Ivo i Slavko Goldstein

Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi

u Hrvatskoj
Karakter antifaistikoga otpora i ustanka u Hrvatskoj odredile su tri glavne skupine sudionika narodnooslobodilake
borbe (NOB):

1. Komunisti, dakle lanovi Komunistike partije Hrvatske

(KPH) i njihovi bliski suradnici te lanovi Saveza komunistike omladine Jugoslavije: oni su, iako relativno malobrojni (rijetko su inili vie od 10 posto sastava pojedinih
partizanskih jedinica), bili jedina dobro organizirana i dovoljno borbena snaga sposobna da pokrene i predvodi
oruani NOB.
2. Srbi, odnosno dijelovi srpskog stanovnitva: oni su, u
prve dvije godine rata u nas, bili najbrojniji meu sudionicima NOB-a, a ponajvie su se regrutirali iz ruralnih
krajeva, gdje su bili izloeni raznovrsnim diskriminacijama i
ivotno ugroeni ustakima genocidnim akcijama. Pojedince koji su pruali mjestimini otpor i skupine bjegunaca od
pokolja komunisti su brzo uspjeli povezati i povesti u
ustanak.
3. Hrvati nekomunisti: znatni dio ih je u poetku simpatizirao Nezavisnu Dravu Hrvatsku (NDH), no ubrzo su, nezadovoljni i razoarani njome, poeli pruati pasivni, a potom
i aktivni otpor ustakom reimu. Njihov je otpor postupno
sve snaniji, pa borci hrvatske nacionalnosti, ve od ljeta
1943. godine, postaju najbrojnijima u jedinicama Narodnooslobodilake vojske (NOV) u Hrvatskoj.

248

Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskoj

Takav karakter i razvoj NOB-a u Hrvatskoj determinirali su i

brojane odnose izmeu Hrvata i Srba u borbenim jedinicama, pa i njihove meusobne odnose u hrvatskome antifaistikom ratu.
1. Komunisti
U politikom ivotu Hrvatske 30-tih godina 20. st. nastaju
dva izrazito razliita, antagonistiki suprotstavljena tabora:
prema brojnosti te utjecaju i dalje prevladavala graanska
opcija predvoena Hrvatskom seljakom strankom (HSS),
ali, s druge strane, i simpatizeri krajnje lijevih i krajnje
desnih ideologija postaju sve snaniji i prisutniji u javnosti.
Ta podjela je bila izrazito otra u gospodarski nerazvijenim,
pasivnima krajevima, u kojima su politike vrijednosti graanskog drutva i graanskih stranaka slabije zaivjele, o
emu svjedoe i sljedei primjeri:
Iz Kraljevine Jugoslavije je u panjolski graanski rat krenulo boriti se na strani republikanaca priblino 1300 dobrovoljaca. Iz Hrvatske ih je bilo priblino 700, dakle vie od
polovice, a gotovo 10 posto - njih 63 - iz Imotskog (prema
popisu stanovnitva iz 1931. opina je Imotski imala 41.397
stanovnika): samo iz maloga Zagvozda, koji je prema istome popisu imao 2663 stanovnika, bilo ih je osam.1 U
panjolsku su, usto, primjerice otila i 32 Livnjaka. Dakle,
panjolski su se dobrovoljci regrutirali iz prve generacije
doljaka u grad iz siromanih sela, natprosjeno, pak, ba iz
krajeva koji tih istih godina daju i mnogo ljudi u ustaki
pokret: prema jednome popisu iz 1936. godine, meu 509
Prema: M. Koreni, Naselja i stanovnitvo Socijalistike Republike Hrvatske 1857.-1971. godine, Zagreb, 1979., 300-301.

Ivo i Slavko Goldstein

249

ustaa u talijanskoj emigraciji brojano su takoer prevladavali ljudi iz Imotskog i ire okolice, potom oni iz Livna,
zapadne Hercegovine i Like.2
Sve u svemu komunisti su pred rat, a osobito u vrijeme rata
u nas jaali. U vrijeme rata, meutim, nisu otvoreno izraavali svoje ciljeve, pa u redovima Komunistike partije
Jugoslavije (KPJ) i KPH prevladava miljenje da su predanost antifaistikom programu i predvoenje NOB-a
najbolji naini poslijeratnoga ostvarivanja stranakog programa, tj. uspostave jednostranake komunistike vlasti i
socijalistikog poretka u zemlji. Pritom su relativno rano i
spoznali da ne samo oni nego i svi drugi politiki pokreti u
predratnoj i ratnoj Jugoslaviji ne mogu biti uspjeni bez
jasnih stavova o rjeavanju nacionalnog pitanja. To je ponajbolje iskazao Josip Broz Tito u svome poznatom programatskom lanku Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svjetlu
narodnooslobodilake borbe, objavljenom 1942. u Proleteru, br. 16, u kojemu, s jedne strane, konstatira da su ba
nacionalno ugnjetavanje i neravnopravnost omoguili faistikim osvajaima da lako porobe mnoge zemlje, pa i
Kraljevinu Jugoslaviju te, stoga, s druge strane, saima
nacionalni program komunista:
Komunistika partija Jugoslavije i dalje e se boriti za bratsku,
slobodnu i ravnopravnu zajednicu svih naroda Jugoslavije [...], [a]
protiv velikosrpskih hegemonista koji tee ponovnom ugnjetavanju svih naroda Jugoslavije.

Iz toga je, potom, proiziao trolani program KPJ provoen

od 1941. do 1945. godine: prvo, odluna borba protiv
nacifaizma i njegovih domaih izdanaka kao globalno i
lokalno najizravnijega i najpogibeljnijeg neprijatelja; drugo,
2

Usp. B. Krizman, Paveli i ustae, Zagreb, 1978., 564-574.

250

Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskoj

odravanje jugoslavenske zajednice, ali bitno reformirane

na temelju ravnopravnosti naroda, a protivno dotadanjoj
velikosrpskoj hegemoniji; i tree, poslijeratna uspostava
jednostranake vlasti i socijalistikog poretka s osloncem na
Savez Sovjetskih Socijalistikih Republika (SSSR).
Programski deklarirana borba za nacionalnu ravnopravnost,
kao jedna od specifinih politikih komponenti jugoslavenskog antifaizma i NOB-a, pruala je osnovu za stanoviti stupanj autonomije hrvatskog antifaizma i hrvatskog
NOB-a unutar opejugoslavenske cjeline. Ta je autonomnost povremeno bila sputavana centralistikim ustrojstvom
KPJ kao predvodnike snage, ali se unato tome odravala,
prije svega zahvaljujui autohtonim korijenima hrvatskog
antifaizma koji su izvirali iz specifinih politikih okolnosti
u Hrvatskoj.
Tome pripomau i tadanje poruke Komunistike internacionale/Kominterne, koja od poetka rata, zbog opih
povijesnih okolnosti, upozorava KPJ da se radi o osloboenju od faistikog podjarmljivanja, a ne o socijalistikoj
revoluciji, to je u skladu i s ranijim procjenama KPJ i KPH
da se, privremeno zanemarujui ideologiju, valja staviti na
elo svenacionalnoga otpora. Stoga u tadanjima proglasima i propagandi KPH (pa i cjelokupne Komunistike
partije Jugoslavije) nema spomena klasne borbe, ruenja
buroaskog poretka, socijalistike revolucije...: openito,
pozivi su na ustanak iskljuivo antifaistiki i patriotski,
protiv strane okupacije i ustakog reima. Pritom se komunisti veoma dobro prilagouju zateenima meunacionalnim odnosima: suprotstavljaju se bratoubilakom ratu te
osuuju ustake zloine nad Srbima, kao i osvetnitvo
etnika te njihove zloine nad Hrvatima. Oni, usto, posve
svjesni nezadovoljstva naroda s predratnom Jugoslavijom,

Ivo i Slavko Goldstein

251

najavljuju i borbu za bolje poslijeratno ureenje zemlje - za

demokraciju i meunacionalnu ravnopravnost. Stoga, ve u
proglasu Centralnog komiteta KPH od 13. srpnja 1941.
godine, kao ciljeve NOB-a proglaavaju osloboenje zemlje od tuinske vlasti i dominacije te uspostavu nove
demokratske Jugoslavije slobodnih i ravnopravnih naroda,
u kojoj e na bazi samoopredjeljenja biti izgraena i
slobodna Hrvatska.
Ipak, u samome poetku rata u nas vodstvo KPJ jo nije
imalo osjeaj za sve te posebnosti, pa je, primjerice,
podruje Kraljevine Jugoslavije tretiralo kao jedinstven prostor za voenje borbe protiv okupatora i provedbu socijalistike revolucije. Smatralo je, stoga, da vodei partijski
aktivisti moraju odlaziti u bilo koju sredinu diljem zemlje i
preuzimati odgovorne funkcije tamo gdje je to potrebno,
gdje partijske potrebe to zahtijevaju. Iz tih su razloga u
Hrvatsku u prvima tjednima ustanka 1941. za provedbu
nekih najvanijih zadataka stigli aktivisti iz Crne Gore,
Vojvodine i drugih jugoslavenskih sredina. Kasnije, meutim, vie nema takvih dolazaka, to pokazuje da se pristup
mijenja, odnosno potvruje da se na hrvatskom prostoru,
pa i drugdje, sve vie u obzir uzima i nacionalna komponenta.
Nakon velikih gubitaka partijskog kadra u prvima diverzantskim akcijama u gradovima, Tito se odluuje za koncepciju
gerilskog/partizanskog ratovanja. Hrvatsko komunistiko
vodstvo, u skladu s njegovim direktivama, od sredine
srpnja 1941. upuuje svoje najbolje organizatore u sela, u
brdovite/planinske krajeve, da se stave na elo ve uznemirenih i ugroenih srpskih seljaka te povedu opu pobunu
i gerilski rat, koji e se veoma brzo pokazati daleko djelotvornijim od diverzija u gradovima.

252

Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskoj

U sredinjoj Hrvatskoj, koja postaje aritem ustanka,

nastaju prvi partizanski odredi, organizirani i predvoeni
komunistima (preteno hrvatske nacionalnosti), a s borakim
sastavom u kojemu brojano prevladavaju srpski seljaci.
Zauzevi tako ve od samog poetka NOB-a gotovo sve
vodee pozicije, komunisti ih dre sve do kraja rata. Oni,
usto, borbenou i najee iskazanom sposobnou voenja partizanskog rata, pridobivaju nove lanove i pristae
te postupno antifaistiku borbu kanaliziraju prema svojima
dugorono glavnim ciljevima preuzimanju poslijeratne vlasti
i uspostavljanju komunistikog/socijalistikog poretka.
2. Srbi
Tijekom posljednjih desetak godina revizionistika je historiografija u Hrvatskoj razvila tezu da su 1941. Srbi digli
ustanak protiv hrvatske drave i da su ustake represalije
bile izazvane tim ustankom.3 No, za takve tvrdnje nema
dokaza, jer su dogaaji od travnja do poetka kolovoza
1941. tekli upravo obrnutim slijedom. Dijelovi jugoslavenske kraljevske vojske u raspadu izvrili su u Bjelovaru od 9.
do 13. travnja 1941. dvadesetak pojedinanih ubojstava
vojnika i graana hrvatske nacionalnosti, a na povlaenju iz
Mostara ubili su 25 mjetana apljine i okolice, etiri
seljaka u selu Cim te spalili vie desetaka kua u selima Cim
i Ilii pokraj Mostara.4 Meutim, to su zloini izoliranih
dijelova poraene vojske, a slinih u to vrijeme, pa ni 3,5
3

O revizionizmu u odnosu prema NDH usp. I. Goldstein (u suautorstvu sa

S. Goldsteinom), Holokaust u Zagrebu, Zagreb, 2001., 596-618.
4
Prema: Z. Dizdar i M. Sobolevski, Preuivani etniki zloini u Hrvatskoj
i u Bosni i Hercegovini (BiH) 1941.-1945. godine, Zagreb, 1999., 155-160.

Ivo i Slavko Goldstein

253

sljedea mjeseca vie nema, te se ne moe govoriti o

ustanku protiv hrvatske drave. Prvi masovni zloin, sada,
pak, etnikih pristaa nad Hrvatima, dogodio se u Lici 28.
srpnja 1941. godine, kada je u Brotnji pokraj Srba ubijeno
37 Hrvata iz obitelji Ivezi.5 No tom su zloinu prethodila
brojna ustaka genocidna ubojstva velikih skupina Srba,
osobito u Lici.
Inae, od samog poetka uspostave ustake vlasti srpsko je
stanovnitvo bilo izloeno raznovrsnoj diskriminaciji, hapenjima istaknutijih lanova zajednice u gotovo svima hrvatskim gradovima, genocidnim prijetnjama (u tisku i u javnim
istupima vodeih ustaa)... Ve u prvih 30 dana postojanja
NDH izvrena su i prva masovna ubojstva Srba, prije svega
mukaraca, bez sudskih postupaka i bilo kakvih utvrenih
krivnji, dakle iskljuivo s genocidnim namjerama: 196 ih je
ubijeno u Gudovcu 27. travnja, priblino 400 u Hrvatskom
Blagaju 9. svibnja, 260 u Glini 11. svibnja 1941. godine...
Nakon daljnjih skupnih ubijanja po selima i masovnog
odvoenja srpskih mukaraca u logore, uslijedio je od 1. do
3. srpnja 1941. godine, a pod komandom Maksa Luburia,
prvi masovni pokolj po selima donjolapakoga kotara u
kojemu su prije svega stradali djeca, ene i starci (u selima
Suvaja, Osredci, Bubanj ubijeno ih je vie od 300).6
Ubrzo su, stoga, formirani zbjegovi po umama gdje se
narod okupljao i sklanjao u dijelovima Like, a potom i u
drugima krajevima Hrvatske.7 Odluniji i hrabriji pojedinci
laaju se oruja kojega su sauvali nakon kapitulacije jugo5

Usp. isto, 76.

Usp. Kotar Donji Lapac u NOB-u, zbornik radova, Karlovac, 1985., 28,
103, 168, 832-838 i 862-864.
7
Usp. isto, 31, 44, 105, 841 i 856.
6

254

Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskoj

slavenske kraljevske vojske te se mjestimino, posve neorganizirano, javlja i pojedinani oruani otpor ustakim
ophodnjama. Komunisti povezuju te pojedince i skupine,
pripremaju ih za ustanak, koji izbija posljednjih dana srpnja
1941. godine, gotovo istodobno u Baniji i Kordunu, a jo
ee i u Lici, a najee, pak, u susjednoj Bosanskoj krajini.
Bezobzirne i krvave ustake represalije po srpskim selima
rezultiraju brojnijim pristupanjima partizanskim jedinicama
koje stalno jaaju. Tako se u dijelovima sredinje Hrvatske
stvaraju najbrojnija i najjaa uporita antifaistikog otpora
u Hrvatskoj u 1941. i 1942. godini.
Usputno, Srbi su, dodue, umjesto odlaska u borbene jedinice, mogli prijei s pravoslavlja na katolianstvo i imati,
osobito u gradovima, veoma izgledne anse ouvanja ivota, no koliko je takvih prijelaza bilo za sada je jo
nepoznato.8 Postojala je i mogunost, pogotovu ako prihvate katolianstvo, da se ukljue u domobranske jedinice,
ali se i o tome, tonije o broju takvih sluajeva, moe samo
nagaati.
U prvima tjednima ustanka mjestimino su sudjelovali ili s
ustanicima suraivali i neki organizirani etnici te njihove
pristae. Oni su, dodue bezuspjeno, nastojali od bolje
organiziranih i borbenijih komunista preuzeti vodee poloaje u jedinicama, raspirujui osvetniki gnjev kod
progonjenoga i postradalog srpskog stanovnitva. U tom su
sklopu i nastali ve spomenuta osveta nad nedunim
Hrvatima u Brotnji, potom zloin 2. kolovoza 1941. u
Borievcu, pa i uestaliji slini zloini u Kninskoj te, ponaj8

Pribline bi se procjene o tome mogle napraviti pregledom skupine Nadbiskupski duhovni stol u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, ali to do sada
jo nitko nije uinio.

Ivo i Slavko Goldstein

255

vie i najee, u susjednoj Bosanskoj krajini. Komunistiki

su rukovodioci ustanka, osobito oni na odgovornijim
poloajima, a koji su u veini bili Hrvati, suzbijali taj
osvetniki gnjev te su, sve do potkraj rata, takvi ispadi s
partizanske strane bili veoma rijetki, a ako su se i
mjestimino javljali bili su strogo kanjavani.
Ne samo iz tih razloga poetna se suradnja etnika i partizana brzo raspala i, ve do proljea 1942. godine, prerasla
u estoko politiko i oruano neprijateljstvo, u borbu koja
se u krajnjoj instanci zapravo vodila za osvajanje poslijeratne vlasti u zemlji. etnici su, potom, poeli suraivati s
Talijanima, kasnije ak i s vlastima NDH i s njemakom
vojskom, a gdjegod su mogli provodili su i genocidne akcije
protiv Hrvata te ponajvie i protiv Muslimana u BiH. Partizani su, pak, ratujui i protiv etnika, u mnogim prigodama postali braniteljima hrvatskih sela od etnikog
nasilja, ali i srpskih sela od ustakog nasilja. Stoga je, u
diferencijaciji/odabiru izmeu etnika i partizana, i velika
veina Srba pristajala uz partizane, osim u Kninskoj krajini,
ponekima jugoistonim dijelovima Like i dvjema opinama
u Gorskom kotaru.
Sve to je utjecalo, a osobito sposobno komunistiko vodstvo, kojemu su ponajvie pridonijeli bivi panjolski
dobrovoljci, da se antifaistiki rat u Hrvatskoj uglavnom
razvijao ravnomjernije i stabilnije negoli u drugima dijelovima Jugoslavije. Iz tih su se razloga ve u prvoj ratnoj
godini u nas i mnogi mlai te borbeniji Srbi opredjeljivali ne
samo za partizane nego i za KPJ/KPH. tovie, u sastavu je,
primjerice, KPH u prvima ratnim godinama znatno bre
rastao broj Srba negoli Hrvata. To je, jer rije je o prvoborcima koji su - kao provjereni kadrovi - poslije rata postavljani na odgovorne poloaje u vlasti, kasnije, u politikom

256

Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskoj

ivotu socijalistike Hrvatske, imalo prilino dugoronih

posljedica.
3. Hrvati
Dva su glavna razloga zbog kojih je znatan dio Hrvata sa
zadovoljstvom primio proglaenje NDH: prvo, gotovo
posve bezbolno okonan je kratkotrajni rat te se inilo da je
Hrvatsku trajno mimoiao; i drugo, ostvarena je tenja za
vlastitom dravom koja se u Hrvatskoj razvila u meuratnome razdoblju, u kojemu su se teko podnosili beogradski unitarizam i centralizam. Meutim, razoaranje je
veoma brzo nastupilo.
Njemaki ratni stroj i talijanska okupacija doslovce su, ve
od prvoga dana po proglaenju NDH, nemilosrdno eksploatirali hrvatsko gospodarstvo. Stoga se, ve u prvima
tjednima te drave, javila nestaica prehrambenih proizvoda poto je Nezavisna Drava Hrvatska morala snositi
trokove boravka njemakih i dijela talijanskih jedinica.
Italija joj je, usto, oduzela pomorsku privredu i brodogradnju, a Maarska dijelove najnaprednijih poljoprivrednih
podruja. I partizani su, neto kasnije, pod svoju kontrolu
stavili veliki dio poljoprivrede te umarstvo, a ve od 1941.
znatno su ometali, a sljedeih godina i posve blokirali
poneke glavne i mnoge lokalne prometne pravce. Gradsko
je stanovnitvo naglo siromailo i ve za jake zime 1941./
1942. bilo bez ogrjeva i na rubu gladi. U proljee 1942.
godine, tonije 17. travnja, zagrebaki Hrvatski narod, br.
43, tjeiteljski najavljuje da e biti dosta mlijeka ne samo
za djecu i starce, nego i za ostalo graanstvo, no to su
bila isprazna obeanja, jer je oskudica bila sve tea.
Inflacija je galopirala, pa optjecaj novca od sedam milijardi

Ivo i Slavko Goldstein

257

kuna, lansiranih u lipnju 1941. godine, raste na 38,5

milijardi u jesen 1943. i na 150 milijardi u sijenju 1945.
godine. Cijene su se, prema pokazateljima za razdoblje od
1. rujna 1939. do 1. rujna 1944. godine, uveale za priblino 60 puta, a plae za samo osam puta.9 Manjak
benzina i autobusa osjeao se ve u srpnju 1941. godine,10
pa sljedei mjesec, zbog postojeih ratnih prilika, dokoni
zagrebaki izletnici nisu, primjerice, mogli ni do Karlovca
niti na Sljeme.11
A nacionalni osjeaji svih Hrvata bili su duboko povrijeeni
ve u svibnju 1941. kada je Ante Paveli potpisao Rimske
ugovore prema kojima je, talijanskom aneksijom i okupacijom, Hrvatska izgubila ogromne dijelove svojih mora i
obale. U anektiranoj Dalmaciji, u Hrvatskom primorju i
dijelovima Gorskog kotara to je ojaalo buntovna raspoloenja i meu nekomunistima, pa je ustanak u tim krajevima, za razliku od ostatka Hrvatske, od poetka bio
obiljeen sudjelovanjem velikog, tovie veinskoga broja
Hrvata u partizanskim jedinicama.
I teror je ustakih vlasti djelovao odbojno i na hrvatsko stanovnitvo. Veliki plakati s obavijestima o smrtnim presudama prijekih sudova i strijeljanjima po 50 ili vie talaca
pridonosili su ve u ljeto 1941. stvaranju mune atmosfere
u hrvatskim gradovima. Nemilosrdni progoni Srba i idova,
s prvima vijestima o koncentracijskim logorima i masovnim
ubijanjima, proizvodili su zebnju i unosili nesigurnost meu
Prema: F. Jeli-Buti, Ustae i NDH, Zagreb, 1977., 133-134.
Usp. lanovi Drutva Zagrepana moraju na izlet u Stubike Toplice
vlakom, Zagreb, br. 6-7, Zagreb, 1941., 178.
11
Usp. Zagreb, br. 10-11, Zagreb, 1941., 257, i br. 5-6, Zagreb, 1942.,
119.
9

10

258

Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskoj

mnogim Hrvatima, to razvija antipatiju spram reima.

Stoga veina Hrvata, iako ih se dio u ruralnim krajevima s
mjeovitim nacionalnim sastavom prikljuio progonu Srba,
zauzima pasivni stav, a postupno, u mnogim mjestima,
istaknuti pojedinci te vee skupine i javno istupaju protiv
progona i ubijanja, nastojei ih sprijeiti.12 To, primjerice,
potvruje i odlazak Vladimira Nazora (1876.-1949.), koji je
meu najistaknutijima hrvatskim knjievnicima, potkraj
1942. u partizane, a koji u veljai 1944. na pitanje zato je
otiao u partizane odgovara:
[Na to me je] potaklo neovjeno proganjanje i istrebljivanje
idova, koji su ljudi kao i mi, a - to je najglavnije - potaklo me
zlostavljanje i klanje Srba, koji su nam po krvi braa i s kojima
skupa ivimo ima ve toliko vjekova.13

Meutim, od antipatije prema reimu do dobrovoljnog

odlaska u rat protiv tog reima jo je dalek put. Srbi u
Hrvatskoj i BiH bili su naprosto prisiljeni na oruani otpor, a
Hrvati su takvu odluku morali donijeti dobrovoljno. Komunisti hrvatske nacionalnosti uinili su to odmah, neki ve na
sam dan njemakog napada na SSSR 22. lipnja 1941.
ispunjavajui time svoj internacionalistiki dug prema
napadnutoj prvoj zemlji socijalizma. Njihov daljnji uspjeh
u privlaenju Hrvata u borbu bitno je ovisio o tome u kojoj
e mjeri svojim programom izraziti ogorenje i revolt
irokih slojeva hrvatskog stanovnitva. U tome su postupno
postizali uspjeh: u prvoj godini rata u nas mali, a potom sve
vei.
Najbre su stjecali pristae u krajevima koje su Talijani
anektirali ili okupirali, a u drugima dijelovima Hrvatske
12
13

Usp. Kotar Donji Lapac u NOB-u, n.dj., 29-32, 41, 105 i 832.
Prema: Jevrejski pregled, br. 7-8, Beograd, 1966.

Ivo i Slavko Goldstein

259

pridobivali su ih odlunom borbom protiv etnika i

nacionalno mjeovitim sastavom jedinica, pokazujui da
parole o borbi za ravnopravnost naroda u poslijeratnoj
Jugoslaviji nisu isprazna fraza. Njihovu jaanju pridonosio
je i socijalni program s proklamiranim tenjama o dokidanju siromatva i uspostavi pravednijeg drutva. Simpatije
su osvajali i zbog sve uestalijih vijesti o njihovim uspjesima, dobroj organiziranosti i stalnom jaanju partizanskih
jedinica. Ohrabrujue su, takoer, ve od 1942. djelovale i
slutnje o tome da sile Trojnoga pakta nee pobijediti u
ratu. Na raspoloenje je hrvatskog graanstva, koje je i
ranije respektiralo Sjedinjene Amerike Drave, svakako
utjecalo i stupanje te zemlje u rat. No, nedvojbeno najjai
utjecaj na irenje simpatija za antifaistiki pokret meu
Hrvatima u gradovima imali su sve katastrofalniji neuspjesi
ustake vlasti, popraeni brutalnom diktaturom te sve
eim progonima i neistomiljenika meu Hrvatima.
Kljuno je, pritom, bilo i dranje najjae prijeratne politike
stranke u Hrvatskoj - Hrvatske seljake stranke (HSS), koja
je u NDH bila zabranjena. Velika je veina vodeih HSSovaca, unato poetnoj suradnji nekih dijelova vodstva HSS
s ustakim reimom, odbijala suradnju s ustaama i nastojala biti pasivna u oekivanju pobjede zapadnih saveznika. Zbog toga je, primjerice, i Vladko Maek stalno bio u
kunom pritvoru, a osam je mjeseci bio zatoen i u
Jasenovcu. Mnogi su lanovi HSS bili zatvarani, a neki,
poput popularnoga pukoga tribuna i knjievnika Pavleka
Mikine, i ubijeni. Stoga su ve 1942. poneki lanovi i
aktivisti HSS traili kontakte i suradnju s partizanima, a

260

Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskoj

1943. i 1944. su se poeli u veem broju ukljuivati i u

aktivnu borbu.14
Ipak, mnogi su Hrvati, i kada su ve odluili pristupiti NOBu, odgaali odlazak u partizane. Razlozi su bili mnogobrojni, a ponajvie obiteljski: u poetku je, dok partizanski
pokret nije bitno ojaao, odlazak cijelih obitelji na partizansko podruje bio nezamisliv, a odlazak samo jednoga za
borbu sposobnog lana ugroavao je druge lanove obitelji.
Ustaki je reim, usto, strogo nadgledao sva zbivanja na
podruju koja je kontrolirao te ograniavao kretanje policijskim satom, zabranjenim zonama i specijalnim dozvolama.
Svaki se neobjanjiv nestanak mogao tumaiti bijegom u
partizane, s posljedicama stradanja bliih ili daljnjih bjegunevih roaka.15 Naposljetku, odlazak je u partizane iz
Zagreba i drugih hrvatskih gradova bio mogu samo preko
konspirativnih veza, a one su drane u najveoj tajnosti, to
je oteavalo odlazak u partizane, osobito onima koji s
ljeviarskim revolucionarnim pokretom otprije nisu imali
kontakte.16 Stoga je izvjestan broj ljudi, koji su samoinicijativno krenuli u partizane, na putu uhvaen i ubijen.
Srbi, osobito oni iz ruralnih podruja zahvaenih ustankom,
takvih problema nisu imali.

Usp., detaljnije, F. Jeli-Buti, HSS, Zagreb, 1983., i Z. Radeli, HSS

1941.-1950. godine, Zagreb, 1996.
15
Tako je, primjerice, jasenovaki logora ime Klai (1926.) 1942. deportiran u Jasenovac jer mu je starija sestra otila u partizane.
16
Tako je, primjerice, velike tekoe da se stupi u kontakt s partizanima i
prikljui se njihovim jedinicama imala skupina logoraa iz Jasenovca,
dislocirana na rad u slavonsko selo Obradovce, kojima su, ipak, u rujnu
1942. prebjegli (usp. C. I. Danon, Saseeno stablo Danonovih. Seanje na
Jasenovac, Beograd, 2000., 104 i dalje).
14

Ivo i Slavko Goldstein

261

Sve do ljeta 1943. Hrvati su u partizanske jedinice i NOV

stupali iskljuivo dobrovoljno. Samo se u nekim krajevima, i
to onima s iskljuivo srpskim stanovnitvom, od ljeta 1942.
mobiliziraju mlai ljudi, jer oni, poto su srpske nacionalnosti, a usto i partizani, nemaju nikakvih izgleda da ih,
nakon mogueg bijega iz jedinice, prihvati bilo koja druga
zaraena strana.
Ustanak je postupno ipak zahvaao i krajeve s kompaktnim
hrvatskim stanovnitvom. Nakon Dalmacije, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, partizanski se odredi s preteno
hrvatskim nacionalnim sastavom 1942. i osobito u proljee
1943. javljaju i na umberku, u Pokuplju i Hrvatskom
zagorju, na Kalniku te u dijelovima Moslavine i Slavonije.
Hrvati, potom, ponajvie nakon kapitulacije Italije u rujnu
1943. godine, a osobito u priobalju i na otocima, masovno
stupaju u NOV, a partizanske vlasti prvi put u nekim
mjestima i mobiliziraju hrvatske mladie.
Dezertera iz partizanskih jedinica veoma je malo, a s razvojem ratne situacije sve vie ih je iz domobranskih jedinica
vojske NDH: 1944. mjestimino ve i cijele domobranske
jedinice pod komandom svojih zapovjednika prelaze na
stranu NOV-a. Te se godine, usput, a i uvjetno, jer o tome
ne postoje niti se mogu izvesti brojani pokazatelji,
razaznaje politika opredijeljenost hrvatskog naroda, koji
se, prema tom kriteriju, moe podijeliti u tri velike skupine:
prva, najbrojnija je ona koja simpatizira NOB; druga,
takoer druga i po brojnosti, vjerojatno obuhvaa Hrvate
razoarane i ogorene postupcima ustakih vlasti, ali nepovjerljive i prema partizanima, koji se jo nastoje drati
neutralno (njima treba pribrojiti i mnoge koji su se nastojali, slijedom tradicionalnog straha, kompromiserstva i
konformizma, to je mogue vie drati po strani); treu,

262

Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskoj

najmanju, ali jo veoma brojnu, ine oni koji su do kraja

ostali privreni ustakoj vlasti i ideji NDH (u njoj su mahom
Hrvati iz nacionalno mjeovitih krajeva, a koji su stradavali
od etnika i partizana, iji su lanovi obitelji bili u ustakim
postrojbama i koji su se iz raznih razloga - ideolokih ili
interesnih - tijekom rata povezali s ustakom vlau, pa su
smatrali da bi ih nova vlast mogla progoniti i osveivati im
se).
Ovakva se podjela u politikim opredjeljenjima Hrvata vjerojatno odrala sve do potkraj, pa i samoga kraja rata. No,
zbog brojnih zloinakih postupaka i osvetnitva NOV-a
potkraj rata i nakon njegova okonanja te zbog nasilnikih
postupaka novih komunistikih vlasti opredjeljenja su se
Hrvata poela naglo mijenjati, i to na tetu novih vlasti.
4. O brojevima
Broj pripadnika partizanskih jedinica u Hrvatskoj stalno raste: njih je 7000 potkraj 1941. i 25.000 potkraj 1942. godine, a ve 100.000 potkraj 1943. i ak 150.000 potkraj
1944. godine. Do kraja rata njihov je broj sustavnom
mobilizacijom jo i uvean. Na drugoj je strani regularna
vojska NDH - domobrani - najbrojnija potkraj 1943. kada
obuhvaa 130.000 vojnika. Godinu dana kasnije tih je
vojnika upola manje, iako su tada elitne dobrovoljake
jedinice ustaa najbrojnije: potkraj 1944. broje priblino
76.000 vojnika. No, valja znati, nasuprot partizanskoj
statistici koja ukljuuje samo borce iz Hrvatske, da su u
ustako-domobranske statistike ukljueni i Hrvati iz BiH, pa
i vei broj Muslimana/Bonjaka.
Meu 7000 hrvatskih partizana potkraj 1941. godine, prema procjenama koje su, ini se, dosta tone, bilo je prib-

Ivo i Slavko Goldstein

263

lino 5400 Srba (77) te po 800 Hrvata i ostalih te nepoznatih nacionalnosti (po 11,5 posto).17 Tijekom te godine
poginulo ih je 1188: Srba 927 (78,0), Hrvata 231 (19,4) te
ostalih i nepoznatih nacionalnosti 30 (2,6 posto).18
Postotak Hrvata u partizanima do kolovoza 1942. raste na
32, a do rujna 1943. na 34 posto:19 tada je, navodno, u
partizanima u Hrvatskoj bilo priblino 19.500 Srba i 10.500
Hrvata. No, ini se da je procjena o broju potonjih preniska, jer ona, sudei prema svemu, ne ukljuuje pripadnike
pozadinskih jedinica, naoruanih seoskih straa, saniteta i
drugih pomonih slubi.
Posve nesporno je da u tjednima nakon kapitulacije Italije
broj partizana ubrzano raste te se njihov broj, prema procjenama, u desetak dana udvostruio, narastao na 60.000, s
time da su novopridole u veini inili Hrvati. A 30.
studenoga 1944. bio je u partizanima u Hrvatskoj 121.351
borac: Hrvata je bilo 73.327 (60,4), Srba 34.758 (28,6) te
ostalih i nepoznatih nacionalnosti 13.266 (11 posto).20
U pojedinim jedinicama, koje su bile objedinjene u tadanje 54 partizanske brigade, Hrvata je bilo od 38 posto u

17

Prema: V. Iveti, Srbi u antifaistikoj borbi na podrujima NDH 19411945. godine, Vojnoistorijski glasnik, br. 1, Beograd, 1995., 152-167.
18
Prema: D. Cvetkovi, Stradali pripadnici NOV Jugoslavije iz Hrvatske
prema popisu rtve rata 1941.-1945. iz 1964. godine. Analiza trenutnog
stanja prema do sada izvrenoj reviziji, u: Dijalog povjesniara/istoriara
(Dijalog...), 6, prir. H.-G. Fleck i I. Graovac, zbornik radova sa meunarodnoga skupa odranog u Zagrebu 5.-7. listopada 2001. godine, Zagreb,
2002., 365-381.
19
Prema V. Iveti, n.dj., 156 i 158.
20
Prema: isto, 165.

264

Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskoj

1. tenkovskoj do ak 96 posto u Zagorskoj brigadi.21 Inae,

Hrvati su inili veinu u 49 brigada. U partizanskim divizijama, pak, od kojih je prva osnovana u studenome 1942.
godine, bilo je 62,6 posto Hrvata. No, i tu postoci variraju:
u 6. likoj, u srpnju 1943. godine, ih je 4,5, a u 34. karlovako-pokupskoj, u oujku 1945. godine, ak 95,4 posto.22
U Hrvatskoj je, prema popisu iz 1964. godine, u partizanima stradao 60.131 borac: Hrvata 31.805 (52,9), Srba
26.715 (44,4) te ostalih i nepoznatih nacionalnosti 1611
(2,7 posto).23 Ovi se brojevi u buduim istraivanjima
dijelom mogu jo korigirati, ali se, prema svemu sudei,
navedeni odnosi time nee bitno mijenjati.24
Kada se navedeni brojevi usporede s brojevima partizana u
drugima republikama prijanje Jugoslavije moe se uoiti
da su Hrvati iz Hrvatske dali priblino 22 posto operativnih
snaga tadanje Jugoslavenske armije, iako su, prema popisima stanovnitva, inili tek 16 posto ukupnog stanovnitva. Dakle, Hrvata iz Hrvatske bilo je u partizanima 40
posto vie u odnosu na jugoslavenski prosjek.25 Srbi su iz
Hrvatske istodobno inili priblino 4-5 posto ukupnoga
jugoslavenskog stanovnitva, a potkraj 1941. bilo ih je
Prema: B. Dubravica, Vojska antifaistike Hrvatske (1941.-1945.),
Zagreb, 1996., 3.
22
Prema: isto, 36.
23
Prema: D. Cvetkovi, n.dj., 366 i dalje.
24
Gotovo je sigurno da rezultate popisa iz 1964. valja znaajno korigirati
ponajvie u sluaju idovskih rtava (usp., detaljno s literaturom, I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, n.dj., 636-648, i Istraivanja idovskih rtava:
razmatranja o Zagrebu i Hrvatskoj, u: Dijalog... 5, prir. H.-G. Fleck i I.
Graovac, zbornik radova sa meunarodnoga skupa odranog 2.-4. oujka
2001. u Herceg Novome, Zagreb, 2002., 445-463.
25
Prema: B. Dubravica, n.dj., 3.
21

Ivo i Slavko Goldstein

265

izmeu 20 i 25 posto meu pripadnicima partizanskih odreda. I potkraj 1944. godine, unato masovnom pristupanju
jedinicama NOV i mobilizaciji u itavoj Jugoslaviji, Srbi u
Hrvatskoj ine gotovo 10 posto ukupnih pripadnika NOV
Jugoslavije (NOVJ). Tako je ispodprosjeno sudjelovanje u
narodnooslobodilakom ratu Srba iz Srbije na svojevrstan
nain kompenzirano iznadprosjenim sudjelovanjem Srba iz
Hrvatske (i BiH) u tom ratu.26
Naposljetku, neosporna je i ne moe biti sporna injenica
da su operativne jedinice iz Hrvatske inile priblino treinu
ukupnih snaga NOVJ.27 Time je partizanski pokret u Hrvatskoj, ostvaren zajednitvom Hrvata i Srba, prema masovnosti i organiziranosti bio bez premca u Evropi (ravan mu
je, mogue, samo partizanski pokret u okupiranim dijelovima SSSR-a).

Saetak
Karakter antifaistikoga otpora i ustanka u Hrvatskoj odredile su tri

glavne skupine sudionika narodnooslobodilake borbe: komunisti, Srbi

i Hrvati nekomunisti. To je determiniralo i brojane odnose izmeu
Hrvata i Srba u borbenim jedinicama, pa i njihove meusobne odnose
u hrvatskome antifaistikom ratu: tako je, meu hrvatskim partizanima potkraj 1941. godine, bilo priblino 77 posto Srba te po 11,5
posto Hrvata i ostalih te nepoznatih nacionalnosti; postotak Hrvata u
partizanima do kolovoza 1942. raste na 32, a do rujna 1943. na 34
posto te, nakon kapitulacije Italije, jo ubrzano raste; potkraj 1944.
Hrvata je 60,4, Srba 28,6 te ostalih i nepoznatih nacionalnosti 11
posto u hrvatskima partizanskim jedinicama. Sve u svemu, kada se ovi
pokazatelji usporede s brojevima partizana u drugima republikama
prijanje Jugoslavije, Hrvata iz Hrvatske bilo je u partizanima 40 posto
26
27

Usp. isto.
Prema: isto.

266

Srbi i Hrvati u narodnooslobodilakoj borbi u Hrvatskoj

vie u odnosu na jugoslavenski prosjek. Srbi iz Hrvatske, pak, koji su

obuhvaali 4-5 posto ukupnoga jugoslavenskog stanovnitva, ine
gotovo 10 posto ukupnih pripadnika Narodnooslobodilake vojske
Jugoslavije.

Zusammenfassung
Der Charakter der antifaschistischen Widerstandsbewegung und des

Aufstands in Kroatien wurde von drei Hauptgruppen, die sich am

Volksbefreiungskampf beteiligten, geprgt: Kommunisten, Serben und
nicht-kommunistische Kroaten. Dies bestimmte sowohl das Zahlenverhltnis zwischen Kroaten und Serben in den Kampfeinheiten als auch
ihre gegenseitigen Beziehungen im kroatischen antifaschistischen
Krieg: so gab es unter Partisanen aus Kroatien gegen Ende 1941 ungefhr 77 Prozent Serben und 2x11,5 Prozent Kroaten und anderer
Nationalitten. Der Anteil von Kroaten unter Partisanen stieg bis
August 1942 auf 32%, und bis September 1943 auf 34 Prozent. Nach
der Kapitulation Italiens stieg es noch wesentlich weiter, so da gegen
Ende 1944 kroatische Partisanentruppen 60,4% Kroaten, 28,6% Serben und 11% andere und unbekannte Nationalitten hatten. Wenn
diese Zahlen mit der Anzahl von Partisanen in anderen Republiken des
ehemaligen Jugoslawiens verglichen werden, so gab es verglichen
mit dem jugoslawischen Durchschnitt 40 Prozent mehr Kroaten aus
Kroatien in Partisanen. Serben aus Kroatien, die in der Gesamtbevlkerung Jugoslawiens einen 4-5% Anteil hatten, hatten einen fast
10% Anteil in der Volksbefreiungsarmee Jugoslawiens.

Summary
The character of antifascist resistance and uprising in Croatia was

determined by three major groups of participants in peoples fight for

liberation: communists, Serbs and Croats non-communists. This also
determined number ratio between Croats and Serbs in combat units,
and also their mutual relationships in the Croatian antifascist war:
thus, among Croatian partisans at the end of 1941 there were
approximately 77% Serbs and 2x11.5% Croats and others as well as
unknown nationalities; the percentage of Croats in the partisan troops
had increased to 32% by August 1942, which rose to 34% by

Ivo i Slavko Goldstein

267

September 1943. After capitulation of Italy, it continued to increase

rapidly and at the end of 1944 there were 60.4% Croats, 28.6% Serbs
and 11% of other unknown nationalities in Croatians partisan units.
All in all, when these indicators are compared with number of partisans
in other republics of ex-Yugoslavia, Croats from Croatia made up for
40% more in relation to Yugoslav average. Serbs from Croatia, who
constituted 4-5% total Yugoslav population, made up for almost 10%
of total members of Peoples Liberation Army of Yugoslavia.
.