Ova knjiga posvećena je svima poginulima u obrani Domovine Hrvatske i strvaranju hrvatske samostalnosti

Deset godina od događaja kojima se bavi ova knjiga dovoljna je distanca da se progovori o ljudima i
događajima, koji su, bez svake sumnje, obilježili vrijeme početka stvaranja neovisne i suverene hrvatske
države. Nužno je hrvatsku javnost podsjetiti na to vrijeme kada smo sa štovanjem i divljenjem gledali kako se
stvara hrvatski policajac. Nevjerojatna je brzina kojom su se ti mladi ljudi naučili profesionalnoj odgovornosti, 
uljudnosti i pristojnom ophođenju. U operativnom smislu policijskog posla, oni su već nakon dva tjedna preuzeli
ulogu policajaca i, može se slobodno tvrditi, postali prva postrojba oružanih snaga mlade hrvatske države.
Razgovarajući s mnogima od njih, došao sam do spoznaje da je ono što ih je vodilo bilo domoljublje i vjera da
je moguće da Hrvatska stekne samostalnost.
Mladi ljudi koji su se javljali na tečaj za prve hrvatske redarstvenike, stizali su u Policijsku školu u
Svetošimunsku u Zagreb iz gotovo svih krajeva bivše države i svijeta gdje su živjeli Hrvati. Prema ukupnom
broju, ipak najveći broj mladih ljudi stigao je iz bivše općine Vinkovci, njih oko šest stotina, i iz zapadne
Hercegovine, njih oko četiri stotine i pedeset.  
Sudbine ove skupine prvih hrvatskih redarstvenika s prvog tečaja za hrvatske redarstvenike u Svetošimunskoj
vrlo su različite. Ginuli su u svim dijelovima gdje se branila Hrvatska, a oni koji su ostali živi obavljaju razne
dužnosti u Policiji i u oružanim snagama Republike Hrvatske. Među njima ima generala i drugih visokih
časnika Hrvatske vojske, a isto tako i visokih dužnosnika u Ministarstvu unutarnjih poslova.  
Dio njih obavlja dužnosti običnih pozornika ili vojnika, ali ima i onih koji su nezaposleni, pa i na rubu životne
egzistencije. Bez obzira na sve, nitko od njih nije izrekao ni jednu kritiku na vrijeme u kojem su oni svojim
angažmanom omogućili svima u ovoj državi da žive slobodno.  
Mnogi od njih i njihova djela u opasnim i ratnim uvjetima zaslužuju mnogo veću pažnju domovine, za koju su
bili spremni dati život. Dio njih svojim djelom i nažalost kratkim životom, mogli bi biti uzori mladom naraštaju.
Nažalost, hrvatska država nije na odgovarajući način prepoznala i ne priznaje svoje heroje, koji jesu istinske i
prave legende.

 Nadam se da će ova knjiga, a i druge koje će biti napisane, otkriti bar djelić istine o onima kojima se svi
trebamo pokloniti i odati dužno priznanje.

Davor Runtić, autor knjige

Potkraj osamdesetih u dijelu Europe koji je u zemljopisnom smislu nosio naziv istočna, u političkom "zemlje iza
željezne zavjese", a u vojnom zemlje Varšavskog ugovora, nastupaju velike promjene. U studenome 1989.
pao je Berlinski zid, koji je bio najznačajniji simbol podjele na zapadnu i istočnu političku hemisferu. Iako je
proces raspada Varšavskog ugovora pa i Sovjetskog Saveza započeo mnogo prije, pad Berlinskog zida ubrzat
će sve dramatične političke događaje. Bit će to kraj politike hladnog rata, a sljedeće godine pokazat će da će
svijet krenuti putem globalizacije u kojoj će SAD imati vodeću ulogu. U Čehoslovačkoj će 24. studenoga 1989.
pasti komunističko vodstvo, a 22. prosinca započet će uklanjanje jednog od najvećih komunističkih vođa
diktatora, Nikolaea Ceausescua u Rumunjskoj. Cijeli proces demontiranja sustava koji je stvoren na istoku na
principima lenjinizma i staljinizma, završit će Mihail Gorbačov, tvorac i provoditelj "Perestrojke". Mihail
Gorbačov će 15. ožujka biti izabran za predsjednika Sovjetskog Saveza, što će, uz niz drugih problema,
ujedno značiti i kraj Varšavskog ugovora i Sovjetskog Saveza. Predsjedništvo SFRJ zajedno s Generalštabom
tzv. JNA održat će zajedničku sjednicu 3. travnja 1990. na kojoj zaključuju da će Zapad nakon raspada
Sovjetskog Saveza nastojati da u SFRJ što prije dođe do promjene društveno-političkog sustava.
 Da će se u Hrvatskoj stvari raspletati i da će se tražiti putovi promjene odnosa i mjesta koje je Hrvatska imala
u sklopu Jugoslavije, bilo je očito već od događaja godine 1971., odnosno "Hrvatskog proljeća". Novo
razdoblje traženja izlaza iz neravnopravne zajednice započinje smrću Josipa Broza Tita 4. svibnja 1980. Da bi
se bolje razumjelo ono što će se događati sljedećih godina, nužno je spomenuti Ustav SFRJ iz godine 1974. U
Saveznoj je skupštini, 21. veljače te, 1974. godine donesen Savezni ustav po kojemu su republike označene
kao nacionalne države s pravom na samoodređenje, pa i s pravom na izlazak iz SFRJ. Važna je i činjenica da
se uvodi veća autonomija za Kosovo i Vojvodinu, što Srbija smatra problemom, no nije se bunila kada je u
budućem Predsjedništvu imala tri glasa. U tzv. Plavoj knjizi iz godine 1977., u kojoj se analiziraju odnosi u
Srbiji i u pokrajinama, postavljeni su temelji svih budućih traženja prava Srbije u SFRJ, koja druge republike
nemaju. Prvi put će nakon Drugoga svjetskog rata, još godine 1968., Dobrica Ćosić i dr. Jovan Marijanović
tvrditi da za sve probleme snosi krivnju nacionalizam na Kosovu. Vrhunac onoga što su u Srbiji smatrali
nacionalizmom na Kosovu jest osnivanje Akademije nauka i umjetnosti Kosova 18. travnja 1973.
Smrću Josipa Broza apetiti velikosrpskih nacionalista znatno su porasli, a provokacije i izazivanja Albanaca na
Kosovu kulminirat će 11. te 25. i 26. ožujka i 1. travnja 1981. Demonstracije i studentska pobuna u Prištini
dovest će do toga da će 2. travnja te godine Predsjedništvo SFRJ donijeti odluku o uvođenju izvanrednoga
stanja na Kosovu. Na Kosovo Predsjedništvo SFRJ šalje združeni odred milicije. Temeljeći svoja prava na
Kosovo na kosovskom mitu, Srbi i komunističko vodstvo Republike Srbije nisu htjeli objektivno gledati stanje
stvari. Nečuvenom promidžom Albance su označili krivcima za sve probleme koji nastaju u SFRJ i razbijačima
Jugoslavije. Objektivna je analiza stanja pokazivala da je zapravo srpska manjina na Kosovu terorizirala
albansku većinu, a da Srbi i druge republike uvlače u tzv. rješavanje kosovske krize.
Mediji u Srbiji uz strašne optužbe bez ikakvih dokaza i ispitivanja bestidno pozivaju na nasilje, naravno, nad
Albancima, koji su izvor svega zla i tako se sve više govori jezikom rata i poziva na spasavanje ugroženoga
srpstva.
Uzburkanu političku scenu SFRJ dodatno će zakomplicirati mnoga politička suđenja, a jedno od njih jest i
suđenje Aliji Izetbegoviću, autoru "Muslimanske deklaracije" koja otvara još jedno od mnogih neriješenih
pitanja. Bratstvo i jedinstvo očito je bilo deklarativno, a stvarnost je bila potpuno drukčija. Razne skupine
intelektualaca upozoravat će na sve događaje, ali će, nažalost, ipak intelektualni krugovi u Srbiji nepovratno
ući iz komunističkih u velikosrpske fašističke vode. U zapadnim dijelovima SFRJ, najprije u Sloveniji, pa onda i
u Hrvatskoj, pojavit će se znakovi otpora takvoj politici rješavanja temeljnih pitanja budućnosti zemlje koja je
pucala po svim šavovima. U Sloveniji će u listopadu 1984. otvoreno upozoriti na stanje u JNA, prije svega na
odnose prema ročnim vojnicima Slovencima.
Beogradske su "Večernje novosti" 24. rujna 1986. objavile tekst Memoranduma srpske Akademije nauka i
umetnosti. Taj je memorandum postavio temelje novom velikosrpstvu i označio smjer kojim Srbija treba ići
sljedećih godina. Na tragu ideja i programa iz Memoranduma SANU bit će izjava Slobodana Miloševića 24.
travnja 1987. na prosvjednom skupu Srba u Kosovu Polju, kada je rekao: "Nitko ne sme narod da bije". Ta će
rečenica budućega balkanskog krvnika dovesti u sam vrh srpske politike. Odmah po završetku ljeta, 23. - 24.
rujna 1987., Centralni komitet Saveza Komunista Srbije smijenit će Dragišu Pavlovića i na mjesto predsjednika
toga SK postavit će Slobodana Miloševića. Nedugo nakon toga Gradski komitet Beograda smijenit će Ivana
Stambolića, čime će biti širom otvorena vrata velikosrpskom nacionalizmu. Svoj izbor za vožda Slobodan
Milošević će potvrditi 19. svibnja 1988., kada odlukom Skupštine Srbije postaje predsjednik Predsjedništva
Socijalističke Republike Srbije. Raspadom Saveza književnika Jugoslavije, koji se dogodio 19. lipnja 1987. na
skupštini održanoj u Varaždinu, započeo je proces koji je pokazao da više ništa neće ići zajedno pod kapom
Jugoslavije. U Sloveniji se skupina mladih ljudi okupljenih oko tjednika "Mladina" afirmirala kao nositelj
promjena i težnji da se Jugoslavija preustroji ili da svatko krene svojim putem. Odbor za obranu Skupštine
SFRJ 16. lipnja 1988. objavit će da su u Ljubljani uhićeni Janez Janša i njegovi istomišljenici. Mjesec dana
poslije Vojni sud u Ljubljani počet će im suđenje pod optužbom da su se bavili odavanjem vojnih tajni i
špijunažom. Osnova onoga što su Janša i prijatelji tražili bilo je pitanje jezika u tzv. JNA i da slovenski ročnici
služe vojni rok u Sloveniji. Sve je drugo montirano i konstrukcija je te monolitne vojske, koja je smatrana
državom u državi, odnosno, kako se tada govorilo, sedmom republikom.
Da, osim političkih, u tadašnjoj SFRJ postoje i mnogi problemi poput gospodarskih, upozorit će česti štrajkovi
radnika i njihovi masovni odlasci pred saveznu Skupštinu u Beograd.  
Od godine 1988. ti su prosvjedi učestali, a posebno su u poteškoće zapali veliki gospodarski sustavi poput
Jugoslavenskog kombinata gume i obuće "Borovo". Druga značajka događaja tih godina jest tzv. događanje
naroda, gdje se pritiskom ulice smjenjuju politički, ali i gospodarski rukovoditelji. Tako se događalo da se nije
znalo tko će sutra biti na čelu nečeg, a budući da su tim prosvjednicima za vrijeme njihovih višednevnih
prosvjeda dijelili kruh i jogurt, ti su događaji proglašeni "jogurt-revolucijom". U Titovu Vrbasu na mitingu, koji su
nazivali i "mitingom istine", 29. kolovoza 1988. pokazalo se što je prava pozadina takvih "događanja naroda".
Naime, tamo se pjevala pjesma: "Sad se narod uvelike pita/ Tko će nama zamijeniti Tita/ Sad se znade tko je
drugi Tito/ Slobodan je ime plemenito".
 Poslije te godine, 29. listopada, u Novom Sadu će se održati treći miting iz serijala "jogurt-revolucije", koji će
srušiti rukovodstvo te autonomne pokrajine. To je rukovodstvo označeno autonomašima i separatistima, a novi
koji će doći na čelo Vojvodine bit će Miloševićevi ljudi. Tada se već primijetilo da postoje profesionalni
mitingaši, koji se prevoze iz grada u grad po unaprijed smišljenu planu i uigranu scenariju. Kosovski   su Srbi
izuzetno aktivni i čine sve da se nastavi teror srpske manjine nad albanskom većinom. Kosovskim su
autonomašima označeni Kačuša Jašari, predsjednica Predsjedništva Kosova, i Azem Vlasi, član toga
predsjedništva. Zato će 17. studenog 1988. oboje biti isključeno iz javnog života, a Vlasija će uskoro zatvoriti i
na montiranom će mu procesu biti suđeno.
Vrhunac mitingovanja i "događanja naroda" bit će Miting bratstva i jedinstva održan na Ušću u Beogradu 19.
studenoga 1988., a mediji koji su bili otvoreno velikosrpski tvrdili su da je na njemu sudjelovalo milijun ljudi.
Slobodan Milošević dobiva tako potrebnu potporu za sve što je velikosrpski program planirao. U tom je
trenutku ostalo pitanje Crne Gore i čemu će se ona prikloniti, pa tako i onamo stižu mitingaši. Ispred Skupštine
Crne Gore dvodnevno "događanje naroda" 10. i 11. siječnja 1989. završit će smjenom dotadašnjeg
rukovodstva te republike i dolaskom na čelo Partije i Republike Mila Đukanovića i Momira Bulatovića.
Treba reći da je početkom te, 1989. godine, točnije 20. siječnja, prisegnuo 41. predsjednik SAD-a, George
Bush. Što se tiče Sovjetskog Saveza, njegove su se postrojbe nakon devet godina 2. veljače 1989. povukle iz
Afganistana. Tako je tamo konačno shvaćeno da se ratom ne rješava ništa, a taj primjer nije bio nikakav
poučak za Slobodana Miloševića i njegove velikosrpske sljedbenike. U Srbiji su se sve jasnije čuli pozivi za
stvaranje "velike Srbije". U Hrvatskoj su se pak nakon duge hrvatske šutnje ipak počeli javljati ljudi i ideje koje
će započeti otvoreno najavljivati da su za promjene. U vrijeme štrajka glađu rudara Trepče 20. do 27. veljače i
potpore tom štrajku koje su dolazile iz Hrvatske i Slovenije u Kninu se 27. veljače dogodilo prvo "događanje
naroda". Srbi su izašli na ulicu i optužili tadašnju hrvatsku vlast da surađuje s albanskim separatistima. Klicalo
se Slobodanu Miloševiću poznatim sloganom "Slobo, Slobodo", te se uzdizalo bratstvo i jedinstvo i Jugoslavija.
Uveden je termin koji se izvikivao "pošteni Albanci", a savezni MUP i tzv. JNA već su se okušali u ubijanju onih
Albanaca koji nisu pošteni.
 U ožujku, točnije 17. ožujka, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća ili, kako se to tada zvalo, Savezne vlade,
postao je Ante Marković. Bit će to posljednji pokušaj toga uvjerenog Jugoslavena da na gospodarskom planu
spasi klonulo jugogospodarstvo. Treba reći da je u to vrijeme na čelu Ministarstva vanjskih poslova Jugoslavije
bio Hrvat Budimir Lončar, a savezni je sekretar za narodnu obranu Veljko Kadijević, rođen u Glavini kod
Imotskog, od majke Hrvatice. Tako se često  od raznih svjetskih političara moglo čuti da kažu: "Što vi Hrvati
hoćete, pa toliko vas je u saveznoj vladi". Oni svakako nisu htjeli razumjeti niti znati da je moguće da su ti
Hrvati bili Jugoslaveni, odnosno, da su pripadali povlaštenoj političkoj skupini koja se teško odricala silne moći
i privilegija koje su imali u toj i takvoj Jugoslaviji. Još treba reći da je 15. svibnja konstituirano novo
Predsjedništvo SFRJ, a u njega je iz Hrvatske delegiran Stipe Šuvar.
Rukovodstvo Socijalističke Republike Srbije bilo je protiv Šuvarova izbora, jer je, kako oni kažu, "nestabilna
osoba". Svibanj  je što se tiče Hrvatske u toj, 1989. godini obilježio pojavu prve političke stranke. Osnivačka
skupština Hrvatske socijalno-liberalne stranke održana je 20. svibnja 1989., a za predsjednika Savjeta izabran
je nakladnik Slavko Goldstein. Da novo Predsjedništvo SFRJ neće skladno donositi odluke, kao što se to prije
činilo, potvrdio je istup slovenskog člana toga predsjedništva, Janeza Drnovšeka. Kao predsjedavatelj
sjednicom Predsjedništva SFRJ 24. svibnja on je zatražio ukidanje izvanrednog stanja na Kosovu. Kad je to
isto predsjedništvo 15. srpnja pokrenulo promjenu Ustava SFRJ, tome su se suprotstavili Janez Drnovšek i
Stipe Šuvar. Srbi su u tom predsjedništvu tražili promjenu Ustava da bi, kako su to na mitinzima izražavali,
"Srbija konačno bila cela". Vidjet ćemo da su mnogi zapravo htjeli i mnogo veću Srbiju od te cijele, koja se
sastojala od triju dijelova.
Da se SFRJ raspada ili, kako se tada političkim jezikom govorilo, puca po šavovima, potvrdio je i Branko
Greganović iz Slovenije u lipnju 1989. On je dao ostavku na mjesto predsjednika Saveza socijalističke
omladine Jugoslavije, nakon čega se ta organizacija raspala. Potkraj lipnja, odnosno 28. lipnja na
Gazimestanu, mjestu gdje se na taj dan prije šest stotina godina dogodio poraz srednjovjekovne srpske
vojske, Slobodan Milošević je nedvosmisleno najavio daljnji razvoj događaja. Treba zapamtiti da su
obilježavanju toga srpskog poraza bili nazočni brojni visoki jugopolitičari i svi članovi jugoslavenskog
Predsjedništva, osim Stipe Šuvara iz Hrvatske. Slobodan Milošević je tada, uz ostalo, izjavio da će Srbi svoje
interese u Jugoslaviji braniti oružjem. Srbi će nastaviti takvom retorikom, pa će u srpnju 1989. član Centralnog
komiteta Saveza komunista Jugoslavije iz Bosne i Hercegovine Zdravko Grebo, napustiti to političko tijelo,
izjavljujući da su za stanje u Jugoslaviji krive vođe u Srbiji. U Predsjedništvu SFRJ 15. srpnja raspravljat će se,
kao što smo već rekli, o promjeni Ustava SFRJ. Janez Drnovšek iz Slovenije i Stipe Šuvar iz Hrvatske bili su
protiv, no više ništa nije moglo zaustaviti realizaciju izjave koju je Milošević izrekao na Gazimestanu. Važno je
zapamtiti i činjenicu da su 26. srpnja novi članovi Predsjedništva postali iz Makedonije Vasil Tupurkovski i iz
Bosne i Hercegovine Bogić Bogičević. Toj je sjednici nazočio Ivo Latin, predsjednik Predsjedništva
Socijalističke Republike Hrvatske. Ivo Latin će o događajima u Kninu, kada se obilježavala šeststota obljetnica
Kosovske bitke, reći: "Tamo su uvezeni napravili četničko ozračje".
 Taj događaj o kojemu govori Ivo Latin dogodio se 8. i 9. srpnja i, što je osobina svih događaja iz toga vremena,
sve se lijepo moglo vidjeti na televizijskim ekranima. Ovaj pregled događaja koji su prethodili gromoglasnom
prekidu hrvatske šutnje završit ćemo činjenicom da su u kolovozu 1989. u Kuparima, poznatom vojnom
odmaralištu, ljetovali zajedno Slobodan Milošević, Borisav Jović, Veljko Kadijević i Bogdan Trifunović. Ta
četvorka bit će glavni sudionici i inspiratori najkrvavijih događaja koji će se zbiti u Europi nakon Drugoga
svjetskog rata. Po njihovim zapovijedima izvršit će se agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Poginut će
ili biti ubijeno gotovo tri stotine tisuća ljudi, razorit će se više od 350 tisuća kuća, stvorit će se materijalna šteta
od stotinu milijarda dolara i bit će prognano ili izbjeglo oko dva milijuna ljudi. Pojavit će se koncentracijski logori
za koje su svi u Europi vjerovali da ih nikada više nigdje neće biti. Sve se to dogodilo zbog pogubne ideje o
"velikoj Srbiji", ideji da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi, iako nigdje na svijetu nikada nije postojala takva
država.
Termin hrvatska šutnja označuje stanje u hrvatskom političkom i društvenom životu, koje se napose pokazalo u
godinama nakon Titove smrti, a kulminiralo je potkraj devedesetih godina 20. stoljeća. Oni koji dobro poznaju
vrijeme o kojemu govorimo, znaju da je to prije svega posljedica drastičnog gušenja "Mas-Poka". Gušenje
ideja godine 1968. i 1971. u Hrvatskoj nije završeno samo onim hapšenjima, suđenjima i zatvorima koji su se
dogodili nakon poznate sjednice u Karađorđevu. Svaki pokušaj drukčijega mišljenja gušen je u samom začetku
po provjerenom i uspješnom receptu. Budući da nije zadaća ove knjige baviti se time detaljno, zadržat ćemo se
na tome tek toliko koliko je nužno da bi se bolje razumjele demokratske promjene koje će uslijediti prekidom
hrvatske šutnje.
 Kako smo rekli, nakon sastanka u Karađorđevu, nastao je neviđeni progon svih pristaša Savke i Tripala, pa su
mnogi Hrvati, u strahu da ne završe u zatvoru, ili oni koji su ostali bez posla, završili u inozemstvu. Naravno,
najviše ih se našlo u Saveznoj Republici Njemačkoj. Mnogi će se od njih prvi put vratiti u Hrvatsku tek na I.
Opći sabor Hrvatske demokratske zajednice održan 24. i 25. veljače 1990. Brojne Hrvate koji su radili u
Njemačkoj nazivali su gastarbeiterima, a u Jugoslaviji "radnicima na privremenom radu u inozemstvu". Svi su
oni pri svakom dolasku u domovinu strahovali da će ostati bez putovnice. Oni pak Hrvati u domovini koji nisu
znali šutjeti bili bi osuđeni za nešto što nije poznato u demokratskom svijetu, za "verbalni delikt". Vrlo su često
nakon takvih osuda ostajali bez posla, a progon bi se nastavljao. Poznati su brojni montirani procesi, a žrtve
takvih procesa osuđivane su na višegodišnje robije.
 Može se slobodno tvrditi da su se Služba državne sigurnosti i Kontraobavještajna služba bavile mnogim
Hrvatima, tvrdeći da oni ugrožavaju temelj Jugoslavije, a taj je na prvom mjestu bratstvo i jedinstvo. Služeći se
provjerenim metodama proizašlima iz najboljih staljinističko-komunističkih škola i uzora, uspjeli su u tome da je
teško među Hrvatima bilo naći nekoga tko nije sumnjiv. Mnogi su od nas sumnjali u mnoge ljude iz svojeg
okruženja da rade za miliciju i da otkucavaju. Nitko nije bio siguran i nitko nikomu nije vjerovao, tako da nije
čudno što je došlo do toga da su Hrvati smatrali da je najbolje šutjeti ili, kako kaže Ivan Aralica u jednom
svojem romanu: "Govori malo, ne zapisuj ništa".
 U tom i takvom stanju dočekala je Hrvatska godine koje su potresale zemlje Varšavskog ugovora i u kojima je
sve nezadovoljstvo zbog sovjetskoga bratskog zagrljaja završilo potpunim raspadom. Raspala se monolitna
komunistička zajednica bratskih naroda, a mirnim putem nastaju nove slobodne i demokratske države poput
Poljske, Češke, Slovačke i Mađarske. Bilo je normalno očekivati da će se i Jugoslavija raspasti, to prije što
nitko od onih koji su činili tu tvorevinu nisu bili zadovoljni svojom pozicijom i svojim statusom u njoj. Kako smo
već rekli, jedan od načina da se ušutka slobodomisleće Hrvate bio je da im se oduzmu putovnice. Jednom od
tih nepoćudnih i nepodobnih Hrvata, dr. Franji Tuđmanu godine 1987. vratit će putovnicu. Tih godina, pa tako i
od godine 1987. dr. Franjo Tuđman će poticati stvaranje hrvatskoga nacionalnog demokratskog pokreta i
općega hrvatskog pomirenja. Međunarodna Helsinška federacija za prava čovjeka, na čijem je čelu osječki
odvjetnik, politički disident, Vladimir Šeks, oglasit će se 10. prosinca 1987. Vladimir Šeks, i sam politički
proganjan, zatvaran, svoj će prosvjed uputiti predsjedniku Sabora dr. Anđelku Runjiću i predsjedniku
Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske Ivi Latinu zbog uskraćivanja osnovnoga ljudskoga prava,
prava slobode kretanja. Ovim će započeti, kao i ranijim istupima dr. Tuđmana, prekid "hrvatske šutnje". Ovo će
se nastaviti 18. siječnja 1989., kada će 233 hrvatska intelektualca potpisati izjavu o hrvatskom jeziku kao
samostalnom jeziku hrvatskoga naroda. Onomu tko nije živio u to vrijeme možda izgledaju nevjerojatne
činjenice o kojima govorimo, no treba znati da su svaki glas razuma u to vrijeme "na nož" dočekivali novinari
koji danas zapomažu nad, tobože, nedemokratskim postupcima učinjenim godine 1990. prema njima.
Sljedeći korak učinit će hrvatski intelektualci 19. siječnja 1989. u klijeti dipl. ing. Ante Ledića. U zaseoku
Stošincu, u selu Laškovcu, pod izgovorom da proslavljaju rođendan braće dr. Marka i Vlade Veselice, okupit će
se dr. Franjo Tuđman, dipl. ing. Drago Stipac, odvjetnik Vlado Marić, dr. Mladen Marić,   dr. Tomislav Ladan,
dr. Marko Turić, dr. Anto Matković, dr. Hrvoje Šošić, dipl. ing. Vlado Jurčević, dipl. ing. Nikola Gagulić, dipl.
oecc. Ivo Maglica i već rečeni dr. Marko i Vlado Veselica, kao i domaćin dipl. ing. Ante Ledić. Naravno da je
ovako birani skup hrvatskih intelektualaca dotaknuo brojna pitanja političkoga trenutka u kojem je bila Hrvatska
i kakva je budućnost domovine i njezinih građana. Raspravljalo se tada i o imenu buduće stranke, pa je dr.
Franjo Tuđman predložio naziv Hrvatski demokratski zbor, dr. Tomislav Ladan Hrvatska demokratska
zajednica, a dipl. ing. Drago Stipac Hrvatski demokratski savez. Bilo kako bilo, taj je skup bio prvi korak prema
svemu onome burnom i sudbonosnom što će se sljedećih godina događati Hrvatima i Hrvatskoj.
Da o već tada očitim promjenama svi u Hrvatskoj ne misle jednako, bilo je normalno očekivati, no jedan dio
hrvatskih građana, i to oni srpske nacionalnosti, vodit će računa kakve poruke stižu iz Beograda. Tako će 1.
veljače na skupu Srba u Kninu Jovo Opačić i Simo Dubajić dati otvorenu potporu Slobodanu Miloševiću i
njegovoj politici, posebno onoj prema Albancima na Kosovu. Proces koji je započeo ničim više nije mogao biti
zaustavljen, pa će gospoda s Plješivice nastaviti svoj hod prema promjeni stanja. Tako će 23. veljače iz
Društva književnika Hrvatske biti odaslan poziv za tribinu, koja će se održati 25. veljače u 18 sati u
prostorijama Društva. Osnovno pitanje koje se trebalo raspraviti na tribini jest pitanje potrebe pokretanja
Hrvatske demokratske zajednice. Voditelj tribine bio je književnik Stjepan Čuić, a govornici su na tribini prema
pozivnici bili Šime Balen, akademik Dalibor Brozović, odvjetnik Ivan Gabelica, prof. dr. Grga Gamulin,
Radovan Grgec, Hrvoje Hitrec, Dubravko Horvatić, Neven Jurica, Stjepan Šešelj, dr. Anto Matković, dipl. ing.
Drago Stipac, akademik Petar Šegedin, Vladimir Šeks i dr. Franjo Tuđman. Tribini je nazočilo 300 do 400 ljudi i
ovaj se skup smatra pokretačkim skupom Hrvatske demokratske zajednice. Prednacrt programske deklaracije
iznio je dr. Franjo Tuđman. Malobrojni su mediji objektivno prenijeli što se govorilo na skupu, a većina ih je
skup označila maspokovskim i nacionalističkim.
Budući da je dr. Marko Veselica, nazivan i hrvatskim Mendelom zbog dugogodišnje robije, tih dana putovao u
SAD, dr. Franjo Tuđman mu je predložio da ponese sa sobom tekst "Prednacrta programske deklaracije HDZ-
a". Iako je u to vrijeme to bilo vrlo opasno, dr. Marko Veselica toga se bez dvoumljenja prihvatio i tekst je stigao
u SAD. Tekst će 12. travnja 1989. biti objavljen, kao i prijevod na engleskom, u listu Hrvatske bratske
zajednice "Zajedničar".
Sve aktivnosti koje su označile kraj hrvatske šutnje nisu prošle nezapaženo od vlasti i ona će svojim milicijsko-
sudskim sustavom nastojati onemogućiti buđenje zaspaloga hrvatstva.

 Okružni javni tužitelj podnio je prijavu 15. ožujka Sudu za prekršaje Općine centar protiv dr. Franje Tuđmana
zbog javnog nastupa.

Sudac za prekršaje tu je prijavu odbio 30. ožujka uz obrazloženje da je zabrana javnog nastupa istekla 22.
ožujka 1988. Bio je to prvi znak da, u sustavu tadašnje hrvatske vlasti ima ljudi koji više ne žele slijepo
izvršavati, kako se tada govorilo, "naredbe odozgo". Proces je započeo i ništa ga više nije moglo zaustaviti,
tako da se sve slobodnije počelo govoriti o pravom stanju stvari u Hrvatskoj. Bilo je normalno da će se na
političkoj pozornici pojaviti razne ideje i razni ljudi, no ipak će prevagnuti oni koji hrvatskom narodu nude jasne
ciljeve. U pripremama za osnivanje stranke nešto dalje otišla je skupina hrvatskih intelektualaca okupljena oko
programa Hrvatske socijalno-liberalne stranke. Osnivačka Skupština HSLS-a održat će se u prostorijama
Radničkog sveučilišta "Moša Pijade" u Zagrebu, 20. svibnja 1989. Već smo rekli da je za predsjednika Savjeta
stranke izabran publicist i nakladnik Slavko Goldstein.  
Kada 2. lipnja Inicijativni krug poslao poziv i izišao u javnost s viješću da će se utemeljiti Hrvatska demokratska
zajednica, uskoro se pokazalo da neće sve ići glatko. Vidjelo se to već pri traženju mjesta za održavanje
konstituirajuće skupštine. Dvorana "Vatroslav Lisinski" uskratila je mogućnost da se skup održi u njoj, pa je
dobiven prostor u hotelu "Panorama". Održavanje toga javnoga skupa planiranog za 17. lipnja, Gradski
sekretarijat za unutrašnje poslove grada Zagreba svojom je odlukom zabranio. O tome je organizatore
ovlašteno tijelo obavijestilo 15. lipnja, no oni se nisu obeshrabrili, nego su dogovorili da se osnivačka skupština
održi 17. lipnja, i to na nejavnom mjestu u prostorijama Nogometnog kluba "Borac", na Staglišću, odnosno na
Jarunu. Nazočno je bilo 48 osnivača koji su usvojili Programsku deklaraciju i Statut. Taj će događaj u
hrvatskom narodu, a posebice u inozemstvu izazvati val oduševljenja, dok će ga službena vlast i politika
žestoko napasti. Kada se danas, s ove vremenske distance, sve to iscrpno analizira, može se zaključiti da se
zapravo i nije mogla očekivati drukčija reakcija. Mnogi od onih koji tada nisu ni čuli za promjene i za nekakav
HDZ postat će s vremenom ugledni članovi te stranke. Bilo je to na liniji općega pomirenja hrvatskog naroda,
što je bila osnovna pretpostavka uspjeha politike na kojoj je radio HDZ.
Nevjerojatna promidžba u Hrvatskoj i izvan nje, čija je temeljna nakana bila svaku promjenu u Hrvatskoj vezati
za povampireno ustaštvo, a radi čuvanja Jugoslavije i tečevina bratstva i jedinstva dovest će tzv. jugokrizu
prema neizbježnim sukobima. Tako će već početkom ljeta, 3. srpnja, u Vodicama kraj Šibenika četnički
nastrojeni Stanko Milić na kućnom pragu ubiti člana HDZ-a Željka Bosotina. U sljedećim su danima militantni
Srbi s četničkim simbolima divljali po Vodicama izazivajući Hrvate.
 Tijekom ljeta i jeseni zaredat će osnivanja ogranaka HDZ-a, a već 9. srpnja bit će to u Zürichu, te 29. kolovoza
u Australiji. Nakon toga osnivat će se ogranci ovim redom: 22. listopada u Oslu, 9. studenoga u
Friedrichshafenu, 12. studenoga u Berlinu, 18. studenoga u Goeteborgu, 24. studenoga u Stuttgartu i u nizu
gradova i država u svijetu u kojima su živjeli Hrvati. U listopadu, i to 18. listopada, bit će osnovan   ogranak u
Pločama, a 28. listopada u Sisku. U Dubrovniku je ogranak osnovan 11. studenoga u kavani "Karaka", potom
18. studenoga u Osijeku u dvorani Studentskog centra i 25. studenoga u Lovreću kraj Imotskog. Prosinac će
biti mjesec osnivanja niza ogranaka. Tako je najprije  16. prosinca ogranak osnovan u Vinkovcima u dvorani
kina "Crvena zvijezda", a potom će se osnovati ogranci u Nuštru, Ceriću, Ivankovu, Otoku, Slavonskom Brodu,
Starim Perkovcima, Pitomači, Cerniku, Čakovcu, Zlatar Bistrici, Zelini, Višnjevcu i tako redom.

 Usporedo s osnivanjem brojnih ogranaka, HDZ će sve češće i sve konkretnije na osnovi svojih programskih
načela istupati u javnosti.

Na proširenoj sjednici Predsjedništva Društva književnika Hrvatske dr. Franjo Tuđman je upozorio na napade
na hrvatski teritorijalni integritet i na hrvatsku državnost. Izvršni odbor Hrvatske demokratske zajednice izrazit
će 6. rujna javni prosvjed zbog toga što su srpski akademici Dobrica Ćosić i Antonije Isaković nudili talijanskim
neofašistima Istru i Dalmaciju. Bio je to već poznati recept po kojemu bi Srbi komadali Hrvatsku. Hrvatski će se
Sabor oglasiti 29. rujna izražavajući svoje protivljenje Ćosićevim i Isakovićevim idejama, označujući to
velikosrpskim prekrajanjem Hrvatske. Središnji odbor HDZ-a, koji je u to vrijeme imao 62 člana, 30. rujna
sastat će se na Zagrebačkom velesajmu u dvorani "Kumrovec" i na svojoj prvoj sjednici donijeti važne odluke.
Izaći će u javnost svojim javnim priopćenjem, dati potporu Skupštini Socijalističke Republike Slovenije radi
usvajanja amandmana na Ustav te republike. Daje se, dakle, javno priopćenje u kojemu se ističe pravo na
suverenost i samoodređenje i osobnu odgovornost. Upućen je poziv živim članovima zadnjeg Upravnog
odbora Matice Hrvatske da se obnovi najstarija hrvatska kulturna ustanova. Dalje se traži od Skupštine grada
Zagreba da se glavnom zagrebačkom trgu vrati stari naziv Trg bana Jelačića. Nešto kasnije, 8. listopada, HDZ
će tiskati i letak kojim će tražiti da se glavni zagrebački trg ponovno nazove po imenu hrvatskog bana. Ovo će
novinarima, posebice onima na Radio-televiziji Zagreb biti nova prigoda da HDZ optuže za prizivanje prošlosti i
nacionalizma.
 Toga, 10. listopada desetorica službenika Gradskog sekretarijata unutrašnjih poslova grada Zagreba upali su
u prostorije HDZ-a na Novoj Vesi 23a i izvršili pretragu i legitimiranje nazočnih. Mnogi koji su živjeli u to
vrijeme, u jesen 1989., znaju da je pojava novih političkih stranaka i skupina u jednopartijskom sustavu
izazivala mnoge dvojbe.
 Na jednoj strani našli su se oni koji su osjetili da je došlo vrijeme ozbiljnih i korjenitih promjena i da se više nije
moglo šutjeti. Na drugoj strani bili su oni koji su držali vlast i sve ono što vlast sa sobom donosi i grčevito su je,
koristeći se svim raspoloživim sredstvima, branili. Među onima koji su htjeli promjene postoje različita mišljenja
o tome kako to ostvariti. Koristeći se raznim prigodama, suprotstavljene strane koje jesu za promjene
međusobno su se optuživale. Tako će 10. listopada na sastanku predstavnika hrvatskih, slovenskih i srpskih
novoosnovanih stranaka u Otočcu ob Krki, Ivan Zvonimir Čičak, Vlado Gotovac i Franjo Zenko napasti
djelovanje Hrvatske demokratske zajednice. Svi prigovori i sve optužbe, ma s koje strane dolazili, neće ipak
zaustaviti djelovanje HDZ-a, iako se može tvrditi, i toga su bili svjesni članovi ove stranke, da svi mogu završiti
u zatvoru. Na dan kada se još uvijek u Jugoslaviji 29. studenoga slavio kao Dan Republike, HDZ objavljuje
proglas građanima, Saboru i cijelom hrvatskom narodu, pod naslovom "Uzmimo svoju sudbinu konačno u
svoje ruke".
 Dva tjedna nakon toga proglasa u Zagrebu će se od 11. do 12. prosinca održati jedanaesti Kongres Saveza
komunista Hrvatske. Kongres će usvojiti završni dokument koji će nositi naziv "Osnovni pravci djelovanja SKH
na reformi društva i Saveza komunista". Osnovno za što će se hrvatski komunisti zalagati mora biti jedinstvo
Saveza komunista Jugoslavije i za Jugoslaviju kao federativnu zajednicu suverenih republika. Dva dana nakon
završetka glavnoga skupa hrvatskih komunista HDZ je uputio zahtjev, predsjedniku Sabora Republike
Hrvatske dr. Anđelku Runjiću, da se hitno donese izborni zakon po kojem mogu glasovati hrvatski iseljenici, te
da se legalizira višestranačje. Na drugi dan Božića čelništvo HDZ-a uputit će otvoreno pismo predsjedniku
Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, predsjedniku Centralnog komiteta Saveza komunista
Hrvatske Ivici Račanu, predsjedniku Sabora Socijalističke Republike Hrvatske dr. Anđelku Runjiću, direktoru
Radio-televizije Zagreb Veljku Kneževiću tražeći od njih da prestanu napadati HDZ i da ne mogu za
višestranačje biti samo forme radi. Traži se, dakle, da se otvore mediji i društvo prema novim težnjama, koje
trebaju osigurati nužne promjene.
Godina 1990. bit će u pravom smislu te riječi godina demokratskih promjena, a počet će važnim odlukama
tadašnje vlasti, koje su dale zakonsku podlogu mogućim promjenama. Predsjedništvo Socijalističke Republike
Hrvatske odlučilo se za određene ustavne promjene, odnosno za promjene ustavnih zakona. Te su promjene
trebale omogućiti održavanje općih, neposrednih, pluralističkih i demokratskih višestranačkih izbora. Prema
najavi od 6. siječnja 1990. ti bi se izbori trebali održati tijekom proljeća. Da bi se to moglo učiniti, trebalo je
izmijeniti članak 44. Ustava, i to u 2. i 3. točki, te nadopuniti članak 244., koji se odnosi na regulativu izbora.
Već 10. siječnja Ustavna komisija Sabora Socijalističke Republike Hrvatske podržava slobodu političkog i
drugih oblika udruživanja te da je potrebno učiniti prijeko potrebne promjene u Ustavu. Tom je prigodom
predložen i nacrt promjena Ustava o kojima Sabor ima raspraviti. Sljedećeg dana Sabor će donijeti odluku da
se pristupi raspravi o promjeni Ustava. U tim prijedlozima promjena u članku 244. kaže se "Dopunom toga
članka Ustava utvrđuje se da je sloboda političkog udruživanja jedno od osnovnih i neotuđivih prava građanina
i radnih ljudi i uvjet konstituiranja i ostvarivanja pravne države i političke demokracije." Kraj hrvatske šutnje
rezultirat će time da je 5. veljače u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj registrirano osam političkih stranaka. Dio
tih stranaka, kao što su Savez komunista Hrvatske, Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske i
Socijaldemokratska stranka Hrvatske, proizašle su iz postojećega socijalističkog samoupravnog društva
održavanog diktatom Saveza komunista.
Za Hrvatsku kršćansku demokratsku stranku, Hrvatsku socijalno-liberalnu stranku, Hrvatsku demokratsku
stranku, Radikalnu stranku za Sjedinjene Europske Države i Hrvatsku demokratsku zajednicu može se reći da
su proizašle iz tada već općehrvatskoga htijenja za promjenom vlasti, ali i društveno-ekonomskog sustava

Dok se u Hrvatskoj izlaz iz jugoslavenske krize, koja je poprimila razmjere koji su vodili prema građanskom
ratu, tražio demokratskim sredstvima, stvari su u balkanskom dijelu Jugoslavije polako ali sigurno izmicale
kontroli. Događaj koji će, zasigurno, značiti pravi razlaz dogodio se 22. siječnja na 14., Izvanrednom kongresu
Saveza komunista Jugoslavije, koji se u centru "Sava" u Beogradu održavao od 20. do 22. siječnja 1990.
Predsjednik SK Slovenije Milan Kučan tražio je da se ne donosi ustav Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije dok se ne donesu ustavi republika. Budući da nije prihvaćen ni jedan amandman Slovenije,
odnosno njezina izaslanstva, na kongresne dokumente, Slovenci će demonstrativno napustiti Kongres.
Slobodan Milošević će, mrtav hladan, kao da se ništa nije dogodilo, predložiti da se rad Kongresa nastavi.
Predsjednik Saveza komunista Hrvatske Ivica Račan tad je rekao da će, ako Kongres nastavi s radom, i
hrvatsko izaslanstvo napustiti Kongres. Kako se tom zahtjevu nije udovoljilo, Hrvati su se uputili za
Slovencima, nakon čega je Kongres prekinuo s radom. Ako upotrijebimo jezik toga vremena, reći ćemo da se
stup jugoslavenske socijalističke federacije srušio, jer je toga trenutka prestao postojati Savez komunista
Jugoslavije. Analitičari toga vremena zabilježit će da je u tom trenutku, kako se do tada vjerovalo, monolitna
država izgubila vodeću snagu, odnosno gazdu. Vrijedno je zapamtiti da je toga trenutka i tzv. Jugoslavenska
narodna armija izgubila gospodara. Sljedećih mjeseci ta će armija tražiti svoga gazdu i, dok se u prvo vrijeme
činilo da je taj gazda Predsjedništvo SFRJ, s vremenom će pravi gazda postati Slobodan Milošević, što je onda
vodilo u rat i agresiju na neposlušne republike Sloveniju i Hrvatsku. Da je kuhalo i u gospodarstvu, govori
podatak da je u godini 1989. u Jugoslaviji bilo organizirano 1.900 štrajkova u kojima je sudjelovalo 470.000
radnika. Ovomu treba dodati demonstracije na Kosovu u kojima sudjeluju desetci tisuća Albanaca.
Generalštab tzv. JNA 19. siječnja 1990. ocjenjuje da je stanje u Jugoslaviji svakim danom sve gore i da je na
djelu raspad države. Kaže se da je raspoloženje u Hrvatskoj i u Sloveniji izrazito protiv Jugoslavije i da je tamo
sve više antisocijalističkih snaga. U ocjeni se kaže da tomu pogoduje stanje u Sovjetskom Savezu, gdje su
Gorbačov i "perestrojka" na udaru. U toj ocjeni Generalštab je, iako se to izričito ne kaže, odredio svoj zadatak,
a taj je čuvanje komunizma i Jugoslavije. Oni, koji to žele narušiti, neprijatelji su i treba ih likvidirati. Poslije će
se ovo proširiti na stvaranje "velike Srbije", kada već nije moguće očuvati Jugoslaviju.
U Crnoj Gori pred Skupštinom Crne Gore u Titogradu 10. siječnja bit će održan miting potpore rukovodstvu te
republike. Mediji su tada tvrdili da se okupilo 10.000 ljudi, a da su izvikivane   parole: "Jedna zastava, jedna
Jugoslavija, jedan službeni jezik", "Ko to smije da nam dira Slobodana i Momira", "Dolje Alpe-Adria". Događaji
koji su upozoravali da će bilo kakvoj vlasti u Hrvatskoj, a koja bude imala jasan predznak da je Hrvatska, u
Srbiji i Crnoj Gori pružiti otpor, vrlo su česti i otvoreni. Već se početkom godine 1990. vidjelo da je riječ o
orkestriranom otporu koji čini ono što mu Beograd kaže. Primanje koje je tradicionalno priređivao hrvatski
Sabor uz novogodišnje blagdane predstavnici su pravoslavne crkve u Hrvatskoj 18. siječnja bojkotirali. Da se
sve, što se tiče Srba, radi po uputama iz Beograda, dokazuje i poziv koji je na adrese Srba na Kordunu stigao
iz Vojvodine.
 Srbe se poziva da se odazovu izlasku na miting koji se 4. veljače treba održati na autobusnom kolodvoru u
Karlovcu. Iako nisu nastupile nikakve ozbiljne promjene, niti su Srbi u Hrvatskoj bilo čime ugroženi, iako nisu
upitni njihovi privilegiji i povlašteni status, oni su ipak nezadovoljni. Budući da iz Beograda Hrvatsku i Sloveniju
optužuju za davanje potpore Albancima na Kosovu, hrvatski Srbi odmah pristaju dat će potporu toj optužbi.  Na
Kosovu se srbijanska policija nemilosrdno obračunavala s albanskim demonstrantima, a 30. siječnja ubijeno je
i ranjeno više desetaka Albanaca. Širenje mržnje prema svim nesrbima iskazano je sljedećeg dana, 31.
siječnja, pred Saveznom narodnom skupštinom u Beogradu, gdje se skandiralo: "Hoćemo oružje", "Azema na
vješala", "Vojska na Kosovo", "Slobo Srbine, Srbija je uz tebe".
 Zadnjeg dana siječnja 1990. Predsjedništvo SFRJ usvaja prijedlog da se pristupi promjeni Ustava SFRJ u
kojem je najveća novost pravo i sloboda političkog organiziranja. Već početkom veljače situacija na Kosovu
poprimit će dramatične razmjere, jer će se tzv. JNA angažirati i to ne na zaštiti naroda. Prištinu i Podujevo
prelijetali su bojni zrakoplovi i helikopteri, a ceste su blokirale oklopne postrojbe tzv. JNA. U Novom Sadu će u
povodu tih događaja demonstrirati 5.000 Srba koji traže oružje i da ih se uputi na Kosovo. U očitoj vezi s
događajima u Novom Sadu jest i miting kordunaških Srba u Karlovcu, održan 4. veljače. Na tom su mitingu
Srbi uzvikivali parole protiv svoje domovine Hrvatske i Slovenije, jer su krivi za Kosovo zbog potpore
Albancima. Tu je najavljen i miting Srba na Petrovoj gori, koji će se održati 4. ožujka. Dva dana poslije u
jednom je danu na Kosovu ubijeno 26 Albanaca, a uhićeno više od tisuću. Dan prije slovenski odred iz sastava
združenog odreda milicije napustio je Kosovo, što je u skladu s odlukom Saveza komunista Slovenije, koji su
4. veljače održali svoju konferenciju na kojoj su odlučili da dalje djeluju samostalno s vlastitim članstvom,
programom i statutom.
 Predsjedništvo SR Srbije 6. veljače na svojoj sjednici izreklo je kroz usta Slobodana Miloševića optužbu da
Slovenija i Hrvatska daju potporu "kontrarevolucionarima i teroristima na Kosovu". Predsjedništvo SFRJ na toj
je istoj sjednici optuženo za kašnjenje u donošenju odluka u skladu sa svojom odgovornošću za integritet
zemlje. Na to će 8. veljače reagirati Predsjedništvo SR Hrvatske odbacujići optužbe srpskog rukovodstva o
"izdaji i veleizdaji", te o bilo kakvoj potpori terorizmu. Tjednik "Danas" objavit će u broju od 13. veljače podatak
da je udio Srba u republičkom Savezu komunista dvostruko veći od udjela u ukupnom broju stanovnika u
Hrvatskoj. U isto će vrijeme Sabor SR Hrvatske na zasjedanju 14. i 15. veljače donijeti amandmane na
Republički Ustav kojima su stvoreni uvjeti za uvođenje višestranačke parlamentarne demokracije. Donesen je i
novi izborni zakon kojim su ozakonjeni višestranački izbori u Hrvatskoj. Izmijenjen je i Zakon o informiranju po
kojemu se sada mogu pokrenuti novine u privatnom vlasništvu. Na izborni zakon reagirale su novoosnovane
stranke, kojih je 5. veljače registrirano osam, a do 8. ožujka bit će ih registrirano ukupno 25. Njihove zamjerke
na izborni Zakon odnose se prije svega na većinski izborni sustav i na trodomni Sabor.  
Predsjedništvo SFRJ odlučit će 20. veljače da se na Kosovu angažiraju snage jugoslavenske vojske koja time
gubi pravo na naziv "narodna", jer je suprotno svojem imenu i Ustavu krenula na jedan od naroda koji su činili
jugoslavensku zajednicu. S vremenom će ta jugoslavenska vojska postati velikosrpska, čime će prestati biti
jugoslavenska, iako se tog imena neće odreći. U toj je vojsci postojala i organizacija Saveza komunista, koja je
bila samostalna u odlučivanju. Njihovo stajalište iz toga vremena jest da se oni ne slažu s tim da se SKJ
razbije na više partija. Komitet SK u JNA izreći će brojne optužbe protiv Hrvatske i Slovenije najavljujući da
neće ostati po strani.
Treba reći i to, baš radi razumijevanja događaja vezanih uz prve hrvatske redarstvenike kojima se ova knjiga
bavi, da je tadašnje partijsko i republičko rukovodstvo s Ivicom Račanom na čelu omogućilo svojim odlukama i
postupcima da dođe do promjena u hrvatskom društvu. Ipak treba reći i to da su se tada između
novoosnovanih stranaka i partijskog rukovodstva vodile i oštre verbalne rasprave.
Kako se u Zagrebu od 23. do 25. veljače održao Prvi Opći sabor Hrvatske demokratske zajednice i kako su
tamo izrečene tvrdnje koje su imale temelje u hrvatskoj povijesti, na njih je reagirao Ivica Račan. Prije svega
trebamo reći što je pokojni prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman tada rekao. Braneći se od
mnogih napada koji su tvrdili da HDZ oživljava Nezavisnu Državu Hrvatsku i da priziva aveti ustaštva, dr.
Franjo Tuđman je rekao: "Pritom zaboravljaju da Nezavisna Država Hrvatska nije bila samo puka 'kvislinška'
tvorba i 'fašistički zločin', već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom i
spoznaja međunarodnih čimbenika. Prema tome, NDH nije bila samo puki hir Osovinskih sila, već je bila
posljedica određenih povijesnih okolnosti". Iako nije ni jednom rječju umanjio značenje hrvatskog antifašizma,
niti umanjio zločine počinjene od hrvatskih fašista, ova je izjava izazvala burne reakcije. Ivica Račan je,
reagirajući na tu izjavu, rekao da je Hrvatska demokratska zajednica "stranka opasnih namjera", jer "zaziva
avet NDH" i nastavio: "Hrvatski narod nije prihvatio NDH kao izraz povijesnih težnji za svojom samostalnom
državom, što danas tvrdi dr. Franjo Tuđman, a to smo već davno prije čuli od ustaša i velikosrpskih šovinista".
Može se primijetiti da se ustaše naziva ustašama, a velikosrbi nisu četnici. U Beogradu su, međutim, u
dnevnim novinama "Politika" to ocijenili riječima: "To što se dešavalo na Saboru HDZ-a moramo primiti k
znanju i pravilno ocijeniti kako bi znali što nam je činiti". Beogradski mediji nisu skrivali čuđenje
organiziranošću i snagom HDZ-a. Predsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske Ivo Latin Sabor je ocijenio
da je on svojim porukama ugrozio ne samo Srbe u Hrvatskoj nego i sve Hrvate koji drugačije misle.
Predsjedništvo Saveza boraca grada Zagreba, osuđujući Opći sabor HDZ-a tvrdi da: "Ono što Tuđman traži,
može dobiti samo građanskim ratom". Ovo razdoblje možemo zaključiti podatkom da je 22. veljače dr. Anđelko
Runjić kao predsjednik Sabora Socijalističke Republike Hrvatske donio odluku o raspisivanju izbora za
zastupnike u tri doma sabora. Dan kasnije će Slavko Goldstein potvrditi da se stvarala demokratska koalicija u
kojoj se trebaju naći uz HSLS, HDS, SDSH, HKDS i izvanstranačke osobe Savka Dabčević Kučar, Miko
Tripalo, Srećko Bijelić i Dragutin Haramija. Tu će informaciju svi spomenuti na tiskovnoj konferenciji 1. ožujka,
dajući ime toj političkoj skupini "koalicija narodnog sporazuma".
Dok se Hrvatska sprema na izbore i dok se sprema demokratska promjena stanja, domaći Srbi iz Hrvatske uz
silnu potporu onih iz Srbije misle da se stvari u Hrvatskoj mogu promijeniti mitinzima i tzv. jogurt-revolucijom.
Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske, dan uoči održavanja mitinga na Petrovoj gori, ustvrdit će da je
cilj širenje srpskog nacionalizma i destabilizacija Hrvatske. Prema pisanju i izvješćivanju medija, na Petrovoj
se gori 4. ožujka okupilo 50.000 Srba. Uz domaće, tu se moglo vidjeti Srbe iz Bosanske Krajine, Vojvodine,
Kosova i Srbije. Klicalo se bratstvu i jedinstvu, no umjesto Titove slike, nosila se slika Slobodana Miloševića.
Najčešća su se skandiranja odnosila na Jugoslaviju, te da je ovo Srbija, "jača Srbija, jača Jugoslavija",
"Nećemo podjelu" i "ubit ćemo Tuđmana". Glavni govornik na mitingu, koji su organizirale općine Vojnić i
Vrginmost, bio je narodni heroj general Dušan Pekić, koji se založio za zabranu stranaka koje su
nacionalističke, no one u Srbiji mogu djelovati. Tu treba reći i činjenicu da su i unatoč proklamiranom
internacionalnom duhu, koji je trebao vladati među komunistima, srpski i ruski komunisti bili izraziti nacionalisti.
Sve što je pratilo ovaj skup odisalo je izrazitim srpskim nacionalizmom i četničkom ikonografijom.
 Predsjedništvo Hrvatske demokratske stranke 5. ožujka dalo je javno priopćenje u kojem se upozorava da je
na djelu prava hajka kojoj je cilj zabrana rada ove stranke i onemogućavanje njezina izlaska na izbore.
Osuđuje se i Koalicija narodnog jedinstva zbog njezina otvorena podržavanja bivših komunističkih prvaka.
Zanimljiva je iz toga vremena izjava srpskog političkog disidenta Milovana Đilasa, koji kaže da je "Tuđman na
svojoj liniji odlučniji od Savke i Tripala". Dalje Đilas tvrdi da se Jugoslavija može održati isključivo kao
kombinacija konfederacije i federacije, i to samo do tada "dok Srbi i Hrvati budu kadri nalaziti zajednički jezik".
Milovan Đilas je ustvrdio i ovo: "Sve naše brojke o ratnim žrtvama su preuveličane i do 20 puta". Vidjet ćemo
da su tijekom svoje ratne kampanje vodeći krugovi u Srbiji upravo na tim žrtvama gradili ideju osvete prema
Hrvatima, koji su, svi bez razlike, ustaše i koji su krivi za izmišljeni, odnosno, kako Đilas kaže, "preuveličani
broj ratnih žrtava Drugog svjetskog rata".
U Hrvatskoj je velikim zborom u zagrebačkoj dvorani "Cibone" koalicija Narodnog sporazuma otvorila svoju
predizbornu kampanju. Tom je prigodom Miko Tripalo izjavio da je to "nastavak Hrvatskog proljeća" iz godine
1971., ali u novim, boljim uvjetima i s idejama i ljudima primjerenim današnjem vremenu.
Hrvatska demokratska zajednica svoj put do potpore svomu programu počela je mnogo prije osnivanjem
brojnih ogranaka širom Hrvatske i inozemstva. Tako je 18. ožujka u Benkovcu održana Osnivačka skupština
ogranka HDZ-a na kojoj je pokušan atentat na dr. Franju Tuđmana. Budući prvi hrvatski redarstvenik, Željko
Kučić, rođen godine 1962. u Šibeniku, no koji je živio u Stankovcima, gdje se uključuje u promjene i gdje se
priključuje Hrvatskoj demokratskoj zajednici, sudjelovat će i na osnivačkim skupštinama u okolnim mjestima
Vukšiću, Lišanima Ostrovičkim, Nadinu i drugdje. Na jednom od sastanaka HDZ-a za to područje, doći će do
organiziranja redarske službe, kako bi se ti skupovi zaštitili od provokatora. Posebno su se pripremili za
predizborni skup u Benkovcu koji je najavljen za 18. ožujka 1990. ispred hotela "Aseria". Željko Kučić našao 
se u ulozi redara točno ispred pozornice na kojoj je govorio dr. Franjo Tuđman. O tome sam Željko kaže: "S
moje desne strane bila je skupina četničkih provokatora s visoko dignutom slikom Slobodana Miloševića. Kada
je dr. Franjo Tuđman započeo govor o programu HDZ-a i o samostalnoj hrvatskoj državi, nastao je pravi
pakao. Gađali su nas pivskim bocama, kamenjem, komadima drveća, jajima, a bilo je i psovki kakve nisam
kadar ponoviti. U jednom je trenutku netko viknuo "bomba" i u to se s moje lijeve strane pojavljuje jedan stariji
čovjek. Dolazi do same pozornice, a dr. Tuđman i dalje govori. Vidim da taj, kasnije ću mu saznati ime, Boško
Čubrilović, iz desnog džepa svoga sakoa vadi pištolj, a tada nastaje još veća zbrka. Najprije sam se
instinktivno bacio na pod, i u trenutku kada taj stari prolazi kraj mene, ja sam se digao i skočio na njega, oborio
ga na pod i zabio mu koljeno u leđa. Pri padu uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj, i to tako
čvrsto da sam mu jedva uspio istrgnuti iz ruke.
Sve je to trajalo tek nekoliko sekundi, a dr. Tuđman se povukao u predvorje hotela. Ostali naši redari skočili su
na tog starog i toliko su pritisli i mene i netko me udario nogom, da sam teško disao gotovo mjesec dana. Kada
sam se izvukao iz te gužve, otišao sam u hotelsko predvorje, i kada sam ugledao dr. Franju Tuđmana, došao
sam do njega i rekao: "Evo tog pištolja". On je rekao: "Drži pištolj, sine, slikajte ovo". Svi su gledali i nitko nije
vidio nikakav plinski, već pravi pištolj. Petar Šale će  od mene zatražiti pištolj i izaći natrag na pozornicu i
visoko podignutom rukom reći da je s tim pištoljem trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman. Pojavila se i milicija,
koja je do tada sve mirno promatrala, i počela uredovati. Nisu tražili one koji su ometali skup, nego Željka
Kučića. Kada je njih desetak ušlo u hotelsko predvorje i kada su našli Željka Kučića, jedan od njih, za koga će
kasnije doznati da je Hrvat, upitao ga je kako je to bilo i odakle je. Kučić će ispričati što je bilo i odakle je. Drugi
će mu milicajac uzeti osobne podatke i reći da čeka tu. Željko Kučić dalje priča: "Prošlo je nekoliko sati kada
ponovno dolazi onaj, za kojeg sam poslije saznao da je Hrvat i da se preziva Kamber, koji mi reče da sutra
ujutro dođem na sud u Zadar. Sutradan sam došao i ponovio cijelu priču pred sucima Srbima Dmitrovićem i
Mikločevićem, koji su rekli da oni vode sudsku istragu protiv navodnog atentatora. Poslije su u invalidskim
kolicima doveli i toga Boška Čubrilovića na prepoznavanje. Tada sam mu saznao ime i prezime, te da je
podrijetlom iz sela Ceranja kraj Benkovca. Kasnije ću doznati da je kao mladić otišao u Beograd, gdje je po
nalogu UDBA-e promijenio prezime u Čubrilović. Potvrdio sam da je to on koji je pokušao pucati na dr.
Tuđmana". Treba reći da je tadašnje Predsjedništvo Socijalističke Republike Hrvatske na svojoj sjednici 21.
ožujka osudilo taj pokušaj atentata.  
Bilo je jasno da Srbi neće ostati samo na tome što se dogodilo u Benkovcu, jer su u Ravnim kotarima započeli
sa zaustavljanjem autobusa i pregledom putnika. Unatoč svemu, HDZ će 23. ožujka uputiti Srbima u Hrvatskoj
poruku mira i prijateljstva. Dr. Jovan Rašković, vođa Srba u Hrvatskoj, istoga je dana izjavio da je cilj Srba u
Hrvatskoj osvojiti 15 do 20 općinskih uprava i da ne žele stvarati drugu srpsku državu.  
Republički sekretar za unutrašnje poslove Republike Hrvatske, Vilim Mulc izvijestit će Izvršno vijeće Sabora da
će podnijeti zahtjev za istragom protiv Boška Čubrilovića zbog pakušaja atentata na dr. Franju Tuđmana. S
dužnosti je udaljen zapovjednik Stanice milicije u Benkovcu Velimir Čirović i da se protiv njega, kao i načelnika
Službe javne sigurnosti u Benkovcu Ante Ljubučića, vodi disciplinski postupak.
 U Beogradu pokušavaju zakrpati i oživjeti Savez komunista Jugoslavije, koji je očito na izdisaju. Na sjednicu
CK SKJ, sazvanu za 30. ožujka, iz Slovenije nije došao nitko, iz Hrvatske samo Boro Mikelić. Makedonija je
predstavljena s tri člana, a Bosna i Hercegovina s 12 članova, no nakon prve stanke na sjednici ostaju samo
članovi CK SKJ iz Srbije, Vojvodine, Kosova, Crne Gore i JNA. Istodobno dok Savez komunista Jugoslavije
misli da može oživjeti ideju bratstva i jedinstva i Jugoslavije i dok tzv. JNA demantira da će izlaskom tenkova
na ulice onemogućiti provedbu izbora u Hrvatskoj i Sloveniji, u Srbiji novoosnovane stranke prijete. Tako će
10. travnja na predstavljanju Srpske narodne obnove u Pančevu njihov vođa Mirko Jović izjaviti da je
"Jadranska obala oduvijek bila srpska, od Bojane do Rijeke", te da su "najveće srpske luke Split i Rijeka". Ista
će skupina u beogradskom hotelu "Jugoslavija" na uskršnjem balu pjevati "Drma nam se, trese nam se šubara
i cvijeće, ubit ćemo, zaklat ćemo, tko za kralja neće". Srbi u Hrvatskoj i dalje će pokazivati otpor prema
promjenama koje se u Hrvatskoj događaju, pa su tako u selu Berku u vukovarskoj općini za vrijeme osnivanja
ogranka HDZ-a izazivali izgrede i fizički napali Hrvate. U Kninu će na prijeizbornom skupu 14. travnja biti
najavljeno da je vrijeme koje dolazi "proljeće srpskog naroda".
U Hrvatskoj je, nakon što je 1. travnja najavljeno da će  se izbori održati 22. travnja, sve u znaku predizbornih
aktivnosti. Za 356 zastupničkih mjesta u Saboru natjecalo se 1.705 kandidata, a SKHSDP prednjačio je po
broju kandidata. U Sloveniji će se izbori dogoditi 8. travnja, a 55% mjesta u Skupštini Slovenije osvojit će
ujedinjena opozicija Demos, dok će za predsjednika Republike u trećem izbornom krugu biti izabran Milan
Kučan. U dva dana, 22. i 23. travnja, u Hrvatskoj su održani prvi poslijeratni višestranački i demokratski izbori.
Najprije su 22. travnja birani izaslanici za općinska vijeća i saborske zastupnike, a 23. travnja za Vijeća
udruženog rada općina i Sabora, pri čemu su pravo glasa imali samo zaposleni. U prvom izbornom krugu
rezultati su objavljeni 27. travnja, i bit će poznata imena 116 zastupnika, kojih je najviše iz Hrvatske
demokratske zajednice. Drugi će se krug izbora održati 5. svibnja, a taj je donio uvjerljivu pobjedu HDZ-a u
većini općina u Hrvatskoj i za zastupnike u hrvatskom Saboru. Nakon što je Izborna komisija Republike
Hrvatske obznanila rezultate, 10. svibnja pobjednička stranka na izborima i njen predsjednik dr. Franjo
Tuđman inicirali su sastanak s bivšim rukovodećim ljudima Socijalističke Republike Hrvatske. Uvjerljiva
 pobjeda HDZ-a nije ostavila mjesta nikakvim kalkulacijama, pa su oni koji su izgubili izbore
mirno predali vlast pobjednicima. Sam taj čin i događaj pokazao je zrelost hrvatskog
naroda, te da je ipak na djelu općehrvatsko pomirenje. Treba reći i to da su reformirani
hrvatski komunisti predvođeni Ivicom Račanom omogućili te izbore i tako dali šansu
demokraciji.

Na Zagrebačkom velesajmu u dvorani "Globus" 14. svibnja održat će se prva sjednica Glavnog odbora HDZ-a
nakon pobjede na prvim, nakon Drugoga svjetskog rata održanim višestranačkim izborima. Usvojen je tom
prigodom prijedlog da se dan saziva prvoga višestranačkog Sabora, sazvanog za 30. svibnja, ubuduće
obilježava kao Dan državnosti. Dok se u Hrvatskoj priprema mirna i demokratska predaja vlasti, dva će
događaja obilježiti te dane, koji se mogu smatrati događajima čiji je cilj izvana pokušati spriječiti i destabilizirati
novu hrvatsku vlast. Prvi je događaj utakmica između zagrebačkog nogometnog kluba "Dinamo" i beogradskog
"Crvena zvezda", koja se održala 13. svibnja 1990.  Već prije podne toga dana "delije", navijači "Crvene
zvezde", započeli su nerede na zagrebačkim ulicama. Razbijajući automobile i trgovine, oni su, ne smetani od
milicije, stigli na stadion na kojem su nastavili u još većoj mjeri izazivati nerede. Postojala je tvrdnja od strane
tada vodećih ljudi pobjedničkog HDZ-a da je bila riječ o unaprijed pripremljenu scenariju koji je, izazivanjem
nereda, trebao onemogućiti mirno preuzimanje vlasti. Cilj je bio dokazati da hrvatska vlast nije kadra
kontrolirati situaciju, pa se mora intervenirati sa strane. Milicija se ponašala tako da je tolerirala "delije", a na
navijače "Dinama", "bad blue boyse", nasrnula je vodenim topovima. Susret je nakon silnih nereda u gledalištu
morao biti prekinut, a navijači "Crvene zvezde" provedeni su na željezničku postaju i upućeni vlakovima prema
Beogradu. Planirani sukob ipak nije prenesen na ulice, a "delije" nije ubijala ustašoidna vlast,kako su očekivali
oni koji su ih uputili u Zagreb.
Drugi će događaj imati dalekosežnije posljedice, a dogodio se u režiji novog predsjednika Predsjedništva SFRJ
Borisava Jovića, koji je stupio na dužnost 15. svibnja. Treba reći da mu je potpredsjednik bio Stipe Šuvar, kao
predstavnik Hrvatske. O tom događaju u svojoj knjizi "Poslednji dani SFRJ" na stranici 146. Borisav Jović za
dan 17. svibnja kaže: "Poduzimamo mjere da se u Sloveniji i Hrvatskoj oduzme oružje iz civilnih skladišta
Teritorijalne obrane i da se prenese u vojna skladišta. Nećemo dopustiti da oružje teritorijalne obrane
zloupotrebe u eventualnim sukobima ili za nasilno odvajanje.  
Praktično smo ih razoružali. Formalno, ovo je učinio načelnik Generalštaba, ali stvarno po našem nalogu.
Slovenci i Hrvati su oštro reagirali, ali nemaju kuda".
Govoreći dalje o tom dogadaju za dan 13. svibnja, Borisav Jović na istoj stranici svoje knjige kaže: "Nalazim se
na vikendu u Nikšiću. Uvečer me zove Milan Kučan. Žali se na oduzimanje oružja. Kaže da se narod
suprotstavlja, da može biti žrtava. Zakazao je zbog toga sjednicu Predsjedništva Slovenije. Pita, da li možemo
da se nađemo i o tome razgovaramo. Kako da ne, kažem mu ja da se javi u ponedjeljak ujutro, pa da
ugovorimo susret. Inače, kažem mu, čuo sam preko radija za tu akciju, ne znam o čemu se radi, ali
preporučujem da ne dolaze u sukob s armijom, da predaju oružje, a u ponedjeljak ćemo korigirati ako treba.

 Počelo je žestoko. Stipu Šuvara su odmah pozvali u Zagreb da referira što smo to zaključili u vezi s nastupom
u Skupštini Jugoslavije.

Stipe im je lijepo objasnio, ali oni nisu dobili jasan dojam, previše su uplašeni. Stipe mi kaže da će ga smijeniti.
Kaže da će ih preduhitriti, podnijet će ostavku sam, s objašnjenjem da njih takve ne može zastupati".
 Danas, gledano s povijesne distance od deset godina, možemo zaključiti da ovdje član Predsjedništva SFRJ
iz Srbije, Borisav Jović priprema teren za obračun s Hrvatskom i Slovenijom. Stvaraju se uvjeti za lakšu
realizaciju "velike Srbije", a ne za očuvanje Jugoslavije. Tako nova vlast biva stavljena pred jedan od
najozbiljnijih problema, jer događaje koji slijede očekuje s razoružanim narodom. Što se tiče Srbije, ona je
učinila ono što su joj pružale prilike i odnos snaga i stanja u takvoj Jugoslaviji.  
Spomenut ćemo još jedan slučaj koji je pokazao kuda i dokle mogu ići Srbi u Hrvatskoj. Riječ je o slučaju
Miroslava Mlinara, dvadesettrogodišnjeg studenta iz Beograda koji je u Benkovcu predsjednik Srpske
demokratske stranke. Miroslava Mlinara je navodno 18. svibnja uvečer u središtu Benkovca napala grupa
nepoznatih građana. Rukovoditelj kirurgije Medicinskog centra u Zadru dr. Anđelo Gregov kaže da se radi o
lakšoj tjelesnoj ozljedi, posjekotinama koje nisu zahvatile organe, krvne žile, živce ili mišiće. Mlinar je, prema
riječima dr. Gregova, na svoj zahtjev odvezen uz svog odvjetnika u kninsku bolnicu sanitetskim vozilom.
Beogradski su mediji danima razvlačili ovaj slučaj služeći se njime za napad na novu hrvatsku vlast i HDZ, a
predsjednik Srpske demokratske stranke dr. Jovan Rašković donio je odluku da prekida odnose svoje stranke
sa Saborom Republike Hrvatske.
O otimanju oružja od Hrvatske teritorijalne obrane koje je tzv. JNA nešto kasnije podijelila budućim pobunjenim
Srbima, raspravljalo je Predsjedništvo Socijalističke Republike Hrvatske 23.  svibnja. Ivo Latin, koji je
 predsjedao sjednicom, ustvrdio je da njih nitko nije obavijestio o tome da će to biti učinjeno,
iako je Teritorijalna obrana pod izričitom nadležnošću Republike. Kako je broj upita vezan
za oduzimanje oružja rastao, tzv. JNA je lakonski objasnila da oružje nije oduzeto, već
samo, kako oni kažu "izuzeto", odnosno premješteno u sigurnija skladišta. Borisav Jović će
23.  svibnja izjaviti u Skupštini SFRJ da Predsjedništvo SFRJ nema nakanu zaustavljati
proces demokratizacije, osporavati rezultate obavljenih višestranačkih izbora, niti uvoditi izvanrdne mjere, ali
će tražiti, kako on kaže, "poštovanje ustavnosti i zakonitosti". Taj isti Jović je već pokazao što misli o tom
poštivanju Ustava i zakona držeći se u to vrijeme uvriježenih moralnih vrijednosti političara balkanskog tipa, a
ta je da jedno misli, drugo govori, a nešto sasvim treće radi.  
Potkraj mjeseca svibnja, koji je godine 1990. donio mnogo promjena u životu svakog hrvatskog čovjeka i
građanina, točnije 30. svibnja konstituiran je novi Sabor Republike Hrvatske. Za predsjednika Sabora izabran
je dr. Žarko Domljan, a za predsjednika Predsjedništva dr. Franjo Tuđman. Članovi Predsjedništva Republike
Hrvatske postali su dr. Krešimir Balenović, dr. Dušan Bilandžić, dr. Dalibor Brozović, Josip Manolić, Antun
Vrdoljak i Milojko Vučković. Sljedećeg će se dana nastaviti zasjedanje Sabora, a za mandatara za sastav
novog republičkog Izvršnog vijeća, odnosno republičke Vlade bit će izabran Stipe Mesić. Stipe Mesić će 1.
lipnja na zajedničkoj sjednici starog i novog Izvršnog vijeća preuzeti dužnost od Ive Latina. Dva dana, 5. i 6.
lipnja, u Zagrebu će boraviti američki veleposlanik u SFRJ Warren Zimmermann. Prvog dana primio ga je
Stipe Mesić kao predsjednik Izvršnog vijeća, a izjavio je Zimmermannu da Hrvatska podupire gospodarski
program Ante Markovića, predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, osim onoga dijela toga programa koji zadire
u političku i gospodarsku suverenost Republike Hrvatske. U Banskim će dvorima sljedećeg dana razgovarati
predsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman s američkim veleposlanikom i tom će
prigodom dr. Tuđman istaknuti dalekosežnost značenja demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj.
Ono što će karakterizirati razdoblje u kojem će se Republika Hrvatska morati suočiti sa stanjem u svim
segmentima društva, jest činjenica da će svaku odluku nove hrvatske vlasti Srbi u Hrvatskoj dočekati
opstrukcijom. Kada 6. lipnja dr. Žarko Domljan preuzme mjesto predsjednika Sabora od dr. Anđelka Runjića,
Srbi će toga dana u Kninu u Skupštini općine pokrenuti inicijativu o osnivanju nove regionalne zajednice
općina. Po tom prijedlogu u sastav te zajednice trebaju ući Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac i
Titova Korenica. Zar treba podsjetiti da je riječ o općinama u kojima živi pretežito srpsko pučanstvo? Na
političkom planu slično će učiniti Mile Dakić, koji će potpisati priopćenje Jugoslavenske samostalne
demokratske stranke, koja podupire odluku Općinskog komiteta Saveza komunista Hrvatske Petrinje da istupi
iz Stranke demokratskih promjena Hrvatske i formiranju Saveza demokratske ljevice. Može se to pratiti kroz
mjesta budućeg srpskog organiziranja da oružjem riješe svoj status, a na toj je liniji osnivanje Srpske
demokratske stranke u Vukovaru 10. lipnja 1990.
Novo doba, odnosno novo razdoblje označit će odluka Predsjedništva Republike Hrvatske od 14. lipnja o
preimenovanju i preustroju milicije u redarstvo. Tada je ocijenjeno da uloga organa Unutrašnjih poslova mora
biti visokoprofesionalna i da mora stručno čuvati ustavni poredak, te zaštitu ljudskih sloboda, prava,  imovine i
općepriznatih društvenih vrijednosti. Ukida se Služba državne sigurnosti, te praćenje, prisluškivanje, otvaranje
poštanskih pošiljaka, uskraćivanje putovnica i sličnih mjera kojima se bavila ta služba. Donesena je odluka o
promjeni obilježja i odora redarstvenika, a također odluka o trenutačnom puštanju na slobodu osoba osuđenih
za političke delikte. Predsjedništvo je zajamčilo siguran povratak svim iseljenim osobama iz Hrvatske koje su
imale status političkih emigranata, bez obzira na to je li protiv njih bio pokrenut kazneni postupak zbog
političkog djelovanja. Na sjednici Izvršnog odbora HDZ-a dr. Franjo Tuđman, govoreći o promjenama koje se
događaju, izjavljuje 17. lipnja da je "suverenitet Hrvatske iznad svega, ali ćemo uvijek donositi samo politički
promišljene i mudre odluke". Dr. Franjo Tuđman prvi će put u svojstvu predsjednika Predsjedništva Republike
Hrvatske biti nazočan sjednici Predsjedništva SFRJ 12. lipnja. Osamnaestog lipnja će u interviewu njemačkom
listu "Der Spiegel" izjaviti: "Što druge republike misle o konfederaciji Jugoslavije, potpuno je svejedno, dovoljna
je odluka hrvatskog Sabora".  
Nove odluke Predsjedništvo Republike Hrvatske donijet će 20. lipnja ( 25. srpnja - ispravak urednika web-
izdanja ) i od toga dana novo službeno ime jest Republika Hrvatska, povijesni grb postaje sastavni dio hrvatske
trobojnice crven-bijeli-plavi. Izvršno vijeće Sabora dobiva naziv Vlada Republike Hrvatske. Možda se to
nekomu danas čini kao nešto što se smatra samo po sebi, no ipak, oni koji su u to vrijeme živjeli intenzivni
politički život znaju što je to značilo za Hrvate koji su zbog pjesme "crven-bijeli-plavi, to je barjak pravi", na
svojim leđima osjetili milicijski pendrek i završili u zatvoru.

          
 U Petrinji će na osnivanju Mjesnog odbora Srpske narodne stranke njezin vođa, dr. Jovan Rašković, 23. lipnja
izjaviti da će uskoro osnivati mjesne odbore i u Bosni i Hercegovini. Četnički vojvoda dr. Vojislav Šešelj izjavit
će: "Jugoslavija ne može postojati kao demokratska država i, što se prije raziđemo, to bolje i za Hrvate i za
Slovence i za Srbe". Izjava o razlazu i slobodnom odlasku Slovenije iz Jugoslavije je sve više, čime se
priprema teren "velike Srbije" u kojoj nema mjesta za Sloveniju. Slovenci će 24. lipnja iznijeti na sjednici svojeg
Predsjedništva amandmane na Ustav, koji su bili korak prema konfederaciji Jugoslavije. Dr. Franjo Tuđman u
obrazloženju prijedloga za promjenu Ustava Republike Hrvatske kaže: "Bitne značajke predloženih ustavnih
amandmana jesu da se u svemu slijede uzori zapadnoeuropskih i sjevernoameričkih ustavnih tradicija.
 Kako smo već rekli, na sve poteze nove hrvatske demokratske vlasti, u Kninu, u kojem se sve više može tvrditi
da se sprema pobuna, reagiraju otvorenom prijetnjom o stvaranju države u državi. Na osnivačkoj skupštini
Srpske demokratske stranke u Ličkom Osiku dr. Jovan Rašković najavljuje širenje tzv. zajednice općina
sjeverne Dalmacije i Like. Sljedećeg dana u Kosovu kod Knina na proslavi Vidovdana, objelodanjen je osnutak
"srpske autonomne krajine" čiji je prvi predsjednik dr. Milan Babić, prozvan zbog svoje profesije "zubar iz
Knina".

Situacija nakon prvih višestranačkih i demokratskih izbora u Hrvatskoj i dalje se komplicirala. Hrvatsko je
čelništvo tražilo rješenja koja bi prije svega bila provedena mirnim sredstvima. Na crti te želje, barem što se
tiče Hrvatske strane, bio je sastanak Predsjedništva SFRJ i Republike Hrvatske 3. lipnja u Zagrebu. Na tom
sastanku koji su vodili dr. Franjo Tuđman i Borisav Jović, zaključeno je da se jugoslavenska kriza može riješiti
samo ustavnim, demokratskim putem. Već sljedećeg dana Srbija je učinila korak koji nema veze ni s Ustavom,
ni s demokracijom, jer je Skupština Srbije raspustila Izvršno vijeće Kosova, što su Albanci označili okupacijom.
U Vršcu u Vojvodini, odnosno u Srbiji, na skupu 8. srpnja, vođa Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković uputio
je poziv Slobodanu Miloševiću "da ozbiljno zakorači preko Drine, jer Srbija nije od Horgoša do Dragaša, nego
svuda gdje su srpske jame, tamo gdje je prolivena srpska krv". Milan Komnenić, predsjednik Izvršnog odbora
SPO-a, poziva pak Miloševića da stane na megdan Tuđmanu, "a ako tako bude SPO će biti desno krilo
Miloševiću u borbi protiv Tuđmana i Račana".
O tom vremenu prvi ministar Unutarnjih poslova u novoj hrvatskoj Vladi kaže: "Na nagovor dr. Franje
Tuđmana, Josipa Manolića i Stipe Mesića, ja sam se primio toga posla, koji nije bio nimalo zahvalan. U vrijeme
kada je HDZ pobijedio, u Zagreb na aerodrom Pleso spustio se padobranski puk JNA. Bilo je važno saznati
koja im je namjera. Pitanje je hoće li biti upotrijebljen, jer oni su u to vrijeme mogli napraviti velikih problema.
Smireno sam situaciju provjerio preko ljudi koji su mogli otkriti namjere toga puka. Uskoro sam dobio
uvjeravanje da su nakratko tu i da samo demonstriraju silu, odnosno da su tu samo na vojnoj vježbi".
Vrijeme o kojem smo govorili vrijeme je kada ta tzv. JNA ima veliku moć. Ona, međutim, nema političku odluku
o svojoj upotrebi. Točno je da su razne službe te vojske u tajnosti pripremale Srbe u Hrvatskoj da pruže otpor
promjenama u Hrvatskoj. U vremenu prije nego što je postao ministar unutarnjih poslova, Josip Boljkovac je
dobio zadatak da pokuša u Beogradu saznati kakve nakane ima tzv. JNA u vezi s Hrvatskom u slučaju da u
njoj Savez komunista izgubi vlast. "Razmišljao sam tada kako da to izvedem a da ne bude sumnjivo. Tu, u
Vukovoj Gorici, baš u ovom restoranu gdje razgovaramo, vlasnik je čovjek koji je imao mercedes njemačkih
registarskih pločica. Dogovorio sam se s jednim generalom i krenuli smo u Beograd. Kod jednog motela smo
stali, prije Beograda, da popijemo kavu. Tu sam studirao kako ću, iako sam ja često dolazio u Beograd, i kada
smo došli u Beograd zovem generala, no on se ne javlja na telefon. Prijatelju sam rekao da stane malo dok ja
ne uđem u Zapovjedništvo. Uđem tamo i kažem da trebam generala, da ga pozdravim, jer sam na
proputovanju, s prijateljem idem u Omoljske Planine kupovati janjce. Uspio sam dobiti njegov pravi broj, a imao
sam alibi, jer sam s ovim prijateljem već više puta za njegov restoran zaista kupovao janjce. Ono što je
najvažnije, ja sam tada saznao da vojska u to vrijeme ne podržava Miloševića i da on još uvijek nije vlast.
Priznat će, ako budemo pametni, status quo , jer je konfederativni Ustav iz godine 1974. to omogućavao".
 U vrijeme preuzirnanja dužnosti ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske Josip Boljkovac je zatekao
potpuno neprihvatljivo stanje glede nacionalnog sastava milicije. U ukupnom udjelu stanovnika Republike
Hrvatske, Srbi su činili 11,5% pučanstva, a u miliciji ih je bilo više od 60%. Josip Boljkovac kaže: "Računao
sam da ćemo spremati oružanu formaciju za aktivnu obranu, ali tako da ćemo primanjem Hrvata ispraviti
nacionalnu neravnopravnost u policiji. To je vrijeme kada je bilo nešto više od 13.000 policajaca, od toga u
uniformi nešto više od 7.000. Tu je, dakle, postojala mogućnost povećanja broja, tako da danas, godine 1999.,
imamo 35.000 policajaca. Tako smo se mi odlučili za tečaj za prve hrvatske redarstvenike. Dakle, nismo išli
otpuštati nikoga od Srba, nego samo primati nove i da oni budu uglavnom Hrvati. Da bi se to realiziralo, trebalo
je tražiti zakonsko uporište."
Perica Jurič, čovjek koji je u to vrijeme bio zamjenik ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske, kaže: "Mi
smo o potrebi pokretanja tečaja razgovarali na kolegiju koji su činili ministar, njegov zamjenik i pomoćnici
ministra i oni suradnici koji se pozovu na sastanak kolegija. Treba reći da je to sve bilo u vrijeme kada je
oduzeto oružje Teritorijalnoj obrani. Slovenci su imali svoj put i oni su radili isto što i mi, samo u okviru
Narodne obrane. Vrijeme je brojnih provokacija i izgreda koji čine  tadašnji najviši dužnosnici jugoslavenske
vojske. Bilo je to društvo oko bivšeg sekretara za narodnu obranu Branka Mamule. On je oko sebe okupio
skupinu ljudi koji su se bavili zapravo podzemnom političkom djelatnošću, podzemnim političkim planovima.
Bili su vrlo utjecajni kada je bila u pitanju službena skupina u Generalštabu Jugoslavenske armije. Oni su
krenuli odmah s čitavim nizom aktivnosti u strukturama državne uprave tadašnje Socijalističke Republike
Hrvatske. Pluralističko društvo, dakle višestranačko društvo, za te bi ljude bila nepojmljiva stvar, apsolutno
nepojmljiva stvar. Njihova jedina ideologija bila je velesrpstvo, jer Jugoslaviju su oni upotrebljavali kao sinonim
jedne velike Srbije, zapravo dostignute Srbije u onim okvirima, koje su oni smatrali da su pravi. Ti su okviri
zapravo bili bivša SFRJ, bez Slovenije".
 Prema tadašnjem stanju u Republici Hrvatskoj, kada je funkcioniralo Predsjedništvo Republike s dr. Franjom
Tuđmanom na čelu, Josip Manolić je bio zadužen za ustavni poredak, a to znači da je bio nadređen policiji.
Josip Manolić o tom vremenu kaže: "Nakon provedenih višestranačkih izbora godine 1990. pobjednik je bila
Hrvatska demokratska zajednica i u skladu s tim izbornim rezultatima preuzela je vlast 30. svibnja 1990. Jedna
od zadaća koja je bila pred političkim vodstvom, tada pobjednika HDZ-a, svakako je bila priprema kako obraniti
tu vlast od eventualnih nasrtaja koji su bili na obzoru. To je bilo prestižno, da je hrvatsko vodstvo, tada vodstvo
HDZ-a, odlučilo da se priđe osnivanju Hrvatskih redarstvenika. Zbog toga možemo reći da je Hrvatski
redarstvenik bio reakcija na dotadašnji ustroj policijskih snaga u Hrvatskoj, njihove organizacije i njihova
sastava. Kao što ćemo vidjeti, predviđanja nisu razočarala, jer već znamo da je 17. kolovoza 1990. došlo do
pobune Srba u Kninu". Sva trojica tada najodgovornijih ljudi za pokretanje tečaja za prve hrvatske
redarstvenike kažu da je Hrvatski redarstvenik nastajao u sklopu još nedefinirane zakonodavne i ustavne
pozicije Republike Hrvatske. Činjenica je da je Republika Hrvatska u tom trenutku bila sastavni dio
ustavnopravnog poretka Jugoslavije. Dakle, stvari se nisu mogle rješavati preko koljena, nego je trebalo tražiti
rješenje u okviru tih i takvih političkih i zakonskih prilika. To zakonodavstvo nije pružalo mogućnost da
Hrvatska formira vojne postrojbe i tražila se ustavnopravna pozicija, a ta je bila, smatraju Josip Boljkovac,
Perica Jurič i Josip Manolić, "jačanje hrvatskog redarstvenika".
Perica Jurič smatra vrlo važnom činjenicom da je tadašnje Predsjedništvo države bilo višestranačko i
višenacionalno i da je ono donijelo odluku da se ide na formiranje redarstva, odnosno policije.
 "Dakle, takvo Predsjedništvo dalo je odobrenje da se ide na formiranje, odnosno reorganizaciju policije i da se
hitno stvara nešto po uzoru na francusku žandarmeriju. Tu je jedan oblik policijsko-vojnih grupacija. Tražili smo
uporište u tadašnjem Zakonu o unutarnjim poslovima. Moralo se udovoljavati načelu ustavnosti, dakle u skladu
s Ustavom, i republičkim i saveznim". To je uporište nađeno u članku 25. Zakona o unutarnjim poslovima u
kojem zakonodavac daje ovlast republičkom sekretaru za unutarnje poslove da formira po potrebi društvene
situacije, odnosno političkog stanja, onoliki broj jedinica posebne namjene, koliko ocjenjuje da mu je potrebno.
Onaj tko je pravio taj zakon nikada nije ni pomislio da bi se na ovaj način to moglo iskoristiti. Kada je to u
zakonu predviđeno, računalo se s mogućim štrajkovima i nemirima za gušenje kojih bi trebalo mnogo više
snaga nego što je tadašnja milicija imala.
 Perica Jurič nastavlja: "Znači, u uvjetima takvih provokacija, u uvjetima nestabilnosti sustava unutrašnjih
poslova, u uvjetima kada pojedini zapovjednici postaja otkazuju poslušnost, odnosno u uvjetima moguće
paralize tog sustava, nacionalni sastav nije bio čak ni sporan koliko je bila sporna paraliza
jednog sustava, a ona je bila evidentna. Navest ću primjer jedinice prometne policije u Ilici
45, koja je bila u sastavu Gradskog sekretarijata unutrašnjih poslova, oni su dakle,
specijalistička jedinica, a gotovo svi su napustili posao i otišli na Baniju i Kordun. Zato je bilo
nužno, dakle u takvim uvjetima organizirati jednu rezervnu skupinu koja će biti činitelj
stabilnosti sustava".
 Josip Manolić kaže: "Organizacija tadašnje milicije bila je centralizirana, što je u tom
trenutku bilo pozitivno, jer je republičko, odnosno državno rukovodstvo moglo dosta
uspješno u operativnom smislu koristiti policijske snage. Druga je stvar bila pitanje
unutrašnjeg sastava te policije, čime nismo bili zadovoljni, jer nije bilo jamstva da će sastav tih policijskih
snaga biti učinkovit u obrani suverenosti Republike Hrvatske. Zbog toga smo prišli jednoj vrlo intenzivnoj
mobilizaciji novih ljudi u policijske snage, to znači u Hrvatski redarstvenik". Odziv, kao što ćemo vidjeti u
nastavku ove knjige, bio je nevjerojatno dobar i kod nekih neočekivan.
 Josip Boljkovac kao ministar unutrašnjih poslova Republike Hrvatske odlučio se na profesionalan pristup
pitanju reorganizacije i popune policije. Postavio se tako da se iz policije nikoga neće tjerati ako prihvaća novi
program. Tko ne želi može ići slobodno, a ako ima uvjete za mirovinu, neka ide u mirovinu. Kada je sazvao sve
zapovjednike i odgovorne ljude s terena, otvoreno im je rekao što želi i nitko nije, kako kaže Josip Boljkovac,
"odbio poslušati, tražio sam da se afirmativno okrenemo budućnosti i to je spasilo Hrvatsku". Josip Boljkovac
nastavlja: "Bili bi nas pohapsili. Tada je već postojala antiteroristička jedinica u Lučkom. Kasnije ćemo mi imati
svoje antiterorističke jedinice, a ja sam imenovao Marka Lukića da njih formira i njima zapovijeda. On je
završio Vojnu akademiju i bio je vojnik koji je znao što treba učiniti".
 Ono što su započeli vodeći ljudi u Hrvatskoj policiji nije ostalo nezapaženo u Beogradu, odakle će poslati
savezne inspektore da provjere što se to radi. Njihova inspekcija nije otkrila ni jednu nezakonitost u formiranju i
radu hrvatskih redarstvenika. Broj onih koji će se nakon prijave i liječničkog pregleda okupiti na prvom tečaju u
Svetošimunskoj, na Policijskoj akademiji, bit će 1 970 ljudi. Perica Jurič, koji je stigao u sve dijelove lijepe naše
animirati ljude, kaže: "Mi smo radili velikom brzinom i u roku od nekoliko dana uspjeli smo okupiti te ljude.
Radilo se na način koji nije bio uobičajen. Pustila bi se vijest preko istaknutih ljudi u Hrvatskoj demokratskoj
zajednici i sve je išlo bez problema. Natječaj je bio otvoren svima koji su se javljali. Svetošimunska je bila
otvorena za sve ljude koji su došli. Svi su bili prihvaćeni. Svima je bilo ponuđeno da idu u taj proces obuke,
odnosno u proces provjere, koji se događao kroz obuku. Hoću reći i to da je HDZ bio dominantan, ali ne i jedini
u informiranju i prikupljanju ljudi. Navest ću primjer. Ja sam se oslanjao tada, primarno, na skupinu
rukovoditelja antiterorističke jedinice u Lučkom, koji su mi bili voditelji toga tečaja".
 Jedan od problema koji se morao rješavati, jer je bilo jasno da neće proći mnogo vremena do trenutka kada
će se nova vlast morati braniti, bio je problem oružja i spreme. Josip Boljkovac je, s obzirom na to da je tada
policija od ozbiljnog oružja posjedovala samo dva bojno-oklopna vozila rumunjske proizvodnje, oba u slabom
stanju i istrošena, u dogovoru sa susjedima Slovencima, došao do osam novih bojno-oklopnih vozila koja još
nisu ni potpuno dovršena. Učinjeno je to praktično u zadnji čas. Josip Boljkovac kaže: "Od prvih dana moje
dužnosti ja sam poduzimao sve da se Policijska akademija u Svetošimunskoj podigne u rang Pravnog
fakulteta. Dogovorio sam s dr. Zvonkom Šeparovićem, tada rektorom Zagrebačkog sveučilišta i on je to
prihvatio. Profesori Pravnog fakulteta predavali su određene predmete u Šimunskoj, na tečaju. Tečaj smo
planirali da traje šezdeset dana. Napravljen je nastavni plan i program koji se morao proći. Tako ćemo mi tu u
Svetošimunskoj osposobiti pet bataljuna policije i nitko nije primijetio da mi tu zapravo stvaramo, u okviru
policije,vojsku"'.
 Oslanjanje na one kadrove koji već postoje u policiji iz socijalističkog sustava, jedino je moguće rješenje, jer
nije bilo načina da se počne ni od čega. Dosta je ljudi u to vrijeme razmišljalo da sve one koji su služili
socijalizmu i komunizmu treba otjerati. To je svakako pitanje za jednu posebnu knjigu, no treba biti svjestan
pravoga stanja stvari, jer su Hrvati mali narod koji se u jednom trenutku svoje povijesti našao na velikoj
prekretnici. Ako u borbi za svoju suverenost i svoju opstojnost ne bi uspio, nestao bi s povijesne scene. Stoga
je za postavljeni cilj bio potreban svaki čovjek, posebno onaj koji je nešto znao što je bilo moguće upotrijebiti.
Svaka podjela u tome trenutku značila bi katastrofu za hrvatski narod, to prije što su Srbi imali postavljen cilj, a
imali su i sredstva čime taj cilj mogu realizirati. Imali su, uz sve to i potporu Međunarodne zajednice, jer su
slovili kao branitelji Jugoslavije, koja je bila miljenica svijeta i uzor kako može funkcionirati multietnička
zajednica. Da su sve to bile tlapnje, pokazat će skoro vrijeme, a svaki sljedeći dan u kojemu smo se probudili u
to vrijeme, bio je dramatičniji od prethodnog.
O ljudima koji su se na raznim stranama i u raznim krajevima lijepe naše odazvali pozivu treba reći da su bili,
kako kaže Perica Jurič, "lavovi". Jurič nastavlja: "Na terenu je većina ljudi koji su došli, bila iz tog plimnog vala
hrvatskog naroda. Bilo je to oko 2 000 ljudi, entuzijasta, koji su bili spremni progutati ono što se nije moglo
progutati. Vrlo snažna politička motivacija je bila među tim ljudima. Ta je motivacija zahvatila i njihove
instruktore, iako nisu bili članovi ni simpatizeri HDZ-a. Svi stari policijski kadrovi učili su od ovih, mladih i to što
su učili, bio je patriotizam. Instruktori su bili zadivljeni žrtvom i požrtvovnošću tih mladih ljudi. Bilo je prigovora,
koji su stavljani meni osobno, koji sam bio inicijator, odnosno provoditelj cijeloga toga programa, da među
njima ima osuđivanih. Ja tu moram napomenuti nekoliko činjenica. Mlada vlast u Hrvatskoj nije bila svjesna
potrebe jedne široke amnestije koja je bila potrebna. Živom čovjeku treba uvijek dati šansu. Sad, hoće li je on
upotrijebiti, ali ja kao čovjek koji je rođen, nekoliko puta u životu moram imati šansu da mi država daje šansu,
da mi nekoliko puta daje priliku da pokažem svoje ljudske kvalitete. Tako je u tu skupinu prvih hrvatskih
redarstvenika ušla jedna mala skupina onih koji su trebali dobiti takvu šansu". Vidjet ćemo dalje u ovoj knjizi
koliko je Perica Jurič bio u pravu, jer oni koji su na terenu birali ove ljude, znali su koga i zašto šalju na tečaj.
Vrijeme će pokazati da je odluka hrvatskoga vrhovništva bila ispravna jer su svi ti mladi ljudi u ovom razdoblju
obavili neizmjerno važan posao na očuvanju rezultata prvih poslijeratnih višestranačkih i demokratskih izbora.

Vidjeli smo kakav su tijek poprimila političko-društvena kretanja nakon višestranačkih i demokratskih izbora u
Hrvatskoj i vidjeli smo da je nužnost naći načine u okviru mogućih uvjeta da se ta vlast zaštiti. Ugrožavanje te,
nove vlasti bilo je na više razina, iz više izvora, iskorištenjem stanja koje je naslijeđeno i iskorištenjem
protivnika nove vlasti, bez obzira na nacionalnost, a sve radi stvaranja "velike Srbije", iako se zapravo govorilo
da se čuva Jugoslavija.
Josip Manolić kaže: "Što se tiče opasnosti od Srba u Hrvatskoj, ona za nas realno nije postojala, sve dok se
nije uplela JNA i to onda kada je ona bila u rukama Slobodana Miloševića". Ovomu jednostavno treba dodati i
političku pripremu Srba od Beograda za pobunu protiv nove hrvatske vlasti. Svjesni svih tih opasnosti, ljudi iz
nove vlasti znali su da moraju raditi brzo i u sklopu sustava koji je postojao. Jedna od potpuno normalnih, ali i
dalekosežnih odluka jest odluka da se ide na rješenja kroz sustav policije.

 Perica Jurič je osoba koja je imala zadatak krenuti na teren i dobiti mlade ljude koji će postati hrvatski
redarstvenici.
 Ante Mikulandra iz Bilica kod Šibenika kaže: "Ja moram kazati da je HDZ zapravo organizator svega onoga
što se događalo na ovom području kada je u pitanju obrana. Tek što su završili prvi izbori,
jedan moj Mikulandra, koji je i danas u specijalnoj policiji, došao je k meni i rekao: 'Oće li
tribat policije, ove naše policije, sad?'. Rekao sam mu da još ništa ne znam, da će trebati,
iako mi nitko nije rekao, ali imat ću ga u vidu".
Uskoro će Ante Mikulandra dobiti poziv iz Zagreba, a poziv je bio na privatni telefon.
Supruga će mu reći da ga je zvao neki Krmpotić i da se hitno javi. Budući da je u to vrijeme
kao tajnik HDZ-a bio stalno na terenu u ograncima nije se stigao javiti. Uskoro, u nedjelju
ujutro, Krmpotić je ponovno nazvao i objasnio mu o čemu je riječ. Krmpotić će reći da s
područja općine Šibenik pokuša nagovoriti petoricu onih koji bi htjeli ići na tečaj za redarstvenike u Zagreb.
Ono što je začudilo Antu Mikulandru jest to da se o tome razgovara telefonski u vrijeme kada se nije imalo
kontrolu tko sve prisluškuje. Ante Mikulandra dao se na posao i u tajništvu stranke je dogovoreno da se zaduži
Marko Verović iz Rupa. Iznenađenje je bilo kada su vidjeli da se odazvalo gotovo dvije stotine momaka.
Organizirali su autobuse koji su prijavljene odvezli na liječnički pregled. Krenulo ih je 106, a Mikulandra se
sjeća da je vođa puta u jednom autobusu bio Ante Šprljan iz Vodica, a u drugom Vjenceslav Džepina iz
Perkovića, dok su osobnim automobilom, kao veza, za njima išli Nidžo Stančić i Ante Mikulandra. Nakon svih
pregleda i provjere, ali i odustajanja pojedinaca, oko 60 momaka iz bivše općine Šibenik postat će prvi hrvatski
redarstvenici. Ante Mikulandra još kaže: "Među njima je i Željko Mikulandra, koji me pitao "'oće li tribat
policije?".
Pejo Radoš iz Johovca kod Doboja na tečaj će stići zahvaljujući vezi s Markom Lukićem, koji je u to vrijeme bio
u antiterorističkoj postrojbi policije u Lučkom. Pejo Radoš kaže: "Stupio sam s njim u kontakt i razgovarali smo
o tome da ja želim otići u policiju. Kod nas se znalo, jer je Johovac bio između jednog srpskog i jednog
muslimanskog sela, da Hrvati idu u Hrvatsku, Srbi u Srbiju, dok su muslimani dobivali posao kod kuće.
Uglavnom, ja sam prošao liječnički pregled i uključio se na tečaj".
U selu Semeljcima, nedaleko od Đakova, braća Pavo i Josip Dubravac, te Andrija Azinić, govorili su o tome
kako se iz sela Semeljaca, Kešinaca, Forkuševaca, Viškovaca, Mrzovića i Koritne pripremao odlazak na tečaj
za hrvatske redarstvenike. Andrija Azinić priča: "Bio sam profesionalni vozač u prijevozničkom poduzeću
'Panonija' iz Osijeka i, kada sam došao s puta, pozvao me susjed Mato Zegnal da dođem k njemu. Kod njega
sam zatekao Nedjeljka i Filipa Lovrića iz Nuštra, koji su organizirali odlazak na liječnički pregled. Rekli su da se
te noći kreće u Zagreb. Te je noći krenuo pun autobus naših momaka u Zagreb, a ja sam već imao natovaren
kamion i robu sam trebao voziti u Rijeku. Stao sam s kamionom u Zagrebu i otišao na liječnički pregled, a
nakon toga robu sam odvezao za Rijeku. Kada sam saznao da sam prošao, kolega Vinko Peić iz Koritne
odvezao me u Svetošimunsku na tečaj". Pavo Dubravac iz Semeljaca kao član HDZ-a dobio je zadatak da
napravi popis ljudi koji bi sudjelovali u čuvanju usjeva i šuma od požara, a i da prikupi ljude  koji bi išli u
hrvatsko redarstvo. Odziv je bio veći od očekivanog. Popis će dostaviti Marku Bagariću u Općinski ogranak
HDZ-a. O odlasku u Zagreb izvijestit će ga Andrija Vujnović iz Kešinaca riječima da se kreće oko pola noći i
neka pozove prijavljene. Neki su se zainteresirani pokolebali. Kod benzinske crpke u Semeljcima toga dana u
17 sati sastat će se s već spomenutom braćom Lovrić iz Nuštra. Pavo Dubravac kaže: "Braća Lovrić bili su
vođe puta. U 22 sata moj brat Josip i ja, te Franjo Ravnjak, Ivo Jelinić, Mato Tadić i Mato Gašparević, sve
dečki iz moje ulice, krećemo u Kešince, a onda odatle autobusom u Zagreb".  
Za liječnički pregled prvi hrvatski redarstvenici iz bivše općine Đakovo kažu da je bio rigorozan i da se vodilo
računa o svemu, od vida, sluha, visine, težine, krv, srce, pluća, zubi, kralježnica, stopala i psihotest. Pavo
Dubravac se prisjeća: "Sve se gledalo kao da ćemo biti piloti". Liječnički pregled od prijavljenih iz ovog dijela
dakovačke općine prošli su Jozo Spišić iz Mrzovića, Pavo Marinović iz Đurđanaca, Andrija Azanić, Jozo
Vujnović, Željko Benac, Josip Kasunić, Tomislav Grbeša, Mato Blažević, Zoran Šajkunić i Darko Lutring iz
Kešinaca, Josip i Pavo Dubravac, Franjo Ravnjak, Ivo Jelinić, Mato Tadić, Mato Gašparović, Ivan Brnjetić,
Zdravko Ribić iz Semeljaca, Ilija Vidić i Marijan Augustinović iz Koritne, Zdravko Marin iz Forkuševaca,
Stanislav Jurjević, Zoran Bošković, Milan Bujadinović i Željko Mitrović iz Vučevaca, te Tomislav Marinović,
Mato Ognjenović, Božo, Stanimir, Zoran i Dragan Peša, Zoran i Bernard Stojak, Tihomir Šalić, Dragan Tavić i
Franjo Zlatunić iz Viškovaca.
U Kijevu je organiziranje odlaska na tečaj preuzeo Mate Maloča, koji je imao vezu sa Splitom gdje je sve išlo
preko Ivice Livaje. Mijo Teskera i Ivica Ercegovac, obojica iz Kijeva, kažu da su se najprije okupili kod Ivice
Livaje u Splitu, a onda je nakon 15 dana stigla obavijest da se ide na liječnički pregled. Kada su se vratili s
liječničkog pregleda, na radio Kninu čuli su podrugljive informacije da se u Hrvatsku policiju primaju i grbavi i
ćopavi. "Tamo su liječnici", kaže Ivica Ercegovac, "bili dosta rigorozni, a dio ih je bio srpske nacionalnosti.
Znam da je gospodin Krmpotić intervenirao, pa je dio onih koji su otpali, ipak bio primljen. Sve u svemu, nije se
lako prolazilo na tom pregledu". Problemi su za Kijevljane počeli, jer su oni, nakon liječničkog pregleda, o
svojem primitku bili obaviješteni preko policijske postaje u Kninu. Mijo Teskera kaže: "Oni su nama došli iz
Knina i donijeli popis u Kijevo. Rekli su 'evo vam popis ovih koji idu u policiju'. Oni su, dakle, imali uvid u to, tko
od nas ide. Da bismo izvadili potvrdu o nekažnjavanju, morali smo po to ići u sud i miliciju u Knin. Ja osobno
nisam htio reći za što mi to treba, a znam da su neki od nas morali tada lagati. Nas je iz Kijeva na tečaju ipak
bilo pedesetak, među kojima i dio Kijevljana koji su već živjeli u Zagrebu".
Petar Biočić, koji je u to vrijeme radio u Policijskoj upravi u Osijeku, priča: "Sastav policije na našem području
bio je poražavajući, jer je Srba bilo gotovo 80%. Morali smo brzo djelovati i tako smo odabrali sve odreda
izvanredne momke, među kojima ističem Juricu Tolja, koji je njih ovdje okupio, a i sam je postao prvi hrvatski
redarstvenik". Gledajući pravo stanje stvari, od mjesta do mjesta, možemo zaključiti da se plela jedna mreža u
svim dijelovima Hrvatske, koja će biti rezultat izmjena toga nacionalnog sastava Hrvatske policije o kojoj je
govorio Petar Biočić.
U drniškoj općini iz sela Kljaci, gdje je rođen Milivoj Miljak, prvi hrvatski redarstvenik, u Zagreb na tečaj, uz
njega, odlaze Željko Bikić, Slavko Ćule te Slobodan i Zdravko Brković. Milivoj Miljak kaže: "Mi smo nešto načuli
da se to sprema i otišli smo na svoju ruku. Išli smo na sve ili ništa i, eto, uspjeli smo". Nediljko Madžar, koji je
godine 1969. rođen u Šibeniku, a živi u Drnišu, u vrijeme o kojem govorimo u lipnju 1990. izaći će s odsluženja
vojnog roka. Tu tzv. JNA služio je u Mariboru u Vojnoj policiji, pa je njegovo znanje, koje je tamo stekao, bilo
doista svježe. Čim je došao u Drniš, prijatelj Joško Mamić iz Lišana, koji je već radio kao mladi policajac, a koji
je znao da Nediljko Madžar želi biti policajac, kaže Nediljku: "Nešto se sprema, bi li ti išao?" Na to mu Madžar
odgovara: "Ako je za Hrvatsku, ja idem, nema problema".
Nediljko Madžar dodaje: "U Zagreb nas je krenulo, one koje ja znam, iz Miljevaca Milan Bačić, Željko Lavrić,te
moji iz Zagore, Jure Brkić i Ivan Rajčić. Uglavnom, bilo je dosta tih momaka, znam da smo iz Šibenika išli s tri
autobusa. Došli smo na liječnički pregled i znam da je dosta momaka odbijeno". U skupini u kojoj je bio, od
tridesesetak ljudi proći će ih liječnički pregled tek desetak.
 Vlado Dean iz Drenovaca kod Županje, rođen 1972., uključio se u političke promjene u Hrvatskoj vrlo aktivno i
punim srcem, poput mnogih mladih Hrvata. Postao je izaslanik Skupštine općine Županja na listi HDZ-a. Kada
je stigla informacija o pokretanju tečaja za hrvatske redarstvenike, on će se odmah uključiti i bez razmišljanja
krenuti u Zagreb zajedno s bratom i nekolicinom prijatelja i istomišljenika. Vlado Dean ističe Iliju Dukića, koji je
poginuo u Marincima.
 Ivan Živković iz Retkovaca, kraj Vinkovaca, služeći u propaloj tzv. JNA, zamrzio je toliko vojničku odoru da je
bio uvjeren da je nikada više neće obući. Iz te vojske, čiju je odoru nevoljko nosio izaći će u ožujku 1990. Već
na odsluženju vojnog roka on je osluškivao sve ono što se događalo u Hrvatskoj. Kada je došao kući, bilo mu
je potpuno jasno da će u svemu tome sudjelovati. Jedino čega se bojao bilo je da ga ne zadrže, odnosno da ne
produže vojni rok. U Retkovcima je HDZ pobijedio toliko uvjerljivo da je taj rezultat jamčio da se tu održi glavna
proslava za općinu Vinkovci. Uskoro se čulo da će trebati ljudi za Hrvatsku policiju i Ivan Živković nije dvojio ni
trenutka da ponovno odjene odoru. S njim će se javiti njegov brat Stjepan, Damir Ivaniš, Miroslav Stojić, a bilo
ih je još kojima se ne sjeća imena. Na liječničkom je pregledu molio Boga da prođe, jer je vidio da su odbijeni
neki koji su bili jači od njega, a i izgledali su potpuno zdravo. Neko vrijeme imat će problema oko prezimena,
no i to će se vrlo brzo razjasniti i tako je Ivan Živković postao prvi hrvatski redarstvenik. Kada se nakon
liječničkog pregleda vratio u Retkovce, čuo je razne priče o kojima kaže: "Govorili su nam da nismo normalni,
šta mi mislimo da će nas 1.800 srušiti Jugoslaviju. Ne može se ta vojska pobijediti! Što mi mislimo stvoriti
državu? Još ću reći i to da smo na putu u Zagreb išli autobusom od sela do sela i kupili one koji su se prijavili.
Kada smo došli u Đurđance, u autobus je ušao Pavo Marinović, koji je sa mnom bio u onoj vojsci cijeli vojni
rok. Bilo mi je vrlo drago što i on ide, proveli smo teške muke zajedno, a sada opet idemo zajedno u
Svetošimunsku".
 Rudika Pucelj iz Jarmine, koja je diljem bivše propale države bila poznata po voćnjaku "Borinci", za koji su
socijalistički propagandisti tvrdili da je najveći u Europi, krenuo je s dvadesetak svojih sumještana. O tome da
će se formirati hrvatsko redarstvo čuo je od susjeda Elekovića, kojemu je sin Kazimir i danas u Lučkom. Prijavit
će se Rudika i njegov brat Ivica, te bratić Tomo Pucelj. Zatim su tu Ivica Krušelj, Franjo Sedlar, Dražen Koški,
Toni Haban, koji je poginuo kao pripadnik specijalaca Lučko i Josip Culej, koji je poginuo kao redarstvenik u
Borovu Selu. Jarmina je inače do godine 1945. bila naseljena gotovo isključivo Nijemcima, a onda je
kolonizirana, uglavnom iz Zagorja, Dalmacije, Bosne i Hercegovine. Prije odlaska, njih dvadesetak okupilo se u
Mjesnom uredu i tu je isplaniran put. Na liječničkom pregledu neće proći Rudikin brat Ivica, a o odlasku u
Svetošimunsku, Rudika Pucelj kaže: "U Svetošimunsku smo došli točno 5. kolovoza, a vođa puta u našem je
autobusu bio Panto Ereš iz Ivankova koji je sada u 5. brigadi, a sjećam se da je važnu ulogu u našem odlasku
imao Milenko Turudić".  
Milenko Turudić jedan je od najužeg kruga ljudi koji su u Vinkovcima osnivali Hrvatsku demokratsku zajednicu,
a u vrijeme početka djelovanja ove stranke, duže je bio osobni vozač i pratitelj budućega predsjednika dr.
Franje Tuđmana. Budući da je Milenko Turudić iz Cerića, sela iz kojeg će gotovo svi postati članovi HDZ-a, on
će u to, pionirsko vrijeme biti vrlo blizu svim događajima o kojima govorimo. O tome Milenko Turudić kaže:
"HDZ je sastavio Vladu. Tada smo imali apsolutnu većinu u Saboru i normalno je da smo na važna mjesta
postavili naše ljude. Sjećam se da je na jednoj sjednici Predsjedništva dogovoreno da se hitno krene u
osnivanje hrvatskog redarstva. Imao sam sreću što sam u to vrijeme bio u osiguranju i u neposrednoj blizini dr.
Franje Tuđmana i Josipa Manolića. Bio sam u Visokoj ulici, a sa mnom je bio i Ante Gilja, pa smo mi dobili
zadatak da prikupimo ljude po Slavoniji, one koji dragovoljno žele pristupiti u hrvatsko redarstvo. Svi mi koji
smo bili zaduženi za to, a tu su i braća Lovrić iz Nuštra, radili smo na tome dan i noć i tako se iz našega
okruženja javilo gotovo 700 ljudi. Znam da je, osim našega kraja, najviše ljudi došlo iz Hercegovine. Među tim
ljudima i ja sam se našao na tečaju".
 Filipa Lovrića iz Nuštra, kao organizatora spominje i Martin 0mrčanin, rođen godine 1955., iz sela Podgrađa
na istočnoj granici Hrvatske. Martin Omrčanin o svojem odlasku kaže: "U to smo vrijeme svi mislili kako da se
nekamo uključimo, jer smo osjećali da se događa ono o čemu su naši očevi i djedovi sanjali. Mene je pozvao
Filip Lovrić iz Nuštra i otišao sam s prijateljima u Šarengradsku na liječnički pregled i strepili smo da nas
slučajno ne odbiju. Ukratko rečeno, ja sam prošao i uključio se u tečaj, a odande u antiterorističku jedinicu
Lučko u kojoj sam bio dvije godine". 
 Iz Cerića kraj Vinkovaca je i Vjeko Čuljak, jedan od legendarnih branitelja iz Domovinskog rata. On je s
kulturno-umjetničkom skupinom iz Cerića "Slavko Mađer" kao tamburaš bio nazočan na velikom broju
osnivačkih skupština HDZ-a diljem lijepe naše. Uskoro će Vjeko Čuljak kao aktivni športaš biti uključen u
osiguranje prijeizbornih skupova i samoga dr. Franje Tuđmana. Vjeko Čuljak dodaje: "Poslije, kada je sve to
kulminiralo i kada je bilo očito da će se hrvatsku državu morati braniti, ja sam se uključio u prve hrvatske
redarstvenike. Tamo u Svetošimunskoj bit ću zapovjednik voda, a bit ću na kraju izabran za antiterorističku
postrojbu policije u Lučkom. Sjećam se kako smo se zafrkavali s ovima iz Rakitja, koji će poslije postati prva
brigada ZNG "Tigrovi". Mi smo im rekli da smo mi iz Lučkog "Sokolovi", jer smo smatrali da smo opasniji, bolji i
jači od njih. To je bila zdrava konkurencija. U Lučkom nas je bilo petnaest odjela s po sedam do deset ljudi".
Na tečaj za prve hrvatske redarstvenike pošao je i Damir Dujić iz Nuštra, koji je također obnašao dužnost
zapovjednika voda. Damir Dujić se prisjeća: "Mi iz bivše općine Vinkovci bili smo kostur te prve oružane
postrojbe iz koje će dobrim dijelom nastati prve brigade Zbora narodne garde, odnosno Hrvatske vojske". U
Svetošimunskoj će se naći i Tomislav Ćuk iz sela Vođinaca, također u vinkovačkoj općini, koji će biti
zapovjednik voda u 4. satniji pod zapovjedništvom Mirka Kirina. Otac Tomislava Ćuka, Franjo, doselio se u
Vođince iz Rame u Bosni i Hercegovini godine 1958., nakon što je njihovo imanje otišlo na dno Ramskog
jezera. Tomislav Ćuk o Svetošimunskoj kaže: "Na tečaju je bila gotovo trećina nas iz Vinkovaca. Iz Vođinaca
su bili Slavko Bošnjak, Božo Ličić, Ivan i Zoran Jonjić, Pero Faletar, Jozo Ćuk, Franjo Požega i očito se ne
mogu svih sjetiti, ali bilo nas je, sigurno, oko petnaest. Sve što smo tamo radili i prošli bio je čisti
profesionalizam. Prošli smo kroz liječnički pregled, testiranja, selekciju i vodilo se računa u startu da ne bi bilo
nekog prigovora".  
Činiti sve tako da netko ne zaustavi proces na samom početku bila je ideja hrvatskoga političkog vrha,
odnosno mlade i nove hrvatske vlasti. Mladi ljudi o kojima govorimo bili su nestrpljivi i teško su shvaćali zašto
se išlo tako postupno, no brzo su naučili da se mora slušati. Naučit će da je slušanje zapovijedi smisao
vojničkog života i vojničkog uspjeha.
 Ivan Babić, rođen u Zaboku, a živi u Gornjoj Stubici, kaže da se za svojega srednjoškolskog školovanja bavio
borilačkim vještinama. U Školi rezervnih oficira u Zadru kaže da je doktorirao na minobacačima M52-120 mm,
za što je vjerovao da mu nikada u životu neće trebati. Babić priča: "Tada je u Zadru bio aktivni vojnik današnji
general Milivoj Petković koji je zapovjednik diviziona. U Zadru je i Stjepan Toth, koji je sada pukovnik u Vojnom
učilištu Hrvatske vojske. Sjećam se, iako nisam bio član HDZ-a, da su sa sastanka koji je bio u HDZ-u došli do
mene dečki i rekli da idemo ujutro u Šarengradsku na pregled da bismo bili hrvatski redarstvenici. S područja
današnje Krapinsko-zagorske županije znam da nas je bilo 38 prijavljenih za pregled. Čak su i tu u Zagorju u
policiji, odnosno u miliciji, bili uglavnom Srbi koji su zaustavili poziv našim dečkima, inače bi ih se prijavilo
mnogo više". Ivan Babić će otići u Zagreb, a njegov gazda kod kojega je radio neće o njemu znati ništa. Bio je,
kako kaže, u 8. satniji drugog bataljuna, gdje je satnijom zapovijedao Josip Grubišić, a zapovjednik voda bit će
Ivan Babić koji će završiti u specijalnoj postrojbi u Lučkom.
 Ranko Štrbić, rođen godine 1965. u Metkoviću, a  živi u Pločama, o vremenu o kojem govorimo sjeća se da je
u Pločama sve kretalo od Velibora Kikereca. "Velibor Kikerec", kaže Ranko Štrbić, "podrijetlom je iz Bjelovara,
no znali smo ga kao svoga sugrađanina". S područja Ploča, prvi su hrvatski redarstvenici, uz Ranka Štrbića iz
mjesta Plina, i njegov brat Goran, te Matko Karamatić, Cvitan Kežić i Željko Jovica, koji su sa Staševice,
Robert Begović iz Baćine, Trpimir Grgurinović, Goran Oršulić i Tihomir Vlahović iz Komina. S područja
Metkovića Ranko Štrbić se sjeća Marijana Dominikovića i Ivice Josipovića. U Zagreb će na liječnički pregled ići
vlakom preko Bosne i oni koji su prošli liječnički pregled odmah će ostati u Svetošimunskoj.
 Iz Pridvorja iz Konavala stiže Miho Caput, rođen godine 1967. u Dubrovniku. Do odlaska na tečaj radit će u
Poljoprivrednoj zadruzi "Fran Supilo" u Čilipima. Na prvim demokratskim izborima HDZ će pobijediti u
Konavlima, i to uvjerljivo, ne ostavljajući nikomu pravo na kalkulaciju što je bila volja naroda. O tome kako je
Miho Caput stigao u Svetošimunsku, on sam priča: "Prvi hrvatski redarstvenik dr. Franjo Tuđman bio je u
konavalskim dvorima na sastanku s predstavnicima HDZ-a za tadašnju općinu Dubrovnik. Tu sam se upoznao
s jednim čovjekom iz njegove pratnje, jer sam bio od naše strane u osiguranju. Taj me je čovjek pitao bih li ja
išao u Hrvatsku policiju i ja sam odgovorio potvrdno. Uskoro je došlo to vrijeme i ja sam krenuo sam iz cijele
općine Dubrovnik. Budući da sam dijete sa sela i živio sam zdravim životom, nije bilo problema da prođem
liječnički pregled, i nakon toga se 3. kolovoza 1990. ne vraćam u Dubrovnik, jer je za dva dana započeo tečaj.
Bio sam u satniji kojom je zapovijedao Ranko Posavec".
Damir Jenjić iz Sinja, rođen 1964., vojni će rok u propaloj vojsci odslužiti u Vinkovcima i sjeća se zapovjednika
Branislava Đorđevića, za kojega kaže: "Već se tada moglo naslutiti da tom poručniku ništa što je hrvatsko nije
bilo drago. Tu sam specijalizirao na haubicama 155 mm. Sjećam se da se vršio pritisak na vojnike albanske
nacionalnosti. Izašao sam iz vojske i sa srednjom Ekonomskom školom nisam mogao nikako do zaposlenja".
Na njegovo uključivanje u nove vjetrove utjecat će braća Veselica, no govor dr. Franje Tuđmana u Sinju
opredijelit će ga za HDZ. S Goranom Markulinom animirat će mlade ljude za hrvatsko redarstvo, pa će s dva
autobusa sinjskog 'Autoprijevoza' krenuti u Zagreb na liječnički pregled. Treba reći i to da je na osnivanju HDZ-
a u Glavicama kod Sinja upoznao Ivicu Livaju, a sljedeći susret s njim imat će u vrijeme dolaska dr. Franje
Tuđmana u Split, gdje je govorio na splitskoj rivi. Za Ivicu Livaju Damir Jenjić kaže: "Ivica Livaja je bio u to
vrijeme, može se reći, glas splitskog područja, odnosno onoga što je danas Splitsko-dalmatinska županija.
Širio je glas i okupljao ljude za tečaj u Svetošimunskoj i ljude koji će braniti Hrvatsku". Na Sinjskoj alki 5.
kolovoza 1990. u vrijeme kada je trebao stići u Svetošimunsku, Damir Jenjić će biti u osiguranju dr. Franje
Tuđmana, koji je nazočio Sinjskoj alki. Stići će u Svetošimunsku isti dan, 8. kolovoza, kada je pred postrojenim
prvim hrvatskim redarstvenicima govorio dr. Franjo Tuđman. Od onih koji su iz njegova mjesta stigli u
Svetošimunsku, Damir Jenjić spominje Mirka Jandraka, Andriju Čovića, Antu Pupića, Ivicu Vladavu, Domagoja
Vrdoljaka, a za sinjsko područje vjeruje da ih je bilo više od šezdeset, jer ih je toliko još i danas u Hrvatskoj
policiji.
Prema riječima Milenka Turudića iz Cerića kod Vinkovaca, nakon Vinkovčana najveća ih je skupina stigla iz
Hercegovine. Vinko Zlomislić iz Rakitnog kod Širokog Brijega tvrdi da je to potpuno normalno zbog odgoja koji
je u svojim obiteljima imala većina Hercegovaca, a taj je hrvatstvo i katoličanstvo. Vinko Zlomislić kaže da je to
bila velika razlika, jer, dok su ga u tzv. JNA stalno na nešto morali tjerati, ovdje "jednostavno su nas ljudi primili
i vidiš da si dobrodošao. Bilo je sve zajedno vrlo naporno, ali nam nije bilo ništa teško". Za područje Širokog
Brijega i Hercegovine organizator je bio Tomislav Čužić - Pita, pa i danas kada se govori o Prvom hrvatskom
redarstveniku, Živko Bubalo, i sam prvi hrvatski redarstvenik, upućuje na njega. Tomislav Čužić - Pita, jedan je
od osnivača HDZ-a na Širokom Brijegu i od početka ga je zapala dužnost organiziranja osiguranja na javnim
skupovima i sličnim prigodama. Tomislav Čužić - Pita kaže: "Još dok smo bili u ilegali za jednog takvog tajnog
sastanka Inicijativnog odbora HDZ-a, pokojni Gojko Šušak dao nam je na znanje da će trebati mladih, zdravih
momaka koji su voljni služiti Hrvatskoj. Tako je negdje početkom lipnja 1990. mene nazvala tajnica pokojnog
Šuška i rekla da je molio da se osobno javim. Kada sam se javio, vodeći brigu da to nije telefon, koji se
prisluškuje, on mi je objasnio kratko o čemu je riječ i rekao da će mi se javiti gospodin Ivan Krmpotić. Tako je i
bilo i kratko mi je ponovio što sve treba".
 Nakon uputa iz Zagreba, Tomislav Čužić - Pita dao se na posao, a uz njega su se na tom zadatku našli
Anđelko Mikulić, Pero Bubalo, Ivan Češkić, Ivan Čužić i još nekoliko ljudi. Sve se mora raditi u strogoj tajnosti i
po principu osobnog kontakta povjerljivih ljudi, jer je u Bosni i Hercegovini još jugoslavenska vlast. U prvom
naletu bit će oko dvije stotine prijavljenih, a svakim će danom biti povećavan broj. Dogovor je da se ide u
skupinama po dva autobusa, da se ne bi izazvala velika pozornost. No, već od prvog odlaska i prvog
zaustavljanja autobusa u motelu "Bočac" kod Banje Luke, pala je pjesma. Tomislav Čužić - Pita kaže: "Uz
pjesmu 'Ustani bane' i druge, više od stotinu momaka ušlo je popiti piće, a gosti koji su se zatekli, većinom Srbi
, što nam je konobar poslije rekao, brzo su napustili motel".
Nakon liječničkog pregleda u Zagrebu, krenuli su natrag, i budući da je nekoliko dana i nakon pregleda na
Širokom Brijegu bilo hodočašće hrvatske mladeži kojem je nazočio kardinal Franjo Kuharić, Tomislav Čužić je
dogovorio s ovom, prvom skupinom da mu pomognu u osiguranju. Tako je njihov prvi redarstveni zadatak bilo
osiguranje jednog tako velikog vjerskog skupa na kojem je sudjelovalo više od 100.000 hodočasnika.
Redarstveni je zadatak obavljen izuzetno kvalitetno, jer nije bilo ni jednog izgreda. Za tečaj za prvog hrvatskog
redarstvenika Tomislav Čužić će te, 1990. godine do 5. kolovoza organizirati još dvije skupine po stotinjak
momaka. Sjeća se još jedne zgode u putovanju preko Bosne, o čemu kaže: "Vozio nas je u jednom autobusu
jedan musliman iz Čapljine koji nam je cijelo vrijeme pravio probleme s hrvatskom zastavom, govoreći da bi
bilo najpametnije to  skinuti. U povratku sam čuo da se u Šipovu održava nekakav nacionalni skup Srba.
Mislim da su na radiju upotrijebili termin "četnički skup". Na to je Maka Topić rekao vozaču da idemo preko
Šipova. Vozač se protivio i upitao mene, a ja sam se konzultirao s drugima i odlučeno je da idemo preko
Šipova. Svi smo htjeli ići vidjeti te četnike, a neka i oni vide naš barjak. Tako smo usred dana i usred skupa
prošli kroz Šipovo i bilo je neopisivo uzbudljivo gledati Srbe koji s nevjericom gledaju hrvatske barjake. Bili su
potpuno zatečeni. Uskoro smo došli na Kupres i ugledali našu zastavu, a kada smo u Šuici stali popiti piće,
vlasnik kafića, koji je čuo što smo napravili, častio nas je pićem".
Do kraja svojeg djelovanja na slanju mladih ljudi na obuku u Hrvatsku, Tomislav Čužić će otpremiti 17 ovakvih
skupina. Nakon Svetošimunske išli su u Kumrovec, pa zatim u Pulu i u druge centre za obuku. Gvardijan
samostana na Širokom Brijegu fra Mladen Hrkać izrazio je bojazan zbog činjenice da je toliko mladića iz
Hercegovine otišlo u Hrvatsku. Pokojni Gojko Šušak otklonio je tu bojazan tvrdnjom da će se svi oni vratiti
braniti svoja ognjišta, kada bude trebalo. Pokazalo se poslije da je to bila istina. Nakon što je u svibnju 1991.
zaustavljena kolona tenkova tzv. JNA kod Širokog Brijega, bilo je jasno da će se hercegovački narod morati
braniti. Nakon toga prestali su odlasci na obuku u Hrvatsku, već se to činilo u centrima za obuku u
Hercegovini.
 O odlasku u Zagreb iz Hercegovine i o tome tko ih je nagovarao, Miroslav Ćolak kaže: "Tada je vladao veliki
interes, no nije trebalo nagovarati. Svi su samo gledali kako će ići. Ima dosta ljudi koji su išli samostalno i
nakon lutanja Zagrebom tamo-amo, ipak su stigli kamo treba".
Ovu tvrdnju Miroslava Ćolaka potvrđuje i Marinko Ljubičić, koji dodaje: "Čim smo čuli da će biti uspostavljena
Hrvatske policije, nas više ništa nije moglo zaustaviti". O liječničkom pregledu Ivo Zeljko kaže: "Imao sam
osjećaj da nama iz Hercegovine nisu baš bili skloni. Čini mi se da nisu svi bili Hrvati među onima koji su nas
pregledali. Jedan nas je pitao što mi tu hoćemo i zar nismo mogli naći neki drugi posao. Možda bi nam to bilo
bolje, i tako redom. Kako smo mi imali veliku želju, na to se nismo obzirali. Uglavnom, mi smo u
Svetošimunskoj počeli 5. kolovoza, a završili 5.  listopada, kada sam raspoređen u policijsku postaju u
Makarsku".
 Prvi hrvatski redarstvenik Mate Ćurak rođen je godine 1968. u Livnu, no u vrijeme demokratskih promjena
živio je u Bjelovaru. Mate Ćurak kaže da je čovjek oko kojega se sve vrtjelo bio Jure Šimić. Kada se počelo
ozbiljno govoriti o potrebi da se promjeni stanje u dotadašnjoj miliciji pokretanjem tečaja za prvoga hrvatskog
redarstvenika, Mate Ćurak će biti u dogovoru s Antom Berićem, Ivanom Markešićem, Stipanom Cikojom i
Željkom Bačićem. Na tri dana prije svih u Svetošimunsku stižu Bjelovarci: Ivan Markešić, Ante Berić, Pero
Sučić, Josip Trogrlić, Stipan Cikoja, Željko Bačić i Mate Ćurak. Zadatak im je pripremiti teren za dolazak ostalih
budućih redarstvenika u Svetošimunsku. Ovo povjerenje dobili su Bjelovarci zahvaljujući tomu što ih je većina
bila na osiguranjima skupova HDZ-a i dr. Franje Tuđmana u mnogim mjestima u Hrvatskoj. U Svetošimunskoj
će zateći Marka Lukića, za kojega među svima postoji nepodijeljeno mišljenje da je bio izuzetan čovjek koji je
ulijevao povjerenje. Sve vrijeme oko priprema i odlaska kontaktirali su s Pericom Juričem, koji je zapravo bio
alfa i omega tečaja. Ukupno je s područja tadašnje općine Bjelovar 127 prvih hrvatskih redarstvenika.
Ante Berić, rođen godine 1962. u Golinjevu kod Livna, svoju angažiranost uz političke promjene u Hrvatskoj
vezuje za prve dane osnivačkih aktivnosti HDZ-a. Sjeća se iz toga vremena ljudi koji su bili na raspolaganju,
što se kaže 24 sata na dan radeći na osiguranju skupova ili na prijevozu važnih ljudi na te skupove. Nabraja
Antu Gilju, Milenka Turudića - Cigu, tri brata Lovrić iz Nuštra, braću gospođe Turić, koje su zvali Mimijevci, jer
se jedan zvao Mimi. Ističe Miru Pavlovića, Božu Smotalića, Antu Tandara i pokojnog Zdeslava Turića, sina
Gordane Turić. U sve to uveo ga je Jure Šimić, koji je krug širio na Luku Markešića, Željka Bačića, Milu Ćuka i
druge. Kada je HDZ pobijedio na izborima, većina nabrojenih ljudi bit će 30. svibnja na osiguranju i
preuzimanju Banskih dvora i hrvatskog Sabora. Većina nabrojenih ljudi uključit će se i na tečaj za prve
hrvatske redarstvenike.
 Jozo Čuić iz Bjelovara pojavio se u Svetošimunskoj 5. kolovoza, o čemu kaže: "Taj naš dolazak bio je
ostvarenje naših želja za stvaranjem naše države. Vidjeli smo da imamo priliku i to nas je vodilo i nosilo".
 Bjelovarac Vlado Šola posebno se sjeća 8. kolovoza 1991. u Svetošimunskoj, kada su bili pastrojeni pred
predsjednikom Predsjedništva Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Vlado Šola kaže: "Nama je tada
naš prvi predsjednik rekao da ćemo mi biti budući kadar Hrvatske policije".
 Pero Sučić smatra da je u to vrijeme najveći posao obavio Perica Jurič. Zato on kaže: "Nas su tamo u
Svetošimunskoj dočekali visoki profesionalci kao Vladimir Faber, za mene jedan od najboljih ljudi u policiji.
Tako isto mislim o Marku Lukiću ili Tomi Radičeviću, koji je doktorirao i radi u našoj vojsci u združenoj doktrini
s Amerikancima, gdje se priprema suradnja s NATO-om. On se posvetio znanosti, jer je vrlo sposoban čovjek.
Tada je nama dolazio, možda u to vrijeme najveći operativac, Perica Jurič, tada zamjenik ministra MUP-a".  
Iz Stankovaca su u Svetošimunsku krenuli Željko Kučić i Milenko Miletić. Zajedno su u osobnom automobilu
krenula četvorica, no dvojica su otpala na liječničkom pregledu. Mišo Miletić kaže: "Ja sam se aktivirao u
vrijeme političkih promjena i bio sam na listi za Skupštinu općine Benkovac. Pobijedio sam u Stankovcima,
gdje sam dobio devedeset posto glasova. Kada je došla preporuka iz Središnjice da je potrebno angažirati se
na okupljanju ljudi za hrvatsko redarstvo, uz Ivu Orlovića, Miljenka Brkića, Svemira Vrsaljka, Dragu Krpinu,
Antu i Ivana Vidovića, ja sam se angažirao na tom poslu. Znam da smo potkraj srpnja 1990. jednim autobusom
krenuli s Vranskog jezera na pregled u Zagreb. Poznato mi je također da je od ljudi iz općine Benkovac na
liječničkom pregledu prošlo 25". Nakon liječničkih pregleda vratili su se kućama i čekali. K Milenku Miletiću 4.
kolovoza u kuću dolaze dva milicajca iz Benkovca, koji ga obavještavaju da se 5. kolovoza do 14 sati treba
javiti u Svetošimunsku u Zagreb. Milenko Miletić će svojim osobnim automobilom povesti Željka Kučića iz
Stankovaca, a iz sela Vukšića povezli su Ivicu i Srećka Pešuta i Boru Ladenka".
 Sa zadarskog se područja na tečaj javio i Stanko Batur, koji je tada živio u Zagrebu, a on o tome kaže: "Prije
dolaska u prve hrvatske redarstvenike, gotovo sedam godina kao rukovoditelj radilišta, radio sam za potrebe
tadašnjeg Republičkog MUP-a. Radili smo na kabliranju i na izgradnji mreže za profesionalnu vatrogasnu
postrojbu koja je bila u sastavu tadašnjeg MUP-a. Dakle, ja sam se javio samostalno i prošao pregled i došao
u Svetošimunsku na tečaj. Iako sam tada imao trideset godina, ja sam se nosio sa svim kao i ovi mlađi od
mene".
 Iz ravnokotarskog sela Nadin na tečaj je došao Svemir Vrsaljko. U promjene je ušao odmah čim se sve
pokrenulo. Za općinu Benkovac postat će član Općinskog odbora HDZ-a. Čim se počelo razgovarati o
hrvatskom redarstvu, nije dvojio, no Drago Krpina će smatrati da je bolje da ostane djelovati na terenu Ravnih
kotara. Tako on neće ići sa skupinom koja je krenula s Vranskog jezera, no ipak će stići na vrijeme na tečaj. O
Ravnim kotarima Svemir Vrsaljko kaže: "U Ravnim su kotarima korijeni hrvatske države i treba se sjetiti godine
1971., kada su Hrvati pokazali da su tu Hrvati, a ne, kako se pogrešo mislilo, da je tu sve srpsko. To je bivša
vlast namjerno pokazivala na taj način. Ono što treba znati, jest činjenica da 1991., kada smo mi kao pripadnici
specijalne policije, kao prva oružana formacija, bili u Zadru, među nama nije bio ni jedan momak iz Zadra. Sve
su to bili momci iz Ravnih kotara".
 Samo tri mjeseca nakon što je izišao iz tzv. JNA, Neven Sorić iz Bibinja kod Zadra, ponovno se našao u odori,
ali sada hrvatskog redarstvenika. Za Bibinje Neven Sorić kaže: "Mi smo uvijek bili hrvatski orijentirani i, kada je
bila prilika ići u hrvatsko redarstvo, to se jedva dočekalo". S njim će iz Bibinja na tečaj krenuti Nikola i Željko
Šindija, te Marko i Franko Lisica. Iz Slivnice kod Zadra na tečaj će stići Nikola Vulić, rođen godine 1962.
Događaji vezani uz demokratske promjene zateći će ga u Rijeci, gdje će svoj prvi angažman u smislu
redarstva imati na osiguranju prijeizbornog skupa HDZ-a u dvorani na Trsatu. U tom su se krugu nešto kasnije
čule te ideje oko hrvatskog redarstva i to da je bilo sve govoreno u povjerenju. Nikola Vulić priča: "Ako sam ja
koga predložio, morao sam za njega jamčiti. Budući da je Rijeka veliki lučki i pomorski grad, tu je bilo ljudi iz
svih krajeva. Na tečaj su se i tu javljali uglavnom ljudi iz Dalmacije i Slavonije, a ne znam da je   bio tko od
domaćih. Znam da su na liječnički pregled krenula dva autobusa, a pregled je pozitivno prošlo oko 70% ljudi".
 Braća Milan i Damir Tutek iz Skradnika kažu da je za njih sve počelo kada su jedne večeri u prosincu 1999. u
Kapeli pristupili HDZ-u. Otada su redovito na skupovima. Za odlazak u redarstvenike organizirao ih je Joža
Matek, koji je obavio sve za područje Ogulina. Milan Tutek kaže: "Moj je otac prošao križni put i, naravno,
rekao nam je da ne idemo obojica. Susjedova majka na to je rekla: "Ja imam jednog sina i bolesnu kćer i ako
ja mogu sina žrtvovati za Hrvatsku zašto ne bi i ti mogao ići?". Razumio sam je dobro, jer nije moja glava
vrijednija od glave njezinog sina".
Marijan Neralić, koji je do odlaska na tečaj radio u Drvno- industrijskom poduzeću u Ogulinu, sjeća se da su na
tečaj išli vlakom, i to iz općine Ogulin oko pedeset momaka.
 Josip Luketić priča: "Sjećam se bio je prosinac mjesec 1989. Tada je pokojni prvi hrvatski redarstvenik Antun
Porubić, nakon što smo se okupili kod mene na zakusku nakon jednog nogometnog turnira, izvadio pristupnice
za HDZ. Bilo nas je sedmorica i znam da je nastao muk. Rekao sam Porubiću da nije trebao istupiti pred toliko
ljudi i nakon toga sam jedini potpisao pristupnicu". Josip Luketić će na izborima pobijediti svoje protukandidate
i postat će vijećnik Općine Ogulin. Iako obiteljski čovjek, odlučio se odazvati pozivu za hrvatskog redarstvenika
i tako iz kakve-takve sigurnosti krenuo putem potpune neizvjesnosti. U vlaku za Zagreb kojim su odlazili na
tečaj ljudi iz općine Ogulin, našao se i Slavko Marinić, koji će kao prvi hrvatski redarstvenik proživjeti teško
iskustvo kninskog zatvora.
Željko Mandić iz Ogulina ide u red najstarijih polaznika tečaja, jer je u vrijeme trajanja tečaja njegova kći imala
12 godina, a sin 11.
 Što se tiče bivše općine Slunj pri okupljanju hrvatskih redarstvenika za njihov odlazak u Zagreb, svi iz Slunja
ističu Milu Skukana. Pero Tominac iz Cetingrada i njegov kolega Slavo Lapić sjećaju se da je u Slunju HDZ
uvjerljivo dobio izbore i da su vrlo diskretno radili na pripremi odlaska u Svetošimunsku. Obojica se, s obzirom
na sve što se poslije događalo, sjećaju jedne važne činjenice, a ta je da nikada nitko na tečaju nije izrekao ni
jednu riječ protiv Srba. Posebice nije nitko ni u primisli zagovarao nasilje prema bilo kojoj naciji. Nikada nije
bilo nikoga tko bi zagovarao ustaštvo, ali ni partizanske moralne vrijednosti. Na najvišem stupnju bila je
izgradnja svijesti da hrvatski redarstvenici moraju braniti ustavnost i ljudska prava svih stanovnika Hrvatske.
 Ivica Majetić kaže: "Svi su bili iznenađeni rezultatima izbora u Slunju, s obzirom na okruženje - Veljun prema
Karlovcu i Vojnić i Vrginmost, gdje su Srbi većina. HDZ je u Slunju potpuno porazio sve druge koji su izašli na
izbore. Već u lipnju iz Zagreba je stigla informacija da će se početi s pokretanjem hrvatskog redarstva.
Krmpotić nam je rekao da dovedemo deset, a mi smo u Šarengradsku na liječnički pregled doveli 50 ljudi".
 Josip Dujmović iz Otočca po sjećanju navodi da je iz toga područja iz okolice Otočca na tečaj otišlo pedesetak
mladih ljudi. Na području Otočca, gdje su Hrvati činili 68% stanovništva, u miliciji je do demokratskih promjena
radilo 90% Srba.
Darko Kaurić, rođen godine 1964., u Glini govori o situaciji u kojoj su Hrvati bili potpuno marginalizirani i
ugroženi. U vrijeme priprema za demokratske i višestranačke izbore, u to je područje dolazio Vlado Veselica
uime Hrvatske demokratske stranke. Uime HDZ-a dolazio je Mario Kapulica s kojim se upoznao Darko Kaurić 
koji kaže: "Mi smo u Glini bili bespravna nacionalna manjina, a Srbi su vladali gradom i bili su na svim ključnim
pozicijama. To me je revoltiralo i ja sam se uključio. Preko Marija Kapulice informirao sam se o tome da će biti
tečaj za hrvatske redarstvenike ili kako se govorilo, da ćemo biti garda. Okupio sam nekoliko Hrvata i mi smo
se uključili. Uz mene je iz Gline bio Stjepan Žinić, a iz Kozibroda su Gordan Ošonjički i Luka Brdarić".
 Braća Mato i Šimun Fofić, Ilija Franjić, Ivica Kovačević, Ivica Bošnjak, Mato Filipović, Marinko Ćališ i još
nekoliko mladih ljudi došlo je iz bivše općine Prozor, odnosno s područja koje se, povijesno, uvijek zvalo
Rama. Ljudi koji su iz toga kraja, inače sebe zovu Ramci, odnosno Hrvati iz Rame, a nikada ih se ne može čuti
da kažu da su Bosanci ili Hercegovci. Mato Fofić kaže: "U to vrijeme ja nisam bio u Rami, nego sam živio u
Popovači i kako sam čuo nešto o tome što se sprema, razgovarao sam s mlađim bratom Šimunom. Obojica
smo otišli na tečaj, a on je otišao u specijalnu policiju u Lučko. Početkom godine 1992. on je otišao u Ramu,
gdje je pomogao u organiziranju obrane, a nedugo zatim postao je zapovjednik brigade "Rama". Poginut će 7.
srpnja 1992."

 Ilija Franjić, također Ramac, kaže: "Hrvatsko srce se ne može mjeriti ni s čime i ono nas je vodilo".

 Ekrem Pajalić iz Velike Kladuše odslužit će godine 1989. vojni rok. Kao građevinski radnik radit će u Karlovcu.
Tu dolazi u vezu s mladim ljudima iz okolice Slunja, koji su govorili o promjenama i o stvaranju novih odnosa u
Jugoslaviji. Iskustvo iz tzv. JNA, u kojoj su Srbi imali loš odnos prema muslimanima, bit će razlog da ode
razgovarati sa Skukanom iz Slunja koji se vratio iz Australije. Skukan je rekao da su Hrvati dobri susjedi s
velikokladuškim muslimanima i da i za njih ima mjesta u hrvatskom redarstvu. Na liječnički će pregled, uz
Pajalića, ići Nenad Dizdarević i Zlatko Topčagić iz okolice Velike Kladuše, no Zlatko Topčagić neće proći
liječnički pregled. Ipak, na tečaj će doći samo Ekrem Pajalić.
 Iz Gornje Jelenske nedaleko od Popovače na tečaj će stići Davor Pelegrin koji, iako je bio strojobravar do
godine 1990., radi u Kazneno-popravnom domu Lipovica kao obični radnik. Prijedlog da ide na tečaj došao je
od ljudi iz Kutine, a zna da su s njim išli Tomo Serdar, Mato Fofić, Dražen Pleše, Željko Zebec, Slavko
Brozović i Mile Zamić.
Možda najzanimljiviji odlazak na tečaj jest onaj kako je sa svoja dva brata na tečaj stigao Ante Bošković iz
Vukovara, rođen 1959. u Iloku. Roditelji braće Bošković podrijetlom su iz sela Crnića iz općine Stolac, dakle, iz
istočne Hercegovine. Do odlaska na tečaj Ante Bošković će dvanaest godina raditi u vukovarskom "Vupiku".
Živjet će u Vukovaru na Mitnici, gdje je HDZ dobio gotovo sve što se od glasova moglo dobiti. Ističe aktivnosti
Hrvata na Mitnici, a za pokojnu braću Ivicu i Zorana kaže da su bili na svim tim skupovima, dok je on sam bio
manje uključen. Jedne ga je večeri majka nazvala na telefon i rekla da su braća Ivica i Zoran otišli u Zagreb, a
gdje je on i da ga može biti sram što ih nije odvezao na vlak za Zagreb, već je to morao učiniti otac. Ante uzima
automobil od brata Zorana i za njima kreće u Vinkovce, računajući da će ih stići. Na željezničkoj postaji
međutim ne zatiče nikoga i zove majku u Vukovar, a ona mu kaže da nisu tu, nego na autobusnoj postaji. Stiže
na autobusnu postaju u zadnji tren, stigao je samo ocu reći da ide i on, a da je auto na parkiralištu i gura mu
ključeve u ruku. Kako je na liječničkoj komisiji u Šarengradskoj bila prevelika gužva, a Ante Bošković izgubio
strpljenje a da preko reda dođe na red, poslužit će se trikom. Otišao je u kafić u Cibonu i naručio pet kava,
mineralnih i poslužavnik. Ulazeći, između onih koji čekaju u redu, vikao je: "Mjesta, evo kava". Kada je ušao u
sobu, u kojoj su bile medicinske sestre, rekao je: "Evo kave, naručili ste, evo kave". Dok su se sestre čudile, on
je dodao: "Naručili ste kavu, a mene stavite prvoga na red". Tako je i bilo. Sestra koja danas radi na Tuškancu,
samo je s osmijehom rekla: "Ovo još nisam doživjela".

Ono što je neupitno i što je vodilo tih 1.800 mladih ljudi na prvi tečaj za hrvatske redarstvenike jest domoljublje
i tu riječ oni najčešće upotrebljavaju kada ih se o tome pita. Isto tako, odgovaraju da je to bila mogućnost da
Hrvatska postane samostalna država, ljubav prema Hrvatskoj, da se ostvari san o hrvatskoj državi, obrana od
prijetnji "srpsko-komunističke Jugoslavije", ili spasiti lijepu našu. Analizirajući te izjave polaznika prvog tečaja
za hrvatske redarstvenike, može se zaključiti da većina njih točno zna što želi i kamo ide. Isto tako, većina ih
kaže kako bi da se ponovi godina 1990., opet učinili isto, bez obzira na to što ih ima čiji je današnji status vrlo
upitan, nerješiv i problematičan. Da bi se opisalo sve ono što su ovi ljudi učinili za stvaranje neovisne,
samostalne i slobodne hrvatske države, mogli bi se napisati desetci knjiga. Većina njih ne traži danas mnogo,
nego samo malo poštovanja i želje da se ne zaboravi ono što su oni učinili i da ih se ne omalovažava i
podcjenjuje. Neki od njih znaju danas reći da je dovoljno samo podsjetiti nekog u policijskoj hijerarhiji da su oni
kao prvi hrvatski radarstvenici zaslužili bolji tretman, pa da ih se počne na perfidan način pooštreno kontrolirati
i praviti im probleme. Treba reći i to da je dio prvih hrvatskih redarstvenika uspio u Policiji ili u Hrvatskoj vojsci
dogurati do visokih činova i pozicija, koje su, nedvojbeno zaslužili. Dio polaznika tečaja svjestan je svojih
mogućnosti i znaju da je pozicija u kojoj se danas nalaze ono što je realno moguće. Ima i onih koji precjenjuju
svoje mjesto i ulogu, pa upravo zato nisu kadri realno prihvatiti sadašnju poziciju. Za taj dan, 5. kolovoza
1990., može se tvrditi da je počela najnovija hrvatska vojna povijest, jer će se polaznici tečaja vrlo brzo, već za
dva tjedna, naći u ulozi koja nije samo policijski posao. Danas ne postoji gotovo ni jedna značajnija postrojba
Hrvatske vojske, koja nema svoje korjene u prvom, ali i u ostalim tečajevima hrvatskog redarstva.
Izbor ljudi koji će voditi prvi tečaj hrvatskih redarstvenika bio je zasnovan prije svega na tome da netko od
profesionalaca to želi i naravno da je stručan za posao koji će obavljati. Dakle, nacionalna pripadnost nije bila
osnovni kriterij, kako bi se to moglo pomisliti s obzirom na nacionalni naboj, koji je tada uglavnom bio pokretač
svega. Ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac smatra da je to u to vrijeme bio jedini mogući način izbora,
jer bi bio veliki luksuz odreći se usluga profesionalaca. Jedan od takvih profesionalaca nedvojbeno je Tomo
Radičević, koji će obnašati dužnost zapovjednika bojne. Prije te dužnosti Tomo Radičević će raditi u
Obrazovnom centru za unutrašnje poslove na Višoj školi unutrašnjih poslova kao profesor općenarodne
obrane. Predavao je i predmet "vještina gađanja" ovlaštenim pripadnicima unutarnjih poslova. Tomo Radičević
kaže: "Nakon smjene vlasti, nakon prvih demokratskih izbora, uočio sam da se u obrazovnom centru provode
novačenja novih pripadnika policije po modelu koji nije do tada bio uobičajen. Vidio sam da je na tome bio
najviše angažiran Ivan Krmpotić. Nisam bio informiran što se točno radilo, službeno, ali sam iz razgovora
saznao da se novače novi pripadnici policije, koji će biti lojalni novoj, demokratskoj vlasti". Uskoro će potkraj
lipnja ipak saznati o čemu je zapravo riječ. U Lučko, u tadašanju specijalnu jedinicu policije, pozvat će ga
Marko Lukić, koji je u toj jedinici bio zamjenik zapovjednika. Marko Lukić objasnit će Tomi Radičeviću da je
dobio mandat od zamjenika ministra Josipa Boljkovca, Perice Juriča, da se ostvari zapovjedna struktura koja
će raditi s tim budućim policajcima. Lukić je objasnio da je riječ o specijalnoj postrojbi koja bi se stavila na
raspolaganje hrvatskim vlastima i da se sve može provesti u okviru legalnih zakona i postojećeg poretka u
kojem je još uvijek živjela Hrvatska. Sve bi bilo realizirano preko tečaja i to treba činiti brzo. Postrojbu treba
okupiti, naoružati i osposobiti i što prije staviti na raspolaganje. Tomo Radičević dalje priča: "Marko Lukić taj je
razgovor sa mnom obavio u četiri oka. Od mene je tražio pristanak za angažiranje u tom projektu. Ja sam mu
bez razmišljanja dao pristanak. Odgovorio sam mu da mi je potpuno jasno što se događa i da me ne treba
posebno vrbovati kada je u pitanju suprotstavljanje velikosrpskoj najezdi i Miloševiću, te da sam se spreman
angažirati, a, osim toga, da sam svjestan, ako se ne želim angažirati, da ima stotine drugih koji jedva čekaju.
Tako smo se složili. On je bio sretan, jer je to ipak bilo delikatno vrijeme. Nije se znalo kako tko razmišlja,
pogotovo za nas koji smo završili Vojne akademije". Može se zaključiti da je onaj tko se odlučio dati povjerenje
ljudima koji su u policiji i koji imaju Vojne akademije donio odličnu odluku. Uglavnom, Marko Lukić je rekao
Tomislavu Radičeviću da će, kada to bude startalo, njega zvati. Otišao je na godišnji i, kada se vratio, sve je
počelo, najprije tako što su se počeli okupljati zapovjednici satnija i vodova. Zapovjednici bojni i satnija
uglavnom su osobe koje su završile Vojne akademije, a ta je struktura dogovarana linijom Perica Jurič, Ivan
Krmpotić i Marko Lukić. Za zapovjednike vodova i odjela odlučeno je da će biti iz redova polaznika, i to onih
koji imaju više škole ili neko predznanje.
Darko Rukavina na tečaju je obnašao dužnost zapovjednika 4. satnije. Završio je Vojnu akademiju kopnene
vojske, smjer protuzračne obrane. Radio je desetak godina u Zadru, a jedno kraće vrijeme u Bileći, gdje i
počinje njegov sukob sa zapovjednim strukturama tzv. JNA. O tome Darko Rukavina kaže: "U Bileći se sve
više počeo izražavati taj srpski nacionalizam. Počelo je s plesanjem kola pred pravoslavnom crkvom i s tom
ikonografijom i kojekakvim parolama po Bileći. Počeli su me zvati 'Tuđmanovac', pa su se obraćali i malo
grublje, 'gde si bre, ustašo' i tako dalje. To su činili posebno tada, kada bi se čovjek pojavio negdje u kafiću, a
za doček bi čuo pozdrav 'gde si bre, ustašo', pa pjesma "oj vojvodo Sinđeliću". Onda sam osjetio pojačan rad
obavještajne službe KOS-a. Lijepili su se stalno za mene. Kamo god sam krenuo, natrčao bih na njihova
djelatnika. S druge strane, i muslimani su se počeli družiti. Nastala je nekakva diferencijacija. Nikada nisam
prihvatio ekavicu i imao sam zagrebački naglasak, pa ih je to dodatno smetalo". Darko Rukavina bit će u
stalnom kontaktu sa svojima u Zagrebu i uvidjet će da nema više što tražiti u Bileći. U Zagrebu će, što preko
obitelji, što preko prijatelja, doći u doticaj s idejama HDZ-a. Zato kaže: "Neke se stvari iz tih početaka znaju, da
je HDZ bio inicijator, bio je nositelj i to je tako". Kada se od 5. kolovoza bude našao među polaznicima tečaja,
najprije će shvatiti  da se nalazi među ljudima koji su svi odreda uistinu bili za hrvatsku državu. Shvatio je da su
svi odreda bili spremni uzeti oružje i staviti mnogo toga na kocku. Budući da o policijskom poslu ne zna gotovo
ništa, morat će učiti, no na jednom kolegiju nedugo nakon početka tečaja zatražit će da se forsira vojni
program. Situacija se mijenjala i bilo je normalno pripremiti se za sukobe drugog tipa. Predložit će da se izvan
već prihvaćenoga plana s naglaskom na održavanje javnog reda i mira radi na kretanju desetine vojnika na
bojištu i postupaka koji su nužni pri tom. Zatim, da se uvježbava borba protiv diverzantsko-terorističkih
skupina. Zapovjednici i voditelji tečaja složit će se s tim i napravljen je jedan takav program po kojem su se
policajci uvježbavali u tim vojničkim radnjama. Postupno izlaze iz Svetošimunske i odlaze vježbati na teren, na
Sljemenu. Uvježbavaju razne radnje, kao kretanje patrola, izvidnica, borba protiv diverzantskih skupina. Sve se
moralo raditi ubrzano, pa je nastava i vježba trajala cijeli dan.
Entuzijazam koji nije bio upitan među polaznicirna tečaja prenosio se velikom brzinom i na voditelje i
zapovjednike. Svi od voditelja i zapovjednika ističu, međutim, nedvojbenu želju i entuzijazam Gente
Međugorca. Gento Međugorac se u vrijeme pripreme pokretanja tečaja nalazio na odmoru kod roditelja u
Hercegovini. Svoje je kolege svaki dan nazivao uz riječi da je on maksimalno na raspolaganju ovoj državi.
Jedne večeri kasno nazvat će ga iz Policijske akademije i on je sljedećeg jutra već bio na Akademiji pod
punom ratnom spremom. Dobio je u početku vrlo ozbiljan posao, a taj je da nauči buduće redarstvenike kako
će rukovati oružjem i služiti se tehnikom gađanja. On je danonoćno u doista mizernim uvjetima u jednoj
streljani u Policijskoj akademiji vrijeme provodio uvježbavajući policijske novake. Nažalost, nakon jedne
neprijateljske zasjede, iza zelenog hrasta kod Islama Grčkog, Genti Međugorcu gubi se svaki trag. Svi pokušaji
da se o njemu nešto dozna ostali su bez uspjeha.
Zapovjednik 2. bojne, isto kao i Tomo Radičević, bio je Ivan Grabrić, a njih dvojicu veže policijsko prijateljstvo
još od godine 1972., kada su bili polaznici prve generacije policijske škole. Budući da su u toj, prvoj generaciji
među petoricom najboljih, tadašnje rukovodstvo MUP-a odlučilo je poslati ih na Vojnu akademiju. Tada se
govorilo da će Srednjoj policijskoj školi trebati ljudi koji bi polaznicima predavali vojne predmete. Naravno da
tada nitko nije sanjao da će njihovo znanje biti moguće upotrijebiti za prenošenje vojnog znanja na one koji
trebaju braniti suverenost hrvatske države. O tome Ivan Grabrić kaže: "Naši su mladići, kao i mi, za vrijeme
trajanja te, srednje policijske škole imali priznati vojni rok. U sklopu programa škole postoji predmet obrana i
zaštita. Nekomu je pala na pamet dobra ideja da imaju svoje ljude koji će ovima mladićima predavati taj
predmet, jer se njima time regulirao vojni rok". Ono što će Ivanu Grabriću najviše koristiti godine 1990., jest
iskustvo koje je stekao vodeći u Republičkom sekretarijatu za unutrašnje poslove rezervni sastav milicije. Radit
će na obuci i pripremama tih ljudi da bi mogli po potrebi biti uključeni u rad milicije. Tako će on imati podatke o
strukturi rezervnog sastava za koji se može tvrditi da je bio dobro nacionalno izbalansiran. U rezervnoj je 
policiji tada bilo osamdeset posto Hrvata, pa su se te gotove postrojbe mogle po potrebi uključiti u rad
hrvatskog redarstva.
 U ljeto godine 1990. Ivan Grabrić bit će na godišnjem odmoru, gdje dobiva obavijest da ga treba Marko Lukić.
Javlja se, a Marko Lukić mu kaže da odmah dođe u Zagreb, jer se moraju oko nečega dogovoriti. Grabrić je
pretpostavljao o čemu može biti riječ i odmah dolazi i ne sanjajući da je prekinuo odmor na koji više neće moći
 ići do godine 1996. Grabrić kaže: "Otada sam se uključio u obranu Domovine, a učinit će to i
moj otac i brat, tako da nas trojica imamo 18 godina sudioništva u Domovinskom ratu i 15
odličja". Dakle, susret s Markom Lukićem  uvjerit će ga da je bio u pravu glede pretpostavke
zašto ga treba. Predloženo mu je da preuzme jednu od zapovjednih dužnosti u sklopu prvog
tečaja za hrvatsko redarstvo. Odmah je shvatio da je važno brzo osposobiti tu skupinu
mladih ljudi, kako bi bili kadri obavljati zadaće zaštite institucija države i važnih objekata.
Ivan Grabrić će Marku Lukiću sugerirati koje ljude da uzme, koji su kadri obaviti ovaj važan
posao. Uz već spomenute Marka Lukića, Tomislava Radičevića,  Darka Rukavinu, Gentu
Međugorca, te Miralema Alečkovića, Stjepana Bingulu, Stjepana Cifreka, Gorana
Cmrečaka, Vladimira Čepeka, Dražena Damjanovića, Saše Došenovića, Zdravka Duvnjaka,
Ivana Ercega, Vladimira Fabera, Jozu Grgića, Josipa Grubišića, Renatu Glavać, Krešu
Kancira, Mirka Kirina, Zdravka Kralja, Božu Kosanovića, Đuru Lolića, Mladena Markaća,
Ranka Posavca, Dragutina Perkovića, Branka Puderlja, Vladimira Rajningena, Josipa Strmotića, Stjepana
Spajića, Damira Stričaka, Mladena Štampar, Tihomira Štorga, Zvonimira Totara i Danu Trkulju, Gabrić će
pripremiti nastavni plan i program za tečaj. Većina njih sudjelovat će u realizaciji toga plana i programa, i to,
kao što ćemo vidjeti, ne samo u teorijskom dijelu nego i u praksi. Bit će potrebno samo dvanaest dana da
polaznici tečaja i njihovi zapovjednici na djelu pokažu što mogu učiniti i za što su se kadri žrtvovati. Od toga,
17. kolovoza 1990. polaznici tečaja više se neće moći tretirati na dotad zamišljen način, jer oni će se naći u
okolnostima koje su sve drugo, samo ne policijski poslovi. Početak tzv. "balvan revolucije" uvjerio je mnoge da
se ništa u Hrvatskoj neće odvijati mirno, te da je očito da se preko i uz pomoć pobunjenih Srba želi
onemogućiti normalan proces uspostave višestranačja i demokracije.
Prvi pravi sastanak na kojemu su se okupili ljudi iz zapovjedništva tečaja i voditelji nastave, održan je 1.
kolovoza u Svetošimunskoj. Tu su podijeljene dužnosti i određeno je tko će što raditi. Treba se vratiti u to
vrijeme da bi se shvatilo kakva se u pravom smislu te riječi revolucionarna promjena spremala u dotadašnjoj
policiji. Ovo prije svega treba razumjeti i tako da je uvođenje demokracije i promjena sustava na području bivše
Jugoslavije mnogo složeniji proces nego u bilo kojoj državi u Europi, osim, naravno, zemalja bivšeg Sovjetskog
Saveza. Promjenu odora i znakovlja, koja se najavljivala i koja je bila potpuno normalna, dio ljudi u dotadašnjoj
policiji tumačio je na najgori mogući način i bilo bi pogrešno reći da je taj otpor bio samo u pripadnika srpske
nacionalnosti. Pripadnici tečaja stalno ističu da je među njihovim zapovjednicima bilo ljudi srpske nacionalnosti
koji su se zdušno prihvatili posla. Ističu ih čak i kao zaista profesionalne ljude od kojih su dosta naučili.
Josip Manolić kaže: "Mi smo tada išli forsirano na ustrojavanje ili, bolje rečeno, na njihovu izobrazbu uz
jačanje, odnosno davanje važnosti vojno-policijske izobrazbe tih novounovačenih kadrova redarstvenika. Htjeli
smo pokazati važnost, pa sam ja isforsirao da k njima dođe predsjednik države i da im se obrati. On se pojavio
u prvoj generaciji hrvatskih redarstvenika u njihovoj školi u Maksimiru, u Svetošimunskoj. Time se isto tako
htjelo naglasiti da nije riječ samo o čistim policijskim snagama nego da se radi o obrambenim snagama u u
formi i organizaciji policije, kao tada jedino moguće formacije kojom je republika mogla upravljati". Dakle, samo
tri dana nakon što su se u Svetošimunskoj okupili prvi hrvatski redarstvenici 8. kolovoza u Svetošimunskoj se
pojavio predsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Mnogi koji su tada čuli riječi prvoga
hrvatskog Predsjednika kažu da im one i danas odzvanjaju u ušima i da je taj govor ono što im je bio pravi
putokaz u budućem radu.
Obraćajući se postrojenim prvim hrvatskim redarstvenicima dr. Franjo Tuđman je, uz ostalo, rekao: "Pred
vama, koji ste dragovoljno stupili u ovaj prvi tečaj Škole unutarnjih poslova Republike Hrvatske, velika je i
odgovorna zadaća. Vi morate biti pravi predstavnici nove demokratske suverene vlasti Hrvatske i zadobiti
povjerenje ljudi. Morate biti odlučni i odrješiti, nepomirljivi, ali krajnje uljudni i kulturni. Svaki čovjek mora vas
osjetiti kao svojeg čuvara, kao svoga predstavnika. I u tom smislu, ja vas molim, ali i zapovijedam, da se
pojavite na ulicama, u selima i gradovima, i da budete ono što će od vas zahtijevati vaš ministar i što će
vrhovništvo Hrvatske zahtijevati - da budete zaista jamstvo mira i poretka Republike Hrvatske".
U četvrtak 9. kolovoza u "Večernjem listu" se kaže: "Uza zvuke Lijepe naše i podizanjem hrvatske zastave u
rano zagrebačko jutro, počasna jedinica i polaznici prvog tečaja Ministarstva za unutarnje poslove Republike
Hrvatske pozdravili su predsjednika Republike dr. Franju Tuđmana. Predsjednik je svoj posjet počeo dobro-
došlicom redarstvenicima - pripravnicima i govorio im o važnosti njihove službe, pogotovo u današnjim
prilikama.
 'Redarstvena služba ili policija, kako se zove u europskim zemljama, ima veliku važnost u svim zemljama
svijeta - rekao je dr. Franjo Tuđman. - U ovdašnjim i sadašnjim prilikama, naročito. Dosad nažalost, stjecajem
povijesnih okolnosti u Hrvatskoj ta služba nije uživala ugled u narodu onakav kakav treba imati. Na vama je da
zajedno s novom hrvatskom demokratskom vlašću, hrvatskim vrhovništvom, vratite ugled i toj službi.'
 'Vi trebate biti čuvari mirnog sna naših građana, čuvari blaga naših ljudi, ali i čuvari ustavnog i pravnog
poretka Republike Hrvatske. Ne sumnjam da ćete vi, koji ste dobrovoljno stupili u ovaj prvi tečaj Škole
unutarnjih poslova Republike Hrvatske, tu dužnost obaviti na zadovoljstvo i vlasti i naroda Republike Hrvatske.
Pred vama je velika i odgovorna zadaća.'
 'Vi morate ovladati ne samo vještinom i znanjem svoga posla, vi morate biti i pravi predstavnici nove
demokratske i suverene vlasti Republike Hrvatske. Vi morate zadovoljiti na službi, ali morate zadobiti
povjerenje naših ljudi, svakog našeg čovjeka, od djeteta, žena, do muškaraca i čitavoga naroda. Morate biti
 odlučni i odrješiti, nepodmitljivi i nepomirljivi u vršenju svoje službe, ali morate biti krajnje
uljudni i kulturni.'
Na kraju je dr. Franjo Tuđman prvim hrvatskim redarstvenicima zaželio 'uspjeh u radu i
uspjeh u životu'.
 Nakon obilaska postrojbe, predsjednik dr. Franjo Tuđman je u nazočnosti člana
Predsjedništva Josipa Manolića, ministra za unutarnje poslove Josipa Boljkovca i njegovog zamjenika Perice
Juriča, razgovarao s predstavnicima Obrazovnog centra za unutarnje poslove o programima, planovima i prije
svega o poboljšanju života i rada budućih redarstvenika."
 Robert Vulić, jedan od onih koji je toga dana ponosno stajao u stroju pred predsjednikom Republike Hrvatske
dr. Franjom Tuđmanom, kaže: "Već nekoliko dana nakon proslave pobjede demokracije, jedinstva i svijesti
hrvatskog naroda, na izborima u proljeće 1990., održane 30. svibnja na Jarunu u Zagrebu, uslijedila je
zapovijed predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o ustroju prve hrvatske oružane postrojbe".
Ovome Robert Vulić dodaje: "Ispravnost pristupa ustroju prve oružane formacije kroz tečaj za prve hrvatske
redarstvenike dokazala se već nekoliko tjedana poslije, a zahvaljujući tadašnjoj državnoj politici još vrlo mlade
hrvatske države. Tako su izbjegnute i sve daljnje zamke, čija je svrha bila legaliziranje napada na Hrvatsku". O
samom danu postrojavanja pred prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, Vulić se prisjeća:
"Sukladno izdanoj zapovijedi, sada već legendarnog 5. kolovoza 1990. u Zagrebu na prostoru današnje
Policijske akademije, a u ono vrijeme nadomak zloglasne kasarne jugovojske 'Borongaj',  zapovjedništva
ratnog zrakoplovstva tzv. JNA i vojne bolnice, ispod hrvatskoga stijega postrojeno je 1.800 hrvatskih mladića iz
cijeloga svijeta. Tri dana poslije, 8. kolovoza, smotru postrojbi tečaja hrvatskih redarstvenika izvršio je
predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Dio govora zauvijek će ostati zabilježen na spomen-
obilježju koje je otkriveno u povodu 6. obljetnice ustroja tečaja kao putokaz svim budućim generacijama
Hrvatske policije školovanima u Policijskoj akademiji".

 Kada se govori općenito o definiciji rata i o tome koji su njegovi razlozi, često se brkaju uzroci i povodi,
odnosno izgovori za uporabu oružja i sile, nakon što su iskorištena politička sredstva. Analizirajući ono što se
zapravo dogodilo na području bivše Jugoslavije, može se reći da na strani koja se od prvoga časa odlučila za
rat nije niti pokušavano ništa političkim sredstvima. Politička sredstva kod onih koji su se na rečenom području
odlučili za rat iskorištavana su isključivo da se nađu razlozi i opravdanja za taj rat. Pri tome se počelo s
primjenom do tada neviđene promidžbe koja se koristila uglavnom izmišljenim događajima iz prošlosti od
Kosovske bitke do Drugoga svjetskog rata. Najviše su u tome sudjelovali mediji koji su se stavili u službu te
velikosrpske politike, a najviše i najčešće, tomu je služila beogradska televizija. Kopalo se po prošlosti,
posebice onoj iz Drugoga svjetskog rata, pri čemu se svim sredstvima išlo na dokazivanje hrvatske
genocidnosti i ustaštva, te pripadnosti cijelog hrvatskog nacionalnog korpusa fašizmu. Pod izlikom da se čuva
Jugoslavija, bratstvo i jedinstvo, stečevine socijalističke revolucije, Srbi su uzeli na sebe ulogu zaštitnika tih
tzv. tekovina. Izmišljajući i napuhujući grijehe drugih naroda iz Drugoga svjetskog rata, Srbima su svi bili
protivnici, a posebice Hrvati. Zaboravljali su se pri tome evidentni hrvatski antifašizam i sudjelovanje u
narodnooslobodilačkoj borbi i činjenici da je do kolovoza 1944. većina partizana bila iz današnje Republike
Hrvatske. Zaboravljalo se pri tome da do tog kolovoza godine 1944.  istočno od Drine nije gotovo ni postojao
partizanski pokret i da će nakon prelaska Drine spomenutog mjeseca, Tito amnestirati četnike i pretvoriti ih u
partizane.
 U svojem silnom antifašizmu, koji je u Srbiji zapravo bio mizeran, oni su se i u agresiji na Hrvatsku oslanjali na
četništvo, koje se ponovno rodilo u krilu i zaštiti tzv. JNA, odnosno njezinih službi i njezina promidženog stroja.
Čisteći tzv. JNA od časnika nesrba, ta je tzv. vojska krenula putem otvorene mržnje prema svemu nesrpskom.
Bio je to put bez povratka, a za onoga tko će zamijeniti kolektivnog zapovjednika te vojske izabran je Slobodan
Milošević, čime je riješeno političko pitanje vođenja agresije. Srbi u Hrvatskoj našli su se u ulozi koju si nisu
nikada smjeli dopustiti, a to je da su postali oružje velikosrpske politike i da je svim njihovim aktivnostima
upravljano iz Beograda.
 Nova, demokratski izabrana višestranačka vlast, ničim nije izazivala domaće Srbe, a kao primjer navest ćemo
vijest neutralnog izvora, objavljen 26. srpnja 1990. na londonskom BBC-u, pod naslovom "Čemu srpska
pobuna?".
 U povodu proglašenja amandmana na Ustav Republike Hrvatske i Srpskog sabora u Srbu, održanog 25.
srpnja, BBC je objavio sljedeći komentar: "Ima li se na umu da prihvaćenim amandmanima nije mijenjana
sporna ustavna definicija Hrvatske Republike, a samim tim Srbi nisu izbrisani iz Ustava, osnutak svesrpskog
Sabora u Hrvatskoj, na dan kada su se na tako važnom zasjedanju okupili zastupnici legalnog, na slobodnim i
demokratskim izborima izabranog Sabora, može se protumačiti samo kao daljnje produbljivanje već dubokih
nacionalnih podjela. Za predsjednika Srpske demokratske stranke, akademika dr. Jovana Raškovića taj je dan
označio početak pobune srpskog naroda. Predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman, međutim, u svojem je
prilično emotivnom govoru u Saboru skupove, kako je rekao, tobože ugroženog srpskog pučanstva u
 Hrvatskoj, proglasio dijelom scenarija koji ide za tim da se Hrvatska kosovizira i
destabilizira, da se izazove nužnost vojne i oružane intervencije i tako sruši legitimno
izabrana i od golemog dijela Jugoslavije priznata vlast u Hrvatskoj. No, kako je upozorio
Tuđman, nitko se ne treba nadati da će moći provoditi svoju suludu, fanatičnu i nerealnu
politiku, ili pak ono na što ga neki scenaristi obvezuju".
 Toliko o tomu kako u svijetu nisu ništa znali o onome što se u nas događa. Naprotiv,
izuzetno su dobro znali, no koristili su se tim svojim znanjem samo za ostvarivanje svojih
interesa.
 Da je otvoreno nezadovoljstvo prema svemu što ima i najmanji hrvatski predznak dolazilo
od Srba, dokazuje i pismo koje je potpisalo pedeset djelatnika milicije iz Knina. Pismo su uputili 3. srpnja 1990.
saveznom sekretaru unutrašnjih poslova Petru Gračaninu, izražavajući nezadovoljstvo zbog najavljene
promjene naziva i odora. Oni prvo pitaju Petra Gračanina da li Savezni sekretarijat "ima još bilo kakve
kompetencije na čitavom teritoriju SFRJ (...) s obzirom na pasivan odnos prema onome što se nama radnicima
milicije srpske nacionalnosti događa u Hrvatskoj".
 U tom pismu oni dalje nastavljaju: "Dopustili ste da nas nova ekstremna Vlada Hrvatske skida s položaja zbog
naše srpske narodnosti kao da je to najnormalnija stvar. Nude nam stvari koje može prihvatiti samo čovjek koji
nema stava, karaktera i ponosa. Ta ponuda se sastoji u promjeni uniforme s koje se brišu simboli
socijalističkog obilježja i s izgledom i novim obilježjima, koja asociraju na uniformu koju su nosili vojnici
(ustaše) bivše NDH. Nudi nam se tradicionalni naziv redarstvo, a ukida milicija. Dobro je poznato da je taj
naziv bio samo za vrijeme zloglasne NDH. Pod nazivom redarstvo poklano je 700.000 nedužnih Srba, Židova i
rodoljubnih Hrvata. Zaboravljaju se mnoge stvari kao i to da je narod u Kninskoj Krajini oduvijek imao svoj
ponos i dostojanstvo, te da je prema broju stanovnika dao najviše boraca za ovu Jugoslaviju i da su mnogi od
njih ostavili kosti na Sutjesci, Neretvi i širom zemlje za dobrobit nas koji ostajemo. Mi radnici milicije srpske
nacionalnosti dio smo tog naroda i palih boraca za slobodu i smatramo najvećom izdajom svoga naroda ako
prihvatimo ponuđena obilježja i naziv redarstvo. Nadamo se da tako razmišljaju i radnici milicije hrvatske
nacionalnosti i da će se solidarizirati, jer mi bismo se sigurno borili protiv zla zvanog četništvo, pa vjerujemo da
i njima smetaju proustaške ideje i da će se protiv njih boriti. Nadamo se da će Savezni sekretarijat unutrašnjih
poslova nešto učiniti. Uvjeravamo vas da ćemo ostati dosljedni u svojim stavovima".
 Toga dana, kada su u Kninu krenuli u otvorenu pobunu i kada to više nisu bile verbalne prijetnje, dr. Franjo
Tuđman je dao izjavu za javnost u kojoj kaže: "Događaji koji su se danas zbili u tri općine, u Benkovcu, Kninu i
Gračacu, nisu nas iznenadili. Mi smo znali za scenarij koji je pripremao metež u Hrvatskoj. Metež, koji ide za
tim da sruši demokratsku vlast u Hrvatskoj, a potom i u Sloveniji... Danas sam razgovarao dva puta s
predsjednikom Predsjedništva SFRJ gospodinom Borisavom Jovićem. Upoznao sam ga da se šire glasine, da
je vojska već u pokretu, a osim toga upoznao sam ga i s tim da je riječ o tome da su dva vojna zrakoplova
presrela helikoptere Ministarstva unutarnjih poslova, prema tome onemogućili organe unutarnjih poslova
Hrvatske da obavljaju svoju redovnu dužnost na osiguranju mira, jer je rulja u Gračacu prodrla u općinu i
onemogućila tamo rad redovnih organa unutarnjih poslova. Gospodin Jović me je u drugom razgovoru
obavijestio da vojska nije dobila nikakav nalog za pokretanje i da general, koji je izjavio da će vojska
intervenirati ako jedan čovjek u Hrvatskoj padne, nije za to imao ovlaštenja i da to uzmem kao da nije rečeno.
 Međutim, unatoč tome i radio Knin i TANJUG su najprije javili da je vojska na ulicama Knina i da se tobože
bratimi s narodom i da je predsjednik Općinske skupštine Knin proglasio ratno stanje. Malo kasnije sam
TANJUG je to demantirao. To znači da događaji koji se zbivaju u Hrvatskoj ne teku baš sasvim po scenariju.
Vjerojatno je po prvom scenariju trebala vojska nastupiti, isto tako je vjerojatno trebalo objaviti takvo
izvanredno stanje da bi bilo opravdanja za nastup vojske, a onda su uvidjeli da je to odveć suludo i da bi to
vodilo u ponor građanskog rata i ne samo građanskog rata, nego da bi to bio definitivan slom mogućnosti
suživota hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj, pa i ne samo u Hrvatskoj nego i u Jugoslaviji, pa prema tome
i kraj Jugoslavije. Pozivam hrvatsko pučanstvo da sačuva mir, da ne bude uznemireno. Pozivam srpsko
pučanstvo u Hrvatskoj da sluša glas onih razboritih među sobom kakvi su mi se obraćali ovih dana, da ne
nasjedaju provokatorima i onima koji ih izvan Hrvatske pozivaju na nekakve referendume i na nekakve
ustanke, jer za to nema nikakvih razloga".
 Da bismo bolje razumjeli sve ono što se događalo u vezi s pobunom Srba u Kninu, podsjetit ću na jedan
razgovor koji su 27. kolovoza 1990. vodili predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović i savezni sekretar za
narodnu obranu general Veljko Kadijević. Kako u svojoj knjizi "Posljednji dani SFRJ" Borisav Jović na stranici
159. kaže da je on "generala Kadijevića informirao da ima povjerljive informacije da rukovodstvo HDZ-a i
Hrvatske stoji na čvrstom opredjeljenju da zahtijeva konfederalno uređenje SFRJ". Na sljedećoj stranici iste
knjige isti taj Borisav Jović kaže: "Kažem Veljku da bih ih ja najradije isterao silom iz Jugoslavije (riječ je o
Sloveniji i Hrvatskoj, nap. a.) jednostavnim presijecanjem granica i proglašenjem da su se sami doveli u tu
situaciju, ali ne znam šta da radimo sa Srbima u Hrvatskoj. Nisam za primjenu sile, nego da ih stavimo pred
svršen čin". Kadijević je bio za, ali je Borisava Jovića zabrinjavalo kako da u Predsjedništvu SFRJ za tu odluku
osigura većinu.
 O danu o kojem govorimo, dakle, o 17. kolovozu 1990., u već rečenoj knjizi na stranici 178., Borisav Jović
kaže da se nalazi na odmoru u Nikšiću, kamo ga zove Petar Gračanin, savezni sekretar za unutrašnje poslove,
da hitno dođe, jer se "usložnjava situacija". Petar Gračanin ga je informirao o događajima u Kninu i o tome da
se kninski Srbi spremaju za referendum o autonomiji, a i da bosanska Krajina prijeti da će se pridružiti kninskoj
Krajini. Prijete, po toj informaciji, i Srbi iz Stare Pazove da će krenuti u pomoć Srbima u Kninu. Borisav Jović
kaže: "Opća je gužva, prijeti krvoproliće, hrvatske vlasti su odlučne da Srbima ne dopuste referendum". Dalje o
razgovoru s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom na istoj stranici,  Borisav Jović kaže:
"Taman što je otišao Pera Gračanin, zove me Tuđman telefonom. Sav uzbuđen. - Molim vas lijepo, ovo je
nedopustivo, jesmo li mi demokratski izabrana vlast ili nismo? Nama se ne da da vršimo legalnu vlast! - O
čemu se radi? - pitam ga. - Vojni su avioni 'Mig' presreli dva naša helikoptera i prisilili ih da se vrate i slete,
tenkovi iz Slovenije kreću prema Hrvatskoj. Radi se po scenariju sačinjenom u Beogradu da se obori legalna
hrvatska vlast. - Jedva sam ga ućutkao. Dobro da se uplašio. Obećao sam mu da ću pogledati o čemu se radi i
javiti mu se.
 Iz razgovora s Veljkom Kadijevićem proizlazi da skoro ništa nije istina. Migovi nisu uzlijetali, helikopteri su
vraćeni telenalogom jer su skrenuli s odobrene maršrute. O tenkovima iz Slovenije nema ni govora. Ko koga
plaši i zašto, ne znam. Očigledno Tuđman sprovodi utvrđenu politiku satanizacije JNA".
 U Svetošimunskoj svi polaznici tečaja i njihovi zapovjednici obavljali su u ta prva dva tjedna redovni program i,
naravno, svakodnevno slušali i pratili što se događa, posebice na područjima sa srpskom većinom, koja su
svakim danom sve više bila krizna. Polaznik tečaja prvi hrvatski redarstvenik Ante Berić govori nam o jednoj
aktivnosti koja je prethodila kninskoj pobuni: "Zapovjednik Marko Lukić pozvao je Ivana Markešića i mene da
nas nekoliko pokuša izvidjeti situaciju oko Knina. Marko Lukić je s ministrom Josipom Boljkovcem to dogovorio
i mi smo krenuli u civilu s dva automobila. U jednom je automobilu bio Pero Sučić i neki Mihaljević iz
Vinkovaca, a u drugom smo autu bili Ivan Markešić, Željko Bačić i ja. Išli smo svatko sa svojom skupinom
izravno u Knin. Sve smo prošli i vidjeli i svaka je skupina o tome podnijela iscrpan izvještaj. Napisali smo svoje
viđenje kako to sve zajedno dolje izgleda: Mi smo uspjeli proći, iako smo na automobilima imali naljepnice
HDZ-a. Kada je ministar Josip Boljkovac primio izvješće, rekao je Marku Lukiću 'da sam dao zlata nekom
starom udbašu koliko je on težak, on to ne bi učinio'. Ante Berić danas, deset godina poslije, iskreno dodaje:
'Ne bih ni ja danas to učinio. Uzmite, da su nas uhvatili, razderali bi nas'."
 Prema informacijama koje su imali u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, u Golubiću kod
Knina, u barakama, vježbalo je stotine pripadnika četničkih formacija. Zamjenik ministra, Perica Jurič, kaže:
"Ja sam imao podatke da ih tu uvježbava Željko Ražnjatović - Arkan. Bilo je tu od beogradskih kriminalaca do
najelitnijih pripadnika Državne sigurnosti, koji su školovani u Institutu za bezbednost u Beogradu, koji je bio
rasadnik terorističkih kadrova u čitavom svijetu. Dakle, elita svjetskog terorizma školovana je u Beogradu u
tom institutu".
 O pokretanju hrvatskih helikoptera prema žarištu pobune, prema Kninu, zamjenik ministra MUP-a Perica Jurič
kaže: "Nitko nije znao, nikakva kontrola leta, apsolutno niti jedna osoba nije znala cilj toga putovanja, ni razlog
zbog kojega su ti aparati došli gore u Šimunsku. Jedan, pa drugi, pa treći, pa iz Šimunske opet u Lučko. Pa
smo tovarili opet neki materijal, pa smo se onda opet vratili u Šimunsku. Onda smo preko Zagreba letjeli i išli
dolje prema jugu. Sletjeli smo u Ogulinu, gdje smo napravili stanku. Kada smo uzletjeli, piloti su dobili
informaciju da je odredište Zadar. Potom su se pojavili migovi tzv. JNA s prijetnjom da će rušiti helikoptere ako
se ne vratimo natrag. Tako, što se tiče ciljeva našeg putovanja, nitko ne može tvrditi da je znao cilj tog
putovanja, ni pravac leta tih aparata. Oni su letjeli i ranije i nije to, dakle, bilo ništa neobično, ni iznimno. Ono
što su ljudi u Šimunskoj pretpostavljali jest da se ide u Knin, jer je njima Knin bio simbol, izvor tog četništva, tog
terora koji je bio izražen prema Hrvatskoj. Oni su htjeli ići tamo obračunati se s tim teroristima".
 Na vijesti koje su dolazile iz Knina, u Svetošimunskoj je, naravno, polaznicima tečaja dano na znanje da će se
ići na teren, ali nitko nije otvoreno govorio o Kninu. Ako je sve što se do tada u tih prvih dvanaest dana
događalo bila teoretska nastava, sada će sve što su učili biti moguće primijeniti u praksi. Nakon polijetanja
naših helikoptera, Ivan Grabrić će dobiti zadatak da s pet autobusa prvih hrvatskih redarstvenika krene na
krizno područje. Onih koji su dobili zadatak da krenu bilo je oko dvije stotine i pedeset. Cilj je razbijanje
barikada na području Obrovca, Benkovca, Gračaca, Knina i Donjeg Lapca. Drugoj skupini, koju vodi Ranko
Posavec, cilj je područje Gospića, a trećoj Banovina, odnosno područje Petrinje, Hrvatske Kostajnice, Dvora
na Uni, Gline i Vojnića. Zadaća svih redarstvenika koji izlaze na teren jest uklanjanje barikada i uspostavljanje
nesmetanog odvijanja prometa. Ostalim prvim hrvatskim redarstvenicima zadaća je čuvanje važnih objekata u
gradu Zagrebu, kao što su Sabor, Banski dvori, TV Zagreb i drugih.
 Skupina koja će krenuti prema jugu naići će na kolone turista koji su u velikom broju napuštali Hrvatsku, i to je
u pravom smislu riječi bio kraj turističke sezone. Na cesti su nastali veliki zastoji i neopisiva gužva.
Redarstvenici su pod punom opremom uspjeli proći. Najprije stižu u Gospić, gdje će se zadržati jedan dan i
jednu noć i gdje će stupiti u vezu sa zapovjednicima policije iz Gračaca, koji su u Gospić došli na pregovore.
Pregovori će uroditi plodom i ovi iz Gračaca pristaju da se maknu balvani.
 Nakon Gospića preko Brinja i Senja dolaze na područje Zadra. Putem izazivaju veliki interes u ljudi koji vide
da je to sada neka druga vrsta čuvara javnog reda i mira. Oni koje zatjču u policijskim postajama, iako je
kontakt potpuno korektan, smatraju da su oni tu došli nekoga hapsiti ili zatvarati. Tako Srbi pripadnici milicije,
ali i Hrvati jugoslavenski orijentirani, šire laži o tome da će se smjenjivati, pa čak i likvidirati. Naravno, da to nije
bio cilj ovih aktivnosti i nikomu nije pala ni dlaka s glave. U Kninu, Obrovcu i Benkovcu vladala je, međutim,
histerija i kolale su dezinformacije, kojima je bila svrha strašenje Srba od hrvatskog redarstva. Jedna od čestih
dezinformacija glasila je da se "hapse ugledni Srbi", ili "redarstvenici kolju srpsku nejač".
 Ivan Babić ostat će u Svetošimunskoj, o čemu kaže: "Prva akcija dok smo bili u Svetošimunskoj, bila je u
vrijeme događaja u Kninu 17. kolovoza. Tada sam ja dobio zadatak da zapovijedam stražom koja je ostala u
Svetošimunskoj, a ostali su vodovi koji nisu otišli na teren, bili raspršeni po gradu Zagrebu, gdje im je bila
zadaća čuvanje važnih objekata. Bilo je naznaka da bi se mogao dogoditi udar na legalno izabranu vlast.
Dakle, u Svetošimunskoj je ostao samo jedan vod prvih hrvatskih redarstvenika kojima sam ja zapovijedao".
 Damir Dujić, prvi hrvatski redarstvenik iz Nuštra, naći će se 17. kolovoza u helikopteru kao jedan od
desetorice dragovoljaca. O tome kaže: "Nitko nije rekao kamo se ide, no to se osjećalo. Javljali su se i željeli
su ići svi. Išlo se sa srcem. Kada smo, nakon kratke stanke poletjeli iz Ogulina, iz zrakoplova jugovojske
zapovijeđeno nam je da se vratimo ili da će nas rušiti".
 Milenko Turudić - Cigo, prvi hrvatski redarstvenik iz Cerića kaže: "Znam da je zapovjednik bojne Tomo
Radičević rekao da trebaju dragovoljce i svi su odreda željeli biti dragovoljci. Ljudi su izmišljali da znaju
borilačke vještine samo da idu. Kako su se javili svi, morao se naći neki drugi kriterij, naime da to budu ljudi
koji nešto znaju o tom kraju oko Knina. Ja sam prije rata s firmom 'Graditelj' radio dolje oko Knina i u Kninu, pa
sam zato izabran. Poznavao sam i te zgrade, policije i zatvora. Bilo je to prvi puta da se netko suprotstavio
Srbima i taj je događaj pokazao da se neće trpjeti pobuna i nered".
 O tome što je pokazivanje kakve-takve snage i moći, ili, kako se kaže u narodu, "i mi konja za trku imamo",
najbolje svjedoči Perica Jurič, koji kaže: "To što smo mi učinili bilo je na razini blefa. Na razini jedne taktičke
varke. To je zapravo bilo  nastojanje da se uvjere ljudi, prije svega u hrvatskoj Vladi, da ih se upozori na
opasnosti koje nas čekaju. Najveći broj ljudi u hrvatskoj vladi nije vjerovao što može biti. Mislili su sve će ići
kao po loju. Kada se dogodio ovaj izgred, dakle, kada je vojno zrakoplovstvo jugovojske zaprijetilo vojnom
intervencijom po pripadnicima MUP-a, tada su se ovi dozvali pameti. Postalo im je tada jasno da moraju dati
više sredstava za unutarnje poslove koji su tada nosili oba resora, i obranu i javni red i mir, te državnu
sigurnost. Dakle, eto, tri resora bila su u jednom. Uglavnom, mi smo tada dobili mnogo više sredstava. Tada
smo bili u poziciji i opremanja svojih jedinica, ali sve u okvirima zakonskih propisa. Naime, moja je procjena
bila da će se dogoditi ovaj izgred koji se dogodio. Taj je izgred bio za Hrvatsku dobar, jer je on pokazao i
prema svijetu i ovdje u zemlji pravo lice jugovojske". Ove su činjenice brzo shvaćene, a informacija o tome da
su migovi jugovojske zaprijetili rušenjem helikoptera republičkog MUP-a, koji su se nalazili na legalnom
zadatku da uvedu javni red i mir na području koje se odmetnulo, obišle su svijet. Oni koji su se bavili analizom
zbivanja na području bivše Jugoslavije konstatirali su činjenice, a vrh te tzv. JNA pokušao je najprije sakriti ili
iskriviti istinitost događaja, a onda kada bude davao priznanje, ono će biti neuvjerljivo. Bilo kako bilo, svijet je
počeo ipak prepoznavati pravu stranu odakle dolaze problemi i shvaćati na što su sve spremni tzv. JNA i
politički vrh Srbije i SFRJ.
 O izboru za odlazak u Knin Ante Bošković kaže: "Perica Jurič, zamjenik ministra, nije nam rekao kamo se ide,
nego da mu treba desetak momaka, koji su i fizički i mentalno spremni. Treba one koji mogu vladati situacijom
u danom trenutku".
 Miroslav Čolak iz Širokog Brijega sjeća se da su autobusi  kojima su krenuli ostali u području Gospića i Zadra
na terenu jedanaest dana, nakon čega su se vratili u Svetošimunsku. Ne može se reći da su se vratili svojim
redovnim poslovima učenja i vježbi, jer u Hrvatskoj nakon 17. kolovoza 1990. više ništa neće biti redovno.
 Skupina prvih hrvatskih redarstvenika u kojoj je bio Miho Caput bit će upućena u Karlovac, gdje će se smjestiti
u policijsku postaju, odnosno u športsku dvoranu te policijske postaje.
 Vinka Zlomislića iz Raktnog kod Širokog Brijega i skupinu prvih hrvatskih redarstvenika vijest o tome da se
sprema odlazak na teren zatekla je u maksimirskoj šumi, gdje su vježbali. Dok su stigli u Svetošimunsku,
helikopteri su već odletjeli, a njima su pričali da je bilo onih koji su htjeli dati 100 njemačkih maraka da im se
prepusti mjesto u helikopteru. Damir Jenjić iz Sinja s onima koji su ostali radio je na osiguranju važnih
objekata, od Sabora do Radiotelevizije Zagreb. Nakon obavljena posla dežurstva i osiguranja, vraćali bi se u
Svetošimunsku i nastavljali s obukom, odnosno svojim redovnim poslom.
 Rudika Pucelj iz Jarmine našao se među onima koji su autobusima išli prema Gospiću i o tome kaže: "U
Gospić se išlo s 10-15 sutobusa i tu smo u Gospiću prespavali. Nakon toga smo krenuli prema Kninu, no
vraćeni smo natrag. Tada su vođeni pregovori, a mi smo ostali u području Zadra. Znam da je jedna skupina
išla preko Plitvica" .
 Ivan Živković iz Retkovaca sjeća se da je na znak uzbune bilo dovoljno četiri minute da se svi pod punom
opremom pojave u stroju i da su spremni za polazak. Kada su se pojavili autobusi toga, 17. kolovoza, znali su
da se nekamo ide. Na kraju, njega će zapasti čuvanje skladišta oružja i streljiva od Ministarstva unutarnjih
poslova. Nije znao na koju mu je stranu otišao brat Stjepan, no tek nakon njegova povratka saznat će da je
raspoređen u Gospić.
 Mijo Teskera iz Kijeva kaže da su u helikopterima kojima su letjeli u Knin bila trojica s njihova područja, i to
Srećko Pešut, Vinko Martinović i Joško Lačić. Mijo Teskera naći će se u skupini koja je išla za Korenicu, no,
budući da nisu mogli dalje, vraćaju se u Karlovac. Njegov sumještanin Ivica Ercegovac naći će se na
osiguranju Radio Zagreba u Jurišićevoj ulici broj 4.

 Pejo Radoš iz Johovca kraj Doboja bit će s onima koji su osiguravali Sabor i Predsjedništvo.
 Davor Pelegrin iz Gornje Jelenske kod Popovače o tim danima priča: "Zapovjednik moje satnije bio je Goran
Cmrećak, mladi fini gospodin kojega se i danas rado sjećam. Kada su nam podijelili streljivo, to nas je sve
stavilo odmah u ozbiljnu situaciju. Krenuli smo autobusima prema Karlovcu i onda prema ovim mjestima na
Baniji, gdje je bilo to "događanje naroda".
 Stanko Batur opisuje taj dan 17. kolovoza riječima: "Negdje u popodnevnim satima u vrijeme odmora dana je
uzbuna. Rečeno nam je ukratko što se događa i da stižu autobusi. Dobili smo bojevno streljivo i napravljen je
raspored kuda tko ide. Bio sam u skupini koja je do večere bila na čuvanju Televizije na Prisavlju. Nakon
povratka u Svetošimunsku odredili su nas da idemo za Gospić. Znam da smo išli u pratnji oklopnih vozila. Te
je noći strašno padala kiša. Stigli smo preko Karlovca i Korenice u Gospić, gdje smo odmah izvršili zadatak
čuvanja policijske postaje. Govorilo se o tome da postoji mogućnost da će postaja biti napadnuta. Sljedećeg
smo se dana vratili do Karlovca, a usput smo vidjeli da su nasve strane izlijepili plakate kojima pozivaju na
referendum". Riječ je o referendumu o autonomiji Srba u Hrvatskoj, koji je organiziran iz Knina. Na tiskovnoj
konferenciji koju je organizirala Srpska demokratska stranka      26. kolovoza u Kninu, član izborne komisije
Dušan Vještica izvijestit će o "rezultatima" referenduma. Prema njegovim riječima, u Donjem se Lapcu 160%
Srba očitovalo za autonomiju, a u Našicama 400%. U Negoslavcima kraj Vukovara rezultati su bili nešto
"skromniji" s tek 132%. Inače, referendum je započeo 19. kolovoza, a održavao se do 2. rujna, pa su se tako
Srbi mogli izjašnjavati bezbroj puta i do mile volje.
 Josip Dubravac, prvi hrvatski redarstvenik iz Semeljaca, mjesta nedaleko od Đakova bit će u skupini od 48
redarstvenika kojima će biti podijeljeno streljivo i koji će biti upućeni u Dvor na Uni. Josip Dubravac o tome
kaže: "Stigli smo u Dvor na Uni u kasnim večernjim satima, gdje smo raspoređeni po punktovima na kojima
smo kontrolirali promet. Tih smo dana oduzeli stotinjak kratkog i veći broj dugog oružja koje su ti ljudi tamo
imali bez ikakvih dokumenata.
 U autobusu smo se odmarali i spavali. Noći smo išli u zaklon jer su pucali na nas.
Pretresao sam jedan automobil u kojem je bila naka vreća i utvrdili smo da taj čovjek ima
potpuno novu strojnicu. Kada smo ga pitali za to, on je rekao da je to našao na otpadu, a da
mu to treba kao teret na drljači kada ravna i usitnjava zemlju".
 Vlada Republike Hrvatske, kako je izvijestila HINA, koja je dan prije u svijet poslala prve
vijesti, predložila je 18. kolovoza "Mjere za zaštitu ustavnog poretka" o kojima se istoga
dana očitovalo Predsjedništvo Republike Hrvatske. Predsjednik Vlade Stipe Mesić izvijestio
je članove Predsjedništva, Sabora i članove Vlade o mjerama koje su poduzete da bi se u
općinama Knin, Obrovac, Benkovac i Gračac vratio mir. Ministar unutrašnjih poslova Josip Boljkovac, prema
priopćenju Ministarstva informiranja, podnio je Vladi izvješće o razvoju situacije tijekom protekle večeri i noći
sa 17. na 18. kolovoza. Ministarstvo unutarnjih poslova naredilo je da se vrati oružje oteto iz
Policijske postaje u Kninu i njime je naoružan pričuvni sastav. Predsjedništvo Sabora
Republike Hrvatske smatra da je Srpska demokratska stranka dr. Jovana Raškovića
odstupila od svojeg političkog programa i stavila se u službu snagama izvan Hrvatske sa
svrhom da ugrozi demokratsku i legalno izabranu vlast u Republici Hrvatskoj.
 Iz toga vremena jedno viđenje događaja s druge strane odaslala je HINA u javnost
zahvaljujući činjenici da se među novinarima u Kninu našao Hinin izvjestitelj Mario Profaca.
On je u noći sa 17. na 18. kolovoza proveo na barikadama s pobunjenim Srbima i obišao
sve izlaze iz Knina prema Kijevu i Vrlici, prema Drnišu, prema Kistanju i Obrovcu, odnosno prema Benkovcu.
Od svih strana prema onome što je čuo "očekivao se snažan napad specijalaca Ministarstva unutarnjih
poslova Republike Hrvatske". Mario Profaca dalje kaže: "...a tisuće do zuba naoružanih civila srpske
nacionalnosti, skrivenih po šumama ili iza barikada na tim cestama, netremice su buljili u prekrasno nebo
osuto milijunima zvijezda u nastojanju da među treperavim zvijezdama zamijete odbljeske pozicijskih svijetala
velikoga broja helikoptera koji su, prema dezinformacijama lansiranim na valovima srpskog radio Knina,
tobože nadlijetali Bukovicu i mogli bi se prema tome svakog trena spustiti desantom specijalaca na kninsku
Krajinu". U tri sata u noći na završetku svojeg emitiranja tzv. srpski radio Knin završit će informacije viješću da
"Bukovicu nadlijeću helikopteri u velikom broju". Proširila se potom i vijest da su nepoznati ljudi ušli u radio
Knin i demontirali odašiljače i opremu kako ne bi pali u ruke neprijatelja.
 Dopisnik Hine nazvao je tijekom noći Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske i rekao im o tome
kakve se glasine šire kninskom Krajinom. Od zamjenika ministra dobit će informaciju da i do njih u Zagrebu
stižu kojekakve informacije. Hinin je dopisnik o tome izvijestio kolege iz Beograda, Podgorice i Novog Sada, ali
ništa više nije moglo prekinuti to ludilo, pa HININ izvijestitelj zaključuje: "Opet će noćas tisuće izmrcvarenih i
neispavanih rodoljuba srpske nacionalnosti iz ovoga kraja, očiju zakrvavljenih od neprospavanih noći, otići na
svoja stražarska mjesta, gdje će dočekati jutro s prstom na okidaču lovačkog karabina ili modernog
automatskog oružja, spremni da ga upere na svakoga neznanog došljaka. A odašiljač srpskog radio Knina
opet je na svojem mjestu odakle se normalno emitira već poznati program Srpske demokratske stranke".
 Posebni će izvjestitelj Hine u ponedjeljak 21. kolovoza javiti da se u Kninu relativno smirila situacija, te da su
mnogi novinari otputovali "sa zbrda -zdola skupljenim rezultatima referenduma o autonomiji Srba u Hrvatskoj,
koji na koncu to nije ni bio, a već prvog dana dao je pozitivne rezultate. Nešto prije ponoći naišla je gotovo
cijela treća smjena tvornice vijaka Knin, koja se počela okupljati ispred zgrade stanice javne sigurnosti u Kninu.
Uskoro su sve okolne ulice bile pretrpane parkiranim automobilima iz kojih su mnogi građani Knina hitali na to
 mjesto, gdje je bio dogovoren prosvjedni miting. Mnogi su došli naoružani puškama ili s
pištoljem za pojasom, jer su napustili svoja uobičajena stražarska mjesta, kad su čuli da će
na tom prosvjednom zboru govoriti Dušan Zelenbaba i dr. Jovo Opačić.
 Budući da je za pozornicu tog mitinga izabran ambijent kninske policije, mnogi su mislili da
je osnovni razlog za taj skup bila vijest objavljena u Dnevniku Hrvatske televizije, zapravo
izjava Ante Bujasa, sekretara Sekretarijata unutarnjih poslova iz Šibenika o suspenziji
trojice milicajaca iz Knina, Milana Martića, Mirka Čenića i Nikole Amanovića, jer su se pridružili ovim
samoorganiziranim stražama na prilazima Kninu, umjesto da se jave na dužnost u postaju Knin.
 Malo tko je mogao očekivati da će se Dušan Zelenbaba i dr. Jovo Opačić javno odreći dr. Jovana Raškovića,
suspendirajući njegove navodne pregovore s dr. Franjom Tuđmanom i proglasiti sebe jedinim legitimno
izabranim predstavnicima ovoga naroda. Govori održani te večeri pred Stanicom javne sigurnosti u Kninu,
imali su jasnu poruku upućenu prema hrvatskom vrhu, jer Opačić kaže: "Dok se ne uspostave takve političke
prilike i situacija da se na miru, na slobodnoj i nezavisnoj teritoriji vode pregovori o sudbini srpskog naroda,
dotle ostaje situacija ovakva kakva jest. Dotle ostaju barikade, dotle ostaje zveckanje oružjem i nošenje oružja.
Zelenbaba i Opačić izložili su, dakle, svojevrsne programske osnove Nacionalnog vijeća i strategiju glavnog
štaba za borbu za slobodu Srba u Hrvatskoj. U svojoj će zaslijepljenosti tvrditi, da je Knin toga trenutka bio
najveći srpski grad na svijetu".
 Događaji u Kninu i oko njega pokazat će nekoliko stvari kada je u pitanju nova, demokratska vlast. Prije svega
činjenica je da su prvi hrvatski redarstvenici upotrijebljeni na najbolji mogući način i da je hrvatska vlast
pokazala da neće ostati po strani i da neće tolerirati one koji žele ugroziti ustavni poredak. Poakazalo se da
tzv. JNA ne stoji izvan toga i da nije neutralna, već, dapače, da je i te kako umiješana, ali na strani onih koji
žele destabilizirati Hrvatsku i maknuti legalnu vlast. Sve će više biti dokaza da je oružje hrvatske Teritorijalne
obrane, kupljeno novcem hrvatskog naroda, ta ista tzv. JNA podijelila "golorukom srpskom narodu". Sve više i
sve jasnije pokazuje se da je na sceni provedba plana "velike Srbije" i da se za taj cilj ne biraju sredstva.
Potpora čelništvu nove, demokratske vlasti stizala je u to vrijeme sa svih strana gdje žive Hrvati. Poruke su
jasne i nedvosmislene i one su na liniji ideje da će hrvatski narod braniti svoju demokratski izabranu vlast,
odnosno svoju domovinu.
 U hrvatskom je Saboru 24. kolovoza dr. Franjo Tuđman na sjednici svih triju vijeća upozorio da je nova,
demokratska vlast suočena s urotom koje je svrha destabilizacija, kosovizacija i obaranje demokracije.
Postupcima koji se poduzimaju na udaru su Slovenija i Hrvatska, a krajnji bi rezultat trebao biti i gušenje
"demokratske preobrazbe u čitavoj Jugoslaviji". Dr. Franjo Tuđman je nastavio: "To što smo mi u Hrvatskoj
doživjeli u posljednjih osam dana, to je ne samo građanski neposluh, to je najavljeni ustanak. Najprije. Ustanak
bez oružja, koji je kao što vidite, kulminirao u otvorenoj oružanoj pobuni, u onome što se u svijetu i
međunarodnom pravu zove ne samo nasiljem nego i terorizmom". Potom je nastavio: "U tih proteklih tjedan
dana, otkako je tajni stožer u Kninu, za koji se u početku uopće nije znalo i tko ga predstavlja, znalo se da ga
vodi Srpska demokratska stranka, ali su osobe u izabranom srpskom narodnom vijeću ili u nacionalnom vijeću,
pa se onda uopće nije znalo tko priprema tzv. referendum itd. To je bila samo izlika da bi se moglo prijeći u
otvoreni neposluh, u otvoreno nasilje i oružanu pobunu. U tih osam dana, nova hrvatska vlast bila je stavljena
pred veliki ispit. Mislim da je hrvatska demokracija položila još jedan ispit, ali uz veoma golemu cijenu, cijenu
koju će osjetiti čitava Hrvatska, a pogotovo ti krajevi koji su se dali zavesti od različitih emisara s otvorenim
četničkim i velikosrpskim pretenzijama i s onim koji su ušli u plansku ilegalnu djelatnost na obmanjivanju
srpskog pučanstva u Hrvatskoj, na njegovu zastrašivanju, na stvaranju takve situacije gdje je ne samo jedan
dio srpskog puka, nego i jedan dio hrvatskog puka u tim krajevima, pa i hrvatski narod, bio uznemiren i sa
strepnjom očekivao što će se zbiti". Dalje će dr. Franjo Tuđman detaljno upozoriti na to da su kninski
pobunjenici pozvali Srbe u dragovoljačke odrede i da su najavili dolazak stotinu tisuća dragovoljaca iz drugih
dijelova Jugoslavije, odnosno iz Srbije. Upozorit će da Srbima nisu bila niti ugrožena, niti oduzeta nikakva
prava koja im je jamčio republički Ustav. Isto tako, upozorit će da je dio Srba u Hrvatskoj ostao izvan pobune i
da je u ovom slučaju riječ o radikalnim i ekstremnim dijelovima srpskog naroda u Hrvatskoj. Upozorio je dr.
Tuđman i na činjenicu da se Srbima nudi mjesto dopredsjednika Sabora, ali i to da pregovori s čelnikom
Srpske demokratske stranke dr. Jovanom Raškovićem nisu dali rezultate.
 Tim Raškovićevim sljedbenicima nije bilo moguće prihvatiti da hrvatski narod ima suverenitet u svojoj državi i
da konačno jednom bude jednakopravan s ostalima. Svoj govor u Saboru Republike Hrvatske dr. Tuđman je
završio riječima: "Mislim da su ovim pokazali da već jesmo i jedna od najslobodnijih zemalja svijeta. Mi smo
znali da će se jednim dijelom okrnjiti ugled vlasti, ako se oružano ne suprotstavimo toj oružanoj pobuni. Ali, isto
tako smo znali: ako bismo to učinili, bili bismo u stanju skršiti tu oružanu pobunu, ali bismo time doveli do
krvoprolića. To je ono što su htjeli - uvesti nas u građanski rat, izazvati intervenciju i dokazati kako demokracija
u Hrvatskoj nije nikakva demokracija, nego ono što oni tvrde, to jest poistovjećivanje nove, demokratske vlasti
u Hrvatskoj s ustaštvom, s NDH. Tu je bitni problem. Srbi u Hrvatskoj u svojem interesu moraju shvatiti da je
Republika Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, koji u njoj traži svoju suverenost, svoju
jednakopravnost kakvu do sada u jednostranačkom sustavu u punoj mjeri nije imao. Vidite, u toj i takvoj
situaciji, mi smo sačuvali živce, nismo se dali uvesti u krvoproliće, u građanski rat, znali smo da će
jugoslavenska i svjetska javnost spoznati istinu i da ćemo biti kadri uspostaviti demokratsku vlast".
 Dakle, oružana pobuna Srba iz Hrvatske u Kninu pokazala je u kojem će se smjeru stvari kretati, ali je isto
tako pokazala da hrvatska vlast ocjenjuje da će vrijeme biti na njezinoj strani. Zato se sustavno vodi briga da
se ne učini ništa što bi hrvatsku vlast označilo agresorom ili da ona potiče progon ili napade na Srbe. Ocjenjuje
se i to da će javno mnijenje stati na stranu onoga tko je žrtva, a u tim, ranim danima nove hrvatske vlasti tzv.
JNA sebe je označila onom stranom koja će biti inspirator pobune i koja će postati agresor na Republiku
Hrvatsku.
 Taj, 24. kolovoza 1990. važan je i zbog prijedloga Predsjedništva Republike Hrvatske da umjesto dr. Stipe
Šuvara, Hrvatsku u Predsjedništvu SFRJ zastupa Stipe Mesić, a da se za ministra obrane Republike Hrvatske
imenuje general Martin Špegelj. Prijedlog za imenovanje Stipe Mesića u predsjedništvo SFRJ  dr. Franjo
Tuđman je obrazložio riječima: "U tom smislu mi predlažemo današnjem Saboru da se umjesto dr. Stipe
Šuvara u Predsjedništvo Jugoslavije imenuje gospodin Stipe Mesić. Mislimo da ćemo time dobiti u ovim
kriznim danima, ne samo za Hrvatsku nego i za Jugoslaviju, a naš predstavnik u saveznom Predsjedništvu,
momentno je u ulozi potpredsjednika, a sljedeće godine preuzima dužnost predsjednika Predsjedništva". O
prijedlogu za imenovanje generala Martina Špegelja za ministra obrane Republike Hrvatske, predsjednik
Predsjedništva Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman ističe: "Ovim prijedlogom mi opet dokazujemo da se ne
upravljamo nikakvim stranačkim interesima, nego ineresima Hrvatske. Predlažemo, a vjerujemo da ćete
prihvatiti taj prijedlog generala Špegelja na dužnost ministra obrane, zato što je on do ove godine bio u vojnoj
službi, završio je sve vojne, ratne škole, bio na visokim vojnim dužnostima, posljednja mu je bila ona
zapovjednika 5. armijske oblasti u Zagrebu. On je Hrvat, čestit čovjek, pouzdan čovjek, on je član SKH-SDP".
General Martin Špegelj na dužnosti je ministra obrane Republike Hrvatske zamijenio Peru Krištu koji je bio
građansko civilno lice, a ne vojno. To pokazuje da se Vrhovništvo Republike Hrvatske odlučilo da obrambene
pripreme od sve otvorenije agresije preuzme profesionalni vojnik.
 O događajima u Kninu i oko sljedbenika srpske pobune raspravljalo se na sjednici Sabora 24. kolovoza nakon
govora predsjednika predsjedništva dr. Franje Tuđmana. Ocijenjeno je da je dobro što je izbjegnuto
krvoproliće, a i to da su se dobro da su se bez maski i otvoreno pokazali oni koji nisu za mirni rasplet jugo-
krize. Već na primjeru Knina uveden je novi oblik političkog, a poslije će to biti i novi oblik ratnoga djelovanja.
Naime, već su tada neki urbani Srbi otišli preko vikenda na barikade, da bi se u ponedjeljak potpuno normalno
vratili na svoja radna mjesta u Splitu, Zadru i Šibeniku kao da se ništa nije dogodilo.
 Naravno da treba istaknuti i nekoliko istupa razumnih Srba poput Sime Rajića, koji je nakon govora u Saboru
doživio prave ovacije, a čestitao mu je i predsjednik Tuđman. Isto tako govorio je i Đuro Kraljić, koji je rekao da
nije došao u Srb, nego u Zagreb, jer smatra da se problemi trebaju rješavati u hrvatskom Saboru. Poslije će
se, međutim, Đuro predomisliti.
 Ono što su Srbi i njihovi instruktori iz Beograda htjeli postići, postignuto je. Izvješća koja su stizala s jadranske
obale govorila su o masovnom odlasku i otkazivanju turista, posebice onih iz inozemstva. Srbi su također
uspjeli svojom nevjerojatnom huškačkom promičbom uspjeti uvjeriti mnoge Srbe u strah, kako su oni govorili,
od povampirenog ustaštva. Uvjerili su se u to i oni iz vrha tzv. JNA, s kojim brojem Srba u ulozi 5. kolone mogu
računati.
 O svojem boravku u Kninu potpredsjednik Hrvatske kršćanske demokratske stranke prof. dr. Ivan Cesar 25.
kolovoza izjavljuje za Hinu: "Došao sam izvidjeti kakva je situacija prije osnivanja naše podružnice u Kninu.
Također sam posjetio naše ljude koji bi to trebali organizirati. Posjetio sam Kijevo, jedino hrvatsko mjesto u
ovim krajevima, koje je ovih dana bilo blokirano barikadama i naoružanim stražama".
 Mještani Kijeva govorili su o svojem strahu i osjećaju napuštenosti, a o svojih četrdesetak mladića koji su otišli
na tečaj za prve hrvatske redarstvenike, prof. dr. Ivan Cesar kaže: "Roditelji, braća i rođaci četrdeset mladića,
koji su otišli na tečaj u Zagreb, strahuju za njih, jer okolna sela, u kojima su većina Srbi znaju za svakoga tog
mladića, koji je otišao za Zagreb i pripovijedaju da će se vratiti u Kijevo kao specijalci". Dr. Cesar dalje
nastavlja: "Ispričali su mi da su na barikadama, pretresajući automobile i ljude koje su legitimirali, tražili
specijalce, pa i one mladiće iz Kijeva koji su otišli na tečaj u Zagreb. Rekli su i to da su dva dana prije
postavljanja barikada vidjeli vojne helikoptere i kolonu vojnih vozila koje je predvodilo vozilo Teritorijalne
obrane. Objašnjenje je bilo da je riječ o redovitoj vojnoj vježbi".
 Kako je Sabor Republike Hrvatske oformio posebnu skupinu za obilazak terena gdje je došlo do pobune Srba,
na terenu se smanjila napetost, no do rješavanja problema nije došlo. Tako će 10. rujna na konferenciji za
novinare u Predsjedništvu Republike Hrvatske, ministar MUP-a Hrvatske Josip Boljkovac izvijestiti da su
"građani srpske nacionalnosti vratili oružje u policijsku postaju u Obrovcu. Isto tako javljeno je da oružje u
Kninu i u ostalim pobunjenim mjestima još nije vraćeno. Sljedećeg dana, 11. rujna, ministar Josip Boljkovac,
nakon večer prije održanih pregovora u Donjem Lapcu s dr. Milanom Babićem, za Hinu je izjavio: "Kao što je
već vrlo dobro poznato, postoji jedan scenarij za destabilizaciju Hrvatske, koji je napisan izvan nje, koji
automatski uključuje destabilizaciju Slovenije, a onda onemogućavanje normalnoga procesa demokratskih
kretanja i izbora u Bosni i Hercegovini. Ako govorimo o Hrvatskoj, ona nije u sukobu s Kninom i okolicom, nego
sa snagama izvan Hrvatske koje razaraju ovu našu zajednicu. Kada je počelo realiziranje toga scenarija,
očekivalo se da organi milicije otkažu poslušnost MUP-u Republike Hrvatske, jer je u uniformiranom dijelu
MUP-a 50-60% Srba". Oni su pokušali te Srbe pridobiti za sebe, jer je to jedina oružana formacija u Republici
Hrvatskoj. To bi bio praktično prilog destabilizaciji Hrvatske. No, golema većina milicajaca, iako srpske
nacionalnosti, otkazali su poslušnost scenaristima i ostali dosljedni subordinaciji, odani MUP-u i politici
Republike Hrvatske. Nitko od milicajaca nije smijenjen, niti je ostao bez posla. Ako uzmete indeks 100,u Kninu
je 97% Srba u miliciji. Prema tome, tko je tu sada ugrožen - Hrvati ili Srbi?"  
Ministar Boljkovac dalje kaže da su u MUP-u Republike Hrvatske bili svjesni da će doći do pokušaja
oduzimanja oružja iz policijskih postaja u svim mjestima gdje su Srbi bili većina.
 Zato Josip Boljkovac dalje kaže: "Sve smo mi to pratili i znali što se zbiva, povremeno reagirajući pravim i
učinkovitim odlukama. Tako je konačno došlo do realizacije ovih razgovora koji su obavljeni sinoć. Prije
nekoliko dana rukovodstvo u Obrovcu i u Benkovcu je shvatilo situaciju i na određeni način svojim se
postupcima distanciralo od onih u Kninu. Vratili su oružje u prvobitnom stanju, potpuno ispravno, i mi danas s
Obrovcem i Benkovcem nemamo problema. Sada se postupno stabilizira stanje na tom terenu". Stabiliziranje
stanja, kako će pokazati skori događaji na terenu, bilo je privremeno, što će daljnji razvoj situacije uskoro
pokazati.

U rujnu 1990. hrvatsko vodstvo, odnosno Predsjedništvo Republike Hrvatske bavilo se pitanjima vezanima uz
izradbu novog Ustava i vraćanjem protuzakonito uzetog oružja u Kninu i drugdje i prijedlogom konfederalnog
ugovora. Konfederalni je ugovor Hrvatska zajedno sa Slovenijom imala nakanu ponuditi drugim republikama
članicama tada još uvijek postojeće Jugoslavije. Na tiskovnoj konferenciji održanoj 10. rujna u Predsjedništvu
Republike Hrvatske o konfederalnom ugovoru govorili su član Predsjedništva dr. Dušan Bilandžić i savjetnici
predsjednika Predsjedništva Republike Hrvatske, dr. Slaven Letica i dr. Darko Bekić. Rečeno je da ugovor ima
osam poglavlja, napisan je na 11 kartica, a radila ga je skupina od desetak stručnjaka. Taj tekst, rečeno je, "još
uvijek je državna tajna i ima status završenog teksta u kojem se u preambuli govori o Savezu jugoslavenskih
država, odnosno Savezu država jugoistočne Europe". Prvo poglavlje sadrži načela, drugo definira članstvo,
treće određuje ovlasti konfederacije, a četvrto poglavlje govori o tijelima konfederacije. To su, prema prijedlogu
konfederativnog ugovora, Savjet, Vijeće ministra, Izvršna komisija i Konfederalni sud. Ta predložena tijela
slična su onima u Europskoj zajednici. Peto poglavlje ima razrađen sustav obrane, šesto financiranje, sedmo
vanjske poslove, a osmo sadrži završne odredbe.
Ovaj prijedlog Konfederalnog ugovora bio je na liniji težnji vrhovništva Republike Hrvatske da se nađe mirni
izlaz iz jugoslavenske krize, te da se izbjegnu pobune, nemiri i rat koji bi vodio u krvoproliće. Na rečenoj
tiskovnoj konferenciji dr. Dušan Bilandžić je istaknuo da, što se tiče promjena Ustava, novi Ustav mora
osigurati temeljna građanska prava, te da su u ustavnoj komisiji zastupljene sve nacionalne manjine. Potom je
istaknuo:  "maksimum europskog standarda za nas će biti minimum u zaštiti nacionalnih manjina". Sve te
poruke nisu bile dovoljne i nisu naišle na odjek kod Srba koji su se stavili u ulogu tzv. čuvara Jugoslavije i
stečevina socijalističke revolucije.
 Na istoj tiskovnoj konferenciji ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske Josip Boljkovac, odgovarajući
na pitanje što će Republika Hrvatska poduzeti da se vrati nasilno oduzeto oružje iz stanice milicije u Kninu i
nekih drugih gradova, kaže: "Hrvatska vlada će primijeniti sva zakonska sredstva za uspostavljanje pravnog
poretka, radeći u okvirima zakona i pravila redarstvene službe". Ministar Boljkovac je dodao i sljedeće: "Što se
tiče Knina, taj će slučaj biti riješen sljedećih dana. Vjerujem da Predsjedništvo SFRJ kao zapovjednik Oružanih
snaga, koje u svojem priopćenju ističe potrebu poštivanja organa vlasti i osuđuje protupravna ponašanja.
Predsjedništvo je istaknulo mišljenje da se vojska neće miješati na strani onih koji protupravno postupaju, jer bi
to značilo kraj Jugoslavije i građanski rat". Za uspostavljanje pravnog poretka u tom vremenu Republika
Hrvatska imala je samo prve hrvatske redarstvenike.
 Borisav Jović je istog, 10. rujna govorio na Radio-televiziji Beograd i tada izrekao jednu nevjerojatnu
konstrukciju po kojoj "tko hoće od republika da se izdvoji, neka se izdvoji, a onda neka narod odluči u kojoj će
državi živjeti". Dakle, Hrvati bi živjeli u Hrvatskoj, a Srbi iz Hrvatske u Jugoslaviji, no o tome kakvom je to
alkemijom moguće ostvariti nema ni riječi. General Veljko Kadijević dat će tih dana Borisavu Joviću prijedlog
da se "makne" stotinu ljudi i da će sve biti u redu. U svojoj knjizi "Posljednji dani SFRJ" na stranici 201. o tom
razgovoru s Kadijevićem Jović kaže: "Vojska, za slučaj potrebe, sprema takve planove. Kaže da će ih meni
pokazati. Gledam ga i ćutim. To prvi put čujem. Pogledat ću ja te planove, ali sumnjam u takvu odlučnost
vojske. Bar na osnovu dosadašnjih kolebanja. Generali još imaju opsesiju o jedinstvu Jugoslavije, ovakva
kakva je, bez sloge i budućnosti. Ova nas nesloga ubi i unazadi. A i kolebljivost armijskog rukovodstva i stalna
dezorijentacija. Čas jedno, čas drugo i na kraju sve bude kasno".
 Pregovori vođeni u Donjem Lapcu 10. rujna 1990. s dr. Milanom Babićem, predsjednikom Skupštine općine
Knin, a posredovanjem Jerka Vukasa, predsjednika Skupštine općine Sinj, ipak, kao što će se vidjeti, nisu dali
rezultata. Ministar Josip Boljkovac u svojoj je izjavi HINI rekao i sljedeće: "Znamo da se prije kratkog vremena
iskrcalo u Kninu oružje, koje je doveženo iz Bosanskog Grahova. Oružje je došlo iz drugih sredina i to
suvremeno oružje".
 Ministar Boljkovac objasnio je da u zemlji tada postoje samo dvije oružane formacije, a to su MUP i tzv. JNA.
Jedini mogući zaključak jest taj da se Srbe na području Republike Hrvatske naoružavalo iz tih dvaju mogućih
izvora. Sama tzv. JNA i njezini vodeći ljudi danas više ne kriju da su bili umiješani u to naoružavanje sa sasvim
jasnim i konkretnim ciljem. Taj je cilj  onemogućiti bilo kakve promjene, a najviše one koje bi imale demokratski
predznak ili bi išle na promjenu sustava.
 Ono što su pregovori s Kninom donijeli bio je zapravo ustupak učinjen Srbima, opet sa svrhom da se izbjegnu
sukobi koji bi uzrokovali stradanja ljudi. Tako je 12. rujna Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske
uputilo Vladi prijedlog da, po Zakonu o unutarnjim poslovima, promijeni odluku po kojoj poslove javne
sigurnosti na području Knina obavlja Sekretarijat za unutarnje poslove Šibenik. Tako se Kninu daje da bude
novi Sekretarijat za unutarnje poslove. Ova je odluka uvjet da se u milicijsku postaju Knin vrati oružje kojim je
naoružan goloruki srpski narod. Učinjeno je to, jer je to bilo mudro, jer je vrhovništvo Hrvatske trebalo
vremena, jer je u tom trenutku imalo samo prve hrvatske redarstvenike kao legalnu oružanu formaciju.
Učinjeno je to i unatoč tomu što je na području Knina, Benkovca, Obrovca, Gračaca i Donjeg Lapca vladalo
bezakonje. Učinjeno je to i unatoč tomu što su mnogi u odorama hrvatske milicije uzeli oružje u ruke, želeći
izmijeniti rezultate demokratskih izbora. Bilo bi dobro da je učinjeni ustupak donio rezultate koji bi značili mir,
ali sve što će se dalje događati bit će usmjereno protiv mira.
 Ante Tadić i Ante Nevistić iz sela Kola u općini Tomislav-Grad  svjedočili su da su 15. rujna kamionom krenuli
u Benkovac. Nadomak Kninu u selu Strmici dočekala su ih na cesti četvorica naoružanih civila, koji su ih
pretresli i legitimirali, te zaprijetili da neće izaći živi iz Knina. Oni su produžili put i sljedećeg dana pri povratku
pred Kninom ih je zaustavila milicijska patrola, pretukla ih i privela u stanicu milicije. Kada su ih privodili u
stanicu milicije, okupljeni su civili uzvikivali "ubijte duvanjske ustaše". Optužba je bila da su oni negdje usput,
navodno, skinuli srpsku zastavu. Navečer istoga dana jedan je čovjek došao u stanicu milicije i izjavio da oni
nemaju veze sa zastavom. Odvedeni su u pratnji milicije do kamiona, no u Strmici je na njih otvorena vatra iz
pješačkog oružja, jer se zbog straha više nisu htjeli zaustaviti. Uspjeli su iskočiti iz kamiona i sakriti se, a
potom autostopom stići u Tomislav-Grad, gdje su sve prijavili u stanici milicije.
 Ovakvo ponašanje Srba u područjima na kojima su oni većina imalo je izuzetnu potporu u to vrijeme dijela tzv.
JNA, koja je radila na organizaciji pobune i naoružavanju tih Srba. Tada se smatralo da će ti Srbi biti dovoljni
da sruše novu, demokratski izabranu vlast i da neće biti nužno poduzimati nešto ozbiljnije. Budući da je
Hrvatska našla odgovore i rješenja koja pobunjenim Srbima neće dati da uspiju, tzv. JNA tražit će radikalnija
rješenja. Treba znati da je u armijskom vrhu tada bilo podjela i različitih mišljenja oko toga kako srušiti na
izborima izabranu hrvatsku vlast.
 U vrijeme suđenja Virovitičanima u proljeće 1991., general Blagoje Adžić zvat će generala Konrada Kolšeka,
zapovjednika 5. armijske oblasti, pitajući što se to događa pred Vojnim sudom u Zagrebu? Kolšek je odgovorio
da je pitanje okupljanja demonstranata stvar MUP-a Republike Hrvatske i da on to mora riješiti, a ne vojska.
Na to je general Blagoje Adžić odgovorio: "Kakav MUP! To treba izvesti tenkove i sve zgaziti". Dakle, potkraj
rujna 1990. tzv. JNA još se uvijek koristi metodama podgrijavanja i izazivanja srpske pobune. Očito još nije
vrijeme za radikalne poteze.
 Društvo novinara Hrvatske objavit će 28. rujna priopćenje u kojem izražava najdublju ogorčenost zbog napada
na novinare. Toga dana prije podne u Petrinji je napadnuta ekipa Hrvatske televizije, i to novinar Zdravko
Strižić i snimatelj Mihajlo Gajšek. Njih su pred policijskom postajom u Petrinji napali i pretukli, te oštetili
opremu, okupljeni prosvjednici srpske nacionalnosti. Organizatori pobune iskazivali su nevjerojatno
neprijateljstvo prema svima onima koji bi mogli svjedočiti istinu. Tako će napadi na novinare, pa i sa smrtnim
posljedicama, biti vrlo česti. Društvo novinara Hrvatske izvijestit će 11. listopada da je u Novom Sadu pretučen
Denis Latin, u Donjem Lapcu Saša Milošević, u Petrinji Boro Vučković, Zvonko Varošanec i Branka Borić u
Kninu. Uvijek su napadači bili u skupinama zakrvavljenih očiju i lica izbezumljenih od nevjerojatne mržnje
prema svim pripadnicima medija koji su imali hrvatski predznak.
 Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Hrvatske na osnovi zakona zapovjedilo je 28. rujna svim
sekretarijatima unutarnjih poslova i postajama javne sigurnosti u Republici Hrvatskoj da povuku 60%
naoružanja pričuvnog sastava. Ta je zapovijed obrazložena potrebom opremanja povećanog broja pričuvnog
sastava redarstva. U mjestima u kojima su Srbi bili većina zapovijed je dočekana nanož i protumačena je kao
"atak na srpski narod u Hrvatskoj". U Petrinji je nekoliko stotina građana istog dana izašlo pred policijsku
postaju pokušavajući provaliti u njezine prostorije. Kao po principu spojenih posuda, slični su se događaji
počeli zbivati u Glini, Obrovcu i u Donjem Lapcu. Što se tiče Knina, tamo je stanje, uz kratkotrajna smirivanja,
jednako od 17. kolovoza.
 Jedino što je Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske moglo učiniti bilo je da s
prvim hrvatskim redarstvenicima krene uspostaviti javni red i mir, prije svega u Petrinji i u
Glini. Tijekom uspostavljanja javnog reda i mira nije bilo ozlijeđenih izgrednika, no
najagresivniji su bili privedeni. Do večeri 28. rujna sve je izgledalo kao da se stanje smirilo,
no tijekom noći s 28. na 29. rujna situacija se pogoršala. Lokalna vlast u Dvoru, Glini i u
Obrovcu, na zahtjev i pod pritiskom Srpske demokratske stranke, tražila je da se oružje
vrati. U te postaje Javne sigurnosti upali su nasilnici i odnijeli dio oružja. Ministrastvo unutarnjih poslova
odlučilo je na ta područja poslati pojačanje kojemu je bila zadaća vratiti oduzeto oružje i uspostaviti prijašnje
stanje. Tijekom tih aktivnosti identificirano je 90 sudionika izgreda, od kojih 18 s područja Petrinje, među
kojima je devetorici određen pritvor. Redarstvenici se tijekom svojih aktivnosti nisu koristili vatrenim oružjem,
dok demonstranti jesu, pa je tako teško ranjen jedan od prvih hrvatskih redarstvenika, Josip Božičević.
 O događajima u Petrinji svjedoči također prvi hrvatski redarstvenik  Vlado Šola, koji
kaže: "Naša prva prava akcija bila je u Petrinji, gdje nas je vodio Gento Međugorac.
Dolaskom u Petrinju, tamo smo već zatekli specijalnu postrojbu policije "Lučko".
Zajedno s njima rasporedili smo se oko policijske postaje. Preko puta postaje bila je
vojarna tzv. JNA. Tu smo proveli cijelu noć vani na osiguranju. Tom je prigodom
ranjen prvi hrvatski redarstvenik Josip Božičević. Ušli smo u policijsku postaju i tu je
specijalna jedinica "Lučko" napravila reda. U tih pet dana, ja sam tek petoga dana
osjetio suzavac koji su upotrijebili naši dečki iz Lučkog. Primjenjivali smo isključivo policijske mjere, a stroga je
zapovijed bila "ne pucati". Tom prilikom, naši Bjelovarci, Ivan Markešić i Dragan Palić uhvatili su Dušana
Zelenbabu i Jovana Opačića, koje su zaustavili u jednom dijelu Petrinje, u žutom "golfu" daruvarske
registracije. Bili su naoružani pištoljima. Privedeni su u postaju gdje su zadržani na informativnom razgovoru.
Pušteni su i nakon toga otišli su u Pakrac, gdje su dan potom izbili nemiri".
 U Petrinji je tada boravio i Ivica Majetić i našao se u blizini prvog ranjenog hrvatskog redarstvenika Josipa
Božičevića. O tome on kaže: "Vodio nas je Gento Međugorac. Dana je uzbuna i mi smo otišli u Petrinju. Uletjeli
smo u Policijsku postaju sa stražnje strane razbivši staklo na vratima. Tu smo ostali
oko pet dana".
 Zamjenik ministra MUP-a Perica Jurič kaže: "Ljudi iz policije, koji su sudjelovali u toj
akciji, bili su pravi "zmajevi". Trebalo je pred nekoliko tisuća ljudi stati njih tek
stotinjak, a tih nekoliko tisuća činila je bijesna rulja, i to naoružana. Bili su opremljeni
klasičnom policijskom opremom. Bilo je to prvi put da je netko Srbe tjerao u red. Tu
cijelu noć mi smo pregovarali s Borom Mikelićem, koji je tu bio glavni šef. Meni je taj
razgovor, iz te noći 28. na 29. rujna otvorio oči o svim srpskim namjerama. Mi tom
akcijom nismo samo uspostavili javni red i mir, nego smo oduzeli i nekoliko stotina komada
oružja i veće količine streljiva. Uhitili smo Jovana Opačića i Dušana Zelenbabu, no njihov je
prekršaj bio samo taj, da su imali oružje, ali u to vrijeme svi saborski zastupnici, manje-više
su imali oružje. Ispričali smo se i pustili ih. Imao sam zbog toga prigovore, ali oni su bili
zastupnici u Hrvatskom saboru i ja sam ih kao takve poštivao. Dali smo i Srbima poruku da
mi poštujemo njih kao građane, uz uvjet da poštuju Ustav, zakone i volju većine. Mi smo njih
proveli do barikada. Ti policajci su ih fino pozdravili i ispratili propisno, a njih dvojica nikada
više u srpskom narodu oko Knina nisu značili ništa, jer su ih optužili da su agenti".

 Damir Dujić kaže da su ih u Petrinji gađali ciglama i kamenjem uz uzvike "hoćemo Srbiju,
nećemo ustaše".

 Tomislav Ćuk kaže: "To je bilo masovno negodovanje, odnosno čisti napad. Mi nismo
uspjeli ni smjestiti se, a već smo bili izloženi napadu, verbalnom, pa fizičkom, pa na kraju i
vatrenim oružjem. Kasnije smo mi to razbili policijskim kordonom i onemogućili veće
skupove. Preuzeli smo policijsku postaju i onda je počelo pucanje iz okolnih objekata, iz
vikendica, sa brda, sve po nama u postaji. Nakon pet - šest dana, mi smo se vratili u
Svetošimunsku".
 Vlado Dean tvrdi da nikada u životu on i njegov brat Ivica neće zaboraviti taj 29. rujna 1990. godine. Toga
dana na sv. Mihaela je u njihovom selu Drenovci crkveni god i oni su očekivali da će biti pušteni kući, jer su ih
inače, poneki vikend, puštali kući. Čuli su da je bilo kamešanja u Petrinji i Glini, pa su očekivali razvoj situacije.
Satniji kojom je zapovijedao Goran Cmrečak dana je uzbuna u šesnaest sati poslije podne. Od njih oko stotinu
i dvadeset, za odlazak na teren odabrano ih je oko šezdeset. Braća Dean su tražili da idu obojica, da ih se ne
razdvaja. Kolege su ih nagovarale da nije dobro da idu obojica, no oni su tako željeli i tako je i bilo. Prvo će iz
Svetošimunske doći u Lučko, gdje je već čekao dio antiterorističke jedinice. Tu su se opremili propisno za
zadatak na kojega idu, a u Dvor na Uni su stigli u 20 sati i 20 minuta. Tu ih je dočekao dio redarstvenika koji su
na teren izašli prije njih. Vlado Dean dalje kaže: "Vidio sam među okupljenim Srbima gajbu piva i bilo je očito
da ima pijanih. Gospodin Mladen Markač je reagirao mirno i rekao nam je da stanemo u jedan kordon. Mi smo
tako stali i nakon dvadeset minuta, ti su se, pa i oni najbučniji, povukli. Naš zadatak je bio vraćanje oružja koje
su demonstranti oteli iz policijske postaje". Mladen Markač će uzeti skupinu redarstvenika s kojima je krenuo u
kuće onih za koje se sumnjalo da imaju to oružje. U skupini koja je obilazila odmetnute milicajce nalazio se prvi
hrvatski redarstvenik Ivica Dean. Uglavnom, tijekom noći otići će na sedam adresa i uglavnom na svima su
našli oružje.  
Sljedećeg dana u Dvor na Uni stiže skupina članova Helsinškog odbora predvođena Ivanom Zvonimirom -
Čičkom. Vlado Dean se sjeća da je jedna članica, strana državljanka, s Ivanom Zvonimirom - Čičkom,
pregledala njihove oznake, jer su očito Srbi tvrdili da hrvatski redarstvenici imaju ustaške oznake. Vlado Dean
kaže: "On je (Ivan Zvonimir - Čičak, op. autora) došao k nama navečer s tom gospodom i oni su nas pregledali.
Mi smo zvijezde petokrake poskidali, pa nismo imali nikakvih oznaka osim MUP-a Republike Hrvatske, a
nismo imali ni brade, što su oni također pregledavali". Sljedećeg dana Srbi su ponovo zakazali okupljanje i
okupili su se na prostoru pilane. Srbi su postavili u tim prosvjedima određene uvjete, među kojima je na prvom
 mjestu da hrvatsko redarstvo odmah napusti Dvor na Uni. To novo okupljanje Srba dovest
će do novih nereda i dio Srba se povukao prema Bosanskom Novom na desnu obalu Une.
Dio redarstvenika je krenuo za njima, što je onda u srpskim medijima označeno kao
agresija MUP-a Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Ultimatum da se hrvatski
redarstvenici moraju povući uputili su i organi Skupštine općine preko Sime Rajšića,
predsjednika Skupštine općine, na što je Mladen Markač odgovorio da mu može
zapovijedati samo ministar Unutarnjih poslova. Iz ovoga događaja u Dvoru na Uni Vlado Dean priča i jednu
zgodu: "Naš redarstvenik Jure Teskera iz Kijeva prepoznao je jednog Srbina s kojim je bio u zatvoru nekoliko
godina ranije. Mislim da je to bilo zbog prometa. Ovaj Srbin je nekoga od naših udario, a onda je za njim Jure
Teskera viknuo da stane i izrecitirao mu ime i prezime i sve o njegovom kažnjavanju. Ovaj je stao kao ukopan.
Naravno, Juru onako u opremi sa kacigom, nije mogao prepoznati. Kasnije se proširio među njima glas da mi o
njima sve znamo". U Dvoru na Uni će hrvatski redarstvenici ostati do 3. listopada. Povratkom u Svetošimunsku
tečaj je završio i svi pripadnici koji nisu otišli u specijalne postrojbe poslani su širom Hrvatske u postaje policije.
 Prvi hrvatski redarstvenik Ivan Babić, kao pripadnik specijalne jedinice policije, naći će se među onima koji su
u Dvoru na Uni uspostavljali red i mir i ustavni poredak Republike Hrvatske. Ivan Babić zna da su bile tri
skupine njih iz Lučkog, koji su otišli u Petrinju, Glinu i Dvor na Uni. U Dvoru na Uni, oni su došli nakon što je
tamo zapovjednik postaje milicije podijelio oružje iz postaje tzv. golorukom srpskom narodu.
 Ivan Babić kaže: "Mi smo tu stigli i zaposjeli tu postaju u Dvoru na Uni. Kako njihov skup, te Srpske
demokratske stranke, nije zakazan 48 sati ranije, bio je zabranjen. Cijelom akcijom rukovodio je Mladen
Markač". Umjesto poštivanja odluka policije, Srbi su organizirali skup i napali su hrvatske redarstvenike. Očito
je za Srbe bio šok i nešto na čega nisu navikli, da njima u Hrvatskoj netko nešto može zabraniti. U tom
vremenu, u vrhu bivše, propale SFRJ, bilo je mišljenje da su u Hrvatskoj Srbi sami dovoljni da riješe pitanje
rušenja nove vlasti, samo ih treba naoružati.Vrijeme je već tada pokazivalo da to neće baš ići tako, kako su u
Beogradu isplanirali.
 Hrvatski redarstvenici i specijalci nisu, kako kaže Ivan Babić,  išli na skup silom, već su odgovarali onda kada
su napadnuti. Kada su krenuli na policajce s povicima da su hrvatski redarstvenici ustaše, Ivan Babić kaže:
"Imali smo osjećaj da je cijeli Dvor na Uni krenuo na nas. Tada je došlo do sukoba. Isto je bilo i u Petrinji, gdje
je zapovijedao Marko Lukić. To da smo mi bili tako odlučni, Srbe je pokolebalo. Blokirali smo ulice i organizirali
punktove tako da smo mogli kontrolirati i oduzimati oružje. Oni su sljedeću noć cijelo vrijeme pucali po nama u
policijskoj postaji i sve to vrijeme mi na tu vatru nismo odgovarali. To je osnovni princip, jer da bi se pucalo,
mora se vidjeti na koga se puca. Moraš ga vidjeti i imati jasan cilj, a ne pucati na slijepo. Može se dogoditi i da
se tako nekoga ubije, tko je nevin". Treba ovome dodati i poznatu činjenicu da se puca da bi se demonstriralo
kako Srbi imaju oružja, a često je to i pitanje straha. To što naši ne odgovaraju nije potvrda, kako bi se moglo
misliti, kukavičluka, već je potvrda sigurnosti. Upravo to ponašanje hrvatskog redarstva, izazvat će kod Srba
priče o apstraktnom broju i naoružanju, tada šačice hrvatskih redarstvenika. Kada su Srbi krenuli prema
redarstvenicima, Mladen Markač je kratko zapovijedio "natrag u kordon". Kada su u kordonu krenuli prema
remeteljima javnog reda i mira, kolebljivi su odmah odustali, no dio hrabrijih je ostao. Hrvatski redarstvenici su
tim trenutkom postigli cilj, pa kada je došlo do tučnjave u kojoj je Srbima uzvraćeno, pa upotrijebljen suzavac,
svi su se raspršili. Za sve vrijeme ovih događaja službujući milicajci srpske nacionalnosti nisu ni prstom
maknuli da bi spriječili sukob. To, naravno, nije bilo ni po zakonu, niti je bilo kolegijalno. Niko Gašparović, prvi
hrvatski redarstvenik iz Slunja, sjeća se  kako je Gento Međugorac u Glini uhitio organizatora pobune u postaji
milicije. Niko Gašparović kaže: "Mi smo bili stacionirani u Sisku i znam da četiri dana nismo skidali čizme.
Došao je Gento Međugorac među nas, odabrao nas pet - šest i nije nam rekao kuda se ide. Kada smo stigli u
postaju u Glinu, on nas je rasporedio tko će što držati. Tako je jedan držao hodnik, drugi dežurnog milicajca i
dežuranu. Nisu oni na nišanu, ali su dobili znak da ne smiju micati ni dirati telefon. Gento je dežurnom rekao
da zove načelnika. Ovaj se pojavio nakon pola sata. Ovaj dolazi, a Gento ga pita da li su rodile šljive i ima li
rakije. Odjednom mu kaže: "Kolega, ti si uhićen".
 Andrija Azinić iz Kešinaca kod Đakova u svom sjećanju na uspostavljanje reda i mira na području Petrinje,
Gline i Dvora na Uni kaže: "Mi smo u Petrinji bili u nezgodnoj situaciji jer nismo znali što će učiniti vojska, jer su
bili iza naših leđa s uperenim puškama. Sve smo izdržali i kada god smo krenuli za Sisak, odmoriti se i na
ručak, Srbi su se skupljali i kretali prema postaji. Naš zapovjednik Gento Međugorac samo bi zapovijedio da se
formiramo u kordon. Vojska bi onda otvorila rampu i pustila Srbe u krug vojarne. Tako smo ostali pet dana, bez
da smo imali priliku otići jesti. Kada se sve smirilo, u hotelu "Panonija" u Sisku na ručku, ministar Josip
Boljkovac nam je čestitao, jer smo obavili zadatak kako treba". U Petrinji je na zadatku bio i Željko Kučić, koji
kaže da je ranjeni Josip Božičević ranjen u leđa. Božičević je još dvadesetak metara bio u pokretu, a onda je
pao.
 O svom djelovanju u Glini, u vrijeme pobune, krajem rujna i početkom listopada 1990. godine, Darko Kaurić,
koji je na tečaj došao iz Gline, kaže: "Doznali smo 29. rujna da je napadnuta policijska postaja, odnosno da su
uz blagoslov tadašnjeg načelnika milicije civili upali u skladište i uzeli oružje. Mi smo krenuli u noći 29. na 30.
rujna i to tako da smo najprije došli u Omladinsko naselje, gdje smo tu noć prespavali. Nas osmoricu su
odredili da idemo u Glinu. Uz Gordana Ošonjičkog i mene iz Gline,bili su Pavo Andrić iz Vinkovaca, Darko Kiš
iz Vukovara, Nikola Hodak iz Slunja, a ostalih se ne mogu sjetiti. Tada su u postaji milicije u Glini radila četiri
Hrvata, a svi drugi su bili Srbi, njih oko trideset. Mi ćemo tu ostati i kada se situacija prividno smirila trpili smo
njihove svakodnevne prijetnje". Vremenom će u Glini policiju preuzeti Hrvati, a prvi zapovjednik Hrvat bit će
Ivan Klakić. Tako će stanje stvari ostati sve do pada Gline.
 Davor Pelegrin će sa svojom satnijom, koju vodi Goran Cmrečak, završiti tih dana u Dvoru na Uni, gdje će noć
u kojoj su došli prespavati u parku. Obrana postaje bila je od strane hrvatskih redarstvenika upotrebom gole
fizičke sile i ništa osim onoga što u civiliziranom svijetu policija radi. Rezultati rada u Svetošimunskoj su se tu
pokazali, upravo tu, jer je sve učinjeno vrlo profesionalno i, ono što je najvažnije, Srbima se nije dopustilo raditi
što žele. Martin Omrčanin kaže da su u Petrinju pod vodstvom Marka Lukića išli s dva bojna oklopna vozila i
jednim vodenim topom. Obavljajući klasični policijski posao kada su u pitanju nemiri, oni su dio otetog oružja
našli u pretresu kuća, no dio oružja ipak je završio u okolnim brdima. U Petrinji je vojarna bila u samom
središtu grada i u neposrednoj blizini policijske postaje. Martin Omrčanin kaže: "Vojarna je bila u Ulici Ivana
Mažuranića i naš sam ulazak u grad bio je gotovo nemoguć, jer oni koji su pravili nerede postavili su barikade.
Uklonili smo te barikade, koje su bile zatvorile Gajevu i Mažuranićevu ulicu i došli smo do naših djelatnika u
postaji. Mi smo onda uspostavili kontrolne punktove i upravo smo tu uhitili Opačića i Zelenbabu".
 U tom vremenu tzv. jugovojska je ostala u vidljivom smislu neutralna. Njezin otvoreni i vidljivi angažman
dogodit će se od siječnja 1991. godine. Do tada su se po njenom nalogu i uputama diljem Hrvatske razmilili
umirovljeni generali, huškajući hrvatske Srbe protiv nove hrvatske vlasti.

Vrijeme o kojem govorimo možda najbolje od svega, objašnjavaju pisanje i TV-snimke srbijanskih medija.
Može se pročitati stotinu članaka i pregledati stotine sati TV-snimaka i neće se naći ni trunke razuma ili nekih
riječi i izjava o smirivanju situacije. Potkraj rujna i početkom listopada 1990. izvještaji koji su dolazili iz Hrvatske
i koji su obavještavali o onome što se događa, bili su već potpuno stavljeni u ratnohuškačku ulogu. Novinari tih
redakcija stavili su se u ulogu onih koji bezočnim lažima pripremaju agresiju na Hrvatsku. Teško je u povijesti
ratovanja naći primjera u kojem su novinari toliko pridonijeli širenju mržnje i ostvarenju raznih metoda i oblika
specijalnog rata. Stvaranjem ratnohuškačke klime i širenjem straha, oni su Srbe u Hrvatskoj, ali i one u Srbiji,
doveli u stanje u kojem je jedini izlaz iz situacije rat protiv "povampirenog ustaštva". Pri tome najčešće prizivaju
u pomoć Drugi svjetski rat, pri čemu pretjeruju s antifašističkom ulogom Srba, te sa srpskim žrtvama
izmišljanjem nemogućih brojeva.
 Već sami naslovi u "Večernjim novostima", "Ninu" i u "Politici", te u agenciji "TANJUG" potvrđuju sve gore
rečeno. Od 29. rujna do 15. listopada 1990. u spomenutim novinama susrećemo ove naslove "U Petrinji
uhićuju viđenije Srbe", "I Obrovac strahuje od specijalaca", "Veliki broj povrijeđenih",  "Policija blokirala Dvor
na Uni", "Hrvatski specijalci bacali srpsku djecu", "Mi nismo fašisti, mi smo ustaše", "Srpska djeca kao taoci",
"Slavlje u kućama aktivista HDZ-a", "Sklanjaju se preko Une u Bosnu", "Strah i zebnja u sjevernoj Dalmaciji",
"Bude se jame i crne marame", "Napad na srpski narod", "Vrhovništvo ponovo sramoti hrvatski narod",
"Specijalci krenuli na Knin", "Svim sredstvima se oduprijeti tetoru ustašoidne vlasti", "Proglašena autonomija
Srba u Hrvatskoj", "U petrinjskom zatvoru više od 200 Srba", "Srbi u Hrvatskoj moraju se zaštititi od
povampirenog ustaštva", "Teror nad Srbima - završnica cijepanja Jugoslavije", "Napadnut cijeli srpski narod",
"Sve je počelo kao 1941.", "Hrvatski teror vodi u građanski rat", "Drama Srba u Hrvatskoj se nastavlja",
"Autonomija Srba znači krah fašistoidne politike hrvatske Vlade", "Ustaše ruše Jugoslaviju a odgovornost
prebacuju na Srbe", "Tko smije dopustiti ponavljanje ustaškog genocida", "Srpski narod dugo pamti", "Tako su
radili uoči rata", "Ugroženo je sve, a najviše od svega ono najdragocjenije - bratstvo naših naroda", "Nad
Srbima, samo zato što su Srbi, vrše se raznolika nasilja", "Restauracija ustaštva i Endehazije", "Primjenjuju se
mjere segregacije prema srpskom narodu i kriteriji rasne čistoće", "Vlast u Hrvatskoj u potpunosti preuzela
policija", "Ponovo ustaše", "Hrvatska vlast nije u sukobu sa Srbima nego s Jugoslavijom", "HDZ i NDH", "Kako
se dogodilo da stvaranje nove, snažne policije postane prvi i za sada jedini uspješni posao HDZ-vlasti?".

 Moglo bi se tako nabrajati u nedogled i zaključiti da su novinari koji su to pisali i o tome izvješćivali bili u službi
pripreme rata, odnosno agresije na Hrvatsku.

 Ratko Dmitrović i Đuro Dukić izvješćivali su 29. rujna iz Petrinje, a po onome što su pisali moglo bi se zaključiti
da je Petrinja nalikovala na Belfast. Stavljajući naslov "Veliki broj povrijeđenih", oni tvrde da su u jednoj
sporednoj ulici vidjeli veći broj okrvavljenih ljudi, a nad jednim je mladićem u privatnom stanu izvršena hitna
kirurška intervencija. Govoreći o tome da u Petrinji uhićuju viđenije Srbe, navode uhićenje načelnika policije
Ljubana Lončarevića i potpredsjednika Skupštine Dušana Prečanina. Dalje u tekstu nema ni riječi o drugim
viđenijim Srbima, niti zašto su ova dvojica uopće uhićena. Zanimljivo je da ova dva novinara optužuju tzv. JNA
čiji su "oficiri tjerali iz kruga vojarne one Srbe koji su tu ušli preskačući ogradu i tako ih praktično isporučivali
specijalcima. Narod je sve to protumačio kao potporu vojske batinjanju nedužnih građana".
 Dalje kažu da je to Petrinjcima teže palo i od pendreka i od suzavca. "Narod je posebno zaprepašten što je
vojska pasivno promatrala kako specijalci bacaju suzavac na narod koji se zatekao u krugu vojarne. Stječe se
dojam da vojska ne bi reagirala ni da su specijalci ušli u vojarnu". Treba još dodati da autori ovakvih izvješća
podsjećaju na Drugi svjetski rat riječima "Oni su (srpski narod, nap.a.) za vojsku emotivno vezani još od svojih
ratnih zbjegova, kada su im partizanske jedinice bile jedina zaštita".
 O Srpskoj demokratskoj stranci kažu: "Vodstvo Srpske demokratske stranke u Petrinji ograđuje se od tvrdnji
da je ova stranka organizirala okupljanje građana i prekjučerašnje presretanje milicijskih vozila oružjem. Narod
je, saznajemo u razgovoru s članovima stranke, bio revoltiran zbog premještaja oružja iz Petrinje u Sisak, u
tamošnji Sekretarijat unutarnjih poslova".
 Dušan Kecman izvješćuje iz Dvora na Uni. U svojem članku pod naslovom "Policija blokirala Dvor na Uni"
kaže: "U Dvoru na Uni u posljednjih 48 sati raste napetost među stanovništvom ovoga i okolnih mjesta zbog
noćašnjeg upada specijalaca iz Zagreba, koje su nove hrvatske vlasti poslale da blokiraju i ovaj gradić nakon
jučerašnje okupacije Petrinje i Gline".
 Dušan Kecman govori, dalje, o blokadi gradskog parka, u kojemu je "stotinjak specijalaca stiglo noćas ovamo
oko ponoći. Borna kola, oklopni džipovi i specijalna vozila raspoređeni su na prostor oko zgrade općine i
postaje milicije. Specijalci su odmah noćas počeli s uhićenjima i pretresanjem kuća mještana. Uhićeno je
noćas, kako se saznaje, dvadesetak mještana, među kojima i Jugoslav Borojević, predsjednik Srpske
demokratske stranke za Bosanski Novi. On je danas pušten iz pritvora".
 Kecman dalje govori o tome kako je zapovjednik milicijske postaje Milan Šerbula, prije dva dana odvezao
tridesetak pušaka i pištolja u Sisak, a kada je to narod doznao, ušao je u postaju i primorao Šerbulu da im da
oružje. Ovaj je to učinio tako što im je dao oružje uz potpis na revers. Kecman nastavlja: "Čim su noćas stigli
specijalci, najvjerojatnije da su im popis dali Milan Serbula i njegov pomoćnik Mirko Zec iz Bosanskog Novog,
pa je odmah počelo hapšenje po tom popisu".
 Beogradska "Politika", kako se to kaže, iz pera svojih novinara Ratka Dmitrovića i Đure Dukića, u izvješću pod
naslovom "Hrvatski specijalci bacali srpsku djecu", 30. rujna pišu kako "specijalci noću upadaju u stanove i uz
svijetlost baterijskih lampi maltretiraju nejač i uhićuju viđenije ljude". Dalje tvrde da se "pijani redarstvenici
vulgarno odnose prema Srpkinjama". Onda dalje kaže: "Ponovila se na Baniji slika viđena prije pola stoljeća,
kada su se na srpski narod okomile hrvatske ustaše. Ljudi su bježali u skupinama, žene s djecom u naručjima,
među kojima je bilo i dojenčadi, dotrčavali su do ograde vojarni, prebacivali se unutra, primali djecu koja su
vrištala. Bili smo tamo i gotovo da ne povjerujemo da se to događa u državi Hrvatskoj koju je njegov
predsjednik Franjo Tuđman nekoliko puta nazvao najslobodnijom u svijetu".
 Iz daljeg je teksta vidljivo koliko je režije u svemu tome, jer je postavljen ultimatum da će se narod vratiti
kućama kada specijalci napuste Petrinju. Spomenuti novinari tvrde da je u vojarni oko tri tisuće ljudi, a da je tu i
nekoliko ljudi u invalidskim kolicima. Potpirivanjem, ti novinari tvrde da su sve žene u opasnosti od pijanih
redarstvenika, aludirajući na mogućnost silovanja. U "Politici" u broju od 30. rujna navode se riječi više tzv.
viđenijih Srba, koji su opisivali kakva su zvjerstva nad njima činili Hrvati, no očit je cilj. Cilj je prije svega širiti
strah, kako bi se Srbe privoljelo na pružanje otpora prema svemu hrvatskom. Kada se hladno analizira to što ti
ljudi govore, može se tvrditi samo jedno - da je to sve nalik na poslovicu "tresla se brda, rodio se miš". Tako
govoriti o srpskoj djeci, kao taocima, o gotovo goloj i bosoj djeci i ženama, koji bježe pred hrvatskom policijom,
jasno je, ima samo jedan cilj. Nažalost, ova nevjerojatna promidžba imat će rezultata. Isticanjem toga da su tu i
tu u Drugom svjetskom ratu ustaše zaklale uvijek više tisuća Srba, ima potpuno jasnu poruku kojoj Srbi vjeruju,
jer su tako odgajani. Na sve strane Srbi bježe i stvaraju se zbjegovi, no očito je da je sve prije isplanirano, pa
nalikuje na dobro pripremljenu vježbu.
 Radovan Kovačević u istom broju "Politike" piše o "strahu i zebnji u sjevernoj Dalmaciji". Javlja se Radovan iz
Obrovca i Knina i govori o sadržaju pisama i brzojava potpore Srbima u Petrinji, Glini, Dvoru na Uni, te potpori
rukovodstvu općine Obrovac. Tamo su također Srbi provalili u policijsku postaju i uzeli oružje pa to, naravno,
mora dobiti potporu i to je u skladu sa srpskim zakonima i njihovom autonomijom. U selu Cetini, kaže se u
ovom tekstu, sa zbora građana upućen je poziv tzv. JNA za ilegalnu intervenciju, radi zaštite ustavnog poretka.
"Politika" će i na drugim stranicama imati tekstove koji su upućivali na potporu cijeloga srpskog korpusa onomu
što čine Srbi u Petrinji, Glini i u Dvoru na Uni.
 U Kninu je, prema pisanju "Politike" zasjedalo "Srpsko nacionalno vijeće", koje je održalo svoju četvrtu
sjednicu. Zasjedanje je održano u Srbu, a utvrđeno je da se srpski narod u Hrvatskoj na referendumu
održanom od 19. kolovoza do 2. rujna očitovao za autonomiju. "Zato, na osnovu volje srpskog naroda, Srpsko
nacionalno vijeće proglašava srpsku autonomiju". Srpski je narod pozvan da se odupre "svim sredstvima
teroru ustašoidne vlasti".
 Dr. Milan Babić je 1. listopada izvijestio Kninjane preko "srpskog radio Knina" da "na osnovu informacija
kojima raspolaže", obavještava građane da "specijalne policijske jedinice iz više smjerova kreću prema Kninu".
Učinak ovakve informacije imao je pravu atmosferu panike, a sva su poduzeća prestala raditi. Građani su se
užurbano opskrbljivali "živežnim namirnicama u većim količinama". Beogradski, odnosno srbijanski mediji
objavili su 1. listopada rezultate referenduma za autonomiju Srba u Hrvatskoj, po kojima je na referendum
izašao 756.781, kako oni kažu, "građanin". Za srpsku je autonomiju bilo 756.549, a protiv 172, dok je 60 listića
bilo nevaljanih. Kaže se da je u Srbiji glasovao 122.071 građanin podrijetlom iz Hrvatske, dok je iz SAD-a
stiglo 1.208 listića, među njima ni jedan glas nije bio protiv. Ovo je bio jedan u nizu referenduma koji će
provoditi Srbi u Hrvatskoj u sljedećim godinama i uvijek su bili nevjerojatni stopostotni rezultati. Kada danas
slušamo te iste Srbe, oni odreda tvrde da ni u čemu nisu sudjelovali i da su za sve krivi vođe koji su zavadili
narode.
 U svom izvješću o referendumu Momčilo Četnik kaže da je, zbog hrvatske policije i zastrašivanja koje je
dolazilo od nacionalističkog dijela hrvatskog pučanstva, referendum bio onemogućen u mjestima gdje su Srbi u
većini. To su primjerice Split, Solin, Kaštela, Šibenik, dio Rijeke, Siska, Karlovca, Zagreba i Osijeka.
 Dana 1. listopada Rade Dmitrović i Đuro Dukić nastavljaju svoje izvještaje iz Petrinje s istom svrhom, tvrdeći
da "hrvatski specijalci drže kao taoca dječaka Gorana Polimca i njegovu majku Maru, a u zatvoru 200 Srba".
Narod se i dalje odbija vratiti iz dvorišta vojarne "Vasil Gaćeša" iz Petrinje, a budući da specijalaca nema na
ulicama, muškarci su, navodno, otišli pregledati kuće i stanove, koje su ostavili nezaključane, bježeći pred
hrvatskim specijalcima. I sve tako redom, od riječi do riječi smišljeno i ratnohuškački. Zatim, da je u Glini
uhićen Mile Divjakina, zapovjednik milicijske postaje, jer je odbio pucati u narod.
 Sljedećeg dana, 2. listopada, srbijanski će mediji objaviti vijest iz Sarajeva, koja glasi: "Glavni odbor 'Mlade
Bosne' danas je uputio proglas svim mladim Srbima Bosne i Hercegovine da stupe u dragovoljačke odrede za
pomoć srpskom narodu Banije i kninske Krajine". Također je upućen apel mladim krajišnicima da pod punim
naoružanjem uspostave most s blokiranom Kninskom krajinom i da se oružjem zaustavi uskrsnuta ustaška
vlast u Republici Hrvatskoj... Na kraju se ističe da će "Mlada Bosna" učiniti sve da se razbije obruč u kojem se
nalazi Knin.
 Nikoga u tom trenutku očito nije zanimalo da u javnost  pošalje točnu vijest da su se ovi u Kninu sa svih strana
zatvorili barikadama i da ne puštaju nikoga u svoju Krajinu i da tu Krajinu ni iz kojega smjera nisu napali
hrvatski specijalci, niti je blokirali.
 Vrlo često novinari iz Petrinje, Gline i Dvora na Uni pišu o tome kako se ne zna tko je sve uhićen i koliko ljudi,
te kamo su odvedeni i gdje se nalaze. Mnogi izvjestitelji u usta Srbima s kojima razgovaraju stavljaju pozive na
osvetu i krvoproliće ili poziv tzv. JNA da se obračuna s ustašama. Gotovo da nema slučaja da se Hrvati
smatraju samo Hrvatima, a posebice je to izraženo glede članova HDZ-a, pri čemu se postavlja bezuvjetni
znak jednakosti između njih i ustaša. Optužbe su pljuštale i po saveznim tijelima SFRJ, koja kao da ne štite
Ustav i ne vide zlo koje se događa golorukim Srbima. Srbe se označuje terminima demokratski, slobodarski,
pošteni te da su tu njihova vjekovna ognjišta. Nema ni jednog novinarskog izvješća u kojem se govori o
četništvu i o evidentnim znakovima i simbolima kojima se kite Srbi na svojim skupovima, koji se vrlo često
nazivaju mitinzima istine.
 Četništvo se ne spominje iz jednostavnog razloga što se četništvo u Srba smatra pozitivnim, jer oni su "u
Drugom svjetskom ratu djelovali kao antifašisti". Treba reći da je oživljavanje četništva zapravo dio programa
planiranog u najvišim političkim i vojnim krugovima Srbije i Jugoslavije. Time se htio postići sasvim određeni
cilj, a taj je vraćanje u svijest hrvatskog naroda svih onih mnogobrojnih zvjerstava učinjenih, recimo, pod
vodstvom pravoslavnog svećenika, četničkog vojvode Momčila Đujića.
 Veličanjem mitova poput Kosovske bitke i majke Jugovića, pa od toga vremena, govori se o stalnom stradanju
srpskog naroda, koji je, eto, dobivao u ratu, ali gubio u miru. Tako je došlo vrijeme da i Srbi dobiju i u ratu i u
miru. Potpuno je prevladala svijest da su Srbi svi i svuda i da su oni najstariji europski narod s razvijenim
osjećajem za pravdu i junaštvo. Izvlače se na sjećanje mnogi primjeri iz Drugoga svjetskog rata slikanjem
crno-bijelom tehnikom, i to tako da je sve bijelo srpsko, a sve crno hrvatsko, ali da su crni i drugi nesrbi. U tim i
takvim uvjetima očekivao se, kako se to tada u političkom rječniku najčešće govorilo, rasplet političke krize u
SFRJ. Kada režiseri raspleta budu uvidjeli da se ništa ne može postići samo davanjem oružja u ruke Srba u
Hrvatskoj, prelazi se na drugu etapu. U toj će se etapi sve više i sve otvorenije miješati tzv. JNA, koja treba
definitivno riješiti pitanje mogućeg preustroja Jugoslavije, odvajanja republika, promjene sustava i
demokratskih procesa. Svrha je u prvom razdoblju konzervirati stanje u SFRJ, a onda će se, kada je bilo očito
da to nije moguće, prijeći na ostvarivanje plana "velike Srbije" do linije Karlobag - Karlovac - Virovitica. Tu liniju
Srbi smatraju svojim pravom, smatrajući da su oni pobjedom Turaka u Prvom i Drugom srpskom ustanku stekli
pravo na ona područja koja su Turci osvojili.

Nakon privremenog smirivanja stanja na području Petrinje, Gline i Dvora na Uni, prvi su se hrvatski
redarstvenici vratili u Svetošimunsku. Može se reći da je na području Banovine nastupilo kakvo-takvo
smirivanje, no otvorit će se uskoro nova žarišta pobune poput Pakraca, područja oko Vukovara, Vinkovaca i
Osijeka te Like. Što se tiče Knina, tamo će stanje ostati nepromijenjeno, a samo će, ovisno o potrebi, biti
povremenih razdoblja kada nije bilo blokade prometnica. Može se reći da se Knin definitivno odmetnuo i da je
kretanje područjem od Gračaca do Knina i Benkovca, te Obrovca, bilo krajnje rizično. Knin se, dakle, izdvaja
kao centar, otkuda se nakon onoga što Beograd želi, upravlja područjima u Hrvatskoj na kojima su Srbi većina.
 Prvi od polaznika tečaja prvog hrvatskog redarstvenika, koji će doći preuzeti poslove u nekoj od policijskih
postaja, bili su Drnišani, jer su 1. rujna 1990. milicajci te postaje otišli u susjedni Knin. Nediljko Madžar o tome
kaže: "Mi smo u Drniš stigli 1. rujna, jer je u Drnišu bila pobuna tamošnje milicije. U miliciji su pretežno bili Srbi
i oni su predali oružje i otišli. Stvorile su se barikade i trebalo je ići na te barikade. Oni nisu htjeli ići, jer su to bili
njihovi četnici. Tu je, dakle, izbila pobuna i mi smo morali doći preuzeti tu postaju. No, iskreno rečeno, i nismo
prošli obuku do kraja, niti smo bili iskusni. Ipak, čim smo došli morali smo raditi policijski posao. Došli smo tada
tridesetdvojica i preuzeli sve poslove kao da smo to radili deset godina". Kada se situacija smirila, skupina koja
je stigla u Drniš s vremenom će završiti tečaj, ali tako da su u Šibenik dolazili profesori i instruktori iz Zagreba.
 Drniška policijska postaja s vremenom će dizanjem pričuvnog sastava, uspjeti obavljati poslove koji su svakim
danom sve više bili poslovi obrane, a ne poslovi koji su inače redovni poslovi policije. Područje koje pokriva
ova postaja pripada najvećim područjima u današnjoj Šibensko-kninskoj županiji. Pokriva područje prominskih,
zagorskih, miljevačkih i petropoljskih sela. Pokazat će se s vremenom da je nužno otvaranje ispostava,
odnosno novih postaja i to će se dogoditi  u Kljacima, Oklaju, a nakon pada Drniša 17. rujna 1991. i u Unešiću.
S kninskim se područjem dodiruju kod sela Tepljuh, te kod Oklaja i do Brljana prema Kistanjima, gdje ih dijeli
rijeka Krka. Dodiruju se i u Siveriću, gdje Hrvatska policija ima stalnu točku na koju iz Miočića i Biočića Srbi
stalno otvaraju vatru i prijete.
 Među onima koji su raspoređeni u policijsku postaju Drniš naći će se i Milivoj Miljak koji se prisjeća: "Od nas
su tražili da ostavljamo puške u postaji, no mi smo to odbili, jer nismo imali povjerenja. Postaja je ostala u
našim rukama, a svatko je od nas dobio zaduženje u onom području bivše općine Drniš koje je najbolje
poznavao". Tako je Milivoj Miljak bio raspoređen u Tri Hrasta na cesti Oklaj - Vrbnik. Tu su Srbi redovito
postavljali barikade, a naši su ih policajci isto tako uklanjali. Uvečer 2. listopada 1990. u 21 sat i 30 minuta,
trojicu redarstvenika - Milivoja Miljka, Vinka Mikulandru i Nikicu Anića-Milića zaustavljaju naoružani civili
srpske nacionalnosti. Događa se to nedaleko od sela Zelića, a na području drniške policijske postaje. Uz sočne
psovke, s obveznim dodatkom "ustaški", traže od naših da predaju oružje, što oni ne žele učiniti. Miljak,
Mikulandra i Anić-Milić povlače se prema policijskom automobilu, no tada će naoružani civili na njih zapucati iz
lovačkog oružja. Vinko Mikulandra je ranjen u debelo meso, a Milivoj Miljak u prsni koš i u lijevu natkoljenicu.
Sreća je što u silini pucanja nisu gore prošli i što Nikica Anić-Milić nije ranjen. Tada pristižu i kninski milicajci
koji naše razoružavaju i svojim ih automobilom voze  u Knin.
 Milivoj Miljak kaže: "Kada smo prošli te barikade, negdje u Vrbniku, oni su rekli da će nam pružiti prvu pomoć,
jer, eto, kolege smo. Ti isti koji su govorili o miru i da su kolege uhvatili su me za kosu i bacili između sjedala u
automobil. Počeo sam gubiti svijest, jer sam izgubio dosta krvi, a taj milicajac Jovo Bjedov, koji je kratko
vrijeme bio s nama u postaji u Drnišu, stalno je vrijeđao i tukao me. Imao sam sat s hrvatskim grbom i  tražili su
da ga razbijem". U bolnici je, srećom, radila časna sestra koja je, vidjevši naše ranjene policajce, zaplakala.
Miljak kaže "kao da nam je majka". Kirurg dr. Gojko Torbica operirat će ih naživo, bez anestezije. Nakon
pregovora u noći s 3. na 4. listopada u 4 sata ujutro naši će biti razmijenjeni. Miljak dalje priča: "Kada su nas
vozili na razmjenu, Jovo Bjedov polegao nas je na pod i stavio noge na mene, govoreći: 'Ustašo, ne pokušavaj
ništa, jer ću te strijeljati'. Kada smo stigli na razmjenu ja sam jedva hodao, a kolegu Anića-Milića i mene
natjerali su da uzdignutim rukama hodamo jednom i drugom stranom ceste uz rubove". Dobacivali su im putem
da je prvi hrvatski redarstvenik iz Potkonja, Zvonko Gambiroža, ubijen i da će pobiti sve njegovo. To je bila
jedna od njihovih laži, jer je, srećom, Zvonko Gambiroža preživio i postao prvi zapovjednik policijske postaje
Knin nakon "Oluje". Što se tiče Vinka Mikulandre, on je zadržan u kninskoj bolnici, jer su njegove rane bile
teže. O događajima vezanim uz ranjavanje hrvatskih redarstvenika raspravljao je 3. listopada i općinski odbor
HDZ-a Drniša pod predsjedanjem predsjednika Odbora Ante Đelalije.
 Ivan Živković, koji je s bratom Stjepanom na tečaj došao iz Retkovaca kraj Vinkovaca, želio je ići s bratom na
područje Vinkovaca ili Slavonskog Broda. Ivana Živkovića prozivali su u dva navrata i on se odazvao kada su
ga čitali na popisu za Slavonski Brod. U Slavonski će ih Brod biti raspoređeno četrdesetak. Živković priča:
"Nas je tu u Slavonskom Brodu dočekao i dobro je s nama postupao čovjek iz stare milicijske garde Stjepan
Kovačević. On nas je vodio na terene, ali i na ispomoć u Vukovar. Sjećam se da se popeo na stol i rekao da
smo prvi specijalci ove policijske uprave. Svi smo, osim njega, bili prvi hrvatski redarstvenici". Ivan Živković
sjeća se brojnih terena, od Banije do Vukovara, kamo su išli slavonskobrodski policajci. Od prvih hrvatskih
redarstvenika sjeća se Jure Grlića, Perice Ešegovića, pa Joze i Pave Gavrana, Miće Stojanca, Peje Radoša i
drugih.
 Rudika Pucelj iz Jarmine kraj Vinkovaca bio je pripadnik 2. bojne 2. satnije kojom je zapovijedao Ranko
Posavec. Budući da je u lipnju 1990. izišao iz tzv. JNA, i to iz Škole rezervnih oficira u Bileći postat će zamjenik
zapovjednika satnije. Prešao je tako reći iz jedne odore u drugu. U Školi rezervnih oficira u Bileći upoznao je
Darka Rukavinu, koji mu je predavao, a sada su tu u Svetošimunskoj zajedno. Darko Rukavina ga je
nagovarao da se uključi u specijalnu policiju u Rakitje, no želio je svakako ići u temeljnu policiju. Tako će tražiti
da ga pošalju natrag u njegov kraj, no kako je Vinkovčana veliki broj, stići će u Vukovar. U Vinkovce su
prevezeni autobusima i onda su dobili par dana odmora. Nakon tih par dana odmora, bit će poslan u policijsku
postaju u Vukovar. U toj postaji većina milicajaca su bili Srbi, a sada su došli Hrvati, no to još uvijek neće bitno
popraviti nacionalni sastav. Zapovjednik postaje postat će Slavko Srednjoselac, a zapovjednik temeljne policije
Milenko Turudić.
 Milenko Turudić - Cigo, prvi hrvatski redarstvenik koji je na tečaj došao iz sela Cerić kraj Vinkovaca, kaže: "U
Vukovar nas je s tečaja došlo 42 i to nije bilo dovoljno niti da se izjednači postotak Srba i Hrvata u policiji u
Vukovaru. Njih je i nakon toga u Vukovaru bilo oko 60%. Srpski tisak je, međutim, stalno podgrijavao
nevjerojatne priče o nama, gotovo da smo mi mitski junaci i da smo nepobjedivi i da smo uvježbavani u
inozemstvu. Naš dolazak je sigurno u Vukovaru puno toga promijenio, jer su se Hrvati, koji su tu bili većina,
počeli sigurnije osjećati. Ono što mi nismo htjeli, dogodilo se, a to je da su nas se Srbi počeli bojati. Prema
onome što se o nama pričalo, ja bih bio jedan od vodećih terorista u svijetu. I Karlos bi za mene bio amater". O
tome što govori Milenko Turudić svjedoče i mnogi drugi, koji su tada stigli u Vukovar, u skupini prvih hrvatskih
redarstvenika. O tome i situaciji, koja će se razvijati i događati na području Vukovara, jedne prilike sjeća se i
Perica Jurić, tada zamjenik ministra Unutarnjih poslova, koji kaže: "U jednoj prigodi, kada smo letjeli za
Vukovar, tadašnji načelnik Državne sigurnosti Branko Budić mi je rekao, nakon što smo izvršili inspekciju
policijskih kadrova, stanja i prilika, da je Srbima sada prvi put postalo jasno da ćemo mi braniti Vukovar,
jednostavno, njima je postalo jasno".
 Ivica Ercegovac, prvi hrvatski redarstvenik iz Kijeva odlučio se vratiti u svoj kraj, međutim, planiran je da ide u
Bjelovar. Ivica Ercegovac kaže: "Rekao sam, kuda ću ja u Bjelovar, a kod kuće su mi žena i dijete. Rekao sam,
dajte mi Šibenik, jer ja tamo pripadam. Prvo su mi rekli da ne može, a onda sam ipak stigao u Šibenik". Kada
stigne u Šibenik, reći će načelniku: "Ja nisam na popisu, no gospdin Nikola Vukušić je rekao: "Neka, dobro
došao !" Kijevljanin Mijo Teskera kaže: "Svi mi smo tražili da idemo u Kijevo, no tamo se nije moglo više ulaziti
normalno. Bilo nas je pedesetak i ostavili su nas zadnje da čekamo raspored. Na kraju nas sve šalju u Šibenik.
Od onih koji se sjećaju da su Kijevljani, a da su došli u Šibenik, nabrajaju uz Miju Teskeru i Ivicu Ercegovca,
Juru i Cvitka Teskeru, Srećka Slavića, Miju Gojevića, Stanka Jurića - Grgića, Matu Bajana, Ivana i Branka
Vujića, Stipu Bajana i Vinka Đurića - Arambašića. Drugi Kijevljani će stići dijelom u Vrliku, odnosno Sinj.
Uskoro će u Šibeniku dobiti hrvatska obilježja, koja bi stavili u džepove kada su išli   kroz Knin svojima u
Kijevo. Sjećaju se da su u Šibeniku neki govorili da neće raditi pod "šahovnicom", no ostali su u policiji i pod
hrvatskim povijesnim grbom radili do kraja.
 Mijo Teskera kaže: "Čim bi netko rekao "šahovnica", mi smo znali da mu nije drago to što se događa i tko je
on i što je". U samom gradu Šibeniku obilježja hrvatskih policajaca, koja sadrže hrvatski povijesni grb, bila su s
otvorenim oduševljenjem dočekana kod ljudi koji su hrvatske redarstvenike sretali na ulici.
 Svemir Vrsaljko iz ravnokotarskog sela Nadina, nakon završena tečaja biva raspoređen u Zadar s većinom
onih koji su otišli na tečaj iz zadarskog zaleđa i okolice. Bivša općina Zadar u nacionalnom sastavu imala je
17% srpskog pučanstva, no u sastavu milicije bilo je 70% Srba. Vjerojatno je najava dolaska prvih hrvatskih
redarstvenika u Zadar među milicajcima izazvala nervozu, pa je odlučeno da se svi oni smjeste zajedno u
odmaralištu "Čazmatransa" u Zadru. Svi oni su tu zajedno sa svojom opremom i naoružanjem kojeg su iz
Svetošimunske donijeli sa sobom. Svemir Vrsaljko kaže: "To je jedno odmaralište u koje smo se mi stacionirali,
u kojem smo, mislim s ove vremenske distance to izgleda beznačajno, imali svoje skladište. Znači, posebno
naoružanje i sve ostalo od opreme. Jer u to vrijeme je inače oružje naših prvih hrvatskih redarstvenika, koji su
radili u temeljnoj policiji, bilo stacionirano u centralnom skladištu". Ova skupina je u maskirnim odorama, a
zapovjednik će im biti Đuro Župan. Oni će se od samog početka formirati kao specijalna postrojba zadarskog
Sekretarijata za unutarnje poslove. Za Đuru Župana, Svemir Vrsaljko kaže: "On je bio na čelu postrojbe
postavljen od tadašnjih zadarskih političkih struktura. On je čovjek s ovoga područja i bio je u bivšoj miliciji i
školovan za specijalca. On je s nama radio praktičnu nastavu na vojnom poligonu, na izlazu iz grada. Mi smo
se tu često sretali s vojskom i kako su oni vidjeli s kakvom voljom mi radimo, počela je o nama priča kao o
vanzemaljcima. Većina nas do par mjeseci prije nismo znali ni pušku čestito rastaviti, a sada smo izazivali
takve priče. Moje je mišljenje da je tada Hrvatsku zapravo spasilo neznanje". Može se reći da je Svemir
Vrsaljko u pravu, jer mi nismo znali što oni nama zapravo mogu učiniti, a ovi iz tzv. JNA su također bili u
neznanju, jer nisu znali koliko mi zapravo možemo malo učiniti. Sve se temeljilo na srcu, odvažnosti ali i
nevjerojatnoj drskosti, jer kako kaže Vrsaljko: "Mi smo bili previše drski, jer, kada bi dobili jedan tromblon, mi
smo mislili već da možemo doći do Drine. Ovu državu je stvorila ljubav, a ne tehnika".
 Neven Sorić iz Bibinja kaže: "Mi smo u Zadar došli nakon završetka tečaja i tu smo u odmaralištu
'Čazmatransa' radili na ustroju specijalne jedinice. Vježbali smo stalno. Ja sam još u Zagrebu našeg
instruktora, Mladena Markača, molio da me uvrsti u specijalnu postrojbu Lučko, no on je rekao da nemam
visinu. Na to sam rekao da ću ja još rasti. On mi je, međutim, rekao da će u Zadru isto biti specijalna i da se
strpim. Tako je i bilo. Vježbe su bile naporne, a mi smo bili uporni, a ja sam bio jedan od najboljih strijelaca".
Kako se situacija na području Zadra komplicirala, tako je ova postrojba imala sve više aktivnosti i uviđalo se,
koliko je smisla bilo u njenom formiranju i uvježbavanju za poslove koji nisu bili samo policijski.
 Nikola Vulić iz Slivnice nedaleko Zadra, kaže: "Mi smo iz Zagreba poslani u tri skupine. Jedna skupina je
raspoređena u prometnu policiju, jedna u temeljnu, znači opću policiju, a jedna u specijalnu. U toj, u kojoj nas
je bilo 32 u specijalnoj sam bio i ja. Prošli smo kroz mnoge napete situacije, posebice u Kruševu".
 Stanko Batur iz Pridrage kod Zadra svjedoči o stanju u policiji u Zadru, kojega su svojim dolaskom prvi
hrvatski redarstvenici zatekli. U svim policijskim službama, osobito u onima u kojima se nešto odlučivalo, bili su
Srbi. Načelnik je Ilija Čurčić, a načelnik operative Rajko Ćosić. Taj Ćosić će kasnije biti jedan od ministara u
tzv. Vladi tzv. srpske republike Krajine. Ovi Srbi su prve hrvatske redarstvenike dočekali, kako se kaže "na
nož", no oni lukaviji su nastojali saznati određene podatke o njima. Kao, koliko ih je, čime od oružja i opreme
raspolažu i slično. Nešto kasnije za načelnika zajedničkih poslova policije u Zadru dolazi Ivan Gambiroža. Uz
Ivana Gambirožu na vodeće mjesto dolazi Ive Kardum, no iako su Hrvati, Stanko Batur kaže: "Mi nismo znali o
kome se radi i jedostavno ni njima nismo davali podatke o nama. Tek kasnije kada smo povezali konce, onda
je sve bilo u redu. Smješteni smo u odmaralištu 'Čazmatransa', otkuda smo onda obavljali poslove, koji su od
nas traženi. Čuvali smo policijsko skladište oružja, važne objekte i upravne zgrade, a išli smo i u patrole, pa je
s nama znao biti i netko od Srba. Sjećam se jednog Dimića, on niti jednom nije dočekao jutro, uvijek bi mu
pozlilo. Bilo je opasno s njima dežurati i očito da su se i oni bojali nas i mi njih. Češe se on iza uha, češeš se i ti
i paziš na svaki njegov pokret, jer je mogao upotrijebiti oružje, stavlja ruku pod sako, stavl jaš i ti".
 Miljenko Miletić je s tridesetak prvih hrvatskih redarstvenika bio određen za odlazak u policijsku postaju
Benkovac i Obrovac. Kako nije bilo uvjeta da se u te postaje uđe, dobit će zapovijed da krenu za Zadar. U prvo
vrijeme će u Zadru raditi na čuvanju skladišta oružja i osiguranja važnih zgrada i institucija. Već su postojali
primjeri u Obrovcu, Benkovcu, Kninu i drugdje, da su cilj srpskih napada skladišta oružja koje pripada policiji.
 Miljenko Miletić će uskoro prijeći u specijalnu policiju u kojoj će obnašati sve dužnosti, od zapovjednika vojne
skupine, do zapovjednika voda i, kasnije, instruktora. U postrojbi zadarske jedinice specijalne policije naći će
se i Željko Kučić iz Stankovaca, otkuda je i Miljenko Miletić.

 U Slunj iz Zagreba su poslana 22 redarstvenika, koji u postaji,  tada još uvijek milicije, nisu imali ohrabrujući
doček.

 Jedan od onih koji su došli, Niko Gašparović, kaže: "Nas 22 dolazimo u postaju, a dežurni je bio Miladin
Jančić, koji nas dočekuje riječima "je..m vam majku, vi nećete tu raditi. Kako je nas bilo dosta i kad je vidio da
nas nije uplašio, spremio je pištolj". Uskoro će Slunjani izvršiti pritisak da se riješi pitanje ove postaje u kojoj su
Srbi Simo Krnjić i Mane Trbojević provodili kninsku politiku. Slunjani traže da postaju vode Hrvati, koji su već
bili u policiji, Ivica Lukač i Milan Panić. Rezultat će biti takav da iz Zagreba šalju policajce koji su ušli u postaju i
po kratkom postupku neposlušne poslali kući. Pojava Hrvatske policije na ulicama Slunja, kako kaže prvi
hrvatski redarstvenik, Ivica Majetić: "To je za hrvatski narod bilo, toliko je bilo da su odahnuli. Rekli su hvala
Bogu, sad su naši dečki tu".
 Iz Cetingrada, otkuda je na tečaj za prve hrvatske redarstvenike došlo petnaestak mladih ljudi, Slavo Lapić i
Pero Tominac, kažu: "U Cetingradu je formirana ispostava policijske postaje Slunj u kojoj je bilo 65 policajaca,
od kojih su desetorica bili na prvom tečaju.
 U Ogulinu, prema riječima Vlade Cajanića, nije bilo nekog oduševljenja dolaskom prvih hrvatskih
redarstvenika od strane starih milicajaca. Dapače, otvoreno se govorilo protiv njih, a te stare je smetalo sve, od
odore i imena, do obilježja.
 Željko Mandić se nakon tečaja također odlučio za Ogulin, gdje su mu djeca, obitelj i kuća. U ožujku 1991.
godine po odluci ministra MUP-a Republike Hrvatske, u Ogulinu će se formirati postrojba specijalne policije,
kojoj će uz Željka Mandića pristupiti veći broj prvih hrvatskih redarstvenika. Josip Luketić kaže: "Ja sam došao
u Ogulin raditi. Nas je bilo 32, a u Ogulinu ja tada bilo 34 milicajca, od kojih su petorica bili Hrvati i dva
muslimana. Sjećam se prvog sastanka. Stigli smo navečer i ujutro rano sljedećeg dana imali smo sastanak.
Hrvati milicajci su se distancirali od nas, prešli su u drugi dio dvorane, gdje su sjedili Srbi. Niti jedan nije htio
sjediti s nama. Došla su dva Srbina, sjeli su i pričali s nama, kao prijatelji. Poslije su nam isto htjeli pomoći i
nisu pokazivali odbojnost prema nama".
 Milan Tutek je iz Svetošimunske raspoređen u policijsku postaju u Karlovac, gdje je prema njegovim riječima
bilo 90% Srba u miliciji. Kako su mu majka i otac bili dosta slabog zdravstvenog stanja, a brat bio u specijalnoj
postrojbi policije u Rakitju, tražit će da ga prebace u Ogulin. Raditi će u Tounju, gdje je i prvi hrvatski
redarstvenik Darko Brletić . Ivica Majetić, ispunjavajući upitnik gdje bi želio ići nakon tečaja, upisuje: Korenica,
Karlovac i Slunj. No, kada se vratio sa terena iz Petrinje, početkom listopada 1990. godine, njegovi su već
poslani u policijske postaje. Platit će taksi do Slunja, ne bi li ih stigao. U Slunju ga je dočekao Slukan,
nadimkom Ajka, koji je inače bio zadužen za njihov odlazak na tečaj. Ajka će ga odvesti u Vaganac, gdje stupa
u vezu sa svojima. Već sljedećeg dana im je rečeno da će ići u Gospić, no ostat će u Korenici, ali za kratko.
Vratit će se u Slunj, gdje će moći normalno raditi svoj policijski posao.
 Ekrem Pajalić se sjeća toga vremena odluke, kuda će tko ići: "Naš zapovjednik Darko Rukavina je rekao da
što se tiče mene, mogu birati Od Vinkovaca do Dubrovnika i ja sam se opredijelio za Sisak". Krenuo je sa
skupinom koja je išla za Vinkovce, a izaći će u Popovači na auto cestu. Tu ga je dočekala patrola milicije i to
jedan Srbin sa Fićom. Putem ga je ovaj cinično pitao kakvi su oni to policajci, našto mu je Pajalić odgovorio, da
nema što o tome s njim pričati. Bilo je očito da taj Srbin milicajac, ne može organski smisliti to što se događa.
Pajalić će na izazivanja još dodati: "Ja imam svoj zadatak i vi mene ne trebate tome učiti". Na to je Srbin samo
kroz zube procijedio da su oni svi ustaše. Dovest će ga do Omladinskog naselja kod Siska, gdje je već bilo
tridesetak prvih hrvatskih redarstvenika. U tim barakama ORA-e vrlo su loši uvjeti i tek zauzimanjem Đure
Brodarca, bit će premješteni u ljudske uvjete. Ova skupina će biti korištena uglavnom za patroliranje u krizna
područja prema Dvoru na Uni, Hrvatskoj Kostajnici i drugdje.
 Davor Pelegrin se odlučio za policijsku postaju Kutina, što je bilo najbliže mjestu njegovog stalnog boravka,
Gornjoj Jelenskoj kod Popovače. Otada započinje njegov radni vijek hrvatskog policajca. Dočekali su ih u
Kutini tadašnji zapovjednik Branko Kovačević, Ivan Pešta i Mato Sičaja, koje Pelegrin ima u lijepom sjećanju
kao ljude i policajce. Dalje Davor Pelegrin kaže: "Za razliku od njih trojice, morao sam tada raditi s milicajcima
koji su bili baš čisti Srbi i isto tako orijentirani". Mato Fofić je 4. listopada raspoređen u policijsku postaju
Kutina. Tada s njim stižu Dražen Pleše, Davor Pelegrin, Eduard Tomac, Željko Zebec i Drago Crnković. Na njih
su milicajci gledali kao da su pali s Marsa. Događa se kao i u mnogim drugim postajama, jer milicajci Srbi i
Hrvati i drugi jugoslavensko - komunistički orijentirani, osjećaju da gube tlo pod nogama. Osjećaju oni da su to
promjene, koje će moguće narušiti njihov status i njihove svetinje, a naravno i privilegije koje su imali. Bilo je
očito da više nikada ništa neće biti kao što je bilo nekada i to je ono što njih brine, a ta šačica prvih hrvatskih
redarstvenika, koja se razmilila Hrvatskom nije u tom trenutku imala ništa osim bezgranične volje i srca, da se
konačno s tom Hrvatskom učini nešto. Znali su ovi koji ih mrzovoljno i s prezirom dočekuju da će iza njih doći
drugi, treći i tako redom. Ako se govori o promjenama, onda su to prve prave promjene, dugo, dugo, vremena
nakon svega što se Hrvatima događalo u povijesti prepunoj propuštenih prilika. Isto tako danas, kada smo
učinili niz povijesnih prekretnica, ostvarujući hrvatsku državu, i kada smo stvorili ni iz čega Hrvatsku policiju i
vojsku, mi izgleda potvrđujemo svoje povijesno prokletstvo, jer očito ne znamo što dalje. Potvrđujemo poznatu
izreku da su Hrvati odlične sluge i vrlo loši gospodari.
 Ono što Mato Fofić dalje kaže, gore rečeno, zapravo potvrđuje riječima: "Oni su nas gledali kao aveti,
odnosno one koji će im oduzeti kruh. Ono što je njih najviše brinulo je pitanje što će biti s Jugoslavijom i što je
sad to, ta neka demokracija".
 Kako je bivša Vinkovačka općina prednjačila uvjerljivo u broju prvih hrvatskih redarstvenika, na području
Vinkovaca, Vukovara i Županje bio je veći broj kandidata nego što je objektivno trebalo. Tako će Vlado Dean
ostati u Zagrebu, u prvoj policijskoj postaji centar.
 Krešo Tolj je na tečaju bio s Osječanima, koje je poznavao: Željkom Špeharom, Željko Livajom, Ivicom
Mišinom, Damirom Jarčevićem, Stjepanom Međugorcem, Vladimirom Slaćecom, Antunom Blaževićem i
Juricom Tolj. Njih je za tečaj animirao pokojni Blago Zadro, koji im je predočio to kao da se osniva Hrvatska
vojska. Blago Zadro će im napomenuti da je sve legalno i u okviru zakona. Kako je Krešimir Tolj tada živio u
Tenji, on će na tečaj otići s Vinkovčanima i Vukovarcima. Nakon povratka u Osijek, Krešo Tolj kaže: "U Osijeku
je živjelo 11% Srba, a u policiji ih je bilo oko 60%. Kada smo se mi pojavili u Osijeku, Hrvati koji su tada tu radili
u policiji dobro su nas dočekali i jedva su dočekali da smo mi došli tu raditi". Ipak ovom dobrom dočeku dijela
Hrvata u policiji, njihovom dolasku u Osijek predhodio je izgred. Nakon što je većina redarstvenika otišla u
mjesta gdje su bili raspoređeni, Osječani su ostali dva dana duže. Kada su pitali zašto oni ne idu, rečeno im je
da su iz Osijeka poslali neku delegaciju iz policije, koja je tražila da im "ustaše ne šalju". Krešo Tolj ne zna što
se odlučilo, no oni će ipak nakon dva dana krenuti za Osijek. Krenuli su s Vukovarcima i Vinkovčanima koji su
još ostali u dva autobusa. Od Đakova će krenuti sami u jednom autobusu prema Osijeku i dok se cijelim putem
orila pjesma, pred Osijekom je pjesma utihnula, a svi su pripremili oružje, ne znajući što ih i tko čeka. Autobus
ulazi u dvorište zgrade policije i tu ih dočekuju Matija Topalov, Zvonko Borovićak, Mirko Kangrga i Pero Biočić.
Krešo kaže: "Vidjeli smo da je tim ljudima drago što smo dosli. Kako je bio petak, rekli su nam da ostavimo
oružje, odemo kući i javimo se u ponedjeljak. Ostaviti oružje nismo htjeli i kada smo došli u ponedjeljak,
pročitali su nam raspored kuda tko ide. Čitali su: Treća policijska postaja Dalj, Krešo Tolj, pokojni Zdenko
Valentić i pokojni Vidan Majić. Kada smo došli u Dalj, dočekalo nas je 27 milicajaca Srba i tri Hrvata."
Zapovjednik policijske postaje Dalj bio je Hrvat Željko Vajda, koji je tjedan dana ranije zamijenio Srbina Božu
Bolića.
 Ranko Štrbić, prije raspoređivanja, bio je dva tjedna na osiguranju Atletskog prvenstva u Splitu, kada se
vraćaju u Zagreb rasporedit će ih za Split. Iz Splita će njih desetak biti poslano u policijsku stanicu Ploče. O
tome kaže: "Ispočetka, znate kako su nas gledali u postaji, tako da smo morali biti stalno spremni s oružjem.
Srećom je zapovjednik bio Ante Herak, Hrvat, pa nije bilo ozbiljnih problema, iako su nas znali zvati ustaše.
Kada su nas zvali Tuđmanovci, na to smo bili ponosni".
 Damir Jenjić prema rasporedu odlazi za Sinj gdje prema njegovim riječima u miliciji ima 80% Srba. U Sinj će
ih doći četrdesetak, a uskoro će ih rasporediti u postaje i kontrolne točke u Vrlici, Kosorima, Lelasima,
Podosoje i drugdje. Tako će zbog aktivnosti Srba iz Knina i njihovih sljedbenika u Civljanima i Cetini ovi prvi
hrvatski redarstvenici iz bivše općine Sinj dobiti od početka redarstveno - vojne zadatke.
 Po završetku tečaja 128 prvih hrvatskih redarstvenika s bjelovarskog područja bit će raspoređeni u
Sekretarijat unutarnjih poslova Bjelovar, koji je tada obuhvaćao devet bivših općina. Iz Bjelovara će biti poslani
u razne policijske postaje, a dobar dio njih će uskoro pristupiti specijalnoj postrojbi policije. Vlado Šola će s još
šestoricom prvih hrvatskih redarstvenika biti raspoređen u postaju policije u Križevcima. Vlado Šola kaže: "U
susret nam nije nitko izlazio, osim pomoćnika zapovjednika postaje Filipa Lacića".

 Andrija Azinić bit će raspoređen u policijsku postaju Đakovo,  otkuda će često odlaziti davati ispomoć u Tenju,
Nuštar i u Baranju.

 Pavo Dubravac će biti raspoređen u policijsku postaju Orahovica s Josipom Kasunićem, Tomislavom
Grbešom i Željkom Bencom. U Orahovici će ih primiti zapovjednik Slavko Šutić, koji će reći da ima veliko
povjerenje u njih i da očekuje da budu uporni policajci i da u njihovo domoljublje ne sumnja. Upozorava ih, ako
dođe do napada Srba na postaju, radi otimanja oružja, da oružje ne daju po cijenu života. Kako prvi hrvatski
redarstvenici iz Bosne i Hercegovine, zbog političkih prilika, nisu mogli biti raspoređeni u mjesta otkuda su
dolazili, oni će biti raspoređeni u razne krajeve Hrvatske.
 Vinko Zlomislić svjedoči o dolasku prvih hrvatskih redarstvenika na područje Makarske, područje gdje su
Hrvati gotovo stopostotno stanovništvo, a u policiji je bilo 60% Srba. Isto tako prvi hrvatski redarstvenici iz
Hercegovine govore da nisu bili dobro dočekivani i da je dio milicajaca iskazivao otvoreno neprijateljstvo
prema njima. Veliki broj njih iz Bosne i Hercegovine biti će u specijalnim postrojbama Hrvatske policije, sve do
onoga dana, kada se, kako kažu, zakuhalo u njihovom kraju. Marinko Ljubičić nije mogao u svoju Hercegovinu,
pa je raspoređen u policijsku postaju Trešnjevka u Zagrebu, gdje će ostati raditi trinaest mjeseci. Nakon
Zagreba bit će uključen u policiju policijske postaje Široki Brijeg.
 Ivo Zeljko raspoređen je u policijsku postaju Makarska, odnosno Vrgorac, a s njim će doći Hrvati iz
Hercegovine Vlado Ljubić, Zdenko Kožul i Zdenko Mihaljević. Ivo Zeljko kaže da im je najteže bilo iznijeti sliku
Josipa Broza - Tita iz općine. Miroslav Čolak, nakon završenog tečaja dobiti će raspored u Omiš s još
osmoricom prvih hrvatskih redarstvenika, a poput mnogih iz Hercegovine, vratit će se braniti svoj kraj.
 Daljnje sudbine svakog pojedinog prvog redarstvenika nemoguće je pratiti, jer može se reći da gotovo nema
niti jedne važnije obrane domovine, a da u tome nije sudjelovao netko od njih.

Jesen 1990. godine donijet će sasvim jasnu političku situaciju na području bivše Socijalističke Federativne
Republike Jugoslavije, iz koje je jasno da će se rezultati prvih višestranačkih demokratskih izbora, nakon
Drugoga svjetskog rata morati braniti, pa i oružjem. Srećom da se tadašnje vodstvo države odlučilo da to radi u
zakonskim okvirima i da se, misleći stalno da će se domovina morati braniti, zauzima i za mir. Činjenica je da
su iz Beograda tražili načine kako srušiti hadezeovsku vlast i da su to činili preko odmetnutih, odnosno
pobunjenih hrvatskih Srba. Kako je vrijeme odmicalo, njima je u Beogradu bilo sve jasnije da sami hrvatski Srbi
neće biti dovoljni za spašavanje Jugoslavije, odnosno za stvaranje "velike Srbije" na ruševinama Jugoslavije.
Zato će se tzv. JNA sve više i sve ozbiljnije uključivati u, kako su oni govorili, rješavanje jugoslavenske krize.
 Vidjeli smo u prethodnom poglavlju kako i kamo su sve stizali prvi hrvatski redarstvenici. Tako su, kako javlja
HINA, pred zgradom Općinske skupštine u Titovoj Korenici prosvjedovali građani srpske nacionalnosti zbog
dolaska deset prvih hrvatskih redarstvenika na rad u milicijsku postaju. Predsjednik Vijeća općina u hrvatskom
Saboru Slavko Degoricija   u Korenici je razgovarao s vodstvom te općine, ali i s članovima Odbora za
unutrašnju politiku Skupštine SFRJ. Nakon razgovora okupljenima su se obratili Luka Đakonović, predsjednik
Odbora za unutrašnju politiku Skupštine SFRJ i Slavko Degoricija. Slavko Degoricija objasnio je da to nisu
nikakvi specijalci, nego obični redarstvenici koji su tu raspoređeni po potrebi službe, uostalom kao i u nizu
drugih postaja u Hrvatskoj. Naglašeno je da o svemu treba razgovarati, a ne samo napadati i odmah izlaziti na
ulicu. Ovi iz Skupštine SFRJ nastavili su svoje izviđanje odlaskom u Donji Lapac i Knin.
 U Splitu je gradonačelnik Onestin Cvitan 10. listopada sazvao predsjednike 22 općinske skupštine iz južne
Dalmacije. Nazočni nisu bili samo predsjednici općinskih skupština Knina i Benkovca, a o zaključcima koji su
doneseni negativno se izrazio samo predsjednik skupštine Obrovca, Sergej Veselinović. Ono što je stajalo u
zaključcima bilo je teško odbiti ili se ne složiti, jer je doslovno rečeno: "Pozivamo sve naše sugrađane srpske
narodnosti da dignu svoj glas i ograde se od svih četničkih pohoda po hrvatskim općinama s većinskim
srpskim pučanstvom, da osude sve one što tjeraju srpsko pučanstvo na barikade, te svojim stavovima i
konkretnim zalaganjem pridonesu da se što prije vrati oteto oružje iz redarstvenih postaja". Bio je to još jedan u
nizu poziva na mir i razum.
 U već spomenutoj Titovoj Korenici, tri dana nakon što je tamo bio sastanak koji je trebao uspostaviti mir i red,
zapljuštale su ostavke. Ostavke su plod pritisaka Srpske demokratske stranke na članove SKH-SDP. Ostavke
su dali predsjednik Općinske skupštine Dušan Krga, predsjednik Izvršnog vijeća Milan Ćuruvija, predsjednik
Društveno-političkog vijeća Luka Jelić, zastupnik u hrvatskom Saboru Stevica Kalember i osam članova
općinske vlasti. Sve su ostavke brzo prihvaćene, jer se željelo postići da čelništvo općine bude opredijeljeno za
čvrstu tvrdu liniju Srpske demokratske stranke. Kada se to prevede na jednostavni politički govor, to znači da u
Titovu Korenicu na vlast dolazi ratnohuškačka skupina Srba.
 Istodobno u Zagrebu 18. listopada, na drugom međustranačkom sastanku, hrvatske stranke traže rješenja
koja će dovesti do mira. U zaključcima se kaže: "Za uznemirenost srpskog pučanstva u Hrvatskoj ne postoje
razlozi u politici demokratski izabrane sadašnje hrvatske Vlade, nego da je ta uznemirenost posljedica umjetno
stvorenoga straha od militantnog dijela Srpske demokratske stranke i snaga izvan Republike Hrvatske".
Zaključak je da se predloži formiranje parlamentarne i izvanparlamentarne radne skupine, koja bi analizirala
činjenično stanje uzroka uznemirenosti i srpskog i hrvatskog pučanstva. Smatra se da treba otići u područja
zahvaćena nemirima i tamo razgovarati kako bi se stanje smirilo.
 U nekim sredinama, gdje su već vođeni takvi razgovori, kao u drniškom kraju, 21. listopada na
međunacionalnom sastanku u selima Biočiću i Unešiću zaključeno je i poručeno sljedeće: "Mi smo za mir i
dostojanstvo i život jednih kraj drugih". Ovakvi glasovi razuma vrlo bi brzo, međutim, militantnim pritiscima, pa
čak i fizičkim napadima na život i imovinu Srba, bili neutralizirani. Ako su Srbi za mir i ako se za to negdje
javno očituju, moglo se sa sigurnošću očekivati da će ih netko od onih s četničkim obilježjima napasti.
 Istražni centar šibenskog Okružnog suda dat će 18. listopada priopćenje za javnost u kojem se govori o
provali u vagon teretnog vlaka br. 6533 u željezničkoj postaji Kosovo, nedaleko  od Knina. Utvrđeno je da je iz
vagona broj 8 ukradeno dvadeset automatskih pušaka 7,62 mm i šest puškostrojnica 7,9 mm. Ova kratka
informacija koju je u javnost odaslala HINA potvrdila je da se Srbi naoružavaju iz raznih izvora i na razne
načine. Budući da su to oružje uputile VP 8022 Vis i VP 8103 Split u Tehnički vojni remontni zavod u Travnik i
Hadžiće, jedini je mogući zaključak da je sve slano tada i na način da se kninski Srbi naoružaju s još nešto
oružja. Moguće je i da je netko u željezničkoj postaji Knin vidio što piše u tovarnom listu i o tome obavijestio
svoje. Treba reći da je samo nekoliko dana poslije opljačkan još jedan vagon u kojem je bilo oružje, no ovaj put
u Kninu, a poslano je iz Vojnog zavoda Hadžići u Knin.
 Izvršno vijeće Skupštine općine Makarska uputilo je 7. studenoga sa svoje sjednice zahtjev da se javnost što
prije obavijesti o cjelovitosti istine o oduzimanju oružja Teritorijalne obrane, koje je potkraj svibnja oduzela tzv.
JNA. Oni pitaju i zašto je oduzet dio oružja iz njihove policijske postaje. Isto tako žele znati kakvi to specijalci
dolaze u Makarsku. O tome im je upućena obavijest iz općinskog Sekretarijata unutrašnjih poslova  u Splitu, u
kojoj se kaže da je oružje pričuve prebačeno u druga područja gdje je potrebnije, a u Makarsku ne dolaze
nikakvi specijalci, nego prvi hrvatski redarstvenici, koji trebaju obavljati poslove temeljne policije. Ovo bilježimo
kao primjer, u kojem je izražena zabrinutost za specijalce i oružje bez ikakva razloga.
 U Zadru je 30. listopada zamjenik ministra unutarnjih poslova Perica Jurič bio nazočan na zboru zadarskih
redarstvenika, koji je sazvan jer su se navodno prošlog tjedna spontano okupili samo redarstvenici srpske
nacionalnosti. Ovaj put bili su redarstvenici i jedne i druge nacionalnosti. Oni nedavno "spontano" okupljeni
prosvjedovali su zbog nekih odluka Republičkog MUP-a i zadarskog Sekretarijata za unutarnje poslove. Kada
je te odluke sekretar Ilija Čurčić počeo objašnjavati, Perica Jurič ga je upozorio da nije dužan objašnjavati
poteze ni odluke ovlaštenih organa. Tada se u razgovor umiješao inspektor Zdravko Graovac, uz prigovore
zamjeniku ministra, no Perica Jurič mu je oduzeo riječ. Tada, suprotno svakom policijskom profesionalizmu, on
napušta skup, u čemu ga slijedi veća skupina milicajaca srpske nacionalnosti. Perica Jurič je zatražio da se
evidentira sve one koji su otišli, a 2. studenoga protiv njih je pokrenut disciplinski postupak i suspendirani su s
posla. Osnovni problem koji su tada primijetili zadarski novinari jest u tome što se zna da je skup napustio
mnogo veći broj policajaca. Predsjednik dr. Franjo Tuđman 5. studenoga na konferenciji za novinare kaže da
je tijekom kninske pobune, centrima pobune dojavljivano o odlukama hrvatskog Vrhovništva.
 O oružju je bilo govora 8. studenoga na sjednici Vijeća općina hrvatskog Sabora kojom je predsjedavao
Slavko Degoricija. Milivoj Vojnović iz Gline upitat će za imena onih koji su na prošlu sjednicu Sabora došli s
oružjem. Marko Atlagić iz Benkovca pita je li istina da polaznici tečaja, ili kako on kaže pitomci škole unutarnjih
poslova, pjevaju pjesme u kojima se vrijeđa srpska nacionalnost. Naravno, Marka Atlagića iz Benkovca nije
zanimalo sve ono što se do toga dana događalo Hrvatima na području s kojeg on dolazi.
 Dušan Ergarac iz Donjeg Lapca pita je li tajna sastav Hrvatske policije, a Dušan Badža pita kolike su plaće
redarstvenika. Slavko Degoricija je odmah Dušanu iz Donjeg Lapca odgovorio da u mjestu iz kojega on dolazi
"svi su redarstvenici srpske nacionalnosti". Tom prigodom i zastupnik Željko Mažar postavlja pitanje što je
poduzeto protiv četničkih jedinica na Velebitu. Tako možemo slobodno reći da sve što se događa pokazuje da
mirnog raspleta tzv. jugoslavenske krize neće biti i da se mora učiniti sve da se pripremi obrana od sasvim
sigurne agresije. Da Vrhovništvo Republike Hrvatske nije ništa učinilo na tom planu, posljedice za hrvatski
narod bile bi katastrofalne, a za one koji su tada bili na čelu Hrvatske nitko u povijesti ne bi mogao naći oprosta
ni opravdanja.
 Vijeće udruženog rada Sabora Republike Hrvatske prihvatilo je Zakon u unutarnjim poslovima na svojoj
sjednici 8. studenoga 1990. Po novom zakonu više se ne zovu sekretarijati za unutrašnje poslove, nego
policijske uprave, a stanice javne sigurnosti, po novom zakonu, nose ime policijske postaje. U Zakonu o
općenarodnoj obrani brišu se ideološke odredbe i ukidaju se komiteti za općenarodnu obranu i društvenu
samozaštitu. Na liniji stvaranja zakonskih pretpostavki, na osnovi kojih bi mogla funkcionirati Republika
Hrvatska, 23. studenoga komisija za Ustavna pitanja Sabora Republike Hrvatske, kojom je predsjedao
Vladimir Šeks, odlučila je tekst Nacrta ustava uputiti na ocjenu i raspravu saborskim zastupnicima.
 Dok hrvatska vlast radi na stvaranju novih zakona i Ustava, u kninskom području i dalje nema mira.
Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske 23. studenoga priopćilo je da je 23. studenoga u dva sata
u noći na križanju ceste Obrovac-Benkovac- Žegar napadnuta patrola Policijske postaje Benkovac za vrijeme
redovite kontrole prometa. Dok je ophodnja obavljala svoj posao, prišle su im tri nepoznate osobe i otvorile
vatru na njih iz automatskog oružja. Tom je prigodom redarstvenik Goran Alavanja ubijen, a Stevan Bukarica
ranjen. Treći član ophodnje, Jovo Graovac, ostao je neozlijeđen. Istog dana predsjednik Republike Hrvatske
dr. Franjo Tuđman izrazit će sućut obitelji poginulog Gorana Alavanje. Ovaj događaj pokazuje na što su sve
spremni ekstremni Srbi, jer su nakon napada iz vozila izvukli tada teško ranjenog Alavanju i Bukaricu, te ukrali
oružje i policijsko vozilo. Taj napad policajci srpske nacionalnosti trebali su shvatiti kao jasnu poruku što ih
očekuje ne budu li slušali kninske odmetnike.
 U Benkovcu su 26. studenoga za vrijeme zasjedanja Skupštine općine prosvjedovali Srbi, njih oko tri stotine,
no razišli su se kada im je predsjednik Zdravko Zečević pročitao zaključke Skupštine općine Benkovac. U
zaključcima se traži smjena Josipa Manolića, Josipa Boljkovca i Perice Juriča, te da se policijska postaja
Benkovac pripoji Kninu. Predsjednik Skupštine općine Benkovac Zdravko Zečević tom je prigodom okupljenim
Srbima rekao: "Podstrekači mržnje nalaze se u Saboru i Vladi Republike Hrvatske. Mrzitelji svega što je
jugoslavensko i srpsko morat će položiti račune za svoj rad". Naravno, ovaj događaj bit će novi izgovor da se
postave barikade na prometnicama na Banovini i drugdje.
 Pripadnici specijalne postrojbe Lučko uhitili su u noći 29. studenoga oko 2 sata u Dvoru na Uni Željka
Ražnatovića - Arkana, Dušana Carića i Zorana Stevanovića. Miloša Kneževića i Ljubana Dragosavljevića uhitili
su nekoliko dana poslije, 2. prosinca, u Hrvatskoj Kostajnici. Vjeko Čuljak, prvi hrvatski redarstvenik, sada
pripadnik specijalne postrojbe Lučko, priča: "U vozilu u kojem sam bio ja, bilo nas je oko 20, današnji general
kao naš zapovjednik bio je Mladen Markač. Imali smo dojavu o njihovu kretanju, sjeli smo u policijska vozila,
dočekali ih, uhitili i priveli u Istražni zatvor u Remetincu. Oni su ondje radili na pripremi Srba za rušenje
hrvatske vlasti oružanim putem". Sudac Okružnog suda u Sisku Željko Mlinarić donosi 6. prosinca odluku o
otvaranju istražnog postupka u skladu s odredbama članka 125(128) i 18. Krivičnog zakona SFRJ. Rečeno
razumljivim jezikom, oni su optuženi za pripremanje i izvođenje terorističkih aktivnosti.
 Spomenuti je događaj sam po sebi upućivao na sve ozbiljniju situaciju u kojoj se u svim aktivnostima Srba u
Hrvatskoj u prvi plan stavlja oružje i više se i ne spominje nikakvo mirno rješenje. Prema onome što je stajalo u
optužnici, uhićeni su iz Beograda krenuli 28. listopada na sjednicu tzv. Ratnog savjeta u Knin i na istu takvu
sjednicu u Dvoru na Uni. Kod uhićenih su nađeni oružje, bombe, pištolji, sprej za onesposobljavanje ljudi,
pribor za punjenje suzavca, falsificirani osobni dokumenti, četnički simboli, dinari, devize i maskirne odore. Kod
Ražnatovića i Stevanovića oružje je bilo napunjeno i spremno za uporabu. Istražni sudac Željko Mlinarić kaže:
"Iz svih podataka kojima u ovom trenutku raspolaže Okružni sud u Sisku, proizlazi temeljna sumnja da su
pripremali izvršenje opasnih radnji i drugih akata nasilja s ciljem stvaranja opće nesigurnosti i rušenja
demokratskim izborima uspostavljene vlasti u Republici Hrvatskoj". Treba podsjetiti, a upravo zbog toga što su
svi uhićeni poslije oslobođeni, da je za Željkom Ražnatovićem - Arkanom u to vrijeme bila raspisana
međunarodna tjeralica, pa kada je i oslobođen kod nas, trebao je biti izručen Interpolu.
 Da je nužno poduzeti sve da se Hrvatska pripremi za obranu, potvrđuje i događaj od 19. prosinca 1990., kada
Skupština općine Hrvatska Kostajnica donosi odluku da se pripoji tzv. zajednici općina Dalmacije i Like.
Predsjednik Skupštine općine Hrvatska Kostajnica, prof. Vinko Mijočević za HINU će uz taj događaj izjaviti:
"Skupina odbornika srpske nacionalnosti, koja je izabrana na listi Stranke demokratskih promjena sada govori
u ime Srpske demokratske stranke, tražeći da se kao prva točka utvrdi rasprava o nacrtu Ustava Republike
Hrvatske, što je i učinjeno. Dok se o tome raspravljalo pred zgradom Skupštine općine okupilo se oko pet
stotina građana srpske nacionalnosti, koji su vikali 'hoćemo u Knin', prijeteći da neće otići dok se ne donese
takva odluka. Te zahtjeve o pripojenju pročitao je tajnik općinskog odbora SDS-a Dušan Babić". Uskoro će
Skupština ostati bez kvoruma, no kada je interveniralo redarstvo iz Policijske postaje, odbornici su se vratili u
zgradu i tada s 22 glasa "za" i 16 glasova "protiv" izglasovali da se pripoje tzv. kninskoj Krajini. Nakon toga,
pred zgradom općine "goloruki" su Srbi slavili pucajući u zrak iz vatrenog oružja. O stanju u općini Hrvatska
Kostajnica predsjednik Skupštine općine prof. Vinko Mijočević izvijestio je Sabor RH.
 U barakama kod sela Golubića nedaleko od Knina, kao što smo već rekli, uvježbavani su teroristi po uputama 
međunarodnog kriminalca Željka Ražnatovića - Arkana. U javnost je preko tjednika "Start", a iz pera novinara
Maria Proface, 20. prosinca izašla informacija da je tu 28. studenoga zasjedalo Ratno vijeće tzv. kninske
Krajine i da je tomu nazočio Arkan. Dogovarane su priprema i nabava oružja i eksploziva za terorističke akcije
u Dvoru na Uni, te napad na policijsku postaju i pobunu redarstvenika srpske nacionalnosti.
 Često se u Hrvatskoj moglo čuti kako su Hrvati morali kupovati oružje, a Srbi su sve dobili od tzv. JNA, no u
članku Maria Proface u tjedniku "Start" stoji sljedeće: "Mile Martić žalio se i upozoravao na probleme oko
osiguranja obrane Knina, te na nestašicu oružja i eksploziva. Stevanović mu je rekao da bi iz Beograda mogao
nabaviti eksploziv grčkog porijekla, po cijeni od 400 DM za kilogram, a što se oružja tiče, rekao je da za
nekoliko dana dolazi u Beograd jedna pošiljka koju će pokušati oteti, od čega bi pola naoružanja dao svojim
ljudima u Beogradu, a pola bi poslao u Knin. Ovo dokazuje da je kod 'prestrašenog' srpskog naroda vladala
glad za oružjem i da su to kriminalci željeli iskoristiti. Ipak glavni snabdjevač Srba u Hrvatskoj i dalje je tzv.
JNA. Vjerojatno su oni koji su bili posrednici između tzv. JNA i naroda od naroda uzimali novce".
 Zaokruživanje buduće tzv. srpske republike Krajine, nastavljeno je najavom drniških sela Tepljuha, Biočića i
Miočića da za 30. prosinca 1990. provedu referendum kojemu je cilj pripojiti ova mjesta općini Knin. Razlog
ovoj njihovoj odluci jest, kako kažu, "nepovjerenje u vrhovništvo Republike Hrvatske". Nove aktivnosti Srba na
odvajanju i stvaranju autonomije mogu se dovesti u vezu s činjenicama da se u Saboru Republike Hrvatske
izlagao novi Ustav Republike Hrvatske usvojen 22. prosinca, a u noviju Hrvatsku povijest ući će pod imenom
"prosinački Ustav". Slijedili su mnogi izgredi Srba, koji su u Obrovcu u noći od 25. na 26. prosinca izvršili
pljačke trgovina u hrvatskom vlasništvu. Napadnute su sve trgovine, a na kućama Hrvata osvanuli su četnički
simboli.
 U Benkovcu su 27. prosinca u Općinskom sudu nastavili farsu od suđenja Bošku Čubriloviću zbog pokušaja
atentata na predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana. Na suđenju su svjedočili prvi hrvatski
redarstvenici Željko Kučić i Svemir Vrsaljko koji su tada bili zaduženi za red, te milicionari benkovačke
milicijske postaje Vlado Veselinović i Đoko Vukašinović. Svemir Vrsaljko je sucu Dušanu Starčeviću izjavio da
pištolj predočen u istrazi nije onaj koji je od Čubrilovića oduzeo Kučić, jer je onaj bio pravi. Radnici zadarske
Policijske uprave otkrili su 28. prosinca da je Luka Ličina, Srbin iz Gračaca, jedan od sudionika napada na
policijsku patrolu kod Benkovca, kada je ubijen redarstvenik Goran Alavanja, također Srbin. Poslije će Srbi iz
Gračaca prijetiti da će dići barikade, odnosno iznijeti balvane na cestu ako se ne opovrgne informacija da je
Luka Ličina sudjelovao u ubojstvu Gorana Alavanje.
  Jedna od važnih aktivnosti u koju će se uključiti prvi hrvatski redarstvenici jest organizacija prijevoza i
raspodjele oružja u ona područja Hrvatske gdje se očekivao napad Srba ili tzv. JNA. Prvi hrvatski redarstvenik
Vjeko Čuljak kaže: "Bili smo dva dana i dvije noći u autu i dovozili smo oružje i razvozili ga po cijeloj Hrvatskoj.
Bio sam osobno nazočan u oba slučaja kada je u Vinkovce dovezeno oružje, i to po dva kamiona svaki put.
Dovezli smo oružje do Kunjevaca, gdje ga je preuzimao Ante Gilja, isto tako prvi hrvatski redarstvenik.
Njegova je ekipa onda to razvezla po mjesnim zajedicama u bivšoj općini Vinkovci, Županja i Vukovar. Vrlo
mnogo oružja razvezli smo po cijeloj Hrvatskoj, to je bilo sve oružje kojim smo mi raspolagali, to je bilo oružje
koje smo mi dovezli. Ni jedna puška nije prebačena a da nije prešla preko naših ruku. Zvali su nas jedno
vrijeme 'lučki radnici', zato što smo istovarivali teške sanduke. Bili smo u Svetoj Nedjelji, tamo nam je bilo
skladište i tamo smo sve to pretovarivali. Vozili smo po magli, noću. Neuočljivi, u dva kamiončića". Treba znati
da se sve radi u vrijeme kada u mnogim mjestima stare milicajčine to prate i prijavljuju, pa je svaki dolazak
značio i mogućnost uhićenja zbog bavljenja nedopuštenim poslom. Zato prvi hrvatski redarstvenici i drugi
pripadnici antiterorističke jedinice Lučko to čine u radničkim odijelima i nalikuju na građevinske radnike. Vozila
su imala civilne tablice i uredno su na cestama plaćala cestarinu, pazeći da ne čine prometne prekršaje i ne
učine ništa zbog čega bi bili zaustavljeni i pregledani. Najčešće je s njima u vozilima i u cijeloj organizaciji
prijevoza i podjele nabavljenog oružja bio Joško Morić, za kojeg Vjeko Čuljak kaže da je pričanjem viceva
razbijao nervozu: "Ničim se nije izdvajao i djelovao je kao da je jedan od nas. Mislim da je on bio potpuno
svjestan onoga što će se dogoditi i mi smo ga čak slijepo slušali. Znali smo da zastupa Predsjednika i izvršava
ono što Predsjednik traži i nama je to bilo dovoljno". Do prosinca  1990. diljem lijepe naše podijeljeno je
naoružanje. Iako je to bilo malo i nedovoljno, ono će imati veliki psihološki učinak na sve one koji su bili
uključeni u obranu.
 Ivo Zeljko kaže da je njihov glavni zadatak u Makarskoj i u Vrgorcu bio čuvanje skladišta oružja, a budući da
su u te policijske postaje primani novi redarstvenici, bilo u stalnu službu bilo u pričuvni sastav, oni su iz tih
skladišta opremani oružjem i svim potrebnim. Prema procjenama, bez obzira na rezultate izbora, računalo se
da je 30% pučanstva Hrvatske bezrezervno podržavalo policiju, da je 30% bilo ni tamo, ni amo, a 30% protiv.
No, svakim danom, kako su nakane tzv. JNA i pobunjenih Srba bile očitije i sve više ugrožavale Hrvatsku, sve
je više onih koji podupiru aktivnosti Hrvatskog redarstva. Posebice se taj postotak penjao kada je isticanjem na
odore hrvatskih obilježja dano jasno na znanje čija je to policija.
 Pavo Dubravac iz Semeljaca koji je nakon završetka tečaja raspoređen u Policijsku postaju Orahovica, kaže
da je 10. listopada podijeljeno oružje pričuvnom sastavu policije. Tako se dizanjem pričuve nastojao
neutralizirati broj i utjecaj Srba milicajaca u toj postaji. Jedan od zapovjednika i instruktora na tečaju u
Ministarstvu unutarnjih poslova, Ivan Grabrić, koji je poslove pričuvnog sastava milicije vodio od godine 1983.,
kaže: "Moram priznati da mi je to jako koristilo godine 1990. Tada sam imao izbalansiranu i dobro znanu
strukturu pričuvnog sastava milicije, koja je, moram priznati, a imam i dokumentaciju o tome, bila dosta dobro
nacionalno izbalansirana. Mi smo imali čak i zadaću i vodili smo o tome računa da rezervni sastav milicije bude
nacionalno usklađen sa strukturom stanovništva. Tada smo u rezervnoj miliciji imali oko 80% Hrvata. To su
nam godine 1990.  bile gotove postrojbe i mogli smo ih uključiti". Dakle, potkraj godine 1990. to je bila važna
činjenica, jer je dizanjem pričuve policije sve bilo činjeno u skladu sa zakonom. Pavo Dubravac, kako smo već
rekli, govori o tome da je pričuvni sastav dobio zadatke držanja kontrolnih točaka i osiguranja vitalnih objekata
u Orahovici. U Policijskoj postaji Orahovica sastav je bio izrazito na strani Srba i oni polako prelaze na drugu
stranu, a sve je najprije započelo odlaskom na bolovanje. Najedanput su se loše osjećali, a jedan od njih,
kojega se Dubravac sjeća samo po nadimku Smajo, poručio im je da operu vratove, jer, kada ih bude klao, da
ne uprlja nož. Pavo Dubravac još se sjeća da su često bili na osiguranju kada bi u Orahovicu dolazio član
Predsjedništva SFRJ Stipe Mesić, a i to da su pratili i bilježili sve pokrete tzv. JNA.
 Miho Caput, koji je za trajanja tečaja odabran za pripadnika specijalne postrojbe Lučko, bio je jedan od onih
koji je razvozio nabavljeno oružje po Hrvatskoj. Nakon odlaska u neko od mjesta i nakon utovara i istovara,
uvijek bi se vraćali u Zagreb, u Lučko.
 Stanko Batur, prvi hrvatski redarstvenik iz Prigrade nedaleko  od Zadra, kaže: "Bio sam pomoćnik načelnika
Policijske uprave zadarske za opremanje. Opremili smo sve ove naše postrojbe i dopremili za njih oružje. Tako
smo iz vojarni koje su padale, u Ogulinu, Gospiću, Otočcu i drugdje, dovezli na područje Zadra vrlo mnogo
oružja. To je poslije vrlo dobro došlo. Opremili smo 112. brigadu i gotovo sve koji su branili zadarsko područje".
Ovo što kaže Stanko Batur zapravo je prava istina, jer pravo oružje kojim se Hrvatska mogla braniti došlo je iz
vojarni koje su se predale. Činjenica je da ni ono kupljeno, ni ovo zarobljeno nije bilo dovoljno, no ipak treba
reći da oružje koje je prevezeno diljem Hrvatske i podijeljeno od listopada do prosinca 1990. čini temelj
sigurnosti i obrane. Naravno da ta podjela, iako je izvođena vrlo diskretno, nije prošla nezapaženo i da je bila
predmet političkoga pritiska Predsjedništva SFRJ i Generalštaba tzv. JNA na Republiku Hrvatsku. Danas se
može tvrditi da je dobro što je tzv. JNA zbog svojeg golemog i sporog sustava zapovijedanja došla do
apstraktnih brojki o količini oružja koje Hrvatska ima potkraj godine 1990. Njihove procjene za donošenje
odluka o agresiji umnogome će ovisiti o tome koliko je Hrvatska spremna suprotstavi se i oduprijeti. Uloga je
prvih hrvatskih redarstvenika u stvaranju slike o tome da se Hrvatska može braniti nezaobilazna i oni su
zapravo jedina oružana skupina koja je tada mogla biti upotrijebljena u obrani. Njihovo dobro vođenje i njihova
beskrajna hrabrost spasili su u toj, prvoj godini hrvatske državnosti Republiku Hrvatsku. Onaj tko pošteno i
iskreno razmišlja o tom vremenu, ne može a da se beskrajno ne divi onomu što su ovi ljudi učinili.
Siječanj godine 1991. ostat će zapamćen po ultimatumu Predsjedništva SFRJ po koji traži da se rasformiraju
svi oružani sastavi koji nisu u sastavu Oružanih snaga SFRJ ili Organa unutarnjih poslova. Godina 1991.
započela je loše, i to jakom eksplozijom u poslovnoj zgradi poduzeća "Prehrana" u Glini. Očevid su izvršili
stručnjaci Policijske postaje Glina i Policijske uprave Sisak. Utvrđeno je da su za sada nepoznate osobe 31.
prosinca 1991. u 19,20 sati bacile eksplozivnu napravu koja je raznijela izlog prema ulici i oštetila poslovni
prostor. Odgovorne osobe poduzeća "Prehrana" izjavljuju da su na zadnji dan prošle godine na zgradu
postavile jugoslavensku, hrvatsku i srpsku zastavu, no istoga dana, sat poslije, odlučili su zastave skinuti zbog
mogućih izgreda. Nakon toga zaredali su prijeteći telefonski pozivi, prije svega zbog skidanja zastave
Socijalističke Republike Srbije.
 Početak siječnja donio je i rasplet glede samovoljnog napuštanja sastanka u Policijskoj upravi Zadar, koji je
vodio zamjenik ministra unutrašnjih poslova Perica Jurič. Disciplinski sud Policijske uprave Zadar proglasio je
krivim Damira Bastu, jer je ne samo napustio sastanak nego je samovoljno sa skupinom milicajaca nastupao
na Konferenciji za novinare u Kninu. Inače, u zadarskoj Policijskoj upravi vodio se postupak protiv 16
policajaca. Veći dio njih kažnjen je novčano, a za šestoricu je postupak odgođen i bit će dovršen ovih dana.
 Vinkovačko i vukovarsko područje sve će više tijekom godine poprimati izgled ostalih područja zahvaćenih
otvorenom srpskom pobunom. Tzv. SUP srpske Krajine iz Knina uputio je 5. siječnja 1991. teleks-poruku svim,
kako oni kažu, "komandirima milicijskih stanica" u općinama tzv. srpske Krajine, u kojoj se kaže da moraju doći
na sastanak u Knin radi "daljnjih naređenja". Policijska postaja u Vojniću najavila je u povodu toga teleksa da
će ostati u sastavu Policijske uprave Karlovac. U svim mjestima gdje su Srbi bili relativna ili apsolutna većina,
pravoslavni Božić te, 1991. godine pokazat će koliko Srbi zapravo imaju oružja. U Benkovcu su te božićne noći
razbijana stakla svih radionica i kafića koji su bili u vlasništvu Albanaca i Hrvata. Sve vijesti iz svih tih mjesta
bile su gotovo iste ili vrlo slične. Pucalo se i odjekivale su detonacije, a na udaru su često bile kuće Hrvata i
gospodarski objekti. Radnik zagrebačke "Industrogradnje" Mirko Hečimović 6. siječnja ranjen je na cesti Lički
Osik - Titova Korenica. Sljedećeg dana u 16 sati pred zgradom Policijske uprave Gospić okupili su se mnogi
građani hrvatske nacionalnosti izražavajući svoju ogorčenost zbog gnusnog i barbarskog čina. Prosvjedi će se
nastaviti i 8. siječnja, a usprkos jakoj kiši prosvjednici su ostali pred Policijskom postajom Gospić više od tri
sata. Ono što su prosvjednici tražili bila je smjena vodećih ljudi u toj postaji i pružanje sigurnosti građanima.
Disciplinski sud Policijske uprave Šibenik donio je 8. siječnja odluku o otkazu suspendiranom milicijskom
inspektoru Milanu Martiću, jer je Hrvatskoj televiziji izjavio: "Policija u Kninu je narodna i ne sluša hrvatsku
Vladu, već samo vlastiti narod".
 Nikolu Lapova, predsjednika Poslovodnog odbora nacionalnog parka "Plitvička jezera" naoružana skupina
civila, inače pristaša Srpske demokratske stranke, pod prijetnjom oružja prisilila je da 9. siječnja potpiše
ostavku. U Titovoj Korenici, odakle su ti naoružani civili koji tamo šeću slobodno naoružani, kako se kaže, do
zuba, vlada potpuno bezvlašće. Beogradski časopis "Vreme" tih dana siječnja pisao je da u Jugoslaviji ima
oružja za trećinu građana države u rasulu, a da sa svih strana stiže prokrijumčareno oružje. Stoji i tvrdnja toga
časopisa da je lakše dobiti dozvolu za nošenje oružja nego vozačku dozvolu. Možda je taj beogradski časopis
imao nakanu opravdati odluku Predsjedništva SFRJ kojoj je bio cilj razoružati sve koji imaju nelegalno oružje,
osim tzv. JNA i policije. No, prema važećem Ustavu, republike imaju pravo imati naoružanje za postrojbe TO i
taj dio oružanih formacija u isključivom je djelokrugu republika. Tako zapovijed Predsjedništva i Generalštaba
tzv. JNA zapravo ukida ustavno pravo koje imaju Hrvatska i Slovenija. Tzv. JNA si je uzela prava koja joj po
Ustavu ne pripadaju, a već je učinila previše pogrešaka kojima je izgubila pravo da se naziva narodnom, jer je
postala vojskom samo jednog naroda, i to srpskog, i provodila je samo jednu politiku, i to velikosrpsku.
Predsjedništvo SFRJ se pridružilo tim i takvim idejama svojom odlukom i poistovjetilo lokalne parapolicijske
snage poput onih u Kninu s legalnim pričuvnim snagama redarstva, koje su republičke snage reda. Hrvatskoj
policiji se ovom odlukom onemogućava da ona napravi reda u odmetnutim krajevima i da čuva ustavni poredak
u svojoj republici. Bilo kako bilo, tzv. JNA postigla je svojom ulogom arbitra da se nered nastavio i, dapače,  
produbio. Zapovijed predsjedništva niti jednom riječju ne spominje evidentne četničke i druge paravojne i
parapolicijske formacije u Hrvatskoj i drugdje. Isto predsjedništvo je dopustilo upad Socijalističke Republike
Srbije i njenog vožda, Slobodana Miloševića, u monetarni sustav SFRJ, čime je izvršena pljačka nepoznata u
civiliziranom svijetu.
 U vrličkom kraju, otkada su 17. kolovoza 1990. godine u selu Civljani podignute barikade, odnosno balvanima
onemogućen promet cestom Knin - Sinj, nema mira. Sredinom siječnja 1991. godine kninski Srbi su se
prihvatili novog sredstva ucjene i prisile prema Hrvatima, jer su Vrliku ostavili bez vode. Kako se glavni ventil
za napajanje Vrlike vodom nalazi u selu Cetini, pod kontrolom Knina, zatvaranje i otvaranje tog ventila ovisiti
će o volji pobunjenih Srba. Zbog vode, ali i drugih pitanja, tog 17. siječnja u Kninu su se sastali predsjednici
Skupština općina Sinj i Knin, Jerko Vukas i dr. Milan Babić. Govorilo se o suživotu i prestanku provokacija, te
funkcioniranju komunikacija. Podržana je i odluka predsjedništva SFRJ, a pozvane su sve nelegalno
naoružane skupine, da do određenog roka vrate oružje. Ono što nije dobro, činjenica je da se izjednačuju
hrvatski redarstvenici s odmetnutim milicajcima i onima koji u Kninu ne kriju da su četnici.
 Vraćanje oružja je u Hrvatskoj tema broj jedan i s terena su tih dana sredine siječnja stizale razne vijesti. Tako
će HINA odaslati vijest da su u Titovoj Korenici 17. siječnja do 12 sati u Policijsku postaju vratili 80% otetog
oružja. Ukradeno trofejno oružje iz Spomen muzeja 6. ličke divizije na Plitvicama će toga dana također biti
vraćeno. To ipak ne znači da je ilegalno oružje koje je uglavnom stizalo iz izvora tzv. JNA i od švercera,
vraćeno. Svi mediji, na svim razinama, objašnjavali su kako i gdje treba vratiti oružje. Ministarstvo unutarnjih
poslova objavilo je da je do stupanja na snagu zapovijedi predsjedništva SFRJ vraćeno ili oduzeto 6
puškostrojnica, 34 puške, 17 pištolja i 1621 komada streljiva, a nakon stupanja na snagu rečene zapovijedi,
vraćeno je 78 pušaka, jedan automat, 43 pištolja i 11 ručnih bombi. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike
Hrvatske objavilo je da se akcije oduzimanja i vraćanja oružja nastavljaju. U Obrovcu, gdje se zna da je prije tri
mjeseca iz Policijske postaje oteto 96 pušaka, nije vraćen još uvijek niti jedan komad oružja.
 Ultimatum predsjedništva SFRJ za rasformiranje svih oružanih sastava, koji nisu u sastavu jedinstvenih
Oružanih snaga SFRJ ili organa unutarnjih poslova istekao je 19. siječnja 1991. godine. Može se tvrditi da taj
ultimatum koji daje takozvanoj JNA ovlasti i ulogu policije, nije na liniji mira, već dapače, to je još jedan korak
bliže ratu. Ultimatum je zapravo jednostran i nije usmjeren na razoružavanje onih koji su uzrokom svih nereda i
prijetnji, pa znači da to neće ni riješiti pitanje mira. Bilo je očito da jugovojni vrh nije spreman prihvatiti nikakve
demokratske promjene, a kamoli promjene društvenopolitičkog sustava i da će učiniti sve što može to spriječiti.
Razoružati Prve hrvatske redarstvenike i antiterorističke postrojbe policije, te pričuvni sastav Hrvatske policije,
znači demokratski izabranu vlast u Hrvatskoj bez ikakve zaštite. Znači, ostaviti je na milost i nemilost
terorističkim ispadima Srba u Hrvatskoj i njihovih nacionalističko - četničkih vođa.
 Stipe Mesić, predsjednik Gradske organizacije HDZ-a grada Zagreba i dopredsjednik HDZ-a, te dopredsjednik
predsjedništva SFRJ na Skupštini zagrebačkog HDZ-a će reći: "Donijeli smo slobodu Hrvatskoj i hrvatskom
narodu, povratili smo čast i ponos svim Hrvatima,doveli smo na vlast demokraciju, vratili simbole i sve ono što
je hrvatski narod želio i ćemu je stoljećima težio". O pobunjenim Srbima je rekao posluživši se narodnom
izrekom: "Možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš".
 Ova skupština Gradske organizacije HDZ-a održana je 19. siječnja istoga dana kada je isticao ultimatum
predsjedništva SFRJ, a govoreći o nastaloj situaciji, dalje je rekao da se ta zapovijed predsjedništva ne odnosi
na organe Unutarnjih poslova "u kojima postoji redovni i pričuvni sastav policije, te specijalne jedinice". Potom
je nastavio: "Hrvatska je radi povećenja sastava policije tražila dodatno oružje u Jugoslaviji, ali ga nije dobila,
pa smo se obratili svojoj trgovačkoj mreži i uvezli oružje. Hrvatska se opredijelila na samoobranu i naoružala
se. Nakon 19. siječnja, najavljenog kao "Dan D", bit ćemo još čvršći i jedinstveniji. Bez obzira na sve prijetnje,
ulazimo u mirnije razdoblje. Nikakva armija ne može napraviti vojni udar, jer bismo pozvali sve Hrvate i ostale,
da izađu iz te armije. Nestalo bi armije, nestalo bi Jugoslavije i federativne i konfederativne, i nikada se ne bi
obnovila.
 Nalazimo se pred povijesnim dogovorom, takvim koji će zaštititi sve naše interese. Onima koji će dalje sa
socijalizmom i društvenim vlasništvom, želimo sve najbolje, ali bez nas, a onima koji žele s europskim
standardom u Europu, želimo da nam se pridruže".
 Ministarstvo unutarnjih poslova objavilo je 19. siječnja potpune podatke o povratu oružja za Republiku
Hrvatsku, po kome je vraćeno ili oduzeto 223 puške, 25 automatskih pušaka, 14 puškostrojnica, 59 pištolja, 11
ručnih bombi i 3348 komada streljiva. Sve ovo oružje je vraćeno u Policijske uprave Karlovac, Vinkovci,
Slavonski Brod, Bjelovar, Osijek, Rijeka, Sisak, Šibenik, Zadar, Zagreb, Gospić i Kutina.
 Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske objavljuje da će nastaviti oduzimati nelegalno oružje, a
građani se pozivaju da takvo oružje i dalje vraćaju. Rezultati povratka oružja u krajevima gdje su već
funkcionirali elementi odmetničke paravlasti su više nego simbolični, kao recimo u Dvoru na Uni, gdje je
najavljeno vraćanje jedne puške. Općenito uzevši, pravo stanje stvari na područjima koja su postala zone
opasnog življenja postojala je nepojmljivo veća količina oružja od one koja se vratila ili oduzela tijekom
ultimatuma predsjedništva SFRJ.
 U Vinkovcima je tzv. JNA uvela novi način izazivanja i igranja sa živcima građana, jer su stanove oficira počeli
od 21. siječnja uvečer čuvati naoružani vojnici. Sve stranke u Vinkovcima su osudile ovaj postupak pripadnika
garnizona "Đuro Salaj" u Vinkovcima, a nakon što su predstavnici Skupštine općine pregovarali s
predstavnicima te vojske, vojnici su ipak povučeni. Provokacija tzv. JNA i demonstracija sirove sile pojavila se
na više mjesta u Hrvatskoj. Primjer je za to u selu Sopje u općini Podravska Slatina, gdje su pripadnici tzv. JNA
za vrijeme vježbe policije upali u selo u punoj ratnoj spremi, te se rastrčali širom sela, a onda se odjednom,
bez objašnjenja, povukli.
 Kako je situacija svakim danom postajala sve ozbiljnija, a prijetnje tzv. JNA sve otvorenije, 24. siječnja
predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman u skladu sa člankom 102 Ustava predsjedavat će
sjednicom hrvatske Vlade. Razlog ovome je priopćenje Saveznog sekretarijata za Narodnu obranu od 23.
siječnja, te zapovijedi predsjedništva SFRJ o oružju i zahtijev predsjednika Savezne vlade Ante Markovića o
podržavljivanju poduzeća u SFRJ. Predsjednik Tuđman je naglasio da se Hrvatska nalazi u posebnim
okolnostima, s obzirom da se po tome što traži tzv. JNA "ide na razoružavanje jedinica Ministarstva unutarnjih
poslova, a suočeni smo s konfuznim odlukama koje se mogu različito tumačiti".
Predsjednik Tuđman upozorava da su odluke donešene bez suglasnosti podpredsjednika predsjedništva SFRJ
Stipe Mesića. Predsjednik Tuđman je predložio Vladi da predloži Saboru da donese odluku da se na području
Republike Hrvatske mogu primjenjivati samo oni zakoni koji nisu u suprotnosti s hrvatskim zakonima.
 Predsjednik Tuđman traži od Vlade da preuzme odgovornost za sastav i naoružanje jedinica Hrvatske policije,
te da se pričuvni sastav policije ne raspušta i da bude pod oružjem i pripravnosti, sve dok se ne uspostavi
pravni poredak u svim općinama na području Hrvatske". Vlada isto tako treba tražiti od Saveznog izvršnog
vijeća da se osigura poštivanje suvereniteta Republike Hrvatske.

 Na sjednici Vlade o stanju, informirao je ministar za Narodnu obranu, general Martin Špegelj. General Špegelj
je rekao: "U zadnjih desetak dana suočeni smo sa velikim brojem informacija, od kojih su mnoge lažne i imaju
za cilj izazivanje zbunjenosti kod nadležnih organa Republike Hrvatske, ali ima i otvorenih demonstrativnih
djelovanja". Navedeni su primjeri uspostavljanja straže i pokreta tenkovskih postrojbi tzv. JNA. Najavljena je od
12 sati 24. siječnja najveća bojna spremnost 5. vojne oblasti, a primijećena je i povećana koncentracija
jedinica tzv. JNA oko Zagreba i prema Zagrebu. General Špegelj je dalje rekao: "Republika Hrvatska nema
svoju vojsku, već se vojskom proglašavaju neke naše policijske jedinice, pri čemu valja znati da neke druge
republike imaju daleko veće sastave policijskih snaga".
 Ministar unutrašnjih poslova Republike Hrvatske, Josip Boljkovac informirao je o sastanku sa saveznim
sekretarom i republičkim sekretarima održanom u Beogradu. U Beogradu je bilo riječi o ratu u Zaljevu,
arapskom ekstremizmu, ali i o terorizmu u Hrvatskoj i razoružavanju paravojnih organizacija u Hrvatskoj.
Ministar Boljkovac s tim u vezi je rekao: "Podsjetio sam ih tom prilikom da su neke republike već suverene, pa
tako i jurisdikcija Hrvatske nad njenim teritorijem mora biti potpuna, na što nije bilo primjedbi. Aktivni sastav
milicije svake republike, jednako kao i rezervni, je njezina stvar i ovisi o trenutnim okolnostima. Zamolio sam
saveznog sekretara Unutarnjih poslova da intervenira kod premijera Ante Markovića i generala Veljka
Kadijevića da poduzmu sve kako bi se vojne aktivnosti svele na normalu. Istovremeno sam prenio zahtijev i
zapovijed svim postrojbama policije da ničim ne izazivaju vojsku i njene pripadnike. Ministar obrane i ja smo
poduzeli sve da budemo spremni za svaku eventualnost". Predsjednik Vlade Josip Manolić je istaknuo da se
"već duže vrijeme živi u naelektriziranoj atmosferi koja onemogućava normalan rad, pa je tako i ovo zadnje
priopćenje Saveznog sekretarijata za narodnu obranu uperen protiv interesa Hrvatske i njenog naroda. To je
terorističko miješanje armije u poslove policije, koja ima duži kontinuitet od uhićenja Janeza Janše do
oduzimanja oružja TO bez znanja legalnih organa vlasti".
 Dalje je Josip Manolić nastavio: "Sada je vidljivo da je pravi cilj rušenje legalne demokratske vlasti u
Hrvatskoj. Jedinice policije nisu ilegalne jedinice, to su prema zakonu školovane jedinice, a njihovo je
naoružanje kupljeno preko legalnih institucija državnih organa, što je opće poznato, samo armija to pokušava
zamagliti".

 Dr. Franjo Tuđman je upozorio na napadnu sličnost između obrazloženja sovjetske vojske za intervenciju na
Baltiku i naredbe predsjedništva Jugoslavije. Treba imati na umu da sve to nije slučajno, jer mnoge glasine
koje nismo uzimali ozbiljno pokazale su se kao osnovane. Uspjeli smo spriječiti mnoge provokacije, bili smo
krajnje obzirni, uspjeli smo smiriti hrvatsko pučanstvo i u krajevima gdje su imali mnogo razloga za
uznemirenost, a u posjedu smo pisama mnogih Srba koji osuđuju ekstremiste u svojim redovima. No, oni i
dalje uživaju potporu iz Beograda, a jučer je Slobodan Milošević primio i Milana Babića, koji je odmah nakon
toga davao neodgovorne izjave o Drnovšeku i Mesiću. Glasine da postoji vojno - politički stožer, koji
kontinuirano radi su točne i sada je to doživjelo vrhunac. Mi ne smijemo gubiti živce, iako ima vijesti koje
potvrđuju zabrinutost, a ima i informacija o posebnim mjerama u armiji prema vojnicima Hrvatima. Ne smijemo
dopustiti da nam uhićuju ljude, jer se već mjesec dana spominje popis sa članovima hrvatske i slovenske
Vlade, koji su predviđeni za uhićenje".

 U svim tim i takvim okolnostima jedino s čim je Hrvatska tada raspolagala je policija i unutar nje specijalne
jedinice, poput Lučkog, Rakitja i Kumrovca. Ova situacija će ubrzati rad na osnivanju specijalnih postrojbi
policije u Policijskim upravama u koje će ući i biti često puta osnova Prvi hrvatski redarstvenici.
 Vlada Republike Hrvatske toga 24. siječnja je donijela nekoliko odluka u svezi s priopćenjem Saveznog
sekretarijata za narodnu obranu i zapovijedi predsjedništva SFRJ. Prva odluka se odnosi na prijedlog Saboru
da donese odluku po kojoj se u Republici Hrvatskoj primjenjuju samo oni savezni zakoni koji nisu u protivnosti
s Ustavom Republike Hrvatske. Druga odluka je ona po kojoj Vlada preuzima odgovornost za naoružavanje
aktivnog i pričuvnog sastava policije i jedinica posebne namjene. Treće se odnosi na odluku kojom se Vlada
suprotstavlja svim odlukama kojima se takozvanoj JNA daju ovlasti iz djelokruga Ministarstva unutarnjih
poslova Republike Hrvatske. Četvrtom odlukom se nalaže Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske
da nastavi s razoružavanjem svih nezakonitih skupina, a da aktivni i pričuvni sastav policije ostane u stanju
pripravnosti, sve dok je ugrožen pravni poredak u Republici Hrvatskoj. Peta odluka se odnosi na zahtjev
Saveznoj vladi, da zajamči poštivanje suvereniteta Republike Hrvatske, a prije svega u djelokrugu Unutarnjih
poslova. Isto tako Vlada Republike Hrvatske traži da se povuče jučerašnje priopćenje Saveznog Izvršnog
Vijeća.
 Ministar Vanjskih poslova Republike Hrvatske dr. Vinko Golem uputio je uvečer 24. siječnja na sastanku
Konzularnog zbora apel Vladama koje konzuli predstavljaju, ali i cjelokupnoj međunarodnoj javnosti da pruže
potporu Republici Hrvatskoj. U situaciji kada je demokracija u njoj ugrožena prijetnjom vojne intervencije tzv. 
JNA, na sastanku je bilo 17 konzula, a informirani su da je 23. siječnja Savezni sekretarijat za narodnu obranu,
suprotno odluci predsjedništva SFRJ, izdao zapovijed o razuružavanju legalnih vojnih formacija u Hrvatskoj i
Sloveniji. Tijekom sljedeće noći došlo je do pokreta postrojbi tzv. JNA na području 5. vojne oblasti, a priprema
se i prebacivanje tri bataljuna policije u Hrvatsku. Dr. Vinko Golem još je konzule i svjetsku javnost upozorio da
tzv. JNA prebacuje ročne vojnike slovenske i hrvatske nacionalnosti iz Slovenije i Hrvatske u Srbiju. Sve što se
tih dana događalo u Republici Hrvatskoj upozoravalo je na mogućnost uvođenja izvanrednog stanja u
Republici Hrvatskoj od strane vojnog i političkog vrha Jugoslavije, a cilj svega je vraćanje na stanje prije izbora
u Hrvatskoj i Sloveniji. Sve stranke s hrvatskim predznakom dale su potpunu i bezrezervnu potporu Vladi i
vrhovništvu Republike Hrvatske. Tako dr. Antun Vujić iz SDSH-a kaže: "Ne radi se o oduzimanju ilegalnog
oružja, nego o pokušaju preraspodjele Jugoslavije u korist "srboslavije", a u što se upregnuo vojni vrh".
Stjepan Ivanišević i dr.Ivan Šiber iz SDP-a daju potporu Vladi uz napomenu da se treba boriti za miran rasplet.
Dražen Budiša iz HSLS-a je osporio bilo kakvu ustavnu i zakonsku utemeljenost naredbe predsjedništva, a
zauzeo se za jedinstvo svih hrvatskih političkih snaga, te da se u Vijeće za narodnu obranu uključe
predstavnici stranaka.
 Sljedećeg dana dr. Franjo Tuđman govorio je u Saboru Republike Hrvatske o nastaloj situaciji, a reći će: "Sve
u svemu, ispada da je jedna zapovijed koja može biti i uvodom u vojni teror, bezvlašće, pa i građanski rat,
usvojena na način koji ne poznaje suvremena i demokratska svjetska politička i državna povijest". Dr. Franjo
Tuđman je tom prilikom govorio o tome da je prošlog ljeta od strane tzv. JNA spriječena sasvim legalna
intervencija prema odmetnicima iz Knina. Tada je bilo govora i o brojčanom stanju MUP-a Republike Hrvatske,
koji je nakon kninskih događaja povećan sa 16.000 na 22.000. U tom trenutku BIH je imala 75.000 pripadnika
MUP-a, a Srbija nije ni iznosila broj. Hrvatska je tog 25. siječnja imala podignut pričuvni sastav u broju od
21.000. Sve je to skupa bilo nedovoljno da se Hrvatska obrani od nasrtaja tzv. JNA. Zato je bilo nužno što prije
poduzeti ozbiljnije korake da se Hrvatska pripremi za rat. U Hrvatskom saboru toga dana dr. Franjo Tuđman je
rekao sljedeće: "Pokušaj hajdučke pobune u Hrvatskoj pojačao je, a ne smanjio ugled hrvatske demokracije u
svijetu. Hajdučke su metode u međuvremenu prenesene u drugo područje. Nakon kninskog banditizma, koji
ugrožava turiste i namjernike, pa i ubija, došlo je dovelike pljačke novca iz Narodne banke Jugoslavije. Ta je
otimačina nepoznata u povijesti ljudskog roda skandalizirala našu i svjetsku javnost. A čija je politika, koja je
spremna na otimačinu, pripravna i na oružano zlosilje, poznato je od pamtivijeka. Zato i ne čude sve češći
odlasci vođa "balvan revolucije" na poduke u stožer hegemonističko - unitarističke - antibirokratske revolucije".
 Ono što se najavljivalo i očekivalo od strane tzv. JNA, dogodilo se 25. šiječnja kada su u Virovitici njezini
pripadnici uhitili predsjednika Izvršnog Vijeća Virovitice, Antuna Habijanca i predsjednika Općinskog odbora
HDZ Virovitica Đuru Dečaka. Tzv. JNA je vršila pritisak na one koji nisu pristupili "SK - Pokretu za Jugoslaviju".
Lažno se predstavljajući, kao da telefonski zovu iz Republičkog centra za obavješćivanje, tražili su od radnih
organizacija da podnesu izviješće gdje i koliko imaju oružja. Šalju pozive na vojnu vježbu, što je suprotno
zakonskim propisima. Na nizu mjesta zabilježeni su pokreti oklopnih vozila tzv. JNA. Upozorava se umirovljene
oficire tzv. JNA da im prijeti opasnost od pripadnika HDZ-a, pa su ovi u skupinama počeli dežurati na ulazima
stambenih zgrada. Toga dana u stanci rada Hrvatskog sabora, ministri obrane i unutarnjih poslova, general
Martin Špegelj i Josip Boljkovac, održali su konferenciju za strane novinare. Optužili su i označili generala
Blagoja Adžića kao jednog od "jastrebova" iz vojnog vrha koji se igraju sudbinom zemlje.
Doslovno je rečeno: "Oni ne mogu pravilno ocijeniti prostor i vrijeme u kojemu se kreće suvremeni
demokratski svijet". U razgovoru sa stranim novinarima iznešeno je niz činjenica koje su
upozoravale da je tzv. JNA prešla onu granicu samovolje, te sijanja straha, koju nije smjela prijeći.
Kada je riječ o unutarnjim pitanjima, ministar Josip Boljkovac je rekao: "U ovih osam mjeseci
Hrvatska policija nije ispalila ni jedan metak na diverzante, koji su rušili pruge, ceste, stvarali
barikade, pucali, prijetili, nego smo mirno radili i nismo se dali izazvati". Zasjedanje Hrvatskog
sabora pokazalo je jednu od najvažnijih nužnosti trenutka u kojem se Hrvatska našla, a to je
neupitno jedinstvo svih političkih stranaka i cijelog hrvatskog naroda. Na kraju prvoga dana
izvanrednog zasjedanja Hrvatskog sabora, javni tužitelj Republike Hrvatske Željko Olujić je
zastupnicima rekao: "Zahtijevi JNA za pokretanjima sudskih postupaka nad civilima u Hrvatskoj su nezakoniti,
jer na teritoriju Republike vojska ne može nametnuti svoje zakone".
 Tzv. JNA je uvečer 25. siječnja otišla korak dalje prikazujući video zapis "o naoružavanju pripadnika HDZ-a".
U noći 25. na 26. siječnja, general Martin Špegelj, ministar obrane Republike Hrvatske je za HINU izjavio:
"Mogu kazati da me to podsjeća na vrijeme s kraja tridesetih godina, na staljinističke čistke, na monstruozne
procese, dokaze i argumente, koji su fabricirani na izuzetno vješt način". U HTV-ovoj emisiji prikazanoj poslije
ponoći, nakon što je prikazan jedan insert na kojemu se on vidi u razgovoru u stanu s još dvije osobe, general
Špegelj kaže: "Podsjeća me to na jednu najtamniju stranu razvoja državnosti ili nedržavnosti u istočnom bloku,
u Sovjetskom Savezu, nešto što čovjeka zapanjuje, što ga zapravo demontira kao individuu, kao jedno biće.
Gledali smo jednu konstrukciju, jedan falsifikat". Na kraju je general Špegelj rekao: "Bez obzira na sve naboje
koji su nastali u zadnjim danima, moramo ostati mirni, moramo ostati strpljivi, jer se stvar slobode, stvar
demokracije, mora probiti u budućnost". Objavljivanje filma o generalu Martinu Špegelju bilo je poziv vojnim
vlastima za uhićenje hrvatskog ministra obrane.
 Vjeko Čuljak, prvi hrvatski redarstevnik, u to vrijeme pripadnik antiterorističke jedinice Lučko bio je među
onima koji su danonoćno čuvali i štitili generala Martina Špegelja od vojnog uhićenja".
  Vjeko Čuljak kaže: "Bili smo mjesec dana pred vratima generala Špegelja. Navečer u pola osam
gledamo TV Dnevnik, gdje kažu da treba uhititi Martina Špegelja i da ga treba privesti. Mi smo
dobili zapovijed da pod cijenu naših života on ne smije biti uhićen. Tko god da dođe, da nam je
sumnjiv, da se borimo do zadnjeg metka za njega. Sve smo imali razrađeno što i kako se
ponašati u slučaju nekog napada. General Špegelj je bio jako fin gospodin, a njegova supruga
nam je donosila kavu ili čaj. Mi smo ga čuvali u stanu cijelu noć, a ujutro su dolazili drugi u civilu,
koji su išli s njim na radno mjesto. Oni su to radili tijekom cijelog dana, a uvečer oko 17,30 sati mi
smo ga čekali pred kućom i onda smo doslovce bili pred njegovim vratima. Iako je situacija bila
nezavidna, on se uvijek šalio i znao nas je oraspoložiti".
 Taj 25. na 26. svibnja bio je najdramatičniji za hrvatski narod i državu, a 25. uvečer u Beogradu se održava
sjednica predsjedništva SFRJ koje je zasjedalo u proširenom sastavu. Na sjednici su bili nazočni predsjednici
predsjedništava republika, a sve se ipak završilo kompromisom. Predsjedništvo SFRJ je pristalo pred očitim
pritiscima iz SFRJ, ali i svijeta, te zbog očite nepopustljivosti i  odlučnosti Hrvatske da zapovijedi tzv. JNA da
se vrati u normalno stanje. Hrvatska je pristala rezervni sastav policije poslati kućama. O toj večeri i noći punoj
neizvjesnosti na drugom danu izvanrednog zasjedanja Hrvatskog sabora predsjednik dr. Franjo Tuđman je na
saborsko pitanje što će biti s oružjem rezervnog sastava rekao: "Mi smo se noćas dogovorili da pričuvni sastav
policije vratimo kućama, ali ne i da vratimo oružje, a zadatak je MUP-a da osigura da to oružje ostane u našim
rukama ako nam ponovo zatreba". Sabor je zaključio i to da se uhićeni Virovitičani puste iz vojnog zatvora, a
potpredsjednik predsjedništva SFRJ, Stipe Mesić je rekao: "JNA neće nikoga uhićivati, a ako bude potrebno
nekoga privoditi, to će činiti naša policija".
 Istoga dana Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske uputilo je Policijskim upravama zapovijed
sljedećeg sadržaja: "Paralelno s povlačenjem bojne gotovosti jedinica JNA, koje je odlukom predsjedništva
SFRJ predviđeno za provedbu dana 26. siječnja 1991. godine u 12 sati, u istom terminu odmah izvršiti
deaktiviranje kompletnog pričuvnog sastava svih policijskih uprava, te isti otpustiti kućama. Pripravnost
cjelokupnog aktivnog sastava svesti na razinu normalne aktivnosti adekvatne tekućim zadacima predviđenim
osiguranjem osoba i objekata i potrebama osiguranja skupova koji će se tijekom današnjeg dana održavati na
području Republike Hrvatske. O izvršenju ove zapovijedi te ostalim značajnim događajima odmah izvještavajte
stožer MUP-a".
 Na Trgu bana Jelačića 26. siječnja okupilo se oko 100.000 građana grada Zagreba prosvjedujući mirno i
dostojanstveno protiv prijetnji koje su došle iz generalštaba tzv. JNA i predsjedništva SFRJ. Potpredsjednik
toga predsjedništva Stipe Mesić je između ostalog rekao: "Svi se sjećate kad sam rekao, ako bude trebalo,
čitava Hrvatska će biti na nogama za jedan sat".
 Nastavak priče o ministru obrane Republike Hrvatske, generalu Martinu Špegelju i taj cijeli slučaj dobio je
neviđenu medijsku pozornost, a najpriznatiji stručnjaci su utvrdili da je riječ o nevjerojatnoj montaži, koja
zapravo i nije postigla cilj. Može se tvrditi da je, što se tiče straha u oficirskim krugovima tzv. JNA postignut
neočekivani cilj, ali mržnja prema Hrvatima je isto tako dobila još jednu dodatnu dimenziju.
Samo naivni su mogli očekivati da će politički dogovor postignut u Beogradu riješiti probleme i da će se
situacija smiriti, jer već 28. siječnja u Obrovcu su odbornici Skupštine općine Obrovac odlučili smijeniti
zapovjednika Policijske postaje Obrovac. Iako je to u isključivoj nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova,
oni su se za to odlučili uz tvrdnju da se Mirko Dragičević nije u dovoljnoj mjeri stavio na stranu Srpske
demokratske stranke. Sljedećeg dana na ulazu u Knin iz smjera Gračaca zaustavljen je šibenski liječnik dr.
Ante Bilušić i oduzete su mu stvari koje je kupio u Belgiji. O oduzetim stvarima je dobio potvrdu na kojoj je
ćiriličnim pismom pisalo: "Srpska Autonomna oblast Krajina" - SUP Knin. U Sinju su 30. siječnja na sastanku
vojnih starješina, pukovnici Mićo Vlaisavljević i Jovan Damjanović rekli: "Hrvatski narod očekuje od JNA da
JNA uništi ustašoidnu vlast u Hrvatskoj".
 U Varaždinu su pripadnici Vojne policije kontrolirali i civilna vozila. U Šibeniku su organi vojne policije nastavili
pozivati na razgovor pričuvne policajce. U Mjesnim zajednicama Pačetin i Bobota u općini Vukovar primijećeno
je kretanje naoružanih noćnih straža. Pripadnici Kontraobavještajne službe nastavili su širom Hrvatske vršiti
psihološki pritisak, a zabilježeni su konkretni primjeri u tvornici "Đuro Đaković" u Slavonskom Brodu. Tu su
specijalci KOS-a, major Željko Lesjak i pukovnik Mijat Stevanović, uzeli u "obradu" radnike članove HDZ-a.
 Zbog niza događaja koji su pokazivali da tzv. JNA na djelu čini sve da se sve metode i oblici specijalnog rata
protiv Hrvatske nastave, 30. siječnja zasjedalo je Vijeće za narodnu obranu i zaštitu ustavnog poretka
Republike Hrvatske. Sjednicom je predsjedavao dr. Franjo Tuđman, a prije svih pitanja raspravljen je zahtijev
Saveznog sekretarijata za narodnu obranu da se pred vojnog istražitelja privede general Martin Špegelj. Vijeće
je odlučilo da nema osnove za privođenje, "jer je general pukovnik u mirovini Martin Špegelj, na temelju odluka
Vlade Republike Hrvatške zajedno radio s ministrom unutarnjih poslova na stvaranju obrambene sposobnosti
republike u vrijeme pojačanog kninskog terorizma, prijetnji intervencionističkim dobrovoljačkim odredima i
vojnom intervencijom, te potpunim i neustavnim razoružavanjem TO Republike Hrvatske". Dopisnica bečkog
lista "Der Standard" iz Beograda, Ulrike Rudeberg u članku objavljenom 31. siječnja kaže: "Pozicija JNA je
prilično oslabljena nakon što je u odmjeravanju snaga s Hrvatskom doživjela poraz i to radi činjenice da
hrvatske naoružane jedinice nisu raspuštene nego samo priključene policijskom pričuvnom sastavu".
 Bilo kako bilo, točno je da je Hrvatska izvojevala svoju prvu veliku pobjedu na putu u potpunu samostalnost i
to zahvaljujući činjenici da je imala Hrvatsku policiju. Prvi hrvatski redarstvenici u redovima te policije bili su na
važnom mjestu i ulozi, a njihovo ranije iskustvo iz kriznih situacija bilo je vrlo korisno.

Sve snage hrvatske policije tijekom mjeseca ožujka bit će praktično u potpunosti angažirane na očuvanju
javnog reda i mira, odnosno ustavnog poretka Republike Hrvatske. Prvi hrvatski redarstvenici raspoređeni su u
policijske uprave, odnosno u specijalne postrojbe. Stanje u Hrvatskoj bilo je takvo da je bilo nužno učiniti sve
da se pripremi obrana, jer svi signali koji su dolazili iz Beograda bili su ratnohuškački. Bilo bi neodgovorno od
hrvatske vlasti da zanemari sve ono što je apsolutno pokazivalo što se smjera i što će biti. Sve što se činilo,
moralo se činiti krajnje oprezno, a za sve je trebalo vremena. Točno je da će stajalište hrvatskog vrha biti takvo
i na toj liniji, jer 31. siječnja Stjepan Mesić novinarima kaže: "Boljkovac i Špegelj su nabavili oružje za policiju
po nalogu Vlade i nema nikakve mogućnosti da se uhićuju ti ministri". Dakle, jedan od najviših dužnosnika
Hrvatske i SFRJ sasvim jasno kaže da je oružje nabavljeno, ali ono ni izbliza nije dovoljno za obranu, pa čak ni
kada se zna da je u obrani najjače oružje srce.
 Hrvatskoj je trebalo vrijeme, a jugoslavenskom je vrhu trebala politička odluka. Hrvatska je činila sve da dobije
na vremenu, da pitanje Hrvatske, kao i Slovenije, internacionalizira i da na vrijeme pokaže tko je žrtva, a tko
agresor. Cijelo vrijeme od 17. kolovoza Hrvatska će činiti sve da ne izazove i ne donese ni jednu brzopletu
odluku. Može se reći da je Hrvatska policija uspjela sve vrijeme bez opaljenog metka držati pod nadzorom
najveći dio područja svoje odgovornosti. Pokazala je volju i odlučnost, a državni je vrh, u trenutcima kada je
trebalo, bio nepopustljiv dajući u svakoj prilici Jugoslaviji i svijetu na znanje da je za mirno rješenje.
 Na Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske bila je velika odgovornost, no zadatak koji su dobili, a
to potvrđuju svi događaji iz vremena o kojem govorimo, obavljeni su uz veliki stupanj profesionalizma i
hrabrosti. Situacija na terenu govorila je o nužnosti formiranja novih postrojbi specijalne policije. Osnova tih,
novih postrojbi specijalne policije bit će prvi hrvatski redarstvenici iz Svetošimunske.
 Krešo Tolj o tome kaže: "Nas 90% koji smo došli s tečaja završili smo u specijalnoj. Što se mene tiče, slučajno
sam iz Dalja došao u policijsku upravu i tu sam u restoranu dečke koji su sa mnom došli iz Svetošimunske
vidio u maskirnim odorama. Začudio sam se i pitao što je to bilo, što se događa. Bilo je to početkom veljače
1991. Rekli su mi: 'Pa zar ti ne znaš, danas je osnovana specijalna policija'. Dalje mi kažu da je komisija još
tamo i da primaju. Normalno je da sam slijedom logike i ja otišao prijaviti se, jer to mi je od početka i bio cilj.
Došao sam tamo i zatekao Mirka Pongraca i Marijana Ivića. Te ljude nisam tada poznao. Marijan Ivić bio je prvi
zapovjednik specijalne policije, a Mirko Pongrac njegov zamjenik. Kada su me vidjeli na vratima, nasmijali su
se i rekli: 'Što ćeš nam ti, u tebi je dva metra, tebe će prvi metak pogoditi, ne primamo takve velike'. Bio sam
uporan i onda su rekli da može ako me pusti moj zapovjednik iz Dalja, u što sumnjaju jer sam na istoku gdje je
potreban svaki čovjek. Nije mi ostalo drugo nego da molim, a kada ni to nije upalilo, onda sam rekao da ću se
skinuti ako me ne pusti. To je onda presudilo i postao sam pripadnik posebne jedinice Policijske uprave Osijek,
koja će se poslije nazvati imenom "Orlovi". Uz Krešu Tolja pušten je i Vidoja Majić, koji će kao policajac
poginuti u borbama za Baranju. Zdenko Valentić, koji je ostao u Dalju, poginut će tamo u obrani policijske
postaje.
Već smo govorili da je Policijska uprava Zadar bila prva u kojoj je osnovana specijalna jedinica sa sjedištem u
odmaralištu "Čazmatransa", a u njoj su od prvog dana 32 prva hrvatska redarstvenika. U Ogulinu će se u
ožujku 1991. formirati jedinica za posebne namjene s 31 pripadnikom. Željko Manjić iz Ogulina tvrdi da je
dobiven naputak da treba biti u sastavu 13% Srba. Ta će jedinica biti upotrijebljena na Plitvicama gdje je imali
zadatak štititi smjer od Plaškog od eventualnog nasrtaja četnika. Mate Ćurak iz Bjelovara kaže: "Onda, kada je
formirana specijalna jedinica policije u Policijskoj upravi Bjelovar, u nju su se najvećim dijelom uključili prvi
hrvatski redarstvenici. Naše je vatreno krštenje bilo u Pakracu".
 Događaji koji su nedvosmisleno pokazivali kojim smjerom ide jugoslavenski i srbijanski vrh nisu ostavljali ni
jednog trenutka za predah Hrvatske policije i njezinih državnih dijelova. Tijekom veljače jugoslavenski je vojni
vrh nastavio suđenje Virovitičanima, a diljem Hrvatske nastavljene su brojne provokacije i sijanje mržnje i
straha. Predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović nastavljao je svoje djelovanje izvan svojih ovlasti i
mimo ostalih članova Predsjedništva. Tako će Borisav Jović 2. veljače uputiti brzojav dr. Franji Tuđmanu, a za
taj brzojav dopredsjednik Predsjedništva SFRJ Stipe Mesić kaže: "Po ovome pismu ispada da Borisav Jović
ima neke informacije s kojima se služi u ovom pismu, a koje ja nemam. Kao što je znano, svi članovi
Predsjedništva su ravnopravni i svi dobivaju iste materijale".
 Dalje će Mesić nastaviti: "Meni se čini da sada neki smatraju da je sve dopušteno za stvaranje velike Srbije.
Dopušteno je naoružavanje, dopušteno je i pljačkanje policijskih postaja, dopušteno je i stvaranje paravojnih
organizacija, dopuštene su i prijetnje s nekakvim pohodima na Hrvatsku, dopuštene su prijetnje po mitinzima,
a hrvatska vlast ne bi imala pravo naoružati svoje redarstvo, svoju policiju. Ja smatram da nema uopće
nikakvih dilema u vezi s oružjem. Legalno kupljeno i za legalne organe i nema potrebe tu istraživati da li je ili
nije kupljeno. Kupljeno je i nalazi se u policiji. Ako ima nešto drugo, ako su saznali vojni organi tko je
organizirao Dinarsku diviziju u Kninu, da li postoje još nekakve druge paravojne organizacije izvan hrvatske
policije, neka s tim materijalima dođu u organe unutarnjih poslova i problem će se rješavati".
 Na pismo što ga je uputio Borisav Jović odgovorit će predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman
tvrdnjom da je pismo objavila agencija TANJUG dok je on bio na službenom putu u inozemstvu. Budući da je
pismo objavljeno prije nego je došlo u ruke predsjedniku Tuđmanu i kako nije razmatrano na sjednici
Predsjedništva SFRJ, predsjednik Tuđman je ustvrdio da je pismo imalo potpuno drugčiji cilj. Odgovor je bio
upozorenje Joviću i njegovim istomišljenicima da rade na pogoršavanju situacije, a ne na smirivanju, što će
događaji koji slijede u potpunosti potvrditi.
 Prema informacijama iz policijske uprave u Kutini 5. veljače u 11,30 sati dva helikoptera tzv. JNA letjela su
iznad auto-ceste u smjeru Zagreba, a potom su skrenula i spustila se nakratko u blizini Policijske uprave, te
napravila prelet preko zgrade i onda se opet vratila do auto-ceste. Ovo su u Policijskoj upravi označili
provokativnim činom kojim tzv. JNA ima cilj demonstrirati silu i izazvati strah. Dokle u provociranju može ići tzv.
JNA, pokazuje i primjer iz Virovitice, kada su 9. veljače 1991. u 9,40 sati pripadnici vojne kontraobavještajne
službe, general major Aleksandar Vasiljević u pratnji zastavnika 1. klase Mije Križaja i još jedne neutvrđene
osobe ušli neovlašteno u kuću Željka Nemeta. Tvrdili su da su ovlaštene osobe i pretresli su stan Željka
Nemeta, te u dnevnom boravku pronašli kalašnjikov s pet okvira streljiva.
 Pronadeni kalašnjikov i streljivo su, uz potvrdu, oduzeti. Što je to moglo biti važno u stanu rezervnog policajca,
koji je to iskaznicom i dokumentirao, da jedan general tzv. JNA potegne put iz Beograda. Policijska uprava
bjelovarska protiv generala Vasiljevića, zastavnika Križaja i treće nepoznate osobe podnijela je 12. veljače
krivičnu prijavu.
 U Zagrebu su 15. veljače predsjedniku Vlade Josipu Manoliću Virovitičani predali predstavke s više od 52
tisuće potpisa za puštanje na slobodu čelnika virovitičke općine Antuna Habijanca i Đure Dečaka. Sredinom
veljače, a nakon dužeg  bezvlašća, Ministarstvo unutarnjih poslova poduzelo je aktivnosti da se uspostavi red
na Plitvičkim jezerima. Redarstvenici su se stacionirali u objektu Vila Poljana. Taj legalni čin hrvatske policije
izazvao je prosvjede u općini Titova Korenica i Donji Lapac, a prosvjednici su tražili da se toga dana do 17 sati
hrvatske policijske snage povuku. U Dnevniku tzv. Srpskog radio Knina, 15. veljače u 16 sati rečeno je da je
prošle noći između četvrtka i petka 150 hrvatskih redarstvenika upalo na teritorij "srpske autonomne oblasti
Krajine" u općini Titova Korenica. Sve je protumačeno kao da to nije hrvatsko područje i kao da je Hrvatska
izvršila nekakvu agresiju. Redarstvenici su nazvani teroristima, a tzv. sekretar SUP-a tzv. Krajine Mile Martić
zapovjedio je mobilizaciju pričuvnog sastava milicije u Krajini. Taj samozvani sekretar sve je svoje u Beogradu
informirao o događajima i tražio pomoć i intervenciju tzv. JNA.
 Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske izvijestilo je da se sve na Plitvicama događa u skladu s
prije najavljenom vježbom po kojoj se treba uvježbati funkcioniranje odjela policije prema postojećoj
sistematizaciji poslova MUP-a. Njihova je zadaća, kako kažu u priopćenju, "da u stručnom smislu 'uigraju' sve
policijske funkcije na tom frekventnom području prepunom inozemnih i domaćih turista, prometnih gužvi i
sličnog".
 Za 17. veljače Srpska demokratska stranka najavila je održavanje prosvjednoga skupa na Trgu bana Josipa
Jelačića u Karlovcu. Načelnik Policijske uprave Karlovac Ivan Štajduhar izdao je nalog o zabrani toga skupa,
no organizatori nisu odustali. U 10 sati, 17. veljače, Hrvatska je policija zaustavila promet cestom Karlovac -
Plitvice, a redarstvene ophodnje onemogućile su okupljanja i pokušaje govornika da održe govore.
 Dok na jednoj strani pobunjeni Srbi drže dio Hrvatske kao kakav svoj autonomni teritorij, tzv. JNA započinje
rad na destabilizaciji Hrvatske preko SK - Pokreta za Jugoslaviju generala Stevana Mirkovića. Tako je 18.
veljače predsjednik vinkovačke općinske organizacije HDZ-a Josip Peći nakon sastanka čelnika svih stranaka
izjavio: "Subotnji nastup generala Mirkovića i jučerašnji tzv. referendum u selima vinkovačke općine s
većinskim srpskim stanovništvom u međusobnoj su vezi i imaju cilj destabilizacije Hrvatske".
 General Stevan Mirković poručio je hrvatskom Vrhovništvu sa skupa u Domu tzv. JNA "da im ne bi bio u koži".
Referendumom koji je tražio SDS Vukovara i Vinkovaca trebalo je postići da se sela Gaboš, Markušica,
Ostrovo, Mirkovci, Stari Jankovci, Orolik i Šidski Banovci, pripoje općini Vukovar i tako tamo promijeni
nacionalna slika u korist Srba.
 U hrvatskom je Saboru 21. veljače govorio predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i u govoru
izvijestio saborske zastupnike o nizu činjenica koje su govorile o onome što je politički vrh SFRJ poduzimao na
destabiliziranju Hrvatske. Predsjednik je nabrojio za dan 20. veljače niz primjera iz kojih je vidljivo da je tzv.
JNA u Hrvatskoj vrlo aktivna u širenju straha i u demonstraciji sile. Vojska je imala pokrete jedinica na više
mjesta kao primjerice u Zlatar Bistrici, Novom Marofu, gdje su postavljene straže uz objekte na cestama prema
Varaždinu i Zagrebu, te su zaustavljali i legitimirali vozače. Helikopteri tzv. JNA, i to njih osam preletjeli su selo
Jeretovac, a šest sjeverni dio općine Zlatar. Predsjednik Tuđman o tome je rekao: "Prema tome, vode se akcije
za uznemiravanje, za psihičko iscrpljivanje kao element psihološkog rata i pokušaja rastrojstva hrvatske vlasti i
hrvatskog pučanstva".
 Idućih dana do kraja veljače tzv. JNA nastavit će sa svojim demonstracijama sirove sile, a Hrvati će
prosvjedovati pred vojnim zapovjedništvima, domovima tzv. JNA i vojnim sudovima. Na cestama unutar tzv.
srpske autonomne oblasti Krajine zaredala su razbojstva koja su poduzimali bradati civili. Tako su na cesti
prema Titovoj Korenici takvi naoružani civili zaustavili Stanka Trajkovskog, podsekretara u Saveznom
sekretarijatu za unutarnje poslove. Sve je počelo najprije pregledom vozila i putnika, a uskoro je onih, koji su
se tu angažirali i koji su bili naoružani, prema riječima Trajkovskog, bilo oko 800. Oni su sasvim otvoreno
Trajkovskom najavili da su spremni napasti policijsku jedinicu MUP-a Hrvatske, stacioniranu na Plitvicama. Da
za nerede nisu bili samo Srbi oko Knina, dokazao je i SK - Pokret za Jugoslaviju, koji se razmilio Hrvatskom
tražeći svoje pristaše i huškajući istomišljenike protiv hrvatske vlasti.
 Samozvani sekretar nelegalnoga kninskog SUP-a Mile Martić smijenio je zapovjednika policijske postaje u
Benkovcu Gojka Koščevića i na njegovo mjesto doveo milicajca Boška Dražića, čime je policijska postaja
Benkovac isključena iz Policijske uprave Zadar i pripojena Kninu.
 Osječki Ogranak Hrvatske demokratske zajednice Retfala zatražio je od Policijske uprave Osijek da ne
dopusti održavanje skupa Srpske demokratske stranke najavljenog za 3. ožujka. Tražena je zabrana
obrazložena riječima: "To je želja da se 'balvan revolucija' iz Knina premjesti u Slavoniju". To što se kaže o
Slavoniji biti će točno, jer će idućih mjeseci žarište sukoba i nemira biti upravo u tom dijelu Hrvatske. Bilo je
potrebno samo to da Beograd nađe tu dovoljno onih koji će provoditi velikosrpsku politiku.
 Mate Ćurak, prvi hrvatski redarstvenik iz Bjelovara, naći će se među pripadnicima specijalne jedinice iz
policijske uprave Bjelovar,  koji će 1. ožujka intervenirati u Pakracu. Do intervencije je došlo nakon što su u
policijskoj postaji milicajci srpske nacionalnosti izveli otvorenu pobunu zarobljavanjem nekoliko policajaca
Hrvata te otimanjem oružja. Nakon toga dio njih sa Srbima kojima je podijeljeno oružje odlaze u šumu Buče, a
blokirali su i ceste prema Pakracu. MUP Republike Hrvatske na dojavu o ovome upućuje u Pakrac jedinice
posebne namjene Lučko i Policijske uprave Bjelovar. Mate Ćurak kaže: "U akciju smo krenuli u pet sati ujutro.
Naišli smo na balvane i sklonili smo ih. Bila nas je jedna satnija specijalaca iz Bjelovara. Zadatak je bio jasan:
vratiti policijsku postaju pod našu kontrolu i uspostaviti javni red i mir. U Pakrac smo došli prvi i obavili smo
zadatak: vratili postaju u ruke MUP-a Republike Hrvatske te oslobodili naše zarobljene kolege i uhitili dio
pobunjenika. Uhitili smo one koji su bili u postaji. Dok smo zauzimali postaju, pridružili su nam se naši iz
Lučkog i Sljemena. Zajedno smo onda dovršili posao za koji smo bili zaduženi". Naravno da se pobunjeni Srbi
neće pomiriti s onim što im se dogodilo dok su hrvatski policajci u postaji Pakrac. Pobunjeni će Srbi napasti
postaju i bit će dosta ukrižene vatre. Cijela će situacija trajati nekoliko dana, sve dok nisu
uspostavljeni kakav-takav red i mir. Ova će akcija pokazati spremnost Hrvatske da sa
svojim redarstvom čini ono za što joj ovlasti daje Republički Ustav i što od nje očekuje
hrvatski narod.

 Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Hrvatske dat će 2. ožujka u vezi s ovim

događajima priopćenje za javnost, u kojem se kaže: "Nakon što se Skupština općine Pakrac
na svojoj sjednici od 22. veljače 1991. godine donijela odluku o stavljanju policijske postaje
Pakrac pod nadležnosti tzv. SUP-a Krajine, dio zaposlenih u policijskoj postaji svojim je
nezakonitim ponašanjem pridonio zaoštravanju sigurnosne situacije na ovom području.
Tako je na nelegalan način izvršena mobilizacija rezervnog sastava policije srpske
nacionalnosti, pomoću kojih je oteto oružje šesnaestorici policajaca hrvatske nacionalnosti
zatečenih u policijskoj postaji.

Kako se odgovorne osobe u policijskoj postaji nisu odazvale na upozorenja i zapovijedi iz

policijske uprave u Bjelovaru, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a
obzirom da sve činjenice ukazuju na nepoštivanje zakona i pravila rada u službi prijeteći
ugrožavanju javnog reda i mira u širim razmjerima, to je MUP RH u vremenu između 1. i 2.
ožujka 1991. poduzeo operativne mjere kojima su uspostavljeni red i disciplina u policijskoj
postaji u Pakracu".
 Treba reći i to da je ovaj slučaj bio pokus, i da se je uspjelo, val nereda i nasilja proširio bi se Hrvatskom, to
prije što je tzv. JNA bila spremna umiješati se. Da bi njihovo angažiranje bilo pokriveno, oni su rabili termin
"tampon-zone", odnosno oni su se postavili između, kako su govorili, "sukobljenih strana". Ova izmišljotina tzv.
JNA primjenjivana je kasnije vrlo često i uvijek kada bi Srbi bili pred gubitkom i uvijek s cijevima tenkova i
topova okrenutih prema Hrvatima.
 Mate Ćurak iz Bjelovara prisjeća se: "Drugi dan iz garnizona grada Bjelovara krenula je oklopno-mehanizirana
postrojba tzv. JNA, tobože da bude između nas i snaga njihove milicije kao tampon-zona. Toga dana u Pakrac
je došao i današnji predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić. On je tada bio potpredsjednik Predsjedništva
SFRJ. Sjećam se da smo mi bili postrojeni kada je on došao i da smo tada bili njegovo osiguranje. Mi policajci
išli smo u 'landroverima' na nogometno igralište, gdje su tekli pregovori. Tu smo vidjeli da se spušta helikopter
u kojem je bio savezni sekretar za unutarnje poslove Petar Gračanin i još neki generali".
 Istog tog dana stigla je u Republički centar obavješćivanja informacija koja je jasno govorila o čemu je riječ. U
Benkovcu su u krugu Policijske postaje dva kamiona tzv. JNA dovezla i istovarila oružje, pa to samo po sebi
govori što je tzv. JNA mislila o miru.
 U Pakracu oni razgovaraju samo zato što su hrvatski redarstvenici pokazali zube i vratili policijsku postaju u
svoje ruke. U to vrijeme to je bilo izuzetno važno, jer velikosrbi nisu dobili krila i tzv. JNA ostaje jedino moguće
rješenje, a to je da pripremi i izvede vojnu agresiju na Hrvatsku. Mnogi se danas pitaju zašto to nisu učinili
ranije ili tada kada su se umiješali u Pakracu. Za to postoje tri odgovora. Jedan je da je toj tzv. JNA trebala
 politička odluka, a nije ju imala, a drugi je da nije bila spremna za rat. Treći, isto tako
jednako važan, jest i taj da je tzv. JNA u to vrijeme još uvijek bila višenacionalna, a, da bi
izvršila agresiju, trebao joj je potpuno čisti srpsko-jugoslavenski oficirski kadar.
 Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman uputio je 2. ožujka pismo
Predsjedništvu SFRJ u vezi s događajem od 1. ožujka 1991. u Pakracu. Predsjednik
Tuđman, uz ostalo, kaže: "Imamo dokaze da su u pripremi svih zbivanja u Pakracu koji su kulminirali
razoružanjem pripadnika hrvatske nacionalnosti u policijskoj postaji, sudjelovali visoki oficiri JNA". U onome
što traži predsjednik Tuđman od Predsjedništva SFRJ prvi se put spominje: "U suprotnom, bili bismo prisiljeni
obratiti se međunarodnim tijelima za utvrđivanje istine, to više što u svezi s pakračkim događajima ima u
drugim mjestima tzv. Krajine širenja akcija protiv ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske".
Predsjedništvo SFRJ donijet će 3. ožujka odluku da se u roku od 24 sata u Pakracu uspostavi stanje kakvo je
bilo prije incidentnih događaja. Zadatak da to učini dobio je MUP Republike Hrvatske uz pomoć saveznih
organa unutarnjih poslova.
 Pomoćnik ministra unutarnjih poslova mr. Milan Brezak izvijestit će novinare 3. ožujka da je protekla noć u
Pakracu bila mirna i da nije bilo nakakvih pokreta jedinica unutarnjih poslova, te da je neistinita vijest da je
prema Dvoru na Uni poslano nekakvo policijsko pojačanje. Brezak dalje kaže: "Kada se jučer s okolnih brda
pucalo, ranjena su tri policajca snaga MUP-a RH, koji se nalaze u Zagrebu na liječenju". Toga istoga dana
najavljeni, a zabranjeni skup Srpske demokratske stranke u Osijeku, najradikalniji su Srbi pokušali održati pred
Domom tzv. JNA. Petar Biočić, pomoćnik načelnika Policijske uprave Osijek, o tome kaže: "Mi smo taj skup
zabranili, a ja sam osobno rukovodio intervencijom i mi smo ih, kada su oni zaista otišli predaleko, razjurili
suzavcem i policijskim načinom. Bili smo u vrlo neugodnoj situaciji. Ja sam ih molio da se raziđu. Bio sam im
okrenut leđima i vidio sam mnoge oficire JNA kako nas promatraju. Nisi bio siguran hoće li oni pucati u leđa
našim policajcima. Srbi su vikali da ih ne možemo otjerati odavde. Govorili su da je ovo njihova kuća. Ja sam
onda, gledajući Juricu Tolja, viknuo: "potiskuj".Vidio sam da oni jedva čekaju tu zapovijed. Pokupili su nekoliko
njih u "maricu" i onda su se ovi razbježali prema Tvrđi, prema gimnaziji". Prema HINA-inoj vijesti, toga dana
Hrvatska je policija spriječila i ulazak oko 500 mitingaša koji su iz Baranje biljskom cestom htjeli ući u Osijek.
Inače, toga istog dana ranije u Belom Manastiru, dajući potporu onima u Pakracu, održali su miting, na kojemu
se vikalo:  "Jugoslavija, Jugoslavija", "Ustaše, ustaše", te "Smrt svima, osim Srbima", uz dodatak "i Tuđmanu".
 U tom pakračkom slučaju Srbi su uvježbavali još jedan dio iz metoda i oblika specijalnog rata protiv Republike
Hrvatske, koji će im trebati kada se tzv. JNA odluči na agresiju. Djeca i žene iz sela Šumetlice kod Nove
Gradiške dovedena su u selo Mirkovce pokraj Vinkovaca, bježeći pred organima MUP-a Republike Hrvatske,
odakle će biti prebačeni u prihvatni logor u Bačkoj, u Vojvodini. Bila je to još jedna u nizu izmišljotina iz
beogradske kuhinje, a djelatnici Policijske uprave Vinkovci otkrili su da je riječ o još jednoj izmišljotini kojoj je
svrha remećenje odnosa na tom području.
 Na redovnoj konferenciji za novinare u Banskim Dvorima predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman,
na pitanje o pismu koje je uputio Predsjedništvu SFRJ, odgovorio je: "Nova hrvatska vlast od samog
ustanovljenja pa nadalje suočena je s protivljenjem komunističko-dogmatskih, jugoslavensko-unitarističkih i
velikosrpsko-hegemonističkih elemenata, i to ne samo s protivljenjem, nego i s pripremanjem kojekakvih
planova i scenarija za obaranje demokracije, za restauraciju boljševičkog totalitarizma. Budući da je u
današnjem svijetu veoma nepopularno ići otvoreno protiv demokratski izabrane vlasti, traže se drugi putevi.
Jedan od takvih puteva jest i izazivanje međunacionalnih sukoba. Do sada im svi ti pokušaji, koje su
poduzimali od 17. kolovoza (prošle godine, nap. a.) pa dalje, nisu uspjeli, no oni nastavljaju. Nakon pakračkih
događaja - od donošenja odluke, čak s manjinom u Skupštini, o pripojenju nekakvoj ilegalnoj pokrajini, a zatim
organiziranje razoružavanja 16 policajaca Hrvata, s težnjom da se izazovu međunacionalni sukobi - donijeli
smo odluku da MUP obavlja svoje dužnosti i da uspostavi narušeni pravni poredak, da policijsku postaju koja
se odmetnula vrati u sastav MUP-a. To su naši policajci izvršili i nitko nije bio ranjen, a kamoli poginuo, kako su
objavila mnoga sredstva izvješćivanja u Srbiji, a čuo sam čak da su na beogradskom RTV-u objavljivana
imena poginulih, zbog čega me je zvao i gospodin Jović".
 U Bjelovaru je istoga dana Skupština općine Bjelovar uputila prosvjed Skupštini općine Pakrac, u kojem se
kaže: "Osuđujemo prijedlog Saveznog sekretara za narodnu obranu i reagiranje Predsjedništva SFRJ dr.
Borisava Jovića, koji je suglasan s pokretom odgovarajućih jedinica JNA prema Pakracu (tobožnje vojne
vježbe). Osuđujemo miješanje vojnih vlasti u poslove legitimno izabranih tijela Republike Hrvatske i u njezine
demokratske procese". Miješanje vojnog vrha Jugoslavije te političkog vrha Jugoslavije i Srbije otišlo je
predaleko da bi se mogao očekivati mirni rasplet tzv. jugoslavenske krize. Došlo bi tek nakratko do prividnog
smirivanja, a onda bi sve krenulo po starom, odnosno još gore, uz neki novi armijsko-četnički trik. Potrebno je
zapamtiti činjenicu da se Hrvatska uspijevala oduprijeti svim tim nasrtajima, i to prije svega srcem, strpljenjem i
političkom mudrošću.
 Napokon, 4. ožujka 1991. u Pakracu ipak nastupa smirivanje, o čemu je nakon sastanka u Pakracu
potpredsjednik Predsjedništva SFRJ Stipe Mesić rekao: "Cilj razgovora bio je da se članovi Predsjedništva
SFRJ, savezni sekretar unutarnjih poslova Petar Gračanin, ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske
Josip Boljkovac i ja upoznamo sa stvarnom situacijom, nakon provođenja određenih mjera u Pakracu. U
razgovorima se došlo do određenih zaključaka koje ćemo prezentirati Predsjedništvu SFRJ".
 Cestovna hajdučija na području koje se u političkom rječniku sve češće označuje kao tzv. SAO Krajina
nastavljena je i nakon smirivanja stanja u Pakracu. Najnovije razbojništvo dogodilo se 6. ožujka u vrličkom selu
Civljanima, gdje su toga dana između 21 i 22 sata milicajci tzv. SAO Krajine pretukli vozača kamiona iz Splita
Luku Bebića.
 Istoga će dana u Skupštini SFRJ javno  istupiti admiral Stane Brovet, zamjenik saveznog sekretara za
narodnu obranu, tvrdeći da su snage MUP-a Republike Hrvatske u Pakracu pucale na pripadnike tzv. JNA.
MUP Republike Hrvatske na tu je Brovetovu izjavu reagirao potpunim negiranjem i odbacivanjem u svojem
javnom priopćenju. Brovet je čak iznio i još jednu netočnu tvrdnju, a ta je da su postrojbe tzv. JNA izišle iz
vojarni 2. ožujka, no točno je da su izišle dan prije događaja u Pakracu. Ta činjenica zapravo upućuje na vezu
tzv. JNA i pobunjenika, što je istina, a Brovet to sada želi sakriti.
 Izvršni odbor središnjice HDZ-a 11. ožujka ocijenit će situaciju u Republici Hrvatskoj i sve otvorenije nasrtaje
iz Jugoslavije i Srbije na sigurnost građana Republike Hrvatske. Budući da se tzv. JNA u Hrvatskoj sve više
ponaša kao redarstvenik, Središnji odbor HDZ-a odlučit će da se zatraži da državljani Republike Hrvatske vojni
rok služe u Republici Hrvatskoj.

U mjesecu ožujku, nakon događaja u Pakracu, iz Srbije su sve češće stizale alarmantne vijesti o ugroženosti
Srba u Hrvatskoj. O tome se govorilo potpuno neistinito i neargumentirano u najvišim tijelima Republike Srbije.
Tako će 15. ožujka Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske preko javnog tužitelja Javnom
tužiteljstvu Republike Srbije podnijeti krivičnu prijavu protiv predsjednika vlade Republike Srbije zbog lažnih
tvrdnji u nakani da izazovu uznemirenje i neraspoloženje građana, jer je tvrdio da je "prošle noći spriječen
upad u Knin i Glinu, te neka druga mjesta".
 Dragutin Zelenović, predsjednik Vlade Republike Srbije, rekao je da je to "suočavanje rukovodstva Republike
Srbije s najtežim prijetnjama za opstanak srpskog naroda". Sve je to bilo sviranje u istu sviralu u koju su puhali
jednako tzv. JNA, Predsjedništvo SFRJ i razne stranke u Srbiji, od onih s komunističkim do onih s fašističkim
programom.
 U Hrvatskoj je 15. ožujka zasjedalo Vijeće za narodnu zaštitu i zaštitu ustavnog poretka, kojim je predsjedao
dr. Franjo Tuđman. Sjednica je održana "u povodu upozornih pokušaja predsjednika Predsjedništva SFRJ dr.
Borisava Jovića, kao i dijela vojnog vrha, da uvedu izvanredno stanje na cijelom području Jugoslavije i
suspendiraju legalno izabrane vlasti, demokratske ustave i zakone u republikama".
 U vezi s tim, Republika je Hrvatska uputila izjavu Predsjedništvu SFRJ, vrhovnim tijelima republika, te
hrvatskoj, jugoslavenskoj i svjetskoj javnosti. Zbog ozbiljnosti prijetnje vojnim udarom, građanskim ratom i
opasnosti za suverenost Republike Hrvatske, Vijeće je izrazilo jasna stajališta. Vijeće je tražilo da predstavnik
Republike Hrvatske u Predsjedništvu SFRJ traži smjenu onih funkcionera u armijskom vrhu koji izmišljaju
unutarnje i vanjske neprijatelje s ciljem da uvedu vojnu diktaturu. Da Predsjedništvo kao kolektivni organ
zatraži potpunu depolitizaciju tzv.JNA.
 Vijeće za narodnu obranu i zaštitu ustavnog poretka Republike Hrvatske zasjedalo je i 20. ožujka a razmatran
je dan ranije objavljeno priopćenje "štaba Vrhovne komande Oružanih snaga SFRJ", te uvjeti za nastavak
pregovora za demokratski rasplet jugoslavenske krize. Vijeće je dalo priopćenje za javnost u kojem se kaže:
"Razvitak događaja u zemlji posljednjih dana, značio je novi poraz politike, koja državnu krizu u Jugoslaviji želi
riješiti s pozicija sile. Vijeće je primilo k znanju da je armijski vrh ipak ovim priopćenjem prihvatio odluku
Predsjedništva o neproglašenju izvanrednog stanja i o mobilizaciji.
 Konstatirano je da štab Vrhovne komande oružanih snaga SFRJ ne postoji kao institucija u miru, pa je
zaklanjanje iza ovog naziva sračunato da impresionira javnost i dramatizira situaciju. Javnost ima pravo znati
tko stoji iza nepotpisanog priopćenja štaba Vrhovne komande, te zahtijevati odgovornost onih koji traže
uvođenje izvanrednog stanja.
 Vijeće je raspravljalo i o ostavci dr. Borisava Jovića, predsjednika Predsjedništva SFRJ i njegovom govoru u
Skupštini Srbije, kojim je nastavio svoju poznatu retoriku koja ne vodi smirivanju situacije.
 Ovo razdoblje koje je prethodilo događajima na Plitvicama počinje 25. ožujka kada su plakatima srpski
ekstremisti najavili na Plitvicama organiziranje tzv. "mitinga istine", koji je imao za cilj da se poduzeće
Nacionalnog parka "Plitvička jezera" pripoji tzv. SAO Krajini. Kada su o tome zatraženi odgovori u poduzeću,
općini Titova Korenica i policijskoj postaji, nitko nije znao tko stoji iza poziva na miting. Smatralo se to jednom
u nizu provokacija kojima je cilj poremetiti miran život na Plitvicama i dolazak najavljenih skupina turista za
Uskrs.
 Zaredale su brojne eksplozije u raznim dijelovima Hrvatske na koja su Srbi i tzv. JNA odlučili širiti područje
tzv. SAO Krajine. Ove nove aktivnosti su imale cilj i stvaranje bolje polazne osnove za buduću agresiju na
Republiku Hrvatsku. Tako je 27. ožujka u Pakracu jedna od ekspolzija nanijela veliku štetu na katoličkoj crkvi
Uznesenja blažene Djevice Marije. Sljedećeg dana je bačen eksploziv na stambenu kuću Ivana Juga u
stambenom naselju Mukinje na Plitvicama. Na to područje Mukinja u 12 sati 28. ožujka stigla je skupina
kninskih milicajaca u autobusu kninskog "Jadrantransa" i s nekoliko terenskih vozila. Cilj ovoga dolaska milicije
 Milana Martića iz Knina je onemogućiti prosvjed djelatnika poduzeća "Plitvice", koji su željeli
prosvjedovati protiv pripajanja ovoga područja tzv. SAO Krajini. Na Koranskom mostu na
cesti Plitvice - Grabovac, na jarbole su istaknute zastave tzv. SAO Krajine i jugoslavenska
zastava, a time su ovi iz Knina htjeli pokazati gdje je granica njihovog područja. Jedan od
vozača kamiona poduzeća "Plitvice" iziritiran ovime, srušio je jarbole, nakon čega je
priveden u policijsku postaju Titova Korenica.
 Dolazak kninskih milicajaca na Plitvice je završio zauzimanjem obadviju upravnih zgrada
poduzeća "Plitvice", što je učinjeno u jutarnjim satima 29. ožujka. Taj događaj je bio novi
korak, koji je imao za cilj daljnju radikalizaciju stanja.
 Na Plitvicama su Martićevi milicajci smješteni po privatnim kućama, a most na Korani, na
ulazu u područje Nacionalnog parka Plitvička jezera, također je pod njihovom kontrolom.
Tako dan uoči Uskrsa u hotelu "Jezero", gdje boravi 214 gostiju i gdje se očekuje još 150
Talijana, samozvanci tzv. SAO Krajine žele preuzeti upravu nad ovim biserom prirode. Svi radnici hotela
"Jezero" došli su na posao i nije nitko od njih negodovao što je upravu nezakonito preuzelo Izvršno vijeće
općine Titova Korenica.
 Hrvatska socijalno liberalna stranka upozorila je na pogoršanje sigurnosne situacije u Republici Hrvatskoj
tražeći da ostavku podnese ministar Unutarnjih poslova Republike Hrvatske Josip Boljkovac, jer je odgovoran
za stanje sigurnosti. Ministra Boljkovca HSLS optužuje i zbog davanja izjave "Novom listu" u kojoj se kaže da
je to što je sačuvan stari policijski aparat "najdragocjeniji kapital". Zamjera se i to što je još uvijek na snazi
zakon o Unutarnjim poslovima kojeg je izglasao jednostranački sabor 1989. godine. HSLS to smatra "teškim
utegom za demokratski poredak u Hrvatskoj".
 Hrvatska se u tom trenutku nalazila u situaciji koja je tražila odgovor na izazove samozvane vlasti iz tzv. SAO
Krajine. Ovi samozvanci su na ulazu na Plitvička jezera iz smjera Slunja na Koranskom mostu istaknuli
zastavu njihove paradržavne tvorevine. Suprotno od ove zastave, na početku Koranskog mosta stajala je
zastava Republike Hrvatske. Ova situacija je dovela do toga da su hoteli Nacionalnog parka "Plitvička jezera"
zabilježili najlošiji posjet gostiju otkada postoji turistička ponuda na tom području. Talijanski turisti su izjavili da
nisu upoznati sa situacijom na Plitvicama, te da ne primjećuju nikakve izvanredne okolnosti.
 U Drežnik gradu su se okupili predstavnici Mjesnih zajednica slunjske općine izražavajući stav da hrvatska
Vlada ne poduzima ništa protiv nelegalne pretvorbe poduzeća "Plitvice" i da će biti primorani da stvar uzmu u
svoje ruke. Na sastanku su predsjednik općine Slunj, Tomislav Štrk i načelnik Policijske uprave Karlovac Ivan
Štajduhar molili građane da ne podlegnu emocijama. Traženo je da se to prepusti legitimnim organima
Republike Hrvatske, koji  poduzimaju određene mjere. Dan ranije, 29. ožujka, Odbor srpske demokratske
stranke za Titovu Korenicu donio je odluku da se izmjeni struktura zaposlenih, tako da čuvarsku službu
preuzmu ljudi iz Knina. Hrvati zaposleni u nacionalnom parku počeli su se nakon toga preseljavati kod rodbine
na području Slunja, zaključavši svoje domove.
 Dakle, sve što se događalo tražilo je neodložnu akciju legalnih snaga Unutarnjih poslova Republike Hrvatske.
Tako će na Uskrs 31. ožujka uslijediti akcija o kojoj je Ministarstvo unutarnjih poslova izdalo priopćenje u
kojem se kaže: "Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske poduzelo je rano jutros akciju na
Plitvičkim jezerima. U sukobu policijskih snaga i naoružanih terorističkih skupina na Plitvičkim jezerima prema
do sada pristiglim podacima, jedan policajac je poginuo, dok ih je sedam ranjeno. "Ministarstvo",  dodaje se u
priopćenju, "ne posjeduje podatke o broju ranjenih i poginulih terorista". Novo priopćenje MUP-a RH bit će
odaslano u 12 sati i 56 minuta i u njemu se kaže da su "snage Policijskih uprava Karlovac i Gospić, postupajući
u skladu sa zakonom, uspostavile na području Nacionalnog parka Plitvice javni red i mir, što je bio jedini cilj
poduzetih mjera. U tijeku je protjerivanje i uhićenje ostataka naoružanih odmetnika. Tijekom akcije uhićeno je
devet osoba nad kojima se provodi kriminalistička obrada". U priopćenju se ističe da je akciju koordiniralo
Ministarstvo unutarnjih poslova a da je tzv. JNA pomogla u organizaciji transporta ranjenih i povrijeđenih.
 Tijekom dana MUP Republike Hrvatske izdao je i cjelovito priopćenje o događajima na Plitvicama na Uskrs
1991. godine. U priopćenju se kaže: "Kao što smo već informirali javnost, MUP RH uputio je jasno upozorenje
organizatorima i izvršiteljima nezakonitih radnji kojima je na nasilan način ugroženo normalno poslovanje
Nacionalnog parka Plitvice, dovedena u pitanje imovina od nacionalne vrijednosti i onemogućeno
funkcioniranje organa vlasti na ovom području.
 Izvođenjem terorističkih akcija bila je ugrožena sigurnost stanovništva, kao i domaćih i stranih gostiju. Na ovo
upozorenje MUP-a, ekstremisti poticani i organizirani posebno od pripadnika paravojnih velikosrpskih skupina
iz Knina, odgovorili su novim provokacijama, prijetnjama i nasilnim pritiscima na dvije tisuće radnika
nacionalnog parka Plitvice, kao i goste koje su pljačkama, razbojništvima i na razne načine maltretirali i
ugrožavali.
 Stoga su policijske uprave Karlovac i Gospić 31. ožujka 1991. godine u ranim jutarnjim satima uputile dio
svojih snaga na Plitvice sa svrhom uspostaviti javni red i mir na tom području.
 Djelatnici MUP-a RH, došavši na Plitvice, naišli su na veliki broj barikada s kojih je na njih otvorena vatra iz
vatrenog oružja. Teroristi su bezglavo otvarali vatru i na civilna vozila, koja su se zatekla na licu mjesta. U
sukobu policijskih snaga i naoružanih terorističkih skupina prema dosad pristiglim podacima, jedan je policajac
poginuo, a sedam ih je ranjeno. Ministarstvo raspolaže podacima o broju ranjenih i poginulih među teroristima.
  Snage Policijskih uprava Karlovac i Gospić, postupajući u skladu sa zakonom, uspostavile
su na području nacionalnog parka Plitvice javni red i mir, što je bio jedini cilj poduzetih
mjera. U toku je protjerivanje i hapšenje naoružanih odmetnika, a tijekom akcije uhićeno je
devet osoba, koje se sada kriminalistički obrađuju.
 Tijekom dana s područja Plitvica stizale su razne informacije,  no jedno je sigurno, akcija je
potpuno iznenadila pobunjene Srbe i postigla je potpuni uspjeh. Prva neugodna vijest bila je činjenica da je
poginuo policajac Josip Jović, prvi hrvatski redarstvenik. Uz već spomenute policijske uprave Karlovac i
Gospić udarna snaga ove antiterorističke akcije bile su antiteroristička jedinica Lučko i antiteroristička jedinica
Rakitje. U obje te jedinice veliki broj pripadnika stigao je u te jedinice iz Svetošimunske s tečaja za prve
hrvatske redarstvenike.
 U prodoru ove postrojbe su se probile u blizinu zgrade pošte, a Josip Jović je bio najistureniji u ovom napadu.
Stojeći iza stabla pucao je u smjeru zgrade pošte. U vrijeme dok otvara vatru prema teroristima, s njegove
lijeve strane netko od terorista je s uzvišenog dijela preciznim pogotkom pogodio Josipa Jovića u od pancirke
nezaštićeni dio tijela. Prvi do Josipa Jovića, prvog hrvatskog redarstvenika, stigao je Miljenko Kožul. To se
dogodilo oko podneva, pa zato u prvom izvješću Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske i nema
podatka o poginulom hrvatskom policajcu.
 U "Večernjem listu" od 30. travnja i 1. svibnja 2000. godine novinarki Sonji Hodak, Miljenko Kožul o tome
kaže: "Vidio sam ga iza stabla kako pada. Dotrčao sam do njega i pitao što mu je. Samo je odgovorio, "ništa".
Ležao je u dubokom snijegu. Strgnuo sam svoju pancirku i masku, prihvatio ga, ali već se počeo gubiti.
Posljednje riječi su mu bile: "tata, tata!" Izravnao sam ga. Bio je strašno blijed i već su dotrčali i Ivan Ljubić,
Predrag Petrović, Vinko Ravić i Darko Fistrić".
 Prebacit će Josipa Jovića u oklopno vozilo, a kola Hitne pomoći su stigla u trenu. Kolege Josipa Jovića iz ATJ
Lučko su u vrijeme nastavka borbe prebacili ranjenog suborca u autokamp "Čatrnja" i prenijeli ga u helikopter.
Do dolaska helikoptera, Josip Jović je davao znakove života, no u vožnji će izdahnuti.
 Miho Caput je nakon Svetošimunske raspoređen u Lučko, no nakon dolaska druge generacije hrvatskih
redarstvenika u Kumrovec, dio njih će iz Lučkog biti uključeno u obuku u Kumrovcu. Caput o tome kaže: "Mi
smo tu sada već stare kvrge, tako da smo postali zapovjednici vodova. Zapovjednici satnija su nam isti ljudi iz
Svetošimunske, a zapovjednik postrojbe je Neven Martić. Zapovjednik satnije u Kumrovcu, gdje sam ja
zapovjednik voda, je Dražen Damjanović, jedan divan čovjek. Znam da je negdje iz okolice Osijeka. Od
Nevena Martića, Dražena Damjanovića i Gorana Cmrećaka smo puno naučili. Bili smo smješteni u onoj
političkoj školi u Kumrovcu. Vatreno krštenje smo imali u Pakracu i tu se vidjelo kako Hrvati dišu svi kao jedan,
pa Srbima nije mogla ni tzv. JNA pomoći.
 Nakon Pakraca vratili smo se u Kumrovec i nastavili raditi po planu, a sve bolje smo bili naoružani i
opremljeni. Svakom akcijom smo bili sve odlučniji i sposobniji. Bili smo u jednoj važnoj akciji na Sunjskim
brdima, no naša akcija na Plitvicama je bila prava. Mi smo dignuti nešto prije same akcije. Moja postrojba iz
Kumrovca bila je smještena na Velesajmu. Nas je skupio Dražen Damjanović, nas zapovjednike vodova, i
objasnio nam o čemu se radi.
 Moja satnija, kada smo došli na polazne položaje, a to je smjer prema Ličkom Petrovom Selu, mi smo tu
zaustavljeni i držali smo taj smjer par dana. Ti ljudi koji su nas vodili, kao Stjepan Cifrek, Goran Cmrećak i
drugi, su za svaku pohvalu". Postrojba specijalne policije će se 28. svibnja postrojiti posljednji put kao cjelina,
nakon čega će jedan dio otići za Split i od njih će se formirati 4. gardijska brigada. Drugi dio će doći u Zagreb i
od njih će se formirati 2. gardijska brigada. Među onima koji su ostali je Miho Caput, a on još spominje Ivana
Koraka, Željka Miškulina, Marijana Kolića i Ivana Putka. Miho Caput je prvi hrvatski redarstvenik koji je pet
puta ranjen u okršajima s neprijateljem, a o tome kaže: "Prvi put sam ranjen na povratku iz Gospića. Imao sam
pancirku pa me je to spasilo kada smo upali u zasjedu.
 Drugi put sam ranjen 30. kolovoza u Topuskom, u nogu. Treće ranjavanje je u istu nogu, između Gline i
Petrinje u Glinskoj Poljani. Četvrti puta sam ranjen u akciji Maslenica, gdje smo se probili sa satnijom 2.
brigade. Na kraju, peti put sam ranjen, treći puta u istu nogu, u "Oluji", na pravcu prema Petrinji".
 Nakon što se doznalo da je na Plitvicama smrtno stradao prvi hrvatski redarstvenik Josip Jović, hrvatskim
medijskim prostorom se čula informacija da su zarobljeni ekstremni Srbi iz vukovarske općine Goran Hadžić i
Boro Savić. Ivan Babić o tome kaže: "Bio sam u blizini kada su zarobljeni Goran Hadžić i Boro Savić. Njih je
spasilo to što ih je prepoznao naš Ante Bošković, koji je garantirao da su to oni".

 Damir Dujić dodaje: "Ja sam tada bio u kabinetu ministra i ja sam ih vozio u policijskom BMW-u".

 Prvo su zarobljeni Hadžić i Savić odveženi u Slunj, gdje ih preuzimaju policijske službe zadužene za
kriminalističku obradu. Mnogi sudionici ovih događaja slažu se s tvrdnjom da im je život spašen za dlaku, jer se
samo nakon nekoliko minuta, nakon što su odveženi, javljeno da je Josip Jović umro u helikopteru.
 Ivan Babić se sjeća trenutka kada je dr. Husar poduzimao sve da Josipu Joviću spasi život, a nije se libio ni
teških psovki da bi dobio helikopter koji će odvesti teško ranjenog Jovića što prije do bolnice. Nažalost, sve je
za prvog poginulog među hrvatskim redarstvenicima bilo prekasno. U ekipi koja je prevozila ranjenike bio je
Ante Bošković, jedan od trojice braće Boškovića, koji su se našli među prvim hrvatskim redarstvenicima.
 Ante Bošković o tome kaže: "Znam da smo imali predhodnicu koja je morala zauzeti most na Korani, jer bez
toga ne bi nitko mogao proći. Bio sam u ekipi doktora Husara koja je imala zadatak izvlačenja ranjenika. Bio je
snijeg i magla i vidio sam gdje naš Ante Jurendić pod vatrom izlazi s motornom pilom i sječe balvane da ih se
može maknuti. Kada sasječe jedan, ide dalje na drugi. Postupno se to razvilo u pravi sukob, gdje je svatko
otvarao vatru po svojoj procjeni. Kada su dovezli pokojnog Jovića, dr. Husar je vikao na sav glas da se što prije
nađe helikopter, koji je već kružio nad Plitvicama. Taj je vojni helikopter imao dvije rakete na sebi. Dr. Husar im
je svašta rekao, kako ih nije sramota da se tako ponašaju, a čovjek umire. Bio je dogovor da se ne javlja da je
Josip Jović poginuo. U jednom trenutku sam izlazio iz auta, a Stipe Krajina mi viče: 'Ante, evo ti susjed!'. Vidim
da vode Hadžića i Savića. Pitao sam ga što tu radi, a on mi je rekao da ide na sastanak u Korenicu. Znam da
je Josip Lucić zvao Zagreb i da je rečeno da ih se pošalje. Nakon svega, kada smo mi ovladali Plitvicama, tzv.
JNA nam je zaprijetila da moramo za sat vremena napustiti Plitvice. Tada se počelo pregovarati".
 Martin Omrčanin, sudionik akcije na Plitvicama kaže da je on s dijelom pripadnika postrojbe Lučko prešao
most na Korani dan ranije, gdje su čekali zapovijed. O svemu on kaže: "Nas je vodio Marko Lukić, a zadaću
smo dobili od samoga ministra. Pomoćnik ministra Perica Jurić bio je među nama prije polaska i on nas je
ohrabrivao te nam dao uputstva tražeći da mi to moramo vratiti u ustavno pravni poredak Republike Hrvatske.
Rekao nam je da se teroristima mora dati na znanje da je to sastavni dio Republike Hrvatske i da Hrvatska
neće dopustiti postojanje bilo kakve Krajine. Mi smo išli naprijed, zauzeli smo most na Korani. U toj skupini nas
je bilo dvadeset. Mi smo došli njima iza leđa nakon što smo prešli Koranu na povoljnom mjestu. Rečeno nam
je da ne poduzimamo ništa dok ne dođu i drugi. Ujutro u šest sati na sam Uskrs, sve je krenulo i sve se
odigralo kako treba. Osigurali smo zauzimanjem mosta da mogu proći naša oklopna vozila i autobusi, te druga
potrebna vozila i sredstva. Razvila se jaka borba, ali mi smo imali veliku koncentraciju i oni su počeli bježati.
Turiste su u hotelu zarobili kuhari koji su ih držali kao taoce. Već u sedam sati mi smo probili njihov punkt.
Kada su ovi u hotelu vidjeli da Srbi nisu više u stanju pružati otpor, pustili su turiste i dali se u bijeg od hotela
Jezero. Tada će se umiješati vojska. Mi smo uspjeli staviti sve pod kontrolu sve do same Titove Korenice".
Prvi hrvatski redarstvenik Željko Mandić bio je s onom skupinom pripadnika specijalne policije iz Ogulina koja
je dobila zadatak da štiti prilaz Plitvicama iz smjera Plaškog. Ova skupina ima tridesetak ljudi, a kako su svoj
zadatak obavili i kako je na Plitvicama sve prošlo kako treba, oni će se u Ogulin vratiti preko Slunja.
 Vinko Zlomislić o odlasku u akciju na Plitvicama kaže: "Noć prije dobivamo zapovijed, nitko u grad, nitko na
telefon, nitko nikuda. Zapovjednik satnije u kojoj smo mi je Ivan Grbavac - Kobra. Oko pola noći bit će
zapovijed da idemo u autobuse. Bilo je četiri autobusa i nekoliko teretnih i drugih vozila. Tada nismo još znali,
ali kasnije ćemo doznati da je i Lučko krenulo s nama. Putem smo bili potpuno opušteni i zezali smo se. Malo
smo i drijemali u ta četiri sata koliko smo putovali. Kada smo došli na Koranski most, već je bilo sve maknuto.
Mi smo nastavili dalje. Ja sam bio u kamionu, jer se usput jedan autobus pokvario, pa smo raspoređeni po
drugim vozilima. Bio sam u petom vozilu od početka kolone i najednom je sve stalo. To je onaj trenutak, kada
je je u prvi autobus udario tromblon kojem nije izvučen osigurač, pa se nije na sreću aktivirao. Tu je nekoliko
ljudi ranjeno, no uskoro smo se sredili i uspjeli smo ih potisnuti. Radile su motorne pile i sve se to zrazgrtalo.
Čuli smo samo Lucičev glas, 'Naprijed!' Vidjelo se da smo ih iznenadili. Oni su vjerojatno dobili uzbunu, no
sigurno kasno, jer smo ih mi zaskočili, ulovili i razoružali".
 Reagirajući na događaje na Plitvicama, Martićevi milicajci su cestu koja vodi iz Zadra prema Zagrebu preko
prijevoja Prezid blokirali, vjeruje se u blizini Obrovca. Zadarska Policijska uprava sav promet je usmjerila preko
Karlobaga. Područje tzv. Krajine samo je naizgled bilo mirno, no informacije govore o kretanju milicajaca u
šarenim odorama u raznim vozilima.
 Na Plitvicama je u hotelu "Jezero" utvrđeno da ima 402 gosta i to uglavnom stranaca kojima su hrvatske vlasti
savjetovale da dopodne ne napuštaju motel, a ako se ipak odluče na odlazak, da to čine prema Zagrebu.
 U Kirurškoj ambulanti medicinskog centra u Karlovcu do 15 sati primljeno je 13 ranjenih i ozlijeđenih osoba.
Svi ranjeni su upućeni u zagrebačke bolnice ili pušteni kućama, ovisno o težini ozljeda. Predsjedništvo SFRJ je
sazvalo izvanrednu sjednicu, a te večeri 31. ožujka, kada se vratio sa te sjednice, Stipe Mesić je izjavio da je
nije trebalo ni sazivati. Izjavio je također da odluku o tome da jedinice tzv. JNA osiguravaju prekid vatre nije
trebalo donositi, jer je do prekida vatre došlo. Podpredsjednik Predsjedništva SFRJ, Stipe Mesić je također je
izjavio da oni koji se trebaju povući, su oni koji su tu došli sa strane i oni koji nisu nikakva policija već naoružani
civili koji su zapravo paravojni elementi. Što se tiče specijalnih postrojbi Hrvatske policije, one će se povući, no
na Plitvicama će ostati postaja Hrvatske policije, izjavio je Stipe Mesić.
 Zamjenik ministra unutarnjih poslova Slavko Degoricija potvrdio je jučerašnju izjavu Stipe Mesića, jer je 1.
travnja na Plitvicama uspostavljena postaja Hrvatske policije. On je u Dnevniku HTV-a te večeri rekao: "Plitvice
su oslobođene, uspostavljen je red i mir. U tijeku je formiranje policijske postaje o čemu je u MUP-u RH ranije
donešene odluka. S tom odlukom podpredsjednik Predsjedništva SFRJ, Stipe Mesić je upoznao i
Predsjedništvo SFRJ, koje je tu nadležnost MUP-a RH prihvatilo kao nešto što je normalno i mi ćemo u tijeku
današnjega dana i u tijeku sutrašnjega dana formirati policijsku postaju. Ocjenjujemo da će se uspostavom
redovne policijske postaje jedinice specijalne namjene povlačiti u svoje baze".
 Među policajcima koji su smjenili postrojbe specijalne policije našlo se i prvih hrvatskih redarstvenika, koji
tvrde da su tamo ostali četrdeset dana. Oni tvrde da su tamo cijelo vrijeme bili takoreći u okruženju i sve dane
je bilo vrlo napeto zbog najave dolaska raznih četničkih ekstremista, poput Vojislava Šešelja. Vojislav Šešelj,
znajući da to nije dobro za njega, nije išao dalje od Titove Korenice.
 Na Plitvicama će 1. travnja doći i do susreta između zapovjedništva jedinica specijalne namjene MUP-a RH i
tzv. JNA. Nakon sastanka priopćit će da je do sastanka došlo zbog toga da ne bi došlo do slučajnog izgreda na
bilo kojoj strani".
 Rečeno je i to da je "na Plitvicama mir, ali je napetost i dalje nazočna". Sve važne prilaze Plitvicama
kontrolirala je tzv. JNA koja je tu s nekoliko desetaka oklopnih vozila. Prvi hrvatski redarstvenici, koji su se tu
našli, potvrđuju da je bila riječ o ročnim vojnicima i to većinom onima koji su tu tek par mjeseci. Tzv. JNA je
smještena između mosta na Korani i motela Borje, gdje kontrolira promet. U hotelu "Plitvice" smješteno je
zapovjedništvo snaga specijalne policije, a u Spomen domu "Nikola Tesla" u Mukinjama vojno zapovjedništvo,
kojem je na čelu generalmajor Ivan Štimac.
 Policijska uprava Karlovac 1. travnja je podnijela krivične prijave Okružnom javnom tužitelju u Zagrebu, zbog
osnovane sumnje da su počinili krivično djelo oružane pobune protiv Milorada Bubnja, Luke Svilara, Vlade
Šuputa, Duška Žigića, Boška Žujića, Vujadina Vunjaka, Nikole Rapajića, Budimira Bižića, Blane Ivaniševića,
Zorana Zoraja, Steve Mirića, Branka Vukadinovića, Nedeljka Kovačića, Petra Grbić iz Titove Korenice i okolnih
mjesta, te Božidara Čehe i Tintora Đulbora iz Knina i Borivoja Savića i Gorana Hadžića iz Vukovara. Hrvatska
vlast je očito brzo djelovala pokazujući da neće tolerirati cestovnu hajdučiju i oružanu pobunu. Oružje
zarobljeno u akciji Plitvice bilo je, što je potvrđeno uvidom u dokumentaciju, većim dijelom iz arsenala tzv. JNA.
 U noći 1. na 2. travnja pripadnici jedinica za posebne namjene MUP-a RH napustili su Nacionalni park
Plitvice, nakon što je uspostavljena policijska postaja na Plitvicama. Ova policijska postaja stavljena je u
nadležnost Policijske uprave Gospić. Policijska postaja smještena je u zgradi poslovnog odbora nacionalnog
parka Plitvička jezera. Na Plitvicama je inače mirno, a svi hoteli su zatvoreni, zaposleni ne rade, dok tzv. JNA
drži sve položaje na koje je izašla 31. ožujka.
 Povlačenje jedinica za posebne namjene MUP-a RH nije smirilo situaciju, jer je gotovo na svim stranama
diljem naše domovine bilo novih nereda i nemira. Tako će načelnik Policijske uprave Vinkovci Josip Džaja na
konferenciji za novinare informirati 2. travnja da se Borovo Selo izdvaja kao središte nereda i terorizma. Josip
Đaja je tada izjavio da su noć ranije u Borovo Selo skelom preko Dunava stigli Šešeljevi četnici, spremni na
sve".
 Naravno, dolaskom Šešeljevih četnika, odmah se javljaju barikade s kojih se po noći puca. Kod sela Bršadin
bit će ranjena jedna žena, a blokirane su ceste Borovo - Dalj i Pačetin - Trpinja, a cesta Vinkovci - Šid je
zatvorena balvanima na više mjesta. Nova specijalnost terorista je skidanje hrvatskih zastava sa željezničkih
postaja.
 Pitanje kojim će se sljedećih dana baviti politika, posebno ona u Beogradu, je pitanje nazočnosti Hrvatske
policije na Plitvičkim jezerima. Jedno od najvažnijih pitanja je pitanje zašto Predsjedništvu SFRJ smeta
Hrvatska policija na hrvatskim Plitvičkim jezerima. Proširena sjednica Predsjedništva SFRJ uz nazočnost
predsjednika republika održana je 3. travnja u Beogradu. Omjerom 4:4 odbačen je prijedlog Saveznog
sekretarijata za narodnu obranu. Po ovom prijedlogu rukovodstvo Hrvatske trebalo je odmah povući sve snage
policije iz Titove Korenice i Plitvica. Ako to hrvatsko čelništvo ne učini da se dopusti da tzv. JNA preuzme
Plitvice i da tu ostane dok se postigne politički dogovor o rješenju nastale situacije. Važno je zabilježiti da su
protiv prijedloga Saveznog sekretarijata za narodnu obranu bili članovi Predsjedništva SFRJ iz Hrvatske,
Slovenije, BiH i Makedonije, dok su za prijedlog bili Srbija, Crna Gora, Vojvodina i Kosovo.
 Demonstracija sile i premještanje oklopno - mehaniziranih postrojbi tzv. JNA nastavljene su, iako za to nije
postojala odluka Predsjedništva SFRJ. Tako je u Vinkovcima 3. travnja u 10 sati došlo do okupljanja građana,
njih oko 2000, zbog toga što se preko željezničke postaje Vinkovci slano kreće nekoliko kompozicija vlakova s
tenkovima, a oklopna postrojba vojarne "Đuro Salaj" blokirala je za to vrijeme taj dio grada. Pod pritiskom
građana tzv. JNA je napustila željezničku postaju i kada je otišla na pristojnu udaljenost, pustila je suzavac.
 Istovremeno na Plitvičkim jezerima i tzv. JNA i policija potvrđuju da se tijekom noći čula česta pucnjava iz
Ljubova, mjesta južno od Titove Korenice. Zapovjednik policijske postaje na Plitvicama pozvao je zaposlene u
hotelima, te one koji se brinu o Nacionalnom parku, da se vrate na posao.
Ubijeni prvi hrvatski redarstvenik Josip Jović sahranjen je 3. travnja u Aržanu kod Imotskog, a misa zadušnica
služena je u crkvi Svih Svetih u njegovu rodnom mjestu. U pogrebnoj povorci su 22 mladića nosila upaljene
svijeće simbolizirajući njegove 22 godine. U ime hrvatske Vlade od Josipa Jovića se oprostio dopredsjednik
Vlade dr. Milan Ramljak, a pogrebu je nazočio veliki broj ljudi iz Imotske Krajine, ali i drugih krajeva Republike
Hrvatske i svijeta.

Oficir tzv. JNA, koji će se tako reći preko noći pretvoriti u časnika, Ivan Medvidović iz garnizona Delnice, nakon
što je protiv njega pokrenut vojno-disciplinski postupak, dat će izjavu za javnost. Ivan Medvidović javnosti je
objasnio da je njegova interventna jedinica stavljena u pripravnost 31. siječnja, a 2. travnja krenula je u
Otočac. Krećući se prema Otočcu, točno se, prema reakcijama pučanstva, vidjelo kroz koja sela prolaze. U
Otočcu su smješteni u zgradu napuštenog Doma tzv. JNA, punu štakora i plijesni. Tu je bilo smješteno više
jedinica, a, kako kaže Medvidović, vojnici nisu imali što jesti, pa samo to govori o neorganiziranosti tzv. JNA.
Čas se govorilo da neće ići nikamo, čas da će se ipak nekamo ići. Onda je Ivan Medvidović doznao da postoji
plan napada na pripadnike MUP-a RH, i to napad kružnim sustavom. Vojska je točno znala koliki je broj
pripadnika MUP-a u pitanju, a određena je i jedinica koja će loviti policajce u bijegu. Planom je predviđena
likvidacija i onih policajaca koji su regulirali promet, doslovno je rabljen termin "potući". Ivan Medvidović je,
čuvši taj plan, reagirao riječima: "Ako se koga mora ubijati, neka se ubije ona banda, a ne redarstvenici!"
Nakon te izjave, njegova je pozadinska jedinica pozvana da odloži oružje, nakon čega su počeli pritvor i
ispitivanje. U ispitivanju mu je nuđeno da potpiše izjavu da odbija izvršiti zapovijed vojnog vrha. Pitano je
nebrojeno puta bi li pucao u narod i u pripadnike MUP-a, na što je odgovorio da bi to učinio samo ako bi bio
ugrožen život njegovih vojnika i njegov. Ispitivanje je nastavljeno u Delnicama, a nije mu dopušten kontakt s
obitelji. Na kraju se izjave Ivana Medvidovića  kaže: "Za izvršavanje ovakvih zadataka nismo zaslužili plaću.
Neću pucati u narod i pripadnike MUP-a, nego baciti oružje i vratiti se kući."
 Istoga dana Okružno javno tužiteljstvo iz Zagreba povlači zahtjev za provođenje istrage protiv Gorana
Hadžića i Bore Savića, a uskoro će im biti i vraćeno oružje zatečeno kod njih. Prvi hrvatski redarstvenici poput
Vjeke Čuljka teško su primili ovu odluku i tvrde da im je bilo teško prihvaćati takve odluke, koje su bile političke
prirode. Tako su na jednoj strani pušteni oni koji su poticali na teror i pobunu, a u Kninu je uhićen i već za
uhićenja na ulici tučen fratar, katolički svećenik iz župnog ureda u Kninu, fra Ante Buljan.
 Vlada Republike Hrvatske uputila je 5. travnja prosvjed Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu zbog
pojačanih aktivnosti vojnih jedinica na području Republike Hrvatske, koje uznemiravaju javnost. Prosvjeduje se
i protiv kažnjavanja i maltretiranja vojnika i časnika koji su odbili postupiti po naredbi vojnoga vrha, koji je
tražilo djelovanje protiv MUP-a RH. Predsjednik hrvatske Vlade Josip Manolić izjavio je da dr. Borisav Jović
saziva Predsjedništvo SFRJ svaki put kada MUP RH pokuša riješiti pitanje terorizma dijela srpskog pučanstva
u Hrvatskoj.
 Travanj 1991. donijet će niz izgreda, koji će težište svih budućih napada tzv. JNA i Jugoslavije na Republiku
Hrvatsku prebaciti na istočne hrvatske granice. Treba reći da je najvećim dijelom istočna hrvatska granica na
rijeci Dunav, koja, prema tome, čini veliku prirodnu prepreku. Jedina kopnena granica prema zemlji iz koje će
doći agresija nalazi se u bivšim općinama Vukovar, Vinkovci i Županja, a njezina je dužina 119 kilometara. Ta
otvorena granica uskoro će postati šetalište tzv. JNA, što će se najčešće događati cestom Vinkovci-Šid, ali i
autocestom Zagreb- Beograd. Taj dio kretanja tzv. JNA bio je vidljiv, no ono što se događalo u Borovu Selu
uglavnom nije bilo vidljivo. To mjesto, smješteno na lijevoj obali Dunava, bilo je sa susjednom Vojvodinom,
odnosno Srbijom, povezano skelom.
 Svaki put kada bi se u to mjesto dovozilo oružje ili kada bi dolazio tko od četničkih vođa, tada bi u većini
mjiesta gdje su Srbi većina osvanule barikade. Tako bi uglavnom bilo nemoguće znati što se događa i tko je
došao. Novinari su u to vrijeme uglavnom bili oni koji su, služeći se raznim vještinama, ipak doznavali što se
događa i tko je to nama došao. Nažalost, malo je bilo onih informacija koje bi bile proizvod struke, koja bi se
time trebala baviti.
 Dakle, zaredale su brojne situacije koje su od hrvatskoga sjevera do juga te istoka do zapada pokazivale da je
sve krenulo nepovratno putem rata. Sve što se događalo bio je samo uvod u rat koji je svakim danom bio sve
izvjesniji. Gdje god bi se pojavila hrvatska zastava na javnim i službenim objektima, a da su Srbi bili blizu
zastava, postala je meta iživljavanja. Isto tako, neke će željezničke pruge biti svake noći dizane u zrak i njima
se gotovo nije moglo prometovati. Najčešće je to bilo na pruzi Knin - Zadar i Vinkovci - Vukovar, te Vukovar -
Dalj.
 Bilo je nužno da se Hrvatska osigura u smislu legaliteta i legitimiteta svojih nastojanja da postane neovisna i
samostalna, jer je očito da Jugoslavija nije nikakva budućnost. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo
Tuđman 12. travnja će na drugoj sjednici međustranačkog vijeća u Zagrebu izvijestiti prvake oporbenih
stranaka o političkoj situaciji u Jugoslaviji i o raspisivanju u Hrvatskoj referenduma o razdruživanju od SFRJ. O
raspisivanju referenduma, o razdruživanju, predstavnici stranaka pokazali su visoku suglasnost i dogovorena
je koordinacija političkih aktivnosti u tom smjeru. Na drugoj strani, ideja o tome da se svaki punoljetni građanin
može javiti u dragovoljačke nenaoružane odrede dobila je diljem Hrvatske nevjerojatnu potporu. Bilo je
moguće zaključiti samo jedno, a to je da Hrvati ne žele živjeti u Jugoslaviji i da će braniti svoju domovinu.
Čelništvo Republike Hrvatske poduzimalo je na sve strane korake da odgovori na izazove koji su dolazili iz
Beograda. Donesena je odluka da će se referendum održati do kraja  svibnja. U Ohridu, u vili "Biljana",
negdašnjoj Titovoj rezidenciji, održan je četvrti krug pregovora predsjednika jugoslavenskih republika. U
priopćenju s ovoga sastanka kaže se da je 18. travnja donesen zaključak kojim se skupštinama svih republika
predlaže da do kraja svibnja 1991. raspišu referendum. Na referendumu bi se trebalo očitovati jesu li građani
za to da se jugoslavenska zajednica transformira u savez suverenih država ili da ostane savezna država.
Slovenija je referendum već održala i građani Slovenije odlučili su se za samostalnu i neovisnu državu. Ipak,
predsjednik Srbije Slobodan Milošević i predsjednik Crne Gore Momir Bulatović smatraju kako je zanemarena
činjenica da Jugoslavija postoji, te da se ona kao država ne može jednostranim aktom ukinuti.
 Nasuprot ovom dogovaranju, Hrvatskom i dalje kruže kojekakvi tipovi koji huškaju i raspaljuju strasti, poput
Milana Paroškog i Vojislava Šešelja u baranjskom selu Jagodnjaku 21. travnja. U tom će mjestu ministar za
Srbe izvan Srbije Milan Paroški doslovno reći: "One koji kažu da ovo nije srpsko možete ubiti kao kera kod
tarabe". Četnički vojvoda Vojislav Šešelj osudio je srbijansku vlast jer neće Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem
pripojiti Srbiji. Kao i uvijek, on je podsjetio gdje su granice "velike Srbije", do crte Karlobag - Ogulin - Karlovac -
Virovitica.
 Takvi su nastupi potvrdili da je Vrhovno državno vijeće, koje je svoju prvu sjednicu održalo 10. travnja,
donijelo ispravnu odluku o osnivanju Zbora narodne garde, kojemu je osnovna zadaća zaštita ustavnog
poretka i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.
 Odlučeno je, kako se u dokumentu doslovno kaže: "U cilju veće operativnosti i djelotvornosti i potpunije obuke
utvrđeni su brojčani limiti za policijske centre redovnog policijskog sastava, a dio snaga, osobito onih za
posebne namjene, radi primjerenijeg ustrojstva i obuke, stavljen je u djelokrug Ministarstva obrane, u svojstvu
posebne formacije kao Zbor narodne garde. Njezina osnovna zadaća jest zaštita ustavnog poretka i
teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske, što je predmet međusobna usklađivanja djelatnosti između
Ministarstava unutarnjih poslova i obrane."
 Budući da su kako smo već rekli, prvi hrvatski redarstvenici činili osnovu mnogih jedinica policije za posebne
namjene, a isto će tako veliki broj njih činiti temelje budućih brigada Zbora narodne garde, odnosno, poslije,
gardijskih brigada Hrvatske vojske. U vrijeme o kojem govorimo ni jedan slučaj ugrožavanja ustavnog poretka i
teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske neće proći bez nazočnosti prvih hrvatskih redarstvenika, odnosno
Hrvatske policije. Događaji će iz dana u dan biti sve dramatičniji i sve će se otvorenije iskazivati nakana
Jugoslavije i Srbije da uz pomoć tzv. JNA i raznih paravojnih i četničkih grupacija stvore "veliku Srbiju". U toj
nakani i radi nje stvorena je doktrina tzv. JNA pod nazivom "spaljena zemlja". U praksi će se ta doktrina
pokazivati od prvih dana pod parolom "ubiti sve pred sobom, spaliti i razoriti sve za sobom". S vremenom će se
ovoj doktrini dodati i genocidna ideja, koja će u međunarodnom političkom govoru biti poznata kao "etničko
čišćenje". Zamjenom termina međunarodna zajednica izbjegavala je obvezu koja je proizlazila iz samog smisla
postojanja Ujedinjenih naroda, a to je da mora intervenirati oružjem protiv onoga tko provodi genocid.
 Što se tiče Baranje, Slavonije i zapadnoga Srijema, tu se, uz već poznata žarišta u Banovini, Kordunu, Lici i
Dalmaciji, sve više i sve očitije vidi kuda smjera velikosrpska politika. Što se tiče Baranje, tu im na ruku ide
činjenica da su rezultati prvih poslijeratnih višestranačkih izbora bili na strani onih koji su bili za očuvanje
Jugoslavije ili za velikosrpsku ideju. Za Slavoniju i zapadni Srijem primjenjuje se politika puzajuće agresije uz
pomoć onih Srba koji su bili pripremljeni za te aktivnosti. Poznato je, međutim, da tu u Drugom svjetskom ratu
četništvo nije imalo potporu, pa je četnike trebalo uvesti. Dio koloniziranoga stanovništva imao je tradiciju
četništva i oni su bezrezervno poduprli nastojanja Srbije za ostvarenje plana "velike Srbije". Mlađa generacija
Srba odgojena je u jugoslavensko-komunističkom duhu i tu se nije bilo potrebno mnogo truditi. Poznata je
informacija da su u dvorište u selu Ostrovu jednom starosjediocu Srbinu pripadnici tzv. JNA dovezli bestrzajni
top. Kada se ovaj bunio i tražio da to maknu, rekli su mu da je to njegov sin tražio.
 Mjesec travanj bio je mjesec u kojem se Hrvatska policija  na svim stranama hrvala s terorizmom i
ugrožavanjem ustavnog poretka Republike Hrvatske. Nastupi tzv. JNA, Srbije, jugoslavenskog vrha i različitih
četničkih skupina sve su više sinkronizirani i veza među njima postaje sve očitija. U Dalju je tako 9. travnja
navečer u 23 sata skupina neidentificiranih osoba, za koje je bilo očito da su prešle Dunav, pokušala izvesti
napad na tamošnju Policijsku postaju. U Zadru, u naselju Plovanija, nedaleko od poduzeća "Vlado Bagat"
eksplodirala je 11. travnja u noći eksplozivna naprava postavljena uz trafostanicu.
 U Pakracu je 11. travnja u 23 sata ispred cvjećarnice "Čičak", vlasnice Jasne Erb, eksplodirao privredni
eksploziv aktiviran sporogorećim štapinom. Tijekom noći 14. travnja željeznička pruga Borovo - Dalj dignuta je
u zrak na četiri mjesta, a na ulazima u Borovo Selo osvanule su barikade. Toga je dana najavljeno da će u
Borovu Selu govoriti četnički vojvoda Vojislav Šešelj, a hrvatskim je novinarima zabranjen pristup. Istog je
dana vojska ponovno imala veće pokrete iz Županje prema Vinkovcima, a u željezničkoj postaji Brčko
utovareno je 30 tenkova koji bi trebali biti prebačeni u Osijek. Ti će tenkovi doista 15. travnja proći kroz
željezničku postaju u Vinkovcima na putu u Osijek. Istog je dana u noći u Glini pucano na hrvatsku zastavu
izvješenu na društvenom domu. U Kninu je pedesetak kosovskih Srba, članova udruženja "Božur" paradiralo
glavnom ulicom noseći šubare s križem i pjevajući "Sprem'te se, sprem'te, četnici".
 Na barikadama oko Knina zajedno dežuraju "martićevci" i četnici iz Srbije. Ovakvih je informacija bezbroj i
mogle bi se nabrajati unedogled, a njihov se broj povećao kako se mjesec travanj
približavao svojem kraju.
 U Zagrebu je nastavljeno suđenje Virovitičanima na Vojnom sudu, pred čijom se
zgradom već danima okupljaju građani koji prosvjeduju protiv ovoga montiranog
procesa. Đuro Dečak je 22. travnja, pobijajući sve navode iz optužnice, ustvrdio da u
pričuvnom sastavu policije nisu bili samo članovi HDZ-a nego i drugih stranaka. Vojni
sud nije, međutim, zanimalo što u Hrvatskoj radi četnički vojvoda Vojislav Šešelj, koji
je 3. i 7. travnja boravio u Kninu, 14. travnja u Borovu Selu i 21. travnja u Jagodnjaku.
Tzv. JNA i njezin Vojni sud nije zanimao taj isti Šešelj koji je javno i otvoreno pozivao
tu istu tzv. JNA da ubija Hrvate i na njihovim ognjištima stvori "veliku Srbiju". Tko će zaštititi Hrvate od
povampirenog četništva i srpstva? Očito je da je to tada mogla samo Hrvatska policija i ona je to činila na
najbolji mogući način u okviru zakonskih normi i mogućnosti. Znalo se da je, u slučaju otvorene vojne agresije,
od nje moguće obraniti se samo vojskom, pa otuda začuđuje sljepilo nekih saborskih zastupnika koji su tada
smatrali da osnivanje ZNG-a nije u skladu sa zakonom.
 Nakon što je Kijevo dugo držano u okruženju i u nemogućim uvjetima koje su stvarali samozvani "martićevci"
iz Knina, 24. travnja u tom je mjestu osnovana policijska postaja. MUP RH najavio je osnivanje još nekoliko
policijskih postaja u mjestima na rubnim područjima prema općinama u kojima su izbili nemiri. Najavljeno je
osnivanje policijskih postaja u Stankovcima, Kruševu, Oklaju, ali i u nekim drugim mjestima diljem Hrvatske,
gdje to bude bilo potrebno.
 Prvi hrvatski redarstvenici iz Kijeva Mijo Teskera i Ivica Ercegovac i još desetak redarstvenika Kijevljana iz
Policijske uprave šibenske, na dan-dva prije Uskrsa otišli su u civilnim odijelima u svoje mjesto dočekati Uskrs.
Kako su se stvari zakomplicirale i kako su kninski pobunjenici blokirali ceste, oni jednostavno nisu mogli natrag
u Šibenik. Kontaktirajući sa svojim nadređenima u Šibeniku, dobili su upute što raditi i toga su se pridržavali.
Mijo Teskera priča: "Pridržavali smo se toga i radili prema uputama, dok jednog jutra nije osvanula naša
specijalna postrojba. Došli su naši iz Policijskih uprava Split i Šibenik otvoriti policijsku postaju. Bilo je to 28.
travnja 1991." Do dolaska specijalne postrojbe nisu mogli nešto posebno raditi, ali su pratile sva izazivanja
susjeda Srba iz Knina, o čemu Ivica Ercegovac kaže: "Prilazili su nam automobilima bez registarskih pločica i
bacali eksploziv. Naši su ih kolege prepoznavali i mi smo znali tko su oni".
 Specijalna policija iz Splita i Šibenika došla je u Kijevo preko Svilaje i Kozjaka jer se normalnim
komunikacijama u Kijevo više nije moglo ući. Bit će to isti onaj put kojim će se nakon pada Kijeva mukotrpno
izvući branitelji i civili. Specijalna će policija u Kijevu ostati oko mjesec dana, a onda će sve poslove preuzeti
temeljna policija. Ivica Ergovac dodaje: "Šibenskom skupinom specijalaca zapovijedao je Milan Škugor, a
splitskom Josip Bučić. Sjećam se da smo ja i Ivica Šimac obukli maskirne odore i onda je naišao vojni džip.
Nije prošlo ni sat vremena, a na radio Kninu je objavljeno da su se specijalci vratili u Kijevo".
 Zapovjednik uspostavljene postaje bio je Ivica Šimac, no Ivica Ercegovac ističe da je Josip Bučić bio
zapovjednik prije njega, dok je specijalna bila u Kijevu. Za njega kaže: "Njega zaista treba istaknuti i o njemu u
svakom smislu pozitivno govoriti. On je bio iz starog sustava, no sa starim se milicajcima nije slagao".
 Mijo Teskera dodaje: "On nam je doista bio moralna potpora. U to je vrijeme stalno kišilo i bili smo više mokri
nego suhi, a on je uvijek bio tu s nama da se brine za nas. Treba istaknuti i jedinstvo mještana, jer ja ne znam
da je Kijevo ikada bilo složnije kao u tih nekoliko mjeseci. Selo nas je cijelo vrijeme hranilo, a bilo nas je 120 s
pričuvnim sastavom".
 Na prometnici od Kijeva prema Vrlici u selu Civljanima od 17. kolovoza 1990., od kninske pobune i prvog
izlaska prvih hrvatskih redarstvenike, nema mira i normalnoga stanja. Tako će u tom pobunjeničkom mjestu
26. travnja uvečer u 23,45 sati Srbi otvoriti vatru na vozilo koje se kretalo od Vrlike prema Kijevu. Tom je
prigodom ranjen policajac Mirko Petričević. Smatra se da je napad izvršen kao reakcija na uspostavljanje
policijske postaje Kijevo.
 Kada se prati vrijeme potkraj travnja 1991., gotovo da nema mjesta s većinskim srpskim pučanstvom, a da u
njemu nisu viđena vozila tzv. JNA koja su dovozila oružje. Scenarij je uvijek bio gotovo isti. Najprije bi osvanule
barikade na prometnicama i naoružani bi civili počeli kontrolirati promet. Na barikadi bi bila propuštena vozila
tzv. JNA, a onda bi se oni zadržali toliko dugo u selu koliko je bilo potrebno da istovare oružje i opremu. Kako
je količina oružja u rukama Srba rasla, tako se i broj terorističkih akcija povećavao, a na područjima gdje su
hrvatska sela s pretežito srpskim pučanstvom bila u blizini hrvatskih, gotovo svake noći čula se pucnjava. Vrlo
se često pucalo na vozila i ljude kao 26. travnja u selu Kakmi, gdje su milicajci pucali na kamion Poljoprivredne
zadruge Polača, a ranjeni su Marko Bobanović i Nevenko Ražnjević.
 U Okružnom sudu u Zagrebu 29. travnja započelo je suđenje Dušanu Bandiću, Zoranu Stevanoviću, Dušanu
Cariću i Željku Ražnatoviću - Arkanu. Zamjenik Okružnog javnog tužitelja Anto Nobilo tereti ih da su pripremali
oružanu pobunu protiv Republike Hrvatske. Njih su hrvatski redarstvenici uhitili s većom količinom oružja za
vrijeme pobune Srba na Banovini.
 Dušana Bandića brani odvjetnik Darko Vlahović, Zorana Stevanovića odvjetnik Miroslav Črnja, Dušana Carića
odvjetnici Veljko Guberina, Dragutin Đurić i Nikodin Čavić, a Željka Ražnatovića odvjetnici Silvije Degen, Milan
Vujin, Senad Redžepagić i Srđa Popović.
 MUP RH uspostavio je policijsku postaju i u selu Kruševu  u obrovačkoj općini u kojemu žive Hrvati. Policijska
uprava Zadar najavila je osnivanje novih postaja u mjestima u kojima žive Hrvati u okruženju sela s većinskim
srpskim pučanstvom. Policajci koji su se našli u Kruševu i koji su organizirali kontrolu prometa kazuju, da na
područjima na kojima su Srbi većina vlada potpuno bezvlašće, a većina vozila nema registarske oznake.
Uspostava policijskih postaja kojima je osnovni zadatak zaštititi hrvatsko pučanstvo u Srba je izazvala otpor i
negodovanje, a na isti je način reagirala i tzv. JNA. Ponašali su se kao da netko dira u teritorij koji oni smatraju
svojim. Sve to što su oni činili da bi istjerali Hrvate s tog područja i stvorili etnički čisto područje smatrali su
potpuno normalnim.
 Na sve strane širom Hrvatske tzv. JNA, koja je u tom trenutku protiv sebe imala samo hrvatske redarstvenike,
slabo naoružane, ali odlučne da stanu na kraj pobunjenicima, tražila je pozicije s kojih bi, kada izbije rat, mogla
bolje udariti. Na jednom od budućih smjerova udara, gdje im je plan izbiti na naš plavi Jadran, koji se u
njihovim planovima zove "srpsko Jadransko more" jest smjer Vrlika - Sinj. Na tom se smjeru još od listopada
1990. nalazi isključivo hrvatska policija, među kojom je veći broj prvih hrvatskih redarstvenika. Pripadnik prvih
hrvatskih redarstvenika Damir Jenjić kaže da su na prvoj crti ispred Vrlike oni iz policije imali uglavnom vojno-
redarstvene zadaće. Jenjić priča: "Mlada je policija velikim dijelom u toj skupini sinjske postrojbe činila jedinicu
specijalnog voda, u kojoj su bili prvi hrvatski redarstvenici koji su uvijek neposredno na prvoj crti obrane." Tzv.
JNA blokirala je 28. travnja 1991. sve prilaze Kijevu. Učinili su to pripadnici kninskog korpusa toga dana oko 12
sati oklopnim transporterima i tenkovima. Bojna vozila raznih vrsta raspoređena su od sela Polače, kroz
Kijevo, do Vrlike.
 Najvažnija pozicija na koju su tog dana izišli pripadnici tzv. JNA bila je Lelasova Glavica na izlasku iz Vrlike
prema Civljanima. S te će pozicije i krenuti napad na Vrliku i Sinj 25. kolovoza 1991. Na zadarskom će
području vojska izići na niz položaja u općinama Benkovac i Obrovac s desetak tenkova i oklopnih
transportera. Na to kretanje i raspoređivanje tzv. JNA reagirao je i dopredsjednik Predsjedništva SFRJ Stipe
Mesić riječima: "Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske uspostavilo je policijske postaje u nekim
našim mjestima u kojima postaja ranije nije bilo, zbog stalnih prijetnji maltretiranja građana i upada terorista na
područjima gdje se nalaze novouspostavljene postaje, a što građani više nisu mogli trpjeti. Takvi potezi MUP-a
RH očito nisu odgovarali kninskim samozvancima, koji su pokašali nekakvim svojim oružanim skupinama
intervenirati i tražiti da se policijske postaje rasformiraju." Dalje je Stipe Mesić rekao da ga je telefonski zvao
Borisav Jović, koji je tražio da se ukinu te postaje, jer će u suprotnom vojska intervenirati. Borisav Jović tu prvi
put jasno spominje kako će vojska biti tampon-zona između dviju strana.
 Ta ideja o tampon-zoni i dvjema stranama bila je poznata velikosrpska igra koja je zazivala građanski rat u
kojem će se tzv. JNA i Jugoslavija pojaviti kao treća strana. Uvečer 28. travnja sazvana je sjednica
Predsjedništva SFRJ na kojoj će biti predstavnici tzv. JNA. Te su večeri stigle i nove informacije o
raspoređivanju tzv. JNA na cesti prema Stankovcima, odnosno Šibeniku u selu Miranjama. Postrojbe tzv. JNA
izišle su iz benkovačkog garnizona "Slobodan Macura" i smjestile se na smjer prema Biogradu na Moru,
između sela Šopot i Zapužane. Na lokaciji Njivice kod sela Kruševa, na cesti Benkovac - Obrovac, nalazi se
dvadesetak tenkova i oklopnih vozila. Na više je mjesta tzv. JNA gurnula četnike i naoružane civile da otvore
pješačku vatru prema patrolama Hrvatske policije.
 Na kretanja tzv. JNA i zaposjedanje prometnica od četnika "martićevaca" i naoružanih civila MUP RH
energično je odgovorio izlaskom povećanog broja redarstvenih, odnosno policijskih snaga prema njima.
Najvažnije je da se na silu nije odgovorilo nesigurno i uplašeno, nego odlučno, tražeći da unutarnja pitanja
Republike Hrvatske rješavaju redarstvene snage Republike Hrvatske. U Šibeniku su preko radiopostaje
gradonačelnik Paško Bubalo i Paško Periša, predsjednik općinskog međustranačkog Odbora narodne zaštite,
uputili pučanstvu grada i općine poziv da prate program radija i čekaju upute i zapovijedi, bude li potrebno
braniti Hrvatsku. Doslovno je poručeno građanima: "Molimo vas, sačuvajte mir i skupite potrebnu hrabrost, jer
možda dolaze odlučni trenuci za Hrvatsku." Ako opišemo stanje u Šibeniku, onda će biti jasno zašto takva
poruka toga dana poslije podne (28. travnja). Patrole Vojne policije nadzirale su sve ulaze u grad, a ispred
vojarni tzv. JNA postavljeni su prsobrani sa strojnicama.
 Rano ujutro 29. travnja, vraćajući se sa sinoćnje sjednice Predsjedništva SFRJ, dopredsjednik toga
predsjedništva Stipe Mesić izvijestio je novinare o rezultatima toga skupa na kojemu se raspravljalo samo o
jednoj točki dnevnog reda. Raspravljalo se o novonastaloj situaciji u kojoj je tzv. JNA preuzela ovlasti koje joj
nisu pripadale. Zaključak je da se organizira proširena sjednica Predsjedništva SFRJ kojoj će nazočiti legitimni
i legalni predstavnici Republike Hrvatske, što znači i predstavnici hrvatskoga MUP-a.
 U svojem razgovoru za HINU dopredsjednik Predsjedništva SFRJ Stipe Mesić, na upit novinara je li bilo riječi
o povlačenju vojske iz okolice Drniša i Kruševa, rekao je da ne zna što te jedinice tamo traže. Isto tako
zanimljivo je bilo glasovanje u  Predsjedništvu SFRJ o prijedlogu Borisava Jovića, jer petorica su bila za njegov
prijedlog da vojska intervenira protiv Hrvatske policije.
 Bogić Bogičević je bio za Jovićev prijedlog, ali uz izričito traženje da vojska ni u kojem slučaju ne smije
napasti policiju Republike Hrvatske. Cijelog tog 29. travnja na području od Kijeva do Vrlike, Drniša, Obrovca,
Zadra i Benkovca, vojska je ostala na svojim položajima, a narod je probdio cijelu noć. Jedino je sigurno da je
tih dana velika količina oružja završila u rukama Srba na tom i na drugim područjima gdje tzv. JNA štiti Srbe.
Redarstvenicima u Kijevu glavni zapovjednik jedinica tzv. JNA koje su izašle iz kninskog garnizona,
potpukovnik Đukić, uputio je ultimatum da se povuku iz Kijeva.

 Redarstvenici u Kijevu na to su odgovorili da će u tom mjestu ostati sve dok za to bude potreba.

Sljedećeg dana, 30. travnja, Policijska uprava Šibenik svečano će otvoriti Policijsko odjeljenje Policijske
postaje Drniš u Oklaju, koje će djelovati u tom mjestu. Ovaj događaj pokazuje da MUP RH i hrvatsko
vrhovništvo ne čine ništa što bi bio znak popuštanja prema pobunjenim Srbima i tzv. JNA.
 Na Plitvicama je zapovjednik policijske postaje Tomislav Iljić izvijestio javnost o stanju na području
nacionalnog parka, gdje radi pošta, zdravstvena stanica, škola i robni centar. Rade i sve benzinske postaje na
području od Plitvica do Titove Korenice, Donjeg Lapca, Otočca, Brinja, Gračaca, Karlobaga i Gospića. Na
Koranskom mostu kod Ličke kuće i u Mukinjama i dalje su snage tzv. JNA.
 Prvi svibnja 1991. godine težište djelovanja snaga koje su tražile pod svaku cijenu izbijanje građanskog rata,
kao uvoda u agresiju na Republiku Hrvatsku, prenešeno je u istočne dijelove Hrvatske. Tog dana na udaru su
bile zastave Republike Hrvatske s povijesnim grbom, bilo da je na njih pucano ili da su zapaljene. U Civljanima
je napadnuta ekipa hitne medicinske pomoći, a u Suhovarama je ranjen redarstvenik Duje Poljak. Martićevci
su upali u mjesta s većinskim hrvatskim življem Vrpolje i Potkonje kraj Knina. U Grubišnom Polju u noći s 1. na
 2. svibnja ukradena je hrvatska zastava s dječjeg vrtića. U selu Polača u benkovačkoj
općini  tog jutra je došlo do oružanog sukoba na brdu Glavica u kojem je napadnuta
izvidnica MUP-a RH od strane srpskih terorista iz sela Jagodnja i Ceranje. Nešto kasnije tog
jutra Policijska uprava Zadar obavijestit će da je u tom sukobu poginuo prvi hrvatski
redarstvenik  Franko Lisica iz Bibinja, rođen 1968. godine. Prvi hrvatski redarstvenik Neven
Sorić, također iz Bibinja, kaže: "Mi smo dobili zadatak da idemo u Kruševo odnijeti gore
oružje za novu policijsku postaju. Otišli smo, a Franko Lisica je ostao sam. Igrom slučaja je
ostao u našoj bazi i nije išao s nama, jer nismo mogli svi stati. Vidio sam da gleda za nama,
da mu je žao. Sutradan je otišao u Polaču i čuli smo da je poginuo.
 Prvi hrvatski redarstvenik Miljenko Miletić iz Stankovaca, koji se s pokojnim Frankom
Lisicom našao u patroli, kaže: "U Polači je jedno brdo koje se zove Štrkovača, a postoji i
gradina. Cesta koja ide od Biograda Na Moru prema Benkovcu razdvaja Polaču na dva
dijela. Hrvati žive u južnom dijelu i njih je oko 70%, a Srbi, kojih je oko 30%, žive u istočnom
dijelu. Brdo Štrkovača nalazi se u tom dijelu gdje su živjeli Srbi. Polaču okružuju i mjesta s
pretežito srpskim pučanstvom kao što su Jagodnja, Ceranje, Lišane Tinske. U izviđanje
smo redovito išli prema tom brdu Štrkovači. Tog dana u izviđanju smo bili Ante Ikić, Mijo Kunjarević, Franko
Lisica i ja. Išli smo ujutro i očito je da su Srbi bili već gore. Franko je bio odličan sportaš i išao je prvi. Bio je pun
kondicije i ništa mu nije bilo teško. Čim se pojavio na tom dijelu, oni su ga pogodili iz puške i on je na mjestu
ostao mrtav. Mi smo tu odmah zauzeli položaje da uzvratimo vatru. Otada se više na brdo Štrkovaču nije
moglo.

 Mi smo tu u Polači ostali sljedećih trinaest dana držeći južni dio mjesta pod našim nadzorom.

 Na vijest o pogibiji Franka Lisice u zasjedi koju su napravili Martićevi teroristi u mjestu Polača, skupina od oko
stotinu mještana Bibinja, pretežito mladih, došla je u Zadar. Prolazeći ulicama Zadra vikali su "Dajte nam
oružje" i "Četnici, četnici". Nakon dolaska u središte Zadra, ušli su u Policijsku postaju, no uskoro su je
napustili i nastavili svoj prosvjed ulicama Zadra. Međustranačko vijeće općine Zadar otišlo je u Bibinje na
razgovor s vodstvom mjesta, kako bi se dogovorili što dalje činiti.
 Kako smo već rekli, 1. svibnja u istočnoj Slavoniji je započelo ostvarivanje davno skrojenog četničkog plana
realizacije velike Srbije. U gotovo svim selima s mješovitim pučanstvom, te u Vinkovcima i Vukovaru, i na svim
željezničkim postajama u selima s pretežito srpskim pučanstvom skinute su zastave Republike Hrvatske koje
su postavljene za 1. svibnja. Željeznička pruga Vinkovci - Bršadin - Borovo Selo - Dalj u nizu navrata je
minirana i onesposobljena za uporabu. Borovo Selo se sve više i svakim danom potvrđivalo kao centar pobune
otkuda se upravljalo postavljanjem balvana i barikada na ceste. Većina milicajaca srpske nacionalnosti iz
Policijskih uprava Vinkovci i Osijek, a posebice iz Policijske postaje Vukovar, odmetnula se i otišla u Borovo
Selo, Markušicu, Mirkovce, Bobotu, Trpinju, Pačetin, Negoslavce i druga mjesta gdje su Srbi većinsko
pučanstvo. U svim tim mjestima, upravo su ti odbjegli milicajci bili vođe pobune protiv Republike Hrvatske.
 U noći 1. na 2. svibnja dvije policijske patrole naoružane samo kratkim oružjem, izviđale su cestom Dalj -
Borovo Selo. Na samom ulazu u Borovo Selo stali su da se konzultiraju i tada je na njih iz neosvijetljenih kuća
otvorena vatra. Dvojica lakše ranjenih policajaca, Jurica Tolj, ranjen u desno stopalo, i Mario Marinović,
okrznut jednim metkom u glavu, uspijevaju se jednim automobilom povući. Kako se drugo vozilo nije javljalo,
oni su obavijestili Policijsku postaju u Dalju da se nešto dogodilo dvojici njihovih kolega. Zarobljeni policajci su
također lakše ranjeni, a riječ je o Zvonimiru Matkoviću i Daliboru Križanoviću. Policijska uprava Vinkovci znala
je da se u Borovu Selu vođom drži Vukašin Šoškočanin, ekstremni član Srpske demokratske stranke.
Policijska uprava Vinkovci traži da Policijska postaja Vukovar zove Borovo Selo, što oni čine u 4 sata i 30
minuta. Vukašin Šoškočanin će im reći da on o tome ništa ne zna.
 Ujutro 2. svibnja u 9 sati u Borovo Selo je zvao načelnik Policijske uprave Vinkovci Josip Džaja, no odgovor je
isti, što znači da Šoškočanin i društvo tobože ništa ne znaju. Kada pola sata kasnije u Borovo Selo nazove
načelnik Policijske uprave Osijek Josip Reihl - Kir, Šoškočanin će reći da zna za izgred. On tada tvrdi da su
hrvatski policajci pucali na mještane i da je jedan ranjen, a Hrvatska policija je zatvorila svoje policajce da bi
imala izgovor za napad na Borovo Selo.
 Nakon dogovora načelnika PU Vinkovci i Osijek Josipa Džaje i Josipa Reihela - Kira, zaključeno je da su se
stekli uvjeti da se ode na mjesto događaja i da se rekonstruira tijek događaja i otkriju počinitelji.
 Borovo Selo nalazilo se pod nadležnosti Policijske uprave Vinkovci, pa je dogovoreno da na mjesto događaja
izađu pripadnici ove policijske uprave. Poslana je klasična policijska ekipa koja stiže na mjesto događaja u 12
sati, a tada je na njih izvršen napad iz kuća iz susjedstva. Pucano je iz pušaka i snajpera s prigušivačima i
tromblonskim protupješačkim minama. Policajci su organizirali obranu i vezom zatražili pomoć. Sve je učinjeno
vrlo brzo, jer je već bilo ranjenih i mrtvih hrvatskih policajaca. Krenule su u pomoć po jedna policijska jedinica
iz Vinkovaca i Osijeka. Osječka jedinica koja je krenula iz smjera Dalja nije uspjela ući u selo, zaustavljena je
na barikadama. Vinkovačka jedinica ulazi u Borovo Selo i dolazi do silovitog obračuna. Borba u klasičnoj
zasjedi trajat će do 14 sati i 30 minuta, kada će iz smjera Dalja u Borovo Selo ući sedam oklopnih transportera
tzv. JNA koje hrvatska policija propušta u Borovo Selo. Druga kolona oklopnih vozila tzv. JNA, koja je trebala
 doći kroz Borovo Naselje nije uspjela proći, jer su žene hrvatske nacionalnosti iz Borova
Naselja zatvorile cestu.
 Svjedoci ovih događaja tvrde da je iz trećeg oklopnog transportera otvorena vatra na
policiju, što se moglo vidjeti i na snimci Hrvatske televizije iz tog vremena. Iza vojnih
transportera su se kretali civili naoružani oružjem vojnog podrijetla.
 Iz jednih kola Hitne medicinske pomoći koja su bila u Borovu Selu na ranjene hrvatske policajce bacane su
ručne bombe. O tome su svjedočili u Policijskoj upravi Osijek medicinski tehničari vukovarske bolnice Marko
Mandić i Vesna Baumgartner, koji su se nalazili u drugim kolima Hitne medicinske pomoći. Nad dijelom
ranjenih hrvatskih policajaca je izvršen masakr, što su potvrdili liječnici patolozi. Ukupni broj poginulih je 12, a
ranjen je 21 hrvatski policajac. Od prvih hrvatskih redarstvenika poginuli su Josip Culej iz Jarmine i Željko
Hrala iz Ivankova, a poginuli hrvatski policajci su Antun Grbavac iz Nijemaca, Stipan Bošnjak iz Nuštra,
Mladen Šarić iz Novih Jankovaca, Zdenko Perica iz Nuštra, Zoran Grašić iz Otoka, Ivica Vučić iz Vinkovaca,
Luka Crnković iz Otoka, Marinko Petrušić iz Tovarnika, Janko Čović iz Ivankova i Mladen Čatić iz Županje.
Ona dva policajca zbog kojih se išlo u Borovo Selo su za vrijeme borbi, s vrećama preko glave, prebačeni
preko Dunava, a završit će u Novom Sadu. Uvečer 2. svibnja su vraćeni u Osijek iz Novog Sada.
 Prvo što treba zaključiti jest činjenica da treba dovesti u vezu ubojstvo Franka Lisice u Polači i 12 policajaca u
Borovu Selu. Potvrđuje se radikalizacija odnosa tzv. JNA i vrhuške SFRJ prema Hrvatskoj.
 Drugo što treba zaključiti je činjenica da je tzv. JNA shvatila da je to učinjeno prerano, pa je tako za njih
nastala veća šteta nego korist. Ono što je, međutim, za Hrvatsku i Hrvate najvažnije, činjienica je da su svi
poginuli, a posebice oni masakrirani, mnogima otvorili oči. Onima u svijetu da mogu
prepoznati tko je agresor a tko žrtva, a nama u Hrvatskoj da shvatimo da se nastavak
raspleta tzv. jugokrize neće dogoditi mirnim putem. Svaki hrvatski policajac ubijen tog 2.
svibnja spasit će desetke tisuća hrvatskih života, jer će Hrvati, kad počne rat, biti spremni na
sve. Ova tvrdnja može se argumentirati činjenicom da je događaj u Borovu Selu u ranom
razdoblju rata pred svjetskim javnim mnijenjem jasno odredio napadača i žrtvu. Borovo Selo
je, može se reći, otvorilo oči mnogim nevjernim Tomama koji su tvrdili da rata neće biti i da
se može dogovoriti miran razlaz jugo republika. Najnovije svjedočenje dr. Milana Babića u
procesu protiv Slobodana Miloševića u Haagu jasno i nedvosmisleno potvrđuje tko je što u Borovu Selu radio.
 Vukašin Šoškočanin, od kojega je sve počelo, prema informacijama koje su objavljene 15. svibnja, utopio se u
Dunavu i sve je objašnjeno kao nesretni slučaj. Navodno je bio u čamcu s nekoliko osoba. Posada bugarskog
broda od čijih valova se čamac prevrnuo spasila je sve, osim Šoškočanina. Taj isti Šoškočanin se u emisiji TV
Beograd nekoliko dana prije hvalio kako je svojom rukom ubio šest hrvatskih policajaca, i kako će ih ubiti još
šesto šest. Istog dana, kada se tobože utopio Vukašin Šoškočanin, na vijestima radio Beograda bit će rečeno
da je Milan Paroški izjavio u srpskoj Skupštini  da je Šoškočanin ubijen snajperskim metkom. Ministar MUP-a
Srbije Radmilo Bogdanović će to demantirati tvrdnjom da je riječ o nesretnom slučaju.
 Međutim, treba ipak vjerovati da je zapovjednik obrane Borova Sela previše znao. On je i nezgodan svjedok,
koji se hvali masakrom, a običnim narodnim jezikom može se reći da je trčao pred rudu. Bilo kako bilo, ipak se
može zaključiti da su se oko njegove smrti rasplele mnoge priče, koje najčešće nisu imale veze s istinom.
 Pokazalo se da između tzv. JNA i tzv. SUP-a Krajine postoji visoki stupanj usklađenosti akcija. U svemu je
važnu ulogu igrao SDS, koji je 2. svibnja najavio marš mira na Plitvička jezera. Jake vojne snage su šire
područje Plitvica potpuno blokirale i onemogućile bilo kakav promet tim područjem. Nijednoj novinarskoj ekipi
nije dopušteno ući u područje Plitvica. Skup se održao u Prijeboju umjesto na Plitvicama, a na njemu je
govorio četnički vojvoda Vojislav Šešelj, govoreći otvoreno o aneksiji Hrvatske.
 Događaj u Borovu Selu bit će razlog održavanju sjednice Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske, a
predsjednik dr. Franjo Tuđman će u obraćanju građanima reći: "Doživjeli smo najtragičniji dan u kratkoj
povijesti nove demokratske valsti nakon jednogodišnje pobjede mlade demokracije u Hrvatskoj. Suočeni smo
sa, mogao bih reći, početkom otvorenog rata protiv Republike Hrvatske".
 Dalje dr. Tuđman nastavlja: "Sredstva javnog propćavanja javila su da je u istočnoj Slavoniji poginulo 12
hrvatskih redarstvenika. Taj tragični događaj nije došao iznenadno. Mi smo cijelu godinu od uspostave nove
hrvatske vlasti suočeni s pokušajima izazivanja građanskog rata, oružane intervencije, zapravo s pokušajima
obaranja hrvatske vlasti i suzbijanja suverenosti Republike Hrvatske, koju je ona navijestila usvajanjem svoga
novog Ustava. Posljednjih dana te namjere i ti događaji očitovali su se u maltretiranju i fizičkom i psihičkom
teroriziranju stanovnika sela Kijevo, zatim mučkom ubojstvu redarstvenika u Polači, zatim u ranjavanju dvojice
policajaca i odvođenju petorice ljudi iz Potkonja. I napokon, došlo je do zarobljavanja dvojice hrvatskih
policajaca u Borovu Selu kraj Vukovara i potom do najtragičnijih događaja, do pogibije devetorice
redarstvenika kada su pokušali osloboditi dvojicu zarobljenih svojih drugova policajaca u Borovu Selu."
 Dalje je Predsjednik upozorio da "postoji razrađena akcija četničkih i velikosrpskih elemenata od Knina do
istočne Slavonije da rašire odmetnički pokret, izazovu oružanu intervenciju armije, spriječe promjene na vrhu
Jugoslavije, u Predsjedništvu, da onemoguće raspisani referendum na kojem bi hrvatski narod i svi građani
Hrvatske mogli izraziti svoju volju."
 Što se tiče poginulih terorista i otkuda su sve oni mobilizirani, nikada se nije točno utvrdilo. Raspredale su se
razne priče o broju poginulih i ranjenih i te brojke su, ovisno s koje strane su dolazile, bile nerealne. Srpska
strana ih je umanjivala, tvrdeći da oni žrtava nisu imali. Sigurno je da je u jednom takvom okršaju moralo biti
 žrtava i na drugoj strani. Bilo je riječi i o sudjelovanju pripadnika Čaušeskuove "Securitate"
iz Rumunjske, no ni to nikada u potpunosti nije potvrđeno, ali ni demantirano. Postoji
svjedočenje iz Slankamena profesionalnih ribara koji su tvrdili kako su vidjeli više leševa
koji su tih dana plutali Dunavom.
  U vinkovačkoj župnoj crkvi sv. Euzebija i Poliona održana je misa zadušnica uz pjevani
rekvijem za poginule redarstvenike u Borovu Selu. Misu je predvodio dr. Ćiril Kos, biskup đakovačko srijemski
uz župnika Tadiju Pranjića i brojne svećenike. Dopredsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks, nakon mise,
okupljenim građanima je rekao: "Nijedna žrtva koja je pala za Hrvatsku nije uzaludna. Mi ćemo izdržati sve što
je potrebno i što se od nas očekuje u konačnom oslobođenju domovine nam Hrvatske."
 Vladimir Šeks je govorio pred desetak tisuća Vinkovčana u gradskom parku u središtu Vinkovaca, ispred
župne crkve sv. Euzebija i Poliona. Te večeri, 3. svibnja, teško je bilo kontrolirati gnjev građana i zaista je malo
falilo da sve izmakne nadzoru.
 U svojim rodnim mjestima 4. svibnja sahranjeni su hrvatski policajci dostojanstveno i uz dirljive govore
svećenika, prijatelja i političkih uglednika. Tada se, međutim, mogla registrirati i nevjerojatna činjenica da su
Srbi i tu priliku kada se sav civilizirani svijet klanjao žrtvama, iskoristili da se posluže smicalicama iz arsenala
specijalnog rata. Za vrijeme sahrana širile su se glasine da su se na mnogim mjestima u blizini sahrana pojavili
četnici. Predsjednik Skupštine općine Vinkovci Tihomir Zovak uputio je tog dana poziv građanima u kome se
između ostalog kaže: "Mi potpuno vladamo situacijom i budite razumni i strpljivi. Vjerujemo svome vrhovništvu,
ono zna što nam je činiti i ono će nas uputiti na sve daljnje akcije."

 Istoga dana je u Bibinju kod Zadra sahranjen prvi hrvatski rearstvenik Branko Lisica. Bio je to do tada neviđeni
pokop po broju nazočnih iz Bibinja, Zadra i cijele Dalmacije, ali i Hrvatske. U mjesnoj crkvi Velike Gospe misu
zadušnicu je predvodio zadarski nadbiskup koadjutor, msgr. Ivan Prenđa. Župnik Nedjeljko Ivanov na kraju
svog govora na groblju, opraštajući se od Franka Lisice, kaže: "Neka mir bude Božji dar našoj Hrvatskoj."

 Ante Berić nalazio se u automobilu današnjeg predsjednika Republike Hrvatske Stipe Mesića na koga je
pucano kod Županje. Ante Berić o tome kaže: "Mi u Beogradu nismo ostajali bez obzira koliko dugo su te
sjednice predsjedništva trajale. Može se na prste prebrojati koliko puta smo ostali. Uvijek smo prakticirali vratiti
se natrag u Zagreb, pa makar to bilo i u dva sata u noći. Samo smo možda dva puta išli automobilom, jer smo
inače redovito išli zrakoplovom. Tada, kada je na automobil pucano, tada je gospodin Mesić otišao
zrakoplovom za Zagreb, a mi smo išli automobilom. Vozio je Ivo Jelčić, inače stari i iskusni vozač Sabora. Na
nas je zaista pucano te noći."
 Prvi hrvatski redarstvenik Rudika Pucelj, noć uoči masakra hrvatskih policajaca u Borovu Selu bio je dežuran.
Prije podne 2. svibnja se odmarao, a onda su ga u 13 sati pozvali, a on o tome dalje kaže: "Poslan sam prema
Borovu Selu i na izlazu iz Borova Naselja kod kafića 'Slon' čekao nas je Milenko Turudić. Bili su tu još Zoran
Šimić, Igor Dasović i još neki, a naš je zadatak bio izvući ljude koji su ostali živi. Bio sam tu kada su nam
predali našu devetoricu mrtvih. Ostala trojica su predana kasnije. Sljedeći dan sam bio na osiguranju obdukcije
naših redarstvenika i vidio sam kako su izgledali. Svi su dobili metak u glavu, a u tijelu je bilo više rupa od
metaka, a neki su imali ozljede po tijelu od mučenja tupim predmetom. Vidjelo se to po udarcima po glavi i po
genitalijama. 
 Prvi hrvatski redarstvenik Milenko Turudić u policijskoj postaji Vukovar bio je načelnik policije. Po zapovijedi
pokojnog Stipana Bošnjaka trebao je voditi brigu osiguranja iz smjera Bršadina. Kada je Stipan Bošnjak otišao,
on je isto krenuo u Borovo Selo. Na ulazu u selo kod rampe sresti će Roberta Bosaka, poznatog pod
nadimkom Ružni Patak. Iz Borova Sela se neće čuti ništa i on će automobilom ući stotinjak metara u selo i
kako nije prijetilo ništa sumnjivo, vratit će se natrag. Tada na ulazu u Borovo Selo sreće Stipana Bošnjaka i
njegovog vozača Franju Čopčića. Dalje Milenko Turudić kaže: "Stipan Bošnjak mi je rekao da se idu u Borovo
Selo dogovoriti da se sve to mirno riješi. Išao sam za njima do samog željezničkog prijelaza u Borovu Selu.
Tada je počela pucnjava na Stipanov automobil. Vidio sam da su iskočili iz auta u kanal i da se Franjo Čopčić
vratio u auto po motorolu. Izašao sam iz auta i tada su počeli pucati i na mene. Već je bilo ranjenih i Bosak i
Barišić su u dekama iznosili ranjenike van. Znam da su iznijeli ranjenog Dinka Sabljića iz Otoka. Na mene je
pucao jedan kojeg smo zarobili. Zvao se Slavko Arbutina. Bio sam pogođen u pancirku i posrnuo sam misleći
da sam za nešto zapeo". Mnoga svjedočenja hrvatskih policajaca su potvrdila da je u Borovu Selu pripremljena
klasična zasjeda na klasičnu akciju policije koja je imala za cilj ubiti što više ljudi i pokazati svim Hrvatima što ih
čeka budu li se suprotstavili Srbima i njihovoj velikosrpskoj politici.
 Vojska i srpski teroristi  nastavili su u nakon Borova Sela pripremati agresiju na Republiku Hrvatsku. Obilježili
su to brojni pokreti postrojbi tzv. JNA i mnogi teroristički ispadi u mnogim dijelovima Republike Hrvatske. Tako
su u slavonskobrodsku vojarnu tzv. JNA 3. svibnja pristigli tenkovi, njih 14, iz Bosne i Hercegovine, a zbog
toga su na ulice Slavonskog Broda izašli mnogi građani u znak prosvjeda.
 Na tiskovnoj konferenciji u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske 6. svibnja, pomoćnik ministra
Milan Brezak obavijestio je javnost da je "ministar Josip Boljkovac 12., 19. i 24. travnja pismeno obavijestio
ministre unutarnjih poslova Vojvodine i Srbije, te saveznog sekretara za unutrašnje poslove o događajima i
tražio da se poduzmu sve mjere da se spriječe upadi četnika u Hrvatsku, no do 6. svibnja nije bilo nikakvih
znakova da se nešto poduzelo u tome pravcu.
 Milan Brezak dalje kaže: "Nakon tih priprema dolazi do tragičnih događaja u Borovu Selu. Kao što je poznato,
noću 2. svibnja puca se iz zasjede na uobičajenu policijsku patrolu, i tom prilikom su dva redarstvenika
zarobljena i odvedena u Borovo Selo. Istog dana u Borovo Selo se upućuje policijska ekipa da izvrši uviđaj i
vrati zarobljene redarstvenike, ali na njih se iz zasjede u Borovu Selu otvara vatra sa svih strana i u ovom
sukobu koji je trajao oko dva sata smrtno stradava dvanaest pripadnika MUP-a, dok je dvadeset i jedan ranjen.
Što se tiče žrtava na strani terorista, njihov broj nije utvrđen, iako postoje snimci o plutajućim leševima na
Dunavu, pronađeni su dijelovi četničke odjeće i drugo".
Borovim Selom završava jedno razdoblje u stvaranju hrvatske države, kada se potpuno jasno pokazalo da je
sada samo pitanje dana kada će doći do otvorene agresije na Republiku Hrvatsku. U razdoblju od 17. kolovoza
1990. godine do kraja travnja 1991. godine u Hrvatskoj se dogodilo 154 podmetanja eksploziva. Od tog
eksploziva u 43 slučaja su stradali stanovi, 26 puta željezničke pruge, 13 puta automobili , 16 puta ugostiteljski
objekti, te 9 puta kiosci i drugi objekti. U tom razdoblju bilo je 39 oružanih napada u kojima su dvije osobe
smrtno stradale, a 30 ih je ranjeno.
 Prvi hrvatski redarstvenik Ante Bošnjak iz Slavonske Požege sa vodom za posebne namjene pri policijskoj
postaji Slavonska Požega, nakon tragičnih događaja u Borovu Selu, poslan je na područje Policijske uprave
Vinkovci. Od prvih hrvatskih redarstvenika, tu su uz Antu Bošnjaka i Josip Grbeš, Ante Barišić, Zoran Jušić,
Ivica Fridl, Marijan Hrumić, Ivan Kvaternik i Dražen Pavičić. Na ispomoći Policijskoj upravi Vinkovci ostat će do
kraja mjeseca svibnja.
 Istoga toga 6. svibnja, predsjednik Vlade Josip Manolić je uputio pismo Izvršnom vijeću općine Vukovar u
kojem je tražio da se u ovim teškim trenutcima iskušenja trezveno, mudro i smireno nastoji rješavati probleme.
"Zapovijedite svim radnim organizacijama i državnim institucijama da osiguraju normalan rad i izvršavaju svoje
zakonske i radne obveze. Zapovijedite ukidanje svih barikada na komunikacijama." Na istoj liniji je bila i
sjednica međustranačkog vijeća u Vinkovcima kojem su bili nazočni predstavnici devet stranaka koje su
djelovale na području općine Vinkovci. Sjednicom je predsjedavao predsjedbik Skupštine općine Vinkovci
Tihomir Zovak, a nazočne je o stanju izvijestio viši inspektor MUP-a RH, Stjepan Krpičak. Stjepan Krpičak je
pozdravio rad ovog vijeća, a i to što su pridonijeli smirivanju situacije, jer su prijetile međunacionalnim
sukobom većih razmjera.

Mjesec svibanj, nakon tragičnih događaja u Borovu Selu, obilježit će lakrdija oko izbora Stipe Mesića za
predsjednika Predsjedništva SFRJ, referendum za samostalnost Republike Hrvatske, oslobođenje Virovitičana
i smotra Zbora narodne garde na stadionu NK "Zagreb" u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu. Svaki od ovih
događaja dramatično će utjecati na daljnji tijek događaja, koji su vodili najvažnijem cilju, a taj je stvaranje
samostalne i suverene hrvatske države.
 Po ustaljenu redu, svake godine na čelo Predsjedništva SFRJ, kolektivnog šefa države, dolazio bi predstavnik
neke od republika ili pokrajina SFRJ. U svibnju godine 1991., na red je došao Stipe Mesić iz Hrvatske, no to
nije odgovaralo srpskom i vojnom vrhu. Uvijek do tada to je bila čista formalnost, no toga, 15. svibnja o tome
se glasovalo i Stipe Mesić nije dobio potporu za izbor. Da Mesić bude predsjednik glasovali su Bogić Bogičević
iz BiH, Vasil Tupurkovski iz Makedonije, Janez Drnovšek iz Slovenije i sam Stipe Mesić. Protiv izbora Mesića
za predsjednika Predsjedništva SFRJ glasovali su Borisav Jović, Jugoslav Kostić, Vukašin Jokanović, a Momir
Bulatović iz Crne Gore odbio je glasovati zbog toga što Skupština SFRJ još nije proglasila Branka Kostića za
predstavnika Crne Gore u Predsjedništvu SFRJ.
 Dr. Franjo Tuđman je nakon takva glasovanja rekao: "Mislim da će svijetu sada do kraja biti jasno tko je
uzročnik jugoslavenske državno-političke krize i bezizlaznosti".
 Na referendumu za samostalnost Hrvatske 94,17% građana očitovalo se za samostalnost. Glasovalo se na
dva listića, plavom i crvenom. Na plavom je listiću stajalo pitanje "Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao
suverena i samostalna država koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima
drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez s drugim republikama (prema prijedlogu Republike
Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize u SFRJ)". Na to je pitanje "za" bio 2.853.631 građanin
ili 94,17%. Protiv je glasovalo 126.261 ili 1,2%.
 Crveni je listić imao pitanje "Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj
saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Crne Gore)". Na tom je listiću "za" zaokružilo 164.949
građana ili 5,44%. Protiv je bilo 2.786.814 ili 91,97%, a nevaljani je listić bio 62.571 ili 2,06%. U većini mjesta u
kojima su Srbi bili većina stanovništva, a koje se odmetnulo, nije bilo glasovanja, jer ti odmetnici to nisu
dopustili. Računa se da je takvih s pravom glasa oko 100.000, odnosno nešto više od 3%.
 Ovim je, što se tiče Republike Hrvatske, koja se ovom svojom odlukom pridružila Republici Sloveniji gdje je to
učinjeno prije, započeo proces odvajanja od SFRJ. Sve sljedeće odluke Vrhovništva Republike Hrvatske
vezane uz tzv. razdruživanje od SFRJ ovim će biti legitimne i legalne.
 U Vojnom je sudu u Zagrebu 20. svibnja objavljivanjem presude završeno suđenje šestorici za oružanu
pobunu. Predsjednik suda Mile Vignjević pročitao je presudu kojom se Antun Habijanac osuđuje na kaznu
zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, Đuro Dečak na tri godine, Franjo Kovač na dvije godine i šest
mjeseci, Vinko Bilobrk na godinu dana, Vlado Šabarić na godinu i tri mjeseca i Josip Kovač na tri godine i tri
mjeseca. Osuđenima je uračunano vrijeme provedeno u pritvoru. Đuro Dečak, Antun Habijanac i Vinko Bilobrk
su pušteni, a za ostale je produžen pritvor.
 Antun Habijanac je, nakon što je pročitana presuda, rekao: "Niste održali obećanje s početka suđenja. Niste
bili ni nezavisni ni vanstranački. Ovo što ste pročitali ovdje je glupost. Ništa od toga nisam učinio. Ako ima
Boga kod vas, bit ćete kad-tad zbog ovoga kažnjeni".
 Na smotri Zbora narodne garde na stadionu NK "Zagreb" postrojenim pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga,
odnosno specijalnih postrojbi policije i Zbora narodne garde, predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo
Tuđman je rekao: "Vi ste danas položili prisegu i preuzeli veliku i plemenitu obvezu. Pred nama su, naime,
odlučni trenuci. Nadam se da ćemo demokratskim putem spriječiti one koji nam žele raditi o glavi. Ali, bude li
potrebno, branit ćemo svi skupa do posljednjeg svoju slobodu i suverenost". Na stadionu NK "Zagreb" u
Kranjčevićevoj ulici bili su postrojeni počasna Predsjednička garda, Združeni odred policije, Mornarička
brigada ZNG, Plave beretke, diverzanti, padobranci, pripadnici protuzračne i protuoklopne jedinice, pripadnici
motoriziranih i zračnih jedinica pričuvnog sastava, glazba Zbora narodne garde i sinjski alkari.
 Jedini mogući zaključak svih onih koji su vidjeli ove ljude jest da Hrvatska u godinu dana od dolaska na vlast
Hrvatske demokratske zajednice nije sjedila prekriženih ruku. Učinjeno je neočekivano mnogo, no još
nedovoljno da bi se mogao pružiti otpor nadolazećoj agresiji. Ono što je najvažnije jest to da se tu u tom stroju
nalazi sada u raznim ulogama dobar dio onih koji su 5. kolovoza 1990. bili polaznici prvog tečaja za hrvatske
redarstvenike. Nakon postrojavanja mnogi će od njih otići na područja gdje je već postojala neka vrsta ratnog
stanja i bit će do kraja rata prva crta obrane. U godini 1995. u vrijeme vojno-redarstvenih operacija "Bljesak" i
"Oluja", bit će u prvim redovima  postrojbi koje su oslobađale Republiku Hrvatsku.
 Nakon obilaska postrojenih jedinica dr. Franjo Tuđman je postrojene pozdravio pozdravom: "Gardisti i
redarstvenici, pozdrav Domovini". Slijedilo je potom polaganje prisege. Nakon polaganja prisege, dr. Tuđman
je zapovjednicima ešalona predao brigadne zastave. Tada su određeni osnovni dijelovi prvih četiriju brigada
Zbora narodne garde. Potom je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman nastavio: "Nepunu godinu
dana nakon uspostave nove demokratske vlasti, mi smo začeli naše oružane snage i u normalnim uvjetima to
bi bilo sasvim logično. Ali mi živimo u nenormalnim uvjetima. Od samog početka smo suočeni s raznim
prijetnjama. Pokazali smo dostojanstvo i obzirnost. Mi smo miroljubiv narod, no moramo stvoriti silu, jer ima
onih koji bi htjeli protiv Hrvatske slobode i suverenosti. Narodna garda ima zadatak da osigura mir svim
građanima Republike. Zato morate prije svega steći povjerenje svih građana".
 "Sve donedavno, ljudi u odorama bili su omraženi u narodu, zbog vlasti kojoj su pripadali. Niti jedan narod nije
izabrao slobodu bez žrtava. I mi smo ih, nažalost, već dali. Jesmo za mir i demokraciju bez žrtava, ali znamo
da ćete svi vi i narod ustati kao jedan ako bi našu slobodu trebalo braniti. Vi ste začetak buduće Hrvatske
vojske. Nećemo se naoružavati radi osvajanja tuđih teritorija, imat ćemo onoliko koliko nam je potrebno za
slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda u cjelini".
 Potkraj svibnja tzv. JNA će se odlučiti na korak kojega je cilj  disciplinirati Slovence i moguće uvlačenje
Hrvatske u tu igru. Plan mjera protiv Slovenije za izazivanje izgreda u Mariboru oblikovao je načelnik
Generalštaba tzv. JNA general-pukovnik Blagoje Adžić.
 Ta je uputa 16. svibnja prenesena nekim zapovjedništvima jedinica tzv. JNA u Sloveniji. Operativni plan mjera
izradila je Služba sigurnosti tzv. JNA.
 U priopćenju za javnost koje su potpisali ministri narodne obrane i unutarnjih poslova Republike Slovenije
Janez Janša i Igor Bavčar stoji: "Akcija je vođena mimo zapovjedništva 5. vojne oblasti, koja je o aktivnostima
obaviještena naknadno". Prije ove akcije tzv. JNA u Maribor je prevezeno više jedinica posebne namjene,
sastavljene od profesionalnih vojnika, i to na jednonacionalnoj osnovi, iako je tzv. JNA obećala da će te
jedinice rasformirati. Na to su Slovenci reagirali otporom obrazovnog centra teritorijalne obrane, prosvjedom
stanovništva Maribora i okolice i dobitkom potpore međunarodne javnosti. Tako će glavni štab tzv. JNA 25.
svibnja u 16 sati biti prisiljen zapovijediti prekid daljnje ofenzive jedinica koje su u ovome sudjelovale. Tako su
Slovenci dobili prvu rundu protiv tzv. JNA, a ova se odlučila na promjenu plana. Novi je plan da posebne
jedinice brzom akcijom neutraliziraju republičko vodstvo Slovenije.
 Sigurno je da je takvih planova bilo i za republičko vodstvo Republike Hrvatske, no ono što su do tada
pokazali u Hrvatskoj  jest energično odgovaranje na gotovo svaku provokaciju. Sve  druge važne institucije i
ljudi čuvani su već punu godinu dana, a među onima koji su obavljali taj zadatak bilo je dosta prvih hrvatskih
redarstvenika. Svi kažu da su u to vrijeme, bilo gdje da su se nalazili na osiguranju objekata i ljudi, imali
velikog iskustva, govoreći: "Mi smo bili stare kvrge". Najveći šok svaki profesionalni policajac i vojnik, bez
obzira na to koliko je pripreman, doživi kada vidi ranjenog ili poginulog suborca. Dio prvih hrvatskih
redarstvenika imao je ta iskustva i, kada je došlo ono najgore, oni su u budućim hrvatskim oružanim snagama 
bili ona jezgra koja je bila kadra to podnijeti.
 Tzv. JNA najnovijim događajima u Mariboru i Ptuju i drugdje u Sloveniji pokazala je da ne poštuje nikakva
pravila, pa ni međunarodna. Uredovanjem na granici Slovenije s Austrijom, oni su kršili sve ustavne zakone
SFRJ.
 Sve je to pokazivalo Republici Hrvatskoj da se mora pripremiti i na najgore. U Sloveniji su u svom programu
osamostavljivanja izveli potrebne obrambene i sigurnosne pripreme koje su trebale osigurati razlaz od SFRJ.
Iskustvo Slovenaca dalo je Hrvatima do znanja da se mirno neće ništa odigrati i da se za rat valja spremati.
Carinski rat između Slovenije i savezne Vlade nastavit će se 14. lipnja a tzv. JNA će se umiješati u želji da
poništi sve rezultate demokratskih izbora u toj republici. Ustavni predsjednik SFRJ Stipe Mesić će 30. lipnja
uputiti štabu Vrhovnog zapovjedništva tzv. JNA, svim čimbenicima saveznih i republičkih organa vlasti i 
međunarodnoj javnosti priopćenje u kojem je zatražio obustavu svih vojnih aktivnosti tzv. JNA u Sloveniji i
prekid dizanja pričuvnog sastava vojske.
 Sabor republike Hrvatske 18. lipnja započeo je svoje trajno zasjedanje, sve dok se ne donesu svi zakoni i
drugi državno - pravni dokumenti potrebni da se plebiscitarno izražena volja hrvatskog naroda o samostalnosti
provede u djelo. Sve što je trebalo učiniti, a riječ je o više od šesdeset prijedloga zakona, trebalo je učiniti do
30. lipnja. Šestog dana neprekidnog zasjedanja, 25. lipnja, Sabor Republike Hrvatske donio j e deklaraciju o
uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike
Hrvatske, te druge temeljne državno - pravne odluke kojima je Hrvatska postala samostalna republika.
 U HINA-inoj vijesti o tome se kaže: "U trenutku kada je dr. Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske s
govornice Hrvatskog sabora obznanio svijetu volju naroda da Hrvatska bude slobodna država, sa zvonika
crkve sv. Marka zazvonila su zvona, a sabornicom se prolomio pljesak i zapjevana je "Lijepa naša domovino".
Predsjednik sabora dr. Žarko Domljan uzviknuo je: "Rođena je država Hrvatska! Neka joj je sretan i dug život!"
Istog dana i Republika Slovenija je proglasila samostalnost i nezavisnost. Dva dana kasnije tzv. JNA je napala
Sloveniju, gdje će uskoro morati priznati poraz i povući se.
 Međunarodna zajednica je reagirala suzdržano, a Bijela kuća je podržala nacionalne težnje Hrvatske i
Slovenije za autonomijom i suverenitetom uz uvjet da do toga dođe mirnim putem. Beogradska "Politika"
prenijela je izjavu šefa ruske tajne zloglasne službe KGB, generala V. Krjučkova, koji je izjavio da Jugoslavija
treba ostati jedinstvena, jer bi se tako svi osjećali sigurnije. Dvanaest zemalja Europske unije 23. lipnja će
donijeti odluku da neće priznati neovisnost Hrvatske i Slovenije, ako te republike jednostrano odluče napustiti
jugoslavensku federaciju. Nakon poraza tzv. JNA u Sloveniji, ovu odluku će Europska zajednica izmijeniti.
Najvažnija činjenica ovoga razdoblja je ta da se međunarodni čimbenik umiješao u rješavanje tzv.
jugoslavenske krize Europska dvanaestorica će 2. srpnja na svom zasjedanju u Rimu donijeti odluku da se u
Jugoslaviju pošalju promatrači. Tog istoga dana general Blagoja Adžić kao vrhovni zapovjednik Generalštaba
tzv. JNA proglašava nastavak rata protiv Slovenije. Na ulice Zagreba izaći će građani da spriječe izlazak
tenkova iz vojarne maršal Tito. U sukobu koji je nastao gine jedan civil i dva vojnika tzv. JNA. Međunarodna
zajednica je prepustila Europskoj zajednici da vodi odlučujuću ulogu u predstavljanju te zajednice u Jugoslaviji.
Na Brijunima je tako prihvaćena Brijunska deklaracija, čiji je najvažniji dio stavljanje moratorija od 90 dana na
osamostaljivanje republika Hrvatske i Slovenije. Jugoslavenski i srbijanski vrh obećali su miran rasplet, a
Europska zajednica je odlučila poslati 50 promatrača koji će imati bijele odore i koji će izvješćivati poštuju li se
brijunske odluke. Ti promatrači zbog svojih bijelih odora u narodu du prozvani "sladoledari", no bilo kako bilo,
Hrvatska je uspjela u rješavanju svojeg osamostaljivanja uključiti međunarodnu zajednicu.

Prva velika kolona vojnika i ratne tehnike krenula je 29. lipnja u 7,15 sati iz Beograda prema Hrvatskoj.
Autocestom od Beograda prema Zagrebu krenulo je sedamnaest autobusa punih rezervista, dijelom u
odorama tzv. JNA, dijelom u civilnoj odjeći. Ova kolona je viđena oko deset sati na autocesti kod Slavonskog
Broda.
 Druga velika kolona krenula je 3. srpnja također iz Beograda, no sada je u njoj bilo oko 180 oklopnih vozila.
Dvadeset tenkova odvojilo se kod Kuzmina i krenulo prema Kukujevcima. Drugih dvadeset tenkova krenulo je
prema Šidu, dok je ostatak kolone još uvijek toga dana oko 9 sati bio na autocesti Beograd - Zagreb. Istog
dana u 15 sati prema Hrvatskoj je krenula još jedna kolona od 200 vojnih vozila, koja se polako desnim
zaustavnim trakom kretala prema Hrvatskoj. Kada su te oklopno mehanizirane postrojbe tzv. JNA stigle do
kopnene granice s Republikom Hrvatskom, južno od Dunava, njihov raspored neodoljivo je podsjećao na
raspored partizanskih snaga prilikom proboja Srijemskog fronta. Istovremeno su oklopno - mehanizirane
postrojbe tzv. JNA prešle most na Dunavu kod Batine i ušle u Baranju, a njima se odmah pridružio veći broj
baranjskih četnika.
 Ovo više nije bila samo demonstracija sile, već u pravom smislu agresija, a početak srpnja pokazat će da će u
ostvarivanju plana o velikoj Srbiji tzv. JNA i četnici otići korak dalje. Prvi ozbiljni znak bio je napad na selo
Ćelije 4. srpnja kada su ovo selo nastanjeno Hrvatima napali susjedi Srbi iz Silaša i Bobote. To malo mjesto de
tada je već dva mjeseca bilo u potpunom okruženju. Istovremeno je iz Borova sela izveden napad na Borovo
Naselje, no protuudar Zbora narodne garde i specijalne policije izbacio je potpuno teroriste iz rubnih dijelova
Borova Naselja. Tu se u sukob umiješala i tzv. JNA, no kada im je uništen jedan tenk, o čemu su šutjeli, oni su
se povukli. Prvi puta se ovdje dogodilo nešto što će u nastavku rata biti često, a to je da četnici otvaraju vatru
na tzv. JNA u trenutku kada se ona želi izvući iz borbe.
 Što se tiče ustroja policije, Policijska uprava Vinkovci razdvojit će se na dvije uprave, tako da će Vukovar
dobiti svoju policijsku upravu. Petar Biočić o tome kaže: "Došao sam za načelnika Policijske uprave Vinkovci
19. lipnja, a 20. lipnja sam preuzeo dužnost. Istog dana za načelnika Policijske uprave Vukovar dolazi Franjo
Đurica. U Ilok će biti poslan Dragan Puškarić i obojica su bili vrsni profesionalci i oba Hrvati sa ovog našeg
područja. Ovo je bila odlična odluka Vlade. Uskoro će, dva mjeseca poslije, i Županja dobiti policijsku upravu,
na čijem je čelu Tomislav Iljić. Tako se ovo područje ojačavalo i brojem i oružjem. Kasnije će se otvoriti i brojne
policijske postaje u selima, kao Nuštar, Stari Jankovci, Nijemci, Lipovac, Otok, Stari Mikanovci".
 Nakon što su više tjedana u Tenji teroristi izazivali i pucali po kućama Hrvata, 7. srpnja u šest sati ujutro Zbor
narodne garde i pripadnici specijalne policije Policijske uprave Osijek krenuli su napraviti reda u ovom mjeastu
južno Osijeka.
 Prvi hrvatski redarstvenik Krešo Tolj kaže: "Moji dečki i ja smo tada po našem zapovjedniku specijalne policije
Mirku Pongracu bili raspoređeni da budemo u Tenji. Poslali su nas ustvari kući, da branimo svoje selo. Tako ja
zapravo nisam dolazio u Osijek na posao, nego sam ostao u Tenji. Tu smo bili nas četvorica iz specijalne
policije i četiri iz temeljne policije. Organizirali smo naše pričuvne policajce i branili selo. Tako je nas tridesetak
branilo selo Tenju.
 Uspostavili smo crtu obrane izmedu Nove i Stare Tenje. Nova Tenja je bila pretežito naseljena Hrvatima. Sve
je zapravo započelo spontano. Barikade su postavili Srbi i više se zapravo nije moglo u Staru Tenju, gdje je
bilo Hrvata koji su manjina. Načelnik Policijske uprave Osijek Josip Reihel - Kir je pokušao pregovarati, no
pregovori su trajali kratko". Na postavljenoj barikadi Hrvati nisu mogli u Staru Tenju, dok su Srbi prolazili uz
kontrolu policije u Osijek i natrag normalno. Toga 7. srpnja ZNG i specijalna policija su krenuli, kao što smo
rekli, riješiti pitanje terorizma.
 Prvi hrvatski redarstvenik Andrija Azinić smatra da je problem u tome što se dugo čekalo da akcija krene.
Ipak,kada je hrvatska strana ostvarila uspjeh i prevagu i kada je izgledalo da će Stara Tenja pasti, umiješala se
tzv. JNA sa svojom tampon-zonom.
 Toga dana kada su se vodile borbe u Tenji, hrvatsko selo Ćelije su spaljene do temelja i do posljednje kuće i
gospodarskog objekta. Jedan hrabri mladić, Dario Hečimović, pužući kanalima uspio je stići do Ćelija i sve
svojim fotoaparatom snimiti. Nažalost, poginuti će taj svojevrsni heroj Domovinskog rata nekoliko godina
kasnije u prometnoj nesreći. Tako je na vidjelo cijele svjetske javnosti izašlo jedno od zlodjela tzv. JNA i
četnika.
 Ono što je tzv. JNA prije agresije namjeravala učiniti glede svog nacioanlnog sastava, bilo je u proljeće i
početkom ljeta 1991. godine intenzivirano. Na konferenciji za novinare ministar informiranja Hrvoje Hitrec 10.
srpnja informirat će: "Redovi jugoslavenske vojske sve brže se popunjavaju ljudstvom, što se dovodi iz Srbije."
Dalje ministar Hitrec kaže: ''Na vojni dio zagrebačkog aerodroma Pleso sletjeli su vojni zrakoplovi sa 350
vojnika iz Niša, koji čine desantno - diverzantsku jedinicu. U Zadar je dopremljeno helikopterima stotinu
diverzanata i vojnih policajaca. U Mostarskoj zrakoplovnoj brigadi 97 otpuštenih zamijenjeno je Srbima.
Jedan od njih je izjavio da slijedi žestoki napad tih jedinica na Sloveniju i Hrvatsku. U 5. korpusu 142 časnika
su zatražila otpust, a među njima je 79 pilota ratnog zrakoplovstva." Ovaj proces će se nastaviti tako da će
veliki broj ročnih vojnika iz tzv. JNA bježati, a bježali su i oficiri. Struktura tzv. JNA bila je takva da jednostavno
bez pilota Hrvata i Slovenaca ratno zrakoplovstvo nije ni približno moglo tako djelovati, kao što bi moglo da su
oni ostali u tzv. JNA.
 Srpanj je, kao što smo vidjeli, mjesec otvorenih napada tzv. JNA na policiju i ZNG. Najnoviji izgred se dogodio
7. srpnja kada je tzv. JNA topovskom granatom kod Iločkog mosta pucala na automobil hrvatske policije, koji
su tu imali svoju kontrolnu točku. Tadašnji zapovjednik Policijske postaje Ilok,Dragan Puškarić, upozoravao je
pripadnike tzv. JNA da kad već moraju imati cijevi topova usmjerene na Hrvate, da ih barem malo podignu.
Policajcima je preporučeno da izbjegavaju bilo kakav izgred s pripadnicima tzv. JNA. Toga dana bez ikakva
povoda, čak se nije niti razgovaralo s posadom tenka, tenk je ispalio granatu ravno u automobil u kojem gine
policajac Goran Štipak. Policajci koji su bili u blizini automobila bili su ranjeni. Na to će pripadnici 1. brigade
ZNG "Tigrovi" reagirati i pripadnik te brigade Iločanin Zoltan Hadrva RPG-om će pogoditi treći tenk u koloni
koja je stizala preko Iločkog mosta iz smjera Bačke Palanke. Bio je to prvi službeno uništeni tenk tzv. JNA u
agresiji na Republiku Hrvatsku.
 Uslijedit će odgovor tzv. JNA, i to ovaj put odgovor Ratnog zrakoplovstva 9. srpnja u 16 sati. Zrakoplovi tipa
"galeb" napali su vojarnu ZNG-a na Principovcu u blizini Iloka i tada je smrtno stradao pripadnik 1. brigade
ZNG Predrag Jurčec, a ranjeni su Zvonko Mikić i Marinko Vukoja.

 Ovi događaji kod Iloka ponovno će pokazati svu brutalnost tzv. JNA, no onaj uništeni tenk ipak im je dao
razmišljati da sve neće ići tako lako ni jednostavno.

 Dolaskom Pere Biočića u Policijsku upravu Vinkovci započelo se sa stvaranjem još jedne jedinice za posebne
namjene koja će biti locirana u osnovnu školu u vinkovačkom naselju Lapovci. Zapovjednik je prvi hrvatski
redarstvenik Jurica Tolj, a zapovjednici su vodova Josip Adžić i Drago Matić. Ta će se jedinica istaknuti u
obrani Starih i Novih Jankovaca, Doma tehnike u Vukovaru i u Bogdanovcima.
 Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman 21. srpnja boravio je u istočnoj Slavoniji u Osijeku,
Vinkovcima i u Vukovaru, sa svrhom da se informira o situaciji. Tom prigodom novinaru HINA-e iz Vinkovaca je
rekao: "Razgovarali smo s čelnicima općine Vinkovci, zadovoljni smo spremnošću naroda da brani slobodu i
demokraciju. Ljudi shvaćaju da iza njih stoji cijela Hrvatska. Poduzet ćemo sve da one koji potpomažu iz Srbije
i jugoarmije uvjerimo, da prestanu s takvim djelovanjem, jer to dovodi u opasnost i njih same". Na pitanje o
"prodanoj istočnoj Slavoniji za zapadnu Hercegovinu", predsjednik je odgovorio: "Ta teza o prodanoj Slavoniji
vrlo je opasna i o tome nema ni govora, jer jednako ćemo braniti svaki pedalj hrvatske zemlje". Ova parola o
prodaji nastala je u beogradskoj tvornici laži, odnosno u službama za vođenje specijalnog rata u tzv. JNA.
Danas treba reći da je ona u Hrvatskoj bila vrlo raširena i da neki u nju vjeruju do današnjega dana, iako se od
njezine ideje i sadržaja ništa nije ostvarilo. Cilj je te parole je onaj kojeg se Srbi do danas nisu odrekli, a taj je
da se podijeli hrvatski narod i, ako je ikako moguće, da se oni uhvate za vratove.
 Dva dana prije, u 7,45 sati ujutro iz Mirkovaca su Vinkovci zasuti velikim brojem minobacačkih projektila
raznih kalibara. Treba reći da je birano vrijeme kada su učenici išli u školu, a kućanice na tržnicu. Nasreću,
ranjeno je samo dvoje ljudi.
 Napad je ponovljen u 12,25 sati, a ovaj put ciljevi su napada bili pošta, zgrada općine i radiopostaja, a i
vojarna "Đuro Salaj". Vjeruje se da su četnici iz Mirkovaca izazivali tzv. JNA u vojarni "Đuro Salaj", kako bi ovi
uzvratili po Vinkovcima.
 Ovaj je napad tražio odgovor, i pripadnici specijalnih postrojbi policije i ZNG-a odgovorili su 22. srpnja u pet
sati.  Ovaj put četnicima iz Mirkovaca pridružili su se i pripadnici tzv. JNA iz vojarne "Đuro Salaj".
 Prvi hrvatski redarstvenik, sudionik ovih događaja, Vjeko Čuljak, najprije kaže nešto o događaju koji je
prethodio spomenutim napadima iz Mirkovaca: "Mi smo u Vinkovcima imali situaciju da su u rubnim dijelovima
grada prema Mirkovcima već bili i djelovali četnički elementi i mi smo dobili zadatak da se to nemoguće stanje
riješi. U toj smo akciji krenuli Ulicom bana Jelačića i desno i lijevo od te ulice. Akcija je izvedena 5. srpnja, a
znam da su sudjelovali, među ostalima, pokojni Stipo Rimac, pokojni Šokac, a s lijeve strane od Ulice bana
Jelačića bilo nas je petnaestak.
 "Na drugoj strani desno bili su Vladija Milić, Andrija Marić, Marko Babić i Ante Gilja. Svima zajedno rukovodio
je Martin Matković - Sova, a tada smo maknuli teroriste i četnike iz rubnih dijelova Vinkovaca i oni se nikad više
nisu primakli Vinkovcima ni za korak".

 Ovo što je rekao Vjeko Čuljak u potpunosti stoji, uz napomenu da je dobar dio sudionika ove akcije bio iz
redova prvih hrvatskih redarstvenika.

 Dakle, sve tada poznate činjenice upućivale su na to da u Mirkovcima postoji još jedna vojarna, no sastavljena
od paravojnih snaga koje je u potpunosti podržavala tzv. JNA, što će daljnji događaji i potvrditi.
 Prvi hrvatski redarstvenik Damir Dujić kaže: "Ljude iz Zagreba vodio je Gento Međugorac i mi smo nakon svih
tih izazova iz Mirkovaca i odluke da se odgovori uvečer uoči akcije 21. srpnja održali dogovor. Osobno mislim
da je na tom sastanku bilo više ljudi nego što treba, jer je onda teško osigurati tajnost akcije". Bilo kako bilo,
22. srpnja ujutro u 5 sati iz Mirkovaca je izveden minobacački napad na Vinkovce i na Nove Jankovce.
Osiguravajući zgrade općine, u tom će napadu poginuti redarstvenik Mihajlo Lazor iz Ivankova. Uslijedit će
odgovor specijalne policije i Zbora narodne garde iz Zagreba, Vinkovaca i Županje. Tijekom jutra, hrvatski će
branitelji uspjeti iz više smjerova ući u Vinkovce i tada je odlučeno da se preko radiopostaje Vinkovci uputi
poziv teroristima za predaju oružje. Kada iz Mirkovaca na ovu ponudu nije bilo odgovora, nastavljena je akcija
na Mirkovce. Borba će se voditi od 10 do 13 sati i na objema stranama bilo je mrtvih i ranjenih. U 13 sati će se
u sve umiješati vojska, koja je iz vojarne otvorila topničku vatru na grad Vinkovce. Prvi put upotrijebljeni su
višecijevni raketni bacači i haubice velikih kalibara, a uključeno je i zrakoplovstvo tzv. JNA.
 Prema izvješću zapovjedništva aktivnog i pričuvnog sastava Zbora narodne garde i Policije, do 11 sati sve je
bilo pod kontrolom i akcija je imala izgleda za potpuni uspjeh, no tada se umiješala tzv. JNA. Bilo je očito da je
ta tzv. JNA bila pripravna ako stvari krenu takvim smjerom. Ono što je bila novost i što je   svima dalo razloga
za razmišljanje bilo je aktiviranje pete kolone u samom gradu. Civili sa snajperima otvarali su vatru na sve što
se kretalo Vinkovcima.
 Dakle, nakon 11 sati tzv. JNA s leđa je napala pripadnike ZNG-a i specijalne policije i tada će pasti mnoge
žrtve. Toga su dana poginuli pripadnik MUP-a Mihajlo Lazor, pripadnici     ZNG-a Marinko Šimunac, Franjo
Jurčić, Dražen Abramović, Tunjo Perić, Vinko Dondić, Perica Bušić, Mato Božić, Mario Prusina, Nade Rogić,
Ivan Pranjić, Ivo Marinović, Željko Jurčević, Dražen Tomšić, Robert Škrnjuh i Mario Koprić.
 Posljednja dvojica, Robert Škrnjuh i Mario Koprić, poginuli su u vojarni ZNG-a u Novim Čakovcima u 17 sati i
20 minuta za vrijeme napada zrakoplova tzv. JNA na tu vojarnu ZNG-a. Toga će dana u Vinkovcima i Novim
Jankovcima poginuti civili Marko Veselčić, Jadranka Kesegić, Zora Popović, Karanfiljka Trifunović i Josip
Trifunović. U vinkovačku bolnicu dovezeno je više od trideset ranjenih.
 Ovoliki broj ranjenih i poginulih neće se dogoditi ni za najtežih ratnih dana Domovinskog rata, a sve je
pokazalo da će tzv. JNA ići do kraja nošena nevjerojatnom mržnjom. Svaka bi vojska na svijetu odlučila
odustati nakon onoga što se toj tzv. JNA dogodilo u njezinim redovima nakon pohoda na Sloveniju.
Beogradska sredstva informiranja javit će da je general Veljko Kadijević 7. srpnja uputio sljedeću hitnu poruku
jugoslavenskoj javnosti: "Nestabilna situacija u armiji i sramotna izdaja u Sloveniji rezultirale su velikim brojem
dezerterstava, te odbijanjem rezervista da se bore izvan svojih republika".
 Dalje Kadijević kaže da se mora uvesti "željezna disciplina u jedinicama. One koji ne mogu izdržati napore
treba odmah zamijeniti". Budući da očito nema vjere u regularne pripadnike tzv. JNA, Kadijević predlaže
mobilizaciju na osnovi dragovoljnosti, te da se one koji budu pokušali dezertirati najoštrije kazni.
 U vrijeme tragičnih događaja u Mirkovcima hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman bio je u Ohridu na
sastanku predsjednika jugoslavenskih republika. Nakon povratka u Zagreb predsjednik Tuđman je izjavio:
"Kada sam čuo da je danas u borbama u Hrvatskoj poginulo dvadeset ljudi, odmah sam obznanio da neću
sudjelovati na sastanku ako se do 20 sati ne postigne dogovor o povlačenju federalne armije u vojarne,
razoružavanje ilegalnih pobunjeničkih skupina, kao i sudjelovanje Europske zajednice u rješavanju rata". Ništa
od toga nisu prihvatili oni koji su već do grla bili umiješani u započetu agresiju na Republiku Hrvatsku.
 Prvi hrvatski redarstvenici,u spomenutom razdoblju kao pripadnici specijalnih jedinica policije ili kao pripadnici
Zbora narodne garde diljem lijepe naše, bit će na prvoj crti obrane. U blizini vojarne "Đuro Salaj" u Vinkovcima
24. srpnja u 21,55 sati dvojica nižih oficira tzv. JNA napala su pripadnike pričuvnog sastava Zbora narodne
garde i u sukobu su smrtno stradali Tomislav Hasel i Josip Sebauer, te izazivač sukoba Goran Miailović.
Kapetan Đorđević iz vojarne zaprijetio je da će tenkovima doći u bolnicu da izvuče ranjenog podoficira KOS-a
Bobana Kalimančevića. Kada je taj Kalimančević izjavio da izgred nisu izazvali pripadnici hrvatskih oružanih
snaga, nego poginuli Miailović, prestale su prijetnje.
 Novi će se izgred dogoditi 25. srpnja, kada su s druge, srpske strane Dunava pripadnici tzv. JNA topništvom
napali vojarnu ZNG-a u Erdutu. Tada gine devet, a ranjeno je 17 pripadnika Zbora narodne garde. Oficir tzv.
JNA Aleksandar Cvetković izjavit će tada pred kamerama Beogradske televizije da je ovo samo opomena i da
će drugi put biti mnogo žešći.
 Kraj kolovoza donijet će nove nasrtaje četnika i tzv. JNA na hrvatske krajeve, a na redu je ovaj put već
napadana Banovina. Dan koji će se na Banovini pamtiti svakako je 26. srpnja, kada je u koordiniranom napadu
tzv. JNA i četničkih terorista napadnuto jedanaest banovinskih sela.

 Na položaje Hrvatske policije i Zbora narodne garde otvarana je topnička vatra, što je bio znak da je tzv. JNA
odlučila ići do kraja i preuzeti inicijativu.

 Pod pritiskom, oko 6000 civila napustilo je domove i tako je započeto etničko čišćenje tog područja. Hrvatska
strana ima zapovijed da ne odgovara, jer postoji dogovor o prekidu vatre. U Glini je policijska postaja potpuno
uništena, a selo Jukinac tenkovskim je granatama sravnjeno sa zemljom. Desetorica hrvatskih branitelja su
divljački i bezobzirno ubijeni. U selu Struga četnici su zarobili petoricu hrvatskih policajaca, a nakon mučenja
ubio ih je vođa pobunjenika Pero Orlović. Sve ovo divljanje tzv. JNA i četnika, skriveni u ruševinama kuća
snimili su novinari agencije DPA, Austrijske televizije i fotoreporteri     UPI-a i SIPA Press. Dakle, snimili su
kako tenkovi tzv. JNA uništavaju civilne objekte, a spasili su se preplivavši rijeku Glinu do sela Viduševca i s
hrvatskim prognanicima stigli u Zagreb. Novinar "Suddeutsche Zeitunga" Egon Scotland nije bio te sreće.
Njega su pripadnici tzv. JNA ubili u blizini Gline. Istoga dana kada je tzv. JNA zatražila od Hrvatske Vlade da
policija prati kolonu tenkova koja će biti tampon-zona kod Hrvatske Kostajnice, jedan od tenkova iz kolone,
nakon što je policijsko vozilo dalo znak da će stati, pregazio je policijsko vozilo. Trojica su policajaca ostala na
mjestu mrtva, a četvrti je preminuo na putu do bolnice. U selu Strugi, nakon što su na selo ispalili tri stotine
granata, pješački su napad četnici i tzv. JNA organizirali tako što su ispred sebe tjerali zarobljene Hrvate da im
čine živi štit. U Strugi je brutalnost tzv. JNA dostigla dotad neviđene razmjere i oblike. Nakon dugotrajna otpora
hrvatskih obrambenih snaga, u selo su ušli tenkovima gazeći branitelje i civile. Ranjeni policajci i civili koji su
ostali u dijelu sela u kojem je tzv. JNA štitila četnike, brutalno su ubijeni noževima i sjekirama.
 Prigodom pada Gline na Banovini se našao Pero Faletar, prvi hrvatski redarstvenik iz Vođinaca kod
Vinkovaca. U Glinu je stigao sa skupinom policajaca iz Policijske uprave Slavonski Brod. Faletar se prisjeća:
"Nakon što smo raspoređeni u Policijsku upravu Slavonski Brod, mi, prvi hrvatski redarstvenici, bili smo
zaduženi za osiguravanje političkih skupova. Nakon Borova Sela bili smo neko vrijeme u Vukovaru i onda
redom, gdje god je bilo krizno područje. Znam da su redovno išli Marko Matošević, Ivan Živković, Martin Tešić,
Franjo Požega, Mirko Grubišić i još neki. Naša je skupina imala oko 50 ljudi, a zapovjednik je bio iz Sibinja,
kod Slavonskog Broda. Prije Gline bili smo na području Šamarice i sjećam se sela Prnjavora gdje su nas
napali topništvom, a onda pješaštvom. Spasio nas je jedan domaći čovjek koji je poznavao teren".
 Slavonsko-brodska postrojba specijalne policije, sastavljena je od prvih hrvatskih redarstvenika i dragovoljaca
s područja Slavonskog Broda i Nove Gradiške, a s područja Vinkovaca su šestorica. Kada su stigli na područje
Gline, njih oko pedeset, veći dio Gline bio je pod kontrolom četnika i tzv. JNA. Pri dolasku imali su susret s
tenkovima tzv. JNA koja je tu držala tampon-područje. Vojska je glumila neutralnost i pustila je policiju da drži
svoje položaje. Uz slavonsko-brodske policajce, položaje su držali i pripadnici jedinice za posebne namjene iz
Policijske uprave Bjelovar. Pero Faletar kaže: "Vidio sam među Bjelovarcima prve hrvatske redarstvenike koje
sam poznavao. Tu smo iskopali rovove i vidio sam da je rov 70% života i da, zapravo, zemlja glavu čuva. Sa
mnom je u rovu bio jedan kolega iz Perkovaca. Bilo je to na Sv. Anu, 26. srpnja, kada je u Perkovcima kirbaj. U
deset sati je krenuo napad na nas, a sve je počelo jakom minobacačkom vatrom. Taj kolega Ivica Smajić bio je
lovac i mi smo to napravili po pravilu. On je kao lovac znao kako treba. Bili smo toliko dobro utvrđeni i zaštićeni
da je u napadu koji je trajao do pola noći samo jedan kolega, Opačak, ranjen u uho. Zaštitio nas je i jedan
park, koji je bio uz rijeku, između policijske postaje i naših položaja. Nije bilo ni trenutka a da nije pala granata
ili mina. Ostali smo u rovu u zaštićenom dijelu i, kada je sve utihnulo, malo smo odrijemali. Probudivši se u
ranu zoru, čuli smo kako ptice pjevaju i kako je sve nevjerojatno tiho. Izašli smo i vidjeli da je naš BOV iz 1.
brigade, koji je inače konstantno pucao, napušten. Ivica Smajić i ja počeli smo dozivati najbliže, kao Tihomira
Bačarića, prvoga hrvatskog redarstvenika. Rekoh Smajiću da mi se čini da su nas napustili".
Kada su prestali dozivati, i čim je Ivica Smajić provirio glavom iz rova, začuo se zvižduk snajperskog zrna. To
će ih uvjeriti da su zaista ostali sami. Počinju planirati i odlučuju se prebaciti jedinim sigurnim smjerom, i to
prema nogometnom igralištu. Puzat će i shvatiti što puzanje znači i koliko je korisno, kada je nužno. Uz velike
muke i, vidjevši što se dogodilo braniteljima iz Bjelovara, koji su upali u zasjedu, uspjet će doći do Prekope,
odakle su se upravo izvlačili civili. Raspitali su se za svoje i uspjet će ih naći u Viduševcu gdje su čuli da im je
javljeno kućama da su poginuli..