SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA POVIJEST

„Bombaški proces“ Josipa Broza

Ime i prezime studenta: Antun Busjak

Kolegij: Josip Broz Tito

Nositelj kolegija: dr. sc. Ivo Goldstein

Ak. godina : 2018./2019.

Zagreb, 18. ožujak 2019.

 Već u samom početku postojanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (K SHS) s više
strana je pružen otpor centralizmu vlasti iz Beograda, te njihovom očitom susprezanju
radničkih organizacija, sindikata i stranaka ljevice, ponajviše Komunističke Partije
Jugoslavije (KPJ) osnovane 1919. kao „Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista)
[SRPJ (k)]“. Već 30. prosinca 1920. godine donesena je „Obznana“ kojim se zabranjuje rad
komunističkim strankama i njihovom propagandnom aparatu, te im je oduzeta imovina i
zatvoreni njihovi sindikati.1 Taj proglas je ozakonjen i postrožen „Zakonom o zaštiti države“
iz kolovoza 1921. kojim je KPJ proglašen terorističkom strankom. U to turbulentno vrijeme
tek započinje politička aktivnost Josipa Broza2, još samo bravarskog radnika u Zagrebu, koji
kroz nekoliko godina ulazi kao 'trn u oko' vlastima koji se konačno s njim i sukobljavaju. Cilj
ovog rada je prikazati iz izvornih materijala i relevantne literature postupak suđenja protiv
Josipa Broza i dr. Pokušat ću pronaći nerazjašnjena pitanja i moguće odgovore na njih, te
prikazati prednosti i mane koje je na Josipa Broza ostavio „bombaški proces“ i predstojeća
robija. Cilj rada je prikaz života Josipa Broza 1928. uz osvrt na služenje kazne do 1934., a ne
na okolna zbivanja u K SHS, tj. Kraljevini Jugoslaviji (od 1929.) pa ću pokušati održati fokus
na samim zbivanjima oko uhićenja, sudskog procesa i izvršenja kazne.

Prva Brozova politička aktivnost krenula je tijekom njegova rada i boravka u selu
Veliko Trojstvo gdje je boravio između 1921., nakon napuštanja zagrebačke bravarske
radione, i 1925. Zalaganje za prava radnika i širenje komunističke ideje među narodom su bile
njegove primarne zadaće u svakoj prilici koja je to dopuštala. Pozivanje eksploatiranih
radnika na štrajk i pisanje provokativnih tekstova dovelo ga je u neprilike i otpuštanja sa
zaposlenja s brojnih mjesta, pa tako i s brodogradilišta u Kraljevici 1926. Za ta svoja
„revolucionarna“ mišljenja i djela bio je uhapšen, te osuđen 1927. u Ogulinu na 7 mjeseci
zatvora, koji je smanjen na 5 sljedeće godine.3 Već tada su radničke novine „Borba“ popratile
suđenje s neodobravanjem. U oči javnosti Broz upada ponovno vrlo brzo kada je nakon
nekoliko pokušaja uhićenja u Zagrebu konačno uhapšen 4. kolovoza 1928. U periodu između
ta dva uhićenja povećao je svoje aktivnosti u širenju komunističke ideje Zagrebom, te je
postao sekretar Mjesnog komiteta (MK) grada Zagreba, a također je bio aktivan i u legalnim
Nezavisnim sindikatima gdje je obnašao dužnost člana izvršnog odbora Mjesnog radničkog
sindikalnog vijeća i sekretar Saveza radnika metalske industrije i obrta Jugoslavije za

1 VladimirDedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita. Sv. 1., Rijeka: Liburnija, 1980., str. 88. (dalje: Dedijer I.)
2 Kroz ovaj rad Josip Broz Tito biti će oslovljavan bez svog poznatog pseudonima Tito, jer ga u periodu kojim se ovaj rad bavi još nije koristio
i svim vlastima, prijateljima i dr. je poznat samo kao Josip Broz.
3 Dedijer I., str. 138. – 140.

~2~
Hrvatsku i Slavoniju.4 Potpuno se posvećuje revolucionarnom radu i više nikada nije zaposlen
nego samo promovira i širi ideje radničkog pokreta. Zbog proslave 1. svibnja osuđen je na 14
dana zatvora, ali se odmah vraća partijskim i sindikalnim aktivnostima, a sve češće piše i
izdaje tekstove. Vrhunac aktivnosti cijele KPJ u ilegali i Josipa Broza bio je napad u Narodnoj
skupštini 20. lipnja 1928. na Stjepana Radića i kolege. Na protestima u Zagrebu dan kasnije
komunisti su bili najglasniji i krivo procjenjuju da je došlo vrijeme za ustanak.5 Nezavisni
sindikati su zabranjeni, Brozova supruga Pelagija je uhapšena i on bježi u ilegalu.

U tim okolnostima iznajmljuje sobu za rad u Vinogradskoj ulici 46 gdje se često sastaje s
članovima KPJ i pristalicama, te okupljaju komunističku literaturu i propagandne pamflete.
Policija je već dugo tragala za Brozom, a konačno mu je ušla u trag 4. kolovoza 1928. Te
večeri nakon sastanka u gostionici „Paromlin“ s drugim članovima KPJ kreće kući taksijem i
prvi put ga presreće policija, ali se zahvaljujući vozaču izvukao. Dolaskom ispred kuće u
Vinogradskoj na prepad su ga uhapsila dva detektiva – Antun Štefulj i Jerko Anzulović.6 Broz
je tijekom hapšenja posjedovao revolver „Browning“7, šifrirani blok, priznanice za podizanje
i uplatu novca, punomoć dvije središnjice sindikata i nekoliko radničkih novina.8 Uz njega je
uhapšeno još oko 15-ak osoba od kojih su značajnije Andrija Božiković i Eva Koprivnjak
(ljudi od kojih je stan u kući iznajmljen), Franjo Novoselić, Pavao Breyer i Ignac Koprivnjak.
Ovdje se odmah postavlja pitanje tko je Broza prijavio policiji? Kada je nakon rata pisana
biografija Tita, Vladimir Dedijer je u knjizi za cijeli slučaj optužio Evu Koprivnjak9, ali se na
kraju ispostavilo da je sve događaje oko Vinogradske 46 prijavila policiji vlasnica objekta,
Dragica Vaclavek.10 Tijekom ispitivanja i istražnog postupka prema zatvorenicima se
postupalo vrlo loše o čemu svjedoči i sam Josip Broz kojeg je šef detektiva J. Rimay udario
stolicom u prsa, Broz je zbog tih postupaka krenuo u štrajk i uspio izboriti bolji postupak
prema njemu kao zatvoreniku. Veliki uspjeh bio je i to što je nekako uspio 'prošvercati'
protestno pismo koje zatim dolazi i u strane novine koje ga objavljuju.11 U stanu u
Vinogradskoj također je prema policijskom zapisniku pronađena brojna komunistička
literatura raznih autora (Staljin, Lenjin, N. Tomin ...), bilteni CK KPJ i druge radničke novine.
Najznačajniji pronalazak je bio još jedan revolver, municija i četiri ručne bombe i municija za
vojne puške. Kasnije je po tim sumnjivim bombama cijeli proces prozvan u novinama

4 Mihael Sobolevski, Bombaški proces Josipu Brozu, Zagreb: "August Cesarec", 1977., str 11. – 12. (dalje: Sobolevski)
5
Ivo i Slavko Goldstein, Tito, Zagreb : Profil knjiga, 2015, str. 62. – 63. (dalje: Goldstein)
6 VladimirDedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita. Sv. 2., Rijeka: Liburnija, 1981., str. 275. (dalje: Dedijer II.)
7 Dedijer I., str. 153.
8 Goldstein, str. 64.
9 Dedijer I., str. 153.
10 Sobolevski, str. 43. – 44.; Dedijer II., str. 276.
11 Dedijer II., str. 278. – 279.

~3~
„bombaški“. Partijska štampa i nakon rata je optuživala policiju za podmetanje tih bombi i
Tito je dugo poricao bilo kakvu vezu s oružjem i službeno još uvijek ne znamo tko je
odgovoran za njih, ali iz nekih kasnijih intervjua u 1970-im godinama dobiva se dojam da su
bombe stvarno bile vlasništvo partije, što ni ne čudi pošto su pozivali na oružani otpor, a i već
izveli nekolicinu atentata i napada na režimske vlasti.12 Radnički list „Borba“ od početka
cijelog procesa još od uhićenja s pozornosti prati situaciju i zastupaju, naravno, stavove Josipa
Broza. Već 5. kolovoza obavljeno je policijsko saslušanje Josipa Broza gdje je iznio svoju
dotadašnju životnu priču, te njegova izjava o radničkom pokretu s kojim se već tada
poistovjećuje, ali nikoga ne 'cinkari', niti daje previše korisnih informacija.13 Drugi uhapšenici
su tijekom svojih saslušanja bili također vrlo čvrsti, a izjavu je dala i Pelagija s jednakim
nepovoljnim ishodom za detektive. Zbog nedostatka priznanja postupak je tekao vrlo sporo,
pa je optužnica podignuta tek 6. listopada. Josip Broz uz ostalih 5 sudionika optužen je za 12
različitih zlodjela od kojih je jedno u kasnijoj verziji uklonjeno.14 Takva optužba je bila vrlo
teška, te je bilo kakav izgled slobode bio zapravo nemoguć. Broz i ostali optuženici su
suđenje čekali u prostorijama zatvora Sudbenog stola.

Suđenje je započelo tek 6. studenog, a to je bila još jedna taktika kojom bi se došlo do što više
činjenica ili priznanja, te se tako proširila optužnica. U svrhu obrane za branitelja je odabran
advokat Ivo Politeo koji je plaćen iz sredstava Crvene pomoći.15 Sudsko vijeće je zasjedalo u
sastavu - Svetozar Tomić (potpredsjednik i predsjedatelj) uz 4 votanta: dr. Ivo Pack, Jank
Nožić Julio Maican i dr. Đuro Kosier i zapisničar Zvonko Turina. 16 Glavni tužitelj je bio dr.
Ivo Marochino. Osim već spomenute „Borbe“ suđenje od prvog dana prate brojne novine
poput „Jutarnjeg lista“ i „Novosti“, donose pune transkripte iskaza, ponekad malo
izmijenjene uz opise situacija i atmosfera u sudnici. Taj veliki interes za suđenje omogučava
povjesničarima već godinama velik izvor informacija iz više perspektiva, pa je zbog toga i
cijeli proces bio vrlo poznat u literaturi i historiografiji nakon rata. Prvi dan su saslušani
Andrija Božičković, Eva Koprivnjak i Franjo Novoselić, zatim je drugi dan nastavljeno
saslušanje Novoselića koji je bio član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ),
nakon toga je slijedio Josip Broz oko 11 sati. U „Novostima“ je sljedećeg dana objavljen opis
Broza, te skica sa suđenja. Prije prikaza izjava Josipa Broza tijekom cijelog suđenja, bitno je
napomenuti da je još 1926. CK KPJ donio „Uputstva za konspiraciju“ gdje se u glavi VII.

12 Goldstein, str. 66.;

13 Sobolevski, str. 52. – 54.
14 isto, str. 60. – 71.
15 isto, 97.
16 Dedijer I., str. 155. – 156.

~4~
govori o držanju pritvorenih komunista na sudu gdje im je upućeno da je bitno obraniti partiju
i podići njen ugled u očima radničke klase i svijeta, a ne se boriti za manju kaznu.17 Dotada su
uhapšeni komunisti negirali povezanost, a kamoli članstvo u KPJ, ali to se tada mijenja.
Nakon izjašnjenja o razumijevanju optužnice Broz je izjavio: „Ja se ne ćutim krivim i ako
priznajem ono što me tuži D. o. (državni odvjetnik), jer ne smatram ovaj sud kompetentnim,
već samo sud Partije. Priznajem, da sam član ilegalne Komunističke Partije Jugoslavije,
priznajem da sam radio na širenju komunističkih ideja i propagirao komunizam, te prikazivao
kakva se nepravda čini proletarijatu od buržoazije, sve to na konferencijama i sjednicama, te
u razgovoru s pojedincima. Ne mogu kazati, gdje su se te konferencije obdržavale. To sam sve
činio od onda, kada je Komunistička Partija god. 1921 bila raspuštena i prešla iz legalnosti u
ilegalnost.“ nakon upita predsjedatelja izjavio je i da poznaje Zakon o zaštiti države, ali „Ja
držim da su prirodni zakoni viši od onih koje stvori jedna klasa, da pritisne drugu. Ja sam za
svoje ideale spreman žrtvovati i svoj život.“.18 Nakon takvog otvaranja, nepoznatog tužilaštvu
i javnosti, Josip Broz si je zasigurno osigurao zatvor, a možda i kaznu povećao sve zbog
ugleda KPJ i borbe za prava radništva. Sve optužbe pripisuje na sebe i govori da ostali
optuženi o tome nisu ništa znali, a za bombe krivi policijsko podmetanje.19 Odgovarao je na
još neka pitanja o zaplijenjenoj literaturi, ali nikog drugog nije implicirao, a niti je razotkrio
druge točke nalaženja ili članove KPJ. Ispričao je i postupak uhićenja te nehumano odnošenje
tijekom istražnog postupka i pritvora u iščekivanju suđenja. Sve ove događaje najdetaljnije je
pratila „Borba“ koja je upozoravala na policijsko nasilje i korupciju sudova20, a Brozov iskaz
su prenijele i druge novine koje tijekom suđenja sve više staju na njegovu stranu jer se
zalagao i za obranu drugih potlačenih i proganjanih skupina u gradu.21 Sljedećih dana
saslušani su još neki svjedoci, a 14. studenog izrečena je presuda, ali je prije toga Broz
pokušao obraniti neke svoje stavove, što mu sudac nije dopustio pa se samo zaderao „Živjela
Komunistička Partija Jugoslavije! ... ovdje vlada policijski duh...“22. Franjo Novoselić osuđen
je na 3 godine, Andrija Božičković na 2, Eva i Ignjac Koprivnjak su oslobođeni, kao i Pavao
Breyer, a Josip Broz osuđen je na 5 godina zatvora i pri izlasku opet uzvikuje: „ Živjela
Komunistička partija Jugoslavije i živjela Treća internacionala!“.23 Kazna bi za Broza bila
još i veća da su tužitelji mogli dokazati odgovornost za pronađene bombe i municiju.

17
Sobolevski, str. 99.
18 Dedijer I., str. 164.
19 isto, str. 165.
20 Sobolevski, str. 118. - 119.
21 Goldstein, str. 66.; Dedijer I., str. 168. – 169.
22 Dedijer I, str. 171.; Sobolevski, str. 128. – 129.
23 Dedijer II., str. 280.

~5~
Broz je u iščekivanju Lepoglave pokušao pobjeći iz sudskog zatvora uz pomoć Đure
Đakovića, ali to mu nije uspjelo prije premještaja24 i njegovo dugo služenje kazne počinje u
siječnju 1929. u Lepoglavi. Kasnije je premješten u Maribor, a zatim u Ogulin od kamo je
pušten na slobodu 12. ožujka 1934. nakon odsluženih ukupno 5 godina, 3 mjeseca i 24 dana
(ostatak iz Ogulinskog procesa iz 1927.).25 U zatvoru je upoznao brojne istomišljenike, poput
Moše Pijade, koji su ojačali njegov pogled na svijet i uz koje je izučio i filozofsku pozadinu
marksizma i teorije komunizma koja će mu biti od koristi nakon izlaska iz zatvora.

Zanimljivo je na kraju iznijeti i podatke o sudbinama svih uključenih u ovaj proces kako ih je
sakupio V. Dedijer u prva dva sveska „Novih priloga za biografiju“ iz 1981.26 Eva
Koprivnjak nakon rata je još živjela u Zagrebu, nepovezana sa slučajem. Andrija Božičković
je odveden od strane ustaša 1941. i vjerojatno ubijen. Franjo Novoselić je 1944. odveden u
logor Dachau odakle se nije vratio. Pavao Breyer nije preživio rat. Ignjac Koprivnjak nakon
rata je živio kao zemljoradnik kod Osijeka. Šef detektiva, J. Rimay je bio u službi do
oslobođenja Zagreba kada si je ispalio metak u čelo, Tito je o njemu 1980. rekao: „[...] on se
ubio. Jer je znao što ga čeka. Ne bih ja ništa. Možda bi dobio penziju“. Sudbina detektiva
Antuna Štefulja je nepoznata, a Jerko Anzulović je 1943. otišao u partizane , nakon rata živio
je na državnoj mirovini i u miru umro. Dr. Ivo Marochino postao je sudac Stola sedmorice u
Zagrebu, nakon rata je živio na državnoj mirovini i otvorio pomorski muzej u Bakru, a čak je i
sudjelovao u emisiji „Titovi memoari“. Svetozar Tomić živio je nakon rata u stanu iznad
Miroslava Krleže, primao državnu mirovinu i umro od astme 1952. Dva votanta Pack i
Maican su umrli prije kraja rata, a druga dvojca Nežić i Kosier su nakon kraja rata primali
državnu mirovinu i živjeli u Zagrebu. Zapisničar Z. Turina je nakon rata u Zagrebu radio kao
pravni referent. Dr. Ivo Politeo nakon rata je branio kardinala Alojzija Stepinca, živio je i
radio u Zagrebu do smrti 1956., od 1977. godine Hrvatska odvjetnička komora dodjeljuje
plaketu "dr. Ivo Politeo" zaslužnim odvjetnicima.27

Ovaj višemjesečni proces koji je trebao pokazati snagu vlasti nakon zabrane
komunističkog djelovanja u K SHS i na primjeru nekolicine članova i simpatizera KPJ
okrenuti javnosti protiv njih ispao je nešto potpuno drugačije. Čini se, da su zbog čvrstog
držanja i hrabrosti Josipa Broza na sudu ideje radničke klase i KPJ koja ih zastupa prenesene
ispred suda na znanje opće populacije. Svatko tko je 1928. boravio u Zagrebu zasigurno je bio

24 Dedijer I., str. 174. – 175.

25 Goldstein, str. 76.
26 Dedijer I., str. 153. – 175.; Dedijer II., str. 274. – 281.
27 Hrvatski biografski legsikon, POLITEO, Ivo.

~6~
upoznat sa „bombaškim“ procesom, a vijesti su se raznim načinima širile i izvan K SHS.
Neke od izjava Josipa Broza kasnije su postale dio mita o Titu nakon rata i kulta ličnosti koji
je nastao, ali ih puno nije trebalo izmjenjivati ili izvrtati. Snaga Brozovog početnog izlaganja
7. studenog odjeknula je kroz svu radničku štampu, a i kroz druge vjesnike, te je kasnije
citirana u mnogim navratima i čak ovjekovječena u igranom filmu u 1970-im godinama. Iako
je takvo postupanje Broza zasigurno osiguralo dulju kaznu, ona mu dugoročno nije odmogla,
a po nekima mu je čak i život spasila zbog proglasa diktature sljedeće godine. Zahvaljujući
tom prvom medijskom ushićenju i (ne)svjesnoj promociji KPJ i Broza samoga, Tito je nakon
zatvora, u kojem se pošteno izučio filozofsko-ekonomskoj pozadini komunizma, brzo
napredovao u KPJ i u 1930-ima je katapultiran u sam vrh partije. I danas, preko 90 godina od
„bombaškog“ procesa, neke stvari nisu posve jasne, a možda nikada niti neće biti. Jedno je
sigurno, Broz je uhapšen i osuđen po sistemu države koji nije volio, a koji od 1920. nije volio
ni njega ni njemu slične. U toj neprilici uspio je obraniti svoje ideale ispred očiju javnosti i
možda čak preokrenuti neke ljude i 'otvoriti' im oči. Robija koja je uslijedila zasigurno je bila
teška i o tome bi se mogli napisati još brojni radovi, iako mnogi već postoje, ali ipak je Josipu
Brozu donijela velike koristi. Bombe su u cijelom ovom slučaju najnebitnija stvar, bitni su
ljudi, njihove priče, iskazi i doživljaji toga vremena, te kako ih danas nakon svih ovih godina
tumačimo, objašnjavamo i prikazujemo.

Literatura:

DEDIJER, Vladimir. Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita. Sv. 1. Rijeka: Liburnija,
Zagreb: Mladost/Spektar, 1980.

________________. Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita. Sv. 2. Rijeka: Liburnija,
Zagreb: Mladost, 1981.

GOLDSTEIN, Ivo i Slavko Goldstein. Tito. Zagreb : Profil knjiga, 2015.

Hrvatski biografski leksikon s.v. „POLITEO, Ivo”. URL:

http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11889. (posjećeno: 17.03.2019.)

SOBOLEVSKI, Mihael. Bombaški proces Josipu Brozu. Zagreb: "August Cesarec", 1977.

~7~