1

klaus von beyme suvremene politike teorije

uvod

a) politika teorija u okviru znanosti o politici

politika znanost se razvila kasno kao samostalna. razna imema:
politika znanost = sporno
znanstvena politika = jo spornije. sugerira neko znanstveno utemeljeno djelovanje u smislu stare
teorije filozofa kraljeva
politologija
politike znanosti (mnoina) iz normativnih teorija. politiku znanost se shvaa kao integrativnu
znanost. ovakav stav je tim sporniji to se vie politiki sistem izdvaja od cjeline drutvenog
sistema.

danas se vie stara definicija: politika znanost = znanost o institucijama i politika socioligija,
znanost o politikim procesima, nije odriva.

kae: znanost o politici se etablirala prije svega u SAD, ali pod utjecajem evropske misli. iako nije,
kao sociologija, nastala kao opoziciona znanost, ona ipak nije ni nastala kao puki servis vladajuih.
ona naime vrlo brzo preuzima kritiku funkciju.

o politikoj teoriji:
bihevioristi su je bili skloni izjednaiti s povijesti politikih ideja i udaljiti je na margine znanosti
normativisti obrauju povijest politikih ideja na nain kao da se radi o suvremenicima
empiriari razlikuju politiku teoriju koja ima vrijednost za naa dananja istraivanja od povijesti
ideja.
po mertonu: sistematska teorija = kumulacija samo onih dijelova prijanjih teorija koje su do sada
poloile test empirijskog istraivanja.

e sad pitanje je kriterija po kojem definitivno moemo prihvatiti ili odbaciti neku teoriju. problem je u
tome da svaka general theory ima neko sporno mjesto,a koliko god ona bila falsificirana opet se
iznova njene postavke moe uzeti kao hipoteze. zato je razgranienje izmeu povijesti ideja i
relevantne teorije uvijek samo privremeno.

kae: nema jedinstvene politike teorije: moramo prihvatiti teorijski pluralizam.

najznaajniji input politikoj teoriji dala je sociologija. naime dok su u politikoj teoriji jo prevladavale
deskriptivne teorije manjeg dometa, u sociologiji su se ve pojavile teorije na prilino visokoj razini
apstrakcije (durkheim, weber, parsons)

lehmbruch razlikuje ove vrste teorija:
1. deskriptivne = kvanititativno empirijske generalizacije
2. sistematske = empirijske pravilnosti u okviru relativno opih apstraktnih postavki
3. deduktivne = izvod iz nekih bazinih aksioma zakona odnoenja
4. genetske + funkcionalne = objanjenja djelominih fenomena kao odreujue funkcije za odranje
ili realizaciju odreenih elemenata cjelokupnog fenomena

c.j.friedrich svodi tipove teorija na 3:
1. morfoloke
2. genetske
3. funkcionalne
2
sve do pojave moderne teorije sistema, uzor za sve drutvene znanosti = prirodne znanosti. tako u
prirodnim znanostima za svaki ovaj tip moemo nai primjer: kopernik, darwin, newton.

kljuno za ove tipove teorija = one se definiraju u suprotnosti prema ideologiji i predstavljaju jednu
sistematiziranu cjelinu koja poiva na analizi empirijskih injenica.

ponekad se potkrada razlikovanje empirije i teorije, ali: empirijsko nije samo egzaktno opisivanje
pojedinih injenica, nego i dedukcija opih stavova iz empirijskih nalaza u formi teorije.


b) politika teorija u hijerarhiji ugleda meu disciplinama znanosti o politici

iz bihevioristike perspektive: politika teorija uiva najmanji ugled meu podrujima:
1. komparativna politika
2. politiki procesi
3. internacionalni odnosi
4. znanost o upravi
5. javno pravo

danas je stvar upravo suprotna veina uglednih znanstvenika rade na general theory (luhmann,
parsons).

klasina podjela znanosti o politici:
1. politika teorija
2. znanost o vladanju (unutarnja politika + usporedna znanost o vladanju)
3. meunarodni odnosi

ovo je loa podjela jer nije izvedena prema jedinstvenom kriteriju: 2. i 3. su odreene prema prema
predmetu, a 1. je odreena prema razini apstrakcije.

kae: svaka grana politike znanosti treba svoju teoriju. ne postoji znanost koja samo promatra. ona
uvijek vie-manje svjesno kritiki teoretizira (ovaj stav je zasluga analitike teorije znanosti).

isto tako nema suprotnosti izmeu teorije i prakse (ovo je bilo ve i kantu jasno) nema prakse bez
ispravne teorije.

dvije grupe koje pokazuju najvee neprijateljstvo prema teoriji i istiu primat prakse:
1. pragmatiari. oni tvrde da rade bez teorije, ali pritom reduciraju kompleksnost pojava na temelju
postavki koje bi mi mogli oznaiti kao potonulo kulturno dobro: privrednici polaze od liberalizma, a
politiari od pluralizma.
2. analitiko-liberalna varijanta dijalektike teorije. ovdje se radi s identifikacijom pojmova:
praxis = teorija
bitak = svijest
akcija = misao
uspjeh = sistem

sistematska teorija logiki i strategisko-istraivaki gledano, ima prioritet u empirijskom istraivanju.
a pritom je teorija jako vana. pokazalo se da je veliko istraivanje rezultat ravnomjerne
zastupljenosti teorije, metodologije i empiriskih rezultata.


3
drutveni razlozi veeg ugleda teorijskog rada od empirijskog pojedinanog istraivanja koje svoje
hipoteze deducira iz postojeih teorija:

1. dahrendorf kae: 'intencija iskustvene znanosti je stalno teorijska. naime empirijsko istraivanje
je samo instanca kontrole iz teorija izvedenih hipoteza.' neki autori ak tvrde da nema smisla
izvoditi ikakva kvanititativna istraivanja dok teorijske predradnje nisu zavrene. e kae ovo nije
realno oekivati iz nekoliko razloga:
a) empiriari ne vode uvijek teorijske predradnje za empirijsko istraivanje
b) kad se uspostave pojmovi koji zadovoljavaju stroge zahtjeve taksonomijskih teoretiara oni e
esto empiriaru izgledati kao nedovoljno operacionalizirani
c) metodski puristi ocjenjuju vrijednost istraivanja iskljuivo prema njegovom doprinosu teoriji
(potvrivanje / falsificiranje). ali kae: niti moemo sa potpunom sigurnou rei da neto
doprinosi / ne doprinosi teoriji, niti je jedino doprinos teoriji relevantan pri ocjenjivanju
vrijednosti istraivanja (naime postoji i vaan izvanznanstveni interes).
popper kae: 'teorija je utoliko bolja to su manje realistine njene predodbe'. naime ako je
falsificiranje jedini kriterij znanstvenosti, onda je openiti iskaz vredniji ope postavke imaju u
odnosu na iz njih izvedive manje openitosti uvijek karakter hipoteza.

2. sad tu pokazuje kako danas postojei sustav znanstvenih i viskokolskih obrazovnih institucija
preferira individualni rad, iako se pokazalo da kolektivni znanstveni rad daje puno bolje rezultate.
ali nije jasno na koji nain ovo ima veze s veim ugledom teorijskog od empirijskog rada.

3. iako se veina teoretiara pozitivno izjanjava prema falibilizmu, veina teorija su formulirane tako
da budu imune na falsifikaciju i to pomou ugradnje clausulae rebus sic santibus i navoenja
naknadnih uvjeta uz rub. tako se uvijek moe rei da naprosto nisu ispravno testirane hipoteze.

4. kritiko- dijalektiki istraivai e dati prednost teoriji jer je deskripitvna empirija sa svojim fokusom
na detalje u opasnosti da postane afirmativna. za kritiku teoriju je psiholoki neizbjena
odreena udaljenost od empirije kako bi se ouvao kritiki impetus.


c) pojam teorije politike u usporedbi s pojmom teorije drugih disciplina

jedna teorija sadri tri elementa:
1. sistem izreka o odreenim isjecima politikog realiteta koji se odnosi jedan na drugi
2. podatke o pretpostavkama i graniim uvjetima pod kojima bi izreke trebale vrijediti.
3. mogunost da se oblikuju hipoteze o buduim dogaajima

ovdje je rije o empirijskim teorijama. iz njih su izvedivi stavovi 'ako-tada'.
mnogostruko potvrena teorija = zakon
teorija koja treba daljnje testove = hipoteza
rigorozni neopozitivizam odbacuje mogunost da neka teorija bude u potpunosti potvrena. ona
uvijek ostaje podlona falsificiranju.

u drutvenim znanostima i politikoj znanosti moemo razlikovati tri stupnja apstrakcije teorija:
1. pojedinane generalizacije. ove su glavni dio studija u znanosti o poitici
2. djelomine teorije npr. o promjenjivim biraima
3. opa teorija npr. o cjelini politikog sistema

kae: zbog injenice da politika znanost radi s relativno manje kompleksnim pojmovima nego
sociologija (politiki sistem je manje kompleksna pojava od drutvenog sistema) neki politikoj
znanosti odriu postojanje teorije (parsons). tako je parsons pokazao da politika i privreda zajedno
4
jedva ine etvrtinu drutvenog sistema. pri tome je privredi posvetio vie panje, prije svega to je u
ekonomiji lake primjeniti teoriju racionalnog djelovanja (usprkos tome to su downs i slini
pokuavali pokazati suprotno).

weberovi idealni tipovi: kae: ovaj pojam je preteno koriten u amerikoj znanstvenoj literaturi, a
danas je otklonjen od znanstvene teorije kao mistifikacija. naime idealni ili kostruirani tipovi prijete da
postanu neprijateljski empiriji ako nisu miljeni kao verificirane hipoteze i ako se na hvale da
odstupanje od konktretnih fakata spsda upravo u njihovu bit.

tako u drutvenim znanostima do danas nije uspjelo stvaranje tipova / modela i oblikovanja teorije
razliito od prirodne znanosti. kako se politika znanost oblikuje po uzoru na prirodnu:
1. politikom, kao i prirodi se pripisuje postojanje zakonitosti
2. kao i kod prirode, danas je velik interes za praktinim rjeenjem konkretnih pitanja nego za velikim
smislenim tumaenjem
3. analitiki postupak rastavljanja prirode u male mjerljive dijelove prenesen je na politiku i vodi do
operacionalizacije pojmova koji se pokazuju opravdanima. oni se vie ne procjenjuju prema
smislu nego prema prikladnosti za rjeenje politikih problema.
jedini problem sa prirodnoznanstvenim uzorom politike znanosti = nemogunost pronalaenja
rjeenja u situaciji krize.

razni argumenti kojima se pojedinim teorijama osporava karakter teorije:
tvrdnja da je neka teorija 'deskriptivna teorija' to je samo po sebi suprotnost i odbacivanje da
postoji teorija na najnioj razini apstrakcije kao pojedinana generalizacija
tvrdnja da se ne radi o teoriji nego o analitikoj shemi (to je prigovor nascholda funkcionalnoj
teoriji drutva). problem s ovim prigovorom: njime moemo odbaciti veinu djelominih ali i opih
teorija.
prigovor oko kozistencije i metodike egzaktnosti. kae: neke teorije su bez obzira na usklaenost
misaone zgrade, vrlo plodne
kae: pojedina djela mogu imati razne funkcije u znanstvenoj komunikaciji, zato ih ne treba preotro
kritizirati.


5
I. teorijsko-znanstvene osnove politikih teorija

tri metateorijske ishodine toke u dananjoj znanosti o politici:
1. normativne teorije
2. empirijsko-analitike teorije
3. dijalektiko-kritike teorije

svaka od njih polazi od razliite definicije politikog o drugih temeljnih pojmova.


1. normativne teorije

a) klasine politike teorije

sredinje mjesto u suprotnosti normativnih teorija i neopozitivistikih empirijsko-analitikih teorija =
prijepor izmeu aristotelovske politike kao praktine filozofije i racionalistikih + empirijskih teorija
novog vijeka (machiavelli, bacon, hobbes).

klasina politika znanost od aristotela shvaa se kao znanost o dobrom i pravednom ivotu. pri
tome se ovdje ne radi o znanosti kao spoznaji nunosti, nego praksi kao svjesnom izboru. o
pravednom i dobrom nije mogue nita zakljuiti u podruju nunosti. ovdje se radi o phonesisu,
prudentiji (cicero) ili prudence (burke).

dakle ovdje pojam politike znai osiguranje dobrog ivota u slobodi i vrlini. akvinac kae: ljudi se ne
povezuju samo zbog ivota nego zbog ivota prema vrlini. dakle nema odvajanja etike i politike.

od machiavellija nadalje deava se odvajanje etike i politike, vrline i osiguranja ivota.


b) suvremene normativne teorije

danas normativne teorije u znanstvenim diskusijama nemaju utjecaja, ali je ipak potrebno studirati ih,
jer su one potonulo kulturno dobro. dijalektiko-kritike teorije su normativnima spremne predbaciti
faizam, ali ovo u cjelini ipak nije istina.

neki normativisti: h.arendt, a.bergstraesser, e.voegelin, l.strauss.

normativni pojam politike se esto moe nai u teorijama srodnih znanosti (filozofija, pravna znanost).

nakon 2.sv. rata normativne teorije veinom vie nisu religiozno fundirane.

zajednike crte normativnih teorija:
1. sve normativne teorije (esencijalistike, ontoloko-normativne) su nastankom totalitarnih diktatura
(20. st.) pokuale su se ponovno nastaviti na klasinu aristotelovu teoriju politike. odbacuje se
uskoa pravnika / tehniara. iz ovog proizlazi i velik interes za povijest politikih ideja. naglaavaju
se nadvremenske vrijednosti starijih politikih teorija. ovi autori tako nastoje svoje teorije
primijeniti, uskladiti, iskuati na teorijama starijih mislilaca.

2. u temelj ovih teorija svjesno je stavljena ontologija. sva podruja bitka, svjetsko-onostranog,
boanskog priznaje se kao realna. teorije koje smjetaju ontoloko promiljanje u sferu metafizike,
odbacuje se kao neznanstvene. bitna premisa veine normativnih teorija = prihvaanje postojanja
objektivne istine.
6

3. ove teorije su malo doprinijele metodologiji empirijskog istraivanja. normativisti se suprotstavljaju
idejama da bi znanost o politici trebala davati egzaktne, mjerljive rezultate. ovdje polazite nije
prirodnoznanstveno, nego se kao npr. kod sudstva ili lijenitva polazi od pojedinog problema
koje se nastoji rijeiti pomou opih pravila i presedana. iz ovog proizlazi i skepsa normativista
prema apsraktnim modelima, a posebno prema teoriji sistema.

4. cilj spoznaje normativnih teorija je djelovanje, a ne spoznaja radi spoznaje. ono to se politiki
treba initi nije 'dano' nego je 'zadano'. normativisti se protive pozitivistikom razdvajanju bitka i
trebanja. u fokusu normativistikih teorija su tako upute za postizanje vrline graana i za mudru
upravu, puno vie nego za sektor suodluivanja (parlament, izbori, politiko ponaanje masa).

5. normativisti imaju normativno-statiki odnos prema jeziku. odbacuje se tehniki vokabular
neopozitivista. oni snabdijevaju predmete i probleme drugih znanosti svojom terminologijom da bi
se ugurali u etablirane znanosti.

6. normativne teorijske postavke kreu se u empirijskom istraivanju prvenstveno u idejno-
povijesnim sferama. u bavljenju konkretnim politikim pitanjima slijedi se problematiku jednog
sluaja sve do aristotela. ovdje vlada sklonost prema realizmu pojma (u suprotnosti prema
relativizmu, nominalizmu). a kae: iza ovog povijesno-pojmovnog interesa normativizma skriva se
konzervativna politika teorija. lbbe: treba korigirati filozofski preoptereenu upotrebu rijei i to
tako da se u historijskoj preradi njegove geneze pojam odredi onim definicijama koje su najjae
potvrene. (ovo je izrazito konzervativan stav).

kae: postoji i odreena dodirna toka normativnih teorija i kritikih stavova nove ljevice: ljevica preko
normativista podrava antipozitivizam.

neke vane zasluge normativistikih teorija:
a) normativisti su najvi pokretai studija povijesti politikih ideja. oni svoju politiku filozofiju
projiciraju u klasinu grku filozofiju
b) normativisti su dali vrijedne poticaje za empirijsko istraivanje
c) normativna teorija je neminovna za naputanje iracionaliteta u podruju izriaja o trebanju


2. empirijsko-analitike teorije

(deduktivno-empirijske, empirijsko-generalizirajue-induktivne). poivaju na jednoj varijanti
neopozitivistike znanstvene logike. kae: empirijska teorija zasluuje oznaku 'teorija' samo ako je
sistematska (ako je omoguuju formalno neproturjene dedukcije izjava i proricanja dogaaja).

bitno za pristalice ove teorije: sudovi o vrijednosti i injenicama moraju biti pojmovno odvojeni, a
samo sudovi o injenicama se priznaju kao znanstveni iskazi.
1. znanosti imaju vrijednosnu bazu i one su pod utjecajem vrijednosti
2. one moraju analizirati vrijednosti u podruju svojih objekata, ali ne trebaju sadrati nikakve
vrijednosne sudove u okviru povezanosti svojih sudova

najjasnije objanjenje ove pozicije pozitivizma je dao popper: nae neznanje je bez granica. to
razlikuje analitike teorije znanosti od teorija koje se pozivaju na apsolutne vrijednosti ili na uvid u
povijesni proces.
glavna popperova teza: metode drutvenih znanosti se sastoje u tome da isprobaju razne pokuaje
rjeenja svojih problema. rjeenja se kritiziraju tako da se pokuavaju opovrgnuti. ako opovrgavanje
7
uspije trai se novo rjeenje, a ako je to rjeenje otporno na kritiku, prihvaa ga se privremeno i trai
se nain da ga se opovrgne.

dakle nema konanog potvrivanja teorija.

ipak ovaj falsificionizam nije jako omiljen ak ni meu analitikim znanstvenim teorijama. problem je
naime da bi radikalni falsificionizam doveo do frustracije u znanosti.

iz analitike teorije znanosti proizlazi jedna ohrabrujua poruka znanosti o politici kao novoj znanosti
koja trai svoje ograniavanje naspram drugih disciplina: svaka disciplina je samo konstruiran
konglomerat problema i ne treba vjerovati da je mogue nai u potpunosti ogranien predmet i
metodu.

objektivnost znanosti kod analitikih teorija ne proizlazi iz objektivnosti znanstvenika, nego iz njihove
spremnosti da svoje teorije izloe kritici.

kae: sloboda od vrijednosti je i sama vrijednost, tako da je zahtjev za bezuvjetnom slobodom od
vrijednosti paradoksalan.


a) kritika analitike teorije znanosti

prigovori neopozitivizmu:
1. iz kritike teorije: sve svjesne i djelatne automatike ovjeka su ve unaprijed iskalkulirane.
selektiraju se samo podaci koji pristaju u unaprijed zadanu mreu podataka teorije i time se
unaprijed osporava zbiljnost povijesti kao upravljenoj mijeni.
neopozitivisti odgovaraju: povijesti ne nijeu zbiljnost, ali sumnjaju da se telos povijesti moe
spoznati znanstvenim sredstvima.
2. napredak se zamilja samo kao poboljanje teorije, kao proirenje njenog informativnog sadraja.
3. nedostatan odnos prema praksi u pozitivizmu. njegova praktina znanost se degradira na prostu
pomonu znanost za racionalnu upravu.

sve varijante pozitivizma stavljaju vrijednost na to da znanost i politika nisu izmijeane.


b) budunost kritikog pozitivizma

kritiki pozitivizam = donekle odvajanje od pozitivizma. on se danas konfrontira s pet problema:
1. instrumentarij analitike znanstvene teorije je prihvaen kao najdjelotvornije antimarksistiko
oruje. ovo su djelomino prihvatili i normativisti. pozitivistiko-kritika pozicija je danas odbacila
ovaj instrumentarij. (ovdje pria neto potpuno nejasno i referira se na stanje na nekom
njemakom sveuilitu sedamdesetih i na to tko se tamo i u kojim argumentacijama opravdano ili
neopravdano poziva na poppera i uope nije jasno koji je to problem s kojim je kritiki pozitivizam
ovdje navodno konfrontiran.)
2. kritiki pozitivizam ne moe, a da se ne brine o tome tko e ispuniti jaz izmeu znanstvene teorije
i deskriptivne empirije svakodnevnog znanstvenog pojma. merton kae da su danas mogue
samo teorije srednjeg dometa, a autor kae da ovaj moda ima i pravo jer danas nijedna general
theory nema priliku da bude ispitivana, osim marksizma. a ova je pak zbog specifinih okolnosti
mjesta na kojem se ispituje, neprijateljski nastrojena prema falsificiranju
3. znanstveni teoretiari raznih kola predbacuju jedni drugima da iz njihovih teorijskuh stavova nije
proizalo nita. dva argumenta kojima se ovi prigovori koriste:
a) sami znanstveni teoretiari ne rade sa svojim koncepcijama
8
b) znanstveni adepti poznatih metateoretiara nisu radili empirijski s pojmovima znanstvenih
teorija.
4. razliite znanstvene pozicije prigovaraju jedna drugoj ontologizaciju. ovo je prvo krenulo od
funkcionalista prema ostalima, ali su se ubrzo pojavili i marksisti koji istu stvar predbacuju
buroaskoj znanosti.
5. kritiki pozitivizam uva se da izmeu teorije i ideologije ne povue previe shematiziranu crtu
razdvajanja. popper tako ukazuje na korist ideologije za stvaranje hipoteza. kae: ideologija i
znanost nisu tako jednostavno razdvojive kao to bi ti voljeli analitiari.

kritiki pozitivizam = krug njemakih lijevo-liberalnih znanstvenika. popper kao neopozitivist =
socijaldemokrat.


3. dijalektiko-kritike teorije

a) politika u djelu marksistikih klasika

iako kod marxa i engelsa gotovo da i nema eksplicitne politike teorije oni stoje meu najveim
politikim teoretiarima svih vremena. tri razloga za to:

1. marx i engels su istraivali odnos drave i drutva u raspravi s hegelovom filozofijom drave i
prava. oni pokazuju kako je graanski, a ne politiki ivot taj koji dri zajedno lanove drutva. ne
dri drava graansko drutvo zajedno, nego upravo obrnuto, graansko drutvo dri dravu
zajedno. marx tako kritizira prenaglaavanje uloge politikog koje se pojavljuje u njemakom
klasinom idealizmu i francuskoj filozofiji prosvjeenosti.

2. uzdizanje politikog i drave samo prikriva proturjenosti drutva. pritom su politika i drava samo
pojavni oblici nadgradnje drutvenih formacija i sukoba koji postoje u njima. marksisitka znanost
tako danas posveuje vie panje bavljenju oblicima vladavine nego suvremena kapitalistika
znanost, ali pri kategorizaciji ne koristi institucionalne kriterije nego oblike razvrstava prema
klasnom sadraju. marx se ne bavi traenjem idealnog oblika vladavine, nego tei ukidanju
drave i odumiranju politikog kao jednog oblika otuenja.

3. marx i engels nikad nisu teli nezainteresiranoj znanstvenoj analizi. politika se istrauje kako bi
se dobila osnova za djelovanje. dakle politika teorija je usredotoena na praksu: uenja o
strategiji i revoluciji. za razliku od anarhista, marksisti ne smatraju da je drava zlo po sebi. ona je
samo nadgradnja ekonomske baze. krivnju za sve loe treba traiti u ekonomskoj bazi druvu, a
ne politikom. drava je naprosto proizvod drutva na odreenom stupnju razvitka. drava = mo
koja je proizala iz drutva da bi potisnula konflikte. ta mo se sve vie otuuje od drutva.

meutim ve engels je uoio da demokratska republika vie nije izgraena na razlikama u
bogatstvu. e i sad on tu dokazuje da bogatstvo svoju mo vri indirektno: korupcijom...

noviji marskisti se do danas bave time da dokau da u graanskoj demokraciji ne postoje sloboda
i jednakost.

lenjin kad je rije o dravi njega prije svega zanima njeno odumiranje. on se suprotstavlja
odbacivaju politike od strane marksista zagovara odlunu akciju.




9
b) politioloka znanost u socijalistikim zemljama

politika znanost ovdje nije samostalna znanost. sovjetsko politoloko drutvo je drutvo pravnika
dravnog prava. u poljskoj postoji neto malo, ali se isto preteno bave dravnim pravom, a o
politikoj znanosti govore u pluralu.

za sada se u socijalistikim zemljama politoloka znanost diskvalificira sa tri argumenta:
1. ona je graanska znanost i slui za opravdavanje imperijalistike buroaske politike.
2. ona osim toga slui da se doe do spoznaja za praktinu politiku koja uvruje mo buroazije.
3. na kraju ona jo sui za irenje antikomunizma

metodoloki prigovori komunista politolokoj znanosti:
1. bit politike postavlja ignorirajui klasnu analizu
2. politika ponaanja prema dravnim organima objanjava na subjektivistiki nain

ciljevi politike radnike klase (prema samorazumijevanju komunista):
1. osvajanje dravne vlasti
2. uvrivanje dravne vlasti i guenje buroaskog klasnog interesa

po marksistima politika moe postati znanost samo pod sljedeim uvjetima:
1. ako polazi od zakonomjernosti drutvenog razvitka
2. kad odraava zahtjeve drutvenog ivota
3. kad uzima za svoju osnovu objektivnu analizu odnosa meu klasama , odnos snaga meu
klasama i predvia tendencije razvitka odnosa snaga

kriterij za razlikovanje vanih i nevanih pojava = priznanje da je proturjeje proizvodnih snaga i
proizvodnih odnosa osnovna znaajka razvitka. pri ovome se zanemaruje empirija.

iz tog zanemarivanja empirije je proizaao i sukob institucionalnih i intelektualnih marksista.

e i tako u socijalistikim zemljama ne postoji diferencijacija drutvenih znanosti: postoji samo jedna
velika znanost po imenu 'znanstveni socijalizam'. ovo prati i velika zastarjelost politike teorije koja se
bavi starijim pojmovima graanske znanosti kojima je naprosto stavila drugi predznak (suverenitet,
drava).


c) kritiko-dijalektike teorije u kapitalistikim sistemima

ovdje se kritiko-dijalektika teorija puno bre otvorila prema znanosti o politici. kritika teorija dijeli sa
starim marksizmom nepovjerenje prema tehnoloki usmjerenoj znanosti o politici.

kritika teorija temelji se na iskustvima socijalizma i faizma. ovdje se naime po prvi put u okviru
marksistike tradicije kritiki propituje socijalistiki sistem i to kroz teoriju najireg dometa.

kritika teorija u poetku zastupa popularnu teoriju konvergencije, ali s negativnim predznakom:
prodiranje instrumentalnig uma u oba poretka.

adorno + horkheimer: prevazilaze marksizam u jednoj toki: marx vjerovao u ukidanje
postvarenja nakon to se ukloni kapitalistiki vlasniki sistem. ova dvojica autora se odvajaju od
kritike politike ekonomije i ire stvar na kritiku instrumentalnog uma: kritika tehnike civilizacije.

10
kljuni moment ove kole: odbacivanje kasnijeg marxa i njegove politike ekonomije i otkrivanje
ranih, filozofskih radova. ovaj preokret se deava po svuda meu marksistima:
1. h.marcuse
2. l.kolakowski i drugi opozicioni marksisti u socijalistikim zemljama
3. zagrebaki marksizam grupe praxis
4. francuzi: lefbvre i althusser

ova varijanta marksizma se moe nazvati i postrevolucionarnom: naime odustaje se od revolucije.
temelj tome:
iskustvo socijalistikih revolucija: one se nisu desile u razvijenim kapitalistikim zemljama;
u kapitalistikim zemljama se nije desio razvoj proturjeja ve su se, upravo suprotno, stabilizirale

habermas 'marxismus als kritik' kae: danas postoje 4 inioca koja govore protiv marxa:
1. odvajanje drave i drutva koje je bilo temelj marxove kritike graanskog drutva danas je
zamijenjeno pribilavanjem jedinstvo drave i stranke
2. otuenje je izgubilo svoj ekonomski oblik: ono se danas odnosi na manipuliranje privatnim
ivotom, potroaku prisilu... siromatvo vie nije glavna opasnost
3. vie ne postoji proletarijat kao revolucionarni subjekt, pa se oajniki trai neku zamjenu (trei
svijet...)
4. uspjene socijalistike revolucije su dovele do birokratske kadrovske vladavine

habrmas se suprotstavlja idejama da intelektualna manjina zastupa interese velike veine
nepolitiziranih masa. ne moe se zamijeniti 'kraljeve filozofe' 'filozofima revolucionarima'.


d) rasprava izmeu neopozitivizma i dijalektike znanstvene teorije

zajedniki principi svih dijalektikih teorija u konfrontaciji s neopozitivizmom:

1. dijalektiko-kritike teorije polaze od povijesnosti politike i drutva, a svoju glavnu zadau vide u
kritici drutva.

2. dijalektiko-kritike teorije vide mnotvo pojedinanih politikih problema u povezanosti s
totalitetom. ovu prevlast cijeline nad dijelovima je marx preuzeo od hegela. ovaj pojam totaliteta
nije empirijska kategorija (kao to on postoji kod funkcionalista) niti je bezvremenski drutveni
princip. totalitet je povezan s neslobodnim graanskim drutvom. on je kritika kategorija.

3. kritika teorija odbacuje postupak u drutvenim znanostima po uzoru na prirodnoznanstveni.
ovjek nije objekt istraivanja kao predmet u prirodi. on je subjekt, a drutvena struktura je
struktura svijesti.

4. za razliku od pozitivistikih koje trae uvjete pod kojima se odravaju politiki sistemi i postepeno
mijenjaju, dijalektiari trae proturjeja. povijest se sastoji od proturjeja koja prelaze jedno u
drugo. razvitak drutva se deava kroz izmjenu suprotnosti (dijalektiki princip).

neopozitivistiki prigovori dijalektiko-kritikoj teoriji (popper):

1. neopozitivisti odbacuju dijalektiku logiku razvitka drutvene stvarnosti. oni tvrde da dijalektika
shema vodi silovanju drutvenih injenica. dijalektiku se shemu naime moe proizvoljno
primijeniti kako nam pae (naprimjer na matematiku ili biologiju), ali njena eksplanatorna
vrijednost je vrlo mala.

11
2. dijalektiari s jedne strane naglaavaju plodnost proturjeja, a s druge ih nastoje ukinuti. bit
napretka kod dijalektiara je odluka o neprihvaanju proturjeja teze i antiteze, a s druge strane
glavi cilj je harmonian nekonfliktni model socijalizma. komunizam je logika besmislica.

3. pozitivisti smatraju da je dijalektika teorija mijeanje dijalektike i logike u njenom poticanju
dogmatizma. dijalektikoj teoriji se time osprava pridjev 'kritika'. kritika moe biti samo teorija
koja je antidogmatska, dakle koja je spremna svoje vlastite teze staviti u pitanje.

usprkos kritikama, kritiko-dijalektike teorije imaju i svoje zasluge:

1. povjesno miljenje i miljenje totaliteta pridonosi odstranjenju graninih crta meu znanostima.
ovo priznaju i pozitivisti (smatraju da su granice meu disciplinama samo konvencije), ali za
razliku od dijalektiara, pozitivistima nedostaje ideoloki impuls za izvlaenje konktretnih
zakljuaka iz ovog znanja. ipak ovaj zakljuak dijalektiara vodi k prethodno navedenim
problemima drutvenih znanosti u socijalistikim dravama.

2. dijalektiko-kritike teorije uspijevaju prevladati nagomilavanje podataka vezano uz pokuaj
afirmacije postojeeg politikog sistema

3. naglaava se pozitivna uloga ideologije. ovdje kao i u pozitivizmu postoji pozivanje na racionalitet,
ali se priznaje ideoloki element.

4. pojam prakse kritike teorije izazvali su na razmiljanje veinu pozitivista o posljedicama njihovog
djelovanja i mogunostima politikog angamana.


e) naglaavanje novih podruja istraivanja

neomarksisti su razbili okvire institucionalistike znanosti i uveli podruja istraivanja koja su dotad
bila marginalna.


1. politika psihologija

u veini varijanta kritike teorije preuzeti freudovski misaoni tokovi. freud je od ortodoksnih
marksista odbacivan kao individualistiko-subjektivistiki krivouitelj, a psihoanaliza kao graanaska,
ahistorijska i biologizirajua znanost koja radi intuitivno. sovjetski marksisti vide utjecaj freudovog
nauka u marksizmu kao reakciju protiv materijalizma i kao dekadenciju.

tako su zajednika svojstva marksizma i freudizma ostala prikrivena. po prvi put ih je primijetio
bernfeld:

1. iako je psihoanaliza ahistorina, ona za razliku od slubene psihologije ima historijsko genetiko
stanovite. i u marksizmu i u psihoanalizi poetak povijesti je oznaen kao mitoloki moment
grijeha (ocoubojstvo prisvajanje vlasnitva). obje teorije se nadaju utopijskom kraju tog
pogrenog razvitka.

2. frojdizam s marksizmom dijeli materijalistiko stajalite.

3. oba teoretiara su pristalice prosvjeenosti i podravaju znanstveno vjerovanje u uzrono-
mehaniko i deduktivno miljenje.

12
4. obojica polaze od konfliktnog modela

5. obojica posjeduju neku ljubav-mrnju prema radu. marksisti vjeruju da rad stvaa ljude, a glavni im
je cilj ukidanje otuenja ovjeka od svog rada. za freuda je rad s jedne strane patnja, ali s druge
realitet. i marksisti i psihoanalitiari smatraju proizvode kulture sekundarnim fenomenima
(nadgradnja / potiskivanje).

6. obojici je ovjek odreen hedonistiki principom radosti. prepreke ostvarenju ovog = drutveni i
ekonomski uvjeti / biopsihika konstitucija

7. obojica se bore protiv principa vladanja koji potiskuje princip radosti. (graanska klasa /
patrijarhalni otac). kod obojice su konflikti dihotomijski: buroazija-proletarijat / princip radosti-
realitet.

8. obojca se bore protiv ideolokog ograniavanja radosti: protiv nadgradnje / protiv nad-ja. ovo
ograniavanje obojica vide u religiji (kriva svijest / neurotiki stadij). obojica su redukcionisti
reduciraju sva podruja drutva na jednu sferu: ekonomsku / bioloku.

razlike koje njihove zakljuke ine suprotnima:
1. marx misli historijski, a freud ahistorijski
2. freud polazi od izoliranosti ovjeka, a marx polazi od grupe jer je povijest za njega povijest klasne
borbe
3. marx vjeruje u samoosloboenje ovjeka, a freud je skeptian u pogledu bilokakve ideje
usavravanja (ljudski nagoni se ne mogu ukloniti).
4. kod marxa je potiskivanje principa radosti mogue ukinuti politikom akcijom koja je vezana uz
mobilizaciju masa, a kod freuda gotovo da i nema manifestnih ideja emancipacije, a ako ih ima
suprotne su idejama masovnosti politike: povijest je povijest velikih ljudi.

glavni frojdomarksisti: fromm, sullivan, bernfeld.

glavna zasluga kritike teorije: recepcija politike psihologije i njeno unaprijeivanje u odnosu na
prethodna razdoblja:
1. kritika teorija kritizira sueni pojam otuenja. meutim, opasnost kod nove politike psihologije =
doktrinarni pojam otuenja preko koje bi se odnos prema vrijednostima u politikom sistemu
mogao lako prikazati kao kriva svijest.
2. u novom podruju istraivanja vidi se da vlast vie nije sam neposredno djelovanje iracionalnih,
sluajno nastalih institucija
3. starija politika psihologija se fokusirala prije svega na politiku patologiju, novija kritika
politika psihologija usredotouje se na politiku socijalizaciju.


2. politika ekonomija

marksizam, za razliku od graanske tradicije koja odvaja politiku znanost i ekonomiju, vidi
jedinstvenu disciplinu: politika ekonomija.

prema marksistikom uenju politika ekonomija: istrauje dijalektiku ekonomskih odnosa u
proizvodnji drutvene nadgradnje i u politici. prema marxu dravni oblici se mogu shvatiti samo iz
materijalnih drutvenih odnosa. za njega je politika ekonomija historijska znanost jer se ona razlikuje
prema tome u kojoj povijesnoj epohi postoji.

13
marksistiki udbenici politike ekonomije se najee dijele na dio o kapitalistikoj i socijalistikoj
proizvodnji:
1. kapitalistika politika ekonomija ima dvije funkcije:
a) ona mora biti znanstvena osnova strategije i taktike radnike klase pri odstranjenju
eksploatatorskog sistema
b) ona slui kao osnova nastanku revolucionarne ideologije
2. socijalistika ima tri:
a) analiza objektivnih ekonomskih zakona socijalistie proizvodnje
b) istraivanje raznih oblika drutvenog vlasnitva nad proizvodnim sredstvima
c) kolektivni i pojedinani interes socijalistikih proizvoaa

neomarksizam je zasluan za ponovnu uspostavu skupnog pogleda kroz politiku ekonomiju u
politolokoj znanosti, ali politika ekonomija jo uvijek nije dorasla da postavi pitanje o odnosu baza-
nadgradnja u kompleksnosti politikih problema. rezultati dosadanjih istraivanja iz ove perspektive
su jo uvijek deskriptivnog karaktera (periodizacije i sl.)

ipak ekonomija je ponegdje prodrla u politiku znanost:
1. istraivanje podruja odluivanja (downs)
2. u istraivanju policies
3. u istraivanju konjukturno-politikih utjecaja na politiki sustav
4. u bavljenju ekonomskom i monetarnom politikom
5. u istraivanju interesnih grupa i njihovog utjecaja na politiku
6. u bavljenju utjecajima privrednih interesa na meunarodnu politiku

kae: ne treba pokuavati okupiti sve drutvene znanosti pod politikom ekonomijom niti ovu
apsolutizirati. ali sve poddiscipline politike znanosti moraju posjedovati znanje o ekonomskim
procesima.


f) opasnosti neomarksistikih teorija

jesu:
1. kritika teorija se do sada nije potrudila oko ovladavanja empirijsko-pozitivistikim metodama, a
pritom je sklona preuzimanju zakljuaka iz teorija i istraivanja koja nemaju veze s tradicijom
kritike teorije i prilagodbi tih zakljuaka svojem nainu miljenja. isto tako kritika teorija sama
daje brojne zakljuke koji se nikako ne daju falsificirati (jer ne sadre tvrdnje o uzronosti, nego
samo tendencijama). nain prikazivanja dijalektiara je ostao narativan.

2. kritika teorija lako zapada u pojmovni realizam svojstven normativizmu. pojmovi se uzimaju kao
magini simboli, zastave za mahanje pred masama. primjer za to: sumnjienje svakog i svega za
faizam. kae: usporedba npr. kissingera i franca zamagljuje nam stvarne razlike. ovakvo
nedostatno pojmovno razlikovanje je ak protivno i marx/engels uenjima. ipak danas su se
marksisti malo pomakli od svojih paualnih lanaca identificiranja tipa: kapitalizam-involucija-
faizam.

3. zakljuak dijalektike teorije o neminovnosti revolucije nikako da dobije potvrdu u zapadnim
kapitalistikim zemljama. s druge strane odbacivanje revolucionarstva od strane kritike teorije i
njeno fokusiranje na 'protivljenje' blisko je konzervativnom pesimizmu.

4. refleksije o emancipaciji ljudi esto se pokazuju kao pokuaj nagovaranja ljudi na podvrgavanje
odgojnoj diktaturi. npr marcuse kae: kako osloboditi robove koji ne znaju da su robovi? treba ih
14
uiti i usmjeravati da budu slobodni!'. ipak marcuse postavlja tri pitanja koja ovakav stav o
'filozofima kraljevima' dovode u pitanje:
a) tko e uvati uvare?
b) kako legitimirati intelektualnu avangardu koja ljude pouava o njihovim stvarnim potrebama?
c) kako nai pouzdan kriterij za razluivanje pravih i krivih potreba?
dok god nema odgovora na ova pitanja nema jamstva da revolucionarne elite nee manipulirati
masama sa istom tupou na koji se to ve deava u socijalistikim drutvima

ipak suvremena kritika teorija je daleko od lenjinistikog supstitucionalizma ideje o revolucionarnoj
eliti koja djeluje u (buduem) interesu prosvjeenih masa.
ona prihvaa minimalno slaganje oko pravila igre pri iznoenju konflikata:
1. politiko pravilo neupotrebe sile
2. proceduralno pravilo da inovacije mora zastupati veina, a ne neka manjina, elita, avangarda
3. znanstveno pravilo da svaki znanstveni iskaz mora biti podloan posupku znanstvene kritike i
kontrole, a ne mu izmicati pomou strategija imunizacije ili nedajboe ideolokih preduvjerenja
tipa: 's klasnim neprijateljem se ne moe razgovarati'.

15
II. metodoloke postavke politoloko-znanstvenog istraivanja

u suvremenom izgraivanju teorija sve se vie razlikuju teorija i metoda.

def metode: sistemi pravila koja usmjeravaju djelatnost istraivanja prema odreenom cilju. pritom
im cilj daju teorijske i metateorijske postavke. metoda sama ne moe dati cilj, a kad se to deava (npr
u radikalnom biheviorizmu) postoji opasnost da se opazivi fenomeni prevedu u pojmove-konstrukcije
koje oblikuju rezultat.

teorija ne moe bez metode jer ostaje nekorisna / metoda nemoe bez teorije jer ostaje bez
zakljuka
ogranien broj metoda u politikoj znanosti nezavisan je od mnotva teorija. jedna metoda moe
proizvesti mnotvo teorija, a iako je metoda osporena falsifikacijom teorije koju je proizvela, ona
nije dovrena.

teorija politike ima 5 postavki:
1. historijsko-genetsku
2. institucionalnu
3. bihevioristiku
4. funkcionalno-strukturalnu
5. usporednu

ove postavke se meusobno ne iskljuuju i ne mogu se uzeti ni samo kao teorije ni samo kao
metode, nego ve prema tome kako ih shvaa pojedini autor.

ove postavke se ne mogu jednoznano pridruiti prethodno navedenim teorijskim pristupima, ali
postoje veze empirijsko-analitikog s bihevioristikom postavkom, normativnog s historijskom i
institucionalnom, a dijalektiko-kritikog s historijskom


1. historijska postavka

kae: u nekom trenutku je historijska metoda bila prisvojena od svih drutvenih znanosti. to je ilo do
te mjere da je izgledalo kao da e povijesna znanost izgubiti svoj jedinstveni predmet. ali tokom
ezdesetih desila se dehistorizacija (u BRD).

dva su razloga dehistorizacije politike znanosti:
1. razvoj novih metoda
2. razlog koji proizlazi iz samog karaktera politoloke znanosti kao sistematske znanosti:
sistematska znanost naime polazi od oblikovanja suvremenog drutvenog ivota, a historijska
znanost ne nudi mogunost da se na temelju empirijskih nalaza daju prognoze ili upute za
djelovanje.

dva momenta prijelaza od povijesne prema politolokoj znanosti:
1. u okviru povijesnih metoda: politika znanost selektira povijesne podatke vie prema sistemskim
nego prema kronolokim gleditima, ali ostaje u okvirima povijesnih izvora i orua.
2. ovdje se sad deava radikalno odvajanje: znanost o politici poinje proizvoditi vlastite izvore preko
metodolokih pitanja (npr. intervju, dakle bihevioralnom postavkom)

ali kae: ovo sve ne znai da historijsko-genetska metoda nema nikakvo znaenje u okviru politike
znanosti i da politika i historijska znanost nemaju ponekad zajedniki interes. ovaj zajedniki interes
postoji na tri podruja genetskog istraivanja u okviru znanosti o politici:
16
1. znaenje kronologije
2. metoda kvantitativnog biografskog istraivanja
3. ideoloko-kritiko istraivanje


a) znaenje i kronologije

vaan prigovor analitiko-empirijske znanstvene teorije historijskim iskazima: oni su kvazi-teorija koja
odgovara samo na pitanje kako, a ne i zato. nema kauzalnog objanjavanja politikih fenomena.

beyme odgovara: upravo funkcionalisti i teorija sistema koji su najvei neprijatelji historijske metode
vrlo esto odustaju od strogo kauzalnih tumaenja, ak i u veoj mjeri nego sami historiari. pritom
oni najvie preziru kronologiju i uenja o periodima, za koje tvrde da ih je nemogue odrediti.

e ali kae: sociologija moda i moe odbaciti kronologiju u nekoj mjeri, ali politika znanost ne! studij
institucija se teko moe izvesti bez historijske dimenzije.

istraivanje temporalnih struktura je predmet mnogih znanosti (ak i fizike). sve drutvene znanosti
rado barataju s dinaminim modelima tokova: comte, spencer, marx. (iako povjesniari, s druge
strane, rijee barataju sa statinim pojmovima).

kae: periodizirani modeli tokova posebno su omiljeni pri bavljenju konfliktnim pojmovima (revolucije,
klase), ali to nije samo marksizam nego npr. i:
stadiji stranakih sustava
razvitak ideologija
kruni tokovi ustavnih formi
sheme razvitka politikih sistema


b) metode kvantitativne biografije

ovdje je rije o pojedinanom velikom politiaru kao objektu studija. ovo je biheviorizam skroz
odbacio. meutim ak i marksizam, koji je zasluan za ponovno oivljavanje historijske metode,
suprotstavlja se biografski orijentiranoj povijesnoj znanosti.

danas je biografska metoda ponovno oivljena, ali s odmakom od individualnih biografija velikih ljudi:
pojavilo se kvantitativno vrednovanje biografija prosjenih ljudi.

ovo je rezultat pribliavanja genetsko-historijske metode i psihoanalize: psihoanalitika biografija.

ekstremni situacionisti odgovaraju na ovo: ovjek kao jedinka u neizmjernim situacijama na koje mora
reagirati nije jako pouzdan podatak o politikim procesima.
kae: ovo je donekle istina, ali veza izmeu individualnih psihikih dispozicija i drutvene i politike
djelatnosti ostaje neprijeporna.

danas je u biografskom pisanju povijesti starija tenja za stvaranjm dojma umjetnikog djela
zamijenjena odreenim stupnjem apstrakcije (kvanititativna metoda, tipologije, konstrukcije modela).

kae: iako je razumljiva odbojnost prema individualizirajuoj analizi kod biheviorista i teoretiara
sistema (kao prirodna reakcija na ranije favoriziranje povijesti), mora se priznati da su biografske
metode vane za politiku znanost jer se ona meu ostalim nuno bavi i aktima individualnog
stvaranja volje.
17

c) ideoloko-kritiko istraivanje

dakle ovdje je rije o pojmovnoj povijesti.

prigovor politike znanosti (i posebno dijalektiko-kritike tradicije) povijesnoj znanosti: ona se
udubljuje u individualno-privatni, duhovni razvitak pojedinih osoba bez imanja koncepata o idejama
koje na njih utjeu dakle nije ideoloki kritika. ona stvara svoje pojmove nesistematski i time u
najboljem sluaju moe doi do ad hoc generalizacija, a nikad do teorija.

povjesniarski odgovor na ovo: drutveni znanstvenik stvara svoje pojmove pod izlikom sistematike,
bez obzira na provjerenu genezu pojmova. tako pojmovna povijest esto stoji u slubi teorije ili
nedajboe ideolgije (npr. protezanje povijesti radnikog pokreta u slubi revolucionarnog potivanja
heroja...)

kae: bez obzira na ove opasnosti pojmovna povijest je vana za znanost o politici posebno u
ideoloko kritikoj aktivnosti znanstvenika politologa.


dakle: ova tri podruja (uz interes za suvremenu politiku povijest i povijest institucija) bitne su
poveznice politike i povijesne znanosti. ve danas su se povjesniari poeli sluiti metodama i
teorijama drutvenih znanosti, a jednog dana e se poeti sluiti i podacima koje skupljaju drutvene
znanosti.


2. institucionalna postavka

institucionalisti su bili prvi koji su se poeli baviti usporednim studijama. problem s njima:
optereenost konzervativizmom: proglaavanje nekih specifinih institucija svetima, najboljima
(monarhija, dvodomni sistem...)

institucionalizam je nakon rata vrlo brzo izgubio na znaenju (pojavom biheviorizma). on se preteno
bavio output-funkcijama drave: parlament, uprava, sudstvo, ostale drutvene organizacije (npr.
duverger stranke)...

institucionalizam nije zainteresiran za input-funkcije sistema vlasti (koji se shvaenog preko klasinog
nauka o podjeli vlasti)

e.allardt razlikuje znanost o politici i sociologiju po tome to prva uzima u obzir institucionalni
aspekt, a druga aspekt slojevitosti.
kae: ovo ne moe vrijediti za sve teorije ovih znanosti.

parsons istie veliku vanost institucija. njegova definicija institucija = 'strukturirana oekivanja koja
drutvu daju vru strukturu od one koju joj daju same uloge. institucije su agregati drutvenih
uloga'.

danas je kod funkcionalista i teoretiara sistema pojam institucije manje omiljen.

zato su institucije vane: pokazalo se da se jednom uspostavljeni aparati institucija odravaju, bez
obzira na politike promjene (a esto nadivljuju i same politike sisteme) preuzimanjem novih
zadaa. procesi drutvenih promjena nemaju nuno za posljedicu institucionalnu promjenu sistema.
dakle institucije su vrlo trajne i stabilne.
18

neoinstitucionalno stajalite razradilo istraivanje zemalja u razvoju. njega zastupa s.huntington.
za njega su institucije = pretpostavka stabilnih uzora u rjeavanju konflikata suparnikih grupa i
njihovih interesa. institucije su nepotrebne tamo gdje nema drutvenih sukoba, a nemogue tamo
gdje nema ni minimuma drutvene harmonije.

huntington o revolucijama: ovdje se razaraju tradicionalne institucije, ali novi poredak mora stvoriti
funkcionalni ekvivalent starim institucijama ako eli opstati. pa kae dalje: ako se uspostavi
jednopartijski sistem, on ne moe zadugo zadovoljavati institucionalne potrebe drutva u
modernizaciji, pa se uskoro stvara neki tip pluralizma.

lipset + rokkan isto institucionalni argumenti u prii o okotavanju clevages i partijskih sistema.
stranaki sistemi se ne mijenjaju pod pritiskom drutvenih promjena, pa ak ni diskontinuiteta
politikog sustava.

druge drutvene znanosti se bave procesima koji se ve prema postavljenom pitanju mogu
prouavati na bilokojoj populaciji, ako je ona primjereno ograniena. znanost o politici se meutim
uvjek bavi ponaanjem (ako se ograniava na masovne fenomene) koje je djelomino ogranieno na
uske institucionalne uvjete. zato su institucije ma to netko rekao protiv institucionalnsta vaan
predmet proavanja politike znanosti.


3. bihevioristika postavka

biheviorizam u politikon znanosti je nastao pod utjecajem e.l.thorndikea i j.p.watsona, a rije je o
odbacivanju prijanje metode samopromatranja. ponaanje se promatra empirijski kroz kvantifikaciju.

u politikoj znanosti biheviorizam nije postao tako jak kao u psihologiji. kae: on je vie bio
privremeno utoite za heterogenu grupu nezadovoljnih tradicionalnom znanou o politici.

glavni preci biheviorizma u politikoj znanosti = ch.merriam i ikaka kola. osnovni pojam
biheviorizma u politikoj znanosti = politiko ponaanje. nakon 2. sv. rata bihevioristika kola poinje
dominirati u amerikoj znanosti o politici: v.o.key, d.truman, r.dahl, h.lasswell, h.simon, g.almond,
d.easton.

ovaj pristup je osvojio monopol u podrujima istraivanja kao to su: ponaanje biraa, istraivanje
elita...

ipak u evropi se nije tako ukorijenio kao u SAD.

zajednika obiljeja bihevioristikih stavova:

1. znanost o politici moe davati objanjenja i prognoze te ponuditi sistematske analize i to po uzoru
na prirodne znanosti, a ne samo davati deskriptivne studije

2. znanost o politici se treba ograniiti na fenomene koje se moe promatrati. odbacuje se i
institucionalna postavka institucije se mogu prouavati samo kroz ponaanje u institucijama.

3. poeljno je da podaci budu kvantificirani

4. znanost se treba baviti primjenjenim, a ne istim istraivanjem dakle traenjem rjeenja za
odreene probleme ili inovacije
19

5. znanost se treba suzdrati od ocjenjivanja ispravnosti i vrednovanja. ovo se naime ne moe
znanstveno dokazati.

6. znanost o politici treba da bude interdisciplinarna. neki bihevioristi politikoj znanosti odriu
karakter samostalne znanosti. veina biheviorista: rokkan, rose, blondel, dogan su ujedno i
sociolozi. samo sartori mrzi politiku sociologiju koja reducira politike fenomene na drutvene
faktore.

poetni biheviorizam je bio reduciran na shemu S-R (stimulus-response). kasnije je, povezivanjem
biheviorizma s teorijom sistema kod eastona shema se iri na S-O-R (stimulus-organism-response)
to omoguuje uvoenje osjeaja, motivacije, normi u objanjavanje politikog ponaanja.


a) survey-metode

glavna zasluga bihevioristike postavke = razvoj egzaktnih metoda za studij politikog ponaanja.
survey-metode = obuhvaaj sve operacije pomou kojih se mogu izraditi sistematski podaci o
stanovnitvu ili sampleu (uzorku) stanovnitva: razgovor, face-to-face intervju, telefonski intervju,
potom poslani upitnik...

survey-medode su jedini nain da se doe do labavih hipoteza o povezanosti vjerskih i ideolokih
stajalita i djelovanja. neprihvaanje ovog je najvea greka marksista. oni polaze od toga da klasna
pozicija sama po sebi uvjetuje svijest i spremnost za djelovanje, a ako to sluajno nije tako pribjegava
se raznim tumaenjima: od prisile do sve kompleksijeg uenja o periodima.

neki predbacuju da rigoroznost bihevioristikih metoda vodi ka neprijateljstvu znanstvenika prema
teoriji, ali kae: nijedna teorija srednjeg dometa ne moe na dugi rok bez bihevioristikih metoda.

nedostaci survey-metoda:
1. one ponekad zahtijevaju velike trokove koji nisu opravdani rezultatima.
2. velika opasnost, bez obzira na razne kontrolne tehnike su sugestivna pitanja. uvijek ostaje velika
kategorija 'bez miljenja'
3. survey-metode su previe individualistike zakazuju kod grupa i institucija:
stavovi su ovisni o pripadnosti grupama, a mogu se ispitivati samo individualno.
survey moe pokazati da su svi koji rade u odreenoj instituciji nezadovoljni njome, ali ne
moe objasniti kako se ta institucija usprkos tome ne mijenja. zato je biheviorizmu nuna
nadopuna iz funkcionalne postavke.
4. survey daje informaciju o miljenjima, ali ne daje mogunost predvianja ponaanja u budunosti.
ovdje vlada predrasuda o skladu miljenja i djelovanja
5. survey ima tendenciju statikog promatranja: istraivanja su skupa, nemogu se obaviti na cijeloj
populaciji i imaju znaenje samo u kratkom vremenskom roku. to vodi zapostavljanju historijske
dimenzije
6. survey-metode tee zapostavljanju moralno-humane dimenzije politikog ponaanja
ograniavaju se samo na mjerljive podatke.


b) kritika bihevioristike postavke

normativistima, dijalektiarima, pa ak i analitikoj teoriji sumnjivo je bihevioristiko neprijateljstvo
prema vrijednostima i tehnoloki odnos prema praksi.
kruta metodoloka pravila vode suavanju podruja kojim se mogue baviti
20
bihevioristima se predbacuje depolitizacija pitanja
kod veine biheviorista, protivno njihovom metodolokom stavu, nekritiki ulaze vrijednosni sudovi
i to prije svega kao vrijednosti anglosaksonske demokracije (almond-verba civic culture je
dobra primjer za to)

zahtjevi i prigovori antibiheviorizma:
1. supstancija mora ostati vanija od tehnike istraivanja bolje biti neodreen nego irelevantan
2. biheviorizam prikriva ideologiju empirijskog konzervativizma
3. on je izgubio kontakt sa stvarnou preko usiljene specijalne termnologije
4. tehnokratski odnos prema praksi treba zamijeniti odgovornou intelektualaca: politiki angaman

metodoloki rigorizam spaja se na neplodan nain s prisilama znanstvenog pogona:
1. empiristi koji su najzasluniji za stvaranje informativnih centara imaju snanu averziju prema
kompleksnih pregleda kakve zahtjeva bihevioristiki pristup. to pospjeuje udaljavanje istraivaa
od popularizatora znanosti.
2. kad bihevioristi piu sinteze one su prije svega deskriptivno-tipologizirajue
3. njihovi znanstveni radovi idu esto u smjeru spekulativnog
4. kada dolazi do radova veeg opsega esto je nuno ograniavati se prema sve uim isjecima
istraivanja, a iz tih se uskih isjeaka izvlae preopi zakljuci kojima se nadoknauje tankost
podataka.


4. funkcionalistika postavka

a) duhovno porijeklo funkcionalizma

u 19.st. razvila se filozofija drutva koja barata s mehanikim i organskim pojmovima sistema.
organizam se ovdje vie ne shvaa kao oduhovljeno bie nego kao sistem koji se moe adaptirati,
koji reagira na promjenjive utjecaje okoline i pokuava vlastitu strukturu odrati stabilnom.

moderni pojam sistema u politiku znanost dolazi iz etnologije i sociologije. kod etnologa
malinowskog se pojam funkcije upotrebljava jo uvijek deskriptivno.

najvanije za politologiju = pojam kulture koji u nju ulazi preko political-culture-istraivanja. on donosi
koncepcije cjeline dobivene od drutva, a ne od drave.

veliki utjecaj na funkcionalizam u znanosti je imala i sociologija e.durkheima npr sa svojom priom o
funkciji religije u drutvu.

glavna razlika durkheimovskih funkcionalista od biheviorista koji polaze od individuuma i objanjavaju
psiholoki je isticanje fenomena drutvenog totaliteta.











21
b) varijante funkcionalistikih postavki

postoje tri funkcionalizma razliitog dometa.


1. eklektiki funkcionalizam

ovdje se funkcionalistiki nain promatranja upotrebljava uz strukturalni, institucionalni, historijski i
ideoloko-kritiki. kae: svi znanstvenici su u nekom smislu funkcionalisti kad se bave odgovorom na
pitanje koju funkciju ima neto. ovakav vid funkcionalizma ne implicira preuzimanje funkcionalistikih
metateorijskih postavki.


2. empirijski funkcionalizam

ovo zastupa r.merton: trae se latentne i manifestne funkcije. ovaj funkcionalizam ima ograniene
teorijske implikacije. prema mertonu su funkcije = one promatrane konzekvence koje omoguuju
adaptaciju i prilagoavanje na dani sistem.


3. strukturalno-funkcionalne analize

ovo zastupaju parsons i lowi. tei se opoj teoriji iz koje se mogu izvesti hipoteze za sve aspekte
politikog sistema.


c) funkcionalizam i biheviorizam

funkcionalistika rasuivanja nisu uvijek nuno direktno povezana s funkcionalistikim metateorijskim
postavkama. danas naime funkcionalistiki modeli ulaze u empirijska istraivanja i povezuju se s
bihevioristikim rasuivanjima.

prvobitne suprotnosti biheviorizma i funkcionalizma:
1. biheviorizam oplazi od mehanikog, a funkcionalizam od organskog modela
2. funkcionalizam polazi od jedinstva sistema, a biheviorizam tei ciljevima manjeg dometa
nalaenju preciznih odnosa pojedinih dijelova sistema
3. funkcionalizam polazi od svrhe cjelokupnog sistema interesira se za norme koje izvodi iz uloga i
institucija. biheviorizam se ne zanima za openite svrhe ni svrhe za sistem.
4. funkcionalizam se bavi traenjem funkcionalnih ekvivalenata da bi usporeivao razliito, a
kvantifikacija ga ne zanima.

pribliavanje se deava povezivanjem eklektikog funkcionalizma s bihevioristikim metodama.
biheviorizam za uzvrat dobiva kompleksnija objanjenja.


d) od strukturno-funkcionalne do funkcionalno-strukturalne teorije

funkcionalistike teorije su preteno deduktivno-empirijske.

parsons: pojam strukture je nadreen pojmu funkcije (strukturno-funkcionalna teorija) istrajuju se
doprinosi odranju sistema. 4 problema koje rjeava drutveni sisiem:
1. prilagoavanje (okolini)
22
2. zadovoljenje ciljeva
3. integracija
4. odranje latentnih uzora i savladavanje napetosti
strukture i procesi se kvalificiraju prema koristi u ispunjenju tih zadataka. politiko je ovdje u kategoriji
'zadovoljenje ciljeva'. zapravo se iz ovih 4 problema koje obavlja (AGIL shema) sistem moe izvesti
parsonsov elitizam: sve ove funkcije obavljaju neke elite.

luhmann odbacuje ove konzervativne implikacije parsonsove teorije. funkciju nadreuje strukturi
(dakle ovo je onda funkcionalno-strukturna teorija).

promjena koja se ovim deava u funkcionalizmu: sistemi da bi se odrali nisu povezani s nekim
nunim rjeenjima nego su zamijenjivi s funkcionalno ekvivalentnim rjeenjima. kae: politolog vie
ne daje recepte kako se neto radi, nego alternative. dakle ovime funkcionalizam prestaje biti
supstancijaliziran.

funkcionalizam ne tei kauzalnim objanjenjima, nego trai odnose vie uzroka ili vie djelovanja
jednih na druge. funkciju, iako se moe pomisliti da je sinonim za uzronost, funkcionalisti izbjegavaju
na taj nain tumaiti.
ovo odbacivanje jednoznane uzronosti je zajednika karakteristika dijalektiko-kritikog pristupa i
funkcionalizma.
na temelju ovog 'antikauzalnog stava' neopozitivisti funkcionalistima osporavaju valjanost znanstvene
metode (ako nema jasnih kauzalnih shema, nema ni falsificiranja).

glavni problemi funkcionalizma:
ograniavanje drutvenog sistema od okoline naime drutvenom sistemu nije tako lako odrediti
granice kao politikome
problem isticanja funkcija: funkcija nije jednoznaan pojam. rabi se u nekoliko smislova:
a) aktivnost struktura
b) posljedica struktura
c) klase apstrakcije moguih ponaanja sistema
d) odnos struktura


e) zasluge i opasnosti funkcionalistike postavke

zasluge:
1. prevladavanje starog ontoloko-supstancijalnog miljenja
2. usporedbe dobivene funkcionalnom metodom suvislije su nego u starim institucionalnim
gledanjima. funkcionalne usporedbe zajedno s biheviorizmom i institucionalizmom daju vrijedan
doprinos usporedne metode.
3. normativni element ne deducira se prema apstraktnoj metafizici nego se stvara prema jasno
danim ciljevima za odranje sistema. iako je funkcionalizam normativan funkcionalni imperativi
nisu jednoznani i potiu na alternative
4. ova teorija omoguuje klasifikaciju i uspostavljanje suvislih logikih odnosa mnotva razliitih
varijabli.
5. nema vie brzopletog prosuivanja razlika latentnih i manifestnih funkcija
6. ova teorija omoguuje predvianje disfunkcionalnih posljedivca.

opasnosti:
1. tendencija zbijanja mnotva varijabli u jedan sistem.
2. kroz gledanje na ovjeka kao na skup uloga se gubi pogled na njegovu jedinstvanost
23
3. iako se funkcionalisti smatraju vrijednosno neutralnima, esto im se potkradaju vrijednost preko
nefunkcionalnih objanjenja
4. visoki stupanj apstrakcije esto oteava povezivanje s empirijom, a s druge strane, tu apstrakciju
esto prate glupavi anegdotalni primjeri (luhmann 'odluka politiara u pauzi za pianje...')
5. funkcionalizmu se esto predbacuje konzervativnost jer se nedovoljno bavi drutvenim
promjenama. ali ovaj prigovor danas vie ne stoji. tako npr. coser govori o funkcijama konflikta.
6. hempel funkcionalizmu zamijera tautologiju. sa svojom visokom razinom apstrakcije, ova teorija
je neprijateljski nastrojena prema falsificiranju.
7. funkcionalizam nekritikih sljedbenika se pribliava ontolokim postavkama: preko uvjerenja da je
cjelina vie od zbroja svojih dijelova i preko pojma namjere kojim teleologija opet ulazi u
drutvene znanosti
8. istraujui uvjete stabilizacije politikih sistema, funkcionalizam esto zapad u cinizam moe
pokazati kako svaka, pa ak i najgora stvar ima svoju funkciju u stabilizaciji. luhmann kae:
'politika angairanost i ideologija nas samo spreeva da prihvatimo neke funkcionalne
ekivialente. tako znanstvenik ili ne treba potpisati niti jedan manifest ili ih treba potpisati sve'

danas je funkcionalizam uz marksizam jedina drutvena teorja koja pokuava dati odgovore na sva
pitanja drutvenog ivota.
marksizam istrauje uzroni odnos izmeu baze i nadgradnje
funkcionalizam istrauje povezanosti sistema, funkcionalne ekvivalente i korelacije


5. usporedna metoda

ova metoda, kae, nema jednaku sistematsku vrijednost kao ostale 4 jer je kompleksnija od njih i
jednim dijelom ih obuhvaa.

bihevioristike metode esto ukljuuju usporedbu. problem s ovim kod surveya i intervjua je esto
teko nai ekvivalente u raznim jezicima.

kae: prihvaanje usporedne metode ukljuuje prihvaanje i nekih pretpostavki analitike teorije.


a) terminologija i zadaci

sad je ovdje pitanje oko pojma same poddiscipline: komparativna vladavina / komparativna politika.
kae: u poetku je 'komparativna vladavina' bila shvaena kao jedna empirijska metoda. danas je to
jedno podruje politoloke znanosti. sporno kod ovog pojma = ograniavanje na unutarnju politiku i
sistem vlasti.

komparativna metoda se razvila jo u vrijeme pravnog institucionalizma komparativno pravo. ovo je
bilo donekle razliito od dotadanje pravnike tradicije jer se polazilo od odreenog strunog
problema i trailo njegovo rjeenje u raznim pravnim sistemima. to znai da se polazi od funkcija
pravne norme.

komparativni nauk o sistemima vlasti nakon 2.sv. rata: rasprava izmeu funkcionalista i difuzionista
1. difuzionizam: polazi se od jedne zemlje i nekih institucija koje se u njoj smatraju centralnima -
idealnima (npr. engleska parlamentarizam, dvostranaje), a onda se promatra u kojoj mjeri je to
ostvareno drugdje. dakle opisuje se irenje pojava. ovo je zastarjelo.
2. funkcionalizam: u usporedbi se polazi od funkcija koje institucije obavljaju

24
comparative politics je metoda koja proima cijelu znanost o politici, ali kroz jezinu upotrebu u
americi ona je postala podruje znanosti o politici.



b) historizam i usporedna metoda

nepovjerenje prema komparativnoj metodi dolazi iz puno izvora:
hegelijanska filozofija: 'usporedba pretpostavlja nepovezanost spoznajueg subjektiviteta. ona je
nedovoljna za historijske spoznaje' (gadamer). kljuni moment njegove kritike: usporedbe su krive
ako nasilno tee nekoj vrsti unutranje istovremenosti. usporedba je mogua samo u prirodnim
znanostima gdje je mogue kvantificirati.
svaka dobra politika teorija sadri sakupljeno iskustvo usporedbi iz mnogo zemalja. problem s
ovom kritikom: brka se teorija i metoda i navodi se na deduktivnu metodu.

troeltsch historist. ogranieno odobrava komparativnu metodu:usporedba je vana pri shvaanju
posebnosti, ali je u historiji ograniena od sluaja do sluaja. kulturne osnove nisu usporedive. on se
suprotstavlja pozitivistikoj filozofiji povijesti (comte, durkheim) koja shvaa sva drutva kao
usporediva, ako su na istom stupnju razvoja.

neki drugi historicisti odobravaju usporedbu, ali samo kao pomonu metodu.


c) teorija i metoda

kae: alternativa: ogranienje na pojedinano ili polaenje od opeg je prividan problem. politika
teorija koja porie postojanje razliitih sistema i polazi samo od jedinstvene svrhe drave ne moe biti
opepriznata. jer ak i kad prihvatimo da postoji jedinstvena svrha drave to nam nita ne govori o
ratznim sredstvima da se ona postigne.

dakle politika teorija koja usporednu metodu smatra suvinom.

pet glavnih grupa metoda komparacije sistema vladanja:
1. uzroni odnos kao osnova: izolacija pojedinih faktora i njihovo klasificiranje kao varijabli i konstanti
2. korelacione analize
3. zemljopisni faktor kao osnova: studij pojedinih zemalja i area-studies
4. diferencirajua klasifikacija, stvaranje tipova
5. funkcionalna povezanost kao osnova, funkcionalna teorija sistema


d) metode slaganja i diferencije

nema jedinstvenog postupka komparativne metode:
mill razlikuje:
a) konkordancijalnu metodu. kod ove metode nije mogu eksperiment.
b) diferencijalnu metodu. ovo je metoda gdje je mogu umjetni eksperiment
problem s ovakvim pristupom = traenje toke u kojoj se pojave slau ili razlikuju. usporedba se
ovdje shvaa kao zamjena za eksperiment koji u drutvenim, za razliku od prirodnih znanosti, nije
mogu.

25
danas se metoda diferencije i slaganja jo uvijek primjenjuje. sve suvremene komparativne
metode se daju podvesti pod millova dva pojma: svaka usporedba ide za time da pokae mjesta
slaganja i razlike.

funkcionalna metoda ne trai ni jednako ni razliito: ona izrauje ekvivalentne funkcije. time
nejednako postaje usporedivo, ako ispunjava jednake funkcije u raznim sistemima.

schieder razlikuje nekoliko komparativnih metoda:
a) paradigmatine
b) analogine
c) generalizirajue
d) individualizirajue
e) sintetike

za razliku od povijesne znanosti, komparativna metoda u politikoj znanosti vie naginje
naglaavanju slinosti i ekvivalentnosti nego razliitosti i neusporedivosti.


e) komparativne metode

1. uzrona povezanost kao osnova: konstanta i varijable

ako se komparativni nauk o vladi shvati kao podruje znanosti o politici, onda je 'uzrona povezanost'
jedna od njegovih metoda. meutim tom metodom se zapravo ne usporeuje nita.

primjer za to: tocqueville 'demokracija u americi': uzima se jedna strana zemlja, u njoj se nalazi
jedan proces kao konstanta (jednakost i demokracija) i onda se pokazuju njegove varijable (dakle:
kako taj proces utjee na ostale politike datosti). taj politiki proces se najee jo i shvaa
difuzionistiki: prati se kako se on iri kroz civilizirani svijet.
ovakva metoda je i vie nego sporna jer se na neki nain proizvoljno osamostaljuje jedna konstanta
(nezavisna varijabla) i onda se jednosmjerno prati njezin utjecaj.

ovaj postupak izdvajanja i redukcije politikih pojava na jedan invarijabilni faktor koriten je dugo do u
20.stoljee.

danas je odvajanje pojedinih faktora i njihova klasifikacija kao zavisnih i nezavisnih varijabli uobiajen
postupak u znanosti o politici kojeg je u znanstvenom radu gotovo nemogue zaobii. kae: ova
metoda je dobra osnova za self-fulfilling prophecy. ipak, ovaj postupak ima smisla ako se ne odabere
samo jedan faktor koji determinira cjelokupni sistem vlade.

problem s uzronom metodom je da se ona ne moe odrei jednoznane kauzalnosti. danas je to
donekle ublaeno uvoenjem alternativnih mogunosti na mjesto jednoznanih uzronosti. time se
ova metoda pribliava funkcionalnoj metodi.


2. korelacione analize

u sistematskoj komparativnoj znanosti o politici se relativno rijetko koriste bihevioristike metode
(survey i sl.) prije svega zbog velikih zahtjeva za resursima.

primjer primjene bihevioristikih metoda u komparativnoj politologiji: almond+verba 'civic culture'.
ova studija = problematina:
26
potreban velik broj intervjuista
nemogua standardizacija pitanja zbog razlika u jezicima

zato se komparativna metoda najee slui sa unobtrustive measures (suzdrane mjere). ovdje se
ograniava na studij ponaanja politikih aktera koji znaju da ih se promatra. tri najvanija tipa
podataka na tom polju:
1. podaci kvantitativnih analiza sadraja ovo se koristi u analizi meunarodnih odnosa
2. drutvena pozadina politiara koriste se u istraivanju elita
3. skupni podaci (statistike o demografskim, privrednim, politikim dogaajima). ovdje postoji vie
vrsta rada:
a) bivariate analysis istrauje se samo odnos dviju varijabla. problem s ovim: rezultati mogu biti
izoblieni jer se ne vidi utjecaj intervenirajuih varijabli
b) multivariate analysis ovu vrstu rada je primijenio lipset u 'political man': usporeuje stupanj
demokracije politikih sistema s ekonomskim, drutvenim i komunikacijskim podacima.
ustvrdo je da ekonomski razvitak stoji u korelacji s demokratizacijom tj. utjee na njega. kae:
kod ovakvih studija, meutim, esta su odstupanja (ekonomski razvitak koji nije praen
demokracijom...).

za razliku od genetske metode prikazivanja koja tei odbacivanju generalizirajuih hipoteza ako
se pojavi deviant case, kod komparativne metode deviant case nije razlog za odbacivanje
hipoteze. odstupajui sluajevi su samo razlog da se trai intervenirajue varijable koje
ograniavaju vaenje teorije. time se uva znanost o poltici od zloupotrebe falsifikacionizma.

najvee opasnosti u postupku sa skupnim podacima:
1. uvoenje na potpuno makropolitiku razinu zapostavljanje manjih jedinica
2. odvoenje na nacionalne predrasude pretpostavlja se da je nacija najpogodnije sredstvo za
usporedbu
3. zapostavljanje nekih politikih varijabli koje kod nekih drava nije mogue dobiti
4. ako se podaci i mogu dobiti postoji tekoa interpretacije latentnih funkcija (posebno kod
diktatura). npr. vojni izdaci koji se djelomino vre kroz budet za znanost...
5. matematika pseudoegzaktnost nekih korelacijskih analiza. ona je jo naglaenija ako je
zapostavljena izgradnja pojmova i tipova. (ovo kae i sartori)


3. zemljopisni faktor kao osnova, studij pojedinih zemalja i area studies

iako puka deskripcija politikih institucija raznih zemalja nije dovoljna, studij pojedinanih zemalja je
metodski usavren.

verba preporua 'disciplinarnu konfigurativnu analizu' srednji put izmeu pojedinane deskripcije i
shematizirane usporedbe koja polazi samo od formalnih slinosti dvaju politikih sistema.

prve usporedbe zemalja su bile motivirane optubama ili opravdanjima za dogaaje u svojoj zemlji:
tocqueville pokazuje opasnosti demokracije u americi i opasnosti takvog razvoja u francuskoj
ostrogorski pokazuje opasnosti stranakog organiziranja preko stranaka u engleskoj

pozitivistika zasluga metodologiji usporedbe: comte napada nekritike usporedbe zemalja. uvodi
kulturni stupanj kako bi mogau utvrditi koje se zemlje uope mogu usporeivati.

area studies: usporedbe unutar veih zemljopisnih jedinica u kojima zemlje imaju zajednika
obiljeja. u americi je ovo postalo popularno nakon 2.sv. rata.
problem s ovim: za areas nema jasnih, neproizvoljnih kriterija koji bi ih jednoznano odredili. npr:
27
jugoistona azija je area samo po tome to veinu drava tamo ine bive britanske kolonije. ove
zemlje nemaju nikakvih drugih zajednikih obiljeja
njemako govorno podruje teko je po bilokojem drugom kriteriju, osim jezika, razgraniiti
(recimo ekonomski...)

kae: svaka area zahtijeva donekle drukije metode. ovo posebno vrijedi za studij zemalja u razvoju.
ovo je primijetio almond. ali kae: znanost ne treba previe usmjeravati prema jednoj odreenoj
area.
najplodniji u ovom podruju su autori koji se bave studijama kako zapadnih tako i area zemalja u
razvoju. kae: metode kojima su obraivane zemlje u razvoju mogu biti plodonosne za prouavanje
razvijenih. ovdje se naravno daje prednost pojmu comparative politics jer u zemljama u razvoju teko
da se moe govoriti o comparative government.


4. diferencirajua klasifikacija, stvaranje tipova

taksonomijski rad je dio teorijskog, ali sam za sebe se ne moe nazvati teorijskim radom.

def politike teorije: sistemi sadrajnih iskaza o politikom realitetu.

def taksonomije: formalni kriteriji mnoine politikih pojava koje treba svrstati prije nego to se
formuliraju hipoteze o isjeku politike zbilje.

kae: sve znanosti (ne samo drutvene) koje istrauju historijski materijal s opestrukturnog gledita
naginju tipolokoj metodi.

izjednaavanje pojmova tip i sistem: ovim pojmovima je zajedniko da se i jedan i drugi shvaaju kao
strukturirajua cjelina. zato ih se ponegdje ne razlikuje. meutim, za razliku od sistema tip se dade
rastaviti u dijelove koji ga ine, dok se kod sistema ovo ne da smisleno izvesti.
tip je ogranieniji on je tvorevina nieg stupnja apstrakcije od sistema.

danas je prevladavajua tendencija prevladavanje institucionalnih, statinih modela i tipova (nacija,
vlada..). njih ze zamjenjuje dinamikim dogaajima (politika situacija, drutveni pokret).

weberov idealni tip = isto idealni granini pojam.

bitno kod pojma tipa: uvijek je upuen na protutip.

problem s tipovima: ni u jednoj znanosti nije mogue izvesti totalnu klasifikaciju svih tipova. nitko do
sada nije uspio izvesti cjelovitu tipologiju politikih poredaka. nekoliko razloga za to:
ona se ne moe izvesti po jedinstvenom kriteriju.
za klasifikaciju je potrebna odreenost pojmova, a neki neodreeni i nejednoznani pojmovi su se
toliko uvrijeili u znanosti, da ih nije mogue izbaciti.
u tipologijama esto prijeti 'aritmetika prisila', posebno predodba 'triniteta'. naime moemo vrlo
lako primijetiti da veina tipologija ima 3 lanka, a ako ih i ima vie, oni se mogu svesti na
magina tri! (weberove tri osnove legitimacije; engelsova tri drutva, montesquieuova tri tipa
vladavine; almond+verba tipovi politike kulture)




28
historijske tipologije: ovdje je vrlo esto prvi ili drugi lanak idealno prvobitno stanje, a zadnji (trei)
ponovljeno idealno stanje (npr. engels)

comte teoloki stadij metafiziki stadij pozitivni stadij
spencer ratniko drutvo industrijsko drutvo
morgan divljatvo barbarstvo civilizacija
engels pradrutvo izrabljivako drutvo socijalistiko drutvo
maine status ugovor
tnnies savez zajednica drutvo
durkheim mehaniki solidaritet organski solidaritet


ahistorijske tipologije:

weber karizmatika vlast tradicionalna vlast racionalna vlast
scheler iskupljujue znanje obrazovno znanje djelotvorno znanje


analogije u tipologijama:

montesquieu despotija monarhija republika
moderno uenje o
politikim sistemima
totalitarne diktature sistemi zemalja u
razvoju
reprezentativne
demokracije
bagehot (elementi
ustava)
dignified parts efficient parts
weber (tipovi stranaka) politike sekte svjetonazorske stranke patronage-stranke
ostrogorski (tipovi
stranaka)
slobodne lige disciplinirane stranake
maine
duverger (najmanje
stranake jedinice)
elija, milicija komitet sekcija
apter (tipovi reima
zemalja u razvoju)
mobilizacijski sistemi consocional-modeli modernizing autocracy
almond (stilovi
agregacije interesa)
absolute value oriented traditionalistic styles pragmatic bargaining
style
almond+verba (tipovi
politike kulture)
parohijalna podanika graanska


kae: komparativna metoda je vie od bihevioristikog, a manje od funkcionalnog gledita povezana
s postavkama analitike znanstvene teorije. komparatisti su podloni pozitivistikom prigovoru o
mijeanju bitka i trebanja, ali ne na nain normativista ili dijalektiara preko nekih metateoriskih
postavki o onome to treba da bude, nego preko pokazivanja onog to 've jest' u drugim sistemima.

nedostaci komparativne metode:
1. usporedbe esto dolaze na mjesto egzaktnog stvaranja hipoteza. hipoteze su implicirane u
usporedbi, a nisu testirane na materijalu
2. iz usporedbi se naginje stvaranju tipologija i skala, a ne nude se dokazi o uzronosti dakle pati
teorijski rad
3. usporedbe oteavaju ocjenjivanje istraivaa orijentiranih na praksu. usporedba omoguuje
opravdavanje loeg stanja u nekoj zemlji s argumentom da je drugdje 'jo gore'. tako
komparativna metoda moe voditi indiferentnosti.

29
III. osnovni pojmovi politike teorije

svi teorijski, metateorijski pristupi i postavke su pod utjecajem centralne kategorije kojom se bave. ta
centralna kategorija se moe oblikovati po dvije vrste modela:
1. modeli poretka: drava, mo, sistem, politika kultura ovdje se naglaava postojanje
zajednikog interesa koji se deducira iz pojma zajednikog dobra, a nejednakost se smatra
nunom u drutvu
2. modeli konflikta ovdje se naglaava razliitost interesa, a predodbe o konsenzusu se smatraju
samo zamagljivanjem injeninih odnosa. osim teorije elita, ove se teorije stavljaju u slubu borbe
protiv nejednakosti.


1. modeli integracije i poretka

starija, institucionalistika teorija istie dravu kao centralni pojam
socioloki orijentirane teorije osnovni pojam = mo (weber)
danas najvaniji pojam poretka = politiki sistem
a onda jo i politika kultura
demokracija

iako je ovdje rije o modelima poretka i ravnotee sve ove teorije uzimaju u obzir konflikt. ipak
ostaje suprotnost ovih modela poretka i modela konflikta koji polaze od parcijalnih agregata drutva.

veini modela poretka za operacionalizaciju potrebni su dodatni pojmovi poretka:
drava ustavni mehanizmi ravnotee
politika kultura stil
demokracija konsenzus, jednakost


a) drava

novija teorija se slae da ovaj pojam potjee iz vie izvora:
talijanske komune i senjorije
evropske monarhije
tomistiko-aristotelovska tradicija: status vladara (status principis) vezan uz comunitas
kasnije odvajanje pojmova drutva i drave hegel: svrha drave = spreavanje centrifugalnih
tendencija drutva
marx: drava ima svoju svrhu u borbi buroazije i feudalnih snaga. kad se pojavljuje proletarijat
drava kao vladavina buroazije postaje sporna. buroazija je prisiljena dravu uzdignuti kao
instrument integracije, a ako je nuno i uspostaviti diktaturu. drava je dakle ovdje svrgnuta kao
prolazna faza
liberalno-graanska teorija: drava = formalni okvir, najjae udruenje

tradicionalna definicija: drava se definira preko tri elementa:
1. dravni teritorij
2. dravni narod
3. dravna vlast

pitanje: kako prema ova 3 kriterija razlikovati dravu od drugih udruenja? razlikovanja:
1. lanstvo u dravi = obavezno. iz njega se ne moe izai. kae: emigracija i samoubojstvo nisu
prave alternative
30
2. mogue je biti lanom samo jedne drave. ovo je danas donekle ublaeno
3. drava je ograniena na odreeni teritorij
4. drave posjeduju mnotvo interesa i posveuju se zadovoljavanju opih, a ne pojedinanih
interesa. ovo naravno nije uvijek istina
5. drava je za razliku od drugih udruenja trajna ustanova
6. drava je nuna asocijacija nemogue je ne ivjeti u dravi
7. drava, kako kae weber, ima monopol legitimne fizike prinude u provoenju naredbi
8. drava ima kontrolu nad svim drugim asocijacijama: ona je suverena. ovo odreenje danas sve
manje vrijedi.

luhmann: drava = neodreen pojam. u taj teorijski vakuum danas ulazi pojam politikog sistema.

u 20. st. drava = kljuni pojam konzervativnih teoretiara: c.schmitt. ovi prije svega ale za
gubljenjem stare snage drave kroz pojavu parlamentarnog reima. drava prestaje biti sposobna
obuzdavati drutvene interese i autoritativno nametati javno dobro.

dodirna toka ljeviara i konzervativaca: kritika demokratskog pluralizma kapitalistika drava je u
nemogunosti da artikulira konkretno ope.

pritom e se konzervativci rado nadovezati na hegelovu definiciju drave: 'drava je zbiljnost
supstancijalne volje koju ona ima u njoj, do opentosti uzdignute osobite samosvijesti, ono po sebi i
za sebe umno'

ipak, pojam drava danas nije u svim aspektima zastario: on je zanimljiv prije svega u svom
dinamikom aspektu: nation building. pritom se odustaje od institucionalizma, a pitanje se postavlja
bihevioristiki: kako se iz samovoljno stvorene drave pomou integracionih procesa stvara nacija.


b) mo

prema weberu: 'koritenje svake anse unutar nekog drutvenog odnosa u provoenju vlastite volje
makar i s otporom i bez obzira na emu ta ansa poiva' ona moe poivati na:
utjecaju
nagovoru
manipulaciji
sili (ako je sila legitimna rije je o autoritetu).


1. teorije moi

a) psiholoke teorije

tenja za moi = temeljni ljudski nagon

hobbes: ovjek neprestano udi za moi, a to je prije svega zato jer samo dodatna mo osigurava
sredstva za ugodan ivot. s druge strane ovjek ima i nagon za iskazivanje poslunosti opoj vlasti.
naime krajnja svrha ovjeka je ugodan ivot i zadovoljstvo, a ovo zahtijeva zatitu preko druge moi.

nietzsche: nagon za uitkom nije glavni pokreta. glavni pokreta je samo tenja za vikom moi.

iz ovog: adler modifikacija freuda: stavlja nagon za moi iznad libida. iza svake neuroze stoji
osjeaj manjka moi.
31

kae: ovakva psiholoka teorija moi nije ba upotrebljiva u politikoj znanosti.


b) supstancijalne teorije moi

supstancijaliziran pojam moi = mo se promatra kao stvar. ovakav pojam moi se najee
pojavljivao u meunarodnim odnosima ponegdje ga se ak svodi na ' vojnu sposobnost' da se
provede nacionalni interes (silom): kennan, morgenthau.

morgenthau: politika = djelovanje u skladu s interesima definirano pojmovima moi. dakle mo ovdje
ima temeljno znaenje. ovaj pristup je nazvan realizam. morgenthau malo modificira hobbesov
stav, pa kae da ne tee sve drave jednakoj moi, nego ve prema okolnostima tee odranju
statusa quo ili obrani prestia. devet odlika u odreenju moi (drave):
1. zemljopisni poloaj
2. prirodni izvori
3. industrijski kapacitet
4. stanje vojnog naoruanja
5. veliina puanstva
6. nacionalni karakter
7. nacionalni moral
8. kvaliteta diplomacije
9. kvaliteta vlade


c) operacionalni pojmovi moi i tipologije odnosa moi

60-ih je teorija borbe za mo potisnuta teorijom utjecaja. mo se ne shvaa kao supstancijalna nego
kao relaciona (dakle mo kao karakteristika odnosa, a ne stvar kojoj se tei).

banfield vrste utjecaja:
1. utjecaj na temelju osjeaja obveze (autoritet)
2. utjecaj na temelju prijateljstva i sklonosti
3. utjecaj na temelju racionalnog uvjerenja
4. utjecaj na temelju prijevare
5. utjecaj na temelju sile

bacharach+baratz (funkcionalisti) pretpostavke odnosa moi:
1. interesni konflikt aktera
2. prinuda poputanja jednoj stranki
3. mogunost najmanje jedne stranke da moe zaprijetiti sankcijama
4. razumijevanje prijetnji protivnika i racionalno odgovaranje na njih

pojam sankcije. kae: on doputa razlikovanje odnosa moi:
1. odnos moi u uem smislu karakteriziraju ga prijetnje
2. odnos prinude karakterizira ga provedba prijetnje
3. odnos utjecaja karakterizira ga utjecaj bez prijetnji
4. odnos autoriteta
5. manipulativni odnosi

32
pojam manipulacije. (ovo dolazi iz neomarksizma) = utjecaj na ljude u drutvenom podruju za tue
privredne ili politike svrhe. ona se moe provoditi sugestivnim sredstvima koja apeliraju na pritajene
elje.

etzioni tri vrste odnosa moi:
1. normativno-socijalna mo mo uvjeravanja (manipulacija)
2. brahijalna mo (odnos sile)
3. korektivna mo


d) mo kao valuta u komunikacijskom modelu

teoretiari komunikacije kau da i ovi relacijski pojmovi moi imaju supstancijalni ostatak.

deutsch mo nije ni bit ni sredite politike. ona je jedna od moguih valuta u politici, mehanizam
drutvene kontrole koji se koristi kad zakazuju ostali mehanizmi (utjecaj, obiaj, dobrovoljna
koordinacija), a jo uvijek nije potrebna primjena sile.
mo se ne nalazi u nekim 'imbenicima' nego u informacijskom toku drutvenog sistema. u idealnom
sluaju, mo se uope ne mora koristiti: nalozi upravljaa se sluaju bez otpora, a ako se ne sluaju,
onda oito s nalozima neto ne valja. neki nalozi, bez obzira na to to valjaju, ne mogu se provesti
bez moi jer je interes podsistema opstrukcija.


2. pokuaji primjene teorije moi u drutveno-znanstvenom istraivanju

iz svih ovih teorija moi nije se uspjelo izvesti mjerenje, operacionalizacija.

prvi pokuaji: mjerenje ponaanja preko nagrada, kazni, prijetnji i obeanja. kae: ovo je neizvedivo u
meunarodnjim odnosima.

istraivanje elita: ovdje se koristi pozicionalna metoda (mo se pripisuje nosiocima poloaja), a to se
upotpunjuje reputacionim ispitivanjima.
problem s ovim: koliina moi ne mora odgovarati formalnom poloaju

brams mjerenje koncentracije moi u jednom sistemu. rezultati:
1. koncentracija moi u jednom podruju ispitivanja tendira poveanju koncentracije moi i u drugim
podrujima ispitivanja
2. visoka koncentracija moi povisuje ranjivost sistema
3. podjela moi korelira s komunikacijskim mreama preko kojih se vri vlast. hipoteza: pri veoj
koncentraciji moi postoji tendencija prema pojedinanom, umjesto prema kolektivnom vodstvu.

ipak veina istraivanja moi su pokazala kako ona ima malu mogunost operacionalizacije.


3. redukcija moi

iz ideje da mo kvari potjeu koncepti redukcije moi:

prvi koncepti redukcije moi temelje se na pretpostavci da je poeljna ravnotea moi
ograniavanje moi drugom moi spreavanje koncentracije: teorija mijeanog ustava, teorija
podjele vlasti.

33
kasnije se pojavljuje:
konstitucionalizam neka podruja (privreda) se mora izuzeti iz vrenja dravne moi
parlamentarizam i demokracija meuigra vlasti i opozicije
ograniavanje monopola i kartela kao koncentracije privredne moi koja tendira da postane
politika

suvremena sredstva za borbu protiv koncentracije moi:
1. proces prosvjeivanja o odnosima moi i manipulacije. ovdje je vaan doprinos psihologije
2. drutvena obrana i nenasilna akcija graanska neposlunost. ovo je, kae, u 20.st. stvorilo novu
drutvenu mo.
3. revolucionarno dokidanje moi


c) politiki sistem

opa teorija sistema: nastala izmeu konstrukcija iste matematike i specifinih teorija specijaliziranih
disciplina. ona je konstrukcija koju discipline moraju popuniti sadrajem.

pojam politikog sistema: razradili funkcionalisti. obuhvatio je novim misaonim sklopom starije
pojmove: drava i mo. luhmann kae: teorijski vakuum koji je postojao zbog neodreenosti ovih
pojmova ispunio je pojam politikog sistema.

parsons prvi postavio pojam drutvenog sistema: AGIL-shema:
1. adaptacija (ekonomski podsistem)
2. postizanje cilja (politiki podsistem)
3. integracija (zakoni, drutvene norme)
4. uvrivanje latentnog uzorka (kulturne i motivacijske veze)

dakle ovdje je politiki sistem = funkcija zadovoljavanja cilja. parsons je poao od unaprijed zadanih
cijeva koje treba ispuniti, ne uzimajui u obzir da se ciljevi stalno revidiraju. ovo je statiki nain
miljenja, ahistorijskog karaktera.

marksisti su vrlo kasno prihvatili pojam sistema, jer ne mogu prihvatiti da na nekom razvojnom
stupnju postoji cjelovitost odnosa, a jo manje da u raznim ekonomsko-drutvenim formacijama
postoji ekivivalentnost funkcija.

kae: najvei problem kod parsonsa vezano uz politiki sistem: on je nedovoljno odreen i podreen
je drutvenom sistemu (kao podsistem).

dva bitna obiljeja pojma sistema:
1. meuzavisnost dijelova sistema
2. postojanje granice koja sistem dijeli od sloene okoline

problem s ovim: ove dvije znaajke nas navode da sve shvaamo kao sistem.
ad 1. nastoji se zanemariti proturjene i nevezane fenomene i samovoljno se konstruira sistemsku
povezanost.
ad 2. podrazumijeva se da je politiki sistem ogranien granicama drave, ali to ne mora nuno uvijek
biti tako.




34
d.easton 'politiki sistem' razradio kriterije za razgraniavanje politikog sistema:
1. politiki sistem je sistem odluivanja ije odluke imaju relevanciju na temelju injenice da
pogaaju razdiobu dobara autoritativna alokacija vrijednosti. autoritativno = odluke se moraju
respektirati, a za odstupanje stoje na raspolaganju sankcije
2. sankcije su vane za cijelo drutvo

almond i finer osporavaju eastonove kriterije: on pri razgraniavanju politikog sistema previe
polazi od tradicionalnog poimanja suvereniteta: autoritativna alokacija vrijednosti se ne mora odnositi
na sve posisteme jednako, a ni sankcije ne dopiru vie do svih podsistema.

deutsch pokuaj definiranja politikog sistema. dvije znaajke:
1. kohezija
2. kovarijacija (kad se mijenja jedna jedinica mijenjaju se i druge)
ali kae beyme: kovarijacija moe biti i negatvna, pa stoga nije naroito pogodna za definiranje
politikog sistema. sa ovom definicijom nije mogue razlikovati politiki od nekog drugog sistema.

deutsch izradio skalu od 10 stupnjeva politikog sistema: od pojedinca do OUN.
kae beyme neki od stupnjeva (gradovi...) su izabrani posve proizvoljno, a i nije jasna njihova
definicija.

h.spiro kvadrat za predoavanje politikog sistema

stabilnost (ustavni problem) fleksibilnost (ekonomski problem)


efikasnost (problem moi) efektivnost (kulturni problem)

kae: ovo ne vrijedi za zemlje u razvoju, a ni za totalitarne poretke, jer se drava i drutvo ne daju
razgraniiti.

luhmann: 'drutveni sistem (a ovo vrijedi i za politiki) se ne moe shvatiti kao tipski fiksirani
organizam. magarac se ne moe prilagoditi tako da se pretvori u zmiju, a drutveni sistem se moe iz
temelja promijeniti, a da zadri identitet'

almond+coleman analiza unutranje sloenosti politikih sistema: input i output funkcije.
etiri input-funkcije politikog sistema:
1. politika socijalizacija i regrutiranje
2. interesna artikulacija (interesne grupe)
3. interesna agregacija (stranke)
4. politika komunikacija
tri output-funkcije politikog sistema:
1. izrada pravila
2. primjena pravila
3. dodjela pravila
(ovo su zapravo neologizmi za tradicionalne tri vlasti)

beyme o input i output-funkcijama: ovo je samo tipologija nema konzistentne teorije. oni su samo
dali popis funkcija, a ne i njihovu povezanost, djelovanje jedne na drugu.

kae: novost pojma politikog sistema u odnosu na starije teorije drave je da politiki sistem vie ne
moemo shvatiti kao sredstvo koje slui svrsi. stabilnost se ne zasniva na nekim trajnim vrijednostima
i sadrajima stabilnost znai mogunost promjene / prilagodbe.
35

luhmann i drugi sistemski teoretiari odbacuju supstancijalno etiko miljenje o nekim prioritetnim
sadrajima ili svrhama drave.
problem s ovim: ovako gledano nije mogue postaviti prioritete na racionalnu osnovu.

luhmann o statusu quo on pretpostavlja konsenzus. onaj tko predlae promjene nosi teret i rizik
inicijative. ovo je konzervativni element njegove teorije.

kae: konzervativizam nije nuna konzekvenca sistemske teorije: naschold: dinamiki prograsivna
sistemska teorija: do tada pretenom 'modelu preivljavanja sistema' suprotstavlja se 'model cilja
sistema'.
model cilja sistema = model maksimiranja. jedna varijabla sistema se nastoji maksimirati bez obzira
na sporedna djelovanja drugih faktora.
beyme kae na ovo: model cilja sistema nije prava antiteza modelu preivljavanja sistema, jer je
preivljavanje takoer maksimiranje jedne varijable: preivljavanja.

razliiti fokusi bavljenja konceptom sistema:
1. primjena pojma sistema za deskriptivne iskaze o sistemima i za njih karakteristinm procesima
2. objanjavajue koncepcije upuene na usmjeravanje, kontrolu i stabiliziranje
3. istraivanje promjena sistema: uenje, rast, cilj i dinamika = temeljni pojmovi
4. analiza propadanja i ruenja sistema


dinamike varijante sistemskih teorija

dva naina na koji su sistemske teorije pokuale prevladati statiki prigovor:

1. kibernetika varijanta sistemske teorije:
ona je blia biolokoj analogiji nego teorije luhmanna i parsonsa.
izvodi se iz ultrastabilnih sustava
pogodna je za politiku teoriju jer kibernetika prepostavlja postojanje jedne sredinje
upravljake instance
u ovoj teoriji (za razliku od teorija drutvenog sistema) politika postaje najvanija razina: razina
odluivanja, via sfera drutvene odluke.
vlast = reguliranje, usmjeravanje konflikata grupa, komunikacije u sistemu
dinamika komponenta: sposobnost sistema za inovacije i promjenu cilja izgrauje se planski.

beyme kae: preuzimanje kibernetikih neologizama ne titi od konzervativnosti:
prenaglaava se procese usmjeravanja
podcjenjuje se autonomija podsistema (shvaa ih se kao izvrioce zapovijedi)
privredni rast se smatra ciljem koji se ne moe osporavati

2. teorija aktivnog drutva (etzioni). ona je dinaminija od kibernetike varijante jer naglaava
aktivnu ulogu sistemskih dijelova. glavna greka kibernetike teorije je ideja neprekidnog rasta
outputa bez rasta inputa.

etzioni: prikazuje sistem u kojem efikasnost i participacija rastu istovremeno. prema ovom autoru
svi dosadanji makroteorijski pristupi se mogu svrstati u dva tipa:
a) kolektivistike: polazi se od neplaniranih promjena, a drutvo se smatra pasivnim jedinstvom
djelovanja
b) voluntaristike: polazi se od usmjeravane promjene, a drutvo se shvaa kao hiperaktivno
on svoju teoriju smatra posredovanjem izmeu ove dvije vrste teorija.
36

etzionijeva teorija:
naglaava se sposobnost jedinica sistema da se same promijene
problem konsenzusa:
o kod kolektivistikih teorija se pretpostavlja konsenzus kao rezultat neplaniranih promjena
o kod voluntaristikih je konsenzus rezultat manipulacije od vodstva
kod etzionija je konsenzus rezultat procesa u kojem dane preferencije i usmjereni pokuaji
promjene utjeu jedni na druge. konsenzus se mora uvijek nanovo proizvoditi
dva faktora prema kojima se ova teorija orijentira:
o kontrola (mo, informacijski kapaciteti)
o konsenzus
u raznim drutvima su ovi faktori razliito zastupljeni negdje je vie kontrole, a negdje vie
konsenzusa. na taj nain usporeuje socijalistika i kapitalistika drutva.
beyme kae: ovo je izgleda teorija konvergencije.
prednost ove teorije: ini dvojbenim automatsko suprotstavljanje nasilne revolucije i mirne
evolucije.

kae: glavni problem sistemskog istraivanja danas je usmjeravanje sistema i njihova planirana
promjena:
konzervativni individualisti skeptini su oko mogunosti racionalnog planiranja: nemogunost
sreivanja sistema preferencija, nemogunost koordinacije planirajuih instanci. ali kae beyme:
ovaj problem je manji nego to se ini: potrebe i predodbe o cilju su unaprijed drutveno
formirane i pod trajnim su utjecajem obrazovnog i propagandnog rada centralnih instanci. zato
preferencije ipak nisu tako razliite.
problem s planiranjem = nemogunost da se kod planiranja promjena sloenih sistema dobije
jasan pregled povezanosti. ponekad je rezultate planiranja mogue vidjeti tek s vee vremenske i
prostorne distance.


d) politika kultura i politiki stil

1. nastanak pojmova

pojam kulture u politologiju doao iz antropologije, a preko bihevioristike pobune po prvi put
kod almonda 50-ih (politika kultura).
u znanosti se pojam kulture pojavljuje prije svega kod nijemaca (18.st.). u anglosaksonskom
podruju je prihvaeniji pojam civilizacije, a u francuskom moeurs. tek kasnije francuzi i englezi
preihvaaju pojam kulture

pojam stila iz raznih znanosti, a prije svega povijesti umjetnosti. ovaj se pojavljuje jo u 19.
stoljeu, a prvobitno slui u situacijama kad klasifikacije (oblici vladavine i sl.) vie ne mogu
odgovoriti na problem. pojam stil se pokazao korisnim u situacijama kad se neki novi fenomen nije
mogao uvrstiti u postojee institucionalne pojmove (npr. parlamentarni stil oznaava tendenciju
jaanja parlamenta)

politika kultura za razliku od politikog stila zadrala je vezu s originalnim pojmom kulture:
politika kultura se uvijek prouava iz perspektive ope kulture. odnos kultura-politika kultura je
analogan odnosu drutveni sistem-politiki sistem. kae: one nemoraju nuno biti istovjetne. mogue
su ak i suprotnosti.



37
problem s oba pojma: nedovoljno odreeni, nemogue ih je u potpunosti operacionalizirati. posebno
kultura: nije ak ni jasna njena precizna definicija, a s pojmom kulture barataju gotovo sve drutvene
znanosti. kae: za nedovoljnu definiciju i pomine granice pojma kulture treba prije svega okriviti
nedovoljno razvijenu teoriju etnologije i antropologije.

almond+verba preuzeli ovaj antropoloki pojam kulture i izotrili ga za potrebe politike znanosti.
prema njima politika kultura = psiholoko orijentiranje prema drutvenim objektima. glavni zakljuak:
politika kultura je nauena!
mnogi ovom pojmu predbacuju neodreenost i mogunost da u njega ue sve.

politiki stil ovaj pojam je doao na mjesto ranije 'retorike'. njegova poetna upotreba deavala se
spontano, bez znanstvenog promiljanja, a kamoli definiranja. naime prvi koji su govorili o politikom
stilu bili su publicisti. tek kasnije je znanost preuzela ovaj pojam. meutim on je do danas ostao
potpuno nejasan (i nejasniji od kulture). on tako moe biti:
individualni stil
nacionalni stil
stil grupa
stil nekog vremena, epohe
stil neke regije
pritom se ove sve varijante esto mijeaju (pa recimo nije jasno misli li se na individualni stil ili stil
epohe), pa pojam stila postaje gotovo neupotrebljiv.

u politici je pojam stila preteno primijenjen na prouavanje politikih elita.

kae: u politici nema potrebe za izuavanjem prema stilskim epohama jer socijalna struktura i
institucije daju dovoljno pouzdane klasifikacijske znaajke povijesne epohe i oblike vladavine. zato je
pojam politikog stila ostao prije svega vezan na prouavanje osoba i institucija.

od pojma stila kakav je razraen u povijesti umjetnosti, politika znanost ne moe imati puno koristi.


2. normativni element

pojmovi politiki stil i politika kultura sadre normativno-integrativnu komponentu koja je preteno
usmjerena na ponaanje elita.

starija funkcionalna teorija: malinowski: kulturu shvaa kao aparat prilagodbe koji vjebom,
spremnou, uenjem o normama i izgradnjom ukusa spaja odgojno i prirodno dano.

almond+verba: normativni element (evaluativne orijentacije) konstitutivan za politiku kulturu.

normativna komponenta kod politikog stila: politiki stil uvijek sadri imperativ koji tjera na odranje
'ispravnog stila' dakle rije je o oekivanoj ulozi.

kae: pojam stila u prouavanju politiara nije naroito upotrebljiva analitika kategorija. pojam uloge
je puno pogodniji za prosuivanje sloenosti ponaanja u institucijama. pojam stila ne doputa da se
nae egzaktan prikaz mjerila normativnih sudova stila.

ak ni u institucijama argument stila nije uvijek sasvim primjenjiv: nisu sve grupe u institucijama
zainteresirane za stabilizaciju i prilagoavanje odreenom nainu ponaanja. kae: dobri maniri
nemaju veze s dobrom politikom, a sistemi koji imaju najujednaeniji stil ostavljaju najmanje prostotra
za inovaciju.
38

3. tipologija politikih kultura

kae: pokazalo se da nikome nije uspjelo izvesti upotrebljivu klasifikaciju politikih stilova.

kod politike kulture desila se suprotna stvar. almond teoretiar sistema sklon je povezivati
pojam politike kulture i politikog sistema. pritom je politika kultura iri pojam.

prva almondova klasifikacija:
1. predindustrijska
2. totalitarna
3. anglo-amerika
4. kontinentalno-evropska
beyme: ovo je naravno slaba klasifikacija jer su pojedini tipovi izvedeni po sasvim razliitim
kriterijima. ovo je zapravo i dalje tradicionalna podjela na oblike vladavine.

za upotrebljiviju klasifikaciju bilo je potrebno ralaniti pojam politike kulture. ovo je izvedeno
povezivanjem s input- i output-funkcijama politikog sistema koje su izveli almond+coleman. pritom
su osobito vane input-funkcije:
1. politika socijalizacija + regrutacija prijelazna stanica od mikropolitike na makropolitiku analizu
2. artikulacija interesa
3. agregacija interesa
4. politika komunikacija
zadnje dvije su vezane uz sreivanje konflikata

klasificiranje politike kulture zemalja u razvoju. dosada se ovo nije moglo vriti prema nekoj
jedinstvenoj tipologiji, nego samo prema pojedinanim kriterijima:
stupanj u kojem su uloge u drutvu funkcionalno difuzne
stupanj sekularizacije racionalnost politike
stupanj u kojem postoji identitet nacije

eckstein: tipologija politikih kultura zapadnih demokracija:
1. sistem konsenzusa (engleska)
2. mehaniki integracijski sistem (SAD)
3. community-system (norveka)

lehmbruch suava pojam politike kulture. klasifikaciju vri na temelju kriterija 'modaliteta
politikog reguliranja drutvenih konflikata':
1. model konkurencije. konflikti se reguliraju uz pomo odluka veine (teorija parlamentarizma)
2. model proporcije. ovdje se konflikti reguliraju 'prijateljskim dogovorom' i proporcionalistikim
izravnavanjem. kasnije je ovo zamijenio modelom konkordancije
3. hijerarhijsko-birokratski model. ovdje se konflikti reguliraju autoritativno

lijphart razvio jo jednu tipologiju koja uzima u obzir sljedee kriterija:
vrstu pluralizma
mehanizme izglaivanja sukoba
odnos izmeu elita i masa.
u poetku je razradio pojam sistema akomodacije, ali ga je kasnije odbacio i uveo tri tipa demokracije
(politike kulture):
1. konsocionacijska demokracija (zamijenila raniji sistem akomodacije): grupe su fragmentirane,
pojedinci su dobro organizirani. drutvo je snano fragmentirano, ali postoji ravnotea izmeu
elita koja jami stabilnosti. (nizozemska)
39
2. centrifugalna demokracija: fragmentirana politika kultura, imobilizam i nestabilnost (4. republika,
italija, weimarska njemaka)
3. centripetalna demokracija: homogena politika kultura i jaka stabilnost.

almond+verba 'civic culture' za razliku od ostalih tipologija koje su se samo implicitno zalagale za
odreenu politiku kulturu (naravno uvijek britanskog tipa) u ovom se radu otvoreno zalae za
jedan tip: civic culture. on se nalazi izmeu participativne i apatine politike kulture sredina izmeu
aktivnog i pasivnog graanina. pri ovom svemu pod civic culture se prije svega podrazumijeva
anglosaksonski tip politike kulture.

opasnosti pristupa politike kulture:
1. pretvaranje mikroanalize u makroanalizu ne uspijeva na nain na koji se tei.
2. model graanske (anglosaksonske) kulture kao mjerilo za politike kulture cijelog svijeta
3. statistika predrasuda. ovo je inae standardni prigovor biheviorizmu, a kae da statistikim
metodama ne moemo doi do podataka o promjenama, tj. ako moemo, onda je to preskupo i
gotovo neizvedivo.
4. pristranost istraivaa na ponaanje elita. almond pretpostavlja da elite i neelite dijele istu
politiku kulturu jer su izloene istom procesu politike socijalizacije.
5. najtei prigovor = skepsa prema prevelikoj participaciji.

postavka politike kulture je neke od ovih prigovora prevladala, a ini se da bi je i dijalektiko kritika
teorija mogla prihvatiti.

zasluga pristupa politike kulture: pomicanje sa isto institucionalnog shvaanja politike


4. pojam stila u istraivanju politike kulture

pojam stila je za razliku od pojma politike kulture ostao posve nejasan. upotrebljava ga se ponekad
u okviru istraivanja politike kulture.

almond+coleman: pojam stila kao vezni lanak izmeu funkcija i struktura: stilovi izvedbe funkcija od
struktura.
kae autor: oni previaju da se pojam stila ne da na isti nain precizirati kao funkcija i struktura.

spiro 4 faze politikog procesa:
1. formuliranje
2. savjetovanje
3. ralanjivanje odlunih pitanja
4. rjeavanje problema
pojmom stila on ovdje oznaava nain na koji se ove faze odvijaju i na koji slijede jedna drugu. npr.
vlada moe imati ideoloki stil.

pye+verba politiki stil u okviru uenja politike kulture odnosi se na dva aspekta politikih sistema
vjerovanja:
1. formalne kvalitete sistema vjerovanja koje su vrstom i nainom predstavljene u vjerovanjima
2. neformalne norme interakcije koje reguliraju vrstu u kojoj se primjenjuju temeljna uvjerenja u
politici.

beyme kae: politika kultura i politiki stil trebaju sluiti samo kao pomone konstrukcije za
istraivanje oekivanih uloga u politikom ponaanju. pritom je pojam kulture zadrao poticaj za
40
empirijska istraivanja, a pojam stila preesto je upotrebljavan u normativistiko-restaurativnom
smislu dakle zloupotrebljavan.

kod pojma stila se uvijek tei da ga se prikae kao mjerilo, normu. problem s ovim je da ga se
deducira iz statusa quo uobiajenog ponaanja i stavlja u slubu konzerviranja. danas je ovo sve
manje dopustivo.


e) demokracija

demokracija danas moda jedini politiki pojam na kojeg se pozivaju svi (reimi, teorije, ideologije).
ovo je vrijednosno najopenitiji model integracije i poretka koji ak i najee protivnike normativizma
vodi prema traenju normativne teorije demokracije.

graanski liberali su pojam demokracije (jednakost + suverenost naroda) proirili na zahtjeve koji se
danas podrazumijevaju pod pojmom demokracije: konstitucionalizam =
naela pravodravnosti (pravne drave)
predstavniki sistem
garancije temeljnih prava
zatita manjina
podjela vlasti

pojam demokracije je danas, puno vie nego ostali modeli poretka, ostao vezan uz niz drugih
pojmova:
1. jednakost
2. suverenitet

glavni pravci istraivanja:
1. domiljanje drutvenih pretpostavki demokratskog konsenzusa
2. istraivanje i organizacijsko-teorijsko poboljanje mogunosti realizacije narodne volje i
participacije svih graana.


1. statiki modeli demokracije

pristupi istraivanju demokracije:

1. povijesno-genetiki pristup: slijedi se razvoj pojma demokracije

2. institucionalni pristup: fokusira se na institucionalna sredstva kojima se realizira naelo
narodnog suvereniteta.
prevlast liberalnog konstitucionalizma ograniilo je sve do 20.st. prouavanje demokracije na
proceduralna pitanja:
a) mogunosti artikulacije narodne volje (izborno pravo, referendum)
b) pomona sredstva artikulacije narodne volje (predstavniki sistem)
c) pomona sredstva tvorbe volje koja bi bila dovoljna ako se konsenzus kao temelj demokracije
ne oituje u jednoglasnosti (naelo veine i zatita manjine)
kae: ma koliko danas bio kritiziran ovaj institucionalizam, on ostaje vaan.

suvremena lijeva kritika predstavnikog sistema:
1. zahtijeva se oivljavanje oblika izravne demokracije
41
2. radikalniji ljeviari trae uvoenje sistema savjeta sa imperativnim mandatima i drutvenog
vlasnitva
kae: ovo je negativni institucionalizam precjenjuje se ulogu institucija: kao jedina promjena
predlae se promjena institucija kao pomonih sredstava artikulacije narodne volje.

3. bihevioristiki pristup: ovo je sasvim nov pristup demokraciji, ali je jednostrano usmjeren na
ponaanje biraa (a jo k tome je vezan i s pristupom politike kulture). glavni normativni aspekt
bihevioristikog pristupa demokraciji = ideja o 'stabilizirajuoj apatiji' (ovo je donekle elitistiki).

tri vana izvora ideje o stabilizirajuoj apatiji:
1. psihoanalitiki pravac. aktivnog politiara se smatra neurotskim tipom (fromm)
2. teorija modernog masovnog ovjeka usamljenog u gomili. (riesmann)
3. teorija stabilnosti. ovdje se na temelju propalih demokracija (weimarska njemaka) izvodi
zakljuak da je pretjerana participacija doktrinarnih grupa izvor nestabilnosti (lipset i drugi)
iz ovog ideja istinske 'graanske kulture' kao kombinacije participacije i apatije.

4. funkcionalni pristup: ovdje se istrauju funkcionalne pretpostavke demokracije (60-te godine).
podruja koja se ovdje istraivalo:

a) socijalno diferenciranje graana problem jednakosti
svi pristupi demokraciji se slau da je jednakost pretpostavka demokracije. ipak prema
realizaciji te jednakosti postoje bitne razlike:
starije predodbe demokracije zalau se za regresivni put: spreavanje daljnjeg socijalnog
diferenciranja
socijalistike teorije demokracije: revolucija kojom se uspostavlja potpuno egalitarno
drutvo
srednji put nastao pod izazovom socijalizma: planska dravna politika egaliziranja. dravne
aktivnosti egaliziranja su:
o socijalna politika na temelju ideala srednjeg sloja
o izjednaavanje mogunosti obrazovanja
o dravno financiranje stranaka da bi ih se donekle izjednailo
o zatita slobode informacija

b) konsenzus graana
dakle ovdje se radi o ideji da je demokracija kao pluralizam interesa / miljenja i iz toga
proizlazei sukob mogu samo ako postoji slaganje oko bitnih naela.

kae autor: problem je da u veini zemalja (pogotovo malim evropskim zemljama) nije
pronaena nikakva naznaka za postojanje konsenzusa, a ipak se radi o stabilnim porecima.
zakljuak: na razini elita i institucija su razvijena sredstva za izglaivanje konflikata. dakle:
konsenzus nije preduvjet stabilnosti. tako je istraivanje konsenzusa od navedenih etiri
podruja najmanje doprinijelo istraivanju pretpostavki demokracije.

c) drutvene i ekonomske pretpostavke demokracije
ovo se pokuava proraunati preko skupnih podataka, a staro je koliko i sam pojam
demokracije.

rousseau 4 pretpostavke za demokraciju:
1. mala drava u kojoj se graani poznaju i mogu se svi okupiti
2. jednostavan nain ivota
3. jednakost stalea i imetka
4. mala ili nikakva rasko
42

istraivanje socioekonomskih uvjeta demokracije u novije doba nadahnuto studijama
zemalja u razvoju. glavno pitanje: da li je zapadnjaka demokracija za zemlje u razvoju
primjeren oblik vlasti?
lipset pronaao korelacije izmeu drutvenoekonomskih faktora i demokratskog razvoja.
drtveno-ekonomski faktori:
blagostanje
komunikacijske varijable
industrijalizacija
urbanizacija
na temelju ovih faktora je povrno obradio veliki broj drava.

beyme: problem s ovim lipsetovim pristupom:
1. rijetko je jasno to je nezavisna varijabla (tj. da li su drutveno-ekonomski faktori uzrok ili
posljedica demokracije)
2. mjerila se stabilnost sa njenog gledita, a ne gledita demokracije. zato su najbolje proli
pasivni oblici participacije
3. pretpostavilo se da su oblici zapadne demokracije cilj razvoja zemalja u razvoju ili ak sam
telos politikog razvojnog procesa.

d) skladnost uzoraka organizacije i izglaivanje konflikata
ovo postajezanimljivo u 19.st.
najjednostavnija skadnost uzoraka organizacije = predodba sastavljanja demokracije od
malih lokalnih demokracija, slino rousseauovom idealu.
'teorija stabilne demokracije' h.ecksteina po prvi put se klasificira uzorke organizacije i
izglaivanja konflikata koji mogu vaiti kao pretpostavke stabilne demokracije.

kae: ovaj pristup istraivanja pretpostavki stabilne demokracije (funkcionalni) je jako pod
utjecajem iskustva propasti demokracija izmeu dva rata.


2. dinamiki modeli demokracije

ovi navedeni pristupi = statiki. dinamoki modeli demokracije su blii modelima konflikta. ovdje je
operacionalizacija net drukija:
umjesto naela veine solidaristiko drutvo
umjesto ustavnih ogranienja i ravnotee ideja participacije i pretvaranja narodne volje u
djelovanje drave

dakle ovdje je rije o pozicijama radikalne demokracije 60-ih: demokratizacija poduzea, sveuilita,
kola...

dva frota sadanje rasprave dinamikih modela demokracije:
1. dislusija o modelima za demokratiziranje podsistema politikog sistema. fokus =
unutarorganizacijska demokracija (stranaka...). prijedlozi: direktna demokracija, demokracija
sovjeta i demokratski centralizam
2. stvaranje organizacijsko-teorijskih pretpostavki za simetrino povisivanje participacije graana i
efikasnosti sistema. ovdje donekle postoji implicitna pretpostavka da vea participacija znai veu
efikasnost.

luhmannov komentar na ovo: veina pojedinaca nije motivirana za veu participaciju jer ovo ne nosi
sa sobom dovoljne nagrade. s druge strane pojedinci nisu dovoljno vrstida prihvate injenicu da e
43
vie od pola odluka ispasti protiv njihove volje. zato sveopa demokratizacija moda i nije tako
vrijedan cilj.

kae: ova debata zahtijeva eksperimentiranje, a ono dosad nije ba bilo jako izvedivo.

teorijski argumenti protiv proirenja participacije u podsistemima:
1. argument koju upuuje na nepolitiku prirodu strunosti. npr. na bolesnikim krevetu nema
demokracije
2. argument stabilizirajue apatije i demokratskog elitizma
3. semantika kritika pojma 'demokratizacija'. npr. ako je minimalni formalni kriteri za pojam
demokracije pravo glasa prema broju glava, onda senat sveuilita ne moe biti demokracija
(hennis). ovo irenje politikih pojmova u nepolitiku sferu rui granicu drave i drutva

kae: bilo kako bilo modeli demokratizacije ne funkcioniraju ako previaju 4 granice demokratizacije
1. modeli participacije moraju biti primjereni zahtjevima pojedinanih sistema dakle nisu svuda
primjereni isti modeli.

2. organizacije imaju razliit potencijal demokratizacije ovisno o odnosu prema drugim
organizacijama. npr. demokratizacija dravne administracije dovela bi do nemogunosti da vlada
odgovara za djelovanje administracije. kae: organizacije koje su dune drugima na polaganje
rauna moraju ograniiti participaciju sudionika. radikalni demokrati ovaj problem rjeavaju
odbijanjem svake hijerarhije.

3. granice demokratizacije postoje na temelju pluraliteta statusnih hijerarhija u drutvu modeli
totalne participacije polaze od postojanja dvaju slojeva: posjednika sredstava proizvodnje i
radnika. ali suvremeni modeli stratifikacije su sloeniji:
parsons stratifikacija na temelju 4 dimenzije:
a) mo
b) posjed
c) presti
d) obrazovanje
iz ovog proizlaze 4 statusne hijerarhije.
politika participacija nije jedina, a ni najvrijednija aktivnost, a uspon u politikoj hijerarhiji
poveanje politike moi nije jedini motiv.

4. ganica demokratizacije koja proizlazi iz pluralizma pripadnosti organizaciji: nije mogue na svim
razinama jednako participirati. zato se prije svega potie participacija u politikoj sferi. a kae:
participaciju u politikoj sferi je mogue opravdati i bez esencijalistikih argumenata: sa stajalita
preivljavanja sistema.

teorija demokracije se danas kree izmeu dva pola:
a) ontologiziranje granica mogue participacije s politikim podrujem i prizivanjem starog liberalnog
argumenta o razdvajanju drave i drutva
b) nereflektirana romantika participacije koja modele malih grupa prenosi na drutvo. najvea
opasnost ovog: prevelika oekivanja i manipulacija od strane totalitarnih grupa. ma koliko
zagovornici dinamikog modela demokracije zagovarali sveopu participaciju, ne mogu ne uzeti u
obzir demokraciju kao model poretka kako je opisan u 4 pristupa u prethodnom odjeljku.





44
2. modeli konflikata

u povijesti politikih ideja prevladavaju modeli konsenzusa i poretka. modeli konflikta
marginalni. konflikt se smatra nevoljom.
u novom vijeku sve do 20.st. est prijezir prema konfliktu: odbacivanje stranaka i razliitih
interesa kao tetnih.
prvi koji odobrava stranaki pluralizam = machiavelli.
bolingbroke iako odobrava stranke, nada se njihovom nestanku nada se da e njegova
stranka biti posljednja stranka.
prva radikalna teorija konflikta = uenje o klasnoj borbi. meutim i ova se nada prevladavanju
konflikta uspostavom besklasnog drutva.
krajem 19.st. prvi puta se pojavljuju konfliktne teorije koje posve odbacuju model izlaska iz
sukoba

najvaniji modeli konflikta su vezani uz tri velika ideoloka strujanja izmeu 19. i 20. stoljea:
1. liberalno odbacivanje fikcije jedinstvenosti drave. drava je samo zbir u njoj postojeih grupa i
interesa. grupni pluralizam
2. socijalistiko izvedeno iz suprotstavljanja drave i drutva. teorija se bazira na cilju usisavanja
drave od samoregulirajueg drutva. model klasnog konflikta
3. autoritarno-konzervativno kritike liberalne parlamentaristike demokracije. teorija izvedena iz
konflikta elita i masa

kae: ovi prstupi nisu ostali rezervirani samo za svoje ideoloke grupe preuzeli su ih i drugi.

glavne ishodine toke ovih teorija tri pojma:
1. grupa
2. klasa
3. elita


a) grupni pluralizam

stranake suprotnosti su danas priznate kao korisne u svim zapadnim demokracijama, a nakon 2. sv.
rata su i ustavno priznate. meutim s interesnim grupama nije tako.

pojam interesa:
do novog vijeka nije mu se pridavalo veliko znaenje. smatralo se da drava slijedi odreeno
dobro i da su time ispunjene sve zamislive svrhe.
interes dobiva vee znaenje pojmovnim odvajanjem drave i drutva: interes je princip
drutvenih kretanja i vezan je uz suprotnosti; drava utjelovljuje tenju za jedinstvom i
integracijom. oko ovog pitanja: sukob konzervativne i liberalne misli: liberali odbacuju metafiziku
drave

bentley (1908) po prvi put postavio teoriju politike kao grupne borbe. definicija vladanja: ono je
proces prilagodbe vie interesnih grupa u jednu odreenu grupu ili sistem.

beyme nedostaci bentleyeva uenja:
1. svaki agregat se dade protumaiti kao grupa, pa nije mogue razlikovanje institucija i grupa. ipak
ovo se pokazalo donekle korisnim za pokazivanje kako i dravne institucije mogu djelovati
osamostaljeno i u svom interesu, a ne kao neutralna administracija
2. racionalno djelovanje se kod bentleya pojavljuje samo na temelju samointeresa, a kae ne
mogu se sva djelovanja objasniti preko pojedinanog interesa.
45
3. bentley je sklon da ontologizira konflikt, a s druge strane postoji neka predodba harmonizirajue
ravnotee i konsenzusa. trudi se da pokae zato konflikti grupa ne prekorauju odreenu irinu i
srednji izbor.

truman (sljedei bentleya) razradio koncept pravila igre i temeljnog konsenzusa. kae beyme
ovaj koncept je primjenjiv samo na ameriku, a ovdje ponekad nije: uvijek ima nezadovoljnih grupa
koje ne priznaju pravila igre.

kae: grupni pristup se razvio kao konfliktna teorija, ali mu se uvijek potkradala ideja o harmoninoj
ravnotei. samo marksisti su mogli dosljedno razviti teoriju grupnog konflikta. problem s marksistima:
samo su se rubno pozabavili grupama za pritisak tj. istraivali su u kojoj mjeri grupe za pritisak
mogu biti korisne za ciljeve radnikog pokreta.

u zapdnoj znanosti je nakon slabljenja utjecaja bentley-trumanovog pristupa dodatno porasla
tendencija prema ideologiji ravnotee:

sistemska teorija (i funkcionalna) promatra grupe u kontekstu input-funkcija politikog sistema.
njihovo djelovanje se pokazuje kao funkcionalno.

istraivanje interesnih grupa je napredovalo manje institucionalistiki nego istraivanje stranaka, ali je
ostalo preteno deskriptivno. izrauju se tipologije:
1. s najviom razinom deskripcije:
tipologije determinanti uspjeha utjecaja (eckstein)
tipologije stilova interesnih agregacija (almond)
2. s najmanjom razinom apstrakcije:
tipologije organizacije (breitling)
tipologije adresata i metoda grupa za pritisak (potter, beyme)
tipologija shvaanja uloga aktera u organizacijama adresata prema interesnim grupama
(milbrath, la palombara)
tipologija unutarorganizacione tvorbe volje (lipset, naschold)


b) klasne teorije

1. marksistika klasna teorija

neki smatraju da je ovo jedina teorija konflikta koja ne tjera na prenaglo harmonizranje suprotnosti

glavni pojmovi:

1. klasa i stale. klasa = grupa iji su lanovi povezani istim privrednim i drutvenim poloajem, te
zajednikim interesima.
pojam je u upotrebu uao u 18.stoljeu kao sinonim za stale.
u 19. stoljeu se poinje koristiti u dananjem smislu (engleska): graanstvo / radnitvo
kod marxa: u poetku klase smatra karakteristinim za industrijsko drutvo. kasnije tvrdi da je
cijela povijest povijest klasne borbe.

2. klasa kao ekonomsko-drutveni pojam. ovo se pojavljuje kod fiziokrata: razlikovanje ljudi s
obzirom na poloaj u procesu proizvodnje:
quesnay: razlikuje klasu ratara, klasu zemljoposjednika i klasu obrtnika i trgovaca
saint simon razvio prvi model klasa orijentiran na industrijsko drutvo: 'francuska revolucija
= prijelaz iz troklasnog u dvoklasno drutvo'
46

glavna razlika marksistike teorije u odnosu na ranije teorije klasa: marxa ne zanima opisivanje
drutva nego tumaenje promjene drutvenih oblika: kapitalistiko drutvo je klasno drutvo, a ta
injenica nosi u sebi klicu propasti tog drutva. marxova teorija je imala najvie potekoa sa
svrstavanjem odreenih grupa u dvije klase (intelektualci, inovnici, malograani). njegov
zakljuak: prijelazne klase e kad-tad morati izabrati stranu.

u nedovrenom poglavlju 'kapitala' o klasama marx razlikuje tri klase: vlasnici radne snage
(nadnica), vlasnici kapitala (profit), vlasnici zemlje (renta).

kasniji marksisti nisu ba prijatelji ovakvog troklasnog modela, pa nalaze mnoga druga rjeenja:
buharin: osim dviju klasa definira jo nekoliko kategorija:
a) meuklasa = ostaci starih klasa: zanatlije i seljaci
b) mijeana klasa = radnici s neto zemlje
c) deklasirane grupe = lumpenproletarijat, prosjaci

lenjin klase = 'velike grupe ljudi koje se razlikuju po mjestu u povijesno odreenom sistemu
drutvene proizvodnje, ulozi u drutvenoj organizaciji rada i po vrsti udjela u drutvenom
bogatstvu.' problem tree klase je rijeen tako da se seljake dijeli na one s puno zemlje i njih se
ubraja u kapitaliste (kulaci), a za one s malo zemlje se smatra da se proletariziraju.

kae: iako je ovo donekle silovanje stvarnosti ono sadri jednu ispravnost: traenje jedne
dominantne podjele. problem je samo u kriteriju za definiranje dviju grupa. opcije:
ekonomsko izrabljivanje
potinjavanje
voenje proizvodnog procesa

meutim, uz ove objektivne kriterije marx ima i jedan subjektivni = klasna svijest

3. klasna svijest. kod marxa potinjena klasa tei mijenjanju drutvene stvarnosti, ukidanju sebe
kao klase, dakle djelovanju. a to djelovanje nije mogue ako klasa nema svijest o svom poloaju
iskoritavanih i potinjenih.

svijest kod marxa je u jedinstvu s bitkom: bez obzira na poloaj, klasa ne postoji dok ne postoji
svijest o poloaju.

razmatranja prije marxa tvrdila su da klasna svijest nastaje tek kad klasa dolazi na vlast. marx
kae: klasna svijest nastaje na putu preuzimanja vlasti kad klasa spozna svoje interese i
odluuje se za politiku borbu.

iz ovog dvije faze postojanja klase kod marxa:
1. klasa po sebi
2. klasa za sebe

problem mjerenja klasne svijesti: kako ustanoviti da je klasa postala klasa za sebe? marx: 'klasna
svijest postoji kad se klasa identificira s proleterskom partijom'. meutim marx nije bio dovoljno
odreen oko ovog, pa je kod kasnijih marksista oko ovog nastao spor:
jedni vjeruju u klasnu borbu kao dijalektiku nunost
drugi posve odbacuju nunost nastanka klasne borbe (revizionisti)

lenjin jedini nosilac klasne svijesti = avangarda profesionalnih revolucionara. proletarijat je
sposoban samo za sindikalnu svijest.
47

lukcs povezuje klasu i partiju jo vie nego marx partija je uvarica ispravne svijesti. borba
komunistike partije = borba za klasnu svijest. dakle ovdje se proleteri potuno desubjektiviraju.
ovo moskovski KP ipak nije prihvatio.

4. klasna borba. ovo je jezgra marksistikog uenja o klasi. ovdje je iz ponaanja drutvenog bitka
izvedeno treba-da. glavna razlika ovog i svih drugih uenja prije: neizbjenost revolucionarnog
razvitka.

diferencijacija marksistike teorije nakon marxa:

1. ortodoksni marksisti.
kautsky: klasna borba = neizbjena ona e se nuno desiti. ovo nije osobno pitanje
(pojedini kapitalist moe biti dobar prema svojim radnicima, ali to nee pomoi...)
lenjin: nije samo klasna borba nuna nego i revolucija: osloboenje potinjenih klasa je
nemogue bez nasilnog unitenja dravnog aparata koji je stvorila vladajua klasa.

2. revizionisti.
neokantisti (bulgakov): klasnu borbu svode na misaonu shemu kojoj nita ne odgovara u
drutvenoj stvarnosti
bauer i adler: u nekom trenutku je mogue da nijedna klasa nije dovoljno jaka da drugu
nadvlada. tu nije mogue uspostaviti demokraciju koja odgovara besklasnom drutvu, nego se
uspostavlja demokracija za prijelazno doba. dakle: klasna borba se odgaa na neodreeni
rok.
struve: nakon oktobarske revolucije kritizira pojam klase: on je postao ideoloki feti koji slui
kao opravdanje za destrukciju

3. neomarksisti.
habermas: suprotnost drutveno-ekonomskih klasa koja i dalje postoji ne moe vie biti
raspirivana do politikog konflikta. naime vladajui sistem je organiziran tako stabilizira
antagonizme, dijeli drutvene odtete.

ono to je lenjin nazivao 'radnikom aristokracijom' koja je podmiena od kapitalista posebnim
olakicama, danas se proirilo na sve radnike.

habermas proletarijat je zakazao kao revolucionarni subjekt.
neki znanstvenici sad taj revolucionarni subjekt zamijenjuju naprednom inteligencijom u
komunikaciji sa sadanjim i nadolazeim revolucionarnim subjektima treeg svijeta.

rapoport klasna borba je danas postala borba oko ideologija

kae beyme na to: dananji drutveni konflikti se ne daju svesti na klasnu borbu.


2. nemarksistike klasne teorije

veina sociolokih teorija koje su se bavile pojmom klase na neki su nain pod utjecajem marksizma
(schmoller, bcher, sombart, schumpeter)




48
prema osowskom postoje tri osnovna modela klasne teorije moderne sociologije:

1. dihotomne klasne teorije. dakle ovdje se radi o uenju o vladajuoj klasi.
michels nema nade u ostvarenje socijalistikih ideala. jedina ansa koju socijalisti imaju je
dolazak na vlast. ali oni se ni po emu nee razlikovati od prethodnih elita. dakle ovdje se radi
o dihotomiji vladajuih i masa
dahrendorf klase dijeli na one koji posjeduju i one koji ne posjeduju autoritet. ovo je
temeljeno i na weberovom shvaanju klasa: one nisu nuno iskljuivo privredno
determinirane

2. sheme gradacije. klase nisu odnos zavisnosti nego logiki sreen odnos. ove sheme se
perpoznaju po tome to pretpostavljaju srednju klasu koja se nalazi izmeu proletera i buroazije.
klase se preteito svrstavaju prema dohodovnim grupama i grupama prestia
manje se istie klasni antagonizam, a pretpostavlja se socijalnu mobilnost

3. funkcionalni sistemi u kojima klase igraju sporednu ili nikakvu ulogu. 50-ih godina jedna
od glavnih tema socioloke literature = niveliranje klasnog drutva. nastaje nova klasa
namjetenika...
croner 'empirijska klasna teorija'. drutvenu grupu moemo nazvati klasom kad ju odreuju
tri faktora:
a) slini ekonomski odnosi
b) slian drutveni status
c) slina drutvena vrednovanja
linton osporava generalnost klasnog problema kao konfliktne situacije. pokazuje kako je
klasna borba samo rezultat specifinih situacija nekih drutava.
parsons marginalizira pojam klase: 'drutvena klasa = mnotvo srodnih jedinica iji su
lanovi u hijerarhiskom sklopu statusom izjednaeni'
davis+moore 'funkcionalistika teorija raslojavanja': drutveno raslojavanje sa svojim
selektivnim djelovanjem je funkcionalno za drutvo. polazi se od oskudice talenata: manjina
talentiranih mora dobiti poticaje materijalnih i moralnih nagrada da bi svoje sposobnosti stavili
u slubu drutva.
lenski u svojoj teoriji drutvenog raslojavanja polazi od dva naela raspodjele:
a) nuda ljudi do mjere koja je nuna za odranje dijele plodove svoga rada i suradnje.
b) mo ona odreuje podjelu gotovo sveg vika koje proizvodi neko drutvo. kontrola nad
vikom daje privilegije raslojava.
budui da drutvo (zbog tehnolokog napretka) proizvodi sve vie vika raslojavanje je
nuno sve vee.

veina empirijskih istraivanja klasa na zapadu ciljale su na opovrgavanje marksistikih postavki o
zaotravanju klasnog konflikta. kae: niveliranje socijalnih konflikata rezultat je:
potroakog ponaanja svih klasa
birokratizacije i razvoja socijalne i porezne politike

ipak, ak i funkcionalisti priznaju postojanje drutvenih konflikata, ali ih veinom smatraju
funkcionalnima. disfunkcionalni konflikti su samo oni koje nije mogue institucionalizirati.

kae: u anglosaksonskim zemljama je dihotomno miljenje puno manje prisutno nego na kontinentu.

pojam klase u politikoj znanosti: danas je sve vaniji:
u istraivanju politikog ponaanja
politike kulture
49
stranakih sustava. u novijim istraivanjima se pokazalo da je sve manja veza izmeu klasne
pripadnosti i stranakog opredjeljivanja:
o u anglosaksonskim zemljama koje se najvie pribliavaju marksistikoj ideji polarizacije
nema ideoloke polarizacije
o u evropskim viestranakim sistemima postoji tendencija deideologizacije
kae: u meunarodnim usporedbama se pokazalo da konflikti kojima nije izvor u klasnim
suprotnostima utjeu jae na postojanje stranakog sistema nego klasna podjela (religijske i
nacionalne suprotnosti).


c) teorije elita

1. razvoj istraivanja elita

najotrija konftrontacija s marksistikim uenjem dihotomijski konfliktni model teorije elita. nastala je
kod liberala razoaranih parlamentarnim sistemom (mosca).

definiranje pojma elite = skupina koja posjeduje izvanjska sredstva vlasti i priznata je od onih kojima
se vlada.
pojam je u poetku upotrebljavan vezano uz vladavinu najboljih, izabranih, najjaih. na ovaj pojam je
u politikoj znanosti utjecao:
vrijednosno neutralni pojam elite iz drutvenih znanosti
vrijednosno obojeni (najbolji, najjai)

machiavelli na njega se suvremena teorija elita esto referira. njegovo polazite: oni nad kojima se
vlada nisu naroito zainteresirani za vlast. on je takoer razradio elementarnu tipologiju elita
(zooloka metafora):
1. lavovi
2. lisice

burnham saeo teorije elita mosce, sorela, michelsa i nazvao ih 'makjavelizam':
svi drutveni procesi se tumae na temelju razlikovanja elite i neelite
cilj svake elite je zadravanje vlasti
vladavina elita poiva na nasilju i prevari

kae beyme ovakvo vulgarno tumaenje nije svojstveno machiavelliju, ali ni teoretiarima elite.

kljune postavke modernih teorija elite:
svevremenost vladavine
primat politikog nad ekonomskim (suprotno marksizmu)
pesimizam u pogledu ljudske prirode: ljudi ude za moi

mosca, pareto: trae objanjenja koja mogu vrijediti za sva drutva, pa ak i socijalistiko. njihova
teorija stoji najvie u suprotnosti prema marksizmu: 'povijest je groblje aristokracija'.

teorija elita se prije svega pojavila u dravama sa zakanjelim nacijama (nj, it.), a danas se u tim
zemljama, zbog faistike zlouopotrebe pojma, izbjegava. nakon 2.sv. rata ova teorija je u
anglosaksonskim zemljama dobro prihvaena.

lasswell dao odluujii poticaj za moderno istraivanje elita (50-ih) opsena istraivanja
revolucionarnih elita.

50
dva stava o primjeni pojma elite:
1. ograniavanje na odreeno razdoblje: o elitama se moe govoriti tek kad se vodei sloj prestaje
obnavljati prema naelu krvi. dakle aristokracija nije elita. ovdje se ograniava pojam elite na
moderno industrijsko drutvo. elita proizlazi iz kvalifikacije, djelotvornosti. zakljuak iz ovog stava:
svako drutvo efikasnosti ima elitarni karakter.
2. irenje pojma na sva povijesna razdoblja (pareto, mosca). ovaj stav ima i suvremene
zagovornike:
schluchter da bi primijenio pojam elite na razna razdoblja on razlikuje:
a) elite vrijednosti biraju se vrijednosno-tradicionalno
b) racionalno-svrhovite elite funkcije
c) emocionalno-utilitaristike delegirane elite reprezentacije
kornhauser tipologija koja primjenjuje pojam elita na sva drutvena razdoblja tipologija
drutveno-ekonomskih formacija prema kriteriju odnosa elita-masa: dostupnost eliti i njena
sposobnost mobiliziranja masa:
a) communal society tradicionalno drutvo: elita je nedostupna, ali nije sposobna
mobilizirati mase
b) pluralistiko drutvo elite su dostupne, ali je manjkava sposobnost mobiliziranja masa jer
su one organiziranje u male grupe
c) masovno drutvo elite su dostupne svima eljnim uspona, a mase su podlone
mobiliziranju.
d) totalitarno drutvo elite su nedostupne, a atomizirana masa se lako mobilizira.

kae: istraivanjem pojedinih politikih kultura ipak se dolo do toga da se suprotstavljanje elita-masa
ne moe jednako izvesti u svim kulturama.

kao i kod pojma klase ni za elitu nije dovoljno utvrditi postojanje vodeeg sloja. bitan je subjektivni
moment: grupna svijest. meutim istraivanja su pokazala da ne postoji homogenost ak ni kod
britanske elite (za koju se smatralo da je najstabilnija). kae: empirijski nije uspjelo dokazati da ikoja
'elita' postoji kao skupina s osjeajem zajednitva. tako proizlazi da skupine s manje moi, ali jaim
zajednitvom imaju vee anse prvesti svoje elje nego heterogene elite.
dahl kae: iz same injenice da postoje politike nejednakosti ne moemo zakljuiti da postoji jedna
vladajua elita.
osim toga: esto je najvie mjesto u hijerarhiji manje pogodno za donoenje odluka nego srednje
mjesto (deutsch). naime srednja razina u hijerarhiji je najbolje informirana i odozdo i odozgo.


2. metode istraivanja elita

tri metode istraivanja elita:

1. poziciona metoda polazi se od pretpostavke da formalni nositelji poloaja mjerodavno sudjeluju
u odluivanju. ovo je najjednostavnija metoda

2. reputacijska metoda pronalaenje stvarnih donositelja odluka, ak i neformalnih (siva
eminencija). pokazalo se da ovo ba i nije mogue ustanoviti. ovo je najzahtjevnija metoda jer
ukljuuje dva sloja anketnog rada.

3. decision making pristup nastoji se pronai glavne aktere pojedinanih odluka (ovo je prije svega
politoloki pristup, za razliku od prethodna dva socioloka)

problem s empiriskim istraivanjem odluivanja = teko je ustanoviti intenzitet sudjelovanja pojedinih
aktera u dijelovima procesa odluivanja.
51

lasswell ralanio proces odluivanja na 7 faza:
1. vijest (informacija i planiranje)
2. predlaganje (zagovaranje)
3. odredba (zakonodavstvo)
4. zahtjev
5. primjena
6. vrednovanje
7. rezultat

kae: socioloka teorija je bitno kritinija prema elitama nego politoloka.


3. tipologije i teorije

najvei dio teorije elita barata s tipologijama, a ne teorijama. najvanije tipologije:
1. tipologije sektora elite (npr. birokratska, intelektualna)
2. tipologije politikih sistema prema dominantnoj eliti (npr. janowitz: aristokrati, demokrati,
totalitarni i modeli garnizonske drave)
3. tipologije procesa odluivanja
4. tipologije razumijevanja uloga elita (npr. tipovi linosti velikih politiara)
5. tipologije elita prema njihovu mjestu u sistemu komunikacije (deutsch)

teorije:
1. modeli cirkulacije ovi su teorije jer imaju mo predvianja:
m.kolabinska (paretova uenica) razradila tipove cirkulacije za francuske gornje slojeve:
pojedinci iz donjih slojeva ulaze u elitu
pojedinci iz donjih slojeva grade novu elitu

paretova teorija: kao i marxova usmjerena na objanjavanje revolucija: revolucija nastaje kad
se kruni tok elita uspori ili kad se u gornjim slojevima skupljaju elementi s manje vrijednim
odlikama. meutim ova teorija nalazi jo manje potvrde nego marksistika. ona eventualno moe
biti korisna za pojedinane iskaze.

2. burnham pod utjecajem pareta: teorija o menaderima: menaderi razvlauju posjednike
kapitala i razvijaju svijest koja postoji i u menadera u socijalistikim dravama. menader ima
svoje tipino ponaanje bez obzira na porijeklo vlasnitva. dakle vano je tko kontrolira proizvoda
sredstva, a ne tko im je vlasnik

meynaud, ellul hipoteza tehnokracije: eksperti sa svojom tehnikom strunosti prijete da
ovladaju birokracijom, strankama, organizacijama i da smanje opseg politikog odluivanja.

3. mills 'teorija elite vlasti' najpoznatija teorija elite nakon 2.sv. rata. pokazuje da postoje veze
izmeu vojne, privredne i politike elite, ali zakljuuje da ta elita ipak ne odluuje skroz sama. na
njega se nastavljaju mnogi autori: pokazuju kako je mo privredne elite znatno vea nego
politike.

4. schumpeter teorija demokratskog elitizma: reducira demokraciju na slobodnu utakmicu vodeih
kandidata za glasove biraa.

downs isforsirao analogiju politikog natjecanja sa zakonomjernostima kapitalistikog trita:
demokratske stranke se promatra kao poduzetnike koji nude policies i bore se na tritu glasova.
52
ovdje je izotrena schumpeterova hipoteza o nesudjelovanju masa u politici, a s druge strane je
u razmatranje politike uvedena racionalnost ekonomskog ovjeka.

na tragu ovakvih tumaenja su i ideje o stabilizirajuoj apatiji.


4. elite, pluralizam i demokracija

danas prevladavajue shvaanje: pluralizam elita: konkurencija elittnih grupa koja spreava
preuzimanje vlasti od jedne strateke klike. iz ovog proizlazi i nemogunost da se elite shvate
vrijednosno: elita se ne definira preko nekih posebnih kvaliteta niti sposobnosti, a ponajmanje
odabranosti. ona je naprosto neka promjenjiva prominencija.

teorija elita i demokracija:
teorije elita pareta i michelsa antidemokratska: demokracija u najboljem sluaju moe znaiti
vladavinu za narod, ali nipoto vladavinu naroda
kasnije teorije elita pokuava odbaciti taj antidemokratizam najvie s priama o ravnotei i
pluralizmu elita

kae: demokracija ne iskljuuje vladavinu manjine. isto tako demokracija ne znai da ta manjina ima
manje moi. razlika je: elita je odgovornija u demokraciji! osim toga: poveanjem obrazovnih ansi u
demokraciji, omoguuje se vea socijalna mobilnost otvaranje elita.

iako su teorije elita modeli konflikata uz njih su uvijek bili vezani neki harmonizirajui koncepti:
1. dahrendorf i drugi: pokazali kako nema homogenosti elita niti velikih poticaja za njeno
jedinstveno djelovanje
2. schumpeter pokazuje kako demokratska procedura stvara konkurenciju meu elitama, a ova
pak utjee na odnos elita i neelita
3. lasswellov pojam 'protuelita' sugerira da nijedna elita ne moe posve koncentrirati vlast jer uvijek
izaziva nastanak protuelite
4. istraivanja elita dosad, nisu se ni na koji nain povezala s istraivanjem klasa. ovo se deava tek
s kritikom teorijom.

53
IV. politika teorija i egzistencija triju svjetova

najvei dio politike teorije = izgraen za bavljenjem zapadnim demokracijama. pojava faizma je u
ovom promatrana kao odstupanje, a pojava socijalizma u svjetlu sukoba s kapitalizmom. kae: tek
usponom treeg svijeta politika teorija se poinje proirivati nadopunjavati svoje predodbe o
razvoju.


1. teorije za analizu dvaju svjetova

tri naina na koja se zapadna znanost bavila drugim (socijalistikim svijetom):
1. teorije totalitarizma
2. teorije konvergencije
3. funkcionalne usporedbe


a) teorije totalitarizma

= nastale 50-ih, a dali su ih h.arendt i friedrich brzezinski preko usporedbe institucija faistikih i
komunistikih drava.

6 oznaka svih totalitarnih diktatura prema ovim autorima:
1. slubena ideologija
2. jednopartijska drava s mobilizacijom masa
3. sistem terora
4. monopolistika kontrola sredstava masovnog komuniciranja
5. monopol upotrebe oruane sile
6. birokratsko upravljanje privredom

glavni prigovori ovoj statiko-institucionalnoj definiciji:
1. prikrivanje supstancijalno-sadrajnih razlika faizma i komunizma upuivanjem na formalne
slinosti
2. zloupotreba pojma totalitarizma kao ideolokog sredstva u hladnom ratu
3. previanje konflikata koji se deavaju u samim totalitarnim drutvima

ove teorije previaju da postoji trend razvoja totalitarnih drava prema veoj participaciji:
tucker kao zamjenu za totalitarizam uvodi pojam movement regimes
meyer uvodi pojam birokratske drave
friedrich, brzezinski, loewenthal ne odbacuju pojam totalitarizma, ali ukazuju na mogunost
da se totalitarni reim reformira
huntington ukazuje na krizu jednostranakih reima.

pokazuje se kako je pojam totalitarizma prejednostavan u objanjavanju razvoja u socijalistikim
zemljama. on eventualno odgovara razdoblju kad je staljinova vlast bila na vrhuncu.


b) teorije konvergencije

teorije totalitarizma polaze od supstancijalne nejednakosti prvog i drugog svijeta. teorije
konvergencije, suprotno tome, polaze od supstancijalnog izjednaavanja dvaju sistema koroz
socijalno-ekonomske promjene.

54
prve teorije konvergencije: sorokin (sentimentalni ruski emigrant), aron popularizirao teoriju.

ove teorije su prije svega razvijene na zapadu u kontekstu sukoba dvaju blokova kao dominantnog
sukoba.

pretpostavke zapadne teorije konvergencije:
1. priznanje socijalizmu da je sposoban za ivot. ovo danas prihvaaju svi (osim hayeka i jo par
neoliberala)
2. politika koegzistencija. ovo naravno postoji samo uvjetno, jer klasna borba u cijelom svijetu
nuno ostaje cilj komunista
3. pretpostavka da socijalistike i kapitalistike zemlje moraju zajedniki rijeiti probleme treeg
svijeta
4. evolucionistika predodba odbacivanje statikih analiza kao to je totalitarizam
5. glavni uzrok promjena se vidi u razvitku proizvodnih snaga (slino marksizmu)
6. sistematski karakter drutva: pokuaj da se dade konzistentan odgovor na sva drutvena pitanja:
ovo je karaktristika marksizma i teorija sistema. pritom marksisti, s pravom, prigovaraju zapadnim
znanostima da ne objanjava kako se slau meuovisni dijelovi de ne mogu objasniti ni jednu
pojedinanu silu koja determinira totalitet
7. teorije konvergencije na osnovama teorije sistema su sredstvo usporedbe po prvi put je
pronaena tehika kojom se moe usporeivati socijalizam i kapitalizam
8. teorije konvergencije polaze od postavke da socijalistiki i kapitalistiki sistemi jedni od drugih
ue:
a) kapitalizam od socijalizma:
ogranienje privatne potronje
planiranje
koritenje porezne, financijske i privredne politike za preraspodjelu dobara i prihoda
b) socijalizam od kapitalizma:
politika novca i kamata
specijalizacija i automatizacija produkcije
razvitak dravnopravnosti i participacija proizvoaa

glavna pogreka teorije konvergencije: ona na temelju pojedinanih konvergencija u odreenim
podrujima smatra da je verificirana teorija. ovo joj je zajedniko s marksistima.
marksisti, kae, na svaku revoluciju, pa i najmanju pobunu reagiraju sa AHA! a na svaki neuspjeh
novim kompleksnijim uenjem o periodima.


c) funkcionalne usporedbe

funkcionalistike usporedbe socijalizma i kapitalizma su najmanje ideologizirane. dva sistema se
promatraju kao funkcionalni ekvivalenti. pritom ih se smatra inkompatibilnima.

u usporedbi s teorijama totalitarizma i konvergencije:
teorija totalitarizma polazi od supstancijalne suprotnosti dvaju sistema
teorija konvergencije polazi od supstancijalnog izjednaavanja
funkcionalizam odbacuje pojam supstancije i njegovo vrednovanje s vlastitog stajalita

glavno pitanje funkcionalista: kako institucije i ponaanja ovih sistema pridonose njihovoj stabilizaciji i
inovaciji.

zadatak empirijskog bavljenja dvama sistemima bi bio: na empirijskom materijalu provjeriti postavke
teorije konvergencije. ovo je dosad jo uvijek slabo uinjeno.
55
dvije vrste podataka koje su poeljne za preisipitivanje teza konvergencije:
1. podaci-intervjui koji iskazuju sklonosti stanovnitva. problem s ovim: ove podatke je gotovo
nemogue dobiti za socijalistike zemlje.
2. dodatni podaci o drutvenoj povezanosti, strukturama privreivanja, privrednom razvitku
(nacionalne statistike tipa budeti i sl.)

politika znanost je do sada najvie radila na analizama 5 podruja konvergencija i divergencija:
1. uloga ideologija
2. vladanje i stavovi (problem otuenja)
3. socijalna slojevitost (hipoteza o proburoaziranju)
4. uloga elita
5. pluralizam iznoenja interesa


1. uloga ideologija

50-ih je na zapadu vladala teza da su socijalistiki reimi ideoloki, a kapitalistiki pragmatini.

kae beyme: ova teza nije odriva:
1. zaotravanjem konflikta uvijek moe doi do reideologizacije
2. pragmatizam je samo prividno suprotan ideologiji: pragmatiari takoer koriste ideologije kao
potonula kulturna dobra (npr. neoliberalne predodbe o ravnotei.)
3. deideologizacija se moe promatrati i u socijalistikim zemljama.

usprkos ovim argumentima protiv ideoloke divergencije, ne moe se govoriti ni o konvergenciji.


2. atitude i stavovi

teorija konvergencije polazi od postavke da proizvodni odnosi u industrijskim drutvima stvaraju
sline naine ponaanja. u socijalizmu nisu odstranjeni uvjeti otuenja. problem s ovim: nemamo ba
puno podataka o socijalistikim zemljama.

mandel izvori otuenja u socijalistikim sistemima:
1. produkcija roba i nadnice i dalje idu prema uinku
2. i dalje postoji podjela rada i suprotnost grada i sela
3. u socijalistikim zemljama se nedovoljno zadovoljavaju potrebe potroaa (nestaice...)
4. birokratizacija ivota u socijalizmu je jednaka kao u kapitalizmu

dakle: konvergencija donekle postoji u negativnom smislu.


3. drutveni slojevi

komunisti tvrde da su ukinule klasno drutvo: postoje jo samo neantagonistike klase: seljaci i
radnici.

teorija konvergencije s pozicija teorije sistema, meutim smatra da slojevitost drutva ne poiva
samo na vlasnitvu sredstava proizvodnje.

56
s druge strane marksistiki sociolozi pokazuju kako se vlasnitvo nad proizvodnim sredstvima i
kontrola nad njima u zapadnom kapitalizmu pretvaraju u politiku mo, ali tvrde da to ne vai za
socijalistike zemlje.

znanje i presti se u socijalistikim zemljama pretvara u mo i to stvara drutveno raslojavanje.
teoretiari konvergencije iz ovog stvaraju zakljuak o funkcionalnoj nonosti raslojavanja.

ipak: raslojavanje u socijalizmu i kapitalizmu se ne moe tako jednostavno izjednaiti.


4. uloga elita

iako marksizam odbija teoriju elite i kod njega se razvijaju funkcionalni ekvivalenti pojmu elite: u
znanosti uinka i teoriji organizacije.

burham 'teorija menaderstva' pokazuje pribliavanje socijalistikih i kapitalistikih elita.

h.pross relativizira ove postavke: menader u kapitalizmu s viim primanjima i sami postaju
vlasnici kapitala. u socijalizmu se ovo ne moe desiti: nemaju ak ni visoka primanja, a njihove
pozicije su nestabilne.

kae: u oba sistema se moe promatrati kako elite pretvaraju svoje prednosti u politiku mo, ali je to
u socijalizmu ipak bitno manje.

beymeova teza o konvergenciji: sistemi konvergiraju samo u negativnome: u oba sistema je slabo
razvijena participacija u drutvenim podsistemima.


5. pluralizam iznoenja interesa

u socijalistikom drutvu sve se vie stvara ekvialent interesnih grupa za pritisak:
vojna industrija
poljoprivreda

artikulacija interesa:
u socijalizmu je ona teorijski jednostavnija, ali u stvarnosti, ona je monopolizirana od partije. ovaj
sustav dogmatizacije zajednikog dobra i nedostatka artikulacije pojedinanih interesa potie
prikrivanje dispariteta i jednostranih interesa privilegiranih elita funkcionera.
u kapitalizmu prednost imaju interesne grupe vlasnika proizvodnih sredstava, dok grupe poput
sindikata najee imaju samo neki tip veta.

e pa kae: ovo je isto negativna konvergencija, a iz nje proizlazi u oba sistema slina tendencija
anominog protesta (nije ba jasno po emu je ona tako slina!).

beymeov zakljuak o konvergenciji: ona se danas jo uvijek deava samo na negativnom planu:
prenaglaavanje principa uinka
tendencije birokratizacije
konzerviranje slojevitosti
zapostavljanje opih interesa koji ne nalaze nikakvu artikulaciju

57
socijalizam je razvio bolji apstrakni model za ivot u slobodi i jednakosti i sve dalekosene predodbe
ciljeva koji se postavljaju u kapitalizmu razradili su socijalistiki mislioci. meutim kapitalizam se
pokazuje fleksibilniji jer su njegove elite manje uvjerene u vlastito poslanstvo.


2. teorije razvitka treeg svijeta

istraivanje zemalja u razvoju dio je komparativnog nauka u vladama. ovdje se manje preferira
institucionalistiki pristup u komparaciji. puno vie dolaze do izraaja metode politike sociologije.
ovo je prije svega zbog slabe razvijenosti institucija u ovim zemljama.

ipak, kae: latinoamerike institucije, usprkos brojnim prevratima zadravaju izvjesnu stabilnost:
1. predsjedniki sistem
2. pseudofederalizam
3. organizacija odobravajue legislative
4. planska birokracija

pojam zemlja u razvoju: problem s njm je da se pretpostavlja da se zemlje razvijaju s danim telosom:
razvoj prema prvom svijetu.

pojam 'trei svijet': danas najprihvaeniji, meutim i on ima ideoloki teret: podrazumijeva se da ove
zemlje imaju neki drugi razvoj od komunistikog ili kapitalistikog.

zemljama u razvoju se bave oba modela teorije: integracijska i konfliktna:
u okviru modela integracije u istraivanju zemalja u razvoju dominiraju teorije sistema: promjene
se odvijaju uz uvanje ravnotee sistema
teorije konflikta: vie naglaavaju konflikti aspekt ovih drutava.

neki sociolozi tvrde da postoje znaajne slinosti teorije sistema i marksistika teorija konflikata
(bhl):
simetrino gledanje na promjene
ne tolerira se predodba o razviku fragmentiranih drutava koji ne bi smjerao evrocentrinim
zakonima razvitka
pretpostavlja se totalna povezanost sistema
povijest se vidi kao kontinuitet
obje tee ukinuu proturjeja, ako treba i upotrebom politike i privredne moi

beyme: ali postoji i jedna znaajna razlika: polarizirajua konstrukcija dijalektike teorije revolucije:
shema dviju klasa koja vodi sukobu i na kraju konanom ukidanju proturjeja. nasuprot tome liberalne
teorije ne vjeruju u trajno ukidanje proturjeja i vide dolazak novih.

maoizam: varijanta marksizma koja zagovara uspostavu specifinih socijalizama u zemljama u
razvoju. ovi socijalizmi, meutim, nisu se pokazali kao pravi socijalizmi.


a) evolucionistike teorije tokova

kae: evolucionistiki optimizam napretka u znanosti je nestao pojavom faizma, a u americi je
evolucionizam definitivno umro 50-ih. samo sovjeti su ostali u vjeri da se sva drutva mogu razviti po
uzoru na njihovo.

ipak, evolucionistike teorije postoje do danas.
58
pojedine teorije i podjele s evolucionistikim elementom:
19. stoljee:
o maine: status ugovor
o tnnies: zajednica drutvo
o redfield: narod svjetina
o durkheim: mehaniki solidaritet (jednakou i solidarnou) organski solidaritet (podjelom
rada)
ove teorije su esto uvele jo jedan srednji element: neki tip tranzicijskog oblika
evolucionistiki moment se moe nai i kod: parsonsa, smelsera, moorea...
d.apter takoer polazi od dva osnovna tipa:
a) sekularno liberalni model, nikakva prisila
b) svetako-kolektivistiki model, savrena prisila
rostow: pet stadija privrednog razvitka
a) tradicionalna ekonomija
b) take-off stadij
c) drive to modernity
d) modernitet
e) postmodernitet (masovno potroako drutvo)
ovaj autor je pod utjecajem marksizma, ali ne smatra komunizam zadnjim stadijem nego
moguom varijantom take-off stadija sredstva za ubrzanu modernizaciju putem planske
privrede.

bavljenje nazadovanjem: danas jo premalo razvijeno veina teoretiara modernizacije poima
evoluciju, razvoj kao jednosmjeran, ireverzibilan tok.

dva osnovna modela evolucije koja teoretiari modernizacije zastupaju:
1. linearna evolucija najee se kao uzrok evolucije vidi samo jedan imbenik on se mijenja, pa
se s time mijenja cijelo drutvo:
razvitak tehnike (semper)
razvitak proizvodnih snaga (engels)
razvitak stanovnitva (kovalewski)
2. modeli promjene svi dijelovi sistema se podjednako mijenjaju i time se mijenja sistem.


b) definicije i obiljeja

veina definicija zemalja u razvoju pretpostavlja jedan dominantan faktor (dakle jedno podruje u
kojem se zemlja razvija), a ono to zemlji nedostaje za modernitet = agens razvitka.

1. privredna obliljeja. najvei dio teorije zemlje u razvoju definira prije svega preko ovog faktora.
nizak dohodak po glavi koji jedva zadovoljava egzistencijalni minimum
strukturalna obiljeja: previe stanovnitva, slaba trina organizacija
2. demografska obiljeja. rast stanovnitva koji ponitava rast dohotka po glavi
3. socijalna obiljeja:
religiozno zasnovana drutvena slojevitost
slabo razvijeno graanstvo
nikakav srednji stale
visok stupanj analfabetizma
velike razlike u posjedu
4. politika obiljeja: mjere se po kriterijima participacije i mobilizacije:
sfera politike nije odvojena od osobnih veza
59
stranke reprezentiraju nain ivota, a ne pogled na svijet
nema jedinstvenog sistema komunikacije u drutvu
otre pukotine izmeu generacija onaj tko se nije borio za nezavisnost, nema mjesta u
politici
politike rasprave nemaju veze s odluivanjem: nitko ne vjeruje u mogunost promjene
nema funkcionalno specifinih uloga i organizacija
vodstvo je karizmatino i nediferencirano apelira na publiku
postoji tendencija da se stvori vanjskopolitika platforma kojom bi se diskvalificirali unutarnji
protivnici kao neprijatelji nacionalnog interesa.


c) teorijske postavke

svaki od osnovnih pojmova politike teorije je postavljen kao agens razvitka.

heimer osnovne postavke politikog razvitka (on ih je izveo 21, a beyme ih je sveo na 5):

1. socijalno-psiholoka postavka.
ovo je povezano s idejom nation-buildinga stvaranje nacionalne svijesti. pye za nation-building
je kljuna uspjena organizacija birokracije koja reducira nesigurnost i na taj nain djeluje
integrirajue.

2. ekonomska postavka.
ovoj postavci daju prednost marksisti, ali i drugi. kljunim se smatra akumulacija kapitala i tehniki
razvitak. dvije razine u ovoj raspravi o ekonomskoj postavci:
a) rasprava o najracionalnijem putu do privrednog rasta (ova rasprava se vodi izvan politike
znanosti). ovdje je prije svega rije o raznim teorijama investcija.
b) ovdje ulaze politiki faktori u raspravu.

3. komunikativno-teorijska postavka.
polazi se od pojmova kao to su: poveanje komunokativnosti, urbanizacija, izgradna obrazovnog
sistema. lerner: modernizaciju objaanjava preko nastanka empatije meu lanovima drutva
koja nije ograniena samo na usku zajednicu. ovo se postie razvojem komunikacijskih sredstava.

4. institucionalna postavka.
ovdje se polazi od kriterija strukturalne diferencijacije. glavna razlika razvijenih i nerazvijenih
zemalja po ovom kriteriju:
nespecifian nain artikulacije interesa (u okviru input-funkcije sistema)
nespecifan karakter vodeih uloga (u okviru output-funkcije)
(almond+coleman)
meutim svaka od 7 funkcija u ovom sistemu ima svoj ekivalent

5. postavka teorije elita.
istraivanje 'onih koji moderniziraju': u poetku se smatra da su kljuni subjekti poduzetnici.
marksisti smatraju da su kljuni revolucionari.

kae: nemaju sve postavke jednak znaaj za razvoj svih zemalja. ali ekonomska je ini se najire
primjenjiva.

glavni problem teorije modernizacije: kako ju postaviti, a da ne bude postavljena na evrocentrinim
predodbama cilja.

60
d) politoloka znanost u zemljama u razvoju i teorije zavisnosti

kae: razvoj smislene politike teorije modernizacije za trei svijet ovisi i o razvoju drutvenih
znanosti u tim zemljama. zasad su ove znanosti jo uvijek jako zavisne od evropske i amerike
znanosti.

teorija zavisnosti = neka antiimperijalistika teorija znanstvenika treeg svijeta koja ima svoju
kapitalistiku i marksistiku varijantu ali nije skroz dosljedna.


osvrt

veze izmeu tri znanstveno-teorijska polazita, pet postavki (pristupa) i osnovnih pojmova (uvjetno):


znanstvene
teorije
ontoloko-normativne
teorije
analitiko-empirijske teorije dijalektiko-kritike teorije





pristupi
(postavke)
historijsko-
genetika
institucionalna bihevioristika funkcionalno
strukturalna
komparativna







osnovni
pojmovi
drava mo politiki
sistem
politika
kultura
demokracija pluralizam
grupa
klasna
borba
suprotnost
elita-masa