FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA POVIJEST

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

INTERVENCIJA JNA U SLOVENIJI

Kolegij: Jugoslavija 1986.-1991. – put do raspada i rata

Mentor: dr. sc. Željka Križe

Student: Martin Mihalic

Akademska godina 2019./2020.

UVOD

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija često je doživljavala razne trzavice i

političke potrese koji su mogli ozbiljno ugroziti njene temelje. Sjetimo se samo Đilasovih
ispada, smjene Rankovića, a u konačnici i čistki u Savezu komunista Hrvatske zbog
Hrvatskog proljeća, ali isto tako i liberalne struje vodstva Saveza komunista Srbije. Očite
ekonomske, političke, vjerske i etničke razlike između država unutar te federacije počele su se
sve jasnije manifestirati nakon smrti Josipa Broza Tite, doživotnog predsjednika za čijega
života je raspad bio nerealan zbog njegovog autoriteta i popularnosti.

Savez komunista Jugoslavije kao da nije želio prihvatiti bolnu istinu da će i Tito
jednom morati umrijeti, kao i svi ostali, te će zemlja osamdesetih utonuti u duboku krizu. Već
neko vrijeme postojale su dvije struje unutar SFRJ – liberalna, na čelu s Hrvatskom i
Slovenijom koje su bile ekonomski razvijenije i zalagale se za daljnju liberalizaciju i
federalizaciju, te centralistička čiji je glavni predstavnik Srbija, koja je htjela uglavnom
suprotno od ove dvije. To će uskoro dovesti do nerazrješivih sukoba i početka raspada
Jugoslavije. Jugoslavenska narodna armija, važan faktor unutar zemlje, dakako nije htjela
dopustiti raspadanje zemlje, a imala je stavove slične vodstvu Saveza komunista Srbije
(centralizam). Čim je Slovenija, koja je bila najudaljenija od Srbije i najbliža izlazu iz te
zajednice probala ostvariti neovisnost, došlo je do intervencije JNA. U ovom seminaru bavit
ćemo se pozadinom događaja koji su doveli do intervencije, njenim uzrocima i ciljevima te
razlogom njenog konačnog neuspjeha.
POZADINA

Kao što je već spomenuto u uvodu, nakon smrti Josipa Broza 1980. godine, nije
izabran neki novi predsjednik, nego je tu funkciju preuzelo Predsjedništvo SFRJ koje se
sastojalo od po jednog predstavnika svake republike i pokrajine, ali nije posjedovalo vrstu
utjecaja i moći koju je imao Tito, što se pokazalo kada general JNA Kadijević nije želio
slušati predsjednika Jovića.1 Praktički, nestankom Tite, smatram kako je jedina organizacija
sa stvarnom moći na prostoru cijele federacije bila upravo JNA. Ona se inače smatrala
baštinikom Titovog naslijeđa te je kao takva nastojala očuvati Jugoslaviju pod svaku cijenu.
Ipak, čini se kako je JNA ipak puno više preferirala centralističku opciju isto kao i Srbija te se
tako praktički svrstala na njenu stranu. Štoviše, etnički sastav armije, pogotovo među
generalima, časnicima i dočasnicima išao je debelo u korist Srba i Crnogoraca koji su držali
puno veći postotak u vojsci, nego što je bila njihova zastupljenost u ukupnom stanovništvu. 2
Dakle, aktivno se posrbljivala nauštrb drugih republika i nacionalnosti.

Slovenija je imala ponešto specifičan položaj u obje Jugoslavije. Relativno homogena,

kompaktna i geografski dosta udaljena od Beograda i Srbije, bila je među ekonomski
najrazvijenijim dijelovima, ako ne i najrazvijeniji dio, Jugoslavije. To je često vodilo k
nezadovoljstvu jer je postojao određen dojam, slično kao i u Hrvatskoj, da sredstva koja
odlaze u fond za razvoj nerazvijenih dijelova zapravo nepravedno otimaju Sloveniji što je sve
više smetalo slovensko (a i hrvatsko) vodstvo.3 Zauzvrat, u već zloglasnom Memorandumu
SANU, upravo je Slovenija, zajedno s Hrvatskom optužena za sve ekonomske probleme, a i
inače je Slovencima često spoticano da se ponašaju kao da uopće ne žele biti u Jugoslaviji. 4
Poseban trn u oku Srba bio je Ustav iz 1974. kojim je uspostavljeno praktički konfederativno
uređenje, a Kosovo i Vojvodina dobili su široku autonomiju unutar Srbije. Nadalje, svaka
republika imala je pravo na secesiju, što se Srbima također nije svidjelo.

No, u Sloveniji je također bilo raznih pokreta koji su se kretali od dodatno proširene
autonomije pa sve do secesije i neovisnosti. Manjak cenzure i kontrole nad medijima
rezultirao je time da je nekoliko časopisa kao što su Nova revija i Mladina počelo sa
zagovaranjem sve veće autonomije i neovisnosti. Ti časopisi često su kritizirali i JNA te se
neko vrijeme razmišljalo o uhićenju prominentnih slovenskih figura, u biti o državnom udaru
vojske u Sloveniji. Nekolicina Slovenaca, npr. Janez Janša, Ivan Borštner i Franci Zavrl su i
uhićeni te im se sudilo što je rezultiralo ogromnim prosvjedima u Ljubljani.4 Uskoro je došlo i
do političke pluralizacije u Sloveniji, (nešto nezamislivo prije samo nekoliko godina) nastale
su nove stranke – Slovenska demokratska unija, Zelena partija, Slovenska seljačka unija, itd. 5
Činjenica da je ovo tolerirano mnogo govori o razvoju Jugoslavije od njenih početaka u
Drugom svjetskom ratu kada je tako nešto bilo praktički nemoguće pa do kraja 80-ih kada će
se sličan pokret dogoditi i u Hrvatskoj.

Autonomija Slovenije došla je do te mjere gdje su zahtijevali posebnu poziciju unutar

federacije. Neki od zahtjeva bili su: posebna vojna oblast gdje bi vojsku služili svi Slovenci,
slovenski jezik kao službeni itd. Srbi na čelu s Miloševićem probali su ponovo iskoristiti
taktiku mitinga koja je tako dobra prolazila u ostalim republikama odnosno pokrajinama.
Ipak, problem je bio u tome što u Sloveniji nije živio pretjeran broj Srba, a Hrvati koji su na
slovensku borbu gledali sa simpatijom odlučili su otkazati neke vlakove kako Srbi ne bi mogli
doći u Sloveniju.6 Uslijedile su međusobne gospodarske blokade između Srbije i Slovenije.
Jasno je da jedna federacija ne može normalno funkcionirati ako njene republike sastavnice
praktički postavljaju gospodarski embargo jedna na drugu. Postajalo je sve izglednije kako će
ili doći do otcjepljenja Slovenije ili do sukoba, što je i sam Milošević potvrdio kao opciju u
svom govoru povodom šestote obljetnice Bitke na Kosovu 28.6. 1989.7

___________________
1
Bilandžić, Dušan. Hrvatska moderna povijest. Zagreb: Golden marketing, 1999. str. 761
2
Radelić, Zdenko. Hrvatska 1945.-1991. Zagreb: Školska knjiga, 2006. str. 81
3
Sirotković, Jakov. Ekonomska komponenta u „Polit. misao“, Vol 34, (1997.). br. 2. str. 18—20
4
Ramet, Sabrina. Balkan Babel: the Disintegration Of Yugoslavia From The Death Of Tito To The Fall Of
Milosevic. London: Routledge, 2002. str. 32
5
Isto, str. 32-33
6
Isto, str. 34-35
7
Bilandžić, Dušan. Hrvatska moderna povijest. Zagreb: Golden marketing, 1999. str. 759
USTROJ JNA I TO

Raspadom Saveza komunista Jugoslavije 1990. i prvim slobodnim, demokratskim

izborima, za predsjednika u Sloveniji došao je popularni Milan Kučan koji je dotada obnašao
dužnost predsjednika Saveza komunista Slovenije.8 Na referendumu se većina naroda odlučila
za samostalnost Slovenije. Ovo je bio potpuno neprihvatljiv razvoj događaja za Srbiju i JNA.
JNA je uvidjela da će raspadom države praktički biti vojska koja nema državu. Obično je
slučaj suprotan jer mnoge manje zemlje gotovo da nemaju vojne snage, ali jedna jaka sila (na
papiru 4. u Europi) bez države vjerojatno je slučaj bez presedana.

Što se tiče same organizacije obrane u Jugoslaviji, ona je bila podijeljena na

Jugoslavensku narodnu armiju (JNA) i Teritorijalnu obranu (TO). Postoji nekoliko razlika
između njih: JNA je po svom karakteru federalna, dok je TO postojala zasebno za svaku
republike.9 Osim toga, razlika je bila i u naoružanosti – JNA je posjedovala teško naoružanje,
mornaricu, zrakoplovstvo, dok TO baš nije raspolagalo takvim sredstvima, a nije za
zanemariti niti politički utjecaj koji je JNA imala u zemlji. Općenito, doktrina djelovanja JNA
sastojala se od očekivanja neprijateljskog napada, bilo sa Istoka, bilo sa Zapada. JNA i TO bi
dočekale prve neprijateljske napade dok se široke mase ne pripreme za ratna djelovanja, tzv.
općenarodna obrana.

Osamdesetih godina postajalo je sve izglednije kako će se JNA prije boriti s

unutrašnjim, nego vanjskim neprijateljima. To se i pokazalo preustrojem iz 1988. godine
kojim će nastati vojne oblasti, a vlasti JNA nastojat će podrediti sebi i TO, tako pokušavajući
drugim republikama oduzeti mogućnosti za obranu.10 Dobar dio tehnike, strateških koncepcija
i planova već je bio dobrano zastario, a i položaji vojarni uz gradove uskoro će se pokazati
manom, tako da će na papiru moćna JNA u Sloveniji izgubiti mnoge prednosti, a neke strane
u kojima se smatrala nadmoćnom (zrakoplovstvo npr.) neće moći biti iskorištene u većoj
mjeri.

___________________
8
Ramet, Sabrina. Balkan Babel: the Disintegration Of Yugoslavia From The Death Of Tito To The Fall Of
Milosevic. London: Routledge, 2002. str. 34
9
Marijan, Davor. Domovinski rat. Zagreb: Despot infinitus d.o.o, 2016. str. 102-103
10
Isto, str. 102

INTERVENCIJA U SLOVENIJI

Već smo objasnili uzroke i krize koji će dovesti do intervencije, te organizaciju snaga
koje će ju provesti, no posvetimo se sada samoj intervenciji, odnosno Desetodnevnom ratu.
Pokušano otimanje oružja TO prošlo je puno lakše i učinkovitije u Hrvatskoj negoli u
Sloveniji. Također, slovenski vrh počeo se unaprijed naoružavati i stvarati ratne planove, ako
dođe do potrebe.

Do prvih sukoba dolazi 26. lipnja, dakle samo dan nakon objave neovisnosti. Ta
odluka proglašena je nevažećom od strane Skupštine SFRJ. Slovensko vodstvo na čelu s
Milanom Kučanom bilo je spremno na sukob, no znali su kako imaju male šanse u otvorenoj
konfrontaciji s JNA i njenom nadmoćnom ratnom tehnikom. Najvažniji dio plana bilo je što
brže ovladavanje granicama, odnosno graničnim prijelazima, nešto s čime je Hrvatska imala
puno više problema. Prvi napad, odnosno tada još „intervencija“ JNA, jer neko vrijeme niti
jedna strana nije htjela napasti prva, dogodila se 27. lipnja.11

Naredbe JNA bile su jasne: zauzeti važne objekte, uglavnom granične prijelaze i
ovladati granicom prema Italiji i Austriji. Jedinice slovenske TO spremno su dočekale kolone
JNA koje su kretale iz Hrvatske u Sloveniju. Općeniti dojam koji se dobiva iz akcija jest da
časnici JNA na terenu nisu točno znali što treba činiti i kako se ponesti pa slobodno možemo
reći kako su patili od manjka sposobnog vodstva. Također, gotovo svi pripadnici
jugoslavenskih oružanih snaga slovenskog, hrvatskog ili albanskog podrijetla su dezertirali jer
nisu htjeli pucati po ljudima koje su podržavali.12

Dakle, i časnici i vojnici bili su slabo motivirani i nisu pokazali veliku želju da zaista
zadrže Sloveniju unutar Jugoslavije. S druge strane, Slovenci su bili iznimno motivirani u
želji za svoju neovisnost, dobro organizirani i znali su koji su im ciljevi. To se može vidjeti i
iz broja poginulih i ranjenih na slovenskoj strani te na jugoslavenskoj – samo prvog dana
ratnih operacija, predalo se 112 vojnika JNA, a dodatnih 273 palo je u ratno zarobljeništvo. 13
Mnoge barake JNA u Sloveniji, kao i drugdje, bile su situirane usred ili blizu gradova. Ovo se
pokazalo katastrofalnom odlukom jer će one tako biti lako blokirane i zarobljene, a oružje,
municija i sva ostala ratna tehnika pripast će slovenskoj strani koja će tako postati još jača.
Slično će se ponavljati i u Hrvatskoj nekoliko mjeseci kasnije.
 Sedmog srpnja sklopljeno je primirje na Brijunskom otočju. Dvanaestgo srpnja
Predsjedništvo donosi odluku o povlačenju gotovo raspale JNA iz Slovenije. Do listopada
više neće ostati njezinih snaga u Sloveniji, već će se one uskoro aktivno uključiti u rat u
Hrvatskoj i BiH. Stradalo je oko 44 vojnika JNA, mnogo više ih je ranjenih i zarobljenih.14

___________________
11
Žunec, Ozren. Rat u Hrvatskoj 1991.-1995. Prvi dio: Uzroci rata i operacije do sarajevskog primirja u
„Polemos : časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira“, Vol. I No. 1, 1998. str. 74
12
Isto, str. 75-76
13
Isto, str. 75
14
Isto, str. 56-76

ZAKLJUČAK

Za ovaj nemili događaj kazao bih kako je bio jedan od konačnih činova kraha
Jugoslavije – naime, deveta federalna jedinica, Jugoslavenska narodna armija, čuvar poretka i
Titinog naslijeđa, u ovom ratu prestala je biti federalna zato jer je većina nesrpskih vojnika i
časnika dezertirala. Naizgled nadmoćna JNA naletjela je na kompaktnu, homogenu, solidno
naoružanu i još bolje ograniziranu slovensku Teritorijalnu obranu i u sukobu s njom ispala
smiješna i jadna jer je poražena i potpuno osramoćena od puno manje i slabije naoružane sile.

Upitno je uopće koliko je sprsko vodstvo na čelu s Miloševićem zapravo htjelo

sačuvati Sloveniju u Jugoslaviji, a koliko pretvoriti JNA iz elementa očuvanja Jugoslavije u
vojsku koja će biti instrumentalna u ostvarenju sna o Velikoj Srbiji. Slovenija je pak svoje
ciljeve ostvarivanja neovisnosti provela za ocjenu 5+, točno su znali koji su im ciljevi te ih
ostvarili u kratkom roku uz minimalne žrtve. Doduše, Slovenija je bila u povoljnijem položaju
u usporedbi s Hrvatskom ili BiH zbog udaljenosti od Srbije, manjka značajne srpske manjine i
oblika države koji je puno lakši za braniti od npr. izdužene i uske Hrvatske.
BIBLIOGRAFIJA

Bilandžić, Dušan. Hrvatska moderna povijest. Zagreb: Golden marketing, 1999

Marijan, Davor. Domovinski rat. Zagreb: Despot infinitus d.o.o, 2016
Radelić, Zdenko. Hrvatska 1945.-1991. Zagreb: Školska knjiga, 2006.
Ramet, Sabrina. Balkan Babel: the Disintegration Of Yugoslavia From The Death Of Tito To The Fall Of
Milosevic. London: Routledge, 2002.
Sirotković, Jakov. Ekonomska komponenta u „Polit. misao“, Vol 34, (1997.). br. 2.
Žunec, Ozren. Rat u Hrvatskoj 1991.-1995. Prvi dio: Uzroci rata i operacije do sarajevskog primirja u
„Polemos : časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira“, Vol. I No. 1, 1998.