1

Bleiburg 1945.

Ovim pregledom nastojat u obuhvatiti barem vei dio ve sada teko sagledive bibliografije
o Bleiburgu i krinom putu. Podatke iz postojee literature uklopit u u vie-manje poznatu
kronologiju dogaanja i na neki nain sistematizirati i ocijeniti u smislu njihove znanstvenosti
i relevantnosti podataka koje donose. Kroz brojnu literaturu, s obzirom na razdoblja u kojima
je nastala, pokuala bih prikazati odnos prema spomenutim dogaajima, ocijeniti i izdvojiti
najvanije radove te prikazati u kojim aspektima i koliko pridonose rasvjetljavanju te
problematike. Najee se moramo osloniti na memoare, koji se slubeno tretiraju kao izvori
drugoga reda, ali u povjesniarskim krugovima jo uvijek se smatraju prilino nepouzdanima,
te im se prilazi s podosta rezerve. No, zbog nedostatka ili moda zapravo zbog nedostupnosti
novih dokumenata (neki jesu dostupni), memoari su sve to imamo. Iako je, moram naglasiti,
vrlo nezahvalno pisati bez vrste potpore u dokumentima, posebice o temi koja je jo toliko
prisutna u tkivu svakodnevnoga drutvenoga ivota, a njezini su duhovi jo bolni za mnoge,
nadam se da e ova analiza pokazati da svjedoanstva, uz neizbjeivu kritinost, mogu biti i
jesu dobra i jasna vodilja odreenom cilju.

Takvom analizom ukupne produkcije o Bleiburgu i krinom putu nastojat u odmaknuti se od
brojnih dobronamjernih "priloga na temu", kojima je katkad jedini smisao jo jednom
podsjetiti na probleme iz svibnja 1945., ali ne i ozbiljnije se pozabaviti s njima. Naravno,
dobronamjernih kritika nikada ne nedostaje, no istinske volje esto nema. Stoga se nadam da
e ovakav prikaz ponuditi solidnu osnovu, otvoriti neka nova pitanja i sugerirati mogue
odgovore.

Drugi svjetski rat i petogodinja stradanja ostavila su duboki trag u povijesti svih naroda koji
su u njemu sudjelovali. Ogromna ratna razaranja zahvatila su veliko podruje, stoje bila
posljedica brzog pomicanja bojinice. Upotreba modernog oruja, posebice zrakoplovstva,
omoguavala je napade duboko unutar neprijateljskoga teritorija. Promjene u nainu ratovanja
uzrokovale su brojne civilne rtve. Zbog dugogodinjeg ratovanja unitena su gospodarstva
mnogih zemalja, a posljedice su se osjeale i jo dugo nakon prestanka ratnih djelovanja. U
cijelom tom "ratnom rvnju" nalo se i podruje bive Jugoslavije, dodatno podijeljeno i
optereeno "duhovima" prolosti. Nakon zavretka Drugoga svjetskoga rata, karta Europe
poprimila je drukiji izgled. Promijenile su se neke dravne granice, a, to je jo vanije,
promijenio se i odnos snaga i sila. Pravila su, prema obiaju, pisali i postavljali pobjednici, pa
je stoga nai se na strani poraenih, znailo nerijetko i preuzimanje kolektivne krivnje za
poinjene zloine. Kao to je vrijeme pokazalo, neki od uspostavljenih sustava bili su, koliko
nerealni, toliko i u praksi neodrivi. Upravo zbog toga. Drugi svjetski rat i njegove
dalekosene posljedice jo i danas skrivaju nebrojeno mnogo nepoznanica s kojima se
povijest, ali i povjesniari (kojima je zadaa da te nepoznanice otkrivaju) ne mogu nositi, tj.
ne mogu ih pravilno objasniti.

Kao prekretnice Drugoga svjetskog rata najee se navode tri bitke: na pacifikom ratitu
pomorska bitka kod Midwaya (lipanj 1942.), na sjevemoafrikom ratitu bitka kod El
2

Alameina (lipanj 1942.) te bitka kod Staljingrada na istonoeuropskom ratitu (kolovoz 1942.
- kraj sijenja 1943.). Nakon poraza kod Staljingrada, vojska Treeg Reicha svoje je snage na
podruju istonoga bojita usmjerila uglavnom na obranu. Tako se otvorio put za konano
napredovanje protuosovinskih saveznikih snaga. Od lipnja 1943. napredovanje se nastavilo u
Italiji, godinu dana kasnije u Normandiji, a od kolovoza 1944. i u junoj Francuskoj. Te
operacije, od jeseni 1944., prati i ope napredovanje u zapadnoj Europi. Koncem 1944.
saveznike snage ve su bile na njemakim granicama u Belgiji i Francuskoj te u Italiji
nadomak doline rijeke Po. Na istonom bojitu Crvena armija napredovala je kroz Bjelorusiju,
Ukrajinu, od ljeta 1944. kroz Rumunjsku i Bugarsku te od jeseni 1944. kroz Maarsku,
ehoslovaku i Jugoslaviju do Beograda. To nastupanje pratile su i zavrne operacije na
podruju bive Jugoslavije. Opim nadiranjem rasipale su se snage Treeg Reicha, koje su
drale liniju obrane na podruju Grke. Sukladno s time zapoelo je povlaenje jedinica
skupine armija E, kroz Makedoniju, Albaniju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu sve do
Zagreba i od tuda dalje na zapad. Njihovo povlaenje prema zapadu pratio je veliki dio
Oruanih snaga Nezavisne Drave Hrvatske (OS NDH), koje su se nalazile pod njemakim
operativnim zapovjednitvom, a pratili su ih civili.

Dana 9. svibnja 1945. proglaena je opa kapitulacija vojske Treeg Reicha, s kojom je
slubeno zavren Drugi svjetski rat. No, rjeavanje pitanja geopolitikih odnosa i dominacije
na ovim podrujima (posebice onima koji su pripadali poraenoj strani), kao i pitanje
pravednog odnosa prema pripadnicima poraenih snaga, ostali su i dalje otvoreno pitanje i
velika obveza ratnih pobjednika. Pismeni dogovori, na koje se esto poziva i prema kojima je
trebalo regulirati postojee stanje te izvriti svoju "moralnu obavezu", potpisani su za
stolovima politikih konferencija, odranim i prije zavretka ratnih operacija. Prekidom
sukoba, zapisana rije trebala je "oivjeti", no ini se daje i opet provedba bila oteana ili je
zapravo upitna.

U taj kontekst nuno je smjestiti dogaaje s kraja Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon
zavretka ratnih operacija, a koji su danas poznati pod nazivom blaj-burka tragedija. Ovaj
naziv obuhvaa: opkoljavanje i zarobljavanje postrojbi Treeg Reicha i OS NDH na podruju
Celje - Slovenjgradec - Dravograd - Bleiburg, izruivanje zarobljenika iz logora Viktring kraj
Klagenfurta te uz du krinoga puta, tj. na marevima smrti. U konanici, postavlja se pitanje
koliko je vojnika (OS NDH, slovenski domobrani, srpski i crnogorski etnici i Kozaci) i civila
stradalo u ta tri sluaja. Prema tome, svibanj 1945., iako vremenski kratko razdoblje, svojom
dogaajnicom jedna je od emotivnijih i zamrenijih tema hrvatske, slovenske, bonjake,
srpske i crnogorske historiografije.

Spomenuti dogaaji dugi niz godina bili su zakriveni "velom utnje", a prilino jednostrane
interpretacije "slubene" jugoslavenske historiografije uglavnom su nudile tek "pogled s
pobjednike strane". Svaki spomen obiljeen je tek kao "obraunavanje s narodnim
neprijateljem" te je u takvu svjetlu svako pitanje etike odgovornosti za mnoge zloine bilo
nepotrebno i gotovo bespredmetno.

3

S druge strane, u osnovi vrijedni napori hrvatske, slovenske i srpske emigracije, koja je
nastojala razjasniti spomenute dogaaje te prikupiti dokumente, donose uglavnom iskaze
svjedoka, koji su esto nabijeni emocijama i njihovi nerijetko disonantni tonovi onemoguuju
sveobuhvatno motrenje te problematike.

Devedesetih godina prologa stoljea tema Bleiburga i krinoga puta postaje sve obraivanija,
objavljuje se mnogo naslova (historiografski, memoarski, rtvoslovi i romansirani sadraji te
razni feljtoni, napisi i lanci objavljeni u razliitim asopisima, novinama i dnevnom tisku),
koji nastoje popuniti praznine. Neki od njih zaista su vrijedan doprinos, no veina te
produkcije moe se svrstati pod nazivnik memoarske publicistike i prigodniarske literature.
Stoga je u takvu ozraju prilino teko rekonstruirati prolu stvarnost. Upravo ta injenica
ostavlja mnogo praznina, pa je problematika vrlo esto popraena razliitim ideolokim
nabojima.



Cjelokupni problem potrebno je promotriti na dvije razine: prva je politika komponenta, kao
nezaobilazni dio dogaaja, a druga, i ne manje vana, jest moralni segment odgovornosti za
brojne poinjene zloine. Kao konani cilj postavlja se tono utvrivanje broja stradalnika i
rtava blajburkih i poslijeblajburkih dogaaja, to se ne moe uiniti na osnovi
improvizacija, nego iskljuivo uz pomo stvarnih pokazatelja uvrtenih u interdisciplinarnu
analizu.

4

Bleiburg predstavlja najveu tragediju Hrvata u cjelokupnoj povijesti, i tek se s
osamostaljivanjem hrvatske drave o tom dogaaju moglo slobodno govoriti i pisati i u
domovini, a svibanjska komemoracija na Bleiburkom polju postala je mjesto hodoaa i
odavanja poasti nevinim rtvama iji su ivoti ugraeni u temelje dravotvornosti. Svaka
ast hrvatskim komunistima koji su se borili na strani antifaistikih pobjednika u Drugom
svjetskom ratu, no, njihov ideal nije bila slobodna Hrvatska nego stvaranje socijalistike
Jugoslavije, za koju vrlo dobro znamo kako je zavrila, kao i prethodna, u krvi, jer je SFRJ
bila nita vie, nego utjelovljenje velikosrpske ideologije. ivot u Hrvatskoj, za sve one koji
se s tim nisu slagali, bila je kalvarija, i zahvaljujui osobito Hrvatima u dijaspori, koja je
meu inim uvala uspomene i na bleiburke rtve, prije dvadeset godina ostvarili smo
stoljetni san o slobodnoj i samostalnoj zemlji. Neto slino dogodilo se u prolom stoljeu jo
samo idovima koji su obnovili svoju dravu Izrael, a veliku ulogu imala je u tome njihova
dijaspora i rtve koje su podnijeli za slobodu. Narod koji ne tuje svoje rtve, nije ni zasluio
da to bude.

Tako neto mogla je poiniti samo mrnja i zloinaki um, koji je, uz svesrdnu pomo
engleskih zapovjednika, naredio da se izvri genocid nad hrvatskim narodom. Pokolj je poeo
na Bleiburkom polju i trajao danima na krvavom Krinom putu. "Ruka pravde, ruka
osvetnica naeg naroda dostigla ih je ve ogromnu veinu", hvalio se Josip Broz Tito u
Ljubljani 26. svibnja 1945.

Strategijska dimenzija Bleiburga - Vladimir umanovi


5

U hrvatskom kolektivnom pamenju dogaaj pod pojmom Bleiburg svake se godine
obiljeava sredinom mjeseca svibnja. Komemorativni skup sastaje se u znak sjeanja na
dogaaj izruenja hrvatskih vojnika i civila Jugoslavenskoj armiji (JA) od strane britanskih
vojnih vlasti.

Premda je sam dogaaj izruenja relativno poznat i esto opisivan, pozadina Bleiburga i
dalje je relativno nepoznata. Razlog tome je to se sam dogaaj uglavnom nije stavljao u iri
kontekst, odnosno nije objanjen u odnosu na tadanje dogaaje na meunarodnoj razini, nego
je uglavnom opisivan izolirano. Preciznije reeno, hrvatska vojska i civili koji su ih pratili
nisu se povlaili pred partizanima (JA), nego pred znatno brojnijim i opasnijim
neprijateljem; sovjetskom vojskom. U sastavu sovjetske vojske, Crvene armije, nalazila se,
operativno podreena, bugarska vojska koja je u vrijeme povlaenja hrvatskih vojnika i civila
nadzirala dijelove slovenskog podruja, ukljuujui i grad Maribor.[1] Poput bugarske, i
jugoslavenska vojska je imala sovjetske instruktore i asnike za vezu na zapovjednim
poloajima.[2]

Dakle, promatrano u irem kontekstu, Bleiburg je bio tek jedno od podruja na kojoj je
sovjetska vojska, putem podreenih joj drugih vojski (u ovom sluaju, bugarske i
jugoslavenske), provodila odmazdu nad poraenim protivnicima. Sam Bleiburg, odnosno
konkretan in izruenja hrvatske vojske i civila, dogodio se 15. svibnja, odnosno punih tjedan
dana nakon slubenog zavretka Drugog svjetskog rata u Europi, no, u uzrono-posljedinom
smislu predstavlja dio istog dogaaja na podruju itave istone i srednje Europe.
Spomenuta okolnost moe se razumjeti i na temelju objavljene britanske dokumentacije. Iz
nje je vidljivo kako je britanska strana, u prvom redu tadanji britanski premijer Winston
Churchill, doivljavala Jugoslaviju kao produetak sovjetske vlasti, odnosno, Churchillovim
rijeima, kao dravu koja je u potpunosti u ruskoj [sovjetskoj] vlasti.[3] Tadanji britanski
odnos s novom jugoslavenskom vlasti na elu s Komunistikom partijom Jugoslavije (KPJ)
pod vodstvom Josipa Broza Tita, bio je dodatno zakompliciran time to je jugoslavenska
strana eljela zauzeti Julijsku krajinu i Koruku, to je iz britanskog kuta gledanja bilo
neprihvatljivo. Iz tog razloga, Churchill je u poetkom svibnja razmiljao i o moguem
sukobu britanskih (i ostalih podreenih) postrojbi s JA. Sukladno tome, upozorio je Tita u
telegramu od 11. svibnja: Iskreno i od srca se nadam da neete poduzeti nita to bi Vae
jedinice dovelo u oruan sukob s naima. Feldmaralu [Haroldu] Alexanderu naloili smo da
izvri snanu koncentraciju svih snaga na britanskoj fronti koja stoji nasuprot Vaem ljudstvu
u pokrajini Julijska krajina. Uvjeren sam da biste uinili veliku pogreku ukoliko ga
napadnete. U takvim okolnostima on ve ima puna ovlatenja da odgovori.[4]
Mogue ratno stanje izmeu britanskih i jugoslavenskih postrojbi na podruju Julijske krajine
i, u manjoj mjeri, Koruke, zadralo se sve do 18. svibnja, odnosno do trenutka dok
jugoslavenski vrh nije odluio povui vojsku sa spornog podruja. Postrojbe JA trebale su se
u potpunosti povui do 21. svibnja.[5] U razdoblju od Churchillovog upozorenja Titu, 11.
svibnja, do jugoslavenske odluke o povlaenju, 18. svibnja, dogodilo se izruenje (dijela)
hrvatskih vojnika i civila Titu od strane tamonjih britanskih vojnih vlasti 15. svibnja. Sam
in izruenja 15. svibnja nije znaio da je britanska strana automatski iskljuila mogunost
sukoba s jugoslavenskom vojskom. O tome jasno svjedoi Churchillov zapis od 16. svibnja u
6

kojem je navedeno da iskustvo iz Atene nas ui da se oni [britanski vojnici], kad pucnjava
zapone, ubrzo zagriju, pod pretpostavkom da im se, nakon razmatranja, uspije dokazati da se
bore za pravednu stvar.[6] Pod iskustvom iz Atene, Churchill je podrazumijevao sukob
britanske vojske s gerilskim postrojbama pod nadzorom Komunistike partije Grke u Ateni u
zimu 1944. godine, odnosno pola godine prije Bleiburga.[7] Spomenuti zapis jasan je kao
nagovjetaj Churchilovog uvjerenja kako mogui sukob britanske vojske s JA ne bi bio prvi
britanski obraun s nekom komunistikom formacijom tijekom (zadnje faze) Drugog
svjetskog rata.

Sukladno svojim (protukomunistikim) ciljevima, britansko vodstvo razmatralo je krajem
travnja 1945. godine mogunost da hrvatske postrojbe zadre Tita oko Zagreba i Ljubljane,
kako bi u meuvremenu saveznici nesmetano okupirali Julijsku krajinu i Koruku.[8] Isti
princip britanska strana primijenila je i dva tjedna kasnije, prilikom izruenja hrvatskih
vojnika i civila jugoslavenskim postrojbama. Naelo je tada bilo samo donekle modificirano:
umjesto da zadre Tita, izruena hrvatska kolona Tita je trebala zaokupiti, kako bi se smanjile
njegove aspiracije u vezi Julijske krajine i Koruke. Britanski cilj bio je smanjiti mogunost
da im jugoslavenska strana stvara probleme prilikom okupacije dva spomenuta podruja:
Julijske krajine i Koruke. Taj cilj mogao se provesti ili izravnim sukobom s jugoslavenskom
vojskom, to je britanska strana eljela izbjei, ili putem toleriranja sukoba izmeu
hrvatskih postrojbi u povlaenju i jugoslavenske vojske. Spomenuto toleriranje sukoba
variralo je od britanskog promatranja sukoba hrvatske i jugoslavenske vojske s jasne distance,
do izruenja hrvatskih vojnika jugoslavenskoj strani tijekom dueg vremenskog razdoblja s
ciljem da ju se zaokupi, i na taj nain, neutralizira.

Pri promatranju problematike izruenja, odnosno pitanju koliki je broj od ukupnog hrvatskog
ljudstva izruen, nuno je uzeti u obzir nain na koji su se hrvatske kolone povlaile.
Povlaenje se provodilo na podruju Slovenije, ije su ceste, ali i umski putovi, bili ispunjeni
i zakreni od velikog mnotva ljudstva. Hrvatske kolone nalazile su se na zaelju njemake
operativne grupe u povlaenju, a sastav kolona bio je mjeovit: izmijeani su bili vojnici s
civilima. Dodatna vanost zakrenosti slovenskog podruja bilo je u tome to su izbjeglice
nastavile pristizati i nakon slubenog zavretka rata u Europi, inei tako relativno veliko
podruje van svakog nadzora.

U takvim okolnostima, britanska strana odluila je u cilju obostranog poputanja napetosti s
predstavnicima JA, izruiti dio hrvatskog ljudstva koje im se predalo. Nakon toga, izruenje
se provodilo do 4. lipnja, kada je britansko vodstvo spomenutu odluku opozvalo.[9] I
donoenje odluke o izruenju, kao i njezino opozivanje, bilo je u konkretnom trenutku samo
odraz britanskih globalnih ciljeva lokaliziranih na relativno malom podruju. U takom razvoju
situacije stradali su izrueni hrvatski vojnici i civili koji su od strane jugoslavenske vojske
okrutno pobijeni kao kolateralna rtve jedne pogodbe kojom se izbjegao (lokalni) sukob.


[1] Petar Stri, Bleiburg mit i stvarnost, Titovo doba: Hrvatska prije, za vrijeme i
poslije, Savez drutava Josip Broz Tito Hrvatske, Zagreb, 2008., str. 97.
7

[2] Josip Broz Tito, Izgradnja nove Jugoslavije, Kultura, Beograd, 1948., sv. II. /knj. 1., str.
104.;
Katarina Spehnjak, Britanski pogled na Hrvatsku 1945.: politika i drutvo, 1945.
razdjelnica hrvatske povijesti, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., str. 192.
[3] Duan Biber, Tito Churchill: Strogo tajno, Arhiv Jugoslavije Beograd / Globus
Zagreb, 1981., str. 548.
[4] D. Biber, Tito Churchill, str. 543.
[5] Darko Beki, Verzija Cowgillova izvjetaja, Otvoreni dossier Bleiburg, Vjesnik, Zagreb,
1990., str. 54., 58.
[6] D. Biber, Tito Churchill, str. 549.
[7] Vladimir Dedijer, Svedoanstva o Drugom svetskom ratu, Narodna knjiga / Partizanska
knjiga, Beograd, 1908., str. 169., 597.
[8] D. Biber, Meunarodni poloaj Jugoslavije u poslednjoj godini rata, Zavrne operacije
za osloboenje Jugoslavije, Vojnoizdavaki i novinski centar, Beograd, 1986., str. 834.;
Bogdan Krizman, Paveli u bjekstvu, Globus, Zagreb, 1986., str. 60.
[9] D. Beki, Verzija Cowgillova izvjetaja, Otvoreni dossier Bleiburg, str. 60.-61.


Put za Bleiburg





Godina 1943. je bila prekretnica u II. svjetskom ratu. Nakon bitke za Staljingrad na Istonom
bojitu i bitke na Midwayu na Pacifiku, rat je krenuo u korist Saveznika. Na zapadnom
Balkanu stvari su se slino odvijale. Italija je te godine kapitulirala, pa se velik broj Hrvata iz
Dalmacije pridruio partizanima. Njihov broj se samo u Hrvatskoj poveao na 100 000, ak
75 000 vie u odnosu na 1942.

S druge strane, NDH je imala razliite pomake u vojnoj sili. Krajem 1943., NDH je imala 130
000 domobrana, ali se njihov broj ve idue godine prepolovio, dok je rastao broj ustaa kojih
je krajem 1944. bilo 76 000.

Krajem 1944., vojni neuspjesi nacistike Njemake su se odrazili i na NDH, pa su partizani
8

pod kontrolom imali vei dio june Hrvatske. Njemaka vojska je jo uvijek drala pod
kontrolom eljezniku prugu Zagreb Beograd na to su partizani u Srijemu reagirali, te
napustili gerilski nain borbe i krenuli u frontalni rat.

Velik broj domobrana je naputao svoje jedinice i prikljuivao se partizanima, dok je raskol
nastao ak i u vladi NDH. Ministar oruanih snaga Ante Voki i ministar unutranjih poslova
Mladen Lorkovi su pokrenuli urotu svrgavanja kompromitiranih lanova Vlade s ciljem
uspostavljanja kontakta sa Saveznicima ne bi li odrali NDH i nakon zavretka II. svjetskog
rata. U tome im je podrku dao ak i zapovjednik njemakih snaga u NDH general Edmund
Glaise von Horstenau. Urota je meutim propala, pa su Voki i Lorkovi zatvoreni i kasnije
ubijeni, dok je von Horstenau smijenjen s pozicije.

Sovjetsko i partizansko napredovanje u Srbiji je prisililo ostatke etnikih snaga da krenu na
povlaenje prema zapadu. Razne etnike jedinice, neke od njih i meusobno sukobljene, su
krenule prema Hrvatskoj i Sloveniji, a prikljuile su im se snage Srpske strae, poznatiji kao
Nedievci. Draa Mihailovi se nadao kako e se etnike snage iz Srbije u Istri spojiti s
belogardejcima slovenskog kvislinga Leona Rupnika i zajedno krenuti prema Italiji kako bi
doekali angloamerike snage kojima bi se predali.

Meutim dolo je do sukoba meu etnicima, pa su poetkom 1945. prema Sloveniji i Austriji
krenuli crnogorski etnici Pavla uriia, nedievci i ljotievci, dok su se Mihailovieve
snage vratile u Srbiju. U Istri su ve tada bili etnici zloglasnog popaMomila ujia koji su
se, uz odobrenje Ante Pavelia, jo prebacili u Istru.

Poetkom travnja 1945., malo vie od mjesec dana prije nego to e partizani ui u Zagreb, u
Lijeva polju kod Banjaluke se odigrala prva i jedina bitka izmeu etnikih i ustakih snaga.
Bolje opremljenije ustake snage su u potpunosti unitile etnike zarobivi i likvidiravi
njihove voe ukljuujui i Pavla uriia. Nekoliko tisua preivjelih etnika se pregovorima
Sekule Drljevia pridruilo snagama NDH i krenulo prema Sloveniji.

Kako su partizanske snage sve vie napredovale prema Zagrebu, poetkom svibnja 1945. ovaj
grad naputaju ustake, domobranske, njemake i etnike snage, a u Sloveniji im se
pridruuju belogardejci. U koloni koja se kretala prema Austriji su se nali ak i Kozaci,
pripadnici SS-a koji su 1943. premjeteni u BiH. Ante Paveli je ve ranije napustio Zagreb i
otiao u Klagenfurt.

Oko 130 000 ljudi se okupilo na polju nedaleko Bleiburga gdje se namjeravalo predati
britanskim snagama za koje su pretpostavljali da e ih tretirati bolje nego partizani ili Sovjeti.

Pregovore o predaji domobranskih i ustakih snaga s Britancima su predvodili
pukovnikDanijel Crljen, general Ivo Hereni i general Vjekoslav Servatzy. Britanski general
Scott je odbio predaju, naglasivi kako se trebaju predati partizanima.

Nakon predaje na dananji dan 15. svibnja 1945, neki od viih asnika su izdvojeni i njima je
9

sueno, mnogi su ubijeni na licu mjesta, dok je najvei dio nekadanjih vojski krenuo na put
nazad prema Jugoslaviji putovanje poznato kao Krini put. Broj ubijenih na Bleiburgu i
Krinom putu jo uvijek nije precizno odreen, a procjene se kreu od 25 000 do ak 300 000.

Oznake-put za Bleiburg



10





11

















12

DA LI SU SAMO ANTIFAISTI RTVE: Ako Bleiburg nije zloin, onda to nije ni
Srebrenica, ve samo PORAENA STRANA!



I ovih se dana potvruje ispravnom ocjena da je na ovim prostorima previe povijesti. U
Hrvatskoj su se, a i s razumljivim odjekom u Bosni i Hercegovini, stjecajem povijesnih
okolnosti u dva dana obiljeavala ova dva metaforika mjesta. Ona e ostati jo dugo mjesta
podjela i svaa kao i razliitih pogleda i ocjena. Nije ni to sporno, no sporno je to je kod
nekih primjetljivo da i ne ele da se doe do istine koliko god to bilo teko i sloeno.
Prije svega valja jasno kazati da je zloin ubiti ijednog, pogotovo nevinog ovjeka. Davno je
reeno: tko ubije jednog ovjeka, ubio je cijelo ovjeanstvo. Takoer, svaki zloin treba ne
samo verbalno osuditi nego i pravno procesuirati. Verbalna osuda spada na svakog ovjeka i
svaku instituciju i organizaciju, a procesuiranje na dravne institucije. Opratanje spada na
one koji su pogoeni zloinima.

Zlouporaba brojki

Pria o tonim brojkama stradalih u Jasenovcu i Bleiburgu je po svemu ispolitizirana i nikad
se nije eljelo doi do preciznije brojke. ak i danas je mogue vrlo jednostavno doi do
dobro pouzdane brojke za oba stratita. Veina ljudi i danas zna gotovo za sve svoje gdje su,
kada i od koga pobijeni. Zato se kod popisa stanovnitva ne bi uvela rubrika o stradalima u II.
svjetskom ratu? Hrvatska to nije htjela, a evo, izgleda, nee ni Bosna i Hercegovina to staviti
meu rubrike kod sljedeeg popisa. Oito se nije imalo volje i oito je da se namjerno nije
htjelo to popisati i istraiti. Brojke su sluile, a esto i danas slue za stalna prepucavanja o
ionako dovoljno velikom zlu te su i one postale treba jasno kazati dio stranih zloina.
O Jasenovcu se govorilo i pisalo beskrajno, svakom knjigom od Novaka, Dedijera,
ivojinovia, Bulajia, Terzia i drugih brojke su rasle i do 900.000 pobijenih, a i krivnja
cijelom hrvatskom narodu i Crkvi u Hrvata se proporcionalno uveavala. Stalno je
ponavljanja slubena brojka od 700.000 ubijenih u Jasenovcu, to se, naalost, i sada
ponavlja u manjem bh. entitetu. idovski istraiva Vladimir erjavi smatra da je stradalo
oko 83.000, idovski Centar Simon Wiesenthal navodi 85.000 rtava, prema istraivanjima
13

Crnogorca dr. Bogoljuba Koovia u Jasenovcu je stradalo oko 70.000 rtava, a po
poimeninom popisu rtava u Jasenovakom spomen-centru ima 83.331 ime i prezime.
I o Bleiburgu koji ukljuuje i krini put je bilo uveavanja ak do 600.000 pobijenih. erjavi
tvrdi da je pobijeno oko 50.000, slovenski povjesniar Mitja Ferenc da je stradalo vie od
100.000, a dr. Mate imundi oko 270.000. Ne treba ni u Bleiburgu pretjerivati jer je previe i
jedan ubijeni. Hrvatski povijesni institut radi na istraivanju svih rtava pa se nadamo da e se
doi do preciznije brojke, osloboene strasti, politiziranja, pretjerivanja i zatakavanja.
Mogu li antifaisti uiniti zloine?

A o Bleiburgu se pola stoljea nije smjelo u Jugoslaviji ni misliti, a kamoli govoriti, pisanje
da i ne spominjemo. I stoga je u svijesti veine naih suvremenika Bleiburg ostao neki
kolateralni incident, a ne strana tragedija. Ako se prelistaju i sadanje novine i posluaju
mediji, onda se vidi pogotovo ovdje u BiH da nema ni blizu tekstova o Bleiburgu kao o
Jasenovcu i da nisu kriteriji ni blizu isti.

I ovaj put se potvruje nevjerojatna istinitost one izreke da pobjednici piu povijest kao da je
time la postala istina. Neka se kae tko je odgovarao za Bleiburg! I danas ima ivih Basta,
Nagya koji su bili zapovjednici JNA u Bleiburgu i drugih ubojica nevinih ljudi u Bleiburgu i
nijedan nije ni prozvan, a kamoli na sud pozvan.

Mnoge ubojice iz Jasenovca su procesuirane i osuene i danas ih se s pravom svaki dan
osuuje, ali nijedan iz Bleiburga. Josip Manoli, nekadanji ef UDBA-e, u stilu nedodirljivih
diktatora i sada tvrdi i opravdava pa i proces Stepincu: Oni su bili protiv reima. Onda se ta
logika moe primijeniti i za Jasenovac, a kako onda to zvui zastraujue. U ime antifaizma
poslije rata ubili su tisue ljudi bez procesa i suda. Sasvim je ljudski razumljivo, ali nije
opravdivo, da krivci za tragediju Bleiburga ele uiniti sve da ne budu otkriveni i da ne
odgovaraju. Oni ubojstva tisua ljudi pravdaju antifaizmom i smatraju da antifaisti ne mogu
uiniti zloine. Ali bi bilo poteno da barem ute, no oni znaju da stalnim ponavljanjem i
iskrivljivanjem injenica la za mnoge postaje istina i to im je uspjelo kod znatnog broja
dananjih ljudi. Takoer je vrijeanje pameti i istine da se od bleiburke tragedije oslobaa
krivnje Tita, kao biva on nije znao. Je li zamislivo ak u Togu (neka Togo ne zamjeri!) da ne
zna predsjednik drave za ubojstvo 100 ljudi, a ne za pogibiju 100.000 ljudi?!
Nadalje je zanimljivo da itava plejada politiara, novinara i drugih smatra da Bleiburg
praktino i nije zloin jer su tamo pobijene poraene snage. Ako emo tom logikom ii,
onda i za Ratka Mladia jadni Srebreniani su bili poraena strana, zamislite kako to zvui
zastraujue!

Zlobna je zamjena teza da je za pokolj nevinih, odvojimo ih od krivih, odgovoran iskljuivo
Paveli i njegov reim jer ih je poveo u bespue, a ispada da nisu krivi oni koji su ih pobili.
Oito je da ta teza treba onima koji su tamo krivi i odgovorni i koji su i danas ivi i koji time
brane svoje zloine. Oito je da to sustavno rade i oni koji su idejni i stvarni nasljednici onih
koji su pobili nevine ljude u Bleiburgu. Svi se slau da zloini ne zastarijevaju, a zanimljivo je
da nitko i ne pokuava traiti proces, a ne osudu, za sudionike zloina u Bleiburgu. Nema
pomirbe na zloinima. I nije pitanje dobrote i tolerancije da se za zloin kae da je dobar. Ono
14

to je mogue i to treba podravati da oni koji su stradali i njihova rodbina u sebi nemaju
mrnje i da smognu snage oprostiti, ali ne da se time zanijee samo zlodjelo. Ostaje dobar
primjer da je Raanova neokomunistika vlada barem rekla da je i Bleiburg zloin.

Treba popisati poginule

Treba se po istim kriterijima odrediti i prema Jasenovcu i prema Bleiburgu. Treba prirediti
obiljeavanja u dva razliita dana i trebaju otii i odrati po istim kriterijima sastavljene
govore svi: predsjednik drave i drugi dunosnici, biskupi i drugi vjerski slubenici. Kad e to
biti mogue? Bojim se dok se to ne dogodi da nee biti ispravnog odnosa prema Jasenovcu i
Bleiburgu. Ovako se moglo ponovno iitavati da su u ova dva mjesta bile dvije Hrvatske
podijeljene prije svega po politikim i ideolokim opcijama.
Radi preputanja pokojnih pokoju i radi smirivanja ivih valja svim sredstvima teiti, traiti i
ustanovljivati istinu. Jasenovac i Bleiburg su injenice i dio hrvatske, bonjake i srpske
kolektivne prolosti i nju treba prevladavati, ali ne politizirajui i ideoloki nego ljudski i
vjerniki. Trebala bi prije svih Katolika crkva, a i ostale vjerske zajednice nai naina da se
ova dva stratita, naravno, sa svim njihovim razlikama i specifinostima, obiljeavaju na
dostojanstven nain i sa svim pijetetom. Potivanje mrtvih i molitva za mrtve je dio ljudskih,
narodnih i vjerskih obveza. Ponovit emo: tko ne potuje mrtve, ne potuje ni ive.
Stoga molimo i traimo u ime mrtvih, a jo vie u ime ivih da se kod sljedeeg popisa u BiH
uvede rubrika poginulih u II. svjetskom ratu, a i u ovom ratu. Time e se pomoi da mrtvi
poivaju u spokoju i da ih se stalno ne prevre u grobu, a jo vie e se pomoi smirivanju
ivih potomaka i rodbine poginulih i itavoj Bosni i Hercegovini. Popisom poginulih bitno e
se unaprijediti i pomirenje na ovim prostorima. Ili neki ne ele pomirenje?

Franjo Topi l DL

70.000 rtava prema istraivanjima dr. Bogoljuba Koovia

77.200 rtava prema Antunu Miletiu

80.000 rtava prema jugoslavenskoj anketi iz 1964. o rtavama Drugog svjetskog rata

80.914 rtava prema Spomen podruju Jasenovac

83.000 rtava prema istraivanjima Vladimira erjavia

85.000 rtava, brojka koju navodi Centar Simon Wiesenthal

77.000-99.000 rtava, brojka koja se navodi u United States Holocaust Memorial Museum u
Washingtonu

TREBA NAPOMENUTI DA JE :481 broj rtva koji je jedini empirijski potven u tzv.
antropolokim istraivanjima prilom prekopavanja radnog logora Jasenovac.Znajui kakav je
15

odnos bio spram Hrvata koji su svi ustae kome je onda bilo u interesu da se ne istrai
tono.Pa bili su Rankovi i ostale srpske barabe u vlasti i komunjare ko je onda prikrivao
istinu???

Pokolj na Koevskim Rogu (Wikipedija)
Pokolj na Koevskim Rogu oznaava pokolj kojeg su poinili Titovi partizani nakon
zavretka Drugog svjetskog rata u regiji Koevskog roga. Bez suenja masovno su ubijali
vojnike i civile, meu kojima je bilo najvie Hrvata ali i osoba iz drugih bivih jugoslavenskih
republika. "Slobodna Dalmacija" od 12. rujna 1999. donosi izjavu OZNI-nog partijskog
sekretara Alberta Svetine da su na Koevskom Rogu komunisti pobili najmanje 40.000 osoba,
mukaraca, ena i djece.
Simo Dubaji je kao prvi javno progovorio (i to na televiziji) o poslijeratnim zloinima
jugokomunista u Sloveniji. Izjavio je da je i sam sudjelovao u masovnim smaknuima ljudi.
Javno se je pokajao za zlodjela koja je poinio. Dubaji je izjavio da je "ubojstva inila
dalmatinska brigada, a Milka Planinc je kao komesarka osobno birala komuniste koji bi
ubijali rtve".
U svezi s ovim pokoljem je injenica o dvojnoj zapovjednoj crti u partizanskoj paravojsci.
Svaka postrojba i pojedini vei ratni pothvati koje su sprovodili imali su dva zapovjedna lanca.
Jednim je zapovijedao vojni zapovjednik koji je imao ogranienu samostanost pri voenu
borbenih djelovanja. Drugi je bio politiki, zvani komesar.

On je donosio sve bitne vojne
odluke i bio je svima nadreena osoba u svakom pogledu. Komesar je ujedno bio jedini vojni
dunosik koji je imao ovlast izdavati nareedbe za ubijenje, pljaku, silovanje i ina nasilja nad
uhienima i zarobljenima. Na Koevskom Rogu to je bila jedna osoba enskog spola. Bila je
nadreena Simi Dubajiu, a oboje su bili asnici 11. dalmatinske brigade 26. dalmatinske
divizije u Sloveniji.
Odluka o komesaru koji e biti nadreen Dubajiu donesena je na pijanci najueg vodstrva
Komunistike partije Jugoslavije na elu s Titom u Ljubljani. Dubaji i ta komesarka su se za
tu zadau izborile dragovoljno.
[4]
Nakon to su postavljeni, generaltab i njih dvoje su
isplanirali svaku pojedinost pokolja do u tanine. Meu pripadnicima 11. dalmatinske brigade
izabrali su (duevno poremeene?) dragovoljce koji su bili voljni pobiti tolike ljude. Potom su
ih poveli u praumsko podruje Koevskog Roga. Za izvrenje je ukljuena jedna slovenska
partizanska postrojba nepoznate designacije, koja je takoer podreena Dubajiu i komesarki.
Pretpostavlja se da je njihova uloga bila u tome to su dobro poznavali skrivena mjesta
pogodna za masovnoj ubijanje i skrivanje leeva, pa su odredili vodie za ta mjesta.
[6

Ispovijest Ivana Gugia partizana 26. dalmatinske divizije
Jedanaesta dalmatinska NOU brigada ustrojena je kao Biokovska brigada 6. listopada 1943.
Kao 11. brigada, 10. listopada ulazi u sastav 26. dalmatinske divizije, 14. rujna 1944. s ciljem
ometanja njemakog povlaenja dijelovi 11. dalmatinske i 3. prekomorske brigade se
iskrcavaju na otok Korulu u uvali Brna odakle kreu prema gradu Korula kojeg je drao
Korulanski odred. Bataljun 11. brigade je ve 16. rujna prebaen na Peljeac u Kuite i
16

Orebi odakle sa dva bataljuna 3. prekomorske uestvuje u neuspjenom napadu na njemake
poloaje Vitar (tt 631) Sv. Spasitelj (k. 424) Otri vrh (k. 312) koji su probijeni dolaskom
jo dva bataljuna sa Korule.
4. veljae 1945. brigada kree prema Buhovu odakle je 6. veljae uestvovala u napadu na
iroki Brijeg pravcem Buhovo Turinovii Pribliovii iroki brijeg uz podrku
tenkovske ete 1. Tenkovske brigade koji je zauzet nakon dvodnevnih borbi. Brigada je imala
35 poginulih i oko 70 ranjenih.
U borbama za Mostar imala je 46 poginulih i 130 ranjenih.
Za vrijeme Liko-primorske operacije sudjelovala je krajem oujka u oslobaanju Bihaa, a
poetkom travnja Gospia. Polovinom travnja uestvovala je u desantu na Krk. Vodila je
uline borbe prilikom oslobaanja Trsta. Od brigade, ojaane topnitvom i tenkovima, 3.
svibnja u Bazovici ustrojen je motorizirani odred koji je poslije osloboenja Trsta, od 4. do 15.
svibnja napredujui pravcem Ajdovina Gorica Tolmin Kobarid izvrio prodor u
Koruku. Na tom pohodu odred ije je jezgro bila ova brigada, osloboeno je 8. svibnja,
poslije dvosatne borbe, Kranjsku Goru, a 9. svibnja 3. i 4. bataljun prebacili su se u Celovec
(Klagenfurt) gdje blokira povlaenje neprijateljskih snaga u Austriju.
T. A. (povijesni podaci o 11. dalmatinskoj brigadi)
UBIJANJA U KOEVSKOM ROGU - I van Gugi, 14.
kolovoza 1953.
Roen sam u Veloj Luci 1925. godine. Za vrijeme rata boravio sam kod kue, kod svojih
roditelja, sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. Bio sam u 26.
dalmatinskoj partizanskoj diviziji, te sam bio odreen na rad u engleskoj bolnici na Visu jer
sam bio malodoban. U oujku 1945. bio sam prikljuen XI. dalmatinskoj brigadi kod Gospia
nakon pada tog grada. Odatle sam poao u borbe kod Trsta, te nakon pada Trsta dalje uz
Soansku dolinu sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja 1945. Ostao
sam sa svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemake ete (Vlasovci u
njemakim uniformama). U Korukoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu
sam bio prisutan, kad su engleske ete predavale hrvatske vojnike, koji su im se u vjeri bili
predali te ih razoruane izruivali Titovim snagama. Nakon toga poslani smo vlakom u
Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici nisu vie dozvoljavali ostati u Korukoj.
Nakon jednog dana prebacili smo se pjeke u Kranj (oko 24. ili 25. svibnja). U Kranju, i to
tonije u Primskovu, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo nareenje od taba 26. divizije
tabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna,
najpouzdaniji komunisti, kako asnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su
stvorili posebnu etu. Odmah mi je tada povjerljivo saopio moj mjetanin D. J., potporunik,
da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemake vojske. Moja trea
eta (i ja osobno) bili smo odreeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja
je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Mari iz okolice Makarske,
nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar ete bio je Ivan Boke, Crnogorac.
Glavni komandant bio je major Simo Dubaji iz Kistanja kraj ibenika, naelnik taba IV.
Armije, operativni odsjek.
17

U pratnji ete ubojica
Sutradan, 25. ili 26.svibnja 1945. krenula je ova ubilaka eta praena od 3. ete 3.
bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim
barakama. Tamo je bila masa zarobljenika vojnika i civila, dapae i ena i cijelih obitelji.
Doznao sam, da se logor zove t.Vid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ograen je bio
icom. Nama nisu dali pristupiti meu logorae, ali je ona izabrana eta ubojica ulazila u
logor i pljakala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje.
Nau treu etu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za skupljanje i otpremu odjee
poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Trake ceste, koja ide prema Trstu.
Ili smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km, a potom smo skrenuli desno i nastavili irim
poljskim putom oko 3 km. Tu smo doli do seljake kue u vonjaku, iza koje je bila umica i
njiva, te neka jama oko 100 m daleko od kue. Doavi na mjesto vidio sam grupu
zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i veu icom za ruke dva po dva za miice; te
parove su opet povezali izmeu sebe icom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha,
natovarili bi izmeu dvojice jaih da ih nose do jame. Tukli su ih. Zapovijedali su im, da
pjevaju: Sjeno-slama, kua-jama. Zarobljenike su skidali i vezali oni isti, koji su ih i ubijali.
Prevozili su ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog
visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima je
stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona te su se naveer
hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije uje pucanje, stavljali su na engleske rune
strojnice od 20 metaka tzv. glunik na cijevi.
Ubijanje je vreno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i ivi skakali
u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili jo izdahnuli, nego su strano jaukali u jami,
nakon ega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te rtve su bili
Slovenci, te neto Hrvata, i to svi odreda mukarci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i
pogledao u nju, ali se nije nita vidjelo. Zbog toga su mi Boke i Mari udarili po amar i ja
sam pao okrvavljen u nesvijest. Naoj prateoj eti nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo
ostali do veeri i pakirali robu ubijenih. Vratili smo se oko 8 sati naveer u logor t.Vid. Te
veeri stiglo je nareenje majora Sime Dubajia, da se ubijanje vie ne vri kraj grada, jer
tako narod moe saznati tajnu. Govorilo se, da e jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se
tako pokopa tajna. Inae, za vrijeme ubijanja posipali su ivim vapnom krv oko jame, da se
muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kre je donio neki seljak.
Koevski rog
Sutradan smo poli vlakom u Koevje, koje je bilo jako razrueno. Mi smo se naselili u
neku polurazruenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemake ete.
Ubilaka eta bila je stigla prije nas, ali ih nismo vie vidjeli. Oni su po pripovijedanju
drugova bili otili u umu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to tono ne znam. Znam samo, da
su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta uma se zvala Koevski Rog.
Zadatak moje ete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski
kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, traili oruje i zlato bilo je
nakupljeno 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. ete Ljubo Barbari,
Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na eljezniku stanicu kamionom. Rekli su nam,
da e se roba preraivati u vojnika odijela. Na zadatak je bio takoer uvati zarobljenike
do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik ete bio je Peljeanin Ivo
Frankovi.
Ostali smo punih osam dana u Koevju.
Stizalo je dnevno po 10 i vie vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek
najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a moda i iz drugih krajeva.
18

Skoro svi su bili vojnici-mukarci, ali i nekoliko ena, koje su silovali kod jame prije
strijeljanja. Bilo je neto i nedoraslih mladia od 15 do 16 godina te znam za sluaj, da je
kapetan, plavokosi Slovenac sprijeio strijeljanje jednog takvog deka, valjda jer ga je
poznavao. Od onih, koji su proli kroz moje ruke, bilo je vie Hrvata nego Slovenaca, te
nekoliko srpskih etnika. Ne znam, koje su ete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame
bilo je 30 do 40 tisua u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam
dana ubijanja, pa je uoi toga, u subotu, bio prireen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili,
da su likvidirali 30, 40 tisua neprijatelja u 8 dana.
Prema odijelima, koja smo spremali u Koevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo
poslali iz Koevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe.
ene su silovali kod jama
Glede ena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali ja sam za vrijeme svoje slube vidio
tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika, te je sigurno tih ena bilo vie od 15. Njih nisu skidali
kod nae kasarne nego, su ih do gubilita vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se
tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kai Boo, po inu zastavnik. ene su posebno
jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih mueva, koji su bili
hrvatski asnici i kod Koevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. ene su bile odjevene
u graanska odijela, a neke su nosile vojnike hlae i izme, valjda radi lakeg putovanja.
Nama uope nisu dali doi blizu ena, jer su oito ubojice imali s njima svoje namjere.
Osim ena vidio sam moda do 200 djeaka od 14-16 godina, koji su nosili uniforme ustake
mladei. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog deka, spaenog od kapetana Slovenca.
Svi su govorili, da su nevini i da nisu nita uinili, a mnogi su i plakali.
Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strano: poto im nisu dali ii izvan vagona radi
tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagaeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni
vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su
iz vagona iznosili onesvijetene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i ege posrtali i
padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na lea zdravijih i jaih
zarobljenika. Od stanice do kasarne ili su pjeice i jo odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki
od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da e doi dan pravedne osvete.
Drugi su opet plakali, spominjui enu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su inili dobro i
spaavali ak i partizane te molili, da ih potede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja meu
zarobljenicima ili suenja nije bilo: svi dovedeni u Koevje imali su umrijeti. Zajedno su
ubijani domobrani, ustae, etnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je ak i neto malo
njemakih vojnika u uniformama, posebno asnika. Ubijena su tu i 2-3 ustaka pukovnika.
uo sam, da je vie ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su ve vidjeli, da e za koji
as poginuti, te su onda riskirali ivot. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani
pucajui za njima.
Spaeni ivoti
Ja sam spasio nekoliko ivota i to u dva sluaja. Pred kasarnom u Koevju opazio sam
jedno poznato lice. Nisam znao u prvi as, tko je pa sam ga zapitao: Otkud si ti? On se sav
tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitao sam ga ponovno i ohrabrio ga, da bi on odgovorio:
Ja sam Dalmatinac, s Korule, iz Vele Luke. Kad sam ga pitao da li me poznaje, jer ja sam ga
poznao, odgovorio je da me ne poznaje. Kad sam mu se predstavio, onda me prepoznao i
poljubio, zaklinjui me, da ga spasim. Ja sam potom otiao kapetanu Bokeu i garantirao
svojom glavom za njega, govorei da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom
naputanja Korule i dali u hrvatsku vojsku (imao je tada 15 godina). Kapetan mi veli: dobro,
ali ako doznamo, da je on pomagao Nijemcima ili ustaama, onda ni tebi nema vie glave.
M.S. je stalno iao sa mnom u mojoj eti. Petnaestog dana stigao je povoljan odgovor u
19

Tetovo, gdje mi je tada eta bila premjetena. Tu je mali osloboen, ali je ostao u eti jo
dvije godine na odsluenju vojnog roka.
Drugi je sluaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz
Slavonskog Broda, koji je bio u vagonu s drugim vojnicima i strano trpio e. Ja sam
zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mjetanin M. S.
Kako sam poznavao pratioce, pustili su me da priem. Otvorio sam vagon i dao im piti. Kad
se straar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga etiri vojnika, koje je on izabrao, i oni
su pobjegli preko eljeznike pruge i neke livade u umu prema jugu. Bila je ve polutama,
prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lani s
vrata, srdano mi zahvalio Ja sam kasnije dobio petnaestak paketa iz Slavonskog Broda sa
unkama, branom, mau, kobasicama, a i mi smo njima poslali neto ulja i smokava.
Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slavonski Brod moju kunu adresu pa su
paketi stizali najprije na oca, a kasnije na mene, kad sam poslije etiri godine doao kui
1949.(jer sam takoer odleao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu).
Posebnu brigu posvetili zlatu
Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. uo sam, da su neki ljudi u civilu doli, koji su
trebali minirati peine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga stranog
mjesta poloili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja, dola je neka komisija viih
oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi meu kojima i pukovnik Dule
Kora, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo i 2-3 civila u dobrim
odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubaji i
komesar Ivan Boke. Oni su gledali, kako mi pakiramo odijela te su posebnu brigu posvetili
skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom. Predao im ga je Boke, a da nama nisu
ostavili niti jedno pero za pisanje. Boke nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, to
znai, da je predao zlato u ruke ovlatenim ljudima.
Nakon toga otili su u umu, kod jama masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam
doznao, da im je zadaa utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i da li su dobro
uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila natrag u Koevje.
ule su se samo eksplozije iz ume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim
pokrivaju jame s tisuama mrtvih tijela.
Ubojice se odmarale na Bledu
Ubilaka eta otila je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati).
To sam kasnije doznao, kad su se ubojice vratile svojim etama u Makedoniju. Priali su, da
su bili dobro nagraeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12 dana, da su
bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali amce na
raspolaganju, a svaku veer davana je za njih predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki
od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su takoer i zlatne satove, fotografske aparate i
slino. Medu tim najvie odlikovanim ubojicama bio je neki epi Ante iz Makarske, kurir
taba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga dogaaja mnoge od
tih ubojica hvatali su ivani napadaji takozvana partizanska bolest.
Moja 3. eta ostala je do nedjelje naveer u Koevju, te je potom vlakom bila
prebaena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniju,
kamo smo stigli 7. srpnja 1945.
Napomena: Ivan Gugi i Ivan Marinovi pripadnici 3. ete 3. bataljuna 11. dalmatinske
brigade, dali su svoje iskaze u Rimu 1953. godine
20



Neispriane prie Bleiburga

SAGNIMO glave i POIMO utke..Prignuto, tiho, tom ulicom tamnom...Tiho na prstima
poite za NAMA...MI EMO vas vodit kroz ugare puste, vodit EMO vas du staza, du
beskrajnih cesta...VODIT EMO vas kroz ume, ikare guste...VODIT EMO vas do jednog
samotnog mjesta...Tamo je groblje, jednostavno, skromno...Krievi strunuli, nema ih
vie...Samo su humci jo svrstani pomno...Napuhli, rahli, od vjetra i kie...Nikada ovdje se ne
pale svijee...Niti tu za njih kad zvone se zvona...Priroda sama tu postavlja cvijee...Tune im
grobove kiti tek ona...Nemojte gazit s tog svjeu travu, ona iz krvi je niknula njine...Gledajte
utke i sagnite glavu ..Odajte poast u znaku tiine..Tu su jo brazde, tu lijevci su sivi, ovud
elik je orao zemlju..Ovdje u vatri su stajali divi, danas to ispod humaka dremlju...Oni su
mrtvi, al' priite blie...Vidite traak,taj blijedi i fini, udno to svijetlo to s groba se die...TO
IDEALI SU BESMRTNI, NJINI...
Vidjeli ste ih - te turobne humke..Rake heroja, to mrijeti su znali ...

POITE SADA, AL' POITE UTKE - ZNAJTE DA ONI I ZA VAS SU PALI...

NAVIK ON ZGINE - KI IVI POTENO....!!!!

Proteno je svima svima,
zulumaru, ubojici,
proteno je svima, svima,
SAMO NIJE IZDAJICI!!!!

Grozdana Budak

Grozdani Budak, keri doglavnika Mile nije, meutim, bila sueno vratiti se svome domu.
Nju su ubili, prije toga silovali. Netko bi mogao rei da je to izuzetak, no ak i da ovo
nepojmljivo surovo, tragino i besmisleno prekidanje jednog tek zapoetog ivota predstavlja
jednu civilnu rtvu navedenog pokolja, ve i samo to bi trebalo biti dovoljno da vie nitko
nikada ne kae kako su na Bleiburgu stradali samo vojnici i to uglavnom 'ustaki zloinci'.

Sudbina Budakova djeteta nije naalost ni po emu izdvojen sluaj. Lokalitet u Sloveniji,
znakovita naziva Crngrob, posljednje je poivalite veeg broja lanova obitelji uhvaenih
dunosnika Vlade NDH. Ove (ali i mnoge druge) kosti priaju sasvim drugu priu,
dijametralno razliitu od onoga to nam se ovih dana nastoji servirati kao, "tumanovtine"
lienu, demitologiziranu dimenzija Bleiburga.

Advocatus diaboli bi sada dometnuo da se prethodno spomenute civilne rtve, kao srodnici
istaknutih politiara poraene drave, ipak mogu smatrati tek rijetkim iznimkama koja
potvruju pravilo da je 'osveta"' primarno bila usmjerena prema ostatcima dravnog aparata
21

razbijene NDH.

No jedan drugi toponim takoer zloslutna naziva svjedoi suprotno. U Hudoj Jami su, u tek
zapoetoj, pa obustavljenoj ekshumaciji, pronaene - marljivo i s vjerom da ipak postoji sutra
- spletene pletenice jo nekoliko desetaka enskih rtava. Jesu li i to bili ustae?

Smrt najmlaeg ustae

O nakaradnosti ove samodopadne slike koju o sebi nastoje ostaviti samoproglaeni apostoli
jugoslavenskog antifaistikog Dobra, zorno svjedoi jo jedan dogaaj iz beskrajno traginog
bleiburkog niza. Svibnja 1945., iz jedne od kolona krinog puta koja je prolazila kroz
Maribor, izila je trudnica i uz cestu rodila djeaia, svjedoila je prije vie od dva desetljea
vremena Slovenka u dokumentarcu HTV-a. Dotina je htjela rodilji priskoiti u pomo, ali ju
je u tomu onemoguio rafal iz partizanske strojnice, koji je pokosio majku i tek roeno dijete.
"Bio je divan, legenda, prava legenda", zavrila je tragini opis sudbine tek roenog djeaia
i njegove majke, svjedokinja tog razumu neshvatljiva ina.

Ako ne raunamo neroenu djecu pobijenu u utrobi trudnih ena (da bilo je i toga), ovo je
zasigurno najmlaa bleiburka rtva. Kao ni veini ostalih ne znamo mu ime (nije ga, osim
moda u majinu srcu, niti imao), ali barem znamo da je bio 'star' nekoliko minuta, moda niti
toliko. No i nakon tek nekoliko udaha, dovoljno 'kriv' da umre.

Koliko cinizma je potrebno da bi se smrt ovog bespomonog bia i drugih rtava spomenutih
u ovom tekstu, (kao i onih jo brojnijih ije su smrtne patnje i oaj poznati samo krvniku koji
ih je stjerao u gluhou anonimne smrti,) uklopilo u aktualni diskurs o bleiburkoj tragediji kao
razumljivoj, skoro pa opravdanoj osveti, veim dijelom izvrenoj nad faistikim zloincima?





22






23







24

Tako je dogovorio drug Tito: Dozvolio sam pokolj Hrvata
u Bleiburgu, da se zadovolje Srbi




Prema zapisima Ivana Metrovia pri posjetu Brijunima, pitao je Josipa Broza Tita zato su
pobijene stotine tisua Hrvata poslije rata. Tito mu je odgovorio: To sam dozvolio da se
zadovolje Srbi!

To jasno potvruje tko je odgovoran za Bleiburku tragediju hrvatskoga naroda. I eto upravo
sada poslije toliko godina sigurno e se u Kumrovcu opet okupljati takozvani antifaisti za
navodni roendan Tita 25. svibnja da ponovno po tko zna koji put otvaraju stare rane
hrvatskome narodu.

Tito uope nije roen u Kumrovcu, to mnogi tvrde. Njega je rodila Slovenka Marija kod svoje
majke u Sloveniji gdje da je proveo rano djetinjstvo kao vanbrano dijete. Dok Slovenija vie
ne dozvoljava slavljenje Titovog imena, u Hrvatskoj se ovaj zloinac jo uvijek slavi
zahvaljujui jugokomunistikim udbakim vlastodrcima Mesiu, Josipoviu, Milanoviu.

U isto vrijeme po Zagrebakoj gori se otkopavaju nove masovne grobnice pobijenih vojnika
NDH samo zato da bi Tito zadovoljio Srbe. Slovenka Marija je rodila toga Tita kod svoje
majke u Sloveniji pa zato mu tamo ne slave roendane. Zato jer su Slovenci postali dovoljno
svjesni da se radi o jednome od deset najveih zloinaca u dvadesetome stoljeu i da bi to bila
sramota za Sloveniju u Europskoj uniji.

Nadajmo se da e ova roendanska lakrdija Josipa Broza Tita biti posljednja u Hrvatskoj i da
e se Kumrovec pretvoriti u jedno od preivjelih slavljenikih mjesta najveeg ubojice Hrvata


25


Bleiburka tragedija licemjerje politike - Mile
Prpa:


Bleiburka tragedija Hrvata spada u one mitske biblijske pogrome naroda kao jednog od
najveih i najokrutnijih zloina u cjelokupnoj povijesti ljudske civilizacije, koji se nije
dogodio nesretnim spletom povijesnih okolnosti, ve je rezultat planskoga unitenja, pod
izlikom da se radilo o faistima.

Izjava Milovana ilasa to nedvojbeno potvruje: Oni (Hrvati) morali su umrijeti da bi
Jugoslavija mogla ivjeti. Dakle umrli su na najsvirepiji nain ne toliko zbog krivnje ili
uzroka u prolosti, ve uglavnom zbog komunistike projekcije budunosti u kojoj za njih nije
bilo mjesta da bi na njihovom mjestu mogla ivjeti i opstati neka druga dravna tvorevina
koju veina Hrvata nikada nije osjeala kao svoju.

Korijeni toga zla na ideolokom planu kriju se jo u Naertaniju Ilije Garaanina, u
ravnogorskim odlukama etnikih vojvoda (Drae Mihailovia i drugih) a naknadno u nae
vrijeme u Memorandumu SANU, u velikosrpskoj ideologiji Miloevia, eelja, Drakovia i
drugih. Ali naalost i u ondanjem ratnom i poratnom komunistikom vodstvu u kojemu su
sudjelovali i hrvatski komunisti, s istaknutim ulogama.


26

Podloga svih tih hrvatskih tragedija je i prihvaanje stranih ideologija koje sa hrvatskim
narodom nikada nisu srasle, niti su mu bile tradicija, ali i politika naivnost hrvatskih
politikih struktura, a poglavito onih jo od vremena 1918.g i ta se politika naivnost naalost
odrava sve do naih dana, s trendom da se to nastavi i u budunosti. (Ali, naalost osim
politike naivnosti, svjedoci smo i podmukle politike aktivnosti koja na svakom koraku i
meunarodno i unutar - nekanjeno rui i bruka hrvatski narod i njegovu dravu i to od strane
najviih predstavnika vlasti koje je narod izabrao da ga tite i da dravu na svakom podruju
pospjeuju). Politika koja u zadnje vrijeme zlurado spominje crne zmije unutar hrvatskog
naroda, a o najopasnijoj crvenoj kobri koje ima na svakom koraku nema niti rijei.

Pogrom, u fizikom smislu, poeo je jo 1916 godine u Odesi u njenim kazamatima gdje je na
okrutan nain od strane srpske soldatetske smaknuto nekoliko stotina, a po nekima i par tisua
hrvatskih domobrana koji nisu prihvatili njihove uslove da se stave pod ajkau i
karaorevske insignije i da se bore za buduu Jugoslaviju, itaj - Veliku Srbiju.

Bleiburg je pojam za stradanje gotovo cjelokupne tadanje hrvatske mladosti, meu kojima je
bio vrlo, vrlo visoki postotak nevinih ili samo ni par posto krivih, pojam je i za masovno
stradanje velikog dijela hrvatske inteligencije svih moguih struka od novinara do sveenika.
Bleiburg simbolizira udar na jedan narod, sve to je u njemu bilo vitalno trebalo je unititi i to
kad je bio nenaoruan i razoruan i nikome nije predstavljao niti najmanju prijetnju. Rijetko je
koji narod u novije vrijeme, uglavnom u doba mira, doivio toliku i takvu tragediju. A i oni
koji su je doivjeli, doivjeli su je uglavnom pod komunistikim vlastima.

Moete zamisliti dosad otkrivenih vie od 1600 masovnih grobnica (a u nekima i po nekoliko
desetaka tisua rtava) razasutih po Sloveniji, po cijeloj Hrvatskoj (i to jednako i u onim
njenim dijelovima gdje nikada nije ni bilo ustaa), potom po Bosni i Hercegovini, ali brojne i
po Srbiji sve do Makedonije. Od svih tih silnih rtava u pretenom broju nije im se ni znalo
ime, ubijalo se - vlasti nepoeljne kategorije ljudi, a meu njima oko 80% Hrvata..

Prema engleskim vojnim izvorima, prema Bleiburgu se valjala masa od preko dvjesto tisua
hrvatskih vojnika i oko pet stotina tisua civila svih uzrasta. Moemo se pitati tko je od te
goleme mase ljudi ostao iv? Tek rijetki!?

Ne samo da je to najvea tragedija u cijeloj poznatoj povijesti hrvatskog naroda, ve je ona
gotovo vea nego sva njegova stradanja zbirno od njegova postojanja. I danas se njegove
ubojice politiki veliaju, jednako od strane politike koja je bila dosadanji pokrovitelj, kao i
politike koja odbija daljnje pokoroviteljstvo nad bleiburkom tragedijom. U njihovim
programima gotovo da nema niti najmanje razlike. Oni su mahom djeca oeva - pripadnika
zloglasne Komunistike partije.
27


Predsjednitvo Sabora ukinulo pokroviteljstvo nad komemoraciom Bleiburga! To nije nikakva
vijest! Vijest bi bila da je ukinuto pokroviteljstvo nad komemoracijom tzv. Dana ustanka u
Srbu kad je ubijeno nekoliko stotina hrvatskih hodoasnika.

E moja gospodo-drugovi! Bleiburg je najbolnija rana na hrvatskom nacionalnom tkivu, i
moete vi stotinu puta ukidati svoje politiko pokroviteljstvo (koje je i onako bilo isto
politiko licemjerstvo), ta rana e boljeti jo brojne, brojne generacije buduih Hrvata. to te
rane budete vie skrivali, to e iz njih sve vie kapati krv po duama buduih narataja. Samo
je istina ta koja nas moe osloboditi. Samo je istina ta koja nas moe povesti u budunost i
slogu, i zato toj istini treba dati prolaz, treba joj priznati prednost. Po prirodnim zakonima
istina uvijek ima prednost. Ali vi ne doputate istinu, jer istina naglavake mijenja povijest
toga vremena, a injenice (kosturi) kao materijalni dokazi na vau alost jo nisu istrunuli. Te
nesporne injenice kad bi u cijelosti izile na vidjelo dana, uglavnom zamijenile bi dosadanju
ulogu krvnika i rtve, a vi to ne moete progutati.

Bilo ili ne bilo vae politiko pokroviteljstvo, moral rtve je neusporedivo jai od morala
krvnika. Moral rtve je istina, a moral krvnika je la, prikrivanje, zatakavanje, ali naalost i
dugogodinje, u velikom dijelu, lano optuivanje rtve. Isti takav moral je i kod onih koji
pravdaju te postupke, i koji se i dan danas kite novim antifaizmom (kojeg vie nitko u
svijetu ne spominje kao aktualnu politiku kategoriju). Pritom uvijek zaboravlju da je u
zapadnom svijetu na kojeg se pozivaju - antifaizam bio pokret ivota, a ne pokret smrti.

Zbog te rane hrvatski narod se vie nikada nije demografski oporavio, dobrim dijelom i zbog
toga prijeti mu izumiranje. rtve trae pijedestal memorijalnosti, i nikakva politika (i nikakvi
28

Danijeli Ivini, ili premovi) taj pijedestal memorijalnosti u budunosti nee moi zaustaviti.

Istina je iznad svih politika, ona je iznad svih prijepora, ona je Boja svjetlost koja e obasjati
sve rtve, a potrijeti sve krvnike i one koji ih jo i danas podravaju - bez obzira tko je bio
krvnik i koje ideologije. U temelje drave, ako se eli da bude sretna i dugovjena, ugrauje
se duh dobri a ne ljudske kosti.

Slovenski povjesniar Joe Deman: "U Teznom imamo
barem dvije Srebrenice! Damir Kalafati

U iskopanih sedamdesetak metara rova pronaeno je 1179 tijela ubijenih-prostrijeljene glave i
ruku vezanih icom, a tih sedamdesetak metara predstavlja tek oko 5 posto ukupne duljine
rova, pa, pomnoimo 20 puta 1179 i dobit emo rezultat. Ljubljansko 'Delo' tako je
procijenilo da bi broj rtava mogao dosei i brojku od 60.000 ljudi.





29

.....Reci im, da nae groblje
Ne krije struk krizantema;
Pokopani smo ko roblje,
Za kojeg cvijea nema...
(Janko aneti, 1942., epitaf)

Ovih dana medijski prostor, i pisani i elektroniki, posveen je s opravdanjem stravinom
zloinu koji se u srpnju 1995.g. dogodio u Srebrenici kada su Mladievi krvnici pobili ca.
osam tisua nedunih Bonjaka, Muslimana.od tek roene djece do staraca mukog spola.
Apostrofira se kako je Srebrenica najvei pokolj nakon zavretka drugog svjetskog rata to
uope nije povijesna istina! Pokolji koje je poinila Titova soldateska nakon 9. svibnja 1945.
daleko nadmauju Srebrenicu Evo povijesne istine.

Lipanj, 2010.g, Josipovi u Teznom, opet e netko primijetiti kako nikad nismo zadovoljni,
ak ni onda kada na Predsjednik posjeti antifaistiko-partizanska stratita kao ni onda ako ih
zaobie. 'U najmanju ruku' deprimirala nas je njegova tadanja izjava kod posjete
groblju Dobrava, Tezno kod Maribora: "Izraavam nadu da e se ovim inom zakljuiti jedan
krug (deveti krug pakla?) prijepora vezanih uz antifaistiku povijest Hrvatske.

A taj kratki isjeak, ali ne hrvatske nego jugoslavenske povijesti, niti je antifaistiki niti je
hrvatski, jer Tezno je tek kameni mozaika jednog dobro smiljenog genocida nad hrvatskim
narodom. Ali ne samo Tezno nego i Koevski Rog Sime Dubajia, rudarska okna Barbarinog
Rova, Maceljska uma i brojna druga genocidna stratita diljem bive drave; i to sve po
zavretku II.svj. rata, nad zarobljenim vojnicima, civilima ukljuivo i ene i djecu! I to treba
javno rei kako bi se Mesi-Josipovievi pakleni krugovi mogli smjestiti u pravi kontekst.
U svezi otkria tenkovskog rova kod Teznog u njemakom tjedniku 'Der Spiegel' objavljen je
lanak, u 37. broju tog politikog magazina iz 2007. g., koji govori o otkriu najvee
masovne grobnice nakon Drugog svjetskog rata u Europi. lanak iz 'Der Spiegel'-a objavljen
je pod naslovom 'Sprijeeno rasvjetljavanje' (Aufklrung verhindert). Na tom groblju,
Dobrava, pokopan je samo jedan mali dio neidentificiranih kostiju (odnosno 1179 bezimenih
kostura) prenesenih iz oblinjih tenkovskih rovova u kojima su ostale zauvijek zatrpane kosti
ljudi koji sigurno nikad nee biti identificirani, imenom i prezimenom, a njihov broj se samo
moe procijeniti.

Jednostavno ih je 'progutalo' novo, moderno doba razvoja - izgradnja autoceste!? Poslije
potopa u krvi titoisti su pokuali stvoriti novo drutvo u kojem je novi bog Tito koji, uz manje
bogove, odreuje tko ide u pakao, a tko u nebesa. Nitko o tome nije nita znao jer se nije
usudio znati(ak ni Slavko Godstein jer je bio pod zavjerom utnje!, nap. a.), strah je drao
poklopac tajni. Elementarni tabu titoistikoga totalitarizma odrao se uz tajnu policiju,
OZNA-UDBA, koja je kontrolirala ak i to pali li netko svijee i nosi li cvijee na grob. No,
30

bio je to prevelik zloin da bi se mogao sakriti.

Logistiki, tu su jugoslavenski komunisti nadmaili naciste. Ubijanje 100-200 tisua ljudi u
dva mjeseca morala je pratiti golema logistika. To je golem logistiki pothvat, najvei
'pothvat' yugo-partizana, to je Titovo 'remek-djelo'. On je po zloinima uz bok Staljinu, Pol
Potu, Mao Ce Dongu. Kad bi ovako pravdoljubivi Hrvat Ivo Josipovi govorio u Teznom
kao to govori Slovenac dr. Joe Deman bili bi u cijelosti zadovoljni, jer govori pravu istinu,
bez ikakvog uvijanja. Cijelu 'stvar' treba prepustiti povjesniarima, kae Josipovi.
Kojim to povjesniarima, zar Goldsteinima, Slavku i Ivi, ili onom utokljuncu, Tvrtku
Jakovini? U ovim 'sluajevima' mjerodavni su jedino speleolozi ili matematiari, speleolozi da
bi iz jama i rudarskih okna izvadili kosti pobijenih, a matematiari da bi izraunali slijedee,
barem aproksimativno a evo kako:

Do procjene ukupnog broja rtava 'pokopanih' u tenkovskim rovovima kod Teznog, koje je
izgradila njemaka vojska, slovenski su istraitelji doli jednostavnom matematikom
raunicom. U iskopanih sedamdesetak metara rova pronaeno je 1179 tijela ubijenih-
prostrijeljene glave i ruku vezanih icom, a tih sedamdesetak metara predstavlja tek oko 5
posto ukupne duljine rova, pa, pomnoimo 20 puta 1179 i dobit emo rezultat. Ljubljansko
'Delo' tako je procijenilo da bi broj rtava mogao dosei i brojku od 60.000 ljudi.
Ali, po Josipoviu 'krug je zakljuan', forenzikog istraivanja vie nema. Upitajmo se na
kraju samo jedno, alosno: Kako to da ovim parcijalnim iskapanjima tenkovskih rovova kod
Teznog nije bio prisutan i neki slubeni predstavnik Republike Hrvatske, Josipovi, Mesi,
Fumi i drugi 'pljunuti' antifaisti? Nije mi ni na kraj pameti niti u primisli povrijediti rtve
Srebrenice, ovo piem jedino zbog povijesne istine koja se tako lako zaboravlja, namjerno
iskrivljuje! Politiki farizeji kau da svaka rtva zasluuje duan pijetet i barem oznaeno
grobno mjesto a veina neiskopanih hrvatskih rtava iz tenkovskih rovova kod Teznog
umjesto groba poiva pod debelim slojem .asfalta, poput stoke!


Komemoracija na Bleiburgu Otpora

31


upan iljagi na Bleiburgu: Mesi je izdajnik, a Josipovi relativizira
jugokomunistike zloin

'Svjedoci smo upornih pokuaja ideologa bliskih aktualnoj vlasti da nam nametnu svoju istinu
o Bleiburgu. Nastojei 'demitologizirati' taj dogaaj, u sklopu ega s bleiburke tragedije
polako otkidaju znaajke zloina, stalno nas prosvjetljuju, izmeu ostalog i tvrdnjom da u
poratnim pokoljima gotovo da nisu stradali nevini, nego prvenstveno ustae (koji su po
njihovoj definiciji bez izuzetka zloinci), te eventualno pokoji domobran. Civili, uporno
ponavljaju isti, nisu bili dio te prie. Oni su, ako su i zateeni negdje u Sloveniji, navodno
poslani kuama. Kako to esto biva, oni koji nastupaju kao ruitelji mita, nisu nita drugo
nego manipulatori koji svjesno iskrivljuju istinu.

Meunarodni odjek 'demitologizacije' Bleiburga

Mesi je iskriminalizirao Domovinski rat, izvrio izdaju, godinama pravdao krvave
partizanske zloine. Naslijedio ga je Josipovi koji se hvali da je sin Titovog partizana, a Tito
je za sav civilizirani svijet jedan od deset najveih zloinaca 20. stoljea. Ono ega bi se
mnogi stidjeli, time se na aktualni predsjednik javno hvali.
Nit vodilja dananjeg neojugoslavenskog razmiljanja o Bleiburgu sadrana je u devizi:
ocrniti rtve poratnih pokolja do te mjere da se svaki razgovor o zloinu poinjenom nad
njima, pretvori u raspravu o zloinima koje je poinio reim kojemu su, stjecajem raznih
okolnosti, te rtve sluile. Svaki razgovor o Bleiburgu treba se dakle pretvoriti u razgovor o
Jasenovcu.

Otuda i silni trud da se sve stradale u ovim zloinima, u to je mogue veoj mjeri svede na
pojam ustaa, to bi prema miljenju jugofila, automatski trebalo oznaavati zloince. Time bi
nestala bleiburka tragedija, a u kolektivnoj bi svijesti zaivjela, Bleiburka (malo surovija, ali
ipak) PravDA, rekao bi na predsjednik, jedan od glavnih branitelja vrijednosti iz 1945.

Moda im je forme radi trebalo suditi, rekli bi demokrati Manolieva tipa, ali kako bi ishod
32

ionako bio isti emu se zamarati sudskim procedurama.

Sva zalaganja za potivanje enevskih konvencija - u neojugoslavenskim redovima vrlo
popularna kad su u pitanju pojedinani zloini poinjeni nad Srbima u Domovinskom ratu -
nestaju kada ih treba primijeniti na nemjerljivo brojnije, zastraujue sustavne poratne
komunistike likvidacije. Ti zloini za pristae ovakvog naina razmiljanja imaju jednu
neodoljivu ekskulpirajuu crtu.

To su naime 'njihovi' zloini koje oni niti ne vrjednuju kao takve, nego kao pravo na silu u
ime humanosti i Dobra, (politikim tumaima kojih se smatraju). ili kao pravo na osvetu za
pretrpljeno zlo tijekom Drugog svjetskog rata... Tko zna kakva jo 'prava' im se motaju po
glavi, dok racionaliziraju navedene pokolje.

Tako ponovno dobivamo ukoenu, crno bijelu sliku Drugog svjetskog rata u kojem se na
jednoj strani nalazi Zlo, koje je (osim to je zlo) neodvojivo vezano uz hrvatsku dravnu ideju,
dok na drugoj strani caruje Dobro, odnosno pravednost, humanizam, tolerancija, univerzalno
ovjekoljublje, vrsto povezani s predodbom poratne Jugoslavije. Potom se uz pomo
politike alkemije, ovu dravu proglaava temeljem dananje Hrvatske, a ne poratnim
stratitem, a kasnije tamnicom hrvatstva, to ona uistinu jest bila.

Oni koji su se odrekli ovog simbola stradanja Hrvata od zvjerskog komunistikog reima,
nisu danas ovdje, ne suosjeaju s nama i bolje da nisu ovdje. Oni koji su dobili mandat, nisu
dobili mandat za prikrivanje zloinake politike nakon 9. svibnja 1945. Oni danas
relativiziraju jugokomunistike zloine. Nije u ptavu predsjednik RH Ivu Josipovia, sin
Titovog partizana, koji je nedavno upozorio na ustaku zmiju u hrvatskim njedrima. ak 67
godina nakon II. svjetskog rata. Tita je oznaio kao jednog od najveih zloinaca prologa
stoljea koji je guio svaku hrvatsku dravotvornu misao i djelovanje. Podsjetio je i na izjavu
prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tumana da Nezavisna Drava Hrvatska nije bila
samo puka kvislinka tvorevina, nego i izraz elje hrvatskog naroda za vlastitom dravom (dr.
Franjo Tuman). Brojne su rtve pale za hrvatsku slobodu i samostalnost, a heroji
Domovinskog rata i danas ame u zatvorima, dok su abolirani velikosrpski agresori na slobodi.

U ime Poasnog bleiburkog voda Zlatko Hasan Efendi ocijenio je da je odluka o uskrati
saborskog pokroviteljstva nad Bleiburkom komemoracijom ideoloke prirode i napad na
nacionalno pomirenje ugraeno u temelje hrvatske drave. To je licemjerje i bezdunost
prema rtvama jugokomunistikog terora, jer dolazili su ovdje i prije zbog politike
legitimacije, a kada su je dobili, ukinuli su pokroviteljstvo.

Unato injenicama koje bi se moglo redati u nedogled, zahuktali proces 'demitologizacije'
Bleiburga ide svojim tijekom, dapae dobio je i svoju meunarodnu dimenziju. Vidjelo se to u
prole godine emitiranom dokumentarcu nizozemskog novinara Geerta Maka koji se u jednoj
od epizoda posveenih jugoslavenskoj problematici dotaknuo i Bleiburga i 'faistikih
izbjeglica', kako ih je sam nazvao. U uratku kojeg se ne bi postidjeli ni propagandisti JNA,
ponovljene su tek neto osuvremenjene teze bive jugoslavenske dravne promidbe.
33


To ne bi bilo toliko katastrofalno da nismo imali prigodu vidjeti dokumentarac istog autora
posveen Njemakoj u razdoblju nacizma. U toj epizodi iz istog serijala, dan je prilino realan
prikaz zabluda i patnji kroz koje su u Drugom svjetskom ratu proli prosjeni Nijemci, uz
dosta razumijevanja za poziciju, nakon Prvog svjetskog rata zgaene Njemake. U sluaju
Hrvatske, ni naznake neega slinog. Neke stvari su neunitive, a jugoslavenska promidba je
svakako jedna od njih.

Hrvatski institut za povijest - Bleiburg i krini put 1945.

Saznajte vie: Bleiburg i krini put 1945. http://slobodni.net/t109057/#ixzz2V3t8Xlbi