FRANJO KRIŽANIĆ

DNEVNI K R ATA
LUDBREG U DOMOVINSKOM RATU
FRANJO KRIŽANIĆ: DNEVNIK RATA – LUDBREG U DOMOVINSKOM RATU

Biblioteka Ludbregiana: Knjiga 16

Nakladnik: Pučko otvoreno učilište „Dragutin Novak“, Ludbreg

Za nakladnika: mr. Branko Dijanošić

Sunakladnik: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb

Za sunakladnika: izv. prof. dr. sc. Ante Nazor

Urednici: mr. Branko Dijanošić i dr. sc. Željka Križe

Recenzija: dr. sc. Željka Križe

mr. sc. Denis Peričić i Anita Peričić

Lektura: mr. sc. Denis Peričić i Anita Peričić

Grafičko uređenje i prijelom: mr. Branko Dijanošić i Miroslav Vađunec, mag.rel.publ.

Naklada: 500 primjeraka

Tisak: Nakladnička kuća „Tonimir“, Varaždinske Toplice

Fotografija na naslovnici: Spomenik palim braniteljima Domovinskog rata, autor Goran

Petrač, vrijeme nastanka 2006. (foto: Miroslav Vađunec)

Na sređivanju i obradi knjige radili su: izv. prof. dr. sc. Ante Nazor, dr. sc. Željka Križe
i Marija Križanić, prof., kojima se od srca zahvaljujem. Zahvaljujem pukovniku Ivanu
Rukljiću i svim braniteljima i njihovim obiteljima koji su mi pomogli u prikupljanju
podataka, dokumenata i fotografija, te pisanim svjedočenjima iz Domovinskog rata.
Svi dokumenti korišteni u ovoj knjizi nalaze se u arhivi Kriznog štaba općine Ludbreg.

Godina izdanja: 2016.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u

Zagrebu pod brojem 000935228.

ISBN 978-953-7624-05-7
 DN E VN I K R ATA
LUDBREG U DOMOVINSKOM RATU

Ovu knjigu, napisanu povodom 25. obljetnice prvih poginulih branitelja iz

ludbreškoga kraja (1991. – 2016.), posvećujem nestalom i svima poginulim

braniteljima iz bivše Općine Ludbreg:

MARIJAN F. LEVAK (1956. – NESTAO 1991.)

JOSIP A. KANIŽAJ (1967. – 1991.)

BOŽIDAR J. PETRIKOVSKI (1961. – 1991.)

MLADEN M. JENDRIĆ (1956. – 1991.)

JOSIP T. MEĐIMUREC (1953. – 1992.)

JOSIP J. ŠAFAREK (1976. – 1995.)

„Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti

– mi ćemo ga držati“

(Božidar Prosenjak)
 RECENZIJA
“Dnevnik rata – Ludbreg u Domovinskom ratu”, Franjo Križanić

Knjiga „Dnevnik rata – Ludbreg u Domovinskom ratu“ autora mr. sc. Franje Križanića
u arhivističkom i historiografskom smislu može se okvalificirati kao memoarsko gradivo,
no zbog brojnih navedenih dokumenta ona predstavlja i zbirku dokumenata koji su, kako
je sam autor istaknuo, uključeni u knjigu kako bi se dodatno potkrijepile činjenice iznesene
u autorovu dnevniku. Tematski, knjigu možemo podijeliti na pet većih cjelina: uvodni dio,
koji uključuje predgovor autora i kratki pregled zbivanja potkraj osamdesetih i početkom
devedesetih, središnji dio, koji obuhvaća kronologiju događanja iz Domovinskog rata
u Ludbregu i djelovanje Kriznog štaba Općine Ludbreg, potom na cjelinu koja obuhvaća
poglavlje o ludbreškim policajcima kao braniteljima Vukovara, zajedno s kratkim osvrtom
na sam završetak razdoblja mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja u poglavlju „Slobodni
Vukovar“; sljedeću tematsku cjelinu čine tri poglavlja posvećena braniteljima s ludbreškog
područja koji su bili pripadnici 1. gardijske brigade „Tigrovi“, 7. gardijske brigade „Pume“
i 3. gardijske brigade „Kune“; naposljetku, posljednja, zaključna cjelina obuhvaća poglavlja
„Poslije Oluje“ i „Pogled s distance“ – svojevrsni autorov epilog.

U uvodnom dijelu autor je, koristeći se odabranom relevantnom historiografskom

literaturom, dao kratak pregled događanja iz kasnih osamdesetih i s početka devedesetih
godina prošlog stoljeća u tadašnjoj SFRJ, pokušavši tako objasniti čimbenike koji su doveli
do raspada Jugoslavije i početka velikosrpske agresije na Hrvatsku.

Središnji te ujedno sadržajno i faktografski najbogatiji dio knjige čine dnevnički zapisi
autora kao predsjednika Kriznog štaba Općine Ludbreg, popraćeni izvornima, kronološki
poredanim dokumentima, sjećanjima sudionika zbivanja te fotografijama s prve crte
bojišnice. Autor u svom dnevniku minuciozno opisuje osnutak i djelovanje Kriznog štaba
od 10. rujna 1991., kad je održana prva sjednica, do 22. veljače 1992. godine. Iako dnevnički
zapisi o djelovanju Kriznog štaba završavaju tim datumom, autor u ovom dijelu zahvaća
i razdoblje do potkraj 1992., donoseći podatke o ranjenim i poginulim braniteljima s
ludbreškog područja te naposljetku o promaknućima i dodjelama činova. Uz dokumente koji
se odnose na samo djelovanje Kriznog štaba, kao i regionalnih civilnih i vojnih institucija,
autor donosi i brojne dokumente „viših tijela“ – Zapovjedništva ZNG-a, Zapovjedništva
Operativne zone Bjelovar te Vlade i ministarstava RH, koji se odnose općenito na djelovanje
kriznih štabova na državnoj razini. Po značaju i zanimljivosti posebno se ističu dokumenti
Zapovjedništva ZNG-a, jer oslikavaju situaciju u blokiranim vojarnama JNA te zbivanja
uoči i nakon njihova osvajanja. Uz to, svakako su značajni i dokumenti Zapovjedništva
Operativne zone Bjelovar, koji se odnose na angažiranje i mobilizaciju oružanih snaga s
ludbreškog područja. Osim dokumenata civilnih i vojnih vlasti, autor donosi i dokumente
različitih gospodarskih subjekata, koji svjedoče o njihovu angažiranju oko logističkih
potreba, kao i donacijama, kojima su materijalno pomagali obrani Republike Hrvatske.
5
 Posebno poglavlje posvećeno je ludbreškim policajcima kao braniteljima Vukovara.
Ovdje se donose njihove kratke biografije, odnosno sažeti ratni put, uz podatke o
ranjavanjima, umirovljenjima, odličjima i unapređenjima u više činove. Iz knjige
„Vukowaraždin 1991.“ izdvojena su osobna svjedočanstva pojedinih branitelja. Kao
svojevrsni epilog tih zbivanja slijedi iduće poglavlje „Slobodni Vukovar“, u kojem autor
opisuje svoje sjećanje na „Vlak mira za Vukovar“ (8. lipnja 1997.) te posjet Vukovaru dvije
godine kasnije.

Tri poglavlja koja obuhvaćaju Prvu, Sedmu i Treću gardijsku brigadu, odnosno
„Tigrove“, „Pume“ i „Kune“, uz kratak opis njihova ratnog puta, čine uglavnom osobna
svjedočanstva branitelja s ludbreškog područja i biografije poginulih branitelja.

Knjiga završava poglavljima „Poslije Oluje“ te „Pogled s distance“, u kojem autor donosi
vlastita promišljanja i poglede na ratna i politička zbivanja turbulentnog razdoblja s početka
devedesetih godina, ali se ujedno osvrće i na razdoblje jednostranačkoga političkog
sustava u bivšoj Jugoslaviji. Uz to, autor se, u svojoj potrazi za objašnjenjem fenomena
komunizma i komunističkog režima ne ograničava samo na prostor bivše države, već ga
stavlja u širi kontekst europskog prostora, donoseći pritom citate književnika i mislilaca
iz istočnoga i zapadnoga europskoga kulturnoga kruga.

Naposljetku, zbog brojnih podataka i dokumenata kojima su popraćeni autorovi

dnevnički zapisi, ova je knjiga vrijedan izvor znanja o doprinosu ludbreškoga kraja i
njegovih stanovnika obrani Republike Hrvatske u Domovinskom ratu.

dr. sc. Željka Križe

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata

6
 Objektivno dnevničko-memoarsko djelo specifične subjektivne težine

Pojam literatura u današnjem je smislu svakako višeznačan, pa tako i knjigu Franje

Križanića Dnevnik rata – Ludbreg u Domovinskom ratu možemo definirati višestruko.
Radi se, prije svega, o literaturi koja pretendira biti činjeničnom (eng. faction ili non-fiction)
odnosno dokumentarnom, jer opisuje stvarne događaje povijesne važnosti. Stoga ova
knjiga ima i karakteristike historiografskoga (u širem smislu) i dnevničko-memoarskog
djela (u užem smislu). Budući pak dnevničko-memoarskoga karaktera, Križanićeva knjiga
u jednom se svom dijelu nužno, iako ne i dominantno, približava i onoj vrsti zapisa kakve
danas najčešće razumijevamo pod pojmom literature, dakle – književnosti.

Stoga je i knjiga razmjerno pravilno strukturirana u dva dijela: prvi, veći, koji nastoji
biti objektivne naravi, više je činjeničnoga odnosno dokumentarnoga te publicističkoga
i historiografskoga karaktera, dok se drugi, manji, onaj pogovorni, koji je izrijekom i
neprikriveno subjektivne naravi, znatnije približava književnoj memoaristici i esejistici.

Nastavljajući ovu strukturalnu analizu, možemo utvrditi da je Dnevnik rata više

dnevnički u onome svome prevladavajućem, činjeničnom odnosno dokumentarnom
dijelu, u kojemu prati aktivnosti Kriznog štaba tadašnje Općine Ludbreg (kojemu je
autor bio predsjednik) iz objektivnog rakursa zapisnika sa sjednica, dok je u drugome,
subjektivnijem dijelu više memoarski.

Ma s kojega od nabrojenih (i međusobno interferirajućih) aspekata razmatrali

Križanićevu knjigu, ona predstavlja zanimljiv i neophodan prinos osvjetljavanju ključnih
nacionalnih (i ne samo nacionalnih) zbivanja uoči i za vrijeme Domovinskog rata, kako na
makrorazini (Hrvatska), tako i na, uvjetno rečeno, mikrorazini (Ludbreg i ludbreški kraj),
pri čemu te dvije razine međusobno također interferiraju, pa je stoga možda i najveća
vrijednost Dnevnika rata u tome što jasno ukazuje na važnost zbivanja u (uvjetno rečeno)
mikrokontekstu na zbivanja u makrokontekstu; odnosno, jednostavnije, na važnost
obrane ludbreškoga kraja za obranu cijele Hrvatske.

Kao što i priliči činjeničnom odnosno dokumentarnom te publicističkom i

historiografskom, ali i dnevničko-memoarskom djelu, Dnevnik rata spomenuta zbivanja
izlaže kronološkim načelom, pregledno i potkrijepljeno povijesnim izvorima, a to su, u
ovom slučaju, poglavito zapisnici sjednica Kriznog štaba Općine Ludbreg. Oni su pak
obilato upotpunjeni vizualnom građom: fotografijama, novinskim izrescima i faksimilima
autentične dokumentacije kao što je, primjerice, korespondencija s državnim tijelima
tijekom ratnog stanja. Sadržaj knjige se, opet, ne iscrpljuje na događajima s razmjerno
uskoga ludbreškog područja, nego, u nastavku, iscrpno prati i rekonstruira djelovanje
ludbreških branitelja na svim bojištima Domovinskog rata u kojima su sudjelovali,
posebnu pozornost pridajući poginulima, ranjenima te nestalom branitelju s ludbreškog
područja i članovima njihovih obitelji.
7
 Križanićev pristup, ma koliko bezuvjetno domoljuban (ili upravo zbog toga, jer što je
domoljublje bez konstruktivne kritike negativnih pojava?), u kolopletu rekonstruiranja
tih turbulentnih zbivanja nije jednostran niti romantično banalan: autor na više mjesta,
gdje god za to nalazi opravdani razlog, kritički progovara o onome što, posebice u
prvim danima djelovanja Kriznog štaba na ludbreškom području, nije bilo idealno niti
hvalevrijedno. Baš kao što je, sudeći prema zapisnicima, na takve pojave upozoravao i
tada, kao čelni akter tadašnjih zbivanja, tako se na to osvrće i sada, u svome memoarsko-
esejističkom pogovoru, ne libeći se iskazati ni kritike na najnovije pojave hrvatske
stvarnosti. Taj pogovor stoga nema samo karakter izravnog svjedočanstva važnoga za
valoriziranje zbivanja otprije četvrt stoljeća, nego i osobnog promišljanja o nedavnoj
prošlosti hrvatske države te, posljedično, o njezinoj budućnosti. Kao što je iskazao i u
svojoj prethodnoj knjizi Hommage Sigecu, u tom dijelu Dnevnika rata Franjo Križanić
potvrđuje i svoj latentni književni talent, a što objektivnima, činjeničnim aspektima ove
knjige svakako pridaje i specifičnu težinu doda(t)ne vrijednosti.

U Varaždinu, 30. ožujka 2016. mr. sc. Denis Peričić

Anita Peričić

8
 PREDGOVORI
O „Dnevniku rata“ Franje Križanića

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (dalje: Centar)

osnovan je radi prikupljanja i sređivanja arhivskoga gradiva iz Domovinskog rata. Jedna
od zadaća Centra je da, uz primarne povijesne izvore, zbog njegove iznimne važnosti za
utvrđivanje i istraživanje povijesnih činjenica, prikuplja i objavljuje memoarsko gradivo –
sjećanja, izjave i zapise sudionika Domovinskog rata, kako bi informacije o tom razdoblju
hrvatske povijesti bile što dostupnije istraživačima i cjelokupnoj javnosti. Upravo zbog
navedenoga Centar je pokrenuo seriju Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995.
– memoarsko gradivo.

Knjiga „Dnevnik rata – Ludbreg u Domovinskom ratu“ autora mr. sc. Franje Križanića,
ratnog predsjednika Kriznog štaba u Ludbregu, ima značajke memoarskoga gradiva,
no prijepisi sadržaja sjednica Kriznog štaba i ostali brojni izvori u knjizi povećavaju
dokumentarističku vrijednost ovog djela, koje je autor pisao najvećim dijelom kao
neposredan sudionik događaja o kojima govori. Stoga je glavni dio knjige posvećen
događajima u Ludbregu i djelovanju Kriznog štaba Općine Ludbreg, nakon što se autor u
uvodu kratko osvrnuo na uzroke velikosrpske agresije na Hrvatsku.

Posebna vrijednost knjige je i u tome što donosi popis branitelja iz ludbreškoga kraja te
izražava zahvalnost svima koji su sudjelovali u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, a
posebice onima koji su poginuli kao hrvatski branitelji.

Dakako, zbog subjektivnog dojma izlagača, ali i vremena koje je proteklo od događaja
o kojima se piše, memoarsko gradivo je podložno i manje objektivnim prosudbama
i zaključcima, zbog čega treba biti oprezan u njegovu korištenju, odnosno treba ga
obvezno usporediti s dokumentima te s ostalim memoarskim gradivom (primjerice, sa
svjedočenjem većeg broja ljudi o istom događaju ili s memoarima ostalih sudionika).
No, upravo zbog velikog broja izvora koje je autor naveo u ovoj knjizi, kao i činjenice
da je ovdje prezentirani sadržaj sjednica autentičan, ova knjiga čini se vjerodostojnim
historiografskim djelom, koje će znanstvenicima omogućiti spoznaju o ulozi Ludbrega i
njegovih stanovnika u Domovinskom ratu. Autor, koji je u ratu bio na odgovornoj dužnosti
predsjednika Kriznog štaba, zaslužuje zahvalnost jer je i u miru pokazao odgovornost
tako što je događaje iz Domovinskog rata sačuvao za budućnost, na ponos svom gradu i
svojim sugrađanima. Općina Ludbreg i njezini stanovnici time su dobili pisani spomenik
o jednom dijelu svojih aktivnosti u jednom od najsjajnijih razdoblja hrvatske povijesti.

Ravnatelj HMDCDR-a:
izv. prof. dr. sc. Ante Nazor
9
 Ludbreg – počeci višestranačke demokracije

Krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća život je u ludbreškom kraju imao svoj
uobičajeni ritam, u spoju svih mogućih zbivanja u Gradu Ludbregu i selima koja su se
razmiljela uz lokalne putove ludbreške Podravine.

No, društvene promjene koje su se počele događati u dotad nedodirljivoj zemlji

komunističkog bloka, Sovjetskom Savezu, u našoj su domovini i ludbreškom kraju potakle
razmišljanja o mogućim posljedicama tih zbivanja. U zraku se polako rađala spoznaja da
se jedno društveno razdoblje bliži svom kraju sa svim onim dilemama koje se javljaju
kad dolazi nešto novo i nepoznato. Sve češće su se postavljala pitanja o položaju Hrvatske
u dotadašnjoj Jugoslaviji, zatim o efikasnosti socijalističkoga gospodarstva, ljudskim
pravima, slobodi govora i slično. Ukratko, i u ludbreškom je kraju sazrijevala svijest da je
doba višestranačke parlamentarne demokracije ante portas, pred vratima.

U takvoj su atmosferi počele nastajati i prve nove političke stranke u našem kraju.
Osobe koje su bile inicijatori osnivanja tih novih stranaka bile su izložene rizicima zbog
nepostojanja odgovarajuće zakonske regulative. U tom smislu treba prije svega odati
priznanje tih hrabrim ljudima čije su domoljublje i vjera u bolju Hrvatsku bili jači od
mogućih opasnosti, počevši od dr. Franje Tuđmana do svih onih običnih ljudi u našem
društvu. Najveće poštovanje ipak treba odati svima onima koji su se uključili u obranu
Republike Hrvatske u nadolazećem Domovinskom ratu, osobito onima koji su izgubili
živote i zdravlje. Njima i njihovim obiteljima Republika Hrvatska mora osigurati pravedan
i dostojanstven status. No, ne smijemo zaboraviti ni nosioce vlasti u socijalističkoj
Hrvatskoj, treba im u tom segmentu odati priznanje za omogućavanje slobodnih izbora
te miran i kulturan prijenos vlasti nakon prvih višestranačkih izbora. Činjenica da je pri
kraju postojanja socijalističke Hrvatske ona sama od strane jugovojske bila u potpunosti
lišena vlastitih obrambenih resursa ide na dušu republičkim vlastima, i mislim da lokalne
vlasti pritom nisu imale način tome se efikasno suprotstaviti.

U takvim su se okolnostima u Hrvatskoj održali i prvi višestranački izbori, koncem

travnja i početkom svibnja 1990. godine. Također je 19. svibnja iste godine održan
referendum o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. O izraženoj volji građana
tadašnje ludbreške općine (područje od Martijanca na zapadu do Malog Bukovca na
istoku) najbolje govore brojke: od ukupno 16.028 glasača izašlih na birališta njih 15.690
bilo je za samostalnost Republike Hrvatske, uz 217 glasova protiv te 121 nevažeći glas.

Temeljem tako izražene slobodne volje građana Općine Ludbreg, 28. svibnja 1990.
konstituirana je i Skupština Općine Ludbreg, gdje je za predsjednika Skupštine izabran
Dragutin Gložinić, dipl. ing., za potpredsjednika Ivan Kirić, a za tajnika Skupštine
Josip Henec (kasnije Kruno Radašić, dipl. iur.). Preuzevši prijašnje ustrojstvo, Skupština
je imala ukupno 70 odbornika, a sastojala se od tri vijeća: Vijeća udruženog rada s 23
10
odbornika – predsjednik Zvonimir Kolak, Vijeća mjesnih zajednica s 22 odbornika –
predsjednik Mladen Hemar te Društveno-političkog vijeća s 22 odbornika – predsjednik
dr. Stjepan Radiković. Što se tiče političkih stranaka, najviše odbornika imao je HDZ-a
(17 odbornika), zatim HDS (13 odbornika), SKH-SDP (7 odbornika), SSH (4 odbornika)
te HSS (1 odbornik). Preostalih 28 odbornika bili su izabrani kao nezavisni kandidati.

Ustanovljenje skupštinskih radnih tijela prošlo je u vrlo tolerantnoj atmosferi, sve u

skladu s rezultatima izbora. Taj način rada, slobodno sučeljavanje stavova i uvažavanje
prava na drukčije mišljenje poticao sam sve do kraja mandata 1993. godine. Što se tiče
Izvršnog vijeća Skupštine Općine Ludbreg, ono je naknadno izabrano, i to na čelu s
predsjednikom mr. sc. Franjom Križanićem.

Promjene koje su se na taj način dogodile u društvu bile su korjenite i dalekosežne.

Daleko prije nego što je započeo hrvatski Domovinski rat bili smo svjesni određenih
rizika, s jedne strane bile su to želje ljudi da izvaninstitucionalno isprave nepravde koje
su im bile učinjene u doba komunizma, pa sve do inercije ili otpora drugih da sačuvaju
stečene privilegije. Ne ulazeći u detalje, nastojali smo svima našim građanima, Hrvatima,
Srbima i svim ostalima nacionalnima manjinama dati do znanja da je jedno doba iza nas
te da će regulativa neovisne Republike Hrvatske biti osnova za istinsku pravnu državu,
državu slobode javne riječi i državu oslobođenu ideoloških okova. S druge se pak strane
i dan-danas postavlja pitanje je li u cijeloj državi trebalo doći do značajnijih kadrovskih
promjena na svim razinama. Osobno mislim da je jedinstvo Hrvata i hrvatskih građana
bilo preduvjet za uspješnu borbu za neovisnu hrvatsku državu i da je u tom smislu politika
dr. Tuđmana bila ispravna.

Kako je vrijeme odmicalo, sve više se uviđalo da prolazi vrijeme mira te su počele pri-
preme za izvanredne situacije. Tako je odlukom Regionalnoga kriznog štaba varaždinsko-
međimurske regije od 7. kolovoza 1991. formiran Krizni štab Općine Ludbreg u sastavu:
Dragutin Gložinić, Slavko Busija, dr. Marijan Filipašić, Ivan Đuran te Andrija Makar.
Temeljni zadatak Kriznog štaba bio je logistička podrška svim dijelovima sustava obrane i
sigurnosti Republike Hrvatske u slučajevima ugroženosti masovnim terorizmom, vojnom
okupacijom i ratom. Zapovijedanje vojnim formacijama i jedinicama Oružanih snaga Re-
publike Hrvatske bilo je strogo utvrđeno zakonom Republike Hrvatske i Krizni štabovi
tu nisu imali nikakve nadležnosti. Također su vrlo brzo bili formirani krizni štabovi u
mjesnim zajednicama, kao i Narodna zaštita, koju je koordinirao Stjepan Mravlinčić. Ovi
krizni štabovi postojali su sve do odluke Vlade Republike Hrvatske kojom su formirani
krizni štabovi pod nadležnošću izvršne vlasti.

Iako mi u Ludbregu i okolici nismo imali izravnih ratnih razaranja, odlazak naših
policajaca u Vukovar i druga bojišta nagovijestio je da je Republika Hrvatska uvučena
u nemilosrdni rat. Počeli su se mobilizirati pričuvni sastavi bivše Teritorijalne obrane,
odnosno stvarati hrvatska oružana sila. Iako je to bio proces izvan naših ovlasti, itekako
11
su se osjetili problemi koji pritom nastaju. Oni su bili ne samo logističke, nego i psihološke
naravi, organizacijske, pa čak i političke. Dok su vojni zapovjednici željeli borce koji su
bili bolje uvježbani ili su već prošli vatreno krštenje, oni sami su se često pitali zašto se ne
mobiliziraju pripadnici svih jedinica, i slično. Ovdje se pokazala sva složenost stvaranja
prave vojske i nužnost postojanja ljudi koji imaju hrabrosti i odlučnosti, ali i vojna znanja.

Na kraju, posebno treba odati priznanje svima koji su na bilo koji način sudjelovali u
stvaranju moderne Republike Hrvatske. To osobito vrijedi za one koji su pritom izgubili
zdravlje te za naše poginule sugrađane: Josipa Kanižaja, Vladu Levaka, Mladena Jendrića,
Božu Petrikovskog, Josipa Međimurca te Josipa Šafareka.

Ludbreg, siječanj 2016. Dragutin Gložinić, dipl. ing.

12
 Zamisao o stvaranju oružanih postrojbi na širem prostoru grada Varaždina i današnje
Varaždinske županije nastala je već koncem 1990. godine. Bilo je očigledno da se tzv. JNA
svrstala na stranu i u zaštitu velikosrpskih interesa, tj. u realizaciju stvaranja Velike Srbije
po Miloševićevoj ideji. Budući da je na ovom prostoru bio razmješten 32. korpus JNA s
velikim i snažnim vojnim potencijalom, kako u ljudstvu, tako još više u tehnici i opremi,
ta je potreba formiranja snažne obrambene postrojbe postala nasušna potreba, jer se snage
JNA nisu imale namjeru mirno i bez oružanog sukoba povući iz prostora koji su zaposjele.

Stoga je vodstvo RH u proljeće 1991. (ožujak – travanj) izdalo naputak po kojem se u

Varaždinu treba formirati vojna postrojba jačine brigade standardnog ustroja (formacije).
Zadaću su trebali izvršiti djelatnici tadašnjeg Sekretarijata za narodnu obranu u suradnji
s PU Varaždin te nekolicinom umirovljenih časnika-dragovoljaca, kojima je prestala
djelatna služba u JNA.

U zadanom vremenskom roku do 8. svibnja 1991., mala skupina djelatnika TO i

imenovani prvi zapovjednik brigade, umirovljeni pukovnik Ivan Rukljić, izvršili su
dobivenu zadaću.

Brigada brojne oznake 5. brigada ZNG-a „R“ klasifikacije (početkom srpnja 1991.
godine preimenovana u 104. brigadu HV-a) u mobilizacijskom smislu formirana je i bila u
pripravnosti što se tiče ljudskog sastava. Od raspoloživog oružja i opreme tada se borbeno
mogla opremiti samo jedna satnija od 135 ljudi.

Sastav ljudstva bio je s prostora tadašnjih općina Varaždin, Ivanec, Novi Marof i
Ludbreg, a postrojbe su ustrojene po teritorijalnom principu. Postupno se popravljala
situacija oko opremanja brigade oružjem i vojnom opremom, jer su krizni štabovi općina
uporno radili na nabavi potrebne opreme iz inozemstva (Slovenija, Austrija i Njemačka).

Prvo javno predstavljanje jedne potpuno naoružane i borbeno spremne postrojbe

brigade uslijedilo je posljednjih dana mjeseca kolovoza, kad su u Zelendvoru postrojene
protudiverzantska satnija i diverzantski vod, a zatim je na nekoliko osjetljivih punktova u
gradu Varaždinu demonstrirana vojnička vještina u upotrebi borbene opreme i borbenog
djelovanja.

Stvarno „vatreno krštenje“ brigada je imala u tzv. varaždinskim danima rata, kad je
zajedno sa snagama MUP-a, ONZ-a i 5. bojne 1. gardijske brigade („Tigrovi“) izvršila
blokadu vojarni u Varaždinu, na Ivanščici te u vojnim skladištima na Banjščini i Novoj
Vesi.

Borbeno djelovanje brigade nastavljeno je u oslobađanju vojarne „Vojnović“ u Bjelovaru,

gdje je bila neposredno angažirana 3. bojna (novomarofska), a u čijem je sastavu tada bila
i ludbreška satnija.
13
 Početkom studenoga 1991. brigada odlazi na borbene zadaće u sektor Lipik-Pakrac,
gdje ostaje sve do početka srpnja 1992. godine.

U sastavu brigade, ali sada kao samostalne, borbeno je angažirana ludbreška satnija
(sektor Omanovac). Na prostoru Pakraca brigada je do povratka u matični garnizon imala
22 poginula pripadnika, među kojima su bila dva pripadnika ludbreške satnije – Božo
Petrikovski i Mladen Jendrić.

104. brigada je nakon povratka u Varaždin nastavila s obučavanjem ljudstva za

predstojeće borbene zadaće, koje su uslijedile 1995. godine u vojno-redarstvenim
operacijama „Bljesak“ i „Oluja“, gdje je kompletna brigada bila angažirana na prvim
crtama bojišnice.

Ukupno je od 1991. do 1995. godine brigada imala 32 poginula i više od 200 ranjenih ili
oboljelih od posljedica ratnih zbivanja.

Za svoj doprinos u Domovinskom ratu 104. brigada je odlikovana Redom Nikole Šubića
Zrinskog. Po završenoj operaciji mirne reintegracije, brigada je postupno demobilizirana,
prešavši u Pričuvni sastav.

Siječanj 2016. godine Umirovljeni pukovnik Ivan Rukljić

14
 Sjećati se danas nekih događaja iz teških, ali slavnih trenutaka novije hrvatske povijesti
nije jednostavno. Ne zato što je vrijeme prekrilo to razdoblje finom sitnom prašinom,
već zato što je nakon 25 godina teško pokrenuti sve one osjećaje (strahovanja, strepnje,
tuge i radosti) koji su pratili to vrijeme, a jednako tako i kod čitatelja pobuditi emocije
koje bi ga mogle vratiti u ono, na neki način posebno vrijeme. Nije li danas očigledno da
je srpsku okupaciju jednog dijela Hrvatske povijest u međuvremenu pretvorila u puku
epizodu koju je svijet već i zaboravio?! Dakako, branitelji i ja, a posebno obitelji poginulih,
nestalih i ranjenih, tu smo epizodu doživjeli kao beznadnu katastrofu. Zaboravimo li
naše tadašnje duševno stanje, onda nitko ne može razumjeti ni smisao tog razdoblja, kao
ni njegove posljedice. U očaj nas nije bacao srpski osvajač, neprijatelji dolaze i odlaze,
a hod civilizacije se nastavlja. Nas je mogla progutati druga civilizacija. I neki su drugi
narodi unutar Jugoslavije tada gubili jezik i identitet. Shvatio sam da hrvatski narod nije
besmrtan; on može i nestati. Da me ta pomisao nije proganjala, strah od rata i pogibelji
mene i moje sunarodnjake bi pobijedio.

Osjećaj da sam u tom vremenu bio na čelu obrane Općine Ludbreg (kako god malog
dijela Hrvatske) čini me, unatoč svim razočaranjima i skepsama, posebno ponosnim
ili, u najmanju ruku, nimalo ravnodušnim. S obzirom na to da sam predsjedao svim
sastancima Kriznog štaba za obranu Općine Ludbreg, sačuvao sam gotovo cjelokupno
pisano gradivo o događajima iz Domovinskog rata s aspekta našega kraja. Tu mislim
na sve aktivnosti vezane uz specifične oblike života i rada na području Općine, ali i na
aktivnosti vezane uz aktivno sudjelovanje naših branitelja (policajaca i vojnika) na prvim
crtama obrane Hrvatske. Pored redovno mobiliziranih branitelja i policajaca, posebno je
značajno ovdje spomenuti ulogu dragovoljaca koji su se uključivali u najsudbonosnijim
trenucima obrane, ali i nemalu ulogu ludbreškoga gospodarstva u proizvodnji oružja i
opreme te osposobljavanju osvojenog oružja. Svakako su najveći obol obrani dali poginuli
i nestali branitelji, te ranjeni, zbog kojih, uz dragovoljce, i pišem ovu knjigu. Njima
dugujemo zahvalnost što se i Ludbreg našao na časnome mjestu oslobođenja i obrane
mnogih dijelova naše Domovine.

Bilo je više pokušaja pisanja knjige o sveobuhvatnom doprinosu ludbreškoga kraja u

Domovinskom ratu, ali te aktivnosti nikad nisu dale neke opipljive rezultate. Prišlo se
definiranju sadržaja koje bi pokrivala knjiga, radilo se na prikupljanju nekih fotografija,
usmeno su se prepričavali detalji iz obrane, i tu se obično stalo. Kako sam imao cjelinu
svih događanja obrane, a i cjelokupnu sačuvanu pisanu građu Kriznog štaba, odlučio sam,
25 godina nakon nestanka i pogibije prvih policajaca i branitelja (Levak, Kanižaj, Jendrić
i Petrikovski), obraditi cjelokupnu dokumentaciju i dnevničke zapise iz tog vremena.
Dnevnik je autobiografski žanr, primarno određen kontinuiranim i neposrednim
zapisivanjem događaja, forma koja najviše odgovara onome što će sadržavati ova knjiga, jer
je ona plod mojih razmišljanja i percepcije nekih događaja, te joj se neće moći osporiti da
nije cjelovita (što ni ne može biti), ili da su akteri i/ili događaji bili drugačiji. U dnevniku je
primarno naglašen zahtjev za autentičnošću informacija, a što je najjednostavnije postići
15
navođenjem provjerljive dokumentarne građe, datuma, provjerljivih imena osoba. Osim
izvanjskih događaja, bilo osobnoga ili društvenoga karaktera, ovdje opisujem događaje
koji su projicirali specifičnost emotivnih percepcija. Povod pisanju ovog dnevnika, pored
okrugle obljetnice, je i u onoj izreci da se ono što nije zapisano nije ni dogodilo, ili, kako
to pjeva Ivica Pepelko u svojoj pjesmi Rane devedesete – da se ne zaborave. Svakako je na
pisanje ove knjige utjecala i ta antologijska pjesma:

Stigla jesen,
Pa se svega prisjetih.
Onih dana,
Ranih devedesetih.
Oj mladosti moja mila,
Rano si me ostavila.
Kao cvijet na kamenu,
Kao srnu ranjenu.

Za sve vijeke,
Prokleti svi ratovi.
Crni veo,
Nosili mi svatovi.
A ja ko bez krila ptica,
Vezan sam uz ta kolica.
Sestrica me previja,
Stara majka umiva.

Lijepa moja hrvatska Domovino,

Mnogo suza zbog te se prolilo.
Kad ne bude više mene,
Sačuvaj bar uspomene.
Zbog svih onih nesretni
Ranih devedesetih.

(Denis Peričić: Škrinjica – Mala antologija suvremenog hrvatskog duhovnog pjesništva)

Svakako da u knjizi nisam mogao izbjeći navesti kako su događaji djelovali na moju
vlastitu emotivnu percepciju. Neminovna je i posljedica takve vremenske perspektive
(25 godina) dnevničkog zapisivanja i pripovijedanja njegov kronološki ustroj: dnevnik
ne samo da poštuje kronologiju, već je, zapravo, u tekstu uspostavlja i tamo gdje je ona
bezvremenska. U knjizi će se naći i pojedini dijelovi koji na prvi pogled ne odgovaraju
dnevničkoj formi (Opis uzroka rata, Pregled događanja uoči i tijekom rata u Ludbregu,
Opisi pojedinih oružanih formacija, Pogled s distance na ratnu i poratnu situaciju...),
16
međutim, i ti dijelovi odgovaraju globalnoj strukturi, a koja odgovara kalendarskom
konceptu vremena (događaji prije rata, u tijeku rata i poslije rata).

Kako je već iz navedenoga vidljivo, knjiga će se baviti događajima prije rata – kako na
općedruštvenom planu, tako i u Općini Ludbreg, zatim događajima u tijeku rata, koji
završava mirnom reintegracijom istoka Hrvatske i odlaskom Vlaka mira u Vukovar
1997. godine, te subjektivnom autorovom analizom o postignutim ciljevima. Na području
Općine Ludbreg nije bilo ni jednoga vojnog objekta, niti je sâm teritorij Općine bio izravno
napadnut. To nije umanjilo strahove i strepnje s kojima su živjeli građani, a s kojima su se
posebno susretali mobilizirani branitelji. Svjedoci tog vremena sigurno se sjećaju uzbuna
i bježanja u podrume i skloništa, čestih prekida nastave u školama i rada gospodarskih
subjekata, vožnje automobilima sa zasjenjenim svjetlima, gašenja javne rasvjete noću i
mnogih drugih specifičnih (ratnih) oblika života i rada, a što je mladim generacijama
nezamislivo. Psihologija ratovanja uvijek je na stranih onih koji brane vlastiti prag,
za razliku od branenja i oslobađanja teritorija koji se slabije poznaje ili ga se uopće ne
poznaje. U takvoj situaciji uvijek pomaže ljubav prema domovini koja, iza vlastitog doma,
odmah dolazi u prvi plan. S takvima motivima išli su naši policajci i vojnici (u pričuvnim
i redovnim sastavima HV) u obranu i oslobađanje Varaždina, Bjelovara, Pakraca,
Vukovara, zapadne Slavonije, juga Hrvatske i ostalih dijelova Hrvatske.

Knjiga je namijenjena kako braniteljima, tako i građanstvu ludbreške regije, ali i široj
čitalačkoj publici, s jasnom namjerom da se vrednuje doprinos Ludbrega u Domovinskom
ratu te da se ne zaborave poginuli, nestali i ranjeni branitelji te dragovoljci iz našega kraja,
kao i svi branitelji koji su na bilo koji način bili uključeni u obranu.

U Ludbregu 2016. godine mr. sc. Franjo Križanić

17
 UZROCI RATA
Nakon smrti Josipa Broza Tita postupno su do izražaja došle razlike između
jugoslavenskih republika oko ustroja i opstanka Federacije. U Srbiji se širilo nezadovoljstvo
Ustavom iz 1974. zbog statusa autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova te općenito
zbog činjenice da se u Jugoslaviji kakva je bila ne realiziraju u dovoljnoj mjeri srpske
nacionalne težnje. Postupno se oblikovalo stajalište o (tobože) neravnopravnom položaju
i zakinutosti Srba i Srbije. Ono je prvotno izneseno u akademskim krugovima (za širu
javnost tad neobjavljeni Memorandum SANU, koji je u suštini predstavljao pokušaj da
se velikosrpski koncept iskaže na jedan naizgled prihvatljiv način), odakle se proširilo u
javnost. Oživljeni su i tradicionalni nacionalistički mitovi te postavljeni službeni zahtjevi
za drugačijim položajem pokrajina, ali i neslužbeni (u komunizmu se „neslužbeno“ može
zahtijevati jedino ono što Partija dozvoljava zahtijevati, ako se ne želi riskirati zatvor)
zahtjevi iz Srbije za ujedinjenjem svih Srba u jednu teritorijalnu cjelinu, u početku kroz
traženje uspostave autonomnih pokrajina na području Hrvatske. U tom kontekstu Hrvati
su opetovano bivali optuživani za genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu te za
diskriminaciju nad Srbima u Hrvatskoj, koja se navodno nastavila i u Socijalističkoj
Republici Hrvatskoj. Jedna od točaka razdora u Hrvatskoj bila je i rasprava o amandmanu
na Ustav SR Hrvatske o jeziku, što ju je 1985. potaklo Predsjedništvo SRH, tražeći da se
dotadašnja formulacija po kojoj je „u javnoj upotrebi hrvatski književni jezik, standardni
oblik narodnoga jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski jezik“,
promjeni u formulaciju da je „u službenoj upotrebi hrvatski ili srpski jezik“. Rasprava o
tome posebno se rasplamsala 1988., kad je to pitanje došlo na dnevni red Sabora.
Nakon Drugoga svjetskog rata JNA se postupno preobražavala iz „ideološki jednake“
vojske u srpsku imperijalnu silu. Proces je bio dugotrajan i sustavan. Odvijao se na
jezičnom polju, u promjenama nacionalnog sastava upravnoga i zapovjednoga časničkog
zbora, koji je bivao u sve većoj mjeri popunjavan Srbima i Crnogorcima. Intenzivirao se
80-ih godina, a vrhunac povećavanja udjela Srba u ukupnom časničkom zboru odvijao se
između 1986. i 1990. godine (Memorandum SANU, preustroj oružanih snaga u drugoj
polovici 80-ih).
U rujnu 1987. na čelo Saveza komunista Srbije došao je Slobodan Milošević, koji je
u Srbiji ubrzo prepoznat kao osoba koja može riješiti pitanje Kosova i položaja Srbije u
Federaciji. Njemu u podršku od ljeta 1988. organiziraju se masovni mitinzi po svim većim
gradovima u Srbiji, na kojima se zahtijevalo preuređenje Jugoslavije (tzv. Antibirokratska
revolucija). Te godine, 19. studenoga, Slobodan Milošević na Ušću u Beogradu drži govor
pred oko milijun okupljenih, gdje izravno prijeti svima koji ne misle kao on: „Jugoslavija
je velikom borbom stvorena, velikom borbom će se braniti“. Pošto je pritiscima ishodila
smanjenje ovlasti pokrajina (a Kosovu i vratila naziv Kosovo i Metohija) i promijenila
političko vodstvo pokrajina, a onda opet nasilnim putom i vodstvo SR Crne Gore, te na
taj način osigurala četiri glasa (od osam) u saveznim institucijama, Srbija je svoja stajališta
pokušala nametnuti i ostalim republikama. Na udaru te promidžbe najprije su se našle
SR Slovenija i SR Hrvatska, koje su zagovarale preustroj Jugoslavije na konfederativnome
19
načelu. Već prije demokratskih izbora 1990. iz Beograda je bilo poticano protuhrvatsko
raspoloženje kod Srba u Hrvatskoj, što se očitovalo prilikom organizacije mitinga,
posebice onoga u Kninu.
Nakon izbora, pod optužbom da je na djelu obnova ustaštva, u kolovozu 1990. uslijedila
je i njihova otvorena pobuna (tzv. Balvan-revolucija), koja je imala podršku vodstva Srbije
i Crne Gore te logističku potporu srpskog dijela JNA. U svojima nastojanjima Srbija
se najviše oslanjala na saveznu vojsku, u kojoj su Srbi tradicionalno bili natprosječno
zastupljeni. Postupna preobrazba JNA u srpsku vojsku započela je prije višestranačkih
izbora 1990. godine. Vojni vrh bio je krajnje nepovjerljiv prema sve očitijim znakovima
promjena u Europi potkraj 80-tih (jenjavanjem Hladnog rata između SAD-a i SSSR-a,
padom Berlinskog zida i raspadom istočnog bloka). Vremenski podudarno s otvorenim
srbijanskim zahtjevima za preustrojbom Federacije, JNA je provela i vlastiti preustroj.

Prikaz maksimalističke težnje ostvarenja plаna Velike Srbije, do crte Kаrlobаg – Ogulin – Kаrlovаc – Pakrac
- Viroviticа. (Mr. sc. Ante Nazor: „Počeci suvremene Hrvatske države“, Zagreb, 2007.)

20
Najveći postignuti opseg velikosrpskog osvajanja 90-tih godina (Wikipedija: „Domovinski rat, Politički okviri
i uzroci rata“)

Potkraj 1988. dotadašnji vojni ustroj, koji je odražavao federalni ustroj države,
zamijenjen je novim, koji je teritorijalnim obuhvatom potpuno zanemario republičke
granice. Sredinom 1990. (28. lipnja) u razgovoru s Borisavom Jovićem, Slobodan Milošević
zastupa ova stajališta:

-- „cepanje Hrvatske izvršiti tako što će ličko-banijske opštine koje su stvorile zajednicu
ostati sa naše strane“

-- na tom području neka se „kasnije narod na referendumu izjasni hoće li da ostane ili
izađe“.

Povrh toga, JNA je sredinom svibnja 1990., nakon održavanja višestranačkih izbora
u Hrvatskoj, oduzela oružje namijenjeno Teritorijalnoj obrani (TO), posebnoj sastavnici
obrambenog sustava tadašnje Jugoslavije, koja je bila u isključivoj nadležnosti republika.
Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojime je TO mogla naoružati oko 200.000 ljudi.
Tako je Hrvatska, bez obzira na visok moral ljudstva, rat dočekala suočena s nedostatkom
ratne tehnike i sredstava za obranu, izuzev skromne količine lakoga pješačkog naoružanja
kojim su raspolagale policijske postrojbe, te lovačkoga, muzejskoga i trofejnog oružja.
Ustroj teritorijalne obrane bio je utemeljen na odredbi članka 239. tadašnjeg Ustava SFRJ,
prema kojem su republike – pa tako i SR Hrvatska – imale pravo organizirati i rukovoditi
21
Teritorijalnom obranom. Analognu odredbu sadržavao je i članak 237. tadašnjeg Ustava
SR Hrvatske. Na čelu Teritorijalne obrane bio je zapovjednik TO, kojega je imenovalo i
razrješavalo dužnosti tadašnje Predsjedništvo SFRJ na prijedlog Predsjedništva tadašnje
SR Hrvatske.
Nakon razoružanja Teritorijalne obrane SR Hrvatske glavni cilj Hrvatske bio je
pregovorima dobiti na vremenu kako bi se unovačile i naoružale barem policijske snage.
Nabavivši oružje tajnim kanalima iz inozemstva, Hrvatska je potkraj siječnja 1991.
raspolagala s približno 30.000 komada uglavnom streljačkoga i ponešto protuzračnoga i
protuoklopnog oružja.
Protivnik je raspolagao nadmoćnom ratnom tehnikom, no raspršenom po skladištima
i vojarnama, dijelom i na hrvatskom teritoriju. I vojnički i časnički kadar još je bio
višenacionalan, a u provedbi velikosrpskih planova JNA je mogla računati pretežno na
pripadnike srpske nacionalnosti. Zbog toga je vojni vrh dvojio kojoj se od dviju mogućih
varijanata prikloniti:

-- vojnoj, protiv svih republika i uspostavi unitarne Jugoslavije pod čvrstom rukom,

-- ili pak ostvarenju Velike Srbije, s teritorijem manjim od Jugoslavije, koja će obuhvatiti
sva područja u kojima živi srpsko stanovništvo, dakle i znatne dijelove Hrvatske.

Čini se da su sve do sredine 1991. obje varijante bile otvorene. Kad pristaše vojnog
udara nisu dočekali ostvarenje sličnih planova u Sovjetskom Savezu i očekivanu potporu
Moskve, prevladala je velikosrpska varijanta. JNA je sve otvorenije pristajala uza srpske
pobunjenike u Hrvatskoj, pristupila je izvlačenju ljudstva i tehnike iz otpisane Slovenije i
„nepodobnih“ dijelova Hrvatske te njihovu premještanju u „sigurna“ područja Hrvatske i
Bosne i Hercegovine. Dana 17. travnja 1991. Sabor Republike Hrvatske donio je Deklaraciju
o osudi Narodne skupštine Republike Srbije zbog miješanja u unutarnje stvari Republike
Hrvatske, kojom poziva Narodnu skupštinu Republike Srbije na prestanak velikosrpskog
projekta. Dana 19. svibnja 1991. održan je referendum u Hrvatskoj na kojem se, usprkos
srpskom bojkotu, više od 90 % glasača (od oko 85 % koliko ih je izašlo na referendum)
izjasnilo za istupanje iz Jugoslavije i samostalnu Hrvatsku. Potom je 25. lipnja Sabor donio
odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske i započeo proces razdruživanja
iz Jugoslavije. Na nagovor Europske zajednice, odluka je zamrznuta na tri mjeseca.
Krajnji izraz samovolje i očiti iskaz nastojanja da se saveznu državu u cijelosti podredi
partikularnim srpskim interesima iskazan je u srbijanskom upadu u monetarni sustav
SFRJ u prosincu 1990. godine: na prijedlog Vlade (Izvršnog veća) Srbije, Skupština te
republike je 28. prosinca 1990. godine donijela set tajnih (!!!) zakona kojima je odobren
upad u monetarni sustav Jugoslavije, gdje se u optjecaj pustilo – bez znanja saveznih vlasti
(uključivo Narodnu banku Jugoslavije, koja je bila jedina ovlaštena za puštanje novca u
optjecaj) – 18.243 milijuna tadašnjih dinara, tj. protuvrijednost tadašnjih 1,8 milijardi
dolara, a radi rješavanja teških problema u poslovanju najvećih srbijanskih poduzeća. Taj
je potez teško narušio ionako nestabilno gospodarsko stanje u Jugoslaviji.
22
 Wikipedija: „Domovinski rat“, „Politički okviri i uzroci rata“

Međunarodna zajednica nije prouzročila rat, no valja reći da je do 1991. godine stav
skoro svih međunarodnih čimbenika bio da Jugoslaviju treba očuvati. Ova činjenica, kao i
sporost EZ-e i UN-a u donošenju odluka, doveli su do izostanka reakcije u početku naleta
transformirane JNA u suradnji s paravojnim postrojbama Srba u Hrvatskoj. JNA je tako
omogućila srpskim snagama u Hrvatskoj da na okupiranom području učvrste svoju vlast
te odatle protjeraju veliku većinu hrvatskoga i ostaloga nesrpskog pučanstva.

Zvonko Radelić i drugi: „Stvaranje

hrvatske države i domovinski rat“,
Školska knjiga, Zagreb, 2006.

23
 Otvorena agresija na Hrvatsku završila je potpisivanjem primirja između JNA i hr-
vatskih snaga 2. siječnja 1992. u Sarajevu. To primirje bilo je preduvjet za međunarodno
priznanje Hrvatske i početak mirovne operacije UN-a u Hrvatskoj. Međunarodno posre-
dovanje započelo je već na samom početku oružane agresije. Europska zajednica politički
je posredovala još od lipnja 1991., a od rujna u Hrvatskoj je raspoređena i promatračka
misija (European Community Monitoring Mission, ECMM). Prijedlog mirovne operacije
UN-a bio je predočen javnosti u prosincu 1991. godine. Budući da je u izradi plana sudje-
lovao američki diplomat Cyrus Vance, osobni izaslanik glavnog tajnika UN-a, taj je plan
u javnosti bio poznat kao Vanceov plan. Prihvatile su ga sve strane koje su bile sudionici u
sukobu: hrvatska Vlada, jugoslavenska odnosno srbijanska Vlada i vojska, a naposljetku i
predstavnici mjesnih Srba, koji su se najviše opirali prihvaćanju plana.
Prema temeljnoj zamisli Vanceova plana, vojne snage i promatrači UN-a bili su
raspoređeni u pojedine dijelove Hrvatske koji su označeni kao „područja pod zaštitom
UN-a“ (UN Protected Areas, UNPA). Kao zaštićena područja bili su definirani oni
dijelovi Hrvatske gdje su Srbi bili većina ili brojčano značajna manjina pučanstva i gdje su
„napetosti medu zajednicama dovele do sukoba“. Ta se područja razvojačuju, sve oružane
snage povlače se ili raspuštaju. To se odnosi i na JNA, koja je trebala potpuno napustiti
Hrvatsku. Provedbu plana jamčile su mirovne snage UN-a, nazvane Zaštitnim snagama
(UN Protection Force, UNPROFOR)*.

* U ovom uvodnom dijelu Dnevnika korištena je literatura: Ivan Bilić, „Kronologija raspada SFRJ i stvaranje
Republike Hrvatske do 15. siječnja 1992.“; Ante Nazor, Počeci suvremene Hrvatske države, Zagreb 2007.;
Zdenko Radelić i drugi, Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat, Školska knjiga, Zagreb, 2006.
24
 KRONOLOGIJA DOGAĐANJA IZ
DOMOVINSKOG RATA U LUDBREGU

IZ DNEVNIKA PREDSJEDNIKA KRIZNOG ŠTABA OPĆINE

Prisjećamo se prvih demokratskih izbora za predstavnike državne i lokalnih vlasti, koji

su održani u travnju 1990., te konstituiranja Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. godine.
U tadašnjoj Općini Ludbreg konstituirajuća sjednica Općinskog vijeća održana je krajem
svibnja, da bi nova vlast nastupila prvog lipnja 1990. godine.
Indikativno je da se u tom interregnumu događaju stvari koje će odrediti sljedeće
razdoblje, a to su:

--„oružje bivše TO Općine Ludbreg preseljeno je (oduzeto) dana 16. 05. 1990. god.,

--zapovijed za preseljenje dobili su zapovjednici štabova TO općina bivše Operativne

zone Varaždin istog dana na sastanku u Varaždinu u 10 h,

--preseljenje u Ludbregu započelo je u 13,30 h,

--šest kamiona (vojnih) vozilo je naoružanje i municiju, a jedan kamion vozio je

ljudstvo“ (citat iz zapisnika).

Povjesničarima i vojnim analitičarima prepuštamo procjenu i vrijednosni sud ovog

čina. U Sloveniji je takav čin njihova bivša socijalistička vlast većim dijelom spriječila.
Proglašenjem dr. Franje Tuđmana prvim demokratski izabranim predsjednikom
Republike Hrvatske i konstituiranjem novog Hrvatskog sabora (30. svibnja 1990.) te
usvajanjem Božićnog Ustava (22. prosinca 1990.) stvoreni su temelji za uspostavu neovisne
i demokratske države. Uspostavom demokratske države Hrvatske počelo je protuustavno
djelovanje dijela Srba u Hrvatskoj, kroz razne ekscesne situacije i terorističke akcije.
Oni se sve više homogeniziraju oko ideja „Gdje je srpski grob tu je i Srbija“ i „Svi Srbi
moraju živjeti u jednoj državi“, što je stvaralo velike tenzije i vodilo u agresiju i rat. Da
Božićni Ustav nije bio razlog pobune Srba, kako neki tvrde, najbolje govore činjenice
da su pobunjeni Srbi već u kolovozu 1990. godine balvanima zapriječili prometnice i
permanentno narušavali javni red i mir na dijelu teritorija gdje je srpsko stanovništvo
imalo većinski ili znatni udio u ukupnom stanovništvu, što jasno ukazuje da su se digli
protiv demokratski izabrane vlasti. I na području naše općine imamo slučajeve ispisivanja
tendencioznih grafita, stavljanje zapreka na prugu Koprivnica – Varaždin te prolazak
tenkovskih jedinica iz pravca Koprivnice prema Varaždinu uz odobravanje jednog dijela
stanovništva u nekim selima naše općine.
25
 Nakon toga događaji su se odvijali kao na tekućoj vrpci:
– 2. ožujka 1991. godine u Pakracu, a 31. ožujka na Plitvicama dogodili su se oružani
sukobi između hrvatske policije i srpskih terorista; na Plitvicama pogiba prvi hrvatski
branitelj, policajac Josip Jović,
– 2. svibnja 1991. godine u Borovom Selu iz zasjede je ubijeno 12 hrvatskih policajaca,
a jedan je policajac ubijen kod Polače u zaleđu Zadra.
U tim sukobima JNA staje u obranu srpskih ekstremista da bi ih se zaštitila od poraza, a
iz Srbije stižu pohvale, poticaji i huškanja od službene politike i jednog dijela intelektualne
elite (akademika).
Situacija u kojoj smo se našli zlokobno je podsjećala na poznatu pjesmu Antuna Gustava
Matoša 1909:
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,

Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,

Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

U Ludbregu vlast preuzimaju demokratski izabrani odbornici koji su u većini

nestranački, ali se opredjeljuju protiv kandidata s liste pod nazivom SKH-SDP. Tako
predsjednik Općine postaje kandidat HDZ-a, a predsjednik Izvršnog vijeća Općine
nestranačka osoba. I jedan i drugi dobivaju potporu, pored stranačkih, i velikog dijela
nestranačkih odbornika.
Suočivši se s činjenicom ratnih opasnosti, ludbreška regija se priprema za obranu kako
teritorija regije, tako i teritorija cijele Republike Hrvatske. Već u srpnju 1991. čelništvo
Općine Ludbreg sudjeluje u radu Kriznog štaba Varaždinsko-međimurske regije, koji je
formiran na temelju Odluke o osnivanju i djelovanju kriznih štabova u Republici Hrvatskoj
broj 822/91. od 29. srpnja 1991. i prethodne Odluke o osnivanju i imenovanju članova
Kriznog štaba broj 800/91. od 17. srpnja 1991. godine, a na čijem se čelu nalazio Branko
Čep. On 7. kolovoza 1991. osniva Krizni štab za bivšu Općinu Ludbreg, na čijem čelu
se nalazi predsjednik Općine i stavlja izvan snage Regionalni i općinske krizne štabove
6. rujna 1991. jer se formiraju krizni štabovi po novoj Odluci o kriznim štabovima br.
26
929/91. od 27. kolovoza 1991. godine (Narodne novine, broj 44. od 30. kolovoza 1991.),
donesenoj na temelju članaka 94. i 106. Ustava Republike Hrvatske od strane predsjednika
Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Tako se i u Općini Ludbreg formira Krizni
štab Odlukom Izvršnog vijeća od 5. rujna 1991., u sastavu i s djelokrugom rada kako je
propisano Odlukom o kriznim štabovima u Republici Hrvatskoj, a na čijem se čelu nalazi
predsjednik Izvršnog vijeća Općine.
Međutim, zbog situacije na terenu nije se moglo čekati na formiranje organa vlasti
i operativnih jedinica za obranu, pa tu ulogu u prvim trenucima preuzimaju hrvatske
policijske snage. Tako već 28. lipnja 1991. godine policajci Policijske uprave varaždinske
odlaze u pomoć policajcima PU Vukovarske. Među njima je bilo i 10 policajaca Policijske
postaje Ludbreg. U još dva navrata ludbreški policajci odlaze na vukovarsko područje, i
to od 17. kolovoza do 11. rujna 1991. godine 21 policajac iz PP Ludbreg, a od 11. rujna do
19. studenoga iste godine 20 policajaca. Ludbrežanima pripada lokacija Borovog Naselja.
Prvo vatreno krštenje za Koordinaciju kriznih štabova za varaždinsku regiju
doživljavamo kad smo se u Varaždinu pripremali za zauzimanje vojarni i skladišta i kad
je agresor bombardiranjem varaždinskog aerodroma jasno dao do znanja kakve su mu
namjere. Međutim, to nas je samo za trenutak zastrašilo, ali ne i obeshrabrilo da budemo
sudionici povijesnog preuzimanja vojarni i skladišta oružja na Banjščini 17. rujna 1991.
godine. U večernjim satima, na traženje Stožera za obranu Varaždina, gdje su se već vodili
pregovori, akcije i borbe za oslobođenje Varaždina od okupatorske JNA, Krizni štab naše
općine uputio je poziv dragovoljcima da se uključe u obranu Varaždina. U vrlo kratkom
vremenu javilo se gotovo 200 dragovoljaca, od kojih je njih 103 otišlo te noći u Varaždin,
a od toga njih 80 bez ikakvog naoružanja, s nadom da će oružje dobiti u Kuršancu, što
se i dogodilo. Pored dragovoljaca, u obrani Varaždina sudjelovalo je i oko 30 Ludbrežana
u jedinicama diverzantskog voda i protudiverzantskog voda, te njih 35 u policijskim
jedinicama. Osim toga, naši vojnici i policajci sudjelovali su u opasnim akcijama vraćanja
oružja iz osvojenih skladišta. Na području Ludbrega prenoćila je grupa oficira i podoficira
JNA koja je drugi dan autobusima prebačena do granice sa Srbijom, a te su ljude čuvale
naše policijske snage i vojnici TO.
Kako je naše sudjelovanje u oslobođenju Varaždina tada doživljeno u strukturama
obrane Varaždina, najbolje pokazuje dopis od 25. rujna 1991., svega tri dana od oslobođenja
Varaždina:
„Krizni štab Općine Ludbreg
U ime Općine Varaždin i svih njenih građana, upućujemo Vam iskrenu zahvalnost
za svu političku, materijalnu i osobnu pomoć koju ste pružili Općini Varaždin, a
posebno gradu Varaždinu, u danima rata i u uvjetima u kojima je od okupatorske
vojske prijetila opasnost bespoštednog razaranja bogate kulturno-povijesne baštine
varaždinskog kraja.
Svojim doprinosom spasili ste mnoge ljudske živote i neprocjenjiva materijalna
dobra, na čemu Vam najiskrenije zahvaljujemo.
Predsjednik općinskog kriznog štaba
Čedomil Cesarec, dipl. ing.“
27
 I ovakvi slučajevi nas obvezuju da se moramo sami izboriti za ispravno tumačenje i
pozicioniranje u tim presudnim događajima novije hrvatske povijesti, te da nas se ne
ignorira i minorizira, pa je i to jedan od razloga za ovu knjigu.
Kako smo kroz razne aktivnosti došli do značajnih količina oružja (nabavom MGW-a,
nabavom snajpera Merlin, 20 komada, prikupljanjem oružja od lovaca, zauzimanjem
skladišta na Banjščini i na druge načine), bili smo u mogućnosti ne samo dobro opremiti
jednu satniju koju smo po formaciji davali, nego smo određeno naoružanje davali našim
dragovoljcima koji su diljem Hrvatske djelovali u dobrovoljačkim jedinicama, a nešto
naoružanja dano je prijateljskim gradovima Koprivnici, Rabu i Sisku. Osim toga, primali
smo značajne količine opreme (uređaji za vezu, uređaji za promatranje, transportna
sredstva, odjeća i obuća za vojsku i drugo) preko naših prijatelja iz Kriznog štaba Berlina,
na čemu im i ovom prilikom od srca zahvaljujem. Ono što smo smatrali viškom za naše
potrebe, završavalo je u drugim centrima ili u Operativnoj zoni Bjelovar, pa čak i na
južnim hrvatskim bojištima. Ako ovome dodam da je preko Kriznog štaba Ludbreg, a
uz pomoć Ministarstva obrane (pomoćnik ministra Damir Mejovšek) nabavljen kamion
kalašnjikova, te da je u jednoj firmi uz odobrenje Ministarstva obrane (Stjepan Hlad
zadužen za proizvodnju oružja) proizvedeno oko 600 špaluda (poluautomatskih pušaka)
te izrađeno niz dijelova i opreme za vojne potrebe, onda se i po tome može procijeniti
koliko se i kako u Ludbregu djelatno radilo u obrani Hrvatske. Nisam siguran bih li
nabrajanjem časnih ljudi koji su to radili i u tome sudjelovali učinio njima dobro, pa im se
ovako, bez spominjanja imena, ovom prilikom zahvaljujem.
Veliku ulogu imale su i naše vojne postrojbe u okviru 3. satnije 3. bojne 104. brigade
Hrvatske vojske: od djelovanja u Bjelovaru, pa kasnije do raznih operacija na pakračkom
području. Kroz 3. satniju 3. bojne 104. brigade prošlo je 1887 vojnika, od kojih su 2
poginula (Božo Petrikovski i Mladen Jendrić), 47 je ranjenih, 20 oboljelih, te je oko 70
naših vojnika ušlo u djelatni sastav HV-a.
Kroz ovu satniju prošlo je i 35 dragovoljaca u dragovoljačkom vodu, koji su nakon
neuspješne mobilizacije 3. satnije časno zauzeli njihova mjesta i njihove ratne položaje
od Starog Majura do Omanovca na pakračkom bojištu. U razdoblju od 15. rujna do
16. studenoga 1991., kad su se sve formacije organizacijski vezale uz TO i Krizni štab
Općine Ludbreg, bile su aktivirane sljedeće postrojbe: diverzantski vod, zaštitni vod
DPZ, protudiverzantski vod, zaštitni vod – odjeljenje veze i odjeljenje zaštite, samostalna
četa, tehničko odjeljenje, vod TO MZ Ludbreg, četa 3/3 brigade 104 ZNG, vod TO MZ
Selnik, služba motrenja i obavješćivanja – ratna organizacija, vod protuzračne obrane,
dobrovoljački vod i Zapovjedništvo pričuvnog sastava HV Ludbreg.
Poznate su strahote koje su prošli ludbreški policajci u Vukovaru, pod stalnim
bombardiranjima, raketiranjima i napadima kojima se nastojao slomiti taj simbol hrvatske
obrane. Okupacijom Vukovara naši policajci završavaju u koncentracijskim logorima na
području Srbije. Kakve su fizičke i psihičke torture prošli, to oni najbolje znaju. Od njih 20
jedan je poginuo (Josip Kanižaj – Pajo), jedan se vodi kao nestali (Marijan Levak), jedan
se spašava probojem, a njih 14 završava u logoru, u trajanju od jednoga do šest mjeseci.
Osim toga, naši policajci odlaze i na druga bojišta kao što su Dubrovnik, Cavtat, Okučani,
28
Pakrac, Gospić, Velebit, Karlovac, Vojnić, Slunj, što potvrđuje da se radi o istinskim
domoljubima koji su s ostalim braniteljima pod vodstvom dr. Franje Tuđmana stvarali i
obranili Republiku Hrvatsku. Jedan broj naših policajaca prošao je sva bojišta u Hrvatskoj
u sastavu policijskih jedinica.
U 7. gardijskoj brigadi sudjelovao je značajan broj naših sugrađana, od kojih neki
pogibaju (Josip Međimorec i Josip Šafarek), a neki su lakše ili teže ranjeni. Pukovnik
Franjo Novačić, od zadobivenih ozljeda po povratku kući uskoro i umire. U 1. gardijskoj
brigadi sudjeluje jedan broj naših branitelja, a dragovoljac (iz Varaždina i Pakraca) Zvonko
Gložinić prolazi sva ratišta s „Tigrovima“ i umire od teške bolesti vezane uz ranjavanje i
PTSP 2015. godine.
Pored sudjelovanja u izravnim ratnim operacijama, veliko je sudjelovanje naših ljudi
i gospodarskih subjekata u Domovinskom ratu kroz materijalnu i financijsku pomoć,
od novčane pomoći, prehrane, proizvodnje i kupovanja naoružanja, nabave odjeće i
opreme, pomoći obiteljima poginulih i nestalih, pomoći ranjenima i pomoći obiteljima
mobiliziranih branitelja te mobilizaciju materijalno-tehničkih sredstava i motornih vozila
svih vrsta i drugih oblika pomoći i podrške. Obitelji ludbreškoga kraja udomile su više od
300 prognanih i izbjeglih osoba iz ratom ugroženih područja, a nije mali broj tih osoba
koje su u ludbreškom kraju naišle na gostoprimstvo i trajno ovdje ostale.
Pored nabrojenoga i spomenutoga, Krizni štab Općine donio je niz odluka i zaključaka
te provodio zapovijedi i naredbe republičkih i regionalnih organa u oblasti obrane kao
što su:

-- mjere zamračivanja i sklanjanja građana,

-- upućivanje izbjeglica, muških sposobnih osoba, u područja zahvaćena ratom,

-- organiziranje djelovanja Narodne zaštite u svim segmentima iz njezine nadležnosti,

-- pozivanje, evidentiranje, opremanje i upućivanje dobrovoljaca u ratna područja,

-- obavješćivanje i provođenje mjera pripravnosti za sve fizičke i pravne osobe na našem

području, osnivanje stožera obrane Općine Ludbreg i imenovanje zapovjednika,

-- donošenje odluka o radu ili prekidu rada škola, vrtića i institucija na našem području,

-- osnivanje Kriznog štaba za gospodarstvo i utvrđivanje djelokruga rada Štaba,

-- nadziranje i opremanje provođenja mobilizacije te poduzimanje mjera s nadležnim

tijelima za kvalitetnije provođenje,

-- koordiniranje rada s organima zaduženima za provođenje mjera zaštite i sigurnosti

građana te provođenje mjera za zakonitost i red na terenu,
29
 -- te djelovanje i usmjeravanje svih područja važnih za život i rad u specifičnim ratnim
okolnostima.

Krizni štab za gospodarstvo donosio je odluke i mjere važne za funkcioniranje

gospodarskih subjekata u ratnim uvjetima, kao i mjere važne za opskrbljenost stanovništva
robom i namirnicama potrebnima za život i rad. Donesene su sljedeće mjere i zaključci:

-- da se sastave spiskovi sirovina i materijala te proizvoda koji se dobavljaju ili

isporučuju izvan Republike Hrvatske, klasificiranih u 3 grupe (strateški proizvodi,
posebno interesantni proizvodi i ostalo),

-- snabdijevanje stanovništva Općine Ludbreg,

-- raspolaganje slobodnim deviznim pravima,

-- utvrđivanje interesa i mogućnosti za tzv. ratnu proizvodnju,

-- rješenja u području narušene likvidnosti i solventnosti,

-- mjere u području dežurstva i radnog vremena,

-- evidencija mobiliziranih prijevoznih sredstava i otklanjanje većih problema za

gospodarske aktivnosti zbog mobilizacija,

-- upoznavanje s monetarno-kreditnom politikom u uvjetima osamostaljivanja

Republike Slovenije i Republike Hrvatske,

-- provođenje naredbe o zasijavanju površina pšenicom radi osiguranja prehrane

stanovništva u ratnim uvjetima,

-- te permanentno informiranje i ocjenjivanje stanja gospodarstva Općine Ludbreg i dr.

Kako ne bi ispalo da su sve stvari i donesene naredbe i prijedlozi mjera funkcionirali

besprijekorno i bez problema, želim istaknuti, pored već gore spomenutoga, da smo se
susretali sa stavovima pojedinaca koji su odudarali od patriotskih i onih kakvih se u
ratnim okolnostima očekuju. Bilo je odbijanja nekih gospodarskih subjekata da se podrede
ratnim uvjetima u pomoći policiji i vojnicima, površnosti u izvršavanju narudžbi prema
vojnicima, neadekvatnog provođenja naredbi za izradu zaklona, pa i problema skrivanja
i izvlačenja kako bi se izbjegle obveze mobilizacije i djelovanja u ratnim uvjetima. Sve to
imalo je pojedinačne i sporadične forme i karakter, jer su u najvećem, gotovo cjelokupnom
dijelu pravnih i fizičkih osoba shvaćene potrebe specifičnog djelovanja u ratnim uvjetima.
Stoga se i s ovog mjesta i ovim putem svima od srca zahvaljujemo na materijalnim i
30
osobnim žrtvama koje su podnesene, a naše misli u ovom su trenutku s onima kojih više
nema, koji nemaju tu priliku i čast da se zajedno veselimo što smo i unatoč teškoćama
i problemima s kojima se susrećemo ostvarili osnovni cilj: slobodnu, demokratsku i
neovisnu Hrvatsku, članicu Europske unije. Hrvatska je danas u UN, Vijeću Europe,
NATO savezu, EU i drugim asocijacijama slobodnog svijeta. Svi zajedno želimo da, pored
svih ovih nepobitnih rezultata, Hrvatska postane prosperitetna i pravedna država. Tad će
snovi svih onih koji su za to živjeli i umirali kroz duga stoljeća, a napose u 20. stoljeću, biti
ostvareni. U tome su nezaobilazan i značajan doprinos dali građani ludbreške regije. U
prvim danima prijema Hrvatske u Vijeće Europe, Općina Ludbreg organizira prezentaciju
u ratu oštećene sakralne kulturne baštine u foajeu zgrade Vijeća Europe u Strasbourgu.
Kako se ti sudbonosni i teški dani ne bi zaboravili, uvijek moramo tražiti da se kao
kriterij za obnašanje javnih dužnosti postavi pitanje: „Gdje ste bili za vrijeme agresije na
domovinu?“, jer tako to čine u civiliziranom i demokratskom svijetu u koji smo ušli. Tako
izabrani ljudi će najbolje znati čuvati i cijeniti slobodnu i demokratsku Hrvatsku, kako se
više nijednoj generaciji u našoj domovini to ne bi ponovilo.
Zahvaljujem obiteljima i rodbini poginulih i nestalog branitelja-policajca na njihovoj
nesebičnosti i patnjama koje su proživjeli i koje proživljavaju zbog gubitka njihovih
najbližih. Sloboda se nikada i nikome nije darovala, za nju se uvijek kroz cijelu ljudsku
povijest borilo i ginulo. To najbolje oslikava veliki hrvatski pjesnik Ivan Gundulić u pjesmi
Himna slobodi:
O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!

Kada danas, s odmakom od 25 godina, pogledam popise borbenoga i neborbenog

sastava branitelja, popise časnika i dočasnika rezervnog sastava HV-a, ne mogu a da se
ne upitam: na koji se to rat odnosi? Znamo da se na bojišnici vodio rat za oslobođenje
okupiranih krajeva Hrvatske, a u pozadini, očito, rat za ekonomske pozicije, osobna prava
i časti. Ali, poslije kojeg rata nije tako bilo!?

31
 KRIZNI ŠTAB OPĆINE LUDBREG

(LUDBREŠKE REGIJE, KOJA POKRIVA GRAD LUDBREG TE OPĆINE

MARTIJANEC, SVETI ĐURĐ, VELIKI BUKOVEC I MALI BUKOVEC)

Kronologija događaja

Sukladno odluci predsjednika Republike, Izvršno vijeće Skupštine Općine formiralo je

Općinski krizni štab (u daljnjem tekstu KŠ) sa sljedećim ovlastima:
Općinski KŠ koordinira cjelokupne obrambene pripreme na području Općine,
koordinira funkcioniranje privrednih i društvenih djelatnosti u uvjetima neposredne
ratne opasnosti ili ratnog stanja, osigurava pomoć odredima Narodne zaštite (u daljnjem
testu NZ), Civilne zaštite (CZ) i Teritorijalne obrane (TO) te donosi odluke o angažiranju
i upotrebi sredstava s posebnog računa proračuna. U suglasnosti s Izvršnim vijećem
obavlja druge poslove koje mu naredi Krizni štab Vlade Republike Hrvatske ili Vlada RH,
odgovarajući republički organi, te donosi odluke za koje KŠ ili predsjednik KŠ ocijene da
su od značaja za Općinu Ludbreg.

Općinski krizni štab u svome novom sastavu odmah je preuzeo punu kontrolu s
provođenjem obrambenih priprema i koordinaciju između Zapovjedništva TO, odreda
NZ, Policijske postaje (PP) Ludbreg i Zapovjedništva CZ.

Kako je Sveta nedjelja 1991. godine padala na datum 1. u mjesecu rujnu, a Odluka o
formiranju kriznih štabova donesena je 27. kolovoza 1991. godine, trebalo je preko Odbora
za organizaciju Svete nedjelje osigurati sve sigurnosne segmente te iznimno važne vjerske,
kulturne i gospodarske manifestacije u Ludbregu. Pored ludbreških policajaca – kojima
je to bio redovan posao – u pomoć je pozvana Hrvatska vojska stacionirana u Vinici. Na
takav potez su nas upućivale vrlo ozbiljne najave nekih srpskih ekstremista preko Radija
Beograd. Tom se pozivu odazvao 5. vod iz 2. bojne Zbora narodne garde (ZNG) u Vinici.
O tom zadatku podrobno piše jedan od aktera tog zadatka Ratko Dragović Klek u svojoj
knjizi Deset godina poslije (Nova knjiga Rast, Zagreb, 2003.).

Kontinuirano zasjedanje Općinskoga kriznog štaba počinje 10. rujna 1991. godine,
nakon objave Odluke o kriznim štabovima predsjednika Republike.

Od tog trenutka započinje kontinuirana aktivnost Općinskoga kriznog štaba, koji

djeluje u prostorijama Izvršnog vijeća, a po potrebi seli na ratnu lokaciju u podrumima
zgrade, te je time uspostavljeno djelovanje od 24 sata na dan.

33
 Odluka Predsjednika RH o osnivanju kriznih štabova objavljena u NN br. 44 od 30. kolovoza 1991.

34
Kopija Odluke Izvršnog vijeća Općine Ludbreg od 5. rujna 1991. o članovima Kriznog štaba Općine

35
36
Zapisnik od 6. rujna 1991. o konstituiranju Općinskog štaba Narodne zaštite za Općinu Ludbreg

37
 10. RUJNA 1991.

Održana prva sjednica Kriznog štaba sa sljedećim točkama dnevnog reda:

-- Organizacija rada Kriznog štaba

-- Procjena sigurnosne situacije na području Općine

-- Formiranje Centra za obuku Zbora narodne garde (ZNG)

-- Provođenje Uredbe o privremenom oduzimanju lovačkog oružja

-- Obveza davanja prijevoznih sredstava za potrebe ZNG

-- Ostalo.

Predsjednik KŠ Franjo Križanić informira članove da je jučer održana sjednica

Regionalnoga kriznog štaba koji svojom odlukom osniva Vlada RH. Time prestaje s radom
ranije osnovan Regionalni krizni štab i svi krizni štabovi po mjesnim zajednicama koji su
dotad osnovani. Po Uredbi se osnivaju novi Krizni štabovi po općinama, a po potrebi se
osnivaju koordinacije po regijama (Varaždin, Čakovec, Ludbreg, Novi Marof i Ivanec) te
krizni štabovi po mjesnim zajednicama (MZ). Zaključeno je da se formira Krizni štab za
Općinu Ludbreg, te da se podrži osnivanje Regionalnog kriznog štaba i štabova po MZ.
Članovi Kriznih štabova po MZ:

38
 Prvi KŠ Općine osnovan je Odlukom predsjednika KŠ regije B. Čepa od 7. kolovoza 1991.

Donesena je odluka o formiranju kriznih štabova po mjesnim zajednicama za cijelo

područje Općine Ludbreg:

Apatija: Čičkovina:
Kuzman Franjo, predsjednik Kolarić Mladen, predsjednik
Milošević Borislav, član Lovrenčić Drago, član
Kivač Drago, član Blažin Vlado, član
Međimorec Ivan, član Žmuk Antun, član
Novak Mirjana, član Gerenčir Vladimir, član
Zrinjski Franjo st., član Novosel Štefanija, član
Vuk Milan, član
Bolfan:
Zvonarek Ivan, predsjednik Čukovec:
Kancijan Josip, član Štabi Josip, predsjednik
Đurašević Danilo, član Horvat Ivan st., član
Mesarić Stjepan, član Kučeković Milenko, član
Stubić Branko, član Hižak Ivan, član
Poturica Darinka, član Kovaček Franjo, član
Kosec Josip, član Štabi Ljubica, član
Zrinski Zvonko, član
39
 Dubovica:
Halec Ivan, predsjednik
Kosec Zlatko, član
Jakopčin Franjo, član
Premec Ivan, član
Petrin Snježana, član
Mraz Ivan, član
Globočec:
Pintarić Marijan, predsjednik
Lačan Josip, član
Lilek Josip, član
Mužic Andrija, član
Namjesnik Jelka, član
Hladnić Zvonko, član
Fumić Stjepan, član
Gornji Martijanec – Rivalno:
Petrošanec Stjepan, predsjednik
Jandrok Darko, član
Jandrok Josip, član
Petrošanec Vinko, član
Stančin Biserka, član
Jandrok Antun, član
Hrastovljan:
Puklavec Vladimir, predsjednik
Levanček Marijan, član
Jagić Feliks, član
Zdelar Dragutin, član
Pajtak Franjo, član
Novak Marijan, član
Gregorić Franjo, član
Hrastovsko:
Kosec Mirko, predsjednik
Pilošta Franjo, član
Preskočil Stjepan, član
Novak Vlado, član
Križanić Miro, član
Vidović Ivan, član
Kosec Stjepan, član
40
Hrženica:
Namjesnik Josip, predsjednik
Kolarić Branko, član
Ivanuša Ivan, član
Magić Ivan, član
Lončarić Vito, član
Pomper Terezija, član
Šutak Zlatko, član
Kapela:
Blažuc Franjo, predsjednik
Štefanec Antun, član
Mađarić Mladen, član
Zdelar Jasenka, član
Lilek Franjo, član
Pečenec Antun, član
Mlinar Ivan, član
Karlovec:
Kovačić Dragutin, predsjednik
Tkalec Kruno, član
Šoš Josip, član
Šalig Stjepan, član
Butina Ignac, član
Amadori Ruža, član
Sačer Zvonko, član
Komarnica:
Pokos Dragutin, predsjednik
Vugrinec Vladimir, član
Filipović Nikola, član
Debeljak Vladimir, član
Grd Franjo, član
Crkvenčić Milica, član
Kraus Božidar, član
Križovljan:
Detelj Dragutin, predsjednik
Kunštek Josip, član
Kunić Branko, član
Henec Franjo, član
Šaško Marijan, član
Henec Katarina, član
Tenčić Mladen, član
Kučan:
Novota Antun, predsjednik
Đurinek Slavko, član
Jalšić Zvonko, član
Novačić Stjepan, član
Šimegi Branko, član
Šimegi Marija, član
Jež Zvonko, član
Ludbreg:
Šimić Antun, predsjednik
Filip Tomo, član
Tečić Pero, član
Horvatić Slavko, član
Par Tomislav, član
Radaković Štefica, član
Miroslav Dragutin, član
Luka:
Funtek Đuro, predsjednik
Bradarić Branko, član
Vukina Božo, član
Crkvenčić Ivan, član
Sačer Ivan, član
Novak Štefica, član
Kunić Franjo, član
Lunjkovec:
Kos Drago, predsjednik
Mlinarić Ivan, član
Gruber Vinko, član
Filip Branko, član
Međimurec Stanko, član
Mikulinjak Josip, član
Šašek Zdravko, član
Madaraševac:
Čukolin Franjo, predsjednik
Bendelja Branko, član
Vručina Stjepan, član
Vručina Josip st., član
Bendelja Nevenka, član
Matoković Branko, član
Mali Bukovec:
Balija Franjo, predsjednik
Kordeš Drago, član
Povijač Ivan, član
Leščak Vlado, član
Golec Josip, član
Šebastijan Franjo, član
Martijanec:
Valjak Dragutin, predsjednik
Vedrina Filip, član
Hrastić Branko, član
Meljnjak Štefica, član
Hereković Zdravko, član
Makarić Nedjeljko, član
Borović Vjekoslav, član
Martinić:
Đurajec Ivan, predsjednik
Ciler Franjo, član
Šarec Stjepan, član
Hudak Drago, član
Šafarek Nada, član
Šafarek Damir, član
Novo Selo:
Virag Zvonko, predsjednik
Halapija Zlatko, član
Šalamon Ivan, član
Zadravec Josip, član
Varvir Ana, član
Obrankovec:
Horvatić Zvonko, predsjednik
Šmer Ivan, član
Petak Ivan, član
Namjesnik Drago, član
41
 Petak Vlado, član
Hajdinjak Drago, član
Poljanec:
Happ Josip, predsjednik
Jalševec Vlado, član
Tenčić Stjepan, član
Balent Franjo, član
Stunjek Franjo, član
Kežman Antun, član
Smolec Stjepan, član
Priles:
Gomaz Stjepan, predsjednik
Petak Mladen, član
Šoltić Franjo, član
Bačani Ignac, član
Petak Franjica, član
Gomaz Antun, član
Sveti Đurđ:
Horvat Vlado, predsjednik
Kovaček Zvonko, član
Orlović Đuro, član
Rajh Anica, član
Špoljarić Josip, član
Horvatić Štefica, član
Bahat Josip, član
Sveti Petar:
Martinković Stjepan, predsjednik
Jadanić Antun, član
Tkalec Andrija, član
Golubić Blaž, član
Nemec Ruža, član
Jalšić Valent, član
Selnik:
Grabarić Dragutin, predsjednik
Međimurec Andrija, član
Kolak Zvonko, član
Kolak Stanko, član
42
Dijanošić Ivan, član
Gložinić Ivan, član
Međimurec Slavko, član
Horvat Josip, član
Sesvete:
Jug Antun, predsjednik
Pirc Franjo, član
Turek Franjo, član
Vađon Franjo, član
Zlatar Ivan, član
Štabi Ružica, član
Funtek Franjo, član
Sigetec:
Kirić Ignac, predsjednik
Makar Ivan, član
Kosec Stjepan, član
Makar Dragutin, član
Jalšić Franjo, član
Makar Mirjana, član
Matijašec Franjo, član
Špoljarić Mirko, član
Slanje:
Sanjković Stjepan, predsjednik
Kežman Branko, član
Tkalčić Marijan, član
Krušec Franjo, član
Krušec (Vinka) Josip, član
Krušec Ljiljana, član
Kanešić Josip, član
Slokovec:
Petrić Zdravko, predsjednik
Gložinić Zdravko, član
Makar Nikola, član
Botak Zvonko, član
Tušek Dragica, član
Funtek Tomo, član
 Struga: Vinogradi Ludbreški:
Horvat Slavko, predsjednik Radiković Branko, predsjednik
Škrlin Stanko, član Habrka Stjepan, član
Okić Ivan, član Novačić Ivan, član
Vađon Zvonko, član Petrinić Zvonko, član
Novak Štefica, član Lončarić Ivan, član
Horvat Franjo, član Punek Erika, član
Zadravec Katica, član
Sudovčina:
Toplak Stjepan, predsjednik Vrbanovec:
Kefelja Vladimir, član Mekota Antun, predsjednik
Martinčević Robert, član Balažinec Stjepan, član
Macan Josip, član Pačalat Drago, član
Đuran Zlatko, član Huzjak Vladimir, član
Križaj Mladen, član Krušec Antun, član
Galauer Dražen, član Martinčević Branka, član
Somina Branko, član
Veliki Bukovec:
Brzeska Franjo, predsjednik Županec:
Ovčar Antun, član Varvir Vladimir, predsjednik
Požgaj Franjo, član Jantolek Milica, član
Križan Josip, član Jantolek Ivan, član
Zdelar Alojz, član Halapija Vjekoslav, član
Golubić Barbara, član Varvir Štefica, član
Triplat Josip, član Tržec Franjo, član

Konstatirano je da na području Općine Ludbreg nema ekscesnih pojava, ali da bi

policija morala ispitati kakvo je stanje u selima u kojima živi miješano stanovništvo
(Bolfan, Čukovec, Segovina). Stanovništvu srpske nacionalnosti u tim selima treba dati
sve garancije za miran život, ali i od njih tražiti punu suradnju na očuvanju mira i suživota.
Utvrđuje se da je i u tim selima potrebno formirati krizne štabove mješovitog sastava.
Zaključeno je da se provjeravaju sve informacije koje se javljaju među stanovništvom, a
posebno u selima s mješovitim nacionalnim sastavom, kako u selima Općine Ludbreg,
tako i u neposrednom okruženju (kalnička sela).

Potrebno je izvidjeti postoji li na području Općine Ludbreg adekvatna građevina

pogodna za otvaranje Centra za obuku ZNG. Zaključeno je da je to objekt Lovačkog
doma u Velikom Bukovcu, te se zadužuje Ivan Rešetar da izvidi sve potrebne lokacijske,
vlasničke i građevinske (komunalne) preduvjete za aktiviranje Centra.

43
 Vlada RH donijela je Uredbu kojom se općinskim kriznim štabovima naređuje da
se oduzme sve lovačko oružje i streljivo, osim članovima koji su uključeni u jedinice
Narodne zaštite (NZ) pa im je to oružje potrebno za izvršavanje zadataka. Zaključeno
je da se zadužuju zapovjednik Policijske postaje Ludbreg Slavko Busija i zapovjednik
Teritorijalne obrane Općine Ludbreg Ivan Đuran da izvrše naredbu. Osim toga
predloženo je da se prikupljeno oružje koristi za opremanje Narodne zaštite po mjestima
koja nemaju vlastitog oružja.

Na razini Regionalnoga kriznog štaba dogovoreno je da ludbreška regija osigura 1

kombi i 1 kamion za potrebe ZNG. Zaključeno je da se kombi osigura od poduzeća
„Oprema – zootehnička oprema“, a kamion (4 tone) od poduzeća „Grafičar“ Ludbreg.

Primjer realizacije zaključaka sa sjednice Kriznog štaba Općine

44
U okviru ostalih pitanja razmatrane su razne potrebe u ratnim uvjetima:
-- osnivanje psihološke službe na prijedlog Glavnog saniteta RH,
-- osiguranje važnih objekata za javne potrebe (vodoopskrba, elektrodistribucija i
druge potrebe od javnog interesa),
-- što više članova rezervnih vojnih starješina (RVS) uključiti u Hrvatski časnički zbor
(HČZ),
-- poziv svim članovima i drugim osobama da se maksimalno angažiraju i organiziraju
na nabavi oružja za obranu teritorija Općine,
-- osiguranje novčanih sredstava za prehranu i naknadu za izgubljeno vrijeme vanjskim
članovima TO,
-- pojačati Centar za obavješćivanje i TO novim članovima koji mogu obučavati
mobilizirane vojnike,
-- rasporediti kupljeno i pribavljeno oružje pojedinim članovima uz obvezni spisak i
upozorenja kako i kada se smije koristiti,
-- odrediti i definirati sezonu lova, a obučene lovce uključiti u narodnu zaštitu (NZ).

Naredba KŠ Općine za KŠ MZ za formiranje NZ za čuvanje objekata vodoprivrede i elektroprivrede

45
 Predsjednik KŠ informirao je članove o sastancima koje je održao sa Štabom TO i
članovima rezervnog sastava oficira i podoficira s područja Općine Ludbreg. Stanje u TO
nije ocijenjeno dobrim, jer su članovi pokazali totalno nesnalaženje u novim (ratnim)
okolnostima, u kojima se sve jasnije uočava da će se JNA svrstati na stranu agresora.
Zahvaljujući Antunu Novoti, članu Štaba TO, stanje se konsolidiralo, ali samo na
formalnoj razini, dok se na sadržajnoj razini svi nedostaci i pomanjkanje vojničkog motiva
reflektiraju na mobilizaciji, koja kulminira raspadom satnije u Slanju. Kod rezervnih
oficira i podoficira prisutna je zbunjenost koja se najjasnije izražava kroz potpunu
nezainteresiranost, kao da se nadolazeći rat događa nekom drugom. Vrlo mali broj se
aktivno angažirao u vođenju jedinica na konkretnim zadacima na linijama obrane. Nakon
Bjelovara taj se sindrom još pojačava napuštanjem kompletnog vodstva čete (satnije).

13. RUJNA 1991.

Održana je 2. sjednica Kriznog štaba sa sljedećim točkama dnevnog reda:

-- Realizacija zaključaka 1. sjednice

-- Stvaranje uvjeta za otvaranje Centra za obuku ZNG

-- Financijska sredstva za nabavu opreme i oružja za obranu

-- Provođenje plana pripravnosti u slučaju napada agresora

-- Ostala pitanja.

Zaključci s prethodne sjednice su provedeni ili su u tijeku; mjere za mjesta Čukovec,

Bolfan i Segovina su provedene, ispitani su svi uvjeti za lokaciju Centra za obuku ZNG u
Lovačkom domu Veliki Bukovec, lovačko oružje i municija se izuzima od lovaca koji nisu
u aktivnom sastavu NZ (akcija je u toku), izuzimanje vozila je provedeno na način da je
ZNG-u predano kombi vozilo poduzeća „Šumarija“ umjesto kamiona poduzeća „Grafičar“,
provedena su fizička osiguranja objekata vodoopskrbe i vodoprivrede te elektrodistribucije,
prikupljeno je nekoliko ponuda za nabavu oružja, Centar za obavješćivanje se ekipira,
povlači se Odluka o dodjeli oružja na trajno korištenje, već samo kad je osoba na zadatku,
određen je način i vrijeme lova – tj. odstrela pojedine divljači, a nakon toga bi se oružje
vratilo u Policijsku postaju.

Objekt predviđen za Centar za obuku ZNG obišao je i potvrdio zamjenik zapovjednika

ZNG iz Vinice Zdravko Šemuga. Zaključeno je da se priđe sanaciji i opremanju objekta
kako bi se osposobio za obitavanje ZNG. Zatražiti pomoć Civilne zaštite i Crvenog križa
te Mjesne zajednice Veliki Bukovec na čišćenju objekta, a od nekih poduzeća pomoć
46
u opremanju objekta (namještaj i oprema za kuhinju). Svi financijski izdaci podmirit
će se iz proračuna Općine. Podijeljena su konkretna zaduženja pojedinim osobama
za rješavanje konkretnih aktivnosti i problematike stavljanja objekta, u najkraćem
vremenu, u funkciju.

Popis mogućih lokacija za Centar za obuku ZNG

47
 Ugovor o predaji opremljenog objekta ZNG

48
 Pored nabave opreme i oružja iz vanjskih izvora, treba poticati sve aktivnosti na
proizvodnji opreme i oružja unutar vlastitih proizvodnih kapaciteta u ludbreškim
poduzećima („Oprema-strojevi“ i „Oprema-uređaji“). Zaključeno je da se sva raspoloživa
sredstva budžeta stave na raspolaganje za proizvodnju i nabavu materijala za proizvodnju
oružja i nabavu oružja i opreme iz vanjskih izvora. Na Kriznom štabu za gospodarstvo
razmotriti sve mogućnosti uključivanja gospodarskih objekata u proizvodnju i nabavu
opreme za obranu.
Aktivno se uključiti
u provođenje mjera
pripravnosti za svaku vrstu
ratnih opasnosti na našem
području. Zaključeno je
da se podnese objedinjeni
pismeni izvještaj o
svim aktivnostima i
problemima u provođenju
mjera pripravnosti.

Čita se tekst Zapovijedi

o provođenju mjera
pripravnosti. Zaključeno
je da se zaduže konkretne
osobe za provođenje mjera
zaprečavanja i određenja
mjesta zaprečavanja te
naoružavanja članova NZ
na zaprekama.

Pripremiti Naredbu
za opskrbu stanovništva
osnovnim prehrambenim
artiklima. Zaključeno je
da se izda pisana naredba
za opskrbu mesom.

Zapovijed ministra Luke Bebića

o provođenju mjera za obranu
na području općina

49
 KŠ Općine naređuje da se postupi po zapovijedi Ministra Bebića na našem području

50
Branko Salaj, ministar informiranja RH, naredio je način i osobe zadužene za informiranje u KŠ

51
 Odluka KŠ Općine o osobi zaduženoj o informiranju o radu KŠ prema naredbi Ministarstva informiranja

52
Naredba Ministra Luke Bebića o postupnom uključivanju NZ u Oružane snage.

53
 14. RUJNA 1991.

Održana je 3. sjednica Kriznog štaba sa sljedećim točkama dnevnog rada:

-- Analiza zaključaka s prethodne sjednice

-- Upute za rad kriznih štabova po mjesnim zajednicama

-- Izbor osobe za informiranje

-- Razmatranje Uredbe sa zakonskom snagom

-- Ostala pitanja.

Zaključci s prethodne sjednice su provedeni djelomično u skupljanju oružja i municije

od lovaca (cca 50 %) te je donesen dopunski zaključak: Uzeti u potpunosti užlijebljeno
oružje od svih vlasnika koji nisu raspoređeni u službu u policiji, ZNG, TO i kriznim
štabovima na svim razinama. Pripremiti spiskove osoba i vrste oružja koje je oduzeto za
potrebe obrane. Provedena je Naredba za opskrbu mesom. Sve aktivnosti za zaprečavanje
izvršene, te se dopunjuje zaključak: Naoružati diverzantski vod puškama, snajperima i
streljivom i dopustiti im da oružje drže kod kuće, radi bržeg mobiliziranja. Pripremanje
objekta Lovačkog doma u Velikom Bukovcu za obuku ZNG teče prema utvrđenoj dinamici.

Čitaju se upute za rad kriznih štabova na razini Općine i MZ. Upućuje se na poštivanje
subordinacije na razini TO i NZ. Treba poštivati naredbe koje dolaze s viših razina te
koordinirati sve akcije s Regionalnim štabom. Na nivou države kao koordinator za
naše područje određen je dr. sc. Božičević. Zaključeno je da se naprave vojnopolitičke
procjene i operativni planovi za djelovanje na razini svih kriznih štabova po MZ. Sve
to mora koordinirati Štab NZ, koji će o tome informirati Krizni štab, a po potrebi
zatražiti dopuštenje za određene oblike djelovanja. Krizni štabovi po MZ potvrdit će
se na Izvršnom vijeću, a prema odlukama koje su prethodno donesene po prijašnjem
Kriznom štabu.

Utvrđena je potreba za određivanje osobe koja će informirati o radu Kriznog štaba

poštujući mjere tajnosti i stroge povjerljivosti pojedinih podataka i informacija. Zaključeno
je da se na tu dužnost određuje Kruno Radašić, tajnik Skupštine Općine. Pročitane su
uredbe sa zakonskom snagom, koje stupaju na snagu sljedećeg dana. Zaključuje se da se
konkretne mjere dostave odgovornim osobama i službama na provedbu.

Određuju se dežurstva u zgradi Skupštine Općine te predlažu mjere sankcioniranja za

nepoštivanje naredbi kod pojedinih osoba i pravnih subjekata. Prikupiti sve informacije
koje su vezane za prebjege i druga djelovanja JNA i o tome obavijestiti Krizni štab.
54
 15. RUJNA 1991.

Održana je 4. sjednica Kriznog štaba sa sljedećim dnevnim redom:

-- Ocjena stanja sigurnosti i organizacija obrane

-- Ostala pitanja.

Predsjednik Kriznog štaba Općine Ludbreg informira članove o sastanku svih pet
predsjednika kriznih štabova i zapovjednika TO općina (Varaždin, Čakovec, Ivanec,
Novi Marof i Ludbreg). Formiran je Operativni stožer obrane (Rukljić, Kulaš, Bakarić,
Žitnjak i Čop) za djelovanje na oslobađanju svih 8 objekata koje drže jedinice JNA na
području naše regije (pet općina). To su 3 vojarne, 2 skladišta oružja i opreme, Dom JNA i
tri karaule na granici s Mađarskom. Najveći problem su vojarne u Varaždinu („Kalničkih
partizana“ i „Jalkovečke žrtve“). Kako su vojarnama prekinuti električna energija, plin i
voda (a voda je najveći problem), očekuje se da će, zbog psihoze koja je zahvatila vojsku,
u vojarnama doći do predaje ili napada. Naša vojska ima naredbu da prva ne puca, već
da se pripremaju za obranu i napad na vojne objekte ako JNA krene u proboj ili počinje
artiljerijom razarati grad. Procijenjeno je da je na dometu njihove artiljerije i Čakovec. U
15 sati i 30 minuta, za vrijeme trajanja sastanka, zrakoplovi JNA izvršili su bombardiranje
Uzletišta Varaždin, kojom prilikom je potpuno uništen jedan zrakoplov Poljoprivrednog
zrakoplovstva iz Osijeka, a oštećeno je više drugih parkiranih zrakoplova, kao i hangar.
Započeo je prvi izravni oružani sukob u Varaždinu između snaga JNA i obrambenih snaga
Republike Hrvatske (Teritorijalna obrana, Policijska uprava i odredi Narodne zaštite), koji
je trajao do 17 sati i 7 minuta. Sukob su započele snage JNA pucanjem iz Komande 32.
korpusa u Milčetićevoj ulici u Varaždinu prema pripadnicima Policijske uprave i odreda
Narodne zaštite na obližnjem blokadnom punktu. Na strani varaždinskih obrambenih
snaga ovom prilikom nije bilo ni ranjenih ni poginulih.

Zaključeno je da se u Ludbregu organizira obrana na cijelom području Općine, budući

da Ludbreg (i N. Marof) nema objekte JNA na svojem području. Rasporediti ZNG, TO
i NZ na barikade i na zapreke da se čuvaju u smjenama od po osam sati. Predstavnici
Čakovca smatraju da ne bi trebali imati većih problema s garnizonom JNA u Čakovcu,
pa tako Ludbregu najveća opasnost prijeti iz Varaždina. Kako je procjena Ivanca da neće
biti problema s vojskom JNA na Ivanščici, sva pozornost okreće se prema vojarnama
JNA u Varaždinu. Prepreke se moraju postaviti na našem području na 5 mjesta: most
u Vrbanovcu na Plitvici, most na Dravi kod Hrženice preuzima Krizni štab Čakovec,
a nama ostaju još tri mosta na Bednji. Tamo gdje je potrebno ostaviti prolaz za nužno
funkcioniranje prometa, postaviti pasivne prepreke koje se mogu brzo aktivirati, a svaku
prepreku čuvat će 2 policajca, 2 vojnika TO i 2 člana NZ. Osim toga treba mobilizirati
vod diverzanata. Potrebe nalažu da se formira Operativni stožer za Općinu sastavljen od
zapovjednika policije Slavka Busije, TO Ivana Đurana i NZ Stjepana Mravlinčića, pod
55
zapovjedništvom zapovjednika TO Ivana Đurana. Osim toga, zaključeno je da se stave
u stanje pripravnosti sva raspoloživa transportna sredstva te sve za borbu sposobno
ljudstvo i članovi Civilne zaštite po svim MZ i na razini Općine. Krizni štab predlaže
da se istog dana, tj. 15. rujna 1991., održi izvanredna sjednica Izvršnog vijeća proširena
s predsjednikom i tajnikom Općinske skupštine kako bi se predložile sve aktivnosti
poslovnih subjekata i ponašanje civila u uvjetima ratnih okolnosti.

17. RUJNA 1991.

Održana je 5. sjednica Kriznog štaba sa sljedećim dnevnim redom:

-- Analiza zaključaka 4. sjednice

-- Ocjena stanja i mjere za obranu Općine

-- Ostala pitanja.

Zapovjednik operativnog stožera Općine Ivan Đuran podnosi izvješće o realizaciji

zaključaka 4. sjednice Kriznog štaba. Ukazuje na probleme umora kod ljudi kao i
prisutnosti alkohola te opadanja discipline. Informira da je pored zaključaka Kriznog
štaba utvrđena potreba za mobilizaciju zaštitnog voda organa DPZ, te da se zaprečavanje
lokalnih mostova na Bednji u Sigecu, Kapeli i Malom Bukovcu provede u suradnji NZ u
tima mjesnim zajednicama. Veliki problem kod vojnika izazivaju i SB uniforme, kao i
nedostatak kvalitetnog naoružanja. Kontrole koje su provedene na terenu ukazuju da se
civilno stanovništvo pridržava svih uputa što se tiče rada javnih službi (škola, zdravstvo,
sudstvo i dr.), mjera opreza u prometu i zamračivanja, kao i mjera sklanjanja u podrume
i skloništa. Zaključeno je da se o svim okolnostima rada i djelovanja u ratnim uvjetima
stanovništvo informira preko Radija Ludbreg te da se to ponavlja u najprikladnijim
terminima slušanosti; da se izvrši popuna TO i Centra za izvješćivanje s ratnim
sastavom; da se zapriječi pravac Sv. Đurđ – V. i M. Bukovec – Legrad miniranjem na
najprikladnijem mjestu, koje će odrediti TO. Upozoreno je da se vrši stroga kontrola
minskoeksplozivnih naprava, i to onih koje se nalaze na zaprekama, kao i onih koje se
još nalaze skrivene po raznim vikendicama i klijetima. Postavljanje mina moraju raditi
ljudi koji imaju neko iskustvo s miniranjem kako se ne bi trpjele nepotrebne štete u
slučajevima aktiviranja. Centar za obuku ZNG u V. Bukovcu sutra se stavlja u funkciju,
jer su radovi obavljeni kvalitetno i brzo, pa se očekuje primopredaja objekta za 18. rujna
1991. u 12 sati.

Predsjednik KŠ informira članove da je stanje u našoj okolici vrlo dinamično. U

Križevcima je zauzeto manje skladište, zbog čega su trpjeli bombardiranje, U Ivancu su
pri kraju razgovori za predaju vojske JNA u objektima Ivanščica, u Koprivnici se vode
56
tvrdi pregovori s dijelom oficira, dok se jedan dio predao. Čakovec je riješio dvije karaule
na granici s Mađarskom, dok se karaula u Goričanu grčevito opire, a situacija u vojarni
je pred predajom. U ludbreškom kraju je, osim sporadičnih pucnjeva koji su dolazili iz
pravca Bolfana, sve drugo pod kontrolom.
Zaključeno je da se sve odvija u predvidivim granicama i da se dalje nastavi s najvišom
ozbiljnošću, jer se u kratkom vremenu očekuje rješavanje situacije u Varaždinu, kojemu
smo dužni pružiti maksimalnu pomoć, jer se tamo brani i Ludbreg. Eventualni proboj
jedinica JNA išao bi dravskim koridorom prema istoku, pa se tako ludbreško područje
ne može zaobići. Informiraju se članovi Kriznog štaba da je i Ludbreg određen kao
konačište za eventualne zarobljenike vojske i oficira JNA. Časnicima koji žele prijeći
na našu stranu treba osigurati materijalne uvjete (primanja i stan). Što se tiče nastave u
školama, treba postupiti u skladu s naputkom Ministarstva školstva koji daje ingerenciju
Kriznom štabu da u skladu sa situacijom određuje režim rada. Za hitne odluke ovlašćuje
se osobno predsjednik Kriznog štaba, a da o njima prema mogućnostima izvijesti
članove. Otvorene su dvije linije za nabavu naoružanja: jedna ide preko Ljubljane, a
druga preko našeg Ministarstva obrane. Zasad novac nije problem, jer se pozajmicama
i donacijama uključuju pojedinci i radne organizacije. Svaki član Kriznog štaba ima
ovlast da osobno poduzima mjere korisne za obranu, kako bi se povećala učinkovitost
djelovanja, a da naknadno o tome obavijesti članove KŠ.
Predloženo je da se jasnije označe skloništa te da se kontrolira proces sklanjanja
većeg broja građana u javnim skloništima, kao što su škola, Dom zdravlja, poduzeća,
tijela lokalne i državne uprave i dr. Svako nepoštivanje propisanih mjera treba prijaviti
i po potrebi sankcionirati prijavom sucu za prekršaje. Postoje neki nedostaci u školama
i poduzećima koji se moraju hitno otkloniti.

57
 Zapovijed ministra Luke Bebića o postupanju sa zarobljenicima

58
 17. RUJNA 1991.

Održana je 6. sjednica Kriznog štaba s jednom točkom dnevnog reda:

-- Naredba za pokretanje jedinica aktivnog sastava i dragovoljaca u obranu Varaždina.

Sjednica je započela u 9 sati i trajala kontinuirano do ranih jutarnjih sati 18. rujna. Upućeni
su članovi diverzantskog voda (13 članova) i policije u Varaždin. U vrijeme kad su se vodili
vrlo dugotrajni pregovori o mirnom rješenju sukoba u Varaždinu, snage PU Varaždin bile
su više sati na položaju uz Komandu varaždinskoga garnizona vojarne „Kalnički partizani“.
Zbog iznimnih psihofizičkih sposobnosti varaždinskih policajaca nije došlo ni do najmanjeg
incidenta, ni jednog ispaljenog metka koji bi mogao dovesti u pitanje uspješnost pregovaranja.
Posljednjeg dana krize u Varaždinu mobilizirane su dodatne snage iz policijskih postaja
Ivanec, Ludbreg, N. Marof i Čakovec. Sve zajedno, u operacijama na području PU Varaždin
bilo je angažirano 750 policajaca, od čega na području Općine Varaždin 300. Tijekom svih
operacija u Varaždinu PU Varaždin ostvarila je vrlo visok stupanj suradnje sa snagama ZNG,
TO, NZ i dragovoljcima. Svim jedinicama policije rukovodio je Operativni štab PU, na način
da su ovisno o procjeni za pojedine zadatke oko vojarni i punktova u Varaždinu angažirane
i snage pripadajućih policijskih postaja (Čakovec, Ludbreg, Ivanec i N. Marof).
Zaključeno je da se preko Radija Ludbreg uputi poziv dragovoljcima koji su spremni
priključiti se obrani Varaždina i Ludbrega. Sekretarijat obrane mora na čelu odjeljenja i
voda staviti osposobljene dočasnike i časnike. Ukoliko takvih nema među dragovoljcima,
dragovoljce u prvim trenucima staviti u drugi red obrane, kako bi se privikli na ratno
djelovanje, te ih kasnije uključiti u borbena djelovanja. Dragovoljce uvesti autobusima
s međimurske strane u noćnim satima u grad Varaždin, a prije toga ih, po dogovoru s
gospodinom Kulašem, naoružati oduzetim oružjem od JNA u lokalu u Kuršancu. Svaki je
dužan da oružje prije borbenog djelovanja ispita kako bi bio siguran u njegovu ispravnost.
Zapovjednicima je dana naredba da je u prvom planu sigurnost dragovoljaca, a tek onda
ratna djelovanja. Na poziv se javilo oko 150 dragovoljaca, od kojih je njih 84 upućeno (u
dva autobusa) preko mosta u Hrženici u noćnim satima u Varaždin, a njih 50-tak ostalo
je na raspolaganju za obranu Ludbrega, ukoliko bi se jedinice JNA probile iz Varaždina.

OSOBNA SJEĆANJA NA DANE VARAŽDINSKOG RATA PUKOVNIKA HV-A U

MIROVINI IVANA RUKLJIĆA

U našoj novijoj povijesti, vrijeme prve polovice rujna 1991. godine, na koje su građani
Varaždina osobito ponosni, a koje se najčešće naziva „varaždinskim danima rata“ (kao da
se time želi nametnuti mišljenje da je to što se odigralo tih rujanskih dana 1991. u Varaždinu
i okolici bila samo usputna epizoda, pa čak i avantura u kojoj je sjedne strane bila moćna
jugovojska, a s druge strane skupine jurišnika – hrvatskih domoljuba, željnih očuvanja
hrvatske nezavisnosti), ostat će zabilježeno kao pouka i primjer za proučavanje kako vojnih
teoretičara, tako i povjesničara.
59
 Ovdje se nije radilo ni o slučajnostima niti o avanturi, nego o zbiljskom oružanom sukobu
dviju neravnopravnih strana, gdje se odnos snaga mijenjao od početne apsolutne premoći
okupacijske vojske JNA, prvenstveno u borbenim sredstvima, pa do konačne inferiornosti
i potpunog sloma njezine prvobitne premoći (koja je u međuvremenu, zahvaljujući
zauzimanju vojarni i najvećega vojnog skladišta na prostoru tadašnje 5. armije – Banjščina,
osim vojarne u Optujskoj ulici i Komande 32. korpusa u Milčetićevoj ulici prešla na stranu
branitelja i osloboditelja Varaždina).
Naime, u početnoj fazi, početkom rujna 1991., snage okupacijske vojske imale su
apsolutnu nadmoć kako u oružju, tako i u ljudstvu, obučenom i pripremljenom za borbeno
djelovanje, imale su kontrolu teritorija i redovne veze s nadređenim komandama (5. armije
i Generalštaba JNA), od kojih su primale i izvršavale njihove naredbe.
Napad borbenih aviona JNA na aerodrom Varaždin 15. rujna 1991. bio je početak
organiziranog otpora braniteljskih snaga, koje su imale zadaću oružanim otporom spriječiti
uništavanje infrastrukture grada i okolice, spriječiti ljudske i materijalne žrtve stanovništva
te sustavnim stezanjem obruča oko preostalih (nezauzetih) vojnih objekata i vojnih posada
u njima prinuditi snage okupacijske vojske na predaju i izvlačenje s prostora Varaždina i
okolice.
S vojnoga gledišta, okružena jugovojska i njezin zapovjedni kadar, u situaciji koja je
nastala prvih dana mjeseca rujna 1991., učinila je, najblaže rečeno, neke bitne previde u
vođenju operacije.
Prije svega, njihova je procjena odnosa snaga i stanja na bojišnici, koja je bila svedena
na relativno mali prostor na kojemu nisu mogla doći do izražaja njihova snažna sredstva
za nanošenje ljudskih gubitaka i uzrokovanje materijalnih razaranja (VBR „Plamen“ i
„Oganj“, haubice 155mm i topovi haubice „Nora“ 152 mm), bila pogrešna.
Pored toga, oni su još uvijek vjerovali da će i ovaj narod, čije su kuće rušili, biti uz njih u
ime nekakvog jugo-bratstva i jedinstva...
Najveći promašaj u vođenju oružanog sukoba učinjen je povlačenjem u vojne objekte i
dovođenjem vlastitih snaga u okruženje, čime je inicijativa, kao bitan element uspješnosti u
borbi, prešla na stranu varaždinskih branitelja
Kad su već sami sebe doveli u najtežu borbenu situaciju, tj. u okruženje, jedini pravi izlaz
bio bi proboj oklopnim snagama i sredstvima (imali su 20 tenkova sposobnih za borbenu
upotrebu, uz reducirane posade – 3 člana, umjesto 4), ali se na to nisu odlučili.
Za ovu analizu može se reći da je takva odluka okupacijske vojske bila sretna okolnost
i za njih i za branitelje, jer njihov eventualni pokušaj proboja uzrokovao bi samo velike
ljudske i materijalne žrtve, a njihovi izgledi za uspjeh, s obzirom na unaprijed pripremljenu
protuoklopnu obranu i opremljenost branitelja na ključnim pozicijama prolaska snaga za
proboj, bili bi minimalni, a vjerojatno i nikakvi.
Značajnu prednost za branitelje i osloboditelje Varaždina predstavljao je svakodnevni
pad morala i vjere u uspješan završetak borbe kod protivnika, koji je bio u neprirodnoj
situaciji potpunog okruženja, bez tekuće vode, struje, plina i telefonskih veza (uključujući i
veze zapovjednog osoblja s obiteljima koje su živjele na prostoru grada).
Pored toga, pregovaračka ekipa Kriznog štaba Varaždin uspješno je privodila kraju
60
pregovore o „časnom izvlačenju“ (blaži izraz za kapitulaciju), na koje su na kraju „okupirani“
okupatori i pristali, čime je varaždinska operacija uspješno okončana.

Kao zaključak možemo reći: varaždinska je pobjeda u vojnom i političkom pogledu

čista pobjeda strpljivo i postupno stvorene vojne nadmoći nad u početku nadmoćnim
protivnikom, a kasnije izgubljenim u vremenu i prostoru, zatim vrsne umješnosti u
pregovaranju i stvaranju ozračja bezizglednosti daljnjeg otpora za okupacijske snage, kao
i svesrdne potpore cjelokupnog stanovništva i gospodarstva grada Varaždina i okolice, s
jedinstvenim ciljem – skinuti s vrata jugo-čizmu, utjelovljenu u liku tzv. JNA i njezinih
pripadnika i suradnika.

18. RUJNA 1991.

Održana je 7. sjednica Kriznog štaba sa sljedećim dnevnim redom:

-- Analiza izvršenja dosadašnjih odluka i stanje na varaždinskom bojištu

-- Procjena situacije ugroze i daljnje aktivnosti u vezi života i rada na području Općine
Ludbreg.

Sve dosadašnje odluke su skoro u potpunosti realizirane. Kako se na poziv Kriznog štaba
javilo više od 150 dragovoljaca, a njih 80-ak je već poslano u Varaždin radi ratnih operacija
koje se tamo odvijaju, treba preko policije ili Zapovjedništva obrane Varaždina (Rukljić,
Kulaš) izvidjeti mogućnost da se izvrši popuna i zamjena dragovoljaca koji se ne mogu
adaptirati na vojna djelovanja ili nisu dovoljno obučeni za korištenje oružja. Zaključeno je
da se ne šalju više dragovoljci već da se smjena i/ili popuna izvrši s rezervnim sastavom
policije. O tome će odluku donijeti član KŠ i zapovjednik policije g. Busija u dogovoru s
predsjednikom KŠ nakon konzultacija sa Zapovjedništvom obrane Varaždina.

S obzirom na ratna događanja u Varaždinu, treba razmotriti situaciju na području

Općine u vezi nastave školama i režimom rada u gospodarskim i drugim subjektima koji
rade za potrebe građana (vrtići, zdravstvo, sudstvo, administracija i sl.). Što se tiče procjene
ugroženosti na području Općine, neka se hitno sastane Operativni stožer obrane (Đuran,
Busija i Mravlinčić) te neka KŠ podnesu hitno pisano izvješće o stanju i procjeni opasnosti
za Općinu. Zaključeno je da se nastava u školama i rad vrtića odgađa do ponedjeljka,
a gospodarski subjekti neka prilagode radno vrijeme potrebama procesa proizvodnje.
Ostale društvene djelatnosti nastavljaju redovito raditi, u skladu sa situacijom, radi
pružanja usluga građanima. Zadužuju se spomenuti članovi Operativnog štaba da
podnesu pisano mišljenje o stanju i procjeni ugroženosti na području Općine. Sve
primjedbe na rad zapovjednika NZ MZ riješiti shodno procjeni stanja u konkretnoj
sredini. Vod za zaštitu djelatnika DPZ ostaje do daljnjega aktivan.
61
62
 Izvješće Operativnoga kriznog štaba o stanju i ratnoj ugroženosti na području Općine 19. rujna 1991.

19. RUJNA 1991.

Održana je 8. sjednica Kriznog štaba sa sljedećim dnevnim redom:

-- Analiza sudjelovanja naših jedinica u oslobađanju Varaždina i okolice

-- Pitanje oružja koje su donijeli dragovoljci nakon operacija i njegovo vraćanje u

Varaždin

-- Ostala pitanja.

Od 80-tak dragovoljaca, koji su s dva autobusa u noćnim satima krenuli preko

hrženičkog mosta s međimurske strane u Varaždin, jučer u popodnevnim satima u
Ludbreg su se vratila njih 73. Trojica su se naknadno vratila, dok se za četvoricom tragalo.
Uoči početka sjednice dobio sam pouzdanu informaciju da se nalaze na straži u Domu
umirovljenika u Varaždinu i da su dobro. Radi se o mladićima (braća Pavković, Perin i
Hrešć) koji su se na svoju ruku udaljili od jedinice i s jednim domaćim čovjekom otišli
na zadatak čuvanja straže u Domu. Dragovoljci koji su se vratili iz Varaždina sa sobom
su donijeli oružje koje su dobili u Kuršancu. Ono je prikupljeno i nalazi se u skladištu
TO. O njihovom doprinosu, kao i doprinosu drugih jedinica (policije, diverzantski vod
TO) s ludbreškog područja u oslobođenju Varaždina i okolice, najbolje govori zahvala
predsjednika Kriznog štaba Općine Varaždin.
63
 Zaključeno je da se preko jedinica policije stupi u kontakt s četvoricom preostalih
dragovoljaca iz Ludbrega i da ih se vrati kućama. Stanje na terenu je dobro, ali se
treba pripremati za eventualnu odmazdu jedinica JNA iz drugih obližnjih vojarni
(Koprivnica, Bjelovar) te eventualnih zračnih i desantnih napada.

Zahvala KŠ Varaždin za doprinos Ludbrežana

64
 Dragovoljci su sa sobom u Ludbreg donijeli oružje i streljivo u značajnim količinama:

-- poluautomatska puška (PAP) 49 kom

-- automatska puška (AP) 25 kom

-- puškomitraljez (PM) 9 kom

-- ukupno: 83 kom.

Iz Varaždina smo primili informaciju (Sokač) da su naši dragovoljci zadužili 79 komada

oružja, pa proizlazi da je višak iz nekih drugih izvora. Također je upitno jesu li su svi
dragovoljci predali sve naoružanje koje su donijeli iz Varaždina. Iz Varaždina su preko
više kanala zatražili da se ukupno zaduženo naoružanje vrati za potrebe naoružavanja
operativnih jedinica. Zaključeno je da se jedna količina oružja izda g. Sokaču uz
potpisani revers, dok se ostatak zadrži za potrebe naših policajaca i TO.

65
66
 Dragovoljci iz Ludbrega koji su se odazvali pozivu predsjednika KŠ Ludbrega za obranu Varaždina

20. RUJNA 1991.

Održana je 9. sjednica Kriznog štaba sa sljedećim dnevnim redom:

Realizacija zaključaka s prethodne sjednice

-- Procjena situacije i mjere za obranu Općine u novonastaloj situaciji

-- Donošenje odluka o radu škola i vrtića

-- Donošenje odluke o radu gospodarskih subjekata

-- Ostala pitanja.

Oružje koje su dragovoljci donijeli s varaždinskog ratišta vraćeno je u većem dijelu

preko gosp. Ivana Sokača u Varaždin. Od ukupno prikupljenog oružja od povratnika
s ratišta od ukupno 83 komada nama je ostalo 18 komada (11 PAP, 6 AP i 2 PM). Na
taj način je postupljeno po zaključku s prethodne sjednice. S ludbreške strane revers je
potpisao predsjednik KŠ. Ukoliko će nama trebati to oružje, imamo dokument na osnovi
67
kojeg možemo potraživati povrat. Zaključeno je da se oružje mora vratiti prema reversu
koji je u dokumentaciji KŠ.

Revers za povrat oružja u Varaždin

Obrambeno vojna procjena danas je puno povoljnija na cijelom području Općine.

Moral i zadovoljstvo članova kriznih štabova i cjelokupnog stanovništva podiže se s
jačanjem vojne sposobnosti. Sve oružje koje je oduzeto TO (16. svibnja 1990.) je noćas
vraćeno. Ima ga i više od toga. Došli smo do zadovoljavajućih sredstava za protuoklopnu
borbu. Treba spomenuti da još uvijek nemamo dovoljno oružja i opreme za cjelokupni
ratni sastav u Općini. U toku je preoružavanje diverzantskoga i protudiverzantskog
voda. Treba odlučiti o preoružavanju voda DPZ te o dislokaciji ostatka oružja i borbenih
sredstava na sigurnije mjesto. Ostaje otvoreno pitanje ne bi li bilo najbolje da se naoružaju
i druge strukture građanstva kao što je samostalna četa TO i 3. četa 3. bataljuna 104.
brigade ZNG. Osigurana su financijska sredstva za kupnju 200 novih maskirnih uniformi.
Policija je također izvršila preoružavanje, ali nam nedostaje sredstava za vezu i vozila
za transport. Osim toga policija mora skupiti sve oružje i municiju koja je ostala kod
pojedinaca prilikom vraćanja iz Varaždina ili preuzimanjem na skladištu na Banjščini.
U Ludbregu je smješteno 30-tak oficira JNA koji će prema njihovoj želji biti prebačeni
do hrvatsko-srpske granice. Ispitati mogućnost zamjene zarobljenika za naše vojnike
koji se nalaze na odsluženju vojnog roka u Srbiji a žele se vratiti ili priključiti hrvatskim
jedinicama.
68
 Zaključeno je da se sa zarobljenim oficirima postupi u skladu s pravilima te da se
eventualno izvidi preko Varaždina može li se predložiti zamjena za našega ludbreškog
oficira Dubravka Kancijana koji se nalazi u Srbiji. To je tim interesantnije što je u
zarobljeništvu jedan oficir JNA iz Ludbrega (Drašković, čija obitelj i dalje živi u Ludbregu),
a on se želi vratiti u Srbiju. Što se tiče dislokacije oružja i drugih obrambenih sredstava,
odgovornost je na zapovjedniku TO g. Đuranu. Štab TO i Štab za obranu Općine moraju
poraditi na obuci i doobuci za rat sposobnih građana, prvenstveno onih koji su po
formacijama određeni u neke od jedinica, a zatim dragovoljaca i drugih građana važnih
za obrambene zadatke na području Općine. Sad posebno postoje potrebe pojačanog
čuvanja objekata od općeg interesa (Hidrocentrale Dubrava s naše strane i drugih važnih
objekata). Mobilizacije dodatnih snaga vršit će se prema naredbama s viših instanci ili po
naredbi predsjednika KŠ.

Škola i vrtići sad ne rade jer je subota i nedjelja pa nije potrebno, do daljnjega, izlaziti s
bilo kakvom odlukom, dok se ne vidi daljnji razvoj situacije. Zaključeno je da će se o tome
donijeti odluka u nedjelju.

U vezi rada gospodarskih subjekata treba predložiti Kriznom štabu za gospodarstvo da se

gospodarske aktivnosti ne prekidaju bez obzira na otežane uvjete zbog mobiliziranja jednog
dijela radnika za obrambene potrebe kao i mobiliziranja dijela transportnih sredstava.
Zaključeno je da se Krizni štab za gospodarstvo sastane u nedjelju i donese zaključke
kako je predloženo na Kriznom štabu Općine.

Svi dragovoljci koji su sudjelovali u oslobođenju Varaždina, kao i vojnici TO i policije

s područja Ludbrega, sretno su se vratili. Postoje zamjerke da se od tolikog broja oficira i
podoficira s područja Ludbrega nitko nije našao s dragovoljcima, što je imalo za posljedicu
određeno nesnalaženje na crti obrane. Postoji nezadovoljstvo kod jednog dijela građana
što se čeka s dvije vojarne (Koprivnica i Bjelovar). Postoji i grupa građana koja se ne miri s
tim da se zarobljeni oficiri mirno puste u Srbiju. Bilo kakvu njihovu akciju treba spriječiti.
Svi policajci koji su iz Ludbrega upućeni u Borovo Selo kod Vukovara su živi i zdravi.
Predsjednik informira članove Štaba da mu se stavio na raspolaganje potpukovnik Vlado
Bačani, rođen u Karlovcu kraj Ludbrega, a sad je na službi u jedinicama JNA u Karlovcu kraj
Zagreba. On je intendant i želi u istoj formaciji prijeći u jedinice ZNG. Upućen je da se javi u
Varaždin,s obzirom na to da takve jedinice ne postoje na teritoriju naše Općine. Krizni štab
je informiran o epidemiološkom izviđanju bunara za potrebe Centra ZNG u V. Bukovcu.
Zaključeno je da se svima koji su sudjelovali u oslobođenju Varaždina uputi javna zahvala,
kao i svima onima koji su sudjelovali u organiziranju i vođenju aktivnosti na odlasku iz
Ludbrega, dolasku u Varaždin, naoružavanju u Kuršancu i vojnom djelovanju. Vlada RH
preko Kriznog štaba izražava zahvalnost i pohvalu za dobro završenu operaciju. Potrebe
za pitkom vodom u Centru ZNG V. Bukovec ne mogu se rješavati postojećim bunarima
jer se epidemiološkim izviđanjem ne preporuča korištenje bunarske vode, već je potrebno
u zgradu uvesti gradski vodovod, na čemu se već radi.
69
 Zapisnik o epidemiološkom izviđanju bunara za potrebe Centra za obuku ZNG u V. Bukovcu

70
 22. RUJNA 1991.

Održana je 10. sjednica Kriznog štaba sa sljedećim dnevnim redom:

Realizacija zaključaka

-- Odluka o početku i režimu rada škola i vrtića

-- Odluka o režimu rada u gospodarstvu

-- Ocjena stanja i prijedlog mjera za obranu Općine

-- Ostala pitanja.

Zaključak s prethodne sjednice o povratu oružja danog na revers nije se mogao

realizirati jer su se odgovorni u Varaždinu oglušili na naš poziv. U vezi dislokacije
naoružanje postupljeno je prema zaključku, te se oko 80 % ukupnog naoružanja nalazi
na tajnim lokacijama i kod angažiranog ljudstva. Pojačano čuvanje objekata od općeg
interesa provedeno je dodatnim naoružavanjem članova NZ po MZ gdje se objekti nalaze.
Posebna pozornost dana je čuvanju nasipa Hidrocentrale Dubrava preko članova NZ u
mjestima Struga, Dubovica, V. i M. Bukovec. Veliki problem predstavlja nemogućnost
bilo kakve veze u slučaju većih opasnosti, jer mjesto Struga nema ni jedan telefon. Bilo
bi potrebno desetak radiostanica da bi se uspostavila kakva-takva komunikacija sa
stražama na terenu. Radi efikasnosti provođenja mobilizacije za pripreme i obuku vojnika
angažirat će se predsjednik KŠ i predsjednik Općine kao član KŠ. To će mobilizacijama
dati ozbiljnost. Sve pripreme treba usmjeriti prema jedinicama koje će se mobilizirati
za konkretna djelovanja, da bismo mogli osigurati dovoljno sredstava (hrana, odjeća,
kompenzacija rada u gospodarstvu i drugo). Danas se priprema tekst javne zahvale
dragovoljcima koji su branili Varaždin i našu regiju, a pročitat će se preko Radija Ludbreg.
Dragovoljci su dobro raspoloženi učinjenim, jedinu zamjerku imaju da ih nisu vodili
školovanih časnici i dočasnici, kojih u Ludbregu ima, ali se ne javljaju za konkretne
zadatke. Potpukovniku Vladimiru Bačaniju dao sam preporuku u Zagrebu da ga se
rasporedi na području sjeverozapadne Hrvatske jer u Čakovcu ima potrebe za takvom
vrstom časnika (intendant). Zaključeno je da su se zaključci s 9. sjednice realizirani ili
su u fazi realizacije.

Za početak rada škola i vrtića moramo imati pregled ukupne situacije, posebno u dijelu
opasnosti od napada, kvaliteti skloništa i planu evakuacije djece po razredima u školi i
vrtiću, jer je mišljenje učitelja da bi u slučaju uzbune nastao veliki kaos. Posebno se to
odnosi na Osnovnu školu u Ludbregu, koju polazi 1.300 djece. Kako vrtić ima sklonište, a
većim dijelom je to riješeno i u školama Martijanec, Sv. Đurđ i V. Bukovec, ostaje problem
Ludbreg, gdje se mora napraviti precizan plan evakuacije djece po podrumima obližnjih
71
kuća. Izražena je zabrinutost početka rada srednjih škola zbog neredovitosti vlakova i
autobusa, a djeca su nam uz obranu prva. Zaključeno je da se odluka o početku nastave
u osnovnim školama i vrtiću prepusti predsjedniku KŠ nakon razgovora sa svakim
ravnateljem ustanove, a da se nastava u srednjim školama odredi prema procjenama
rizika svake sredine gdje se nalazi srednja škola (Varaždin, Koprivnica i Čakovec).
Od strane članova CZ tražiti da se po objektima razrade planovi evakuacije koje su
dužni operacionalizirati ravnatelji ustanova. Nakon razgovora s ravnateljicom Osnovne
škole u Ludbregu, odlučeno je da nastava počinje u utorak, a da se ponedjeljak iskoristi
za pripreme i obučavanje nastavnika za takve situacije, Dječji vrtić počinje s radom u
ponedjeljak.

Gospodarstvenicima se predlaže da rade uz obvezu da se rad odvija po danu od 6 do

19 sati, a izgubljeno vrijeme nadoknaditi radom u subotu i nedjelju. Zaključeno je da se
KŠ za gospodarstvo predloži takav zaključak, a eventualna odstupanja da se naknadno
dogovore s predsjednikom KŠ. Nepoštivanje odluke izazivalo bi potrebu noćnog
paljenja svjetala, a što se kosi sa strogo propisanom odlukom zamračivanja.

Postoje informacije da bi se danas trebalo riješiti s vojarnom „Kalnički partizani“ u

Varaždinu, što bi situaciju trebalo učiniti još boljom. Iako se mjere za sigurnost građana
uglavnom poštuju, postoje i manji ekscesi. Tako je zabilježeno uključivanje sirene
u Martijancu bez potrebe, ima naznaka da se nedozvoljeno puca od članova NZ, ali i
policije, te da se nosi oružje s metcima u cijevi, što smo posebno zabranili. Za užlijebljeno
oružje postoji i dalje zabrana za vraćanje. Postoje pojave od angažiranih vojnika na
stražama da se ne ponašaju disciplinirano, što treba oštro sankcionirati, kako ne bi došlo
do opuštanja i nediscipline. Dobili smo zapovijed pukovnika Imre Agotića, načelnika
Štaba Zapovjedništva ZNG, o načinu postupanja s oružjem u skladištima. Ovih dana
promatrači su posjetili punktove s preprekama te su izrazili nezadovoljstvo da prepreke
nisu propisno označene. Zaključeno je da se odobri osobno naoružanje za sve članove
Kriznog štaba i članove IV Općine, Ratnog predsjedništva i čelnika svih političkih
stranaka koje djeluju na području Općine. Naručiti izradu oznaka na preprekama i
postaviti ih što hitnije te pristupiti prikupljanju svih vrsta donacija za obranu Općine.

72
Pukovnik Imre Agotić zapovijeda da se odgovorno odnosimo prema oružju

73
 Moramo nažalost konstatirati da se svi subjekti ne ponašaju u skladu sa situacijom i da
se izvlače na okolnost da službeno nije proglašeno ratno stanje. Svi znamo da smo u ratu,
a razloge za proglašenje ratnog stanja također svi dobro znamo. Zato se ne može tolerirati
nemarno ponašanje rukovodećih ljudi u „Oprema – postrojenja“ i „Putnik“ Ludbreg,
kao i ravnodušnost u Osnovnoj školi Ludbreg. Uredba o radnim odnosima se ne poštuje
u potpunosti u svim subjektima gospodarstva. Zaključeno je da se zatraži pismeno
očitovanje od svih aktera nepridržavanja naredbi ili će se takvo ponašanje proglasiti
sabotažom. Na Kriznom štabu za gospodarstvo raspraviti provođenje svih uredbi sa
zakonskom snagom u području planova obrane svakoga gospodarskog subjekta, kao i
važećim uredbama koje se odnose na područje radnog odnosa. Mobilizirane jedinice
TO držati do daljnjega dok se ne riješi situacija u Koprivnici, Križevcima i Bjelovaru.
Daju se ovlasti Zapovjedništvu TO da samo odluči o demobilizaciji jedinica TO, kao
i micanju zapreka na svim punktovima. U sladu s ranijim zaključcima KŠ, vraća se
oružje koje pripada pravnim subjektima (gospodarstvo i DPZ), jer su oni pravni vlasnici
tog oružja koje im je jednostranom odlukom tadašnje vlasti oduzeto. Sva raspoloživa
sredstva (oružje, pancirke, radiovezu i drugu opremu) dati na korištenje potrebitima
(policija, NZ), a da se nakon toga vrati vlasniku. Nedostaje sanitetski materijal, i to
posebno sprejevi za dezinfekciju prostrijelnih rana. Provoditi tečajeve prve pomoći za
sve jedinice koje su u borbenim zadacima.

Traži se informacija o dolasku promatrača na naše područje, zarobljenim oficirima i

podoficirima JNA te o policajcima s ludbreške Policijske postaje u Borovom Selu. S oficirima
su razgovarali novinari australske TV kuće. Pitanja su bila klasična: zašto incident i tko je
kriv? Kakav je postupak prema njima? Što je s njihovom privatnom imovinom i imovinom
u vojarnama? Dostojanstvo i čast oficira, uvjeti pritvora i sl.?
Slična pitanja postavljala im je i Promatračka komisija. Vjerujem da će u svijet otići
pozitivna slika te da će ljudi u inozemstvu shvatiti da su u rukama civiliziranog naroda,
koji želi jedino slobodu, a ne torturu nad poraženima. Svi naši policajci u Borovom Selu su
za sada dobro. S naše strane poslan im je šleper naoružanja i drugih potrepština.

74
Dopis kojim se traži informacija o zarobljenicima koji se nalaze u Ludbregu

75
 Odluka Kriznog štaba Vlade RH o deblokadi vojarni pod kontrolom JNA

76
 24. RUJNA 1991.

Održana je 11. sjednica Kriznog štaba sa sljedećim dnevnim redom:

-- Realizacija zaključaka s prethodne sjednice

-- Stanje ljudstva i opreme u oblasti obrane Općine

-- Stanje u bližem okruženju (Koprivnica)

-- Ostala pitanja (problem izbjeglica, opremanje Centra za obavješćivanje i dr.).

Oružje koje je predano na revers I. S. nije do danas vraćeno. Utvrđeno radno vrijeme
škola, vrtića i gospodarstva se poštuje. Osobno naoružanje članova KŠ, IV, Ratnog
predsjedništva i predsjednika političkih stranaka je realizirano. Nedostaje još 14 komada,
dok su 22 komada podijeljena. Problem se treba riješiti na način da se izuzme onima koji su
ga primili po dvije osnove, kao i onima koji su dužili oružje prema prijašnjem zaduženju, a
sad se ne nalaze na spisku potrebe naoružanja. Zaključeno je da zapovjednik TO provede
Odluku KŠ do kraja, tako da se oduzme oružje onima koji nisu na spisku zaduženja.

Tražiti pismeno obrazloženje od subjekata koji nisu postupili u skladu s odlukama KŠ

(Oprema – postrojenje, direktor). Štab TO je proveo mjere demobilizacije i razmaknuo
zapreke, ali su ostavljene na mjestima pokraj ceste. Svi prometni pravci su potpuno
prolazni. U Hrženici je to učinjeno uz suglasnost NZ s međimurske strane. Zaključak
KŠ da se oružje vrati gospodarskim subjektima kojima je oduzeto nije do kraja proveden,
jer se jedan dio nalazi kod demobiliziranih jedinica. Zaključeno je da se Odluka mora
do kraja provesti u toku današnjeg dana. Neki gospodarski subjekti imaju zahtjev za
dodatnim naoružanjem („Belupo“, 3 AP). O potrebi će odlučiti Stožer za obranu Općine.
S Centrom za veze priprema se plan veza. Zaključeno je da se plan veza dostavi na jednu
od idućih sjednica KŠ. Od strane CZ proveden je nadzor za sklanjanje učenika i građana
u slučajevima opasnosti. Još uvijek sve ustanove, kao i gospodarski subjekti, nemaju do
kraja riješen problem sklanjanja u adekvatne prostore, pa se pribjegava improvizacijama.
Zasad škole pokrivaju oko 85 % potreba, dok se kod nekih gospodarskih subjekata prišlo
izgradnji adekvatnih skloništa (Belupo, Lukaps, Grafičar, Razvitak). Zaključeno je da se
za iduću sjednicu KŠ podnese pismeno izvješće o problemu sklanjanja, koje je dužan
izraditi Stožer CZ. Školska djeca su pod nadzorom učitelja kad su u školi, a u vožnji
autobusom odgovornost preuzima vozač autobusa i o tome treba dati detaljne upute.

Predsjednik KŠ obavještava da je situacija u cijeloj Općini, kao i u susjednim općinama,

mirna, jedino je primijećen let helikoptera u pravcu Križevaca. Na vezi smo s članovima KŠ
Koprivnice i informirani smo da bi se problem koprivničke vojarne trebao riješiti u roku od
dva dana. Ponuđena im je pomoć s naše strane od TO i policije. Angažiranje materijalnih
77
 sredstava ići će po izravnom dogovoru,
dok se angažiranje ljudstva mora
potvrditi s viših razina. Nema potrebe
ni za kakvima posebnima dodatnima
mjerama, ali se mjere dežurstva i
zamračivanja moraju dalje provoditi.
Danas do 17 sati dužni smo dati Glavnom
stožeru RH izvješće o broju i vrsti
oružja kojima raspolažemo. Zaključeno
je da se od strane KŠ izda nalog za
sve vrste patroliranja koje se provode
s naoružanim osobama provode uz
odobrenje NZ. O oblicima promatranja
neka odluku donesu članovi KŠ NZ
prema vlastitim procjenama. Kriznim
štabovima po MZ moraju se dati
precizne pisane upute koji su im
zadaci i način provođenja i javljanja o
eventualnim sumnjivim situacijama
na terenu njihovog djelovanja. Provesti
demobilizaciju protudiverzantskog
voda, a diverzantski vod neka ostane
na raspolaganju još 2 dana. Zadužuju
se Đuran i Busija da pripreme prijedlog
odgovora Glavnom stožeru Hrvatske o
raspoloživome naoružanju, uz obvezno
respektiranje potreba Općine.

Dopis general-bojnika Petra Stipetića KŠ Općine

78
 Odgovor o raspoloživim sredstvima od strane KŠ

Kriznom štabu Koprivnice dana je materijalna pomoć (oružje i oprema) na revers.

Postoji neraspoloženje kod građana Općine Ludbreg (ali i Koprivnice) da se stanje
pregovora predugo razvlači. Naše informacije idu u pravcu da se u Koprivnici sve odvija
prema programu s razine Republike, jer je interes za opremom i objektima vrlo važan za
daljnju obranu Republike. Zaključeno je da treba stišavati nezadovoljstvo u redovima
Ludbrežana, a kolegama iz Koprivnice pružiti svaku pomoć koja im je potrebna radi
razrješenja nastale situacije s vojarnom JNA u Koprivnici.
79
 Izvidjeti mogućnost s gospodarskim subjektima o uključivanju izbjeglica koji nisu
sposobni za rat da ih se uključi u gospodarske i druge društveno korisne aktivnosti, a
djecu uključiti u redovne nastavne procese u školama i vrtićima. Centar za obavješćivanje
potrebno je opremiti s dvije radiostanice. Kako po selima kola neovlašteno oduzeto
oružje i municija, potrebno je provesti mirnu akciju skupljanja, proglasom preko Radija
Ludbreg i preko plakata. Zaključeno je da se izbjeglice angažiraju u redovne procese
života u Općini. Krizni štab i policija poziva građane koji neovlašteno posjeduju oružje
i municiju da ga vrate Policijskoj postaji u Ludbregu, a u protivnom će snositi sankcije
za držanje i neovlašteno korištenje. Krizni štab odobrava podizanje cijene pekarskih
proizvoda „Bednje“ za 20 % jer su najniže u našem okruženju. Postoji tendencija kod NZ
(Sigetec), a to je uočeno i kod protudiverzantskog voda, da se ne želi vratiti naoružanje,
već ga žele zadržati za obranu i vlastitu sigurnost. Zaključeno je da se postupi strogo po
pravilima i odlukama KŠ o vraćanju zaduženog oružja i municije. U tom smislu se neće
uvažavati nikakve iznimke.

26. RUJNA 1991.

Održana je 12. sjednica Kriznog štaba sa sljedećim dnevnim redom:

-- Zahtjev-molba prijateljske Općine Rab za pomoć u naoružanju

-- Ocjena sigurnosnog stanja na području Općine i daljnje provođenje mjera

-- Ostala pitanja.

Saznavši da smo došli do značajnih količina naoružanja iz skladišta JNA u Banjščini

Predsjednik KŠ Općine Rab zamolio nas je za pomoć. Njima prijeti opasnost od JNA i
srbočetnika iz Malog Lošinja i Karlobaga. Kako u Varaždinu i Čakovcu nisu naišli na
razumijevanje, upućeni su na nas. U Varaždinu i Čakovcu smatraju da nam je prioritet
Koprivnica. I naše je mišljenje da nam je prioritet Koprivnica, pa ćemo se Rabu očitovati
sa svega 30 komada raznog oružja (PM, M-48, PAP, AP, snajper, RB, ručne bombe i
trombloni). Kako situacija u našem okruženju nije još razriješena, nama će to nedostajati,
ali grad Rab je naš prijateljski grad, i to treba uvažavati, pa im treba nešto dati. Kako smo
Koprivnici i Sisku već dali, ne možemo više povećavati količine dok ne vidimo u kom
pravcu će se razvijati situacija.
Zaključeno je da se KŠ Općine Rab daje kao pomoć sljedeće oružje: 5 MGV-a, komplet
s municijom, 5 AP, 5 PAP, 2 RB i 10 komada mina, 2 PM, 10 M-48, 1 snajper, municije
2.400 komada 7,9 mm, 40 ručni bombi 24 tromblona (16 kumulativnih i 8 trenutnih),
2.500 komada metaka 7,62 mm (dva sanduka, za PAP i AP) i 100 metaka za snajper.
Koprivnici do daljnjega ne možemo više dati novu količinu.

80
Zahvalnica Đure Brodarca (načelnika PU Sisak) članu KŠ Ludbrega Vjekoslavu Busiji (zapovjedniku
Policijske stanice Ludbreg) za pomoć u oružju

81
 Na terenu je dosta pitanja o daljnjem zamračenju. Kako su ovu noć primijećena
helikopterska nadlijetanja jezera HE Dubrava, smatramo da zamračenje mora ostati
do rješenja vojarne u Koprivnici. Postavlja se pitanje protuzračne obrane, za što imamo
ponudu iz Slovenije. Opasnost koja nam prijeti od bombardiranja nasipa na HE Dubrava je
velika opasnost za našu općinu, tim veća što sigurno znaju da smo u protuzračnoj obrani
slabi. Zaključeno je da mjere zamračivanja ostaju do nedjelje, a predsjednik i članovi
Operativnog stožera će zajedno sa susjednim općinama poraditi na protuzračnoj
obrani (Čakovec i Koprivnica). Izvješće Općinskog štaba CZ o poduzetima mjerama na
sklanjanju stanovništva se u potpunosti prihvaća i sastavni je dio zaključaka KŠ.

82
83
84
85
86
Izvješće Općinskog štaba CZ o stanju i mjerama za sklanjanje stanovništva kod pravnih subjekata

87
 Zaključak KŠ Vlade RH o provođenju mjera na oslobođenom prostoru RH

88
Izvješće Centra za obavješćivanje o mjerama i stanju na području Općine

89
 Predsjednik daje podatke o broju dragovoljaca koji su otišli u obranu Varaždina i broju
dragovoljaca koji su se javili za obranu Ludbrega. Po povratku iz Varaždina neki su izrazili
želju da ih se otpremi na druga ratišta (za obranu Osijeka javili su se Rogić Danko i Cvetko
iz Struge). Zaključeno je da se svakoga našeg dragovoljca koji izrazi želju da brani bilo
koji dio Hrvatske propisno po programu opremi i kontrolira u suradnji s KŠ konkretne
općine o njihovom dolasku. Zasad neka se opreme Rogić i Cvetko.

Podneseno je izvješće Centra za socijalni rad da se na našem području nalazi 177

izbjeglica i da je potrošeno 188.000 dinara te mnogo druge vrste pomoći (kreveti, higijenske
potrepštine, hrana, rad). Na računu za pomoć izbjeglicama imamo još 520.000 dinara. Za
prehranu je potrošeno mnogo, jer je dano oko 200 obroka dnevno, a svaki obrok stoji oko
45 dinara. Zasad nam u tome pomaže gospodarstvo („Budućnost“ i „Bohnec“). Imamo
ponudu za prsluke iz Njemačke te za 100 OSA sa 150 pušaka. Sve je izuzetno skupo,
pa ih nećemo uzeti. Uskoro ide novih 20 policajaca za Vukovar, s kojima ide i gospođa
Pejnović, dr. medicine. Uzet će si mjesec dana godišnjeg odmora. KŠ će joj, preko Doma
zdravlja, osigurati dovoljnu količinu lijekova za potrebe naše jedinice. Andrija Makar
je donio pisana izvješća o provedenima mjerama za sklanjanje, koja će se razmotriti na
idućoj sjednici KŠ. Što se tiče naoružavanja, preoružavanja i razoružavanja, sve se provodi
prema prethodnim zaključcima. Zatraženi su podaci od strane Ministarstva obrane RH,
ministra Milasa (telefonski preko gosp. Đurkina) o stanju ljudstva, naoružanja i municije
u Općini.

Zaključeno je da se traženo izvješće pošalje u Ministarstvo obrane, ali da se o

dislokaciji ljudskih i materijalnih resursa raspolaže samo na osnovu pismenih zapovijedi
s viših razina.

26. RUJNA 1991.

Održana je 13. sjednica Kriznog štaba sa sljedećim dnevnim redom:

-- Naredba Antuna Tusa.

Upućen nam je telefonski poziv od zamjenika ministra obrane (gosp. Milasa) koji je
zahtijevao da mu se u roku od jednoga sata dostave podaci o vojnom potencijalu koji
postoji na području Općine (časnici, dočasnici, vojnici, naoružanje i građevine i oprema).

Zaključeno je da se istome udovolji. Podaci su dostavljeni MO telefaxom (041 432

415) u 23.39 sati, kako su u prilogu vama dostavljeni.

90
 Izvješće o stanju ljudstva i naoružanja u Općini Ludbreg koje je poslano MO RH (ministar Milas)

27. 09. 1991.

Održana je 14. sjednica Kriznog štaba sa sljedećim dnevnim redom:

-- Provođenje zapovijedi Zapovjedništva 104. brigade ZNG-a

-- Ocjena stanja u Općini i poduzimanje adekvatnih mjera

-- Ostala pitanja.

Stigla je zapovijed Zapovjedništva 104. brigade ZNG-e o mobilizaciji 3. satnije 3. čete

104. brigade radi priprema za operativno djelovanje. S obzirom na to da se radi o mobilnoj
satniji (koja je pripremana za djelovanja na širem prostoru), moguća su njezina djelovanja
izvan područja Općine i Regije Varaždin.

91
 Zapovijed zapovjednika 104. brigade ZNG o mobilizaciji 3-3/104. brigade „R“ ZNG radi plana „Bilogora“

92
93
94
 Izvješće o problematici provođenja zapovijedi o mobilizaciji „Bilogora“ 3/3 104. „R“ ZNG

Održan je sastanak predsjednika KŠ regije na kojem je prezentirana analiza dosadašnjih

aktivnosti i dane naznake za nove akcije. Pozive koji smo i mi primili za dostavu Izvješća
MO primili su i drugi KŠ-ovi. Konstatirano je da su pozivi stizali po dvije razine, što
ukazuje na nekoordiniranost na najvišim razinama. Najveću opasnost u regiji predstavlja
stanje u Koprivnici, iako se, unatoč tome, može konstatirati da je regija mirna, te se
organiziraju sastanci na svim razinama kako bi se normalizirao život na slobodnom
teritoriju. Predložen je sastanak KŠ regije za utorak u Varaždinu. Zaključeno je da se
informacije u potpunosti prihvaćaju i da nema dodatnih pitanja pod točkom Ostala
pitanja.

95
 Uputa pomoćnika ministra informiranja Grubišića o načinu daljnjeg informiranja o stanju u Općini

96
 29. RUJNA. 1991.

Održana je 15. sjednica Kriznog štaba sa sljedećim dnevnim redom:

-- Realizacija zaključaka s prethodne sjednice

-- Procjena stanja i prijedlog mjera obrane (zaprečavanja, zamračivanja, obrane, radnog

vremena i snabdjevenosti stanovništva, prognanici, izbjeglice i ostalo)

-- Ostala pitanja.

Predsjednik KŠ informira članove o procjeni situacije na području regije, koju je

na jednom od sastanaka iznio zapovjednik 104. brigade dopukovnik Ivan Rukljić. U
toj informaciji precizno su dana očekivanja i situacije do kojih će doći nakon odlaska
Jugovojske s našeg područja. Rabljani su odvezli poklonjeno oružje, ali povratnu
informaciju još nemamo. Stalnim zahtjevima Koprivničanaca za dodatnim naoružanjem
ne možemo udovoljiti. Što se tiče protuzračne obrane na HE Dubrava, na sastanku u
Varaždinu je procijenjeno da s naše strane za to nema potrebe jer je protuzračna obrana
tog objekta, kao i drugih na varaždinskom području, dobro organizirana. Objekti koji
prijete Općini Ludbreg branjeni su s međimurske strane. No, moja je procjena da bismo
nešto takvog naoružanja trebali nabaviti, ali je prije toga potrebno obučiti ljudstvo. Rogić,
Cvetko i Šimek su opremljeni i poslani u Osijek. Kako ima slučajeva da ljudi sami idu u
Vukovar i Osijek, trebalo bi takve slučajeve staviti pod kontrolu.
Zaključeno je da se preko Ministarstva obrane poradi da se u V. Bukovcu stacionira
protuzračna obrana (top 20 mm), jer za to imamo osposobljene vojnike (za aktivnosti
se zadužuje F. Vručina). Odlazak ljudi na druga bojišta (Osijek i Vukovar) mora biti
organiziran, jer je uspostavljena suradnja na razini KŠ Osijeka i Ludbrega. Na nama je
da ih dobro opremimo, jer je stanje s oružjem na ratištima uvijek problem.
Mobilizacija 3. satnije provedena je brzo i efikasno. Od 128 ljudi koliko je na spisku 3.
satnije, poziv su primile 124 osoba i svi su se javili na MOB zborište. Nemamo nijedan
slučaj neopravdanog neodazivanja. U dva slučaja poziv se nije mogao uručiti jer su
obveznici izvan našeg područja, pa im je poziv poslan telegramom (nalaze se u Zagrebu).
Prisutna je uznemirenost roditelja, žena i djece mobiliziranih, jer im nije rečeno kamo su
upućeni. Eventualna izuzeća (opravdana) treba prepustiti zapovjedniku, koji će procijeniti
eventualne opravdane razloge za povratak kući. U svim drugim intervencijama treba
postupiti principijelno. Nema nikakvih neopravdanih iznimaka, jer bi nam se to moglo
vrlo brzo obiti o glavu. Vojnici koji su zdravstveno sposobni preuzeli su naoružanje i
opremu shodno VES-u i obučeni onoliko koliko se to moglo u kratkom roku. Satnija je
predana zapovjedniku bataljuna Kuzelju i u 8.30 krenuli su u pravcu N. Marofa, a jučer su
u 12.15 krenuli iz N. Marofa u pravcu Bjelovara. Otišlo je 115 vojnika. Dopukovnik Rukljić
nam je prenio svoje zadovoljstvo načinom mobilizacije i opremljenošću. S obveznicima
koji se nisu na vrijeme odazvali pozivu (tri obveznika) postupiti po vojnim pravilima.
97
 Kako ima opravdanih razloga za oslobađanje (bolest, radne obveze na specifičnim
poslovima, promjena mjesta stanovanja i sl.), sve slučajeve rješavati po pravilima struke.
Zaključuje se da se ubuduće na MOB zborištu uključi liječnik koji će procijeniti
zdravstvenu nesposobnost. Svaka zloupotreba će se strogo kažnjavati.
U tijeku sjednice KŠ predsjednik je primio radosnu vijest da su dvije vojarne u Bjelovaru
oslobođene od Jugovojske. Kako se do Koprivnice čula jaka eksplozija iz pravca Bjelovara,
pretpostavlja se da su jugovojnici digli u zrak skladište eksplozivne opreme i streljiva. Još
nema pouzdanih informacija o stanju naše satnije. Stanje u Općini je uglavnom mirno,
iako se osjeća određena uznemirenost izazvana kontradiktornim informacijama. Čim se
prime službene informacije, odmah se mora obavijestiti stanovništvo, a posebno obitelji
iz kojih je netko mobiliziran. Sve raspoložive snage TO (diverzantski vod) možemo poslati
u Koprivnicu, jer je procjena da bi se Jugovojska u slučaju proboja povlačila prema istoku.
Pripreme na zaprekama, kao i borbeno stanje kod svih jedinica, dići na najvišu vojnu
razinu.
Zaključeno je da se ovlašćuje Stožer obrane Općine da u vezi procjene stanja
poduzme sve za to potrebne mjere, a kasnije o tome informira predsjednika KŠ. Mjera
zamračivanja se provodi dalje, a druge mjere usklađivati sa susjedima (Varaždin,
Čakovec). Radno vrijeme u gospodarstvu prilagoditi nastaloj situaciji.

Sporadično kršenje naredbi (pucanje po selima) uznemirava građanstvo, pa su potrebne

energičnije sankcije od strane policije. Situacija nije jednostavna zbog prisutnosti ZNG u
Centru za obuku u V. Bukovcu, gdje se javljaju sporadični ekscesi koje ni policija nije u
stanju kontrolirati. Stvari se moraju rješavati na razini Zapovjedništva ZNG Centra za
obuku V. Bukovec.
Zaključeno je da se o kršenju pravila ponašanja vojnika ZNG upozna Zapovjedništvo.

30. RUJNA 1991.

Održana je 16. sjednica Kriznog štaba sa sljedećim dnevnim redom:

-- Analiza odluka i zaključaka s prethodnih sjednica

-- Ocjena stanja na području Općine i prijedlog mjera

-- Pisani odgovori kršitelja naredbi KŠ Općine

-- Ostala pitanja.

Mjere protuzračne obrane ostaju i dalje na snazi. Primopredaja objekata za obuku

ZNG u V. Bukovcu izvršena. Sačinjen je zapisnik o pokretnoj i nepokretnoj imovini
koja je predmet Ugovora o korištenju za potrebe ZNG.
98
 Zaprečavanje ostaje dalje na snazi s pravca Koprivnice, a zapreke čuvaju policijske snage
radi procjene ozbiljnosti situacije.

Predsjednik informira o stanju u bližem okruženju. Vojarna u Bjelovaru zauzeta je

jučer, 29. rujna, a danas u 12 sati predala se vojska JNA u vojarni u Koprivnici. Mirnim je
pregovorima zauzeto cjelokupno naoružanje, dok je ljudstvu ponuđen ostanak u snagama
HV-a ili napuštanje Hrvatske prema željenim pravcima. Cijelo područje je oslobođeno
do Grubišnog Polja, a na pravcu uz Dravu nema nikakvih neprijateljskih formacija sve
do Osijeka. Vojarna u Koprivnici oslobođena je bez ijednoga ispaljenog metka. Osobno
sam s predsjednikom KŠ Čakovca nazočio tom činu i proslavi oslobođenja Koprivnice i
cijeloga ovog dijela Hrvatske. U Ludbregu je mirno, osim sporadičnog pucanja vojnika
ZNG. Dolaskom zapovjednika ZNG g. Koradea obećano nam je da se više neće pucati.
Postoje naznake nediscipline i među našim vojnicima, posebno kod NZ, i to na predjelu
Hidrocentrale D. Dubrava s naše strane. Kako se stanje normalizira, predlaže se da se
ukinu mjere zamračivanja i zaprečavanja te da se za sve gospodarske i društvene djelatnosti
proglasi stanje normalnog funkcioniranja. Sve predsjednike KŠ po MZ obavijestiti da
prestaju s radom, a NZ će se koristiti za eventualna patroliranja u onim dijelovima Općine
gdje se za to utvrdi potreba.
Zaključeno je da se putem Radija Ludbreg obavijesti da prestaju mjere zamračivanja
i zaprečavanja na cijelom području Općine te da gospodarstvo i društvene djelatnosti
mogu organizirati normalno mirnodopsko funkcioniranje (1. smjena od 6 do 14 sati i
2. smjena od 14 do 22 sata).
Zapovjednik NZ najavljuje održavanje sjednice Štaba NZ na kojoj bi se raspravilo stanje
u NZ, gdje je uočeno popuštanje discipline i napuštanje članova koji su zauzeti drugima
mirnodopskim obvezama (studenti na fakultetima, radnici u gospodarstvu i sl.). Ako se
situacija smiri, u nekoliko narednih dana potrebno je ukinuti i obvezu patroliranja. Sve
aktivnosti nadalje treba koordinirati s redovnim djelovanjem policije u svim dijelovima
Općine. Treba razmotriti povlačenje cjelokupnog naoružanja kod NZ i zamijeniti ga sa
sredstvima veze. Ovih dana objavljen je Zakon o HV-u, koji više ne poznaje vojne oblike
kao što su jedinice TO. Naše je područje uključeno u Zonu Bjelovar. Utvrđena su područja
djelovanja: 1. linija je na mjestima operativnih djelovanja (tamo se vode borbe), 2. linija je
Bjelovar – Virovitica, a naše područje je 3. linija, tako da će ljudstvo s našeg područja biti
mobilizirano za potrebe obrane u 1. i 2. liniji obrane.
Zaključeno je da se prepušta Stožeru obrane Općine da razmotri koje vidove oružane
zaštite ostaviti do daljnjega te kojih konkretnih objekata i područja i tko će to obavljati
(TO, NZ ili policija). Zadužuju se predsjednik KŠ Općine i zapovjednik NZ da održe
sastanke po MZ i provedu mjere raspuštanja članova KŠ po MZ.

99
 Zapovijed zapovjednika GS HV-a general-pukovnika Antona Tusa o djelovanju jedinica PZO

Predsjednik informira članove o pismu (obrazloženju) „Bednje“ o razlozima

neadekvatnog ispunjenja obveza. Zaključeno je da se takvo obrazloženje u ratnim
uvjetima ne može prihvatiti, a osudu takvog ponašanja prepustiti javnosti.

Postoji sve više pojedinačnih zahtjeva za oružjem radi odlaska na prve crte obrane kod
Osijeka. Kako je teško uspostaviti vezu sa Zapovjedništvom u Osijeku, ne može se ocijeniti
opravdanost takvih zahtjeva. Zaključeno je da se više nikome pojedinačno ne daje oružje,
već da to ide uz suglasnost sa zapovjedništvom na terenu. Na prijedlog predsjednika KŠ
Varaždina, odlučeno je da se u srijedu u 8 sati održi sastanak za sve izbjeglice koji su na
100
našem području radi mobilizacije za obranu na područjima koja su ugrožena (Slavonija,
Baranja). Zaključeno je da se o tome obavijesti sve izbjeglice na području Općine preko
Radija Ludbreg, a da se mobilizacije provode preko nadležnih organa, kako bi se provela
procjena psihofizičke sposobnosti pojedinaca za borbena djelovanja. Oni koji se jave bit
će organizirano odvedeni u Varaždin radi daljnjeg postupanja. Mobilizacija satnije za
djelovanje kod Bjelovara uglavnom je prošla u redu, ali je po povratku bilo svakakvih
reagiranja. Govorilo se o neorganiziranosti na području djelovanja, o neadekvatnom
zapovjednom kadru, do sumnji u razne manipulacije prilikom odabira za mobilizaciju.
Budući da će se provoditi nove mobilizacije, važno je da se sve navedene pojedinosti
razmotre i otklone. Zaključeno je da Ivan Rešetar i Ivan Đuran obave stručnu analizu
mobilizacije i djelovanja satnije na terenu te da podnesu izvješće KŠ na ocjenu i daljnje
postupanje.

3. LISTOPADA 1991.

Održana je 17. sjednica Kriznog štaba Općine sa sljedećim dnevnim redom;

-- Analiza realizacije zaključaka s prethodnih sjednica

-- Ocjena stanja i nastavak mjera za obranu

-- Razmatranje i izvršavanje uredbi koje su stupile na snagu

-- Ostala pitanja.

Mjere zamračenja uveo sam u skladu s ovlastima koje sam dobio kao predsjednik KŠ
jer se pojavila potreba zbog najave noćnih djelovanja agresora kao odmazde za nanesene
poraze na ovom području. Drugi razlog zbog kojeg se mjera odnosila i na gospodarske
subjekte leži u tome što se na našem području odvija proizvodnja važna za obranu
Hrvatske, a o čemu ću vas kasnije obavijestiti. Ovu mjeru ponovno su uvele i sve općine
u našem okruženju.
Zaključeno je da mjere zamračenja ostaju i dalje na snazi, a da gospodarstvo koje radi
noću prilagodi mjeru potrebama odvijanja procesa proizvodnje. Jednako tako neka
postupe i sve društvene djelatnosti (škole, vrtići, zdravstvo i drugi).
Ivan Đuran podnio je pisano izvješće o mobilizaciji i djelovanju 3. čete (satnije) 104.
brigade, koja je bila mobilizirana u akciji „Bilogora“, a koju danas znamo pod nazivom
oslobađanje vojarni u Bjelovaru. U izvješću je napomenuto da su vojnici bez prethodne
pripreme izvedeni na bojišnicu, tik do vojarni, gdje su se izvodila borbena djelovanja.
Za nepripremljene zapovjednike i vojnike bio je to svojevrsni psihički šok. Komandir
bataljuna Kuzelj smatra da su zapovjednici četa u redu, ali problem što vojnici nisu bili
pripremljeni i obučeni za borbena djelovanja leži u nedostatku vremena.
101
 Akcija je u cijelosti uspješno okončana u vrlo delikatnim uvjetima, no velike su kritike
na vodstvo naše Općine (KŠ, Sekretarijat obrane, Štab TO) u smislu da su vojnici upućeni
u borbu nepripremljeni, neupoznati s konkretnim zadatkom i s neorganiziranošću od
zapovjednoga kadra do konkretnih radnji u specifičnim uvjetima. Iz akcije treba izvući
pouke, jer smo to platili cijenom koja se mjeri ranjenima i psihički oboljelima, ali nasreću
bez mrtvih.
Zaključeno je da se obavi popuna jedinice s novim svježim snagama i razmotri zamjena
nesposobnoga zapovjednoga kadra te da se ubuduće satnija opremi novim uniformama
(maskirnim, a ne SMB) jer stare SMB uniforme iritiraju vojnike. Popunu naoružanja
obaviti iz dijela koji nam se vraća iz Koprivnice nakon zauzimanja koprivničkih
vojarni s ukupnim naoružanjem. Zbog opasnosti od zračnih napada i nadalje zadržati
protuzračnu obranu. Posebno se u tome orijentirati na nebranjeni dio teritorija koji
ne pokrivaju snage protuzračne obrane susjednih općina. Zadužuju se svi članovi KŠ
i operativni djelatnici
u sustavu obrane
da se radi na nabavi
opreme za jačanje
protuzračne obrane.
Za pomoć u obrani
Hrvatske, na zahtjev iz
Zagreba, dajemo dvije
ose bez mina. Imamo
informaciju da ćemo
nabaviti zolje. Raditi
na obučavanju svih
jedinica koje su u
planu za dislocirana
djelovanja kako bi što
spremnije odlazile na
prve crte obrane.

Zaključak KŠ Vlade o
provođenju mjera mirnog
napuštanja jedinica i
ustanova JNA

102
 Pročitan je Zaključak KŠ Vlade o provođenju mjera mirnog napuštanja jedinica
i ustanova JNA te su zaduženi koordinatori koji će voditi pregovore sa svima koji žele
mirno otići ili se priključiti vojnim postrojbama RH. Sve se mora odvijati na relaciji KŠ
Općine i KŠ Vlade RH.
Zaključeno je da se procjene situacije u Općini i mjere daljnje obrane od potencijalnih
opasnosti povjere Štabu CZ i Operativnom stožeru obrane.

103
 Upute predsjednika KŠ RH dr. sc. Franje Gregorića o postupanju KŠ općina

Na snagu su stupile uredbe br. 8 i 31 koje govore o sankcioniranju (krivičnom, prijestupa

i prekršajima) i o proizvodnji naoružanja. Za proizvodnju naoružanja u pripremi je novi
tekst Uredbe koji će biti dostavljen preko Ministarstva obrane. Kako smo u gospodarstvu
Općine prišli proizvodnji oružja i opreme, ova uredba nam je od velike važnosti.Ujedno
je stupila na snagu Uputa o provedbi Uredbe o ratnim porezima.
Zaključeno je da se sve uredbe i upute proslijede u provedbu, a za primjenu Uredbe
o proizvodnji oružja zadužuje se predsjednik KŠ i direktori tvrtki na našem području
koje su u fazi priprema proizvodnje.

S našeg područja se za obranu Hrvatske javilo 7 izbjeglica, koje su upućene u Centar

Varaždin. Slanje izbjeglica u Centar je u skladu s faksom koji je primio Sekretarijat obrane
u vezi daljnjeg postupanja.
Zaključeno je da se za potrebe Centra za obavješćivanje kupe sirena i radiostanica,
a za potrebe TO 160 maskirnih uniformi. Za potrebe Skupštine Općine pripremiti
skraćeno izvješće o radu KŠ. Izvješće prilagoditi okolnostima u kojima se nalazimo
(ratnim), pa ne treba ulaziti ni u kakve polemike niti odgovarati na dodatna pitanja
odbornika.
Jučer, 2. listopada, održan je sastanak svih predsjednika KŠ regije s koordinatorom za
ovo područje od strane KŠ Vlade (Božičević, Kos, Slunjski i Bednjički). Oni su pohvalili rad
kriznih štabova regije (posebno varaždinski), dok je s naše strane upućeno dosta kritika
na pomalo konfuzno stanje na državnoj razini. Upoznati smo da se stanje sređuje, jer sve
više oficira JNA (čak i onih ortodoksnih) prelazi na našu stranu i nudi svoju pomoć. Veliki
104
je problem što se nije obavila smjena policajaca u Vukovaru (njih oko 200) koji su već
više od mjesec dana u svakodnevnim borbama s višestruko jačim agresorom. Upućena
je delegacija iz Varaždina u Zagreb, ali bez konkretnih odgovora. Teško je na pitanja sa
svih strana davati suvisle odgovore. Kod gospodarskih subjekata forsirati proizvodnju za
ratne potrebe.

7. LISTOPADA 1991.

Održana je 18. sjednica Kriznog štaba Općine sa sljedećim dnevnim redom:

-- Realizacija zaključaka s prethodnih sjednica

-- Ocjena stanja i prijedlog mjera

-- Zapovijed za odrede NZ

-- Ostala pitanja.

Zaključci s prethodnih sjednica se provode u cijelosti ili su u fazi realizacije. U suradnji

s Koprivnicom formiramo mitraljesko odjeljenje za protuzračnu obranu. Kako je zima na
pragu, treba razmišljati o zimskim uniformama za vojsku.
Zaključeno je da se zadužuje Vjekoslav Busija da stupi u kontakt s nadležnima za
nabavu 300 zimskih uniformi za branitelje. Dane su detaljne upute za postupanje CZ
na područjima koja su najugroženija u slučaju rušenja nasipa Hidrocentrale D. Dubrava.
Patroliranja po MZ su djelomično ukinuta. Do daljnjega ostaju u Ludbregu, Selniku,
Strugi, Dubovici, V. i M. Bukovcu, Bolfanu. I dalje postoje problemi sklanjanja djece
po osnovnim školama, jer su skloništa neadekvatna, pa se ne može u njima ostati duže
vrijeme.
Zaključeno je da škole još uvijek nisu do kraja shvatile potrebu sklanjanja djece u
slučaju uzbuna (zračnih napada). Skloništa su neadekvatna pa se u njima bez opasnosti
ne može ostati duže od 30 – 45 minuta. Najveći problem je u najvećoj, Osnovnoj školi u
Ludbregu. Škole moraju više koristiti rad roditelja, posebno onih koji imaju građevinsko
iskustvo u izgradnji skloništa.

Predsjednik upoznaje članove KŠ sa sadržajem teleksa KŠ Vlade RH u kojem se

upozoravaju općinski krizni štabovi s prijetnjama koje dolaze od JNA, te o jednoobraznom
popunjavanju podataka o dragovoljcima koji su spremni djelovati na širem području RH.
Zapovjednik TO Ivan Đuran upoznaje članove sa spiskom dragovoljaca koji su išli u
obranu Varaždina, kao i sa spiskom njih dvadesetak koji žele ići na prve linije obrane. Za
tih dvadeset dragovoljaca nije problem naoružanje, kao ni uniforme i oprema. Zaključeno
je da se od strane Sekretarijata za obranu Općine postupi po Uputi KŠ Vlade te da se čekaju
105
daljnje upute. Stanje na području naše općine je mirno, ali se vidi određena napetost u
iščekivanju onoga što će se dalje događati. Posebnu napetost stvara situacija u kojoj srednje
škole u Varaždinu, Koprivnici, Čakovcu i Križevcima ne rade, gdje u školu ide najveći
dio naših srednjoškolaca, što stvara dodatnu psihozu. Razlozi za odgađanje škole sasvim
su prozaični: nisu stvoreni svi uvjeti za sigurno sklanjanje učenika. Kako bi se život na
području naše općine odvijao što normalnije, potrebno je kod svih odgovornih tražiti
potpuno izvršenje naredbi za zbrinjavanje učenika i radnika, u slučajevima izvanrednih
– nepredvidivih situacija.
Zaključeno je da se danas u 14 sati održi sastanak predsjednika KŠ Općine sa svim
zapovjednicima i načelnicima OŠ CZ i ravnateljima škola na području Općine. Ujedno
se moraju obavijestiti gospodarski subjekti u kojima nisu u potpunosti izvršene naredbe
u vezi sigurnog zbrinjavanja radnika da to učine u što kraćem vremenu (Budućnost,
Grafičar, Varteks). Mjera dežurstva i zamračivanja ostaje do daljnjega, kao i mjera o
radnom vremenu u školama i gospodarstvu.
Na sastanku Lovačkog saveza dogovoren je kontrolirani odstrel divljači prema unaprijed
utvrđenim planovima i odobrenju policije. Zaključeno je da Policijska postaja za potrebe
lova dade lovačko oružje, prema unaprijed odobrenom planu, te da se po završetku lova
oružje ponovno u cijelosti vrati u Policijsku postaju.

Primljena je zapovijed ministra obrane Gojka Šuška u vezi djelovanja NZ. Zaključeno
je da se zapovijed proslijedi Sekretarijatu obrane Općine na postupanje.

Odluka Ministra Gojka Šuška o načinu preuzimanja imovine bivše JNA

106
 Naši članovi u KŠ Berlina (predsjednik Ivo Zrno) organizirali su dopremu kamiona
natovarenog opremom i lijekovima, što je proslijeđeno Zapovjedništvu ZNG. Pomoć
u lijekovima i robi koju je iz Njemačke organizirala gospođa Irena Herenčić predana
je na adresu u Osijeku. Mobiliziran je rezervni sastav policije, koji u Policijskoj stanici
čeka daljnje upute. Potrebno je za to vrijeme osigurati prehranu, dok se ostala oprema i
naoružanje nalaze u Postaji.

Odluka IV Općine o poduzećima i ustanovama od posebnog značaja za obranu

107
 12. LISTOPADA 1991.

Održana je 19. sjednica Kriznog štaba Općine sa sljedećim dnevnim redom:

-- Realizacija zaključaka

-- Procjena situacije i poduzimanje mjera

-- Informacija o odgovorima na primjedbe KŠ

-- Program trošenja sredstava za izbjeglice

-- Naredba o zasijavanju poljoprivrednih površina ozimom pšenicom

-- Ostala pitanja.

Nabava 300 uniformi za zimu je u tijeku. Čim od gospodina Brckovića dobijemo uzorak,
donijet će se konačna odluka o nabavi. Kako je stupio na snagu novi Zakon o obrani, kod
nabave opreme trebat će voditi računa da bude u skladu sa Zakonom. Zaključeno je da o
nabavi odlučimo po primitku uzorka vodeći računa o Zakonu o obrani. Kako je i dalje
prisutan problem sklanjanja školske djece, potrebno je održati sastanak s ravnateljima
škola s ludbreškog područja. Zaključeno je da sastanak s ravnateljima organizira
predsjednik KŠ. Mjere zamračivanja se provode. Primijećeno je kršenje mjera u lokalnim
krčmama. Kako je počela sezona lova za ovu godinu zadužuje se član KŠ Marko Šoša da
uskladi program lova s lovačkim društvima na našem području. Zaključeno je da Marko
Šoša koordinira lovnu sezonu s lovačkim društvima i susjednim općinama (Čakovec...).

Predsjednik KŠ informira članove o situaciji na području Općine te u susjednim

općinama. U općinama Čakovec i Ivanec nastava će početi u ponedjeljak, dok Koprivnica
kreće u utorak. Nastavak škole na našem području ovisit će od procjene stanja mogućnosti
sklanjanja školaraca. Treba razmotriti što s naoružanim jedinicama TO i NZ po MZ. Mjera
dežurstva i dalje je na snazi i treba je provoditi. Stanje protuzračne obrane u susjednim
općinama drže u tajnosti pa nisam mogao to preciznije saznati (Đuran). Oružje koje
smo posudili Koprivnici nismo do danas uspjeli vratiti pa to ostaje obveza i dalje. Prema
novom Zakonu o obrani, TO se tretira kao pričuvni sastav ZNG, dok bi djelatnici koji
su profesionalno zaposleni u TO trebali do daljnjega ostati u sastavu IV Općine. Kako je
Zakon u fazi implementacije, treba pričekati s reorganizacijom TO (Rukljić). Zaključeno
je da škole počinju s radom od ponedjeljka (14. listopada 1991.). Zamračivanje se ukida
(posebno za područje gdje postoji mogućnost centralnog isključivanja javne rasvjete),
a u slučaju uzbuna na opću opasnost mjera se automatski primjenjuje. Organizacijska
forma TO ostaje do daljnjega kakva je bila dosad, do donošenja konkretnih odluka na
IV Općine. Mjere za osiguranje objekata od posebnog značaja ostaju i dalje na snazi,
108
kao i patroliranje jedinica NZ u MZ Ludbreg, Selnik, Struga, Dubovica, M. Bukovec i
Bolfan.
Na prostoru Općine Ludbreg nalazi se veliki broj izbjeglica. Među njima nalaze se i
muške osobe sposobne za obranu. Zaključeno je da se obavi razgovor s izbjeglicama
sposobnima za obranu te da se u skladu s naputkom Ministarstva obrane uključe u
redovne jedinice obrane. Ujedno se zadužuje Sekretar obrane (Rešetar) da za iduću
sjednicu pripremi cjelovito izvješće o izbjeglicama na području Općine s naglaskom na
muškoj populaciji sposobnoj za obranu.

U jedinicama NZ nalazi se više od 350 ljudi (po MZ i štabu NZ). Potrebno je organizirati
obuku u rukovanju s naoružanjem i probnim gađanjem. Zaključeno je da KŠ podržava
ovakve aktivnosti i osigurava uvjete za njegovo provođenje.

Na primjedbe KŠ o neadekvatnom ponašanju pojedinih sudionika dobiveni su pisani

odgovori koji se ne mogu prihvatiti. To se posebno odnosi na tvrtke „Oprema – Postrojenje“
i „Ugostiteljstvo“ te Osnovnu školu u Ludbregu.
Zaključeno je da se ovi negativni primjeri iznesu na sjednici SO kako bi se prepustili
sudu javnosti. U ratu nisu potrebna obrazloženja već najbolje moguće izvršenje naredbi.
Treba izbjegavati da se pojedini slučajevi neadekvatnog ponašanja u specifičnim
uvjetima pretvore u prepucavanja pojedinaca. Odgovorne osobe iz KŠ trebaju donijeti
konačno mišljenje i po njemu postupiti.
109
 Naredbu o obveznom zasijavanju površina ozimom pšenicom treba proslijediti „Bednji“
kako bi se za IV pripremili konkretni prijedlozi i prijedlog za pomoć individualnim
poljoprivrednicima u osiguranju adekvatnog sjemena. Iz sredstava za obranu osigurat će
se iznos od milijun dinara za konkretne mjere.
Zaključeno je da se Naredba proslijedi „Bednji“ na konkretno postupanje i pripremu
prijedloga za IV.

Naredba Ministra poljoprivrede i šumarstva o sjetvi i berbi u ratnim uvjetima 1991.

110
 Za iduću sjednicu Općinske skupštine treba pripremiti cjelovito izvješće o radu KŠ, u
kojem pored spomenutih problema treba istaknuti dobre primjere i izraziti zahvalnost
svima koji su se konkretno uključili u obranu RH.
Zaključeno je da pisanno izvješće o radu KŠ podnese predsjednik KŠ, s naglaskom na
velikom doprinosu dragovoljaca u oslobođenju Varaždina.

111
112
113
114
115
 Izvješće o radu KŠ Općine od osnivanja do 15. listopada 1991.

22. LISTOPADA 1991.

Održana je 20. sjednica Kriznog štaba Općine sa sljedećim dnevnim redom:

-- Realizacija zaključaka KŠ s naglaskom na otklanjanju nedostataka u sklanjanju

školske djece

-- Analiza zaključaka s 19. sjednice

-- Zaključci KŠ Vlade RH

-- Odluke i naredbe

-- Mjere za formiranje novih jedinica i efikasnije zapovijedanje

116
 -- Zakon o obrani RH s osvrtom na status općinskih štabova TO

-- Ocjena stanja u Općini Ludbreg i susjedstvu, s prijedlogom mjera (zamračivanje,

radno vrijeme, čuvanje objekata, patroliranje i dr.)

-- Ostala pitanja.

Članovi KŠ su detaljno informirani o problemima sklanjanja djece u Osnovnoj

školi u Ludbregu. Nažalost, u nekim kolektivima se rješavanju naredbi prilazi s dosta
neodgovornosti, tako da se stječe dojam da se više bave analizom rada drugih tijela i organa
obrane a manje vlastitim problemima u otklanjanju nedostataka. Posebno je uočljivo da
se kritike i nedosljednosti žele prebaciti na djelatnika škole koji se dragovoljno stavio na
raspolaganje za vrlo odgovornu dužnost zapovjednika NZ. Kako se gospodin Mravlinčić i
osobno osjeća povrijeđen tendencioznim vođenjem Učiteljskog vijeća, doneseni su sljedeći
stavovi: Zaključeno je da se na sastanak Učiteljskog vijeća Osnovne škole u Ludbregu
uputi komandant Štaba CZ (Andrija Makar) kako bi pojasnio članovima stručnu
stranu problema izgradnje skloništa i sklanjanja učenika u slučajevima opće opasnosti.
Ravnateljica prihvaća da se na sastanku Učiteljskog vijeća uputi isprika gospodinu
Mravlinčiću za neopravdane konotacije i napade, iako i dalje stoji na stajalištu da se
učinilo zadovoljavajuće te da će se neki uočeni nedostaci otklanjati u hodu.

Iako u novonastalim okolnostima više nema potrebe da se lovačko naoružanje ne

vrati vlasnicima, to još uvijek ne možemo učiniti jer je još na snazi Uredba o oduzimanju
lovačkog oružja sa zakonskom snagom. Zato je potrebno da se u slučajevima odobrenog
lova dade oružje koje se ponovno vraća, osim neužlijebljenog lovačkog oružja, tzv.
sačmarica.
Zaključeno je da se lov organizira prema planu lovnoga gospodarenja i planu
lova za konkretnu sezonu. Sve aktivnosti moraju biti usklađene na razini općinskog
Sekretarijata za upravu, kako bi se moglo na vrijeme obavijestiti građanstvo područja
gdje se organizira lov, da ne dođe do nepotrebnog uznemiravanja. Za ostalo lovačko
naoružanje (užlijebljeno) i dalje provoditi Uredbu.

Vlada Republike Hrvatske uputila je Zaključke općinskim KŠ na postupanje.

117
118
119
 Zaključci KŠ Vlade RH upućeni na postupanje svim KŠ općina te Grada Zagreba

120
 Zaključeno je da se postupi po svim točkama zaključaka KŠ Vlade RH.

Zaključak Vlade RH u vezi reorganizacije TO ostaje do daljnjega u postupku, dok se ne

stvore svi uvjeti za njegovo pripajanje aktivnom sastavu ZNG. Zaključeno je da TO i dalje
ostaje u ingerenciji Općine te da isto vrijedi i za jedinice NZ. U izvješćivanju javnosti
o radu i djelovanju pojedinih tijela obrane potrebno je obaviti cjelovitije izvješćivanje i
onih dijelova obrane koji su u ingerenciji državnih organa, a odnose se na naše područje
ili su sudionici obrane osobe s našeg područja (policija, ZNG i dr.). Odluka Ministra
obrane (Gojka Šuška) od 10. listopada o preuzimanju objekata JNA, Naredba Glavnog
stožera HV-a (Antun Tus) od 21. listopada s nizom zapovijedi operativnim zonama i KŠ-
ovima te Zapovijed Glavnog stožera (Antun Tus) u vezi djelovanja jedinica NZ dostavljene
su zapovjedniku NZ i Stožera na provođenje.

Rješenje ministra obrane Gojka Šuška za uključivanje Narodne tehnike u sastav Narodne zaštite

121
122
Provođenje Rješenja ministra obrane u Narodnoj tehnici u Ludbregu

123
 Zapovjednik TO Ivan Đuran podnosi izvješće o stanju u jedinicama koje su u ingerenciji
TO. Imamo 948 ljudi u bivšim jedinicama TO. Problem je za sve naći dovoljno naoružanja
i opreme. Poseban problem su uniforme, jer je zima na vratima. Osim toga, osjeća se
problem kvalitetnoga zapovjednoga kadra, kao i obučenosti svih vojnika za konkretna
djelovanja na terenu. Zaključak KŠ Vlade Republike Hrvatske je da su KŠ općina i dalje
odgovorni za mobilizaciju i opremanje jedinica za obrambene zadatke u svim područjima
Hrvatske.

Zaključak KŠ Vlade o obvezi KŠ općina na poslovima mobilizacije i opremanju jedinica

124
 Zaključeno je da Operativni štab (Đuran, Busija i Mravlinčić) sa sekretarom NO
(Rešetar) postupe po Zaključku KŠ Vlade. To se odnosi i na obvezu prema OZ Bjelovar
u dijelu koji se tiče obuke i opremanja jedinica.

Što se tiče općeg stanja, u Općini je mirno, a u dogovoru s Centrom za obavješćivanje

donose se mjere zamračivanja bez davanja znakova uzbune, da se dodatno ne uznemirava
građane. S obzirom na trenutno stanje, treba prilagoditi i sve aktivnosti gospodarstva i
društvenih djelatnosti, uključujući i škole. Po mogućnosti se preporuča da se sve aktivnosti
odvijaju od 7 sati ujutro do 18 sati na večer, kako bi se izbjeglo nepotrebno osvjetljavanje
u noćnim satima. Zaključeno je:

-- da OŠ CZ dade novo stanje što se tiče sklanjanja s predloženim mjerama;

-- da se nastavi djelovanje NZ kao što je bilo dosad, uz ispitivanja mogućnosti

angažiranja jedinica NZ na čuvanju objekata od posebnog značaja;

-- da se do daljnjega čuvaju objekti u nadležnosti TO;

-- da se do daljnjega zadrži mjera dežurstva prema spisku ljudi koji je dostavljen

Centru za obavješćivanje;

-- da se razmotri radno vrijeme organa uprave, koje je dosad bilo od 8 sati, te da se

pomakne na 7 sati ujutro.

Pod ostalim pitanjima razmotreno je funkcioniranja određenih djelatnosti koje se

financiraju na teret državnih fondova i proračuna u uvjetima povećanih troškova rada i
zbrinjavanja građana. Osim toga treba podnijeti fakturu Općini Koprivnica za nevraćeno
oružje, jer ga mi moramo kupiti za opremanje naših jedinica (3. satnije 104. brigade).

31. LISTOPADA 1991.

Održana je 21. sjednica Kriznog štaba Općine Ludbreg sa sljedećim dnevnim redom:

-- Analiza stanja

-- Naredbe i upute s viših instanci

-- Ocjena stanja i poduzimanje mjera

-- Ostala pitanja.
125
 Otklonjeni su nedostaci u sklanjanju školske djece u OŠ Ludbreg. Od strane ravnateljice
škole postupljeno je prema Naredbi Kriznog štaba, pa se problem sad može svesti samo
na poštivanje strogo utvrđenog plana sklanjanja, što nije jednostavno u uvjetima kad se
radi o djeci. Što se tiče plana lova, postupljeno je prema Naredbi Kriznog štaba. Provedba
zaključka o obnavljanju, opremanju i obuci jedinica se provodi. Izvan struktura koje
imamo u obrani potrebno je formirati odjeljenje bestrzajnih topova i vod protuavionskih
topova od ljudi koji nemaju konkretna operativna zaduženja. Oružje (bestrzajni topovi i
protuavionski topovi) dobiveni su u zamjenu za pješadijsko oružje od Općine Koprivnica.
Prema novom Zakonu o obrani točno je određena hijerarhija i operativa djelovanja,
međutim u praksi to još ne funkcionira. OZ Bjelovar, kojoj mi pripadamo, morala bi
odrediti koje jedinice će se formirati na području Općine Ludbreg, kako bi se moglo
pristupiti opremanju i obučavanju za borbena djelovanja.
Zaključeno je da se u realnima mogućnostima postupi po zapovijedi s viših razina.
Zatražiti od viših instanci dokumente za obuku i organizacijsku formu bivše TO. Prema
sadašnjem tumačenju, TO postaje pričuvni sastav HV-a pod izravnom ingerencijom
Glavnog stožera. Kako bi se ta odluka provela, danas u Ludbreg dolazi pukovnik
Jerzečić, koji će dati jasnije naputke o rasporedu ljudi i naoružanja koji su organizacijski
bili u okviru Općine. Kad će se stvari pojasniti, takav će prijedlog razmotriti IV Općine
i donijeti konkretne odluke. Sve druge mjere (dežurstva, radnog vremena, vraćanja
oružja) su provedene.

Prema Naredbi o angažiranju sredstava za obranu (izrada zaklona u školama i Domu

zdravlja) te transportnih sredstava za prebacivanje vojske (dva kombi vozila od radnih
organizacija „Oprema – Uređaji“ i Šumarije Ludbreg), potrebno je od strane Sekretarijata
obrane poslati izvješće o iznosu angažiranih financijskih sredstava za obranu. Osim toga,
primili smo Uputu o „Lancu solidarnosti“ koji sugerira osnivanje Odbora za brigu o
izbjeglicama, što je kod nas već učinjeno. Upućena je pomoć Osijeku u hrani u iznosu
od 27.562,50 dinara. Primili smo Upute za refundiranje isplata za vojne obveznike, pa
je potrebno zatražiti refundiranje sredstava za mobiliziranu satniju koja je djelovala u
oslobađanju Bjelovara.
Zaključeno je da se postupa u skladu s naredbama, uputama i drugim oblicima
komunikacije s organima obrane na državnoj razini (KŠ Vlade, Ministarstvo obrane,
OZ Bjelovar, Zapovjedništvo 104. brigade i drugim tijelima), bez obzira na to što veze
još uvijek ne funkcioniraju najbolje.

Na našem području stanje je mirno. Dvije zračne uzbune 29. listopada imali smo zbog
prelijetanja dvaju aviona. Nasreću, radilo se samo o prelijetanju. Kako se približavaju
dani Svih svetih, primili smo Uputu da se građani što manje zadržavaju na groblju te
da se svijeće ne pale na groblju već da se to učini u kući. U sumrak sve svijeće na groblju
moraju biti pogašene. Upućen je prijedlog da se za dan Svih svetih radi skraćeno kako bi
se ljudima omogućilo posjećivanje groblja po danu.

126
 Zaključeno je da se za dane Svih svetih radi po skraćenom programu, a da se
izgubljeno vrijeme nadoknadi. Preko Radija Ludbreg pozvati građane da se u dane Svih
svetih ne zadržavaju na grobljima te da se svijeće pale u kućama, a da se u predvečerje
pogase sve svijeće na grobljima.

Odobravaju se sredstva za nabavu zimskih uniformi za 150 vojnika, a o većim potrebama

donijet će se odluka.
Zaključeno je da se odobrava 15.000 DM za nabavu zimskih uniformi.

3. STUDENOGA 1991.

Održana je 22. sjednica Kriznog štaba Općine Ludbreg sa sljedećim dnevnim redom:

-- Informacija o provedenoj mobilizaciji naređenoj od Glavnog štaba HV-a i OZ

Bjelovar

-- Mjera zabrane točenja alkohola

-- Izuzimanje sredstava zaprečavanja po naredbi OZ Bjelovar

-- Ostala pitanja.

Nalog za mobilizaciju 3. satnije dobili smo 1. studenoga 1991. u 13 sati, s napomenom

da se s mobilizacijom krene odmah. U dogovoru sa zapovjednikom pukovnikom
Jerzečićem odlučeno je da se s mobilizacijom krene u 18 sati s obzirom na to da je dan Svih
Svetih. Od 18 sati do 24 sata uručeni su svi pozivi (osim petorici koji nisu htjeli primiti).
Pozvani su se trebali javiti do 7 sati na mobilizacijsko mjesto. Od 129 pozvanih odmah
se odazvalo njih 96, dok je njih 15 opravdano odsutno. Njih 18 nije se javilo na MOB
zborište. Mobilizirana su i 2 vozila (osobno i teretno, od Budućnosti i Razvitka). Problem
se javio sa zapovjednim kadrom jer su dva komandira voda (potporučnika) bolesna, pa su
pozvani novi, od kojih se jedan nije javio, pa je pozvan treći. Prema onima koji nisu htjeli
primiti pozive treba primijeniti privođenje po članku 15. Zakona o obrani, a dotad mjesta
popuniti dragovoljcima, kojih se javilo desetak. Postoji puno zahtjeva koji se odnose na to
da su mobilizirani jedini uzdržavatelji obitelji, a kako su mnogi i poljoprivrednici, nema
im tko obaviti poslove ubiranja plodova i sjetve. Zahtjev za oslobađanje od mobilizacije
podnijela su šestorica mobiliziranih zbog bolesti roditelja ili članova uže obitelji.
Zaključeno je da se u potpunosti treba provesti mjera privođenja svih onih koji
su odbili primiti poziv, kao i onih koji se nisu odazvali na mobilizacijsko mjesto. Za
sve one koji iz zakonskih razloga nisu sposobni za vojnu službu (bolest), potrebno je
priložiti vjerodostojnu dokumentaciju, a za one koji zbog obiteljskih razloga ne mogu
127
otići treba otkloniti razloge njihove nemogućnosti kroz radnu obvezu, zdravstvenu
skrb, socijalnu skrb i angažiranje drugih potrebnih struktura Civilne zaštite. Odmah
pristupiti otklanjanju svih razloga nemogućnosti dolaska na mobilizacijsko mjesto.
Pored dragovoljaca u mobilizaciju treba angažirati i sve muške sposobne izbjeglice i
za to dobiti odobrenje Ministarstva obrane. Pripremiti mobilizirane ljude za borbene
zadatke s adekvatnom opremom, odjećom i naoružanjem, a za sve mobilizirane
osigurati pozadinsku zaštitu i pomoć obiteljima, a u ostalome postupiti po Zakonu o
obrani.

Zapovijed o uključivanju 104. brigade, u kojoj se u 3. bataljunu nalazila i 3. četa (satnija) s ludbreškog
područja, u borbena djelovanja na području Pakraca

128
 Uočeno je da se u mjestima gdje se
provodi mobilizacija znatno povećava
točenje alkohola, što treba pod
hitno riješiti zabranom u lokalima
na pojedinim područjima. Dana
2. studenoga je na području Slanja
izdana zabrana točenja alkohola za sve
gostionice i trgovine, međutim uočeno
je da se unatoč zabrani alkohol i dalje
toči. Postoji problem kod pojedinih
gostioničara koji se bune i nasilnog
uzimanja alkohola od stane branitelja.
Zaključeno je da se Odluka o zabrani
točenja alkohola provodi do daljnjega
za MZ Slanje, a da se s problemima u
provođenju upoznaju određene službe
inspekcije u Općini.
Naredba za izuzimanje sredstava
zaprečavanja, koja bi se otpremila za
istočnu Slavoniju, neće se primijeniti na
nas, pošto smo, do daljnjega, u obvezi
zaprečavati na Dravi i Bednji. Tako je
dogovoreno s pukovnikom Gašparcem.
Međutim, na nekima mjestima
primijećene su krađe materijala kojim
su se zaprečavali neki cestovni pravci
(drveni trupci, vlasništvo pilane
Puklavec u Hrastovljanu).
Zaključeno je da se u skladu s
dogovorom s pukovnikom Gašparcem
zaprečavanje na našem području i dalje
nastavi na rijeci Dravi i Bednji, te da
zbog toga ne postoji obveza preseljenja
naših sredstava zaprečavanja u istočnu
Slavoniju. Nadalje, zadužuje se tržna
inspekcija da istraži krađu drvenih
trupaca (vlasništvo pilane Puklavec),
a u protivnom da se izvrši obeštećenje.

Naredba o preseljenju sredstava zaprečavanja iz

našeg područja u istočnu Slavoniju (osim rijeke
Drave i Bednje)

129
 Član KŠ (Busija) izvijestio je da su policajci iz Varaždina otišli prema Vukovaru, a da
su ludbreški policajci u pripremi za odlazak. Dosad smo, nasreću, imali samo dva ranjena
policajca iz Ludbrega (Kraljić iz Bolfana i Horvat iz Sv. Đurđa).

5. STUDENOGA 1991.

Održana je 23. sjednica Kriznog štaba Općine Ludbreg sa sljedećim dnevnim redom:

-- Analiza zaključaka s 21. i 22. sjednice Kriznog štaba

-- Rad škola na ludbreškom području i susjednim općinama

-- Informacija o provedenoj mobilizaciji 3. voda 3. satnije 104. brigade

-- Izvješće o provedenoj pozadinskoj podršci – pomoći obiteljima mobiliziranih

branitelja

-- Ostala pitanja.

Konstatirano je da su svi zaključci 21. i 22. sjednice provedeni u cijelosti.

U okolnim općinama škole ne rade, pa se predlaže da ne rade ni škole na ludbreškom

području u srijedu 6. studenoga 1991., a da za dalje razmotrimo situaciju i donesemo
naknadnu odluku. Za četvrtak predlažemo da rade, i to u prijepodnevnoj smjeni
normalno, a u poslijepodnevnoj da sat traje 35 minuta, kako bi zadnji satovi završili prije
mraka. Takve odluke trebalo bi donositi na području cijele regije (Varaždin, Čakovec,
Koprivnica, N. Marof, Ivanec i Ludbreg), jer dosta djece s ludbreškog područja putuje u
škole u ta mjesta. Zaključeno je da nastava počinje u četvrtak, 7. studenoga 1991., po
predloženom radnom vremenu, prijepodne redovna nastava, a u podnevnom turnusu
sat će trajati 35 minuta. Shodno procjeni situacije, odredit će se daljnji tijek nastave u
školama.

Predsjednik Kriznog štaba informirao je članove da je stanje oko mobilizacije 3. satnije

izuzetno teško, pa je odlučeno da bataljun ode na ratište bez 3. satnije. Navode se razni
iracionalni razlozi za odustajanje kao što su: da je takvo stanje i u drugim sredinama,
greške koje su se dogodile kod formiranja jedinica, panika koju su širili nedobronamjerni
pojedinci i njihovi roditelji, da su jedinice popunjene po VES-u bez adekvatnih priprema,
promjene zapovjednog kadra i sl. Na samome mjestu mobilizacije bili su prisutni pukovnik
Rukljić (zapovjednik 104. brigade) te iz OZ Bjelovar pukovnik Jerzečić. Po njima su
osnovni razlozi za loše provedenu mobilizaciju u tome što je napravljeno niz grešaka.
130
 Isti su drugi put mobilizirani (nakon šoka u Bjelovaru), prisutan je opći nered i
malodušnost jer su prijašnji starješine skinuti a novi nisu uspostavili autoritet. U kritici nisu
zaobiđeni ni predsjednik Općine (Gložinić) i predsjednik IV i Kriznog štaba (Križanić)
zbog nedovoljnog angažiranja na moralno-političkom radu s jedinicama. Predsjednik
Kriznog štaba ne bježi od odgovornosti, ali smatra da postoje elementi grupne paranoje,
koja utječe na većinu mobiliziranih, tako da je jedinica u rasulu. Prisutan je i element
demokracije u vojsci i mentalitet kod naših ljudi da će braniti „svoj prag“. Ne može se
izbjeći i kritika nekih promjena u četi, koje asociraju na moguće podilaženje nekim ljudima
od utjecaja. Predsjednik Kriznog štaba smatra da će zbog nastale situacije, u uvjetima da
četa nije otišla a bataljun je na položajima, nastati nesagledive posljedice kako u Općini
Ludbreg tako i u široj okolini. Ako je zaključak da se pogriješilo u postupku mobilizacije,
netko za to mora odgovarati, a ako je krivica na Kriznom štabu, moralno je da ja kao
predsjednik ponudim ostavku. Predsjednik Skupštine Općine otklanja mogućnost da se
radi o političkoj pozadini jer su mobilizirani dali svoje zahtjeve u šest točaka iz kojih je
vidljivo da se radi o neadekvatnom provođenju mobilizacije:

-- nisu obučeni za borbena djelovanja

-- nije izvršeno gađanje

-- nisu psihički pripremljeni nakon lošeg iskustva iz Bjelovara

-- oružje koje su dobili nije odmašćeno

-- jedinica je popunjena samo seljaštvom i radništvom (a gdje su drugi?)

-- zamijenjeno je šest zapovjednika (od njih sedam) koji se uopće nisu snašli.

Proizlazi li iz ovoga da ima elemenata koji bi teretili predsjednika Općine i Kriznog

štaba i Izvršnog vijeća, ne mogu do kraja objektivno procijeniti. Ako se procijeni da ima,
spreman je snositi konsekvence, ali smatra da su problemi u kadrovskoj problematici,
prije svega u zapovjednom kadru, a tek onda u lošem iskustvu iz Bjelovara i strahu koji
je rezultat toga. Ne može se izbjeći i razlog koji leži u neadekvatnom vojno-stručnom
vođenju u formiranju jedinica na MOB mjestu. Kako u Štabu TO nema vojno obrazovanih
kadrova koji bi se mogli nositi s takvom vrstom problema, potrebno je na tom planu nešto
učiniti. Jedinicu je napustilo njih 39, od kojih je samo 18 imalo opravdane, po liječniku,
razloge. Protiv 21 će se pokrenuti kazneni postupak.
Zaključeno je da su razlozi napuštanja i opće paranoje u neadekvatnoj mobilizaciji,
od zapovjednoga kadra, operativne i psihičke pripreme vojnika, u neadekvatnom
stručnom i moralnom dosegu ljudi u TO, te u izmjenama ljudi koje je na svoju ruku
obavio Sekretarijat obrane. Za sve ljude koji su prekršili Zakon treba provesti potpunu
primjenu i sankcije. Problem neodlaska satnije treba riješiti s dragovoljcima koji su i na
131
MOB mjestu predlagali da odu samo oni, jer su vinovnici nereda opasni i za njih same.
Predlaže se da se u Štab TO uključi Makar Andrija u ulozi načelnika Štaba, jer je Novak
Franjo obolio. Kako odgovornost za neuspjelu mobilizaciju snosi i sekretar obrane,
potrebno je raspisati natječaj za novu osobu. Radi popune bataljuna, na pakračko
bojište poslati satniju dragovoljaca koji su spremni za odlazak.

SAMOSTALNI DOBROVOLJAČKI VOD PS HRVATSKE VOJSKE LUDBREG

104. BRIGADA 3. BOJNA 3. SATNIJA ZNG
6. - 24. 11. 1991. na Pakračkom ratištu

KOMANDA VODA

komandir voda: HERCEG Milivoja MILIVOJ Hrastovsko

zamjenik komandira: FUNTEK ZLATKO Ludbreg
vozač-veza: JAGIĆ Ivana KRISTIJAN Poljanec
bolničar: VILUPEK Vladimira VLADIMIR, Zagreb

I. ODJELJENJE

1 komandir MARTINKOVIC S. STANKO V. Bukovec

2 FILIP Ivana DARKO Ludbreški Vinogradi
3 KOVAČEK D. ANTUN Sv. Petar
4 VIRAG P. ZVONKO Koprivnica
5 KOS ALEN Hrastovljan
6 NOVAČIĆ FRANJO Ludbreg
7 IVANČIĆ J. ĐURO Prelog
8 KOCIJAN B. MLADEN Čukovec
9 FRIŠČIĆ A. IVAN M. Bukovec
10 RUKAVINA J. MILE Ludbreg

II. ODJELJENJE

1 komandir IVANOVIĆ Dušana LJUBO Ludbreg

2 JOVANOVIĆ Slavka MARIO Kučan Ludbreški
3 JOVANOVIĆ Slavka DUBRAVKO Kučan Ludbreški
4 ZVONAREK VJENCESLAV Kučan
5 ZVONAREK S. IVAN Kučan
6 KRIŽANIĆ KRUNO Hrastovsko
7 GAŠPARIĆ MIRO Selnik
8 VARGOVIĆ B. ZDRAVKO Ludbreg
9 VRUĆINA S. IVAN Slanje
10 ŠIŠKO P. TOMISLAV Sigetec
132
 III. ODJELJENJE

1 komandir HORVATIĆ S. STJEPAN Poljanec

2 PREMUŽIĆ R. STANISLAV Poljanec
3 GLOŽINIĆ Filipa ANTUN Globočec
4 FRANČIĆ MARIJAN Apatija
5 JALŠIĆ Ivana JOSIP Apatija
6 CRNKOVIĆ Božidara KRUNO Čičkovina
7 BOBETIĆ Đ. IVAN Poljanec
8 ZLATAR D. FRANJO Poljanec
9 FUMIĆ IVAN Apatija
10 ZLATAR VLADO Sesvete
11 SEVERIN IVAN V. Bukovec

Popis 35 dragovoljaca koji su otišli na pakračko bojište umjesto satnije koja se neslavno
raspala.

Izvješće o pozadinskoj podršci pripremljeno je sa svih aspekata za sve obitelji

mobiliziranih koji su zatražili pomoć. Pomoć je predložena u vidu socijalne pomoći i rada,
propisivanja radne obveze za pomaganje u poljoprivrednim i domaćinskim poslovima
kroza sve institucije CZ, MZ, NZ i drugih organa. Svima se mora pružiti maksimalna
pažnja, a intendantsku podršku mobiliziranima potrebno je izvršiti od strane TO do
zadnje sitnice.
Zaključeno je da se za sve pripadnike 3. satnije pruži maksimalna pomoć, a financijska
sredstva osiguraju u budžetu Općine.

Pod Ostala pitanja donesena je Odluka da se članovima CZ isplate naknade prema

uputama.

133
 Naredba zapovjednika 2. OZ brigadira M. Jerzečića za asanaciju terena

134
 11. STUDENOGA 1991.
Održana je 24. sjednica Kriznog štaba Općine Ludbreg sa sljedećim dnevnim redom:
-- Analiza zaključaka
-- Radno vrijeme za osnovne škole
-- Mjere za saniranje stanja nakon neuspjele mobilizacije 3. čete
-- Informacija o robnoj proizvodnji
-- Zapovijedi i njihovo provođenje
-- Ostala pitanja.

Pozadinska podrška (pomoć obiteljima) 3. čete stavlja se izvan snage s obzirom na to da

je četa neslavno raspuštena. Nadležne službe (Centar za socijalni rad, MZ, pričuvni sastavi
pojedinih tijela...) stavljaju se u službu pomoći obiteljima dragovoljaca koji su zamijenili
raspuštenu 3. četu. Ovako je dolazak ludbreške satnije opisan u knjizi 104. brigada HV:
Kao dio 3. bojne 104. brigade iz Novog Marofa, 8. studenog 1991. godine na područje
zapadnoslavonskog bojišta stigla je i satnija iz Ludbrega. Riječ je o prvoj postrojbi ludbreške
općine na tom dijelu bojišta, te je potrebno istaći, da je bila sastavljena uglavnom od
dobrovoljaca. Prihvat ludbreške satnije obavljen je u Antunovcu. Odmah je cijela satnija
raspoređena u Batinjane.

Zapovjednik TO Ivan Đuran opisuje:

Zadatak ludbreške satnije po dolasku u Batinjane bio je držanje i zaposjedanje položaja
prema neprijatelju. Nama je objašnjeno da moramo pod svaku cijenu održati kontrolu nad
cestovnom prometnicom od Batinjana prema Matkovcu i dalje prema Pakracu. Iako smo
došli na položaje vrlo kasno u noći, vojnici su se odlično snašli, na brzinu smo se razmjestili
po položajima. Od prvog dana boravka na položajima u okolici Batinjana po našim je
postrojbama otvarana vrlo jaka pješačka i minobacačka paljba. Bilo je ranjenih, a prvi je
ranjen Marijan Frančić. Glavnina neprijateljskih snaga nalazila se tada u selu Dereze, a
kroz okolne šume stalno su prodirale manje, vrlo agresivne skupine neprijatelja.

Poručnik Vladimir Debeljak ovako je opisao djelovanje dragovoljačke satnije iz

Ludbrega:
Nakon nekoliko dana boravka u Batinjanima ludbreška je satnija prebačena na područje
oko Omanovca kojem su neprestano prijetili napadi iz Dereza. Stalne su provokacije iz
pješačkog naoružanja te vrlo ozbiljni napadi minobacačima. Ponekad se na neprijateljskim
linijama pojavio i tenk, a neprijatelj se u Derezama znao koristiti i borbenim oklopnim
vozilima. Kada su kasnije snage Hrvatske vojske i policije zauzeli Dereze potvrdila se
realno postavljena pretpostavka da se u tom zloglasnom uporištu nalazilo oko 500 do 600
neprijateljskih vojnika odlično naoružanih i dobro opskrbljenih hranom i streljivom.
135
 Jedan od dragovoljaca, Mile Rukavina (tadašnji ravnatelj Osnovne škole u Ludbregu),
koji je dragovoljno sudjelovao u oslobađanju Varaždina, a nakon bojišta u Pakracu otišao
na bojište kod Gospića, iznio je svoje viđenje uloge dragovoljaca ludbreškoga kraja.

Mile Rukavina, dragovoljac koji je obišao bojišta Varaždina, Pakraca i Gospića, ovako je opisao ratni put
ludbreških dragovoljaca

136
 Kako su nestala drva koja su služila za zaprečavanje ukradena, a nije pronađena osoba
koja je to učinila, predloženo je: da se vlasnika obešteti i da se poduzmu sve aktivnosti
na pronalaženju počinitelja.

S obzirom na to da je jučerašnji dan bio miran, postoje svi preduvjeti da se nastava u

školama odvija u redovitim terminima. Cjelokupna obrane regije povjerena je policijskim
snagama, jer na području regije, a isto tako i Općine Ludbreg, ne postoje druge vojne
formacije, jer su sve jedinice na linijama obrane Hrvatske. Kako se djelovanje na našem
području može očekivati iz zraka (avioni i helikopteri) te u obliku desanta, područje je
dobro organizirano za protuzračnu obranu. Kako smo pod pritiskom roditelja i stanja u
ostalim općinama iz našeg okruženja, nastava se odgađa do srijede.
Zaključeno je da nastava započinje u osnovnim školama na području Općine
Ludbreg u srijedu 13. studenoga 1991. te da u dopodnevnoj smjeni sat traje 45 minuta,
a u popodnevnoj 35 minuta, kako bi nastava završila prije prvog sumraka. Što se tiče
srednjih škola koje polaze naši učenici, trebat će se prilagoditi odlukama kriznih
štabova iz tih sredina (Varaždin, Koprivnica, Čakovec) gdje naši učenici polaze škole.

Predsjednik KŠ informira članove o radnjama koje je poduzeo u vezi problematike

vezane za raspuštanje 3. čete. Pozvani su dragovoljci koji su se odazvali i zauzeli mjesto
raspuštene čete. Njih 35 otišlo je u petak (8. studenoga 1991.) na linije obrane kod Pakraca.
Razrješuje se dužnosti g. Rešetar – sekretar Sekretarijata narodne obrane – i prosljeđuje
se takav prijedlog da ga svojom odlukom potvrdi Skupština Općine, koja je nadležna
za takva imenovanja. Kako je gospodin Rešetar na bolovanju, predlaže se da se mjesto
sekretara popuni imenovanjem (a ne natječajem) zbog složenosti situacije u kojoj se
nalazimo. Razgovor je vođen sa školovanim kadrovima koji su iz ludbreškog područja a
završili su Vojnu akademiju (dvije osobe). Kako nisu pokazali veći interes, a ni uvjete koje
su postavili nismo u danom trenutku u stanju ispuniti, prihvaćeno je rješenje da se za v.
d. sekretara imenuje g. Josip Henec, koji je i dosad radio u Sekretarijatu. Od pukovnika
Jerzečića iz OZ Bjelovar zatražena je pomoć za kvalificiranu osobu u Zapovjedništvo
Pričuvnog sastava HV-a (bivša TO).
Zaključeno je da se svi članovi KŠ hitno angažiraju na traženju rješenja kadrovske
popune smijenjenih ljudi u Sekretarijatu i TO, te da se do kvalitetne popune za v. d.
sekretara NO imenuje Josip Henec, a da u TO do daljnjega ostane Andrija Makar u
svojstvu zamjenika zapovjednika PS HV. Jedan i drugi ostaju na funkcijama do
konačnog rješenja kadrovima izvana. Potrebno je na svim razinama razvijati klimu
o potrebi obrane na širem području Hrvatske, a ne samo na području Općine i regije.
Osigurati kvalitetnu pozadinsku podršku novoformiranim jedinicama (protuavionska
i dobrovoljačka) koje su na fronti. Sa svim informacijama i predračunima o kupnji
opreme (noćno promatranje) doći na KŠ.

137
 Od mobilizirane satnije njih 42. zatražilo je neku vrstu pomoći, koja se najčešće svodila
na poljoprivredne radove (ubiranje poljoprivrednih plodova i sjetve jesenskih usjeva), bilo
je potrebno organizitati pozadinsku podršku. Radi pozadinske podrške održan je sastanak
(3. studenoga 1991.) predstavnika OŠ CZ, NZ, Crvenoga križa i Centra za socijalni rad
(Happ, Mravlinčić, Horvat, Henec, Novak Atka i Perša Marija). Na sastanku je zaključeno
da se mora djelovati na terenu i vidjeti stvarne potrebe obitelji mobiliziranih branitelja
te da se pripreme konkretni spiskovi svih potrebitih i prijeđe na konkretno djelovanje
u otklanjanju problema. Mobilizirane osobe primile su razne oblike pomoći: novćanu
(13), čuvanja djece (1), medicinsku pomoć članovima obitelji (1), obrada zemlje i ubiranje
poljoprivrednih plodova (25) i razne druge. Bilo je i onih koji su pomoć odbijali tražeći
da se mobilizirani vrate kući.

Izdano je rješenje Ministarstva obrane o ratnoj proizvodnji na području Općine Ludbreg

(„Oprema – Strojevi“ i „Oprema – Uređaji“). Radi se o proizvodnji automatskih pušaka
i opreme za vojsku te održavanju artiljerijskog oruđa. Odgovornost za funkcioniranje i
proizvodnju oružja i opreme je na KŠ i kadrovima u proizvodnji, koji su pod posebnim
režimima rada i kontrole. To zahtijeva dodatni oprez te jače mjere protuavionske
obrane. Sastanak na tu temu održan je u organizaciji predsjednika KŠ, Ministarstva
obrane (Stjepan Hlad) i direktora iz „Opreme“ (Horvatić, Cvetko). Zaključeno je da se
Ministarstvu ponude i drugi proizvodi za ratnu proizvodnju te da se zbog toga i dalje
radi na kvalitetnoj protuzračnoj obrani.

Razmotrene su pristigle zapovijedi koje se odnose na:

-- Ministarstvo rada i socijalne skrbi vezana za izbjeglice,

-- Ministarstvo obrane u vezi s NZ koja se odnosi na obučavanje dočasnika i časnika te

njihovog slanja na redovne obuke,

-- djelovanje u slučajevima najavljenih letova naših jedinica.

Pod Ostalim pitanjima članovi KŠ informirani su o pojedinačnim odlascima

dragovoljaca iz našeg područja na linije obrane (Osijek). Zaključeno je da se dragovoljci
pojedinačno ne naoružavaju, već da ih se uključi u formirane jedinice kako bi ih se
stavilo pod kontrolu.

Član KŠ i zapovjednik PP Ludbreg Vjekoslav Busija donio je tužnu vijest da je u

Vukovaru 6. studenoga 1991. godine poginuo prvi branitelj iz ludbreškoga kraja,
policajac Josip Kanižaj iz Sesveta Ludbreških. Neprijatelj ga je pogodio u vožnji
automobila nakon prelaska mosta na rijeci Vuki, 20 metara od kafića „London“. Bilo je
to prvo suočavanje članova KŠ s pogibijom jednog od naših branitelja, koje, nažalost, nije
bilo i posljednje.
138
 26. STUDENOGA 1991.

Održana je 25. sjednica Kriznog štaba Općine Ludbreg sa sljedećim dnevnim redom:

-- Analiza zaključaka

-- Izvješće o utrošenim sredstvima za obranu

-- Problematika mobilizacije kadrova važnih za odvijanje proizvodnje

-- Zapovijedi i naredbe

-- Ostala pitanja.

Prema zaključcima s prethodne sjednice konstatirano je:

1. Nadoknaditi 10 m³ drva (bukve) preko Šumarije u Ludbregu koje je ukradeno na

zaprekama. Zadužen je Sekretar obrane da izvrši Odluku.

2. Nastava u školama traje kontinuirano po Odluci da poslijepodne sat traje svega 35

minuta. Preporuka je ravnateljima da do daljnjega tako i ostane.

3. Smjene i popuna kadrova u Sekretarijatu obrane i Pričuvnom sastavu HV-a (TO):

za sekretara obrane postavlja se Marijan Hrkač, a u Pričuvni sastav HV-a dolazi g.
Božinović. Zaključeno je da predložena imenovanja potvrdi Skupština Općina na
svojoj idućoj sjednici, a Milana Božinovića, kapetana I. klase, svojom suglasnošću
potvrđuje KŠ. Gospodin Božinović će za iduću sjednicu KŠ prezentirati prijedlog
noćnog promatranja, zajedno s raspoloživim sredstvima koja postoje i nabavom
novih, te postojećim kadrovima u Centru za tehničku kulturu (Z. Magić, I.
Marcijan, L. Kišić).

4. Obuka za protuavionsku obranu i nabava opreme u cijelosti je realizirana.

Smjene kadrova obavljene su uz suglasnost i prema pisanom naputku zapovjednika OZ

brigadira Miroslava Jerzečića:
„Predsjedniku Kriznog štaba Općine Ludbreg
Na Vaš zahtjev, a zbog vrlo lošeg stanja i nemogućnosti upućivanja čete iz Vaše Općine
u sastavu 104. brigade na zadatak u rajon Pakraca, upućen Vam je iz Zapovjedništva
Operativne zone kap. I. kl. Božinović Milan.
Zadatak istoga je da poduzme sve potrebne mjere kako bi se uspješno izvršilo formiranje,
obuka i postiglo zadovoljavajuće moralno stanje, a Vaša četa u sastavu bataljuna 104.
brigade bila spremna za izvršenje namijenjenog joj zadatka.
139
 U tom cilju neophodno je izvršiti temeljite kadrovske promjene u časničkom sastavu
Vašeg Zapovjedništva i upravnih organa, jer su njihov slab rad i neadekvatno ponašanje
utjecali velikim dijelom na stvaranje slabog stanja.
Zapovjednik – brigadir – Miroslav Jerzečić“

OZ Bjelovar (Zapovjednik M. Jerzečić) uputio je u Ludbreg kapetana I. klase Milana Božinovića radi
sređivanja stanja u Pričuvnom sastavu HV-a (bivša TO) u Ludbregu

Planirana sredstva za obranu u proračunu Općine su u cijelosti potrošena. Prekoračeno

je u iznosu od 8 milijuna dinara. Sredstva za komunalnu infrastrukturu kompletno su
prebačena u fond za obranu. Sve obveze nastale s 26. studenoga 1991. će se podmiriti, a
daljnje trošenje treba stopirati dok se ne nađu dodatni izvori kroz nova opterećenja građana
i gospodarstva te donacije. Podneseno je kompletno financijsko izvješće, koje je od strane
140
članova prihvaćeno. Potrebno je zatražiti od Ministarstva obrane refundiranje troškova
Pričuvnog sastava HV-a, jer Općina redovno uplaćuje svoje obveze za obranu državi.
Dosad smo nabavili ljetnu i zimsku odjeću za 600 boraca i snosili troškove kompletne
prehrane jedinica na terenu. Osim toga, javljaju se zahtjevi za refundiranje troškova
poljoprivrednicima, gospodarskim subjektima te naknade za angažirane jedinice, što
prelazi cifru od 3 milijuna dinara, a koje nemamo. Opremanje jednog vojnika stoji 17.200
dinara, bez naoružanja i prehrane.
Zaključeno je da se napravi inventura cjelokupne imovine Pričuvnog sastava HV-a te
da se nakon toga predloži racionalni način gospodarenja. Kako na razini OZ Bjelovar
postoji intendant za ekonomsko-financijska pitanja (g. Maboković), potrebno ga je
angažirati na rješavanju nastalih problema i pitanja. Za kontakte s OZ zadužuje se
gospodin Božinović. Do daljnjega se obustavlja narudžba za 100 uniformi koje su
telefonski naručene. Kako se značajno troši i na gorivu za pogon automobila te prehranu
u restoranima, potrebno je urediti jeftiniji način prehrane (kuhanje u kotlu) te uvesti red
u trošenje goriva za automobile kroz odobrene bonove i svrhe putovanja.
Zaključeno je da g. Božinović zaduži ljude za potrošnju goriva te ispita najjeftiniji
način prehrane vojske u Pričuvnom sastavu HV-a za Općinu Ludbreg. Svaki trošak
i svaka narudžba prije nego se realizira mora biti odobrena po predsjedniku KŠ.
Refundiranje troškova radnicima i obrtnicima obavit će se po dobivanju sredstava iz
Ministarstva obrane, a jedino će se poljoprivrednicima obaviti odmah po odobrenom
zahtjevu te nakon toga tražiti refundiranje od Ministarstva. Rad CZ treba reducirati na
najpotrebnije zadatke, a prijedlog racionalizacije izvršit će A. Makar i Z. Happ.

Pregled angažiranih jedinica po broju i trajanju te iznosu sredstava naknade, dnevnica i iznosa za
refundiranje od gospodarskih subjekata koji su teretili sredstva za obranu Općine u studenome 1991.

141
 Susrećemo se s problemom da se mobiliziraju djelatnici iz radnih organizacija koji su
nezamjenjivi ili teško zamjenjivi u procesu proizvodnje. Na KŠ za gospodarstvo upućen je
zahtjev da se sačine spiskovi djelatnika koji su od posebne važnosti za odvijanje procesa
proizvodnje te da se njih po mogućnosti oslobodi mobilizacijskih obveza. Kako su spiskovi
koje su sačinili gospodarstvenici preširoki, nije im moguće izaći u takvom obimu u susret.
Jedno uže tijelo KŠ trebat će razmotriti svaki konkretni slučaj i o tome zauzeti stav te
obavijestiti gospodarstvo i KŠ. Zaključeno je da se oformi uže tijelo od predsjednika KŠ,
sekretara obrane i zapovjednika Pričuvnog sastava HV-a, koji će po spiskovima poduzeća
odlučiti koji se djelatnici oslobađaju od RR obaveze.

Zapovijed o zamjeni u 3. četi 104. brigade, koju su popunjavali dragovoljci iz Ludbrega (njih 35)

142
 Pridruženi časnik Pričuvnog sastava HV-a 3/3 104. brigade gospodin Božinović
informira KŠ da je 3. četa mobilizirana bez ikakvih problema te da je stanje s jedinicom
potpuno pod kontrolom i da je jedinica otišla na frontu kod Pakraca, gdje je zauzela
položaje na crti obrane Stari Majur – Omanovac. Predloženo je, radi jačanja morala, da
ih u četvrtak na terenu obiđu sociolog, novinar te predsjednik KŠ i član KŠ predsjednik
Općine. Predsjednik KŠ predlaže da se oda puno priznanje Milanu Božinoviću jer je u
kratkom roku uspio formirati satniju i stvoriti takvo pozitivno stanje u njoj da su svi do
jednoga otišli na bojišnicu kod Pakraca. Također je iznijeto da je od starih časnika bilo
sumnjičenja u dobre namjere Božinovića, pa čak do razine da se radi o neprijateljskom
elementu koji je poslan u naše redove. Da se otklone takve sumnje, predsjednik KŠ je
osobno s gospodinom Božinovićem u nedjelju (dan poslije odlaska satnije) otišao u
Zapovjedništvo OZ u Bjelovaru, gdje nas je primio zamjenik zapovjednika brigadir
Plasaj. Takva situacija nam još više govori o nesposobnosti časničkoga kadra u bivšoj
TO, kao i sklonosti spletkarenju. Do rješenja stanja u Pričuvnom sastavu HV-a (TO) za
zamjenika zapovjednika određuje se Andrija Makar, a Antun Jež i Ivan Đuran stavljaju se
na raspolaganje OZ Bjelovar.
Zaključeno je da se do sljedeće sjednice KŠ odgađa pitanje rješavanja kadrova
u Pričuvnom sastavu HV-a, a dotle će Andrija Makar obavljati poslove zamjenika
zapovjednika u Zapovjedništvu Pričuvnog sastava HV-a u Ludbregu.

Na prvoj crti bojišta kod Pakraca (S. Majur). Slijeva: predsjednik KŠ F. Križanić, predsjednik SO i član KŠ D.
Gložinić i kap. I. kl. M. Božinović s borcima 3/3 104. brigade (peti slijeva: Robert Kišiček – Škot i prvi zdesna:
Marijan Lazar, kod Pakraca i S. Majura)

143
Prvi zdesna: predsjednik KŠ F. Križanić prima informacije o stanju na bojištu od zapovjednika voda Branka
Horvata - Blinkera; drugi zdesna: predsjednik SO (D. Gložinić)

Članovi KŠ Općine (slijeva: predsjednik KŠ te predsjednik SO) prilikom obilaska 3/3 104. brigade; atmosfera
na prvoj liniji bojišnice kod Pakraca u selu Omanovac

144
 Marijan Hrkač, sekretar za obranu Općine Ludbreg, komentirao je razmještanje
novopristigle ludbreške satnije na pakračkom bojištu u knjizi 104. brigada HV:
Na područje Pakraca upućena je 22. studenog 1991. god. druga smjena ludbreške satnije.
Nakon prve dobrovoljačke postrojbe, sada se radilo o mobiliziranom ljudstvu koje je došlo
na vrlo aktivno i opasno bojište. Smjena je obavljena u Omanovcu. Jedan dio satnije odmah
je upućen u Stari Majur. U tom trenutku nismo znali koliko je to u stvari bio opasan potez.
Naime, autobusima ući gotovo na vatreni domet neprijateljskog topništva bilo je opasno.
Nismo raspolagali sa dovoljno informacija, pa su se zbog toga u tim danima boravka na
tom terenu događale takve greške. U Starom Majuru zatekli smo domaće stanovništvo i vrlo
slabe lokalne obrambene snage. Naime, na tom prostoru nije bila ni jedna veća postrojba
Hrvatske vojske koja bi se mogla suprotstaviti neprijateljskim snagama. Vrlo nepovoljno za
našu satniju bilo je to što su nam pojedini vodovi bili razdvojeni. Jedan dio satnije nalazio
se u Omanovcu, drugi dio u Starom Majuru a ostali su bili raspoređeni po položajima oko
Matkovca i kota 225 i 264. Bilo je tu dosta „praznih prostora“ bez kontrole. Idealnih pozicija
da neprijatelj zasjedne, pa je svako komuniciranje s drugim dijelovima satnije bilo izuzetno
otežano i opasno.

KŠ je primio je zapovijedi i naredbe:

1. Zaključak Vlade RH o poduzećima od interesa za proizvodnju i obranu RH

2. Zapovijed o smotri NZ

3. Zapovijed o predaji protugradnih raketa

4. Zaključci o izbjeglicama i odlasku jedinica JNA

5. Uredba o zabrani otuđivanja prehrambenih namirnica i stoke

6. Predaja odmarališta u vlasništvu Općine u Oštrom KŠ Rijeka za smještaj izbjeglica

7. Naredba o asanaciji terena koja se prosljeđuje OŠ CZ radi provedbe.

Na sjednici je donesena Odluka o novčanim pomoćima obiteljima mobiliziranih

branitelja i dragovoljaca. Razmotreni su i drugi zahtjevi za liječenje u specijaliziranim
odjelima u bolnicama te dodjeli stanova obiteljima branitelja koje imaju više male djece.
Zaključeno je da se s dodjelom stanova tražiocima pričeka do pribavljanja mišljenja i
uputa Ministarstva pravosuđa (g. Krešimir Alerić).

Za potrebe prijevoza humanitarne pomoći iz Njemačke potreban je kamion od 10 tona.

Zaključeno je da se pristupi mobilizaciji (izuzimanju) kamiona od poduzeća „Polet-
trade“ (9 tona) za prijevoz humanitarne pomoći iz Njemačke.
145
 KŠ je izvješten da se u Slanju kršila naredba o točenju alkohola u vrijeme mobilizacije
3. čete, te da je i to jedan od uzroka raspuštanja čete.
Zaključeno je da tržišna inspekcija prekršitelje prijavi Prekršajnom sudu radi
procesiranja.

Zaključci KŠ Vlade RH o usklađenom djelovanju KŠ općina s Oružanim snagama RH

146
Naredba o zadacima i nadležnostima NZ te obvezama OZ i zapovjedništava gradova prema NZ

147
 Naredba za smjenu 2. bataljuna 104. brigade, u kojem nisu sudjelovale jedinice s našeg područja

148
149
Zapovijed zapovjednika OZ Bjelovar pukovnika M. Jerzečića o djelovanju jedinica na pakračkoj bojišnici, na
kojoj je djelovala i naša četa (satnija) u okviru 3. bataljuna 104. brigade

150
Naredba zapovjednika OZ pukovnika M. Jerzečića u vezi zauzetih objekata na Ivančici

151
 Naredba o uključivanju Pričuvnog sastava MUP-a u Pričuvni sastav jedinica HV-a

152
Naredba zapovjednika OZ o upućivanju 104. brigade u rajon Pakraca i stavljanju na raspolaganje za
borbena djelovanja pukovniku Andriću u selu D. Obrijež radi primanja konkretnih zadataka

153
 Zapadnoslavonsko bojište na kojem je u okviru OZ Bjelovar (3/3 104. brigade) djelovala ludbreška satnija*

* Zdenko Radelić i drugi, „Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat“, Školska knjiga, Zagreb, 2006.
154
Područje djelovanja 3. satnije 3. bataljuna 104. brigade bilo je područje Omanovac, G. Obrijež, Kukunjevac,
Kusonje, u pravcu oslobađanja Pakraca i daljnjeg napredovanja prema Lipiku (arhivska građa KŠ Općine)

155
Grad Pakrac smješten je u Požeško-slavonskoj županiji. Grad se sastoji od 42 naselja, što je za grad na ovom
području jako puno. U gradu Pakracu živi nešto manje od 9.000 ljudi.

Prigradska naselja Pakraca:

Badljevina, Batinjani, Bjelajci, Branešci, Brusnik, Bučje, Cicvare, Cikote, Dereza, D.

Obrijež, Donja Šumetlica, Donji Grahovljani, Dragović, Glavica, G. Obrijež, Gornja
Šumetlica, Gornji Grahovljani, Jakovci, Kapetanovo Polje, Koturić, Kraguj, Kričke,
Kusonje, Lipovac, Mali Banovac, Mali Budići, Novi Majur, Omanovac, Ožegovci, Pakrac,
Ploštine, Popovci, Prekopakra, Prgomelje, Rogulje, Srednji Grahovljani, Stari Majur,
Španovica, Tisovac, Toranj, Veliki Banovac i Veliki Budići.

24. PROSINCA 1991.

Održana je 26. sjednica Kriznog štaba Općine sa sljedećim dnevnim redom:

-- Realizacija zaključaka 25. sjednice KŠ

-- Izvješće o mobilizaciji (poduzete mjere, kriteriji oslobađanja, gospodarski aspekt i

dr.)

-- Molbe za dodjelu stanova obiteljima branitelja

156
 -- Dodjela jednokratne novčane pomoći za branitelje MUP-a u Vukovaru

-- Ocjena stanja na našem području i mjere dežurstva i zamračivanja i druge mjere

-- Provođenje uredbi (o informativnoj djelatnosti)

-- Ostala pitanja (prikupljanje donacija i drugih oblika pomoći za obranu).

Konstatirano je da se zaključak s posljednje sjednice o nabavi sredstava za noćno

promatranje nije realizirao te da obveza zaduženih ostaje do realizacije. Zaključak o
racionalizaciji sredstava za obranu Općine se provodi tako da se sva prava branitelja
na razliku plaća i dnevnica prosljeđuju na Ministarstvo obrane, koje je po Zakonu o
obrani preuzelo daljnje financiranje obrane RH. Zaključak o provođenju oslobađanja od
mobilizacije od strane komisije KŠ (predsjednik KŠ, sekretar obrane i zapovjednik PS
HV-a) podnijeli su izvješće u kojem je konstatirano da nije prihvaćen nijedan prijedlog
za oslobađanje od strane gospodarstvenika. Očito su prisutni neki drugi momenti, a ne
važnost za proces proizvodnje. Stav OZ o zapovjedniku PS gospodinu Đuranu je nešto
povoljniji, ali ga se do daljnjega treba držati podalje od Vojske, a do novoga kadrovskog
rješenja ulogu zapovjednika obavljat će zamjenik Andrija Makar. Kako nije riješeno stanje
kadrova bivše TO, a sad PS HV-a, ovlašćuje se zamjenik zapovjednika da u razgovoru s
OZ i Brigadom (Jerzečić – Rukljić) riješi te probleme.
Zaključeno je da se zadužuje Andrija Makar da organizira sastanak s Rukljićem i
Jerzečićem i riješi problem zapovjednika PS HV-a za Općinu Ludbreg i konačno riješi
g. Ivana Đurana.

Članovi KŠ primili su izvješće o provedenoj mobilizaciji koje su podnijeli sekretar

obrane Hrkač i zamjenik zapovjednika PS HV-a Makar. Uručeno je 97 % poziva (samo
5 poziva je neuručeno). Puni sastav satnije od 129 branitelja popunjen je dragovoljcima.
Zapovjedništvo PS HV-a (Makar) izvijestilo je da su samo 3 mobilizirana branitelja
oslobođena obveze (dva brata i jedna osoba zbog ranjavanja) te da su dva branitelja
oslobođena na tri dana radi završavanja važnih poslova (inventure). Postavljena su
pitanje od strane predsjednika KŠ što se poduzima prema onima koji na razne načine
izigravaju mobilizaciju. Zamjenik zapovjednika odgovorio je da se svi koji su na novačkoj
komisiji proglašeni sposobnima odmah uključuju u sastav čim prođe rok žalbe predviđen
Zakonom. Zapovjednici Crkvenčić, Kosir i Sinković skinuti su privremeno s rasporeda i
dobit će novi raspored. Oni koji su bili privedeni ili pobjegli iz Slanja dobili su rješenja, a za
ostale postupak traje. Neki su zatražili liječničko mišljenje (od liječničke komisije), za 12
je pokrenut prekršajni postupak, a neki su upućeni na liječenje (zbog psihičkih problema).
Zaključeno je da se u vezi problema koje smo imali u prijašnjem razdoblju prema
svima postupi u skladu sa Zakonom. Sve predsjednike KŠ po MZ osloboditi obveza
po mobilizacijskim pozivima. Ako je u skladu sa Zakonom, treba naše jedinice
popunjavati sposobnim izbjeglicama koji se nisu javili pozivu Ministarstva za odlazak
157
na ratište. Izvješće o provedenoj mobilizaciji treba dopuniti kriterijima po MZ (da se
vidi opravdanost kritika da se mobiliziraju samo iz nekih MZ) i kriterijem primjedbe
branitelja koji se vraćaju s bojišnice (postoje kritike na zapovjednike da ne mare za
branitelje i da se opijaju). O mjestu djelovanja naše jedinice odlučuju zapovjednik
bataljuna i zapovjednik brigade prema planu djelovanja na razini OZ Bjelovar, pa se
u tom smislu ne mogu davati primjedbe i zahtjevi na zapovjedništvo PS HV-a Općine.
Primjedbe branitelja grupirati po srodnosti i prezentirati KŠ. U postupanju s osobama
iz Pričuvnog sastava strogo se držati novog Zakona o obrani (NN, br. 49 od 20. rujna
1991.).
članak 120.

Osobi u pričuvnom sastavu, na njezin zahtjev, vojna se vježba odgađa zbog ovih razloga:

1. ako je bolesna – do idućeg pozivanja nakon njezina ozdravljenja;

2. ako se iz njezina kućanstva u isto vrijeme pozivaju na vojnu vježbu dva člana ili
više članova, odnosno ako se neki od njih već nalazi na vojnoj vježbi ili na služenju
vojnog roka – dok se jedan član odnosno druga polovica članova kućanstva ne vrati
s vojne vježbe, odnosno sa služenja vojnog roka;

3. ako u vrijeme vojne vježbe polaže ispite i ako bi odlaskom na vojnu vježbu bila
spriječena završiti školsku godinu – dok takav razlog postoji;

4. ako bi zbog smrti ili teške bolesti u kućanstvu, odnosno zbog elementarnih nepogoda
i drugih nesreća kućanstvo bilo dovedeno u težak položaj njezinim odlaskom na
vojnu vježbu – dok takvo stanje u kućanstvu traje, a najduže 1 godinu;

5. ako je neposredno pred odlazak ili u vrijeme odlaska na vojnu vježbu nastupila smrt
u kućanstvu ili u obitelji do idućeg poziva na vojnu vježbu;

6. ako osoba u pričuvnom sastavu (muškarac) koristi dodatni porodiljski dopust – dok
takav razlog postoji;

7. ako osoba u pričuvnom sastavu ima utvrđen termin za zaključivanje braka – do

idućeg poziva na vojnu vježbu.

Ako u mjestu u kojem boravi osoba u pričuvnom sastavu vlada zarazna bolest, toj se
osobi vojna vježba odgađa dok zarazna bolest traje.

Vojna vježba može se, iznimno, odgoditi zbog neodgodivih potreba službe, ako to
zatraži tijelo državne uprave ili pravna osoba kod koje je osoba u pričuvnom sastavu
zaposlena – dok takva potreba postoji, a najduže 1 godinu.
158
Vojna vježba koja traje duže od 3 dana može se poljoprivredniku i drugoj osobi koja
samostalno obavlja gospodarsku djelatnost, a koja je pozvana na vojnu vježbu,
iznimno odgoditi zbog neodgodivih radova, ako u njihovu kućanstvu nema drugog
člana sposobnog za privređivanje najduže 3 mjeseca.

Zahtjev za odgodu vojne vježbe podnosi se ovlaštenoj upravi za obranu u roku od 8

dana od dana primitka poziva na vojnu vježbu, a ako se odgoda traži zbog razloga
navedenih u točki 1., 4. i 5. stavka 1. ovog članka, zahtjev se može podnijeti i kad
nastane razlog zbog kojeg se traži odgoda vojne vježbe.

članak 121.

Osobama u pričuvnom sastavu, prema potrebama popune oružanih snaga, određuje

se i priopćava ratni raspored u oružanim snagama.

Ratni raspored iz stavka 1. ovog članka određuje ovlaštena uprava za obranu, a

priopćava ovlašteni ured za obranu.

Podaci o ratnom rasporedu vojna su tajna.

Osobi u pričuvnom sastavu kojoj je određen ratni raspored, obvezno se daje osobna
vojna oprema, prema dužnosti na koju je raspoređena.

Kad je osobi u pričuvnom sastavu iz stavka 4. ovog članka data osobna vojna oprema
dužna je tu opremu čuvati i održavati, a kad je to određeno pozivom ovlaštenog
ureda za obranu – nositi je uza se i na zahtjev ovlaštenog tijela, vratiti je u
ispravnom stanju.

članak 122.

Osoba u pričuvnom sastavu kod koje je nastala promjena zdravstvenog stanja

koje utječe na njezinu sposobnost za vojnu službu može, na svoj zahtjev ili na
poziv ovlaštenog ureda za obranu, biti upućena na liječnički pregled radi ocjene
sposobnosti za vojnu službu.

Ocjenu sposobnosti za vojnu službu osobe iz stavka 1. ovog članka daje ovlaštena
novačka komisija, sukladno s odredbama ovoga zakona o ocjenjivanju zdravstvene
sposobnosti novaka za vojnu službu.

159
 članak 123.

Ovlašćuje se ministar obrane da donese propise o: pozivanju osoba u pričuvnom sastavu

na vojne vježbe i odgodi vojne vježbe; ustrojavanju stručnog osposobljavanja osoba
u pričuvnom sastavu u organizacijama iz stavka 3. članka 118. ovog zakona: načinu
određivanja ratnog rasporeda vojnim obveznicima; izdavanju vojnim obveznicima
osobne vojne opreme i o čuvanju, održavanju i vraćanju te opreme.

članak 126.

Osoba u pričuvnom sastavu može putovati u inozemstvo i boraviti u inozemstvu ako

ne postoji neka od ovih smetnji :

1. ako joj je dostavljen poziv za vojnu službu;

2. ako je protiv nje pokrenut kazneni postupak;

3. ako ima vojnu specijalnost ili ratni raspored, kojeg odredi ministar obrane.

Vlada Republike Hrvatske može propisati uvjete kojima se privremeno ograničava

putovanje u inozemstvo vojnim obveznicima određenih godišta ili određene stručne
spreme od posebnog značenja za popunu oružanih snaga.

Ako postoji neki od razloga iz stavka 1. i 2. ovog članka smatrat će se, u smislu propisa
kojim je uređeno izdavanje putovnica građana Republike Hrvatske, da interesi
obrane zemlje zahtijevaju da se osobi u pričuvnom sastavu putovnica ne izda,
odnosno rok važenja putovnice ne produži ili ne izda viza, odnosno da se putovnica
oduzme ili viza poništi.

2. Mobilizacija

članak 140.

Mobilizacija obuhvaća postupke, zadatke i aktivnosti koje provode oružane snage,

tijela državne uprave i pravne osobe, sukladno sa svojim planovima kojima se
osigurava organizirani prijelaz iz mirnodopske na ratnu organizaciju.

Mobilizacija po svojem opsegu može biti djelomična ili opća, a po načinu provođenja,
tajna ili javna.

Mobilizaciju planiraju, kao dio svojih obrambenih priprema, oružane snage, tijela
državne uprave i pravne osobe koje su od posebnog značenja za obranu. Druge
160
 pravne osobe planiraju mobilizaciju samo za obavljanje onih zadataka koje su
dužni obavljati u slučaju rata ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti
Republike, po odluci ovlaštenog tijela državne uprave.

Odgovorne osobe za provođenje mobilizacije su:

1. u poduzećima, te drugim pravnim osobama – voditelji obrambenih priprema;

2. u oružanim snagama – zapovjednici koje odredi Predsjednik Republike; .

3. u civilnoj zaštiti – zapovjednici određeni zakonom;

4. u službi motrenja i obavješćivanja – načelnici centara za obavješćivanje:

5. u tijelima državne uprave – ovlašteni voditelji tih tijela.

članak 141.

Tijela državne uprave i pravne osobe koje planiraju mobilizaciju, izrađuju svoje
mobilizacijske planove na osnovi mobilizacijske procjene koja je sastavni dio
procjene vojnopolitičkih, gospodarskih i drugih uvjeta, u slučaju napada na državu,
te na osnovi odluke o načinu pripremanja i izvođenja mobilizacije Vlade Republike
Hrvatske.

članak 142.

Ustrojavanje i način prijema, prenošenja i provođenja naloga za mobilizaciju, te

obavljanje postupaka tijekom mobilizacije, propisuje ministar obrane.

članak 143.

Mobilizacija započinje primitkom naloga za izvođenje mobilizacije, te završava u

vremenu određenom u mobilizacijskom planu.

Nakon mobilizacije oružane snage i nositelji obrambenih priprema nastavljaju s

djelovanjem prema svojim planovima.

članak 168.

Osoba koja je pozvana na osposobljavanje, odnosno na obavljanje drugih dužnosti iz

obrane, a za to vrijeme bez svoje krivice bude ranjena, povrijeđena ili ozlijeđena,
te zbog toga kod nje nastupi tjelesno oštećenje od najmanje 20% ima pravo na
161
 jednokratnu novčanu pomoć čija se visina određuje prema stupnju tjelesnog
oštećenja.

Ako osoba iz stavka 1. ovog članka pogine ili umre od zadobivene rane, povrede ili
ozljede, jednokratna novčana pomoć pripada njezinoj obitelji.

Pomoć iz stavka 2. ovog članka isplaćuje se iz sredstava tijela koja su ustrojila

osposobljavanje, odnosno kod kojih se obavljaju druge dužnosti iz obrane.

Propise o visini, uvjetima i postupku ostvarivanja jednokratne novčane pomoći donosi

Vlada Republike Hrvatske.

članak 187.

Novčanom kaznom od 10.000 do 100.000 dinara ili zatvorskom kaznom do 30 dana

kaznit će se za prekršaj novak ili osoba u pričuvnom sastavu ako se bez opravdanog
razloga ne odazove pozivu ovlaštenog tijela, u vrijeme i na mjesto koji su označeni u
pojedinačnom, odnosno općem pozivu, za uvođenje u vojnu evidenciju, novačenje,
liječničke i druge preglede i ispitivanja što ih propiše ministar zdravstva uz suglasnost
ministra obrane, te za služenje vojnog roka, odnosno na civilnu službu, vojnu vježbu
ili vojnostručno osposobljavanje, što ih izvodi u ustrojstvu ovlaštenih tijela i koja
se priznaje kao izvođenje vojne vježbe, te za primanje, odnosno vraćanje osobne
vojne opreme ili za drugu vojnu službu (članak 15. stavak 1., članak 72., članak 73.,
članak 77. stavak 1., članak 80., članak 86. stavak 4., članak 95., članak 117. i članak
118. stavak 4. i 6., članak 134. stavak 2);

Kaznom iz stavka 1. ovog članka kaznit će se za prekršaj i vojni obveznik koji, pošto se
odazove pozivu, samovoljno napusti vojnu vježbu ili vojnostručno osposobljavanje
koje se priznaje kao izvođenje vojne vježbe, odnosno drugu vojnu službu, a i vojni
obveznik koji ne primi, odnosno ne vrati u ispravnom stanju ili ne čuva i ne održava
na propisan način, vojnu opremu ili je ne ponese kada je to određeno pozivom
ovlaštenog tijela (članak 15. stavak 1., članak 117.. članak 118. stavak 4. i 6., članak
134. stavak 2).

članak 194.

Pričuvni sastav Teritorijalne obrane, danom stupanja na snagu ovog zakona, prevodi
se u pričuvni sastav Zbora narodne garde.

Sve starješine oružanih snaga Republike Hrvatske dužne su u roku od mjesec dana
od dana stupanja na snagu ovog zakona, dati prisegu utvrđenu člankom 97. ovog
zakona.
162
 Starješinama koje odbiju davanje prisege iz stavka 1. ovog članka, prestaje vojna
služba u oružanim snagama Republike Hrvatske.

Člankom 194. Zakona o obrani propisano je da Teritorijalna obrana postaje PS ZNG-a,

te se shodno tome upućuje zahtjev Ministarstvu obrane RH za opremanje odjeljenja veze
i Centra za obavješćivanje s potrebnim materijalnim sredstvima, kako bi navedena tijela
mogla ažurno i kvalitetno obavljati zakonom određene zadatke.

163
Krizni štab Općine Ludbreg uputio je zahtjev Ministarstvu obrane RH za dodjelu potrebnih sredstava veze za
opremanje PS ZNG-a Ludbreg i Centra za obavješćivanje Ludbreg

Kako se javlja značajan broj branitelja koji traže razne vrste pomoći, predlaže se da se sve
potrebe evidentiraju i da se od strane komisije prezentiraju KŠ. Komisija u sastavu Atka
Novak (ravnateljica Centra za socijalnu skrb), Andrija Makar (zamjenik zapovjednika
PS HV-a), Vjekoslav Busija (zapovjednik PP Ludbreg), Josip Grgek (Fond za stambenu
komunalnu djelatnost) i Franjo Križanić (predsjednik KŠ Općine).
Zaključeno je da se od poduzeća i kućnih savjeta zatraži spisak praznih stanova.
U rebalansu proračuna osigurati sredstva za pomoć 17 branitelja u iznosu od 10.000
dinara, a obitelji poginulog policajca Kanižaja iznos od 3 prosječne plaće u Općini, te da
se sačine spiskovi svih tražitelja pomoći kako bi se aktivirale jedinice DZ i MZ i Centar
za socijalni rad, radi otklanjanja svih problema koji nastaju uslijed mobilizacije člana
obitelji.

Stanje na području Općine je stabilno i bez većih incidenata. Mir narušavaju jedino
povratnici s bojišta koji su na razne načine došli u posjed oružja i municije pa se čuju
česte pucnjave. Kako je došla Naredba o zabrani nošenja oružja po naseljima, zaključeno
je da policija pojača kontrolu neovlaštenog nošenja oružja i pucanja te da poduzima
zakonom propisane mjere. Kako se stanje koliko-toliko normalizira, može se uključiti
javna rasvjeta u svim onim dijelovima gdje se može brzo reagirati s gašenjem. Ostale
mjere (zaprečavanje, dežurstva i zamračivanje) samo se selektivno primjenjuju.
164
 Razmotrena je Uredba – Naredba o zbrinjavanju stoke iz ratom zahvaćenih područja.
Potrebno je stoku pregledati i prema potrebama liječiti. Primljena je Uredba o informativnoj
djelatnosti, kako bi se pod kontrolu stavila neprijateljska propaganda.

Kako je na područje Općine stigla značajna pomoć u lijekovima, treba uspostaviti

kontrolu kako bi se lijekovi dali onima gdje se mogu najbrže upotrijebiti.
Zaključeno je da se formira komisija u sastavu R. Špikić, Ž. Orehovec i osoba iz
Sanitarne inspekcije, koji će sačiniti spisak lijekova i zajedno s članom KŠ dr. Filipašićem
odrediti kome se lijekovi mogu predati (Dom zdravlja, bolnice i sl.).

Primljene su donacije u svim oblicima (oružje, oprema, vozila, odjeća i financijska

sredstva), pa KŠ svim donatorima zahvaljuje. Kako neki od njih ne žele da se njihovo ime
spominje, to činimo na ovaj način. Nekima smo to izrazili usmeno, a nekima, koji su to
željeli, i u pisanom obliku.

Najteže borbe u kojima je sudjelovala naša satnija u okviru 3. bataljuna 104. brigade
odvijale su se od 23. do 30. prosinca 1991., kad je satnija imala značajne gubitke u ljudstvu
(27. prosinca su poginuli Mladen Jendrić iz Bolfana i Božo Petrikovski iz Globočeca)
te veći broj ranjenih, među kojima je najteže stradao Zlatko Cvetko iz Struge. Te dane
najbolje oslikava svjedočenje konkretnih aktera – Ljube Ivanovića, bojnika Marijana
Strelca i Ivana Sokača te satnika Vladimira Leskovara.

Ovako je djelovanje ludbreške satnije 24. i 25. prosinca 1991. opisao Ljubo Ivanović:

Zajedno s varaždinskom bojnom i dio ludbreške satnije odmah po oslobađanju

Dereze dobio je zadatak da obavi pregled terena. Jednu noć boravili smo u selu, a
sutradan primili smo zadatak da se krene dalje prema Kusonjama. Inače, u Derezama
smo pronašli znatne količine naoružanja i hrane. Naše borbeno djelovanje bilo je
usmjereno prema brusničkom mostu preko kojeg se neprijatelj povlačio. Osim toga,
ludbreška satnije obavila je akciju izvlačenja jednog vozila „Lada“ iz Zapovjedništva
Operativne zone Bjelovar koje se našlo pod snažnom paljbom neprijatelja. U
operacijama zauzimanja Kusonja, uspjeli smo doći do brusničkog mosta i cementare.
U samom Kusonju ostali smo s dijelom snaga do 27. prosinca 1991. godine.

U jutarnjim satima 27. prosinca 1991. Zapovjedništvo Sektora Pakrac izdalo je zapovijed
o napadu na Kragulj, Japagu i Šeovicu. Druga satnija varaždinske bojne prenoćila je u
području Breznika i tijekom noći je morala odbijati napade. U jutarnjim satima, negdje
oko 8 sati, združene snage krenule su u napad. Bojnik Ivan Sokač, zamjenik zapovjednika
brigade, koji je vodio i koordinirao cijelom akcijom, u ratni dnevnik brigade pod datumom
27. prosinca 1991. zapisao je:

165
 Zapovjedništvo brigade sa zapovjedništvom bojne u tijeku noći izvršilo je pripreme
za zadatke postrojbi s obzirom na novi početak operacije. U 6 sati prva satnija prve
bojne 104. brigade i samostalna satnija Ludbreg krenule su na zadatak u rajonu
Brezici gdje ih je prihvatila druga satnija. Lijevi susjed, samostalni bataljun Grubišno
Polje uslijed žestoke paljbe povukao se iz rajona Kragulja i Brusnika te preko rajona
Brezici napustio položaj. Uslijed jake minobacačke paljbe i djelovanja snajperima isto
je učinila i samostalna satnija Ludbreg i prebacila se u rajon Pakraca.

Satnik Vladimir Leskovar ovako je opisao djelovanje ludbreške satnije 27. prosinca
1991.:

U popodnevnim satima druga varaždinska satnija krenula je na osvajanje Šeovice.

Organizirana je veza za stalno javljanje u zapovjedništvo bojne kako bi se što potpunije
moglo pratiti razvijanje operacije. Na raskrsnici puteva koji se po izlasku iz dijela
Gavrinice razdvajaju prema Šeovici i Kragulju, odnosno Japagi organiziran je kraći
odmor cjelokupnog ljudstva u objektima koji su štitili od minobacačkih projektila i
snajperskih metaka. Neprijatelj je iz Šeovice i nešto udaljenijeg Čaglića vrlo budno
pratio razvoj situacije. Otvorili su paljbu iz topništva, i minobacača 120 milimetara.
U bjesomučnom napadu od minobacačkih mina upućenih iz Šeovice i Kragulja tog
popodneva poginula su tri borca. Iz sastava prve satnije poginuo je Mirko Lazar, a iz
ludbreške satnije Mladen Jendrić i Božo Petrikovski.

ZDRAVKO BALAŽINEC, zapovjednik ludbreške satnije ovako je opisao sudbonosne

događaje u kojima se našla satnija u oslobađanju pakračkog područja.

Prosinac 1991.

Općina Ludbreg je u Domovinskom ratu imala svoju vojnu jedinicu, samostalnu

četu koja je bila u sastavu varaždinske brigade. Za vrijeme rata samostalna četa
Ludbreg brojila je 150 branitelja, bila je mijenjana svaka 2 tjedna, a uglavnom je bila
pozadinska jedinica koja je bila smještena na širem području Pakraca. Najteži dani bili
su dani uoči Božića i Nove godine kad, su bile i najžešće bitke na Pakračkom području.

Sam dolazak smjene bio je dočekan vatrenom dobrodošlicom tako da je promjena

izvršena pod minobacačkom paljbom od strane vojske JNA i srpskih dobrovoljaca.
Zadatak ludbreške čete bio je osiguranje ceste Pakrac – Kusonje – Daruvar te
pozadinsko osiguranje fronte. Baš u predbožićno vrijeme ludbreška četa se našla na
samoj prvoj liniji fronte. Tako smo 17. prosinca premješteni u tek oslobođeno selo
Dereza. Došli smo u selo u kojem je sve ukazivalo na teške borbe, u zraku se još osjećao
miris baruta, paljevine, stoka je šetala selom i prizori su bili sablasni. Tu se nismo
dugo zadržali jer je već za dva dana naša jedinica prebačena u selo Kusonje koje je
očišćeno od neprijatelja od strane naših specijalnih jedinica. Naša četa bila je zadužena
166
za osiguranje i čuvanje oslobođenog prostora tako da smo osiguravali pristupe selu,
organizirali stražarska mjesta te vršili stalne ophodnje i kontrolu prometnica. Dana 20.
prosinca dobili smo zadatak za izviđanje područja pakračkih vinograda te mogućnosti
daljnjeg napredovanja u oslobađanju teritorija, područja prema Kragulju i Japagi. Kod
samog izviđanja došlo je do okršaja s neprijateljem tako da je komanda varaždinske
brigade bila izložena napadu i imala teško izvlačenje s područja koje je kontrolirao
neprijatelj.

Kasno navečer 20. prosinca dobili smo zapovijed da krećemo dalje jer se neprijatelj
povlači i trebamo samo zaposjesti nove položaje. Ujutro 21. prosinca krenuli smo preko
pakračkih vinograda na nove položaje. Situacija se drastično promijenila tako da smo
naišli na organiziranu i jaku obranu neprijatelja. Naša prethodnica naletjela je na
zasjedu – dva minobacačka gnijezda – gdje je zasuta neprijateljskom vatrom. Od
četvorice branitelja koji su bili u prethodnici dvojica su poginula, jedan je teško ranjen, a
jedan se izvukao do naših položaja, te zatražio našu pomoć da izvuče ranjenog suborca.
Bolnički tim na čelu sa Zdravkom Bačanijem vratio se te pod paljbom neprijatelja
izvukao ranjenog branitelja do naših položaja. Pružili su mu prvu pomoć, te ga hitno
transportirali u bolnicu. Svaki daljnji napredak bio je nemoguć, tako da nismo mogli
riskirati i vršiti proboj jer se radilo o šumovitom, brdskom te vrlo neprohodnom terenu.
Situacija na lijevom boku naše ludbreške čete bila je još gora. Bataljon Grubišnog Polja
koji je stigao, također je naletio na žestoku paljbu, te se povukao s linije bojišnice. Na
desnom boku jedan vod naše čete odvojio se i otišao s varaždinskom jedinicom.

Situacija je bila vrlo kritična, ali smo pored svega držali položaj do kasnih
popodnevnih sati. U tijeku ratnih sukoba izgubila se svaka komunikacija tako da
je svaka jedinica morala donositi odluke za sebe. Povukli smo se na prije osigurano
područje Kusonja, te organizirali straže, ophodnje i čekali jutro. Ujutro smo saznali da
je dio varaždinske brigade ušao na područje neprijatelja, da je poginuo zapovjednik
brigade, brigadir Sokač, te da još uvijek nema komunikacije s dijelom brigade u kojoj se
našao i naš vod. Tek nakon 2 dana najžešće borbe su se smirile, a dvije čete varaždinske
brigade vratile su se u Kusonje. Od ludbreških branitelja dvojica su poginula a dvojica
su bila teško ranjena. Nakon ovih događanja naša ludbreška jedinica ostala je kao
pozadinska jedinica stacionirana u Omanovcu, gdje se nalazila komanda brigade.

Zdravko Balažinec
zapovjednik ludbreške čete

167
 A ovako je te sudbonosne trenutke pogibije Jendrića i Petrikovskog prokomentirao
Ljubo Ivanović: Dobro se sjećam tih tragičnih trenutaka povlačenja s već osvojenih
položaja. Neprijatelj je tukao svim raspoloživim oružjima, a mi smo bili u situaciji
spašavati što se spasiti dalo. Tako smo, na primjer, u nedostatku nosila koristili vrata za
prijenos ranjenika. Od naših, teško je ranjen Zlatko Cvetko.

Svoja sjećanja o pogibiji ludbreških branitelja Jendrića i Petrikovskog opisao je u svom

dnevniku ranjeni branitelj Zlatko Cvetko:

SVJEDOČENJE ZLATKA CVETKA, ZAMJENIKA ZAPOVJEDNIKA VODA

LUDBREŠKE SATNIJE 3/3 104. BRIGADE „R“ ZNG

Ludbreška satnija 3/3 104. brigade RZNG došla je na položaje 22. 12. 1991. godine
u večernjim satima.

Od 22. 12. do 25. 12. držali smo položaje na liniji Omanovac – Stari Majur. Bili smo
pod stalnom artiljerijskom vatrom iz pravca Sirača, Dereza i Kusonja.

25. 12. satnija kreće u Derezu gdje nakon oslobađanja vrši pregled terena. U Derezi je
nađeno puno hrane (5-6 badnji pacanog mesa) i značajne količine oružja što dovoljno
govori o snazi neprijateljskih jedinica.

26. 12. satnija napreduje prema Kusonju. Po zauzimanju položaja na početku sela
izloženi smo jakoj puščanoj paljbi. Kad smo utvrdili položaje u stavicama kukuruzinja
nađena je velika količina eksplozivnih sredstava.

27. 12. u dva sata noću, stiže kurir s naredbom da se zapovjednici nađu radi dogovora
za daljnje djelovanja (Cvetko – zamjenik zapovjednika voda, Daraboš – zapovjednik
voda, Zdravko Balažinec-Pufka – zapovjednik satnije i drugi). Cvetko upozorava
da većina branitelja nije osposobljena za vojna djelovanja što su svi akteri sastanka
prihvatili. U sedam sati ujutro stiže naređenje o ukrcaju u vozila sa zadatkom djelovanja
u podnožju Kusonje brda kako bi se spojili s varaždinskom satnijom. Nasreću, prilikom
forsiranja ofenzivnog djelovanja preko minskog polja, nitko nije stradao te se uspješno
priključujemo varaždinskoj satniji. U nastavku djelovanja ludbreška satnija je trebala
zauzeti lijevi bok između Kragulja i Japage. Dolazi bojnik Sokač s namjerom da izda
takvo naređenje ludbreškoj satniji, ali su od nje ostale samo četvorica: Zlatko Cvetko,
Ivan Štefanec, Božo Petrikovski i Mladen Jendrić. U tim okolnostima bojnik Sokač
šalje Ivana Štefanca (iz Sv. Petra) da preda zapovijed o vraćanju Ludbreške satnije na
prijašnje položaje, ali se to iz meni nepoznatih razloga nije dogodilo. Pitam bojnika
Sokača: Što je nama za raditi? On je odgovorio da ostanemo s Varaždinskom satnijom.
Daje nam naredbu da neutraliziramo dva minobacača na neprijateljskim položajima.
Tom se prilikom Varaždinska satnija spustila s brda prema Japagi gdje je zarobljeno
168
nekoliko neprijateljskih vojnika. I nas trojica – Cvetko, Petrikovski i Jendrić – krenuli
smo za njima prema Društvenom domu u Japagi. Potom smo krenuli ulicom lijevo i došli
do neprijateljskih uporišta (zapovjedno mjesto sa sredstvima veze – radiostanicom).
Ušlo je nekoliko zapovjednika varaždinske satnije, a mi smo, u grupicama, ostali
vani. Neprijateljska minobacačka vatra stalno je tukla te je jedna granata pogodila
terasu te kuće, a druga, odmah iza prve, eksplodirala je pet – šest metara ispred
nas. Šrapneli te granate pogodili su moja dva suborca – Jendrića i Petrikovskog – i
na mjestu ih usmrtili. Ja sam bio pogođen u obje natkoljenice, lijevu potkoljenicu i
desno koljeno. Tako ranjen, uspio sam se iz položaja na trbuhu okrenuti i dići u sjedeći
položaj i gledao kako branitelji Varaždinske satnije trčeći traže zaklone, a da nisu ni
primijetili da je netko od nas trojice ostao živ. Zatim sam si sam pristupio pružanju
najosnovnije prve pomoći: remenom iz hlača zaustavio sam krvarenje iz lijeve noge na
kojoj su rane bile jasno vidljive (dok ostala mjesta ranjavanja nisam ni vidio). Nakon
sat vremena samospašavanja, na malom motoriću naišla je osoba iz redova domaćih
branitelja. Iako mi je odmah htio pomoći to zbog preteških rana nije bilo moguće pa je
na motoru otišao potražiti pomoć. Čekao sam gotovo sat vremena i već sam bio skoro
prekriven svježe napadalim snijegom kad sam u daljini ugledao dva svjetla koja su išla
prema meni. U ruke sam uzeo dvije bombe koje sam imao misleći: neću se živ predati
neprijatelju. Tada sam prepoznao čovjeka s motora koji je išao potražiti pomoć. Iz
crvenog, vatrogasnog kombija izašli su vozač i bolničar s nosilima te me stavili na
nosila i u auto. Na udaljenosti od pedesetak metara čuli smo krikove, krenuli prema
kriku gdje je bio jedan ranjeni neprijateljski vojnik. Stavili su ga u plahtu i donijeli u
kombi i stavili pokraj mene. Bio je pri svijesti, ali ranjen u predjelu glave, kod usta
pa nismo mogli komunicirati. U pakračkoj bolnici pružena mi je prva pomoć, ali su
procijenili da me oni ne mogu operirati već da moram ići dalje. Ja sam to odbio tražeći
da dovezu tijela mojih dvaju suboraca – Petrikovskog i Jendrića. Kad su ih dovezli
pristao sam da me voze u bolnicu u Bjelovar. Prilikom prijevoza pokvario se automobil
te sam, umjesto u Bjelovar, kamionom odvezen u Daruvar. Kako sam izgubio puno
krvi, odmah su me priključili na transfuziju (a kod sebe sam imao knjižicu višekratnog
davatelja krvi). Vozilom hitne pomoći, u pratnji liječnice, prevezen sam u bjelovarsku
bolnicu gdje sam stigao u noćnim satima. Odmah sam stavljen na operacijski stol gdje
me operirao kirurg dr. Mesar. Drugi je dan napravljeno još nekoliko operacija nakon
kojih sam ostao 14 dana u bjelovarskoj bolnici na intenzivnoj njezi. Drugog su me
dana, u popodnevnim satima, posjetili Predsjednik Kriznog štaba Franjo Križanić
i Andrija Makar koji su o operacijama razgovarali s dr. Mesarom. Na Staru su me
godinu posjetili mama i firmani kum, a dan kasnije u posjetu su bili ministar obrane
Luka Bebić i Predsjednik Sabora Vladimir Šeks. Nakon oporavka (21 dan) prebačen
sam u varaždinsku bolnicu gdje me primio prim. dr. Hainš, a nakon toga me više puta
operirao ortoped dr. Marijan Cesarec. Prohodao sam nakon dvije i pol godine.

169
 Fotografija iz Kusonja koja je objavljena u „Večernjem listu“ od 26. prosinca 1991. godine.
Na fotografiji je branitelj na motoru koji je 27. prosinca spasio ranjenog branitelja Zlatka Cvetka (u gornjem
redu 3. slijeva s vunenom kapom), a do njega lijevo je legendarni branitelj iz Prekopakre „Foka“ (s bradom).

Prva i peta stranica dnevničkih zapisa Z. Cvetka o sudbonosnim danima rata (27. 12. 1991.), kad pogibaju
Mladen Jendrić i Božo Petrikovski, a Zlatko Cvetko je teško ranjen

170
Raspored branitelja na stražarskim mjestima 23./24. 12. 1991. na pakračkom bojištu
(4. i 5. stranica iz dnevnika zamjenika zapovjednika voda Z. Cvetka)

171
 Faksimil članka iz
„Večernjeg lista“ od 26.
12. 1991. o oslobađanju
sela Kusonja kod
Pakraca

172
 Zlatko Cvetko je 80-postotni invalid Domovinskog
rata, odlikovan Spomenicom Domovinskog rata 1990.
– 1992., Redom hrvatskog trolista i Redom hrvatskoga
križa

173
 Zlatka Cvetka sam posjetio drugog dana nakon ranjavanja u bjelovarskoj bolnici,
gdje je bio operiran, a nešto kasnije prebačen u bolnicu u Varaždinu, gdje su obavljene
razne operacije. Dan kasnije pokopali smo Mladena Jendrića na pravoslavnom groblju u
Bolfanu, a idući dan Božu Petrikovskog na ludbreškom groblju. Bili su to, nakon pogibije
Kanižaja u Vukovaru, teški trenuci za malu ludbrešku sredinu. Tad smo se još nadali da
će se nestali policajac Marijan Levak vratiti.

Dana 28. prosinca 1991. prva varaždinska i ludbreška satnija u Gavrinici, druga satnija
ispred Šeovice i 76. pakrački bataljun na polovici Šeovice bili su na položajima brigada i
ostalih hrvatskih snaga u napadu na jugoistočno područje Pakraca ujutro 28. prosinca
1991. godine. Poslije pogibije naših branitelja i bojnika Sokača te povlačenja iz napadnih
akcija prema jugoistočnom području Pakraca, u brigadi je nastala dosta teška situacija u
moralno-vojnom smislu. O tome u knjizi 104. brigada HV-a svjedoči njezin zapovjednik
pukovnik Ivan Rukljić.

31. 12. (na staru godinu) otišao sam u OZ Bjelovar (do zapovjednika Jerzečića i
zamjenika Plasaja) te osobno poduzimao velike napore da najveći dio ludbreške satnije
ostane na novo zauzetoj liniji obrane, do zamjene koja je izvršena u prvim danima
siječnja 1992. godine. Satnija je povučena na sigurno područje, u selo Badljevina, gdje
se uz dvotjedne zamjene, zadržava do početka srpnja 1992. godine.

22. VELJAČE 1992.

Održana je 27. sjednica Kriznog štaba Općine sa sljedećim dnevnim redom:

-- Analiza zaključaka i donesenih mjera

-- Informacija o donacijama i raspoloživim sredstvima za obranu

-- Formiranje specijalnih jedinica CZ za otklanjanje posljedica agresije na RH

-- Obilježavanje Dana CZ i prijedlog za pohvaljivanje

-- Zahtjev za oslobađanje od vojnog rasporeda

-- Mjere zamračivanja i javne rasvjete

-- Ostala pitanja.

Svi zaključci s prethodnih sjednica su u većem dijelu realizirani.

174
 Ostalo nam je rješavanje pitanja vezanih za primjenu novog Zakona o obrani u dijelu
zapovjednoga kadra bivše TO, te pitanje daljnjeg financiranja troškova obrane koji nastaju
u Općini. Osim toga treba ugovorom riješiti predaju objekta u V. Bukovcu (Lovački dom)
bivšem vlasniku poduzeću „Bednja“ Ludbreg, pošto su ga jedinice za obuku ZNG-a
napustile. Naime, u objekt su uložena značajna financijska sredstva za osposobljavanje
Centra za obuku HV-a. Zaključeno je da sekretar obrane (Hrkač) zajedno s bivšim
zapovjednikom TO (Đuran) riješi sve dileme koje se odnose na Ministarstvo obrane
(zapovjedni kadar TO, daljnje financiranje i refundiranje troškova). Ugovorne odnose
između Općine i poduzeća „Bednja“ treba urediti gospodin Marko Šoša i o tome
izvijestiti KŠ. Postupke koji se vode prema izgrednicima iz Pričuvnog sastava HV-a
nastaviti, kao i djelatnosti pomoći mobiliziranim braniteljima.

Predsjednik je podnio izvješće o financijskim sredstvima za obranu koja su prikupljena

od građana i poduzeća. Veći dio tih sredstava je vraćen, jer smo vratili uložena sredstva u
kupnju šlepera kalašnjikova, koji smo ustupili zapovjedniku obrane Kostajnice (Bobetko
ml.), a novac dobili vraćen. Sredstva koja su trošena iz proračuna su evidentirana u
izvješću o realizaciji proračuna za 1991. godinu, a u prilogu ovog zapisnika je izvješće o
primljenim, vraćenim i doniranim financijskim sredstvima od građana Ludbrega.

175
 Prikupljena financijska sredstva od građana kao pozajmica za kupnju opreme i oružja za obranu

176
Iznos sredstava u DM koji je ostao nakon povrata darivateljima kao oblik donacije za obranu položen je na
poseban račun u banci namijenjen za obranu RH

177
 Iznos sredstava i datum i vrsta trošenja sredstava za obranu po pojedinim
stavkama nabave

Sredstva su trošena prema potrebama Pričuvnog sastava HV-a Ludbreg, a po odluci KŠ,
kako je iskazano u izvješću:

– Pancirke (zaštitne veste) 130 kom x 160 DM 20.800,00 DM

– Aparati za vezu „Kenwod“ 6 kom x 598 DM 3.588,00 DM
– Aparati za noćno promatranje 2 kom x 1.600 DM 3.200,00 DM
1 kom x 1.100 DM 1.100,00 DM
------------------------------------------------------------------------------------------------
– UKUPNO 28.688.00 DM
------------------------------------------------------------------------------------------------

– Donacija berlinskih Hrvata 11.000,00 DM

=========================================================

– Ostaje za platiti predsjedniku KŠ Berlina (Zrno) 17.000,00 DM

------------------------------------------------------------------------------------------------

178
Potvrda o doznaci sredstava i spisak donatora iz dijaspore za obranu RH preko KŠ Ludbreg

179
 Jedanaest donatora iz Njemačke poklonilo je za potrebe branitelja iz Ludbrega 130 pancirnih košulja

Osim navedenih donacija iz dijaspore bilo je i drugih oblika donacija, u kojima su

sudjelovali:

– Ivan Zrno
– Franjo Zdelar
– Ivo Gadže
– Franjo Remenar
– Stjepan Lipić.
180
181
Ivo Zrno i Franjo Zdelar darovali su Pričuvnom sastavu HV-a Ludbreg dva kamiona za prijevoz branitelja

182
 Donacija Franje Zdelara (kamion) darovana je uz Stjepan Lipić darovao je za potrebe obrane
odobrenje darovatelja OZ Bjelovar brigadiru Jerzečiću osobni automobil Chevrolet Nova

Pismo zahvale KŠ Ludbreg Ivanu Gadži za organizaciju donacije za potrebe u Hrvatskoj

183
 Nabava opreme za potrebe obrane koju je organizirao D. Gložinić (predsjednik Skupštine)

184
Donacija Zdravka Požgaja u visini od 10.000 austrijskih šilinga za obranu korištena je za nabavu odašiljača
Radija Ludbreg

Donacije Zdravka Požgaja u iznosu od 10.000,00 austrijskih šilinga i Antuna Bohneca

u iznosu od 1.670,00 njemačkih maraka upotrijebljene su, po odobrenju donatora, za
izgradnju odašiljača Radija Ludbreg, kako bi radio pojačao čujnost na cijelom području
ludbreške regije, što je, zbog bržeg informiranja građana u specifičnim ratnim uvjetima,
ocijenjeno važnim.

185
 Obračun o uvozu opreme za odašiljač Radija Ludbreg iz doniranih sredstava (Požgaj, Bohnec)

Osim navedenih donacija, još su mnoga ludbreška poduzeća bila uključena u pomoć
braniteljima u raznim oblicima (hrana, cigarete, sokovi, odjeća i drugo), za što postoji
detaljan popis, a sve što se donira šalje se na liniju obrane.

186
 PREGLED DONATORA I SPONZORA BRIGADE

Nesebičnim i pravovremenim pomoćima postrojbama brigade, od osnivanja 1991.

godine do demobilizacije 1992. godine, uključio se velik broj organizacija i pojedinaca.
Zapovjedništvo brigade zahvaljuje svima koji su imali razumijevanja i doprinijeli razvoju
brigade.

AGROLUDBREG LUDBREG
BEDNJA LUDBREG
BELUPO LUDBREG
BUDUĆNOST LUDBREG
CIGLANA LUDBREŠKI VINOGRADI
CO LUDBREG
GRAFIČAR LUDBREG
LIPIĆ STJEPAN IZ OBRANKOVCA
MAGIĆ LUDBREG
OPREMA LUDBREG
POLET LUDBREG

Izdavanje fotomonografije o 104. brigadi financijski je, iz ludbreškoga kraja, pomoglo

poduzeće BUDUĆNOST LUDBREG.

Osim toga, radnici Opreme su na redovni račun (proračun Općine) uplatili 550.000,00
dinara za obranu.
Zaključeno je da se izvješće sa svim prilozima u cijelosti prihvaća te da se ostatak
nepotrošenih sredstava u iznosu od 28.000,00 DM utroši za nabavke koje su u tijeku.
Zoran Happ izvješćuje članove KŠ o dopisu koji je uputio Republički štab Civilne
zaštite, koji predlaže organiziranje specijalnih jedinica za otklanjanje posljedica agresije.
Kako se sugerira da se izvide mogućnosti koje postoje na našem području, to znači da se
na takve mogućnosti ukaže, a popuna i financiranje će ići kroz određene formacije na
razini države. Naše područje može predložiti vod za građevinske radove (raščišćavanje
srušenih građevina, izgradnja i održavanje kuća i cesta i druge građevinske aktivnosti),
jer za to postoje stručni kadrovi i potrebna mehanizacija. Ukoliko država riješi pitanje
opreme i prehrane te druge financijske potrebe, može se računati na takvo rješenje kod
nas.
Zaključeno je da se obave pripreme za formiranje i osposobljavanje takve jedinice u
području građevinarstva, a da se financiranje riješi s RŠ CZ. Naš doprinos može biti
u oslobađanju ljudi od vojne obveze i, u skladu s potrebama u poduzećima, rješavanje
problema u proizvodnji za vrijeme njihovog odsustva.
Priprema se obilježavanje Dana CZ (1. ožujka 1992.). Općinski KŠ CZ predlaže da se na
tom skupu podjele pohvalnice za nesebičan doprinos:
187
 -- Belupo Ludbreg

-- Vatrogasni savez Općine Ludbreg.

Zaključeno je da se prijedlog OKŠ CZ o pohvalama prihvaća te da se predloži

predsjedniku IV da na svečanoj sjednici izrekne zahvalu za kvalitetan rad OŠ CZ.
U vezi oslobađanja od vojne obveze predloženo je da se ne oslobađa nikoga, osim ljudi
koji su na drugim zadacima, a posebno oni koji rade u jedinicama CZ. To je ujedno i
zaključak pod ovom točkom dnevnog reda.
Policiji je putem faksa naređeno da poduzme mjere zaštite pojedinih odgovornih
ljudi u upravi i gospodarstvu zbog ubačenih grupa za otmicu. Predloženo je da se na
cijelom teritoriju uključi javna rasvjeta i da se maknu grudobrani s javnih objekata te
ukinu dežurstva na ulazima u javne objekte (zgrada Općine, zgrada Pučkog učilišta, Dom
zdravlja i drugdje).
Zaključeno je da se uključuje javna rasvjeta na cijelom području Općine, da se maknu
grudobrani (vreće s pijeskom) sa svih javnih objekata te da se ukinu dežurstva u svim
javnim ustanovama.
Svima nama i dalje ostaje obveza da u okviru svojih profesionalnih nadležnosti brinemo
o ranjenima i obiteljima poginulih i nestalog policajca.
Ludbreška satnija bila je na ratištu u 16 smjena (od 24. studenoga 1991. do 6. srpnja
1992.), a poslije osvajanja skladišta oružja JNA na Banjščini bila je zadovoljavajuće
opremljena.

188
189
Spisak naoružanja i opreme kojima je raspolagala ludbreška satnija u okviru OZ Bjelovar na dan 16. srpnja
1992. (nakon završetka djelovanja na bojištu Pakraca)

190
 Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman donio je 17. ožujka 1992. godine
Odluku o prestanku važenja Odluke o kriznim štabovima, te se poslovi organizacije
obrane Republike Hrvatske povjeravaju novoformiranim tijelima.

PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE

Na temelju članka 94. i 106. Ustava Republike Hrvatske donosim

ODLUKU

o prestanku važenja Odluke o kriznim štabovima

I.

Odluka o kriznim štabovima ("Narodne novine", broj 44/91) prestaje važiti.

II.

Ova odluka stupa na snagu danom objave u "Narodnim novinama".

Broj: 03-229/1-92.

Zagreb, 17. ožujka 1992.

Predsjednik Republike Hrvatske

dr. Franjo Tuđman, v. r.

Kroz 3. satniju (ludbreška satnija) prošao je veliki broj branitelja, čija su imena ispisana
u objavljenoj knjizi 104. brigada HV-a, pa ih neću ovdje poimence nabrajati. Međutim,
svakako je važno spomenuti sve poginule i ranjene branitelje 3. satnije, kako bi se njihova
imena, mjesto i način pogibije ili ranjavanja sačuvali za buduće generacije.

191
Dokument Ureda za obranu Ludbreg o broju mobiliziranih, poginulih, ranjenih, nestalih i oboljelih branitelja
i policajaca koji su u nadležnosti Ureda za obranu (bez branitelja u profesionalnim jedinicama HV-a)

192
Podaci o poginulim braniteljima 3. satnije 3. bojne 104. brigade:

Službena zabilješka TO za potrebe KŠ Općine o pogibiji Mladena Jendrića, branitelja 3. satnije

193
 Službena zabilješka TO za potrebe KŠ Općine o pogibiji Bože Petrikovskog, branitelja 3. satnije

194
 Podaci o ranjenim dragovoljcima

Iz službenih zabilješki TO za potrebe KŠ Općine Ludbreg uzeti su podaci o ranjenim

dragovoljcima (originalni dokumenti nalaze se u arhivu Kriznog štaba općine Ludbreg).
U prvom borbenom djelovanju 3. satnije u Bjelovaru ranjeni su branitelji Mladen Benc,
Josip Kenđel i Alan Pahor.
Ranjeni dragovoljci koji su zamijenili raspuštenu 3. satniju na pakračkom bojištu u selu
Omanovac: Stanislav Premužić, Vladimir Vilopek i Marijan Frančić.
Nakon smjene dragovoljačke satnije 24. na 25. studenoga 1991. dolazi redovna kompletna
3. satnija, koja je izložena neprestanome neprijateljskom djelovanju, najčešće granatama
iz minobacača i snajpera, a povremeno topničkim i tenkovskim granatama. Iz te satnije
ranjeni su: Stjepan Golubić, Zdravko Detelj, Ivan Međimurec, Zlatko Kelin, Kruno Jalšić,
Mijo Vađon, Marijan Repić i Mladen Šimunić.
U najžešćim ratnim djelovanjima našla se naša 3. satnija, koja je na bojište došla u
noći 22. prosinca 1991. i ostala na bojištu do 3. siječnja 1992., kad je zamijenjena novim
braniteljima. Ova satnija pretrpjela je najveće gubitke: dvojica poginulih (Mladen Jendrić
i Božo Petrikovski) i pet ranjenih: Zvonko Jadanić, Nino Daraboš, Zlatko Cvetko, Boro
Šmrček i Darko Vađon.
Nakon teških gubitaka koje je pretrpjela ova smjena 3. satnije (božićno-novogodišnja)
na prijelazu iz 1991. u 1992. godinu, nova smjena je povučena na početnu obrambenu
liniju, gdje su ostale sve smjene do početka srpnja 1992. godine. U siječnju 1992. satnija
bilježi jednoga ranjenoga – Dražena Novaka.

Pored redovnih članova KŠ Općine, u radu su sudjelovali i pojedini nosioci raznih

aktivnosti, uključeni u obranu RH, bez prava glasovanja. To su Stjepan Mravlinčić,
zapovjednik NZ, Andrija Makar, zapovjednik CZ i zamjenik zapovjednika PS HV-a za
Općinu Ludbreg, Kruno Radašić, tajnik Skupštine Općine i član KŠ za informiranje, te
Marija Perša, tajnica Izvršnog vijeća Općine Ludbreg i tajnica KŠ, kojoj zahvaljujem na
pedantno vođenim zapisnicima svih sjednica KŠ i drugih tijela obrane (NZ, CZ i drugih),
što daje vjerodostojnost svim iznesenim zaključcima.

195
Popis svih redovnih i kooptiranih članova KŠ Općine Ludbreg koji su sudjelovali u svim odlukama važnima
za obranu Općine i RH

196
 Na temelju članka 100. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, te članka 3. stavka 2.
Uredbe o činovima, dodjeli činova i promaknućima u viši čin, te prevođenju i odorama
pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske, Ukazom predsjednika RH dr. Franje
Tuđmana od 28. svibnja 1992. godine, s područja Općine Ludbreg dobili su čin pričuvnih
časnika Oružanih snaga RH:

čin satnika:

– Antun Jež, Ivan

– Franjo Novak, Ignac
– Roko Vlahov, Nikola

čin natporučnika:

– Josip Crkvenčić, Franjo

– Ivica Dimkovski, Slavko
– Andrija Makar, Marko
– Zvonko Zlatar, Stjepan

čin poručnika:

– Zdravko Balažinec, Franjo

– Željko Biškup, Mirko
– Božidar Biškup,Mirko
– Ivan Đuran, Stjepan
– Marijan Filip, Radoslav
– Mladen Herenčić, Mirko
– Želimir Hladnić, Zvonko
– Branko Jagodić, Đuro
– Krešimir Juratović, Ivan
– Krunoslav Kosir, Josip
– Josip Krobot, Stjepan
– Stanko Makar, Dragutin
– Nevres Mešić, Ćamil
– Zvonko Mihalić, Stjepan
– Dragutin Mikulić, Valent
– Velimir Mikulić, Stjepan
– Vlado Petak, Izidor
– Zlatko Petak, Franjo
– Drago Premec, Tomo
– Pavao Rajh, Stjepan
– Eduard Stubić, Stjepan
197
 – Dubravko Tršinski, Mirko
– Vjekoslav Varga, Josip
– Željko Vargović, Milan
– Stjepan Zdelar, Antun

čin zastavnika:

– Damir Amadori, Josip

– Božidar Balija, Ivan
– Nino Bačani, Ivan
– Marinko Gašparić, Stjepan
– Zlatko Gizdavec, Alojz
– Stjepan Golubić, ...
– Josip Grabušnik, Ivan
– Siniša Horvat, Josip
– Stjepan Ivanuša, Antun
– Dražen Katalenić, Josip
– Boris Kišiček, Stanko
– Mladen Kolman, Franjo
– Nino Daraboš, Ivan
– Mladen Lilek, Josip
– Damir Lončarić, Ivan
– Zlatko Mikulić, Ivan
– Krunoslav Petrić, Dragutin
– Jožek Popović, Ivan
– Damir Prlog, Katica
– Goran Sinković, Ivan
– Đuro Šprem, Franjo
– Josip Turković, Franjo
– Damir Valenko, Franjo
– Josip Varović, Stjepan
– Željko Vađunec, Josip
– Dražen Vuk, Tomo

198
199
 Prva i posljednja stranica Ukaza predsjednika Republike Hrvatske o dodjeli časničkih činova

Odlukom o dodjeli činova, promaknućima i prevođenju u činove pričuvnih dočasnika

Oružanih snaga Republike Hrvatske, ministar obrane Gojko Šušak 28. svibnja 1992.
godine promaknuo je s područja Općine Ludbreg u čin dočasnika:

čin stožernog narednika:

– Zvonko Kišićek, Ivan

– Marijan Šoš, Boris

čin stožernog vodnika:

– Zvonimir Višnjić, Ivan

čin vodnika:

– Vjekoslav Golubić, Mijo

– Dragutin Grgec, Stjepan
– Nikola Janković, Dušan
– Josip Kišić, Slavko
– Antun Novota, Ivan
– Josip Radiković, Tomo
– Zvonimir Sučić, Ivan
– Dragutin Zmaić, Marko
– Branko Štefanek, Vinko

čin desetnika:

– Franjo Jadanić, Ivo

– Zdravko Katalenić, Andrija
200
– Ivan Kuharić, Đuro
– Ivan Marcijan, Mirko
– Dragutin Miroslav, Feliks
– Bože Pavković, Veselko
– Franjo Ružić, Josip
– Branko Šimegi, Franjo
– Zlatko Šmer, Mate

201
 Prva i posljednja stranica Odluke ministra obrane Gojka Šuška o dodjeli dočasničkih činova

Zapovjednik 104. brigade Ivan Rukljić predložio je 16. 11. 1992. godine za više činove
nekolicinu branitelja za koje je smatrao da su svojim radom i djelovanjem u obrani to
zaslužili:
– Ivica Dimkovski, Slavko, za čin pričuvnog satnika
– Ljubo Ivanović, Dušan, za čin pričuvnog zastavnika
– Ivan Kuharić, Đuro, za čin pričuvnog narednika
– Kruno Križanić, Stjepan, za čin pričuvnog zastavnika
– Zvonimir Martinec, Mirko, za čin pričuvnog narednika
– Antun Novota, Ivan, za čin pričuvnog zastavnika
– Ivan Rajh, Stjepan, za čin pričuvnog narednika.

Popis svih branitelja 3. satnije PS HV Ludbreg nalazi se u knjizi 104. brigada HV-a te
smatram nepotrebnim to ovdje ponavljati.

202
 U prvoj knjizi opisan je ratni put 104. brigade, u kojoj je Ludbreg sudjelovao s 3/3 satnijom, a druga knjiga
Varaždinski dani rata spominje zasluge policije, Teritorijalne obrane i dragovoljaca iz ludbreškoga kraja u
oslobađanju Varaždina

Svečano uručivanje Spomenica Domovinskog rata pripadnicima 3. satnije 3. bojne 104.

brigade HV-a – Ludbreg održano je 4. ožujka 1995. godine. Spomenica Domovinskog
rata dodijeljena je svim braniteljima za sudjelovanje u Domovinskom ratu u razdoblju od
1990. do 1992. godine.

203
 Pozivnica za svečano uručivanje Spomenice Domovinskog rata pripadnicima 3/3 104. brigade

204
 Na dodjeli spomenica održao sam govor kao predsjednik Kriznog štaba za Općinu
Ludbreg i kao načelnik Općine Ludbreg (prema novom teritorijalnom ustroju).

Gospodo časnici i dočasnici, štovani članovi obitelji poginulih pripadnika Hrvatske

vojske, štovani pripadnici 3. satnije 3. bojne 104. brigade HV-a – Ludbreg, gospođe i
gospodo!

Pozdravljam Vas kao predsjednik KŠ, u ime svih članova KŠ za bivšu Općinu Ludbreg.

U godinama 1990., 1991. i 1992. zgusnulo se toliko povijesnih događaja da možemo s

pravom reći da više nitko od nas i ništa više nije kao prije. Poslije prvih višestranačkih
izbora i nedugo zatim srpske agresije, obrana domovine Hrvatske nametnula se kao
imperativ, iako nitko od nas nije rat želio, niti ga je bilo čime izazivao.

Mladići ludbreškoga kraja od prvog su dana krenuli na razne strane duge bojišnice od
Osijeka i Vukovara, preko Pakraca, Lipika i Gospića, do Zadra i Dubrovnika. Odlazak
na bojišnicu otežavala je činjenica da smo 15. svibnja 1990. godine, neposredno prije
nastupa nove demokratski izabrane vlasti, ostali bez oružja bivše TO za Općinu Ludbreg.

No, unatoč tome što smo imali samo oružje kod policije i lovačke puške, na poziv KŠ
za obranu Varaždina odazvalo se preko 200 dragovoljaca, a njih 100 krenulo u obranu
Varaždina. I danas se s radošću sjećam oslobađanja skladišta bivše JNA na Bajnščini,
kad smo, nakon toliko muka i strepnji, po prvi put mogli naoružati ludbrešku satniju.
Zahvaljujem svima koji su nam materijalno i moralno pomagali u opremanju satnije.

Ludbreška satnija sudjelovala je u oslobađanju Bjelovara te u operacijama oslobađanja

Pakraca i Lipika. Tu se svakako moramo prisjetiti naše dragovoljačke satnije (35
branitelja), male brojem, ali odvažne i hrabre u obrani zauzetih položaja u selu Omanovac
i Starom Majuru. Sjećam se teškog trenutka kad sam primio tužnu vijest da naša satnija,
koja je bila u ofenzivnim borbenim zadacima u oslobađanju Pakraca uoči Božića i Nove
1992. godine, ima poginulih i teško ranjenih branitelja. Zauvijek su nas ostavili hrabri
vitezovi Mladen Jendrić i Božo Petrikovski. Želim Vam u ovom svečanom trenutku reći
da nećemo dopustiti, bez obzira na sve mijene, da ova imena budu ikada zaboravljena.

Čestitam Vam na dodijeljenoj Spomenici Domovinskog rata, sa željom da u Vama

potakne najviše osjećaje, da se za očuvanje slobodne domovine Hrvatske mora dati
najveća žrtva, a da se domovina Hrvatska ne može dati ni za što.

Neka živi naša jedina i vječna Hrvatska!

205
 OBRANA VUKOVARA

Obrana Vukovara je jedna od najsvjetlijih točaka u cjelokupnom doprinosu ludbreškoga

kraja u obrani Hrvatske. Djelatnici Policijske postaje Ludbreg krenuli su u sastavu Policijske
uprave varaždinske, po zapovijedi MUP-a RH, na ispomoć u Vukovar već 28. lipnja 1991.
godine. Na ispomoć u trajanju od 2 do 3 tjedna odlazilo je dvadesetak policajaca iz PP
Ludbreg (ukupni kontingent PU iznosio je od 100 do 185 djelatnika iz Varaždina, Čakovca,
Ivanca, N. Marofa i Ludbrega). Jedan od zapovjednika jedne od zasebnih postrojbi bio je
i Marijan Kovačić iz Ludbrega. Kako je u knjizi 19 VUKOVARAŽDIN 91 tiskane 2011.
godine u Varaždinu obrađen cjelokupni ratni put Specijalne postrojbe PU Varaždin, u
okviru koje su se nalazili i policajci iz Ludbrega, ovdje ću dati samo one detalje koji su
značajni za doprinos ludbreškoga kraja u toj ratnoj epopeji. Dramu koja se odvijala u
Vukovaru najbolje je oslikao varaždinski književnik, pjesnik Ernest Fišer, u pjesmi Grad
kojeg nema, posvećenoj „Junačkim braniteljima Vukovara“:

U Vukovaru se zaustavila povijest: taj Grad

kojeg zapravo nema, sad biva stvarniji
i postojaniji od najtvrđeg bedema

Krvožedne su ga rušile horde, ali Grad

nevidljiv, jer je život zamijenio smrću
naprosto nije znao priznati kapitulaciju

Još samo po nestalim kućama, iz noći u noć

kao po navici sablasno odjekuju rafali
premda su im branitelji odavno izginuli

Ne, ne govorim o strahu, on se nastanio

u zločincima, i svima koji su Grad izdali
prije nego se iznova rodio, iz vatre i dima

Tako je nikla vjera, poput dobrog duha iz boce

koji su stvorila djeca: u našim srcima
on već dotiče zvijezde, nepokoren Grad

Moj Vukovar, sazdam od prkosa i čuda

napokon je iskupio svu tugu svijeta
i sada ga više ništa ne može slomiti

(18. X.1991.)

206
 LUDBREŠKI POLICAJCI – VUKOVARSKI
BRANITELJI

JOSIP KANIŽAJ
Josip Kanižaj, sin Alojzija i Ane, rođen 7. 3. 1967. godine u Ludbregu, s posljednjim
prebivalištem u Sesvetama Ludbreškim, Vinogradska ulica broj 45, djelatnik Policijske
uprave varaždinske, III. Policijske postaje Ludbreg od 13. 3. 1991. na radnom mjestu
operativni radnik za pozorničku-patrolnu djelatnost.

Upućen je na izvršenje službenog zadatka sa zasebnom postrojbom PU varaždinske

dana 11. 9. 1991. godine u Vukovar. Josip Kanižaj je smrtno ranjen 6. 11. 1991. godine u
Borovu Naselju, te je nadalje njegova sudbina nepoznata, vodi se kao nestala osoba.

Pronađen je među žrtvama sahranjenim na Novom groblju u Vukovaru, a identificiran

je dana 30. 4. 1998. godine, a sahranjen 3. 5. 1998. godine u Sesvetama Ludbreškim. Kao
datum pogibije upisan je 6. 11. 1991. godine.

Iza sebe je ostavio kćerku Karmen, rođenu 1990. godine i suprugu Mirjanu.

ODLIČJA:

Spomenica Domovinskog rata, Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s

posebnim pleterom, Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom,
posmrtno unaprijeđen u zvanje SAMOSTALNI NAREDNIK.

207
 Marijan Levak, sin Franje i Marije, rođen 18. 9. 1956. godine u Lunjkovcu, s
prebivalištem u Lunjkovcu 2c, djelatnik PU varaždinske, III. Policijske postaje Ludbreg.
Zaposlen u policiji od 13. 3. 1991. godine do nestanka i to na poslovima operativni radnik
za pozorničko-patrolnu djelatnost u Stanici policije Ludbreg.

Marijan Levak je kao djelatnik III. Policijske postaje Ludbreg upućen na izvršenje
službenog zadatka sa Zasebnom postrojbom PU varaždinske dana 11. 9. 1991. godine u
Vukovar. Prema izjavama povratnika iz Vukovara, dana 12. 11. 1991. godine imenovani
je krenuo u proboj iz Borovog Naselja i od tada mu je sudbina nepoznata, te se vodi kao
nestala osoba.

Djelatnik je oženjen, ima kćeri Klementinu, rođenu 1980, godine i Josipu, rođenu 1986.
godine, te suprugu Mariju.

ODLIČJA:

Spomenica Domovinskog rata, Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s

posebnim pleterom, unaprijeđen u zvanje do razrješenja statusa nestaloga – SAMOSTALNI
NAREDNIK.

208
 PETAR FRANOLIĆ

Pripadnik Zasebne postrojbe, otac Vlado i majka Katica, rođen 31. 12. 1957. u Krku, Hrvat.

Od 15. 1. 1991. godine radi u policiji, kao mlađi policajac, a tečaj za policajca je završio
27. 4. 1991. te je od 10. 5. 1991. operativni radnik za pozorničko-patrolnu djelatnost u
PP Ludbreg. Od 1. 1. 1996. do 28. 12. 1997. radi kao kriminalistički referent za obradu
kriminaliteta u III. PP Ludbreg, te je preveden u zvanje detektiv. Od 29. 12. 1997. radi kao
domar u PP Ludbreg. Privremeno upućen u PU vukovarsko-srijemsku 11. 9. 1991., gdje je
sudjelovao u obrani Borova Naselja do 11. 11. 1991. godine.

Hrvatski branitelj – ratni vojni invalid.

Tereni: 1. 5. 1993. – 30. 5. 1993. Dubrovnik; rujan 1995. Vojnić.

Umirovljen je 31. 3. 1998., preveden u zvanje NAREDNIK.

ODLIČJA:

Red Nikole Šubića Zrinskog, Spomenica Domovinskog rata, Spomen-plaketa Vukovar

1991.

DRAŽEN HIŽAK

Pripadnik Zasebne postrojbe, sin Ivana i Ružice, rođen 10. 11. 1967. u Varaždinu, Hrvat.

Dana 7. 3. 1991. primljen je u radni odnos u Policijsku upravu Varaždin kao pripadnik
policije – pripravnik. S 10. 5. 1991. primljen je na radno mjesto OR pozorničko-patrolne
djelatnosti, Policijska stanica Ludbreg, u zvanju mlađi policajac. Dana 1.1. 1996.
privremeno imenovan na položaj šefa smjene Policijske postaje, za koje je propisano zvanje
SAMOSTALNI NAREDNIK – POLICAJAC. Privremeno upućen u PU vukovarsko-
srijemsku 11. 9. 1991. godine. Zatočen 20. 11. 1991. i odveden u logor Stajićevo.

Razmijenjen je 10. 12. 1991. godine. Hrvatski branitelj – ratni vojni invalid.

Tereni: 29. 8. 1995. – 21. 9. 1995. Vojnić; 13. 4. 1994. – 18. 5. 1994. Dubrovnik; 11. 7.
1995. – 22. 7. 1995. Dubrovnik. Umirovljen 30. 11. 1996. i preveden u zvanje NAREDNIK.

ODLIČJA:

Spomenica Domovinske zahvalnosti, Red Nikole Šubića Zrinskog, Spomenica

Domovinskog rata, Spomen-plaketa Vukovar 1991.
209
 ZLATKO HORVAT

Pripadnik Zasebne postrojbe, otac Đuro i majka Marija, rođen 1. 2. 1962. u Ludbregu,
Hrvat.

Dana 13. 3. 1991. primljen na radno mjesto policajca pripravnika u Policijsku stanicu
Ludbreg. Nakon završenog tečaja za policajce, 15. 5. 1991. raspoređen na radno mjesto OR
pozorničko-patrolne djelatnosti u PP Ludbreg, za koje je utvrđeno zvanje mlađi policajac.
Dana 7. 5. 1995. preveden u zvanje policajac.

Privremeno upućen u PU vukovarsko-srijemsku 11. 9. 1991., gdje je sudjelovao u obrani

Borova Naselja. Izašao iz Vukovara kao ranjenik 22. 11. 1991. godine. Hrvatski branitelj
– ratni vojni invalid.

Umirovljen je 14. 12. 1995. i preveden u zvanje VIŠI POLICAJAC.

ODLIČJA:

Red hrvatskog križa, Red Nikole Šubića Zrinskog,Spomenica Domovinskog rata,

Spomen-plaketa Vukovar 1991.

DRAGEC KLADIĆ

sin Dragutina i Nevenke, rođen 21.4. 1969. godine u Ludbregu, Hrvat. S 15. 1. 1991.
primljen je u radni odnos u MUP RH, Policijska uprava Varaždin. Dana 7. 5. 1991. završio
je tečaj za policajce, te je 7. 5. 1991. raspoređen na radno mjesto mlađi policajac u PS
Ludbreg. Privremeno je upućen u PU vukovarsko-srijemsku 11. 9. 1991. godine. Zatočen
20. 11. 1991. i odveden u logor Stajićevo. Razmijenjen je 10. 12. 1991. godine. Hrvatski
branitelj – ratni vojni invalid.

Tereni: 31. 3. 1995 – 16. 5. 1995. Dubrovnik; 4. 9. 1995 – 4. 10. 1995. Vojnić; 3. 11. 1995 –
3. 12. 1995. Vojnić. Umirovljen 30. 11. 1997. i preveden u zvanje VIŠI POLICAJAC.

ODLIČJA:

Spomenica domovinske zahvalnosti, Red Nikole Šubića Zrinskog, Spomenica

Domovinskog rata, Spomen-plaketa Vukovar 1991.

210
 ZLATKO KLEKAR

otac Josip i majka Ivka, rođen 8. 6. 1964. u Ludbregu, Hrvat. Od 7. 3. 1991. radi u policiji
na radnom mjestu za pozorničko-patrolnu djelatnosti – pripravnik u Policijskoj upravi
Varaždin, a nakon završenog tečaja za policajca na radnom mjestu pozorničko-patrolne
djelatnosti u PS Ludbreg u zvanju mlađi policajac. Od 1.1. 1996. preveden u zvanje
policajac, a 3. 10. 1996. preveden u zvanje viši policajac.

Privremeno upućen u PU vukovarsko-srijemsku 11. 9. 1991., gdje je sudjelovao u obrani

Borova Naselja do 23. 9. 1991., kad je vraćen zbog bolesti. Hrvatski branitelj – ratni vojni
invalid.

Tereni: 18. 2. 1993 – 21. 3. 1993. Dubrovnik; 13. 7. 1994 – 15. 8. 1994. Dubrovnik; 30.
4. 1995 – 5. 5. 1995. Okučani; 3. 10. 1995 – 3. 11. 1995. Slunj. Umirovljen je 28. 2. 1999. i
preveden u zvanje VIŠI NAREDNIK.

ODLIČJA:

Spomenica Domovinskog rata, Spomenica domovinske zahvalnosti, Spomen-plaketa

Vukovar 1991.

DRAŽEN KRALJIĆ

sin Zvonimira i Nadice, rođen 20. 3. 1971. u Kladovu, Hrvat. Dana 15. 1. 1991. zasniva
radni odnos u MUP-u RH, PU Varaždin kao pripadnik policije, a 10. 5. 1991. raspoređen
je na radno mjesto pozorničko-patrolne djelatnosti u Policijsku stanicu Ludbreg u zvanju
mlađi policajac. Dana 1.1. 1996. premješten je na službeničko mjesto prometni policajac.
Privremeno upućen u PU vukovarsko-srijemsku 11. 9. 1991. godine. Zatočen 20. 11. 1991.
i odveden u logor Stajićevo. Razmijenjen je 10. 12. 1991. godine. Hrvatski branitelj – ratni
vojni invalid.

Tereni: 19. 1. 1994. – 4. 3. 1994. Dubrovnik; 30. 4. 1995. – 5. 5. 1995. Bljesak; 3. 10. 1995.
– 3. 11. 1995. Slunj. Umirovljen je 31.8.1996. i preveden u zvanje NAREDNIK.

ODLIČJA:

Red Nikole Šubića Zrinskog, Spomenica Domovinskog rata, Spomen-plaketa Vukovar

1991.

211
 MLADEN MEĐIMUREC

sin Andrije i Milke, rođen 29. 6. 1970. u Ludbregu, Hrvat. Dana 13. 6. 1991. raspoređen
je na radno mjesto pozorničko-patrolne djelatnosti u PU Varaždin, PS Ludbreg u zvanju
mlađi policajac. Dana 1.1. 1996. imenovan je na položaj policijski službenik – vođa
sektora, za što je propisano zvanje samostalni policajac, u III. PP Ludbreg. Sa 16. 2. 1998.
premješten je na službeničko mjesto operativnog dežurnog Policijske postaje, za koje je
propisano zvanje samostalni policajac. Privremeno upućen u PU vukovarsko-srijemsku
11. 9. 1991. godine. Zatočen 20. 11. 1991. godine i odveden u logor Stajićevo. Razmijenjen
10. 12. 1991. godine. Hrvatski branitelj – ratni vojni invalid.

Tereni: 16. 8. 1993. – 18. 9. 1993. Cavtat; 31. 1. 1994. – 11.2. 1994. Zagreb; 2. 3. 1994. –
14. 4. 1994. Dubrovnik; 13. 8. 1994. – 27. 8. 1994. Dubrovnik; 17. 5. 1995. – 16. 6. 1995.
Karlovac; 29. 8. 1995 – 2. 10. 1995. Vojnić; 3. 12. 1995 – 3. 1. 1996. Vojnić.

Umirovljen 15. 5. 1998. i preveden u zvanje VIŠI NAREDNIK.

ODLIČJA:

Spomenica domovinske zahvalnosti, Red Nikole Šubića Zrinskog, Spomenica

Domovinskog rata, Spomen-plaketa Vukovar 1991.

MARIO MELNJAK

Pripadnik Zasebne postrojbe, sin Franje i Marice, rođen 20. 6. 1967. u Ludbregu, Hrvat.

Dana 13. 3. 1991. raspoređen je na rad u MUP RH, PU Varaždin, kao pripadnik policije,
a 10. 5. 1991. raspoređen je na radno mjesto pozorničko-patrolne djelatnosti u Policijsku
upravu Varaždin, Policijska stanica Ludbreg. Od 26. 4. 1994. obnaša poslove u Ispostavi
prometne policije. Privremeno upućen u PU vukovarsko-srijemsku 11. 9. 1991. godine.
Zatočen 20. 11. 1991. i odveden u logor Stajićevo

Razmijenjen 10. 12. 1991. godine. Hrvatski branitelj – ratni vojni invalid.

Tereni: 8. 11. 1993. – 9. 12. 1993. Dubrovnik; 13. 7. 1994. – 15. 8. 1994. Dubrovnik.
Umirovljen 29. 2. 1996. i preveden u zvanje NAREDNIK.

ODLIČJA:

Spomenica domovinske zahvalnosti, Red Nikole Šubića Zrinskog, Spomenica

Domovinskog rata, Spomen-plaketa Vukovar 1991.

212
 DRAŽEN MEZGA

Sin Viktora i Marije, rođen 16. 3. 1966. u Ludbregu, Hrvat. Dana 2. 4. 1991. primljen je na
rad u MUP RH, Policijska uprava Varaždin kao pripadnik policije u svojstvu pripravnika.
Dana 13. 6. 1991. raspoređen je na radno mjesto OR pozorničko-patrolne djelatnosti u
PU Varaždin, PS Ludbreg, za koje je utvrđeno zvanje mlađi policajac. Dana 1.1.1996.
premješten je u MUP RH, PU varaždinska, III. PP Ludbreg, na službeničko mjesto za
koje je propisano zvanje policajac. Privremeno upućen u PU vukovarsko-srijemsku 11.
9. 1991. godine. Zatočen 20. 11. 1991. i odveden u logor Stajićevo. Razmijenjen je 10. 12.
1991. godine.

Hrvatski branitelj – ratni vojni invalid. Tereni: 19. 1. 1994. – 4. 3. 1994. Dubrovnik; u dva
navrata po mjesec dana Cavtat. Umirovljen 31.5. 1996. i preveden u zvanje NAREDNIK.

ODLIČJA:

Spomenica domovinske zahvalnosti, Red Nikole Šubića Zrinskog, Spomenica

Domovinskog rata, Spomen-plaketa Vukovar 1991.

VITOMIR NAMJESNIK

Pripadnik Zasebne postrojbe, sin Ivana i Jelke, rođen 22. 6. 1963. u Ljubljani, Hrvat.
Dana 7. 3. 1991. primljen je na rad u MUP RH, PU Varaždin kao pripadnik policije, a
nakon tečaja, 10. 5. 1991. raspoređen je na radno mjesto pozorničko-patrolne djelatnosti,
PU Varaždin, Policijska stanica, kao mlađi policajac. Dana 1.1.1996. premješten je u III.
PP Ludbreg na službeničko mjesto policajac. Dana 10. 4. 1997. imenovan je na položaj
vođe prometnog sektora, za koji je propisano zvanje viši narednik. S. 5. 2001. privremeno
je raspoređen u PP Ludbreg na radno mjesto pomoćnika načelnika Policijske postaje
za policiju, za koje je utvrđeno zvanje viši policijski inspektor. Privremeno upućen u
PU vukovarsko-srijemsku 11. 9. 1991. godine. Zatočen 20. 11. 1991. i odveden u logor
Stajićevo. Razmijenjen je 10. 12. 1991. godine. Hrvatski branitelj – ratni vojni invalid.
Tereni: 8. 12. 1993. – 21. 1. 1994. Dubrovnik. Umirovljen 30. 9. 2003. i preveden u zvanje
VIŠI POLICAJAC.

ODLIČJA:

Spomenica domovinske zahvalnosti, Red Nikole Šubića Zrinskog, Spomenica

Domovinskog rata, Spomen-plaketa Vukovar 1991.

213
 NENAD PETRIČEVIĆ

sin Antuna i Marije, rođen 9. 5. 1968. u Ludbregu, Hrvat. Dana 7. 3. 1991. primljen
je u radni odnos u PU Varaždin, kao pripadnik policije, a s 10. 5. 1991. raspoređen je
na radno mjesto pozorničko-patrolne djelatnosti u Policijsku stanicu Ludbreg u zvanju
mlađeg policajca. Dana 1.1. 1996. premješten je na službeničko mjesto operativnog
dežurnog Policijske postaje, za koje je propisano službeničko zvanje samostalni policajac.
Privremeno upućen u PU vukovarsko-srijemsku 11. 9. 1991. godine. Zatočen 20. 11. 1991.
i odveden u logor Stajićevo. Razmijenjen je 10. 12. 1991. godine. Hrvatski branitelj – ratni
vojni invalid.

Vukovarska brigada – čin PRIČUVNOG NAREDNIKA.

Tereni: 29. 8. 1995. – 2. 10. 1995. Vojnić. Umirovljen 31.3. 1998. i preveden u zvanje VIŠI
NAREDNIK.

ODLIČJA:

Red hrvatskog križa, Red Nikole Šubića Zrinskog, Spomenica Domovinskog rata,
Spomen-plaketa Vukovar 1991.

PIŠPEK ANDRIJA

Pripadnik Zasebne postrojbi, sin Franje i Marije, rođen 7. 11. 1962. u Ludbregu, Hrvat.
Dana 13. 3. 1991. primljen je u radni odnos u MUP RH, PU Varaždin kao pripadnik policije,
a 13. 6. 1991. raspoređen je na radno mjesto pozorničko-patrolne djelatnosti u Policijsku
stanicu Ludbreg u zvanju mlađi policajac. S 1.1. 1996. premješten je na službeničko mjesto
operativnog dežurnog Policijske postaje, u zvanju samostalni policajac. Privremeno
upućen u PU vukovarsko-srijemsku 11. 9. 1991. godine. Zatočen 20. 11. 1991. i odveden u
logor Stajićevo. Razmijenjen je 10. 12. 1991. godine. Hrvatski branitelj – ratni vojni invalid.

Tereni: 16. 5. 1994. – 3. 6. 1994. Dubrovnik. Umirovljen 31. 10. 1996. i preveden u zvanje
NAREDNIK.

ODLIČJA:

Red Nikole Šubića Zrinskog, Spomenica Domovinskog rata, Spomen-plaketa Vukovar

1991.

214
 JOSIP STANČIN

sin Valentina i Marije, rođen 17. 3. 1961. u Ludbregu, Hrvat. Dana 1.2. 1991. primljen
je kao pripadnik policije u radni odnos na rad u MUP RH, PU Varaždin. Dana 7. 5. 1991.
završio tečaj za policajca, nakon čega je raspoređen na radne mjesto pozorničko-patrolne
djelatnosti u PS Ludbreg u zvanju mlađi policajac. Dana 1.10. 1992. raspoređen je na radno
mjesto policajac u Ispostavi Prometne policije Ludbreg. Dana 2. 8. 1993. raspoređen je u
MUP RH, PU istarska, na radno mjesto OR za pozorničko-patrolnu djelatnost. S 15. 7.
1998. vraća se u III. PP Ludbreg na službeničko mjesto u zvanju POLICAJAC. Privremeno
upućen u PU vukovarsko-srijemsku 11. 9. 1991. godine. Vraćen konvojem iz Vukovara 23.
9. 1991. godine.

Hrvatski branitelj – ratni vojni invalid. Prestanak službe u MUP-u s danom 6. 12. 2001.,
a 7. 12. 2001. premješten na rad u Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave,
Kazneni zavod Lepoglava.

ODLIČJA:

Spomenica Domovinskog rata, Spomen-plaketa Vukovar 1991.

MARIJAN STANČIN

sin Dragutina i Ružice, rođen 5. 7. 1964. u Ludbregu, Hrvat. Dana 1. 7. 1983. godine
primljen je za pripadnika milicije u svojstvu pripravnika u Republički sekretarijat za
unutrašnje poslove SR Hrvatske u Jedinicu za kontrolu i regulaciju prometa Kutina. S
1. 9. 1985. primljen je na rad u Općinski sekretarijat za unutrašnje poslove Varaždin i
raspoređen na zadatke i poslove operativnog radnika pozorničko-patrolne djelatnosti u
Stanici milicije kao mlađi milicionar. Dana 1.1. 1990. raspoređen je na radno mjesto OR
za kontrolu i regulaciju prometa, zatim je vođa prometne patrole u zvanju viši policajac,
a s 5. 3. 1997. imenovan je na položaj šefa smjene Prometne policije u zvanju samostalni
narednik. Privremeno upućen u PU vukovarsko-srijemsku 11. 9. 1991. godine. Zatočen
20. 11. 1991. i odveden u logor Stajićevo. Razmijenjen je 10. 12. 1991. godine.

Hrvatski branitelj – ratni vojni invalid. Umirovljen 15. 7. 1998. i preveden u zvanje
SAMOSTALNI NAREDNIK.

ODLIČJA:

Spomenica domovinske zahvalnosti, Red Nikole Šubića Zrinskog, Spomenica

Domovinskog rata, Spomen-plaketa Vukovar 1991.

215
 JOSIP ŠAFAREK

sin Ivana i Marije, rođen 18. 2. 1960. u mjestu Mali Bukovec, Hrvat. Dana 2. 4. 1991.
primljen je u radni odnos u MUP RH, PU Varaždin kao pripadnik policije u svojstvu
pripravnika. Dana 13. 6. 1991. raspoređen je na radno mjesto pozorničko-patrolne
djelatnosti u Policijsku stanicu Ludbreg u zvanju mlađi policajac. Dana 15. 4. 1995.
raspoređen je na radno mjesto policajac-graničar u Postaju Granične policije Varaždin.
Dana 1. 1.1996. postaje policajac graničar-konjanik. Privremeno upućen u PU vukovarsko-
srijemsku 11. 9. 1991. godine. Zatočen 20. 11. 1991. i odveden u logor Stajićevo. Razmijenjen
je 10. 12. 1991. godine.

Hrvatski branitelj – ratni vojni invalid. Umirovljen 31. 3. 1996. i preveden u zvanje VIŠI
NAREDNIK.

ODLIČJA:

Spomenica domovinske zahvalnosti, Red Nikole Šubića Zrinskog, Spomenica

Domovinskog rata, Spomen-plaketa Vukovar 1991.

MLADEN ŠANTAVEC

sin Martina i Marije, rođen 5.11. 1969. u Ludbregu, Hrvat. Dana 13. 3. 1991. primljen je
u radni odnos u MUP RH, PU Varaždin kao pripadnik policije u svojstvu pripravnika. S
13. 6. 1991. raspoređen je na radno mjesto pozorničko-patrolne djelatnosti u zvanju mlađi
policajac u PS Ludbreg. S 1.1. 1996. u III. PP Ludbreg premješten je na službeničko mjesto
policajac. Privremeno upućen u PU vukovarsko-srijemsku 11. 9. 1991. godine. Zatočen 20.
11. 1991. i odveden u logor Srijemska Mitrovica. Razmijenjen 22. 5. 1992. godine. Hrvatski
branitelj – ratni vojni invalid.

Tereni: 8. 1. 1993. – 9. 12. 1993. Dubrovnik. Umirovljen 30. 4. 1996. i preveden u zvanje
NAREDNIK.

ODLIČJA:

Spomenica domovinske zahvalnosti, Red Nikole Šubića Zrinskog, Spomenica

Domovinskog rata, Spomen-plaketa Vukovar 1991.

216
 FRANJO ZEMBER

Pripadnik Zasebne postrojbe, sin Valenta i Marije, rođen 10. 9. 1965. u Ludbregu,
Hrvat. S 2. 4. 1991. primljen je u radni odnos u MUP RH, PU Varaždin kao pripadnik
policije. Dana 13. 6. 1991. raspoređen je na radno mjesto pozorničko-patrolne djelatnosti
u PS Ludbreg kao mlađi policajac. Dana 1.1.1996. premješten je na službeničko mjesto
kriminalistički referent za obradu kriminaliteta u zvanju detektiv, da bi od 27. 3. 1997.
obavljao poslove operativnog dežurnog policije u zvanju samostalni policajac. Privremeno
upućen u PU vukovarsko-srijemsku 11. 9. 1991. godine. Zatočen 20. 11. 1991. i odveden u
logor Stajićevo. Razmijenjen je 10. 12. 1991. godine. Hrvatski branitelj – ratni vojni invalid.

Tereni: 8. 11. 1993. – 9. 12. 1993. Dubrovnik; 13. 6. 1994 – 14. 7. 1994. Dubrovnik; 3. 11.
1995. – 3. 12. 1995. Vojnić. Umirovljen 31.3. 1998. i preveden u zvanje NAREDNIK.

ODLIČJA:

Spomenica domovinske zahvalnosti, Red Nikole Šubića Zrinskog, Spomenica

Domovinskog rata, Spomen-plaketa Vukovar 1991.

SVJEDOČENJA VUKOVARSKIH BRANITELJA

OBJAVLJENA U KNJIZI VUKOVARAŽDIN 1991.

POGIBIJA JOSIPA KANIŽAJA 6. studenoga 1991.

Svjedočenje ludbreškog policajca Petra Franolića o pogibiji kolege Josipa Kanižaja

Dana 6. 11. 1991. godine prilikom vraćanja iz Vukovara, ja sam se s Josipom Kanižajem
nalazio u osobnom automobile marke Opel Kadet i tom prilikom otvorena je vatra po nama
na mostu preko Vuke. Pošto smo išli velikom brzinom, možda oko 150 km na sat, izbjegli
smo vatru. Već smo se poveselili da smo najgore prošli kad su ispred nas istrčale krave na
nekih 20 metara od kafića „London“. Tu je Kanižaj prikočio da se ne zaletimo u krave. Tog
momenta nalazili smo se kod puta za Lužac. Tad je ponovno otvorena vatra po nama. Čuo
sam kako se nekoliko metaka zabilo u automobil. Jedan od tih metaka pogodio je Kanižaja,
iako je imao pancirku, bočno u predjelu srca. Pošto je vatra bila otvorena s lijeve strane a
Kanižaj je vozio, ja sam imao sreću da ne dobijem ni jedan metak. Nakon ranjavanja još
je uspio dovesti automobil iza kuća i tu je izgubio svijest. Auto je letio pravo na jedan stup,
kojeg sam uspio izbjeći naglim skretanjem volana. Automobil se okrenuo prema Vukovaru
i zaustavio, a ja sam iskočio van.
217
 Dotrčao je jedan gardista koji je bio na punktu u „Londonu” i on mi je pomogao izvući
Kanižaja iz auta i prebaciti ga u drugi auto, kojim su ga odvezli u Commerc radi pružanja
liječničke pomoći. Ja sam s gardistom krenuo za njima pješice. Kad smo stigli, doktor nam
je rekao tužnu vijest koja me je slomila, jer sam izgubio najboljeg kolegu s kojim sam bio
od prvog dana otkako smo došli u Vukovar odnosno Borovo Naselje. Doktoru sam dao
Kanižajeve podatke i obavijestio o njegovoj smrti Jurja Vrtara i Ivana Piskača, koji su
odmah došli u Commerc. Kanižaj je bio smješten u hangar u lijes, gdje je dobio evidencijski
broj jer se više nije moglo izvršiti pokapanje.

Svjedočenje Petra Franolića o proboju iz Vukovara i odlasku po pomoć

Dana 11. rujna 1991. upućen sam u Vukovar – Borovo Naselje, gdje sam sudjelovao u
obrani do 12. studenog 1991. Nakon toga po naređenju zapovjednika Zasebne postrojbe
Vjekoslava Cerovečkog, te zapovjednika Tigrova Ivana Kapulara, odlazim u proboj za
Vinkovce. U proboj kreće 25 branitelja s namjerom da se ostvari kontakt sa slobodnim
dijelom Republike Hrvatske te da se organizira doprema protuoklopnog streljiva, granata
i ljudstva u Vukovar. Kolona se kreće od zapovjedništva Tigrova, Vinogradskom prema
Trpinjskoj cesti pa dalje preko željezničke pruge do poljoprivrednih površina. Krećemo se
polako i oprezno, kroz naše minsko polje koje je neoznačeno.
Nastavljamo prema silosu, nakon silosa dolazimo do dubokog kanala gdje branitelj, koji
se kretao ispred mene, gubi kolonu te nas četvorica nastavljamo sami. Zbog nepoznavanja
terena i slabe vidljivosti skrećemo s prvog puta i dolazimo nadomak nekih kuća.
Pretpostavljamo da su Bogdanovci. Čujemo neku galamu i viku te zaključujemo da su to
četnici i jugovojska pa se vraćamo nazad i dugo hodamo poljem. Dolazimo do putokaza za
Pačetin, gdje donosimo odluku da nećemo lutati poljima nego da se pod okriljem mraka
nastavimo kretati. Krećemo se tako sve do jutra u pravcu Nuštra dok najedanput nije počela
mitraljeska paljba po nama iz pravca Marinaca. Brzo se bacamo na tlo i nastavljamo puzeći
po bankini. Nakon nekoliko kilometara nailazimo na rupu od granate gdje se smještamo i
čekamo cijeli dan da pad¬ne noć, kako bismo mogli nastaviti dalje. Dolazimo do porušenog
mosta pred Nuštrom, prolazimo ga te dolazimo pred Nuštar. Tu se skrivamo i promatramo,
pa proučavamo kako ući u Nuštar, a da nas naši ne upucaju. Primjećujemo da se vrši
smjena straže i odlučimo se neprimjetno priključiti začelju kolone koja se vraća, uzdajući se
u mrak. Na sreću i iznenađenje dolazimo do zapovjedništva. Nakon objašnjenja tko smo i
kakva je situacija u Vukovaru, zapovjednik nam je organizirao prijevoz u Vinkovce. Nakon
dolaska u Vinkovce pregledao nas je liječnik, potom smo dobili večeru i čistu odjeću, te smo
smješteni u hotel „Slavonija“ na spavanje.

Ujutro, 14. studenoga 1991. godine, susrećemo se s jednim dijelom branitelja s kojima
smo krenuli u proboj. Oni nas izvješćuju da su ostali već krenuli u Zagreb i Rakitje.
Nakon toga odlazimo k Jastrebu, koji je otprije u Vinkovcima. Izvješćujemo ga o stanju
u Vukovaru. Nakon toga odlazimo u hotel gdje se telefonom javljam u matičnu postaju.
Zamjenik zapovjednika III. Policijske postaje Ludbreg, Miljenko Kanižaj, organizirao je s
218
djelatnici¬ma policije u Vinkovcima da me prebace u Đakovo, gdje su me preuzeli djelatnici
III. PP Ludbreg. Po dolasku u Ludbreg, načelniku Policijske uprave Varaždin, Ivanu Žitnjaku
i zapovjednicima drugih postaja govorim o saznanjima i informacijama koje sam znao.
Nakon toga razgovaram s roditeljima, suprugama i ostalom rodbinom branitelja koji su
ostali u Vukovaru.
Dana 15. studenoga 1991. godine s načelnikom Ivanom Žitnjakom i Miljenkom
Kanižajem dolazim u Zagreb do zamjenika ministra MUP-a, Ivana Jarnjaka, koji nas dalje
vodi u Vladu RH gdje se nalaze dužnosnici Vlade i Sabora: Franjo Gregurić, Stjepan Mesić,
Zdravko Tomac i Vlatko Pavletić, kojima također iznosim situaciju o Vukovaru. Nakon
toga odlazimo do generala Petra Stipetića, kojem također iznosim sve informacije. Potom
odlazimo do predsjednika dr. Franje Tuđmana kojem u dužem razgovoru također iznosim
sva saznanja i informacije o Vukovaru i njegovim hraniteljima. Svugdje u razgovoru su
obećavali da će poslati pomoć, ali sam stekao dojam da me žele samo primiriti. Bio sam
ljut što do sada nije pružena veća pomoć Vukovaru, a u takvom raspoloženju i osjećaju
nemoći otišao sam od Predsjednika zabrinut za sudbinu prijatelja koji su ostali u Vukovaru
i Borovu Naselju.

LEVAK MARIJAN – ODLAZAK U NEPOZNATO

Svjedočenje Ivana Piskača o posljednjim satima nestalog ludbreškog policajca Marijana

Levaka

Policajac Marijan Levak iz Policijske postaje Ludbreg, nalazio se na punktu u Ličkoj

ulici, gdje je obavljao sve obrambene zadaće. Tu je bio do ranjavanja. Nakon pružene
pomoći u vukovarskoj bolnici, dobio je gips na podlakticu i vraćen je u Borovo Naselje. Tu
je bio smješten u kući blizu zapovjedništva naše postrojbe s još nekoliko ranjenih policajaca,
koji su tu bili na oporavku. U bolnici nije bilo mjesta, a zbog povreda nisu mogli biti na
punktovima, odnosno na prvim crtama obrane. Bili su zaduženi za čuvanje zapovjedništva
i davanje straže po noći. To smo morali osigurati, jer je i unutar našeg područja bilo tzv. pete
kolone, koji su odavali naše položaje, a povremeno je iz nebodera u drugom dijelu naselja
dolazilo do snajperskih hitaca prema našim položajima.
Dok se nalazio na osiguranju zapovjedništva, Marijan je odgovorno obavljao svoje
zadaće. Iako ranjen u ruku, uzeo je pušku i zajedno s ostalim hraniteljima pucao po
neprijateljskom avionu, koji su nas sve češće počeli napadati, pa i bacati napalm u blizini
našeg zapovjedništva. Pokazao je da ih se ne bojimo, iako mu puškom nismo mogli ništa
napraviti.
U noći 11./12. studenoga grupa zapovjednika na čelu s Kapularom je krenula u proboj
iz Borova Naselja, kako bi dovela prijeko potrebnu pomoć. Situacija je već tada bila
dramatična. Ujutro, 12. studenoga saznali smo da je i policajac Marijan Levak krenuo za
njima, negdje oko pola sata nakon što su oni otišli. Prošao je naše linije obrane na Bosanskoj
ulici, gdje su ga vidjeli naši branitelji. Odatle je krenuo u nepoznato, te se još do danas ne
zna njegova sudbina.
219
 Svjedočenja ludbreškog policajca Zlatka Horvata, branitelja Vukovara

Dana 11. rujna 1991. godine dvadesetak policajaca iz Policijske postaje Ludbreg krenulo
je za Varaždin da se priključi ostalim policajcima iz Policijske uprave Varaždin koji su bili
određeni za odlazak u Vukovar. Rečeno nam je da ćemo u Vukovaru izvršiti policijski
posao. Naravno mi smo znali što se tamo događa i što nas očekuje. Krenuli smo autobusima
za Vukovar. Za vrijeme vožnje bili smo dobro raspoloženi i putem čak i pjevali. Dolaskom
u područja gdje su se odvijale neke akcije ili se osjećao ratni vihor, ljudi su nam mahali
i pozdravljali. Dolaskom u Vinkovce malo smo predahnuli od vožnje i čekali naredbu
da nas prebace u Vukovar. Nitko od nas nije znao da je cesta zatvorena, a mi smo se
autobusom probijali kroz kukuruze po prašnjavom puteljku. Na nekim mjestima uz put
vidjeli smo našu gardu u bunkerima. Dolaskom u Bogdanovce vidjeli smo prva oštećenja
od granata na kućama i hrvatsku zastavu kako se vijori na jednoj kući. Dovezli su nas u
Borovo Naselje ispred škole. Tu smo susreli neke naše kolege koje smo mijenjali, a ostali
su bili na položajima po ulicama. Dolaskom u Borovo Naselje svatko je mogao odmah
shvatiti što nas čeka. Oštećenja i srušene kuće te rupe po asfaltu je sve govorilo. Tu je
napravljen raspored tko će na koji položaj ići. Mene i još nekoliko kolega su odredili da
idemo u Ličku ulicu. Tamo smo se odvezli kombijem, a uz put sam prvi put zagledao
slavnu „trokatnicu“. Stajala je već tada kao neka avet između ostalih kuća. U njoj su se
nalazili gardisti i policajci. Malo dalje bila je Lička ulica. Tu smo susreli naše kolege iz
ludbreške policije i samo nakratko izmijenili nekoliko riječi.

Taj prvi dan trebalo se snaći. Na položajima nije bilo nikog tko bi nam bar donekle
objasnio situaciju, što se tiče položaja i obrane tog dijela Borovog Naselja. Nije bilo ni
jednog našeg vojnika u ulici, što me začudilo. Nas desetak bili smo sami prvu noć u
obrani ulice. Sutradan je došlo još desetak policajaca i tada smo se organizirali, u vezi s
rasporedom na položaju, prehranom i ostalom. Tih prvih dana u Ličku ulicu nije stizala
hrana, te smo se sami snalazili pripremajući hranu. U tom završnom dijelu Ličke ulice
nije bilo civila u kućama. Svi su otišli, i Hrvati i Srbi. Prvih dana još smo imali vodu iz
gradskog vodovoda i telefon je radio.

Odmah po dolasku u Ličku ulicu bilo je čudno kako to da nema ljudi iz ulice koji bi
ostali da brane ulicu. Svi su bili u svojim kućama, a imali su dogovor da u slučaju napada
priskoče u pomoć. Tako je i bilo poslije prvog napada. Pojavili su se i domaći branitelji iz
ulice i od tada stalno ostali s nama, jer mirnih dana više nije bilo. Bilo ih je petnaestak koji
su imali hrabrost ostati braniti svoju ulicu. Najmlađem je bilo 17 godina, a najstarijem i
preko 60 godina. Mi smo im bili zahvalni što su ostali s nama braniti ulicu, jer mnogi su
pobjegli i čekali da im netko drugi brani grad.

Prva dva dana pucalo se po drugim ulicama. Dan uoči napada na nas došao je gardist.
Skupili smo se oko njega da nam objasni situaciju. Objasnio nam je gdje su srpski položaji
i otkud možemo očekivati napad. Zapamtio sam njegove riječi: „Dečki, povlačenja nema“.
220
Tada je pitao zna li tko pucati iz zolje. Samo jedan policajac se javio da zna, pa je on objasnio
kako se to radi. Tako je došao 14. rujan. Od samog jutra zasipali su nas granatama. Svatko
je bio na svom položaju po kućama u raznim zaklonima, a jedan zaklon imali smo i na
sredini ulice. U toj silnoj buci netko je viknuo: „Tenkovi“. Pogledao sam preko zaklona i
vidio dva tenka kako se probijaju prema nama. Bili su već nekih sto metara od nas. Jedan
od policajaca je skočio i pritiskao žice na akumulator da digne plinske boce s eksplozivom
u zrak, ali nisu htjele eksplodirati. Akumulator je bio prazan jer je jedan kolega slušao
radio na njega. Svi smo otrčali iza kuća. Jedan policajac i ja smo uzeli zolje i čekali iza ugla
kuće. Nastala je vika, neka netko nešto poduzme. U rukama sam držao zolju pa me netko
gurnuo u leđa i viknuo: „Idi“. Ne znam odakle mi hrabrost, ali u tih nekoliko sekundi
skočio sam iza zida i trčao prema tenku. Došao sam na nekih pedesetak metara ispred
njega, oni su koso krenuli u kukuruz prema trokatnici. Naciljao sam, pogledao iza sebe
i vidio neku hrpu cigala iza sebe. Tada sam se sjetio da je onaj gardist rekao da iz zolje
izlazi plamen i da u blizini ničega ne smije biti. Tako nisam opalio tada, već sam potrčao
preko ulice na drugu stranu jer su tenkovi ulazili s te strane. U tom momentu onaj drugi
policajac je opalio i jednog pogodio. Samo se dimilo. Ja sam s druge strane opalio prema
jednom tenku i ne znam jesam li ga pogodio, jer su se tenkovi vratili na kraj ulice. Poslije
smo saznali da tenkovima i ništa nije moglo biti jer smo bili preblizu. Gardist nam nije
rekao da mora biti razmak do cilja sto metara da granata dobije ubrzanje. Sami to nismo
znali jer su upute bile na ruskome, ali smo smogli hrabrosti i riskirati živote.

Isto tako nije nam bilo jasno kako su se probili kroz minsko polje, a da nisu naletjeli na
mine. Poslije toga zauzeli smo položaje nešto niže u ulici i to je bilo jedino naše povlačenje.
Pucnjava se i dalje nastavila, ležali smo iza kuća i provirivali. U jednom momentu zapucao
je transporter sa 20 milimetarskom municijom i zrna su poletjela pored lica kolege koji
je ležao ispred mene, a dva-tri zrna su se zabila ispred mog lica. Bilo je to naše borbeno
krštenje, poslije toga bili smo nekako čvršći i hrabriji. Nismo se više bacali na zemlju
prilikom svake granate koja je pala u blizini.
Nakon prvih napada bio sam na promatračnici u potkrovlju jedne kuće. Ispred nas
na nekih 800 metara bili su ukopani tenkovi i cijelu noć su pucali po Borovom Naselju,
a ja sam gledao vatru iz njihovih cijevi. Imali su taktiku da su jedni tenkovi bili stalno
ukopani, a drugi su dolazili ujutro da bi se navečer vraćali ispred srpskih sela, valjda se
bojeći da mi njih ne napadnemo. Tako sam znao prebrojiti i preko 30 tenkova koji su išli
prema ulicama Borovog Naselja, a najviše prema Trpinjskoj cesti. Nije mi bilo svejedno
kad sam vidio toliko tenkova. Pobjeći se više nije moglo, bili su ispred i iza nas. Napadali
su nas svaki dan sa svime što su imali, rušili su kuću po kuću, mnoge su se zapalile i
izgorjele. Trokatnicu pored nas rušili su kat po kat. Izdržala je stotine granata i uvijek je
na njoj vijorila hrvatska zastava. Zato su je i toliko gađali. Raketirali su je i avionima. Bila
je sva izrešetana.

Jednom sam otišao do Trpinjske ceste, jer je tamo još telefon radio. Vidio sam što
su jugovojska i četnici doživjeli u toj ulici. Desetke uništenih tenkova i transportera.
221
Shvatio sam otkud njihov strah prema braniteljima. Bojali su nas se kao samoga vraga.
Kad srpski rezervisti nisu htjeli ići u napad po njima bi pucali domaći četnici. Vraćajući
se s Trpinjske ceste u jednoj ulici ugledao sam kupolu tenka na jednom drvetu, gdje se
zaglavila. Prilikom jednog napada pala je minobacačka granata pored ceste u ulici i ubila
jednog dobrovoljca, a drugog teško ranila. Tako je naša grupa svakim danom bila sve
manja. Svaki dan je netko bio ranjen ili je obolio. Počele su kiše pa sam s jednim svojim
kolegom iskopao bunker u zemlji.

Natkrili smo ga. Tu smo u njemu takoreći živjeli. Dva tjedna ležali smo u blatu i pucali
iz njega. Postalo je hladno i moji kolege su ispraznili jednu garažu te u nju donijeli peć.
Kad su naložili peć počelo se dimiti i svi su izašli van. U tom momentu začula se strašna
eksplozija. Peć je eksplodirala jer je netko u njoj sakrivao eksploziv ili je bio postavljen
da eksplodira. Srećom nitko nije stradao. Moram spomenuti i noć kad nas je trebala
zamijeniti sljedeća grupa iz PU varaždinske. Ta noć bila je veoma tiha, bez pucanja i svi
smo se spremali za zamjenu. Zamjena se trebala izvršiti u noći. Noć je prošla a zamjene
nije bilo. Nitko nam nije mogao objasniti zašto smjena nije došla.

Poslije su neki tvrdili da se put kroz kukuruz zatvorio ili da se tu noć strašno pucalo
po putu i da nisu mogli doći. Istina je bila sasvim nešto drugo. Grupa koja nas je trebala
zamijeniti nije ni pokušala ući u Vukovar. Dobili su sasvim drugu naredbu. Te noći je
pješke u Vukovar došlo tridesetak dobrovoljaca. Jedan od njih je ležao sa mnom u bolnici
i ispričao mi da su došli bez problema i da se nije pucalo po njima. I tako je naša sudbina
bila da ostanemo u Borovu Naselju do pada, jer je put za Vukovar uistinu pao nakon
nekoliko dana. Sjećam se i dana kad je u našu ulicu došao pokojni Blago Zadro. Bilo je to
poslije dogovorenog primirja, kojeg se jugovojska i četnici nisu pridržavali.

Blago Zadro je došao tražiti pomoć u ljudstvu, a ja sam se pobunio objasnivši mu da

i nas nema dovoljno. Na početku nas 40 je branilo Ličku ulicu, a to se prepolovilo i na
kraju nas je bilo manje od dvadesetak. Htio me zatvoriti, no na kraju je popustio. Tada je
jasno kazao prisutnim da ćemo pričekati još nekoliko dana i ako nam država Hrvatska ne
pomogne da ćemo sami organizirati proboj iz Vukovara. Nažalost i sam Blago Zadro je
tih dana poginuo. Imao je u mislima proboj, i on bi sigurno uspio, jer to su dokazali oni
koji su se probili poslije pada Vukovara.

Jednog su nam dana odnekud dovukli protuavionski top. Postavili smo ga iza zaklona
na sredini ulice. Pokojni Bosanac (Marinko Antunović, op. ur.) htio je odmah pucati u
smjeru Borovog Sela ali se ispred u minskom polju ispriječila šljiva. Ja sam uzeo ručnu
pilu i otišao je srušiti. Dok sam pilio, Bosanac je nehotice opalio iznad moje glave a ja
sam se bacio na zemlju. To je tada bilo naše najjače oružje. S njime smo rušili i avione.
Ponekad je znao i zablokirati. Hrana koju smo dobivali većini nije odgovarala pa smo se
sami snalazili. Tako smo ja i jedan branitelj iz ulice pronašli svinju, odvezli je njegovom
susjedu Srbinu koji ju je očistio, a meso smo pola ostavili njemu i ostalim susjedima, a
222
pola smo dovezli na položaj i nekoliko dana uživali u dobroj hrani. Krumpir nismo trebali
ni vaditi. To su učinile granate, samo ga je trebalo pokupiti. Pred sam kraj više ni hrane
nije bilo u izobilju pa smo svašta jeli. Pored našeg stožera živio je stariji Srbin sa ženom i
k njemu je dolazila unuka, pa me jednom zamolio mogu li mu nabaviti kvasac za kruh.
Pretražio sam nekoliko porušenih kuća i pronašao kvasac te mu ga dao. Imali su bunar u
dvorištu i iz njega smo pili vodu. Te noći pred ranjavanje došao je na položaj zapovjednik
i rekao da se sutra nešto sprema te da budemo oprezni. Bilo je veoma hladno, mijenjali
smo se na položaju svaka dva sata. Tukli su po nama svim oružjem i negdje oko 12,50
nas troje je bilo u bunkeru nasred ulice i provirivali smo van. Trebalo nas je zamijeniti,
ali zamjena je čekala zadnji trenutak da dotrče k nama. To im je spasilo živote. Jedna
mina pala je tridesetak metara ispred bunkera, a sljedeća na sam ulaz u bunker. Niti pet
metara od nas. Šrapneli su uletjeli unutra i njih nekoliko me pogodilo. Dobio sam strašan
udarac u nogu. Jedan od većih slomio mi je potkoljenicu, a nekoliko manjih pogodilo u
stopalo i natkoljenicu. U tom trenutku nisam osjetio bol, bio sam jednostavno oduzet.
Izvadio sam iz džepa zavoj i sam si zaustavio krvarenje, jer je krv jako curila pošto su bile
presječene žile. Priskočile su mi kolege i odnijeli me u kuću. Tu su mi podvezali ranu, a
potom stavili u kombi koji me vozio u bolnicu. Noga me počela strašno boljeti i mislio
sam da nikada nećemo stići do bolnice, jer su granate padale na sve strane. Ipak smo
stigli. I u samom Vukovaru bile su žestoke borbe, granate su padale i po bolnici. Sam sam
iskočio iz kombija i po jednoj nozi doskakao u bolnicu. Jedna je sestra rekla, pa ovaj može
i sam ući. Ali kada sam na ulazu legao na nosila, počeo sam gubiti svijest. Ponovno sam
došao k sebi u operacijskoj sali, gdje sam čekao na red, jer je bilo tog dana puno ranjenika.
Operiralo se u nekoj maloj sobici u prizemlju. Doktor koji je trebao očistiti ranu rekao
mi je neka budem miran i ne gledam što radi. Dali su mi injekciju i počeli čistiti ranu i
pokidane kosti. Pogledao sam što rade i tada mi se to činilo strašno primitivno. Jedan
šrapnel mi je ostao u natkoljenici i morali su razrezati nogu da bi ga izvadili. Kad je sve
bilo gotovo stavili su mi longetu po cijeloj nozi. Dok sam tako ležao sinulo mi je da su s
odjećom bacili i moje dokumente s novcem. Zamolio sam svog imenjaka, koji mi je stavio
gips, da potraži moje stvari i on ih je pronašao u kontejneru i vratio mi. Njega se rado
sjećam, jer je poslije pada Vukovara ubijen.

Mene su prebacili u hodnik i tu sam čekao svoje mjesto. Bilo mi je strašno hladno. Po
noći su me sestre prebacile u hodnik do samog ulaza u bolnicu, jer mjesta nigdje nije bilo.
Ranjenici su ležali jedan do drugoga. Spavati nisam mogao, jer me noga strašno boljela, a
i stalno su se čuli jauci ranjenika. Nakon dva dana, kod vizite, rekao sam doktoru da mi
je noga nekako kriva. Odvezli su me ponovno u gipsaonicu, namjestili nogu, i ponovno
stavili longetu. Iako me strašno boljelo, nisam htio injekciju za bolove, jer sam smatrao
da ću postati imun. Neki ranjenici oko mene primili su i po nekoliko injekcija ali nisu
djelovale. Tek nakon dva-tri dana primio sam injekciju i malo odspavao. Sa svog mjesta
u hodniku vidio sam da svakim danom sve više ranjenika stiže u bolnicu. Nakon šest
dana premjestili su me u hodnik pred ulaz u atomsko sklonište. Ležao sam točno ispod
rupe kroz koju je pala avionska bomba od 250 kilograma i probila tri betonske ploče.
223
Pala je jednom ranjeniku među noge i nije eksplodirala, a nije ga ni ubila. Mučilo me
to što ležim ispod te rupe, a stalno padaju granate. Mislio sam da će neka pogoditi tu
rupu i pasti na mene. Kad je umrla neka starica pomaknuli su me za jedan krevet dalje.
Hrane smo malo dobivali i bio sam veoma gladan. Jedan prijatelj me došao posjetiti i
donio nekoliko jabuka koje su mi bile zlata vrijedne. Zamolio sam ga da mi donese hrane
iz Borovog Naselja, ali on više nije mogao doći. Svakim danom bio sam sve više gladan
i smršavio desetak kilograma. Bolnicu su granatirali svakodnevno. Jednom se zapalio
krov, mislio sam da ćemo izgorjeti, ali je osoblje bolnice pogasilo požar. Svakim danim
kraj mene su prolazili doktorica Bosanac i doktor Juraj Njavro i na licima sam im vidio
veliku brigu i zabrinutost. Svaki put doktor Njavro uhvatio bi me za rame i rekao: „Sve
će biti u redu“. Ali mi smo znali da se bliži kraj. Svega je već ponestalo u bolnici, hrane,
lijekova i sanitetskog materijala.

Imali smo i bricu u bolnici koji me jednom brijao, ali sam odustao od daljnjeg brijanja,
jer je u bolnici kod ranjenika bilo puno gangrene i bojao sam se da je ne prenese i meni.
Jednom sam čuo da netko u blizini bolnice puca iz pištolja i to signalnog. Nakon nekoliko
trenutaka počele su padati granate po bolnici. Netko je preko Dunava davao signal gdje
treba pucati. Imao sam u bolnici mali radio i slušao vijesti na postaji Novi Sad, gdje su
objavili da je specijalna policija iz Varaždina krenula u proboj. Svi smo se nadali da u
proboj idu tenkovima zarobljenim u Varaždinu, ali nije bilo tako. Nisu uspjeli. Moram
spomenuti da mi je u bolnicu došao u posjet i pokojni Kanižaj.

Poslije, kad su se vraćali iz policijske postaje, on je nažalost poginuo. Zadnjeg dana

pred padom Vukovara neki su iz bolnice krenuli u proboj. Noć prije ulaska jugovojnika u
bolnicu, do mene je doprlo predivno pjevanje. Doktori i sestre pjevali su predivne pjesme
dugo u noć. Sutradan smo saznali da su se naši dečki povukli s položaja u Vukovaru. Tako
sam zarobljen u vukovarskoj bolnici.

224
Svjedočenja ludbreškog policajca Zlatka Horvata u knjizi VUKOVARAŽDIN 1991

225
 ZLATKO HORVAT

KALVARIJA RANJENIKA

Ranjen sam 31. 10. 1991. godine u Borovom Naselju. Ležao sam u vukovarskoj bolnici
do pada Vukovara. Dan prije ulaska jugovojske i četnika u bolnicu, osoblje bolnice
pokupilo nam je naoružanje i napravilo popis svih osoba u bolnici. Mnogi nisu htjeli
čekati zarobljavanje u bolnici, već su krenuli u proboj. Neki ranjenici oko mene pripremali
su se na samoubojstvo. Prvi do mene uzeo je od sestre špricu s iglom, a to sam učinio i ja.
U glavi mi je bila pomisao da se uhvatim za električnu žicu. Još uvijek nismo znali tko će
prvi ući u bolnicu. Kad su sestre popisivale ranjenike nisam htio dati sve podatke o sebi.
Taj popis je završio kod Šljivančanina i točno su znali tko se u bolnici nalazi. Sve svoje
dokumente sam dao sestri da ih baci. Neki ranjenici oko mene su skidali krunice oko
vrata i bacali. Znali su da zbog njih mogu biti ubijeni. I ja sam bio u strašnoj dilemi da
je skinem i bacim ili zadržim oko vrata. Dobio sam je od svećenika u Borovom Naselju.
Odlučio sam da je ne skidam, jer će me napustiti sreća i tako sam je ipak ostavio oko vrata
i s njom se vratio doma.

Već nekoliko dana bio sam strašno gladan i žedan. Pred neki dan sam dobio bocu
kišnice koja je strašno smrdjela po barutu i nije se mogla ni piti. Čekali smo cijeli dan, ali
od evakuacije nije bilo ništa. Imao sam strašne bolove i nitko mi već dva dana nije previo
nogu. Sljedeću noć čekali smo u bolnici jer su nam tvrdili da nas Hrvatska ne želi pa su
mnogi izjavili da žele u Beograd, Novi Sad. Meni je bilo svejedno, jer su mi se rane već
zagnojile i mislio sam da ću izgubiti nogu.

Evakuacija je počela sljedeće jutro. Prvo su izašli civili pa lakši ranjenici. Bilo nam
je rečeno da vani čekaju autobusi koji voze za Hrvatsku. Ja sam isto odlu¬čio krenuti u
autobus i već sam rekao jednoj sestri da mi pomogne pa da čim prije stignem u Hrvatsku.
Ni sam ne znam zašto, postalo mi je sve sumnjivo. Imao sam neki predosjećaj da nešto nije
u redu. Tako sam u zadnji trenutak odlučio da ipak odem u kamion. To me spasilo da sam
ostao živ. U autobuse su otišli i teški ranjenici i svi završili na Ovčari.

Pred večer su u bolnicu ušli europski promatrači i nestali, jednostavno su bolnicu

prepustili jugo-vojsci. Za njima u bolnicu su ušli jugovojnici s uperenim puškama i počeli
sve pretraživati, te izvlačiti ljude van iz bolnice. Sjećam se da je došao neki rezervist i
pokazao na jednog dečka u blizini i rekao ostalim vojnicima da ga vodi van. Kasnije sam
čuo da mu je to bio brat, koji se borio na našoj strani. Izvan bolnice su se stalno čuli pucnji
i teško je bilo to slušati. Zamalo da i ja ne budem ubijen zbog jedne bombe koju je netko
stavio u koš pored mene. Jedan od vojnika je uperio pušku u mene i pitao tko sam i odakle
sam. Rekao sam da sam policajac iz Ludbrega i pomislio da je gotovo. Tada je neki mladi
vojnik rekao da zna gdje je to i otišli su dalje. Mnoge su tada izvukli van.

226
 Sljedeći dan su nam rekli da se spremimo za evakuaciju. Dobili smo jelo iz Natovih
paketa, što su ih pokupili u policijskoj upravi.

Mene su strpali u vojni kamion gdje su bili četiri ranjenika a ostalo sve bolničko osoblje
i civili. Na ulazu u kamion sjedila je doktorica sa svojim mužem. Tu se nalazio i jedan
dečko iz Bosne, koji je pobjegao iz jugotenka i pristupio Hrvatskoj vojsci a kasnije izgubio
nogu od granate. Nitko nije znao kuda idemo, vozili su nas po porušenom Vukovaru,
gledao sam kroz prozor, samo užas, sve porušeno i mrtvi na sve strane. Krenuli smo prema
nekom selu u kojem su većinom živjeli Srbi. Na putu u poljima pred Vukovarom stotine
tenkova i topova s hrpom praznih čahura. Vidio sam strašnu vojnu silu i nije mi jasno
kako smo mi malobrojni hranitelji uspjeli tako dugo braniti Vukovar i Borovo Naselje.
Iako su nas vozili polako, jaukali smo na svaki trzaj kamiona. Došli smo u Negoslavce,
gdje su nas ostavili nasred sela. Promatrači su se izgubili. Trebali smo dostići kamione koji
su otišli prije nas. Tu su nas ostavili sa dvije žene iz Crvenog križa i nekim kapetanom,
koji je išao s nama. Skupilo se mnoštvo ljudi, vikali su i psovali. Počeli su otvarati kamione
i izvlačiti ljude koje su prepoznali. I naš kamion su otvorili i netko je pitao ima li tu
vojnika, na što je doktorica nekoliko puta ponovila da su tu samo civili. Htjeli su skočiti
na kamion, ali je došao onaj kapetan i sam lagao da su tu samo civili. Vani je bila strašna
vika. Neka žena je vikala da je izgubila tri sina i da nas treba sve poklati. Mi smo se u
kamionima strašno preznojavali od straha bojeći se danas ne izvuku van. Nakon dva sata
iživljavanja nad nama krenuli smo nazad u bolnicu. Doktorica je otvorila vrata i pitala
srpskog doktora, koji je ostao u bolnici, što se događa. Ovaj je potiho rekao da su napali
prvu grupu kamiona koja se kretala ispred nas. Na daljnja pitanja nije odgovarao jer se
bojao jugovojnika. Tu pred bolnicom smo dugo čekali, spustila se noć i tada smo krenuli a
da nitko nije znao kamo. Nakon duže vožnje Vukovarci koji su bili u kamionu shvatili su
da idemo prema Srbiji. Negdje u blizini Tovarnika susreli smo veliku kolonu jugovojske s
tenkovima i kamionima. Pošto smo se sporo kretali odjednom je netko otvorio vrata na
kamionu i unutra je uskočio vojnik s puškom sav krvav po glavi. Jugovojnik je bio potpuno
lud, počeo je lupati glavom o vrata i psovati. Sjećam se da je psovao Hrvate i govorio mi
njima dajemo kruh a oni tako uzvraćaju nama. Govorio je da su ga hrvatski vojnici ranili.
Kasnije smo od vozača doznali da je lagao. Vozio je kamion i prevrnuo ga u jarak, pritom
je njegov suvozač poginuo. Doktorica je uzela torbu i htjela mu povezati glavu, ali nije dao
i ponovno lupao glavom o vrata. Odjednom je zapitao kuda idemo. Nastala je tišina, nitko
nije odgovorio jer ni sami nismo znali. Mislio je da smo Srbi. Uperio je pušku i pitao tko
smo. Doktorica je rekla Srbi. Njemu je postalo sumnjivo te je upitao otkud idemo. Netko
je rekao iz Vukovara. Vi ste sigurno ustaše, rekao je on. Uperio je pušku u doktoricu
i pitao kako se zove. Odgovorila je, tad je pušku uperio u mladu gardistkinju koja je
ležala nasuprot mene i bila sva spaljena od fosforne bombe po glavi. Pitao je nju kako se
zove. Odgovorila je Ivanković. Pitao ju je zašto ima spaljeno lice i kosu. Odgovorila mu
je da je to od fosforne bombe, na to je on rekao i ti si sigurno ustaša. Ona mu je oštro
odgovorila da nije. Došao je do mene gurnuo me puškom u nogu jer nije mogao doći bliže
i upitao kako se zovem. Nisam odgovorio, nastala je tišina, na to je doktorica kazala ti su
227
nepokretni, mislila je i na ranjenika ispod mene koji je ležao. Time mi je spasila život jer
bi po imenu i govoru zaključio da nisam iz Vukovara. Ponovno je počeo psovati, okrenuo
pušku prema doktorici i zatražio dokumente. Doktorica je počela tražiti dokumente po
torbi. U tom trenutku počeli smo se zaustavljati negdje ispred Šida. On je otvorio vrata
i vidio vani vojnike, skočio je s kamiona, uperio pušku u nas i htio pucati. Spriječili su
ga vojnici koji su bili na cesti. Mi smo krenuli dalje prema Sremskoj Mitrovici. Stigavši
u vojarnu ili zatvor, ne znam točno što je bilo, odnijeli su nas na kat u veliku prostoriju i
tu smo proveli ostatak noći. S nama su bili mladi jugovojnici i dobro postupali, ali ujutro
su te mladiće istjerali i došli rezervisti koji su se počeli iživljavati nad nama. Tu su me
fotografirali i zapisali podatke. Sjećam se da je jedan za mene rekao: „Ovome piši da nije
pucao nego klao“ - valjda zbog toga što sam imao veliku bradu. Taj dan smo ponovno
krenuli konvojem prema Bosni. Nas je vozio rezervist iz Novog Sada i bio je sasvim u redu.
Primijetio sam da vozač iza ubrzava pa koči. Iživljavao se, jer je znao koga vozi. Dovezli su
nas u blizinu Bijeljine i prebacili u hrvatska vozila. Mene su smjestili u sanitetsko vozilo s
jednim ranjenikom. U koloni smo dugo čekali. Oko kolone se skupilo puno četnika, „bijelih
orlova“ i počelo je iživljavanje. Vidio sam da su istukli neke naše doktore i pregovarače iz
Zagreba. Moje vozilo je bilo gotovo na začelju. Prvo sam vidio kako „bijeli orao“ dolazi do
vozila iza nas i puškom razbija staklo na vozilu. Tada je jedna grupa mladića s noževima
potrčala prema našem vozilu a prije toga su napali vozilo i ljude iza nas. Kad je naš vozač
to vidio, sišao je s vozilom s ceste i kroz neki voćnjak odvezao auto dvjesto metara dalje.
Tako nas je spasio. Kad smo ponovno krenuli kolona se sporo kretala kroz srpska sela.
Ubrzali su tek u blizini hrvatske granice.
Padala je kiša. Prešli smo most na Savi i ušli
u Hrvatsku. Tek tada odahnuli, jer smo bili
spašeni. Došli smo u Đakovo i tu su mi u
bolnici nakon nekoliko dana previli nogu.
Izgledala je jadno. Sutradan sam konvojem
krenuo u varaždinsku bolnicu, gdje mi je
odmah izvršena operacija, a kasnije još jedna
u bolnici u Zagrebu.

Iako sam prošao najteže trenutke u svom

životu: od ranjavanja, zarobljavanja, vožnje
u Sremsku Mitrovicu, te put kroz Bosnu
za Hrvatsku, država Hrvatska i policija mi
nikada nisu to priznali. U mom ratnom putu
toga nema.

Svjedočenje policajca Zlatka Horvata o zarobljava-

nju nakon pada Vukovara, objavljeno u knjizi VU-
KOVARAŽDIN 1991, Zasebna postrojba, Policijska
uprava Varaždin, 2011.

228
 Sve zarobljene policajce iz zadnje postave (11. 9. 1991. – 20. 11. 1991.) PS Ludbreg dočekao
sam, nakon razmjene, 10. prosinca 1991. u hotelu „Putnik“ u Ludbregu. Bio je to događaj
ispunjen srećom i ponosom što su se, nakon zarobljavanja i pada Vukovara te torture
koju su prošli u srpskim logorima, sretno vratili svojim obiteljima. Na njihovim licima
vidjelo se mnogo toga što su prošli. Bile su to svakodnevne batine i psihička zlostavljanja,
koja je najviše istrpio Franjo Zember (ne slučajno). Ime Franjo bilo je kobno za njega,
jer je previše asociralo na predsjednika Tuđmana i premijera Gregorića te nadbiskupa
zagrebačkog Kuharića, a ja tim prezimenima koja su nosila ime Franjo skromno dodajem
i svoje, Križanić. Ni prezime Zember nije mu išlo u prilog, jer je srpske osvajače neugodno
podsjećalo na Zenge.

Najviše zasluga za tu razmjenu pripada mr. sc. Stjepanu Adaniću, koji je s hrvatske
strane pregovarao s generalom Rašetom i pukovnikom Glumcem. S naše strane dogovor
je potpisao mr. sc. Stjepan Adanić, a sa srpske strane pukovnik Mile Glumac, a razmjena
se trebala izvršiti u Bosanskom Šamcu. Ovako je sam čin razmjene opisao mr. sc. Adanić.

Došavši u Bosanski Šamac htio sam se uvjeriti jesu li tu moji Varaždinci da me JNA
i paravojne srbijanske snage ne prevare. Kad sam ušao u autobus i vidio izmučene, ali
ponosne varaždinske policajce, srce mi je počelo ubrzano kucati i samo da mi suze nisu
potekle od sreće i ponosa što sam ih konačno našao. U tom trenutku sam pomislio –
spasiti jednog čovjeka isto je kao da si spasio cijeli svijet. Moji dragi varaždinski policajci,
Zagorci, Međimurci i Podravci za mene su bili čitav svijet.

Tog dana razmijenjeno je 100 policajaca, među kojima je bilo i 12 ludbreških policajaca,
dok je njih 19 ostalo u srpskim logorima, gdje je bio i jedan iz Ludbrega (Mladen Šantavec).
Četvorica su razmijenjena 27. ožujka 1992., devetorica 22. svibnja 1992., među njima i
ludbreški policajac Šantavec, dok su šestorica razmijenjena 14. kolovoza 1992. godine.

Od ukupno 19 ludbreških policajaca, jedan je poginuo (Kanižaj), jedan je nestao (Levak),

jedan se spasio probojem (Franolić), dvojica su vraćena konvojem zbog bolesti (Klekar
i J. Stančin), jedan je preko Srbije i BIH kao ranjenik razmijenjen (Horvat), jedanaest
ih je razmijenjeno u prvoj turi (Hižak, Kladić, Kraljić, Međimurec, Meljnjak, Mezga,
Namjesnik, Petričević, Pišpek, M. Stančin, Šafarek i Zember) i jedan u trećoj razmjeni
(Šantavec), kad završava kalvarija ludbreških vukovarskih branitelja.

229
 SLOBODNI VUKOVAR
Kako sam bio sudionik Vlaka mira za Vukovar 8. lipnja 1997., imao sam veliku sreću
i čast da sam na taj način sudjelovao u posljednjim aktivnostima za uspostavu slobodne,
cjelovite i nezavisne Hrvatske. Nije slučajno da je na povratku iz Vukovara bio kamenovan
vagon Varaždinske županije, kad smo prolazili kroz Borovo Naselje. Iako su bila razbijena
samo stakla na našem vagonu, znali smo da je to zadnje što su mogli učiniti neprijatelji
Hrvatske, a sve zbog žilave borbe naših policajaca i branitelja, upravo na tom dijelu
Vukovara.

Kompozicija Vlaka mira

231
 Prijevozna karta za vlak mira na ime Franje Križanića (dugih 6 godina u Vukovaru, 1991. – 1997.)

232
 Vlak mira je naziv za željezničku kompoziciju od 21 vagona kojom se 8. lipnja 1997.,
tijekom mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, Hrvatska simbolično vratila u Vukovar,
u hrvatsko Podunavlje, na svoje istočne granice. Vlak je krenuo iz Zagreba i nakon kratkog
zadržavanja u Vinkovcima stigao u Vukovar. U vlaku su bili predsjednik Franjo Tuđman,
najviši politički dužnosnici, crkveni velikodostojnici, članovi diplomatskog zbora, te
brojni uglednici iz javnog, kulturnog, znanstvenog i gospodarskog života Hrvatske.

Tuđmanov govor u Vukovaru

Prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman s brojnim hrvatskim

dužnosnicima i uzvanicima, predstavnicima svih županija, članovima diplomatskog zbora
i novinarima, Vlakom mira, koji je sačinjavala kompozicija od 21 vagona, koliko Hrvatska
ima županija, doputovao je 8. lipnja 1997., svečano ispraćen iz Zagreba, u Vukovar.
Tamo ga je dočekalo mnoštvo Hrvata iz čitave Hrvatske, predstavnika svih nacionalnih
manjina i predstavnika UNTAES-a. Vlak se kraće vrijeme zadržao u Vinkovcima gdje ga
je pozdravima i pjesmom dočekalo nekoliko tisuća ljudi. Na dijelu željezničke pruge kod
Borova Naselja, vlak je kamenovala skupina ekstremnih Srba. Na sreću, nitko nije stradao,
jedino je razbijeno nekoliko prozora. U Vukovaru, ispred željezničkog kolodvora započela
je svečanost s hrvatskom državnom himnom i minutom šutnje za branitelje Vukovara.
Pozdravljajući skup, prijelazni upravitelj general Klein je podsjetio na riječi predsjednika
Tuđmana u Belom Manastiru da je sudbina Hrvata i Srba u njihovim rukama. Obraćajući
se okupljenom narodu, predsjednik Tuđman pozvao je na praštanje jer pobjednik koji ne
233
zna praštati sije klice novih zala, a hrvatski narod to ne želi niti je želio ovdje u Vukovaru.
Dolazak u Vukovar, simbol hrvatske patnje, otpora, težnji za slobodom i povratkom na
istočne granice, na Dunav, znak je naše odlučnosti, da želimo mir, pomirbu, da želimo
stvarati primirje i da više nikad ne dopustimo ono što nam se dogodilo. Ovu hirošimsku
panoramu usred Europe, grad Vukovar lakše ćemo obnoviti u materijalnom smislu, ali
teško u našem sjećanju, rekao je dr. Tuđman. Dolaskom Vlaka mira u Vukovar, Hrvatska
se zauvijek vratila na svoje istočne granice, na obale Dunava.

Logo na majici Hrvoje Hegedušić otpjevao je, nakon govora

predsjednika Tuđmana, svoju pjesmu „Stoji grad“

Stoji grad
Pod kišom čelika, ognja i smrti
Jer paklena sila svoj zadnji ples vrti, stoji grad
Stoji grad
Vječan ko narod ponosno stoji
I posljednje dane dušmanu broji
Vukovar, Vukovar

Iz majčinog krika sloboda se rađa

I uskoro bijela zaplovit će lađa
Do sunca
Iz krvi i bola niknut će cvijeće
I nikada narod zaboravit neće
Vukovar
Stoji grad

234
 VUKOVAR TRI GODINE POSLIJE VLAKA MIRA

Zatim sam još jednom posjetio Vukovar kao gradonačelnik Ludbrega i saborski
zastupnik Županijskog doma Sabora 1999. godine. Sreći nije bilo kraja kad sam vidio
da se Vukovar obnavlja, da se povratnici vraćaju i da se volja jednog naroda ne može
slomiti i da žrtve nisu bile uzaludne. I poslije sam kao privatno-poslovna osoba posjećivao
Vukovar, pa imao i tu čast da u tom gradu heroju, u prostorijama Pastoralnog centra
Župe sv. Jakova, održim jedno stručno predavanje. Život se u Vukovar vraćao, a i crkva
sv. Jakova se obnavljala, kao i dvorac Eltz, ti simboli Vukovara, a i vodotoranj je ponosno,
iako „ranjen“, prkosio svojom visinom s razvijenim hrvatskim barjakom.

235
236
 Posjet gradu heroju Vukovaru (1999.) dvije godine poslije Vlaka mira (1997.)

Puno je Ludbrežana sudjelovalo u drugim jedinicama policije, pa i u njezinima

najelitnijim postrojbama. Tako su u sastavu specijalne jedinice PU Varaždinske „RODA“
s ludbreškog područja sudjelovali:

aktivni sastav: – Kos Dragan, Sudovčina

– Kosec Goran, Hrastovsko
– Hus Božidar, Sigetec – Kovaček Josip, Sv. Petar
– Stančin Ivan, Karlovec – Kraljić Siniša, Bolfan
– Šarić Zdenko, Sigetec – Marčec Stevica, Struga
– Špoljarić Krasnodar, Ludbreg – Matijašec Nenad, Sigetec
– Namjesnik Dragutin, Selnik
pričuvni sastav: – Orehovec Zvonko, V. Bukovec
– Oroš Antun, Martijanec
– Bulf Tihomir, M. Bukovec – Potočki Marijan, Martijanec
– Dolovski Ivica, Hrastovsko – Povijač Damir, M. Bukovec
– Dožajić Dubravko, Poljanec – Stankir Dražen, V. Bukovec
– Dvorski Zoran, Vinogradi L. – Šmitlehner Marijan, Selnik
– Frančić Vjekoslav, Apatija
– Habek Dejan, V. Bukovec
– Jug Zoran, Karlovec
– Katalenić Vladimir, Selnik
– Kivač Dražen, Apatija
237
 4. stranica Plana popune u Pričuvnom sastavu raspoređenom u RP iz ludbreškog kraja prije vojno-
redarstvene operacije „Oluja“

238
 Na stranici 4. Plana vidljivo je da je pod red. br. 88 dopisano ime dragovoljca Marija
Šafareka rođenog 1976. godine. Mario Šafarek sudjelovao je u oslobodilačkoj operaciji
„Oluja“ kao dragovoljac s navršenih 19 godina.

Mario Šafarek, rođen 13. 3. 1976. umro 12. 8. 2009. godine i pokopan na groblju u Sv. Petru

239
 PRVA GARDIJSKA BRIGADA „TIGROVI“

Priča o Prvoj gardijskoj brigadi „TIGROVI“ priča je o stvaranju Oružanih

snaga RH.

Drago Horvat iz Selnika bio je aktivni pripadnik Prve gardijske brigade „Tigrovi“ kao
zapovjednik 2. voda 4. satnije, a kasnije i kao zapovjednik Prve gardijske brigade „Tigrovi“.
Obnašao je i niz drugih visokih vojnih dužnosti i u Domovinskom ratu i u slobodnoj RH.

Biografija brigadira Drage Horvata u knjizi 1. GARDIJSKA BRIGADA HRVATSKE VOJSKE – TIGROVI –
MONOGRAFIJA, „Znanje“, Zagreb, 2015.

241
 Zapovjednik postrojbe za posebne namjene, Tigrova iz Rakitja bio je Darko Rukavina,
sada brigadni general. Zapovjednik 1. brigade od 15. svibnja 1991. do 1. siječnja 1992. je
Josip Lucić, sada general Zbora.
Od 1. siječnja 1992. brigadom zapovijeda Marijan Mareković, sada general pukovnik,
poslije njega brigadu vodi u svojstvu obnašatelja dužnosti zapovjednika brigade brigadir
Eduard Butjer.
Od 1. kolovoza 1994. zapovjednik brigade je Jozo Milićević, sada general bojnik, od 21.
srpnja 1997. Božo Kožul, sada brigadir u mirovini, od 8. listopada 1999. Ivica Krizmanić,
sada pukovnik u mirovini. Od 20. veljače 2003. 1. gardijskom brigadom zapovijeda
brigadir Tomo Medved. Brigadir Drago Horvat za zapovjednika 1. gbr postavljen je 12.
rujna 2005. Jedna od karakteristika 1. brigade je činjenica da su svi njeni zapovjednici
Tigrovi od samih početaka.

Tijekom Domovinskog rata ime i važnost Tigrova gradilo je oko 11 tisuća pripadnika.
U ratnim akcijama Domovinskog rata poginulo je 364 pripadnika Tigrova dok je 1711
ranjeno od čega je 28 stopostotnih invalida Domovinskog rata, a 201 pripadnik je prošao
torture logora. Još uvijek ne znamo sudbinu 10 naših pripadnika koji se vode kao nestali.
Da bismo sačuvali sjećanje na poginule suborce na ulazu u vojarnu „Croatia“ u Zagrebu
izgradili smo spomenik koji svečano otvara 4. studenog 1994. stožerni general Janko
Bobetko, a 5. studenog 2003. u vojarni Luščić u Karlovcu otvorena je spomen-soba sa
slikama svih poginulih i nestalih pripadnika brigade.

242
Brigadir Drago Horvat, zapovjednik 1. gbr., Karlovac,
Vojarna “Luščić”, 2005.

243
NOVI KONTINGENT PRIPADNIKA OSRH OTPUTOVAO U MISIJU ISAF

U AFGANISTAN, SRPANJ 2006.

Puno uspjeha našim vojnicima sa željom da se svi vrate natrag poželio je i brigadir
Drago Horvat, zapovjednik 1. gardijske brigade. „Prva gardijska brigada bila je prva u ratu,
a sada u miru vidimo da je isto tako prva. U ovoj je brigadi oduvijek bio najvažniji odnos i
povjerenje između časnika, dočasnika i vojnika“, rekao je brigadir Horvat i zaključio kako
će upravo to zajedništvo biti najjače oružje kojim će se pripadnici kontingenta služiti i u
ovoj misiji.
Hrvatski vojni izaslanik Drago Horvat sa suprugom održao je pozdravni govor prilikom
obilježavanja Dana Oružanih snaga RH, u Pekingu, 28. svibnja 2012.

Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske u Pekingu obilježen je svečanim prijemom za

članove Vojnoga diplomatskog zbora akreditirane u NR Kini.

Brigadir Drago Horvat kao izaslanik RH u Pekingu (gore) i Drago Horvat (sa
suprugom) govori na svečanom prijemu za Vojni diplomatski zbor u NR Kini
(dolje)

244
 DRAGOVOLJCI DOMOVINSKOG RATA IZ LUDBREŠKOGA KRAJA U

RAZNIM POSTROJBAMA ZNG

Pored dragovoljaca koji su išli u oslobođenje Varaždina od agresorske JNA te

dragovoljaca na pakračkom bojištu (njih 35), jedan dio njih i neki drugi borili su se u
sastavima redovnih jedinica ZNG-a. Poznata su nam imena Zvonka Gložinića, Ivana
Cvetka, Zvonimira Šimeka, Đorđa Georgijeva, Gorana Hrženjaka, Borisa Kovačića –
Đeleka, Siniše Bedenica, Borisa Novaka, Vađona, Đonija…

Svakako posebno ime među dragovoljcima iz Ludbrega je Damir Štefančić, čiji je ratni
put trajao od rane jeseni 1991. do jeseni 1993. godine. To je vrijeme kad su se odvijale
odlučujuće borbe za oslobađanje zapadne Slavonije i južne Hrvatske (dubrovačko
područje).

Ovako je svoj ratni put opisao dragovoljac Domovinskog rata Damir Štefančić:

Domovina je bila napadnuta, pa mi nije trebao neki poseban razlog da krenem u

obranu, što bi učinili svi kojima je bilo stalo do nje. I moj rodni grad Ludbreg se branio
u Novskoj, Vukovaru, Dubrovniku... U jeku najžešćih borbi i napredovanja neprijatelja
Hrvatske, javio sam se 18. 10. 1991. godine u Vinicu. U Vinici je bio centar za obuku ZNG za
sjeverozapadnu Hrvatsku. Tu sam zadužio pušku i vojničku uniformu. Zbog žestokih borbi
u zapadnoj Slavoniji na potezu od Virovitice, Pakraca i Novske upućen sam na to bojište u
sastavu 5. bojne 1. brigade („Tigrovi“). U zaustavljanju neprijatelja da osvoji Novsku, koja
je žestoko tučena topničkim granatama, zauzeli smo položaje u Starom Grabovcu.
Stari Grabovac je selo istočno od Novske po kojem su također padale neprijateljske
granate, s obzirom da se
Novska branila u Starom
Grabovcu. Jedna od njih
pala je u neposrednoj
blizini i od nje su poginula
dvojica suboraca (Dražen
Levanić i Nenad Bajsić),
a Željko Laljek i ja bili
smo ranjeni. Neprijatelj
(JNA i domaći četnici,
te dobrovoljci iz Srbije)
nikada nisu osvojili Stari
Grabovac, a time i gradić
Novsku.

Ostatak tenka T-34 u Starom Grabovcu (autor fotografije: Željko Gašparović)

245
 Nakon oporavka od zadobivenih šrapnela granate, vraćam se u svoju postrojbu gdje
preuzimam zadatak vozača zapovjednika 5. bojne 1. brigade („Tigrovi“) Ivana Korade.
Iz područja Novske odlazimo na dubrovačko ratište, gdje sam preuzeo logistiku bojne.
Ovdje ostajem do oslobođenja cijelog juga Hrvatske. Spektakularna je bila akcija kada
smo trajektom, po izuzetno teškom vremenu, veliki valovi valjali su nas po moru, stigli na
područje Konavala, i oslobodili Konavle od crnogorskih pljačkaša. Konavle su bile potpuno
razorene, spaljene i opljačkane.

Krajem 1992. godine iz 5. bojne 1. brigade („Tigrovi“) formira se 7. brigada („Pume“) gdje
sam u Bjelovaru sudjelovao u njenom formiranju. Ujedno sam tu postavljen na zapovjedno
mjesto zapovjednika za logistiku.

Narušena zdravlja (40 % vojni invalid) u činu stožernog narednika raskidam ugovor i
odlazim iz sastava 7. brigade („Pume“).

Jednostavno i škrto opisao je svoj ratni put dragovoljac iz Ludbrega Damir Štefančić.
Kao da priča o nekom dvogodišnjem putovanju Lijepom našom, od Vinice, Novske,
Dubrovnika do Bjelovara. Odličja koja je primio se više ne sjeća, jer su izgorjela u požaru
koji je progutao rodnu kuću u Ludbregu. Jednostavno je zaključio: borio sam se, ali ne za
ovakvu Hrvatsku.

Vjerojatno bi ratni put svakoga istinskog dragovoljca izgledao ovako ili nekako slično,
jer kao što kaže Damir: „Domovina je bila napadnuta, pa mi nije trebao neki posebni
razlog da krenem u obranu“! Svatko od nas može sebi postaviti to pitanje: je li to zaista
bilo tako? Gdje sam bio u to vrijeme kad je domovina bila napadnuta?

ZVONKO GLOŽINIĆ, Sigetec – dragovoljac i branitelj u 1. gardijskoj brigadi

„TIGROVI“

Prijatelje i kumove ubila ista granata

Kako je Zvonko Gložinić novinarki Večernjeg lista Marini Borovac (Večernji list od
7. kolovoza 2012., rubrika „Junaci oluje“, naslov, „Prijatelje i kumove ubila ista granata“),
opisao svoje ranjavanje i pogibiju najboljih prijatelja:
– Bili smo u bazi nedaleko od Ogulina kad je 1. kolovoza stigla zapovijed. Imali smo tri
dana da obučimo rezervni sastav koji smo podizali i da ih naoružamo. Bilo je tu momaka
odsvakud, sjećam se konobarske bojne iz Crikvenice – kaže Zvonko Gložinić iz Sigeteca
Ludbreškog, zapovjednik voda u kojem su bili Štork i Zrakić.
U pet ujutro 4. kolovoza borbena spremnost bila je potpuna.
– Četnici su nas “krpali” u Stajnici, ali nije se stajalo – kaže Gložinić.
246
 Taj dan u Glibodolu Tigrovi su izgubili još jednog vojnika, časničkog namjesnika
inženjerijske satnije Miju Zijana. Bilo je to nekoliko sati prije no što su poginuli Štork i
Zrakić. Za Zijana je koban bio rikošet gelera koji ga je pogodio u glavu. Zvonko Gložinić
oko 12.30 sati prevezen je u bolnicu. Nepunih šest kasnije više nije bilo Štorka i Zrakića.
– Zvonko je mene spasio dvije godine ranije, a mene nije bilo da mu pomognem –
tužno će Gložinić. Štork mu je, kaže, izvukao živu glavu te jeseni ‘93. kod Plaškog, kad se
pokušao, vrludajući po tlu poput zmije, izvući od kiše metaka iz strojnice neprijateljskog
vojnika.
– Štork je u jednom trenu ustao i pucao na njega – objašnjava Gložinić.
Kada je pokopala sina, Katarina Štork otišla je posjetiti Zvonka Gložinića, da dozna što
više o sinu.
– Moj Zvonko ga je, kad je ranjen, otpratio do prve pomoći. Kako su poginuli, ne zna
jer je već bio u bolnici – priča Katarina Štork.

Zvonko Štork (desno) 1993. spasio je suborca Zvonka Gložinića iz Sigeca

247
248
249
 Ratni put u 1. gardijskoj brigadi „Tigrovi“ Zvonka Gložinića iz Sigeca Ludbreškog, rođenoga 14. studenoga
1967. godine. Umro je od teške bolesti vezane uz ranjavanje i PTSP 24. srpnja 2015. godine. Pokopan je na
ludbreškom groblju uz najviše vojne počasti.

250
251
 Zvonko Gložinić iz Sigeca Ludbreškog nosilac je
brojnih visokih odličja Domovinskog rata (odlikovan
je medaljom „Ljeto 95“, medaljom „Oluja“, srebrnom
plaketom „Tigar“, Spomenicom Domovinskog rata
1990. – 1992., Spomenicom domovinske zahvalnosti)

Franjo Novačić, dragovoljac u 1. brigadi „Tigrovi“ i 7. brigadi „Pume“,

teško ranjen na zadarskom bojištu u Ravnim Kotarima

Franjo Novačić se kao dragovoljac stavio na raspolaganje KŠ Općine već u jesen

1991., kad je s 3. satnijom odlazio na pakračko bojište. Nakon par mjeseci pristupio je 1.
gardijskoj brigadi „Tigrovi“, 5. bojni kojom je zapovijedao Ivan Korade. S 1. gardijskom
brigadom branio je i oslobađao južnu Hrvatsku (Dubrovnik, Cavtat, Konavle...). Kad se
iz 5. bojne 1. gardijske brigade „Tigrovi“ osnovala 7. gardijska brigada „Pume“, Franjo je
bio njezin osnivač, te je s brigadom preseljen na zadarsko područje u Ravne Kotare. Na
tom području zadržao se sve do 3. ožujka 1993., kad je ranjen u jednom od mnogobrojnih
borbenih djelovanja prilikom minobacačke paljbe.

Teško ranjen hospitaliziran je u zadarskoj bolnici, gdje su konstatirane teške ozljede

glave, pa je zbog težina ozljeda prebačen u Vojnu bolnicu Dubrava. Tu je obavljen niz
teških operacija, ali liječnici nisu uspjeli izvaditi dva gelera iz glave, tako da je ostao
252
stopostotni ratni vojni invalid. Nakon toga je prebačen u varaždinsku bolnicu, gdje je
liječen do proljeća 1994., kad je pušten na kućnu njegu. Unaprijeđen je u čin pukovnika.

Branitelj Franjo Novačić prilikom bojnog djelovanja na prvoj crti obrane kod Glavske 1992. godine

Odmor nakon borbenog djelovanja u Glavskom 1992. (Franjo Novačić prvi zdesna)

253
 Banova Jaruga 1992., Franjo Novačić (drugi sprijeda) i branitelji

Ratni minobacački položaj na dubrovačkom ratištu (Pavličević) 1992., Franjo Novačić prvi slijeva dolje

254
 Mokošica 1992., Franjo Novačić (drugi zdesna) i prijatelji Bačak, Ziko i Pavlinek

Minobacačka baterija 1992. sa zapovjednikom Franjom Novačićem (prvi zdesna). Među braniteljima u ovoj
bateriji nalaze se još dva branitelja iz Ludbrega (Siniša Bedenic, preminuo 10. rujna 2015., i Miljenko Šimić)

255
Slijeva nadesno: pukovnik Franjo Novačić, general Zvonimir Červenko, potpredsjednica Vlade dr. sc. Ljerka
Mintas-Hodak, župan Marijan Mlinarić i gradonačelnik mr. sc Franjo Križanić

256
Pukovnik Franjo Novačić (gore) i Franjo Križanić, te general Zvonimir Červenko (dolje) i Franjo Križanić
prilikom posjeta Ludbregu i pukovniku Franji Novačiću

257
 Lazić (Zlatka) Vlatko, Sv. Đurđ – dragovoljac i branitelj u 1. gardijskoj brigadi
„Tigrovi“, HOS vodu Čakovec, 54. samostalnoj bojni Čakovec (kojoj je pripojen
HOS vod Čakovec), 9. bojni 114. brigade Split, 7. gardijskoj brigadi „Pume“,
satniji taktičkih snajpera (STS), da bi vojnu karijeru nastavio u dočasničkoj
školi Jastrebarsko, MPRI (američka vojno konzultantska tvrtka) - za pripremu
Hrvatske vojske za ulazak u NATO savez i središtu za borbenu obuku Slunj.

Ratni put Vlatka Lazića iz Sv. Đurđa, rođenog 1. 9. 1967., traje od 5. 9. 1991. kada kao
dragovoljac s još dvojicom prijatelja (Mladen Križaj iz Sudovčine i Mladen Bubalo iz
Ludbrega), u Vinici kraj Varaždina pristupa u 5. bojnu 1. gardijske prigade „Tigrovi“, pa
sve do 2008., kada je umirovljen u činu nadnarednika. Sudjeluje u ratnim operacijama u
Varaždinu, Kozarici i Starom Grabovcu kraj Novske, Livnu, Kuljanovcu kraj Bosanskog
Broda, Popovom polju (dubrovačko zaleđe), karlovačkom ratištu (Mateško selo), Vodicama,
šibenskom zaleđu, Zadru, Tulovim gredama (Velebit) te vojno-redarstvenim operacijama
„Oluja“, „Maestral“ i „Južni potez“, uvijek na prvoj crti bojišnice. Po završetku rata školuje
se u dočasničkoj školi Jastrebarsko (4 godine), kada prelazi u MPRI, gdje radi na obuci
i pripremi Hrvatske vojske za ulazak u NATO savez, a nakon toga prelazi u središte za
borbenu obuku u Slunju. Po umirovljenju se vraća u svoj Sv. Đurđ gdje živi obiteljski život
sa suprugom i kćerkom.

Vlatko Lazić na novljanskom ratištu (ulaz u Novsku

iz pravca Starog Grabovca), 1991.

258
Vlatko Lazić na bojištu kod Starog Grabovca (ulaz u selo iz pravca Novske) 1991.

Vlatko Lazić, stoji prvi zdesna, Kukunjevac kod Dervente (HOS Čakovec), 1992.

259
 Vlatko Lazić, na položaju u zaleđu Dubrovnika, 1993.

Vlatko Lazić, prvi s lijeva, na odmoru na Stradunu u Dubrovniku, 1993.

260
 Vlatko Lazić na ratištu u okolici Dubrovnika (Popovo polje), 1993.

Vlatko Lazić, na obuci kod Karlovca 1993. kao pripadnik 7. GB „Pume“

261
 Vlatko Lazić sa suborcima u Lešću kod Generalskog Stola na obuci, 1993.

Vlatko Lazić, obuka kod Lešća, 1993.

262
Vlatko Lazić, sa snajperom na položaju u zaleđu Zadra, 1994.

Vlatko Lazić na položaju na Velebitu (Tulove grede), 1995.

263
 Vlatko Lazić sa suborcima u selu Malo Tičevo kod B. Grahova, 1995.

Vlatko Lazić kod Crnog Vrha (Mrkonjić Grad), nakon zauzimanja neprijateljskih položaja, 1995.

264
 SEDMA GARDIJSKA BRIGADA „PUME“
7. gardijska brigada „Pume“ bila je gardijska motorizirana brigada Hrvatske vojske,
ustrojena 23. prosinca 1992. godine u vojarni „Ivan V. Drašković“ u Varaždinu. Gardijska
brigada ustrojena je od pripadnika 5. bojna 1. gardijske brigade „Tigrovi"“ (1. A brigade
ZNG-a „Tigrovi“). Za prvog zapovjednika brigade bio je postavljen dotadašnji zapovjednik
5. bojne 1. A brigade ZNG-a „Tigrovi“ Ivan Korade.

Siniša Bedenic, Ludbreg - dragovoljac i branitelj u 1. gardijskoj brigadi

„TIGROVI“ i 7. gardijskoj brigadi „Pume“

Ratni put Siniše Bedenica, rođenog 28. 9. 1964., traje od 16. 9. 1991. do 29. 12. 1991.
u 104. brigadi HV-a, kao dragovoljca u svojstvu mobilizirane osobe. Od 17. 7. 1992. do
22. 12. 1992. nalazi se 1. gardijskoj brigadi „Tigrovi“, a od 23. 12. 1992. do 30. 6. 1996. u
7. gardijskoj brigadi „Pume“. Ratni put, na prvoj crti bojišnice, ide od pakračkog ratišta,
karlovačkog ratišta, zadarsko-šibenskog ratišta, livanjsko-grahovskog ratišta, grahovsko-
kninskog ratišta do drvarsko-šipovskog ratišta. Sudionik je vojno-redarstvenih akcija
„Zima 94“, „Skok 1“, „Oluja“ te vojnih akcija „Maestral“ i „Južni potez“. Umro je od
posljedica rata 2015. i pokopan uz vojne počasti na ludbreškom groblju.

Siniša Bedenic (čuči) sa prijateljem suborcem iz 7. gardijske brigade „Pume“

265
 Siniša Bedenic, zapovjednik desetine u 7. gardijskoj brigadi „Pume“

Siniša Bedenic u trenucima odmora na Dinari

266
 Josip J. Šafarek iz Martinića, dragovoljac u 7. gardijskoj brigadi „Pume“

Josip Šafarek, vojnik, rođen je 20. studenoga 1976. u Koprivnici (Martinić), sin je Vjere
i Josipa Šafareka, po nacionalnosti Hrvat. Nije bio oženjen. U Domovinski rat je pristupio
dragovoljno i bio pripadnik 7. gardijske brigade Hrvatske vojske. Poginuo je 24. siječnja
1995. u mjestu Sajkovići na granici RH i BIH.

Josip Šafarek prije odlaska u HV (lijevo) i kao pripadnik HV-a (desno)

267
 Josip Šafarek iz Martinića (prvi zdesna dolje), pripadnik „Puma“ na južnom bojištu

Josip Šafarek, pripadnik 7. gardijske brigade „Pume“

na južnom bojištu u trenucima predaha

268
Josip Šafarek iz Martinića pokopan je kao pripadnik 7. gardijske brigade „Pume“ na groblju u Sv. Petru

Počasna spomenica poginulom branitelju „Puma“ Josipu Šafareku iz Martinića

269
 TREĆA GARDIJSKA BRIGADA „KUNE“
U 3. brigadi „Kune“ bilo je više branitelja-dragovoljaca iz ludbreškoga kraja. To su bili
Josip Međimurec, Ivan Cvetko, Zvonko Šimek, Đorđe Georgijev, Mišo Kovač, Goran
Hrženjak i Danko Rogić. Koordinator dragovoljaca iz ludbreškoga kraja bio je Ivan
Cvetko, koji je nakon povratka s oslobađanja varaždinskih vojarni krenuo u skupljanje
dragovoljaca za obranu istočne Slavonije. I danas se sjećam s koliko sam čuđenja primio
Ivana Cvetka u prostorijama KŠ kad me izvijestio o svojim namjerama. Pitao sam ga:
„Kuda si odlučio, pa gdje su ti ljudi“? On je staloženo i odlučno odgovorio: „Idemo za
Osijek u istočnu Slavoniju u 3. gardijsku brigadu, tamo smo potrebni, malo nas je, ali smo
odlučni. Razgovarao sam sa zapovjednikom 3. gardijske brigade pukovnikom Željkom
Vrseljom, koji mi je rekao: 'Dođite, svaka puška nam je potrebna, i hvala vam'!“

Odlučio sam da ih se dobro opremi naoružanjem do kojeg smo došli preuzimanjem

skladišta JA na Banjščini.

Svoj dolazak u 3. brigadu „Kune“ i ratni put ovako je opisao Ivan Cvetko.
Dolaskom u 3. gardijsku brigadu „Kune“ isti dan smo raspoređeni u 1. vod 1. satnije 1.
bojne pod zapovjedništvom legendarnog zapovjednika Marka Leke. Već drugi dan imali
smo prvo vatreno krštenje u selu Laslovu kraj Osijeka, gdje smo se borili s višestruko
jačim neprijateljem. Naših sedam pušaka, koje smo dobili od KŠ u Ludbregu, išlo je iz
jedne smjene u drugu, jer je oružja bilo premalo. Vidjevši kako je teška situacija s oružjem,
predložio sam zapovjedniku da odem po oružje u Ludbreg, što je on popratio riječima:
„Idi, cijela Slavonija će im biti zahvalna“. Predsjednik KŠ Općine odobrio je naoružanje
u okviru raspoloživih mogućnosti, uz prethodni razgovor sa zapovjedništvom brigade.

Borbeni put Ivan Cvetka i ludbreških dragovoljaca u „Kunama“ trajao je od jeseni 1991.
od Bijelog Brda, Ivanovca, Erduta, Borovog Sela, Marinaca, Henrikovaca do Vukovara,
te u Baranji od Uglješa, Jagodnjaka, Švajcarnice, Darde do Bilja. Kasnije su djelovali na
oslobađanju mjesta u zapadnoj Slavoniji: Gornji Bogićevci, Kosovac, Donji Bogićevci,
Čovac, Smrtići i Pivare. Zauzimanjem vojnih objekata u Osijeku, Đakovu, Našicama,
Slavonskom Brodu i Vinkovcima preseljeni su 1992. na vinkovačko bojište: Borinci,
Vinkovci i Nuštar. Nakon toga brigada se raspoređuje u širem rajonu Slavonskog Broda
do Dervente u Bosanskoj Posavini. Taktička skupina u rekordnom roku od nekoliko
dana izbija na crtu Modriča – Doboj – Derventa. U tim borbenim akcijama, prvi put u
Domovinskom ratu, HV oslobađa jedan veći grad, Modriču. U munjevitoj borbenoj akciji
koja je išla od Posavske Mahale, preko Odžaka do Modriče, gdje su borbe trajale tjedan
dana (od 26. svibnja 1992. do 2. lipnja 1992.) do konačnog oslobođenja Modriče, gdje
pogiba, kao šofer vozila, ludbreški dragovoljac Josip Međimurec – Đimi.

U siječnju 1993., nakon protuudara neprijatelja na Maslenici, u borbena djelovanja

uključuje se 3. brigada u snazi jedne ojačane bojne. Nakon operacije Maslenice u veljači
271
1993. godine 3. brigada je raspoređena u obranu zadarskog zaleđa, na crti obrane Novigrad
– Paljuv – Kašić, gdje ostaje skoro cijelu 1993. godinu.

Cijelu 1994. godinu 3. brigada se priprema i djeluje na oslobađanju okupiranih područja

oko Osijeka, Našica, Đakova i Slavonskog Broda. To se i dogodilo u operaciji „Bljesak“
tijekom svibnja 1995. godine, kada brigada s dvjema taktičkim skupinama oslobađa
Okučane iz pravca Novske pravcem istok preko cijele okupirane zapadne Slavonije do
Okučana.

3. Gardijska brigada „Kune“ imala je u svim tim djelovanjima 367 poginula branitelja,
1.088 ranjenih branitelja, a 17 ih se još smatra nestalima. Od ludbreških branitelja ranjen
je Goran Hrženjak (Karlovec L.) u Ivanovcu kraj Osijeka, Ivan Cetko (Struga) u Nuštru,
a život je za domovinu položio Josip Međimurec (Selnik) u Modriči (Bosanska Posavina).

Ivan Cvetko (drugi zdesna) u Kašiću 8. srpnja 1993. sa suborcima iz „Kuna“ (na poleđini slike za zapisano:
„Rušite kuće i utvrde ali moral nećete“)

272
 Ivan Cvetko promatra položaje četnika u vrijeme smjene na „maljutki 100 mm“ 16. srpnja 1993.

Radost i veselje branitelja nakon oslobađanja Pozderovca 9. srpnja 1993. (Ivan Cvetko prvi slijeva)

273
 Prebacivanje na položaj u području Maslenice (Ivan Cvetko sjedi treći s desne strane)

Ivan Cvetko je 20-postotni ratni vojni invalid, odlikovan Spomenicom i Zahvalnicom

Domovinskog rata.

JOSIP T. MEĐIMUREC, 1953. – 1992.

Josip Međimurec iz Selnika bio je

dragovoljac u 3. brigadi „Kune“ u Osijeku
od 12. listopada 1991. do 30. svibnja 1992.
godine. Poginuo je prilikom oslobađanja
dijelova Bosanske Posavine u Orašju od
zadobivenih ozljeda glave, grudnoga koša
i trbuha prilikom eksplozije granate koja
je pogodila vozilo koje je vozio.

274
 POSLIJE OLUJE
SUSRET U LUDBREGU SA SLAVNIM GENERALIMA I ZASLUŽNIMA U

DOMOVINSKOM RATU

Zdesna: general Miljenko Crnjac, general Jozo Miličević, Franjo Križanić i pukovnik Stjepan Adanić

POSJET LUDBREŠKIM POLICAJCIMA POSLIJE „OLUJE“

Odmah poslije „Oluje“ posjetio sam ludbreške policajce na terenu u Slunju, Vojniću i
Cetingradu, gdje su obavljali odgovorni posao normalizacije rada i života na pet godina
okupiranom području. Nije bilo lako uvjeriti povratnike da je ovo područje oslobođeno i
mirno za koliko-toliko normalan život. Nije bilo nimalo lako jer je prostor bio „okupiran“
izbjeglicama iz BiH (V. Kladuša, Bihać) te se moralo stalno patrolirati tim prostorom
kako bi se izbjegli incidenti.

275
 Slika gore: posjet ludbreškim policajcima u Vojniću.
Dolje: posjet u Slunju, neposredno poslije vojno-redarstvene akcije „Oluja“ (na slikama članovi KŠ Križanić i
Busija kod ludbreških policajaca sa zapovjednikom Miljenkom Kanižajem)

276
 Improvizirano naselje na području Cetingrada za izbjeglice iz BIH (V. Kladuša i Bihać)

Posjet oslobođenom području poslije „Oluje“, u podnožju spomenika na Petrovoj Gori (Križanić i Busija).

277
 Na vrhu spomenika na Petrovoj Gori

Podjela priznanja i odlikovanja za doprinos u Domovinskom ratu

Priznanja i zahvalnice dodijelio je u Ludbregu dr. Franjo Kajfež, izaslanik predsjednika dr. Franje Tuđmana,
sljedećima (zdesna nalijevo): Zvonimir Majdančić, Nikola Felak, Čedomil Cesarec, Hrvoje Vojvoda, Šimun
Kujavec, Dragutin Drk, Marijan Mlinarić, mr. Franjo Križanić i Latif Bajrović

278
 POGLED S DISTANCE NA DOMOVINSKI RAT
U povijesti svakog naroda ima znamenitih muževa, velikana duha i uma, narodnih
vođa i državnika, reformatora i revolucionara, junaka i mučenika, po kojima pojedini
narodi i bivaju poznati u svjetskoj zajednici u povijesti. Takav se nakon mnogih desetljeća
dogodio i Hrvatima: bio je to Franjo Tuđman. Uvijek su potrebni milijuni ljudi jednog
naroda da bi nastao jedan genij i uvijek trebaju proteći milijuni dokonih svjetskih sati
prije nego što se pojavi jedan zaista povijesni, jedan zvjezdani sat čovječanstva.

Međutim, za uspostavu države potrebno je stvaralačko djelo pojedinca, a za upravljanje

državom suradnja svih. Razuman se čovjek prilagođava svijetu oko sebe. Nerazuman
uporno nastoji svijet prilagoditi sebi. Stoga sav napredak čovječanstva ovisi o nerazumnim
ljudima.

Poslije svake pobjede nastaju krize. Nisu nam za sva zla samo drugi krivi, niti će nam
u bilo kakvim okolnostima samo drugi krojiti sudbinu. „Dijete odgojeno u tuđini postaje
tuđinčetom i odbija se od svoje domovine, od svojega naroda, od svojih roditelja, od sve
domaće svetinje“, govorio je veliki Ante Starčević.

Još nedavno odgajali smo se na načelima socijalističke revolucije. „Uz maršala Tita,
junačkoga sina / nas neće ni pakao smest'. / Mi dižemo čelo i kročimo smjelo / i čvrsto mi
stiskamo pest (…) Rod prastari svi smo, a Goti mi nismo / Slavenstva smo drevnoga čest.
/ Ko drukčije kaže, kleveće i laže / našu će osjetit' pest“ (Vladimir Nazor).

„Oni koji misle da su komunistički režimi u Europi tvorevina zločinaca, ne shvaćaju

osnovnu istinu; te režime nisu stvorili nikakvi zločinci nego entuzijasti, uvjereni da su
otkrili jedini put koji vodi u raj. Odlučno su branili taj put, i tako pogubili mnogo ljudi.“
(Milan Kundera).

Tada su svi počeli vikati na komuniste: vi ste odgovorni za zlu sudbinu zemlje (što je
opustjela i osiromašila), za gubitak neovisnosti (našla se u jugoslavenskoj federaciji), za
sudska umorstva! Tako se spor sveo na sljedeće pitanje: je li istina da nisu znali, ili se
samo pretvaraju da nisu znali? Svi smo pratili tu raspravu potkraj 80-tih i početkom 90-
tih godina prošlog stoljeća (pratio ju je čitav hrvatski narod, četiri i pol milijuna ljudi) i
govorili sebi da je među komunistima sigurno bilo ljudi koji nisu bili tako neupućeni (ta
morali su nešto znati o strahotama koje su se događale na Bleiburgu i Križnom putu i nisu
se prestale događati u Titovoj Jugoslaviji). Ali ipak je vjerojatno da većina doista ništa nije
znala.

Prema tome, govorili smo sebi, osnovno pitanje nije jesu li znali ili nisu znali, nego
je li čovjek nevin zato što ne zna? Je li idiot na prijestolju unaprijed oslobođen svake
odgovornosti samo zato što je idiot? Pretpostavimo da je hrvatski javni tužitelj koji je
279
pedesetih godina optužio nadbiskupa Stepinca te tražio dugogodišnje zatvore za nevine
ljude bio prevaren od strane jugoslavenske tajne policije (UDBE) i Vlade vlastite Republike.
Ali kako je moguće da i danas, kad već znamo da su smaknuća bila nezakonita a optužbe
apsurdne i da su bili pogubljeni i zatvoreni nevini ljudi, ti isti javni tužitelji i njihovi
komunistički sljedbenici brane čistoću svoje duše, slave oslobođenja, veličaju Tita, udaraju
se u prsa: „Naša savjest je čista, to nismo znali, vjerovali smo da je sve to bio antifašizam!“
Zar njihova nepopravljiva krivica ne leži upravo u onome „Nisam znao, vjerovao sam“!?

Na takvim temeljima, ukopanima u pijesak, moglo se graditi samo kule od karata, pa

makar mi vodili pravedni, obrambeni i oslobodilački rat, ostali smo ukopani u mentalnom
sklopu koji smo kao popudbinu donijeli iz naše bliže prošlosti. Kada su Solženjicina pitali
što će doći nakon komunizma, odgovorio je: „Dugo, vrlo dugo razdoblje oporavka“.
Indijanci su na kraju seobe u rezervate molili za vrijeme prilagođavanja, rekavši: „Naša
tijela su možda došla k cilju, ali naše duše su još uvijek u staroj domovini. Pričekati
moramo na naše duše“. Tih riječi se prisjeća Tomáš Halík, češki duhovnik i mislilac,
dobitnik visoke Templetonove nagrade za 2014. godinu, kad želi objasniti manjkavosti i
probleme vezane za demokraciju u Srednjoj i Istočnoj Europi.

Često se mislilo da se iz različitih ljudskih interesa možemo ujediniti i postati braća.

Misli se da bismo, na temelju dobro složenih i dobro usklađenih interesa, mogli na
ovom prostoru živjeti u miru, kao da se mogu zakopati sve naše ratne sjekire i okončati
stalna optuživanja. Misli se da bismo se mogli tako savršeno dogovoriti o svima našim
problemima. Međutim, kako nas uči cijela povijest, nije moguć tako savršen ljudski
dogovor dokle god se ne postigne konsenzus između nas o tome što je bilo i kako je bilo.
Jednostavno, bez toga je nemoguće postići tako usklađen ljudski interes. Ljudi su najčešće
sebični, a to vrijedi i za pojedine grupacije, pa i cijele narode, i ne žele iz raznih razloga
živjeti u istini. Pokojni Enzo Biagi, jedan od najvećih talijanskih novinara svih vremena,
autor knjige Treblinka, u jednom se eseju zapitao koliko uopće ima smisla mlade novinare
učiti da moraju uvijek tražiti istinu i samo istinu, kad je, na kraju krajeva, jasno da je svaka
istina uvijek samo nečija interpretacija nečega. Biagi zato zaključuje da se prije svega treba
držati činjenica, a što se istine tiče, Biagi kaže: „Zadnji koji je poznavao istinu, umro je na
križu“.
Zato ne postoje pravedni i nepravedni ljudi, ljudi koji govore istinu i oni drugi koji
lažu, postoje samo ljudi s različitim stupnjem odgovornosti. Da bismo dostigli taj stupanj
odgovornosti mora proći dugo, vrlo dugo razdoblje oporavka. Naša tjelesa su stigla u
demokraciju i slobodu, ali moramo pričekati da onamo dođu i naše duše.

Vlasti u Hrvatskoj (bilo lijeva ili desna) često su spoj stare nomenklature, morskih pasa
financija, lažnih demokrata i UDBE. To nije demokracija, to je hibrid za koji ne znamo u
kojem će se pravcu razvijati. Kod nas je popularno kazati: „Nećemo organizirati 'lov na
vještice'“. Takvi smo: širokogrudni, svima sve opraštamo i pokušavamo zaboraviti. Ne
treba nikakav „lov“, već javno pokajanje. Ne govorim o članovima SKH (koji su se, doduše
280
pokajali u svojoj „Deklaraciji“ kad su se pretvarali iz SKH u SDP (Stranka demokratskih
promjena).
Ne govorim o onima koji su rezali glave, koji su pucali u zatiljak u podrumima i
garažama: oni zaslužuju samo suđenje. Govorim o onima koji su sjedili na sjednicama
Partije, koji su glasanjem odobravali svaku vrst nasilja – izbacivanje čovjeka s radnog
mjesta, slanje na Goli otok, ekskomunikacije... Neka istupe, neka se ispovijedaju. A
novinari, koji nam danas otkrivaju tajne, pričaju priče za malu djecu, a svaki od njih
nam je godinama pričao laži, zasljepljivao nas, oglušivao. Ako naša mladost bude vidjela
da se treba, da se mora javno odgovarati i pocrvenjeti zbog vlastitih nepravdi, mislit
će da se možda isplati živjeti pošteno i da žrtva Domovinskog rata nije bila uzaludna.
U protivnom nećemo spasiti mladost i postat ćemo, kako bi rekao ruski književnik u
izgnanstvu Aleksandar Solženjicin, gnjilo stablo.

Mene zanima rat s one strane, kako ga čovjek doživljava u svojoj nutrini. I zato sam,
shvativši to, odlučio da barem ja ne dam nikada, razumijete, nikada, ni jedan jedini razlog
kojim bi se potkrijepilo to odvratno klanje. Da, radije ću biti slijep kod očiju, uporno,
tvrdokorno, dok ne dođe vrijeme da progledam.

Stoga me i taj rat nije naučio ničemu novome; naučio me samo to da mi je dužnost boriti
se na pravoj strani. Na to me, prije svega, vodilo moje domoljublje i patriotizam. A danas:
„Nije lako ljubiti ni ovu usidjelicu svoju hrvatsku domovinu; toliki bludnici i kurviši o
njoj govore intimno, toliki je zločinci hoće milovati i braniti, sebičnjaci i pohlepnici je
svojataju, licemjeri joj prisežu, bezdušnici opjevavaju, džepari i pljačkaši hvale njezina
bogatstva… Što je ona mogla postati u tom društvu tako obožavana?“ (Slobodan Novak
u knjizi Pristajanje).

Znam sasvim sigurno (da, znam sve o životu) da svatko nosi u sebi „virus“, jer nitko na
svijetu, ama baš nitko, nije imun od zloće. Znam da se čovjek mora neprekidno nadzirati
da ne bi, u času rastresenosti, bubnuo bližnjemu u lice i prilijepio mu etiketu. Prirodan je
taj virus. Ostalo: ljubav, ljubaznost, umjerenost, zdravlje, poštenje, čistoća - sve je to učinak
volje, i to volje koja ne smije nikad stati. Pošten je čovjek onaj koji nikoga ne povrijedi;
to je onaj koji je najmanje rastresen. A treba dobrano volje i napete pažnje da ne budeš
nikad rastresen! Oni koji obuzdavaju svoje želje čine to jer su im želje dovoljno slabe da ih
se može obuzdati. Da, naporno je održavati takvo stanje. Zato su svi tako umorni, jer su
svi odreda rastreseni. No zato i neki pojedinci koji se žele otresti rata doživljavaju krajnju
premorenost, od koje ih može osloboditi samo pogibelj.

Došavši dotle saznao sam i to da ne vrijedim više za dužnost koju obavljam i da sam
od časa kad sam se odrekao neumitnih ratnih stavova samoga sebe osudio na vlastito
progonstvo. Drugi će, a ne ja, krojiti povijest. Podnosio sam ostavku, koja je više ličila
dezerterstvu na fin način, pa zbog toga znam da ne mogu ni drugima suditi. Skromnost je
dar dan velikim ljudima. „Kako je teško biti skroman kad si nitko i ništa“ (Jules Renard).
281
Jasno! Meni nešto nedostaje da bih mogao biti na strani koja bezrezervno to podržava.
Nije to, dakle, nadmoć. Ali ja sam pristao biti ono što jesam, umišljao sam si – skroman.
Na takvo mišljenje još su me više uvjerile situacije u kojima sam se često nalazio. Kad
sam kao predsjednik Kriznog štaba išao u kontrolu zaprečavanja u Vrbanovcu, na mostu
rijeke Plitvice potvrdile su se moje sumnje. Vidjevši na cesti poveću hrpu sijena, želio sam
je nogom skloniti s ceste. Kad sam pod nogom osjetio nešto tvrdo, a iz zaklona, kamo
su se sklonili vojnici NZ i TO, čulo se panično „Neee!“ i shvatio samda nešto s mojom
kontrolom nije u redu. Pod hrpom sijena bila je protuoklopna mina. Nasreću, udarac
nogom bio je preslab da aktiviram minu. Kako je završila moja kontrola minirane zapreke
mislim da nije potrebno opisivati.

U drugom slučaju bio sam žrtva osobne odluke o nadziranju svih sumnjivih osoba
koje ulaze u Ludbreg. Kako je tog dana u Ludbreg dolazio jedan od ministara, otišao
sam ga pričekati na ulazu u Ludbreg iz pravca Varaždinskih Toplica. Pričekao sam ga
kod tvrtke „Budućnost“ na cesti kod „Tri lipe“ i, vozeći pred njim, uvodio ga u grad. Kod
Veterinarske stanice zaustavila me policijska kontrola i, uz predaju dokumenata, pregled
cijelog automobila i smijeh ministra u automobilu iza mene, prošli smo kontrolu. Naime,
u to vrijeme nije bilo ništa neobično da se Policijska postaja u Ludbregu popunjava novim
policajcima koji nisu stigli upoznati odgovorne ljude, pa ni predsjednika Kriznog štaba,
odgovornoga za obranu i cjelokupni rad i život u ratnim uvjetima. Poslije je to poslužilo
mnogima za šalu da sam od policajca mogao zaraditi šamar, a u Zagrebu je ministar
razglasio da je Ludbreg najčuvaniji grad, u koji bez kontrole ne može ni predsjednik KŠ.
Već drugog dana otišao sam predstaviti se mladim i novim policajcima – da ne zaradim
i pljusku…

Ništa manje zabavno nije bilo na noćnom konspirativnom sastanku o nabavi

i preuzimanju oružja. Kako sam prečuo dogovorenu lozinku – a nisam to smatrao ni
previše važnim – za noćni posjet jednoj dogovorenoj lokaciji, bio sam ulaskom u dvorište
razoružan i s rukama uvis ušao u prostoriju u kojoj su me uz gromoglasni smijeh dočekali
kolege iz drugih općina. Kako sam se tada mogao osjećati kao prvi čovjek obrane Općine
Ludbreg, možete i sami pretpostaviti.

Sve to bila je gotovo igra u usporedbi s onime što se dogodilo članu KŠ (predsjedniku
Općine) i meni kad smo bili u posjetu našoj satniji na pakračkom bojištu. Naša satnija
držala je položaj u Starom Majuru i Omanovcu. Kako teren nije bio razminiran, dan
prije poginuo je domaći čovjek koji je naše vojnike vodio na stražarska mjesta (zaklone) u
šumi. Nagazio je minu, tzv. paštetu, i ostao na mjestu mrtav. Poslije toga naši vojnici nisu
bili spremni zauzeti stražarska mjesta bez detaljnog pregleda, posebno noću. Kako bismo
ih ohrabrili, mi smo krenuli autom po cesti od Starog Majura do Omanovca s jednim
domaćim voditeljem (zvali su ga Foka), iako tom cestom (koja su tek nekoliko dana prije
toga napustili četnici) dotad nitko nije prošao. Sve je, na našu sreću, završilo dobro, a i
naši vojnici su se time ohrabrili, ali se to nije nimalo svidjelo zapovjedniku 104. brigade
282
pukovniku Rukljiću, koji nas je dobrano izgrdio. Eto, to su samo neke šaljive zgode koje su
me odredile kao predsjednika – neznalicu osnovnih vojničkih ponašanja i pravila.

Hrabrost nije samo nedostatak straha, već odluka da postoji nešto važnije od straha.
Hrabri možda ne žive vječno, ali oprezni ne žive uopće. Velim samo da na ovome svijetu
ima zala i žrtava, i da treba nastojati, koliko je moguće, uskratiti poslušnost zlu. To vam
se možda čini jednostavno, pa i plitko; ne znam je li jednostavno, ali znam da je istinito.
Slušao sam tolika mudrovanja koja su mi umalo zavrtjela glavom i koja su smela dosta
drugih glava u tolikoj mjeri da su privoljeli i na najteže pogibelji. A ja sam pripadnicima
postrojene satnije govorio da moraju paziti na sebe, da je najvažnije da ispunimo obvezu
koju imamo prema domovini, a ratna huškanja i poklike ostavio sam za druge. Tako
sam shvatio da nedaće ljudske izviru odatle što se ljudi jasno ne izražavaju. Kad sam to
vidio, odlučio sam vidjeti i govoriti jasno, da bih tako došao na pravi put. Držao sam se
one: „Biraj bitke dovoljno velike da imaju smisla i dovoljno male da odneseš pobjedu“
(Jonathan Kobol).

Nekoliko je bitnih događaja utjecalo na moj poljuljani optimizam (bolje rečeno strah) i
utvrdilo spoznaju da ćemo u tom bespoštednom ratu uspjeti:
– prvi je otkazivanje poslušnosti članova Saveza rezervnih vojnih starješina (SRVS) s
područja tadašnje SR Hrvatske Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA);
– drugi je usko vezan za prvi, a to je prelazak većeg broja hrvatskoga i drugoga nesrpskoga
aktivnog sastava JNA (vojnici, oficiri i podoficiri) na stranu obrambenih snaga Hrvatske u
stvaranju, i/ili otkazivanje poslušnosti JNA;
– treći, i najvažniji, koji je imao odlučujuću ulogu u obrani i oslobađanju okupiranih
područja Hrvatske, odnosio se na jedinstvo hrvatskog naroda bez obzira na socio-
ekonomske i ideološke razlike. To se zbilo prvi put u dugoj hrvatskoj povijesti ratovanja.

Stoga velim i zaključujem da ima zla, da ima nedužnih žrtava, i ništa više. Ako, govoreći
tako, postanem i sam takvo jedno zlo, neće to biti svjesno ni dobrovoljno. Nastojim da se
u cijeloj toj situaciji prikažem nevažnim, možda i nekorisnim. Što nije, kako vidite, velika
ambicija. A mogao sam i drugačije, po onoj: „Poslije rata svi generali su pametni“. Ali
kome bi to koristilo? Nikome! Baš nikome! Zato se klanjam samo onima koji su poginuli
ili teško ranjeni i onima koji su se, bez mobilizacijskog poziva, stavili na raspolaganje
domovini. Svi mi drugi, mnogobrojni, koji smo sudjelovali u Domovinskom ratu na
osnovi mobilizacijskog poziva, raznih uredbi i drugih naredbi, samo smo obavljali svoju
domoljubnu dužnost, što mora činiti svaki civiliziran građanin kad je njegova domovina
napadnuta.

283
 O AUTORU KNJIGE
Rođen sam 8. kolovoza 1949. godine u Sigecu. Osnovnu školu sam polazio u Slokovcu (1.
– 4. razred) i Ludbregu (5. – 8. razred). Srednju ekonomsku školu završio sam u Čakovcu,
a Višu ekonomsku školu u Varaždinu. Nastavio sam studij na Ekonomskom fakultetu u
Varaždinu i Osijeku, a poslijediplomski studij ekonomije završio sam na Ekonomskom
fakultetu u Zagrebu i stekao znanstveni stupanj (magistar znanosti iz ekonomije) iz
područja poslovnih financija.
Po završetku školovanja tri sam godine radio u Građevnom kombinatu u Čakovcu, i
to na gradilištima diljem Hrvatske (Čakovec, Rovinj, Umag, Pula, Zadar i Koprivnica)
u svojstvu odgovorne osobe za ekonomska pitanja (nabava, kadrovska pitanja, skladišta
materijala i alata, obračuni situacija, obračuni plaća i terenskog dodatka i drugo). Nakon
odsluženja vojnog roka u bivšoj JNA zaposlio sam se u „Opremi“ Ludbreg, gdje sam 18
godina obavljao rukovodeće poslove ekonomskih disciplina (računovodstvo, financije,
plan i analiza, elektronička obrada podataka), a u političke vode sam otišao s radnog
mjesta direktor Složenog poduzeća „Oprema“ Ludbreg (prije tzv. Radna zajednica).
Predsjednik Izvršnog vijeća bivše Općine Ludbreg postao sam uz podršku HDZ-a,
HDS-a, HSS-a, HSP-a i nestranačkih vijećnika, kao nestranačka osoba, 1990. godine.
Uredbom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, od rujna 1991. godine
postavljen sam na mjesto predsjednika Kriznog štaba za bivšu Općinu Ludbreg, gdje sam
ostao do Uredbe o ukidanju kriznih štabova 1992. godine. Za načelnika novoformirane
Općine Ludbreg izabran sam kao član HDZ-a 1993. godine na prijedlog većinskog
pobjednika izbora HSS-a. Gradonačelnik novoproglašenoga Grada Ludbrega postao sam
1997. godine. Tu sam dužnost obavljao do novih izbora 2000. godine. Od 1997. do 2000.
godine bio sam i zastupnik Županijskog doma Hrvatskog sabora u punom mandatu od
četiri godine. U Saboru sam obavljao dužnost potpredsjednika Odbora za gospodarstvo i
financije tri godine i predsjedavajućeg istog odbora godinu dana. Osim toga, u dva mandata
obavljao sam dužnost člana Poglavarstva Županije varaždinske te jedan četverogodišnji
mandat predsjednika Skupštine Varaždinske banke. Tijekom profesionalnog rada završio
sam mnoge specijalističke programe iz područja računovodstva, financija, kontrole i
komercijalne revizije.
Prije demokratskih promjena primio sam nagradu Općine Ludbreg „3. listopad“, za
naročite zasluge na razvoju općine Ludbreg. Za politički rad u Gradu odlikovan sam
Nagradom za životno djelo, a primio sam i druga visoka priznanja i odličja u području
športskih („Mladost“ Sigetec, „Podravina“ Ludbreg, Nogometni savez Ludbreg),
kulturnih (Fond za obnovu spomenika kulture Hrvatske, Hrvatski restauratorski zavod),
humanitarnih (Vatrogasni savez Hrvatske, Vatrogasna zajednica i DVD Ludbreg, DVD
Sigetec, Crveni križ Ludbreg, „Sunce“ Globočec, Rotary club Varaždin i Ludbreg) i
društvenih organizacija (Puhački orkestar Ludbreg, Tehnička kultura Ludbreg, KUD
„Anka Ošpuh“ Ludbreg, „Trinitas“ Ludbreg, Župa Presvetog Trojstva Ludbreg). Na
spisateljskom području zalagao sam se za izradu Topografije Ludbreg, Dana Mladena
Kerstnera u Ludbregu, Dana Rudolfa Fizira u Ludbregu, Sabranih djela i otkup spisateljske
285
ostavštine Marije Winter, a gdje sam i autor predgovora knjigama; pokrenuo sam pisanje
knjige o sumještaninu i znanstveniku Kazimiru Bedekoviću, gdje sam bio sunakladnik
i sudionik polusatnog dokumentarca na HRT-u, uredio sam knjigu Antun Kancijan –
krležolog i kroničar ludbreškog kraja i autor sam knjige Hommage Sigecu. Velik dio
svog života posvetio sam Ludbregu, posvetivši se projektima kao što su otvaranje četiriju
poslovno-gospodarskih zona, Gradska tržnica Ludbreg, Restauratorski centar Ludbreg,
dvorac Batthyany s kapelom sv. Križa i stalnim postavom predmeta sakralne umjetnosti,
uređenje Trga sv. Trojstva u Ludbregu s Projektom Ludbreg Centar svijeta, povrat pila
Presvetog Trojstva – zaštitnika Župe Ludbreg, zavjetna kapela Hrvatskog sabora i drugih
značajnih sadržaja za život i rad u Ludbregu.
Za doprinos obrani i sveukupnom napretku Republike Hrvatske odlikovan sam visokim
odličjima (iako nemam časnički ni dočasnički čin ni status branitelja): Spomenicom
Domovinskog rata i Zahvalnicom domovinske zahvalnosti te Redom hrvatskog trolista.

Autor ove knjige Franjo Križanić odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom domovinske
zahvalnosti i Redom hrvatskog trolista za doprinos u obrani Republike Hrvatske

286
 SADRŽAJ

RECENZIJA.....................................................................................................................5

PREDGOVORI................................................................................................................9

UZROCI RATA............................................................................................................. 19

KRONOLOGIJA DOGAĐANJA IZ DOMOVINSKOG RATA U LUDBREGU........... 25

KRIZNI ŠTAB OPĆINE LUDBREG............................................................................. 33

LUDBREŠKI POLICAJCI – VUKOVARSKI BRANITELJI....................................... 207

SLOBODNI VUKOVAR.............................................................................................. 231

PRVA GARDIJSKA BRIGADA „TIGROVI“.............................................................. 241

SEDMA GARDIJSKA BRIGADA „PUME“ ............................................................... 265

TREĆA GARDIJSKA BRIGADA „KUNE“................................................................ 271

POSLIJE OLUJE.......................................................................................................... 275

POGLED S DISTANCE NA DOMOVINSKI RAT..................................................... 279

O AUTORU KNJIGE................................................................................................... 285

288