Hrvatski Renesansni Velikasi I Mitovi o PDF

Luka Špoljarić UDK 929(497.
5)
Odsjek za povijest 94(497.5)
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Izvorni znanstveni članak
Ivana Lučića 3, Zagreb
Luka Špoljarić
Hrvatski renesansni velikaši i mitovi o
rimskom porijeklu
Hrvatski su velikaški rodovi u 15. i 16. stoljeću počeli isticati svoje rimsko po-
rijeklo: godine 1422. knezovi su se Krčki nazvali »Frankapanima«, potomcima
rimskih Frangipana, dok se gotovo stoljeće kasnije Ivan Karlović, posljednji
knez Krbavski iz roda Kurjakovića, počeo predstavljati kao »Ivan Torkvat« i
potomak rimskih Manlija Torkvata. U članku su analizirane okolnosti usvaja-
nja tih mitova i njihova upotreba u diplomaciji. Pokazuje se da posrijedi nisu
bili puki uresi kakvima se često predstavljaju, nego moćna sredstva dinastičke
diplomacije koja su učeni poslanici u službi velikaša redovito prilagođavali
danim političkim okolnostima. Razmotrena je upotreba istih mitova u kon-
tekstu hrvatsko-talijanskih kulturno-političkih veza i prekojadranske difuzije
renesanse i renesansnoga humanizma.
Ključne riječi: Frankapani, Ivan Karlović, renesansa, humanizam, mitovi po-
rijekla, diplomacija
Iako su brojne regionalne studije i teorijski modeli posljednjih desetljeća omo-

gućili bolje razumijevanje difuzije renesanse i renesansnog humanizma diljem Ita-
lije i Europe, slika o razvoju pokreta u hrvatskim povijesnim zemljama i dalje nije
sasvim jasna.1 Primjerice, dok se danas opravdano priznaje da su urbana društva
mletačke Dalmacije i Dubrovačke Republike bila plodno tlo za usvajanje renesan-
sne umjetnosti i cvjetanje klasicističke literature na latinskom i hrvatskom jeziku,
* Ovo je prevedena i na nekim mjestima izmijenjena verzija rada »Illyrian Trojans in a Turkish Storm: Croa-
tian Renaissance Lords and the Politics of Dynastic Origin Myths« objavljenog u zborniku Portraying the
Prince in the Renaissance: The Humanist Depiction of Rulers in Historiographical and Biographical Texts,
ur. Patrick Baker i dr. (Berlin: De Gruyter, 2016), 121 – 156.
1 Za teorijsku raspravu o difuziji renesansnoga humanizma vidi HELMRATH, 2002; RUNDLE, 2012. KRI-
STELLER, 1962, i dalje je temelj.
zbornik_modrus09_10.indd Sec1:3 18.1.2018. 14:48:12

Modruški zbornik 2016. (9–10)
kao i za oblikovanje sofisticiranih ideja o komunalnoj i nacionalnoj prošlosti, in-

tegriranju zaleđa u tu sliku dosad nije bilo posvećeno mnogo pozornosti.2 Pitanje
do koje su mjere dvorovi nasljednih hrvatskih knezova bili izloženi renesansnim
idejama nikad nije sustavno razmatrano. Najbolje se to vidi na primjeru uloge
mitova o rimskom porijeklu koje su hrvatski velikaši počeli isticati u 15. i 16.
stoljeću. Naime, iako je postojanje tih mitova poznata činjenica u historiografiji,
pa i dio opće kulture, dosad nije bilo rasprave o tome zašto su bili usvojeni, tko je
igrao ključnu ulogu u njihovu usvajanju, te kako i u koju su svrhu bili elaborirani u
humanističkim tekstovima. Čak su se i povjesničari koji su se dotakli toga pitanja,
osobito na primjeru knezova Krčkih — koji su, kako je već dobro poznato, isticali
svoje porijeklo od rimskih Frangipana i nazivali se »Frankapanima« (u hrvatskim
dokumentima) ili »de Frangapanibus« (u latinskim) — uglavnom usredotočili na
pitanje stvarnoga porijekla obitelji, tek uzgred tumačeći usvajanje frankapanskoga
imena kao »humanističku modu«.3
Međutim, kao što to pokazuju brojne studije, mitovi o porijeklu bili su moćna
sredstva srednjovjekovne propagande.4 U tradicionalnim društvima poput sred-
njovjekovnih, mitovi o porijeklu nudili su sliku izvornoga stanja obitelji ili šire
zajednice oblikovanu s ciljem legitimiranja suvremenoga položaja i suvremenih
želja. Antika je pritom, zbog kontinuiteta latinske književne kulture i svijesti o
pripadnosti jedinstvenome kršćanskom carstvu, i dalje bila plodnim izvorom le-
gendarnoga materijala. Genealoška je veza s Trojom i kraljem Prijamom bila va-
žan element u kroničarskoj legitimaciji Merovinga i Karolinga, a nakon raspada
Franačkoga Carstva, i velikoga broja zapadnoeuropskih kraljeva i velikaša koji
su svoju vlast i plemenito porijeklo legitimirali ističući veze s Karlom Velikim
i trojanskim junacima.5 Antika je ipak uživala poseban status u sjevernoj Italiji.
Naime, nakon kolapsa carske vlasti u Italiji krajem 12. stoljeća, talijanske su ko-
mune novostečenu autonomiju doživljavale kao povratak antike i sretnih početaka
svoje povijesti. Zahvaljući zalaganjima crkvenih i laičkih učenih elita, školovanih
u sveučilištima koja su počela nicati diljem poluotoka, legende o antičkoj proš-
losti gradova isticale su se ne samo u brojnim kronikama, nego su promovirane i
novcem, natpisima, skulpturama, freskama i javnim ritualima. Drugim riječima,
antika je bila sastavnim dijelom sjevernotalijanskoga komunalnog diskursa. Čak je
2 Za pregled hrvatskog humanizma vidi BUDIŠA, 1988; GOLENIŠČEV-KUTUZOV, 1973, 33 – 151. Za

dalmatinska humanistička djela o ilirskoj naciji vidi BLAŽEVIĆ, 2008, osobito str. 117 – 138.
3 N. KLAIĆ, 1970, 143; STRČIĆ, 2001, 49; RAUKAR, 1997, 209.
4 Vidi primjerice REYNOLDS, 1984; SPIEGEL, 1997; GEARY, 2003.
5 BLÁHOVÁ, 2014, 2–5.

Luka Špoljarić: Hrvatski renesansni velikaši i mitovi o rimskom porijeklu (3–40)
i sama pojava humanizma kao klasicističkoga književnog smjera predstavljala tek

najelitniji oblik šireg zanosa antičkom prošlošću. Transformacijom humanizma u
dominantni intelektualni i obrazovni pokret početkom 15. stoljeća, te njegovim
usporednim prodiranjem u diplomatsku sferu, mitovi o antičkom porijeklu dobili
su novi zamah.6 Dok je ranije kult antike bio ograničen uglavnom na komunalna
društva, humanisti su sada počeli stupati i u službu talijanskih velikaša i isticati
njihovo porijeklo od obitelji staroga Rima. Paradigmatičan je primjer Sigismonda
Malateste, vladara Riminija i proslavljenoga kondotjera, koji je u humanističkoj
imaginaciji postao potomkom slavnoga rimskog generala Scipiona Afričkog, što
mu je trebalo dati ne samo antički »pedigre«, nego potvrditi i ugled prekaljenog
ratnika.7
Uzimajući u obzir intenzivne kontakte između dviju obala Jadrana i lokalnu
antičku baštinu, ne treba čuditi što je dalmatinska komunalna elita u stopu pratila
događaje u Italiji, prilagođavajući pritom antičke mitove vlastitome kulturno-poli-
tičkom kontekstu. Zahvaljujući utjecaju Tome Arhiđakona, Split je vrlo rano počeo
vezati svoje porijeklo uz susjednu Salonu, koja je, kako je to zamislio Miha Madi-
jev, »postojala u vrijeme Trojanaca i vladala čitavom Dalmacijom i Hrvatskom.«8
Sličan je slučaj bio i s Dubrovnikom, gdje je lokalna elita nastojala oplemeniti
svoju slavensku prošlost i legitimirati uzdizanje svoje crkve na status nadbiskupije
tako što je porijeklo grada vezala uz susjedni Epidaur i Rim.9 Istovremeno, hrvat-
ski su velikaši u zaleđu stvarali drugačiju sliku o svojoj prošlosti. Iako su temelj-
nom odrednicom plemićkoga identiteta bila sama sjedišta njihove vlasti, poput
Bribira, Zrina, Krka i Krbave,10 čini se da su važnu ulogu igrale i genealoške veze
i mitovi o obiteljskom porijeklu. Dok su primjerice Kurjakovići, knezovi Krbav-
ski, obiteljskim grbom (guska na štitu) isticali porijeklo od staroga hrvatskog roda
Gusića,11 Šubići, knezovi Bribirski, kako je to pokazao Damir Karbić, posebno su
njegovali kult hrvatskoga kralja Zvonimira. Iako je jedini posvjedočeni slučaj ek-
6 O interesu za antičku prošlost u sjevernotalijanskim komunama u 13. i 14. stoljeću vidi BENEŠ, 2011; i
BORDONE, 1991. Oživljavanje interesa za klasičnu književnost i početke humanizma detaljno razlažu,
iako iz različitih kutova, BLACK, 2001; WITT, 2001; WITT, 2012. O transformaciji humanizma iz elitistič-
koga književnog smjera u kulturni pokret i njegovu utjecaju na diplomatske protokole vidi REVEST, 2013;
i MAXSON, 2014.
7 O renesansi na dvoru Sigismonda Malateste vidi D’ELIA, 2016.
8 TOMA ARHIĐAKON, 2003, Historia Salonitana, 1–47; LUCIUS, 1666, 376: quae Salona fuit tempore
Troianorum et dominabatur totam Dalmatiam et Croatiam.
9 O mitu o porijeklu Dubrovnika vidi KUNČEVIĆ, 2015, 23 – 80. JANEKOVIĆ, 1998, pokazuje kako su
kroz isticanje veze s Epidaurom Dubrovčani nastojali steći Konavle.
10 Vidi primjerice KARBIĆ – MILJAN, 2012.
11 BOTICA, 2011, 29.

splicitnoga genealoškog pozivanja na Zvonimira onaj Karinjana — koji su 1360.

pred kraljevskim sudom isticali svoga pretka Vnihu koji je dobio Karin kada je
oženio Zvonimirovu kćer Klaudu — postoje naznake da su se ranije i Šubići po-
zivali na porijeklo od »posljednjega hrvatskog kralja narodne krvi«, i to s ciljem
legitimiranja svojih (gotovo) kraljevskih ambicija.12
Mitovi o rimskom porijeklu, koje su knezovi Krčki, Krbavski, Blagajski, a u
17. stoljeću i Zrinski inkorporirali u svoja geneološka stabla, svjedoče o širenju
novih, renesansnih ideja o prošlosti među hrvatskim i slavonskim plemstvom. Kao
što će ovdje biti pokazano na primjerima frankapanskoga mita Krčkih i torkvat-
skoga mita Ivana Karlovića, posljednjega kneza Krbavskog, oni nisu služili kao
puki uresi, kakvima se često predstavljaju, nego kao moćna sredstva dinastičke di-
plomacije koja su se prilagođavala promjenjivim političkim okolnostima u regiji.13
O njihovoj politizaciji danas najbolje svjedoče dva govora održana u doba vlada-
vine dinastije Jagelovića na ugarsko-hrvatskom prijestolju: Opustošena Hrvatska
Šimuna Kožičića Benje, modruškog biskupa i poslanika Bernardina Frankapana
Modruškog, te Govor za Ivana Torkvata kneza Krbavskog Stjepana Posedarskog,
Karlovićeva kapelana i poslanika — oba održana pred papom Lavom X. i tiskana
1516. godine u Rimu. No, iako su posrijedi najbolja svjedočanstva upotrebe mito-
va u diplomatskom kontekstu, ti su govori tek epizoda jednoga dugotrajnog feno-
mena. Oslanjajući se na razne dokumentarne i narativne izvore, malo poznate ili
potpuno nepoznate u hrvatskoj historiografiji, razmotrit će se i okolnosti usvajanja
frankapanskoga mita u vrijeme Nikole IV., kao i uloga koju je on igrao u diploma-
ciji najmoćnijega od njegovih sinova, Bernardinova oca, Stjepana II. Modruškog.
Naposljetku, odgovorit će se i na nikad postavljeno pitanje: zašto je Karlović svoje
porijeklo vezao upravo uz antički rimski rod Manlija Torkvata. Analizirajući okol-
nosti usvajanja spomenutih mitova i njihovu upotrebu u diplomaciji, cilj je ovoga
rada istražiti i kulturno-političke veze između Italije i dvorova hrvatskih velikaša,
te ih tako uključiti u historiografska promišljanja o prekojadranskoj difuziji rene-
sanse i renesansnog humanizma.
12 Kraljevske ambicije Šubića najbolje se naziru iz njihove politizacije hrvatskoga etničkog diskursa i sustav-
noga promicanja kulta kralja Zvonimira, o čemu vidi KARBIĆ, 2000; ANČIĆ, 2013; MAJNARIĆ, 2017,
102 – 104. O Karinjanima i njihovu pozivanju na Zvonimirovu kćer Klaudu vidi MAJNARIĆ, 2017, 104
– 105.
13 O ursinskom mitu Blagajskih, koji također nastaje u ovome razdoblju, bit će nešto riječi u posljednjem dije-
lu ovoga rada, dok za sulpicijski mit Šubića Zrinskih, koji je sredinom 17. stoljeća razradio obiteljski tajnik
i povjesničar Mark Forstall, vidi BENE, 2012.

Stupanje na međunarodnu scenu:

Nikola IV. Krčki i usvajanje frankapanskoga mita
Iako su već ranije u posjedu imali cijelu sjeverozapadnu Hrvatsku, Senj, Modruš
i Vinodol, zajedno s otokom Krkom kao matičnim posjedom, Krčki su svoj vrhu-
nac doživjeli pod Nikolom IV.14 Ujedinivši 1393. sav posjed roda pod svoju vlast,
Nikola se sljedećih četrdesetak godina, usprkos teškim političkim okolnostima,
uspio prometnuti u izuzetno važnu kariku na regionalnoj političkoj sceni. Temelj
uzdizanja Krčkih bile su bračne veze: dok su se Nikolin otac, Ivan V., i stric Stje-
pan I. bračno povezali s knezovima Goričkim i padovanskim Carrarama, Nikola
je svoj položaj učvrstio bračnim vezama s Gorjanskima i Celjskima, rodovima od
najvećega povjerenja ugarsko-hrvatskoga kralja i cara Svetoga Rimskog Carstva,
Žigmunda Luksemburškog.15 Krajem rata za Dalmaciju 1420. godine između Ži-
gmunda i Venecije, kao svojevrsnoga produžetka rata između Žigmunda i Ladisla-
va Napuljskog za ugarsku krunu, Nikola je nastojao dodatno uzdignuti svoj rod
kupujući posjede kralja i obnavljajući ranije trgovinske veze s Anconom. Takvom
je politikom Nikola 1426. uspio osigurati bansku čast, kao i druge privilegije i
posjede diljem Hrvatske, dovevši tako moć svoga roda do vrhunca.
Usvajanje frankapanskoga mita moramo smjestiti upravo u vrijeme kada je
Nikola nastojao napraviti daljnji iskorak na međunarodnoj sceni i steći hrvatski
banat. Dok pitanje samoga porijekla obitelji ostaje otvorenim (a i nije predmetom
ovoga rada), vrlo je važno napomenuti da — suprotno onome što se ponekad spo-
minje u hrvatskoj historiografiji — ne možemo identificirati ni jednoga kneza Krč-
kog koji je frankapansko prezime koristio prije ovoga razdoblja, a kamo li uočiti
ikakve znakove razvijene dinastičke propagande koja je slavila rimsko porijeklo
obitelji.16 Često citirano svjedočanstvo o tome kako je došlo do usvajanja franka-
panskoga mita donosi 1481. godine Antonio Vinciguerra, prvi mletački upravitelj
14 Za srednjovjekovnu povijest Krčkih vidi V. KLAIĆ, 1901; i STRČIĆ, 1998a. O Nikoli (IV.) Krčkom vidi V.
KLAIĆ, 1901, 188 – 219; i STRČIĆ, 1998b. O ustrojstvu vlasti Krčkih na području Krka, Senja i Vinodola
vidi KOSANOVIĆ, 2012.
15 O bračnim vezama Krčkih vidi MLINAR, 2009; i KURELIĆ, 2016, 213 – 216.
16 U hrvatskoj se historiografiji susreće i tvrdnja da je mit o rimskom porijeklu bio poznat i ranije; vidi V.
KLAIĆ, 1901, 15 – 16; i STRČIĆ, 2001, 72 – 73. Jedini navodno neoborivi dokaz koji se ističe u prilog toj
tvrdnji jest spomen imena »Frangipani« u povelji iz 1353. čiji se prijepis nalazi u originalnoj povelji iz 1366.
godine, tekst koje se pak citira iz Jura Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae Ivana Kukuljevića Sakcin-
skog. Međutim, dok se tekst povelje u tom izdanju temelji na prijepisu Gábora Hevenesija iz nepoznatog,
nesumnjivo kasnijeg prijepisa, izdanje teksta originalne povelje koje donosi Codex diplomaticus Regni
Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae ne spominje »Frangipane«; vidi SMIČIKLAS, 1914, 197 (dok. 146).

Krka, čiji je zadatak bio pravno i moralno opravdati mletačko preuzimanje otoka i
zatvaranje njegova posljednjeg vladara iz dinastije Frankapan, Nikolina sina Ivana
VII.17 Vinciguerra u svome izvještaju piše:
»Obiteljsko ime »Frankapani« potječe od vremena pape Martina V., kad se
ban Nikola, otac posljednjega kneza, Ivana, iz pobožnosti uputio u Rim, gdje
ga je kao uglednu i poštovanu osobu papa Martin srdačno primio. Kad je
Njegova Svetost vidjela da je Nikola knez Krčki, da mu polaska, rekla mu je
da je pročitala u nekim rimskim kronikama da su stanovita braća Frangipani
(certi fradelli Frangipani) od stare rimske krvi (de antiquo sangue romano) i
od roda sv. Grgura (del parentato de s. Gregorio) otišla živjeti na otok Krk, i
da su ovi knezovi potekli od te braće. Dala mu je grb s dva lava kako zajedno
lome dva kruha, dok je raniji grb knezova Krčkih bio napola bijel, napola
crven, sa zlatnom zvijezdom na bijelom polju. Tako je s papom Martinom V.
nastala obitelj Frankapan, koja se ranije nikad nije spominjala na otoku Krku
i ne nalazi se ni u jednom zapisu.«18
Prema Vinciguerri, papa Martin V. stvorio je frankapanski mit, oslanjajući se
pritom na neidentificiranu rimsku kroniku koja je navodno govorila o tome kako
su se neka braća iz obitelji Frangipane naselila na otoku Krku. Papa je tom prili-
kom knezu Nikoli dopustio korištenje imena Frangipana i njihova grba, na kojem
su bila prikazana dva lava kako lome kruh, što je simbolično predstavljalo etimo-
logiju obiteljskoga imena (frangere panem).19 Srž Vinciguerrine priče potvrđuju
zapisi komunalnoga vijeća Ancone, koji Nikolino hodočašće datiraju u ljeto 1430.
godine, kada je Nikolin poslanik, Arrigo iz Bologne, pripremao teren za dolazak
kneza i njegove pratnje od sedamsto do osamsto ljudi na putu za Rim. Sam se
Vinciguerra pak nesumnjivo poziva na bulu kojom je papa Martin dopustio knezu
Nikoli korištenje frankapanskoga imena i grba, a koju je našao u Krku, u knežev-
17 O Vinciguerri vidi KING, 1986, 443 – 444.

18 LJUBIĆ, 1876, 39 – 40: El cognome di Frangapani naque dal tempo de papa Martino V, che essendo
andato el ban Nicolo, padre de conte Zuane ultimo, a Roma per sua devotion, chome honorata persona et
signor extimato, da papa Martin fu benignamente visto et recolto; et intendendo sua sanctita, lui esser conte
de Vegla, per adularlo dixegli, haver lecto in alchune croniche romane, che certi fradelli Frangapani de
antiquo sangue romano et del parentato de s. Gregorio andarono gia ad hibitar l isola de Vegla, dai qualli
diceva esser discesci questi conti, et donogli l arma, che sono duo leoni d oro, che frangeno insieme duo
pani, essendo prima l arma antica dei conti de Vegla biancha e rosa per mitade cum stella d oro nel campo
biancho; siche da papa Martino V naque la casa de Frangepani, che may per avanti non fu nominata in
Vegla, ne trovase in scriptura alcuna.
19 Priča o tome kako su rimski Frangipani dobili ime po Flaviju Aniciju, koji je nakon katastrofalne poplave
Tibera 717. godine kružio Rimom i dijelio kruh, vjerojatno je šesnaestostoljetno domišljanje; vidi FEDELE,
1937, 7. Ime »Frangipane« ne spominje se prije jedanaestog stoljeća; vidi THUMSER, 1991; REINHAR-
DT, 1992, 277 – 286.

skoj kancelariji Ivana VII. Ta je bula danas, čini se, izgubljena, ali najvjerojatnije
je posrijedi ista bula na koju će se 1516. godine pozvati modruški biskup Šimun
Kožičić Benja u Opustošenoj Hrvatskoj, a u kojoj je ban Nikola navodno bio hva-
ljen i zbog junačke obrane Hrvatske od turske provale.20
Premda je Vinciguerra bio u pravu kada je ustvrdio da je frankapansko ime
obitelji novijega vremena, pogrešno je identificirao ključni događaj. Naime, u tre-
nutku kada se Nikola zaputio na hodočašće u Rim, knezovi su se Krčki već godi-
nama kitili imenom »de Frang(i)apanibus«. No, dok se danas u historiografiji uz
prvi spomen frankapanskoga imena redovito navodi 1426. ili 1428. godina, prva
sačuvana originalna isprava u kojoj se Nikola naziva ne prema primarnoj identi-
fikacijskoj odrednici kao »knez Krka, Senja i Modruša«, nego i kao »de Frangia-
panibus« bila je izdana još 8. kolovoza 1422. godine. Iako navedenu ispravu nije
izdao sam Nikola, nego Ivan Nelipac u Klisu, ona nesumnjivo dokazuje postojanje
mita o rimskom porijeklu već u ovome razdoblju.21 Dakle, iako se u ljeto 1430.
godine Nikola zaputio u Rim vođen duhovnim razlozima — dvadesetak godina
ranije, uostalom, pohodio je i Jeruzalem — cilj njegova luksuznoga hodočašća
bilo je i papino priznanje dinastičkoga identiteta koji je promicao već punih osam
godina.
Samo usvajanje frankapanskog mita 1422. treba ustvari vezati uz Nikolinu
veliku diplomatsku misiju u Italiji koju je potaknuo mletački embargo na poslo-
vanje talijanskih trgovaca u Senju. Naime, nakon što je njegovo prvo poslanstvo u
Veneciji u veljači 1421. polučilo tek manje ustupke, Nikola se odlučio na širu ak-
ciju koja savršeno oslikava tijesne veze Krčkih s talijanskim poluotokom i njihovu
diplomatsku umješnost. U prosincu 1421. Nikola je prvo poslao svoga, nažalost
neidentificiranog, poslanika u Anconu, koja je zbog bliskih trgovinskih veza s Krč-
kima bila osobito pogođena mletačkim embargom.22 Nakon što se ankonski posla-
20 LUČIN, 2012, 98, 102 (c. 5): Validissimo deinde praesidio Illyricum a Turcis, dum prorex esset, tutari non
destitit. Quarum rerum causa a Martino V pontifice Maximo per litteras Apostolicas summopere commen-
datus est. Posrijedi je tek jedan u nizu dokumenata iz Ivanova arhiva kojima se Vinciguerra poslužio da bi
opovrgnuo prava Krčkih na otok; vidi LJUBIĆ, 1876, 32 – 41.
21 V. KLAIĆ, 1901, 16, spominje Nikolinu latinsku povelju iz 1426. (sačuvanu u prijepisu), dok N. KLAIĆ,
1970, 143, i STRČIĆ, 2001, 85, upućuju na hrvatske i latinske povelje iz 1428. (sačuvane u originalu) kao
prve spomene frankapanskog imena; vidi THALLÓCZY-BARABÁS, 1910 – 13, sv. 1, 209 – 210 (dok.
233 – 236). Za spomene frankapanskog imena u poveljama iz 1422. i 1423. godine vidi THALLÓCZY-
BARABÁS, 1910 – 13, sv. 1, 191 – 193 (dok. 219), 193 (dok. 220), 193 – 195 (dok. 221) itd. Ipak, ako je
suditi prema jedinoj povelji koju je sam Nikola izdao u tom razdoblju, datiranoj 18. veljače 1424., u kojoj
se pojavljuje bez frankapanskog prezimena, čini se da se usvajanje mita nije dogodilo preko noći; vidi
THALLÓCZY-BARABÁS, 1910–13, sv. 1, 198 – 200 (dok. 225).
22 Za prvu misiju u Veneciju u veljači 1421. vidi LJUBIĆ, 1886, 70 – 71. Podatak o boravku Nikolina posla-
nika u Anconi donosi RAČKI, 1872, 235 – 236. O trgovačkim vezama Senja i Ancone vidi FABIJANEC,

nik pridružio Nikolinu, zajedno su otputovali u Rim da u kneževo ime traže pomoć
pape Martina. Uz papina poslanika, Nikolinu »svečanom poslanstvu« (solemnis
ambassiata) pridružio se zatim i firentinski poslanik, Bonaccorso di Neri Pitti. Svi
su zajedno naposljetku sredinom veljače stigli u Veneciju gdje su jedan za drugim
hvalili hrvatskoga kneza i tražili ukidanje embarga.23 No, iako je naposljetku i ta
detaljno pripremljena misija uspjela osigurati tek još jedno ublažavanje embar-
ga, čini se da su upravo intenzivni kontakti Nikolina neimenovanoga poslanika s
nizom prekaljenih diplomata u Anconi, Rimu, Firenci i Veneciji odigrali ključnu
ulogu u usvajanju frankapanskog mita. Do prvoga posvjedočenog spomena imena
»de Frangiapanibus« dolazi, naime, tek nekoliko mjeseci nakon što se Nikolin
poslanik vratio iz Italije.
Kada govorimo o sadržaju frankapanskog mita, izuzetno je važno razlučiti
izvornu tradiciju od genealoških veza koje je sredinom 16. stoljeća ustanovio au-
gustinski povjesničar Onofrio Panvinio u svojoj povijesti roda, O rodu Frangipane
(De gente Frangipania).24 U nastojanju da oplemeni povijest suvremenih rimskih
Frangipana, na čiji se poticaj i uhvatio pisanja djela, Panvinio je stvorio gene-
aloško stablo koje je vezalo ne samo Frangipane i Frankapane nego i mletačku
obitelj Michieli, povezujući ih sve zajedno s antičkom rimskom obitelji Anicii.
Dok Panviniove elaborirane genealoške veze zavređuju posebnu studiju, ovdje će
biti dovoljno upozoriti da se ni Vinciguerra ni ikoji poslanik u službi obitelji prije
Panvinia ne poziva na vezu između Frankapana i mletačkih Michielija — što bi
im sigurno u brojnim trenucima bilo od koristi — pa čak ni eksplicitno na vezu s
Anicijima. K tomu, ni jedan poslanik u službi knezova Krčkih u razdoblju kojim
se bavi ova studija ne koristi mit da bi utvrdio vezu Frankapana s drugim slavnim
ličnostima koje su bile vezane uz Frangipane, poput Dantea Alighierija.25 Na kraju
krajeva, usvajanje frankapanskog mita nije trebalo učvrstiti ni vezu sa suvreme-
nim Frangipanima. Znakovito je, naime, da Vinciguerra — a vjerojatno ni bula
pape Martina — ne spominje da su suvremeni potomci rimskih Frangipana igrali
ikakvu ulogu u cijeloj priči, kao i da danas nemamo čak ni jedan poznati spomen
2007, 106 – 108.

23 Za upute firentinskom poslaniku vidi Archivio di Stato di Firenze, Signori, Legazioni e commissarie, sv.
6, ff. 136v – 137r (31. siječnja 1422.). Za pregovore u Veneciji vidi Archivio di Stato di Venezia, Senato
Secreti, reg. 8, ff. 41r–42v (12. – 17. veljače 1422.), gdje se uz papinog i firentinskog poslanika spominju
ambassiatores, odnosno solemnis ambassiata magnifici comitis Segne. (Zapisi o ovim pregovorima pro-
maknuli su Šimi Ljubiću prilikom pripremanja osmog sveska Listina.) Ankonski se poslanik u Veneciji ne
spominje kao takav, nego je posrijedi upravo jedan od poslanikȃ kneza Nikole.
24 V. KLAIĆ, 1901, 20 – 21; BENE, 2012, 286 – 289. Panviniovo djelo i dalje je dostupno isključivo u ruko-
pisu; vidi MS Biblioteca Apostolica Vaticana, Barb. lat. 2481.
25 Danteovo porijeklo od rimskih Frangipana istaknuo je Giovanni Boccaccio; vidi BENE, 2012, 287.
10

veza između Frangipana i Frankapana u 15. i početkom 16. stoljeća. Frangipani

su nakon vrhunca moći u 12. stoljeću, još početkom 14. spali na margine lokalne
politike i ne susrećemo ni jednog pripadnika roda među brojnim familijarima i su-
radnicima pape Martina V., koji je znakovito potjecao od rimskih Colonna.26 Dvije
veze koje ističe Vinciguerra, a koje je nesumnjivo preuzeo iz izgubljene bule pape
Martina, jedine su veze na koje su se pozivali poslanici u službi roda u 15. i ranom
16. stoljeću te predstavljaju samu srž frankapanskoga mita. To je veza sa »starom
rimskom krvi« (de antiquo sangue romano), koja je rodu davala antički »pedigre«,
i veza sa sv. Grgurom Velikim (de parentato de s. Gregorio), jednim od četiriju
velikih latinskih otaca, koja im je davala svetost.
Problem tumačenja frankapanskog mita kao obične »humanističke mode« jest
u tome što zanemaruje njegovu poruku i publiku. S obzirom na Nikolina brojna
djela javne pobožnosti — njegove bogate donacije hrvatskim crkvama i samosta-
nima te hodočašća u Jeruzalem i Rim — nije teško zamisliti da je izuzetno vred-
novao vjerski prestiž koji mu je donijela veza sa sv. Grgurom, na koju se mogao
pozivati kako u Hrvatskoj, tako i diljem kršćanskoga svijeta.27 No, za razliku od
šubićevskog pozivanja na kralja Zvonimira koje je trebalo legitimirati njihov goto-
vo kraljevski status u očima hrvatskoga plemstva, porijeklo od »stare rimske krvi«
Krčke je u Hrvatskoj barem na prvi pogled predstavljalo kao strance. To njima
sigurno nije bio cilj. Nikola je bio veliki zaštitnik hrvatske glagoljaške kulture, a
upravo je 1420-ih nastojao steći bansku čast i vlast nad središnjim i južnim hrvat-
skim županijama, gdje je lokalno plemstvo — kako svjedoči njihovo osnivanje
»bratstva Hrvata« (fraternitas Croatorum) 1430. u Kninu — i dalje čvrsto držalo
do svojih povijesnih prava i mitova vezanih uz kralja Zvonimira i hrvatsku kru-
nu.28 Stoga, iako frankapanski mit sigurno nije bio usvojen s ciljem legitimacije
obitelji u samoj Hrvatskoj, može se pretpostaviti da se na lokalnoj razini ispreplitao
s hrvatskim povijesnim tradicijama tako što se dolazak obitelji iz Rima smještao u
maglovita stoljeća neovisnoga Hrvatskog Kraljevstva. Takvim se konstrukcijama
u lokalnoj politici mogao poslužiti ne samo ban Nikola nego i njegov najstariji sin,
Ivan VI. (Anž) Frankapan, u trenutku kada se, preuzevši posjede svoga tasta Ivana
26 Za povijest Frangipana vidi FEDELE, 1937; THUMSER, 1991; i REINHARDT, 1992, 277 – 286. O lokal-
noj bazi moći i familijarima pape Martina vidi REHBERG, 1992.
27 Kneza Nikolu je kao velikog patrona crkava i samostana slavio i Šimun Kožičić Benja, o čemu će više riječi
biti dalje u tekstu.
28 Bratstvo je bilo organizirano protiv kraljevskih Vlaha i svih osoba koje bi nastojale pogaziti hrvatska pra-
va; vidi ANČIĆ, 1996, 71 – 72; KARBIĆ, 1999, 110 – 111; i MAJNARIĆ, 2017, 120 – 122. Za povijesne
tradicije kakve su se njegovale u središnjim i južnim hrvatskim županijama, posebice u Ličkoj, vidi MAJ-
NARIĆ, 2017, 101 – 123.
11

Nelipčića, oglušio o nalog kralja Žigmunda da ih preda kruni i možda namjeravao

proglasiti hrvatsko-dalmatinskim kraljem.29
Premda je, dakle, mit sigurno mogao biti prilagođen u svrhu legitimacije na
lokalnoj razini, razloge njegova usvajanja treba ipak tražiti u međunarodnom ob-
zoru politike Krčkih. S jedne strane, ako uzmemo u obzir da su još kroničari cara
Karla IV. promovirali ideju o rimsko-trojanskom porijeklu Luksemburgovaca,30
usvajanje frankapanskoga mita možemo tumačiti kao povijesnu legitimaciju ula-
ska Krčkih u krug obitelji bliskih Karlovu sinu, kralju i caru Žigmundu. Budući
da su Luksemburgovci vukli porijeklo preko Karla Velikoga i rimskih Julijevaca
sve do Trojanca Eneje, Krčki su se, ističući zajedničke rimske korijene koji su ih
vezali sa Žigmundom, možda nastojali prikazati dostojnima njegove naklonosti, a
time i hrvatskog banata, svoga glavnog cilja početkom 1420-ih. Kao svaki mit o
porijeklu, i frankapanski bi tako željeni politički poredak predstavljao jednostavno
kao povratak na izvorni, prirodni poredak svijeta.
S druge strane, kada uzmemo u obzir da rimski mit o porijeklu nisu razvili ni
Celjski ni Gorjanski, usvajanje frankapanskoga mita moramo tumačiti i u kon-
tekstu dubljih veza Krčkih s talijanskim poluotokom. U vrijeme nagle difuzije
humanizma i njegova prodiranja u razne društvene i diplomatske rituale sjeverne
Italije, mit o rimskom porijeklu bio je moćno sredstvo legitimacije na koji su se
poslanici u službi Krčkih mogli pozivati kada su god zastupali interese svojih gos-
podara s druge strane Jadrana. Na važnost talijanske političke scene za usvajanje
frankapanskoga mita upućuje, na kraju krajeva, i činjenica da je on i usvojen kao
posljedica velike talijanske misije poslanika 1422. i da će upravo talijanski gradovi
i dvorovi biti glavnom pozornicom na kojoj će ga u sljedećih stotinu godina posla-
nici Krčkih i zazivati.
Stoga, iako je možda već 1422. važnu ulogu u cijeloj priči igrao Martin V.,
koji je i kao papa i kao pripadnik rimskoga roda Colonna imao dovoljno autoriteta
da utvrdi porijeklo Krčkih od rimskih Frangipana, ne čini se presmjelim pretpo-
staviti da je začetnik ideje o usvajanju mita o rimskom porijeklu bio upravo jedan
od Nikolinih talijanskih familijara koji su često bili slani kao poslanici na misije
u Italiju. Domišljanje frankapanskom mitu zahtijevalo je ne toliko istančanu hu-
manističku učenost, koliko elementarno poznavanje povijesti i osjećaj za važnost
antike u talijanskoj diplomaciji. Takvo su znanje nesumnjivo posjedovali ljudi kao
29 O toj epizodi vidi ANČIĆ, 2015, 67 – 69, iako, autor upozorava, riječ je o optužbi kralja Žigmunda koju tre-
ba uzeti sa zrnom soli. Razni privilegiji koje je Anž izdao tijekom 1436. jasno pokazuju kako je, očekujući
napad Matka Talovca, nastojao osigurati podršku svojih podanika; vidi ISAILOVIĆ, 2011.
30 O mitu porijekla Luksemburgovaca vidi BLÁHOVÁ, 2014.
12

Arrigo iz Bologne, koji je 1430. u Anconi pripremao teren za Nikolino hodočašće

u Rim, Zaccaria della Spigna, koji je 1424. služio kao poslanik u Veneciji, te, na-
žalost neimenovani, poslanik koji je 1421. – 22. putovao u Anconu, Rim, Firencu i
Veneciju, i koji je, vjerojatno uz pridruženoga ankonskog poslanika, igrao ključnu
ulogu u cijeloj priči.31
Na kraju, ono što razlikuje Krčke od Sigismonda Malateste i niza drugih veli-
kaša čije su genealoške veze slavili intelektualci u njihovim pratnjama, jest to da
su Krčki usvojili ime roda od kojeg su počeli isticati svoje porijeklo. Frankapanski
mit, dakle, Krčkima nije postao samo sredstvom u službi dinastičke diplomaci-
je — što je, kako će pokazati ostatak ovog priloga, doista bio važan aspekt mita
— nego integralni dio rodovskoga identiteta. Nakon povratka neimenovanoga po-
slanika iz talijanske misije 1422. godine, Krčki su se polako počeli kititi imenom
»de Frang(i)apanibus«/»(de) Frankapan«, a papinim dopuštenjem 1430. i koristiti
grb rimskih Frangipana i stavljati ga — ponekad u paru sa starim obiteljskim gr-
bom — na kaštele i crkve pod svojom vlašću. Štoviše, kako je pokazao Predrag
Marković, jedan od najranijih prikaza novoga grba bio je upravo Nikolin luksuzni
sarkofag, koji je, čini se, bio proizveden u Veneciji u radionici obitelji Bon i po-
ložen u obiteljsku grobnicu koja se nalazila u staroj crkvi sv. Franje izvan zidina
grada Senja.32 Danas sačuvani ostaci mramornih reljefa koji su nekada bili dijelom
tog sarkofaga predstavljaju, kako zaključuje Marković, »sam vrh umjetničkih do-
sega u nadgrobnoj plastici humanističkog doba na ovim prostorima.«33 No, Niko-
lin sarkofag i usvajanje frankapanskoga mita tek su najavljivali sustavnu kulturnu
politiku kakvu je tijekom sljedećih desetljeća provodio najistaknutiji od njegovih
sinova, Stjepan II. Modruški.
Sjaj renesansnoga princa:

Frankapanski mit u službi Stjepana II. Frankapana
Modruškog
Od devetorice, odnosno osmorice sinova kneza Nikole koji su naslijedili, kasnije

i podijelili obiteljski patrimonij, Stjepan II. odigrao je najvažniju ulogu na među-
narodnoj pozornici. Nakon očeve smrti obnašao je bansku čast — isprva s bratom
31 Za Zaccariu della Spigna vidi LJUBIĆ, 1886, 122 – 123.

32 MARKOVIĆ, 2006.
33 MARKOVIĆ, 2006, 22.
13

Anžom, kasnije sam — a u podjeli patrimonija stekao je najvažniji dio obiteljskih

posjeda: Modruš i posjede uz dolinu Dobre sve do Dubovca, a time i kontrolu nad
glavnim putem od Senja do Zagreba.34 Pola stoljeća, od 1432. sve do 1481., Stjepan
je često nastupao kao starješina roda, a zahvaljući intenzivnim političkim vezama
s talijanskim dvorovima, bliskim kontaktima s istaknutim talijanskim i hrvatskim
humanistima, te velikoj graditeljskoj aktivnosti u Modrušu i Oštarijama, danas je
najbliže onome što bismo mogli nazvati hrvatskom inačicom renesansnoga princa.
Prve je kontakte s talijanskom kulturno-političkom scenom ostvario još 1432. i
1433., prateći kralja i cara Žigmunda Luksemburškog na njegovu putovanju kroz
Milano, Sienu i Rim, gdje se potonji naposljetku okrunio carskom krunom. Godine
1446., usprkos protivljenju Venecije, oženio je Isottu, sestru ferarskoga markiza
Leonella d’Estea, i tako ušao u sustav savezništva Alfonza, izuzetno ambiciozno-
ga aragonskog i napuljskog kralja koji je nastojao suzbiti mletačku dominaciju na
Jadranu i postati ugarsko-hrvatskim kraljem.35 Ne samo da je brak s Isottom d’Este
Stjepana čvrsto vezao uz politička i kulturna događanja na talijanskome poluoto-
ku, nego ga je i prometnuo u glavnog posrednika između ugarskog i talijanskih
dvorova. U razdoblju između 1446. i 1463. više je puta služio kao ugarski poslanik
u Italiji, prvo u službi gubernatora kraljevstva Ivana Hunjadija, a zatim i njegova
sina, kralja Matije. Sljedeće će stranice pokazati da je frankapanski mit igrao važ-
nu ulogu u svim prilikama kad je knez Modruški dolazio u Italiju. Naime, iako za-
sad nije identificiran ni jedan sačuvani govor održan u Stjepanovo ime, razni drugi
literarni izvori omogućavaju nam rekonstrukciju nekoliko epizoda u kojima su se
istaknuti intelektualci pozivali na frankapanski mit s ciljem legitimiranja njegovih
političkih planova.
Prva epizoda, koja dosad nije našla spomena u hrvatskoj historiografiji, odi-
grala se u Rimu u ljeto 1433. godine, kada je nakon krunidbe carskom krunom
Žigmund primio kneza Stjepana i brata mu Bartola.36 Tom je prilikom u pratnji
dvojice Frankapana pred cara stigao i nesumnjivo najpoznatiji Ankonac svoga
doba, trgovac i humanist Ciriaco de’ Pizzicolli, u našoj historiografiji poznatiji
34 O Stjepanu Frankapanu vidi V. KLAIĆ, 1901, 219 – 296 passim; GRGIN, 81 – 87; STRČIĆ, 1998c.
35 O Alfonzovoj istočnoj politici vidi MARINESCU, 1994, uz analizu njegovih pretenzija na ugarsku krunu na
str. 143 – 152.
36 Za detaljnu rekonstrukciju Žigmundove krundibe vidi KOVÁCS, 2009. Car i njegova pratnja boravili su
u Rimu od 21. svibnja do 12. kolovoza, dok se sama krunidba održala 31. svibnja. Sam Žigmund u povelji
Stjepanu izdanoj u Baselu 16. siječnja ističe da je Stjepan bio in nostris obsequiis proxime preterito et pre-
senti annis in Lombardie, Tuscie, Italieque ac in urbe romana, tandemque in hiis Alemanie partibus unacum
nostra celsitudine cum decenti et notabili sui et suorum status apparatu; vidi THALLÓCZY-BARABÁS,
1910–13, sv. 1, 247 – 249 (doc. 261).
14

kao Cirijak iz Ancone. Za ovaj susret znamo upravo zahvaljujući Cirijaku koji ga
je opisao u svojim izgubljenim Komentarima, koje je pak djelomično sačuvao nje-
gov sugrađanin, prijatelj i biograf, Francesco Scalamonti u svom Životu Cirijaka
iz Ankone.37 Iako je opisujući taj susret Scalamonti stavio naglasak na Cirijakov
odnos sa Žigmundom, ključni element za razumijevanje cijeloga pasusa jest to
da je Ankonac u carevo prisustvo stigao u pratnji dvojice Frankapana. Cirijak je,
naime, možda bio najslavniji, no kao što smo vidjeli, ipak tek jedan u nizu Tali-
jana laika koji su stupali u službu Frankapana da odgovore zahtjevima talijanskih
diplomatskih rituala. Sam je Cirijak već imao diplomatskog iskustva, a poznat je
bio po tome što se u svojim misijama uvelike oslanjao na humanistički diskurs.
Tako je, na primjer, godinu dana ranije u Sieni, kao poslanik ankonske komune,
dao Žigmundu zlatnik rimskoga cara Trajana, potičući ga da se ugleda na Trajanov
zaštitnički odnos prema njegovoj Anconi.38 Slična se scena, čini se, odigrala i u
Rimu. Nakon što je stigao pred Žigmunda u pratnji dvojice Frankapana, Cirijak je
cara pozvao da upre svoj pogled na antičke ruševine koje su se nalazile razasute po
čitavomu gradu i pritom se potužio na barbarski način na koji se suvremeni rimski
puk prema njima odnosi.39 S obzirom na istaknutu ulogu koju je antika igrala u tom
razgovoru, značajno je da u svojim uspomenama, a čini se i tijekom samoga raz-
govora s carem, Cirijak nije hrvatske velikaše nazvao »Frang(i)apanes«, kako su
se sami identificirali, nego »Phrygipenates«.40 Naime, skovavši ovo ime od riječi
»Phrygia« (Frigija) i »penates« (Penati, rimski kućni bogovi, ovdje metonimijski u
značenju »doma«), Cirijak je antičko porijeklo roda takoreći hiperantikizirao, pre-
tvarajući, na osnovi srednjovjekovne identifikacije Frigijci = Trojanci, Frankapane
iz antičke rimske obitelji u dio izvorne grupe naseljenika koji su s Enejom stigli
iz Troje.41 Ako ovdje uzmemo u obzir tradiciju o trojanskom obiteljskom porije-
37 CYRIAC OF ANCONA, 2015. Scalamonti je temeljio svoju biografiju na Cirijakovim vlastitim Komenta-
rima do te mjere da je velike dijelove jednostavno prepisao u svoje djelo; vidi str. x–xi.
38 CYRIAC OF ANCONA, 2015, 90 – 91: a quo (sc. Caesare) perhumane susceptus, multa et praedigna sibi
Kiriacus de rebus gestis maiestati, honori dignitatique suae congruentibus et dignis in barbaros expediti-
onibus applicavit. Et sibi utique peregregium munus dederat aureum Traiani Caesaris numisma, ut optumi
principis imitandi exemplar haberet, et Anconem potissime patriam eodem ab principe exornatam memoria
quandoque recenseret.
39 CYRIAC OF ANCONA, 2015, 92 – 93. Engleski prijevod ovoga pasusa govori da su Žigmund i Cirijak
obišli grad, no takvo što ne proizlazi nužno iz izvornoga latinskog teksta.
40 CYRIAC OF ANCONA, 2015, 90 – 91: Et cum postea inde ad urbem ab Eugenio maximo pontifice aureo
diademate insignitus maximis intentus negociis versaretur, et ex Liburnia illustres comites Stephanus Bar-
tholusque Phrygipenates, Seniae civitatis principes, Romam ad eundem Sigismundum visendum venissent,
cum his Kiriacus ad eum se iterum contulit.
41 O srednjovjekovnom izjednačavanju Frigijaca i Trojanaca vidi COUMERT, 2007, 305 – 306.
15

klu Lukemburgovaca i činjenicu da se razgovaralo u okruženju antičkih ruševina,

Cirijak je Frankapane predstavio ne samo kao rimske sudruge, nego kao najo-
danije plemiće Luksemburgovaca, dionike njihove trojanske tradicije. Gledano u
tom diplomatskom kontekstu, i Cirijakovo, danas slavno, plakanje nad odnosom
Rimljana prema prežitcima plemenite antičke baštine možda možemo tumačiti i
kao poziv caru da čuva Frankapane kao prežitke plemenite antičke krvi. Ovdje
vrijedi istaknuti da za razliku od, primjerice, svoga kasnijeg rivala Matka Talov-
ca, Stjepan nije bio među odabranom nekolicinom koja je svjedočila samom činu
krunidbe u bazilici sv. Petra, a ni inače nije bio dijelom užeg Žigmundova kruga.42
Oslanjanjem na Cirijakove usluge i evociranjem frankapanskog mita, Stjepan je
htio najbolje iskoristiti tu svečanu priliku da poboljša položaj svoga roda na dvoru
kralja čija je obitelj također njegovala mit o antičkom porijeklu. Iako je Stjepan
zajedno s bratom Anžom još nekoliko godina nastavio uživati bansku čast, prije
svega zahvaljujući snazi i koheziji roda, njegov nastup pred carem pokazao je taj
istančani osjećaj za diplomaciju koji će mu i kasnije, nakon podjele obiteljskog
patrimonija, omogućiti da donekle održi svoj ugled na jadranskoj političkoj sceni.
Dok na osnovi Scalamontijeva Života Cirijaka iz Ankone možemo čak i rekon-
struirati Cirijakov nastup u službi obitelji, o tome kako se slavilo porijeklo obitelji
u proljeće i ljeto 1446. godine u Ferrari, gdje je Stjepan Frankapan stigao radi
sklapanja braka s Isottom d’Este, sestrom ferarskoga markiza Leonella d’Este, mo-
žemo samo nagađati.43 Ferrara je, naime, zahvaljući školi slavnoga učitelja Guari-
na Guarinija iz Verone postala ne samo jednim od glavnih humanističkih centara
Italije, nego je dvor Esteovih bio mjestom gdje su epitalamiji, klasicistički svad-
beni govori, postali obvezatnim dijelom svadbenih svečanosti.44 Među dvadeset i
jednim dosad identificiranim svadbenim govorom Guarina nalazimo tako govore
koje je održao na svadbama Isottine sestre Lucie i brata Leonella, ali i govor koji je
42 Za popis ljudi koji su prisustvovali samoj krunidbi vidi KOVÁCS, 2009, 109. Jak utisak na modruškoga
Frankapana u Sieni i Rimu 1432. i 1433. godine ostavio je, čini se, i franjevački propovjednik fra Bernar-
dino Sijenski, koji je, kao i Stjepan, u to vrijeme bio u carevoj pratnji, a čije je ime Stjepan kasnije dao
jedinome sinu i nasljedniku.
43 Prema anonimnom ferarskom kroničaru Stjepan je na dvor Esteovih stigao 22. travnja, a napustio ga je
zajedno sa suprugom nakon punih pet mjeseci, 26. rujna. Vidi PARDI, 1928 – 33, 29: MCCCCLXVI, a dì
xxii de Aprile, de vegneri. Lo illustre conte Stephano da Segna arrivò in Ferrara et la domenica proxima
sequente, che fu xxiv del dicto mese, sposò la illustre madona Isota da Este, sorella del prefacto marchexe
messer Leonello da Este. PARDI, 1928–33, 30: Eodem millesimo, a dì xxvi de Setembre, el conte Stephano
da Segna se partite ‘da Ferrara et andosene a casa con lui conduse madona Isota sua consorte.
44 O Guarinu vidi PISTILLI, 2003, uz detaljnu bibliografiju. O njegovoj ulozi u popularizaciji svadbenih go-
vora vidi D’ELIA, 2004, 40 – 42. Epitalamij je u antici izvorno označavao svadbenu pjesmu, no humanisti
su tim terminom nazivali i svadbene govore.
16

1444. održao prilikom sklapanja prvoga braka same Isotte s urbinskim vojvodom
Oddantonijem da Montefeltrom, koji je završio njegovom tragičnom smrću svega
nekoliko mjeseci kasnije. Je li Guarino sam održao svadbeni govor na svadbi Isotte
i Stjepana Frankapana ili pak netko od njegovih studenata, danas ne možemo reći
sa sigurnošću. No, sigurno je da je u skladu s ritualima ferarskoga dvora takav
govor bio održan. K tomu, ono što je za naša razmatranja posebno bitno naglasiti
jest da je isticanje genealoških veza i, ako je bilo moguće, antičkoga »pedigrea«
mladenaca, bilo općim mjestom ovoga žanra. Stoga se opravdano može pretpo-
staviti da je prilikom svadbenih svečanosti 1446. ili sam Guarino ili neki njegov
student istaknuo i rimsko porijeklo Stjepanove obitelji, a time i »stare veze« koje
su Frankapane vezale uz obitelj Este.45 Je li se doista govornik pozvao na franka-
panski mit i je li se pritom upustio u neku posebnu interpretaciju, možemo samo
nagađati, no s obzirom na izuzetno velik broj sačuvanih, ali neanaliziranih anoni-
mnih svadbenih govora, nije isključeno da ćemo to jednog dana i saznati.46 Ov-
dje vrijedi spomenuti da humanistički govori nisu bili jedini kojima su se slavile
veze Frankapana i Esteovih. Bogato ukrašena kolijevka koju je, kako saznajemo
iz ferarskih dokumentarnih izvora, Isottin drugi brat i Leonellov nasljednik, Borso
d’Este iz Ferrare poslao 1453. u Modruš nakon rođenja Stjepanova i Isottina sina
Bernardina, vjerojatno je uključivala i grbove obje obitelji.47
Naposljetku, frankapanski je mit igrao važnu ulogu i u jednoj od najslavnijih
diplomatskih epizoda u kojima je Stjepan sudjelovao: na saboru u Mantovi, koji je
1459. papa Pio II. sazvao s ciljem organiziranja velikoga križarskog pohoda protiv
Turaka.48 Stjepana je, kao dugogodišnjeg saveznika Hunjadijevaca povezanog s
talijanskim dvorovima, novoizabrani ugarsko-hrvatski kralj Matija imenovao vo-
đom kraljevskoga poslanstva na saboru. Pritom su se u pratnji nalazili i njegovi
bliski suradnici, krbavsko-modruški biskup Franjo Modrušanin, koji je i sam bio
članom poslanstva, te vjerojatno i senjski biskup Nikola Kotoranin.49 Međutim,
iako su u Mantovu stigli po kraljevu nalogu, Stjepan i njegovi biskupi iskoristili
45 O važnosti genealogija u svadbenim govorima vidi D’ELIA, 2004, 65 – 72. Ferarski su govornici slavili
trojansko porijeklo obitelji Este.
46 Za popis dosad identificiranih svadbenih govora razasutih diljem talijanskih rukopisnih knjižnica i šire, vidi
D’ELIA, 2004, 139 – 179.
47 TUOHY, 1996, 233.
48 Za sabor u Mantovi vidi RUSSELL, 1992, 51 – 93; i HOUSLEY, 2012, 74 – 78.
49 Pored kneza Stjepana i biskupa Franje, kraljevski su poslanici bili ostrogonski lektor Simone iz Trevisa i
čanadski biskup Albert Hángacsi. Iako Nikola sigurno nije bio službeni član ugarskog poslanstva, vjerojatno
je pratio Stjepana kao dio njegove velike svite. Trenutačno završavam knjigu o Nikolinu životu; u međuvre-
menu vidi KURELAC, 1988; i MERCATI, 1937.
17

su bilateralne pregovore s papom ne samo da kritiziraju cara Fridriha III., koji je u

to vrijeme s Matijom vodio rat za ugarsku krunu, nego i da ostvare Frankapanove
dinastičke ambicije.50 Naime, kako je zaključio još Mile Bogović, upravo su za-
hvaljujući privatnim pregovorima, knez Stjepan i njegovi biskupi uspjeli uvjeriti
papu Pija da premjesti sjedište Krbavske biskupije iz Udbine, grada smještenoga
na području pod vlašću Kurjakovića, knezova Krbavskih, u Stjepanov Modruš. U
papinskoj buli od 4. lipnja 1460., Pio je opravdao svoju odluku pozivajući se kako
na činjenicu da je Modruš u to vrijeme bio daleko bogatiji i napučeniji grad, tako
i na Stjepanovo obećanje da će osnovati kaptol i financirati izgradnju katedralne
crkve.51 Međutim, uspomene na sabor u Mantovi koje je Pio zabilježio u trećoj
knjizi svojih Komentara bacaju dodatno svjetlo na cijelu priču. Naime, u kratkom
pasusu gdje se referira na svoje pregovore s Matijinim poslanicima, papa ih navo-
di imenom, pri čemu Stjepana predstavlja kao »hrvatskog kneza iz rimskog roda
Frangipane (koji je nekoć dao sv. Grgura, slavu i uzor svih papa).«52 Dok je Pio
ovu primjedbu možda i unio u tekst Komentara kao kuriozitet, ona nesumnjivo ot-
kriva njegovo poznavanje frankapanskog mita, što je očito bilo posljedicom razgo-
vora koje je vodio s knezom Stjepanom i njegovim biskupima. Iako je Pio sigurno
preselio sjedište Krbavske biskupije u Modruš iz razloga koje je naveo u buli, čini
se da su Stjepan i njegovi biskupi svoja nastojanja da prekroje lokalnu crkvenu
geografiju nauštrb svojih južnih rivala nastojali potkrijepiti između ostaloga i po-
zivanjem na obiteljsku vezu sa sv. Grgurom Velikim. Iz njihove perspektive, aura
svetosti koju je veza s jednim od četiriju glavnih latinskih otaca pružala Stjepanu i
njegovoj obitelji činila je njegov Modruš prirodnim mjestom za sjedište biskupa.
Modruški je Frankapan svoje obećanje da će u gradu izgraditi dostojnu kate-
dralu i održao. Odmah po povratku u Hrvatsku Stjepan je na temeljima župne crkve
sv. Marka počeo graditi novu katedralnu crkvu sv. Marije, i to, prema izvještajima
suvremenika, »u prilično veličanstvenom i skupom stilu«. Ako je suditi prema
činjenici da se uz crkvu nalazio i samostojeći zvonik, što je ustvari jedini poznati
primjer takvoga zvonika u kontinentalnoj Hrvatskoj, arhitektonsko rješenje nove,
nikad dovršene katedrale bilo je u skladu sa Stjepanovim kulturnim programom.53
50 O Pijevim uspomenama na pregovore s ugarskim poslanstvom vidi PIUS II, 138 – 141 (3.33).
51 BOGOVIĆ, 1988, 64 – 69.
52 PIUS II, 26 – 27 (3.6): Stephanus Croatiae comes, ab origine Romanus Frangepania gente, quae sanctissi-
mum olim pontificem Gregorium produxit, praesulum decus ac normam.
53 HORVAT, 2003, 89 – 108. Citat dolazi iz povlastice dobivanja oprosta koju je 16. lipnja 1463., u jeku
osmanske invazije Bosne, papa Pio podijelio za one koji pomognu dovršenje katedrale, čime se vjerojatno
htjelo knezu Stjepanu osigurati što više novca za ratne potrebe; vidi MERCATI, 1937, 218 – 219: Cum
itaque, sicut accepimus, ecclesia Modrusiensis (…) de novo adeo magnifice opereque sumptuoso reedificari
18

No, padom Bosne 1463. i početkom osmanskih pustošenja 1468., bio je to tek
labuđi pjev modruškoga renesansog princa.
Gledane u cjelini, tri analizirane epizode otkrivaju kako polivalentnost fran-
kapanskoga mita i njegovu prilagodljivost različitim diplomatskim situacijama i
potrebama, tako i intenzivne kontakte koje je knez Stjepan uživao s raznim ta-
lijanskim humanistima. Veza s Guarinom i njegovom školom možda i jest bila
kratkoročna, no s Cirijakom je bila već druga priča. Cirijak je, naime, posjetio
Senj još 1415. godine kao mladić, a da njegov dolazak pred Žigmunda u pratnji
Frankapana nije bio izolirani slučaj svjedoče ne samo dugotrajne političke veze iz-
među Ancone i Frankapana, nego i činjenica da je 1447. Stjepana u misiji na dvor
napuljskoga kralja Alfonza, pored biskupa Franje Modrušanina, pratio nitko drugi
do li Francesco Scalamonti, Cirijakov učeni prijatelj koji se tada izričito navodi
kao Stjepanov familijar.54 S druge strane, kako svjedoči epizoda u Mantovi, i učeni
su hrvatski biskupi, usko vezani uz Stjepana, mogli odgovoriti zahtjevima talijan-
skih diplomatskih rituala. Dok o učenosti biskupa Franje Modrušanina, nažalost,
možemo samo nagađati, Nikola Kotoranin, danas poznatiji kao Nikola Modruški,
bio je učenikom slavnoga Pavla iz Pergole, koji je 1462. iz Modruša papi Piju po-
slao svoje prvo autorsko djelo, Dijalog o sreći smrtnika (Dialogus de mortalium
foelicitate).55 Stjepanovi su dugotrajni kontakti s intelektualcima, kako talijanskim
laicima tako i domaćim prelatima, bili izuzetno važan faktor u održavanju njegova
ugleda na međunarodnoj pozornici. Upravo je zahvaljući takvoj politici, usprkos
svađama s braćom, osmanlijskim provalama i pritisku ugarskoga dvora, uspio za-
držati barem dio negdašnjega značaja i osigurati 1476. brak sina Bernardina s Lu-
isom Marzano d’Aragona, nećakinjom napuljskoga kralja Ferrantea, i sestričnom
ugarske kraljice Beatrice.
Iako su vjerojatno svi članovi roda njegovali tradiciju o rimskome porijeklu
obitelji, Stjepan je kao najistaknutiji među braćom dolazio u diplomatske situacije
u kojima je takav mit bio korisnim kapitalom u ostvarivanju političkih ciljeva. Po-
inchoata existat (…). Toranj sv. Luke koji se nalazi uz ostatke franjevačke crkve sv. Marije u Jajcu jedini je
drugi poznati primjer kampanila u širem zaleđu Dalmacije, a znakovito je da je građen gotovo u isto vri-
jeme.
54 THALLÓCZY-BARABÁS, 1910 – 13, sv. 1, 354 – 356 (dok. 345). O Cirijakovu posjetu Senju i Scala-
montijevu životu vidi CYRIAC OF ANCONA, 2015, 26 – 27, odnosno VIII–IX. Sudeći prema pismu
talijanskog humanista Francesca Filelfa, koji se u rujnu 1452. tuži Scalamontiju što mu nije vratio primjerak
njegova djela O progonstvu (De exilio) nakon što se vratio iz »Dalmacije« (u antičkom značenju pojma),
Scalamonti je čini se i kasnijih godina održavao veze s knezom Stjepanom; vidi FILELFO, 2016, 516 (PhE
10.23).
55 O Dijalogu o sreći smrtnika i odnosu biskupa Nikole Kotoranina i Stjepana Frankapana vidi ŠPOLJARIĆ,
2015, osobito str. 4 – 6 i 10 (bilj. 19).
19

red Stjepana, jedini član roda koji je imao čvršće veze s Italijom bio je najmlađi od
Nikolinih sinova, Ivan VII., koji je nakon podjele obiteljskoga patrimonija stekao
kontrolu nad otokom Krkom i 1452. godine stavio se pod zaštitu Venecije oženivši
pritom Elisabettu, kćer mletačkoga patricija Paola Morosinija.56 Međutim, česti-
tarski govor njegova neimenovanog poslanika održan 1462. pred duždom Cristo-
forom Morom — inače najstariji sačuvani humanistički govor u ime hrvatskoga
velikaša, dosad potpuno nepoznat u hrvatskoj historiografiji — uopće ne zaziva
antičko porijeklo obitelji, kamo li da se poziva na vezu između hrvatskih Franka-
pana i mletačke obitelji Michieli koju će tek kasnije ustanoviti Panvinio.57 S druge
strane, to ne znači da frankapanski mit nije igrao nikakvu ulogu u Ivanovu odnosu
s Venecijom. Samim time što je frankapanski mit vlast knezova Krčkih nad Krkom
vezao uz dolazak dvojice braće iz Rima, i to u mitsko vrijeme prije uspostave
mletačke vlasti nad Dalmacijom, izravno je osporavao temeljni postulat mletačke
politike prema Krčkima — da su vlast nad otokom Krkom stekli upravo milošću
Serenissime. Upravo ta činjenica najbolje objašnjava zašto su do 1452. Mlečani
bili jedini koji nikako nisu htjeli prihvatiti mit o rimskom porijeklu roda i zašto je
1481. Antoniu Vinciguerri bilo toliko važno osporiti ga.
Protuturska diplomacija i lokalna rivalstva, dio prvi:

Šimun Kožičić Benja i frankapanski mit u službi
Bernardina Frankapana Modruškog
Nakon pada Bosanskoga Kraljevstva 1463. godine, kao i ostali hrvatski velika-
ši, Frankapani su se našli u nezavidnoj situaciji. Suočeni s upadima osmanlijskih
akindžija iz Bosne, pritiskom ugarskoga dvora, ali i sve jačim međusobnim bor-
bama, značajno su izgubili na moći.58 Međutim, položaj velikaša postao je još
teži dolaskom Jagelovića na ugarsko prijestolje 1490. godine, kada je nemoć dvo-
ra počela voditi njihovoj sve većoj diplomatskoj aktivnosti izvan granica samog
kraljevstva.59 U razdoblju između teškoga hrvatskog poraza na Krbavskom polju
56 O Ivanu VII. Krčkom vidi V. KLAIĆ, 1901, 219 – 296 passim; STRČIĆ, 1998d.
57 Ovaj ću govor prirediti i prevesti u posebnom radu. O dalmatinskim čestitarskim govorima mletačkim duž-
devima i općenito o žanru vidi ŠPOLJARIĆ, 2018.
58 O kompleksnom odnosu kralja Matije prema Stjepanu Frankapanu i ostalim hrvatskim velikašima, te stanju
Kraljevine Hrvatske u vrijeme njegove vladavine, vidi GRGIN, 2002.
59 Iako su potezi kralja Matije suzbili moć hrvatskih velikaša, stvorili su manje-više funkcionirajući obram-
beni sustav kraljevskih tvrđava pod izravnom vlašću banova. Nakon stupanja Vladislava II. na prijestolje,
20

1493. i katastrofalnoga ugarskog poraza na Mohačkom polju 1526., hrvatski veli-

kaši obraćali su se ne toliko svojim kraljevima, od kojih su očekivali malo pomoći
u pograničnim borbama s bosanskim sandžak-begovima, nego papama, duždevi-
ma, carevima i Njemačkom državnom saboru. Neki velikaši, poput Bernardina
Frankapana, njegova sina Krste i rođaka Vuka putovali su osobno na diplomatske
misije i sami držali govore u kojima su tražili vojnu i financijsku pomoć. No, ključ-
nu ulogu u njihovoj diplomaciji imali su hrvatski biskupi i klerici koji su na borbu
hrvatskih velikaša gledali kao na borbu za spas »jazika hrvackoga«. Svjedočanstva
njihovim energičnim pothvatima sačuvani su govori Šimuna Kožičića Benje, bi-
skupa modruškog i Stjepana Posedarskog, kao i brojna pisma i zapisi o poslanstvi-
ma i govorima Jurja Divnića, biskupa ninskog, Vinka Andreisa, biskupa otočkog,
Tome Nigera, biskupa skradinskog, Franje Jožefića, biskupa senjskog i drugih.60
Ta je neovisna diplomatska aktivnost hrvatskih velikaša i prelata naposljetku kul-
minirala kada je nakon ugarskoga poraza na Mohačkom polju 1. siječnja 1527. na
Cetinskom saboru Ferdinand Habsburški izabran za hrvatskoga kralja.
Događaji koji su se odigrali 1516. godine u Rimu najbolje svjedoče o ulozi
koju su mitovi o rimskom porijeklu imali u tom cijelom razdoblju. Te su godine,
naime, zbog očajne situacije u Hrvatskoj, tri hrvatska poslanika redom, jedan za
drugim, putovali u Rim da od medičejskog pape Lava X. osiguraju financijsku i
vojnu pomoć za svoje gospodare. Bili su to: Toma Niger, vikar i poslanik hrvatsko-
dalmatinsko-slavonskog bana Petra Berislavića;61 modruški biskup Šimun Koži-
čić Benja, poslanik kneza Bernardina Frankapana; te Stjepan Posedarski, poslanik
krbavskog kneza Ivana Karlovića. Govori potonje dvojice, koji su odmah bili i
tiskani u Rimu, uvelike se oslanjaju na mitove o rimskom porijeklu i kao takvima
bit će im posvećena zadnja dva dijela ovoga rada.
Oslanjanje Bernardina Frankapana na frankapanski mit bilo je, kao što smo
vidjeli, uhodanom praksom diplomacije modruških Frankapana i posljedicom nji-
hova međunarodnog značaja. Naime, kao i otac mu Stjepan, i Bernardin je gotovo
otkazane su centralizacijske mjere i porezne reforme provedene pod Matijom, što je novom kralju omogu-
ćilo znatno manje novca za financiranje južnoga obrambenog sustava; o tome više u SZAKÁLY, 1982. Za
analizu situacije u Hrvatskoj u doba Jagelovića vidi FRANKAPAN MODRUŠKI, 2010, 17 – 61.
60 Naravno, legija hrvatskih prelata bila je daleko brojnija, a uključivala je Ivana Štafilića, Frana Frankapana
i druge. No, dok su ti poslanici djelovali u službi drugih dvorova, ovdje sam uzeo u obzir samo one prelate
koji su bili vezani isključivo uz hrvatske velikaše i banove. Za kanonsku kolekciju hrvatskih protuturskih
tekstova vidi GLIGO, 1983. Za novo izdanje i prijevod Govora za Hrvatsku Bernardina Frankapana vidi
FRANKAPAN MODRUŠKI, 2010. Za analizu hrvatskih protuturskih govora, vidi RAUKAR, 1997, 476
– 495; HOUSLEY, 2014; JOVANOVIĆ, 2016. O humanističkim protuturskim govorima generalno vidi
HANKINS, 1995; HELMRATH, 2000; BISAHA, 2004; MESERVE, 2008; HOUSLEY, 2012, 135 –173.
61 ŠKUNCA, 2001, 261.
21

pedeset godina, od 1481. do svoje smrti 1529. godine, uživao status najmoćnijega
hrvatskog velikaša, i to usprkos osmanlijskim pustošenjima njegovih posjeda i
razaranju Modruša.62 Iako se padom aragonske dinastije u Napulju 1501. srušila
i talijanska mreža savezništva koju je njegov otac tako brižno održavao, knez se
Bernardin i dalje mogao oslanjati na saveze koje je brakovima svoje osmero djece
osigurao s istaknutim slavonskim, ugarskim i njemačkim rodovima. Opet, kao i u
Stjepanovu slučaju, ključnu ulogu u diplomatskim aktivnostima obitelji imali su
biskupi. Bernardin je tako uživao potporu jedne od najenergičnijih i najučenijih
crkvenih ličnosti u Hrvatskoj, Šimuna Kožičića Benje, koji je nakon pohađanja
humanističke škole i zaređivanja u rodnome Zadru 1509. postao modruškim bisku-
pom.63 Poput Franje Modrušanina i Nikole Kotoranina, Benja je time postao glav-
nim suradnikom i savjetnikom modruškoga Frankapana, često vršeći diplomatske
misije u njegovo ime.
Benja nije 1516. godine prvi puta zastupao Bernardinove interese u Rimu. Još je
ranije, 1512., otišao u Rim u nadi da iskoristi zasjedanje Petoga lateranskog koncila
i moli papu i ostatak kršćanske republike za pomoć u Bernardinovim pograničnim
okršajima s Osmanlijama.64 Nakon višemjesečnoga boravka u Gradu, Benja je na-
pokon krajem travnja 1513., na šestom zasjedanju koncila, dobio priliku držati govor
pred papom Lavom i kardinalima, biskupima i poslanicima raznih kršćanskih drža-
va, nakon čega ga je odmah dao tiskati kod službenoga papinskog tiskara Marcela
Silbera.65 Usprkos kratkim spomenima na težak poraz hrvatske vojske na Krbav-
skom polju i netom počinjene pljačke u okolici Modruša, Zadra i Skradina, te činje-
nici da je Benja tiskanu verziju govora posvetio Bernardinu Frankapanu — kojega
je publici predstavio kao renesansnoga princa »koji uvijek nešto piše ili prevodi, ne
samo u slobodnim trenucima nego usred oružja i usred samih mačeva« — govor je
zadržao širu perspektivu u tradiciji egzemplarnih protuturskih govora pape Pija II.66
Benja je u njemu pozvao na jedinstvenu borbu kršćanske republike protiv Turaka, i
pritom dao puno veći prostor nedavnoj povijesti papinstva, razvoju drugih događaja
u kršćanskome svijetu te osmanlijskim uspjesima u istočnom Mediteranu.
62 O Bernardinu Frankapanu vidi KRUHEK, 2009; STRČIĆ, 1998e.

63 Pregledno o životu Benje vidi ANTOLJAK, 1991.
64 Za Peti lateranski sabor vidi SETTON, 1984, 142 – 171.
65 Govor je tiskan pod jednostavnim imenom Oratio in sexta Lateranensis concilii sessione, V Kalendas Ma-
ias habita MDXIII. Za izdanje govora vidi BEGNIUS, 1991; za prijevod BENJA, 1991. Za Silbera kao
tiskara Benjinih dvaju govora vidi LUČIN, 2002.
66 BEGNIUS, 1991, 211: Nosti vero tu, qui non subsicivis modo temporibus, sed inter arma, inter gladios
ipsos scribis aliquid semper aut transfers, quantum referat, audiatur oratio an legatur, et in cuius aurem
veniat, a quo probetur.
22

Kad se 1516. godine, nakon dramatičnoga pogoršanja situacije u Hrvatskoj,

Benja vratio u Rim i 5. studenoga došao pred papu i kardinale, odlučio se za dru-
gačiji pristup. Ovoga je puta govor, koji je opet dao tiskati kod Marcela Silbera,
objavio pod naslovom Opustošena Hrvatska (De Corvatiae desolatione),67 i u nje-
mu eksplicitno naznačio da će govoriti o stanju »u onom dijelu Ilirika što se danas
zove Hrvatska.«68 No, sam fokus govora bio je još uži. Ne spomenuvši, naime, ni
riječju hrvatsku prošlost, Benja je počeo pričati o Frankapanima:
»Obitelj je Frankapana, ako pogledamo starinu roda, vrlo plemenita, a pre-
gledamo li pak njihova djela u miru i u ratu, uvijek je bila vrlo slavna. Iz nje
su, naime, kao iz nekoga najplodnijeg rasadnika, izišli ljudi vrlo dostojni u
čitavu životu. Koji su se od njih u zavičaju proslavili, svatko može doznati ako
je voljan raspitati se. Od onih pak koji su u želji za putovanjem i radi širenja
rimskog imena otišli iz Italije, potekli su Bernardin, Ivan, Nikola i Mihovil,
najodaniji sinovi Tvoje Svetosti i ove nepovredive Apostolske Stolice.«69
Poput kneza Stjepana i njegovih biskupa u Mantovi, Benja je tako iskoristio
audijenciju kod pape Lava da svrati pozornost na antički »pedigre« hrvatskih Fran-
kapana i posebnu vezu koju su imali s Rimom. No, Benja nije u svoj govor uvukao
sv. Grgura ili neku drugu slavnu ličnost vezanu uz rimske Frangipane. Umjesto
toga, okrenuo se hrvatskim precima Bernardina Frankapana i, oslanjajući se na
dokumente iz obiteljskoga arhiva, počeo nizati njihove zasluge. Bernardinovi su
preci Fridrih i Bartol ponudili utočište ugarskom kralju Beli IV. kada je bježao
od Tatara, da bi ga zatim kasnije opskribili novcem i trupama što su — Benja
naglašava uz pomoć hiperbatona (quo auxilio) — igrali ključnu ulogu u njegovu
oslobađanju kraljevstva.70 Bernardinov je pradjed Ivan posudio ogromnu svotu od
42 000 dukata kralju i caru Žigmundu, koji su, Benja opet naglašava, bili ključni za
67 De Corvatiae desolatione dugo je bilo dostupno tek u krnjem izdanju i prijevodu i tek je nedavno priređeno
u cijelosti zahvaljujući Bratislavu Lučinu; vidi LUČIN, 2012. O Benjinim govorima vidi i KURELAC,
1991, 120 – 122.
68 LUČIN, 2012, 98, 103 (c. 7): Sed ad nostros iam redeo, qui eam Illyrici partemexcolunt quae Coruatia nunc
appellatur.
69 LUČIN, 2012, 97, 101 (c. 2): Fregepanum familia, si generis antiquitatem inspicimus, nobilissima, si res
domi militiaeque gestas percurrimus, clarissima semper extitit. Ex ea enim tanquam ex faecundissimo qu-
odam seminario dignissimi in omni uita uiri prodiere. Quorum qui domi claruerint, nemo est qui scire non
possit, si perquirere libet. Ex his autem qui lustrandi studio et Romani nominis propagandi causa Italia
egressi sunt, deuotissimi Sanctitatis tuae et sacrosanctae Sedis Apostolicae filii Bernardinus, Ioannes, Nico-
laus et Michael descendere.
70 LUČIN, 2012, 97, 102: (c. 3): Federicus et Bartholomaeus Fregepanes Belam, Vngarorum regem, anno
Domini millesimo ducentesimo quinquagesimo sexto campestri praelio a Tartaris profligatum, regno deinde
expulsum et ad maritima latibula fugientem (quo tempore Veglia insula potiebantur) benignissime excaepe-
runt et uiginti quattuor auri atque argenti facti marcharum millibus donauerunt. Quo auxilio ille se suosque
23

organizaciju Koncila u Konstanzu, ukidanje shizme i stvaranje trajnoga crkvenog

mira.71 Bernardinov je djed Nikola potrošio pak 100 000 dukata na utemeljenje
brojnih samostana i pokroviteljstvo svih istaknutih crkava Dalmacije, dok je kao
ban uspješno branio Ilirik od Turaka, za što ga je, Benja naglašava, u (danas izgu-
bljenoj) papinskoj buli pohvalio i sam papa Martin V.72 Naposljetku, Stjepan, Ber-
nardinov otac, posudio je novac kralju Matiji i bio njegovim poslanikom u Mantovi
pred papom Pijom II., koji ga je nagradio brojnim privilegijima i častima.73 Benja
je na kraju iskoristio četvrtinu govora da ocrta povijesnu ulogu Bernardinova roda
u obrani ne samo njihovih kraljeva i Hrvatske, nego i cijele kršćanske države, kako
protiv vanjskih, tako i unutarnjih neprijatelja.74
Međutim, evociranje slavne prošlosti roda služilo je kao antiteza jadnoj slici
sadašnjosti. Benja pritom ne oplakuje samo turske pljačke i pustošenja nego spo-
minje i gubitke posjeda, koje su raniji kraljevi poklonili rodu, a koje im je otelo
»nezahvalno potomstvo« (ingrata posteritas).75 Benja aludira ovdje prvenstveno
na Korvinovo osvajanje Senja 1469. te mletačko osvajanje Krka 1480. godine, koji
su tako papi predstavljeni kao nepravedni postupci prema rodu koji je prolio toliko
krvi i dao toliko novca za kralja, crkvu i domovinu. Dok je raniji govor završio
optimističnom porukom, Benja sada tuguje što nema vladara koji su voljni povesti
rat protiv Turaka,76 te kritizira bogatstvo rimske kurije, tražeći tek »mrvice koje
colligens, adiuuantibus maxime Fregepanum copiis, Tartarorum rabiem repressit eorumque imperatore et
multis millibus una acie caesis amissum paulopost regnum recuperauit.
71 LUČIN, 2012, 97, 102 (c. 4): Ioannes, Bernardini proauus, Sigismundo, tunc Vngarorum regi – quo tem-
pore triceps illud schisma uigebat – quadraginta duo ducatorum millia mutuo dedit. Qua pecunia adiutus
Sigismundus innumeras fere ad rempublicam Christianam ex uoto componendam impensas fecit, pernicio-
sissimum schisma extinxit et eam qua nunc quoque fruimini pacem uobis comparauit.
72 LUČIN, 2012, 97–98, 102 (c. 5): Nicolaum uero, huius Ioannis filium, praecipua laude et omni commen-
datione dignum quis iure non estimauerit? Nam cum ditissimus esset, magna in Deum et sacra loca pietate
flagrauit, complura diuersorum ordinum quae adhuc extant monasteria summa impensa extruxit, templis
uero et sacerdotibus ad centum ducatorum millia elargitus est, ita ut nulla fuerit per totam Dalmatiam cele-
brior ecclesia cui auri aliquid uel argenti, aut preciosam uestem non legauerit. Validissimo deinde praesidio
Illyricum a Turcis, dum prorex esset, tutari non destitit. Quarum rerum causa a Martino V. Pontifice Maximo
per litteras Apostolicas summopere commendatus est.
73 LUČIN, 2012, 98, 102 – 103 (c. 6): Stephanus, eiusdem Bernardini pater, Mathiae item regi tria ducatorum
milia mutuo dedit et suo etiam nomine apud Pium Pontificem Maximum, dum Mantuae ageret, legationis
munus honorificentissime expleuit. A quo diuersis eum gratiarum et munerum praerogatiuis honestatum
esse constat.
74 Imenujući Ivana Bernardinovim pretkom, a ne pretkom Bernardina, Ivana, Nikole i Mihovila, te svraćajući
pozornost na Stjepana Frankapana, zanemarujući pritom postignuća njegove braće, dodatno potvrđuje da
Benja nastupa kao poslanik modruškoga Frankapana.
75 LUČIN, 2012, 98, 103 (c. 7 – 8).
76 LUČIN, 2012, 98, 104 (c. 9)
24

padaju s [njihova] stola«.77 Približavajući se samome kraju svoga govora, modruš-

ki biskup stavlja pred papu dvije opcije:
»Ako dakle Ti, o premoćni, pripašeš mač uz svoje bedro, tko neće sam tražiti
da zametne boj? Pod Tvojim vodstvom i pred Tvojim očima tko ne bi rado
poginuo za kršćansku vjeru? Kraljevi će se podići, knezovi će se pokrenuti,
more će se prekriti brodovima, polja će se ispuniti vojnicima, uplašit će se
pogani, protivnike će obuzeti strah. I pobjeći će zmija ispred lava koji će
je ričući progoniti. O triput i četiri puta blaženi oni kojima će biti dano da
gledaju djedovsko kraljevstvo i obrađuju očinska polja! Najblaženiji pak oni
koji će naći junačku smrt pod znakom križa i pod Tvojim zapovjedništvom!
No ako za taj opći pohod još nije — kako bi se možda moglo reći — kucnuo
pravi čas, te ako nas želite sačuvati, kako bismo tada zajedno s vama pogra-
bili oružje, osvrnite se na nas i smilujte nam se, i djelujte tako da bismo mo-
gli očekivati to vrijeme kada vam neće biti žao što ste spasili rod ljudi doista
vrlo čvrst i vrlo vješt u ratovanju s Turcima. Na taj ćeš način, Sveti Oče, sa-
čuvati rimske građane koji su uvijek bili nadasve zaslužni za našu zajednicu,
pa se neće govoriti da si izgubio ikoga od onih koji su Ti povjereni.«78
Iako, dakle, zove papu Lava da ispuni plan pape Pija i osobno povede križar-
sku vojsku preko Jadrana, Benja otvoreno priznaje da su takve nade neutemelje-
ne i na kraju traži tek financijsku pomoć za Bernardina Frankapana. U tu svrhu
on ponovno zaziva antičko porijeklo roda, aludirajući na prvu knjigu Vergilijeve
Eneide gdje Eneja, zahvaćen na pučini u olujnom nevremenu zajedno s drugim
preživjelim Trojancima uzvikuje: »O triput i četiri puta blažen svaki je onaj što
umrije pod trojanskim zidom na oči predaka svojih«.79 Uz pomoć te aluzije koju
je medičejski papa i ostatak humanistički obrazovane publike prisutne tijekom go-
vora nesumnjivo odmah prepoznao, Benja je predstavio Frankapane kao njihovu
trojansko-rimsku braću koju je zahvatila turska oluja. Nazivajući ih potom još jed-
77 LUČIN, 2012, 99, 105 (c. 12): Pauca a uobis miseri poscimus et micis quae cadunt de mensis uestris satu-
rari expetimus.
78 LUČIN, 2012, 100, 105 – 106 (c. 14): Quis igitur te accingente gladium super femur tuum, potentissime,
manus conserere ultro non appetet? Quis te duce, te spectatore pro Christiana fide libens non obierit? Reges
consurgent, principes mouebuntur, mare classibus consternetur, campi milite replebuntur, timebunt gentes,
aduersarii formidabunt. Et fugiet serpens a facie leonis rugientis et persequentis. O terque quaterque beati,
quibus auita regna uidere et patrias terras colere dabitur! Beatissimi uero quis sub crucis signo et te impe-
ratore oppetere continget! Quod si generalis huius expeditionis tempus – ut dici fortasse posset – nondum
aduenit et si saluos nos esse uultis, ut uobiscum tunc arma sumamus, respicite in nos et misereamini nostri,
itaque agite ut tempus illud expectare possimus, cum certe robustissimum hominum genus et ad bella cum
Turcis gerenda doctissimum seruasse uos non penitebit. Sic ciues Romanos et de republica quidem nostra
optime semper meritos seruaueris, Pater sancte, sic neminem ex his qui tibi dati sunt perdidisse diceris.
79 Verg. Aen., 1.94 – 96: O terque quaterque beati, / quis ante ora patrum Troiae sub moenibusaltis / contigit
oppetere! (Citirani prijevod je Bratoljuba Klaića).
25

nom »rimskim građanima« Benja opominje svoju publiku da ne gledaju na Eneju

i njegove Trojance kao književnu paralelu, nego kao zajedničke pretke koji su ovu
hrvatsku obitelj vezali s papom i ostatkom Italije.
Vrsne aluzije, bogato korištenje stilskih figura i brojna povijesna exempla
čine Opustošenu Hrvatsku najkvalitetnijim humanističkim govorom održanim u
ime hrvatskih velikaša.80 No, usprkos naslovu koji je dao tiskanoj verziji govora,
Benjin govor bio je ipak proizvodom dinastičke diplomacije koja je borbu kne-
za Bernardina predstavljala kao borbu cijeloga kraljevstva. Upravo iz tog razloga
frankapanski je mit o porijeklu, kao i 1459. u Mantovi, imao važnu ulogu u na-
stupu frankapanskoga biskupa pred papom. Dok je frankapanski mit u Mantovi
poslužio Stjepanu u nastojanju da prekroji crkvene granice nauštrb Kurjakovića,
sada je trebao pomoći Benji da, nauštrb zahtjeva poslanika Ivana Karlovića i bana
Petra Berislavića, osigura glavninu financijske pomoći za Bernardina. No, iako je
frankapanski mit ponovno poslužio u isticanju veza s talijanskim političkim elita-
ma, nije mogao oplemeniti Bernardinovu ulogu branitelja kršćanstva od barbara i
inovjeraca. Iz tog se razloga Benja morao okrenuti bližoj povijesti roda, hrvatskim
Frankapanima, i nizati njihove vojne zasluge kao i ogromne svote koje su Franka-
pani dali crkvi i svojim kraljevima. Kao što će pokazati posljednji dio ovoga član-
ka, upravo je potencijal mitova o rimskom porijeklu za stvaranje protubarbarskog
»pedigrea« bio najvažnijim razlogom njihova usvajanja u novonastalim političkim
prilikama.
Protuturska diplomacija i lokalna rivalstva, dio drugi:

Stjepan Posedarski i torkvatski mit u službi Ivana
Karlovića Krbavskog
Ivan Karlović bio je posljednji izdanak roda Kurjakovića koji su vladali posjedima
južno od Frankapana, a koji su također nakon 1460-ih postali žrtvama osmanlijskih
provala i centralizacije kralja Matije.81 Sa sve većom nemogućnošću ugarskoga
dvora da organizira obranu od Osmanlija, i knez Ivan je, poput modruških Franka-
80 Iako je, poput ostalih govora, malo doprinio spasu Hrvatske, De Corvatiae desolatione zbog Benjinih je
kritika papinske kurije imao daleko najširu recepciju od svih hrvatskih protuturskih govora. Već je, naime,
sljedeće godine bio tiskan u Parizu, a 1518. pojavio se i u francuskom prijevodu, koji je pak objavljen
najmanje tri puta do kraja 16. stoljeća, šireći tako slavnu povijest Fraiepana dalje na zapad. Detaljnije o
francuskoj recepciji govora vidi u LUČIN, 2012, 83 – 89.
81 O Ivanu Karloviću vidi BOTICA, 2011, 264 – 299.
26

pana, financijsku i vojnu pomoć tražio u Italiji, prvenstveno u Veneciji, gdje mu je

sestrin suprug, Bernardo da Lezze, često posredovao u pregovorima s mletačkom
vladom.82 Ivanova borba da očuva obiteljski patrimonij, služeći istovremeno kao
osmanlijski haračar i mletački kondotjer, najbolje oslikava anarhiju koja je vladala
u Hrvatskoj u to doba. Usprkos Ivanovim energičnim potezima, izloženost njego-
vih posjeda osmanlijskim provalama naposljetku je i dovela do njihova pada 1527.
godine, a kad je umro četiri godine kasnije bio je to i kraj njegova roda.
Zahvaljujući mletačkom kroničaru Marinu Sanudu mlađem, danas znamo da
je osim od mletačke vlade Ivan više puta tražio pomoć i od rimske kurije, šaljući
svoga poslanika u Rim u jesen 1516. i proljeće 1519. godine.83 Iako se u Hrvatskoj,
počevši još od Vjekoslava Klaića, pretpostavljalo da je govor Stjepana Posedar-
skog bio održan prilikom druge misije,84 čini se kako je ipak riječ o prvoj. Naime,
govor Stjepana Posedarskog tiskao je Étienne Guillery, poput Silbera službeni pa-
pinski tiskar i njegov konkurent, a prema istraživanjima Francesca Barberija, koji
je detaljno proučio sva Guilleryjeva izdanja, govor je tiskan 9. studenoga 1516.,
svega četiri dana nakon što je Benja održao svoj govor.85 O samom Posedarskom
imamo malo informacija. Znamo da je bio Karlovićev kapelan i ispovjednik, i da
je u njegovu službu stupio sa svojim bratom Jurjem, za kojega je 1527. svjedočio
protiv optužbi da je Obrovac predao Turcima.86 Kako otkriva prijepis tog sudskog
iskaza, Stjepan je 1520-ih postao kanonikom i generalnim vikarom zagrebačke bi-
skupije, a vjerojatno je posrijedi isti Stjepan Posedarski kojega je 1545. Juraj Fran-
82 O Bernardu da Lezze nije mnogo toga napisano u hrvatskoj historiografiji, stoga ovdje vrijedi dodati da je
1495. – 96. služio kao venecijanski kamerlengo na Pagu, nasuprot Bagu koji je bio pod vlašću Kurjakovića;
vidi KOHL, br. 30783. Ta je služba Bernardu vjerojatno pružila priliku da stupi u kontakt s Kurjakovićima
i sklopi brak s Ivanovom sestrom Katarinom.
83 SANUTO, 1879 – 1902, sv. 22, 524 (rujan 1516., prepričava izvještaj mletačkoga ambasadora iz Rima):
esser venuto lì uno nuntio dil conte di Corbavia. Ha auto audientia dal Papa, et ditoli che il re di Hongaria
con il signor turcho vol far trieva per tre anni; la qual sucedendo, sarà la ruina di la Croazia. SANUTO,
1879 – 1902, sv. 27, 308 (svibanj 1519., prepričava izvještaj mletačkoga ambasadora iz Rima): Li oratori
hungari sono partiti con risposta auta dal Papa non se li mancherà; e resta de lì il nontio dil conte Zuane
di Corbavia, al qual, come li ha fato intender, el Papa li disse restasse. Forse li vorà dar qualche ajuto. Lui
Orator lo racomandoe al reverendissimo Medici, poi non l’ha più visto se non adesso, et è stato con questi
oratori ungari sempre.
84 V. KLAIĆ, 1982, sv. 4, 341.
85 BARBERI, 1973, 142. Primjerak izdanja koji se čuva u Britanskoj knjižnici pod signaturom Inc. 834. e.
l. (7) koji sam konzultirao za potrebe ovoga rada ne sadrži naznaku mjesta i datuma tiskanja. Za prijevod
govora (koji ne uključuje prijevod priloženoga epigrama o kojemu će biti riječi niže) vidi GLIGO, 1983,
337 – 340.
86 BRATULIĆ, u objav., 437 – 444 (dok. 183). Ovom se prilikom srdačno zahvaljujem Zoranu Ladiću što mi
je pružio uvid u ovu još neobjavljenu zbirku izvora.
27

kapan bezuspješno pokušao postaviti na mjesto modruškoga biskupa.87 Posedarski

je sigurno bio učen čovjek, doktor, koji je uspješno mogao zastupati Karlovićeve
interese na talijanskim dvorovima.88
U usporedbi s Benjinim, govor Posedarskog bio je kratak i lišen povijesnih
referencija. Posedarski je tražio papu ili da uvede kneza Ivana u svoju službu i
tako ga spasi statusa turskog haračara; ili da pošalje nekog talijanskog kondotjera
da mu pomogne u odbijanju turskih upada; ili da, u najmanju ruku, pošalje prelata
koji će zaustaviti njegove ljude od bježanja i učvrstiti ih u vjeri.89 Da bi pobudio
emocije svoje publike, Posedarski poseže za standardnim tropama protuturskih go-
vora, uspoređujući Velikoga Turčina sa zvijeri iz Apokalipse, oplakujući uništenje
crkava i pustošenje zemlje. Kao glavnoga krivca tragičnoga stanja Posedarski vidi
bana Petra Berislavića, koji se povukao na sjever i ostavio Ivana da sam brani ne
samo svoju zemlju nego i kraljevske tvrđave u južnoj Hrvatskoj. Posedarski na-
pada i »susjednu gospodu, koji [Ivana] progone iz neke zavisti i nauštrb njega se
debljaju,«90 ciljajući ovdje na Frankapane i druge velikaše, čije se zemlje, Posedar-
ski obavještava papu, »nalaze u njegovu zaleđu i koji će u slučaju njegove propasti
i sami skončati.«91 Naposljetku, Posedarski, čini se, na zub uzima i frankapanskog
poslanika. Dok Benja 1513. i 1516. drži kićene, visoko stilizirane govore, Pose-
darski nastupa aticistički. Pritom papi poručuje da »lukave i laskave riječi nemaju
učinka među mačevima i sabljama,« i da se »borba o kneštvu ne vodi poslanstvima
niti usmenim raspravama.«92 Pored zahtjeva što ih eksplicitno izlaže, glavni je cilj
Posedarskog isti kao i Benjin: osigurati za svoga gospodara što veći dio novca iz pa-
pinske blagajne predviđen za obranu Hrvatske od Osmanlija. No, dok Benja šutke
prelazi preko aktivnosti bana i kneza Krbavskog, Posedarski ostalu dvojicu izričito
napada, a svoga gospodara predstavlja kao jedinoga pravog »branitelja Hrvatske.«
87 BOGOVIĆ, 1988, 76 (posebno bilj. 164a).

88 BRATULIĆ, u objav., 437 (dok. 183). Kada svjedoči u korist svoga brata Jurja navodi se kao »počtovani
gospodin Stipan Posedarski, doktur, kanonik i vikar jeneral crikve zagrebske«.
89 POSSEDARSKI, [1516], f. 4r: Si prospicere, Pater sanctissime, vis, aut Ioannem Torquatum militem Ecc-
lesiae restitue de Turcarum tributuario, et sicut optat, propugnatorem effice; aut aliquem de ducibus tuis
mitte, cuius armis et ope Turcis vicinis secum obstare valeat et latrocinio latrocinia repellere; aut saltem
aliquem virum religiosum ad illos populos mitte, cuius autoritate a fuga contineantur et ad fidem Christi
corroborentur. (Ortografiju sam klasicizirao.)
90 POSSEDARSKI, [1516], f. 2rv: Vicini domini atque dynastae, qui nobis auxilio et sibi praesidio esse debe-
rent, invidia nos quadam prosequuntur et ex amaritudine nostra sibi adipes faciunt.
91 POSSEDARSKI, [1516], f. 3r: Ceteri omnes reguli et Frangipanes, qui a tergo sunt, illius fortunam oppe-
riuntur, in casu eius omnino casuri.
92 POSSEDARSKI, [1516], f. 2v: Verba subdola et apparentia inter gladios et frameas nullius efficaciae sunt.
POSSEDARSKI, [1516], f. 3r: Ibi non legationibus neque verborum disertationibus de principatu agitur.
28

U nastojanju da svoga gospodara predstavi još superiornijim Bernardinu Fran-

kapanu, Posedarski Ivana prikazuje kao antičkoga heroja. Taj se motiv prvenstve-
no razlaže u epigramu priloženom tiskanoj verziji govora koji u prijevodu glasi:
»Mnogo Manlije puta, odbivši dušmana galskog,
obrani rimski grad, njegovu tvrđu i hram.
Ovaj nam Torkvat tako brani očinsku zemlju,
često tjerajuć sad osmanske čete u bijeg.
On je domovini drag ko onaj nekoć u Rimu;
poda li sudbina to, od njega veći će bit!«93
Na prvi pogled epigram povlači književnu paralelu između kneza Ivana i an-
tičkoga heroja Tita Manlija, koji je 361. pr. Kr., prema rimskom povjesničaru Titu
Liviju, pobijedio divovskoga Gala u dvoboju i spasio Rim od galske invazije, za-
radivši tom prilikom i nadimak Torkvat (Ogrličar), jer je s tijela mrtvoga Gala
uzeo ogrlicu.94 No, veza je kudikamo jača. Kako se čita u samom naslovu, govor
Posedarskog bio je sročen ne za »Ivana Karlovića« ili »Ivana Kurjakovića« nego
za »Ivana Torkvata«. Iako je Guillery svojim izdanjima ponekad znao priložiti
epigrame humanista zaposlenih u svojoj radnji,95 odstupanja od ortografske nor-
me (Manglius umjesto Manlius, Turkica umjesto Turcica) i jedna tiskarska greška
(Romanice umjesto Romanas) sugeriraju da tekst nije prošao humanističku lekturu
i da je autor epigrama ipak bio netko tko nije bio vezan uz tiskaru, možda čak i
sam Posedarski. No, sve da autor i nije bio Posedarski, nema sumnje da je epigram
bio sastavljen po njegovu naputku i da je kao takav zrcalio temeljne postavke Kar-
lovićeve dinastičke propagande. Naime, Ivan Karlović se već godinama u među-
narodnoj diplomaciji predstavljao kao Ivan Torkvat i time isticao porijeklo svoga
roda od rimskih Manlija Torkvata. U jesen 1516., nakon Benjina govora u slavu
Bernardina Frankapana, Posedarski je iskoristio priliku da papi svrati pozornost na
još jednoga hrvatskog Rimljanina zahvaćenog u turskoj oluji — i to jednog koji se
dičio čak i sjajnijim porijeklom.
U hrvatskoj historiografiji dosad nije bilo riječi o tome zašto je Ivan Karlović
pronašao svoje korijene upravo u rodu Manlija Torkvata. Jedini suvremenik koji
daje svoje viđenje toga pitanja, mletački patricij Donado da Lezze u svojoj Turskoj
93 POSSEDARSKI, [1516], f. 4r: Manglius arces Romanas et templa repulso / defendit Gallo saepius hoste
procul. / Hic noster Torquatus agros defendit avitos / et saepe a nobis Turkica signa fugat. / Tam gratus
patriae quantum ille Quiritibus olim / et, si fata dabunt prospera, maior erit. U izvorniku u prvom stihu
greškom stoji Romanice umjesto Romanas.
94 Liv. 7.9 – 10.
95 BARBERI, 1973, 122 – 125.
29

povijesti (Historia Turchesca), »Torkvat« shvaća kao latinski prijevod Ivanova ro-
dovskog imena »Kurjaković«.96 No, budući da su riječi »ogrlica« ili »lančić« čak i
u najmaštovitijim kombinacijama teško spojive s imenom Ivanova roda, čini se ipak
da je riječ o tumačenju poluobavještenog stranca, i da sam Ivan, odnosno ljudi u
njegovu krugu koji su sudjelovali u usvajanju torkvatskog mita, nisu do njega stigli
pseudo-etimologijom. Umjesto toga, krunski dokaz Ivanova porijekla od Manlija
Torkvata po svemu sudeći bila je guska, heraldički simbol Kurjakovića koji je evo-
cirao njihovo obiteljsko porijeklo od staroga hrvatskog roda Gusića. Naime, iako je
Ivan Karlović uzeo ime Torkvata, prava je veza nesumnjivo bila priča Torkvatova
pretka, Marka Manlija Kapitolina, koji je, opet prema Titu Liviju, 390. pr. Kr. spasio
Rim od galskoga napada nakon što su ga probudile kapitolijske guske.97 S obzirom
na to da prvi distih epigrama priloženog govoru Posedarskog zaziva navodno brojne
pothvate Manlija protiv Gala, a da su i Torkvat i Kapitolin bili poznati samo po tim
epizodima, dva su Manlija možda bila smatrana jednom te istom osobom. U sva-
kom slučaju, torkvatski mit nije bio usvojen s isključivim ciljem da Karlovića veže
uz »staru rimsku krv« i oplemeni veze s mletačkom vladom i papinskom kurijom,
nego je trebao pružiti i moćnu sliku za njegove pogranične okršaje s Turcima. Kao
što su Manliji nekoć branili Rim od barbarskih Gala, tako je sada njihov potomak
od barbarskih Turaka branio Hrvatsku, a time i Italiju i cijelo kršćanstvo.
Ono što ovdje ponajprije upada u oči je činjenica da, iako se Posedarski pred
papom 1516. natjecao s Benjinim laudama Bernardinu Frankapanu, torkvatski mit
nije oponašao frankapanski, nego korvinski. Naime, Antonio Bonfini, dvorski po-
vjesničar kralja Matije, oslanjajući se na ranije zaključke Pietra Ransana, iskori-
stio je grb Hunjadijevaca (gavran, latinski corvus) da bi ih povezao s antičkom
rimskom obitelji Corvini.98 Korvinski je mit pritom također evocirao epizodu iz
Livijeve povijesti, i to priču o Marku Valeriju Korvu koji je 349. pr. Kr. uz pomoć
gavrana porazio divovskoga Gala, što je trebalo oplemeniti ideju kralja Matije kao
kršćanskoga prvaka protiv barbarskih Turaka.99 Podstrek Karlovićevu usvajanju
torkvatskoga mita pritom vjerojatno nije došao od kralja Matije nego od njego-
va vanbračnoga sina, Ivana Korvina, koji se kao slavonski herceg od 1490. do
1494. te zatim hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban od 1494. do svoje smrti 1504.
godine, na lokalnoj razini oslanjao na suradnju sa svojim tastom, knezom Bernar-
96 DA LEZZE, 1910, 194: Conte Giovani da Corbavia detto Ciovachovit (op. možda greškom umjesto Ciori-
achovit) che in lingua latina vuol significare Torquato.
97 Liv. 5.47.
98 O korvinskom mitu vidi KULCSÁR, 1990; ALMÁSI, 2010, 121 – 124; BAKER, 2012, 217 – 219.
99 Liv. 7.26.
30

dinom. Naime, iako je korvinski mit nastao da oplemeni vlaško porijeklo kralja
Matije, nesumnjivo je služio i protuturskoj diplomaciji bana Ivana, koji je upravo
zbog upitnoga legitimiteta za razliku od oca i službeno uzeo ime Korvin. Ovdje,
naposljetku, moramo uzeti u obzir i ursinski mit knezova Blagajskih, koji su još
ranije pod pobliže nepoznatim okolnostima, no nesumnjivo pod utjecajem franka-
panskog mita, bili preuzeli grb rimskih Orsinija i time počeli isticati i svoju »staru
rimsku krv«.100 Ako, dakle, uzmemo u obzir da su se u trenutku nastanka torkvat-
skog mita u Hrvatskoj i Slavoniji promovirali i frankapanski i ursinski i korvinski
mit, onda Karlovićevu odluku moramo tumačiti kao posljedicu ne samo njegova
oslanjanja na talijanske dvorove nego i lokalnih rivalstava.
Nažalost, potpuni gubitak obiteljskoga arhiva Kurjakovića onemogućava da
ustanovimo kako i kada je točno Karlović usvojio torkvatski mit. Marino Sanu-
do, na osnovi čijih dnevnika možemo rekonstruirati Ivanove aktivnosti u Italiji,
redovito ga naziva »Ivanom knezom Krbavskim«, a isti je slučaj i s izvještajima
mletačkih rektora u Dalmaciji i poslanika koji su putovali Hrvatskom.101 Najsta-
riji dosad poznati trag mita je, čini se, već spomenuti pasus u Turskoj povijesti
mletačkoga patricija Donada da Lezze koji je nastao negdje između 1509. i 1514.
godine.102 Ivan Botica predlaže mogućnost da je mit nastao 1506./1507., kada je u
punome sjaju Ivan otputovao na hodočašće u Rim.103 Iako je posrijedi zanimljiva
hipoteza, poznavanje Livijevih Dekada, zahvaljujući prijevodu djela na talijanski
te općoj difuziji tiska i humanističkoga obrazovanja, bilo je već toliko rašireno da
je jednako moguće da je mit nastao u samoj Hrvatskoj. Njegovim su začetnikom
mogli biti ljudi poput Stjepana Posedarskog, Ivanova šogora Bernarda da Lezze,
ili Jerolima Cipika, najmlađega sina proslavljenoga trogirskog patricija i humani-
sta Koriolana Cipika, za kojega znamo da je jednom prilikom, u ljeto 1510., imao
ulogu posrednika između Karlovićeva poslanika Vida Petričevića i mletačke vla-
100 Nije sasvim sigurno kad su točno Babonići Blagajski usvojili ursinski mit. Dok ga Lajos Thallóczy veže uz
susret Ladislava II. Blagajskog i kardinala Bertolda Orsinija na saboru u Kostanzu 1416. godine, Šufflay
ga povezuje s falsifikatom koji spominje porijeklo Blagajskih od kneza Stjepana, potomka rimskih Orsi-
nija, pri čemu prvo dokazuje da taj falsifikat nije mogao nastati prije 1430., dok ga zatim smješta u 1432.;
vidi ŠUFFLAY, 1906, 222 – 226. Blagajski su potvrdu svoga mita temeljili, čini se, (i) na sličnosti grbova
dvaju rodova: oba su grba imala kose grede, s tim da se na grbu Orsinijevih iznad greda nalazila ruža,
dok se na grbu Blagajskih nalazio propeti lav, kojeg su onda prije 1492. zamijenili ružom Orsinija; vidi
THALLÓCZY, 1897, 393–395. Blagajski će nekoliko desetljeća kasnije početi koristiti i ursinsko ime; vidi
primjerice pismo Ferdinanda Habsburškog Nikoli Zrinskom iz siječnja 1542. u kojem se spominje »Step-
hanus Ursinus comes de Blaga« u THALLÓCZY–BARABÁS, 1897, 467 (dok. 241). O ursinskom mitu i
prvim spomenima roda Babonića vidi i KEKEZ, 2016, 22 – 24 i 32 – 36.
101 SANUTO, 1879 – 1902; LJUBIĆ, 1876.
102 DA LEZZE, 1910, 194.
103 BOTICA, 2011, 271 – 272.
31

de.104 U svakom slučaju, kao i za frankapanski mit, idejne začetnike torkvatskoga

mita treba tražiti u krugu obrazovanih ljudi oko samog Karlovića kojima su njegov
obiteljski grb i pogranične borbe s Turcima pobudili asocijaciju na Livija i priču o
rimskim Manlijima.
Kao i frankapanski, i torkvatski je mit postao integralnim dijelom Ivanova obi-
teljskog identiteta. Iako se za razliku od Frankapana nastavio identificirati kao »Ivan
Krbavski«, u pismima pisanima na hrvatskom jeziku,105 latinske je dokumente, upu-
ćene međunarodnoj publici — pa tako i Cetingradsku povelju kojom je hrvatsko
plemstvo izabralo Ferdinanda Habsburškog za svoga kralja106 — potpisivao kao
»Ivan Torkvat«. Rodovsko ime Kurjaković, koje je trajalo osam generacija, tako je
na samom kraju njihove povijesti ustupilo mjesto mitu o rimskom porijeklu, mitu
koji nije zamijenio stariju priču, nego ju je projicirao dublje u prošlost.
Zaključak
Mitovi o rimskom porijeklu koje su hrvatski velikaški rodovi usvojili tijekom 15.
i 16. stoljeća nastali su kao posljedica njihovih kulturno-političkih veza s talijan-
skim dvorovima te njihovih kontakata s raznim talijanskim i hrvatskim humanisti-
ma. Ti su mitovi, međutim, nastali u različitim povijesnim razdobljima i kao takvi
bili prilagođeni različitim političkim okolnostima. Frankapanski je mit stvoren
radi međunarodne legitimacije moćnog i pobožnog kneza Nikole, dok se kasnije
u različitim prilikama pokazao korisnim sredstvom u službi diplomacije njegova
sina Stjepana i unuka Bernardina. Torkvatski je mit Ivana Karlovića Kurjakovića
pak nastao ne samo kao posljedica njegovih veza s Venecijom, nego i kao odgovor
na sada već priličnu raširenost takvih mitova u Hrvatskoj. Pritom je Karlovića, u
skladu s političkim prilikama početkom 16. stoljeća, trebao prikazati kao potomka
antičkih boraca protiv barbara i inovjeraca.
Intenzivne kulturno-političke veze koje su hrvatski velikaši održavali s talijan-
skim poluotokom tijekom 15. i prvih desetljeća 16. stoljeća upozoravaju da razma-
104 O misiji Jerolima Cipika u Veneciji u listopadu 1510. vidi SANUTO, 1879 – 1902, sv. 10, 721: Vene il conte
Guido, orator dil conte Zuane di Corbavia, solicitando la sua expeditione, era interprete domino Hieroni-
mo Cypicho di Trau. O njegovim vezama s trogirskim humanističkim učiteljem Marcantonijem Grineom
vidi ZILIOTTO, 1949 – 50, 165 – 166. Ovdje, naravno, nije nevažna ni činjenica da je i on sam potjecao iz
obitelji koja je njegovala mit o rimskom porijeklu.
105 BRATULIĆ, u objav., 433 – 434 (doc. 181).
106 ŠIŠIĆ, 1912, 50 – 53 (dok. 44).
32

tranja o prekojadranskoj difuziji renesanse i renesansnog humanizma ne možemo

ograničiti na mletačku Dalmaciju i Dubrovnik. Doduše, teško je načelno govoriti o
tvrdim gradovima hrvatskih velikaša kao renesansim središtima: Bernardin Fran-
kapan i Ivan Torkvat možda su bili prikazani kao renesansni prinčevi u govorima
svojih poslanika, ali oni sami nisu imali ni uvjeta, ni mogućnosti, a ni ambicija
za provođenje takve politike. S druge strane, obrisi manjega renesansnog dvo-
ra doista se mogu razabrati kod Stjepana Frankapana Modruškog, i to pogotovo
u razdoblju prije početka osmanskih provala krajem 1460-ih. Stjepanove tijesne
veze s ferarskim i napuljskim dvorom, ambiciozni graditeljski projekti u Modrušu,
te intenzivni kontakti s vodećim ankonskim humanistima bili su elementi manje-
više sustavne kulturne politike. Ti elementi sugeriraju da je u ponešto drugačijim
političkim okolnostima Modruš doista mogao postati važnijim renesansnim sredi-
štem na istočnoj jadranskoj obali. Da je kojim slučajem patrimonij moćnoga kneza
Nikole ostao nepodijeljen i da je osmanski ratni stroj stao prije nego što je dos-
pio do Hrvatske, profesionalni bi humanisti iz Italije i Dalmacije možda nastavili
stupati u službu obitelji i dolaziti na frankapanski dvor. Ondje bi možda odgajali
njihove nasljednike, nadgledali formiranje dvorske knjižnice, te pisali epove koji
bi teleološki reinterpretirali hrvatsku povijest iz frankapanske perspektive, ili epi-
talamije koji bi slavili njihove bračne veze s talijanskim vladarskim kućama. No,
fragmentacijom obiteljskoga patrimonija, centralizacijom pod kraljem Matijom i
akindžijskim upadima iz Bosne, modruški su Frankapani igrali sve manju ulogu na
jadranskoj političkoj sceni, a jedini intelektualci koji su nastavili stupati u njihovu
službu bili su hrvatski klerici i prelati. Iako su mitovi o rimskom porijeklu bili važ-
nim čimbenikom dinastičke diplomacije hrvatskih velikaša i u vrijeme Jagelovića,
pa i kasnije sve do pada Zrinskih i Frankapana 1671. godine, Stjepanova smrt i ra-
sap Modruša simbolizirali su kraj kratkotrajne dvorske renesanse u Hrvatskoj.107
107 O ulozi mitova o rimskom porijeklu u dinastičkoj diplomaciji Zrinskih i Frankapana u 17. stoljeću vidi
BENE, 2012; i BLAŽEVIĆ, 2008, 194 – 204.
33

Bibliografija
Neobjavljeni izvori
Archivio di Stato di Firenze, Signori, Legazioni e commissarie, sv. 6.
Archivio di Stato di Venezia, Senato Secreti, reg. 8.
Objavljeni izvori
BEGNIUS (Simon), 1991, »Oratio in sexta Lateranensis concilii sessione quinto Kalendas
Maias habita MDXIII«, Zbornik radova o Šimunu Kožičiću Benji (ur. Nikola Kolumbić
i dr.), Zagreb, 211 – 219.
BENJA (Šimun), 1991, »Govor Šimuna Benje, modruškog biskupa, održan na šestom
zasjedanju Lateranskog koncila, 27. travnja 1513.«, Zbornik radova o Šimunu Kožičiću
Benji (ur. Nikola Kolumbić i dr.), Zagreb, 225 – 237.
BRATULIĆ (Josip), u objav., Acta Croatica–Hrvatski spomenici, sv. 1, Zagreb.
CYRIAC OF ANCONA, 2015, Life and Early Travels (prir. i prev. Charles Mitchell i dr.),
Cambridge MA.
FILELFO (Francesco), 2016, Collected Letters (Epistolarum Libri XVIII), 4 sv. (prir.
Jeroen de Keyser), Alessandria.
FRANKAPAN MODRUŠKI (Bernardin), 2010, Oratio pro Croatia – Govor za Hrvatsku
(1522.), (ur. Ivan Jurković, prev. Violeta Moretti), Modruš.
GLIGO (Vedran), 1983, Govori protiv Turaka, Split.
KOHL (Benjamin G.) i dr., »The Rulers of Venice, 1332 – 1524« (http://rulersofvenice.
org).
DA LEZZE (Donado), 1910, Historia Turchesca (1300 – 1514) (prir. Ion Ursu), Bukurešt.
LIVY, 1924, History of Rome (prev. B. O. Foster), Cambridge MA.
LUCIUS (Iohannes), 1666, De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amsterdam.
LUČIN (Bratislav), 2012, »Prilozi tekstu i recepciji Kožičićeva govora De Coruatiae
desolatione«, Fluminensia 24, 77 – 107.
LJUBIĆ (Šime), 1876, Commissiones et relationes Venetae, sv. 1, Zagreb.
LJUBIĆ (Šime), 1886, Listine o odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletačke republike,
sv. 8, Zagreb.
PARDI (Giuseppe), 1928 – 33, Diario Ferrarese dall’anno 1409 sino al 1502 di autori
incerti, Bologna.
PIUS II, 2007, Commentaries (prir. i prev. Margaret Meserve i Marcello Simonetta), sv. 2,
Cambridge MA.
34

POSSEDARSKI (Stephanus), [1516], Oratio habita apud Leonem Decimum pontificem

maximum pro domino Ioanne Torquato comite Corbavie, defensore Crovacie, [Rim].
RAČKI (Franjo), 1872, »Rukopisi tičući se južno-slovinske povjesti u arkivih srednje i
dolnje Italije«, Rad JAZU 18, 205 – 258.
SANUTO (Marino), 1879 – 1902, I Diarii, 58 sv. (prir. Rinaldo Fulin i dr.), Venecija.
SMIČIKLAS (Tadija), 1914, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae,
sv. 12, Zagreb.
ŠIŠIĆ (Ferdo), 1912, Acta comitalia Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 1,
Zagreb.
THALLÓCZY (Lajos) – BARABÁS (Samu), 1897, Codex diplomaticus comitum de
Blagay, Budimpešta.
THALLÓCZY (Lajos) – BARABÁS (Samu), 1910 – 13, Codex diplomaticus comitum de
Frangepanibus, 2 sv., Budimpešta.
TOMA ARHIĐAKON, 2003, Historia Salonitana (prir i prev. Olga Perić), Split.
VERGILIUS MARO (Publius), 2009, Aeneis (prir. Gian Biagio Conte), Berlin.
Sekundarna literatura
ALMÁSI (Gábor), 2010, »Constructing the Wallach ›Other‹ in the Renaissance«, Whose
Love of Which Country? Composite States, National Histories and Patriotic Discourses
in Early Modern East Central Europe (ur. Balázs Trencsényi i Márton Zászkaliczky),
Leiden, 91 – 129.
ANČIĆ (Mladen), 1996, »Knin u razvijenom i kasnom srednjem vijeku«, Radovi Zavoda
za povijesne znanosti HAZU u Zadru 38, 53 – 95.
ANČIĆ (Mladen), 2013, »Dva teksta iz sredine 14. stoljeća: Prilog poznavanju društvenog
znanja u Hrvatskom Kraljevstvu«, Starohrvatska prosvjeta (ser. 3) 40, 155 – 200.
ANČIĆ (Mladen), 2015, »Od zemlje do kraljevstva: Mjesto Bosne u strukturi Archiregnuma«,
Hercegovina 26 (1), 9 – 88.
ANTOLJAK (Stjepan), 1991, »Šimun Kožičić Begna i njegovo doba«, Zbornik radova o
Šimunu Kožičiću Benji (ur. Nikica Kolumbić i dr.), Zagreb, 11 – 25.
BAKER (Patrick), 2012, »La trasformazione dell’identità nazionale ungherese nelle Rerum
Ungaricarum decades di Antonio Bonfini«, Studi Umanistici Piceni 32, 215 – 223.
BARBERI (Francesco), 1973, »Stefano Guillery e le sue edizioni romane«, Studi offerti
a Roberto Ridolfi (ur. Berta Maracchi Bigiarelli i Dennis E. Rhodes), Firenca, 95 –
145.
BENE (Sándor), 2012, »Povijest jedne obiteljske povijesti: Rađanje i žanrovska pozadina
genealogije Zrinskih«, Susreti dviju kultura: Obitelj Zrinski u hrvatskoj i mađarskoj
povijesti (ur. Sándor Bene i dr.), Zagreb, 251 – 301.
BENEŠ (Carrie), 2011, Urban Legends: Civic Identity and the Classical Past in Northern
Italy 1250 – 1350, University Park.
35

BISAHA (Nancy), 2004, Creating East and West: Renaissance Humanists and the Ottoman
Turks, Philadelphia.
BLACK (Robert), 2001, Humanism and Education in Medieval and Renaissance Italy:
Tradition and Innovation in Latin Schools from the Twelfth to the Fifteenth Century,
Cambridge.
BLÁHOVÁ (Marie), 2014, »The Genealogy of the Czech Luxembourgs in Contemporary
Historiography and Political Propaganda«, The Medieval Chronicle 9, 1 – 32.
BLAŽEVIĆ (Zrinka), 2008, Ilirizam prije ilirizma, Zagreb.
BOGOVIĆ (Mile), 1988, »Pomicanje sjedišta Krbavske biskupije od Mateja Marute do
Šimuna Kožičića Benje«, Krbavska biskupija u srednjem vijeku (ur. Mile Bogović),
Rijeka, 41–82.
BORDONE (Renato), 1991, »Il passato storico come tempo mitico nel mondo cittadino
italiano nel Medioevo«, Società e Storia 51, 3 – 22.
BOTICA (Ivan), 2011, »Krbavski knezovi u srednjem vijeku«, Doktorska disertacija,
Zagreb.
BUDIŠA (Dražen), 1988, »Humanism in Croatia«, Renaissance Humanism: Foundations,
Forms and Legacy, 3 sv. (ur. Albert Rabil Jr.), Pittsburgh, sv. 2, 265 – 292.
COUMERT (Magali), 2007, Origines des peuples: Les récits du Haut Moyen Âge occidental
(550 – 850), Paris.
D’ELIA (Anthony F.), 2004, The Renaissance of Marriage in Fifteenth Century Italy,
Cambridge MA.
D’ELIA (Anthony F.), 2016, Pagan Virtue in a Christian World: Sigismondo Malatesta
and the Italian Renaissance, Cambridge MA.
FABIJANEC (Sabine Florence), 2007, »Trgovački promet Kvarnera na Jadranu krajem
srednjeg vijeka«, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i
društvene znanosti HAZU 25, 103 – 152.
FEDELE (Pietro), 1937, »Pierleoni e Frangipane nella storia storia medievale di Roma«,
Roma 15, 1 – 12.
GEARY (Patrick), 2003, Women at the Beginning: Origin Myths from the Amazons to the
Virgin Mary, Princeton.
GOLENIŠČEV-KUTUZOV (Il’ja Nikolaevič), 1973, Il Rinascimento italiano e le
letterature slave dei secoli XV e XVI, Milano.
GRGIN (Borislav), 2002, Počeci rasapa: Kralj Matijaš Korvin i srednjovjekovna Hrvatska,
Zagreb.
HANKINS (James), 1995, »Renaissance Crusaders: Humanist Crusade Literature in the
Age of Mehmed II«, Dumbarton Oaks Papers 49, 111 – 207.
HELMRATH (Johannes), 2000, »Pius II. und die Türken«, Europa und die Türken in der
Renaissance (ur. Bodo Guthmüller i Wilhelm Kühlmann), Tübingen, 79 – 138.
36

HELMRATH (Johannes), 2002, »Diffusion des Humanismus: Zur Einführung«, Diffusion

des Humanismus: Studien zur nationalen Geschichtsschreibung europäischer
Humanisten (ur. Johannes Helmrath i dr.), Göttingen, 9 – 29.
HORVAT (Zorislav), 2003, Srednjovjekovne katedralne crkve Krbavsko-modruške
biskupije, Zagreb.
HOUSLEY (Norman), 2012, Crusading and the Ottoman Threat 1453 – 1505, Oxford.
HOUSLEY (Norman), 2014, »Christendom’s Bulwark: Croatian Identity and the Response
to the Ottoman Advance, Fifteenth to Sixteenth Centuries«, in: Transactions of the
Royal Historical Society 24, 149 – 164.
ISAILOVIĆ (Neven), 2011, »Dve ćirilske isprave Ivana VI (Anža) Frankopana Omišanima«,
Mešovita građa (n.s.) 32, 101 – 124.
JANEKOVIĆ (Zdenka), 1998, »Stjecanje Konavala: Antička tradicija i mit u službi
diplomacije«, Konavle u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti (ur. Vladimir Stipetić),
Dubrovnik, sv. 1, 31 – 45.
JOVANOVIĆ (Neven), 2016, »Antiturcica iterata: Ponovni pogled na hrvatsku renesansnu
protutursku književnost«, Colloquia Maruliana 25, 101 – 148.
KARBIĆ (Damir), 1999, »Hrvatski plemićki rod i običajno pravo«, Zbornik Odsjeka za
povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU 16, 73 – 117.
KARBIĆ (Damir), 2000, »Šubići i ›dobri kralj Zvonimir‹: Prilog proučavanju upotrebe
legendi u politici hrvatskih velikaških obitelji«, Krčki zbornik 42, 271 – 280.
KARBIĆ (Damir) – MILJAN (Suzana), 2012, »Knezovi Zrinski u 14. i 15. stoljeću
između starog i novog teritorijalnog identiteta«, Susreti dviju kultura: Obitelj Zrinski
u hrvatskoj i mađarskoj povijesti (ur. Sándor Bene i dr.), Zagreb, 15 – 43.
KEKEZ (Hrvoje), 2016, Pod znamenjem propetog lava: Povijest knezova Blagajskih do
kraja 14. stoljeća, Zagreb.
KING (Margaret L.), 1986, Venetian Humanism in an Age of Patrician Dominance,
Princeton, NJ.
KLAIĆ (Nada), 1970, »Knezovi Frankapani kao krčka vlastela«, Krčki zbornik 1, 125 –
180.
KLAIĆ (Vjekoslav), 1901, Krčki knezovi Frankapani: Od najstarijih vremena do gubitka
otoka Krka, Zagreb.
KLAIĆ (Vjekoslav), 1982, Povijest Hrvata, 5 sv., Zagreb.
KOSANOVIĆ (Ozren), 2012, »Državina Krčkih Knezova: Vindol, Senj i Krk od početka
14. stoljeća do 1420. godine«, Doktorska disertacija, Zagreb.
KOVÁCS (Péter E.), 2009, »Emperor Sigismund’s Coronation in Rome«, Infima Aetas
Pannonica: Studies in Late Medieval Hungarian History (ur. Péter E. Kovács i Kornél
Szovák), Budimpešta, 97 – 162.
KRISTELLER (Paul Oskar), 1962, »The European Diffusion of Italian Humanism«, Italica
39:1, 1 – 20.
37

KRUHEK (Milan), 2009, »Bernardin Frankopan krčki, senjski i modruški knez – posljednji
modruški Europejac hrvatskoga srednjovjekovlja, 1453. – 1529.«, Modruški zbornik
3, 187 – 235.
KULCSÁR (Péter), 1990, »A Corvinus-legenda«, Mátyás király 1458–1490 (ur. Gábor
Barta), Budimpešta, 17 – 40.
KUNČEVIĆ (Lovro), 2015, Mit o Dubrovniku: Diskursi o identitetu renesansnoga grada,
Zagreb.
KURELAC (Miroslav), 1988, »Nikola Modruški: Životni put i djelo 1427 – 1480«,
Krbavska biskupija u srednjem vijeku (ur. Mile Bogović), Zagreb, 123 – 142.
KURELAC (Miroslav), 1991, »Povijest i suvremenost u djelima Šimuna Kožičića Benje«,
Zbornik radova o Šimunu Kožičiću Benji (ur. Nikola Kolumbić i dr.), Zagreb, 115 –
124.
KURELIĆ (Robert), 2016, »Posljednji svjedok ubojstva: Frankopani i Celjski u petnaestome
stoljeću«, Povijesni prilozi 50, 205 – 231.
LUČIN (Bratislav), 2002, »Šimun Kožičić Benja, plivač u matici: O nepoznatom tekstu
zadarskoga humanista«, Mogućnosti 7:9, 115 – 123.
MAJNARIĆ (Ivan), 2017, Plemstvo zadarskog zaleđa u XIV. i XV. stoljeću, Zadar.
MARINESCU (Constantin), 1994, La politique orientale d’Alfonse V d’Aragon, roi de
Naples (1416 – 1458), Barcelona.
MARKOVIĆ (Predrag), 2006, »Mramorni reljefi venecijanske radionice Bon u Senju i
krčki knezovi Frankopani«, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 30, 9 – 28.
MAXSON (Brian), 2014, The Humanist World of Renaissance Florence, Cambridge.
MERCATI (Giovanni), 1937, »Notizie varie sopra Niccolò Modrussiense«, Opere minori
(Giovanni Mercati), sv. 4, 205 – 267.
MESERVE (Margaret), 2008, Empires of Islam in Renaissance Historical Thought,
Cambridge.
MLINAR (Janez), 2009, »Tipologija prekograničnih odnosa u kasnom srednjem vijeku:
Primjer knezova Frankapana«, Historijski zbornik 62:1, 29 – 45.
PISTILLI (Gino), 2003, »Guarini, Guarino«, Dizionario biografico degli Italiani, sv. 60,
357a – 369b.
RAUKAR (Tomislav), 1997, Hrvatsko srednjovjekovlje: Prostor, ljudi, ideje, Zagreb.
REHBERG (Andreas), 1992, »Etsi prudens paterfamilias ... pro pace suorum sapienter
providet: Le ripercussioni del nepotismo di Martino V a Roma e nel Lazio«, Alle
origini della nuova Roma: Martino V (1417 – 1431) (ur. Maria Chiabo), Rim, 225 –
282.
REINHARDT (Volker), 1992, Die grossen Familien Italiens, Stuttgart.
REVEST (Clémence), 2013, »The Birth of the Humanist Movement at the Turn of the
Fifteenth Century«, Annales: Histoire, Sciences Sociales 68:3, 665 – 696.
38

REYNOLDS (Susan), 1984, »Medieval origines gentium and the Community of the
Realm«, History 68, 375 – 390.
RUNDLE (David), 2012, »Humanism across Europe: The Structures of Contacts«,
Humanism in Fifteenth-Century Europe (ur. David Rundle), Oxford, 307–335.
RUSSELL (Joycelyne), 1992, Diplomats at Work: Three Renaissance Studies, Stroud.
SETTON (Kenneth M.), 1984, The Papacy and the Levant, sv. 3, Philadelphia.
SPIEGEL (Gabrielle), 1997, The Past as Text: The Theory and Practice of Medieval
Historiography, Baltimore.
STRČIĆ (Petar), 1998a, »Frankapani«, Hrvatski biografski leksikon, sv. 4, Zagreb, 387 –
398.
STRČIĆ (Petar), 1998b, »Frankapan, Nikola IV«, Hrvatski biografski leksikon, sv. 4,
Zagreb, 418 – 419.
STRČIĆ (Petar), 1998c, »Frankapan, Stjepan III (II) Modruški«, Hrvatski biografski
leksikon, sv. 4, Zagreb, 422 – 424.
STRČIĆ (Petar), 1998d, »Frankapan, Ivan VII ml. Krčki«, Hrvatski biografski leksikon,
sv. 4, Zagreb, 411 – 413.
STRČIĆ (Petar), 1998e, »Frankapan, Bernardin Ozaljski«, Hrvatski biografski leksikon,
sv. 4, Zagreb, 399 – 401.
STRČIĆ (Petar), 2001, »Prilog o porijeklu Frankopana/Frankapana«, Rijeka 6, 49 – 104.
SZAKÁLY (Ferenc), 1982, »The Hungarian-Croatian Border Defense System and Its
Collapse«, From Hunyadi to Rákóczi: War and Society in Late Medieval and Early
Modern Hungary (ur. János Bak i Béla Király), New York, 141 – 158.
ŠKUNCA (Stanko Josip), 2001, »Toma Niger Mrčić – diplomat i humanist«, Radovi
Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 43, 255 – 273.
ŠPOLJARIĆ (Luka), 2015, »Politika, patronat i intelektualna kultura na ugarskom dvoru u
prvim godinama vladavine Matije Korvina: Nikola Modruški i Petrova lađica (Studija,
kritičko izdanje i prijevod)«, Građa za povijest književnosti hrvatske 38, 1 – 81.
ŠPOLJARIĆ (Luka), 2018, »Power and Subversion in the Ducal Palace: Dalmatian
Patrician Humanists and Congratulatory Orations to Newly Elected Doges«, Neo-
Latin Contexts in Croatia and Tyrol: Challenges, Prospects, Case Studies (ur. Neven
Jovanović i dr.), Beč, 81 – 104.
ŠUFFLAY (Milan), 1906, »Dva falsifikata za Blagaje (1352., 1406.)«, Vjesnik Kraljevskog
hrvatsko-slavensko-dalmatinskog zemaljskog arhiva 8, 213 – 234.
THALLÓCZY (Lajos), 1897, »Historička istraživanja o plemenu goričkih i vodičkih
knezova«, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 9:3, 333 – 398.
THUMSER (Matthias), 1991, »Die Frangipane: Abriß der Geschichte einer Adelsfamilie
im hochmittelalterlichen Rom«, Quellen und Forschungen aus italienischen Archiven
und Bibliotheken 71, 106 – 163.
39

TUOHY (Thomas), 1996, Herculean Ferrara: Ercole d’Este (1471–1505) and the Invention
of a Ducal Capital, Cambridge.
WITT (Ronald G.), 2001, In the Footsteps of the Ancients: The Origins of Humanism from
Lovato to Bruni, Leiden.
WITT (Ronald G.), 2012, The Two Latin Cultures and the Foundation of Renaissance
Humanism in Medieval Italy, Cambridge.
ZILIOTTO (Baccio), 1949 – 50, »Gli umanisti Gilberto e Marco Antonio Grineo in
Dalmazia, Istria e Friuli«, Archeografo Triestino ser. 4: 16 – 17, 155 – 207.
Summary
Influenced by Renaissance ideas of the classical past spreading from the Ital-
ian peninsula, Croatian aristocratic families started tracing their family origins
to Rome: in 1422 the Counts of Krk began to call themselves »Frankapani«
and trace their origins to the Roman Frangipani, while a century later the last
Count of Krbava styled himself as »Ivan Torkvat« and thus a descendant of
the ancient Roman Manlii Torquati. This paper reconsiders the long-held view
that these dynastic origin myths served as mere embellishments, and shows
their use in dynastic diplomacy. The first three sections analyze respectively
the adoption of the Frankapan myth by Nikola (IV) Count of Krk, and its
manifold use in the diplomacy of his son, Stjepan (II) of Modruš, and grand-
son, Bernardin of Modruš. The final section is devoted to the adoption of the
Torkvat myth and its use in the dynastic diplomacy of Ivan Karlović Kurjaković
the last Count of Krbava. The discussion focuses on the activities of diplo-
mats in the service of these lords, and shows the numerous ways in which
the myths were adapted to given political circumstances. In conclusion, the
article considers the court of Stjepan Frankapan of Modruš as a short-lived
Renaissance center on the eastern Adriatic coast.
Key words: the Frankapani, Ivan Karlović, Renaissance, humanism, myths of
origin, diplomacy
40

Hrvatski Renesansni Velikasi I Mitovi o PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Hrvatski Renesansni Velikasi I Mitovi o PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Luka Špoljarić UDK 929(497.

Iako su brojne regionalne studije i teorijski modeli posljednjih desetljeća omo-

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:3 18.1.2018. 14:48:12

kao i za oblikovanje soﬁsticiranih ideja o komunalnoj i nacionalnoj prošlosti, in-

2 Za pregled hrvatskog humanizma vidi BUDIŠA, 1988; GOLENIŠČEV-KUTUZOV, 1973, 33 – 151. Za

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:4 18.1.2018. 14:48:12

i sama pojava humanizma kao klasicističkoga književnog smjera predstavljala tek

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:5 18.1.2018. 14:48:12

splicitnoga genealoškog pozivanja na Zvonimira onaj Karinjana — koji su 1360.

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:6 18.1.2018. 14:48:12

Stupanje na međunarodnu scenu:

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:7 18.1.2018. 14:48:12

17 O Vinciguerri vidi KING, 1986, 443 – 444.

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:8 18.1.2018. 14:48:12

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:9 18.1.2018. 14:48:12

2007, 106 – 108.

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:10 18.1.2018. 14:48:13

veza između Frangipana i Frankapana u 15. i početkom 16. stoljeća. Frangipani

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:11 18.1.2018. 14:48:13

Nelipčića, oglušio o nalog kralja Žigmunda da ih preda kruni i možda namjeravao

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:12 18.1.2018. 14:48:13

Arrigo iz Bologne, koji je 1430. u Anconi pripremao teren za Nikolino hodočašće

Sjaj renesansnoga princa:

Od devetorice, odnosno osmorice sinova kneza Nikole koji su naslijedili, kasnije

31 Za Zaccariu della Spigna vidi LJUBIĆ, 1886, 122 – 123.

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:13 18.1.2018. 14:48:13

Anžom, kasnije sam — a u podjeli patrimonija stekao je najvažniji dio obiteljskih

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:14 18.1.2018. 14:48:13

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:15 18.1.2018. 14:48:13

klu Lukemburgovaca i činjenicu da se razgovaralo u okruženju antičkih ruševina,

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:16 18.1.2018. 14:48:13

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:17 18.1.2018. 14:48:13

su bilateralne pregovore s papom ne samo da kritiziraju cara Fridriha III., koji je u

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:18 18.1.2018. 14:48:13

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:19 18.1.2018. 14:48:13

Protuturska diplomacija i lokalna rivalstva, dio prvi:

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:20 18.1.2018. 14:48:13

1493. i katastrofalnoga ugarskog poraza na Mohačkom polju 1526., hrvatski veli-

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:21 18.1.2018. 14:48:13

62 O Bernardinu Frankapanu vidi KRUHEK, 2009; STRČIĆ, 1998e.

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:22 18.1.2018. 14:48:14

Kad se 1516. godine, nakon dramatičnoga pogoršanja situacije u Hrvatskoj,

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:23 18.1.2018. 14:48:14

organizaciju Koncila u Konstanzu, ukidanje shizme i stvaranje trajnoga crkvenog

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:24 18.1.2018. 14:48:14

padaju s [njihova] stola«.77 Približavajući se samome kraju svoga govora, modruš-

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:25 18.1.2018. 14:48:14

nom »rimskim građanima« Benja opominje svoju publiku da ne gledaju na Eneju

Protuturska diplomacija i lokalna rivalstva, dio drugi:

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:26 18.1.2018. 14:48:14

pana, ﬁnancijsku i vojnu pomoć tražio u Italiji, prvenstveno u Veneciji, gdje mu je

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:27 18.1.2018. 14:48:14

kapan bezuspješno pokušao postaviti na mjesto modruškoga biskupa.87 Posedarski

87 BOGOVIĆ, 1988, 76 (posebno bilj. 164a).

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:28 18.1.2018. 14:48:14

U nastojanju da svoga gospodara predstavi još superiornijim Bernardinu Fran-

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:29 18.1.2018. 14:48:14

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:30 18.1.2018. 14:48:14

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:31 18.1.2018. 14:48:14

de.104 U svakom slučaju, kao i za frankapanski mit, idejne začetnike torkvatskoga

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:32 18.1.2018. 14:48:14

tranja o prekojadranskoj difuziji renesanse i renesansnog humanizma ne možemo

zbornik_modrus09_10.indd Sec1:33 18.1.2018. 14:48:15