Renasansna Dalmacija i humanistički pokret (L. Špoljarić)
TJEDAN 9. POD OKRILJEM KRILATOG LAVA čijim vodstvom ona će sigurno trijum rati! Zapamti, stoga, da je Tebi i
1. Pietro Francesco Tomai Ravenjanin
čestita Nicolòu Tronu na izboru za dužda (1472)
Kao što je zbog svoje pobožnosti, pravednosti, stabilnosti, slobode, kulture, i
presvetih institucija Venecija uistinu prijestolnica Italije, tako, zahvaljući svojoj
vrlini, sreći, snazi i podvizima na kopnu i moru, širi svoju vlast i dalje. Nema
tih riječi, najsretniji dužde, kakvu čast, kakvo priznanje, kakav ugled uživate i
Ti i ovaj izuzetan grad, koji poput kraljice nadmašuje i zasjenjuje druge slavne
gradove, u očima drugih naroda. Oni znaju da ovaj grad ne čuvaju zidine i
palisade, nego ovi građani koji koji su se sabrali ovdje s jednom svrhom,
jednim umom, jednom voljom, i koji se ravnaju prema istom načinu života,
istim tradicijama, istim zakonima. (…) Neću sad ovdje spominjati to što si Ti
rođen od drevne patricijske obitelji Tron, obitelji iznimne vrline i slave, koja je
iznijela broje istaknute i izuzetne ljude koji su sposobnošću i mudrošću služili
državi i sačuvali je! Neću sad ovdje spominjati tvoga božanskoga oca niti tvoga
strica: dvojicu najsjajnijih uresa Venecije!
2. Ambroz Mihetić poslanik šibenske komune čestita Pasqualeu
Malipieru na imenovanju za novoga dužda (Venecija, 1458)
Tako velika i nikad viđena povorka poslanika, koji te s čudesnom pompom
sada slave, najavljuje da su dobre stvari pred nama! Kraljica Juga došla je
vidjeti mudrog Solomona, kraljica Amazonki makedonskog kralja, a tri su
kralja stigli s istoka da pozdrave Krista vođu kao glasnika velikih stvari.
Osvrni se, kao što i činiš, na darove koji su bili dani Tebi i Tvojoj državi, i
promotri pobožna srca onih otaca iz starine, koji se nisu ustručavali uperiti
svoje pobjedničko oružje protiv carskog veličanstva, oslanjajući se tek na
svoju vjeru i pobožnost, a sve u obranu vjere, pravde, i Kristova namjesnika,
jednog jedinog čovjeka. Nekoć davno Grčka nije trpjela uvredu kad je jedna
žena bila oteta, a Sabinjani su se osvetili kad ih je više bilo ugrabljeno. Zar
ćeš onda ti, sad kad si se uzdigao, Božjim naumom, na tako časno prijestolje,
dopustiti da sjedište kršćanskog carstva, dom svetaca, i dalje tavori u
barbarskim rukama? Dužnost je ovoga grada da osveti zlodjela nanesena ne
samo besmrtnom Bogu nego i čovjeku! Upravo zato je Venecija rođena,
upravo zato je odgojena: da ne trpi uvrede nanesene njezinu Kristu, pod
fi
FFZG, ak. god. 2020/21, zim. sem.
Tvojoj vjeri i zaštiti kršćanska stvar bila božanski povjerena!
3. Anonimni poslanik zadarske komune čestita Nicolòu Tronu na
imenovanju za novoga dužda (Venecija, 1472)
Sad bih se okrenuo Dalmaciji, vašoj štićenici, i stavio njezino lice i očajni
pogled pred blage očinske oči tako velikog vladara i Senata. Ona jest uistinu
sigurna i živi pod zaštitom vaših zapovjednika, pod upravom vaših rektora i
pod vašom velikom brigom. Ali svakim danom sve više slabi zbog
barbarstava i redovitih upada Turaka, čije su je pljačke i životinjska
okrutnost sasvim iscrpile i istrošile. (Nakon podužeg ekskursa o turskoj
opasnosti) O ovome mi se činilo nužnim govoriti. Ceremonija čestitanja mi
isprva nije djelovala prikladnim mjestom da održim ovaj govor, pogotovo jer
je mnogi poslanici obično, s dopuštenjem, zloupotrebljavaju. Oni smatraju
potrebnim predstaviti i detaljno opisati cijeli život, karakter, i podvige dužda.
Ali ako je Ciceron, vrlo pametan čovjek i građanin koji je dobro poznavao
državna pitanja, ustvrdio u onoj izvrsnoj knjizi O državi da nitko ne bi trebao
slaviti živu osobu, i ako je dobro poznato da je Vaše Dostojanstvo uvijek
zaziralo od takvih pohvala, jer su one ulizivačke i udvorne, ja lako idem
drugačijim putem. I to činim još spremnije zato što su takvi govori više
prikladni sprovodima, kako je smatrao Platon i kako ovaj plemeniti grad sam
provodi u praksi. Tome svjedoči i slavni govor Giustiniana o Carlu Zenu, koji
se ističe ljepotom i prije svega dostojanstvenošću, te koji elegantno
utjelovljuje Tulijevu rječitost i genij i predstavlja ih našem dobu.
4. Frane Božićević, Protiv napadača na pretora grada Splita,
Pietra Trevisana (Split, 1500)
Zle misli, iskvarena ćud, svjetino prosta,
pseća jezika i nevjerna
Dvije pjesme, što uznemiruju mirni um,
ta ogromna sramota, prostota, grozota,
usudiše se lomiti plemenite zube, 5
i napadati ime onoga čovjeka
koji je donio toliko utjehe ovome jadnome gradu,(…)
koji je puk, po prirodi divlji, ozbiljnošću zauzdao. 8

 Renasansna Dalmacija i humanistički pokret (L. Špoljarić)
5. Frane Božićević, U hvalu splitskog pretora Alvisea Cappella (Split, 1504)
Dobro je određeno, dostojan nasljednik ovima sad je 21
poslan, njegova će slava doseći zvijezde. (…)
Neće biti nikakve razuzdane drzovitosti nepouzdana puka: 35
Zlohotne će namjere zaustaviti strašna kazna.(…)
Željezna vremena, nestala ste; došlo nam je zlatno doba, 39
Koje mi valja opjevati mnogostrukom hvalom. 40
Samo da nevješta Muza, o časna slavo roda Cappello,
Uzmogne izreći patricijsku diku.
6. Ivan Rozan, Govor u prigodi dolaska Alvisea Cappella,
pretora grada Splita (Split, 1504)
Čim se kod nas proširio glas da si određen za ovu dužnost, sve je tvoje
ljubljene građane obuzelo tako veliko veselje (…) da bismo se, kad bi se u
njemu sastojalo ono najveće dobro, svi smatrali sretnima i blaženima. Tȁ
razgalilo se srce naše, uzradovala se duša, od veselja se potresla utroba,
razigrala se čuvstva, jer dobismo tako znamenita i tako izvrsna kneza,
nadasve pravedna, razborita, mudra i čestita! (…) U povodu tvojega dolaska,
kneže, svaki dan mjed smo izmarali zvonjavom, a zrak pucnjavom topova, s
ovim našim preuzvišenim nadbiskupom svi smo ustali da te dočekamo,
žrtvenike bogova okitili smo savitljivim girlandama, hramove smo uresili
lovorovim vijencima i mirisnim cvjetićima, ispunili ih kadom tamjana,
mirhe i drugih miomirisa. (…) Evo, dakle, veselimo se, preslavni građani,
veselimo se: tȁ imamo onoga upravitelja o kojem Apostol kaže da je od Boga
poslan kako bi zle kaznio, a dobre pohvalio.
7. Juraj Šižgorić, O smještaju Ilirije i grada Šibenika (Šibenik, 1487)
(Poglavlje 16. O stanju u Šibeniku) Navršava se 15. lustar otkako je slavni
mletački senat stekao Šibenik i u njemu 28. listopada godine Spasenja 1412.
podigao barjak krilatog i ovjenčanog lava. Tada se učinilo da se vratio zlatni
vijek, tada je gotovo od kloake stvoren grad, tada je suzbijeno barbarstvo i
počela cvasti latinska uglađenost, tada su se svi prema svojim mogućnostima
natjecali da upiju vrlinu, da provode vrijeme u njegovanju književnosti i da
se bave pohvalnim poslom. (…) Što je u naše doba ugodnije nego provoditi
život pod vlašću Mlečana? Njihov je grad uvijek slobodan, nikada podvrgnut
danku, uvijek kršćanski, nikada okaljan krivovjernim štovanjem idola,
FFZG, ak. god. 2020/21, zim. sem.
kraljica mora, tvornica svakog bogatstva, slast svijeta, trajni štovatelj
pravednosti i vjere.
8. Vinko Pribojević, Govor o podrijetlu i uspjesima Slavena (Hvar, 1525)
(Nakon što je upozorio na važnost strateškog smještaja Hvara) To vam ne iznosim
zato što vi to ne biste znali, nego zato da oni koji čitaju staru povijest shvate
da su Rimljani nekoć zato nastojali uništiti Hvar, da im Hvarani, koji su bili
navikli zapovijediti Dalmatima, Liburnjanima, Istranima, Atintanima, ne bi
zadavali jade čestim borbama. Rimljani naime smatrahu da će tek kad
svladaju Hvarane moći postati gospodari ovih krajeva.
(Nakon što je opisao vojne podvige Demetrija Hvarskog i njegove borbe s
Rimljanima Pribojević nastavlja) Polibije i Apijan pristrano govore protiv
Demetrija pripisujući mu pretjeranu drzovitost i pohlepu za tuđim novcem,
jer je (kako oni kažu) bio navikao živjeti od otimačine. Ne mogu se dovoljno
načuditi, kakvim se obrazom i kakvom preuzetnošću netko usuđuje samo
kod Demetrija kuditi ono što se kod Aleksandra Velikog, Herakla, Hanibala,
i kod rimskih i ostalih vojskovođa i kraljeva obično hvali, kuje u zvijezde i
uzvisuje najvećom pohvalom. Zar Rimljani nisu otimali tuđe? Zar je
Aleksandar stvorio svijet koji je odlučio prisvojiti na dopušten i nedopušten
način? Osim ako možda netko Demetrija kudi zato što je otimao manje i
rjeđe.
Ali vratimo se na osvajanje grada Hvara. Kad je Emilije zauzeo Hvar,
razorio ga je do temelja, bojeći se (ako se ne varam) da ne bi Hvarani, ako im
rodni grad ostane čitav, iz želje da osvete nanijeto im nasilje, ponovno
prisvojili vlast nad morem i priječili Rimljanima plovidbu u Iliriju i Grčku.
Kakve su bile kasnije zgode i udes Hvarana, nije mi baš poznato. Jedino
znam da nakon dugotrajnih borbi u savezničkom ratu koji su zajedno s
Neretljanima vodili protiv Mlečana, kada je gotovo cijela Dalmacija od svoje
volje (kako kaže Sabellico) bila na strani Mlečana, Hvarani su, spremni na
krajnje žrtve da ih ne snađe kakvo robovanje, bili pobijeđeni od mletačkog
dužda Orseola godine Gospodnje 987. pošto im je do temelja razorio grad
koji su hrabro branili dok su god mogli. Nakon toga čitava je Dalmacija
trpjela raznovrsne nevolje zbog neugasive mržnje između Mlečana i
Đenovljana, a mletačka je vlast neobično ojačala. Vi ste onda najprije sami
obnovili svoj grad, a zatim ste sklopili s Mlečanima savez vječnog mira.