IDEJA VELIKE SRBIJE

Ozraje i poetci
Ideja velike Srbije (iako ne pod tim imenom) se javlja u vrijeme i nakon prvoga srpskoga ustanka
1804.Esencijalno, uobiajeni program nacionalne integracije i stvaranje nacionalne drave u
maksimalnim granicama je pojava ranoga 19. stoljea i nije nikakva rijetkost meu europskim
narodima koji su nacionalno buenje doivjeli u razdoblju tijekom i poslije Francuske revolucije i
Napoleonskih ratova.
Vuk Karadi je smatrao sve tokavce Srbima, stanovite poznato kao jeziki pansrbizam.
Geopolitiki dio srpske nacionalne ideologije koji se temelji na problematinim interpretacijama
kulture i povijesnoga nasljea je radikalizirao najznaajniji srpski jezini i uljudbeni reformator
Vuk Karadi. Njegov jezini pansrbizam se moe svesti na jednostavnu tvrdnju: svi izvorni
govornici bilo kojega dijelekta tokavskoga narjeje su etniki Srbi, tj. tokavsko narjeje je per
se nacionalno srpsko. Ta je tvrdnja, kojoj on nije bio tvorcem, nego samo nasljedovateljem
zabluda, pa i svjesnih politikih krivotvorbi rane slavistike (Josef Dobrovsky, Pavel afaik,
Jernej Kopitar, Franc Mikloi, ...) u neku ruku odgovarala duhu vremena, no, sama faktografija
ju je dovela u nepremostive potekoe. Naime, u doba nacionalnoga romantizma jezik je
izjednaivan s duhom naroda, pa su knjievno dobro izgraena tri hrvatska narjeja (tokavsko,
akavsko i kajkavsko) romaniarsku filologiju stavljala pred velike idejne muke: kako je mogue
da jedan narod ima tri duha ? Jo vea nevolja za ideologe jezinoga pansrpstva bijae
injenica da je ve etiri stoljea prije pojave Vuka Karadia opstojala tokavski pisana
knjievnost koja je etniki, od samih autora djela, identificirana s hrvatskim imenom i jezikom - i
nikad srpskim. Stoga su privrenici te ideologije (napose afarik) bili prisiljeni pribjei raznim
krivotvorinama i bizarnim izlikama da tokavski pisci koji su pisali u 16., 17. ili 18. stoljeu, i
sebe identificirali s hrvatstvom - to nisu ozbiljno mislili.
Obino poredbeno jezikoslovlje je moglo pokazati da je jednadba nacija=narjeje besmislena,
jer po tome ni Nijemci ni Nizozemci nisu nacije, kao ni skandinavski germanski narodi. Takoer,
u Karadievu sluaju se radilo i trivijalnoj logikoj pogrjeci: izjednaio je podskup i skup. Ili,
konkretnije: veina (torlaci na stranu) Srba jesu izvorni tokavci, no svi tokavci nisu Srbi. I svi
Danci su Europljani, no svi Europljani nisu Danci. Taj kulturni velikosrbizam, hranjen zaetcima
slavistike (koja je i poela kao politiki projekt), imao je velikoga utjecaja na daljnje geopolitike
planove srbijanske drave u nastajanju. Dapae, moe se rei da je, osim uobiajenih
geostratekih planova, imao kljunu ulogu u oblikovanju ciljeva potencijalne srpske ekspanzije:
iako je obnova idealiziranoga Duanovoga carstva bila jednim od emocionalno-ideolokih
pokretaa, u praksi je ta obnova bila odbaena, poglavito zbog nastanka grke drave i potpore
koju je imala. Ideolozi srpskog ekspanzionizma su se usmjerili, osim zemalja u kojima je stara
srpska drava (12. st. 14. st.) ostala snaan civilizacijski peat (Kosovo, Makedonija) na zapad,
u smjeru Bosne i Hercegovine i Hrvatske u kojim nije bilo drevne srpske nacionalne dravne i
kulturne tradicije, no, koje su dobile znaajan priljev vlakih useljenika (poslije posrbljenih)
tijekom Osmanske ekspanzije u Hrvatskoj i BiH (15. st.- 18.st.).
Prvu i najvaniju formulaciju ideja Velike Srbije dobija u djelu srbijanskoga ministra Ilije
Garaanina "Naertanije", nastalom 1844. Esencijalno, radi se o planu promidbe srpskoga
imena, kulture i nacionalnoga identiteta, ponajvie meu Hrvatima i Bonjacima muslimanima, te

u ekanju pogodnoga trenutka raspada Osmanskoga carstva e da bi se stvorilo mono srpsko

carstvo. Neki od citata to ilustriraju:
Srpska drava koja je ve sretno poela, no koja se rasprostirati i ojaati mora, ima svoj osnov i
temelj tvrdi u carstvu srpskom 13-ga i 14-ga stoljea i u bogatoj i slavnoj srpskoj povijesti. Po
povijesti ovoj zna se da su srpski carevi poeli bili grkom carstvu mah otimati i skoro bi mu
konac uinili te bi tako na mjesto propalog istono-rimskog carstva srbsko-slavensko carstvo
postavili i ovo naknadili...... Nova srbska drava na jugu podavala bi Europi sva jamstva da ce
ona biti vrsna i krepka drava i koja e se moi meu Austrijom i Rusijom odrati..... Da bi se
narod katolike vjeroispovijedi od Austrije i njenog upliva odvraali i Srbiji vema priljubili
nuno je na to osobito pozornost obraati. Ovo bi se najbolje postii moglo posredsvom fratara
ovdanjih, izmeu kojih najglavnije trebalo bi za ideju sjedinjenja Bosne sa Srbijom zadobiti
Gore navedeni dijelovi teksta govore o cilju da se stvori velika srpska drava na razvalinama
Turskoga carstva. Glavni modus operandi nije navedeno nasilje nego politiko-nacionalna
propaganda. No-znakovito je da je temeljni nacrt, koji je nastao na ideji ekog politikoga
idealista Franje Zacha i poljskoga grofa Czartoryskoga bitno izmijenjen u Garaaninovom
Naertaniju: dok su prvotne formulacije bile u duhu panslavizma junoslavenske
provenijencije, Garaaninov je tekst opesrpski program u kojem je pojam juni Slaveni sustavno
i do kraja zamijenjem srpskim imenom. Od prosto-junoslavenskoga projekta stvoren je
velikosrpski.
Otprilike u isto vrijeme (1849.) objavljen je drugi temeljni spis velikosrpske ideologije, napis
Srbi svi i svuda srpskoga jezikoslovca i nacionalnoga ideologa Vuka Karadia. Budui da je o
jezinom pansrbizmu ve bilo rijei, ovdje je dovoljno napomenuti da je taj dobio konanu
formulu u ovom Karadievu teks.Na reakcije, poglavito s hrvatske strane, nije trebalo dugo
ekati. Na Garaaninov tekst nije bilo osvrta jer je objavljen znatno kasnije u odnosu na trenutak
nastanka, dok je Karadiev lanak izazvao buru nezadovoljstva meu hrvatskim kulturnim
djelatnicima. Iako je ve sljedee godine uprilien sastanak u Beu izmeu hrvatskih Iliraca i
Karadia kojega je pratio njegov uenik uro Danii, taj, tzv. Beki dogovor o pitanjima jezika
je ostao bez stvarnoga utjecaja (a i nije se izravno ticao jezino-nacionalnih protimbi), u
sljedeim godinama su objelodanjeni opseniji osvrti vie auktora u kojima se pobija Karadiev
jezini pansrbizam (spisi Bogoslava uleka, Ante Starevia, Mirka Bogovia, Adolfa Vebera
Tkalevia). Iako je poslije Karadieve smrti najugledniji srpski filolog uro Danii odustao
od uiteljevih teza i ak ih pobijao, injenica je da je u drugoj polovici srpski jezini
nacionalizam ostao dominantom u srbijanskoj i prjeanskoj srpskoj kulturnoj javnosti (primjeri su
pisci i povjesniari Stojan Novakovi, Stanoje Stanojevi, Ljubomir Stojanovi). S druge strane,
najaktivniji graansko-liberalni srpski politiari u Austro-Ugarskoj monarhiji su se suprotstavili
samoj ideji Velike Srbije (Mihailo Polit Desani, Svetozar Mileti), a tu su ih, uz stanovita
vrludanja, slijedili srbijanski socijalisti, od Svetozara Markovia do Dimitrija Tucovia.
Kao zakljuak za razdoblje konca 19. i poetka 20. stoljea moglo bi se rei sljedee: veina
srpske inteligencije (npr. svjetski ugledni geograf Jovan Cviji i slavist Aleksandar Beli) je
stajala na velikosrpskim pozicijama, tj. teila je stvoriti srpsku nacionalnu dravu na podrujima
Makedonije, Kosova, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Protagonisti tih ideja nijekali su
nacionalnu opstojnost Hrvata i Makedonaca, upravo se rasistiki odnosili prema Albancima na
Kosovu i Makedoniji, a Bonjake muslimanima su nakanili raseliti ili prevesti na srpsko
pravoslavlje. Sustavni planovi su raeni za irenje srpskoga pravoslavlja, potiskivanje
katolicizma i islama, guenje ili iskorijenjivanje svih inonacionalnih tradicija, dok je najbrutalnija
politika bila namijenjena Albancima, za koje se smatralo da im nema mjesta u bilo kakvoj srpskoj

dravi (to je vidljivo iz kasnijih planova za teror i raseljavanje Albanaca, auktorima kojih bijahu
Vasa ubrilovi i pisac, kasniji nobelovac Ivo Andri). Tu je ideologiju podupirala i vladajua
srbijanska politiko-novarska elita, a poglavito Radikalna stranka na elu s Nikolom Paiem.
Velika Srbija i Jugoslavija
No, sama je ideologija Velike Srbije vremenski koincidirala s raznim nadnacionalnim ili
pseudonacionalnim programima nastalima u Hrvatskoj: prvo Ilirskom pokretu, a zatim ideji
Jugoslavije ili jugoslavenstva. Ova potonja, koja je smatrala da su Slovenci, Hrvati, Srbi, a katkad
i Bugari (te uglavnom izrijekom nespominjani, ali nerijetko posredno referencirani Makedonci i
Bosanski Muslimani) samo dijelovi jednog, jugoslavenskoga naroda, a ne zasebne nacije,
snano je djelovala poglavito na inteligenciju, a i na odreen broj praktinih politiara (hrvatski
politiar Fran Supilo, pisci Tin Ujevi i Miroslav Krlea u ranoj fazi, Ivo Andri cijeli ivot,
najugledniji srpski kulturni djelatnik na prijelazu iz 19. u 20. st. Jovan Skerli). Povijest e te
dvije ideje najee suprotstaviti, a katkad i spojiti.
Primjer je stvaranje Drave Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.), nakon 1. svjetskoga rata, kada je
tijekom nekoliko desetljea dravnom hijerarhijom dominirala ideja Jugoslavena kao nacije
sastavljene od tri plemena-Slovenaca, Hrvata i Srba. Povjesniari se razlikuju u ocjeni
jugoslavenstva, kako u Kraljevini SHS/Jugoslaviji (1918.-1941.), tako i u komunistikoj
Jugoslaviji (1945.-1991.). Meu politolozima nalazimo 2 stava: po jednima je jugoslavenska
ideologija (bilo tvra, kakva bijae kod Karaorevia, bilo meka u doba Titoizma)
grobnica srpskih aspiracija, jer se srpstvo definira preko tradicionalnih vrijednosti (svetosavlje,
Kosovski mit itd.). injenica je da je jugoslavenska ideologija tijekom stare Jugoslavije (19181941.) bila uglavnom krinkom za velikosrpsku, to je i istaknuto osnutkom ORJUNE
(organizacije jugoslavenskih nacionalista), protifaistike monarhistike skupine koja je upletene
u niz ubojstava hrvatskih i slovenskih politikih i kulturnih djelatnika, te u guenje radnikoga
pokreta. Znakovito je da je ORJUNA djelovala esto u savezu sa SRNAO (Srpskom nacionalnom
omladinom) a protiv HANAO (Hrvatske nacionalne omladine), otkrivajui time da se ne radi o
nadnacionalnoj, pa i antinacionalnoj ideologiji, nego o modifikaciji velikosrpske idejne
platforme. Gledano iz toga kuta koji inzistira na istovjetnosti Srpstva i specifino srpskih
nacionalnih tradicija, srpska je ideologija poraena u obje Jugoslavije jer nije uspjela asimilirati
i/ili protjerati Hrvate i Muslimane, nego su i Srbi svedeni na oko 1/3 puanstva, pa iako su dobili
49 % BH poslije ratova u 1990-ima (to je jo krhko stanje), bitno je da su dobrim dijelom etniki
rasrbljeni-od pisma do etnikovjerskih vrijednosti, pa ne mogu djelovati kao asimilacijski magnet
prema ostalima. Po tom je gledanju Srpstvo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ili potpuno
izgubilo, ili toliko reducirano da vie nije presudan initelj u igrama zapadno od Drine. Ostaje
vanim i nezaobilaznim imbenikom, ali bez anse za dominacijom kakva je, moda, postojala
1880. Po drugomu je stajalitu jugoslavenska ideologija bila najuspjenijim oblikom velikosrpske
ideje, jer je, tako rei, prodavala srpske ideologeme i obrasce bez jaega otpora koji je izazivala
svetosavsko-iriliarska promidba. Tako je jezik u Jugoslaviji najjae srbiziran poslije 1945.,
Jugoslaveni su po pravilu navijali za "Partizan" ili "Crvenu Zvezdu", i, openito, srpske
nacionalne tradicije smatrali za prethodnike i prave pretee jugoslavenskih. Po tomu,
Jugoslavenstvo je bilo Srpstvo u celofanu. Iako ova teza sadri velik dio istine, sigurno je i
sljedee: pokazalo se da sam srpski identitet nije dovoljno snaan da uspjeno prebrodi sve
procese modernizacije i ostane svoj. Suoen s nepomirljivou albanske nacionalne samosvijesti
(pa i velikoalbanskoga iredentizma), te jaanjem hrvatske i muslimanske nacionalne ideologije,
srpski identitet nije mogao opstati skrivajui se iza jugoslavenske maske. Ideologija
jugoslavenstva je, dakle, kratkorono bila izuzetno probitana za Srbe, pa i za velikosrbe. Ali,

dugorono je mogla dovesti samo do rastakanja u procesima raspada komunizma i etnocivilizacijske polarizacije.
Velika Srbija u 2. svjetskom ratu
Tijekom meunacionalnoga istrjebljivakoga rata u Jugoslaviji, 1941.-1945., a poglavito u NDH
(Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini), progam Velike Srbije je dobio konanu formulaciju u spisu
srpskoga banjolukoga odvjetnika Stevana Moljevia, naslovljenoga Homogena Srbija. U
tekstu objavljenom u crnogorskom gradu Nikiu 30. lipnja 1941. (kamo je pobjegao pred
ustakim progonima) taj ideolog, savjetnik etnikog voe Drae Mihailovia, pie:
.Osnovna pogreka u naem dravnom ureenju bila je to 1918. g. nisu bile udarene granice
Srbije. Ta se greka mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one
moraju obuhvatiti cijelo etniko podruje na kojem Srbi ive sa slobodnim izlazima na more za
sve
srpske
oblasti
koje
su
nadomak
mora.
1) Na istoku i jugoistoku (Srbija i Juna Srbija) srpske su granice obeleene ishodom ratova za
osloboenje,
i
njih
valja
samo
pojaati
Vidinom
i
ustendilom.
2) Na jugu (Crna Gora i Hercegovina) valja da u Jugozapadnu srpsku oblast uu pored teritorija
Zetske
banovine:
a) sva istona Hercegovina sa eleznikom prugom od Konjica pa do Ploa, ukljuivo sa
pojasom koji bi tu prugu zatiivao, tako da bi u nju uao srez konjiki ceo; od mostarskog sreza
optine: Mostar grad, Bijelo Polje, Blagaj i itomislii; srez stolaki ceo; a od metkovikog sreza
Ploe i sve podrucje juno od Ploe; te Dubrovnik kome bi se imao dati poseban status.
b)
severni
deo
Albanije,
ukoliko
Albanija
ne
bi
dobila
autonomiju.
3) Na zapadu valja da u Zapadnu srpsku oblast uu, pored Vrbaske banovine, Severna
Dalmacija, srpski deo Like, Korduna, Banije i deo Slavonije, tako da toj oblasti pripadnu lika
eleznicka pruga od Plakog do ibenika i severna eleznika pruga od Okuana preko Sunje do
Kostajnice. U tu bi oblast uao na jednoj strani srez bugojanski osim Gor. Vakuf, a od sreza
lijevanjskog optine: Lijevno i Donje Polje, a na drugoj strani od sreza ibenickog optine:
ibenik i Skradin; od kninskog sreza; optina Knin i srpski deo optine Drni sa svom teritorijom
preko koje prelazi el. pruga Knin-ibenik, te eventualno srpskim delom optine Vrlika u sinjskom
srezu; srez benkovaki ceo; srez biogradski ceo; srez Preko ceo; tako do granica Zapadne srpske
oblasti ide Velebitskim Kanalom i obuhvata Zadar sa svim otocima pred njim, od sreza gospikog
optine: Gospi, Liki Osik i Medak; od sreza peruikog istoni deo, preko koga prelazi el.
pruga; od sreza otoakog optine: Dabar, kare i Vrhovine; od sreza ogulinskog optine;
Drenica, Gomirje, Gor. Dubrava i Plaki; srez vojniki osim optine Barilovi; srez Vrginmost
ceo; srez glinski osim optina Buice i Stankovac; od sreza petrinjskog optine: Blinja, Gradusa,
Jabukovac i Sunja; srez kostajniki osim optine Bobovac; od sreza Novske optine: Jasenovac i
Vanjska Novska, ali ove optine valja poruiti tako da el. pruga ostane na teritoriji ovih dveju
optina; srez okuanski ceo; srez pakraki osim optina: Antunovac, Gaj i Poljana; od sreza
poekog optina Veli Selo; srez Daruvar, Grubino Polje i Slatina; zatim bosanski srezovi
Derventa i Gradaac. Razume se da u ovu oblast ulaze i svi drugi srezovi unutar navedenih
granica.
Za ovu zapadnu srpsku oblast, koja bi imala 46 srezova sa blizu milion i po dusa, na kojoj je celo
preduzee ipada, i veliki gvozdeni rudnik Ljubija, preko koje prelazi Jadranska pruga Valjevo Banja Luka - ibenik, valjalo bi obezbediti Zadar s okolinom i otoke koji su pred njim radi zatite
njenog
izlaska
na
more.
4) Severnoj srpskoj oblasti valja dati, uz teritoriju Dunavske banovine, oduzete joj srpske srezove
Vukovar, id i Ilok, i od vinkovakog sreza optine: Vinkovci, Laze, Mirkovci i Novi Jankovci;
srez i grad Osijek ceo; Ovoj oblasti valja obezbediti Baranju s Peujom i istoni Banat s

Temivarom
i
Resicama.
5) Sredinjoj srpskoj oblasti - Drinskoj banovini - imaju se povratiti oduzeti joj bosanski srezovi:
Brko, Travnik i Fojnica. Dalmacija, koja bi obuhvatala Jadransku obalu od Ploa pa do
ibenika, te od bos. herc. srezova: Prozor, Ljubuki, Duvno; zapadne delove motarskog i
livanjskog sreza, te delove kninskog i ibenikog sreza na severu, ima da ue u sastav Srbije i da
dobije zaseban autonoman polozaj. Rimokatolicka crkva u Dalmaciji bie priznata i od drave
pomagana, ali rad crkve i rimokatolikog svestenstva u narodu mora biti na korist drave i pod
njenom kontrolom.
Iz gore navedenoga je jasno da se radi o otkidanju oko 70% podruja Hrvatske, inkorporiranju
istoga u Veliku Srbiju, te s ostatcima okljatrene Hrvatske i sa Slovenijom napraviti Jugoslaviju
po velikosrpskim planovima. isto etniki hrvatski krajevi, poglavito u Hercegovini i Dalmaciji
se ukljuuju u Veliku Srbiju kao autonomne oblasti, ali samo vjerski tolerirane (bar u teoriji), no
ne i nacionalno. Realniji sadraj svega toga je vidljiv iz doljenavedenih citata.
Poetkom 1942. godine, Moljevi pie Dragii Vasiu, drugom savjetniku etnikoga
zapovjednika Dragoljuba-Drae Mihailovia: to se tie naeg razgranienja sa Hrvatima, tu
drimo da treba odmah, im se ukae prilika, prikupiti sve snage i stvoriti sebi svren in:
a)
zauzeti
na
b) oistiti ga prije nego li se itko pribere.

karti

oznaeni

teritorij,

Osvajanje bi se moglo izvriti samo tako ako bi se jakim odredima zauzela ciela glavna vorita, i
to: Osijek, Vinkovci, Slav. Brod, Sunja, Karlovac, Knin, ibenik, te Mostar, Metkovi, a onda
iznutra pristupiti ienju zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivcima bi trebalo otvoriti put Hrvatima u Hrvatsku, a Bonjacima u Tursku (ili Albaniju)..."
Neke dileme koje su se javljale ujesen 1941. godine, u etnikim tabovima, nastale pod
utjecajem prokomunistikih elemenata, Draa Mihailovi je otklonio posebnom instrukcijom 20.
prosinca 1941. godine.
Ona je upuena, ne sluajno, komandantu etnikih odreda u Crnoj Gori i komandantu limskoetnikih odreda oriju Lasicu i kapetanu Pavlu uriiu, etnikim starjeinama podruja na
kojem se nalazio velik broj Bonjaka muslimana. U tom dokumentu, izmeu ostalog, naglaavaju
se i ovi zadatci etnikog pokreta:
1) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etniki istu u granicama Srbije-Crne-GoreBosne
i
Hercegovine-Srema-Banata
i
Bake.
2) Borba za ukljuenje u na dravni ivot i svih jo neosloboenih teritorija pod Italijanima i
Nemcima (Trst-Gorica-Istra i Koruka) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom.
3) ienje dravne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata.
4) Stvoriti neposredne zajednike granice izmeu Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenake,
ienjem Sandaka od muslimanskog ivlja, a Bosne od muslimanskog i hrvatskog ivlja...
5) U krajevima oienim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata, naselili Crnogorce (u
obzir dolaze siromane i nacionalno ispravne i potene obitelji)...
Arhiv VII, a, k. 1, reg, br. 10/1.

Uzme li se u obzir da je Moljevi bio glavni kartograf u Mihailovievom tabu, moe se

zakljuiti da je velikosrpski geopolitiki plan bio politiko-nacionalnim temeljem etnikoga
pokreta. Tvrdnje koje se katkad javljaju da je Mihailoviev etniki pokrat bio za obnovu
Jugoslavije u unutarnjim granicama kakve su bile uoi rata 1941. nema potkrjepe u stvarnosti.
Projekt Velike Srbije u 2. svjetskom ratu doivio je katastrofu i slom pobjedom komunistikih
partizana i uspostavom 6 federalnih republika, te stvaranjem 2 autonomne pokrajine u samoj
Srbiji.
Velika Srbija poslije 2. svjetskog rata
U doba komunistike Jugoslavije velikosrpski program je zamro, jer su srpski nacionalni interesi
bili uglavnom zadovoljeni u ondanjoj FNRJ/SFRJ, dok su ekstremistiki planovi uglavnom
svedeni na retoriku etnike i rojalistike emigracije. No, poslije smrti Josipa Broza Tita (1980.) i
izbijanja albanske iredentistike pobune na Kosovu, te neuspjeha da se ta pobuna ugui
mjeavinom mjera mrkve i batine, srpski nacionalni pokret jaa sredinom 1980-ih. "Na bazi
stoljetne svijesti o Jugoslaviji kao proirenoj Srbiji i uvjerenju o tendenciji njenog raspada,
odmah poslije Titove smrti 1980. pojavio se svesrpski nacionalni pokret za ruenje jugoslavenske
(kon)federacije i za obnovu srpske hegemonije. U prvoj fazi - 1980.-87. - Srbija je pokrenula
ustavnu inicijativu za recentralizaciju Jugoslavije, ali su ostale republike i srpske pokrajine
blokirale tu inicijativu, a onda je Srbija krenula u ratove..." [1] Izvori mu bijahu srpska
intelektualna elita (Srpska akademija nauka i umetnosti - SANU, Udruenje knjievnika Srbije).
Meu prominentnijim intelektualcima koji su oblikovali novi velikosrpski projekt bili su
uglavnom pisci, ekonomisti, povjesniari, filozofi i politolozi: Dobrica osi-Geda, Ljubomir
Tadi (otac sadanjega (2004.) predsjednika Srbije), Mihailo Markovi, Dejan Medakovi,
Antonije Isakovi-Lule, Miodrag Bulatovi-Bule, Milorad Ekmei, Zagorka Golubovi, Kosta
Mihailovi, Vojislav Kotunica (sadanji premijer Srbije), Radmilo Marojevi, ... Najznaajniji
dokument koji potjee iz toga razdoblja je tzv. "Memorandum SANU", tj. apirografirani tekst
nacionalno-politikoga projekta iz 1986. Taj je tekst, bar u dijelovima, dostupan na vanjskim
poveznicama. Za ovu je priliku dovoljno rei da su osnovne teze Memoranduma:

SFRJ kao tamnica srpskoga naroda;

Srbi kao narod potlaeni i izvrgnuti denacionalizaciji i eksploataciji;
granice meu republikama umjetne su tvorevine koje su iscrtali dominantni hrvatski i
slovenski komunisti, kao i njihovi srpski anacionalni poslunici.

Te su teze bile u optjecaju posebno nakon razmaha pansrpskog mitingakoga pokreta.

Velikosrpski pokret (opisan na vanjskoj poveznici koja reproducira tekst akademika Duana
Bilandia), koji su organizirale srpske znanstvene i kulturne udruge stalno je podgrijavao
situaciju u zemlji, no nije uspio preoblikovati Jugoslaviju, sve dok Slobodan Miloevi, na valu
masovnih srpskih mitinga i prosvjeda, nije zasjeo na elo srbijanskih komunista i nizom razliitih
mjera (mitinzi, partijski puevi, policijsko nasilje,..) sruio vodstva vojvoanskih i crnogorskih
komunista, te nasilno ponovo inkorporirao Kosovo u Srbiju, kao pokrajinu bez realne
autonomije. To je, uz glumljenu neutralnost JNA koja je mogla zavarati samo slijepce, bio snaan
korak prema pretvaranju Jugoslavije u Srboslaviju, zemlju koja ne bi mijenjala vanjske granice, a
moda ni unutarnje, no u kojoj bi Srbi bili apsolutno dominantan narod u svim republikama,
ponajvie preko represivnoga vojno-policijskoga aparata i centraliziranoga gospodarstva koje bi
isisavalo kapital iz ekonomski razvijenijih republika poput Hrvatske ili Slovenije. Raspadom
Saveza komunista Jugoslavije, demokratskim viestranakim izborima u Jugoslaviji, kao i
slomom komunizma i Sovjetskoga imperija, pokazalo se da su te tenje nerealne, tj. da se

ostalima ne moe vladati preko jednopartijskoga sustava. Stoga je nakon kratkoga rata u
Sloveniji u lipnju 1991. velikosrpski pokret krenuo u totalni rat za ostvarenje granica koje su
uglavnom odgovarale onima iscrtanima na Moljevievoj karti.
Tijekom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1991.-1995.) projekt Velike Srbije je doivio
slom, ali ne potpun. Potpuno poraen u ratu u Hrvatskoj, uspio je dobiti Republiku Srpsku na
49% podruja Bosne i Hercegovine. U intervenciji NATO saveza 1999. izgubio je kontrolu nad
Kosovom, mitskim podrujem srpske nacionalne svijesti, dok je Makedonije otprije priznata kao
samostalna drava. Srbija napokon postaje "neovisna" osamostaljenjem Crne Gore 2006. godine.
Ono to je ostalo od cijeloga projekta je Srbija (de facto bez Kosova), te srpski entitet u Bosni i
Hercegovini.
Velikosrpstvo danas
Danas se velikosrpski projekti oituju i u reviziji radova povijesne znanosti, posebice hrvatske i
crnogorske, a usmjereni su prema negiranju nacionalne svijesti i povjesnosti hrvatskoga naroda,
kao i negiranju postojanja Hrvata kroz povijest na prostorima Republike Hrvatske, kao i u
susjedstvu, odnosno u starim hrvatskim iseljenikim zajednicama.
Pojedini radovi idu dotle u svojoj megalomaniji da izvrtanjem i krivim predstavljanjem injenica
odnosno iskrivljavanjem podataka prikazuju "rairenost Srba" u jugoistonoj Europi, od "Istre
preko Vojne krajine, Dalmacije sa Bokom, do Slavonije, Baranje, Bake i rumunjskog dijela
Banata". tovie pojedini autori u svojim kvaziznanstvenim radovima u znanstvenim asopisima
piu teze sa zakljucima "da nema etnikih Hrvata u prijenavedenim regijama, nego da su to
etniki Srbi rimokatolike vjere (rimokatoliki Srbi u Istri, sa Kvarnerom, Vojnom krajinom,
Dalmacijom sa otocima, zatim Bunjevci, okci, Kraovani i ostali), koji pod utjecajem
rimokatolike propagande su prihvatili hrvatsko ime za svoje.