MARIO JAREB

OD ŠAHOVNICE
DO TROBOJNICE
Razvoj i uporaba
hrvatskoga grba i zastave
kroz stoljeća
 MARIO JAREB
Hrvatski institut za povijest, Zagreb

OD ŠAHOVNICE DO TROBOJNICE
Razvoj i uporaba hrvatskoga grba i zastave kroz stoljeća
 NAKLADNIK:
Hrvatski svjetski kongres
Ulica fra Grge Martića 14c, 10000 Zagreb

ZA NAKLADNIKA:
Vinko Sabljo

SUNAKLADNIK:
Hrvatski institut za povijest
Opatička 10, 10000 Zagreb

ZA SUNAKLADNIKA:
dr. sc. Gordan Ravančić

RECENZENTI:
dr. sc. Hrvoje Čapo, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
izv. prof. dr. sc. Hrvoje Kekez, Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb

GRAFIČKI UREDIO:
Edi Ocvirk

TISAK:

ITG d.o.o., Zagreb

NAKLADA:
300 komada

Tiskano u rujnu 2021.

ISBN 978-953-48326-8-4

CIP zapis dostupan je u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice

u Zagrebu pod brojem 001111961.
 MARIO JAREB

OD ŠAHOVNICE DO TROBOJNICE
Razvoj i uporaba
hrvatskoga grba i zastave kroz stoljeća

Zagreb, rujan 2021.

 SADRŽAJ

Nastanak hrvatskih zemaljskih grbova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

Početci hrvatske zastave . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19
Od Trojednice do šahovnice – Preobrazba hrvatskoga šahiranog grba
od simbola zemlje do simbola hrvatske nacionalne identifikacije . . . . . . . 23
Od Jelačića bana do naših dana: Postanak suvremene hrvatske
nacionalne zastave . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25
Uporaba hrvatskoga grba tijekom šestog desetljeća 19. stoljeća . . . . . . . . 29
U zagrljaju Nagodbe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31
Od Trojednice do šahovnice:Preobrazba hrvatskoga šahiranog
grba u općehrvatski nacionalni simbol. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37
Crven-bijeli-plavi, to je barjak pravi!: Hrvatska trobojnica od šestog
desetljeća 19. stoljeća do propasti Austro-Ugarske Monarhije . . . . . . . . . 43
Od zabrana do postolja prvaka – Hrvatski nacionalni simboli
tijekom 20. stoljeća. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49
    Hrvatski nacionalni simboli u međuraću (1918.–1941.) . . . . . . . . . . . . . . 49
    Hrvatski nacionalni simboli u Drugom svjetskom ratu . . . . . . . . . . . . . . 62
    Hrvatski nacionalni simboli u razdoblju od kraja Drugoga
    svjetskog rata do 1990. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72
    Nastanak simbola suvremene hrvatske države. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82
Bijelo ili crveno, crveno ili bijelo – Suvremeni stereotipi i kontroverze
o hrvatskome šahiranom grbu s početnim bijelim poljem . . . . . . . . . . 93
Zaključna razmatranja – sažetak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99
Bilješke. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105
Izvori i literatura. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131
Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139

5
Nastanak hrvatskih zemaljskih grbova

Iako se njihova uporaba

kao nacionalnog simbola jed-
nog naroda može pratiti od po-
lovice 19. stoljeća, suvremeni
hrvatski grb i zastava temelje
se na starome hrvatskom ze-
maljskom grbu i suvremenoj
nacionalnoj trobojnici. Pritom
se boje zastave temelje na boja-
ma zastupljenim u tri hrvatska
zemaljska grba.
Taj se grb sastojao od tri
tradicionalna hrvatska zemalj-
ska grba (hrvatski šahirani
grb, dalmatinski i slavonski).
Od njih je prvo zabilježen grb
s tri lavlje (kasnije leopardove)
glave još potkraj 14. stoljeća,
u vremenu vladavine ugarsko-
hrvatskoga kralja Ludovika
Anžuvinca.1 Pritom treba na-
glasiti da pojam lava i leoparda
u heraldici nije odraz stvarne
biološke vrste prikazane živo-
tinje, u kojoj se u tom smislu u
oba slučaja prepoznaje lav, ne­go
položaja glave (leopard je pri-
kaz glave en face, a lav u pro-
filu). Taj je grb, redovito s tri SLIKA 1
glave leoparda, desetljećima u Slika grba »kralja Ugarske« (»Die Coning v. Ungeren«), najvjerojatnije
vladarskim grbovima ugarsko- grba Ludovika I. Anžuvinca, u grbovniku Gelre.

7
 SLIKA 2
Žigmundov dvogubi pečat s grbom s leopardovim glavama.

hrvatskih vladara iz različitih vladarskih kuća predstavljao hrvatske zemlje, o

čemu posebice govore njihovi vladarski pečati i kovani novac.2 Na pečatima vla-
dara nema poveznice koja bi omogućila izravno povezivanje toga grba s nekom
od hrvatskih zemalja zastupljenih u kraljevskom naslovu, pa držim kako dostu-
pni izvori ne potkrepljuju tvrdnje kako je to bio isključivo grb Hrvatske ili pak
Hrvatsko-Dalmatinskog Kraljevstva. Na novcu, posebice na srebrnim denarima
kao najčešće korištenom novcu u optjecaju hrvatsko-ugarskih vladara, taj se grb
redovito pojavljuje od vremena kralja Matije Korvina. U to doba čini dio uobiča-
jenoga vladarskog raščetvorenog grba u čijem je središtu štitić s grbom vladajuće
kuće, a u četiri polja sadrži ugarske grbove (grede Arpadovića i dvostruki križ),
grb s tri leopardove glave kao grb koji nedvojbeno predstavlja hrvatske zemlje
i naposljetku grb Češke koji predstavlja zemlje češke krune sv. Vaclava.3 Isti su
običaj kao hrvatsko-ugarski i češki kraljevi od 1527. godine naslijedili i Habsbur-
govci, čiji denari sadrže istovjetne grbove sve do otkova iz početka 17. stoljeća.

SLIKA 3 i 4
Grb s leopardovim glavama kao grb koji je predstavljao hrvatske zemlje u grbovima hrvatsko-ugarskih vladara tijekom 15.
i 16. te početkom 17. stoljeća. Raščetvoreni grbovi na ugarskom kovanom novcu, denarima kao najčešće korištenom optje-
cajnom novcu, redovito su sadržavali grede Arpadovića, ugarski dvostruki križ, glave leoparda i češkog lava. U središtu štita
manji je štit s grbom vladajuće kuće. Primjeri denara Matije Korvina i Vladislava II. Jagelovića.

8
 Jedini samostalni prikaz toga grba iz raz-
doblja prije izbora Habsburgovaca za hrvatske
kraljeve sačuvan na ozemlju nekadašnje sred-
njovjekovne Kraljevine Hrvatske jest kameni
grb pronađen početkom 20. stoljeća podno ne-
kadašnje kraljevske utvrde Ostrovica.4 Iako po-
stoje istraživači koji postanak toga grba pripisuju
razdoblju neposredno nakon što je kralj Ludovik
I. Anžuvinac (ili Ludovik Veliki) 1457. godine
preuzeo Ostrovicu iz ruku dotadašnjih gospoda-
ra Šubića, ipak okolnosti njegova nalaza i stilske
karakteristike ne upućuju na takvu pretpostav-
ku.5 Izgled grba i činjenica da se je Ostrovica
zadržala u vlasti hrvatsko-ugarskih kraljeva i
hrvatskih banova sve do osmanlijskoga osvoje-
nja 1522. proteže mogući nastanak toga grba sve
do prva dva desetljeća 16. stoljeća. Također nije
poznato ni što je točno taj grb predstavljao. U
spomenutim vladarskim grbovima ugarsko-hr-
vatskih vladara nedvojbeno je predstavljao hr-
SLIKA 5
vatske zemlje, no nije poznato je li bio pripisan
Grb iz Ostrovice, replika u Arheološkoj mu-
posebno Dalmaciji ili Hrvatskoj, odnosno Kra- zejskoj zbirci Bribir na Bribirskoj Glavici.
ljevstvu Hrvatske i Dalmacije (Regnum Croatiae
et Dalmatiae). Držim da atribuiranje takva grba u 14. i 15. stoljeću kao grba koji
je predstavljao Hrvatsku, da bi tek kasnije bio poistovjećen s grbom Dalmacije,
nemaju utemeljenja u dostupnim povijesnim izvorima. Taj grb s izričitom atri-
bucijom kao grb Dalmacije poznajemo tek od kraja 15. stoljeća, od kada datiraju
i danas najstariji poznati prikazi hrvatskoga šahiranoga grba kao grba Hrvatske.
Od tada pa stoljećima nadalje ta dva grba uz grb Slavonije čine trojac hrvatskih
zemaljskih grbova koji zajedno prikazani predstavljaju grb tadašnje hrvatske dr-
žave, onoga što je u 19. stoljeću bilo poznato kao Trojedna Kraljevina Dalmacija,
Hrvatska i Slavonija.
Grb Slavonije u obliku u kojemu ga poznajemo i danas, pa i kao dio su-
vremenog grba Republike Hrvatske, podijelio je 1496. ugarsko-hrvatski kralj
Vladislav II. Jagelović.6 On se sastojao od plavog štita, koji je sadržavao dvije
poprečne srebrne (bijele) grede. Između njih smješteno je crveno polje po kojem
lagano stupa kuna nalijevo, a u gornjem plavom polju je crvena šesterokraka zvi-
jezda.7 Kasnije je zvijezda uglavnom prikazivana kao žuta (zlatna), a takva je i u
suvremenom grbu Republike Hrvatske. Zvijezda je u grbovnici iz 1496. godine,
u duhu vremena u kojem je donesena, opisana kao simbol Marsa, boga rata, no
kako su istaknuli Mate Božić i Stjepan Ćosić, povezivanje »‘Martove’ zvijezde
(odnosno imena rimskog boga Marsa) s kunom, predstavlja igru riječima budući

9
 SLIKA 6a i 6b
Grbovnica kojom je 8. prosinca 1496. hrvatsko-ugarski kralj Vladislav II. Jagelović Kraljevini Slavoniji podijelio grb.

da se kuna na srednjovjekovnom latinskom naziva ‘martes’.«8 Spomenute srebr-

ne grede predstavljale su rijeke Dravu i Savu. Zbog toga su u nekim inačicama
slavonskoga grba, kako bi se istaknulo da je uistinu riječ o prikazu tih dviju
rijeka, na njih postavljene plave valovite crte. Također je crveno polje često bilo
prikazivano kao zeleno polje.
Kako je to izričito spomenuto u grbovnici iz 1496. godine, riječ je zapravo
bila o potvrdi staroga slavonskog grba. U 15. stoljeću, a prije grbovnice iz 1496.
godine, zabilježena je uporaba grba Slavonije na pečatima kraljeva Matije Korvi-
na i Vladislava II. Jagelovića.9 Najstariji takav primjer slavonskoga grba sačuvan
na hrvatskom ozemlju jest onaj na reljefnoj ploči načinjenoj po uzoru na pečat
kralja Matije Korvina, koji i danas stoji u senjskom Ožegovićianumu.10 Nije ne-
obično što je na tome reljefu, kao i na Matijinu pečatu, prikazan i grb s tri glave
leoparda, no na njemu nema još šahiranoga grba.
Postojanje pečata iz 1464. godine, ali i prikaza grba na ploči u Senju, po-
miče postojanje grba Slavonije s kunom tri desetljeća prije Vladislavove dodjele
grba 1496. godine, no ne govori ništa o podrijetlu lika kune na njemu.
Činjenica je ipak da je lik kune od prve polovice 13. do polovice 14. stoljeća
više od stotinu godina bio prisutan na novcu koji su kovali hrvatski hercezi i
banovi, tijekom 13. stoljeća često s naslovom banova »cijele Slavonije«.11 Kuna
je redovito prikazivana na licima slavonskih banovaca, denarius banalis, moneta
banalis ili banski denar (ili dinar), banovac. Na licu »dinara nalazi se kuna u
trku između rozeta banovih grbova. Na naličju je dvostruki križ, ispod njega
dvije okrunjene glave, iznad njih zvijezda i polumjesec sa znacima kružića, pti-
ce, ljiljana, itd.«12 Pa ipak, pretpostavljam kako na prvobitnu pojavu kune na
banovcima ne treba gledati kao na pojavu nekoga heraldičkog simbola, nego je
treba povezati s oznakom vrijednosti novca na kojemu je iskovana. Kuna, odno-

10
sno kunino krzno bilo je tada ekvivalent novčanoj vrijednosti. Nije slučajno da je
postojao i porez nazvan kunovina ili marturina koji se u početku plaćao kuninim
kožama, a poslije u novcu.13 Ipak pretpostavljam kako je njezino višedesetljetno
postojanje na tako raširenome i cijenjenom sredstvu plaćanja kakvo je bio banovac
u hrvatskim zemljama i izvan njih u to doba utjecalo na njezinu preobrazbu u
simbol povezivan s pojmom Slavonije. Banovci su, naime, gotovo redovito upra-
vo na licu sadržavali natpis »Moneta regis [rjeđe ducis] p(er) Sclavonia«. Lik
kune najčešće je na licu prikazivan s dvije šesterokrake zvijezde, koja je, kako se
može vidjeti, 1496. postala dio »starog« grba koji je Vladislav II. Jagelović do-
dijelio Slavoniji. Prema tome, na banovcima nalazimo dva uobičajena elementa
onoga što je poslije postalo grb Slavonije.

SLIKA 7
Lice i naličje banovca kovanog u doba kralja Stjepana V. i bana Joakima Pektara (1270.–1272.).

Pretpostavljam kako je jednostoljetno pojavljivanje simbola kune na kova-

nom novcu, koje je bilo redovito povezano s nazivom Slavonija (Sclavonia), po-
stupno tu zvijer pretvaralo u simbol zemlje, što je došlo do izražaja najkasnije
na pečatima Matije Korvina iz 1464. godine, pa i tako treba gledati na tvrdnju
slavonskog plemstva 1496. o postojanju staroga grba.
Unatoč grbovnici iz 1496. i u njoj jasno propisanom izgledu grba, ipak su u
sljedećim desetljećima i stoljećima kao grbovi Slavonije korišteni i neki drugi
grbovi. Pritom su najčešće korišteni onaj koji je u štitu sadržavao tri lovačka psa
u trku te onaj koji je na crvenom polju sadržavao u laktu savijenu ruku koja je dr-
žala srebrnu sablju krivošiju, odnosno orijentalnu sablju. Ovaj potonji istovjetan
je grbu koji je stoljećima korišten kao grb Bosne.
Iz posljednjega desetljeća 15. stoljeća potječu najstariji danas poznati pri-
mjeri hrvatskoga šahiranog grba, među kojima se kao najstariji trenutno izdvaja
onaj naslikan između 1490. i 1494. godine na heraldičkom »Davidovom tornju« u
dominikanskom samostanu u južnotirolskom Bozenu (Bolzano).14 To je područje
tada bilo dio posjeda cara i kralja Maksimilijana I. Habsburškog, na kojemu je

11
prostoru u sljedećim godinama i desetljećima nastalo više prikaza hrvatskoga ša-
hiranog grba i ostalih hrvatskih zemaljskih grbova, koji su redovito prikazivani
među grbovima Maksimilijanovih zemalja ili onih na koje je on pretendirao. Prvi
među njima koji je uz to izričito pripisan Hrvatskoj (na većini sačuvanih prikaza
sastoji se od 30 (5 × 6) ili 35 (5 × 7) srebrno-crvenih polja te atribucija Croatien)
je onaj na Maksimilijanovu Tornju grbova (Wappenturm) u Innsbrucku iz 1499.
godine, na kojemu su prikazani i grbovi Dalmacije (tri ljudske glave umjesto
leopardovih na zelenom polju i atribucija Dalmatien) i Bosne (oklopljena ruka
sa sabljom, bez atribucije). Taj toranj danas doduše više ne postoji s obzirom na
temeljitu pregradnju innsbruškog Hofburga čiji je dio činio do potkraj 18. stolje-
ća, no sačuvani su brojni njegovi više ili manje vjerni prikazi iz razdoblja prije
pregradnje na kojima su prikazani i grbovi koji su ga resili.15

SLIKE 8 i 9
Innsbruški Wappenturm iz 1499. godine i hrvatski grbovi na njemu. Prikaz tornja prema bakrorezu Salomona Kleinera, koji je
objavljen u monumentalnom djelu Marquarda Hergotta o austrijskoj vladajućoj kući iz 1750.

12
 Među primjerima grbova Hrvatske i Dalmacije u sklopu Maksimilijanovih
grbova ističu se prikazi iz Innsbrucka iz 1495. godine te iz Nürnberga iz 1514.
godine. U Innsbrucku je naime 1495. gradski sudac Walter Zeller u trijemu svoje
kuće dao izraditi freske s grbom Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narod-
nosti, cara i kralja Maksimilijana i habsburških zemalja, te grbove »‘pomazanih
kraljeva’ Francuske, Engleske, Sicilije i Škotske.’«16 Među grbovima su i grbovi
onih zemalja na koje je Maksimilijan pretendirao, pa su među njima i grbovi
Ugarske, Dalmacije, Bosne i Hrvatske.17

SLIKE 10, 11 i 12
Grbovi iz Innsbrucka iz 1495. godine. Grb Hrvatske i raščetvoreni grb južnog dijela habsburških nasljednih
zemalja (Koruške, Štajerske, Kranjske i grb Celjskih) u čijem je središtu manji štit s hrvatskim šahiranim
grbom te grbovi Dalmacije i Bosne.

Grbovi Dalmacije i Hrvatske dio su

kompozicije na Carskom prozoru (Kaiser-
fenster) izvedenom u tehnici vitraja 1514.
godine u crkvi sv. Sebalda u Nürnbergu,
po svoj prilici prema nacrtu Albrechta
Dürera i sigurno Hansa von Kulmbacha.18
Iako likovno uspjelije izveden, šahirani
grb Hrvatske okrunjen heraldičkom kru-
nom u sadržajnom je smislu identičan ono-
me iz Innsbrucka, dakle grb od 16 (4 × 4)
srebrno-crvenih polja.
Uzme li se u obzir raspored boja u
većini slučajeva prikazivanja hrvatskog
šahiranog grba u tom vremenu, dolazi se
do većinski prisutnoga srebrnog početnog

SLIKE 13 i 14
Grbovi Hrvatske i Dalmacije na Carskom prozoru ( Kaiserfenster)
u crkvi sv. Sebalda u Nürnbergu iz 1514.

13
polja grba. Pritom svi dostupni primjeri, unatoč znatnoj zastupljenosti grbova
od 16 (4 × 4) polja i početnoga srebrnog polja, ipak upućuju na zaključak o neu-
jednačenosti u uporabi hrvatskoga šahiranog grba s obzirom na broj polja i na
boju početnog polja.19 Ta je neujednačenost u prikazivanju hrvatskoga šahira-
nog grba uobičajena za njegovu uporabu do najnovijeg vremena, pa i danas uz
ujednačenost broja polja od njih 25 (5 × 5) zastupljene su u neslužbenoj uporabi
šahiranoga grba kao općehrvatskoga nacionalnog simbola inačice s različitom
bojom početnog polja.
Istodobno su prikazi hrvatskoga šahiranog grba zabilježeni i na područji-
ma pod vlašću tadašnjih stvarnih hrvatskih (hrvatsko-ugarskih) vladara iz kuće
Jagelovića. U prvom je slučaju riječ o prikazu grba Hrvatske i Dalmacije u vla-
darskom grbu Vladislava II. Jagelovića na gradskoj vijećnici u današnjem slo-
vačkom gradu Bardejovu (u ono doba gradu na sjeveru Ugarske) koji je nastao u
razdoblju između 1505. i 1511. godine.20 On se sastojao iz većega vanjskog štita
čiju je sredinu pokrivao manji štit zlatne boje na kojem je prikazan crni orao.
Vanjski štit razdijeljen je na četiri polja. U gornjem je redu ugarski grb: gledano
heraldički desno u prvom su polju bijelo-crvene grede Arpadovića, a u drugom
crvenom polju bijeli je dvostruki ugarski križ postavljen na vrh središnjega od
tri zelena brežuljka. U donjem je
redu gledano heraldički desno hr-
vatsko-dalmatinski grb: u prvom
je polju hrvatski šahirani grb od 20
polja (4 × 5) s početnim srebrnim (bi-
jelim poljem), a u drugom je polju
grb Dalmacije (tri zlatne leopardske
glave na plavom polju). Cijeli je grb
okrunjen heraldičkom krunom, koja
je najvjerojatnije trebala predstav-
ljati ugarsku krunu sv. Stjepana. U
prostoru između krune i štita upisan
je monogram »W« (Wladislaus), što
nepobitno dokazuje da je riječ o gr-
bu iz Vladislavova vremena. Raspo-
red hrvatskoga i dalmatinskoga grba
upućuje na njihovu povezanost te SLIKA 15
odgovara pojmu Kraljevstva Hrvat- Suvremena fotografija grba na pročelju Gradske vijećnice u
ske i Dalmacije (Regnum Croatiae et Bardejovu na krajnjem sjeveru današnje Slovačke.
Dalmatiae).
Grbove Hrvatske i Dalmacije nalazimo i na dvije srebrne spomenice (od-
nosno polutaliru ili guldineru – Guldengrosch) Vladislavova sina i nasljednika
Ludovika II. Jagelovića iz 1525. godine.21 U oba je slučaja riječ o grbu koji se sa-

14
 stojao od 25 polja, a s obzirom na ispupčenja
polja na spomenici, može se pretpostaviti da
je počinjao srebrnim poljem.
U literaturi je uobičajeno navesti kako
se hrvatski šahirani grb (i grb Dalmacije)
pojavljuje i na onom što se naziva suvreme-
nom kopijom uljane slike kralja Ludovika II.
Jagelovića, koju je navodno naslikao kraljev
suvremenik Hans Burgkmair.22 Držim da su
takva atribucija slike (glede autora i naslika-
ne osobe) i doba njezina nastanka dvojbeni
pa se do razrješenja dvojbe o tome koga ta
SLIKA 16 slika točno predstavlja i iz kojega je doba,
Revers jedne od spomenica Ludovika II. Jage- treba suzdržavati od donošenja zaključaka
lovića iz godine 1525. Hrvatski šahirani grb na koji bi se temeljili na dosad uvriježenoj atri-
spomenici počinjao je srebrnim (bijelim) poljem.
buciji.23
Uza sve to treba navesti da su još ne tako davno poznati i dostupni izvori
stavljali najstariji sačuvani prikaz hrvatskoga šahiranog grba u polovicu trećeg
desetljeća 16. stoljeća. Riječ je dakako o grbu prikazanom na Pečatu Kraljevine
Hrvatske (Sigillum regni C[?roac?]ie), sačuvanom u otisku na povelji kojom su
hrvatski staleži 1. siječnja 1527. godine skupljeni na saboru u Cetinu izabrali Fer-
dinanda I. Habsburškog za hrvatskoga kralja. To je zasad prvi i najstariji primjer
da je hrvatski šahirani grb upotrijebljen kao državni grb Kraljevine Hrvatske.

SLIKA 17
Cetingradska povelja.

15
Grb je kvadratična šahovska ploča od 64 polja (8 × 8) čije se prvo polje s obzirom
na ispupčenja polja uobičajeno interpretira kao crveno. Treba ipak znati kako je
vjerojatno da je pečat s povelje iz Cetina očito na licu mjesta i na brzinu izradio
očito nestručni pečatorezac, na što upućuje i činjenica da je natpis Sigillum regni
C[?roaci?]e na otisku pečata zrcalno izokrenut. Tek horizontalnim izvrtanjem
pečata dobiva se točan oblik natpisa, no izvrtanje mijenja i grb koji u tom slučaju
počinje sa srebrnim poljem. Na prvi se pogled može učiniti kako je grb s povelje
iz Cetina jednostavnim izvrtanjem moguće pretvoriti u jedan od grbova s počet-
nim srebrnim poljem, no s obzirom na još nekoliko pečata na povelji koje je očito
napravila ista ruka, to se ne može jednoznačno tvrditi.24

SLIKA 18 SLIKA 19
Sigillum regni. Horizontalnim izvrtanjem pečata s hrvatskim grbom s Ce-
tingradske povelje (Sigillum regni) dobiva se ispravan oblik
natpisa, no izvrtanje mijenja i grb koji u tom slučaju počinje
sa srebrnim poljem.

Osim činjenice da su najstariji poznati primjeri toga grba iz posljednjeg de-

setljeća 15. stoljeća, o njegovu se podrijetlu i mogućoj prethodnoj uporabi ne zna
ništa. U novije su vrijeme Stjepan Ćosić i Mate Božić pokušali njegovu pojavu
povezati s pojmom predziđa, Hrvatska kao predziđe kršćanstva – antemurale
Christianitatis, koji se pojavljuje upravo u to doba.25
Sigurno je da su potkraj 15. stoljeća postojala sva tri hrvatska zemaljska
grba, a u sljedećim desetljećima sve su češće zajedno korišteni, ponajprije na ko-
vanicama i pečatima vladara (od 1527. riječ je bila o Habsburgovcima). Početkom
17. stoljeća prvi su put tri hrvatska zemaljska grba prikazana zajedno na jednom
štitu, kao što je to bilo uobičajeno kasnije u 19. stoljeću. U prvom je slučaju riječ
o grbu na grbovnici Ivana Budora iz 1610. godine.26 Svakako poznatiji i javno-
sti dostupniji jest grb za koji se donedavno mislilo da je najstariji zabilježeni
sjedinjeni dalmatinsko-hrvatsko-slavonski grb. Riječ je o onome na nadgrobnoj
ploči hrvatskog bana i pobjednika nad Turcima u bitci kod Siska Tome Bakača

16
Erdödyja iz 1624. godine, koja i danas stoji u zagrebačkoj katedrali te je lako
dostupna svim zainteresiranima.

SLIKA 20
Sjedinjeni grb Dalmacije, Hrvatske i Slavonije na nadgrobnoj ploči hrvatskoga bana Tome Bakača Erdödyja iz godine 1624.

Taj grb prikazan u kartuši nadvišenom heraldičkom krunom istovjetan je

po obliku grbovima koji su masovno korišteni u Banskoj Hrvatskoj tijekom 19.
stoljeća. Grb Dalmacije sadrži tri neokrunjene leopardske glave u rasporedu 2 :
1. Hrvatski šahirani grb u njemu je sadržavao 36 polja (6 × 6), od kojih su zbog
oblika štita vidljiva 33 polja, a grb Slavonije, na kojemu se jedinom sačuvala boja,
može se opisati kao grb plave podloge na kojemu se nalaze dvije crvene grede (ri-
jeke Drava i Sava) između kojih je kuna u trku (boje krzna?) okrenuta heraldički
gledano udesno. Boja je na dalmatinskom i hrvatskom šahiranom grbu iščezla,
iako je s obzirom na prisutnost boje na slavonskom grbu i na nekim drugim di-
jelovima ploče, očito da su i oni, kao i drugi dijelovi ploče, izvorno bili obojeni.
Nešto prije nastanka Bakačeve nadgrobne ploče sva tri hrvatska grba zajed-
no su se nalazila i na štitu grba carskoga dvoglavog orla koji je resio naličje talira
cara i kralja Matije II. Habsburškog, koji je kovan između 1613. i 1616. godine.27
Ipak nakon tih primjera iz početka 17. stoljeća nisu do druge polovice 18. sto-
ljeća poznati primjeri sličnih grbova, što ne znači da ih možda nije bilo.28 Vlasta
Brajković i Dubravka Peić Čaldarović navode da sva tri grba zajedno simbolično
izražavaju pretenziju ujedinjavanja hrvatskih krajeva te se »ista ideja ponovno
uočava tek u heraldici prve polovice 19. stoljeća, u vrijeme hrvatskoga narodnog
preporoda i ilirskog pokreta 1848., koji je posebice isticao pravo na cjelovitost
hrvatskih zemalja«.29 Postoje primjeri od 17. stoljeća zajedničkog prikazivanja
sva tri grba (hrvatskoga šahiranog, slavonskog i dalmatinskog), no uglavnom na
posebnim štitovima. Pritom su odstupanja u rasporedu grbova uobičajena pojava.

17
 Uobičajena i karakteristična pojava jest da i u to doba, kao i kod prvih grbo-
va zabilježenih od kraja 15. stoljeća, nema ujednačenosti u broju polja hrvatskoga
šahiranog grba i u boji njegova početnoga polja. Pritom nema dokaza da bi ova ili
ona inačica bila »prava«, a druge inačice »krive«. Sve se one istodobno i ravno-
pravno rabe, pa i na pečatima, poveljama i zastavama, gdje bi se njihova uporaba
suvremenim rječnikom mogla označiti kao službena uporaba državnih simbola.
Tek je kasnije, u drugoj polovici 19. stoljeća, prevladala uporaba hrvatskoga ša-
hiranog grba od 25 polja, a rasprave o »pravoj« boji njegova početnog polja vode
se čak i danas.

18
Početci hrvatske zastave

Zastave koje bi se mogle označiti hrvatskim državnim ili zemaljskim zasta-

vama u razdoblju od nastanka hrvatskoga šahiranog grba do početka 19. stoljeća
bile su rijetke.
Za pronalazak niza izvora koji
dokazuju uporabu zastava Hrvat-
ske, Dalmacije i Slavonije tijekom
16. i 17. stoljeća, uglavnom prigo-
dom krunidbenih svečanosti na
kojima su bile zastupljene i zemlje
krune sv. Stjepana, zaslužan je
Géza Pálffy, koji je iscrpno opisao
i popratio odgovarajućim ilustra-
cijama sve slučajeve do kojih je
došao.30 On je također pretposta-
vio da se »hrvatska zastava pored
ugarske pojavljuje i na krunidbe-
nom obredu ugarsko-hrvatskoga
i češkoga kralja-djeteta Ludovika
II. Jagelovića (1516.–1526.), održa-
nom u Stolnom Biogradu 4. lipnja
1508. godine.«31 Najstarija saču-
vana hrvatska zastava jest ona ko-
ja je godine 1647. godine nošena
na krunidbi kralja Ferdinanda IV.
u Požunu.32 Na aversu te zastave
apliciran je crveno-srebrni hrvat-
ski šahirani grb od 16 polja (4 × 4)
okrunjen heraldičkom krunom. SLIKA 21
Pritom treba reći da je sačuvan i Krunidbene zastave na krunidbi Ferdinanda II. u Požunu 1618. go-
dine. Prikaz zastava, među njima i zastava Dalmacije, Hrvatske i
prikaz krunidbenih zastava kori- Slavonije, iz Ferdinandova krunidbenog obrednika iz iste godine
štenih prigodom krunidbe Ferdi- (Ordo coronationis Ferdinandi II in Regem Hungariae).

19
nanda II. 1618. godine.33 Zastave iz 1618. i 1647. sačuvani su svjedoci već ustalje-
nog običaja da se prigodom krunjenja Habsburgovaca (do 19. stoljeća to je redo-
vito činjeno u Požunu, današnjoj Bratislavi) za hrvatsko-ugarske kraljeve ističu
zastave zemalja krune sv. Stjepana, pa su za te prigode izrađivane posebne zasta-
ve svake od kraljevina što su sačinjavale Hrvatsko Kraljevstvo – zastave Dalma-
cije, Hrvatske i Slavonije. Uz sačuvane zastave o tome govori i niz suvremenih
prikaza krunidbenih svečanosti. Može se uz to reći da su u svim slučajevima bile
isticane zastave Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, načinjene po sličnom obrascu
koji je podrazumijevao da je na jednobojnom zastavnom polju uobičajeno oblika
lastavičjeg repa apliciran odgovarajući grb, a često i naziv pojedine kraljevine na
latinskom jeziku. Osobito dobro poznate su krunidbene zastave triju hrvatskih
zemalja korištene u prigodi krunidbenih svečanosti Leopolda II. 15. studenoga
1790. u Požunu (danas Bratislava).34

SLIKA 22
Prizor s krunidbe Leopolda II. u Požunu 1790. godine. Kolorirane bakroreze s potpisima na latinskom jeziku kao samostalne
publikacije izdalo je već 1790. godine bečko nakladno društvo Artaria.

20
 SLIKA 23
Tabela s krunidbenim zastavama za krunidbu Leopolda II. u Požunu 1790. godine objavljena kao tabela V u knjizi Sámuela
Decsyja o ugarskoj kruni i krunskim dragocjenostima iz 1792. godine.

Takve su zastave korištene i kasnije te su svakako važan pokazatelj o posto-

janju hrvatskih zemaljskih zastava tijekom nekoliko stoljeća prije pojave suvre-
mene hrvatske nacionalne zastave. Pa ipak je za razvoj hrvatske zastave bilo isto
toliko važno, ako ne i važnije s obzirom na način i mjesto uporabe, postojanje
zastava hrvatskih, dalmatinsko-hrvatsko-slavonskih, banova kao kraljevskih za-
stupnika, potkraljeva (prorex) i zapravo predstavnika tadašnje hrvatske države.
Donedavno je najstarijom sačuvanom hrvatskom zastavom uopće smatrana za-
stava Nikole III. Erdödyja (ban od 1680. do 1682.), koja je poput opisanih krunid-
benih zastava bila konjanička zastava tipa lastavičji rep.35 Na bogato ukrašenom
crvenom zastavnom polju aversa grbovi su Hrvatske, Dalmacije i Slavonije u
rasporedu 2 : 1. S obzirom na neobičan način prikazivanja boja na tim grbovi-
ma, nije moguće sa sigurnošću interpretirati raspored boja hrvatskoga šahiranog
grba. Bez obzira na to može se reći kako su i zastave izrađivane sve do polovice

21
19. stoljeća bile načinjene po istom obrascu. Sačuvane zastave hrvatskih bano-
va (ili pak likovni prikazi tih zastava) od kraja 17. stoljeća pa sve do polovice
19. stoljeća po svojemu su obliku vrlo slične. Riječ je o crvenim zastavama, po
obliku najčešće konjaničkim zastavama u obliku lastavičjeg repa.36 Na jednoj su
strani uobičajeno bili aplicirani zasebno okrunjeni grbovi Dalmacije, Hrvatske i
Slavonije (bez obzira na slijed tih triju grbova). Na drugoj strani bio je apliciran
obiteljski grb bana čija je bila zastava ili pak lik Blažene Djevice Marije.
Način uporabe i oblik tih zastava nisu imali ništa zajedničko s kasnijom hr-
vatskom nacionalnom zastavom. One su ponajprije bile izraz banske časti i bana
kao visokog dužnosnika u sklopu staleškog sustava ugarsko-hrvatske državne
zajednice. Njih možemo smatrati i svojevrsnim državnim zastavama Hrvatsko-
ga Kraljevstva, no bile su unikati i s obzirom na to se ne može govoriti o nekoj
raširenoj uporabi hrvatske zastave u tadašnjoj hrvatskoj javnosti. S njima se nisu
mogli identificirati širi slojevi stanovništva i uistinu su predstavljale tek osobu
bana, pa tek preko njega i hrvatsku državu.

22
Od Trojednice do šahovnice – Preobrazba hrvatskoga
šahiranog grba od simbola zemlje do simbola hrvatske
nacionalne identifikacije

Prva polovica 19. stoljeća donijela je sve češću uporabu triju hrvatskih ze-
maljskih grbova na jedinstvenom štitu kao trojednoga grba Trojedne Kraljevine
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Polovica trećeg desetljeća toga stoljeća u Ban-
skoj je Hrvatskoj označila početak preporodnog doba – doba ilirskog pokreta ili
hrvatskoga narodnog preporoda. Suvremene nacionalne ideje prožele su tih godi-
na dio elite hrvatskog društva i počelo je razdoblje stvaranja suvremene hrvatske
nacije. Iako pod ilirskim imenom, koje je trebalo okupiti sve južne Slavene (Slo-
vence, Hrvate, Srbe i Bugare), u stvarnosti su nositelji preporodnih ideja ponaj-
prije radili na hrvatskoj nacionalnoj integraciji. Ilirstvo kao ideju kulturnoga i je-
zičnog povezivanja pratila je ideja političkog hrvatstva, u čijem su sklopu važno
mjesto imala hrvatska municipalna prava (iura municipalia, odnosno hrvatsko
državno pravo). U praksi je to značilo program uspostave ujedinjene i samostalne
hrvatske države u sklopu Habsburške Monarhije, koja bi obuhvatila cjelokupno
područje Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (s područjem Vojne krajine). Pritom
su u sastav Kraljevine Hrvatske redovito ubrajana i »virtualna« područja, odno-
sno hrvatsko je »plemstvo (...) u trojednu kraljevinu uz realni teritorij Hrvatske
i Slavonije ubrajalo i ‘virtualni’ teritorij, onaj dio historijskog teritorija hrvatske
države izgubljen najvećim dijelom od vremena turskih osvajanja – Vojnu kra-
jinu, Dalmaciju, Bosnu do Vrbasa koju je nazivalo ‘turskom Hrvatskom’, te tri
sjeveroistočna kotara Istre.«37 Grb Trojedne Kraljevine (odnosno tri grba kako su
dotad korištena) prihvaćaju i ilirci kao svoj grb i izraz dijela svojega političkog
programa. Istodobno se oni masovno koriste ilirskim znakom ili grbom. Riječ
je bila o srebrnom polumjesecu sa zlatnom zvijezdom Danicom na štitu crvene
boje, odnosno o ilirskoj leljivi. Ona je bila više od znaka jednog pokreta te je ma-
sovno korištena upravo uz tri spomenuta grba. Preporodna kretanja pokrenula su
proces suvremene hrvatske nacionalne integracije i stvaranja suvremene hrvat-
ske nacije. U tom su smislu dotadašnji državni simboli Trojedne Kraljevine sve
više postajali nacionalnim simbolima. Istodobno ilirska leljiva sve više postaje

23
dio zajedničkoga grba Trojednice, što je došlo do izražaja revolucionarne 1848.
godine. Tada gotovo da i nije bilo grba koji ne bi u sebi sadržavao štit s lelji-
vom. Istodobno ti simboli nisu više bili ukras na plemićkim grbovima i rijetkim
srebrnjacima: Gaj ga je, naime, uveo u opći opticaj u građanskom društvu. (...)
Demokratizacija heraldike popratna je pojava demokratizacije nacionalne ideo-
logije, zasigurno najvažnijeg čimbenika u slavenskim narodnim preporodima«.38
Uz leljivu su, dakle, i tri hrvatska zemaljska grba došla u opći optjecaj. I oni su
aplicirani na različite uporabne predmete te su ih tako mnogi mogli svakodnevno
vidjeti i rabiti.
Ilirstvo i političko hrvatstvo možda je najbolje došlo do izražaja na grbu
koji je u to doba nerijetko korišten, a sastojao se je od ilirske leljive i hrvatskoga
šahiranog grba. Svakako najpoznatiji primjer korištenja takvoga znaka onaj je
s Gajeve putne torbe.39 Često korištenje takva znaka upućuje na pretpostavku
da su izdvajanjem upravo hrvatskoga šahiranog grba uz ilirsku leljivu mnogi
već tada upravo taj grb drža-
li svojevrsnim svehrvatskim
grbom. Prihvati li se takvo
tumačenje, on ne bi bio više
tek jedan od zemaljskih gr-
bova. Moglo bi ga se, dakle,
smatrati nacionalnim grbom
Hrvata ili, da se poslužim
onodobnim izričajem, grbom
hrvatskog plemena u sklopu
šire ilirske zajednice. Prema
tome, to bi bio prvi svehr-
vatski nacionalni simbol ili
grb. Činjenica da su u njemu
kao specifičan hrvatski dio
bila zastupljena upravo polja
hrvatskoga šahiranog grba,
upućuje na put kojim je do
kraja istog stoljeća, tada do-
duše još neslužbeno, taj grb
bio prihvaćen kao općehr-
vatski nacionalni grb.

SLIKA 24
Ilirsko-hrvatski znak s Gajeve putne torbe na naslovnici zagrebačkog tjed-
nika Svijet godine 1935.

24
Od Jelačića bana do naših dana: Postanak suvremene
hrvatske nacionalne zastave

Ilirski pokret nije razvio i posebnu nacionalnu zastavu sukladnu nacional-

nim zastavama, uglavnom trobojnicama, kakve su se tada i nešto prije toga po-
javile u mnogim europskim zemljama. Jedna sačuvana zastava iz tog razdoblja
nosi na sebi ilirsku leljivu kao općeilirski znak te hrvatski šahirani grb, što je po
sadržaju odvaja od opisanih banskih i krunidbenih zastava.40 Ipak je riječ o jed-
nobojnoj crvenoj zastavi, na čije su obje strane aplicirani (u ovom slučaju nasli-
kani) spomenuti grbovi. Po tome je ona sličnija opisanim banskim i krunidbenim
zastavama, a ne suvremenim nacionalnim zastavama.
Do nastanka suvremene hrvatske nacionalne zastave koja se poput drugih
europskih nacionalnih i državnih zastava temelji na trobojnici, došlo je tijekom
revolucionarne 1848. godine, u doba »proljeća naroda«. Građanske i nacionalne
revolucije su 1848. godine protresle cijelu tadašnju Europu, pa i višenacionalnu
Habsburšku Monarhiju. Želje njezinih naroda da uspostave vlastite nacionalne
države, bile su ozbiljna prijetnja njezinu opstanku, iako su mnogi vodeći ljudi
nacionalnih pokreta zagovarali njezino održanje nakon što bi se provele korje-
nite reforme. Zahvaljujući državnopravnom okviru Kraljevine Ugarske i u njoj
razvijenoj mađarskoj nacionalnoj eliti, u zahtjevima su prednjačili Mađari. Oni
su zapravo zahtijevali pretvorbu svih zemalja krune sv. Stjepana u mađarsku na-
cionalnu državu. Na udaru njihovih zahtjeva nužno se našla i Hrvatska, koja bi u
slučaju njihova ispunjenja bila svedena tek na jednu od mađarskih pokrajina. Car
i kralj Ferdinand I., suočen s revolucijom u Beču i ostalim dijelovima Monarhije,
bio je nemoćan odbiti mađarske zahtjeve. Zbog toga ih je polovicom ožujka 1848.
formalno prihvatio u cijelosti i odobrio imenovanje odgovorne vlade za Ugarsku.
Istodobno su iz Beča u Hrvatsku slani signali da dvor nije protivan hrvatskim te-
žnjama i da neće učiniti ništa da bi suzbio djelovanje hrvatskog vodstva. U praksi
je to značilo imenovanje iskusnoga krajiškog časnika baruna Josipa Jelačića od
Bužima za hrvatskog bana u drugoj polovici ožujka, što je bilo jedno od jamstava
da mađarske težnje u odnosu na Hrvatsku nisu mogle biti provedene u praksi.
Hrvati su, braneći vlastita prava, istodobno radili i u korist vladara.

25
 SLIKA 25
Prikaz ustoličenja (instalacije) bana Josipa Jelačića na bansku čast početkom lipnja 1848. Pre­
uzeto iz priloga »Ban Jelačić i četrdesetosma«, Svijet (tjednik, Zagreb), knjiga V, god. III, br. 21,
19. svibnja 1928., 453.

U takvim su uvjetima i Hrvati radili na promjenama koje su imale za svr-

hu afirmaciju i učvršćenje hrvatske državnosti, što je imalo odraza i na njezine
državne simbole. Te i sljedećih godina uvriježila se uporaba zajedničkoga dal-
matinsko-hrvatsko-slavonskog grba, u čijem je središtu bio postavljen crveni štit
s ilirskom leljivom, koja je prije toga neko vrijeme bila zabranjena.41 Svakako
najvažnije što se dogodilo 1848. godine u smislu razvoja hrvatskih nacionalnih
simbola, bila je pojava i prihvaćanje crveno-bijelo-plave trobojnice kao hrvatske
državne i nacionalne zastave. Iako u literaturi postoje tvrdnje da je uporaba takve

SLIKA 26
Grb Trojedne Kraljevine kakav se koristio od 1848. godine na zaglavlju zagrebačkih Narodnih novina 1850. godine.

26
trobojnice zabilježena i prije te godine, činjenica je da su najstarije sačuvane hr-
vatske crveno-bijelo-plave zastave nastale upravo tada.42 Boje te trobojnice preu-
zete su s tri opisana zemaljska grba: »crvena boja hrvatskog grba, srebrna (bijela)
podloga slavonske kune između dvije rijeke i plava na kojoj su tri leopardove
glave kao znak Dalmacije. To je bila trobojka dalmatinsko-hrvatsko-slavonske
Trojednice«.43
Najvažnija i najpoznatija među hrvatskim trobojnicama bila je banska zasta-
va bana Jelačića, korištena prigodom njegove instalacije 5. lipnja 1848.44 Riječ je
o crveno-bijelo-plavoj trobojnici. Na aversu su na bijelom polju na zasebnim šti-
tovima naslikani grbovi Trojednice (Hrvatske, Slavonije i Dalmacije), natkriljeni
ilirskom leljivom na crvenom polju i okrunjeni heraldičkom krunom. Na bijelom
polju reversa zastave naslikan je Jelačićev grb. Uporaba grbova Trojednice i ba-
nova grba povezuju tu zastavu s ranijim zastavama hrvatskih banova. Istodobno
je riječ o nacionalnoj trobojnici koja je tada došla u masovnu uporabu, što je čini
suvremenom nacionalnom zastavom i pretečom hrvatske državne zastave.

SLIKA 27
Jelačićeva banska zastave iz 1848. godine
bila je preteča hrvatske državne zastave.
Prikaz te do danas sačuvane zastave na pri-
godnoj poštanskoj marki Republike Hrvatske
iz 1998. godine.

Trobojnica se vijorila kao općeprihvaćena hrvatska nacionalna zastava di-

ljem civilne Hrvatske i Slavonije sve do uvođenja apsolutizma u Habsburšku
Monarhiju (Bachov apsolutizam), koji je uslijedio nakon sloma mađarske revo-
lucionarne vojske i vlade te učvršćenja vlasti novoga cara i kralja Franje Josipa
I. (vladao od početka prosinca 1848.).45 U rujnu 1852. godine središnja je vlada
zabranila uporabu hrvatske trobojnice i dopustila da se za Hrvatsku rabi dvoboj-
na bijelo-crvena zastava te plavo-bijela za Slavoniju.46
Padom apsolutizma 1860. dvobojne su zastave postale prošlost i trobojnica
je ponovno slobodno zavijorila. Tako je 10. siječnja 1861., »poslije 13 godina opet
zalepršala na dubrovačkim bedemima hrvatska trobojnica, pozdravljena odušev-
ljeno od Dubrovčana.«47 I u Splitu »u borbi s autonomašima iztupiše 1862. g.

27
splitski narodnjaci iz ‘Gabinetta’ i osnovaše ‘Slavjansku Narodnu Čitaonicu’, na
kojoj iztaknuše hrvatsku zastavu.«48
U tom je razdoblju hrvatska trobojnica ponovno postala državnom zastavom
Trojedne Kraljevine. O tome najbolje govori činjenica da je novi hrvatski ban
Josip Šokčević dao za svoju svečanu instalaciju 1860. godine izraditi zastavu
koja je po svemu bila kopija banske zastave bana Josipa Jelačića iz 1848. godine.

SLIKA 28
Dolaskom Josipa Šokčevića na bansku čast činilo
se je da su se vratila vremena bana Jelačića iz
1848. godine. Na to je upućivao i izgled Šokčevi-
ćeve banske zastave, koja je bila svojevrsna kopija
Jelačićeve zastave.

28
Uporaba hrvatskoga grba tijekom
šestog desetljeća 19. stoljeća

Prethodno spomenuto se odnosi i na grb Trojednice na njoj, na kojemu nije

dapače nedostajala ni ilirska leljiva, pa se promatraču moglo učiniti da se vratila
upravo ta godina. Taj je grb u obliku iz 1848. korišten kao da se u međuvremenu
ništa nije dogodilo. Redovito se, primjerice, pojavljivao na kazališnim plakatima
i naslovnicama knjiga objavljivanih u nakladi tada već državne tiskare Ljudevi-
ta Gaja (tiskara Narodnih novina). O tome svjedoči spomenuto izdanje ugarskih
ustavnih zakona iz travnja 1848., koji su objavljeni u Zagrebu 1860. godine, ali i
naslovnica izdanja na njemačkom jeziku knjige Eugena Kvaternika o povijesno-
diplomatičkim odnosima Trojedne Kraljevine prema ugarskoj kruni sv. Stjepana.49

SLIKA 29a i 29b

Naslovnica knjige Eugena Kvaternika Das historisch-diploma-
tische Verhältniss des Königreichs Kroatien zu der ungaris-
chen St. Stephans-Krone, Zagreb, 1861.

29
 U to doba do sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. grbovi Trojednice
su redovito okrunjeni kraljevskim krunama, no to su redovito ili heraldičke kru-
ne ili rjeđe shematizirane austrijske carske krune. Iako postoje rijetki primjeri,
tada gotovo uopće nije korištena ugarska kruna sv. Stjepana, koja je do 1848.
godine de facto bila i hrvatskom krunom.50

SLIKA 30a i 30b

Grb na naslovnici kataloga prve dalmatinsko-hrvatsko-sla-
vonske gospodarske izložbe iz godine 1864.

Do šezdesetih godina 19. stoljeća zabilježena je i povremena samostalna

uporaba hrvatskoga šahiranog grba kao svojevrsnoga općehrvatskog grba. Pri-
mjer znaka s Gajeve putne torbe (njegova uporaba zabilježena je i na nizu ostalih
predmeta), koji se sastojao od ilirske leljive i polja hrvatskoga šahiranog grba,
upućuje na to da su takve tendencije bile prisutne još tijekom razdoblja hrvatsko-
ga narodnoga preporoda. One tada i još dugo nakon toga nisu prevladale pa je i
nakon toga desetljećima kao nacionalni simbol korišten grb Trojedne Kraljevine.

30
U zagrljaju Nagodbe

On je kao državni grb Trojedne Kraljevine potvrđen i odredbama Hrvatsko-

ugarske nagodbe iz 1868., no njima je također određena službena uporaba ugar-
ske krune sv. Stjepana. Ta je nagodba uslijedila nakon Austro-ugarske nagodbe,
koja je 1867. godine dotadašnju jedinstvenu Monarhiju podijelila u dva samostal-
na državna dijela – austrijski i ugarski. Sklapanje te nagodbe odredilo je i daljnju
hrvatsku sudbinu. Hrvatima je tek preostalo da sklope nagodbu s Mađarima i
pokušaju postići čim bolji status u sklopu ugarskog dijela Monarhije.

SLIKA 31
Zajedništvo Ugarske i Hrvatske prema vinjeti u Die österreichisch-ungarische
Monarchie in Wort und Bild: Croatien und Slavonien, Siebenter Band der Länder
der St. Stephans-Krone, Beč, 1902., 3.

31
 Novo državnopravno stanje imalo je dakako odraza i na izgled i sadržaj služ-
benoga grba Trojednice, no ono nije zapriječilo uporabu hrvatskih nacionalnih
simbola i njihov razvoj. Nagodba je Trojednu Kraljevinu Dalmaciju, Hrvatsku i
Slavonija (Trojednicu ili Bansku Hrvatsku) pretvorila u autonomnu kraljevinu
vezanu s Kraljevinom Ugarskom, s kojom je činila istočnu (translajtanijsku) po-
lovicu Austro-Ugarske Monarhije.51 Jedan od uobičajenih naziva za tu ugarsko-
hrvatsku zajednicu bio je i zemlje krune sv. Stjepana (ili Zemlje svete ugarske
krune – A Magyar szent korona országainak). Mađari su zajednicu promatrali tek
kao Mađarsku – Magyarország (ili Mađarsko Kraljevstvo – Magyar Királyság).
Nagodba je načelno uredila uporabu hrvatskoga grba i zastave u granicama
Trojedne Kraljevine (Banske Hrvatske), no njezine odredbe nisu ništa rekle o
njihovu izgledu. Odredbama Nagodbe nije također ni pobliže određeno kako će
se upotrebljavati grb, zastava i zemaljske boje (za stupove i ploče na javnim mje-
stima – cestama, brkljama, oznakama mjesta i slično). Člankom 61. određeno je
da se u »poslovih autonomnih imadu (...) unutar granicah kraljevinah Dalmacije,
Hrvatske i Slavonije upotrebljavati sjedinjene boje [što se odnosi i na zastavu
i boje na oznakama i stupovima, nap. M. J.] i grbovi istih kraljevinah, potonji
proviđeni krunom sv. Stjepana«.52 O uporabi zastave govorio je i članak 63., koji
je odredio da se za »razpravljanja zajedničkih poslova imade (...) uz ugarsku za-
stavu i sjedinjena zastava kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije razviti na
sgradi, u kojoj se obdržava zajednički sabor zemaljah krune ugarske.«53
Bilo bi logično da su na temelju spomenutih članaka Nagodbe Sabor Tro-
jedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije ili Zemaljska vlada donijeli
odgovarajuće akte koji bi u skladu s njima odredili njihov izgled i uredili način
njihova korištenja. Ono što je bilo razmjerno ujednačeno bilo je prikazivanje
ugarske krune sv. Stjepana, čiji je izgled kao postojeće krune bio i inače dobro
poznat. Sve ostalo trebalo je urediti donošenjem odgovarajućeg akta koji bi pro-
pisao izgled ostalih elemenata grba Trojednice, no unatoč nekim pokušajima to
se nije dogodilo do propasti Monarhije 1918. godine. U literaturi se, doduše, po-
javljuje tekst navodnoga Zakonskog članka XVIII. Sabora Trojedne Kraljevine,
kojim je određeno da se na zajedničkom štitu grba nalazi u prvom (heraldički
desno) polju grb Dalmacije, u drugom (heraldički lijevo) »grb Hrvatske srebrno
i crveno 25 puta kockani štit tako da je prva kocka srebrna, druga crvena«, a u
donjem redu ispod dva spomenuta grba smješten je grb Slavonije.54 U novije je
vrijeme tekst toga navodnog zaključka objavio Petar Požar, no čini se da je prvi
koji je to učinio bio Josip Troyer u emigrantskoj Hrvatskoj reviji 1955. godine.55
Unatoč tome, spomenutog Zakonskog članka XVIII. Sabora Trojedne Kraljevine
iz 1883. u tom obliku nema ni u kojem službenom izdanju, nego je riječ o opisu
hrvatskoga grba u sklopu zajedničkoga grba zemalja krune sv. Stjepana iz 1896.,
koji glasi: »U drugom je polju grb Hrvatske: srebrno i crveno dvadesetpet puta
kockani štit, tako, da je prva kocka srebrna, druga crvena i tako dalje po pet

32
kocaka u jednom redu, dočim u petom
redu dvadeset peta kocka kao srebrna
svršuje.«56 Prema tome to pitanje sve
do 1918. godine nije uređeno, pa su u
službenoj uporabi u Banskoj Hrvatskoj
korištene brojne inačice grba Trojednice
s obzirom na izgled tri zemaljska grba
koja su ga činila. Uvid u brojne primje-
re službeno korištenih grbova Trojedne
Kraljevine ne daje temelja za donošenje
zaključka o tome kakav je oblik hrvat-
skoga šahiranog grba prevladavao. Pri-
tom je ponajprije riječ o boji početnog SLIKA 32
polja (srebrna-bijela ili crvena). Sigurno Avers kovane spomenice posvećene boravku kralja Fra-
je tek da je prevladavala uporaba grba od nje Josipa I. i kraljice Elizabete u Zagrebu u ožujku 1869.
25 polja.
Danas je jedan od najpoznatijih grbova Trojednice, no od početka bez krune
sv. Stjepana, nedvojbeno grb od raznobojnih crjepova iz 1878. godine na krovu
crkve sv. Marka u središtu zagrebačkoga Gornjeg grada.57 Pritom je uz njega pri-
kazan i tadašnji grb grada Zagreba.58 Oba grba stoje na krovu te crkve još i danas
u neizmijenjenu obliku. Pritom treba istaknuti da je taj krov postao jednim od
vrlo poznatih simbola grada Zagreba i Hrvatske. Brojne slike u knjigama i časo-
pisima, razglednice i umjetnička djela učinili su grbove s krova crkve sv. Marka
poznatim uistinu svakom Hrvatu, pa je razložno pretpostaviti da su utjecali i na
njihov odnos prema hrvatskim nacionalnim simbolima. Hrvatski šahirani grb u
tom grbu sastoji se od 25 polja, 5 × 5, a počinje bijelim poljem.
Da bi se dobio odgovor na pitanje o tome koja je boja prevladavala na po-
četnom polju hrvatskoga šahiranoga grba do 1918., treba pogledati i njegovu ne-

SLIKA 33
Inačica grba Trojednice na jednom De-
kretu Odjela za bogoštovlje i nastavu
Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dal-
matinske vlade iz 1911. godine.

33
 SLIKA 34
Grb Trojednice okrunjen krunom sv. Stjepana na koricama pučkoškolskog zemljopisnog atlasa iz 1912. godine.

34
 SLIKA 35
Grb na krovu crkve sv. Marka na razglednici s početka 20. stoljeća.

službenu uporabu kao samostalnoga i općehrvatskoga grba te uporabu u sklopu

zajedničkoga grba zemalja krune sv. Stjepana.
Ovaj potonji došao je u uporabu tek poslije
Hrvatsko-ugarske nagodbe, iako su slični složeni
grbovi povremeno korišteni i prije 1848. Prema
članu 62. Nagodbe imali su se »upotrebljavati,
kano obilježje (emblem) poslovah svim kraljevi-
nam krune ugarske zajedničkih, sjedinjeni grbo-
vi kraljevinah Ugarske, pak Dalmacije, Hrvatske
i Slavonije«.59 Taj je grb istodobno predstavljao
translajtanijski dio Monarhije. Na području Ban-
ske Hrvatske korišten je u svim onim poslovima
koje je nagodba iz 1868. godine označila zajed-
ničkim za sve zemlje krune sv. Stjepana. Tako je
resio željeznice, vojarne i zastave pukovnija Hr-
vatskog domobranstva (odnosno hrvatskog dijela
Kraljevskoga ugarskog domobranstva), porezne
i druge financijske urede te ostale zajedničke
ustanove.
SLIKA 36
Posjet kralja Franje Josipa I. zagrebačkoj Građanskoj streljani tijekom njegova posjeta Zagrebu u ožujku 1869. i neobičan prikaz
zajedničkoga grba zemalja krune sv. Stjepana.

35
 Zajednički grb sasto-
jao se od početka od grbova
Ugarske, Hrvatske, Dalmaci-
je, Slavonije i Transilvanije.
Ubrzo je u njega uvršten i
grb Rijeke.60 Postoje različi-
te inačice toga grba, osobito
s obzirom na položaj grbo-
va Dalmacije i Hrvatske. Od
početka je gotovo u pravilu
hrvatski šahirani grb sadrža-
vao 25 polja, a najčešće je po-
činjao bijelim poljem. Izgled
zajedničkoga grba naposljet-
ku je propisan spomenutim
Opisom i nacrtom posebnoga
grba Ugarske i sjedinjenoga
grba zemalja krune ugarske
iz 1896. godine.
SLIKA 37
Zajednički grb zemalja krune sv. Stjepana,
inačica priložena mapi s opisom grba iz
1896. godine.

SLIKA 38
Zajednički grb zemalja krune sv. Stjepana
na podnožju Budima jedan je od brojnih
takvih grbova sačuvanih u Budimpešti.

36
Od Trojednice do šahovnice:
Preobrazba hrvatskoga šahiranog grba
u općehrvatski nacionalni simbol

Uz službenu i neslužbenu uporabu grba Trojedne Kraljevine do kraja 19.

stoljeća uvriježila se uporaba šahiranog grba (šahovnice) kao općehrvatskoga
nacionalnog grba. Riječ je o neslužbenoj uporabi hrvatskih nacionalnih simbola
u Banskoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Istri, Bosni i Hercegovini i među hrvatskim
iseljenicima u Prekomorju. Pritom je češće bila riječ o grbu s početnim srebrnim
(bijelim) poljem, a broj je polja i dalje bio različit. Proces pretvorbe hrvatskoga
šahiranog grba u općehrvatski grb imao je svoj odraz i na zastavama pa su mno-
ge sadržavale isključivo taj grb.
Pritom treba upozoriti na postojanje niza razglednica s domoljubnim mo-
tivima, najmanje nekoliko desetaka njih koje su bile u uporabi od posljednjih
godina 19. stoljeća do kraja Prvoga svjetskog rata. One su sigurno bile u prodaji u
Banskoj Hrvatskoj i u Dalmaciji, a po svoj prilici i u Istri i u Bosni i Hercegovini.
S obzirom na namjenu i format, to su nedvojbeno bile jeftine i prema tome svim
slojevima stanovništva lako dostupne publikacije, koje je uz to bilo jednostavno
čuvati. Iako nema odgovarajućih istraživanja koja bi nedvojbeno upućivala na to
u kolikim su količinama prodavane, ipak držim kako su one masovno korištene.
Njih se i danas vrlo često pronalazi na hrvatskom tržištu antikviteta, a nezaobila-
zan su dio brojnih muzejskih i kolekcionarskih zbirki, što sve upućuje na njihovu
brojnost i popularnost. Na to upućuje i spomenuta činjenica o nekoliko deseta-
ka različitih motiva i najmanje toliko izdanja koja su, na što upućuju poštanski
žigovi na njihovu naleđu, bila u uporabi tijekom nekih dvaju desetljeća. Sve to
navodi na pretpostavku kako su te razglednice mogle utjecati na oblikovanje po-
gleda mnogih suvremenika o tome kako bi trebali izgledati hrvatski nacionalni
simboli, odnosno njihova pretpostavljena popularnost i dugotrajan opstanak na
tržištu upućuju na to da su njihovi prikazi odgovarali poimanju mnogih o izgledu
tih simbola. Pritom se može reći kako su autori motiva kao hrvatske nacional-
ne simbole izdvojili hrvatski šahirani grb i trobojnicu crven-bijeli-plavi. Grb je

37
 SLIKA 39
Hrvatski šahirani grb s početnim bijelim poljem na razglednici s naslovom »Hrvatski pozdrav!«.

SLIKA 40
Geslo »Bog i Hrvati!« na trobojnoj lenti i hrvatski šahirani grb okrunjen heraldičkom krunom na domoljubnoj razglednici s
početka 20. stoljeća.

38
u većini slučajeva počinjao s
bijelim poljem, a često su to
bili grbovi od 25 i od 30 po-
lja. Kao primjer razglednice
s takvim grbom od 25 polja
može poslužiti ona pod svo-
jevrsnim naslovom »Hrvatski
pozdrav!«, koju je objavila
Naklada Selzer i Rank iz Osi-
jeka.61 Imajući uvid u velik
broj takvih razglednica, ste-
kao sam dojam kako je osobito
česta pojava među njima bila
ona na kojoj je hrvatski šahi-
rani grb s početnim bijelim
poljem od 30 polja (5×6) bio
položen na žutosmeđu (»zlat-
nu«) baroknu kartušu okrunje-
nu heraldičkom kraljevskom
krunom, koja je bila položena
na razlistalu granu u cvatu i
na trobojnu traku na čijoj je
bijeloj prugi bilo otisnuto pra-
vaško geslo »Bog i Hrvati!«62
Posebnu skupinu činile su
dopisnice s motivima većeg
broja hrvatskih gradova. Već
je na prvi pogled jasno da su SLIKA 41
klišeji za njihovu izradu bili Motivi grada Zadra uz hrvatsku trobojnicu i hrvatski šahirani grb s po-
istovjetni, a razlikovali su se četnim bijelim poljem na razglednici koju je Hrvatska knjižarnica iz toga
tek natpisi i motivi gradova. grada objavila 1908. godine.
Riječ je o trima slikama po-
jedinoga grada na svakoj od razglednica, a uz lijevi rub svake od njih bila je tro-
bojna traka crveno-bijelo-plava u čijem je središtu bio neki simbol. Na izrazitoj
većini poznatih mi primjera trobojnica je sadržavala i hrvatski grb.63 Pritom je u
većini slučajeva riječ o hrvatskom šahiranom grbu koji se razlikovao po broju po-
lja, a najčešće je počinjao bijelim poljem.64 Takva je bila razglednica Zadra, koju
je godine 1908. izdala Hrvatska knjižarnica iz toga grada.65 Svakako zanimljivo
izdanje bila je i razglednica s prikazom crkve i Svetišta Majke Božje Trsatske, na
kojoj su dominirali hrvatski šahirani grb od 25 polja s početnim bijelim poljem
koji je bio natkriljen kacigom te hrvatska trobojnica s ispisanim geslom »Ljubi
rode jezik preko svega, u njem živi, umiri za njega.«66

39
 SLIKA 42
Hrvatska trobojnica s geslom i hrvatski šahirani grb s početnim bijelim poljem na razglednici s prikazom crkve i Svetišta
Majke Božje Trsatske.
Dva primjera isključive uporabe hrvatskoga šahiranog grba na prijelazu iz
19. u 20. stoljeće vezana su i za Bosnu i Hercegovinu. Prvi primjer jest obrazac
dionice Hrvatske dioničke tiskare iz Mostara iz 1899. godine, u čijem je središtu
bio otisnut upravo hrvatski šahirani grb s početnim srebrnim (bijelim) poljem
okrunjen heraldičkom krunom.67 Puno je poznatija naslovnica luksuzno opre-
mljene Spomen-knjige iz Bosne biskupu Strossmayeru iz 1901. godine.68 Na ko-
ricama te knjige u boji je otisnuta slika koja je u prvi plan postavila bosanskog
Hrvata odjevenoga u narodnu nošnju. On u desnoj ruci drži križ, a lijevom se
oslanja na štit s hrvatskim šahiranim grbom čije je početno polje crveno.
U lipnju 1914. u tada južnodalmatinskoj Budvi priređena je sokolska slava
tamošnjega Hrvatskoga sokola. Sačuvana fotografija članova budvanskih hrvat-
skih sokola prikazuje i dvoje mladih pripadnika tog društva kako podržavaju
hrvatski šahirani grb istovjetan po uzorku opisanim samostalno tiskanim grbo-
vima, odnosno litografijama prvobitno tiskanim za školsku uporabu.69
Svojevrsno službeno priznanje hrvatskome šahiranom grbu kao općehrvat-
skom grbu donijelo je prihvaćanje grba Austro-Ugarske Monarhije potkraj 1915.,
jedinoga službeno određenog zajedničkog grba što ga je ta državna tvorevina
ikada imala. Najzanimljiviji je pritom bio mali grb Monarhije, njegova druga
inačica iz 1916. godine.70 Ona je sadržavala samo »glavne« simbole, koji su po-

40
 SLIKA 43
Naslovnica Spomen-knjige iz Bosne
biskupu Strossmayeru iz godine 1901.

SLIKA 44
Članovi Hrvatskoga sokola u Budvi godine 1914.

41
jednostavnjeno prikazivali austrijski i ugarski dio Monarhije. Zemlje krune sv.
Stjepana predstavljao je u dva dijela razdijeljen štit okrunjen krunom sv. Stje-
pana, a sastojao se od ugarskoga grba i hrvatskoga šahiranog grba.71 Iako su
dijelovi ugarskoga grba pokrivali dio polja hrvatskoga šahiranoga grba, ipak je
nedvojbeno da je hrvatski grb počinjao bijelim poljem. Novi je grb nestao isto-
dobno s nestankom Monarhije koju je predstavljao.

SLIKA 45
Mali grb Austro-Ugarske Monarhije, druga inačica iz godine 1916.

42
Crven-bijeli-plavi, to je barjak pravi!:
Hrvatska trobojnica od šestog desetljeća 19. stoljeća
do propasti Austro-Ugarske Monarhije

Već je opisano kako je crveno-bijelo-plava trobojnica postala hrvatskom

nacionalnom i državnom zastavom, a tu činjenicu nije promijenila ni Hrvatsko-
ugarska nagodba 1868. godine. U njoj se spominju »sjedinjene boje« i »sjedinjena
zastava« Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, pa bi bilo logično
da su na temelju spomenutih članaka Nagodbe Sabor ili Zemaljska vlada donijeli
odgovarajuće akte koji bi u skladu s njima odredili njihov izgled i uredili način
njihove uporabe. U stvarnosti je trebalo dosta godina da se priđe rješavanju tog
problema, a ni tada stvari nisu bile potpuno riješene. Ipak je od početka bilo jasno
da je zastava Trojedne Kraljevine već uvriježena hrvatska nacionalna trobojnica
crveno-bijelo-plava. Pritom treba istaknuti da je i u razdoblju nakon Nagodbe
bilo puno primjera hrvatske trobojnice koje su u središnjem bijelom polju sadr-
žavale hrvatske grbove.72 Ta je zastava bila u službenoj uporabi i isticana je na
javnim zgradama i uredima. Naposljetku je ban Ivan Skerlecz u studenom 1914.
donio naredbu o uporabi zastava i amblema, kojom je odredio da je »crveno-
bijelo-modra trobojnica u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji narodna zastava,
koja se sa sjedinjenim grbovima kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, pro-
viđena krunom sv. Stjepana, u poslovima autonomnim imade upotrebljavati za
službenu zastavu.«73
Uz takve zastave koje su sadržavale grbove s krunom sv. Stjepana postoje i
brojni primjeri zastava bez te krune pa ih se ne može označiti službenim zasta-
vama Trojedne Kraljevine. Riječ je bila o različitim inačicama hrvatske nacio-
nalne zastave (s grbom ili bez njega), koje su masovno korištene i izvan područja
Banske Hrvatske. O tome svjedoče primjeri iz Dalmacije, Istre i Bosne i Herce-
govine, ali i uporaba hrvatskih trobojnica s grbom ili bez njega među hrvatskim
iseljenicima u Prekomorju. Pritom se izdvaja dalmatinsko područje, u kojem je
lokalna vlast već početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća uglavnom prešla
u hrvatske ruke, a hrvatski su zastupnici imali izrazitu većinu u odnosu prema
autonomaškim (kasnije talijanskim) i srpskim zastupnicima. To je pratilo i isti-

43
canje zastava pa su u Dalmaciji masovno isticane hrvatske zastave, i to ne samo
na kućama privatnika nego i na općinskim i gradskim zgradama te u različitim
prigodama. Jedna od njih svakako je ona splitske općine nakon njezina prelaska
u hrvatske ruke 1882. godine. Na zastavno polje hrvatske trobojnice apliciran je
grb grada Splita u ornamentiranoj kartuši. Zanimljivo je primijetiti da su isticanje
hrvatskih zastava diljem Dalmacije početkom 20. stoljeća na brojnim koloriranim
razglednicama imali potrebu istaknuti njihovi izdavači. Dobar su primjer za to
razglednice Šibenika iz 1912. godine i Starog Grada na Hvaru iz 1914. godine.

SLIKA 46
Istaknute hrvatske zastave na zgradi Narodne čitaonice i na tornju crkve sv. Ivana u Šibeniku, na
razglednici izdanoj u nakladi Ante Bogića godine 1912.

SLIKA 47
Hrvatske zastave u središtu Staroga Grada na Hvaru na razglednici poštanski korištenoj godine
1914., umjetničko vlasništvo (Proprieta artistica) N. Ruliancic, a objavljena je kao br. 9190 u
nakladi tvrtke P(urger) & Co. iz Münchena.

44
 SLIKA 48
Zastava požeškog Hrvatskog pjevačkog
društva »Vijenac« iz godine 1907.

Kao primjer trobojnice s apliciranim šahiranim grbom na zastavnom polju

svakako treba istaknuti onu požeškoga Hrvatskog pjevačkog društva »Vijenac«
iz 1907., koja je na aversu imala isključivo hrvatski šahirani grb koji je počinjao
srebrnim (bijelim) poljem.74
Niz razglednica u boji s hrvatskim domoljubnim motivima izrađenima na
samom početku 20. stoljeća također svjedoči o popularnosti prikazivanja zastave
s grbom, a osobito one samo s hrvatskim šahiranim grbom.75
Osobito zanimljiv i značajan primjer onodobnog naziranja na izgled hrvat-
ske zastave kao trobojnice koja sadrži i hrvatski šahirani grb, odnosno kako su
zamišljani i korišteni hrvatski nacionalni simboli početkom dvadesetog stoljeća,
jest nova zastava Kraljevskoga sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu (u javnosti
je sveučilište najčešće nazivano Hrvatskim sveučilištem), odnosno nova sveuči-
lišna zastava iz 1907. godine. Hrvatsko sveučilište imalo je svoju zastavu još od
početka svojeg djelovanja, a riječ je bila o zastavi Akademičke čete iz 1848. godi-

45
 ne. Iako je ona potkraj 19. stoljeća bila
već trošna i znatno oštećena, ipak je i
dalje korištena. Njezina trošnost ipak
nije potaknula izradu nove zastave,
nego događaji iz listopada 1895., kada
»za vlade grofa Hedervaryja posjeti
Zagreb kralj u pratnji mađarskog mi-
nistra predsjednika. Grof Khuen, koji
je umio da Mađarima ugodi i protiv
naših prava, gdje god je samo trebalo,
dade svoje dvore i mnoge javne zgra-
de uresiti mađarskim trobojkama.
To izazva tešku sumnju, kojoj je žr-
tvom pala historička naša sveučilišna
zastava.«76 Nakon sloma Monarhije ta
je zastava pronađena sačuvana, no do
tada je u javnosti vladalo mišljenje da
je uništena te da Sveučilište treba do-
biti novu zastavu.77
U međuvremenu su sveučilište i
studenti, uvjereni da ta zastava više
SLIKE 49 i 50
Razglednice iz početka 20. stoljeća s prikazima hrvatske trobojnice s hrvatskim šahiranim grbom.

46
ne postoji, uz odobrenje i novčanu potporu Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dal-
matinske zemaljske vlade dali izraditi i u svibnju 1907. posvetiti novu zastavu.
Izrađena je prema nacrtu poznatoga hrvatskog slikara Bele Csikosa Sesije, »koji
je svojom snažnom invencijom i dubokim ukusom stvorio djelo, kojim će se moći
uvijek ponositi akademska omladina, jer ima zastavu duboka značenja i vanred-
ne ljepote.«78 U Spomenici iz 1907. godine ukratko je spomenuto da zastava ima
»oblik paniere (Standarta), koja se okončava s tri duga trobojna traka. Na troboj-
noj plohi same zastave izrađena je s jedne strane ‘alma mater’ [prikaz Sveučili-
šta, nap. M. J.] pred kojom kleči akademičar i prima od nje znanost i naobrazbu.
Ta strana nosi napis ‘Alma Mater Croatica’ i tri značajne godine sveučilišnih za-
stava ‘1848–1895–1907.’ Na drugoj strani dostojanstveno stoji božica Prosvjeta,
a pred njom se iz okova diže bijedni rob – hrvatski narod, koji se prosvjetom diže
na visinu drugih naroda.«79 Sačuvane slike i nacrt objavljen u Spomenici iz 1907.
pokazuju da je hrvatski šahirani grb od 25 polja s početnim srebrnim poljem bio
apliciran na crveno polje s obje strane zastave. Prema tome je osnova zastave bila
trobojnica crveno-bijelo-plava, na čije je zastavno polje bio apliciran hrvatski ša-
hirani grb. Zastava je nestala na samom kraju Drugoga svjetskog rata, a do tada
je bila često izlagana u javnosti.

SLIKE 51 a i b
Avers i revers nove sveučilišne zastave iz 1907. godine na suvremenim razglednicama.

47
Od zabrana do postolja prvaka – Hrvatski nacionalni
simboli tijekom 20. stoljeća

Hrvatski nacionalni simboli u međuraću (1918.–1941.)

Zadnja godina Prvoga svjetskog rata zatekla je hrvatske zemlje u izdišućoj
Austro-Ugarskoj Monarhiji, da bi 29. listopada 1918. na sjednici Hrvatskog sa-
bora bio donesen zaključak o prekidu svih državnopravnih veza s Carevinom
Austrijom i Kraljevinom Ugarskom. Trojedna Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i
Slavonija s Rijekom proglašena je neovisnom državom koja s ostalim južnosla-
venskim zemljama dotadašnje Austro-Ugarske stupa u novu Državu Slovenaca,
Hrvata i Srba (Država SHS). To stanje nije dugo potrajalo te su naposljetku hrvat-
ske zemlje 1. prosinca 1918. ušle u Kraljevstvo (od 1921. Kraljevina) Srba, Hrvata
i Slovenaca. Nade da će ujedinjenje sa Srbima i Slovencima donijeti oslobođenje
hrvatskom narodu, odnosno da će živjeti ravnopravno s drugima u svojoj slobod-
noj domovini, ubrzo su raspršene zbog ponašanja novih vlasti. Nova je država
donijela centraliziranu vlast koja je nastojala izbrisati tragove hrvatske državno-
sti, a nametala je i srbijansku dominaciju cijeloj državi. Sve je to imalo odraza i
na položaj hrvatskih nacionalnih simbola.
Simboli nove države, grb i zastava, bili su kombinacija dotadašnjih nacio-
nalnih simbola Srba, Hrvata i Slovenaca. Prvi je naznake o tome na kojim bi se
načelima trebalo voditi prigodom izrade simbola tada još buduće jugoslavenske
države, još u listopadu 1918., dao predsjednik srpske vlade Nikola Pašić, koji je
naglasio da će u budućoj državi »Srbi, Hrvati i Slovenci – imati jednaka prava
i jednako poštivanje. Osim toga mi treba da imamo jedan državni grb, jednu
krunu i jednu državnu zastavu. Ova tri nacionalna emblema treba da budu sa-
stavljeni od onih, koji već postoje, (...).«80 Josip Smodlaka je poslije napisao da
je još u studenome 1918. zamislio da zastava bude utemeljena na dotadašnjoj
hrvatskoj trobojnici, pa bi zbog toga temelj državnoga grb trebao biti orao s grba
Kraljevine Srbije. U prvim danima nakon ujedinjenja Smodlaka je svoj prijedlog
priopćio tada glavnoj osobi Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, Svetozaru
Pribićeviću, a ovaj ga je službeno poslao srpskoj vladi: »Moja osnova bi tada po-

49
dastrta kao zajednički naš predlog Srpskoj
Vladi i odboru Narodnog Vijeća, i u oba ova
tijela bi jednoglasno odobrena.«81
Naposljetku je regent (poslije kralj
Aleksandar I. Karađorđević) »odobrio od-
nosne zaključke. Jugoslavija je na ovaj način
dobila već u prvoj polovini decembra 1918.
novu državnu zastavu i novi grb, koji su ka-
snije dobili formalnu sankciju u Vidovdan-
skom ustavu (uz neznatnu izmjenu), (...).«82
Već 22. prosinca 1918. donesena je uredba o
poslanstvima, državnoj zastavi i grbu Kra-
ljevstva SHS, prema kojoj se »kao državna
zastava kraljevine SHS ustanovljuje troboj-
nica, sa horizontalno položenim bojama, i to:
gore modra, u sredini bijela, a dole crvena.
Kao državni grb bit će bijeli dvoglavi orao,
SLIKA 52
koji imade na prsima štit, podijeljen u dva
Štit državnoga grba Kraljevstva SHS prema uredbi
manja polja. Na desnom je polju crveni krst od 22. prosinca 1918. i zastava kakva je ostala u
s četiri C (=S) na bijelom polju (grb Srbije). uporabi sve do sloma Kraljevine 1941. godine.
Lijeva polovica grba imade šahovsku ploču
bijelo-crveno sa 20 četvorina (hrvatski grb).
Donje manje polje predočuje grb stare Ilirije
(Slovenije): na plavom polju bijeli polumje-
sec okrenut prema gore, a između njegovih
krakova bijela zvijezda sa 5 pera.«83 Pritom
formulacija o ploči »bijelo-crvenoj« hrvat-
skoga grba upućuje na njegovo početno bi-
jelo (srebrno) polje. Zastava kakva je tada
prihvaćena, koja se je temeljila na izgledu
hrvatske trobojnice s izokrenutim raspo-
redom boja, ostala je jugoslavenskom dr-
žavnom zastavom do propasti Kraljevine u
travnju 1941.
Naposljetku je na sjednici Ministarskog
savjeta (vlade) Kraljevstva SHS pod pred-
sjedanjem regenta Aleksandra 28. veljače
1919. prihvaćen državni grb po nacrtu arhi-
tekta Pere Popovića, koji je i dalje označen SLIKA 53
Grb Kraljevstva SHS kakav je prihvaćen na sjednici
provizornim.84 Hrvatski šahirani grb u nje- Ministarskog savjeta (vlade) Kraljevstva SHS pod
mu sastojao se od 25 crvenih i bijelih polja, predsjedanjem regenta Aleksandra 28. veljače
s početnim crvenim poljem. Taj je ponešto 1919.

50
 izmijenjeni grb proglašen Vidovdanskim
ustavom iz godine 1921., a sastojao se od bi-
jeloga dvoglavog orla (zapravo orla iz dota-
dašnjeg grba Kraljevine Srbije) u poletu na
crvenom štitu. Povrh »obje glave Dvoglavog
Bijelog Orla stoji Kruna Kraljevine. Na pr-
sima orla je štit, na kome su grbovi, srpski:
bijeli križ na crvenom štitu sa po jednim
kresivom u svakom kraku; hrvatski: štit sa
25 polja crvenih i srebrnih naizmjence; slo-
venski: na plavom štitu tri zlatne šestokrake
zvijezde. Ispod je bijeli polumjesec.«85 Riječ
je o važnoj problematici jer je određivanje
početnog polja hrvatskoga grba na štitu gr-
SLIKA 54 ba Kraljevstva/Kraljevine SHS/Jugoslavije
Grb Kraljevine SHS usvojen donošenjem Vidov- znatno utjecalo na njegov izgled u sljedećim
danskog ustava ostao je grbom Kraljevine sve do
njezina sloma u travnju 1941. godine.
desetljećima. Njime je konačno službeno
propisan broj polja, a dotadašnja praksa ve-
ćinske uporabe grba s početnim bijelim poljem (u grbu Trojednice, grbu zemalja
krune sv. Stjepana te u prvom i jedinom grbu Austro-Ugarske Monarhije iz 1916.)
prekinuta je. Grb s prvim bijelim poljem je i nakon toga često korišten, no riječ je
uglavnom bila o njegovoj neslužbenoj uporabi. Postoje doduše neke iznimke, pri-
mjerice novčanica od 10 dinara s nadnevkom izdanja 1. studenoga 1920. koja se
često naziva »amerikankom« s obzirom na to da ju je dizajnirala i tiskala tvrtka
American Bank Note Company iz New Yorka.86 Na njezinu je naličju prikazan
hrvatski šahirani grb od 25 polja s početnim srebrnim poljem. Ipak te iznimke ne

SLIKA 55
Hrvatski grb s početnim bijelim poljem na grbu Kraljevstva SHS, na reversu »amerikanke«, novčanice od 10 dinara s nad-
nevkom izdanja 1. studenoga 1920.

51
mijenjaju činjenicu da je velika većina hrvatskih šahiranih grbova na štitovima
grba Kraljevstva (Kraljevine) SHS počinjala crvenim poljem. U javnoj uporabi,
posebice neslužbenoj, povremeno su na štitu grba Kraljevstva/Kraljevine SHS/
Jugoslavije i dalje korištene inačice hrvatskoga grba koje su sadržavale različit
broj polja i čije je početno polje znalo biti i bijelo.
Hrvatski su simboli ubrzo nakon usva-
janja simbola nove države nestali iz službe-
ne uporabe. U tom su smislu iznimka bile
Zagrebačka oblast i Osječka oblast (prema
nekim podatcima i Dubrovačka oblast),
potkraj dvadesetih godina, možda i neke
druge oblasti s hrvatskom većinom, kada je
u njihovim skupštinama većinu imala Hr-
vatska seljačka stranka.87 Tako se je na pe-
čatu Oblasne skupštine Zagrebačke oblasti
hrvatski šahirani grb sastojao od 25 polja
s početnim crvenim poljem, no na pečatu SLIKA 56
Naklade školskih knjiga i tiskanica zagre- Pečat Naklade školskih knjiga i tiskanica Zagre-
bačke oblasti kao samoupravne jedinice u Zagrebu,
bačke oblasti kao samoupravne jedinice u koji je otiskivan na naslovnicama knjiga i školskih
Zagrebu grb je od 30 polja (5 × 6) s počet- pisanki koje je objavljivala ta naklada.
nim srebrnim poljem.88
Istodobno su se tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća političke stranke hr-
vatskog predznaka, brojna hrvatska društva i udruge te mnogi pojedinci nastavili
javno koristiti hrvatskim nacionalnim simbolima. Tijekom dvadesetih godina 20.
stoljeća u tom je prednjačila Hrvatska seljačka stranka (do 1920. Hrvatska pučka
seljačka stranka, od tada do 1925. Hrvatska republikanska seljačka stranka), čije
su zastave bile redovito hrvatske troboj-
nice s grbovima. Brojni sačuvani grbovi
i zastave iz tog razdoblja pokazuju da je
prevladavala uporaba hrvatskoga šahira-
nog grba od 25 polja s početnim crvenim
poljem, iako je bilo i grbova s početnim
bijelim (srebrnim) poljem. Tako je u sre-
dištu poznate fotografije snimljene na
skupu Stjepana Radića i HRSS-a u Gal-
dovu kraj Siska 1920. godine upravo hr-
vatska trobojnica na kojoj se nalazio grb
s prvim bijelim poljem.89
SLIKA 57
Hrvatska trobojnica na kojoj se nalazio grb s prvim bijelim
poljem na fotografiji snimljenoj na skupu Stjepana Radića i
HRSS-a u Galdovu kraj Siska 1920.

52
 Svakako najvažniji događaj u tom razdoblju koji je afirmirao uporabu hrvat-
skih nacionalnih simbola, odnosno utjecao je na način na koji su korišteni nakon
toga, bila je velika proslava tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. go-
dine (925.–1925.).90 Tada je nacionalnim simbolima pridavana velika pozornost.
Ne samo da su povijesne osobe iz razdoblja stare hrvatske države predvođene
kraljem Tomislavom u svijesti ljudi i danas snažno sredstvo identifikacije na ko-
jem se temelji svijest o hrvatskoj državi, već i neki vizualni simboli identiteta
duguju svoj način uporabe i nastanak tome dobu. Tako je 4. i 5. srpnja 1925.
održana proslava u Sisku, a prvog je dana cijeli taj grad »bio u zastavama. Na
večer u pol 9 sati krenula su sva hrvatska društva i cijelo građanstvo gradom
sa bakljadom. Poslije bakljade održan je komers u kavani ‘Veliki Kaptol’. Tu je
govorio dr. Piškulić, nakon čega je hrvatsko pjevačko društvo ‘Danica’ otpjevalo
pjesmu ‘Hrvatskoj’. Za vrijeme bakljade sve su sisačke kuće bile osvijetljene, u
cvijeću i ćilimima. Drugi dan u nedjelju održana je svečana služba božja na trgu
kralja Aleksandra pod lipom. Poslije podne bila je pučka svečanost. (…) Na oba
dana bilo je izvješeno u Sisku oko 10.000 zastava, (…).«91
Postoje desetci sličnih izvješća o brojnim proslavama diljem hrvatskih ze-
malja, ponajprije na području nekadašnje banske Hrvatske od Zagreba i Srijem-
ske Mitrovice do Senja, ali i u Dalmaciji i Bosni i Hercegovini od Bosanske
Posavine do Mostara.92
Na svoj se način i suvremena
uporaba hrvatskoga šahiranog grba
kao općehrvatskoga nacionalnog grba
djelomice temelji na praksi iz tog do-
ba, djelomice kao nezaobilazni simbol
niza tada izdanih publikacija. Svaka-
ko najpoznatija publikacija povezana
s proslavom 1925. bila je raskošno
opremljena i opsežna knjiga Zname-
niti i zaslužni Hrvati.93 Korice i na-
slovnicu te knjige krasio je hrvatski
šahirani grb od 25 polja s početnim
crvenim poljem. Još je važnije to što
se u njoj kao dekoracija koja je pra-
tila slikovne priloge nalazi stilizirani
starohrvatski pleter.94 Kombinacija
hrvatskoga šahiranog grba i pletera u
zlatotisku nalazila se na tvrdim plat-

SLIKA 58
Naslovnica knjige Znameniti
zaslužni Hrvati iz 1925. godine.

53
 SLIKA 59
Tvrde platnene korice knjige Ferde Šišića Povijest Hrvata
u vrijeme narodnih vladara iz 1925. godine, inačica s gr-
bom s početnim bijelim poljem.
SLIKA 60
Pleterna ornamentika na koricama knjige don Lovre Kati-
ća Na vratima hrvatske povijesti: Razgovori o društvenim,
vjerskim i kulturnim prilikama starih Hrvata, Zagreb, bez
ozn. god. izd.

nenim koricama knjige Ferde Šišića Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara
iz iste 1925. godine.95
Taj je grb kao sastavni dio mnogih u to doba podignutih spomen-obilježja
postao dio svakodnevne vizure mnogih mjesta, svojevrsni podsjetnik na to ka-
kav je simbol Hrvata. Držim, dapače, da je tadašnja uporaba simbola umnogome
utjecala na njihovo daljnje korištenje, a osobito na prihvaćanje pletera sa starohr-
vatskih spomenika kao svojevrsnoga nacionalnog simbola. To je posebno došlo
do izražaja u brojnim publikacijama koje su tiskane te i sljedećih godina. Tada
je zabilježena i pojačana uporaba takozvane »starohrvatske krune«, čiji se izgled
temeljio na prikazu hrvatskoga kralja iz 11. stoljeća u splitskoj krstionici.96 Tada
je takva kruna redovito nazivana krunom kralja Tomislava. Kruna se danas slabo
koristi, no pleter je općeprisutan u današnjoj hrvatskoj javnosti i unatoč svojoj
nenametljivosti, snažno je sredstvo identifikacije pa i kroz njega do danas živi
proslava tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva.97

54
 SLIKA 61
Pleterna ornamentika i starohrvatska kruna na koricama
knjige don Frane Bulića i don Lovre Katića Stopama hrvat-
skih narodnih vladara: povijesne šetnie po zadužbinama
hrvatskih knezova i kraljeva, Zagreb, 1929.
SLIKA 62
Brod od cvijeća na čijem se pramcu isticao hrvatski grb s
krunom i hrvatske trobojnice na naslovnici zagrebačkog
tjednika Svijet iz lipnja 1929.

Do 1929. bilo je primjera zabrana uporabe hrvatskih nacionalnih simbola,

odnosno nasilja vlasti nad onima koji su ih koristili. Ipak se može općenito reći
da su u tom razdoblju oni korišteni razmjerno slobodno.
Stanje se potpuno promijenilo nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra
u siječnju 1929. Tada je ukinuta sloboda javnog izražavanja, cenzura tiska je po-
jačana, zabranjene su i raspuštene političke stranke, a policija i oružništvo dobili
su velike ovlasti. Svi oni koji se nisu slagali s novom politikom, bili su na udaru
vlasti, a zatvaranja, mučenja i ubojstva postali su svakodnevicom. Predstavnici
režima isticali su da su navodno glavna zapreka izgradnji »narodnog jedinstva« i
jake Jugoslavije bile razlike između Hrvata i Srba, pa su zastupali ideju o posto-
janju jedinstvenoga jugoslavenskog naroda koji bi izbrisao »plemenska« imena
i posebnost. Zbog toga je ujesen 1929. država preimenovana u Kraljevinu Jugo-
slaviju.
Od uvođenja diktature do uvođenja novog ustava i preimenovanja države
bilo je moguće još razmjerno slobodno koristiti se hrvatskim nacionalnim sim-

55
bolima. Tako je u povorci priređenoj u sklopu »Cvjetnoga korza«, održanoga u
zagrebačkom parku Maksimir početkom lipnja 1929., bila i »Hrvatica s hrvat-
skim grbom« izrađenim od cvijeća.98 Naposljetku je ujesen 1929. usporedno s
preimenovanjem države proglašeno i postojanje jedinstvenoga jugoslavenskog
naroda, a počelo se progoniti sve što je imalo hrvatsko »plemensko« obilježje.
Postupno su ukidana hrvatska društva, a ona koja su nastavila djelovati, bila su
izložena nasilju vlasti i različitih režimskih organizacija koje su zastupale ideje
integralnog jugoslavenstva. Na udaru režima i njegovih pristaša našli su se oso-
bito hrvatski nacionalni simboli, posebice hrvatska zastava. Pritom je u § 29.
Zakona o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja od 3. listopada 1929.
određeno da se »od dana stupanja na snagu zakona mogu (...) u opšte isticati i
nositi samo državne [jugoslavenske, nap. M. J.] zastave.«99 Važno je istaknuti
spomenuti § 29. zbog toga što su se oni koji su otad progonili hrvatsku zastavu,
pozivali upravo na njega. On je ostao na snazi i nakon što je poslije smrti kralja
Aleksandra ujesen 1934. popustio pritisak diktature, a od početka 1935. bilo je
opet moguće javno koristiti hrvatske nacionalne simbole.
Istodobno je nakon uvođenja diktature režim zadržao dotadašnji grb Kralje-
vine, koji je sadržavao hrvatski šahirani grb, no samostalna uporaba hrvatskoga
grba bila je progonjena.100 U praksi je dakle samostalna uporaba hrvatskih na-
cionalnih simbola nailazila na žestok i često okrutan odgovor vlasti.101 Tako je
zapovjednik bjelovarske oružničke satnije javio da je 4. svibnja 1930. »petnaest

SLIKA 63
Grb Kraljevine Jugoslavije na reversu novčanice od 50 dinara, nadnevak izdanja 1. prosinca 1931. (u optjecaju je bila kratko-
trajno, od početka travnja 1941.).

56
djevojaka iz Kloštra Podravskog u crkvenoj procesiji nosilo hrvatske trobojnice
zbog čega su one i njihov župnik Mijo Jurić prijavljeni ‘državnom tužioštvu u
Belovaru, radi zakonskog postupka.«102 Osobito okrutno obračunala se je vlast s
isticanjem hrvatskih simbola tijekom održavanja euharistijskog kongresa u Omi-
šu i susjednom mjestu Priko 29. lipnja 1932., »zbog crkvene zastave Presvetog
Srca Isusovog, Hrvatskih narodnih boja, ubila taj dan do podne najprije dva mla-
dića, braću Beciće iz Svinjina [očito je bila riječ o mjestu Srinjine, nap. M. J.],
a posle podne zbog iste takve vranjičke crkvene zastave, 13 godišnjeg dječaka
Pavelinu iz Sućurca, a djevojci Plegel raznijela ruku, dok je više učesnika euhari-
stičkog kongresa lakše ranjeno. Da uzbuđenje bude još veće, vranjičku je zastavu
vlast zatim na očigled naroda bajonetima trgala i nogama gazila, dok je na Split-
skog biskupa pušku digla, kad se na ovakvim užasnim krvoprolićem i javnim
svetogrđem u svojoj biskupiji zgrozio!«103 Istodobno je autor ove interpelacije u
Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije, Nikola Nikić, pitao tadašnjega jugo-
slavenskog ministra unutarnjih poslova »da li mislite, da je u interesu narodnog
jedinstva i jugoslovenskog bratstva, da se srpska narodna zastava na crkvenim
svečanostima slobodno vije, a dotle hrvatska gazi i po blatu vuče?«104
Hrvatskim su se nacionalnim simbolima u tom razdoblju, ali i prije i na-
kon njega, koristili hrvatski iseljenici i politički emigranti. Među iseljeničkim
organizacijama isticala se Hrvatska bratska zajednica (prije toga djelovala je
kao Narodna hrvatska zajednica, a neposredno nakon svojeg osnutka 1894. i kao
Hrvatska zajednica). Njezini su ogranci dosljedno od njezina osnutka kao svoje
simbole rabili hrvatske nacionalne simbole – trobojnicu crveno-bijelo-plavu na
kojoj je bio apliciran znak Zajednice. Znak se sastojao (i sastoji se) od hrvatskoga
šahiranog grba natkriljenog američkim orlom i postavljenoga u središte plave
kružnice u koju je bio upisan naziv HBZ-a na engleskom jeziku – Croatian Fra-
ternal Union of America.105 Hrvatskim su se nacionalnim simbolima koristile i
druge iseljeničke i emigrantske političke organizacije, primjerice organizacije
Hrvatskoga kola u SAD-u i Kanadi tijekom tridesetih godina 20. stoljeća.106

SLIKA 64
Znak Hrvatske bratske zajednice na zaglavlju obrasca dokumenata te organizacije iz tridesetih godina 20. stoljeća.

57
 U tom se razdoblju javlja i znak Ustaše, hrvatske revolucionarne organiza-
cije (UHRO), koja se razvija u emigraciji pod vodstvom Ante Pavelića.107 Tome
znaku potrebno je posvetiti veću pozornost s obzirom na kasniju ustašku vlast u
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i optužbe o navodnom ustaškom karakteru hrvat-
skih nacionalnih simbola.108 Ustaški znak, doduše shematiziran, i ustaški naziv
u smislu naziva za Pavelićevu ustašku organizaciju, prvi se put pojavljuje na na-
slovnici lista Ustaša u svibnju 1930.109 U to je vrijeme Pavelić riječ »ustaša« dr-
žao za hrvatsku istoznačnicu riječi »revolucionar«, na što upućuje i izgled ustaš-
kog znaka, koji se u svojem konačnom obliku redovito pojavljuje na posljednjim
stranicama lista Ustaša od početka 1932.110 Među krakovima plavog slova »U«
položena je srebrna ručna granata iz koje izlazi crveni plamen (goruća bomba),
a u sredini kruga granate položen je mali hrvatski grb u boji s početnim bijelim
(srebrnim) poljem.111 Goruća je bomba najvjerojatnije posuđena iz talijanskih i
francuskih revolucionarnih tradicija prve polovice 19. stoljeća, što također upu-
ćuje na Pavelićevo shvaćanje svoje organizacije kao revolucionarne.112 Hrvatski
šahirani grb upućivao je na hrvatsku pripadnost te organizacije. Nema podataka
o tome zašto je Pavelić izabrao baš grb s početnim srebrnim poljem. Razložno
je pretpostaviti da je to učinjeno zbog toga što je hrvatski šahirani grb u sklopu
grba njemu i njegovim suradnicima omražene Kraljevine Jugoslavije počinjao s
crvenim poljem, no nema konkretnih dokaza da je to uistinu i bio razlog. Moguće
je ipak da je Pavelić i prije bio uvjeren da je početno polje hrvatskoga šahiranog
grba bijelo, no činjenica je da su se tijekom
dvadesetih godina 20. stoljeća članovi nje-
gove Hrvatske stranke prava koristili razli-
čitim inačicama toga grba.113 Među njima su
česti bili grbovi s početnim crvenim poljem.
Činjenica je tek da su u Hrvatskoj do-
tad u uporabi bile različite inačice grba i da
je ona s početnim bijelim poljem bila dobro
zastupljena. Zbog toga se nijedna od inačica
ne može držati »ustaškom«, pa ni ona s po-
četnim bijelim poljem.
Spomenuto je da je od početka 1935. bilo
opet moguće javno koristiti hrvatske nacio-
nalne simbole, iako su predstavnici režima i
dalje povremeno progonili one koji su se njima
koristili. Ipak su nove okolnosti pogodovale

SLIKA 65
Ustaški znak i hrvatski šahirani grb s početnim bijelim poljem na
promidžbenim naljepnicama (»poštanskim markama«) Ustaške
organizacije iz 1934. godine.

58
ponovnoj masovnoj uporabi hrvatskih nacionalnih
simbola i nikakva prisila nije to mogla zapriječiti.
Od 1935. do uspostave Banovine Hrvatske ve-
ćina Hrvata okupila se oko HSS-a i Vladka Ma-
čeka. Neravnopravnost hrvatskog naroda u Jugo-
slaviji i maćehinski odnos njezinih vlasti prema
njegovu gospodarskom i kulturnom razvitku bio je
više nego očit. Zbog toga su Maček i HSS nastojali
organizirati ustanove koje bi svojim djelovanjem
na gospodarskom i kulturnom planu potaknule sa-
mostalni hrvatski razvitak i barem donekle ublaži-
le posljedice srpske dominacije. Djelovanje HSS-a SLIKA 66
Znak Hrvatske seljačke stranke na znač-
i brojnih organizacija u njegovu okrilju doživlja- ki iz druge polovice tridesetih godina 20.
vano je tada kao djelovanje »organiziranog hrvat- stoljeća.
skog naroda«, odnosno govorilo se o »hrvatskom
seljačkom pokretu« kojemu je na čelu bio Vladko Maček. Taj je pokret istodobno
radio na promicanju i zaštiti hrvatskih nacionalnih simbola. Sve organizacije,
uključujući u to i HSS, za temelj svojih znakova imale su hrvatski šahirani grb.
Pritom je redovito korišten grb od 25 polja s početnim crvenim poljem. Hrvat-
skoj je javnosti danas najpoznatiji znak HSS-a, koji ta stranka ponovno rabi u do-
movini nakon obnove 1990. godine.114 Znak Gospodarske sloge, osnovane 1935.,
bio je pak hrvatski šahirani grb od 25 polja s početnim crvenim poljem na kojem
je smještena pčela kao simbol radinosti, a oko štita polukružna traka s natpisom
»ZADRUGA SLOGA«.115

SLIKA 67
Znak Gospodarske sloge i hrvatska trobojnica s geslom HSS-a na prigodnoj dopisnici objavljenoj u njezinoj nakladi.

59
 Brojne su zastave organizacija HSS-a i ostalih organizacija u njegovu okrilju
(primjerice, zastave Seljačke sloge) bile hrvatske trobojnice s hrvatskim grbom
u središnjem bijelom polju. Tako je ujesen 1936. posvećena takva zastava HSS-a
u mjestu Kučići kod Omiša, o čemu svjedoči tada snimljena fotografija.116 Velik
broj sačuvanih zastava HSS-a i Seljačke sloge na sebi nosi 1938. kao godinu
izrade i posvete, a neke vrlo slične po izgledu nastale su i prije.117 Među takvim
je zastavama i zastava organizacije spomenute stranke iz srijemskog mjesta Vr-
banja.118

SLIKA 68 SLIKA 69
Prizor s posvete zastave HSS-a u Kučićima kod Omiša u jesen 1936., fotografija Zastava organizacije HSS-a iz srijem-
objavljena u Svijetu (tjednik, Zagreb), god. XI, knjiga XXII, br. 20, 14. studenoga skog mjesta Vrbanja iz godine 1938.
1936., 395.

Istodobno su slične zastave koristila i brojna društva (primjerice, pjevačka

društva), ali i druge skupine i ustanove koje s HSS-om nisu bile povezane.119 Sve
to svjedoči o raširenosti i prihvaćenosti trobojnice s grbom kao hrvatske naci-
onalne zastave. Treba ipak spomenuti da su u masovnoj uporabi bile i hrvatske
trobojnice bez grba. U drugoj po-
lovici tridesetih godina hrvatske
nacionalne simbole, koji se nisu
razlikovali od simbola koji su ko-
ristile ostale spomenute skupine,
javno su i ilegalno upotrebljavali

SLIKA 70
Zastava gospićke Hrvatske omladine nad lijesovi-
ma Senjskih žrtava prigodom njihova ispraćaja u
crkvi u Gospiću svibnja 1937.

60
i hrvatski nacionalisti, među kojima su bili i pri-
staše dr. Ante Pavelića i neki zaprisegnuti člano-
vi Ustaške organizacije u domovini.120
Politika HSS-a i njegova predsjednika
Vladka Mačeka doživjela je vrhunac u kolovozu
1939., kada je na temelju Sporazuma Cvetković-
Maček od 26. kolovoza 1939. u sklopu Kraljevine
Jugoslavije ustrojena autonomna Banovina Hr-
vatska.121 Na vlast u njoj došli su HSS i Samo-
stalna demokratska stranka, koje su još od 1927.
činile Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK).
Njezin poseban položaj utjecao je i na to da je
jedina od banovina u Kraljevini Jugoslaviji imala
vlastite simbole – grb i zastavu. Zastava je bila
trobojnica crveno-bijelo-plava, a nema dokaza
da bi na nju bio apliciran hrvatski šahirani grb.
SLIKA 71
Pritom treba upozoriti da je prošlo dosta vre-
Grb s početnim crvenim poljem na koricama
mena prije negoli je usvojen novi grb (odnosno Hrvatske smotre godine 1937.
grbovi – veliki i mali) Banovine Hrvatske.122 Si-
gurno je da je bio u uporabi najkasnije od druge polovice svibnja 1940., kada se
pojavljuje na brojnim obrascima i vrijednosnicama (primjerice biljezima) te na
pečatima različitih ustanova. Mali grb Banovine Hrvatske bio je hrvatski šahirani
grb od 25 polja s početnim crvenim poljem okrunjen krunom Karađorđevića.
Veliki grb Banovine Hrvatske sastojao se od dvoglavoga bijelog orla iznad čijih je
glava lebdjela kruna Karađorđevića, a na prsima mu je bio smješten štit s hrvat-
skim šahiranim grbom od 25 polja s početnim crvenim poljem.

SLIKA 72
Mali grb Banovine
Hrvatske na jednoj
od taksenih maraka
(biljega) Banovine
Hrvatske iz godine
1940.

SLIKA 73
Veliki grb Banovine
Hrvatske na ploči
banovinske šumske
uprave iz srijemskog
mjesta Vrbanja.

61
 Opis simbola i vizualnog identiteta Banovine Hrvatske nije moguće završiti
spominjanjem tek grba i zastave jer je sigurno da je važan dio toga identiteta
bio već spomenuti pleter (starohrvatski pleter), koji se je temeljio na ornamenti-
ci predromaničkih spomenika iz doba postojanja ranosrednjovjekovne hrvatske
države (kneževine pa kraljevine) od 9. do 11. stoljeća. U javnosti su danas svaka-
ko najpoznatije banovinske taksene marke (biljezi) iz 1940. godine.123 Pleterna
ornamentika bila je bogato zastupljena i na drugim službenim tiskanicama i vri-
jednosnicama Banovine Hrvatske, kao što su bili obrasci svjedodžbi i drugih do-
kumenata, mjenica, poreznih (»po-
reskih«) maraka i sudskih taksenih
maraka itd.124 Prema tome, vlasti
Banovine Hrvatske uvele su pleter
u svojevrsnu službenu uporabu, što
također ne odgovara mišljenju ne-
kih da je taj simbol sumnjiv zbog
svojega navodnog ustaškog podri-
jetla.
U razdoblju Banovine Hrvat-
ske pleter nije bio samo u službe-
noj uporabi, o čemu svjedoče neki
dobro poznati izdavački pothva-
ti. Riječ je ponajprije o projektu
Hrvatske enciklopedije, koja je
zamišljena prije uspostave Bano-
vine Hrvatske.125 U njezinu se re-
alizaciju krenulo 1938., a u veljači
1941. javnosti je predan prvi objav-
ljeni svezak.126 Vanjska oprema
tog sveska u znaku je upravo sta-
SLIKA 74 rohrvatskog pletera, i to kako ga je
»Književni oglas« kojim je hrvatska javnost potkraj 1939. ili zamislio grafičar i slikar Vladimir
početkom 1940. upoznata s projektom izdavanja Hrvatske en-
ciklopedije. Kirin.127

Hrvatski nacionalni simboli u Drugom svjetskom ratu

Napad oružanih snaga država Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju početkom
travnja 1941. godine i kratkotrajni Travanjski rat u samo su nekoliko dana promi-
jenili politički zemljovid hrvatskih zemalja. Kada se govori o tome razdoblju, u
historiografiji je uobičajeno ukratko opisati taj rat i nestanak jugoslavenske drža-
ve te prijeći na opisivanje tada uspostavljene Nezavisne Države Hrvatske. Zbog
toga se može steći površan dojam da je cijeli hrvatski prostor dijelio istu sudbinu,

62
što nije točno. To se odnosi i na uporabu hrvatskih nacionalnih simbola. Oni su
u promijenjenom obliku korišteni u NDH, no dodano slovo »U« podsjećalo je na
totalitarnu ustašku vlast u njoj. Na područjima koja su priključena Italiji i Mađar-
skoj (Međimurje) hrvatski su nacionalni simboli bili progonjeni.
Također treba istaknuti da je djelovanje partizanskog pokreta nakon više
od dva desetljeća talijanskih progona i zabrana na području Istre vratilo u javnu
uporabu hrvatske nacionalne simbole, prilagođene dakako ideološkom smjeru
tog pokreta. Općenito je njegovo djelovanje utjecalo na izgled hrvatske nacio-
nalne zastave, na čije je srednje bijelo polje aplicirana crvena zvijezda, simbol
komunističkog totalitarizma.
Nezavisna Država Hrvatska nastala je 10. travnja 1941. Tog je dana jedan od
vođa ustaške domovinske skupine Slavko Kvaternik proglasio njezinu uspostavu
uime ustaškog poglavnika dr. Ante Pavelića, koji se tada još nalazio u emigraciji
u Italiji.128 NDH se od početka nastojala uklopiti u osovinski »Novi poredak«
pa je pokušala uspostaviti unutrašnje uređenje koje bi bilo u suglasju s onim u
nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji. Uvedena je jednostranačka diktatura s
Ustaškim pokretom kao jedinom dopuštenom političkom organizacijom.
Neposredno nakon njezina proglašenja u uporabi su ostali dotadašnji grbovi
Banovine Hrvatske s kojih je tek uklonjena kruna Karađorđevića. Ipak su ubrzo
u uporabu došli grbovi od 25 polja s početnim bijelim poljem.129
Dotadašnja trobojnica nastavila se i dalje vijati na javnim zgradama kojima
su se dotad koristile banske vlasti Banovine Hrvatske.
Nedugo nakon toga na novu državnu zastavu Nezavisne Države Hrvatske
aplicirano je slovo »U«, kako bi i tako bila naglašena vlast Ustaškog pokreta u
njoj. Tog znaka nije bio pošteđen ni novi državni grb. Pritom nije upotrijebljen
već opisani ustaški znak s gorućom bombom, nego tek slovo »U«. Simboli nove
države određeni su Zakonskom odredbom o državnom grbu, državnoj zastavi,
Poglavnikovoj zastavi, državnom pečatu, pečatima državnih i samoupravnih
ureda od 28. travnja 1941., koja je objavljena 30. travnja 1941.130 Tu su Zakonsku
odredbu u istom broju Narodnih novina u kojem je objavljena, pratile i slike grba
i zastava u boji. Izgled grba NDH određen je u § 1. te Zakonske odredbe, a bila
je riječ o štitu »sa 25 četvorinskih polja, bijelih (srebrnih) i crvenih (boje krvi),
poredanih naizmjence u pet redova tako da je početno polje bijelo (srebrno). Nad
grbom je znak u obliku zvjezdolike tropletne vitice iste crvene boje, koja uokvi-
ruje bijelo polje, u kojem je veliko slovo U tamno modre boje.«
Izgled državne zastave određen je u § 2., po kojem je to »zastava sa tri vo-
doravno položena polja i to: najviše crveno (boje krvi), pod njim bijelo, a pod tim
modro. Visina te zastave prema širini je u omjeru 2:3 ili 2:5. U sredini bijelog
polja je državni grb Nezavisne Države Hrvatske bez tropletne vitice. Postavljen
je od crvenog i modrog polja daleko, koliko je duga stranica jedne četvorine u
grbu. Na crvenom polju kraj koplja nalazi se vitica, kao ona na grbu, izvedena

63
crveno tako, da je njena površina ostavljena bijela. U njenom bijelom polju je
veliko tamno modro slovo U.«
Zanimljivo je da je uz to propisano i da unutar »države ostaje svagdje osim
na državnim i samoupravnim zgradama do daljnje odredbe u uporabi dosada-

SLIKA 75
Naslovnica Narodnih novina od 30. travnja 1941. sa slikama državnih simbola NDH i tekstom Zakonske odredbe o državnom
grbu, državnoj zastavi, Poglavnikovoj zastavi, državnom pečatu, pečatima državnih i samoupravnih ureda od 28. travnja 1941.

64
nja hrvatska narodna zastava: crveno,
bijelo i modra u vodoravnom položaju.«
Navedeni opisi grba i zastave pokazuju
da je njihov izgled bio detaljno opisan te
inačice bez tropletne vitice i slova »U«
nije moguće smatrati grbom i zastavom
NDH (»ustaškim grbom i zastavom«),
kako to neki danas čine. To se posebice
odnosi na grb s početnim srebrnim (bije-
lim) poljem. Brojne sačuvane fotografije
i publikacije iz vremena NDH pokazuju
da su grb i državna zastava, a na kućama
građana i spomenuta narodna zastava,
masovno korištene. Često je uz grb i za-
stavu NDH javno istican i opisani znak
vladajućega Ustaškog pokreta. Iako zbog
često korištenog pojma »ustaška zasta-
va« netko može pomisliti da je postojala
posebna zastava Ustaškog pokreta, takvo SLIKA 76
što nije postojalo. Oni koji ga rabe uglav- Ustaški znak na kacigi i odori pripadnika Ustaške vojnice.
nom misle na opisanu državnu zastavu
NDH, a neki posve neopravdano i na
inačice hrvatske nacionalne zastave koja
sadrži hrvatski šahirani grb s početnim
bijelim poljem.
Opisani starohrvatski pleter je i u
NDH bio važnim dijelom njezina vizu-
alnog identiteta. Slično kao i u slučaju
hrvatskoga grba s početnim bijelim po-
ljem, povremeno se pojavljuju tvrdnje
i svojevrsne optužbe o njegovu »ustaš-
kom« karakteru. Pritom treba podsjetiti
da početci njegove uporabe u smislu na-
cionalnog simbola sežu u razdoblje prije
no što je uopće osnovana Ustaška orga-
nizacija. Zanimljivo je pritom da je NDH
u prvim izdanjima svojih biljega, sudskih
biljega i poreznih maraka doslovno pre-
uzela likovna rješenja istovrsnih biljega
SLIKA 77
(taksenih maraka) Banovine Hrvatske.131 Zastave NDH na naslovnici časopisa Hrvatski krugoval
Prema tome, vlasti NDH ugledale su se na iz travnja 1945.

65
 SLIKA 78
NDH je u prvim izdanjima svojih biljega, sudskih biljega i poreznih maraka
doslovno preuzela likovna rješenja istovrsnih biljega (taksenih maraka) Ba-
novine Hrvatske čija su se likovna rješenja temeljila na pleternoj ornamentici.

prethodne primjere, odnosno nastojale su iskoristiti

postojeće tradicionalne simbole kako bi na razini
simbola i vizualnog identiteta svoju vlast učinile
što »hrvatskijom« i što prihvatljivijom hrvatskom
stanovništvu.
Istodobno s uspostavom NDH u Travanjskom
su ratu talijanske oružane snage okupirale znatna
hrvatska područja. U mnogim su mjestima zatekle
nedugo prije toga uspostavljenu vlast NDH, pa i na
područjima koja su željele priključiti Italiji. Kao i drugdje, i u tim su se gradovi-
ma nove vlasti koristile hrvatskim nacionalnim simbolima, ponajprije hrvatskom
trobojnicom. Prvih dana nakon dolaska talijanske oružane snage nisu ometale
rad vlasti NDH, a to se odnosilo i na isticanje zastava. Ubrzo se to promijenilo
pa su oni krajevi koji su poslije priključeni Italiji, ali i oni za koje su mjesne ta-
lijanske vojničke vlasti mislile da će joj biti pripojeni (primjerice, Dubrovnik),
plivali u moru talijanskih zastava.132 Naposljetku su na temelju Rimskih ugo-
vora od 18. svibnja 1941. znatna područja Gorskoga kotara, Hrvatskog primorja
i Dalmacije bila priključena Kraljevini Italiji, i u njima su u obveznu uporabu
ušli talijanski državni simboli te
simboli vladajuće Fašističke na-
rodne stranke (Partito nazionale
fascista – PNF) i njezinih brojnih
organizacija. Talijanske su vlasti
upravo isticanjem brojnih talijan-
skih zastava nastojale pokazati da
je riječ o »pravim« talijanskim
zemljama čije stanovništvo upra-
vo tako iskazuje svoj talijanski
identitet. Na područjima koja su
priključena postojećim pokra-
jinama, Riječkoj i Zadarskoj, u
uporabi su nedvojbeno bili i nji-
hovi grbovi. U priključenoj Dal-
maciji isticana je i plava dalma-
SLIKA 79
Talijanska zastava izvješena u središtu Trogira u
razdoblju nakon travnja 1941.

66
 SLIKA 80
Na naslovnici talijanskog udžbenika za škole u priklju-
čenoj Dalmaciji pod naslovom Vita italiana dominirala
je dalmatinska zastava s tri leopardove glave.
SLIKA 81
Promidžbena dopisnica u izdanju Odjela za promidž-
bu zapovjedništva 2. (talijanske) vojske simbolički je
prikazivala područja koja je zaposjela ta vojska, a na
njoj je dominirao prikaz rimskog carskog orla koji se
smjestio na kamenom bloku u kojem je bio isklesan
mletački lav.

tinska zastava s tri leopardove glave.133 Ona je, kao i u Zadarskoj pokrajini do
izbijanja rata, redovito isticana na javnim mjestima i prigodom skupova koje su
priređivale talijanske vlasti. Talijanske vlasti su k tome znale isticati simbole
nekadašnjega carskog Rima, što je trebalo opravdati talijanske pretenzije prema
hrvatskoj obali Jadrana, a to je pozivanje na pripadnost tih krajeva Rimskom
Carstvu te latinskoj kulturi i civilizaciji. Drugi važan element takve promidžbe
bilo je pozivanje na nekadašnju pripadnost tih krajeva Mletačkoj Republici, što
je svoj izraz dobilo u čestoj uporabi simbola mletačkog lava sv. Marka. Taj je
simbol u talijanskoj promidžbi bio razmjerno često korišten i u prijašnjim de-
setljećima, a služio je dokazivanju »talijanstva« istočne obale Jadrana. Opisano
stanje zadržalo se do kapitulacije Italije u rujnu 1943., kada je gotovo preko no-
ći nestalo talijanske vlasti u krajevima okupiranima i priključenima u travnju i
svibnju 1941. Talijanska se vlast pod njemačkom vojnom upravom, sada već vlast
nove Mussolinijeve Talijanske Socijalne Republike, zadržala u Istri i Rijeci do
proljeća 1945., a djelomično i u gradu Zadru do jeseni 1944.

67
 Tijekom Drugoga svjetskoga rata na hrvatskom su području djelovale i čet-
ničke snage. Četnici su isticali da su njihovi odredi pod vodstvom pukovnika (od
1942. generala) Dragoljuba (Draže) Mihailovića zapravo nastavak predratne ju-
goslavenske kraljevske vojske. Formalno su četnici Draže Mihailovića pripadali
protuhitlerovskoj koaliciji, no u stvarnosti su na cijelom području nekadašnje
Jugoslavije vrlo brzo uspostavili suradnju s talijanskim snagama.134 Već u kasnu
jesen 1941. uspostavljena je na mnogim područjima suradnja i s njemačkim sna-
gama, a od 1942. neki su četnički odredi na području NDH sklapali sporazume
o suradnji i s njezinim vlastima.135 Zbog toga četnike treba smatrati vojnom i
političkom snagom koja je činila dio osovinskih snaga na nekadašnjem jugosla-
venskom području od polovice 1941. do kraja rata godine 1945.
Bilo kako bilo, naglašavanje kontinuiteta
predratne jugoslavenske vojske utjecalo je na
to da su četnici diljem područja nekadašnje
Kraljevine Jugoslavije nosili njezine oznake
te se koristili njezinim grbom i zastavom.136
Uz njih su isticane i posebne crne četničke
zastave s lubanjom i prekriženim kostima, od
kojih su neke također pripadale predratnim
četničkim udruženjima.137 Uz jugoslavenski
grb i zastavu sve su se više rabile srpske tro-
bojnice, a i srpski grbovi. Katkad su srpske
trobojnice i grbovi korišteni uz jugoslaven-
ske, no brojni su primjeri uporabe isključivo
srpskih simbola.
Svim prethodno spomenutim snagama
suprotstavljen je bio partizanski pokret koji
se je pod vodstvom Komunističke partije Ju-
goslavije (u Hrvatskoj Komunističke partije SLIKA 82
Prijeratna pukovnijska zastava jugoslaven-
ske vojske služila je tijekom rata kao zastava
četničkog vrhovnog zapovjedništva ( Vrhovna
komanda Jugoslovenske vojske u otadžbini),
fotografija iz knjige Radoja i Živana Kneževića,
Sloboda ili smrt, Seattle, 1981., 486.

SLIKA 83
Skupina četnika i četnikinja popa Momčila Đu-
jića s crnom četničkom zastavom na planini
Dinari godine 1943., fotografija objavljena u
knjizi Zdravka Dizdara i Mihaela Sobolevskog
Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini 1941.–1945., 54.

68
Hrvatske kao dijela KPJ) i njezina vođe Josipa Broza Tita razvijao u različitim
zemljama dotadašnje Kraljevine Jugoslavije od ljeta 1941. godine. Od početka
su partizani prije svega rabili komunističke simbole, koji su sve do kraja rata
prevladavali u njihovu djelovanju, upućujući istodobno na pretežito komunistič-
ki karakter partizanskog pokreta. Od početka su partizanski borci kao glavno
obilježje nosili crvenu petokraku zvijezdu.138 Gdje god je bilo moguće, korištena
je kapa koja je svoj uzor imala u kapama vojnika Crvene armije.139 Partizani

SLIKA 84
Zvijezda petokraka kao temelj oznaka činova NOVJ-a iz polovice 1942. Oznake političkih komesara sadržavale su zvijezdu
petokraku sa srpom i čekićem. Slike oznaka objavljene u knjizi Vladimira Dedijera, Dnevnik, II. izdanje (sažeto u jednu knjigu),
Beograd, 1951., slikovni umetak iza stranice 768.

69
su istupali s idejom borbe protiv okupatora
i »domaćih izdajnika«. Zagovarali su isto-
dobnu obnovu jugoslavenske države kao
zajednice ravnopravnih naroda i provođenje
komunističke revolucije te uspostavu novih
društvenih odnosa prema uzoru na SSSR.
Prihvatili su i ideju federalnog uređenja Ju-
goslavije, prema kojoj bi svaki od ravnoprav-
nih naroda u njezinu sastavu imao istodobno
svoju federalnu jedinicu i nacionalnu državu,
uz iznimku Bosne i Hercegovine koja je tre-
bala biti ustrojena kao država Hrvata, Srba
i muslimana. Takva su razmišljanja omogu-
ćila i promicanje ideje o uspostavi slobodne
hrvatske države u sastavu nove, federativne
Jugoslavije, što je mnoge Hrvate potaknulo
da se priključe partizanskom pokretu. Ideja
o pretvaranju Jugoslavije u federaciju, ali i SLIKA 85
provođenje komunističke revolucije, odrazi- Ideja federativne Jugoslavije kao zemlje brat-
la se i na uporabu jugoslavenske trobojnice stva i slobode izražena na jednom partizanskom
plakatu uporabom hrvatske, srpske i slovenske
i nacionalnih zastava naroda koji su do rata zastave.
činili Kraljevinu Jugoslaviju. To je došlo do
izražaja u naredbi Vrhovnog štaba Narodno-
oslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije, koja je objavljena 1. listopada
1941.140 U točki 1. te naredbe stajalo je da na »čitavoj teritoriji Jugoslavije par-
tizani nose na kapama antifašistički znak – crvenu petokraku zvezdu«, čime je
simbol jedne ideologije izjednačen s antifašizmom. U točki 4. propisano je da u
Hrvatskoj »partizani u čisto hrvatskim krajevima moraju imati, osim zvezde, i
hrvatsku trobojku, koja stoji vodoravno ispod
zvezde. Na teritoriji gde se nalazi srpsko i hr-
vatsko stanovništvo, partizani moraju imati,
osim zvezde, srpsku i hrvatsku trobojku u
istom obliku kao i u Bosni.« U II. odlomku
naredbe određen je i izgled zastava, pa i hr-
vatske zastave. Prema tome, svi se »štabovi i
komandanti partizanskih odreda moraju (...)
u najkraćem roku pobrinuti za odgovarajuće

SLIKA 86
Izgled jugoslavenske i hrvatske zastave prema naredbi Vrhovnog
štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije od 1.
listopada 1941.

70
nacionalne zastave na svojoj teritoriji. Na sredini zastave, preko cele širine, treba
da stoji petokraka crvena zvezda.« U praksi su se u partizanskim postrojbama u
Hrvatskoj koristile hrvatske zastave sa zvijezdom, uz njih i jugoslavenske zasta-
ve sa zvijezdom, a u područjima i postrojbama sa znatnim udjelom Srba i srpske
zastave sa zvijezdom. Masovno je korištena i crvena zastava Komunističke par-
tije. U naredbi iz listopada 1941. nije bilo riječi o grbovima, pa tako ni o hrvat-
skom grbu. Ipak su uz spomenute zastave na kojima su dominirali komunistički
simboli povremeno korištene i zastave koje ih nisu sadržavale ili su sadržavale
hrvatski šahirani grb (katkad zajedno s crvenom petokrakom zvijezdom). Takve
su zastave uglavnom korištene u kontekstu djelovanja članova i pristaša HSS-a u
sklopu partizanskog pokreta.141

SLIKA 87
Zastave KPJ/KPH među borcima 1. dal­
matinskog udarnog bataljuna i mje-
štanima sela Biskupija kod Knina u
lipnju 1942. Fotografija objavljena kao
slika 161 u fotomonografiji Dalmacija
1941.–1945., priredio i tekst napisao
Drago Gizdić, Zagreb, 1964.

SLIKA 88
Hrvatska trobojnica s grbom iznad ko­
jega je bila aplicirana mala crvena
petokraka zvijezda na ulicama Čazme
polovicom rujna 1944. Fotografija obja­
v­ljena u Spomenici u čast dvadeset i
pete godišnjice ZAVNOH-a.

71
 Unatoč mogućnosti uporabe zastava s grbovima i samih grbova ipak su pre-
vladavali komunistički simboli i zastave s crvenom zvijezdom petokrakom. Ta-
kvo je stanje prevladavalo i nakon što su komunisti 1945. preuzeli vlast u cijeloj
Hrvatskoj.

Hrvatski nacionalni simboli u razdoblju od kraja

Drugoga svjetskog rata do 1990. godine
U svibnju 1945. postrojbe Jugoslavenske armije zauzele su cijelo područje
Hrvatske, a u novoj je jugoslavenskoj državi Federalna Država Hrvatska (od srp-
nja 1945. Narodna Republika Hrvatska – NRH) postojala kao jedna od njezinih
federalnih jedinica. Iz ratnog je razdoblja kao hrvatska državna zastava naslije-
đena hrvatska trobojnica s crvenom petokrakom zvijezdom na središnjem bije-
lom polju.142 Uz nju je na javnim zgradama FDH (NRH) i prigodom svečanosti
korištena i jugoslavenska državna zastava (jugoslavenska trobojnica s crvenom
petokrakom zvijezdom u središnjem bijelom polju, čiji krakovi zahvaćaju i plavo
i crveno polje). Na područjima s većim udjelom Srba korištena je i srpska zastava
s crvenom zvijezdom petokrakom (uglavnom je korištena zastava istovjetna za-
stavi Narodne Republike Srbije). I dalje je masovno korištena i zastava KPJ, no
na javnim se zgradama tada još nije ustalilo isticanje te stranačke zastave.
U proljeće 1945. pojavio se je i amblem koji je sve do usvajanja grba Narodne
Republike Hrvatske (NRH) početkom 1947. služio kao grb FDH/NRH. Kori-
šten je na pečatima, dokumentima i vrijednosnicama, a sastojao se je od crvene
petokrake zvijezde okružene u dnu spojenim
žitnim klasom i grančicom lovora.
Unatoč spomenutoj naredbi i uporabi sim-
bola na kojima su prevladavali komunistički
simboli, više je primjera upravo iz 1945. godine
koji pokazuju da su i nadalje povremeno kori-
štene zastave s grbovima ili pak sami grbovi,
katkad bez crvene petokrake zvijezde. Neke
od zabilježenih slučajeva moguće je povezati
s djelovanjem Hrvatske republikanske seljačke
stranke, koja je kao organizacija pod potpunim
nadzorom KPH održavala privid postojanja vi-
šestranačja i demokratičnosti komunističkog
režima. Jedan od poznatijih i fotografskim apa-
ratom zabilježenih primjera isticanja zastave s
SLIKA 89
grbom (iznad kojega je aplicirana manja crvena Amblem (grb) Narodne Republike Hrvatske na
zvijezda petokraka) jest zastava vidljiva u masi iskaznici knjižnice Centralnog doma kulture u
koja se početkom rujna 1945. okupila na prije- Zagrebu iz godine 1946.

72
 SLIKA 90
Zastava s hrvatskim šahiranim grbom u masi koja se početkom rujna 1945. okupila na prijelazu iz zagrebačke
Jurišićeve ulice na Trg bana Jelačića na svečanom mitingu održanom u prigodi održavanja I. kongresa omla-
dine Hrvatske.

lazu iz zagrebačke Jurišićeve ulice na Trg bana Jelačića na svečanom mitingu

održanom u prigodi održavanja I. kongresa omladine Hrvatske.143
Narodna Republika Hrvatska riješila je naposljetku pitanje izgleda svojih
državnih simbola Ustavom NRH od 18. siječnja 1947., čiji je član 4. propisao
da je državni »grb Narodne Republike Hrvatske (...) polje okruženo s dva snopa
žitnog klasja zlatne boje. U dnu polja je željezni nakovanj, nad kojim se blago
talasa morska pučina. Iz morske pučine uzdiže se historijski hrvatski grb, iznad
koga izlazi sunce. Snopovi žitnog klasja dolje se sastavljaju i isprepleću, a u svom
sastavu opleću postolje nakovnja. Između vrhova klasja je zlatom obrubljena cr-
vena petokraka zvijezda, kojoj su donji kraci usmjereni u polje grba.« U članu 5.
propisano je da se državna zastava NRH »sastoji od tri boje: crvene, bijele i pla-
ve, sa crvenom petokrakom zvijezdom u sredini. Odnos širine i dužine zastave je
jedan prema dva. Boje zastave su položene vodoravno, i to ovim redom odozgo:
crveno, bijelo i plavo. Svaka boja zauzima jednu trećinu prostora širine zastave.
Zvijezda ima pravilan petokraki oblik i rub zlatne (žute) boje. Središnja točka
zvijezde poklapa se s točkom, u kojoj se sijeku dijagonalne zastave. Gornji krak
zvijezde ulazi do polovine crvene boje zastave tako, da donji kraci zvijezde do-
bivaju odgovarajuće mjesto u plavoj boji zastave.« Opisani izgled grba i zastave
NRH (od 1963. Socijalističke Republike Hrvatske – SRH) nije se mijenjao ni s
donošenjem novih ustava 1963. i 1974. godine. Ti su simboli nestali tek uruša-
vanjem komunističkog totalitarizma u Hrvatskoj 1990., odnosno demokratskim

73
promjenama koje su hrvatske nacionalne i državne
simbole oslobodili simbola komunističke ideologije.
Iako u ustavnom tekstu to nije izričito opisano,
ipak se može reći kako je hrvatski šahirani grb u gr-
bu NRH/SRH bio grb od 25 polja s početnim crve-
nim poljem. Činjenica je kako velik broj sačuvanih
primjeraka, posebice onih koji su bili u službenoj
uporabi, sadrži grb s početnim crvenim poljem. Na
to, primjerice, upućuje crtkanje u šahiranom gr-
bu na grbu NRH koji je od 1950. godine otiskivan
na naslovnicama stenografskih zapisnika Sabora
NRH. Iako rijetki, ipak postoje i primjerci grbova
koji sadrže grb s početnim bijelim poljem. Takav
je, primjerice, grb u spomenutoj knjizi Milana Po-
SLIKA 91
povića i Miloša Jovanovića o državnim amblemima
Grb i zastava Narodne/Socijalističke
SFRJ iz 1979. godine.144 Republike Hrvatske.
Od 1945. godine zastava NRH/SRH redovito
je isticana na svim javnim zgradama i u uredima
zajedno s jugoslavenskom državnom zastavom. Ia-
ko to nije bilo predviđeno nikakvim propisima ili
zakonima, uz njih je gotovo redovito isticana i za-
stava Komunističke partije Jugoslavije (poslije Sa-
veza komunista Jugoslavije – SKJ). Na područjima
sa znatnom zastupljenošću Srba isticana je uz te
tri zastave i srpska trobojnica crven-plavi-bijeli sa
zvijezdom, koja je bila istovjetna zastavi Narodne/
Socijalističke Republike Srbije. SLIKA 92
Grb SRH, inačica s bijelim poljem u
knjizi Milana Popovića i Miloša Jo-
vanovića o državnim amblemima i
javnim oznakama u SFRJ objavljenoj
u Beogradu 1979. godine.

SLIKA 93
Zastava NRH/SRH je u službenoj upo-
rabi na javnim zgradama i u prostori-
jama različitih ustanova uvijek istica-
na uz jugoslavensku državnu zastavu.
Iako to nije nigdje bilo propisano, ipak
je dominacija vladajuće KPJ/KPH,
kasnije SKJ/SKH, utjecala na to da je
uz te dvije zastave redovito isticana i
zastava Partije. Primjer iz Šibenika, na
razglednici objavljenoj sedamdesetih
godina prošlog stoljeća.

74
 SLIKA 94
Srpska zastava sa zvijezdom petokrakom na naslovnici Kalendara
Prosvjeta za godinu 1947. (Prosvjeta: Narodni kalendar 1947., ure-
dio Vlado Popović, Zagreb, 1946.), čiji je autor Andrija Maurović.

Istodobno je uporaba hrvatskih nacio-

nalnih simbola bez komunističkih simbola
bila iznimno rijetka. Stvari su se počele
znatnije mijenjati u drugoj polovici šezde-
setih godina, što treba povezati s liberali-
zacijom unutrašnjeg života u SFRJ nakon
Brijunskog plenuma 1966. i smjenjivanja
dotadašnjega jugoslavenskog potpredsjed-
nika Aleksandra Rankovića. Otad se o sve-
mu moglo razgovarati puno slobodnije, a
slobodnije je bilo i izražavanje nacionalnog
identiteta. Zbog toga ne čudi što se otad na-
cionalni simboli bez komunističkih obiljež-
ja češće pojavljuju u javnosti.

Pritom je bilo primjera upora-

be grba bez komunističkih simbola
koji su počinjali bijelim poljem. O
tome najbolje svjedoče etikete na
boci popularnog vinjaka »Trenk«,
koji je od travnja 1969. proizvodi-
la tvornica pića »Zvečevo« iz Po-
žege (tada Slavonske Požege).145
Nije mi poznato tko ih je zamislio
i izradio, no poznajući tadašnji su-
stav, ne vjerujem da je autor takvo
što mogao učiniti na svoju ruku i
bez nadzora nadležnih tijela Par-
tije. Pritom treba podsjetiti da je
bila riječ o proizvodu za masovnu
potrošnju koji je bio izložen pogle-
dima mnogih potrošača u trgovi-
nama, restoranima, gostionicama i

SLIKA 95
Grbovi i zastave FNR Jugoslavije i narodnih republi-
ka u njezinu sastavu.

75
 SLIKA 96
Reklama za vinjak »Trenk« kakva je objavljiva-
na od godine 1969. do 1971. Ova je objavljena u
tadašnjem vodećem hrvatskom tjedniku Vjesnik
u srijedu u srpnju 1970.

kavanama pa pretpostavljam da je proizvođač za svaki proizvod trebao ispitati bi

li ga tržište moglo prihvatiti i bi li zbog njegova sadržaja moglo biti gubitaka ili
problema. Očito je, prema tome, da nisu očekivani problemi i da grb nije smatran
spornim. Uz to je »Trenk« u tisku reklamiran brojnim reklamama, od kojih su
neke bile luksuzne i u boji.146
Brojnost primjera i raširenost uporabe šahiranoga grba bez socijalističkih
obilježja bez obzira na boju početnoga polja od druge polovice šezdesetih godina
do sloma hrvatskog proljeća potkraj 1971. pokazuju da vlasti nisu pridavale po-
zornost boji početnog polja hrvatskoga šahiranog grba.
Liberalizacija ipak nije značila potpuni kraj progona onih koji su se koristili
hrvatskim nacionalnim simbolima bez komunističkih obilježja, pa su one koji su
se njima koristili katkad ipak dočekali progoni i kazne.147 Progoni su pojačani
nakon sloma hrvatskoga proljeća potkraj godine 1971., no i nakon toga je hrvatski
šahirani grb ostao temelj za znakove brojnih društava, osobito sportskih klubova
i saveza. Možda najpoznatiji primjer takvog znaka jest znak tadašnjeg Nogomet-
nog saveza Hrvatske (današnjeg Hrvatskog nogometnog saveza) iz 1972. godine,
koji je uz iznimku crvene zvijezde petokrake i rasporeda slova u kratici saveza
(NSH umjesto današnjeg HNS) istovjetan današnjem znaku HNS-a.148

76
 SLIKA 97
Kažnjavanju nekolicine mladih iz Brela zbog crtanja hrvatskoga grba na stijeni iznad toga mjesta pozornost je posvetio Bruno
Bušić u ovom članku objavljenom u Hrvatskom tjedniku potkraj listopada 1971.

77
 SLIKA 98
Znak Nogometnog saveza Hrvatske iz 1972. godine bio je, uz iznimku crvene zvijezde
petokrake i rasporeda slova u kratici saveza, istovjetan današnjem znaku Hrvatskog
nogometnog saveza.

Postoje primjeri koji pokazuju da je tijekom osam-

desetih godina prošlog stoljeća dio sudstva u SRH pri-
hvatio izjednačavanje hrvatskih nacionalnih simbola
bez socijalističkih obilježja s ustaškim simbolima. Tada
su naime uslijedila u Hrvatskoj brojna suđenja zbog na-
vodnog širenja »neprijateljske – ustaške propagande« i
isticanja nacionalnih simbola, premda je njihovo pojav-
ljivanje bilo minimalno. Međutim, i samo posjedovanje
hrvatskoga povijesnog grba ili hrvatske trobojnice bez socijalističkih obilježja
moglo je za sobom povući sudski postupak, zatvor i sve druge posljedice koje to
nosi sa sobom. Uz to je svako uhićenje bilo »opomena da budna Jugoslavija neće
trpjeti nikakav oblik hrvatskog nacionalizma«.149 Tako je 1988. godine u Novom
Marofu podignuta prekršajna prijava protiv župnika iz Brezničkog Huma koji je
godinu dana prije tijekom obnove crkvenog tornja dao na istome nacrtati hrvat-
ski povijesni grb. Župnik nije osuđen na zatvorsku kaznu nego je »samo« morao
platiti novčanu kaznu i ukloniti naslikani grb. Općinski je sudac za prekršaje u
rješenju napisao kako »šahovsko polje bijelo-crveno-bijelo u obliku slova U, (...)
asocira na simbol grba NDH« te je »navedenim crtežom na javnom mjestu vrije-
đao i omalovažavao socijalističke i patriotske osjećaje građana.« 150
Od 1945. godine hrvatske nacionalne simbole nastavili su koristiti hrvatski
iseljenici i politički emigranti. Pritom se dolazak desetaka tisuća novih iseljeni-
ka i emigranata, posebice onih koji su pripadali ustanovama vlasti i Oružanih
snaga Nezavisne Države Hrvatske, odrazio i
na uporabu hrvatskih nacionalnih simbola u
hrvatskom iseljeništvu i političkoj emigraci-
ji.151 Neki od takvih emigranata i njihovi na-
sljednici nastavili su se, naime, koristiti sim-
bolima NDH i ustaškim znakovljem. Posebice
je pritom bila riječ o pripadnicima Hrvatskog
oslobodilačkog pokreta, koji je i osnovao sam
Pavelić kao svojevrsnog nasljednika Ustaškog
pokreta. Činjenica je također da su ubrzo na-

SLIKA 99
Naljepnica (»poštanska marka«) izdana godine 1958. u Španjolskoj u
prigodi godine dana od atentata na nekadašnjeg poglavnika NDH Antu
Pavelića.

78
kon dolaska u emigraciju mnogi emigranti počeli kritički raspravljati o tome što
se dogodilo tijekom rata i u ratnoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Pritom su izra-
zili neslaganje ne samo s ratnom Pavelićevom politikom nego su upozoravali i
na neprihvatljivost njegova upletanja u hrvatsku emigrantsku politiku. Oni su
odbacili uporabu ustaških simbola u sklopu hrvatskih nacionalnih simbola. Isto-
dobno su među iseljenicima i emigrantima vođene rasprave o izgledu hrvatskoga
grba, ponajprije o boji njegova početnog polja. Spomenuti članak Josipa Troyera
objavljen u Hrvatskoj reviji 1955. na svoj način svjedoči o tome da se na uporabu
grba i zastave nije gledalo jednoznačno.152 On je, doduše, na temelju navodnoga
Zakonskog članka XVIII. iz 1883. došao do zaključka da bi hrvatski šahirani
grb trebao počinjati bijelim poljem, no istaknuo je i da se u »hrvatskoj emigraciji
općenito, u tisku posebno, upotrebljavaju (...) dva različita grba, i to a) s prvom
bijelom kockom kao početnom; ili b) s prvom crvenom kockom kao početnom.
Ima čak izdanja, koja se služe s obje varijante.« Još je zanimljivije da je on emi-
grantske rasprave o izgledu grba sažeo te je tvrdio da oni, »koji upotrebljavaju
grb s prvom bijelom kockom, tvrde, da je to jedini ispravni oblik hrvatskog grba,
jer ga je godine 1941. uzakonila N. D. H.
Oni drugi, koji se služe grbom s prvom crvenom kockom, tvrde da je jedino
takav oblik pravovaljani hrvatski grb.«
Očito je da su oni koji su ustrajali u inačici s početnim bijelim poljem do-
brim dijelom bili sljedbenici NDH, iako je i Hrvatska revija u kojoj je objavljen
Troyerov članak tada rabila takav grb, a
njezin urednik Vinko Nikolić bio je ista-
knuti kritičar Pavelića i njegove ratne po-
litike. Istodobno su i promicatelji grba s
početnim crvenim poljem svoje zalaganje
temeljili na pogrešnim podatcima o na-
stanku i prvobitnom izgledu grba na kro-
vu crkve sv. Marka. Pritom priča o zamje-
ni boje početnog polja tijekom navodnog
popravka krova podsjeća na opisani strip
iz Kerempuha iz 1946. godine.
Poslije je Hrvatska revija ipak usvo-
jila grb s početnim crvenim poljem, no to
se dogodilo nakon što je 1970. Dominik
Mandić u njoj objavio spomenuti rad o
hrvatskom grbu.153

SLIKA 100
Hrvatski šahirani grb s početnim bijelim poljem na koricama
Hrvatske revije godine 1955.

79
 SLIKA 101
Hrvatski šahirani grb s početnim crvenim poljem u Hr-
vatskoj reviji: Jubilarnom zborniku 1951–1975, uredio
Vinko Nikolić, München–Barcelona, 1976.

SLIKA 102 i 103

Hrvatske zastave u iseljeništvu i emigraciji s različi-
tim inačicama hrvatskoga šahiranog grba. Fotografije
objavljene kao razglednice u nakladi Ethnic Service Co.
iz Los Angelesa početkom osamdesetih godina prošlog
stoljeća.

80
 Pukotine koje su se od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća sve više
širile na zgradi jugoslavenske državne zajednice, postupno su je do kraja tog
desetljeća dovele na rub urušavanja. Ipak se još u drugoj polovici osamdesetih
godina prošlog stoljeća u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj njezino
komunističko vodstvo dugo ponašalo kao da se ne događa ništa posebno. Vodeća
partijska i republička tijela u SRH su se u sklopu »hrvatske šutnje« i dalje zalaga-
la za »jugoslavensku sintezu« te su predano radila na suzbijanju svega onoga što
su smatrala hrvatskim nacionalizmom. U tom smislu gotovo da i nije bilo prosto-
ra za uporabu hrvatskih nacionalnih simbola koji bi svojim sadržajem odstupali
od službenih obilježja SRH. Na razdoblje osamdesetih godina, pa i njihova kraja,
većim se dijelom odnose i riječi Zdenka Radelića da je tada vlast »primjerice, na
smotrama folklora pazila da ne bude previše ‘tkanica-trobojnica’, a da, gotovo
obvezatno, uz nastupe hrvatskih skupina budu zastupljene i skupine iz drugih
naroda. Zbog povezivanja simbola šestinskog šeširića i kišobrana s HSS-om i
nacionalizmom, oni su protjerani iz javnosti. Za vrijeme međunarodne student-
ske sportske priredbe Univerzijada 1987. u Zagrebu, taj je šeširić poslužio kao
simbol igara. No, umjesto trobojke imao je dugine boje. Osim toga, prvo slovo
na plakatu U pretvoreno je u Y, da bi se izbjegle bilo kakve asocijacije na ustaše.
Jedan od najapsurdnijih strahova vlast je iskazala direktivom novinarima da na
početku novog odlomka izbjegavaju slovo u i da ga ne rabe kao istaknuti inicijal.
Za potrebe košarkaškog prvenstva u Zagrebu 1989. šestinski šeširić dobio je pre-
obrnutu trobojnicu. Dakle umjesto hrvatske crveno-bijelo-plave, dobiva obrnuti
red boja: plavo-bijela-crvena. Osim toga, vlast je još uvijek kažnjavala pjevanje
rodoljubnih pjesama i slavljenje nacionalnih vođa iz prošlosti. Još 1988. sudovi
su osuđivali na zatvor one koji su pjevali izvorni tekst stare splitske hrvatske
nacionalne budnice Marijane, Marijane.«154
Produbljivanje krize postupno je oslabilo monopol Saveza komunista Jugo-
slavije u SFRJ pa i monopol SKH u SRH. To je dovelo do osnivanja prvih opor-
benih stranaka, a ubrzo i do ponovne pojave javne uporabe nacionalnih simbola
bez komunističkih obilježja (odnosno »socijalističkih oznaka« kako se tada go-
vorilo).
Prije toga su u kasno proljeće i ljeto 1989. u Hrvatskoj javno isticane i srpske
nacionalne zastave i grbovi bez socijalističkih oznaka. Riječ je uglavnom bila o
srpskim crveno-plavo-bijelim trobojnicama, zapravo zastavama Srpske Pravo-
slavne Crkve, u čije je središte bio položen križ s četiri kresiva (»ocila« ili »ognji-
la«) u zlatu. Osobito su masovno navedeni simboli bili korišteni na masovnim
skupovima priređenim u sklopu obilježavana šestote obljetnice srpskog poraza
na Kosovom polju 1389. godine. U SR Hrvatskoj izdvojila se proslava održana 9.
srpnja 1989. u Kosovu kraj Knina, čiji su sudionici također masovno rabili opi-
sane srpske nacionalne simbole.155 Tada je, međutim, javnost u SRH uznemirilo
to što su brojni sudionici nosili šajkače s kokardama i drugim oznakama koje su

81
 SLIKA 104
Slike srpskih zastava »bez socijalističkih oznaka« tijekom
1989. redovito su objavljivane i u hrvatskom tisku, ponajprije
u prilozima koji su izvještavali o stanju u Srbiji. O tome go-
vori i ova naslovnica zagrebačkoga tjednika Danas iz srpnja
1989., koja se je djelomično odnosila i na suvremene doga-
đaje u Kninu i okolici.

asocirale na kokarde i oznake četničkih odreda iz Drugoga svjetskog rata.156 Uz

to su sudionici proslave izvikivali velikosrpske parole, pa i onu o Dalmaciji kao
srpskoj zemlji u sastavu Dušanova carstva. Opisane srpske nacionalne simbole
mnogi su Srbi u Hrvatskoj nastavili javno rabiti i nakon svršetka proslave na Ko-
sovu polju pa bizarno zvuče neke kasnije tvrdnje da je srpskoj zajednici crvena
komunistička zvijezda bila navodno simbol ravnopravnosti s Hrvatima. Takva
praksa istodobno čini više negoli licemjernom kasniju ljutnju nekih istaknutih
srpskih političara Srpske demokratske stanke i tada već Saveza komunista Hr-
vatske – Stranke demokratskih promjena zbog uklanjanja crvene komunističke
zvijezde s hrvatske zastave i grba. Istodobno je i nadalje na područjima sa znat-
nim udjelom srpskog stanovništva korištena i srpska zastava s crvenom komuni-
stičkom zvijezdom, koja je bila istovjetna zastavi SR Srbije.

Nastanak simbola suvremene hrvatske države

U međuvremenu se kriza u SFRJ produbljivala, a vodstvo SKH suočeno s
njom i prodorom srpskog nacionalizma predvođenog Slobodanom Miloševićem,
odlučilo je u prosincu 1989. otvoriti prostor političkom pluralizmu i izborima
koji bi omogućili hrvatskim građanima da izaberu vlast kakvu žele.157 I formalni
slom monopola jedne stranke otvorio je prostor slobodnom rastu drugih politič-
kih opcija pa su ubrzo uz postojeći HSLS i HDZ osnovane i nove stranke.

82
 Novo stanje omogućilo je napokon u većini hrvatskih mjesta slobodnu upo-
rabu hrvatskih nacionalnih simbola »bez socijalističkih oznaka«. Njih su u pro-
ljeće 1990. afirmirali brojni hrvatski građani koji su ih javno isticali, ali i novo-
osnovane hrvatske političke stranke koje su se zalagale za uspostavu suverene i
slobodne hrvatske države. Među njima je bila i Hrvatska demokratska zajednica,
kasnija pobjednica na prvim višestranačkim izborima održanim potkraj travnja
iste godine.
U tom su razdoblju prvi put u većem broju javno istaknute zastave s hr-
vatskim šahiranim grbom u sredini. Na njima su prevladavali hrvatski šahirani
grbovi od 25 polja s početnim bijelim poljem. I među samostalno korištenim gr-
bovima prevladavali su oni s početnim bijelim poljem. Hrvatsko novinstvo tada
problematici boje početnog polja nije davalo pozornost. Čak ni optužbe srpskih
medija o »šahovnici« kao ustaškom obilježju nisu tu problematiku uzimale u
obzir. Za njih su svaka hrvatska zastava i grb »bez socijalističkih« obilježja bili
u najmanju ruku slični obilježjima NDH, ili su izričito označavani ustaškima i
»pretnjom« srpskom narodu.
Izborna pobjeda Hrvatske demokratske zajednice i izrazita razlika broja za-
stupnika te stranke i zastupnika stranaka dotadašnje Koalicije narodnog spora-

SLIKA 105 SLIKA 106

Predsjednik HDZ-a dr. Franjo Tuđman za govornicom tije- Jedna od zastava kakve su masovno korištene u proljeće
kom održavanja I. općeg sabora HDZ-a u veljači 1990. 1990. na naslovnici zagrebačkog tjednika Danas iz svibnja
te godine.

83
zuma prema broju zastupnika dotad vladajućeg SKH-SDP, nije tek omogućila
smjenu vlasti, nego je bila i temelj na kojem je započet proces uspostave suverene
Republike Hrvatske. Praksa HDZ-a i mnogih u strankama Koalicije narodnog
sporazuma (ali i drugim strankama i političkim organizacijama koje nisu bile
zastupljene u novoizabranom Saboru SRH) dala je naslutiti da će ubrzo i hr-
vatski nacionalni simboli dobiti posve drukčiji izgled. Većinska praksa uporabe
hrvatskoga šahiranog grba od 25 polja s početnim srebrnim poljem i hrvatske
trobojnice s takvim grbom na središnjem bijelom polju upućivala je na izvjesnost
usvajanja takvih simbola. Nikša Stančić navodi da su se već »uoči izbora pojav-
ljivale (...) na javnim mjestima i na stranačkim skupovima zastave s grbom ‘bez
socijalističkih obilježja’, kako one iz tradicije Hrvatske seljačke stranke tako one
donesene iz krugova političke emigracije, te je nakon pobjede građanskih stra-
naka na slobodnim izborima bilo samo pitanje vremena kada će se i formalno
postaviti problem promjene grba.«158
Konstituirajuća sjednica novog saziva Sabora Socijalističke Republike Hr-
vatske 30. svibnja 1990. mogla se činiti i kao svojevrsna potvrda takvih očekiva-
nja. Cijelo zasjedanje i javne svečanosti održavane u Zagrebu i ostalim hrvatskim
gradovima bile su u znaku opisanoga grba i zastave, a i trobojna lenta koju je
novo čelništvo Sabora pripremilo za novog predsjednika Predsjedništva SRH
dr. Franju Tuđmana sadržavala je na središnjem bijelom polju upravo takav grb.

SLIKA 107
Na Trgu Republike (danas Trg bana Jelačića) u Zagrebu 30. svibnja 1990.

84
 Ipak je SRH pod svojim imenom i simbolima formalno nastavila postojati i
nakon tog dana, a i nestanak zastava SFRJ iz javnosti u većem broju nije značio
da je Hrvatska prestala biti dio te federacije. Na javnim su zgradama u kojima su
bila sjedišta vrhovnih tijela vlasti (primjerice, republičkih sekretarijata, odnosno
ministarstava) i dalje službeno isticane zastave SRH i SFRJ.
Ubrzo je u tijelima nove vlasti i javnosti pokrenuta rasprava o promjenama
tadašnjeg Ustava i o potrebi donošenja novoga hrvatskoga ustava koji bi Hrvat-
sku odredio kao suverenu državu. Kao prvi korak najavljeni su potkraj lipnja
1990. amandmani na postojeći Ustav SRH, čija je glavna svrha bila uklanjanje
ideoloških oznaka iz naziva države i s njezinih simbola. Pitanje promjene izgle-
da državnih simbola bilo je i dijelom rasprava o hrvatsko-srpskim odnosima u
Hrvatskoj. Pritom je bilo izgledno da će doći do promjene izgleda simbola i da
će s njih biti uklonjeni simboli jedne ideologije. U otporu promjeni simbola pred-
njačili su neki članovi SKH-SDP (među njima i zastupnici te stranke u Saboru
SRH) te članovi SDS-a. 159 Ponašanje članova te stranke hrvatskih Srba pratio je
i nastavak otprije započete promidžbene kampanje medija iz Srbije o hrvatskim
nacionalnim simbolima kao o »ustaškom« grbu i zastavi koji navodno najavljuju
nova stradanja Srba.
Unatoč tome, nastavilo se raditi na ustavnim amandmanima pa i na onima
koji su se odnosili na izgled grba i zastave. Spomenuta rasprava o izgledu novoga
grba i zastave pokazala je da će grb počinjati s crvenim poljem, iako je dotad u
javnosti masovno korišten grb s prvim bijelim poljem.
Amandmani na Ustav SRH usvojeni su na saborskom zasjedanju 25. srpnja
1990., a na grb i zastavu sada već Republike Hrvatske (RH) odnosio se aman-
dman LXVI. U točki 1. stajalo je da je grb »Republike Hrvatske (...) povijesni
hrvatski grb osnovica kojeg se sastoji od 25 crvenih i bijelih polja.« U točki 2.
stajalo je da se zastava RH »sastoji (...) od tri boje: crvene, bijele i plave, s povije-
snim hrvatskim grbom u sredini.«160
Predstavnici SDS-a i ostali srpski ekstremisti te beogradski mediji nastavili
su napade i nakon što su amandmani usvojeni. To su predstavnici SDS-a učinili
već istoga 25. srpnja 1990. na masovnom mitingu u Srbu. Ističući nikada doka-
zanu tezu da se navodno Srbe želi izbaciti iz hrvatskog ustava, govornici na tom
mitingu stalno su isticali navodnu ugroženost Srba i novu su hrvatsku vlast izjed-
načavali s NDH i ustaštvom. Istodobno su sudionici tog mitinga i sličnih skupova
održanih nakon tog dana napadali nove simbole RH mašući s desetcima srpskih
zastava »bez socijalističkih obilježja« i s istaknutim srpskim grbom. Zbog toga
plač za zvijezdom koju su i sami uklonili sa svojih simbola i napade na želju no-
vih hrvatskih vlasti da postojeću »šahovnicu« u grbu SRH i hrvatsku trobojnicu
na isti način očiste od obilježja jedne ideologije, treba promatrati kao licemjerje.
Svi ti napadi nisu potaknuli vodstvo Republike Hrvatske da odustane od
uporabe novih simbola. Od kraja srpnja 1990. oni su počeli zamjenjivati dotadaš-

85
 SLIKA 108
Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo
Tuđman ispod grba s početnim crvenim
poljem i zastava koje su još uvijek sadr-
žavale grb s početnim bijelim poljem pri-
godom razgovora za Vjesnik i HTV potkraj
srpnja 1990., najava razgovora objavljena
u Vjesniku (dnevnik, Zagreb), 28. srpnja
1990., 1.

SLIKA 109
Jedna od zastava s grbom s početnim
crvenim poljem iz druge polovice 1990.
godine.

SLIKA 110
Prizor sa skupa u Srbu na naslovnici be-
ogradskog tjednika Intervju s početka
kolovoza 1990.

86
nje simbole SRH gdje god da su se oni još nalazili. Istodobno je nastavljen rad na
traženju rješenja konačnog izgleda grba i zastave Republike Hrvatske.
Naposljetku su novi simboli usvojeni 21. prosinca 1990. kada je Sabor RH
donio Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti pred-
sjednika Republike Hrvatske.161 Izgled grba Republike Hrvatske uređen je član-
kom 7. Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti pred-
sjednika Republike Hrvatske:
»Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko
podijeljen vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih (srebrnih) polja,
tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje. Iznad štita se na-
lazi kruna sa pet šiljaka koja se u blagom luku spaja sa lijevim i desnim gornjim
dijelom štita. U krunu je smješteno pet manjih štitova s povijesnim hrvatskim
grbovima koji su poredani od lijeve na desnu stranu štita u ovom redu: najstariji
poznati grb Hrvatske, grbovi Dubrovačke Republike, Dalmacije, Istre i Slavoni-
je. Omjer visine polja na glavnom štitu i visine manjih štitova u kruni je 1 : 2,5, a
omjer širine polja na glavnom štitu i širine manjih štitova u kruni 1: 1. Najstariji
poznati grb Hrvatske sadrži u štitu na plavom polju žutu (zlatnu) šesterokraku
zvijezdu s bijelim (srebrnim) mladim mjesecom. Grb Dubrovačke Republike sa-
drži u štitu na modrom polju dvije crvene grede. Dalmatinski grb sadrži u štitu
na plavom polju tri žute (zlatne) okrunjene leopardove glave. Istarski grb sadrži
u štitu na modrom polju žutu (zlatnu) kozu okrenutu u lijevo s crvenim papcima
i rogovima. Slavonski grb sadrži u štitu na plavom polju dvije poprečne bijele
(srebrne) grede, a između greda je crveno polje po kojem lagano stupa kuna na
lijevo. U gornjem plavom polju je žuta (zlatna) šesterokraka zvijezda. Grb je
obrubljen crvenom crtom.«
Izgled zastave Republike Hrvatske uređen je člankom 10. spomenutog zakona:
»Zastava Republike Hrvatske sastoji se od tri boje: crvene, bijele i plave s
grbom Republike Hrvatske u sredini. Omjer širine i dužine zastave je 1 : 2. Boje
zastave su položene vodoravno i to ovim redom s gornje strane: crvena, bijela i
plava. Svaka boja čini jednu trećinu širine zastave. Grb Republike Hrvatske je
smješten u sredini zastave tako da gornji dio grba (kruna) zalazi u crveno polje
zastave, a donji dio grba zalazi u plavo polje zastave. Središnja točka grba pokla-
pa se s točkom u kojoj se sijeku dijagonale zastave.«
Spomenuti Zakon prethodio je donošenju Ustava Republike Hrvatske 22.
prosinca i njegovog članka 11., koji se je također odnosio na državna obilježja:
»Grb Republike Hrvatske povijesni je hrvatski grb čija je osnovica 25 naiz-
mjeničnih crvenih i bijelih (srebrenih) polja. Zastava Republike Hrvatske sastoji
se od tri boje: crvene, bijele i plave, s povijesnim hrvatskim grbom u sredini. Hi-
mna je Republike Hrvatske ‘Lijepa naša domovino’. Opis povijesnoga hrvatskog
grba i zastave i tekst himne te uporaba i zaštita tih i drugih državnih znamenja
uređuje se zakonom.«

87
 SLIKE 111 i 112
Usvajanje novog hrvatskoga ustava i novih državnih simbola hrvatski je tisak u prosincu 1990. pozorno pratio te je javnosti
objavio izgled novoga znakovlja.

SLIKA 113 SLIKA 114

Grb Republike Hrvatske. Zastava Republike Hrvatske.

88
 Navedene odredbe o grbu i zastavi u osnovi odgovaraju tekstu amandmana
LXVI na Ustav SRH od 25. srpnja 1990.
Razmišljanja o tome je li novi izgled grba i zastave pogodan i prihvatljiv po-
javila su se odmah nakon donošenja spomenutog Zakona iz prosinca 1990., a bilo
ih je i poslije. Tako je 1992. godine među onima koji su na temelju dobrog pozna-
vanja heraldičkih pravila i povijesti hrvatskoga grba bili kritični prema novom
izgledu državnih obilježja, ponajprije prema izgledu grba, bio i Ivo Banac. On
je napisao da grb »Republike Hrvatske (1990), autorsko djelo Miroslava Šuteja,
ukazuje na moć dizajnera u političkoj postmoderni. Ovaj je grb prekompliciran,
neheraldičan je u rasporedu, obliku i šarenilu grbovlja koji sačinjavaju njegovu
metaforičnu ‘krunu’ i nelogičan u izboru grbova zastupljenih u kruni (među nji-
ma je i ilirska Leljiva, politički legitimirana kao ‘najstariji hrvatski grb’, te nehe-
raldički grb Dubrovnika). Očito je da su potrebe dizajna uvjetovale izbor boja i
ustrojstva ovog neobičnog grba, koji će vjerojatno doživjeti daljnje preinake.«162
Ovo posljednje nije se ipak dogodilo, a grb i zastava usvojeni u prosincu 1990.
ubrzo su postali simboli pod kojima se u Domovinskom ratu branila Republika
Hrvatska. Isticanjem grba i zastave hrvatski su vojnici prkosili agresoru tijekom
najjačih napada ujesen 1991. godine. U oslobodilačkim operacijama i akcijama
hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga isticanje hrvatske zastave na oslobođenim
područjima doživljavano je kao svojevrsni vrhunac i završni čin kojim je oslo-
bađanje i simbolički potvrđeno. Svakako najpoznatiji takav čin dogodio se ne-
posredno nakon što su postrojbe Hrvatske vojske u tijeku operacije »Oluja« 5.
kolovoza 1995. iz Knina istjerale srpske paravojne skupine, koje su u tom gradu
pune četiri godine održavale terorističku
tvorevinu koju su zvali Republika Srpska
Krajina i koja je kao svoje simbole rabila
srpske nacionalne simbole. Simboli Repu-
blike Hrvatske usvojeni u prosincu 1990.
uvriježili su se i prihvatili su ih široki slo-
jevi hrvatskog stanovništva. Oni su danas
prepoznatljivi ne samo hrvatskim građa-
nima nego i mnogima u svijetu koji prate
uspjehe hrvatskih športaša ili kao turisti
posjećuju Hrvatsku.

SLIKA 115
U oslobodilačkim operacijama i akcijama hrvatskih vojnih i
redarstvenih snaga isticanje hrvatske zastave na oslobođe-
nim područjima (i osvojenim vojarnama JNA u jesen 1991.)
doživljavano je kao svojevrstan vrhunac i završni čin kojim
je oslobađanje i simbolički potvrđeno, o čemu govore i na-
slovnice hrvatskih listova od jeseni 1991. do svibnja 1995.

89
 SLIKA 116
Oslobođenju Knina 5. kolovoza 1995., a osobito isticanju hr-
vatske zastave na kninskoj tvrđavi, hrvatski je tisak posvetio
znatnu pozornost.

SLIKA 117
O uspjesima hrvatskih športaša, koji gotovo redovito ističu svoj nacionalni identitet i svoje nacionalno znakovlje, dobro
govore uspjesi Janice Kostelić.

90
 SLIKA 118
Velika športska dostignuća hrvatskih vrsta nisu samo slavlja navijača zbog športskih uspjeha, nego i prigoda
za iskazivanje nacionalnog ponosa i identiteta. O tome dobro svjedoče bronca na svjetskom nogometnom
prvenstvu u Francuskoj 1998. godine i srebro u Rusiji postignuto točno dva desetljeća kasnije.

91
 Istodobno su hrvatski nacionalni simboli i službeni simboli Hrvata u Bosni
i Hercegovini, ali i manjinski simboli Hrvata u Srbiji i Crnoj Gori. Svi se oni
koriste hrvatskim šahiranim grbom od 25 polja s početnim crvenim poljem te
hrvatskom crveno-bijelo-plavom trobojnicom s grbom u sredini. Iako se njihov
izgled razlikuje u detaljima, ipak je svakome vidljivo njihovo zajedničko podri-
jetlo i značenje.

SLIKA 119
Grb Hrvata u Bosni i Hercegovini svojedobno je
bio grb Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, kasni-
je i Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

SLIKA 120
Zastava Hrvata u Bosni i Hercegovini istodobno je
i zastava dviju hrvatskih županija, Hercegbosan-
ske i Zapadnohercegovačke.

92
Bijelo ili crveno, crveno ili bijelo –
Suvremeni stereotipi i kontroverze o hrvatskome
šahiranom grbu s početnim bijelim poljem

Iako su hrvatski nacionalni simboli istodobno i državni simboli Republike

Hrvatske te službeni simboli hrvatskoga naroda uz Bosni i Hercegovini, ipak se
u javnosti povremeno pojavljuju dvojbe i kontroverze oko isticanja nekih nesluž-
benih inačica tih simbola. Riječ je o isticanju hrvatskih šahiranih grbova od 25
polja s početnim srebrnim poljem, odnosno hrvatskih trobojnica s takvim aplici-
ranim grbovima. U dijelu medija i javnosti takvi grbovi i zastave nerijetko se eti-
ketriraju kao grbovi i zastave NDH, odnosno kao ustaški simboli, te se upućuju
pozivi za sankcioniranje njihove uporabe ili za njihovu zabranu.
Takve rasprave imaju odjeka i u inozemstvu, no ipak treba zapaziti da to-
me nisu nasjeli sastavljači austrijskog Saveznog zakona koji zabranjuje upotre-
bu simbola skupine Islamska država i drugih skupina (Bundesgesetz, mit dem
die Verwendung von Symbolen der Gruppierung Islamischer Staat und anderer
Gruppierungen verboten wird) iz 2014., čijom su promjenom početkom 2019.
godine od 1. ožujka 2019. godine u Austriji zabranjeni uporaba (isticanje) simbo-
la »skupine Ustaša« (»Gruppierung Ustascha«).163 Iz teksta samog zakona nije
jasno na što se odnosi pojam simbola neobično imenovane »skupine Ustaša«,
no grafički prilog koji je 27. veljače 2019. objavio Ured austrijskog saveznog
kancelara (Bundeskanzleramt) jasno pokazuje kako je riječ isključivo o zabrani
ustaškoga znaka i državnoga grba NDH, a ne hrvatskoga šahiranoga grba od 25
polja s početnim bijelim poljem.164
Tako je potkraj siječnja 2015. zanimanje hrvatske javnosti pobudila objava
vijesti kako se na grafitu na zidu Osnovne škole Jurja Dalmatinca u Bilicama, u
blizini Šibenika, na kojemu je »vukovarski vodotoranj, simbol stradanja u Do-
movinskom ratu, koji je nacrtan među bojama hrvatske zastave, nalazi (...) i ša-
hovnica s prvim bijelim poljem, ali i vitičastim završetkom što je nedvojbeno
ustaški grb koji se koristio kao službeni simbol zločinačke Nezavisne države
Hrvatske od 1941. do 1945. godine.«165 Pogled na fotografije toga grafita, koje

93
 SLIKA 121
Dio grafičkog priloga od 27. ve-
ljače 2019. koji je objavljen uz
austrijski Savezni zakon koji za-
branjuje uporabu simbola skupine
Islamska država i drugih skupina,
pa i simbole »skupine Ustaša«.

su objavljene uz tu vijest i nakon toga uz brojne slične priloge na više portala i u

mrežnim izdanjima nekih dnevnih listova, pokazuju da se je autoru navoda G.
Pauku tzv. »vitičasti završetak« tek pričinio jer ga u stvarnosti nije bilo pa je oči-
to kako na grafitu nije bio naslikan nikakav »ustaški grb«. U osvrtu na proslavu
Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u mjestu Čavoglave 5. kolovoza 2014.
Marijan Vogrinec je napisao kako je tamo bilo i »zastava ustaškog kroja (bijelo

SLIKA 122
Mural u mjestu Bilice iz 2015. godine sadržavao je hrvatski šahirani grb s početnim bijelim poljem, što je dio medija neoprav-
dano etiketirao kao isticanje simbola NDH.

94
početno polje šahovnice, bez krune s grbovima povijesnih pokrajina) kakve su
neometano ‘krasile’ i središnji trg u Kninu.«166 »Državni grb NDH se sastoji od
šahiranog štita od dvadeset i pet polja koja počinju bijelom bojom«, napisali su
godine 2012. Nikola Vukobratović i Mario Šimunković u uradku pod naslovom
Desni ekstremizam, koji je objavljen u nakladi Saveza antifašističkih boraca i an-
tifašista Republike Hrvatske i Alerte – Centra za praćenje desnog ekstremizma i
protudemokratskih tendencija. Naposljetku navodim i članak novinarke splitske
Slobodne Dalmacije Tanje Šimundić Bendić iz kolovoza 2019.167 U njemu je ona
reagirala na isticanje takve zastave u Splitu nazvavši je ilegalnom, kao onom koja
je navodno u narodu poznata kao »ustaška trobojnica« i koja je navodno »zbog
prvog bijelog polja na šahovnici protivna Zakonu o zastavi RH« te kao onom
na kojoj je navodno osvanulo »sporno obilježje NDH režima«. Nepoznato je na
koji je narod i na temelju kojih empirijskih istraživanja autorica članka mislila, a
ostale kvalifikacije o rečenoj zastavi su činjenično netočne.

SLIKA 123
U jednom je članku objavljenom u
splitskoj Slobodnoj Dalmaciji u ko-
lovozu 2019. zastava s hrvatskim
šahiranim grbom s početnim bijelim
poljem netočno i neopravdano etike-
tirana kao zastava NDH.

U nastavku bi se moglo navesti dosta primjera sumnjičenja hrvatskoga šahi-

ranog grba s početnim bijelim poljem (i hrvatskih trobojnica na koje su aplicirani
takvi grbovi) kao navodnog ustaškog simbola, odnosno kao grba (i zastave) Ne-
zavisne Države Hrvatske. Držim kako bi osvrt na svaki od njih nepotrebno proši-
rio opseg ovog rada, iako nema dvojbe kako njihov sadržaj upućuje na postojanje
stereotipa o takvom grbu (i zastavi s takvim grbom) kao o ustaškom simbolu, od-
nosno o grbu i zastavi NDH. Treba ipak istaknuti kako među brojnim medijskim

95
prilozima na koje sam naišao, izrazita većina potječe iz razdoblja nakon godine
2000., iako je i prije bilo medijskih i drugih sumnjičenja takvih grbova i zastava
kao navodnih ustaških simbola.
Najraniji od njih jest onaj iz satiričkoga tjednika Kerempuh iz kolovoza 1946.
Riječ je o jednom nastavku crtanog stripa pod naslovom »Petrica Kerempuh u
XX vijeku«, u kojem je problematizirano pitanje početnoga polja hrvatskoga gr-
ba, odnosno grb s početnim bijelim poljem posredno je etiketiran kao ustaški.168

SLIKA 124
Nastavak crtanog stripa pod naslovom »Petrica Kerempuh u XX vijeku« objavljen u satiričkom listu Kerempuh u kolovozu
1946., u kojemu je problematizirano pitanje početnog polja hrvatskoga grba.

Pritom je autor stripa pokazao nevjerojatno neznanje jer grb koji je bio predmet
spora, bio je spomenuti i više nego dobro poznati grb Trojednice na krovu crkve
sv. Marka u Zagrebu. U tom kratkom stripu njegov je autor Petricu Kerempuha
uputio u šetnju zagrebačkim Gornjim gradom, gdje je ovaj ostao šokiran ugle-
davši na krovu crkve sv. Marka grb s početnim bijelim poljem. Petrica gleda grb
i čudi se: »Ne, zbilja, to nije varka! Kad pogledam malo bolje, vidjeh da je prvo
polje hrvatskoga grba bijelo.« Pogledavši u neku knjigu s prikazom kralja Tomi-
slava koji drži štit s grbom, zaključio je: »To je podvala zacijelo, jer za Tomislava,

96
eno, prvo polje bje crveno!« Unatoč čuđenju, očito je kako je i za autora stripa
hrvatski šahirani grb bio općeprihvaćeni hrvatski grb. U nastavku »doznajemo«
zbog čega je taj grb na krovu crkve sv. Marka dobio takav »neprihvatljiv« izgled.
Naime, »za ustaša je zato« grb počinjao s bijelim poljem, što je trebala potkrijepi-
ti sličica na kojoj ustaša drži zastavu koja bi po izgledu odgovarala Poglavnikovoj
zastavi, o kojoj će biti više riječi u nastavku. Autor je ipak zaboravio na »sitnicu«
zvanu slovo »U« na zastavi i grbu NDH. A kako je navodno došlo do »promjene«
početnog polja na grbu na krovu crkve sv. Marka? Autor stripa Petrici Kerempu-
hu stavlja u usta riječi da »ovo bit će zacijelo tih mračnjaka [ustaša, nap. M. J.]
drsko djelo kojim ne bje ništa sveto, pa ni grb Hrvata eto!«. Petrica je i zamislio
kako je ta navodna promjena izgledala, odnosno ustaše su se noću penjali na
krov »i tad ploču sve po ploču izmjenjuju na tom krovu«. S obzirom na to da
je strip objavljen u jeku priprema za obračun s Katoličkom crkvom i zagrebač-
kim nadbiskupom Alojzijem Stepincem, nije neobično što su na jednoj od sličica
stripa kao oni što u tom poslu pomažu ustašama, prikazani katolički svećenici.
Posljednja sličica prikazuje prijeteći Petričin lik i mislim da otkriva pravu svr-
hu stripa. On naime prijeti: »I tako je još do sada ostalo sred Zagreb-grada ovo
ruglo, mili moji − koje ovdje na sramotu nama sada stoji!« Pretpostavljam kako
sadržaj stripa odražava stajališta nekih među komunističkim vlastodršcima, koji
su zahvaljujući svojemu neznanju pomislili da je takav grb »ustaški« i željeli su
ga ukloniti ili tek »popraviti«. Nema dokaza da bi ikada bila pripremana zamjena
tog »nepoćudnog« grba, no strip upućuje
na moguće postojanje i takvih nakana.
Činjenica jest kako je grb ostao na krovu
crkve neizmijenjen tijekom cijeloga ko-
munističkog razdoblja, iako se komuni-
stičke vlasti nisu libile uništavati i manje
»nepoćudne« simbole i spomenike.
Iako je grb na krovu crkve sv. Marka
»preživio« optužbe iz 1946., ipak je po-
vremeno i kasnije bilo optužaba na račun
grba s početnim bijelim poljem. Na to
upućuje i članak povjesničara Miroslava
Brandta u Hrvatskom tjedniku u svibnju
1971., u kojemu se je on osvrnuo i na u
javnosti prisutne tendencije prikaziva-
nja hrvatskih nacionalnih simbola kao
ustaških. Pritom se je osobito osvrnuo
na problematiku grba s početnim bijelim SLIKA 125
poljem, odnosno osvrnuo se je na napade Plakat za godišnju skupštinu Matice hrvatske u Sla-
na grb s početnim bijelim poljem otisnut vonskom Brodu iz svibnja 1971. godine.

97
na plakatima koje je u svibnju 1971. tiskao lokalni ogranak Matice hrvatske u
Slavonskom Brodu.169 Brandt piše da je tada »gradom (...) širena ocjena da je
takav grb zapravo ustaški, pa su u tijeku noći, neke nepoznate osobe, svuda na
jednak način, s oko 200 plakata krišom izrezale otisnuti grb.« Njegovo je stajali-
šte da je »povijesna (...) činjenica da obje upotrebe (i ona s crvenim i ona s bijelim
poljem kao prvim) imaju više stotina godina utvrđenu tradiciju, pa se ni jedna od
njih ne osniva ni na kojoj političkoj koncepciji novijega doba« te da je »besmisle-
no uporabu bijeloga polja kao prvog tumačiti kao opredjeljivanje za ustaštvo«.170
Iako je od tada proteklo više od četiri desetljeća i nova su istraživanja na
svijetlo dana iznijela nove činjenice i spoznaje o povijesti hrvatskoga šahiranog
grba, ipak držim kako prethodno spomenuti Brandtov zaključak iz godine 1971.
stoji i danas.
Ukratko se može reći kako je jedna od važnih karakteristika uporabe hr-
vatskoga šahiranog grba, od najstarijeg sačuvanog primjera do danas, bila nedo-
sljednost u određivanju boje početnoga polja, odnosno od početka su se na tome
mjestu izmjenjivale srebrna (bijela) i crvena boja. Kada se tome doda i činjenica
da je slična nedosljednost zabilježena u broju polja, posljedak su brojne kombi-
nacije hrvatskoga šahiranog grba s obzirom na boju početnoga polja i s obzirom
na broj polja. Zbog toga se je prepoznatljivost toga grba stoljećima temeljila na
činjenici što je to bio šahirani grb koji se je sastojao od srebrnih (bijelih) i crvenih
polja, a ne na nekom pobliže određenom izgledu koji bi počivao na jasno zada-
nim sadržajnim parametrima kao što su boja početnoga polja i broj polja. Danas
uvriježeni broj od 25 polja u praksi je počeo prevladavati od kraja 19. stoljeća, da
bi ga potvrdili odgovarajući akti tijekom 20. stoljeća.171
Odgovor na pitanje zbog čega pojedinci i skupine unatoč postojanju držav-
nih simbola RH i simbola Hrvata u BiH povremeno još uvijek koriste druge ina-
čice hrvatskih nacionalnih simbola, zahtijevao bi posve novo istraživanje koje bi
nedvojbeno trebalo uzeti u obzir brojne društvene i političke tijekove i probleme
koji opterećuju hrvatsko društvo. Držim kako u demokratskom društvu njihovo
korištenje bez obzira na razloge ne bi trebalo biti upitno. Oni su nedvojbeno dio
hrvatske heraldičke (i veksilološke) tradicije te su u nekim povijesnim razdoblji-
ma bili sredstvo snažne hrvatske nacionalne identifikacije. Pritom treba ponoviti
kako nisu utemeljena na činjenicama i danas prisutna sumnjičenja hrvatskoga
šahiranog grba s početnim bijelim poljem i hrvatske zastave s apliciranim isto-
vjetnim grbom kao navodnih ustaških simbola (odnosno simbola NDH). Ustaški
znak te državni simboli NDH bili su naime jasno definirani i posve određenog
oblika koji je uključivao slovo »U« kao simbol ustaštva kao njihov sastavni dio.

98
Zaključna razmatranja – sažetak

Iako se njihova uporaba kao nacionalnog simbola jednog naroda može pratiti
od polovice 19. stoljeća, suvremeni hrvatski grb i zastava temelje se na starome
hrvatskom zemaljskom grbu i suvremenoj nacionalnoj trobojnici. Pritom se boje
zastave temelje na bojama zastupljenim u tri hrvatska zemaljska grba.
Taj se je grb sastojao od tri tradicionalna hrvatska zemaljska grba (hrvatski
šahirani grb, dalmatinski i slavonski). Od njih je prvo zabilježen grb s tri lavlje
(kasnije leopardove) glave još potkraj 14. stoljeća, da bi do kraja 15. stoljeća bila
zabilježena i pojava hrvatskoga šahiranog grba i slavonskoga grba. Otad se grb
s leopardovim glavama uobičajeno smatra grbom Dalmacije, a šahirani grb hr-
vatskim grbom. Najkasnije od početka 17. stoljeća ta tri grba zajedno čine grb
tadašnje hrvatske države, koja je poznata po svojem u 19. stoljeću uvriježenom
nazivu Trojedna Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija.
S obzirom da se današnji hrvatski nacionalni simboli temelje na hrvatskom
šahiranom grbu i na trobojnici crveno-bijelo-plavoj koja je nastala polovicom 19.
stoljeća, pozornost treba posvetiti upravo povijesnoj uporabi i razvoju upravo
toga grba.
Danas najstariji poznati primjer potječe iz razdoblja između 1490. i 1494.
godine, a uz njega je poznat niz primjera nastalih na prijelazu iz 15. u 16. stolje-
će. Njegovo je prikazivanje već tada variralo s obzirom na broj polja te na boju
početnoga polja, što je ostalo karakteristično za njegovo prikazivanje u sljedećim
desetljećima pa i stoljećima sve donedavno. U posljednjih stotinjak godina uvri-
ježila se je doduše uporaba toga grba od 25 polja, no suvremene rasprave o boji
početnoga polja pokazuju kako i danas u neslužbenoj uporabi vlada šarolikost
glede te karakteristike.
Procesi hrvatske nacionalne integracije utjecali su na to da se je do kraja 19.
stoljeća šahirani grb od jednoga od hrvatskih zemaljskih grbova prometnuo u
općehrvatski nacionalni simbol. U to doba postavlja se temelj i za percepciju o
tome kako bi trebala izgledati hrvatska nacionalna zastava. Još od 1848. godine
u širokoj je uporabi bila trobojnica crveno-bijelo-plava, a instalacijska zastava
bana Josipa Jelačića je na trobojnome zastavnom polju sadržavala i grb Trojedne

99
Kraljevine. Po svojemu značenju ta je zastava kao zastava bana bila zapravo pre-
teča suvremene nacionalne i državne zastave, a svojim sadržajem – trobojnica s
apliciranim grbom – uzor je na kojemu se temelji i današnji izgled hrvatske na-
cionalne zastave. Niz je prikaza još iz kraja 19. stoljeća koji ukazuju na raširenu
percepciju hrvatske nacionalne zastave kao trobojnice s apliciranim hrvatskim
šahiranim grbom.
U to doba, potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, prevladava uporaba hrvatsko-
ga šahiranog grba s početnim bijelim poljem, a sve više prevladava uporaba grba
od 25 polja. Svojevrsno je priznanje kao svehrvatski grb takav grb dobio usvaja-
njem malog grba Austro-Ugarske Monarhije 1916. godine, kada je u sklopu grba
istočnoga dijela Monarhije (Zemlje krune sv. Stjepana) predstavljao sve hrvatske
zemlje. Slom Monarhije 1918. godine taj je grb otpremio u ropotarnicu povijesti,
no i nova državna tvorevina u koju su tada ušle hrvatske zemlje prihvatila ga je
kao općehrvatski simbol.
U grbu novoga Kraljevstva SHS upravo je naime taj grb predstavljao Hrvate,
iako je nova državna tvorevina po svojemu karakteru bila umnogome nijeka-
nje hrvatskih prava i interesa. U prvoj je inačici toga grba hrvatski šahirani grb
počinjao s bijelim poljem, a sastojao se je od 20 polja, da bi već u veljači 1919.
bila usvojena inačica od 25 polja s početnim crvenim poljem. Predstavnici hr-
vatskoga društva i politike nisu tada, pa ni kasnije, problematici boje početnoga
polja hrvatskoga šahiranog grba pridavali nikakvu pozornost. Može se reći kako
je grb s početnim crvenim poljem bio široko prihvaćen pa ga je primjerice na
svojim zastavama i znakovima masovno koristila tada vodeća hrvatska stranka,
koja je od 1925. nastupala pod imenom Hrvatske seljačke stranke. Tijekom prvog
desetljeća postojanja prve jugoslavenske države samostalna je uporaba hrvatskih
nacionalnih simbola bila razmjerno slobodna i neupitna.
Uvođenje diktature kralja Aleksandra, koja je, među ostalim, stvaranjem
jedinstvenog jugoslavenskog naroda imala za cilj izbrisati »plemenske« razlike
kao navodno glavnog krivca za nestabilnost jugoslavenske države, imalo je za
posljedicu stvarnu zabranu samostalne uporabe hrvatskih simbola. Činjenica da
su istodobno srpski nacionalni simboli pod obrazinom simbola Srpske pravoslav-
ne crkve slobodno korišteni, samo je pojačavala kod mnogih Hrvata uvjerenje o
diktaturi i Kraljevini Jugoslaviji kao velikosrpskim tvorevinama.
Nakon smrti kralja Aleksandra u domovini je opet bilo moguće razmjerno
slobodno koristiti hrvatske nacionalne simbole, no ni tada nije pridavana pozor-
nost boji početnoga polja hrvatskoga šahiranog grba. Masovno su grbove (pa i
aplicirane na zastave) koristili članovi i pristaše HSS-a te organizacija u okrilju
te vodeće hrvatske stranke. Uz pretežitu uporabu grbova s početnim crvenim po-
ljem korišteni su povremeno i grbovi s početnim bijelim poljem. U inozemstvu,
u političkoj emigraciji, od početka tridesetih godina, djeluje pod vodstvom Ante
Pavelića Ustaška organizacija, koja uglavnom u sklopu znaka organizacije prete-

100
žito koristi šahirani grb s početnim bijelim poljem. Isto se može reći i za hrvatski
šahirani grb u sklopu znaka Hrvatskoga domobrana, organizacije koja je pod for-
malnim Pavelićevim vodstvom javno okupljala brojne hrvatske iseljenike i koja
je zajedno s Ustaškom organizacijom činila dio Ustaško-domobranskog pokreta.
Istodobno su u drugoj polovici tridesetih godina hrvatski nacionalisti u do-
movini, među njima i Pavelićevi sljedbenici, pretežito koristili šahirani grb s
početnim crvenim poljem.
Uspostava Banovine Hrvatske kao autonomne, gotovo federalne, jedinice u
sklopu Kraljevine Jugoslavije u ljeto 1939. značila je daljnju afirmaciju hrvatskih
nacionalnih simbola. Hrvatska trobojnica postala je zastavom Banovine, a u pro-
ljeće 1940. hrvatski šahirani grb s početnim crvenim poljem okrunjen jugosla-
venskom krunom postao je i njezin grb.
Uspostava Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941. godine potvrdila je
da su trobojnica i hrvatski šahirani grb temelj na kojemu su se zasnivali i simboli
nove države. Uz činjenicu da je prihvaćen štit koji je sadržavao 25 polja s počet-
nim bijelim poljem, stoji i činjenica da je integralni dio državnoga grba NDH
bila i tropleta crvena vitica s plavim slovom »U« kao shematiziranim simbolom
vladajućeg Ustaškog pokreta. Isto je i sa zastavom NDH, koja je također sadrža-
vala istovjetnu viticu s državnog grba. Grbovi i zastave bez te vitice nisu grbovi
i zastave NDH. Uz to su državni simboli NDH po prvi puta u hrvatskoj povijesti
bili propisani i određen im je točan izgled jednim zakonskim aktom – Zakon-
skom odredbom od 30. travnja 1941.
Slično vlastima NDH, koje su umetanjem shematiziranoga ustaškoga sim-
bola u državne simbole jasno odredile da Ustaški pokret ima monopol vlasti u
toj državi, postupili su jugoslavenski i hrvatski komunisti, Komunistička partija
Jugoslavije i Komunistička partija Hrvatske kao njezin dio, koji su kao vodstvo
partizanskoga pokreta u nacionalne simbole umetnuli simbol svoje ideologije –
crvenu petokraku zvijezdu. U sklopu partizanskoga pokreta nije bilo službene
uporabe nacionalnih grbova, nego su gotovo isključivo korištene zastave. Tako
je i na hrvatsku trobojnicu već u listopadu 1941. aplicirana crvena zvijezda peto-
kraka, koju su kao svoj znak nosili i partizanski borci na svojim kapama. Uz to je
bila raširena i uporaba crvene partijske zastave sa srpom i čekićem.
Povremeno su u posljednjim ratnim godinama korištene i zastave s hrvat-
skim šahiranim grbom na koje je često bila aplicirana crvena zvijezda petokraka,
čija je uporaba uglavnom povezana uz članove i pristaše Hrvatske seljačke stran-
ke koji su pristupili partizanskom pokretu.
Pobjeda partizanskoga pokreta u ratu, obnova jugoslavenske države pod
vodstvom KPJ i uspostava u njezinu sklopu Federalne Hrvatske (od ljeta 1945.
Narodne Republike Hrvatske) nisu donijeli ništa novo u uporabi zastava i sim-
bola općenito. Zastava NRH bila je hrvatska trobojnica s apliciranom crvenom
zvijezdom petokrakom u središtu zastavnog polja, a u početku je umjesto grba

101
korišten amblem čija je osnova i opet bila crvena petokraka zvijezda. Donoše-
njem Ustava NRH u siječnju 1947. propisan je i izgled njezina grba, čiji je temelj,
bez obzira na činjenicu da je oblikovan po uzoru na sovjetska heraldička rješenja,
bio hrvatski šahirani grb od 25 polja. Iako to nije bilo jasno propisano, u uporabi
u sklopu grba NRH bio je uobičajeno grb s početnim crvenim poljem. Pa ipak su,
doduše vrlo rijetko, korištene i inačice s početnim bijelim poljem. Grb i zastava
NRH su u neizmijenjenu obliku opstali kao grb i zastava Socijalističke Repu-
blike Hrvatske sve do demokratskih promjena i nastanka suvremene Republike
Hrvatske 1990. godine.
U razdoblju od 1945. do 1990. samostalno isticanje hrvatskih nacionalnih
simbola bez komunističkih ili, kako su u ono doba nazivana, socijalističkih obi-
lježja, bilo je vrlo pogibeljno i najčešće je izazivalo represiju tadašnjih vlasti.
Od toga odstupa razdoblje liberalizacije u drugoj polovici šezdesetih godina i
razdoblje Hrvatskoga proljeća na samom početku sedamdesetih, kada je omogu-
ćeno slobodnije izražavanje nacionalnih osjećaja i isticanje nacionalnih simbola,
pa i onih bez komunističkih obilježja. Iz toga doba sačuvani su brojni primjeri
takvih simbola, pa i razmjerno brojni hrvatski šahirani grbovi s početnim bijelim
poljem. Ni tada, kao ni ranije ili kasnije, tadašnje vlasti i sustav represije nije
poklanjao pozornost boji početnoga polja, nego tome sadrže li oni komunistička
obilježja. Pritom treba reći da je tijekom osamdesetih godina, djelomice uslijed
rasta srpskog nacionalizma predvođenog Slobodanom Miloševićem, prisutna
tendencija izjednačavanja svega hrvatskoga, pa i simbola, s ustaštvom.
Demokratizacija i slom komunističkoga sustava u Hrvatskoj 1990. usmjerili
su novo hrvatsko političko vodstvo u smjeru preobrazbe dotadašnje SRH u su-
verenu Republiku Hrvatsku. Bilo je jasno da simboli hrvatske države ne mogu
ostati dotadašnji simboli SRH, nego simboli koji bi se temeljili na uvriježenim
hrvatskim nacionalnim simbolima – hrvatskoj trobojnici i šahiranom grbu od
25 polja. Pritom se postavilo pitanje boje početnoga polja, posebice jer se činilo
da je zbog javne i masovne uporabe grbova s početnim bijelim poljem u prvoj
polovici 1990. godine, predodređeno da ono bude bijelo. Razvoj događaja ipak je
doveo do zaključka da je prikladnije usvojiti grb s početnim crvenim poljem, što
je došlo do izražaja već usvajanjem amandmana na hrvatski ustav u srpnju 1990.
To je naposljetku i potvrđeno usvajanjem državnih simbola Republike Hrvatske
u prosincu iste godine, koji su i danas državni simboli hrvatske države. Nešto ka-
snije pojavili su se posebni simboli Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji su i danas
u uporabi, kako službenoj tako i neslužbenoj. I oni se, dakako, temelje na uvrije-
ženim hrvatskim nacionalnim simbolima – hrvatskoj trobojnici i šahiranom grbu
koji kao i u slučaju grba RH počinje s crvenim poljem.
Ipak je i nakon pojave tih simbola bilo ljudi, ima ih i danas, koji neslužbeno
koriste drugačije inačice hrvatskih nacionalnih simbola. Među njima su i grb s
početnim bijelim poljem, odnosno zastava s takvim grbom. Odgovor na pitanje

102
zbog čega pojedinci i skupine unatoč postojanju državnih simbola RH i simbola
Hrvata u BiH povremeno još uvijek koriste druge inačice hrvatskih nacionalnih
simbola, zahtijevao bi posve novo istraživanje koje bi nedvojbeno trebalo uzeti
u obzir brojne društvene i političke tijekove i probleme koji opterećuju hrvatsko
društvo. Držim kako u demokratskom društvu njihovo korištenje, bez obzira na
razloge, ne bi trebalo biti upitno. Oni su nedvojbeno dio hrvatske heraldičke (i
veksilološke) tradicije te su u nekim povijesnim razdobljima bili sredstvo snažne
hrvatske nacionalne identifikacije. Pritom treba ponoviti kako nisu utemeljena na
činjenicama i danas prisutna sumnjičenja hrvatskoga šahiranog grba s početnim
bijelim poljem i hrvatske trobojnice s apliciranim istovjetnim grbom kao navod-
nih ustaških simbola (odnosno simbola NDH). Ustaški znak te državni simboli
NDH bili su naime jasno definirani i posve određenog oblika koji je uključivao
slovo »U« kao simbol ustaštva kao njihov sastavni dio.

SLIKA 126
Zastave Republike Hrvatske i Europ-
ske unije istaknute na zgradi Hrvat-
skoga sabora

103
 BILJEŠKE

1 Prvi je prikaz toga grba, onaj u grbu Ludovika I. Anžuvinca iz grbovnika Gelre,
usp. Dubravka Peić Čaldarović i Nikša Stančić, Povijest hrvatskoga grba, Zagreb, 2011.,
26.–27. Na stranici 27. objavljena je slika toga grba koji je oslikan na 52. listu toga gr-
bovnika. Mate Božić i Stjepan Ćosić, »Nastanak hrvatskih grbova: Podrijetlo, povijest
i simbolika od 13. do 16. stoljeća«, Gordogan 15 (34) (2017.), br. 35–36 (79–80):, 28.
ukratko spominju da se ta »zbirka čuva (…) u Bruxellesu i sadrži čak 1755 grbova, a njen
je sastavljač bio herold Claes Heinen između 1370. i 1414. godine.« Postoje različita mi-
šljenja o tome kada je nastao taj grb, je li uopće Ludovikov, i što predstavlja grb s tri lav-
lje glave, pa ga tako D. Peić Čaldarović i N. Stančić nazivaju »grbom Hrvatske«. Držim
prihvatljivim tumačenje Amera Sulejmanagića, »Grb Zagorja i njegov odnos s grbom
Dalmacije«, Bosna Franciscana 46 (2017.): 254., koji je napisao da taj grb »rasporedom
zemaljskih grbova oslikava redoslijed zemalja u kraljevskome naslovu i odgovara stanju
iz perioda između njegova okrunjenja za poljskoga kralja 1370. i smrti 1382. godine.
Uzimanje poljskoga kraljevstva je bez dvojbe utjecalo na autora grbovnika da Ljudevita
predstavi složenim grbom s visokom pozicijom poljskoga orla: 1. Alt Ungarn i Anjou
(tzv. dinastički grb), 2. Poljska, 3. Neu Ungarn i 4. Dalmacija (tri lavlje glave, 2:1, na
crvenome štitu). Čisto historiografski podatci bi pojavu dalmatinskoga grba u grbovniku
Gelre smjestili između 1370. i 1382. godine. S obzirom na višegodišnji, pa i višedece-
nijski proces nastajanja jednog grbovnika transgeneracijskoga sadržaja moramo uzeti u
obzir i mogućnost znatno kasnijega unosa Ljudevitova grba u grbovnik Gelre, tj. nakon
Ljudevitove smrti, pa do smrti autora grbovnika 1414.«
2 Prvi hrvatsko-ugarski vladar koji je sustavno i dosljedno koristio taj grb na svojim

vladarskim pečatima bio je Sigismund I. Luksemburški (u hrvatskoj tradiciji i historio-

grafiji poznatiji kao Žigmund). Usp. Sigismundove pečate iz godina 1405., 1411. i 1436.,
čije su slike donijeli M. Božić i S. Ćosić, »Nastanak hrvatskih grbova«, 38. Pečat iz
1436., uz naznaku da je riječ o pečatu s početka 15. stoljeća, donijeli su i D. Peić Čaldare-
vić i N. Stančić, Povijest hrvatskoga grba, 30. i 223. Uz iznimku grba na pečatu iz 1411.,
na kojemu su heraldički gledano prikazane lavlje glave, na ostalim pečatima prikazane
su glave leoparda.
3Matija Korvin nosio je naslov češkoga kralja od 1469. godine, iako češkim ze-
mljama nije stvarno vladao. Hrvatsko-ugarski i stvarni češki kraljevi bili su njegovi
nasljednici Vladislav II. Jagelović (1490.–1516.) i Ludovik II. Jagelović (1516.–1526.).
4 Grb je pronađen 1911. godine prigodom obnove crkve sv. Ante u podnožju ostro-

vičke gradine, a njegov je pronalazak početkom listopada 1911. opisao povjerenik Hrvat-

105
skoga starinarskog društva Vladimir Ardalić u pismu koje je 13. listopada te godine iz
Đevrsaka uputio fra Luji Marunu, Pisma Vladimira Ardalića Luji Marunu (1893.–1917.),
priredio Marino Kumir, Split, 2019., 393. Ardalićev opis ukazuje na to da je najvjerojat-
nije bio izvađen upravo iz zidova te crkve, u koje je očito bio uzidan kao spolija.
Podatci o tome grbu oskudni su i ne omogućuju donošenje određenijih zaključaka o
tome gdje je i kada stvarno nastao te što je točno tada predstavljao. Jedino što je sigurno
jest da je to grb koji odgovara onome što danas poznajemo kao grb Dalmacije.
5 To su prvo učinili Vedrana Delonga i Tonči Burić, Ostrovica kod Bribira [katalog
izložbe održane od 9. travnja do 9. svibnja 1998.], Split, 1998., 15., koji tvrde »kako je
tijekom Ludovikove uprave nad Ostrovicom nastao (…) danas najpoznatiji heraldički
simbol hrvatskih zemalja, koji je nakon prevage današnjeg suvremenog hrvatskog grba,
postao simbol samo kraljevine Dalmacije: to su tri zlatne leopardove (lavlje) glave s
krunama na modroj podlozi. Sačuvan je na kamenom bloku, pronađenom na ostrovičkoj
Gradini.« To mišljenje u osnovi prihvaćaju D. Peić Čaldarović i Nikša Stančić te S. Ćo-
sić i M. Božić u unaprijed navedenim monografijama, no ni oni zapravo ne navode na
čemu pobliže temelje takav zaključak. V. Delonga, Grb Dalmacije – najstariji poznati
grb hrvatskih zemalja/Coat of arms of Dalmatia – the oldest known coat of arms of the
Croatian countries, Split, bez. ozn. god. izd. [2009.], 2.–3., iznijela je doduše kako ga
navodno »znanost (…) smješta u sredinu 14. stoljeća«, no nije navela na što misli kada je
iznijela tu tvrdnju. Koliko mi je poznato, o tome ne govori nijedan jedini rad nekoga od
hrvatskih arheologa, povjesničara ili povjesničara umjetnosti pa znanstvenoj i stručnoj
javnosti nisu poznati okolnosti toga nalaza koji bi pomogli njegovoj barem približnoj da-
taciji. Danas se grb iz Ostrovice nalazi u fundusu Muzeja hrvatskih arheoloških spome-
nika (izvornik je izložen u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, a replika
na Bribirskoj glavici u sklopu Arheološke muzejske zbirke Bribir).
6 Dana 8. prosinca 1496. godine ugarsko-hrvatski kralj Vladislav II. Jagelović
Kraljevini Slavoniji je dodijelio grb, a sačuvana je i tada izdana grbovnica kao jedini
dokument takve vrste koji se odnosio na neki od hrvatskih zemaljskih grbova. Grbov-
nica se danas čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, fond 2, Sabor Kraljevine
Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Povlastice Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije
(signatura fonda: HR-HDA-2), br. 70 (Slavonska grbovnica) Dosad je najpotpuniji objav-
ljeni rad o tome grbu i grbovnici iz 1496. godine spomenuti rad istaknutoga hrvatskog
heraldičara i tadašnjeg ravnatelja Kraljevskoga zemaljskoga arhiva u Zagrebu (danas
Hrvatski državni arhiv) Ivana Bojničića »Grbovnica kraljevine Slavonije«, Viestnik hr-
vatskoga arheološkoga družtva (N.S.) I (1895.), br. 1: 14.–22. Izvorni latinski tekst gr-
bovnice donio je Bojničić na stranicama 14.–15. toga rada.
7
Opis grba Slavonije prema članku 7. Zakona o grbu, zastavi i himni Republike
Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske od 21. prosinca 1990.
8 M. Božić i S. Ćosić, »Nastanak hrvatskih grbova«, 62.
9Riječ je o velikom dvostrukom pečatu te drugom osobnom pečatu Matije Korvina
iz 1464. godine, pri čemu je potonji pečat bio najčešće korišten Matijin pečat u razdo-
blju od 1464. do 1490. godine. O oba je pečata pisao Lajos Bernát Kumorovitz u radu
»Mátyás király pecsétjei« (»Matijini kraljevski pečati«), Turul: Magyar Heraldikai és
Genealogiai Társaság Közlönye (1932), 1/4, rad mrežno dostupan na https://www.ar-
canum.hu/hu/online-kiadvanyok/Turul-turul-1883-1950-1/1932-167D2/1932-14-167D3/

106
matyas-kiraly-pecsetjei-167E8/, no nije donio sliku dvostrukog pečata. Grb s kunom na
Matijinu drugom osobnom pečatu, ali i na velikom dvostrukom pečatu iz iste godine,
označio je Kumorovitz kao grb Slavonije. Kvalitetan prikaz dvostrukoga pečata iz 1464.
godine, na kojemu je slavonska kuna prikazana na heraldički gledano desnoj strani (dru-
gi grb odozdo), objavljen je u djelu Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort
und Bild, Ungarn, Band I, Beč, 1888., 113.
Usp. i prikaz i opis Vladislavova pečata kako ga je donio Vjekoslav Klaić, Povjest
Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, Svezak drugi: dio treći. Treće
doba: Vladanje kraljeva iz različitih porodica (1301–1526). Treća knjiga: Doba kralja
Matijaša Korvina i Jagelovića (1458–1526), Zagreb, 1904., 171. i 271.
10 Ta je ploča sačuvana u veži senjskog Ožegovićianuma, odnosno nekadašnjeg kra-

ljevskog kaštela u tom gradu, a uz nju je sačuvana slična ploča s grbom Matijine supruge
i kraljice Beatrice Aragonske. Na te su ploče još 1996. upozorili Blaženka i Enver Ljubo-
vić, Grbovi i natpisi na kamenim spomenicima grada Senja, Senj, 1996., 53.
11 Prema Ivanu Rengjeu, »Početak kovanja slavonskih banovaca«, Obol (1977.), br.

30: 41.–48., kovanje banovaca počelo je u doba kralja Bele IV. i hercega Kolomana (her-
ceg od 1235. do 1241. godine). Kovanje banovaca, odnosno denara, s prikazom kune na
licu trajalo je do bana Nikole Szechyja (ban od 1346. do 1349.), usp. prikaze primjeraka
denara iz doba tog bana kod Irislava Dolenca, Hrvatska numizmatika: kovani novac,
papirni novac, radne marke, privatna izdanja kovanog novca − žetoni: od početaka do
danas, Zagreb, 1993., 37.–38., i kod Bože Mimice, Numizmatika na povijesnom tlu Hr-
vatske (IV. st. pr. Kr. − 1918.)/ Numismatik auf dem historischen Boden Kroatiens (IV.
JH. v. Chr. − 1918.), II. izdanje, Rijeka, 1994., 402.–403.
12 B. Mimica, Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske, 367. Autor na stranicama

367.–404. daje pregled svih poznatih tipova banovaca s opisima i slikama. Nešto sažetiji
prikaz postoji i kod Dolenca, Hrvatska numizmatika, 27.–40., pri čemu treba upozoriti
na stranicu 27. koja sadrži iznimno kvalitetne fotografije lica i naličja čak 27 primjeraka
toga novca. Usp i kvalitetne reprodukcije banovaca iz doba kralja Bele IV. (lice i naličje)
i Andrije III. (lice) kod D. Peić Čaldarović i N. Stančić, Povijest hrvatskoga grba, 76. i
236. Usp. i kvalitetnu fotografiju lica i naličja banovca iz doba kralja Bele IV. uz natu-
knicu »Banovac«, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje na http://www.enciklopedija.
hr/Natuknica.aspx?ID=5735, pristupljeno 24. siječnja 2020.
13 Usp. natuknicu »Marturina«, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje na http://

www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=39217, pristupljeno 24. siječnja 2020.

14 Na njemu je prikazan šahirani crveno-bijeli grb (4 x 4) čije je, dakle, prvo heral-

dički gledano desno polje bilo crveno. Iako uz taj grb nema atribucije, ipak je činjenica
da je prikazan uz grb Ugarske (isključivo grede Arpadovića), dovoljna indicija da ga se
atribuira Hrvatskoj. Usp. M. Božić i S. Ćosić, »Nastanak hrvatskih grbova«.
15
Svakako najdetaljniji prikaz tog tornja je na bakrorezu Salomona Kleinera iz
1750. godine, koji je objavljen u monumentalnom djelu Marquarda Hergotta Monumen-
ta augustae domus austriacae in quinque tomos divisa, Tomus primus, Sigilla vetera,
& insignia (…), Beč, 1750., bakrorez (Tab. XV.) umetnut iza stranice 86. Kvalitetnu re-
produkciju Wappenturma na drugoj omotnoj stranici svoje knjige donio je i Franz Gall,
Österreichische Wappenkunde: Handbuch der Wappenwissenschaft, drugo poboljšano
izdanje, Beč – Köln – Weimar, 1992.

107
 Bakrorez nije koloriran, no svi su grbovi crtkani (šrafirani) pa nije teško odrediti
boje. Svi na tornju prikazani grbovi zasebno su detaljnije prikazani i na tablama uz sliku
tornja, pa tako i grbovi Dalmacije, Hrvatske te vjerojatni grb Bosne (ruka sa sabljom na
crvenom štitu). Prema tome su na grbu Dalmacije (Dalmatien) prikazane lavlje glave
okrenute na heraldički gledano lijevu stranu, a polje štita je s obzirom na šrafuru (crtka-
nje) bilo zeleno.
Pritom se postavlja pitanje zelenog polja umjesto uobičajenoga plavoga, no na to pi-
tanje dakako nema preciznog odgovora, nego se tek može istupiti s nizom pretpostavki.
Jedna od njih je da je izvorna plava boja mogla jednostavno izblijedjeti od izrade 1499.
do Kleinerova bakroreza, a možda je boja nehotice promijenjena i prigodom obnove
tornja 1604. godine.
Postoji više slika u boji, a njihove su reprodukcije dostupne na više mrežnih strani-
ca. Tako je na stranici https://www.habsburger.net/en/media/armorial-tower-innsbruck-
hofburg-painting-1768, pristupljeno 18. siječnja 2020., prikazana reprodukcija slike iz
1768. Na toj slici i na više sličnih slika teško je zbog slabe rezolucije i unatoč prisutnosti
boje odrediti jesu li na njima prikazane okrunjene ljudske glave ili glave leoparda ili
lavova, a teško je i odrediti boju polja štita koja se kreće od svijetloplave do svijetlozele-
ne. Jednu od reprodukcija, po svoj prilici preuzetu s prethodno navedene slike iz 1768.
objavio je Dragomir Acović, Dragomir, Heraldika i Srbi, Beograd, 2008., 531. D. Peić
Čaldarović i N. Stančić, Povijest hrvatskoga grba, 54. i 229. objavili su ponešto drukčiji
prikaz u boji, koji su preuzeli s reprodukcije razglednice na kojoj je prikazan crtež pre-
ma izvornoj slici. Oni navode kako je izgled grbova na Wappenturmu »poznat s brojnih
suvremenih i kasnijih umjetničkih ilustracija koje se međusobno razlikuju u detaljima.«
16D. Peić Čaldarović i N. Stančić, Povijest hrvatskoga grba, 228. Autori su objavili
iznimno kvalitetne fotografije hrvatskih grbova (na stranicama 50.–52. i 228.–229. Riječ
je ne samo o hrvatskom šahiranom grbu nego i grbu Dalmacije (zlatne leopardove glave
na plavom polju). Treba spomenuti i raščetvoreni štit koji je sadržavao grbove uvjetno re-
čeno južnog dijela habsburških nasljednih zemalja – Koruške, Štajerske, Kranjske i grb
Celjskih – a u središtu štita manji je štit s hrvatskim šahiranim grbom. Uz to je naslikan
i grb koji je na crvenom polju sadržavao zlatnu ruku koja je držala srebrnu sablju, koja
je najvjerojatnije predstavljala grb Bosne. Prema sažetim podatcima na ploči koju je na
pročelju postavio grad Innsbruck, kuća je od 1485. do 1543. bila u posjedu obitelji Zeller,
a Walteru Zelleru starijem je »dana 19. ožujka 1495. godine budući car Maksimilijan I.
ad personam odobrio pravo suđenja u kaznenim predmetima. Gradski sud u Innsbrucku
imao je normalno samo nižu, ali ne i visoku ili krvnu nadležnost. Iz zahvalnosti za ovo
osobno priznanje, gradski sudac Walter Zeller tada je nadsvođeni« trijem svoje kuće u
današnjoj Herzog Friedrich Strasse 35 »bio ukrasio heraldičkom freskom (…).« Navod
prema Franz Heinz Hye, »Zur Geschichte des Staatswappens von Kroatien und zu de-
ssen ältester Darstellung in Innsbruck«, Arhivski vjesnik 36 (1993.): 132. O metodologiji
kojom je precizno stavio izradu grbova u 1495. godinu, progovorio je Hye na stranici
134. svojeg rada, a o rasporedu grbova i njihovu opisu na stranicama 132. i 134.
17Grbovi Hrvatske, Dalmacije, Bosne i Ugarske te još jedan grb nepoznate mi atri-
bucije naslikani su svaki za sebe na posebnim štitovima u arkadi gledano s ulične strane
lijevo od arkade s opisanim vladarskim znakovljem.
18 Riječ je o prozoru izvedenom u tehnici vitraja, na kojemu je prikazan carski grb

cara Maksimilijana I. Habsburškog i još 15 grbova zemalja povezanih s njegovim vlada-

108
njem. U podnožju prozora jesu natpis MAXIMILIANVS CRISTIANORVM IMP AC
SEPTEM REGNORUM REX (...) i godina njegove izrade 1514. (MCCCCCXIIII). Taj je
prozor tek jedan od niza prozora izvedenih u tehnici vitraja u istoj crkvi. Više se o tim
vitrajima može doznati u knjizi Hartmuta Scholza St. Sebald in Nürnberg, Regensburg,
2007., 16.–21.
Hrvatski šahirani grb (Croacien) smješten je u najgornjem redu krajnje lijevo, a
odmah ispod njega smješten je i grb Dalmacije (Dalm[ac]ien), okrunjene zlatne glave
leoparda na plavom polju.
19Sve poznate primjere iz doba Maksimilijana I. spomenuli su, opisali i popratili
ilustracijama M. Božić i S. Ćosić, »Nastanak hrvatskih grbova«, 53.
20 Na taj grb naišao sam posve slučajno, a u nedostatku literature dostupne u Hrvat-

skoj morao sam se osloniti na internetske izvore. Srećom je gradska vijećnica na kojoj
je izveden taj grb, kao i cijelo povijesno središte Bardejova, još od godine 2000. pod
zaštitom UNESCO-a, pa je slijedom toga bilo moguće pronaći brojne podatke o nastan-
ku te građevine te brojne razmjerno kvalitetne fotografije grba. Jedan od izvora na koji
sam bio prisiljen osloniti se, jest odgovarajuća natuknica na slovačkoj Wikipediji, https://
sk.wikipedia.org/wiki/Mestsk%C3%A1_radnica_(Bardejov), pristup ostvaren 15. siječ-
nja 2020. Prema tekstu natuknice zgrada vijećnice podignuta je u razdoblju od 1505. do
1511., a grb je između 1510. i 1511. naslikao Theofil Stanczel.
21U novije je vrijeme opise i slike obiju spomenica objavio Irislav Dolenec, Hrvat-
ska numizmatika, 120. Opširnije opise i nešto lošije crteže istih spomenica donosi Bože
Mimica, Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske, 471.–472. Grbovi su na reversima
obiju spomenica istovjetni, no natpisi na jednoj i drugoj upućuju na to da se jedna od njih
uvjetno može pripisati Ludoviku kao češkom, a druga kao ugarsko-hrvatskom kralju.
Uvjetno rečeno hrvatsko-ugarska spomenica na reversu je nosila prikaz kralja u oklopu
na konju i oznaku godine MDXXV, a uvjetno rečeno češka spomenica je na aversu nosila
poprsje kralja u profilu i 1525. godinu.
22 Prvi je crno-bijelu reprodukciju te slike objavio Vjekoslav Klaić, Povjest Hrvata

od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, Svezak drugi: dio treći. Treće doba:
Vladanje kraljeva iz različitih porodica (1301–1526). Treća knjiga: Doba kralja Matijaša
Korvina i Jagelovića (1458–1526), 273., koji je u potpisu slike naveo kako je riječ o »su-
vremenoj kopiji« uljene »slike Hansa Burgkmaira (1472.–1559.) koja se čuva u porodič-
noj knjižnici grofova Thun-Hohenstein u Dječinu«.
23Klaić je jedini koji je ikada objavio reprodukciju te slike, koja po svojemu izgle-
du ni po čemu ne odgovara načinu na koji je prikaze vladara, osobito Habsburgovaca,
izrađivao spomenuti Hans Burgkmair. Iako je navodno riječ o kopiji, a ne o izvornom
Burgkmairovom radu, ipak je za pretpostaviti kako bi i taj drugi umjetnik bar nastojao
da slika nalikuje izvornom načinu rada H. Burgkmaira. Dvojbu predstavlja i grb, koji
sadrži i grb koji se može interpretirati kao grb Austrije, a poznato je da Ludovik nika-
da nije u svojemu naslovu sadržavao naslov austrijskog nadvojvode. Uz to je teško za
pretpostaviti da bi Burgkmair kao svojevrsni habsburški dvorski slikar i grafičar toliko
pogriješio u prikazivanju vladara koji mu je bio suvremenik i koji mu je, s obzirom na
svoju povezanost s Habsburgovcima i Bečom, po svoj prilici bio dobro poznat.

109
 24 Već je Vjekoslav Klaić zapazio da su »pečati 2, 4, 6 [ispravno bi bilo navesti da
je riječ o pečatu broj 5, nap. M. J.] i 7 vrlo (…) surovo napravljeni, očito od istog rezbara,
koji se slabo razumio u taj posao, jer je i natpise obrnuto urezao i red pojedinih slova
pobrkao. Vjerojatno je da neki knezovi nisu u Cetinu imali svojih pečata, pa su ih od
nevješta rezbara dali na brzu ruku načiniti.« Riječ je o komentaru uz sliku cetingradske
povelje u njegovu djelu Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća,
Svezak treći: dio prvi. Četvrto doba: Vladanje kraljeva iz porodice Habsburga (1527–
1740). Prva knjiga: Doba kraljeva Ferdinanda I., Maksimilijana i Rudolfa (1527.–1608.),
Zagreb, 1911., 57.
25 M. Božić i S. Ćosić, »Nastanak hrvatskih grbova«, 57.–58., 60.–61.
26Riječ je o grbovnici koju je Ivanu Budoru izdao kralj Matija II. Habsburški, a
o sjedinjenom grbu i grbovnici usp. rad Nikše Stančića i Dubravke Peić, Čaldarović
»Prvi sjedinjeni grb Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije iz 1610. godine«, Rad
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti: Razred za društvene znanosti 50=516 (2013):
71–93. Prvi je na postojanje te grbovnice, pa i sjedinjenoga grba, upozorio Hrvoje Kekez,
»Grbovnice i grbovi plemstva zelinskoga kraja«, Sveti Ivan Zelina – Povijest i kultura,
Ante Gulin (ur.), Zagreb – Sveti Ivan Zelina, 2010., 112.–115., reprodukcija grba na stra-
nici 113.
27 Sliku i opis talira Matije II. Habsburškog objavili su Irislav Dolenec, Hrvatska

numizmatika, 113., fotografije aversa i reversa; i Bože Mimica, Numizmatika na povi-

jesnom tlu Hrvatske, 113. Mimica opisuje revers na sljedeći način: »Dvoglavi orao pod
carskom krunom sa štitom na prsima; u štitu grbovi Češke, Dalmacije, Hrvatske (kocke)
i Slavonije (kuna), u središtu štitić s grbom Austrije i Burgundije; štit je obuhvaćen od-
ličjem Zlatnog runa, sa strana sigle kovnice K-B. (Körmöcz Banya – Kremnica).« Dole-
nec piše da se tri hrvatska grba nalaze u glavnom grbu, a iako je Matija bio ugarski kralj,
ugarski se grb »nalazi na perifernom neuglednom dijelu talira, u sastavu natpisa. Toga
radi su ugarski plemići u ugarskom Saboru zatražili od kralja da se ti taliri povuku iz
prometa, što je kralj prihvatio. Usprkos povlačenju iz prometa, manji broj ih je ostao sa-
čuvan. U numizmatičkoj literaturi i praksi ti su taliri dobili naziv ‘HRVATSKI TALIR’.«
28Zasad najstariji zabilježeni takav grb koji je nastao nakon grba na Bakačevoj
nadgrobnoj ploči, jest onaj na portretu bana Franje Nadasdyja (ban od 1756. do 1783.
godine) iz oko 1758. godine. Usp. presliku i opis portreta kako je donesen kod D. Peić
Čaldarović i N. Stančića, Povijest hrvatskoga grba, 104. i 245. Na stranici 104. taj je grb
opisan kao grb smješten u »ovalan, barokni, trostruko podijeljen štit, prvo je (gornje)
polje šahirano (grb Hrvatske); drugo (donje, heraldičko desno) polje grba sadržava tri
okrunjene leopardove glave (grb Dalmacije); dok je u trećem (donjem, heraldički lije-
vom) polju prikazana ruka u crvenom rukavu koja drži sablju (grb Rame), što je zapravo
predstavljalo grb Slavonije.«
29 Vlasta Brajković i Dubravka Peić Čaldarović u tekstu kataloške jedinice u kata-

logu Vlaste Brajković, Grbovi, grbovnice, rodoslovlja: Katalog zbirke grbova, grbovnica
i rodoslovlja, Zagreb, 1995., 115.
30Géza Pálffy, »Najstariji prikazi hrvatskih zastava iz 16. i 17. stoljeća: Jedinstveni
izvori za proučavanje povijesti hrvatskih državnih i nacionalnih simbola«, Ascendere
historiam: Zbornik u čast Milana Kruheka, priredili Marija Karbić, Hrvoje Kekez, Ana
Novak i Zorislav Horvat, Zagreb, 2014., 331.–335., ilustracije na stranicama 340.–344.

110
Autor na stranicama 334.–335. ističe da su grbovi i zastave, pa i zastave Hrvatske, Dal-
macije i Slavonije (slike zastava Dalmacije i Hrvatske – slike 6. i 7. – na stranici 342.), bi-
le zastupljene u pogrebnoj povorci Ferdinanda I. Habsburškog 1565. godine. Tada je »za-
stavu Dalmacije nosio Nikola Frankopan Tržački (na slici: D[ominus] Comes a Tersatz),
vlasnik dalmatinskih posjeda, a zastavu Slavonije Kristo Kerecsényi (D[ominus] Chri-
stophorus Keretschini), plemić slavonskoga podrijetla. Međutim, hrvatsku zastavu nije
uzdignuo netko od članova obitelji Zrinski, nego nadbiskupov rođak Nikola Oláhcsászár.
To se u prvom redu može objasniti činjenicom da su dvojica istaknutih Zrinskih toga do-
ba sudjelovala u još otmjenijoj ulozi. Nikola IV. Sigetski na obredu je nosio kopiju Svete
krune Ugarske, a njegov sin (Juraj) zastavu Ugarske Kraljevine.«
31 Isto, 331.
32Isto, 335.–336., a ilustracije na stranicama 343.–344. Zastavu je tada nosio La-
dislav Esterházy, a sačuvana je u riznici te obitelji u njihovu dvorcu Forchtenstein, danas
u austrijskom Gradišću, a u ono doba na krajnjem zapadu Ugarske. Usp. i rekonstrukciju
izgleda te zastave kako ju je izradio Željko Heimer na naslovnici Grba i zastave X (stu-
deni 2016.), br. 20.
33 Pálffy je na stranici 340. objavio presliku stranice sa zastavama iz krunidbenog

obrednika Ferdinanda II., za koje na stranici 339. ističe da su to »do sada najraniji po-
znati prikazi krunidbenih zastava.« Slika stranice obrednika sa zastavama (Ordo coro-
nationis Ferdinandi II in Regem Hungariae) dostupna je mrežno na stranici Mađarskog
narodnog arhiva (Magyar Nemzeti Levéltár), https://mnl.gov.hu/nagyitas.php?img=1881.
jpg, pristupljeno 8. veljače 2020. Uz sliku svake zastave bilo je upisano i ime zastavnika.
Zastavu Dalmacije nosio je Pavao (Paulus) Nadasd, Hrvatske Juraj (Georgius) Zecchy,
Slavonije Kristofor (Christophorus) Erdesdy i Rame Emerik (Emericus) Thurzo. Zani-
mljivo je da je nošenje zastave Srbije dopalo Jurja Zrinskog (Georgius a Zrinio)
34Čak četiri kolorirana bakroreza s prikazom krunidbenih svečanosti izvorno
objavljenih u Beču već 1790. godine te tabelu s prikazanim zastavama u svoju je knjigu
o ugarskoj kruni i krunskim dragocjenostima 1792. uvrstio Sámuel Decsy, A’ magyar
szent koronának és az ahoz tartozó tárgyaknak historiája, Beč, 1792. Zastave su pri-
kazane na tabeli V. (uz stranicu 75.), a prizori sa svečanosti na tabelama XXXVI. (uz
stranicu 510.), XXXVII (uz stranicu 575.), XXXVIII (uz stranicu 576.) i XXXIX (uz
stranicu 578.).
35 Usp. opis i sliku te zastave kod N. Stančića i D. Peić Čaldarović, Povijest hrvat-

skoga grba, 89. i 240. Iako je ta zastava najstarija do danas sačuvana banska zastava,
ipak zahvaljujući istraživanjima Geze Pálffyja, ali i napomeni Marije Šercer od prije
dva i pol desetljeća možemo biti sigurni da su hrvatski banovi imali svoje zastave još u
prvoj polovici 16. stoljeća. M. Šercer, »Obred ustoličenja hrvatskih banova«, Znamenja
vlasti i časti u Hrvatskoj u 19. stoljeću, Jasna Tomičić (ur.), Zagreb, 1996., 31., je nai-
me istaknula kako je kralj Ferdinand I. Habsburški 1537. godine »zapovjedio da se na
kraljev trošak izradi za banove po jedna svilena zastava. Zastava koju je kralj odašiljao
banu (banderium regium) postala je važnim čimbenikom u obredu banske instalacije.«
Pálffy, »Najstariji prikazi hrvatskih zastava iz 16. i 17. stoljeća«, 330.–331. pak ističe da
dva »najranija podatka kojima trenutačno raspolažemo o ustoličenju hrvatsko-slavon-
skih banova potječu iz studenoga 1525. i prosinca 1537., a odnose se na izradu po jedne
banske zastave za Franju I. Batthyányja (1525. – 1533.) te Tomu Nádasdyja (1537. – 1539.)

111
i Petra Keglevića (1537. – 1541.). Možemo biti gotovo posve sigurni da su takve zastave
tijekom ustoličenja dobivali i hrvatsko-slavonski banovi s početka 16. stoljeća. Primje-
rice, postoje dokazi da je upravitelj druge velike jedinice protuturske obrane granice
Ugarske, takozvani natkapetan donjeg dijela kraljevine (supremus capitaneus partium
regni inferiorum), Stjepan Báthory od Ecseda (1510. – 1523.) prigodom preuzimanja
dužnosti 1510. dobio zastavu.«
36
Tako je poznat izgled zastave bana Franje Nadasdyja, odnosno prema zaključku
Hrvatskog sabora od 23. rujna 1756. trebalo se, kako navodi Jelena Borošak-Marijanović,
»Zastave hrvatskih banova«, Znamenja vlasti i časti u Hrvatskoj u 19. stoljeću, Jasna To-
mičić (ur.), Zagreb, 1993., 24.–25., »za umještenje bana Franje Nadasdyja (…) izraditi u
Beču konjanička zastava od crvene svile koja će biti ukrašena vezenim grbovima Kralje-
vine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s jedne, a s druge strane ikonografskim prikazom
blažene djevice Marije. Ikonografija naručene zastave asocira njezino isključivo vojno
značenje i predstavlja potvrdu autonomnosti u vojnim poslovima koju je imao hrvatski
ban na području banske krajine.«
37Navod prema katalogu izložbe Hrvatski narodni preporod 1790–1848.: Hrvatska
u vrijeme Ilirskog pokreta, Zagreb, 1985., 13.
38 Ivo Banac, Grbovi, biljezi identiteta, Zagreb, 1992., 24.
39 Slika te torbe objavljena je u velikom broju publikacija, među njima i u katalogu

Hrvatski narodni preporod 1790–1848., kat. br. 1814., šesta stranica prvog umetka sa sli-
kama u boji, a opis na stranicama 376.–377. Grb istog sadržaja (no različitog broja polja
hrvatskoga šahiranog grba) nalazio se i na čaši iz tog vremena, čija je slika objavljena u
istom katalogu na osmoj stranici prvoga slikovnog umetka.
40Riječ je o zastavi koja se čuva u zagrebačkom Hrvatskom povijesnom muzeju, a
sliku aversa i reversa te opis donosi Jelena Borošak-Marijanović, Zastave kroz stoljeća:
Zbirka zastava i zastavnih vrpca Hrvatskoga povijesnog muzeja, Zagreb, 1996., 104.–
105. Čini se da je, s obzirom na nekada vidljiv natpis na jednom od grbova, izrađena
godine 1842.
41 Do zabrane ilirskog imena i »ilirskog grba« došlo je 1843. Ipak je nakon nekog

vremena taj simbol ponovno bilo moguće javno upotrebljavati, no on nije više bio tako
popularan kao u razdoblju prije zabrane.
42
Jelena Borošak-Marijanović, Zastave kroz stoljeća, 50., piše »da se narodne boje
crvena-bijela-plava javljaju kao dekorativni element u tiskarstvu i ranije (1847.).«
43 Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, prvi dio, drugo izdanje, Zagreb, 1990.,

135. Horvat, kao i neki drugi autori, na istom mjestu navodi i da je hrvatska trobojnica
nastala od »crveno-bijele hrvatske i plavo-bijele slavonske« zastave. Slično je postanak
hrvatske trobojnice u govoru na 131. saborskoj sjednici 20. studenoga 1895. tumačio ban
Károly (Dragutin) Khuen Héderváry, koji je izjavio da se navodno »zna (...), da se je do
prije godine 1848. Hrvatska služila zastavom crveno-bielom, a Slavonija modro-bielom
i to ne samo privatno nego i zvanično.« Navod iz toga govora prema Stenografičkim
zapisnicima sabora kralj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije petogodište 1892.–1897. od
XCVIII. do uključivo CXLI. saborske sjednice od 10. siečnja 1895. do 13. prosinca 1895.,
svezak IV., godina 1895., Zagreb, 1896., 2579.

112
 Činjenica je da se do danas nije sačuvala nijedna od tih navodno korištenih dvoboj-
nih zastava. Njihovih prikaza nema u suvremenim prikazima, a ne spominju se ni u jed-
nom povijesnom izvoru. Teoretski je moguće da bi istraživanja u budućnosti mogla na
vidjelo dana iznijeti dokaze da su Khuenove tvrdnje utemeljene, no zasad takvih dokaza
nema. Zbog toga mi preostaje zaključiti da takvih zastava nije u razdoblju do godine
1848. bilo, pa nije vjerojatno da bi na njihovu temelju nastala hrvatska trobojnica. Takve
su zastave došle u uporabu nakon uvođenja Bachova apsolutizma tijekom pedesetih go-
dina i zabrane hrvatske trobojnice 1852. godine.
44Ta je zastava sačuvana i čuva se u Zbirci zastava i zastavnih vrpca zagrebačkog
Hrvatskog povijesnog muzeja, usp. Jelena Borošak-Marijanović, Zastave kroz stoljeća,
92.–93., i tekst iste autorice »Zastave hrvatskih banova« u katalogu Znamenja vlasti i ča-
sti u Hrvatskoj u 19. stoljeću, 25.–26. U tom su katalogu objavljene slike aversa i reversa
zastave na stranici 13.
45Bachov apsolutizam, prema imenu ministra unutarnjih poslova Alexandera
Bacha. Uvođenje apsolutizma uslijedilo je nakon što je 1851. godine ukinut Oktroirani
ustav iz 1849.
46Usp. Jelena Borošak Marijanović, Zastave kroz stoljeća, 52. i Josip Horvat, Poli-
tička povijest Hrvatske, prvi dio, 412. Riječ je o navodu iz »Kronološkog slijeda zbivanja
u povijesti hrvatskoga naroda 1830–1918« Dragutina Pavličevića, koji je dodan izvor-
nom Horvatovu tekstu.
47 Grga Novak, Prošlost Dalmacije, Zagreb, 2001., 283.
48 Isto.
49 [Eugen Kvaternik], Das historisch-diplomatische Verhältniβ des Königreichs

Kroatien zu der ungarischen St. Stephans-Krone, Zagreb, 1861.

50 Da pritom nije uvijek bila riječ o poticajima s mađarske strane, govori jedan letak

iz 1860. godine tiskan u Zagrebu. Na njemu su prikazani kako se rukuju Mađar i Hrvat,
a u podnožju letka prikazani su ugarski grb okrunjen krunom sv. Stjepana i hrvatski
šahirani grb okrunjen heraldičkom krunom. Cijeli je prizor natkriljen krunom sv. Stje-
pana koja širi zrake svjetla u obliku Sunčevih zraka. U potpisu slike naglašeno je: »Pod
ugèrskom krunom, kano s bratom, Rukuje se Magjar sa Hèrvatom«. Vrlo dobra preslika
tog letka objavljena je kod Josipa Horvata, Kultura Hrvata kroz 1000 godina: Gospo-
darski i društvovni razvitak u 18. i 19. stoljeću, Zagreb, 1942., 53. stranica slikovnog
priloga. Iznad spomenutog potpisa otisnuta je oznaka »Litografijski zavod Julija Hühna
u Zagrebu 1860.«
51 O sklapanju Nagodbe i njezinim odredbama postoji opsežna literatura. Širem
čitateljstvu na raspolaganju je prvi svezak spomenute knjige Josipa Horvata, Politička
povijest Hrvatske, prvi dio, drugo izdanje iz 1990., 189.–194. Detaljno je o Nagodbi,
objavivši i njezin puni tekst s kasnijim dopunama, pisao Bogoslav Šulek u knjizi Hrvat-
ski ustav ili konstitucija godine 1882., Zagreb, 1883. U novije je vrijeme tekst Nagodbe
objavio Hrvoje Matković, Na vrelima hrvatske povijesti, Zagreb, 2006., 193.–206.
52 Bogoslav Šulek, Hrvatski ustav ili konstitucija godine 1882., 288.
53 Isto.

113
 54
Tekst navodnog članka XVIII. prema tekstu koji je objavljen u knjizi Hrvatske
pravice, sastavio Petar Požar, Split–Zagreb, 1990., 4.
55Josip Troyer, »Kakav je hrvatski grb?«, Hrvatska revija V (ožujak 1955.), sv. 1:
111. On navodi da zakonski »član XVIII. iz 1883. ‘Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dal-
macije’, glede hrvatskoga grba propisuje sljedeće:
‘U drugom polju grb je Hrvatske srebrno i crveno 25 puta kockani štit tako, da je
prva kocka srebrna, druga crvena i t. d.’«
56Riječ je o Opisu i nacrtu posebnoga grba Ugarske i sjedinjenoga grba zemalja
krune ugarske, koji je s potpisom tadašnjega kraljevskog ugarskog ministra predsjed-
nika B. Bánffyja objavljen 12. siječnja 1896. Mađarski izvornik i hrvatski prijevod ti-
skani su u sklopu dvojezične mape pod naslovom Magyarország külön czimerének és a
magyar korona országai egyesitett czimerének leirása es rájza/ Opis i nacrt posebnoga
grba Ugarske i sjedinjenoga grba zemalja krune ugarske, Budapešta (!), 1896. Na četiri
nepaginirane stranice otisnuti su mađarski izvornik i hrvatski prijevod (ovaj posljednji
otisnut je na jednoj, i to zadnjoj, stranici), a na osam tabela crteži različitih inačica grba
Ugarske i zajedničkoga grba (odnosno sjedinjenoga ili srednjega grba zemalja krune
ugarske).
57O nastanku toga krova, a posebice o narodnim ornamentima koje je upotrijebio
autor Friedrich Schmidt, pisao je Dragan Damjanović, »Narodni motivi u projektima
Friedricha Schmidta za Hrvatsku«, Studia ethnologica Croatica 21 (2009.): 331.–354.
Krov je postavljen 1878., a Josip Troyer, »Kakav je hrvatski grb? Grb na krovu crkve sv.
Marka u Zagrebu«, Hrvatska revija V (prosinac 1955.), sv. 4: 589., navodi da je radove
raznobojnim crjepovima izveo krovopokrivač Hinko Bauer iz Zagreba. Mnogi su bili
nezadovoljni izgledom krova, a Damjanović na str. 341. svojega rada spominje da je
»vrlo brzo nakon završavanja restauracije novi izgled crkve svetog Marka onodobni (...)
tisak počeo žestoko kritizirati. Krov je pri tome bio jedan od glavnih izvora kontroverzi.
Isticano je kako su veliki grbovi na krovu južnog pročelja pretvoreni u (pre)dominan-
tne motive te kako su primijenjene boje previše napadne, ‘drečave’ (...). Čini se da je
svojevrsni predvodnik toga nezadovoljstva bio Iso Kršnjavi, prvi hrvatski povjesničar
umjetnosti, (...).« Takva razmišljanja o krovu crkve sv. Marka mogla su se pronaći i de-
setljećima kasnije, pa je tako Gjuro Szabo, Stari Zagreb, Zagreb, 1941., 169., napisao da
»najbjednije i upravo lakrdijaški smiješno nakazuje šareni krov s drečavom bojom jadnu
crkvicu, koja je nakon potresa g. 1882. posvećena.«
58
Riječ je grbu koji na crvenom polju sadrži »na pećinastom brdu sprijeda ograđe-
nim zidom sa zatvorenim vratima grad s tri kule, (...) po strani s kruništima«
59Bogoslav Šulek, Hrvatski ustav ili konstitucija godine 1882., 82. Autor ispod
navedenog teksta objavljuje sliku takvoga grba koji sadrži hrvatski šahirani grb od 20
polja, čije je prvo polje crveno.
Šulek je na 288. stranici objavio hrvatsku inačicu teksta člana 62., koja glasi: »Kod
označivanja poslovah, svim kraljevinam krune ugarske zajedničkih, upotrebljuju se sje-
dinjeni grbovi kraljevinah Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije«. Usp. Hrvoje Mat-
ković, Na vrelima hrvatske povijesti, 204.

114
 60Riječ je o grbu na čijem je crvenom polju štita smješten dvoglavi orao u naravnoj
boji koji stoji na poluotoku i drži u kandžama vrč iz kojeg istječe voda i ulijeva se u more
(Rječina). Nad orlom lebdi kruna podstavljena plavim i s plavim trakama. Taj je grb gra-
du dodijelio car Leopold I. 1659. godine. Sliku grbovnice kojom je Leopold podijelio grb
Rijeci, podatke o njoj te hrvatski prijevod cjelokupnog teksta donio je Goroslav Oštrić,
Monumenta heraldica: Izbor iz heraldičke baštine Primorsko-goranske županije, Rijeka
2002., 57.–60. Grbovnica se čuva u Državnom arhivu u Rijeci.
61 Primjerak koji čuvam u svojoj zbirci poštanski je upotrijebljen tijekom Prvoga

svjetskog rata. Kako je s njezina naleđa uklonjena poštanska marka, nije vidljiv nadne-
vak poštanskog žiga, no nedvojbeno je kako ju je Stefan Sudenić iz »KuK sopper Baon
No 13 Osijek« poslao Đuri Renduliću u Bistru, te ga je ujedno obavijestio kako »danas
idem u 6 sati uvečer u Galiciju«.
62 U svojoj zbirci čuvam dva primjerka te razglednice, od kojih je jedna bila dio

naklade knjižare Antuna Ciulića iz Šibenika, a druga dio naklade V. Morpurga iz Splita.
63 Jedini poznati mi primjer drukčijeg rješenja slična je razglednica Požege, na ko-

joj je otisnut grb toga grada.

64 O tome da je bilo i drukčijih rješenja svjedoči slična razglednica Vinkovaca.

Objavljena je u nakladi vinkovačke Knjižare J. Reich, a jedan primjerak čuvam u svojoj

zbirci. Na trobojnicu je aplicirana slika Vinkovčanke u narodnoj nošnji, a u dnu je pri-
kazan žuti medaljon koji sadrži grbove Dalmacije, Hrvatske (4 × 5 polja, početno polje
crveno) i Slavonije u boji.
65 Reprodukciju razglednice i osnovne podatke o njoj donio je Abdulah Seferović,

Zadar na starim razglednicama, Zadar–Rijeka, 2005., 227.

66 Na njoj je slovenskim jezikom označeno kako je objavljena »V založbi pri G.

Fischer-u v Insbruku. 306«

67 Preslika jedne od dionica koja je pripadala poznatom hrvatskom književniku

i kulturnom radniku Ivanu A. Milićeviću objavljena je u sklopu bogato ilustriranog

priloga nepoznatog autora (inicijali R. R. P.) pod naslovom »80-godišnjica novinstva
u Herceg-Bosni«, Svijet: Ilustrovani tjednik (Zagreb), god. XI, knjiga XXII, br. 15., 10.
listopada 1936., 285.
68 Na unutrašnjoj naslovnici stoji tek naslov Spomen-knjiga iz Bosne. Ona je, kako

piše na istoj naslovnici, tiskana u Zagrebu 1901. Ipak je treba smatrati bosanskoherce-
govačkim izdanjem. Izdana je, naime, u nakladi Kaptola vrhbosanskog, urednik je bio
vrhbosanski kanonik Ivan Šarić (kasniji nadbiskup vrhbosanski), a knjigu je odobrio
Ordinarijat vrhbosanski.
69 Ilustrovani list (tjednik, Zagreb), god. I., br. 26., 27. lipnja 1914., 614.
70Frano Glavina, »Crtice iz povijesti hrvatske heraldike«, Građa i prilozi za po-
vijest Dalmacije 12: Božić – Bužančić zbornik: Zbornik radova posvećenih sedamdese-
togodišnjici života Danice Božić-Bužančić, Split, 1996., 855., tvrdi kako je spomenuta
prva inačica grba bila sastavljena »od austrijskog orla i užeg mađarskog grba. To je bila
još jedna očita povreda Hrvatsko-ugarske nagodbe kojom je utvrđeno da u zajedničkim
poslovima hrvatsko-ugarskim valja upotrebiti sastavljeni grb u kome se nalaze i grbovi
hrvatskih zemalja. Na energičan hrvatski zahtjev sastale su se regnikolarne deputacije

115
mađarskog i hrvatskog sabora koje su se dogovorile da se u grbu Monarhije mora nalaziti
grb njezine istočne polovice, sastavljen od grba mađarskog i hrvatskog-crveno-bijelih
kocaka. Tako su i u grbu Monarhije bile izražene samo tri njezine upravne jedinice:
austrijska, mađarska i hrvatska.«
71 Sliku toga grba i napomenu da se na njemu »vide kocke hrvatskog grba« donio

je neposredno po njegovu usvajanju i Ilustrovani list (tjednik, Zagreb), god. III., br. 13.,
25. ožujka 1916., 304. Slika maloga grba u boji i njegov opis, kao i slike i opisi ostalih
grbova obaju dijelova Monarhije i cijele Monarhije, objavljeni su u luksuzno opremljenoj
knjizi – zapravo albumu – pod naslovom Die neuen österreichischen, ungarischen und
Gemeinsamen Wappen, Beč, 1916.
72 Jedna takva zastava sačuvana je u Hrvatskom povijesnom muzeju, usp. opis i sli-

ku zastave kod Jelene Borošak-Marijanović, Zastave kroz stoljeća, 111. Riječ je o hrvat-
skoj trobojnici »pravokutna oblika sa slikanim grbom Trojednice okrunjenim krunom
sv. Stjepana, obrubljenim lovor-grančicama u središnjem dijelu zastavnog polja.« Pritom
treba dodati da bi to bila najstarija sačuvana državna zastava iz nagodbenog razdoblja.
Hrvatski šahirani grb na toj zastavi počinje srebrnim (bijelim) poljem.
73 Naredba bana kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od 21. studenoga 1914.

broj 8.378/Pr., o uporabi zastava i emblema, Sbornik zakona i naredaba valjanih za kra-
ljevine Hrvatsku i Slavoniju, godina 1915., komad II., Zagreb 1915., 146.
74Fotografiju te zastave objavio je ubrzo nakon njezina nastanka Julije Kempf, Po-
žega: Zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi za povijest slob. i kr. grada Požege i Požeš-
ke županije, Požega, 1910., 647. U novije su vrijeme kvalitetne fotografije u boji aversa i
reversa te opis objavljeni u katalogu Zastave povijesne zbirke Gradskog muzeja Požega,
Pođžega, 2003., 11 (opis) i 12 (fotografije). Na zastavnoj vrpci također je bio apliciran
hrvatski šahirani grb s početnim srebrnim (bijelim poljem) te nadnevak posvete zastave
– 15. kolovoza 1907.
75Primjerke više takvih razglednica čuvam u svojoj zbirci. Na jednoj je prikazan
dječak kako stoji i s obje ruke drži razvijenu zastavu, iznad koje je ispisano geslo »Hr-
vatska Hrvatom!«. Ispod zastave su stihovi i notni zapis početka pjesme »Nosim zdravu
mišicu«. Na razglednici nema naznake izdavača, no naznaka je o zaštićenosti zakonom:
»Gesetzlich geschützt No65034 C. W. W. IX/I.« Na drugoj razglednici prikazan je dje-
čak u šestinskoj nošnji na konju koji u desnoj ruci drži istovjetnu zastavu koja sadrži i
bijelu zastavnu vrpcu s geslom »Za hrvatski dom i rod«. Ispod konja otisnuti su početni
stihovi i notni zapis pjesme »Još Hrvatska ni propala«. Ni na toj razglednici nema nazna-
ke izdavača, no naznaka je o zaštićenosti zakonom: »Gesetzlich geschützt C. W. W. IX/I
5712«. Na trećoj je razglednici prikazana samo zastava s apliciranim grbom, a izdana je
u nakladi Selzer i Rank iz Osijeka.
76Spomenica na sveučilišne svečanosti dne 18., 19. i 20. svibnja 1907. Spomenica
na sveučilišne svečanosti dne 18., 19. i 20. svibnja 1907.: Proslava uspostave nove sve-
učilišne zastave, 35-godišnjice »Hrvatskog akademskog potpornog društva« i otkrića
Strossmayerovog poprsja u sveučilištnoj auli [Zagreb, 1907.], 4.
77 Isto. Kako navodi Hinko Wolf, »Hrvatske sveučilišne zastave«, Alma mater

croatica V (travanj–svibanj 1942.), br. 8–9: 30., Khuen je dao da se zastava iz zgrade
Sveučilišta prebaci u Banske dvore te je predstojniku predsjedničkog ureda Kraljev-

116
ske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade Milanu Smrekaru zapovijedio da
osobno »sasiječe i spali« zaplijenjenu zastavu. O tome javnost nije ništa znala pa su u
javnosti postojala različita nagađanja o njezinoj sudbini. Smrekar nije izvršio nalog nego
je zastavu skrio. Naposljetku je, kako Wolf navodi na stranicama 309.–310. svojega rada,
po propasti Monarhije njegova udovica zastavu predala Narodnom vijeću, da bi 29. listo-
pada 1919. ista bila vraćena »sveučilišnoj omladini«, kada je »pred crkvom sv. Marka u
Zagrebu, održana (…) svečanost primopredaje starog ‘spaljenog’ barjaka.«
78 Spomenica na sveučilišne svečanosti dne 18., 19. i 20. svibnja 1907., 7.
79 Isto.
80Izjava N. Pašića listu Morning Post od 17. listopada 1918. je kao dokument 298.
objavljena u zbirci dokumenata Građa o stvaranju jugoslovenske države (1. I – 20. XII
1918), priredili Dragoslav Janković i Bogdan Krizman, I tom, Beograd, 1964., 366.
81
Josip Smodlaka, »Prva jugoslovenska zastava«, Novo doba (dnevnik, Split), god.
XVII, br. 303, 25. prosinca 1934., 34.
82 Isto.
83
F. Šišić (sabrao ih), Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
1914.–1919., Zagreb, 1920., 291.–292. Tekst uredbe je naveo i povjesničar Rudolf Horvat,
»Zastava i grb Jugoslavije«, Jutarnji list (dnevnik, Zagreb), 25. prosinca 1918., 4.
84Milić Milićević, Grb Srbije: Razvoj kroz istoriju, Beograd, 1995. Iako je upravo
takav grb s neznatnim izmjenama poslije konačno usvojen, ipak su se i nakon veljače
1919. u javnosti pojavljivali različiti prijedlozi i nacrti. Oni su se uglavnom odnosili na
izgled grba, ali i zastave.
85 M. Milićević, Grb Srbije: Razvoj kroz istoriju, 95.
86Usp. detaljan opis i sliku te novčanice u knjizi Jovana Hadži-Pešića, Novac Kra-
ljevine Jugoslavije 1918–1941., Beograd, 1995., 70.–73.
87Oblasti su ustrojene na temelju odredbi Vidovdanskog ustava iz 1921., a bilo je
predviđeno da imaju i stanovitu samoupravu. Podjela Kraljevine SHS na oblasti omogu-
ćena je donošenjem »Zakona o opštoj, oblasnoj i sreskoj samoupravi« 22. travnja 1922.,
a ustrojavanje je počelo donošenjem »Uredbe o podeli Kraljevine SHS na oblasti« 26.
lipnja 1922. Njome su dotadašnje pokrajine Hrvatska i Slavonija te Dalmacija podijelje-
ne na 6 oblasti: Srijemsku, Osječku, Zagrebačku, Primorsko-krajišku (sjedište Karlo-
vac), Splitsku i Dubrovačku oblast. Bilo je predviđeno da Međimurje pripadne većinski
slovenskoj Mariborskoj oblasti, područje Kastva Ljubljanskoj oblasti s kojom nije imalo
nikakav doticaj i bilo je teritorijalno odvojeno, a Boka Kotorska Zetskoj oblasti. Bosna
i Hercegovina podijeljena je u 6 oblasti, koje su se podudarale s nekadašnjim austrou-
garskim okružjima. Pritom su Mostarska i Travnička oblast imale vrlo visok postotak
hrvatskog stanovništva. Predviđena podjela očito je smjerala razbijanju dotadašnjih po-
krajina. U hrvatskom je slučaju ustrojavanjem oblasti uništen državnopravni kontinuitet
nekadašnjega hrvatskoga kraljevstva, čime je zadan udarac nastojanjima hrvatskih poli-
tičkih snaga da sačuvaju hrvatsku državnu individualnost.
Oblasti su u hrvatskim zemljama ustrojene tek polovicom dvadesetih godina, a kao
djelomice samoupravne jedinice mogle su početi djelovati nakon oblasnih izbora u jesen

117
1927. godine. Tada je u većini oblasti na hrvatskom području većinu dobila Hrvatska
seljačka stranka. Riječ je o Zagrebačkoj, Osječkoj, Splitskoj, Dubrovačkoj i Mostarskoj
oblasti.
U Splitskoj su oblasti zastupnici HSS-a predložili usvajanje nekadašnjeg grba Dal-
macije, no to je spriječio tadašnji veliki župan te oblasti Ivo Perović. Usp. prilog pod
naslovom »Sjednica Oblasne Skupštine«, Novo doba (dnevnik, Split), god. X, br. 107,
9. svibnja 1927., 3. Vijest o tome da je veliki župan odbacio prijedlog da grb Kraljevine
Dalmacije postane i grb Oblasne skupštine Splitske oblasti donio je i časopis La rivista
dalmatica (Zadar), god. IX, sveščić II, lipanj 1927., 58. U njoj se doduše spominje »Di-
eta dalmata« (Dalmatinski sabor), no očito je da je riječ o Oblasnoj skupštini Splitske
oblasti. Pritom je naglašeno da je veliki župan grb odbacio s obrazloženjem da je u davna
vremena to bio znak neprijatelja, a »isto tako je i danas sidreni znak iredentizma i bitke
za dalmatinske Talijane.«
88 Okrugli pečat u središtu sadrži grb oko kojega teče spomenuti natpis. Obrub

pečata je vijenac spleten od žitnog klasja.

89
Riječ je o katalogu izložbe o Stjepanu Radiću koja je u organizaciji Hrvatskoga
povijesnog muzeja održana u Zagrebu polovicom 1991. godine: Stjepan Radić, Jasna
Tomičić (ur.), Zagreb, 1991., 148. Ista je slika objavljena i u suvremenom tisku, pa tako i
u beogradskom slikovnom tjedniku Ilustrovani list, god. II, br. 1, 6.–13. siječnja 1921., 3.
90 O toj sam proslavi i svemu što ju je pratilo opširno pisao u monografiji Kralj

Tomislav kroz tisuć godina: Kralj Tomislav između stvarnosti i mita te proslava tisućite
obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. godine i njezini odjeci do danas, Zagreb, 2017.
91
»Proslava 1.000-godišnjice: 10.000 zastava«, Jutarnji list (dnevnik, Zagreb), god.
XIV, br. 4820, 7. srpnja 1925., 7.
92 Neke od tih proslava spomenute su ili opisane i u literaturi. O proslavi u Korčuli
usp. odlomak u knjizi Sjećanja jedne generacije: Grad Korčula 1900–1946, Zvonko Le-
tica (ur.), Korčula, prosinac 1990., 241.–242. Varaždinsku je proslavu primjerice opisao
Vladimir Huzjan, »Uloga Krešimira Filića u proslavi tisuću godina postojanja Hrvat-
skog kraljevstva u Varaždinu 1925. godine«, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU
Varaždin (2012.), br. 23: 75.–103.
93
Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od
925–1925, Zagreb, 1925.
94 Stilizirana pleterna ornamentika okruživala je slike u boji i prigodne tekstove na

str. II. i CIX. Istovjetne naznake na tim stranicama pokazuju da je za odabir ornamentike
zaslužan bio poznati hrvatski arhitekt i povjesničar umjetnosti Ćiril Iveković.
95 Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925.
96 O konstrukciji toga simbola od kraja 19. stoljeća opširnije sam pisao u članku

»‘Old-Croatian Crown’ or the Construction and use of a National and Political Symbol
from the Late 19th Century to the WWII«, Studia slavica et balcanica petropolitana
(2014), 2: 16.–33.
97
U spomenutoj sam monografiji Kralj Tomislav kroz tisuć godina problematici
takozvane starohrvatske krune i pletera posvetio poglavlje »Starohrvatski simboli i su-
vremeni hrvatski nacionalni identitet«, stranice 227.–262.

118
 98
Usp. sliku u sklopu slikovnog priloga »Cvjetni korzo u Maksimiru«, Svijet: Ilu-
strovani tjednik (Zagreb), knjiga VII., god. IV, br. 25, 15. lipnja 1929., 617.
99 Tekst tog zakona objavljen je u tadašnjem tisku, ali i u službenim publikacijama.

Tako je objavljen i u Zborniku zakona, uredbi i naredbi, sv. XI i XII, br. 84.–107., Zagreb,
studeni–prosinac 1929., 1615.–1626., a § 29. na stranici 1626. Na istoj je stranici opaska
da je zakon »obnarodovan« u »‘Službenim Novinama’ od 4. listopada 1929.«
100Grb je ostao u uporabi i nakon što je u listopadu 1931., kako bi prikrio otvorenu
diktaturu, kralj Aleksandar nametnuo novi ustav, Oktroirani ustav, no u tom dokumentu
nije spomenuto njegovo hrvatsko »plemensko« podrijetlo: »Na prsima orla je štit, na
kome su: bijeli križ na crvenom štitu sa po jednim kresivom u svakom kraku, pored
njega je štit sa 25 polja crvenih i srebrnastih naizmjence a ispod njih je plavi štit sa tri
zlatne šestokrake zvijezde i bijeli polumjesec.« Navod dijela odredbe o grbu Kraljevine
Jugoslavije iz drugog člana prvog odjeljka Oktroiranog ustava od 3. rujna 1931. donio je
Milić Milićević, Grb Srbije, 98.
101 Niz je primjera progona hrvatskih nacionalnih simbola, ali i otpora i njihova

prkosnog isticanja u tome razdoblju dao Stipica Grgić, »Pantheon on a tablecloth: Yugo-
slav dictatorship and the confrontation of national symbols in Croatia (1929–1935)«,
Nationalities Papers, DOI: 10.1080/00905992.2017.1357029, mrežno objavljen 21. stu-
denoga 2017. Autor na stranicama 4.–5. navodi kako su tijekom »prvih nekoliko go-
dina diktature, posebno za vrijeme državnih praznika, odveć revnosne vlasti često su
djelovale protiv pojedinaca koji su isticali ‘plemenske’ zastave ili čak crne zastave kao
jasan znak otpora. Kako su vlasti plijenile hrvatske zastave, one su brzo nestale s ulica
i trgova 1929. godine, dok su njihovi korisnici često bili zatvoreni u zatvorima. No kako
je vrijeme prolazilo, pri čemu je režim sve više pokazivao nedemokratske tendencije, ne
čudi da su tijekom 1930-ih policijske snage često otkrivale hrvatske zastave, obično ma-
nje i manje kakvoće, ponekad čak i s natpisom kao što je ‘Živila Hrvatska!’. Te zastave,
često izrađene od papira, kartona ili komada tkanine, anonimno su ostavljane u javnim
prostorima preko noći.«
102 Hrvoje Čapo, Kraljevina čuvara: Represivni aparat monarhističke Jugoslavije

na području hrvatskih zemalja (1918.–1941.), Zagreb, 2015., 142.

103 »Interpelacija dra Nikole Nikića i drugova na ministra unutrašnjih dela«, Govori

i interpelacije Dra Nikole Nikića, Dra Ivana Lončarevića, Lovre Kneževića, Dra Franje
Grubera i Stjepana Valjavca po stenografskim beleškama, Zagreb, 1933., 100.
104 Isto.
105
Primjerci znaka nastali u razdoblju od početka tridesetih godina 20. stoljeća pa
sve do početka devedesetih godina sadržavali su grb od 16 polja (4 x 4), koji je počinjao
s crvenim poljem. U novije je vrijeme u uporabi i znak koji sadrži hrvatski šahirani grb
od 25 polja, češće s početnim crvenim poljem. Nju na više mjesta susreću posjetitelji
zgrade HBZ-a u Pittsburghu.
106 Riječ je o političkoj organizaciji koja je nastala kao reakcija na tragične do-

gađaje u domovini 1928. godine, a djelovala je do 1946. godine. Ona se dosljedno i

beskompromisno zalagala za oslobođenje hrvatskog naroda. Hrvatsko je kolo istodobno
bilo i protujugoslavensko i protukomunističko, ali i žestoki protivnik Pavelićeva Ustaš-
ko-domobranskog pokreta. O djelovanju i važnosti te organizacije pisao sam u radu pod

119
naslovom »Hrvatsko kolo u SAD-u i Kanadi od 1928. do 1946. godine«, Zbornik u čast
Hrvoja Matkovića u povodu 80. godine života, gl. urednik Stjepan Matković, Zagreb,
2005., 153.–170. Na stranici 155. objavio sam i crno-bijelu fotografiju značke sa znakom
Hrvatskoga kola.
107 O Ustaškoj organizaciji u razdoblju do uspostave NDH u travnju 1941. opširno

sam pisao u monografiji Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. go-

dine, Zagreb, 2006. (drugo neizmijenjeno izdanje: Zagreb, 2007.)
108
U prethodno spomenutoj monografiji znaku UHRO-a posvećene su stranice
116.–117.
109
O ustaškom nazivu, ustaškim idejama i programskim postavkama Ustaško-do-
mobranskog pokreta opširno sam pisao u monografiji Ustaško-domobranski pokret od
nastanka do travnja 1941. godine, 112.–183.
110To pokazuje faksimil naslovnice Ustaše iz svibnja 1930. Najraniji broj Ustaše:
Vijesnika hrvatskih revolucionaraca iz 1932. , koji sam imao na uvid, od veljače je te
godine. Znak organizacije otisnut je kao početno slovo riječi »ustaša« na podnožju str.
4., a na isti je način otisnut u svim brojevima koje sam imao na uvid (zadnji je onaj od
travnja 1934. godine). Istovjetni znak otisnut je i na naslovnicama brošura koje su sadr-
žavale Ustav Ustaše, hrvatske revolucionarne organizacije i Propis o ustaškoj disciplini.
111U Ustaši od svibnja 1930. znak je prikazan vrlo shematično. Znak kako je objav-
ljivan 1932. godine upućuje jedino na to da je slovo »U« plave boje, a polja u grbu sre-
brna (bijela) i crvena. Za granatu se može zaključiti da je srebrna. Crvena boja plamena
pojavljuje se na više objavljenih znakova iz vremena NDH. Takav je znak na naslovnici
brošure Ustaša, Zagreb, 1941., a također na naslovnici knjige Načela hrvatskog ustaškog
pokreta, obradio: Danijel Crljen, Zagreb, 1942.
112 Kao zanimljivost navodim da i dandanas na svojim službenim kapama i odora-

ma nose taj znak pripadnici talijanskih carabiniera i francuski oružnici.

113 Svakako dobra potkrjepa te tvrdnje jest nekoliko naslovnica zagrebačkog tjed-

nika Hrvatski domobran. Iza njegova izdavanja u jesen 1928. stvarno je stajala mla-
dež HSP-a, koja je javno djelovala u Savezu hrvatske pravaške republikanske omladine
(SHPRO). Na naslovnicama brojeva 1, 2 i 5 objavljeno je više crteža na kojima su prika-
zani upravo hrvatski šahirani grbovi s početnim crvenim poljem, a posebice se je isticao
grb na naslovnici broja 5 od 13. prosinca 1928. O tjedniku Hrvatski domobran pisao sam
opširno u spomenutoj monografiji Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja
1941. godine, 56.–58., a na stranici 59. objavljene su preslike četiri naslovnice toga lista,
uključivo i naslovnicu spomenutog broja 5.
114Nije mi poznato kada je nastao taj znak. Na ovratnicima odijela visokih duž-
nosnika stranke značke s tim znakom pojavljuju se sigurno od 1936., što ne znači da
nije nastao i prije toga. Sigurno je ipak da on nije nastao »oko 1930.«, što misli Željko
Heimer, Grb i zastava Republike Hrvatske, Zagreb, 2008., 41. Teško je, naime, zamisliti
da bi se itko od dužnosnika stranke u uvjetima progona koji su vladali nakon uvođenja
diktature 6. siječnja 1929., prihvatio takvog posla.
Stranka je spomenuti znak koristila do 1941. godine, kada su u lipnju te godine
vlasti NDH zabranile njezin rad. Godine 1945. nova je komunistička vlast onemogućila

120
obnovu rada stranke, a u javnosti je poticala rad komunističke marionete koja je djelo-
vala pod nazivom Hrvatska republikanska seljačka stranka. Ta je »stranka« djelovala
pod potpunim komunističkim nadzorom i u skladu s potrebama KPH, ali je prekinula
svoj rad kada Partiji to više nije bilo potrebno. O HSS-u i kasnijem prokomunističkom
HRSS-u tijekom Drugoga svjetskog rata i nakon njega opširno je pisao Zdenko Rade-
lić, Hrvatska seljačka stranka 1941.–1950., Zagreb, 1996. Brojne sačuvane fotografije
skupova koje je organizirala prokomunistička HRSS u poslijeraću (ponajviše 1945. i
1946.) pokazuju da su na njima korištene i predratne zastave nekih mjesnih organizacija
HSS-a. Ipak su pretezale zastave tadašnje Federalne Države Hrvatske (poslije Narodne
Republike Hrvatske), hrvatska trobojnica s crvenom petokrakom zvijezdom u središtu
zastavnog polja. U publikacijama HRSS-a također je pretezala komunistička simbolika,
odnosno uporaba zvijezde petokrake.
115 Znak Gospodarske sloge redovito je otiskivan na koricama i naslovnicama Gos-

podarske čitanke i kalendara Gospodarske sloge zadruge s o. j. u Zagrebu. Objavljeni

su kalendari za godine 1938., 1939., 1940. i 1941. Samo na znaku koji je objavljen na
naslovnici kalendara za 1941. natpis je na traci bio »GOSPODARSKA SLOGA«, a ne
»ZADRUGA SLOGA«. Fotografija osoba koje su sudjelovale na »osnovnoj [osnivačkoj?,
nap. M. J.] skupštini« središnjice Gospodarske sloge u Zagrebu 5. srpnja 1935. pokazuje
da je opisani znak postojao već tada (inačica s natpisom »ZADRUGA SLOGA«). Foto-
grafija je objavljena u Gospodarskoj čitanci i kalendaru Gospodarske sloge zadruge s o.
j. u Zagrebu za prostu godinu 1938., Zagreb, bez ozn. god. izdanja, 61.
116 Fotografija na kojoj se zastava odlično vidi objavljena je u Svijet: Ilustrovani

tjednik (Zagreb), god. XI, knjiga XXII, br. 20, 14. studenoga 1936, 394.
117 Sudeći po nadnevku 12. srpnja 1936. na zastavnoj vrpci zastave ogranka HSS-a

Tratina iz Zagreba, ta je zastava posvećena tog dana. Nije mi poznato je li sačuvana, no

dobro je vidljiva na fotografiji članova tog ogranka koji su pozirali s razvijenom zasta-
vom. Primjerak fotografije (razglednice) izrađene u studiju »Fotorapid« Zagreb čuvam
u svojoj zbirci.
118Ta zastava postoji i danas zastava, a na njezino postojanje upozorio me Ivica
Ćosić-Bukvin iz Vrbanje. Na aversu te trobojnice je u središnjem bijelom polju izveden
hrvatski šahirani grb od 25 polja s početnim crvenim poljem. Grb okružuje žitno klasje
koje je u podnožju spojeno srpom. Iznad grba izvezeno je geslo HSS-a »Vjera u Boga i
seljačka sloga«, a ispod njega natpis »Organizacija HSS u Vrbanji 1938 god.« Na reversu
zastave je u središnjem bijelom polju izveden grb istovjetan grbu s aversa ispod kojeg
su izvezene dvije prekrižene hrastove grančice, a iznad grba natpis »Živjela slobodna
Hrvatska«.
119 Takove su dvije zastave izrađene u Zagrebu tijekom 1938. ili početkom 1939. go-

dine za hrvatsku mladež i školu Krista Kralja na Dock Sudu u Buenos Airesu. Posvećene
su 19. ožujka 1939., a izradile su ih časne sestre sv. Vinka Paulskoga (sestre milosrdnice)
iz Zagreba. To nije slučajno jer su hrvatske sestre tog reda upravljale tom hrvatskom
katoličkom školom na Dock Sudu. Fotografije aversa i reversa obiju zastava objavljene
su u sklopu priloga »Velebne Hrv. Kat Svečanosti«, Hrvatski domobran (tjednik, Buenos
Aires), god. X, br. 386, 9. ožujka 1939., 15.–16. Istovjetan je prilog objavljen na stranica-
ma 11.–12. prethodnoga broja lista od 2. ožujka 1939.

121
 120Svakako su najpoznatiji primjer nacionalističke uporabe hrvatskih nacionalnih
simbola u drugoj polovici tridesetih godina korice časopisa Hrvatska smotra, koje su
uvedene početkom 1937. Njima je dominirala vinjeta sa stiliziranim hrvatskim grbom
(šahirana ploča od 25 polja s početnim crvenim poljem). Prvi je broj na kojemu je bilo
takvo rješenje korica bilo ono Hrvatske smotre (mjesečnik, Zagreb), godina V, br. 1, sije-
čanj 1937. O tom sam časopisu također pisao u monografiji Ustaško-domobranski pokret
od nastanka do travnja 1941. godine, 493.–495. Na stranici 495. objavio sam fotografiju
u boji korica broja 11.–12. za studeni–prosinac 1940.
121 O nastanku, položaju i ustroju Banovine Hrvatske postoji opsežna literatura.
Pritom zainteresirane upućujem na knjigu Stjepana Šlabeka, Banovina Hrvatska (26.
VIII. 1939.–10. IV. 1941.): Pravno-povijesni pristup, Kutina, 1985., te na razmjerno krat-
ke, ali i iznimno korisne i utemeljene prikaze Hrvoja Matkovića. Pritom izdvajam onaj
objavljen u njegovoj knjizi Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb, 1999., 398.–403.
122Točan izgled velikoga i malog grba propisan je u okružnici Kabineta bana Bano-
vine Hrvatske od 10. rujna 1940., koja je dostavljena različitim ustanovama banske vlasti
Banovine Hrvatske, pa i njezinu Odjelu za prosvjetu. Njegov odjelni predstojnik Izidor
Škorjač je 24. rujna 1940., Hrvatski državni arhiv, fond 159, Banska vlast Banovine
Hrvatske, Odjel za prosvjetu 1939.–1941. (HR-HDA-159), Glavni odsjek, kutija 1, okruž-
nica Izidora Škorjača od 24. rujna 1940. br. Prs. 1077–II–1940., tu okružnicu proslijedio
svim područnim Odjelima za prosvjetu. Uz nju nisu nažalost sačuvane priložene slike
maloga i velikoga grba Banovine.
123 Nije mi poznato kada je točno donesena odluka o tiskanju taksenih maraka Ba-

novine Hrvatske, no na brojnim su obrascima, ponajprije na školskim svjedodžbama,

bile poništene već u svibnju 1940.
124Tako je preslika mjenice Banovine Hrvatske objavljena u udžbeniku autora Jak-
še Kušana, Nauk o državi za III. i IV. razred građanskih škola svih smjerova, Zagreb,
1941., 90.
125 Idejni pokretač Hrvatske encklopedije i njezin glavni urednik bio je dr. Mate

Ujević, a do realizacije cijelog projekta došlo je ponajviše zalaganjem ravnatelja velikoga

grafičkog i novinskog poduzeća Tipografija d.d. iz Zagreba, Dragutina Schulhofa.
Prvi svezak Hrvatske enciklopedije, A-Automobil objavljen je početkom godine
1941. u Zagrebu. Na stranici 808. označeno je da je njezino tiskanje završeno 10. veljače
te godine.
126
Usp. predgovor Rudolfa Hercega o ideji pokretanja enciklopedije i radu na nje-
zinu izdavanju u knjižici (Rudolfa Hercega i Mate Ujevića) pod naslovom Velika i mala
Hrvatska enciklopedija iz niza Male knjižnice Seljačke sloge, br. 6., Zagreb, 1941., 1.–3.
127 Pleter u zlatotisku krasi hrbat i prednje korice, ali i naslovnicu i papirnati omot.

O tome da je upravo Kirin zaslužan za takvo rješenje dokaz je popis članova uredništva
za umjetničke priloge, objavljen na stranici V., gdje je on označen upravo kao osoba od-
govorna za crteže vanjske opreme.
128O uspostavi NDH opširno sam pisao u monografiji Ustaško-domobranski po-
kret od nastanka do travnja 1941. godine, 568.–595. O tome je pregledno i utemeljeno
pisao Hrvoje Matković u knjizi Povijest Nezavisne Države Hrvatske: Kratak pregled, II.
izdanje, Zagreb, 2002.

122
 129Dobar su primjer za to tadašnja izdanja dnevnika Narodne novine: Službeni
list Države Hrvatske. Brojevi objavljeni neposredno nakon uspostave NDH (počevši s
prvim brojem objavljenim u NDH, onim od 11. travnja 1941.) u zaglavlju su imali mali
grb Banovine Hrvatske iz kojeg je uklonjena kruna, a počinjao je crvenim poljem. Ipak
se ubrzo na zaglavlju tog lista pojavio grb od 25 polja s početnim bijelim poljem.
130Ta je zakonska odredba proglašena i objavljena u Narodnim novinama: Služ-
benom listu Nezavisne Države Hrvatske (dnevnik, Zagreb), god. CV, br. 15, 30. travnja
1941, 1.–2.
131Usp. podatke o izdavanju biljega NDH u Katalogu-Cjeniku Hrvatskih Poštan-
skih Maraka, Višnja Pavelić (ur.), Madrid, 1975., 110.–112. Na stranici 110. objavljene
su slike više vrijednosti biljega, kao i sudskih biljega te zagrebačkog gradskog biljega.
Prvo izdanje biljega NDH bile su taksene marke Banovine Hrvatske, koje su pretiskane
s trorednim pretiskom u crnoj boji »Nezavisna Država Hrvatska«. Prve vrijednosti no-
votiskanih biljega NDH tiskane su na temelju odluke Odjela za državne poreze od 24.
kolovoza 1941. (podatke o tome donosi navedeni katalog, 111.). Istovjetnog su izgleda
bila i izdanja biljega iz 1942. i 1943. godine. Njihovo je likovno rješenje bilo istovjetno
rješenju taksenih maraka Banovine Hrvatske. Državnopravne i monetarne promjene tek
su se neznatno odrazile na izgled tih biljega. Tako je izričaj »taksena marka« zamijenjen
izričajem »biljeg«, a grb Banovine Hrvatske grbom NDH. Nadalje su vrijednosti biljega
iskazane u banicama i kunama, a ne u parama i dinarima. Na kraju treba napomenuti
kako su taksene marke Banovine Hrvatske i biljezi NDH lako dostupni zainteresiranim
kolekcionarima na hrvatskom filatelističkom tržištu. Ta činjenica svakome istraživaču
omogućuje neposredan uvid u njihov izgled.
132 Talijani su u prvih nekoliko dana svojega boravka tolerirali hrvatske zastave, no

ubrzo su ih uklonili. Tako ljetopis šibenskog samostana sv. Lovre, Petar Bezina (uredio i
izdao), Ljetopis samostana sv. Lovre u Šibeniku (1923.–1945.), Split, 1996., navodi za 18.
travnja 1941. da »Talijanci« u tome gradu sa svih »naših brodova skidaju hrvatske zastave
pa i sa onih privatnih. Još ne stavljaju na njih talijanske.« Sljedećeg su dana, 19. travnja,
»Talijanci digli zastavu hrvatsku sa tvrđave sv. Ane, a stavili svoju. Tako i na ‘poljani’.
Već 21. travnja »Talijanci izvjesili oglas da su preuzeli svu vlast nad Šibenikom: i poli-
tičku i civilnu te naređuju da svi uredi izvise uz hrvatsku zastavu i talijansku.« Sljedeći
je korak uslijedio 25. travnja, kada je trebalo postići dogovor »između talijanskih vlasti i
Jadranske plovidbe o vješanju zastava na parobrode. Naši su htjeli da bude jedna talijan-
ska, a jedna hrvatska. Na to su im Talijanci odgovorili: ‘Jeli moguće da vi inteligenti ne
možete shvatiti da je Dalmacija talijanska. Vaša je zastava samo talijanska.’ Na to su naši
zamukli.« Naposljetku 30. travnja 1941. u »Šibeniku ne možeš vidjeti hrvatsku zastavu,
nego samo talijansku. Nijesu nas prisilili da ih dignemo kao na drugim mjestima, kao
Biograd n/m, Vodicama. Ali govore da su na nekim mjestima Talijani našom zastavom
trli postole. – Isto su tako jučer prigodom ove povorke (dolaskom talijanaša iz Italije)
bacali naše hrvatske grbove sa raznih kuća, ureda bar se tako govori.«
133 Tako je ta zastava dominirala i naslovnicom pomoćnog udžbenika povijesti i

zemljopisa za škole u Dalmaciji pod znakovitim naslovom Vita italiana, priredio Car-
melo Cottone, Verona, 1942. Izdavač udžbenika bilo je talijansko Ministarstvo narodne
prosvjete (Ministero dell’ educazione nazionale), odnosno njegov Posebni ured za škole
priključenih područja (Ufficio speciale per le scuole dei territori annessi)

123
 134
O legendama o navodnoj četničkoj borbi protiv Osovine, odnosno o ulozi jugo-
slavenske izbjegličke vlade u njihovu širenju pisao sam u članku »How the West Was
Won: Jugoslavenska izbjeglička vlada i legenda o Draži Mihailoviću«, Časopis za suvre-
menu povijest 38 (2006.), br. 3: 1039.–1056. O četničkoj suradnji s Osovinom progovorio
sam i u radu »Allies or Foes? Mihailović’s Chetniks during the Second World War«, u:
Sabrina P. Ramet i Ola Listhaug (ur.), Serbia and the Serbs in World War Two, Basing-
stoke, Hampshire, 2011.,155.–174.
135 Usp. primjerice rad Nikice Barića »Relations between the Chetniks and the

Authorities of the Independent State of Croatia, 1942–1945«, u: Sabrina P. Ramet i Ola

Listhaug (ur.), Serbia and the Serbs in World War Two, Basingstoke, Hampshire, 2011.,
175.–200.
136Dobar izvor suvremenih fotografija, od kojih mnoge pokazuju kakve su oznake
i činove nosili četnici te kakve su zastave isticali jest knjiga Radoja i Živana Kneževića,
Sloboda ili smrt, Seattle, 1981.
137 Sačuvane su brojne fotografije četničkih postrojbi s takvim zastavama. Luba-

nja i prekrižene kosti korišteni su na pečatima i oznakama za kape, usp. Zdravko Diz-
dar i Mihael Sobolevski, Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
1941.–1945., Zagreb, 1999., 36. U tom je sklopu osobito bio raširen dvoglavi orao (često
izrađen od kovine) na čijim je prsima štit (očito crn) s lubanjom i prekriženim kostima.
Takvog je orla na svojoj šubari nosio i Močilo Đujić, usp. njegovu fotografiju objavljenu
na prvoj stranici slikovnog umetka i na koricama knjige Jove Popovića, Marka Lolića i
Branka Latasa, Pop izdaje, Zagreb, 1988.
138
Partizansko vodstvo, odnosno zapovjedništvo Narodnooslobodilačkih partizan-
skih odreda Jugoslavije (NOPOJ), potkraj 1941. uvelo je oznake stupnjeva za »starješi-
ne«, koje su u ljeto 1942. zamijenjene novim oznakama. Sve su »starješinske« oznake
sadržavale crvenu zvijezdu petokraku (oznake za političke komesare sadržavale su zvi-
jezdu sa srpom i čekićem). Usp. slike oznaka iz kraja 1941. u knjizi Hrvatska u NOB:
Fotomonografija, Zagreb, 1986., 71., i u knjizi Vladimira Dedijera, Dnevnik, II. izdanje
(sažeto u jednu knjigu), Beograd, 1951., slikovni umetak iza stranice 768. Napokon su
odlukom Vrhovnog štaba NOV i POJ od 1. svibnja 1943. uvedene oznake činova za
dočasnike i časnike, a oni nisu sadržavali spomenuti komunistički simbol. Ipak su tada
uvedene oznake za (komunističke) političke komesare u postrojbama, koji su sadržavali
crvene zvijezde petokrake. Izgled novih činova i oznaka za komesare iz 1943. usp. na
istome mjestu u Dedijerovoj knjizi. Promjena ipak nije bilo u oznakama za kape pa su
to od početka do kraja rata bile crvene zvijezde petokrake. Iznimka su donekle bile zvi-
jezde za kape pripadnika proleterskih jedinica NOVJ-a, koje su sadržavale i srp i čekić.
Te jedinice su također za svoje zastave imale crvene zastave istovjetne zastavama KPJ.
139 Poslije je za takvu kapu prevladao naziv »titovka«. Nju su do kraja rata nosili

pripadnici NOVJ-a, odnosno JA i kasnije njezine nasljednice Jugoslavenske narodne ar-

mije (JNA).
140 Naredba koju je u ime vrhovnog štaba NOPOJ-a potpisao Josip Broz Tito objav-

ljena je u Biltenu vrhovnog štaba Narodno-oslobodilačkih partizanskih odreda Jugosla-

vije, broj 7–8, 1. listopada 1941. Usp. Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobo-
dilačkom ratu jugoslovenskih naroda, tom II, Bilten vrhovnog štaba Narodnooslobodi-
lačke vojske Jugoslavije 1941–1945, Beograd, 1949., 80.–81.

124
 141
Zastava HSS-a s hrvatskim šahiranim grbom na bijelom polju bila je 1943. iz-
vješena u dvorani u Voćinu u kojoj je održana konferencije pristaša HSS-a koji su prišli
partizanima. Ta je fotografija objavljena u više knjiga. U knjizi Hrvatska u NOB: Foto-
monografija objavljena je na stranici 241. Objavljena je i u Enciklopediji Jugoslavije, 5,
Hrv-Janj, Zagreb, 1988., 368.
Polovicom rujna 1944. takva je zastava vijana i na ulicama Čazme, a odgovarajuća
fotografija objavljena je u Spomenici u čast dvadeset i pete godišnjice ZAVNOH-a, Za-
greb, 1969., bez ozn. stranice u sklopu slikovnih priloga na kraju knjige.
142
Isticanje zastava na području FDH uređeno je još 26. svibnja 1945. Naredbom
o vješanju zastava, koju je izdao tadašnji ministar unutrašnjih poslova Narodne vlade
Hrvatske Vicko Krstulović, a objavljena je u u zborniku Zemaljsko antifašističko vijeće
narodnog oslobođenja Hrvatske: Zbornik dokumenata 1945. (Od 1. siječnja do 25. srp-
nja), Zagreb, 1985., 673. U točki 2. te naredbe bilo je određeno da na »svim državnim
ustanovama na području federalne države Hrvatske imaju se vijati jugoslavenska držav-
na zastava i zastava federalne Hrvatske.« Zastava FDH bila je dakle hrvatska trobojnica
s crvenom petokrakom zvijezdom. Budući da takve zastave do dolaska JA i novih vlasti
u mnogim hrvatskim mjestima nije bilo, Krstulović je naredio da u »svim prigodama
kada se izvjese ili nose nacionalne ili jugoslavenska zastava, moraju to biti samo zastave
s petokrakom zvijezdom na srednjem polju, položenom na način da vrhovi krakova peto-
krake zvijezde zahvataju i ostala polja. To je jedini oblik naših državnih zastava i druge
se zastave tj. one bez petokrake ne smiju izvjesiti.«
143Kvalitetna reprodukcija fotografije na kojoj se vidi ta zastava je ona u fotomon-
grafiji Slobodni Zagreb, urednik Tomislav Butorac, Zagreb, 1965., bez oznake broja
stranice. Riječ je o fotografiji koja prikazuje pogled iz Jurišićeve ulice prema Trgu bana
Jelačića, a u prvom je planu slavoluk s natpisom »Uz Tita naprijed«. Zastava se vidi u
podnožju luka, točno po sredini.
144Milan Popović i Miloš Jovanović, Državni amblemi i druge javne oznake u Soci-
jalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji: Pojam, upotreba i zaštita, Beograd, 1979.,
slika 5 slikovnoga umetka iza stranice 80.
145Podatke o početku proizvodnje tog pića donio je Filip Potrebica, »Prehrambena
industrija ‘Zvečevo’ Požega 1966.–1996., Zlatna dolina – Godišnjak Požeštine, godina
VIII (1), Požega, 2002., 124. Autor, doduše, ne spominje izgled etiketa, osim što ističe
da je to piće bilo u vrlo luksuznoj ambalaži, a kutija za piće i »etiketa proizvedene su
u jednoj od najboljih europskih tiskara Alfred Wall u Grazu. Boca je zapremine 0,7l i
izdvaja se posebnim oblikom za razliku od ostalih alkoholnih pića proizvedenih u Ju-
goslaviji. Osobito je bio atraktivan čep-suvenir, (...). (...) Dugo i brižljivo je pripreman s
nizom degustacija, stoga je bio na razini sličnih vinjaka starih žestokih pića. U to se vri-
jeme sve intenzivnije razvija turizam u Hrvatskoj, stoga je ‘Trenk’ dobro došao i dobro
je primljen od stranih turista i poslovnih partnera. Slikovit je atraktivan poklon/suvenir
za razne prigode.«
O tome da su etikete od početka bile iste, odnosno da su sadržavale hrvatski šahi-
rani grb s početnim bijelim poljem, dokaz su luksuzne reklame objavljivane u tisku od
trenutka kada se je to piće pojavilo na tržištu. Takva reklama u boji otiskivana je, primje-
rice, u zagrebačkom tjedniku Vikend već u proljeće 1969.

125
 146Jedna od tih reklama, istovjetna spomenutoj reklami objavljivanoj u tjedniku
Vikend godine 1969., objavljena je u tadašnjem vodećem hrvatskom tjedniku Vjesnik u
srijedu (Zagreb), br. 950., 15. srpnja 1970., 54.
147Tako je u rujnu 1971. godine sudac za prekršaje osudio petoricu mladića na 30
dana zatvora zbog crtanja hrvatskoga povijesnog grba bez socijalističkih obilježja na
biokovskoj klisuri iznad Brela. Prekršajnu prijavu općinskom sucu za prekršaje podnio
je tadašnji načelnik Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP) Momčilo Janjetović. On je
u prijavi »hrvatsku zastavu poistovjetio sa ‘stranačkom oznakom i simbolom’, a za po-
vijesni hrvatski grb napisao je da je ‘simbol feudalne i buržoaske Hrvatske’ kojim se
‘vrijeđaju socijalistički osjećaji građana’«. Navod prema članku Brune Bušića »Pravda
koja to nije«, Hrvatski tjednik (Zagreb), br. 27, 22. listopada 1971., 6.
148
Znak NSH-a je 1972. godine osmislio akademski kipar Marijan Zaradić, usp.
»Natječaj raspisuje Hrvatski nogometni savez sa svrhom promjene grba Hrvatskog no-
gometnog saveza, a provodi ga Komisija za izdavačku djelatnost HNS-a« od 5. listopada
2018., mrežno dostupno na https://hns-cff.hr/news/18881/natjecaj-za-prijedlog-grba-hr-
vatskog-nogometnog-saveza/, pristupljeno 5. veljače 2020.
149
Laura Silber i Alan Little, Smrt Jugoslavije, Opatija, 1996., 72. Riječ je o hrvat-
skom izdanju knjige tih autora pod naslovom Yugoslavia: Death of a Nation, bez oznake
mjesta izdanja (u SAD-u), 1996., a u njoj je isti navod na stranici 82. Knjiga je pratila
istoimenu TV seriju koja je prikazana na Discovery Channelu u SAD-u.
150 »Da li svaki grb u obliku štita podsjeća na slovo ‘U’«, Glas Koncila (tjednik,

Zagreb), br. 16, 16. travnja 1989.

151 O djelovanju hrvatske političke emigracije, pa i one nakon godine 1945., pisao

sam u radu »Hrvatska politička emigracija od 1928. do 1990. godine«, Hrvatska politika
u XX. stoljeću, urednik izdanja Ljubomir Antić, Zagreb, 2006. 307.–336., a razdoblje od
1945. obrađeno je na stranicama 314.–332.
152 Josip Troyer, »Kakav je hrvatski grb?«, 111.
153
Riječ je o njegovu radu »Hrvatski kockasti grb: Njegov postanak i upotreba
tijekom stoljeća«, Hrvatska revija XX (prosinac 1970.), sv. 4: 639.–652..
154Zdenko Radelić, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.–1991. od zajedništva do razlaza,
Zagreb, 2006., 556. Sjećam se da se je u drugoj polovici osamdesetih godina ta pjesma
u svojemu izvornom obliku (ili u raznim dorađenim inačicama, čiji su »autori« bili na-
vijači koji su ih i pjevali) mogla redovito čuti s tribina sportskih objekata prigodom
odigravanja utakmica u kojima su sudjelovali istaknuti hrvatski nogometni i košarkaški
klubovi Dinamo, Hajduk, Cibona, Jugoplastika i Zadar. Pritom su tu pjesmu i hrvatsku
himnu pjevale tisuće gledatelja.
155
O toj je proslavi i njezinim posljedicama pisao Nikica Barić, Srpska pobuna u
Hrvatskoj 1990.–1995., Zagreb, 2005., 44.–47. Inače je prvo javno i masovno okupljanje
Srba na kninskom području bilo ono od 28. veljače 1989., kada je održan i veliki miting
u Beogradu. U Kninu su sudionici mitinga na tragu tadašnje politike Slobodana Miloše-
vića prosvjedovali zbog »navodne suradnje hrvatskih i slovenskih političara s albanskim
separatistima«.

126
 156 Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.–1995., 45., prenosi opis Vojina
Jelića iz 1996. o tome što se događalo u Kninu i na Dalmatinskom Kosovu, koji spominje
da su tu »predvodnici sela i općina, sa barjacima, sa kapama i šajkačama koje su drečavo
obilježene četničkom kokardom. (...) Na prilazu sa drniške strane, na svakom brdašcu
vijore barjaci, uglavnom srpski i crkveni [odnosno srpske trobojnice sa zlatnim križem i
ocilima, zastava SPC, nap. M. J.]; (...). Duž glavnog puta, (...), sve je načičkano prigodnim
tezgama, ponajviše se nude značke sa grbom, bedževi sa Dražinom slikom, bedževi sa
slikom Slobodana Miloševića, (...).«
157 U historiografiji postoje različita tumačenja o tome što je potaknulo vodstvo

SKH da omogući promjene, a gore iskazano tek je jedno od njih. Ante Nazor ukratko
spominje da je pojava novih stranaka »u političkom životu Hrvatske i prilike u europ-
skim državama koje su pripadale bivšem ‘istočnom bloku’, posebice rušenje Berlinskog
zida u studenom 1989., naišle su na odjek i kod dijela članova Saveza komunista Hrvat-
ske (SKH). Tako je pod utjecajem demokratskih promjena na XI. kongresu SKH održa-
nom od 11. do 13. prosinca 1989., tzv. liberalno-reformsko krilo u SKH zatražilo uvo-
đenje višestranačkoga političkog sustava te održavanje slobodnih izbora, a raspravljalo
se i o budućem uređenju tadašnje jugoslavenske države; Jugoslavija je zamišljena kao
zajednica (federacija) suverenih republika. Ubrzo potom, 11. siječnja 1990., Sabor SR
Hrvatske je na sjednicama Vijeća udruženog rada, Vijeća općina i Društveno-političkog
vijeća donio Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o društve-
nim organizacijama i udruženjima građana, čime je omogućeno slobodno i dobrovoljno
udruživanje građana u razne organizacije (političke, kulturne, znanstvene), te Ukaz o
proglašenju Ustavnog zakona o dopuni Ustavnog zakona za provođenje Amandmana
XXVII do LII na Ustav SRH (Narodne novine 2, 17. siječnja 1990.). Time je u Hrvatskoj
praktično ozakonjen višestranački sustav.« Usp. Ante Nazor (ur. i autor teksta), Počeci
suvremene hrvatske države (kronologija procesa osamostaljenja Republike Hrvatske:
od Memoranduma SANU 1986. do proglašenja neovisnosti 8. listopada 1991.), Zagreb,
2007., 15. Zdenko Radelić, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.–1991., 591., ukratko navodi da
su pod »dojmom velikih previranja na istoku Europe i napetosti zbog velikosrpskih na-
stojanja početkom prosinca 1989. novoosnovane stranke i oporbene skupine prikupljale
(...) potpise za peticiju kojom su zahtijevale raspisivanje slobodnih izbora. SKH se na
svom Jedanaestom kongresu, (...), izjasnio za višestranački sustav i izrazio spremnost da
organizira slobodne izbore, čime je prihvatio inicijativu Predsjedništva CK SKH javno
objavljenu prethodnog dana na televiziji. Osim toga donio je i odluku da će se zalagati
za oslobođenje svih političkih zatvorenika i prekid svih političkih procesa, kao i protiv
smrtne kazne. Sabor SRH je nakon ustavnih promjena već 15. veljače 1990. donio tri
izborna zakona i imenovao izbornu komisiju. Početkom veljače, točnije 1. veljače 1990.,
predsjednik Sabora Anđelko Runjić raspisao je višestranačke izbore za 22. travnja za
Vijeće općina i Društveno-političko vijeće, a 23. travnja za Vijeće udruženog rada.«
Razdoblje od prosinca 1989. do proljeća 1990., odnosno kako je došlo do uvođenja vi-
šestranačja i raspisivanja izbora u SRH, opisao je i Ivo Perić, Hrvatski državni sabor
1848.–2000.: Treći svezak: 1918.–2000., Zagreb, 2000., 337.–339.
158
Nikša Stančić, »Kako je nastao grb Republike Hrvatske?«, Grb i zastava I (ožu-
jak 2007.), br. 1: 4.
159
O tome kakvi su sve prijedlozi tada iznošeni u javnosti ukratko je progovorio
Marko Barišić, »Hrvatska suverena!«, Glasnik Hrvatske demokratske zajednice (Za-

127
greb), br. 15, 6. kolovoza 1990., 6., koji je napisao da je o »smislu i besmislu zvijezde
dosta (...) već rečeno u javnoj raspravi i većinom su se profilirala tri mišljenja. Jedno,
većinsko, skida zvijezdu jer je to ideološki (komunistički) znak. Drugo, bi nekako do-
pustilo skinuti zvijezdu iako ‘smo pod njom izvojevali pobjedu’, ali je želi zadržati jer
se u hrvatskom povijesnom grbu, tvrde oni, vidi ustaški znak. I treći, komunistički no-
stalgičari, zvijezda im je alfa i omega njihova života, pod njom su postigli sve u životu, i
za njih je svako skidanje zvijezde izdaja. Saborska je raspra pokazala da se s potonjima
(trećima) ne može razgovarati, s drugima i može i treba, dok su prvi bili u većini i njihov
je prijedlog bez glasova protiv bio prihvaćen. I uopće prigodom glasovanja o amandma-
nima na hrvatski Ustav koji im se nisu sviđali, lijevi blok niti je glasovao za ni protiv pa
se stekao dojam da se ponavlja period duge hrvatske šutnje, no ovog puta iz oporbenih
redova što je kudikamo prihvatljivije. A kada je riječ o hrvatskom povijesnom grbu, (...)
1990. godine u Hrvatskoj su provedeni slobodni i demokratski izbori i nove su hrvatske
vlasti ‘stavile’ povijesni hrvatski grb bez ikakvog stranačkog znakovlja. Ne vjerujemo
da mnogi oponenti ne znaju tu kratku historiju grba, te je zato njihove emocionalne istu-
pe nemoguće uzeti drukčije do zlonamjernim ispadima koje bi trebalo biti sve manje.«
Zanimljivo je da je stranka SKH-SDP potkraj iste godine na stranačkom kongresu
i sama napustila komunistički naziv (otad je novi naziv stranke bilo tek Stranka demo-
kratskih promjena), a djelomično i uporabu komunističkih simbola. Treba, naime, pod-
sjetiti da se ta stranka kao dio SKJ koristila njezinom zastavom i znakom (crvena zastava
s crvenom zvijezdom petokrakom i srpom i čekićem te natpisom »Proleteri svih zemalja
ujedinite se«). Na spomenutom je kongresu, kako je napisao Gojko Marinković, »Pridjev
postao ime«, Danas (tjednik, Zagreb), god. IX, br. 455, 6. studenoga 1990., 19., SDP
»kao historijsku zastavu zadržala hrvatsku trobojnicu sa zvijezdom, a kao novu usvojila
plavu sa žutom, crvenom i zelenom zvijezdom. Plava i žuta boja pri tom su obilježja
nove ujedinjene Evrope, crvena simbolizira komunističko naslijeđe, a zelena ekologiju.«
160Tekst usvojenih amandmana donio je Hrvoje Matković, Na vrelima hrvatske
povijesti, 541.–543., a tekst amandmana LXVI na stranici 541.
161 Od dana donošenja do danas nije se mijenjao, a njegov tekst dostupan je u broj-

nim publikacijama te na mrežnim stranicama (uključivo stranice Hrvatskog sabora, Mi-

nistarstva vanjskih i europskih poslova RH i Narodnih novina: Službenog lista Republi-
ke Hrvatske).
162 Ivo Banac, Grbovi, biljezi identiteta, 26.
163
»Skupina Ustaša« spomenuta je pod točkom 9. u § 1. Saveznog zakona, koji je
dostupan na https://www.ris.bka.gv.at/GeltendeFassung.wxe?Abfrage=Bundesnormen&
Gesetzesnummer=20009040, pristup ostvaren 5. ožujka 2020.
164 Grafički prilog (Anhang) dostupan je na https://rdb.manz.at/docu-
ment/ris.c.BGBl_ _II_Nr_ _58_2019/attachments/ris.c.BGBl_ _II_Nr_ _58_2019.
COO_2026_100_2_1615181.pdf, pristup ostvaren 5. ožujka 2020. Ti su znakovi (grafič-
ki prikaz s opisom) u Prilogu objavljeni pod 22 (ustaški znak) i 23 (grb NDH), stranice
4.–5. Pritom nije izričito spomenuto da je riječ o znaku UHRO-a i/ili ratnog Ustaškog
pokreta te o grbu NDH, nego su oba označena tek kao »simboli skupine Ustaša« i opisan
je njihov izgled.
165
G. Pauk, »ZLOČINAČKA IDEOLOGIJA KAO UMJETNIČKO DJELO?! FO-
TO Ustaški grb na biličkoj osnovnoj školi: ‘I grb na crkvi sv. Marka ima prvo bijelo

128
polje pa ga nitko ne skida’«, objavljeno 29. siječnja 2015. na portalu Šibenik.in. Danas
navedeni članak nije više mrežno dostupan na portalu Šibenik.in, niti na nekoj od drugih
mrežnih stranica..
166 Marijan Vogrinec, »Zvižduk preko mrtvih kostiju, s ruba pameti«, objavljeno

na tačno.net 7. kolovoza 2014., http://tacno.net/zagreb/zvizduk-preko-mrtvih-kostiju-s-

ruba-pameti/, pristup ostvaren 8. kolovoza 2014.
167Tanja Šimundić Bendić, »Ilegalna trobojnica stoji na ogradi dječjeg igrališta u
Splitu: Stanari se pitaju gdje je policija…«, Slobodna Dalmacija (dnevnik, Split), 18.
kolovoza 2019., dostupno na mrežnom izdanju lista na https://slobodnadalmacija.hr/dal-
macija/split/clanak/id/619119/ustaska-trobojnica-od-jutros-39seta39-po-splitskoj-ulici-
evo-je-i-sada-stoji-na-ogradi-djecjeg-igralista-a-stanari-se-pitaju-gdje-je-policijanbsp,
pristup ostvaren 25. siječnja 2020.
168
»Petrica Kerempuh u XX vijeku«, Kerempuh (tjednik, Zagreb), god. 2., br. 46.,
18. kolovoza 1946., 8.
169
Miroslav Brandt, »O neustaljenosti u upotrebi hrvatskog grba«, Hrvatski tjednik
(Zagreb), br. 9, 11. lipnja 1971., 8.
170 Isto.
171 Iako nisam proveo kvantitativnu raščlambu svih poznatih mi primjera hrvatskih
šahiranih grbova nastalih tijekom 19. stoljeća, ipak držim kako već i površan uvid u veći
broj primjera upućuje na utemeljenost takvog zaključka. Prvi pravni akt u kojemu je
određen broj od 25 polja jest odluka ugarskog ministarskog vijeća od 5. travnja 1893. o
ustanovljenju nacrta i opisa »kako posebnoga grba Ugarske /:maloga grba:/ tako i sjedi-
njenoga grba zemaljah krune ugarske /:srednjega:/ te je ovlastilo tadanjega kr. ugar. mi-
nistra predsjednika, da rečene nacrte i opise umnožiti dade, da takove službenim putem
pojedinim ministarstvom i municipijam priobći, te da nakon proglašenja u službenom
listu i u naredbeniku /: ‘Rendeletek Tára’:/ odredi, da se zemaljski grb, do daljnje odred-
be zakonodavstva u proglašenom obliku rabiti imade.« Navod prema spomenutoj mapi
pod naslovom Magyarország külön czimerének és a magyar korona országai egyesitett
czimerének leirása es rájza/ Opis i nacrt posebnoga grba Ugarske i sjedinjenoga grba
zemalja krune ugarske, bez ozn. str. Naposljetku je tadašnji ugarski ministar predsjednik
Bánffy početkom siječnja 1896. objavio prethodno spomenutu mapu s opisom i slikama
različitih inačica grba Ugarske i zajedničkoga grba zemalja krune sv. Stjepana. Prema
tome opisu hrvatski šahirani grb u sklopu »sjedinjenoga grba zemaljah krune ugarske
/:srednjega:/« bio je »srebrno i crveno dvadesetpet puta kockani štit, tako, da je prva koc-
ka srebrna, druga crvena i tako dalje po pet kocka u jednom redu, dočim u petom redu
dvadeset peta kocka kao srebrna svršuje.« Tome opisu odgovarali su i nacrti različitih
inačica sjedinjenoga grba u istoj mapi.
Kao štit od 25 polja bio je hrvatski šahirani grb određen i u odgovarajućim aktima
Kraljevine SHS/Jugoslavije, Banovine Hrvatske, Nezavisne Države Hrvatske, Narodne/
Socijalističke Republike Hrvatske te Republike Hrvatske. Spomenuto je kako i Hrvati
u Bosni i Hercegovini u službenoj uporabi od početka devedesetih godina 20. stoljeća
koriste grb od 25 polja.

129
 IZVORI I LITERATURA

»80-godišnjica novinstva u Herceg-Bosni«, Svijet: Ilustrovani tjednik (Zagreb), god. XI,

knjiga XXII, br. 15., 10. listopada 1936., 285.
Acović, Dragomir, Heraldika i Srbi, Beograd, 2008.
Banac, Ivo, Grbovi, biljezi identiteta, Zagreb, 1992.
»Banovac«, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje na http://www.enciklopedija.hr/
Natuknica.aspx?ID=5735, pristupljeno 24. siječnja 2020.
Barić, Nikica, »Relations between the Chetniks and the Authorities of the Independent
State of Croatia, 1942–1945«, u: Sabrina P. Ramet i Ola Listhaug (ur.), Serbia and the
Serbs in World War Two, Basingstoke, Hampshire, 2011., 175.–200.
Barić, Nikica, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.–1995., Zagreb, 2005.
Barišić, Marko, »Hrvatska suverena!«, Glasnik Hrvatske demokratske zajednice (Za-
greb), br. 15, 6. kolovoza 1990., 6.
Bezina Petar (uredio i izdao), Ljetopis samostana sv. Lovre u Šibeniku (1923.–1945.),
Split, 1996.
Bojničić, Ivan, »Grbovnica kraljevine ‘Slavonije’«, Viestnik hrvatskoga arheološkoga
družtva (N.S.) I (1895.), br. 1: 14.–22.
Borošak-Marijanović, Jelena, Zastave kroz stoljeća: Zbirka zastava i zastavnih vrpca
Hrvatskoga povijesnog muzeja, Zagreb, 1996.
Božić, Mate i Ćosić, Stjepan, »Nastanak hrvatskih grbova: Podrijetlo, povijest i simboli-
ka od 13. do 16. stoljeća«, Gordogan 15 (34) (2017.), br. 35–36 (79–80): 22–68.
Brajković, Vlasta, Grbovi, grbovnice, rodoslovlja: Katalog zbirke grbova, grbovnica i
rodoslovlja, Zagreb, 1995.
Brandt, Miroslav, »O neustaljenosti u upotrebi hrvatskog grba«, Hrvatski tjednik (Za-
greb), br. 9, 11. lipnja 1971., 8.
Bulić, Frane i Katić, Lovre, Stopama hrvatskih narodnih vladara: povijesne šetnie po
zadužbinama hrvatskih knezova i kraljeva, Zagreb, 1929.
Bušić, Bruno, »Pravda koja to nije«, Hrvatski tjednik (Zagreb), br. 27, 22. listopada 1971., 6.
»Cvjetni korzo u Maksimiru«, Svijet: Ilustrovani tjednik (Zagreb), knjiga VII., god. IV,
br. 25, 15. lipnja 1929., 617.

131
Čapo, Hrvoje, Kraljevina čuvara: Represivni aparat monarhističke Jugoslavije na po-
dručju hrvatskih zemalja (1918.–1941.), Zagreb, 2015.
»Da li svaki grb u obliku štita podsjeća na slovo ‘U’«, Glas Koncila (tjednik, Zagreb), br.
16, 16. travnja 1989.
Damjanović, Dragan, »Narodni motivi u projektima Friedricha Schmidta za Hrvatsku«,
Studia ethnologica Croatica 21 (2009.): 331.–354.
Decsy, Sámuel, A’ magyar szent koronának és az ahoz tartozó tárgyaknak historiája,
Beč, 1792.
Dedijer, Vladimir, Dnevnik, II. izdanje (sažeto u jednu knjigu), Beograd, 1951.
Delonga, Vedrana i Burić, Tonči, Ostrovica kod Bribira [katalog izložbe održane od 9.
travnja do 9. svibnja 1998.], Split, 1998.
Delonga, Vedrana, Grb Dalmacije – najstariji poznati grb hrvatskih zemalja/Coat of
arms of Dalmatia – the oldest known coat of arms of the Croatian countries, Split,
bez. ozn. god. izd. [2009.]
Die neuen österreichischen, ungarischen und Gemeinsamen Wappen, Beč, 1916.
Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild: Croatien und Slavonien,
Siebenter Band der Länder der St. Stephans-Krone, Beč, 1902.
Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, Ungarn, Band I., Beč, 1888.
Dizdar, Zdravko i Sobolevski, Mihael, Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini 1941.–1945., Zagreb, 1999.
Dolenec, Irislav, Hrvatska numizmatika: kovani novac, papirni novac, radne marke,
privatna izdanja kovanog novca − žetoni: od početaka do danas, Zagreb, 1993.
Enciklopedija Jugoslavije, 5, Hrv-Janj, Zagreb, 1988.
Gall, Franz, Österreichische Wappenkunde: Handbuch der Wappenwissenschaft, drugo
poboljšano izdanje, Beč – Köln – Weimar, 1992.
Glavina, Frano, »Crtice iz povijesti hrvatske heraldike«, Građa i prilozi za povijest Dal-
macije 12: Božić – Bužančić zbornik: Zbornik radova posvećenih sedamdesetogo-
dišnjici života Danice Božić-Bužančić, Split, 1996., 849.–861.
Gospodarska čitanka i kalendar Gospodarske sloge zadruge s o. j. u Zagrebu za prostu
godinu 1938., Zagreb, bez ozn. god. izdanja
Govori i interpelacije Dra Nikole Nikića, Dra Ivana Lončarevića, Lovre Kneževića,
Dra Franje Grubera i Stjepana Valjavca po stenografskim beleškama, Zagreb, 1933.
Građa o stvaranju jugoslovenske države (1. I – 20. XII 1918), priredili Dragoslav Janko-
vić i Bogdan Krizman, I. tom, Beograd, 1964.
Grgić, Stipica, »Pantheon on a tablecloth: Yugoslav dictatorship and the confronta-
tion of national symbols in Croatia (1929–1935)«, Nationalities Papers, DOI:
10.1080/00905992.2017.1357029, mrežno objavljen 21. studenoga 2017.
Hadži-Pešić, Jovan, Novac Kraljevine Jugoslavije 1918–1941., Beograd, 1995.
Heimer, Željko, Grb i zastava Republike Hrvatske, Zagreb, 2008.

132
(Herceg, Rudolf i Ujević, Mate), Velika i mala Hrvatska enciklopedija, Mala knjižnica
Seljačke sloge, br. 6., Zagreb, 1941.
Hergott, Marquard, Monumenta augustae domus austriacae in quinque tomos divisa,
Tomus primus, Sigilla vetera, & insignia (…), Beč, 1750.
Horvat, Josip, Kultura Hrvata kroz 1000 godina: Gospodarski i društvovni razvitak u
18. i 19. stoljeću, Zagreb, 1942.
Horvat, Josip, Politička povijest Hrvatske, prvi dio, drugo izdanje, Zagreb, 1990.
Horvat, Rudolf, »Zastava i grb Jugoslavije«, Jutarnji list (dnevnik, Zagreb), 25. prosinca
1918., 4.
Hrvatska enciklopedija, A-Automobil, Zagreb, 1941.
Hrvatska revija: Jubilarni zbornik 1951–1975, uredio Vinko Nikolić, München–Barce-
lona 1976.
Hrvatska u NOB: Fotomonografija, Zagreb, 1986.
Hrvatski narodni preporod 1790–1848.: Hrvatska u vrijeme Ilirskog pokreta, Zagreb,
1985.
Huzjan, Vladimir, »Uloga Krešimira Filića u proslavi tisuću godina postojanja Hrvat-
skog kraljevstva u Varaždinu 1925. godine«, Radovi Zavoda za znanstveni rad HA-
ZU Varaždin (2012.), br. 23: 75.–103.
Hye, Franz Heinz, »Zur Geschichte des Staatswappens von Kroatien und zu dessen älte-
ster Darstellung in Innsbruck«, Arhivski vjesnik 36 (1993.): 131.–147.
Jareb, Mario, »Allies or Foes? Mihailović’s Chetniks during the Second World War«,
u: Sabrina P. Ramet i Ola Listhaug (ur.), Serbia and the Serbs in World War Two,
Basingstoke, Hampshire, 2011.,155.–174.
Jareb, Mario, »How the West Was Won: Jugoslavenska izbjeglička vlada i legenda o
Draži Mihailoviću«, Časopis za suvremenu povijest 38 (2006.), br. 3: 1039.–1056.
Jareb, Mario, »Hrvatska politička emigracija od 1928. do 1990. godine«, Hrvatska poli-
tika u XX. stoljeću, urednik izdanja Ljubomir Antić, Zagreb, 2006. 307.–336.
Jareb, Mario, »Hrvatsko kolo u SAD-u i Kanadi od 1928. do 1946. godine«, Zbornik u
čast Hrvoja Matkovića u povodu 80. godine života, gl. urednik Stjepan Matković,
Zagreb, 2005., 153.–170.
Jareb, Mario, Kralj Tomislav kroz tisuć godina: Kralj Tomislav između stvarnosti i mita
te proslava tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. godine i njezini odjeci
do danas, Zagreb, 2017.
Jareb, Mario, »‘Old-Croatian Crown’ or the Construction and use of a National and Poli-
tical Symbol from the Late 19th Century to the WWII«, Studia slavica et balcanica
petropolitana (2014), 2: 16.–33.
Jareb, Mario, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, Za-
greb, 2006. (drugo neizmijenjeno izdanje: Zagreb, 2007.)
Katalog-Cjenik Hrvatskih Poštanskih Maraka, Višnja Pavelić (ur.), Madrid, 1975.
Katić, Lovre, Na vratima hrvatske povijesti: Razgovori o društvenim, vjerskim i kultur-
nim prilikama starih Hrvata, Zagreb, bez. ozn. god. izd.

133
Kekez, Hrvoje, »Grbovnice i grbovi plemstva zelinskoga kraja«, Sveti Ivan Zelina – Po-
vijest i kultura, Ante Gulin (ur.), Zagreb – Sveti Ivan Zelina, 2010., 112.–115.
Kempf, Julije, Požeg:. Zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi za povijest slob. i kr. gra-
da Požege i Požeške županije, Požega, 1910.
Klaić, Vjekoslav, Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, Sve-
zak drugi: dio treći. Treće doba: Vladanje kraljeva iz različitih porodica (1301–1526).
Treća knjiga: Doba kralja Matijaša Korvina i Jagelovića (1458–1526), Zagreb, 1904.
Klaić, Vjekoslav, Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, Sve-
zak treći: dio prvi. Četvrto doba: Vladanje kraljeva iz porodice Habsburga (1527–
1740). Prva knjiga: Doba kraljeva Ferdinanda I., Maksimilijana i Rudolfa (1527.–
1608.), Zagreb, 1911.
Knežević, Radoje i Knežević, Živan, Sloboda ili smrt, Seattle, 1981.
Kumorovitz, Lajos Bernát, »Mátyás király pecsétjei« (»Matijini kraljevski pečati«), Tu-
rul: Magyar Heraldikai és Genealogiai Társaság Közlönye (1932), 1/4, rad mrež-
no dostupan na https://www.arcanum.hu/hu/online-kiadvanyok/Turul-turul-1883-
1950-1/1932-167D2/1932-14-167D3/matyas-kiraly-pecsetjei-167E8/
Kušan, Jakša, Nauk o državi za III. i IV. razred građanskih škola svih smjerova, Zagreb,
1941.
[Kvaternik, Eugen], Das historisch-diplomatische Verhältniβ des Königreichs Kroatien
zu der ungarischen St. Stephans-Krone, Zagreb, 1861.
Ljubović, Blaženka i Enver, Grbovi i natpisi na kamenim spomenicima grada Senja,
Senj, 1996.
Magyarország külön czimerének és a magyar korona országai egyesitett czimerének
leirása es rájza/ Opis i nacrt posebnoga grba Ugarske i sjedinjenoga grba zemalja
krune ugarske, Budapešta, 1896.
Mandić, Dominik, »Hrvatski kockasti grb: Njegov postanak i upotreba tijekom stolje-
ća«, Hrvatska revija XX (prosinac 1970.), sv. 4: 639.–652.
Marinković, Gojko, »Pridjev postao ime«, Danas (tjednik, Zagreb), god. IX, br. 455, 6.
studenoga 1990., 19.
»Marturina«, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje na http://www.enciklopedija.hr/
Natuknica.aspx?ID=39217, pristupljeno 24. siječnja 2020.
Matković, Hrvoje, Na vrelima hrvatske povijesti, Zagreb, 2006.
Matković, Hrvoje, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb, 1999.
Matković, Hrvoje, Povijest Nezavisne Države Hrvatske: Kratak pregled, II. izdanje, Za-
greb, 2002.
Milićević, Milić, Grb Srbije: Razvoj kroz istoriju, Beograd, 1995.
Mimica, Bože, Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske (IV. st. pr. Kr. − 1918.)/ Numi-
smatik auf dem historischen Boden Kroatiens (IV. JH. v. Chr. − 1918.), II. izdanje,
Rijeka, 1994.
Načela hrvatskog ustaškog pokreta, obradio: Danijel Crljen, Zagreb, 1942.

134
Nazor, Ante (ur. i autor teksta), Počeci suvremene hrvatske države (kronologija procesa
osamostaljenja Republike Hrvatske: od Memoranduma SANU 1986. do proglašenja
neovisnosti 8. listopada 1991.), Zagreb, 2007.
Novak, Grga, Prošlost Dalmacije, Zagreb, 2001.
Oštrić, Goroslav, Monumenta heraldica: Izbor iz heraldičke baštine Primorsko-goran-
ske županije, Rijeka 2002.
Pálffy, Géza, »Najstariji prikazi hrvatskih zastava iz 16. i 17. stoljeća: Jedinstveni izvo-
ri za proučavanje povijesti hrvatskih državnih i nacionalnih simbola«, Ascendere
historiam: Zbornik u čast Milana Kruheka, priredili Marija Karbić, Hrvoje Kekez,
Ana Novak i Zorislav Horvat, Zagreb, 2014., 327.–346.
Pauk, G., »Zločinačka ideologija kao umjetničko djelo?! Foto Ustaški grb na biličkoj
osnovnoj školi: ‘I grb na crkvi sv. Marka ima prvo bijelo polje pa ga nitko ne skida’«,
objavljeno 29. siječnja 2015. na portalu Šibenik.in. Danas navedeni članak nije više
mrežno dostupan na portalu Šibenik.in, niti na nekoj od drugih mrežnih stranica.
Perić, Ivo, Hrvatski državni sabor 1848.–2000.: Treći svezak: 1918.–2000., Zagreb, 2000.
»Petrica Kerempuh u XX vijeku«, Kerempuh (tjednik, Zagreb), god. 2., br. 46., 18. ko-
lovoza 1946.,8.
Peyer, Franjo i Širola, Stjepan (sastavili i uredili), Zemljopisni atlas za pučke ili osnovne
škole, Zagreb, 1912.
Pisma Vladimira Ardalića Luji Marunu (1893.–1917.), priredio Marino Kumir, Split,
2019.
Popović, Jovo, Lolić, Marko i Latas, Branko, Pop izdaje, Zagreb, 1988.
Popović, Milan i Jovanović, Miloš, Državni amblemi i druge javne oznake u Socijalistič-
koj Federativnoj Republici Jugoslaviji: Pojam, upotreba i zaštita, Beograd, 1979.
Potrebica, Filip, »Prehrambena industrija ‘Zvečevo’ Požega 1966.–1996., Zlatna dolina
– Godišnjak Požeštine, godina VIII (1), Požega, 2002., 103.–150.
»Proslava 1.000-godišnjice: 10.000 zastava«, Jutarnji list (dnevnik, Zagreb), god. XIV,
br. 4820, 7. srpnja 1925., 7.
Prosvjeta: Narodni kalendar 1947., uredio Vlado Popović, Zagreb, 1946.
Radelić, Zdenko, Hrvatska seljačka stranka 1941.–1950., Zagreb, 1996.
Radelić, Zdenko, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.–1991. od zajedništva do razlaza, Zagreb,
2006.
Rengjeo, Ivan, »Početak kovanja slavonskih banovaca«, Obol (1977.), br. 30: 41.–48.
Sbornik zakona i naredaba valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju, godina 1915.,
komad II., Zagreb 1915.
Scholz, Hartmut, St. Sebald in Nürnberg, Regensburg, 2007.
Seferović, Abdulah, Zadar na starim razglednicama, Zadar–Rijeka, 2005.
Silber, Laura i Little, Alan, Smrt Jugoslavije, Opatija, 1996.

135
Sjećanja jedne generacije: Grad Korčula 1900–1946, Zvonko Letica (ur.), Korčula, pro-
sinac 1990.
»Sjednica Oblasne Skupštine«, Novo doba (dnevnik, Split), god. X, br. 107, 9. svibnja
1927., 3.
Slobodni Zagreb, urednik Tomislav Butorac, Zagreb, 1965.
Smodlaka, Josip, »Prva jugoslovenska zastava«, Novo doba (dnevnik, Split), god. XVII,
br. 303, 25. prosinca 1934., 34.
Spomenica na sveučilišne svečanosti dne 18., 19. i 20. svibnja 1907.: Proslava uspostave
nove sveučilišne zastave, 35-godišnjice »Hrvatskog akademskog potpornog druš-
tva« i otkrića Strossmayerovog poprsja u sveučilištnoj auli, [Zagreb, 1907.]
Spomenica u čast dvadeset i pete godišnjice ZAVNOH-a, Zagreb, 1969.
Spomen-knjiga iz Bosne biskupu Strossmayeru, Zagreb 1901.
Stjepan Radić, Jasna Tomičić (ur.), Zagreb, 1991.
Sulejmanagić, Amer, »Grb Zagorja i njegov odnos s grbom Dalmacije«, Bosna Francis-
cana 46 (2017.): 219.–274.
Stančić, Nikša, »Kako je nastao grb Republike Hrvatske?«, Grb i zastava I (ožujak
2007.), br. 1: 4.–8.
Stančić, Nikša i Peić Čaldarović, Dubravka, Povijest hrvatskoga grba, Zagreb, 2011.
Stančić, Nikša i Peić Čaldarović, Dubravka, »Prvi sjedinjeni grb Kraljevstava Dalmaci-
je, Hrvatske i Slavonije iz 1610. godine«, Rad Hrvatske akademije znanosti i umjet-
nosti: Razred za društvene znanosti 50=516 (2013): 71–93.
Stenografički zapisnici sabora kralj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije petogodište 1892.–
1897. od XCVIII. do uključivo CXLI. saborske sjednice od 10. siečnja 1895. do 13.
prosinca 1895., svezak IV., godina 1895., Zagreb, 1896.
Šercer, Marija, »Obred ustoličenja hrvatskih banova«, Znamenja vlasti i časti u Hrvat-
skoj u 19. stoljeću, Jasna Tomičić (ur.), Zagreb, 1996.
Šimundić Bendić, Tanja, »Ilegalna trobojnica stoji na ogradi dječjeg igrališta u Spli-
tu: Stanari se pitaju gdje je policija…«, Slobodna Dalmacija (dnevnik, Split), 18.
kolovoza 2019., dostupno na mrežnom izdanju lista na https://slobodnadalmacija.
hr/dalmacija/split/clanak/id/619119/ustaska-trobojnica-od-jutros-39seta39-po-split-
skoj-ulicievo-je-i-sada-stoji-na-ogradi-djecjeg-igralista-a-stanari-se-pitaju-gdje-je-
policijanbsp, pristup ostvaren 25. siječnja 2020.
Šišić, Ferdo (sabrao ih), Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
1914.–1919., Zagreb, 1920.
Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925.
Šlabek, Stjepan, Banovina Hrvatska (26. VIII. 1939. – 10. IV. 1941.): Pravno-povijesni
pristup, Kutina, 1985.
Šulek, Bogoslav, Hrvatski ustav ili konstitucija godine 1882., Zagreb, 1883.
Troyer, Josip, »Kakav je hrvatski grb?«, Hrvatska revija V (ožujak 1955.), sv. 1: 111.
Troyer, Josip, »Kakav je hrvatski grb? Grb na krovu crkve sv. Marka u Zagrebu«, Hrvat-
ska revija V (prosinac 1955.), sv. 4: 589.

136
»Velebne Hrv. Kat Svečanosti«, Hrvatski domobran (tjednik, Buenos Aires), god. X, br.
386, 9. ožujka 1939., 15.–16.
Vita italiana, priredio Carmelo Cottone, Verona, 1942.
Vogrinec, Marijan, »Zvižduk preko mrtvih kostiju, s ruba pameti«, objavljeno na tačno.
net 7. kolovoza 2014., http://tacno.net/zagreb/zvizduk-preko-mrtvih-kostiju-s-ruba-
pameti/, pristup ostvaren 8. kolovoza 2014.
Vukobratović, Nikola i Šimunković, Mario, Desni ekstremizam, Zagreb, 2012.
Wolf, Hinko, »Hrvatske sveučilišne zastave«, Alma mater croatica V (travanj–svibanj
1942.), br. 8–9
Zastave povijesne zbirke Gradskog muzeja Požega, Požega, 2003.
Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda,
tom II, Bilten vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941–1945,
Beograd, 1949.
Zbornik zakona, uredbi i naredbi, sv. XI i XII, br. 84.–107., Zagreb, studeni–prosinac
1929.
Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske: Zbornik dokumenata
1945. (Od 1. siječnja do 25. srpnja), Zagreb, 1985.
Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925,
Zagreb, 1925.
Znamenja vlasti i časti u Hrvatskoj u 19. stoljeću, Jasna Tomičić (ur.), Zagreb, 1996.

137
 KAZALO IMENA
A Borošak-Marijanović, Jelena, 112–113,
Acović, Dragomir, 108, 131
Aleksandar I. Karađorđević (i kralj Alek-
sandar, regent Aleksandar), 50, 53,
55–56, 100
Andrija III., 107
Antić, Ljubomir, 126, 133
Ardalić, Vladimir, 106, 135
Arpadovići, 8, 14, 107
B
Bach, Alexander (Bachov apsolutizam),
27, 113
Bakač Erdödy, Toma, 16–17, 110
Banac, Ivo, 89, 112, 128, 131
Bánffy, B., 114, 129
Barić, Nikica, 124, 126–127, 139
Barišić, Marko, 127, 131
Báthory od Ecseda, Stjepan, 112
Batthyány, Franjo I., 111
Bauer, Hinko, 114
Beatrica Aragonska, 107
Becići (braća iz Srinjina), 57
Bela IV., 107
Bezina, Petar, 123, 131
Bojničić, Ivan, 106, 131
139
116, 131
Božić, Mate, 9, 16, 105–107, 109–110, 131
Božić-Bužančić, Danica, 115, 132
Brajković, Vlasta, 17, 110, 131
Brandt, Miroslav, 97–98, 129, 131
Broz, Josip – Tito, 69, 124
Budor, Ivan, 16, 110
Burgkmair, Hans, 15, 109
Burić, Tonči, 106, 132
Bušić, Bruno, 77, 126, 131
Butorac, Tomislav, 125, 136
C
Ciulić, Antun (vlasnik knjižare u Šibeni-
ku), 115
Claes Heinen (herold, izradio grbovnik
Gelre), 105
Cottone, Carmelo, 123, 137
Crljen, Danijel, 120, 134
Csikos Sesija, Bela, 47
Č
Čapo, Hrvoje, 119, 132
Ć
Ćosić-Bukvin, Ivica, 121
Ćosić, Stjepan, 9, 16, 105–107, 109–110,
131
D Grgić, Stipica, 119, 132
Dalmatinac, Juraj (naziv osnovne škole u
Bilicama), 93
Damjanović, Dragan, 114, 132
Decsy, Sámuel, 21, 111, 132
Dedijer, Vladimir, 69, 124, 132
Delonga, Vedrana, 106, 132
Dizdar, Zdravko, 68, 124, 132
Dolenec, Irislav, 107, 109–110, 132
Draža (vidjeti pod Mihailović, Drago-
ljub), 68, 124, 127, 133
Dürer, Albrecht, 13
E Horvat, Rudolf, 117, 133
Erdesdy, Kristofor (Christophorus), 111
Erdödy, Nikola III., 21
Esterházy, Ladislav, 111
F
Ferdinand I. Habsburški (i Ferdinand I.,
vladao u 16. stoljeću), 15, 110–111,
134
Ferdinand I. (car i kralj, vladao u 19. sto-
ljeću), 25
Ferdinand II., 19–20, 111
Ferdinand IV., 19
Filić, Krešimir, 118, 133
Fischer, G. (vlasnik naklade u Innsbruc-
ku), 115
Frankopan Tržački, Nikola, 111
Franjo Josip I., 27, 33, 35, 45
G Jovanović, Miloš, 74, 125, 135
Gaj, Ljudevit, 24, 29–30
140
Gall, Franz, 107, 132
Glavina, Frano, 115, 132
Gruber, Franjo, 119, 132
Gulin, Ante, 110
H
Habsburgovci, 8, 16, 109
Hadži-Pešić, Jovan, 117, 132
Hedervary (grof, vidjeti pod Khuen
Héderváry, Károly)
Heimer, Željko, 111, 120, 132
Herceg, Rudolf, 122, 133
Hergott, Marquard, 12, 107, 133
Horvat, Josip, 112–113, 133
Horvat, Zorislav, 110, 135
Hühn, Julije, 113
Huzjan, Vladimir, 118, 133
Hye, Franz Heinz, 108, 133
I
Iveković, Ćiril, 118
J
Jagelovići, 14, 107, 109, 134
Janković, Dragoslav, 117, 132
Janjetović, Momčilo, 126
Jareb, Mario, 118, 119–120, 122, 124, 126,
133
Jelačić, Josip (ban Jelačić), 5, 25–28, 73,
84, 99, 125
Jelić, Vojin, 127
Jurić, Mijo, 57
K Lončarević, Ivan, 119, 132
Karađorđevići, 61, 63
Karbić, Marija, 110, 135
Kerecsényi, Kristo (i Keretschini, Chri-
stophorus), 111
Kekez, Hrvoje, 110, 134–135
Kempf, Julije, 116, 134
Khuen Héderváry, Károly (Dragutin; i
Khuen, grof Hedervary), 46, 112–
113, 116
Kirin, Vladimir, 62, 122
Klaić, Vjekoslav, 107, 109–110, 134
Kleiner, Salomon, 12, 107–108
Knežević, Lovro, 119, 132
Knežević, Radoje, 68, 124, 134
Knežević, Živan, 68, 124, 134
Koloman (herceg), 107
Krizman, Bogdan, 117, 132
Krstulović, Vicko, 125
Kruhek, Milan, 110, 135
von Kulmbach, Hans, 13
Kumir, Marino, 106, 135
Kumorovitz, Lajos Bernát, 106–107, 134
Kušan, Jakša, 122, 134
Kvaternik, Eugen, 29, 113, 134
Kvaternik, Slavko, 63
L
Latas, Branko, 124, 135
Leopold I., 115
Leopold II., 20–21
Letica, Zvonko, 118, 136
Listhaug, Ola, 124, 131, 133
Little, Alan, 126, 135
Lolić, Marko, 124, 135
141
Ludovik (Ludovik Anžuvinac; Ludovik
I. Anžuvinac, Ludovik Veliki, Ljude-
vit), 7, 9, 105–106
Ludovik II. Jagelović, 14–15, 19, 105, 109
LJ
Ljubović, Blaženka, 107, 134
Ljubović, Enver, 107, 134
Ljudevit (vidjeti pod Ludovik; Ludovik
Anžuvinac)
M
Maček, Vladko, 59, 61
Maksimilijan I. Habsburški, 11–13, 108–
109
Maksimilijan (II. Habsburški), 110, 134
Mandić, Dominik, 79, 134
Marinković, Gojko, 128, 134
Marun, Lujo, 106, 135
Matija II. Habsburški, 17, 110
Matija Korvin (i Matijaš Korvin), 8, 10–
11, 105–107, 109, 134
Matković, Hrvoje, 113–114, 120, 122,
128, 133, 134
Matković, Stjepan, 120, 133
Mihailović, Dragoljub (Draža), 68, 124,
127, 133
Milićević, Ivan A., 115
Milićević, Milić, 117, 119, 134
Milošević, Slobodan, 82, 102, 126–127
Mimica, Bože, 107, 109–110, 134
Morpurgo, V. (vlasnik nakladne knjižare
u Splitu), 115
N
Nadasd, Pavao (Paulus), 111
Nádasdy, Franjo, 110, 112
Nádasdy, Tomo, 111
Nazor, Ante, 127, 135
Nikić, Nikola, 57, 119, 132
Nikola IV. Sigetski (Nikola Šubić Zrin-
ski; vidjeti pod Zrinski (Nikola IV.
Sigetski))
Nikolić, Vinko, 79–80, 133
Novak, Ana, 110, 135
Novak, Grga, 113, 135
O
Oláhcsászár, Nikola, 111
Oštrić, Goroslav, 115, 135
P
Pálffy, Géza, 19, 110, 111, 135
Pašić, Nikola, 49, 117
Pauk, G., 94, 128, 135
Pavelić, Ante, 58, 61, 63, 78–79, 100–101,
119
Pavelić, Višnja, 123, 133
Pavelina (dječak Pavelina), 57
Pavličević, Dragutin, 113
Peić Čaldarović, Dubravka, 17, 105–108,
110–111, 136
Perić, Ivo, 127, 135
Perović, Ivo, 118
Petrica Kerempuh, 96–97, 129, 135
Piškulić (dr. Piškulić), 53
Plegel (djevojka Plegel), 57
Popović, Jovo, 124, 135
Popović, Milan, 74, 125, 135
Popović, Pero, 50
Popović, Vlado, 75, 135
Potrebica, Filip, 125, 135
Požar, Petar, 32, 114
Pribićević, Svetozar, 49
142
R
Radelić, Zdenko, 81, 121, 126–127, 135
Radić, Stjepan, 52, 118, 136
Ramet, Sabrina P., 124, 131, 133
Rank (vidjeti pod Selzer i Rank)
Ranković, Aleksandar, 75
Rendulić, Đuro, 115
Rengjeo, Ivan, 107, 135
Rudolf (Habsburški), 110, 134
Runjić, Anđelko, 127
S
Schmidt, Friedrich, 114, 132
Scholz, Hartmut, 109, 135
Schulhof, Dragutin, 122
Seferović, Abdulah, 115, 135
Selzer i Rank (vlasnici naklade iz Osije-
ka), 39, 116
Sigismund I. Luksemburški (i Sigismund,
Žigmund), 8, 105
Silber, Laura, 126, 135
Skerlecz, Ivan, 43
Smodlaka, Josip, 49, 117, 136
Smrekar, Milan, 117
Sobolevski, Mihael, 68, 124, 132
Stanczel, Theofil, 109
Stančić, Nikša, 84, 105–108, 110–111,
127, 136
Stepinac, Alojzije, 97
Sudenić, Stefan, 115
Sulejmanagić, Amer, 105, 115, 136
Strossmayer (Josip Juraj), 40–41, 116, 136
Szabo, Gjuro, 114
Szechy, Nikola (ban), 107
Š V
Šarić, Ivan, 115
Šercer, Marija, 111, 136
Šimundić Bendić, Tanja, 95, 129, 136
Šimunković, Mario, 95, 137
Šišić, Ferdo, 54, 117–118, 136
Škorjač, Izidor, 122
Šlabek, Stjepan, 122, 136
Šokčević, Josip, 28
Šubići, 9
Šulek, Bogoslav, 113–114, 136
Šutej, Miroslav, 89
T Zecchy, Juraj (Georgius), 111
Thun-Hohenstein (grofovi), 109
Thurzo, Emerik (Emericus), 111
Tomičić, Jasna, 111–112, 118, 136, 137
Tomislav (kralj Tomislav), 53–54, 96,
118, 133
Troyer, Josip, 32, 79, 114, 126, 136
Tuđman, Franjo, 83–84, 86
U
Ujević, Mate, 122, 133
143
Valjavec, Stjepan, 119, 132
Vladislav II. Jagelović, 8–11, 14, 105–107
Vogrinec, Marijan, 94, 129, 137
Vukobratović, Nikola, 95, 137
W
Wall, Alfred (naziv tiskare), 125
Wladislaus (vidjeti pod Vladislav II. Ja­
gelović)
Wolf, Hinko, 116–117, 137
Z
Zaradić, Marijan, 126
Zeller (obitelj), 108
Zeller, Walter, 13, 108
Zrinski (obitelj), 111
(Zrinski), Juraj (Juraj V. Zrinski), 111
Zrinski, Juraj (Georgius a Zrinio, Juraj
IV. Zrinski), 111
Zrinski (Nikola IV. Sigetski), 111
Ž
Žigmund (vidjeti pod Sigismund I. Luk-
semburški)
ISBN 978-953-48326-8-4

Cijena: 100,00 kn