Filozofski fakultet sveučilišta u Zagrebu

Odsjek za povijest
Akademska godina 2017./2018.
Ime studenta: Eduard Jelačić

Panslavizam

Nositelj kolegija: dr.sc. Željko Holjevac

Mentor: dr.sc. Drago Roksandić
Naziv kolegija: Europske regije i hrvatska povijest 19. st.
Datum predaje: 11.07.2017.
SADRŽAJ

1.UVOD

2.PANSLAVIZAM

2.1. Korijeni panslavizma

2.2. Idejne struje i lokalne specifičnosti
2.3. Austroslavizam
2.4. Praški kongres 1848.
2.5. Neoslavizam

3.ZAKLJUČAK

4. POPIS LITERATURE

5. PRILOZI
1.UVOD

Panslavizam kao politička ideologija u najširem smislu podrazumijeva unaprjeđenje i

razvitak osjećaja slavenstva kao kohezivnog nadnacionalnog elementa svih slavenskih etnosa.
Temelj ideologije i njena primarna pretpostavka je ona o zajedničkoj genezi slavenske rase;
pretpostavka koja podrazumijeva genealošku i lingvističku istobitnost svih narodnosti
slavenskog govornog područja, bez obzira na razlike u geografskom položaju, religijskoj
pripadnosti i „dijalektu“ govornog jezika. Izniknuvši na tradiciji romantizma i potaknuta
načelima Francuske revolucije, ova će doktrina na svjetsku pozornicu stupiti nakon
Napoleonskih ratova i po dovršetku Bečkog kongresa. Tokom vremena će se od primarne
panslavenske misli razviti brojne ideološke varijacije i interpretacije, oblikovane prvenstveno
lokalnim specifičnostima i dnevnopolitičkim potrebama slavenskih naroda od kojih većina do
toga razdoblja nije formirala nacionalne države, već je živjela pod suverenitetom germanskih
vladara Srednje Europe ili pak osmanskog sultana. Ovim ću seminarskim radom nastojati iznijeti
korijene panslavenske ideje, njene najvažnije inačice i utjecaj koji je izvršila na političke prilike u
Europi, zaključno s pojavom neoslavizma.

2. PANSLAVIZAM

2.1. Korijeni panslavizma

Zamisao o zajedničkoj slavenskoj etnogenezi i rodnoj istovjetnosti slavenskih etnosa

mnogo je starija od njene doktrinalne afirmacije početkom 19. st. Najranije iskaze o Slavenima
nalazimo kod Tacita, Plinija Starijeg i Prokopija, koji pišu o narodu Venda na prostoru
sjeveroistočno od teritorija naseljenog germanskim „barbarima“, a koji se najvjerojatnije odnosi
na slavenska plemena.1 Prve zabilježene iskaze o slavenstvu kao općoj etničkoj odrednici
možemo pronaći u ranim bizantskim kronikama; od 6. do 8. stoljeća bizantski pisci ne razlikuju
1
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=64233
ili jedva razlikuju slavenska plemena, te pojam Slaveni koriste kao etničku cjelinu, jednako kao i
monah Nestor u svom ljetopisu s kraja 12. st. o zbivanjima u Kijevskoj Rusiji. 2 Podršku
panslavenskoj ideji svakako daje i činjenica o postojanju univerzalnog staroslavenskog jezika u
ranom srednjem vijeku.

Podlogu za rađanje panslavenske doktrine daju brojni učenjaci s početka ranog novog vijeka,
od kojih je uočljiv velik broj Hrvata. Uopće prvim novovjekovnim panslavistom, ili protu-
panslavistom, možemo smatrati Vinka Pribojevića, hvarskog povjesničara koji piše „De origine
successibusque Slavorum“, djelo koje, iako potpuno bezvrijedno iz današnje historiografske
perspektive, ostvaruje priličan odjek u ondašnjim europskim intelektualnim krugovima, a
Mlečani ga 1595. prevode na talijanski jezik. Pribojevićevo će djelo izvršiti ključan utisak na
preostalo dvoje hrvatskih novovjekovnih panslavista, Mavra Orbinija I Jurja Križanića. Prvi je
dubrovački povjesničar i ideolog koji, tragom Pribojevića u djelu pisanom talijanskim jezikom "Il
Regno degli Slavi" također nekritički veliča slavenstvo povezujući ilirizam sa slavenskim
mitogenom. Posljednji i najvažniji hrvatski novovjekovni panslavist je Juraj Križanić koji u
nekoliko djela na višem bibliografskom stupnju piše o potrebi ujedinjenja svih Slavena u jednu
državu s ruskim carem kao suverenom, o potrebi dokidanja podjele slavenskih naroda na
katoličke i pravoslavne za koju smatra da je alijenirajući faktor za panslavizam, dok bi crkvena
unija Slavena služila kao protuteža njemačkom protestantizmu i turskom islamu. 3 Veliki
doprinos panslavenskoj misli u 18. st. daje Prus J.G. Herder kojega se smatra i ocem filozofije
povijesti, a koji u duhu romantizma narode smatra organskim cijelinama, dok povijest
čovječanstva gleda kao borbu konstruktivnih i destruktivnih elemenata i pritom Slavene ubraja
u jedne od najkonstruktivnijih elemanata čovječanstva. 4 Pod njegovim će utjecajem svoju
političku misao formirati Slovak Jan Kollar, autor ideje o „slavenskoj uzajamnosti“ 5 i Čeh
Havliček Borovsky, začetnik ideje austroslavizma. Preko veze s Kollarom i Borovskim i Ilirski će
pokret doći u kontakt s panslavenskim idejama te će ih do neke razine inkorporirati u vlastitu

2
Goldstein, Ivo, Grgin,Borislav, Europa I Sredozemlje u srednjem vijeku, Zagreb: NOVI LIBER, 2006. str.330.
3
Šicel, Miroslav ur. Antologija hrvatskog književnog eseja XX. stoljeća, Dio 1. Zagreb: DISPUT, 2002. str. 131.
4
Milojković-Djurić, Jelena, Panslavism and National Identity in Russia and in the Balkans 1830-1880.:Images of the
Self and Others, NYC: Columbia University Press, 1994. str.9
5
Milojković-Djurić, Jelena, Panslavism and National Identity in Russia and in the Balkans 1830-1880.:Images of the
Self and Others, NYC: Columbia University Press, 1994. str.10-13.
ideologiju. Marksistički i anarhistički mislioci također koketiraju s panslavizmom. Sredinom
19.st. ruski anarhist Mikhail Bakunjin razvija ideju tzv. „revolucionarnog panslavizma“, kojim se
zalaže za osnivanje slavenske demokratske federacije u koju bi ušle sve slavenske zemlje osim
Ruskog Carstva.6 Ne čudi afirmacija panslavizma upravo nakon Bečkog kongresa; vrijeme je to
romantičarskog shvaćanja naroda kao organskih cjelina, organizama gotovo u špenglerovskom
smislu, sa sebi svojstvenim duhom, karakteristikama i aspiracijama. Francuska revolucija, iako
politički i vojno dokinuta, ostvaruje neizbrisiv i nepovratan utjecaj na cijelu Europu, pa će njene
egalitarne i slobodarske ideje pridonijeti popularizaciji panslavenske misli, pogotovo u
slavenskih naroda pod vlašću nenarodnog suverena. Također, za pojavu panslavenske doktrine
dobrim je djelom zaslužna njoj, možemo reći, antagonistička ideologija pangermanizma u kojoj
su Slaveni, pogotovu oni u Habsburškoj Monarhiji, vidjeli prijetnju u vidu jačanja njemačkog
imperijalizma na štetu slavenstva.

6
Bakunjin, Mihail, Manifest Slavenima, Zagreb: DAF, 2011. str. 7-9.
 Slika 1. Juraj Križanić, rad Vanje Radauša

2.2. Idejne struje i lokalne specifičnosti

Kao što je napomenuto u uvodu, panslavizam nije jedinstvena doktrina koja znači isto u
različitom prostoru i vremenu. Ideja panslavizma protezati će se od prostog zahtjeva za
jačanjem kulturne i gospodarske suradnje slavenskih naroda, do zahtjeva za njihovim
ujedinjenjem u jednu državu. Zaključujemo kako, romantičarska ideja u svojoj biti, kroz cijelo
19.st biva iskorištavana manje kao težnja ka realnom ostvarenju slavenske homogenosti, a više
kao sredstvo političkog pritiska (u slučaju slavenskih nacija pod stranom, nenarodnom vlašću),
ili projekcije meke sile u slučaju Carske Rusije.
 U poljskim zemljama pojedinci će u prvo vrijeme podržati ideju, sve do trenutka kada
predvodnik panslavenske ideje ne postane Rusko Carstvo. Poljska ima dugu povijest suradnje s
neslavenskim zemljama u susjedstvu, pa je i to jedan od faktora zbog kojih panslavizam nikada
nije uistinu zaživio među poljskim stanovništvom. Dapače, sam izraz panslavensto se nakon
podjele Poljskog kraljevstva počeo shvaćati kao eufemizam za rusofizaciju.

Češke i slovačke zemlje, kao dijelovi austrijskog carstva interpretirali su ideju panslavisma
prvenstveno u svjetlu bliže kulturne i gospodarske suradnje suradnje slavenskih naroda. Pritom
nisu zagovarali ujedinjenje zapadnih i južnih Slavena s Rusijom na čelu, već su predlagali
osnivanje svojevrsne slavenske konfederacije koja bi isključivala Rusiju. Slovački i češki sudionici
Praškog kongresa uglavnom zauzimaju odlučan ant-austrijski i anti-ruski stav, osim tzv. desnog,
umjereno liberalnog krila na čelu s Františekom Palackyim i Pavolom Jozefom Šafarikom koji
zahtjeva veću autonomiju slavenskih naroda unutar Habsburške Monarhije, tzv. ideja
austroslavizma, čiji će pobornik biti i Franz Jan Kollar. Njima u opoziciji stoji tzv. lijevo,
radikalnije krilo koje smatra kako valja pomoći revolucionarno – demokratskim pokretima u
Njemačkoj i Ugarskoj nebi bi li se Monarhija raspala. U slovačkim zemljama, tadašnja Gornja
Ugarska, preporodna se inteligencija nazivala šturovcima, po Ludovitu Velislavu Šturu 7,
slovačkom panslavistu, političaru i književniku koji je poticao širenje svijesti o slavenskom
identitetu stanovništva čija je elita uglavnom mađarizirana. 8Tijekom 1848. Slovaci su ratovali,
kao i Hrvati kao reakcionarna snaga pri gušenju revolucija u Beču i Ugarskoj, nadajući se kako će
time ostvariti određen stupanj autonomije unutar Monarhije. Po završetku revolucija 1849.
novoustoličeni Franjo Josip l. ignorira slovačke zahtjeve, čime uvjerava slovačku i češku elitu u
neuspjeh austroslavističke ideje.

Za južnoslavenske političare ideja panslavizma najčešće je također shvaćana u kontekstu

nužnosti slavenske uzajamnosti kako bi se slavensko stanovništvo oslobodilo strane vlasti –
Austrije, Venecije, Osmanskog Carstva. Mnogi južnoslavenski intelektualci vidjeli su u Ruskom
Carstvu, kao jedinoj nezavisnoj slavenskoj državi, a ujedno velikoj sili, faktor na koji se mogu
osloniti u nastojanjima za postizanjem većeg stupnja autonomije ili neovisnost, što nije bilo

7
Haselsteiner, Horst ed., The Prague Slavic Congress, NYC: Columbia University Press, 2000. str. 25.
8
nerealno imajući u vidu ruski interes na Balkanu koji je oslabio tek nakon Berlinskog kongresa
1878. godine. On se ispoljio u vidu odcjeljepnja srpskih i bugarskih zemalja od Osmanskog
Carstva i uspostavi suverenih kraljevstava. Iz tog je razloga panslavizam gledan kao nepodobna
ideja od strane ugarske i austro-njemačke političke i gospodarske elite, a u razdboljima
diplomatskih kriza sa Srbijom, panslavisti bi bili sumnjičani kao veleizdajnici. Za južnoslavensko
područje mnogo je važnija ideja ilirizma, kasnije jugoslavenstva koju možemo smatrati
svojevrsnom podvrstom panslavizma, panslavizmom Južnih Slavena. Na osnovi te ideje formirati
će se Kraljevina Jugoslavija. Karakteristično je da je u Srbiji prevladavajući stav o krajnjem
rezultatu jugoslavenstva ujedinjena južnoslavenska zemlja sa Srbijom kao vodećim narodom,
dok će glavnina hrvatskih političara podržati koncepciju austroslavizma.

2.3. Austroslavizam

Austroslavizam kao politički koncept prvi predlaže Karel Havliček Borovsky, a František
Palacky pretvara ga u konkretan politički program. Mogao se smatrati i svojevrsnom opozicijom
panslavizmu. Osim Čeha i Slovaka, ideja je, kao što smo napomenuli, imala odjeka i u hrvatskim
i slovenskim zemljama; Jelačić i Strossmayer među ostalima podržavaju austroslavističku
doktrinu. On podrazumijeva preuređenje Habsburške Monarhije u federalnu državu u kojoj bi
slavensko stanovništvo, stekavši određeni stupanj autonomije, bilo egalitarnije u odnosu na
druge nacije te manje izloženo eksploataciji austro-njemačkog i ugarskog kapitala. 9 Gušenjem
revolucije u Pragu i ignoriranjem slovačkog pitanja od strane austrijske vlasti, koncept je izgubio
realan politički potencijal, no nije izgubio na aktualnosti sve do raspada države 1918. Naime u
vremenima političkih kriza, kojih u Monarhiji nije nedostajalo u drugoj polovici 19. st. ,
austroslavizam bi se uvijek ponovo nametao kao riješenje slavenskog pitanja u zemlji u kojoj su
činili najbrojniju populaciju, pa će se austroslavizam predlagati u vrijeme Schmerlingova
centralizma 60-ih , sve do Austro-Ugarske nagodbe 1967. i kasnije ponovo 1971. nakon pobjede
Njemačkog Carstva nad Francuskom kada je umalo postignut dogovor Čeha s Krunom i
napuštanje dualizma. U austroslavizmu, tj. federalističkom preuređenju Monarhije neki će

9
Magcosi, Robert, Encyclopedia of Rusyn History and Culture, Toronto: University of Toronto Press, 2005, str 21.
hrvatski političari vidjeti njenu budućnost po završetku 1.sv. rata. Pobornik je te ideje bio i
Stjepan Radić.10

2.4. Praški sveslavenski kongres 1848.

Kongres je održan u vrijeme revolucionarnih previranja u Češkoj i gotovo cijeloj Monarhiji.

Trajao je od 02. do 12. lipnja 1848. a sazvan je na prijedlog Ivana Kukuljevića Sakcinskog i
Ludovita Štura. Formalno je to bio skup slavenskih naroda Habsburške monarhije, no dopuštao
je mogućnost sudjelovanja i drugim slavenskim predstavnicima. Sveukupno je prisustovalo 340
delegata, predstavnika Hrvata, Dalmatinaca, Čeha, Srba, Poljaka, Slovenaca, Slovaka,
Moravljana, Rutena i šlezanskih Slavena. Kongresom je predsjedao František Palacky, a
potpredsjednik je bio Stanko Vraz, Slovenac aktivan u Ilirskom pokretu. Od hrvatskih
predstavnika prisutni su Franjo Tkalac, Andrija Bulić, Maksimilijan Prica, Vatroslav Lisinski, Mato
Topalović. Na kongresu je prisutan i ruski revolucionar Mikhail Bakunjin. Raspravljalo se na
njemačkom jeziku.

Sudionici su se podijelili u tri grupe: zajedno su nastupali Česi i Slovaci, Ruteni i Poljaci te južni
Slaveni. Svaka od tih skupina izabrala je svoje predstavnike, pa je tako češkom i poljskom
delegacijom predsjedao Pavao Šafarik, poljsko-rutenskom Karol Libek, a južnoslavenskom Pavao
Stamatović.11

Od samog početka kongresa na površinu izlaze razlike u pogledima i aspiracijama pojedinih

naroda; poljski političari priželjkuju obnovu poljske države i od kongresa očekuju da bude
predstavnik slavenstva koji će se za to pitanje zauzeti. Mlada češka inteligencija podržava
poljske zahtjeve, ali oni su suprotstavljeni političkim interesima glavnine čeških politačara koji
strahuju od mogućnosti da se Češka nađe u granicama jednom ujedinjene Njemačke. Većina
čeških političara, s predsjednikom kongresa Františekom Palackyim na čelu, zagovara doktrinu
austroslavizma, spremna je odreći se zahtjeva za neovisnošću u zamjenu za veću kulturalnu i
gospodarsku autonomiju unutar Habsburške Monarhije. S njima se slažu neki hrvatski i srpski

10
Šidak, Jaroslav, Gross, Mirjana, Povijest hrvatskog naroda g.1860-1914., Zagreb: Školska Knjiga, 1968. str.283.
11
Haselsteiner, Horst ed., The Prague Slavic Congress, NYC: Columbia University Press, 2000. str.20-21.
predstavnici. Čeh Vaclav Hanka smatra kako bi najbolje rješenje slavenskog pitanja bilo u
njihovu okupljanju oko Rusije; s njim se slažu neki južnoslavenski i rutenski političari, no poljski
predstavnici odlučno odbijaju ideju. Rutenski predstavnici postavljaju zahtjev za podjelom
Galicije na poljski i rutenski dio, Poljaci odbijaju i taj prijedlog. Do dogovora oko Galicije je ipak
došlo; zaključeno je kako se Galicija do daljnjega neće dijeliti, a pitanje jezika određeno je tako
da nastavni jezik u školama bude u skladu s većinskim stanovništvom mjesta.

Na prijedlog poljsko-rutenskog predstavnika Karola Libeka kongres izrađuje Manifest

narodima Europe, dokument u kojem će se pred svjetsku javnost iznijeti stavovi i zahtjevi
sudionika kongresa, ujedno i obraćanje austrijskom caru. Iako su radikalni elementi iz njega
izbačeni zbog umjerene politike čeških predstavnika, deklaracija iznosi odlučan zahtjev za
prestankom opresije nad slavenskim narodima, naglašava pravo naroda na samoodređenje
neovisno o njegovoj brojnosti ili političkoj moći te šalje poruku uzajamnosti slavenskih naroda
Europe.12

Kongres je s radom trebao nastaviti 14. lipnja, no s obzirom na eskalaciju nasilja na praškim
ulicama i približavanju austrijske vojske na čelu s Windischgratzom, on je prekinut, a većina
sudionika ubrzo je napustila Prag.

12
Haselsteiner, Horst ed., The Prague Slavic Congress, NYC: Columbia University Press, 2000. str.27.
 Slika 2. Etničke grupe u Austro-Ugarskoj 1911. godine

2.5. Neoslavizam

Neoslavizam je pokret nastao u Češkoj 1908. godine, u vrijeme aneksijske krize oko Bosne i
Hercergovine. Pokret možemo smatrati ogrankom panslavizma ili krajnjom verzijom
austroslavizma. Nastaje primarno iz bojazni pred njemačkim ekspanzionizmom koji je aneksijom
BiH zavladao novim teritorijem naseljenim slavenskim stanovništvom. Za razliku od panslavista,
neoslavisti ne zahtjevaju crkvenu uniju Slavena niti stvaranje zajedničke države. Suradnju
Slavena zamišljaju kao labavu konfederaciju slavenskih zemalja bez Rusije, u kojoj bi pojedine
slavenske zemlje zadržale visok stupanj autonomije. Neoslavisti su održali dva kongresa; prvi se
održao u srpnju 1908. u Pragu, a drugi u srpnju 1910. u Sofiji. Predlažu dogovor između Poljske
i Ruskog Carstva, ruski neoslavisti predlažu da se Poljacima osigura neovisnost. Iz tih razloga
neoslavizam nije, kao panslavizam, smatran instrumentom ruske politike. 13 Ideologija je

13
Višny, Paul, Neo-Slavism and the Czechs, 1898-1914, London: Cambridge University Press, 2013, str. 248.
postojala kratko i nije uspjela ostvariti znatniji utjecaj na onodobne političke prilike niti je mogla
spriječiti Balkanske ratove ili 1. svjetski rat.

3. ZAKLJUČAK

Doktrina panslavizma temelji se na shvaćanju slavenskih etnosa kao organski srodnih cjelina
koji bi, s obzirom na zajedničko porijeklo, genealošku i lingvističku sličnost, trebali biti u
snažnijoj kulturno-ekonomskoj svezi. O stupnju i prirodi te suradnje postoje mnogobrojni
prijedlozi koji su podređeni individualnom stanovištu autora i nerijetko uvjetovani specifičnim
okolnostima pojedinih slavenskih naroda, a protežu se od zahtjeva za sjedinjenjem svih Slavena
u jednu državu do Iako korijene ideje o univerzalnom slavenstvu nalazimo još krajem srednjeg i
početkom ranog novog vijeka ( jedan od prvi istaknutih panslavista je Hrvat Juraj Križanić),
njena doktrinalna afirmacija uslijediti će nakon Bečkog kongresa, a na temeljima ideja
Francuske revolucije i romantičarskog shvaćanja naroda. Važan faktor pojave i razvitka
panslavenske misli jest i jačanje germanskog imperijalizma, koje služi kao katalizator brojnim
intelektualnim strujanjima u pravcu panslavizma; treba uzeti u obzir kako je u tokom 19. st. vrlo
izražena misao o neizbježnom vojnom sukobu slavenske i germanske rase.
 Bibliografija:

Goldstein, Ivo, Grgin,Borislav, Europa I Sredozemlje u srednjem vijeku, Zagreb:

NOVI LIBER, 2006.

Šicel, Miroslav ur. Antologija hrvatskog književnog eseja XX. stoljeća, Dio 1.
Zagreb: DISPUT, 2002.

Milojković-Djurić, Jelena, Panslavism and National Identity in Russia and in the

Balkans 1830-1880.:Images of the Self and Others, NYC: Columbia University
Press, 1994

Bakunjin, Mihail, Manifest Slavenima, Zagreb: DAF, 2011.

Haselsteiner, Horst ed., The Prague Slavic Congress, NYC: Columbia University
Press, 2000.

Šidak, Jaroslav, Gross, Mirjana, Povijest hrvatskog naroda g.1860-1914., Zagreb:

Školska Knjiga, 1968.

Magcosi, Robert, Encyclopedia of Rusyn History and Culture, Toronto: University

of Toronto Press, 2005

Višny, Paul, Neo-Slavism and the Czechs, 1898-1914, London: Cambridge

University Press, 2013,