid starog i novog tipa vladavinskog
poretka.

Kralj je pod svojom kontrolom imao i policiju i vojsku, koju je, politikom stvaranja
dominacije Srba, napunio u velikoj većini srpskim stanovništvom. Glavna zadaća je bila
gušenje pobuna i održavanje reda.

Slobodno tržište nije postojalo – pojedinac nije mogao svojom inovacijom uspjeti na
njemu, nego je o tome ovisila veza koju je imao s dvorom i vladom, odnosno, bogatiji su
se još više bogatili, dok stanovništvo bez veza i kontakta u vrhu vlasti nije imao
pretjerane šanse ostvariti profit na tržištu

Velik postotak seljaštva (oko 80%) ukazuje na nedostatnu modernizaciju i

industrijalizaciju te manjkavosti u razvoju tržišta. To je dovelo do daljnjeg zadržavanja
patrijarhalne kulture, što je pomoglo održavanju ancien regimea. Seljaštvo sve
siromašnije, spas tražili u agrarističkoj ideologiji

Ancien regime nije razvio društvo koje u svome središtu ima tržište, koje nalaže da je
najvažnije obilježje društva njegova učinkovitost, a ne društveni položaj. Kosseleck
navodi da je kraljevina SHS ostala zarobljena između staleške prošlosti i demokratske
budućnosti. Pokušaji hrvatskih elita da umanje moć centra su bili nedovoljni dok
Pribičević nije odlučio ući u koaliciju s Radićem, tada režim odlučuje smaknuti Radića i
kralj uspostavlja osobnu diktaturu 6. 1. 1929., što je zadnji i najveći dokaz da ancien
regime ne dopušta promjene.

5. Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji: 1945. - 1991.: od

zajedništva do razlaza
-jugoslavensku ideju iznjedrile su želje za većom nacionalnom sigurnosti, gospodarskim
napretkom i kulturnom povezanosti svake nacije

-Jugoslavija je primjer gdje nacija stvara državu, a ne obrnuto

14
-Srbija: zalagali se za politički jedinstvenu državu s jakom centralnom vlašću sa
njihovom dominantnom ulogom / alternativa: samostalna srpska država koja bi
obuhvatila sva područja s većinskim srpskim stanovništvom

-Slovenija/Hrvatska: Jugoslavija kao područje u kojem su se trebale sačuvati nacionalne

slobode i identitet

Hrvatska – prevladavale dvije ideje: 1.) ideja neovisne hrvatske države koja bi se gradila
na etničkom i povijesnom pravu 2.) samostalnija država u sklopu Jugoslavije

Komunisti – mislili da će materijalni napredak čovječanstva i klasni sukob dovesti do

pobjede radničke klase te izgraditi jednako i pravedno besklasno društvo bez siromaštva
i iskorištavanja; to je patrijarhalno društvo čije su vrijednosti: kolektivizam,
egalitarizam, zatvorenost prema okruženju, kult vođe

-snažno kritiziraju kapitalističku praksu

Nakon Drugog svjetskog rata mnogi su vjerovali kako se njegove posljedice mogu
popravit usklađenom akcijom stanovništva pod vodstvom snažne države, a komunisti
nisu spominjali klasni rat i diktaturu proletarijata već borbu protiv fašizma, za mir te
obnovu društva

Preuzimanjem vlasti komunisti gospodarstvo prelazi u državne ruke (centralno

planiranje) i raste birokracija, prioritetizira se industrija koja za krajnji cilj ima rast
zaposlenosti. Došlo je do iskorištavanja radnika, sirovina i energije, a gospodarstvo
postaje tromo. = Komunisti iskoristili okupaciju i razbijanje Jugoslavije 1941. u korist
revolucije

Među prvim potezima komunista – iseljavanje Nijemaca u Njemačku, a žrtve masovnih

progona bili su i politički protivnici (poduzetnici, obrtnici, veleposjednici...)

Komunisti organizirali Narodnu frontu unutar koje su postavljali prokomunistički

orijentirane dužnosnike da ostvaruju komunistički program pod izgovorom ostvarivanja
općenarodnog programa (stranke koje nisu pristale na pristupanje Narodnoj fronti
uništene), Narodna fronta redovito pobjeđivala na izborima u nedemokratskim uvjetima

KP zadržala sve demokratske elemente građanskog društva, ustav, parlamentarne

institucije i izbori NO odbacuje višestranački parlamentarni sustav pod izlikom da
stranke zastupaju interes pobijeđenih klasa

Potiskivanje religije iz javnog života – djelomično zbog ideološkog monopola, a

djelomično zbog potiskivanja nacionalnih i vjerskih razlika u ime stabilnosti države;
najviše im prijeti Katolička crkva

KPJ u početku djeluje prikriveno te se komunisti u javnosti nisu predstavljali kao

komunisti, nego su nastupali u ime Narodne fronte – postali otvoreniji 1948.

Nisu ostvarili društvo socijalne pravde i jednakosti, gospodarski napredak i rješenje

nacionalnih pitanja – neproduktivniji sustav od susjednih kapitalističkih država

15
Pobjeda partizana 1945.ostvarena zbog kompromisnog rješavanja nacionalnog pitanja i
pobjede federalističkih ideja na račun krajnje unitarističkih i separatističkih rješenja

Vlast nastojala što više ograničiti manifestacije nacionalnih osjećaja da bi se izgradila

zajednička država – Jugoslavija razapeta između težnji za poštivanjem nacionalnih
razlika i federativnog uređenja te nastojanja da uvažavanje nacionalnih različitosti ne
ugrozi državnu cjelinu à to je rješavala tako da je progonila one koji su iskazivali
nacionalne posebnosti, tradicionalna i vjerska obilježja

Nedostatak zajedničkog identiteta jedan je od bitnijih razloga raspada Jugoslavije à

Komunisti od osnivanja 1919.prošli sve faze odnosa prema nacionalnom pitanju:
centralisti, unitaristi, separatisti, federalisti, konfederalisti

Nadnacionalno i integralističko usmjerenje à naslijeđeno iz tradicije Austro-marksizma

u radničkom pokretu (komunist teži stvaranju besklasnog društva koje je moguće samo
nadilaženjem nacionalnih razlika)

KPJ poimanje jugoslavenstva: borba protiv okupatora, internacionalizam u kojem radni

narod zanemaruje svoju nacionalnost, borba protiv nacionalizma à želi stvoriti
JUGOSLAVENSKU NACIONALNU SVIJEST u smislu jedne pol. i ideološke lojalnosti, ali bez
brisanja svijesti pojedinih naroda

Prerastanje KP u nositelja državnog poretka od '41. do '45 – jugoslavenstvo napredno i

dobro, nacionalno razdvaja i loše. Pozivanje na opća humanistička načela vrednovanja
svakog čovjeka bez obzira na vjeru, rasa i naciju

Ustav 1974. – obrana nacionalnog identiteta i republičkog interesa dobiva

institucionalni oblik à Jugoslavija postaje konfederacija, suverenitet republika jači je od
saveznog suvereniteta; javlja se otpor (ponajviše u Srbiji) smatraju to slabljenjem
Jugoslavije (jedine centralističke institucije – Tito i JNA) à međutim, ostvaruju se samo
odluke vezane za instituciju koja je izvan nadzora republika; konsenzus je izraz
demokratskih načela, ali istodobno omogućuje manjini da blokira većinu

U razdoblju od 1945 do 1991. vodi se neprestana borba između suprotstavljenih

tendencija: staljinizam – liberalizam, unitarizam – federalizam i državno administrativno
gospodarstvo – djelomično tržišno gospodarstvo („liberalizam komunističkog tipa“)

Podaci da su Srbi u izvršnoj vlasti na najosjetljivijim službama (tajna služba, policija,

vojska, diplomacija) bili nadproporcionalno zastupljeni (pokazali se kao
„najdržavnotvorniji narod“) à komunistički vrh bojao se i majorizacije Srba; oni iz
Hrvatske i Bosne i Hercegovine zastupljeni u tijelima vlasti od lokalne do savezne razine
à IPAK, treba naglasiti da je nacionalna struktura u najutjecajnijim državnim i partijskim
tijelima bila uravnotežena

Hrvatski nacionalizam uvijek radio na slabljenju centralističkog sustava, a onaj

radikalniji na nestanku Jugoslavije, a srpski nacionalizam često prikriven iza
jugoslavenskih fraza; svako poništavanje razlika je išlo na nečiju štetu i izazivalo otpor

16
Komunisti iskoristili rat i nacionalne sukobe da bi upotrijebili nacionalno pitanje kao
najjači instrument revolucije, a socijalno pitanje (izvorno komunističko pitanje) bilo u
drugom planu.

Pokazalo se da je pitanje iskorištavanja i nejednakosti između federalnih jedinica važno,

ali činjenica je da je mnogo istraživača podijeljenih prema nacionalnoj pripadnosti
dokazivalo da je neka nacija zakinuta u Jugoslaviji

Autor smatra kako se Jugoslavija raspala zbog želja za nacionalnom emancipacijom i

priznanjem, a da su gospodarski razlozi manje važan element raspada

6. ĐOKIĆ – SRPSKO-HRVATSKO PITANJE U MEĐURATNOJ

JUGOSLAVIJI

Povjesničari obično prikazuju Kraljevinu Jugoslaviju kao državu u kojoj su prevlast imali
Srbi. Tome pridonose imena mnogih jugoslavenskih predsjednika vlade u međuratnom
periodu, od kojih samo jedan nije bio Srbin. Srbi su zaista imali prednost prije
1912.godine u političkoj i vojnoj sferi, ali su u drugoj polovini 30ih Nesrbi počeli
zauzimati mjesta u vojsci. Rat je poremetio uspostavljanje ravnoteže. Na polju
ekonomije, krajem 20ih, polovina bankarskih resursa nalazila se u Zagrebu. HR i
Slovenija su ostale najbogatiji dio Jugoslavije. Što se tiče kulturne politike, srpske
organizacije nisu nametale svoj kulturni model (osim Makedoncima), pa čak ni radikali.

Hrvati su bili jedino jugoslavensko „pleme“ koje je nakon 1939.g. službeno ostvarilo
autonomiju u okviru Jugoslavije. Vodstvo Hrvatske seljačke stranke vodilo je dugo
kampanju za decentralizaciju, ali nikad nije razmišljalo o davanju autonomije
područjima u HR gdje su većinsko stanovništvo činili Srbi i bosanski Muslimani. Ona nije
dobila samo autonomiju nego je i priznato da su Hrvati razvili poseban identitet čime je
označen kraj integralnog jugoslavenstva. Tada je otvoreno i srpsko pitanje. Poslije
sporazuma Cvetković-Maček položaj Srba i Hrvata se preokrenuo. Srbi više nisu sigurni
u svoj status u J., mnogi zahtijevaju autonomiju i smatraju državu nepravednom. To ipak
nije bilo vrijeme konflikta.

Usprkos nestabilnosti, međuratna J se nije raspala kao njena socijalistička nasljednica

početkom 90ih. Nju su u kratkom Aprilskom ratu 1941.uništile nacistička Njemačka,
fašistička Italija i saveznice. Kad je izbio 2.svj.rat. proglasila je neutralnost. Poslije je to
postalo nemoguće jer su Njemačka i Italija bili njeni glavni trgovinski partneri. Našla se

17
pod pritiskom i 41. pristupila Trojnom paktu. Na ulicama Beograda se protestiralo
protiv potpisivanja s parolom „Bolje rat, nego pakt“. U HR je bilo mirno. Maček je
smatrao da bi odbijanje pakta podrazumijeva objavu rata za koji država nije spremna. A
Hr bi najviše izgubila. Sile Osovine garantiraju Jugoslaviji da će poštivati njen
teritorijalni integritet i suverenitet, da se neće tražit njena vojna pomoć i da njen teritorij
neće biti korišten za tranzit vojnih saga. Postojala je i tajna bilješka da će se uzet u obzir
njen želja za grčkom lukom Solun kad se budu prekrojavale granice na Balkanu.

Jugoslavija je ponovno rođena 45. pobjednička iako je poslije uspostavljena

nedemokratska, komunistička vlast. Novi kabinet je formirao general Simović, Maček je
bio jedan od podpredsjednika, ušlo je nekoliko drugih hrvatskih političara. Vladu su
činili predstavnici svih velikih stranaka, uključujući demokrate. Vlada je potpisala
Ugovor o prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom i proglasila Beograd otvorenim gradom
kao očajničke mjere. Ipak su prekasno bile poduzete jer su njemački avioni bombardirali
prijestolnicu i započeli napad sila Osovine. Nakon 11 dana, jugoslavenska vojska je
kapitulirala. HR postaje ustaška država, a ostali dijelovi okupirani. Počinje bratoubilački
rat između Srba i Hrvata s ideološkom i unutaretničkom borbom. Do kraja rata kad je
zemlju oslobodila uglavnom partizanska vojska, poginulo je oko milijun
Jugoslavena(polovina njih su Srbi)

Ujedinjenje 1918. je bilo olakšano zalaganjem Wilsona za pravo nacija za

samoopredjeljenje. Ipak Kraljevina SHS je zapravo bila složena država. Srbija i CG bile su
nezavisne od 1878.iak su veliki dijelovi njihovih teritorija oslobođeni tek u Balkanskim
ratovima od osmanlijske vladavine, do 1918.Slovenija i Dalmacija su pod upravom
Austrije, a Hr i Slavonija pod Ugarskom, BIH pod zajedničkom vlašću Beča i Budimpešte.
Većina Srba je vidjelo J kao proširenu Srbiju-centraliziranu nacionalnu državu. Hrvati
nisu prihvatili novu državu kao i oni. Pozivali su se na svoja povijesna prava, a njihova
praksa bojkotiranja državnih institucija zapravo je doprinosila srpskoj dominaciji
umjesto da je sprječava. Radić i Pribičević osnivaju Seljačko-demokratsku koaliciju koja
zahtjeva uspostavljanje federalne monarhije. Nakon atentata na Radića, kralj Aleksandar
uvodi kraljevsku diktaturu. Maček početkom 30ih traži priznavanje posebnog hrvatskog
identiteta i davanje autonomije zajedno sa slobodnim izborima za ustavotvornu
skupštinu. Nakon smrti Aleksandra, nova vlada se sastoji od Radikalne stranke,
Slovenske ljudske strane i Jugoslavenske muslimanske organizacije koje će se stopiti u J

18
radikalnu zajednicu. Tek 1939. Maček dolazi do kompromisa i osniva se autonomna
hrvatska banovina, a Selj.-dem koalicija ulazi u vladu. Sporazum Cvet-Maček zadovoljava
većinu Hrvata, ali dovodi i do otvaranja srpskog pitanja. Ž ele se svi okupiti u srpskoj
jedinici.

Nakon 2.rata, Titovi partizani su dobili podršku svih jugoslavenskih grupa zbog obećanja
da će doći do decentralizacije. Upitno je je li to bilo prikladno s obzirom na tragični kraj
90ih. Regiju možemo promatrati kao mjesto trajne nestabilnosti i nasilja, ali postojali su
pokušaji prevladavanja sukoba. Nacionalno pitanje nije jedini razlog njene nestabilnosti.

7. T.CIPEK I K.SPEHINJAK – DISIDENTI, OPOZICIJA I OTPOR-

HRVATSKA I JUGOSLAVIJA 1945.-1990.

-rad je pokušaj rekonstrukcije ''mikrohistorije'' otpora, opozicije i disidenstva u

komunističkom sustavu u Hrvatskoj i Jugoslaviji

-domaća literatura o disidentskom djelovanju u Jug. je oskudna

-nakon sloma komunizma i SFRJ-a historiografija novih država usmjerava se na ranija

razdoblja i teme poput WW2 i početke nacionalne integracije

-razdoblje komunističke vladavine prepustilo se zaboravu osim ponekih sjećanja

disidenata

-za istraživanje hrv aspekta ove problematike važan je Hrv drž. Arhiv (HDA), CK SKH,
fondovi u prijašnjim saveznim arhivima poput arhiva Jugoslavije i Arhive CK Saveza
Komunista Jugoslavije

-teško su dostupni fondovi Udbe i prijašnjeg Ministarstva unutrašnjih poslova NRH/SRH

-mnogi smatraju da su se osnivanjem HDZ-a 1990. ''počistile'' brojne arhive

-pokazalo se kako je zanemarivanje prošlosti ili nedemokratska politika povijesti glavni

uzrok demokratskog deficita u novouspostavljenim državama

-cilj ovog rada je bio definirati osnovne pojmove kojima će se autori koristiti u pisanju
teksta te dati povijesni pregled 60-ih, 70-ih i početak 80-ih godina prošlog stoljeća

19
-autori nastoje prikazati strukturu i osnovne političke ideje disidenata po
jugoslavenskim republikama te opozicijsku djelatnost i protest u sferi civilnog društva

-istraživački postupak služio je za kompariranje situacije među jugoslavenskim

republikama koje su imale različitu nacion., gosp. i polit.situaciju

-rad je historiografskog i politološkog karaktera

-težište na događajima u Hrvatskoj

2.POJMOVNO ODREĐENJE

-u analizi se polazi od tipologije opozicije, disidenata i snaga otpora njemačkog

politologa ERHARTA NEUBERTA

-autori slijede ideal-tipsku podjelu

-slijedom Neubertove tipologije u opoziciju se ubrajaju snage koje su htjele doći na vlast

-u HRV opoziciju su činile tri skupine: 1.Demokratske polit.str.iz vremena prije WW2
(HSS), tj.one iz Kraljevine Jugoslavije koje su se borile protiv uspostave komunističkog
režima nakon rata; 2.Rimokatolička crkva (RKC) koja je bila pod jakim pritiskom
komunista od kraja WW2 do 60-ih, a predstavljala je jedinu legalnu opoziciju
neprijatelja i čuvara hrvatske nacije (Srpska pravoslavna crkva identificirala se s
postojećom vlašću); 3.Reformistički orijentirane skupine marksista i/ili liberalno
orijentirani kritičari socijalističkog sustava koji su sljedbenike imali i u SKH;
najvažnije vrijednosti ove skupine jesu socijalna pravda, sloboda,''tržišno
gosp'',socijal.pluralizam; najaktivniji 1966-1972 među kojima se ističe i studentski
pokret 1968 i kasnije skupine koje se identificiraju kao novi društveni pokreti; ističe se i
skupina NOVIH demokratskih stranaka osnovanih 1989.i 1990 u vrijeme komun.režima,
a označile su početak formiranja pluralističkog sustava postkomun.->HSLS,HDZ,ponovno
osnovan HSS

-DISIDENTI: apostati, prijašnji članovi KPJ/Saveza Komunista koji su napustili

komunističku ideologiju u korist druge ideologije, odnosno pojedince i skupine koji su
kritizirali komunistički režim zbog neostvarivanja proklamiranih ideja i normi. Oni su
nakon sukoba isključeni iz monopolističke KPJ i postali su kritičari s demokr.ili
nacion.pozicija

20
-postoje dvije skupine disidenata:1.prijašnji komunisti koji su se kasnije posvetili ideji
o slobodi nacije,tj.postojanju nezavisne hrv drž (M.Veselica, F.Tuđman); 2.marksistički
intelektualci koji su zastupali socijalizam s ljudskim likom, optuživali su komun
vodstvo za izdaju emancipacijskih ideala socijalističke revolucije koju su smatrali
nastavkom FRA REV; najpoznatiji predstavnici pripadaju skupini filozofskog časopisa
Praxis

SNAGE OTPORA: osobe koje su se protiv vladajućeg režima borile ilegalnim sredstvima
i bile su sklone upotrebi sile

-snage otpora čine slijedeće skupine:1.Radikalno lijevi zagovornici prosovjetske

orijentacije Jugoslavije na čijem se udaru nalazila Titova politika blokovske slobode i
nezavisnosti od Moskve; 2.Radikalno desni velikohrvatski nacion.-ustaše koji su
vodili borbu protiv komun.režima i Jugoslavije i zastupali ponovnu uspostavu NDH
unutar povijesnih i etničkih granica

2.RAZDOBLJA SOCIJALIZMA

1. 1945-1952: Uspostava komunističke diktature

-osnovne značajke ove faze su uspostava totalitarnog sustava ukidanjem svekolike

opozicije i eliminacijom razlika između države i društva

-sve snage potencijalnog otpora su likvidirane ili potisnute, isto se dogodilo sa

paramilitarnim formacijama(ustaše,četnici) formiranih u WW2

-demokr.str.iz međuratnog razdoblja stavljene su izvan zakona, a neke su zakonski

gonjene

-zakonskim i administrativnim mjerama potisnuta je aktivnost rimokat.crkve

-prosovjetske skupine u KPJ uklonjene su zatvaranjem ili slanjem pojedinaca u logore

-krajem razdoblja svi su strukturni preduvjeti za opozicijsku djelatnost nestali

2.1952-1966: Konsolidacija režima

-osnovno obilježje ovog razdoblja je uvođenje socijalističkog samouprav. Kao alternativa

centralističkoj planskoj privredi, a koji bi bio utemeljen na državnom vlasništvu

21
-gosp.rast pridonio je legitimaciji ovog modela socijalizma

-režim se nastojao razlikovati od sovjetskog modela

-isticanje više kandidata u sklopu KP kao korak prema unutarstranačkoj demokr., ali je
ubrzo napušten

-otvorena rasprava o društ-polit.razlikama i alternativama nije dopuštena

-sukob interesa artikuliran nacionalnim bojama

-središnji je sukob u Savezu komun.Jugoslavije(SKJ) koji se od 1952.naziva KPJ

->taj sukob bio je između dogmatskih sljedbenika centralističkog puta razvoja

predvođenih Aleksandrom Rankovićem i reformističkih zastupnika federalizma koji je
kulminirao 1966 kada su reformisti prevladali pridobivši J.B.Tita

-Juan Linz smatra kako se te iste 1966 u JUG,pa tako i u HRV totalitarna diktatura počela
mijenjati u autoritarnu s tendencijama prema demokratizaciji

3.1966-1974: Reformska politika

-razdoblje politike ubrzanih reformi

-u privredi se djelomično prihvaćaju tržišni mehanizmi, a dopušteno je i malo

priv.poduzetništvo

-politički život donekle liberaliziran

-sloboda putovanja i relativno tolerantna kulturna politika

-dvojaki učinci:1.djelomično otvaranje polit.sustava dopustilo je skupinama civ.društva

da se politički angažiraju što je dovelo do studentskog protesta 1968; 2.reforme dale
vodstvu republika da pojačaju zahtjeve za nacionalnom samostalnošću

-obje tendencije pokazale su se najprije za vrijeme tzv.hrvatske krize 1971/1972, a

vezane su za reformističko krilo SKH

->to krilo je tražilo da primjenu daljnjih tržišnih reformi te je podržavala ideju o

prelasku jugosl.federacije u konfederaciju

22
- reformisti su bili predvodnici „hrvatskog proljeća“, a dobili su društ.potporu od
npr.Društva književnika,intelektualaca i studenata

-nakon pojave takvih nac.gibanja 1971 Tito je opozvao reformiste no to im nije jako
naštetilo iako su stavljeni pod kontrolu

-1974 Jug parlament donio je novi ustav koji je sadržavao mnogo konfederalističkih
elemenata

-hrv je kriza rezultirala ustavnim reformama koje su republikama dale jaču poziciju
prema središnjoj vlasti

-60-e su obilježene razvojem društvenih znanosti: uvodi se politologija, pa sociologija,

priznaje se važnost psihologije i provode se prva istraživanja javnosti uz pomoć
novoutemeljenih republičkih instituta društvenih znanosti, nastaje kritički znanstveni
aparat društ.znanosti, oblikuje se kritička i opozicijska misao; ističu se ZG,BG i LJ

-vladajuća elita nije mirno gledala na razvoj kritičke misli i opozicijskog djelovanja

4.1974-1980:Politička stagnacija

-sustav utemeljen na distribuciji moći između komunist.vodstava i autonomnih

pokrajina

-kao daljnja mjera provođeno je zatvaranje sustava praćeno valom represije

-brojni reformisti hrv proljeća su pozatvarani uključujući vodstvo Matice

hrvatske,urednika,studenata kojima je bilo zabranjeno putovati nakon izlaska iz pritvora

5. 1980-1990: Kriza i propadanje komunističkog sustava

-nakon smrti Tita 1980 u vodstvu federacije zamijenio ga je sustav rotacije prema
kojemu je funkciju saveznog predsjednika svake godine obavljao predstavnik druge
republike

-do krize najprije dolazi u gospodarstvu padom BDP-a, a razlike između pojedinih
konstitutivnih republika i autonomnih pokrajina su jačale

-polit.kriza je najprije započela u gosp.najnerazvijenijim dijelovima federacije

23
-1981 izbile su prve masovne demonstracije albanskih nacionalista na Kosovu kojima se
tražilo uspostavljanje republike tj. Velike Albanije koja bi bila izdvojena iz JUGOSL.

-ubrzo nakon toga nastaje koalicija komunist.vodstva Srbije oko S.Miloševića i

nacionalističke inteligencije iz Srpske akademije nauka i umjetnosti koji su propagirali
velikosrpski projekt za centralizaciju savezne države u kojem je ukidanje autonomije
Vojvodine i Kosova poslužio kao uvod

-ta politika nailazi na srpske pristaše u BIH,HRV i Kosovu

-hrv.komun.vodstvo tražilo je kao rješenje dopuštanje političko-partijskog pluralizma i

najavu demokr.izbora koji su označili kraj komun.diktature u HRV

POREDAK I SUPROTSTAVLJANJE PORETKU-OPĆE NAPOMENE

-konstante koje su određivale mogućnosti akcije tijekom komunizma jesu: projekt

samoupravljanja, J.B.Tito, politika međunac.odnosa

-nakon Titove smrti širi se prostor tolerancije kao rezultat veće liberalizacije režima

-u HRV disidenstvo nije uočeno kao u ostalim zemljama istočne Europe

-najpoznatiji slučajevi disidenata jesu: M.Đilasa(1954,BG), M.Mihajlova(1966,Zadar),

skupina oko časopisa Praxis 60-ih, M.Veselica

-najvažniji uzrok toga bila je osobitost polit.situacije u JUG koja je ovisila o unut.i
vanjskom kontekstu

-padom utjecaja SS u JUG 1948 bio je glavni motiv za nastanak disidenstva

-u hladnom ratu oni nisu dobivali previše ohrabrenja sa Zap kao npr.poljaci jer su
građani JUG imali veće slobode od sr.60-ih

-disidenti su napuštali svoju lijevu orijentaciju u trenutku kada su bili isključeni iz KP/SK

-Đilas i Danijel Ivin razvijaju liber-demokr stajališta, a većina se orijentirala prema

nac.temama kao npr. pravu hrv naroda na izdvajanje i stvaranje samostalne države

REPRESIJA REŽIMA

24
-režim je smatrao sumnjivim tzv.''snage prošlosti'': nacionalisti, klerikalci, liberali,
anarhisti, pripadnici starih građanskih str,određeni građanski slojevi, dijelovi slobodnih
profesija, studentska populacija, kritički pojedinci u Partiji, seljaci, rimok.crkva

-Udba:prvi se puta javno o njoj raspravlja 1966 u vrijeme polit.pada A.Rankovića

-stvorila je 1.3 mil.dosjea građana u HRV

DOSJEI: određena forma informacija o građanima neke drž, a nastaju redovitim

uredovanjem države odnosno građana i tijela unutarnjih poslova

-struktura mnogih dosjea nije poznata, a najznačajniji i najočuvaniji su bili oni kotara
Osijek

-dosjeima su smatrani opći i posebni, vezani uz polit.djelovanje građana: 32%dosjea

odnosilo se na zahtjeve za putne isprave, a 37% uz osobe koje su napustile zemlju
ilegalno

-Jugoslavenski krivični zakonik sadržavao je članke o neprijateljskoj propagandi i

djelovanju protiv naroda i države

-između 1969 i 1971 u HRV je počinjeno 2 289 krivičnih djela

-među polit.zatvorenicima 80-ih bilo je najviše Albanaca

-1980-1984 na području SFRJ registrirano je 4 245 slučajeva neprijateljske propagande

- u HRV je 1980 registrirano 407 polit.delikata

-presude za ''politički kriminal''objavljivane su u crnoj kronici, na taj način se

polit.protest izjednačavao s kriminalom, a opozicija i disidenti s kriminalcima

-polit.zatvorenici proglašavani su neprijateljima socijalizma, narodnim neprijateljima

-takva propaganda bila je relativno uspješna i ubrzo se izgubila razlika između

disidenata i demokr.opozicije

DRUŠTVENI SLOJEVI I NJIHOV POTENCIJAL ZA PROTESTNU AKTIVNOST

-društevno-humanistička inteligencija u HRV je razvila manju disidentsku i opozicijsku

djelatnost za razliku od drugih soc.zemalja

25
-dva osnovna razloga za to nakon 1950-ih jesu:režim je prestao upravljati kult.i
umj.životom i usredotočio se na označavanje dopuštenog ponašanja, a otvorenost Zap
pridonijelo je apstinenciji umjetnika i kulturnjaka

60-ih su potpuno legalizirana putovanja u inozemstvo, shopping u Trstu i Grazu,sluša se

radio Luxembourg,prevodi se europska literatura,ekspanzija turizma, širi se svijest o
demokratskim vrijednostima, probija se ideja slobodnih medija i višestranačja,pop i rock
glazba naišle na boom u JUG 70-ih

-cenzure relativno malo,sankcije umjerene,nakon saveznih ustavnih reformi 1974

restrikcije su još više smanjene, opća potpora kulturi, integracija intelektualaca u sustav

-seljaci čine najširi društveni sloj u HRV, državne mjere od 1950-ih praćene otporom,
kasnije su oni jedva predstavljali problem režimu jer im je nakon uništenja HSS-a
nedostajao polit.predstavnik i zato jer su poboljšavali svoju soc-ek poziciju

-60-ih i70-ih seljaštvo je izgubilo socijalnu koheziju nakon intenzivnog procesa

urbanizacije i industrijalizacije

-radnička klasa počela se formirati nakon rata i nije imala nikakvu ulogu u polit.otporu
protiv režima,profitirala je od urbanizacije i društvene pokretljivosti

-interes te klase usmjerio se na poboljšanje životnog standarda

-formalne mogućnosti za polit.participaciju uz pomoć radničkih savjeta za rad.klasu

-u vrijeme pojave hrv.nac.pokreta 70-ih uočen je izostanak radništva u njemu

-tijekom konsolidacije režima glavni društ.slojevi relativno su integrirani u sustav

-potencijal za društ. I polit.kritiku opao je u 60-ima i 70-ima

-članstvo se u Savezu komunista uvećao više od dva puta u razdoblju 1948-1971

-disidentsko i opozicijsko djelovanje svedeno je na ograničene skupine intelektualaca i

studenata

-1945-1990 u HRV su inicijative za zaštitu ljudskih prava bile malobrojne, a uz njih su

aktivnosti odvjetničke profesije i PEN-a osuđivane kao opozicijske

26
-opozicijska stajališta bila su dijelom prisutna u društvima književnika koji su smatrani
čuvarima nacionalnog bića i jamcima ostvarenja nac.interesa

-njihova glavna optužba bila je da vlasti nedovoljno zastupaju nac.interese, a realizaciju

istoga vidjeli su u uvođenju demokr.sustava

-demokr.opoziciju činili su književnici,odvjetnici kao i manji dio hrv emigracije

-emigranti nisu zagovarali demokr opciju već su propagirali velike jenonac.države ili
imperije pod dominacijom vlastite nacije ili nac.elite

-nakon uspostave komunizma 1945 režimu su suprotstavljene crkve koje su smatrane

čuvarima nac.identiteta, a vjera odrednicom pojedine nacije

OTPOR RADIKALNE LJEVICE

-nakon polit.raskida Staljina i Tita 1948.u KPJ je počela čistka u kojoj je do 1950-ih bilo
isključeno na tisuće prosovjetski orijentiranih članova(ibeovaca) koji su većinom bili
deportirani na Goli otok

-povod tomu je bila rezolucija Informacionog biroa(IB) koja je vodstvo oko Tita optužila
za izdaju ideja socijalizma

-Tito se zalagao za nezavisni jug put u socijalizam,blokovsku slobodu

-jugoslavensko vodstvo mobiliziralo je većinu KPJ u cilju vođenja nezavisne politike i

izoliranje onih snaga koje su branile rezoluciju IB-a iz lojalnosti prema Moskvi

-na taj način uhićen je i Andrija Hebrang, a između ostalog i nekoliko srpskih političara u
HRV:D.Brkić, R.Ž igić i S.Opačić

-njihov odlazak može se povezati s otporom novim političkim

orijentacijamajugosl.partijskog vrha s početka 50-ih

-najbrojniju skupinu ibeovaca činili su zaposelnici u drž.administraciji,vojsci,ratni

veterani i studenti

-od 1949-1956 u JUG je na kaznu zatvora osuđeno 4 978,a njih 16 312 je smješteno u
radne logore (to je za hrv); a između 30 113 i 150 000 za JUG u cjelini

27
-24 000 članova KPJ bilo je isključeno,a 12 000 zatvoreno

-deportacija na Goli otok obavljala se bez sudskih presuda, kažnjavanje je bilo

ograničeno na dvije godine i moglo se obnoviti, većina je podlegla psihičkom i fizičkom
zlostavljanju poput Hebranga i Ž igića

-nakon čistki većina ibeovaca je ostala u zemlji, nisu više sudjelovali u proturežimskoj
propagandi, manji broj je otišao u inozemstvo i angažirao se u protujugoslavenskoj
propagandi ili ilegalnoj aktivnosti 1950-ih

-1974 nakon okupljanja u Baru u CG stvara se skupina zvana ''prava KPJ'' kao alternativa
Titovu SKJ,a uključivala je V.Dapčevića kao najpoznatijeg sljedbenika Rezolucije

NASILNI OTPOR RADIKALNE HRVATSKE DESNICE

-aktivni u razdoblju nakon WW2

-do 1947 uključivali su gerilske skupine sastavljene od ostataka ustaša koji su se

prozvali križarima

-1945-1950 u HRV je bilo oko 3500-4000 gerilskih boraca

-akcije su bile usmjerene na uništavanje državnog vlasništva i ubojstva predstavnika

državne vlasti

-radikalni proustaški nacionalistički emigranti u inozemstvu su poduzimali terorističke

akcije protiv jugoslavenskog režima poput ubojstva jugo.veleposlanika u Švedskoj,
otmica švedskog zrakoplova 1971/1972

-poznata je bila skupina Hrvatsko revolucionarno bratstvo koja je bila aktivna uglavnom
u Australiji, a poznata je postala 1972 ulaskom 19 terorista u JUG u misiji regrutiranja i
organiziranja otpora hrv stanovništva u čemu nisu uspjeli

„STARA“ DEMOKRATSKA OPOZICIJA

-HSS je bila jedna od najstarijih modernih demokratskih polit.str.u HRV

-njezina politička platforma sastojala se od više raznih ideologija i više je bila nac.pokret
nego stranka

28
-od 1943 sudjeluje u pokretu Narodnog fronta, a od 1945 u formi Hrvatske
republikanske seljačke stranke, u vladi NRH i polit.životu HRV

-u poratnom razdoblju zastupali su liberalne pozicije, a cilj im je bio formiranje

nezavisne hrv nacionale drž

-do početka 50-ih potpuno je uništena

-Samostalna demokratska stranka, prijeratna polit.str.Srba u HRV nakon 1945 nije

obnovila svoj rad, a zauzeo je značajne uloge u državnoj strukturi HRV i JUGO

HRVATSKA I JUGOSLAVENSKA POLITIČKA EMIGRACIJA

-dijele se na ratnu i poratnu

-prva uključuje emigrante koji su zemlju napustili tijekom WW2 i krajem rata

-većina ih je u toj fazi otišla u J.Ameriku,SAD,Španjolsku i Zap.zemlje; zagovarali su

većinom ideje propalog ustaškog režima ili su branili ideju NDH

-jezgra ove skupine bili su prijašnji političari i intelektualci koji su se okupljali oko
emigrantskih časopisa poput HRVATSKE REVIJE, urednika Vinka Nikolića, tiskana u
Buenos Airesu i Barceloni

-druga skupina uključivala je one koji su otišli od sredine 50-ih na dalje

ilegalno,legalno,stipendijama na Zapad

-postojala je liber-demokr struja čije je središte bio časopis NOVA HRVATSKA koji je
tiskan u Londonu, a urednik je bio Jakša Kušan

-ta struja se zalagala za nacionalnu nezavisnost HRV

-časopis NOVA HRV bavio se temama nacionalne povijesti i životom Hrvata u JUG

-1963 u Stansteadu utemeljena je Demokratska alternativa koja se zalagala za

modernu,pluralističku i konfederativnu JUG

-ta skupina okupila je velik broj hrv.(Pešelj,Jukić,Predavec), slovenskih,muslimanskih

intelektualaca,poduzetnika i polit., a pridružili su im se Mihajlov, Đilas,Kočović i Maček

29
-utjecaj emigranata na opozicijsku aktivnost bio je marginalan jer je slikom
polit.emigracije dominirala teroristička aktivnost protuustaških ekstremista

PRVI DISIDENTI U HRV:ČASOPIS NAPRIJED

-jedna od prvih inicijativa za kritičko preispitivanje jugosl.socijalizma pojavila se u

uredništvu časopisa Naprijed koji je osnovan 1943, bio je direktivni partijski list
Komunističke partije Hrvatske sve do svibnja 1953 kada postaje tjednik za polit.,kult. I
društvena pitanja

-zastupao je tezu da pluralizam jača demokraciju te se zalagao za slobodu rasprave u

sklopu Partije i socijalističkih opredjeljenja

-krug Naprijeda činili su Joka, Mimica i sur.koji su inzistirali na praktičnoj

implementaciji ovih načela što ih je dovelo u sukob s vodstvom

-sukob je eskalirao zbog afere oko Đilasa koji je bio najpoznatiji jugosl.disident

-1954 urednik i neki sur.Naprijeda politički su osuđeni od CK SKH, a gl.urednik je

smijenjen i prisiljen da se odrekne svog mandata u saveznom parlamentu

ŠEZDESETE GODINE U HRVATSKOJ I JUGOSLAVIJI

1.OD DISIDENTA ĐILASA DO PADA RANKOVIĆA

-SFRJ je bila sastavljena od šest (6) republika: SLOV,HRV,BIH,SRB i dviju porajina:

Vojvodina i Kosovo te CG i Makedonija

-centralistički sustav postao je prepreka modernizaciji i liberalizaciji jer se vlast

koncentrirala u rukama partijskog centra i moćne centralne tajne policije

-reformisti u Partiji koje je podržavao sam Tito bili su spremni početi s reformama
federalizma

-spoj nacionalizma i liberalizma činio se pogodnim ključem reformiranja socijalizma

-zahtjev za nac.identitetom uzdrmao je tradic.komunističke ideološke veze i ugrozio

partijsku moć

30
-zahtjevi za reformom sustava odlikovali su polit.program prvog disidenta Đilasa koji je
bio međunarodno priznat

-1954 Đilas svojim demokr i liber idejama dovodi u pitanje monopol KPJ nakon čega je
protjeran, da bi Partija 60-ih posegnula za reformama da bi sustav učinila gospodarski
djelotvornijim uvođenjem tržišne privrede što se nalazilo u paradoksnom odnosu
naspram njezine temeljne ideologije

-to je ujedno bio razlog neuspjeha reformi

-liberalizacija sustava dovela je u pitanje komunistički monopol,a osnovni kriterij

reformi je bio da komunistička vlast ne bude dovedena u pitanje

-dakle,htjeli su napredovati bez promjene i zbog toga su reforme propale

-svi sukobi u sklopu društva bili su prisutni u samoj KPJ u kojoj su se skrivali i protivnici
i zagovornici reformi

-gospodarske reforme za koje je bio sam Tito zahtijevale su promjene KPJ

-polit.suprotstavljene koncepcije društvenog razvoja kao i doktrinarna ograničenja

uvjetovali su da su reformski procesi bili napušteni

-za Rankovića koji je bio vođa OZN-a/UDB-e se smatralo da će kao Srbin naslijediti Tita
stoga je za veći dio srpske komunističke elite uklanjanje Rankovića nije bilo samo
uklanjanje zagovornika monolitnog jedinstva partije i države, već je otvaralo i srpsko
nac.pitanje u JUG->za njih je boljševizacija i centralizacija rješenje svih problema

-liberalniji komunistički vođe pojedinih republičkih partija nastojali su provesti gosp

reforme i reforme federalizacije, ali nisu dugo izdržali u sukobu s dogmaticima

-unutar te skupine dolazi do podjela jer su jedni naglašavali liberalizaciju i tržišne

reforme, a drugi su isticali pravo republika na veću samostalnost

-tih godina je i u JNA osnovana samostalna organizacija SK koja je imala status

republičke organizacije

-samoupravne reforme su prema Kardeljevoj doktrini bile oblik neposredne

demokracije i diktature proletarijata

31
-smjena reformističkih vodstava u JUG početkom 70-ih u SLO,HRV I SRB označila je
povratak starih,dogmatskih kadrova

-donošenjem novog ustava 1974 struktura federacije dobiva konfederativna obilježja

-djelomična liberalizacija tih godina dovela je do artikulacije nac interesa i

polit.pluralizacije

-unatoč izmjenama ustava 1974 vodstvo KPJ inzistiralo je na ključnoj ulozi Tita i Partije,
sve više jača i JNA pa se zato povećao postotak oficira u CK SKJ za 11%

-dakle,druga polovina 60-ih označena je pokušajem liberalizacije i nestranačkog

polit.pluralizma, civ.društvo se počelo buditi, ali je demokracija bila još daleko

MIHAJLO MIHAJLOV

-1966 zajedno sa skupinom intelektualaca iz Zadra, Zagreba, Ljub, Bg i Novog Sada

nakon smjenjivanja Rankovića želio je osnovati legalno opozicijsko glasilo u čemu nije
uspio

-izveden je pred sud i osuđen, a samo dio kolega je uhićeno

-svoje kasnije djelovanje temeljio je na idejama sovjetskog disidenta A.Sinjavskoga sve

do 1974 kada je ponovno uhićen da bi izašao 1978 i otišao u SAD

PRAXIS

-poznatiji primjer disidenstva lijevo orijentiranih intelektualaca

-aktivan 1964-1974

-izdavalo ga je filozofsko društvo i seminari Korčulanska ljetna škola

-gl.urednici bili su G.Petrović i R.Supek, a članovi redakcije

Bošnjak,Grlić,Kangrga,Kuvačić,Pejović i Vranicki

-kritizirali su različite oblike staljinizma,optužilo komunist.vodstvo da je napustilo

izvorni projekt, tražio je demokr.socijalizam i da se nasljeđe staljinizma napusti,
organizirali su peticije vlasti,davala podršku intelektualcima kojima je zabranjeno
putovati u inozemstvo

32
-partijska birokracija optužila je praxisov krug za zalaganje za ukidanje radničkog
samoupravljanja, zabranili su izlazak pojedinih brojeva časopisa, kasnije je 8 prof. u BG
uklonjeno s nastave i izbačeno iz Partije

-u ZG su 68 izbačeni prof Petrović i Čaldarović (FPZG) i student Vranić(FPZG)

-1981 izlazi Praxis International s ciljem njegovanja duha Praxisa u novim povijesnim
okolnostima

GODINA 1968 U HRV I JUGOSLAVIJI

-studentski pokret nije bitno utjecao na svijest prosječnog jugoslavenskog građanina, a

bio je utjecajan među lijevo orijentiranim skupinama intelektualaca

-u BG su zagovarali socijalnu jednakost, a u ZG hrv nac.emancipaciju

-uzroke je imao u rastu društvene nejednakosti

-glavna parola im je bila kritika društva s pozicije neostvarenih ciljeva i ideala revolucije

-intelektualnu potporu dobio je od dijela prof okupljenih oko Praxisa i samog Tita koji ih
je nastojao umiriti govorima na TV čime je ustanak završio, ali do obećanih promjena
nije došlo

-u BG je došlo do žestokih prosvjeda, a u ZG je bilo relativno mirno

-trajali su od 3-11.6. u ZG,a sudionici su kažnjeni unutarpartijskim disciplinskim

mjerama

-studenti su uglavnom bili socijalisti, otvoreni zapadnim idejama i pod utjecajem

skupine okupljene oko Praxisa

-pitanja koja su ih interesirala bila su pacifizam,razoružanje,borba protiv potrošačkog

društva,demokratizacija

-postojala je i manja skupina studenata iz ruralnih područja koja je tražila više

autonomije za HRV u sklopu JUG

-zahtjevi za ljudska prava,slobode medija,itd.su izostali

-vođa prosvjeda u BG bio je Vladimir Mijanović koji je 1970 osuđen na dvogodišnji zatvo

33
-beogradski studentski glasnici popularni u to vrijeme bili su Student, Susreti,Vidici

-organizatori pokreta u BG bili su Mijanović, Stojanović i Moljković, a okupljali su

studente,prof, pa i samog Đilasa; 1984 vlast je prekinula njihov rad

-u tim protestima uhićen je i bivši srbijanski premijer Zoran Đinđić koji je bio student;
zanimljivo je da je on tada odbacivao građanski liberalizam, a kasnije je kao premijer bio
veliki moderizator

-1968 bilo je nemira i na Kosovu gdje su studenti tražili nac.emancipaciju i veću

samostalnost

-albanski je nacionalizam izazivao srpski i obrnuto pa je došlo do dvostrukog

etnonacionalizma

-nacionalno pitanje se i u drugim oblicima pojavilo i u drugim republikama JUG što je

utjecalo na strukturu disidenata i opozicije

Sedamdesete godine u HRV i JUG

1.Masovni pokreti u Hrvatskoj

-od sr.60-ih u HRV su se počele manifestirati tendencije k obnovi nacionalne tradicije

koje su se razvile u širok nac.pokret

-u području kulture tražilo se pravo upotrebe nac imena,simbola i tolerantniji pristup

hrvatskoj emigraciji

-u planu je bila i Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika u kojoj se

tražilo napuštanje srpsko-hrv i uvođenje hrvatskog jezika no CK SKH je to odbila i
osudila

-kako je u SKJ tada prevladala reformistička struja u raspravi su bile različite ideje kao
što je reorganizacija federalne strukture države

-HRV je vodstvo bilo za polit.decentralizaciju,raspolaganje deviznim sredstvima i

reformu izbornog sustava

-postale su aktivne društvene snage poput studentske org, Matica hrvatska,Društvo

književnika Hrvatske i mediji

34
-došlo je do diferencijacije u vodstvu SKJ pri čemu je progresivno krilo podržavalo
nacionalni pokret (Tripalo,Dabčević-Kučar,Pirker), a konzervativno krilo je osuđivalo
ideje progresivnog krila za koje su smatrali da su se udaljili od pravog cilja

-u to vrijeme u Matici hrvatskoj bio je Tuđman koji je bio poznat kao disident, a bio je i
H.Š ošić

-izvršena je partijska čistka u SKH

-rezultati nacionalnog pokreta bili su ambivalentni

-s jedne strane reformisti SKH bili su smijenjeni naredbama odozgo i zamjenjeni

lojalnijim kadrovima,pokret je ugušen, velik broj studenata i članova Matice bilo je
osuđeno

-studentska organizacija pripojena je Savezu socijalističke omladine, zabranjen je rad

Matice i njenog glasila Hrvatski tjednik, ali i časopisi Kolo,Hrvatski gospodarski
glasnik,Kritika i Tlo

-s druge strane polit procesi vodili su reformi jugoslavenog ustava

-vlasti su 1972 događaje u Prosvjeti okarakterizirale nacionalističkim te je zabranjen

njezin rad i glasilo

-sljedećih godina aktivnost disidenata u zemlji je opadala, a u inozemstvu je bila u

porastu

-1980 uhićen je D.Paraga koji je bio najmlađi jugoslavenski disident

-1981 uhićen je Tuđman zbog intervjua sa stranim novinama, a te iste god uhićen je i
Veselica zbog intervuja sa Der Spiegelom

-1984 Komisija CK SKH izdala je BIJELU KNJIGU odnosno Manifest neostaljinizma (tako
je nazvana među beogradskim intelektualcima) koja je služila kao dosje neprihvatljivih
poruka u kulturi i stvaralaštvu imenujući 186 autora, većinom iz SLO i SRB

-pokrenut je niz pitanja koja su bila do tada prešućivana, pitanje žrtava u WW2,pojedinih
naroda,itd.

DRUGE JUGO REPUBLIKE

35
-jugoslavenske republike međusobno su bile različite

SLOVENIJA: ekonomski najrazvijenija

-pojačani polit problemi 1968-1971 utjecali su na zaoštreniji polit diskurs prema svima
koji su drukčije mislili

-smijenjen je dio reformističkog vodstva na čelu s premijerom Kavčićem

-1971-1973zabranjivana su studentska glasila Tribuna, Katedra, Mladina i Radio Študent

-1970-1980 zabranjeno je najviše naslova za cijelo poratno doba kao i neka strana Die
Welt, Der Spiegel i Frankfurter Algemeine

-vladajuća elita zabranila je i neke kult-umjetničke časopise npr. Prostor in Čas

-1981 osnovana je Nova Revija, a pojedinci koji su bili okupljeni oko nje postali su jezgro
demokratske opozicije DEMOS koja je pobjedila na prvim slobodnim izborima u SLO

-najpoznatiji književnici/disidenti Kocbek,Zupan,Blažić,Miklavčić,Jančar zatvarani su

-civilno društvo je bilo razvijeno, civilno služenje vojnog roka,jačala je slovenska

autonomija,ukinut je članak 133.za tzv.verbalni delikt

BIH:

-nacionalno sastavljena od Srba, Muslimana i Hrvata

-među najnerazvijenijim republikama u JUG,ali se brzo modernizirala

-partijsko-državno vodstvo republike konstituiralo se na nacionalnom ključu

-1946 suđeno je grupi Mladi muslimani među kojima je uhićen bio i prvi predsjednik
BIH Alija Izetbegović koji je napisao esej Islam između istoka i zapada koji je bio osnova
Islamske deklaracije koja će 1983 biti temelj optužbe u Sarajevskom procesu protiv
skupine islamskih intelektualaca BIH

SRBIJA:

-liberalno partijsko vodstvo SK Srbije iz polit. Je života uklonjeno 1972 godine jer se
zalagalo za modernizaciju srbijanske privrede,drž i društva

36
-nakon toga opozicijska djelatnost bila je primjetna u Udruženju književnika Srbije,
Srpskoj akademiji nauka i umetnosti i u pojedinačnim istupima intelektualaca koje su
propagirale recentralizaciju JUG i rušenje ustava 1974

-Memorandum SANU pružio je legitimitet agresivnoj velikosrpskoj politici Miloševića

-1972 M.Đurić, prof sa prava osuđen je za niz neistinitih optužbi temeljenih na

neprijateljstvu i netrpeljivosti vlasti, a to je dovelo do smjene i udaljavanja sljedećih 8
prof sa prava

-književnik Dobrica Ćosić povremeno je od 1968 kritizirao režim, ali nikad nije osuđivan

-1974 D.Ignjatoviću suđeno je za neprijateljsku propagandu

-1982 Udruženje književnika osnovalo je Odbor za zaštitu umjetničkih sloboda kao

odgovor na uhićene pjesnika Gojka Đoge koji je u svojoj zbirci ismijavao Tita

KOSOVO:

-najnerazvijeniji dio JUG, autonomna pokrajina SRB s velikim ovlastima po Ustavu iz

1974

-nakon pada Rankovića poboljšan je položaj albanaca

-1968 otvoreno je nacionalno sveučilište u Prištini

-tih godina su Albanci na Kosovu doživjeli nacionalni kult.procvat i dobili su pravo na

službenu upotrebu svog jezika i simbola, a u ekspanziji su bile i veze s Albanijom

-1968 studentske demonstracije istaknule su jedan cilj-Kosovo republika

-1981 izbijaju masovne demonstracije i uhićeno je više od 2 000 osoba

-istaknut je bio disident Adem Demaci koji je u zatvoru proveo najviše vremena od svih
jugo disidentata-28 godina jer je formirao tajne organizacije kojima je bio cilj
odcjepljenje Kosova od Srbije i Jugoslavije i pripajanje Albaniji

VOJVODINA:

-70-ih je doživjela čistku dijela svoga, liberalističkog vodstva

37
-nacionalno mješovito stanovništvo

-relativni gospodarski prosperitet, osjećaj solidarnosti između pripadnika različitih

etničkih skupina,opozicijska stajališta bila su vrlo rijetka

MAKEDONIJA:

-u JUG je doživjela nac emancipaciju priznavanjem nac statusa i osnivanjem vlastite

države, a samostalnost Makedonske pravoslavne crkve 1967 pridonijela je nacionalnoj
samosvijest

-nije bilo političkih disidenata i opozicionara, iz partijskog i državnog vodstva uklonjeno

je nekoliko reformski orijentiranih kadrova

CRNA GORA:

-poznata po brojnom vojničkom, državnom, državnom i diplomatskom kadru u

saveznim institucijama

-disidenstvo i politička opozicija su joj bili nepoznati

-pojava brojnih pristaša Rezolucije Informbiroa 1948 i obnova istih tijekom 70-ih

-Vlado Dapčević u zatvorima je proveo 21 godinu

Civilno društvo i protest u HRV i JUG

1.CRKVE

Rimokatolička crkva

-službena historiografija komunističkog razdoblja jednostrano je naglašavala bliskost

RKC i ustaškog režima, generalizirala zločine pojedinih svećenika te isticala aktivnu i
stalnu suprotstavljenost Crkve komunistima

-radovi nastali nakon 1990 naglasak stavljaju na trpljenje RKC pod komunist.režimom

-A.Stepinac kao simbol stanja Crkve i HRV nakon 1945

-Tito je tražio da RKC postane nacionalna i da se odmakne od Vatikana

38
-uveden građanski brak,ukinuto obvezno religijsko obrazovanje,ograničena edukativna i
javna uloga Crkve, oduzet joj je značajan dio imovine, u novinama je intenzivirana
kampanja u kojoj je Crkva optuživana za kolaboraciju s Ustašama

-1946 suđenje Stepincu i svećenicima

-prvi hrv ustav iz 1947 formalno je jamčio slobodu vjere i savjesti, no samo na papiru

-prvi jugoslavenski zakon o pravima vjerskih zajednica usvojen je 1953

-Komisija za vjerske zajednice ima tek simboličnu ulogu

-1945-1952 neobvezna vjerska poduka u državnim školama bila je dopuštena

-1952 Teološki fak.u ZG isključen je sa Sveučilišta

-tjednik Gore srca jedini ostaje u izdanju RKC

-pregovori Vatikana i JUG 1952-1966 kojim su se uspostavili diplomatski odnosi 1970

-dolazi do postepenog ublažavanja stajališta Crkve prema režimu, RKC ostaje po strani,
crkveno vodstvo u to vrijeme simpatizira s reformističkim vodstvom SKH

Srpska pravoslavna crkva

-odnosi stabilni, vodstvo SPC bilo je nezadovoljno uspostavom autokefalnosti

Makedonske pravoslavne crkve 1967

Islamska vjerska zajednica

-veći dio vjerskog vrha pokazivao sklonost suradnji s vlastima i osjećaj pripadnosti
Jugoslaviji

-70-ih odnosi države i vlasti i dalje su bili stabilni uz stalnu borbu crkvi s vlastima oko
neodobravanja izgradnje novih crkvenih objekata i povrata objekata nacionaliziranih
nakon WW2

KULTURA

Film i kazalište

-krajem 60-ih pojavljuje se ''crni val'' čiji su predstavnici bili Ž ilnik i Makavejev

39
-tih godina nastaju filmovi P. Đorđevića(SRB) i Krste Papića (HRV): filmovi->Podne,
Lisice, Crveno klasje, Kad su cvetale tikve (Mihailović o informbirou pa je zabranjen),
Rani radovi (Ž ilnik)

-70-ih je zabranjeno prikazivanje Makavejevljeva filma WR: misterij organizma i

Plastičnog Isusa koji je napravio L.Stojanović koji je proveo tri godine u zatvoru

-krajem 60-ih počinju se afirmirati nacionalne kinematografije, časopis Filmska kultura

-80-ihkinematografija igra značajnu ulogu u delegitimiranju komunističkog režima

Književnost i publicistika

-knjiga Tren A.Isakovića o Informbirou bila je napadna, ali nije zabranjena

-sve češće spominje se golootočka tema

-B.Hofman ''Noć do jutra'', I.Torkar ''Umiranje na rate''

-česti kritički natpisi o J.B.Titu

-uvodi se pitanje žrtava, uloga pojedinih jugosl.naroda u WW2

-srpski pisci Đuretić i Bulajić u svojim djelima čitav hrvatski narod optužuju za genocid

Pop/rock glazba

-70-ih boom takve glazbe

-Bijelo dugme, Indeksi, Riblja čorba, Idoli, Azra, Parni valjak, Leb i sol, Buldožer, Pankrti,
Prljavo kazalište, Laibach

-JUG relativno otvorena prema rock kulturi Zapada:Rolling Stones, Deep Purple

-postavlja se pitanje koliko je zaista takva glazba imala utjecaja

Novi socijalni pokreti

-pojavljuju se krajem 70-ih, utemeljeni na zapadnim modelima, subkulturni pokreti

mladih,feminističke skupine,skupine za zaštitu okoliša

-tijekom 80-ih postaju sve brojnije, u početku su ih ismijavali

40
-najzanačjnije Protunuklearne inicijative, Skupine za zaštitu okoliša, Feministički pokreti
(''Ž ena i društvo'', V.Pusić, Iveković,Kesić,Drakulić,Slevicky)

ZAKLJUČAK

-u poratnom razdoblju komunistička vlast neutralizirala je većinu svojih političkih

oponenata

-režim učvršćuje vlast pomoću klijentelističkih odnosa i socijalnog pakta

-radnici su uvijek bili privilegirani,dok su seljaci izvan sustava

-u poratnom razdoblju socijalizam i klijentelizam elementi stabilnosti

-otvaranje prema Zapadu nakon rata i porast ''apetita''

-velika uloga prosvjeda 68

-nacionalna emancipacija i demokracija kao dva lica jedne te iste medalje

-u HRV i SLO diktaturu ruše stranke ili koalicije stranaka koje su igrale ulogu nacionalnih
pokreta

-u SRB stara politička garda održava se pomoću Miloševića i njegovog velikosrpskog

projekta te pokreće rat protiv HRV i BIH

-civilno društvo jača demokraciju nakon uvođenja višestranačja u HRV i SLO, dok u
ostalim republikama one još uvijek traže svoje mjesto, a polit.poredak nema obilježja
konsolidiranih demokracija

8. Bartulin, Nevenko, “Ideologija nacije i rase: ustaški

režim i politika prema Srbima u Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj 1941-1945.”

Hrvatski nacionalni identitet: Hrvati ili Slaveni (podsjetnik s 1.kolokvija)

- tijekom 19. i 20.st hrvatska politička elita nije se mogla dogovoriti što je hrvatski
nacionalni identitet

41
- ustaše odbacili bilo kakav spomen slavenskog ili jugoslavenskog

- zagovornici jugoslavenske ideje htjeli su se suprotstaviti hrvatskom strahu od

asimilacije idejom kulturne unifikacije s drugim južnim Slavenima

- oporba jugoslavenstvu i etnolingvističkom srpskom nacionalizmu Vuka Karadžića –

Ante Starčević i HSP

- AS: definirao hrvatsku naciju na temelju povijesnog državnog prava hrvatske političke
nacije (koje se zasniva na pravnom kontinuitetu srednjovjekovnog hrvatskog kraljevstva
koje se uz pomoć bana i Sabora sačuvalo); on zahtjeva punu hrvatsku nezavisnost ali ne
može joj jasno odrediti granice kao ni etnički karakter; tvrdi da su Srbi zapravo Hrvati ali
s ocrnjenim srpskim imenom; tvrdi da postoje hrvatski etnički korijeni bosanskih
Muslimana; razvio ideju „robova“ koje naziva Slavoserbima; negira Srbe kao narod

- nedostatak jasnoće razlikovanja Srba i Hrvata na temelju sličnog štokavskog jezika –

dokazivanje etnolingvističke komponente isključivo hrvatske nacije je težak zadatak

- pogrešno je pretpostavljati da je razlikovanje Srba i Hrvata vidljivo u vjeri

(rimokatolicizam vs pravoslavlje); točnije je reći da su crkve utjecale na oblikovanje
sustava vrijednosti između ta dva naroda

- prihvaćanje etnolingvističkog nacionalizma bilo je problematično za Hrvate jer

upotrebljavaju 3 dijalekta, a svaki od njih ima svoju književnu baštinu

- postojalo je i pitanje koji prostor pripada Hrvatima, a koji Srbima? Nacionalisti s jedne i
druge strane su polagali pravo na Bosnu i Hercegovinu; srpski nacionalisti su polagali
pravo i na prostore Trojedne Kraljevine gdje su živjeli pravoslavni Srbi (hrvatski Srbi
koji su potomci pravoslavnih izbjeglica – Vlaha)

- hrvatska oporba srpskoj dominaciji i kroz HSS pod vodstvom Stjepana Radića:
pobornik ideje kulturnog jugoslavenstva i političkog hrvatstva; kasnije bio i za
autonomnu Hrvatsku unutar Jugoslavije

- tijekom 1920ih nadnacionalna jugoslavenska ideologija u konfliktu je s hrvatskim

nacionalizmom i velikosrpskim nacionalizmom

Povijesno državno pravo i narodna zajednica: definiranje Hrvata

42
- cilj ustaškog pokreta je kreirati potpuno nezavisnu i etnički homogenu nacionalnu
državu, opravdano argumentom povijesnog državnog prava i nacionalnom posebnošću
Hrvata

- 1933, Italija, Načela ustaškog pokreta: Hrvati su samosvojna etnička jedinica koja nije
dio kojeg drugog naroda; imena hrvatskih ljudi ne mogu biti zamijenjena bilo kojim
drugim imenima; Hrvati došli u današnju domovinu kao potpuno slobodan narod i stekli
pravo na svoju zemlju pravom osvajanja; hrvatski narod održao svoju hrvatsku državu
kroz sve vijekove; u hrvatskim državnim poslovima ne odlučuje niko ko nije po krvi član
hrvatskog naroda; temelj hrvatskog naroda je seljaštvo, a gospodarska organizacija je
seljačko-gospodarska zadruga;

- dokument izražava ideju da su Hrvati bogom dana besmrtna krvna zajednica koji su
osvojili zemlje u koje su nastanili prije 1400 godina i zato su ostvarili neotuđiva
teritorijalna prava

- postavlja se pitanje zašto su ustaše morale toliko inzistirati na dokazivanju da su Hrvati

posebna etnojezična nacija?

- britanski stručnjaci smatrali su jedinstvenu državu za Jugoslovene kao potpuno

prirodnu stvar, suprotstavljali su se srpskoj hegemoniji u novoj državi nakon 1.svj.rata
jer su kao i Ante Trumbić, to vidjeli kao prepreku unutarnjoj harmoniji homogene rase

- iako su Jugoslaveni navodno bili jedan narod, zapadni znanstvenici i političari su vidjeli
Srbe kao najreprezentativnije balkanske Slavene

- u doba nacionalizma, kada je svaka nacija htjela imati svoju državu, hrvatski
nacionalisti su trebali dokazati da su oni nacija u svakom smislu riječi, a kao rezultat
nametalo se pitanje rase koje je kod nacionalista kao što je Ante Pavelić, dobivalo sve
važniju ulogu

- rasizam se prema Mosseu zaoštrio suprotstavljenosti među nacijama i osigurao jadne i

nedvosmislene razlike među njima

- sama ideja da su Jugoslaveni homogena rasa bila je raširena u Europi pa je za

dokazivanje suprotnog trebala nova vrsta hrvatskih nacionalista

43
- Pavelić je stoga pao pod utjecaj hrvatskog sociologa Ive Pilara -> njegov odgovor na
problem hrvatsko srpskih odnosa vezan je uz pitanje religije i rase; vjerovao je da su
Hrvati sačuvali nordijsko-arijsku baštinu slavenskih predaka, a da su se Srbi miješali s
tamnim balkanskim romanskim Vlasima

- hrvatska vjernost, hrvatska gostoljubivost, visoko razvijeni smisao za estetiku i ljubav

za umjetnost i kazalište

- drugi važni intelektualni utjecaj na ustaše imao je povjesničar Milan Šufflay; on je

uzdizao misiju hrvatskog nacionalizma; taj nacionalizam ne znači samo lokalni
patriotizam, već i lojalnu službu čitavom bijelom Zapadu

- kad su ustaše došli na vlast, krenuli su u konstrukciju države zasnovane na rasnoj ideji
narodne zajednice

- jedino hrvatska narodna zajednica ima ekskluzivna prava na teritorij koji sačinjava
NDH po hrvatskom povijesnom pravu; oni nisu imali namjeru prihvatiti etničke ne-
Hrvate kao državljane jer su Hrvati krvna zajednica

- imali su jasnu ideju koji teritorij čini tu zajednicu: Trojedna kraljevina prije 1918,
Bosna i Hercegovina; Istra se smatrala hrvatskim etničkim, ali ne i povijesnim
teritorijem

- teritorijalno pitanje 1941 nije rješeno na zadovoljstvo ustaša ali su oni nastavili
konstruirati državu na ekskluzivnom hrvatskom povijesnom pravu nacije na svoju
zemlju

– dokazali su da su sposobni kreirati vlastitu državu, uglavnom uz oružanu silu

- Slavko Kvaternik: samo ratnički narod je stvaralačkog duha! (ta kreativna crta se
smatrala više rasnom nego kulturnom kvalitetom); ta karakteristika kreativnosti je
služila da se dokaže kako Hrvati nisu slavenskog podrijetla

- gotska teorija porijekla Hrvata: gotska plemena osnovala prvu hrvatsku državu i
formirala vladajuću kastu; tu teoriju je razvijao svećenik Šegvić; bila je popularna kod
pronjemačkih ustaša koji nisu bili sretni s Pavelićevom bliskošću s Talijanima

44
- kod ustaša bila popularnija iranska teorija: proto-Hrvati su Iranci; to je osiguralo
režimu vlastitu arijsku rasnu teoriju; karakteristike borbenosti i državotvornosti
spadaju pod takav opis; Hrvati su iranski sloj koji je organizirao slavenske mase u proto-
domovini Hrvata u južnoj Poljskoj, a onda i na jadranskom prostoru

- prema Lukasu, dominantni rasni tip među Hrvatima je dinarski; to je odgovaralo

ustaškim ideolozima: hrabrost u ratu, ljubav prema slobodi, visina, duguljasto lice

- kultura, jezik i povijest su prema ustašama bili važniji od rase; otvorili su Hrvatski
državni ured za jezik čiji je cilj bio da očisti hrvatski književni jezik od srbizama;
autentični hrvatski duh i kultura se prema njima može naći i među muslimanima u BiH
koji su najvažnija veza Hrvatske s Orijentom

- ustaško dodvoravanje bosanskim muslimanima je primjer realpolitik; potreba da se

dobije muslimane na vlastitu stranu

- Pavelić bosanske muslimane smatra etnički najčišćim Hrvatima: Bosna je bila dijelom
hrvatskog srednjovjekovnog kraljevstva; potomci tog plemstva su prešli na islam u
vrijeme osmanske okupacije kako bi sačuvali posjede i privilegije (žrtvovanje vlastite
vjere dokaz plemenitaške časti kod muslimanskog djela hrvatske nacije); velik broj
Muslimana bili su pripadnici vojske NDH; ustaše su bile jako koncentrirane na teritorij
BiH

Problem srpskog pravoslavnog identiteta u NDH: definicija Srba

- u NDH nema mjesta Srbima, Ž idovima i Romima; Ž i R su proglašeni rasnim zakonom

kao nearijevski narod; Srbi su definirani religiozno kao grčkoistočnjaci što pripada
raznim etničkim-rasnim podrijetlima pa je režim zaključio da to zahtjeva drugačiji
politički tretman

- ta politika je uključivala: deportaciju Srba, masovna ubojstva i prisilnu asimilaciju

(prijelaz na rimokatoličku vjeru); Pavelić glavni pokretač masovnih ubojstva

- razlika između autohtonih hrvatskih Srba i Srba iz Srbije koji su imigrirali u Hr nakon
1900 pa su ti drugi bili uglavnom deportirani (za to je osnovano Državno ravnateljstvo
za ponovu)

45
- ustaše su smatrali da se srpski identitet grčkoistočnjačke populacije zasniva na
njihovoj povezanosti sa Srpskom pravoslavnog crkvom

- Srbi su prema ustašama bili velika mješavina rasa s raznim doseljenicima iz Azije i s
Bliskog Istoka; primili su znatna obilježja ciganske, nomadske i semitske krvi; zato su
lukavi i sebični

- Srbe su u NDH prikazivali kao potomke nomada slične narodima bez država, Ž idovima i
Romima; govorili su da su Srbi došli u hrvatske krajeve s turskim četama kao pljačkaši

- partizane i četnike smatrali su istim fenomenom koji donose necivilizacijski i socijalno

destruktivni element u NDH – nazivali ih krvi žednim balkanskim kriminalcima i
ubojicama

Ustaška politika prema NDH Srbima: prekrštavanje

- nisu pokušali precizno utvrditi tko je hrvatskog, romskog ili srpskog podrijetla; ustaše
nisu mogli naći odgovarajuću zbirnu rasnu definiciju za pravoslavnu manjinu u Hr

- taj nedostatak pravnog statusa za Srbe omogućilo je režimu fleksibilniju politiku prema
njima; tako su odlučili uništiti Srpsku pravoslavnu crkvu (jedan od načina bilo je
masovno iseljavanje svećenika, a druga faza je bila politika prekrštavanja)

- Ministarstvo pravosuđa tako je poslalo 30.5.1941. cirkularno pismo svim župama u

NDH u kojom se točno popisuju pravila prekrštavanja; asimilirani su tako odmah nakon
dovršenog prekrštavanja dobili potvrdu o osobnoj čestitosti

- prekrštavanje je bilo ograničeno samo na seljaštvo jer je srpski identitet kod njih slabiji
i manje sofisticiran nego kod obrazovanih Srba, također je i manje kompliciran proces
(Ž idove i Rome se nije prekrštavalo)

- te upute su poslane svuda osim na područje Gore, Krbave i Pseta gdje su lokalne vlasti
mogle postupati prema mjesnim prilikama (deportacije i najčešće smaknuća)

- u teoriji Srbi su mogli prijeći na protestantizam ili islam jer su te konfesije bile državno
priznate ali to nije bilo poželjno

- Pavelić je naglašavao Talijanima da je najveći dio pravoslavaca u Hr zapravo hrvatske

rase i jezika i da se zato pravoslavci moraju vratiti u rasno i političko hrvatstvo

46
- crkvena se hijerarhija suprotstavljala vladinoj politici, odnosno prisilnom
prekrštavanju; to se obavljalo od strane civilnih, a ne crkvenih vlasti; Alojzije Stepinac je
davao instrukcije svećenstvu da prekrste samo ako će to spašavati živote ljudima
(prekršteno je oko 100 000 Srba, ali ih je stotine tisuća deportirano i ubijeno)

- također, prekršteni Srbi nisu bili zaštićeni od daljnjih zlostavljanja što jasno pokazuje
da je režim i dalje htio rješiti stvari na temelju rasne politike

- režim je tražio potporu crkve jer je ona mogla dati puno veći legitimitet državi;
Stepinac je bio uvjereni antikomunist i više manje je prihvatio NDH kao hrvatsku
nacionalnu državu; crkva nije imala znatan politički utjecaj na režim; odnosi između te
dvije institucije zahladili su nakon 1943 kada je Stepinac javno kritizirao rasističku
ideologiju režima

Hrvatska pravoslavna crkva

- zbog borba s velikosrpskim četnicima i partizanima, ustaše su vec sredinom 1941

izgubili velik dio teritorija NDH pa su morali naći „sredinu“ u odnosima sa srpskom
manjinom

- Pavelić je 1942 najavio osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve čije će članove Srbe koji
su dobrovoljno prešli u njum nazivati pravoslavnim Hrvatima (mali broj srpskih
pravoslavnih svećenika je prihvatilo ponudu, a većina Srba i svećenstva je odbilo)

- crkva je služila kao promidžbeno oruđe režimu, a prihvatila ju je jedino Rumunjska

pravoslavna

- prvi hrvatski političar koji je predložio osnivanje te crkve je E.Kvaternik 1861

- međutim, osnivanje crkve nije rješilo pitanje pravne pozicije preostalih Srba koji joj se
nisu pridružili, koji nisu protjerani ili ubijeni

- neki su pravoslavni stanovnici NDH bili prihvatljivi za režim – bila su čak 3 generala
domobranske vojske deklarirani kao hrvatski pravoslavci; na meti ustaša je bilo srpsko
pravoslavlje u Hrvatskoj i u BiH

- ustaški pokret se suprotstavljao prisutnosti srpskog etničkog, kulturnog i političkog

identiteta u Hr i BiH, ali nije imao interesa za Srbe u Srbiji, kao ni za ostale Jugoslavene

47
 9. Melčić, Dunja, Raspad Socijalističke Federativne
Republike Jugoslavije u univerzalno – historijskome
kontekstu

Uzrok raspada Jugoslavije nalazimo u prestanku postojanja najvažnijih uvjeta njene

egzistencije. Naime, zajednička država je bila jedan temporalni poduhvat- nastala je kao
savezništvo iz nužde. Nastala je kao reakcija na ekspanzionističke politike svojih velikih
susjeda. Tadašnji razlozi za udruživanje zemalja, regija i naroda u jednu državu bili su
pretežno političko-ideološke naravi. Zato se motivi za udruživanje mogu naći i u
socijalnim činiteljima, jer unatoč ogromnim socijalnim razlikama između sjevernih i
južnih dijelova zemlje, ipak je riječ o jednoj u cjelini nerazvijenoj europskoj periferiji u
kojoj prevladava posvemašnje siromaštvo. Percepcije siromaštva i socijalnih razlika kao
ujedinjujućeg faktora su bili produkt ideologije. U svim dijelovima Jugoslavije se
upražnjavala socijalistička praksa te ekonomska jednakost: razvlašćivanje,
nacionalizacija, eksproprijacija i podjela imovine prema političkim kriterijima. Međutim,
ta ideologija/praksa je izgubila s vremenom svoju vrijednost kao unutarjugoslavenski
kohezivni element. A slomom komunizma, odnosno raspadom Sovjetskog Saveza otpao
je posljednji vanjski razlog daljnjeg postojanja zajedničke države.

Za rat, osim njegovih poticatelja i izravnih počinitelja zločina, odgovorni su i mnogi

zapadni akteri koji su na diplomatskom planu igrali veoma važne uloge. U
zapadnoeuropskoj politici prevladavala su stajališta prema kojoj je dezintegracija
zajedničke države bila pravo zlo, a ne ratovi u njoj. Nisu shvaćali da su prestala vrijediti
hladnoratovska pravila igre i da više ne postoje nasilni uvjeti Prvog i Drugog svjetskog
rata pod kojim je Jugoslavija nastala i da se zato treba raspasti.

Ako pođemo od srpske povijesne pozicije nakon stjecanja nezavisnosti Srbije u 19.
stoljeću, pitanja konstitucije i dezintegracije Jugoslavije se postavlja na drugačiji način.
Naime, Jugoslavija, koja je kao federalna država na historijski jedino mogući i realističan
način riješila tzv. srpsko pitanje te je iz srpskog viđenja imala, bez obzira na
promijenjenu situaciju u europskom okruženju, i dalje svoj unutarnji razlog za opstanak.

48
U tom su sklopu tradicionalne težnje da se tijekom stoljeća pomjerena područja srpskog
naseljavanja nađu pod istim državnim krovom posve legitimne i razumljive, ako ih se
želi ostvariti mirnim putem. Međutim, nacionalističke elite su te težnje stopili u
imperijalne i ekspanzionističke ciljeve, koristeći se pri njihovom ostvarivanju, manje-
više uvijek silom.

Za unutarnje činitelje raspada SFRJ važno je spomenuti razlike kod naroda bivše
Jugoslavije kada je riječ o odnosu prema Europi i kulturi Zapada. Berlinski povjesničar
Holm Sundhaussen tvrdi da se Srbija nalazi u dihotomiji između zapadne i protuzapadne
orijentacije, iako je potonja u očitoj prevazi, stoga borba za modernizaciju predstavlja
osnovno krizno žarište Srbije. Tko dublje analizira elemente unutarnje srpske krize lako
će moći uvidjeti da u njima leže korijeni ratova na područjima izvan Srbije. Očevidna
indicija za to je uostalom i činjenica da su gotovo istovjetne osobe sudjelovale u
ratovima u Hrvatskoj i BiH te na Kosovu čiji je cilj spriječiti modernizaciju i
europeizaciju Srbije.

10. Bilandžić, Dušan, Razmišljanja o ratu u bivšoj

Jugoslaviji 1941-1945

-na tlu bivše Jugoslavije dogodilo se više paralelnih ratova, pa se zato oni ne mogu svesti
samo na 2 bloka- fašistički i antifašistički, revolucionarni i kontrarevolucionarni,
oslobodilački i osvajački

- partizanski rat pod vodstvom KPJ za njegove sudionike je bio rat za oslobađanje od
okupatora i domaćih izdajnika

-za komuniste taj je rat bio narodna, tj. socijalistička revolucija koja završava uništenjem
kapitalizma i uspostavom diktature proletarijata

-po obliku rat 1941.-1945. Je bio narodno-oslobodilačka borba, a po suštini

socijalistička revolucija, te se u okviru tog dvostranog procesa ostvarivao i proces
stvaranja 6 država

-dio hrv. naroda odanog NDH rat kao borba na život i smrt za obranu nacionalne
države protiv komunističke i jugoslavenske najezde

-četnički pokret rat kao borba za restauraciju Velike Srbije u Jugoslaviji

49
-Slovenci i Makedonci rat kao borba za vlastitu nacionalnu državu u Jugoslaviji

-veće nacionalne manjine ( Nijemci, Mađari , Albanci i Talijani )- slijede svoje

matične države- Njemačku, Mađarsku, Albaniju i Italiju od početka pa do kraja rata

-1941.- 1945. više ratova s različitim aktera i različitim ratnim ciljevima

-primjereno bi bilo ratnu zbilju 1941.-1945. definirati kao oslobodilački, građanski rat
i revoluciju

-kakvo je iskustvo tog rata glede održivosti Jugoslavije?

teza jugoslavenskih komunista: druga Jugoslavija kao organska zajednica stvorena na

bratstvu i jedinstvu južnoslavenskih naroda

-odgovor trebamo tražiti u analizi povijesne prakse i zbilje koju su stvorile društvene
snage u ratu

-najbitnija odrednica u tom pogledu jest podjela vojnih i političkih snaga na

jugoslavenske i antijugoslavenske

ANTIJUGOSLAVENSKE

-prvo mjesto među antijugoslavenskim snagama zauzela je NDH odbijala je ikakvu

vezu s južnoslavenskim narodima, posebno sa Srbima koje su šovinistički mrzili,
naglašavaju kako hrvatski narod geopolitički, kulturno, gospodarski i povijesno pripada
srednjoeuropskom krugu naroda koji predvodi nacistička Njemačka

-HSS nije bila antijugoslavenska, ali je inzistirala na federaciji, iako je težila ka

konfederaciji

-glavna vojna i politička snaga Srbije se formalno deklarirala kao antifašistička,

otporaška i projugoslavenska, no zapravo je bila antijugoslavenska predvođena
četničkim pokretom koji je bio antijugoslavenski i po programu i po etničkom sastavu
jugoslavenske vojske ( isključivo Srbi i Crnogorci ) sa genocidnim obilježjima posebno
prema Hrvatima, muslimanima i Albancima

50
- srpska kvislinška vlada generala Milana Nedića bila je izrazito antijugoslavenska ,
deklarirajući da je Srbija stvaranjem Jugoslavije 1918. učinila kobnu i tragičnu povijesnu
grešku, Jugoslavija je tumačena kao grobnica za srpstvo i pravoslavlje

- jugoslavenska vlada u izbjeglištvu u Londonu nije 4 godine uspjela formulirati ni

jednu točku programa državnog uređenja buduće obnovljene Jugoslavije jer njezini
ministri koji su bili iz redova Srba, Hrvata i Slovenaca su bili beskompromisno
koncepcijski podijeljeni

JUGOSLAVENSKE

-jedina autentična jugoslavenska snaga je bila KPJ čiji primaran cilj je bio osvajanje
vlasti, uništenje kapitalizma i izgradnja socijalističko- komunističkog društva, te državna
formacija može biti balkanska, podunavska, srednjoeuropska, ali i paneuropska
integrirana sa SSSR-om, najbitniji je komunizam onakav kakav je izgradila Kominterna

-stvaranje komunističke Jugoslavije išlo je preko stvaranja nacionalnih država kao

jedinog polazišta na kojem se mogu pridobiti njezini narodi, te se stoga stvarala
federalna državna struktura sa isticanjem primarno socijalizma ( Kardelj )

-ako uzmemo u obzir da su samo partizanske snage bile općejugoslavenske, a sve ostale
antijugoslavenske, možemo reći kako su do završnih operacija 1944.-1945.
antijugoslavenske vojne snage bile nadmoćne

-u Hrvatskoj je na kraju rata odnos snaga NDH i partizana bio podjednak- presudio je
slom njemačke armije

-u Sloveniji je odnos snaga između partizana i njihovih protivnika bio 40.000: 20.000 u
korist partizana

-partizani su brojčano nadmašili svoje protivnike tek nakon opće mobilizacije u Srbiji,
Makedoniji, Vojvodini i Kosovu

-rat između projugoslavenskih i antijugoslavenskih vojnih snaga je prekinut tek slomom

Njemačke, što je u ponor povuklo antipartizanske postrojbe svih naroda Jugoslavije

politika saveznika:

51
▪rušenje fašizma+ obnova svih država koje su nacifašisti razbili, okupirali ili stavili pod
svoje satelite ( osigurana je obnova Jugoslavije kao savezničke države )

▪odlučnost vlade SSSR-a za obnovu Jugoslavije rasla je s obzirom na to da će pod

vodstvom komunista biti njima odana

▪opredjeljenje Britanaca kao presudno koji su bili vrlo pragmatični ( saveznik je onaj koji
se bori protiv Hitlera ), presudno je bilo dobiti Churchilla iz razloga što je on u stanju bio
slomiti kralja i jugoslavensku i prisiliti ih da osude četnički pokret, naposljetku je
Churchill uspio skloniti Roosvelta da 1944. Povuče svoju vojnu misiju i odbaci četnike
Draže Mihailovića

-bitna značajka građanskog rata jest da se on vodio za Jugoslaviju, ali i protiv nje, za
smjenu starog režima i vladajuće klase i protiv te smjene, te je nacionalno pitanje bilo
u središtu politike svih aktera rata

-neriješeni društveni problemi stare Jugoslavije i njezina klasna, međunacionalna,

regionalna i klasna složenost izbili su odmah nakon okupacije elementarnom snagom
užasne stihije

-hegemoniju velikosrpskih vladajućih snaga smijenio je teror i progon srpskog naroda

-vodio se dvostruki građanski rat:

1) unutar nacija između građanske i prokomunističke frakcije

2) između nacija koji je tendencijski vodio do međusobnog istrebljenja

-KPJ je činila sve kako bi mogla zaustaviti međunacionalni rat, te je morala s jedne strane
svladati omraženost imena Jugoslavija u nesrpskim narodima, a u srpskim razbiti snage
obnove velikosrpskog režima, a omraženost Jugoslavije je bila tolika da su 1941./1942.
Članovi KPJ prikrivali da pripadaju stranci

-taj se problem pojavio čak i u Sloveniji koja je bila najzdravija po tom pitanju

-to je navelo KPJ da parolu o obnovi Jugoslavije ne ističu u prvi plan, te je tako KPJ u prvi
plan stavila parolu o borbi protiv okupatora, za nacionalno i socijalno oslobođenje, te da

52
će u zajedničkoj oružanoj borbi stvoriti međusobno povjerenje, bratstvo i jedinstvo i
opredijeliti se za oblik društvene i državne zajednice koji žele stvoriti

-ta parola obnove Kraljevine Jugoslavije naišla je na negodovanja među hrvatskim,

makedonskim i slovenskim narodom, te se tako nisu mogle formirati ni jedinice
''jugoslavenske vojske u otadžbini''

-KPJ je tijekom cijelog oslobodilačkog rata, te naročito u njezinoj prvoj fazi je svim
sredstvima vodila borbu za povjerenje među jugoslavenskim narodima, a ono se
ostvarivalo na osnovi federalnog uređenja u kojem će biti ostvarena ravnopravnost svih
naroda i narodnosti

-politika KPJ o nacionalnom pitanju je pozitivno utjecala na razvoj revolucije, te se to

odnosi na one nacije koje bi mogle biti u neravnopravnom položaju

-dio masa onih koji su u staroj Jugoslaviji bile neravnopravne prihvatilo je parole NOB-a
onoliko koliko se borba ocrtavala i kao borba za ravnopravnost svih naroda i narodnosti
u Jugoslaviji

- to je isto vrijedilo i za srpske mase koje su bile svjesne da hegemonistička politika

velikosrpske buržoazije dovodi u stanje stalnog sukoba sa nesrpskim narodima

-uspjeh KPJ u zaustavljanju međunacionalnog rata ostvarena je na sintezi interesa koji

su se složili u političkoj platformi KPJ

-Hrvatima je obećano stvaranje federalne države u novoj federaciji u realnim granicama

koje su do 1943, obuhvaćale i cijeli Srijem, te je za njih dilema između velikosrpske i
federativna Jugoslavije bila lagano rješiva, te je tako hrvatski partizanski pokret postao
stožernom snagom cijelog partizanskog pokreta Jugoslavije 1942.-1944.

-Slovenci su također mahom prišli NOB-u koji im je jamčio federalnu državu

-Makedonci su smatrali kako se država može dobiti samo sprječavanjem obnove

Kraljevine Jugoslavije i sudjelovanjem u NOB-u

-Crnogorci su također priželjkivali obnovu svoje države

53
-muslimani su se uvjerili kako je status u BiH kao federalne jedinice u budućoj federaciji
najbolje rješenje, a na to ih je i upućivala podjela zemlje po sporazumu Cvetković- Maček
1939.

- Albanci su imali najveću averziju prema bilo kakvoj Jugoslaviji, pa su dijelom prihvatili
autonomiju Kosova, nadajući se da će KPJ ostvariti svoju međuratnu politiku kada je u
dokumentima zagovarala priključenje Kosova Albaniji

-Srbima je protiv njihove volje ponuđena federacija, ali je ipak jedan dio njih prihvatio
takvu zajednicu, no ipak znatan dio Srba odbacio je federaciju i priključio se četničkom
pokretu

-Srbi iz BiH su su se pak većinom priključili partizanskom pokretu jer ih je tamo odvela
borba protiv NDH 1941, koju nikako nisu mogli tolerirati, a od četnika ih je odbijala
njihova povremena suradnja sa okupatorima i ustašama

-na taj način je sintezom interesa temeljem obećanja svakog naroda onoga što mu se
činili privlačnima stvorila jedan antihegemonistički blok

-obećanje o stvaranju nacionalnih država u okviru federacije počelo se odmah 41'

provoditi, te su formirana nacionalna politička tijela koja će se kasnije preformulirati u
ratne parlamente i vlade budućih republika, formirani su i glavni stožeri nacionalnih
vojski

-komunistička platforma je stoga sa 6 država, tj. 8 federalnih jedinica uspjela stvoriti

antihegemonistički blok protiv Srbije koji je snagom oružja spriječio pobjedu četničkog
pokreta i obnovu velikosrpske Jugoslavije

-tako se nesrpskim narodima jamčilo stvaranje nacionalnih republika, a Srbima državu u

kojoj će živjeti, te je tako federalizma posijao sjeme koje je moglo voditi stvaranju
samostalnih država

-u svjetlu srpske nac. Ideologije jugoslavenska federacija donjela je pravu katastrofu

jer je središnji plan o Velikoj Srbiji propao, te su poništeni rezultati dvaju Balkanskih
ratova, te 1. svj. Rata, od južne Srbije je stvorena Makedonija, srpska Sparta Crna Gora i
BiH, te su Kosovo i Vojvodina dobile autonomiju, te je za to odgovorna vladajuća klasa
koja je bila nesposobna voditi razumnu politiku

54
- vođena frankovačkom i ustaškom ideologijom i Hrvatska je doživjela katastrofu kao
i Srbija jer je ona zauvijek izgubila BiH i Istočni Srijem, iako se ulaskom u Jugoslaviju
pomakla u Balkan, ipak se može smatrati dobitnikom u 2. svj. Ratu jer je svrstana među
narode i zemlje antifašističke koalicije

-unatoč tome što je dio njezinog naroda ostao u Austriji i Italiji, ona je ostvarila državu u
granicama mogućeg, te je dobila veću autonomiju od ostalih republika zbog toga što je
etnički i jezični bila jedinstvena i odvojena, te će uključivanjem u Jugoslaviju platiti
civilizacijsku cijenu kao i Hrvatska

-Makedonija je izgubila svoj etnički prostor u Grčkoj i Bugarskoj, ali je dobila status
republike- države

-Crna Gora je obnovila svoju državnost poništenu 1918.

-NOP Kosovo je 44' usvojio rezoluciju o ujedinjenu sa Albanijom, no to je KPJ poništila

sa obrazloženjem kako bi ta odluka učinila Srbiju nepobjedivom tvrđavom za Titovu
armiju, te su razočarani time Albanci 44' podigli ustanak koji je ugušen u ožujku 45'

-u partizanskom pokretu pojedini društveni procesi postavili su okvire za višegodišnje

poslijeratno razdoblje: dobna obilježja sudionika rata, previranja u njihovoj
društvenoj svijesti i klica budućih sukoba u ratnom komunističkom mentalitetu

-u partizanskom pokretu ulogu su imale najmlađe, polupismene, pa i nepismene

generacije mahom iz redova seljaštva i to iz najzaostalijih područja, ali uz vodeću ulogu
malog broja inteligencije

-u partizanskim jedinicama prevladavala je mladež od 16- 25 god, te su do proljeća i ljeta

44' 75% partizana bili omladina 16-21 god.

-mladi su bili i na najvišim pozicijama uključujući i vođe ustanka i rata

-to sve govori u prilog skepsi zrelih ljudi glede ideologije, politike i budućnosti, kao i
njihovoj privrženosti obiteljima i građanskom životu, ali i o sve većoj kritičkoj distanci
prema svemu što su stvorili njihovi djedovi i očevi, sklonosti utopijskoj budućnosti i
duhu avanturizma

55
- partizanski pokret ''našao'' je seljaštvo kao svoj ''prirodni'' ambijent, a ono je našlo
partizanski rat kao svoj jedini oblik borbe jer su okupatori držali značajnije gradove i
komunikacije

-težište rata je bilo na velikom brdsko-planinskom prostoru koji je bio ekonomski

pasivan i silno zaostao, te je na tim prostorima narodnooslobodilački rat bio
najintenzivniji i najduže je trajao

-u ratu su sudjelovale seljačke mase koje su postale prvorazredni politički subjekti, te je

revolucija već od prvog dana unosila nove norme društvenog života koje su razbijale
naslijeđene patrijarhalne odnose koji će nastaviti revoluciju zemlje nakon rata

-razlike u Jugoslaviji su bile ogromne: od Slovenije kao najrazvijenije sredine, pa do

planinskih područja središnjeg dijela Jugoslavije s odnosima naturalnog privređivanja i
gotovo potpune nepismenosti, te su u ta područja dolazile i mase iz okupiranih ravnica i
plodnih dolina

-najveći broj vojnih i političkih rukovodilaca bio je iz redova seljaštva, a omasovljenje

KPJ se također provodilo iz tih redova

-razvijala se ''primitivna demokracija'' u kojoj su vladali strogo drugarski, familijarni

odnosi, partizani su birali svoje komandire, a na četnim konferencijama borci su
slobodno kritizirali svoje starješine zbog propusta i nedostatka nedoličnog ponašanja i
davala su im se priznanja za dobro što su učinili, to je bila čista kopija odnosa iz ćelija
KPJ, te se to prenosilo na omladinske organizacije, narodne odbore i masovne zborove

-tako se dobivala svijest da se ruši staro društvo puno nepravde, nejednakosti, mržnje i
neslobode

-uvodi se pravo glasa za žene i omladinu od 18 god, te žene ulaze u sve organe nove
vlasti

-rat je razvijao masovnu inicijativu koja je imala neograničen prostor razvijanja, te su

vojne jedinice organi vlasti, političke organizacije i regije danima znale biti bez
kontakata sa najvišim instancama i morali su samostalno voditi svoj vlastiti mali rat
putem raznih oblika samoupravljanja

56
-raspodjela dobara trebala je biti ravnomjerna, te se tako razvijao revolucionarni
asketizam kao način održavanja života i uspjeha u borbi

-došlo je do previranja u društvenoj svijesti srpskih masa u BiH i u Hrvatskoj

-KPJ je krajem 41' uspjela većinu srpskog naroda odvojiti od četničkog pokreta i staviti
pod svoju kontrolu

-Srbi u Hrvatskoj i BiH uglavnom su obitavali na brdsko-planinskim područjima i gotovo

u cjelini živjeli od stočarstva ili su odlazili u državne službe (žandari, profesionalna
vojska ), te su bili polupismeni ili potpuno nepismeni, te im se pravoslavlje i srpstvo
ulijevalo u glave ''od rođenja do smrti''

-komunisti su 41' pobunjeničke srpske mase organizirali u partizanske jedinice i stvorili

od njih fanatične i disciplinirane formacije pomoću visokomanipulativne ideologije na
svakodnevnoj indoktrinaciji pod parolom ''Nema povratka na staro, stvorit ćemo idealno
društvo'', te se isticalo kako je režim Kraljevine Jugoslavije bio protunarodan u
socijalnom, a država je bila tamnicom naroda u nacionalnom smislu i ta ideologija je
trebala razbiti i potisnuti velikosrpsku građansku svijest

-no unatoč toga, Srbi su i dalje živjeli u svijetu svojih naslijeđenih nacionalnih mitova jer
su oni partizanski rat prvenstveno doživljavali i proživljavali kao borbu protiv
muslimana i Hrvata

-kako je partizanski bio i rat za obnovu Jugoslavije, sve što se s njezinom obnovom
''utuvilo'' u glavu primarno je kao drugo rađanje srpske nacionalne države, te su tako
pod krinkom obnove Jugoslavije ostvarivali kontinuitet stare naslijeđene velikosrpske
ideje

-Kao što se kod Srba odvijao proces miješanja stare i nove svijesti, tako se i među
partizanima miješalo jugoslavenstvo i hrvatstvo, te su u žestokoj borbi protiv ustaštva
hrvatski partizani isticali kako su upravo oni osloboditelji i stvaratelji nove hrvatske
države

-tendencije oživljavanja nacionalne svijesti manifestirale su se u partijskim redovima u

Hrvatskoj i Srbiji

57
-to se u Hrvatskoj pokazalo 44' kada se u političkim strukturama Federalne Države
Hrvatske očitovala tendencija jačanja njezina suvereniteta nasuprot tendenciji
centralizacije koju je nametao jugoslavenski politički centar ( Hebrang, Nazor )

-iako je KPJ stvorila ideološki homogen politički blok protiv podivljalih nacionalizama, u
njemu su se javile naslijeđene tendencije slične onima koje su se razvijale u građanskom
društvu- u Hrvatskoj prema jačanju državnosti, a u Srbiji prema hegemonizmu u obliku
težnji za vodećom ulogom u stvaranju novog društva

-u odnose revolucionarnih snaga rano su se probijali elementi nejednakosti

-mase unose u partizansku vojsku, organe vlasti i organizacije prve klice grimizavosti,
egoizma, nepotizma, a neki rukovodioci stvaraju sebi slične,pa i krupnije privilegije, te se
pojavljuje stara balkanska tradicija: ''ratnik treba uživati plodove svojih podviga''

-već i u samom ratu rađali su se neki odnosi koji će negativno utjecati na poslijeratni
razvoj

-budući da se revolucija odigrala u obliku dugotrajnog rata, bila je potrebna njezina

čvrsta vojna organizacija, te je stoga 45' prisutan jak utjecaj centralističko-hijerarhijskih
institucionalnih oblika društvenog života što je počeo potiskivati demokratsku akciju
masa

-KPJ je sebe deklarirala vodećom snagom NOP-a, ali su njezina rukovodstva i

organizacije djelovale konspirativno, tako da ljudi, pa i partizani nisu znali tko je u
njihovoj sredini član KPJ

-KPJ je skrivala svoje konačne ciljeve, te ih je otkrivala postupno u skladu sa

prihvaćanjem javnosti, ciljevi revolucije posredovani su drugačijim parolama jer dio
masa ne bi prihvatio otvorene parole socijalističke revolucije

-komunistička partija kao konkretna organizacija cijelo je vrijeme rata bila ''prikrivena'',
a mase su znale da ih KPJ vodi

-jedan od razloga zašto je KPJ morala skrivati svoje revolucionarne ciljeve bio je
neprijateljski stav zapadnih saveznika prema narodnooslobodilačkoj borni i međusobni
odnosi SSSR-a i zapadnih sila

58
-obnova Jugoslavije je izniman povijesni uspjeh jer je ona bila jedna od najkonfliktnijih
država u Europi, pa i u svijetu, te su se u njoj stekle sve proturječnosti naše civilizacije:
ona je bila multinacionalna, multikulturalna, multireligijska, pa čak i
multicivilizacijska tvorevina

59