Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Odsjek za povijest

Aleksandrijski zakon o kultu Arsinoje Filadelf

(seminarski rad)

Naziv kolegija: Historijska antropologija starog svijeta

Nositelj kolegija: dr.sc. Jasmina Osterman

Mentor: dr.sc. Inga Vilogorac Brčić

Ime studenta: Eduard Jelačić

Datum predaje:
SADRŽAJ:

1. 1. Uvod……………………………………………………………………………………………………………………3
2. Izvor……………………………………………………………………………………..
3. Osnivanje kulta……………………………………………………………………………………………………4
4. Funkcije kulta vladara…………………………………………………………………………………………
5. Religijska poistovjećenja Arsinoje II…………………………………………………………………….
6.
 1.1. UVOD

Posljednjih desetljeća dolazi do znatnog napretka u obujmu i kvaliteti znanstvenih radova

o kultovima ljudi, a naročito o kultovima članova vladarskih dinastija helenističkog i rimskog
razdoblja. Uzroci tom pozitivnom trendu velika su količina novoobjavljenih materijalnih
ostataka i napredak metodologije, odnosno razvoj teoretskih pristupa. Težište kod tumačenja
kultova vladara prebačeno je od perspektive diskursa visoke diplomacije na razumijevanje
međuodnosa civilnih institucija i administrativne mreže helenističkih monarhija. Stara
paradigma o kultu vladara kao simptomu orijentalizacije grčke religije reevaluira se na način da
se u obzir uzimaju razlike u geografskom, političkom i socijalnom kontekstu u kom je vladar
diviniziran. Te će tendencije biti vidljive na primjeru kulta Arsinoje Filadelf, kojeg bismo mogli
nazvati reprezentativnim. Kao temelj za taj prvi dio rada poslužiti će mi članak Stefana Caneve
„Kultovi vladara u praksi – žrtvovanja Arsinoji Filadelf.“ Drugim ću djelom nastojati objasniti
fenomen poistovjećenja diviniziranog vladara s najvažnijim grčkim i egipatskim božanstvima kao
i značaj koncepta Svetog braka u odnosu na unutarnju i vanjsku politiku kraljevstva. Za taj drugi
dio konzultirati ću rad Branka van Oppena „Vjerska poistovjećenja ptolemejskih kraljica s
Izidom, Demetrom, Hator i Afroditom.“

1.2 KONTEKST

Otmicom Aleksandrova tijela Ptolemej Egiptu priskrbljuje najsvetiju relikviju helenističkog

svijeta, a Aleksandriju čini središtem grčke oikumene. Zatim na svaki način nastoji ukazati na
povezanost s argeadskom dinastijom; prvi će od dijadoha prikazati Aleksandrov lik na
kovanicama naglašavajući kako je pri osvajanju Azije upravo on bio najbliži i najomiljeniji kraljev
general. Egipatski je faraon imao legitimitet po krvnoj vezi s prethodnikom, pa Ptolemej
kultivira legendu o Aleksandru; prema njegovoj verziji Aleksandrov otac nije Filip već posljednji
egipatski faraon Nektanebo II. koji je nakon svrgnuća 343. pobjegao u egzil, a sam Ptolemej je
vanbračni sin Filipa II. i kao takav Aleksandrov polubrat. Ta se legenda brzo širi i pomaže
Ptolemeju učvrstiti vlast u Egiptu, ali predstavlja i vjerski i ideološki temelj za percepciju
lagidskih vladara kao božanstava upravo u sinkretističkom smislu, odnosno kao svojevrstan spoj
faraonske tradicije i helenskog despotizma kao u npr. sicilijanskih tirana.

Plutarh piše kako na proslavi vjenčanja Ptolemeja II. i njegove prave sestre Arsinoje pjesnici
prikazuju analogije kraljevskog para s hieros gamos Zeusa i Here, a Teokrit u panegiriku slavi
kraljicu koja „voli svog supruga i brata.“ Pridavanje vjerskih počasti ljudima nije novina u
helenskom svijetu: kao božanstva slavljeni su spartanski general Lisandar, sirakuški tiranin Dion
i Filip II, no divinizacija Arsinoje II. presedan je potome što je divinizirana žena (divinizirana je još
na Lizimahovu dvoru). Supruge argeadskih kraljeva ne primaju kraljevsku titulaturu – Arsinoja je
krunjena diademom i nazvana basilissom. Nekoliko je žena u faraonskom Egiptu primilo
titulaturu na jednakoj osnovi s kraljem: od 18. dinastije nadalje kraljice kao Hatšepsut, Nefertiti i
Tuoris nose naslove „Dama dviju zemalja“. Arsinoja II. nazivana je „Velikom vladaricom Egipta“ i
„Gospodaricom punog kruga Sunčevog diska.“ Praksa Svetog vjenčanja s vremenom se na
lagidskom dvoru institucionalizirala do mjere da bi se braćom nazivao kraljevski par koji nije u
toliko bliskom krvnom srodstvu.

2.1. IZVOR

„neka nitko ne priđe... nosaču košare (kaneforu)... Arsinoje Filadelf... zajedno sa svećenicima i
nosačima štapa.(?). Oni koji žele žrtvovati Arsinoji neka žrtvuju ispred svojih vrata ili na krovu
kuće ili na cesti kojom će nosač košare proći; svi neka žrtvuju ili pticu ili koju bilo žrtvu žele osim
muškog i ženskog jarca; svi neka sagrade oltar od pijeska; želi li netko podići oltar od opeke neka
po njemu prospe pijesak na kojemu će podići vatru i zapaliti povrće.“

(Papirusi iz Okshirina XXVII, London, 1962.)

 Riječ je o fragmentu djela O demama Aleksandrije grčkog filozofa Satira Peripatetika
otkrivenog na papirusima iz Oksirina. Dekret se obraća stanovništvu Aleksandrije koje želi
sudjelovati u procesiji u čast Arsinoje II. Riječ je o podizanju kućnih oltara – autor sugerira kako
bi najprikladnija mjesta bila ona na ruti procesije, vidljiva sudionicima obreda. Ljudima čije se
kuće ne nalaze na toj ruti sugerira da svoje oltare podignu uz cestu kojom će procesija proći.
Savjetuje se podizanje improviziranih oltara od pijeska ili korištenje prijenosnih oltara po kojima
bi se rasipao pijesak pogodan za podizanje vatre (na kojoj bi se zapalilo povrće).

L. Robert ukazuje da sugestija postavljanja malih oltara ispred kuća, tako da budu vidljivi s
ulice, ima svrhu povezivanja privatne i javne sfere štovanja – postavljanjem oltara na mjesto
koje može vidjeti svatko pojedinac i obitelji neformalno sudjeluju u javnom (i formalnom) činu
štovanja, ali i iskaza vjernosti dinastiji. Grčki „sveti zakoni“, osim što donose osnovne postavke
festivala kao što su vrijeme i mjesto, postavljaju i okvir onoga što je dozvoljeno i potrebno kada
je riječ o individualnoj inicijativi pri javnom štovanju. Iz Satirova je fragmenta vidljivo da je taj
okvir dovoljno širok da ljudima omogući izbor njihova osobnog načina štovanja. Ovdje je
dakako riječ i o nekom obliku sugestije, tj. neizravnog pritiska (oltari ispred kuća). Caneva
primjećuje kako upravo ovdje gdje se preklapa privatna i javna, službena i neslužbena sfera
štovanja dolazi do stapanja vjerskih regulacija odozgo i individualne inicijative što u konačnici
pridonosi stvaranju zajedničkog vjerskog identiteta u Aleksandriji.

Tipovi oltara o kojima je riječ u Satirovu fragmentu nisu jedinstveni primjer u helenističkom
razdoblju. Posvjedočeni su između ostaloga na Delu i Prieni, a Robert navodi slučajeve
postavljanja improviziranih oltara uz cestu prilikom dolaska osvajača Ptolemeja III. u (dotada)
seleučku Pieriu 246. pr.Kr. , zatim u Magneziji na Meandru u čast Artemide Leukoprene oko
150. pr. Kr. ; u Krokodilopolisu u nomi Fayyum papirusi također savjetuju krovove kao
alternativna mjesta postavljanja kućnih svetišta. Starozavjetna 1. Knjiga o Makabejcima je
literarno svjedočanstvo o zahtjevu za postavljanjem takvih svetišta u seleučkoj Judeji; maleni
improvizirani oltar sa Sirakuze svjedoči o kultu Hijerona II.

Osim oltara od pijeska na području ptolemejske države pronađeni su još oltari od mramora,
opeke i vapnenca s inskripcijima imena Arsinoje Filadelf. Veliki broj improviziranih oltara
pronađen je na Cipru, gdje slaba kvaliteta inskripcija ukazuje na popularnost kulta među nižim
slojevima stanovništva. Oltari i posvete gotovo u pravilu sadrže posvetnu formulu u genitivu
Ἀρσινόης Φιλαδέλφου. Rijeđe se pojavljuje inskripcija Ἀρσινόης θεᾶς Φιλαδέλφου – „Arsinoje
Svete Filadelfe.“ Postojanje dviju varijanti posvetnih inskripcija ukazuje na mogućnost izbora;
potonju verziju koriste vjernici koji osjećaju potrebu naglasiti Arsinojin božanski status kojega
ne percipiraju kao samorazumljivog. Uz oltare često nalazimo ornamente ploče s inskripcijom
imena koje služe prilagodbi ciglenih oltara, a na što ukazuju grube plohe i rubovi arheoloških
nalaza tih ploča – izvorno su bile umetnute u potporanj.

Kao što smo naveli, „sveti zakoni“ donose okvir onoga što je dozvoljeno, a što zabranjeno pri
ritualu štovanja. Satirov fragment predlaže žrtvovanje

Caneva smatra kako, kada promatramo osnivanje kulta vladara, moramo zasebno promatrati
fenomene religijskih praksi (pod religijskim praksama podrazumijeva pojavu svećenstva,
žrtvovanja i festivala u čast božanstvu) i manifestacije kulta u vidu vizualnih prikaza i
poistovjećivanja diviniziranog vladara s drugim božanstvima. Metodologija kojom promatra
osnivanje kulta vladara povezanost je koncepta diviniziranog vladara i praktične primjene tog
koncepta kroz 3 osnovne prizme:

a) sveza kraljevske administracije s činovima štovanja i festivalima

b) komunikacija središnje vlasti s lokalnim vlastima

c) kult i predstavljanje vladara kao božanstva

Caneva se dakle bavi pitanjem procesa asimilacije ustanovljenog kulta u vjerski život zajednice.
Ističe kako je općeprihvaćeno mišljenje da kultovi vladara, iako nastaju kao oruđe ideologije
vladarske kuće, obično nadilaze politički kontekst svog nastanka, a to svakako vrijedi i za kult
Arsinoje II. (koja je štovana još u rimsko doba). Njegova je osnovna hipoteza da je određeni
stupanj slobode i individualne inicijative pri štovanju gospojice Filadelf ključan za stvaranje
zajedničkog vjerskog i političkog identiteta koji povezuje sfere pojedinca i kolektiva, a što je od
presudne važnosti za iznimno heterogeno društvo ptolemejskog Egipta. Nadalje, za razliku od
tipične percepcije antičkih religija kao prvenstveno individualnih iskustava, kult Arsinoje II. u
svojoj je biti više kolektivističke nego individualne prirode - prostor njena štovanja usmjeren je
na obitelji i šire zajednice društva. Fenomen opsega i trajnosti kulta također se suprotstavlja
uvriježenoj paradigmi da su kultovi lagidskih vladara prije svega rezultat jednostranog pritiska
(ili u najboljem slučaju neravnopravne diplomacije) grčko-makedonske elite na lokalne elite i
šire slojeve stanovništva. Caneva napominje kako postojanje i značaj središnje strategije i takve
vrste pritiska, naravno, ne možemo zanemariti, no kako je ispravnije kult Arsinoje II. promatrati
kao neku vrst isprepletene mreže koja spaja Egipat s Egejskim morem i istočnim Mediteranom.
Interesne sfere koje utječu na tu mrežu su mnogobrojne, a svaka od njih (naravno) ima različit
stupanj utjecaja: to je i kraljevska obitelj, to je dvor u Aleksandriji, grčki i egipatski svećenici
kulta, ptolemejski činovnici, gradske uprave, manje grupe ljudi i pojedinci. Raznovrsni faktori
utječu na dinamiku između svih tih čimbenika; uglavnom su to kraljevi posjeti, dekreti, pisma,
administrativne službe, porezi, festivali, arhitektonska rješenja itd. Po ovome vidimo da
dinastija ima najveći utjecaj na sve te faktore – kult vladara je samoreprezentacija moći
dinastije, a elementi koji šire utjecaj kultova isprepleteni su s političkom, društvenom i
ekonomskom organizacijom države. To ne znači da samo dinastija i aleksandrijska elita imaju
inicijativu pri razvoju i širenju kulta na prostoru ptolemejskog Carstva; postoje naznake da je
egipatsko svećenstvo pisalo tekstove o kultu vladara i slalo ih aleksandrijskom dvoru – ako je to
točno, radi se o presedanu u egipatskoj povijesti. U ovom kontekstu možemo govoriti i o
hijerarhiji noma – bilo da gledamo geografski ili društveno, neke su pokrajine u toj mreži
važnije od drugih.

Saitska stela svjedoči tome kako je Ptolemej II. u nekoliko navrata tražio od egipatskih svetišta
da podignu statue Arsinoji , božici koja „Voli Svog Brata“. Prvi od tih zahtjeva nije bio naročito
uspješan što zaključujemo po tome što ga je morao ponoviti nekoliko godina kasnije, uz dodano
obećanje o prosperitetu samih svetišta i njihova svećenstva. Ta je epizoda zanimljiva jer nam
pokazuje kako korespondencija vladara s lokalnim svećenstvom nipošto nije čisto retorična,
dapače, ukazuje kako je lokalno svećenstvo imalo upravo presudnu ulogu posrednika između
vjerske politike dvora i praktičnog štovanja. Izvjesno je kako su svetišta dobila generalni oblik
liturgije, npr. epiklezis Filadelf, a na lokalnom je svećenstvu bilo da uobliče ikonografiju i rituale,
odnosno prilagode ih lokalnim specifičnostima. Osim egipatskog svećenstva i grčki službenici
imaju važnu ulogu u administraciji kulta - najistaknutiji je primjer kraljevskog admirala Kalikrata,
prvog svećenika Theoi Adelphoi koji podiže svetište Cape Zephyrium na obali Crnog mora.
Zajedničko egipatskom svećenstvu i grčkim službenicima jest to da je njihov doprinos
rasprostiranju kulta potpuno u skladu s funkcijom koju obnašaju unutar društvene strukture.