Dean Duda – Klultura putovanja

1. KNJIŽEVNOST I KULTURA PUTOVANJA

- niz asocijacija koji se uvriježeno vezuje uz putovanje, od najčešćih izjava slučajnih

prolaznika intervjuiranih u povodu očekivanoga dobitnog iznosa u predstojećem
izvlačenju nekog modela lutrije ili igara na sreću (»otputovati«, »spakirati kufere«, »otići
u egzotične krajeve«, »uplatiti turistički aranžman«, »krenuti na put oko svijeta«) do
svojevrsnog booma lokalne putopisne literature tijekom posljednjeg desetljeća i već se
otvara poluosmišljena analitička igra bez granica: popularni imaginarij i kontinuitet
žudnje s jedne i književni (ili poluknjiževni) žanr u usponu s druge strane – elementi koji
svakako ulaze u postdisciplinarni ili interdisciplinarni okvir problematike koja može
podnijeti naziv »kultura putovanja«
- Michel Butor:
Predlažem novu znanost (one ovih godina rastu kao gljive, beru ih pod svačijom
sjenkom, a neke će pri žetvi na kraju ipak donijeti plodove), usko povezanu s
književnošću, znanost ljudskog premještanja koju ću iz zabave nazvati iterologijom jer u
samoj riječi postoji premještanje. Ja je naravno ne mogu utemeljiti, ali evo nekoliko
nabacanih preliminarnih ideja za one koji će se time pozabaviti (1999: 24).

Skica je posve logična: uključuje premještanje bez definiranih ciljeva (skitnice, nomadi),
premještanje s određenim ciljem (stacioniranje, egzodus), premještanje s dvama
određenim ciljevima (preseljenje, emigracija) i premještanje s dvostrukim ciljem (odlazak
i povratak), a na to se nadovezuju poslovi i praznici, odlazak u inozemstvo i povratak u
domovinu, hodočašća i otkrića, kao i različita prometna sredstva i vozila.

- kulturalni su procesi tijesno povezani s društvenim odnosima, osobito s klasnim

odnosima i klasnim formacijama, s podjelama prema spolu, s rasnim
strukturiranjem društvenih odnosa i s dobnom opresijom kao oblikom ovisnosti.
Druga je da kultura podrazumijeva moć i pomaže stvaranju nejednakosti u
sposobnostima pojedinaca i društvenih skupina da odrede i ostvare svoje potrebe.
Treća, koja proizlazi iz prve dvije, jest da kultura nije ni nezavisno niti izvana
određeno područje, nego poprište društvenih razlika

- područje interesa koje se u posljednje vrijeme gotovo uvriježeno naziva kulturom

putovanja (travel culture/ culture of travel, Reisekultur, la culture du voyage)
izloženo višestrukoj razmjeni. Budući da je problemski uspostavljeno kao
interdisciplinarno odnosno postdisciplinarno, okuplja različite tipove znanja i
analitičke pristupe koji, uz veoma raširenu svijest o složenosti problematike
putovanja, ipak

1
 razumljivo privilegiraju neke njezine elemente i aspekte. Ta se privilegiranost,
kao što smo pokušali naznačiti, vjerojatno može povezati s polaznim
disciplinarnim stajalištima i ograničenjima ili pak s porastom i padom vrijednosti
određenih pitanja na akademskom tržištu, ali upravo je postdisciplinarna
lociranost područja kulture putovanja ono što omogućuje cirkulaciju i razmjenu

- Sintagma je intenzivnije počela cirkulirati u njemačkoj humanistici prije

dvadesetak godina pa bismo je dijelom mogli opravdati i prijevodom,
preuzimanjem ili širenjem termina Reisekultur.

- Zbornik Reisekultur in Deutschland: Von der Weimarer Republik zum »Dritten

Reich« (Brenner 1997) posvećen je Njemačkoj u razdoblju od 1918. do 1945. U
uvodnom tekstu književni povjesničar Peter J. Brenner, koji je inače autor u
zbornik uvrštene rasprave o mijenama putopisa u to vrijeme, nekoliko puta koristi
sintagmu, i to uglavnom s navodnicima, svjestan skliske višestrukosti područja u
čijem se središtu kao svojevrsna jezgra nalazi čin putovanja. Napokon nastaje i
nešto poput ideologije putovanja (Reiseideologie) karakteristične za onodobnu
kulturu putovanja, a okuplja »refleksije o putovanju, njegovu smislu i funkciji u
društvu«

- terminom Reisekultur se općenito označavaju prakse i tradicije putovanja u

slobodno vrijeme odnosno putovanja u vrijeme dokolice

- Prakse putnika i turista dvije su različite kulture putovanja, uz treću koja u

epistemološkom rasporedu pripada istraživaču. Implikacije tih triju pozicija jesu
društvene razlike u statusu, pri čemu je turist, naravno, na dnu pretpostavljene
hijerarhije pa bismo tako o kulturama putovanja mogli razmišljati kao o
»specifičnim načinim strukturiranja iskustva«

- Upravo je činjenica demokratizacije putovanja, koja intenzivnije započinje

sredinom XIX. stoljeća, kao tek jedan motiv u procesu modernizacije – Immanuel
Wallerstein (2005) taj proces interpretativno razlaže na modernizaciju
tehnologijom i modernizaciju emancipacijom – negdje u ishodištu širenja
problematike i terminoloških invencija sažetih u gotovo reklamnoj konstataciji da
je »mobilnost, ukratko, vitalna«

- Lash i Urry uočavaju da:

a) pretkapitalizmu odgovara organizirano istraživanje (najbliži je model otprilike
organizirana istraživačka ekspedicija),
b) liberalnom kapitalizmu – u vrijeme nastanka slabih modernih nacionalnih
država, početka industrijalizacije i urbanizacije – individualno putovanje bogatih,

2
 c) organiziranom kapitalizmu, uz dominaciju zapadnjačkih kolonijalnih sila i jake
regionalne ekonomije s urbanim industrijskim središtima, odgovara organizirani
masovni turizam,
d) dezorganiziranom kapitalizmu (otprilike u vremenu postmodernih,
postindustrijskih društava, opadanja nacionalne ekonomije i transformacije nekad
industrijskih gradova) – »kraj turizma« odnosno »ljudi su većinu vremena turisti,
bilo da su doslovno mobilni ili su iskusili mobilnost zahvaljujući nevjerojatnoj
fluidnosti višestrukih znakova i elektroničkih slika« (Lash i Urry 1994: 259).

- Kad je pak riječ o vrstama gostoprimstva (smještaja gostiju, odsjedanja na

putovanju), pretkapitalističko društvo kombinira otvoren i komercijalni tip,
liberalni kapitalizam samo komercijalni, o čemu svjedoči gradnja velikih hotela u
kasnom XIX. stoljeću dostupnih svakome tko može platiti

- »Jasno je da kulturne prakse poput književnosti, filma i glazbe stvaraju mjesta,

kao i da je istraživanje tih oblika proizvodnje mjesta središnja sastavnica
kulturalne geografije«, ali, nastavlja Cresswell, »većina mjesta češće jesu
proizvodi svakidašnjih praksi«. Tako se sa stajališta kulturalne geografije pitanje
mjesta i njegove reprezentacije pojavljuje u nekoliko predvidljivih pitanja: kako
su mjesta reprezentirana, tko posjeduje moć reprezentacije i zašto su mjesta
iskorištena u posebnim oblicima reprezentacije

- sva fikcionalna djela obrađuju fikcionalne prostore, što naravno znači da su

romani svakako reprezentacija stvarnosti prije negoli su sama stvarnost. Međutim,
teško je opovrgnuti gotovo zdravorazumsku činjenicu da je Tolkienovo
Međuzemlje, na primjer, nekako fikcionalnije od Dickensova Londona.

- Kneale uvodi u raspravu tri vrste pisanja. Prva je vrsta pisanje koje svijet
predstavlja objektivno i vjerno (na primjer: novinarstvo i geografija), druga vrsta
reprezentira svijet u obliku fikcije, ali na realističan način (poput Dickensa i
Balzaca), dok treću vrstu čini pisanje koje uprizoruje koherentan svijet bez
realističkog zahtjeva, i to tako što taj svijet sadržava stvari koje ne postoje u
našem svijetu (na primjer: utopijska ili distopijska fikcija, znanstvena fantastika)

-Carlos Fuentes završava roman Terra Nostra (1975), kanonski tekst booma
hispanoameričkog romana neovisno o količini njegovih valova i generacija,
poglavljem naslovljenim »Posljednji grad« u kojemu je u Parizu okupio
najznačajnije likove hispanoameričkog romana….Zašto svi dobri
Latinoamerikanci dolaze umrijeti u Pariz, pita se jedna od spomenutih, odnosno
zašto se Pariz uspostavio kao transatlantsko središte čitave kulturne i romaneskne
konfiguracije? Kako hispanoamerički roman proizvodi Pariz i zašto je Fuentes baš
Pariz odabrao za finale romana? Da ne navodimo tekstove korpusa u kojima se
radnja dijelom odvija u Parizu ili se Pariz barem spominje, od sobe koja miriše na

3
 kipuću cvjetaču nadalje, naznačujemo tek pitanja o naravi i politici tih
interspacijalnih veza, o mogućem centru izvan strukture i razlozima njegove
proizvodnje. To bi svakako trebale biti teme književne geografije na nekoj
pretpostavljenoj makrorazini.

- »fenomen Wallanderova Ystada«: ciklus kriminalističkih romana Henninga

Mankella o inspektoru Kurtu Wallanderu iz švedskoga grada Ystada; BBC
pretvorio taj švedski grad s manje od dvadest tisuća stanovnika i njegovu okolicu
u turističku atrakciju oblikovanu na temelju spacijalno-događajne konstrukcije
književnoga i vizualnoigranog materijala. To je osobito zanimljivo u desetljeću
kad skandinavski kriminalistički roman postaje globalno popularan fenomen pa,
na primjer, BBC posljednjih nekoliko godina snima seriju prema Mankellovim
romanima proizvodeći zanimljiv bastardni geografski i kulturni model: serija je
snimljena na »originalnoj lokaciji«, s kompjuterskih zaslona vidi se švedski jezik i
izvorni logo švedske policije, automobili nose švedske natpise i registracijske
oznake, ali likovi govore engleskim jezikom

- Svaki je prostor odnosno svako je mjesto izvor, znak, tekst ili diskurz, ovisno o
kategorijalnim preferencijama, u široko postavljenom području kulture putovanja,
a svako istraživanje koje u postdisciplinarnom okviru radi s književnim tekstom
mora izazvati interes književnog povjesničara. Niz možemo jednostavno nastaviti:
gdje se god književnost pretvara u polje analize sa stajališta putovanja ili
mobilnosti – od povijesti prometa do turizma, od renesansne utopije do
postindustrijskog nemjesta – nužno mora izazvati zanimanje onih koji iz
književnosti kreću prema kulturi putovanja

- U tom su smislu književni tekstovi koji ulaze u područje kulture putovanja, bilo
putopisi, romani ili lirske pjesme, zapravo najmanje dvostruko artikulirani: s
jedne su strane povezani s institucijom književnosti u njezinim različitim
povijesnim i kulturnim konfiguracijama, a s druge s kulturom putovanja,
njezinom infrastrukturom i tekstualnim ili vizualnim praksama koje joj pripadaju.
Ta dvostruka artikulacija istodobno je i njihova dvostruka ekonomija. Čeznutljivo
zazivanje Moskve posredovano problemom izostale mobilnosti ili provincijske
geografije u Čehovljevoj drami Tri sestre ili pak proizvodnja Pariza u Krležinoj
noveli Hodorlahomor Veliki, od udaljene kulturne fascinacije preko konkretnog
iskustva do završnih šest hitaca ispaljenih »na Pariz« iz pištolja, na primjer, mogli
bi biti poticajni motivi koji suvislo udovoljavaju potrebama obiju ekonomija, ali
polje kulture putovanja nije tek transfer kanoniziranih tekstova u drukčiji režim
ciljanog čitanja

4
- pitanje o literarnosti putopisa i njegovoj ulozi u književnoj hijerarhiji mora
posredno opteretiti i područje kulture putovanja. Helen Carr (2002), na primjer,
primjećuje da moderni engleski putopis u razdoblju šire definiranog modernizma
(od 1880-ih do 1940-ih) prolazi kroz tri stupnja: do prijelaza stoljeća dominira
dulja, »realistička« (ne u smislu književnog razdoblja), instruktivna pripovijest o
junačkoj pustolovini, u vremenu do Prvoga svjetskog rata, iako još uvijek postoje
»realistički« tekstovi, putopis općenito gubi didaktičnost i postaje subjektivnija i
literarnija forma, i napokon, u međuratnom razdoblju književni putopis postaje
dominantnim oblikom: niz najpoznatijih tekstova u žanru napisali su autori koji su
bili poznatiji (ili barem jednako poznati) po svojim proznim i pjesničkim
tekstovima. Putopis tako na svršetku modernizma dobiva na autonomiji i
literarnosti, što istodobno znači da je postao »subjektivnija forma, više
zabilježeno sjećanje nego priručnik i za romanopisce često alternativna forma
pisanja« (2002: 74). Međutim, iako se mijenjaju njegove karakteristike, »mnoge
se teme nisu promijenile« (2002: 75). Dakle, taj se moment književne artikulacije
očevidno veoma teško može zaobići, a slučaj engleskoga modernističkog putopisa
mogao bi poslužiti kao vrijedan komparativni moment kad je riječ o drugim
nacionalnim književnostima u spomenutom razdoblju budući da dolazi iz iznimno
aktivne putničke kulture i pripada razvijenom književnom tržištu

- Tijesna veza između suvenira i pričanja podsjeća nas da postoji mnoštvo malih
putopisnih žanrova koji žive u sjeni velikih žanrova putopisnih knjiga i poezije,
vodiča ili priređenih dnevnika. Kao i u vizualnoj reprezentaciji, mali žanrovi žive
pod neprestanim utjecajem velikih. Oni nastaju, na primjer, kad zatražite od ljudi
da vam pripovijedaju o svojim godišnjim odmorima. (…) Ali mali žanrovi postoje
i kao podtekstovi u fotoalbumima, u dnevnicima s odmora koji nisu namijenjeni
objavljivanju, u zapisima iz knjige gostiju, u pričama koje se, nakon povratka,
pričaju uz kavu tijekom stanke na poslu ili pak u prisjećanjima u krugu obitelji i
prijatelja (Löfgren

- književni putopis zauzima u ovoj artikulaciji gotovo povlašteno mjesto i na

određeni način kao da upućuje na razliku između visoke i popularne kulture.
Dakle, žanr koji je u instituciji književnosti doista rijetko pri vrhu žanrovske
hijerarhije postaje u području kulture putovanja stabilan orijentir, gotovo
nedosegnuti uzor i, štoviše, analitički vidljivo i »dobro istraženo područje«, što
znači da o »velikim putopisnim žanrovima postoji opsežna literatura«

- U književnosti možda slabije vidljiv, putopis sudjeluje u području kulture

putovanja kao sistematiziran, obilježen i, uvjetno, visoki žanr.

5
- Istodobno postoji još jedan oblik razmjene koji, zahvaljujući industriji turizma,
pretvara književnost u neku vrstu spomeničke baštine. Turizam, naime,
iskorištava njezin javni život kao reduktivno prilagođenu činjenicu. Onih nekoliko
mjeseci (od studenog 1904. do ožujka 1905.) koliko je Joyce boravio u Puli kao
nastavnik engleskoga jezika na Berlitzovoj školi, postali su distinktivna turistička
činjenica (skulptura, spomen-ploča) koja je ušla u proces razmjene, odnosno −
kategorijama Deana MacCannella (1999) − oznaka koji izaziva pozornost.
Analiza Byronova slučaja (Buzard 1993) na stanovit način potvrđuje način
upotrebe književnih tekstova u području kulture putovanja, ali i turističku
cirkulaciju u proizvodnji značenja: »nekoć skandalozno otjelovljenje
antibritanskoga kontinentalnog stajališta, Byron je zauzeo mjesto neizbježnoga
britanskog stereotipa i postao uobičajeni inventar putničkih i turističkih vodiča«
(1993: 129). Na sličan način Joyce, koji je iz Pule (»grad bogu iza leđa«,
»pomorski Sibir«) otišao u Trst čim mu se ukazala prva prilika, kao primjer
modernističkog egzila u javnom životu književnosti, ulazi u turistički diskurz
lokalne varijante tranzicije, ali i u male žanrove

- Dihotomija putnik/turist izmrđu autentičnog i patvorenog kulturnog iskustva«

(iako Naime, »termin turist, kako ga je koristio Stendhal u svojim Mémoires d’un
touriste (1838), označava putnika koji putuje zbog vlastite osobne kulture«
(Rauch 1996: 96), unatoč njegovoj relativnoj dezorijentiranosti prilikom susreta s
remek-djelima talijanske renesanse. Željeznica već 1820-ih omogućuje
infrastrukturu koja, reprodukcijom klasne strukture u trima putničkim razredima,
uvelike vodi prema ostvarenju putovanja dostupnog svima. Pojava turista na
socijalnoj pozornici predstavlja tako u povijesti kulture putovanja neku vrstu
benjaminovskoga gubitka
aure. Za razliku od vremena u kojemu je putovanje bilo umjetnost ili barem
umijeće (Brilli 1996), najčešće kao grand tour, aura je u završnim desetljećima
devetnaestog stoljeća nepovratno izgubljena zbog mogućnosti socijalno raširene
reprodukcije djelatnosti nekad privilegiranog, pojedinačnog iskustva pripadnika
društvene elite

- Proces u kojemu kapitalizam daje zamah industriji dokolice (zabave, razonode,

slobodnog vremena), u kojoj jednu od glavnih uloga zauzima turizam, znači
demokratizaciju putničkog iskustva, ali i upućuje na njegovu reproduktivnu,
konfekcijsku praksu. Turistički vodiči, kao žanr koji legitimira socijalnu
promjenu

- Razmotrimo još jednom onu Cliffordovu naznaku posvećenu »određenoj

literarnosti« kojom je natopljeno putovanje. Pokušat ćemo je protumačiti u smjeru
koji nam se čini ključnim, uz opasnost da zloupotrijebimo njezinu aluzivnost.
Uvelike se oslanjamo na već iskorištenu interpretaciju (Duda 1998) i čini nam se
da nije izgubila smisao. Naime, čin pripovijedanja, bio on književni (uza svu

6
 nerazrješivu problematiku fikcionalnog diskurza) ili svakodnevni, počiva na
klasičnom principu neravnoteže odnosno promjene. Nešto se mora dogoditi,
ravnoteža se mora poremetiti, stvari se moraju promijeniti da bi uopće bile
zanimljive i izazvale nečiju znatiželju. U središtu je događaj koji izaziva
pozornost. Putovanje kao pojedinačno iskustvo jest događaj i logično izaziva
znatiželju članova zajednice koji su, posve uvjetno, statični u odnosu na dinamiku
putnika koji kao sudionik u nepoznatom ili kreator događaja posjeduje višak
znanja. Znanje je uvijek izvan granica mjesta što ga svakodnevno proizvodimo
manje ili više rutiniranim, ustaljenim djelovanjem. Narativno oblikovanje toga
znanja čini od putnika pripovjedača. Duga tradicija zapadnjačke književnosti
pokazuje da je putovanje posve podudarno s osnovnim pretpostavkama
pripovijedanja i otud vjerojatno njegova tematska, kao i kompozicijska uposlenost

- Na putovanju, među ritualima odlaska i povratka, semantike što je te

orijentacijske točke mogu proizvesti, odvija se jedan mogući život književnosti,
život koji se uvijek otvara u nekoliko smjerova poput one situacije kad se Ana
Karenjina nakon boravka u Moskvi i susreta s Vronskim vraća u Peterburg. Prva
osoba koju vidi na kolodvoru jest njezin muž. Prvo što primijeti na njemu jesu
klempave uši, nešto što prije putovanja (koje je omogućilo susret s Vronskim) nije
uopće primjećivala. U toj se epizodi metaforički ogleda strukturni ritual većine
povrataka: vidi se ono što se ranije nije vidjelo. Putnica se vratila nešto drukčijom
nego što je otišla, taj višak izaziva promjenu, promjena pokazuje narušenu
ravnotežu, narušena ravnoteža omogućuje pripovijedanje. Ideja je posve
podudarna s Lotmanovim (2001) tumačenjem da junak može biti samo onaj koji
prelazi granicu i iz jednog sematičkog polja ili prostora ulazi u drugo semantičko
polje ili proctor

2. CIO ME SVIJET DIJELI OD DOMOVINE

- Zgode Hereje i Kaliroje (Hariton)

- Eric J. Leed (1991), u opsežnoj studiji posvećenoj putovanju od Gilgameša do
globalnog turizma, tvrdi da su stare (što uključuje, naravno, i antičke) i moderne
koncepcije značenja putovanja komparativno vrlo različite, kao i naglasci što ih te
koncepcije stavljaju na dominantne momente transformacije subjekta uzrokovane
činom putovanja. Naime, pojašnjava Leed, »stari su vrijednost putovanja vidjeli u
tumačenju ljudske sudbine i nužnosti; za moderne je ona izraz slobode, bijeg od
nužnosti i svrhovitosti. Stari su u putovanju vidjeli muku, štoviše pokoru; za
moderne je ono užitak i sredstvo za postizanje užitka«
- u Odisejevu slučaju nije posrijedi tek puka činjenica ishoda jednoga tegobnog
izbivanja koje se prometnulo u desetogodišnje putovanje i konačni povratak.
Posrijedi je puno više od samog povratka: gotovo ritualna potvrda kojom se stvari
i odnosi vraćaju na svoje mjesto. Odisejevo desetogodišnje lutanje, kao
mukotrpna narativna neravnoteža i trajnija privremenost, ne završava samo

7
 prostornim povratkom na Itaku, nego se odvija kao (ritualno) razrješenje svih
poteškoća i nerazmjera nastalih izbivanjem. To mu omogućuje da se definitivno
potvrdi u svim ulogama što ih pretpostavlja patrijarhalni imaginarij: Odisej se
potvrđuje kao sin, kao otac, kao muž i kao vladar, utemeljujući tako svojevrstan
vrijednosni orijentir, semantiku dugog trajanja povratka u povijesti (patrijarhalne)
koncepcije zapadnjačke književnosti.

- integracija nije tek formalni povratak na polaznu točku, nego proizvodnja

prostora/mjesta i subjekta sa svim vrijednosnim obilježjima što su ih oba elementa
posjedovala u pretpostavljeno vrijeme odlaska. Stoga je poruka posve
jednoznačna: sreća je teško moguća izvan matičnog prostora i jedino integracija
prostora i jastva, vrijednosno potvrđivanje inicijalne statičnosti, vraćanje stvari i
odnosa u oblik što su ga imali prije odlaska, u takozvano »početno stanje«, u
ravnotežu na svim razinama – znači povratak u punom smislu, dakle ne samo
prostornu nego i identitetsku činjenicu.

- Od najranijih antičkih potvrda kojima raspolažemo, pokretljivost je muška

povlastica: homerska epika je, doista, zaokupljena pripovijestima o putovanjima.
Ali to su putovanja muškaraca (Montepaone)

- muškarcu pripada svijet, ženi dom, uza sve semantičke izvedbe opreke od
»otvoreno/zatvoreno« preko »odlazak/čekanje« do kategorije »vjernosti« i svih
njezinih suprotnosti. Ženski je prostor οiκία (dom, kuća, zdanje ili boravište),
štoviše, ženske odaje u njoj. Postojanost te lociranosti jamči komplementarna
uloga muškarca. Zato, na primjer, »Trojankama putovanje evocira jedino vrijeme
poraza, ropstva, strašnog trenutka u kojemu smrt supruga znači gubitak vlastite
stabilnosti u grupi, veza s vlastitom zemljom, gubitak slobode, egzil

- Dugo trajanje ovakve ženske uloge u kulturi putovanja, unatoč povremenim

iznimkama, počet će se pomalo mijenjati tek s prosvjetiteljstvom, a zatim će u
procesu devetnaestostoljetne demokratizacije putovanja steći novu dimenziju.
Pitanje »kako žene putuju« ili »putuju li drukčije« u odnosu na dominantno
muško putničko iskustvo generira posljednjih desetljeća jedno od najdinamičnijih
istraživačkih područja novije kulture putovanja

- Hereje i Kaliroje – uza sav pretpostavljeni filološki i književnopovijesni oprez

proizišao iz višestoljetnog trajanja dostupnoga, reduktivnog ili fragmentarnog
materijala – standard što ga preuzima većina »sljedbenika«: mladić i djevojka,
zavidne ljepote i bogatstva, zaljubljuju se i razdvajaju, putujući stavljaju na
opasnu kušnju vlastite živote i krepost, da bi se na kraju pronašli, ujedinili i
napokon sretno živjeli. Dodatna paradigmatska pojašnjenja govore da se radi o
ljubavi na prvi pogled nakon koje slijedi razdvajanje, što par glavnih likova vodi u
niz pustolovina po, u to vrijeme poznatom, šire mediteranskom svijetu.

8
 Doživljavaju brodolome, susreću gusare i razbojnike, zbog svoje ljepote privlače
gotovo sve i svakog, u očaju i zabuni znaju povjerovati da su njihovi pravi
partneri mrtvi, ostaju nekako vjerni do ponovnog sjedinjenja i, u pravilu, povratka
u domovinu.16 Dvije su ključne kulturnopovijesne točke presudnog formativnog
karaktera kad se radi o romanu: helenizam i druga sofistika. Književnopovijesno
je uobičajeno nastanak starogrčkoga ljubavnog romana vezivati uz helenističko
razdoblje, točnije uz njegov svršetak. Helenizam je povijesno vrijeme dominantno
gradskog karaktera, razdoblje sveobuhvatnog širenja grčke kulture izvan egejskog
područja, u kojemu gimnazija postaje obrazovno središte novih gradova. Atenu je
odmijenila Aleksandrija, umjesto polisa uspostavljeno je carstvo u kojemu su
orijentalni gradovi s klasičnom arhitekturom »poprimili izgled grčkih gradova;
grčki jezik bio je službeni jezik, pa i opći jezik komunikacije unutar
mnogonacionalnog društva (...), grčki običaji kao npr. tjelovježba, širili su se u
višim društvenim krugovima, Makedonci i Grci bili su visoki vojni zapovjednici,
a njihova ideologija i kultura – ideologija i kultura vladajuće klase – prevladavala
je i na Istoku
- Gotovo istodobno s grčkim ljubavnim romanom postoje u rimskoj književnosti
dva pripovjedna teksta koji, s obzirom na problemsku i povijesno djelatnu razliku
romance/ novel, navodno lakše podnose naziv najpopularnijega zapadnjačkog
pripovjednog žanra. Riječ je, naravno, o Petronijevu Satirikonu i Apulejevu
Zlatnom magarcu. Povjesničari fikcionalnog pripovijedanja u prozi uobičajeno
razlikuju grčki ljubavni roman od rimskog prema temeljnom ugođaju koji
dominira pripovijedanim svijetom (Hägg 1983; Reardon 1991). Tako starogrčki
ljubavni roman, uz ironijski odmak u Zgodama Klitofonta i Leukipe Ahileja
Tacija, posjeduje obilježja ozbiljne i idealne priče o ljubavi i osjećajima. Stoga je
razumljiva tendencija, osobito izražena u engleskoj analitičkoj tradiciji, da se ovaj
korpus nazove romance, rekli bismo gotovo pa »ljubić« da ta odrednica nije u
našoj tradiciji imenovanja žanra toliko opterećena popularno-kulturnim
kapitalom. Uglavnom, riječ je o idealnoj ljubavnoj priči koja završava happy
endom i ima zapravo melodramatski karakter

- Dvojba je li rimski realistički ili komični roman parodijski odgovor ili je njegov
nastanak i razvitak relativno autonoman, predstavlja u svakom slučaju jednu od
zanimljivijih problemskih linija u proučavanju antičkog romana. Naposljetku,
umjesto lijepih djevojaka i mladića nastupa skupina mladih raskalašenika i
pripovjedač u magarećem liku. Putovanje im je zajednički okvir, ali prostori
stvaraju drukčije svjetove, njima se odvijaju drukčije djelatnosti i, vjerojatno,
predviđaju nešto drukčiji, kompetentniji čitatelji.

- radi o solidno pismenoj publici koja nije baš bila sklona čitanju i razumijevanju
velikih autora antičke književnosti. Paralelno se pretpostavlja da je dominantno
riječ o ženama, koje su upravo zbog važne uloge ženskih likova u strukturi zapleta
pronalazile čitateljski interes.18 Udaljena od opterećenja javnog života, žena

9
 gradi vlastiti prostor čitanja, vjerojatno čitajući ljubavne romane u kojima se može
prepoznati, i to tehnički čini u sebi ili poluglasno, za razliku od retorike koja je
muški posao i izvodi se javno i naglas. Je li posrijedi samo rani lik eskapizma kao
dugotrajnog obilježja popularne književnosti, analoško naknadno učitavanje
elemenata preuzetih iz modernijih pristupa polju popularnog ili nešto treće – nije
doslovce presudno, ali jest iznimno problemski poticajno. Međutim, sa stajališta
kulture putovanja ili čina putovanja kao konstrukcijskog načela pripovjedne
strukture, roman postaje aspektualno vidljiv u nešto drukčijem relacijskom
modelu. To da je Odiseja svojevrsna matrica, da putovanje nalazi svoje mjesto u
fikcionalnom diskurzu, da se od očeva utemeljitelja geografije, povijesti ili
etnologije putovanje kontinuirano tradira kao sastavni tematski element teksta,
kao svojevrsna istraživačka metoda, izaziva i komplementarni postupak čitavog
žanra izmišljenog putovanja. U helenističkoj artikulaciji, na primjer, ratni pohodi
Aleksandrove vojske »pobudili su i u širokim krugovima zanimanje za daleke
zemlje i strane narode«

- gotovo od početka putovanje je izloženo fikcionalizaciji, ne samo kao

ranoromaneskno konstrukcijsko načelo nego kao neka vrsta fikcionalnog putopisa

- Jambulov tekst posvećen »Otoku (otocima) sunca« primjer je »utopijskog

romana« s jedne strane i fantastičnih pripovijesti s putovanja ili pak fantastičnog
putopisa s druge strane. Datiran negdje u rasponu od III. stoljeća prije naše ere pa
do oko prijelaza iz II. u I. stoljeće, u svakom slučaju helenistički proizvod,
preživio je nažalost tek kao sažetak u Povijesnoj knjižnici (II, 55-60) Diodora
Sicilskog.19 Zgode su, dakle, prepričane iz druge ruke, narativni je glas
priređivačko-sažimački i uglavnom je koncentriran na klasičan putopisni izvještaj
o stanovnicima otoka u »velikom moru« (pretpostavlja se Indijskom oceanu) i
njihovim običajima. Iako je posve razložno raspravljati o načinu i razlozima
sažimanja pa čak i o vrijednosnom modelu prema kojemu se ono dogodilo, ostat
ćemo samo na opisu onoga što nam Jambul iz druge ruke poručuje. Naime, u
skladu sa svojim trgovačkim zvanjem krenuo je put Arabije, u područja gdje
uspijevaju mirodije. Tamo je pao u ruke razbojnicima, zatim je neko vrijeme bio
pastir pa su ga zarobili Etiopljani koji su ga, zajedno s njegovim drugom,
namjeravali žrtvovati u nekakvu obredu očišćenja koji se izgleda ponavljao svakih
šest stotina godina, odnosno svakih dvadeset generacija. Izgradili su im lađicu,
opskrbili ih hranom za šest mjeseci i, u skladu s proroštvom, otisnuli ih u more.
Cilj im je određen: moraju dospjeti do sretnog otoka i dobrih ljudi koji žive u
blaženstvu. Ako uspiju, i njihov će narod šest stotina godina živjeti u miru i sreći,
a ako se iz straha vrate, bit će teško kažnjeni. Nakon četiri mjeseca mukotrpne
plovidbe, napokon su pristali na otok. Gostoljubivi su ih domaćini, naravno,
prihvatili. Opis života na otocima sadrži sve što bi se moglo povezati sa
standardom u prikazivanju drugog i nepoznatog, čak i ako Herodota i njegov

10
 »putopis« po Egiptu uzmemo kao kriterij. Na djelu je elementarna etnografija,
fikcionalna geografija i vjerojatno, moglo bi se naslutiti iz sažetka, čitav repretoar
deskriptivnih figura odnosno tipičnih postupaka opisa nepoznatog i novog –
izgleda i tijela domorodaca, načina života u zajednici, plodnog tla i raslinja,
životinjskog svijeta, kulturnih podataka poput načina pisanja, načina odgoja,
prehrane ili umiranja u izmišljenom, utopijskom kontekstu. Skupinu čini sedam
otoka jednakih po veličini, ali i po socijalnom ustroju.

- Uglavnom, zaputivši se na plovidbu od Heraklovih stupova prema zapadnom

oceanu, potaknut intelektualnom radoznalošću i znatiželjom, Lukijanov
pripovjedač i njegova posada doživljavaju najrazličitije pomorske i letačke zgode
po čudesnim otocima, Mjesecu, Danici, morima i u kitovoj utrobi, sudjeluju u
različitim bitkama, posjećuju Otok Blaženih, gdje se među silnim grčkim
velikanima pripovjedač najradije druži s Homerom. U sedmom mjesecu boravka
došlo je do sukoba posade i domicilnih velikana oko Helene pa je pustolovna
družina bila prinuđena napustiti otok. Koliko – ne baš intelektualno i čitateljski
zahtjevnih aluzija – sadržava Lukijanov tekst, svjedoči epizoda na odlasku kad
Odisej, spomenuti začetnik izmišljenih putničkih zgoda kao osobite vrste
lakrdijašenja, daje pripovjedaču pismo namijenjeno Kalipsi, i to krišom da ga
Penelopa ne vidi. Parodija je očevidna na nekoliko razina, a osobito ako je
razmotrimo u kontekstu elementarne interpretacije značenja Odisejeva povratka i
spomenute integracije jastva i prostora

- Doista je duga veza različitih elemenata u posve jasno definiranom problemu

»putovanja kao laganja«, osobito ako imamo na umu barem dva tipa odnosa –
odnos prema stvarnim putničkim iskustvima i njihovu posredovanju koje držimo
vjerodostojnim i odnos spram putovanja u tekstovima kojima tradicijski u polju
književne institucije dodjeljujemo fikcionalni status i time ih u znatnoj mjeri
lišavamo provjere kojom inače utvrđujemo laž. Svaki od spomenutih elemenata
na svoj način otvara jedan aspekt književne iterologije i usmjerava interese u
području kulture putovanja, kao što svjedoči o njezinim dimenzijama u
određenom povijesnom trenutku, konjunkturi ili duljem trajanju. Ako, na primjer,
Herodotovo egipatsko iskustvo emancipiramo kao začetak putopisa, ako mu
pridamo samostalnija žanrovska obilježja unatoč kompozicijskoj uvrštenosti u
drukčiji tip diskurza ili pak ako krenemo s idejom putovanja kao osnovnom
matricom istraživanja

- Naznačavanje mjesta susreta (susretišta) zanimljiv je topos starogrčkog romana.

Susret upriličen u povodu religijske svetkovine u religijskom prostoru nalazimo
još u Ksenofonta Efeškog i Heliodora, i možda ga možemo povezati s već
spomenutim motivom minimalne ženske mobilnosti. U Ahileja Tacija pak postoji
stanovita struktura privatnosti: ulogu susretišta preuzimaju privatni prostori,
najprije Klitofontov dom, zatim i ekfrastično prikazan vrt.22 Mladićeva ljubav

11
 jača tijekom privatne obiteljske večere, odgovara mu raspored sjedenja za stolom,
a i sam povod susretu posve je svjetovne naravi. Riječ je, naime, o ratnom sukobu
između Bizantija i Trakije zbog kojeg Sosrat šalje kćer Leukipu i njezinu majku u
Tir svome polubratu Hipiji, Klitofontovu ocu. Tako je i rađanje ljubavi između
Klitofonta i Leukipe smješteno uglavnom u privatne prostore.

- neostvarena ljubav mladog para javna je stvar. Razrješenje se zbiva upravo u

javnom prostoru, mjestu na kojem se odlučuje o stvarima važnim za zajed
nicu. Zasjedanje skupštine u kazalištu tako je iskorišteno da bi se Hermokrat,
Kalirojin otac, nagovorio da dopusti brak. Sudjelovanje čitavoga grada upućuje na
javnost Herejine i Kalirojine ljubavi, na interes i brigu zajednice

- Upravo iz jedne od sljedećih jadikovki, nakon što se stanje dodatno

zakompliciralo, dodali bismo višim stupnjevima dezintegracije jastva i prostora
jer je udaljeniji svijet ujedno i nepoznatiji i neizvjesniji, preuzet je Kalirojin iskaz
kojim smo započeli ovo poglavlje: domovina kao prostor sreće, sve ostalo kao
prostori tegobe izazvane putovanjem i razdvojenošću.
- Narav i značenje ključnih mjesta svjedoče o svijetu koji je duboko prožet
pravednošću, zakonitošću i javnošću, odnosno barem zagovorom tih vrijednosti u
narativnoj izvedbi. Putovanje je istodobno i strah od gubitka klasnog statusa,
dakle još jedne među kumulativnim točkama dezintegracije. Roman pripovijeda o
najboljima koji moraju imati najbolje. Taj klasni moment tipičan je za čitav
korpus starogrčkog ljubavnog romana i kao da Homerova Odiseja progovara iz
njega jer i njezin je junak povratio izgubljeni status.
- Ako se povijesno razloži geneza zemljopisne karte, uočava se da tijekom rađanja
modernog znanstvenog diskurza od XV. do XVII. stoljeća karta pomalo oslobađa
od itinerarija koji je ujedno predstavljao uvjet takve mogućnosti. Prve svjetske
karte uključivale su tek pravocrtno označen itinerarij, postaje na putu uz obavijesti
namijenjene putniku. Svaki od tih zemljovida bio je podsjetnik koji propisuje
djelovanje pa niz starih karata možemo prije označiti kao povijesne knjige negoli
moderne geografske karte. Utemeljenjem znanstvenoga (geografskog) diskurza,
karta stječe autonomiju i postaje sveopća pozornica istodobnosti različitih
povijesnih zemljopisnih znanja, zapravo poprima oblik tableaua: nema više puta,
nema ni priče, jer upravo istodobnost raznovremenih spoznaja o svijetu lišava
zemljopisnu kartu narativne componente

- Slično izgleda svijet Ksenofontova romana. Kristaliziran je oko temeljne osovine

putovanja odnosno potrage, funkcionira kao itinerarij, ali uz posve oskudno
opisane postaje na putu. Lokalizacija segmenata proputovanog svijeta, podrobnije
razmještanje zgoda u prostoru, kao i okolnosti na putu različitih mjesta zbivanja –
rijetka je u Efeškim pričama. Prevladava logika itinerarija, gotovo kataloga,
utemeljena na učestaloj promjeni mjesta i zamjetnoj nagomilanosti postaja na
putu pa je Ksenofontov pripovjedni prostor lokaliziran uglavnom putem

12
 imenovanja mjesta, što je povezano s pripovjednim sažetkom, ključnim
postupkom u posredovanju svijeta. Ta povezanost sažetka i itinerarija primjer je
veze narativnih tehnika i načina spacijalizacije. Sažetak će u pravilu prostor svesti
na toponim, a putovanje na glagol odnosno radnju odlaska ili dolaska. Jer »biti na
putu« i u Ksenofonta znači »biti nesretan«, neprestano tragati za mjestom na
kojemu se valja skrasiti (Hipotoj), za ljubavi i povratkom u domovinu (Abrokom i
Antija).

- Dafnis i Hloja odlučuju se za život na selu. Opreka između sela i grada inače u
romanu gradi određenu dinamiku jer se likovi koji dolaze iz urbanog prostora
redovito pokazuju kao nositelji neuobičajenog ponašanja u idiličnom ambijentu i
pokreću radnju. Tako će Dafnis, na primjer, i prvu spolnu poduku primiti od
gradske žene koja živi na seoskom imanju. Naposljetku, ako podrobnije
pogledamo kako opreka doma i stranog svijeta/ prostora funkcionira u Longovu
romanu, primijetit ćemo da mladi par, upravo zbog snage pastoralne ekonomije,
odabire prostor izvan statusnog pripadanja, ambijent koji se ne podudara s pukom
biološkom činjenicom rođenja (koja, doduše, prepoznata uspostavlja složenu
relaciju ruralnog i urbanog u romanu), nego je stečen formiranjem, uspostavljen
kao vlastiti i svoj. Pomak vjerojatno nije baš beznačajan jer pokazuje da je unutar
zadane matrice moguć i drukčiji ishod, koliko god se na prvi pogled čini tek kao
varijanta istoga – sreće i ravnoteže

3. HOMO VIATOR

- Godine 333. u Svetu zemlju putuje neki hodočasnik ili hodočasnica iz Burdigale
(današnjeg Bordeauxa) i pritom sastavlja na prvi pogled suhoparan i ne baš
atraktivan latinski tekst u kojemu, vjerojatno usput i vrlo reduktivno, bilježi slijed
putovanja. Taj putnički zapis, poznat kao Burdigalski ili Jeruzalemski itinerarij
(Itinerarium Burdigalense sive Hierosolymitanum), najraniji je sačuvani
dokument kršćanske (hodočasničke) kulture putovanja, a uz Antoninov itinerarij
(Itinerarium Antonini Augusti) iz III. stoljeća i Peutingerovu kartu (Tabula
Peutingeriana) iz IV. stoljeća (točnije, srednjovjekovnu kopiju izvornika iz tog
vremena), ubraja se u korpus temeljnih izvora za proučavanje mreže rimskih
javnih cesta (viae publicae) odnosno kopnene prometne infrastrukture u
kasnoantičkom razdoblju. Pojednostavljeno rečeno, rimska kultura putovanja
infrastrukturno se oslanja uglavnom na dva tipa zapisa. Prvi je spomenuti
itinerarij, a drugi je poznat pod nazivom periplus, doslovno: oplov, odnosno
nautički vodič ili rudimentarni peljar, opis plovidbe uz obalu koji, prema
sačuvanim primjerima, žanrovski utemeljuju Grci još sredinom IV. stoljeća stare
ere.

13
- Hodočasnička kultura- unutaržanrovska diverzifikacija- samo ona religiozna
putnička aktivnost koja se odvija preko granica svakodnevnog iskustva i zadanih
društvenih normi, u vremenski ograničenom trajanju, oblikovana kao svojevrsno
liminalno stanje u kojemu se niveliraju sve društvene razlike i formira svojevrsna
hodočasnička zajednica (communitas), prepoznatljiva prema distinktivnim
ritualima i organiziranoj simboličkoj interesnoj ponudi (vjerskim zdanjima,
slikovnom materijalu, kipovima, sakraliziranim obilježjima topografije odnosno
određenih lokaliteta koji su opisani i određeni svetim pričama i legendama)

- Kršćansko hodočašće u 4 lika:

1. biblijsko hodočašće – putovanje poduzeto u prostore proslavljene biblijskim

tekstovima, začeto negdje u II. stoljeću, oprimjereno kasnije Burdigalskim
itinerarijem i Egerijinim Putopisom. (Putnik iz Burdigale pripada ovdje)

2. Drugi je lik hodočašće živućim svecima, odnosno put do svetih ljudi, monaha
i asketa, komplementaran brojnim pripovijestima i tekstovima o njihovim
životima.
3. Temelj trećega ranokršćanskog tipa čine relikvije odnosno putovanje kao
potraga za posmrtnim svetačkim ostacima, zapravo najradikalnija kršćanska
novina u odnosu na prethodne antičke dijakronijske tipove.
4. četvrti lik, u kojemu se ikone i slike pojavljuju kao razlog putovanja, osobito u
stoljećima ranog kršćanstva kad je vladao poveći interes za čudotvorne
slike/ikone svetica i svetaca koji su identificirani kao zaštitnici gradova iz
kojih su potjecali hodočasnici.

- Putnik iz Burdigale bio bi, dakle, biblijski hodočasnik, odnosno hodočasnik vođen
biblijskim tekstovima, motivima, lokacijama, likovima, dakle sveukupnom
simboličkom interesnom ponudom svetih zapisa. Krenuo je na put dva desetljeća
nakon što je Konstantin legalizirao kršćanstvo i započeo s njegovom javnom
potporom. Od Bordeauxa, Arlesa i Milana preko Srijemske Mitrovice do
Istanbula, zatim do Jeruzalema i natrag do Rima i Milana, da spomenemo samo
dio njegova itinerarija u suvremenoj izvedbi, poduzima putovanje sociokulturnim
prostorom u nekoj vrsti tranzicije. U tome i jest aspektualno važno značenje
Itinerarija: putovanje se odvija u vrijeme kulturne transformacije kasnoantičkoga
rimskog svijeta i kršćanske reinvencije Palestine. Stoga se i njegova tekstualna
izvedba na stanovit način odvija kao dio opće promjene ili, kako je to formulirao
Jaś Elsner, odvija se kao »transformacija rimske kulture na specifičnoj razini
književne kompozicije teksta«

- Itinerarij, odnosno putovanje čiju tekstualnu izvedbu predstavlja nije početno

zamišljeno kao hodočašće, nego ga je putnička prilika takvim učinila. Naime,
autor Itinerarija vjerojatno je službeno, po nekom javnom poslu putovao iz

14
 Bordeauxa u Carigrad, koristeći pritom javnu prometnu infrastrukturu, što je
uostalom i razlog njezine izgradnje. U Carigradu je posao obavio i uspio
isposlovati dopuštenje da posjeti Svetu zemlju, slijedeći, naravno, smjer javne
ceste. U grupi odnosno uz pratnju, krenuo je koncem svibnja iz Halkedona
(današnje maloazijske gradske četvrti Istanbula) i dospio do Jeruzalema, a zatim
se se nakon posjeta vratio na polazište koncem prosinca 333. godine. Da je put bio
planiran, dakle da se radi o putovanju koje je otpočetka zamišljeno kao kršćansko
hodočašće, njegova bi (epifanijska) svrha bila ispunjena Uskrsom u Jeruzalemu,
ali izgleda da tako nije bilo. Jednostavno mu se (a možda i njoj) ukazala prilika
koju je iskoristio.

- mreža rimskih javnih cesta sadržavala je dvije vrste postaja (stanica, stacija,
stationes), na kojima je putnik mogao zamijeniti magarce, mule ili konje. Prva su
mutationes, stajališta odnosno staje namijenjene uglavnom zamjeni putnih
životinja (danas – benzinska)

- a drugu predstavljaju mansiones (gostionice, svratišta, prenoćišta ili odmorišta) u

kojima je putnik mogao naći smještaj za sebe i za životinje, jesti i spavati, okupati
se ili potražiti prostitutku (danas – motel)

- Jednako bi tako itinerarij strukturno mogli usporediti sa zelenom pločom koja se u

prometnoj nomenklaturi znakova (obavijesti za vođenje prometa) naziva »potvrda
smjera«, a na njoj odozdo prema gore piše nešto poput: Rijeka 130. Ta je ploča
ujedno rijedak primjer gdje se obavijest vezana uz prvi toponim na putu nalazi na
dnu, dakle čita se od najdaljeg prema najbližem jer pretpostavlja potpuni pregled
prometne komunikacije i funkcionira suprotno logici putovanja koja izvedbeno
ide od bližeg prema udaljenijem.

- Burdigalski itinerarij jednako tako uključuje infrastukturni raspored organizirane

javne ceste. Međutim, za razliku od nulte ekonomije itinerarija (toponim i
udaljenost), putnik iz Bordeauxa koristi minimalno kompleksniju ekonomiju koja
se, međutim, mijenja dolaskom u Svetu zemlju. Tijekom čitavog putovanja
podrobno bilježi sve postaje za promjenu zaprege (mutationes), svako odmorište
ili prenoćište (mansiones), svaki grad na putu (civitas), svaku udaljenost među
njima (izraženo na početku, do današnjeg Toulusea u ligama, a zatim u miljama),
kao što, na primjer, jednom ili najviše dvaput spominje i selo (vicus), utvrdu
(castellum) ili palaču (palatium). Takav način nabrajanja, tvrdi Elsner, ne
pokazuje tek dnevni ritual putovanja i noćna zaustavljanja, nego nudi na razini
strukturiranog pisanja i stanovitu hijerarhizaciju prostora, kao što jedva zamjetno
spominjanje krajolika potvrđuje itinerarijsku logiku kretanja između urbanih
prostora civiliziranog Carstva. Jednako tako putnik iz Bordeauxa naznačuje
granice između provincija (nešto poput: Ovdje započinje/završava
Italija/Panonija), ali ne kao dodatni element u postupku nabrajanja, nego kao

15
 implicitnu osviještenost administrativnih, etničkih pa čak i kulturnih granica
područja koje linearna struktura teksta previđa ili preskače.

- Egerijin Putopis (Itinerarium, Peregrinatio), jedan od najznačajnijih tekstova

ranokršćanske kulture putovanja u Svetu zemlju. Dietz, na neki način, širi granice
dosega teksta i tvrdi da je Egerijino putovanje jedan od najvažnijih dokaza/
svjedočanstava u raspravi o »hodočašću u ranom srednjem
vijeku«-»Pozitivistička« pitanja o autorici, njezinu porijeklu i socijalnom položaju
razumljivo zaokupljaju analitičku pozornost. Je li bila sestra (redovnica,
monahinja), udovica koja je postala monahinja ili samo pripadnica kruga laičkih
gorljivih kršćanki, potječe li iz današnje Španjolske? I drugi su orijentiri u igri: od
rodno usmjerene ideje da su žene iz carske obitelji i onodobne društvene elite,
poput Konstantinove majke Helene, kretale put Palestine do infrastrukturne
izvedbe puta koja uključuje niz podataka o organizaciji putovanja, korištenju
javnih prometnica, sigurnosti i vojnoj pratnji na Egerijinu putu. Datiranje teksta
jednako je tako neko vrijeme bilo nepouzdano. Naime, iako se Egerijin putopis
spominjao u nekoliko izvora, tek je 1884. pronađen prijepis rukopisa iz XI.
stoljeća, a koncem 1960- -ih je napokon utvrđeno i usuglašeno da je Egerija u
Svetu zemlju, uključujući egipatsku i sirijsku dionicu, putovala između Uskrsa
381. i Uskrsa 384. Godine.  može li se Egerijin putopis čitati kao hodočašće?
Tipološki bi se Egerijin putopis mogao uvrstiti među one žanrovske tvorbe koje
sam čin putovanja kompozicijski odvajaju od sustavnijeg prikazivanja
proputovanog svijeta, poput, na primjer, Pogleda u Bosnu Matije Mažuranića, koji
u sličnoj dvodjelnoj strukturi najprije odrađuje putničko-pustolovni (Put u Bosnu i
natrag), a zatim leksikonsko-enciklopedijski dio (Različne opaske o Bosni).
Egerija tako najprije uvrštava hodočasnički itinerarij, a zatim monotematski
leksikonski dio o kršćanskim crkvenim i vjerskim obredima u Svetoj zemlji. Iako
ih dijeli petnaest stoljeća i posve različit putnički habitus, spaja ih konvencija u
kompozicijskom aspektu žanrovskog repertoara, ali i »poetička« sistematizacija i
standardizacija putničkoga znanja koja se u međuvremenu dogodila. Stoga se
Egerijno hodočašće po Svetoj zemlji narativno doživljava kao dulji boravak s
nekoliko poduzetih putovanja na kojima, uz lokalne vjerske informante koji
pobliže pojašnjavaju razmještaj i stanje konkretne svete lokacije, tekstovi Svetog
pisma služe kao najautentičniji mogući vodič. Sveta mjesta markeri su
hodočasničke atrakcije, a svaki posjet svetom mjestu ima u Egerijinoj zamisli
jednak obredni čin. Egerija ne raspolaže spacijalno-emocionalnom predodžbom
domovine, nego kršćanskim osjećajem komunikacijsko-vjerničke zajednice
odnosno, konkretnije, sestrinstva.

- Le Goff (1987) obrazlaže ideju da su iz kršćanske antropologije nastala dva

dorečenija koncepta razumijevanja čovjeka koja su tijekom trajanja srednjeg
vijeka pokazala tendenciju širenja i pretvaranja u ozbiljnu i cjelovitu koncepciju.
Prvi koncept otjelovljuje putnik, a drugi pokajnik. Nama je, naravno, zanimljiviji

16
 prvi, ali gotovo da je neumjesno upozoriti kako je figuri putnika komplementaran
registar pokajničke figure, utemeljene na opreci duše i tijela s dodanim
semantičkim vrijednostima poput duha i srca, glave i krvi. Jednako tako,
upozorava Le Goff, ne smijemo zaboraviti da se svi likovi, sve figure čovjekove
osobnosti u srednjem vijeku teško mogu zamisliti izvan društva u kojemu taj
čovjek živi. Upravo se u društvu odvija integracija pretpostavljenih funkcija ili
figura čovjekove osobe, tu se uspostavljaju omjeri i stječe specifična težina.
Putnik, dakle, ima bitan značenjski, simbolički višak. Homo viator – čovjek u
hodu, onaj koji se kreće, uvijek u dvostruko artikuliranom prostornom i
vremenskom prolasku: na zemaljskom putu i na putu vlastitog života.
Kratkotrajno korača dolinom suza, prostorima i vremenom koji su prolazni u
odnosu na njegovu sudbinu jer ga taj hod, s obzirom na njegov izbor i odluke,
vodi prema životu ili prema smrti, odnosno usmjerava ga put vječnosti.

- Monasi na početku bili putnici (kao, progonstvo), a kasnije se ubrzo ustabilili

- Bitno je da se u ishodištu ovog oblika asketskog života nalazi postupak odvajanja:

napušta se zavičaj i bližnji, ostavljaju sva posjedovana zemaljska blaga i kreće na
put da bi se otvorila nova duhovna perspektiva. Hodočasnik je u tom smislu neka
vrsta dobrovoljnog egzilanta s nesigurnim ishodom.

- model primitivnoga gostoprimstva jest doista struktura dugog trajanja i u svakom

se profiliranom povijesnom vremenu pojavljuje u nekom obliku. Suvremene
neprofitne zajednice kao što je, na primjer, CouchSurfing ili fenomen koji je
općenito poznat kao »kauč-turizam«, u recentnim tehnološkim i komunikacijskim
uvjetima globalnih društvenih mreža i s prepoznatljivim ideološkim supstratom,
ponavljaju zapravo model primitivnoga, besplatnoga gostoprimstva utemeljenog
na pretpostavljenom uzajamnom reciprocitetu unutar globalne zajednice. U tom se
smislu jednostavna dijakronija gostoprimstva u dvotaktnoj izvedbi besplatno
(rano, primitivno) i komercijalno (dominantno novovjekovno, moderno), s
eventualnim dodatkom prelaznoga mješovitog modela, još jednom pojavljuje kao
relativno tanka teorijska pretpostavka. U nizu varijacija pojavljuje se i drugi
model aktivan u srednjem vijeku: obavezno gostoprimstvo moćnika i uglednika, a
zatim i treći – profesionalno gostoprimstvo, dakle gostionice i prenoćišta uz
plaćanje, koje se elementarno razvija u srednjem vijeku i u novovjekovlju postaje
stabilna forma smještaja uz novčanu naknadu. Antički svijet Grčke i Rima imao je
razvijene modele koji su često varirali u rasponu od ugovornih obaveza između
gradova preko »spacijalne gostoljubivosti« u vidu posebnih odaja ili dijelova kuće
namijenjenih gostima do uglavnom ozloglašene, rubne urbane distribucije
gostionica, svratišta i prenoćišta, kao i modela koji u već spomenutom rasporedu
prati smjer javnih cesta. Srednjovjekovlje okvirno poznaje sve oblike i njihove
mješovite tvorbe, ovisno je li posrijedi samo smještaj, i smještaj i hrana, je li na

17
 djelu crkvena organizacija sa samostanskom ponudom hospicija ili obaveza
prema moćnicima i velikašima na putu. Upravo hodočasnički model »nametnuvši
gostu da hranu donese sa sobom, da je kupi na tržnici ili u krčmi, odredio je
prostornu konvergenciju triju dotad odvojenih instituta – gostoprimstva, tržnice i
krčme«

- Petrarca, na primjer, sastavlja Itinerarium ad sepulchrum domini nostri Yhesu

Christi u tri proljetna dana godine 1358. Razlog nastanka itinerarija do Kristova
groba jest poziv njegova prijatelja Giovannija Mandellija, milanskoga uglednika,
da zajedno otputuju u Svetu zemlju. Budući da mu putovanje, osobito plovidba,
izaziva određenu nelagodu i strah, Petrarca u zamjenu za fizičku prisutnost radije
sastavlja specifičan vodič. Taj eruditski itinerarij pretpostavljenog putovanja od
Genove do Jeruzalema i Aleksandrije dokaz je geografske, povijesne i arheološke
upućenosti Petrarkine, njegova suverenog vladanja klasičnom i biblijskom
kulturom. Je li posrijedi i novo oblikovanje jastva u humanističkom registru, na
što upućuju novija tumačenja, nije trenutno od presudne važnosti.44 Tekst će
ionako svoje interpretativne naglaske mijenjati kroz vrijeme dok god bude trajalo
iznalaženje subjekta diskurza i njegovih preokupacija. Ostaje, međutim, činjenica
da Petrarca u Svetu zemlju nikad nije putovao, ali je u stvar i te kako upućen.
Mreža putničkog posredovanja je razapeta i Petrarca je, poput Johna Mandevillea,
samo jedan od njezinih čvorova koji povezuje znatiželju, znanje, lektiru,
hodočasničke tekstove, klasičnu starinu i onaj višak koji upućuje na književnost.

4.POZNAŠ LI ZEMLJU, GDJENO LIMUN CVATE?

- Žargonom modernističke teorije književne povijesti: postupak očuđenja izazvan
putovanjem automatizira se i seli iz sociokulturnog centra na periferiju.
- Mažuranić kao nešto kasniji lokalni primjer pretpostavljene izvidničko-
špijunske namjere koja je započela kao političko ispitivanje bosanskog terena, a
završila u književnosti kao dio žanrovske ponude popularnog romantizma.
- Upregnuto u kolonijalnu matricu, putovanje je imalo i u liku istraživanja
dominantno porobljivačku, odnosno komercijalnu, unosnu svrhu.45 Pljačka i
otimanje dobara, uz brutalan odnos prema lokalnom stanovništvu, predstavljalo se
kao otkrivanje onoga što je lokalnom stanovništvu ionako već poznato. To
brisanje drugog u svakom pogledu, iako je izazivalo zgražanje i reakcije poput
Kratkog izvješća o uništenju Indijâ što ga je 1552. objavio Bartolomé de Las
Casas, provodilo se i kao diskurzivno usklađivanje s eurocentričnom slikom
svijeta
- U nizu područja europsko se uspostavlja kao norma, drugost opisuje kao
iznimka (od klime preko raspoloživih resursa do gustoće naseljenosti). Uglavnom,
konstituira se poredak, koji će unatoč međusobnoj konkurenciji europskih

18
 nacionalnih država i adekvatnoj proizvodnji unutareuropske kolonijalne periferije,
osnažen kasnije prosvjetiteljskom paradigmom, zadugo mapirati svijet prema
jednom modelu.
- Putovanja i putopisi više nikada neće biti isti. U drugoj polovici osamnaestoga
stoljeća, bez obzira na to jesu li ekspedicije bile znanstvene, a putnici
znanstvenici, u sva je putovanja bilo upleteno prirodoslovlje. Sakupljanje
primjeraka, stvaranje zbirki, imenovanje novih vrsta i prepoznavanje starih − sve
su to postale teme putovanja i putopisa. Uz pogranične likove moreplovca,
osvajača, zatočenika, diplomata, počeo se posvuda pojavljivati dobroćudan,
obavezno pismen lik »sakupljača bilja«, naoružanog samo svojom torbom,
bilježnicom, bočicama za uzorke i željom da par mirnih sati provede u društvu
buba i cvijeća

- Književnost je u najmanju ruku barometar stanja i odnosa u svijetu prvobitne

akumulacije. U vrijeme kada Don Quijote kreće u svijet i čita ga kao književni
pustolovni tekst s viteškim etosom, istraživači imaju obrnut problem: odlaze u
nepoznati svijet da bi ga pretvorili u tekst, opisali, odredili, mapirali, učinili
dostupnim znanje o njemu i otvorili put ciljanoj interesnoj eksploataciji

- Pisanje kao esencijalni dio putovanja preporučuje se početkom novog vijeka u

svakom obliku

- Jedan rubni primjer u tom obilju materijala ranog novovjekovlja, na određen

način endemičan u korpusu nacionalne književnosti kojoj pripada, jest i
Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje (1556), ostvareno u klasičnom
humanističkom žanru poslanice upućene Jeronimu Bartučeviću.

- Status toga teksta u kanonu hrvatske književnosti jest neupitan i njegovo se

tumačenje uglavnom odvija u dvostrukoj artikulaciji, pri čemu se s jedne strane
pojavljuje domaća humanistička baština, Marulićeva moralistička pouka, strah od
turske navale, a s druge strane površna srodnost s humanističkom ribarskom
eklogom – otuda vjerojatno ribarsko prigovaranje, odnosno razgovor ribarâ − koju
je, ugledajući se na Teokrita, uspostavio Talijan Jacopo Sannazaro svojim
latinskim Ribarskim eklogama (Eclogae piscatoriae) sastavljenim prije 1500.
godine, u kojima uvriježeni pastirski svijet zamjenjuje ribarskim. Tematsku
osnovicu teksta čini trodnevna plovidba što ju je pjesnik, u društvu ribara Nikole i
Paskoja, poduzeo zamoren poslovima oko gradnje i uređenja Tvrdlja, i to od
Staroga Grada na Hvaru kroz tjesnac između Šolte i Brača (Splitska vrata), do
uvale Nečujam na sjeveru Šolte i natrag. Itinerarij je posve vjerodostojan i
provjerljiv, etnografski je moment vezan uz pjevanje o životu i običaje

19
 primorskoga ribarskog svijeta, umijeće i sredstva ribanja, kulturne reminiscencije
odnose se na baštinu i pjesnike, među kojima se izdvaja pohvala Maruliću i
Splitu, a posebno mjesto u strukturi pripada ribarskoj izvedbi narodnih pjesama.
Tekst je ispjevan u dvostruko rimovanim dvanaestercima i komponiran
simetrično, s razmjerno podjednakim rasporedom građe u svakom od tri dijela,
odnosno tri dana plovidbe (508, 570 i 606 stihova). Pripovijedanje teče vremenski
susljedno, bez digresija i posve slijedi događajnu logiku putovanja. Narativna je
osnova nadograđena kroz glasove Paskoja i Nikole, i to dvjema kraćim lirskim
narodnim pjesmama (Naš gospodin poljem jizdi, I kliče devojka), dvjema duljim
bugaršticama (Kraljević Marko i brat mu Andrijaš, Radosav Siverinac i Vlatko
udinski vojvoda), pripijevanjem pitanja i odgovora kao brojnim mudrim izrekama

- Posve u skladu s idejom da putovanje treba dokumentirati – jer, kao što smo već
spomenuli, djelatnost zahtijeva pisanje – Hektorović sastavlja poslanicu. To što je
poslanica u stihu, nije u području kulture putovanja posve neočekivan postupak
jer pismo načelno, neovisno o njegovoj dotjeranosti i književnoj ambiciji, uvelike
participira u korpusu putničke književnosti, a putovanja su u novom vijeku
jednako tako mogla biti stihovana ili komponirana kao izmjena stiha i proze.50
Hektorović zatim jasno i razložno, nakon nekoliko filozofskih stihova o životu,
pojašnjava da je razlog odlaska na put posve nesvrhovit, tek da negdje otputuje
samo da nije kod kuće, gdje je inače u potpunosti posvećen poslovima oko
gradnje Tvrdlja. Međutim, Hektorović ne ide na put, nego, dopustimo si tek
usporebe radi smjelu anticipaciju, izmišlja trodnevni predah koji podsjeća na
suvremeniju koncepciju izleta ili, negdje na rubu pretjerivanja, vikenda. Zatim,
suputnici su pažljivo izabrani s obzirom na njihovu kompetenciju, ispostavit će se
ne samo primarnu (ribarsku) nego i prigovaračku (kulturnu), u čemu mnogi
tumači nalaze znakove pretjeranosti i artificijelnosti. Metaforički se
usmenoknjiževna građa »prikupljana« tijekom plovidbe naziva lovinom, što opet
upućuje logiku oplodnje putničkog kapitala, naime, Hektorović se nije doma
vratio praznih ruku. Dva motiva koja izazivaju izletničku atrakciju jesu nevojbeno
Marulić, u skladu sa slijedom plovidbe i dolaskom u Nečujam kao unaprijed
kulturno obilježen prostor, a zatim i Split. Moglo bi se zaključiti da Hektorović
proizvodi neku vrstu kulturno-turističkoga zavičajnog spota s propagandnom
namjerom. Taj žanr suvremene popularne kulture nismo uključili samo zbog
manje ili više neuspjele dosjetke, nego zato što pokazuje proces razmjene između
modela male i velike kulturne tradicije predindustrijske Europe, između kulture
koja je pučka odnosno narodna i visoke, elitne kulture, upravo u vrijeme kad
započinje njihovo razdvajanje koje će u velikoj mjeri zaživjeti tijekom XVI. i
XVII. stoljeća. Ta »teorija raskola« nekad jedinstvene kulture, iako nije bez
unutarnjih proturječja, ključna je točka u tumačenju intelektualnog iznalaženja
narodne kulture u vrijeme ranoromantičarskog oduševljenja popularnim krajem

20
 XVIII. i početkom XIX. stoljeća. Upravo u toj reinvenciji nalazi svoju verifikaciju
i opravdanost

- temeljna kulturna razlika u predindustrijskoj Europi jest »razlika između većine,

za koju je narodna kultura jedina kultura, i manjine, kojoj je omogućen pristup
velikoj tradiciji, ali u maloj tradiciji sudjeluje kao u drugoj kulturi« (Burke 1991:
36). Velika se tradicija prenosi pismom, mala je usmena.

- u Ribanju mala tradicija uprizorena za veliku. Taj je tekst kulturni izlet, doduše sa
zanimljivim socijalnim učinkom – Hektorovićevom pohvalom mudrosti i kreposti
siromašnog puka i željom da se plovidba ponovi u istom sastavu.51 Ono što drugi
otkrivaju na putovanjima, Hektorović čini na izletu. Kako se građa ili znanje ne
može skupljati statično, kod kuće, niti se tu može dokoličarenjem upoznati svoga
socijalnog drugog, logično je da se za tu priliku organizira barem izlet. Ribanje
tako na mikrorazini pokazuje logiku putovanja, štoviše, logiku povijesnog
vremena.

- Michel de Montaigne i Francis Bacon, dvojica autorsko-žanrovskih prvaka, na

različit način u posljednjim desetljećima XVI. stoljeća posvećuju esejističku
pozornost putovanju: Montaigne posredno, uvrstivši problematiku putovanja u
različita razmatranja, a Bacon posve izravno, posvetivši konkretno jedan svoj esej
toj temi. Montaigne će u svakoj od tri knjige Eseja, ekstenzivnije i konkretnije u
trećoj, osobito u (»staračkom«) eseju O taštini, zahvatiti problem putovanja i iz tih
se refleksivnih pasaža može rekonstruirati svojevrsna socijalna poetika putovanja
i njegovo mjesto u elitističkom renesansnom modelu.

- Kod Montaignea se vidi i briga oko financijskih sredstava (dio pisanja o

putovanju!), važni i refleksija, verifikacija i otvorenost prema drugome; ideja
putovanja kao pedagogije i vježbe za duh

- Francis Bacon O putovanju - Bacon jasno razlaže socijalnu poetiku putničko-

tekstualne djelatnosti, socijalnu – jer je posve jasno na koju se društvenu
kategoriju ogled odnosi, što uključuje tako zamišljeno putovanje i koje oblike
društvenosti preferira, a zatim i kakve vrste teksta pretpostavlja i potiče.
Putovanje je tako za mlade dio obrazovanja, za odrasle stvar iskustva. Tko putuje
u stranu zemlju prije nego što je naučio nešto jezika kojim se tamo govori, bolje
da prvo ode u školu, a tek onda na put. Jednako je tako dobro da mladi putuju pod
nadzorom tutora, staratelja ili odanog sluge, odnosno da ih vode i usmjeravaju oni
koji znaju jezik zemlje, da ih upute što treba vidjeti, koje ljude upoznati, što im
novo ta zemlja može ponuditi jer inače kreću na put povezanih očiju i malo će
toga vidjeti. »Čudna je stvar da ljudi, kad putuju morem, pišu dnevnike iako
nemaju šta da vide osim mora i neba; a kad putuju suvim, i imaju tako mnogo da
vide, najčešće propuštaju da to učine; kao da bi bilo vrednije da zabeleže ono što

21
 slučajno spaze nego ono što namerno idu da vide; zato dnevnike valja uvesti u
upotrebe
- Putovanje, dakle, znači i pisanje, a što bi se u tim dnevničkim zapisima trebalo
nalaziti, može se rekonstruirati iz Baconovih naputaka o stvarima na koje vrijedi
usmjeriti pozornost. Ono što treba promatrati, u Baconovoj savjetodavnoj izvedbi
upućenoj prije odgovornoj pratnji negoli izravno mladom putniku, jesu dvorovi i
tamošnje audijencije, osobito kad su ambasadori u pitanju, sudovi dok se u njima
odvija sudovanje, crkvena i samostanska zdanja, knjižnice i visoke škole,
predavanja i rasprave, fortifikacije i luke, vojni i trgovački brodovi, starine i
ruševine, državne zgrade i vrtovi, brodogradilišta, oružarnice i vojni poligoni,
kazališta – »ali ona koja pohađa bolji svet« (68), riznice i muzeji, ukratko sve što
je zanimljivo i vrijedno spomena. Proslave, gozbe, vjenčanja, pogrebi i
pogubljenja – nisu među obaveznim motivima, ali ih ne treba preskočiti ako se
ukaže prilika. Mladom se putniku, nadalje, preporučuje putopisna lektira, neki
koristan vodič ili barem zemljovid područja kojim putuje, kao što je poželjno da i
on vodi dnevnik dok putuje. Jednako mu se tako ne preporučuje dulji boravak na
jednome mjestu ili u gradu, a ako se to dogodi, bolje je da mijenja gradska
boravišta nego da se zadrži samo na jednom jer tako stječe nova poznanstva. Neka
se »kloni društva svojih zemljaka i neka se hrani u gostionicama u kojima će naći
dobro društvo domaćih ljudi« (69), neka bira korisna poznanstva, uglavnom ona s
tajnicima ili osobnim tajnicima ambasadora, jer tako dodatno uči. Dobro je da
upozna i posjeti uglednije ljude, usporedi glas slave i konkretnog čovjeka, da se
kloni svađa

- Međutim, vrijedi spomenuti da Montaigne i Bacon nisu samo esejima participirali

u polju putničke tekstualnosti. Montaigne je autor i zanimljivoga primarnog
materijala, Dnevnika s putovanja u Italiju (preko Švicarske i Njemačke 1580. i
1581.), a Bacon je dijelom zadužio polje kulture putovanja odnosno njezin
književni, utopijski i znanstveno-fantastički aspekt Novom Atlantidom (1626). I
iznova smo u području širenja putničke tekstualnosti koja uključuje i nadomjesne
modele, doduše, na različitim razinama. Kod Montaignea na razini postupka koji
dodatno osnažuje tezu da novovjekovlje mora neizostavno dokumentirati
putovanje, a kod Bacona u složenijoj filozofsko-fikcionalnoj izvedbi

- Percy G. Adams (1962) u knjizi posvećenoj putnicima i putničkim lažima od

1660. do 1800. uvodi u polje upravo taj problem, ali artikuliran na poseban,
usudili bismo se dodati, najteži način. Njegova tema nisu izmišljena putovanja,
nego autentična, u kojima se pojavljuju i posreduju očevidne laži. Propitujući
razloge putničkog laganja, nalazi da su taština, zarada i predrasude (političke,
religijske, nacionalne, osobne ili filozofske) u njegovu temelju. Putovanje
predstavlja gotovo privilegiranu vrstu kapitala u tim stoljećima pa se razumljivo
pojavljuje kao socijalna investicija u više smjerova. Naime, »tako su autori
putovanja punili svoje džepove, ugađali publici i zadovoljavali vlastite sklonosti i

22
 taštinu« (1962: 11) i budući da se nalazimo u »godinama plagijatorstva«, dodaje
Adams, neki putnici izmišljaju pripovijesti o drugim putnicima, svjesno ili
nesvjesno ponavljaju legende kao činjenice, nadodaju i, ukratko, lažu. Na
Adamsovu interpretaciju, u sklopu šireg problema vjerodostojnosti putničkog
posredovanja, nadovezuje se ideja prema kojoj u europskoj kulturi putnički zapisi
već u XVII. stoljeću gube svoju svježinu i izvornost (Mączak 1994). Putopisci se
počinju oslanjati jedni na druge, citiraju prethodnike, a znaju i prepisivati ili
preuzimati tuđa zapažanja bez navođenja izvora. U to je doba gotovo svatko,
došavši na svoje odredište, mogao iz dostupnih vodiča pročitati što bi morao
vidjeti i sutradan potražiti. Putnička je literatura već početkom stoljeća toliko
rasprostranjena i osnažena svakodnevnim usmenim žanrovima da Joseph Hall,
biskup iz Exetera, u raspravi Quo vadis? A Just Censure of Travel, As It Comonly
Undertaken by the Gentlemen of Our Nation, nakon povratka iz Francuske 1617.
primjećuje kako je »upoznao mnoge koji nisu putovali dalje od vlastite sobe, a bili
su u stanju podučavati i ispravljati najvećega putnika koji se upravo vratio s
iscrpljujućih i skupih putovanja«
- Dakle, pisali se neki međužanrovi
- Činjenica da je grand tour priprema za »pravi« život dovoljna je za postavljanje
pitanja o modelima žanrovskog podudaranja i odnosima u konkretnoj
književnopovijesnoj situaciji, na primjer engleskoj u XVIII. stoljeću gdje su svi
vodeći romanopisci napisali i pokoji putopisni tekst. Goetheov je slučaj u tom
smislu više od primjera strukturne relacije: od njegova talijanskoga putničkog
dnevnika (rujan 1786. – travanj 1788.), pisanog sedam-osam godina prije
objavljivanja Wilhelm Meisters Lehrjahre, do stihova kojima započinje III. knjiga
tog Bildungsromana, znamenite zemlje u koju treba poći – gdjeno cvate limun,
zlate se naranče, kuća je na stupovima, posvuda mramor i kipovi, brežuljci u
oblacima, mazge na stazama, zmajevi u pećinama i slapovi – otvara se
problematika žanrovskog podudaranja, imaginarija destinacije, formativne uloge
putovanja, njegove distribucije i izvedbe u različitom književnom materijalu.
- GRAND TOUR- Prepoznatljivost stječe tijekom druge polovice XVII. stoljeća, u
XVIII. funkcionira kao neizostavni element klasnog repertoara i zatim traje do
početka XIX. stoljeća, kad zahvaćen procesom demokratizacije putovanja, model
grand toura gubi distinktivnost, utopljen u pojavu masovnog turizma. Naime,
tijekom druge polovice XVII. stoljeća u okrilju engleske aristokracije odnosno
vladajuće društvene klase uvriježila se već otprije poznata praksa da mladić,
negdje između 16. i 20. godine života, nakon završenog školovanja na Oxfordu ili
Cambridgeu otputuje u inozemstvo, ponajprije u Francusku i Italiju, kako bi
upoznao europske kontinentalne znamenitosti, kulturne vrijednosti i društvenu
elitu. Putovanje je vremenski variralo i moglo je trajati od jedne do, u nekim
primjerima, čak pet godina. S obzirom na socijalni habitus putnika, grand tour je
»od početka do kraja ideološka vježba« (Buzard 2002: 38), pripremno razdoblje
nakon kojeg se mladić vraća u domovinu da bi zauzeo neku od ključnih državnih
odnosno čelnih društvenih funkcija za koju je bio predodređen. Grand tour je

23
 stoga socijalni ritual prijelaza, daleki srodnik sličnih vrsta putovanja što ih još
uvijek, doduše u grupnoj izvedbi i znatno kraćem trajanju, zovemo maturalnim,
apsolventskim pa na neki način i u nešto drukčijoj društvenoj artikulaciji –
bračnim, a donekle je usporediv i s praksom koja je od 1960-ih poznata pod
nazivom gap year (godina stanke između »životnih faza« posvećena putovanju ili
volontiranju po svijetu). Termin se uvriježio u engleskom jeziku nakon što je
Richard Lassels, inače upućen u praksu tutora mladiću koji poduzima grand tour,
u svome putopisu An Italian Voyage (1670), koji sadržava njegovih pet putovanja
po Italiji, na uvodnim stranicama preporučio »grand tour« po Francuskoj i »giro«
po Italiji. Već je u to vrijeme, kad je stekla ime, praksa bila posve utvrđena, i s
obzirom na slijed i strukturu itinerarija, i u pogledu tema koje obuhvaća ili može
obuhvatiti u tekstualnom liku. Sažeto rekonstruirani itinerarij (Buzard 2002), uz
koju rijetku iznimku, otkriva da nije riječ samo o Francuskoj i Italiji, nego o nešto
opsežnijem europskom putovanju, iako su te dvije destinacije predstavljale
ključne simboličke vrijednosti putovanja. Dakle, nakon što je prešao Kanal,
putnik je uzimao kočiju u Calaisu i nastavio dolinom Loire, gdje se govorio
najbolji francuski i gdje je mladi putnik mogao provesti neko vrijeme u
konverzaciji da bi naštimao jezični aparat za rigorozne kriterije koji su vrijedili u
pariškom društvu. Doduše, za većinu britanskih turista Francuska se uglavnom
svodila na Pariz i proputovanje prema Italiji. Nekolicina je pohodila francusku
provinciju isključivo ciljano, i to iz spomenutog jezično-pedagoškog razloga.
Dolina Loire bila je osobito popularna u prvoj polovici XVIII. stoljeća – u
Angersu, Toursu ili Besançonu »mladi je putnik mogao učiti francuski i dobiti
poduku u nekom od atributa otmjenosti, poput plesa, mačevanja i jahanja, a da se
ne izlaže, pretpostavljalo se, porocima metropole«
- najvažniji dio puta, neovisno o njegovu slijedu, odnosio se na Pariz i Italiju,
točnije: Rim, Firencu i Veneciju.
- Buzard (2002) s pravom napominje da su Nugentovi standardi ideologije grand
toura – zahtjev što smo ga, doduše, u nešto ranijoj varijanti već čuli od Defoea: da
putnik mora postati savršeni gentleman – bili veoma visoki i da je rijetko koji
skrbnik, pratilac ili tutor uspio držati stvar pod kontrolom, budući da su se mladići
nerijetko prepuštali različitim životnim užicima, što je pak stalni motiv kritičara
grandturovske prakse. Odjeci grandturovskih promašaja proizvodili su tipičan
imagološki materijal. Posrijedi su prijekori spram mladih Britanaca koji u
inozemstvu ispadaju raskalašeni bedaci i tako utječu na sliku nacije ili pak
propitivanje učinka i koristi velikog putovanja zbog rjeđe vidljivih formativnih
pomaka nakon mladićeva povratka u zemlju. Biti izvan roditeljske kontrole na
pragu dvadesete ili mlađi s teškim utegom oko socijalnog vrata koji nagoviješta
imperijalnu ozbiljnost i odgovornost, logično otvara prostor maštarijama,
jednokratnim ljubavima bez obaveze, kockanju, piću i ostalim motivima iz
ponude poročnog života
- imagološki materijal pokazuje da je izbor Italije kao središnje destinacije
grandturovskog modela vezan uz dvije glavne teme. Svjedočenje uživo dosezima

24
 talijanske renesansne umjetnosti nije samo konkretna pedagoška lekcija iz
povijesti umjetnosti, nego i rad na vlastitoj politici ukusa kojom se budući
uglednik mogao prometnuti u znalca. Poznavati zemlju u kojoj limun cvate
pitanje je elitističke savršenosti. Usto, klasičnu tradiciju za onodobne Britance
predstavlja Rim, a ne Grčka. To je uvelike povezano s britanskim imaginarijem
odnosno načinom samorazumijevanja, što znači da Britanija u strukturi svijeta
zauzima ono mjesto koje je nekad pripadalo Rimskom Carstvu. Buzard
primjećuje još jednu važnu političku činjenicu općenitije naravi koja se može
tumačiti kao važnija namjera velikog putovanja: to što se mladić na grand touru,
dakle pripadnik britanske društvene elite na formativno važnom putovanju prije
stupanja u »pravi život«, upoznavao, družio i komunicirao uglavnom s
kontinentalnim uglednicima jednakoga društvenog statusa, utjecalo je na
»kultiviranje stanovite transeuropske klasne svijesti, ‘horizontalne’ identifikacije
koja povezuje vladajuću klasu u Britaniji s njezinim kontinentalnim pandanom i
nameće putniku osjećaj da s tim pandanom dijeli odgovornost za blagostanje
čitave Europe« (2002: 41).

- Za mladog Goethea, na primjer, Rim je nedvojbeno glavni grad svijeta, ali

»mladi« u ovom slučaju označava dvadesetosmogodišnjaka. Goetheov je put u
Italiju vrlo blizak grandturovskom modelu, s obzirom na pripadnost sličnoj
njemačkoj tradiciji nazvanoj Kavaliertour, obrazovnom putovanju mladih
plemića, ali donekle i različit jer se odvija i kao studijsko putovanje na koje su
obično kretali mlađi umjetnici financirani iz dvorske, plemićko-pokroviteljske
blagajne.61 Neovisno o kasnijim modnim trendovima i mogućoj konkurenciji,
Italija je sa stajališta kulturnog turista dugotrajno rijedak spoj historijski
relevantnih slojeva od Rima nadalje, umjetničke važnosti renesansne kulture,
crkveno-sakralnog elementa i vjerničke prakse, ljepote krajolika i ugodne klime.
Paradigmatsko značenje ljubavi Romea i Julije, između ostalog, čini je
privlačnom i za nove putničke rituale kao što je bračno putovanje.

- Francuzi ideju bračnog putovanja preuzeli početkom XIX. stoljeća od Engleza,

najprije kao višemjesečni boravak na ladanju mladih supružnika, a zatim su se u
pitanjima bračnog putovanja oblikovale dvije škole: jedna koja zastupa engleski
model odlaska na put odmah nakon bračne ceremonije i druga koja savjetuje da se
pričeka otprilike dva mjeseca i onda krene. Odabir destinacije dominantno je
vezan uz Italiju, iako će se s novim modnim trendovima u kasnom XIX. i na
prijelazu u XX. stoljeće pojaviti, na primjer, i skandinavski itinerarij. Ali u to je
vrijeme suptilni klasni imaginarij putovanje u Italiju držao već pomalo vulgarnim,
a to će se uvjerenje i općenitije raširiti nakon što je Italija ušla u sferu interesa
američke turističke industrije. Modernitet radi punom parom čak i kad je riječ o
francuskim modelima bračnog putovanja: najveći chic epohe sastojao se u
odbijanju putovanja i odsjedanju upravo vjenčanog para u nekom pariškom hotelu
pod lažnim imenima.

25
- Voltaire je u Candidu (1759) promiješao sve književne i popularno-filozofske
karte koje su mu bile na raspolaganju. Njegov je roman svojevrstan kompendij
raznorodnih putničkih motiva, od u to doba popularnih egzotičnih pripovijesti
sličnih Tisuću i jednoj noći i Swiftovih Gulliverovih putovanja (1726) do putopisa
i različitih izvještaja o svijetu preko Atlantika. Zgode se odvijaju iznimnom
brzinom, putuje se s jedne strane svijeta na drugu, a nekoliko puta mrtvi likovi
uvijek iznova oživljuju. Međutim, za razliku od vječne mladosti i ljepote glavnih
likova, tako tipične za starogrčki ljubavni roman, Cunegonda je ostarjela i
poružnjela, a idealno stanje s početka priče nepovratno je nestalo. Zub vremena
načeo je i potrošio Voltaireove likove. Nešto se, dakle, u svijetu romana
promijenilo. Romantizam će, što se putopisa tiče, dodatno pomaknuti težište i
ponajviše u Heineovoj izvedbi učiniti putovanje pravom literaturom koja ne ovisi
samo o zanimljivosti itinerarija, nego se temelji na suptilnom književnom radu
stava, stila i ironije.

5. DRAMA NAPRETKA, NAPREDAK DRAME

- HEINE Slike s putovanja - Heine je tako svojevrsna točka sabiranja starog,

prelamanja sadašnjeg i otvaranja novih mogućnosti putničkoga književnog
diskurza. Posegnemo li za komparacijama koje se (samo) na prvi pogled čine
pretjeranima, možemo reći da je mjesto Heineova putopisnog diskurza u
žanrovskoj povijesti usporedivo s onim što ga, na primjer, Cervantesov Don
Quijote zauzima u povijesti romana ili što bi ga svakako zauzimao Petronijev
Satirikon da je kojim slučajem očuvan u cijelosti. U svakom slučaju, najbolje od
najboljeg, unatoč vremenima koja zaziru od takvih sudova. Postupak iskorišten u
Harzreise pokazuje o čemu je zapravo riječ, upućuje na tektoniku područja i
disanje ploha, na elemente koji u pokušaju izolacije književne proizvodnje iz
složenijih sociokulturnih uvjeta ostaju, nažalost, teže vidljivima. Naime, Heine se
u tom tekstu oslanja na nekoliko žanrovskih modela putničke tekstualnosti
aktivnih tijekom prosvjetiteljstva. Prvi se u njemačkoj tradiciji uvriježio pod
nazivom Wanderbericht (izvještaj s putovanja) i predstavlja povlaštenu
prosvjetiteljsku dokumentarnu vrstu, obično ostvarenu kao rezultat pješačke
prakse (wandern zu Fuß), koja je u pokušaju svladavanja znanja o svijetu
prirodoslovno ili etnografski usmjerena. Već smo uputili na prirodoslovnu
komponentu, izgradnju planetarne svijesti i njezin katalogizatorsko-osvajački
učinak. Etnografska pješačka praksa u prosvjetiteljskoj tradiciji uključuje važnu
ideološku platformu koja se očituje u svojevrsnom uprizorenju slobode i
jednakosti. Usmjerena na pomno promatranje i opis stanovnika određenog
područja, njihove svakodnevice i običaja u neposrednom kontaktu, etnografska
praksa već samim činom pješačenja implicira kritički odnos prema stečevinama
onodobne civilizacije, »simbolizira predanost načelima jednakosti, želji da se
prevladaju socijalne barijere« (Cusack 2008: 102), ali se očituje i kao jasan znak

26
 osobne emanipacije i nezavisnosti. Pješačenje se uspostavlja kao opozicijska
kulturna praksa. Pješak je sam, blizu jednih i u jasnoj opreci spram drugih. Na
djelu je simbolika otklona i otpora s određenom porukom. Pješačenje
podrazumijeva jasan odmak od uvriježenih putničkih ruta i smanjenje socijalne
distance u odnosu na podčinjene klase, ali i – s obzirom na neposredno socijalno
iskustvo, promatranje i razmatranje životnih uvjeta najniže pozicioniranih u
društvenoj hijerarhiji – konkretan ulog u političkom projektu: aktualnim
raspravama o načinu vladanja.
- Pozadinski žanr mu je reportaža,putnička satira
- U široj problematici odnosa književnosti i kulture putovanja, posljednjih
dvjestotinjak godina mogli bismo odrediti i rasponom koji bi započeo Heineom, a
završio (privremeno) W. G. Sebaldom, dvjema iznimno distinktivnim figurama u
području.

- u Sebaldu prepoznamo glavne tematske linije moderne kulture putovanja i

distinktivan profil subjekta kao putnika i pripovjedača u vremenu putničko-
književne demokracije kad doista svatko, zahvaljujući tehnologiji, može
zabilježiti, snimiti i objaviti svoje putovanje.

- Iz dugotrajnog devetnaestostoljetnog kompleksa izabiremo ovom prilikom samo

dva elementa, točnije dvije slike, ideološki impregnirane figure važne za naš
problem: novi tip žargona i ideju napretka. Britanski povjesničar otvara prvi čin
na sljedeći način: »Riječi su često bolji svjedoci od dokumenata. Razmotrimo
nekoliko engleskih riječi koje su izmišljene ili su dobile današnje značenje u toku
šezdeset godina kojima se bavimo. To su riječi industrija, industrijalac, tvornica,
srednja klasa, radnička klasa, kapitalizam i socijalizam. Ovamo pripadaju i riječi
aristokracija, zatim željeznica, liberalno i konzervativno, kao politički termini, te
nacionalnost, učenjak i inženjer, proletarijat i (ekonomska) kriza. Utilitarizam i
statistika, sociologija i još nekoliko naziva iz modernih nauka, zatim žurnalizam i
ideologija riječi su koje se prvi put pojavljuju ili dobivaju novi smisao u tom
razdoblju. Kao štrajk i pauperizam« (1987: 21). Još uvijek ne nalazimo boljih
uvodnih rečenica kojima se može naznačiti povijesna infrastruktura čitanja
onodobne kulture putovanja, kao što je teško naći konkurenciju sintagmi »drama
napretka« (1989: 11) u kojoj se sažima sljedeći čin. S jedne strane u njoj sudjeluju
privreda i tehnologija, željezničke tračnice preko kontinenata, podmorski kabeli
preko Atlantika, izgradnja Sueskog kanala, podizanje velikih gradova na
američkom Srednjem zapadu, plinare, zajmovi i rijeke iseljenika. »Bila je to
drama napretka ključnog pojma u ovom razdoblju, masivnog, prosvijećenog,
samopouzdanog, samozadovoljnog, no iznad svega neizbježnog«, dijagnosticirat
će efektno Hobsbawm (1989: 11), ali i uputiti na »žrtve«, na one kojima »drama
napretka« nije bila tek metafora. Za milijune siromašnih koji su odlazili u novi
svijet radilo se o »kataklizmičnoj životnoj promjeni« (1989:11), a za narode koji
nisu pripadali kapitalističkom svijetu, a sad su ušli u njegovu sferu interesa, drama

27
 se odvijala kao izbor »između otpora u okvirima starih tradicija, unaprijed
osuđenog na propast i mučnog procesa usvajanja i korištenja oružja samog
Zapada, procesa koji podrazumijeva usvajanje i usmjeravanje samog ‘napretka’«

- Gradovi i napredak našli su, negdje u kombinaciji razdobljâ revolucije i kapitala,

posebno mjesto u književnom korpusu. Treći čin, doba imperija, Hobsbawm
započinje autobiografski, ispripovijedavši zapravo susret svojih roditelja kao
posljedicu dviju zanimljivih putanja podanika dvaju imperija u
ranodvadesetostoljetnoj kulturi putovanja. Hobsbawmova majka je iz Beča 1913.
otputovala nakon završenog školovanja na svojevrstan grand tour i u Aleksandriji
srela njegova oca koji je nekoliko godinapusu koji uvriježeno nazivamo
francuskim realističkim romanom. Ispustili smo u ovom slučaju »dramu«, budući
da se radi o nešto ranijoj i drukčijoj koncepciji, a posrijedi je i književnost koja
ionako ne može bez »drame«. U vrlo reduktivnom (kanonskom) trokoraku koji
obuhvaća Stendhalovo Crveno i crno (1830), Balzacova Oca Goriota (1835) i
Flaubertovu Gospođu Bovary (1857), dakle pretakanje romantizma u realizam,
uglavnom kanonski realizam i realizam u koraku prema modernijoj romanesknoj
strukturi, jasno se kristalizira centripetalna razvojna linija u spacijalnoj proiz
vodnji. Stendhalov Julien Sorel kreće iz Verrièresa, fikcionalnog toponima koji
označuje proviniciju i preko seminara u Besançonu stiže do Pariza, doslovnog
centra i svog cilja, uspostavljajući matricu koju će u različitim varijantama
iskoristiti europski realizmi. Balzacov Eugène de Rastignac diže model
centripetalnosti na novu razinu, usmjeravajući pogled i upućujući završnu
rečenicu upravo elitnom Parizu s kojim ga čeka novi socijalni dvoboj, odnosno
pretpostavljana borba za hijerarhijski uspon. I, naposljetku, Ema koju provincija
doslovno poništava u nemogućnosti da prijeđe njezinu granicu i da se u skladu s
iluzijama dokopa života u centru. Sva tri lika sudjeluju u spacijalno centripetalnoj
»drami napretka«, nosi ih ambicija i njezino zadovoljenje s vrlo dvojbenim i
različitim ishodima. Znakovi vremena ili pak znakovi književnosti koja jednako
tako proizvodi povijesno vrijeme, kao što će ga stotinu godina kasnije proizvoditi
i Camusov Stranac (1942), gdje će upravo Mersaultov nedostatak ambicije
proizvesti udar na temeljne vrijednosti građanskog društva i njegova poretka –
obitelj (odnos prema majci, odnos prema Marie kao izostanak prokreativne
funkcije), posao, zakon i vjeru, dakle na niz ideoloških i represivnih aparata
države. Mersault jednostavno nije mobilan ni u kojem smislu i njegov je kraj s
obzirom na dominantan sustav vrijednosti posve logičan.

- U žudnji za pitoreksnim se izmiruju trenutačni zanos i pomno promatranje. Ona

pretpostavlja pozornost usmjerenu na vrijeme prirode: godišnja doba, doba dana i
životna dob postaju nezaobilazni oblici evokacije. Vrhunac turizma sastoji se u
otkriću pogodnog trenutka u kojemu će se prolaznost iskustva fiksirati pomoću
pripovijesti, crteža i, naravno, fotografije. Otkrivanje svijeta podudara se s
otkrivanjem putnika. Esencijalnim postaje odabir gledišta, mjesta koje potiče

28
 pogled. Otada neutaživa potraga za privilegiranom panoramom postaje lov na
neponovljiv trenutak. Novost, nepoznato, znači ono što još nije posjećeno,
nadahnjuje zajednicu. Stare razvaline i dijelovi prirode služe kao temelj
razmišljanju o protoku vremena. Prvi su turisti često zastajali u strahu spram
poteškoća koje čine sastavni dio putovanja: bez ikakvih kritičkih ograda isticali bi
osobnu priču koja je, potaknuta kultiviranim načinom njezina autora, mogla skriti
sve ostalo (1996: 98-99).

- Tako u generalnoj koncepciji godišnjeg vremena, relacijski povezano s radnim

vremenom, svoje mjesto pronalazi vrijeme odmora »odnosno prirode, putovanja i
razonode« (Martin-Fugier 1988: 184), ali strukturirano drukčije nego što je to bio
slučaj u ruralnom ili obrtničkom društvu. Tamo je »slobodno vrijeme nalazilo
svoje mjesto u okviru uobičajene djelatnosti«, a u urbano-industrijskom društvu
pojavljuje se u obliku godišnjeg odmora, »ima fiksan datum koji vrijedi za sve i to
ljeti« (Martin-Fugier 1988: 184). Slobodno vrijeme postaje nužnost i potreba, a
odmor organizirani buržoaski ritual s popratnom infrastrukturom i radničko pravo.
Od povlaštenog boravka aristokracije na ladanju, građanskog oponašanja njezinih
navika do općeg prava na odmor i plaćenoga godišnjeg odmora u prvoj polovici
XX. stoljeća očituju se elementi demokratizacije i omasovljenja u polju dokolice.

- ljetne migracije uvelike mijenjaju dinamiku vremena. Željeznica prilagođava red

vožnje da bi, na primjer, muškarci koji su posla radi ostali u Parizu mogli
otputovati u subotu predvečer i vratiti se u ponedjeljak prijepodne, dakle da bi
nedjelju mogli provesti na moru s obitelji. Školski se praznici, koji do početka
XIX. stoljeća slijede vjerski kalendar i na selu (prinudno) ritam poljodjelskih
radova – jer su djeca, sa stajališta obiteljskih potreba, ipak uključena u važnije
djelatnosti – jednako tako postupno produljuju i prilagođavaju ljetnom rasporedu.
Čuvena »promjena zraka«, spomenuli smo, redovit je savjet iznemoglima od
prečitanosti i tuberkuloznim bolesnicima, motiv aktualan i danas u, na primjer,
socijalnom kompleksu sa zajedničkim nazivnikom tipa »blagajnica hoće ići na
more«. Istodobno Švicarci promoviraju skijanje u ozbiljan zimski sport,
planinarenje postaje omiljenom razonodom engleskih obrazovanijih krugova, a
umjetnicima uvijek ostaje neotkrivena egzotika Istoka. Već negdje u godinama
kad promjene postaju vidljive, pojavljuje se, vrijedi podsjetiti, i specijalizirana
putnička literatura koja uskoro postaje žanrovski standard: Karl Baedeker
objavljuje 1829., godinu prije treće knjige Heineovih Slika s putovanja, prvi vodič
namijenjen putnicima dolinom rijeke Rajne

- Naposljetku, odnos između rada i slobodnog vremena kao važno uporište

turističke kulture putovanja nipošto ne isključuje naličje situacije, činjenicu da
nečije slobodno vrijeme uvijek istodobno uključuje i tuđi rad.70 Kafkin
Preobražaj, konkretnije: njegov završetak, povratno semantički preslaguje
ispripovijedane zgode upravo kroz opreku rada i dokolice. U ovom kontekstu nije

29
 toliko važno Kako se »rad« oblikuje figuru Gregora Samse, koliko nam je
zanimljiv način na koji se rad i dokolica uključuju u ishod pripovijetke.
Gregorova smrt, jasan znak novouspostavljene narativne ravnoteže, definirala je
dan koji su članovi njegove obitelji odlučili iskoristiti za odmor i šetnju,71 i
nakon što su napisali pisma isprike svojim poslodavcima, što znači da su iznova
uspostavili radni odnos, odvezli su se nakon silnih mjeseci tramvajem u okolicu
grada. U kolima, koja su iznutra sva bila obasjana sunčevim zrakama, udobno
ispruženi na sjedištima, razgovarali su o izgledima u budućnosti, koji nisu bili
loši, štoviše, sva su tri namještenja mnogo obećavala. Supružnici Samsa usto
razmišljaju o kćerinoj udaji i kad je ona ustala i protegnula svoje mlado tijelo, jer
su prispjeli do cilja vožnje, to im se učinilo kao potvrda njihove namjere. Život s
kukcem definiran je kao naporan rad, završio je izletom, dakle praksom
predviđenom za slobodno vrijeme i s ciljem osnaženja obiteljske zajednice, nakon
koje slijedi povratak na posao. Dokolica je počela vraćati životni elan, pretvorila
se logično u vrijeme planiranja budućnosti, i u prvi je plan, doslovno i doduše
posredovano, došlo tijelo kao tipičan motiv u repertoaru najfrekventnijih figura
odmora. Ako bismo zaoštrili do kraja, rekli bismo: kao da su na plaži

- U tom su smislu ženski savjetnici simptomatičan žanr. Gertrud Oheim zaključuje

svoju Savršenu domaćicu, kod nas objavljenu 1966. u izdanju zagrebačke
Mladosti u prijevodu V. Šarića, savjetima za putovanje, točnije: njegovu
pripremu. Količina racionalne sistematizacije koja se traži od domaćice u
dvotjednim pripremama gotovo da nalikuje programu vrhunskog sportaša. Od
raznih popisa preko načina pakiranja kovčega, zaštite ormara i kupanja djece do
zaključavanja stana pred svjedocima, traje iscrpljivanje koje ni u jednom trenutku
ne uključuje muškarca. Što muškarac u vrijeme države blagostanja radi kad se
obitelj sprema na put, nemoguće je doznati.

- TOČKE TURIZMA - prva se odnosi na historijsku lociranost i regulaciju polja:

turizam je dokoličarska djelatnost, dakle aktivnost poduzeta u slobodno vrijeme,
što pretpostavlja društveno jasno strukturiranu opreku spram reguliranoga i
organiziranog rada. Turizam zato pokazuje kako su rad i dokolica organizirani
kao odvojena i regulirana područja društvene prakse u konkretno-historijskim
»modernim« društvima. Biti turist znači biti »moderan« i povezan s glavnim
transformacijama u polju plaćenog rada. Druga točka obuhvaća kronotopsku
izmještenost i distinktivnost: turizam je djelatnost koja se organizira na posebnim
mjestima i odvija se u određenim vremenskim razdobljima što pretpostavlja
kretanje ljudi prostorom, odnosno putovanje i boravak na novim lokacijama koje
nisu uobičajeno boravište i mjesto radnih aktivnosti, dakle nisu izravno povezane
s plaćenim radom i u pravilu nude distinktivnost odnosno suprotnost u odnosu na
rad. Treća točka uključuje masovnost i medijsku posredovanost: turizam je

30
 masovni fenomen za razliku od pojedinačnog putovanja i stoga je logično
zanimljiv masovnim medijima. Destinacije se biraju i percipiraju s obzirom na
anticipacijsku ponudu povezanu s kompleksima sanjarenja i maštarija odnosno
ugode i užitka, što je uvelike konstruirano i poduprto različitim neturističkim
praksama – filmovima, televizijskim programima, književnošću, popularnim
magazinima, nosačima zvuka i videomaterijalom koji stvaraju i osnažuju turistički
način gledanja. Dodali bismo da je turizam uvelike fenomen u polju popularne
kulture i sve što se odnosi na njezine proizvode ne može zaobići ni turizam, kao
što se vrijedi prisjetiti ideja kulturne geografije o načinima proizvodnje mjesta.
Četvrtu točku čini specifičan turistički način gledanja ili ono što bismo u tradiciji
književne teorije, odnosno na tragu Viktora Šklovskog, nazvali turističkim
očuđenjem, jer uključuje »viđenje«, a ne »prepoznavanje«, »otežalu formu«, a ne
»automatizaciju«. Taj specifični način turističkog gledanja usmjeren je na
karakteristike prirodnih i urbanih krajolika na način koji nadilazi uobičajeno
svakodnevno iskustvo promatrača kad nije turist, dakle funkcionira u skladu s
drukčijim modelima društvenog ponašanja u kojima se prakticira pojačana
vizualna osjetljivost u odnosu na svakodnevicu. Najbolje o tome svjedoči
snimanje i fotografiranje koje zapravo omogućuje trajnu reprodukciju turističkog
načina gledanja. I, napokon, peta točka govori o znakovnoj i sociokulturnoj
priređenosti pogleda, odnosno turistički je pogled znakovno konstruiran, što znači
da turizam uključuje zbirku znakova pa je »poljubac u Parizu« bezvremena slika
»romantičnog Pariza«, gradić u engleskoj provinciji slika »stare dobre Engleske«,
a hrvatska obala »Mediteran kakav je nekad bio«. Ideja je posve u skladu s onim
što MacCannell (1999) zove uprizorenom autentičnošću, priređenošću ponude
turističkom načinu gledanja.

- Masovnost će logično dovesti do potrebe za socijalnom distinktivnošću, osobito

kad se kategorija turista suzi na značenje stereotipizirane, konfekcijske i masovne
potrošnje. Modernitet kao modernizam klasično je mjesto njezine realizacije,
vjerojatno poetički esencijalno izraženo u egzilu kao najradikalnijem obliku
otklona od svih postojećih socijalnih veza, osobito u varijanti koju je ponudio
Joyceov Stephen Dedalus u dijalogu s Cranlyjem na svršetku Portreta umjetnika u
mladosti (1916).72 Ta dihotomija između autentičnosti i konfekcije, individualne
slobode i masovnosti izražava se u modernističkoj kulturi putovanja kao opreka
između putnika i turista, i nagovješćuje ili možda odražava sistem diferencijacije
koji karakterizira povijesno vrijeme koje uobičajeno nazivamo modernizmom

- Budući da se književni modernizam posve uklapa u Urryjevu ideju horizontalne i

vertikalne diferencijacije, logično bi bilo postaviti pitanje o putničkim praksama u
polju književnosti, odnosno pitanje o tome kako i u kojoj mjeri putopisi proizvode
i dijele vrijednosni sustav modernističkih poetika. Drugim riječima, zanima nas
kako književni putopisi proizvode modernizam.74 Da bismo odgovorili na taj
zahtjev, odnosno da bismo barem pokušali strukturirati polje mogućega odgovora,

31
 moramo postaviti nužne orijentire: 1) postoje li specifično modernistički
itinerariji, odnosno povlašteni kulturni prostori ili destinacije koji se mogu
uspostaviti kao znakovi modernističke kulture putovanja; 2) koriste li se u
putopisima narativne tehnike koje se mogu usporediti s dominantnim narativnim
praksama modernističkih fikcionalnih tekstova, kako u oblikovanju naratora
putovanja tako i u posredovanju obavijesti o prostoru kojim se putuje ili u kojemu
se boravi; 3) mogu li se prepoznati mjesta legitimacije subjekta putopisnog
diskurza koja jasno upućuju na modernističke mentalne figure – od percepcije
preko polja različitih referencija koje se aktiviraju u tekstu do načina ponašanja na
putu; i 4) kakvog recipijenta pretpostavljaju, ako uopće postoje, takvi
modernistički putopisi, i to ne samo implicitnog čitatelja nego i užu ili širu socio
kulturnu zajednicu pa tako i književnu ili svakodnevnu naraciju o putovanju kao
posljedicu razmjene u zoni kontakta.

- A. G. Matoš, na primjer, kao važna književna poveznica između kasnog

romantizma i modernijih strujanja, hotimice proizvodi manjak kad je riječ o
hrvatskoj kulturi putovanja. Dva su njegova teksta zanimljiva za kulturu
putovanja − Ferije (objavljen 1908.) i Napuljske šetnje (objavljen 1911.).75 Prvi
bi mogao podnijeti odrednicu putopisa, a drugi je zapravo književna kritika u
povodu knjige putopisa Milorada Pavlovića Napuljske šetnje (objavljene u
Beogradu 1911). Tekst Ferije u četiri je petine apologija modernoga putovanja, a
u jednoj, i to završnoj, kritička ocjena hrvatske kulture putovanja. Matoš je
iznimno oštar spram putničke učmalosti hrvatske inteligencije koja − za razliku
od seljaka (u liku ekonomskog emigranta, jednog od ključnih aktera »drame
napretka«) koji odlazi u »Amerike kao njegov djed na proštenja« − »sjedi u
zapećku, prede i spletkari u stilu seoskih babetina«. Seljaci su stoga »europejci«,
dok kroz hrvatsku inteligenciju »duva močvarno ‘hinterveldlerstvo’«.
Usporedbom zaziva susjede kao primjer: »Dok su glasnici i vjesnici moderne
Srbije putnici kao mudri Dositej i duhoviti čiča Lj. Nenadović, kod nas se ne
putuje zbog samog putovanja nego iz nužde.« Zato Srbi, tvrdi Matoš, imaju
bogatu putopisnu književnost, dok u Hrvatskoj postoje tek putopisne »bijele
vrane«. Zaključak što ga Matoš izvlači iz ovakva stanja dijagnosticira kulturalnu
ksenofobiju: Hrvati ne putuju pa ne poznaju ni Hrvatsku, a onaj tko ne poznaje
sebe ne može upoznati ni svijet. Stoga su Hrvati, tvrdi Matoš, »jedan od
najposljednijih naroda Europe« i zato »mladi Srbi i Bugari idu jatimice u središta
evropske kulture, dok mi Hrvati, djeca Juga i Jadrana, susjedi, đaci i branioci
klasične kulture, kulturno tavorimo i putujemo – čitajući tuđe putopise« (282).
Matoševa slika nacije izniman je hrvatski prilog autoimagologiji europske
kulturne periferije. Putovanje nije izgubilo auru jer je jednostavno nije ni steklo.
Njegova kritička prosudba nastaje na proturječju između dvaju tipova senzibiliteta
kao sinkronijski lik različitih dijakronijskih momenata.

32
- Ako smo pretpostavili da itinerarij može biti znak modernističke kulture
putovanja, onda bi to Rusija 1920-ih doista i mogla biti. Revolucionarni socijalni
eksperiment svakako nije samo bezinteresna putnička egzotika, nego gotovo
utopijski magnet za sve koji dijele komunističku ideologiju. Međutim, Rusija nije
tek modernistički znak po sebi, nego se mora u tekstu proizvesti akcijom i
percepcijom putopisnog subjekta. Zato se Krleža poslužio višestrukom antitezom
koju, s jedne strane, oblikuju socijalni rituali hrvatske malograđanske zajednice i
kolektivna percepcija, a s druge modernistička gestualnost putnika u Rusiju. Ta je
antitetička igra prisutna već u naslovu putopisa koji gotovo da je strukturiran kao
oksimoron u kojemu se, sa stajališta zajednice kojoj putnik pripada, spajaju
socijalno nespojivi elementi »izlet« i »Rusija«. Tko, naime, kako i zašto kreće
sredinom 1920-ih na »izlet« u »Rusiju«?78 Izgleda da je uvriježena dihotomija
putnik/turist ovdje prisutna, ali ne u izvornom, nego u izvrnutom značenju.
Poduzevši putovanje u Rusiju kao »izlet«, putnik je navukao masku turista,
preuzevši njegovu praksu u kojoj se izlet doživljava kao »uglavnom kraći put
poduzet zbog užitka«. Ono što je za matičnu malograđansku sredinu, koja
svakodnevno čita »lažne i tendenciozne vesti o stanju u Rusiji« (11), prostor
zazora i opasnosti, nespojiv s idejom izleta, putopisni subjekt doživljava kao
mjesto užitka. Zato je razumljivo da putovanje u Rusiju definira kategorijom koja
pripada polju dokolice (slobodnog vremena), dakle, kao izlet. Vlastitu iznimnost
antitetički oblikuje uobičajenim turističkim ritualom zajednice, ali taj ritual izvodi
u prostoru koji zajednica baš ne doživljava kao prikladnu izletničku destinaciju,
kao nešto što pripada užitku. Dakle, Krleža putuje zbog užitka, kao što i dolikuje
turistu i izletničkoj praksi, ali ne kao konfekcijski proizvod turističke industrije ili
predstavnik zajednice, nego putnik koji odabirom destinacije pokazuje vlastitu
distinktivnost. Međutim, antitetička igra time nije iscrpljena jer »izlet« može
značiti i ekskurs, udaljavanje, odmak ili otklon od glavne teme, što iznova
potvrđuje modernističku iznimnost i podudara se s ulogom putnika. Stoga,
možemo zaključiti, da je već u naslovu teksta prisutna semantička igra dviju točki
gledišta koja put u Rusiju proizvodi kao dvostruku devijaciju i znak modernizma.
Naslov ne samo da legitimira putopisca nego na stanovit način pretpostavlja i
recipijenta. Naslovljenici Izleta u Rusiju jesu svakako i oni koji će logikom
modernističke poetike doživjeti takvim činom šok i zgražanje, oni kojima je teško
dokučivo da netko uopće može u to doba poći na izlet u Rusiju. Odabir itinerarija
funkcionira kao »pljuska društvenom ukusu«, kao prijestup.

- Ako je turistički vodič definirao kultivirani pogled, učinio je to upravo preko

kulturno-povijesnih informacija. One omogućuju da se »putovanje u prostor
udvostručuje u putovanje u vrijeme

33
- Putopis, naravno, nije žanr koji književni povjesničari svrstavaju u prvi plan
modernističkog potresa, barem kako ga bilježe književna i kulturna seizmologija.
Ali Krležin tekst jedan je od rijetkih koji eksplicitno i bez ostatka oblikuje
modernističku promjenu i dijeli njezino polje. Promjena u preferenciji putničkih
praksi i njihov tekstualni lik pokazuju razmjensku vrijednost Izleta u Rusiju u
dvostrukoj ekonomiji. Radikalna gestualnost i antitetička legitimacija putopisnog
subjekta, koncepcija vremena kojom raspolaže, kao i odabir destinacije,
usporedivi su s ključnim elementima modernističkog, štoviše avangardističkoga
književnog nastupa. S druge strane, u percepciji prilika u SSSR-u, u putopisnoj
konstrukciji sovjetske stvarnosti, Krleža nije zaluđeni ideološki slijepac.
Metaforika kojom se, na primjer, Lenjin prikazuje kao putokaz i svjetionik
frekventna je u tekstu upravo stoga što putopisac Rusiju ne doživljava kao
dovršenost i definirano stanje stvari, nego kao projekt u nastajanju. U Krležinu je
diskurzu modernizam uočljiv na prvi pogled

- Modernizam u svojoj podvojenosti preferira i pojedinca, samoću, melankoliju,

eksperiment sa stranim i nepoznatim, svijet kojemu je središte upitno pa je
umjetnik/putnik zapravo subjekt u egzilu, egzistencijalni usamljenik koji nema
svoje mjesto ili dom. Modernizam se, dakle, temelji na specifičnoj logici
smještaja: njegovi su subjekti locirani tako što su zapravo dislocirani. Stoga
Batušić, prilikom boravka na Kreti 1935., može reći: »Bijeg moj na crnom brodu
u crnu noć bijeg je očajnog prognanika«

- Sa stajališta složenije analize postavljamo ovom prilikom tek zaključno pitanje:

Zašto su prvo roman, a zatim i putopis postali najdistinktivniji žanrovi
novomilenijske domaće književnosti? Jesu li procesi rekonstrukcije građanskog
društva u postsocijalističkom kontekstu samo ponovili slijed tipičan za
kapitalističku književno-tržišnu artikulaciju dugog XIX. stoljeća ili je posrijedi
nešto složeniji ritam književne evolucije? Nekako nam se čini da ovo drugo
pitanje ne vodi točnom odgovoru

34